Table of Contents

GLAVA PRVA Novi svjetski poredak

GLAVA DRUGA Prekretnica: Theodore Roosevelt ili Woodrow Wilson
GLAVA TREA Od univerzalnosti do ravnotee: Richelieu, Vilim Oranski i Pitt
GLAVA ETVRTA Europski koncert: Velika Britanija, Austrija i Rusija
GLAVA PETA Dva revolucionara: Napoleon III. i Bismarck
GLAVA ESTA Realpolitik ugroava samu sebe
GLAVA SEDMA Politiki pakleni stroj: europska diplomacija prije Prvoga svjetskog
rata
GLAVA OSMA U sreditu vrtloga: vojni pakleni stroj
GLAVA DEVETA Novo lice diplomacije: Wilson i Pariki sporazum
GLAVA DESETA Dileme pobjednika
GLAVA JEDANAESTA Stresemann i povratak pobijeenih
GLAVA DVANAESTA Kraj iluzije: Hitler i propast Versaillesa
GLAVA TRINAESTA Staljinov bazar
GLAVA ETRNAESTA Njemako-sovjetski pakt
GLAVA PETNAESTA Amerika ponovno stupa na scenu: Franklin Delano Roosevelt
GLAVA ESNAESTA Tri pristupa miru: Roosevelt, Staljin i Churchill u Drugomu
svjetskom ratu
GLAVA SEDAMNAESTA Poetak hladnoga rata
GLAVA OSAMNAESTA Vrline i mane politike zadravanja komunizma
GLAVA DEVETNAESTA Dileme politike zadravanja: Korejski rat
GLAVA DVADESETA Pregovori s komunistima: Adenauer, Churhill i Eisenhower
GLAVA DVADESET PRVA Usporeni Containment: Sueska kriza
GLAVA DVADESET DRUGA Maarska: pobuna u carstvu
GLAVA DVADESET TREA Hruovljev ultimatum: Berlinska kriza 1958.-1963.
GLAVA DVADESET ETVRTA Razliita vienja zapadnoga zajednitva: Macmillan,
de Gaulle, Eisenhower i Kennedy
GLAVA DVADESET PETA Vijetnam: poetak pomutnje; Truman i Eisenhower
GLAVA DVADESET ESTA Vijetnam: put bez povratka; Kennedy i Johnson
GLAVA DVADESET SEDMA Izvlaenje iz Vijetnama; Nixon
GLAVA DVADESET OSMA Vanjska politika kao geopolitika: Nixonova triangulama
diplomacija
GLAVA DVADESET DEVETA Detant i razoaranja politikom detanta
GLAVA TRIDESETA Kraj hladnoga rata: Reagan i Gorbaov
GLAVA TRIDESET PRVA Nova razmiljanja o novomu svjetskom poretku

ZAHVALE
POGOVOR

Woodrow Wilson obraa se Parikoj mirovnoj konferenciji 25. sijenja 1919.

Djelatnicima i djelatnicama Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Amerikih

Drava, na ijoj strunosti i odanosti poiva amerika diplomacija.

Washingtonov oprotajni govor, detalj rukopisa

Generalna skuptina Ujedinjenih naroda

GLAVA PRVA
Novi svjetski poredak
Kao po nekomu prirodnom zakonu, u svakom stoljeu pojavljuje se zemlja ija
snaga, volja, intelektualni i moralni potencijal oblikuju cjelokupni meunarodni sustav
u skladu s vlastitim vrijednostima. U sedamnaestom stoljeu, za vladavine kardinala
Richelieua, Francuska je u meunarodne odnose uvela moderan pristup utemeljen na
nacionalnoj dravi, iji je krajnji cilj bilo ostvarenje nacionalnih interesa. Tijekom
18. stoljea Velika je Britanija razradila pojam ravnotee snaga koji e sljedeih 200
godina dominirati europskom diplomacijom. U 19. stoljeu Metternichova Austrija
ponovno je uspostavila Europski koncert, koji e razoriti Bismarckova Njemaka i
pretvoriti europsku diplomaciju u beutnu igru politike sile.
U dvadesetom su stoljeu najsnanije i najambivalentnije na meunarodne odnose
utjecale Sjedinjene Amerike Drave. Niti jedno drutvo nije tako odluno inzistiralo
na neprihvatljivosti mijeanja u unutranje poslove drugih zemalja ili na
univerzalnosti vlastitih vrijednosti. Niti jedna zemlja nije pokazala takav stupanj
pragmatinosti u praktinom voenju svoje diplomacije niti tako snaan ideoloki
naboj u realizaciji svojih povijesnih moralnih uvjerenja. Niti jedna zemlja nije toliko
oklijevala prije meunarodnog angamana, ak i pri sklapanju saveza ili prihvaanju
obveze neuvenih razmjera i djelokruga.
Osebujnosti koje sije Amerika pripisivala tijekom svoje povijesti rezultirale su
dvama kontradiktornim vanjskopolitikim stavovima. Po prvome, Amerika najbolje
slui svojim vrijednostima usavravanjem vlastite demokracije, te tako osvjetljava put
cijelom ovjeanstvu. Po drugome, amerike vrijednosti nalau SAD-u da se za njih
bore diljem svijeta. Rascijepljena izmeu nostalgije za drevnom prolou i enje za
savrenom budunou, amerika filozofija oscilirala je izmeu izolacionizma i
angamana, no po okonanju Drugoga svjetskog rata prevladat e postojea
meuzavisnost.
Obje kole miljenja, o Americi kao luonoi i o Americi kao kriarskom borcu,
podrazumijevaju globalan meunarodni poredak zasnovan na demokraciji, slobodnoj
trgovini i meunarodnome pravu. Kako takav sustav nikada nije postojao, njegovo
zazivanje drugim drutvima esto djeluje utopijski, pa ak i naivno. Unato tome,
skeptinost stranaca nije se negativno odrazila na idealizam Woodrowa Wilsona,
Franklina Roosevelta, Ronalda Reagana, te svih ostalih amerikih predsjednika 20.
stoljea. tovie, Ameriku je samo uvrstila u uvjerenju da se povijest moe
pobijediti, a eli li svijet uistinu mir, treba primijeniti amerike moralne recepte.

Obje kole miljenja proizlaze iz amerikoga iskustva. Postojale su i druge

republike, no niti jedna nije stvorena da dokae ideju slobode. Nema te zemlje ije je
stanovnitvo odluilo krenuti na novi kontinent i ukrotiti ga u ime slobode i sveopega
blagostanja. Ta dva pristupa, izolacijski i misionarski, naizgled sasvim suprotna, izraz
su identinoga dubokog uvjerenja da Sjedinjene Drave imaju najbolji sustav
upravljanja na svijetu, a ostatak ovjeanstva ivjet e u miru i blagostanju ako odbaci
tradicionalnu diplomaciju i, poput Amerikanaca, prigrli potivanje meunarodnoga
prava i demokraciju.
Ameriko puteestvije meunarodnom politikom trijumf je vjere nad iskustvom.
Od godine 1917., kad je Amerika kroila u meunarodnu politiku, pokazala je tako
superiornu snagu i toliko duboku vjeru u svoje ideale da svi meunarodni sporazumi u
ovome stoljeu utjelovljuju amerike vrijednosti, od Lige naroda i sporazuma
Kellogg-Briand do povelje Ujedinjenih naroda i Helsinkoga zavrnog dokumenta.
Slom sovjetskoga komunizma intelektualna je osveta amerikih ideala koja je, zaudo,
Ameriku suoila upravo s onim svijetom od kojega je nastojala pobjei tijekom cijele
svoje povijesti. U meunarodnome poretku koji se raa oivljuje nacionalizam.
Nacije ee slijede vlastite interese negoli neki uzvieni princip, a njihovo je
meusobno natjecanje ee od suradnje. Nema naznaka da se taj drevni oblik
ponaanja izmijenio ili e se moda izmijeniti u nadolazeim desetljeima.
No novost je novonastaloga svjetskoga poretka to se SAD prvi put ne mogu niti
povui iz svijeta niti u njemu dominirati. Amerika ne moe izmijeniti tumaenje svoje
uloge tijekom povijesti, niti bi to trebala uiniti. Kad je Amerika stupila na
meunarodnu scenu, bila je mlada i ila, dovoljno snana da svijetu nametne vlastitu
viziju meunarodnih odnosa. Godine 1945., nakon Drugoga svjetskog rata, SAD su
bile toliko mone (u jednom trenutku pokrivale su oko 35 posto cjelokupne svjetske
gospodarske proizvodnje) te se inilo da im je sueno kreirati svijet po vlastitu
nahoenju.
Godine 1961. John F. Kennedy bio je uvjeren da je Amerika dovoljno snana da
plati svaku cijenu, podnese svaki teret, te tako zajami slobodu. Tri desetljea
kasnije, Sjedinjene Drave ne mogu vie traiti trenutno ispunjenje svojih zahtjeva.
Druge su zemlje stekle status velesila. SAD su prisiljene ostvariti svoje ciljeve u
fazama, a svaka od njih ini mjeavinu amerikih vrijednosti i geopolitike stvarnosti.
Jedan je aspekt te stvarnosti da svijet u kojemu postoji nekoliko zemalja podjednake
snage mora utemeljiti svoj poredak na nekom obliku ravnotee, no Sjedinjenim
Dravama ta zamisao nikad nije bila posebno bliska.
Kad su se 1919. ameriko shvaanje vanjske politike i europska diplomatska
tradicija susreli na Parikoj mirovnoj konferenciji, razlike u njihovim povijesnim

iskustvima bile su vie nego oigledne. Europski voe nastojali su modificirati

postojei sustav pomou poznatih metoda. Za razliku od njih, ameriki mirotvorci bili
su uvjereni da svjetski rat nije proiziao iz nerjeivih geopolitikih sukoba, ve iz
pogrene europske prakse. U svojih e etrnaest uvenih toaka Woodrow Wilson rei
Europljanima da meunarodni sustav ne bi smio poivati na ravnotei snaga, ve na
etnikom samoodreenju, da njihova sigurnost ne bi smjela poivati na vojnim
savezima, ve na kolektivnoj sigurnosti, te da njihovu diplomaciju strunjaci vie ne
bi smjeli voditi u tajnosti, ve na temelju javno sklopljenih otvorenih sporazuma.
Wilson oigledno nije doao raspraviti o uvjetima okonanja rata ili obnavljanja
postojeega meunarodnog poretka, ve prekrojiti cjelokupni sustav meunarodnih
odnosa kakav je postojao gotovo tri stoljea.
U svojim razmiljanjima o vanjskoj politici Amerikanci su europske probleme
uvijek pripisivali sustavu ravnotee snaga. Od trenutka kad su se Europljani prvi put
morali pozabaviti amerikom vanjskom politikom, njezini su voe s nepovjerenjem
doekali samozvanu ameriku misiju globalne reforme. Svaka se strana ponaala kao
da je slobodno odabrala oblik diplomatskoga ponaanja, te moe izabrati i neku drugu,
prikladniju metodu ako se ona pokae razumnijom ili pomirljivi)om.
No i ameriki i europski pristup vanjskoj politici zapravo proizlaze iz njihovih
specifinih okruenja. Amerikanci su nastanjivali gotovo prazan kontinent koji su od
grabeljivaea titila dva golema oceana i slabe susjedne zemlje. Kako Amerikanci
nisu trebali uravnoteiti svoju snagu s drugim silama, razumljivo je da ih izazovi
ravnotee nisu zanimali, ak ni onda kad bi njihove voe obuzela bizarna elja da
stvore vjernu reprodukciju europskih uvjeta meu stanovnitvom koje je napustilo
Europu.
Gotovo 150 godina, velike sigurnosne dileme koje su muile europske nacije nee
dotaknuti Ameriku. Kad se to desilo, Amerika e sudjelovati u dva svjetska rata koja
su zapoele europske nacije. U oba sluaja, u trenutku kad je Amerika ula u rat,
ravnotea snaga ve je zakazala, rezultiravi sljedeim paradoksom: ravnotea snaga,
pojam koji je veina Amerikanaca prezirala, zapravo je Americi jamio sigurnost sve
dok je funkcionirao na predvieni nain. Upravo njegov slom uvukao bi Ameriku u
meunarodnu politiku.
Europske nacije nisu odabrale ravnoteu snaga kao sredstvo ureenja meusobnih
odnosa zbog svoje uroene svadljivosti ili sklonosti Staroga svijeta spletkarenju. Dok
naglasak na demokraciji i na meunarodnome pravu proizlaze iz jedinstvenoga
amerikog osjeaja sigurnosti, europsku diplomaciju formirala je kola estokih
udaraca.
Europa je baena u politiku ravotee snaga nakon sloma njezina prvotnog izbora,

sna o univerzalnome carstvu. Iz pepela tih drevnih tenji izniknulo je mnotvo

podjednako snanih drava. Kad je skupina tako nastalih drava prisiljena uspostaviti
meusobne odnose, mogua su samo dva ishoda: ili e jedna drava prevladati nad
svima ostalima i prerasti u carstvo, ili to nee uspjeti postii niti jedna drava. U
drugom sluaju, lanice meunarodne zajednice zadrat e na uzdi pretenzije svojega
najagresivnijega lana pomou ravnotee snaga.
Sustav ravnotee snaga nema za cilj izbjegavanje krize, pa ak ni rata. U
djelotvornim razdobljima ograniava prevlast jedne zemlje nad ostalima i djelokrug
sukoba. Njegov cilj nije mir, ve stabilnost i umjerenost. Sam po sebi, sustav
ravnotee snaga ne moe u potpunosti zadovoljiti svaku lanicu meunarodnoga
sustava i najbolje funkcionira kad nezadovoljstvo odrava ispod toke na kojoj e
nezadovoljna strana pokuati sruiti meunarodni poredak.
Teoretiari ravnotee snaga esto stvaraju utisak kako se radi o prirodnom obliku
meunarodnih odnosa. Ustvari, sustav ravnotee snaga rijedak je u povijesti
ovjeanstva. Nikad nije uspostavljen u zapadnoj hemisferi, kao ni na podruju
suvremene Kine, nakon razdoblja zaraenih drava prije vie od 2000 godina. Za
najvei dio ovjeanstva i u najduljim povijesnim razdobljima, tipian oblik
vladavine je carstvo. Carstva ne zanima funkcioniranje unutar meunarodnoga sustava,
jer i sama ele postati meunarodnim sustavima. Nije im potrebna ravnotea snaga.
Na taj su nain Sjedinjene Drave vodile svoju vanjsku politiku prema Amerikama, a
Kina prema Aziji u veem dijelu svoje povijesti.
Jedini zapadni primjeri djelotvornoga sustava ravnotee snaga jesu gradovidrave antike Grke i renesansne Italije, kao i europski sustav drava proizaao iz
Westfalskoga mira 1648. Tim je sustavima svojstveno da su postojanje niza drava
podjednake snage pretvorili u ideju vodilju svjetskoga poretka.
U intelektualnom smislu, ideja ravnotee snaga odraava uvjerenje svih znaajnih
politikih mislilaca prosvjetiteljstva. Po njihovu miljenju, svemir, ukljuujui
politiku sferu, funkcionira u skladu s racionalnim principima koji su u meusobnoj
ravnotei. Zbroj naoko sluajnih postupaka razumnih ljudi ima za cilj ope dobro,
premda je taj pouak teko dokaziv u stoljeu gotovo neprestanih sukoba koje slijedi
nakon Tridesetogodinjega rata.
U Bogatstvu naroda Adam Smith tvrdi da e nevidljiva ruka iz sebinoga
pojedinanog gospodarskog ponaanja proistiti sveopu gospodarsku dobrobit. U
Federalistikim spisima Madison tvrdi da e u dovoljno velikoj republici razliite
politike stranke koje sebino slijede vlastite interese, automatski stvoriti
odgovarajui unutranji sklad. Pojmovi poput razgranienja snaga, kontrole i
ravnotee, iji je tvorac Montesquieu, a utjelovljuje ih ameriki Ustav, odraavaju

identino miljenje. Cilj razgranienja snaga je izbjegavanje samovlaa, a ne

uspostavljanje skladne vlasti. Slijedei vlastite interese, svaka grana vlasti
onemoguit e pretjerivanja i tako sluiti opem dobru. Isti su se principi
primjenjivali i u meunarodnim odnosima. Smatralo se da svaka zemlja, slijedei
svoje sebine interese, pridonosi napretku, kao da neka nevidljiva ruka jami da
sloboda izbora svake pojedine zemlje automatski osigurava opu dobrobit.
Vie od jednoga stoljea vjerovalo se da su ta oekivanja ispunjena. Nakon
promjena izazvanih Francuskom revolucijom i Napoleonovim ratovima, europski
voe ponovno e uspostaviti ravnoteu snaga na Bekom kongresu 1815., ublaivi
brutalnu uporabu sile svojim zahtjevom da se meunarodno ponaanje obuzda
moralnim i pravnim obvezama. No, krajem 19. stoljea europski sustav ravnotee
snaga vratio se naelima politike sile, sada u mnogo nepomirljivijem ozraju. U
diplomaciji se uvrijeila metoda izazivanja protivnika koju je slijedila neprestana
demonstracija sile. Godine 1914. konano je izbila kriza u kojoj nitko nije popustio.
Nakon katastrofe Prvoga svjetskog rata, Europa vie nikad nee uspostaviti svjetsku
prevlast. Kao glavni igra pojavljuju se SAD, no Woodrow Wilson odmah je dao na
znanje da njegova zemlja ne pristaje na europska pravila igre.
Nikada u svojoj povijesti Amerika nije sudjelovala u sustavu ravnotee snaga.
Prije dvaju svjetskih ratova, Amerika se koristila djelotvornom ravnoteom snaga bez
izravnoga sudjelovanja, a pri tome si je mogla dopustiti da ju kritizira kad god zaeli.
Tijekom hladnoga rata Amerika je sudjelovala u ideolokoj, politikoj i stratekoj
borbi protiv Sovjetskog Saveza. No svijet dviju supersila funkcionirao je na potpuno
drugaijim principima od onih u ravnotei snaga. Svijet dviju supersila iskljuuje
opravdanje da sukob vodi opemu dobru. Pobjeda jedne od dviju strana gubitak je za
drugu. Amerika je u hladnom ratu zapravo ostvarila pobjedu bez rata, pobjedu koja je
sada obvezuje da se suoi s dilemom koju je George Bernard Shaw opisao na sljedei
nain: U ivotu postoje dvije tragedije: pojava i nestanak udnje.
Ameriki voe prihvatili su svoje vrijednosti kao gotovu injenicu, ne shvativi da
drugima mogu djelovati revolucionarno ili uznemirujue. Niti jedno drugo drutvo ne
zahtijeva da meunarodni odnosi slijede iste principe etikoga ponaanja kao i
pojedinac. Takvo stajalite suprotno je Richelieuovu raison detat. Po amerikoj
filozofiji, spreavanje rata legalan je, ali i diplomatski izazov, te se ona ne protivi
promjeni kao takvoj, ve metodi kojom se ta promjena provodi, osobito upotrebi sile.
Jedan Bismarck ili Disraeli ismijali bi tvrdnju da je smisao vanjske politike u metodi,
a ne u njezinu sadraju, ako bije uope shvatili. Niti jedna nacija nije samoj sebi
postavila takve moralne zahtjeve kao Amerika. Niti jedna zemlja nije toliko oajavala
zbog jaza izmeu moralnih vrijednosti, koje su po svojoj definiciji apsolutne, i

nesavrenosti svojstvene konkretnim sluajevima na koje se one moraju primijeniti.

Tijekom hladnoga rata jedinstveni ameriki pristup vanjskoj politici savreno je
pristajao danom izazovu. Radilo se o dubokom ideolokom sukobu, i samo jedna
zemlja, SAD, raspolagala je punom opremom politikom, ekonomskom i vojnom
za organiziranje obrane nekomunistikoga svijeta. Nacija koja je u takvu poloaju
moe inzistirati na svojim gleditima i esto izbjei one probleme na koje nailaze
dravnici manje bogatih drutava. Naime, sredstva koja su im na raspolaganju
ograniavaju njihove ciljeve, a okolnosti im nalau da ak i tako postavljene ciljeve
ostvaruju u fazama.
U hladnoratovskom svijetu pojam moi doivljava potpunu transformaciju. Vei
dio povijesti demonstrira sintezu vojne, politike i gospodarske moi, koje su se
uglavnom pokazale simetrinima. U razdoblju hladnoga rata razdvajaju se pojedini
elementi moi. Bivi Sovjetski Savez istodobno je bio vojna supersila i gospodarski
patuljak. Drava je takoer mogla biti gospodarski vrlo snana, no vojno zanemariva,
poput Japana.
U svijetu nakon hladnoga rata pojedini elementi vjerojatno e postati sukladniji i
simetriniji. Relativna vojna mo Sjedinjenih Drava polagano e slabiti. U
nedostatku jasno odreenoga protivnika pojavit e se unutranji pritisci da se sredstva
ne troe na obranu, ve na druge prioritete. Taj je proces ve u tijeku. U nedostatku
jedinstvene opasnosti svaka e ih drava vidjeti unutar svoje nacionalne perspektive.
Zemlje koje su do sada uivale ameriku zatitu osjetit e potrebu da preuzmu veu
odgovornost za vlastitu sigurnost. Tako e se funkcioniranje novoga meunarodnog
sustava okrenuti prema ravnotei ak i na vojnome polju, no do tada e moda proi i
nekoliko desetljea. Te e tendencije biti jo izraenije u gospodarstvu, gdje amerika
prevlast ve opada i gdje se ve moe prkositi Sjedinjenim Dravama.
U 21. stoljeu meunarodni sustav bit e naoko proturjean: s jedne strane
obiljeen fragmentacijom, s druge globalizacijom. Na razini meunarodnih odnosa
novi poredak bit e sliniji europskom sustavu drava iz 18. i 19 st. negoli krutim
obrascima hladnoga rata. Obuhvaat e barem est velikih sila: Sjedinjene Drave,
Europu, Kinu, Japan, Rusiju i vjerojatno Indiju, te niz srednjih i manjih zemalja.
Istodobno su meunarodni odnosi prvi put uistinu globalizirani. Komunikacije se
odmah uspostavljaju; svjetsko gospodarstvo simultano funkcionira na svim
kontinentima. Iskrsnuo je itav niz pitanja koja se mogu rijeiti samo na globalnoj
razini, npr. nuklearna proliferacija, okoli, nagli prirast stanovnitva i gospodarska
meuzavisnost.
Za Ameriku e pomirivanje razliitih vrijednosti i povijesnih iskustava zemalja
podjednakoga znaenja biti novo iskustvo i potpun zaokret u usporedbi s njezinom

izolacijom u 19. stoljeu ili de facto hegemonijom tijekom hladnoga rata, pa ova
knjiga nastoji rasvijetliti i te aspekte. I ostali znaajni sudionici nailaze na tekoe pri
prilagoavanju na novi svjetski poredak.
Europa, jedini dio modernoga svijeta koji se sluio viedravnim sustavom,
stvorila je pojam nacionalne drave, suvereniteta i ravnotee snaga. Te su ideje
uglavnom obiljeile meunarodne odnose u posljednjih 300 godina. No niti jedan od
europskih pionira raison detat nije danas dovoljno snaan da stane na elo novoga
svjetskog poretka. Svoju relativnu slabost nastoje nadoknaditi stvaranjem ujedinjene
Europe, no to im nastojanje oduzima velik dio energije. ak i ako u tome uspiju, na
raspolaganju im nee biti nikakve automatske odrednice za ponaanje ujedinjene
Europe na globalnoj sceni, jer takav politiki entitet do sada nije postojao.
Tijekom cijele svoje povijesti Rusija je uvijek bila sluaj za sebe. Kasno je
kroila na europsku scenu, znatno nakon ujedinjenja Francuske i Velike Britanije. ini
se da se na nju ne odnosi niti jedan tradicionalni princip europske diplomacije.
Granii s tri razliite kulturne sfere: Europom, Azijom i muslimanskim svijetom, te
sadri njihovo stanovnitvo, pa tako nikada nije bila nacionalna drava u europskom
smislu. Stalno je mijenjala oblik jer su vladari pripajali susjedne teritorije, pa je u
usporedbi s ostalim europskim dravama inila predimenzionirano carstvo. K tome,
svako novo osvajanje promijenilo bi i karakter drave koja bi inkorporirala jo jednu
novu nemirnu nerusku etniku skupinu. To je bio jedan od razloga koji je Rusiju
prisilio na dranje goleme vojske, ija veliina nije imala nikakve veze s realnom
vanjskom opasnou.
Lavirajui izmeu opsesivne nesigurnosti i gorljiva obratiteljstva, izmeu
europskih zahtjeva i azijskih iskuenja, Rusko Carstvo uvijek je imalo vanu ulogu u
europskoj ravnotei, no emocionalno joj nikada nije pripadalo. U svijesti ruskih voa
stopili su se zahtjevi za osvajanjem i sigurnou. Nakon Bekoga kongresa, ee od
svih ostalih velesila, Rusko Carstvo pozicioniralo je svoje vojne snage na strano tlo.
Neki analitiari smatraju da ruski ekspanzionizam proizlazi iz osjeaja nesigurnosti.
No ruski su pisci ruska osvajanja mnogo ee opravdavali kao mesijanska
poslanstva. U vojnim pohodima Rusija bi rijetko pokazala osjeaj za mjeru. Kud bi
joj planovi bili osujeeni, zatvorila bi se u vlastitu zlovolju. Tijekom najveega dijela
svoje povijesti Rusija je ekala povoljnu priliku da se dokae.
Postkomunistika Rusija nala se unutar dotad nepoznatih granica. Poput Europe,
velik e dio svoje energije potroiti na redefiniranje vlastitoga identiteta. Hoe li se
nastojati vratiti svojemu povijesnom ritmu i obnoviti izgubljeno carstvo? Hoe li svoj
gravitacijski centar premjestiti na istok i postati aktivnijim sudionikom azijske
diplomacije? Po kojim e principima i kojim metodama reagirati na nerede oko svojih

granica, osobito na uarenom Bliskom istoku? Rusija e uvijek imati kljunu ulogu u
svjetskom poretku. U neizbjenoj pomutnji koju izaziva to pitanje, ona mu takoer ini
i moguu prijetnju.
I Kina je suoena sa svjetskim poretkom koji joj je nepoznat. Pune dvije tisue
godina svijet Kineskoga Carstva ujedinjavao je jedan jedini carski vladar. Naravno,
takva bi vladavina ponekad posrnula. U Kini su ratovi izbijali jednako esto kao i u
Europi. No kako su se po pravilu vodili meu takmacima za carski poloaj, radilo se
zapravo o graanskim, a ne o meunarodnim sukobima koji bi, prije ili kasnije,
redovito doveli do konstituiranja neke nove sredinje sile.
Prije 19. stoljea Kina nije imala niti jednog neprijatelja koji bi mogao osporiti
njezinu nadmo i nije si mogla zamisliti takvu situaciju. Vanjski osvajai svrgnuli bi
kineske dinastije, no kineska bi ih kultura ubrzo toliko apsorbirala da bi nastavili
tradicije Srednjega Kraljevstva. Kina nije poznavala pojam nezavisnosti i jednakosti
drava. Strance je smatrala barbarima i nametnula im plaanje danka, pa je tako u 18.
stoljeu doekan i prvi britanski poslanik u Pekingu. Smatrala je da joj je ispod asti
slati veleposlanike u inozemstvo, no zato se nije ustruavala posegnuti za dalekim
barbarima ne bi li svladala one koji su joj u neposrednoj blizini. No takva se
strategija koristila u hitnim sluajevima, te nije bila uobiajena praksa poput europske
ravnotee snaga, pa ona nije uspjela izgraditi oblik stalnoga diplomatskog sustava
karakteristinog za Europu. U 19. stoljeu Kina postaje ponieni podanik europskoga
kolonijalizma i tek se nedavno, nakon Drugoga svjetskog rata, ponovno pojavljuje u
multipolarnom svijetu stranom njezinoj povijesti.
Japan je takoer prekinuo sve svoje veze s vanjskim svijetom. Tijekom 500
godina, prije nego to e ga 1854. prisilno otvoriti komodor Matthew Perry, Japan se
ak nije ni udostojio meusobno usporediti barbare ili ustanoviti tributarne odnose
poput Kineza. Odsjeen od vanjskoga svijeta, Japan se diio svojim jedinstvenim
obiajima i zadovoljavao svoju vojnu tradiciju graanskim ratovima, dok su
unutranje strukture bile uvjerene da je njegova jedinstvena kultura sigurna od stranog
utjecaja, da mu je superiorna te ga nee usvojiti, ve na kraju poraziti.
U razdoblju hladnoga rata kad je Sovjetski Savez najvie ugroavao sigurnost
zemlje, Japan se uspio identificirati s vanjskom politikom daleke Amerike. Novi
svjetski poredak s mnotvom svojih izazova bez sumnje e od zemlje koja se toliko
ponosi vlastitom prolou traiti da preispita svoj oslonac u jednom jedinom
savezniku. Japan e morati postati osjetljiviji na ravnoteu snaga u Aziji negoli
Amerika koja se nalazi u drugoj hemisferi i gleda na tri strane: preko Atlantika i
Pacifika, te prema Junoj Americi. Kina, Koreja i jugoistona Azija poprimit e za
Japan potpuno drugaije znaenje negoli za Sjedinjene Drave, te inaugurirati

autonomniju japansku vanjsku politiku koja e se vie uzdati u sebe.

to se tie Indije, koja se pretvara u vodeu silu june Azije, u mnogim svojim
aspektima njezina je vanjska politika posljednji rudiment vrhunca europskoga
imperijalizma proet tradicijama drevne kulture. Prije dolaska Britanaca, tisuljeima
se potkontinentom nije upravljalo kao jedinstvenim politikim entitetom. Britanska
kolonizacija uspostavljena je sa slabim vojnim snagama, prvenstveno zato to ih je
lokalno stanovnitvo doivjelo kao zamjenu za prethodnu ekipu osvajaa. No po
uspostavi jedinstvene vladavine, Britansko su Carstvo unitile upravo vrijednosti
poput narodne vlasti i kulturnog nacionalizma koje je ono donijelo u Indiju. Ali kao
nacionalna drava, Indija je pridolica. Zaokupljena neprestanim naporima da
prehrani golem broj svojih itelja, tijekom hladnoga rata Indija se uplela u pokret
nesvrstanih. Predstoji joj zauzimanje poloaja sukladnog njezinu znaenju na
meunarodnoj politikoj sceni.
To znai da svim istaknutim zemljama koje e morati izgraditi novi svjetski
poredak nedostaje iskustvo viedravnog sustava koji je na pomolu. Nikad dosad novi
svjetski poredak nije trebalo uspostaviti na temelju tako razliitih gledita ili u toliko
globalnim razmjerima. Niti jedan prethodni poredak nije trebao obuhvatiti atribute
povijesnoga sustava ravnotee snaga, globalno demokratsko miljenje i suvremeni
tehnoloki bum.
Osvrnemo li se na prolost, ini se da su svi meunarodni sustavi imali neminovnu
simetriju. Kad se jednom uspostave, teko je zamisliti kako bi tekla povijest da je
izbor bio drugaiji i je li, uostalom, uope mogao biti drugaiji. Pri nastajanju
meunarodnog poretka na raspolaganju su mu moda mnoge opcije. No svaka njegova
opcija ograniava svijet daljnjih odluka. Kako sloenost iskljuuje fleksibilnost, prve
su odluke od kljunog znaenja. Meunarodni poredak moe biti relativno stabilan,
poput onoga koji je proiziao iz Bekoga kongresa, ili krajnje nestabilan, kao nakon
Westfalskog mira i Versailleskog sporazuma, to ovisi o stupnju u kojemu je ono to
zemlje lanice smatraju imbenikom sigurnosti usklaeno s njihovim vienjem
pravde.
Prednost je dvaju najstabilnijih meunarodnih sustava Bekoga kongresa i
poretka kojim su dominirale SAD nakon Drugoga svjetskog rata u jedinstvenome
gleditu. Dravnici u Beu bili su plemii koji su dijelili iste stavove o
nepovredivosti i o temeljnim naelima. Ameriki voe koji su oblikovali svijet nakon
Drugoga svjetskog rata proizali su iz izrazito koherentne i vitalne intelektualne
tradicije.
Poredak koji se sada pojavljuje trebat e izgraditi dravnici koji predstavljaju
potpuno razliite kulture. Upravljaju golemim i sloenim birokracijama pa svoju

energiju esto troe na administrativnu maineriju, a ne na definiranje ciljeva. Dolaze

na visok poloaj zahvaljujui osobinama koje za vladanje moda nisu bitne, a jo su
manje prikladne za izgradnju meunarodnoga poretka. K tome, jedini postojei model
viedravnog sustava stvorila su zapadna drutva i mnoge e ga sudionice moda
odbaciti.
No, uspon i pad prethodnih svjetskih poredaka koji se temeljio na viedravnosti,
od Westfalskog mira do naih dana, jedino je iskustvo koje nam je na raspolaganju u
nastojanju da shvatimo iskuenja s kojima se suoavaju suvremeni dravnici.
Prouavanje povijesti ne servira nikakve gotove recepte. Povijest nas pouava putem
analogije te osvjetljava mogue posljedice u slinim situacijama. No svaki narataj
sam treba odrediti koje su okolnosti zapravo usporedive.
Intelektualci analiziraju nain na koji funkcioniraju meunarodni sustavi, dok ih
dravnici grade. Analitiar i dravnik nastupaju s posve razliitih gledita. Analitiar
sam bira problem kojim e se baviti, dok se dravniku problemi nameu. Analitiar
moe sam odrediti vrijeme koje mu je potrebno da doe do konanog zakljuka, dok je
dravniku najvei izazov vremensko ogranienje. Analitiar ne riskira. Pokae li se da
njegovi zakljuci nisu toni, moe napisati novu raspravu. Dravnik ima pravo na
samo jedan pokuaj i njegove se pogreke ne mogu ispraviti. Analitiaru na
raspolaganju stoje sve injenice i o njemu e se suditi na temelju intelektualnih
sposobnosti. Dravnik mora djelovati na temelju procjena koje su neprovjerljive u
trenutku njihova donoenja, a povijest e o njemu suditi na temelju mudrosti koju je
iskazao u provoenju neminovnih promjena, prvenstveno uspjenosti u ouvanju mira.
Ba zato prouavanje naina na koji su dravnici rjeavali problem svjetskoga poretka
to jest, a to nije funkcioniralo i zato nije kraj razumijevanja suvremene
diplomacije, no zato moe biti njegov poetak.

Theodore Roosevelt, kolovoz 1905., i Woodrow Wilson, srpanj 1919.

GLAVA DRUGA
Prekretnica:
Theodore Roosevelt ili Woodrow Wilson
Do poetka ovoga stoljea u amerikoj vanjskoj politici prevladavale su
izolacionistike tendencije. A onda e dva imbenika katapultirati Ameriku u svjetska
zbivanja: njezina snaga koja je ubrzano rasla, te polagano propadanje meunarodnoga
sustava usredotoenoga na Europu. Taj razvojni put oznaila su dva prekretnika
predsjednika mandata: Theodorea Roosevelta i Woodrowa Wilsona. U njihovim su
rukama bile uzde vlasti kad su svjetski dogaaji povukli naciju u svoj vrtlog mimo
njezine volje. Oba su uvidjela da Amerika mora odigrati kljunu ulogu u svjetskim
zbivanjima, no njezin su izlazak iz izolacije tumaili suprotnim filozofijama.
Roosevelt je bio sofisticirani analitiar ravnotee snaga. Zalagao se za
meunarodnu ulogu Amerike jer su to zahtijevali njezini nacionalni interesi i jer nije
mogao zamisliti globalnu ravnoteu snaga bez Amerike. Za
Wilsona je opravdanje meunarodnoga angamana Amerike bilo mesijansko:
dunost Amerike nije uspostavljanje ravnotee snaga, ve irenje vlastitih principa
diljem svijeta. Za Wilsonova mandata Amerika je preuzela vodeu ulogu u svjetskim
odnosima i proklamirala principe koji su, dodue, odraavali truizme amerike misli,
no unato tome za diplomate iz Staroga svijeta oznaavali revolucionarni preokret. U
skladu s tim principima, mir ovisi o irenju demokracije, dravama treba suditi po
istim moralnim kriterijima kao i pojedincima, a potivanje univerzalnoga zakonskog
sustava nacionalni je interes.
Okorjelim veteranima europske diplomacije utemeljene na ravnotei snaga,
Wilsonovo uvjerenje o duboko moralnim temeljima vanjske politike zvualo je
neobino, pa ak i licemjerno. No vilsonizam je preivio, a povijest zaboravila
sumnje njegovih suvremenika. Wilson je autor vizije sveope svjetske organizacije,
Lige naroda, koja e ouvati mir putem kolektivne sigurnosti, a ne saveza. Premda
Wilson vlastitu zemlju nije uspio uvjeriti u vrijednost svoje ideje, ona je ipak
zaivjela. Amerika vanjska politika uglavnom e slijediti ritam vilsonijanskog
idealizma nakon njegova prekretnikog predsjednikovanja, a taj isti ritam slijedi i
danas.
Specifian ameriki pristup meunarodnim odnosima nije nastao preko noi ili
kao rezultat jedne jedine inspiracije. U prvim godinama Republike, amerika vanjska
politika zapravo je bila sofisticirani odraz amerikoga nacionalnog interesa, tj.

uvrivanja samostalnosti novonastale drave. Budui da je niti jedna europska

zemlja nije mogla ugroziti sve dok se morala nositi sa suparnicima, oevi nacije
vjeto su manipulirali omraenom ravnoteom snaga kad bi to odgovaralo njihovim
potrebama. Zapravo su vrlo vjeto manevrirali izmeu Francuske i Velike Britanije ne
bi li ouvali ameriku nezavisnost i proirili njezine granice. A kako nisu eljeli da
ijedna strana pobijedi u ratovima Francuske revolucije, proglasili su svoju
neutralnost. Jefferson je Napoleonove ratove definirao kao sukob tiranina na kopnu
1

(Francuske) i tiranina na moru (Engleske ). Drugim rijeima, u moralnom pogledu

izmeu zaraenih strana u Europi nije postojala nikakva razlika. Koristei se
praoblikom nesvrstanosti, nova je drava otkrila da je neutralnost vrlo zahvalno
sredstvo u pregovorima, to e se kasnije desiti mnogim novim dravama.
No SAD nisu odbacile obiaje Staroga svijeta do te mjere da se odreknu
teritorijalne ekspanzije. Dapae, od samog poetka SAD su se uporno i dosljedno
irile dvjema Amerikama. Nakon 1794., nizom sporazuma u ameriku su korist
odreene granice s Kanadom i Floridom, Amerikancima je omogueno trgovanje
rijekom Mississippi, a zapoinje i ameriki trgovaki interes za britansko Karipsko
otoje.
Taj proces kulminirat e 1803. kad je od Francuske kupljena Louisiana, ime
mlada drava dobiva golem neistraen teritorij zapadno od rijeke Mississippi, kao i
pravo na panjolske teritorije u Floridi i Teksasu, tj. temelj za prerastanje u velesilu.
Francuski car Napoleon Bonaparte, koji je obavio prodaju, posegnuo je za tipino
europskim objanjenjem te jednostrane transakcije: Ovo teritorijalno poveanje
zauvijek potvruje snagu SAD-a, a Engleskoj sam upravo dodijelio morskog
2

suparnika koji e prije ili kasnije unititi njezinu samosvijest. Amerikim je

dravnicima bilo svejedno kojim e se opravdanjem Francuska posluiti ne bi li
opravdala prodaju svojega posjeda. Po njima, osuda politike sile Staroga svijeta nije
proturjeila amerikoj teritorijalnoj ekspanziji Sjevernom Amerikom. Ameriko
irenje prema zapadu smatrali su amerikim unutarnjim, a ne vanjskopolitikim
pitanjem.
U istome je duhu James Madison osudio rat kao klicu svekolikog zla, kao vjesnika
3

poreza, vojski i svih ostalih sredstava kojima nekolicina vlada mnogima. Njegov
nasljednik, James Monroe, nije vidio nita proturjeno u svojem pravdanju zapadne
ekspanzije koja e Americi omoguiti da preraste u velesilu:
Svima je valjda jasno da o opsegu ekspanzije, provede li se ona na pravedan
nain, ovisi nezavisnost djelovanja (dravne i federalne) vlade, kao i stupanj njihove
sigurnosti, te e ona u svakome pogledu koristiti cijelom amerikom narodu. Opseg

teritorija, bez obzira na njegovu veliinu, odreuje mnoge karakteristike nacije.

Odreuje stupanj njezina bogatstva, broj njezina stanovnitva, fiziku snagu. Rijeju,
4

odreuje razliku izmeu velike i male sile.

Premda bi tu i tamo posegnuli za metodama europske politike sile, voe nove
nacije ostali su vjerni onim principima koji su njihovu zemlju inili drugaijom.
Europske sile vodile su bezbroj ratova ne bi li sprijeile pojavu potencijalnih
prevladavajuih sila. Americi je kombinacija snage i udaljenosti ulijevala sigurnost
da se svaka opasnost moe savladati nakon njezina pojavljivanja. Europske drave,
ija je egzistencija bila znatno ugroenija, stvarale su koalicije protiv mogue
promjene. Amerika je pak bila dovoljno daleko da svoju politiku prilagodi stvarnoj
promjeni.
Na toj geopolitikoj osnovi George Washington usprotivio se svim
kompromitirajuim savezima. Po njegovu miljenju, ne bi bilo mudro uplesti se
neprirodnim vezama u svakodnevna zbivanja njezine (europske) politike, ili u
svakodnevne saveze i sukobe njezinih prijateljstava i neprijateljstava. Na samostalan
5

i udaljen poloaj namee i omoguuje drugaiji put.

Nova nacija nije shvatila Washingtonov savjet kao praktinu geopolitiku ocjenu,
ve kao moralno naelo. Amerika je bila utoite slobode, i inilo joj se sasvim
prirodnim da sigurnost kojom su je obdarili veliki oceani protumai kao znak
boanske providnosti, te svoje postupke pripie viim moralnim naelima, a ne
stupnju sigurnosti koji niti jedna druga drava nije uivala.
Za vanjsku politiku mlade Republike karakteristino je njezino uvjerenje da stalna
europska ratovanja proizlaze iz njezinih cininih dravnikih metoda. Za razliku od
europskih voa koji su svoje meunarodne sustave temeljili na uvjerenju da sklad
proizlazi iz sukoba sebinih interesa, njihovi ameriki kolege zamiljali su svijet u
kojemu e drave djelovati kao partneri spremni na suradnju, a ne kao nepovjerljivi
suparnici. Ameriki voe odbacili su europsko uvjerenje da se moralnost pojedinih
drava i pojedinaca ne odreuju istim kriterijima. Po Jeffersonu, postoji jedinstven
etiki sustav za ljude i nacije: biti zahvalan i potivati sve obveze u svim okolnostima,
6

biti otvoren, plemenit, i dugorono promicati interese obiju strana.

Pravian ameriki ton, koji je strancima katkad zvuao poniavajue, upuivao je
da se Amerika nije usprotivila samo zakonskim odredbama koje su je vezivale za
Stari svijet, ve europskom sustavu vrijednosti. Amerika je uestale europske ratove
pripisivala prevlasti dravnih institucija koje nisu priznavale vanost slobode i
ljudskoga dostojanstva. Budui da je rat sustav vladanja na starim temeljima,
napisao je Thomas Paine, uzajamno neprijateljstvo nacija potiu njihove vlade da bi

odrale sustav... ovjek ovjeku nije neprijatelj, ve ga na to navodi krivi sustav

7

vladanja.
Misao da mir ovisi prvenstveno o promicanju demokratskih institucija do
dandanas je osnovna karakteristika amerike filozofije. Uvrijeeno ameriko miljenje
uporno je ponavljalo da demokracije meusobno ne ratuju. Alexander Hamilton je, na
primjer, osporio teoriju da je republika sigurnija od ostalih oblika vladavine:
Sparta, Atena, Rim i Kartaga bile su republike, a dvije od njih, Atena i Kartaga,
trgovaki orijentirane. No jednako su esto sudjelovale u obrambenim i osvajakim
ratovima kao i susjedne monarhije iz istog razdoblja... U britanskoj vlasti narodni
predstavnici tvore jednu granu dravnoga zakonodavstva. Stoljeima je trgovina
glavna aktivnost te zemlje. No malo je zemalja koje su sudjelovale u vie ratova od
8

nje...
Ali, Hamilton je bio predstavnik siune manjine. Golema veina amerikih voa
bila je kao i danas uvjerena da je na Americi posebna odgovornost u irenju vlastitih
vrijednosti, ime e pridonijeti miru u svijetu. I tada, kao i sada, do neslaganja je
dolazilo glede metode. Treba li Amerika aktivno promicati irenje slobodnih
institucija kao osnovni cilj svoje vanjske politike? Ili se ipak treba osloniti na
utjecajnost vlastitoga primjera?
U ranim danima Republike prevladavalo je miljenje da e novonastala amerika
nacija najvie pridonijeti demokraciji ako njezine vrijednosti primjenjuje kod kue.
Po rijeima Thomasa Jeffersona, pravedna i stabilna republikanska vlast u Americi
9

bila bi njezin trajni spomenik i primjer svim narodima svijeta. Godinu dana
kasnije, Jefferson e se ponovno vratiti temi da Amerika, zapravo, slui cijelom
ovjeanstvu:
...okolnosti koje su drugima uskraene, a u kojima mi obilato uivamo, obvezuju
nas da dokaemo stupanj slobode i samouprave koje drutvo moe dopustiti svojim
10

lanovima.
Inzistiranje amerikih voa na moralnim temeljima amerikoga ponaanja, te na
njezinu znaenju kao simbolu slobode, dovelo je do odbacivanja truizama europske
diplomacije: ravnotea snaga rezultirala je skladom proizalim iz sukoba sebinih
interesa, a pitanje sigurnosti sruilo je principe graanskoga prava. Drugim rijeima,
ciljevi drave opravdavaju sredstva.
Te neuvene ideje promicala je zemlja koja je tijekom cijeloga 19. stoljea
uivala u blagostanju. Institucije su joj uredno funkcionirale, a dokazala je valjanost
svojega sustava vrijednosti. Americi je bio nepoznat sukob izmeu visokih principa i

pukoga preivljavanja. S vremenom je prizivanje morala kao sredstva za rjeavanje

meunarodnih sukoba rezultiralo posebnim oblikom ambivalentnosti i specifino
amerikom tjeskobom. Ako amerika vanjska politika treba biti jednako asna kao i
osobni ivot pojedinca, kako analizirati sigurnost? Znai li to u krajnjem sluaju da je
preivljavanje podreeno moralu? Ili amerika ljubav prema slobodnim institucijama
automatski pridaje moralnu auru ak i veini postupaka koji su, ini se, sami sebi
svrha? Ako je to tono, po emu se onda razlikuje od europskoga raison detat, koji
tvrdi da se o postupcima jedne zemlje moe suditi samo na temelju njihove
uspjenosti?
Profesori Robert Tucker i David Hendrickson sjajno su analizirali tu
ambivalentnost amerike misli:
Velika dilema Jeffersonova dravnitva sastojala se u njegovu tobonjem
odbijanju sredstava na koja drave uvijek raunaju zbog ouvanja vlastite sigurnosti i
ispunjenja svojih tenji, no istodobno nije bio voljan odrei se onih tenji koje obino
dovode do upotrebe tih sredstava. Drugim rijeima, elio je da Amerika ima i ovce i
novce: da uiva u plodovima vlasti, a da pritom ne postane rtvom uobiajenih
11

posljedica njezina provoenja.

I dandanas je neprestani sukob tih dvaju pristupa jedna od glavnih tema amerike
vanjske politike. Do 1820. Amerika je pronala kompromis izmeu tih dvaju pristupa
koji e joj omoguiti ostvarenje obaju ciljeva sve do kraja Drugoga svjetskog rata. I
dalje je osuivala dogaaje s onu stranu oceana kao kuenja vrijednu posljedicu
politike ravnotee snaga, dok je vlastitu ekspanziju diljem Sjeverne Amerike tretirala
kao neizbjenu sudbinu.
Sve do poetka 20. stoljea amerika vanjska politika bila je u osnovi vrlo
jednostavna: ispunjavanje vlastite neizbjene sudbine i neupletanje u dogaanja s
druge strane oceana. Kad god je to bilo mogue, Amerika bi stala na stranu
demokratske vlasti, no ne bi se vojno angairala u obrani svojega izbora. Godine
1821. John Quincy Adams, tada dravni tajnik, saeto e taj pristup opisati na sljedei
nain:
Ma gdje bila ili e biti izvjeena zastava slobode i nezavisnosti, s njom e biti i
njezino (ameriko) srce, njezin blagoslov i njezine molitve. No ona ne odlazi u
inozemstvo, u potragu za udovitima koje treba unititi. Zatitnica je slobode i
12

nezavisnosti svih naroda, no brani i osveuje samo svoju vlastitu.

Nalije te amerike politike samosvladavanja jest odluka da europsku politku sile
ukine u zapadnoj hemisferi, ak i pomou nekih metoda europske diplomacije.
Monroeova doktrina, koja je takvu politiku proklamirala, posljedica je pokuaja Svete

alijanse, koju su inile Pruska, Rusija i Austrija, da ugui revoluciju u panjolskoj

dvadesetih godina 19. stoljea. Premda se u naelu protivila upletanju u unutranje
poslove, ni Velika Britanija nije bila spremna poduprijeti Svetu alijansu u zapadnoj
hemisferi.
Britanski ministar vanjskih poslova George Canning predloio je Sjedinjenim
Dravama zajedniki plan djelovanja koji bi onemoguio da panjolske kolonije u
Americi padnu u ruke Svete alijanse. Neovisno o dogaajima u panjolskoj, elio je
onemoguiti kontrolu jedne europske sile nad Latinskom Amerikom. Liena kolonija,
panjolska vie ne bi bila bogat plijen, mislio je Canning, pa bi se tako intervencija
zaustavila ili izgubila znaenje.
John Quincy Adams shvatio je britansku teoriju, no nije vjerovao britanskim
pobudama. Jo 1812. Britanija je okupirala Washington, i za Ameriku je bilo prerano
da se prikloni svojoj negdanjoj domovini. Adams je stoga nagovorio predsjednika
Monroea da unilateralno ukine europski kolonijalizam u Americi.
Nakon proklamiranja Monroeove doktrine 1823., ocean koji razdvaja Sjedinjene
Drave i Europu uanio se izmeu dviju suprotstavljenih strana. Dotad je osnovno
pravilo amerike vanjske politike bilo da se Sjedinjene Drave ne upleu u europsku
borbu za vlast. Monroeova doktrina otila je jo dalje, zabranivi europsko upletanje
u amerike poslove. No Monroeova predodba amerikih poslova bila je uistinu
iroka: obuhvaala je cijelu zapadnu hemisferu.
Monroeova doktrina nije se zadovoljila tumaenjem principa. Drsko je upozorila
europske sile da e nova drava orujem obraniti nepovredivost zapadne hemisfere, a
SAD e irenje europske vlasti na bilo koji dio ove hemisfere smatrati ugroavanjem
13

naega mira i sigurnosti.

Konano, manje efektno no jasnije negoli njegov dravni tajnik dvije godine prije,
predsjednik Monroe odbacio je svako upletanje u europske sporove: to se tie
ratova europskih sila zbog pitanja koja se na njih odnose, nikad u njima nismo
14

sudjelovali, niti se to slae s naom politikom.

Amerika je istodobno okrenula lea Europi i dala zeleno svjetlo vlastitoj
ekspanziji zapadnom hemisferom. Pod kiobranom Monroeove doktrine, Americi je
bilo doputeno da slijedi politiku koja se nije bitno razlikovala od snova svakoga
europskog kralja, tj. irenja trgovine i vlastitog utjecaja, anektiranja teritorija,
odnosno pretvaranja u veliku silu bez posezanja za politikom sile. Amerike
ekspanzionistike tenje i njezino uvjerenje da je potenija i principijelnija od bilo
koje europske zemlje nikad se nisu sukobili. Kako svoju ekspanziju nisu tumaile kao
vanjsku politiku, Sjedinjene Drave mogle su posegnuti za svojom moi i mirne

savjesti pokoriti Indijance, Meksiko, Teksas. Ukratko, vanjska politika SAD-a bila je
da nema vanjske politike.
Kao i Napoleon prigodom prodaje Louisiane, Canning se s pravom hvastao da je
stvorio Novi svijet ne bi li ponovno uspostavio ravnoteu Staroga svijeta. Naime,
Velika Britanija dala je naslutiti da e pomou Kraljevske mornarice poduprijeti
Monroeovu doktrinu. No Amerika e ponovno uspostaviti europsku ravnoteu snaga
jer e Svetu alijansu iskljuiti iz zapadne hemisfere. to se ostaloga tie, euopske sile
morat e odrati svoju ravnoteu bez amerikog sudjelovanja.
Do kraja stoljea, za ameriku vanjsku politiku karakteristina je iroka primjena
Monroeove doktrine. Godine 1823. Monroeova doktrina upozorila je europske sile da
se klone zapadne hemisfere. Prigodom stogodinjice Monroeove doktrine, njezino je
znaenje proireno ne bi li opravdalo ameriku hegemoniju nad zapadnom
hemisferom. Godine 1845. predsjednik Polk opravdao je aneksiju Teksasa
Sjedinjenim Dravama kao nuan postupak kojim se nezavisna zemlja spreava da
sklopi savez ili postane ovisna o nekoj stranoj zemlji jaoj od nje, to automatski
15

ugroava sigurnost Amerike. Drugim rijeima, Monroeova doktrina opravdala je

ameriku intervenciju u sluaju stvarne opasnosti, kao i eventualne otvorene prijetnje,
ba kao i europska ravnotea snaga.
Graanski rat nakratko e prekinuti ameriku zaokupljenost teritorijalnom
ekspanzijom. Za Washington, najvanije vanjskopolitiko pitanje bilo je da sprijei
europsko priznanje Konfederacije, odnosno nastanak viedravnoga sustava na tlu
Sjeverne Amerike, a s njime i politike ravnotee snaga europske diplomacije. No ve
1868. predsjednik Andrew Johnson ponovno e posegnuti za Monroeovom doktrinom
ne bi li opravdao ekspanziju, ovaj put prigodom kupnje Aljaske:
Strano vlasnitvo ili kontrola u tim sredinama do sada su spreavali napredak i
slabili utjecaj Sjedinjenih Drava. Kronina revolucija i anarhija bili bi tamo jednako
16

opasni.
Na djelu je bilo neto jo vanije od ekspanzije diljem amerikoga kontinenta,
premda to takozvane velike sile nisu niti uoile: njihovu se klubu pridruio jo jedan
lan, jer su SAD postale najvea svjetska sila. Godine 1885. SAD e industrijskom
proizvodnjom nadmaiti Veliku Britaniju, koja se tada smatrala vodeom svjetskom
industrijskom silom. Krajem stoljea, njezina potronja energije bila je vea od one u
17

Njemakoj, Francuskoj, Austro-Ugarskoj, Rusiji, Japanu i Italiji zajedno. Od

graanskoga rata do kraja stoljea proizvodnja ugljena u Americi porasla je za 800
posto, elinih tranica za 523%, kilometraa postavljenih eljeznikih tranica za
567%, a proizvodnja penice za 256%. Useljavanje je rezultiralo udvostruenjem

amerikog stanovnitva. Proces rasta pokazivao je znakove ubrzanja.

Svaka drava kojoj mo tako naglo poraste nastoji ju pretvoriti u globalni utjecaj.
Ameriki su se voe nali u iskuenju. Seward, dravni tajnik predsjednika Andrewa
Johnsona, sanjao je o carstvu koje ukljuuje Kanadu i velik dio Meksika, a iri se
daleko na Pacifik. Grantova administracija eljela je anektirati Dominikansku
Republiku i oijukala s idejom da kupi Kubu. Tadanji europski voe Disraeli ili
Bismarck takve bi inicijative shvatili i odobrili.
No ameriki Senat usredotoio se na domae prioritete i osujetio sve
ekspanzionistike projekte. Inzistirao je na maloj vojsci (25 000 vojnika) i slaboj
mornarici. Sve do 1890. amerika armija zauzimala je 14. mjesto na svijetu, iza
Bugarske, a amerika je mornarica bila manja od talijanske, premda je amerika
industrijska mo bila trinaest puta vea od talijanske. Amerika nije sudjelovala u radu
meunarodnih konferencija i tretirana je kao drugorazredna sila. Godine 1880. Turska
je prilikom smanjenja svojega diplomatskog osoblja zatvorila veleposlanstva u
vedskoj, Belgiji, Nizozemskoj i SAD-u. U isto doba jedan njemaki diplomat u
18

Madridu predloio je da mu se umjesto premjetaja u Washington smanji plaa.

No kad neka zemlja postane tako snana kao Amerika nakon graanskoga rata,
nee se uspjeti oduprijeti iskuenju da svoju mo pretoi u vano mjesto na
meunarodnoj sceni. Krajem osamdesetih godina 19. stoljea Amerika poinje jaati
svoju mornaricu, jo uvijek manju od one koju su imali ile, Brazil ili Argentina.
Godine 1889. ministar mornarice Benjamin Tracy lobirao je za bojne brodove u
mornarici, a njegov suvremenik, povjesniar mornarice Alfred Thayer Mahan, smislio
19

je za to logiko opravdanje.
Premda je britanska Kraljevska mornarica u biti titila Ameriku od pljakakih
pohoda europskih sila, ameriki voe nisu doivljavali Veliku Britaniju kao zatitnicu
svoje domovine. Tijekom 19. stoljea Velika se Britanija smatrala najveom
prijetnjom amerikim interesima, a Kraljevska mornarica najveom stratekom
opasnou. Stoga ne udi to je Amerika, im je poela jaati svoje snage, pokuala
eliminirati utjecaj Velike Britanije u zapadnoj hemisferi, pozivajui se na Monroeovu
doktrinu koju je Velika Britanija tako djelatno poduprla.
Sjedinjene Drave nisu pokazale osobitu tankoutnost prema ovoj opasnosti. U
upozorenju Velikoj Britaniji godine 1895., drvni tajnik Richard Olney pozvao se na
Monroeovu doktrinu. Pri tome je posebno naglasio nejednakost snaga. U dananje
doba, napisao je on, Sjedinjene Drave praktiki uivaju suverenitet na ovom
kontinentu, i njezine su odluke zakon za one na koje ograniava svoje upletanje.
Amerika raspolae neogranienim sredstvima koja joj, uz njezin izolirani poloaj,

20

daju nadreenu ulogu, pa je niti pojedinana sila niti sve sile ne mogu ugroziti.
Ameriko nepriznavanje politike sile oigledno se nije odnosilo na zapadnu
hemisferu. Godine 1902. Velika Britanija odustaje od svojega zahtjeva za prevlau u
Srednjoj Americi.
Stekavi nadmo u zapadnoj hemisferi, Sjedinjene Drave pribliile su se glavnim
popritima meunarodnih odnosa. Gotovo protiv svoje volje, Amerika je postala
svjetska velesila. irei se kontinentom, stekla je prevlast nad svim svojim obalama,
istodobno tvrdei da ne eli voditi vanjsku politiku velesile. Na kraju procesa,
Amerika je naprosto raspolagala snagom koja ju je, bez obzira na vlastite elje,
pretvorila u bitan svjetski imbenik. Ameriki voe i dalje su slobodno tvrdili da se
njezina vanjska politika temelji na osvjetljavanju puta cijelom ovjeanstvu, no neki
su od njih oigledno shvatili da zahvaljujui svojoj moi Amerika ima pravo iznijeti
svoje miljenje o goruim pitanjima. Nije trebala priekati da cijeli svijet prihvati
demokraciju ne bi li postala lanom meunarodnoga sustava.
Takav nain razmiljanja najbritkije je znao artikulirati Theodore Roosevelt. Bio
je prvi predsjednik koji je tvrdio da je dunost Amerike da stekne globalni utjecaj, te
da Ameriku povee sa svijetom putem nacionalnog interesa. Poput svojih prethodnika,
Roosevelt je vjerovao da je Amerika svjetski dobroinitelj. No, za razliku od njih,
Roosevelt je smatrao da ona ima stvarne vanjskopolitike interese, dalekosenije od
neupletanja. Roosevelt je krenuo od premise da su Sjedinjene Drave tek svjetska
sila, a ne jedinstveno utjelovljenje vrline. Kad se njezini interesi sukobe s interesima
drugih zemalja, dunost je Amerike da upotrijebi svoju snagu i stekne premo.
Roosevelt je Monroeovu doktrinu najprije protumaio na krajnje
intervencionistiki nain, izjednaivi ju s imperijalistikim doktrinama toga
razdoblja. U tzv. Dodatku Monroeovoj doktrini, 6. prosinca 1904. objavio je da
neke civilizirane drave imaju pravo na intervenciju. U zapadnoj hemisferi takvo
pravo uivaju jedino Sjedinjene Drave: ... U zapadnoj hemisferi Sjedinjene Drave,
koje slijede Monroeovu doktrinu, bit e primorane protiv svoje volje preuzeti ulogu
21

meunarodnog policajca u flagrantnim sluajevima zloina i bespomonosti.

Rooseveltova praksa prethodila je njegovim propovijedima. Godine 1902.
Amerika e prisiliti Haiti da namiri svoja dugovanja europskim bankama. Godine
1903. nemire u Panami pretvorit e u pravu pobunu. Zahvaljujui amerikoj pomoi,
lokalno stanovnitvo iznudilo je od Kolumbije nezavisnost, no tek nakon to je
Washington odredio zonu kanala pod suverenitetom Sjedinjenih Drava s obje strane
buduega Panamskog kanala. Godine 1905. Sjedinjene Drave uspostavljaju
financijski protektorat nad Dominikanskom Republikom. Godine 1906. amerika je

vojska okupirala Kubu.

Za Roosevelta je politika moi u zapadnoj hemisferi bila dio nove amerike
globalne uloge. Ni dva oceana nisu vie mogla izolirati Ameriku od ostatka svijeta.
Sjedinjene Drave morale su preuzeti vanu ulogu na meunarodnoj sceni. Roosevelt
je to i rekao u svojoj poruci Kongresu 1902. godine: Sve vea uzajamna zavisnost i
sloenost meunarodnih politikih i gospodarskih odnosa, od civiliziranih i ureenih
22

zemalja zahtijevaju da se sve ee zalau za propisno upravljanje svijetom.

Roosevelt zauzima jedinstveno povijesno mjesto u amerikom pristupu
meunarodnim odnosima. Niti jedan ameriki predsjednik nije tako temeljito definirao
ulogu Amerike u svijetu u svjetlu njezinih nacionalnih interesa, niti tako temeljito
poistovjetio njezine nacionalne interese s ravnoteom snaga. Poput svojih
sunarodnjaka, Roosevelt je vjerovao da je Amerika najvea nada ovjeanstva. No,
za razliku od veine Amerikanaca, nije vjerovao da moe ouvati mir i ispuniti svoju
povijesnu zadau pukim izvravanjem graanskih obveza. Njegovo vienje naravi
svjetskoga poretka bilo je slinije Palmerstonovu ili Disraelijevu negoli Jeffersonovu.
Veliki predsjednik mora biti i uitelj koji premouje jaz izmeu budunosti i
iskustva naroda. Za narod odrastao u uvjerenju da je mir normalno stanje meu
narodima, da izmeu osobnoga i javnog morala nema nikakve razlike, te da Amerika
uiva u sigurnoj izolaciji, daleko od nemira koji potresaju ostatak svijeta, Roosevelt
je pouavao vrlo strogu doktrinu. On je, naime, pobijao sve te tvrdnje. Za njega je
meunarodni ivot znaio borbu, a Darwinova teorija o preivljavanju najsposobnijih
bila je za nj bolji vodi kroz povijest negoli osobni moral. Roosevelt je vjerovao da
krotkost moe opstati samo u sprezi sa snagom. Po njegovu miljenju, Amerika nije
bila ope dobro, ve velika sila, potencijalno najvea. Nadao se da mu je sudbina
odredila da Ameriku izvede na meunarodnu scenu, gdje e utjecati na 20. stoljee
onako kako je Velika Britanija dominirala devetnaestim, kao zemlja goleme snage koja
se s mjerom i mudrou sama odluila poraditi na stabilnosti, miru i razvoju.
Roosevelt nije imao strpljenja za razliite svetinje koje su obiljeavale ameriko
shvaanje vanjske politike. Poricao je uinkovitost meunarodnoga prava. Ono to
drava ne moe sama zatititi, ne moe ouvati ni meunarodna zajednica. Odbacio je
razoruanje, koje se upravo tada pojavilo kao meunarodna tema:
Zasad se vjerojatno nee uspostaviti nikakve meunarodne snage ... koje mogu
uinkovito sprijeiti zlodjela, i u takvim bi okolnostima bilo nerazumno i loe kad bi
se neka snana slobodna zemlja odrekla sile da titi svoja prava, te da u izvanrednim
okolnostima titi prava drugih zemalja. Nepravdi bi najvie pomoglo ... kad bi se
slobodni i prosvijeeni narodi ... dragovoljno odrekli sile, dok bi istodobno sva

23

samovlaa i barbarstva ostala naoruana.

Roosevelt je bio jo otriji kad se radilo o vlasti:
Osobno mi se gadi Wilson-Bryanova vjera u udesne mirovne sporazume,
neostvariva obeanja, svakojake papirie koje ne podupire nikakva djelotvorna sila.
Glede vanjske politike, za svaku je zemlju i za svijet neusporedivo bolja tradicija
Fridrika Velikog i Bismarcka od Bryanova ili Bryan-Wilsonova stava kao trajnoga
nacionalnog opredjeljenja ... Pravda mekuca koja se ne temelji na sili jednako je
24

pokvarena i jo pogubnija od sile koja se odvojila od pravde.

U svijetu kojim upravlja mo Roosevelt je vjerovao da se prirodan poredak stvari
odraava na koncepciju sfere utjecaja, koja odreenoj sili dodjeljuje nadmoni
utjecaj na velikom podruju, npr. Sjedinjenim Dravama u zapadnoj hemisferi, ili
Velikoj Britaniji na Indijskom potkontinentu. Godine 1908. Roosevelt je pristao na
japansku okupaciju Koreje jer je smatrao da japansko-korejske odnose treba odrediti
relativna snaga tih dviju zemalja, a ne lanak nekoga sporazuma ili meunarodno
pravo:
Koreja u svakom sluaju pripada Japanu. Naravno, sporazum je Koreji sveano
obeao nezavisnost. No sama Koreja nije uspjela provesti sporazum, pa pretpostavka
da e neka druga zemlja ... pokuati za Koreju uiniti ono to sama nije bila u stanju
25

uiniti, ne dolazi u obzir.

S tako europskim gleditima nije udno da je Roosevelt priao globalnoj ravnotei
snaga sa sofisticiranou kakvu nije pokazao niti jedan ameriki predsjednik, a
pribliio mu se samo Richard Nixon. U poetku je Roosevelt smatrao da Ameriku
nema razloga upletati u specifinosti europske ravnotee snaga, jer je drao da ona
uglavnom funkcionira samostalno. No, pokae li se njegova prosudba netonom, jasno
je dao do znanja da e nagovoriti Ameriku da se angaira na ponovnom uspostavljanju
ravnotee. S vremenom je Roosevelt u Njemakoj prepoznao opasnost europskoj
ravnotei, a ameriki nacionalni interes poistovjetio s interesima Velike Britanije i
Francuske.
To se manifestiralo 1906. na konferenciji u Algecirasu, sazvanoj zbog odreivanja
sudbine Maroka. Njemaka, koja je inzistirala na otvorenim vratima ne bi li
preduhitrila francusku dominaciju, inzistirala je na ukljuenju jednoga amerikog
predstavnika jer je smatrala da Amerika ima znaajne trgovake interese u tom dijelu
svijeta. Na kraju je konferenciji prisustvovao ameriki konzul u Maroku, no njegova
je uloga razoarala Nijemce. Amerike komercijalne interese, koji nipoto nisu bili
znaajni, Roosevelt je podredio svojim geopolitikim gleditima. Izrazio ih je Henry

Cabot Lodge u pismu Rooseveltu na vrhuncu marokanske krize. Francuska, rekao je

on, treba biti na naoj strani, a Engleska u naoj zoni i u kombinaciji s nama. To je
26

ekonomski i politiki mudar aranman.

Dok je Njemaku smatrao najveom opasnou u Europi, u Aziji su Roosevelta
brinule ruske aspiracije, pa je zato bio sklon Japanu, najveemu ruskom rivalu. Nema
zemlje na svijetu koja e snanije od Rusije obiljeiti godine koje dolaze, izjavio je
27

Roosevelt. Potpomognut savezom s Velikom Britanijom, godine 1904. Japan je

napao Rusiju. Premda je Roosevelt proglasio ameriku neutralnost, podupro je Japan.
28

Po njegovu miljenju, ruska bi pobjeda nanijela udarac civilizaciji. Radovao se

kad je Japan unitio rusku flotu: Veoma me obradovala pobjeda Japana, jer Japan je
29

na igra.
Prieljkivao je slabu Rusiju, ali ne i njezinu potpunu eliminaciju iz ravnotee
snaga. Naime, po jednom od naela diplomacije ravnotee snaga, uslijed naglog
slabljenja Rusije, njezino mjesto potencijalne opasnosti zauzeo bi Japan. Po
Rooseveltovu miljenju, Americi je najvie odgovarao ishod u kojemu bi se Rusija
30

izravno suoila s Japanom, tako da se dvije zemlje meusobno obuzdaju.

Potaknut geopolitikim realizmom, a ne velikodunim altruizmom, Roosevelt je
pozvao dvije zaraene strane da poalju svoje predstavnike u njegov dom u Oyster
Bayu, gdje e razraditi mirovni sporazum koji e ograniiti pobjedu Japana i ouvati
ravnoteu na Dalekom istoku. Roosevelt je tako postao prvi Amerikanac kojemu je
pripala Nobelova nagrada za mir, za nagodbu zasnovanu na naelima kao to su
ravnotea snaga i sfere utjecaja, koja e nakon njegova nasljednika, Wilsona, djelovati
posve neameriki.
Godine 1914. Roosevelt je u poetku zauzeo dosta hladan stav glede njemake
invazije na Belgiju i Luksemburg, premda se radilo o flagrantnom krenju sporazuma
koji nepobitno dokazuju neutralnost tih dviju zemalja.
to se tie krenja ili zanemarivanja ovih sporazuma, ne priklanjam se niti jednoj
strani. Kad se divovi bore na ivot i smrt, u svojem teturanju golemi borci u klinu
31

zgazit e svakoga tko im se nae na putu ako to nije opasno.

Nekoliko mjeseci nakon poetka rata u Europi, Roosevelt e izmijeniti svoje
prvotno miljenje o krenju belgijske neutralnosti. No ni sada ga nije brinula
nelegalnost njemake invazije, ve opasnost koju ona predstavlja za ravnoteu snaga:
"... zar ne mislite da e Njemaka, dobije li ovaj rat, unititi englesku flotu i Britansko
Carstvo, a u roku od nekih godinu dana inzistirati na prevlasti u Junoj i Srednjoj

32

Americi...?
Pourivao je masovno naoruavanje koje e Americi pomoi da svojom teinom
potpomogne Trojni sporazum. Smatrao je njemaku pobjedu moguom i opasnom za
Sjedinjene Drave. Pobjedom Centralnih sila nestala bi zatita britanske Kraljevske
mornarice, to bi njemakom imperijalizmu dopustilo da se nametne u zapadnoj
hemisferi.
To to je Roosevelt britansku pomorsku prevlast nad Atlantikom smatrao
sigurnijom od njemake hegemonije, izlazi iz neodreenih imbenika koji se ne vezuju
za silu, ve za kulturnu srodnost i povijesno iskustvo. Naime, izmeu Engleske i
Amerike postojale su snane kuturne veze koje nisu imale svoj pandan u amerikonjemakim odnosima. tovie, Sjedinjene Drave navikle su na britansku pomorsku
prevlast koja ih nije smetala, a vie nisu sumnjale u ekspanzionistike planove Velike
Britanije u Sjevernoj i Latinskoj Americi. Njemaku su, meutim, gledale sa
strepnjom. Treega listopada 1914., prigodno zaboravivi na svoju prethodnu ocjenu
da je njemako zanemarivanje belgijske neutralnosti bilo neizbjeno, Roosevelt pie
britanskome veleposlaniku u Washingtonu:
33

Da sam ja bio predsjednik, djelovao bih (protiv Njemake) 30. ili 31. srpnja.
Mjesec dana kasnije, u svojem pismu Rudyardu Kiplingu, Roosevelt e priznati da
u skladu s vlastitim uvjerenjima ne moe upotrijebiti amerike snage u europskom
ratu. Ameriki narod nije bio voljan slijediti put trasiran pravilima politike sile:
Kad bih se zauzeo za sve ono u to sam vjerujem, ne bih uspio kod svojega naroda,
jer me on ne bi slijedio. Nai su ljudi kratkovidni i ne shvaaju meunarodne
probleme. I va je narod kratkovidan, ali ne toliko kao na u tim stvarima... Zbog
irine oceana, na narod misli da se nema ega bojati u sadanjoj situaciji, te da za nju
34

ne snosi nikakvu odgovornost.

Da je ameriko shvaanje vanjske politike doivjela svoj vrhunac s Theodoreom
Rooseveltom, mogla bi se opisati kao evolucija koja tradicionalne principe
europskoga dravnitva primjenjuje na ameriku situaciju. Roosevelta bi se smatralo
predsjednikom za ijeg su mandata Sjedinjene Drave, po uspostavi prevlasti u
Sjevernoj i Latinskoj Americi, poele demonstrirati svoju mo velesile. No amerika
vanjskopolitika misao nije zavrila s Rooseveltom, niti je to bilo mogue. Voa koji
vlastitu ulogu svodi na iskustvo svojega naroda, osuuje se na stagnaciju. Lideru koji
nadmai iskustvo svojega naroda moe se desiti da ostane neshvaen. Ni vlastito
iskustvo ni vrijednosti nisu Ameriku pripremile za ulogu koju joj je odredio
Roosevelt.

Sluaj je htio da Amerika na koncu prihvati vodeu ulogu koju joj je namijenio
Roosevelt, i to za Rooseveltova ivota, ali na naelima koja je Roosevelt ismijao,
predvoena predsjednikom kojega je Roosevelt prezirao. Woodrow Wilson
utjelovljenje je tradicionalne amerike iznimnosti. Oivotvorio je ideju koja e
kasnije prerasti u dominantnu intelektualnu kolu amerike vanjske politike, kolu ije
je uenje Roosevelt u najboljem sluaju smatrao zanemarivim, a u najgoremu
protivnom amerikim dugoronim interesima.
to se tie uvrijeenih principa dravnitva, od dvaju najveih amerikih
predsjednika, Rooseveltova je argumentacija bila mnogo bolja. Pa ipak, pobijedit e
Wilson. Stoljee kasnije, Roosevelta pamtimo po njegovim dostignuima, no Wilson
je utemeljio ameriku doktrinu. Roosevelt je razumio kako funkcionira meunarodna
politika meu zemljama koje su tada u njoj vodile glavnu rije. Niti jedan ameriki
predsjednik nije imao tako jasan uvid u djelovanje meunarodnih sustava. No Wilson
je razumio osnovne pobude amerike motivacije, meu kojima je vjerojatno bilo
presudno da Amerika samu sebe naprosto nije doivljavala kao obinu dravu.
Nedostajali su joj teoretski i praktini temelji za diplomaciju europskoga stila, koja se
s pozicije neutralnosti stalno prilagoava nijansama sile zbog pukog odravanja
ravnotee koja se neprestano mijenja. Ma kakva bila stvarnost ili pouke sile, ameriki
narod ostao je pri uvjerenju da je njegova posebnost u provoenju i promicanju
slobode.
Na velika djela Amerikance je mogla potaknuti samo vizija koja se podudara s
njihovim doivljajem Amerike kao posebne zemlje. Premda u intelektualnom suglasju
s funkcioniranjem diplomacija velesila, Rooseveltov pristup nije uspio uvjeriti
Amerikance da trebaju ui u Prvi svjetski rat. S druge strane, Wilson je dirnuo u samu
icu svojega naroda temama koje su stranim liderima bile moralno predimenzionirane
i uglavnom neshvatljive.
Wilson je postigao sjajan uspjeh. Odbivi politiku sile, znao je potaknuti
Amerikance. Sveuilini profesor koji se politikom poeo baviti relativno kasno,
pobijedio je na izborima zbog raskola izmeu Tafta i Roosevelta u republikanskoj
stranci. Wilson je uvidio da se ameriki instinktivni izolacionizam moe pobijediti
jedino apeliranjem na njegovu vjeru u iznimnost vlastitih ideala. Korak po korak, uveo
je izolacionistiku zemlju u rat, prethodno demonstriravi privrenost svoje vlade
miru golemim zalaganjem za neutralnost. Istodobno se odrekao svih sebinih
nacionalnih interesa, posvjedoivi da Amerika ne trai nita osim zatite svojih
naela.
Drugog prosinca 1913., u svojemu prvom govoru o stanju nacije, odredio je
osnove onoga to e se kasnije zvati vilsonizmom. Univerzalno pravo a ne ravnotea,

pouzdanost nacije a ne njezino isticanje, za Wilsona su temelj meunarodnoga poretka.

Predloio je ratifikaciju nekoliko sporazuma o arbitrai, inzistirajui na obveznoj
arbitrai, a ne na sili, kao metodi rjeavanja meunarodnih sukoba:
Samo se jednim standardom mogu razrijeiti nesporazumi izmeu SAD-a i ostalih
drava, a sastoji se od sljedeih dvaju elemenata: nae asti i obveza prema miru u
svijetu. Sigurno je lagano uspostaviti takav kriterij koji e odrediti nove obveze iz
35

sporazuma i protumaiti ve preuzete obveze.

Rooseveltu su najvie ili na ivce visoki principi koji se nisu oslanjali ni na silu
ni na spremnost da ih se provede. Jednom je prijatelju napisao sljedee: Moram li
birati izmeu politike sile i popustljivosti, ja sam za politiku sile. To je bolje za
36

dravu, a dugorono i za svijet.

Upravo zato je Rooseveltov prijedlog da se na rat u Europi odgovori
naoruavanjem, Wilsonu bio besmislen. U svojemu drugom govoru o stanju nacije 8.
prosinca 1914., etiri mjeseci nakon poetka rata u Europi, Wilson je odbacio daljnje
ameriko naoruavanje jer bi to znailo da smo izgubili pribranost zbog rata iji
uzroci ne mogu na nas djelovati, a njegovo postojanje prua nam ansu za prijateljstvo
37

i nepristranu pomo.
Po Wilsonovu miljenju, ameriki utjecaj ovisio je o njezinoj nesebinosti.
Amerika je trebala sauvati samu sebe ne bi li na kraju nastupila kao dostojan arbitar
izmeu zaraenih strana. Po Rooseveltu, rat u Europi, posebno eventualna pobjeda
Njemake, ugrozit e i ameriku sigurnost. Wilson je inzistirao na amerikoj
nepristranosti, zbog koje e na kraju preuzeti ulogu posrednika. Zbog amerike vjere u
vrijednosti vanije od ravnotee snaga, rat u Europi pruio joj je sada odlinu prigodu
da pridobije pristae boljega pristupa meunarodnim odnosima.
Roosevelt je takve ideje ismijavao i optuio Wilsona da ugaa izolacionizmu ne bi
li potpomogao svoj ponovni izbor 1916. No Wilsonova politika bila je suta
suprotnost izolacionizmu. Wilson nije proklamirao povlaenje Amerike iz svijeta, ve
univerzalnu primjenu njezinih vrijednosti, kao i obvezu Amerike da ih kasnije
rasprostrani. Wilson je reformulirao ideje koje su se u Americi uvrijeile jo za
Jeffersona, ovaj put u slubi ideoloke kampanje:
Posebna misija Amerike nadilazi svakodnevnu diplomaciju i nalae joj da ostatku
ovjeanstva osvjetljava put do slobode.
Vanjska politika demokratskih zemalja uiva moralnu nadmo jer su ljudi prirodno
skloni miru.
Vanjska politika treba odraavati iste moralne norme kao i osobna etika.
Drava ne moe polagati pravo na posebna moralna naela.

Ovim dokazima amerike moralne iznimnosti Wilson je dodao univerzalnu

dimenziju:
Ne bojimo se snage niti jedne druge drave. Nismo ljubomorni na svoje suparnike
u trgovini, niti na njihova mirnodopska dostignua. Sami emo odluiti kako emo
ivjeti svoj ivot, a isto emo dopustiti i drugima. Vjeran smo prijatelj svih drava
svijeta, jer nikoga ne ugroavamo, ne udimo ni za ijim vlasnitvom, ne elimo niiju
38

propast.
Niti jedna zemlja ne temelji svoje pravo na predvoenje meunarodne zajednice
na altruizmu, ve na kompatibilnosti svojih nacionalnih interesa s interesima drugih
drutava. No od Woodrowa Wilsona pa sve do Georgea Busha ameriki su
predsjednici isticali nesebinost zemlje kao klju njezine predvodnike uloge. Ni
Wilson ni njegovi kasniji sljedbenici sve do dandanas nisu prihvatili injenicu da kod
stranih voa, ija naela nisu tako plemenita, pravo koje Amerika polae na altruizam
izaziva osjeaj nepredvidivosti. Za razliku od nacionalnih interesa koji se mogu
odrediti, altruizam odreuje definicija njegova provoditelja.
Wilson je u altruizmu amerikoga drutva prepoznao dar Boji:
Kao da je Bojom providnou cijeli kontinent ostao netaknut, ekajui na dolazak
miroljubivog naroda koji vie od svega ljubi slobodu i ljudska prava, te e ustanoviti
39

nesebinu zajednicu.
Tvrdnja da ameriki ciljevi predstavljaju volju Boju podrazumijeva globalnu
ulogu Amerike, koja e se pokazati mnogo dalekosenijom no to je Roosevelt ikada
zamiljao. On je samo elio usavriti ravnoteu snaga i amerikoj ulozi pridati vanost
razmjernu njezinoj sve veoj snazi. Po Rooseveltovoj koncepciji, Amerika bi bila tek
jedna od mnogih drava jaa od veine drugih, lanica elitne skupine velesila no
na nju bi se ipak odnosila povijesna pravila ravnotee.
Wilson je Ameriku preselio u posve drugaiju sferu. Prezirao je ravnoteu snaga i
tvrdio kako dunost Amerike nije da dokae ... svoju sebinost, ve svoju
40

veliinu. Ako je to tono, Amerika ne uiva iskljuivo pravo na svoje vrijednosti.

Ve 1915., Wilson e izloiti posve novu doktrinu, po kojoj je sigurnost Amerike
nerazdvojiva od sigurnosti cijeloga ovjeanstva. Drugim rijeima, od tada je
amerika dunost bila da se svagdje suprotstavi agresiji:
... zato to zahtijevamo nesmetani razvoj i miran ivot utemeljen na naim vlastitim
principima pravde i slobode, zamjeramo svaki oblik agresije koju sami ne elimo
provoditi. Zahtijevamo sigurno provoenje naela nacionalnog razvoja koja smo sami
odabrali. tovie, to isto zahtijevamo i za druge. Entuzijazam koji osjeamo za

slobodu pojedinca i slobodan nacionalni razvoj ne ograniavamo samo na zbivanja i

slijed dogaaja koji utjeu iskljuivo na na ivot. On se odnosi na sve narode koji
41

pokuavaju slijediti trnovit put nezavisnosti i pravde.

Vienje Amerike kao dobroinitelja i globalnog policajca nagovijestilo je politiku
zadravanja koja e se razviti nakon Drugoga svjetskog rata.
ak i u trenucima najveeg pretjerivanja, Roosevelt nije mogao zamisliti tako
dalekosean osjeaj koji e navijestiti globalni intervencionizam. No on je bio
dravnik-ratnik, a Wilson sveenik-prorok. Dravnici, pa ak i ratnici, usredotouju se
na svijet u kojem obitavaju. Za proroke, jedini stvarni svijet jest svijet koji ele
stvoriti.
Ono to je u poetku inilo reafirmaciju amerike neutralnosti, Wilson e
pretvoriti u niz prijedloga koji su udarili temelj globalnoj borbi. Smatrao je da nema
nikakvih bitnih razlika izmeu slobode za Ameriku i slobode za svijet. Dokazavi da
nije uzalud protratio vrijeme na sjednicama nastavnikog vijea, gdje cvjeta
cjepidlaenje, upravo je nevjerojatno interpretirao to je George Washington zapravo
mislio kad se izjasnio protiv stranih upletanja. Wilsonova definicija stranog sigurno
bi zapanjila prvoga predsjednika. Po Wilsonu, Washington je htio rei da se Amerika
ne smije upletati u tue ciljeve. No, tvrdio je on, nita to se tie ovjeanstva ne
42

moe nam biti strano ni nevano. Iz toga slijedi neogranieno pravo Amerike da se
angaira u inozemstvu.
Nevjerojatne li ideje! Iz izriite zabrane upletanja u tue poslove Oca nacije,
izveo je pravo na globalnu intervenciju, a misao neutralnosti tako pomno razradio da
je upletanje u rat ispalo neizbjeno. Dok je Wilson svoju domovinu sve vie
pribliavao svjetskom ratu artikulirajui svoje vizije boljega svijeta, evocirao je
vitalnost i idealizam koji su uvjerljivo opravdali stoljetni ameriki zimski san, ne bi li
Amerika sada ponovno mogla kroiti na meunarodnu scenu dinaminou i nevinou
kakve njezini iskusniji partneri nisu poznavali. Europsku diplomaciju otvrdnula je i
ponizila talionica povijesti. Njezini dravnici promatrali su zbivanja kroz prizmu
mnogobrojnih neostvarenih snova, razorenih nada, ideala koje je zgazila slabana
ljudska mo predvianja. Amerika nije poznavala takva ogranienja te je hrabro
proglasila, ako ne kraj povijesti, a ono njezinu irelevantnost. Vrijednosti koje su se do
tada smatrale tipino amerikima odluila je pretvoriti u sveopa naela koja se
svuda mogu primijeniti. Wilson je tako, makar nakratko, uspio pomiriti
suprotstavljenost koja je u amerikoj doktrini postojala izmeu sigurne Amerike i
neokaljane Amerike. Amerika je svoje stupanje u Prvi svjetski rat mogla prihvatiti
jedino kao angaman u ime svih naroda, a ne samo svojega, te u ulozi borca za

sveope slobode.
Njemaka objava neogranienoga podmornikog rata i potapanje amerikoga
broda Lusitania bio je neposredni povod amerikog objavljivanja rata. No ameriko
stupanje u rat Wilson nije potkrijepio konkretnim razlozima. Nacionalni interesi bili
su nevani, krenje belgijskih prava i ravnotea snaga nisu s time imali veze. Dakako,
rat je imao svoje moralno uporite, a njegov glavni cilj bio je nov i pravedniji
meunarodni poredak. U govoru u kojemu zahtijeva objavljivanje rata, Wilson izlae
sljedee:
Strano je uvui tako velik i miroljubiv narod u rat, u najstraniji i najpogubniji od
svih ratova koji ugroava samu civilizaciju. No pravda je vrednija od mira, i borit
emo se za ono to je naim srcima uvijek bilo najdrae, za demokraciju, za pravo
onih koji priznaju vlast da na nju utjeu, za prava i slobode malih naroda, za sveopu
vladavinu prava, pomou takvog saveza slobodnih naroda koji e donijeti mir i
43

sigurnost svim narodima i konano osloboditi cijeli svijet.

U ratu za ostvarenje takvih naela nije bilo mjesta kompromisu. Jedini valjani cilj
bila je potpuna pobjeda. Roosevelt bi sasvim sigurno politiki i strateki odredio
amerike ratne ciljeve. Vijorei zastavom amerike nepristranosti, Wilson je amerike
ratne ciljeve zasnovao iskljuivo na moralnim kategorijama. Po njegovu miljenju, rat
nije proizaao iz suprotstavljenih nacionalnih interesa koje se pod svaku cijenu
nastojalo ostvariti, ve iz niim izazvana njemakog ruenja meunarodnog poretka.
Drugim rijeima, stvarni krivac nije bio njemaki narod, ve njemaki car glavom i
bradom. Traei objavu rata, Wilson je ustvrdio sljedee:
S njemakim narodom nemamo nesuglasica. Prema njemu osjeamo samo
naklonost i prijateljstvo. Njegove vlasti nisu krenule u ovaj rat na poticaj naroda.
Uinile su to bez njegova znanja i pristanka. Ovaj rat zapoeo je onako kako su ratovi
zapoinjali u davna, mrana vremena kad vladari nisu traili upute od svojih naroda, a
44

ratove su zapoinjali i vodili iz dinastikih interesa.

Premda se u Europi smatralo da je Vilim II. nestabilan, niti jedan europski
dravnik nije zatraio njegovo svrgavanje, niti je itko u ruenju cara ili njegove
dinastije vidio ansu za uspostavljanje mira. No nakon to je postavljeno pitanje
njemake unutranje strukture, rat vie nije mogao zavriti kompromisom koji
uravnoteuje suprotstavljene interese, kakav je Roosevelt postigao deset godina prije
izmeu Japana i Rusije. Dvadeset drugoga sijenja 1917., prije nego to e Amerika
45

stupiti u rat, Wilson je objavio da je njegov cilj mir bez pobjede. No kad je
Amerika konano stupila u rat, Wilson je traio mir koji se moe ostvariti jedino
potpunom pobjedom.

Wilsonove izjave uskoro su se uvrijeile. ak i tako iskusna osoba poput Herberta

Hoovera poela je za njemaku vladajuu klasu govoriti da je prirodno zla i
46

krvoderno vreba ostale narode. Tadanje raspoloenje dobro e izraziti Jacob

Schurman, rektor Sveuilita Cornell, koji je rat vidio kao sukob izmeu kraljevstva
47

nebeskog i kraljevstva hunskog, a to su sila i uas.

No svrgavanje jedne dinastije nikako ne bi moglo prouzroiti sve ono to je
implicirala Wilsonova retorika. Zahtijevajui objavljivanje rata, Wilson je svojim
moralnim domaajem zahvatio cijeli svijet: ne samo Njemaku, ve sve ostale drave
u kojima treba osigurati demokratske uvjete. Mir e, naime, zahtijevati partnerstvo
48

demokratskih nacija. U drugom svom govoru Wilson je otiao jo dalje, rekavi da

e amerika snaga atrofirati ako Sjedinjene Drave ne rasprostrane slobodu diljem
kugle zemaljske:
Osnovali smo ovu dravu da ljudima damo slobodu, a svoju ideju i cilj nismo
ograniili samo na Ameriku, pa emo sada ljudima dati slobodu. Kad to ne bismo
49

uinili, sva bi slava Amerike ugasnula, a njezina mo nestala.

Svoje ratne ciljeve Wilson je najpreciznije odredio u etrnaest toaka, o kojima
e biti rijei u devetoj glavi. Wilsonovo je povijesno dostignue u spoznaji da
Amerikanci ne mogu poduprijeti velike meunarodne angamane ako ih ne
opravdavaju njihova moralna uvjerenja. Izgubio je vlast zato to je povijesne
tragedije tumaio kao stranputice uzrokovane kratkovidnou ili zloom pojedinih
voa, te zato to nije priznavao sve objektivne temelje mira, izuzevi mo javnog
miljenja i globalnoga irenja demokratskih institucija. Pritom je od europskih
zemalja traio da se prihvate neega za to u filozofskomu i povijesnom smislu nisu
bile spremne, i to neposredno nakon rata koji ih je potpuno iscrpio.
Tristo godina europske su drave temeljile svoj svjetski poredak na ravnotei
nacionalnih interesa, a vanjsku politiku na potrazi za sigurnou, dok su sve ostalo
doivljavale kao posebnu nagradu. Wilson je od europskih drava zahtijevao da svoju
vanjsku politiku utemelje na moralnim uvjerenjima, a sigurnost e se moda
uspostaviti sama od sebe. No Europa nije imala pojmovni sustav za tako nepristranu
politiku. Uz to je jo trebalo vidjeti hoe li Amerika, koja se tek pojavila nakon
itavoga stoljea izolacije, uspjeti odrati stalni angaman u meunarodnim
dogaajima sadran u Wilsonovoj teoriji.
Za Ameriku Wilsonova pojava oznaava prekretnicu. Jedan je od onih rijetkih
voa koji iz temelja mijenjaju tijek povijesti svoje domovine. Da su Roosevelt i
njegove ideje 1912. prevagnuli, ratni ciljevi bili bi odreeni s obzirom na prirodu

amerikih nacionalnih interesa. Roosevelt bi ameriko stupanje u rat opravdao

teorijom koju je inae stvarno zastupao: da se Amerika nije prikljuila Trojnom
savezu, Centralne sile dobile bi rat i prije ili kasnije ugrozile sigurnost Amerike.
Tako definirani ameriki nacionalni interesi s vremenom bi Ameriku naveli na
usvajanje globalne politike sline politici Velike Britanije prema kontinentalnoj
Europi. Tri stoljea britanski su voe svoje djelovanje temeljili na pretpostavci da e
koncentracija europske snage u rukama jedne jedine dominantne sile toj zemlji
omoguiti da se suprotstavi prevlasti Velike Britanije na moru, te tako ugroziti njezinu
nezavisnost. U geopolitikom smislu i SAD, takoer otok udaljen od obala Euroazije,
po toj bi logici trebale osjeati dunost da se suprotstave dominaciji jedne sile u
Europi ili Aziji, a naroito dominaciji iste sile na oba kontinenta. U tom smislu,
stupanj njemakoga geopolitikog domaaja, a ne njezini moralni prijestupi, trebao je
predstavljati glavni casus belli.
No taj je pristup, svojstven Starome svijetu, bio u suprotnosti s amerikim
osjeajima na koje je Wilson tako snano djelovao i jo uvijek djeluje. Ni Roosevelt
ne bi bio u stanju voditi politiku sile za koju se zalagao, premda je umro u uvjerenju
da je to mogao uiniti. U svakom sluaju, Roosevelt vie nije bio predsjednik, a
Wilson je i prije amerikoga stupanja u rat jasno dao do znanja da e se suprotstaviti
svakom pokuaju utemeljenja poslijeratnoga poretka na uvrijeenim principima
meunarodne politike.
Wilson je uzrok rata locirao u zloi njemakoga vodstva, kao i u europskom
sustavu ravnotee snaga. Dvadeset drugoga sijenja 1917. obruio se na meunarodni
poredak koji je prethodio ratu, nazvavi ga sustavom organiziranoga suparnitva:
Pitanje o kojemu ovisi cijela budunost mira i svjetska politika jest:
Je li ovaj rat borba za pravedan i siguran mir ili tek za neku novu ravnoteu snaga?
... Treba nam kolektivna snaga, a ne ravnotea snaga, organiziran kolektivni mir, a ne
50

organizirano suparnitvo.
Pod kolektivnom snagom Wilson je podrazumijevao sasvim nov pojam, koji je
kasnije postao poznat kao kolektivna sigurnost (jo tijekom 1880. u Velikoj Britaniji
51

William Gladstone predloio je varijantu koja nije zaivjela). Uvjeren da je svim

dravama svijeta jednako stalo do mira, te e se zato ujediniti ne bi li kaznile one koji
ga remete, Wilson je predloio obranu meunarodnoga poretka pomou moralnoga
konsenzusa miroljubivih naroda:
... Ovo je vrijeme ... koje ne prihvaa mjerila nacionalne sebinosti to su nekada
upravljale nacionalnim savezima. Zahtijeva da (ta mjerila) ustupe mjesto novom
poretku stvari koje e postavljati samo sljedea pitanja: Je li to dobro?, Je li

52

pravedno?, Je li u interesu ovjeanstva?

Ne bi li institucionalizirao taj konsenzus, Wilson e predloiti osnivanje Lige
naroda, tipino amerike institucije. Pod pokroviteljstvom te svjetske organizacije
snaga bi ustupila pred moralom, a oruana sila pred diktatom javnog mnijenja. Wilson
je uporno ponavljao da do rata uope ne bi dolo da je javnost bila dobro
informirana, ignorirajui pri tome izljeve radosti i olakanja kojima je doekan
poetak rata u svim glavnim gradovima, ukljuujui glavne gradove demokratske
Velike Britanije i Francuske. Po Wilsonovu miljenju, za djelotvorno funkcioniranje
nove teorije neophodne su barem dvije promjene u meunarodnoj vladavini: irenje
demokracije diljem svijeta i razrada drugaije, blagotvornije diplomacije koja
53

poiva na istom kodeksu asti koji zahtijevamo od pojedinaca.

Godine 1918. Wilson e kao jedan od uvjeta mira odrediti do tada neuveni i
zadivljujue ambiciozan cilj: Unitenje svih arbitrarnih snaga koje separatno, potajno
i po vlastitoj odluci poremete svjetski mir. Ako ih nije mogue odmah unititi, treba ih
54

barem onesposobiti. Tako sastavljena Liga naroda, voena ovakvim pristupom,

rjeavala bi krize bez rata, rekao je Wilson na mirovnoj konferenciji 14. veljae
1919.:
... u svim dijelovima toga instrumenta (meunarodnog ugovora) prvenstveno se
oslanjamo na veliku snagu, a to je moralna snaga svjetskoga javnog mnijenja,
proiujui i snaan utjecaj javnosti ... te e sve to unitava svjetlost potpuno unititi
55

neodoljivo svjetlo sveope svjetske osude.

Ouvanje mira vie nee biti odreeno tradicionalnom raunicom snage, ve
svjetskim konsenzusom potpomognutim mehanizmom nadgledanja. Univerzalna
grupacija mahom demokratskih nacija init e mirovnog skrbnika, te tako zamijeniti
stari sustav ravnotee snaga i saveza.
Niti jedna nacija nikad nije predloila, a jo manje provela u djelo, tako plemenite
zamisli. Pa ipak, u rukama amerikog idealizma postale su opeprihvaeni oblik
nacionalnoga poimanja vanjske politike. Svi ameriki predsjednici nakon Wilsona
predlagali su varijacije na Wilsonovu temu. Unutranje rasprave ee su se bavile
neuspjelim provoenjem Wilsonovih ideala (koji su uskoro postali tako uvrijeeni da
ih nitko vie nije s njim povezivao), umjesto da se upitaju oznaavaju li adekvatno
usmjerenje u svojim rijetkim susretima s brutalnim izazovima nemirnoga svijeta. Tri
generacije kritiara okomile su se na Wilsonove analize i zakljuke. Pa ipak, kroz sve
to vrijeme, Wilsonovi principi inili su temelj amerike vanjskopolitike doktrine.
Wilsonovo isprepletanje snage i principa istodobno je rezultiralo desetljeima

ambivalentnosti, u kojima je amerika savjest pokuala pomiriti svoja naela i

potrebe. Osnovna je premisa kolektivne sigurnosti da e svaka nacija svaku opasnost
doivjeti kao ugroavanje vlastite sigurnosti na isti nain i istodobno biti spremna
izloiti se istim opasnostima ne bi li im se suprotstavila. Ne samo to se tako neto
nikad nije dogodilo, ve to nije bilo sueno u cijeloj povijesti Lige naroda i
Ujedinjenih naroda zajedno. Tek kad je opasnost stvarno velika i ugroava sve ili
veinu, mogu je takav konsenzus, npr. tijekom dvaju svjetskih ratova, ili, na
regionalnoj razini, tijekom hladnoga rata. No u najveem broju sluajeva, te u gotovo
svim ozbiljnim situacijama, svjetski narodi obino imaju razliita miljenja o naravi
opasnosti ili o obliku rtve koju su zbog nje spremni podnijeti. To se ponavlja od
talijanske agresije na Abesiniju 1935. do bosanske krize 1992. A kad treba odrediti
pozitivne ciljeve ili ispraviti uoene nepravde, jo je tee postii globalni konsenzus.
Ironija je sudbine da su takve tekoe jo ee u svijetu nakon hladnoga rata, kojemu
ne prijeti nikakva velika ideoloka ili vojna opasnost i koji se vie od ijednoga
prethodnog razdoblja pretvara da se divi demokraciji.
Vilsonizam je podcrtao jo jedan latentan raskorak u amerikoj vanjskopolitikoj
doktrini. Je li Amerika imala neke sigurnosne interese koje je trebala obraniti, ma
kakve bile metode kojima su oni ugroeni? Ili se Amerika treba suprotstaviti samo
onim promjenama koje su, blago reeno, protuzakonite? Je li Ameriku muila sama
meunarodna transformacija ili metoda njezina provoenja? Je li Amerika u
potpunosti odbacila geopolitike principe ili ih je trebalo protumaiti kroz prizmu
amerikih vrijednosti? Ako se sukobe, to e prevladati?
Vilsonizam podrazumijeva ameriko suprotstavljanje prvenstveno metodi
provoenja promjene, kao i to da nema tih stratekih interesa koje treba obraniti ako
ih ugroavaju legalne metode. ak za Zaljevskoga je rata predsjednik Bush inzistirao
da zapravo ne brani vane zalihe nafte, ve se suprotstavlja principu agresije. A u
doba hladnoga rata, amerike unutranjopolitike rasprave bavile su se pitanjem ima
li Amerika, sa svim svojim nedostacima, moralno pravo organizirati obranu od
moskovske prijetnje.
Na ta pitanja Theodore Roosevelt odgovorio bi bez ikakvih dilema. Pretpostavka
da e razliite drave opasnost shvatiti na isti nain ili spremno i jedinstveno na nju
reagirati, nijee sve ono za to se uvijek zalagao. Jednako tako, nije si mogao
predoiti nikakvu svjetsku organizaciju kojoj bi istodobno pripadali i rtva i agresor.
U studenome 1918. napisao je:
Podravam takvu Ligu, pod uvjetom da od nje ne oekujemo previe ... Ne
pristajem na ulogu koju je i Ezop ismijao u basni gdje se vuci i ovce odlue
razoruati. U dokaz dobre vjere, ovce otpustie pse uvare, a vuci ih smjesta

56

pojedoe.
Sljedei mjesec u pismu senatoru Knoxu iz Pennsylvanije napisat e sljedee:
Liga naroda moe biti od stanovite koristi, no to je pompoznija i to si vie
uobraava, to e manje uistinu postii. Crnohumorne prie o Ligi podsjeaju na prie
o Svetoj alijansi otprije stotinu godina, iji je glavni cilj bilo postizanje trajnoga mira.
Usput, ulogu predsjednika Wilsona tog pokreta prije stotinu godina odigrao je car
57

Aleksandar.
Po Rooseveltovoj ocjeni, samo mistici, sanjari i intelektualci vjerovali su da je
mir priroen ovjeku i da se moe ouvati nepristranim konsenzusom. Po njemu,
miruje svojstvena krhkost i moe se ouvati samo uz stalan oprez, pomou oruja
monih i saveza istomiljenika.
No Roosevelt je ivio jedno stoljee prekasno ili stoljee prerano. Njegov pristup
meunarodnoj politici nestat e zajedno s njim 1919. godine. Niti jedna vana
amerika vanjskopolitika filozofija nije se na njega pozvala. S druge strane, razmjer
Wilsonova intelektualnoga trijumfa dokazuje injenica da je ak i Richard Nixon, ija
vanjska politika ustvari odraava mnoge Rooseveltove stavove, sebe smatrao
prvenstveno sljedbenikom Wilsonova internacionalizma, a portret ratnoga
predsjednika visio je u prostoriji gdje je zasjedala njegova vlada.
Amerika nije prihvatila Ligu naroda jer zemlja jo nije bila spremna na tako
globalnu ulogu. No, Wilsonova intelektualna pobjeda znaajnija je od svakoga
politikog trijumfa. Svaki put kad bi se Amerika suoila sa zadaom uspostavljanja
novoga svjetskog poretka, na neki bi se nain vratila uenju Woodrowa Wilsona. Na
kraju Drugoga svjetskog rata pridonijela je stvaranju Ujedinjenih naroda na naelima
Lige naroda, u nadi da e mir poivati na slozi pobjednika. Kad je ta nada nestala,
Amerika je vodila hladni rat kao moralnu borbu za demokraciju, a ne kao sukob dviju
velesila.
Nakon propasti komunizma, usporedno sa irenjem demokratskih institucija,
vilsonijansku ideju da put k miru poiva na kolektivnoj sigurnosti, prihvatile su obje
amerike vodee stranke.
Vilsonizam utjelovljuje sredinju dramu Amerike na svjetskoj sceni: na stanovit
nain amerika je ideologija bila revolucionarna, no kod kue su Amerikanci bili
zadovoljni statusom quo. Skloni prikazivanju vanjskopolitikih pitanja kao borbe
izmeu dobra i zla, Amerikanci su nevoljko prihvaali kompromis, djelomina ili
nepotpuna rjeenja. injenica da se Amerika preplaila potrebe za velikim
geopolitikim promjenama, esto se objanjava obranom teritorijalnog, a ponekad i
politikog statusa quo. Oslanjala se na vladavinu zakona i nailazila je na tekoe u

pomirenju vlastite vjere u mirne promjene s povijesnom injenicom da su gotovo sve

vane historijske promjene povezane s nasiljem i nemirima.
Amerika je shvatila da e svoje ideale trebati ostvariti u svijetu koji nije bio
njezine sree, zajedno sa zemljama ija je sudbina mnogo ugroenija, ciljevi
skromniji, a samopouzdanje manje. Unato svemu, Amerika je ustrajala. Svijet nakon
rata mahom je ameriko djelo, te je ona na kraju ipak preuzela ulogu koju joj je
Wilson namijenio, ulogu luonoe i nade koju treba ostvariti.

Lijevo: Vilim Oranski; desno: kardinal Richelieu

GLAVA TREA
Od univerzalnosti do ravnotee:
Richelieu, Vilim Oranski i Pitt
Fenomen koji dananji povjesniari nazivaju europskim sustavom ravnotee snaga
niknuo je u 17. stoljeu na zgaritu srednjovjekovnih tenji k univerzalnosti, tj. vienju
svjetskoga poretka koji spaja tradiciju Rimskoga Carstva i Katolike crkve. Svijet je
zapravo nebeski odraz, a kao to jedan Bog vlada na nebu, tako e jedan car vladati
svjetovnim ivotom, a jedan papa univerzalnom Crkvom.
U tome duhu, njemake i sjevernotalijanske feudalne drave bile su pod vlau
Svetoga Rimskog Cara. Do duboko u 17. stoljee, to je carstvo bilo u stanju
uspostaviti prevlast u Europi. Francuska, ija se granica nalazila daleko zapadnije od
rijeke Rajne, i Velika Britanija, bile su na periferiji u odnosu prema Svetom Rimskom
Carstvu. Da je ono ikad uspjelo ustanoviti sredinju vlast nad svim teritorijima koji su
tehniki bili pod njegovom jurisdikcijom, odnos izmeu njega i zapadnoeuropskih
zemalja bio bi slian odnosu Srednjega Kraljevstva prema kineskim susjedima.
Francusku bismo mogli usporediti s Vijetnamom ili Korejom, a Veliku Britaniju s
Japanom.
No tijekom veeg dijela srednjega vijeka Sveti Rimski Car nije uspostavio
sredinju kontrolu. Jedan od razloga bio je nedostatak odgovarajueg prijevoza i
sustava komunikacija, to je oteavalo povezivanje tako irokog podruja. No
najvaniji je razlog dioba crkvene i svjetovne vlasti u Svetomu Rimskom Kraljevstvu.
Za razliku od faraona i cezara, smatralo se da Sveti Rimski Car nema boanska
svojstva. Izuzevi Zapadnu Europu, nigdje, pa ak ni u podrujima pod Pravoslavnom
crkvom, vjera i vlast nisu bili podijeljeni, tj. kljuna mjesta u oba resora bila su
izravno podreena sredinjoj vlasti. Vjerske vlasti nisu imale ni sredstva ni mo za
uspostavljanje autonomije koju je zahtijevalo zapadno kranstvo.
U Zapadnoj Europi potencijalni i povremeni stvarni sukobi izmeu pape i cara
stvorili su uvjete za stvaranje ustavnoga sustava i za diobu vlasti, koji su u samim
temeljima moderne demokracije. Omoguili su mnogim feudalnim vladarima da
proire svoju autonomiju ucjenjujui obje sukobljene strane, to je dovelo do
usitnjavanja Europe u mozaik vojvodstava, grofovija, gradova i biskupija. Premda su
teoretski svi feudalni vladari trebali biti odani caru, u praksi su radili to ele.
Razliite dinastije potraivale su carsku krunu i sredinja je vlast gotovo ieznula.
Carevi se nisu odrekli drevnog ideala univerzalne vlasti, no nisu imali nikakve anse

uspostaviti je. Na rubu Europe, Francuska, Velika Britanija i panjolska nisu

priznavale vlast Svetoga Rimskog Carstva, premda su ostale u okrilju Majke Crkve.
Tek kad je u 15. stoljeu habsburka dinastija zatraila praktiki permanentno
pravo na carsku krunu, doepavi se pomou lukavo sklopljenih brakova panjolske
krune i njezina golema bogatstva, Sveti Rimski Car dobio je stvarnu priliku da svoje
univerzalne zahtjeve pretoi u politiki sustav. U prvoj polovici 16. stoljea, car
Karlo V uspostavlja carsku vlast i udara temelje srednjoeuropskoga carstva, u ijem
su sastavu dananja Njemaka, Austrija, sjeverna Italija, eka Republika, Slovaka,
Maarska, istona Francuska, Belgija i Nizozemska grupacija iji e potencijal
onemoguiti pojavu fenomena poput europske ravnotee snaga.
Upravo u to doba reformacija je oslabila papinsku vlast i tako osujetila nastanak
najveega europskog carstva. Jaka papinska vlast bila je trn u oku i opasan protivnik
Svetoga Rimskog Cara. Premda je tijekom 16. stoljea oslabila, papinska vlast
jednako je tetno utjecala na ideju carstva. Carevi su se smatrali Bojim izaslanicima,
te eljeli da ih i drugi tako doivljavaju. No u 16. stoljeu protestantske zemlje u caru
vie nisu vidjele izaslanika Bojega, ve bekoga vrhovnog vojnog zapovjednika
povezanog s dekadentnim papom. Buntovnim vladarima reformacija je omoguila
novu slobodu djelovanja, kako vjersku tako politiku. Njihov raskid s Rimom bio je
raskid s vjerskom univerzalnou, dok je njihova borba protiv habsburkoga cara
dokazala kako vladari vie ne misle da vjera od njih zahtijeva odanost caru.
S propau pojma jedinstva novim je europskim zemljama trebalo naelo koje bi
opravdalo njihovu herezu i reguliralo njihove meusobne odnose. Pronali su ga u
pojmu raison detat i u ravnotei snaga. Prema raison detat, dobrobit drave
opravdava sva sredstva koja mu mogu pridonijeti. Nacionalni interes nadomjestio je
srednjovjekovni pojam univerzalne moralnosti. Ravnotea snaga nadomjestila je
nostalgiju za univerzalnom monarhijom, tjeei se da e svaka drava, slijedei svoje
sebine interese, na neki nain pridonijeti sigurnosti i razvitku svih ostalih drava.
Prva i najcjelovitija formulacija toga novog pristupa nastala je u Francuskoj,
jednoj od prvih europskih nacionalnih drava. Francuskoj bi jaanje Svetoga Rimskog
Carstva najvie tetilo. Modernom terminologijom reeno, ono joj je moglo dodijeliti
ulogu Finske. Usporedno s poputanjem vjerskih uzdi, Francuska je poela
iskoritavati suparnitvo koje je reformacija potaknula meu njezinim susjedima.
Francuski vladari shvatili su da e polagano slabljenje Svetoga Rimskog Carstva (a
posebno njegov raspad) ojaati francusku sigurnost te joj, bude li sree, omoguiti da
se proiri na istok.
Predvodnik te francuske politike bio je, zaudo, crkveni dostojanstvenik, Armand
Jean du Plessis, kardinal Richelieu, francuski prvi ministar od 1624. do 1642.

Saznavi za smrt kardinala Richelieua, papa Urban VIII. navodno je rekao: Ako ima
Boga, kardinal Richelieu zavrit e u paklu. A ako ga nema ... pa, bio je uspjean
58

ovjek. Taj ambivalentni epitaf sigurno bi se svidio dravniku koji svoj golemi
uspjeh ima zahvaliti zanemarivanju, tovie, krenju najveih svetinja svojega doba.
Malo je dravnika tako snano utjecalo na povijest. Richelieu je otac modernoga
sustava drava. Zasluan je za rasprostranjenje pojma raison detat, koji je
bespotedno rabio u korist svoje domovine. Pod njegovim pokroviteljstvom raison
detat nadomjestit e srednjovjekovni pojam univerzalnih moralnih vrijednosti kao
djelatni princip francuske politike. U poetku je elio sprijeiti habsburku prevlast u
Europi, no sljedea dva stoljea Richelieuovo e naslijee njegove sljednike
neprestano dovoditi u iskuenje da uspostave francusku prevlast u Europi. Njihov
neuspjeh rezultirao je uspostavljanjem ravnotee snaga, isprva kao ivotne injenice,
a kasnije kao oblika ureenja meunarodnih odnosa.
Richelieu je postao prvi ministar 1624. godine, kad je habsburki Sveti Rimski
Car, Ferdinand II., pokuao oivjeti katoliku univerzalnost, iskorijeniti protestantizam
i uspostaviti carsku kontrolu nad srednjoeuropskim vladarima. Taj proces, tj.
protureformacija, izazvao je sukob kasnije nazvan Tridesetogodinjim ratom. Buknuo
je 1618. godine u Srednjoj Europi i prerastao u jedan od najbrutalnijih i najrazornijih
ratova u povijesti ovjeanstva.
Godine 1618. njemako govorno podruje u Srednjoj Europi, veim dijelom u
sastavu Svetoga Rimskog Carstva, podijelilo se na dva naoruana tabora:
protestantski i katoliki. Fitilj koji je pokrenuo rat pripaljen je te iste godine u Pragu,
a u sukob je uskoro uvuena cijela Njemaka. Njemaka se s vremenom potpuno
iscrpila i njezine su kneevine postale lak plijen stranih osvajaa. Uskoro su danska i
vedska vojska prokrile put kroz Srednju Europu, a na koncu je francuska vojska ula
u sukob. Kad je rat 1648. okonan, Srednja Europa bila je opustoena a Njemaka je
izgubila gotovo treinu svojega stanovnitva. Na samom bojitu toga traginog sukoba
kardinal Richelieu nakalemit e naelo raison detat francuskoj vanjskoj politici, a
druge e ga europske drave prihvatiti tijekom sljedeega stoljea.
Kao crkveni dostojanstvenik, Richelieu je trebao pozdraviti Ferdinandov pohod
restauriranja katolike pravovjernosti. No, Richelieu e francuske nacionalne interese
pretpostaviti vjerskim ciljevima. Unato svojemu kardinalskom zvanju, habsburki
pokuaj restauriranja katolike vjere doivio je kao geopolitiku prijetnju francuskoj
sigurnosti. Po njemu, to nije bio vjerski in, ve politiki manevar kojim je Austrija
eljela uspostaviti svoju prevlast u Srednjoj Europi, a Francusku pretvoriti u
drugorazrednu dravu.

Richelieuova bojazan nije bila neutemeljena. Samo letimian pogled na kartu

Europe pokazuje da je Francuska sa svih strana bila okruena habsburkim zemljama:
na jugu panjolskom; na jugoistoku sjevernotalijanskim gradovima-dravama,
uglavnom pod panjolskom dominacijom; na istoku Franche-Comte (dananje
podruje oko Lyona i Savoje), takoer pod panjolskim nadzorom; na sjeveru
panjolskom Nizozemskom. Onih nekoliko granica koje nisu bile pod vlau
panjolskih Habsburgovaca pripadale su austrijskoj lozi iste obitelji. Vojvodstvo
Lorrraine bilo je u vazalskom odnosu prema austrijskomu Svetom Rimskom Caru, kao
i strateki vana podruja uz Rajnu, u dananjem Alsaceu. Da je sjeverna Njemaka
pala pod habsburku vlast, Francuska bi znatno oslabila u odnosu na Sveto Rimsko
Carstsvo.
injenica da panjolska i Austrija zajedno s Francuskom dijele istu
vjeroispovijest, Richelieuu nije bila od pomoi. Dapae, Richelieu se odluno borio
protiv pobjede protureformacije. Slijedei ono to danas nazivamo interesima
nacionalne sigurnosti, a tada je prvi put nazvano raison detat, Richelieu je bio
spreman poduprijeti protestantske vladare i iskoristiti raskol Univerzalne Crkve.
Da su habsburki carevi slijedili ista pravila igre, ili shvatili svijet raison detat
koji je bio na pomolu, znali bi da se nalaze u vrlo povoljnu poloaju koji im
omoguuje uspostavljanje onoga ega se Richelieu najvie plaio, tj. prevlasti
Austrije i konstituiranja Svetoga Rimskog Carstva kao najjae sile na Kontinentu. No
tijekom stoljea protivnici Habsburgovaca iskoristili su nesposobnost dinastije da se
prilagodi taktikim nunostima ili shvati budue trendove. Habsburki vladari bili su
vrlo principijelni. Samo je poraz mogao poljuljati njihova uvjerenja. Na poetku te
politike odiseje bili su stoga potpuno bespomoni pred makinacijama okrutnoga
kardinala.
Car Ferdinand II., Richelieuov antipod, sasvim sigurno nikad nije uo za raison
detat. Sve i da jest, odbacio bi ga kao bogohuljenje, jer je smatrao da je njegova
svjetovna misija u provoenju volje Boje, te stoga uvijek naglaavao rije sveti u
svojoj tituli Svetoga Rimskog Cara. Nikad ne bi pristao na ostvarenje boanskih
ciljeva pomou sredstava koja ba i nisu moralna. Nikad mu na pament ne bi palo da
sklopi sporazum sa vedskim protestantima ili turskim muslimanima, za ime je
kardinal, dakako, posegnuo. Ferdinandov savjetnik, isusovac Lamormaini, ovako je
saeo carev stav:
Nezakonite i iskvarene metode koje su danas rasprostranjene on je, u svojoj
mudrosti, od samoga poetka osuivao. Vjerovao je da se s onima koji se slue takvim
metodama ne moe suraivati, jer se slue laima i zlorabe Boga i vjeru. Posve je
besmislen pokuaj da se od Boga darovano kraljevstvo uvrsti Bogu mrskim

59

sredstvima.
Vladar vjeran tim apsolutnim vrijednostima nije mogao ugroziti, a kamoli zlorabiti
svoju pregovaraku poziciju. Godine 1596., kad je jo bio nadvojvoda, Ferdinand je
izjavio: to se tie vjere, prije bih umro negoli dopustio bilo kakve ustupke
60

sljedbenicima vjerskih sekti. Na tetu svojega carstva, tih se rijei stvarno

pridravao. Kako ga je dobrobit carstva zanimala manje od tovanja volje Boje,
drao je da je obvezan unititi protestantizam, premda mu je u interesu sigurno bio
neki oblik nagodbe. Danas bi ga okarakterizirali kao fanatika. Rijei Caspara
Scioppiusa, carskoga savjetnika, podcrtavaju careva uvjerenja: Jao si ga kralju to
ne slua glas Boji koji ga preklinje da ubije heretike. Ne vodi rat zbog sebe sama,
61

ve zbog Boga (Bellum non tuum, sed Dei esse statuas). Po Ferdinandu, drava
slui vjeri, a ne obratno: U dravnim poslovima, tako vanim naoj svetoj vjeri, ne
moemo uvijek voditi rauna o ljudskim potrebama. Umjesto toga, valja se uzdati ... u
62

Boga ...i Njemu vjerovati.

Richelieu je u Ferdinandovoj pobonosti naslutio strateku opasnost. Premda i sam
poboan, svoje ministarske dunosti promatrao je u svjetovnom svjetlu. Iako je
spasenje moda bilo njegov osobni cilj, Richelieuu kao dravniku ono je bilo
nevano. ovjek je besmrtan, njegovo je spasenje na drugome svijetu, rei e
63

jednom prigodom. Drava nije besmrtna, njezin je spas sada ili nikada. Drugim
rijeima, dravama se ni u jednome svijetu ne priznaju dobroinstva, a nagraene su
jedino ako su dovoljno snane da uine to je potrebno.
Richelieu si nikad ne bi oprostio da je propustio priliku koja se Ferdinandu
ukazala 1629., u jedanaestoj godini rata. Protestantski vladari bili su spremni priznati
habsburku politiku prevlast pod uvjetom da im se zajami sloboda vjeroispovijesti i
da zadre teritorij osvojen tijekom reformacije. No Ferdinand nije pristao na
podreivanje svojega vjerskog poziva politikim potrebama. Odbivi siguran trijumf i
jamstvo svojemu carstvu, te vrsto naumivi da iskorijeni protestantsku herezu, izdao
je Ukaz o restituciji, koji je od protestantskih vladara zahtijevao da vrate sav teritorij
oduzet Crkvi od 1555. Bio je to trijumf fanatizma nad naelom korisnosti, klasian
primjer u kojemu vjera pobjeuje politike interese. Zajamio je borbu do
posljednjega ovjeka.
Richelieu je odluio iskoristiti tu odlinu priliku i produljiti rat do potpunog
iscrpljenja Srednje Europe. I u unutarnjoj politici odbacio je vjerske skrupule. U
Alaiskom pomilovanju 1629. zajamio je francuskim protestantima slobodu
vjeroispovijesti, upravo onu slobodu koju je car orujem odluio uskratiti njemakim

vladarima. Obranivi svoju domovinu od unutranjih nereda koji su razdirali Srednju

Europu, Richelieu je odluio iskoristiti Ferdinandov vjerski ar za ostvarenje
francuskih nacionalnih interesa.
Habsburki car nije bio u stanju prepoznati vlastite nacionalne interese tovie,
odbio je prihvatiti valjanost takva pojma, to je francuskome premijeru dalo priliku da
stane na stranu njemakih protestantskih vladara i financijski ih potpomogne protiv
Svetoga Rimskog Cara. Uloga branitelja sloboda protestantskih vladara sukobljenih s
centralizirajuim ciljevima Svetoga Rimskog Cara bila je teko spojiva s jednim
francuskim prelatom i s njegovim i francuskim katolikim kraljem, Lujem XIII.
injenica da crkveni dostojanstvenik financijski potpomae vedskoga protestantskog
kralja, Gustava Adolfa, u ratu protiv Svetoga Rimskog Cara, bila je jednako
dalekosena kao i prevrat koji e 150 godina poslije izazvati Francuska revolucija.
U razdoblju u kojemu su jo uvijek prevladavali vjerski ar i ideoloki fanatizam,
nepristrana vanjska politika liena moralnih imperativa isticala se poput snijegom
prekrivena planinskog vrha usred pustinje. Richelieuov cilj bio je da razbije ono to
je po njegovu miljenju predstavljalo opsadu Francuske, iscrpi Habsburgovce i
sprijei nastanak velesile na granici Francuske, osobito na njemakoj granici. Kod
sklapanja saveza jedini njegov kriterij bio je da oni slue francuskim interesima. To je
najprije uinio s protestantskim dravama, a kasnije ak i s muslimanskim Osmanskim
Carstvom. U elji da iscrpi zaraene strane i produlji rat, Richelieu je financijski
potpomagao neprijatelje svojih neprijatelja, podmiivao, poticao bune i posegnuo za
irokom lepezom dinastikih i pravnih argumenata. To mu je tako dobro polazilo za
rukom da se rat koji je zapoeo 1618., toliko oduljio te mu na koncu povijest nije
nala prikladnijega naziva od Tridesetogodinjega rata.
Dok se Njemaka razarala, Francuska se drala postrance sve do 1635., kad je
potpuna iscrpljenost ponovno navijestila kraj neprijateljstava i kompromisni mir. No
Richelieuu kompromis nee biti u interesu sve dok francuski kralj ne postane moan
poput habsburkog cara, po mogunosti i moniji. Ne bi li postigao taj cilj, u 17.
godini rata Richelieu e uvjeriti svojega suverena da treba ui u sukob na strani
protestantskih vladara. Obrazloit e to prilino neuvjerljivo, kao priliku da se
iskoristi sve vea snaga Francuske:
Ako je znak osobite mudrosti to su snage neprijateljske Vaoj dravi u razdoblju
od 10 godina potisnute snagama Vaih saveznika, Vaim posezanjem za novanikom a
ne za maem, stupanje u otvoreni sukob u trenutku kad Vai saveznici ne mogu bez Vas,
znak je hrabrosti i velike mudrosti koji dokazuje da ste se, mudro gospodarei mirom
u svojemu kraljevstvu, ponijeli poput gospodarstvenika koji se i te kako namuio da

64

zgrne novac, no dobro zna kako ga treba troiti...

Uspjenost politike raison detat ovisi prvenstveno o dobroj procjeni odnosa
snaga. Univerzalne vrijednosti definira nain na koji ih percipiramo i ne trebamo ih
dapae, ne smijemo uvijek iznova tumaiti. No odreivanje granica moi zahtijeva
spoj iskustva i otroumnosti, kao i stalno prilagoavanje okolnostima. Dakako,
teoretski bi ravnotea snaga morala biti odrediva, no u praksi se pokazalo da ju je
iznimno teko realno odrediti. Jo je sloenije uskladiti vlastitu procjenu s procjenom
drugih drava, to je preduvjet funkcioniranja ravnotee snaga. Povremenim sukobima
obino se uspostavlja konsenzus o ravnotei.
Richelieu je bio siguran da moe rijeiti taj problem, duboko uvjeren da se gotovo
matematikom preciznou sredstva mogu prilagoditi cilju. U svojoj Politikoj
oporuci zapisao je da sama logika namee da ono to se brani i sila koja to brani
65

moraju biti geometrijski proporcionalni. Sudbina je odredila da postane crkvenim

dostojanstvenikom, no uvjerenja su ga svrstala u drutvo racionalista poput
Descartesa i Spinoze, koji su vjerovali da se ljudsko ponaanje moe znanstveno
objasniti. Povoljne prilike omoguile su mu da meunarodni poredak preokrene u
golemu korist svoje domovine. Ovaj put, ocjena jednoga dravnika o sebi samome
pokazala se tonom. Richelieu je jasno znao odrediti svoje ciljeve, no ni on niti
njegove ideje ne bi zaivjele da svoju taktiku nije uspio podrediti svojoj strategiji.
Ta nova i hladnokrvna doktrina morala je biti izloena iskuenjima. Premda je
doktrina ravnotee snaga poslije opeprihvaena, duboko je vrijeala tradiciju
univerzalizma koji poiva na primatu moralnoga prava.
Jednu od najotrijih kritika uputio joj je glasoviti uenjak Jansenius, okomivi se
na politiku koja se odcijepila od svojega uporita:
Vjeruju li oni da je svjetovna, prolazna drava vanija od vjere i Crkve? ... Zar
najvei kranin meu kraljevima ne bi trebao vjerovati da u voenju kraljevstva i u
njegovu upravljanju treba potivati i tititi kraljevstvo Isusa Krista, svojega Gospoda?
... Bi li se Gospodu usudio rei: Neka Tvoja mo i slava i vjera koja pouava ljude da
Te oboavaju nestanu i propadnu, samo da je moja drava sigurna i ne prijeti joj
66

nikakva opasnost.
Dakako, upravo te rijei Richelieu je ponavljao svojim suvremenicima a, koliko
nam je poznato, i svojemu Bogu. Razmjeri revolucije koju je izazvao, a koju su
njegovi kritiari okarakterizirali kao reductio ad absurdum (opasna i nemoralna teza
koja samu sebe pobija), ustvari su toan saetak Richelieuove filozofije. Kao kraljev
prvi ministar, vjeru i moral podredio je raison detat, svojoj ideji vodilji.

Dokazujui da su usvojili cinine metode samoga majstora, Richelieuovi branitelji

usmjerili su teze kardinalovih kritiara na njih same. Tvrdili su da je politika
nacionalnog interesa najvie moralno naelo, a Richelieuovi su se kritiari zapravo
ogrijeili o etika naela.
Daneila de Priezaca, uenjaka bliskoga kraljevskoj upravi, zapala je dunost da
sroi slubeni demanti, nesumnjivo uz Richelieuovo odobrenje. U tipino
makijavelijevskoj maniri, Priezac osporava premisu da je Richelieu poinio smrtni
grijeh izabravi politiku koja naoko potpomae irenju hereze. No, po njegovu
miljenju, due Richelieuovih kritiara u velikoj su opasnosti. Francuska je, naime,
najia i najodanija europska katolika sila pa, sluei francuskim interesima,
Richelieu istodobno slui interesima katolike vjere.
Priezac ne objanjava kako je doao do zakljuka da Francuskoj pripada ta
jedinstvena vjerska dunost. No, iz njegove premise slijedi da je jaanje francuske
drave na dobrobit katolike crkve, te je stoga Richelieuova politika visoko moralna.
Habsburki je obru, naime, toliko ugroavao francusku sigurnost da ga je trebalo
presjei. Ta je injenica dopustila francuskome kralju da se poslui svim metodama u
ostvarenju krajnjega moralnog cilja.
Zagovara mir putem rata, a uini li se ponekad da su njegova ratovanja u
suprotnosti s vlastitim eljama, to onda nije zloin volje, ve nude, iji su zakoni
strogi, a naredbe okrutne ... Rat je pravedan ako je namjera koja ga je potaknula
pravedna ... Osnovni element koji valja uzeti u obzir stoga je volja, a ne sredstva ...
67

Onaj koji namjerava ubiti krivca ponekad ne svojom krivnjom prolije nevinu krv.
Pojednostavnjeno, cilj opravdava sredstva.
Jo jedan Richelieuov kritiar, Mathieu de Morgues, optuuje kardinala zbog
manipuliranja vjerom onako kako je va uitelj Machiavelli prikazao da su inili
stari Rimljani, prilagoavajui je ... tumaei je i sluei se njome u svrhu promicanja
68

vaih planova.
De Morguesova kritika bila je otra i neuinkovita poput Janseniusove. Richelieu
je bio upravo takav manipulator i koristio se vjerom na opisani nain. Bez sumnje bi
odgovorio da naprosto tumai svijet onakvim kakav on jest, ba kao i Machiavelli.
Kao i Machiavelliju, vjerojatno bi mu bio drai svijet profinjenijega morala, no bio je
uvjeren da e mu kao dravniku povijest suditi po tome koliko je uspjeno upotrijebio
uvjete i imbenike koji su mu bili na raspolaganju. Ako se u ocjeni nekog dravnika
posluimo kriterijem ostvarenja ciljeva koje sije sam postavio, Richelieu je
nesumnjivo jedna od najutjecajnijih figura u modernoj povijesti. Svijet koji je iza sebe
ostavio bitno je drugaiji od onoga koji je zatekao prije no to e posegnuti za

politikom koju e Francuska slijediti puna tri stoljea.

Na taj nain Francuska je uspostavila prevlast u Europi i znatno proirila svoj
teritorij. U stoljeu nakon Westfalskog mira kojim 1648. zavrava Tridesetogodinji
rat, doktrina raison detat prerasta u vodee naelo europske diplomacije. Niti
potovanje kojim e se dravnici u iduim stoljeima odnositi prema Richelieuu, niti
zaborav koji je zadesio njegova protivnika Ferdinanda II., ne bi iznenadili kardinala
koji nije gajio nikakve iluzije, ak glede sebe samoga. U njegovoj Politikoj oporuci
stoji: Kad je rije o dravnikim poslovima, strana koja ima mo esto je u pravu, a
69

za slabiju stranu veina e vjerovati da je u krivu. Idua stoljea uglavnom nisu

opovrgnula tu maksimu.
Richelieuov utjecaj na povijest Srednje Europe suprotan je tekovinama koje je
nagomilao u francusku korist. Plaio se ujedinjene Srednje Europe i sprijeio njezin
nastanak. Njemako ujedinjenje najvjerojatnije je odgodio za otprilike dva stoljea.
Poetna faza Tridesetogodinjega rata moe se interpretirati kao pokuaj
Habsburgovaca da ujedine Njemaku, priblino onako kako je Engleska pod zatitom
normanske dinastije postala nacionalna drava, a Francuzi e je nekoliko stoljea
kasnije slijediti pod pokroviteljstvom Capeta. Richelieu je pomrsio planove
Habsburgovaca, a vie od 300 vladara meusobno je podijelilo Sveto Rimsko
Carstvo. Svaki je od njih imao pravo na vlastitu vanjsku politiku. Njemaka nije
uspjela postati nacionalna drava. Zaokupljena beznaajnim svaama, okrenula se
sebi samoj. Zbog takva stanja, Njemaka nije stvorila nacionalnu politiku kulturu,
utonuvi u provincijalizam iz kojega e se probuditi tek krajem 19. stoljea, kad ju je
ujedinio Bismarck. Njemaka je postala popritem veine europskih ratova, od kojih
je mnoge zapoela Francuska, te propustila prvi val eurpske prekomorske
kolonizacije. Kad se konano ujedinila, Njemakoj je nedostajalo iskustvo definiranja
nacionalnih interesa pa je sama izazvala svoje najvee ovostoljetne tragedije.
No bogovi ovjeka esto kanjavaju preobilnim ispunjenjem njegovih elja.
Kardinalova procjena da e uspjeh protureformacije svesti Francusku na privjesak
sve centraliziranijega Svetoga Rimskog Carstva bila je gotovo sigurno tona,
pogotovo uzme li se u obzir, kao to je on sigurno uinio, da dolazi vrijeme
nacionalnih drava. Za razliku od vilsonijanskog idealizma, ija je Nemeza
Jiepodudarnost deklarativnoga i stvarnoga, Nemeza raison detat je pretjerivanje,
osim moda u rukama pravoga majstora.
Naime, Richelieuov koncept raison detat nema nikakva ugraena ogranienja.
Koliko daleko treba ii u svrhu ispunjenja nacionalnih interesa? Koliko je godina
potrebno za postizanje sigurnosti? Vilsonijanski idealizam, koji proklamira nesebinu

politiku, u stalnoj je opasnosti od zanemarivanja dravnih interesa, dok Richelieuov

raison detat ugroavaju autodestruktivni tours de force. Upravo, zadesit e
Francusku nakon dolaska Luja XIV na vlast. Richelieu je francuskim kraljevima
ostavio u naslijee dravu koja je uivala prevlast nad svojim susjedima,
podijeljenom i slabom Njemakom i dekadentnom panjolskom. No sigurnost nije
umirila Luja XIV koji je u njoj vidio priliku za osvajanja. Fanatino slijedei raison
detat, uzdrmao je ostatak Europe i uvrstio protufrancusku koaliciju koja e na kraju
sprijeiti njegov naum.
Pa ipak, punih 200 godina nakon Richelieua Francuska je uivala prevlast u
Europi i do danje danas vaan imbenik meunarodne politike. Rijetki su dravnici
koji se mogu pohvaliti takvim dostignuima. Richelieu je postigao velik uspjeh kad je,
kao jedini dravnik, odbacio srednjovjekovna moralna i vjerska ogranienja. Dakako,
Richelieuovi batinici naslijedili su zadau da upravljaju sustavom u kojemu veina
drava funkcionira s pozicije njegovih premisa. Tako je Francuska izgubila prednost
koju su joj jamila moralna ogranienja njezinih suparnika, primjerice Ferdinandova u
Richelieuovo doba. Sve su zemlje prihvatile ista pravila igre i bilo je mnogo tee
ostvariti prednost. Premda je raison detat Francuskoj podario veliku slavu, pretvorio
se u jaram, u neprekidno nastojanje da se proire francuske granice, preuzme uloga
arbitra u sukobima njemakih drava i tako uspostavi prevlast u Srednjoj Europi. To
nastojanje nakraju je Francusku potpuno iscrpilo, te je s vremenom izgubila mo
prekrajanja Europe po vlastitoj elji.
Raison detat odredio je temeljna naela ponaanja pojedinih zemalja, no nije dao
nikakav odgovor iskuenjima svjetskoga poretka. Raison detat vodi u borbu za
prevlast ili uspostavljanje ravnotee. Ali, ravnotea je rijetko rezultat namjenskoga
plana. Obino se uspostavlja zbog spreavanja neke zemlje u uspostavi prevlasti.
Europska ravnotea snaga rezultat je obuzdavanja Francuske.
U svijetu koji je inaugurirao Richelieu drave vie ne ograniava nikakav tobonji
moralni kodeks. Ako je dobrobit zemlje najvea vrijednost, dunost je vladara da
uvea i promie svoju slavu. Moniji e nastojati uspostaviti prevlast, a slabiji e im
se oduprijeti koalicijama koje uveavaju njihovu pojedinanu snagu. Kad bi koalicija
uspjela zaustaviti agresora, uspostavila bi se ravnotea snaga, a u protivnome bi jedna
zemlja uspostavila hegemoniju. Kako sudbina nikad ne jami ishod, on se estim
ratovima podvrgavao provjeri. Postojale su dvije mogunosti francusko ili
njemako carstvo, ili ravnotea. Proteklo je vie od jednoga stojea prije no to se
ustanovio europski poredak zasnovan ba na ravnotei snaga. U poetku je ravnotea
snaga bila puka sluajnost, a ne cilj meunarodne politike.
No filozofi toga razdoblja nisu je tako doivljavali. Formirani u duhu

prosvjetiteljstva, izraavali su uvjerenje 18. stoljea da e sraz suprotstavljenih

interesa rezultirati skladom i pravdom. Pojam ravnotee snaga bio je tek dio
opeprihvaenog stajalita. Njegov glavni cilj bio je spreavanje prevlasti jedne
drave i ouvanje meunarodnoga poretka. Njegova svrha nije bila u spreavanju, ve
u ograniavanju sukoba. Za tvrdoglave dravnike 18. stojea eliminiranje sukoba
(ambicija, pohlepe) bilo je utopija. Rjeenje se krilo u iskoritavanju uroenih
ovjekovih mana ili u pronalaenju njihove protutee, ime bi se postigao najbolji
mogui dugoroni ishod.
Filozofi prosvjetiteljstva smatrali su da je meunarodni sustav tek dio svemira
koji funkcionira kao mehanika ura. Ona nikad ne stoji, ve neumoljivo hita k boljemu
svijetu. Godine 1751. Voltaire je kransku Europu opisao kao vrstu velike
republike podijeljene u nekoliko drava, od kojih su neke monarhije, a neke mjeovite
... no u meusobnom skladu ... te, za razliku od drugih dijelova svijeta, slijede ista
naela javnog i politikog prava. Te su drave prije svega ... jedinstvene u pogledu
70

mudre politike odravanja to bolje i ujednaenije ravnotee snaga.

Montesquieu se latio iste teme. Po njemu, ravnotea snaga iz razliitoga crpi
jedinstveno:
U Europi sve drave ovise jedna o drugoj. ... Europa je jedinstvena drava
71

sastavljena od nekoliko pokrajina.

Dok je ispisivao te rijei, 18. stoljee ve je za sobom imalo dva rata za
panjolsku batinu, rat za poljsku batinu i itav niz ratova za austrijsku batinu.
U istome duhu, filozof povijesti Emmerich de Vattel napisao je 1758., u drugoj
godini Sedmogodinjega rata:
Stalni pregovori ine modernu Europu republikom ije nezavisne lanove
povezuje zajedniki interes. Ujedinili su se zbog odranja reda i ouvanja slobode.
Otuda i poznati princip ravnotee snaga, koji podrazumijeva ureenje odnosa u kojima
72

niti jedna drava ne moe uspostaviti apsolutnu mo i prevlast nad drugima.

Ti filozofi pobrkali su ishod s ciljevima. Tijekom cijeloga 18. stoljea europski su
vladari vodili nebrojene ratove, no ba nita ne pokazuje da je osvijeteni cilj bilo
provoenje ideje meunarodnoga poretka. Upravo u trenutku kad su se meunarodni
odnosi utemeljili na sili, iskrsnulo je mnotvo novih imbenika i sve su kalkulacije
postale neizvjesne.
Od toga doba mnoge e se dinastije posvetiti jaanju svoje sigurnosti putem
teritorijalne ekspanzije. U nekim se sluajevima relativna pozicija sile drastino
izmijenila. panjolska i vedska postale su drugorazredne sile. Poljska je poela

posrtati. Rusija (koja uope nije sudjelovala u Westfalskom miru) i Pruska (koja je
imala sporednu ulogu) prerasle su u vodee sile. Ravnoteu snaga teko je ralaniti i
onda kad su joj komponente nepromjenjive. No njezina procjena i usklaivanje
procjena razliitih sila beskrajno se uslonjava ako se relativna mo sila neprestano
mijenja.
Vakuum koji je u Srednjoj Europi stvorio Tridesetogodinji rat privlaio je
susjedne zemlje. Francuska je vrila pritisak sa zapada. Rusija se pribliavala s
istoka. Pruska se proirila prema sreditu kontinenta. Niti jedna kontinentalna zemlja
nije osjeala posebne obveze prema ravnotei snaga koju su filozofi toliko veliali.
Rusija je smatrala da je predaleko. Kao najmanja velesila, Pruska je jo uvijek bila
preslaba da poremeti opu ravnoteu. Svaki kralj opravdavao se idejom da je jaanje
vlastite vladavine najvei mogui doprinos sveopemu miru, pa je sveprisutnoj
nevidljivoj ruci prepustio da opravda njegova nastojanja, ne zadirui pritom u
njegove ambicije.
Raison detat u biti je procjena tete i koristi, to najbolje demonstrira opravdanje
kojim se Fridrik Veliki posluio oduzevi Austriji lesku, unato dotad prijateljskim
odnosima Pruske prema toj zemlji i unato sporazumu koji je Prusku obvezao na
potivanje austrijskoga teritorijalnog integriteta:
Nadmonost naih snaga, brzina kojom ih moemo pokrenuti te, rijeju, naa oita
prednost pred susjedima, u ovom neoekivanom sluaju jame nam golemu prednost u
odnosu prema svim ostalim europskim silama... Engleska i Francuska su neprijatelji.
Uplete li se Francuska u poslove carstva, Engleska to ne bi mogla dopustiti, pa uvijek
mogu sklopiti povoljan sporazum s jednom od njih. Engleska nee biti ljubomorna
anektiram li lesku, to joj ne bi kodilo, a saveznici joj, uostalom, trebaju. Holandiji
nee biti stalo, naroito zato to e zajmovi koje je poslovni svijet Amsterdama
osigurao leskoj dobiti jamca. Ne nagodimo li se s Engleskom i Holandijom, sigurno
emo to uiniti s Francuskom, koja ne moe poremetiti nae planove i sigurno e
pozdraviti ponienje carske dinastije. Jedino bi nam Rusija mogla stvarati tekoe.
Poivi li Carica ... moemo podmititi njezine vodee savjetnike. Umre li, Rusija zbog
73

prezauzetosti nee imati vremena za vanjske poslove...

Za Fridrika II. Velikog meunarodni odnosi bili su poput partije aha. elio je
osvojiti lesku, te tako proiriti svoju prevlast nad Pruskom. Prepreku tom planu vidio
je samo u otporu veih sila, a ne u moralnim skrupulama. Bila je to analiza tete i
koristi: osvoji li lesku, hoe li se druge drave osvetiti ili zahtijevati odtetu?
Fridrik e to pitanje rijeiti u svoju korist. Osvajanjem leske, Pruska e postati
bona fide velesila, to e istodobno pokrenuti niz ratova kojima e se druge zemlje

pokuati prilagoditi tomu novom igrau. Prvi od njih je rat za austrijsku batinu od
1740. do 1748. U njemu su na prusku stranu stale Francuska, panjolska, Bavarska i
Saska, koja je 1743. promijenila stranu, dok je Velika Britanija podrala Austriju. U
drugome, tj. Sedmogodinjem ratu 1756.-1763., uloge su se izmijenile. Austriji su se
sada pridruile Rusija, Francuska, Saska i vedska, dok su Velika Britanija i
Hannover poduprli Prusku. Promjena strana proizala je iz procjene neposredne
koristi i odreenih kompenzacija, ni u kojem sluaju iz nekoga kljunog naela
meunarodnoga poretka.
No iz toga stanja prividnog bezvlaa i grabei, u kojemu je svaka zemlja ustrajno
nastojalapoveati vlastitu mo, polagano se rodio oblik ravnotee. Nije proizala iz
samosavladavanja, ve iz injenice da niti jedna drava, pa ni Francuska, nije imala
dovoljno snage da svima ostalima nametne svoju volju i tako stvori carstvo. Kad bi
jedna od zemalja zaprijetila prevlau, njezine bi susjede sklopile savez, ne zato to
su se pridravale neke teorije o meunarodnim odnosima, ve iz vlastitoga interesa da
osujete namjere najjaih zemalja.
Dva su razloga zbog kojih ta stalna ratovanja nisu bila razorna poput vjerskih
ratova. Suprotno oekivanjima, apsolutistiki vladari 18. stoljea nisu mogli
mobilizirati tolika sredstva za ratovanje kao kad vjera, ideologija ili narodna vlast
uzburkaju emocije. Tradicija, a moda i vlastita nesigurnost, branila im je da nametnu
porez na dohodak i mnoge druge moderne dabine, ograniavajui tako koliinu
nacionalnog bogatstva koje je moglo posluiti u ratne svrhe, dok je tehnologija
naoruanja bila rudimentarna.
No, iznad svega, ravnoteu na kontinentu uvrstila je i odredila pojava drava ija
je vanjska politika eksplicitno u slubi odravanja ravnotee. Politika Engleske
zasnivala se na tome da svaki put priskoi u pomo slabijoj i ugroenoj strani, te tako
ponovno uspostavi ravnoteu. Tvorac te politike bio je engleski kralj Vilim III., po
roenju Nizozemac, strogih svjetovnih pogleda. U rodnoj Holandiji osjetio je
posljedice tenji francuskoga Kralja-Sunca, a kad je postao engleski kralj, krenuo je u
stvaranje koalicija ne bi li osujetio svaki pokuaj Luja XIV Engleska je bila jedina
europska zemlja koja se zbog raison detat nije trebala iriti Europom. Prepoznavi
svoj nacionalni interes u ouvanju europske ravnotee, bila je jedina zemlja koja je na
Kontinentu zahtijevala onemoguavanje prevlasti jedne jedine zemlje. U ostvarenju
svog cilja bila je otvorena za sve nacionalne kombinacije koje su se protivile takvim
pokuajima.
Ravnotea snaga s vremenom je uspostavljena zahvaljujui razliitim koalicijama
pod britanskim vodstvom, a protiv francuskog nastojanja da uspostavi europsku
prevlast. Praktiki svi ratovi voeni u 18. stoljeu sadravali su tu dinamiku, a svaka

koalicija predvoena Britanijom protiv francuske hegemonije zastupala je iste one

europske slobode na koje se prvi put pozvao Richelieu u Njemakoj protiv
Habsburgovaca. Ravnotea snaga odrala se jer Francuska nije mogla pobijediti
nacije koje su se oduprle njezinoj prevlasti, te zbog financijske iscrpljenosti nakon
stotinu i pedeset godina ekspanzionizma.
Britanska uloga izjednaitelja odraz je geopolitikoga stanja. Opstanak relativno
malenog otoka daleko od europske obale bio bi ugroen mobilizacijom svih
kontinentalnih resursa pod jednim vladarom. U tom sluaju Engleska bi (kao prije
ujedinjenja sa kotskom 1707.) raspolagala s nedovoljnim sredstvima i ljudstvom, te
bi prije ili kasnije pala u ruke kontinentalnog carstva.
Slavna revolucija u Engleskoj 1688. natjerala ju je na izravnu konfrontaciju s
francuskim kraljem Lujem XIV Slavna revolucija svrgnula je katolikoga kralja
Jakova II. U potrazi za njegovom protestantskom zamjenom na kontinentu, Engleska je
odabrala Vilima Oranskog, nizozemskog vladara (Stadthalter) koji vjenanjem s
Mary, keri svrgnutog kralja, stjee pravo na britansko prijestolje. S Vilimom e
Engleska uvesti i dugogodinji rat protiv Luja XIV za teritorij budue Belgije,
podruje puno znaajnih utvi'da i luka, u opasnoj blizini britanske obale (ta e se
bojazan pojaviti tek kasnije). Uspije li Luj XTV osvojiti te utvrde, Vilim je znao da e
Nizozemska izgubiti svoju nezavisnost, umnogostruit e se vjerojatnost francuske
prevlasti u Europi, a Engleska e biti izravno ugroena. Vilimova odluka da poalje
englesku vojsku u rat za dananju Belgiju pretea je britanske odluke da se 1914. bori
za Belgiju nakon njemake okupacije.
Od tada e Vilim predvoditi borbu protiv Luja XIV Nizak, astmatian i grbav, na
prvi pogled Vilim nije djelovao kao ovjek kojemu je sudbina predodredila da
osramoti Kralja-Sunce. No knez oranski imao je snagu volje i nevjerojatnu
inteligenciju. Nesumnjivo je bio u pravu kad je samoga sebe uvjerio da e Luj XIV,
ve tada najmoniji europski vladar, bude li mu doputena okupacija panjolske
Nizozemske (dananje Belgije), ugroziti Englesku. Stoga mu je trebala koalicija koja
e uspjeti obuzdati francuskoga kralja, ne u ime neke apstraktne teorije ravnotee
snaga, ve poradi ouvanja nizozemske, kao i engleske nezavisnosti. Ostvari li Luj
XIV svoj naum glede panjolske i njezinih posjeda, Vilim je znao da e Francuska
prerasti u velesilu koju niti jedan savez drava nee moi ugroziti. Ne bi li preduhitrio
opasnost, krenuo je u potragu za partnerima i uskoro ih pronaao. vedska,
panjolska, austrijski car, Saska, Republika Nizozemska i Engleska sklopile su Veliku
alijansu, najveu koaliciju protiv jedne jedine sile koju je moderna Europa ikada
vidjela. Gotovo etvrt stoljea (od 1688. do 1713.) Luj je neprekidno ratovao protiv
te koalicije. Na kraju e francusko inzistiranje na vlastitom raison detat sputati

interes ostalih europskih zemalja. Francuska e i dalje ostati najjaa europska drava,
no nikada nee uspostaviti prevlast. Bio je to klasian primjer funkcioniranja
ravnotee snaga.
Vilimovo neprijateljstvo prema Luju XIV nije bilo osobne naravi, niti se zasnivalo
na antifrancuskom osjeaju. Odraavalo je njegovu hladnu procjenu moi i
neobuzdane ambicije Kralja-Sunca. Jednom prigodom Vilim je rekao svojemu
savjetniku da bi, da je ivio sredinom 16. stoljea u doba kad je prijetila habsburka
74

prevlast, bio Francuz, kao to sam sada panjolac. Na tu e izjavu tridesetih

godina 20. stoljea podsjetiti Winston Churchill u odgovoru na optubu da je
antinjemaki raspoloen: Da su okolnosti kojim sluajem obratne, nae bi
75

raspoloenje bilo pronjemako i protufrancusko.

Vilim je bio spreman pregovarati s Lujem XIV kad god bi osjetio da je to u
interesu ravnotee snaga. Pridravao se jednostavne raunice da Engleska treba
odrati priblinu ravnoteu izmeu Habsburgovaca i Burbonaca. Slabija e strana uz
britansku pomo odrati europsku ravnoteu. Sve od Richelieuova vremena, slabija je
strana bila Austrija, pa je Velika Britanija stoga poduprla Habsburgovce u
spreavanju francuskog ekspanzionizma.
Britanska javnost u poetku nije odobravala ulogu izjednaitelja ravnotee.
Krajem 17. stoljea britansko javno mnijenje bilo je izolacionistiko, otprilike kao i
ameriko dva stoljea poslije. Prevladavalo je uvjerenje da ima dovoljno vremena za
obranu od opasnosti nakon to se ona pojavi. Nema razloga braniti se od potencijalne
opasnosti koja se temelji na pretpostavci to bi neka zemlja mogla uiniti u
budunosti.
Vilim je odigrao ulogu koja je u Americi pripala Theodoreu Rooseveltu,
upozorivi svoj, u biti, izolacionizmu sklon narod da njegova sigurnost ovisi o
sudjelovanju u prekomorskoj ravnotei snaga. Njegovi su sunarodnjaci prihvatili to
gledite mnogo prije no to su Amerikanci prigrlili Rooseveltovo. Dvadesetak godina
nakon Vilimove smrti, The Craftsman, tipino opozicijski asopis, biljei da je
ravnotea snaga autentian i trajan princip britanske politike, a mir na Kontinentu
kljuan imbenik za dobro stanje trgovakog otoka ... te bi za njega trebalo trajno
skrbiti jedno britansko ministarstvo, ili ga ponovno uspostaviti kad ga netko oslabi ili
76

ugrozi.
No suglasnost o vanosti ravnotee snaga nije okonala britanske rasprave o
najboljoj strategiji provoenja politike. Postojale su dvije kole miljenja koje su
zastupale dvije glavne politike stranke u Parlamentu. Gotovo da se podudaraju sa
slinim razmimoilaenjem u Sjedinjenim Dravama nakon dvaju svjetskih ratova.

Liberali su inzistirali na angamanu Velike Britanije samo u sluaju kad je ravnotea

ugroena i dok se opasnost ne ukloni. Za razliku od njih, torijevci su vjerovali da je
glavna zadaa Velike Britanije odrediti, a ne samo zatititi ravnoteu snaga. Liberali
su smatrali da e nakon poetka napada na nizozemsko podruje, na raspolaganju
uvijek imati dosta vremena za njegovo odbijanje. Torijevci su drali da bi politika
ekanja mogla pomoi agresoru da nepovratno poremeti ravnoteu. eli li Velika
Britanija izbjei rat u Doveru, treba se oduprijeti agresiji na Rajni ili na bilo kojoj
drugoj toki gdje je ugroena europska ravnotea snaga. Liberali su u savezima vidjeli
privremeno rjeenje, te ih valja razvrgnuti im s pobjedom nestane i zajedniki cilj,
dok su se torijevci zalagali za britansko sudjelovanje u trajnim zajednikim
sporazumima koji bi omoguili Velikoj Britaniji da sudjeluje u razvoju dogaaja i u
ouvanju mira.
Torijevac lord Carteret, ministar vanjskih poslova 1742-1744., snano se zaloio
za trajni angaman u Europi. Optuio je liberale zbog sklonosti da zanemare sve
probleme i nemire na Kontinentu, ne naputaju na otok u potrazi za neprijateljem, ve
vode brigu o naoj trgovini i naim uicima. Umjesto da se suprotstave vragu u
stranim zemljama, oni mirno spavaju, sve dok nas na naoj obali ne probudi sirena za
uzbunu. Po njemu, Velika se Britanija treba suoiti s injenicom da joj je u trajnom
interesu podupiranje Habsburgovaca kao protutee Francuskoj, jer ako francuski
monarh vie nema protivnika na Kontinentu, teritorij koji je zaposjeo nee vie biti
ugroen, pa bi mogao smanjiti garnizone, napustiti utvrde, otpustiti vojsku. A novac
koji ravnice ispunjava vojnicima, uskoro bi usmjerio na planove mnogo opasnije za
nau domovinu... Gospodo, stoga moramo podrati Austrijsku kuu, jedinu silu koja
77

moe biti protutea burbonskim vladarima.

Vanjskopolitika strategija liberala i torijevaca razlikovala se u praktinom, a ne u
filozofskom, u taktikom, a ne stratekom aspektu. Odraavala je razliite procjene
ranjivosti Velike Britanije. Politika ekanja koju su zagovarali liberali odraavala je
uvjerenje da Velika Britanija uiva visok stupanj sigurnosti. Torijevci su smatrali da
je pozicija Velike Britanije mnogo nesigurnija. Gotovo identina distinkcija
razdvajala je amerike izolacioniste i amerike globaliste 20. stoljea. I Velika
Britanija u 18. i 19. stoljeu i Amerika u 20. stoljeu jedva su uspjele uvjeriti svoje
graane da njihova sigurnost zahtijeva stalni angaman, a ne izolaciju.
U odreenim vremenskim razmacima u tim dvjema zemljama pojavio bi se
dravnik koji bi svojemu narodu objasnio nunost stalnog angamana. Wilson je
stvorio Ligu naroda; Carteret se bavio milju o stalnom angamanu na Kontinentu;
astiereagh, ministar vanjskih poslova u razdoblju 1812.-21., zalagao se za sustav
europskih kongresa; Gladstone, premijer s kraja stoljea, predloio je prvu verziju

kolektivne sigurnosti. Njihove molbe nakraju nisu urodile plodom, jer do kraja
Drugoga svjetskog rata ni Englezi ni Amerikanci nisu shvatili da im prijeti smrtna
opasnost sve dok stvarno nisu bili ugroeni.
Tako je Velika Britanija postala izjednaiteljem europske ravnotee, u poetku
gotovo sluajno, a kasnije s promiljenom strategijom. Da Velika Britanija nije ostala
vjerna toj ulozi, Francuska bi nesumnjivo uspostavila svoju hegemoniju u Europi u 18.
ili 19. stoljeu, dok bi Njemaka postigla to isto u modernom razdoblju. U tom smislu,
dva stoljea kasnije Churchill e s pravom ustvrditi da je Velika Britanija obranila
78

europske slobode.
Poetkom 19. stoljea Velika Britanija e svoju ad hoc obranu ravnotee snaga
zamijeniti razraenim planom. Do tada se, sukladno britanskom duhu, pragmatino
odnosila prema svojoj politici, suprotstavivi se svakoj zemlji koja bi ugrozila
ravnoteu a to je tijekom 18. stoljea redovito bila Francuska. Ratovi bi zavrili
kompromisom, ime bi se poloaj Francuske neznatno poboljao, no zato joj je bilo
uskraeno ostvarenje njezina istinskog cilja hegemonije.
Dakako, Francuska je dala povod prvom iscrpnom oitovanju britanskog poimanja
ravnotee snaga. Nastojei tijekom 150 godina uspostaviti prevlast u ime raison
detat, Francuska se nakon Revolucije vratila prijanjoj koncepciji univerzalnosti.
Vie se nije pozivala na raison detat da opravda svoj ekspanzionizam, a jo manje na
slavu njezinih palih kraljeva. Nakon Revolucije, Francuska e ratovati s ostatkom
Europe ne bi li sauvala tekovine svoje revolucije i rasprostranila republikanske
ideale diljem Europe. Mnotvo novaka i ideoloki ar vodili su francusku vojsku
diljem Europe u ime univerzalnih principa slobode, jednakosti i bratstva. Pod
Napoleonom im je gotovo uspjelo uspostaviti europsku republiku sa sreditem u
Francuskoj. Do 1807. francuska vojska stvorila je satelitska kraljevstva du Rajne,
sve do Italije i panjolske, degradiravi Prusku u drugorazrednu silu, te ozbiljno
oslabivi Austriju. Samo je Rusija stajala na Napoleonovu putu uspostavljanja
francuske prevlasti u Europi.
No Rusija je ve tada izazivala ambivalentan osjeaj nade i straha koji je prati i
dandanas. Poetkom 18. stoljea ruska granica nalazila se na Dnjepru, no stotinu
godina kasnije ona e dosezati 800 km zapadnije, do Visle. Poetkom 18. stoljea
Rusija se borila protiv vedske za opstanak u Poltavi, duboko u dananjoj Ukrajini.
Sredinom stoljea sudjelovat e u Sedmogodinjem ratu, a njezina e vojska doprijeti
do predgraa Berlina. Krajem stoljea odigrat e kljunu ulogu u diobi Poljske.
Ruska sirova fizika snaga postat e jo zlokobnijom u rukama okrutne autokracije
njezinih unutranjih institucija. Njezin apsolutizam nije ublailo obiajno pravo niti

sigurno i nezavisno plemstvo, kao u monarhijama koje su voljom Bojom vladale u

Zapadnoj Europi. U Rusiji je sve ovisilo o carevu hiru. Ruska vanjska politika tako bi
bez ikakva problema zaokrenula od liberalizma ka konzervatizmu, ovisno o
raspoloenju cara koji je bio na vlasti a upravo se to dogodilo za vladavine cara
Aleksandra I. No kod kue nisu zabiljeena nikakva liberalna nastojanja.
Godine 1804. nepostojani Aleksandar I., car svih Rusa, obratio se sa svojim
prijedlogom britanskome premijeru Williamu Pittu mlaem, najljuem Napoleonovu
neprijatelju. Pod snanim utjecajem filozofa prosvjetiteljstva, Aleksandar I. zamiljao
je sebe kao moralnu savjest Europe i nalazio se u posljednjoj fazi svoje trenutne
zaluenosti liberalnim institucijama. U takvu stanju duha predloit e Pittu prilino
neodreen plan sveopeg mira, traei od svih nacija da reformiraju svoj ustav s
ciljem okonanja feudalizma i prihvaanja ustavne vlasti. Reformirane bi se drave
zatim odrekle sile i prepustile meusobne sukobe arbitrai. Tako je ruski autokrat
sasvim neoekivano postao preteom vilsonijanske ideje da su liberalne institucije
preduvjet miru, premda nikad nije otiao tako daleko da od svojega naroda zatrai
praktinu primjenu tih principa. Samo nekoliko godina poslije, Aleksandar I. prijei
e u suprotnu, konzervativnu krajnost politikoga spektra.
Pittov odnos prema Aleksandru nalik je Churchillovu prema Staljinu gotovo 150
godina poslije. Bila mu je neophodna ruska pomo protiv Napoleona, kojega se jedino
tako moglo poraziti. No, s druge strane, ni Pittu, kao ni Churchillu, nije bilo u interesu
da jednu zemlju koja uiva prevlast zamijeni drugom, niti da Rusiji odobri ulogu
europskog arbitra. No, vie od svega, unutranje zapreke u Velikoj Britaniji
spreavale su svakog premijera da svoju domovinu obvee na povezivanje mira s
politikim i drutvenim reformama u Europi. Velika Britanija nikad nije vodila niti
jedan rat s takvim povodom, jer se Britanci nisu osjeali ugroenima drutvenim ili
politikim neredima na Kontinentu, ve samo promjenom ravnotee snaga.
Pittov odgovor Aleksandru I. sadravao je sve te elemente. Ne obazirui se na
ruski zahtjev za politikom reformom u Europi, skicirao je ravnoteu koju treba
uspostaviti u svrhu ouvanja mira. Prvi put nakon Westfalskoga mira ustanovljenog
prije 150 godina, sad se razmatrala mogunost sveope europske nagodbe. Prvi put u
povijesti, nagodba bi eksplicite poivala na naelima ravnotee snaga.
Pitt je osnovni uzrok nestabilnosti vidio u slabosti Srednje Europe, koja je
neprestano izazivala francuske napadaje i pokuaje uspostavljanja prevlasti.
(Pristojnost i injenica da mu je ruska pomo i te kako potrebna nisu mu doputali da
naglasi kako bi snana Srednja Europa bila u stanju oduprijeti se francuskim
pritiscima, ali i osujetiti ekspanzionistike pretenzije Rusije.) Europski sporazum
trebao je ponajprije Francuskoj oduzeti sav teritorij osvojen nakon Revolucije, te

pritom uspostaviti nezavisnost Nizozemske, to znai da je najvea briga Velike

79

Britanije oigledno prerasla u jedno od naela sporazuma.

No, ograniavanje francuske premoi ne bi bilo ni od kakve koristi kad bi
tristotinjak njemakih kneevina i dalje izazivalo francuski pritisak i intervenciju. Pitt
je vjerovao da je zbog spreavanja takvih tenji nuno stvoriti velike mase u
srednjem dijelu Europe, konsolidacijom njemakih kneevina u vee skupine. Pruska i
Austrija mogle bi anektirati zemlje koje su se pridruile Francuskoj ili neslavno
propale. Od drugih e se formirati vee cjeline.
Pitt je izbjegao svaku aluziju na europsku vladu. Umjesto toga, predloio je da
Velika Britanija, Pruska, Austrija i Rusija zajame novu europsku podjelu teritorija
trajnom alijansom ije bi djelovanje bilo usmjereno protiv francuske agresije ba
kao to e Franklin D. Roosevelt meunarodni poredak nakon Drugoga svjetskog rata
pokuati osloniti na savez protiv Njemake i Japana. Niti Velika Britanija za
Napoleonova razdoblja, niti Amerika u Drugomu svjetskom ratu nisu mogle zamisliti
da e u budunosti najvea opasnost miru biti sadanji saveznik, a ne neprijatelj
kojega tek treba poraziti. Zbog velikog straha od Napoleona, britanski premijer trebao
je prihvatiti ono to je njegova zemlja prije odluno odbijala, tj. stalni angaman na
Kontinentu, kao i smanjenu taktiku fleksibilnost Velike Britanije, ija bi se politika
temeljila na pretpostavci postojanja stalnog neprijatelja.
Pojava europske ravnotee snaga u 18. i 19. stoljeu analogna je nekim aspektima
svijeta nakon hladnoga rata. U oba sluaja, propast svjetskoga poretka urodila je
mnotvom drava koje slijede vlastite nacionalne interese, a ne ograniavaju ih
nikakvi vani principi. U oba sluaja, drave koje konstituiraju meunarodni poredak
traile su nekakvu definiciju svoje meunarodne uloge. Neko su mnoge drave
odluile da se oslone iskljuivo na afirmaciju vlastitoga nacionalnog interesa,
uzdajui se u takozvanu nevidljivu ruku. Pitanje je moe li svijet nakon hladnog rata
pronai neki princip kojim e obuzdati afirmaciju sile i vlastitih interesa. Naravno, na
kraju se ravnotea snaga de facto uvijek uspostavlja intervencijom nekoliko zemalja.
No pitanje je moe li odravanje meunarodnog sustava prerasti u razraeni plan, ili
e on ipak nastati nakon cijelog niza odmjeravanja snaga.
Na kraju napoleonskih ratova, jedini put u svojoj povijesti Europa je bila spremna
osmisliti meunarodni poredak utemeljen na principima ravnotee snaga. Ratni pakao
18. i poetka 19. stojea pouio ju je da se ravnotea snaga ne moe prepustiti sukobu
europskih zemalja. Pittov plan skicirao je teritorijalni sporazum koji e ispraviti
slabosti svjetskoga poretka u 18. stoljeu. No Pittovi europski saveznici nauili su jo
jednu lekciju.

Snagu je teko procijeniti, a spremnost da se ona dokae isuvie je nestalna, te

zato ne moe posluiti kao pouzdan vodi meunarodnome poretku. Ravnotea
najbolje funkcionira kad se oslanja na sporazum koji sadri zajednike vrijednosti.
Ravnotea snaga smanjuje mogunost krenja meunarodnog poretka, a sporazum o
zajednikim vrijednostima smanjuje elju da se srui meunarodni poredak. Sila bez
legitimizma izaziva odmjeravanje snaga, dok legitimizam bez sile rezultira pukom
pozom.
Kombinacija obaju elemenata izazov je s kojim se suoio i uspjeno ga razrijeio
Beki kongres, udarivi temelje stoljeu meunarodnoga poretka koje nije pomutio
niti jedan sveopi rat.

Beki kongres, 1815.

GLAVA ETVRTA
Europski koncert:
Velika Britanija, Austrija i Rusija
Tijekom Napoleonova prognanstva na Elbi, pobjednici napoleonskih ratova sastali
su se u rujnu 1814. u Beu da udare temelje svjetskoga poretka nakon rata. Beki
kongres nastavio je radom tijekom Napoleonova bijega s Elbe, sve do njegova
konanog poraza u Waterloou. U meuvremenu, uspostavljanje meunarodnog poretka
postalo je jo nunije.
Austrijski pregovara bio je knez von Metternich, premda je, s obzirom na
injenicu da se kongres odravao u Beu, austrijski car uvijek bio u blizini. Pruski
kralj poslao je kneza von Hardenberga, a netom restaurirani francuski kralj Luj XVIII.
oslonio se na Talleyranda, koji je tako zadrao osobni rekord kao osoba koja je sluila
svakomu francuskom vladaru jo otprije Revolucije. Car Aleksandar I. odbio je rusko
poasno mjesto prepustiti ikom drugom, te je osobno prisustvovao kongresu. Engleski
ministar vanjskih poslova lord Castlereagh bio je pregovara Velike Britanije.
Tih pet mukaraca ostvarilo je ono to je naumilo. Nakon Bekog kongresa,
Europa je doivjela najdulje mirnodopsko razdoblje u svojoj povijesti. etrdeset
godina velike sile nisu meusobno zaratile, a nakon Krimskoga rata 1854., do
sljedeega svjetskog rata prolo je jo 60 godina. Beka nagodba toliko se podudarala
s Pittovim planom da je Castlereagh prigodom njezina podastiranja Parlamentu
priloio i nacrt originalnoga britanskog plana, ne bi li dokazao vjernost njegove
provedbe.
Paradoksalno je da se taj meunarodni poredak, eksplicitnije no ikada prije ili
kasnije zasnovan u ime ravnotee snaga, manje no ikad oslanjao na silu. To
jedinstveno stanje djelomino je proizalo iz injenice da je ravnotea izvrsno
zamiljena, i mogla ju je poremetiti samo takva sila kakvu nije bilo mogue sakupiti.
No vaniji od svega bio je osjeaj europskih zemalja da ih vezuju zajednike
vrijednosti. Uspostavljena je fizika i moralna ravnotea. Sila i pravda bile su
usklaene. Ravnotea snaga ograniava mogunosti uporabe sile, a zajedniki osjeaj
pravde smanjuje spremnost da se upotrijebi sila. Prije ili kasnije, meunarodni
sporazum za koji se smatra da je nepravedan, bit e ugroen. No nain na koji narod
procjenjuje pravinost odreenoga svjetskog poretka odreuju njegove domae
institucije, kao i ocjene o taktikim vanjskopolitikim pitanjima. Zato kompatibilnost
domaih institucija uvruje mir. Ma kako to zvualo ironino, Metternich je pretea

Wilsonu utoliko to je vjerovao da je zajedniki pojam pravde preduvjet

meunarodnom poretku, premda je njegov pojam pravde dijametralno suprotan onome
koji je Wilson nastojao institucionalizirati u 20. stoljeu.
Uspostavljanje sveope ravnotee snaga pokazalo se relativno jednostavnim.
Dravnici su se vjerno pridravali Pittova plana. Kako tada jo nije postojao pojam
nacionalnoga samoodreenja, nisu bili optereeni komadanjem teritorija oduzeta
Napoleonu na etniki homogene drave. Uvrena je pozicija Austrije u Italiji, te
Pruske u Njemakoj. Nizozemska Republika stekla je austrijsku Nizozemsku
(priblino teritorij dananje Belgije). Francuska se trebala odrei svih osvojenih
teritorija i vratiti se svojim drevnim granicama prije Revolucije. Rusiji je
dodijeljen centralni dio Poljske. (Vjerna svojemu naelu da se ne iri Europom,
Velika Britanija ograniila se na Rt dobre nade, najjuniju toku afrikoga kontinenta.)
Po britanskoj koncepciji svjetskog poretka, uspjenost ravnotee snaga vidi se po
tome kako dobro razliite nacije obavljaju dunosti koje su im dodijeljene unutar
cjelokupnoga plana na slian su nain Sjedinjene Drave poele ocjenjivati svoje
saveze nakon Drugoga svjetskog rata. U provedbi tog plana, u pogledu kontinentalne
Europe, Velika Britanija suoila se s istim razlikama u gleditu kao i Sjedinjene
Drave u hladnom ratu. Naime, drave se naprosto ne doivljavaju kao zupci u kotau
sigurnosnoga sustava. Sigurnost jami njihovu egzistenciju, no ona nikad nije njihov
jedini ili glavni cilj.
Austrija i Pruska nisu sebe doivljavale kao veliku masu, kao to Francuska
kasnije nee smisao NATO-a vidjeti u podjeli dunosti. Cjelokupna ravnotea snaga ni
Austriji ni Francuskoj nije bila od koristi ako istodobno ne prihvaa njihove posebne i
sloene odnose, ili ne uzima u obzir povijesnu ulogu tih zemalja.
Nakon to Habsburgovci tijekom Tridesetogodinjega rata nisu uspjeli uspostaviti
hegemoniju u Srednjoj Europi, Austrija se odrekla svoje tenje za uspostavljanjem
prevlasti u Njemakoj. Godine 1806. ukinuto je degenerirano Sveto Rimsko Carstvo.
No Austrija je jo uvijek sebe doivljavala kao prvu meu jednakima i uporno je
spreavala sve njemake drave, posebno Prusku, u preuzimanju povijesne austrijske
vodee uloge.
Austrija je s razlogom bila na oprezu. Otkad je Fridrik Veliki osvojio lesku,
Pruska je osporavala pravo Austrije na prevlast u Njemakoj. Nemilosrdna
diplomacija, sklonost vojnim vjetinama i fantastina discipliniranost preobrazili su
Prusku tijekom samo jednog stoljea iz drugorazredne kneevine na neplodnoj
sjevernonjemakoj ravnici u kraljevstvo koje je, dodue, bilo najmanja, no u vojnom
pogledu jedna od najopasnijih velesila. Neobina linija njezine granice protezala se
preko sjeverne Njemake do djelomino poljskog istoka i donekle pokatolienog

podruja oko Rajne (izmeu njega i Pruske nalazilo se Kraljevstvo Hannovera),

podarivi pruskoj dravi snaan osjeaj nacionalne misije ako ne ostvarenja nekoga
vieg cilja, a ono zatite svojih usitnjenih teritorija.
Odnos izmeu tih dviju najveih njemakih drava, kao i njihov odnos prema
drugim njemakim dravama, bio je klju europske stabilnosti. Zapravo, barem od
Tridesetogodinjeg rata, njemako unutranje ureenje izazivalo je u Europi jednu te
istu dilemu: kada je Njemaka slaba i podijeljena, izaziva ekspanzionistike porive
svojih susjeda, posebno Francuske. No eventualno ujedinjenje Njemake uasavalo je
susjedne drave, to je i dandanas tono. Richelieuovu bojazan da bi ujedinjena
Njemaka mogla uspostaviti europsku prevlast i nadjaati Francusku, anticipirao je
jedan britanski promatra koji je 1609. napisao: "... to se tie Njemake, kad bi bila
80

podlona samo jednomu monarhu, bilo bi to porazno za sve ostale. Tijekom

povijesti, Njemaka je bila ili preslaba ili prejaka za mir u Europi.
Arhitekti Bekoga kongresa uvidjeli su da zbog mira i stabilnosti Srednje Europe
trebaju ponititi Richelieuovo djelo iz 17. stojea. Richelieu se zalagao za slabu i
usitnjenu Srednju Europu koja e Francusku stalno mamiti da je prisvoji i pretvori u
poligon francuske vojske. Stoga su se dravnici u Beu latili konsolidiranja, ali ne i
ujedinjenja Njemake. Austrija i Pruska bile su vodee njemake drave, a slijedio ih
je niz drava srednje veliine, npr. Bavarska, Wurttemberg, Saska, koje su se
poveale i ojaale. Od tristotinjak prednapoleonskih drava nastalo je njih tridesetak
povezanih u novi entitet Njemaki savez. Savez je osiguravao zajedniku obranu od
vanjskog neprijatelja i pokazao se dobro zamiljenom tvorevinom. Bio je prejak da ga
Francuska napadne, no slab i decentraliziran, pa tako nije mogao ugroziti svoje
susjede. Odravao je ravnoteu izmeu pruske vojne nadmoi i austrijskog renomea i
legitimiteta. Cilj Saveza bio je da sprijei ujedinjenje Njemake na nacionalnoj
osnovi, sauva prijestolja mnogih njemakih kneeva i monarha, te da sprijei
francusku agresiju. U svemu je tome uspio.
U svojem odnosu prema poraenom neprijatelju, pobjednici koji stvaraju mirovni
sporazum moraju prijei put od nepopustljivosti koja je klju pobjede do pomirenja
neophodnog za ostvarenje trajnog mira. Kazneni mir zalog je meunarodnoga poretka,
jer optereuje pobjednike ve iscrpljene ratnim naporima zadaom da obuzdaju
zemlje koje pod svaku cijenu ele potkopati sporazum. Svaku ojaenu zemlju
automatski e podrati nezadovoljna poraena strana. To je bilo pogubno i za
Versailleski sporazum.
Pobjednici na Bekom kongresu, kao i pobjednici Drugoga svjetskog rata, nisu
ponovili tu pogreku. Nije bilo lako pokazati velikodunost prema Francuskoj, koja je

vie od 150 godina pokuavala uspostaviti prevlast u Europi, a njezina vojska etvrt
stoljea logorovala u susjednim zemljama. Pa ipak, dravnici u Beu zakljuili su da
bi Europa bila sigurnija kad bi Francuska bila relativno zadovoljna, a ne kivna i
nesretna. Francuskoj su oduzeta osvojena podruja, no zajamene su joj drevne, tj.
predrevolucionarne granice, premda su one obuhvaale znatno vei teritorij od
Francuske u doba Richelieua. Castlereagh, ministar vanjskih poslova i najei
Napoleonov neprijatelj, zalagao se za sljedee:
Moda e daljnji francuski prijestupi prisiliti Europu na diobu Francuske. ... Pa
ipak, saveznici trebaju jo jednom pokuati osigurati mir tako potreban svim
europskim silama. No budu li one razoarane, zasigurno e se latiti oruja, i to sa
svoje vodee pozicije, te s moralnom snagom koja jedina moe objediniti takvu
81

konfederaciju...
Ve 1818. Francuska je primljena u kongresni sustav na periodinim europskim
kongresima, koji je u pola stoljea svojega rada gotovo prerastao u europsku vladu.
Uvjerena da razliite zemlje shvaaju vanost svojih nacionalnih interesa, te da e
ih u sluaju njihove ugroenosti braniti, Velika Britanija vjerojatno bi bila sretna da je
na tome mogla stati. Britanci su vjerovali da nije potrebno nikakvo slubeno jamstvo,
te da ono ne moe pridonijeti trijeznoj prosudbi. No, zemlje Srednje Europe, rtve
ratova koji su 150 godina voeni na njihovu teritoriju, inzistirale su na vrstim
jamstvima.
Austrija se nalazila u posebno opasnoj situaciji koja je Velikoj Britaniji bila
nezamisliva. Austrija je bila feudalni rudiment, mnogojezino carstvo koje se
sastojalo od razliitih nacionalnosti u dolini Dunava, oko njezinih povijesnih pozicija
u Njemakoj i u sjevernoj Italiji. Svjesna sve disonantnijih struja liberalizma i
nacionalizma koje su ugroavale njezinu egzistenciju, Austrija je pokuala isplesti
mreu moralnih ogranienja kojima e sprijeiti odmjeravanje snaga. Metternichova
maestralnost sastojala se u poticanju kljunih zemalja da svoje nesporazume podrede
zajednikom sustavu vrijednosti. Talleyrand je na sljedei nain izrazio vanost
naela obuzdavanja:
Kad bi ... minimum obrambene snage bio identian maksimumu napadake snage ...
bila bi uspostavljena prava ravnotea. No ... trenutna situacija doputa jedino umjetnu
i nestabilnu ravnoteu koja e potrajati samo dok velike zemlje ive u duhu
82

uzdrljivosti i pravde.
Nakon Bekoga kongresa, odnos izmeu ravnotee snaga i zajednikog naela
legitimizma izraen je u dvama dokumentima: u Savezu etvorice koji se sastojao od
Velike Britanije, Pruske, Austrije i Rusije, te u Svetoj alijansi, ogranienoj na tri

takozvana istona dvora Prusku, Austriju i Rusiju. Poetkom 19. stoljea Francuska
je izazivala strah poput Njemake u 20. stoljeu, kao kronino agresivna zemlja s
priroenim destabilizirajuim naklonostima. Dravnici su u Beu stoga stvorili Savez
etvorice, s namjerom da svojom nadmonom silom u korijenu unite francuske tenje.
Da su pobjednici koji su se 1919. okupili u Versaillesu, sklopili slian savez, svijet
moda nikad ne bi doivio Drugi svjetski rat.
Sveta alijansa bila je sasvim drugaija. Europa takav dokument nije vidjela otkad
je gotovo dva stoljea prije Ferdinand II. napustio prijestolje Svetoga Rimskog
Carstva. Njegov predlagatelj bio je ruski car, koji se nikako nije mogao odrei svoje
samozvane misije da unaprijedi meunarodni sustav i reformira njegove sudionike.
Godine 1804. Pitt je odbacio njegov prijedlog borbe za liberalne institucije. No,
1815. Aleksandar je bio opijen pobjedom i nije ga se moglo odbiti premda je
njegovo novo poslanstvo bilo upravo suprotno onome za to se zalagao 11 godina
prije. Aleksandar je sada robovao vjeri i konzervativnim vrijednostima, te je
predlagao ni manje ni vie nego cjelovitu reformu meunarodnoga sustava zasnovanu
na tezi da smjer koji su velike sile prije slijedile u svojim meusobnim odnosima
treba iz temelja promijeniti, te ga hitno zamijeniti poretkom stvari utemeljenim na
83

uzvienim istinama vjene vjere naega Svevinjega.

Austrijski car alio se da zapravo ne zna treba li o tim zamislima raspravljati na
Ministarskom savjetu ili u ispovjedaonici. No takoer je znao da se ne moe pridruiti
misiji ruskog cara, niti svojim odbijanjem Aleksandru dati izliku da u nju krene sam,
preputajui tako Austriji da se sama i bez saveznika suoi s liberalnim i nacionalnim
strujanjima toga razdoblja. Zbog toga je Metternich skicu ruskoga cara kasnije
preradio u Svetu alijansu, koja vjerski imperativ tumai kao obvezu potpisnica da
ouvaju unutranji status quo u Europi. Prvi put u modernoj povijesti europske su si
sile odredile zajedniku misiju.
Niti jedan britanski dravnik ne bi mogao podrati uvoenje opeg prava, tj.
obveze upletanja u unutranje stvari druge drave. Castlereagh je Svetu alijansu
84

nazvao uzvienim misticizmom i besmislicom. No Metternich je u njoj vidio

priliku da ruskog cara obvee na priznavanje legitimne vladavine, te prvenstveno
ansu da ga sprijei u unilateralnom i neobuzdanom eksperimentiranju misionarskim
nagnuima. Sveta alijansa objedinila je konzervativne monarhe u borbi protiv
revolucije, no ujedno ih je obvezala na iskljuivo zajedniko djelovanje, ustvari
dodjeljujui Austriji teoretsko pravo na veto glede avantura svojega nepouzdanog
ruskog saveznika. Takozvani Europski koncert podrazumijevao je da e zemlje koje su
na jednoj razini kompetitivne, konsenzusom rijeiti probleme koji utjeu na sveopu

sigurnost.
Sveta alijansa bila je najoriginalniji aspekt Bekoga sporazuma. Njezino uzvieno
ime skrenulo je panju s djelatnog znaenja, odnosno uvoenja elementa moralne
obveze u odnose izmeu velikih sila. Golemo znaenje koje je za zemlje europskog
kontinenta imao opstanak domaih institucija, navelo ih je da izbjegavaju sukobe u
koje bi u prethodnim stoljeima automatski ule.
No pojednostavnjena je tvrdnja da kompatibilne unutranje institucije same po
sebi jame miroljubivu ravnoteu snaga. U 18. stojeu svi vladari kontinentalnih
zemalja upravljali su voljom Bojom unutranje institucije bile su posve
kompatibilne. No ti isti vladari nisu se osjeali ugroenima i vodili su beskrajne
meusobne ratove ba zato to su unutranje institucije smatrali nepovredivima.
Woodrow Wilson nije bio prvi koji je vjerovao da priroda domaih institucija
odreuje meunarodno ponaanje zemlje. I Metternich je u to vjerovao, no na temelju
posve drugaijih premisa. Dok je Wilson vjerovao da su demokracije po svojoj
prirodi miroljubive i razumne, Metternich ih je smatrao opasnima i nepredvidivima.
Osvjedoivi se o patnjama koje je republikanska Francuska nanijela Europi,
Metternich je mir izjednaio s legitimnom vlau. Od okrunjenih je glava drevnih
dinastija oekivao da ouvaju mir, ili barem osnovnu strukturu meunarodnih odnosa.
Na taj nain, legitimizam je postao vezivno tkivo meunarodnih odnosa.
Razlika izmeu vilsonijanskog i Metternichova pristupa domaem pravu i
meunarodnim odnosima klju je razumijevanja suprotnih gledita Amerike i Europe.
Wilson se borio za naela koja je smatrao revolucionarnim i novim. Metternich je
nastojao institucionalizirati vrijednosti koje je smatrao drevnima. Wilson, koji je
predsjedavao zemljom utemeljenom s namjerom da ovjeku podari slobodu, bio je
uvjeren da se demokratske vrijednosti mogu zajamiti zakonom, a zatim utjeloviti u
posve novim institucijama diljem svijeta. Metternich, predstavnik drevne zemlje ije
su se institucije razvijale polagano i gotovo neprimjetno, nije vjerovao da se prava
mogu utemeljiti zakonodavstvom. Prema Metternichu, prava su naprosto u prirodi
stvari. Tehniko je pitanje potvruju li ih zakoni ili ustav, i ono nema nikakve veze s
postizanjem slobode. Metternich je smatrao da je jamstvo prava paradoksalno: Ono
to postoji kao gotova injenica gubi svoju snagu kad se pojavi u obliku arbitrarnog
proglasa... Predmeti koji pogrekom postaju temom zakonodavstva rezultiraju
85

ogranienjima, pa ak i potpunim ponitenjem onoga to se nastoji zatititi.

Neka Metternichova naela sluila su iskljuivo za racionalizaciju postupaka
Austrijskog Carstva, koje se nije moglo prilagoditi novom svijetu. No Metternich je
takoer izrazio racionalistiko uvjerenje da zakoni i prava postoje u prirodi, a ne po

dekretu. Njegovo formativno iskustvo bila je Francuska revolucija, koja zapoinje

Deklaracijom o pravima ovjeka, a zavrava vladavinom terora. Wilson se razvio u
znatno benignijemu nacionalnom ozraju, a petnaest godina prije pojave modernoga
totalitarizma nije mogao ni zamisliti nepredvidivost narodnog raspoloenja.
U razdoblju nakon Bea, Metternich je odigrao odluujuu ulogu u voenju
meunarodnog sustava i u tumaenju potreba Svete alijanse. Metternich je tu ulogu
morao preuzeti jer se Austrija nalazila na izravnom udaru svih oluja, dok su njezine
domae institucije istodobno sve manje odraavale nacionalne i liberalne trendove
19. stojea. Pruska se nadvila nad pozicijom koju je Austrija imala u Njemakoj, a
Rusija nad slavenskim ivljem na Balkanu. Takoer je stalno trebalo voditi rauna o
Francuskoj, koja je jedva ekala da se ponovno doepa Richelieuove ostavtine u
Srednjoj Europi. Dopusti li se da ove opasnosti prerastu u odmjeravanje snaga,
Metternich je znao da e se Austrija posve iscrpiti, neovisno o ishodu sukoba. Stoga
se drao politike izbjegavanja krize putem moralnoga konsenzusa, te zaobilaenja
neizbjenih sukoba putem diskretnoga podupiranja one nacije koja je bila spremna
izloiti se konfrontaciji Velika Britanija nasuprot Francuskoj u Nizozemskoj, Velika
Britanija i Francuska nasuprot Rusiji na Balkanu, manje drave nasuprot Pruskoj u
Njemakoj.
Zahvaljujui svojemu iznimnom diplomatskom umijeu, poznate diplomatske istine
Metternich je pretoio u djelatne vanjskopolitike principe. Dvije najbliskije
austrijske saveznice, koje su istodobno geopolitiki ugroavale Austrijsko Carstvo,
uspio je uvjeriti da je ideoloka opasnost u obliku revolucije vanija od stratekih
prilika koje im se ukazuju. da je Pruska eljela iskoristiti njemaki nacionalizam,
mogla je ugroziti austrijsku prevlast u Njemakoj generaciju prije Bismarcka. Da su
carevi Aleksandar I. i Nikola I. uzeli u obzir iskljuivo ruske geopolitike prilike,
iskoristili bi raspad Osmanskog Carstva na izrazitu tetu Austrije, ba kao to e to
njihovi nasljednici uiniti stoljee kasnije. Obje su se suzdrale od iskoritavanja
vlastite prednosti, jer se to protivilo prevladavajuem principu odravanja statusa
quo. Premda naoko na umoru nakon Napoleonova pohoda, Metternichov sustav
produljio je Austriji ivot za 100 godina.
ovjek koji je spasio to anakrono carstvo i gotovo pedeset godina odreivao
njegovu politiku, prvi je put posjetio Austriju kad mu je ve bilo 13 godina, a u njoj se
86

nastanio sa sedamnaest. Otac kneza von Metternicha bio je regent Rajnske oblasti,
tada u habsburkom posjedu. Po prirodi kozmopolit, Metternich se radije izraavao na
francuskom negoli na njemakom. Godine 1824. pisao je Wellingtonu: Ve dugo je
moja domovina (patrie) Europa.

87

Suvremenici-protivnici podrugivali su se

njegovim kreposnim maksimama i dotjeranim epigramima. No Voltaireu i Kantu

njegova bi gledita bila bliska. Kao racionalistiki proizvod prosvjetiteljstva, naao
se na vjetrometini revolucionarne borbe strane njegovu temperamentu, te postao
kancelarom drave pod opsadom iju strukturu nije mogao izmijeniti.
Trijezan duh i razumni ciljevi karakteristini su za Metternichov stil: Nemamo
smisla za apstraktne ideje, te prihvaamo stvari onakvima kakve jesu i u granicama
88

svojih sposobnosti branimo se od opsjena. Takoer: ... nita opipljivo ne moe se

odrediti frazama poput obrane civilizacije, koje padaju u vodu pri pomnijem
89

ispitivanju.
Takvim stavom Metternich se odupro preputanju trenutnom raspoloenju. Odmah
nakon Napoleonova poraza u Rusiji i prije no to e ruske trupe stii do Srednje
Europe, Metternich je u Rusiji prepoznao potencijalnu dugoronu opasnost. U doba
kad su se austrijski susjedi usredotoili na oslobaanje od francuske vlasti,
sudjelovanje Austrije u koaliciji protiv Napoleona povezao je s odreenjem ratnih
ciljeva sukladnih preivljavanju svojega slabanog carstva. Metternichov je stav u
potpunoj suprotnosti s odnosom demokratskih zemalja tijekom Drugoga svjetskog rata,
koje su se nale u slinoj poziciji u odnosu prema Sovjetskom Savezu. Poput
Castlereagha i Pitta, Metternich je vjerovao da je snana Srednja Europa preduvjet
europskoj stabilnosti. Protivei se u svakoj moguoj prilici odmjeravanju snaga,
Metternichu je bilo podjednako stalo do uspostavljanja umjerenog stila kao i do
akumuliranja sirove snage:
Odnos snaga (europskih) zemalja razlikuje se poput njihova zemljopisnog
poloaja. Francuska i Rusija imaju samo jednu, sigurnu granicu. Sa svojim troredom
utvrda, Rajna jami miran san... Francuskoj, dok zbog uasne klime ... rijeka Njemen
Rusiji jami jednako sigurnu granicu. Austrija i Pruska sa svih su strana izloene
napadima svojih susjeda. Pod stalnom prijetnjom tih dviju nadmonih sila, Austrija i
Pruska pronai e mir jedino u mudroj i odmjerenoj politici, u dobrim meusobnim i
90

meususjedskim odnosima...
Premda je Austrija trebala Rusiju da se osigura od Francuske, bila je na oprezu od
svoje silovite saveznice, posebice od misionarskih sklonosti ruskoga cara. Za cara
Aleksandra I. Talleyrand je rekao da nije bez razloga sin ludoga cara Pavla.
Metternich je Aleksandra opisao kao neobinu kombinaciju mukih vrlina i enskih
91

slabosti. Preslab za pravu ambiciju, prejak za puku tatinu.

Metternich nije vidio problem u obuzdavanju ruske agresivnosti nastojanju koje
bi Austriju iscrpilo ve u ograniavanju njezinih ambicija. Aleksandar eli mir na

svijetu, izvijestio je jedan austrijski diplomat, no ne zbog mira kao takvoga i

njegovih blagodati, ve zbog njega samoga; ne bezuvjetno, ve s odreenim duhovnim
rezervama; on mora biti arbitrom mira; iz njega treba zraiti mir i srea cijeloga
svijeta, a Europa mora shvatiti da je taj mir njegovo djelo, da on ovisi o njegovoj
92

volji i moe ga naruiti neki njegov hir...

Castlereagh i Metternich razili su se oko naina obuzdavanja nepostojane i
spletkama sklone Rusije. Kao ministar vanjskih poslova otone sile daleko od mjesta
sukoba, Castlereagh je bio spreman pruiti otpor samo otvorenu napadu, i to jedino
ako ugroava ravnoteu. No Metternichova je zemlja leala u sreditu kontinenta i nije
mogla toliko riskirati. Upravo zbog nepovjerenja koje je gajio prema Aleksandru,
Metternich je inzistirao na tome da ostane u njegovoj blizini, usredotoivi se na
eliminiranje svake opasnosti s te strane. Opali li samo jedan top, napisao je,
Aleksandar e nam pobjei na elu svoje svite i nita vie nee moi obuzdati ono
93

to e sam protumaiti kao svoja bogomdana prava.

Ne bi li smanjio Aleksandrov ar, Metternich je usvojio dvosmjernu strategiju.
Pod njegovim vodstvom Austrija je bila avangarda u borbi protiv nacionalizma,
premda se on odluno protivio preveliku austrijskom izlaganju ili unilateralnom
angamanu. Jo se vie protivio poticanju drugih da djeluju u svoje ime, djelomino
zato to se bojao da bi se misionarski ar Rusije mogao pretvoriti u ekspanzionizam.
Za Metternicha je umjerenost bila filozofska vrlina i praktina potreba. U uputama
koje je dao jednom austrijskom veleposlaniku, napisao je sljedee: Vanije je
odbaciti zahtjeve drugih negoli inzistirati na naim zahtjevima... Postii emo
94

razmjerno mnogo ako malo traimo. Kad god je to bilo mogue, pokuao je
obuzdati misionarsko spletkarenje ruskog cara, angairavi ga u dugotrajnim
konzultacijama i ograniujui ga na ono to je tolerirao europski konsenzus.
Druga osobina Metternichove strategije bilo je konzervativno jedinstvo. Kad god
je djelovanje bilo nuno, Metternich bi pribjegao lukavtini koju je jednom opisao na
sljedei nain: Austrija sve promatra s aspekta sadraja. Rusiji je najvanija forma.
Britanija eli sadraj bez forme... Na je zadatak da britanske neizvedivosti spojimo s
95

ruskim nainima, Metternichova spretnost omoguila je Austriji da tijekom jedne

generacije kontrolira ritam zbivanja, pretvorivi Rusiju, zemlju koje se bojao, u
partnera na temelju zajednikih konzervativnih interesa, a Veliku Britaniju, kojoj je
vjerovao, u posljednje sredstvo kojim e odoljeti iskuenjima ravnotee snaga. No
time e se neminovni ishod tek odgoditi. Pa ipak, stogodinje ouvanje drevne drave
zasnovane na vrijednostima koje su u raskoraku sa svim dominantnim trendovima, nije
bila mala stvar.

Metternichova se dilema sastojala u tome da vea bliskost s ruskim carem

ugroava njegove britanske veze. A to je ta opasnost bivala veom, to se vie morao
pribliiti caru da izbjegne izolaciju. Za Metternicha bi idealna kombinacija bila
britanska pomo u ouvanju teritorijalne ravnotee i ruska pomo u svladavanju
nemira kod kue Savez etvorice za geopolitiku sigurnost i Sveta alijansa za
unutranju stabilnost.
No, s vremenom je sjeanje na Napoleona izblijedilo, i tu je kombinaciju bilo sve
tee odrati. Alijanse su se sve vie pribliavale sustavu kolektivne sigurnosti i
europske vlasti, to je Veliku Britaniju navelo da se od njih ogradi. A to se vie
Velika Britanija ograivala, to je Austrija postajala ovisnija o Rusiji, te tako sve
krue branila konzervativne vrijednosti. Bio je to krug bez izlaza.
Unato Castlereaghovu razumijevanju za austrijske probleme, nije uspio
nagovoriti Veliku Britaniju da se okrene potencijalnoj, a ne stvarnoj opasnosti.
Poremeti li se teritorijalna ravnotea u Europi, izjavio je Castlereagh, ona
(Britanija) moe uinkovito djelovati, no posljednja je od svih europskih zemalja od
koje se moe oekivati, ili se ona moe usuditi, da se angaira u pitanju koje je po
svojoj prirodi apstraktno... Pronai ete nas kad stvarna opasnost ugrozi europski
sustav. No ova zemlja ne moe i ne eli djelovati na temelju apstraktnoga i teoretskog
96

naela opreza. No, sr Metternichova problema bila je u tome to ga je nuda

natjerala da ono to je Velika Britanija smatrala apstraktnim i teoretskim, prihvati kao
praktino. Unutranje pobune zapravo su bile opasnost nad kojom je Austrija imala
najmanju kontrolu.
Ne bi li ublaio naelna neslaganja, Castlereagh je predloio periodine susrete ili
kongrese ministara vanjskih poslova na kojima bi se razmatrala europska situacija.
Takozvanim kongresnim sustavom nastojalo se stvoriti konsenzus u pitanjima s kojima
se Europa suoavala i utrti put njihova rjeavanja na multilateralnoj osnovi. Meutim,
Velikoj Britaniji nije odgovarao sustav europske vlasti, jer se previe pribliio
ujedinjenoj
Europi kojoj su se Britanci dosljedno suprotstavljali. No, neovisno o
tradicionalnoj britanskoj politici, niti jedna britanska vlada nije se obvezala na stalno
razmatranje tekuih dogaaja koji za nju nisu bili izravna opasnost. Britanskomu je
javnom mnijenju sudjelovanje u europskoj vlasti bilo jednako mrsko kao to e stotinu
godina poslije Amerikancima biti Liga naroda, mahom iz istih razloga.
Britanska vlada otvoreno je iskazala svoju rezerviranost ve na prvoj takvoj
konferenciji, na kongresu u Aachenu 1818. Castlereagh je primio nevjerojatno
sitniave upute: Ovom prilikom uz najvee napore prihvaamo (opu deklaraciju), te

uvjeravamo (sekundarne sile) da ... periodine sastanke ... valja ograniiti na jednu
temu, ili ... na samo jednu silu, Francusku, te se protivimo svakom upletanju koje se ne
temelji na zakonu nacija (Law of Nations). Uvijek smo se pridravali politike
97

neupletanja, s iznimkom velikih opasnosti, kad bismo najsnanije djelovali. Velika

je Britanija eljela Francusku drati na uzdi, no uz to je u Londonu prevladao
dvostruki strah od kontinentalnih upletanja i jedinstvene Europe.
Samo u jednoj prilici kongresna diplomacija bila je kompatibilna s ciljevima
Velike Britanije. Tijekom grke revolucije 1821., Engleska je elju ruskog cara da se
zatiti pravoslavno stanovnitvo Osmanskog Carstva koje se raspadalo, protumaila
kao prvi stupanj ruskoga nastojanja da osvoji Egipat. Kako su time britanski strateki
interesi bili ugroeni, Castlereagh je odluno apelirao na ruskog cara u ime
saveznikog jedinstva, koje je do tada nastojao ograniiti na obuzdavanje Francuske.
Na sebi svojstven nain iscrpno je obrazloio razliku izmeu teoretskih i praktinih
pitanja: Turska je sasvim drugaije pitanje koje mi u Engleskoj ne vidimo kao
98

teoretski, ve kao praktian problem...

No, Castlereaghovo pozivanje na Savez pokazalo je prije svega njegovu krhkost.
Savez u kojem jedan partner svoje strateke interese doivljava kao jedino praktino
pitanje, ne ulijeva njegovim lanicama nikakvu dodatnu sigurnost. Ne namee nikakve
obveze osim onoga to bi motivi nacionalnih interesa ionako zahtijevali. Metternichu
je sigurno godila oigledna osobna simpatija koju je Castlereagh gajio prema
njegovim ciljevima, pa ak i prema samomu kongresnom sustavu. Prema jednom
austrijskom diplomatu, Castlereagh se naao u situaciji velikoga ljubitelja glazbe
99

koji je u crkvi i najradije bi zapljeskao, no ne usuuje se to uiniti. Ako se ak i

najeuropskije orijentirani britanski dravnik nije usudio zapljeskati onome u to je
vjerovao, uloga Velike Britanije u Europskom koncertu bila je osuena na
neuinkovitost i kratki vijek.
Poput Wilsona i njegove Lige naroda sto godina poslije, Castlereaghovi pokuaji
da Veliku Britaniju nagovori na sudjelovanje u sustavu europskih kongresa prekoraili
su granicu tolerancije engleskih predstavnikih institucija, i to iz doktrinarnih i
stratekih razloga. Poput Wilsona nakon njega, Castlereagh je bio uvjeren da se
opasnost od nove agresije moe najuspjenije izbjei ako se njegova zemlja pridrui
nekomu stalnom europskom forumu koji se suoava s opasnostima prije no to one
prerastu u krizu. Shvaao je Europu bolje od veine svojih britanskih suvremenika i
znao je da novostvorena ravnotea zahtijeva briljivu njegu. Vjerovao je da je
pronaao rjeenje koje e Velika Britanija moi prihvatiti, jer se sastojalo tek od niza
rasprava ministara vanjskih poslova etiriju pobjednica i nije nametalo nikakve

obveze.
No, britansku su vladu ak i rasprave previe podsjeale na europsku vlast.
Ustvari, kongresni sustav nikad nije uspio preskoiti prvu prepreku. Za
Castlereaghova prisustvovanja prvoj konferenciji u Aachenu 1818., Francuska je
primljena u kongresni sustav, dok je Velika Britanija istupila. Vlada je zabranila
Castlereaghu da prisustvuje sljedeim europskim kongresima, koji su redom odrani u
Troppauu 1820., Ljubljani 1821. i Veroni 1822. Velika Britanija napustila je kongresni
sustav koji je skovao njezin ministar vanjskih poslova, ba kao to e se stoljee
poslije Sjedinjene Drave distancirati od Lige naroda, organizacije koju je predloio
njezin predsjednik. U oba sluaja, pokuaj voe najvee sile da stvori sveopi sustav
kolektivne sigurnosti upropastile su domae inhibicije i povijesne tradicije.
I Wilson i Castlereagh vjerovali su da se meunarodni poredak uspostavljen nakon
razornoga rata, moe zatititi samo aktivnim sudjelovanjem svih kljunih lanica
meunarodne zajednice, posebno njihovih domovina. Castlereagh i Wilson vjerovali
su da je sigurnost kolektivna. Padne li jedna zemlja rtvom, na kraju e svi postati
rtve. Uz takvo poimanje sigurnosti bez granica, svim je dravama u interesu obrana
od agresije, a jo vie njezino spreavanje. Po Castlereagovu miljenju, neovisno o
njezinim stavovima o pojedinanim pitanjima, ouvanje sveopeg mira i odranje
ravnotee snaga bili su stvarni interesi Velike Britanije. Poput Wilsona, Castlereagh je
mislio da je najbolji oblik obrane tog interesa u aktivnom donoenju odluka koje
utjeu na meunarodni poredak i u organiziranoj obrani od naruavanja mira.
Slaba je strana kolektivne sigurnosti to su interesi rijetko kad podudarni, a
sigurnost rijetko kad bez granica. lanice sveopega sustava kolektivne sigurnosti
prije e stoga pristati na pasivnost negoli na zajedniko djelovanje. Vezat e ih sjajne
openitosti ili e ih izjaloviti njihove najjae lanice koje se osjeaju najsigurnijima,
pa im je sustav najmanje potreban. Ni Wilson ni Castlereagh nisu uspjeli ukljuiti
svoje domovine u sustav kolektivne sigurnosti jer se njihova drutva nisu osjeala
ugroenima predvidivom opasnou, te su mislila da je se sama mogu rijeiti ili, ako
je to ba neophodno, u posljednji as pronai saveznike. Po njihovu miljenju,
sudjelovanje u radu Lige naroda ili Europskoga kongresa povealo bi rizik, ali ne i
sigurnost.
No izmeu dvaju anglosaksonskih dravnika postojala je jedna velika razlika.
Castlereagh je bio u raskoraku kako sa svojim suvremenicima, tako i sa smjerom
kretanja moderne britanske vanjske politike. Nije ostavio nikakvo naslijee, i niti
jedan britanski dravnik nije u Castlereaghu vidio svoj uzor. Wilson ne samo to je
udovoljio ishoditima amerike motivacije, ve ju je podigao na viu razinu. Svi
njegovi nasljednici na neki su nain bili vilsonovci, dok je kasnija amerika vanjska

politika utemeljena na njegovim naelima.

Lord Stewart, britanski promatra kojemu je doputeno da prisustvuje razliitim
europskim kongresima, inae Castlereaghov polubrat, najvei je dio svoje energije
utroio na definiranje granica britanskog angamana, umjesto da pridonese europskom
konsenzusu. U Troppauu je uloio predstavku koja potvruje pravo na samoobranu, no
inzistirao je da se Velika Britanija kao lanica Koncerta nee opteretiti moralnom
100

odgovornou vritelja dunosti europskog policajca. Na ljubljanskom kongresu,

lord Stewart bio je prisiljen ponoviti da se Velika Britanija nikad nee angairati u
sluaju teoretske opasnosti. Sam Castlereagh objasnio je britanski stav u dravnom
dokumentu od 5. svibnja 1820. Po njegovu miljenju, Savez etvorice imao je za cilj
oslobaanje veeg dijela europskog kontinenta od francuske vojne prevlasti... On
nikad nije zamiljen kao svjetska vlada ili kao nadzorno tijelo za unutranje poslove
101

ostalih drava.
Na kraju se Castlereagh naao u stupici svojih uvjerenja i unutranjih potreba.
Nije vidio nikakav izlaz iz te neodrive situacije. U svojemu posljednjem razgovoru s
kraljem rekao je: Gospodine, treba se oprostiti od Europe. To znamo samo Vi i ja,
102

koji smo ju spasili. Nitko nakon mene nee razumjeti europska pitanja. etiri dana
kasnije poinio je samoubojstvo.
Austrija je postajala sve ovisnija o Rusiji, te je Metternicha najvie muilo pitanje
koliko e dugo njegovo apeliranje na konzervativne principe ruskoga cara uspjeti
obuzdati Rusiju u iskoritavanju pozicije koju je uivala na Balkanu i na periferiji
Europe. Ispostavilo se da je takvo stanje trajalo tri desetljea. U tom se razdoblju
Metternich suoio s revolucijama u Napulju, panjolskoj i Grkoj, uspjevi istodobno
odrati europski konsenzus i izbjei rusku intervenciju na Balkanu.
No istono pitanje time nije bilo rijeeno. Ono je zapravo bilo rezultat borbe za
nezavisnost u kojoj se niz balkanskih nacija pokuao osloboditi turskog jarma. To se
kosilo s Metternichovim sustavom koji se obvezao na odravanje statusa quo.
Uostalom, pokreti za nezavisnost koji su tada bili usmjereni protiv Turske, ve sutra
e se okrenuti protiv Austrije. Na kraju, sam ruski car, koji je najvie inzistirao na
legitimizmu, takoer je jedva ekao vojnu intervenciju, a nitko, posebno London i
Be, nije vjerovao da e car odrati status quo pokrene li svoju vojsku.
Zbog zajednikog interesa, tj. ublaavanja oka izazvanoga raspadom Osmanskog
Carstva, neko vrijeme su odnosi izmeu Velike Britanije i Austrije bili vrlo dobri.
Premda Englezi nisu marili za balkanska pitanja, u ruskom pribliavanju Bosporu
vidjeli su ugroavanje britanskih interesa na Mediteranu, te su mu se tvrdokorno
usprotivili. Metternich nikad nije izravno sudjelovao u britanskim nastojanjima da se

suprotstavi ruskom ekspanzionizmu, premda ih je podravao. Njegova paljiva i

nadasve anonimna diplomacija afirmiranje europskog jedinstva, laskanje Rusima,
dodvoravanje Britancima pomogla je Austriji da ustraje u ruskoj opciji, dok su
druge zemlje bile izloene zaustavljanju ruskog ekspanzionizma.
Godine 1848. Metternich je uklonjen sa scene, to oznaava kraj balansiranja
kojim je Austrija iskoristila konzervativne interese za odravanje Bekog sporazuma.
Dakako, legitimizam nije mogao zauvijek zadrati uruavanje austrijske geopolitike
pozicije ili sve vei raskorak izmeu njezinih unutranjih institucija i prevladavajuih
nacionalnih tendencija. No, bit je dravnitva u nijansama. Metternich je pomno
razradio istono pitanje, ali njegovi nasljednici nisu uspjeli prilagoditi austrijske
unutranje institucije novim vremenima. To su pokuali nadomjestiti usklaivanjem
austrijske diplomacije s novim trendom politike sile, neoptereene pojmom
legitimizma. Bit e to slom meunarodnoga sustava.
I tako je Europski koncert pao zbog istonog pitanja. Godine 1854., prvi put nakon
Napoleonova vremena, velike sile su se zaratile. Sudbina je htjela da je taj rat,
Krimski rat, od povjesniara odavno ocijenjen kao besmislen sukob koji se mogao u
potpunosti izbjei, izazvala Francuska, a ne Rusija, Velika Britanija ili Austrija
zemlje s velikim zalogom u istonom pitanju.
Godine 1852. francuski car Napoleon III., koji se upravo doepao vlasti dravnim
udarom, nagovorio je turskoga sultana da mu dodijeli ast zatitnika pravoslavnog
ivlja u Osmanskom Carstvu, ulogu koju si je ruski car tradicionalno prisvajao.
Nikolu I. razbjesnilo je to se Napoleon, kojega je smatrao nezakonitim skorojeviem,
drznuo preuzeti zatitniku ulogu Rusije meu balkanskim Slavenima, te je zahtijevao
isti status kao i Francuska. Kad je sultan odbio ruskog izaslanika, Rusija je prekinula
diplomatske odnose. Lord Palmerston, koji je sredinom 19. stoljea oblikovao
britansku vanjsku politiku, patoloki se bojao Rusije i zahtijevao da Kraljevska
mornarica urno otplovi za Dardanele. Ruski car i dalje je ustrajao u duhu
Metternichova sustava: Vas etvorica, rekao je, mislivi pritom na velike sile,
mogli biste mi nareivati, no to se nikad nee dogoditi. Mogu raunati na Berlin i
103

Be. Da dokae kako ga situacija nimalo ne brine, Nikola je naredio okupaciju

Moldavije i Vlake (dananje Rumunjske).
Austrija, koja bi ratom najvie izgubila, predloila je logino rjeenje: da
Francuska i Rusija nastupe kao zajedniki zatitnici osmanskih pravoslavaca.
Palmerstonu se niti jedna od opcija nije svidjela. Ne bi li ojaao britansku
pregovaraku poziciju, odaslao je Kraljevsku mornaricu na ulaz u Crno more, to je
potaknulo Tursku da objavi rat Rusiji. Velika Britanija i Francuska podrale su

Tursku.
No pravi su uzroci rata bili mnogo dublji. Vjerski zahtjevi bili su tek izgovor za
politike i strateke namjere. Nikola je elio ostvariti drevni ruski san, tj. osvojiti
Carigrad i tjesnace. Napoleon III. vidio je povoljnu priliku za okonanje francuske
izolacije i razbijanje Svete alijanse slabljenjem Rusije. Palmerstonu je bio potreban
nekakav izgovor da zauvijek zaustavi ruski prodor prema tjesnacima. Kad je zapoeo
rat, britanski ratni brodovi uli su u Crno more i poeli unitavati crnomorsku rusku
flotu. Anglo-francuske snage iskrcale su se na Krimu s namjerom da se domognu ruske
pomorske baze u Sevastopolju.
Austrijskim voama ti dogaaji nisu nimalo odgovarali. Pridavali su vanost
tradicionalno prijateljskim odnosima s Rusijom, no istodobno su se pribojavali da bi
rusko napredovanje na Balkanu moglo potaknuti nemire meu slavenskim
stanovnitvom Austrije. Takoer su se bojali da bi podrka starom prijatelju, tj.
Rusiji, u Krimskom ratu dala povod Francuskoj da napadne austrijske teritorije u
Italiji.
Austrija se u poetku mudro opredijelila za neutralnost. No novi austrijski ministar
vanjskih poslova, grof Buol, nije mogao podnijeti pasivnu ulogu, a istodobno ga je
francusko ugroavanje austrijskih posjeda u Italiji previe uznemiravalo. Tijekom
britanske i francuske opsade Sevastopolja, Austrija je ruskom caru postavila
ultimatum, zahtijevajui da se Rusija povue iz Moldavije i Vlake. Bio je to presudni
imbenik kojim je okonan Krimski rat barem su tako vjerovali svi ruski voe.
Austrija je odbacila Nikolu I. i vrsto prijateljstvo s Rusijom koje je datiralo jo
od napoleonskih ratova. Voeni lakomislenou i panikom, Metternichovi su
nasljednici odbacili ostavtinu konzervativnog jedinstva koje je tako brino i
mukotrpno stvarao cijeli jedan narataj. No, oslobodivi se okova zajednikih
vrijednosti, Austrija je takoer dopustila Rusiji da vodi svoju politiku iskljuivo na
temelju geopolitike koristi. Na tom putu Rusija se morala sukobiti s Austrijom zbog
budunosti Balkana te, s vremenom, pokuala potkopati Habsburko Carstvo.
Beki sporazum funkcionirao je punih 50 godina jer su tri istone sile Pruska,
Rusija i Austrija u svojem jedinstvu vidjele glavnu prepreku revolucionarnom kaosu
i francuskoj prevlasti u Europi. No u Krimskom je ratu, Austrija (koju je Talleyrand
nazivao domom europskih plemia) sklopila klimav savez s Napoleonom III., koji
je elio potkopati poziciju Austrije u Italiji, te s Velikom Britanijom, koja je odbijala
angaman zbog europskih pitanja. Austrija je tako dopustila Rusiji i Pruskoj, svojim
gramzljivim bivim partnerima u Svetoj alijansi, da slijede nepatvorene nacionalne
interese. Pruska je iznudila svoju cijenu prisilivi Austriju da se povue iz Njemake,
dok je rastue neprijateljstvo Rusije glede Balkana preraslo u jedan od povoda

Prvomu svjetskom ratu i dovelo do konane propasti Austrije.

Suoivi se sa stvarnou politike sile, Austrija nije shvatila da je njezin spas u
europskoj privrenosti legitimizmu. Pojam jedinstva konzervativnih interesa nadrastao
je nacionalne granice te tako uspio ublaiti sukobe politike sile. Nacionalizam je imao
suprotni uinak: naglaavao je nacionalni interes, produbljavao suparnitvo i svima
poveavao rizik. Austrija se upustila u utakmicu koju, s obzirom na sve svoje slabe
toke, nije mogla dobiti.
Pet godina po okonanju Krimskoga rata, talijanski nacionalistiki voa Camillo
Cavour zapoeo je proces potiskivanja Austrije iz Italije izazvavi s njome rat.
Podrao ga je savez s Francuzima i ruski blagoslov, premda je i jedno i drugo prije
bilo nezamislivo. U sljedeih pet godina Bismarck e poraziti Austriju u ratu za
prevlast u Njemakoj. Rusija je ponovno ostala po strani, a to je isto pomalo nevoljko
uinila Francuska. U Metternichovo doba, Europski koncert bi se savjetovao i rijeio
napetu situaciju. Od tada e se diplomacija vie oslanjati na golu silu negoli na
zajednike vrijednosti. Mir se odrao jo pedeset godina. No, u svakom desetljeu
napetost bi se umnogostruila, a trka u naoruavanju ubrzala.
Velika Britanija prola je sasvim drukije u meunarodnom sustavu utemeljenom
na politici sile. Kao prvo, njezina sigurnost nikad nije ovisila o kongresnom sustavu.
Za Veliku Britaniju novi model meunarodnih odnosa bio je uobiajen. Tijekom 19.
stoljea uivala je europsku prevlast. Dakako, bila je toliko jaka da joj nije bila
potrebna pomo, a prednost joj je davala njezina zemljopisna izoliranost i
neosjetljivosti na unutarnja previranja u kontinentalnoj Europi. Prednost Velike
Britanije takoer su bili trijezni voe koji su nesentimentalno slijedili nacionalne
interese.
Castlereaghovi nasljednici nisu razumjeli kontinentalnu Europu ni priblino tako
dobro kao on. No zato su imali izotreniji osjeaj za istinske britanske nacionalne
interese, slijedei ih nevjerojatnom vjetinom i upornou. George Canning,
Castlereaghov neposredni nasljednik, odmah je presjekao posljednje konce preko
kojih je Castlereagh provodio slabaan utjecaj na europski kongresni sustav. Godine
1821., tj. godinu dana prije no to e naslijediti Castlereagha, Canning se zaloio za
politiku neutralnosti na rijei i na djelu.

104

Rekao je: Nemojmo se prepustiti

105

romantinom uvjerenju da samo mi moemo obnoviti Europu. Postavi ministrom

vanjskih poslova, jasno je dao do znanja da e se voditi prvenstveno nacionalnim
interesom koji je, po njegovu miljenju, nespojiv s angamanom u Europi:
... premda smo duboko povezani s europskim sustavom, to ne znai da se u svakoj
prilici neprekidnim i nametljivim djelovanjem moramo upletati u poslove zemalja

106

koje nas okruuju.

Drugim rijeima, Velika Britanija zadrat e pravo na svoj put u skladu s naravi
svakoga pojedinog sluaja i slijedit e iskljuivo svoj nacionalni interes, politiku u
kojoj su saveznici sporedni ili nevani.
Godine 1856. Palmerston je na sljedei nain opisao britansku definiciju
nacionalnog interesa: Kad me pitaju ... o takozvanoj politici, jedini je odgovor da
namjeravamo uiniti ono to izgleda najbolje u svakoj prilici koja se ukae, te se
107

rukovoditi interesima nae domovine.

Niti pola stoljea poslije, slubeni opis
britanske vanjske politike nije mnogo precizniji, to se vidi u sljedeem objanjenju
ministra vanjskih poslova, Sir Edwarda Greya: Britanski ministri vanjskih poslova
vodili su se onim to su prepoznali kao neposredni interes ove zemlje, bez nekih
108

razraenih kaklulacija o budunosti.

U veini drugih zemalja takve bi dravnike ismijali zbog tautologije: inimo ono
to je najbolje jer smatramo da je to najbolje. U Velikoj Britaniji smatrali su ih
prosvijeenima i rijetko bi se traila definicija esto rabljene fraze nacionalni
interes: Nemamo vjenih saveznika i stalnih neprijatelja, rekao je Palmerston.
Velika Britanija nije traila nikakvu formalnu strategiju jer su britanski voe dobro i
temeljito poznavali britanski interes, te su mogli spontano djelovati u svakoj situaciji,
sigurni u podrku javnosti. Palmerstonovim rijeima reeno: Nai su interesi vjeni i
109

dunost nam je slijediti ih.

Britanski voe otvorenije bi naglaavali to nisu spremni braniti negoli unaprijed
odredili casus belli. Jo su manje bili skloni istaknuti pozitivne ciljeve, moda zato
to im je u potpunosti odgovarao status quo. Uvjereni da e prepoznati britanski
nacionalni interes, britanski voe nisu imali potrebu unaprijed ga potanko opisati.
Drae im je bilo priekati konkretne sluajeve. Takav stav zemlje kontinentalne
Europe nisu mogle prihvatiti jer su same bile konkretni sluajevi.
Britanski stav o sigurnosti nalik je stavu amerikih izolacionista utoliko to se
Velika Britanija smatrala sigurnom od svih kataklizmikih pobuna. No Velika Britanija
i Amerika razlikovale su se u pitanju odnosa mira i unutranjih struktura. U irenju
predstavnikih institucija britanski voe ni u kojem smislu nisu vidjeli klju miru, to
je mahom bio sluaj s amerikom stranom, niti su ih zanimale institucije drukije od
njihovih.
Godine 1841. Palmerston e britanskome veleposlaniku u Sankt Peter sburgu
opisati to je Velika Britanija spremna braniti orujem, te zato se ne bi protivila
unutranjopolitikim promjenama:

Jedan od osnovnih principa koji vlada Njezina Velianstva eli slijediti kao
odrednicu svojega ponaanja u odnosima izmeu Engleske i ostalih zemalja jest da
promjene koje druge nacije provedu u vlastitome ustavu i obliku vlasti treba
promatrati kao stvari u kojima Engleska nema nikakvo pravo oruanog upletanja.
No pokua li jedna zemlja oteti ili prisvojiti teritorij koji pripada drugoj zemlji,
situacija se u potpunosti mijenja. Kako takav pokuaj dovodi do naruavanja
postojee ravnotee snaga, te promjena relativne snage pojedinih drava moe ugroziti
ostale sile, britanska vlada uzima si puno pravo suprotstaviti se takvim
110

pokuajima...
Svi britanski ministri do jednoga bili su prije svega zainteresirani da njihova
domovina ouva slobodu djelovanja. Godine 1841. Palmerston je jo jednom izrazio
prezir Velike Britanije prema teoretskim sluajevima:
... za Englesku nije uobiajeno da se angaira u sluajevima do kojih zapravo nije
111

dolo ili jo nisu pred nama...

Skoro trideset godina poslije, Gladstone e iznijeti isti princip u svojem pismu
kraljici Viktoriji:
Engleska bi sama trebala odrediti svoje obveze u razliitim situacijama, kada one
nastupe. Slobodu izbora ne treba odbaciti ili ograniiti sveanim obeanjima drugim
silama, u njihovu stvarnom ili pretpostavljenom interesu, kojemu bi one traile da
112

budu barem zajedniki tumai...

Ustrajavi na slobodi djelovanja, britanski su dravnici po pravilu odbijali sve
varijacije na temu kolektivne sigurnosti. Takozvana sjajna izolacija (splendid
isolation) odraavala je englesko uvjerenje da savezima moe vie izgubiti negoli
dobiti. Tako rezervirani stav mogla je zauzeti samo zemlja koja se sama mogla
obraniti, nije vidjela nikakvu opasnost koja bi zahtijevala pomo saveznika, te je bila
uvjerena da je svaka krajnost koja joj prijeti jo opasnija za njezine potencijalne
saveznike. Uloga Velike Britanije kao nacije koja odrava europsku ravnoteu stavila
je njezinim voama na raspolaganje sve mogue opcije. Takva je politika
funkcionirala zato to nije teila za teritorijalnim dobicima u Europi. Engleska je sama
mogla odabrati europske nesuglasice u koje e se umijeati, jer je njezin jedini
europski interes bila ravnotea (za razliku od neutaivoga britanskog apetita za
prekomorskim kolonijalnim teevinama).
Pa ipak, unato sjajnoj izolaciji, Velika Britanija povremeno bi u posebnim
okolnostima pristala na saveze s drugim zemljama. Kao pomorska sila bez velike
plaenike vojske, Velika Britanija je povremeno bila prisiljena suraivati s

kontinentalnim saveznikom kojega bi odabrala po potrebi. U takvim situacijama

britanski voe pokazivali bi nevjerojatnu ravnodunost glede negdanjih
neprijateljstava. Tijekom belgijske secesije od Holandije 1830., Palmerston je
najprije zaprijetio Francuskoj ratom pokua li uspostaviti prevlast nad novom
dravom. No samo nekoliko godina poslije, ponudio joj je saveznitvo koje bi Belgiji
zajamilo nezavisnost: Engleska ne moe sama postii svoj cilj na kontinentu.
113

Potrebni su joj saveznici pomou kojih e ostvariti svoje ciljeve.

Dakako, razliiti britanski ad hoc saveznici imali su i vlastite ciljeve, koji su
obino ukljuivali proirenje utjecaja ili teritorija u Europi. Kad bi preli granice
koje je Engleska smatrala primjerenima, ona bi prela na drugu stranu ili sklopila
nove koalicije protiv negdanjih saveznika u obranu ravnotee. Nesentimentalna
ustrajnost i egocentrina odlunost donijeli su Velikoj Britaniji nadimak perfidnog
Albiona. Takva diplomacija moda nije odraavala osobito plemenit odnos, no zato
je sauvala mir u Europi, posebno nakon pucanja Metternichova sustava.
Devetnaesto stoljee vrhunac je britanskog utjecaja. Velika Britanija s punim je
pravom bila samouvjerena. Bila je vodea industrijska sila, a Kraljevska mornarica
vladala je oceanima. U razdoblju unutranjih nemira, britanska domaa scena bila je
zauujue mirna. to se tie kljunih pitanja 19. stoljea za intervenciju ili protiv
nje, obrana statusa quo ili prihvaanje promjene britanski voe odbijali su svaku
dogmu. U ratu za nezavisnost Grke 1820. Velika je Britanija bila na strani grke
nezavisnosti od Osmanskog Carstva, pod uvjetom da takav stav ne ugroava njezinu
strateku poziciju u istonom Sredozemlju, odnosno ne povea ruski utjecaj. No ve
1840. spremna je intervenirati ne bi li obuzdala Rusiju, poduprijevi tako status quo u
Osmanskom Carstvu. U Maarskoj revoluciji 1848. Velika Britanija, koja formalno
nije intervenirala, zapravo je odobrila rusko restauriranje statusa quo. Kad se Italija
tijekom pedesetih godina 19. stoljea digla protiv habsburke vlasti, Velika je
Britanija bila na njezinoj strani, no nije intervenirala. U obrani ravnotee snaga nije
pak kategoriki bila za intervenciju ili protiv nje, za bedem Bekoga poretka ili
revizionistiku silu. Njezin stil bio je neumoljivo pragmatian, a Britanci su se
ponosili svojim spretnim izvlaenjem.
No svaka pragmatina politika zapravo, osobito pragmatina politika mora se
temeljiti na nekomu vrstom principu, te tako sprijeiti rasplinjavanje taktike vjetine
u besciljno mlataranje. Eksplicitno ili implicitno, stalni princip britanske vanjske
politike bila je njezina uloga zatitnika ravnotee snaga, to je po pravilu znailo
pomo slabijemu protiv jaega. U Palmerstonovo doba, ravnotea snaga prerasla je u
postojan princip britanske politike kojemu nije trebala nikakva teoretska obrana.
Neovisno o trenutnoj politici, uvijek se tumaio kao zatita ravnotee snaga.

Nevjerojatna fleksibilnost nala se u sprezi sa stalnim praktinim ciljevima.

Primjerice, odlunost u spreavanju velikih sila da se dokopaju podruja
Nizozemske prisutna je od vremena Vilima III. do izbijanja Prvoga svjetskog rata.
Godine 1870. Disraeli e ponoviti isti princip:
Vlada ove zemlje uvijek je smatrala da je u engleskom interesu da zemlje na
europskoj obali od Dunkirka do Ostendea i otoka u Sjevernom moru budu u rukama
slobodnih i naprednih zajednica koje vode miroljubivu politiku, uivaju slobode i
slijede trgovake tenje koje slue ovjekovoj civilizaciji, a ne u rukama velike vojne
114

sile...
O izoliranosti njemakih voa svjedoi njihovo iskreno uenje u povodu
britanske objave rata 1914., kao reakcije na njemaku invaziju na Belgiju.
Duboko u 19. stoljeu Velika je Britanija vjerovala da je ouvanje Austrije vaan
britanski cilj. Tijekom 18. stoljea Marlborough, Carteret i Pitt vodili su ratove ne bi
li sprijeili francusko slabljenje Austrije. Premda se u 19. stoljeu Austrija vie nije
toliko bojala francuske agresije, Britanci su u Austriji jo uvijek vidjeh vanu
protuteu ruskoj ekspanziji prema Bosporu. Kad je revolucija 1848. zaprijetila
raspadom Austrije, Palmerston je izjavio:
Austrija se nalazi u sreditu Europe, kao bedem protiv prodora s jedne strane i
invazije s druge. Po mojemu miljenju, politika nezavisnost i europske slobode u
izravnoj su vezi s ouvanjem cjelovite Austrije kao velike europske sile. Svaka
izravna ili neizravna prijetnja slabljenja i sakaenja Austrije, posebno njezina
degradiranja iz prvorazredne u drugorazrednu silu, veliko je zlo za Europu, zlo koje
115

svaki Englez treba osuditi i pokuati sprijeiti.

Nakon revolucije 1848., Austrija je sve vie slabila, a njezina je politika postala
hirovitija, ime je oslabila svoju ulogu kljunog elementa u britanskoj politici na
istonom Sredozemlju.
Sredinje pitanje engleske politike bilo je spreavanje Rusije u osvajanju
Dardanela. Suparnitvo Austrije i Rusije velikim se dijelom odnosilo na austrijske
slavenske provincije, koje Veliku Britaniju nisu posebno brinule, dok kontrola nad
Dardanelima za Austriju nije bila od presudnog interesa. Velika je Britanija stoga
ocijenila da Austrija nije odgovarajua protutea Rusiji. Zato je stajala po strani kad
je Austrija poraena od Pijemonta u Italiji, a Pruska joj oduzela prevlast u Njemakoj,
premda bi takva ravnodunost prethodnom narataju bila nezamisliva. Na poetku
stoljea britanskom e politikom dominirati strah od Njemake, dok e Austrija, kao
njemaka saveznica, prvi put postati britanskim neprijateljem.

Tijekom 19. stoljea nitko nije vjerovao da e jednoga dana Velika Britanija
stupiti u savez s Rusijom. Po Palmerstonu, Rusija zagovara sustav sveope agresije u
svim smjerovima, to djelomino proizlazi iz karaktera cara (Nikole), a djelomino iz
116

neprekidnog sustava vladanja.

Dvadeset pet godina poslije, isto je gledite
ponovio lord Clarendon tvrdnjom da je Krimski rat borba civilizacije protiv
117

barbara. Vei dio stoljea Velika Britanija provela je u nastojanju da zaustavi

rusku ekspanziju u Perziju, te na prilazima Istanbula i Indije. Tek nakon nekoliko
desetljea njemake ratobornosti i beutnosti, najveu opasnost za svoju sigurnost
Britanija e prepoznati u Njemakoj, no tek poetkom stoljea.
Britanske vlade mijenjale su se ee negoli u takozvanim istonim silama. Niti
jedan kljuni britanski politiar Palmerston, Gladstone ili Disraeli nije
neprekidno vladao, poput Metternicha, Nikole I. ili Bismarcka. Unato tome, ciljevi
Velike Britanije bili su iznenaujue dosljedni. Opredijelivi se za odreeni smjer
djelovanja, slijedila bi ga nevjerojatno uporno i pouzdano, te na taj nain presudno
utjecala na mir u Europi.
Jedan od uzroka upornosti Velike Britanije u kriznim vremenima jest u
predstavnikom karakteru njezinih politikih institucija. Od 1700. javno mnijenje ima
vrlo vanu ulogu u britanskoj vanjskoj politici. Niti jedna europska zemlja nije u 18.
stoljeu poznavala oporbeno vienje vanjske politike. U Velikoj Britaniji bio je to
sastavni dio sustava. U 18. stoljeu torijevci su po pravilu zagovarali kraljevu vanjsku
politiku, koja je naginjala intervencionizmu u kontinentalnoj Europi. Liberali, poput
Sir Roberta Walpolea, opredijelili su se za rezerviranost u svaama kontinentalne
Europe, no zato su se zalagali za vei naglasak na prekomorskoj ekspanziji. Sredinom
19. stoljea zamijenit e uloge. Liberali, primjerice Palmerston, zalagali su se za
aktivistiku politiku, dok su se torijevci, poput Derbyja ili Salisburyja, brinuli zbog
stranih upletanja. Radikali puput Richarda Cobdena zajedno su s konzervativcima
zagovarali neintervencionistiki britanski stav.
Kako je britanska vanjska politika proizala iz otvorenih rasprava, britanski narod
manifestirao je nevjerojatno jedinstvo u ratnim vremenima. S druge strane,
zahvaljujui stranakoj obojenosti, ponekad bi se vanjska politika u potpunosti
izmijenila smjenom premijera. Na primjer, tijekom sedamdesetih godina 19. stoljea
britanska potpora Turskoj iznenada je prekinuta kad je na izborima 1880. Gladstone,
koji je smatrao da Turci zavreuju moralnu osudu, pobijedio Disraelija.
Velika Britanija uvijek je vjerovala da su njezina predstavnika tijela jedinstvena.
Njezina politika u kontinentalnoj Europi uvijek se pozivala na britanske nacionalne
interese, a ne na ideologiju. Kad god bi Velika Britanija iskazala simpatije prema

revoluciji, kao u Italiji 1848., inila je to iskljuivo iz praktinih razloga. Stoga

Palmerston s odobravanjem citira Canningove pragmatine rijei: Oni koji koe
napredak jer predstavlja novinu, prije ili kasnije bit e prisiljeni prihvatiti novinu kad
118

ona vie ne bude napredna.

No taj je savjet proizaao iz iskustva, a ne iz
inzistiranja na irenju britanskih vrijednosti ili institucija. Tijekom cijelog 19. stoljea
Velika Britanija ocjenjivala je druge zemlje na temelju njihove vanjske politike i,
izuzevi kratak gladstonijanski interludij, bila ravnoduna prema unutranjim tijelima.
Premda su Velika Britanija i Amerika dijelile slinu rezerviranost prema stalnom
angamanu u meunarodnim odnosima, Velika Britanija opravdavala je svoju verziju
izolacionizma potpuno drugaijim razlozima. Amerika je svoje demokratske institucije
proglasila uzorom za ostatak svijeta, dok je Velika Britanija svoje parlamentarne
institucije smatrala nevanima za ostala drutva. Amerika je povjerovala da e irenje
demokracije zajamiti mir, te da se trajni mir ne moe postii na neki drugi nain.
Velikoj Britaniji moda je bila draa neka domaa struktura, no nije bila spremna u
njezino se ime izloiti opasnosti.
Godine 1848. Palmerston je nadjaao vjeit britanski strah od pada francuske
monarhije i pojave novoga Bonapartea, prizvavi praktino pravilo britanskog
dravnitva: Stalni princip na kojemu se temelji englesko djelovanje jest priznavanje
119

onoga tijela u zemlji koje ta zemlja izabere svojom voljom.

Skoro trideset godina Palmerston je kreirao vanjsku politiku Velike Britanije.
Godine 1841. Metternich je s cininim divljenjem analizirao njegov pragmatian stil:
...a to lord Palmerston zapravo eli? eli da Francuska osjeti snagu Engleske,
dokazavi joj da e egipatski problem biti rijeen samo po njegovoj volji, bez
francuskog prava sudjelovanja. Dvjema njemakim silama eli pokazati da ih ne treba,
te da je Engleskoj dostatna ruska pomo. eli Rusiju imati na oku i upregnuti je u
svoja kola zahvaljujui njezinu stalnom strahu od novog saveza Engleske i
120

Francuske.
To je dosta precizan opis britanskog poimanja ravnotee snaga. Na kraju, to je
Velikoj Britaniji omoguilo da proivi cijelo jedno stoljee uza samo jedan rat protiv
velike sile Krimski rat. Premda to na poetku rata nije bila niija namjera, upravo
Krimski rat uzrokovao je propast Metternichova poretka, tako mukotrpno iskovana na
Bekom kongresu. Raspadom jedinstva izmeu triju istonih monarhija, u europskoj
diplomaciji nestaje moralni element umjerenosti. Uslijedit e petnaest godina nemira
prije uspostave nove i mnogo nesigurnije stabilnosti.

Lijevo: Otto von Bismarck; desno: Napoleon III.

GLAVA PETA
Dva revolucionara:
Napoleon III. i Bismarck
Propast Metternichova sustava uoi Krimskog rata donio je dva desetljea sukoba:
rat Pijemonta i Francuske protiv Austrije 1859., rat zbog Schleswig-Holsteina 1864.,
austrijsko-pruski rat 1866. te francusko-pruski rat 1870. Iz tih nemira izniknula je nova
ravnotea snaga u Europi. Francuska, koja je sudjelovala u tri rata i poticala ostale
sukobe, izgubila je prevlast u Njemakoj. No jo je vanije da su nestala moralna
ogranienja Metternichova sustava. Taj preokret simbolizira novi izraz za politiku
neograniene ravnotee snaga: njemaka rije Realpolitik zamijenit e francuski izraz
raison detat, no znaenje je ostalo isto.
Novi europski poredak djelo je dvaju pomalo neoekivanih suradnika koji e
nakraju postati ljuti protivnici: cara Napoleona III. i Otta von Bismarcka. Ta dva
ovjeka nisu se obazirala na Metternichove stare svetinje: u interesu stabilnosti
europske drave trebaju zadrati legitimne kraljeve; nacionalne i liberalne pokrete
treba uguiti; iznad svega, odnose izmeu drava treba odrediti konsenzusom vladara
koji dijele sline poglede. Svoju su politiku temeljili na Realpolitik, tj. ideji da
odnose meu dravama odreuje sirova sila te da jai pobjeuje.
Neak velikoga Bonapartea koji je opustoio Europu, Napoleon III., u svojoj je
mladosti bio lan talijanskih tajnih udruga koje su se borile protiv austrijske prevlasti
u Italiji. Godine 1848. izabran je za predsjednika, no nakon dravnog udara 1852.
proglasio se carem. Otto von Bismarck bio je potomak ugledne pruske obitelji i ljut
protivnik liberalne pruske revolucije 1848. Godine 1862. Bismarck je postao
Ministerprasident (premijer) samo zato to neodluni kralj u sukobu s parlamentom
zbog vojnih osvajanja, nije naao drugo rjeenje.
Napoleon III. i Bismarck zajedno su uspjeh sruiti Beki sporazum, napose osjeaj
samosvladavanja proizaao iz konzervativnih vrijednosti zajednikih zemljamapotpisnicama. Teko je zamisliti dvije tako razliite osobe poput Bismarcka i
Napoleona III. eljeznog kancelara i Sfingu iz Tuileriesa povezivala je averzija prema
Bekom sustavu. Obojica su vidjela prepreku u poretku koji je 1815. Metternich
uspostavio u Beu. Napoleon III. mrzio je Beki sustav jer je njegova osnovna
namjera bila da obuzda Francusku. Premda Napoleon III. nije dijelio megalomanske
ambicije svojega strica, taj je zagonetni voa smatrao da Francuska ima pravo na
povremeno stjecanje novih teritorija, te nije elio da ga u tome ometa ujedinjena

Europa. Nadalje, smatrao je da svijet identificira nacionalizam i liberalizam s

Francuskom, a Beki sustav, koji ih je sputavao, ograniavao je i njegove ambicije.
Bismarck je prezirao Metternichovo djelo jer je Prusku sveo na Austriji podreenoga
partnera u Njemakom savezu. Vjerovao je da Savez, koji brani tolike sitne njemake
vladare, koi Prusku. Namjerava li Pruska ispuniti svoju povijesnu zadau i ujediniti
Njemaku, tada treba sruiti Beki sporazum.
Premda su oba prezirala postojei poredak, dostignua dvaju revolucionara na
kraju e biti potpuno suprotna. Napoleonovo postignue suprotno je njegovim
prvotnim namjerama. Vidjevi u sebi ruitelja Bekoga sporazuma i nadahnue
europskoga nacionalizma, u europsku diplomaciju uveo je pomutnju od koje Francuska
nije imala nikakve dugorone koristi, dok su druge zemlje profitirale. Napoleon je
omoguio ujedinjenje Italije i nesvjesno potaknuo ujedinjenje Njemake. Ta su dva
dogaaja geopolitiki oslabila Francusku i unitila povijesne temelje francuske
prevlasti u Srednjoj Europi. Premda Francuska nije mogla osujetiti ta dva dogaaja,
Napoleonova hirovita politika bitno je ubrzala taj proces, istodobno iscrpivi
francuski utjecaj u stvaranju novoga meunarodnog poretka u skladu s vlastitim
dugoronim interesima. Napoleon je pokuao unititi Beki sustav jer je smatrao da
izolira Francusku, to je bilo djelomino tono. No prestankom njegove vladavine
1870., Francuska je ostala jo izoliranija negoli za Mettemicha.
Bismarckova je ostavtina sasvim suprotna. Malo je dravnika tako snano
utjecalo na povijesna zbivanja. Prije no to je Bismarck stupio na dunost, oekivalo
se da e do ujedinjenja Njemake doi parlamentarnim, ustavnim putem, u duhu
revolucije iz 1848. Pet godina poslije, Bismarck je dobrano poodmakao u rjeavanju
problema njemakog ujedinjenja koje je i te kako muilo prethodna tri narataja
Nijemaca. No njegovo se rjeenje temeljilo na pruskoj nadmoi, a ne na procesu
demokratskoga parlamentarizma. Niti jedan znaajan izborni okrug nije zagovarao
Bismarckovo rjeenje. Konzervativcima predemokratina, liberalima preautoritativna,
legitimistima previe sklona sili, nova Njemaka stvorena je po mjeri genija koji je
osloboenim silama, kako u vanjskoj, tako u unutarnjoj politici, namjeravao upravljati
manipuliranjem suprotnosti. To umijee, koje je odlino svladao, pokazalo se
pretekim za njegove nasljednike.
Napoleona III. su za ivota nazivali Sfingom iz Tuileriesa, jer se smatralo da
kuje grandiozne i sjajne planove koje nitko ne moe shvatiti sve dok se polagano ne
ponu ostvarivati. Drali su ga zagonetno mudrim jer je Francusku izveo iz
diplomatske izolacije nametnute Bekim sustavom, te potaknuo raspad Svete alijanse
pomou Krimskoga rata. Samo ga je jedan europski voa odmah prozreo Otto von
Bismarck. Pedesetih godina 19. stojea na sljedei je nain podrugljivo opisao

Napoleona: Njegova se inteligencija precjenjuje na tetu njegove sentimentalnosti.

Kao i njegova strica, Napoleona III. neprestano je muilo to nema legitimne
vjerodostojnice. Premda se smatrao revolucionarom, bilo mu je beskrajno stalo da ga
prihvate legitimni europski kraljevi. Dakako, da je Sveta alijansa ostala vjerna svojim
prvotnim uvjerenjima, pokuala bi svrgnuti republikanske institucije koje su 1848.
zamijenile francusku kraljevsku vladavinu. U sjeanju je jo ivjela krvava Francuska
revolucija, kao i injenica da je vanjska intervencija u Francuskoj 1792. godine
nagnala francuske revolucionarne snage na europske nacije. Istodobno, upravo zbog
straha od vanjske intervencije, republikanska Francuska nije bila sklona izvozu
revolucije. U takvoj pat poziciji konzervativne su snage nevoljko pristale na
priznavanje republikanske Francuske, kojom je najprije upravljao pjesnik i dravnik
Alphonse de Lamartine, zatim Napoleon kao izabrani predsjednik te, napokon, od
1852. Napoleon III. kao car, nakon dravnog udara izvedenoga prethodnog prosinca,
koji je ponitio ustavnu zabranu njegova reizbora.
im je Napoleon III. proglasio Drugo Carstvo, ponovno je iskrsnulo pitanje
priznanja. Ovaj put u pitanje je dolo priznavanje Napoleona kao cara, jer je Beki
sporazum izriito branio stupanje porodice Bonaparte na prijestolje. Austrija je prva
prihvatila ono to se nije moglo izbjei. Austrijski veleposlanik u Parizu, barun
Hiibner, prenio je cininu opasku tipinu za njegova efa, princa Schwarzenberga, od
31. prosinca 1851., koja naznauje kraj Metternichove ere: Doba naela je iza
121

nas.
Sljedei Napoleonov veliki problem bio je hoe li mu se drugi vladari obraati
kao bratu, kako su se meusobno oslovljavali, ili nekim niim oblikom. Na kraju su
austrijski i pruski vladari udovoljili Napoleonovoj elji, dok je car Nikola I. ustrajao
na obliku prijatelj. S obzirom na miljenje ruskoga cara o revolucionarima, bez
sumnje je bio uvjeren da je Napoleona i prebogato nagradio. Hiibner je opisao
uvrijeene Tuileriese:
122

ini se da ga stari europski dvorovi preziru. To izjeda cara Napoleona.

Bio taj prezir stvaran ili zamiljen, otkriva jaz izmeu Napoleona i ostalih
europskih vladara. Bio je to jedan od psiholokih uzroka Napoleonovih
nepromiljenih i nemilosrdnih napadaja na europsku diplomaciju.
Ironija je Napoleonova ivota da mu je mnogo bolje leala unutarnja politika koja
mu je u biti bila dosadna. Za vanjske avanture nedostajalo mu je smionosti i
pronicavosti. Kad bi nakratko predahnuo od revolucionarnoga poslanstva koje je sam
odabrao, Napoleon bi bitno pridonio razvoju Francuske. Francusku je uveo u
industrijsku revoluciju. Njegovo poticanje velikih kreditnih institucija odigralo je

kljunu ulogu u njezinu gospodarskom razvoju. Parizu je podario velianstven

moderan izgled. Poetkom 19. stoljea Pariz je jo uvijek bio srednjovjekovni grad s
uskim, krivudavim uliicama. Napoleon je svojemu bliskom suradniku, barunu
Haussmannu, dao na raspolaganje ovlasti i sredstva za stvaranje modernoga grada sa
irokim bulevarima, velikim javnim zgradama i irokim vidicima. To to je irina
avenija meu ostalim olakavala nianjenje te tako obeshrabrila revolucionare, ne
umanjuje sjaj i znaenje dostignua.
No Napoleonova strast bijae vanjska politika u kojoj su ga razdirali proturjeni
osjeaji. S jedne strane, znao je da nikad nee uspjeti postii legitimnost jer ju vladari
stjeu roenjem i ona nije prenosiva. S druge strane, nije elio da ga povijest upamti
kao legitimista. Neko je bio talijanski karbonar (borac za nezavisnost) te se smatrao
braniteljem prava naroda na samoodreenje. No istodobno nije bio sklon velikim
rizicima. Napoleonov krajnji cilj bio je ponitenje teritorijalnih klauzula Bekoga
sporazuma i izmjena sustava zemalja na kojemu je on utemeljen. Ali nikad nije shvatio
da bi ostvarenjem svojega cilja takoer potaknuo ujedinjenje Njemake, ime bi
zauvijek nestale francuske tenje za prevlau u Srednjoj Europi.
Hirovitost njegove politike stoga odraava njegovu osobnu ambivalentnost. Kako
nije vjerovao svojoj vladarskoj brai, Napoleon je ovisio o javnome mnijenju, pa
se njegova politika mijenjala u skladu s njegovom procjenom to mu je initi da mu
popularnost ne padne. Godine 1857. sveprisutni barun Hubner napisao je austrijskome
caru:
U njegovim (Napoleonovim) oima vanjska je politika tek instrument kojim
uvruje svoju vlast u Francuskoj, legitimizira svoje prijestolje, zasniva svoju
dinastiju. Ne pree ni od kojega sredstva ili kombinacije koja e poveati njegovu
123

popularnost kod kue.

Na taj nain Napoleon je postao rtvom kriza koje je sam izazvao. Nedostajao mu
je unutranji kompas koji bi ga odrao na pravom smjeru. Neprestano je poticao krize
u Italiji, Poljskoj, poslije u Njemakoj ne bi li na kraju uzmaknuo pred njihovim
krajnjim posljedicama. Bio je ambiciozan poput svojega strica, no nedostajala mu je
petlja, genij, a i sirova snaga. Podravao je talijanski nacionalizam u granicama
sjeverne Italije te zagovarao poljsku nezavisnost sve dok ona nije zaprijetila ratom.
to se Njemake tie, naprosto nije znao na koju da se stranu kladi. Kuko je oekivao
dugotrajnu borbu izmeu Austrije i Pruske, Napoleon je ispao smijean kad je od
Pruske, pobjednice u tom sukobu, zatraio odtetu jer nije bio u stanju prepoznati
pobjednika.
Napoleonovu stilu najvie je odgovarao europski kongres na kojemu bi se

odredile nove granice Europe, jer bi tu mogao briljirati uz minimalni rizik. Napoleon
takoer nije imao jasnu predodbu kakvu promjenu granica eli. U svakom sluaju,
niti jedna druga velesila nije bila voljna organizirati forum koji bi udovoljio njegovim
unutarnjopolitikim potrebama. Niti jedna nacija ne pristaje na promjenu svojih
granica osobito ako su promjene na njezinu tetu ako to nije neizbjeno.
Ispostavilo se da jedini kongres kojemu je Napoleon predsjedavao, Pariki kongres
kojim je okonan Krimski rat, nije izmijenio kartu Europe, ve naprosto ratificirao
stanje postignuto ratom. Rusiji je zabranjeno dranje mornarice u Crnome moru, ime
je liena mogunosti obrane od eventualnoga britanskog napada. Turskoj je trebala
vratiti Besarabiju i podruje Karsa na istonoj obali Crnoga mora. Nadalje, ruski se
car se morao odrei svoje uloge zatitnika pravoslavnoga ivlja u Osmanskom
Carstvu, to je i bio neposredni povod ratu. Pariki kongres simbolizira raspad Svete
alijanse, no niti jedna sudionica nije bila spremna na reviziju karte Europe.
Napoleon vie nikad nee uspjeti sazvati kongres zbog promjene europskih
granica, i to prvenstveno iz razloga koji mu je objasnio britanski veleposlanik lord
Clarendon: zemlja koja zahtijeva velike promjene, ali nije spremna prihvatiti veliki
rizik, osuuje se na jalovost.
Vidim da u carevoj glavi sazrijeva ideja o europskome kongresu, a s njime i
arrondissement francuske granice, ukidanje zastarjelih sporazuma, te ostali neophodni
remaniements. Nabacio sam podulju listu opasnosti i tekoa koje bi takav kongres
ukljuivao, pod uvjetom da njegove odluke nisu jednoglasne, to je malo vjerojatno, te
124

da jedna ili dvije velesile ne krenu u rat za ono to ele.

Jednom prilikom Palmerston je dao ovaj kratki opis Napoleonove vladavine: "... u
125

glavi su mu se rojile ideje poput buha. No problem je bio u tome to one nisu
imale veze s kljunim idejama. U pomutnji nastaloj slomom Metternichova sustava,
Francuskoj su na raspolaganju bile dvije strateke opcije. Mogla je slijediti
Richelieuovu politiku i ustrajati na podjeli Srednje Europe. U tom sluaju, Napoleon
bi svoja revolucionarna uvjerenja barem u Njemakoj trebao podrediti postojeim
legitimnim vladarima, kojima je takoer bio u interesu opstanak rascjepkane Srednje
Europe. S druge strane, Napoleon se mogao staviti na elo republikanske borbe, kao
to je to uinio njegov stric, u nadi da e Francuska na taj nain osigurati zahvalnost
nacionalista, a moda ak i politiko vodstvo u Europi.
Na tetu Francuske, Napoleon je istodobno slijedio obje strategije. Kao
zagovornik nacionalnoga samoodreenja nije prepoznao geopolitiku opasnost u koju
je takva pozicija dovela Francusku u Srednjoj Europi. Podrao je poljsku revoluciju,
no ustuknuo je kad se suoio s njezinim posljedicama. Beki sporazum doivio je kao

uvredu za Francusku, no prekasno je shvatio da je svjetski poredak uspostavljen u

Beu i za Francusku najbolje mogue jamstvo sigurnosti.
Naime, Njemaki savez trebao je zajedniki djelovati samo u sluaju premone
vanjske opasnosti. Njezinim lanicama bilo je izriito zabranjeno udruivanje u
napadake svrhe, te se nikad ne bi mogle sloiti o napadakoj strategiji, to dokazuje
injenica da u pedesetogodinjoj povijesti Saveza ta tema nikad nije dotaknuta.
Francuska granica na Rajni, nepovrediva za doba u kojem se potivao Beki
sporazum, pokazat e se nesigurnom u stoljeu nakon propasti Saveza koju je izazvala
Napoleonova politika.
Napoleon nikad nije shvatio taj kljuni element francuske sigurnosti. ak 1866.,
kad je izbio austrijsko-pruski rat, sukob koji oznaava kraj Saveza, austrijskom je
caru napisao:
Moram priznati da sam sa stanovitim zadovoljstvom doekao propast Njemakoga
126

saveza utemeljenog prvenstveno protiv Francuske.

Habsburki je odgovor bio mnogo pronicljiviji: ...Njemaki savez, utemeljen
iskljuivo u obrambene svrhe, u pola stoljea postojanja svojim susjedima nikada nije
127

dao povoda za zabrinutost. Alternativa Njemakom savezu nije bila Richelieuova

rascjepkana Srednja Europa, ve ujedinjena Njemaka s veim brojem stanovnika od
Francuske i industrijskim potencijalom koji e ubrzo zasjeniti Francusku. Napadom na
Beki sporazum Napoleon je obrambenu barikadu pretvorio u potencijalnoga agresora
na Francusku.
Dravnika sposobnost iskazuje se prepoznavanjem stvarnih dugoronih interesa
vlastite zemlje u moru taktikih odluka, te u stvaranju odgovarajue strategije njihova
postizanja. Napoleon je mogao uivati na lovorikama koje mu je priskrbila mudra
taktika u Krimskome ratu (emu je pridonijela i austrijska kratkovidnost), te u raznim
diplomatskim opcijama koje su mu stajale na raspolaganju. U francuskom je interesu
bilo da ostane uz Austriju i Veliku Britaniju, dvije zemlje koje bi najvjerojatnije
podrale teritorijalnu nagodbu u Srednjoj Europi.
No careva je politika bila mahom specifina, odreena njegovom nepostojanom
naravi. Kao Bonaparte nije se osjeao ugodno kad bi suraivao s Austrijom, neovisno
o potrebama raison detat. Godine 1858. Napoleon je rekao jednom pijemontskom
128

diplomatu: Austrija je zemlja prema kojoj sam uvijek osjeao gnuanje. Njegova
naklonost revolucionarnim projektima navela ga je da se 1859. zarati s Austrijom
zbog Italije. Napoleon je od sebe odvratio Veliku Britaniju pripajanjem Savoje i Nice
nakon rata, kao i neprestanim predlaganjem europskoga kongresa radi promjene

europskih granica. Svoju izolaciju upotpunio je rtvovanjem potencijalnoga

francusko-ruskog saveznitva zbog podrke poljskoj revoluciji 1863. Pokrenuvi
europsku diplomaciju pod zastavom nacionalnog samoodreenja, Napoleon je
odjednom ostao usamljen kad je u kaosu kojemu je sam bitno pridonio, roena
njemaka nacija, oznaivi kraj francuske prevlasti u Europi.
Svoj prvi potez nakon Krimskoga rata car je povukao u Italiji 1859., tri godine
nakon Parikoga kongresa. Nitko od Napoleona nije oekivao povratak mladenakom
pozivu, tj. oslobaanju sjeverne Italije od austrijske vlasti. Francuska od takve
avanture ne bi imala nikakve koristi. Uspije li u svojem naumu, stvorila bi zemlju koja
bi mogla blokirati tradicionalni smjer francuskih najezdi. U sluaju neuspjeha,
neodreenost cilja jo bi vie naglasila osjeaj ponienja. Neovisno o eventualnom
uspjehu ili neuspjehu, prisutnost francuske vojske u Italiji uznemirila bi Europu.
Zbog svih navedenih razloga, britanski veleposlanik, lord Henry Cowley, bio je
uvjeren da nee doi do francuskoga rata u Italiji. Nije mu u interesu rat, prenio je
Hiibner Cowleyeve rijei. Premda je trenutano saveznitvo s Engleskom ugroeno i
129

nije djelatno, ono je temelj politike Napoleona III.

Tridesetak godina poslije,
Hiibner je zabiljeio:
Pod uvjetom da taj ovjek nije poludio i nije ga obuzela kockarska strast, nismo
mogli shvatiti da na vrhuncu svoje slave bez ikakva pravog povoda ozbiljno razmatra
130

uputanje u jo jednu avanturu.

No Napoelon je iznenadio sve diplomate osim svoje konane Nemeze, Bismarcka,
koji je predvidio rat izmeu Francuske i Austrije te mu se, dapae, nadao, jer bi
oslabio poziciju Austrije u Njemakoj.
U srpnju 1858. Napoleon je sklopio tajnu nagodbu s Camillom Bensom di
Cavourom, premijerom Pijemonta (Sardinije), najjae talijanske drave koja je bila
na francuskoj strani u ratu protiv Austrije. Bio je to pravi makijavelistiki potez kojim
e Cavour ujediniti sjevernu Italiju, a Napoleon od Pijemonta za nagradu dobiti Niu i
Savoju. Do svibnja 1859. pojavio se prikladni povod. Austrija, koja nikad nije imala
dobre ivce, dopustila si je da Pijemont isprovocira njezinu objavu rata. Napoleon je
jasno dao do znanja da je to objava rata i protiv Francuske, te je svoje snage poslao u
Italiju.
Zaudo, u Napoleonovo doba Francuzi su najavili val konsolidiranja nacionalnih
drava, mislei pritom prvenstveno na Italiju, a ne na mnogo snaniju Njemaku.
Francuzi su gajili simpatije prema Italiji za koju ih je vezivao osjeaj kulturne
srodnosti, no on je nedostajao u francuskom odnosu sa zastraujuim istonim
susjedom. K tome je snaan gospodarski zamah, koji e Njemaku pretvoriti u jednu

od najjaih europskih sila, bio na samom poetku te jo nije bilo oigledno da Italija
nee biti snana poput Njemake. Pruski oprez tijekom Krimskoga rata uvjerio je
Napoleona da je Pruska najslabija velesila, koja nije u stanju poduzeti odlunu akciju
bez ruske pomoi. Po Napoleonovu miljenju, talijanski rat, koji bi oslabio Austriju,
oslabio bi najopasnijega francuskog protivnika meu njemakim dravama i poveao
znaenje Francuske u Italiji. U oba je sluaja procjena bila potpuno netona.
Napoleon je ostavio dvije suprotstavljene opcije. U povoljnijem sluaju, mogao bi
izigravati europskog dravnika: sjeverna Italija zbacila bi austrijski jaram, a europske
bi se sile okupile na kongresu pod Napoleonovim pokroviteljstvom i prihvatile
znaajnu teritorijalnu reviziju, to mu nije polo za rukom na Parikom kongresu. U
nepovoljnijem sluaju, rat bi doao u pat situaciju, a Napoleon bi kao
makijavelijevski manipulator s raison d'etat donekle iskoristio Austriju, a na tetu
Pijemonta, pristavi na okonanje rata.
Napoleon je istodobno nastojao postii oba cilja. Francuska vojska pobijedila je
kod Magenta i Solferina, no u Njemakoj je izazvala tako snaan protufrancuski
osjeaj da se neko vrijeme inilo kako e manje njemake drave u strahu od
Napoleonova napada natjerati Prusku da podri Austriju. Uzdrman prvim znakom
njemakog nacionalizma, kao i posjetom bojnom polju u Solferinu, Napoleon je 11.
srpnja 1859. u Villafranki potpisao primirje s Austrijom, ne obavijestivi o tome
svojega pijemontskog saveznika.
Napoleon nije uspio ostvariti niti jedan od dva cilja, te je bitno oslabio poziciju
svoje zemlje na meunarodnoj sceni. Naela koja je sam zastupao talijanski e
nacionalisti dovesti do njemu nezamisliva stupnja. Napoleonova namjera da stvori
francuski satelit srednje veliine u Italiji podijeljenoj na otprilike pet zemalja,
razljutila je Pijemont koji nije namjeravao odustati od svojega nacionalnog poziva.
Austrija je i nadalje ustrajala na Venetu, dok je Napoleon inzistirao na njegovu
povratu Italiji, izazvavi tako jo jedan nerazrjeiv sukob od kojega Francuska nije
imala nikakve koristi. Velika Britanija protumaila je pripajanje Savoje i Nice kao
poetak jo jednoga razdoblja napoleonskih osvajanja i odbila sve francuske
inicijative za odranje najdrae Napoleonove opsesije europskoga kongresa. Sve to
vrijeme njemaki su nacionalisti u europskim nemirima vidjeli priliku za ostvarenje
vlastitoga nacionalnog jedinstva.
Napoleonovo ponaanje tijekom poljskog ustanka 1863. ubrzalo je njegov put u
izolaciju. Oivivi tradiciju prijateljstva izmeu Bonapartea i Poljske, Napoleon je
najprije pokuao navesti Rusiju na neke ustupke svojim buntovnim podanicima. No
ruski car o tom prijedlogu nije elio niti raspravljati. Zatim je Napoleon pokuao
poduzeti zajedniku akciju s Velikom Britanijom, no Palmerston je bio na oprezu

prema nepostojanu francuskom caru. Naposljetku se Napoleon obratio Austriji,

predloivi joj da se odrekne vlastitih poljskih provincija u korist jo nepostojee
poljske drave, a Veneto prepusti Italiji, te odtetu zatrai u leskoj i na Balkanu. Ta
se zamisao nije nimalo svidjela Austriji, od koje se trailo da riskira rat s Pruskom i
Rusijom ne bi li zauzvrat doivjela tu ast da joj se na granici pojavi francuski satelit.
Dravnici si ne mogu dopustiti lakoumnost i prije ili kasnije moraju je platiti.
Akcije u duhu odreenog trenutka, bez vrstog temelja u nekoj opoj strategiji, ne
mogu se voditi unedogled. Pod Napoleonom je Francuska izgubila svoj utjecaj na
unutarnje odnose u Njemakoj, glavno uporite francuske politike od vremena
Richelieua. Dok je Richelieu znao da je slaba Srednja Europa klju francuske
sigurnosti, Napoleonova politika, potaknuta njegovim samoreklamiranjem,
usredotoila se na periferiju Europe, jedino mjesto gdje je dobit zahtijevala minimalni
rizik. Kako se teite europske politike premjetalo prema Njemakoj, Francuska je
ostala usamljena.
Godine 1864. zbio se zloslutan dogaaj. Prvi put nakon Bekog kongresa, Austrija
i Pruska zajedno su naruile mir u Srednjoj Europi, zapoevi rat u interesu Njemake
protiv nenjemake sile. Sporno pitanje bila je sudbina vojvodstava Schleswiga i
Holsteina na Elbi, dinastijski povezanih s danskom krunom, no u sastavu Njemakog
saveza. Smrt danskoga vladara izazvala je politiku, dinastiku i nacionalnu pomutnju
te se Palmerston naalio kako ju razumiju samo tri osobe: jedna je od njih mrtva,
druga u ludnici, a trea je osoba on sam, no ne moe se sjetiti odgovora.
Sadraaj neslaganja nije ni izdaleka tako vaan kao koalicija dviju kljunih
njemakih zemalja koje su se zaratile protiv siune Danske ne bi li ju prisilile da
ustupi dva drevna njemaka teritorija vezana za dansku krunu. Pokazalo se da
Njemaka ipak moe biti agresor, a pokae li se da ih mainerija Saveza previe
sputava, dvije e ju njemake supersile naprosto ignorirati.
U skladu s tradicijama Bekoga sustava, u tome trenutku velesile su se trebale
okupiti na kongresu i uspostaviti aproksimativni status quo ante. No u Europi je
vladao kaos izazvan prvenstveno djelovanjem francuskoga cara. Rusija se nije eljela
suprotstaviti dvjema zemljama koje su mirno promatrale kako ona gui poljski
ustanak. Veliku Britaniju uznemirio je napad na Dansku, no za intervenciju joj je bio
potreban europski saveznik. Francuska kao jedini mogui partner nije ulijevala
povjerenje.
Povijest, ideologija i raison detat trebali su Napoleonu posluiti kao upozorenje
da e dogaaji uskoro krenuti svojim tokom. No kolebao se izmeu naela
tradicionalne francuske vanjske politike iji je cilj bila podijeljena Njemaka, i
naela nacionalnosti koje ga je vodilo u mladosti. Francuski ministar vanjskih poslova

Drouyn de Lhuys u svom pismu La Tour dAuvergneu, francuskom veleposlaniku u

Londonu, biljei:
U rascjepu izmeu prava zemlje s kojom ve dugo suosjeamo i oekivanja
njemakoga stanovnitva koje isto tako valja uzeti u obzir, trebamo biti mnogo
131

oprezniji od Engleske.
No dunost je dravnika da razrijei sloenu situaciju, a ne da o njoj razmilja.
Voama koji nisu u stanju izabrati jednu od mogunosti oprez postaje izlika za vlastitu
pasivnost. Napoleon je uvjerio samoga sebe u mudrost pasivnog poloaja, omoguivi
tako Pruskoj i Austriji da rijee budunost vojvodstava na Elbi. Odcijepile su
Schleswig-Holstein od Danske i zajedniki ih okupirale, dok je Europa sve to nijemo
promatrala. Takvo rjeenje bilo je nezamislivo za Metternichova sustava. Ostvarila se
francuska nona mora, tj. njemako ujedinjenje koje je Napoleon desetljeima
izbjegavao.
Bismarck nije ni s kim namjeravao dijeliti ulogu njemakoga voe. Zajedniki rat
za Schleswig-Holstein pretvorio je u jo jedan od mnogih austrijskih gafova koji su
tijekom desetljea pokazivali stalnu eroziju njezine pozicije velesile. Te su se
pogreke uvijek ponavljale iz istoga razloga: Austrija bi pokuala udovoljiti
samozvanome protivniku ponudivi mu suradnju. Strategija udovoljavanja Pruskoj nije
bila djelotvorna, ba kao ni udovoljavanje Francuskoj deset godina prije, tijekom
Krimskoga rata. Umjesto da Austriju oslobodi pruskoga pritiska, zajednika pobjeda
nad Danskom pokazala se krajnje nepovoljnom i omoguila daljnju torturu. Austrija je
sada trebala upravljati vojvodstvima na Elbi s pruskim saveznikom iji je premijer
Bismarck takvu situaciju odluio iskoristiti za dugo eljeni obraun na teritoriju
stotinama kilometara daleko od austrijskoga tla, koji granii s glavnim pruskim
zemljama.
Usporedno s porastom napetosti, Napoleonova ambivalentnost postajala je sve
oiglednija. Uasavao se njemakog ujedinjenja, no istodobno je simpatizirao s
njemakim nacionalizmom pa ga je muila nerazrjeiva dilema. Prusku je smatrao
najautentinijom njemakom nacionalnom dravom te je 1860. zabiljeio:
Pruska je olienje njemake nacionalnosti, vjerske reforme, poslovnoga napretka,
liberalnoga parlamentarizma. Najvea je od svih istinskih njemakih monarhija. Ima
mirniju savjest, prosvjeenija je, jami vea politika prava od veine drugih
132

njemakih drava.
Bismarck bi potvrdio svaku njegovu rije. No za Bismarcka je Napoleonova
izjava o jedinstvenoj pruskoj poziciji bila klju konanoga pruskog trijumfa. Nakraju
se Napoleonovo oitovanje divljenja prema Pruskoj pretvorilo u jo jednu izliku da

nita ne poduzme. Interpretirajui neodlunost kao mudro manevriranje, Napoleon je

zapravo potaknuo austrijsko-pruski rat, djelomino zato to je bio siguran da e ga
Pruska izgubiti. U prosincu 1865. rekao je Alexandreu Walewskom, svomu
prethodnom ministru vanjskih poslova: Vjerujte mi, dragi prijatelju, rat izmeu
Austrije i Pruske jedna je od onih nevjerojatnih sluajnosti koje nam mogu donijeti
133

viestruku korist. No potiui taj rat, niti jednom se, izgleda, nije upitao zato je
Bismarck nakanio ratovati ako je Prusku ekao siguran poraz.
etiri mjeseci prije izbijanja austrijsko-pruskog rata Napoleon je prekinuo utnju i
otvoreno se oitovao. Zapravo potiui rat, u veljai 1866. rekao je pruskome
veleposlaniku u Parizu, grofu von der Goltzu:
Molim vas da Kralju (Pruske) kaete da uvijek moe raunati na moje
prijateljstvo. U sukobu Pruske i Austrije zadrat u potpunu neutralnost. elim
ponovno ujedinjenje vojvodstava (Schleswig-Holstein) s Pruskom... Poprimi li borba
nesluene razmjere, uvjeren sam da u se uvijek moi dogovoriti s Pruskom iji se
interesi u mnogim pitanjima podudaraju s francuskim, no ne znam u emu bih se mogao
134

sloiti s Austrijom.
to je Napoleon zapravo elio? Je li bio siguran u neodlueni ishod koji bi
poboljao njegovu pregovaraku poziciju? Oigledno je u zamjenu za svoju
neutralnost od Pruske oekivao neke ustupke. Bismarck je prozreo njegovu igru.
Ostane li Napoleon neutralan, kancelar je ponudio da se nee protiviti francuskoj
okupaciji Belgije, koja bi bila od dvostruke koristi jer bi zavadila Francusku s
Velikom Britanijom. Tu ponudu Napoleon vjerojatno nije previe ozbiljno shvatio jer
je oekivao poraz Pruske. Njegov cilj bio je da Prusku zadri na ratnom kursu, a ne da
se pogaa zbog vlastite koristi. Nekoliko je godina poslije grof Armand, glavni
pomonik francuskoga ministra vanjskih poslova, priznao:
Jedina briga Ministarstva vanjskih poslova bila je da e Pruska pretrpjeti
preveliki poraz i sramotu, i bili smo odluni da to sprijeimo pravodobnom
intervencijom. Careva je elja bila da dopusti pruski poraz, te zatim intervenira i
135

stvori Njemaku po vlastitoj zamisli.

Napoleon je na umu imao moderniziranu varijantu Richelieu ovih makinacija. Od
Pruske se oekivalo da Francuskoj ponudi nadoknadu na zapadu u zahvalu za spas od
poraza, Veneto bi bio vraen Italiji, a novo njemako ureenje zavrilo bi stvaranjem
Sjevernonjemake konfederacije pod pruskim pokroviteljstvom i Junonjemake
grupacije pod patronatom Francuske i Austrije. Taj je plan imao jednu jedinu manu. Za
razliku od kardinala Richelieua koji je znao procijeniti odnos snaga i bio spreman
orujem braniti svoje procjene, Napoleon nije bio spreman ni na jedno ni na drugo.

Napoleon je odugovlaio nadajui se obratu koji e ga obdariti najskrovitijim

eljama bez izlaganja opasnosti. Posluio se uobiajenom metodom i sazvao europski
kongres ne bi li sprijeio ratnu opasnost. Odgovor je takoer bio uobiajen. Ostale
sile, koje su se pribojavale Napoleonovih planova, odbile su prisustvovati. Ma kamo
se okrenuo, suoavao se s istom dilemom: mogao je stati u obranu statusa quo i
prestati podravati naelo nacionalnosti, ili pak potaknuti revizionizam i nacionalizam
te tako ugroziti francuske povijesne nacionalne interese. Napoleon je potraio spas
nagovijestivi Pruskoj nadoknadu, a da je pritom nije tono odredio, uvjerivi tako
Bismarcka da je francuska neutralnost zapravo cijena, a ne naelo. Goltz je napisao
Bismarcku:
Jedina tekoa koju car vidi u zajednikom stajalitu Pruske, Francuske i Italije na
kongresu jest to da Francuskoj nemamo to ponuditi. Znamo to hoemo; znamo to
136

hoe Italija; no car ne zna to hoe Francuska, i u tom smislu nemamo to predloiti.
Velika Britanija uvjetovala je svoje sudjelovanje na kongresu prethodnim
francuskim pristankom na status quo. Umjesto da iskoristi to posveenje njemakih
planova koji su toliko dugovali francuskom vodstvu i kojima je Francuska dugovala
svoju sigurnost, Napoleon se povukao, inzistirajui da ouvanje mira nalae da se
137

uzmu u obzir nacionalne strasti i potrebe.

Ukratko, Napoleon je bio spreman
riskirati austrijsko-pruski rat i njemako ujedinjenje u zamjenu za nedefinirani plijen u
Italiji koji nije imao nikakve veze s francuskim nacionalnim interesima, te za dobitak u
Zapadnoj Europi koji nije htio imenovati. No u Bismarcku je pronaao majstora koji
je inzistirao na pravom stanju stvari i sam se okoristio kozmetikim manevrima kojima
je Napoleon bio vian.
Neki francuski voe uviali su kakvom se riziku izlagao Napoleon te shvatili da
takozvana odteta za kojom je teio nema veze s vitalnim francuskim interesima. U
sjajnom govoru 3. svibnja 1866., Adolphe Thiers, nepokolebljivi Napoleonov
republikanski protivnik i budui francuski predsjednik, tono je predvidio da e
Pruska najvjerojatnije uspostaviti prevlast u Njemakoj.
Doivjet emo povratak carstva Karla V, koje je neko imalo sjedite u Beu, no
sad e se nalaziti u Berlinu, u blizini nae granice na koju e se vriti pritisak... Vae
je pravo da se odupre te toj politici u ime francuskih interesa, jer Francuska je previe
vana i ta je revolucija ne smije ozbiljno ugroziti. Kako je dva stoljea nastojala ...
unititi toga diva, pitam se je li spremna promatrati kako se on ponovno uzdie pred
138

njezinim oima.
Thiers je smatrao da Francuskoj umjesto Napoleonovih neodreenih razmiljanja
treba jasna politika kojom e se suprotstaviti Pruskoj, te se kao izgovor moe pozvati

na nezavisnost njemakih drava, tj. na staru Richelieuovu formulu. Tvrdio je da je

pravo Francuske suprotstaviti se njemakom ujedinjenju, ponajprije u ime
nezavisnosti njemakih drava, zatim u ime vlastite nezavisnosti te, na kraju, u ime
europske ravnotee koja je u interesu svih strana, u interesu cijeloga drutva... Danas
se neki pokuavaju sprdati s izrazom europska ravnotea ... no to je zapravo
139

europska ravnotea? To je nezavisnost Europe.

Bilo je gotovo prekasno da se izbjegne rat Pruske i Austrije koji e zauvijek
izmijeniti europsku ravnoteu. Thiersova je analiza bila tona, no premise takve
politike trebalo je postaviti desetljee prije. ak se i tada Bismarcka moglo zaustaviti
da je Francuska izdala strogo upozorenje kako nee dopustiti poraz Austrije ili kraj
tradicionalnih kneevina poput Kraljevstva od Hannovera. No Napoleon je tu
strategiju odbio jer je oekivao pobjedu Austrije. ini se da je ponitenje Bekoga
sporazuma i ostvarenje tradicije Bonapartea tovao vie od svih analiza francuskih
povijesnih nacionalnih interesa. Tri dana poslije odgovorio je Thiersu: Prezirem
140

sporazume iz 1815. koje danas ele upotrijebiti kao jedini temelj nae politike.
Jedva mjesec dana nakon Thiersova govora, Pruska i Austrija su se zaratile.
Protivno svim Napoleonovim oekivanjima, Pruska je odnijela uvjerljivu i brzu
pobjedu. U skladu s pravilima Richelieuove diplomacije, Napoleon je trebao pritei u
pomo poraenoj strani i sprijeiti uvjerljivu prusku pobjedu. Premda je jedan vojni
korpus poslao na Rajnu u izvianje, i dalje se kolebao. Bismarck ga je pokuao
podmititi dopustivi mu da zakljui mir, premda ta prazna gesta nije mogla prikriti
injenicu da je uloga Francuske u njemakim odnosima postala nevana. U skladu s
mirovnim sporazumom potpisanim u Pragu u kolovozu 1866., Austrija se morala
povui iz Njemake. Dvije drave, Hannover i Hesse-Cassel, koje su se tijekom rata
priklonile Austriji, pripojene su Pruskoj zajedno sa Schleswig-Holsteinom i gradom
Frankfurtom. Svrgnuvi njihove vladare, Bismarck je jasno dao do znanja da je
Pruska, neko oslonac Svete alijanse, odbacila legitimnost kao vodei princip
meunarodnog poretka.
Sjevernonjemake drave koje su zadrale svoju nezavisnost inkorporirane su u
Bismarckovu novu tvorevinu, tj. Sjevernonjemaku konfederaciju, i u svemu postale
podlone pruskoj vlasti, od trgovakih propisa do vanjske politike. Junonjemake
drave poput Bavarske, Badena i Wurttemberga svoju su nezavisnost platile
sporazumom s Pruskom, koji je njihove oruane snage stavio pod prusko vojno
vodstvo u sluaju rata s vanjskom silom. Na putu do ujedinjenja Njemake stajala je
sada samo jo jedna kriza.
Napoleon je svoju zemlju doveo u slijepu ulicu. Prekasno je pokuao sklopiti

savez s Austrijom koju je prethodno vojnom akcijom istjerao iz Italije, a neutralnou

iz Njemake. No Austrija vie nije bila zainteresirana za povrat tih pozicija te se
posvetila rekonstrukciji svojega carstva kao dvojne monarhije sa sjeditem u Beu i
Budimpeti, kao i posjedima na Balkanu. Veliku Britaniju obeshrabrili su francuski
planovi glede Luksemburga i Belgije, dok Rusija Napoleonu nikad nije oprostila
njegov stav prema Poljskoj.
Francuska je sada bila prisiljena sama promatrati kako se topi njezina povijesna
prevlast u Europi. to je situacija bivala beznadnija, to je vie Napoleon nastojao
nadoknaditi gubitak nekim sjajnim potezom, poput kockara koji udvostruuje svotu
nakon svake izgubljene partije. Bismarck je potaknuo Napoleonovu neutralnost u
austrijsko-pruskom ratu primamivi ga eventualnim teritorijalnim akvizicijama
najprije Belgijom, zatim Luksemburgom. No ta bi se oekivanja izjalovila svaki put
kad bi Napoleon za njima posegnuo, zato to je Napoleon elio da mu se njegova
odteta urui, dok se Bismarck nije elio izlagati opasnosti kad je ve ubrao
plodove Napoleonove neodlunosti.
Ponien dokazima vlastite nemoi, a ponajvie sve veim otklonom europske
ravnotee od Francuske, Napoleon je nastojao posljedice svoje krive procjene da e
Austrija pobijediti u austrijsko-pruskom ratu, nadoknaditi potaknuvi pitanje prava
naslijea ispranjenoga panjolskog prijestolja. Od pruskoga je kralja traio jamstvo
da niti jedan od kneeva Hohenzollerna (pruske dinastije) nee zahtijevati prijestolje.
Bio je to jo jedan besmisleni potez kojim je u najboljem sluaju mogao poveati svoj
ugled, no nimalo nije utjecao na odnose snaga u Srednjoj Europi.
Nitko nije uspio nadmudriti Bismarcka u diplomatskoj vjetini. Na prepreden
nain Bismarck se posluio Napoleonovom pozom ne bi li ga naveo da 1870. objavi
rat Pruskoj. Francuski zahtjev da se pruski kralj odrekne svakog lana svoje obitelji
koji ikad zatrai panjolsku krunu bio je uistinu provokativan. No dostojanstveni stari
kralj Vilim nije se rasrdio, ve je strpljivo i korektno odbio francuskog veleposlanika
koji je doao po jamstvo. Kralj je svoj opis dogaaja poslao Bismarcku koji je
redigirao telegram izbacivi iz njega sve izraze koji upuuju na strpljenje i pristojnost,
141

a koje je kralj uistinu pokazao prema francuskom veleposlaniku. Bismarck, koji je

bio daleko ispred svojega vremena, posluio se tehnikom koju su kasniji dravnici
doveli do savrenstva: dopustio je da u tisak procuri takozvana depea iz Emsa.
Redigirana verzija kraljeva telegrama zvuala je poput kraljevskoga prijekora
Francuskoj. Ogorena francuska javnost zahtijevala je objavu rata i Napoleon je
udovoljio njezinoj elji.
Uz pomo svih ostalih njemakih drava, Pruska je odnijela brzu i uvjerljivu

pobjedu. Nita vie nije stajalo na putu njemakoga ujedinjenja koje je prusko
vodstvo, pomalo netaktino, proglasilo 18. svibnja 1871. u versailleskoj Zrcalnoj
dvorani.
Napoleon je proveo revoluciju koju je zahtijevao, ali njezine su posljedice bile
suprotne njegovim namjerama. Karta Europe uistinu je izmijenjena, no nova podjela
zauvijek je oslabila francuski utjecaj, a Napoleonu nije donijela slavu za kojom je
eznuo.
Napoleon je zagovarao revoluciju, no nije predvidio njezine mogue ishode. Pao
je na ispitu jer nije bio u stanju ocijeniti odnos snaga i uzeti ga u obzir pri ostvarenju
svojih dugoronih ciljeva. Njegova vanjska politika nije propala zbog manjka ideja,
ve zato to u mnotvu svojih aspiracija nije znao odrediti prioritete, kao ni odnos
izmeu njih i stvarnosti koja se oko njega uspostavljala. Gladan publiciteta, Napoleon
nikad nije imao niti jednu politiku misao vodilju. Umjesto nje, vodio se cijelim
komarom esto protuslovnih ciljeva. Kad se naao u najveoj krizi svoje karijere,
razliite su se pobude meusobno ponitile.
Napoleon je u Metternichovu sustavu vidio ponienje za Francusku i ogranienje
vlastitih ambicija. Uspio je razbiti Svetu alijansu unijevi razdor izmeu Austrije i
Rusije tijekom Krimskoga rata. No, nije znao to uiniti s vlastitim trijumfom. Od
1853. do 1871. dok se europski poredak mijenjao, prevladavao je relativan kaos. Na
kraju tog razdoblja Njemaka je postala vodea sila na kontinentu. Legitimnost
naelo jedinstva konzervativnih vladara koje je u Metternichovo doba ublaavalo
okrutnost sustava ravnotee snaga pretvorila se u ispraznu krilaticu. Napoleon je
sam pridonio tim promjenama. Precijenivi francusku snagu, poticao je sve nemire
uvjeren da e se Francuska njima moi okoristiti.
Nakraju se meunarodna politika svela na golu silu. A u takvome svijetu postojao
je prirodni jaz izmeu francuske predodbe o sebi kao vodeoj europskoj naciji i
stvarnoga stanja stvari, jaz koji i dandanas obiljeava francusku politiku. U
Napoleonovo je doba dokaz takva stanja bio carev neuspjeh u realizaciji beskonanih
prijedloga o odranju europskoga kongresa radi promjene karte Europe. Napoleon je
traio da se kongres odri nakon Krimskoga rata 1856., prije talijanskog rata 1859.,
tijekom poljskog ustanka 1863., tijekom danskog rata 1864., te prije austrijskopruskog rata 1866. Za konferencijskim je stolom nastojao postii reviziju granica koje
nikad nije tono definirao i zbog kojih se nije elio izloiti ratnoj opasnosti.
Napoleonov problem bio je u tome to nije ustrajao na zahtjevima, a njegovi su
planovi bili preradikalni za konsenzus.
Sklonost prema zemljama spremnim da prihvate njezino vodstvo konstanta je
francuske vanjske politike od Krimskoga rata naovamo. Kako nije mogla odigrati

kljunu ulogu u savezu s Velikom Britanijom, Njemakom, Rusijom ili Sjedinjenim

Dravama, a slabije zemlje smatrala nespojivima s predodbom vlastite veliine i
mesijanske uloge u svijetu, Francuska je nastojala uspostaviti svoje prvenstvo u
paktovima s manjim silama Sardinijom, Rumunjskom i srednjonjemakim dravama
u 19. stoljeu, te s ehoslovakom, Jugoslavijom i Rumunjskom u razboblju izmeu
dva rata.
Taj isti stav moe se prepoznati u francuskoj vanjskoj politici nakon de Gaullea.
Stoljee nakon francusko-pruskog rata, problem snane Njemake i dalje mui
Francusku. Francuska je donijela hrabru odluku i uspostavila prijateljske veze sa
svojim zastraujuim i fascinantnim susjedom. No, slijedom geopolitike logike,
Francuska je trebala uspostaviti bliskije veze sa Sjedinjenim Dravama ako nita
drugo, a ono da povea broj svojih opcija. No to je onemoguio francuski ponos,
navodei Francusku u katkad donkihotsku potragu za grupacijom, ponekad ma kakvom
grupacijom, koja e Sjedinjene Drave staviti u ravnoteu s europskim konzorcijem,
po makar i pod cijenu eventualne njemake prevlasti. U modernome razdoblju
Francuska je u odnosu prema amerikom vodstvu ponekad funkcionirala poput
parlamentarne oporbe, pokuavi od Europske zajednice stvoriti alternativnoga
svjetskog vou i njegujui prijateljstvo s nacijama nad kojima ima prevlast ili misli
da ju moe uspostaviti.
Nakon ere Napoleona III. Francuska vie nije mogla nametnuti univerzalistike
aspiracije koje je naslijedila od Francuske revolucije, niti pronai arenu za
iskazivanje svojega misionarskog ara. Vie od jednoga stoljea Francuska ne
uspijeva samoj sebi priznati da su objektivne okolnosti koje su omoguile njezinu
prevlast u doba Richelieua, nestale zajedno s nacionalnom konsolidacijom u Europi.
Zajedljivost njezine diplomacije uglavnom proizlazi iz nastojanja njezinih voa da se
nastave ponaati kao centar europske politike u okruenju koje je sve manje
primjereno takvim eljama. Ironino je da se zemlja koja je stvorila raison detat
vei dio stoljea bavi usklaivanjem svojih elja i mogunosti.
Razaranje Bekog sustava, koje zapoinje Napoleon, dovrit e Bismarck.
Bismarck je u politiku lansiran kao ultrakonzervativni protivnik liberalne revolucije iz
1848. Takoer je prvi voa koji je uveo ope pravo glasa za mukarce te najopseniji
sustav socijalne zatite koji u svijetu nee biti nadmaen sljedeih ezdeset godina.
Godine 1848. Bismarck se estoko suprotstavio prijedlogu izabranoga parlamenta da
se njemaka carska kruna ponudi pruskome kralju. No jedva dvadesetak godina
poslije sam e carsku krunu uruiti pruskome kralju, na kraju procesa ujedinjenja
njemake nacije koji se temeljio na suprotstavljanju liberalnim principima i na
injenici da je Pruska bila u stanju silom nametnuti svoju volju. To nevjerojatno

dostignue izazvat e povratak meunarodnoga poretka neobuzdanim sukobima

karakteristinim za 18. stoljee, sada jo opasnijima zbog industrijske tehnologije i
mogunosti da se mobiliziraju golemi nacionalni resursi. Nije vie bilo govora o
jedinstvu okrunjenih glava i skladnim odnosima izmeu drevnih europskih drava.
Zahvaljujui Bismarckovoj Realpolitik, vanjska politika pretvorila se u odmjeravanje
snaga.
Bismarckova dostignua neoekivana su poput njegove naravi. ovjek od krvi i
eljeza pisao je zauujue jednostavnom i lijepom prozom, volio pjesnitvo i
prepisivao stranice iz Byrona u svoj dnevnik. Dravnik koji je veliao Realpolitik
imao je nevjerojatan osjeaj za mjeru koji je silu pretvorio u sredstvo
samosvladavanja.
to znai biti revolucionar? Da je odgovor na to pitanje jednoznaan, rijetko bi
koji revolucionar uspio. Revolucionari, naime, gotovo uvijek poinju sa slabije
pozicije. Uspijevaju jer postojei poredak ne uvia svoju ranjivost. To posebno
vrijedi u sluajevima kad se revolucionarni izazov ne pokazuje u obliku mara na
Bastilleu, ve u konzervativnom ruhu. Rijetko koja institucija ima obrambeni
mehanizam protiv onih koji ulijevaju zatitniki osjeaj.
To je bio sluaj i s Ottom von Bismarckom. Njegov ivot zapoinje u doba
procvata Metternichova sustava, u svijetu koji se sastojao od tri glavna elementa:
europske ravnotee snaga, unutare njemake ravnotee izmeu Austrije i Pruske, te
sustava saveza utemeljenih na zajednikim konzervativnim vrijednostima. Cijelu jednu
generaciju nakon Bekoga sporazuma meunarodna napetost nije rasla jer su sve
glavne sile bile svjesne da njihova sudbina ovisi o zajednikom preivljavanju, te
zato to su takozvane istone monarhije Pruska, Austrija i Rusija potovale tue
vrijednosti.
142

Bismarck je osporio svaku od tih premisa. Bio je uvjeren da je Pruska najjaa

njemaka drava te joj Sveta alijansa nije potrebna kao veza s Rusijom. Vjerovao je
da e zajedniki nacionalni interesi biti odgovarajua zamjena, a pruska Realpolitik
uspjeno nadomjestiti konzervativno jedinstvo. Bismarck u Austriji nije vidio
partnera, ve prepreku pruskoj misiji ujedinjenja Njemake. Za razliku od gotovo svih
svojih suvremenika, izuzevi moda pijemontskoga premijera Cavoura, Bismarck je u
Napoleonovoj stalnoj diplomatskoj aktivnosti vidio svoju strateku ansu, a ne
opasnost.
Kad je 1850. Bismarck odrao govor u kojem je napao uvrijeeno vjerovanje da
njemakom ujedinjenju nuno prethodi osnivanje parlamentarnih institucija, njegovi
konzervativni pristae nisu odmah shvatili da te rijei prije svega osporavaju premise

Metternichova sustava.
ast Pruske ne svodi se na to da diljem Njemake izigrava Don Kihota pred
uznemirenim parlamentarnim glaveinama koji smatraju da je njihov lokalni ustav
ugroen. ast Pruske vidim u njezinu distanciranju od neasnih demokratskih veza i u
143

njezinu inzistiranju da se u Njemakoj nita ne smije desiti bez njezina doputenja...

Bismarckovo okomljavanje na liberalizam naoko primjenjuje Metternichovu
filozofiju. No naglasak je sada posve drukiji. Metternichov sustav temeljio se na
premisi da su Pruska i Austrija lojalne konzervativnim institucijama te je jedna drugoj
potrebna u borbi protiv liberalnih demokratskih trendova. Bismarck je nagovijestio da
Pruska svoje elje moe jednostrano nametnuti; da Pruska moe biti konzervativna u
unutarnjoj politici, ne povezujui se s Austrijom ili nekom drugom konzervativnom
dravom u vanjskoj politici; da joj nisu potrebni nikakvi savezi u rjeavanju unutarnjih
problema. Za Habsburgovce je Bismarck oznaavao istu opasnost kao neko
Richelieu, tj. politiku koja nije poivala ni na kakvu sustavu vrijednosti osim dravne
slave. Kao i u Richelieuovu sluaju, nisu znali to uiniti niti kako protumaiti tu
situaciju.
No, kako e Pruska sama samcata, usred europskoga kontinenta, voditi
Realpolitik? Nakon 1815., pruski odgovor bio je privrenost Svetoj alijansi pod
svaku cijenu. No Bismarckovo je rjeenje bilo suprotno: sklapanje saveza i
uspostavljanje odnosa u svim smjerovima, ime je Pruska uvijek bila bliskija svakoj
od suprotstavljenih strana no to su to one bile meusobno. Na taj nain, pozicija
prividne izoliranosti omoguit e Pruskoj da manipulira obvezama drugih sila te da
svoju pomo proda strani koja najvie ponudi.
Po Bismarckovu miljenju, Pruska je imala povoljniju poziciju za provoenje
takve politike jer, takorei, nije imala vanjskopolitikih interesa, s iznimkom
uvrivanja vlastite pozicije unutar Njemake. Sve druge sile bile su u mnogo
sloenijoj situaciji: Velika Britanija brinula se o svojem imperiju, kao i o sveopoj
ravnotei snaga; Rusija je istodobno vrila pritisak na Istonu Europu, Aziju i
Osmansko Carstvo; Francuska je tek nedavno uspostavila carstvo, imala stanovite
ambicije u Italiji i upravo se upustila u avanturu u Meksiku; Austrija je bila
zaokupljena Italijom i Balkanom, kao i vodeom ulogom u Njemakoj konfederaciji.
Kako je pruska politika bila usredotoena na Njemaku, ustvari nije imala nikakvih
nesporazuma s drugim silama izuzev Austrije, no u to doba nesporazum s Austrijom
bio je na umu samo Bismarcku. Posegnemo li za modernim izrazom, nesvrstanost je
funkcionalni ekvivalent Bismarckove politike ponude pruske suradnje na nekom
obliku trita koje vapi za takvom ponudom:

Postojea situacija navodi nas da se ne obvezujemo prije ostalih sila. Nismo u

stanju urediti odnose izmeu velikih sila po vlastitoj elji, no moemo zadrati vlastitu
slobodu djelovanja te iskoristiti uspostavljene odnose. Nai odnosi s Austrijom,
Britanijom i Rusijom ne spreavaju nas da se pribliimo jednoj od tih sila. Samo nai
odnosi s Francuskom zahtijevaju posebnu panju, pa emo ostaviti otvorenom
144

mogunost suradnje s Francuskom, ba kao i s ostalim silama...

Taj nagovjetaj pribliavanja Bonaparteovoj Francuskoj podrazumijeva spremnost
da se odbaci ideologija, to bi Pruskoj omoguilo da stupi u savez s bilo kojom
zemljom (bez obzira na njezine unutarnje institucije) koja bi potpomogla njezine
interese. Bismarckova je politika povratak Richelieuovim naelima. Premda je bio
crkveni kardinal, suprotstavio se katolikomu Svetom Rimskom Caru kad su to od
njega traili francuski interesi. Na isti nain, premda konzervativac po osobnom
uvjerenju, Bismarck se raziao sa svojim konzervativnim mentorima kad se inilo da
e njihova legitimistika naela ograniiti prusku slobodu djelovanja.
To preutno razmimoilaenje zaotrilo se kad je 1856. Bismarck, tada pruski
veleposlanik pri Njemakom savezu, opirno izloio svoj stav da bi Pruska morala
biti otvorenija prema Napoleonu III. koji je u oima konzervativaca uzurpirao
prerogative legitimnoga kralja.
Predloivi Napoleona kao moguega pruskog sugovornika, Bismarck je preao
granice tolerancije svojega matinog izbornoga okruga koji je podupro njegovu
diplomatsku karijeru. Bismarckovu novu filozofiju negdanji su pristae doekali s
istim bijesom i sumnjom koji su dva stoljea prije doekali Richelieua, kad je iznio
tada revolucionarnu tezu da je raison detat vaniji od religije. Na isti je nain u nae
doba doekana Nixonova politika detanta prema Sovjetskom Savezu. Za
konzervativce, Napoleon III. predstavljao je opasnost od jo jednog vala francuskoga
ekspanzionizma. tovie, simbolizirao je reafirmaciju omraenih principa Francuske
revolucije.
Bismarck nije osporio konzervativno vienje Napoleona, ba kao to se ni Nixon
nije suprotstavio konzervativnim tumaenjima komunistikih pobuda. U nemirnome
francuskom vladaru Bismarck je vidio svoju ansu i opasnost, ba kao i Nixon u
onemoalom sovjetskom vodstvu (vidi glavu 28.). Smatrao je da Pruskoj, za razliku
od Austrije, ne prijeti tolika opasnost od francuskog ekspanzionizma ili revolucije. Za
razliku od ostalih, nije vjerovao da je Napoleon lukav, primijetivi s dozom sarkazma
kako mu nije svojstveno da se divi drugima. to se vie bojala Napoleona, to su vei
bili ustupci Austrije prema Pruskoj, a pruska diplomatska fleksibilnost vea.
Bismarck je raskinuo s pruskim konzervativcima iz slinoga razloga zbog kojega

je izbila svaa izmeu Richelieua i njegovih kritiara sveenika. No bitna je razlika u

tome to su pruski konzervativci inzistirali na univerzalnim politikim naelima, a ne
na univerzalnim vjerskim naelima. Bismarck je tvrdio da sila sama sebi daje
legitimnost, dok su konzervativci vjerovali da je legitimnost vrijednost koja nema
nikakve veze s upotrebom sile. Bismarck je vjerovao da tona procjena snaga
podrazumijeva doktrinu samoogranienja, dok su konzervativci tvrdili da se upotreba
sile moe ograniiti jedino moralnim naelima.
Sukob je krajem pedesetih godina 19. stoljea rezultirao unom
korespondencijom izmeu Bismarcka i njegova starog mentora, Leopolda von
Gerlacha, vojnog autanta pruskoga kralja, kojemu je Bismarck sve dugovao: svoju
prvu diplomatsku slubu, ulazak u dvor, cijelu karijeru.
Korespondencija dvaju mukaraca zapoela je Bismarckovom preporukom
Gerlachu da Pruska stvori uvjete za diplomatsku opciju glede Francuske, uz popratno
pismo u kojemu korist pretpostavlja ideologiji:
Ne mogu se oteti matematikoj logici injenice da dananja Austrija ne moe biti
na prijatelj. Sve dok Austrija ne pristane na ogranienje svoje sfere utjecaja u
Njemakoj, moemo s njom oekivati natjecanje, koje u mirnodopskom razdoblju
ukljuuje sve oblike diplomacije i lai, te uporabu svake prilike za zadavanje coup de
145

grace.
No Gerlach nije prihvaao tezu da strateka korist opravdava naputanje naela,
posebno u sluaju Bonapartea. Zalagao se za Metternichovo rjeenje, tj. za to da
Pruska zblii Austriju i Rusiju i obnovi Svetu alijansu, te tako Francuskoj nametne
146

izolaciju.
Jo manje shvatljiv bio mu je Bismarckov prijedlog da se Napoleona pozove na
manevre pruskoga vojnog korpusa, jer bi taj dokaz dobrih odnosa s Francuskom
147

poveao na utjecaj u svim diplomatskim odnosima.

Prijedlog da Bonaparte sudjeluje u pruskim manevrima izazvao je Gerlachovu
provalu gnjeva: Kako tako inteligentna osoba kao to ste Vi moe rtvovati svoja
148

naela zbog osobe poput Napoleona? Napoleon je na prirodni neprijatelj. Da je

Gerlach vidio Bismarckovu cininu zabiljeku na margini: Pa to onda?, moda ne
bi odaslao sljedee svoje pismo u kojemu jo jednom navodi antirevolucionarna
naela kojih se pridravao cijeli ivot, ona ista naela zbog kojih je podrao Svetu
alijansu i postao pokroviteljem mladoga Bismarcka:
Moje politiko naelo bilo je i bit e rat protiv revolucije. Neete uvjeriti
Bonapartea da nije na strani revolucije. A on nee zauzeti drugu stranu, jer od toga

oigledno ima koristi... Ako sam u pravu kad se suprotstavljam revoluciji ... to se isto
149

naelo onda mora provoditi i u praksi.

Ali Bismarck se nije sloio s Gerlachom, i to ne, kako je Gerlach pretpostavljao,
zato to ga nije razumio, ve zato to ga je i predobro shvatio. Za Bismarcka je
Realpolitik ovisila o fleksibilnosti i o mogunosti da se iskoriste sve opcije bez
ikakvih ideolokih ogranienja. Poput Richelieuovih branitelja, Bismarck je raspravu
usmjerio na naelo zajedniko njemu i Gerlachu, koje e Gerlacha staviti u izrazito
nepovoljan poloaj apsolutna vanost pruskog patriotizma. Po Bismarcku,
Gerlachovo inzistiranje na jedinstvu konzervativnih interesa nespojivo je s lojalnou
njihovoj domovini:
Francuska me zanima jedino u mjeri u kojoj utjee na poloaj moje domovine, a
politiku moemo voditi samo s ovakvom Francuskom... Kao romantik, moda u kanuti
suzu nad sudbinom Henrika V (burbonskoga pretendenta). Kao diplomat, sluio bih mu
da sam Francuz. No s obzirom na stanje stvari, te neovisno o njezinu trenutnom voi,
za mene je ona neumitan pijun na ahovskoj ploi diplomacije, na kojoj je moja jedina
dunost da sluim svojemu kralju i svojoj domovini (Bismarckov kurziv). Ne mogu
svoje osobne simpatije i antipatije prema stranim silama usklaivati sa svojim
osjeajem dunosti glede vanjskih poslova. Naprotiv, u njima vidim klicu nelojalnosti
150

prema vladaru i zemlji kojoj sluim.

Kako je tradicionalni Prus mogao reagirati na tezu da patriotizam transcendira
naelo legitimiteta te da, zahtijevaju li to okolnosti, vjera jednoga narataja u
jedinstvo konzervativnih vrijednosti granii s izdajstvom? Bismarck je neumoljivo
iskljuio sva intelektualna objanjenja, unaprijed odbacivi Gerlachovu tvrdnju da je
legitimnost bila pruski nacionalni interes, te je zato Napoleon stalni pruski neprijatelj:
... Mogao bih to zanijekati, no sve da ste u pravu, ne mislim da je politiki
razborito drugim zemljama otkriti naa mirnodopska strahovanja. Sve dok ne doe do
raskida koji predviate, mislim da je korisno uvrstiti uvjerenje ... kako napetost
151

prema Francuskoj nije naa uroena pogreka...

Drugim rijeima, Realpolitik je zahtijevala taktiku fleksibilnost, a pruski
nacionalni interes nalagao je mogunost eventualne nagodbe s Francuskom.
Pregovaraka pozicija zemlje ovisi o opcijama za koje misli da joj stoje na
raspolaganju. Njihovim eliminiranjem olakava se raunica neprijatelju, a ograniava
raunica zemalja koje primjenjuju Realpolitik.
Konaan raskid izmeu Gerlacha i Bismarcka prouzroilo je 1860. pitanje pruskog
odnosa prema francusko-austrijskom ratu zbog Italije. Po Gerlachu, rat je definitivno

dokazao da je Napoleonov pravi cilj priprema terena za agesiju u stilu prvog

Bonapartea. Gerlach je zato poticao Prusku da podupre Austriju. No Bismarck je tu
vidio povoljnu priliku: bude li Austrija prisiljena na povlaenje iz Italije, to bi mogao
biti nagovjetaj njezina istjerivanja iz Njemake. Po Bismarckovu miljenju, uvjerenja
Metternichove generacije postala su opasan sustav zapreka:
Podravam svojega vladara u dobru i u zlu, ak i onda kad smatram da se on
bezrazlono unitava, no za mene e Francuska ostati Francuska, vladao njome
Napoleon ili sv. Luj, dok je Austrija za me strana zemlja... Znam da ete rei kako su
injenice i pravda nerazdvojivi, te dobro zamiljena pruska politika zahtijeva astan
pristup u vanjskim poslovima ak i s gledita koristi. Spreman sam s Vama
raspravljati o elementu koristi. No postavite li proturjeja poput dobra i revolucije,
kranstva i nevjere, Boga i vraga, tada prestaje rasprava i mogu tek rei: Ne dijelim
152

Vae miljenje i nemate mi pravo suditi.

Taj ogoren izraz uvjerenja funkcionalni je ekvivalent Richelieuove tvrdnje da je
dua besmrtna, pa se ovjek tako mora podvri sudu Bojem. No o dravama koje su
smrtne, moe se suditi samo na temelju djelatnih naela. Poput Richelieua, Bismarck
nije odbacio Gerlachova moralna gledita kao osobna uvjerenja. tovie, vjerojatno
je veinu njih i sam dijelio. No osporio je njihovu vanost glede dravnikih dunosti,
pomno opisavi razliku izmeu osobnog uvjerenja i Realpolitik:
Nisam traio da sluim kralju... Bog, koji me tu neoekivano doveo, vjerojatno e
mi prije pokazati izlaz no dopustiti da moja dua zauvijek nestane. Jako bih precijenio
vrijednost ovoga ivota da nisam siguran kako e mi za trideset godina biti svejedno
koje smo politike uspjehe ja ili moja domovina postigli u Europi. Mogu si ak
zamisliti da e jednoga dana nevjerni isusovci upravljati markom Brandenburg
(srcem Pruske) u sprezi s bonapartistikim apsolutizmom...
Ta zloguka slutnja sudbine koja e Prusku zadesiti stotinu godina poslije, nikad
nije dobila odgovora od ovjeka kojemu je Bismarck dugovao svoju karijeru.
Bismarck je stvarno pripadao drugome narataju negoli njegov negdanji mentor.
Bismarck je pripadao vremenu Realpoltik; Gerlachov mentalni sklop formiran je za
Metternichova razdoblja. Metternichov sustav sadravao je osamnaestostoljetnu
koncepciju svemira kao velikoga mehanizma s fmo umreenim dijelovima. Pokvari li
se samo jedan od njih, naruit e funkcioniranje cjeline. Bismarck je bio predstavnik
novoga vremena, kako u znanosti, tako u politici. Svemir nije promatrao kao
mehaniku ravnoteu, ve oima modernoga ovjeka: kao mnotvo estica u
neprestanu pokretu, a njihovo meusobno djelovanje stvara ono to doivljavamo kao
stvarnost. Njegov pandan u filozofiji biologije Darwinova je teorija evolucije, koja se

temelji na preivljavanju najsposobnijih.

Potaknut takvim uvjerenjima, Bismarck je proglasio relativnost svih uvjerenja,
ukljuivi ak i vjeru u opstanak vlastite domovine. U svijetu Realpolitik, dunost je
dravnika da ocijeni ideje kao sile u odnosu na sve ostale sile bitne za donoenje
odluke. Razliite elemente trebalo je ocijeniti ovisno o tome koliko mogu posluiti
nacionalnim interesima, a ne o unaprijed stvorenoj ideologiji.
Pa ipak, uza svu praktinost Bismarckove filozofije, i ona se temelji na uvjerenju
koje je nedokazivo poput Gerlachovih premisa: pomna analiza danih okolnosti sve e
dravnike nuno dovesti do istog zakljuka. Ba kao to je Gerlachu bilo nezamislivo
da naelo legitimnosti moe potaknuti razliita tumaenja, ni Bismarck nije mogao
zamisliti da se dravnici mogu meusobno razlikovati po nainu odreivanja
nacionalnih interesa. Zahvaljujui svojem izvanrednom smislu za nijanse sile i njezine
inaice, tijekom ivota Bismarck je filozofska ogranienja Metternichova sustava
uspio zamijeniti politikom samosvladavanja. Kako te nijanse nisu bile oite
Bismarckovim nasljednicima i imitatorima, doslovnom primjenom Realpolitik postali
su previe ovisni o vojnoj sili, to je dovelo do utrke u naoruanju i do dva svjetska
rata.
Uspjeh je esto toliko varljiv da dravnici koji za njim ude uglavnom i ne
pomiljaju kako ih on moe kazniti. Tako je Bismarcka na poetku karijere
prvenstveno zaokupljala upotreba Realpolitik za unitavanje zateenoga svijeta u
kojemu su uglavnom prevladavala Metternichova naela. To je znailo da Pruska treba
napustiti ideju kako je austrijsko vodstvo bitan imbenik pruske sigurnosti i ouvanja
konzervativnih vrijednosti. Premda je to u doba odravanja Bekoga kongresa bilo
tono, sredinom 19. stoljea Pruskoj vie nije bio potreban savez s Austrijom za
ouvanje unutarnje stabilnosti ili mira u Europi. Zapravo, mislio je Bismarck, cilj
iluzije da je Pruskoj potreban savez s Austrijom bio je da sprijei Prusku u ostvarenju
njezina krajnjeg cilja sjedinjenja Njemake.
Po Bismarcku, pruska povijest obiluje sjajnim primjerima koji potkrepljuju
njegovu tezu o primatu Pruske u Njemakoj i o njezinoj sposobnosti da bude
samostalna. Pruska, naime, nije bila tek jedna od njemakih drava. Njezina
konzervativna unutarnja politika nije mogla umanjiti nacionalnu slavu koju je
nagomilala svojim golemim rtvama u ratovima za osloboenje od Napoleona. Kao da
su joj i same konture niz udno oblikovanih enklava koje su se preko
Sjevernonjemake visoravni i Visle protezale do podruja zapadno od Rajne
odredile ulogu predvodnika u sjedinjenju Njemake, ak i u oima liberala.
No Bismarck je otiao jo dalje. Osporio je uvrijeeno miljenje koje je
nacionalizam izjednaavalo s liberalizmom, ili barem s teorijom da se njemako

jedinstvo moe ostvariti samo preko liberalnih institucija:

Pruska nije postala velika zahvaljujui liberalizmu i slobodi duha, ve
zahvaljujui nizu snanih, odlunih i mudrih vladara koji su paljivo gradili vojne i
financijske resurse drave i zadrali ih u svojim rukama, ne bi li ih nemilosrdnom
153

hrabrou bacili na vagu europske politike im se ukazala povoljna prilika...

Bismarck se nije oslanjao na konzervativne principe, ve na specifinost pruskih
institucija. Svoj zahtjev za vodeim mjestom Pruske u Njemakoj temeljio je na
njezinoj snazi, a ne na univerzalnim vrijednostima. Po Bismarckovu miljenju, pruske
institucije bile su tako zatvorene prema vanjskim utjecajima da se Pruska mogla
okoristiti demokratskim strujanjima toga razdoblja kao instrumentom svoje vanjske
politike, zaprijetivi poticanjem vee slobode izraza kod kue unato injenici da
niti jedan pruski kralj takvu politiku nije provodio u posljednja etiri desetljea,
moda i nikad:
Osjeaj sigurnosti da je kralj i dalje gospodar u zemlji ak i kad je cijela vojska u
inozemstvu, ne dijeli s Pruskom niti jedna zemlja na kontinentu, a najmanje neka
njemaka sila. To prua mogunost da se razvoj javnih zbivanja prihvati u skladu sa
suvremenim zahtjevima... Kraljevski autoritet u Pruskoj tako je vrsto utemeljen da
vlada bez ikakve opasnosti moe potaknuti mnogo ivlju parlamentarnu aktivnost, te
154

tako izvriti pritisak na stanje u Njemakoj.

Bismarck je odbacio Metternichovo gledite da zajedniki osjeaj unutarnje
nesigurnosti namee potrebu za bliskom suradnjom triju istonih dvorova. Stanje je
bilo dijametralno suprotno. Kako Prusku nisu ugroavali unutarnji neredi, njezina
vrstoa kao takva mogla je posluiti kao sredstvo za potkopavanje Bekog
sporazuma, prijetei ostalim dravama, posebno Austriji, politikom poticanja
unutarnjih nereda. Po Bismarckovu miljenju, snaga vladinih, vojnih i financijskih
institucija Pruske otvorila je put pruskom primatu u Njemakoj.
Kad je 1852. imenovan veleposlanikom u Skuptini Saveza, te 1858.
veleposlanikom u Sankt Petersburgu, Bismarck je doao na poloaj koji e mu
dopustiti da zastupa svoju politiku. Njegova izvjea, sjajno napisana i nevjerojatno
dosljedna, zalagala su se za vanjsku politiku koja se ne temelji ni na sentimentu ni na
legitimnosti, ve na tonoj procjeni snaga. Tako se Bismarck vratio tradiciji vladara
18. stoljea poput Luja XIV i Fridrika Velikog. Porast dravnog utjecaja postao je ako
ne jedini, a ono njegov glavni cilj, ogranien samo suprotstavljenom koncentracijom
sila:
155

... Sentimentalna politika ne zna za reciprocitet. To je iskljuivo pruska osobina.

...Za ime Boje, nikakvih sentimentalnih saveza u kojima je svijest da smo uinili
156

dobro djelo jedina nagrada za nae rtvovanje.

157

... Politika je umijee moguega, znanost o relativnome.

ak ni kralj nema pravo podrediti dravne interese vlastitim simpatijama i
158

antipatijama.
Po Bismarckovoj procjeni, vanjska politika ima takorei znanstvenu osnovu, to
znai da se nacionalni interesi mogu analizirati pomou objektivnih kriterija. Po takvu
raunu, Austrija se pokazala stranom, a ne bratskom zemljom, te prije svega
preprekom poloaju koji Pruskoj pripada u Njemakoj: Naa politika moe
paradirati samo u Njemakoj, a upravo za nju Austrija vjeruje da joj je neophodna...
Mi jedni drugima ne damo disati... Ta se injenica ne smije zanemariti, ma koliko
159

runo zvuala.
Prvi pruski kralj kojemu je Bismarck sluio, Fridrik Vilim IV,
kolebao se izmeu Gerlachova legitimistikoga konzervativizma i mogunosti koje je
sadrala Bismarckova Realpolitik. Bismarck je inzistirao da kraljevo osobno
potovanje prema toj tradicionalno nadmonoj njemakoj dravi ne smije ometati
prusku politiku. Kako Austrija nije bila spremna prihvatiti prusku hegemoniju u
Njemakoj, Bismarckova strategija bila je da oslabi Austriju na svakom koraku.
Godine 1854., tijekom Krimskoga rata, Bismarck je preporuio da Pruska iskoristi
razlaz Austrije i Rusije i napadne zemlju koja je jo uvijek bila pruski partner u
Svetoj alijansi, uz jedino opravdanje da joj se ukazala povoljna prilika:
Uspijemo li uvjeriti Be da mora raunati na mogunost pruskog napada na
160

Austriju, uskoro emo od nje dobiti razboritiji odgovor...

Godine 1859., tijekom rata izmeu Austrije sjedne strane i Francuske i Pijemonta s
druge, Bismarck se vratio istoj temi:
Trenutna situacija prua nam velike mogunosti ako dopustimo da se rat izmeu
Austrije i Francuske zahukta, te zatim s vojskom krenemo prema jugu i zauzmemo
granine poloaje s rancima na leima, te ih ponovno odloimo tek kad doemo do
Bodenskog jezera, ili barem do predjela u kojima vie ne prevladava
161

protestantizam.
Za Metternicha bi to bila hereza, no Fridrik Veliki divio bi se nevjerojatno mudroj
primjeni vlastita scenarija za osvajanje leske.
Europsku ravnoteu snaga Bismarck je podvrgnuo onoj istoj hladnokrvnoj,
relativistikoj analizi kakvu je primjenjivao kod njemake unutarnje situacije. Na
vrhuncu Krimskoga rata Bismarck je skicirao glavne pruske opcije:

Na raspolaganju su nam tri prijetnje: (1) savez s Rusijom; to rjeenje nema smisla
stalno odbacivati s obrazloenjem da se s Rusijom toboe neemo slagati. Sve da se
to i pokae tonim, moramo zadrati opciju da to rjeenje upotrijebimo kao prijetnju.
(2) Bacamo se u zagrljaj Austrije i iskamujemo korist na tetu himbenih (njemakih)
saveznika. (3) Pomicanje vlade ulijevo. Na taj bismo nain vrlo brzo bili daleko na
162

zapadu, te tako u potpunosti nadmudrili Austriju.

U istoj depei navode se jednakovrijedne pruske opcije: savez s Rusijom protiv
Francuske (vjerojatno na temelju zajednikih konzervativnih interesa); sporazum s
Austrijom protiv slabijih njemakih drava (i vjerojatno protiv Rusije); te pomak
prema liberalizmu koji je u unutarnjoj politici usmjeren protiv Austrije i Rusije
(vjerojatno u kombinaciji s Francuskom). Poput Richelieua, Bismarcka nita nije
sputavalo u izboru partnera. Bio je spreman na savez s Rusijom, Austrijom ili
Francuskom. Izbor je ovisio iskljuivo o tome koja e od njih najbolje posluiti
pruskim nacionalnim interesima. Premda ljutit protivnik Austrije, Bismarck je bio
spreman razmotriti savez s Beom u zamjenu za odgovarajuu nadoknadu u
Njemakoj. Premda je u unutarnjim poslovima bio ultrakonzervativan, Bismarck nije
vidio nikakve prepreke u skretanju pruske unutarnje politike ulijevo, pod uvjetom da
ono slui vanjskopolitikim ciljevima. I unutarnja politika bila je tek orue u rukama
Realpolitik.
Dakako, pokuaja promjene ravnotee bilo je i prije, ak i u zlatno doba
Metternichova sustava. No tada bi se promjene nastojalo legitimizirati europskim
konsenzusom. Metternichov sustav zahtijevao je reguliranje putem europskih kongresa,
a ne vanjsku politiku koja se slui prijetnjama i protuprijetnjama. Bismarck nipoto ne
bi odbacio uinkovitost moralnoga konsenzusa. No za njega je on bio tek jedan od
mnogih elemenata sile.
Stabilnost meunarodnog poretka ovisila je upravo o toj nijansi. Primjena
pritisaka za uvoenje promjena, liena ak i neiskrene verbalne podrke odnosima
uspostavljenim pomou postojeih saveza, zajednikih vrijednosti ili europskog
saveza, oznaavala je diplomatsku revoluciju. No upotreba sile kao jedinog kriterija
uskoro e sve zemlje nagnati na trku u naoruavanju i na vanjsku politiku
konfrontacije.
Bismarckova gledita bila su tek akademske prirode sve dok se Pruska sama nije
usuivala razbiti to jedinstvo. Sveta alijansa raspala se neoekivano i brzo nakon
Krimskog rata, kad je Austrija odbila nijemu anonimnost kojom je Metternich skretao
krize sa svojega nejakog carstva te se, nakon dugog kolebanja, pridruila ruskim
neprijateljima. Bismarck je odmah shvatio da Krimski rat oznaava diplomatsku

revoluciju. Konani obraun, rekao je, sigurno je pred nama, premda emo ga
163

moda ekati jo nekoliko godina.

Moda je najvaniji dokument o Krimskom ratu Bismarckova depea u kojoj
analizira situaciju neposredno nakon okonanja rata 1856. U tipinom stilu, depea
rauna na apsolutnu fleksibilnost diplomatskih metoda i apsolutnu beskrupuloznost u
iskoritavnaju povoljnih prilika. U njemakoj historiografiji za Bismarckovu depeu
uvrijeio se zgodan izraz, Prachtbericht, tj. majstorska depea. Ona, naime,
izraava samu bit Realpolitik, premda je bila presmiona za primatelja, pruskoga
kancelara Otta von Manteuffela. Mnogobrojne njegove marginalije dokazuju da ga
depea nije uspjela uvjeriti.
Bismarck svoje pismo zapoinje opisom Napoleonove nevjerojatno povoljne
pozicije na kraju Krimskoga rata. Odsad, primijetio je on, sve europske drave
nastojat e stei francusko prijateljstvo, a najvie izgleda ima Rusija:
Saveznitvo Francuske i Rusije toliko je prirodno da se mora obistiniti... Sve do
sada, postojanost Svete alijanse ... razdvajala je te dvije drave. No nakon smrti cara
Nikole i raspada Svete alijanse, nita ne stoji na putu pomirenja dviju drava koje,
164

tako rei, nemaju konfliktnih interesa.

Bismarck je predvidio da se Austrija dovela u bezizglednu situaciju iz koje se
nee uspjeti izvui utrkujui se s ruskim carem do Pariza. Ne bi li zadrao podrku
vojske, Napoleonu je trebalo neko pitanje koje e mu odmah posluiti kao ne sasvim
arbitraran ili nepravedan izgovor za intervenciju. Italiji ta uloga savreno odgovara.
Ambicije Sardinije, sjeanja na Bonapartea i Murata dovoljan su izgovor, a mrnja
165

prema Austriji samo e utrti put. Dakako, upravo se to desilo tri godine poslije.
Kako se Pruska treba postaviti u svjetlu neizbjene preutne francusko-ruske
suradnje i vjerojatnoga francusko-austrijskog sukoba? Po Metternichovu sustavu,
Pruska je trebala uvrstiti savez s konzervativnom Austrijom, pojaati Njemaki
savez, uspostaviti prijateljske veze s Velikom Britanijom, te pokuati udaljiti Rusiju
od Napoleona.
Bismarck je upropastio sve te opcije jednu za drugom. Kopnene snage Velike
Britanije bile su zanemarive u usporedbi s francusko-ruskim savezom. Austrija i
Pruska morat e na kraju podnijeti teret ratovanja. Ni Njemaki savez nije mogao biti
od velike pomoi:
Njemaki savez vjerojatno bi se odrao uz pomo Rusije, Pruske i Austrije, jer bi
vjerovao u pobjedu ak i bez vlastita sudjelovanja. No u sluaju ratovanja na dva
fronta, prema istoku i zapadu, kneevi koji nisu pod kontrolom nae vojske pokuali bi

spasiti vlastitu kou proglaenjem neutralnosti, ili bi se pojavili na suprotnoj strani

166

bojinice...
Premda je dulje od jednoga narataja Austrija bila glavni pruski saveznik, u
Bismarckovim oima vie nije bila primjereni partner. Postala je glavna prepreka
rastu Pruske: Njemaka je premalena za obje ... sve dok oremo istu brazdu. Austrija
167

je jedina zemlja od koje se moemo zauvijek okoristiti ili zauvijek izgubiti.

Ma koji aspekt meunarodnih odnosa razmatrao, Bismarck bi redovito zakljuio
da Pruska treba raskinuti konfederalne odnose s Austrijom i ukinuti politiku
Metternichova razdoblja, ne bi li u svakoj prilici mogla zadati udarac negdanjoj
168

saveznici: Kad Austrija privee konja sprijed, mi emo ga privezati otraga.

Nevolja je meunarodnih sustava to gotovo nikad nisu u stanju prepoznati smrtnu
opasnost. Slaba je toka revolucionara u tome to su sigurni da sve dobre strane
svojih ciljeva mogu povezati s najboljim aspektima onoga to rue. No sile
osloboene revolucijom imaju svoj vlastiti ivot te smjer u kojem se kreu ne
proizlazi nuno iz deklaracija njihovih zagovornika.
Tako je bilo i s Bismarckom. U pet godina nakon dolaska na vlast 1862., uklonio
je Austriju s puta prema njemakome sjedinjenju, posluivi se vlastitim savjetom iz
prethodnog desetljea. U tri rata opisana u prethodnom dijelu ovog poglavlja, izbacio
je Austriju iz Njemake i atro ostatke richelieuovskih iluzija u Francuskoj.
Nova sjedinjena Njemaka nije utjelovljivala ideale dvaju narataja Nijemaca
koji su teili izgradnji ustavne demokracije. Zapravo, nije odraavala nikakvu bitnu
osebujnost njemake filozofije jer je stvorena diplomatskim sporazumom izmeu
njemakih vladara, a ne kao izraz narodne volje. Njezin legitimitet proizlazio je iz
pruske moi, a ne iz naela nacionalnoga samoodreenja. Premda je Bismarck
ostvario svoj naum, razmjeri njegova trijumfa opteretili su svojom hipotekom
budunost Njemake, kao i europskoga svjetskog poretka. Dakako, pri okonanju
svojih ratova bio je umjeren, ba kao to je u njihovoj pripremi bio nemilosrdan. im
je Njemaka stekla granice za koje je smatrao da su od vitalne vanosti za sigurnost
zemlje, Bismarck je poeo voditi mudru i stabilizirajuu vanjsku politiku. Tijekom
dva desetljea majstorski je usmjeravao europske obveze i interese na temelju
Realpolitik, te u ime mira u Europi.
No, kad ih jednom prizovemo, duhovi sile ne daju se odagnati trikom, bio on
spektakularan ili diskretan. Njemako sjedinjenje djelo je diplomacije koja zahtijeva
beskrajnu prilagodljivost, no upravo e uspjeh te politike liiti meunarodni sustav
fleksibilnosti. Broj se sudionika smanjio. A kad se broj igraa smanji, opada i

sposobnost prilagodbe. Nov meunarodni sustav sadravao je manje teih

komponenata, to je otealo odreivanje svima prihvatljive ravnotee ili njezino
odravanje bez neprestanog odmjeravanja snaga.
Te strukturalne probleme poveali su razmjeri pruske pobjede u francuskopruskom ratu te priroda mira kojim je on okonan. Njemaka aneksija Alsacea i
Lorrainea izazvala je nepomirljiv francuski antagonizam koji je iskljuivao bilo kakvu
njemaku diplomatsku opciju prema Francuskoj.
Sredinom prolog stoljea, Bismarck je francuskoj opciji pridao toliko znaenje
da je zbog njezina pospjeenja rtvovao svoje prijateljstvo s Gerlachom. Nakon
aneksije Alsacea i Lorrainea, francusko neprijateljstvo pretvorilo se u nau uroenu
manu, na koju je Bismarck prije esto upozoravao. Onemoguilo je politiku njegove
majstorske depee da Njemaka ostane po strani sve dok se ostale zemlje ne
angairaju, a zatim proda prusku pomo najboljemu ponuau.
Njemaki savez uspio je djelovati kao cjelina samo kad je bio suoen s golemim
opasnostima koje bi ponitile suparnitvo raznih drava, dok zajednike napadake
akcije nisu bile mogue iz strukturalnih razloga. Upravo zbog krhkosti tih aranmana,
Bismarck je, meu ostalim, zahtijevao da sjedinjenje Njemake bude organizirano pod
pruskim vodstvom. No on je i platio cijenu novoga aranmana. Kad se Njemaka iz
potencijalne rtve agresije pretvorila u prijetnju europskoj ravnotei, mala mogunost
ujedinjenja ostalih europskih zemalja protiv Njemake prerasla je u realnu opasnost.
A ta je mra pokrenula njemaku politiku koja e Europu uskoro podijeliti u dva
neprijateljska tabora.
Prvi europski dravnik koji je uvidio znaenje njemakog sjedinjenja bio je
Benjamin Disraeli, koji je upravo trebao postati britanski premijer. Godine 1871.
rekao je o francusko-pruskom ratu:
Rat predstavlja njemaku revoluciju, dogaaj znaajniji od Francuske revolucije
iz prologa stoljea... Sve su diplomatske tradicije izbrisane. To je novi svijet...
169

Ravnotea snaga je razorena.

Dok je Bismarck bio za kormilom, te dileme prikrivala je njegova zamrena i
vjeta diplomacija. No s vremenom su upravo zbog svoje sloenosti Bismarckovi
aranmani bili osueni na propast. Disraeli je apsolutno bio u pravu. Bismarck je
prepravio kartu Europe i model meunarodnih odnosa, no nakraju nije uspio stvoriti
plan kojega bi se pridravali njegovi nasljednici. Kad je novina Bismarckove taktike
izblijedila, njegovi nasljednici i suparnici sigurnost su potraili u gomilanju
naoruanja ne bi li tako smanjili ovisnost o prevrtljivim nedokuivostima diplomacije.
Nesposobnost eljeznoga kancelara da institucionalizira svoju politiku bacila je

Njemaku u diplomatski rvanj kojega se najprije pokuala spasiti trkom u

naoruavanju, a zatim ratom.
Ni u svojoj unutarnjoj politici Bismarck nije uspio odrediti plan kojega bi se
pridravali njegovi nasljednici. Bismarck, koji je za ivota bio usamljen, jo je manje
shvaen kad je siao sa scene i poprimio mitske razmjere. Sunarodnjaci e pamtiti tri
rata koji su Njemakoj omoguili sjedinjenje, no zaboraviti na savjesne pripreme koje
su prethodile njihovoj realizaciji i na umjerenost neophodnu za ubiranje njihovih
plodova. Svjedoili su manifestacijama moi, no nisu uoili pronicavu analizu na
kojoj su se one temeljile.
Ustav koji je Bismarck namijenio Njemakoj sadravao je te tendencije. Premda
se temeljio na prvom primjeru opega prava glasa za mukarce u Europi, parlament
(Reichstag) nije kontrolirao vladu, koju je imenovao car i jedini ju je mogao smijeniti.
Kancelar je bio bliskiji caru i parlamentu nego to su oni bili meusobno. Zato je
Bismarck u odreenoj mjeri mogao meusobno konfrontirati njemake unutarnje
institucije, ba kao to je to u svojoj vanjskoj politici inio s drugim zemljama. Svim
Bismarckovim nasljednicima nedostajale su za to vjetina i smionost. Upravo je zato
nacionalizam bez primjese demokracije prerastao u ovinizam, a demokracija bez
ikakve odgovornosti postala sterilna. Bit Bismarckova ivota moda je najbolje
izrazio sam eljezni kancelar u pismu svojoj tada buduoj eni:
Ono to je ovdje na zemlji impozantno ... esto je poput palog anela, prekrasno i
nespokojno, grandioznih planova i nastojanja, no bezuspjeno, ponosno i
170

usamljeno.
Dva revolucionara koja stoje na poetku suvremenog europskoga dravnog sustava
utjelovljuju mnoge dileme modernoga razdoblja. Napoleon, neodluni revolucionar,
predstavlja trend usmjeravanja politike prema odnosima s javnou. Bismarck,
konzervativni revolucionar, odraava tendenciju izjednaavanja politike s analizom
moi.
Napoleonove ideje bile su revolucionarne, no povukao se pred njihovim
posljedicama. Posvetivi svoju mladost aktivnosti koju bi dvadeseto stoljee nazvalo
protestom, nikad nije premostio jaz izmeu formuliranja ideje i njezine provedbe.
Nije bio siguran u svoje ciljeve, kao ni u svoju legitimnost, te se u premoivanju toga
jaza oslanjao na javno mnijenje. Napoleon je vanjsku politiku vodio u stilu modernih
politikih voa, koji svoj uspjeh mjere reakcijama veernjih TV vijesti. Poput njih,
Napoleon je postao zatoenikom iste taktike, usredotoivi se na kratkorone ciljeve
i neposredne rezultate, nastojei impresionirati svoju javnost uveliavanjem pritisaka
koje je sam pokuao stvoriti. Na taj je nain pobrkao vanjsku politiku s opsjenarskim

trikovima. Jer, u konanici, uspjenost voe ne odreuje publicitet, ve stvarnost.

Na koncu, javnost ne cijeni vou koji zrcali njezinu nesigurnost ili uoava samo
simptome kriza, a ne dugorone trendove. Uloga voe je da na sebe preuzme teret
donoenja odluka, oslonivi se na vlastitu procjenu smjera dogaanja i naina na koji
se na taj smjer moe utjecati. U sluaju neuspjeha, krize se umnoavaju, tj. dogaanja
izmiu kontroli voe. Ispostavilo se da je Napoleon pretea neobinoga modernog
fenomena politiara koji pod svaku cijenu nastoji ustanoviti to eli javnost, no ona
ga na kraju odbaci ili prezre.
Bismarck se u svojim potezima hrabro oslanjao na vlastite procjene. Sjajno bi
analizirao pozadinu dogaanja i prilike koje bi se ukazale Pruskoj. Bio je tako dobar
graditelj da je Njemaka koju je on stvorio preivjela poraz u dva svjetska rata i dvije
strane okupacije, a dva su narataja ivjela u podijeljenoj zemlji. No Bismarckov se
neuspjeh sastoji u tome to je svoje drutvo osudio na politiki stil koji se mogao
odrati samo ako svaka generacija podari jednog velikana. To se rijetko deava, a
opirale su mu se i institucije carske Njemake. Tako je Bismarck zapravo posijao
sjeme dostignua svoje zemlje, ali i tragedija koje je doivjela u 20. stoljeu. Svatko
171

tko kua zabranjeno voe, bit e kanjen, napisao je o Bismarcku njegov prijatelj
von Roon.
Bit je Napoleonove tragedije to su njegove ambicije nadilazile njegove
sposobnosti. Bismarckova je tragedija u tome to su njegove sposobnosti nadmaile
sposobnosti njegova drutva, koje ih nije znalo usvojiti. Napoleon je Francuskoj
ostavio u naslijee strateku paralizu. Bismarck je Njemakoj ostavio u naslijee
znaaj koji ona nije bila u stanju usvojiti.

Benjamin Disraeli

GLAVA ESTA
Realpolitik ugroava samu sebe
Realpolitik vanjska politika utemeljena na raunici sile i nacionalnog interesa
omoguila je ujedinjenje Njemake. Ujedinjenjem Njemake, Realpolitik ugroava
samu sebe, postigavi uinak suprotan eljenome. Naime, Realpolitik e izbjei utrku
u naoruavanju ili rat samo ako glavni sudionici meunarodnoga sustava mogu urediti
svoje odnose sukladno novonastalim okolnostima, ako ih ograniava sustav
zajednikih vrijednosti ili ako se ostvare oba uvjeta.
Nakon sjedinjenja, Njemaka postaje najjaa zemlja kontinentalne Europe. Svakim
desetljeem njezina mo raste, to donosi revolucionarne promjene u europskoj
diplomaciji. Od pojave modernoga sustava drava u doba Richelieua, snage na obodu
Europe Velika Britanija, Francuska i Rusija vrile su pritisak na njezin centar.
Prvi put centar Europe postao je dovoljno snaan da izvri pritisak na periferiju. Kako
e Europa izii nakraj s tim novim divom u svojemu sreditu?
Zemljopis je stvorio nerazrjeivu dilemu. U skladu s tradicijama Realpolitik,
svrha europskih koalicija obino je bilo spreavanje Njemake u njezinu nastojanju
da uspostavi prevlast. Kako se Njemaka nalazi u sreditu kontinenta, bila je izloena
stalnoj opasnosti od onoga to je Bismarck nazvao le cauchemar des coalitions
prijetnje da se nae u okruenju neprijateljske koalicije. No pokua li se Njemaka
istodobno zatititi od koalicije svih njezinih susjeda s istoka i zapada, bez sumnje e
ih pojedinano ugroziti, te tako ubrzati sklapanje koalicija. Obistinjavanje
proroanstava uvrijeilo se u meunarodnom sustavu. Takozvani Europski koncert
zapravo je bio podijeljen na dva sukobljena para: Njemaku i Francusku, te sve veu
netrpeljivost Austro-Ugarskog i Ruskog carstva.
to se tie Francuske i Njemake, razmjeri pruske pobjede u ratu 1870. izazvali su
kod Francuza nesmanjenu elju za revanom, a njemako anektiranje Alsace-Lorrainea
dalo je toj ljutnji opipljiv cilj. No ljutnja se ubrzo pomijeala sa strahom, jer su
francuski voe poeli uviati da rat 1870.-71. oznaava kraj razdoblja francuske
prevlasti i definitivnu promjenu u odnosu snaga. Richelieuov sustav, koji bi
meusobno zavadio podijeljene njemake drave u rascjepkanoj Srednjoj Europi, nije
vie funkcionirao. Rastrgana izmeu sjeanja i elja, Francuska je iduih gotovo 50
godina svoje nezadovojstvo pretvorila u opsesivno nastojanje da vrati AlsaceLorraine. Nikad nije shvatila da bi eventualni uspjeh tek spasio njezinu ast, no
strateka se stvarnost ne bi promijenila. Francuska vie nije mogla sama obuzdati
Njemaku. Odsada e joj trebati saveznici ne bi li se obranila. Jednako tako,

Francuska se stavila na stalno raspolaganje kao potencijalni saveznik svakoga

njemakog neprijatelja, ograniivi tako fleksibilnost njemake diplomacije i
eskalirajui svaku njemaku krizu.
Drugi europski raskol izmeu Austro-Ugarske Monarhije i Ruskoga Carstva
takoer je posljedica njemakog ujedinjenja. Postavi 1862. Ministerpreisident,
Bismarck je zamolio austrijskog veleposlanika da svojem caru prenese zapanjujui
prijedlog. Austrija, sjedite drevnoga Svetog Rimskog Carstva, trebala bi svoje
teite preseliti iz Bea u Budimpetu. Veleposlanik je smatrao da se ta zamisao
protivi zdravu razumu, te je u svojem izvjeu Beu pripisuje Bismarckovoj ivanoj
rastrojenosti. No nakon poraza u borbi za njemaku prevlast, Austrija je prisiljena
prihvatiti Bismarckov prijedlog. Budimpeta postaje ravnopravni, ponekad
dominantni partner netom ustanovljene Dvojne Monarhije.
Nakon progona iz Njemake, novostvorena Austro-Ugarska Monarhija mogla se
iriti samo na Balkan. Kako Austrija nije sudjelovala u prekomorskoj kolonizaciji,
Balkan i njegovo slavensko stanovnitvo postaju prirodno poprite politikih ambicija
austrijskih voa ako nita drugo, a ono da barem dre korak s ostalim velesilama.
Takvoj politici inherentan je sukob s Rusijom.
Zdrav je razum trebao austrijske voe odvratiti od izazivanja nacionalizma na
Balkanu ili od pretvaranja Rusije u svoga stalnog neprijatelja. No Be nije obilovao
zdravim razumom, dok je u Budimpeti situacija bila jo gora: prevladavao je
ovinizam. Vlada u Beu ostala je na svojemu kursu inercije kod kue i histerinih
napadaja u vanjskoj politici, koji su je od Metternichova vremena sve vie izolirali.
Njemaka u Balkanu nije prepoznala nikakav nacionalni interes. No kljunim je
interesom drala ouvanje Austro-Ugarske Monarhije. Propast Dvojne Monarhije
mogla je ugroziti cjelokupnu Bismarckovu njemaku politiku. Katoliki segment
stanovnitva Austro-Ugarske kojemu je njemaki bio materinji jezik, zahtijevao bi
pripojenje s Njemakom, te ugrozio prevlast protestantskih Prusa za koju se Bismarck
tako ustrajno borio. Raspadom Austro-Ugarske Njemaka bi ostala bez ikakva
pouzdanog saveznika. No, premda je Bismarck elio sauvati Austriju, nije mu padalo
na pamet da se suprotstavi Rusiji. Tu nerjeivu zagonetku mogao je prikrivati nekoliko
desetljea, no nije ju mogao rijeiti.
Da stvari budu gore, Osmansko je Carstvo bilo u samrtnoj agoniji, izazivajui
este sukobe velesila zbog podjele plijena. Jednom prigodom Bismarck je rekao da u
kombinaciji od pet igraa po mogunosti treba biti na onoj strani gdje ih ima tri. No
kako mu je od pet velesila Engleske, Francuske, Rusije, Austrije i Njemake
Francuska bila neprijatelj, Velika Britanija nedostupna zbog svoje politike sjajne
izolacije, a Rusija ambivalentna zbog sukoba s Austrijom, za takvu skupinu od tri

lana Njemakoj je bio potreban savez i s Rusijom i s Austrijom. Samo dravniku

Bismarckove snage volje i vjetine moglo je na um pasti tako opasno balansiranje
izmeu dviju strana. Odnos Njemake i Rusije postaje tako kljuem europskoga mira.
Nakon stupanja na meunarodnu scenu, Rusija nevjerojatnom brzinom uspostavlja
prevlast. Na konferenciji u povodu potpisivanja Westfalskog mira 1648. nije imala
svojega predstavnika, jer se smatralo da nema dovoljnu vanost. Od 1750. nadalje
Rusija aktivno sudjeluje u svakom znaajnom europskom ratu. Sredinom 18. stoljea
meu zapadnim promatraima ve pobuuje neodreenu bojazan. Godine 1762.
francuski charge daffaires u Sankt Petersburgu izvjetava:
Ne obuzdaju li se ruske ambicije, za susjedne zemlje posljedice bi mogle biti
fatalne... Znam da se stupanj ruske snage ne moe mjeriti njezinom veliinom, te da je
njezina prevlast nad istonim teritorijima zastraujua utvara, a ne izvorite istinske
snage. No takoer mislim da nacija koja uspjenije od svih drugih prkosi
neumjerenosti godinjih doba uvjetovanih surovou klime, navikla na robovsku
poslunost, minimalnih ivotnih potreba, to omoguuje ratovanje uz minimalni troak
172

... mislim da e takva nacija vjerojatno zagospodariti...

U vrijeme odravanja Bekog kongresa Rusija je moda bila najjaa zemlja
europskoga kontinenta. Sredinom 20. stoljea stekla je status jedne od samo dviju
globalnih velesila. Gotovo etrdeset godina poslije uruit e se i tako u samo nekoliko
mjeseci izgubiti mnoga svoja podruja steena tijekom 200 godina.
Carska apsolutistika vlast dopustila je ruskim vladarima da vode vanjsku politiku
na arbitraran i specifian nain. U razdoblju od est godina, 1756.-62., Rusija je ula
u Sedmogodinji rat na strani Austrije i napala Prusku, nakon smrti carice Elizabete u
sijenju 1762. prela na prusku stranu, te se povukla u neutralnost u srpnju 1762. kad
je Katarina Velika svrgnula svojega mua. Pedeset godina nakon toga, Metternich e
upozoriti kako car Aleksandar I. ni u to nije vjerovao dulje od pet godina.
Metternichov savjetnik, Friedrich von Gentz, na sljedei nain opisuje carev poloaj:
Niti jedna prepreka koja ograniava ili onemoguava druge vladare podjela vlasti,
ustavni oblici, javno mnijenje itd. za ruskoga cara ne postoji. to nou usne, ve
173

sljedee jutro moe ostvariti.

Najtipinija ruska osobina bio je paradoks. Neprestano ratujui i irei se u svim
smjerovima, ipak se stalno osjeala ugroenom. to se vie jezika u carstvu govorilo,
to se Rusija osjeala ugroenijom, djelomino zato to je eljela razliite
nacionalnosti izolirati od njihovih susjeda. Ne bi li se odrali na vlasti i svladali
napetosti meu razliitim narodima u carstvu, svi su ruski vladari ukazivali na
nekakvu golemu vanjsku opasnost, to se na kraju pretvorilo u jo jedno od ostvarenih

proroanstava koja su ugrozila europsku stabilnost.

Usporedno sa irenjem Rusije izvan podruja oko Moskve prema sreditu Europe,
obalama Pacifika, te sredinjoj Aziji, potraga za vlastitom sigurnou prerasta u
ekspanziju koja je sama sebi svrhom. Ruski povjesniar Vasilij Kljuevski opisao je
taj proces na sljedei nain: ... ti ratovi, u poetku obrambene naravi, mimo znanja i
volje moskovskih politiara pretvorili su se u agresiju u izravni nastavak
ujedinjujue politike stare dinastije (prije Romanovih), u borbu za ruski teritorij koji
174

nikada nije pripadao Moskovskoj kneevini.

Rusija je polagano prerasla u prijetnju europskoj ravnotei snaga, kao i
suverenitetu susjeda na njezinim dugakim granicama. Ma koliko teritorija
kontrolirala, Rusija je neumoljivo irila svoje granice. To je zapravo zapoelo iz
obrambenih pobuda, kad se knez Potemkin (najpoznatiji po postavljanju lanih sela
du cariina puta) 1776. zaloio za osvajanje tada turskoga Krima, s pravom tvrdei
175

da bi to pripomoglo obrani Ruskoga Carstva. No do 1864. sigurnost i neprekidna

ekspanzija postaju sinonimi. Kancelar Aleksandar Gorakov opisuje rusku ekspanziju
u sredinju Aziju kao stalnu obvezu uspostavljanja mira na granicama potaknutu golom
silom:
Pozicija Rusije u sredinjoj Aziji slina je situaciji u kojoj se nalaze sve
civilizirane drave koje dou u kontakt s poludivljim nomadskim plemenima bez
postojanoga drutvenog ureenja. U takvim sluajevima, u interesu je sigurnosti
granica i trgovakih odnosa da civiliziranija zemlja ima odreenu nadmo nad svojim
susjedima... Drava zato mora odluiti: ili e odustati od toga neprestanog nastojanja i
osuditi svoje granice na stalne nemire... ili prodrijeti to dublje u divlje zemlje... a tu
176

je najvei problem stati.

Mnogi povjesniari prisjetili su se tog odlomka prilikom sovjetske invazije na
Afganistan 1979.
Zaudo, u posljednjih 200 godina ruski napori i junatvo nekoliko su puta ouvali
europsku ravnoteu snaga. Da nije bilo Rusije, Napoleon i Hitler gotovo bi sigurno
uspjeli uspostaviti svjetska carstva. Poput Janusa, Rusija je istodobno ugroavala
ravnoteu snaga i bila jedna od njezinih kljunih sastavnica, prijeko potrebna
ravnotei, no ne i njezin istinski dio. Tijekom duljeg dijela svoje povijesti Rusija je
prihvaala samo ogranienja nametnuta izvana, no i tada nevoljko. Pa ipak, bilo je
razdoblja, posebno u etrdeset godina nakon napoleonskih ratova, kad Rusija nije
iskoristila svoju golemu snagu, stavivi je u slubu zatite konzervativnih vrijednosti u
Srednjoj i Zapadnoj Europi.

ak i kad se zalagala za legitimizam, ruski odnos bio je naglaeno mesijanski pa

tako i imperijalistiki u odnosu prema drugim konzervativnim monarhijama. Dok su
se zapadnoeuropski konzervativci odreivali filozofijom samoobuzdavanja, ruski
voe stavili su se u slubu svetoga rata. Kako praktiki nitko nije osporavao carski
legitimitet, nisu pokazivali nikakvo razumijevanje za revolucionarne pokrete, drei
da su nemoralni. Premda su zagovarali jedinstvo konzervativnih vrijednosti barem
do Krimskoga rata takoer su bili spremni upotrijebiti svoj legitimitet ne bi li
proirili vlastiti utjecaj. Tako je Nikoli I. nadjenuto ime europski andar. Na
vrhuncu Svete alijanse, Friedrich von Gentz napisat e o Aleksandru I.:
Unato aru i entuzijazmu koji je pokazivao za Veliku alijansu, car Aleksandar je
vladar kojemu je ona najmanje potrebna... Za njega je Velika alijansa samo sredstvo
pomou kojega utjee na ope stvari, a to je jedan od njegovih glavnih ciljeva... Za
razliku od Austrije, Pruske ili Engleske, njegov interes za ouvanje sustava ne temelji
se na nudi ili strahu. To je slobodan i proraunat interes kojega se moe odrei im
177

mu se neki drugi sustav pokae korisnijim.

Poput Amerikanaca, Rusi su svoje drutvo smatrali iznimnim. U svojem
ekspanzionistikom pohodu prema sredinjoj Aziji nailazili su samo na nomadska ili
feudalna drutva, otprilike kao i Amerikanci u osvajanju zapada. Rusko opravdanje te
ekspanzije, u skladu s gore navedenim Gorakovljevim rijeima, analogno je
amerikom tumaenju vlastite neizbjene sudbine. No, to se vie Rusija
pribliavala Indiji, to je sumnjivija postajala Britancima. Za razliku od amerikog
pohoda na zapad, u drugoj polovini 19. stoljea ruska ekspanzija u sredinju Aziju na
kraju prerasta u vanjskopolitiki problem.
Ruski nacionalist i publicist Mihail Katkov ovako opisuje razliku izmeu
zapadnjakih i ruskih vrijednosti:
...tamo se sve temelji na zakonskim odnosima, a ovdje na vjeri. Tu razliku
odreuje pozicija Crkve na Zapadu i na Istoku. Dok tamo postoji dvojna vlast, ovdje
178

je ona nepodijeljena.
Nacionalistiki ruski i panslavenski pisci i intelektualci tobonji altruizam ruske
nacije odreda pripisuju njezinu pravoslavlju. Veliki romanopisac i vatreni nacionalist
Fjodor Dostojevski protumaio je ruski altruizam kao dunost Rusije da oslobodi
slavenski ivalj od strane stege, pa makar se tome protivila cijela Zapadna Europa.
Tijekom ruskoga vojnog pohoda na Balkan 1877., Dostojevski je zabiljeio:
Upitajte ljude, upitajte vojnike zato ustaju, zato odlaze u rat i to od njega
oekuju. Svi do jednoga rei e vam da idu sluiti Kristu i osloboditi svoju potlaenu
brau... Bdjet emo nad njihovim mirom i uvati njihovu slobodu i nezavisnost, pa

179

makar se trebali suprotstaviti cijeloj Europi.

Za razliku od zapadnoeuropskih drava, prema kojima je Rusija istodobno
osjeala divljenje, prezir i zavist, Rusija samu sebe nije doivljavala kao naciju, ve
kao sveope dobro koje nadilazi geopolitiku, potaknuto vjerom i ouvano orujem.
Ulogu Rusije Dostojevski ne ograniava na oslobaanje brae Slavena, ve rauna na
uvanje njihova mira a ta drutvena obveza postupno se pretvara u prevlast. Za
Katkova Rusija predstavlja Trei Rim:
Ruski car nije samo batinik svojih predaka, on je nasljednik cezara Istonoga
Rimskog Carstva, utemeljitelja Crkve i njezinih koncila koji su odredili kredo
kranske vjere. Nakon pada Bizanta, pojavljuje se Moskva, a s njom i ruski
180

znaaj.
Nakon Revolucije, vatreno misionarstvo prenosi se na komunistiku
Internacionalu.
Proturjenost ruske povijesti krije se u njezinu stalnom kolebanju izmeu
mesijanskog poriva i sveopeg osjeaja ugroenosti. U svojemu krajnjem zastranjenju,
to kolebanje urodilo je strahom da e se carstvo uruiti ako se ne proiri. Kad se
Rusija ponijela kao pokretaka snaga u podjeli Poljske, uinila je to djelomino iz
sigurnosnih razloga, a djelomino zbog ekspanzije u maniri 18. stoljea. Jedno
stoljee poslije, taj osvajaki pohod poprimit e posebno znaenje. Godine 1869.
panslavistiki asnik Rostislav Andrejevi Fadjejev u svojemu poznatom eseju
Miljenje o istonome pitanju iznosi da e Rusija nastaviti ekspanziju na zapad ne
bi li zatitila ve osvojene teritorije:
Povijesno pomicanje Rusije od Dnjepra do Visle (podjela Poljske) objava je rata
protiv Europe. Rusija je prodrla u dio kontinenta koji joj ne pripada. Sada se nalazi u
neprijateljskom okruenju, no to je stanje samo privremeno. Mora potisnuti
neprijatelja ili napustiti svoj poloaj ... proiriti svoju prevlast na Jadran, ili se
181

ponovno povui na crtu iza Dnjepra...

Fadjejevljeva analiza bitno se ne razlikuje od prikaza Georgea Kennana sainjena
s druge strane razdvojnice, u njegovu znaajnom lanku o uzrocima sovjetskog
ponaanja. U njemu predvia da e se Sovjetski Savez, ne uspije li se dalje iriti,
182

uruiti i propasti.
Visoko miljenje koje je Rusija imala o samoj sebi vanjski je svijet rijetko
prihvaao. Unato izvanrednim dostignuima u knjievnosti i glazbi, potlaenim
narodima Rusija nije funkcionirala kao kulturni magnet, za razliku od zemalja-majki
nekih drugih kolonijalnih imperija. Nadalje, Rusko Carstvo nije bilo ideal niti

jednomu drugom drutvu ili njegovim podanicima. Za vanjski svijet, Rusija je bila
elementarna snaga misteriozna, ekspanzionistika sila koje se treba uvati i
ograniiti njezinu snagu kooptiranjem ili konfrontiranjem.
Metternich je odabrao put kooptiranja, i u tome je tijekom jednoga narataja
uglavnom bio uspjean. No, nakon ujedinjenja Njemake i Italije, veliki ideoloki
ciljevi iz prve polovine 19. stoljea gube svoju ujedinjujuu mo. Nacionalizam i
revolucionarni republikanizam vie ne ugroavaju europski poredak. Nacionalizam
postaje opeprihvaeno naelo ureenja, pa vladari Rusije, Pruske i Austrije imaju
sve manje razloga za zajedniku obranu.
Metternich je uspio uspostaviti neto poput europske vlade jer su europski vladari
u svojemu ideolokom jedinstvu vidjeli toliko potreban obrambeni zid koji ih titi od
revolucije. No, u sedamdesetim godinama 19. stoljea strah od revolucije opada, a
pojedine vlade vjeruju da je mogu uguiti same, bez vanjske pomoi. Od pogubljenja
Luja XVI. stasala su ve dva narataja; uguene su liberalne revolucije iz 1848.;
premda republika, Francuska je izgubila svoju obratiteljsku gorljivost. Nikakva
ideoloka veza vie ne moe zaustaviti sve otriji sukob Rusije i Austrije zbog
Balkana, odnosno Njemake i Francuske zbog Alsace-Lorrainea. Kad bi se velesile
meusobno prosuivale, vie se nisu osjeale kao partneri koji rade za zajedniku
stvar, ve kao opasni, pa ak i smrtni neprijatelji. Konfrontacija postaje uvrijeena
diplomatska metoda.
U prethodnom je razdoblju Velika Britanija pridonijela obuzdavanju svojom
ulogom izjednaitelja europske ravnotee. ak i sada, ona je jedina europska zemlja
koja si moe dopustiti da vodi diplomaciju ravnotee snaga, liena nepomirljivih
animoziteta prema drugim silama. No Velikoj Britaniji vie nije bilo jasno to zapravo
predstavlja najveu opasnost, te e lutati jo nekoliko desetljea.
Ravnotea snaga uspostavljena Bekim sustavom, koja je Velikoj Britaniji bila
dobro poznata, drastino se izmijenila. Ujedinjena Njemaka postala je tako snana te
je mogla sama uspostaviti europsku prevlast a tome se Velika Britanija prije opirala
samo kad bi prevlast bila uspostavljena osvajanjem. No veina britanskih voa,
izuzevi Disraelija, nije vidjela razloga da se suprotstavi procesu nacionalne
konsolidacije u Srednjoj Europi. Britanski dravnici desetljeima su podravali taj
proces, osobito kad je do vrhunca tog procesa dolo zbog rata u kojemu je Francuska
formalno bila agresor.
Otkako je etrdeset godina prije Canning distancirao Veliku Britaniju od
Metternichova sustava, britanska politika sjajne izolacije omoguila joj je da preuzme
ulogu zatitnika ravnotee, uglavnom zato to niti jedna zemlja nije sama mogla
uspostaviti prevlast u kontinentalnoj Europi. Nakon ujedinjenja, Njemaka s

vremenom stjee takvu mo. No zbunjujue je bilo to je prevlast uspostavila

stvaranjem vlastitoga nacionalnog teritorija, a ne osvajanjem. Stil Velike Britanije bio
je da intervenira samo kad bi na udaru bila ravnotea snaga, a ne prigodom njezina
eventualnog ugroavanja. Kako e protei desetljea prije no to postane oigledna
njemaka prijetnja europskoj ravnotei, do kraja stoljea Velika Britanija usredotoila
je svoju vanjsku politiku na Francusku, ije su se kolonijalne pretenzije podudarale s
britanskima, posebno glede Egipta, te na rusko pribliavanje Bosporu i Dardanelima,
Perziji, Indiji, a poslije i Kini. Sve su to bila kolonijalna pitanja. to se tie europske
diplomacije, koja je generirala ratne krize dvadesetoga stoljea, Velika Britanija i
dalje je vodila politiku sjajne izolacije.
Bismarck je stoga sredinja figura europske diplomacije, sve dok 1890. nije bio
prisiljen odstupiti s mjesta kancelara. Novostvorenome Njemakom Carstvu elio je
mir, te je izbjegavao svaku konfrontaciju s drugim zemljama. No, u odsutnosti
moralnih obveza izmeu europskih drava, njegov zadatak bio je preteak. Rusiju i
Austriju trebao je zadrati na strani suprotnoj svojoj neprijateljici Francuskoj. To je
znailo da je Austriju trebao sprijeiti u osporavanju legitimnih ruskih ciljeva, te
odvratiti Rusiju od potkopavanja Austro-Ugarske. Bili su mu potrebni dobri odnosi s
Rusijom, no pritom nije smio izazvati neprijateljstvo Velike Britanije koja je bila na
oprezu zbog ruskih planova glede Carigrada i Indije. ak i genij poput Bismarcka nije
mogao vjeno balansirati izmeu dviju strana. Rastue pritiske na meunarodni sustav
bilo je sve tee ukrotiti. Pa ipak, u gotovo dvadeset godina koliko je Bismarck bio na
elu Njemake, provodio je Realpolitik koju je sam zagovarao tako umjereno i
otroumno da ravnotea snaga nije bila naruena ni u jednom trenutku.
Bismarckov cilj bio je da niti jednoj drugoj sili izuzevi nepomirljivu Francusku
ne da povoda za sklapanje saveza protiv Njemake. Otvoreno izjavivi da je
sjedinjena Njemaka sita i bez ikakvih teritorijalnih pretenzija, Bismarck je
nastojao uvjeriti Rusiju da Njemaka nema nikakvih interesa na Balkanu. Jednom e
prigodom rei da Balkan nije vrijedan ivota niti jednoga pomeranskog grenadira.
Vodei rauna o Velikoj Britaniji, u kontinentalnoj Europi Bismarck niim nije elio
izazvati njezinu zabrinutost zbog ravnotee, a Njemaku nije ukljuio u trku za
kolonijama. S jedne strane je Rusija, s druge Fancuska, a mi smo u sredini. To je
moja karta Afrike, odgovorit e Bismarck jednom zagovorniku njemakoga
183

kolonijalizma. No, poslije e ga unutarnja politika prisiliti da modificira taj savjet.

Meutim, uvjeravanja nisu bila dovoljna. Njemakoj je trebao savez i s Austrijom
i s Rusijom, ma koliko to nevjerojatno u prvi mah djelovalo. No 1873. Bismarck je
skovao upravo takav savez prvi tzv. Savez triju careva. Proglaenje jedinstva triju
konzervativnih monarhija podsjetilo je na Metternichovu Svetu alijansu. Je li se kod

Bismarcka odjednom pojavila naklonost prema Metternichovu sustavu, ijem je

unitenju toliko doprinio? Vremena su se izmijenila, dobrim dijelom zbog
Bismarckova uspjeha. Premda su se Njemaka, Rusija i Austrija u Metternichovoj
maniri obvezale na suradnju u suzbijanju subverzivnih tendencija unutar vlastite
domene, istone monarhije vie nije mogla povezivati zajednika averzija prema
politikim radikalima, poglavito zato to su bile uvjerene da unutarnje nemire mogu
svladati bez vanjske pomoi.
Nadalje, Bismarck je izgubio svoju solidnu legitimistiku reputaciju. Premda
njegova prepiska s Gerlachom (vidi peto poglavlje) nije objavljena, njegovi preutni
stavovi bili su opepoznati. Budui da je tijekom cijele svoje javne karijere
zagovarao Realpolitik, iznenadna odanost legitimnosti nije djelovala uvjerljivo. Sve
ee geopolitiko suparnitvo Rusije i Austrije nadjaalo je jedinstvo konzervativnih
vladara. Obje su eljele balkanski plijen Turskoga Carstva u raspadanju. Panslavizam
i staromodni ekspanzionizam pridonijeli su ruskoj avanturistikoj politici na Balkanu.
Iz pukoga straha Austro-Ugarska se ponaala jednako. I dok je na papiru njemaki car
raspolagao savezom sa svojim bratskim konzervativnim vladarima u Rusiji i u
Austriji, njih su dvojica bila su u zavadi. Bismarckov sustav saveza neprestano e
muiti kako da izae na kraj s dva partnera koji se meusobno doivljavaju kao
smrtna opasnost.
Prvi Savez triju careva pouio je Bismarcka da vie nema kontrolu nad snagama
koje je oslobodio apelirajui na austrijske i ruske unutarnje principe. Odsad e tim
dvjema zemljama pokuati manipulirati s naglaskom na silu i interes.
Dva dogaaja najjasnije pokazuju da je Realpolitik postala dominantan trend toga
doba. Prvi se zbio 1875. u obliku pseudokrize, tobonje ratne opasnosti potaknute
uvodnikom u vodeim njemakim novinama provokativna naslova: Prijeti li rat?
Uvodnik je objavljen kao reakcija na sve vee francuske vojne izdatke i podatak da je
francuska vojska kupila velik broj konja. Bismarck je moda elio izazvati strah od
rata i tu stati, jer u Njemakoj nije provedena djelomina mobilizacija, niti je
zaprijetila vojnim manevrima.
Hrabrim suoavanjem s nepostojeom opasnou na lak se nain moe poveati
ugled nacije. Mudra francuska diplomacija stvorila je dojam da Njemaka planira
preventivni napad. Francusko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo je priu po
kojoj je u razgovoru s francuskim veleposlanikom ruski car istaknuo kako bi u sluaju
francusko-njemakoga sukoba podrao Francusku. Velika Britanija, koja je uvijek
reagirala na prijetnju uspostavljanja europske prevlasti jedne jedine sile, pokazala je
znake uzrujanosti. Premijer Disraeli naredio je lordu Derbyju, ministru vanjskih
poslova, da ruskom kancelaru Gorakovu iznese prijedlog o zastraivanju Berlina:

Moj je utisak da moramo iskovati zajedniku akciju sa svrhom ouvanja mira u

Europi, kao to je uinio Pam (lord Palmerston) kad je prevario Francuze i istjerao
Egipane iz Sirije. U ovom sluaju, mogli bismo sklopiti savez s Rusijom te pozvati
184

ostale sile, npr. Austriju, ili moda Italiju, da nam se pridrue...

Sama injenica da je Disraeli, inae krajnje nepovjerljiv kad su u pitanju ruske
namjere, uope sugerirao anglo-ruski savez dokazuje koliko je ozbiljno shvatio
eventualno uspostavljanje njemake prevlasti u Zapadnoj Europi. Strah od rata nestao
je jednako brzo kao to je i buknuo, te Disraelijev plan nikad nije proveden. Premda
Bismarck nije bio upuen u potankosti Disraelijeva manevra, bio je previe pronicav
da ne nasluti to je potajno muilo Veliku Britaniju.
185

Kao to e George Kennan dokazati, ta kriza nije bila ni priblino toliko opasna
kakvom su je prikazali. Bismarck uope nije imao namjeru ii u rat neposredno nakon
to je osramotio Francusku, premda nije imao nita protiv da Francuzima ostavi dojam
kako bi to mogao uiniti bude li izazvan. Car Aleksandar II. nije bio spreman
zajamiti republikansku Francusku, premda nije imao nita protiv da Bismarck misli
186

kako je u igri i ta opcija. To znai da je Disraeli reagirao na neto to je jo uvijek

bila himera. Pa ipak, kombinacija britanskog nemira, francuskoga lukavog
manevriranja i ruske ambivalentnosti uvjerili su Bismarcka da samo aktivnom
politikom moe sprijeiti sklapanje koalicija, to e u sljedeem narataju rezultirati
Trojnom antantom usmjerenom protiv Njemake.
Druga kriza bila je i te kako ozbiljna. Iskrsnula je u obliku jo jedne balkanske
krize, dokazavi da nikakve filozofske ni ideoloke obveze ne mogu odrati Savez
triju vladara zbog prikrivenog sukoba nacionalnih interesa. S obzirom na to da je
jasno upozorila na konflikt koji e na kraju osuditi Bismarckov europski poredak na
propast i gurnuti Europu u Drugi svjetski rat, ovdje emo ju detaljno obraditi.
Istono pitanje, koje od Krimskoga rata nije bilo aktualno, opet postaje najeom
tokom na meunarodnom dnevnom redu u prvom nizu kompliciranih zapleta koji u
nastavku stoljea postaju stereotipni poput japanskih kabuki drama. Gotovo sluajan
dogaaj izazvao bi krizu; Rusija bi zaprijetila, a Velika Britanija odaslala Kraljevsku
mornaricu. Rusija bi zatim okupirala neki dio osmanskog Balkana i drala ga kao
taoca. Velika Britanija zaprijetila bi ratom. Zapoeli bi pregovori u kojima bi Rusija
ograniila svoje zahtjeve. Upravo u tom trenutku cijela bi stvar eksplodirala.
Godine 1876. Bugari, koji su stoljeima ivjeli pod Turcima, podigli su ustanak.
Pridruili su im se ostali balkanski narodi. Turska je reagirala strahovito brutalno, a
Rusija, zahvaena panslavenskim osjeajem, zaprijetila intervencijom.

U Londonu je ruska reakcija probudila dobro poznat strah od ruske kontrole

Bospora i Dardanela. Nakon Canninga, britanski dravnici pridravali su se pravila
da e uspostavljanjem kontrole nad tjesnacima Rusija stei prevlast nad istonim
Sredozemljem i Bliskim istokom, te tako ugroziti britansku poziciju u Egiptu.
Uvrijeen britanski stav bio je stoga da jalovo i nehumano Osmansko Carstvo treba
sauvati, i pod cijenu rata s Rusijom.
Takvo stanje stvari stavilo je Bismarcka u veliku nedoumicu. Rusko napredovanje
koje moe izazvati britansku vojnu reakciju najvjerojatnije bi navelo Austriju da ue u
vojni sukob. Bude li Njemaka prisiljena izabrati izmeu Austrije i Rusije, to bi
unitilo Bismarckovu vanjsku politiku, kao i Savez triju careva. Ma to se zbilo,
Bismarcku je prijetila opasnost od austrijskog ili ruskoga neprijateljstva, te
najvjerojatnije gnjev svih strana odlui li se za neutralnost. Godine 1878. izjavio je u
Reichstagu: Uvijek smo u sluaju razlika u miljenju Austrije i Rusije izbjegavali
187

stvaranje veine od dva protiv jednoga pri klanjanjem jednoj od dviju strana...
Umjerenost je bila klasina Bismarckova osobina, premda e takoer odrediti
nedoumicu koja je rasla usporedno s krizom. Bismarck je najprije pokuao uvrstiti
veze u Savezu triju careva pokuajem zauzimanja zajednike pozicije. Poetkom 1876.
Savez triju careva sastavio je tzv. berlinski memorandum, koji upozorava Tursku da
prekine represiju. inilo se da podrazumijeva kako bi pod odreenim uvjetima u ime
Europskoga koncerta Rusija mogla intervenirati na Balkanu, kao to su na
Metternichovim kongresima u Veroni, Ljubljani i Troppauu pojedine europske zemlje
odreene za provoenje odluka.
No u poduzimanju takve akcije tada i sada postojala je golema razlika. U
Metternichovo doba britanski ministar vanjskih poslova bio je Castlereagh.
Odobravao je intervenciju Svete alijanse, premda je Velika Britanija odbila u njoj
sudjelovati. No sada je premijer bio Disraeli, koji je Berlinski memorandum
protumaio kao prvi korak u razbijanju Osmanskog Carstva na tetu Velike Britanije.
To je previe podsjealo na europsku hegemoniju kojoj se Velika Britanija stoljeima
suprotstavljala. Poalivi se uvalovu, ruskom veleposlaniku u Londonu, Disraeli je
188

rekao: Prema Engleskoj ste se ponijeli kao da je Crna Gora ili Bosna. Lady
Bradford, s kojom je bio u redovitoj prepisci, napisao je:
Nema nikakve ravnotee. Ne uinimo li iznimku i djelujemo u sprezi s tri sjeverne
189

sile, one mogu djelovati bez nas, to za zemlju poput Engleske nije prikladno.
S obzirom na jedinstvo koje su manifestirali Sankt Petersburg, Berlin i Be,
Velikoj Britaniji bilo bi iznimno teko usprotiviti se njihovoj odluci, ma kakva ona
bila. inilo se da Disraeli nema izbora te se mora pridruiti sjevernim monarhijama i

podrati ruski napad na Tursku.

No, u Palmerstonovoj maniri, Disraeli se odluio za prijetnju silom. Kraljevsku
mornaricu premjestio je u istoni Mediteran i obznanio svoje protursko raspoloenje,
zajamivi Turskoj postojanost te izazvavi skrivena neslaganja koja su postojala u
Savezu triju careva. Vjerovao je da je on u biti mrtav, mrtav poput rimskoga
190

trijumvirata.
Benjamin Disraeli jedna je od najneobinijih i najiznimnijih figura koja se ikada
nala na elu britanske vlade. Saznavi da e 1868. biti imenovan premijerom, kliknuo
je: Hura! Hura! Uspio sam se popeti na vrh klizavoga stupa! Za razliku od
Disraelija, njegov parlamentarni suparnik William Ewart Gladstone, koji je te iste
godine pozvan da ga naslijedi, pismeno je iznio svoja opirna razmiljanja o
dunostima koje podrazumijeva sila i o njegovim svetim dunostima prema Bogu,
ukljuivi molitvu da mu Svevinji podari hrabrost potrebnu za obavljanje vane
dunosti premijera.
Izjave dvaju velikana koji su dominirali britanskom politikom druge polovine 19.
stoljea odraavaju suprotnost njihovih naravi. Disraeli je bio naizgled blistav,
briljantan i ivahan, a Gladstone uen, poboan i ozbiljan. Koje li ironije da su
viktorijanski torijevci, meu kojima su bili zemljoposjednici i pobona anglikanska
aristokracija, za svojega vou izabrali briljantnoga idovskog avanturista, te da je
partija stopostotnih insidera u prvi red svjetske scene lansirala stopostotnog
outsidera. U britanskoj politici niti jedan idov nije dogurao tako visoko. Stoljee
poslije, upravo e naoko uskogrudni torijevci, a ne svjesno progresivni laburisti, na
mjesto premijera dovesti Margaret Thatcher, piljarevu ker koja se pokazala jo
jednim iznimnim voom i postala prvom premijerkom Velike Britanije.
Disraelijeva karijera bila je nevjerojatna. Kao mladi bio je romanopisac te prije
pripadao svijetu knjievnika nego politiara. Postojala je vea vjerojatnost da svoj
ivot zavri kao blistav pisac i ovjek stvoren za drutvo nego kao jedna od
najznamenitijih britanskih politikih figura 19. stoljea. Poput Bismarcka, Disraeli je
vjerovao u proirenje prava glasa na obine ljude, siguran da bi srednja klasa u
Engleskoj glasovala za konzervativce.
Kao voa torijevaca, Disraeli je artikulirao nov oblik imperijalizma koji se
razlikovao od trgovake ekspanzije, oblika koji je Velika Britanija provodila od 17.
stoljea tako je, govorilo se, u trenutku rastresenosti stekla imperij. Za Disraelija
imperij nije bio ekonomska, ve duevna potreba, kao i preduvjet znaenja njegove
domovine. Pitanje je vrlo vano, izjavio je u svojemu uvenom govoru odranom
1872. u Kristalnoj palai: Radi se o tome hoete li se zadovoljiti ugodnom

Engleskom, utemeljenom i oblikovanom na naelima kontinentalne Europe, koju e

prije ili poslije zadesiti neminovna sudbina, ili elite biti velika zemlja imperij
zemlja u kojoj e vai sinovi, kad stasaju, stasati na najvanijim poloajima te stei
191

potovanje svojih sunarodnjaka, kao i uvaavanje cijeloga svijeta.

Vjeran tim uvjerenjima Disraeli se, dakako, morao suprotstaviti ruskom
ugroavanju Osmanskoga Carstva. U ime europske ravnotee nije bio voljan prihvatiti
pravila Saveza triju careva, dok e se u ime Britanskog Imperija suprotstaviti Rusiji
kao provoditelju europskoga konsenzusa na prilazima Carigradu. Naime, tijekom 19.
stoljea duboko se uvrijeilo uvjerenje da poziciju Velike Britanije u svijetu najvie
ugroava Rusija. Velika Britanija smatrala je da rusko djelovanje ugroava njezine
prekomorske interese poput klijeta: jedan krak bio je uperen prema Carigradu, a
drugi preko sredinje Azije prema Indiji. Tijekom svoje ekspanzije kroz sredinju
Aziju u drugoj polovini 19. stoljea, Rusija je razradila svoje uobiajene osvajake
metode. rtva je uvijek bila toliko udaljena od sredita svjetskih zbivanja da
zapadnjaci nisu imali jasnu predodbu to se zapravo dogaa. Tako su mogli pribjei
svojoj predrasudi kako je ruski car u biti dobrohotan, a njegovi podreeni ratoborni,
pretvorivi udaljenost i zbrku u oruje ruske diplomacije.
Od svih europskih sila jedino se Velika Britanija brinula za zbivanja u sredinjoj
Aziji. Dok je ruska ekspanzija prodirala sve junije, u smjeru Indije, kancelar knez
Aleksandar Gorakov potpuno je opstruirao negodovanje Londona. On esto nije ni
znao to rade ruske vojne snage. Lord Augustus Loftus, britanski veleposlanik u Sankt
Petersburgu, nagaao je da ruski pritisak na Indiju ne potjee od cara, premda je on
apsolutni vladar, ve iz dominantne uloge vojne uprave. Kad zemlja ima toliku stajau
vojsku, neophodno joj treba dati posla... S pojavom osvajakog sustava, kao u
192

sredinjoj Aziji, jedan teritorijalni dobitak vodi drugome, pa je teko stati.

Ta
primjedba praktiki ponavlja Gorakovljeve rijei (vidi str. 123-124). No britansku
vladu nije posebno zanimalo prijeti li Rusija Indiji zbog momenta sile ili ciljanog
imperijalizma.
Isti model neprestano bi se ponavljao. Svake godine ruske vojne snage prodrle bi
sve dublje u sredinju Aziju. Velika Britanija traila bi objanjenje te dobila sva
mogua uvjeravanja kako car ne namjerava anektirati ni pedalj zemlje. U poetku su
takve umirujue rijei uspijevale izgladiti situaciju. No daljnje rusko napredovanje
opet bi potaknulo isto pitanje. Primjerice, kad je ruska vojska u svibnju 1868.
okupirala Samarkand (dananji Uzbekistan), Gorakov je britanskom veleposlaniku,
Sir Andrewu Buchananu, rekao kako ruska vlada ne samo to ne eli okupaciju toga
grada, ve duboko ali zbog nje, te je uvjerena da on nee ostati u stalnom

193

posjedu. Dakako, Samarkand e ostati pod ruskim suverenitetom sve do sloma

Sovjetskog Saveza vie od stotinu godina poslije.
Godine 1872. ista se arada ponovila nekoliko stotina kilometara jugoistono od
kneevine Kive na granici dananjega Afganistana. Grof Suvalov, carev aide-decamp, doputovao je u London ne bi li uvjerio Britance da Rusija ne namjerava
anektirati jo jedan teritorij u sredinjoj Aziji:
Car ne samo to uope ne namjerava pripojiti Kivu, ve su spremna nareenja da
se ono sprijei, te izdane upute da nametnuto stanje ne smije dopustiti produljenu
194

okupaciju Kive.
Tek to su ta uvjeravanja primljena, stigla je vijest da je ruski general Kaufmann
porazio Kivu i nametnuo sporazum potpuno suprotan uvalovljevim uvjeravanjima.
Godine 1875. iste metode primijenjene su na Kokand, jo jednu kneevinu na
granici s Afganistanom. Tom prigodom kancelar Gorakov osjetio je da bi trebalo
opravdati jaz izmeu ruskih uvjeravanja i postupaka. Pokazao se vrlo dosjetljivim te
izmislio besprimjernu distinkciju izmeu unilateralnih uvjeravanja (koja, po njegovoj
definiciji, ne obvezuju) i formalnih, bilateralnih sporazuma. Vlada u Londonu, stoji
u jednoj njegovoj biljeci, iz injenice da smo im u nekoliko navrata spontano i
prijateljski iznijeli svoje miljenje u vezi sa sredinjom Azijom, posebno nau
odlunost da ne slijedimo politiku osvajanja ili anektiranja, izvlai zakljuak da smo u
195

vezi s tim predmetom s njom sklopili odreene sporazume.

Drugim rijeima,
Rusija e inzistirati na slobodnom djelovanju u sredinjoj Aziji, sama sebi odrediti
granice, te je ne obvezuju ni vlastita uvjeravanja.
Disraeli nije bio spreman dopustiti reprizu takvih metoda na prilazima Carigradu.
Podrao je osmanske Turke u odbijanju Berlinskog memoranduma i nastavljanju
haraenja na Balkanu. Unato manifestiranja britanske odlunosti, kod kue je
Disraeli bio pod velikim pritiskom. Turska zvjerstva okrenula su britansko javno
mnijenje protiv te zemlje, a Gladstone je napao amoralnost Disraelijeve vanjske
politike. Disraeli je stoga smatrao da mora pristati na Londonski protokol 1877.,
kojim podrava tri sjeverne monarhije u pozivu Turskoj da prekine pokolj na Balkanu
i reformira svoju upravu u toj regiji. Sultan je, meutim, bio uvjeren da je Disraeli,
unato formalnim zahtjevima, na strani Turskoga Carstva, te je taj dokument odbio.
Rusija je na to odgovorila objavljivanjem rata.
Na trenutak se inilo da je Rusija pobijedila u diplomatskoj igri. Uivala je
podrku dviju sjevernih monarhija, kao i Francuske, te znaajnu podrku britanskoga
javnog mnijenja. Disraeliju su ruke bile vezane. Ratna podrka Turskoj vjerojatno bi

sruila njegovu vladu.

No, kao i u mnogim prethodnim krizama, ruski su voe pretjerali. Pod vodstvom
briljantnog, no nerazboritog generala i diplomata Nikolaja Ignjatjeva, ruske vojne
snage doprle su do ulaza u Carigrad. Austrija je poela preispitivati svoju podrku
ruskoj kampanji. Disraeli je britanske vojne brodove smjestio u Dardanele. U tom
trenutku, Ignjatjev je okirao cijelu Europu objavivi uvjete Sanstefanskog sporazuma,
koji e oslabiti Tursku i stvoriti Veliku Bugarsku. Pretpostavljalo se da e Rusija
uspostaviti prevlast nad tom poveanom zemljom koja se sada protezala sve do
Sredozemnog mora.
Od 1815. u Europi se uglavnom smatralo da sudbinu Osmanskog Carstva moe
rijeiti jedino Europski koncert kao cjelina, a ne neka pojedina zemlja, osobito ne
Rusija. Ignjatjevljev Sanstefanski sporazum poveao je mogunost ruske kontrole
Bospora i Dardanela, to je Velikoj Britaniji bilo neprihvatljivo, kao i ruske kontrole
nad balkanskim Slavenima, to je bilo neprihvatljivo Austro-Ugarskoj. Velika
Britanija i Austro-Ugarska stoga objavljuju da ne prihvaaju Sporazum.
Odjednom Disraeli vie nije bio sam. U njegovim potezima ruski voe prepoznali
su koban znamen povratka koaliciji iz Krimskoga rata. Kad u travnju 1878. ministar
vanjskih poslova, lord Salisbury, objavljuje svoj uveni memorandum u kojemu
objanjava zato je potrebna revizija Sporazuma iz San Stefana, s njom se sloio ak i
ruski veleposlanik u Londonu uvalov, Ignatjevljev dugogodinji rival. Velika
Britanija zaprijetila je ratom ue li Rusija u Carigrad, dok je Austrija zaprijetila
ratom zbog podjele balkanskog plijena.
Bismarcku dragocjen Savez triju careva naao se na rubu provalije. Sve dotad,
Bismarck je bio nevjerojatno oprezan. U kolovozu 1876., godinu dana prije no to e
ruske snage krenuti na Tursku zbog pravoslavlja i slavenstva, Gorakov je
Bismarcku predloio da Njemaka bude domain kongresa za rjeavanje balkanske
krize. Dok bi Metternich ili Napoleon III. s oduevljenjem prihvatili ulogu glavnoga
posrednika Europskog koncerta, Bismarck je oklijevao, uvjeren da e kongres samo
naglasiti nesuglasice unutar Saveza triju vladara. U privatnom razgovoru povjerio je
da e svi sudionici, ukljuujui Veliku Britaniju, nakon takva kongresa pokazati
196

nesklonost prema nama, jer niti jedan nee od nas dobiti podrku koju oekuje.
Bismarck je takoer drao da nije mudro povezati Disraelija i Gorakova ministre
ije su tatine podjednako opasne, kako ih je sam opisao.
No, kako je postajalo sve oiglednije da je Balkan fitilj koji e zapoeti sveopi
europski rat, Bismarck je nevoljko pristao na organizaciju kongresa u Berlinu, jedinoj
prijestolnici u koju su ruski voe bili spremni doi. No odluio se distancirati od

svakodnevne politike, pa je privolio austrougarskog ministra vanjskih poslova

Andrassyja da poalje pozivnice.
Kongres je trebao zapoeti s radom 13. lipnja 1878. No, i prije njegova poetka,
Velika Britanija i Rusija ve su se bile sporazumjele o kljunim pitanjima u
dokumentu koji su lord Salisbury i novi ruski ministar vanjskih poslova uvalov
potpisali 30. svibnja. Velika Bugarska stvorena Sanstefanskim sporazumom,
zamijenjena je s tri nova entiteta: Istonom Rumelijom, autonomnim entitetom tehniki
pod turskom upravom koju nadgleda Europska komisija (pretea dvadesetostoljetnih
peacekeeping projekata Ujedinjenih naroda); ostatak Bugarske vraen je pod tursku
upravu. Smanjeni su ruski teritorijalni dobici u Armeniji. Separatnim tajnim
sporazumima Velika je Britanija obeala Austriji da e podrati austrijsku okupaciju
Bosne i Hercegovine, a sultanu da e jamiti azijatsku Tursku. Zauzvrat je sultan
Engleskoj dao na uporabu Cipar kao pomorsku bazu.
Kad je kongres u Berlinu zapoeo s radom, ratna opasnost koja je ponukala
Bismarcka da se prihvati uloge njegova domaina uglavnom je jenjala. Glavna zadaa
kongresa bila je da dade europski blagoslov onome to je ve bilo ugovoreno. Tko
zna bi li Bismarck prihvatio rizik i preuzeo opasnu ulogu posrednika da je mogao
predvidjeti takav rezultat. Dakako, moda je samo pribliavanje kongresa potaknulo
Rusiju i Englesku na separatan i brz dogovor, ime su izbjegle da korist do koje su
obje mnogo lake dole izravnim pregovorima izloe hirovima europskoga kongresa.
Utvrivanje pojedinosti ve postignutoga sporazuma nije neki herojski in. Sve
vane zemlje osim Velike Britanije predstavljah su ministri vanjskih poslova. Prvi put
u britanskoj povijesti, i premijer i ministar vanjskih poslova bili su nazoni
meunarodnom kongresu koji se odrava izvan Britanskog otoja, jer Disraeli nije
htio Salisburyju delegirati tako rei gotovo diplomatsko ostvarenje. Tat i ostarjeli
Gorakov, koji je prije vie od pola stoljea vodio pregovore s Metternichom na
kongresima u Ljubljani i Veroni, izabrao je Berlinski kongres za svoje posljednje
pojavljivanje na meunarodnoj sceni. Ne elim da me ugase poput svjetiljke koja se
197

dimi. elim se povui kao zvijezda, izjavio je po svojem dolasku u Berlin.

Kad su ga pitali to misli o teitu kongresa, Bismarck je pokazao na Disraelija:
198

Der alte Jude, das ist der Mann (Stari idov, to je ovjek).
Premda su
potjecali iz potpuno drugaijih sredina, ta su dva ovjeka s vremenom razvila
meusobno uvaavanje. Oba su odobravala Realpolitik i prezirala ono to je po
njihovu miljenju bilo moralizatorsko licemjerje. Religiozan ton Gladstoneovih izjava
(kojega su Disraeli i Bismarck prezirali) smatrali su glupim. Ni Bismarck ni Disraeli
nisu osjeali nikakvu naklonost prema balkanskim Slavenima, koje su smatrali

kroninim i nasilnim bundijama. Oba su bila sklona zajedljivim, cininim

primjedbama, generalizacijama i sarkazmu. Komplicirani detalji bili su im dosadni, i
politici su prilazili hrabrim i snanim zamasima.
Disraeli je moda jedini dravnik koji je uspio nadmudriti Bismarcka: na kongres
je doao kao njegov nedodirljiv sudionik koji je ve postigao svoje ciljeve. U takvoj
poziciji bio je Castlereagh u Beu, te Staljin nakon Drugoga svjetskog rata. Preostale
su samo jo pojedinosti u vezi s provedbom prethodnog sporazuma izmeu Velike
Britanije i Rusije, sasvim tehniko vojno pitanje hoe li Turska ili Bugarska
kontrolirati balkanske planinske prijelaze. Za Disraelija je strateko pitanje kongresa
bilo da preusmjeri rusko nezadovoljstvo Velikom Britanijom zato to se trebala odrei
nekih osvojenih teritorija.
Disraeli je uspio zbog sloenosti Bismarckove pozicije. Bismarck na Balkanu nije
prepoznao nikakav njemaki interes, te nije imao nikakvih elja u pogledu aktualnih
pitanja, osim da pod svaku cijenu izbjegne rat izmeu Austrije i Rusije. Sebe je na
kongresu opisao kao ehrlicher Makler (potenog brokera), te gotovo svaku svoju
izjavu na kongresu zapoinjao rijeima: LAllemagne, qui nest liee par aucun
interet direct dans les affaires dOrient... (Njemaka, koja nema nikakav izravan
199

interes u istonom pitanju...).

Premda je Bismarck i te kako shvaao itavu igru, ipak se osjeao kao osoba koja
u nonoj mori vidi da joj se pribliava opasnost, no ne moe ju izbjei. Kad je
njemaki parlament zatraio od Bismarcka da zauzme vri stav, otro je odgovorio
da namjerava izbjei probleme. Bismarck je upozorio na nezahvalnu ulogu
posrednika, pozvavi se na dogaaj iz 1851. kad je car Nikola I. intervenirao izmeu
Austrije i Pruske, u biti na austrijskoj strani:
Tada je cara Nikolu zapala uloga koju je (moj suparnik) sada namijenio
Njemakoj; doao je (Nikola) i rekao: Pucat u u onoga koji prvi zapuca, i tako je
ouvan mir. U iju korist, na iju tetu, prosudit e povijest, i o tome ovdje ne elim
raspravljati. Naprosto se pitam je li caru Nikoli ikad izraena zahvalnost na ulozi koju
je odigrao, tj. pristao uz jednu stranu. Pruska to zasigurno nije uinila! ... Je li Austrija
zahvalila caru Nikoli? Tri godine poslije zapoeo je Krimski rat, pa mislim da sam
200

time sve rekao.

Mogao je dodati da careva intervencija nije sprijeila Prusku u konanom
konsolidiranju sjeverne Njemake to je 1851. bilo stvarni problem.
Bismarck je odigrao to je bolje mogao. Uglavnom je podupro Rusiju glede
istonog dijela Balkana (npr. aneksija Besarabije), a Austriju glede zapadnoga dijela
(primjerice, okupacija Bosne i Hercegovine). Samo se u jednom pitanju suprotstavio

Rusiji. Kad je Disraeli zaprijetio da e napustiti kongres ako planinski prijelazi prema
Bugarskoj ne ostanu unutar Turske, Bismarck se kod ruskog cara zauzeo da odbaci
stav ruskoga pregovaraa uvalova.
Na taj je nain Bismarck izbjegao udaljavanje od Rusije koje je zadesilo Austriju
nakon Krimskoga rata. No ipak je osjetio neke posljedice. Mnogi ruski voe smatrali
su da im je oduzeta pobjeda. Rusija je znala odgoditi aneksiju u ime legitimnosti
(poput Aleksandra I. tijekom grkog ustanka dvadesetih godina 19. stoljea, ili Nikole
I. tijekom revolucija 1848.), no Rusija nikada nije odustala od svoga krajnjeg cilja ili
prihvatila kompromis kao pravedno rjeenje. Sputavanje ruskog ekspanzionizma
obino bi izazvalo njezinu zlovolju.
Nakon Berlinskoga kongresa za svoj neuspjeh u realizaciji svih ciljeva Rusija je
okrivila Europski koncert, a ne svoju pretjeranu ambiciju; ne Disraelija, koji je
organizirao koaliciju protiv Rusije i zaprijetio ratom, ve Bismarcka, koji je
organizirao kongres ne bi li izbjegao europski rat. Rusija se priviknula na britanski
otpor. No injenicu da je ulogu potenoga brokera preuzela tradicionalna saveznica
poput Njemake, zagovornici panslavizma doekali su kao uvredu. Ruski
nacionalistiki tisak nazvao je kongres europskom koalicijom protiv Rusije pod
201

vodstvom kneza Bismarcka,

koji je pretvoren u rtvenog jarca zbog ruskog
neuspjeha u ostvarenju neumjerenih ciljeva.
uvalov, glavni ruski pregovara u Berlinu, te tako upuen u pravo stanje stvari,
rezimirat e ruski ovinistiki stav nakon kongresa:
Bolje je narod ostaviti u bolesnom uvjerenju da su ruski interesi teko narueni
djelovanjem nekih stranih snaga. Na taj se nain potie najpogubnija agitacija. Svi
ele mir; stanje u zemlji hitno ga nalae, no istodobno se posljedice postojeega
nezadovoljstva, zapravo izazvanoga pogrekama nae politike, pokuavaju skrenuti
202

prema van.
No, uvalov nije izrazio rusko javno mnijenje. Premda ni sam car nije otiao tako
daleko kao njegov ovinistiki tisak ili radikalni zagovornici panslavizma, ni on se
nije u potpunosti pomirio s kongresnim rezultatima. U desetljeima koja slijede,
podmuklost koju je Njemaka pokazala u Berlinu obiljeit e mnoge ruske politike
dokumente, ukljuujui i neke koji prethode izbijanju Prvoga svjetskog rata. Savez
triju careva, zasnovan na jedinstvu konzervativnih vladara, postao je neodriv. Odsad
e samo Realpolitik u meunarodnim odnosima djelovati kao kohezivna snaga.
Sredinom 19. stoljea Bismarck je zagovarao politiku koja je bila kontinentalni
ekvivalent engleske politike sjajne izolacije. Zalagao se za izbjegavanje neprilika
prije no to e Pruska svojom teinom podrati stranu koja u danom trenutku najbolje

slui pruskim nacionalnim interesima. Takav pristup izbjegavao je saveznitva koja

ograniavaju slobodu djelovanja, te Pruskoj prvenstveno pruao vie opcija nego
njezinim potencijalnim suparnicima. Tijekom sedamdesetih godina 19. stoljea,
Bismarck je pokuao konsolidirati njemako ujedinjenje vrativi se tradicionalnom
saveznitvu s Austrijom i Rusijom. No, u osamdesetim godinama 19. stoljea situacija
se u potpunosti mijenja. Njemaka je bila prejaka da ostane po strani, to je Europu
moglo ujediniti protiv nje. Takoer se vie nije mogla osloniti na povijesnu, gotovo
automatsku rusku podrku. Njemaka je bila div u potrazi za prijateljima.
Bismarck je tu dilemu razrijeio potpunim zaokretom u pristupu vanjskoj politici.
Ne moe li vie upravljati ravnoteom snaga zahvaljujui manjem broju obveza od
svih potencijalnih suparnika, uspostavit e vie odnosa s vie zemalja od svih
moguih protivnika te tako moi izabrati meu mnogobrojnim saveznicima, ovisno o
okolnostima. Odbacivi slobodu manevriranja koja je prethodnih dvadeset godina
obiljeavala njegovu diplomaciju, Bismarck poinje graditi sustav saveza vjeto
udeenih da s jedne strane sprijee njemake potencijalne protivnike u
sporazumijevanju te, s druge strane, ogranie djelovanje njemakih partnera. U svakoj
od Bismarckovih ponekad kontradiktornih koalicija, Njemaka je uvijek bila bliskija
razliitim partnerima no to su to oni bili meusobno. Otud Bismarckovo pravo veta
glede zajednikog djelovanja, kao i mogunost samostalnog djelovanja. Cijelo
desetljee uspio je odrati saveze sa suparnicima svojih saveznika, te tako smanjiti
napetost sa svih strana. Tom novom politikom Bismarck se poeo koristiti 1879.
tajnim savezom s Austrijom. Svjestan ruskog nezadovoljstva nakon Berlinskoga
kongresa, sada se nadao da e podii barijeru koja e sprijeiti daljnju rusku
ekspanziju. Kako nije bio voljan dopustiti Austriji da njemaku podrku upotrijebi u
izazivanju Rusije, takoer je osigurao svoje pravo veta glede austrijske politike na
Balkanu. Topla reakcija kojom je Salisbury doekao austro-njemaki savez citiravi
biblijsku radosnu vijest uvjerila je je Bismarcka da nije jedini koji eli zaustaviti
ruski ekspanzionizam. Salisbury se sigurno nadao da e Austrija uz njemaku pomo
odsad preuzeti obvezu od Velike Britanije i suprotstaviti se ruskoj ekspanziji prema
carigradskim tjesnacima. No, ratovanje u ime tuih nacionalnih interesa nije bila
Bismarckova specijalnost. Naroito je tome bio nesklon na Balkanu, jer je osjeao
dubok prezir prema sukobima u regiji. Tim ovcokradicama treba jasno dati na
znanje, grmio je jednom o Balkanu, da europske vlade nemaju nikakva razloga
203

upregnuti se u kola njihovih strasti i neprijateljstava. Na tetu europskoga mira,

njegovi nasljednici zaboravit e te rijei upozorenja.
Bismarck je predloio obuzdavanje Rusije na Balkanu putem saveza, a ne
konfrontacije. Ruskog je cara zaustavila eventualna mogunost izolacije. Kako je u

Velikoj Britaniji prepoznao glavnoga ruskog protivnika, a Francuska je jo bila

preslaba te kojeg li uasa prerepublikanska za prihvatljivog saveznika, car
pristaje na obnovu Saveza triju careva, ovaj put na temelju Realpolitik.
Austrijski car nije odmah uvidio korist od saveza sa svojim najveim protivnikom.
Drai bi mu bio savez s Velikom Britanijom, s kojom je dijelio zajedniki interes u
spreavanju ruskog pribliavanja carigradskim tjesnacima. No, Disraelijev poraz
1880. i Gladstoneov dolazak na vlast eliminirali su tu mogunost; sudjelovanje Velike
Britanije u proturskom, antiruskom savezu, makar neizravno, nije vie bilo mogue.
Drugi Savez triju careva nije svojatao nikakve moralne interese. Izraen preciznim
kondicionalom Realpolitik, obvezao je svoje potpisnice na dobronamjernu neutralnost
zarati li se jedna od njih s etvrtom dravom primjerice, Engleska s Rusijom ili
Francuska s Njemakom. Njemaka se tako zatitila od rata na dva fronta, Rusija od
restauracije krimske koalicije (Velika Britanija, Francuska i Austrija), dok je
Njemaka i dalje bila obvezna obraniti Austriju od agresije. Odgovornost za
spreavanje ruskog ekspanzionizma na Balkan prebaena je na Veliku Britaniju
onemoguavanjem Austrije da se pridrui koaliciji protiv Rusije barem na papiru.
Balansirajui savezima koji su se djelomino izjednaavali, Bismarck je uspio postii
gotovo jednaku slobodu djelovanja kao u prethodnome razdoblju diplomatske
rezerviranosti. No, prije svega, uklonio je pobude koje su lokalnu krizu mogle
pretvoriti u sveopi rat.
Tisuu osamsto osamdeset i druge, godinu dana nakon sklapanja drugog Saveza
triju careva, Bismarck je svoju mreu bacio jo dalje, nagovorivi Italiju da Dvojni
savez izmeu Austrije i Njemake pretvori u Trojni savez, koji ukljuuje i Italiju.
Italija se uglavnom nije mijeala u diplomaciju Srednje Europe, no ovaj put zamjerila
je Francuskoj osvajanje Tunisa, ime je Francuska prisvojila talijanske planove u vezi
sa sjevernom Afrikom. Nestabilna talijanska monarhija takoer je smatrala da bi joj
neki oblik svjetske diplomacije pomogao u borbi protiv sve prisutnijeg
republikanizma. to se Austrije tie, traila je dodatna jamstva pokae li se da Savez
triju careva ne moe obuzdati Rusiju. Pri sklapanju Trojnoga saveza, Njemaka i
Italija obeale su jedna drugoj pomo protiv francuskoga napada, dok je Italija
Austro-Ugarskoj obeala neutralnost u sluaju rata s Rusijom, otklonivi austrijski
strah od ratovanja na dva fronta. Konano, 1887. Bismarck je potaknuo svoje dvije
saveznice, Austriju i Italiju, da potpiu tzv. Mediteranski savez s Velikom Britanijom,
kojim se sve strane obvezuju na zajedniko ouvanje statusa quo u Sredozemlju.
Bismarckova diplomacija proizvela je niz isprepletenih saveza koji se djelomino
podudaraju, a djelomino razilaze. Austriju su osigurali od ruskog napada, Rusiju od
austrijskog avanturizma, a Njemaku od okruenja, te naveli Englesku da se

suprotstavi ruskoj ekspanziji prema Sredozemlju. Ne bi li zatitio taj sloeni sustav,

Bismarck je uinio sve to je u njegovoj moi da zadovolji sve francuske ambicije
osim u Alsace-Lorraineu. Poticao je francusku kolonijalnu ekspanziju, djelomino da
skrene francusku energiju sa sredinje Europe, a osobito da zavadi Francusku s
kolonijalnim suparnicima, posebno Velikom Britanijom.
Vie od jednog desetljea ta se raunica pokazala tonom. Francuska i Velika
Britanija gotovo su se zaratile zbog Egipta, Francuska se udaljila od Italije zbog
Tunisa, a Velika Britanija se i dalje suprotstavljala Rusiji u sredinjoj Aziji i na
prilazima Carigradu. U elji da izbjegne sukob s Engleskom, Bismarck se klonio
kolonijalne ekspanzije sve do osamdesetih godina 19. stoljea, ograniivi njemaku
vanjsku politiku na kontinentalnu Europu, gdje mu je namjera bila ouvanje statusa
quo.
No, sloenim zahtjevima Realpolitik na kraju se vie nije moglo udovoljiti. S
vremenom se sukob Austrije i Rusije zbog Balkana oteo kontroli. Da je ravnotea
snaga funkcionirala u istom obliku, Balkan bi bio podijeljen na rusku i austrijsku
interesnu sferu. No javno mnijenje previe se razbuktalo i ta se politika nije mogla
provesti, pa ak ni u toliko autokratskim dravama. Rusija nije mogla pristati na sfere
interesa koje bi slavenski ivalj ostavile Austriji, dok Austrija nije mogla pristati na
jaanje onoga to je smatrala ruskim slavenskim kolonijama na Balkanu.
Bismarckova osamnaestostoljetna kabinetska diplomacija nala se u raskoraku s
javnim mnijenjem. Francuska i Velika Britanija, obje s predstavnikim sustavom
vlasti, smatrale su da je uvaavanje javnog miljenja samo po sebi razumljivo. U
Francuskoj je to znailo pojaavanje pritiska za povrat Alsace-Lorrainea. No
najuoljiviji primjer vitalne nove uloge javnog mnijenja bila je Velika Britanija kad je
1880. Gladstone porazio Disraelija u jedinim britanskim izborima koje su uglavnom
odluila vanjskopolitika pitanja, te potpuno izmijenio Disraelijevu politiku prema
Balkanu.
Gladstone, moda najistaknutiji britanski politiar 19. stoljea, promatrao je
vanjsku politiku otprilike kao Amerikanci nakon Wilsona. Ocjenjujui vanjsku politiku
moralnim, a ne geopolitikim kriterijima, tvrdio je da su bugarske nacionalne tenje
zapravo legitimne pa, kao bratska kranska nacija, Velika Britanija duguje pomo
Bugarskoj protiv muslimanskih Turaka. Turke treba prisiliti da se ponaaju pristojno,
tvrdio je Gladstone, i to koalicijom snaga koje e zatim preuzeti odgovornost
upravljanja Bugarskom. Gladstone je izloio istu ideju koja e za mandata
predsjednika Wilsona postati poznata kao kolektivna sigurnost: Europa treba
zajedniki djelovati, u protivnome Velika Britanija uope nee djelovati.
To se mora uiniti, to se moe uiniti na siguran nain, zajednikim djelovanjem

europskih snaga. Vaa snaga je velika; no najvanije je od svega da u toj stvari Europa
milju i srcem bude jedno. Ovdje govorim samo o est zemalja koje nazivamo
velesilama: o Rusiji, Njemakoj, Austriji, Francuskoj, Engleskoj i Italiji. Njihov
204

savez nije samo vaan, ve nuan za potpunu uspjenost i zadovoljstvo.

Uvrijeen zbog Disraelijeva naglaska na geopolitici, godine 1880. Gladstone
kree u svoju povijesnu kampanju u Midlothian, prvu u povijesti na kojoj je kandidat
zastao u mnogim mjestima, te prvu u kojoj su narodu izravno prezentirana
vanjskopolitika pitanja. U starosti, Gladstone je odjednom procvao kao javni
govornik. Inzistirajui na moralnosti kao jedinome temelju zdrave vanjske politike,
Gladstone se zaloio za kransku pristojnost i potivanje ljudskih prava kao ideje
vodilje britanske vanjske politike, a ne za ravnoteu snaga ili nacionalne interese. Na
jednoj od svojih postaja izjavio je:
Zapamtite da u oima Svevinjega nepovredivost ivota u brdskim selima
Afganistana nije nita manja od vae. Zapamtite da vas On koji vas povezuje kao
ljudska bia od krvi i mesa obvezuje zakonom uzajamne ljubavi ... koja nadilazi
205

granice kranske civilizacije...

Gladstone je utro put Wilsonu koji je tvrdio da nema razlike u moralu pojedinca i
moralu drave. Poput Wilsona u sljedeem narataju, mislio je da je prepoznao
globalni trend miroljubive promjene pod kontrolom svjetskoga javnog mnijenja:
Jer sigurno je da se polagano udomauje novi zakon nacija koji poinje djelovati
na svakodnevnu svjetsku praksu; zakon koji uvaava nezavisnost, ne odobrava
agresiju, naginje pacifizmu, a ne krvavim rjeavanjima sukoba, cilja na stalna, a ne
privremena rjeenja; te, iznad svega, kao sud s najveim autoritetom priznaje ope
206

miljenje civiliziranoga ovjeanstva.

Svaku rije u ovom odlomku mogao je izrei i Wilson, a njegov smisao sigurno je
vrlo slian Wilsonovoj Ligi naroda. Naglaavajui 1879. razliku izmeu svoje i
Disraelijeve politike, Gladstone podcrtava kako nee provoditi politiku ravnotee
snaga, ve nastojati okupiti europske sile u zajednikom savezu. A zato? Zato jer
zajedniki savez neutralizira, sputava i vezuje pojedinane sebine ciljeve ...
207

Zajedniko djelovanje pogubno je za sebine ciljeve... Dakako, upravo zbog toga

to europsko sjedinjenje nije bilo mogue, rasla je napetost. Na vidiku nije bilo
nikakvo ope dobro nipoto budunost Bugarske koje bi nadvladalo nesuglasice
izmeu Francuske i Njemake, ili Austrije i Rusije.
Niti jedan britanski premijer prije Gladstonea nije se posluio takvom retorikom.
Castlereagh je Europski koncert rabio kao instrument provoenja Bekog sporazuma.

Palmerston je u njemu vidio sredstvo ouvanja ravnotee snaga. Gladstone u

Europskom koncertu uope nije vidio provoditelja statusa quo. On mu je namijenio
revolucionarnu ulogu uspostavljanja potpuno novoga svjetskog poretka. Te e se ideje
provesti tek kad se u sljedeem narataju na sceni pojavi Wilson.
Za Bismarcka su takva gledita bila ista anatema. Nije udno da su se ta dva
titana duboko prezirala. Bismarckov odnos prema Gladstoneu analogan je odnosu
Theodorea Roosevelta prema Wilsonu: velikoga viktorijanca smatrao je opasnom
budalom. U svojem pismu njemakome caru eljezni kancelar primjeuje:
Na bi zadatak bio jednostavniji da u Engleskoj nije nestala utrka velikih
dravnika iz prethodnih razdoblja koji su razumjeli europsku politiku. S tako
nesposobnim politiarom kao to je Gladstone, koji je tek odlian govornik, nije
208

mogue provoditi politiku koja se moe osloniti na englesku poziciju.

Gladstone je svoje miljenje o protivniku izrazio mnogo izravnije, npr. Bismarcka
209

je nazvao utjelovljenjem zla.

Gladstoneove vanjskopolitike ideje doivjele su istu sudbinu kao i Wilsonove, tj.
potaknule su njegove sunarodnjake na povlaenje iz globalnih dogaaja, a ne na vee
sudjelovanje. Na razini dnevne politike Gladstoneov dolazak na vlast 1880. nije
izmijenio britansku imperijalnu politiku u Egiptu i istono od Sueza. No ipak je
sprijeio englesko upletanje u zbivanja na Balkanu i u sveopu europsku ravnoteu
snaga.
Paradoksalno je da je Gladstoneov drugi premijerski mandat (1880.-85.) ugrozio
poziciju Bismarcka, najumjerenijega dravnika kontinentalne Europe, ba kao to je
Canningovo povlaenje iz Europe natjeralo Metternicha da se priblii ruskom caru.
Sve dok je stajalite Palmerstona i Disraelija dominiralo britanskom vanjskom
politikom, Velika Britanija funkcionirala je kao posljednje utoite kad bi Rusija
pretjerala na Balkanu ili na prilazima Carigradu. Gladstone oznaava kraj toga
jamstva, ime Bismarck postaje jo ovisniji o svojemu sve zastarjelijem trokutu s
Austrijom i Rusijom.
Istone monarhije do sada bedem konzervatizma na stanovit nain pokazale su
jo veu osjetljivost prema nacionalistikom javnom mnijenju negoli predstavnike
vlasti. Njemake unutarnje strukture Bismarck je izgradio tako da mu dopuste
primjenu maksima njegove diplomacije ravnotee snaga, no one su takoer pokazivale
jaku demagoku sklonost. Premda je Reichstag odreivalo najvee birako tijelo u
Europi, njemaki car imenovao je vladu koja je izvjetavala njega, a ne Reichstag.
Lienima odgovornosti, lanovima Reichstaga bila je doputena uporaba
najekstremnije retorike. injenica da se vojni proraun odobravao za razdoblje od pet

godina ponekad bi navela vladu da izazove krizu tijekom kljune godine u kojoj je
trebalo izglasati obrambeni program. Nakon odreenog vremena, takvo bi se ureenje
vjerojatno razvilo u ustavnu monarhiju s vladom odgovornom parlamentu. No, tijekom
kljunih formativnih godina nove Njemake, vlade su bile izrazito sklone
nacionalistikoj propagandi i presklone izmiljanju vanjske opasnosti, ime bi
mobilizirale svoje izborne jedinice.
I ruska vanjska politika bila je zaraena bijesnom panslavistikom propagandom,
ije su glavne teme bile poziv na agresivniju politiku na Balkanu i konani sukob s
Njemakom. Godine 1879., krajem vladavine Aleksandra II., jedan ruski slubenik
dao je austrijskome veleposlaniku sljedee objanjenje:
Ovdje se ljudi naprosto boje nacionalistikog tiska ... Oslonili su se na zastavu
nacionalizma da se zatite i osiguraju snanu podrku. Otkad su tako snano zavladale
nacionalistike tendencije, posebno otkad su nadglasale sve mudre savjete to se tie
kretanja u rat (protiv Turske), takozvana nacionalna partija ... prerasla je u pravu
210

silu, prvenstveno zato to obuhvaa cijelu armiju.

Drugo poliglotsko carstvo, Austrija, bilo je u slinoj poziciji.
U takvim okolnostima Bismarcku je postalo izrazito teko i opasno balansirati
izmeu dviju strana. Godine 1881. u Sankt Petersburgu na prijestolje dolazi novi car,
Aleksandar III. Nije ga sputavala konzervativna ideologija, kao njegova djeda Nikolu
I, niti osobna naklonost prema ostarjelomu njemakom caru, kao u sluaju njegova oca
Aleksandra II. Lijeni autokrat Aleksandar III. nije vjerovao Bismarcku, djelomino
zato to je sloenost Bismarckove politike bila za njega neshvatljiva. Jednom je
prigodom rekao da svaki spomen Bismarckova imena u depeama oznaava kriem.
Careve sumnje pojaala je njegova ena, inae Dankinja, koja Bismarcku nije mogla
oprostiti to je njezinoj domovini oduzeo Schleswig-Holstein.
Bugarska kriza 1885. sve je te impulse dovela do vrhunca. Jo jedan ustanak
stvorio je Veliku Bugarsku, koju je Rusija strastveno zagovarala deset godina prije, a
Velika Britanija i Austrija je se pribojavali. Dokazavi kako povijest moe
krivotvoriti najvea iekivanja, u novoj Bugarskoj Rusija uope nije uspostavila
prevlast, ve je sjedinjena pod njemakim regentom. Dvor u Sankt Petersburgu
okrivio je Bismarcka za neto to bi on sam najradije izbjegao. Ruski dvor bio je
zgranut, a zagovornici panslavizma, koji su u svakom kutku zapadno od Visle
prepoznavali urotu, rairili glasine da iza dijaboline antiruske zavjere stoji
Bismarck. U takvu ozraju Aleksandar 1887. nije pristao na produljenje Saveza triju
careva.
Bismarck meutim nije bio spreman odustati od svoje ruske opcije. Znao je da bi

Rusija, preputena sama sebi, prije ili kasnije ula u savez s Francuskom. No u
uvjetima koji su vladali osamdesetih godina 19. stoljea, kad su Rusija i Velika
Britanija stalno bile na rubu rata, takav ishod poveao je rusku ugroenost nasuprot
Njemakoj, ne smanjivi pritom britanski antagonizam. tovie, Njemakoj je i dalje
stajala na raspolaganju britanska opcija, osobito sada po prestanku Gladstoneova
mandata. U svakom sluaju, Aleksandar je s pravom sumnjao da bi se Francuska
izloila ratnoj opasnosti na Balkanu. Drugim rijeima, rusko-njemake veze jo uvijek
su odraavale stvarnu, premda sve manju podudarnost nacionalnih interesa, a ne tek
Bismarckove sklonosti premda bez njegova diplomatskog umijea nikad ne bi bili
artikulirani zajedniki interesi.
Dosjetljivi Bismarck iznio je svoju posljednju veliku inicijativu, tzv. Ugovor o
osiguranju. Njemaka i Rusija obeale su jedna drugoj da e ostati neutralne u sluaju
rata protiv tree zemlje ako Njemaka ne napadne Francusku, a Rusija Austriju.
Teoretski, Rusija i Njemaka bile su sada zatiene od rata na dva fronta, pod uvjetom
da ostanu u defenzivi. No mnogo je ovisilo i o definiciji agresora, posebno zato to se
mobilizacija sve ee izjednaavala s objavom rata (vidi osmu glavu). Kako to
pitanje nikad nije bilo postavljeno, Ugovor o osiguranju imao je bitna ogranienja, a
korisnost mu je jo vie umanjilo inzistiranje ruskoga cara na njegovoj tajnosti.
Tajnost dogovora najbjelodanije dokazuje sukob zahtjeva kabinetske diplomacije i
imperativa sve demokratiziranije vanjske politike. Situacija je postala tako sloena da
su unutar tajnog Ugovora o osiguranju postojale dvije razine tajnosti. Druga razina bio
je posebno povjerljiv kodicil u kojemu Bismarck obeava da nee sprijeiti rusko
nastojanje da osvoji Carigrad, te e pomoi u uspostavljanju ruske prevlasti u
Bugarskoj. Niti jedno od dvaju uvjerenja ne bi usreilo njemaku saveznicu Austriju,
jo manje Veliku Britaniju, premda Bismarcka ne bi nimalo raalostilo da se Velika
Britanija i Rusija zavade zbog budunosti carigradskih tjesnaca.
Unato sloenosti, Ugovor o osiguranju odrao je nunu vezu izmeu Sankt
Petersburga i Berlina. Takoer je uvjerio Sankt Petersburg da e, dodue, Njemaka
braniti integritet Austro-Ugarske Carevine, no nee sudjelovati u njezinoj ekspanziji
na tetu Rusije. Njemaka je tako barem odgodila francusko-ruski savez.
Dokaz da je Bismarck svoju zamrenu vanjsku politiku stavio u slubu
ograniavanja i ouvanja mira, njegova je reakcija na pritiske njemakih vojnih
asnika da Rusiju treba kazniti preventivnim ratom nakon propasti Saveza triju careva
1887. Takva razmiljanja Bismarck e odbaciti svojim govorom u Reichstagu, kojim
Sankt Petersburgu pokuava podariti ugled koji treba sauvati, ne bi li tako sprijeio
francusko-rusku alijansu:
S nae strane mir u Rusiji nee biti naruen; takoer ne vjerujem da e nas Rusija

napasti. Ne vjerujem da e Rusi pokuati sklopiti savez te nas napasti udruenim

snagama, ili da su spremni iskoristiti tekoe koje bismo mi mogli imati s druge
211

strane, te nas tako s lakoom napasti.

Pa ipak, unato vjetini i umjerenosti, Bismarckovo balansiranje izmeu dviju
strana bilo je osueno na skoru propast. Manevriranje je postalo previe sloeno, ak
i za takvog majstora. Podudarni savezi sklopljeni da se zajami ograniavanje,
izazvali su umjesto toga sumnju, dok je sve vea vanost javnog mnijenja svima
smanjila fleksibilnost.
Ma kako bila vjeta Bismarckova diplomacija, njezino sloeno funkcioniranje
dokazuje da je snana, jedinstvena Njemaka previe opteretila europsku ravnoteu
snaga. ak i u razdoblju dok je Bismarck jo uvijek bio za kormilom, imperijalna
Njemaka izazivala je zabrinutost. Bismarckove makinacije, smiljene zbog umirenja,
zapravo su s vremenom izazvale nemir, djelomino zato to su njegovi suvremenici
imali sve vie problema u razumijevanju njihove sve sloenije naravi. Bojei se da e
ih netko nadmudriti, nastojale su se dodatnim mjerama osigurati od gubitka. No takav
pravac djelovanja takoer je ograniavao fleksibilnost, uporite Realpolitik kao
utoita od sukoba.
Premda je Bismarckov stil diplomacije vjerojatno bio osuen na propast nakon
njegova mandata, nipoto nije smio biti zamijenjen suludom trkom u naoruavanju i
krutim savezima slinijima onima iz razdoblja hladnog rata negoli tradicionalnoj
ravnotei snaga. Gotovo dvadeset godina Bismarck je svojom umjerenou i
fleksibilnou ouvao mir i smanjio meunarodnu napetost. No, na kraju je platio
cijenu neshvaenoga genija, jer nasljednici i tobonji imitatori nisu od njega nauili
nita doli poveavanja arsenala i ratovanja, to e dovesti do samoubojstva europske
civilizacije.
Godine 1890. pojam ravnotee snaga dosegao je granice svojih mogunosti.
Njegovu nunost nametnula je prvenstveno pojava mnotva drava izniknulih iz pepela
srednjovjekovnih aspiracija k univerzalnome carstvu. Tijekom 18. stoljea njegova
posljedica, tj. raison detat, doveo je do estih ratova, ija je osnovna funkcija bila
da sprijee pojavu prevladavajue sile i uskrsnue europskoga carstva. Ravnotea
snaga ouvala je slobodu drava, a ne mir u Europi.
Politika ravnotee snaga dosegla je svoj vrhunac u etrdeset godina nakon
napoleonskih ratova. U tom je razdoblju glatko funkcionirala jer je ravnotea
smiljena zbog uvrivanja balansa, te zato to je, barem u konzervativnim
monarhijama, bila poduprta svijeu o zajednikim vrijednostima. Nakon Krimskoga
rata, svijest o zajednikim vrijednostima polagano erodira, a uspostavlja se stanje

nalik onome u 18. stoljeu, sada jo pogubnije zbog moderne tehnologije i sve vanije
uloge javnoga mnijenja. ak su i despotske zemlje mogle apelirati na svoju javnost
pozivajui se na opasnost od vanjskog neprijatelja, te nadomjestivi vanjsku opasnost
demokratskim konsenzusom. Nacionalna konsolidacija europskih zemalja smanjila je
broj sudionika i mogunost da se diplomatske kombinacije zamijene prestrojavanjem
snaga, dok je slom zajednikog osjeaja legitimnosti izazvao eroziju moralnih
ograniavanja.
Unato amerikoj povijesnoj averziji prema ravnotei snaga, te se lekcije tiu
amerike vanjske politike nakon hladnoga rata. Prvi put u povijesti Amerika trenutno
pripada meunarodnome sustavu u kojemu je najjaa zemlja. Premda vojna velesila,
Amerika vie ne moe nametnuti svoju volju, jer niti njezinoj sili niti ideologiji ne
odgovaraju imperijalne ambicije. A nuklearno oruje, u kojemu Amerika uiva vojnu
nadmo, sklono je izjednaavanju upotrebive sile.
Sjedinjene Drave ive u svijetu koji pokazuje sve vie slinosti s Europom 19.
stoljea, premda u globalnim razmjerima. Nadajmo se da e se razviti neto poput
Metternichova sustava, u kojemu e ravnoteu snaga uvrstiti svijest o zajednikim
vrijednostima. A u moderno e doba te vrijednosti trebati biti demokratske.
No, Metternich svoj legitimni poredak nije trebao stvoriti on je zapravo ve
postojao. U suvremenome svijetu demokracija nipoto nije univerzalna, a ponekad se
proklamira, premda se nuno ne odreuje istim mjerilima. Logino je da Sjedinjene
Drave pokuaju uvrstiti ravnoteu moralnim konsenzusom. eli li ostati vjerna
samoj sebi, Amerika mora pokuati izgraditi najiri mogui moralni konsenzus
utemeljen na globalnoj privrenosti demokraciji. No, ne smije zanemariti analizu
ravnotee snaga. Naime, traenje moralnoga konsenzusa postaje autodestruktivno kad
uniti ravnoteu.
Ako sustav Metternichova tipa utemeljen na legitimitetu nije mogu, Amerika e
trebati nauiti funkcionirati u sustavu ravnotee snaga, ma koliko joj takvo
opredjeljenje djelovalo neprirodno. U 19. stoljeu postojala su dva modela sustava
ravnotee snaga: britanski model, koji ilustrira pristup Palmerstona i Disraelija, te
Bismarckov model. Po britanskome pristupu, treba saekati da ravnotea snaga bude
izravno ugroena, i tek tada slijedi angaman, po pravilu na slabijoj strani.
Bismarckov pristup nastojao je sprijeiti pojavu opasnosti uspostavljanjem bliskih
odnosa sa to vie strana, stvaranjem sustava saveza koji se preklapaju, te primjenom
nastalog utjecaja za ublaavanje zahtjeva takmaca.
Ma kako to udno izgledalo u svjetlu amerikog iskustva s Njemakom tijekom
dvaju svjetskih ratova, Bismarckov stil rukovanja ravnoteom snaga vjerojatno je
prikladniji tradicionalnom amerikom pristupu meunarodnim odnosima.

Palmerstonova i Disraelijeva metoda zahtijevala bi disciplinirano nemijeanje u

sukobe i bespotednu privrenost ravnotei unato prijetnjama. I sukobi i prijetnje
trebali bi biti procijenjeni iskljuivo u okvirima ravnotee snaga. Americi bi
nemijeanje i bespotednost teko pali, a jo tee spremnost da meunarodne odnose
protumai iskljuivo u okvirima ravnotee snaga.
Bismarckova kasnija politika nastojala je unaprijed ograniiti silu nekim
konsenzusom o zajednikim ciljevima s razliitim grupama zemalja. U meuzavisnome
svijetu, Amerika nee moi provoditi britansku politiku sjajne izolacije. No takoer je
malo vjerojatno da e uspjeti uspostaviti sveobuhvatni sigurnosni sustav jednako
primjenjiv u svim dijelovima svijeta. Najvjerojatnije i najkonstruktivnije rjeenje bio
bi sustav saveza koji se djelomino preklapaju. Jedni bi bili usredotoeni na
sigurnost, drugi na gospodarske odnose. Za Ameriku e biti pravi izazov odrediti
ciljeve koji se temelje na amerikim vrijednostima, a mogu okupiti sve te razliite
skupine (vidi glavu 31).
U svakom sluaju, krajem 19. stoljea oba ova pristupa vanjskoj politici polagano
su iezavala. Velika Britanija osjeala je da vie ne uiva prevlast koja bi joj
dopustila da se izloi opasnosti izolacije. A Bismarcka je s poloaja kancelara
smijenio nestrpljiv novi car koji si je zadao neskroman cilj da unaprijedi majstorovu
politiku. Tako je ravnotea snaga postala kruta, a Europa krenula ususret katastrofi, to
razornijoj jer nitko nije vjerovao da je mogua.

Car Vilim II. i car Nikola II.

GLAVA SEDMA
Politiki pakleni stroj:
europska diplomacija prije Prvoga svjetskog rata
Krajem prvoga desetljea 20. stoljea Europski koncert, koji je tijekom cijelog
stoljea ouvao mir, praktiki prestaje postojati. Slijepom lakoumnou velesile se
bacaju u bipolarnu borbu koja dovodi do petrifikacije dvaju politikih blokova,
anticipirajui hladnoratovski model uspostavljen pedeset godina poslije. No postoji
bitna razlika. U doba nuklearnog oruja izbjegavanje rata je vaan, moda glavni cilj
vanjske politike. Poetkom 20. stoljea ratovi bi jo znali zapoinjati s dozom
lakomislenosti. tovie, neki europski mislioci drali su da povremeno putanje krvi
proiava. Tu naivnu hipotezu brutalno e pobiti Prvi svjetski rat.
Desetljeima se povjesniari prepiru tko snosi odgovornost zbog izbijanja Prvoga
svjetskog rata. No ne moemo izdvojiti niti jednu zemlju zbog te sulude trke u propast.
Sve velike sile pridonijele su svojim udjelom kratkovidnosti i neodgovornosti, uz
nehaj koji vie nee biti mogu kada katastrofa koju su zapoeli postane dijelom
europskoga kolektivnog sjeanja. Zaboravile su Pascalovo upozorenje u Pensees
ako su za nj ikad i ule: Nepromiljeno srljamo u provaliju, prethodno se sakrivi od
tuih pogleda.
Krivice je svakako bilo u izobilju. Europske nacije pretvorile su ravnoteu snaga u
utrku u naoruavanju, ne uvidjevi da zbog moderne tehnologije i masovne regrutacije
sveopi rat najvie ugroava njihovu vlastitu sigurnost i europsku civilizaciju uope.
Premda su svojom politikom sve europske nacije pridonijele katastrofi, samom su
svojom naravi Njemaka i Rusija potkopale svaki osjeaj suzdravanja.
Tijekom njemakog ujedinjenja nije se vodilo rauna o njezinu djelovanju na
ravnoteu snaga. Punih 200 godina Njemaka je bila rtva, a ne poticatelj europskih
ratova. U Tridesetogodinjem ratu Njemaka je pretrpjela gubitke koji se procjenjuju
na ak 30 posto ukupnoga stanovnitva, a sve odluujue bitke dinastikih ratova iz
18. stoljea, kao i napoleonskih ratova, voene su na njemakom tlu.
Stoga se vjerovalo da e ujedinjena Njemaka nastojati sprijeiti ponavljanje tih
tragedija. No nije se vjerovalo da e nova njemaka drava toj opasnosti pristupiti
mahom kao vojnom problemu, niti da e njemaki diplomati nakon Bismarcka voditi
vanjsku politiku na tako brutalno nametljiv nain. Dok je Pruska Fridrika Velikog bila
najslabija velesila, ubrzo nakon ujedinjenja Njemaka prerasta u najjau velesilu, te
kao takva izaziva strah svojih susjeda. eli li sudjelovati u Europskom koncertu,

212

trebala je pokazati posebnu suzdrljivost u svojoj vanjskoj politici.

Na alost,
nakon Bismarckova odlaska, umjerenost je svojstvo koje je Njemakoj najvie
nedostajalo.
Razlog zbog kojega su njemaki dravnici bili opsjednuti golom silom krio se u
injenici da, za razliku od ostalih nacionalnih drava, Njemaka nije imala nikakvu
zaokruenu filozofiju. Bismarckova tvorevina nije poznavala niti jedan ideal koji je
oblikovao moderne europske nacionalne drave: ni britanski naglasak na
tradicionalnim slobodama, ni zahtjev za univerzalnim slobodama Francuske
revolucije, ak ni benigni austrijski univerzalistiki imperijalizam. Strogo uzevi,
Bismarckova Njemaka uope nije utjelovljenje tenji za nacionalnom dravom, jer
namjerno iskljuuje austrijske Nijemce. Bismarckov Reich je varka, jer zapravo
predstavlja Veliku Prusku, iji je glavni cilj bio da postane jo jaa.
Manjak intelektualnih temelja glavni je uzrok besciljnosti njemake vanjske
politike. Sjeanje na vlastitu sudbinu glavnog europskog bojita u njemakom je
narodu stvorilo dubok osjeaj nesigurnosti. Premda je Bismarckovo carstvo sada bilo
najjaa sila kontinentalne Europe, njemaki voe uvijek su se osjeali ugroenima, to
dokazuje njihova opsjednutost vojnom spremnou u sprezi s ratnikom retorikom.
Njemaki vojni stratezi uvijek su razmiljali u okviru istodobnog odupiranja svim
njemakim susjedima. Pripremajui se za taj najnepovoljniji scenarij, potpomogli su
njegovoj realizaciji. Jer Njemaka koja je toliko snana, te je u stanju poraziti
koaliciju svojih susjeda, nesumnjivo je vie nego spremna pojedinano ih poraziti. Na
sam prizor vojnoga diva na vlastitoj granici, njemaki susjedi ujedinili su se zbog
zajednike zatite, pretvorivi njemako nastojanje da osigura vlastitu sigurnost u
imbenik njezine nesigurnosti.
Mudra i suzdrana politika mogla je odgoditi, pa ak i otkloniti opasnost. No
Bismarckovi nasljednici, koji su odbacili njegovu suzdranost, sve su se vie oslanjali
na golu silu, to najbolje ilustrira jedna od njihovih najdraih izreka: Njemaka e biti
eki, a ne nakovanj europske diplomacije. Kao da je Njemaka potroila toliku
energiju u ostvarenju nacionalnog jedinstva, te naprosto nije imala vremena odrediti
svrhu nove drave. Njemako Carstvo nikada nije uspjelo formulirati pojam vlastitoga
nacionalnog interesa. Pod utjecajem trenutnih emocija, ogranieni nevjerojatnim
nedostatkom osjeaja za psihologiju stranaca, njemaki voe nakon Bismarcka
udruili su svoju ratobornost s neodlunou, gurnuvi svoju zemlju u izolaciju, a
zatim u rat.
Bismarck se silno trudio umanjiti demonstraciju njemake sile, sluei se svojim
sloenim sustavom saveza da obuzda mnoge partnere i sprijei ratnu erupciju koju su

mogla izazvati njihova prikrivena neslaganja. Bismarckovim nasljednicima

nedostajala je strpljivost i otroumnost koju je taj sloeni sustav zahtijevao. Nakon
smrti cara Vilima I. 1888., njegov sin Fridrik (zbog ijeg se liberalizam toliko brinuo
Bismarck) vladat e tek 98 dana prije no to umre od raka grla. Naslijedit e ga sin
Vilim II., ija bi teatralnost kod promatraa izazivala neugodan osjeaj da je vladar
najjae europske drave nezreo i hirovit. Vilimovu nametljivost psiholozi pripisuju
nastojanju da kompenzira to to je roen sa sakatom rukom. Bio je to teak udarac za
lana pruske kraljevske obitelji koju je krasila tako sjajna vojna tradicija. Godine
1890. nagao car otpustit e Bismarcka, odbivi vladati u sjeni tako znaajne figure.
Odsad e Kaiserova diplomacija biti od presudnog znaenja za mir u Europi. Winston
Churchill zlobno je opisao Vilimovu bit:
Kooperi se, pozira, zvecka sabljom u koricama. eli se osjeati poput
Napoleona, biti poput Napoleona, ali ne i voditi njegove bitke. Nita manje od toga
sigurno ga ne bi zadovoljilo. Ako ste vrh vulkana, moete se barem dimiti. I tako se on
dimio te je svima koji su ga gledali izdaleka danju predstavljao stup dima, a nou
traak plamena. Polagano i sigurno, ti zbunjeni promatrai sakupili su se i ujedinili
zbog zajednike zatite.
... no, ispod te poze i pompe, krio se obian, tat, u biti dobronamjeran ovjek,
213

koji se pokuao izdavati za drugog Fridrika Velikog.

Kaiser je elio meunarodno priznanje njemake vanosti i, vie od svega, njezine
moi. Pokuavao je voditi ono to su on i njegova svita nazivali Weltpolitik, odnosno
globalnu politiku, ali taj naziv nikada nisu definirali, niti objasnili njegov odnos
prema njemakim nacionalnim interesima. Ispod krilatica krio se intelektualni
vakuum: ratoborni jezik skrivao je unutranju prazninu, a silni slogani srameljivost i
manjak definiranih ciljeva. Kombinacija hvastavosti i neodlunosti djelovanja
demonstrirala je dvjesto godina njemakog provincijalizma. Sve da je njemaka
politika i bila mudra i odgovorna, integracija njemakoga diva u postojeu
meunarodnu shemu bio bi obeshrabrujui zadatak. No eksplozivna mjeavina
osobnosti i unutarnjih institucija onemoguila je takav slijed, bacivi zemlju u
bezumnu vanjsku politiku koja se specijalizirala za to da na Njemaku svali sve ono
ega se bojala.
U dvadeset godina nakon Bismarckova otputanja, Njemaka je uspjela
promovirati nevjerojatan preokret saveza. Godine 1898. Francuska i Velika Britanija
bile su na rubu rata zbog Egipta. Animozitet izmeu Velike Britanije i Rusije bio je
konstanta u meunarodnim odnosima 19. stoljea. U razliitim je razdobljima Velika
Britanija traila saveznike protiv Rusije, ispitavi Njemaku prije no to e konano

izabrati Japan. Nitko ne bi pomislio da e Velika Britanija, Francuska i Rusija ikad

zavriti na istoj strani. No upravo se to zbilo deset godina poslije, pod utjecajem
uporne i prijetee njemake diplomacije.
Unato sloenosti svojih manevara, Bismarck se nikada nije odrekao tradicije
ravnotee snaga. No njegovim nasljednicima ravnotea snaga nije odgovarala. Nikada
nisu shvatili da uveliavanje vlastite snage samo potie kompenzirajue koalicije i
gomilanje oruja svojstvene sustavu europske ravnotee.
Njemaki voe prezirali su otpor drugih zemalja prema savezu s nacijom koja je
ve bila najjaa u Europi, a njezina mo izazivala strah od njemake hegemonije.
Njemakim se voama nasilnika taktika uinila najboljim nainom uvjeravanja
vlastitih susjeda u granice njihove moi, kao i u tobonju korist koju e imati od
njemakog prijateljstva. Taj uvredljiv pristup imao je potpuno suprotan uinak. U
nastojanju da osiguraju apsolutnu sigurnost svoje zemlje, njemaki voe nakon
Bismarcka zaprijetili su svakoj europskoj zemlji apsolutnom nesigurnou, automatski
potaknuvi koalicije koje su stvorile protuteu. Do prevlasti ne vode nikakve
diplomatske kratice. Jedini put koji do nje vodi je rat, a tu lekciju provincijalni voe
postbismarckovske Njemake shvatili su prekasno, kad se globalna katastrofa vie
nije mogla izbjei.
Ironija je sudbine da se za veega dijela postojanja Njemakoga Carstva Rusija, a
ne Njemaka, smatrala glavnom prijetnjom miru. Najprije Palmerston, a zatim
Disraeli, bili su uvjereni da Rusija kani prodrijeti u Egipat i Indiju. Do godine 1913.
kod njemakih voa toliko je porastao slian strah da e ih svaki as opustoiti ruske
horde, te je vjerojatno bitno pridonio njihovoj odluci iz 1914. da krenu u sudbonosni
obraun.
Zapravo, malo je pouzdanih dokaza koji potkrepljuju strah od ruskih tenji za
europskim carstvom. Tvrdnje njemakih vojnih obavjetajaca da posjeduju dokaze
kako se Rusija uistinu sprema za takav rat bile su tone i nebitne. Sve zemlje lanice
dvaju saveza, opsjednute novom eljeznikom tehnologijom i rasporedima
mobilizacije, stalno su se bavile vojnim pripremama nesrazmjernima aktualnim
problemima. No upravo zato to se te revne pripreme nisu mogle povezati s nekim
odreenim ciljem, protumaene su kao nagovjetaj golemih, premda nebuloznih,
tenji. Na karakteristian nain, knez von Blow, njemaki kancelar od 1900. do
1909., prihvatio je miljenje Fridrika Velikog kako je od svih pruskih susjeda, zbog
214

svoje moi i poloaja, najopasnije Rusko Carstvo.

Sve vrijeme Europi je sama veliina i upornost Rusije djelovala jezovito. Sve
europske nacije nastojale su prijetnjama i protuprijetnjama proiriti svoj teritorij. No

Rusija kao da je morala slijediti neki svoj ritam ekspanzije. Moglo ju je obuzdati
samo podizanje borbene spremnosti neke vee sile, najee rat. Tijekom
mnogobrojnih kriza Rusiji bi esto bio na raspolaganju razuman sporazum, u biti
mnogo povoljniji od konanog rjeenja. No Rusiji je opasnost od rata uvijek bila
draa od kompromisa. To se obistinilo u Krimskom ratu 1854., u balkanskim ratovima
od 1875.-78. te prije rusko-japanskog rata 1904.
Po jednom tumaenju takvih sklonosti, Rusija djelomino pripada Europi, a
djelomino Aziji. Na zapadu Rusija je bila lanica Europskog koncerta i sudjelovala
u sloenim propisima ravnotee snaga. No ak i tu su pri apeliranju na ravnoteu ruski
voe uglavnom pokazivali nestrpljenje, te bili skloni ratovanju ako njihovim
zahtjevima nije bilo udovoljeno npr. u uvodu u Krimski rat 1854., balkanskim
ratovima te 1885., kad se Rusija skoro zaratila s Bugarskom. U sredinjoj Aziji Rusija
je nailazila na slabe kneevine na koje se nije odnosio princip ravnotee snaga, a u
Sibiru, sve do sukoba s Japanom, mogla se, ba kao i Amerika, iriti rijetko
naseljenim teritorijem.
U europskim forumima Rusija bi sluala argumente u ime ravnotee snaga, no nije
se uvijek pridravala njezinih naela. Za razliku od europskih nacija koje su uvijek
tvrdile da o sudbini Turske na Balkanu treba odluiti Europski koncert, Rusija je, sa
svoje strane, to pitanje neprestano nastojala rijeiti unilateralno i silom Jedrenskim
mirom 1829., mirom u Unkiar Skellessi 1833., sukobom s Turskom 1853., balkanskim
ratovima 1875.-78. i 1885. Rusija je od Europe oekivala da se pravi kako nita ne
vidi, i bila bi nezadovoljna kad se to ne bi desilo. Isti problem pojavio se nakon
Drugoga svjetskog rata, kad su zapadne saveznice tvrdile kako se budunost Istone
Europe tie Europe kao cjeline, dok je Staljin inzistirao da je Istona Europa, posebno
Poljska, unutar sovjetske interesne sfere, te se njezina sudbina mora rijeiti neovisno o
zapadnim demokracijama.
Poput svojih carskih prethodnika, Staljin je nastavio s unilateralnim djelovanjem.
No redovito bi se pojavila koalicija zapadnih snaga zbog obrane od ruskih vojnih
prodora, kao i zato da poniti prava koja je Rusija polagala na svoje susjede. U
razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, povijesni model ponovno e se uspostaviti
tek u drugom narataju.
Kao agresor Rusija obino nije pokazivala nikakav osjeaj za mjeru. Kad bi bila
osujeena, lijeila bi svoje rane i ekala na priliku za osvetu protiv Velike Britanije
tijekom veeg dijela 19. stoljea, protiv Austrije nakon Krimskog rata, protiv
Njemake nakon Berlinskoga kongresa, te protiv Sjedinjenih Drava tijekom hladnoga
rata. Tek e se vidjeti kako e nova, postsovjetska Rusija reagirati na slom svojega
povijesnog imperija i satelitske orbite kad u potpunosti apsorbira ok izazvan

raspadom.
U Aziji rusko misionarstvo nije nailazilo na tolika politika i zemljopisna
ogranienja. Tijekom cijelog 18. i u veem dijelu 19. stoljea Rusija je bila sama na
Dalekom istoku. Ona je prva europska sila koja je imala posla s Japanom, i prva je
sklopila sporazum s Kinom. Ta ekspanzija, ostvarena s relativno malim brojem
kolonista i vojnih avanturista, nije izazvala niti jedan sukob s europskim silama.
Sporadini ruski sukobi s Kinom jednako su tako proli glatko. Kao naknadu za rusku
pomo protiv ratobornih plemena, Kina e tijekom 18. i 19. stoljea velika podruja
prepustiti ruskoj upravi, to dovodi do sklapanja niza nesrazmjernih sporazuma.
Svaka kineska vlast od tada ih je javno poricala, posebno komunistiki reim.
Kao i obino, ruski apetiti prema azijskim teritorijima sa svakom akvizicijom kao
da su porasli. Godine 1903. Sergej Witte, ruski ministar financija, inae blizak caru,
pie Nikoli II.: S obzirom na golemu granicu s Kinom i nau vrlo povoljnu situaciju,
215

rusko preuzimanje znatnog dijela Kineskog Carstva samo je pitanje vremena. Kao
i kod Osmanskog Carstva, ruski voe zauzeli su stav da je Daleki istok iskljuivo
ruska stvar, te da ostatak svijeta nema pravo intervenirati. Rusko napredovanje na
svim frontovima ponekad je teklo istodobno, no ee bi se prebacivalo s jedne strane
na drugu, ovisno o mjestu gdje je ekspanzija bila najmanje rizina.
Aparat carske Rusije za kreiranje politike odraavao je dvojnu prirodu carstva.
Rusko Ministarstvo vanjskih poslova bilo je unutar Ureda kancelara, koji je
216

zapoljavao nezavisne slubenike, mahom zapadne orijentacije. esto su to bili

baltiki Nijemci koji su Rusiju smatrali europskom dravom, ija se politika treba
provoditi u kontekstu Europskoga koncerta. No ulogu ureda kancelara osporavao je
azijski odjel, takoer nezavisan, odgovoran za rusku politiku prema Osmanskom
Carstvu, Balkanu i Dalekom istoku drugim rijeima, za sve frontove gdje je Rusija
zaparavo napredovala.
Za razliku od ureda kancelara, azijski odjel nije se smatrao dijelom Europskoga
koncerta. Vidjevi u europskim nacijama prepreku vlastitim planovima, Azijski odjel
ponaao se kao da su europske nacije nevane. Kad god je mogao, nastojao bi
ostvariti ruske ciljeve putem unilateralnih sporazuma ili ratova koje bi zapoeli
neovisno o Europi. Kako je Europa inzistirala da probleme koji se tiu Balkana i
Osmanskog Carstva treba rjeavati zajedniki, to je neminovno izazivalo este
sukobe, dok je nezadovoljstvo Rusije sve vie raslo jer su je koile sile koje je
smatrala nepozvanima.
Djelomino obrambena, djelomino napadaka, ruska ekspanzija uvijek je bila
pomalo neodreena, a ta neodreenost potaknula je zapadne debate o pravim

namjerama Rusije, koje su potrajale sve do sovjetskog razdoblja. Jedan od razloga

trajnoga nerazumijevanja ruskih ciljeva jest u tome to je ruska vlast, ak i u
komunistikom razdoblju, uvijek bila blia autokratskom dvoru 18. stoljea negoli
velesili 20. stoljea. Ni carska ni komunistika Rusija nikada nisu imale velikog
ministra vanjskih poslova. Poput Nesselrodea, Gorakova, Giersa, Lamsdorffa, pa ak
i Gromika, njezini ministri vanjskih poslova bili su obrazovani i sposobni, no
nedostajale su im ovlasti da odrede dalekosenu politiku. Bili su tek sluge
prevrtljivog autokrata koji bi lako gubio koncentraciju, a za njegovu su se naklonost
trebali natjecati s mnogim velikim unutarnjim problemima. Carska Rusija nije imala
jednog Bismarcka, Salisburyja ili Rooosevelta rijeju, praktinog ministra s
izvrnim ovlastima u svim aspektima vanjskih poslova.
ak i onda kad bi car bio dominantna osoba, autokratski ruski sustav kreiranja
politike sprijeio bi razvoj suvisle vanjske politike. Kad bi car jednom pronaao
ministra vanjskih poslova koji bi mu odgovarao, obino bi ga zadrao dok ovaj ne bi
posenilio, kao u sluaju Nesselrodea, Gorakova i Giersa. Ta tri ministra vanjskih
poslova ukupno su bila na dunosti vei dio 19. stoljea. ak i u dubokoj starosti bili
su od neprocjenjive vanosti za strane dravnike, koji su ih smatrali jedinim osobama
u Sankt Petersburgu vrijednim posjeta, jer su jedini od dravnih slubenika imali
pristup caru. Protokol je svima drugima branio da trae audijenciju kod cara.
Da donoenje odluka bude jo tee, careve izvrne ovlasti esto su se kosile s
aristokratskim predodbama o kraljevskom ivotnom stilu. Primjerice, neposredno
nakon potpisivanja Ugovora o osiguranju, u kljunom razdoblju ruske vanjske politike,
Aleksandar III. izbivao je iz Sankt Petersburga puna etiri mjeseca, od srpnja do
listopada 1887. Bio je na jedrenju, promatrao manevre, te posjetio eninu rodbinu u
Danskoj. Kako jedini donositelj odluka nije bio dostupan, ruska vanjska politika
ozbiljno je zapinjala. Careva politika ne samo to je esto bila potaknuta trenutnim
osjeajima, ve je bila i pod snanim utjecajem nacionalnistike agitacije koju je
raspirivala vojska. Vojni avanturisti, poput generala Kaufmanna u sredinjoj Aziji,
uope se nisu obazirali na ministre vanjskih poslova. Gorakov je vjerojatno govorio
istinu kad je u razgovorima s britanskim veleposlanikom, opisanim u prethodnoj glavi,
rekao da ne zna mnogo o sredinjoj Aziji.
U doba Nikole II., koji je vladao od 1894. do 1917., Rusija je bila prisiljena
platiti cijenu svojih arbitrarnih institucija. Nikola je najprije poveo Rusiju u nesretan
rat protiv Japana, a zatim svojoj zemlji dopustio da postane zatoenikom sustava
saveza koji je upravo nametnuo rat protiv Njemake. Dok se ruska energija podesila
ekspanziji i potroila na popratne vanjske sukobe, petrificirale su se njezina drutvena
i politika struktura. Poraz u ratu protiv Japana 1905. trebao je posluiti kao

upozorenje da je sve manje vremena za domau konsolidaciju koju je zagovarao

veliki reformator Petar Stolipin. Rusiji je trebao predah, a umjesto njega dobila je jo
jedan vanjski pothvat. Zaustavljena u Aziji, vratila se svojemu panslavistikom snu i
prodoru prema Carigradu, koji je ovaj put izbjegao kontroli.
Igrom sudbine, nakon odreene toke ekspanzija vie nije poveala rusku snagu,
ve navijestila njezinu propast. Godine 1849. Rusija se openito smatrala najjaom
europskom zemljom. Sedamdeset godina poslije, njezina je dinastija propala, a zemlja
je neko vrijeme nestala iz reda velesila. Izmeu 1848. i 1914. Rusija je sudjelovala u
vie od pola tuceta ratova (ne raunajui kolonijalne ratove), to je mnogo vie od
bilo koje druge velike sile. U svakome od tih sukoba, izuzimajui moda intervenciju
u Maarskoj 1849., ruski financijski i politiki troak znatno je nadmaio moguu
dobit. Premda je svaki od tih sukoba ubrao svoj danak, Rusija je nastavila
izjednaavati status velesile s teritorijalnom ekspanzijom. udila je za teritorijima
koji joj nisu trebali, niti ih je mogla inkorporirati. Bliski savjetnik cara Nikole II.,
Sergej Witte, obeao mu je da e od obala Tihog oceana do vrhova Himalaja, Rusija
217

dominirati ne samo azijskim, ve i europskim poslovima.

U doba industrijske
revolucije, za status velesile gospodarski, drutveni i politiki razvoj bili bi mnogo
korisniji od bugarskog satelita ili protektorata u Koreji.
Neki ruski voe, poput Gorakova, bili su dovoljno mudri da shvate kako je za
218

Rusiju irenje teritorija irenje slabosti , no njihovo miljenje nije uspjelo

ublaiti rusku maniju za novim osvajanjima. Na kraju, komunistiki je imperij propao
iz istih razloga kao i carska Rusija. Sovjetskom Savezu bilo bi mnogo bolje da je
ostao unutar svojih granica nakon Drugoga svjetskog rata i sa zemljama koje su
nazvane njegovim satelitima uspostavio odnose sline onima koje je imao s Finskom.
Kad se dva diva snana, estoka Njemaka, i golema, nemilosrdna Rusija
oeu u sreditu europskoga kontinenta, sukob je i te kako mogu, unato injenici to
Njemaka od toga nije imala nikakve koristi, a Rusija je sve mogla izgubiti u ratu
protiv Njemake. Europski mir ovisio je stoga o zemlji koja je ulogu izjednaitelja
obavljala tako vjeto i umjereno tijekom 19. stoljea.
Godine 1890. sintagma sjajna izolacija jo uvijek je tono opisivala britansku
vanjsku politiku. Britanski su podanici svoju zemlju s ponosom nazivali njihalom
Europe utegom koji je spreavao bilo koju od koalicija meu kontinentalnim silama
da uspostavi prevlast. Veze s takvim savezima britanskim su dravnicima
tradicionalno bile upravo jednako odbojne kao i amerikome izolacionizmu. No samo
dvadeset pet godina poslije, na stotine tisua Engleza poginut e na blatnjavim
poljima Flandrije na strani francuskoga saveznika protiv njemakog neprijatelja.

Do znaajne promjene u britanskoj vanjskoj politici dolo je izmeu 1890. i 1914.

Za divno udo, ovjek koji se naao na elu Velike Britanije u prvom dijelu tog
razdoblja utjelovljenje je britanske tradicije i njezine vanjske politike. Markiz od
Salisburyja bio je stopostotni insider, izdanak drevne obitelji Cecil, iji su preci
sluili kao vodei ministri britanskih kraljeva od vremena kraljice Elizabete I. Kralj
Edward VII., koji je vladao od 1901. do 1910., u usporedbi sa Cecilima bio je
skorojevikoga podrijetla, te se povremeno znao aliti da mu se Salisbury obraa
nadmenim tonom.
Salisburyjev politiki uspon bio je lagan i predodreen. Nakon kolovanja u
koledu Christ Church u Oxfordu, mladi Salisbury putovao je Europom, usavrio
znanje francuskog jezika te upoznao dravne voe. S 48 godina, nakon to je u Indiji
slubovao kao potkralj, postaje Disraelijev ministar vanjskih poslova te je odigrao
sredinju ulogu na Berlinskom kongresu, gdje je obavio najvei dio posla u
svakodnevnim pregovorima. Nakon Disraelijeve smrti, preuzima vodstvo u
torijevskoj stranci i, uz Gladstoneov posjednji mandat od 1892. do 1894., bio je
dominantna linost britanske politike u posljednjih petnaest godina 19. stoljea.
Na neki je nain Salisbury bio u slinom poloaju kao i predsjednik Bush, premda
je dulje obnaao najviu dravnu funciju. Obojica su dominirala svijetom koji je
poeo nestajati nakon to su oni doli na vlast, premda toga nisu bili svjesni. Oba su
ostavila svoj trag jer su znali upravljati onim to su naslijedili. Bushova slika svijeta
stvorena je tijekom hladnoga rata, kad prvi put stupa na istaknuto mjesto. Na vrhuncu
svoje karijere trebao je predsjedati njegovim krajem. Salisburyjeva formativna
iskustva podudaraju se s Palmerstonovim razdobljem apsolutne britanske prevlasti u
kolonijama i upornog anglo-ruskog suparnitva. Tijekom njegova razdoblja izumrla su
oba fenomena.
Salisburyjeva vlada trebala se uhvatiti u kotac s uruavanjem britanskoga
relativnog poloaja. Njemaka je dosegla njezinu golemu gospodarsku mo, a
Francuska i Rusija poveale svoje imperijalne apetite, te svuda ugroavale britanski
imperij. Premda je Velika Britanija jo uvijek uivala prevlast, dominacija koju je
imala tijekom 19. stoljea polagano je kopnila.
Ba kao to se Bush vjeto prilagodio stanju koje nije predvidio, do 1890. voe
Velike Britanije shvatili su da tradicionalnu politiku trebaju povezati s neoekivanim
okolnostima.
Fiziki krupan i neuredan, lord Salisbury primjerenije je utjelovljavao britansko
prihvaanje statusa quo negoli njegovu transformaciju. Autor izraza sjajna
izolacija, Salisbury je naoko obeao da e nastaviti tradicionalnu britansku politiku
tvrde linije prema drugim imperijalistikim silama u prekomorskim kolonijama, te

britansko sudjelovanje u savezima kontinentalne Europe reducirati samo na sluajeve

kad je to nuno potrebno zbog spreavanja agresora da poremeti ravnoteu. Za
Salisburyja, otoni poloaj Velike Britanije znaio je da je njezina idealna politika
aktivnost na puini, te nemijeanje u uobiajene europske saveze. Mi smo ribe,
jednom je prigodom kratko odgovorio.
Na kraju je Salisbury morao priznati da je britanski predimenzionirani imperij
prenapregnut pod pritiskom Rusije na Dalekom i Bliskom istoku, te Francuske u
Africi. ak je i Njemaka ula u trku za kolonijama. Premda su se Francuska,
Njemaka i Rusija meusobno esto sukobljavale, s onu stranu oceana uvijek bi se
sukobile s Velikom Britanijom. Naime, Velika Britanija ne samo to je posjedovala
Indiju, Kanadu i velik dio Afrike, ve je inzistirala na svojoj prevlasti nad golemim
teritorijima koje je iz stratekih razloga eljela zadrati izvan domaaja neke druge
sile, premda nad njima nije eljela izravnu kontrolu. Salisbury je to pravo nazvao
svojevrsnim magareim uhom na teritoriju koje, u sluaju raspada, Engleska ne eli
219

vidjeti u tuem posjedu. Ta podruja obuhvaala su Perzijski zaljev, Kinu, Tursku

i Maroko. Tijekom devedesetih godina 19. stoljea Velika se Britanija osjeala
osuenom na neprestane sukobe s Rusijom u Afganistanu, oko carigradskih tjesnaca, i
u sjevernoj Kini, te s Francuskom u Egiptu i Maroku.
Nakon potpisivanja Mediteranskog saveza 1887., Velika Britanija neizravno se
povezivala s Trojnim savezom Njemake, Austro-Ugarske i Italije u nai da e Italija
i Austrija ojaati njezino djelovanje prema Francuskoj u sjevernoj Africi, te prema
Rusiji na Balkanu. No, pokazalo se da je Mediteranski savez bio tek pomo u nudi.
Novo Njemako Carstvo, lieno svojega majstora-stratega, nije znalo to uiniti s
mogunostima koje su mu se pokazale. Geopolitika stvarnost polagano je tjerala
Veliku Britaniju iz njezine sjajne izolacije, premda su zbog toga tradiconalisti
poprilino oajavali. Prvi korak k veem angamanu u Europi bio je u korist toplijih
odnosa s carskom Njemakom. Uvjereni da Rusija i Velika Britanija ne mogu bez
njemake pomoi, tvorci njemake politike vjerovali su da e se uspjeti istodobno
cjenkati s obje zemlje, ne odredivi pritom koju cijenu trae, i ne shvativi da bi se na
taj nain Rusija i Velika Britanija mogle zbliiti. Kad bi njihove ponude tipa sve ili
nita bile odbijene, njemaki voe povukli bi se u vlastitu zlovolju, koja bi se ubrzo
pretvorila u ratobornost. Taj odnos u potpunoj je suprotnosti s pristupom Francuske,
koja je prihvatila polagan i postupan napredak, te je prolo dvadeset godina prije no
to e joj Rusija, a petnaest godina poslije i Velika Britanija, predloiti sporazum.
Unato buci koju je podizala Njemaka nakon Bismarcka, njezina vanjska politika bila
je mahom amaterska, kratkovidna, pa ak i stidljiva kad bi se suoila sa sukobima
koje je sama izazvala.

Prvi korak prema onome to e se pokazati putom u propast, Vilim II. napravio je
1890., ubrzo nakon to je otpustio Bismarcka, odbivi ponudu ruskog cara da obnovi
Ugovor o osiguranju na jo jedno trogodinje razdoblje. Odbivi rusku ponudu na
samom poetku svoje vladavine, Kaiser i njegovi savjetnici iupali su moda kljunu
nit u tkanju koje je inio Bismarckov sustav preklapajuih saveza. Na to su ih
potaknula tri razloga: kao prvo, eljeli su svoju politiku pojednostavniti i uiniti to
transparentnijom (novi kancelar Caprivi jednom je prilikom priznao kako, za razliku
od Bismarcka, nije u stanju istodobno onglirati s osam lopti); nadalje, eljeli su
uvjeriti Austriju da je njemako-austrijski savez njihov glavni prioritet; konano,
smatrali su da ih Ugovor o osiguranju spreava u njima draem opredjeljenju,
sklapanju saveza s Velikom Britanijom.
Svaki od tih razloga pokazuje nedostatak geopolitikog razumijevanja, to je
Njemaku Vilima II. polagano izoliralo. Sloenost je bila sastavnim dijelom
njemakog poloaja, kao i povijesti, te nikakva jednostavna politika nije mogla
obuhvatiti mnogobrojne aspekte. Upravo dvosmislenost istodobnog ugovora s Rusijom
i saveza s Austrijom omoguila je Bismarcku da punih dvadeset godina djeluje kao
izjednaitelj austrijskih bojazni i ruskih tenji, te da pritom ni s jednom ne prekine
odnose ili eskalira endeminu balkansku krizu. Prekid Ugovora o osiguranju rezultirao
je upravo suprotnom situacijom: ograniavanje njemakih opcija potaknulo je
austrijski avanturizam. Nikolaj de Giers, ruski ministar vanjskih poslova, odmah je to
shvatio te primijetio: Prekidom naeg ugovora (Ugovora o osiguranju) Be se rijeio
220

mudre i dobronamjerne, premda stroge kontrole kneza Bismarcka.

Odbacivanje Ugovora o osiguranju rezultiralo je gubitkom njemakog utjecaja na
Austriju, te ozbiljno zabrinulo Rusiju. Njemako oslanjanje na Austriju protumaeno
je u Sankt Petersburgu kao nova sklonost da se Austrija podri na Balkanu. Kad se
Njemaka pojavila kao prepreka ruskim ciljevima u regiji koja nikad prije nije
predstavljala vaan njemaki interes, Rusija je morala pronai protuteu koju je vie
nego rado Francuska bila spremna ponuditi.
Napast u koju je Rusija pala da se priblii Francuskoj poveao je njemaki
sporazum o kolonijama s Velikom Britanijom, koji je uslijedio odmah nakon
Kaiserova odbijanja da produlji Ugovor o osiguranju. Velika Britanija dobila je od
Njemake izvore Nila i podruja u istonoj Africi, ukljuujui otok Zanzibar. Kao
quid pro quo, Njemaka je dobila prilino nevanu prevlaku koja povezuje
jugozapadnu Afriku s rijekom Zambezi tzv. pojas Caprivi, te otok Helgoland u
Sjevernom moru, koji je navodno imao stanovitu strateku vanost u obrani njemake
obale od napadaja s mora.

Obje su strane napravile dobar posao, premda se on pretvorio u prvi u nizu

nesporazuma. London je prihvatio sporazum, elei tako rijeiti probleme vezane uz
afrike kolonije; Njemaka je u njemu vidjela poetak anglo-njemakog saveza; a
Rusija, koja je otila jo dalje, protumaila ga je kao prvi korak Engleske k Trojnom
savezu. Tako barun Staal, ruski veleposlanik u Berlinu, sa zabrinutou izvjeuje o
sporazumu Njemake, povijesnog prijatelja njegove domovine, s njezinim
tradicionalnim neprijateljem, Velikom Britanijom:
Kada zemlje imaju mnoge zajednike interese i pozitivne angamane na odreenoj
toki globusa, gotovo je sigurno da e one zajedniki djelovati u svim znaajnim
pitanjima na meunarodnom planu... Antanta s Njemakom praktiki je postignuta. To
221

e se neminovno odraziti na odnose Engleske s drugim silama Trojnog saveza.

Bio je to zametak koalicija kojih se Bismarck toliko bojao. Raskid Ugovora o
osiguranju utro je put francusko-ruskom savezu.
Njemaka je vjerovala da Francuska i Rusija nikada nee sklopiti savez, jer Rusiji
nije bio u interesu rat za Alsace-Lorrraine, a Francuskoj ratovanje u ime balkanskih
Slavena. Bila je to jedna od mnogih nevjerojatnih pogreaka vodstva Njemakoga
Carstva nakon Bismarcka. Nakon to se Njemaka neopozivo angairala na strani
Austrije, Francuska i Rusija zapravo su jedna drugoj bile potrebne, ma koliko njihovi
ciljevi bili razliiti, jer niti jedna nije mogla ostvariti vlastite strateke ciljeve ako
prethodno ne porazi, ili barem oslabi, Njemaku. Francuska je to trebala uiniti jer se
Njemaka nikada ne bi odrekla Alsace-Lorrainea bez rata, dok je Rusija znala da nee
naslijediti slavenske dijelove Austrijske Monarhije ne porazi li Austriju a
Njemaka je jasno dala do znanja da e se tome usprotiviti svojim odbijanjem da se
produlji Ugovor o osiguranju. Bez Francuske pomoi Rusija nije imala nikakve
izglede protiv Njemake.
Samo godinu dana nakon to je Njemaka odbila da se produi Ugovor o
osiguranju, Francuska i Rusija potpisale su svoj Entente Cordiale, kojim jame
uzajamnu diplomatsku podrku. Giers, potovanja vrijedan ruski ministar vanjskih
poslova, upozorio je kako sporazum nee rijeiti glavni problem, tj. injenicu da
glavni ruski protivnik nije Njemaka, ve Velika Britanija. U oajnikom nastojanju
da izmakne izolaciji koju joj je nametnuo Bismarck, Francuska je pristala na dodatnu
toku francusko-ruskog sporazuma kojom se Francuska obvezuje na diplomatsku
podrku Rusiji u svim sukobima Rusije i Velike Britanije zbog kolonija.
Francuskim se voama ta antibritanska klauzula inila jeftinom ulaznicom u
stvaranje onoga to je moralo prerasti u antinjemaku koaliciju. Odsad e francuska
nastojanja biti usmjerena k proirenju francusko-ruskog sporazuma u vojni sporazum.

Premda su ruski nacionalisti poduprli takav vojni sporazum da ubrzaju raspad

Austrijskog Carstva, ruski su se tradicionalisti kolebali. Poetkom veljae 1892. grof
Vladimir Lamsdorff, koji e konano naslijediti Giersa kao ministar vanjskih poslova,
biljei u svojem dnevniku:
Oni (Francuzi) se pripremaju da nas obaspu prijedlozima o sporazumu o
zajednikom vojnom djelovanju u sluaju napada tree strane... No zato ii predaleko
s neim to valja? Potreban nam je mir zbog nevolja poput gladi, nezadovoljavajuega
financijskog stanja, nedovrenoga programa naoruavanja, oajnoga stanja naega
222

prometnog sustava, te zbog obnovljenih aktivnosti nihilista.

Na kraju su francuski voe rasprili Lamsdorffove sumnje ili ga je nadglasao car.
Godine 1894. potpisan je vojni ugovor kojim Francuska pristaje pomoi Rusiji ako
Rusiju napadne Njemaka ili Austrija zajedno s Njemakom. Rusija e pomoi
Francuskoj u sluaju njemakog napada ili kombinacije njemako-talijanskog napada.
Dok je francusko-ruski sporazum iz 1891. bio diplomatsko orue i s vjerodostojnou
se moglo tvrditi da cilja na Veliku Britaniju i Njemaku, jedini neprijatelj kojega taj
vojni ugovor predvia jest Njemaka. Ono to e George Kennan poslije nazvati
sudbonosnim sporazumom (antantu Francuske i Rusije 1891. koju slijedi ugovor o
vojnoj suradnji 1894.) oznaava prekretnicu u europskome srljanju u rat.
Bio je to poetak kraja djelovanja ravnotee snaga. Ravnotea snaga najbolje
funkcionira kada postoje sve ili barem jedna od sljedeih okolnosti: prvo, svaka
nacija slobodno se udruuje s drugom dravom ovisno o postojeim okolnostima. U
veem dijelu 18. stoljea ravnotea se podeavala stalnim izmjenama strana; ista je
situacija vladala u Bismarckovo doba do 1890. Drugo, postoje fiksni savezi, a
izjednaitelj ne doputa da jedna od postojeih koalicija uspostavi prevlast. Takvo
stanje vladalo je nakon francusko-ruskog sporazuma kada je Velika Britanija nastavila
djelovati kao izjednaitelj, premda su ju snubile obje strane. Tree, postoje rigidni
savezi bez izjednaitelja, no kohezija unutar saveza prilino je slaba, pa svako pitanje
rezultira kompromisom ili promjenom strana.
Kada niti jedna od navedenih okolnosti ne prevlada, diplomacija postaje rigidna.
Zapoinje igra u kojoj svaki dobitak jedne strane znai gubitak za drugu stranu.
Neizbjenima postaju trka u naoruavanju i sve vea napetost. Takva situacija vladala
je tijekom hladnoga rata, a u Europi je preutno uspostavljena nakon to je Velika
Britanija pristupila francuskoruskom sporazumu, ime je 1908. uspostavljen Trojni
sporazum.
Za razliku od razdoblja hladnoga rata, meunarodni poredak nakon 1891. nije
postao rigidan nakon jedne jedine prijetnje. Trebat e punih petnaest godina da se

svaki od tri elementa fleksibilnosti unite jedan za drugim. Nakon uspostave Trojnog
sporazuma, prestala je funkcionirati ravnotea snaga. Odmjeravanje snaga postaje
pravilo, a ne iznimka. Diplomacija kao umijee sporazumijevanja vie ne postoji.
Bilo je samo pitanje vremena kad e u nekoj krizi dogaaji izmaknuti kontroli.
No, 1891. Francuska i Rusija svrstale su se protiv Njemake, Njemaka se jo
uvijek nadala da e sklopiti izjednaiteljski sporazum s Velikom Britanijom za kojim
je teio Vilim II., ali onemoguila ga je njegova estina. Sporazum o kolonijama iz
1890. nije rezultirao savezom kojega se pribojavao ruski veleposlanik. Njegovo
ostvarenje sprijeila je i britanska unutarnja politika. Kad se ostarjeli Gladstone
1892. posljednji put vratio na mjesto premijera, povrijedio je Kaiserov osjetljiv ego
odbivi svaki savez s Njemakom ili Austrijom.
No, glavni razlog zbog kojega je propalo nekoliko pokuaja sklapanja anglonjemakog sporazuma jest trajno nerazumijevanje koje je njemako vodstvo
pokazivalo prema tradicionalnoj britanskoj vanjskoj politici, te prema vlastitim
sigurnosnim potrebama. Jedno i pol stoljee Velika je Britanija odbijala obvezati se
na neki neodreen savez. Bila je spremna prihvatiti samo dvije vrste obveze:
ogranieni vojni sporazum zbog konkretne, jasno definirane opasnosti, ili sporazume
poput antante zbog diplomatske suradnje u pitanjima od zajednikog interesa. Na neki
nain, britanska definicija antante bila je, dakako, tautoloka: Velika Britanija
suraivat e kad se opredijeli za suradnju. No, antanta takoer uspostavlja moralne i
psiholoke, ako ne i legalne, obveze i pretpostavke zajednikog djelovanja u sluaju
krize. Antanta bi takoer zadrala na distanci Francusku i Rusiju, ili barem oteala
njihovo pomirenje.
Njemaka je odbila tako neformalan postupak. Vilim II. inzistirao je na obliku koji
je nazvao kontinentalnim tipom saveza. Ako Engleska eli saveznike i pomo,
izjavio je 1905., mora se odrei svoje politike izbjegavanja obveza i prihvatiti
223

kontinentalni tip jamstava ili ugovora. Ali, to je Kaiser uope podrazumijevao

pod kontinentalnim tipom jamstva? Nakon gotovo cijelog stoljea sjajne izolacije,
Velika Britanija oito nije bila spremna preuzeti trajnu kontinentalnu obvezu koju je
150 godina tako uporno izbjegavala, osobito ne u interesu Njemake koja se ubrzanim
tempom pretvarala u najjau zemlju kontinentalne Europe.
No, njemako inzistiranje na formalnom jamstvu pokazalo se autodestruktivnim jer
ga Njemaka uope nije trebala. Bila je dovoljno snana da porazi bilo kojega
budueg protivnika s europskog kontinenta ili njihovu kombinaciju, pod uvjetom da ih
ne podri Velika Britanija. Od Velike Britanije Njemaka nije smjela traiti savez, ve
benevolentnu neutralnost u sluaju rata u kontinentalnoj Europi za to bi dostajao

neki oblik antante. Traei ono to ne treba i nudei Velikoj Britaniji ono to potonja
ne eli (dalekosene obveze u obrani Britanskog Imperija), Njemaka je kod
Britanaca potaknula sumnju da zapravo eli uspostaviti svjetsku prevlast.
Njemaka nestrpljivost jo je vie pojaala oprez Britanaca koji su poeli
ozbiljno sumnjati u razumnost svojega prosca. Ne elim podcijeniti oiglednu
zabrinutost naih njemakih prijatelja, pie Salisbury. No u ovom trenutku nije
mudro prepustiti se njihovim savjetima. Njihova Ahitofela vie nema. S njima je
ugodnije i lake izai na kraj, no nedostaje stareva (Bismarckova) nevjerojatna
224

pronicavost.
Dok je njemako vodstvo poto-poto nastojalo sklopiti saveze, njemaka javnost
zahtijevala je jo nametljiviju vanjsku politiku. Jedino su socijalni demokrati neko
vrijeme istrajali, no na kraju su i oni podlegli javnom mnijenju i podrali njemaku
objavu rata 1914. Vodee njemake klase nisu imale nikakva iskustva s europskom
diplomacijom, jo manje s Weltpolitik na kojoj su tako glasno inzistirale. Junkeri, koji
su poveli Prusku u uspostavljanje prevlasti u Njemakoj, ponijet e teret prijekora
nakon dvaju svjetskih ratova, posebice u Sjedinjenim Dravama. Ustvari, taj drutveni
sloj snosi najmanju krivicu za vanjskopolitika pretjerivanja. Bili su zapravo
usmjereni na kontinentalnu politiku i u dogaanjima izvan Europe nisu imali gotovo
nikakvih interesa. Zapravo, klasa novih industrijskih menedera i sve vei krug
visokoobrazovanih osoba inila je jezgru nacionalistike agitacije. U politikom
sustavu nisu naili na zatitne parlamentarne mehanizme koji su se tijekom stoljea
razvili u Velikoj Britaniji i Francuskoj. U zapadnim demokracijama snana
nacionalistika strujanja kanalizirala bi se kroz parlamentarne institucije. U
Njemakoj su ona trebala pronai svoj izraz u izvanparlamentarnim lobijima.
Unato njemakoj autokraciji, njezini voe pokazivali su iznimnu osjetljivost
prema javnom mnijenju. Bili su pod snanim utjecajem nacionalistikih lobija. Te
skupine doivljavale su diplomaciju i meunarodne odnose kao neki oblik sportskih
zbivanja, te su stalno tjerale vlast da zauzme tvru liniju, na daljnju teritorijalnu
ekspanziju, poveanje kolonija, snaniju vojsku, veu mornaricu. Normalno obostrano
diplomatsko poputanje, kao i najmanji znak diplomatskog ustupka s njemake strane,
doivljavali su kao neuvenu sramotu. Kurt Rietzler, politiki sekretar njemakoga
kancelara Theobalda von Bethmann-Hollwega, koji je tu funkciju obnaao kad je
objavljen rat, prikladno se izrazio: Opasnost od rata u nae vrijeme lei... u
unutarnjoj politici nekih zemalja ijoj se slaboj vlasti suprotstavlja snaan
225

nacionalistiki pokret.
Ova emocionalna i politika klima urodila je velikim njemakim diplomatskim

gafom tzv. Krgerovim telegramom kojim e Kaiser, barem u 20. stoljeu,

potkopati svoju opciju saveza s Velikom Britanijom. Godine 1895. pukovnik Jameson,
potpomognut britanskim kolonijalnim interesima, osobito Cecila Rhodesa, poveo je
brzu vojnu akciju u nezavisnim burskim dravama junoafrikoga Transvaala. Akcija
je bila potpun promaaj, velika blamaa za Salisburyjevu vladu koja je tvrdila da nije
izravno umijeana u dogaaje. Njemaki nacionalistiki tisak je likovao, zahtijevajui
jo vee poniavanje Britanaca.
Friedrich von Holstein, glavni savjetnik i eminence grise Ministarstva vanjskih
poslova, u nesretnoj je akciji vidio priliku da Britancima oita lekciju o prednostima
njemakog prijateljstva, koja e im pokazati kako bi Njemaka mogla biti neugodan
protivnik. to se Kaisera tie, prilika da se kooperi bila je neodoljiva. Ubrzo nakon
Nove godine 1896., odaslao je poruku Paulu Krgeru, predsjedniku Transvaala, u
kojoj mu estita na odbijanju vanjskih napada. Bila je to pljuska Velikoj Britaniji,
koja je probudila avet njemakoga protektorata u srcu onoga to su Britanci smatrali
svojom interesnom sferom. U biti, Krgerov telegram bio je tek obian trik iz odnosa
s javnou koji je postigao svoj cilj: Nita to vlasti godinama ine, objavljuje 5.
sijenja liberalni Allgemeine Zeitung, nije nas u potpunosti zadovoljilo... Napisano
226

je iz due njemakog naroda.

Njemaka kratkovidnost i neosjetljivost ubrzat e taj trend. Kako udvaranje
Velikoj Britaniji nije urodilo savezom, Kaiser i njegova svita uvjerili su sami sebe da
bi uvjerljiviji bio neki dokaz cijene njemakoga nezadovoljstva. Na njemaku tetu,
takav pristup nije odgovarao povijesnim injenicama, koje nisu pamtile niti jedan
dokaz britanske podlonosti zastraivanju.
Ono to je zapoelo kao dosaivanje, sa svrhom da dokae vrijednost njemakog
prijateljstva, s vremenom se pretvorilo u realnu strateku opasnost. Veliku Britaniju
nita nije moglo s tolikom vjerojatnou pretvoriti u ljutoga protivnika kao
ugroavanje njezine pomorske prevlasti. A upravo se toga latila Njemaka, naoko i ne
slutei da se uputa u neizbjeno prkoenje. Oko 1895. poinje rasti domai pritisak
za velikom njemakom mornaricom. Predvodili su ga pomorci, jedan od lobija
kojih je svakim danom bilo sve vie. Bila je to skupina industrijalaca i mornarikih
oficira. Kako su im zategnuti odnosi s Velikom Britanijom bili neophodni da
opravdaju svoje mornarike aproprijacije, Kriigerov telegram doekali su kao dar
Boji, kao i svako drugo pitanje koje je moglo izazvati sukob s Velikom Britanijom u
nekom zabaenom kutu kugle zemaljske, od statusa Samoe do granica Sudana i
budunosti portugalskih kolonija.
Tako se zatvara krug koji e kulminirati sukobom. Zbog povlastice izgradnje

mornarice koja e u sljedeemu svjetskom ratu imati samo jedan neuspjean susret s
britanskom flotom, u jtlandskoj bici, Njemaka uspijeva uknjiiti Veliku Britaniju na
sve dulju listu svojih neprijatelja. Dakako, kada je kontinentalna zemlja koja je ve
imala najsnaniju vojsku u Europi poela teiti pomorskom izjednaavanju s Velikom
Britanijom, britanska strana bila je prisiljena pruiti otpor.
No, Kaiser kao da nije bio svjestan djelovanja svoje politike. Britanska
ogorenost izazvana njemakim gafom i stvaranjem mornarice u poetku nisu nimalo
utjecali na injenicu da Francuska vri pritisak na Veliku Britaniju u Egiptu, a Rusija
je ugroava u sredinjoj Aziji. No, to ako se Rusija i Francuska odlue za suradnju te
istodobno izvre pritisak u Africi, Afganistanu i Kini? to ako im se pridrui
Njemaka, te nasrne na Imperij u junoj Africi? Britanski voe posumnjali su da
sjajna izolacija moda i nije primjerena vanjska politika.
Najvaniji i najistaknutiji glasnogovornik te skupine bio je ministar za kolonije,
Joseph Chamberlain. Pristalog izgleda, itav narataj mlai od Salisburyja,
Chamberlain kao da je utjelovljivao dvadeseto stoljee u svojem inzistiranju na
savezu po mogunosti s Njemakom, dok se stariji patricij strogo pridravao
izolacionistikih nagnua prethodnoga stoljea. U svojemu kljunom govoru odranom
u studenome 1899., Chamberlain se zaloio za sklapanje teutonskog saveza, koji bi
227

se sastojao od Velike Britanije, Njemake i Sjedinjenih Drava. Chamberlain se

toliko uzbudio te je svoju zamisao prenio Njemakoj bez Salisburyjeva doputenja.
No, njemaki vrh i dalje je traio formalna jamstva, ne shvativi da su uvjeti nevani
te da im je najvanija britanska neutralnost u kontinentalnom ratu.
U listopadu 1900. Salisbury odstupa s mjesta ministra vanjskih poslova zbog
naruena zdravlja, no i dalje ostaje na poloaju premijera. U Foreign Officeu
nasljeuje ga lord Lansdowne, koji je dijelio Chamberlainovo miljenje da sjajna
izolacija vie ne jami sigurnost Velike Britanije. No, Lansdowne nije uspio osigurati
konsenzus za pravi formalni savez s Njemakom, jer je vlada bila voljna pristati samo
na aranman tipa antante: ...dogovor o politici koju bi one (britanska i njemaka
vlada) mogle slijediti u odreenim pitanjima ili u odreenim dijelovima svijeta za
228

koje su podjednako zainteresirane. Radilo se zapravo o istoj formuli koja e nakon

nekoliko godina dovesti do Entente Cordiale s Francuskom, a pokazala se vie nego
dostatnom da Veliku Britaniju uvue u svjetski rat na strani Francuske.
No, Njemaka je ponovno odbila ostvarivo u zamjenu za ono to je na prvi pogled
djelovalo nedostino. Novi njemaki kancelar Billow odbio je antantu s Velikom
Britanijom, jer je bio vie zabrinut za javno mnijenje negoli za geopolitiku posebno
zbog svojega prioriteta da nagovori parlament da izglasa znatno poveanje njemake

mornarice. Bio je spreman ograniiti mornariki program samo ako Velika Britanija
pristupi Trojnom savezu, koji su inile Njemaka, Austrija i Italija. Salisbury je odbio
Blowljev gambit na sve ili nita, pa je anglo-njemaki sprazum propao po trei put u
jednom desetljeu.
Potpuna nespojivost britanskoga i njemakog vienja vanjske politike odrazila se
u nainu na koji su dva lidera objasnila zbog ega se nisu uspjeli dogovoriti. Biilow
se prepustio emocijama, optuivi Veliku Britaniju zbog provincijalizma, ne uzevi
pritom u obzir da je Velika Britanija vodila globalnu vanjsku politiku dulje od jednoga
stoljea prije no to se Njemaka uope ujedinila:
O Kontinentu engleski politiari znaju vrlo malo. S kontinentalne toke gledita, o
idejama u Peruu ili Sijamu znaju jednako malo kao i mi. Njihov su svjesni egoizam i
slijepa sigurnost naivni. Teko im je drugima pripisati uistinu loe namjere. Vrlo su
229

tihi, flegmatini i optimistini...

Salisburyjev odgovor bila je lekcija kompleksne strateke analize namijenjena
njegovu nemirnom i pomalo neodreenom sugovorniku. Citiravi netaktian komentar
njemakoga veleposlanika u Londonu kako je Velikoj Britaniji navodno potreban
savez s Njemakom da izae iz opasne izolacije, on pie:
Obveza obrane njemakih i austrijskih granica od Rusije ima veu teinu od
obrane Britanskog otoja od Francuske ... Grof Hatzfeldt (njemaki veleposlanik)
govori kako je naa izoliranost ozbiljna opasnost. No jesmo li ikada uistinu bili
ugroeni? Da smo podlegli revolucionarnom ratu, na poraz ne bi skrivila izoliranost.
Imali smo mnogo saveznika, no oni nas ne bi spasili da je francuski car imao kontrolu
nad La Mancheom. Osim (Napoleonove) vladavine, nikad nismo bili u opasnosti, pa
je stoga nemogue ocijeniti sadri li izolacija koju navodno trpimo elemente
opasnosti. Sigurno ne bi bilo mudro natovariti se novim i vrlo tekim obvezama, ne
bismo li tako bili na oprezu od opasnosti u ije postojanje nemamo nikakvih
230

povijesnih razloga vjerovati.

Velika Britanija i Njemaka naprosto nisu imale dovoljno slinih interesa kojima
bi opravdale formalni globalni savez, tako drag carskoj Njemakoj. Britanci su se
bojali da bi potencijalni britanski saveznik daljnjim jaanjem prerastao u
prevladavajuu silu, emu su se u povijesti uvijek protivili. Istodobno, Njemaka nije
bila oduevljena preuzimanjem uloge britanskog saveznika u pitanjima koja se
tradicionalno nisu nalazila u sreditu njemakog zanimanja, npr. ugroenost poloaja u
Indiji. Njemaka je bila previe arogantna da uvidi korist od britanske neutralnosti.
Sljedei potez ministra vanjskih poslova Lansdownea dokazat e da su se
njemaki voe precijenili uvjerivi se da je Njemaka neophodna Velikoj Britaniji.

Godine 1902. okirat e Europu savezom koji je sklopio s Japanom. Prvi put nakon
Richelieu ovih kontakata s osmanskim Turcima, jedna europska zemlja potrait e
pomo izvan Europskog koncerta. Zarate li se Velika Britanija ili Japan s jednom
silom zbog Kine ili Koreje, obje su se sloile da e druga biti neutralni promatra.
Ako jednu od potpisnica napadnu dua neprijatelja, druga potpisnica obvezuje se da
pomogne svojem partneru. Kako savez funkcionira samo ako se Japan bori protiv dva
neprijatelja, Velika Britanija konano je pronala saveznika koji ne samo to je bio
spreman, ve je jedva ekao ograniiti Rusiju, ne nastojei pritom Veliku Britaniju
uvui u njoj strani aranman. tovie, pronala je saveznika iji je poloaj na
Dalekom istoku za Veliku Britaniju bio od veega stratekog znaenja negoli ruskonjemaka granica. A Japan je tako bio zatien od Francuske koja je, bez saveza,
mogla posegnuti za ratnom opcijom da uvrsti svoje pravo na rusku pomo. Velikoj
Britaniji Njemaka odsad vie nee biti zanimljiva kao strateki partner. Naprotiv, s
vremenom e u njoj prepoznati geopolitiku opasnost.
Godine 1912. anglo-njemake nesuglasice jo su se mogle izgladiti. Lord Haldane,
prvi ministar mornarice, doao je u Berlin na razgovore o poputanju napetosti.
Reeno mu je da nae kompromis s Njemakom na temelju pomorskog sporazuma, te
uz jamstvo britanske neutralnosti: Ako jedna od visokih ugovornih strana (tj. Velika
Britanija ili Njemaka) ue u rat u kojemu nije agresor, druga e prema tako upletenoj
sili pokazati barem benevolentnu neutralnost.

231

No Kaiser je inzistirao da Engleska

232

zajami neutralnost u sluaju da je Njemakoj nametnut rat,

to je Londonu
zvualo kao zahtjev da Velika Britanija ostane po strani odlui li se Njemaka za
preventivni rat protiv Rusije ili Francuske. Kada je britanska strana odbila prihvatiti
Kaiserovu formulaciju, on je odbio njihovu: prihvaen je nacrt njemakoga
pomorskog zakona, a Haldane se praznih ruku vratio u London.
Kaiser jo uvijek nije uvidio da e Velika Britanija pristati samo na preutnu
pogodbu, to je Njemakoj, uostalom, bilo dovoljno. Namjerava li nam Engleska
pruiti ruku samo u sluaju da ograniimo svoju flotu, pie on, radi se o neuvenoj
drskosti koja grubo vrijea njemaki narod i njihova cara. Ta ponuda mora biti
233

odbijena a limine... Sigurniji no ikad dosad da e zastraiti Englesku i tako je

navesti da pristupi formalnom savezu, Kaiser se hvalie: Dokazao sam Englezima da
e, dotaknu li nae vojne snage, zagristi tvrd orah. Moda sam time poveao njihovu
mrnju, no zato sam pridobio njihovo potovanje, koje e ih s vremenom potaknuti na
234

nastavak pregovora, nadajmo se u skromnijem tonu i sa sretnijim ishodom.

Kaiserova silovita i bahata potraga za savezom samo je produbila britanske
sumnje. Njemaki mornariki program i uznemiravanje Velike Britanije tijekom

Burskog rata 1899.-1902. potaknuli su temeljito preispitivanje britanske vanjske

politike. Jedno i pol stoljee Velika Britanija vidjela je u Francuskoj glavnu opasnost
europskoj ravnotei kojoj se trebalo suprotstaviti uz pomo jedne od njemakih
drava, obino Austrije, a ponekad Pruske. U Rusiji je vidjela najveu opasnost za
vlastiti imperij. No, nakon sklapanja saveza s Japanom, poinje preispitivati svoje
povijesne prioritete. Godine 1903. Velika Britanija zapoinje proces temeljitog
rjeavanja otvorenih kolonijalnih pitanja s Francuskom, koji kulminira tzv. Entente
Cordiale 1904. upravo oblikom neformalne suradnje koji je Njemaka uporno
odbijala. Neposredno nakon toga, Velika Britanija poinje ispitivati mogunosti
uspostavljanja slinoga odnosa s Rusijom.
Premda je Antanta formalno bila sporazum o kolonijama, nije oznaila tehniko
naputanje tradicionalne britanske politike sjajne izolacije. No praktina je njezina
posljedica da je Velika Britanija napustila poloaj izjednaitelja, vezavi se uz jedan
od suprotstavljenih saveza. U srpnju 1903., za pregovora o uspostavljanju antante,
francuski predstavnik u Londonu rekao je Lansdowneu da e Francuska kao quid pro
quo uiniti sve to je u njezinoj moi da Velikoj Britaniji olaka ruski pritisak na
drugim lokacijama:
...da je najvea opasnost za europski mir Njemaka, da je sporazum Francuske i
Engleske jedini nain da se njemaki planovi dre na uzdi, te e se, u sluaju
postizanja takvog sporazuma, Engleska uvjeriti kako e Francuska uspjeti izvriti
235

pozitivan utjecaj na Rusiju, te nas tako osloboditi mnogih problema s tom zemljom.
Unutar jednoga desetljea Rusija, koja je prije bila povezana s Njemakom
Ugovorom o osiguranju, postaje francuski vojni saveznik, dok se Velika Britanija,
povremeni njemaki udvara, pridruuje francuskom diplomatskom taboru. Njemaka
je ostvarila nevjerojatnu majstoriju: izolirala se i povezala tri neko zavaene zemlje
u neprijateljsku koaliciju koja se postavila protiv nje.
Dravnik koji je svjestan da se pribliava opasnost mora donijeti glavnu odluku.
Ako vjeruje da e opasnost s vremenom rasti, mora je u zametku iskorijeniti. No,
zakljui li da je nadolazea opasnost neplanirana i sluajna kombinacija okolnosti,
obino je najbolje uklanjanje opasnosti prepustiti vremenu. Dvjesto godina prije,
Richelieu je prepoznao opasnost u neprijateljskom okruenju Francuske. Bit njegove
politike bila je u njegovu izbjegavanju. No on je takoer razumio razliite komponente
te potencijalne opasnosti. Zakljuio je da bi preuranjena akcija ujedinila drave koje
okruuju Francusku. Tako je odluio da e vrijeme raditi za njega, te ekao da se
pojave latentne nesuglasice meu francuskim neprijateljima. Tada, i to tek tada kad su
se one uanile, dopustit e Francuskoj da ue u sukob.

Kaiser i njegovi savjetnici nisu imali strpljenja ni pronicavosti za takvu politiku

premda zemlje za koje je Njemaka mislila da je ugroavaju, nipoto nisu bile
prirodni saveznici. Na prijetnju okruenjem Njemaka je reagirala ubrzavanjem one
iste diplomacije koja je tu opasnost izazvala. Pokuala je izazvati raskol u netom
stvorenoj Entente Cordiale tako da nekim izgovorom zaprijeti Francuskoj. Na taj e
nain dokazati da je britanska pomo iluzorna ili neuinkovita.
Priliku da provjeri snagu Antante Njemaka je dobila u Maroku, gdje su francuski
planovi prekrili ugovor koji je potvrdio nezavisnost Maroka, a gdje je Njemaka
imala vaan komercijalni interes. U oujku 1905., tijekom krstarenja, Kaiser odluuje
povui potez. Iskrcavi se u Tangeru, objavljuje da Njemaka u potpunosti odobrava
nezavisnost Maroka. Njemaki lideri izloili su se, kao prvo, riziku da Sjedinjene
Drave, Italija i Austrija ne podre njihovu politiku slobodne trgovine; kao drugo,
pretpostavljali su da se nakon rusko-japanskog rata Rusija nee moi angairati te,
kao tree, da e Velika Britanija biti vie nego sretna uspije li se rijeiti svojih obveza
prema Francuskoj na meunarodnoj konferenciji.
Sve te pretpostavke pokazale su se netonima, jer je strah od Njemake nadjaao
sve druge razloge. U prvoj prijetnji Prijateljskoj antanti, Velika Britanija u potpunosti
e podrati Francusku, te nee prihvatiti njemaki poziv na konferenciju sve dok to ne
uini Francuska. Austrija i Italija nerado bi se uputale u situacije koje su mogle
izazvati rat. Pa ipak, njemaki lideri uloili su golemu koliinu prestia u sukob koji
se sve vie zaotravao, uz argumentaciju da ih moe zadovoljiti samo diplomatska
pobjeda koja bi dokazala nevanost Antante.
Tijekom svoje vladavine Kaiser je mnogo uspjenije zapoinjao krize no to bi ih
okonao. Uzbuivali su ga dramatini susreti, no nedostajala mu je hrabrost za dulju
konfrontaciju. Vilim II. i njegovi savjetnici tono su procijenili da Francuska nije
spremna za rat, no ispostavilo se da nisu ni oni. Jedino to im je polo za rukom bilo
je otputanje francuskog ministra vanjskih poslova Delcassea. No to je bila
privremena pobjeda, jer e se Delcasse uskoro vratiti na drugo mjesto, zadravi
vanu ulogu u francuskoj politici. to se tie sadraja sukoba, njemaki lideri, kojima
je nedostajala hrabrost njihove hvalisave retorike, dopustili su da ih nasamare
konferencijom zakazanom za est mjeseci u panjolskom gradu Algecirasu. Kada
zemlja zaprijeti ratom, a zatim umjesto njega izabere konferenciju, to automatski
umanjuje uvjerljivost njezine prijetnje. (Na isti nain, zapadne demokracije
neutralizirat e Hruovljev Berlinski ultimatum pola stoljea poslije.)
Stupanj do kojega je Njemaka samu sebe izolirala postao je oigledan pri
otvaranju konferencije u Algecirasu u sijenju 1906. Edward Grey, ministar vanjskih
poslova nove, liberalne britanske vlade, upozorio je njemakoga veleposlanika u

Londonu da e u sluaju rata Velika Britanija stati na stranu Francuske:

... u sluaju njemakoga napada na Francusku, zbog naeg marokanskog
sporazuma, javno mnijenje u Engleskoj bilo bi tako snano da nikakva britanska vlada
236

ne bi mogla ostati neutralna ...

Emocionalnost njemakih voa i nesposobnost definiranja dalekosenih ciljeva
pretvorili su Algeciras u diplomatski debakl njihove domovine. Sjedinjene Drave,
Italija, Rusija i Velika Britanija odbile su stati na stranu Njemake. Rezultat te prve
marokanske krize u suprotnosti je s ciljevima njemakih voa. Umjesto sloma
Prijateljske antante, uslijedila je francusko-britanska vojna suradnja i pokrenuta
anglo-ruska antanta, potpisana 1907.
Nakon Algecirasa, Velika Britanija pristala je na vojnu suradnju s kontinentalnim
silama koju je tako dugo izbjegavala. Poele su konzultacije voa britanske i
francuske mornarice. Kabinet se nelagodno osjeao zbog te promjene. Nastojei se
osigurati na obje strane, u svojem pismu Paulu Cambonu, francuskome veleposlaniku u
Londonu, Grey biljei:
Sloili smo se da strune konzultacije nisu i ne smiju biti protumaene kao
angaman koji obvezuje dvije vlade na djelovanje u sluaju do kojega nije dolo, a
237

moda ga nikada nee ni biti...

Bila je to tradicionalna britanska spasonosna klauzula koja Londonu omoguuje da
izbjegne preuzimanje zakonske obveze vojnog djelovanja u odreenim okolnostima.
Francuska je prihvatila taj ustupak parlamentarnoj kontroli, uvjerena da e vojni
razgovori nametnuti svoju stvarnost, neovisno o zakonskim obvezama. Punih petnaest
godina njemaki lideri odbijali su Velikoj Britaniji zajamiti takvu slobodu. Francuzi
su imali politiku pronicavost koja je mogla podnijeti britansku dvosmislenost,
pouzdavi se u svoje uvjerenje da e se stvoriti osjeaj moralne obveze koja e
odnijeti pobjedu u kriznom razdoblju.
S pojavom anglo-francusko-ruskog bloka 1907., u europskoj diplomaciji u igri
preostaju samo dvije sile: Trojna antanta i njemako-austrijski savez. Njemako
okruenje je zavreno. Poput anglo-francuske antante, i britanski sporazum s Rusijom
zapoeo je kao sporazum o kolonijama. Ve neko vrijeme Velika Britanija i Rusija
polagano su odustajale od svojih kolonijalnih sukoba. Pobjeda Japana nad Rusijom
1905. uspjela je potkopati ruske tenje na Dalekom istoku. U ljeto 1907. Velika
Britanija mogla je bez straha ponuditi Rusiji velikodune uvjete u Afganistanu i
Perziji, podijelivi Perziju u tri utjecajne sfere: Rusima je dodijeljen sjeverni dio,
sredinji je dio proglaen neutralnim, a Velika Britanija je polagala pravo na jug.
Afganistan je pripao britanskoj sferi. Anglo-ruski odnosi, koje su deset godina prije

oteavale nesuglasice na jednoj treini kugle zemaljske, od Carigrada do Koreje,

konano su se poboljali. Stupanj britanske zabrinutosti zbog Njemake vidi se po
tome to je Velika Britanija bila spremna povui odluku da se Rusiji zabrani pristup
Dardanelima, ne bi li tako osigurala rusku suradnju. Kao ministar vanjskih poslova,
Grey je primijetio: Dobri odnosi s Rusijom podrazumijevaju naputanje nae stare
politike zatvaranja carigradskih tjesnaca na njezinu tetu, kao i naeg pristajanja uz
njoj suprotstavljenu stranu na svakoj konferenciji velesila.

238

239

Neki povjesniari tvrde da Trojna antanta zapravo predstavlja dva promaena

sporazuma o kolonijama, te da je cilj Velike Britanije bio da zatiti svoj imperij, a ne
da okrui Njemaku. No postoji klasini dokument, tzv. Croweov memorandum, koji u
potpunosti dokazuje da se Velika Britanija pridruila Trojnoj antanti kako bi sprijeila
ono za to je strahovala da je njemaki pohod k svjetskoj prevlasti. Prvoga sijenja
1907. Sir Eyre Crowe, istaknuti analitiar britanskoga ministarstva vanjskih poslova,
objasnio je zbog ega smatra da nagodba s Njemakom nije mogua, te je antanta s
Francuskom jedina opcija. Croweov memorandum posjeduje analitiku razinu koju ne
nalazimo ni u jednom njemakom dokumentu u razdoblju nakon Bismarcka. Sukob se
pretvorio u suprotstavljanje strategije brutalnoj sili; ne doe li do golema nesrazmjera
snaga, to ovdje nije bio sluaj, strateg je u prednosti, jer moe planirati svoje akcije,
dok je njegov suparnik prisiljen na improvizaciju. Potvrujui osnovna
razmimoilaenja Velike Britanije s Francuskom i Rusijom, Crowe je ipak ocijenio da
se ona mogu izgladiti, jer odraavaju odredive, pa tako i ograniene ciljeve. No,
njemaka je vanjska politika bila opasna jer se njezine neprestane globalne prijetnje,
koje su zahvaale tako daleke regije kao to su Juna Afrika, Maroko i Bliski istok,
nisu temeljile na nekom odredivom principu. Uz to, njezino nastojanje da izgradi
snanu mornaricu bilo je u suprotnosti s opstankom Britanskoga Imperija.
Po Croweu, njemako nekontrolirano ponaanje jamilo je sukob: Ujedinjenje
najvee vojske s najveom mornarikom silom u jednoj dravi prisililo bi svijet da se
240

udrui zbog izbavljenja od takva zloduha.

Vjeran naelima Realpolitik, Crowe tvrdi da stabilnost ne odreuje motiv, ve
struktura: njemake namjere u biti su nevane; kljuna je njezina sposobnost
djelovanja. Izloio je dvije hipoteze:
Njemaka e teiti opoj politikoj hegemoniji i pomorskom poloaju, ugrozivi
nezavisnost svojih susjeda te, na kraju, opstanak Engleske, ili e Njemaka, bez takvih
jasno odreenih tenji, te s namjerom da trenutno upotrijebi samo svoj legitimni
poloaj i utjecaj jedne od vodeih sila u savjetu naroda, nastojati promaknti svoju
vanjsku trgovinu, rasprostraniti njemaku kulturu, proiriti opseg svojih nacionalnih

sposobnosti, te ustanoviti nove njemake interese diljem svijeta ma gdje i ma kada se

241

za to ukae prilika...
Crowe je tvrdio da su te distinkcije nevane, jer e ih na kraju izbrisati iskuenja
koja su sastavni dio sve vee njemake moi:
... oigledno je da se drugi plan (polunezavisne evolucije, uz odreenu pomo
dravnitva) uvijek moe pretvoriti u prvi, odnosno u iskovani plan. tovie, ako se
evolucijski plan ikad ostvari, poloaj koji e Njemaka na taj nain stei sigurno e
predstavljati jednako golemu opasnost za ostatak svijeta kao to bi to bilo namjerno
242

osvajanje slinoga poloaja s predumiljajem.

Premda se Croweov memorandum samo suprotstavlja sporazumu s Njemakom,
njegova je osnovna ideja oigledna: ne odustane li Njemaka od svojega nauma da
uspostavi pomorsku prevlast i ne obuzda li svoju tzv. Weltpolitik, Velika Britanija
sigurno e joj se suprotstaviti pristupanjem Rusiji i Francuskoj. Uinit e to jednako
neumoljivo kao to je u prethodnim stoljeima unitila francuske i panjolske
pretenzije.
Velika Britanija jasno je dala do znanja da nee prihvatiti daljnje njemako
jaanje. Godine 1909. ministar vanjskih poslova Grey naglaava to u svojem
odgovoru njemakoj ponudi da e usporiti (ali ne i okonati) jaanje svoje mornarice
pristane li Velika Britanija na neutralnost u njemakome ratu protiv Francuske i
Rusije. Grey tvrdi kako bi predloeni sporazum:
... Njemakoj pomogao da uspostavi prevlast u Europi, te bi nakon ostvarenja
svojega cilja ubrzo bio raskinut. Zapravo je to poziv da Njemakoj pomognemo u
stvaranju europske kombinacije koju bi usmjerila protiv nas kad bi joj to
243

odgovaralo... rtvujemo li druge sile zbog Njemake, na kraju emo biti napadnuti.
Nakon sklapanja Trojne antante, igra make i mia koju su Njemaka i Velika
Britanija vodile u devedesetim godinama 19. stoljea postaje krajnje ozbiljna i
pretvara se u borbu izmeu sile koja se zalae za status quo i sile koja zahtijeva
promjenu ravnotee. Kako diplomatska fleksibilnost vie nije bila mogua, jedini
oblik izmjene ravnotee snaga bilo je daljnje naoruavanje ili pobjeda u ratu.
Izmeu dvaju saveza zjapio je dubok jaz sve veega meusobnog nepovjerenja. Za
razliku od razdoblja hladnoga rata, dvije skupine nisu se bojale rata. Ustvari, vie ih
je brinulo ouvanje zajednitva negoli izbjegavanje konanog sukoba. Konfrontacija
je postala uobiajena diplomatska metoda.
Pa ipak, katastrofa se jo uvijek mogla izbjei, jer zapravo nije bilo nekih pitanja
koja bi opravdala rat suprotstavljenih saveza. Niti jedan drugi lan Trojne antante ne

bi uao u rat da Francuskoj pomogne vratiti Alsace-Lorraine; ak i u svojem

egzaltiranom stanju duha, Njemaka vjerojatno ne bi podrala austrijsku agresiju na
Balkan. Politika obuzdavanja mogla je odgoditi rat i s vremenom prouzroiti raspad
neprirodnih saveza posebno ako se uzme u obzir da je Trojna antanta nastala
prvenstveno zbog straha od Njemake.
Krajem prvoga desetljea 20. stoljea ravnotea snaga izrodila se u neprijateljske
koalicije ija je rigidnost popraena nepromiljenim podcjenjivanjem razloga njihova
sklapanja. Rusija se vezala za Srbiju prepunu nacionalistikih, pa ak i teroristikih
frakcija koje nisu imale to izgubiti te nisu marile za opasnost od opeg rata.
Francuska je dala neogranienu punomo Rusiji, koja je jedva ekala da vrati
samopouzdanje poljuljano nakon rusko-japanskog rata. Njemaka je to isto uinila
Austriji, koja je oajniki nastojala zatititi svoje slavenske provincije od srpske
agitacije, a koju je potpomagala Rusija. Europske nacije dopustile su si da postanu
sunjem nepromiljenih balkanskih klijenata. Umjesto da obuzdaju razbuktale strasti i
potaknu osjeaj globalne odgovornosti, dopustile su si da ih obuzme paranoja kako e
njihovi nespokojni partneri prijei na drugu stranu ako im ne udovolje. Jo nekoliko
godina uspjeli su prevladati krize, premda bi svaka od njih jo vie pribliila
neminovni obraun. Njemaka reakcija na Trojnu antantu pokazala je njezinu
ustrajnost u neprestanu ponavljanju iste pogreke: svaki problem pretvarao se u
dokazivanje mukosti kojim je Njemaka eljela demonstrirati svoju odlunost i
snagu, te pokazati nedostatak odlunosti i moi svojih protivnika. No, sa svakim
novim njemakim izazovom Trojna antatna je sve vie zbijala redove.
Godine 1908. izbija meunarodna kriza zbog Bosne i Hercegovine, koju valja
iznijeti jer pokazuje kako se povijest rado ponavlja. Bosna i Hercegovina bila je
abokreina Europe, a njezina je sudbina ostala nedefiniranom na Berlinskom
kongresu, jer nitko zapravo nije znao to bi s njom uinio. Ta niija zemlja izmeu
Osmanskog i Habsburkog Carstva, u kojoj su prisutne rimokatolika, pravoslavna i
muslimanska vjeroispovijest, te hrvatsko, srpsko i muslimansko stanovnitvo, nikada
nije imala svoju dravu niti samoupravu. Njome se moglo upravljati jedino ako se od
tih grupa nije zatrailo da se podvrgnu jednoj od njih. Trideset godina Bosna i
Hercegovina bila je pod turskom vrhovnom vlau, austrijskom upravom, te uivala
lokalnu autonomiju. U itavom tom razdoblju taj vienacionalni sustav u kojemu nije
rijeeno pitanje krajnjeg suvereniteta niti jednom nije bio ozbiljno ugroen. Austrija je
trideset godina ekala na izravnu aneksiju, jer su strasti te viejezine mjeavine bile
presloene ak i za Austrijance, usprkos njihovu iskustvu upravljanja u kaotinim
uvjetima. Kad su konano anektirali Bosnu i Hercegovinu, uinili su to da bi
poentirali protiv Srbije (neizravno Rusije), a ne zbog ostvarenja suvisloga politikog

cilja. Na taj je nain Austrija poremetila osjetljivu ravnoteu izjednaenih mrnji.

Tri narataja kasnije, 1992., iste elementarne strasti buknut e iz slinih razloga,
zapanjivi sve osim fanatika izravno ukljuenih u sukobe i onih koji su dobro upueni
u nepostojanu povijest regije. Nagla promjena vlasti ponovno e Bosnu i Hercegovinu
pretvoriti u uzavreli kotao. im je Bosna proglasila nezavisnost, sve su se nacije
meusobno zaratile u borbi za prevlast, a Srbija je na posebno brutalan nain
izravnala stare raune.
Iskoristivi slabost Rusije nakon rusko-japanskoga rata, Austrija je lakomisleno
provela trideset godina star tajni kodicil s Berlinskoga kongresa, po kojemu sile
pristaju na austrijsku aneksiju Bosne i Hercegovine. Do tada je Austrija bila
zadovoljna de facto kontrolom, jer nije eljela nove slavenske podanike. No 1908.
Austrija se predomislila, bojei se da e se njezino carstvo raspasti pod utjecajem
srpske agitacije, te smatrala da bi joj dobro doao nekakav uspjeh kojim e dokazati
svoju trajnu prevlast na Balkanu. U protekla tri desetljea Rusija je izgubila prevlast u
Bugarskoj, a Savez se triju careva raspao. Ne bez razloga, Rusija je pobjesnila zbog
prizivanja gotovo zaboravljenog sporazuma kojim se Austriji doputa stjecanje
teritorija osloboenoga ruskim ratom.
No bijes ne jami uspjeh, pogotovo kad je njegova meta ve u posjedu nagrade.
Prvi put Njemaka e odluno stati na stranu Austrije, pokazavi da je spremna
riskirati europski rat ako Rusija ospori aneksiju. Njemaka je dodatno pojaala
napetost, zatraivi i formalno rusko i srpsko priznanje austrijskoga poteza. Rusija je
trebala progutati tu uvredu jer Velika Britanija i Francuska jo nisu bile spremne
krenuti u rat zbog Balkana, a Rusija nije bila u poziciji sama ui u rat neposredno
nakon poraza u rusko-japanskom ratu.
Njemaka se tako preprijeila Rusiji, i to na podruju gdje nikad dosad nije
prepoznala svoj vitalni interes tovie, tu je Rusija do sada mogla raunati da e
Njemaka obuzdati austrijske tenje. Njemaka je dokazala svoju nepromiljenost,
kao i opasan gubitak povijesnog pamenja. Samo pola stoljea prije, Bismarck je
tono predvidio da Rusija nikad nee oprostiti Austriji to ju je ponizila u Krimskom
ratu. Sada je Njemaka napravila istu pogreku, ubrzavi rusko udaljavanje koje je
zapoelo s Berlinskim kongresom.
Uvijek je opasno poniziti veliku zemlju, a da je to ne oslabi. Premda je Njemaka
vjerovala da Rusiju poduava o vanosti njemakoga prijateljstva, Rusija je odluila
da je nitko vie nee uloviti na krivoj nozi. Dvije velike kontinentalne sile tako su
zapoele igru koja se u amerikom slangu naziva kukavica. U njoj dva vozaa
svojim kolima jure jedan prema drugome, a oba se nadaju da e drugi u posljednjem
trenutku skrenuti. Oba raunaju da su im ivci vri. Na alost, u razdoblju koje

prethodi Prvomu svjetskom ratu, ta se igra ponovila nekoliko puta. Pri svakom
izbjegnutom sukobu ovrsnulo je ope uvjerenje da igra u biti nije opasna, te su svi
zaboravili kako jedna jedina pogreka moe izazvati nepovratnu katastrofu.
Njemaka kao da je eljela biti posve sigurna da nije propustila zastraiti niti
jednoga potencijalnog protivnika ili da je svima dala dovoljno povoda da se to
vre poveu u samoobrani, te zaprijetila Francuskoj. Godine 1911. Francuska, sada
zapravo javni upravitelj Maroka, na lokalne nemire uzvratila je odailjanjem vojnih
snaga u Fes, ime je oigledno prekrila sporazum iz Algecirasa. Uz buno
odobravanje njemakoga nacionalistikog tiska, Kaiser je uzvratio otpravivii
topovnjau Pantera u marokansku luku Agadir. Hura! Djelo! pie RheinischWestfalische Zeitung 2. srpnja 1911. Konano akcija, oslobodilako djelo koje e
244

odasvuda rastjerati oblake pesimizma. Mnchener Neueste Nachrichten savjetuje

vladu da svom snagom krene naprijed, ak ako takva politika urodi okolnostima koje
245

ne moemo predvidjeti. Rijeima koje za njemaki tisak zvue birano, asopis

ustvari potie Njemaku da riskira rat zbog Maroka.
Akcija pompoznog naziva, Panterin skok, doivjela je isti svretak kao i
prethodni njemaki pokuaji da razbije okruenje koje je sama sebi nametnula.
Njemaka i Francuska ponovno su se nale na samom rubu rata, a njemaki ciljevi,
kao i obino, bili su prilino nedefinirani. Kakvu vrstu kompenzacije oekuje?
Marokansku luku? Dio marokanske obale Atlantika? Kolonijalne dobitke negdje
drugdje? eljela je zastraiti Francusku, no svoj cilj nije znala praktino izraziti.
Sukladno poboljanju meusobnih odnosa, Velika Britanija dala je Francuskoj jo
vru podrku negoli u Algecirasu 1906. Promjenu britanskoga javnog mnijenja
najbolje demonstrira odnos njezina tadanjeg ministra financija, Davida Lloyda
Georgea, koji je s pravom uivao reputaciju pacifista i zagovarao dobre odnose s
Njemakom. Meutim, ovom je prigodom odrao vrlo vaan govor u kojem
upozorava:
... nametne li nam se situacija u kojoj se mir moe sauvati jedino ako prepustimo
na visok i blagotvoran poloaj koji smo stekli nakon stoljea junatva i dostignua ...
naglaavam da bi mir uz tu cijenu bio ponienje koje velika zemlja poput nae
246

domovine ne moe podnijeti.

ak je i Austrija izbjegavala svoju snanu saveznicu, ne vidjevi zato bi svoj
opstanak stavila na kocku zbog sjevernoafrike avanture. Njemaka se povukla,
prihvativi veliko, no beznaajno podruje u sredinjoj Africi. Ta transakcija izazvala
je negodovanje njemakoga nacionalistikog tiska. Zbog nekoliko kongoanskih
movara praktiki smo riskirali svjetski rat, pie Berliner Tageblatt 3. studenog

247

1911. No kritiku nisu zasluile nove akvizicije, ve nepromiljene ratne prijetnje

koje su se ponavljale svakih nekoliko godina, a da im pritom nije bio definiran cilj.
Svaki put uveao bi se strah zbog kojeg su i nastale neprijateljske koalicije.
Ako je njemaka taktika postala stereotipna, to isto se moe rei za britanskofrancusku reakciju. Godine 1912. vojske Velike Britanije, Francuske i Rusije zapoele
su pregovore, ije je znaenje tek formalno ogranieno uobiajenim britanskim
demantijem da ini daljnju zakonsku obvezu. ak i to ogranienje djelomino se
odbacuje britansko-francuskim pomorskim sporazumom iz 1912., kojim se francuska
flota premjeta u Sredozemlje, a Velika Britanija preuzima odgovornost za obranu
francuskoga dijela atlantske obale. Dvije godine poslije, ovaj e sporazum posluiti
kao dokaz da je Velika Britanija obvezna ui u Prvi svjetski rat jer, navodno,
Francuska nije zatitila svoj dio La Manchea oslonivi se na britansku pomo.
(Dvadeset osam godina poslije, godine 1940., slian sporazum Sjedinjenih Drava i
Velike Britanije omoguit e Velikoj Britaniji da svoju flotu prebaci iz Pacifika u
Atlantik, to je znailo da Sjedinjene Drave imaju moralnu obvezu zatititi oblinje
britanske nebranjene posjede od japanskoga napada.)
Godine 1913. njemaki lideri definitivno su udaljili Rusiju jo jednim svojim
hirovitim i besmislenim manevrom. Ovaj put Njemaka je pristala reorganizirati
tursku vojsku te poslati njemakoga generala da preuzme upravu nad Carigradom.
Vilim II. izdramatizirao je opasnost, odaslavi sebi svojstvenom pompoznou
strunjake za obuku, te izrazivi nadu da e na utvrdama Bospora uskoro zavijoriti
248

njemake zastave.
Rusiju nita nije moglo toliko razbjesniti poput njemakoga polaganja prava na
kontrolu carigradskih tjesnaca, koju je Europa itavo stoljee uskraivala Rusiji.
Rusija se jedva pomirila da kontrolu nad tjesnacima preuzme tako slaba zemlja kao
to je Tursko Carstvo, no nikad ne bi prihvatila dominaciju velesile nad Dardanelima.
Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Sazonov u prosincu 1913. pie caru:
Preputanje tjesnaca jakoj sili isto je to i podreivanje cjelokupnoga gospodarskog
249

razvoja june Rusije toj zemlji. Nikola II. rekao je britanskom veleposlaniku da
Njemaka eli stei takav poloaj u Carigradu koji bi joj omoguio da potpuno
zatvori Rusiju unutar Crnog mora. Pokua li tu zamisao provesti u djelo, tome e se
250

svim snagama trebati oduprijeti, ak i ako bi rat bio jedina alternativa.

Premda je Njemaka pronala formulu za spaavanje svojega obraza, te svojeg
zapovjednika povukla iz Carigrad (unaprijedivi ga u marala, to je, u skladu s
njemakom tradicijom, znailo da vie ne moe zapovijedati trupama na bojnom

polju), nanesena je nenadoknadiva teta. Rusija je shvatila da njemaka pomo

Austriji u sluaju Bosne i Hercegovine nije bila sluajna. Kaiser, koji je ta dogaanja
doivljavao kao dokaz svoje muevnosti, 25. veljae 1914. rei e svojem kancelaru:
251

Rusko-pruski odnosi zauvijek su prekinuti! Postali smo neprijatelji! est mjeseci

poslije izbit e Prvi svjetski rat.
Uspostavio se meunarodni sustav ija rigidnost i konfrontacijski stil podsjeaju
na hladni rat. No, meunarodni poredak prije Prvoga svjetskog rata bio je mnogo
nestabilniji negoli svijet u vrijeme hladnoga rata. U nuklearnom su razdoblju samo
Sjedinjene Drave i Sovjetski Savez raspolagali tehnikom za zapoinjanje sveopeg
rata. No njegova je opasnost bila kataklizmika, te se niti jedna supersila nije usudila
ustupiti tako stranu mo svojem savezniku, ma koliko on bio blizak. Nasuprot tome,
prije Prvoga svjetskog rata svaka od dviju glavnih koalicija mogla je zapoeti rat, te
ucijeniti svoje saveznike da je podre.
Neko vrijeme sam sustav saveza osigurat e odreeno obuzdavanje. Francuska je
spreavala Rusiju da ue u sukobe, prvenstveno s Austrijom, dok je Njemaka
odigrala slinu ulogu s Austrijom glede Rusije. Tijekom krize u Bosni 1908.
Francuska je jasno dala do znanja da ne namjerava ui u rat zbog balkanskih pitanja.
Za marokanske krize 1911., francuskom predsjedniku Calliauxu jasno je dano na
znanje da Rusija nee podrati nikakav francuski pokuaj rjeavanja kolonijalne krize
pomou sile. Jo za balkanskog rata 1912. Njemaka je upozorila Austriju da njezina
podrka ima granice, a Velika Britanija prisilila Rusiju da ogranii svoje djelovanje u
korist nestabilnoga i nepredvidivoga Balkanskog saveza predvoenog Srbijom. Na
Londonskoj konferenciji 1913. Velika Britanija pomogla je u spreavanju Austriji
neprihvatljive srpske aneksije Albanije.
No Londonska konferencija 1913. bit e posljednja prilika meunarodnog sustava
prije Prvoga svjetskog rata da ublai sukobe. Srbija nije bila zadovoljna mlakom
ruskom podrkom, dok je Rusija zamjerala Velikoj Britaniji na njezinoj pozi
nepristranog arbitra, a Francuskoj na oitoj neodlunosti da stupi u rat. Na rubu
raspada uslijed ruskih i junoslavenskih pritisaka, Austrija je bila ljuta to joj
Njemaka ne daje odluniju podrku. Srbija, Rusija i Austrija oekivale su od svojih
saveznica veu pomo; Francuska, Velika Britanija i Njemaka bojale su se da e
izgubiti svoje partnere ako im ne prue snaniju podrku u sljedeoj krizi.
Kasnije je sve velesile iznenada obuzela panika da bi djelovale slabo i
nepouzdano kad bi zauzele pomirljivo stajalite, te bi tako izgubile svoje partnere i
same se suoile s neprijateljskom koalicijom. Zemlje su poele preuzimati rizik koji
nisu opravdavali njihovi povijesni nacionalni interesi, niti njihovi racionalni

dugoroni strateki ciljevi. Richelieuovo naelo da sredstva moraju odgovarati

ciljevima krilo se svakodnevno. Njemaka je prihvatila opasnost izbijanja svjetskoga
rata ne bi li ostavila dojam kako podrava politiku Bea prema junim Slavenima, u
kojoj nije imala nikakav nacionalni interes. Rusija je bila spremna na borbu do
posljednjeg daha s Njemakom da dokae kako je postojana srpska saveznica.
Njemaka i Rusija nisu imale velike meusobne sukobe, te je njihova konfrontacija
bila per procura.
Godine 1912. novi francuski predsjednik, Raymond Poincare, u vezi s Balkanom
informirao je ruskog veleposlanika kako e ue li Rusija u rat, to isto uiniti i
252

Francuska, jer znamo da je u tom pitanju Njemaka na strani Austrije. Radostan

ruski veleposlanik izvjetava o posve novom francuskom pogledu kako austrijska
otimaina teritorija utjee na opu europsku ravnoteu, te tako i na francuske
253

interese. Te iste godine britanski pomonik ministra vanjskih poslova, Sir Arthur
Nicholson, pie britanskom veleposlaniku u Sankt Petersburgu: Ne znam koliko emo
jo moi slijediti nau politiku balansiranja na ici prije no to budemo prisiljeni
zauzeti neki odreeni stav. I ja dijelim vau bojazan da emo Rusiji dosaditi, te e se
254

ona pogoditi s Njemakom.

Ne elei da itko nadmai njegovu nepromiljenost, 1913. Kaiser obeaje Austriji
da e je u sljedeoj krizi, bude li to potrebno, slijediti u rat. Sedmi srpnja 1914.,
njemaki kancelar protumaio je politiku koja e za manje od etiri tjedna dovesti do
stvarnoga rata: Potiemo li ih (Austrijance) naprijed, rei e da smo ih na to
natjerali; odvratimo li ih, ispast e da smo ih ostavili na cjedilu, te e se okrenuti
zapadnim silama koje ih jedva ekaju, a mi emo izgubiti posjednjeg saveznika, ma
255

kakav on bio. Nije jasno definirano kakvu bi to korist Austrija imala od saveza s
Trojnom antantom. Takoer je bilo nezamislivo da Austrija pristupi skupini s Rusijom,
koja je nastojala oslabiti poziciju Austrije na Balkanu. Tijekom povijesti, alijanse bi
se sklapale da se povea snaga zemlje u sluaju rata; s pribliavanjem Prvoga
svjetskog rata glavni povod za rat bio je da ojaa saveze.
Voe svih znaajnih zemalja nisu shvaali vanost tehnike koja im je na
raspolaganju, ili koalicije koje su grozniavo sklapali. Kao da nisu bili svjesni
golemih gubitaka u amerikomu graanskom ratu, koji je jo uvijek bio u relativno
svjeem sjeanju, te su oekivali kratak i konaan sukob. Nije im palo na pamet da e
eventualna nepodudarnost njihovih saveza i racionalnih politikih ciljeva dovesti do
propasti civilizacije koju su poznavali. Ulog obaju saveza bio je prevelik da dopuste
funkcioniranje tradicionalne diplomacije Europskoga koncerta. Naprotiv, velesile su
uspjele stvoriti diplomatski pakleni stroj, premda ni same nisu bile svjesne toga to su

uinile.

S lijeva na desno: Paul von Hindenburg, bivi car Vilim II. i Erich Ludendorff, 1917.

GLAVA OSMA
U sreditu vrtloga:
vojni pakleni stroj
Kod izbijanja Prvoga svjetskog rata ne udi injenica da je nakon mnogih
prebroenih kriza jedan jednostavan incident izazvao globalnu katastrofu, ve to to se
na nju dugo ekalo. Godine 1914. sukob izmeu Njemake i Austro-Ugarske s jedne,
te Trojne antante s druge strane, postaje krajnje ozbiljan. Dravnici svih velikih sila
pridonijeli su stvaranju diplomatskoga paklenog stroja, ime je svaku iduu krizu bilo
jo tee razrijeiti. Njihovi vojni zapovjednici u velikoj su mjeri poveali opasnost
svojim stratekim planovima koji ograniuju vrijeme namijenjeno donoenju odluka.
Kako su vojni planovi ovisili o brzini, a diplomatski aparat bio je podeen svojemu
tradicionalno leernom ritmu, u vremenskoj stisci vie nije bilo mogue razrijeiti
krizu. Da stvari budu jo gore, vojni stratezi nisu svojim politikim kolegama
adekvatno objasnili implikacije njihovih djela.
Vojno planiranje postalo je u biti autonomno. Prvi korak u tom smjeru uinjen je
tijekom pregovora o francusko-ruskom vojnom savezu 1892. Dotad su se pregovori o
savezima koncentrirali na casus belli ili na odreene protivnike poteze koji obvezuju
saveznike da krenu u rat. Po pravilu je njihovo definiranje ovisilo o tome koga se
smatralo zaetnikom neprijateljstava.
U svibnju 1892. ruski pregovara, autant general Nikolaj Obruev, pie svojemu
ministru vanjskih poslova Giersu kako je tradicionalne metode odreivanja casusa
belli zamijenila nova tehnologija. Obruev tvrdi da je vano tko e prvi provesti
mobilizaciju, a ne tko e ispaliti prvi metak: Provoenje mobilizacije vie se ne
256

moe smatrati miroljubivim inom; dapae, predstavlja konaan ratni potez.

Strana koja odugovlai s mobilizacijom nee iskoristiti svoja saveznitva te e
omoguiti neprijatelju da pojedinano porazi svakog protivnika. Potreba istodobne
mobilizacije svih saveznika po miljenju europskih lidera postala je tako hitna te se
pretvorila u misao vodilju sveanih diplomatskih sporazuma. Svrha saveza vie nije
bila da zajame podrku nakon izbijanja rata, ve da zajame mobilizaciju svih
saveznika im bi to uinio bilo koji protivnik, po mogunosti malo prije. Kad bi se
tako sklopljeni savezi sukobili, opasnost koja se krila u mobilizaciji postala je
neopoziva, jer je zapoetu mobilizaciju pogubnije zaustaviti negoli ne provesti. Ako
bi jedna strana stala a druga nastavila, poloaj bi iz dana u dan postajao nepovoljniji.
Ako bi obje strane pokuale istodobno stati, to bi tehniki bilo teko izvedivo, te bi

gotovo sigurno mobilizacija bila u potpunosti provedena prije no to bi se diplomati

uspjeli dogovoriti kako daju zaustave.
Zbog te paklene procedure, casus belli uspio je izmaknuti politikoj kontroli.
Svaka kriza imala je ugraen eskalator rata odluku o mobilizaciji i svaki je rat
morao poprimiti sveope razmjere.
Nimalo uzbuen zbog vjerojatne automatske eskalacije, Obruev ju je toplo
pozdravio. Najmanje mu je bilo stalo do lokalnog sukoba. Naime, ne stupi li
Njemaka u rat izmeu Rusije i Austrije, kasnije e naprosto biti u poziciji da nametne
uvjete mira. Obruev je mislio da je to isto Bismarck uinio na Berlinskom kongresu:
Naa diplomacija manje od bilo koje druge moe raunati na pojedinani sukob
Rusije s Njemakom, Austrijom ili Turskom. Berlinski kongres bio nam je u tom
smislu dobra kola te nas nauio koga moramo smatrati najopasnijim neprijateljem
onoga tko nam se izravno suprotstavlja ili onoga tko eka da oslabimo, a onda nam
257

odredi uvjete mira...

Po Obruevljevu miljenju, u ruskom je interesu da osigura ope razmjere svakog
rata. Ruska korist od dobro sklopljena saveza s Francuskom bila bi spreavanje
izbijanja eventualnoga lokaliziranog rata:
Pri izbijanju svakoga europskog rata diplomati su uvijek u velikom iskuenju da
lokaliziraju sukobe i u najveoj moguoj mjeri ogranie njihove posljedice. No, uz
sadanje naoruano i nemirno stanje u kontinentalnoj Europi, Rusija na svako
lokaliziranje rata gleda s odreenom skepsom, jer bi to moglo bitno poboljati poloaj
onih naih neprijatelja koji oklijevaju i jo se nisu oitovali, kao i neodlunih
258

saveznika.
Drugim rijeima, obrambeni rat s ogranienim ciljevima bio je protivan ruskim
nacionalnim interesima. Svaki rat treba biti totalan, a vojni stratezi politikim voama
nisu smjeli dati nikakvu drugu opciju:
Ako smo ve uvueni u rat, moemo ga voditi samo svim naim snagama i protiv
oba susjeda. S obzirom na spremnost cijelih naroda da krenu u rat, moe se zamisliti
jedino konani rat koji e do daleko u budunost odrediti relativne politike pozicije
259

europskih sila, posebno Rusije i Njemake.

Ma koliko beznaajan njegov povod, rat e biti totalan. Ukljui li njegov poetak
samo jednog susjeda, Rusija se mora pobrinuti da uvue i drugoga. Upravo je
groteskno da je ruski generaltab prieljkivao istodobno ratovanje protiv Njemake i
Austro-Ugarske, a ne samo jedne od njih. Vojna konvencija koja sadri Obruevljeve
zamisli potpisana je 4. svibnja 1894. Francuska i Rusija pristale su na zajedniku

mobilizaciju ako je iz bilo kojeg razloga provede ijedan lan Trojnog saveza. Tako je
dovren pakleni stroj. Ako, na primjer, njemaka saveznica Italija provede
mobilizaciju protiv Francuske zbog Savoje, Rusija e trebati provesti mobilizaciju
protiv Njemake; provede li Austrija mobilizaciju protiv Srbije, tada je Francuska
obvezna provesti mobilizaciju protiv Njemake. Kako je bilo posve sigurno da e u
odreenom trenutku jedna nacija iz nekog razloga provesti mobilizaciju, izbijanje
sveopeg rata bilo je samo pitanje vremena, jer je dostajalo da mobilizaciju provede
samo jedna velika sila i tako za sve njih pokrene pakleni stroj.
Barem je car Aleksandar III. znao da su ulozi u ovoj partiji najvei. Na Giersovo
pitanje "... to emo dobiti pomognemo li Francuskoj da uniti Njemaku, odgovorio
je: Dobili bismo to da Njemaka kao takva nestane. Raspala bi se u niz malih, slabih
260

dravica, kao to je nekada bila. Njemaki ratni ciljevi bili su takoer pretjerani i
nebulozni. Cesto citirana europska ravnotea pretvorila se u borbu na ivot i smrt,
premda niti jedan od upletenih dravnika ne bi znao objasniti kakvo ope dobro
opravdava toliki nihilizam, te kojim politikim ciljevima slui ratni pakao.
Ono to su ruski stratezi predloili u teoretskom obliku, njemaki generaltab
pretvorio je u operativni plan praktiki istodobno dok je Obruev vodio pregovore o
francusko-ruskom vojnom savezu. S njemakom temeljitou, carski generali doveli su
koncepciju mobilizacije do njezinih krajnjih granica. ef njemakoga generaltaba,
Alfred von Schlieffen, bio je opsjednut rasporedima mobilizacije, ba kao i njegovi
ruski i francuski kolege. No, dok su francuski i ruski vojskovoe nastojali definirati
mobilizacijsku obvezu, Schlieffen se koncentrirao na provoenje koncepcije.
Ne elei nita prepustiti hirovima politikih okolnosti, Schlieffen je pokuao
skovati jednostavan i pouzdan plan kojim e Njemaka izbjei mrsko okruenje. Ba
kao to su Bismarckovi nasljednici napustili njegovu sloenu diplomaciju, tako je i
Schlieffen odbacio strateke zamisli Helmutha von Moltkea, vojnog arhitekta
Bismarckove tri brze pobjede izmeu 1864. do 1870.
Moltkeova je strategija doputala mogunost politikog rjeenja Bismarckove
none more, tj. neprijateljskih saveza. U sluaju rata na dva fronta, Moltke je
namjeravao priblino ravnomjerno podijeliti njemaku vojsku na zapadni i istoni
front, te na obje strane biti u defenzivi. Kako je Francuskoj glavni cilj bio vraanje
Alsace-Lorrainea, njezin je napad bio izvjestan. Odbije li Njemaka taj napad,
Francuska e biti primorana razmotriti kompromisni mir. Moltke se posebno protivio
irenju vojnih operacija do Pariza, nauivi u francusko-pruskom ratu da je mir teko
zakljuiti za opsade neprijateljske prijestolnice.
Moltke je istu strategiju predloio i za istoni front: odbijanje ruskoga napada, te

odbijanje ruske vojske na strateki znaajnu udaljenost, nakon ega bi uslijedila

ponuda kompromisnog mira. Snage koje su prve izvojevale pobjedu moi e pritei u
pomo vojsci na drugom frontu. Na taj nain opseg rata, rtve i politiko rjeenje
261

ostaju u svojevrsnoj ravnotei.

No, ba kao to je Bismarckove nasljednike zbunjivala neodreenost njegovih
preklapajuih saveza, Schlieffen je odbio Moltkeov plan jer vojnu inicijativu preputa
njemakim neprijateljima. Schlieffen je takoer odbijao Moltkeovu sklonost
politikom kompromisu umjesto potpunoj pobjedi. Odluivi nametnuti uvjete koji u
biti oznauju bezuvjetnu predaju, Schlieffen je razradio plan brze i konane pobjede
na jednom frontu, te prebacivanja svih njemakih snaga protiv drugoga protivnika,
ime bi postigao jasan rezultat na oba fronta. Kako je brz i razoran udar na istoku
onemoguila spora ruska mobilizacija, za ije je izvrenje trebalo est tjedana, kao i
golem ruski teritorij, Schlieffen je odluio razoriti francusku vojsku prije pune
mobilizacije ruske vojske. Ne bi li zaobiao snane francuske utvrde na njemakoj
granici, Schlieffen se dosjetio da bi mogao povrijediti belgijsku neutralnost, te
prevesti njemaku vojsku preko njezina teritorija. Osvojit e Pariz i francusku vojsku
uloviti u klopku sa stranje strane, u utvrdama du granice. U meuvremenu, Njemaka
e stajati na svojem istonom braniku.
Plan je bio sjajan, ali i nesmotren. I najmanje poznavanje povijesti otkrilo bi da e
Velika Britanija sigurno krenuti u rat u sluaju napada na Belgiju a to kao da je u
potpunosti promaklo Kaiseru i njemakom generaltabu. U dvadesetogodinjem
razdoblju od nastanka Schlieffenova plana 1892., njemaki voe podastrijeli su niz
prijedloga Velikoj Britaniji ne bi li stekli njezinu podrku ili barem neutralnost u
europskom ratu, no to je onemoguila njemaka vojna strategija. Ni za to se Velika
Britanija nije tako uporno i neumoljivo borila kao za nezavisnost nizozemskoga
podruja. Ponaanje Velike Britanije u ratovima protiv Luja XIV i Napoleona
svjedoi o njezinoj upornosti. Kad bi se jednom angairala, borila se do kraja, ak i
kad bi Francuska bila poraena. Schlieffenov plan takoer nije raunao na mogunost
neuspjeha. Ne uspije li Njemaka unititi francusku mornaricu to je bilo mogue,
jer je Francuska raspolagala unutarnjim linijama i eljeznikim prugama koje su se iz
Pariza irile u svim smjerovima, dok je njemaka vojska pjeke i polukruno trebala
prijei kroz opustoeni kraj Njemaka e trebati slijediti Moltkeovu strategiju
obrane na oba fronta, eliminiravi prethodno eventualan politiki kompromisni mir
svojom okupacijom Belgije. Dok je glavni cilj Bismarckove vanjske politike bio
izbjegavanje rata na dva fronta, a Moltkeove vojne strategije ograniavanje,
Schlieffen je inzistirao na ratu na dva fronta i na ratovanju svom snagom.
Dok je Njemaka glavninu svojih snaga rasporedila protiv Francuske, a poetak

sukoba oekivao se u Istonoj Europi, pitanje koje je muilo Bismarcka eventualno

ratovanje na dva fronta transformiralo se u pitanje koje je muilo Schlieffena: to
ako do rata na dva fronta ne doe? Objavi li Francuska neutralnost u balkanskom ratu,
Njemaka se mogla suoiti s opasnou da Francuska objavi rat nakon provoenja
ruske mobilizacije, kao to je Obruev ve objasnio s druge strane europske linije
razgranienja. Da se sjedne strane Njemaka ogluila o francusku ponudu neutralnosti,
Schlieffenov plan stavio bi Njemaku u neugodnu situaciju jer bi morala napasti
miroljubivu Belgiju ne bi li dola do miroljubive Francuske. Schlieffen je stoga
trebao smisliti razlog da napadne Francusku ostane li ona po strani. Odredio je
nemogue kriterije koje e Njemaka prihvatiti kao francusku neutralnost. Njemaka
e Francusku smatrati neutralnom samo ako pristane da jednu od svojih glavnih utvrda
prepusti Njemakoj; drugim rijeima, stavi li se Francuska na milost i nemilost
Njemakoj i napusti svoju poziciju velesile.
udna mjeavina opih politikih saveza i eksplozivnih vojnih strategija zajamila
je sveope krvoprolie. Ravnotea snaga izgubila je svaki privid fleksibilnosti koju je
posjedovala tijekom 18. i 19. stoljea. Ma gdje rat buknuo (gotovo sigurno na
Balkanu), Schlieffenov plan pobrinuo se da se prve bitke povedu na zapadu, meu
zemljama kojima uope nije odgovarala skora kriza. Vanjska politika abdicirala je u
korist vojne strategije, koja se sada sastojala od igre jednoga jedinog bacanja kocki.
Teko je zamisliti bezumniji i tehnokratskiji pristup ratu.
Premda su vojskovoe s obiju strana inzistirale na najdestruktivnijem obliku rata,
zloslutno su utjeli o politikim posljedicama, s obzirom na vojnu tehnologiju kojom
su se sluili. Kako e Europa izgledati nakon rata tolikih razmjera kakve su planirali?
Koje e promjene uspjeti opravdati pokolj koji pripremaju? Niti jedan ruski zahtjev
Njemakoj ili njemaki zahtjev Rusiji nije zasluio ni lokalni, a kamoli opi rat.
I diplomati s obiju strana su utjeli, uglavnom zato to se zbog nacionalistike
politike obiju zemalja nisu usudili suprotstaviti vojnome vrhu. Ta konspirativna utnja
onemoguila je politikim voama svih znaajnih zemalja da zahtijevaju vojne
planove koji ustanovljavaju odreenu podudarnost vojnih i politikih ciljeva.
S obzirom na katastrofu koju su pripremali, u bezbrinosti s kojom su europski
voe krenuli na taj nesretan put bilo je neega jezovitog. Upozorenja su bila
iznenaujue rijetka, uz asnu iznimku Petra Durnovoa, bivega ruskog ministra
unutarnjih poslova, koji je postao lan Dravnoga savjeta. U veljai 1914., est
mjeseci prije poetka rata, napisat e za cara proroanski memorandum:
Glavni teret rata nesumnjivo e zadesiti nas, jer Engleska nije u stanju preuzeti
znaajni dio kontinentalnog rata, dok e se Francuska, kojoj nedostaje ljudstvo,
vjerojatno pridravati strogo obrambene taktike, s obzirom na goleme gubitke koji e

pratiti ovaj rat zbog trenutnih mogunosti vojne tehnike. Nas e zapasti probijanje kroz
262

najvru njemaku obranu...

Po Durnovovljevu miljenju, te e rtve biti uzaludne jer Rusija nee moi
ostvariti trajnu teritorijalnu dobit borei se na strani Velike Britanije, svojega
tradicionalnog geopolitikog protivnika. Premda e Velika Britanija dopustiti Rusiji
dobitke u Srednjoj Europi, jo jedan komad Poljske samo e pogorati ve naglaene
centrifugalne tendencije unutar Ruskoga Carstva. Poveanje ukrajinskog stanovnitva,
kazao je Durnovo, samo e ubrzati zahtjeve za nezavisnou Ukrajine. Stoga e se kao
paradoksalna posljedica pobjede pojaviti takvi etniki nemiri koji e carev imperij
svesti na Malu Rusiju.
Sve i da Rusija ostvari svoj stoljetni san i osvoji Dardanele, Durnovo istie kako
bi taj uspjeh bio strateki beznaajan:
No time ne bismo dobili izlaz na otvoreno more, jer se na drugoj strani nalazi
more koje se gotovo u potpunosti sastoji od teritorijalnih voda, more prepuno otoka
meu kojima bi nam britanska mornarica zaas zatvorila svaki ulaz i izlaz, neovisno o
263

carigradskim tjesnacima.
udnovato da tu jednostavnu geopolitiku injenicu nisu uvidjela tri narataja
Rusa koja su teila za osvajanjem Carigrada, kao i Engleza koji su se tome odluno
suprotstavljali.
Durnovo u nastavku tvrdi kako e rat Rusiji donijeti jo manju gospodarsku korist.
Po svim raunicama, njegova cijena uveliko e nadmaiti ono to se moe dobiti.
Njemaka pobjeda unitit e rusko gospodarstvo, dok e ruska pobjeda iscrpiti
njemako gospodarstvo, ne ostavivi nita za reparacije, neovisno o tome koja strana
pobijedi:
Rat e bez sumnje nametnuti trokove iznad ogranienih financijskih mogunosti
Rusije. Morat emo pribaviti kredit od saveznica ili neutralnih zemalja, no neemo ga
dobiti badava. Ne elim ovdje raspravljati to e se desiti ako rat za nas zavri
nepovoljno. Financijske i gospodarske posljedice poraza ne mogu se niti izraunati
niti predvidjeti, i nesumnjivo bi izazvale totalni krah cjelokupnoga naeg
gospodarstva. No ak i pobjeda obeava izrazito nepovoljne financijske prilike.
Posve unitena Njemaka nee nas moi obetetiti. Engleska e nametnuti mirovni
sporazum koji Njemakoj nee pruiti mogunost gospodarskog oporavka, nakon
264

kojega bi mogla pokriti nae ratne trokove, makar u dalekoj budunosti.

No najjai Durnovovljev argument protiv rata bilo je njegovo predvianje da e
on sigurno izazvati socijalnu revoluciju, najprije u poraenoj zemlji, a zatim e se ona

proiriti na pobjedniku zemlju:

Nae je duboko uvjerenje, zasnovano na dugakom i paljivom prouavanju svih
suvremenih subverzivnih tendencija, da e u poraenoj zemlji sigurno buknuti
socijalna revolucija koja e se, po samoj prirodi stvari, proiriti na pobjedniku
265

zemlju.
Nema dokaza da je car vidio memorandum koji je mogao spasiti njegovu dinastiju.
Takoer ne postoji nikakav podatak o slinim analizama u drugim europskim glavnim
gradovima. Durnovovljevim gleditima najsliniji su epigramski komentari BethmannHollwega, kancelara koji e Njemaku povesti u rat. Godine 1913., kad je ve bilo
dobrano prekasno, tono je izrazio zbog ega njemaka vanjska politika uznemirava
ostatak Europe:
Ugrozi svakoga, stani svakome na put, no nemoj nikoga oslabiti. Razlog:
besciljnost, tenja za sitnim prestinim uspjesima i zabrinutost zbog svakog aspekta
266

javnog mnijenja.
Te iste godie Bethmann-Hollweg iznio je jo jednu maksimu koja je mogla spasiti
njegovu domovinu da je primijenjena dvadeset godina prije:
Francusku moramo drati na uzdi pomou oprezne politike prema Rusiji i
Engleskoj. Dakako, to se ne svia naim ovinistima i nije popularno. No za
267

Njemaku u blioj budunosti ne vidim nikakvu alternativu.

Kad je to napisao, Europa je ve smjerala k ratnom vrtlogu. Poprite krize koja je
izazvala Prvi svjetski rat nije bilo bitno za europsku ravnoteu snaga, a casus belli
nevaan, ba kao to je diplomacija koja mu je prethodila bila nepromiljena.
Dvadeset osmi lipnja 1914. Franjo Ferdinand, habsburki prijestolonasljednik,
platio je ivotom prenagljenu austrijsku aneksiju Bosne i Hercegovine 1908. Sam
atentat takoer obiljeava kombinacija tragedije i apsurda karakteristina za raspad
Austrije. U svojemu prvom pokuaju da izvede atentat na Franju Ferdinanda, mladi
srpski terorist nije uspio, ranivi umjesto njega nadvojvodina vozaa. Po dolasku u
regentsku rezidenciju, Franjo Ferdinand ukorio je austrijske upravnike zbog propusta,
a zatim u pratnji svoje supruge odluio posjetiti rtvu u bolnici. Novi voza
kraljevskoga para skrenuo je u krivu ulicu, te upravljajui autom unatrag da iz nje
izae stao ispred zapanjenoga potencijalnog atentatora, koji je tugu zbog svojeg
neuspjeha utapao u ulinoj kavani. Kako su mu se rtve voljom providnosti same
izruile, drugi put atentator nije promaio.
Ono to je zapoelo kao osujeena nesrea pretvorilo se neminovnou grke
tragedije u pakao. Kako nadvojvodina supruga nije bila kraljevskog podrijetla, niti

jedan europski kralj nije prisustvovao sahrani. Da su se okrunjeni efovi drava

sakupili i imali priliku razmijeniti svoja miljenja, moda etiri tjedna poslije ne bi
tako spremno uli u rat zbog obinoga teroristikog ina.
No ni kraljevski summit najvjerojatnije ne bi sprijeio Austriju da upali fitilj
koji joj je Kaiser brzopleto uruio. Prisjetivi se svojega obeanja iz prethodne
godine da e podrati Austriju u sljedeoj krizi, 5. srpnja pozvao je austrijskog
veleposlanika na ruak i zahtijevao hitnu akciju protiv Srbije. esti srpnja BethmannHollweg potvrdio je Kaiserovo obeanje: Austrija mora prosuditi to da napravi ne
bi li raistila svoje odnose sa Srbijom. Ma kakva bila austrijska odluka, moe sa
268

sigurnou raunati da e ju Njemaka podrati kao saveznicu.

Austrija je konano dobila bianco ek koji je tako dugo potraivala, kao i pravu
priliku da ga upotrijebi. Kao i obino, Vilim II. dokazao je da ne shvaa stvarne
implikacije svoje nepromiljene hrabrosti, te se uputio na krstarenje po norvekim
fjordovima (u doba koje prethodi radiju). Nije jasno to je zapravo imao na umu, no
oigledno nije predvidio europski rat. Kaiser i njegov kancelar raunali su da Rusija
jo nije spremna za rat, te e sa strane promatrati ponienje Srbije, kao to je uinila
1908. U svakom sluaju, vjerovali su da su u boljoj situaciji za obraun s Rusijom no
to e to biti za nekoliko godina.
Zadravi svoj neoboreni rekord krivih psiholokih procjena potencijalnih
protivnika, njemaki lideri vjerovali su da su im anse velike, ba kao i prigodom
pokuaja da Veliku Britaniju prisile na savez stvaranjem velike mornarice, ili
izoliranja Francuske uz prijetnju ratom zbog Maroka. Djelujui na temelju
pretpostavke da bi austrijski uspjeh mogao razbiti njezino sve vre okruenje jer e
razbiti ruske iluzije o Trojnoj antanti, ignorirala je Francusku koju je smatrala
nepomirljivom, te izbjegavala britansko posredovanje da time ne pokvari svoj trijumf.
Uvjerila je samu sebe da e, izbije li unato oekivanjima rat, Velika Britanija ostati
neutralna ili prekasno intervenirati. No Sergej Sazonov, u trenutku izbijanja rata ruski
ministar vanjskih poslova, opisao je zbog ega se ovaj put Rusija nee povui:
Jo od Krimskoga rata ne gajimo nikakve iluzije o austrijskim osjeajima prema
nama. Onoga dana kad je Austrija zapoela svoj pljakaki pohod na Balkan, u nadi
da e tako uvrstiti rasklimanu strukturu svoje vlasti, nai su se odnosi sve vie
pogoravali. No s tom smo se neugodnom situacijom pomirili sve dok nije postalo
269

jasno da balkanska politika uiva simpatije Njemake, te ima potporu Berlina.

Rusija je osjeala da se treba oduprijeti onome to je protumaila kao njemaki
manevar da uniti rusku ulogu meu Slavenima ponizivi Srbiju, njezinu najodaniju
saveznicu u regiji. Bilo je oigledno, pie Sazonov, da na problem ne predstavlja

nesmotrena odluka kratkovidnog ministra donesena na njegov vlastiti rizik i

odgovornost, ve pomno pripremljen plan, razraen uz pomo njemake vlade, bez
ijeg se pristanka i obeane podrke Austro-Ugarska nikada ne bi odvaila na njegovo
270

izvrenje.
Jedan drugi ruski diplomat poslije e s nostalgijom pisati o razlici
izmeu Bismarckove i Kaiserove Njemake:
Veliki rat neminovna je posljedica podrke koju je Njemaka davala AustroUgarskoj u njezinoj politici prodiranja na Balkan, u kombinaciji s grandioznom
pangermanskom idejom o germaniziranoj Srednjoj Europi. U Bismarckovo vrijeme
to se ne bi dogodilo. To to se desilo rezultat je nove Njemake tenje da se uhvati
271

zadatka teeg od Bismarckova bez jednoga Bismarcka.

Ruski diplomati previe su uvaavali Nijemce jer Kaiser i njegovi savjetnici ni u
jednoj krizi, pa tako ni 1914., nisu imali dalekoseni plan. Kriza izazvana atentatom na
nadvojvodu Ferdinanda izmakla je kontroli jer niti jedan voa nije bio spreman
povui se i sve su zemlje bile zaokupljene ispunjavanjem formalnih obveza iz
ugovora, a ne zaokruenom koncepcijom dalekosenih zajednikih interesa. Europi je
nedostajao cjelovit sustav vrijednosti koji bi povezao sve sile, kao u doba
Metternichova sustava, ili hladnokrvna diplomatska fleksibilnost Bismarckove
Realpolitik. Prvi svjetski rat nije izbio jer su zemlje prekrile svoje ugovore, ve zato
to su u potpunosti izvravale svoje obveze.
Od mnogobrojnih neobinih aspekata uvoda u Prvi svjetski rat najneobinije je da
se u poetku nije nita deavalo. Vjerna svojem stilu djelovanja, Austrija je
odugovlaila, djelomino zato to je Beu trebalo vremena da svlada otpor maarskog
premijera Istvana Tisze da se Monarhija izloi opasnosti. Kad je on konano popustio,
23. srpnja Be je Srbiji odaslao ultimatum od 48 sati s tekim i neprihvatljivim
uvjetima. No, zbog tog odlaganja Be je propustio sveope prvotno europsko
ogorenje zbog nadvojvodina umorstva.
U Metternichovoj Europi, koja se zajedniki obvezala na legitimitet, Rusija bi
sigurno sankcionirala austrijsku odmazdu protiv Srbije zbog umorstva princa
izravnog prijestolonasljednika na austrijski tron. No 1914. legitimitet vie nije bio
zajednika obveza. Ruske simpatije prema saveznici Srbiji prevagnule su nad
njezinom zgranutou zbog umorstva Franje Ferdinanda.
Cijeli mjesec nakon atentata austrijska je diplomacija kasnila. A zatim je u manje
od tjedan dana uslijedila luda trka u propast. Nakon austrijskog ultimatuma, dogaaji
su izmakli kontroli politikih voa. Nakon objavljivanja ultimatuma, svaka je velika
sila bila u poziciji dati znak za poetak nepovratne mobilizacijske utrke. Sudbina je
htjela da mobilizacijsko ludilo pokrene upravo zemlja kojoj su mobilizacijski

rasporedi u biti bili nevani. Jedina meu velesilama, Austrija je jo uvijek imala
staromodnu vojnu strategiju koja se nije temeljila na brzini. Za austrijske vojne
planove bilo je svejedno u kojemu e tjednu zapoeti rat ako vojska prije ili poslije
bude spremna na rat protiv Srbije. Austrija je Srbiji uruila svoj ultimatum ne bi li
sprijeila posredovanje, a ne da ubrza vojne akcije. Ni austrijska mobilizacija nije
ugroavala niti jednu drugu velesilu, jer je za njezino provoenje trebalo mjesec dana.
I tako je mobilizacijske rasporede zbog kojih je rat bio neizbjean, pokrenula
zemlja koja je zapravo poela ratovati tek nakon glavnih bitki na Zapadu. S druge
strane, neovisno o stupnju austrijske spremnosti, da je Rusija eljela ugroziti Austriju,
mobilizirala bi neke snage, te tako u Njemakoj potaknula isti nepovratni proces
(premda se ini da niti jedan voa nije uvidio tu opasnost). Paradoksalnost srpnja
1914. krije se u injenici da zemlje koje su imale politikih razloga za ulazak u rat
nisu bile vezane krutim mobilizacijskim programima, dok nacije s krutim programima,
poput Njemake ili Rusije, nisu imale nikakav politiki razlog da uu u rat.
Velika Britanija, zemlja kojoj je bilo najlake zaustaviti taj slijed dogaaja,
oklijevala je. U balkanskoj krizi nije imala nikakva interesa, premda je od njezina
velikog interesa bilo ouvanje Trojne antante. Plaila se rata, no jo vie se bojala
njemakoga trijumfa. Da je Velika Britanija nedvosmisleno objavila svoje namjere i
prisilila Njemaku da shvati kako nee ui u opi rat, Kaiser bi moda odustao od
sukoba. Tako se Sazonovu inilo poslije:
Ne mogu a da ne izrazim svoje miljenje. Da je 1914. Sir Edward Grey
pravodobno i nedvosmisleno objavio solidarnost Velike Britanije s Francuskom i
Rusijom, na emu sam ja uporno inzistirao, mogao je spasiti ovjeanstvo od te
272

uasne kataklizme, ije su posljedice ugrozile sam opstanak europske civilizacije.

Britanski lideri nerado su Trojnu antantu izlagali opasnosti neodlunou u
podravanju saveznika te, pomalo kontradiktorno, nisu eljeli ugroziti Njemaku, ime
su si ostavili opciju pravodobnog posredovanja. No zbog toga je Velika Britanija pala
izmeu dvije stolice. Nije imala nikakvu zakonsku obvezu da ue u rat na strani
Francuske i Rusije, u to je Grey 11. srpnja 1914., dva tjedna prije atentata na
nadvojvodu, uvjerio Donji dom:
... bukne li rat izmeu europskih sila, nema neobjavljenih sporazuma koji bi
ograniili slobodu vlade ili parlamenta u donoenju odluke o sudjelovanju Velike
273

Britanije u ratu...
S aspekta zakona to je sigurno bilo tono. No, i tu je postojala jedna neopipljiva
moralna dimenzija. Francuska mornarica nalazila se u Sredozemlju zbog francuskobritanskog pomorskog sporazuma; zbog toga bi, ne stupi li Velika Britanija u rat, obala

sjeverne Francuske bila irom otvorena njemakoj mornarici. Kako je kriza

uznapredovala, Bethmann-Hollweg obeao je da nee upotrijebiti njemaku mornaricu
protiv Francuske obea li Velika Britanija da e ostati neutralna. No Grey je odbio tu
pogodbu iz istog razloga zbog kojega je 1909. odbio njemaku ponudu da e usporiti
jaanje svoje mornarice u zamjenu za britansku neutralnost u europskome ratu
sumnjao je da e nakon francuskog poraza Velika Britnija pasti na milost i nemilost
Njemakoj:
Morate obavijestiti njemakoga kancelara da pod takvim uvjetima ne moemo
prihvatiti ponudu da se obveemo na neutralnost.
... Za nas bi takva nagodba s Njemakom na tetu Francuske bila sramota, te bi
naa domovina zauvijek izgubila svoju reputaciju.
Kancelar od nas takoer trai da se odreknemo svih obveza i interesa u pogledu
274

belgijske neutralnosti. Ni taj prijedlog ne moemo prihvatiti.

Greyeva dilema bila je u tome to se njegova domovina nala u zamci izmeu
pritisaka javnog mnijenja i tradicija svoje vanjske politike. Sjedne strane, odsutnost
javne podrke vojnom angamanu zbog Balkana dovela bi do posredovanja. S druge
strane, da Francuska doivi poraz i izgubi povjerenje u britanski savez, Njemaka bi
uspostavila prevlast kojoj se britanska strana uvijek protivila. Stoga je vrlo vjerojatno
da bi na koncu Velika Britanija ula u rat da sprijei vojni poraz Francuske sve da
Njemaka i nije okupirala Belgiju, premda bi moda potrajalo dok rat ne bi stekao
podrku britanske javnosti. U tom razdoblju Velika Britanija imala bi priliku da
pokua posredovati. No njemaka odluka da preispita jedno od najvrih naela
engleske vanjske politike podruje Nizozemske ne smije pasti u ruke neke velesile
razrijeila je britanske dvojbe i zajamila da rat nee zavriti kompromisom.
Ako ne stane na jednu od strana u ranoj fazi krize, Grey je vjerovao da e Velika
Britanija zadrati pravo na nepristranost koja bi joj mogla dopustiti da vodi pregovore
o rjeenju. Prola iskustva opravdavala su tu strategiju. Ve dvadeset godina poviena
meunarodna napetost rezultirala je konferencijama. No, u prethodnim krizama nije
bilo mobilizacije. Kako su se sve velesile spremale na mobilizaciju, nestao je
vremenski rok koji je inae potreban za tradiconalne diplomatske metode. Tako je u
kljunih 96 sati, kad su mobilizacijski rasporedi onemoguili politiko manevriranje,
britanska vlada u stvari zauzela ulogu promatraa.
Austrijski ultimatum stjerao je Rusiju uza zid u trenuku kad je ve bila sigurna da
je bezobzirno zloupotrijebljena. Bugarska, ije je osloboenje od turske vladavine
Rusija potpomogla u nekoliko ratova, naginjala je k Njemakoj. Nakon aneksije Bosne
i Hercegovine, Austrija kao da je eljela pretvoriti Srbiju, posljednju rusku znaajnu

saveznicu na Balkanu, u svoj protektorat. Konano, Njemaka se udomaila u

Carigradu te se Rusija mogla samo pitati hoe li era panslavizma zavriti teutonskom
prevlau nad svime to je ona prieljkivala puno stoljee.
Pa ipak, car Nikola II. nije prieljkivao obraun s Njemakom. Na ministarskom
sastanku odranom 24. srpnja razmotrio je ruske opcije. Ministar financija, Petar
Bark, prenosi careve rijei: Rat bi bio katastrofalan za svijet, i bilo bi ga teko
zaustaviti kad jednom izbije. Bark takoer biljei: Njemaki mi je car u nizu navrata
ponovio svoju iskrenu elju da ouva mir u Europi. Podsjetio je ministre na lojalan
odnos njemakoga cara tijekom rusko-japanskog rata i unutarnjih problema koji su
275

nakon toga uslijedili u Rusiji.

Te e tvrdnje pobiti Aleksandar Krivoein, moan ministar poljoprivrede.
Manifestirajui bolesno rusko zamjeranje na podcjenjivanju, ustvrdio je daje, unato
Kaiserovu ljubaznom pismu roaku, caru Nikoli, Njemaka zastraivala Rusiju
tijekom bosanske krize 1908. Stoga javnost i parlament nee shvatiti zbog ega u
trenutku kljunom za ruske vitalne interese carska vlada odbija hrabro djelovati...
Nae previe oprezno ponaanje na alost nije uspjelo umiriti srednjoeuropske
276

sile.
Krivoeinove tvrdnje potkrijepila je depea ruskog veleposlanika u Sofiji. U
sluaju ruskog povlaenja, stoji u njoj, izgubit emo ugled meu slavenskim ivljem i
277

nikada ga vie neemo vratiti.

efovi vlada notorno su osjetljivi na sumnje u
njihovu hrabrost. Na kraju je car zatomio svoje predosjeaje katastrofe i odluio
podrati Srbiju ak i pod cijenu rata, premda ipak nije naredio mobilizaciju.
Kad je Srbija 25. srpnja iznenaujue pomirljivim tonom odgovorila na austrijski
ultimatum prihvativi sve osim jednog austrijskog zahtjeva Kaiser, koji se upravo
vratio sa svojega krstarenja, mislio je da je kriza prebroena. No nije raunao na
austrijsku odlunost da iskoristi potporu koju je on tako neoprezno ponudio. Vie od
svega, zaboravio je ako je to ikada znao da e mobilizacijski planovi
najvjerojatnije preduhitriti diplomaciju, s obzirom na to da su velesile na rubu rata.
Dvadeset osmoga srpnja Austrija objavljuje rat Srbiji, premda sve do 12.
kolovoza nee biti spremna za vojnu akciju. Istoga dana ruski e car narediti
djelominu mobilizaciju protiv Austrije. Na svoje iznenaenje, otkrio je da je
generaltab razradio jedino plan ope mobilizacije protiv Njemake i Austrije, unato
injenici da je u posljednjih pedeset godina Austrija opstruirala ruske tenje na
Balkanu, a sve to vrijeme lokalizirani austrijsko-ruski rat bio glavni predmet na
vojnim uilitima. I ne znajui da ivi u zemlji slasti i lasti, ruski ministar vanjskih
poslova pokuao je 28. srpnja umiriti Berlin: Vojne mjere koje smo poduzeli nakon

278

austrijskog objavljivanja rata ... niti jedna nije uperena protiv Njemake.
Ruske vojskovoe, odreda sljedbenici Obruevljeva uenja, okirala je careva
suzdrljivost. eljeli su opu mobilizaciju, pa tako i rat protiv Njemake, koja jo nije
poduzela nikakve vojne korake. Jedan od vodeih generala rei e Sazonovu da je rat
postao neminovan i mi smo u opasnosti da ga izgubimo prije no to uope uspijemo
279

izvui sablju iz korica.

Ako se po miljenju generala car previe kolebao, za Njemaku je bio kudikamo
preodluan. Svi njemaki ratni planovi temeljili su se na eliminiranju Francuske iz
rata u prvih est tjedana. Zatim bi uslijedilo okretanje protiv Rusije, ija puna
mobilizacija jo nije trebala biti provedena. Svaka ruska mobilizacija pa makar i
djelomina naruila bi taj raspored i smanjila anse ionako riskantne njemake igre.
U skladu s time, 29. srpnja Njemaka zahtijeva od Rusije da zaustavi mobilizaciju. U
protivnome e Njemaka slijediti njezin primjer. Znalo se da se njemaka
mobilizacija svodi na rat.
Ruski car bio je preslab da popusti. Zaustavljanje djelomine mobilizacije otkrilo
bi sve ruske ratne planove, a odlunost njegovih generala uvjerila ga je da je kocka
baena. Trideseti srpnja Nikola nareuje punu mobilizaciju. Trideset prvi srpnja
Njemaka ponavlja svoj zahtjev za obustavljanje ruske mobilizacije. Kad taj zahtjev
nije prihvaen, Njemaka objavljuje rat Rusiji. Sve se to dogodilo bez ijednoga
ozbiljnog politikog razgovora izmeu Sankt Petersburga i Berlina o sadraju krize,
bez ikakva vidljiva sukoba izmeu Njemake i Rusije.
Njemaka se sada suoila s novim problemom. Njezini ratni planovi zahtijevali su
brz napad na Francusku, koja je tijekom cijele krize bila povuena. Tek je ohrabrila
Rusiju da ne popusti, obeavi bezuvjetnu francusku podrku. Konano uvidjevi
kamo ga je dovelo dvadeset godina glumatanja, Kaiser je njemaku mobilizaciju
pokuao s Francuske skrenuti prema Rusiji. Njegov pokuaj da upravlja vojskom bio
je uzaludan poput slinoga prethodnog pokuaja ruskog cara da ogranii opseg ruske
mobilizacije. Poput ruskih kolega, njemaki generaltab nije bio voljan odbaciti
dvadeset godina planiranja; tovie, poput ruske strane, nije uope imao alternativni
plan. Premda su se i ruski i njemaki car eljeli maknuti s ruba ponora, niti jedan nije
znao kako to uiniti: ruskom caru nije doputeno da provede djelominu mobilizaciju,
Kaiseru nije doputena mobilizacija samo protiv Rusije. Oba je izigrala vojna
mainerija, iju su izgradnju potpomogli. No, kad se ona jednom pokrene, njezin se
hod ne moe vratiti unatrag.
Prvi kolovoza Njemaka trai odgovor od Francuske namjerava li ostati neutralna.
da je Francuska odgovorila potvrdno, Njemaka bi zahtijevala utvrde u Verdunu i

Toulonu kao dokaze dobre vjere. No Francuska je pomalo zagonetno odgovorila da e

djelovati u skladu sa svojim nacionalnim interesima. Dakako, Njemaka nije imala
nikakav poseban razlog kojim e opravdati rat protiv Francuske, promatraa u
balkanskoj krizi. I opet su kao pokretaka snaga djelovali mobilizacijski planovi.
Njemaka je tako izmislila navodnu francusku povredu granice, te 3. kolovoza
objavila rat. Istoga dana, provodei Schlieffenov plan, njemake su snage napale
Belgiju. Sljedeega dana, 4. kolovoza, Velika Britanija objavljuje rat Njemakoj, to
nije iznenadilo nikoga osim Njemake.
Velike sile uspjele su drugorazrednu balkansku krizu pretvoriti u svjetski rat.
Svaa zbog Bosne i Srbije dovela je do okupacije Belgije u posve drugom dijelu
Europe, to je neminovno izazvalo britanski ulazak u rat. Paradoksalno je da u doba
odluujuih bitki na zapadnome frontu austrijska vojska jo nije poduzela ofenzivu
protiv Srbije.
Njemaka je prekasno shvatila da u ratu nita nije izvjesno, te da ju je
opsjednutost brzom i konanom pobjedom uvukla u iscrpljujui rat. Odluivi se za
Schlieffenov plan, Njemaka je potkopala sve svoje nade u britansku neutralnost, a
pritom nije uspjela unititi francusku vojsku, to je bio glavni razlog preuzimanja
rizika. Sudbina je htjela da Njemaka izgubi ofenzivnu bitku na zapadu, a pobijedi u
obrambenoj borbi na istoku, kao to je stariji Moltke predvidio. Na kraju je Njemaka
bila prisiljena prihvatiti Moltkeovu obrambenu strategiju jer se opredijelila za
politiku koja iskljuuje kompromisni politiki mir na kojemu se temeljila Moltkeova
strategija.
Europski koncert neslavno je propao jer je politiko vodstvo abdiciralo. Zbog
toga nitko nije ni pokuao organizirati europski kongres, koji je tijekom veeg dijela
19. stoljea osigurao razdoblja smirivanja strasti ili doveo do stvarnih rjeenja.
Europski voe pobrinuli su se za sve pojedinosti osim vremena potrebnog za
diplomatsko pomirenje. Takoer su zaboravili na Bismarckovu izreku: Jao si ga voi
iji argumenti na kraju rata nisu toliko uvjerljivi kao na njegovu poetku.
Na kraju je ivot izgubilo 20 milijuna ljudi; Austro-Ugarska Monarhija je nestala;
tri od etiri dinastije koje su ule u rat njemaka, austrijska i ruska svrgnute su s
prijestolja. Preivjela je samo britanska kraljevska kua. No svi su znali da iz pepela
te monstruozne ludosti mora niknuti novi europski sustav, premda se njegova narav
nije mogla odrediti usred silnih naplavina strasti i iscrpljenosti koje je za sobom
ostavio pokolj.

S lijeva na desno: David Lloyd George, Viktor Emanuel Orlando, Georges Clemenceau i
Woodrow Wilson u Versaillesu 1919.

GLAVA DEVETA
Novo lice diplomacije:
Wilson i Pariki sporazum
Jedanaesti studenog 1918. britanski premijer David Lloyd George sljedeim je
rijeima obznanio da je potpisano primirje izmeu Njemake i Saveznika: Nadam se
280

da se moe rei kako ovoga sudbonosnog jutra prestaje sve ratovanje. No samo
dva desetljea dijelila su Europu od jo vee ratne katastrofe.
Kako nita u Prvomu svjetskom ratu nije teklo po planu, tako je i put do mira bio
jalov, ba kao i iekivanja s kojima su se nacije upustile u katastrofu. Svi sudionici
predviali su kratak rat, te su odreenje mirovnih uvjeta ostavili nekakvu
diplomatskom kongresu, forumu koji je tijekom stoljea okonavao europske sukobe.
No, kako je broj rtava poprimio zastraujue razmjere, poniteni su politiki sukobi
na poetku rata: borba za utjecaj na Balkanu, Alsace-Lorraine, te utrka u jaanju
mornarice. Europske nacije poele su za svoja stradanja kriviti uroeno zlo
neprijatelja te same sebe uvjerile da kompromis ne bi donio istinski mir. Neprijatelju
treba nanijeti potpun poraz ili voditi rat do iscrpljenja.
Da su europski lideri prihvatili praksu predratnoga meunarodnog poretka,
kompromis bi bio postignut u proljee 1915. Ofenzive obiju strana zavrile su svoj
krvav put i na svim frontovima prevladavala je pat pozicija. No, ba kao to su
mobilizacijski rasporedi pretekli diplomaciju u tjednu koji prethodi izbijanju rata,
sada je broj rtava sprijeio postizanje razumnoga kompromisa. Umjesto njega,
europski vode postavljali su sve vie uvjeta. Tako su zdruili nesposobnost i
neodgovornost koja ih je uvukla u rat, ali i unitili svjetski poredak koji je gotovo
cijelo stoljee omoguio zajedniki suivot njihovih zemalja.
Do zime 1914.-15. popucale su veze izmeu vojne strategije i vanjske politike.
Niti jedna od zaraenih strana nije se usudila ispitati mogunost kompromisnog mira.
Francuska ne bi pristala na pomirenje bez Alsace-Lorrainea; Njemaka nije htjela niti
razmotriti mogunost mira koji bi od nje trailo da se odrekne osvojenih teritorija.
Kad su se nali u ratu, europski lideri postali su opsjednuti bratoubojstvom, toliko
izlueni stalnim unitavanjem cijele jedne generacije svojih mladia da je pobjeda
postala sama sebi svrhom, unato rasulu na kojemu e trebati izgraditi trijumf. Ubojite
ofenzive potvrdile su vojnu pat poziciju i ponjele rtve koje nisu bile mogue prije
pojave moderne tehnologije. Potraga za novim saveznicima samo je produbila pat
situaciju. Svaki novi saveznik Italija i Rumunjska na strani Saveznika, Bugarska na

strani Centralnih sila zahtijevao je svoj dio oekivanog kolaa, oduzevi

diplomaciji ono malo fleksibilnosti koja joj je preostala.
Uvjeti mira poprimili su nihilistiki karakter. Aristokratski, pomalo konspirativni
stil diplomacije 19. stoljea pokazao se neupotrebivim u doba masovne mobilizacije.
Saveznika strana specijalizirala se za kamufliranje rata moralnim sloganima, npr. rat
koji oznaava kraj ratovanja ili uinimo svijet sigurnim za Demokraciju posebno
nakon amerikoga stupanja u rat. Prvi od tih dvaju ciljeva razumljiv je, premda ne ba
ostvariv za nacije koje su tisuu godina meusobno ratovale u razliitim
kombinacijama. Praktiki je znaio potpuno razoruanje Njemake. Drugi prijedlog
irenje demokracije pretpostavljao je svrgavanje njemakih i austrijskih unutarnjih
institucija. Oba saveznika slogana stoga podrazumijevaju borbu do kraja.
Velika Britanija, koja je tijekom napoleonskih ratova izradila skicu europske
ravnotee, tj. Pittov plan, inzistirala je na potpunoj pobjedi. U prosincu 1914.
britanski ministar vanjskih poslova Grey odbio je njemaki prijedlog da se povue iz
Belgije u zamjenu za Belgijski Kongo, s argumentom da saveznicima treba jamstvo
281

protiv eventualnoga njemakog napada u budunosti.

Greyev komentar odraava transformaciju britanskog odnosa. Sve do neposredno
prije izbijanja rata, Velika Britanija izjednaavala je sigurnost s ravnoteom snaga
koju je titila poduprijevi slabu stranu nasuprot jaoj. No 1914. Velika se Britanija
vie nije ugodno osjeala u toj ulozi. Naslutivi da je Njemaka postala jaa od
itavog ostatka kontinenta zajedno, osjeala je da vie ne moe odigrati svoju
tradicionalnu ulogu i ostati izvan sukoba u Europi. Prepoznavi u Njemakoj prijetnju
europskoj prevlasti, povratak na status quo ante ne bi rijeio osnovni problem. Stoga
ni Velika Britanija nee prihvatiti kompromis te e inzistirati na vlastitim
jamstvima, tj. na stalnom slabljenju Njemake, posebno na drastinom smanjenju
njemake oceanske flote to bi Njemaka prihvatila samo u sluaju potpunog
poraza.
Njemaki uvjeti bili su precizniji i izrazito geopolitiki. No, pokazujui sebi
svojstven nedostatak osjeaja za mjeru, i njemaki lideri praktiki su zahtijevali
ekvivalent bezuvjetne predaje. Na zapadu su traili aneksiju nalazita ugljena u
sjevernoj Francuskoj i vojnu kontrolu nad Belgijom, ukljuujui luki grad
Antwerpen, to je nailo na apsolutno odbijanje britanske strane. Na istoku je
Njemaka samo iznijela formalne uvjete glede Poljske, gdje 5. studenog 1916.
282

obeaje da e stvoriti nezavisnu dravu s nasljednom i ustavnom monarhijom ,

rasprivi sve nade u kompromisni mir s Rusijom. (Njemaka je vjerovala da e,
obea li Poljskoj nezavisnost, dobiti dovoljno dobrovoljaca za pet divizija, no

283

prijavilo se samo 3000 regruta.) Porazivi Rusiju, Njemaka je 3. oujka 1918.

nametnula Brest-Litovski mir, anektiravi treinu europskoga dijela Rusije, te
ustanovivi protektorat nad Ukrajinom. Konano definiravi znaenje rijei
Weltpolitik, Njemaka se opredijelila za uspostavljanje u najmanju ruku europske
prevlasti.
Prvi svjetski rat zapoeo je kao tipian kabinetski rat. Note su putovale iz jednog
veleposlanstva u drugo, a telegrami se dijelili suverenima na svakoj bitnoj toki na
putu prema stvarnoj borbi. No, kad su se po objavi rata ulice europskih prijestolnica
ispunile oduevljenom gomilom, vie se nije radilo o sukobu ureda kancelara on je
prerastao u borbu masa. Nakon prvih dviju godina rata, svaka strana iznosila je uvjete
koji nisu odgovarali nikakvoj predodbi ravnotee.
No nitko nije mogao predvidjeti da e obje strane istodobno pobijediti i izgubiti:
da e Njemaka poraziti Rusiju i ozbiljno ugroziti Francusku i Englesku. Na kraju e
pobijediti Zapadni saveznici, uz prijeko potrebnu ameriku pomo. Nakon
napoleonskih ratova, uslijedilo je stoljee mira zasnovanog na ravnotei i sazdanog na
zajednikim vrijednostima. Nakon Prvoga svjetskog rata, uslijedili su socijalni neredi,
ideoloki sukobi i jo jedan svjetski rat.
Entuzijazam koji je obiljeio poetak rata ishlapio je kad su europski narodi
shvatili da se vinost kojom njihova vlada izaziva pokolje ne podudara s primjerenom
vinou u pobjeivanju ili u uspostavljanju mira. U vrtlogu koji je uslijedio, svrgnute
su istone monarhije, ije je jedinstvo ouvalo mir u Europi u doba Svete alijanse.
Nestala je Austro-Ugarska Monarhija; Rusko Carstvo preuzeli su boljevici te dva
desetljea bivali u europskoj periferiji. Njemaku su redom zadesili poraz,
revolucija, inflacija, gospodarska kriza i diktatura. Francuska i Velika Britanija nisu
se okoristile slabou svojih protivnika. rtvovale su najbolje svoje mladie za mir
nakon kojega je neprijatelj postao geopolitiki snaniji negoli prije rata.
Prije no to e postati bjelodani pravi razmjeri tog debakla koji su si sudionici
sami nametnuli, na sceni se pojavio novi igra koji e jednom zauvijek okonati ono
to se do tada nazivalo Europskim koncertom. Sred kra i razoaranja koje su
proizvele tri godine pokolja, Amerika je kroila u svjetsku arenu sa sigurnou,
snagom i idealizmom nezamislivima njezinim iscrpljenim europskim saveznicima.
Ameriko stupanje u rat tehniki je omoguilo pobjedu, no za ciljeve koji nisu
imali veze sa svjetskim poretkom koji je Europa poznavala tristotinjak godina i zbog
kojih je navodno krenula u rat. Amerika je prezirala pojam ravnotee snaga i smatrala
da je Realpolitik nemoralna. Ameriki kriteriji meunarodnog poretka bili su
demokracija, kolektivna sigurnost i samoodreenje. Niti jedan od njih nije sadran u

prethodnim europskim sporazumima.

Amerikanci su vjerovali da disonantnost izmeu njihove i europske filozofije
podcrtava vrline njihovih uvjerenja. Proklamiravi radikalni zaokret od nauka i
iskustva Staroga svijeta, Wilsonova ideja svjetskog poretka proizala je iz amerike
vjere u miroljubivu narav ovjeka i skrivenu harmoniju svijeta. Iz toga proizlazi da su
demokratske nacije po definiciji miroljubive; ljudi kojima je doputeno
samoodreenje nee vie imati razloga stupiti u rat ili ugnjetavati druge narode. Kad
svi narodi ovoga svijeta okuse blagodati mira i demokracije, bez sumnje e zajedno
ustati u obranu svojih steevina.
Europski lideri nisu raspolagali kategorijama miljenja za takva gledita. Niti
njihove domae institucije niti njihov meunarodni poredak nisu se temeljili na
politikim teorijama koje pretpostavljaju da je dobrota najvanije ovjekovo
svojstvo. Dapae, sastavljene su tako da dokazanu ovjekovu sebinost stave u slubu
viega dobra. Europska diplomacija nije se temeljila na miroljubivoj prirodi drava,
ve na njihovoj sklonosti ratovanju, koju je trebalo obeshrabriti ili uravnoteiti.
Savezi su se sklapali zbog specifinih, konkretnih ciljeva, a ne u obranu mira uope.
Wilsonove doktrine samoodreenja i kolektivne sigurnosti dovele su europske
diplomate na potpuno nepoznat teren. Europski sporazumi temelje se na pretpostavci
da se granice mogu podesiti zbog ravnotee snaga, iji su zahtjevi vaniji od tenji
stanovnitva tog podruja. Tako je Pitt zamislio da e velike mase ograniiti
Francusku nakon napoleonskih ratova.
Primjerice, tijekom 19. stoljea Velika Britanija i Austrija protivile su se raspadu
Osmanskog Carstva, uvjerene da e manje nacije koje e se pojaviti potkopati
meunarodni poredak. Vjerovale su da e neiskustvo malih naroda izazvati zarazne
etnike sukobe, dok e njihova relativna slabost poveati apetite velesila. Po
britanskom i austrijskom miljenju, manje drave svoje nacionalne tenje moraju
podrediti irim interesima mira. U ime ravnotee, Francuskoj je zabranjeno da
anektira Valoniju, dio Belgije u kojemu se govori francuski, dok je Njemaku trebalo
odvratiti od sjedinjenja s Austrijiom (premda se Bismarck iz vlastitih razloga protivio
sjedinjenju s Austrijom).
Wilson je taj pristup u potpunosti odbacio, to su Sjedinjene Drave uvijek dosad
inile. Amerika je vjerovala da ratove ne potie samoodreenje, ve njegov
nedostatak; nepostojanost ne proizlazi iz nepostojanja ravnotee snaga, ve iz njezina
uspostavljanja. Wilson je predloio da se mir utemelji na naelu kolektivne sigurnosti.
Po njemu i njegovim sljedbenicima, sigurnost svijeta ne trai zatitu nacionalnih
interesa, ve mir kao pravni pojam. A je li mir stvarno ugroen, trebala bi odrediti
meunarodna institucija, koju je Wilson nazvao Ligom naroda.

Protivno oekivanju, zamisao o takvoj organizaciji najprije se pojavila u Londonu,

dosad bastionu diplomacije ravnotee snaga. Nije bila potaknuta eljom da kreira novi
svjetski poredak, ve nastojanjem Engleske da pronae dobar razlog zbog kojeg bi
Amerika trebala ui u rat staroga poretka. U rujnu 1915., u revolucionarnom obratu
britanske prakse, ministar vanjskih poslova Grey u svojem pismu Wilsonovu
pouzdaniku, pukovniku Houseu, iznosi prijedlog koji, po njegovu uvjerenju,
idealistiki ameriki predsjednik ne moe odbiti.
Grey eli znati zanima li predsjednika Liga naroda, posveena provoenju
razoruavanja i mirnom rjeavanju sukoba.
Bi li predsjednik predloio da nam treba Liga naroda koja e se obvezati da se
zajedniki suprotstavi svakoj sili koja prekri ugovor ... ili u sluaju spora kao jedinu
284

metodu rjeavanja sukoba prihvati rat?

Malo je vjerojatno da je Velika Britanija, koja je 200 godina izbjegavala
neodreene saveze, odjednom osjetila potrebu za preuzimanjem neodreenih obveza
globalnih razmjera. No, odlunost Velike Britanije da nadvlada izravnu njemaku
prijetnju bila je toliko velika te se njezin ministar vanjskih poslova uspio prisiliti da
predloi doktrinu kolektivne sigurnosti, najneodreeniju od svih obveza. Svaki lan
zamiljene svjetske organizacije bio bi duan suprotstaviti se agresiji, ma gdje ona
bila i od ma koga dolazila, te kazniti nacije koje odbijaju miroljubivo rjeenje sukoba.
Grey je dobro znao s kim ima posla. Od svoje mladosti, Wilson je vjerovao da
amerike federalne institucije moraju sluiti kao nekakav parlament ovjeka. U
poetku svog predsjednikovanja ve se bavio milju o panamerikom paktu za
zapadnu hemisferu. Greya nije mogao iznenaditi premda ga je sigurno obradovao
promptni odgovor u kojemu prihvaa, gledamo li unatrag, tu prilino prozirnu
sugestiju.
Ta prepiska moda je prvi primjer posebnih odnosa Amerike i Velike Britanije,
koji e Velikoj Britaniji omoguiti snaan utjecaj u Washingtonu jo dugo nakon
opadanja njezine moi uoi Drugoga svjetskog rata. Zajedniki jezik i kulturno
naslijee u sprezi s velikom taktinou omoguili su britanskim liderima da svoje
ideje usade u ameriki proces donoenja odluka, te se inilo kako one zapravo dolaze
iz Washingtona. Kad je u svibnju 1916. Wilson prvi put iznio svoj plan svjetske
organizacije, nesumnjivo je bio uvjeren da se radi o njegovoj vlastitoj zamisli. To je
na stanovit nain tono, jer ju je Grey predloio savreno svjestan Wilsonovih
vjerojatnih uvjerenja.
Ma kakvo bilo njezino stvarno podrijetlo, Liga naroda stopostotni je ameriki
koncept. Wilson je zamislio sveope udruenje nacija koje e jamiti nepovredivu

sigurnost morskih putova, te sprijeiti svaki rat protivan ugovoru, zapoet bez
upozorenja ili bez potpunog uvida svjetskoga mnijenja u njegove razloge stvarno
285

jamstvo teritorijalnog integriteta i politike nezavisnosti.

U poetku se Wilson nije usudio ponuditi ameriko sudjelovanje u tom sveopem
udruenju. U sijenju 1917. konano je uinio taj korak i predloio ameriko
lanstvo, upotrijebivi kao model ni manje ni vie nego Monroeovu doktrinu:
Predlaem da tako rei sve nacije zajedno prihvate doktrinu predsjednika
Monroea kao svjetsku doktrinu: niti jedna nacija ne smije proiriti svoj politiki
poredak na bilo koju drugu naciju ili narod ... te da odsad sve nacije izbjegavaju
286

obvezujue saveze koji vode nadmetanju u snazi...

Meksiko je vjerojatno bio zapanjen to predsjednik zemlje koja je u 19. stoljeu
oduzela treinu njegova teritorija i prethodne godine odaslala svoje vojne snage u
Meksiko, sada predstavlja Monroeovu doktrinu kao jamstvo teritorijalnog integriteta
ostalih nacija i kao klasian primjer meunarodne suradnje.
No Wilsonov idealizam ipak nije povjerovao kako e njegova gledita prevladati
u Europi zbog njihovih inherentnih vrlina. Dokazao je da umjesto argumenata zna
posegnuti za pritiskom. Ubrzo nakon amerikog stupanja u rat u travnju 1917., pie
pukovniku Houseu: Kad rat zavri, nametnut emo im naa gledita, jer e tada, uz
287

ostalo, financijski biti u naim rukama. No zasad je nekoliko saveznika oklijevalo

glede Wilsonova prijedloga. Premda ga nisu mogli podrati, jer se kosio s njihovom
tradicijom, Amerika im je bila previe potrebna da bi mogli izraziti svoje rezerve.
Krajem listopada 1917. Wilson alje Housea da od Europljana zatrai formulaciju
njihovih ratnih ciljeva koja e odraavati njegovu proklamiranu tenju miru
zajamenom svjetskim tijelom, bez ikakvih aneksija ili potraivanja odtete. Nekoliko
mjeseci Wilson se susprezao od izlaganja vlastitih gledita jer bi se, objasnio je
Houseu, Francuska i Italija mogle usprotiviti izrazi li Amerika svoje sumnje u
288

pravednost njihovih teritorijalnih aspiracija.

Konano, 8. sijenja 1918. Wilson kree svojim putem. Zapanjujuom
elokventnou i uzletom iznosi amerike ratne ciljeve na zajednikom zasjedanju
Kongresa u obliku etrnaest toaka, koje su podijeljene u dva dijela. Za osam
toaka tumai da su obvezne, tj. da moraju biti ispunjene. One obuhvaaju
diplomaciju, slobodu plovidbe, nepristrano rjeavanje kolonijalnih pretenzija,
restauraciju Belgije, naputanje ruskog teritorija i, kao lag na kraju, ustanovljavanje
Lige naroda.
Za preostalih est toaka, koje su neto konkretnije, izjavljuje da bi trebale, a ne

da moraju biti ispunjene, jer navodno nisu apsolutno neophodne. Zaudo, vraanje
Alsace-Lorrainea Francuskoj ulo je u neobveznu kategoriju, premda je odlunost da
povrati tu regiju vodila francusku politiku punih pola stoljea, ukljuujui
besprimjerna stradanja u ratu. Ostali poeljni ciljevi su autonomnost manjina u
Austro-Ugarskoj i Osmanskom Carstvu, promjena talijanskih granica, naputanje
Balkana, internacionalizacija Dardanela i stvaranje nezavisne Poljske s pristupom
moru. Je li Wilson elio rei kako je u sluaju tih est uvjeta mogua nagodba? Poljski
pristup moru i izmjena talijanskih granica sigurno nisu bili u skladu s naelom
samoodreenja, pa stoga predstavljaju prve nepravilnosti u moralnoj simetriji
Wilsonova plana.
Svoju prezentaciju Wilson zavrava apelom Njemakoj u ime duha pomirenja s
kojim e se Amerika prihvatiti izgradnje novoga meunarodnog poretka odnosa koji
iskljuuje povijesne ratne ciljeve:
Ne prigovaramo njezinim dostignuima, vrsnom znanju ili miroljubivim
pothvatima koji njezinoj povijesti daju sjaj i izazivaju zavist. Ne elimo joj nauditi,
niti na bilo koji nain sprijeiti njezin legitimni utjecaj ili mo. Takoer se protiv nje
ne elimo boriti orujem niti neprijateljskim trgovakim pogodbama, ako je zajedno s
nama i ostalim miroljubivim dravama svijeta voljna prihvatiti ugovore koji jame
pravdu, zakonitost i potene odnose. Mi samo elimo da ona prihvati ravnopravno
289

mjesto meu svjetskim narodima...

Nikad dosad tako revolucionarni ciljevi nisu izneseni uz tako malo uputa o njihovu
provoenju. Svijet koji je Wilson zamislio zasnivat e se na naelima, a ne na sili; na
zakonu, a ne na interesu za pobjednika i za pobijeenoga. Drugim rijeima, radi se o
potpunom obratu povijesnog iskustva i metoda djelovanja velesila. To ilustrira nain
na koji je Wilson opisao ulogu sebe i Amerike u ratu. Zbog svoje averzije prema
rijei saveznik, kae da je Amerika stala na jednu od strana u moda
najokrutnijem od svih ratova u povijesti, a Wilson se ponaao poput glavnog
posrednika. Wilson kao da je elio rei da cilj rata nije postizanje odreenih uvjeta,
ve njemako zauzimanje odreenog odnosa. Dakle, rat je imao preobratiteljski, a ne
geopolitiki cilj.
U svojem govoru u londonskom Guildhallu odranom 28. prosinca 1918., nakon
potpisivanja primirja, Wilson eksplicite tvrdi da je ravnotea snaga nestabilna,
zasnovana na ljubomornom oprezu i sukobu interesa:
Oni (savezniki vojnici) su se borili za ruenje starog i uvoenje novoga svjetskog
poretka, a sredite i glavna osobina staroga poretka bio je onaj nestabilan imbenik
koji smo nazivali ravnoteom snaga imbenik ija se ravnotea odreivala

sabljom koja bi presudila sad u korist jedne, sad druge strane; ravnotea koju je
odreivala nepostojanim omjerom suprotstavljenih interesa... Ljudi koji su se borili u
ovome ratu ljudi su iz slobodnih drava, odluni da tako neto dokraje jednom za
290

svagda.
Wilson je svakako u pravu kad tvrdi da su europske drave sve upropastile. No za
debakl Prvoga svjetskog rata nije kriva ravnotea snaga koliko njezino odbacivanje.
Europski lideri prije Prvoga svjetskog rata zanemarili su povijesnu ravnoteu snaga i
napustili periodiko reguliranje, ime su se izbjegavali konani obrauni. Zamijenili
su ga bipolarnim svijetom, mnogo manje fleksibilnim ak i od buduega
hladnoratovskog svijeta, jer su mu nedostajale kataklizmike inhibicije nuklearnog
doba. Neiskreno izraavajui naklonost ravnotei, europski voe brinuli su se o
najnacionalistikijim elementima javnog mnijenja. Ni njihovi politiki ni vojni
sporazumi nisu doputali nikakvu fleksibilnost; izmeu statusa quo i ratnog poara
nije postojao nikakav sigurnosni ventil. To je dovelo do nerazrjeivih kriza i do
beskonanoga javnog produciranja, koji na kraju nisu dopustili povlaenje.
Wilson je tono identificirao neke kljune izazove 20. stoljea, posebno kako silu
staviti u slubu mira. No njegova rjeenja preesto dodatno kompliciraju probleme
koje identificira. Naime, natjecanje meu dravama pripisuje nedostatku
samoodreenja i gospodarskim razlozima. No povijest otkriva mnoge druge, ee
uzroke natjecanja, meu kojima se istiu nacionalni napredak i zanos vladara ili
vladajue skupine. Kako je Wilson takve nagone prezirao, bio je uvjeren da e ih
irenje demokracije zaustaviti, a samoodreenje eliminirati njihova arita.
Wilsonov recept, tj. kolektivna sigurnost, pretpostavlja da e se nacije svijeta
ujediniti protiv agresije, nepravde, pa i pretjerane sebinosti. U svojemu govoru pred
Senatom poetkom 1917., Wilson je ustvrdio da je uspostavljanje jednakih prava
meu dravama preduvjet odravanju mira kroz kolektivnu sigurnost, neovisno o snazi
pojedinih zemalja.
Pravo se mora temeljiti na zajednikoj, a ne na pojedinanoj snazi nacija o ijem
dogovoru ovisi mir. Dakako, ne postoji jednakost teritorija ili sredstava, kao ni neke
druge vrste jednakosti koja nije steena kroz uobiajen, miran i legitiman razvoj samih
naroda. No nitko ne pita niti oekuje nita drugo doli jednakosti prava. ovjeanstvo
291

sada trai slobodu ivljenja, a ne ravnoteu snaga.

Wilson je predlagao svjetski poredak u kojemu bi se otpor agresiji temeljio na
moralnim, a ne na geopolitikim procjenama. Nacije bi se trebale pitati je li neki in
nepravedan, a ne opasan. Premda se amerike saveznice nisu uzdale u taj novi reim,
osjeale su se preslabima da mu se suprotstave. Amerike saveznice vjerovale su da

znaju odrediti ravnoteu zasnovanu na snazi; nisu vjerovale da one ili tkogod drugi
znade odrediti ravnoteu utemeljenu na moralnim propisima.
Prije no to e Amerika stupiti u rat, europske demokracije nisu se nikada usudile
otvoreno izraziti svoje sumnje u Wilsonove ideje. Dapae, na sve su se naine trudile
udovoljiti mu ne bi li ga tako pridobile. Kad im se Amerika pridruila, bile su oajne.
Zajednike snage Velike Britanije, Francuske i Rusije nisu uspjele svladati Njemaku,
a nakon ruske revolucije bojale su se da e Amerika ulaskom u rat samo nadomijestiti
slomljenu Rusiju. Mir s Rusijom iz Brest-Litovska pokazao je kakvu je sudbinu
Njemaka namijenila gubitnicima. Strah od njemake pobjede nije dopustio Velikoj
Britaniji i Francuskoj da o svojim ratnim ciljevima raspravljaju s idealistikim
amerikim partnerom.
Nakon primirja, Saveznici su se nali u povoljnijoj poziciji da izraze svoje
ograde. I prije su se u europskim savezima znale pojaviti napetosti ili bi se raspali
nakon pobjede (na primjer, Beki kongres proao je kroz razdoblje u kojemu su si
pobjednici meusobno prijetili ratom). No pobjednike Prvoga svjetskog rata previe
su iscrpile rtve i jo uvijek su previe ovisili o amerikome divu da riskiraju
osjetljiv dijalog ili njegovo povlaenje iz mirovnoga sporazuma.
To se posebno odnosilo na Francusku koja se nala u uistinu traginoj situaciji.
Puna dva stoljea nastojala je uspostaviti europsku prevlast, no nakon rata nije vie
bila sigurna moe li obraniti vlastite granice od poraenog neprijatelja. Francuski
voe instinktivno su osjetili da obuzdavanje
Njemake nadilazi sposobnosti njihova razorena drutva. Francusku je rat iscrpio,
a mir potaknuo slutnje budue katastrofe. Francuska, koja je ratovala za svoj opstanak,
sada se borila za vlastiti identitet. Francuska se nije usudila ostati bez pomoi, no
njezin najjai saveznik nudio je utemeljenje mira na naelima koja su sigurnost
pretvorila u sudski proces.
Pobjeda je Francusku suoila s gorkom istinom da ju je revan preskupo stajao te
da je gotovo itavo stoljee tratila steenu prednost. Samo je Francuska znala koliko
je slaba u odnosu na Njemaku, premda nitko drugi, posebno Amerika, u to ne bi
povjerovao. Tako uoi pobjede zapoinju francusko-ameriki razgovori koji jo vie
produbljuju francusku malodunost. Poput Izraela u modernome razdoblju, Francuska
je svoju ranjivost prikrivala otrinom, a paniku beskompromisnou. Poput Izraelu u
moderno doba, stalno joj je prijetila opasnost od izolacije.
Premda su francuski saveznici tvrdili da su njezina strahovanja pretjerana,
francuski lideri znali su da su u pravu. Godine 1880. Francuska je inila 15,7%
europskog stanovnitva. Godine 1900. ta brojka pala je na 9,7%. Godine 1920.

Francuska je imala 41, a Njemaka 65 milijuna stanovnika, to je francuskog

dravnika Brianda potaknulo da kritiarima njegove pomirljive politike prema
Njemakoj odgovori kako se zalae za vanjsku politiku francuskog nataliteta.
Francuska relativna gospodarska propast bila je jo dramatinija. Godine 1850.
bila je najjaa industrijska sila na Kontinentu. No 1880. njemaka proizvodnja elika,
ugljena i eljeza nadmait e francusku. Godine 1913. Francuska proizvodi 41 milijun
tona ugljena, a Njemaka 279 milijuna tona; krajem tridesetih godina 20. stoljea
razlika se jo vie poveava: Francuska je proizvela 47, a Njemaka 351 milijuna
292

tona.
Za razliku od meunarodnog poretka nakon Bea, nakon Versaillesa poraeni
neprijatelj i dalje je bio jak, i to zbog nejedinstva pobjednika nakon Versaillesa.
Koalicija sila pobijedila je Napoleona, koalicija sila bila je potrebna da se savlada
Njemako Carstvo. ak i nakon poraza, obje poraene zemlje Francuska 1815. i
Njemaka 1918. bile su dovoljno snane da poraze svaku pojedinu lanicu
koalicije, pa ak i kombinaciju dviju ili vie njih. No nakon Bekog kongresa 1815.,
mirotvorci su ostali ujedinjeni i sklopili etvornu alijansu, nadmonu koaliciju
etiriju sila koja je bila u stanju raspriti sve revizionistike snove. U razdoblju nakon
Versaillesa pobjednici nisu ostali u savezu, Amerika i Sovjetski Savez potpuno su se
povukli, a Velika Britanija ponaala se krajnje ambivalentno prema Francuskoj.
Tek nakon Versaillesa Francuska se suoila s bolnom spoznajom da njezin poraz
protiv Njemake 1871. nije bio nimalo sluajan. Jedini nain na koji je Francuska
sama mogla odrati ravnoteu u odnosu prema Njemakoj bio je da Njemaku razbije
na njezine sastavne drave, moda ponovnim uspostavljanjem Njemakog saveza iz
19. stoljea. Francuska je nedosljedno nastojala ostvariti taj cilj poticanjem
separatizma u Rajnskoj oblasti i zauzimanjem saarskih rudnika ugljena.
No, na putu razbijanja Njemake stajale su dvije prepreke. Kao prvo, Bismarck je
bio odlian graditelj. Njemaka koju je on stvorio zadrala je svoj osjeaj jedinstva i
nakon poraza u dva svjetska rata, tijekom francuske okupacije Rurske oblasti 1923., te
tijekom dugogodinjega postojanja Istone Njemake, satelitske drave Sovjetskog
Saveza. Nakon pada Berlinskog zida 1989., francuski predsjednik Mitterand nakratko
je oijukao s milju da zajedno s Gorbaovom sprijei njemako sjedinjenje. No,
Gorbaov je bio prezauzet unutarnjim problemima da se upusti u takvu avanturu, a
Francuska je bila preslaba da se u nju upusti sama. Slina francuska slabost sprijeila
je razbijanje Njemake 1918. Sve da je Francuska i bila na visini zadatka, njezini
saveznici, osobito Amerika, ne bi dopustili grubo krenje principa samoodreenja.
No, ni Wilson nije bio spreman inzistirati na koncilijantnom miru. Na kraju je pristao

na kaznene mjere, zanijekavi jednak odnos koji obeava u svojih etrnaest toaka.
Pokuaj usklaivanja amerikog idealizma i francuskih strahova zahtijevao je
nadljudske napore. Wilson je odbacio izmjenu etrnaest toaka i opredijelio se za
osnivanje Lige naroda, od koje je oekivao da rijei sve legitimne pritube preostale
nakon mirovnog ugovora. Francuska je prihvatila mnogo manje kaznenih mjera no to
je po njezinu miljenju odgovaralo broju njezinih rtva, u nadi da e Americi
nametnuti dugoronu obvezu francuske sigurnosti. Na kraju niti jedna zemlja nije
postigla svoj cilj: pomirenje s Njemakom nije postignuto, Francuskoj nije zajamena
sigurnost, a Sjedinjene su se Drave povukle iz sporazuma.
Wilson je bio zvijezda mirovne konferencije koja je zasjedala u Parizu od sijenja
do lipnja 1919. U doba kad je putovanje do Europe brodom trajalo tjedan dana, mnogi
Wilsonovi savjetnici upozoravali su da si jedan ameriki predsjednik ne moe
dopustiti viemjeseno izbivanje iz Washingtona. Tijekom Wilsonove odsutnosti,
njegov utjecaj u Kongresu stvarno je opao, to se pokazalo posebno tetnim kad je
trebalo ratificirati mirovni sporazum. Neovisno o Wilsonovu izbivanju iz
Washingtona, po pravilu je pogreno kad se voe pojedinih zemalja posvete detaljima
pregovora. Tada se moraju baviti potankostima koje inae obavljaju njihova
ministarstva vanjskih poslova. Tako skreu na teme koje su primjerenije njihovim
podreenima te nemaju vremena za pitanja koja mogu rijeiti samo oni. Kako na
najviu fukciju dolaze samo osobe s vrlo snanim egom, do kompromisa je teko doi,
a postoji i opasnost od pat pozicije. Domai rejting sugovornika esto ovisi barem o
njihovu prividnom uspjehu, pa se pregovori uglavnom bave prikrivanjem nesuglasica,
a ne samom biti problema.
Takva je sudbina zadesila Wilsona u Parizu. Kako je vrijeme odmicalo, sve se
vie morao prepirati o pojedinostima kojima se prije nije bavio. to se vie njegov
boravak produljivao, to je vie osjeaj da posao treba zavriti nadjaao elju da
utemelji nov svjetski poredak. Konaan rezultat nametnula je procedura pregovora o
mirovnom sporazumu. Nerazmjerno mnogo vremena utroeno je na rjeavanje
teritorijalnih pitanja, pa se Liga naroda pojavila kao deus ex machina da izravna sve
vei nerazmjer izmeu Wilsonovih moralnih naela i konkretnih uvjeta sporazuma.
ustar Velanin David Lloyd George, predstavnik Velike Britanije, neposredno
prije mirovne konferencije obeao je svojoj javnosti da e iscijediti Njemaku tako
da popucaju koice. No, suoivi se s nestabilnou Njemake i zlovoljom
Francuske, usredotoio se na manevriranje izmeu Clemenceaua i Wilsona. Na kraju
je prihvatio kaznene mjere koje se pozivaju na Ligu naroda kao mehanizam uz iju e
pomo sve nepravednosti poslije biti ispravljene.
Francusko gledite zastupao je prekaljeni i vremeni Georges Clemenceau, zvani

Tigar. Bio je to veteran s dugogodinjim iskustvom domaeg vojevanja, od svrgavanja

Napoleona III. do obrane kapetana Dreyfusa. No, na Parikoj konferenciji postavio je
sam sebi zadatak koji je nadmaio ak i njegove nadljudske sposobnosti. Teei miru
koji bi na neki nain unitio Bismarckovo djelo te ponovno dokazao Richelieuov
primat na Kontinentu, previe je traio od meunarodnog sustava, kao i od vlastitog
drutva. Vrijeme se naprosto nije moglo vratiti 150 godina unatrag. Niti jedna nacija
nije dijelila niti shvaala francuske ciljeve. Clemenceau e doivjeti razoaranje, a
francusku budunost obiljeit e sve vea malodunost.
Talijanski premijer Vittorio Orlando bio je posljednji lan velike etvorice.
Premda vrlo pristao, esto je bio u sjeni svojega energinog ministra vanjskih
poslova, Sidneya Sonnina. Uspostavilo se da su talijanski pregovarai doli u Pariz
po svoj plijen, a ne da kreiraju novi svjetski poredak. Saveznici su namamili Italiju u
rat obeavi joj juni Tirol i dalmatinsku obalu Londonskim sporazumom iz 1915.
Kako su u junom Tirolu prevladavali Austrijanci i Nijemci, a na dalmatinskoj obali
Slaveni, talijanski zahtjevi kosili su se s naelom samoodreenja. Orlando i Sonnino
izazvali su zastoj konferencije, sve dok im u nastupu krajnjeg oaja nije dodijeljen
juni Tirol (ali ne i Dalmacija). Taj kompromis pokazao je da etrnaest toaka
nije isklesano u kamenu. Uslijedilo je mnotvo podeavanja koja su se mahom kosila s
prevladavajuim naelom samoodreenja. Nisu unaprijedila staru, niti uspostavila
novu ravnoteu snaga.
Za razliku od Bekoga kongresa, Parika mirovna konferencija nije obuhvaala
poraene sile. Viemjeseni pregovori izazvali su stoga kod Nijemaca neizvjesnost
koja je davala povod iluzijama. Premda bi njihov mirovni program bio brutalan,
napamet su recitirali Wilsonovih etrnaest toaka, zavaravajui se da e konani
sporazum saveznika biti relativno blag. Kad su mirotvorci u lipnju 1919. objelodanili
svoj uradak, zaprepateni Nijemci upustili su se u njegovo sustavno potkopavanje koje
e potrajati dva desetljea.
Lenjinova Rusija, koja je takoer bila pozvana, napala je itav pothvat kao
kapitalistiku orgiju zemalja iji je krajnji cilj da interveniraju u ruskomu graanskom
ratu. I tako mir kojim zavrava rat koji oznaava kraj ratovanja nije ukljuio dvije
najjae europske zemlje Njemaku i Rusiju koje su zajedno imale vie od
polovine europskog stanovnitva i posjedovale kudikamo najjai vojni potencijal.
Sama ta injenica dostajala je da potkopa Versailleski sporazum.
Ni njegove procedure nisu pridonijele sveobuhvatnom pristupu. Premda su lanovi
velike etvorice Wilson, Clemenceau, Lloyd Goerge i Orlando bili sredinje
figure, nisu mogli kontrolirati raspravu na isti nain na koji su ministri velesila
dominirali Bekim kongresom stotinu godina prije. U Beu su se pregovarai

usredotoili prvenstveno na izgradnju nove ravnotee snaga, sluei se Pittovim

planom kao skicom. U Parizu su lidere neprestano ometali popratni dogaaji.
Pozvano je dvadeset sedam zemalja. Zamiljena kao forum svih naroda svijeta,
konferencija je na kraju bila otvorena svima. Vrhovni savjet, sainjen od efova vlada
Velike Britanije, Francuske, Italije i Sjedinjenih Drava, bio je najvie tijelo u
mnotvu komisija i sekcija koje su sainjavale konferenciju. Tu je bio i Savjet
petorice, sainjen od Vrhovnog savjeta i efa japanske vlade; Savjet desetorice, koji
se sastojao od Savjeta petorice i njihovih ministara vanjskih poslova. Delegati iz
manjih zemalja slobodno su se sa svojim problemima obraali elitnijim grupama, to
je naglasilo demokratski karakter konferencije, no istodobno ju je bitno produljilo.
Kako prije poetka konferencije nije dogovoren nikakav dnevni red, delegati su
doli a da nisu znali kojim e se redom raspravljati o pojedinim pitanjima. Na kraju je
Parika konferencija imala 58 razliitih komisija. Veina se bavila teritorijalnim
pitanjima. Ustanovljena je posebna komisija za svaku zemlju. Takoer su postojale
komisije za ratnu krivicu i ratne zloince, reparacije, luke, vodene i eljeznike
putove, radnitvo te, na kraju, za Ligu naroda. lanovi konferencijskih komisija
ukupno su obavili 1646 sastanaka.
Beskrajne rasprave o nevanim temama prikrile su kljuni problem da za
postizanje stabilnog mira sporazum treba dalekosenu koncepciju posebno
dugoronu viziju budue uloge Njemake. U teoriji, tu su ulogu trebala odigrati
amerika naela kolektivne sigurnosti i samoodreenja. U praksi, stvarni problem
konferencije, koji e se pokazati nerjeivim, bila je razlika izmeu amerike i
europske, posebno francuske koncepcije meunarodnog poretka. Wilson nije vjerovao
da meunarodni sukobi imaju strukturalne uzroke. Smatrajui da je sklad prirodan,
Wilson je teio k institucijama koje e odbaciti privid sukoba interesa, te omoguiti
uspostavljanje prikrivenog duha svjetske zajednice.
Francuska, poprite mnogih europskih ratova, koja je i sama sudjelovala u mnogim
drugim sukobima, nije se dala uvjeriti da je sukob nacionalnih interesa prividan, ili da
postoji neki nebulozni prikriveni sklad koji je ovjeanstvu dosad bio skriven. Nakon
dviju njemakih okupacija u pedeset godina, Francuska se bolesno plaila jo jednog
niza osvajanja. Trait e opipljiva jamstva svoje sigurnosti, a moralno oplemenjivanje
ovjeanstva ostaviti drugima. No opipljiva jamstva podrazumijevala su ugroavanje
Njemake ili uvjeravanje da e, u sluaju jo jednog rata, druge zemlje, osobito
Sjedinjene Drave i Velika Britanija, biti na strani Francuske.
Budui da se Amerika protivila razbijanju Njemake, a kolektivna sigurnost za
Francusku bila neto nebulozno, jedino preostalo rjeenje francuskog problema bilo je
ameriko i britansko jamstvo da e ju braniti. No upravo to obje anglosaksonske

zemlje nisu bile sklone uiniti. Kako takvo uvjeravanje nije dobila, Francuska je bila
prisiljena traiti hitne intervencije. Ameriku je titio zemljopisni poloaj, dok s
predajom njemake flote nestaju britanske bojazni o prevlasti na moru. Francuska je
bila jedina pobjednica od koje se trailo da svoju sigurnost osloni o svjetsko
mnijenje. Andre Tardieu, glavni francuski pregovara, ustvrdit e:
Poput Velike Britanije i Sjedinjenih Drava, i Francuska treba stvoriti sigurnosnu
zonu... Tu zonu pomorske sile stvaraju svojom flotom, te eliminiranjem njemake
flote. Francuska, koju ne titi ocean i koja ne moe eliminirati milijune Nijemaca
obuenih za ratovanje, tu zonu mora stvoriti uz Rajnu, saveznikom okupacijom te
293

rijeke.
No, francuski zahtjev da Rajnsku oblast odvoji od Njemake kosio se s amerikim
294

uvjerenjem kako bi se time sklopio mir koji se protivi svemu za to se zalaemo.

Amerika delegacija tvrdila je da bi odvajanje Rajne od Njemake i stacioniranje
saveznikih trupa u toj oblasti pokrenulo stalne njemake prigovore. Britanski delegat
Philip Kerr rekao je Tardieuu da Velika Britanija nezavisnu Rajnsku dravu smatra
aritem komplikacija i slabosti... Iskrsnu li lokalni sukobi, kamo oni vode? Prerastu
li ti sukobi u rat, ni Engleska ni njezini dominioni nee s Francuskom dijeliti dubok
295

osjeaj solidarnosti koji ih je nadahnjivao tijekom posljednjega rata.

Francuske voe mnogo su manje brinuli budui njemaki prigovori od njemake
stvarne snage. Tardieu nije poputao:
Kaete da Engleska ne voli kad engleska vojska ratuje daleko od kue. No pitanje
je je li to tono. Engleska oduvijek ima svoje snage u Indiji i Egiptu. Zbog ega?
Zato to zna da njezina granica nije u Doveru. ...Traiti od nas da odustanemo od
okupacije isto je kao i traiti od Engleske i Sjedinjenih Drava da potope svoju vojnu
296

flotu.
Ako se Francuskoj uskrati neutralna zona, bit e joj potrebna neka druga
uvjeravanja, po mogunosti savez s Velikom Britanijom i Sjedinjenim Dravama. U
sluaju nude, Francuska je bila spremna prihvatiti neko tumaenje pojma kolektivne
sigurnosti ne bi li tako postigla uinak identian tradicionalnom savezu.
Wilson je tako silno elio osnovati Ligu naroda da bi ponekad predloio ideje koje
su potaknule francuska nadanja. U nekoliko navrata Wilson je Ligu opisao kao
meunarodni tribunal koji e presuditi u sporovima, mijenjati granice, te
meunarodnim odnosima vratiti toliko potrebnu elastinost. Jedan od Wilsonovih
savjetnika, dr. Isaiah Bowman, rezimirao je Wilsonove ideje u memorandumu
skiciranom na brodu kojim su u prosincu 1918. putovali na mirovnu konferenciju. Liga

e osigurati:
...teritorijalni integritet plus eventualne promjene uvjeta i promjene granica,
pokae li se da je uinjena nepravda ili su se uvjeti izmijenili. Takve promjene bit e
lake provesti nakon nekog vremena, kad se smire strasti i pitanja se mogu sagledati u
svjetlu pravde, a ne u svjetlu mirovne konferencije kojom zavrava dugotrajan rat...
Smjer suprotan ovome putu jest ouvanje ideje velesila i ravnotee snaga, a takva
297

ideja uvijek je rezultirala agresijom, sebinou i ratom'.

Nakon plenarne sjednice 14. veljae 1919., na kojoj je Wilson predstavio Ugovor
Lige naroda, gotovo iste rijei ponovit e svojoj supruzi: To je na prvi korak, i sad
mi je jasnije no ikada da e Liga nakon utemeljenja djelovati kao arbitar i ispravljati
298

neizbjene propuste u Ugovoru koji sad nastojimo postii.

Wilson je zamiljao da e Liga naroda imati dvostruki mandat, tj. provoditi mir i
ispravljati njegove nepravilnosti. No muila ga je duboka podvojenost. U povijesti
nema niti jednog sluaja izmjene europskih granica postignute apeliranjem na pravdu
ili pravnim putem. Po pravilu su se mijenjale ili sauvale u ime nacionalnih interesa.
Ali Wilson je bio i te kako svjestan da Amerikanci nisu ni izbliza spremni preuzeti
vojnu obvezu obrane klauzula Versailleskog sporazuma. Ustvari, Wilsonove ideje
pretau se u institucije koje predstavljaju svjetsku vladu, a nju su Amerikanci bili jo
manje spremni prihvatiti od globalne policije.
Wilson je nastojao izbjei taj problem prizivajui svjetsko javno mnijenje, a ne
svjetsku vladu ili vojnu silu, kao krajnju sankciju agresije. Na mirovnoj konferenciji u
veljai 1919. opisao je to sljedeim rijeima:
... cijeli ovaj instrument (Liga naroda) temelji se ponajvie i prvenstveno na
299

jednoj velikoj sili, a to je moralna snaga svjetskoga javnog mnijenja...

Ono to javno mnijenje ne moe rijeiti, sigurno e postii gospodarski pritisak.
Po Bowmanovu memorandumu:
...u sluajevima koji zahtijevaju disciplinu, postoji alternativa ratu, tj. bojkot:
uskratit e se trgovina, ukljuujui potu i telegraf, ako je drava uinila neto
300

nedoputeno.
Niti jedna europska drava nije vidjela kako ti mehanizmi funkcioniraju, niti je
mogla samu sebe uvjeriti u njihovu provedivost. U svakom sluaju, to se nije moglo
oekivati od Francuske koja je prolila previe krvi i potroila previe novca za goli
opstanak, a onda se suoila s vakuumom u Istonoj Europi i s Njemakom koja je
trenutno bila mnogo jaa od nje.
Za Francusku je Liga naroda zato imala samo jednu svrhu: aktiviranje vojne

pomoi protiv Njemake bude li potrebno. Drevna i sad ve iscrpljena zemlja,

Francuska nije mogla prihvatiti osnovnu premisu kolektivne sigurnosti po kojoj e sve
nacije na isti nain procijeniti opasnost, te zatim donijeti identian zakljuak kako da
joj se odupru. Pokae li se da kolektivna sigurnost ne funkcionira, Americi a moda
i Velikoj Britaniji uvijek preostaje posljednje sredstvo da se sama obrani. No
Francuska takvo posljednje sredstvo nije imala. Njezina prva procjena morala je biti
tona, jer u protivnome vie nee postojati. Francuska stoga nije traila opa
uvjeravanja, ve jamstvo koje odgovara njezinim specifinim uvjetima. No amerika
delegacija odluno ga je odbila pruiti.
Premda je Wilson zbog domaih pritisaka bio spreman obvezati Ameriku samo na
deklaraciju naela, to je samo pogoralo francuske slutnje. Sjedinjene Drave uvijek
su bez oklijevanja posezale za silom da podre Monroeovu doktrinu, koju je Wilson
stalno prizivao kao model svojega meunarodnog poretka. No Amerika bi se povukla
im bi iskrsnulo pitanje njemakog ugroavanja europske ravnotee. Znai li to da je
Sjedinjenim Dravama europska ravnotea od manjega sigurnosnog znaenja negoli
stanje u zapadnoj hemisferi? U nastojanju da poniti tu razliku, Leon Bourgeois,
francuski predstavnik u komisiji koja se bavila tim pitanjem, inzistirao je na stvaranju
meunarodne vojske ili nekoga drugog mehanizma koji bi Ligu naroda opskrbio
automatskim mehanizmom implementacije odbaci li Njemaka Pariki sporazum a to
je bio jedini uzrok rata koji je zanimao Francusku.
Na trenutak se uinilo da e Wilson prihvatiti tu ideju jer je predloeni Ugovor
301

nazvao jamstvom prava svjetskih zemalja . No Wilsonova svita bila je uasnuta.

Njezini lanovi znali su da Senat nikad nee ratificirati stajau meunarodnu vojsku
ili stalni vojni angaman. Jedan Wilsonov savjetnik ak je tvrdio da bi klauzula koja
nalae upotrebu sile protiv agresora bila protuustavna:
Ozbiljan je prigovor takvoj klauzuli da je ona bez zakonske valjanosti u sporazumu
Sjedinjenih Drava jer, po Ustavu, Kongres ima pravo objaviti rat. Rat do kojega
automatski dolazi zbog uvjeta odreenih ugovornom klauzulom nije rat koji je objavio
302

Kongres.
To doslovno znai da niti jedan savez sa Sjedinjenim Dravama nema obvezujuu
snagu.
Wilson se hitro vratio istoj doktrini kolektivne sigurnosti. U svojem odbijanju
francuskog prijedloga, tvrdi da je mehanizam implementacije u hitnom sluaju
nepotreban, jer e sama Liga diljem svijeta ulijevati silnu sigurnost. Ustvrdio je da je
jedina metoda ... da vjerujemo u dobronamjernost ostalih nacija u Ligi naroda ...
Pojavi li se opasnost, doi emo i mi, no morate nam vjerovati.

303

No diplomati ba i nisu puni povjerenja. Kad je ivot nacije na kocki, dravnici

zahtijevaju konkretnija jamstva posebno kad se zemlja nalazi na tako opasnu
poloaju kao Francuska. Ameriki argumenti zvuali su uvjerljivo samo zato to nisu
imali nikakve alternative. Ma koliko obveze Lige bile neodreene, i to je bilo bolje
od niega. Lord Cecil, jedan od britanskih delegata, upravo je to i mislio kad je
izgrdio Leona Bourgeoisa zbog prijetnje da nee pristupiti Ligi ako njezin ugovor ne
ukljui mehanizam implementacije. Amerika, rekao je Cecil Bourgeoisu, nema to
dobiti od Lige naroda;... mogla bi se okaniti europskih, i posvetiti svojim poslovima;
304

pomo koju je Amerika ponudila zapravo je poklon Francuskoj...

Premda su je muile mnogobrojne sumnje i slutnje, Francuska je konano
prihvatila neumoljivu logiku Cecilova argumenta, kao i tautologiju sadranu u lanku
10. Povelje Lige naroda: Savjet e savjetovati kojim e se sredstvima ta obveza (tj.
305

ouvanje teritorijalnog integriteta) ispuniti. Drugim rijeima, u hitnom sluaju Liga

naroda prihvatit e ono to moe prihvatiti. No to bi svjetske drave uinile i bez
Ugovora. Upravo takve situacije tradicionalni savezi nastojali su rijeiti prizivanjem
formalne obveze o meusobnoj pomoi u posebnim okolnostima.
Francuski memorandum otvoreno naglaava neprimjerenost predloenog sustava
sigurnosti Lige:
Pretpostavimo da umjesto obrambenog vojnog sporazuma dodue vrlo
ogranienog koji je stupio na snagu izmeu Velike Britanije i Francuske 1914., meu
dvjema zemljama nije postojala nikakva obveza osim opeg sporazuma u Ugovoru
Lige. U tom sluaju britanska intervencija ne bi bila toliko promptna, to bi omoguilo
njemaku pobjedu. Zato mislimo da bi u postojeoj situaciji pomo koju jami Ugovor
306

Lige dola prekasno.

Kad je postalo oigledno da Amerika odbija u Ugovor ugraditi konkretne
sigurnosne mjere, Francuska je ponovno poela vriti pritisak da se Njemaka razbije.
Predloila je osnivanje nezavisne Rajnske republike kao demilitarizirane neutralne
zone, te nastojala potaknuti stvaranje takve drave njezinim oslobaanjem od
reparacija. Kad su Sjedinjene Drave i Velika Britanija ustuknule, Francuska je
predloila da se Rajnska oblast barem odcijepi od Njemake dok se ne uhodaju
institucije Lige i testira njezin mehanizam implementacije.
U nastojanju da umire Francusku, Wilson i britanski voe u zamjenu za razbijanje
Njemake predloili su ugovor koji jami nov sporazum. Amerika i Velika Britanija
pristaju stupiti u rat ako Njemaka prekri sporazum. Bio je vrlo slian sporazumu
koji su sklopili saveznici na Bekom kongresu ne bi li se osigurali od Francuske. No
postojala je jedna bitna razlika: nakon napoelonskih ratova, saveznici su uistinu

vjerovali da ih Francuska moe ugroziti, te su se nastojali osigurati. Nakon Prvoga

svjetskog rata, Velika Britanija i Sjedinjene Drave zapravo nisu vjerovale da im
prijeti opasnost od Njemake. Premda su ponudile svoje jamstvo, nisu vjerovale da je
ono potrebno, niti su ga bile voljne provesti.
Glavni francuski pregovara bio je oduevljen. Britansko jamstvo opisao je kao
sluaj bez presedana. Velika Britanija povremeno bi sklopila kratkoroni sporazum,
tvrdio je on, no nikad prije nije pristala na stalnu obvezu: Ponekad bi ponudila svoju
pomo; no nikad se na nju nije unaprijed obvezala.

307

Predloen ameriki angaman

308

Tardieu takoer smatra zaokretom od njezina povijesnoga modela izolacionizma.

eljni formalnih jamstava, francuski lideri previdjeli su kljunu injenicu da je
anglosaksonska odluka bez presedana prije svega taktika kojom se Francusku
nastoji odvratiti od zahtjeva za razbijanjem Njemake. U vanjskoj politici izraz
sluaj bez presedana uvijek je pomalo sumnjiv, jer stvaran opseg inovacija
ograniuju povijest, unutarnje institucije i zemljopis.
Da je Tardieu bio upoznat s reakcijom amerike delegacije, shvatio bi koliko je
jamstvo zapravo mravo. Svi su se Wilsonovi savjetnici do jednoga suprotstavili
svojemu efu. Zar nova diplomacija nije eksplicite stvorena zbog odbacivanja tog tipa
nacionalnog angamana? Zar je Amerika stupila u rat da na kraju zavri u
tradicionalnom savezu? U svojem dnevniku House biljei:
Smatrao sam da predsjedniku moram obratiti pozornost na opasnosti od takva
ugovora. Meu ostalim, smatralo bi se da je on izravan udarac Ligi naroda. Liga bi
trebala initi upravo ono to ugovor predlae. Ako je zemljama takav ugovor
309

potreban, emu onda Liga naroda?

Bilo je to dobro pitanje. Jer ako Liga funkcionira kako je reeno, jamstvo nije
potrebno; a ako je jamstvo potrebno, Liga ne ispunjava svoju namjenu i sve
poslijeratne koncepcije dolaze u pitanje. Izolacionisti u Senatu Sjedinjenih Drava
imali su svoje bojazni. Nije ih toliko brinulo to se jamstvo kosi s Ligom, koliko to to
podmukli Europljani uvlae Ameriku u mreu svojih pokvarenih drevnih intriga.
Jamstvo nije bilo dugoga vijeka. Senat je odbio ratificirati Pariki sporazum, ime on
gubi svaku vanost. Velika Britanija objeruke je prihvatila tu izliku te se takoer
rijeila obveze. Ispostavilo se da je Francuska zauvijek odbacila svoje zahtjeve, dok
su jamstva bila kratkoga vijeka.
Iz tih suprotstavljenih strujanja konano je nastao Pariki sporazum koji je dobio
ime po zrcalnoj dvorani dvorca Versailles gdje je potpisan. To mjesto zadat e sasvim
nepotrebno ponienje. Pedeset godina prije, na istom je mjestu Bismarck netaktino
objavio sjedinjenje Njemake. Ovaj put uvredu su nanijeli pobjednici. Ni njihov

uradak nee umiriti meunarodnu zajednicu. Prestrog za pomirenje, preblag da

sprijei oporavak Njemake, Pariki sporazum osudit e iscrpljene demokracije na
stalan oprez i stalne mjere prisile protiv nepomirljive i revizionistike Njemake.
Usprkos 14 toaka, kazneni aspekt Sporazuma ogleda se u teritorijalnom,
gospodarskom i vojnom podruju. Njemaka je trebala predati 13% svojeg predratnog
teritorija. Gospodarski vana Gornja leska pripojena je novostvorenoj Poljskoj, koja
je takoer dobila pristup Baltikom moru i podruje oko Poznana, ime je stvoren
poljski koridor koji je istonu Prusku odijelio od ostatka Njemake. Siuni Eupenet-Malmedy dodijeljen je Belgiji, a Alsace-Lorraine vraen Francuskoj.
Njemaka je izgubila svoje kolonije iji je pravni status izazvao nesuglasice
izmeu Wilsona s jedne i Francuske, Velike Britanije i Japana s druge strane. Te tri
zemlje eljele su anektirati svoj dio plijena. Wilson je tvrdio da takav izravni transfer
naruava naelo samoodreenja. Saveznici su se na kraju opredijelili za tzv. mandatno
naelo, istodobno dobro zamiljeno i licemjerno. Njemake kolonije, kao i osmanski
teritoriji na Bliskome istoku pripali su raznim pobjednicima s mandatom, pod
nadzorom Lige, ime se navodno promie njihova nezavisnost. Nikad nije tono
definirano to to zapravo znai, niti su na kraju mandati doveli do bre nezavisnosti
negoli u drugim kolonijalnim podrujima.
Vojna ogranienja Sporazuma smanjila su njemaku vojsku na 100 000
dobrovoljaca, a mornaricu na est krstarica i nekoliko manjih brodova. Njemakoj je
zabranjeno posjedovanje napadakog oruja, npr. podmornica, zrakoplova, tenkova i
teke artiljerije, a generaltab je rasputen. Ustanovljena je Saveznika komisija za
vojnu kontrolu, koja je nadgledala njemako razoruavanje. Meutim, pokazat e se da
su njezine ovlasti krajnje neodreene i neuinkovite.
Unato predizbornom obeanju Lloyda Goergea da e iscijediti Njemaku,
Saveznici su poeli uviati da bi gospodarski iscrpljena Njemaka mogla izazvati
svjetsku gospodarsku krizu koja bi zahvatila i njihova drutva. No, stanovnitvo
pobjednikih zemalja nije marilo za upozorenja ekonomista-teoretiara. Britanska i
francuska strana zahtijevale su da Njemaka njihovu civilnom stanovnitvu isplati
odtetu za sve nanesene tete. Protivno vlastitu uvjerenju, Wilson je konano pristao
na klauzulu po kojoj Njemaka rtvama rata mora dati mirovinu i odtetu njhovim
obiteljima. To je bila neuvena klauzula, prvi put sadrana u nekomu europskom
mirovnom sporazumu. Odreenje broja rtava za te zahtjeve odgoeno je za kasniji
datum, to je izazivalo neprestane nesuglasice.
Ostale gospodarske kazne ukljuivale su promptnu isplatu 5 milijardi amerikih
dolara u gotovini ili u naravi. Francuska je trebala dobiti velike koliine ugljena kao
kompenzaciju za njemako razaranje njezinih rudnika tijekom okupacije istone

Francuske. Kao nadoknadu za brodove koje su potopile njemake podmornice, Velikoj

je Britaniji dodijeljen velik dio njemake trgovake flote. Njemakoj je oduzeta
gotovina u inozemstvu u ukupnom iznosu od oko 7 milijardi amerikih dolara, kao i
mnogi njemaki patenti (zahvaljujui Parikom sporazumu, Bayerov aspirin postaje
ameriki, a ne njemaki proizvod). Glavne njemake rijeke su internacionalizirane, a
njezino pravo na podizanje tarifa ogranieno.
Takvi uvjeti nisu pripomogli stvaranju novoga svjetskog poretka, ve su ga
opteretili hipotekom. Okupivi se u Parizu, pobjednici su najavili novo povijesno
razdoblje. Bilo im je toliko stalo da izbjegnu ono to su po njihovu miljenju bile
pogreke Bekoga kongresa da je britanska delegacija ovlastila uvaenoga
310

povjesniara Sir Charlesa Webstera da napie raspravu na tu temu . No rezultat

njihova rada krhki je kompromis izmeu amerikog utopizma i europske paranoje
previe uvjetovan da se ostvare ameriki snovi, previe nesiguran da raspri europske
bojazni. Meunarodni poredak koji se moe ouvati samo silom nesiguran je, to vie
kad su zemlje koje moraju ponijeti najvei teret njegova provoenja u ovom sluaju
Velika Britanija i Francuska u zavadi.
Ubrzo je postalo jasno da se u praksi naelo samoodreenja ne moe provesti
toliko precizno kao to je zamiljeno u 14 toaka, posebno u zemljama sljedbenicama
Austro-Ugarske Monarhije. Od 15 milijuna stanovnika, ehoslovaka je na kraju
imala 3 milijuna Nijemaca, 1 milijun Maara i pola milijuna Poljaka; oko jednu
treinu ukupnoga stanovnitva nisu inili esi i Slovaci. A Slovaka nije bila
oduevljena to se nala u zemlji pod ekom prevlau, to e dokazati
odcjepljenjem 1939. i 1992.
Novostvorena Jugoslavija ostvarila je tenje junoslavenskih intelektualaca. No, u
stvaranju te zemlje trebalo je prijei crtu razgranienja europske povijesti, koja je
dijelila Zapadno Rimsko Carstvo od Istonoga, katolike od pravoslavaca, latinino
pismo od irilinoga crtu razgranienja koja se prua otprilike izmeu Hrvatske i
Srbije, koje nikada u svojoj sloenoj povijesti nisu pripadale istoj politikoj cjelini.
Raun za to pristigao je na naplatu nakon 1941., u ubilakomu graanskom ratu, koji
e se ponoviti 1991.
Rumunjska je imala milijune Maara, Poljska milijune Nijemaca i nadzor nad
koridorom izmeu istone Pruske i ostatka Njemake. Na kraju toga procesa,
provedenog u ime samoodreenja, pod tuinskom vlau ivjet e podjednak broj
ljudi kao u doba Austro-Ugarske Monarhije, ovaj put u mnogim slabim nacionalnim,
meusobno sukobljenim dravama, to je jo vie ugrozilo stabilnost.
U kakav su se kripac dovele pobjednike saveznice shvatio je Lloyd George kad

je ve bilo prekasno. U memorandumu Wilsonu od 24. oujka 1919. pie:

Glavni uzrok budueg rata vidim u tome to je njemaki narod, koji se svakako
pokazao kao jedan od najsranijih i najsnanijih na svijetu, okruen mnotvom
draavica, od kojih mnoge ine narodi koji nikad dosad nisu uspostavili vlastitu
stabilnu vladu. Svaka od njih k tome sadri velik broj Nijemaca koji zahtijevaju
311

sjedinjenje sa svojom domovinom.

No konferencija se tada ve pribliavala svojem svretku u lipnju. Nakon
odbacivanja ravnotee snaga, na raspolaganju vie nije stajalo nikakvo alternativno
naelo organizacije svjetskog poretka.
Poslije e mnogi njemaki voe tvrditi da je njihova domovina na prevaru
navedena na primirje s Wilsonovih 14 toaka, koje su se kasnije sustavno krile.
Takve su tvrdnje besmisleno samosaaljevanje. Njemaka je ignorirala 14 toaka sve
dok je vjerovala da moe dobiti rat. Neposredno po objavljivanju 14 toaka, Rusiji je
nametnula kartaki mir iz Brest-Litovska, ime je prekrila sva Wilsonova naela.
Jedini razlog zbog kojega je Njemaka konano prekinula rat gola je raunica sile uz
ameriki vojni angaman, njezin konani poraz bio je tek pitanje vremena. Kad je
zatraila prekid vatre, Njemaka je bila iscrpljena, njezina je obrana popucala, a
Saveznici samo to nisu prodrli na njemaki teritorij. Wilsonova naela u biti su
potedjela Njemaku od mnogo stroe kazne.
Povjesniari s punim pravom tvrde da je odbijanje Sjedinjenih Drava da udu u
Ligu potkopalo Pariki sporazum. Ameriki propust da ratificira Sporazum ili zajami
francuske granice u vezi sa Sporazumom svakako je pridonio francuskoj malodunosti.
No s obzirom na izolacionistiko raspoloenje zemlje, ameriko lanstvo u Ligi ili
ratifikacija jamstva ne bi bitno promijenili stvar. Sjedinjene Drave ni u kojem sluaju
ne bi upotrijebile silu protiv agresije, ili bi agresiju definirale u obliku koji se ne
odnosi na Istonu Europu neto slino Velika Britanija uinit e tridesetih godina 20.
stoljea.
Debakl Parikoga sporazuma strukturalne je naravi. Stoljee mira nakon Bekoga
kongresa oslanjalo se na tri jednako vana stupa: mirno pomirenje s Francuskom;
ravnoteu snaga; zajedniki osjeaj legitimnosti. Relativno pomirljiv mirovni
sporazum s Francuskom ne bi sam po sebi sprijeio francuski revizionizam. No,
Francuska je znala da etvorna ili Sveta alijansa uvijek mogu okupiti jau silu, to je
francuski ekspanzionizam uinilo preriskantnim. U isto doba, periodiki europski
kongresi dali su Francuskoj mogunost da sudjeluje u Europskom koncertu kao
ravnopravna lanica. No, to je najvanije, najznaajnije zemlje dijelile su isti sustav
vrijednosti, te postojea nezadovoljstva nisu prerasla u pokuaj ruenja

meunarodnoga poretka.
Pariki sporazum nije ispunio niti jedan od ovih uvjeta. Njegovi su uvjeti bili
preteki za pomirenje, no nedovoljno strogi za trajno podreivanje. Ustvari, nije bilo
lako pronai ravnoteu izmeu udovoljavanja Njemakoj i njezina podreivanja.
Smatrajui da je predratni svjetski poredak previe ograniava, Njemaka ne bi bila
zadovoljna ni s kakvim eventualnim uvjetima nakon poraza.
Francuska je imala tri strateke mogunosti: mogla je pokuati sklopiti
protunjemaku koaliciju, razbiti Njemaku ili se pomiriti s Njemakom. Svi pokuaji
sklapanja saveza propali su zbog britanskog i amerikog odbijanja, a Rusija vie nije
inila dio ravnotee. Razbijanju Njemake usprotivile su se iste one zemlje koje su
odbile savez, no u hitnom sluaju Francuska je ipak ovisila o njihovoj pomoi. A za
njemako pomirenje bilo je istodobno prekasno i prerano prekasno jer pomirenje
nije bilo u skladu s Parikim sporazumom, prerano jer francusko javno mnijenje za to
jo nije bilo spremno.
Paradoksalno je da je, unato kaznenim mjerama, Pariki sporazum naglasio
francusku ranjivost i njemaku strateku prednost. Prije rata Njemaka je imala snane
susjede na istoku i na zapadu. Nije se mogla iriti ni na jednu stranu, a da ne naie na
veliku silu Francusku, Austrougarsku Monarhiju ili Rusiju. No nakon Parikog
sporazuma, Njemaka vie nije imala protutee na istoku. Francuska je bila
oslabljena, Austrougarska se raspala, a Rusiju su svi privremeno zaboravili.
Negdanja ravnotea snaga stoga se naprosto nije mogla rekonstruirati, osobito nakon
to su anglosaksonske sile odbile ratifikaciju Parikog sporazuma.
Ve 1916. lord Balfour, tada britanski ministar vanjskih poslova, barem je
djelomino predvidio opasnost koja eka Europu, upozorivi da e nezavisna Poljska
u sluaju novoga rata Francusku ostaviti bez zatite: ako Poljska postane nezavisna
kraljevina, neutralna drava izmeu Rusije i Njemake, Francuska e biti na udaru
Njemake u sljedeemu ratu, jer joj Rusija nee moi priskoiti u pomo a da ne
312

povrijedi poljsku neutralnost ; ta ista dilema ponovila se 1939. Ne bi li obuzdala

Njemaku, Francuskoj je trebao saveznik na istoku koji bi mogao prisiliti Njemaku
da vodi rat na dva fronta. Rusija je bila jedina dovoljno snana zemlja za tu ulogu. No,
kako je Poljska razdvajala Njemaku od Rusije, Rusija je mogla izvriti pritisak na
Njemaku samo ako povrijedi poljsku neutralnost. Poljska je pak bila preslaba da
preuzme rusku ulogu. Pariki sporazum potaknuo je Njemaku i Rusiju na podjelu
Poljske. To e i uiniti dvadeset godina poslije.
U nedostatku velesile na istoku s kojom bi sklopila savez, Francuska je nastojala
ojaati nove drave te tako stvoriti iluziju opasnosti za Njemaku na oba fronta.

Pomagala je nove istonoeuropske zemlje u njihovu nastojanju da iznude to vie

teritorija od Njemake ili od onoga to je jo preostalo od Maarske. Nove drave
oigledno su eljele Francusku drati u zabludi kako one mogu posluiti kao protutea
Njemakoj. No te mlaahne drave nipoto nisu mogle preuzeti dosadanju ulogu
Austrije i Rusije. Bile su preslabe i izmrcvarene unutarnjim sukobima i meusobnim
suparnitvom. S istoka im je pak prijetila rekonstruirana Rusija koja se pjenila zbog
svojih izgubljenih teritorija. Kad se oporavi, Rusija e ugroziti nezavisnost malih
zemalja ba kao i Njemaka.
Tako je stabilnost Kontinenta ovisila o Francuskoj. Tek e zdruene snage
Amerike, Velike Britanije, Francuske i Rusije svladati Njemaku. Od tih zemalja,
Amerika se vratila izolacionizmu, a Rusiju je od Europe udaljila revolucionarna
drama i tzv. cordon sanitaire malih istonoeuropskih zemalja koje su spreavale
izravnu rusku pomo Francuskoj. Zbog ouvanja mira, Francuska e morati odigrati
ulogu policajca u itavoj Europi. Ne samo to je izgubila elju i snagu za takvu
intervencionistiku politiku sve da ju je i pokuala provoditi, ostala bi sama, jer bi
ju napustile i Amerika i Velika Britanija.
Meutim, najopasnija slabost Parikog sporazuma bila je psiholoke naravi.
Svjetski poredak uspostavljen na Bekom kongresu uvrstilo je naelo konzervativnog
jedinstva, koje se udruilo sa zahtjevima ravotee snaga. Ustvari, kljune sile za
provoenje sporazuma smatrale su da je on pravedan. Pariki sporazum nije uspio jer
vrijednosti koje je istaknuo nisu bile usklaene s pokretakom snagom koja ih je
trebala implementirati: veina zemalja potrebnih za obranu sporazuma smatrale su ga
na neki nain nepravednim.
Paradoks je Prvoga svjetskog rata to je trebao obuzdati njemaku silu i prevlast
kojom je ona prijetila, no toliko je uzbunio javno mnijenje da nije bilo mogue
uspostaviti koncilijantan mir. Na kraju e Wilsonova naela onemoguiti mir koji bi
ograniio njemaku mo, a nije postojala ni neka zajednika ideja pravde. Kad se
vanjska politika vodi na temelju apstraktnih principa, nije mogue sagledati
pojedinane sluajeve. Kako voe u Versaillesu nisu bili spremni ograniiti njemaku
silu preutnim pravima pobjede ili raunicom ravnotee snaga, njemako su
razoruanje trebali opravdati kao prvi korak opeg plana razoruanja, a reparacije kao
ispatanje zbog ratnoga grijeha.
Takvim opravdanjem njemakog razoruanja Saveznici su potkopali psiholoku
spremnost bez koje nije bilo mogue provesti sporazum. Njemaka je odmah s punim
pravom mogla tvrditi i stvarno tvrdila da je diskriminirana, te je traila
doputenje da se ponovno naorua, ili da se druge zemlje takoer razoruaju u istoj
mjeri. Na taj su nain klauzule Parikog sporazuma o razoruanju na kraju

demoralizirale pobjednike. Na svakoj konferenciji o razoruanju Njemaka bi uivala

moralnu superiornost, u emu biju obino podrala Velika Britanija. No, da je
Francuska Njemakoj zajamila jednakost u naoruanju, to bi onemoguilo zatitu
nezavisnosti istonoeuropskih nacija. Iz klauzula o razoruanju stoga neminovno
proizlazi razoruanje Francuske ili naoruanje Njemake. Ni u jednom sluaju
Francuska ne bi bila dovoljno snana da obrani Istonu Europu, a dugorono ak ni
sebe.
Na slian nain, zabrana sjedinjenja Austrije i Njemake prekrila je naelo
samoodreenja, kao i postojanje velike njemake manjine u ehoslovakoj te, u
manjoj mjeri, njemake manjine u Poljskoj. Njemaki je iredentizam svoje uporite
imao u jednom od osnovnih naela Parikog sporazuma, pridonijevi nemirnoj
savjesti demokracija.
Najvee psiholoko zlo Parikoga sporazuma bio je lanak 231., tzv. klauzula o
ratnoj krivici. Po njemu, Njemaka je jedina odgovorna za izbijanje Prvoga svjetskog
rata, te joj se dodjeljuje strog moralni ukor. Veina kaznenih mjera u Sporazumu protiv
Njemake gospodarskih, vojnih i politikih temelji se na tvrdnji da je Njemaka
iskljuiv krivac za cijeli rat.
U 18. stoljeu mirotvorci bi klauzule o ratnoj krivici smatrali apsurdnima. Za
njih su ratovi amoralne neminovnosti koje proizlaze iz suprotstavljenih interesa. U
sporazumima kojima su okonani ratovi u 18. stoljeu, poraena bi strana platila
cijenu koja se nije tumaila moralnim razlozima. No, po Wilsonu i mirotvorcima iz
Versaillesa, uzrok rata 1914.-18. trebalo je pripisati nekom zlu koje je moralo biti
kanjeno.
Kad je mrnja splasnula, pronicavi promatrai poeli su uviati da je odgovornost
za izbijanje rata znatno sloenija. Dakako, Njemaka je snosila golemu odgovornost,
no je li bilo poteno samo njoj odrediti kaznene mjere? Je li lanak 231. uistinu
prikladan? im je iskrsnulo to pitanje, posebno u Velikoj Britaniji tijekom dvadesetih
godina, odlunost u provoenju kaznenih mjera protiv Njemake na temelju
Sporazuma poela se topiti. Mirotvorci, koje je muila vlastita savjest, poeli su se
pitati je li to to su uinili poteno, to je rezultiralo nedostatkom odlunosti u
provoenju Sporazuma. Dakako, Njemaka je tu bila neodgovorna. U njemakim
javnim raspravama, lanak 231. nazivao se lai o ratnoj krivici. Fizikom problemu
uspostavljanja ravnotee snaga pridruio se psiholoki problem stvaranja moralne
ravnotee.
I tako su tvorci Parikoga sporazuma postigli uinak suprotan eljenome. Pokuali
su fiziki oslabiti Njemaku, no zapravo su je geopolitiki ovrsnuli. Dugorono
gledano, Njemaka je bila u mnogo povoljnijoj poziciji da uspostavi prevlast u

Europi nakon Versaillesa negoli prije rata. im Njemaka zbaci okove razoruanja, a
to je bilo pitanje vremena, postat e jaa no ikada. Harold Nicolson to je jezgrovito
izrazio: Doli smo u Pariz uvjereni da e biti uspostavljen nov svjetski poredak;
otili smo u uvjerenju da je nov poredak sve uprskao.

313

S lijeva na desno: Clemenceau, Wilson, barun Sidney Sonnino i Lloyd George nakon
potpisivanja Parikog sporazuma 28. lipnja 1919.

GLAVA DESETA
Dileme pobjednika
Provoenje Parikog sporazuma temeljilo se na dva oprena opa pojma. Prvi nije
uspio jer je bio preirok, a drugi zato to je bio sitniav. Pojam kolektivne sigurnosti
bio je previe openit te nije bio primjenjiv u okolnostima koje su mogle naruiti mir.
Neformalna francusko-engleska suradnja koja ga je zamijenila bila je nedostatna i
ambivalentna, te se nije mogla oduprijeti najopasnijim njemakim prijetnjama. Nee
proi niti pet godina, a dvije sile poraene u ratu zbliit e se u Rapallu. Sve ivlja
suradnja izmeu Njemake i Sovjetskog Saveza kljuni je udarac sustavu iz
Versaillesa, no demokratske zemlje bile su predemoralizirane da to odmah shvate.
Na kraju Prvoga svjetskog rata inilo se da je prastara debata o ulozi morala i
interesa u meunarodnim odnosima rijeena u korist vladavine prava i etike. U oku
izazvanom kataklizmom, mnogi su eznuli za boljim svijetom sa to manje Realpolitik
koja je, po njihovu miljenju, desetkovala itav jedan mladi narataj. Amerika je bila
katalizator tog procesa, ak i kad se ponovno povukla u svoj izolacionizam.
Wilsonovo se naslijee oitovalo u tome to je Europa, unato amerikoj odsutnosti,
slijedila njegov put, tj. nastojala ouvati stabilnost pomou kolektivne sigurnosti, a ne
tradicionalno europskim pristupom, dakle putem saveza i ravnotee snaga.
Amerikanci e kasnije saveze u kojima su sudjelovali (npr. NATO) openito
odrediti kao instrument kolektivne sigurnosti. No, to nije prvobitno znaenje ovog
izraza. Zapravo, kao pojmovi, kolektivna sigurnost i savez dijametralno su suprotni.
Tradicionalni savezi usmjereni su protiv odreene opasnosti i tono odreuju obveze
pojedinih skupina zemalja povezanih zajednikim nacionalnim interesima ili
zajednikim sigurnosnim pitanjima. Kolektivna sigurnost ne odreuje nikakvu
odreenu opasnost, ne daje jamstva pojedinim dravama i niti jednu ne diskriminira.
Teoretski joj je cilj obrana od svakog ugroavanja mira, bez obzira na to od koga ona
dolazila i koga ugroavala. Savezi uvijek pretpostavljaju odreenoga potencijalnog
protivnika. Kolektivna sigurnost openito brani meunarodno pravo te ga nastoji
poduprijeti onako kako sustav sudstva podupire krivini zakon. Ba kao domae
pravo, ne pretpostavlja odreenog krivca. U savezu, casus belli je ugroavanje
interesa ili sigurnosti njegovih lanova. Casus belli kolektivne sigurnosti jest krenje
naela miroljubivog rjeavanja sukoba koje, pretpostavlja se, podravaju svi narodi
svijeta. Zato se u sluaju potrebe formiraju snage koje ini promjenjiva skupina
drava, sa zajednikim interesom ouvanje mira.
Svrha saveza je da stvori predvidljiviju i precizniju obvezu no to je to analiza

nacionalnih interesa. Kolektivna sigurnost funkcionira obratno. Primjenu svojih naela

preputa interpretaciji specifinih okolnosti u trenutku njihova nastanka, nesvjesno
precjenjujui trenutano raspoloenje, pa tako i nacionalnu samovolju.
Kolektivna sigurnost pridonosi sigurnosti samo ako sve nacije ili barem sve
nacije bitne za kolektivnu obranu dijele gotovo identino miljenje o prirodi
opasnosti i spremne su upotrijebiti silu ili primijeniti sankcije ovisno o naravi
sluaja, te neovisno o svojim specifinim nacionalnim interesima u vezi s odreenim
pitanjima. Samo kad se ispune ti uvjeti, svjetska organizacija moe odrediti sankcije,
ili djelovati kao arbitar u meunarodnim odnosima. Ovako je Wilson vidio ulogu
kolektivne sigurnosti u rujnu 1918. kad se rat bliio kraju:
Nacionalni ciljevi postaju manje vani, a na njihovo mjesto dolazi zajedniki cilj
prosvijeenoga ovjeanstva. Savjeti obinih ljudi sa svih strana postali su
jednostavniji, otvoreniji i jedinstveniji od savjeta sofisticiranih uglednika koji se jo
314

uvijek ponaaju kao da igraju igru sile za veliki ulog.

Te rijei odraavaju osnovnu razliku izmeu vilsonijanskog i europskog tumaenja
uzroka meunarodnih sukoba. Diplomacija europskog stila pretpostavlja da su
nacionalni interesi skloni sukobljavanju, a diplomaciju vidi kao sredstvo njihova
pomirenja. Za razliku od njih, Wilson smatra da je meunarodni sukob rezultat
nesreenih misli, a ne izraz stvarnog sukoba interesa. U provoenju Realpolitik,
dravnici preuzimaju zadatak da pojedine interese usklade s opim interesima kroz
ravnoteu poticaja i kazni. Po vilsonijanizmu, dravnici trebaju primijeniti ope
principe na pojedinane sluajeve. tovie, dravnike openito smatra uzronicima
sukoba, jer svojim skrovitim i tajnim raunicama obino sputavaju ovjekovu
prirodnu sklonost skladu.
Ponaanje veine dravnika u Versaillesu nije odgovaralo Wilsonovim
oekivanjima. Svi do jednoga isticali su svoje nacionalne interese, a obranu
zajednikih ciljeva prepustili Wilsonu, ija domovina zapravo nije imala nikakva
nacionalnog interesa (u europskom smislu) u teritorijalnim pitanjima sporazuma.
Suoeni s neumoljivom stvarnou, proroci se obino ne odriu svojih nastojanja, ve
ih udvostruuju. Prepreke na koje je Wilson naiao u Versaillesu uope nisu
pokolebale vjeru u uinkovitost njegova recepta. Vjerovao je da e Liga i teina
svjetskog mnijenja ispraviti mnoge klauzule Sporazuma koje se udaljavaju od
njegovih naela.
Pravu snagu Wilsonovih ideala dokazuje njihov utjecaj na Veliku Britaniju,
kolijevku politike ravnotee snaga. Slubeni britanski komentar na Ugovor Lige
objavljuje da je konana i najdjelotvornija sankcija javno mnijenje civiliziranog

svijeta.

315

Ili, po rijeima lorda Cecila izreenim u Donjem domu: Mi se oslanjamo

316

na javno mnijenje ... a ako u tome grijeimo, onda je sve pogreno.

Zvui nemogue da su nasljednici politike Pitta, Canninga, Palmerstona i
Disraelija sami doli do takvih zakljuaka. U poetku su podrali Wilsonovu politiku
jer je osiguravala ameriku pomo u ratu. No, s vremenom e vilsonijanski principi
uspjeti osvojiti britansko javno mnijenje. U dvadesetim i tridesetim godinama
britansko podravanje kolektivne sigurnosti vie nije bilo taktike naravi. Vilsonizam
je pridobio istinskog obraenika.
Na kraju je kolektivna sigurnost postala rtvom svoje loe sredinje premise: da je
svim narodima u interesu pruanje otpora odreenom inu agresije, pa su zato spremni
izloiti se istim opasnostima. Iskustvo je pokazalo da te pretpostavke nisu tone. Niti
jedan in agresije koji je ukljuivao veliku silu nikad nije poraen primjenom naela
kolektivne sigurnosti. Svjetska zajednica odbila bi in ocijeniti kao agresiju, ili se ne
bi sloila oko sankcija. U sluaju primjene sankcija, one bi se uvijek svele na
najmanji zajedniki nazivnik, te su se esto pokazale toliko neuinkovitima da bi
uinile vie zla nego koristi.
Kad je Japan 1932. osvojio Manduriju, Liga nije imala mehanizam sankcija. Tu je
pogreku ispravila. Nakon talijanske agresije u Abesiniji izglasala je sankcije, ali
ipak nije zabranila opskrbu naftom, upotrijebivi slogan Sve sankcije osim rata.
Kad je Austrija na silu pripojena Njemakoj, a ehoslovaka izgubila slobodu, Liga
uope nije reagirala. Posljednji in Lige naroda, u kojoj vie nije bilo Njemake,
Japana i Italije, bilo je iskljuivanje Sovjetskog Saveza nakon napada na Finsku
1939., to uope nee utjecati na njegovo ponaanje.
Tijekom hladnoga rata Ujedinjeni narodi pokazali su se jednako neuinkovitima u
svakom sluaju agresije velesila, i to zbog komunistikoga veta u Vijeu sigurnosti ili
zbog nespremnosti manjih zemalja da se izloe opasnosti poradi pitanja za koja su
smatrale da ih se ne tiu. Ujedinjeni narodi bili su neuinkoviti ili stajali po strani
tijekom Berlinske krize i sovjetske intervencije u Maarskoj, ehoslovakoj i
Afganistanu. Nisu imali znaajnu ulogu u Kubanskoj krizi sve dok dvije velesile nisu
pristale na nagodbu. Amerika se mogla pozvati na autoritet Ujedinjenih naroda protiv
sjevernokorejske agresije 1950. samo zato to je sovjetski predstavnik bojkotirao
Vijee sigurnosti, a u Generalnoj skuptini jo uvijek su prevladavale zemlje koje su
eljele pridobiti Ameriku zbog opasnosti od sovjetske agresije u Europi. Ujedinjeni
narodi ipak su se pokazali zgodnim stjecitem diplomata i korisnim forumom za
razmjenu ideja. Takoer su obavili vane tehnike funkcije. No, nisu uspjeli ostvariti
temeljnu premisu kolektivne sigurnosti spreavanje rata i kolektivni otpor agresiji.

To se odnosi i na Ujedinjene narode u razdoblju nakon hladnoga rata. U

Zaljevskom ratu 1991. uistinu su ratificirali ameriko djelovanje, no otpor irakoj
agresiji nije primjer primjene doktrine kolektivne sigurnosti. Ne ekajui na
meunarodni konsenzus, Sjedinjene Drave unilateralno su odaslale jake
ekspedicijske snage. Druge nacije mogle su utjecati na ameriko djelovanje samo ako
se pridrue pothvatu koji je u biti ona poduzela. Opasnost od sukoba nisu mogle
izbjei ulaganjem veta. K tome, unutarnji nemiri u Sovjetskom Savezu i Kini potakli
su stalne lanice Vijea sigurnosti Ujedinjenih naroda da podre dobru volju Amerike.
U Zaljevskom je ratu kolektivna sigurnost prizvana kao opravdanje amerikog
vodstva, a ne kao zamjena za njega.
Dakako, sve se to jo nije znalo u doba nevinosti, kad je u diplomaciji pojam
kolektivne sigurnosti tek uao u uporabu. Nakon Parikog sporazuma, dravnici su se
napola uvjerili da je naoruavanje uzrok napetosti, a ne njihova posljedica, te napola
vjerovali da bi se meunarodni sukobi mogli iskorijeniti kad bi srdanost zamijenila
sumnjiavost. Unato emocionalnoj iscrpljenosti izazvanoj ratom, europski voe
trebali su shvatiti da opa doktrina kolektivne sigurnosti nikad nee biti djelotvorna,
ak ni u sluaju da svlada sve prepreke na svojem putu, dok iskljuuje tri najjae
svjetske sile: Sjedinjene Drave, Njemaku i Sovjetski Savez. Naime, Sjedinjene
Drave odbile su ui u Ligu, Njemakoj je to bilo zabranjeno, a Sovjetski Savez, od
kojega su svi zazirali, nije joj vjerovao.
Zemlja koja je najvie ispatala u poslijeratnom poretku bila je trijumfalna
Francuska. Francuski voe znali su da klauzule Parikoga sporazuma nee zauvijek
oslabiti Njemaku. Nakon posljednjega europskog rata Krimskog rata 1854.-56.
pobjednike zemlje, Velika Britanija i Francuska, manje od dvadeset godina uspjele
su provoditi vojne odredbe. Samo tri godine nakon napoleonskih ratova, Francuska je
postala punopravnom lanicom Europskog koncerta. Nakon Versaillesa, slabljenje
francuske pozicije u odnosu prema Njemakoj postajalo je sve oiglednije, premda se
inilo da ima vojnu prevlast u Europi. Francuski vrhovni komandant, ratni pobjednik
maral Ferdinand Foch, bio je u pravu kad je za Pariki sporazum rekao: To nije mir;
317

to je dvadesetogodinje primirje.
Godine 1924. glavni tab britanskih kopnenih snaga doao je do istog zakljuka,
predvidjevi da e se Njemaka ponovno zaratiti s Velikom Britanijom zbog pitanja
318

koja su repriza okolnosti koje su nas odvele u prethodni rat. Ustvrdio je da e

ogranienja iz Parikog sporazuma zaustaviti njemako naoruavanje najvie devet
mjeseci nakon to Njemaka osjeti da je politiki dovoljno snana da zbaci lance u
koje ju je okovao Versailles a generaltab je vidovito ocijenio da bi se to moglo

desiti unutar deset godina. Sloivi se s francuskom analizom, britanski generaltab

takoer je predvidio da e Francuska biti bespomona ne sklopi li u meuvremenu
vojni savez s prvorazrednim silama.
No, jedina provrazredna sila koja je ostala na raspolaganju bila je Velika
Britanija, iji politiki lideri nisu prihvaali gledita svojih vojnih savjetnika. Zato su
svoju politiku zasnovali na lanom uvjerenju da je Francuska ve prejaka, te joj uope
nije potreban savez s Velikom Britanijom. U malodunoj Francuskoj Velika Britanija
prepoznala je potencijalno dominantnu silu koju treba staviti u ravnoteu, a u
revizionistikoj Njemakoj oteenu stranu koja tei pomirenju. Obje pretpostavke
da je Francuska vojno superiorna, a s Njemakom se grubo postupilo kratkorono su
bile tone no, kao premise britanske politike, dugorono pogubne. Dravnike odrava
ili rui s vlasti njihovo razumijevanje trendova, a britanski poslijeratni voe nisu
uspjeli uvidjeti predstojee dugorone opasnosti.
Francuska je upravo udjela za vojnim savezom s Velikom Britanijom, ime bi
nadomjestila jamstvo koje je izgubila kad je Senat Sjedinjenih Drava odbio
ratificirati Pariki sporazum. Kako nikad dosad nisu sklopili vojni savez sa zemljom
koju su smatrali vodeom europskom silom, britanski voe sad su predosjeali da
ponovno oivljava povijesna prijetnja uspostavljanja francuske prevlasti na
kontinentu. Godine 1924. sredinji odjel Foreign Officea opisat e francusku
319

okupaciju Rajnske oblasti kao odskonu dasku prema Srednjoj Europi, to je u

potpunom raskoraku s francuskom psihologijom toga doba. Na jo besmisleniji nain,
memorandum Foreign Officea doivio je okupaciju Rajnske oblasti kao okruenje
Belgije, ime se izravno ugroavaju Scheldt i Zuider Zee, a neizravno i naa
320

domovina.
Ne elei da ih itko nadmai u poticanju protufrancuskih sumnji,
Ministarstvo mornarice svoje je tvrdnje potkrijepilo primjerima ratova za panjolsku
batinu i napoleonskih ratova: Rajnska oblast kontrolira nizozemske i belgijske luke,
to e ozbiljno ugroziti planove Britanske kraljevske mornarice u sluaju rata protiv
321

Francuske.
Nije postojala nikakva ansa da se u Europi odri ravnotea snaga sve dok je
Velika Britanija najveu opasnost vidjela u zemlji ija je gotovo panina vanjska
politika bila koncentrirana na obranu od jo jednoga njemakog napada. tovie,
poput povijesnog refleksa, u Velikoj Britaniji mnogi su se poeli okretati Njemakoj
ne bi li tako Francusku stavili u ravnoteu. Na primjer, britanski veleposlanik u
Berlinu, vikont dAbernon, izvjeuje da je u engleskom interesu zadrati Njemaku
kao protuteu Francuskoj. Sve dok je Njemaka koherentna cjelina, u Europi e
postojati nekakva ravnotea snaga, napisao je 1923. Ako se Njemaka raspadne,

Francuska e imati apsolutnu vojnu i politiku kontrolu koja se temelji na njezinoj

322

vojsci i na vojnim savezima . Premda je to bilo tono, u desetljeima koja slijede

britanska diplomacija nee doivjeti takav scenarij.
Kao i dosad, Velika Britanija s pravom je tvrdila da nakon pobjede obnova
meunarodnog poretka nalae povratak negdanjega neprijatelja u zajednicu zemalja.
No, udovoljavanje njemakim prigovorima nee uspostaviti stabilnost ako se
ravnotea snaga sve vie okrene u smjeru Njemake. Francuska i Velika Britanija, ije
je jedinstvo bilo od kljune vanosti za ouvanje posljednjih naznaka europske
ravnotee snaga, u razoaranju i s nerazumijevanjem bijesno su se mjerkale, dok su
stvarne prijetnje ravnotei Njemaka i Sovjetski Savez zlovoljno stajale po strani.
Velika Britanija strahovito je precijenila francusku snagu; Francuska je strahovito
precijenila korisnost Parikog sporazuma u smanjivanju sve veega svojeg zaostatka
za Njemakom. Britanska bojazan od mogue francuske prevlasti na Kontinentu bila je
apsurdna; francusko uvjerenje da moe voditi vanjsku politku drei Njemaku na
koljenima bilo je zabluda zainjena oajem.
Najvaniji razlog zbog kojeg je Velika Britanija vjerojatno odbila savez s
Francuskom zapravo proizlazi iz osjeaja njezinih voa da je Pariki sporazum
nepravedan, posebno njegov dio koji se odnosi na Istonu Europu. Bojali su se da e
je savez s Francuskom, koja je sklopila paktove s istonoeuropskim zemljama, uvui u
sukob zbog krivih pitanja i zbog obrane krivih zemalja. Lloyd George izrazio je
opeprihvaeni stav toga vremena:
Britanci... ne ele sudjelovati u svaama do kojih bi moglo doi zbog Poljske,
Danziga ili Gornje leske... Britanci imaju osjeaj da je stanovnitvo toga dijela
Europe nestabilno i razdraljivo; moglo bi se u bilo koje doba zaratiti, pa bi pravdu i
323

nepravdu u sukobu bilo vrlo teko odrediti.

Uz takve stavove, rasprave o eventualnom savezu s Francuskom britanski lideri
rabili su kao taktiko sredstvo smanjenja francuskog pritiska na Njemaku, a ne kao
ozbiljan doprinos meunarodnoj sigurnosti.
Francuska je tako nastavila svoj uzaludan trud da sprijei jaanje Njemake;
Velika Britanija nastojala je stvoriti sigurnosni sustav kojim e ublaiti francuske
bojazni, a pritom si nee natovariti obvezu. No, to je bilo neizvedivo, jer se Velika
Britanija nije mogla prisiliti da Francuskoj prui uvjeravanje koje je moglo rezultirati
mirnijom i koncilijantnijom francuskom vanjskom politikom prema Njemakoj, tj.
pravi vojni savez.
Godine 1922. francuski premijer Briand shvatio je da britanski parlament nikad
nee poduprijeti formalnu vojnu obvezu, te se vratio primjeru Entente Cordiale iz

1904.: britansko-francuskoj diplomatskoj suradnji bez vojnih klauzula. No 1904.

Veliku Britaniju ugroavao je njemaki mornariki program i stalne njemake
provokacije. U dvadesetim godinama Njemake se bojala manje negoli Francuske,
ije je ponaanje krivo pripisala aroganciji, a ne panici. Premda je Velika Britanija
nevoljko pristala na Briandov prijedlog, pravi razlog odraava cinina vladina nota
koja savez s Francuskom tumai kao sredstvo jaanja britansko-njemakih odnosa:
Za nas je Njemaka najvanija europska zemlja zbog naih trgovakih odnosa, te
zato to je kljuna za situaciju u Rusiji. Ako pomognemo Njemakoj, u postojeim
uvjetima moemo se izloiti optubama da smo iznevjerili Francusku; no, da je
324

Francuska na saveznik, takve optube ne bi bile mogue.

Da li zato to je francuski predsjednik Alexandre Millerand osjetio da britanska
strana okolia, ili mu se cijela pria uinila previe neodreenom odbacit e
Briandov prijedlog, to e rezultirati premijerovom ostavkom.
Kako je francusko nastojanje da izmami tradicionalni savez s Velikom Britanijom
osujeeno, isti rezultat Francuska je pokuala postii kroz Ligu naroda, pomno
razradivi preciznu definiciju agresije, koja se zatim trebala pretvoriti u preciznu
obvezu u okviru Lige naroda te tako Ligu preobraziti u globalni savez. U rujnu 1923.,
na poticaj Francuske i Velike Britanije, Savjet Lige sastavio je opi ugovor o
meusobnoj pomoi. U sluaju sukoba, Savjet bi bio opunomoen da odredi koja je
zemlja agresor, a koja rtva. Svaki lan Lige bio bi obvezan pomoi rtvi, ako treba
silom, na matinom kontinentu potpisnice (ovim naknadnim pojanjenjem nastojala se
izbjei obvezna pomo Lige u kolonijalnim sukobima). Kako obveze doktrine
kolektivne sigurnosti proizlaze iz opih uzroka, a ne iz nacionalnih interesa, ugovor
propisuje da rtva ima pravo na pomo ako je prethodno potpisala sporazum o
razoruanju, a Liga ga potvrdila, te smanjuje svoje oruane snage sukladno
dogovorenoj dinamici.
Kako je rtva redovito slabija strana, Ligin Ugovor o meusobnoj pomoi zapravo
potie agresiju, jer od slabije strane zahtijeva da uvea svoje tekoe. Apsurdna je
tvrdnja da e se meunarodni poredak odsad braniti u ime vrlih zemalja koje se
razoruavaju, a ne u ime kljunih nacionalnih interesa. tovie, kako bi potrajalo
nekoliko godina da se dogovori dinamika smanjenja oruja u ugovoru o sveopem
razoruanju, opi Ugovor o meusobnoj pomoi stvorio je golemi vakuum. Budui da
je Liga obvezu suprotstavljanja odgodila za daleku i nebuloznu budunost, Francuska i
svaka druga ugroena zemlja trebale su se same suoiti s opasnou.
Unato svojim rupama, Ugovor nije uspio dobiti podrku. Sjedinjene Drave i
Sovjetski Savez odbili su ga razmotriti, a Njemaku nitko nije nita pitao. Kad je

postalo oigledno da bi nacrt ugovora obvezao Veliku Britaniju, ije su se kolonije

nalazile na svim kontinentima, da pomogne svim rtvama svake agresije, laburistiki
premijer Ramsay MacDonald takoer je osjetio da mu je dunost izvijestiti kako
Velika Britanija ne moe prihvatiti Ugovor, premda je i sama sudjelovala u izradi
njegova nacrta.
Francusko traganje za sigurnou preraslo je u pravu opsesiju. Kako nije bila
spremna priznati uzaludnost svojega nastojanja, odbila je odustati od potrage za
kriterijima kompatibilnim s kolektivnom sigurnou, osobito zato to je britanska
vlada Ramsaya MacDonalda tako vrsto podravala kolektivnu sigurnost i razoruanje
tzv. progresivne uzroke koje je zastupala Liga. Na kraju su MacDonald i novi
francuski premijer, Edouard Herriot, pripremili varijantu prethodnoga prijedloga.
enevski protokol iz 1924. nalagao je arbitrau Lige u svim meunarodnim sukobima i
ustanovio tri kriterija ope obveze pruanja pomoi rtvama agresije: ako agresor ne
dopusti Savjetu da sukob rijei na miran nain; ako agresor ne prepusti problem
pravnom rjeavanju ili arbitrai; te, dakako, lanstvo rtve u planu opeg
razoruavanja. Svaka potpisnica bila je obvezna pomoi rtvi svim raspoloivim
325

sredstvima protiv tako definiranog agresora.

No, enevski protokol propao je zbog istih razloga kao Ugovor o meusobnoj
pomoi i svi ostali planovi kolektivne sigurnosti iz dvadesetih godina. Za Veliku
Britaniju iao je predaleko, a za Francusku nipoto nije bio dostatan. Velika Britanija
ga je predloila da ukljui Francusku u razoruanje, a ne da si natovari jo jednu
obrambenu obvezu. Francuska se pridravala Protokola prvenstveno kao obveze o
meusobnoj pomoi, dok joj je razoruanje bilo u najmanju ruku sporedno. U elji da
naglase uzaludnost tog nastojanja, SAD su objavile da nee potivati enevski
protokol, niti dopustiti mijeanje u ameriku trgovinu u skladu s njegovim odredbama.
Kad je predsjedavajui Britanskog imperijalnog taba za obranu upozorio da e
Protokol drastino poveati britanske snage, vlada ga je povukla poetkom 1925.
Takva je situacija bila neodriva. Otpor agresiji ovisio je o prethodnom
razoruanju rtve. Geopolitikim razlozima i stratekoj vanosti regije, zbog kojih su
nacije stoljeima stupale u rat, oduzet je legitimitet. U skladu s takvim pristupom,
Velika Britanija trebala bi braniti Belgiju jer se ona razoruala, a ne zato to je od
strateke vanosti. Nakon viemjesenih pregovora, demokratske zemlje nisu uinile
korak naprijed ni u razoruanju ni u sigurnosti. Sklonost kolektivne sigurnosti da
agresiju pretvori u apstraktni pravni problem i njezino odbijanje da razmotri
pojedinane prijetnje ili obveze imali su demoralizirajui, a ne ohrabrujui uinak.
Unato strastvenom, no neiskrenom izraavanju naklonjenosti toj ideji, Velika

Britanija oigledno je smatrala da obveze kolektivne sigurnosti nisu toliko vrste kao
u tradicionalnim savezima. Vlada se pokazala izrazito produktivnom u izmiljanju
razliitih formula kolektivne sigurnosti, no istodobno je uporno odbijala formalni
savez s Francuskom, sve do samog poetka rata petnaest godina poslije. Tog raskoraka
sigurno ne bi bilo da nije vjerovala kako postoji manja mogunost provoenja obveza
kolektivne sigurnosti, ili ih je lake izbjei negoli u savezima.
Saveznicima bi bilo najpametnije da su Njemaku dobrovoljno oslobodili odredbi
iz Parikog sporazuma i sklopili vrst francusko-britanski savez. To je na umu imao
Winston Churchill kad se zaloio za savez s Francuskom ako (i samo ako) ona u
potpunosti izmijeni svoj odnos prema Njemakoj i lojalno prihvati britansku politiku
326

pomoi i prijateljstva prema Njemakoj. No ta se politika nikad nije dosljedno

provodila. Francuski voe bojali su se Njemake, kao i vlastitoga javnog mnijenja,
koje je gajilo duboku mrnju prema Njemakoj, dok britanska strana nije vjerovala
francuskim planovima.
Propisi o razoruanju iz Parikog sporazuma samo su poveali jaz izmeu Velike
Britanije i Francuske. Paradoksalno je da su Njemakoj olakali put do vojnog
pariteta koji e, s obzirom na slabosti Istone Europe, kao neizbjenu posljedicu
dugorono donijeti geopolitiku superiornost. Kao prvo, Saveznici su pokazali
nedostatak otroumnosti i sposobnosti kad su propustili odrediti mehanizam provjere
propisa o razoruanju. U pismu pukovniku Houseu 1919., Andre Tardieu, glavni
francuski pregovara u Versaillesu, predvia da e nedostatak mehanizma provjere
oslabiti klauzule Sporazuma:
... sastavlja se slab instrument, opasan i apsurdan ... Recimo da Liga kae
Njemakoj: Dokaite da su moje informacije netone, tovie: elimo provjeru.
Tada e traiti pravo nadzora, a Njemaka e odgovoriti: S kojim pravom?
Tako e Njemaka odgovoriti, i s pravom, ako je Sporazum ne prisili da prizna
327

pravo provjere.
U ono nevino doba, kad kontrola naoruanja jo nije postojala kao akademski
studij, nikome nije bilo neobino to se od Njemake trai da sama provjeri svoje
razoruavanje. Dakako, ustanovljena je Meusaveznika komisija za vojnu kontrolu,
no ona nije imala samostalno pravo inspekcije. Mogla je samo traiti od njemake
vlade podatke o njemakim prekrajima, to ba i nije jednostavna procedura.
Komisija je rasputena 1926., preputajui provjeru njemake poslunosti
saveznikim obavjetajnim slubama. Stoga ne udi to su se klauzule uvelike krile
davno prije no to e Hitler odbiti njihovo provoenje.
Na politikoj razini, njemaki voe vjeto su inzistirali na sveopem razoruanju

obeanom u Parikom sporazumu, po kojemu njihovo razoruavanje ini prvu fazu. S

vremenom je njihov prijedlog dobio britansku podrku, a upotrijebili su ga i kao
opravdanje za neispunjavanje ostalih klauzula Sporazuma. Ne bi li izvrila pritisak na
Francusku, Velika Britanija najavila je drastino smanjenje svojih kopnenih snaga (na
koje se nikad nije oslanjala), premda ne i svoje mornarice (na koju se, dakako,
oslanjala). S druge strane, francuska sigurnost u potpunosti je poivala na stajaoj
vojsci mnogo veoj od Njemake, zbog veega njemakog industrijskog potencijala i
broja stanovnika. Nastojanje da se ta ravnotea promijeni njemakim naoruavanjem
ili francuskim razoruavanjem de facto je preokrenula ishod rata. Kad je Hitler
doao na vlast, bilo je ve sasvim oigledno da e klauzule Parikoga sporazuma o
razoruanju uskoro biti neupotrebive, a njemaka geopolitika prednost postati
oigledna.
Reparacije su bile jo jedan faktor u kojemu se Francuska i Velika Britanija nisu
slagale. Sve do Parikog sporazuma, poraena strana u naelu bi plaala reparacije.
Nakon francusko-pruskog rata 1870., zbog ratne odtete koju je odredila Francuskoj,
Njemaka se nije osjeala obveznom pozvati ni na kakav princip, osim na svoju
pobjedu. Nee to uiniti ni 1918., kad je Rusiji uruila golem raun za reparacije u
Sporazumu iz Brest-Litovska.
No, po novomu, versailleskom svjetskom poretku, Saveznici su smatrali da
reparacije zahtijevaju moralno opravdanje. Pronali su ga u lanku 231. ili klauzuli o
ratnoj krivici, koju smo opisali u prethodnoj glavi. U Njemakoj je ta klauzula
izazvala ogorenje, ime su nestale ionako slabe njemake pobude da sudjeluje u
mirovnom sporazumu.
Zapanjujui je aspekt Parikog sporazuma da su njegovi sastavljai ukljuili tako
zlobnu i preciznu klauzulu o ratnoj krivici, a pritom nisu odredili puni iznos
reparacija. Utvrivanje iznosa ostavljeno je buduoj ekspertnoj komisiji, jer su
Saveznici naveli svoju javnost da oekuje pretjeranu svotu koja nikad ne bi prola
Wilsonovu kontrolu, ili analizu ozbiljnih financijskih eksperata.
Poput razoruanja, na taj su nain reparacije postale orujem njemakih
revizionista. Strunjaci su sve vie sumnjali u provedivost, a ne u etinost
potraivanja. To najbolje ilustrira Rasprava o gospodarskim posljedicama mira
328

Johna Maynarda Keynesa. Pregovaraka pozicija pobjednika s vremenom slabi.

Sve to nije iznueno pod okom izazvanim porazom, kasnije je mnogo tee postii; tu
e lekciju Amerika nauiti od Iraka na kraju Zaljevskog rata 1991.
Tek 1921. dvije godine nakon potpisivanja Parikog sporazuma konano je
odreen iznos reparacija. Bio je apsurdno visok: 132 milijarde zlatnih maraka (oko

40 milijardi dolara ili oko 323 milijarde dolara po sadanjoj vrijednosti). Taj iznos
Njemaka bi trebala otplaivati do kraja stoljea. Kao to se moglo oekivati,
Njemaka je proglasila steaj. Da je meunarodni financijski sustav i dopustio takav
golemi transfer sredstava, niti jedna njemaka demokratska vlada ne bi preivjela
njegovo odobrenje.
U ljeto 1921. Njemaka je platila prvu ratu reparacija transferom jedne milijarde
maraka (250 milijuna dolara). No, uinila je to izdavi emisiju papirnatih maraka i
prodavi ih za stranu valutu na slobodnom tritu; drugim rijeima, umjetno je
umnoila svoju valutu te do stvarnoag prijenosa sredstava nije ni dolo. Krajem 1922.
Njemaka je predloila etverogodinji moratorij na reparacije.
Proces demoraliziranja versailleskoga meunarodnog poretka i Francuske kao
njegove europske okosnice dobrano je uznapredovao. Za reparacije nije postojao
nikakav mehanizam provoenja, kao to za razoruanje nije postojao mehanizam
provjere. Budui da se Francuska i Velika Britanija nisu slagale ni u jednom od ta dva
pitanja, Njemaka je bila nezadovoljna, a Sjedinjene su se Drave i Sovjetski Savez
povukli; Versailles je zapravo rezultirao nekom vrstom meunarodnoga gerilskog rata,
a ne svjetskim poretkom. etiri godine nakon saveznike pobjede, njemaka
pregovaraka pozicija bila je povoljnija od francuske. U takvoj atmosferi britanski
premijer Lloyd George saziva meunarodnu konferenciju u Genovi u travnju 1922.,
mudro odluivi da se u paketu raspravi o reparacijama, ratnim dugovima i europskoj
obnovi kao to e to u sljedeemu narataju uiniti Marshallov plan. Kako je
europski gospodarski oporavak bio nezamisliv bez dviju najveih zemalja europskoga
kontinenta (ujedno i najveih dunika), Njemake i Sovjetskoga Saveza, prvi put u
poslijeratnom razdoblju dvije parije europske diplomacije pozvane su na
meunarodnu konferenciju. Rezultat nije pridonio meunarodnom poretku, emu se
nadao Lloyd George, ve dvjema izopenim zemaljama pruio prigodu da se
meusobno priblie.
Od Francuske revolucije naovamo, na horizontu europske diplomacije nije se
pojavilo nita nalik Sovjetskom Savezu. Prvi put u vie od stotinu godina jedna se
zemlja slubeno posvetila ruenju postojeega poretka. Francuski revolucionari
nastojali su izmijeniti dravu. Boljevici su otili korak dalje te predloili potpuno
ukidanje drave. Kad drava odumre, govorio je Lenjin, diplomacija i vanjska
politika nee vie biti potrebni.
U poetku je taj odnos smeo i boljevike i sve s kojima su oni morali kontaktirati.
Stari boljevici razvili su teze o klasnoj borbi i imperijalizmu kao uzrocima rata. No,
nikad se nisu pozabavili pitanjem kako voditi vanjsku politiku suverene drave. Bili
su sigurni da e nekoliko mjeseci nakon njihove pobjede u Rusiji, uslijediti svjetska

revolucija. Samo najvei pesimisti drali su da e na to trebati priekati nekoliko

godina. Lav Trocki, prvi sovjetski ministar vanjskih poslova, zapravo se smatrao
inovnikom ija je dunost da diskreditira kapitaliste obznanjivanjem razliitih tajnih
sporazuma koji tumae kako e meusobno podijeliti ratni plijen. Smatrao je da se
njegova uloga sastoji od objave nekoliko revolucionarnih proklamacija narodima
329

svijeta, a zatim u prestati raditi.

Niti jedan stari komunist nije vjerovao u
mogunost dugogodinjega suivota komunistike zemlje i kapitalistikih drava.
Kako se oekivalo da e za nekoliko mjeseci drava potpuno nestati, glavna zadaa
sovjetske vanjske politike u poetku je bila da pomogne svjetsku revoluciju, a ne da
vodi meudravne odnose.
U takvim je okolnostima shvatljivo zbog ega je Sovjetski Savez iskljuen iz
mirotvornih pregovora u Versaillesu. Saveznici nisu imali nikakvih pobuda da u svoje
pregovore ukljue zemlju koja je ve sklopila separatni mir s Njemakom, a njezini su
agenti pokuavali sruiti njihove vlade. Lenjin i drugovi nisu eljeli sudjelovati u
meunarodnom poretku koji su eljeli unititi.
U beskonanim, teko razumljivim internim raspravama, stare boljevike nita nije
pripremilo za naslijeeno ratno stanje. Nisu imali nikakav mirovni program, jer svoju
domovinu nisu doivljavali kao dravu, ve kao ope dobro. Stoga su se ponaali kao
da su okonanje rata i promoviranje europske revolucije isti proces. Tako je njihov
prvi vanjskopolitiki dekret, objavljen dan nakon revolucije 1917., tzv. Dekret o miru
330

apel vladama i narodima svijeta na demokratski mir.

Boljevike iluzije ubrzo su se rasprile. Njemako vrhovno zapovjednitvo
pristalo je na pregovore o mirovnom sporazumu u Brest-Litovsku i na primirje tijekom
pregovora. Trocki je najprije mislio da e se moi posluiti prijetnjom svjetskom
revolucijom kao orujem u pregovorima, te djelovati kao odvjetnik proletarijata. Na
njegovu nesreu, njemaki pregovara bio je trijumfalni general, a ne filozof. Max
Hoffmann, ef generaltaba za istoni front, shvatio je odnos snaga i u sijenju 1918.
izloio brutalne uvjete. Zahtijevao je aneksiju itavoga baltikog podruja, dio
Bjelorusije, de facto protektorat nad nezavisnom Ukrajinom te golemu ratnu odtetu.
Umoran od odugovlaenja Trockog, Hoffmann e napokon izvui kartu sa irokom
plavom crtom koja je oznaavala njemake zahtjeve, te jasno dati do znanja da se
Njemaka nee povui iza te linije sve dok Rusija ne provede demobilizaciju
drugim rijeima, dok ne ostane nezatiena.
Hoffmannov ultimatum pokrenuo je prvu ozbiljnu komunistiku debatu o vanjskoj
politici koja je zapoela u sijenju 1918. Uz Staljinovu podrku, Lenjin se zalagao za
mir, a Buharin za revolucionarni rat. Lenjin je tvrdio da e, ne doe li do njemake

revolucije ili ona propadne, Rusija doivjeti potpun poraz, za kojim e uslijediti jo
nepovoljniji mir, i to mir koji nee zakljuiti socijalistika, ve neka druga vlada... S
obzirom na takvo stanje stvari, nedopustivo je staviti na kocku sudbinu socijalistike
revolucije koja je zapoela u Rusiji samo zbog nade da e njemaka revolucija
331

zapoeti u neposrednoj budunosti.

Zastupajui zapravo ideoloku vanjsku politiku, Trocki se zalagao za politiku ni
332

rata, ni mira. No, slabijoj strani preostaje opcija da odugovlai protiv neprijatelja
koji smatra da pregovori teku po nekoj svojoj logici, a toj iluziji posebno su sklone
SAD. Meutim, Nijemci nisu dijelili to miljenje. Kad se Trocki vratio s uputama
koje proklamiraju politiku ni rata ni mira i unilateralno objavljuju kraj rata, Njemaka
nastavlja ratne operacije. Suoeni s potpunim porazom, Lenjin i drugovi prihvaaju
Hoffmannove uvjete i potpisuju mir u Brest-Litovsku, prihvativi suivot s Njemakim
Carstvom.
Sljedeih 60 godina sovjetska e se strana u nizu navrata pozvati na princip
koegzistencije, a reakcije protagonista nee se izmijeniti: demokracije e svaki put
pozdraviti sovjetsko proklamiranje miroljubive koegzistencije kao dokaz okretanja
prema stalnoj politici mira. No, komunisti e razdoblja miroljubive koegzistencije
redovito pravdati odnosom snaga koji ne pogoduje sukobu. Iz toga slijedi zakljuak da
e s promjenom odnosa nestati boljevike odanosti miroljubivoj koegzistenciji. Po
Lenjinu, stvarnost nalae koegzistenciju s kapitalistikim neprijateljem:
Sklapanjem separatnog mira, u ovom trenutku u najveoj se moguoj mjeri
oslobaamo obiju zaraenih imperijalistikih strana. Koristei se njihovim
meusobnim neprijateljstvom, koristimo rat koji onemoguuje njihov dogovor protiv
333

nas.
Vrhunac te politike bio je, dakako, sporazum Hitler-Staljin 1939. Eventualne
nedosljednosti lako su se mogle racionalizirati. Uvjereni smo, rekao je jedan
komunistiki dravnik, da se najdosljednija socijalistika politika moe uskladiti s
334

najstroim realizmom i najpromiljenijom praktinou.

Godine 1920. kroz usta svojega ministra vanjskih poslova, Georgija ierina,
sovjetska politika konano priznaje da joj je potrebna tradicionalnija politika prema
Zapadu:
Postoje razliita miljenja o tome koliko e trajati kapitalistiki sustav, no trenutno
335

kapitalistiki sustav postoji, pa moramo pronai modus vivendi...

Unato revolucionarnoj retorici, na kraju su nacionalni interesi prerasli u glavni
sovjetski cilj te tako postali dijelom socijalistike stvarnosti, ba kao to su tako dugo

inili jezgru politike kapitalistikih zemalja. Neposredni cilj bilo je preivljavanje, a

koegzistencija taktika.
No, socijalistika drava uskoro doivljava jo jednu vojnu prijetnju kad je u
travnju 1920. napada Poljska. Poljske snage dopiru gotovo do Kijeva, gdje su
poraene. Kad se Crvena armija u protuudaru pribliila Varavi, intervenirali su
zapadni saveznici, traei kraj ofenzive i mir. Britanski ministar vanjskih poslova,
lord Curzon, predloio je liniju razgranienja izmeu Poljske i Rusije, koju je
sovjetska strana bila voljna prihvatiti no Poljska je odbila, pa su u konanom rjeenju
upotrijebljene predratne vojne linije, mnogo istonije od Curzonova prijedloga.
Poljska je tako uspjela pojaati antagonizam svojih povijesnih neprijatelja:
Njemake, od koje je dobila Gornju lesku i poljski koridor, te Sovjetskog Saveza,
kojemu je oduzela teritorij istono od tzv. Curzonove linije. Kad se praina slegla,
Sovjetski Savez konano se rijeio ratova i revolucije, no to je platio gubitkom veeg
dijela carskih osvajanja na Baltiku, u Finskoj, Poljskoj, Besarabiji, te uz tursku
granicu. Do 1923. Moskva je ponovno uspostavila kontrolu nad Ukrajinom i
Gruzijom, koje su se tijekom nemira odcijepile od Ruskog Carstva to im mnogi
suvremeni ruski voe nee zaboraviti.
Zbog ponovnog uspostavljanja domae kontrole, Sovjetski Savez trebao je sklopiti
pragmatian kompromis izmeu revolucionarnih pohoda i Realpolitik, izmeu objave
svjetske revolucije i politike miroljubive koegzistencije. Premda se opredijelio za
odgodu revolucije, Sovjetski Savez nipoto nije podravao postojei poredak. U miru
je vidio priliku da nahuka kapitaliste jedne protiv drugih. Na udaru mu je posebno
bila Njemaka, koja je u sovjetskim mislima i uvstvima oduvijek zauzimala vano
mjesto. U prosincu 1920. Lenjin e opisati sovjetsku strategiju:
Na opstanak ovisi prvenstveno o radikalnom raskolu u taboru imperijalistikih
snaga, a potom o injenici da su pobjeda Antante i Pariki sporazum velik broj
Nijemaca bacili u poloaj u kojemu ne mogu ivjeti... Njemaka buroaska vlada svim
srcem mrzi boljevike, no interesi meunarodnoga poloaja prisiljavaju je, protivno
336

njezinoj volji, na mir sa Sovjetskom Rusijom.

Njemaka je polagano dola do istog zakljuka. Tijekom rusko-poljskog rata,
general Hans von Seeckt, tvorac poslijeratne njemake vojske, napisat e:
Sadanja poljska drava djelo je Antante. Treba nadomjestiti pritisak na istonoj
granici Njemake koji je prije provodila Rusija. Sukob Sovjetske Rusije i Poljske ne
pogaa samo Poljsku, ve prvenstveno cijelu Antantu Francusku i Britaniju. Padne li
Poljska, propast e i cijela konstrukcija Parikoga sporazuma. To znai da Njemakoj
nije u interesu pomoi Poljskoj u borbi protiv Rusije.

337

Von Seecktovo gledite potvruje bojazni koje je lord Balfour izrazio nekoliko
godina prije (citirane u prethodnoj glavi): da je Poljska zajedniki neprijatelj Rusije i
Njemake koja ukida potrebu njihova meusobnog izjednaavanja, to su inile
tijekom cijelog 19. stoljea. U versailleskom sustavu, Njemaka se nije suoila s
Trojnom antantom, ve s mnotvom drava u razliitim fazama meusobnih sukoba.
Svima njima takoer se suprotstavio Sovjetski Savez, ije su teritorijalne alopojke
bile sline njemakima. Bilo je samo pitanje vremena kad e dva izopenika ujediniti
svoje nezadovoljstvo.
Prilika se pokazala 1922. u Rapallu, talijanskom primorskom mjestu u blizini
Genove, gdje je Lloyd George sazvao meunarodnu konferenciju. Paradoksalno je da
ju je omoguila neprestana prepirka koja je zapoela s Parikim sporazumom, a
pojaala se kad su Saveznici predoili reparacijski raun, te Njemaka ustvrdila da ga
ne moe platiti.
Konferencija je bila osuena na neuspjeh jer Lloyd George nije imao mo i
mudrost kojom e ameriki ministar vanjskih poslova, George Marshall, uspjeno
provesti svoj program obnove. U posljednjem trenutku Francuska je zabranila da
reparacije kao tema uu u dnevni red, opravdano strahujui da e se od Francuske
traiti da umanji ukupni iznos. ini se da je Francuska vie od svega drala do
svojega neostvarivog, premda meunarodno priznatog, zahtjeva za nekim oblikom
kompromisa. Njemaka je traila moratorij na reparacije. Sovjetska strana bojala se
da e Saveznici pokuati pronai put iz slijepe ulice povezivanjem carskih dugova s
njemakim repracijama, ime bi se od Sovjetskog Saveza trailo da prizna carska
dugovanja, te da se pokrije njemakim reparacijama. lanak 116. Parikoga
sporazuma doputa tu mogunost.
Sovjetska vlada nije namjeravala priznati carske dugove, ba kao to nije imala
namjeru prihvatiti britanska i francuska financijska potraivanja. Takoer nije eljela
upisati Njemaku na svoju poduu listu neprijatelja ukljuivanjem u reparacijski
vrtuljak. U namjeri da na konferenciji u Genovi sprijei rjeenje tog pitanja na tetu
sovjetske strane, prije konferencije Moskva je predloila da dva izopenika uspostave
diplomatske odnose i odreknu se svih meusobnih potraivanja. Kako nije eljela biti
prva europska zemlja koja e uspostaviti diplomatske odnose sa Sovjetskim Savezom,
te time eventualno ugroziti svoje anse da joj reparacije budu oprotene, Njemaka je
izbjegla odgovor na taj prijedlog. On je ostao na stolu sve dok se zbog dogaaja u
Genovi stav ne izmijeni.
Sovjetski ministar vanjskih poslova Georgij ierin, po roenju aristokrat koji je
postao gorljivi pobornik boljevizma, radovao se prilici koju je pruila Rapallska
konferencija da revolucionarna uvjerenja stavi u slubu Realpolitik. Objavio je

miroljubivu koegzistenciju rijeima koje praktinu suradnju stavljaju iznad zahtjeva

ideologije:
... ruska delegacija priznaje da je u sadanjem povijesnom trenutku, koji doputa
usporedno postojanje staroga drutvenog poretka i novoga poretka koji se upravo
raa, gospodarska suradnja drava predstavnica tih dvaju sustava vlasnitva apsolutno
338

neophodna zbog sveopega gospodarskog oporavka.

Apelu za suradnju ierin je istodobno pridodao vjeto sroene prijedloge koji su
trebali dodatno zbuniti demokratske zemlje. Detaljno je iznio dnevni red koji
demokratske vlasti nisu mogle ni provesti ni ignorirati. Ta taktika postat e
karakteristina za sovjetsku diplomaciju. Dnevni red ukljuio je zabranu uporabe
oruja za masovno unitenje, svjetsku gospodarsku konferenciju i meunarodnu
kontrolu svih vodenih putova. Njegov cilj bio je da mobilizira zapadno javno mnijenje
i Moskvi osigura ugled zbog miroljubiva internacionalizma, to e demokratskim
zemljama onemoguiti organiziranje antikomunistike kampanje, mogunosti koje se
Kremlj najvie pribojavao.
ierin je u Genovi bio autsajder, ba kao i lanovi njemake delegacije. Zapadni
saveznici nisu bili svjesni iskuenja u koje su stavili Njemaku i Sovjetski Savez,
pravei se da mogu ignorirati dvije najjae zemlje europskoga kontinenta. Tri zamolbe
njemakoga kancelara i njegova ministra vanjskih poslova da se sastanu s Lloydom
Georgeom bile su odbijene. Istodobno, Francuska je predloila odravanje privatnih
konzultacija s Velikom Britanijom i Sovjetskim Savezom, iz kojih bi bila iskljuena
Njemaka. Svrha tih sastanaka bila je da ponovno oivi prastari plan zamjene carskog
duga za njemake reparacije. Manje sumnjiavi diplomati no to su to bili Sovjeti,
protumaili bi prijedlog kao klopku ija je namjera da potkopa eventualno
poboljanje njemako-sovjetskih odnosa.
Krajem prvoga tjedna konferencije, i Njemaka i Sovjetski Savez bojali su se da
e ih meusobno suprotstaviti. Kad je jedan ierinov pomonik u gluho doba noi,
16. travnja 1922. ujedan i petnaest ujutro, nazvao njemaku delegaciju predloivi joj
istog dana sastanak u Rapallu, Nijemci su objeruke prihvatili poziv. Jedva su ekali
izlazak iz izolacije, ba kao to je sovjetska strana eljela izbjei sumnjivu privilegiju
njemakoga vjerovnika. Dva ministra vanjskih poslova brzo su izradila nacrt
sporazuma kojim Njemaka i Sovjetski Savez uspostavljaju pune diplomatske odnose,
odriu se meusobnih potraivanja, te jedna drugoj dodjeljuje povlaten trgovaki
status. Primivi zakanjeli izvjetaj o tom sastanku, Lloyd George grozniavo je
nastojao ui u trag njemakoj delegaciji i pozvati ju na razgovor koji je prethodno
uporno odbijao. Do Rathenaua, njemakog pregovaraa, poruka je stigla u trenutku

kad je odlazio na potpisivanje sovjetsko-njemakog sporazuma. Oklijevao je, a zatim

339

promrmljao: Le vin est tire; ii faut le boire (Vino je natoeno; valja ga popiti).
Ve godinu dana poslije, Njemaka i Sovjetski Savez dogovarali su tajne
sporazume o vojnoj i gospodarskoj suradnji. Premda e Rapallo kasnije postati
simbolom pogibeljnosti sovjetsko-njemakog pomirenja, zapravo je to bila jedna od
onih sudbonosnih sluajnosti koje se tek retrogradno ine neminovnima: sluajnosti
utoliko to niti jedna od dviju strana u tom trenutku nije planirala pomirenje;
neminovne jer ga je inscenirao savezniki ostracizam dviju najveih zemalja
kontinentalne Europe tampon zonom slabih zemalja izmeu Njemake i Sovjetskog
Saveza koje su se suprotstavljale objema zemljama, kao i sakaenjem Njemake i
Sovjetskog Saveza. Sve e to maksimalno potaknuti Njemaku i Sovjetski Savez da
prevladaju meusobnu ideoloku netrpeljivost i zajedniki srue Pariki sprazum.
Sam po sebi, Rapallo ne bi imao takve posljedice. No, simbolizira najvei
zajedniki interes koji e tijekom meuratnoga razdoblja povezati sovjetske i
njemake voe. George Kennan taj sporazum djelomino pripisuje sovjetskoj
340

upornosti, a djelomino nedosljednosti i samozadovoljstvu Zapada.

Zapadne
demokracije oigledno su ispale kratkovidne i smijene. No, nakon to su uinile
pogreku i sastavile Pariki sporazum, na raspolaganju su im ostale samo opasne
varijante. Dugorono gledano, sovjetsko-njemaku suradnju na vrijeme bi sprijeio
samo britanski ili francuski sporazum s jednom od njih. No, najnia cijena takva
sporazuma s Njemakom bila bi korekcija poljske granice te, gotovo sigurno, ukidanje
poljskog koridora. U takvoj Europi Francuska bi mogla izbjei njemaku prevlast
samo vrstim savezom s Velikom Britanijom, koji je britanska strana, dakako, odbila.
Jednako tako, praktina posjedica svakoga dogovora sa Sovjetskim Savezom bilo bi
ponovno uspostavljanje Curzonove linije, koju bi Poljska odbila, a Francuska ju ne bi
prihvatila. Demokratske zemlje nisu bile spremne platiti niti jednu od tih cijena, niti
priznati da ne znaju kako obraniti Pariki sporazum a da pritom ni Njemakoj ni
Sovjetskom Savezu ne prepuste vanu ulogu.
U takvoj je situaciji uvijek postojala mogunost da se kontinentalni divovi
opredijele za meusobnu podjelu Istone Europe, a ne za sklapanje koalicije uperene
protiv jedne od njih. Tako je Hitleru i Staljinu, neoptereenima prolou i voenima
opsjednutou vlau, preputeno da srue kuu od karata koju su sloili
dobronamjerni, miroljubivi i zapravo stidljivi dravnici meuratnoga razdoblja.

Hans Luther, Aristide Briand i Gustav Stresemann (desno) s njemakim delegatima u Ligi
naroda

GLAVA JEDANAESTA
Stresemann i povratak pobijeenih
Sva naela diplomacije ravnotee snaga koju je Europa provodila od Vilima III.
nalagala su Velikoj Britaniji i Francuskoj da sklope protunjemaki savez i tako
obuzdaju revizionistike nagone svojega nemirnog susjeda. Konano, i Velika
Britanija i Fancuska bile su slabije od Njemake pa ak i poraene Njemake i
mogle su se tek nadati da e ju koalicijom uspjeti odrati u ravnotei. No, ta kaolicija
nikad nije sklopljena. Velika Britanija odrekla se upornog inzistiranja na ravnotei,
koje je obiljeilo tri stoljea njezine politike. Oscilirala je izmeu povrne primjene
ravnotee snaga, koju je usmjerila protiv Francuske, i sve vee naklonosti prema
novim principima kolektivne sigurnosti, koju se nije usudila primijeniti. Francuska je
slijedila vanjsku politiku oajavanja, naizmjence poseui za Parikim sporazumom
da odgodi njemaki oporavak, te pokazujui pomalo maloduno nastojanje da se
pomiri sa svojim zastraujuim susjedom. Sudbina je htjela da najutjecajniji dravnik
dvadesetih godina, Gustav Stresemann, ne bude predstavnikom pobjednikih sila, ve
pobijeene Njemake.
Pojavi Stresemanna prethodio je jo jedan neuspjeli francuski pokuaj da vlastitim
nastojanjem osigura svoju sigurnost. Krajem 1922. reparacije su bile neizvjesne,
razoruanje sporno, suvisla britanska sigurnosna jamstva nedostupna, Njemaka i
Sovjetski Savez uspostavili su odnose, a Francuska je iscrpila sve svoje emocionalne
resurse. Raymond Poincare, njezin ratni predsjednik, postaje premijer i odluuje se za
unilateralnu primjenu klauzule o reparacijama Parikog sporazuma. U sijenju 1923.
francuske i belgijske snage zauzimaju Ruhr, industrijsko sredite Njemake, ne
konzultiravi se prethodno s drugim saveznicima.
Mnogo godina poslije Lloyd George e primijetiti: Da nije bilo Rapalla, ne bi
341

bilo ni Ruhra. No, da je Velika Britanija bila voljna pruiti sigurnosna jamstva,
Francuska ne bi poduzela taj oajniki korak i okupirala industrijsko sredite
Njemake. S druge strane, da je Francuska bila blia kompromisu o reparacijama (i
razoruanju), Velika Britanija moda bi pokazala vei interes za savez; no pitanje je
koliko bi takav savez imao smisla s obzirom na gotovo pacifistiko raspoloenje
britanske javnosti.
Paradoksalno, jedina francuska unilateralna vojna inicijativa dokazala je da je
Francuska ustvari izgubila sposobnost samostalnoga djelovanja. Francuska je preuzela
kontrolu nad industrijom Ruhrske oblasti zbog eksploatacije elika i ugljena, u

zamjenu za reparacijska plaanja koja su joj Nijemci uskratili. Njemaka vlada

naredila je pasivni otpor, te plaala rudare i radnike u eljezarama koji nisu radili.
Premda e zbog takve politike njemaka vlada bankrotirati i izazvati hiperinflaciju
Francuskoj je onemoguila da postigne svoj cilj i okupaciju Ruhra pretvorila u
francuski fijasko.
Francuska se sada nala u potpunoj izolaciji. SAD su svoje nezadovoljstvo
izrazile povlaenjem okupacijskih snaga iz Rajnske oblasti. Velika Britanija je
negodovala. U razdoru meu Saveznicima Njemaka je vidjela svoju ansu da se
priblii Velikoj Britaniji. Poticajna atmosfera nacionalnog otpora francuskoj okupaciji
ak je navela neke njemake voe na obnavljanje projekta britansko-njemakog
saveza jo jednoga primjera uroene njemake sklonosti da precijeni mogunosti
koje joj stoje na raspolaganju. Britanski veleposlanik u Berlinu, lord dAbernon,
prenio je razgovor u kojemu se vodei njemaki dravnik ponovno slui nekim
argumentima Njemakog Carstva za savez s Velikom Britanijom, tvrdei da je
sadanji poloaj suprotan onome iz 1914. Kao i 1914., kad se Engleska zaratila
protiv Njemake da sprijei njezinu vojnu prevlast u Europi, oigledno je da e se
Velika Britanija za nekoliko godina iz istog razloga moda zaratiti s Francuskom.
342

Pitanje je hoe li tu bitku Engleska voditi sama ili e imati saveznike.

Niti jedan odgovoran britanski lider nije namjeravao ii tako daleko i sklopiti
savez s Njemakom. Pa ipak, 11. kolovoza 1923. ministar vanjskih poslova Curzon i
djelatnik Foreign Officea, Sir Eyre Crowe (autor Croweova memoranduma iz 1907.),
zatraili su od Francuske da razmotri svoje djelovanje u Ruhru. U protivnom, izgubit
e britansku podrku u sljedeoj krizi s Njemakom. Poincarea to nije impresioniralo.
Britansku podrku nije doivljavao kao uslugu Francuskoj, vjerujui da je nalau
britanski nacionalni interesi: "... nastane li situacija poput one iz 1914. ... Engleska e
343

u vlastitom interesu trebati poduzeti iste mjere kao i tada.

Ispostavilo se da je Poincare imao pravo glede konane odluke Velike Britanije
nae li se u situaciji slinoj onoj iz 1914. No, nije tono predvidio koliko e Velikoj
Britaniji trebati vremena da shvati kako se uistinu nalazi u slinoj krizi, te da e u
meuvremenu klimav versailleski sustav postati kaotian.
Okupacija Ruhra okonana je ujesen 1923. Francuska nije uspjela uspostaviti
znaajniji separatistiki pokret u Ruhru, pa ak ni u Rajnskoj oblasti u koju, po
Parikom sporazumu, njemaka vojska nije smjela ui, te tako nije mogla uguiti
separatistiki pokret. Ugljen iskopan tijekom okupacije jedva je pokrio trokove
upravljanja tim podrujem. U meuvremenu, Njemaku su potresale pobune u Saskoj
(politika ljevica) i u Bavarskoj (desnica). Inflacija je izmakla kontroli, ugrozivi

funkcioniranje njemake vlade. Francusko inzistiranje na punom iznosu reparacija

postalo je neostvarivo zbog francuskih poteza.
Francuska i Velika Britanija uspjele su se meusobno blokirati: Francuska
inzistiranjem na slabljenju Njemake unilateralnom akcijom, ime je izgubila
britansku podrku; Velika Britanija inzistiranjem na pomirenju, ne uzevi u obzir
njegov uinak na ravnoteu snaga, ime je Francuskoj uskraena sigurnost. ak i
razoruana Njemaka pokazala se dovoljno snanom da sprijei unilateralne francuske
akcije. Bio je to predznak onoga to e uslijediti kad Njemaka zbaci versailleske
okove.
Tijekom dvadesetih godina, svaki put kad bi se demokratske zemlje nale u
slijepoj ulici, pozivale bi se na Ligu naroda umjesto da se suoe sa stvarnou. ak i
britanski generaltab upao je u tu klopku. Memorandum citiran u prethodnoj glavi, koji
u Njemakoj prepoznaje najveu opasnost i smatra da se Francuska ne moe uspjeno
obraniti, prihvatio je dominantno ortodoksno miljenje: u svojim zakljucima
generaltab se ne moe sjetiti niega pametnijeg od jaanja Lige (ma to to znailo)
344

i sklapanja ad hoc saveza ako ... Njemaka izmakne kontroli.

Takav savjet praktiki je jamio neuspjeh. Liga je bila prerazjedinjena. Kad
Njemaka izmakne kontroli, bit e prekasno za sklapanje saveza. Sve to je sada
Njemakoj trebalo da osigura dugoroni poloaj dominantniji od onoga koji je uivala
prije rata, bio je dovoljno dalekovidan i strpljiv dravnik koji e ponititi
diskriminacijske klauzule Parikoga sporazuma.
Takav se voa pojavljuje 1923. kad Gustav Stresemann postaje ministar vanjskih
poslova, a zatim kancelar. Njegova metoda obnove njemake moi bila je tzv. politika
ispunjenja, koja oznaava potpun zaokret u usporedbi s prethodnom njemakom
politikom, te naputanje diplomatskoga gerilskog rata koji su njegovi prethodnici
vodili protiv klauzula Parikoga sporazuma. Ispunjenje se temeljilo na
iskoritavanju oigledne nelagode Velike Britanije i Francuske izazvane raskorakom
izmeu njihovih naela i uvjeta Parikoga sporazuma. U zamjenu za njemaki pokuaj
da isplati umanjen reparacijski dug, Stresemann je nastojao da ga Saveznci sami
oslobode najteih politikih i vojnih odredbi Versaillesa.
Nacija koja je poraena u ratu i pod djelominom okupacijom strane vojske, ima
dvije mogunosti. Moe izazvati pobjednika u nadi da e se provoenje mira pokazati
pretekim, ili suraivati s pobjednikom, te se tako oporaviti i pripremiti za kasniji
sukob. Obje su strategije riskantne. Nakon vojnoga poraza, otpor predstavlja
odmjeravanje snaga u trenutku najvee slabosti. Suradnja je opasna jer moe izazvati
malodunost. Naime, politika koja zahtijeva razumijevanje pobjednika takoer moe

zbuniti javnost poraene strane.

Prije Stresemanna, Njemaka je slijedila politiku otpora. Taktika sukobljavanja
omoguila joj je pobjedu u ruhrskoj krizi, no s francuskim povlaenjem iz Ruhra
njemake alopojke ne prestaju. Zaudo, vraanje Alsace-Lorrainea Francuskoj nije
bilo sporno. No izmjenu njemakih granica, ime Poljska dobiva velike dijelove
njemakoga teritorija, doekat e estok nacionalistiki otpor. Konano, sa svih strana
dolazio je pritisak da se odbace ogranienja njemake vojne snage. U Njemakoj je
vladao gotovo jednoglasan konsenzus da su reparacijska potraivanja Saveznika
upravo neuvena.
Za razliku od nacionalista, Stresemann je shvatio da, unato nepopularnosti
Parikoga sporazuma unato tome to ga je i sam mrzio treba britansku, a donekle
i francusku pomo da se rijei njegove najtee toke. Rapallski ugovor bio je korisna
taktika obeshrabrivanja zapadnih demokracija. No, kako je Sovjetski Savez bio
previe osiromaen da potpomogne njemaki gospodarski oporavak, te preizoliran da
joj pomogne u diplomatskim sukobima, posljedice tog ugovora osjetit e se tek kad
Njemaka ojaa i otvoreno se suprotstavi Parikom sporazumu. Prije svega,
gospodarski oporavak traio je strane zajmove, koje Njemaka ne bi mogla dobiti u
ozraju sukoba. Stresemannova politika ispunjenja odraava prvenstveno njegovu
realnu procjenu potreba politikoga i gospodarskog oporavka Njemake: Slabost
njemake vojske, pie on, odreuje granice, narav i metode njemake vanjske
345

politike.
Premda se politika ispunjenja temeljila na realizmu, u poslijeratnoj Njemakoj
nije ga bilo u izobilju (osobito ne u konzervativnim krugovima), ba kao ni u danima
kad je konzervativna politika toliko pridonijela izbijanju Prvoga svjetskog rata. Kako
je rat okonan dok su njemake snage jo bile na saveznikom tlu, odgovorni za
njemako sudjelovanje u ratu uspjeli su izbjei posljedice svoje ludosti i krivicu
prebaciti na svoje umjerene nasljednike. Lloyd George predvidio je takav rezultat kad
je 26. listopada 1918. ratnoj vladi prokomentirao njemaki prijedlog pomirenja:
Premijer je rekao da je industrijska Francuska razorena, a Njemaka se izvukla.
Kad nam se prvi put pokazala prilika da udarimo na Njemaku, ona je rekla:
Predajemo se! Iskrsnulo je pitanje treba li po njoj nastaviti udarati onako kao to je
346

ona udarala po Francuskoj.

No, njegovi kolege smatrali su da je Velika Britanija za to previe iscrpljena.
Ministar vanjskih poslova Austen Chamberlain umorno je odgovorio da je cijena
osvete previsoka.

347

Kao to je Lloyd George predvidio, novoosnovanu Weimarsku Republiku od

samog osnutka napadali su nacionalistiki agitatori, premda su joj zajameni mnogo
povoljniji mirovni uvjeti nego to bi bio sluaj s vrhovnim vojnim zapovjednitvom.
Novim njemakim demokratskim voama nije odano priznanje za ouvanje jezgre
domovine u najteim moguim okolnostima. No, politika rijetko nagrauje smanjenje
tete, jer je teko dokazati da je situacija mogla biti mnogo gora.
Kao to e dva narataja poslije jedan konzervativni ameriki predsjednik
uspostaviti odnose s Kinom, samo voi s besprijekornim konzervativnim
vjerodajnicama, poput Stresemanna, moglo je pasti na um da njemaku vanjsku
politiku utemelji na prihvaanju omraenog sporazuma iz Versaillesa, ma koliko to
bilo ambivalentno. Sin prodavaa piva, Stresemann je roen u Berlinu 1878. i svoju
je politiku karijeru sazdao na gleditima konzervativne buroaske Nacionalne
liberalne stranke, koja je zastupala interese poslovnoga svijeta. Godine 1917. postaje
njezin predsjednik. Bio je vrlo drueljubiv, volio knjievnost i povijest, a u razgovoru
je esto rabio aluzije na njemake klasike. Pa ipak, njegova rana vanjskopolitika
gledita odraavala su konvencionalni konzervatizam. Na primjer, bio je uvjeren kako
je Njemaku u rat namamila ljubomorna Velika Britanija s namjerom da ouva svoju
prevlast.
Jo 1917. Stresemann se zalagao za velika osvajanja na Istoku i na Zapadu, kao i
za anektiranje francuskih i britanskih kolonijalnih posjeda u Aziji i Africi. Takoer je
podravao neogranieni podmorniki rat, a ta e kobna odluka uvui Ameriku u rat.
injenica da je ovjek koji je Pariki sporazum nazvao najveom prevarom u
348

povijesti zaeo politiku ispunjenja, ini se neobinom samo onima koji vjeruju
kako uz Realpolitik umjerenost ne moe biti korisna.
Stresemann je bio prvi poslijeratni njemaki voa i jedini demokratski lider
koji je iskoristio njemake geopolitike prednosti proizale iz Parikoga sporazuma.
Shvatio je da je francusko-engleski odnos krhke naravi, te nastojao posvaati dva
ratna saveznika. Mudro se koristio britanskom bojazni da e Njemaku unititi
francuska ili ruska prijetnja. Slubeni britanski analitiar opisuje Njemaku kao
najvaniji bedem protiv irenja boljevizma, koristei se pritom tvrdnjama koje
dokazuju da je ispunjenje uznapredovalo. Njemaku vladu podravala je veina u
Nacionalnoj skuptini, uistinu je demokratska, namjerava provesti Mirovni ugovor to
bolje moe, te zasluuje iskrenu pomo Saveznika. Ne dobije li britansku podrku,
Njemaka e u ovom trenutku neminovno gravitirati k boljevizmu, a na kraju moda
349

opet k apsolutistikoj monarhiji.

Britanski argumenti za pomo Njemakoj nalikuju amerikim argumentima za

pomo Jeljcinovoj Rusiji. U oba sluaja nedostaje procjena posljedica uspjeha

zastupane politike. Uspije li ispunjenje, Njemaka e sve vie jaati i na kraju biti u
stanju ugroziti europsku ravnoteu. Jednako tako, postigne li program meunarodne
pomoi Rusiji nakon hladnoga rata svoj cilj, rusko jaanje izazvat e geopolitike
posljedice diljem goleme periferije negdanjega Ruskog Carstva.
U oba sluaja, zagovornici pomirenja imali su pozitivne i dalekovidne ciljeve.
Zapadne demokracije mudro su pristale na Stresemannovu politiku ispunjenja. No,
pogrijeile su to nisu uvrstile meusobne veze. S politikom ispunjenja neminovno se
pribliavao dan koji je general von Seeckt opisao na sljedei nain: Moramo
350

povratiti snagu i, im uzmognemo, dakako da emo vratiti sve to smo izgubili.

Amerika se pokazala dalekovidnom ponudivi pomo Rusiji nakon hladnoga rata. No,
im se Rusija gospodarski oporavi, poet e provoditi pritisak na susjedne zemlje.
Moda se isplati platiti tu cijenu, no bilo bi pogreno zanemariti injenicu da cijena
postoji.
U ranim fazama politike ispunjenja, Stresemannovi krajnji ciljevi nisu bili bitni.
Htio on trajno pomirenje ili svrgavanje postojeeg poretka ili najvjerojatnije obje
opcije najprije je Njemaku trebao rijeiti nesuglasica glede reparacija. Svi
Saveznici osim Francuske eljeli su rijeiti to pitanje i konano poeti primati
reparacije. Francuska se pak nadala da e se izvui iz zamke u koju je sama upala
okupacijom Ruhra.
Stresemann je mudro predloio meunarodnu arbitrau za novi raspored isplate
reparacija, nadajui se da meunarodni forum nee biti toliko strog kao to bi bila
Francuska. U studenome 1923. Francuska prihvaa imenovanje amerikog bankara
Charlesa G. Dawesa kao nepristranog arbitra, koji e smanjiti francuska
reparacijska potraivanja. Bio je to bolni simbol raspada ratnog saveza. Dawesova
komisija predloila je isplatu smanjenog iznosa reparacija kroz razdoblje od pet
godina, to je u travnju 1924. i prihvaeno.
U sljedeih pet godina Njemaka je isplatila oko jednu milijardu dolara u
reparacijama i dobila oko 2 milijarde dolara kredita, dobrim dijelom od SAD-a. U
biti, Amerika je platila njemake reparacije, dok je Njemaka iskoristila viak za
moderniziranje svoje industrije. Francuska je inzistirala na reparacijama da oslabi
Njemaku. Kad je trebala birati izmeu slabe Njemake i Njemake koja moe platiti
reparacije, Francuska je odabrala drugu varijantu te tako bila prisiljena mirno
promatrati kako reparacije omoguuju njemaki gospodarski, pa tako i vojni
oporavak.
Krajem 1923. Stresemann se mogao pohvaliti stanovitim uspjesima:

Zahvaljujui razboritoj suradnji s dvjema anglosaksonskim silama, udaljavanju

Italije od susjeda (Francuske), te kolebanju Belgije, nae sveukupne politike i
351

diplomatske mjere urodile su stanjem koje Francuska nee dugo moi odrati.
Stresemannova procjena bila je tona. Politika ispunjenja bila je nerjeiv problem
za Francusku i za cjelokupni europski poredak. Francuska sigurnost nalagala je
stanovitu diskriminaciju Njemake na vojnom planu. U protivnome, Njemaka
prevlast u ljudstvu i u sredstvima odnijela bi prevagu. No, bez jednakosti prava na
naoruavanje kao sve druge europske zemlje Njemaka nikad nee prihvatiti sustav
utemeljen u Versaillesu, a ispunjenje e doi do zastoja.
Ispunjenje e takoer dovesti u teak poloaj britanske diplomate. Ne zajami li
Velika Britanija Njemakoj vojnu jednakost kao quid pro quo za njemako
isplaivanje reparacija, Njemaka e ponovno postati nepopustljiva. No, vojna
jednakost Njemake ugroavala je Francusku. Velika Britanija mogla je sklopiti savez
s Francuskom kao protuteu Njemakoj, no nije se htjela upletati u francuske
istonoeuropske saveze, ili se odjednom nai u ratu protiv Njemake zbog nekoga
poljskog ili ekog teritorija. Za poljski koridor, rei e 1925. Austen Chamberlain,
parafrazirajui Bismarckov komentar o Balkanu, niti jedna britanska vlada nee i ne
352

moe staviti na kocku ivot jednoga jedinog britanskog grenadira.

No, poput
Bismarckova predvianja, i njegovo su opovrgli dogaaji: Velika Britanija ipak e
stupiti u rat ba kao to je to Njemaka uinila u prethodnom dijelu stoljea i to
zbog razloga koji je uporno omalovaavala.
Ne bi li izbjegao tu dilemu, 1924. Austen Chamberlain izradio je plan
ogranienoga saveza Velike Britanije, Francuske i Belgije, koji jami samo njihove
granice s Njemakom ustvari, vojni savez protiv njemake agresije na Zapad. No,
Stresemannova politika ispunjenja ve je toliko uznapredovala da je praktiki mogao
uloiti veto protiv saveznikih inicijativa.
Ne bi li preduhitrio identificiranje Njemake kao potencijalnog agresora, objavio
je da je savez bez Njemake savez protiv Njemake.
Napola uvjeren da je njemaki strah od okruenja pridonio njezinoj ratobornoj
predratnoj politici, Chamberlain je uzmaknuo, te predloio neobian hibridni
sporazum kojim pokuava spojiti tradicionalni savez s novim naelom kolektivne
sigurnosti. Sukladno ideji saveza koji je najprije predloen, novi sporazum, potpisan u
vicarskom gradu Locarnu, jami granice izmeu Francuske, Belgije i Njemake u
sluaju agresije. Vjeran naelu kolektivne sigurnosti, nacrt ne pretpostavlja ni
agresora ni rtvu, ve obeava da e svakom agresoru pruiti otpor iz svih smjerova.
Casus belli vie nije in agresije odreene zemlje, ve krenje pravne norme bilo

koje zemlje.
Sredinom dvadesetih godina Stresemann, ministar poraene Njemake, mnogo
bolje vlada situacijom negoli Briand i Chamberlain, predstavnici pobjednika. U
zamjenu za odricanje od revizionizma na zapadu, Stresemann od Brianda i
Chamberlaina dobiva preutno priznanje da Pariki sporazum zahtijeva reviziju na
istoku. Njemaka je prihvatila svoju zapadnu granicu s Francuskom i Belgijom, kao i
trajnu demilitarizaciju Rajnske oblasti. Velika Britanija i Italija jamile su taj
dogovor, obeavi svoju pomo u odbijanju invazija preko granica ili u
demilitariziranu Rajnsku oblast, bez obzira na to otkud one dolazile. Istodobno je
Stresemann odbio priznati njemaku granicu s Poljskom, dok su je ostale potpisnice
odbile zajamiti. Njemaka je sklopila arbitrani sporazum sa svojim istonim
susjedima, obvezavi se na mirno rjeavanje svih sukoba. No, Velika Britanija nije
eljela zajamiti ak ni tu obvezu. Na kraju je Njemaka pristala ui u Ligu naroda te
tako preuzela opu obvezu da sve sukobe rjeava na miroljubiv nain, to se teoretski
odnosilo i na nepriznate istone granice.
Sporazum u Locarnu doekan je s golemim olakanjem, kao nacrt novoga svjetskog
poretka. Tri ministra vanjskih poslova Aristide Briand iz Francuske, Austen
Chamberlain iz Velike Britanije i Gustav Stresemann iz Njemake dobila su
Nobelovu nagradu za mir. No, u jeku slavlja nitko nije primijetio da su dravnici
zaobili pravi problem. Locarno zapravo nije uspostavio mir u Europi, ve odredio
njezino sljedee ratite.
Spokoj koji je demokracijama donijelo formalno njemako priznanje njezinih
zapadnih granica dokazao je kakvu je malodunost i zbrku uzrokovalo mijeanje starih
i novih gledita u meunarodnim odnosima. Naime, to priznanje potvruje da Pariki
sporazum, kojim je okonan pobjedniki rat, nije u stanju nametnuti mirovne uvjete
pobjednika te da se Njemaka izborila za opciju potivanja samo onih propisa koje je
voljna prihvatiti. U tom smislu, Stresemannova nespremnost da prizna istone
njemake granice nije slutila na dobro, dok je britansko odbijanje da zajami ak i
arbitrane sporazume znailo da meunarodna zajednica priznaje dvije vrste
europskih granica: one koje priznaje Njemaka, a jame ih ostale sile, te one koje
Njemaka ne priznaje, a ostale ih sile ne jame.
Situacija je bila jo sloenija utoliko to su u Europi postojale tri vrste obveza.
Prva je tradicionalna alijansa, koja se slui konvencionalnim mehanizmom stoernih
razgovora i politikih konzultacija. Kako su izale iz mode, rabila ih je samo
Francuska u svojim savezima sa slabim novostvorenim istonoeuropskim zemljama,
savezima kojima Velika Britanija nije eljela pristupiti. U sluaju njemake agresije
na Istonu Europu, Francuska bi trebala izabrati jednu od dviju nepovoljnih

mogunosti: da napusti Poljsku i ehoslovaku, ili da se bori sama, ega se bojala jo

od 1870., te je za to postojala vrlo mala vjerojatnost. Drugu vrstu inila su posebna
jamstva, poput Locarna. Oigledno se smatralo da ne obvezuju poput formalnih
saveza, pa je to vjerojatno razlog zbog kojeg u Donjem domu nikad nisu naila na
prepreke. Konano, bila je tu i obveza Lige naroda na kolektivnu sigurnost, koju je
Locarno u biti obezvrijedio. Naime, ako je kolektivna sigurnost pouzdana, Locarno
nije potreban; a ako je Locarno potreban, Liga naroda ne moe jamiti sigurnost ak ni
svojim osnivaima.
Budui da niti jamstvo poput Locarna, niti opi pojam kolektivne sigurnosti nisu
imenovali potencijalnog agresora, obje varijante iskljuile su prethodno vojno
planiranje. ak i u eventualnom sluaju zajednikoga vojnog djelovanja za to
tijekom Ligina vijeka nema niti jednoga primjera birokratski mehanizam jamio je
beskrajna odlaganja zbog prikupljanja podataka i razliitih Liginih procedura
izmirenja.
Sva ta neprimjerena diplomatska odreenja pojaala su nemir zemalja koje su se
osjeale najugroenijima. Italija je na kraju zajamila granice du Rajne, premda
nikad u povijesti nije s njom poistovjetila svoju nacionalnu sigurnost. Glavni
talijanski interes u Locarnu bio je priznanje njezina statusa velesile. Kad je postigla
svoj cilj, nije vidjela zbog ega bi se izloila stvarnoj opasnosti, to e bjelodano
dokazati kad za deset godina granica na Rajni bude ugroena. Za Veliku Britaniju
Locarno je bio prvi sporazum u kojemu velika sila istodobno da je jamstva i
negdanjem savezniku i netom poraenu neprijatelju, pravei se pritom da je
objektivna.
Locarno zapravo nije predstavljao pomirenje Francuske i Njemake, ve potvrdu
vojnog ishoda posljednjeg rata. Njemaka je poraena na zapadu, no ona je porazila
Rusiju na istoku. Locarno je potvrdio oba ishoda i udario temelje konanu njemakom
obraunu s istonim rjeenjem.
Premda je 1925. pozdravljen kao konano opredjeljenje za trajan mir, Locarno
zapravo oznaava poetak kraja meunarodnoga poretka odreenog u Versaillesu.
Odsad e razlika izmeu pobjednika i pobijeenog biti sve neodreenija, to bi bilo
od koristi da je pobjednik stekao vei osjeaj sigurnosti, a poraena strana prihvatila
izmijenjen sporazum. No nije se desilo ni jedno ni drugo. Francusko razoaranje i
osjeaj nemoi svake su godine sve vie rasli. Isto se dogaalo s nacionalistikim
agitiranjem u Njemakoj. Ratni saveznici odrekli su se svoje odgovornosti Amerika
je izbjegavala svoju ulogu mirotvorca, Velika Britanija odrekla se svoje povijesne
uloge izjednaitelja, a Francuska odustala od bdijenja nad Parikim sporazumom.
Samo Stresemann, voa poraene Njemake, vodio je dalekosenu politiku te svoju

zemlju neumoljivo pribliavao sreditu meunarodne scene.

Preostala je jedino nada da e emocionalni poticaj i iekivanja potaknuta
sporazumom, koje izraava slogan o duhu Locarna, nadvladati njegove strukturalne
nedostatke i pridonijeti uspostavljanju miroljubivoga svjetskog poretka. Suprotno
Wilsonovu uenju, tu novu atmosferu nisu promovirale iroke mase, ve Chamberlain,
Briand i Stresemann, ministri vanjskih poslova zemalja ije su sumnje i suparnitvo
izazvali rat i sprijeili uspostavljanje mira.
Budui da poredak iz Versaillesa nije imao geopolitike osnove, dravnici su se
morali pozvati na svoje osobne odnose ne bi li ga odrali. Niti jedan njihov
prethodnik nije poduzeo takav korak. Plemii koji su tijekom 19. stoljea vodili
vanjsku politiku ivjeli su u svijetu u kojemu su se sve nejasne toke jednako tumaile.
Zajedno su se osjeali uglavnom ugodno. Unato tome, nisu vjerovali da njihovi
osobni odnosi mogu utjecati na procjenu nacionalnih interesa njihovih zemalja.
Sporazume nikad nisu tumaili kao rezultat atmosfere, i nisu injeni ustupci da
pojedini voe ostanu na svojem poloaju. Voe se nisu oslovljavali imenom da
naglase dobre meusobne odnose, to bi pridonijelo pridobivanju javnog mnijenja.
Taj diplomatski stil izmijenit e se nakon Prvoga svjetskog rata, kada se ubrzava
trend personaliziranja odnosa. U svojemu pozdravnom govoru prigodom ulaska
Njemake u Ligu naroda, Briand e naglasiti Stresemannove osobne kvalitete, a
Stresemann odgovoriti u istom duhu. Na slian nain, Chamberlainova navodna
osobna sklonost Francuskoj navest e Stresemanna da ubrza svoju politiku ispunjenja i
prizna zapadnu njemaku granicu kad 1924. Chamberlaina na mjestu ministra vanjskih
poslova zamijeni pronjemaki nastrojen lord Curzon.
Austen Chamberlain bio je potomak ugledne obitelji. Sin briljantnoga i ustrog
Josepha Chamberlaina, koji se poetkom stoljea zalagao za savez s Njemakom, bio
je polubrat Nevillea Chamberlaina koji e sklopiti Mnchenski sporazum. Poput svog
oca, Austen je imao golemu mo u britanskim koalicijskim vladama. No, i opet poput
svog oca, nikad nije postao premijerom tovie, jedini je ef Konzervativne stranke
koji u 20. stoljeu nije postao premijerom. Netko e sarkastino primijetiti da je
Austen uvijek bio u igri, no nikad nije pobijedio. Harold Macmillan rei e za
Austena Chamberlaina: Govorio je dobro, no nikad sjajno. Bio je jasan, ali ne i
353

odluan ... Cijenili su ga, ali ga se nisu bojali.

Najvei Chamberlainov diplomatski uspjeh jest uloga koju je odigrao u
Locarnskom sporazumu. Kako se znalo da je Chamberlain frankofil, jer je jednom
izjavio kako Francusku voli kao enu, Stresemann se pribojavao predstojeega
francusko-britanskoga saveza. Upravo ta bojazan navela je Stresemanna da zapone

proces koji je doveo do Locarna.

Gledano unatrag, slabost politike stvaranja dviju vrsta europskih granica vie je
nego oigledna. No, Chamberlain je u njoj vidio bitno proirenje britanskih stratekih
obveza, koje su dosegle granice tolerancije britanske javnosti. Do poetka 18. stoljea
britanska sigurnosna granica nalazila se na La Mancheu. Tijekom 19. stoljea,
sigurnosna granica nalazila se na granici Nizozemske. Austen Chamberlain pokuao ju
je protegnuti do Rajne, no Velika Britanija nee ju braniti kad je Njemaka ugrozi
1936. Jamstvo Poljskoj bilo je 1925. izvan intelektualnoga domaaja britanskih
dravnika.
Aristide Briand bio je klasini politiki voa Tree republike. Zapoevi karijeru
kao ljeviarski aktivist, postat e dijelom inventara francuskih vlada povremeno u
ulozi premijera, no uglavnom ministar vanjskih poslova (u tom svojstvu bio je lan
etrnaest vlada). Rano je shvatio da relativni poloaj Francuske u odnosu prema
Njemakoj opada, te doao do zakljuka da je pomirenje s Njemakom najvea nada
za dugoronu sigurnost Francuske. Oslonivi se na svoju drueljubivost, nadao se da
e Njemaku osloboditi najteih propisa Parikoga sporazuma.
Briandova politika nije mogla uivati popularnost u zemlji koju je opustoila
njemaka vojska. Takoer je teko odrediti je li Briand pokuao okonati stoljetno
neprijateljstvo ili se nerado opredijelio za Realpolitik. U razdobljima kriza Francuska
bi se opredijelila za vrstoga i strogog Poincarea, koji je inzistirao na krutom
provoenju Versaillesa. Kad se krizne situacije vie ne bi mogle odrati npr. nakon
okupacije Ruhra ponovno bi se pojavio Briand. No zbog te stalne alternacije,
Francuska na kraju nije mogla provoditi politiku niti jednog od tih dvaju potpuno
suprotnih politiara: Francuska vie nije bila dovoljno jaka da provede Poincareovu
politiku, a francusko javno mnijenje nije doputalo Briandu da ostvari trajno
pomirenje s Njemakom.
Ma kakav bio njegov krajnji cilj, Briand je znao da e Francusku, ne inzistira li
sama na pomirenju, na to prisiliti anglosaksonski pritisci i jaanje Njemake. Premda
estok protivnik Parikoga sporazuma, Stresemann je vjerovao da bi poputanje
napetosti s Francuskom ubrzalo reviziju klauzula o razoruanju i udarilo temelj
reviziji njemake istone granice.
Dvadeset sedmog rujna 1926. susreli su se Briand i Stresemann u drevnom selu
Thoiryju u francuskim Jurama kraj eneve. Njemaka je upravo bila primljena u Ligu
naroda uz Briandov topao, rjeit i osobno intoniran govor. U tom poticajnom ozraju
dva dravnika izradila su paket-aranman koji e jednom zauvijek okonati rat.
Francuska e vratiti Saar bez plebiscita koji je nalagao Pariki sporazum. Francuske
trupe napustit e Rajnsku oblast unutar godinu dana, a Meusaveznika komisija za

vojni nadzor (IMCC) povui e se iz Njemake. Njemaka e isplatiti 300 milijuna

maraka za saarske rudnike, ubrzati isplatu reparacija Francuskoj i provesti Dawesov
plan. Briand je u zamjenu za najmrskije klauzule Versaillesa zatraio pomo u
francuskoj gospodarskoj obnovi. Sporazum je naglasio razlike u pregovarakoj
poziciji dviju strana: njemaki dobici bili su stalni i neopozivi, dok je Francuska
dobila jednokratnu, trenutnu financijsku pomo koja se djelomino podudarila s
prethodnim njemakim obeanjem.
U oba glavna grada sporazum je naiao na probleme. Njemaki nacionalisti
estoko su se suprotstavili svakom obliku suradnje s Versaillesom, ma koliko bili
povoljni neki njezini uvjeti, dok je Briand optuen zbog odbacivanja Rajnske oblasti
kao neutralne zone. Daljnje komplikacije izazvalo je tiskanje obveznica za
financiranje dodatnih njemakih trokova. Jedanaesti studenoga Briand e naglo
prekinuti pregovore, objavivi da je promptna realizacija ideje Thoiryja propala
354

zbog tehnikih problema.

Bio je to posljednji pokuaj opeg sporazuma Francuske i Njemaake u
meuratnom razdoblju. Nije jasno bi li njegova provedba bitno izmijenila situaciju.
Naime, glavno pitanje koje je postavila diplomacija Locarna jo uvijek je ekalo na
odgovor: hoe li pomirenje natjerati Njemaku da prihvati meunarodni poredak
uspostavljen u Versaillesu ili ubrzati njemaku spremnost da ga ugrozi?
Nakon Locarna, to pitanje postalo je sporno. Velika Britanija bila je uvjerena da je
pomirenje jedino praktino rjeenje. Amerika je vjerovala da je pomirenje ujedno i
moralni imperativ. Kako strateke i geopolitike analize vie nisu bile popularne,
nacije su govorile o pravdi, no istodobno se nisu mogle sloiti o njezinoj definiciji.
Uslijedila je prava poplava sporazuma koji afirmiraju osnovne principe, kao i apeli
Ligi djelomino iz uvjerenja, djelomino zbog iscrpljenosti, a djelomino u elji da
se zaobie bolna geopolitika stvarnost.
U razdoblju nakon Locarna uslijedilo je francusko postupno naputanje Parikoga
sporazuma protivno njezinu uvjerenju pod neprestanim britanskim (i amerikim)
pritiscima da ode jo dalje. Nakon Locarna, u Njemaku je dotjecao kapital, mahom
ameriki, ubrzavi modernizaciju njezine industrije. Meusaveznika komisija za
vojni nadzor, osnovana zbog kontrole njemakog razoruavanja, ukinuta je 1927., a
njezine je fukcije preuzela Liga naroda koja nije raspolagala mehanizmom provjere
njegova provoenja.
Ubrzalo se njemako tajno naoruavanje. Ve 1920. tadanji ministar industrije,
Walther Rathenau, tjeio je njemaku vojsku tvrdnjom da e klauzula Parikog
sporazuma o onesposobljavanju njemakoga tekog naoruanja utjecati prvenstveno na

oruje koje e ionako ubrzo zastarjeti. A nita, rei e on, ne moe sprijeiti
znanstveni rad na modernom oruju ili podizanje industrijskih kapaciteta u kojima e
se ono brzo proizvesti. Na manevrima 1926., neposredno nakon ratifikacije Locarna i
u trenutku kad su se Briand i Stresemann nali u Thoiryju, maral von Hindenburg,
zapovjednik njemake vojske u posljednje tri godine rata i netom izabran njemaki
predsjednik, rekao je: Danas sam se uvjerio da je ouvana tradicionalna razina duha
355

i spremnosti njemake vojske. Ako je to tono, francuska sigurnost bit e ugroena

u trenutku kad se ukinu ogranienja glede veliine njemake vojske.
I dok je razoruanje stupilo u prvi plan meunarodne diplomacije, ta prijetnja
postajala je sve stvarnijom. Zahtijevajui politiku jednakost, Njemaka je paljivo
stvarala psiholoki okvir koji e joj poslije omoguiti da inzistira na vojnom paritetu.
Francuska je odbila razoruavanje bez dodatnih jamstava sigurnosti. No, Velika
Britanija, jedina zemlja koja ih je mogla pruiti, odbila je zajamiti istono rjeenje i
nije eljela ii dalje od Locarna u pogledu zapadnog rjeenja, naglasivi na taj nain
da je Locarno obvezuje manje od saveza.
Da izbjegne ili barem odgodi formalnu njemaku jednakost, Francuska je zaigrala
na kartu uspostavljanja kriterija za razoruanje u skladu s miljenjem strunjaka Lige
naroda za razoruanje. Pripremnoj komisiji Lige podastrla je analizu koja uspostavlja
odnos izmeu trenutne i potencijalne snage, obuenih rezervista i demografskih
trendova, te postojeeg oruja i stupnja tehnolokih promjena. No, niti jedna pomno
razraena teorija nije uspjela rijeiti kljuni problem: uz isti stupanj naoruanja, ma
koliko on nizak bio, francuska je sigurnost ugroena zbog veega njemakog
mobilizacijskog potencijala. to se vie inilo da Francuska prihvaa premise
Pripremne komisije, to je protiv sebe izazivala vei pritisak. Na koncu su razliiti
francuski manevri samo pridonijeli uvrivanju anglosaksonskog uvjerenja da je
Francuska prava smetnja razoruanju, pa tako i miru.
Gorina francuske dileme lei u injenici to nakon Locarna Francuska vie nije
bila u stanju slijediti svoja uvjerenja, te se morala nagoditi da ublai svoje bojazni.
Francuska politika postala je antagonistika i obrambena. Simbol toga stanja duha
stvaranje je Maginotove linije samo dvije godine nakon Locarna, u vrijeme kad je
Njemaka jo bila razoruana, a nezavisnost novih istonoeuropskih drava ovisila o
francuskoj pomoi. U sluaju njemake agresije, Istonu Europu mogla je spasiti samo
francuska ofenzivna strategija, koja je raunala na uporabu Rajnske oblasti kao taoca.
No, Maginotova linija pokazala je da Francuska namjerava ostati na obrambenoj
strani svoje granice te tako dopustiti Njemakoj da radi to ju je volja na istoku.
Francuska politika i vojna stategija nisu vie bile usklaene.

Zbunjeni voe skloni su osjeaj za orijentaciju zamijeniti manevriranjem

odnosima s javnou. Voen eljom da se u njemu prepozna aktivnog imbenika,
Briand e iskoristiti prigodu desete obljetnice amerikog stupanja u rat te u srpnju
1927. Washingtonu podastrijeti nacrt sporazuma, u kojemu se dvije vlade u svojim
meusobnim odnosima odriu rata i pristaju na miroljubivo rjeenje svih svojih
sporova. Ameriki ministar vanjskih poslova Frank B. Kellogg nije znao kako
reagirati na dokument koji se odrie onoga ega se nitko ne boji, a nudi neto na to
svi raunaju. No, pribliavala se izborna, 1928. godina, to je Kelloggu pomoglo da
donese odluku: mir je bio popularan, a Briandov nacrt imao je tu prednost to sa
sobom nije povlaio nikakve praktine posljedice.
Poetkom 1928. ministar Kellogg prekinuo je utnju i prihvatio nacrt sporazuma.
No, nadmaio je Brianda, predloivi da se rata odrekne to vie zemalja. Bila je to
neodoljiva i besmislena ponuda. Dvadeset sedmi kolovoza 1928., uz veliku pompu, 15
zemalja potpisalo je Pariki sporazum (poznat po imenu sporazum Kellogg-Briand),
koji se odrie rata kao instrumenta nacionalne politike. Ubrzo su ga ratificirale gotovo
sve zemlje svijeta, ukljuujui Njemaku, Japan i Italiju, zemlje ija e agresija
upropastiti sljedee desetljee.
im su potpisali Sporazum, dravnici su posumnjali u ispravnost svoje odluke.
Francuska je modificirala prvotni prijedlog, ubacivi lanak koji legalizira ratove u
samoobrani i ratove kojima se ispunjava obveza proizala iz Ugovora Lige, jamstava
iz Locarna, te svih francuskih saveza. Time se cijela stvar vratila na poetak, jer su
iznimke obuhvatile sve zamislive praktine sluajeve. Nadalje, Velika Britanija
inzistirala je na slobodi djelovanja zbog obrane svojeg imperija. Amerika je najire
postavila svoje ograde: pozvala se na Monroeovu doktrinu, pravo na samoobranu, te
odredbu da svaka nacija treba sama prosuditi o potrebi samoobrane. Koristei se
svim moguim rupama, SAD su takoer odblile sudjelovati u svim akcijama
implementacije.
Nekoliko mjeseci poslije, u svojem svjedoenju pred senatskom Komisijom za
vanjske odnose, Kellogg e iznijeti nevjerojatnu tezu da na temelju Sporazuma SAD
nemaju nikakvu obvezu pomoi rtvama agresije, jer bi takva agresija ve dokazala
kako je Sporazum prekren. Recimo da neka zemlja prekri taj sporazum. Zbog ega
bi nas to trebalo zanimati?, elio je znati senator Walsh iz Montane. Ni zbog ega,
356

odgovorio je ministar vanjskih poslova.

Kellogg je sporazum sveo na tautologiju da e Pariki sporazum ouvati mir sve
dok je mir ouvan. Rat je zabranjen u svim, osim u predvidivim okolnostima. Stoga ne
udi to je D. W Brogan o sporazumu Kellogg-Briand rekao sljedee: SAD, koje su

zlo zvano pijanstvo ukinule 18. amandmanom, poziva svijet da ukine rat odrekavi ga
357

se. Ne usudivi se povjerovati niti posumnjati, svijet ga poslua.

Na kraju e nekadanji saveznici Briandovu originalnu ideju pretvoriti u sredstvo
vrenja pritiska na Francusku. Naveliko se poelo tvrditi kako je, sa zabranom rata,
Francuska duna ubrzati svoje razoruanje. Ne bi li simbolino obiljeili eru
dobronamjernosti, Saveznici su prekinuli okupaciju Rajnske oblasti 1928., pet godine
prije plana.
Istodobno je Austen Chamberlain obznanio da, to se tie Velike Britanije, poljska
granica s Njemakom moe, tovie, mora biti izmijenjena, no Njemaka se mora
ponijeti civilizirano:
Ue li ona (Njemaka) u Ligu i odigra svoju ulogu u prijateljskom i pomirljivom
duhu, vjerujem da e u doglednoj budunosti biti u poziciji kad e Poljskoj njezina
gospodarska i trgovaka pomo biti neophodna, a njezina politika naklonost poeljna
te e sama, bez pribjegavanja mehanizmu Lige, moi sklopiti prijateljske sporazume u
svoju korist izravno s Poljacima... Kad bi se svi ti komentari njemake javnosti i tiska
358

o istonim granicama mogli obuzdati, bre bi se dolo do rjeenja.

Stresemann se vjeto posluio pristupanjem Njemake Ligi da povea broj svojih
opcija prema Sovjetskom Savezu i njemaki pritisak na Francusku zbog pariteta u
naoruanju. Na primjer, Stresemann je zatraio, i odobreno mu je, izuzee, ime je
Njemakoj doputeno da sudjeluje u klauzulama provoenja Povelje Lige (lanak
16.), s obrazloenjem da se nenaoruana Njemaka ne moe nositi s opasnostima
sankcija. Zatim je Stresemann u bizmarkovskoj maniri obavijestio Moskvu da je
Njemaka zasluila izuzee jer nije htjela pristupiti niti jednoj protusovjetskoj
koaliciji.
Moskva je shvatila njegovu sugestiju. Samo godinu dana nakon Locarna, u travnju
1926., u Berlinu je izmeu Sovjetskog Saveza i Njemake potpisan sporazum o
neutralnosti. Obje strane pristale su na to da ostanu neutralne ako je jedna od njih
napadnuta: obje su pristale da ne stupe ni u kakvu politiku kombinaciju ili
gospodarski bojkot usmjeren protiv druge neovisno o danom pitanju. To je zapravo
znailo da dvije zemlje iskljuuju meusobnu primjenu kolektivne sigurnosti.
Njemaka je ve ishodila izuzee od sankcija protiv bilo koje strane. Berlin i Moskvu
povezivalo je neprijateljstvo prema Poljskoj, to je njemaki kancelar Wirth rekao
veleposlaniku u Moskvi, Ulrichu von Brockdorff-Rantzauu: Jedno u Vam otvoreno
priznati: Poljsku treba eliminirati... Ne sklapam nikakav sporazum koji bi mogao
ojaati Poljsku.

359

Unato tome, francuski voe, posebno Briand, zakljuili su da je politika

ispunjenja jedina francuska realna opcija. Obistine li se najvee francuske bojazni i
Njemaka se ponovno vrati svojoj ratobornoj politici, nada u konanu britansku
pomo i ouvanje amerike dobre volje sigurno e biti ugroeni ako se Francusku
moe okriviti zato to je unitila primirje.
Europsko teite polagano se selilo u Berlin. Zaudo, barem gledano unatrag, sve
se to vrijeme Stresemannova pozicija kod kue uruavala. Dominantan nacionalizam
doao je do izraaja u reakciji na tzv. Youngov plan koji su Saveznici predloili po
isteku petogodinjeg roka za Dawesov plan 1929. Youngov plan nadalje je smanjio
njemake reparacije i odredio konani, premda dalek datum njihove potpune isplate.
Godine 1924. Dawesov plan prihvaenje uz podrku njemakih konzervativaca.
Godine 1929. Youngov plan, koji je ponudio mnogo povoljnije uvjete, doao je pod
otar udar njemakih konzervativaca, uz pomo nacista koji su bili u usponu, i
komunista. Reichstag ga je konano prihvatio sa samo dvadeset glasova vie.
Nekoliko godina tobonji duh Locarna bio je znak dobre volje meu negdanjim
protivnicima u Prvomu svjetskom ratu. No, rije duh na njemakom znai i
sablast, te krajem desetljea u nacionalistikim krugovima postaju popularne ale o
sablasti Locarna. Taj cinini odnos prema diki meunarodnog poretka
uspostavljenog u Versaillesu bio je prisutan i u sretnim danima njemakoga
gospodarskog oporavka, prije no to velika gospodarska kriza unepovrat radikalizira
njemaku politiku.
Stresemann je umro 3. listopada 1929. Pokazao se nezamjenjivim jer Njemaka
nije imala vou takvog talenta i finoe, a najvie zato to su rehabilitacija Njemake i
pacifikacija Europe u tolikoj mjeri ovisili o povjerenju koje je on uivao kod
zapadnih sila. Dugo je prevladavalo miljenje da je Stresemann utjelovljenje osobina
dobrog Europljanina. U tom smislu smatrali su ga preteom velikoga Konrada
Adenauera, koji e shvatiti da Francuska i Njemaka u biti dijele zajedniku sudbinu
unato povijesnom suparnitvu.
No, kad su Stresemannovi akti postali dostupni javnosti, kao da su opovrgli tu
povoljnu ocjenu. Otkrili su proraunatog izvritelja Realpolitik, koji je nesmiljenom
upornou slijedio tradicionalne njemake nacionalne interese. Za Stresemanna su ti
interesi bili jasni: obnoviti njemaki predratni status, rijeiti se financijskoga bremena
reparacija, uspostaviti vojni paritet s Francuskom i Velikom Britanijom, revidirati
njemaku granicu na istoku, sklopiti savez (Anschluss) s Austrijom. Edgar SternRubarth, Stresemannov pomonik, na sljedei nain opisuje ciljeve svojega efa:
Stresemannov krajnji cilj, kao to mi je jednom prilikom priznao, bio je:
oslobaanje Rajnske oblasti, vraanje Eupen-Malmedyja i Saara, provoenje

austrijskog Anschlussa te, uz mandat ili na neki drugi nain, stjecanje afrike kolonije
koja bi mu osigurala osnovne tropske sirovine i sluila kao ventil za viak energije
360

mlaih narataja.
Stresemann, dakle, oigledno nije bio dobar Europljanin u znaenju koje taj
izraz ima nakon Drugoga svjetskog rata, premda taj kriterij u njegovo doba jo nije
postojao. Veina zapadnih dravnika dijelila je njegovo miljenje da Versailles
zahtijeva reviziju, posebno na Istoku, te da je Locarno tek faza toga procesa.
Francuskoj je, dakako, bilo vrlo teko poslovati s Njemakom koja se ponovno
oporavlja, jer je u ratu samu sebe istroila. No, i to je bio precizan odraz nove
podjele snage. Stresemann je znao da je, unato ogranienjima koja je nametnuo
Versailles, Njemaka potencijalno najjaa europska zemlja. Na temelju te procjene, u
duhu Realpolitik zakljuio je kako mu se pokazuje prilika da obnovi Njemaku do
toke na kojoj je bila 1914., a vjerojatno jo i vie od toga.
No, za razliku od svojih kritiara nacionalista te suprotno nacistima
Stresemann se u ostvarenju svojih ciljeva oslanjao na strpljenje, kompromis i
blagoslov europskoga konsenzusa. Intelektualna ivost navela ga je da u zamjenu za
papirnate koncesije posebno glede osjetljivih i simbolinih pitanja kao to su
reparacije trai okonanje vojne okupacije Njemake ili budue dugorone
promjene koje e njegovoj domovini zasigurno dodijeliti vrlo vanu ulogu. No, za
razliku od njemakih nacionalista, nije smatrao da Versailles treba na silu mijenjati.
Stresemann je takvu politiku mogao voditi zbog njemakih sredstava i potencijala.
Rat nije umanjio njemaku snagu, a Versailles je poboljao njezin geopolitiki
poloaj. Ni mnogo katastrofalniji poraz u Drugomu svjetskom ratu nee uspjeti
eliminirati njemaki utjecaj u Europi. Stresemanna ne smijemo promatrati kao preteu
nacistikih napadaja na zapadne vrijednosti. Nacistika pretjerivanja zapravo treba
protumaiti kao prekid Stresemannova postupnog i nesumjivo miroljubivog
pribliavanja njegove zemlje kljunoj ulozi u Europi.
S vremenom je kod Stresemanna taktika mogla prerasti u strategiju, a sredstva u
uvjerenja. U nae je doba predsjednika Sadata na pribliavanje Izraelu u poetku
sigurno potaknula elja da dokae netonost zapadne predodbe o ratobornim
Arapima, te da Izrael stavi u psiholoku defenzivu. Poput Stresemanna, Sadat je
svojega protivnika pokuao zavaditi s njegovim prijateljima. Ispunivi prihvatljive
izraelske zahtjeve, nadao se da e time utjecati na njegovo odbijanje da vrati arapske,
posebno egipatske teritorije. No, kako je vrijeme prolazilo, Sadat se pretvorio u
istinskog apostola mira i iscjelitelja meunarodnih podjela, to je u poetku moda
bila samo poza. S vremenom, mir i pomirenje prestali su za Sadata biti orue

nacionalnog interesa, pretvorivi se u vrijednosti po sebi. Je li i Stresemann slijedio

slian put? Njegova prerana smrt ostavila nam je tu mogunost kao jednu od
nerazrjeivih povijesnih zagonetki.
Kad je Stresemann umro, pitanje reparacija bilo je pred konanim rjeenjem, a
njemaka zapadna granica odreena. Njemaki revizionizam usredotoio se na istonu
granicu te na klauzule o razoruanju iz Parikog sporazuma. Pokuaj da se na
Njemaku izvri pritisak okupacijom njezina teritorija nije uspio, a modificiran
pristup kolektivnoj sigurnosti iz Locarna nije ublaio njemaki zahtjev za paritetom.
Europski dravnici u potpunosti su pribjegli razoruanju kao najboljemu jamstvu mira.
Kod Britanaca se uvrijeila ideja da Njemaka ima pravo na paritet. Ve 1924., za
svojega prvog mandata, laburistiki premijer Ramsay MacDonald proglasit e
razoruanje svojim glavnim prioritetom. Tijekom drugoga mandata, koji zapoinje
1929., obustavio je izgradnju mornarike baze u Singapuru te novih krstarica i
podmornica. Godine 1932. njegova vlada objavljuje moratorij na proizvodnju
zrakoplova. MacDonaldov glavni savjetnik iz tog podruja, Philip Noel-Baker, izjavit
e kako samo razoruanje moe sprijeiti jo jedan rat.
No i dalje je postojao nerazmjer izmeu njemakog pariteta i francuske sigurnosti,
moda zato to je bio nerjeiv. Francuski premijer Edouard Herriot 1932., godinu
dana prije Hitlerova dolaska na vlast, predvia: Nemam nikakvih iluzija. Uvjeren
sam da se Njemaka eli ponovno naoruati... Nalazimo se na povijesnoj prekretnici.
Dosad je Njemaka bila pokorna ... Sada se zauzima za pozitivnu politiku. Sutra e to
361

biti politika teritorijalnih zahtjeva. U toj izjavi najvie udi pasivan i rezigniran
ton. Herriot nije rekao nita o francuskoj vojsci koja je jo uvijek bila najvea u
Europi; o Rajnskoj oblasti, demilitariziranoj na temelju Locarna; o jo uvijek
razoruanoj Njemakoj; o francuskoj odgovornosti za sigurnost Istone Europe. Kako
nije bila voljna boriti se za svoja uvjerenja, Francuska je naprosto ekala da se
njezina sudbina obistini.
Velika je Britanija na situaciju na Kontinentu gledala s potpuno drukijega
gledita. elei pridobiti Njemaku, provodila je neprekidan pritisak na Francusku da
pristane na njemaki paritet u naoruanju. Notorna je injenica da strunjaci za
razoruanje obino izrauju planove koji se odnose samo na formalni aspekt pitanja
sigurnosti, a ne i na njihov sadraj. Britanski strunjaci izradili su prijedlog koji
Njemakoj jami paritet, no ne doputa novaenje te tako teoretski daje prednost
Francuskoj, koja je na raspolaganju imala vei broj obuenih rezervista (kao da
Njemaka, koja je ve toliko uinila, nije mogla iznai nain da izbjegne tu
posljednju, relativno laganu prepreku).

Te iste sudbonosne godine prije Hitlerova stupanja na vlast, njemake vlasti bile
su toliko samouvjerene da su napustile Konferenciju o razoruanju u znak protesta
zbog navodne francuske diskriminacije. Namamljeni su natrag obeanjem jednakosti
362

prava u sustavu koji e svim nacijama pruiti sigurnost , dvosmislenom frazom

koja teoretsko pravo na paritet povezuje sa sigurnosnim propisima koji
onemoguuju njegovo ostvarenje. Raspoloenje javnosti nije pokazalo takvo
lukavstvo. The New Statesman, glasilo britanskih laburista, doekalo je tu frazu kao
bezuvjetno priznanje naela jednakosti drava. S druge strane britanskoga
politikog spektra, Times je s odobravanjem pisao o pravodobnom ispravljanju
363

nejednakosti.
No formula jednakosti u sustavu sigurnosti zapravo je kontradiktorna. Francuska
vie nije bila dovoljno snana da se obrani od Njemake, a Velika je Britanija i dalje
odbijala vojni savez s Francuskom, ime je mogla biti uspostavljena priblina
geopolitika jednakost (premda je, s obzirom na ratno iskustvo, ak i to bilo upitno).
Inzistirajui na definiciji jednakosti u posve formalnom smislu okonanja
diskriminacijskog odnosa prema Njemakoj, Engleska je i dalje utjela o utjecaju
takve jednakosti na europsku ravnoteu. Godine 1932. premijer MacDonald u oajanju
e rei francuskom ministru vanjskih poslova Paul-Boncouru: Francuski zahtjevi
uvijek su za nas bili problem jer od Velike Britanije trae da preuzme daljnje obveze,
364

to se u ovom trenutku ne moe oekivati. Taj demoralizirajui zastoj potrajao je

sve dok Hitler u listopadu 1933. nije napustio pregovore o razoruanju.
Nakon desetljea u kojemu se diplomacija usredotoila na Europu, iznenada je
Japan dokazao ispraznost kolektivne sigurnosti i same Lige, nagovijestivi razdoblje
nasilja koje e tijekom tridesetih godina sve vie rasti.
Godine 1931. japanske snage okupirale su Manduriju koja je pravno bila dio
Kine premda u njoj godinama nije bila prisutna sredinja kineska vlast. Do
intervencije takvih razmjera nije dolo od osnutka Lige. No, Liga nije imala ak ni
mehanizam provoenja gospodarskih sankcija predvienih lankom 16. Svojim
oklijevanjem, Liga je ilustrirala sredinji problem kolektivne sigurnosti: niti jedna
zemlja nije bila spremna stupiti u rat protiv Japana (niti je to mogla bez amerikog
sudjelovanja jer je japanska mornarica vladala azijskim vodama). ak i da je
mehanizam gospodarskih sankcija postojao, niti jedna zemlja nije bila voljna
ograniiti trgovinu s Japanom usred velike gospodarske krize. S druge strane, niti
jedna zemlja nije bila voljna prihvatiti okupaciju Mandurije. lanice Lige nisu znale
kako rijeiti protuslovlja koja su si same nametnule.
Konano je uspostavljen mehanizam nedjelovanja. Pribjeglo se prikupljanju

podataka uobiajenoj metodi kojom diplomati signaliziraju da je poeljna pasivnost.

Takvim komisijama treba vremena da se sastanu, provedu ispitivanja te da dou do
konsenzusa, a dotad e, bude li sree, problem nestati. Japan je toliko vjerovao ovom
modelu da je sam predloio ispitivanje. Takozvana Lyttonova komisija izvijestila je
da su prigovori Japana, dodue, opravdani, no pogrijeio je to najprije nije
upotrijebio sva miroljubiva sredstva naknade. Taj najblai mogui ukor zbog
okupacije podruja veeg od teritorija okupatora, Japan nije mogao prihvatiti te je
istupio iz Lige naroda. Bit e to poetak kraja cijele institucije.
U Europi je taj dogaaj doekan kao zastranjenje svojstveno dalekim
kontinentima. Razgovori o razoruanju nastavljeni su kao da mandurijska kriza ne
postoji, pridavi raspravi o odnosu sigurnosti i pariteta mahom prigodni karakter. No,
30. sijenja 1933. u Njemakoj na vlast dolazi Hitler i dokazuje kako je sustav iz
Versaillesa obina kua od karata.

Adolf Hitler i Benito Mussolini u Mnchenu 1937.

GLAVA DVANAESTA
Kraj iluzije:
Hitler i propast Versaillesa
Hitlerov dolazak na vlast jedna je od najveih tragedija u povijesti ovjeanstva.
Da nije bilo njega, propast kue od karata koju je predstavljao meunarodni poredak
uspostavljen u Versaillesu mogla je protei na miran ili barem ne na katastrofian
nain. U tom procesu Njemaka je neminovno morala postati najjaa zemlja na
kontinentu. Orgija ubijanja i unitavanja koja e uslijediti po njegovu dolasku na vlast
demonsko je djelo.
Hitler je postao slavan zahvaljujui svojemu govornitvu. Za razliku od ostalih
revolucionarnih voda, bio je usamljen politiki avanturist koji nije predstavljao
nikakvu znaajnu kolu politikoga miljenja. Njegova filozofija, iznesena u knjizi
Mein Kampf, u rasponu od banalnosti do fantastike, prikazuje populariziranu verziju
desniarskih, radikalnih, iroko rasprostranjenih stavova. Sama nikad ne bi mogla
lansirati intelektualni pravac koji e kulminirati revolucijom, kao Marxov Das
Kapital, ili radovi filozofa 18. stoljea.
Demagoka vjetina lansirat e Hitlera na mjesto njemakog voe i obiljeiti
itavu njegovu karijeru. Instinktom izopenika i nepogreivim osjeajem za psiholoke
slabosti, neprestano bi svoje protivnike tjerao u nepovoljan poloaj sve dok ih to ne
bi potpuno demoraliziralo te bi prihvatili njegovu prevlast. Na meunarodnome planu
bezono je iskoritavao grinju savjesti koju su demokratske zemlje osjeale zbog
Parikoga sporazuma.
Kao ef vlade, Hitler se oslanjao na instinkt, a ne na analizu. Umislivi si da je
umjetnik, opirao se sjedilakim navikama te je stalno i neumorno bio u pokretu. Nije
volio Berlin, pa je mir pronaao u svojemu bavarskom utoitu gdje bi boravio
mjesecima, premda bi se i tamo ubrzo poeo dosaivati. Kako je prezirao redovite
radne procedure, a njegovim je ministrima bilo teko da ga obiu, politiku bi kreirao
na mahove. Sve to se podudaralo s njegovim napadajima frenetine aktivnosti
doivjelo je procvat, a propadalo sve to je trailo upornost.
Bit demagogije je u sposobnosti da se istodobno izazovu emocije i razoaranje.
Preputanje tom trenutku i uspostavljanje hipnotinog, gotovo senzualnog odnosa s
vlastitom svitom i svekolikom javnou postaju Hitlerova specijalnost. U inozemstvu
bi imao najvie uspjeha kad bi stvorio utisak da nastoji postii normalne, ograniene
ciljeve. Svi njegovi vanjskopolitiki trijumfi datiraju iz prvih pet godina vlasti,

1933.-38., i temelje se na pretpostavci rtve da mu je namjera pomiriti sustav

uspostavljen u Versaillesu s njegovim tobonjim principima.
No, u trenutku kad se Hitler prestaje pretvarati da ispravlja nepravdu, nestaje
njegov kredibilitet. Krenuvi u puko osvajanje koje je samo sebi svrhom, nestaje
njegova umijea. Ponekad bi ga zadesio proplamsaj intuicije, na primjer plan
protufrancuske kampanje 1940. ili odbijanje da odobri povlaenje pred Moskvom
1941., to bi neminovno rezultiralo slomom njemake vojske. No, ini se da je na
Hitlera najsnanije djelovao njemaki poraz u Prvomu svjetskom ratu. Neprestano je
ponavljao kako je za nj saznao dok je leao u bolnici, napola slijep od suzavca.
Pripisavi njemaki slom izdaji, idovskoj uroti i malodunosti, itavog e ivota
tvrditi kako Njemaku moe poraziti samo ona sama, a ne stranci. Takva logika
preobrazit e poraz 1918. u izdajstvo, dok e propust njemakih voa da se bore do
kraja postati lajtmotivom Hitlerove opsesivne retorike i zatupljujuih monologa.
Iz neobjanjivih razloga Hitlera njegove pobjede nikada nisu zadovoljile. Tek na
kraju uspio je, izgleda, ostvariti vlastitu predodbu o samome sebi, izbjegavi
neminovnu propast iskljuivo snagom volje. To e psiholozima moda objasniti
njegov nain ratovanja, koji je bio bez stratekih i politikih temelja sve dok nisu
iscrpljena sva njemaka sredstva te se Hitler, i dalje nepopustljiv, konano mogao
dokazati, prkosei svijetu u zranom sklonitu okruenoga glavnoga grada njegove
gotovo potpuno okupirane domovine.
Demagoka vjetina i egomanija dvije su strane iste medalje. Hitler nije bio u
stanju voditi normalan razgovor te se preputao dugakim monolozima ili bi se u
rijetkim trenucima kada bi sugovornik doao do rijei, dosaivao i utio, a ponekad i
365

zadrijemao. Svoj uistinu udesan uspon od bekoga podzemlja do neosporne vlasti

u Njemakoj, Hitler je obino pripisivao osobnim kvalitetama, koje meu
suvremenicima nisu imale premca. Na temelju zapisa njegovih sljedbenika, pria o
njegovu dolasku na vlast postala je dijelom zatupljujue litanije Hitlerovih razgovora
366

za stolom.
Hitlerova egomanija imala je jo fatalnije posljedice: uvjerio je sebe i, o je jo
vanije, svoju svitu da zbog jedinstvenih sposobnosti za ivota mora ostvariti sve
svoje ciljeve. Na temelju obiteljske povijesti procijenio je da e relativno kratko
ivjeti, pa si nikada nije mogao dopustiti da uiva na lovorikama vlastitih uspjeha, ve
bi forsirao raspored ustanovljen na temelju procjene vlastite fizike snage. Povijest ne
poznaje niti jedan drugi primjer znaajnoga rata iji su poetak odredile medicinske
pretpostavke.
Na kraju krajeva, iznenaujui Hitlerovi prvi uspjesi ubrzano su ostvarenje ansi

koje je stvorila politika njegovih prethodnika. Njih je Hitler prezirao, osobito

Stresemanna. Poput Westfalskog mira, i nakon Parikoga sporazuma jedna se jaka
zemlja na svojoj istonoj granici suoila sa skupinom mnogo manjih, nezatienih
drava. No, za razliku od Westfalskog mira kojemu je to bila namjera, Parikim
sporazumom elio se postii suprotan uinak. Versailles i Locarno utrli su Njemakoj
put u Istonu Europu, gdje bi strpljivo njemako vodstvo s vremenom na miroljubiv
nain uspostavilo premo ili bi joj je Zapad ak i prepustio. No, Hitlerova
nepromiljena megalomanija pretvorit e potencijalnu mirnu evoluciju u svjetski rat.
U poetku je Hitlerovu pravu narav prikrivala njegova prividna jednostavnost. Ni
njemaki ni zapadnoeuropski establishment nisu vjerovali da on uistinu namjerava
svrgnuti postojei poredak, premda je takve svoje namjere esto obznanjivao. Umorno
od salijetanja sve jae Nacistike stranke, demoralizirano velikom gospodarskom
krizom i politikim kaosom, konzervativno njemako vodstvo imenovalo je Hitlera
kancelarom te se pokualo osigurati okruivi ga uvaenim konzervativcima (u
Hitlerovoj prvoj vladi od 30. sijenja 1933. bila su samo tri lana Nacistike
stranke). No, kad je ve toliko daleko dogurao, Hitler nije dopustio da ga sputaju
parlamentarni manevri. U nekoliko strelovitih poteza (ukljuujui istku 30. lipnja
1934. u kojoj je likvidiran niz suparnika i protivnika), postaje njemakim diktatorom
samo 18 mjeseci nakon stupanja na vlast.
Zapadne demokracije reagirale su na Hitlerov uspon ubrzavanjem procesa
razoruavanja. Njemaka je sada na elu imala kancelara koji je javno objavio svoju
namjeru da svrgne poredak uspostavljen u Versaillesu, ponovno se naorua, te se zatim
posveti politici ekspanzije. Unato tome, demokratske zemlje nisu vidjele nikakvu
potrebu za mjerama opreza. Dapae, Hitlerov dolazak na vlast uvrstit e Veliku
Britaniju u odluci da slijedi politiku razoruanja. Neki britanski diplomati ak su
smatrali da je Hitler sigurnije jamstvo miru od nestabilnih vlada koje su mu
prethodile. (Hitlerova) jedinstvena obiljeja povezat e Njemaku, to niti jedan
367

Nijemac dosad nije uinio, veleposlanik Phipps uzbueno javlja Foreign Officeu.
Po miljenju Ramsaya MacDonalda, Francuskoj nije potrebno britansko jamstvo jer u
sluaju njemakoga krenja sporazuma o razoruanju, sila kojom se svijet odupre
368

Njemakoj ne smije biti neumjerena.

Dakako, Francusku nisu utjeile te rijei umirenja. Njezin glavni problem i dalje je
bio kako nai sigurnost ako se Njemaka ponovno naorua, a Velika Britanija odbije
pruiti jamstvo. Ako je svjetsko javno mnijenje uistinu toliko strogo prema
prekriteljima, zbog ega Velika Britanija toliko okolia s jamstvom? Jer to javno
mnijenje u Engleskoj ne bi podralo, rei e Sir John Simon, ministar vanjskih

poslova, potvrdivi francusku bojazan da se na Veliku Britaniju ne moe osloniti u

369

obrani onoga to ona ne eli zajamiti. No, zato britanska javnost ne eli pruiti
jamstva? Jer ne vjeruje da je takav napad mogu, odgovara Stanley Baldwin, ef
Konzervativne stranke koji samo formalno nije bio britanski premijer:
Kad bi se moglo dokazati da se Njemaka ponovno naoruava, tada bi se odmah
uspostavila nova situacija s kojom bi se Europa trebala suoiti... Kad bi se takva
situacija uspostavila, vlada Njegova Velianstva trebala bi ju ozbiljno razmotriti, no
370

takva situacija jo nije uspostavljena.

Rasprava se neprestano vrtila u krug i vrvila protuslovljima: jamstvo je istodobno
bilo preriskantno i nepotrebno; nakon uspostavljanja pariteta, njemake potrebe bit e
zadovoljene. No, jamstvo za ono to Njemaka navodno ne ugroava bilo bi previe
opasno, premda bi osuda svjetskoga mnijenja momentalno zaustavila prekritelja. Na
kraju e Hitler prekinuti to okolianje i dvolinost. etrnaesti listopada 1933.
Njemaka zauvijek naputa Konferenciju o razoruanju, ne zato to je Hitler odbijen,
ve zbog straha da bi njemakome inzistiranju na paritetu moglo biti udovoljeno, to
bi ugrozilo Hitlerovu namjeru da se neogranieno naorua. Tjedan dana poslije, Hitler
e istupiti iz Lige naroda. Poetkom 1934. objavit e da se Njemaka naoruava.
Udaljivi se na taj nain od svjetske zajednice, Njemaka nije pretrpjela nikakvu
vidljivu tetu.
Hitler je oigledno predstavljao opasnost, no demokratske zemlje nisu bile sigurne
to to zapravo znai. Ponovnim naoruavanjem, Hitler je proveo ono to je veina
lanica Lige u principu ve odobrila. Zato reagirati prije no to Hitler uistinu
poduzme odreeni in agresije? Na kraju krajeva, tako je nalagala kolektivna
sigurnost. Na taj su nain voe zapadnih demokracija izbjegli neugodnost da pristanu
na neodreen izbor. Bilo je neusporedivo lake priekati na neku jasnu manifestaciju
Hitlerove prijetvornosti, jer se u njezinoj odsutnosti nije moglo raunati na javnu
potporu odlunim mjerama. Tako su barem mislili voe demokratskih zemalja.
Dakako, Hitler je namjeravao prikriti svoje prave namjere sve dok zapadnim
demokracijama bude prekasno da organiziraju djelotvoran otpor. U svakom sluaju,
demokratski dravnici iz meuratnog razdoblja strahovali su od rata vie negoli od
naruavanja ravnotee snaga. Sigurnost se, ustvrdit e Ramsay MacDonald, mora
uspostaviti moralnim, a ne vojnim sredstvima.
Hitler je takve stavove vjeto rabio za svoje povremene mirovne inicijative,
kojima bi umjeno poticao iluzije svojih potencijalnih rtava. Kad se povukao iz
razgovora o razoruanju, ponudio je ograniavanje njemake vojske na 300 000
vojnika, a njemakoga zrakoplovstva na pola francuskoga. Ponuda je skrenula

pozornost s injenice da je Njemaka probila limit od 100 000 vojnika odreen u

Versaillesu, no istodobno toboe pristaje na nove plafone koje e moi dosei tek za
nekoliko godina kad e ta ogranienja nesumnjivo odbaciti.
Francuska je odbacila tu ponudu uz obrazloenje da e se sama pobrinuti za
vlastitu sigurnost. No, bahatost francuskog odgovora nije uspjela prikriti injenicu da
je tek eka najvea bojazan vojni paritet s Njemakom (ili jo gore). Velika
Britanija zakljuila je da je razoruanje vanije no ikada. Vlada objavljuje: Naa
politika jo uvijek se temelji na nastojanju da pomou meunarodne suradnje
ograniimo i smanjimo naoruanje u svijetu, to nam nalae Ugovor Lige, te je jedini
371

nain da sprijeimo utrku u naoruavanju.

tovie, vlada je donijela neobinu
odluku da je najbolje pregovarati s pozicije koja, po njezinoj procjeni, postaje sve
slabija. Dvadeset deveti studenoga 1933. est tjedana nakon Hitlerova nareenja da
njemaka delegacija napusti Konferenciju o razoruanju Baldwin e rei vladi:
Ako su naa nastojanja da ograniimo naoruavanje bila uzaludna, tada sigurno
moemo strahovati zbog situacije u naem zrakoplovstvu, kao i u kopnenoj vojsci i
mornarici. (Britanija se) ... slui svim raspoloivim sredstvima ne bi li stvorila plan
372

razoruanja koji e obuhvatiti Njemaku.

Kako se Njemaka ponovno naoruavala, a stanje britanske obrane bilo je, po
Baldwinovim rijeima, zabrinjavajue, inilo se da su britanski obrambeni pokuaji
bili opravdani. No Baldwin se posluio posve suprotnim pristupom. I dalje je
zamrznuo proizvodnju vojnih zrakoplova pokrenutu 1932. Tom gestom elio je pruiti
jo jedan dokaz nastojanja vlade Njegova Velianstva da pridonese djelovanju
373

Konferencije o razoruanju. Meutim, Baldwin nije uspio objasniti zbog ega bi

Hitler pregovarao o razoruanju sve dok Velika Britanija sama provodi unilateralno
razoruavanje. (Dobrohotnije je tumaenje Baldwinovih postupaka da je Velika
Britanija radila na novim modelima zrakoplova. Kako u meuvremenu nije imala to
proizvoditi, Baldwin se pravio dobrim, no zapravo nije imao izbora.)
to se Francuske tie, pribjegla je pustim tlapnjama. Britanski veleposlanik u
Parizu izvjetava: Francuska se, u biti, vratila politici krajnjeg opreza i protivi se
374

svim prisilnim mjerama koje podsjeaju na vojni avanturizam. Izvjee upueno

Edouardu Daladieru, tadanjemu ministru rata, pokazuje kako je ak i Francuska
sklona naelima Lige. Francuski vojni atae u Berlinu proglasit e razoruanje
najuinkovitijim nainom zadravanja Hitlera, uvjeren kako iz prikrajka vrebaju jo
opasniji fanatici:
ini se da za nas nema drugog naina da doemo do sporazuma koji e zadrati ...

barem na neko vrijeme, rast njemake vojske... Ako je Hitlerov proklamirani zahtjev
za mirom iskren, moi emo si estitati da smo postigli sporazum. No, ako su njegovi
planovi drugaiji, ili jednoga dana bude prisiljen odstupiti pred nekim fanatikom,
375

barem emo odgoditi izbijanje rata, a i to je mnogo.

Velika Britanija i Francuska odluile su pustiti da se njemako naoruavanje
zahukta jer naprosto nisu znale to drugo uiniti. Velika Britanija jo nije bila spremna
odrei se kolektivne sigurnosti i Lige, a Francuska je bila posve maloduna te nije
mogla slijediti svoj predosjeaj. Francuska se nije usudila samostalno djelovati, a
Velika je Britanija odbila zajedniko djelovanje.
Gledano unatrag, lako je Hitlerove suvremenike ismijavati zbog smijene procjene
njegovih namjera. No ni one, a ni njegova zloinaka narav, nisu odmah bili toliko
oigledni. U prvih nekoliko godina provedenih na dunosti, Hitler je prvenstveno
nastojao uvrstiti svoju vlast. No, u oima mnogih britanskih i francuskih lidera
Hitlerov okrutan vanjskopolitiki stil imao je i te kakvu protuteu u nepokolebljivu
antikomunizmu i u obnovi njemakoga gospodarstva.
Dravnici redovito nailaze na problem da im je znanje najoskudnije pri najirem
radijusu djelovanja. Kad steknu dovoljno znanja, radijus za odluno djelovanje
obino se suava. U tridesetim godinama britanski voe nisu bili sigurni koji su
Hitlerovi ciljevi, a francuski voe toliko nesigurni u sebe da nisu mogli djelovati na
temelju nedokazivih procjena. Deseci milijuna grobova diljem Europe cijena su koju
je trebalo platiti za lekciju o Hitlerovoj pravoj udi. S druge strane, da su
demokratske zemlje inzistirale na obraunu s Hitlerom na poetku njegove vladavine,
povjesniari bi jo uvijek nagaali je li Hitler bio neshvaeni nacionalist ili manijak
koji eli zavladati svijetom.
Dakako, opsjednutost Zapada Hitlerovim namjerama od prve je zastranila. Naela
ravnotee snaga trebala su jasno upuivati na to da velika i jaka Njemaka koja na
istoku granii s malim i slabim dravama znai veliku opasnost. Realpolitik nas ui da
e, neovisno o Hitlerovim namjerama, u njemakim odnosima sa susjedima presuditi
relativna snaga. Zapad je manje vremena trebao posvetiti prouavanju Hitlerovih
namjera i vie se pozabaviti stavljanjem u ravnoteu sve vee njemake snage.
Rezultat oklijevanja zapadnih saveznika da se sukobe s Hitlerom najbolje je
izrazio Joseph Goebbels, Hitlerov dijabolini ef propagande. U travnju 1940., uoi
nacistike invazije na Norveku, rei e na tajnom sastanku:
Dosad smo neprijatelja uspijevali drati u neizvjesnosti glede njemakih ciljeva,
ba kao to prije 1932. nai unutarnji neprijatelji nisu znali kamo smjeramo, kao ni to
da je naa prisega na lojalnost samo trik ... Mogli su nas zaustaviti. Mogli su

nekolicinu nas 1925. uhapsiti i to bi bilo to, kraj prie. Ali ne, dopustili su nam da se
provuemo kroz opasnu zonu. Isto se desilo u vanjskoj politici... Godine 1933.
francuski premijer morao je rei (da sam ja bio francuski premijer, to bih rekao):
Novi kancelar Reicha je ovjek koji je napisao Mein Kampf, u kojemu stoji to i to.
Takvog ovjeka ne moemo tolerirati u naoj sredini. Ili e on nestati, ili emo ga mi
napasti! No nisu to uinili. Ostavili su nas na miru i dopustili da se provuemo kroz
opasnu zonu, a mi smo uspjeli izbjei sve opasnosti. I tek kad smo sve zavrili, kad
376

smo se dobro naoruali, bolje od njih, oni su zapoeli rat! (Kurziv u originalu.)
Lideri demokratskih zemalja odbili su se suoiti s injenicom da e, jednom kad
Njemaka dosegne odreeni stupanj naoruanja, Hitlerove prave namjere postati
posve nevane. Nagli razvoj njemake vojne snage morao je naruiti ravnoteu te ga je
trebalo zaustaviti ili uspostaviti ravnoteu snaga.
Upravo je to bila Churchillova usamljena poruka. No, u tridesetim godinama jo je
bilo prerano prepoznati proroke. U jedinstvenom primjeru jednodunosti koja e
zahvatiti cijeli politiki spektar, britanski voe odbacit e Churchillova upozorenja.
Krenuvi od premise da je klju mira razoruanje, a ne spremnost, u Hitleru su vidjeli
psiholoki problem, a ne strateku opasnost.
Kad je 1934. Churchill zahtijevao da Velika Britanija na njemako naoruavanje
odgovori jaanjem Kraljevskoga zrakoplovstva, vlada i opozicija zajedno su ga
ismijali. Herbert Samuel rekao je u ime Liberalne stranke: To je kao da se od nas ne
trai pametan, suvisao savjet... kao da igramo bezbrinu partiju brida... Sve su te
377

formule opasne. U odgovoru Laburistike stranke, Sir Stafford Crips posegnuo je

za drskim sarkazmom:
Zamiljam ga kao nekog starog, srednjovjekovnog plemia koji ismijava ideju
eventualnog razoruanja u grofovijama svoje zemlje, te naglaava kako on i njegovi
378

feudalni sljedbenici mogu ouvati svoju sigurnost i krave samo to jaim orujem.
Konzervativni premijer Baldwin pridruio se jednoglasnom odbijanju, objavivi u
Donjem domu kako se jo uvijek nadam smanjenju ili ogranienju nekih vrsta
oruja. Sudei po Baldwinu, vrlo je teko doi do preciznih podataka o njemakoj
zranoj snazi premda nije objasnio zato je tome tako.

379

Pa ipak, vjerovao je kako

380

nije tono da nas Njemaka ubrzano sustie. Baldwinu se inilo da u ovom

trenutku nema nikakva razloga za uzbunu, a jo manje za paniku. Korei Churchilla
zbog napuhanih brojki, naglasio je da u ovom trenutku nema neposredne opasnosti
ni za nas, ni za koga drugoga u Europi nikakva hitnog sluaja.

381

Francuska e utoite potraiti u nizu malodunih saveza, pretvorivi unilateralna

jamstva ehoslovakoj, Poljskoj i Rumunjskoj iz 1920. u paktove o uzajamnoj obrani.
To znai da e te zemlje odsad biti obvezne pomoi Francuskoj ak i u sluaju da
Njemaka odlui poravnati raune s Francuskom prije no to se okrene prema Istoku.
Bila je to prazna, patetina gesta. Ti savezi imali su smisla kao francuska jamstva
slabim novostvorenim istonoeuropskim dravama. No, nisu bili pogodni kao paktovi
o uzajamnoj pomoi koji bi Njemaku suoili s opasnou ratovanja na dva fronta.
Bili su preslabi da zadre Njemaku na Istoku; ofenzivne operacije protiv Njemake
zbog rastereenja Francuske nisu dolazile u obzir. Istaknuvi nevanost tih paktova,
svojim obvezama prema Francuskoj Poljska e suprotstaviti sporazum o nenapadanju
s Njemakom, to znai da bi se u sluaju napada na Francusku poljske formalne
obveze meusobno ponitile ili, da budemo precizniji, omoguile Poljskoj da odabere
savez koji e se pokazati korisnijim u trenutku izbijanja krize.
Novi francusko-sovjetski sporazum potpisan 1935. upuuje na razmjere francuske
psiholoke i politike malodunosti. Prije Prvoga svjetskog rata Francuska je arko
eljela politiki savez s Rusijom, te nije posustala sve dok ta politika nagodba nije
prerasla u vojni pakt. Godine 1935. francuska pozicija strateki je mnogo slabija, a
njezina potreba za sovjetskom vojnom pomoi golema. Unato tome, Francuska e
nevoljko sklopiti politiki savez sa Sovjetskim Savezom, no istodobno uporno
odbacivati razgovore vojnih stoera. Jo 1937. Francuska nee dopustiti sovjetskim
promatraima da budu nazoni njezinim godinjim manevrima.
Tri su razloga rezerviranog ponaanja francuskih voa koji su redom napuhali
Staljinovo priroeno nepovjerenje prema zapadnim demokracijama. Prvi je bojazan
da e previe blizak odnos sa Sovjetskim Savezom oslabiti Francuskoj neophodne
veze s Velikom Britanijom. Nadalje, francuski istonoeuropski saveznici, smjeteni
izmeu Sovjetskog Saveza i Njemake, nisu bili voljni dopustiti sovjetskim trupama
da uu na njihov teritorij, to je znailo da se francusko-sovjetski stoerni razgovori
nisu mogli baviti znaajnijim temama. Konano, poetkom 1938. francuski voe toliko
su se plaili Njemake da su vjerovali kako bi razgovori izmeu francuskoga i
sovjetskoga vojnog stoera mogli, rijeima premijera Chautempsa, rezultirati
382

njemakom objavom rata.

Francuska se tako nala u vojnom savezu sa zemljama koje su bile previe slabe
da joj pomognu, u politikom savezu sa Sovjetskim Savezom s kojim se nije usudila
uspostaviti vojnu suradnju, te je strateki ovisila o Velikoj Britaniji koja je glatko
odbila svaki oblik vojnog angamana. Takvo stanje prije je jamilo slom ivaca negoli
veliku strategiju.

Jedini ozbiljni koraci koje je Francuska poduzela kao odgovor na njemaku snagu
bili su usmjereni prema Italiji. Mussolini nije bio neki tovatelj kolektivne sigurnosti,
no tono je znao to Italija moe, posebno glede Njemake. Bojao se da e za
njemakom aneksijom Austrije uslijediti zahtjev za povratom junoga Tirola,
naseljenoga njemakom nacionalnom manjinom. U sijenju 1935. tadanji ministar
vanjskih poslova Pierre Laval sklopit e sporazum koji podsjea na vojni savez.
Dogovorivi se da e se meusobno konzultirati bude li ugroena austrijska
nezavisnost, vojni stoeri Italije i Francuske zapoinju razgovore koji idu vrlo daleko,
te razmatraju stacioniranje talijanskih trupa du Rajne, kao i francuskih trupa du
austrijske granice.
Tri mjeseca poslije, nakon Hitlerova ponovnog uvoenja regrutacije, inilo se da
je na pomolu savez Velike Britanije, Francuske i Italije. Njihovi efovi vlada okupili
su se u talijanskom turistikom gradiu Stresi, gdje odluuju da e pruiti otpor
svakomu njemakom pokuaju prisilne izmjene Parikoga sporazuma. Ironija je
sudbine da je ba Mussolini bio domain konferencije o obrani Parikoga sporazuma
koji je godinama kritizirao, tvrdei da je otetio Italiju.
Stresa e biti posljednji pokuaj da pobjednici Prvoga svjetskog rata razmotre
mogunost zajednikog djelovanja. Dva mjeseca nakon te konferencije, Velika
Britanija potpisat e pomorski sporazum s Njemakom koji pokazuje da e se zbog
vlastite sigurnosti Velika Britanija prije pouzdati u bilateralne dogovore sa svojim
neprijateljem negoli u svoje partnere iz
Strese. Njemaka je u sljedeih deset godina pristala ograniiti svoju flotu na 35%
britanske, no odobren joj je isti broj podmornica.
Uvjeti Pomorske konvencije nisu toliko vani sami po sebi koliko zato to
otkrivaju stanje duha u demokratskim zemljama. Britanska vlada sigurno je znala da
pomorskim sporazumom zapravo prihvaa njemako stavljanje Parikoga sporazuma
izvan snage, to se, u najmanju ruku, protivi duhu Strese. Praktina posljedica bilo je
odreenje novih platformi na bilateralnoj osnovi, i to platformi na gornjoj granici
njemakih proizvodnih kapaciteta, metodi kontrole naoruavanja koja e postati vrlo
popularna tijekom hladnoga rata. Pomorski sporazum takoer je pokazao da je Velika
Britanija sklonija pridobivanju protivnika negoli oslanjanju na svoje partnere iz
Strese psiholokome okviru koji e poslije postati poznat kao politika poputanja.
Stresaki dogovor uskoro e doivjeti potpun slom. Pristaa Realpolitik,
Mussolini je bio uvjeren da ima pravo na kolonijalnu ekspanziju uobiajenu prije
Prvoga svjetskog rata. Stoga 1935. kree u stvaranje afrikog imperija osvajanjem
Abesinije, posljednje afrike nezavisne drave, osvetivi se tako za poraz koji su
Talijanima nanijele abesinske snage na prijelazu stoljea.

Premda bi prije Prvoga svjetskog rata Mussolinijeva agresija bila prihvatljiva,

izveo ju je u svijetu koji je sada robovao kolektivnoj sigurnosti i Ligi naroda. Javno
mnijenje, osobito britansko, ve je ukorilo Ligu jer nije uspjela sprijeiti japansku
invaziju Mandurije. U meuvremenu je uspostavljen mehanizam gospodarskih
sankcija. Kad je 1935. Italija okupirala Abesiniju, Liga nije raspolagala nikakvim
slubenim rjeenjem za takvu agresiju. tovie, Abesinija je bila lanica Lige naroda,
premda samo zahvaljujui udnom spletu okolnosti. Godine 1925. Italija je kumovala
primanju Abesinije u Ligu ne bi li tako osujetila navodne britanske namjere. Velika
Britanija nevoljko je pristala, prethodno iznijevi kako je Abesinija previe barbarska
zemlja za puno lanstvo u meunarodnoj zajednici.
Obje su zemlje same sebe porazile vlastitim orujem: Italija se upustila u, po svim
mjerilima, niim izazvanu agresiju protiv lanice Lige; Velika Britanija suoila se s
prijetnjom kolektivne sigurnosti, a ne tek s jo jednim afrikim kolonijalnim
problemom. Da stvar bude jo gora, Velika Britanija i Francuska ve su u Stresi
potvrdile da se Etiopija nalazi u talijanskoj sferi interesa. Laval e poslije rei da je
Italiji namijenio ulogu slinu onoj koju je Francuska imala u Maroku neizravnu
kontrolu. Meutim, od Mussolinija se nije moglo oekivati da shvati kako e
Francuska i Velika Britanija, nakon tolikih ustupaka, rtvovati tako rei savez protiv
Njemake zbog razlike izmeu aneksije i neizravne kontrole nad Abesinijom.
Francuska i Velika Britanija nikada nisu shvatile da su im na raspolaganju stajale
dvije suprotne mogunosti. Zakljue li kako je Italija neophodna zbog zatite Austrije
te, neizravno, ak i zbog ouvanja demilitarizirane Rajnske oblasti zajamene
Locarnom, trebat e smisliti nekakav kompromis da spase ast Italije u Africi te ne
povrijede Stresu. U protivnome, ako je Liga uistinu najbolji instrument zadravanja
Njemake i konsolidiranja zapadne javnosti protiv agresije, treba posegnuti za
sankcijama sve dok se ne dokae kako se agresija ne isplati. Srednjega puta nije bilo.
No, demokratske zemlje, kojima je nedostajalo samopouzdanja da definiraju
vlastiti izbor, trebale su upravo srednji put. Pod britanskim vodstvom aktiviran je
Ligin mehanizam gospodarskih sankcija. Istodobno je Laval privatno obeao
Mussoliniju da talijanska opskrba naftom nee biti prekinuta. Velika Britanija u biti je
slijedila isti kurs, pristojno upitavi Rim vode li sankcije u rat. Kad je Mussolini
oekivano i neiskreno dao potvrdan odgovor, britanska vlada dobila je alibi
potreban da svoju podrku Ligi povee s poticanjem sveopega straha od rata. Ta
politika sluila se sloganom Sve sankcije osim rata.
Poslije e premijer Stanley Baldwin s odreenom dozom tuge rei kako bi bilo
kakve uinkovite sankcije najvjerojatnije dovele do rata. Toliko o uvjerenju da su
gospodarske sankcije alterantiva sili u pruanju otpora agresiji tvrdnji koja e

pedesetak godina kasnije postati aktualna u SAD-u kad je trebalo odluiti kako
postupiti nakon irake aneksije Kuvajta, premda je u tom sluaju ishod bio povoljniji.
Ministar vanjskih poslova Samuel Hoare shvatio je da je Velika Britanija
odstupila od svoje zacrtane strategije. U nastojanju da odbiju neposrednu njemaku
prijetnju, britanski lideri trebali su se suoiti s Hitlerom i pridobiti Mussolinija. No
uinili su suprotno: umirili su Njemaku i sukobili se s Italijom. Shvativi apsurdnost
situacije, u prosincu 1935. Hoare i Laval smislili su kompromis: Italija e dobiti
plodne ravnice Abesinije, a Hajle Selasije i dalje e vladati iz planinske utvrde,
povijesnoga sjedita svojeg kraljevstva. Velika Britanija pridonijet e tim
kompromisnim rjeenjima zajamivi odsjeenoj Abesiniji pristup moru kroz
Britansku Somaliju. Vjerovalo se da e Mussolini prihvatiti taj plan, a Hoare je
njegovo odobrenje trebao zatraiti od Lige naroda.
No Hoare-Lavalov plan osujeen je jer je procurio u tisak prije no to je doao
pred Ligu u to doba iznimno rijedak dogaaj. Uslijedio je izljev gnjeva, prisilivi
Hoarea na ostavku. Bio je rtvom nastojanja za praktinim kompromisom, emu se
protivilo javno mnijenje. Anthony Eden, njegov nasljednik, brzo se povukao u ahuru
kolektivne sigurnosti i gospodarskih sankcija no nije bio voljan upotrijebiti silu.
Po paradigmi koja e se ponoviti u sljedeim krizama, demokracije bi svoju
averziju prema upotrebi sile pravdale precjenjivanjem vojne spremnosti svojega
protivnika. London je sam sebe uvjerio da se ne moe uhvatiti u kotac s talijanskom
flotom bez francuske pomoi. Francuska je preko volje pristala te prebacila svoju
flotu u Sredozemlje, ugrozivi svoj odnos s Italijom, jamcem i partnerom iz Strese.
Unato svoj nadmonoj sili, naftne sankcije nikad nisu nametnute, dok obine sankcije
nisu imale dovoljno brz uinak da sprijee poraz Abesinije ako su uope i mogle
djelovati.
Talijansko osvajanje Abesinije okonano je u svibnju 1936. kad e Mussolini
talijanskoga kralja Viktora Emanuela proglasiti carem novoimenovane Etiopije. Niti
dva mjeseca poslije, 30. lipnja, Vijee Lige naroda sastalo se da razmotri fait
accompli. Hajle Selasije najavit e kraj kolektivne sigurnosti svojim oajnikim
apelom:
Ne radi se samo o rjeenju talijanske agresije. Radi se o kolektivnoj sigurnosti; o
samoj egzistenciji Lige; o povjerenju koje drave polau u meunarodne sporazume; o
valjanosti obeanja malim zemljama da e se potivati i jamiti njihova cjelovitost i
nezavisnost. Radi se o izboru izmeu naela jednakosti drava i nametanja vazalskih
383

odnosa malim zemljama.

Petnaesti srpnja Liga e ukinuti sve sankcije protiv Italije. Dvije godine nakon

toga, uoi Mnchena, Velika Britanija i Francuska podredit e svoje etike prigovore
strahu od njemakog priznanja abesinskog osvajanja. Kolektivna sigurnost osudit e
Hajla Selasija na gubitak itave drave, a ne samo polovice koju bi izgubio
provoenjem Realpolitik Hoare-Lavalova plana.
to se tie vojne snage, Italija se ni priblino nije mogla usporediti s Velikom
Britanijom, Francuskom ili Njemakom. No, vakuum koji je nastao uslijed
rezerviranosti Sovjetskog Saveza pretvorit e Italiju u saveznika u ouvanju austrijske
nezavisnosti te, u odreenoj mjeri, demilitarizirane Rajnske oblasti. Sve dok se inilo
da su Velika Britanija i Francuska najjae europske zemlje, Mussolini je podravao
Pariki sporazum, posebno zbog krajnjeg nepovjerenja koje je gajio prema
Njemakoj, a Hitlera je u poetku prezirao kao osobu. Njegovo negodovanje zbog
Etiopije, u sprezi s analizom aktualnog odnosa snaga, uvjerilo ga je da bi inzistiranje
na Stresi moglo osuditi Italiju na najvei teret njemake agresije. Etiopija stoga
oznauje poetak neumoljiva talijanskog pribliavanja Njemakoj, potaknutoga
gramzljivou i strahom.
No najsnaniji dojam etiopski e fijasko ostaviti na Njemaku. Britanski
veleposlanik u Berlinu izvjeuje: Pobjeda Italije okrenula je novu stranicu. U zemlji
384

koja oboava snagu, engleski ugled sigurno e se srozati. Kad je Italija odustala
od Strese, jedina prepreka na putu Njemake prema Austriji i Srednjoj Europi bila su
otvorena vrata demilitarizirane Rajnske oblasti. Hitler nije gubio vrijeme da ih zalupi.
U nedjelju ujutro, 7. oujka 1936., Hitler izdaje nareenje svojim snagama da uu
u demilitariziranu Rajnsku oblast, unitivi tako posljednje jamstvo Parikog
sporazuma, koje je zabranilo njemakim snagama da uu u Rajnsku oblast te u zonu 50
km istono od nje. Njemaka je tu klauzulu prihvatila u Locarnu; Liga naroda
potvrdila je Locarno, a zajamile ga Velika Britanija, Francuska, Belgija i Italija.
Ako Hitler moe zavladati Rajnskom oblau, Istona Europa past e na milost i
nemilost Njemakoj. Niti jedna novostvorena istonoeuropska drava nije imala
nikakve anse obraniti se od revizionistike Njemake, sama ili udruenim snagama.
Jedina nada koja im je preostala bila je da Francuska odvrati njemaku agresiju
prijetnjom da e sama ui u Rajnsku oblast.
Jo jednom je europske demokratske zemlje razdirala neizvjesnost jer nisu znale
to Hitler smjera. Tehniki, on je naprosto ponovno zauzeo njemaki teritorij.
Istodobno je nudio niz jamstava, ukljuujui sporazum s Francuskom o nenapadanju.
Ponovno su se pojavile tvrdnje kako e se Njemaka zadovoljiti doputenjem da
obrani svoje nacionalne granice, to su sve ostale europske zemlje prihvatile kao
gotovu injenicu. Jesu li britanski i francuski voe imali moralno pravo ugroziti ivote

svojih ljudi zbog takve diskriminacije? S druge strane, nije li njihova moralna dunost
da se suoe s Hitlerom dok Njemaka jo nije potpuno naoruana te tako moda spase
bezbroj ivota?
Povijest nam je dala odgovor, no suvremenici su se kolebali. Naime, 1936. Hitler
je i dalje ubirao korist od jedinstvenog spoja svoje psihotike intuicije i demonske
snage volje. Demokratske zemlje jo uvijek su vjerovale da imaju posla s normalnim,
dodue pomalo udnim liderom jedne nacije koji svojoj zemlji nastoji vratiti
ravnopravni poloaj u Europi. Velika Britanija i Francuska bile su zaokupljene
nastojanjem da pogode to Hitler smjera. Je li iskren? eli li uistinu mir? Dakako, ta
su pitanja bila opravdana, no vanjska politika gradi se na ivom pijesku ako zanemari
aktualne odnose snaga i osloni se na predvianje tuih namjera.
Svojom neugodnom sposobnou uporabe protivnikovih slabosti Hitler je izabrao
pravi trenutak da ponovno osvoji Rajnsku oblast. Liga naroda, koja je zaglibila u
sankcijama protiv Italije, nipoto nije eljela sukob s jo jednom velikom silom. Rat u
Abesiniji posvadio je zapadne sile s Italijom, jednim od jamaca Locarna. Velika
Britanija, takoer jedan od jamaca, upravo je odustala od nametanja naftnih sankcija
Italiji s morske strane gdje je imala prevlast, a jo manje je eljela riskirati kopneni
rat zbog pitanja koje nije obuhvaalo krenje nacionalnih granica.
Premda je Francuska imala najvei udjel u demilitariziranoj Rajnskoj oblasti,
najvie je oklijevala u pruanju otpora njemakom krenju sporazuma. Maginotova
linija pokazala je francusku opsesiju stratekom defenzivom, dok su vojna spremnost i
obuka francuske vojske definitivno dokazali da je Prvi svjetski rat unitio njezin
tradicionalno ofenzivan duh.
inilo se da je Francuska odluila ekati na ispunjenje svoje sudbine iza
Maginotove linije te da se ne eli uputati ni u to izvan svojih granica ni u Istonoj
Europi, pa ni u Rajnskoj oblasti.
Ponovno zauzimanje Rajnske oblasti s Hitlerove strane bio je smion potez.
Regrutacija je uvedena jedva godinu dana prije. Njemaka vojska ni u kojem sluaju
nije bila spremna za rat. tovie, maloj predstrai koja je ula u demilitariziranu zonu
nareeno je da provede borbeno povlaenje na prve znake francuske intervencije. No,
nedostatak vojne moi Hitler e nadoknaditi svojom golemom psiholokom
odvanou. Obasipao je demokratske zemlje svojim ponudama koje dokazuju
njegovu spremnost da razmotri ogranienje trupa u Rajnskoj oblasti, te povratak
Njemake u Ligu naroda. Apelirao je na sveope nepovjerenje prema Sovjetskom
Savezu tvrdnjom da je njegov potez odgovor na francusko-sovjetski pakt iz 1935.
Ponudio je demilitariziranu zonu u duljini od 50 km s obje strane njemake granice te
dvadesetpetogodinji sporazum o nenapadanju. Ponuda o demilitarizaciji imala je

dvostruku prednost, sugerirajui da je za trajni mir potreban tek potpis, no istodobno

je vjeto razorila Maginotovu liniju koja se oslanjala o njemaku granicu.
Hiterove sugovornike nije trebalo potaknuti na pasivni stav. Zgodan alibi uvijek bi
odgovarao njihovoj sklonosti da nita ne poduzmu. Od Locarna je glavno naelo
francuske politike bilo da nikad ne riskira rat s Njemakom, osim u sluaju saveza s
Velikom Britanijom, premda britanska pomo tehniki nije bila potrebna sve dok je
Njemaka bila razoruana. Slijepo slijedei taj cilj, francuski lideri doivjeli su
bezbroj razoaranja i podrali mnoge inicijative o razoruanju, premda su nasluivali
da one nisu dobro zamiljene.
Sve vea francuska psiholoka ovisnost o Velikoj Britaniji mogla bi posluiti kao
opravdanje to nije poduzela nikakve vojne pripreme, ak ni nakon upozorenja
francuskog veleposlanika u Berlinu, Andrea Frangois-Ponceta, 21. studenog 1935., na
opasnost od njemakog pohoda na Rajnsku oblast puna tri mjeseca prije no to e do
385

njega doi. No, Francuska se nije usudila provesti mobilizaciju, niti poduzeti mjere
vojnog opreza, bojei se da e ju optuiti kako izaziva ono ega se plai. Francuska to
pitanje takoer nije dotaknula u pregovorima s Njemakom jer nije znala to bi uinila
kad bi se Njemaka ogluila na njezina upozorenja ili otkrila svoje namjere.
No, u ponaanju Francuske iz 1935. godine upravo je neshvatljivo zbog ega
francuski generaltab nije nita poduzeo u svojim internim planovima ak ni nakon
Frangois-Poncetova upozorenja. Zar francuski generaltab nije vjerovao svojim
diplomatima? Zar se Francuska nije mogla prisiliti da napusti sigurnost svojih utvrda
ak i zbog obrane neutralne zone bitne za njezinu sigurnost, tj. demilitarizirane
Rajnske oblasti? Moda se Francuska ve osjeala osuenom na propast te joj je
glavni cilj bio da odgodi rat, u nadi da e se dogoditi neto neoekivano u njezinu
korist premda takvo neto vie nije mogla izazvati sama.
Snaan simbol toga stanja duha bila je, dakako, Maginotova linija koju je
Francuska o golemu troku gradila deset godina. U godini kad je zajamila nezavisnost
Poljske i ehoslovake, Francuska se tako opredijelila za strateku defenzivu. Tu istu
pomutnju dokazuje neshvatljiva francuska odluka da, protivno iskustvu iz Prvoga
svjetskog rata, ne nastavi Magintovu liniju iza belgijske granice. Ako je, naime,
francusko-njemaki rat stvarno mogu, zato Njemaka ne bi napala preko Belgije?
Ako se Francuska bojala pada Belgije pokae li da glavna obrambena linija iskljuuje
tu zemlju, Belgiji se moglo dopustiti da se opredijeli za nastavak Maginotove linije
du belgijsko-njemake granice. Odbije li je, Maginotova linija mogla je tei do mora
du francusko-belgijske granice. Nita od toga Francuska nije uinila.
Obavjetajne slube obino nastoje opravdati odluke politikih voa. Popularna

knjievnost i filmovi taj odnos esto prikazuju suprotno: tvorci politike bespomono
su orue u rukama obavjetajnih strunjaka. U stvarnosti, obavjetajne procjene
obino ne odreuju politike odluke, ve ih slijede. Time se moe opravdati
precjenjivanje njemake snage koje je pokvarilo francuske vojne procjene. Kad je
Njemaka ponovno zauzela Rajnsku oblast, general Maurice Gamelin, francuski
vrhovni komandant, rekao je civilnim voama da su obuene njemake vojne snage
ve izjednaene s francuskima te da je Njemaka bolje opremljena od Francuske to
je apsurdna procjena za drugu godinu njemakog naoruavanja. Politike preporuke
potekle su iz te netone premise njemake vojne snage. Gamelin zakljuuje da
Francuska ne smije poduzeti nikakve vojne protumjere bez ope mobilizacije, koraka
na koji se politiki lideri ne bi odvaili bez britanske pomoi premda je u Rajnsku
oblast ulo tek 20 000 njemakih vojnika, dok je francuska stajaa vojska mogla
raunati na 500 000 bez mobilizacije.
Sve se sada svelo na dilemu koja je dvadeset godina muila demokratske zemlje.
Velika Britanija priznat e samo prijetnju europskoj ravnotei snaga krenje
francuskih granica. Odluivi da ni u kojem sluaju ne ue u borbu za Istonu Europu,
u demilitariziranoj Rajnskoj oblasti, taocu na zapadu, nije prepoznala nikakav vitalan
britanski interes. Takoer nije bila spremna stupiti u rat da potvrdi vlastita jamstva iz
Locarna. Eden je to jasno dao do znanja mjesec dana prije ponovnog zauzimanja
Rajnske oblasti. U veljai 1936. francuska vlada konano je uspjela upitati Veliku
Britaniju kakav e stav zauzeti provede li Hitler ono o emu je Frangois-Poncet
izvijestio. Edenov odnos prema potencijalnom krenju dvaju meunarodnih sporazuma
iz Versaillesa i Locarna podsjea na uvod poslovne pogodbe:
... budui da je zona stvorena prvenstveno zbog sigurnosti Francuske i Belgije,
upravo te dvije vlade trebaju odluiti to im znai njezino ouvanje te koliko su za to
spremne platiti... Najbolje bi bilo kad bi Velika Britanija i Francuska pravodobno
zapoele pregovore o predaji s njemakom vladom glede nah prava u zoni, dok ta
386

predaja jo uvijek ima pregovaraku teinu.

Eden je zapravo zauzeo stav da se u najboljem sluaju mogu nadati pregovorima u
kojima e Saveznici, u zamjenu za odricanje od priznatih prava (ime Velika Britanija
odbija ispuniti svoje vlastito jamstvo), dobiti zapravo to? Na vremenu? Druga
uvjeravanja? Velika Britanija nije rekla to je quid pro quo za Francusku, no svojim je
ponaanjem dala do znanja da ratovanje u ime svetih dunosti u Rajnskoj oblasti nije
dio britanske strategije.
Nakon Hitlerova ulaska u Rajnsku oblast, odnos Velike Britanije postat e jo
eksplicitniji. Dan nakon njemakog pothvata, britanski ministar rata rei e

njemakom veleposlaniku:
... premda je britanski narod spreman da se bori za Francusku u sluaju njemakog
prodora na njezin teritorij, nee posegnuti za orujem zbog nedavne okupacije Rajnske
oblasti. ... (Britanski narod) vjerojatno nimalo ne mari zbog toga to su Nijemci
387

ponovno zauzeli svoj teritorij.

Britanske sumnje ubrzo e se proiriti i na protumjere koje ne vode u rat. Foreign
Office rei e amerikom otpravniku poslova: Engleska e poduzeti sve to je u
njezinoj moi da sprijei nametanje vojnih i/ili gospodarskih sankcija protiv
388

Njemake.
Ministar vanjskih poslova Pierre Flandin uzalud se trudio. Britancima e
proroanski rei da e, nakon to Njemaka uvrsti svoju poziciju u Rajnskoj oblasti,
pasti ehoslovaka, a potom e sigurno izbiti opi rat. Premda se ispostavilo da je
bio u pravu, nikad nije bilo posve jasno trai li Flandin britansku pomo za francusku
vojnu akciju ili Francuskoj daje alibi za vlastitu pasivnost. Churchill je oigledno
mislio da se radi o ovom drugom razlogu, otro primijetivi: Bile su to hrabre rijei;
389

no djela bi bila poeljnija.

Velika Britanija pravila se da ne uje Flandinovo preklinjanje. Velika veina
njezinih voa jo uvijek je vjerovala da mir ovisi o razoruanju te da se novi
meunarodni poredak mora temeljiti na pomirenju s Njemakom. Britanska strana
smatrala je da je vanije ispraviti pogreke Versaillesa negoli stati u obranu Locarna.
Vladin zapisnik od 17. oujka deset dana nakon Hitlerova poteza biljei: Na se
odnos vodi eljom da iskoristimo ponude Herr Hitlera i tako ishodimo trajno
390

rjeenje.
O onome to je vlada govorila sotto uoe opozicija je govorila otvoreno. Istoga
mjeseca, tijekom rasprave o pitanjima obrane u Donjem domu, laburist Arthur
Greenwood rei e:
Herr Hitler je dao izjavu kojom je istodobno sagrijeio i pruio nam maslinovu
granicu, to treba uzeti zdravo za gotovo. Moda se radi o dosad najvanijoj gesti...
Besmisleno je tvrditi da su te izjave neiskrene... Ovdje se radi o miru, a ne o
391

obrani.
Drugim rijeima, opozicija se oigledno zalagala za reviziju Versaillesa i
naputanje Locarna. eljela je da Velika Britanija prieka sve dok Hitlerove namjere
ne postanu oigledne. Takva je politika razumna samo ako su njezini zagovornici
svjesni injenice da e svaka godina eksponencijalno poveati krajnju cijenu otpora,
pokae li se politika krivom.

Nije potrebno detaljno prikazati nain na koji e Francuska i Velika Britanija

strateki talog pokuati preobraziti u politiko zlato, a preokret u ansu za politiku
poputanja. Bitno je da je na kraju toga procesa Rajnska oblast bila osigurana,
Istonoj Europi Francuska vie nije mogla pruiti vojnu pomo, a Italija se sve vie
pribliavala poziciji prvoga njemakog saveznika. Kao to je Francuska prihvatila
Locarno zbog neizvjesnoga britanskog jamstva ija je prednost za britansku stranu
bila to je manja obveza od saveza tako je ponitenje Locarna rezultiralo jo
neodredenijom britanskom obvezom da poalje dvije divizije u obranu Francuske
doe li do krenja njezinih granica.
Jo jedanput Velika je Britanija vjeto izbjegla punu obrambenu obvezu prema
Francuskoj. No, to je time zapravo dobila? Fancuska je, dakako, prozrela okolianje,
no protumaila ga je kao mlak britanski korak prema dugo eljenu formalnom savezu.
Obeavi dvije svoje divizije, Velika Britanija mislila je tako sprijeiti francusko
nastojanje da organizira obranu Istone Europe. Naime, britanska obveza ne bi
vrijedila napadne li francuska vojska Njemaku zbog obrane ehoslovake ili
Poljske. S druge strane, dvije britanske divizije nipoto nisu mogle zaustaviti
njemaki napad na Francusku. Velika Britanija, kolijevka politike ravnotee snaga,
potpuno je zaboravila na njezine operativne principe.
Ponovno zaposjedanje Rajnske oblasti Hitleru je otvorilo put prema Srednjoj
Europi, kako vojno, tako i psiholoki. Kad su to demokratske zemlje prihvatile kao
fait accompli, nije vie bilo stratekih razloga da se Hitleru prui otpor u Istonoj
Europi. Ako se 7. oujka sami niste mogli obraniti, kako ete nas obraniti od
agresora?, upitat e rumunjski ministar vanjskih poslova Nicolae Titulescu svojega
392

francuskog kolegu. Na to je pitanje bilo sve tee odgovoriti dok se Rajnska oblast
utvrivala.
S psiholokog aspekta uinak pasivnog odnosa demokratskih zemalja bio je jo
pogubniji. Poputanje je preraslo u slubenu politiku, a ispravljanje nepravdi
Versaillesa postalo opeprihvaeno. Na Zapadu se nita vie nije dalo ispraviti. No,
odlue li Francuska i Velika Britanija da ne stanu u obranu Locarna koji su zajamile,
postalo je oigledno da nema nikakve anse za njihovu potporu Parikom sporazumu u
Istonoj Europi, u koji je Velika Britanija od samog poekta sumnjala te ga u nekoliko
navrata odbila zajamiti posljednji put prigodom odailjanja dviju divizija u
Francusku.
Francuska je napustila Richelieuove tradicije. Nije se vie oslanjala na samu sebe,
ve konac opasnosti potraila u njemakoj naklonosti. U kolovozu 1936., pet mjeseci
nakon ponovnog zauzimanja Rajnske oblasti, njemakoga ministra gospodarstva dr.

Hjalmara Schachta u Parizu je doekao Leon Blum, premijer vlade Narodnog fronta u
kojoj su bili komunisti i jedan idov. Marksist sam i idov, rekao je Blum, no
393

neemo nita postii ako smatramo da su ideoloke razlike nepremostive. Blumov

ministar vanjskih poslova, Yvon Delbos, nije znao rei to to praktino znai osim da
394

inimo pojedinane ustupke Njemakoj ne bismo li odgodili rat. Takoer nije

objasnio ima li taj proces kraja. Francuska, zemlja koja je 200 godina vodila bezbroj
ratova u Srednjoj Europi ne bi li zadrala kontrolu nad vlastitom sudbinom, sada se
nastojala domoi sigurnosti koja se mogla iznuditi pojedinanim ustupcima. Time je
kupovala vrijeme, nadajui se da e Njemaka utaiti svoje apetite ili e neki drugi
deus ex machina ukloniti opasnost.
Politiku poputanja, koju je Francuska oprezno provodila, Velika Britanija
slijedila je s entuzijazmom. Tisuu devetsto trideset sedme, godinu dana nakon
remilitariziranja Rajnske oblasti, britanski ministar vanjskih poslova lord Halifax
simboliki e oznaiti moralno srozavanje demokracija posjetom Hitleru u njegovu
orlovskom gnijezdu u Berchtesgadenu. Pohvalit e nacistiku Njemaku kao
europski bedem boljevizmu te navesti niz pitanja kod kojih bi s vremenom moglo
doi do eventualnih promjena. Posebno istie Danzig, Austriju i ehoslovaku.
Jedini Halifaxov prosvjed odnosi se na metodu provoenja promjena: Engleska bi
eljela vidjeti da promjene teku u obliku mirne evolucije te da se izbjegnu metode
395

koje bi mogle izazvati dalekosene poremeaje.

I manje odluan voa od Hitlera upitao bi se zbog ega je Velika Britanija, unato
svojem pristanku na promjene u Austriji, ehoslovakoj, te u vezi s poljskim
koridorom, ustuknula pred metodom za kojom je Njemaka posegnula pri provoenju
tih promjena. Ako je prihvatila sadraj, zbog ega se suprotstavlja proceduri? Kakvi
bi to miroljubivi argumenti po Halifaxu uspjeli uvjeriti rtvu u korisnost
samoubojstva? Na temelju naela Lige i doktrine kolektivne sigurnosti trebalo se
oduprijeti metodi provoenja promjene; no povijest nas ui da drave stupaju u rat ne
bi li sprijeile samu promjenu.
U vrijeme Halifaxova posjeta Hitleru strateki poloaj Francuske jo se vie
pogorao. U srpnju 1936. vojni udar generala Francisca Franca izaziva graanski rat u
panjolskoj. Njemaka i Italija otvoreno su velikim poiljkama oruja potpomagale
Franca, a uskoro e zapoeti pristizati njemaki i talijanski dobrovoljci, te se inilo
da je faizam spreman na nasilno irenje svojih ideja. Francuskoj je sada prijetila ista
opasnost kao i Richelieuu 300 godina prije: potpuno neprijateljsko okruenje. No, za
razliku od njihova velikog prethodnika, tijekom tridesetih godina francuske vlade su
se kolebale, ne znajui ega se vie boje: same opasnosti ili sredstava kojima je mogu

ukloniti.
Velika Britanija sudjelovala je u ratu za panjolsku batinu poetkom 18. stoljea
te protiv Napoleona u panjolskoj jedno stoljee kasnije. U oba sluaja, Velika
Britanija sprijeila je pokuaj najagresivnije europske sile da uvue panjolsku u
svoju orbitu. Ovaj put nije bila svjesna opasnosti u kojoj e se nai ravnotea snaga
pobijede li faisti u panjolskoj, ili je u faizmu vidjela manje zlo negoli u radikalnoj
ljeviarskoj panjolskoj povezanoj sa Sovjetskim Savezom (tu alternativu mnogi su
smatrali najizglednijom). No, Velika Britanija eljela je prvenstveno izbjei rat.
Njezina vlada upozorila je Francusku da e Velika Britanija zadrati pravo na
neutralnost doe li do rata zbog francuskih poiljki oruja za republikansku
panjolsku premda je na temelju meunarodnog prava Francuska smjela prodavati
oruje legitimnoj panjolskoj vladi. Francuska je najprije petljala, a zatim objavila
embargo na isporuku oruja, premda bi povremeno dopustila njegovo krenje.
Meutim, takva politika samo je demoralizirala prijatelje Francuske, a stajala ju je
ugleda u oima protivnika.
U takvoj atmosferi francuski i britanski voe nali su se u Londonu 29.-30.
studenog 1937. da odrede zajedniki pravac djelovanja. Neville Chamberlain, koji je
zamijenio Baldwina na mjestu premijera, odmah je preao na stvar. Otvorio je
raspravu o obvezama koje proizlaze iz francuskog saveza s ehoslovakom. Takva
pitanja diplomati obino postavljaju kad trae neku rupu koja e im omoguiti da
izbjegnu ispunjavanje svojih obveza. O nezavisnosti Austrije navodno nije imalo
smisla ni raspravljati.
Francuski ministar vanjskih poslova Delbos odgovorio je u maniri koja je
naznaila kako vrlo dobro razumije dublji smisao toga pitanja. Tretirajui eko
pitanje kao pravni, a ne politiki ili strateki problem, strogo se ograniio na pravno
tumaenje francuske obveze:
... ovaj sporazum obvezuje Francusku u sluaju da ehoslovaka postane rtvom
agresije. Doe li do nemira meu njemakim stanovnitvom i podri li ih vojna
intervencija iz Njemake, obveze Francuske kao potpisnice sporazuma treba odrediti
396

ovisno o ozbiljnosti injenica.

Delbos nije spomenuo geopolitiku vanost ehoslovake ili posljedice koje bi
francusko naputanje saveznika imalo za kredibilitet zemlje glede ouvanja
nezavisnosti drugih istonoeuropskih zemalja. Umjesto toga naglasio je kako se
francuske obveze mogu i ne moraju odnositi na postojeu opasnost, tj. na nemire
njemake manjine u ehoslovakoj koje je podravala njemaka vojska. Chamberlain
je zgrabio rjeenje koje mu je ponueno te ga iskoristio kao opravdanje za poputanje:

Poeljno je postii nekakav dogovor s Njemakom u vezi sa Srednjom Europom

ma kakvi bili njemaki ciljevi, ak i ako namjerava progutati neke svoje susjede.
Zapravo, moemo se nadati odgodi provedbe njemakih planova te sputavati Reich
397

toliko dugo da se njegovi planovi konano pokau beskorisnima.

No, to e Velika Britanija uiniti ako odugovlaenje ne bude imalo efekta? Nakon
to je dopustila reviziju istone njemake granice, hoe li Velika Britanija stupiti u rat
zbog rasporeda? Odgovor je jasan: zemlje ne stupaju u rat zbog ritma kojim se
provodi prije odobrena promjena. Sudbina ehoslovake nije zapeaena u
Mnchenu, ve gotovo godinu dana prije, u Londonu.
Sluaj je htio da je Hitler upravo nekako u to doba odluio skicirati svoju
dugoronu strategiju. Bilo je to prigodom skupa gotovo svih njemakih visokih
dunosnika kojima je Hitler 5. studenog 1937. otvoreno izloio svoja strateka
gledita. Njegov autant Hossbach sve je pomno zabiljeio. Nitko od nazonih nije se
kasnije mogao aliti da nije znao u kojemu e smjeru voa krenuti. Naime, Hitler je
jasno dao do znanja da njegovi ciljevi uvelike nadmauju povratak Njemake na
poziciju koju je imala prije Prvoga svjetskog rata. Hitler je iznio program Mein
Kampfa: osvajanje golemih teritorija u istonoj Europi i u Sovjetskom Savezu zbog
kolonizacije. Dobro je znao da e takav projekt naii na otpor: Njemaka politika
398

morat e raunati na dva mrska antagonista, Englesku i Francusku. Naglasio je da

je Njemaka preduhitrila Veliku Britaniju i Francusku u naoruavanju, no ta je
prednost trenutna i ubrzano e opadati nakon 1943. Rat zato treba zapoeti prije.
Hitlerove generale uznemirio je opseg njegovih planova i blizina njihove
provedbe. No plaljivo su ih prihvatili. Neki vojskovoe oijukali su s idejom pua
koji bi trebalo provesti kad Hitler izda nareenje za poetak rata. Njegovi fantastini
poetni uspjesi oduzeli su generalima (u njihovim oima) moralno opravdanje za
takav korak premda pu protiv postojee vlasti nikada nije bila specijalnost
njemakih generala.
to se tie zapadnih demokracija, nisu bile svjesne ideolokoga jaza koji ih je
dijelio od njemakog diktatora. Vjerovale su u mir kao svoj cilj te su se svim silama
trudile izbjei rat. Sa svoje strane, Hitler se bojao mira i eznuo za ratom.
ovjeanstvo je ovrsnulo u stalnim borbama, napisao je u Mein Kampfu. Unitit
399

e ga trajni mir.
Godine 1938. Hitler se osjeao dovoljno snanim da prijee dravne granice
ustanovljene u Versaillesu. Na udaru se najprije nala njegova domovina Austrija,
koju su ugovori u St. Germainu 1919. i Trianonu 1920. (ekvivalenti Versaillesa za
Austro-Ugarsku Monarhiju) stavili u neobian poloaj. Do 1806. Austrija je bila

sjeditem Svetoga Rimskog Carstva; do 1866. bila je jedna od vodeih, po nekima

vodea njemaka zemlja. Kad joj je Bismarck u Njemakoj oteo povijesnu ulogu,
svoju panju preusmjerila je na balkanske i srednjoeuropske posjede, sve dok i njih
nije izgubila u Prvomu svjetskom ratu. Negdanje carstvo svelo se na malu jezgru sa
stanovnitvom koje se slui njemakim kao materinjim jezikom, a Austriji je Parikim
sporazumom zabranjeno sjedinjenje s Njemakom klauzulom koja je u flagrantnoj
suprotnosti s naelom samoodreenja. Premda su mnogi s obje strane austrijskonjemake granice (ukljuujui Stresemanna) prieljkivali Anschluss s Njemakom,
Saveznici su to nastojanje ponovno osujetili 1930.
Tako je oko sjedinjenja Njemake i Austrije vladala neka dvosmislenost koja je
bitno pridonijela uspjehu Hitlerovih ranih prijetnji. Predstavljala je ispunjenje naela
samoodreenja, no istodobno naruila ravnoteu snaga na koju su se dravnici sve
rjee pozivali kako bi opravdali upotrebu sile. Nakon mjesec dana nacistikih
prijetnji i austrijskih ustupaka i kolebanja, 12. oujka 1938. njemake trupe ulaze u
Austriju. Nisu naile na otpor, a austrijskom stanovnitvu, mahom u radosnom deliriju,
lienom monarhije, samom i bespomonom u srednjoj Europi, kao da je bilo drae
postati njemakom pokrajinom negoli preuzeti sporednu ulogu na srednjoeuropskoj
sceni.
Mlak prosvjed demokratskih zemalja zbog njemake aneksije Austrije nije ak ni
pokazao znakove moralne zabrinutosti, klonivi se konkretnih mjera. I dok su se
oglasila zvona koja su oznaila kraj kolektivnoj sigurnosti, Liga naroda utjela je dok
je njezinu lanicu prodirao moni susjed. Demokratske zemlje sad su se jo vie
posvetile poputanju, u nadi da e Hitler zaustaviti svoj pohod kad sve etnike
Nijemce vrati u granice domovine.
Kao objekt tog eksperimenta sudbina e odabrati ehoslovaku. Poput drugih
zemalja sljednica Austro-Ugarske, bila je gotovo isto toliko vienacionalna kao i
Monarhija. Od otprilike 15 milijuna stanovnika, gotovo treina nisu bili ni esi ni
Slovaci, dok Slovaci nisu osjeali posebnu odanost prema toj dravi. Tri i pol
milijuna Nijemaca, gotovo milijun Maara te gotovo pola milijuna Poljaka nalo se u
novoj dravi. Da stvar bude jo gora, te manjine naseljavale su prodruja koja su se
izravno nadovezivala na njihove etnike domovine, to je davalo na teini zahtjevima
da se vrate u okrilje svojih domovina u svjetlu prevladavajuega versailleskog naela
o samoopredjeljenju.
Istodobno je ehoslovaka bila politiki i gospodarski najnaprednija zemlja
sljednica. Bila je uistinu demokratska zemlja, sa ivotnim standardom slinim
vicarskom. Drala je svoju vojsku, i velik dio njezine opreme izumljen je i
proziveden kod kue. Bila je u vojnom savezu s Francuskom i Sovjetskim Savezom. S

gledita tradicionalne diplomacije, ehoslovaku nije bilo lako napustiti; s gledita

samoodreenja, bilo ju je jednako teko obraniti. Osokoljen svojom uspjenom
remilitarizacijom Rajnske oblasti, Hitler e 1937. poeti prijetiti ehoslovakoj zbog
prava njezine njemake manjine. Tim prijetnjama u poetku je navodno elio ishoditi
posebna prava za njemaku nacionalnu manjinu u Sudetenlandu, kako je njemaka
propaganda nazivala to podruje. No, 1938. Hitlerove govore rasplamsava
nagovjetaj da Sudete namjerava silom pripojiti njemakome Reichu. Francuska je
bila duna zatititi ehoslovaku, ba kao i Sovjetski Savez, premda je sovjetska
pomo esima bila uvjetovana prethodnim francuskim djelovanjem. No pitanje je bi li
Poljska i Rumunjska dopustile sovjetskim trupama da prijeu preko njihova teritorija
u obranu ehoslovake.
Od samog poetka, Velika Britanija opredijelila se za poputanje. Dvadeset drugi
oujka, neposredno nakon pripojenja Austrije, Halifax e podsjetiti francusko vodstvo
kako se jamstva iz Locarna odnose samo na francusku granicu i mogla bi izgubiti
valjanost ako Francuska provede svoje ugovorne obveze u Srednjoj Europi.
Memorandum Foreign Officea upozorava: Te obveze (jamstva iz Locarna) po njima
su znaajan doprinos ouvanju mira u Europi. Premda ih se ne namjeravaju odrei, ne
400

znaju kako da ih uvrste. Jedina britanska sigurnosna granica bila je na granicama

Francuske. Proiri li Francuska svoja sigurnosna pitanja, posebice ako pokua
obraniti ehoslovaku, ostat e u tome usamljena.
Nekoliko mjeseci poslije, britanska vlada alje u Prag na uviaj ekipu pod
vodstvom lorda Runcimana da ispita eventualne modalitete pomirenja. Praktina
namjera misije bila je da objavi kako Velika Britanija nije voljna braniti
ehoslovaku. injenice su ve bile dobro poznate: svaki eventualni oblik pomirenja
rezultirao bi podjelom ehoslovake. Mnchen stoga nije bio predaja, ve stanje duha
i neminovna prirodna posljedica nastojanja demokratskih zemalja da spase manjkav
sporazum zazivanjem kolektivne sigurnosti i samoodreenja.
ak i Amerika, zemlja koja se najvie zaloila za stvaranje ehoslovake, u ranoj
se fazi ogradila od krize. U rujnu, predsjednik Roosevelt predlae pregovore na
401

neutralnom terenu. No, ako su izvjea amerikih inozemnih veleposlanstava bila

tona, Roosevelt nije mogao gajiti nikakve iluzije o stavu koji bi Francuska, a
posebno Velika Britanija, zastupale na takvoj konferenciji. tovie, Roosevelt ih je
samo uvrstio u tim stavovima svojom izjavom da vlada Sjedinjenih Drava ... nee
402

preuzeti obvezu voenja tih pregovora.

Situacija je bila kao skrojena za Hitlerovo umijee voenja psiholokog rata.
Tijekom ljeta rasplamsao je histeriju o skorom ratu, no pritom niti jednom nije

konkretno zaprijetio. Konano, nakon to se poetkom rujna na godinjem skupu

Nacistike partije u Nrnbergu upustio u podao osobni napad na eko rukovodstvo,
Chamberlain e izgubiti ivce. Premda nije postavljen nikakav formalni zahtjev i nije
dolo do diplomatske razmjene, Chamberlain je odluio prekinuti napetost posjetivi
15. rujna Hitlera. Hitler je pokazao svoj prezir izborom Berchtesgadena kao mjesta
susreta lokacije u Njemakoj koja je najudaljenija od Londona, ujedno i
najnepristupanija. U ono doba let od Londona do Berchtesgadena trajao je pet sati, a
Chamberlainu je, u dobi od 69 godina, to bilo prvo putovanje zrakoplovom.
Nakon viesatne Hitlerove propovijedi o navodnom loem tretmanu sudetskih
Nijemaca, Chamberlain je pristao na podjelu ehoslovake. Sve ehoslovake
pokrajine s vie od 50% njemakoga stanovnitva treba vratiti Njemakoj. Pojedinosti
e se utanaiti na drugom sastanku nekoliko dana poslije, u Bad Godesbergu, u
Rajnskoj oblasti. Za Hitlerov pregovaraki stil karakteristino je da je svoje sljedee
poprite nazvao ustupkom. Premda mnogo blie Londonu od prve lokacije, jo
uvijek je bilo unutar Njemake. U meuvremenu, Chamberlain je nagovorio
403

ehoslovaku vladu da prihvati njegovu ponudu na alost, rei e eki lideri.

Dvadeset drugi rujna u Bad Godesbergu Hitler e poveati ulog te tako dati do
znanja da eli do temelja poniziti ehoslovaku. Nee pristati na dugotrajnu
proceduru provoenja plebiscita u svakoj pokrajini, niti na granine crte, zahtijevajui
umjesto toga hitnu evakuaciju itava sudetskog podruja. Proces treba zapoeti 26.
rujna za etiri dana i biti okonan unutar 48 sati. eka vojna postrojenja trebaju
ostati neoteena za njemake snage. Ne bi li jo vie ponizio osakaenu dravu,
Hitler je zahtijevao izmjenu granice s Maarskom i Poljskom u korist njihovih
manjina. Kad je Chamberlain prigovorio da se radi o ultimatumu, Hitler je bezobrazno
uperio prst u rije memorandum natipkanu na vrhu svojeg dokumenta. Nakon sati i
sati estokog prepiranja, Hitler e napraviti jo jedan ustupak: dopustit e
ehoslovakoj da odgovori do 28. rujna u 14 sati te da zapone s povlaenjem iz
Sudeta do 1. listopada.
Chamberlain nije mogao pristati na potpuno ponienje ehoslovake, a jo se
odlunije suprotstavio francuski premijer Daladier. Nekoliko dana inilo se da je rat
neizbjean. U britanskim su se parkovima kopali rovovi. U tom razdoblju Chamberlain
e potiteno primijetiti kako se od Velike Britanije trai da stupi u rat zbog daleke
zemlje o kojoj nita ne zna. To je izustio voa zemlje koja se stoljeima, ne trepnuvi,
borila na prilazima Indiji.
to je bio casus belli? Velika Britanija ve je prihvatila naelo podjele
ehoslovake, kao i pravo sudetskih Nijemaca na samoodreenje. Velika Britanija i

Francuska bile su sve blie odluci da stupe u rat, ne zato da podupru saveznicu, ve
zbog razlike od nekoliko tjedana u tempu kojim e se zemlja podijeliti, te nekoliko
teritorijalnih preinaka koje su bile posve marginalne s obzirom na ono to je ve
prihvaeno. Moda je dobro to je Mussolini sve strane oslobodio prije zadanoga
roka, predloivi da se na ve dogovorenu konferenciju ministara vanjskih poslova
Italije i Njemake pozove i efove vlada Francuske (Daladier), Velike Britanije
(Chamberlain), Njemake (Hitler) i Italije (Mussolini).
etiri lidera susrela su se 29. rujna u Mnchenu, kolijevci Nacistike partije.
Takve simboline geste obino si doputaju pobjednici. Na pregovore se nije gubilo
mnogo vremena: Chamberlain i Daladier neuvjerljivo su se pokuali vratiti prvotnom
prijedlogu; Mussolini je izvukao papir s Hitlerovim prijedlogom iz Bad Godesberga;
Hitler je tim pitanjima dao oblik sarkastinog ultimatuma. Kako je zbog roka od 1.
listopada optuen za djelovanje u atmosferi nasilja, rekao je kako sada djelovanje
404

treba osloboditi takvih osobina. Drugim rijeima, jedina svrha te konferencije bila
je da mirno prihvati Hitlerov program iz Bad Godesberga prije no to ga on pokua
nametnuti ratom.
Chamberlainovo i Daladierovo ponaanje tijekom prethodnih mjeseci prisililo ih
je da prihvate Mussolinijev plan. eki predstavnici amili su u ekaonicama dok se
dijelila njihova domovina. Sovjetski Savez uope nije pozvan. Velika Britanija i
Francuska umirile su svoju grinju savjesti ponudivi jamstvo onome to je preostalo
od razoruane ehoslovake. Bila je to besmislena gesta nacija koje su odbile odrati
svoja jamstva prema cjelovitoj, dobro naoruanoj, bratskoj demokratskoj zemlji.
Dakako, ta jamstva nikad nisu primijenjena.
Mnchen je uao u na rjenik kao posebno zastranjenje kazna zbog prihvaanja
ucjene. No, Mnchen nije bio jedan jedini in, ve vrhunac odreenoga stava koji
zapoinje u dvadesetim godinama, a ubrzao ga je svaki ustupak. Vie od jednoga
desetljea Njemaka je polagano odbacivala ogranienja Versaillesa: Weimarska
Republika osobodila je Njemaku reparacija, Meusaveznike komisije za vojni
nadzor te saveznike okupacije Rajnske oblasti. Hitler je odbacio ogranienja koja su
se odnosila na njemako naoruanje, zabranu regrutacije te propise iz Locarna o
ponovnom naoruavanju. ak ni u dvadesetim godinama Njemaka nije prihvaala
svoju granicu na istoku, a Saveznici na njoj nikad nisu inzistirali. Kao to to esto
biva, na kraju su odluke kumulativno razvile vlastitu pokretnu snagu.
Priznavi da je Versailleski sporazum nepravedan, pobjednici su uruili
psiholoke temelje njegove obrane. Pobjednici napoleonskih ratova sklopili su
velikoduni mir, no takoer su stvorili etvornu alijansu, ime su rasprili sve dvojbe

glede svoje odlunosti da ga obrane. Pobjednici Prvoga svjetskog rata sklopili su

kazneni mir, a nakon to su sami dali najvie pobuda za revizionizam, sudjelovali su u
ruenju vlastitog sporazuma.
Puna dva desetljea ravnotea snaga naizmjence se odbacivala i ismijavala; voe
demokratskih zemalja objavili su svojim narodima kako e svjetski poredak odsad
poivati na viem obliku morala. A kad se konano pojavila prijetnja novomu
svjetskom poretku, demokratske zemlje Velika Britanija s gorljivou, Francuska sa
sumnjom zainjenom oajanjem bile su prisiljene ispiti au pomirenja ne bi li
svojim narodima dokazale kako se Hitlera ne moe zadovoljiti.
Zbog toga je veina suvremenika Mnchenski sporazum doekla s tako glasnim
odobravanjem. Franklin Roosevelt takoer je estitao Chamberlainu: Svaka ast,
405

rekao je. Voe britanskog Commonwealtha bili su srdaniji. Kanadski je premijer

napisao:
elim Vam estitati u ime kanadskog naroda te zajedno s njim izraziti svoju
zahvalnost koja se osjea diljem dominiona. Moje kolege i vlada pridruuju se
406

bezgraninom divljenju Vaemu zalogu ovjeanstvu.

Ne dopustivi da ga itko nadmai, australski premijer je rekao:
Zajedno sa svojim kolegama izraavam najsrdanije estitke u povodu ishoda
pregovora u Mnchenu. Australce, kao i sve narode Britanskog imperija, zaduili ste
407

svojim stalnim nastojanjima u ouvanju mira.

Zaudo, svi svjedoci Mnchenske konferencije sloili su se da Hitler nije likovao,
ve djelovao mrzovoljno. elio je rat jer je smatrao da je neophodan za ispunjenje
njegovih tenji. Vjerojatno mu je bio potreban i zbog psiholokih razloga; gotovo sve
njegove izjave za javnost, koje je smatrao najvanijim aspektom svojega javnog
ivota, povezane su na neki nain s njegovim ratnim iskustvima. Premda su se
Hitlerovi generali estoko suprotstavljali ratu te ak na trenutke planirali da ga
svrgnu s vlasti ako donese konanu odluku o napadu Hitler je napustio Mnchen
osjeajui se pomalo prevarenim. S obzirom na njegovu obratnu logiku, moda je bio
u pravu. Da je uspio pokrenuti rat zbog ehoslovake, demokratske zemlje vjerojatno
ne bi podnijele rtve koje bi zahtijevala pobjeda. To pitanje uope nije bilo
kompatibilno s naelom samoodreenja, a javno mnijenje jo nije bilo spremno za
gotovo izvjesne poetne poraze u takvu ratu.
Paradoksalno, Mnchen se pretvorio u psiholoki poraz Hitlerove strategije.
Dosad je uvijek uspijevao pobuditi osjeaj krivnje demokratskih zemalja zbog
nepravdi Versaillesa. Nakon Mnchena, preostala mu je jedino brutalna sila, a i one

koji su se najvie bojali rata nije unedogled mogao ucjenjivati te su mu se na kraju

suprotstavili.
To se posebno odnosi na Veliku Britaniju. Svojim ponaanjem u Bad Godesbergu i
Mnchenu Hitler je u potpunosti iscrpio britansko strpljenje. Unato svojoj
besmislenoj izjavi da je naemu dobu donio mir, po povratku u London
Chamberlain je vrsto odluio da vie nikad nee podnositi ucjene, te pokrenuo
opsean program naoruavanja.
U biti, Chamberlainovo ponaanje u Mnchenu sloenije je no to e to budui
narataji misliti. Vrlo popularan neposredno nakon Mnchena, njegovo ime e poslije
uvijek asocirati na predaju. Demokratska javnost ne oprata debakle makar oni
proizali iz provoenja njezinih neposrednih elja. Chamberlainov ugled srozao se
kad je postalo jasno da nije naemu dobu donio mir. Hitler e uskoro pronai novi
izgovor za rat, a tada se Chamberlainu vie nije priznavalo ni upravljanje procesom
zahvaljujui kojemu je Velika Britanija uspjela prebroditi oluju kao jedinstven narod i
s ojaanim zranim snagama.
Gledano unatrag, lako je omalovaavati esto naivne izjave pacifista. No, oni su
mahom bili pristojni ljudi koji su uistinu eljeli primijeniti novo rjeenje proizalo iz
vilsonijanskog idealizma, u ozraju sveopega razoaranja tradicionalnom europskom
diplomacijom, te osjeaja psihike i fizike iscrpljenosti. Nikada prije niti jedan
britanski premijer nije opravdao neki sporazum onako kako je Chamberlain opravdao
Mnchen kao uklanjanje onih sumnji i onih neprijateljstava koji tako dugo
408

oneiuju zrak kao da je vanjska politika grana psihologije. Meutim, njegova

gledita proizlaze iz idealistikog nastojanja da se uzdigne iznad batine Realpolitik i
europske povijesti, apelirajui na razum i pravdu.
Hitler je vrlo brzo rasprio iluzije pacifista, ubrzavi tako vlastitu propast. U
oujku 1939., niti tri mjeseca nakon Mnchena, Hitler je okupirao osakaenu
ehoslovaku. eki dio postat e njemakim protektoratom, a Slovaka tehniki
postaje nezavisna drava, ustvari njemaki satelit. Premda su Velika Britanija i
Francuska ehoslovakoj ponudile svoja jamstva u Mnchenu, to obeanje nikad nije
poprimilo konani oblik.
Unitenje ehoslovake nije imalo nikakva geopolitikog smisla; pokazalo je da
je Hitlerovo ponaanje potpuno nepredvidivo te da je sklon ratovanju. Liena svoje
obrane, kao i saveza s Francuskom i Sovjetskim Savezom, ehoslovaka je morala
ui u njemaku sferu, a bilo je izvjesno da e se Istona Europa prilagoditi novom
odnosu snaga. Sovjetski Savez upravo je proveo istku cijeloga svojeg politikog i
vojnog vrha, te neko vrijeme nee predstavljati aktivnog imbenika. Hitler je sada

samo trebao ekati jer e, u biti onesposobivi Francusku, Njemaka na kraju

uspostaviti prevlast u Istonoj Europi. Dakako, ekanje je bilo izvan Hitlerova
emocionalnog domaaja.
Britanska i francuska reakcija suprotstavljanja (predvoena Londonom) bila je
jednako besmislena s gledita tradicionalne politike sile. Osvajanje Praga nije
izmijenilo ravnoteu snaga, niti predvidiv tijek dogaaja. No, po naelima
Versaillesa, okupacija ehoslovake oznaila je prekretnicu, dokazavi da Hitler eli
uspostaviti europsku prevlast, a ne samoodreenje ili jednakost.
Velika Hitlerova pogreka nije u tome to je prekrio povijesna naela ravnotee,
ve to je povrijedio moralne premise poslijeratne britanske vanjske politike. Njegov
je prijestup bio u tome to je u Reich ukljuio ne-njemako stanovnitvo te tako
prekrio naelo samoodreenja, zbog kojega su tolerirani svi njegovi prethodni
unilateralni zahtjevi. Strpljenje Velike Britanije nije bilo neiscrpno, niti je bilo znak
nacionalne slabosti. Hitler je konano odgovarao moralnoj definiciji agresora
britanske javnosti, premda ne i britanske vlade. Nakon nekoliko dana oklijevanja,
Chamberlain e svoju politiku uskladiti s britanskim javnim mnijenjem. Odsad e
Velika Britanija pruati otpor Hitleru ne zato da bi udovoljila svojim povijesnim
teorijama ravnotee, ve naprosto stoga to se Hitleru vie nije moglo vjerovati.
Ironija je sudbine da e vilsonijanski pristup meunarodnim odnosima, koji je
olakao Hitlerovo napredovanje vie od bilo kojega prethodnog europskog sustava, na
odreenoj toki takoer prisiliti Veliku Britaniju da povue mnogo odluniju crtu no
to bi to uinila u svijetu zasnovanom na Realpolitik. Ako je vilsonizam sprijeio
ranije pruanje otpora Hitleru, takoer je udario temelj snanom otporu nakon njegova
flagrantnoga krenja vilsonijanskih moralnih kriterija.
Kad je Hitler 1939. posegnuo za Danzigom i zatraio promjenu poljskog koridora,
ta se pitanja nisu bitno razlikovala od onih iz prethodne godine. Danzig je bio posve
njemaki grad i njegov status slobodnoga grada krio je naelo samoodreenja
jednako kao i dodjela Sudeta ehoslovakoj. Premda je stanovnitvo poljskoga
koridora bilo vienacionalno, postojala je mogunost promjene granica koja bi
potivala naelo samoodreenja barem teoretski. No, i samog e Hitlera iznenaditi
promjena koja je uslijedila: kad je jednom preao crtu moralne snoljivosti, onaj isti
moralni perfekcionizam koji je demokratske zemlje prije obdario popustljivou,
prerastao je u besprimjernu nepopustljivost. Nakon njemake okupacije
ehoslovake, britansko javno mnijenje nee dopustiti daljnje ustupke. Odsad e
izbijanje Drugoga svjetskog rata biti samo pitanje vremena ako se Hitler ne primiri,
to je za njega bilo psiholoki nemogue.
No, prije toga znaajnog dogaaja, meunarodni sustav primit e jo jedan udarac

 ovaj put od druge revizionistike sile koju je ignorirao tijekom veega dijela burnih
tridesetih godina od Staljinova Sovjetskog Saveza.

Josif Staljin sa savjetnicima na prvom zasjedanju Vrhovnog sovjeta. Poslanici, s lijeva: Nikolaj
Bulganjin, Andrej danov, Staljin, Kliment Voroilov i Nikita Hruov 26. sijenja 1938.

GLAVA TRINAESTA
Staljinov bazar
Kad bi ideologija uistinu odreivala vanjsku politku, Hitler i Staljin nikad si ne bi
pruili ruku, ba kao ni Richelieu i turski sultan tri stoljea prije. No, zajedniki
geopolitiki interes snana je spona koja e stare neprijatelje, Hitlera i Staljina, na
kraju neminovno spojiti.
Kad se to dogodilo, demokratske zemlje ostale su zaprepatene. Njihova reakcija
zapravo je pokazala da Staljinov mentalitet razumiju jednako loe kao i Hitlerov.
Poput Hitlerove, i Staljinova karijera zapoinje na drutvenoj periferiji, premda e
mu trebati mnogo vie vremena da stekne apsolutnu vlast. Oslanjajui se na svoju
sjajnu demagoku mo, Hitler je sve svoje nade polagao u jedno jedino bacanje
kocke. Staljin je doao na vlast porazivi svoje protivnike duboko unutar komunistike
birokracije, gdje su ga drugi takmaci za poloaj ignorirali, jer u zlokobnom Gruzijcu
nisu odmah prepoznali ozbiljnoga takmaca. Hitler je uspio jer je svoje suradnike u
potpunosti opinio vlastitom elementarnom usredotoenou na cilj, dok je Staljin
doao na vlast zahvaljujui nemilosrdnoj anonimnosti.
Hitler e svoje boemske radne navike i nepredvidivu narav prenijeti na donoenje
odluka te svoju vladavinu obiljeiti stanovitom hirovitou i diletantizmom. Staljin e
strog katekizam vjerskog obrazovanja iz djetinjstva prenijeti na brutalno tumaenje
boljevike slike svijeta, pretvorivi ideologiju u sredstvo politike kontrole. Hitleru
je uveliko pomoglo oboavanje masa, dok je Staljin bio preparanoian da se osloni na
tako osobni pristup. Mnogo je vie eznuo za konanom pobjedom nego za trenutnim
pohvalama, a najdrai put njezina ostvarenja bilo je sustavno unitavanje politikih
protivnika.
Hitler je svoje tenje trebao ostvariti za svojega ivota, pa je izjavama
predstavljao samo sebe sama. Staljin je takoer bio megaloman, no sebe je smatrao
slugom povijesne istine. Za razliku od Hitlera, bio je neizmjerno strpljiv. Za razliku
od demokratskih voa, uvijek je bio spreman paljivo prouiti odnos snaga. Kako je
bio siguran da ideologija utjelovljuje povijesnu istinu, Staljin e nemilosrdno slijediti
sovjetski nacionalni interes, neoptereen onim to je smatrao licemjernim moralnim
balastom ili sentimentalnim vezama.
Staljin je bio pravi monstrum. No, u meunarodnim odnosima bio je vrhunski
realist strpljiv, lukav i nesmiljen, Richelieu svojega doba. I ne znajui, zapadne
demokracije poigravale su se vatrom kad su raunale na nepomirljiv ideoloki sukob

izmeu Staljina i Hitlera, ismijale Staljina francuskim paktom koji je nametnuo vojnu
suradnju, iskljuile Sovjetski Savez iz Mnchenske konferencije, te s nejasnim
namjerama zapoele vojne pregovore sa Staljinom kad ga vie nisu mogle sprijeiti
da sklopi pakt s Hitlerom. Staljinove jednoline, pomalo teoloke govore demokratski
lideri krivo su protumaili kao odraz krutosti misli i politike. No, Staljinova krutost
odnosila se samo na komunistiku ideologiju. Komunistika uvjerenja dopustila su mu
nevjerojatnu taktiku fleksibilnost.
Mimo tih psiholokih aspekata Staljinov je karakter imao psiholoku jezgru zbog
koje ga zapadni voe nisu mogli shvatiti. Kao stari boljevik, desetljeima prije no
to e doi na vlast bio je zatvaran, proganjan i osuen na bijedu zbog svojih
uvjerenja. Diivi se boljim uvidom u povijesnu dinamiku, boljevici su smatrah da
im je dunost u potpomaganju cilja povijesnog procesa. Po njihovu miljenju, razlika
izmeu komunista i nekomunista slina je razlici izmeu znanstvenika i laika. U analizi
fizikih fenomena znanstvenik ih u biti ne izaziva; razumijevanje razloga zbog kojih do
njih dolazi ponekad mu omoguuje da manipulira procesom, no samo u skladu s
uroenim zakonitostima danih fenomena. Analogno tome, boljevici su se smatrah
povijesnim znanstvenicima koji pridonose manifestiranu povijesne dinamike, ak i
njezinu ubrzavanju, no nipoto mijenjanju njezina nepromjenjivog smjera.
Komunistiki lideri ponaah su se neumoljivo, onkraj kategorije samilosti, jednako
postojani u svojoj povijesnoj zadai kao i u konvencionalnim argumentima, posebno
kad bi oni dolazili od nevjernika. Komunisti su vjerovali da imaju posebnu mo
voenja diplomacije jer, navodno, razumiju svoje sugovornike bolje no to oni
razumiju sami sebe. U glavama komunita ustupke se moe initi jedino objektivnoj
stvarnosti, a nipoto persuazivnosti diplomata s kojima bi pregovarali. Diplomacija
je tako bila dio procesa u kojemu e konano doi do promjene postojeega poretka.
Hoe li ga zbaciti diplomacija miroljubive koegzistencije ili vojni sukob, ovisilo je o
procjeni odnosa snaga.
No, jedno naelo u Staljinovu svijetu nehumanih i hladnokrvnih raunica bilo je
konstantno: niim se ne moe opravdati voenje neuspjenih bitki u sumnjive svrhe. S
filozofskog aspekta, ideoloki sukob s nacistikom Njemakom bio je dio opeg
sukoba s kapitalistima koji, po Staljinu, obuhvaa i Francusku i Veliku Britaniju. Teret
sovjetskoga neprijateljstva ponijet e ona zemlja za koju Moskva procijeni da je u
danom trenutku najvea opasnost.
S moralnog apsketa, Staljin nije razlikovao razliite kapitalistike zemlje.
Njegovo stvarno miljenje o zemljama koje veliaju vrline sveopeg mira dolo je do
izraaja u reakciji na potpisivanje Kellogg-Briandova pakta 1928.:
Govore o pacifizmu, o miru meu europskim dravama. Briand i (Austen)

Chamberlain se grle... Sve su to gluposti. Europska povijest ui nas da je svaki

sporazum koji predvia nov raspored snaga za nove ratove bio doekan kao mirovni
sporazum... (premda) je potpisan s ciljem odreivanja novih elemenata sljedeega
409

rata.
Dakako, Staljin se najvie bojao koalicije svih kapitalistikih zemalja koje bi
istodobno napale Sovjetski Savez. Godine 1927. Staljin opisuje sovjetsku strategiju
na isti nain kao Lenjin deset godina prije; ... mnogo ... ovisi o tome hoemo li
uspjeti odgoditi neminovni rat s kapitalistikim svijetom... prije no to... se kapitalisti
410

meusobno zarate... Ne bi li potaknuo tu vjerojatnost, Sovjetski Savez potpisat e

sporazum s Njemakom u Rapallu 1922. i sporazum o neutralnosti u Berlinu 1926.,
koji je obnovljen 1931. te eksplicite obeava da se Sovjetski Savez nee upletati u
kapitalistiki rat.
Sa Staljinova stajalita, Hitlerov pogrdni antikomunizam nije inio nesavladivu
prepreku u uspostavljanju dobrih odnosa s Njemakom. Kad je Hitler doao na vlast,
Staljin nije gubio vrijeme na geste pomirenja: Daleko od toga da smo oduevljeni
faistikim reimom u Njemakoj, rei e Staljin na 17. partijskom kongresu u
svibnju 1934. Ovdje se ne radi o faizmu jer, konano, faizam u Italiji nije sprijeio
SSSR da s tom zemljom uspostavi najbolje odnose... Naa orijentacija u prolosti i
naa orijentacija u sadanjosti samo je i jedino prema SSSR-u. Nalau li interesi
SSSR-a pribliavanje jednoj od zemalja koju ne zanima naruavanje mira, prihvatit
411

emo taj put bez oklijevanja.

Veliki ideolog Staljin svoju je ideologiju u biti stavio u slubu Realpolitik.
Richelieu ili Bismarck odmah bi prozreli njegovu strategiju. Dravnici koji su
predstavljali demokratske zemlje zapravo su sve promatrali kroz prizmu ideologije.
Odbacivi politiku sile, smatrali su da je preduvjet dobrih odnosa sveope
prihvaanje premisa kolektivne sigurnosti, te da ideoloko neprijateljstvo
onemoguuje svaku praktinu suradnju faista i komunista.
U oba sluaja, demokratske zemlje bile su u krivu. S vremenom e se Staljin
pridruiti taboru protiv Hitlera, premda vrlo nevoljko, nakon to nacistika Njemaka
odbije njegov pokuaj pribliavanja. Uvjerivi se na posljetku kako bi Hitlerova
antiboljevika retorika mogla biti ozbiljna, Staljin se dao u stvaranje najire mogue
koalicije da ga zadri. Njegova nova strategija iznesena je na Sedmom (i posljednjem)
412

kongresu Komunistike internacionale u srpnju i kolovozu 1935. Zaloivi se za

jedinstven front miroljubivih naroda, najavio je naputanje komunistike taktike iz
dvadesetih godina kad su, u svojem nastojanju da paraliziraju europske parlamentarne

institucije, komunistike partije uporno glasovale zajedno s antidemokratskim

grupacijama, ukljuujui faiste.
Glasnogovornik nove sovjetske vanjske politike bio je Maksim Litvinov, koji je
imenovan ministrom vanjskih poslova samo zbog te uloge. Profinjeni idov koji je
teno govorio engleski, bio je graanskog podrijetla, oenjen keri britanskog
povjesniara. Po reputaciji bi prije predstavljao klasnog neprijatelja negoli ovjeka
kojemu je sudbina namijenila karijeru u sovjetskoj diplomaciji. Pod Litvinovljevim
nadzorom Sovjetski Savez pridruit e se Ligi naroda te postati jednim od najglasnijih
zagovornika kolektivne sigurnosti. Staljin je bio posve spreman prihvatiti
vilsonijansku retoriku, ne bi li se tako zatitio od eventualnog provoenja onoga to je
Hitler napisao u Mein Kampfu i od izbora Sovjetskog Saveza kao njegove glavne
mete. Kao to e politolog Robert Legvold naglasiti, Staljinov cilj bio je da pridobije
413

maksimalnu pomo kapitalistikog svijeta, a ne da se s njim pomiri.

Osjeaj dubokoga meusobnog nepovjerenja obiljeio je odnose izmeu
demokratskih zemalja i Sovjetskog Saveza. Staljin je potpisao sporazum s Francuskom
1935., a s ehoslovakom godinu dana poslije. No, francuski vode iz tridesetih
godina prihvatit e suprotni put i odbiti pregovore vojnog vrha. Dakako, Staljin e to
protumaiti kao poziv Hitleru da najprije napadne Sovjetski Savez. Ne bi li se
osigurao, Staljin e sovjetsku pomo ehoslovakoj uvjetovati prethodnim
ispunjenjem francuskih obveza prema ehoslovakoj. Dakako, to mu je omoguilo da
pusti imperijaliste da se meusobno zarate. Francusko-sovjetski sporazum nipoto nije
bio idealan odnos.
Francuska spremnost da uspostavi politike odnose sa Sovjetskim Savezom te
istodobno odbijanje meusobnoga vojnog saveza, ilustrira laan svijet u koji je
zalutala vanjska politika demokratskih zemalja izmeu dva rata. Demokratske zemlje
cijenile su retoriku kolektivne sigurnosti, no nisu se usudile stvoriti njezin operativni
sadraj. Prvi svjetski rat trebao je Veliku Britaniju i Francusku pouiti da je ak i u
savezu rat protiv Njemake opasan pothvat. Konano, Njemaka je 1918. gotovo
pobijedila, unato tome to se Amerika pridruila Saveznicima. Sama ideja stupanja u
rat protiv Njemake bez sovjetske ili amerike pomoi mentalitet Maginotove linije
povezuje s apsolutnim precjenjivanjem vlastitih snaga.
Samo krajnje nerealna oekivanja demokratskih lidera mogla su rezultirati
sveopim uvjerenjem da e Staljin stari boljevik nepokolebljivo vjeran tzv.
objektivnim, materijalnim imbenicima prihvatiti pravnu i moralnu doktrinu
kolektivne sigurnosti. Staljina i njegove drugove od ustanovljenog meunarodnog
poretka nije odvraala samo ideologija. Konano, sovjetska granica s Poljskom

nametnuta je silom, a Rumunjska se doepala Besarabije koju je Sovjetski Savez

smatrao svojim teritorijem.
Ni potencijalne njemake rtve u Istonoj Europi nisu teile za sovjetskom
pomoi. Kombinacija Parikoga sporazuma i ruske revolucije stvorila je nerjeiv
problem za svaki sustav kolektivne sigurnosti u Istonoj Europi: bez Sovjetskog
Saveza nije mogao funkcionirati na vojnom, a s njim na politikom planu.
Zapadna diplomacija nije ublaila Staljinovu paranoju o kapitalistikoj
antisovjetskoj zavjeri. Sovjetski Savez nije bio diplomatski konzultiran glede ukidanja
sporazuma iz Locarna, a potpuno je iskljuen iz konferencije u Mnchenu. U raspravu
o sigurnosnom sustavu u Istonoj Europi ukljuen je uz negodovanje i s velikim
zakanjenjem, nakon okupacije ehoslovake 1939.
Pa ipak, krivo emo protumaiti Staljinovu psihologiju svalimo li krivnju za
sporazum izmeu Hitlera i Staljina na zapadnu politku. Staljinova paranoja jasno je
dola do izraaja eliminiranjem svih potencijalnih domaih suparnika, te
eliminiranjem i deportacijom milijuna onih za koje si je umislio da su mu se
suprotstavili. Pa ipak, u vanjskoj politici Staljin se pokazao hladnim i proraunatim, i
silno se ponosio to nije dopustio da ga isprovociraju, osobito kapitalistiki lideri za
koje je smatrao da uope nisu u stanju shvatiti pravi odnos snaga.
Moemo samo nagaati to je Staljin smjerao u doba Mnchena. No najmanje je
vjerojatno da bi u doba kad je svoju domovinu potresao nizom istki, automatski i
suicidalno prihvatio sporazum o meusobnoj pomoi. Budui da je sporazum s
ehoslovakom obvezivao Sovjetski Savez tek nakon to se Francuska zarati, Staljinu
je ostavio na raspolaganju niz opcija. Na primjer, mogao je zatraiti pravo prolaza
kroz Rumunjsku i Poljsku te njihovo gotovo izvjesno odbijanje iskoristiti kao alibi da
prieka na ishod bitki u Srednjoj i Zapadnoj Europi. Takoer je, na temelju procjene
posljedica, mogao vratiti ruske teritorije koje su Poljska i Rumunjska oduele nakon
ruske revolucije, to e uglavnom uiniti godinu dana poslije. Najmanje se moglo
raunati da e Sovjetski Savez podii barikade u ime kolektivne sigurnosti, kao
posljednji branitelj versailleskoga teritorijalnog rjeenja.
Nema sumnje da je Mnchen potkrijepio Staljinove sumnje u demokratske zemlje.
No nita nije moglo bitno utjecati na njegovo nastojanje da pod svaku cijenu ispuni
ono to je smatrao svojom boljevikom dunou da meusobno suprotstavi
kapitaliste te tako izbjegne da Sovjetski Savez postane rtvom njihovih ratova.
Mnchen je stoga prvenstveno utjecao na izmjenu Staljinove taktike. Otvorit e bazar
na kojemu e primati ponude za sovjetski pakt u emu demokratske zemlje nisu
imale nikakvih ansi odlui li se Hitler za ozbiljnu ponudu. Kad je 4. listopada 1938.
francuski veleposlanik posjetio sovjetskog ministra vanjskih poslova kako bi mu

objasnio Mnchenski sporazum, doekale su ga prijetee rijei Vladimira Potemkina,

zamjenika komesara za vanjske poslove: Jadni moj prijatelju, to ste to uinili? Za
414

nas ne vidim drugi ishod doli etvrte podjele Poljske.

Ovaj epigram prua letimian uvid u Staljinov hladan pristup vanjskoj politici.
Nakon Mnchena, Poljska je nesumnjivo postala sljedea njemaka rtva. Kako
Staljin nije elio sukob s njemakom vojskom na postojeoj sovjetskoj granici niti rat
protiv Hitlera, etvrta podjela Poljske inila je jedinu alternativu (slina logika
navela je Katarinu Veliku na prvu podjelu Poljske s Pruskom i Austrijom 1772.).
injenica da je Staljin ekao itavih godinu dana da Hitler povue prvi potez,
dokazuje da je vanjsku politiku vodio elinih ivaca.
Sa strogo odreenim ciljem, Staljin e hitro krenuti u povlaenje Sovjetskog
Saveza s prve crte bojinice. Dvadeset sedmi sijenja 1939. londonski News
Chronicle objavljuje lanak svojega diplomatskog izvjestitelja (za kojega se znalo da
je blizak moskovskom veleposlaniku Ivanu Majskom), u kojemu se ukratko prikazuje
mogu sporazum izmeu Sovjetskog Saveza i Njemake. Autor ponavlja Staljinovu
uvrijeenu tezu da izmeu zapadnih demokracija i faistikih diktatura nema bitnih
razlika, ime oslobaa Sovjetski Savez od automatskih obveza prema kolektivnoj
sigurnosti:
U ovom trenutku sovjetska vlada oigledno nema namjeru pomoi Velikoj Britaniji
ili Francuskoj dou li one u sukob s Njemakom i Italijom... S gledita sovjetske
vlade, nema vee razlike izmeu pozicije britanske i francuske vlade s jedne, i
njemake i talijanske vlade s druge strane, to bi opravdalo velike rtve u obrani
415

zapadnih demokracija.
Kako Sovjetski Savez nije vidio potrebu da se opredijeli za odreenu
kapitalistiku zemlju na temelju ideologije, nesporazumi izmeu Moskve i Berlina
mogli su se izgladiti na praktinoj osnovi. Ne bi li to svima dao na znanje, Staljin je
poduzeo neuveni korak i dao da se lanak jo jednom verbatim objavi u Pravdi,
slubenome glasniku Komunistike partije.
Deseti oujka 1939. pet dana nakon Hitlerove okupacije Praga Staljin e
istupiti s odlunim oitovanjem nove moskovske strategije. Bilo je to na 18.
partijskom kongresu, prvom takvom susretu odranom nakon Staljinova prihvaanja
kolektivne sigurnosti i ujedinjenih frontova pet godina prije. Delegati su
najvjerojatnije bili sretni to su uope ivi, jer su istke desetkovale njihove redove:
bilo je prisutno samo 35 od 2000 delegata s kongresa odranog pet godina prije; 1100
ih je uhapeno zbog kontrarevolucionarne djelatnosti; 98 lanova Centralnog komiteta
je likvidirano, kao i 3 od 5 marala Crvene armije, svih 11 zamjenika komesara

obrane, svi komandanti vojnih oblasti, te 75 od 80 lanova Vrhovnog vojnog

416

savjeta.
Osamnaesti partijski kongres nipoto nije veliao kontinuitet. Njegove
sudionike osobno preivljavanje zanimalo je neusporedivo vie od finih nijansi
vanjske politike.
Kao i 1934., Staljinova glavna tema pred zastraenim auditorijem bile su
miroljubive namjere Sovjetskog Saveza u neprijateljskom meunarodnom okruenju.
Meutim, njegov zakljuak oznaava naglo skretanje s pojma kolektivne sigurnosti s
prethodnoga partijskog kongresa. Njime je Staljin u biti objavio sovjetsku neutralnost
u sukobu kapitalistikih zemalja:
Vanjska politika Sovjetskog Saveza jasna je i otvorena. Zalaemo se za mir i
jaanje poslovnih odnosa sa svim zemljama. To je na stav, i tog emo se stava
pridravati sve dok ove zemlje odravaju iste odnose sa Sovjetskim Savezom i sve
417

dok se ne pokuaju umijeati u interese nae zemlje.

Da bude siguran kako su tupi kapitalistiki voe shvatili o emu je rije, Staljin e
gotovo doslovno ponoviti glavnu tezu iz lanka u News Chronicleu: s obzirom na to
da demokratske zemlje i Njemaka imaju slino drutveno ureenje, razlike izmeu
Njemake i Sovjetskog Saveza sline su razlikama izmeu bilo koje druge
kapitalistike zemlje i Sovjetskog Saveza. U zakljuku izraava svoju odlunost da
zadri slobodu djelovanja te naklonjenost Moskve u sljedeem ratu proda najboljemu
ponuau. Zloslutnim rijeima Staljin sveano obeaje: "... i bit emo oprezni, te
neemo dopustiti da nau zemlju u sukobe uvuku ratni hukai navikli da drugi za njih
418

vade kestenje iz vatre. Staljin je zapravo traio da Njemaka iznese svoju ponudu.
Staljinova nova politika razlikovala se od stare prvenstveno po svojim
naglascima. ak i u doba kad je njegovo zalaganje za kolektivnu sigurnost i
zajednike frontove bilo na vrhuncu, Staljin bi uvijek ogradio sovjetske obveze te
si tako dopustio da sklopi separatni sporazum nakon poetka rata. No sada, u proljee
1939., kad Njemaka jo uvijek nije okupirala ono to je preostalo od ehoslovake,
Staljin e poduzeti jo jedan korak. Pokuat e stvoriti prostor za eventualni separatni
sporazum prije izbijanja rata. Kasnije se nitko nee moi buniti da je Staljin tajio
svoje namjere. Demokratske zemlje bile su okirane jer nisu bile u stanju shvatiti da je
strastveni revolucionar poput Staljina iznad svega hladnokrvni strateg.
Nakon okupacije Praga, Velika Britanija napustit e svoju politku poputanja
Njemakoj. Britanska vlada poet e preuveliavati blizinu nacistike prijetnje, ba
kao to ju je prije podcjenjivala. Bila je uvjerena da e nakon unitenja ehoslovake
Hitler odmah krenuti u sljedei napad na Belgiju ili Poljsku. Krajem oujka 1939.
ukalo se da je na redu Rumunjska, koja ak nije ni graniila s Njemakom. No, za

Hitlera bi bilo sasvim atipino da tako brzo napadne sljedeu rtvu koja nema veze s
prethodnom. Obino bi pustio da uinak njegova udara demoralizira rtvu koja je
sljedea na redu, te tek onda krenuo u napad. U svakom sluaju, sada znamo da je
Velika Britanija na raspolaganju imala mnogo vie vremena za izradu strategije no to
su to mislili njezini lideri. tovie, da je britanska vlada paljivo analizirala
Staljinove izjave s 18. partijskog kongresa, shvatila bi da e britansko marljivo
organiziranje otpora Hitleru rezultirati Staljinovom rezerviranou, ime e poveati
svoj utjecaj na obje strane.
Britanska vlada sad je trebala donijeti kljunu strateku odluku, premda ne postoje
nikakvi dokazi da je toga bila svjesna. Trebala je odluiti hoe li svoj otpor Hitleru
temeljiti na izgradnji sustava kolektivne sigurnosti ili na tradicionalnom savezu.
Izabere li prvo rjeenje, pozvat e najiru skupinu zemalja da se pridrue otporu
nacizmu; izabere li drugu varijantu, Britanija e morati pristati na kompromise
uskladiti svoje interese s interesima potencijalnih saveznika, npr. Sovjetskog Saveza.
Vlada se odluila za kolektivnu sigurnost. Sedamnaesti oujka odaslane su note
Grkoj, Jugoslaviji, Francuskoj, Turskoj, Poljskoj i Sovjetskom Savezu, s pitanjem
kako bi reagirali na navodnu opasnost u kojoj se nalazi Rumunjska uz premisu da svi
moraju dijeliti isti interes i zauzeti zajedniki stav. Velika Britanija odjednom kao da
je ponudila ono to je odbijala od 1918. teritorijalno jamstvo za cijelu Istonu
Europu.
Odgovori razliitih zemalja jo jednom su pokazali slabu toku doktrine
kolektivne sigurnosti: pretpostavku da sve zemlje, ili barem potencijalne rtve, dijele
isti interes u pruanju otpora agresoru. Svaka istonoeuropska nacija prezentirala je
svoje probleme kao specijalni sluaj i naglasila nacionalne, a ne kolektivne interese.
Grka je svoju reakciju uvjetovala jugoslavenskom; Jugoslavija je eljela znati kakve
su britanske namjere, ime se cijela stvar vratila na sam poetak. Poljska je dala do
znanja da se ne moe opredijeliti izmeu Velike Britanije i Njemake, niti angairati u
obrani Rumunjske. Poljska i Rumunjska nisu pristale na sovjetsko sudjelovanje u
njihovoj obrani. Sovjetski Savez predloio je konferenciju u Bukuretu, uz nazonost
svih zemalja kojima je adresiran britanski upitnik.
Bio je to mudar potez. Odri li se konferencija, odredit e naelo sovjetskog
sudjelovanja u obrani zemalja koje su se bojale Moskve ba kao i Berlina; bude li
njegova inicijativa odbaena, Kremlj e dobiti izgovor da zauzme rezerviran stav te
e se moi posvetiti svojoj najdraoj opciji, tj. ispitivanju mogunosti eventualne
nagodbe s Njemakom. Moskva je zapravo traila od istonoeuropskih zemalja da u
Njemakoj prepoznaju glavnu prijetnju svojem opstanku te da joj se suprotstave prije
no to Moskva objavi svoje namjere. Kako niti jedna istonoeuropska zemlja na to

nije bila spremna, konferencija u Bukuretu nikad nije odrana.

Ta mlaka reakcija navest e Nevillea Chamberlaina da se prihvati drugih
mogunosti. Dvadeseti oujka predloit e deklaraciju o namjeri Velike Britanije,
Francuske, Poljske i Sovjetskog Saveza da se meusobno konzultiraju bude li
ugroena nezavisnost bilo koje europske zemlje, s ciljem poduzimanja zajednike
akcije. Kao vid obnovljene Trojne antante ustanovljene prije Prvoga svjetskog rata,
prijedlog ne spominje vojnu strategiju ako zastraivanje ne postigne nikakve rezultate,
niti eventualnu suradnju Poljske i Sovjetskog Saveza, koja se automatski
podrazumijevala.
Sa svoje strane, Poljska, koja je zajedno s Velikom Britanijom, herojski
precijenila vlastiti vojni potencijal, nije pristala na zajedniku akciju sa Sovjetskim
Savezom, prisilivi Veliku Britaniju da se opredijeli za Poljsku ili za Sovjetski Savez.
Prui li jamstva Poljskoj, Staljinove pobude da sudjeluje u zajednikoj obrani sigurno
e splasnuti. Kako se Poljska nalazi izmeu Njemake i Sovjetskog Saveza, Velika
Britanija bit e prisiljena stupiti u rat prije no to Staljin uope bude trebao donijeti
bilo kakvu odluku. S druge strane, usredotoi li se Velika Britanija na sovjetski pakt,
Staljin e sigurno zbog pomoi Poljskoj traiti svoj dio kolaa u pomicanju sovjetske
granice prema zapadu, tj. Curzonovoj liniji.
Potaknuta ogorenjem javnosti i uvjerena da bi povlaenje jo vie oslabilo
britanski poloaj, britanska vlada odluila je da vie nee rtvovati niti jednu zemlju,
ma kakav bio geopolitiki diktat. Istodobno, britanski lideri ivjeli su u zabludi da
Poljska uiva vojnu premo u odnosu prema Sovjetskom Savezu, te da Crvena armija
nema ofenzivnih kvaliteta. Takva je procjena bila logina s obzirom na nedavne
masovne istke u sovjetskomu vojnom vrhu. No, vie od svega, britanski su lideri
osjeali duboko nepovjerenje prema Sovjetskom Savezu: Moram priznati, napisat
e Chamberlain, da gajim duboko nepovjerenje prema Rusiji. Uope ne vjerujem da
je u stanju izvesti djelotvornu ofenzivu, ak i kad bi to eljela. Takoer sumnjam u
njezine motive koji, ini se, nemaju nikakve veze s naom predodbom slobode te joj
419

je, izgleda, jedino stalo da nas meusobno zavadi.

Mislei da se nalazi u velikoj vremenskoj stisci, Velika Britanija ohrabrila se i
odobrila oblik mirnodopskoga europskog jamstva koje je uporno odbijala pruiti od
Parikog sporazuma naovamo. Zabrinut zbog izvjea o skorom njemakom napadu na
Poljsku, Chamberlain ak nije zastao da ugovori bilateralni savez s Poljskom.
Umjesto njega, 30. oujka 1939. rukom e skicirati unilateralno jamstvo Poljskoj te ga
sljedei dan predstaviti Parlamentu. Jamstvo je trebalo biti privremena mjera
spreavanja nacistike agresije, opasnosti za koju se uspostavilo da se temelji na

krivim informacijama. Za jamstvom je trebao uslijediti leerniji pokuaj

ustanovljavanja irokog sustava kolektivne sigurnosti. Uskoro e Grka i Rumunjska
dobiti unilateralna jamstva temeljena na istoj logici.
Potaknuta moralnim ogorenjem i stratekom zbrkom, Velika Britanija pristala je
pruiti jamstva zemljama kojima su svi njezini poslijeratni premijeri tvrdili da ih ne
mogu i ne ele obraniti. Istonoeuropska stvarnost nakon Versaillesa postala je Velikoj
Britaniji toliko daleka i strana da vlada nije bila svjesna injenice kako je njezin izbor
samo umnoio Staljinove opcije prema Njemakoj i olakao njegovo istupanje iz
predloenoga zajednikog fronta.
Britanski voe automatski su raunali na Staljinovo sudjelovanje u njihovoj
strategiji te su vjerovali da mogu kontrolirati njezin vremenski raspored i razmjere.
Ministar vanjskih poslova, lord Halifax, traio je da se Sovjetski Savez zadri u
420

priuvi i pozove u pomo u odreenim situacijama i u adekvatnom obliku.

Halifax je zapravo imao na umu opskrbu municijom, a ne pomicanje sovjetskih trupa
izvan njihovih granica. Nije objasnio zbog ega bi Sovjetski Savez pristao na tu
sporednu ulogu.
Britanska jamstva Poljskoj i Rumunjskoj zapravo su eliminirala eventualne
sovjetske pobude za ozbiljnim pregovorima o savezu sa zapadnim demokracijama.
Kao prvo, Velika Britanija zajamila je sve granice europskih susjeda Sovjetskog
Saveza osim baltikih zemalja te, barem na papiru, osujetila sojvetske namjere, ba
kao i njemake. (injenica da Velika Britanija toga nije bila svjesna svjedoi stupanj
u kojemu je zajedniki front miroljubivih nacija ovladao zapadnim miljenjem.) No,
jo je vanije da su britanska jamstva inila poklon Staljinu, pruivi mu maksimum
koji bi zahtijevao u pregovorima koji, kako to s pregovorima biva, zapoinju od nule.
Krene li Hitler prema istoku, Staljin je sada bio siguran da e Velika Britanija morati
stupiti u rat mnogo prije no to Nijemci dou do sovjetske granice. Staljin je tako
uivao u prednostima de facto saveza s Velikom Britanijom, a od njega se za uzvrat
nije trailo nita.
Britansko jamstvo Poljskoj temeljilo se na etiri pretpostavke, od kojih se svaka
pokazala netonom: da je Poljska znaajna vojna sila, moda ak i vea od Sovjetskog
Sveza; da su Francuska i Velika Britanija zajedno dovoljno jake da pobijede
Njemaku bez pomoi drugih saveznika; da je Sovjetskom Savezu u interesu
odravanje statusa quo u Istonoj Europi; da je ideoloki jaz izmeu Njemake i
Sovjetskog Saveza u biti nepremostiv a da bi Sovjetski Savez prije ili poslije uao u
koaliciju s Hitlerom.
Poljska je bila smiona, no nije bila jaka vojna sila. Njezin zadatak pokazao se to

neizvedivijim zato to joj francuski generaltab nije otvoreno iznio svoje namjere,
nagovjeujui skoru francusku ofenzivu. Defenzivna strategija koju je Francuska
prigrlila prisilit e Poljsku da se sama suoi sa svom estinom njemakoga napada
zadatkom za koji su zapadni voe morali znati da je znatno iznad poljskih mogunosti.
Istodobno, Poljsku se nije dalo nagovoriti da prihvati sovjetsku pomo jer su njezini
voe bili uvjereni (s pravom, to e se vidjeti poslije) da e svaka oslobodilaka
sovjetska vojska na kraju postati okupacijska sila. A procjena demokratskih zemalja
bila je da same mogu dobiti rat protiv Njemake ak i u sluaju poljskoga poraza.
Sovjetski interes u odravanju statusa quo u Istonoj Europi prestaje s 18.
partijskim kongresom ako je ikada i postojao. Vrlo je vano da je Staljinu na
raspolaganju stajala opcija da se okrene Hitleru te, nakon britanskoga jamstva
Poljskoj, s velikom sigurnou zaigra na kartu nacizma. Njegov zadatak bio je to laki
jer su demokratske zemlje odbile shvatiti njegovu strategiju koja bi Richelieuu,
Metternichu, Palmerstonu ili Bismarcku odmah bila jasna. Naprosto je elio biti
siguran da e Sovjetski Savez uvijek biti posljednja velika sila koja e se svrstati,
osiguravi na taj nain slobodu djelovanja na bazaru gdje e sovjetsku suradnju ili
sovjetsku neutralnost prodati najboljemu ponuau.
U razdoblju koje prethodi britanskom jamstvu Poljskoj, Staljin je trebao paziti da
sovjetski pokuaji pribliavanja Njemakoj ne navedu demokratske zemlje da operu
ruke od Istone Europe te ga ostave da se sam suoi s Hitlerom. Nakon jamstva, dobio
je osiguranje ne samo za to da e Velika Britanija braniti njegovu zapadnu granicu,
ve i za to da e rat zapoeti 600 milja zapadnije, na njemako-poljskoj granici.
Staljinu su preostala samo dva problema. Ponajprije je trebao provjeriti jesu li
britanska jamstva Poljskoj vrsta; zatim je trebao ustanoviti postoji li uistinu
njemaka opcija. Paradoksalno, to je Velika Britanija otvorenije pokazivala potene
namjere u vezi s Poljskom a to je trebala initi ne bi li odvratila Hitlera to se irio
Staljinov manevarski prostor glede Njemake. Velika Britanija nastojala je ouvati
status quo u Istonoj Europi. Staljin je ciljao na to vei raspon mogunosti te na
ruenje Parikoga sporazuma. Chamberlain je elio sprijeiti rat. Staljin, koji je
smatrao da je rat neizbjean, elio se okoristiti ratom, a da u njemu ne sudjeluje.
Staljin je sasvim pristojno manevrirao izmeu dviju strana. No to nije bilo
natjecanje. Jedino je Hitler bio u poziciji da mu ponudi teritorijalne dobitke u Istonoj
Europi koje je on elio, a za to je bio spreman platiti cijenu europskoga rata koji e
potedjeti Sovjetski Savez. etrnaesti travnja Velika Britanija predlae unilateralnu
deklaraciju Sovjetskog Saveza da e u sluaju bilo kakva ina agresije protiv nekoga
europskog susjeda Sovjetskog Saveza koji naie na otpor dane zemlje, ona moi

421

raunati na pomo sovjetske vlade. Staljin nije htio staviti glavu u omu te je
odbio jednostran i naivan prijedlog. Sedamnaesti travnja odgovara protuprijedlogom
u tri dijela: savez Sovjetskog Saveza, Francuske i Velike Britanije; vojna konvencija
koja e omoguiti njegovo djelovanje; jamstvo svim zemljama izmeu Baltika i
Crnoga mora.
Staljin je sigurno znao da takav prijedlog nikad nee biti prihvaen. Prije svega,
istonoeuropske zemlje nisu ga eljele; drugo, utvrivanje pojedinosti vojne
konvencije zahtijevalo bi vie vremena no to ga je bilo na raspolaganju; konano,
Velika Britanija nije punih petnaest godina odbijala savez s Francuskom da ga sada
ponudi zemlji kojoj je namijenila tek ulogu opskrbljivaa municijom. Ne moemo se
pretvarati, rei e Chamberlain, da je takav savez neophodan zato da male
422

istonoeuropske drave budu opskrbljene municijom.

Odbacivi svoje ograde, britanski voe svakim su se tjednom sve vie pribliavali
Staljinovim uvjetima, dok je on neprestano poveavao ulog. U svibnju e Vjaeslav
Molotov, Staljinov pouzdanik, zamijeniti Litvinova na mjestu ministra vanjskih
poslova, to znai da je Staljin osobno preuzeo voenje pregovora, te da dobri osobni
odnosi pregovaraa vie nisu sovjetski prioritet. Sebi svojstvenom pedantnou,
Molotov je zahtijevao da sve zemlje du zapadne sovjetske granice dobiju jamstva od
obiju strana, te da ih se tono navede (zajamivi tako slubeno odbijanje barem nekih
zemalja). Takoer je inzistirao da pojam agresije obuhvati i neizravnu agresiju,
koja je definirana kao svaki ustupak njemakim prijetnjama, ak i kad se ne radi o
upotrebi sile. Kako je Sovjetski Savez zadrao pravo da odredi to se podrazumijeva
pod poputanjem, Staljin je u biti zahtijevao neogranieno pravo mijeanja u
unutarnje stvari svih europskih susjeda Sovjetskog Saveza.
Do srpnja je Staljin dosta toga saznao. Znao je da e britanski voe, dodue
nevoljko, pristati na savez otprilike u skladu s njegovim uvjetima. Dvadeset trei
srpnja sovjetski i zapadni pregovarai prihvatili su nacrt sporazuma koji je oigledno
zadovoljio obje strane. Staljin je sada posjedovao sigurnosnu mreu koja e mu
omoguiti da odredi to mu to Hitler moe ponuditi.
Tijekom proljea i ljeta Staljin je oprezno davao do znanja da je spreman
razmotriti njemaki prijedlog. No Hitler se bojao povui prvi potez, mislei da e to
Staljin iskoristiti da iznudi jo bolje uvjete od Velike Britanije i Francuske. Staljin je
dijelio iste bojazni, no u suprotnome smjeru. Takoer nije elio povui prvi potez.
Kad bi to procurilo u javnost, Velika Britanija mogla bi se odrei svojih istonih
obveza i prisiliti ga da se sam suoi s Hitlerom. Nije mu se ni urilo. Za razliku od
Hitlera, nije imao nikakvih rokova, a ivci su mu bili jaki. I tako je Staljin ekao, a

Hitler postajao sve nemirniji.

Dvadeset esti srpnja Hitler je dao mig. Napadne li Poljsku prije no to ponu
jesenje kie, barem do 1. rujna, trebao je znati to smjera Staljin. Karlu Schnurreu,
efu njemakoga tima koji je ugovarao novi trgovinski sporazum sa Sovjetskim
Savezom, reeno je da nane politike teme. Koristei se zajednikom mrnjom prema
kapitalistikom Zapadu kao sponom, uvjerit e svojega ruskog kolegu kako izmeu
ovih dviju zemalja koje se proteu od Baltika do Crnoga mora i do Dalekog istoka
423

nema tog problema koji se ne moe rijeiti.

Schnurre je ponudio nastavak tih
razgovora sa sovjetskom stranom na politikoj konferenciji na visokoj razini.
Otvoreno pokazivanje entuzijazma rijetko ubrzava pregovore. Niti jedan iskusan
dravnik nee rijeiti sluaj samo zato to njegov sugovornik ima osjeaj da je stvar
hitna. Tu e nestrpljivost prije iskoristiti te pokuati iznuditi jo bolje uvjete. U
svakom sluaju, Staljina se nije moglo pourivati. Tako je Molotovu tek sredinom
kolovoza reeno da primi njemakoga veleposlanika, von der Schulenburga, s listom
pitanja te tono odredi to Schnurre nudi. Pritisak na Japan da ne ugrozi Sibir?
Sporazum o nenapadanju? Pakt o baltikim zemljama? Sporazum o Poljskoj?
Hitleru se toliko urilo da je, protivno svojoj volji, bio spreman u svemu popustiti.
Jedanaesti kolovoza rei e visokom povjereniku za Danzig:
Sve to poduzimam upereno je protiv Rusije. Ako je Zapad previe glup i slijep
da to shvati, bit u prisiljen sklopiti sporazum s Rusima da unitim Zapad, a nakon
424

njegova poraza okrenut u se svojim zdruenim snagama protiv Sovjetskog Saveza.

Bilo je to tono oitovanje Hitlerovih prioriteta: od Velike Britanije oekivao je
neupletanje u europske poslove, a od Sovjetskog Saveza Lebensraum ili ivotni
prostor. Dokaz je Staljinova uspjeha to e okrenuti Hitlerove prioritete, premda tek
nakratko.
U odgovoru na Molotovljeva pitanja, von der Schulenburg je dao na znanje kako je
Hitler spreman odmah poslati svojega ministra vanjskih poslova, Joachima von
Ribbentropa, u Moskvu sa svim ovlastima da rijei otvorena pitanja. Staljin je,
dakako, primijetio kako je Hitler spreman pregovarati na razini koju je Velika
Britanija konstantno izbjegavala, jer niti jedan britanski ministar tijekom dugakih
pregovora nije smatrao shodnim posjetiti Moskvu, premda su se neki od njih uputili na
Istok, sve do Varave.
Kako nije htio otkriti svoje karte sve dok ne sazna to mu se tono nudi, Staljin je
jo malo pojaao pritisak na Hitlera. Molotovu je reeno da pokae odobravanje zbog
Ribbentropova entuzijazma, te da kae kako je potreban opi sporazum prije no to se
uope moe odrediti korisnost posjeta. Od Hitlera je zatraeno da precizno formulira

svoju ponudu, ukljuujui tajni protokol o posebnim teritorijalnim pitanjima. ak i

tupi Ribbentrop mora da je shvatio svrhu Molotovljeva zahtjeva. Ako prijedlog
procuri u javnost, bit e to njemako maslo. Staljinove ruke ostale bi neokaljane, a
neuspjeh pregovora mogao bi se pripisati sovjetskom odbijanju da prihvati njemaki
ekspanzionizam.
Hitlerova nervoza prerasla je sada u groznicu. Naime, odluku o napadu na Poljsku
trebao je donijeti unutar nekoliko dana. Dvadeseti kolovoza pie izravno Staljinu.
Samo pismo bilo je pravi izazov za slubenike njemakoga protokola. Kako je jedina
Staljinova titula bila generalni sekretar Komunistike partije Sovjetskog Saveza, a
nije obnaao nikakvu dravnu funkciju, nisu se mogli odluiti kako da ga oslove. Na
kraju je pismo naprosto odaslano na M. Staljin, Moskva. U njemu stoji: Uvjeren
sam da se sadraj popratnoga protokola koji zahtijeva Sovjetski Savez moe rijeiti u
najkraemu moguem roku ako na pregovore u Moskvu otputuje pouzdan njemaki
425

dravnik.
Staljin je uspio u svojemu hazarderskom pokuaju da do posljednjega trenutka
zadri sve opcije. Bilo je oigledno da e mu Hitler besplatno ponuditi ono do ega bi
u savezu s Velikom Britanijom i Francuskom mogao doi tek nakon krvavog rata s
Njemakom. Staljin je odgovorio 21. kolovoza, izrazivi nadu da e njemakosovjetski pakt o nenapadanju biti vana toka u poboljanju politikih odnosa dviju
426

zemalja... Ribbentrop je pozvan u Moskvu 48 sati poslije, 23. kolovoza.

Ve nakon jednog sata boravka u Moskvi, Ribbentrop se susreo sa Staljinom.
Sovjetski lider nije pokazao zanimanje za pakt o nenapadanju, kao ni za izraze
prijateljstva sadrane u Ribbentropovim rijeima. Teite njegova interesa bio je tajni
protokol o podjeli Istone Europe. Ribbentrop je predloio podjelu Poljske na
utjecajne sfere du granice iz 1914. tako da Varava pripadne njemakoj strani. Ostalo
je otvoreno hoe li se ouvati privid poljske nezavisnosti ili e Njemaka i Sovjetski
Savez pripojiti sva svoja osvojena podruja. to se tie Baltika, Ribbentrop je
predloio da Finska i Estonija uu u rusku sferu (ime bi Staljin dobio dugo eljenu
tampon zonu oko Lenjingrada), da Litva pripadne Njemakoj, a Latvija se podijeli.
Kad je Staljin zatraio cijelu Latviju, Ribbentrop je telegrafirao Hitleru, koji je
pristao kao to e pristati na Staljinov zahtjev da Rumunjskoj oduzme Besarabiju.
Oduevljeni Ribbentrop vratio se u Berlin gdje ga je euforini Hitler doekao kao
427

drugoga Bismarcka. Od prve Hitlerove poruke Staljinu do okonanja diplomatske

revolucije prolo je samo tri dana.
Poslije e uslijediti uobiajena obdukcija o odgovornosti za taj okantni prevrat.
Neki su krivicu svalili na uskogrudni britanski pregovaraki stil. Povjesniar A. J. R

Taylor dokazao je da je u britansko-sovjetskim odnosima sovjetska strana pomalo

netipino reagirala na britanske prijedloge, bre no to su Britanci reagirali na
sovjetske poruke. Na temelju tog podatka Taylor donosi po mom miljenju netoan
428

zakljuak da je Kremlju savez bio vaniji negoli Londonu. Mislim da se zapravo

radilo o Staljinovoj elji da Veliku Britaniju zadri u igri te da je ne prestrai prerano
barem dok ne ustanovi kakve su Hitlerove namjere.
Britanska vlada oigledno je napravila niz velikih psiholokih pogreaka. Ne
samo to niti jedan ministar nije posjetio Moskvu ve je London odlagao sporazum o
zajednikom vojnom planiranju sve do poetka kolovoza. A tada je za efa britanske
delegacije imenovan jedan admiral, premda je glavna, a moda i jedina briga koja je
muila sovjetsku stranu bilo kopneno ratovanje. tovie, britanska delegacija putovala
je u Sovjetski Savez brodom, to je trajalo 5 dana, te nije odraavalo osjeaj hitnosti.
Konano, ma kako vrijedni bili moralni razlozi, opiranje Velike Britanije da prui
jamstva baltikim dravama paranoini lider u Moskvi mogao je samo protumaiti kao
poziv Hitleru da zaobie Poljsku i napadne Sovjetski Savez.
No, nespretna britanska diplomacija nije dovela do njemako-sovjetskog pakta.
Problem je zapravo bio u tome to Velika Britanija nije mogla ispuniti Staljinove
uvjete, a da pritom ne odbaci svako naelo za koje se zalagala od kraja Prvoga
svjetskog rata. Nije imalo nikakva smisla povui crtu i usprotiviti se njemakom
oskrvnuu malih drava ako je to znailo da se ista privilegija jami Sovjetskom
Savezu. Cininije britansko vodstvo povuklo bi crtu na sovjetskoj, a ne na poljskoj
granici, te tako znatno poboljalo britansku pregovaraku poziciju s obzirom na
Sovjetski Savez, a Staljinu dalo ozbiljan razlog da stupi u pregovore o obrani Poljske.
Vlastiti moral sprijeio je demokratske zemlje da blagoslove jo jednu seriju agresija,
ak i u interesu vlastite sigurnosti. Realpolitik bi zahtijevala analizu stratekih
implikacija britanskoga jamstva Poljskoj, dok je meunarodni poredak uspostavljen u
Versaillesu traio da se britansko opredjeljenje temelji prvenstveno na moralnim i
pravnim razlozima. Staljin je imao strategiju, ali ne i naela, dok su demokracije
branile naela, no nikad nisu stvorile strategiju.
Poljska se nije mogla obraniti dok je francuska vojska amila iza Maginotove
linije, a sovjetske snage bile unutar vlastitih granica. Godine 1914. europske nacije
krenule su u rat jer su se vojno i politiko planiranje meusobno udaljili. Dok su
generaltabovi brusili svoje planove, politiki lideri nisu ih niti shvaali, niti su se
njihovi politiki ciljevi podudarali s opsegom planiranoga vojnog djelovanja.
Godine 1939. vojno i politiko planiranje ponovno su se razili, ovaj put iz
sasvim suprotnog razloga. Zapadne su se sile vodile nadasve razboritim i moralnim

politikim ciljem da zaustave Hitlera. No nikad nisu uspjele razviti vojnu strategiju
za ostvarenje toga cilja. Godine 1914. stratezi su bili previe nepromiljeni, a 1939.
previe samozatajni. Godine 1914. vojske svih zemalja jedva su ekale rat, dok su
1939. slutile zlo (ak i njemaka), te su svoju ocjenu prepustile politikim liderima.
Godine 1914. postojala je strategija, ali ne i politika; 1939. postojala je politika bez
strategije.
Pri izbijanju obaju ratova Rusija je odigrala odluujuu ulogu. Godine 1914.
Rusija je pridonijela poetku rata svojim upornim inzistiranjem na savezu sa Srbijom,
kao i na nefleksibilnom rasporedu moblilizacije; godine 1939., kad je Staljin liio
Hitlera straha od ratovanja na dva fronta, morao je biti svjestan injenice da time
neizbjeno izaziva opi rat. Godine 1914. Rusija je stupila u rat da sauva svoju ast;
godine 1939. poticala je rat ne bi li sudjelovala u podjeli Hitlerova plijena.
Njemaka se pak uoi izbijanja obaju svjetskih ratova ponaala na identian nain:
nestrpljivo, bez ikakva osjeaja za zbivanja koja slijede. Godine 1914. stupila je u rat
da razbije savez koji se sigurno ne bi odrao da Njemaka nije bila tako nasilna;
1939. nije bila voljna ekati da se prirodnim putem razvije u kljunu europsku dravu.
A to bi zahtijevalo upravo suprotno od Hitlerove strategije razdoblje mirovanja koje
bi omoguilo da se geopolitika stvarnost nakon Mnchena slegne. Godine 1914.
emocionalna neuravnoteenost njemakoga cara i nedostatak jasnog koncepta nisu mu
dopustili da prieka; 1939. jedan otroumni mentalni bolesnik odluio se za rat dok je
jo u punoj fizikoj snazi, te odbacio sve racionalne raunice. U oba sluaja
Njemaka uope nije trebala donijeti odluku o stupanju u rat, to ilustrira injenica
daje, unato dvama porazima i gubitku otprilike jedne treine teritorija koji je
zauzimala prije Prvoga svjetskog rata, Njemaka danas jedna od najjaih europskih
zemalja, a vjerojatno i najutjecajnija.
to se tie Sovjetskog Saveza 1939., nije bio opremljen za rat koji e uslijediti.
No, krajem Drugoga svjetskog rata bit e globalna velesila. Poput Richelieua u 17.
stoljeu, Staljin je u 20. stoljeu iskoristio usitnjavanje Srednje Europe. Stjecanje
statusa velesile Americi je zajamila njezina industrijska mo. Sovjetski status vue
svoje korijene iz okrutnih manipulacija na Staljinovu bazaru.

Vjaeslav Molotov potpisuje rusko-njemaki pakt o nenapadanju u kolovozu 1939. U pozadini

Joachim von Ribbentrop i Staljin

GLAVA ETRNAESTA
Njemako-sovjetski pakt
Sve do 1941. Hitler i Staljin nastojali su tradicionalnim sredstvima ostvariti
netradicionalne ciljeve. Staljin je ekao na dan kad e iz Kremlja upravljati
komunistikim svijetom. Hitler je svoju ludu viziju etniki istoga carstva kojim
upravlja nadmona njemaka rasa opisao u knjizi Mein Kampf Teko je zamisliti dvije
radikalnije vizije. No, sredstva kojima su se Hitler i Staljin posluili, a kulminiraju
paktom iz 1939., kao da su izala iz rasprave o dravnitvu 18. stoljea. Jednim
svojim aspektom njemako-sovjetski pakt ponavlja podjelu Poljske koju su 1772.
proveli Fridrik Veliki, Katarina Velika i carica Marija Terezija. Za razliku od tih triju
vladara, Hitler i Staljin bili su ideoloki protivnici. Neko vrijeme zajedniki
nacionalni interes, tj. nastojanje da dokraje Poljsku, nadvladao je te ideoloke
razlike. Kad je 1941. njihov pakt konano pokazao svoje pravo lice, izbio je najvei
kopneni rat u povijesti ovjeanstva, zapravo voljom jednoga jedinog ovjeka. Koje li
ironije da je dvadeseto stoljee doba volje naroda i impersonalnih sila obiljeilo
tako malo pojedinaca, a njegova najvea tragedija mogla se izbjei elminiranjem
jednoga jedinog pojedinca.
Dok je njemaka vojska u niti mjesec dana zgazila Poljsku, francuske snage,
nasuprot kojih su se nalazile samo oslabljene njemake divizije, pasivno su to
promatrale iza Maginotove linije. Uslijedilo je razdoblje prikladno nazvano lanim
ratom, koje e Francusku potpuno demoralizirati. Stotinama godina Francuska je
vodila ratove s odreenim politikim ciljem da sprijei sjedinjenje Srednje Europe
ili, kao u sluaju Prvoga svjetskog rata, da vrati Alsace-Lorraine. Ovaj put trebala je
stupiti u rat zbog zemlje koja je ve osvojena i za iju obranu nita nije uinila.
Ustvari, obeshrabreno francusko stanovnitvo jo jednom se susrelo s fait accompli i
ratom kojemu je nedostajala temeljna strategija.
Kako su to Velika Britanija i Francuska mislile dobiti rat protiv zemlje koja ih je
gotovo pobijedila kad su na strani Saveznika bili Rusija i SAD? Ponaali su se kao da
je mogue ekati iza Maginotove linije da britanska blokada Njemake upokori
Hitlera. No, zbog ega bi Njemaka mirno podnijela sporo davljenje? Zato bi napala
Maginotovu liniju kad je cesta kroz Belgiju bila irom otvorena, te ju je ovaj put
zaposjela cijela njemaka armija jer vie nije postojao istoni front? Ako je obrana u
ratu stvarno toliko dominantna kao to je vjerovao francuski generaltab unato
suprotnom pouku poljskoga ratnog pohoda to je drugo Francuska i mogla oekivati
doli rata koji e ju jo vie oslabiti, i to prije no to se uspjela oporaviti od

prethodnoga?
Dok je Francuska ekala, Staljin je ugrabio svoju strateku priliku. No, prije no
to se pokazala prilika za provoenje tajnoga protokola o podjeli Istone Europe,
Staljin e zatraiti njegovu reviziju. Poput vladara iz 18. stoljea koji raspolae
teritorijem bez ikakva obzira na samoodreenje, Staljin je Njemakoj predloio novi
dogovor samo mjesec dana nakon to je sainjen njemako-sovjetski pakt: zamjenu
poljskog teritorija izmeu Varave i Curzonove linije koja je, po tajnom protokolu,
trebala pripasti Sovjetskom Savezu, za Litvu, koja je trebala pripasti Njemakoj.
Dakako, Staljinov cilj bio je da proiri tampon zonu oko Lenjingrada. Takoer nije
osjeao potrebu da barem pokua opravdati svoje geostrateke manevre neim
drugim, a ne potrebama sovjetske sigurnosti. Hitler je prihvatio Staljinov prijedlog.
Staljin se odmah bacio na iskoritavanje mogunosti koje mu je na raspolaganje
stavio tajni protokol. Dok je u Poljskoj jo uvijek bjesnio rat, Sovjetski Savez
predloio je trima siunim pribaltikim dravama vojni savez, uz pravo da na njihovu
teritoriju podigne svoje vojne baze. Kako im je Zapad uskratio pomo, tim malim
republikama preostalo je jedino da uine prvi korak u gubljenju svoje nezavisnosti.
Sedamnaesti rujna 1939., niti tri tjedna nakon izbijanja rata, Crvena armija okupirat e
dio Poljske koji je pripao sovjetskoj sferi.
U studenome je na red dola Finska. Staljin je traio sovjetske vojne baze na
finskom tlu i Karelijsku prevlaku kraj Lenjingrada. No, Finska se pokazala vrom
no to se to oekivalo. Odbila je sovjetski zahtjev i Staljinov napad. Premda su finske
snage Crvenoj armiji, koja se jo nije oporavila od Staljinovih istki, nanijele velike
gubitke, na kraju e presuditi brojke. Nakon nekoliko mjeseci herojskog otpora,
Finska je podlegla golemoj nadmoi Sovjetskog Saveza.
Govorimo li o velikoj strategiji Drugoga svjetskog rata, rusko-finski rat bio je
sporedan. No, pokazao je do koje su mjere Francuska i Velika Britanija izgubile svoj
osjeaj za strateku zbilju. Zaslijepljeni trenutnom pat pozicijom koju su Finci ishodili
unato tome to ih je bilo mnogo manje, London i Pariz zavarah su se samoubilakom
pretpostavkom da bi Sovjetski Savez mogao biti slaba toka Osovine (kojoj on,
dakako, nije pripadao). Provedene su pripreme za odailjanje 30 000 vojnika u
Finsku, kroz vedsku i sjevernu Norveku. Usput e presjei njemaku liniju opskrbe
eljeznom rudaom iz sjeverne Norveke i vedske, koja je pristizala morskim putem
iz norveke luke Narvik. Premda im niti jedna od tih zemalja nije bila spremna
dopustiti prijelaz, to nimalo nije umanjilo entuzijazam britanskih planera.
Opasnost od saveznike intervencije moda je pomogla Finskoj da sklopi
povoljniji sporazum no to bi to dopustili prvotni sovjetski zahtjevi, no Staljina na
kraju nita nee moi sprijeiti da sovjetsku crtu obrane udalji od prilaza Lenjingradu.

Povjesniarima jo uvijek nije jasno to je to spopalo Veliku Britaniju i Francusku te

su se istodobno gotovo zaratile sa Sovjetskim Savezom i nacistikom Njemakom, tri
mjeseca prije no to slom Francuske dokae kako je itav plan zapravo neostvariv.
U svibnju 1940. okonanje lani rat. Njemaka vojska ponovila je manevar iz
1914. skrenuvi svoje snage kroz Belgiju, no ovaj put glavni udar iao je sredinom
fronte, a ne po desnom krilu. Francuski slom cijena je petnaest godina njezinih sumnji
i okolianja. Premda je uinkovitost njemakoga vojnog stroja bila dobro poznata,
promatrae je okirala brzina kojom je pregaena Francuska. U Prvomu svjetskom ratu
njemake snage etiri su godine uzalud nastojale doi do Pariza. Svaki prevaljeni
kilometar iziskivao je golemu cijenu u ljudstvu. Godine 1940. njemaki Blitzkrieg
prodro je u Francusku i krajem lipnja njemake trupe marirale su niz ChampsElysees. inilo se da je Hitler zavladao Europom.
No, poput prethodnih osvajaa, Hitler nije znao kako okonati rat koji je tako
nepromiljeno zapoeo. Na raspolaganju je imao tri mogunosti: mogao je pokuati
poraziti Veliku Britaniju; mogao je sklopiti mir s Velikom Britanijom; mogao je
pokuati osvojiti Sovjetski Savez, a zatim se, koristei se njegovim golemim
sredstvima, okrenuti svim svojim snagama prema Zapadu i konano unititi Veliku
Britaniju.
Tijekom ljeta 1940. Hitler je pokuao realizirati prve dvije mogunosti. U
hvalisavu govoru 19. srpnja dao je naslutiti da je spreman na kompromisni mir s
Velikom Britanijom. Ustvari, traio je da se ona odrekne predratnih njemakih
kolonija i okani se mijeanja u europske poslove. Zauzvrat e dati jamstva Britanskom
429

Imperiju.
Hitlerov prijedlog analogan je prijedlogu carske Njemake Velikoj Britaniji dva
desetljea prije Prvoga svjetskog rata premda je tada izraen u mnogo
koncilijantnijemu tonu, a engleska je strateka pozicija bila povoljnija. Da je Hitler
kojim sluajem preciznije odredio kakvo je njemako vienje Europe, neki britanski
lideri koji su se bavili milju o pregovorima s Njemakom primjerice lord Halifax,
no ne i Churchill doli bi u iskuenje. Traei od Velike Britanije da Njemakoj
zajami potpunu slobodu djelovanja u Europi, Hitler je isprovocirao tradicionalni
britanski odgovor poput reakcije Sir Edwarda Greya 1909. na prijedlog
neusporedivo racionalnijih njemakih lidera nego to je to bio Hitler (tada je
Francuska jo bila znaajna sila): ako Velika Britanija rtvuje europske drave
Njemakoj, prije ili poslije bit e napadnuto Britansko otoje (vidi glavu 7.). Velika
Britanija takoer nije ozbiljno shvatila jamstvo za svoj imperij. Niti jedan njemaki
lider nije bio svjestan britanskog uvjerenja da je svaka zemlja koja je spremna zatititi

Imperij takoer spremna da ga osvoji kao to je jo Sir Eyre Crowe naglasio u

svojemu uvenom memorandumu iz 1907. (vidi glavu 7.).
Churchill je, dakako, bio previe sofisticiran i, zahvaljujui svojem prouavanju
povijesti, nije imao nikakvih iluzija da e na kraju rata Velika Britanija i dalje biti
vodea svjetska sila, pa ak i u prvim redovima. Kandidati za taj poloaj bit e
Njemaka ili SAD. Churchillova nepopustljivost prema Njemakoj u ljeto 1940. stoga
se moe protumaiti kao njegov izbor amerike, a ne njemake prevlasti. Amerika
prevlast povremeno e biti neugodna, no barem su njezina kultura i jezik bili poznati,
a nije postojao ni neki oigledan sukob interesa. Na koncu, na raspolaganju je uvijek
stajao poseban odnos Velike Britanije s Amerikom, koji bi s nacistikom
Njemakom bio nezamisliv. U ljeto 1940. Hitler se doveo u poloaj u kojemu je on
sam predstavljao casus belli.
Hitler je sada posegnuo za drugom mogunou i pokuao unititi britanske zrane
snage te, u sluaju potrebe, izvriti invaziju na Britansko otoje. No s tom je idejom
samo oijukao. Njemako predratno planiranje nije obuhvatilo operacije iskrcavanja
pa se od plana odustalo zbog nedostatka malenih brodova za iskrcaj i neuspjenoga
pokuaja Luftwaffe da uniti RAF. Krajem ljeta, Njemaka se ponovno nala u poziciji
slinoj onoj iz Prvoga svjetskog rata: nakon to je postigla najvee uspjehe, nije ih
mogla pretoiti u konanu pobjedu.
Dakako, Hitler je imao odlinu priliku da prijee u strateku defenzivu Velika
Britanija nije bila dovoljno snana da se sama suprotstavi njemakoj vojsci; Americi
je bilo gotovo nemogue da stupi u rat; ma koliko se bavio milju o intervenciji,
Staljin bi na kraju uvijek pronaao razlog da ju odgodi. No ekanje da netko drugi
preuzme inicijativu kosilo se s Hitlerovom naravi. Stoga je bilo neminovno da se
usredotoi na napad na Sovjetski Savez.
Ve u srpnju 1940. Hitler e naruiti preliminarne planove generaltaba za vojni
pohod na Sovjetski Savez. Svojim je generalima rekao da e nakon poraza Sovjetskog
Saveza sve svoje oruane snage Japan moi usmjeriti na Ameriku, skrenuvi panju
Washingtona na Pacifik. Izolirana Velika Britanija bez izgleda za ameriku pomo bila
bi prisiljena odustati od borbe: Britanija polae svoje nade u Rusiju i SAD, tono
e primijetiti Hitler. Izjalove li se nade u Rusiju, otpast e i Amerika, jer bi
430

eliminiranjem Rusije snaga Japana na Dalekom istoku silno porasla... No Hitler

jo uvijek nije bio spreman izdati nalog za napad. Najprije e ispitati moe li
namamiti sovjetsku stranu u zajedniki napad na Britanski Imperij, te se rijeiti
Britanaca prije no to se okrene prema Istoku.
Staljin je bio i te kako svjestan teine svoje situacije. S padom Francuske nestalo

je oekivanje koje je Staljin dijelio sa svim zapadnim vojnim strunjacima da e

rat poprimiti oblik dugotrajne borbe do iscrpljenja, kao u Prvomu svjetskom ratu.
Izjalovila se Staljinova najvea nada da e se Njemaka i zapadne demokracije
meusobno iscrpiti. Padne li i Velika Britanija, njemaka vojska slobodno e moi
krenuti prema Istoku, koristei se svim europskim sredstvima u skladu s koncepcijom
koju je Hitler iznio u Mein Kampfu.
Staljinova reakcija bila je gotovo stereotipna. Ni u jednom trenutku svoje karijere
na opasnost nije reagirao pokazavi strah, ak i onda kad ga je sigurno osjeao.
Uvjeren da bi priznavanje slabosti navelo protivnika da povea svoje zahtjeve, uvijek
je svoje strateke dileme nastojao prikriti tvrdokornou. Pokua li Hitler svoju
pobjedu na Zapadu iskoristiti za pritisak na Sovjetski Savez, Staljin e eventualno
traenje ustupaka uiniti krajnje neprivlanim i napornim. Premda je bio strahovito
proraunat, nije uzeo u obzir Hitlerovu neurotinost, iskljuivi tako mogunost da
Hitler na izazov odgovori ratom na dva fronta, ma koliko to bilo nepromiljeno.
Staljin se opredijelio za dvosmjernu strategiju. Ubrzao je skupljanje preostaloga
plijena koji mu je obean tajnim protokolom. U lipnju 1940. dok je Hitler jo uvijek
bio zauzet Francuskom, Staljin je dao Rumunjskoj ultimatum da preda Besarabiju.
Takoer je zatraio sjevernu Bukovinu koja nije bila obuhvaena tajnim sporazumom,
a s njom bi sovjetske snage zauzele cijeli rumunjski dio Dunava. Istoga mjeseca
Sovjetskom Savezu prikljuit e pribaltike zemlje, prisilivi ih na namjetene izbore
u kojima nije sudjelovalo ni 20% stanovnitva. Na kraju tog procesa Staljin e vratiti
sav teritorij koji je Rusija izgubila na kraju Prvoga svjetskog rata. Saveznici su tako
platili posljednju ratu zbog iskljuenja Njemake i Sovjetskog Saveza iz Mirovne
konferencije 1919.
Usporedno s jaanjem svoje strateke pozicije, Staljin je nastavio s naporima da
umiri svojega prijeteeg susjeda, preuzevi opskrbu Hitlerova ratnog pogona
sirovinama. Ve u veljai 1940., prije njemake pobjede nad Francuskom, u
Staljinovoj je nazonosti potpisan trgovaki sporazum koji obvezuje Sovjetski Savez
na isporuku velikih koliina sirovina Njemakoj. Zauzvrat je Njemaka opskrbljivala
Sovjetski Savez ugljenom i industrijskim proizvodima. Sovjetski Savez pedantno se
pridravao odredbi sporazuma, uglavnom ih prekoraujui. Doslovno do samoga
njemakog napada, sovjetski vagoni jo uvijek su zbog dostave prelazili granine
toke.
No, niti jedan Staljinov potez nije mogao utjecati na geopolitiku injenicu da je
Njemaka postala najjaa sila Srednje Europe. Hitler je jasno dao do znanja da nee
tolerirati nikakvu sovjetsku ekspanziju mimo odredbi tajnog protokola. U kolovozu
1940. Njemaka i Italija prisilit e Rumunjsku, za koju je Staljin sada ve smatrao da

spada u sovjetsku sferu interesa, da dvije treine Transilvanije vrati Maarskoj, tako
rei saveznici sila Osovine. vrsto odluivi zatititi rumunjske zalihe nafte, Hitler e
u rujnu jasno povui crtu pruivi jamstva Rumunjskoj, te odaslavi motoriziranu
diviziju i zrane snage u Rumunjsku zbog osiguravanja jamstva.
Istoga mjeseca napetost e porasti u drugom dijelu Europe. Prekrivi tajni
protokol koji Finsku stavlja u sovjetsku sferu interesa, Finska je dopustila njemakim
snagama da prijeu preko njezina teritorija na putu za sjevernu Norveku. Bilo je tu i
znaajnih njemakih poiljki oruja, iji je jedini mogui cilj bio jaanje Finske
protiv sovjetskoga pritiska. Kad je Molotov od Berlina zatraio konkretnije
informacije, dobio je neodreen odgovor. Sovjetske i njemake snage poele su se
gurkati po itavoj duljini Europe.
Za Staljina najkobniji dogaaj zbio se 27. rujna 1940. kad su Njemaka, Italija i
Japan potpisali Trojni pakt, obvezavi se da stupe u rat protiv svake zemlje koja
pristupi britanskoj strani. Dakako, Pakt posebno iskljuuje odnose svih potpisnica sa
Sovjetskim Savezom. To je znailo da Japan nema nikakvu obvezu sudjelovati u
njemako-sovjetskom ratu, no mora se oduprijeti Americi ako ona stupi u rat protiv
Njemake. Premda je Trojni pakt oigledno bio usmjeren protiv Washingtona, Staljina
to nije nimalo umirilo. Neovisno o zakonskim odredbama, morao je oekivati da e se
lanice Trojnoga pakta prije ili poslije okrenuti protiv njega. Bilo je jasno da je
prekobrojan, jer je o pregovorima obavijeten tek po njihovu okonanju.
Ujesen 1940. napetost je toliko porasla da su dva diktatora poduzela svoj, kako e
se kasnije uspostaviti, posjednji pokuaj da nadmudre jedan drugoga. Hitlerov cilj bio
je da namami Staljina na zajedniki napad na Britanski Imperij, ne bi li ga lake
svladao kad si Njemaka osigura zalee. Staljin je pokuao dobiti na vremenu,
nadajui se da e Hitler moda usput pretjerati, ali i zato da ustanovi to time dobiva.
Propali su svi pokuaji da se organizira izravan susret Hitlera i Staljina neposredno
nakon Trojnog pakta. Oba su lidera poduzela sve da ga izbjegnu, izvlaei se da ne
mogu napustiti svoju zemlju, dok je logino susretite, granini grad Brest-Litovsk,
imalo previe jak povijesni naboj.
Trinaesti listopada 1940. Ribbentrop je Staljinu napisao dugako pismo u kojemu
tumai tijek zbivanja od svojega posjeta Moskvi naovamo. Bio je to vrlo neobian
primjer krenja protokola u kojemu se jedan ministar vanjskih poslova ne obraa
svojem kolegi, ve lideru koji ak ne obavlja slubenu dravnu funkciju (Staljinovov
jedini poloaj i dalje je bilo mjesto generalnog sekretara Komunistike partije).
Svojom pompoznou Ribbentropovo pismo pokuava nadoknaditi nedostatak
finesa. Sovjetsko-njemake sukobe zbog Finske i Rumunjske pripisuje britanskim
makinacijama, ne objasnivi kako je London mogao izvesti takvo djelo. Inzistira da

Trojni pakt nije usmjeren protiv Sovjetskog Saveza, tovie, Sovjetski Savez bit e
dobrodoao na podjelu plijena izmeu europskih diktatora i Japana nakon rata.
Ribbentrop na kraju poziva Molotova na uzvratni posjet u Berlin. Tom prigodom
Ribbentrop naglaava mogunost rasprave o eventualnom ulasku Sovjetskog Saveza u
431

Trojni pakt.
Staljin je bio preoprezan da dijeli plijen koji tek treba osvojiti ili da izie na prvu
crtu sukoba koji je izazvao netko drugi. Pa ipak, raunat e na mogunost podjele
plijena s Hitlerom u sluaju da Velika Britanija naprosto doivi slom ba kao to je
uinio 1945. kad je stupio u rat protiv Japana u njegovoj zavrnoj fazi i za vrlo visoku
cijenu. Dvadeset drugi listopada Staljin e na Ribbentropovo pismo odgovoriti
ivahnim tonom proaranim ironijom. Zahvalivi Ribbentropu na pounoj analizi
nedavnih zbivanja, suzdrao se od njihove osobne ocjene. elei moda pokazati
kako njih dvojica mogu prekoraiti protokol, prihvatio je poziv upuen Molotovu da
posjeti Berlin, unilateralno odredivi skori datum 10. studenog, za samo tri
432

tjedna.
Hitler je odmah prihvatio prijedlog, to e izazvati jo jedan nesporazum. Zbog
Hitlerova promptnog pristanka, Staljin je krivo shvatio da je odnos sa Sovjetskim
Savezom Njemakoj jednako bitan kao prethodne godine, tj. kao dokaz da se isplatila
njegova vrsta taktika. No Hitlerova spremnost proizala je iz nude da nastavi sa
svojim planovima ako stvarno namjerava napasti Sovjetski Savez u proljee 1941.
Sva dubina nepovjerenja izmeu dvaju buduih partnera izila je na vidjelo i prije
poetka sastanka. Molotov se odbio ukrcati u njemaki vlak koji ga je trebao sprovesti
do Berlina. Sovjetska delegacija oigledno je sumnjala da bi se elegancija njemakih
vagona mogla mjeriti s koliinom ureaja za prislukivanje. (Na kraju su njemaki
vagoni zakvaeni za sovjetski vlak, ije je postolje bilo specijalno izraeno zbog
uega europskog razmaka meu tranicama na granici.)
Pregovori e konano zapoeti 12. studenog. Molotov, koji je znao iznervirati i
mnogo stabilnije osobe od Hitlera, pred nacistikim vodstvom osvetoljubivo je
demonstrirao svoju neuljudnu taktiku. Njegovu uroenu okrutnost poticao je strah od
Staljina, kojega se bojao mnogo vie no Hitlera. Molotovljev opsesivni strah zbog
vlastita domaeg poloaja tipian je za diplomate tijekom cjelokupnoga sovjetskog
razdoblja, premda je najakutniji u Staljinovo doba. Sovjetski pregovarai uvijek su
bili mnogo svjesniji domaih negoli meunarodnih ogranienja.
Kako su ministri vanjskih poslova rijetko bili lanovi Politbiroa (Gromiko e
postati njegovim lanom tek 1973., nakon 16 godina provedenih na mjestu ministra
vanjskih poslova), njihova domaa baza bila je slaba i uvijek im je prijetila opasnost

da budu rtvovani zbog neuspjelih pregovora. K tome, kako su Sovjeti bili uvjereni da
je povijest u svojoj konanici na njihovoj strani, bili su skloniji opstruiranju negoli
opim rjeenjima. Svi pregovori sa sovjetskim delegatima pretvarali bi se u
ispitivanje izdrljivosti. Ne bi postojala ansa za ikakve ustupke sve dok sovjetski
pregovara ne bi uvjerio sebe a posebno one koji su u Moskvi itali njegove
telegrame da je iz druge strane iscijeen i posljednji atom fleksibilnosti.
Zahvaljujui takvoj diplomatskoj gerili, postigli bi sve to su eljeli upornou i
pritiskom, no obino bi propustili priliku za postizanje stvarnog napretka. Sovjetski
pregovarai meu kojima je Gromiko bio pravi velemajstor postali su vrlo vjeti
u krenju otpora protivnika koji bi bili optereeni unaprijed stvorenim stavovima i
nestrpljivo oekivali rjeenje. S druge strane, esto ne bi razlikovali bitno od
nebitnoga. Tako su 1971. propustili priliku da organiziraju susret na vrhu s Nixonom,
kojim bi odgodili njegovo otvaranje prema Pekingu, jer bi se mjesecima prepirali
zbog krajnje nebitnih preduvjeta. No, sve je to sovjetska strana odbacila im je
Washington prihvatio kinesku opciju.
Teko je zamisliti dvije osobe s manjim izgledima za dijalog od Hitlera i
Molotova. Hitler u svakom sluaju nije bio podoban za pregovore. Svoje sugovornike
vie bi volio obasuti dugakim monolozima, istodobno ne pokazujui nikakav znak da
slua njihove odgovore ako bi im za to uope dao vremena. U odnosima sa stranim
voama Hitler bi se uglavnom ograniio na vatreno zastupanje osnovnih naela. U
onim rijetkim prilikama kad bi sudjelovao u samim pregovorima npr. s austrijskim
kancelarom Kurtom von Schuschniggom ili Nevilleom Chamberlainom bio bi
nasilan i iznosio odlune zahtjeve koje bi rijetko modificirao. Za razliku od njega,
Molotova nisu zanimala naela, ve njihova primjena. Nije prihvaao kompromis.
U studenome 1940. Molotov se naao u nezavidnu poloaju. Sigurno e biti teko
zadovoljiti Staljina koji s jedne strane nije htio pridonijeti njemakoj pobjedi, no
bojao se da bi u sluaju njemake pobjede nad Velikom Britanijom bez sovjetske
pomoi propustio priliku da sudjeluje u podjeli Hitlerovih osvajanja. Ma to se
dogodilo, Staljin je odluio da nikad nee prihvatiti povratak na Pariki sporazum, te
je svoj poloaj nastojao zatititi odgaanjem svakog poteza. Tajni protokol i dogaaji
koji su uslijedili Nijemcima su jasno predoili kakva je Staljinova koncepcija
adekvatnih odnosa moda ak i prejasno. U tom smislu Molotovljev posjet Berlinu
je dogaaj koji valja pomno analizirati. to se tie demokratskih zemalja, Staljin je
iskoristio posjet novoga britanskog veleposlanika Sir Stafforda Crippsa u srpnju
1940. da odbaci svaku mogunost eventualnog povratka na versailleski poredak. Kad
je Cripps ustvrdio da je zbog poraza Francuske Sovjetskom Savezu u interesu
ponovno uspostavljanje ravnotee snaga, Staljin je hladno odgovorio:

Takozvana europska ravnotea snaga dosad nije ugnjetavala samo Njemaku ve i

Sovjetski Savez. Zbog toga e Sovjetski Savez poduzeti sve korake da sprijei
433

ponovno uspostavljanje negdanje ravnotee snaga u Europi.

Diplomatskim jezikom reeno, svi koraci obino znae prijetnju ratom.
Za Molotova ulog nije mogao biti vei. Kako Hitlerovi dotadanji potezi nisu
ostavljali ni traga sumnji da e tijekom 1941. krenuti u neki veliki vojni pohod,
postojala je mogunost da napadne Sovjetski Savez ako mu se Staljin ne pridrui u
napadu na Britanski Imperij. Molotov se zapravo suoio s de facto ultimatumom u
obliku zavoenja premda Staljin nije oekivao tako kratak rok.
Ribbentrop je zapoeo razgovore naznaivi zastoje njemaka pobjeda neminovna.
Potaknuo je Molotova da se pridrui Trojnom paktu. U tome ga nije omela injenica
da je pakt zapravo razraena inaica nekadanjeg Antikominternskog pakta. Na toj
osnovi, ustvrdio je Ribbentrop, bit e mogue ustanoviti utjecajne sfere Rusije,
434

Njemake, Italije i Japana u vrlo openitom smislu.

Po Ribbentropu, to ne bi
smjelo izazvati sukobe jer je svaki potencijalni partner prije svega zainteresiran za
ekspanziju prema jugu. Japan e prijei u jugoistonu Aziju, Italija u sjevernu Afriku,
a Njemaka e vratiti svoje bive kolonije u Africi. Nakon silnih okolianja kojima je
elio naglasiti koliko je pametan, Ribbentrop e konano odrediti nagradu namijenjenu
Sovjetskom Savezu: "... hoe li se Rusija konano takoer okrenuti prema jugu zbog
435

toliko vanoga prirodnog izlaza na otvoreno more.

Svatko imalo upoznat s Hitlerovim javnim izjavama znao je da je to glupost. Za
naciste Afrika nikad nije bila prioritetna. Ne samo to Hitler za nju nije pokazao
poseban interes ve je Molotov vjerojatno proitao dovoljno Mein Kampfa da shvati
kako Hitler od Rusije eli Lebensraum. Odsluavi Ribbentropovo izlaganje bez
rijei komentara, Molotov je trijezno, no pomalo drsko, upitao na koje e to more
Sovjetski Savez trebati traiti izlaz. Odgovorivi jo jednim dosadnim okolianjem,
Ribbentrop e konano spomenuti Perzijski zaljev, kao da Njemaka njime ve
slobodno raspolae:
Pitanje je mogu li u budunosti nastaviti dobro poslovati zajedno... hoe li na
posljetku najkorisniji izlaz na more za Rusiju biti u smjeru Perzijskog zaljeva i
Arapskog mora, te mogu li se istodobno ostvariti i neke druge ruske tenje o ovom
436

dijelu Azije, u kojemu Njemaka nema ba nikakvih interesa.

Molotova nije zanimao taj bombastini prijedlog. Njemaka jo nije posjedovala
ono to nudi, a Sovjetskom Savezu nije bila potrebna njemaka pomo u osvajanju tih
teritorija. Izrazivi naelnu spremnost da pristupi Trojnom paktu, Molotov se odmah

ogradio od pristanka tvrdnjom da je potrebna preciznost u odreivanju utjecajnih

437

sfera kroz relativno dugako vremensko razdoblje.

To se, dakako, nije moglo
postii samo jednim posjetom Berlinu i zahtijevalo je dugake konzultacije,
ukljuujui uzvratni Ribbentropov posjet Moskvi.
Toga poslijepodneva Molotov se susreo s Hitlerom u netom dovrenu mramornom
kancelarova sjeditu. Sve je inscenirano da impresionira proleterskog ministra iz
Moskve. Molotova su proveli kroz golemi hodnik. S obje strane, svakih nekoliko
metara visoki SS-ovac u crnoj uniformi u stavu mirno podigao bi ruku u znak
nacistikog pozdrava. Vrata Hitlerova ureda dopirala su sve do visokog stropa, a
otvorila su ih dva vrlo visoka SS-ovca ije su podignute ruke tvorile luk kroz koji je
Molotov doao do Hitlera. Sjedei za svojim radnim stolom uz suprotni zid goleme
prostorije, Hitler je najprije neko vrijeme utke promatrao svoje posjetitelje, zatim
skoio na noge te se, jo uvijek bez rijei, rukovao sa svakim lanom sovjetske
delegacije. Kad ih je pozvao da se smjeste u dijelu za sjedenje, rastvorile su se
438

zavjese i skupini se pridruili Ribbentrop i nekoliko savjetnika.

Nametnuvi svojim posjetiteljima nacistiko vienje otmjenosti, Hitler je iznio
svoje vienje svrhe toga susreta. Predloio je sporazum o dugoronoj zajednikoj
strategiji jer i Njemaka i Sovjetski Savez imaju za kormilom osobe koje imaju
439

dovoljan autoritet da svoje zemlje obveu na razvoj u odreenom smjeru. Hitler je

imao na umu uspostavljanje nekog vida zajednike Monroeove doktrine sa sovjetskom
stranom, za cijelu Europu i Afriku, tako da kolonijalne teritorije meusobno podijele.
Pokazavi da ga ni najmanje nije zastraio njegov prijam, predodba otmjenosti
prekopirana iz neke beke operete, Molotov se ograniio na niz preciznih pitanja: to
je krajnji cilj Trojnog pakta? Koja je Hitlerova definicija novoga poretka koji je sam
proglasio? Velike azijske sfere? Kakve su njemake namjere na Balkanu? Vrijedi li
jo uvijek nagodba po kojoj Finska ulazi u sovjetsku interesnu sferu?
Nitko dosad u razgovoru s Hitlerom nije preuzeo inicijativu ili ga podvrgnuo
unakrsnom ispitivanju. U svakom sluaju, Hitlera nije zanimalo ograniavanje
njemake slobode djelovanja u podrujima do kojih su njegove snage mogle doi
posebno ne u Europi.
Sljedeega je dana nastavku pregovora s Hitlerom prethodio spartanski ruak.
Nije ostvaren nikakav napredak. Na sebi svojstven nain Hitler e zapoeti poduljim
monologom, u kojemu e objasniti kako sa Staljinom misli podijeliti svijet:
Nakon osvajanja Engleske, Britanski Imperij bit e razdijeljen poput goleme
globalne steajne mase... Unutar te steajne mase Rusija bi dobila pristup

nezaleenom i stvarno otvorenom oceanu. Dosad je manjina od 45 milijuna Engleza

vladala nad 600 milijuna stanovnika Britanskog Imperija. On e uskoro pregaziti tu
manjinu...
U takvim okolnostima otvaraju se mogunosti diljem svijeta... Treba osigurati
sudjelovanje Rusije u rjeavanju tih problema. Sve zemlje zainteresirane za tu
steajnu masu trebaju okonati sukobe i usredotoiti se iskljuivo na podjelu
440

Britanskog Imperija.
Sardonski odgovorivi da se slae s onim to je shvatio, Molotov je obeao da e
o svemu ostalome izvijestiti Moskvu. Sloivi se u naelu s Hitlerovom izjavom da
izmeu Sovjetskog Saveza i Njemake nema sukoba interesa, prijedlog je odmah
podvrgnuo praktinoj provjeri upitavi kako bi Njemaka reagirala kad bi Sovjetski
Savez Bugarskoj pruio jamstvo slino onome koje je Njemaka pruila Rumunjskoj
(ime bi zapravo sprijeila daljnje irenje njemakog utjecaja na Balkan). A to je sa
sovjetskom aneksijom Finske? Samoodreenje oigledno nije bilo princip sovjetske
vanjske politike te e Staljin bez oklijevanja anektirati nerusko stanovnitvo svaki put
kad ne doe do njemakog upletanja. Vie nije funkcionirao ni teritorijalni sporazum,
ni moralni principi Versaillesa.
Napeta atmosfera sastanka nije nimalo popustila kad je Hitler pomalo mrzovoljno
istaknuo kako Bugarska ne trai savez sa sovjetskom stranom. Odbacio je aneksiju
Finske jer prelazi granice tajnog protokola, ne obazrijevi se na to da je poanta
Molotovljeva dolaska u Berlin krenje protokola. Sastanak je zavrio u munoj
atmosferi. Dok je Hitler ustajao, promrmljavi neto o moguemu britanskom zranom
napadu, Molotov je ponovio svoju osnovnu poruku: Kao velika sila, Sovjetski Savez
441

ne moe biti iskljuen iz znaajnih europskih i azijskih pitanja. Ne preciziravi

kako e Sovjetski Savez uzvratiti ispuni li mu Hitler elje, Molotov je tek obeao da
e, po podnoenju izvjetaja Staljinu, prenijeti Hitleru vienje svojega efa o
prikladnoj interesnoj sferi.
Hitler je bio toliko ljut da nije prisustvovao ruku koji je Molotov upriliio u
sovjetskom veleposlanstvu, premda je veina ostalih nacistikih voa bila tamo.
Ruak je prekinuo britanski zrani napad, a kako sovjetsko veleposlanstvo nije imalo
zrano sklonite, gosti su se razbjeali na sve strane. Nacistiki voe odvezli su se u
limuzinama, sovjetska delegacija u dvorac Bellevue (sadanju berlinsku rezidenciju
njemakoga predsjednika), dok je Ribbentrop poveo Molotova u svoje privatno
sklonite koje se nalazilo u blizini. Tu je pokazao novi njemaki nacrt sovjetskog
pristupanja Trojnom paktu, nikako ne shvaajui kako Molotov nije imao namjeru ni
ovlasti prekoraiti ono to je rekao Hitleru. Molotov je sa svoje strane ignorirao nacrt

i nastavio postavljati upravo ona pitanja koja je Hitler izbjegavao, ponovivi kako
Sovjetski Savez ne moe biti iskljuen ni iz jednoga europskog pitanja. Zatim je
posebno naveo Jugoslaviju, Poljsku, Grku, vedsku i Tursku, upadljivo ignorirajui
sjajne mogunosti na Indijskom oceanu koje su mu prije predoili Ribbentrop i Hitler.
Molotovljev drzak i beskompromisni stil prikrio je Staljinovo nastojanje da
dobije na vremenu kako bi izaao iz kripca. Hitler mu je nudio partnerstvo u pobjedi
nad Velikom Britanijom. No, bilo je jasno da e nakon toga Sovjetski Savez ostati
nezatien pred svojim buduim partnerima u Trojnom paktu. Svi su oni prije bili
lanovi Antikominternskoga pakta. Ako Velika Britanija kapitulira bez sovjetske
pomoi, bilo bi poeljno da Sovjetski Savez pobolja svoj strateki poloaj prije
neizbjenog suoavanja s Hitlerom.
Staljin na kraju nije odluio kojim putem krenuti. Dvadeset peti studenog Molotov
e Ribbentropu poslati Staljinove uvjete pristupanja Trojnom paktu: Njemaka treba
povui svoje snage iz Finske i dopustiti Sovjetskom Savezu da u toj zemlji ini to
eli; Bugarska treba ui u vojni savez sa Sovjetskim Savezom i dopustiti sovjetske
baze na svojem teritoriju; od Turske se trai da prihvati sovjetske baze na svojem
teritoriju, ukljuujui Dardanele. Njemaka se nee mijeati odlui li Sovjetski Savez
silom ostvariti svoje strateke ciljeve na Balkanu i na Dardanelima. Razradivi
Hitlerovu ponudu, po kojoj bi podruje juno od Batuma i Bakua bilo priznato kao
sovjetska interesna sfera, Staljin je sada u nju ukljuio Iran i Perzijski zaljev. Japan e
442

se trebati odrei svih prava na rudna bogatstva Sahalinskog otoka. Staljin je morao
biti svjestan injenice da takvi uvjeti nikad nee biti prihvaeni jer spreavaju daljnju
njemaku ekspanziju prema istoku, te zato to u zamjenu nije ponudio odgovarajue
sovjetsko djelovanje.
Zato je Staljinov odgovor Hitleru posluio prvenstveno kao signal to smatra
sovjetskom interesnom sferom, te kao upozorenje da e se barem diplomatskim
sredstvima oduprijeti njezinu suavanju. Tijekom sljedeeg desetljea Staljin e se
posluiti taktikom ruskih careva te e, svaki put kad je to mogue, tu sferu pokuati
ustanoviti sporazumno, a ako treba i silom. Nastojao je ostvariti ciljeve zacrtane u
memorandumu od 25. studenog, najprije u savezu s Hitlerom, a zatim s demokratskim
zemljama protiv Hitlera, te na kraju kroz sukob s demokratskim zemljama. Potkraj
Staljinova ivota inilo se da je on spreman na veliku pogodbu s demokratskim
zemljama ne bi li osigurao ono to je oduvijek smatrao sovjetskom interesnom sferom
(vidi glavu 20.).
No za Hitlera je kocka ve bila baena. Ve onoga dana kad je Molotov stigao u
Berlin, Hitler je naredio da se nastave sve pripreme za napad na Sovjetski Savez, a

443

konana e se odluka odgoditi sve do odobrenja izvrnoga plana. Po Hitlerovu

miljenju, trebalo je jedino odluiti treba li napasti Sovjetski Savez prije ili poslije
poraza Velike Britanije. Molotovljev posjet dao je odgovor na to pitanje. etrnaesti
studenog, kad je Molotov napustio Berlin, Hitler je naredio da se do ljeta 1941. svi
planovi koje je generaltab priredio protekloga ljeta prerade u izvrnu koncepciju
napada na Sovjetski Savez. Kad je primio Staljinov prijedlog od 25. studenog,
naredio je da se ne poalje nikakav odgovor. Staljin ga, uostalom, nikad nije ni
zatraio. Ubrzane su njemake vojne pripreme za rat protiv Rusije.
esto se raspravlja je li Staljin ikad shvatio kako je njegova taktika djelovala na
osobu poput Hitlera. Najvjerojatnije je podcijenio krajnju nestrpljivost svojega
protivnika. ini se da je pretpostavio kako je Hitler, poput njega, hladnokrvni i
paljivi kalkulator koji nee svojevoljno odaslati vlastite vojne snage u ruska bespua
prije no to okona rat na Zapadu. No Staljinova se pretpostavka pokazala netonom.
Hitler je vjerovao da snaga volje svladava sve prepreke. Otpor bi obino protumaio
kao osobni sukob. Nikad nije mogao priekati da uvjeti sazru, vjerojatno zato to
uslijed ekanja okolnosti mogu uzmaknuti njegovoj volji.
Staljin nije bio samo strpljiviji ve je, kao komunist, gajio vee potovanje prema
povijesnim silama. U gotovo trideset godina svoje vladavine nikad nije sve stavio na
kocku zbog jednoga jedinog poteza, te je krivo pretpostavio da to ne bi uinio ni
Hitler. U meuvremenu, Staljina je patoloki brinulo da bi nagla sovjetska
postrojavanja mogla izazvati njemaki preventivni napad. Takoer je krivo
protumaio Hitlerovo nastojanje da ga pridobije za Trojni pakt kao dokaz da se nacisti
u 1941. namjeravaju posvetiti daljnjim nastojanjima da svladaju Veliku Britaniju.
Staljin je oigledno vjerovao da e godina nakon toga, 1942., biti godina odluke za rat
protiv Njemake. Njegov biograf, Dmitri Volkonogov, rekao mi je da je Staljin u toj
godini raunao na eventualan preventivni rat protiv Njemake, ime se moe objasniti
injenica da su sovjetske snage 1941. bile rasporeene tako daleko. Oekujui od
Hitlera da prije napada iznese glavne zahtjeve, Staljin bi ih vjerojatno dobrim dijelom
ispunio barem 1941.
No sve su te raunice propale jer su se temeljile na pretpostavci da su Hitlerove
raunice racionalne. No, Hitlera nisu sputavala normalna predvianja opasnosti. U
svakoj godini svoje vladavine Hitler bi poduzeo neku akciju na iju bi riskantnost
upozoravala njegova svita: ponovno naoruavanje 1934.-35.; ponovno zauzimanje
Rajnske oblasti 1936.; okupacija Austrije i ehoslovake 1938.; napad na Poljsku
1939.; ratni pohod na Francusku 1940. Hitler nije imao namjeru 1941. napraviti
iznimku. S obzirom na njegovu narav, mogla ga je odvratiti samo sovjetska odluka da
pristupe Trojnom paktu uz minimalne uvjete, te sudjelovanje Sovjetskog Saveza u

vojnim akcijama protiv Velike Britanije na Bliskom istoku. Nakon poraza Velike
Britanije i izoliranja Sovjetskog Saveza, Hitler e sigurno nastojati ispuniti svoju
dugogodinju opsesiju i krenuti u osvajanje Istoka.
Nikakvo Staljinovo vjeto manevriranje na kraju nije moglo sprijeiti da se
njegova domovina nae u slinom poloaju kao Poljska godinu dana prije. Poljska
vlada mogla je 1939. izbjei njemaki napad samo tako da ustupi poljski koridor i
Danzig, a zatim se pridrui nacistikom pohodu protiv Sovjetskog Saveza no na
kraju bi Poljska i dalje ostala na milosti i nemilosti Hitlera. Sada, godinu dana
poslije, inilo se da Sovjetski Savez moe samo odgoditi njemaku agresiju
prihvaanjem nacistikih prijedloga (pod cijenu totalne izolacije i stupanjem u
riskantni rat protiv Velike Britanije). No, na kraju e i dalje biti izloen njemakom
napadu.
elinih ivaca, Staljin je i dalje vodio svoju dvosmjernu politiku suradnje s
Njemakom koju je opskrbljivao ratnim sirovinama, no geopolitiki joj se
suprotstavljao kao da uope nije u opasnosti. Premda nije htio pristupiti Trojnom
paktu, ipak je Japanu zajamio jedinu povlasticu koju bi mu sovjetsko lanstvo u Paktu
donijelo osigurao je japansko zalee za azijske avanture.
Premda oigledno nije bio upoznat s Hitlerovim upozorenjem njemakim
generalima da e napad na Sovjetski Savez omoguiti Japanu da se otvoreno
suprotstavi SAD-u, Staljin e do tog zakljuka sam doi i odluiti ukloniti tu
mogunost. Trinaesti travnja 1941. zakljuit e u Moskvi sporazum o nenapadanju s
Japanom, koristei se, unato sve veoj napetosti u Aziji, uglavnom istom taktikom
koju je upotrijebio u poljskoj krizi 18 mjeseci prije. U oba je sluaja agresora rijeio
opasnosti od rata na dva fronta te uspio skrenuti rat sa sovjetskog teritorija,
potaknuvi drugdje ono to je po njegovu miljenju bilo kapitalistiki graanski rat.
Sporazum Hitler-Staljin omoguio mu je dvogodinju odgodu, a sporazum o
nenapadanju s Japanom dopustio da est mjeseci kasnije svoje dalekoistone snage
upotrijebi u bitki za Moskvu, ime je ishod rata odreen u njegovu korist.
Nakon sklapanja sporazuma o nenapadanju, Staljin e uiniti neto neuveno, tj.
otpratiti japanskog ministra vanjskih poslova Josukea Matsuokaa na eljezniku
stanicu, te tako dokazati znaenje koji pridaje sporazumu i iskoristiti mogunost da, u
nazonosti itavog diplomatskog kora, pozove na pregovore s Njemakom, razmeui
se pritom svojim uvrenim pregovarakim poloajem. Europsko pitanje moe se
rijeiti na prirodan nain ako Japan i Sovjetski Savez surauju, Staljin e ministru
rei dovoljno glasno da ga svi uju vjerojatno da naglasi kako je, uz osiguranu
istonu granicu, uvrstio svoju pregovaraku poziciju, a moda i to kako Njemaka ne
treba ratovati protiv Sovjetskog Saveza da bi oslobodila japansko zalee za rat protiv

SAD-a.
Ne samo europsko pitanje, odgovorio je japanski ministar vanjskih poslova.
Svi svjetski problemi mogu se rijeiti, potvrdio je Staljin a u sebi je vjerojatno
pomislio: Sve dok drugi ratuju, a Sovjetski se Savez koristi njihovim uspjesima.
U namjeri da svoju poruku prenese Berlinu, Staljin je zatim priao njemakom
veleposlaniku von der Schulenburgu, zagrlio ga i rekao: Moramo ostati u
prijateljskim odnosima, i vi sada morate uiniti sve u tu svrhu. Kako bi bio siguran
da su upotrijebljeni svi kanali za prenoenje njegove poruke, ukljuujui i vojni,
Staljin je potom priao vritelju dunosti njemakoga vojnog ataea i glasno rekao:
444

Ma to se desilo, ostat emo vai prijatelji.

Staljin je imao i te kakvih razloga za zabrinutost zbog njemakih odnosa. Kao to
je u Berlinu Molotov dao naslutiti, vrio je pritisak na Bugarsku da prihvati sovjetsko
jamstvo. Staljin je sklopio sporazum o prijateljstvu i nenapadanju s Jugoslavijom u
travnju 1941., upravo u trenutku kad je Njemaka zatraila pravo prijelaza kroz
Jugoslaviju da napadne Grku. Takvo ponaanje moralo je izazvati jugoslavenski
otpor prema njemakim pritiscima. Ispostavilo se da je sporazum izmeu Sovjetskog
Saveza i Jugoslavije potpisan samo nekoliko sati prije no to e njemake snage
prijei jugoslavensku granicu.
Staljinova najvea dravnika slabost bila je sklonost da protivnicima pripie
vlastitu hladnokrvnu proraunatost kojom se toliko diio. Zbog toga je podcijenio
djelovanje vlastite beskompromisnosti i precijenio mogunosti koje mu stoje na
raspolaganju u onim rijetkim pokuajima pomirenja. Takav stav pokvarit e njegove
odnose s demokratskim zemljama nakon rata. Godine 1941., sve dok Nijemci nisu
preli sovjetsku granicu, bio je oito uvjeren da u posljednjem trenutku moe sprijeiti
napadaj pokretanjem pregovora. Najvjerojatnije bi u tom sluaju bio spreman na
goleme ustupke.
Staljinov neuspjeh u odvraanju njemakog napada uslijedio je unato njegovim
velikim naporima. esti svibnja 1941. sovjetski narod je obavijeten da je Staljin
zamijenio Molotova na mjestu premijera, dok je Molotov ostao na mjestu zamjenika
premijera i ministra vanjskih poslova. Prvi put Staljin je napustio sigurno okrilje
Komunistike partije i prihvatio se istaknute dunosti svakodnevna voenja poslova.
Samo krajnja opasnost mogla je Staljina natjerati da napusti okrilje tajnovite
prijetnje, njemu najdrae metode upravljanja. Andrej Visinski, tadanji zamjenik
ministra vanjskih poslova, rei e veleposlaniku viijevske Francuske kako je
Staljinovo stupanje na javnu dunost najvei povijesni dogaaj u Sovjetskom Savezu
nakon njegova osnutka.

445

Von der Schulenburgje vjerovao da je naslutio Staljinov

cilj. Ribbentropu e rei: Po mojem miljenju, sa sigurnou se moe pretpostaviti

da je Staljin odredio vanjskopolitiki cilj koji je od golema znaenja za Sovjetski
Savez, a nastoji ga ostvariti vlastitim naporima. Duboko sam uvjeren da je u
meunarodnim okolnostima koje smatra ozbiljnima, Staljin odluio da Sovjetski
446

Savez potedi rata protiv Njemake.

Tjedni koji su uslijedili dokazali su tonost pretpostavke njemakog
veleposlanika. Ne bi li Njemakoj poslao znak uvjeravanja, 8. svibnja TASS
demantira neuobiajene koncentracije sovjetskih snaga du zapadne granice. Tijekom
sljedeih tjedana Staljin e prekinuti diplomatske odnose sa svim europskim vladama
u izgnanstvu smjetenima u Londonu, uz surovo objanjenje da se njihovim poslovima
odsad treba baviti njemako veleposlanstvo. Istodobno e priznati marionetske vlasti
koje je Njemaka ustanovila u nekim okupiranim podrujima. Ukratko, Staljin se
posebno potrudio da uvjeri Njemaku kako priznaje sva njezina dosadanja osvajanja.
U nastojanju da otkloni svaku eventualnu izliku za napad, Staljin nije dopustio
isturenim sovjetskim vojnim jedinicama da se stave u stanje poveane pripravnosti.
Takoer se nije obazirao na britanska i amerika upozorenja o skoru njemakom
napadu, djelomino zato to je sumnjao da ga Anglosaksonci ele gurnuti u rat s
Njemakom. Premda je Staljin zabranio ruenje izviakih zrakoplova koji su sve
ee letjeli nad sovjetskim teritorijem, daleko od fronte ipak je dopustio pripreme
civilne zatite i pozivanje rezervista. Staljin je oigledno smatrao da e u posljednji
as uspjeti postii dogovor jedino ako uvjeri Nijemce u svoje namjere, posebno zato
to niti jedna od moguih protumjera nije mogla bitno promijeniti stvar.
Ti'inaesti lipnja, devet dana prije njemakog napada, TASS objavljuje jo jednu
slubenu izjavu koja demantira glasine o skorom ratu. Sovjetski Savez, tvrdi se u
izjavi, namjerava se pridravati svih postojeih sporazuma s Njemakom. Takoer se
otvoreno poziva na eventualne nove pregovore koji bi doveli do napretka u svim
spornim pitanjima. Staljinova spremnost na znaajne ustupke vidi se iz Molotovljeve
reakcije 22. lipnja kad mu je von der Schulenburg uruio njemaku objavu rata.
Sovjetski Savez, jadao se Molotov, spreman je ukloniti sve svoje snage s granice kao
znak uvjeravanja. Moe se pregovarati o svim ostalim uvjetima. Sebi nimalo
447

svojstvenom defenzivnou, Molotov e rei: Ovo ipak nismo zasluili.

Staljin je navodno bio toliko okiran njemakom objavom rata da je desetak dana
bio u stanju depresije. No 3. srpnja ponovno je preuzeo vodstvo, odravi preko
radija vaan govor. Za razliku od Hitlera, Staljin nije bio roeni govornik. Rijetko je
govorio u javnosti, a u tim je situacijama bio izrazito pedantan. U svojem obraanju
oslonio se na suhoparno iznoenje golemog zadatka koji predstoji ruskom narodu. No,

upravo njegova prozainost zvuala je odluno i dala naslutiti da je zadatak teak, ali
ostvariv.
Povijest dokazuje, rei e Staljin, da ne postoje i nisu postojale nepobjedive
vojske. Izdavi nareenje za unitenje svih postrojenja i eljeznikog parka, te za
organiziranje gerilskih snaga iza njemakih linija, Staljin je poput raunovoe
izdeklamirao mnotvo brojki. Jedini ustupak govornitvu naao se na poetku govora.
Nikad dosad Staljin se svojemu narodu nije obratio osobno, niti e to ikad ponoviti:
Drugovi, graani, brao i sestre, borci u naoj kopnenoj vojsci i mornarici! Obraam
448

se vama, prijatelji!
Hitler je konano dobio rat koji je oduvijek elio. Tako je zapeatio svoju
sudbinu, to je moda i elio uiniti. Njemaki vrh, koji se sada borio na dva fronta, u
istom je narataju ponovno pokuao ostvariti nemogue. Sedamdesetak milijuna
Nijemaca angairano je u ratu protiv otprilike 700 milijuna protivnika nakon to Hitler
u prosincu 1941. u rat uvue Ameriku. Navodno se ak i Hitler prestraio zadatka koji
je sam sebi postavio. Samo nekoliko sati prije napada rei e svojim ljudima: ini
mi se da otvaram vrata koja vode u mranu sobu u koju nitko nikad nije kroio i ne
449

znam to se krije s druge strane.

Staljin je raunao na Hitlerovu racionalnost i pogrijeio; Hitler je raunao na
Staljinov brz poraz, i takoer pogrijeio. No za razliku od Staljinove pogreke,
Hitlerova je bila neispravljiva.

Franklin Roosevelt i Winston Churchill tijekom zasjedanja Atlantske povelje, kolovoz 1941.

GLAVA PETNAESTA
Amerika ponovno stupa na scenu:
Franklin Delano Roosevelt
Suvremenim politikim liderima koji vode rauna o rezultatima ispitivanja javnog
mnijenja, Rooseveltova uloga u poticanju svojega izolacionistikog naroda na
sudjelovanje u ratu slui kao primjer dostignua demokratskoga politikog voe. Prije
ili poslije ugroenost europske ravnotee snaga prisilila bi SAD na intervenciju kojom
e zaustaviti njemaki pohod u uspostavljanju svjetske prevlasti. Golema i sve vea
snaga morala je SAD na kraju gurnuti u sredite meunarodne scene. Brzina i
odlunost kojom se to desilo zasluga su Franklina Delanoa Roosevelta.
Svi su veliki voe usamljeni. Njihova posebnost proizlazi iz sposobnosti da
prepoznaju opasnosti koje njihovim suvremenicima jo nisu oigledne. Roosevelt je
svoj izolacionistiki narod poveo u rat meu zemljama ije se sukobe samo nekoliko
godina prije smatralo suprotnima amerikim vrijednostima i bez ikakva znaenja za
ameriku sigurnost. Nakon 1940. Roosevelt e uvjeriti Kongres, koji je prije samo
nekoliko godina s nadmonom veinom izglasao niz zakona o neutralnosti, da odobri
veu ameriku pomo Velikoj Britaniji, to je preraslo u otvoreno neprijateljstvo, pa
ak povremeno i prekorailo tu crtu. Na kraju e nakon japanskog napada na Pearl
Harbor nestati i posljednja amerika oklijevanja. Drutvo koje je dva stoljea
vjerovalo u svoju sigurnost Roosevelt je uspio uvjeriti u veliku opasnost u sluaju
pobjede sila Osovine. Takoer se pobrinuo da ovaj put ameriko sudjelovanje bude
prvi korak k stalnu meunarodnom angamanu. Tijekom rata njegovo vodstvo odralo
je Saveznike na okupu i oblikovalo multilateralne institucije koje i dandanas slue
meunarodnoj zajednici.
Niti jedan predsjednik, s iznimkom moda Abrahama Lincolna, nije tako bitno
utjecao na ameriku povijest. Roosevelt je poloio predsjedniku zakletvu u doba
nacionalne nesigurnosti, kad je ameriku vjeru u neograniene mogunosti napretka
Novoga svijeta ozbiljno potresala velika gospodarska kriza. inilo se da demokracije
svagdje posru, te se uspostavljaju nedemokratske lijeve i desne vlade.
Nakon to je Roosevelt vratio nadu kod kue, sudbina e mu udijelti obvezu da
obrani demokraciju diljem svijeta. Taj aspekt Rooseveltova doprinosa najbolje je
objasnio Isaiah Berlin:
(Roosevelt) je na budunost gledao smireno, kao da eli rei: Ma to se desilo,
bit e to voda na na mlin. Sve emo upotrijebiti u nau korist... U oajnome svijetu

koji kao da je podijeljen na zle i fatalno uinkovite fanatike u ruilakom pohodu, te

na zbunjeno stanovnitvo u bijegu, rtve koje ne pokazuju nikakvo oduevljenje
ciljevima koje ne mogu ni definirati, on je vjerovao da e se pod njegovim vodstvom
taj strani tok ipak prekinuti. Imao je karakter, energiju i sposobnost diktatora, no bio
450

je na naoj strani.
Roosevelt je iza sebe ve imao iskustvo pomonika ministra mornarice u
Wilsonovoj vladi, te demokratskoga potpredsjednikog kandidata na izborima 1920.
Mnogi lideri, ukljuujui de Gaullea, Chruchilla i Adenauera, bili su prisiljeni
prihvatiti usamljenost, sastavni dio putovanja k istaknutom mjestu u povijesti, kad bi
se povukli iz javnoga ivota. Roosevelt je na to bio prisiljen kad je 1921. obolio od
djeje paralize. Pokazavi nevjerojatnu snagu volje, nadvladao je invaliditet i nauio
stajati uz pomo remena te ak napraviti nekoliko koraka, to e mu omoguiti da pred
svojom publikom djeluje kao da uope nije paraliziran. Sve do podnoenja izvjea o
Jalti u Kongresu 1945., prigodom svakoga vanoga govora Roosevelt bi stajao.
Mediji su pomogli Rooseveltu u nastojanju da dostojanstveno odigra svoju ulogu pa
velika veina Amerikanaca uope nije znala da je on teak invalid, niti ga je
saalijevala.
Roosevelt, estok lider koji se koristio svojim armom da prikrije rezerviranost,
bio je neobina kombinacija politikoga manipulatora i vizionara. U voenju zemlje
451

ee bi se sluio instinktom no analizom, te poticao sasvim suprotne emocije. Kao

to se Isaiah Berlin saeto izrazio, Roosevelt je imao velike karakterne mane,
ukljuujui beskrupuloznost, okrutnost i cininost. No, Berlin zakljuuje da ih potpuno
zasjenjuju Rooseveltove pozitivne osobine:
Njegove sljedbenike privukle su suprotne osobine, rijetke i poticajne: imao je
veliko srce i iroke politike vidike, stvaralaki zamah, razumijevanje za doba u
kojem ivi i smjer kretanja vanih novih snaga koje su se nale na djelu u 20.
452

stoljeu...
To je bio predsjednik koji je Americi dodijelio vodeu ulogu na meunarodnoj
sceni, gdje su pitanja rata i mira, napretka ili stagnacije diljem svijeta ovisila o
njegovoj viziji i angamanu.
Ameriko puteestvije od angamana u Prvomu svjetskom ratu do aktivnog
sudjelovanja u Drugomu svjetskom ratu pokazalo se dugim prekinutim skretanjem
nacije k izolacionizmu. Duboko ameriko gaenje prema meunarodnim odnosima
dokazuje veliinu Rooseveltova dostignua. Stoga valja ukratko prikazati povijesne
okolnosti u kojima je Roosevelt vodio svoju politiku.

U dvadesetim godinama 20. stoljea ameriko je raspoloenje bilo ambivalentno

te osciliralo izmeu spremnosti da ustraje na univerzalno primjenjivim naelima i
potrebe da ih iskoristi u ime izolacionistike vanjske politike. Amerikanci su sve
naglaenije ponavljali tradicionalne teme svoje vanjske politike: jedinstvenu misiju
Amerike kao utjelovljenja slobode, moralnu superiornost demokratske vanjske
politike, nedjeljivost osobnoga i meunarodnog morala, vanost otvorene diplomacije
te zamjenu ravnotee snaga meunarodnim konsenzusom izraenim kroz Ligu naroda.
Sva ta navodno univerzalna naela sluila su amerikom izolacionizmu.
Amerikanci jo uvijek nisu mogli vjerovati da bi bilo to izvan zapadne hemisfere
moglo utjecati na njihovu sigurnost. Amerika dvadesetih i tridesetih godina odbacila
je ak i vlastitu doktrinu kolektivne sigurnosti koja bi mogla rezultirati sudjelovalnjem
u svaama dalekih, ratobornih drutava. Odredbe Parikoga sporazuma protumaili su
kao osvetu, a reparacije kontraproduktivnima. Kad su Francuzi okupirali Ruhr,
Amerika je iskoristila priliku da povue preostale svoje okupacijske snage iz Rajnske
oblasti. Vilsonijanska jedinstvenost postavila je kriterije kojima nije mogao udovoljiti
nikakav meunarodni poredak, te je razoaranje postalo njegovim sastavnim dijelom.
Razoaranje zbog ishoda rata dobrim je dijelom izbrisalo granicu izmeu
internacionalista i izolacionista. Ni najliberalniji internacionalisti nisu vie
prepoznali nikakav ameriki interes u ouvanju loega poslijeratnog sporazuma. Niti
jedna znaajna skupina nije se zalagala za ravnoteu snaga. Takozvani
internacionalizam zapravo se izjednaavao s lanstvom u Ligi naroda, a ne s aktivnim
sudjelovanjem u meunarodnoj diplomaciji. I najvatreniji internacionalisti tvrdili su
da Monroeova doktrina nadomjeta Ligu naroda, te su se uasavali same pomisli da
Amerika prihvati Ligine prisilne mjere provoenja makar bile samo gospodarske.
Izolacionisti su te teze doveli do krajnjosti. U naelu su napadali Ligu naroda jer
navodno ugroava dva glavna oslonca amerike vanjske politike Monroeovu
doktrinu i izolacionizam. Smatrali su da Liga nije kompatibilna s Monroeovom
doktrinom jer je kolektivna sigurnost dopustila, tovie, zahtijevala od Lige da se
umijea u sukobe unutar zapadne hemisfere. A proturjeila je izolacionizmu, jer je
zahtijevala od Amerike da se mijea u sukobe izvan zapadne hemisfere.
Izolacionisti su djelomino imali pravo. Ako je itava zapadna hemisfera na neki
nain iskljuena iz djelovanja kolektivne sigurnosti, to e sprijeiti ostale nacije
svijeta da stvore vlastite regionalne grupacije i iskljue ih iz djelovanja Lige? U tom
sluaju Liga naroda dovest e do restauriranja sustava ravnotee snaga na regionalnoj
osnovi. U praksi su se internacionalisti i izolacionisti pribliili vanjskoj politici dviju
stranaka. I jedni i drugi odbijali su vanjsku intervenciju unutar zapadne hemisfere, kao
i svako sudjelovanje u Liginu implementacijskom mehanizmu izvan zapadne

hemisfere. Podravali su konferencije o razoruavanju jer je postojao oigledan

konsenzus da naoruanje izaziva rat, a smanjenje naoruanja pridonosi miru. Zalagali
su se za meunarodno priznata opa naela miroljubiva rjeavanja kriza, poput pakta
Kellogg-Briand, pod uvjetom da takvi sporazumi ne zahtijevaju nasilno provoenje.
Konano, SAD su uvijek pomagale u tehnikim, obino financijskim pitanjima koja
nisu imala izravne politike posljedice, npr. u razradi dogovorenog tempa isplate
reparacija.
Jaz koji je kod amerike strane postojao izmeu prihvaanja naela i sudjelovanja
u njihovu provoenju postao je vie nego oigledan nakon Pomorske konferencije u
Washingtonu 1921.-22. Konferencija je bila vana iz dvaju razloga. Odredila je limit
mornarikog naoruanja za Sjedinjene Drave, Veliku Britaniju i Japan, odobrivi
SAD-u jednako veliku mornaricu kao to je britanska, a Japanu mornaricu koja iznosi
dvije treine amerike. Ta odredba jo jednom je potvrdila novu ulogu Amerike kao,
uz Japan, najjae sile na Pacifiku. Uloga Velike Britanije na tom bojitu postat e
sporedna. tovie, sljedei dogovor, tzv. Sporazum etiriju sila izmeu Japana,
SAD-a, Velike Britanije i Francuske o miroljubivu rjeavanju sukoba, zamijenit e
stari anglo-japanski savez iz 1902., najavivi razdoblje suradnje na Pacifiku. No,
prekri li jedna od potpisnica Sporazuma etiriju sila odredbe, moraju li druge
lanice protiv nje poduzeti odreene korake? Sporazum etiriju sila ne sadri
nikakvu ratnu obvezu... Ne postoji obveza upotrebe vojne sile, nikakav savez, nikakva
pismena ili moralna obveza sudjelovanja u obrani..., predsjednik Harding objasnit e
453

skeptinomu amerikom Senatu.

Drvni tajnik Charles Evans Hughes podcrtat e predsjednikove rijei, dajui
svim potpisnicama sporazuma na znanje da Amerika ni pod kojim uvjetima nee
sudjelovati u mjerama provoenja. No Senat jo uvijek nije bio zadovoljan.
Ratificiravi Sporazum etiriju sila, Senat je izrazio svoje sumnje ustanovivi kako se
454

njime SAD ne obvezuju na upotrebu vojne sile u suzbijanju agresije.

Drugim
rijeima, sporazum vrijedi kao takav, a njegovo krenje ne povlai nikakve sankcije.
Amerika e o svakom sluaju odluiti kad se on pojavi, kao da sporazum i ne postoji.
S obzirom na nain kojim se diplomacija rutinski vodila stoljeima, uistinu je
neobino da vaan sporazum ne podrazumijeva pravo njegova provoenja, te o
provoenju kod svakoga pojedinog sluaja treba posebno pregovarati s Kongresom.
Bio je to nagovjetaj rasprava izmeu Nixonove vlade i Kongresa nakon sklapanja
mirovnog sprazuma s Vijetnamom 1973., kad je Kongres inzistirao da sporazum za
koji se Amerika borila tijekom triju administracija obiju stranaka ne sadri nikakvo
pravo provoenja. Po tom tumaenju, sporazumi s Amerikom odraavat e trenutno

raspoloenje Washingtona, a sve njihove posljedice takoer e ovisiti o raspoloenju

Washingtona u nekomu drugom trenutku. Takav odnos nee uliti povjerenje u ameriko
potivanje vlastitih obveza.
No, sumnje Senata nisu umanjile entuzijazam predsjednika Hardinga za Sporazum
etiriju sila. Veliao ga je na ceremoniji potpisivanja jer titi Filipine i oznaava
poetak novoga i sretnijeg razdoblja ljudskog napretka. Kako sporazumom bez
implementacijskih klauzula osigurati tako bogatu nagradu kao to su Filipini? Premda
je pripadao suprotnoj strani politikoga spektra, Harding e posegnuti za uobiajenom
vilsonijanskom liturgijom. Svijet e, rekao je, kazniti prekritelje ocjenom da su
455

podmuklost i nepotenje odvratni. No Harding nije objasnio kako e se uope

odrediti svjetsko javno mnijenje, a kamoli provesti, te s kojim ciljem, sve dok
Amerika odbija ulazak u Ligu naroda.
Sporazum Kellogg-Briand, o ijem smo utjecaju na Europu govorili u 11. glavi,
ponovno je manifestirao ameriku sklonost tretiranju naela kao da se ona sama po
sebi mogu provesti. Premda su ameriki lideri s oduevljenjem objavili kako se radi o
povijesnom sporazumu kojim se 62 drave odriu rata kao sredstva nacionalne
politike, odluno su odbili prihvatiti svaki mehanizam njegove primjene, osobito
nametanje. U nadahnutu govoru u Kongresu u prosincu 1928., predsjednik Calvin
Coolidge ustvrdit e: Potivanje tog ugovora ... zajamit e mir u svijetu vie od bilo
456

kojega dosadanjeg meudravnog sporazuma.

No, kako ostvariti tu utopiju? Nakon Coolidgeove vatrene obrane sporazuma
Kellogg-Briand, internacionalisti i pristae Lige s pravom e ustanoviti kako sa
zabranom rata neutralnost gubi svaki smisao. Po njihovu miljenju, Liga je
ustanovljena da se odredi agresor, i dunost je meunarodne zajednice da mu odredi
odgovarajuu kaznu. Jedan e pristaa toga gledita rei: Tko uope vjeruje da se
Mussolinijeve agresivne namjere mogu sprijeiti samo dobronamjernou talijanskoga
457

naroda i djelovanjem javnoga mnijenja?

Premda se taj problem predosjeao, ipak nije uvaen. Jo dok je pakt koji je nosio
njegovo ime bio u fazi razmatranja, dravni tajnik Kellogg u svojem obraanju Savjetu
za meunarodne odnose naglasit e da se u svrhu postizanja poslunosti nikad nee
upotrijebiti sila. Oslanjanje na silu, rei e on, pretvorit e ono to je zamiljeno kao
vaan korak prema miru upravo u onakav vojni savez kakva se pod svaku cijenu treba
rijeiti. Pakt takoer ne bi smio sadrati definiciju agresije jer e svaka definicija
458

neto ispustiti, te tako naruiti uzvienost teksta pakta.

bijae samo poetak, ve i cilj:

Za Kellogga definicija ne

Zemlja koja tvrdi da djeluje u samoobrani mora se opravdati pred sudom

svjetskoga mnijenja, kao i pred potpisnicama sporazuma. Zbog toga sam u sporazum
odbio ukljuiti definiciju agresora ili samoobrane, jer nisam vjerovao da se unaprijed
moe skovati iroka pravna definicija... To dravi agresoru nee olakati, ve oteati
459

dokazivanje vlastite nevinosti.

Senat nije bio impresioniran Kelloggovim objanjenjem, ba kao ni est godina
prije kad je Harding objasnio zbog ega Sporazum etiriju sila ne misli ono to kae.
Sad e dodati tri svoja uvjeta: po miljenju Senata, pakt ne ograniava ni pravo na
samoobranu, ni Monroeovu doktrinu, te ne podrazumijeva obveznu pomo rtvama
agresije, to znai da njegove klauzule ne sadre niti jednu predvidivu okolnost. Senat
je potvrdio pakt Kellogg-Briand kao deklaraciju naela, tvrdei da sporazum nema
nikakvih praktinih implikacija. Takoer se pita je li angairanje Amerike zbog pukog
isticanja naela vrijedno sumnji koje e nesumnjivo potaknuti.
Ako SAD odbija saveze i sumnja u uinkovitost Lige, kako se versailleski sustav
mogao ouvati? Kelloggov odgovor nije bio originalan poput njegove kritike.
Posluio se uobiajenom priuvom, tj. djelovanjem javnoga mnijenja:
... ako se ovim paktom sve drave sveano izjasne protiv rata kao sredstva
rjeavanja meunarodnih nesporazuma, svijet e napraviti znaajan korak naprijed,
stvoriti javno mnijenje, okupiti goleme moralne snage koje e kontrolirati njegovo
potivanje, te preuzeti svetu obvezu koja e uveliko oteati pojavu jo jednoga
460

svjetskog sukoba.
etiri godine poslije, Kelloggov nasljednik Henry Stimson, najistaknutiji i
najsofisticiraniji ameriki dunosnik u itavu meuratnom razdoblju, nee uspjeti
ponuditi bolje rjeenje protiv agresije od pakta Kellogg-Briand, dakako, uz snanu
podrku javnog mnijenja:
Pakt Kellog-Briand ne osigurava nasilne sankcije ... Umjesto toga, poiva na
sankcijama javnog mnijenja koje mogu prerasti u najuinkovitije sankcije na svijetu...
Oni kritiari koji im se rugaju, nisu tono ocijenili evoluciju svjetskoga mnijenja od
461

Velikog rata naovamo.

Dalekoj otonoj sili upravo taj poloaj imale su SAD u odnosu na Europu i
Aziju europski nesporazumi bili su, dakako, nerazumljivi, a esto i nevani. Kako je
Amerika posjedovala iroku sigurnosnu zonu te tako bila zatiena od opasnosti koje
su prijetile europskim zemljama, no pritom uope nisu utjecale na ameriku sigurnost,
europske zemlje zapravo su funkcionirale kao ameriki sigurnosni ventil. Slian nain
razmiljanja udaljit e Veliku Britaniju od svakodnevne europske politike u razdoblju

sjajne izolacije.
No, izmeu britanske sjajne izolacije tijekom 19. stoljea i amerikog
izloacionizma 20. stoljea postoji bitna razlika. I Velika Britanija nastojala se kloniti
tekuih europskih svaa, no shvaala je da njezina sigurnost ovisi o ravnotei snaga te
je bila spremna stati u obranu ravnotee tradicionalnim metodama europske
diplomacije. Za razliku od Velike Britanije, Amerika nikada nije priznala vanost
ravnotee snaga, niti diplomacije europskog stila. Vjerujui da uiva blagoslov
jedinstvene i vie providnosti, Amerika se naprosto nije angairala, a kad bi to
uinila, bilo bi to za ope dobro i sukladno vlastitu stilu diplomacije, koja je
pokazivala mnogo veu otvorenost prema javnosti, pravu i ideologiji od europske
diplomacije.
Meudjelovanje europskoga i amerikog stila diplomacije tijekom meuratnog
razdoblja bilo je stoga sklono spajanju najgorih elemenata tih dvaju pristupa. Zbog
osjeaja ugroenosti, europske zemlje, posebno Francuska i nove istonoeuropske
drave, nisu prihvatile ameriku batinu kolektivne sigurnosti i meunarodne
arbitrae, kao ni njezine pravne definicije rata i mira. Zemlje koje su se preobratile i
prihvatile ameriki program, prvenstveno Velika Britanija, nisu imale nikakva
iskustva u voenju takve politike. No sve su te zemlje bile i te kako svjesne da se
Njemaka ne moe poraziti bez amerike pomoi. Od kraja rata ravnotea snaga bila
je jo manje naklonjena ratnim saveznicima. Ma kakav bio novi rat protiv Njemake,
amerika pomo bit e jo nunija, vjerojatno prije negoli u prethodnom ratu, posebno
zato to Sovjetski Savez nije bio u igri.
Kao konkretna posljedica te mjeavine straha i nade, europska diplomacija poela
se sve vie udaljavati od svojih tradicionalnih uporita te postala emocionalno ovisna
o Americi, to je rezultiralo dvostrukim vetom: Francuska nije bila spremna djelovati
bez Velike Britanije, a Velika Britanija nije eljela djelovati suprotno gleditima kojih
se Washington vrsto drao, premda su ameriki lideri uporno i rjeito ponavljali
kako ni u kojim okolnostima nee riskirati rat zbog europskih pitanja.
Uporno ameriko odbijanje da se tijekom dvadesetih godina obvee na ouvanje
versailleskog sustava pokazalo se poraznom psiholokom pripremom za tridesete,
kada naglo izbijaju meunarodne napetosti. Nagovjetaj onoga to e uslijediti
biljeimo 1931. kada Japan osvaja Manduriju, odvajaju od Kine i pretvara u svoju
satelitsku dravu. Sjedinjene su Drave zbog toga osudile Japan, no odbile
sudjelovanje u kolektivnom implementiranju. Ukorivi Japan, Amerika je uvela
vlastite sankcije koje su tada djelovale poput izlike, no deset godina poslije, u
Rooseveltovim rukama, pretvorit e se u oruje koje e dovesti do suoavanja s
Japanom. Ta sankcija bilo je odbijanje da se priznaju promjene izazvane silom.

Kreirao ju je Stimson 1932., a Roosevelt ju je upotrijebio u jesen 1941. kad je

zatraio da se Japan povue iz Mandurije i iz svih ostalih okupiranih teritorija.
Trideseti sijenja 1933., s dolaskom Hitlera na mjesto njemakog kancelara,
zapoinje prava svjetska kriza. Sudbina je htjela da Franklin Delano Roosevelt, koji
e najvie pridonijeti ruenju Hitlera, poloi predsjedniku zakletvu niti etiri tjedana
poslije. No tijekom prvog Rooseveltova mandata nita nije dalo naslutiti takav ishod.
Roosevelt bi rijetko odstupio od uvrijeene retorike meuratnog razdoblja i ponavljao
je izolacionistike lajtmotive naslijeene od svojih prethodnika. U govoru pred
Zakladom Woodrowa Wilsona 28. prosinca 1933., Roosevelt se osvrnuo na skoranji
istek dogovorena roka Pomorskih sporazuma iz dvadesetih godina. Predloio je
produljenje tih sporazuma, zalaui se za ukidanje svega napadakog oruja te,
pozvavi se na Kellogga, za obvezu da niti jedna zemlja ne dopusti svojim vojnim
snagama da uu na teritorij druge zemlje.
Tema je bila poznata, ba kao i Rooseveltove sankcije za eventualno krenje onoga
to je predlagao. Ponovno je posegnuo za osudom javnog mnijenja kao jedinom
postojeom sankcijom:
... na ovome svijetu nikakav opi sporazum o zabrani agresije ili o zabrani oruja
za voenje ofenzivnog rata ne bi bio od koristi ako sve do jedne nacije ne prihvate taj
sporazum i sveano preuzmu njegove obveze... Tada bi, dragi prijateji, bilo lako
prepoznati tko je dobar, a tko zao... Nastavit emo u duhu izazova Woodrowa Wilsona
462

ako ovaj novi narataj za svoj cilj izabere pretvaranje rata vlada u mir naroda.
Nije bilo nikakve klauzule o tome to e se desiti zlima kad budu prepoznati.
U trenutku iznoenja Rooseveltov je prijedlog bio sporan jer je Njemaka dva
mjeseca prije napustila Konferenciju o razoruanju i nije se eljela vratiti. U svakom
sluaju, zabrana ofenzivnog oruja nije bila dio Hitlerova plana. Niti je, kako e se
pokazati, Hitler doivio globalnu blamau zato to se opredijelio za ponovno
naoruavanje.
Rooseveltov prvi predsjedniki mandat podudario se s vrhuncem revizije Prvoga
svjetskog rata. Godine 1935. posebna senatska komisija pod vodstvom senatora
Geralda Nyea iz Sjeverne Dakote objavit e izvjee na 1400 stranica, koje za
stupanje Amerike u rat okrivljuje proizvoae oruja. Nedugo potom Walter Millis
objavljuje bestseler Put u rat (The Road to War), koji e masovno popularizirati tu
463

tezu.
Pod utjecajem te kole miljenja ameriko sudjelovanje u ratu poinje se
tumaiti kao rezultat bezakonja, zavjere i izdaje, a ne fundmentalnih ili trajnih interesa.
Ne bi li sprijeio jo jedno uvlaenje Amerike u rat, Kongres e izmeu 1935. i
1937. prihvatiti tri tzv. Zakona o neutralnosti. Potaknuti Nyeovim izvjeem, ti zakoni

brane zajmove i svaki drugi oblik financijske pomoi zaraenim stranama (bez obzira
na uzrok rata), te propisuju embargo oruja za sve strane (bez obzira na to tko je
rtva). Gotovinska kupnja robe koja nije namijenjena vojsci doputena je samo ako ju
464

prevoze neameriki brodovi. Kongres se nije odrekao zarade ve zapravo nastojao

izbjei opasnost. Dok su agresori zagospodarili Europom, Amerika je ponitila
razliku izmeu agresora i rtve, odredivi za obje strane iste propise.
Nacionalni interesi poeli su se definirati u pravnom, a ne u geopolitikom smislu.
U oujku 1936. dravni tajnik Huli objasnit e Rooseveltu posve pravnim rjenikom
znaenje remilitarizacije Rajnske oblasti kojom je naruena vojna ravnotea u Europi,
a istonoeuropske zemlje ostale bez zatite: Na temelju te kratke analize, ispostavlja
se da je njemaka vlada svojim postupcima prekrila sporazume iz Versaillesa i
Locarna no, u pogledu SAD-a, to ne oznaava krenje naeg sporazuma s
465

466

Njemakom od 25. kolovoza 1921...

Nakon uvjerljive pobjede na izborima 1936., Roosevelt e uvelike prekoraiti
postojee okvire. Premda zaokupljen velikom gospodarskom krizom, dokazat e da je
shavtio samu bit prijetnje diktatora bolje od svih europskih voa izuzevi Churchilla.
U poetku je tek nastojao iskazati ameriku moralnu podrku ciljevima demokratskih
zemalja. Rooseveltov proces pouavanja zapoinje s tzv. govorom o karanteni
odranom u Chicagu 5. listopada 1937. Prvi e put upozoriti Ameriku na opasnost
koja se pribliava, te prvi put javno priznati da e Amerika moda morati preuzeti
neke obveze zbog nastavka japanske vojne agresije na Kinu i osnivanja osovine RimBerlin godinu dana prije, ime Rooseveltovi problemi poprimaju globalne dimenzije:
Mir, slobodu i sigurnost 90 posto svjetskoga stanovnitva ugroava preostalih 10
posto koji prijete ruenjem cjelokupnoga meunarodnog poretka i zakona... Na alost,
ini se da je tono da se iri epidemija svjetskog bezakonja. Kada zapoinje irenje
fizike bolesti, zajednica to prima na znanje i pristaje na karantenu bolesnika, ne bi li
467

zatitila zdravlje zajednice od irenja bolesti.

Roosevelt je izbjegao odrediti to podrazumijeva pod karantenom, ima li na umu
odreene mjere te koje bi to mjere mogle biti. Da je govor potaknuo neki oblik
djelovanja, protuslovio bi Zakonima o neutralnosti koje je Kongres prihvatio s
golemom veinom, a predsjednik netom potpisao.
Dakako, govor o karanteni napali su izolacionisti koji su zahtijevali da
predsjednik objasni to namjerava uiniti. S velikim su arom tvrdili da razlika
izmeu miroljubivih i ratnikih nacija ini ameriki vrijednosni sud koji vodi k
naputanju politike neintervencionizma na koju su se obvezali i Kongres i Roosevelt.

Dvije godine poslije Roosevelt e na sljedei nain opisati halabuku koja se

podigla nakon njegova govora: Na alost, taj prijedlog nije imao odjeka, osim
negodovanja i srdbe... Doekan je kao ratno hukanje, osuen kao pokuaj mijeanja
u tue poslove, te su mu se ak rugali kao nervoznom pokuaju da se pod krevetom
468

pronae ratna opasnost koja ne postoji.

Roosevelt je nesporazum mogao rijeiti demantijem namjera koje su mu pripisane.
No, unato kritikim napadima, Roosevelt je na tiskovnoj konferenciji bio prilino
neodreen te tako nije iskljuio mogunost nekog oblika kolektivne obrane. U skladu s
tadanjom novinarskom praksom, predsjednik bi se uvijek neslubeno nalazio s
novinarima, to je znailo da ga se nije smjelo citirati ni spominjati. Ta su se pravila
potivala.
Mnogo godina poslije povjesniar Charles Beard objavit e prijepis koji jasno
pokazuje Rooseveltovo okolianje. No, nikada nije porekao da je govor o karanteni
469

novi pristup, premda je odbio rei to to znai. Roosevelt je tvrdio da njegov govor
podrazumijeva djelovanje koje nadilazi moralnu osudu agresora: U svijetu postoje
470

mnoge metode koje jo nikada nisu ispitane. Na pitanje ima li plan, Roosevelt je
odgovorio: Ne smijem vam nita nagovijestiti. To ete morati sami izmisliti. Imam
471

plan. Nikad nije objasnio o kakvu je planu rije.

Kao dravnik, Roosevelt je mogao upozoriti na neposrednu opasnost, a kao
politiki lider morao je upravljati kroz brzace amerikog mnijenja. Postojala je mala
skupina koja je otvoreno zagovarala pomo svim miroljubivim nacijama; neto vea
skupina koja je odobravala takvu pomo, pod uvjetom da ne preraste u rat; te velika
veina koja je de iure i de facto podravala zakone o neutralnosti. Vjet politiki voa
uvijek e si ostaviti to vie mogunosti. Svoj konani put pokuat e prikazati kao
najbolji izbor, a ne kao neminovnost nametnutu dogaajima. Od svih modernih
amerikih predsjednika Roosevelt je bio nenadmaan u toj vrsti taktikog
manevriranja.
U Kunom avrljanju (Fireside Chat), mahom posveenom domaim pitanjima,
12. listopada 1937., tjedan dana nakon govora o karanteni, Roosevelt e pokuati
udovoljiti trima skupinama. Naglasivi svoje mirovno opredjeljenje, pohvalno se
izrazio o skoroj konferenciji potpisnica Pomorskog sporazuma u Washingtonu 1922.,
te opisao ameriko sudjelovanje kao dokaz nae namjere da suraujemo s ostalim
472

potpisnicama Sporazuma, ukljuujui Kinu i Japan. Pomirljive rijei upuivale su

na elju za mirom, ak i s Japanom. Istodobno e posluiti kao dokaz dobre volje
pokae li se da suradnja s Japanom nije mogua. Roosevelt je bio jednako tako

neodreen glede amerike meunarodne uloge. Podsjetio je auditorij na svoje ratno

iskustvo na mjestu pomonika ministra mornarice: ... sjeam se kako sam od 1913.
do 1921. osobno bio u neposrednoj blizini svjetskih zbivanja. U tom razdoblju mnogo
473

sam nauio o tome to valja initi, ali i o tome to ne valja uiniti.

Roosevelt sigurno ne bi imao nita protiv da je njegov auditorij na temelju te
dvosmislene izjave zakljuio kako ga je vlastito ratno iskustvo pouilo o vanosti
neupletanja. S druge strane, ako je Roosevelt to stvarno mislio, popularnost bi mu
bitno porasla da je to i rekao. U svjetlu njegovih kasnijih poteza, vjerojatnije je da je
Roosevelt elio rei da e slijediti vilsonijansku tradiciju pomou realnijih metoda.
Unato estokoj reakciji koju su izazvale njegove izjave, pukovniku Edwardu
Houseu, nekadanjemu Wilsonovu ovjeku od povjerenja, u listopadu 1937. Roosevelt
e rei da e trebati mnogo vremena dok ljudi shvate da je rat vea opasnost ako
zatvorimo sva vrata i prozore, umjesto da izaemo na ulicu i upotrijebimo svu svoju
474

mo ne bismo li obuzdali nemire. Drugim rijeima, SAD e na jo nedefinirani

nain trebati sudjelovati u meunarodnim poslovima ne bi li pomogle u suzbijanju
modela agresije.
Neposredni problem s kojim se Roosevelt trebao suoiti bio je izljev
proizolacionistikih osjeaja. U sijenju 1938. Predstavniki je dom gotovo prihvatio
ustavni amandman kojim se trai nacionalni referendum za objavu rata, osim u sluaju
napada na SAD. Roosevelt se osobno zauzeo da sprijei njegovo prihvaanje. U
takvim okolnostima, smatrao je da je bolje ivjeti kao kukavica nego poginuti kao
junak. U oujku 1938. SAD nisu reagirale na Anschluss Austrije Njemakoj, ponijevi
se poput europskih demokratskih zemalja koje su se ograniile na formalni protest.
Tijekom krize koja e dovesti do konferencije u Mnchenu, Roosevelt je osjeao da
mu je dunost neprestano naglaavati da se Amerika nee pridruiti zajednikom
frontu protiv Hitlera. Osudio bi svoje podreene, pa ak i dobre prijatelje koji bi tek
nagovijestili tu mogunost.
Poetkom rujna 1938., na ruku u ast francusko-amerikih odnosa, ameriki
veleposlanik u Francuskoj, William C. Bullitt, ponovio je uobiajenu frazu da su
475

Francuska i SAD zajedno u ratu i u miru.

Bilo je to dovoljno da izazove
negodovanje izolacionista. Roosevelt koji nije mogao unaprijed pretpostaviti kakav e
biti Bullittov komentar, jer su se ti ablonski govori obino preputali na volju
veleposlanicima, ipak se potrudio odbaciti insinuaciju da su se SAD stavile na stranu
476

demokratskih zemalja, kao sto posto netonu. Kasnije tog istog mjeseca, kad se
inilo da je rat neizbjean, nakon to se Chamberlain ve dvaput susreo s Hitlerom,

Roosevelt e Chamberlainu poslati dvije poruke, 26. i 28. rujna, u kojima predlae
konferenciju zainteresiranih sila koja e, u postojeim uvjetima, samo poveati
pritiske za vee eke ustupke.
Mnchen je, izgleda, bio prekretnica koja e natjerati Roosevelta da Ameriku
stavi na stranu europskih demokracija, u poetku politiki, no s vremenom i
materijalno. Odsad e se u potpunosti posvetiti spreavanju namjera diktatora, koje e
tri godine poslije kulminirati stupanjem Amerike u Drugi svjetski rat. U demokratskoj
zemlji meusobni odnos voda i njihove javnosti uvijek je sloen. Voa koji u
razdoblju promjena ogranii samoga sebe na iskustvo svojega naroda stei e trenutnu
popularnost, no budue e ga generacije osuditi jer je zanemario njihove zahtjeve.
Voa koji znatno pretekne svoje drutvo postat e nevaan. Veliki voa mora biti
uitelj koji e premostiti jaz izmeu svojih vizija i onoga to je dobro poznato. No,
takoer mora biti spreman na usamljenost, to e njegovu drutvu omoguiti da slijedi
put koji je odabrao.
U svakom velikom voi uvijek je prisutan element lukavstva koji pojednostavnjuje
ciljeve ili veliinu zadatka. No, zadovoljit e samo ako utjelovljuje istinite vrijednosti
svojega drutva i bit njegovih izazova. A te je osobine Roosevelt imao u velikim
koliinama. Duboko je vjerovao u Ameriku. Bio je uvjeren da je nacizam zao i
ugroava ameriku sigurnost. Takoer je bio nevjerojatno lukav. Bio je spreman
ponijeti teret usamljenih odluka. Poput akrobata na ici, jednim opreznim i
zastraujuim korakom za drugim, trebao je prijei preko provalije koja dijeli njegov
cilj od stvarnosti njegova drutva, ne bi li mu dokazao da je udaljena obala zapravo
sigurnija od poznatog mu rta.
Dvadeset esti listopada 1938., niti etiri tjedna nakon Mnchenskog pakta,
Roosevelt e se vratiti temi iz govora o karanteni. U radijskom obraanju Forumu
Herald Tribunea, upozorio je na neimenovanog, no dobro znanog agresora ija se
477

nacionalna politika namjerno slui ratnom prijetnjom.

Premda je u naelu
podravao razoruanje, Roosevelt e zatim pozvati na jaanje amerike obrane:
... uporno istiemo da ni mi ni druge nacije neemo prihvatiti razoruanje dok se
susjedne zemlje naoruavaju do zuba. Sve dok ne nastupi ope razoruanje, moramo
se nastaviti naoruavati. To je korak koji ne volimo i ne elimo napraviti. No, sve dok
ne nastupi ope ukidanje ofenzivnog oruja, uobiajena pravila nacionalnog opreza i
478

zdravog razuma nalau nam da budemo spremni.

Potajno e Roosevelt otii mnogo dalje. Krajem listopada 1938., u separatnim
razgovorima s britanskim ministrom zrakoplovstva i osobnim prijateljem premijera
Nevillea Chamberlaina, predlae projekt kojim namjerava eskivirati Zakone o

neutralnosti. Predloivi otvoreno eskiviranje zakona koji je nedavno sam potpisao,

Roosevelt iznosi zamisao o podizanju britanskih i francuskih pogona za sklapanje
zrakoplova u Kanadi, u blizini amerike granice. Sjedinjene Drave osigurat e
dijelove, a samo konanu montau prepustiti Velikoj Britaniji i Francuskoj. Taj
aranman tehniki e omoguiti da projekt de iure potuje Zakon o neutralnosti, jer
sastavni dijelovi navodno ine civilni materijal. Roosevelt je Chamberlainovu
izaslaniku rekao kako u sluaju rata protiv diktatora iza sebe ima sredstva amerike
479

nacije.
Rooseveltov plan, kojim su demokratske zemlje trebale ojaati svoju zranu snagu,
nije uspio. To je bilo neminovno, ve zato to tako velik pothvat logistiki nije bilo
mogue izvesti u tajnosti. No, odsad e Rooseveltova pomo Britaniji i Francuskoj
biti ograniena samo onda kad ne bi mogao eskivirati ili nadjaati Kongres i javno
mnijenje.
Poetkom 1939. u svojem govoru o stanju nacije Roosevelt kao agresore imenuje
Italiju, Njemaku i Japan. Aludirajui na temu iz svojega govora o karanteni, istie da
postoje mnoge metode koje ne vode u rat, snanije i djelotvornije od pukih rijei,
480

koje e vlade drava-agresora upoznati s opim raspoloenjem naega naroda.

U travnju 1939., niti mjesec dana nakon nacistike okupacije Praga, Roosevelt e
agresiju na male zemlje prvi put oznaiti kao opu prijetnju amerikoj sigurnosti. Na
tiskovnoj konferenciji odranoj 8. travnja 1939. rei e izvjestiteljima da trajna
politika, gospodarska i drutvena nezavisnost svakoga malog naroda na svijetu utjee
481

na nau nacionalnu sigurnost i prosperitet. U govoru pred Panamerikom unijom

14. travnja otiao je korak dalje, tvrdei da se interesi amerike sigurnosti vie ne
mogu ograniiti samo na Monroeovu doktrinu:
Nema sumnje, za nekoliko godina zrane flote prelazit e oceane ba kao to danas
prelaze zatvorena europska mora. Gospodarsko funkcioniranje svijeta stoga
neminovno prerasta u cjelinu. Njegovo prekidanje na jednom mjestu u budunosti e
naruiti cjelokupno gospodarstvo.
Prethodni narataj koji se bavio panamerikim pitanjima posvetio se stvaranju
naela i mehanizama koji e omoguiti zajedniko funkcioniranje hemisfere. No,
sljedei narataj bavit e se metodama koje e omoguiti Novom svijetu da ivi u
482

miru i zajednitvu sa Starim.

U travnju 1939. Roosevelt se izravnom porukom obraa Hitleru i Mussoliniju.
Premda su ju diktatori ismijali, mudro je sastavljena da amerikom narodu dokae
kako sile Osovine stvarno imaju agresivne namjere. Nesumnjivo jedan od

najumjenijih i najprepredenijih amerikih predsjednika, Roosevelt je od diktatora

ali ne i od Velike Britanije i Francuske zatraio uvjeravanja da nee napasti
pojedinano navedenu trideset i jednu europsku i azijsku zemlju u razdoblju od deset
483

godina. Zatim e slina uvjeravanja za Njemaku i Italiju zatraiti od trideset jedne

zemlje. Na kraju e ponuditi ameriko sudjelovanje u svakoj konferenciji o
razoruanju koja bi donijela poputanje napetosti.
U povijesti diplomacije Rooseveltova nota nee biti zapamena po pedantnom
radu njegova tima. Primjerice, Sirija i Palestina, koje su predstavljale francuski i
484

britanski mandat, navode se kao nezavisne drave. Hitler se kolosalno zabavio

upotrijebivi Rooseveltovu poruku kao okosnicu jednog svojega govora u Reichstagu.
Na sveope veselje, Hitler je polagano proitao dugaku listu zemalja za koje ga
Roosevelt moli da ih ne dira. Dok je Fiihrer zbunjenim tonom poimence itao imena
zemalja, Reichstagom su odjekivale salve smijeha. Zemlje navedene u Rooseveltovoj
noti, od kojih su se mnoge ve tresle pred Njemakom, Hitler e pojedinano upitati
osjeaju li se uistinu ugroenima. Dakako, spremno su zanijekale bilo kakvu
zabrinutost.
Premda je Hitler zabiljeio govorniku pobjedu, Roosevelt je postigao svoj
politiki cilj. Traivi uvjeravanja samo od Hitlera i Mussolinija, igosao ih je kao
agresore pred jedinim auditorijem koji mu je u tom trenutku bio bitan pred
amerikim narodom. Ne bi li pridobio simpatije amerike javnosti za demokratske
zemlje, Roosevelt je pitanja trebao predstaviti tako da izau iz okvira ravnotee snaga
i djeluju poput obrane nevinih rtava od zlog agresora. Njegova nota i Hitlerova
reakcija na nju pomogli su mu u ostvarenju toga cilja.
Nov ameriki psiholoki prag Roosevelt e vrlo brzo prevesti na jezik strategije.
Tijekom istog mjeseca, travnja 1939., SAD e polagano pribliiti de facto vojnoj
suradnji s Velikom Britanijom. Sporazum dviju zemalja omoguit e Kraljevskoj
mornarici da sve svoje snage koncentrira na Atlantiku, dok e SAD glavninu svoje
flote prebaciti na Pacifik. Podjela rada dala je naslutiti da SAD preuzima odgovornost
za obranu britanskih posjeda u Aziji od Japana. Prije Prvoga svjetskog rata, analogni
dogovor izmeu Velike Britanije i Francuske (za kojim je uslijedila koncentracija
francuske flote u Sredozemlju) upotrijebljen je kao argument da Velika Britanija ima
moralnu obvezu stupiti u Prvi svjetski rat zbog obrane francuskoga dijela atlantske
obale.
Izolacionisti koji su pratili Rooseveltovo djelovanje bili su duboko uznemireni. U
veljai 1939., prije no to e izbiti rat, senator Arthur Vandenberg efektno e se
zaloiti za izolacionistiko gledite:

Istina je da ivimo u smanjenom svijetu u kojemu se, u usporedbi s dobom

Georgea Washingtona, vrijeme i prostor gotovo ponitavaju.
No ja ipak zahvaljujem Bogu na dva oceana koji nas odvajaju. Sve da se oni
smanje, jo uvijek su blagoslov Boji upotrijebe li se mudro i u velikoj mjeri...
Svi mi gajimo simpatije i prirodno suosjeamo sa rtvama nacionalnog ili
meunarodnog nasilja diljem kugle zemaljske. No mi nismo i ne moemo biti globalni
485

zatitnik ili globalni policajac.

Kad na invaziju Poljske Velika Britanija 3. rujna 1939. uzvrati objavom rata,
Roosevelt nije imao izbora i morao se pozvati na Zakone o neutralnosti. No,
istodobno je pokrenuo hitnu izmjenu zakona koji e dopustiti Velikoj Britaniji i
Francuskoj da kupuju ameriko oruje.
Roosevelt je izbjegao prizivanje Zakona o neutralnosti u ratu izmeu Japana i
Kine, toboe zato to rat uope nije objavljen, no zapravo zato to je vjerovao da bi
embargo oruja mnogo vie tetio Kini negoli Japanu. No, izbije li rat u Europi, on e
biti formalno objavljen, te se nee moi posluiti nikakvom izlikom da eskivira
Zakone o neutralnosti. Zato e poetkom 1939. Roosevelt zatraiti reviziju tih zakona,
uz objanjenje da mogu biti nepredvidivi i nepravini, te zapravo pomoi agresoru i
486

uskratiti pomo rtvi. Kongres nije nita poduzeo sve do izbijanja rata u Europi.
Triput je odbio Rooseveltov prijedlog, to pokazuje snano izolacionistiko
raspoloenje.
Istoga dana kad je Velika Britanija objavila rat, Roosevelt e sazvati specijalno
zasjedanje Kongresa 21. rujna. No ovaj put e pobijediti. Takozvani etvrti zakon o
neutralnosti od 4. studenog 1939. doputa zaraenoj strani da kupi oruje i municiju od
SAD-a pod uvjetom da plati u gotovini i preveze kupljenu robu vlastitim ili neutralnim
brodovima. Kako su to zbog britanske blokade mogle uiniti samo Velika Britanija i
Francuska, neutralnost je postala samo tehniki termin. Zakoni o neutralnosti
potrajat e do trenutka kad neutralnost vie ne bude mogua.
Tijekom tzv. lanoga rata, ameriki voe i dalje su vjerovali da se od njih trai
samo materijalna pomo. Openito se vjerovalo da e francuska vojska, koja se
nalazila iza Maginotove linije, uz pomo Kraljevske mornarice potisnuti njemaku
kombinacijom obrambenoga kopnenog rata i pomorske blokade.
U veljai 1940. Roosevelt e dravnog podtajnika Summera Wellesa poslati u
europsku misiju da ispita mirovne mogunosti tijekom lanoga rata. Francuski
premijer Daladier istaknut e da se Welles zalae za kompromisni mir, kojim bi
Njemaka i dalje zadrala prevlast u Srednjoj Europi, premda veina Wellesovih
sugovornika njegove opaske nije tako protumaila, a za Daladiera se moe upotrijebiti

487

poslovica: to se babi snilo, to joj se i htilo. Roosevelt nije poslao Wellesa u

Europu zbog posredovanja ve prvenstveno da svojemu izolacionistikom narodu
dokae vlastito miroljubivo opredjeljenje. Takoer je elio osigurati ameriko pravo
sudjelovanja u sluaju da lani rat kulminira mirnovnim sporazumom. No, nakon
nekoliko tjedana, tu e misiju okonati njemaki napad na Norveku.
Deseti lipnja 1940. dok Francuska gubi bitku protiv nacistikih osvajaa,
Roosevelt e formalno odustati od neutralnosti i rjeito stati na stranu Velike
Britanije. U snanom govoru u Charlottesvilleu u dravi Virginiji, otru osudu
Mussolinija, ije su snage toga istog dana napale Francusku, povezat e s amerikom
spremnou da prui maksimalnu materijalnu pomo svim zemljama koje su se
suprotstavile njemakoj agresiji. Istodobno objavljuje da e Amerika pojaati vlastitu
obranu:
Na ovaj deseti dan mjeseca lipnja 1940., na ovome sveuilitu koje je osnovao
veliki ameriki uitelj demokracije, nae su molitve i nade s onima na drugoj strani
oceana, koji se i dalje junaki bore za slobodu.
U svojem amerikom jedinstvu slijedit emo dva jasna i usporedna cilja: onima
koji se suprotstavljaju sili pomoi emo materijalnim sredstvima ove nacije.
Istodobno emo upregnuti i ubrzati uporabu tih sredstava ne bi li i mi u Americi stekli
488

opremu i obuku doraslu svim hitnim i obrambenim zahtjevima.

Rooseveltov govor u Charlottesvilleu oznaava prekretnicu. Suoen s neminovnim
porazom Velike Britanije, svaki bi ameriki predsjednik u Kraljevskoj mornarici
prepoznao bitni element sigurnosti zapadne hemisfere. No teko je zamisliti ijednoga
Rooseveltova suvremenika ma kojoj on stranci pripadao koji bi, uz hrabrost i
sposobnost potrebnu da odredi opasnost, pokazao takvu spremnost da svoj
izolacionistiki narod polagano navede na preuzimanje obveze da uini sve to je
potrebno ne bi li se porazila nacistika Njemaka.
Tako se probudila nada da e Amerika prije ili poslije postati britanskim
saveznikom, zasigurno jedan od presudnih razloga Churchillove odluke da sam nastavi
borbu:
Ii emo do kraja... Dogodi li se ono u to uope ne vjerujem, te vei dio naeg
otoka bude podjarmljen ili gladan, tada e na imperij s druge strane oceana, naoruan
i zatien britanskom flotom, nastaviti nau borbu sve dok, uz Boju pomo, Novi
489

svijet u svom svojemu sjaju ne spasi Stari.

Rooseveltove metode bile su sloene uzviene u odreenju svojih ciljeva,
lukave u taktikom pogledu, otvorene u odreenju pitanja, te nimalo iskrene u

tumaenju pojedinih potankosti. Mnogi Rooseveltovi potezi bili su na rubu ustavnosti.

Niti jedan suvremeni predsjednik ne bi ostao na svojoj funkciji kad bi posegnuo za
Rooseveltovim metodama. No, Roosevelt je oigledno uvidio da se amerika
sigurnosna zona sve vie smanjuje, dok bi je pobjeda sila Osovine potpuno
eliminirala. Prije svega, Hitlera je smatrao anatemom svih onih vrijednosti za koje se
Amerika zalagala tijekom svoje povijesti.
Nakon pada Francuske, Roosevelt e sve vie naglaavati neposrednu prijetnju
amerikoj sigurnosti. Za Roosevelta je Atlantik imao isto znaenje kao La Manche za
britanske dravnike. Smatrao je da je od najveega nacionalnog interesa da Hitler nad
njim ne uspostavi prevlast. U govoru o stanju nacije 6. sijenja 1941. Roosevelt e
ameriku sigurnost povezati s opstankom Kraljevske mornarice:
Nedavno sam istaknuo kako bi tempo modernoga ratovanja ubrzo meu nas mogao
dovesti fiziki napad. To moemo oekivati ako zemlje s diktaturom pobijede u ratu.
esto se neodreeno govori o naoj zatienosti od neposredne i izravne invazije
s druge strane oceana. Dakako, uz snanu britansku mornaricu takva nam opasnost ne
490

prijeti.
Ako je to tono, amerika je obveza da na sve naine sprijei britanski poraz u
krajnjem sluaju, ak i vlastitim stupanjem u rat.
Mjesecima je ve Roosevelt nastupao s pozicije da e Amerika moda trebati
stupiti u rat. U rujnu 1940. zamislio je domiljato rjeenje kojim e Velikoj Britaniji
prepustiti pedeset navodno zastarjelih razaraa, u zamjenu za baze na 8 britanskih
lokacija, od Newfoundlanda do kopnenoga dijela June Amerike. Winston Churchill
poslije e ga nazvati izrazito neujednaenim inom, jer su razarai za Veliku
Britaniju bili mnogo vaniji negoli baze za Ameriku. Uglavnom su bile vrlo udaljene
od moguih ratita, a na nekima od tih lokacija ve su postojale amerike baze. Posao
s razaraima zapravo je bio izlika utemeljena na pravnom stajalitu Rooseveltova
odabranika, dravnog tuitelja Francisa Biddlea, koji sigurno nije bio objektivni
promatra.
Od Kongresa Roosevelt nije traio ni prihvaanje ni izmjenu Zakona o neutralnosti
zbog zamjene razaraa za baze. No, nitko mu se nije suprotstavio, ma koliko to
nevjerojanto zvualo u svjetlu dananje prakse. injenica da je takav korak poduzeo
na samom poektu predsjednike kampanje dokazuje da se Roosevelt bojao
eventualne pobjede nacista, te osjeaj dunosti da podigne britanski moral. (Na sreu
Velike Britanije i amerikoga jedinstva, vanjskopolitika gledita Rooseveltova
protivnika, Wendella Willkieja, nisu se bitno razlikovala.)
Istodobno je Roosevelt znatno poveao obrambeni proraun te 1940. naveo

Kongres da uvede mirnodopsku regrutaciju. No, izolacionizam je jo uvijek bio

snano prisutan, pa je u ljeto 1941., niti etiri mjeseci prije izbijanja rata, sa samo
jednim glasom vie u Predstavnikom domu, ponovno uvedena regrutacija.
Neposredno nakon izbora Roosevelt se latio ukidanja toke u etvrtom zakonu o
neutralnosti, po kojoj se ameriki ratni materijal moe kupiti samo za gotovinu. U
Kunom avrljanju, posluit e se Wilsonovim izrazom te pozvati SAD da postanu
491

arsenalom demokracije. Pravno sredstvo koje e to omoguiti bio je Zakon o

zajmu i najmu, koji je predsjedniku davao diskrecijsko pravo da u odgovarajuim
uvjetima posudi, odobri najam ili obavi zamjenu svakog obrambenog artikla s
vladom one zemlje iju obranu predsjednik smatra kljunom za obranu SAD-a.
Dravni tajnik Huli, inae vatreni vilsonijanac i zagovornik kolektivne sigurnosti,
upotrijebit e pomalo neobino opravdanje za Zakon o zajmu i najmu strateke
razloge. Bez masovne amerike pomoi, ustvrdio je, Velika Britanija doivjela bi
poraz, a kontrola nad Atlantikom prela u ruke neprijatelja, ugrozivi sigurnost
492

zapadne hemisfere.
No, ako je to bilo tono, Amerika je mogla izbjei sudjelovanje u ratu samo ako je
Velika Britanija bila u stanju sama svladati Hitlera, u to nije vjerovao ak ni
Churchill. Upravo e to naglasiti senator Taft u svojem odbijanju Zajma i najma.
Izolacionisti su se organizirali u tzv. Prvu ameriku komisiju (America First
Committee), na elu s generalom Robertom E. Woodom, predsjednikom nadzornog
odbora Sears, Roebuck and Company. Komisija je uivala potporu istaknutih osoba iz
razliitih podruja ivota, kao to su Kathleen Norris, Irvin S. Cobb, Charles A.
Lindbergh, Henry Ford, general Hugh S. Johnson, Chester Bowles, te ki Theodorea
Roosevelta, supruga Nicholasa Longwortha.
Zar izolacionistikog protivljenja Zajmu i najmu ilustrira komentar senatora
Arthura Vandenberga, jednog od njihovih najozbiljnijih glasnogovornika, od 11.
oujka 1941.: Odbacili smo Washingtonov oprotajni govor.
Uskoili smo ravno u politiku sile i u ratove sila u Europi, Aziji i Africi. Krenuli
493

smo putem s kojega vie nema povratka. Vandenbergova analiza bila je tona, no
svijet je nametnuo tu potrebu, a Rooseveltova je zasluga to ju je prepoznao.
Nakon to je predloio Zajam i najam, Roosevelt e svoju odluku da porazi
naciste iz mjeseca u mjesec isticati sve otvorenije. ak i prije prihvaanja Zakona,
britanski i ameriki efovi generaltaba, koji su predvidjeli njegovo prihvaanje, nali
su se zbog organizacije sredstava koja e odsad biti na raspolaganju. Kad su ve bili
na okupu, takoer su zapoeli planiranje razdoblja kad e SAD biti aktivnim
sudionikom rata. Ti planeri trebali su samo jo odrediti trenutak kad e Amerika

stupiti u rat. Roosevelt nije autorizirao tzv. sporazum ABC-1, po kojemu e, u sluaju
rata, glavni prioritet biti rat protiv Njemake. No, bilo je jasno da to nije uinio zbog
domaih imperativa i ustavnih ogranienja, a ne zbog njegovih nejasnih ciljeva.
Nacistike okrutnosti sve su vie brisale razliku izmeu borbe za unapreivanje
amerikih vrijednosti i borbe za obranu amerike sigurnosti. Hitler je toliko
prekoraio sve prihvatljive moralne norme da su se u borbi protiv njega trijumf dobra
nad zlim i borba za goli opstanak potpuno izjednaili. Godine 1941. Roosevelt e
saeti amerike ciljeve u tzv. etiri slobode: slobodi govora, slobodi vjeroispovijesti,
slobodi od nevolje i slobodi od straha. Ti ciljevi znatno nadmauju ciljeve svih
prethodnih europskih ratova. ak ni Wilson nije socijalno pitanje poput slobode od
nevolje proglasio ratnim ciljem.
U travnju 1941. Roosevelt e se jo vie pribliiti ratu, potvrdivi sporazum s
danskim predstavnikom u Washingtonu (ministrom po rangu), koji doputa amerikim
snagama da okupiraju Grenland. Kako je Danska bila pod njemakom okupacijom,
stvorena je danska vlada u izgnanstvu. Diplomat bez zemlje sam je potvrdio
amerike baze na danskom tlu. Istodobno je Roosevelt privatno obavijestio Churchilla
da e odsad ameriki brodovi patrolirati sjevernim Atlantikom, zapadno od Islanda, te
pokrivati dvije treine itavog oceana i dojaviti poloaj agresorskoga broda ili
494

zrakoplova lociranog unutar amerikoga patrolnog podruja. Tri mjeseca poslije,

na poziv lokalnih vlasti, amerike snage iskrcat e se na Island, takoer danski
teritorij, te zamijeniti britanske snage. Bez odobrenja Kongresa, Roosevelt e zatim
itavo podruje izmeu tih dvaju danskih teritorija proglasiti dijelom Obrambenog
sustava zapadne hemisfere.
U poduljem radijskom obraanju 27. svibnja 1941. Roosevelt e proglasiti
izvanredno stanje i ponoviti ameriko opredjeljenje za drutveni i gospodarski
napredak:
Neemo prihvatiti svijet kojim vlada Hitler. Takoer neemo prihvatiti svijet u
kojem se ponovno moe zasaditi sjeme hitlerizma i dopustiti njegov rast, poput
poslijeratnog svijeta iz dvadesetih godina. Prihvatit emo samo svijet posveen
slobodi govora i izraavanja, slobodi svake osobe da vjeruje u Boga na svoj nain,
495

slobodi od nevolja i slobodi od straha.

Izraz neemo prihvatiti zapravo znai da Roosevelt obvezuje Ameriku da stupi u
rat zbog etiriju sloboda ako se one ne mogu ostvariti na neki drugi nain.
Malo je amerikih predsjednika pokazalo takvu osjetljivost i pronicavost u
razumijevanju psihologije vlastitog naroda. Roosevelt je shvatio da ih samo
ugroavanje vlastite sigurnosti moe potaknuti da pristanu na vojnu spremnost. No,

eli li ih povesti u rat, trebat e apelirati na njihov idealizam, ba kao to je to uinio

Wilson. Po Rooseveltovu miljenju, amerikim sigurnosnim potrebama moglo bi se
udovoljiti kontrolom Atlantika, no njezini su ratni ciljevi zahtijevali viziju novoga
svjetskog poretka. Stoga se u Rooseveltovim izjavama nikad ne pojavljuje izraz
ravnotea snaga, osim u pogrdnom smislu. Nastojao je stvoriti svjetsku zajednicu
kompatibilnu amerikim demokratskim i drutvenim idealima, kao najsigurnije
jamstvo miru.
U takvoj atmosferi predsjednik tehniki neutralnog SAD-a i pravi britanski ratni
voa Winston Churchill susrest e se u kolovozu 1941. na krstarici u blizini
Newfoundlanda. Britanski se poloaj donekle poboljao nakon Hitlerova napada na
Sovjetski Savez u lipnju, no Engleska nije bila ni izbliza sigurna u pobjedu. Pa ipak,
zajednika izjava tih dvaju lidera ne odraava tradicionalno odreenje ratnih ciljeva,
ve zamisao o posve novom svijetu s amerikim imprimaturom. Atlantska povelja
objavit e niz zajednikih naela na kojima predsjednik i premijer temelje svoje
496

nade u bolju budunost svijeta. Ta naela ine proirenje Rooseveltovih etiriju

sloboda, jer ukljuuju ravnopravnu uporabu sirovina i zajednike napore u
poboljanju drutvenih uvjeta diljem svijeta.
Atlantska povelja posve vilsonijanskim jezikom izraava problem poslijeratne
sigurnosti i ne sadri nikakvu geopolitiku sastavnicu. Nakon konanog unitenja
nacistike tiranije, slobodne drave odrei e se upotrebe sile i nametnuti trajno
razoruanje zemljama koje prijete... agresijom. To e potaknuti sve mogue mjere
497

koje e miroljubivim narodima smanjiti golem teret naoruanja.

Zamiljene su
dvije kategorije zemalja: zemlje agresori (posebno Njemaka, Japan i Italija), koje e
biti trajno razoruane, te miroljubive zemlje, kojima e biti doputeno da zadre
vojne snage, po mogunosti u mnogo manjem obujmu. Nacionalno samoodreenje
sluit e kao temelj toga novog svjetskog poretka.
Razlika izmeu Atlantske povelje i Pittova plana, kojim je Velika Britanija
predloila okonanje napoleonskih ratova, dokazuje kako je u angloamerikim
odnosima Velika Britanija postala podreeni partner. Atlantska povelja niti jednom ne
spominje novu ravnoteu snaga, dok Pittov plan govori samo o njoj. Nakon
najstranijega rata u svojoj dugoj povijesti, Velika Britanija nije zaboravila na
ravnoteu snaga. Naprotiv, Churchill je shvatio da je ameriko stupanje u rat samo po
sebi izmijenilo ravnoteu snaga u britansku korist. U meuvremenu, podredit e
dugorone britanske ciljeve neposrednim potrebama to Velika Britanija nije bila
prisiljena uiniti tijekom napoleonskih ratova.
Kad je objavljena Atlantska povelja, njemake snage pribliavale su se Moskvi, a

japanska se vojska spremala u jugoistonu Aziju. Churchill se prvenstveno bavio

uklanjanjem svih prepreka na putu amerikog sudjelovanja u ratu. Dobro je znao da
Velika Britanija sama nee moi izvojevati konanu pobjedu, ak ni uza sovjetsko
sudjelovanje u ratu i ameriku materijalnu pomo. K tome, Sovjetskom Savezu
prijetila je opasnost od poraza, a uvijek je postojala mogunost Hitlerova i Staljinova
dogovora, koji bi Velikoj Britaniji zaprijetio ponovnom izolacijom. Churchill nije
vidio nikakva smisla u raspravama o poslijeratnom poretku prije no to se uvjeri hoe
li ga uope biti.
U rujnu 1941. SAD e prekoraiti crtu ratnog stanja. Zbog Rooseveltova nareenja
da se o poziciji njemakih podmornica obavijesti britanska mornarica, prije ili poslije
moralo je doi do nekakva sukoba. etvrti rujna 1941. ameriki razara Greer
torpediran je dok je britanskom zrakoplovu signalizirao lokaciju njemake
podmornice. Jedanaesti rujna, ne opisavi okolnosti, Roosevelt e objaviti rat
njemakom gusarstvu. Usporedivi njemake podmornice s egrtuom spremnom za
napad, naredio je mornarici SAD-a da smjesta potopi svaku njemaku ili talijansku
podmornicu otkrivenu unutar prethodno odreenoga amerikog obrambenog pojasa
498

koji se protezao do Islanda. Amerika je tako ula u pomorski rat sa silama Osovine.
Istodobno, Roosevelt se uhvatio ukotac s japanskim izazovom. Kao odgovor na
japansku okupaciju Indokine u srpnju 1941., ukinut e ameriki trgovaki sporazum s
Japanom, zabraniti izvoz staroga eljeza u tu zemlju te nagovoriti nizozemsku vladu u
izgnanstvu da prekine izvoz nafte iz Nizozemske Istone Indije (dananje Indonezije) u
Japan. Ti pritisci doveli su do pregovora s Japanom koji zapoinju u listopadu 1941.
Po Rooseveltovim uputama, ameriki pregovarai traili su da se Japan odrekne svih
svojih osvajanja, ukljuujui Manduriju, podsjetivi na prethodno ameriko
odbijanje da prizna te postupke.
Roosevelt je morao znati da Japan nee pristati. Sedmi prosinca 1941., po modelu
rusko-japanskog rata, Japan iznenada napada Pearl Harbor i unitava znatan dio
amerike pacifike flote. Jedanaesti prosinca Hitler e proslaviti svoj sporazum s
Tokijom objavom rata SAD-u. Nikada nije objanjeno zbog ega je Hitler na taj nain
dopustio Rooseveltu da ameriko ratno djelovanje usredotoi na zemlju koju je
oduvijek smatrao najveim neprijateljem.
Ameriko stupanje u rat vrhunac je iznimna diplomatskog zamaha toga velikog i
smionog voe. U manje od tri godine Roosevelt je svoj izrazito izolacionistiki narod
uveo u globalni rat. Jo u svibnju 1940. ezdeset etiri posto Amerikanaca smatralo je
da je ouvanje mira vanije od poraza nacista. Nakon osamnaest mjeseci, u prosincu
1941., neposredno prije napada na Pearl Harbor, odnos je bio suprotan: samo 32%

499

bilo je za mir, a ne za spreavanje nacistikog trijumfa.

Roosevelt je svoj cilj ostvarivao strpljivo i neumoljivo, polagano pouavajui
svoj narod o nunostima koje mu prethode. Njegov auditorij tumaio je te rijei kroz
prizmu vlastitih predrasuda, te mu nije uvijek bilo jasno da je krajnji cilj rat, premda
su morali znati da e doi do sukoba. Roosevelt zapravo nije elio rat, ve pobjedu
nad nacistima. No, nakon odreenog vremena, naciste se moglo pobijediti samo
amerikim ulaskom u rat.
Stupanje u rat za ameriki je narod bilo golem ok zbog tri faktora: Amerika nije
imala nikakvo iskustvo ratovanja iz sigurnosnih razloga izvan zapadne hemisfere;
mnogi su mislili da europske demokracije same mogu pobijediti; rijetki su shvatili
narav diplomacije koja je prethodila japanskom napadu na Pearl Harbor ili Hitlerovoj
nagloj objavi rata SAD-u. Upravo zbog duboko ukorijenjena amerikog izolacionizma
SAD su trebale biti bombardirane u Pearl Harboru prije no to stupe u rat na Pacifiku,
dok e u Europi Hitler biti taj koji e na kraju objaviti rat SAD-u, a ne obratno.
Zapoevi neprijateljstva, sile Osovine razrijeile su Rooseveltovu dilemu treba li
ameriki narod uvui u rat. Da se Japan usredotoio na jugoistonu Aziju, a Hitler nije
objavio rat SAD-u, Rooseveltova zadaa da svoj narod priblii vlastitim gleditima
bio bi neusporedivo sloeniji. U svjetlu Rooseveltovih proklamiranih moralnih i
stratekih uvjerenja, nema nikakve sumnje da bi on na kraju ipak uspio ukljuiti
Ameriku u borbu koju je smatrao kljunom za budunost i slobodu, kao i za ameriku
sigurnost.
Sljedei narataji Amerikanaca vie e cijeniti potpunu otvorenost svojega
predsjednika. No, poput Lincolna, Roosevelt je osjetio da je ugroen opstanak
njegove domovine i njezinih vrijednosti, a povijest e ga smatrati odgovornim zbog
posljedica njegovih usamljenih inicijativa. Kao i u Lincolnovu primjeru, upravo zato
to je Franklin Delano Roosevelt toliko zaduio slobodne narode, mudrost njegova
samotnog puta danas je naprosto neupitna.

Churchill, Roosevelt i Staljin u Jalti, veljaa 1945.

GLAVA ESNAESTA
Tri pristupa miru:
Roosevelt, Staljin i Churchill u Drugomu svjetskom
ratu
Napadom na Sovjetski Savez Hitler zapoinje najvei kopneni rat u povijesti
ovjeanstva. Ratne strahote ne mogu se usporediti ak ni s barbarstvima koja su
pratila prethodne europske sukobe. Bio je to genocid do istrebljenja. Dok su njemake
snage prodirale duboko u rusko podruje, Hitler e objaviti rat SAD-u, pretvorivi
dotad europski rat u globalni sukob. Njemaka vojska pregazit e Rusiju no nee moi
zadati zavrni udarac. Zimi 1941. zaustavljena je na ulazu u Moskvu. A zatim e zimi
1942/43. njemaka ofenziva, ovaj put usmjerena na jug Rusije, biti zaustavljena.
Hitler e izgubiti itavu estu armiju.
Tako je slomljen njemaki vojni pohod. Savezniki lideri Churchill, Roosevelt i
Staljin mogli su poeti razmiljati o pobjedi i o buduem obliju svijeta.
Svaki pobjednik nastupao je s pozicije povijesnog iskustva svoje zemlje.
Churchill je elio obnoviti tradicionalnu ravnoteu snaga u Europi. To je znailo
obnovu Velike Britanije, Francuske, pa ak i poraene Njemake, tako da one zajedno
s SAD-om slue kao protutea sovjetskome divu na istoku. Roosevelt je zamiljao
poslijeratni svijet u kojemu e tri pobjednika zajedno s Kinom funkcionirati kao
predsjednici upravnog odbora svijeta, te nametnuti mirovno rjeenje svakomu
potencijalnom prijestupniku, mislei tu prvenstveno na Njemaku pristup koji e
dobiti naziv etiri policajca. Staljinov pristup odraavao je njegovu komunistiku
ideologiju, kao i tradicionalnu rusku vanjsku politiku. Nastojao je iskoristiti pobjedu
svoje zemlje za irenje ruskog utjecaja na Srednju Europu. Zemlje koje je sovjetska
armija osvojila elio je pretvoriti u tampon zonu kojom e zatititi Rusiju od budue
njemake agresije.
Roosevelt je bio daleko ispred svojega naroda kad je spoznao da e Hitlerova
pobjeda ugroziti ameriku sigurnost. No, zajedno sa svojim narodom, odbacivao je
tradicionalni svijet europske diplomacije. Ustvrdivi da bi nacistika pobjeda
ugrozila Ameriku, nije ju elio staviti na stranu obnove europske ravnotee snaga. Po
Rooseveltu, smisao rata bio je u uklanjanju Hitlera kao smetnje kooperativnu
meunarodnom poretku utemeljenom na skladu, a ne na ravnotei.
Roosevelt zato nije podnaao truizme koji toboe izraavaju povijesne istine. Nije

prihvaao ideju da bi totalni poraz Njemake mogao stvoriti vakuum koji bi zatim
mogao pokuati ispuniti trijumfalni Sovjetski Savez. Odbio je jamstva koja bi
sprijeila mogua poslijeratna rivalstva meu pobjednicima, jer bi to znailo ponovno
uspostavljanje ravnotee snaga koju je on zapravo htio unititi. Mir e uvati sustav
kolektivne sigurnosti koji e zajedniki uspostaviti ratni saveznici, a odrati budnost i
dobri meusobni odnosi.
Kako vie nee trebati odravati ravnoteu, ve stanje sveopega mira, Roosevelt
je ocijenio da, nakon poraza nacistike Njemake, SAD sve svoje vojne snage trebaju
povui kui. Nije imao namjeru trajno stacionirati amerike snage u Europi,
ponajmanje zato da stvori protuteu sovjetskoj strani to, po njegovu miljenju,
amerika javnost nikada ne bi odobrila. Dvadeset deveti veljae 1944., prije no to
amerike snage uope stupe na francusko tlo, napisat e Churchillu:
Molim Vas, nemojte me ni pitati da zadrim amerike snage u Francuskoj.
Naprosto to ne mogu uiniti. Sve u ih trebati vratiti kui. Kao to sam prije kazao,
poriem i odbijam oinstvo nad Belgijom, Francuskom i Italijom. Stvarno biste sami
trebali odgojiti i disciplinirati vlastitu djecu. S obzirom na to da bi vas jednoga dana
500

mogli zatititi, sada biste im barem trebali platiti kolovanje!

Drugim rijeima, Velika Britanija trebala bi obraniti Europu bez ikakve amerike
pomoi.
U tome duhu Roosevelt e odbiti svaku ameriku obvezu gospodarske obnove
Europe:
Ne elim da SAD ponesu poslijeratni teret obnove Francuske, Italije ili Balkana.
To nije na naravni zadatak na udaljenosti od 3500 i vie milja. To je bez daljnjega
501

britanski zadatak, zadatak za koji je britanska strana mnogo zainteresiranija od nas.

Roosevelt je silno precijenio poslijeratne mogunosti Velike Britanije, traei od
nje da istodobno vodi obranu i obnovu Europe. Poloaj Velike Britanije u tome nacrtu
jo e vie napuhati dubok prezir koji je Roosevelt gajio prema Francuskoj. U veljai
1945., na najvanijoj pobjednikoj konferenciji u Jalti, Roosevelt e pred Staljinom
prekoriti Churchilla da od Francuske umjetno pokuava stvoriti veliku silu. Kao da
apsurdnost takva nastojanja ne trai nikakvo objanjenje, ismijat e Churchillov
razlog, opisavi ga kao pokuaj da uspostavi obrambenu liniju du francuske istone
502

granice, iza koje e zatim Velika Britanija moi okupiti svoje snage. Tada se inilo
da je to jedini mogu oblik otpora sovjetskom ekspanzionizmu.
Kako nije bio spreman da Amerika prihvati stalnu ulogu, Roosevelt je elio da
pobjednici, tj. Saveznici, nadgledaju razoruanje i podjelu Njemake, te razliite

druge zemlje podvrgnu svojemu nadzoru (zaudo, Roosevelt e u skupinu zemalja koje
zahtijevaju nadzor ukljuiti i Francusku). Ve u proljee 1942., prigodom posjeta
sovjetskog ministra vanjskih poslova Molotova Washingtonu, Roosevelt e nabaciti
svoju ideju o etiri policajca za implementaciju mira u poslijeratnom svijetu. Harry
Hopkins prenijet e predsjednikove misli u svojemu pismu Churchillu:
Roosevelt je Molotovu priao o sustavu koji bi samo velikim silama Velikoj
Britaniji, SAD-u, Sovjetskom Savezu te, moda, Kini dopustio da imaju oruje. Ti
503

policajci zajedno e raditi na ouvanju mira.

Konano, Roosevelt je odluio dokrajiti britanski i francuski kolonijalni imperij:
Kad dobijemo rat, iz petnih u se ila potruditi da SAD ne dou u poloaj da
moraju pristati na plan koji e promicati francuske imperijalistike tenje, ili ii na
504

ruku Britanskom Imperiju i njegovim imperijalnim tenjama.

Rooseveltova politika oliavala je opojnu kombinaciju tradicionalne amerike
jedinstvenosti, vilsonijanskog idealizma i Rooseveltova pronicavog uvida u ameriku
psihu, kojoj su uvijek bili bliskiji univerzalni ciljevi negoli kalkulacije o eventualnoj
koristi ili teti. Churchillu je i previe dobro polo za rukom da stvori privid kako je
Velika Britanija jo uvijek velika sila koja se sama moe oduprijeti sovjetskom
ekspanzionizmu. Samo takvo uvjerenje objanjava Rooseveltovo zalaganje za svjetski
poredak utemeljen na povlaenju amerikih snaga iz Europe, razoruanju Njemake,
drugorazrednoj ulozi Francuske, te na Sovjetskom Savezu pred kojim se otvara golemi
vakuum. Poslijeratno razdoblje pretvorilo se tako u lekciju koja je Ameriku pouila o
vanosti vlastite uloge u novoj ravnotei snaga.
Rooseveltov plan o etiri policajca za uspostavljanje i jamstvo globalnog mira
kompromis je izmeu Churchillova tradicionalnog pristupa ravnotei snaga i
neobuzdana vilsonizma Rooseveltovih savjetnika, utjelovljenog u dravnom tajniku
Cordellu Hullu. Roosevelt nije namjeravao ponoviti pogreke Lige naroda i sustava
ustanovljenih neposredno nakon Prvoga svjetskog rata. elio je neki oblik kolektivne
sigurnosti no, na temelju iskustva iz dvadesetih godina, znao je da kolektivna sigurnost
trai provoditelje, a to je trebala biti uloga etiriju policajaca.
Rooseveltov koncept etiri policajca po strukturi je nalik Metternichovoj Svetoj
alijansi, premda bi ta usporedba uasnula amerike liberale. Oba su sustava pokuaj
ouvanja mira pomou koalicije pobjednika koji zastupaju iste vrijednosti.
Metternichov sustav bio je djelotvoran jer je titio istinsku ravnoteu snaga, a Rusija
bi ponekad unijela razdor, no uglavnom je suraivala. Rooseveltova zamisao nije
mogla biti provedena jer nakon rata nije uspostavljena stvarna ravnotea snaga, zato
to je meu pobjednicama postojao dubok jaz. Kad se Staljin oslobodio njemake

prijetnje, nita ga vie nije moglo zaustaviti u provoenju sovjetskih ideolokih i

politikih interesa, pa ak ni prijetnja sukoba s negdanjim saveznicima.
Roosevelt nije predvidio to e se desiti odbije li jedan od predloenih policajaca
svoju ulogu posebno ako taj policajac bude Sovjetski Savez. Naime, u tom sluaju
ipak e trebati obnoviti omraenu ravnoteu snaga. to je ei otpor prema
elementima tradicionalne ravnotee, to e tee biti uspostaviti novu ravnoteu snaga.
Na itavoj kugli zemaljskoj Roosevelt nije mogao pronai sugovornika koji bi se
od njega toliko razlikovao kao Staljin. Dok je Roosevelt elio uspostaviti
vilsonijansku ideju sklada, Staljinove ideje o voenju vanjske politike svodile su se
iskljuivo na Realpolitik Staroga svijeta. Kad je jedan ameriki general na
Potsdamskoj konferenciji pokuao polaskati Staljinu, primijetivi kako mora da je
ugodno vidjeti ruske snage u Berlinu, Staljin je osorno uzvratio: Car Aleksandar I.
stigao je do Pariza.
Staljin je potrebe mira definirao na onaj isti nain kao to su to stoljeima inili
ruski dravnici kao najiri mogui sigurnosni pojas oko golema oboda Sovjetskog
Saveza. S odobravanjem je prihvatio Rooseveltovo inzistiranje na bezuvjetnoj
predaji, to bi eliminiralo sile Osovine kao imbenike u mirovnom rjeenju i
sprijeilo pojavu njemake verzije Talleyranda na mirovnoj konferenciji.
Ideologija je poduprla tradiciju. Kao komunist, Staljin je odbio razlikovati
demokratske zemlje od faistikih, premda ih sigurno nije smatrao toliko
beskrupuloznima i opasnima. Staljin nije imao nikakav pojmovni sustav koji bi mu
dopustio da odustane od teritorija zbog dobrih odnosa ili, ostanemo li u duhu vremena,
zbog objektivne stvarnosti. Stoga e svojim demokratskim saveznicima neminovno
predloiti isti sporazum koji je godinu dana prije zatraio od Hitlera. Suradnja s
Hitlerom nije potaknula njegove simpatije prema nacizmu, ba kao to ni sljedei
savez s demokratskim zemljama nee potaknuti njegovo potivanje vrlina slobodnih
institucija. Diplomatskim bi sredstvima od svojega trenutnog partnera uzeo sve to
moe, a silom bi oduzeo sve to mu nije bilo doputeno, pod uvjetom da tako ne
riskira rat. Njegova misao vodilja i dalje su bili sovjetski nacionalni interesi,
sagledani kroz prizmu komunistike ideologije. Parafraziramo li Palmerstona, nije
imao prijatelje, ve interese.
Staljin je pokazao najveu spremnost da raspravlja o poslijeratnim ciljevima onda
kad bi njegova vojna pozicija bila najtea. U prosincu 1941. kad mu je doslovno no
bio pod grlom, pokuao je to uiniti prigodom posjeta ministra vanjskih poslova
Anthonyja Edena Moskvi, te zatim u svibnju 1942. kad e Molotova poslati u London,
a potom u Washington. No, ti su pokuaji propali jer se Roosevelt estoko protivio
detaljnim raspravama o ciljevima mira. Nakon bitke za Staljingrad, Staljin e

postajati sve sigurniji da e nakon okonanja rata Sovjetski Savez biti u posjedu
veine teritorija koji e vjerojatno biti sporni. Kako pregovorima vie nije imao to
dobiti, Staljin e oblik poslijeratnoga svijeta povjeriti dosegu svojih vojnih snaga.
Churchill je bio bio spreman zapoeti pregovore sa Staljinom o poslijeratnu
europskom poretku prije no to Staljin epa svoj plijen. Uostalom, britanska povijest
vie se puta susrela s ekspanzionistikim saveznicima poput Staljina i svladala ih. Da
je Velika Britanija bila snanija, Churchill bi od Staljina sigurno nastojao iznuditi
praktine sporazume dok je ovome jo trebala pomo kao to je Castlereagh
privolio svoje saveznike na priznavanje slobodne Nizozemske kudikamo prije
napoleonskih ratova.
Churchill je bio u ratu dulje od oba svoja partnera. Gotovo godinu dana nakon
poraza Francuske u lipnju 1940., Velika Britanija sama se borila protiv Hitlera i nije
bila u poziciji da razmilja o poslijeratnim ciljevima. Goli opstanak apsorbirao je svu
njezinu energiju, a ishod rata bio je krajnje neizvjestan. ak ni uz golemu ameriku
materijalnu pomo, Velika Britanija nije se mogla nadati pobjedi. Da Amerika i
Sovjetski Savez u danom trenutku nisu stupili u rat, Velika bi Britanija na kraju bila
osuena na kompromis ili poraz.
Hitlerovim napadom na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941., napadom Japana na
Pearl Harbor 7. prosinca 1941. te Hitlerovim bizarnim objavljivanjem rata SAD-u
nekoliko dana nakon toga, Velikoj Britaniji zajameno je da e biti na strani
pobjednika, ma koliko rat bio dugaak i teak. Tek tada Churchill e se stvarno moi
pozabaviti ratnim ciljevima. To e morati uiniti u kontekstu koji je Velikoj Britaniji
bio nepoznat. Kako je rat napredovao, bivalo je sve oiglednije da britanski cilj
odravanja ravnotee snaga u Europi postaje nedostinim te e, nakon nametanja
bezuvjetne predaje Njemakoj, Sovjetski Savez postati najjaa europska sila, posebno
povuku li SAD svoje snage.
Churchillova ratna diplomacija sastojala se stoga od manevriranja izmeu dva
monstruma. Oba su ugroavala britansku poziciju, premda iz suprotnih smjerova.
Rooseveltovo zalaganje za sveope samoopredjeljenje ugrozilo je Britanski Imperij,
dok je Staljinovo nastojanje da Sovjetski Savez postavi u sredite Europe bilo
opasnost za britansku sigurnost.
Naavi se u stupici izmeu vilsonijanskog idealizma i ruskog ekspanzionizma,
Churchill e s relativno slabe pozicije uiniti sve to je u njegovoj moi da obrani
drevnu politiku svoje domovine: da svijet ne zavri u rukama najsnanijih i
najbeskrupuloznijih, mir mora poivati na nekom obliku ravnotee. Takoer je dobro
znao da nakon rata Velika Britanija vie nee moi sama braniti svoje kljune interese,
a jo manje nadzirati ravnoteu snaga. Premda je djelovao samouvjereno, bolje od

svojih amerikih prijatelja koji su jo uvijek vjerovali da Velika Britanija moe sama
odravati europsku ravnoteu, Churchill je znao da e uloga koju je njegova domovina
odigrala u ratu biti posljednja u svojstvu istinski nezavisne svjetske sile. Za
Churchilla je stoga najvaniji aspekt saveznike diplomacije bilo uspostavljanje
vrstog prijateljstva s Amerikom, koje e Velikoj Britaniji pomoi da se s
poslijeratnim svijetom ne suoi sama. Stoga bi na kraju pristao na ameriki izbor,
premda bi svojeg amerikog partnera esto uspio uvjeriti da se strateki interesi
Washingtona i Londona gotovo podudaraju.
Taj se zadatak pokazao strahovito tekim. Naime, Roosevelt i njegovi suradnici
sumnjali su u britanske motive, posebno u eventualnu Churchillovu namjeru da
promovira britanske nacionalne i imperijalne interese i ravnoteu snaga, a ne ameriki
pristup svjetskom poretku.
Veina ostalih sredina doivljavala je britansku vjernost vlastitim nacionalnim
interesima kao neto to se razumije samo po sebi. Ameriki lideri vidjeli su u tome
uroenu britansku manu. Na privatnom ruku neposredno nakon Pearl Harbora,
Roosevelt e to izraziti na sljedei nain:
Nae uvrijeeno vienje te uloge moda nije sasvim objektivno sto posto nije
tono s britanskog gledita ali je prisutno, i pokuavao sam ga (Churchilla) uvjeriti
da to mora uzeti u obzir. To je dio amerike tradicije, to nepovjerenje, antipatija, pa
505

ak i mrnja prema Britaniji ...

S obzirom na to da Roosevelt nije elio raspravljati o ratnim ciljevima prije
Staljingrada, a Staljinu je bilo drae da se politiki ishod odredi poslije, na temelju
borbenih linija, veina ratnih ideja o poslijeratnome poretku potekla je od Churchilla.
Ameriku reakciju dobro e opisati dravni tajnik Huli u studenome 1943. na nain
koji upravo vrijea tradicionalne britanske istine:
... vie nee biti potrebe za utjecajnim sferama, za savezima, za ravnoteom snaga
ili za bilo kakvim drugim posebnim sporazumima kojima su se u nesretnoj prolosti
506

drave nastojale zatititi ili promaknuti vlastite interese.

Tijekom itavoga rata, na razini meuljudskih odnosa, Roosevelt je bio bliskiji s
Churchillom negoli s ma kojim Amerikancem. No, u odreenim je pitanjima znao biti
otriji s britanskim premijerom negoli sa Staljinom. U Churchillu je pronaao ratnog
druga, a u Staljinu partnera u ouvanju poslijeratnog mira.
Amerika ambivalentnost prema Velikoj Britaniji odnosila se na tri pitanja:
ameriku antikolonijalnu tradiciju, narav ratne stategije, te oblik poslijeratne Europe.
Dakako, Rusija je takoer inila golem imperij, no njezine su se kolonije
nadovezivale na teritorij drave, a ruski imperijalizam nije se urezao u ameriku

svijest tako duboko kao britanski kolonijalizam. Churchill je mogao prigovarati kako
Rooseveltova usporedba trinaest kolonija s britanskim posjedima u 20. stoljeu
dokazuje koliko je teko usporeivati situacije iz razliitih stoljea i scene u kojima
507

se razlikuju gotovo sve materijalne injenice...

No, Roosevelta nisu zanimale
precizne povijesne analogije, ve uspostavljanje osnovnih amerikih naela. Na
svojemu prvom sastanku s Churchillom, na kojemu e dva lidera objaviti Atlantsku
povelju, Roosevelt je inzistirao da se Povelja ne odnosi samo na Europu, ve na sva
podruja, ukljuujui kolonije:
Ako elimo trajni mir, vrsto sam uvjeren da on mora voditi rauna o razvoju
zaostalih zemalja... Ne mogu vjerovati da se borimo protiv faistikog ropstva, a
istodobno ne radimo na oslobaanju ljudi diljem svijeta od zaostale kolonijalne
508

politike.
Britanska ratna vlada u potpunosti je odbacila takvo tumaenje:
... Atlantska povelja ... usmjerena je na europske drave koje smo eljeli
osloboditi nacistike tiranije. Nije predviena za meunarodne odnose Britanskog
509

Imperija niti, npr., za odnose izmeu SAD-a i Filipina.

Aluzija na Filipine imala je namjeru obuzdati ono to je London smatrao
amerikim pretjerivanjem, jasno predoivi amerikome vodstvu to e ono bez
ikakve sumnje izgubiti ako se previe koristi svojim argumentima. No, ona e na kraju
promaiti svoj cilj jer je Amerika stvarno provodila ono za to se zalagala, te je ve
odluila zajamiti nezavisnost svojoj koloniji po okonanju rata.
Anglo-amerika rasprava o kolonijalizmu nee biti okonana. Godine 1942.
svojim govorom u povodu Dana sjeanja na rtve rata, dravni podtajnik Sumner
Welles, Rooseveltov prijatelj i pouzdanik, ponovit e ameriko povijesno protivljenje
kolonijalizmu:
Ako je ovo rat za oslobaanje naroda, mora osigurati potpunu jednakost naroda
diljem svijeta, ukljuujui Amerike. Naa pobjeda mora sa sobom donijeti
510

oslobaanje svih naroda... Razdoblju imperijalizma doao je kraj.

Roosevelt e zatim poslati notu dravnom tajniku Hullu u kojoj ga obavjetava da
je Wellesova izjava slubena. Ta gesta ba i nee uvrstiti prijateljstvo izmeu
dravnog tajnika i njegova zamjenika, jer pokazuje da je zamjenik u boljim odnosima s
predsjednikom. Huli e na kraju uspjeti u svojoj nakani da ukloni Wellesa.
511

Rooseveltov stav o kolonijalizmu bio je proroanski. elio je da Amerika bude

predvodnik neminovnog oslobaanja kolonija, ne bi li borba za samoodreenje

prerasla u rasnu borbu to e Roosevelt u povjerenju saopiti svojem savjetniku,

Charlesu Taussigu:
Predsjednik je rekao da ga brinu smei ljudi na istoku. Kae da ima 1.100.000.000
smeih ljudi. U mnogim istonim zemljama njima vlada aica bijelaca, na emu im
smei ljudi zamjeraju. Moramo im pomoi da steknu nezavisnost 1.100.000.000
512

potencijalnih neprijatelja i te kako je opasno.

Rasprava o kolonijalizmu nije mogla imati nikakvih praktinih posljedica prije
okonanja rata, kad Roosevelt vie nee biti meu ivima. No, nesuglasice oko
strategije imale su izravne posljedice jer su pokazale goleme razlike u nacionalnim
poimanjima rata i mira. Dok je ameriki vrh bio sklon vjerovanju da je vojna pobjeda
sama po sebi cilj, njihovi britanski kolege nastojali su vojne operacije povezati s
preciznim diplomatskim planom poslijeratnoga svijeta.
Najvanija amerika vojna iskustva proizala su iz Graanskoga rata, koji se
vodio do samoga kraja, i iz Prvoga svjetskog rata. Oba su okonana potpunim
trijumfom. Amerika filozofija podijelila je vanjsku politiku i strategiju u posebne
faze nacionalne politike. U idealnom amerikom svijetu diplomati se nisu mijeali u
strategiju, a vojno osoblje ispunilo bi svoj zadatak prije poetka diplomatskih
aktivnosti. Takvo gledite Ameriku e skupo stajati u Korejskom i Vijetnamskom ratu.
Za razliku od Amerike, za Churchilla su ratna strategija i vanjska politika bile
usko povezane. Kako je Velika Britanija raspolagala mnogo manjim sredstvima od
SAD-a, njezini stratezi uvijek su trebali voditi jednako rauna o sredstvima i o
ciljevima. Kako ih je Prvi svjetski rat gotovo iscrpio, britanski lideri odluili su
izbjei slinan pokolj. Odgovarala im je svaka strategija koja bi broj rtava svela na
najmanju mjeru.
Tako rei u trenutku amerikog stupanja u rat, Churcill e stoga predloiti ono to
je sam nazvao niskim udarcem silama Osovine u junoj Europi. Krajem rata, uporno,
no uzaludno, nagovarat e Eisenhowera da osvoji Berlin, Prag i Be prije sovjetskih
snaga. Churchillu ta mjesta nisu bila privlana zbog ranjivosti Balkana (uistinu tekog
terena) ili zbog vojnog potencijala glavnih gradova srednje Europe, ve zbog njihove
koristi u ograniavanju poslijeratnoga sovjetskog utjecaja.
Ameriki vojni vrh prihvatio je Churchillove prijedloge s upravo uvredljivim
nestrpljenjem. Prepoznavi u strategiji niskog udarca jo jedan primjer britanske
sklonosti da iskoristi Ameriku zbog britanskih nacionalnih tenji, odbio ju je uz
obrazloenje da zbog takvih sporednih ciljeva nee riskirati ivote. Od samog poetka
zajednikog planiranja, ameriki zapovjednici eljeli su otvoriti drugi front u
Francuskoj. Bilo im je sasvim svejedno gdje e se nalaziti linija fronte, pod uvjetom

da rat zavri potpunim trijumfom. Tvrdili su da se jedino tako u bitku moe uvui
glavnina njemake vojske. U oujku 1942. general George Marshall, glavni
zapovjednik vojnih snaga SAD-a, u nastupu bijesa zbog britanskog odbijanja njegova
plana drugog fronta, zaprijetio je da e promijeniti tzv. ABC-1 odluku iz prethodne
godine, te glavninu amerikih vojnih napora usmjeriti na Pacifik.
Roosevelt e u ovoj situaciji dokazati da je jednako snaan voa u ratu kao i onda
kad je svoju zemlju poveo u rat. Odbivi Marshalla, Roosevelt e podsjetiti
posvaane generale da je prvotna odluka kojom se prednost daje pobjedi nad
Njemakom donesena u zajednikom interesu, a ne kao usluga Velikoj Britaniji:
Od presudne je vanosti da shvatimo kako poraz Japana ne podrazumijeva poraz
Njemake, a amerika koncentracija protiv Japana ove godine ili 1943. uveava anse
za potpunu njemaku prevlast u Europi i u Africi... Poraz Njemake znai poraz
513

Japana, najvjerojatnije bez ijednoga ispaljenog metka i izgubljenog ivota.

Roosevelt je uglavnom prihvatio Churchillovu strategiju, no nije se sloio s
iskrcravanjem na Balkan. Podrat e iskrcavanje u sjevernoj Africi u studenome 1942.
te, nakon osvajanja sjeverne obale Sredozemlja, iskrcavanje u Italiji u proljee 1943.,
ime je Italija eliminirana iz rata. Drugi front u Normandiji stvoren je tek u lipnju
1944. no Njemaka je ve bila toliko oslabljena da su saveznike rtve bitno
smanjene, a njihova konana pobjeda na dohvatu ruke.
Staljin se zalagao za drugi front jednakim arom kao i ameriki vojni vrh, no iz
geopolitikih, a ne vojnih razloga. Godine 1941. nesumnjivo je njemake snage elio
odvui od ruskog fronta. Zapravo, vojna pomo bila mu je toliko potrebna da je
514

pozvao Veliku Britaniju da poalje ekspedicijske snage na Kavkaz. Godine 1942.,

tijekom njemakog prodora u junu Rusiju, nastavio je vriti pritisak zbog otvaranja
druge fronte, premda vie nee spomenuti saveznike ekspedicijske snage.
Staljinov vapaj za drugom frontom nastavit e se premda e bitka za Staljingrad
krajem 1942. pokazati kako se srea okree protiv Njemake. Staljinu se druga fronta
sviala jer je bila udaljena od Istone i Srednje Europe, kao i od Balkana, gdje je
mogunost sukoba zapadnih i sovjetskih interesa bila najvea. Takoer bi
kapitalistima zajamila ratnu tetu. Kao i obino, premda inzistirajui na sudjelovanju
u saveznikim planovima za zapad, Staljin e demokratskim zemljama uskratiti i
minimalan pristup sovjetskim planovima ili neto vie od bazinih informacija o
sovjetskim vojnim odlukama.
Ispostavilo se da su Saveznici u Italiju povukli jednak broj njemakih divizija
njih 33 koliko je Staljin traio u svojim molbama u vezi s drugom frontom u

515

Francuskoj (uporno je traio njih 30 do 40).

Pa ipak, Staljin e ubrzati svoje
prigovore zbog june strategije. Iz njegova kuta, osnovna njezina mana bila je
geopolitika blizina zemalja prema kojima je sovjetska strana imala odreene tenje.
Staljin je tijekom 1942. i 1943. traio drugu frontu iz razloga zbog kojega ju je
Churchill nastojao odgoditi: odvukao bi Saveznike od politiki spornih podruja.
U raspravi o podrijetlu hladnoga rata neki istaknuti kritiari ustvrdit e da je
Staljinova nepopustljivost prema Istonoj Europi proizala iz zakanjela otvaranja
druge fronte. Po toj logici, vie od bilo ega drugoga, kanjenje u otvaranju druge
516

fronte izazvalo je Staljinovu srdbu i cininost. No, potpuno je neuvjerljivo da je

staroga boljevika, koji je netom sklopio pakt s Hitlerom i s nacistikim voom
okonao pregovore o podjeli svijeta, razoarala Realpolitik ako je to uope bila
saveznika politika. Teko je zamisliti da je organizatora istki i masakra u Katinskoj
umi na cininost navela strateka odluka povezivanja vojnih i politikih ciljeva. Kao
i sve ostalo, gambit s drugom frontom odigrao je hladno, proraunato i realistiki.
Ameriki stoer u svakom sluaju izrazio je samo uvjerenje amerikoga politikog
vodstva, a ono je bilo da se sve rasprave o poslijeratnome svijetu odgode do
ostvarenja pobjede. Bila je to kobna odluka koja e oblikovati poslijeratni svijet i
prouzroiti hladni rat.
Po pravilu, zemlje koje nastoje uspostaviti stabilnost i ravnoteu trebale bi uiniti
sve to je u njihovoj moi da jo tijekom rata odrede osnovne mirovne uvjete. Sve dok
je neprijatelj na bojitu, njegova snaga neizravno poveava snagu miroljubivije
strane. Zanemari li se to naelo i ne razrijee li se kljuna pitanja sve do mirovne
konferencije, najodlunija sila prisvojit e plijen i omest e ju samo veliki sukob.
Savezniki dogovor o poslijeratnim ciljevima, ili barem rasprava o njima, bio je
neophodan tijekom Drugoga svjetskog rata zbog politike bezuvjetne predaje koju su u
sijenju 1943. objavili Roosevelt i Churchill u Casablanki. Roosevelt je tu politiku
predloio iz niza razloga. Bojao se da bi rasprava o mirovnim uvjetima s Njemakom
mogla izazvati razdor, a svu savezniku energiju elio je usredotoiti na pobjedu u
ratu. Takoer je Staljina, koji je vodio teku borbu za Staljingrad, elio uvjeriti da
nee biti separatnog mira. Vie od svega, Roosevelt je elio sprijeiti jo jednu rundu
kasnijih njemakih revizionistikih zahtjeva, jer su neispunjena obeanja Njemaku
navodno navela na okonanje rata.
No, Rooseveltovo odbijanje rasprava o obliku poslijeratnog svijeta dok je rat jo
u tijeku stavit e golemi ameriki utjecaj na stranu ishoda kojemu su nedostajali tako
bitni elementi kao to je ravnotea snaga i svi ostali kriteriji politikog rjeenja. U
svim pitanjima povezanim s vilsonijanskom pretpostavkom o skrivenu skladu,

Roosevelt e odigrati kljunu ulogu u oblikovanju poslijeratnog svijeta. Pod njegovim

pokroviteljstvom niz meunarodnih konferencija izradilo je nacrte kooperativnih
komponenata poslijeratnoga svjetskog poretka za: budue Ujedinjene narode
(Dumbarton Oaks), svjetske financije (Bretton Woods), hranu i poljoprivredu (Hot
517

Springs), obnovu i razvoj (Washington), civilno zrakoplovstvo (Chicago). Meutim,

nipoto nije elio raspravljati o ratnim ciljevima, niti riskirati razmimoilaenje sa
sovjetskom stranom u tom pitanju.
U poetku e Rooseveltovo izbjegavanje rasprave o poslijeratnom rjeenju na
geopolitikoj razini Staljin tumaiti kao taktiki manevar, iji je cilj da iskoristi
njegove tekoe na bojitu. Rat je shvaao kao stvaranje nove i povoljnije ravnotee
snaga iz vakuuma nastalog neizbjenim raspadom Osovine. Bio je prevelik
tradicionalist te od Zapada nije oekivao da konane mirovne uvjete prepusti ishodu
vojnih operacija. Zato e u prosincu 1941. pokuati zainteresirati Edena za
poslijeratni sporazum, dok su njemake snage napredovale prema moskovskim
predgraima. Svojom uvodnom napomenom Staljin e tom prigodom jasno dati do
znanja da ne govori o Atlantskoj povelji. Deklaracija naela, rei e, nalik je algebri,
a njemu je draa praktina aritmetika. Staljin nije elio tratiti vrijeme na nebuloze.
Draa mu je bila obostrana razmjena ustupaka, po mogunosti u obliku teritorija.
Staljin je na umu imao obinu, staromodnu Realpolitik. Njemaku treba podijeliti,
a Poljsku pomaknuti prema zapadu. Sovjetski Savez povui e se unutar granica iz
1941., ime je mislio prvenstveno na Curzonovu liniju s Poljskom i zadravanje
pribaltikih zemalja, to je bilo oigledna povreda naela samoopredjeljenja
proklamiranoga Atlantskom poveljom. Kao naknadu, Sovjetski Savez podrat e
svako britansko potraivanje baza u Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Norvekoj i
518

Danskoj. Sve su te zemlje bile britanske saveznice. Staljin je situaciju promatrao

poput vladara iz 18. stoljea: plijen e pripasti pobjedniku.
S druge strane, Staljin nije postavljao nikakve zahtjeve u vezi s politikom
budunou istonoeuropskih zemalja, neodreeno naznaivi fleksibilnost glede
poljske granice. No, Velika Britanija ipak nije mogla u potpunosti pogaziti Atlantsku
povelju samo tri mjeseca nakon njezine objave. Ameriki vrh nije elio niti razmotriti
neto to ih je podsjealo na tajne sporazume koji su osujetili diplomaciju Prvoga
svjetskog rata. Unato tome, premda brutalni, uvjeti koje je Staljin ponudio bili su
povoljniji od stanja uspostavljenog nakon rata, koje se vjerojatno moglo poboljati
pregovorima. Eden je izbjegao pat poziciju obeavi da e o svojem razgovoru sa
Staljinom obavijestiti Churchilla i Roosevelta, kao i nastavak dijaloga.
Unato oajnoj situaciji na bojnom polju ili moda upravo zbog toga Staljin e

se toj temi vratiti u proljee 1942. Churchill je bio spreman ispitati sovjetski quid pro
quo za priznavanje granica iz 1941. No, Roosevelt i njegovi savjetnici, koji su eljeli
izbjei svaku slinost s rjeenjem tipa ravnotee snaga, odbili su raspravu o
poslijeratnim pitanjima. U Rooseveltovo ime Huli e napisati Churchillu:
... bilo bi previe neizvjesno kad bismo odbacili nae ope osnovne deklaracije o
politici, naelima i praksi. Ako se od njih u nekoliko vanih navrata udaljimo, to vi
predlaete, niti jedna od dvije zemlje partnera nee se u tom inu moi osloniti na neki
presedan, ili na vrsta pravila koja e ih voditi, te nee moi inzistirati da se njima
519

rukovode i druge vlade.

Staljin e zatim pokuati ubrzati stvar. U svibnju 1942. alje Molotova u London.
U pripremnim razgovorima za posjet u travnju 1942., sovjetski veleposlanik Ivan
520

Majski proirit e Staljinove uvjete otprije etiri mjeseca. Sovjetski Savez sada je
zahtijevao sporazume o uzajamnoj pomoi s Rumunjskom i Finskom u poslijeratnom
razdoblju. S obzirom na to da su njemake snage jo uvijek bile duboko u Sovjetskom
Savezu, bio je to jo jedan neobian iskaz Staljinovih dugoronih ciljeva premda
valja napomenuti da su oni po dosegu i sadraju bili mnogo skromniji od satelitske
orbite uspostavljene krajem rata, kada sporazum vie nije bio mogu.
Churchill je naiao na odluno odbijanje Washingtona za nastavak tih razgovora.
Huli e za anglo-sovjetske razmjene rei da su u suprotnosti s Atlantskom poveljom,
izazov amerikomu povijesnom protivljenju teritorijalnim promjenama pomou sile,
521

te vraanje politici sile iz ozloglaene prolosti. Roosevelt e se na slian nain

obratiti Staljinu. Staljin e mu odgovoriti kratkim pismom koje potvruje da je primio
Rooseveltovu poruku, no nije ju prokomentirao, to je jasni pokazatelj da ona nije bila
dobro primljena. U noti koju je istodobno poslao Churchillu, Staljin ga moli da
522

zanemari ameriko upletanje.

Poetkom rata Staljinu je oigledno bilo stalo do sporazuma o granicama iz 1941.
Bio je precinian da ne oekuje zahtjev za nekim oblikom naela quid pro quo. Nita
nije ispraznije od nagaanja to se u povijesti moglo desiti. Nikada neemo saznati to
je Staljin bio spreman platiti jer je Roosevelt prekinuo anglo-sovjetski dijalog
pozvavi Molotova u Washington.
Prigodom Edenova posjeta Moskvi u prosincu 1941. Staljin e nagovijestiti svoju
523

fleksibilnost glede poljskih granica, rekavi da se radi o otvorenu pitanju. Svojim

savrenim uvidom u prolost Staljin je moda bio spreman u zamjenu za priznanje
granica iz 1941. priznati istonoeuropske vlade u izgnanstvu (koje jo nije osporio),
uz upozorenje da se pribaltike drave vraaju svojemu nezavisnom statusu i dopuste

sovjetske baze na svojem teritoriju. U tom sluaju, za Istonu Europu ishod bi bio
slian finskom modelu, koji je potivao sovjetsku sigurnost no bio je demokratian i
doputao voenje nesvrstane vanjske politike. Za dobrobit istonoeuropskih naroda,
pa ak i Sovjetskog Saveza, to bi sigurno bilo bolje od onoga to im se zbilo.
Sva su se ta iekivanja izjalovila im je Molotov krajem svibnja 1942. stigao u
Washington i shvatio da Amerika od Sovjetskog Saveza ne trai politiki sporazum,
ve pristanak na nov pristup svjetskom poretku. Roosevelt e Molotovu prikazati
ameriku alternativu Staljinovim (i Churchillovim) idejama o utjecajnim sferama.
Formula je oznaavala povratak Wilsonovu konceptu kolektivne sigurnosti,
modificiranu idejom o etiri policajca. Po Rooseveltu, takvo rjeenje jamilo bi
524

Sovjetskom Savezu veu sigurnost od tradicionalne ravnotee snaga.

Nije jasno zbog ega bi se Staljinu, nakon makijavelistikih prijedloga Churchillu,
svidjela zamisao o svjetskoj vladi. Moda je Roosevelt mislio da bi, doe li do
najgorega te Staljin inzistira na zadravanju teritorija koje su osvojile njegove snage,
Americi bilo lake prihvatiti fait accompli negoli Staljinove zahtjeve dok je ishod
rata jo bio neizvjestan.
U kolonijalnim pitanjima Roosevelt je bio odreeniji. Predloio je meunarodno
starateljstvo za sve nekadanje kolonije koje bi zbog nae sigurnosti trebalo oduzeti
525

slabim zemljama (u tu kategoriju uvrstio je i Francusku).

Pozvat e Sovjetski
Savez da bude jedan od osnivaa Starateljskog vijea.
Da je Molotov kojim sluajem imao vie smisla za filozofiju, moda bi prepoznao
ciklini tijek povijesti zbog kojeg e mu u samo 18 mjeseci biti ponueno lanstvo u
dva razliita, suprotstavljena saveza: Hitler i Ribbentrop ponudili su mu lanstvo u
Trojnom paktu koji se sastojao od Njemake, Italije i Japana, a Roosevelt lanstvo u
koaliciji, u kojoj su bili SAD, Velika Britanija i Kina. U oba sluaja, Molotova su
pokuali pridobiti obeavi mu egzotine zemlje na jugu: Berlin e mu ponuditi Bliski
istok, a Washington kolonijalna starateljstva. No, Molotov se ni u jednom sluaju nije
dao omesti u svojem nepokolebljivu nastojanju da ostvari neposredne sovjetske
ciljeve unutar dosega sovjetskih vojnih snaga.
Molotov takoer nije vidio nikakav razlog da svoju taktiku prilagodi sugovorniku.
Kao u Berlinu, i u Washingtonu e Molotov u naelu pristati na sudjelovanje u
predloenom sporazumu. Nije ga nimalo omelo to to bi ga etiri policajca stavila u
drutvo zakletih neprijatelja skupine iju je ponudu 18 mjeseci prije takoer
razmotrio. Kao i u Berlinu, i ovdje Molotovljev naelni pristanak nee znaiti
naputanje Staljinovih teritorijalnih pretenzija u Europi. Kao i u Berlinu, u
Washingtonu e Molotov inzistirati na granicama iz 1941., sovjetskoj prevlasti u

Bugarskoj, Rumunjskoj i Finskoj te na posebnim ovlastima na carigradskim

tjesnacima. U oba sluaja odgodit e kolonijalna pitanja za neka druga vremena.
Staljin najvjerojatnije nije mogao vjerovati svojoj srei kad ga je Molotov
izvijestio da Washington odbija razmotriti politiko rjeenje dok je rat jo u tijeku. To
je, naime, znailo da ne treba uiniti nikakve ustupke sve dok su njemake snage jo
na bojitu. Indikativno je da e Staljin, nakon to je shvatio da Amerika odgaa
politiko rjeenje za poslijeratno razdoblje, odustati od uobiajene upornosti i
nasilnikog stila te tu temu nikada vie nee spomenuti. Kako se usporedno s
pribliavanjem saveznike pobjede njegova pregovaraka pozicija poboljavala,
Staljinu je najvie odgovaralo odgaanje politikih pregovora. Grabio je sav plijen
koji je mogao epati ne bi li te dobitke upotrijebio barem kao pregovaraki ulog na
mirovnoj konferenciji. Staljin je bio i te kako svjestan stare istine da je posjed devet
desetina zakona.
Rooseveltova nespremnost da poslijeratnu suradnju sa Sovjetskim Savezom ugrozi
preuranjenom raspravom o ratnim ciljevima mogla se temeljiti na stratekoj, ali i na
vilsonijanskoj logici. Roosevelt je moda bio svjestan mogue poslijeratne sovjetske
ekspanzije, no postoji mogunost da se naao u klopci izmeu uvjerenja svojega
naroda i neposredne strateke opasnosti. Da bi nastavio ratni pohod, Roosevelt je
prvenstveno trebao apelirati na amerike ideale, koji su prezirali interesne sfere i
ravnoteu snaga. Na posljetku, samo nekoliko godina prije, Kongres je s
oduevljenjem prihvatio Zakone o neutralnosti, a ideje na kojima oni poivaju nisu
nestale. Roosevelt je moda doao do zakljuka daje, neovisno o namjerama sovjetske
strane, najbolja strategija da Staljinu dodijeli reputaciju koju e trebati odrati. Samo
u takvim okolnostima mogao je mobilizirati Ameriku protiv sovjetskog
ekspanzionizma ako se on stvarno obistini.
To je gledite Arthura Schlesingera Jr., koji tvrdi da je Roosevelt pripremio
odstupnicu doe li do zahladnjenja sovjetsko-amerikih odnosa: Velika vojska,
mrea prekomorskih baza, planovi za mirnodopsku vojnu obuku te anglo-ameriki
526

monopol nad atomskom bombom.

Istina, Rooseveltu su na raspolaganju stajala sva ta sredstva. No okupio ih je da
organizira ratni pohod, a ne da sprijei sovjetsku ekspanziju. SAD su stekle baze zbog
omoguavanja transfera razaraa Velikoj Britaniji, atomska bomba bila je namijenjena
nacistima i Japanu a, po svim pokazateljima, Roosevelt bi brzo demobilizirao vojsku i
vratio ju kui, to e u nizu navrata ponoviti. Dakako, da se Roosevelt uvjerio u
Staljinove zle namjere, postao bi vjet i odluan protivnik sovjetskog ekspanzionizma,
a na raspolaganju bi mu stajala opisana sredstva. No, nema dokaza da je ikad doao

do takva zakljuka ili svoju vojnu mo sagledao u svjetlu mogue konfrontacije sa

Sovjetskim Savezom.
Kako se rat pribliavao kraju, Roosevelt je pokazao da ga Staljinova taktika
uzrujava. Pa ipak, tijekom rata Roosevelt je ostao iznenaujue dosljedan, ak rjeit,
u svojoj privrenosti sovjetsko-amerikoj suradnji te je najvanijim zadatkom smatrao
stjecanje Staljinova povjerenja. Walter Lippmann moda je bio u pravu kad je za
Roosevelta rekao: Nikome nije vjerovao. Zapravo, mislio je da moe nadmudriti
527

Staljina, no to je druga pria. Ako je to bio njegov naum, onda nije uspio.
Roosevelt je raunao na osobne kontakte sa Staljinom, to Churchill nikad ne bi
uinio. Kad je Hitler napao Sovjetski Savez, Churchill je odluku Velike Britanije da
podri Staljina objasnio frazom koja nije imala ni osobno, ni moralno obiljeje: Da
528

Hitler napadne pakao, ja (Churchill) bih se povoljno izrazio o vragu! Roosevelt

nije bio tako rezerviran. Neposredno nakon amerikog ulaska u rat pokuao je
dogovoriti sastanak sa Staljinom u Berinkom tjesnacu bez Churchilla. To je trebao
biti na neformalan i sasvim obian viednevni susret, koji e omoguiti da
razmijenimo misli. Roosevelt e sa sobom povesti samo Harryja Hopkinsa, jednoga
529

prevoditelja i stenografa. Moi e ih vidjeti samo tuljani i galebovi.

Sastanak u Berinkom tjesnacu nikada nije odran. No, zato su odrana dva
sastanka na vrhu: u Teheranu od 28. studenog do 1. prosinca, te na Jalti od 4. do 11.
veljae 1945. U oba sluaja Staljin se potrudio da Rooseveltu i Churchillu pokae
kako je njima sastanak potrebniji negoli njemu. ak i mjesta odravanja izabrana su
da poljuljaju anglo-ameriko povjerenje kako od njega mogu iskamiti ustupke.
Teheran je tek nekoliko stotina milja od sovjetske granice, a Jalta, dakako, na teritoriju
Sovjetskog Saveza. U oba sluaja zapadni voe bili su prisiljeni prevaliti na tisue
milja, to je bilo osobito naporno za ovjeka s Rooseveltovim tekoama, i to ve
tijekom sastanka u Teheranu. Na konferenciji u Jalti Roosevelt je bio neizljeivo
bolestan.
Jalta je doivjela kritike zbog izgleda poslijeratnog svijeta. No, u doba njezina
odravanja sovjetske vojne snage ve su prele sve svoje granice iz 1941. i bile u
poloaju da unilateralno nametnu sovjetsku politiku kontrolu u preostalim dijelovima
Istone Europe. Ako je o poslijeratnom rjeenju trebalo pregovarati na nekom
sastanku na vrhu, pravi trenutak za to bio je u Teheranu 15 mjeseci prije. Prije toga,
Sovjetski Savez borio se da izbjegne poraz. U Teheranu je bitka za Staljingrad bila
dobivena, pobjeda osigurana, a nisu postojale gotovo nikakve anse za separatni
sovjetsko-nacistiki sporazum.
U Teheranu je Roosevelt u poektu namjeravao odsjesti u amerikoj legaciji,

prilino daleko od sovjetskoga i britanskog veleposlanstva, koja su stranjom stranom

bila okrenuta jedno drugom. Postojala je stalna opasnost da Roosevelt na putu prema
sovjetskom ili britanskom kompleksu bude rtvom bombakog napada pristaa
Osovine. Na prvoj plenarnoj sjednici Roosevelt je stoga prihvatio Staljinov poziv da
se preseli u vilu unutar sovjetskoga kompleksa. Bila je namjetena u pretencioznoj i
napirlitanoj maniri sovjetskog unutarnjeg ureenja namijenjenog vanim linostima te,
razumije se, za tu priliku opremljena prislunim ureajima.
Roosevelt nije mogao pruiti uvjerljiviji znak povjerenja i dobre volje od
prihvaanja Staljinove ponude sovjetskog smjetaja. No, ta gesta nee bitno utjecati
na Staljinovu strategiju, tj. na korenje Churchilla i Roosevelta zbog kanjenja s
otvaranjem druge fronte. Staljin je svoje sugovornike volio prisiliti na defenzivu.
Ovaj put ona se pokazala dvostruko korisnom, jer je skrenula panju na regiju daleko
od podruja koja e uskoro postati sporna. Uspio je dobiti slubeno obeanje da e
druga fronta u Francuskoj biti otvorena do proljea 1944. Tri saveznika takoer su se
sporazumjela o potpunoj demilitarizaciji Njemake i o svojim okupacijskim zonama.
Jednom prigodom Staljin e zatraiti smaknue 50 000 njemakih oficira, na to e
Churchill napustiti pregovore, a vratit e se tek nakon to Staljin izide za njim i uvjeri
ga da se samo alio to, s obzirom na naa saznanja o masakru poljskih oficira u
530

Katinskoj umi, vjerojatno nije bilo tono. Na privatnom sastanku Roosevelt e

zatim skeptinom Staljinu ukratko opisati svoju zamisao o etiri policajca.
Sva ta pitanja odgodit e raspravu o poslijeratnim rjeenjima, koja su ostavljena
za zadnji dan konferencije. Roosevelt je pristao na Staljinov plan da pomakne poljsku
granicu prema zapadu i dao do znanja da nee vriti pritisak na Staljina u vezi s
pribaltikim zemljama. Ako sovjetske snage okupiraju pribaltike drave, rekao je, ni
SAD ni Velika Britanija nee ih izbaciti premda e preporuiti plebiscit. No,
Roosevelt zapravo nije bio sklon ulasku u dalekosenu raspravu o poslijeratnom
svijetu, ba kao ni prigodom Molotovljeva posjeta Washingtonu 18 mjeseci prije.
Stoga e svoje komentare u vezi sa Staljinovim poslijeratnim planovima izloiti
bojaljivo, kao da se brani. Roosevelt e upozoriti Staljina na 6 milijuna amerikih
glasaa poljskoga podrijetla koji e sljedee godine moda utjecati na njegov ponovni
izbor. Premda se osobno slae sa stavom marala Staljina da treba obnoviti poljsku
dravu, bilo bi mu drago kad bi istona granica bila neto zapadnije, a zapadna skroz
na rijeci Odri. Nadao se da e Maral iz gore navedenih politikih razloga shvatiti da
on ne moe sudjelovati u donoenju takvih odluka u Teheranu, niti ak sljedee zime,
531

te da u ovom trenutku ne moe javno sudjelovati u nekoj takvoj odluci. Time

svakako nije Staljinu dao do znanja kako se izlae velikoj opasnosti ako nastavi

unilateralno djelovati. Ustvari, podrazumijevalo se da je ameriki pristanak nakon

izbora puka formalnost.
Roosevelt je nevoljko iznosio amerike politike ciljeve jer je glavnim svojim
ciljem u Teheranu smatrao ustanovljavanje koncepcije etiri policajca. Jedna od
metoda kojom je pokuao stei Staljinovo povjerenje bila je da se jasno ogradi od
Churchilla, to e iznijeti Francesu Perkinsu, svojemu starom prijatelju i ministru za
rad:
Winston je pocrvenio i namrgodio se, i to je to vie inio, Staljin se sve vie
smjekao. Na kraju se Staljin grohotom i od srca nasmijao, a ja sam prvi put u tri dana
ugledao svjetlo. Nastavio sam sve dok se Staljin smijao zajedno sa mnom, a zatim sam
ga nazvao stric Joe. Dan ranije pomislio bi da sam drzak, no toga se dana nasmijao,
priao mi i rukovao se sa mnom.
Od tada smo uspostavili osobne odnose... Probijen je led i poeli smo
532

razgovrarati kao mukarci i braa.

Transformacija Staljina, organizatora istki i nedavnog Hitlerova
kolaboracionista, u strica Joea, uzoran primjer umjerenosti, bez sumnje je konani
trijumf nade nad iskustvom. No, Rooseveltovo naglaavanje Staljinove
dobronamjernosti nije bila osobna idiosinkrazija, ve odraz stava naroda s veom
vjerom u ovjeku svojstvenu dobrotu negoli u geopolitiku analizu. U Staljinu im je
bilo drae vidjeti dragoga prijatelja negoli totalitaristikoga diktatora. U svibnju
1943. Staljin e raspustiti Kominternu, slubeni instrument revolucije Komunistike
partije. To se dogodilo u trenutku kad svjetska revolucija sigurno nije bila prva na listi
sovjetskih prioriteta ili realna mogunost. No, senator Tom Connally iz Teksasa,
najvaniji lan senatske Komisije za vanjske odnose i njezin budui predsjedavajui,
pozdravit e Staljinov potez kao znaajan zaokret prema zapadnim vrijednostima:
Rusi ve godinama mijenjaju svoje gospodarstvo i sve su blie odbacivanju
komunizma, a cijeli zapadni svijet razveselit e se tim sretnim svretkom njihovih
nastojanja.

533
534

ak i asopis Fortune, bastion amerikoga kapitalizma, pisat e u

istome duhu.
Na kraju Teheranske konferencije ameriki narod stoga nije vidio nita neobino u
tome to njihov predsjednik ukratko iznosi rezultate konferencije u obliku osobne
ocjene sovjetskoga diktatora:
Moram priznati da sam se dobro slagao s maralom Staljinom. On sjedinjuje
fantastinu i neumoljivu odlunost i stalno dobro raspoloenje. Vjerujem da je on
istinski predstavnik ruskog srca i due. Takoer vjerujem da emo se dobro, vrlo

535

dobro slagati s njim i s ruskim narodom.

Kad se u lipnju 1944. Saveznici iskrcaju u Normandiju i ponu napredovati prema
zapadu, Njemaka sudbina bit e zapeaena. Situacija na ratitu zauvijek e se
okrenuti u Staljinovu korist te on poinje zahtijevati sve vie. Godine 1941. traio je
priznanje granica iz 1941. (uz mogunost njihove izmjene), te pokazao spremnost da
prizna slobodnu Poljsku, koja se tada nalazila u Londonu. Godine 1942. poinje
prigovarati zbog sastava poljske vlade u izgnanstvu. Godine 1943. stvara alternativu
toj vladi, tzv. Lublinski komitet, u kojemu dominiraju komunisti, kao privremenu
vladu, te osporava poljsku vladu u Londonu. Godine 1941. za Staljina su najvanije
granice; godine 1945. bila je to politika kontrola nad teritorijima izvan tih granica.
Churchill je shvatio to se deava. No, Velika Britanija postala je ovisna o SAD-u
te nije mogla poduzeti samostalne inicijative. Takoer je bila preslaba da se sama
suprotstavi Staljinovu odvanom stvaranju sovjetske sfere u Istonoj Europi. U
listopadu 1944. Churchill e krenuti u gotovo donkihotski pothvat da budunost
Istone Europe rijei izravno sa Staljinom. Tijekom osmodnevnog boravka u Moskvi
Churchill je priredio nacrt sustava utjecajnih sfera i predao ga Staljinu. U njemu
prikazuje postotnu podjelu interesnih sfera, kojom Velika Britanija dobiva 90% u
Grkoj, a Sovjetski Savez 90% u Rumunjskoj i 75% u Bugarskoj. Maarska i
Jugoslavija podijeljene su u odnosu 50-50. Staljin ga je prihvatio na licu mjesta, no
Molotov e, u najbriljantnijoj maniri sovjetskoga cjenkanja, u razgovoru s Edenom
nastojati smanjiti britanske postotke ne bi li sovjetskoj strani dao prednost u svim
536

istonoeuropskim zemljama osim Maarske.

U britanskome pokuaju bilo je neega patetinog. Nikad dosad utjecajne sfere
nisu se odreivale u postocima. Nisu postojali nikakvi kriteriji pristajanja, niti
sredstva provoenja. Utjecaj e biti odreen nazonou rivalskih armija. Na taj je
nain Grka ula u britansku sferu neovisno o suglasnosti, dok su sve ostale drave,
osim Jugoslavije, postale sovjetski sateliti, neovisno o postotku koji im je dodijeljen.
Ni jugoslavenska sloboda djelovanja nije proizala iz sporazuma Churchill-Staljin,
ve iz injenice da je vrlo kratko bila pod sovjetskom okupacijom, a od njemake
vojne okupacije oslobodila se vlastitim partizanskim ratom.
U veljai 1945. na Jalti nita vie nije preostalo od sporazuma Churchill-Staljin.
Sovjetske snage ve su bile u posjedu spornih teritorija, ime su granice uglavnom
postale prijeporne. tovie, naveliko su se mijeale u unutarnje stvari okupiranih
zemalja.
Vrlo loega zdravlja, Roosevelt je iz Malte zrakoplovom doputovao do snijegom
prekrivene zrane luke u Sakiju na Krimu, a otud mu je trebalo pet sati da po tekim i

snijegom prekrivenim cestama prevali devedesetak milja. Boravio je u trosobnom

apartmanu u palai Livadija. (U 19. je stoljeu Livdija bila omiljeno carsko zimsko
boravite; 1877. Aleksandar II. je tu kovao planove za invaziju na Balkan; 1911. car
Nikola II. sagradio je bijelu palau od granita na liticama iznad Crnog mora, i tu se
odrala konferencija Velike trojice.)
Nova sredina nije izmijenila taktiku sudionika. Churchill je elio raspravljati o
poslijeratnim politikim odnosima, no nadglasali su ga njegovi kolege. Oba su se,
naime, drala vlastitih planova. Roosevelt je traio sporazum o postupku glasovanja u
Ujedinjenim narodima, te osiguranje sovjetskoga sudjelovanja u ratu protiv Japana.
Staljin je objeruke prihvatio obje teme jer je na taj nain izbjegao raspravu o
Istonoj Europi. Takoer je elio (nije se opirao, kao to su neki Amerikanci mislili)
stupiti u rat protiv Japana, to bi mu omoguilo da, nakon pobjede, sudjeluje u podjeli
ratnog plijena.
Churchilla je nadasve zabrinjavala europska ravnotea snaga. elio je Francuskoj
vratiti status velesile, suprotstavljao se podjeli Njemake, te imao namjeru smanjiti
pretjerane sovjetske reparacijske zahtjeve. Premda je Churchill bio uspjean u sva tri
pitanja, ona su bila sporedna u odnosu prema rjeenju za Istonu Europu, koja je ve
tada iz dana u dan bivala u sve veoj izolaciji zbog ponaanja Crvene armije. Staljin
je sada pripremio odgovor na Rooseveltovu taktiku, koja je od Sovjetskog Saveza
traila ustupke ne bi li ga potedjela gnjeva domae opozicije. Kad je Roosevelt
zatraio da grad Lavov ostane unutar Poljske, ne bi li tako smirio svoje poljske
kritiare kod kue, Staljin je odgovorio da bi to vrlo rado uinio, no njegovo
537

ukrajinsko stanovnitvo stvorilo bi mu nerjeive probleme.

Na kraju e Churchill i Roosevelt prihvatiti ruske granice iz 1941., to je za
Churchilla bio vrlo teak korak s obzirom na to da je njegova domovina stupila u rat
zbog ouvanja poljskoga teritorijalnog integriteta. Sloili su se da se zapadna granica
Poljske pomakne na rijeku Odru ili Nisu.
Kako su postojale dvije rijeke Nise, konano rjeenje nije doneseno. Churchill i
Roosevelt prihvatili su Lublinsku vladu koju je formirala Moskva, pod uvjetom da se
proiri i ukljui neke demokratske politiare iz poljske vlade u izgnanstvu, smjetene
u Londonu.
Staljinov ustupak Saveznicima bila je Zajednika deklaracija o osloboenoj
Europi, koja je obeala slobodne izbore i uspostavljanje demokratskih vlasti u
Istonoj Europi. Staljin je oito imao na umu sovjetsku inaicu slobodnih izbora,
osobito zato to e Crvena armija dotad ve okupirati dotine zemlje. To se i
obistinilo, premda je Staljin strahovito podcijenio ozbiljnost s kojom Amerikanci

tradicionalno prihvaaju zakonske dokumente. Kad Amerika kasnije odlui

organizirati otpor sovjetskom ekspanzionizmu, uinit e to uz obrazloenje da Staljin
nije odrao rije koju je dao na Jalti, onako kako su to shvatili ameriki lideri i
javnost.
Staljinova reakcija na Rooseveltov poziv da se pridrui ratu protiv Japana
ilustrira razliku izmeu Rooseveltovih i njegovih pravila koalicijske igre. U raspravi
iz koje je iskljuen Churchill premda je Velika Britanija bila jedna od prvih rtava
japanske agresije nije spomenuta niti rije o jedinstvu Saveznika kao neemu to je
samo po sebi vrijedno, ili o izbjegavanju politikih pitanja zbog stvaranja povoljnih
uvjeta za etiri policajca. Staljin nije imao nikakvih inhibicija te je inzistirao na
posebnim dobicima dok je rat jo bio u tijeku, kao i na plaanju u stratekoj, a ne u
emocionalnoj valuti. Quid pro quo koji je on traio drsko je prekopiran iz carskoga
razdoblja.
Staljinovo potraivanje junoga dijela Sahalinskog otoka i Kurdskog otoja bilo
je, dodue, maglovito povezano sa sovjetskom sigurnou i ruskom povijeu. No,
njegovo potraivanje slobodnih luka u Darienu i Port Arthuru, te pravo upravljanja
eljeznicama u Manduriji, preuzeti su izravno iz carskih imperijalistikih udbenika s
prijelaza stoljea. U svojoj neshvatljivoj odluci iz Jalte, Roosevelt e odobriti te
zahtjeve tajnim sporazumom koji Moskvi vraa prevlast u Manduriji izgubljenu u
rusko-japanskom ratu. Izgubit e ju tek kada kineski komunisti 1949. osvoje Peking.
Nakon konferencije u Jalti uslijedilo je slavlje. U izvjeu Kongresu Roosevelt e
naglasiti postignuti sporazum o Ujedinjenim narodima, ali ne i odluku o politikoj
budunosti Istone Europe i Azije. Po drugi put u istom narataju ameriki e se
predsjednik vratiti iz Europe da objavi kraj povijesti. Konferencija na Jalti,
potvrdit e Roosevelt,
... trebala bi oznaiti kraj sustava unilateralnih akcija, ekskluzivnih saveza,
utjecajnih sfera, ravnotee snaga i svih ostalih sredstava koja su se stoljeima
primjenjivala i redovito zakazala. Predlaemo da sve njih zamijenimo univerzalnom
organizacijom kojoj e konano moi pristupiti sve miroljubive nacije. Uvjeren sam
da e Kongres i itav ameriki narod prihvatiti rezultate ove konferencije kao poetak
538

trajnoga mirovnog zdanja.

Drugim rijeima, Roosevelt je Staljinu zajamio utjecajnu sferu u sjevernoj Kini
ne bi li ga potaknuo na sudjelovanje u svjetskom poretku u kojemu e utjecajne sfere
biti nevane.
Nakon konferencije na Jalti, slavilo se tek jedinstvo ratnog saveza. Jo nisu bile
uoljive pukotine koje e ga poslije uruiti. Jo je prevladavala nada, a za strica

Joea vjerovalo se da nee zagoravati ivot. U svojim razmiljanjima o Jalti Harry

Hopkins izrazit e strah da bi se Staljin, kojega je smatrao umjerenim, mogao
izmijeniti pod pritiskom tvrdolinijaa u Kremlju:
Rusi su dokazali da mogu biti razumni i dalekovidni, pa i Predsjednik i mi
vjerujemo da s njima moemo ivjeti i da emo se s njima dobro slagati u doglednoj
budunosti. No tu moram neto dodati: mislim da svi strahujemo da ne moemo
predvidjeti kakav e biti ishod ako se Staljinu neto dogodi. Sigurni smo da moemo
raunati na njega i na njegovu razumnost i uviavnost, no nismo sigurni to ga u
539

Kremlju moe zatei.

Teza o efu Kremlja koji je u dui miroljubiv i umjeren te mu je potrebna pomo
da savlada svoje tvrdokorne kolege, konstanta je u poslijeratnim amerikim
raspravama, ma tko bio sovjetski lider. tovie, ta ocjena pojavila se ak i u
postkomunistikom razdoblju, kad je najprije primijenjena na Mihaila Gorbaova, a
zatim na Borisa Jeljcina.
Vanost osobnih kontakata meu liderima i postojanja meusobnog sklada meu
nacijama Amerika je nastavila potvrivati dok se rat bliio kraju. Dvadeseti sijenja
1945., u svojem etvrtom nastupnom govoru, Roosevelt e taj pristup opisati citatom
540

iz Emersona: "... prijatelja moe stei samo ako si prijatelj. Ubrzo nakon Jalte,
Roosevelt e rei svojoj vladi da u njemu (Staljinu) uz taj revolucionarni
boljevizam ima jo neto. To posebno svojstvo pripisat e Staljinovoj ranoj
pripremi za sveeniko zvanje: Mislim da je njegova narav usvojila neto od
541

ponaanja jednoga gospodina i kranina.

No, Staljin nije bio ni gospodin ni kranin, ve velemajstor Realpolitik. Dok su
sovjetske snage napredovale, Staljin je provodio ono to e privatno povjeriti
Milovanu ilasu, koji je bio u tadanjem vrhu jugoslavenskih komunista:
Ovaj rat nije kao ratovi u prolosti. Svatko tko okupira teritorij, takoer mu
namee svoj drutveni sustav. Svatko namee vlastiti sustav tamo gdje dopre njegova
542

vojska. Drukije ne moe biti.

Staljinova pravila igre vie su se nego jasno oitovala u posljednjim fazama rata.
U travnju 1945. Churchill e nagovarati Eisenhowera, kao glavnoga zapovjednika
saveznikih snaga, da osvoji Berlin, Prag i Be prije no to to uine sovjetske snage.
Ameriki stoer taj zahtjev nije htio razmotriti, iskoristivi ga kao posljednju priliku
da svojemu britanskom savezniku oita bukvicu kako politiki motivi ne smiju utjecati
na vojne planove: Psiholoka i politika korist koju bismo imali kad bismo osvojili
Berlin prije Rusa ne smije nadjaati vojni imperativ, a to je, po naemu miljenju,

543

unitenje i raspad njemakih vojnih snaga.

Kako vie nije bilo znatnih njemakih snaga koje je trebalo unititi, ameriki
stoer oigledno je Churchillovu molbu odbio iz principa. tovie, stoer je toliko
inzistirao na svojemu stavu, da e sam general Eisenhower 28. oujka 1945. pisati
izravno Staljinu, obavijestivi ga kako nee krenuti prema Berlinu, te predloivi da
se amerike i sovjetske snage nau u blizini Dresdena.
Staljin je nesumnjivo bio iznenaen to se jedan general obraa efu drave zbog
odreenog pitanja, i to zbog pitanja od goleme politike vanosti. Nije obiavao
odbiti besplatne politike darove. Prvi travnja odgovorit e Eisenhoweru da se slae s
njegovom ocjenom, jer i on smatra da Berlin nije od velikoga stratekog znaenja, te
e na njega poslati samo manje sovjetske snage. Takoer je pristao na povezivanje du
rijeke Elbe, u podruju Dresdena. Nakon to mu je uruen poklon, Staljin e pokazati
kako barem on tono zna koji su mu politiki prioriteti. Protivno uvjeravanjima koja je
dao Eisenhoweru, naredit e da glavni udar sovjetske kopnene ofenzive krene na
Berlin, te je maralima ukovu i Konjevu dao samo dva tjedna da krenu u napad za
544

koji je Eisenhoweru rekao da e se zbiti u drugoj polovini svibnja.

U travnju 1945., dva mjeseca nakon Jalte, Staljin e flagrantno prekriti
Deklaraciju o osloboenoj Europi iz Jalte, posebno glede Poljske. Churchill je bio
prisiljen poslati albu u kojoj apelira na svojega prijatelja Staljina. Prihvatit e
Staljinov prijedlog da niti jedan pojedinac koji gaji neprijateljske osjeaje prema
Sovjetskom Savezu ne smije biti lan nove poljske vlade. Churchill se zaloio za
ukljuenje nekih lanova poljske vlade u izgnanstvu iz Londona koje je smatrao
podobnima. No, Staljin se sada vie nije zadovoljio onima koji ne gaje neprijateljske
osjeaje: prihvatit e samo posve prijateljsku vladu. Peti svibnja 1945. Staljin e
odgovoriti:
... ne moemo biti zadovoljni ako pri konstituiranju budue poljske vlade budu
prisutne osobe koje, po vaim rijeima, u osnovi ne gaje antisovjetske osjeaje, ili
ako sudjelovanje u tom poslu bude zabranjeno samo onim osobama koje su, po vaem
miljenju, krajnje neprijateljski nastrojene prema Rusiji. Nas ne zadovoljava niti
jedan od tih dvaju kriterija. Inzistiramo i inzistirat emo da se u konzultacije o
konstituiranju budue poljske vlade ukljue samo one osobe koje su aktivno pokazale
prijateljski odnos prema Sovjetskom Savezu, te pokazuju iskrenu spremnost na
545

suradnju sa sovjetskom dravom.

Rijei aktivno i prijateljski mogle su se, dakako, primijeniti samo na lanove
Komunistike partije Poljske, tj. samo na one njezine lanove koji su bili potpuno
podloni Moskvi. etiri godine poslije bit e uklonjeni ak i dugogodinji komunisti

optueni zbog nacionalizma.

No, je li bila ostvarljiva neka alternativna strategija? Jesu li demokratske drave
uinile sve to su mogle s obzirom na postojeu zemljopisnu i vojnu stvarnost? Ta nas
pitanja i dalje proganjaju jer, gledano unatrag, sve to se desilo ini se neminovnim.
to je interval dulji, to je tee zamisliti drugaiji ishod ili dokazati da je on bio
mogu. Povijest ne doputa da ju odvrtimo unatrag poput filmske vrpce na koju se po
volji mogu ubaciti novi svreci.
Bilo je praktiki nemogue sprijeiti uspostavljanje sovjetskih granica iz 1941.
Dinaminija zapadna politika moda bi ishodila neke promjene, pa ak i neki oblik
nezavisnosti za pribaltike drave, mogue u obliku sporazuma sa Sovjetskim
Savezom o uzajamnoj pomoi i o sovjetskim vojnim bazama na njihovu tlu. Ako je to
uope bilo izvedivo, onda se moglo ostvariti samo 1941. ili 1942., kad se Sovjetski
Savez nalazio na rubu katastrofe. Dakako, Roosevelt ne bi bio spreman opteretiti
donositelje politikih odluka u Sovjetskom Savezu takvim izborom u trenutku kad
Amerika jo nije stupila u rat, a mogunost sovjetskoga sloma bila je najvea bojazan.
No, nakon bitke za Staljingrad, pitanje istonoeuropske budunosti moglo se
postaviti bez ikakva straha od sovjetskog sloma ili separatnog mira s Hitlerom.
Trebalo je pokuati iznai rjeenje za politike strukture teritorija izvan sovjetskih
granica, te tim zemljama osigurati status slian onome koji je imala Finska.
Bi li Staljin potpisao separatni mir s Hitlerom da su demokratske zemlje bile
upornije? Staljin se nikada nije posluio tom prijetnjom, premda je vladalo uvjerenje
da ta mogunost uvijek postoji. Na vidjelo su isplivale samo dvije epizode koje
pokazuju da je Staljin moda razmiljao o separatnom mirovnom aranmanu. Prva
datira s poetka rata, kada je vladala sveopa panika. Staljin, Molotov i Kaganovi
navodno su od bugarskoga veleposlanika zatraili da kod Hitlera ispita mogunost
sporazuma za Baltik, Besarabiju te dijelove Bjelorusije i Ukrajine, tj. za sovjetske
546

granice iz 1938., no veleposlanik je navodno odbio prenijeti poruku. Hitler bi

sigurno odbio takvo rjeenje u trenutku kad su se njemake snage pribliavale Moskvi,
Kijevu i Lenjingradu i poprilino su se udaljile od onoga to predlae mirovna
ponuda ako se o tome uope radilo. Plan nacista bio je da ukloni stanovnitvo
Sovjetskog Saveza do crte od Arhangelska do Astrahana, daleko od Moskve, te da ono
547

stanovnitvo koje je uspjelo izbjei istrebljenje pretvori u roblje.

Druga je epizoda jo neodreenija. Zbila se u rujnu 1943., osam mjeseci nakon
Staljingrada i dva mjeseca nakon bitke kod Kurska, gdje je uniten najvei dio
njemakih oklopnih vozila. Ribbentrop e Hitlera upoznati s vrlo neobinom priom.
Zamjenik sovjetskoga ministra vanjskih poslova, prethodno veleposlanik u Berlinu,

posjetio je Stockholom, to e Ribbentrop protumaiti kao prigodu za ispitivanje

mogunosti separatnog mira du granice iz 1941. Bile su to zasigurno puste tlapnje, jer
su se u tom trenutku sovjetske snage same pribliavale granicama iz 1941.
Hitler e tobonju prigodu odbaciti uz sljedee rijei upuene ministru vanjskih
poslova: Znate, Ribbentrope, sve da danas i sklopim sporazum s Rusijom, sutra bih
ju ponovno napao. Naprosto si ne mogu pomoi. Sline e rijei rei Goebbelsu.
548

Trenutak je bio posve kriv; pregovorima treba prethoditi konana vojna pobjeda.
Jo 1944. Hitler je vjerovao da e, odbije li drugi front, uspjeti osvojiti Rusiju.
No, separatni mir, ak i du granice iz 1941., ni za Staljina ni za Hitlera nita ne bi
rijeio. Staljin bi se naao licem u lice sa snanom Njemakom i izgledima da u
sljedeem sukobu demokratske zemlje napuste partnera koji ih je izdao. Hitler bi to
protumaio kao pribliavanje sovjetskih snaga Njemakoj bez ikakavih uvjeravanja da
je u prvoj prilici nee napasti.
Rooseveltova koncepcija etiri policajca propala je iz istog razloga kao i
Wilsonov openitiji pojam kolektivne sigurnosti: etiri policajca globalne ciljeve
naprosto nisu shvaala na isti nain. Staljinova fatalna kombinacija paranoje,
komunistike ideologije i ruskog imperijalizma protumait e zamisao o etiri
policajca koji nepristrano uspostavljaju svjetski mir na temelju opeprihvaenih
vrijednosti, kao sovjetsku ansu ili kao kapitalistiku smicalicu. Staljin je znao da
Velika Britanija sama nije nikakva protutea Sovjetskom Savezu, to e stvoriti golemi
vakuum pred Sovjetskim Savezom, ili posluiti kao uvod u kasniji sukob sa
Sjedinjenim Dravama (kao pripadnik prvoga boljevikog narataja, Staljin je
sigurno bio uvjeren da e do njega doi). Na temelju obiju hipoteza, Staljin je tono
znao kako e djelovati: sovjetsku snagu protegnut e to zapadnije, da pokupi ratni
plijen i da osigura najpovoljniju pregovaraku poziciju za diplomatski obraun koji e
uslijediti.
Usput, Amerika sama nije bila spremna prihvatiti konzekvence etiri policajaca
svojega predsjednika. Ne bi li zamisao funkcionirala, Amerika je trebala biti spremna
intervenirati svuda gdje je ugroen mir. No, Roosevelt je svojim kolegama
saveznicima uporno ponavljao da ni amerike snage, ni amerika sredstva nee stajati
na raspolaganju za obnovu Europe, te da je ouvanje mira britanski i ruski zadatak. U
Jalti e rei svojim kolegama da amerike snage nee ostati na okupacijskoj dunosti
549

dulje od dvije godine.

Ako je to bilo tono, Sovjetski Savez morao je zagospodariti Srednjom Europom,
ostavivi Veliku Britaniju u nerjeivu kripcu. S jedne strane, vie nije bila dovoljno
snana da sama odri ravnoteu snaga protiv Sovjetskog Saveza; s druge, sve da je i

poduzela neku samostalnu inicijativu, sigurno bi ju doekali uobiajeni ameriki

prigovori. Primjerice, u sijenju 1945. The New York Times izvjeuje o razgovoru
izmeu Roosevelta i Churchilla glede britanskoga pokuaja da podri nekomunistiku
vlast u Grkoj. Na temelju tog izvjea Roosevelt je jasno dao do znanja da je
naklonost amerike javnosti u pogledu poslijeratne anglo-amerike suradnje krhka: ...
britanskoj je strani jasno i odluno dano na znanje da se to raspoloenje moe
promijeniti jednako naglo kao i engleske vremenske prilike, pomisli li ameriki narod
550

da je ovaj rat... tek jedna od bitki suprotstavljeni imperijalizama.

No, odbije li Amerika braniti Europu, a britanska se samostalna nastojanja
kvalificiraju kao imperijalizam, doktrina etiri policajca dovest e do istog
vakuuma kao i pojam kolektivne sigurnosti tridesetih godina. Sve dok se ameriko
gledite ne promijeni, sovjetski ekspanzionizam nee se moi zaustaviti. Kad se
Amerika uhvatila ukotac s tom opasnou i ponovno ula u bitku, rezultat e biti
upravo utjecajne sfere koje je tako marljivo izbjegavala tijekom rata, premda e
demarkacijska linija sada biti mnogo nepovoljnija. Geopolitika se ipak nije mogla
zanemariti. Amerika je ponovno uvuena u Europu; obnovljeni su Japan i Njemaka
zbog uspostavljanja ravnotee; Sovjetski Savez se pak upustio u etrdeset pet godina
napetosti i stratekog prerastezanja, to e dovesti do njegova konanog sloma.
Azija je takoer bila velik problem. Roosevelt je ukljuio Kinu u Veliku etvorku,
djelomino iz pristojnosti, a djelomino da bi njegov globalni plan bio ukotvljen u
Aziji. No, Kina e jo manje od Velike Britanije moi ispuniti misiju koju joj je
dodijelio Roosevelt. Na kraju rata, Kina je bila nerazvijena zemlja usred graanskoga
rata. Kako je uope mogla biti svjetski policajac? Kad je Roosevelt u Teheranu
razlagao svoju ideju o etiri policajca, Staljin e postaviti logino pitanje: Kako bi
se Europljani osjeali kad bi Kina pokuala rijeiti njihove svae? Takoer je dodao
da Kinu ne smatra dovoljno snanom za tu globalnu ulogu, te umjesto toga predloio
551

osnivanje regionalnih komisija za ouvanje mira. Roosevelt e taj prijedlog odbiti

jer tei k utjecajnim sferama, a mir treba definirati na globalnoj osnovi ili nikako.
No, i nakon navoenja svih nejasnoa u vezi s Rooseveltom, ostaje pitanje bi li
neki drugi pristup dobio potporu amerikog naroda. Konano, Amerikanci su oduvijek
bili skloniji tome da povjeruju kako bi sustav zasnovan na eksplicitnom odbijanju
demokratskih naela iznenada mogao promijeniti smjer negoli uenju od prethodnih
mirovnih sporazuma. U stvarnosti, niti jedan od njih nije uspio bez ravnotee, ili
potrajao bez moralnoga konsenzusa.
Churchillova geopolitika analiza pokazala se mnogo tonijom od Rooseveltove.
No, Rooseveltovo protivljenje da svijet sagleda u geopolitikom ozraju nalije je

onoga istog idealizma koji je Ameriku naveo da stupi u rat i omoguio joj da ouva
mir. da je Roosevelt slijedio Churchillove upute, popravio bi ameriku pregovaraku
poziciju, no moda bi rtvovao njezinu sposobnost da izdri hladnoratovske sukobe
koji e tek uslijediti.
Rooseveltov golemi ratni angaman preduvjet je velikih inicijativa pomou kojih
e Amerika ponovno uspostaviti globalnu ravnoteu premda e SAD cijelo vrijeme
poricati da upravo to ine. Rooseveltovo vienje poslijeratnoga svijeta moda je i
bilo preoptimistino. No, u svjetlu amerike povijesti ta pozicija gotovo sigurno
predstavlja nuno razdoblje kroz koje je Amerika trebala proi ne bi li uspjela
prebroditi krize koje predstoje. Konano, Roosevelt je svoje drutvo proveo kroz
dvije najstranije krize u njegovoj povijesti. Uspjenost njegovih pothvata sigurno ne
bi bila toliko velika da je imao snaniji osjeaj za povijesnu relativnost.
Ma koliko to neminovno bilo, na kraju rata nastao je geopolitiki vakuum.
Unitena je ravnotea snaga, a sveopi mirovni sporazum nije se mogao postii. Svijet
je sada bio podijeljen u dva ideoloka tabora. Poslijeratno razdoblje prerast e u
dugotrajnu i teku borbu za postizanje rjeenja koje je liderima izmaknulo prije
svretka rata.

Churchill, Truman i Staljin u Potsdamu 1945

Clement Attlee, Truman i Staljin u Potsdamu, kolovoz 1945.

GLAVA SEDAMNAESTA
Poetak hladnoga rata
Kao i Mojsije, Franklin Delano Roosevelt vidio je obeanu zemlju, ali mu nije
bilo sueno stii do nje. U trenutku njegove smrti, saveznike snage bile su duboko u
njemakom teritoriju, a bitka za Okinavu, prethodnica planirane invazije saveznika na
japansko otoje, upravo je zapoela.
Rooseveltova smrt 12. lipnja 1945. nije bila neoekivana. Ve je u sijenju
Rooseveltov lijenik, uznemiren naglim oscilacijama krvnog tlaka svojega pacijenta,
zakljuio da e Predsjednik preivjeti samo pod uvjetom da izbjegava bilo kakve
napore i stres. Uzevi u obzir pritiske pod kojima se nalazio i odgovornost
552

predsjednike dunosti, takva je izjava bila ravna smrtnoj presudi.

Hitler i
Goebbels, zarobljeni u opkoljenu Berlinu, na trenutak su se zavaravali vjerovanjem da
e ponovno doivjeti ono to su njemake povijesne knjige opisivale kao udo
Brandenburga: kad je tijekom Sedmogodinjega rata, dok je ruska vojska stajala pred
ulazom u Berlin, Fridrik Veliki bio spaen iznenadnom smru ruskoga vladara i
dolaskom na vlast dobroudnog cara. Meutim, povijest se nije ponovila i 1945.
godine. Nacistiki su zloini uvrstili saveznike u zajednikom cilju: eliminirati
poast nacizma.
Slom nacistike Njemake i potreba da se popuni novonastali vakuum snaga
dovode do nestanka ratnog partnerstva. Ciljevi saveznika bili su suvie razliiti.
Churchill eli sprijeiti dominaciju Sovjetskog Saveza u Srednjoj Europi; Staljin eli
dobiti teritorijalne ustupke za sovjetske vojne pobjede i herojske patnje ruskog
naroda; novi predsjednik, Harry S. Truman isprva pokuava nastaviti Rooseveltovu
politiku i odrati jedinstvo meu saveznicima. Meutim, svaki trag ratne harmonije
meu saveznicima potpuno je nestao ve krajem Trumanova prvog mandata.
Sjedinjene Drave i Sovjetski Savez sukobili su se u samom srcu Europe.
Harry S. Truman bio je potpuno razliit od svojega slavnog prethodnika.
Roosevelt je bio ugledan lan kozmopolitskoga sjeveroistonog establimenta, dok je
Truman potjecao iz ruralne srednje klase amerikoga Srednjeg zapada. Dok je
Roosevelt bio obrazovan u najboljim kolama i fakultetima, Truman nikad nije
nastavio kolovanje nakon srednje kole, iako ga je Dean Acheson pun divljenja
nazvao ovjekom s Yalea u najboljem smislu te rijei. Cijeli Rooseveltov ivot bio je
priprema za najvaniji poloaj, dok je Truman bio proizvod politikoga stroja Kansas
Cityja.

Truman je bio izabran za potpredsjednika tek nakon to je James Byrnes, prvi

Rooseveltov izbor, odbaen nakon veta laburista. U svojoj dotadanjoj politikoj
karijeri Truman nije davao osnove za vjerovanje da e jednoga dana biti izvrstan
predsjednik. Gotovo bez ikakva iskustva u vanjskoj politici i opskrbljen samo
nejasnim kartama koje mu je ostavio Roosevelt, Truman se suoio s tekim zadatkom
okonanja rata i uspostave novoga svjetskog poretka, u trenucima kad se plan
dogovoren u Teheranu i Jalti oito raspadao.
Truman postaje predsjednikom poetkom hladnoga rata i zaetkom politike
zadravanja (containment), koja je na posljetku pobijedila. On je uveo Sjedinjene
Drave u prvi vojni savez uspostavljen u miru. Pod njegovim je vodstvom
Rooseveltova koncepcija etiri policajca zamijenjena nizom koalicija bez
presedana, koje su ostale bitno obiljeje amerike vanjske politike sljedeih etrdeset
godina. Prihvativi ameriku vjeru u univerzalnost njezinih vrijednosti, taj je
jednostavan ovjek dopustio bespomonim neprijateljima da postanu lanovi drutva
demokratskih nacija. Preuzeo je pokroviteljstvo nad Marshallovim planom i
Programom u etiri toke (Point Four Program), ime su Sjedinjene Drave
preusmjerile sredstva i tehnologiju na oporavak i razvoj udaljenih zemalja.
Susreo sam se s Trumanom samo jednom, poetkom 1961. godine kad sam bio
docent na Harvardu. Dogovoreno predavanje u Kansas Cityju bila je prilika za susret
s bivim predsjednikom u Trumanovoj predsjednikoj knjinici, u oblinjem
Independenceu u Missouriju. Ni godine nisu umanjile njegovu ivahnost. Nakon to me
proveo knjinicom, Truman me pozvao u svoj ured, koji je djelovao kao vjerna
reprodukcija Ovalnog ureda u Bijeloj kui u doba kad je bio predsjednik. Budui da
je znao da radim kao savjetnik u Bijeloj kui pod vodstvom predsjednika Kennedyja,
pitao me koliko sam pritom nauio. Dobro upoznat sa standardnim mudrostima koje se
esto uju na domjencima tipinim za Washington, odgovorio sam da mi izgleda da
birokracija funkcionira kao etvrta poluga vlasti, ime bitno ograniava
predsjednikovu slobodu djelovanja. Trumanu se moja primjedba nije inila ni
zabavnom ni pounom. Nervozan to se svojim pitanjem izloio onome to je nazivao
profesorskim predavanjem, prekinuo je moje izlaganje te potom iznio svoje vienje
uloge predsjednika: Ako predsjednik zna to eli, nikakva ga birokracija pri tome
nee zaustaviti. Predsjednik jednostavno mora znati kad treba prestati primati
savjete.
Potom sam upitao Trumana po kakvoj vanjskoj politici bi volio da ga pamte.
Odvratio je ustro, bez imalo oklijevanja: U potpunosti smo porazili svoje
neprijatelje i natjerali ih na predaju, a zatim smo im pomogli da se oporave, postanu
demokratske zemlje i ponovno se ukljue u drutvo naroda. Samo je Amerika mogla

postii neto takvo! Nakon toga smo proetali ulicama Independencea do jednostavne
kue u kojoj je ivio, da bih upoznao njegovu suprugu Bess.
Dobro se sjeam naega kratkog razgovora jer je saimao bit Trumanove naravi
tipinog Amerikanca: osjeaj velianstvenosti uloge i odgovornosti predsjednika,
njegov ponos to je Amerika toliko jaka, i njegova snanog uvjerenja da je osnovna
uloga Amerike biti izvorom slobode i napretka cijeloga ovjeanstva.
Truman je postao predsjednikom u dubokoj sjeni Roosevelta, koji je svojom smru
postao gotovo mitski lik. Truman se istinski divio Rooseveltu, ali je na posljetku, kao
to svaki predsjednik i mora, preuzeo i obavljao dunost u skladu s osobnim
iskustvima i vrijednostima.
Trumanu je jedinstvo saveznika znailo mnogo manje nego Rooseveltu; potomku
izoliranoga amerikog Srednjeg zapada jedinstvo saveznika bilo je vie praktino
pitanje nego emocionalna ili moralna potreba. Truman nije osjetio ushit ratnoga
partnerstva sa Sovjetskim Savezom, zemljom koju je oduvijek promatrao s krajnjim
oprezom i nepovjerenjem. Kad je Hitler napao Sovjetski Savez, tadanji senator
Truman smatrao je obje diktature moralno jednakima, i predlagao da ih Amerika
ohrabri da se bore do kraja. Ako vidimo da Njemaka pobjeuje, moramo pomoi
Rusiji, a ako Rusija pobjeuje, moramo pomoi Njemakoj i tako ih pustiti da se
uzajamno to vie ubijaju, iako ne elim vidjeti Hitlera kao pobjednika pod bilo kojim
553

uvjetima. Ni jedna od tih zemalja ne dri do svoje rijei.

Usprkos Rooseveltovu sve slabijem zdravlju, Truman nije sudjelovao u donoenju
nijedne vane vanjskopolitike odluke za vrijeme tromjesenoga potpredsjednikog
mandata, niti je bio obavijeten o projektu izrade atomske bombe.
Truman je naslijedio meunarodno okruje u kojemu je crta razgranienja bila
rezultat trenutnog poloaja vojski koje su napredovale od istoka prema zapadu.
Politika sudbina zemalja koje je oslobodila saveznika vojska jo uvijek nije bila
definirana. Veina tradicionalnih velikih sila morala se tek prilagoditi novonastalim
ulogama. Francuska je bila na koljenima; Velika Britanija bila je potpuno iscrpljena
iako opijena pobjedom; Njemaka se upravo dijelila na etiri okupacijske zone i
premda je jo od 1871. prijetila Europi svojom snagom, njezina se nemo lako mogla
pretvoriti u kaos. Staljin je uspio pomaknuti sovjetsku granicu 600 milja istono od
Elbe. Ispred sovjetskih granica nastao je vakuum zbog nemoi Zapadne Europe i
planiranog povlaenja amerikih snaga.
Truman je isprva instinktivno htio izai na kraj sa Staljinom, posebno stoga to su
ameriki naelnici stoera jo uvijek bili zabrinuti sovjetskim sudjelovanjem u ratu
protiv Japana. Iako mu je bio odbojan Molotovljev nepomirljiv stav pri njihovu

prvom susretu u travnju 1945., razlike u stavovima pripisao je razliitu povijesnom

iskustvu. Moramo postati vri prema Rusima. Oni se jednostavno ne znaju
ponaati, poput slona u staklarnici. Taje zemlja stara tek dvadeset pet godina, dok je
naa povijest dua od stotinu godina, a britanska se povijest stvarala stoljeima.
554

Moramo ih nauiti kako se trebaju ponaati, izjavio je Truman.

Bila je to tipino amerika izjava. Polazei od pretpostavke harmonije u
odnosima, nesporazume sa Sovjetima Truman nije pripisao sukobu geopolitikih
interesa ve loemu ponaanju i politikoj nezrelosti. Drugim rjeima, vjerovao je u
mogunost da se Staljin prisili na normalno ponaanje. Suoen s realnou i
svjestan da sve vee tenzije izmeu Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Drava nisu
rezultat nesporazuma ve istinskih razlika, to je razdoblje oznaio poetkom hladnog
rata.
Truman je naslijedio Rooseveltove visoke savjetnike i na poetku predsjednikog
mandata namjeravao nastaviti politiku svojeg prethodnika koncepciju etiri
policajca. U svome obraanju naciji 16. travnja 1945., etiri dana nakon preuzimanja
predsjednikoga poloaja, Truman je istaknuo sumoran kontrast svjetske zajednice i
kaosa, ne vidjevi nikakvu alternativu globalnoj sigurnosti osim anarhije; ponovno se
poziva na Rooseveltovu vjeru u obvezu ratnih saveznika da zadre jedinstvo, u cilju
uspostave i odravanja novoga meunarodnog poretka u miru, u elji da potvrdi
naelo da se meunarodni sukobi nee rjeavati uporabom sile:
Nita nije vanije za mir u svijetu od kontinuirane suradnje naroda koji su morali
smoi snagu potrebnu da poraze urotu sila Osovine da dominiraju svijetom.
Velike sile imaju posebnu odgovornost da nametnu mir, ali njihova se odgovornost
temelji na obvezi svih zemalja, malih i velikih, da ne uporabe silu u meunarodnim
555

odnosima osim za zatitu zakona.

Ljudi koji su pisali Truman ove govore oito nisu osjeali potrebu da ih variraju,
ili su pak smatrali da se ti govori ne trebaju popravljati, te su doslovce ponovili isti
stav u Trumanovu govoru na konferenciji Ujedinjenih naroda u San Franciscu 25.
travnja.
Usprkos takvoj retorici, geopolitike su injenice oblikovale uvjete na terenu.
Staljin se vratio svomu starom nainu voenja vanjske politike, zahtijevajui nagradu
za svoje pobjede u jedinom obliku koji je smatrao ozbiljnim kontroli teritorija. Znao
je pregovarati i moda bi bio voljan pregovarati o odreenim ustupcima, ali samo pod
uvjetom da ti pregovori ukljuuju precizan quid pro quo kao to su interesne sfere i
trgovaki ustupci utjecaju komunizma u Istonoj Europi, u svrhu dobivanja posebnih
pogodnosti snane ekonomske pomoi. Ideja da se vanjska politika temelji na

zajednikoj dobroj volji ili meunarodnim zakonima bila je neto to Staljin, jedan od
najbeskrupuloznijih voa koji je ikad vodio veliku zemlju, naprosto nije mogao
shvatiti. Staljin je bio uvjeren da izravni susreti svjetskih voa odraavaju meusoban
odnos snaga ili nacionalne interese, ali da ih susreti takve vrste ne mogu promijeniti.
Stoga nikad nije odgovorio na Rooseveltove ili Churchillove apele da nastave
suradnju postignutu za vrijeme rata.
Ugled koji je Roosevelt uivao vjerojatno bi uspio natjerati Staljina da prilagodi
svoj pristup jo neko vrijeme. Na posljetku bi Staljin bio voljan napraviti ustupke
samo objektivnoj stvarnosti; za njega je diplomacija bila samo jedan vid ire,
neizbjene borbe da se definiraju odnosi meu snagama. Staljinov problem u odnosu
sa zapadnim voama proizlazio je iz injenice da je vrlo teko shvaao vanost
moralnosti i legaliteta u njihovu vienju vanjske politike. Staljin nije mogao dokuiti
zato ameriki voe pridaju toliko panje unutranjem ureenju istonoeuropskih
zemalja, premda za to nemaju nikakvih stratekih interesa. Ameriko inzistiranje na
naelima, bez ikakvih konkretnih interesa prema konvencionalnoj definiciji interesa,
natjeralo je Staljina da pokua otkriti skrivene motive takva stava. Averell Harriman,
tadanji ameriki veleposlanik u Moskvi, iznio je sumnju da:
... Staljin ne razumije, i nikad nee u potpunosti razumjeti nae naelne interese za
slobodnu Poljsku. On je realist... i teko mu je razumjeti nau vjeru u apstraktna
naela. Teko mu je razumjeti zato smo spremni sukobiti se sa sovjetskom politikom
u zemlji kao to je Poljska, koju smatra toliko vanom za sigurnost Rusije, ako
556

nemamo nekih skrivenih motiva...

Staljin, vrsni praktiar Realpolitik, morao je oekivati da e Amerika pruiti otpor
novoj geopolitikoj ravnotei koju je uspostavila prisutnost Crvene armije u sreditu
Europe. Dravnik elinih ivaca, nije bio sklon ustupcima; morao je vjerovati da je
kudikamo bolje konsolidirati podruja koja je ve osvojio, oprezno ekati i prepustiti
Saveznicima poduzimanje sljedeih koraka. Jedini koraci koje je Staljin bio spreman
ozbiljno razmotriti bili su oni koje je mogue analizirati s aspekta rizika i nagrade.
Budui da Saveznici nisu nametnuli nikakav pritisak, Staljin je odluio ne poduzimati
nita.
Staljin je prema Sjedinjenim Amerikim Dravama zauzeo isti stav kao i prema
Hitleru 1940. Oslabljen desecima milijuna rtava rata i unitenjem treine teritorija
zemlje, Sovjetski se Savez 1945. morao suoiti s intaktnom Amerikom, koja nije
pretrpjela ratne tete i koja je raspolagala monopolom na atomsko oruje; 1940.
Sovjetski se Savez morao suprotstaviti Njemakoj koja je kontrolirala ostatak
europskoga kontinenta. U oba sluaja Staljin je konsolidirao poloaj Rusije i pokuao

navesti svoje potencijalne protivnike da povjeruju kako je vjerojatnije da e Rusija i

nadalje marirati prema zapadu, nego da e se povui. Meutim, u oba sluaja krivo
je procijenio reakcije svojih protivnika.
Molotovljev posjet Berlinu 1940. dodatno je uvrstio Hitlerovu odluku da otpone
napad; isti ministar vanjskih poslova uspjet e 1945. pretvoriti dobru volju
Amerikanaca u hladnoratovski sukob.
Churchill je razumio Staljinove diplomatske kalkulacije i odluio je suprotstaviti
im se poduzimajui dva nova koraka. Pourivao je odravanje sastanka na vrhu triju
ratnih saveznika u elji da ubrza donoenje politikog rjeenja prije nego se sovjetska
sfera konsolidira. Za to je vrijeme elio da Saveznici skupe to vie argumenata za
pregovaranje. Priliku za to vidio je u injenici da su se saveznika i sovjetska vojska
sastale dalje na istoku no to je bilo predvieno, i da zbog toga saveznici kontroliraju
gotovo treinu podruja koje je pripalo sovjetskoj okupacijskoj zoni u Njemakoj,
ukljuujui i najvei dio industrijaliziranoga podruja. Churchill je namjeravao
iskoristiti taj teritorij kao poen u pregovorima koji su slijedili. etvrti svibnja 1945.
poslao je telegram s uputama ministru vanjskih poslova Edenu, koji se upravo trebao
susresti s Trumanom u Washingtonu:
.... Saveznici se ne bi trebah povui sa svojih trenutnih pozicija do okupacijske
linije dok ne budemo potpuno zadovoljni rjeenjem za Poljsku, dok ne postignemo
sporazum o privremenom karakteru ruske okupacije Njemake, o uvjetima koje treba
ispuni u zemljama pod kontrolom Rusije u dolini Dunava, posebno u Austriji i
557

ehoslovakoj, kao i na Balkanu.

Nova amerika vlada nije bila blagonaklonija britanskoj Realpolitik od
Rooseveltove, i stoga se nastavljao model ratne diplomacije. Ameriko vodstvo rado
se odazvalo sastanku na vrhu koji se trebao odrati u Potsdamu, u blizini Berlina u
drugoj polovici srpnja. Meutim, Truman nije bio spreman prihvatiti Churchillovu
ideju da sa Staljinom treba pregovarati koristei se zaslugama i kaznama da bi
ostvario eljeni rezultat. Trumanova vlada je dokazala, upravo kao i Rooseveltova, da
arko eli natjerati Churchilla da se pomiri sa spoznajom kako su dani diplomacije u
situaciji ravnotee snaga nepovratno proli.
Krajem lipnja, manje od mjesec dana prije planiranoga sastanka na vrhu, amerike
su se snage povukle na dogovorenu demarkacijsku liniju, i time Velikoj Britaniji nisu
ostavile drugi izlaz do slijediti njihov primjer. tovie, dok je Roosevelt uvelike
precjenjivao britanske mogunosti, Truman se vidio u ulozi posrednika izmeu Velike
Britanije i Sovjetskog Saveza. Odluan da nipoto ne ostavi dojam da je na
Staljinovoj strani, Truman je odbio poziv da na putu za Potsdam posjeti Veliku

Britaniju i bude nazoan proslavi anglo-amerike pobjede, to je Churchilla doista

ozlovoljilo.
Truman nije imao nita protiv susreta sa Staljinom bez Churchillove nazonosti.
Sluei se istim izgovorom kao i Roosevelt kad je pokuao dogovoriti sastanak u
Beringovu tjesnacu da se, za razliku od Churchilla, nikad i ne susretne sa Staljinom
predloio je poseban sastanak sa sovjetskim voom. No Churchill je bio jednako
tako osjetljiv na injenicu da je iskljuen iz sovjetsko-amerikih razgovora kao to su
bili i Trumanovi savjetnici, pokuavajui ostaviti dojam da Washington i London
djeluju u tandemu. Prema Trumanovim memoarima, Churchill je mrzovoljno
obavijestio Washington da ne namjerava prisustvovati sastanku na vrhu koji je
558

nastavak konferencije izmeu Trumana i Staljina. Da bi odigrao ulogu posrednika i

uspostavio izravni kontakt sa saveznikim voama, Truman je odluio poslati
izaslanike u London i Moskvu.
U Moskvu je poslao Harryja Hopkinsa, osobu od povjerenja predsjednika
Roosevelta; izaslanik kojega je poslao Churchillu izabran je, zaudo, vie zbog svoje
sposobnosti da uvjeri Staljina nego zbog vjetina koje je pokazao u procjenjivanju
stavova i planova britanskog premijera. Bio je to Joseph E. Davies, ovjek koji je
prije rata bio veleposlanik u Moskvi i koji je napisao bestseler Mission to Moscow.
Premda je Davies bio investicijski bankar, i time za komuniste ivi primjer
kapitalista, razvio je sklonost veine amerikih izaslanika posebno onih koji nisu
bili diplomati od karijere da se pretvore u samoodabrane glasnogovornike u
zemljama u kojima su akreditirani. Daviesova knjiga o razdoblju koje je proveo na
poloaju veleposlanika oponaala je sovjetsku propagandu u svakom pogledu,
ukljuujui i krivnju rtava istke. Daviesa je Roosevelt poslao na ratnu misiju u
Moskvu, gdje je taj potpuno pogreno odabran ovjek pokazao neobinu neosjetljivost
i prikazao film temeljen na svojemu bestseleru skupini visokih sovjetskih dunosnika u
amerikom veleposlanstvu. Slubeno izvjee sarkastino je zabiljeilo da su
sovjetski gosti gledali film ispunjeni mrzovoljom i znatieljom, promatrajui kako
559

se njihovi bivi kolege proglaavaju krivima. (Tome se nije uditi nisu mogli
potpuno odbaciti mogunost da film moda zorno ocrtava njihovu budunost.) Truman
stoga nije mogao poslati u London nikoga tko bi slabije razumio Churchillovo vienje
svijeta nakon rata.
Daviesov posjet Londonu krajem svibnja 1945. bio je nadrealistian, gotovo kao i
njegova ratna misija u Moskvi. Mnogo ga je vie zanimao nastavak amerikog
partnerstva sa Sovjetskim Savezom nego unapreenje anglo-amerikih odnosa.
Churchill je amerikom izaslaniku razloio svoju strepnju da Staljin namjerava

progutati Srednju Europu, i istakao nunost zajednikoga djelovanja Amerike i

Britanije u pruanju otpora Staljinu. Davies je reagirao na Churchillovu analizu
sovjetskog problema sardonskim pitanjem nisu li moda on i Britanija pogrijeili ne
pruivi pomo Hitleru, jer je on zagovarao doktrinu koju su Hitler i Goebbels
proklamirali i neprestano ponavljali posljednje etiri godine, nastojei razbiti
560

jedinstvo Saveznika te podijeliti i zavladati. Po Daviesovu shvaanju, istona i

zapadna diplomacija ne bi uope funkcionirale da nisu temeljene na pretpostavci
Staljinove bona fide.
Daviesovo izvjee Trumanu bilo je u istom tonu. Bez obzira na Churchillovu
veliinu, po Daviesovu je miljenju on bio prvi, posljednji i vjeni veliki Englez
kojeg je mnogo vie zanimalo sauvati poloaj Engleske u Europi nego sauvati
561

mir. Admiral Leahy, Rooseveltov, a sada i Trumanov naelnik stoera, potvrdio je

da mnogi dijele Daviesov stav usvajanjem Daviesova izvjea: To je u skladu s
562

procjenama naih dunosnika o Churchillovu stavu tijekom rata.

To je najbolja ilustracija spontane reakcije Amerike na Realpolitik. Davies i
Leahy rjeito su pokazali svoje nezadovoljstvo spoznajom da je primarni interes
britanskog premijera britanski nacionalni interes to bi svaki drugi dravnik bilo
koje zemlje smatrao najprirodnijom stvari na svijetu. Premda je Churchillova tenja
da uspostavi ravnoteu snaga na kontinentu posljedica tri stoljea britanske povijesti,
Amerikanci su je smatrali odstupanjem od prirodnoga, i suprotstavili tenju za mirom
pokuaju da se zadri takva ravnotea kao da su sredstva i ciljevi nespojivi a ne
komplementarni.
Hopkins, koji je nekoliko puta posjetio Moskvu u svojstvu ratnog izaslanika,
smatrao je ozraje takve usporedne misije vrlo primjerenim. Usprkos tome, postoji
mogunost da su njegovi susreti sa Staljinom nenamjerno produbili pat poziciju u
Istonoj Europi i ubrzali nastupanje razdoblja hladnoga rata. Hopkins je i dalje
slijedio svoju ratnu strategiju davanja prednosti harmoniji pred sukobom, no nije
mogao priopiti Staljinu koliko je njegova politika riskantna te da moe izazvati
ozbiljne probleme u amerikoj javnosti. U itavoj svojoj diplomatskoj karijeri
djelovao je pod pretpostavkom da se svi nesporazumi mogu rijeiti u okruju
razumijevanja i dobre volje a to su kategorije koje Staljin uope nije razumio.
Staljin se susreo s Hopkinsom est puta krajem svibnja i poetkom lipnja.
Primjenjujui svoju uobiajenu taktiku da dovede sugovornika u defenzivni poloaj,
Staljin se alio na neuinkovitost Zakona o zajmu i najmu (Lend Lease) i openito na
zahladnjenje sovjetsko-amerikih odnosa. Upozoravao je da Sovjetski Savez nikad
nee popustiti pod pritiscima to je bio standardni diplomatski manevar koji se

primjenjuje kad pregovara trai nain da ustanovi kakvi se ustupci zahtijevaju, a da

istodobno ne da je nikakve naznake da e ih prihvatiti. Staljin je jasno pokazao da ne
razumije zabrinutost Amerike u vezi s odravanjem slobodnih izbora u Poljskoj. Na
kraju krajeva, Sovjetski Savez nije postavljao isto pitanje u pogledu Italije i Belgije,
gdje izbori takoer jo nisu bili odrani. Zato su se zapadne sile toliko brinule o
Poljskoj i zemljama dunavskog bazena koje su bile smjetene tako blizu sovjetske
granice?
Hopkins i Staljin sukobljavali su se bez odreena rezultata, a Hopkins nikad nije
uspio uvjeriti Staljina da Amerikanci odluno inzistiraju na pitanju samoodreenja
istonoeuropskih zemalja. tovie, Hopkins je pokazao sklonost veine amerikih
pregovaraa da iznosi i najvre stavove na nain u kojemu nema ni traga
nepopustljivosti. Oekujui postizanje kompromisnoga rjeenja, trae naina da
svojim sugovornicima daju mogunost uzmaka. Druga je posljedica takva pristupa da
jednom kad izgube vjeru u dobru volju druge strane, Amerikanci postaju nepopustljivi
i ponekad suvie kruti.
Slabosti Hopkinsova pregovarakog stila bile su jo oitije u usporedbi s
neobinom naklonou i dobrom voljom prema Staljinu i Sovjetskom Savezu u doba
ratnog saveznitva. Do lipnja 1945. Staljin je ve jednostrano definirao istone i
zapadne poljske granice, beutno nametnuo sovjetske marionete u vladi i flagrantno
prekrio svoje jamstvo dano na Jalti da e organizirati slobodne izbore. Unato tome,
Harry Hopkins je sovjetskoamerike nesporazume opisao Staljinu kao niz dogaaja,
563

od kojih je svaki pojedini nebitan, iskrslih glede pitanja Poljske. Oslanjajui se na

Rooseveltovu taktiku iz dana Teherana i Jalte, traio je da Staljin promijeni svoje
zahtjeve o Istonoj Europi, ime bi ublaio pritiske na Trumanovu administraciju.
Staljin je javno izjavio da je spreman prihvatiti prijedloge kako uskladiti novu
poljsku vlast s amerikim naelima. Ponudio je Hopkinsu da sam predloi etiri ili pet
osoba demokratskog opredjeljenja koje bi mogle biti lanovima vlasti u Varavi.
Tvrdio je da je Sovjetski Savez postavio vlast u Poljskoj zbog vojne nunosti takva
564

poteza. Naravno, nije bila rije o formalnoj prisutnosti u komunistikoj vladi, ve o

nunosti odravanja slobodnih izbora. Komunisti su ve i tada pokazali zavidnu
vjetinu u unitavanju koalicijskih vlada. U svakom sluaju, Hopkins nije ni mogao
zadiviti Staljina svojim tipino amerikim vienjem poljskoga problema, budui da je
otvoreno izjavio da nema nijednoga potencijalnog kandidata kojega bi mogao
predloiti za novu poljsku vladu.
Inzistiranjem na odrijeenim rukama glede pitanja susjednih zemalja, Staljin je
samo nastavio staru rusku politiku. Ve dva stoljea, otkako se Rusija pojavila na

meunarodnoj sceni, njezini su voe pokuavali rijeiti probleme sa svojim susjedima

bilateralno, a ne na meunarodnim konferencijama. Ni Aleksandar I. godine 1820., ni
Nikola I. trideset godina poslije, ni Aleksandar II. 1878. nisu shvaali zato Velika
Britanija inzistira na posredovanju izmeu Rusije i Turske. Tada, kao i u kasnijim
sluajevima, ruski su voe zauzeli stav da imaju pravo slobodno odluivati kako
postupati sa svojim susjedima. Kad bi im netko pokuao osujetiti planove, obino bi
pribjegavali sili, a kad bi ve jednom posegnuli za silom, nisu se eljeli povui osim
ako im se prijetilo ratom.
Posjeti Trumanovih izaslanika Londonu i Moskvi dokazali su da ameriki
predsjednik jo uvijek pokuava voditi politiku koja oscilira izmeu Rooseveltova
vienja kako ouvati mir, za koji Amerika vie nije imala ni jednog partnera, i
osobnog ogorenja sovjetskim ponaanjem u Istonoj Europi, za koje jo uvijek nije
imao formiranu politiku. Truman nije bio spreman suoiti se s geopolitikom
realnou stvorenom pobjedom, ni u potpunosti odbaciti Rooseveltovu viziju
svjetskoga poretka pod vodstvom etiriju policajaca. tovie, Amerika nije jo
eljela priznati da je ravnotea snaga nuna za meunarodni poredak, a ne tek zabluda
europske diplomacije.
Rooseveltov san o konceptu kolektivne sigurnosti s etiri policajca sruen je na
konferenciji u Potsdamu, koja je trajala od 17. srpnja do 2. kolovoza 1945. Tri voe
susreli su se u Cecilienhofu, ladanjskoj kui sagraenoj u engleskom stilu, smjetenoj
u velikom parku, rezidenciji posljednjega njemakog vladara. Potsdam je bio izabran
kao mjesto odravanja konferencije jer je bio smjeten u sovjetskoj okupacijskoj zoni,
do njega se moglo stii vlakom (Staljin je mrzio letjeti), a mjesto su titile sovjetske
snage sigurnosti.
Pri dolasku u Potsdam amerika je delegacija jo uvijek bila uvjerena u ispravnost
svoje vizije o novomu svjetskom poretku kreirane tijekom rata. State Department je u
svojim uputama, koje su sluile kao kriterij amerikoj delegaciji, tvrdio da bi
uspostava interesnih sfera bila najvea prijetnja svjetskomu miru. Po uzoru na
Wilsonovo ortodoksno miljenje, stav State Departmenta bio je da bi interesne sfere
naprosto predstavljale politiku sile, sa svim popratnim nedostacima... Na prioritetni
cilj trebao bi biti otklanjanje razloga koji navode narode da smatraju da su takve sfere
neophodne za njihovu sigurnost, a ne pruanje pomoi jednoj zemlji da postane jaa
565

od druge.
State Department ne objanjava to bi, ako ne politika sile, moglo
natjerati Staljina da pristane na kompromis, ni to bi drugo moglo biti uzrokom
konflikta ako ne suprotstavljeni interesi. Usprkos tomu, svuda prisutan Joseph Davies,
koji je na konferenciju doao kao savjetnik predsjednika za Sovjetski Savez, djelovao
je samozadovoljan svojim vlastitim prijedlogom koji se svodio na to da se popusti

Staljinu. U jednom trenu, nakon ustre izmjene miljenja, Davies je kradom poslao
Trumanu biljeku u kojoj je pisalo: Mislim da se Staljin osjea povrijeenim. Molim
566

Vas, budite prema njemu susretljivi.

Trumanu nije bilo nimalo lako prisiliti se da bude njean s ljudima, osobito s
komunistima. Ipak, herojski je to pokuavao. Ispoetka mu se vie svidio Staljinov
osoran stil nego Churchillova elokvencija. U pismu svojoj majci izjavio je da
567

Churchill neprestano govori, dok Staljin samo guna, ali barem se zna to misli.
Na privatnoj veeri 21. rujna, Truman je uistinu dao sve od sebe, povjerivi se kasnije
Daviesu: ... elio sam ga uvjeriti da nas istinski zanima mir i pristojan svijet, i da
nemamo nikakve neprijateljske namjere prema njemu, da ne traimo nita za sebe, ve
samo sigurnost nae zemlje, mir, prijateljstvo i dobrosusjedske odnose, te da je na
zajedniki zadatak to postii. Mislim da sam bio vrlo uvjerljiv, i mislim da mije
568

povjerovao. I zaista sam mislio sve ono to sam izjavio. Na alost, Staljin nije
uspijevao shvatiti sugovornike koji su pokazivali nezainteresiranost za rjeavanje
kljunih pitanja.
Tijekom konferencije u Potsdamu sva tri voe pokuavali su izbjei organizacijske
probleme koji su ometali konferenciju u Versaillesu. Umjesto prouavanja detalja i
rada u uvjetima vremenskog ogranienja, Truman, Churchill i Staljin ograniili su se
na opa naela, s time da su ministri vanjskih poslova poslije trebali razraditi detalje
mirovnog sporazuma s poraenim silama Osovine i njihovim saveznicima.
Usprkos takvu dogovoru, konferencija je imala iznimno opsean dnevni red koji je
ukljuivao reparacije, budunost Njemake, status njemakih saveznika, dakle Italije,
Bugarske, Maarske i Rumunjske i suradnika poput Finske. Staljin je proirio dnevni
red nizom zahtjeva koje je Molotov jo 1940. predao Hitleru i ponovio Edenu godinu
dana poslije. Ti su se zahtjevi odnosili na omoguavanje ruskog prolaza Beringovim
tjesnacem, uspostavu sovjetske vojne baze na Bosporu, kao i dio talijanskih kolonija.
Takav iznimno opsean dnevni red uistinu i nije mogao biti ispunjen u dva tjedna
boravka efova vlada u Potsdamu.
Konferencija u Potsdamu ubrzo se pretvorila u razgovor gluhih. Staljin je
inzistirao na konsolidaciji svoje sfere. Truman, a donekle i Churchill, ustrajali su na
svojim naelima. Staljin je pokuao iznuditi priznanje vlasti koje su Sovjeti nametnuli
u Bugarskoj i Rumunjskoj u zamjenu za sovjetsko priznanje Italije. U meuvremenu,
Staljin je uporno spreavao bilo kakve inicijative za provoenje slobodnih izbora u
zemljama istone Europe.
Svaka se strana sluila pravom veta kad god je to bila u prilici uiniti. Sjedinjene
Amerike Drave i Velika Britanija odbijale su pristati na Staljinov zahtjev da od

Njemake zatrai 20 milijardi dolara reparacija (polovica tog iznosa trebala je

pripasti Sovjetskom Savezu). S druge strane, Staljin je nastavio uvrivati poloaj
komunistikih partija diljem Istone Europe.
Staljin je osim svega elio iskoristiti nejasnost sporazuma postignutog na Jalti u
pogledu rijeke Odre i Nise da proiri granice Poljske dalje prema zapadu. Na
konferenciji u Jalti odlueno je da e te rijeke biti demarkacijska linija izmeu
Poljske i Njemake, premda nitko nije primijetio da zapravo postoje dvije rijeke
imenom Nia. Churchill je smatrao da je istona rijeka Nia ta granica, ali na
konferenciji u Potsdamu Staljin je otkrio da je odredio da to podruje izmeu istone i
zapadne rijeke Nise pripadne Poljskoj. Staljinu je bilo sasvim jasno da e
neprijateljstvo izmeu Poljske i Njemake postati jo gore dobije li Poljska njemaka
povijesna podruja, ukljuujui drevni njemaki grad Breslau, i nasilno izbaci jo pet
milijuna Nijemaca. Ameriki i britanski voe mirno su prihvatili Staljinov fait
accompli uz besmislen uvjet da e konanu odluku o pitanjima granica donijeti na
mirovnoj konferenciji. To je dodatno uvealo ovisnost Poljske o Sovjetskom Savezu,
budui da se radilo o teritorijima iz kojih je bilo protjerano njemako stanovnitvo.
U trenutku dolaska u Potsdam Churchillov poloaj u Britaniji nije bio nimalo
stabilan. Ritam konferencije nepovratno je naruen 25. srpnja 1945. kad je britanska
delegacija morala zatraiti prekid da bi se vratila kui i saekala rezultate prvih opih
izbora nakon 1935. Churchill se vie nije vratio u Potsdam budui da je pretrpio
straan poraz. Njegovo mjesto zauzeo je novi premijer Clement Attlee, dok je Ernest
Bevin stigao u Potsdam kao novi ministar vanjskih poslova.
Potsdamska konferencija postigla je slabe rezultate. Odbijeni su mnogi Staljinovi
zahtjevi: baza na Bosporu, zahtjev za nadzor nad nekim od talijanskih teritorija u
Africi, kao i elja za kontrolom nad Rurskom oblau, i zapadno priznanje
prosovjetskih vlasti postavljenih u Rumunjskoj i Bugarskoj. Nisu prihvaeni niti
Trumanovi prijedlozi, ponajprije pitanje internacionalizacije dunavskoga podruja.
Ipak, svjetski su voe uspjeli postii odreene sporazume. Uspostavljen je
mehanizam etiriju sila za rjeenje njemakog pitanja. Truman je uspio natjerati
Staljina da prihvati njegov pristup pitanju reparacija, po kojemu e svaka velesila
dobivati reparacije od svoje okupacijske zone u Njemakoj. Izbjegnuto je kljuno
pitanje rjeenja zapadne granice Poljske Sjedinjene Drave i Velika Britanija
prihvatile su Staljinovu crtu Odra-Nisa, ali su zadrale pravo da se to pitanje
naknadno ponovno razmotri. Konano, Staljin je obeao pomo u ratu protiv Japana.
Sve u svemu, mnogo toga ostalo je nejasno i nerijeeno i, kao to to esto biva kad se
voe drava ne uspiju dogovoriti, rjeavanje goruih pitanja ostavili su svojim
ministrima vanjskih poslova.

Jedan od najznaajnijih incidenata u Potsdamu dogodio se izvan slubenog

programa. Jednog je trena Truman pozvao Staljina na razgovor u etiri oka, da bi ga
obavijestio o postojanju atomske bombe. Naravno, Staljin je za to ve odavno znao
preko svojih sovjetskih pijuna; tonije, za atomsku bombu znao je puno prije
Trumana. Paranoian kakav je bio, vjerojatno je smatrao da je ta Trumanova izjava tek
pokuaj zastraivanja. Odluio je djelovati nezainteresirano za tu novu tehnologiju i
ne pokazivati znatielju o tom pitanju. Truman je poslije napisao u svojim
memoarima: Ruski predsjednik nije pokazivao neki poseban interes za tu temu. Sve
to je rekao bilo je da mu je drago to to uje i da se nada da e se moi dobro
569

iskoristiti protiv Japana.

Poslije je Churchill tvrdio da bi inzistirao na donoenju rjeenja u Potsdamu i
570

nametnuo sporazum da je bio ponovno izabran.

Meutim, nikad nije poblie
objasnio to je time mislio. injenica je da se Staljina moglo nagovoriti na sporazum,
makar i uz primjenu pritisaka u posljednjoj etapi pregovora. Churchillova snana elja
da se postigne sveobuhvatno rjeenje definirala je ameriku dilemu; ni jedan ameriki
dravnik nije bio spreman izvriti pritisak i posegnuti za prijetnjama na nain koji je
zagovarao Churchill, a koji je pak zahtijevao Staljinov nain razmiljanja. Ameriki
dravnici nisu u potpunosti shvatili realnost to vie vremena Staljin dobije da bi
stvorio jednopartijske sustave u Istonoj Europi, to e biti tee natjerati ga da
promijeni svoju politiku. Krajem rata amerika je javnost bila umorna od rata i
sukoba, i najvea joj je elja bila dovesti svoje mladie kui. Nije bila spremna za
daljnju konfrontaciju, a kamoli nuklearni rat za ostvarenje politikog pluralizma u
Istonoj Europi ili definiranja granica. Jednoglasnost u pitanju pruanja otpora
daljnjem irenju komunizma bila je istodobno popraena jednoglasnou u pitanju
izbjegavanja svakog rizika vojnoga sukoba.
Pokazalo se da sukob sa Staljinom nije nimalo bezazlen. Tek me razgovor s
Andrejem Gromikom nakon to je 1989. napustio dotadanju funkciju, jasno uvjerio
kakve je pritiske Staljin bio spreman vriti na svoju diplomaciju. Tom prilikom upitao
sam Gromika zato je Sovjetski Savez riskirao blokadu Berlina neposredno nakon
uasnog rata i unato amerikomu nuklearnom monopolu. Odgovorio mi je da je
nekoliko savjetnika izrazilo istu zabrinutost Staljinu, koji je to u potpunosti odbacio na
osnovi triju tvrdnja: prvo, Sjedinjene Drave nisu bile spremne uporabiti nuklearno
oruje u Berlinu; drugo, da su Sjedinjene Drave silom pokuale uvesti konvoj u
Berlin, Crvena bi se Armija sigurno oduprla takvu pokuaju. Na posljetku, da su se
Sjedinjene Drave odluile na napad du fronte, Staljin bi zadrao pravo donoenja
konane odluke. Upravo tada bi Staljin po svoj prilici bio spreman na postizanje

sporazuma.
Praktini rezultat Potsdama oznaio je poetak procesa koji je podijelio Europu na
dvije interesne sfere, to je bio upravo onaj scenarij koji su lideri Amerike za vrijeme
rata eljeli izbjei. Kao to se i oekivalo, sastanak ministara vanjskih poslova nije
bio ni malo uinkovitiji od sastanka njihovih predsjednika. Budui da su im ovlasti
bile ograniene, ministri su pokazali jo manje fleksibilnosti. Politiki, a i fiziki,
opstanak Molotova ovisio je o krajnjemu pridravanju Staljinovih direktiva.
Prvi sastanak ministara vanjskih poslova odrao se u Londonu u rujnu i poetkom
listopada 1945., s ciljem da se sastave mirovni sporazumi za Finsku, Maarsku,
Rumunjsku i Bugarsku, zemlje koje su se borile na strani Njemake. Ameriki i
sovjetski stavovi nisu se nimalo izmijenili od konferencije u Potsdamu. Ameriki
ministar vanjskih poslova zahtijevao je slobodne izbore, za koje Molotov nije htio ni
uti. Byrnes se ponadao da e demonstracija strane sile atomske bombe u Japanu
ojaati pregovarake pozicije Amerike, no kao i uvijek, Molotov se pokazao
tvrdoglavim i nefleksibilnim politiarem. Kako se bliio zavretak konferencije, bilo
je sve jasnije da atomska bomba Sovjete nije uinila nimalo kooperativnijima, barem
ne dok se ne posegne za diplomatskim mjerama koje jasno izriu otre prijetnje i
pokazuju vrst stav. Byrnes je svojem prethodniku Edwardu R. Stettiniusu izjavio:
... susreli smo se s jednom novom Rusijom, potpuno drukijom od one s kojom
smo pregovarali godinu dana prije. Dok su nas trebali u ratu, dok smo ih opskrbljivali,
na je odnos bio sasvim zadovoljavajui, ali sada, kad je rat zavren, postali su
mnogo agresivniji u pogledu politikih teritorijalnih pitanja, to se ne moe
571

opravdati.
San o koncepciji etiri policajca u potpunosti se rasplinuo. Dvadeset sedmi
listopada 1945., nekoliko tjedana nakon neuspjene konferencije ministara vanjskih
poslova, Truman je odrao govor na proslavi Dana mornarice, u kojemu je govorio o
povijesti amerike vanjske politike, ali i apelirao na suradnju Sjedinjenih Drava i
Sovjetskog Saveza. Sjedinjene Drave ne zahtijevaju ni teritorije ni baze, nita to
pripada nekoj drugoj velesili11. Odraavajui moralne vrijednosti nacije, amerika
vanjska politika bila je vrsto temeljena na osnovnim naelima kreposti, pravednosti
i odbijanja ikakve mogunosti da se sklopi kompromis sa zlom. Pozivajui se na
tradicionalno ameriko izjednaavanje privatnog i javnog morala, Truman je obeao
da neemo ublaiti naa nastojanja da uvedemo zlatno pravilo u meunarodne odnose
u svijetu. Trumanovo naglaavanje vanosti moralnog aspekta vanjske politike bio je
uvod novom pozivu na pomirenje Sovjetskog Saveza i Amerike. Tvrdio je da ne mogu
postojati beznadne i nepremostive razlike meu ratnim saveznicima. Ne postoje

nikakvi konflikti interesa meu silama pobjednicama koji bi bili tako duboki da bi bili
572

nerjeivi.
Pokazalo se da nije tako. Sljedea konferencija ministara vanjskih poslova u
prosincu 1945. dovela je do izvjesnih sovjetskih ustupaka. Staljin je 23. prosinca
primio Byrnesa i predloio da tri velike zapadne zemlje poalju u Rumunjsku i
Bugarsku komisiju koja bi savjetovala vlade tih zemalja na koji nain ukljuiti neke
od demokratskih politiara u svoje kabinete. Cinizam te ponude pokazuje Staljinovu
samouvjerenost u vrstu kontrolu nad tim zemljama satelitima, a nipoto privrenost
demokratskim naelima. George Kennan procjenjuje Staljinov potez na isti nain,
izrugujui se Staljinovim ustupcima i nazivajui ih smokvinim listom demokratske
573

procedure kojom eli prikriti ogoljenost Staljinove diktature.

Byrnes je pak smatrao da je ta Staljinova inicijativa priznanje da sporazum s Jalte
zahtijeva neke demokratske geste, te je urno priznao Bugarsku i Rumunjsku prije
sklapanja mirovnog sporazuma s tim zemljama. Truman je bio izvan sebe od bijesa to
je Byrnes prihvatio takav kompromis bez prethodnih konzultacija s njim. Premda se
nakon nekog vremena sloio s Byrnesom, Truman je taj trenutak oznaio poetkom
udaljavanja izmeu amerikog predsjednika i njegova ministra vanjskih poslova, koji
e godinu dana potom dovesti do Byrnesove ostavke.
Godine 1946. odrala su se jo dva sastanka ministara vanjskih poslova, u Parizu i
New Yorku. Na tim su sastancima dovreni dopunski sporazumi premda su bili proeti
sve snanijim tenzijama nakon to je Staljin pretvorio Istonu Europu u politiki i
ekonomski privjesak Sovjetskog Saveza.
Kulturoloki jaz izmeu amerikih i sovjetskih voa jo je vie pridonosio pojavi
hladnoga rata. Ameriki su pregovarai bili uvjereni da e samim nabrajanjem svojih
zakonskih i moralnih prava dovesti do eljenih rezultata, ali Staljinu su bili potrebni
mnogo uvjerljiviji razlozi da promijeni svoj nain djelovanja. Kad je Truman govorio
o zlatnom pravilu, Amerikanci su ga doslovno shvaali i istinski vjerovali u svijet
voen pravnim normama. Staljinu su Trumanove rijei bile potpuno besmisleno
prazno naklapanje. Novi svjetski poredak zamiljao je kao panslavizam ojaan
komunistikom ideologijom. Jugoslavenski komunistiki disident Milovan ilas
prisjea se jednog razgovora sa Staljinom, kad je Staljin izjavio: Ako se Slaveni
dre zajedno i pokau solidarnost, nitko im ubudue nee moi nita. Ni prstom
574

maknuti!, uzviknuo je naglaavajui svoje misli mahanjem kaiprstom.

Paradoksalna je injenica da je skretanje prema hladnomu ratu ubrzala upravo
Staljinova spoznaja koliko je njegova zemlja uistinu slaba. Sovjetski teritorij zapadno
od Moskve bio je u potpunosti uniten jer je pri povlaenju vojski najprije sovjetske

a potom i njemake bilo uobiajeno dizati sve u zrak kako se neprijatelju ne bi

ostavila mogunost sklanjanja od surove ruske klime. Broj sovjetskih rtava rata
(ukljuujui i civile) nadmaio je 20 milijuna. Nadalje, procjenjuje se da je broj
rtava Staljinovih istki, koncentracijskih logora, nasilne kolektivizacije i namjerno
prouzroene gladi takoer oko 20 milijuna, emu treba dodati jo petnaestak milijuna
575

ljudi koji su preivjeli kazne zatvorom u gulagu. Sada se ta u potpunosti iscrpljena

zemlja odjednom morala suoiti s amerikim tehnolokim otkriem atomskom
bombom. Je li to znailo da je napokon stigao trenutak od kojeg je Staljin ve dugo
strepio, i da e kapitalistiki svijet uspjeti nametnuti svoju volju? Jesu li sve patnje i
napori, koji su bili nehumani ak i po ruskim beskrajno tiranskim standardima,
rezultirali tek jednostranom prednou kapitalizma?
Neodmjerenim hvalisanjem Staljin je elio ostaviti dojam da Sovjetski Savez
djeluje s pozicije sile, a ne slabosti. Dobrovoljno davanje ustupaka po Staljinovu je
vienju bilo priznanje ranjivosti i slabosti. Drao je da takvo priznanje nuno mora
rezultirati novim zahtjevima i pritiscima. Stoga je odluio zadrati svoju vojsku u srcu
Europe, gdje je postupno nametao sovjetske marionetske vlade. tovie, stvarao je
predodbu neumoljive okrutnosti, tako da su se mnogi pribojavali da mogunost
napada na La Manche visi u zraku. Budui su narataji shvatili da su takve prijetnje
bile neostvarive.
Staljin je velianje sovjetske snage i ratobornosti popratio sustavnim nastojanjem
da omalovai ameriku snagu, posebno njezino najmonije sredstvo, atomsku bombu.
Kad ga je Truman obavijestio o njezinu postojanju, pokazao je potpunu
nezainteresiranost. Komunistika propaganda koju su podupirali dobronamjerni
akademici diljem svijeta smatrala je da pojava nuklearnog oruja nije promijenila
pravila vojne strategije, te da bi se strateko bombardiranje pokazalo neuinkovitim.
Godine 1946. Staljin je izloio slubenu doktrinu: Cilj je atomskih bombi zastraiti
576

ljude slabih ivaca, ali one ne mogu utjecati na rezultat rata...

U sovjetskim
slubenim proglasima ta Staljinova izjava razraena je na prolazne i trajne
faktore strategije, pri emu je atomska bomba klasificirana kao prolazni fenomen.
Maral zrakoplovstva Konstantin Verinin napisao je 1949. da zagovornici rata
suvie veliaju ulogu zranih snaga, smatrajui da e stanovnitvo SSSR-a i istonih
demokracija biti zastraeno samim postojanjem takozvanoga nuklearnog rata koji
577

moe zapoeti pritiskom jedne tipke.

Svaki razuman voa sigurno bi se odluio za oporavak zemlje potpuno iscrpljene
ratom i neljudskom samovoljom koja je prethodila ratu, ali demonski sovjetski
generalni sekretar partije odbio je olakati situaciju svojem narodu. Vjerojatno je bio

u pravu smatrajui da e, odlui li svojemu narodu dati predah, sigurno poeti

postavljati pitanja koja zadiru u samu sr komunistike vladavine. U svom obraanju
pobjednikoj Crvenoj armiji neposredno nakon kapitulacije Njemake, u svibnju
1945., Staljin je posljednji put posegao za ratnom emocionalnom retorikom. Obrativi
im se rijeima moji prijatelji, moji zemljaci," opisao je povlaenje 1941. i 1942.:
Neki drugi narod vjerojatno bi rekao svojoj vlasti: Niste ispunili naa
oekivanja, odlazite. Uspostavit emo novu vlast koja e potpisati mirovni sporazum s
Njemakom i vratiti nam mir. Meutim, ruski narod nije krenuo tim putem jer je
vjerovao u politiku svojega vodstva. Hvala vam, divni ruski narode, za vae
578

povjerenje.
To je bilo Staljinovo posljednje priznanje da je pogrijeio, i posljednji govor u
kojemu se obratio svojem narodu kao predsjednik vlade. (Zanimljivo je napomenuti
da je u svojem obraanju Staljin odao priznanje samo ruskom, i ni jednom drugom
narodu Sovjetskog Saveza). Nakon nekoliko mjeseci Staljin se vratio na svoju
poziciju generalnog sekretara Komunistike partije, a u svojim obraanjima
sovjetskom narodu ponovno je koristio naziv drugovi, pripisujui jedino
Komunistikoj partiji zasluge za sovjetsku pobjedu.
U jednom drugom govoru, 9. veljae 1946., Staljin je uspostavio vojni poredak
(tzv. marching order) poslijeratnog razdoblja:
Pobjeda prije svega znai da je na sovjetski sustav pobijedio, da je sovjetski
drutveni poredak uspio proi test u uasima rata i da je dokazao svoju izdrljivost.
Sovjetski drutveni sustav dokazao je da je stabilniji od drugih drutvenih sustava...
Sovjetski drutveni sustav bolji je oblik organizacije od bilo kojega drugog
579

drutvenog sustava.
Opisujui uzroke koji su doveli do rata, Staljin je pokazao potpunu vjeru u
komunizam; rat po njegovim rijeima nije uzrokovao Hitler ve funkcioniranje
kapitalistikog sustava:
Nai marksisti tvrde da kapitalistiki sustav svjetske ekonomije prikriva elemente
krize i rata, da razvoj kapitalizma u svijetu nije ravnomjeran i ujednaen put prema
naprijed, ve je podloan krizama i katastrofama. Neujednaen razvoj kapitalistikih
zemalja s vremenom rezultira izrazitim nemirima u njihovim meusobnim odnosima, i
skupina zemalja koja smatra da nema odgovarajuu koliinu sirovina i izvoznih trita
580

obino pokuava promijeniti takvu situaciju u svoju korist upotrebom vojne sile.
Pod pretpostavkom da je Staljinova analiza bila ispravna, nije bilo nikakve bitne
razlike izmeu Hitlera i sovjetskih saveznika u ratu protiv Hitlera. Prije ili poslije

izbijanje je novoga rata bilo neizbjeno, i Sovjetski Savez je proivljavao primirje, a

ne istinski mir. Staljin je Sovjetskom Savezu postavio isti cilj kao i prije rata: postati
dovoljno jak da neizbjeni sukob pretvori u kapitalistiki graanski rat i odbaci
mogunost bilo kakva napada na komunistike zemlje. Svi izgledi da e mir olakati
svakodnevnu sudbinu sovjetskih naroda nepovratno su nestali. Naglaavala se vanost
teke industrije, nastavila se kolektivizacija poljoprivrede a unutarnja je opozicija
doivjela slom.
Staljinov govor bio je tipian za predratno razdoblje poput katekizma u kojemu
bi Staljin postavljao pitanja i potom na njih odgovarao. Taj refren bio je dobro poznat
njegovoj potitenoj publici; jo neidentificiranu neprijatelju prijetilo se unitenjem
zbog pokuaja da osujeti socijalistike planove. Uzevi u obzir osobna iskustva
gotovo svakoga sovjetskog graanina, takve se izjave nipoto nisu mogle smatrati
praznim prijetnjama. Istodobno je Staljin definirao vrlo ambiciozne nove ciljeve:
udeseterostruiti proizvodnju sirovog eljeza, petnaest puta uveati proizvodnju elika
i uetverostruiti proizvodnju nafte. Samo u takvim uvjetima naa e zemlja biti
osigurana od svake sluajnosti. Moda e nam biti potrebne tri petoljetke da to
ostvarimo, ako ne i vie. Ali vjerujem da se to moe ostvariti, i mi to moramo
581

uini. Tri petoljetke znaile su da nitko tko je proivio istke i Drugi svjetski rat
nee biti u mogunosti voditi normalan ivot.
U doba tog Staljinova govora ministri vanjskih poslova saveznikih zemalja jo
uvijek su se redovito sastajali, amerike postrojbe uurbano su se povlaile iz
Europe, a Churchill jo nije odrao svoj poznati govor u kojemu je prvi put
upotrijebljena sintagma eljezna zavjesa. Staljin je iznova uspostavljao politiku
konfrontacije sa Zapadom, budui da je bio svjestan da se Komunistika partija koju
je stvorio ne moe odrati u meunarodnom okruenju koje tei miroljubivoj
koegzistenciji.
Mogue je, a po mojem miljenju i vjerojatno, da Staljinov cilj nije bio
uspostaviti ono to je poslije postalo poznato kao sustav zemalja satelita Sovjetskog
Saveza, ve ojaati svoju ulogu prije neizbjenoga konanog diplomatskog obrauna.
Staljinovu apsolutnu kontrolu nad Istonom Europom demokratske su zemlje samo
verbalno dovele u pitanje, no nikada na nain koji bi bio riskantan za Staljina i koji bi
on ozbiljno shvatio. Kao rezultat takvog pristupa Sovjetski je Savez uspio pretvoriti
vojnu okupaciju u mreu satelitskih reima.
Reakcija Zapada na vlastiti nuklearni monopol dovela je do mrtve toke. Ironino
je da su znanstvenici u elji da izbjegnu nuklearni rat poeli podupirati nevjerojatnu
tvrdnju da postojanje nuklearnog oruja ne mijenja pouku Drugoga svjetskog rata da

582

strateko bombardiranje ne moe biti od presudnog znaenja. Istodobno se sve vie

prihvaala propaganda iz Kremlja o nepromijenjenu stratekom okruenju. Razlog
zbog kojeg je amerika vojna doktrina kasnih etrdesetih godina prihvatila takvo
stajalite bila je njezina birokratska dinamika. Odbijajui bilo koje oruje
identificirati kao odluujue, vodstvo amerikih vojnih slubi uinilo je vlastite
organizacije prijeko potrebnima. Stoga su razvili koncepciju koja je tretirala
nuklearno oruje kao neto efikasnije oruje u ukupnoj strategiji temeljenoj na
iskustvima Drugoga svjetskog rata. U tom razdoblju relativno najvee snage
demokratskih zemalja, takva koncepcija dovela je do krive procjene da je Sovjetski
Savez vojno nadmoniji zbog premoi u konvencionalnom naoruanju.
Kao i tridesetih godina 20. stoljea, Churchill, koji je sada bio voa oporbe,
pokuao je ponovno podsjetiti demokratske zemlje na nunost djelovanja. Peti svibnja
1946. u Fultonu, Missouri, alarmantno je upozorio na sovjetski ekspanzionizam,
opisujui eljeznu zavjesu koja se prua od Stetina na Baltiku do Trsta na
583

Jadranskom moru.
Sovjetski Savez postavio je prokomunistike vlade u svim
zemljama koje je okupirala Crvena armija, kao i u sovjetskoj zoni u Njemakoj, iji su
najvredniji dio Sjedinjene Drave predale Sovjetima. Istaknuo je da e to dati
poraenoj Njemakoj mogunost da postane predmet nadmetanja izmeu Sovjetskog
Saveza i zapadnih demokracija.
Churchill zakljuuje da je neophodan savez Sjedinjenih Drava i Commonwealtha
(britanske Zajednice naroda) u svrhu suoavanja s neposrednom prijetnjom.
Dugorono je rjeenje bilo uspostava europskog jedinstva, iz kojeg nijedna zemlja ne
bi smjela biti trajno izbaena. Churchill, prvi i najei protivnik Njemake tridesetih
godina, etrdesetih je godina postao prvi i najei zagovornik pomirenja s
Njemakom. Neprestano je upozoravao da vrijeme nije na strani demokratskih
zemalja, te da to prije treba nai sveobuhvatno rjeenje:
Ne vjerujem da sovjetska Rusija eli rat. Njihova je elja da to bolje iskoriste
plodove rata i ire svoju snagu i doktrine. Ali moramo sada, dok jo imamo vremena,
dobro razmisliti o trajnom spreavanju rata i uspostavi uvjeta slobode i demokracije u
svim zemljama to je prije mogue. Tekoe i opasnosti s kojima se suoavamo nee
nestati zatvorimo li oi pred tim problemima, ni ekanjem da vidimo to e se
dogoditi, a nee nestati ni politikom poputanja. Ono to nam uistinu treba jest
rjeenje postignuto sveobuhvatnim pregovorima, i to vie odgaamo donoenje
584

odluke, to e nam biti tee i opasnije.

Razlog zato nitko nije prorok u svojoj vlastitoj zemlji lei u tome to je njegova
uloga nadmaiti granice iskustva i mate svojih suvremenika. Priznanje uslijedi tek

nakon to se vizija pretvori u iskustvo ukratko, kad ve bude prekasno da se iz

predvianja izvue korist. Izgleda da je Churchillu sudbina odredila da bude odbaen
od svojih sunarodnjaka, osim u kratkom razdoblju kad im je bio u pitanju opstanak.
Tridesetih godina Churchill je uporno uvjeravao svoje sunarodnjake u nunost
naoruavanja, dok su njegovi suvremenici smatrali da treba pregovarati. etrdesetih i
pedesetih godina zagovarao je konani diplomatski obraun, dok su se njegovi
suvremenici uljuljkivali u iluziji o vlastitoj slabosti koju su sami stvorili i smatrali da
je najvanije ojaati svoje snage.
Na kraju su postupno formirane sovjetske zemlje sateliti. Analizirajui Staljinov
govor u kojemu su najavljene tri nove petoljetke, George Kennan je u svojemu
poznatom Dugom telegramu procijenio kako bi Staljin gledao na ozbiljni pritisak
izvana: Intervencija protiv Sovjetskog Saveza mogla bi biti katastrofalna za one koji
se na to odlue, ali bi uz to iznova usporila razvoj sovjetskoga socijalizma, te se stoga
585

mora sprijeiti pod svaku cijenu. Staljin nije mogao istodobno razvijati Sovjetski
Savez i preuzeti rizik eventualne konfrontacije sa Sjedinjenim Dravama. Napad
Sovjetskog Saveza na Zapadnu Europu o kojemu se toliko pria samo je fantazija,
mnogo je vjerojatnija mogunost da bi Staljin pokuao izbjei ozbiljniji sukob sa
Sjedinjenim Dravama premda je sigurno da bi prije toga dobro provjerio koliko su
ozbiljne namjere Zapada.
Staljin je uspio nametnuti granice istonoeuropskih zemalja bez izlaganja riziku,
budui da je njegova vojska ve okupirala ta podruja. Mnogo je oprezniji bio kad je
odluio nametnuti prosovjetske reime na tim podrujima. Prve dvije godine nakon
rata samo su Jugoslavija i Albanija uspostavile komunistiku diktaturu. Drugih pet
zemalja koje su poslije postale sovjetski sateliti Bugarska, ehoslovaka,
Maarska, Poljska i Rumunjska imale su koalicijske vlade u kojima su komunisti
bili najjai, ali ne i neosporavani. Dvije od tih zemalja, ehoslovaka i Maarska,
odrale su izbore prve poslijeratne godine i uvele viepartijske sustave. Naravno,
nekomunistike stranke trpjele su stalne napade, osobito u Poljskoj, ali Sovjetski ih
Savez nije ukinuo.
Tek je u rujnu 1947. Andrej danov, koji je neko vrijeme smatran Staljinovim
najbliim suradnikom, definirao dvije kategorije zemalja koje je nazvao
antifaistikom frontom11 u istonoj Europi. U govoru u kojemu je najavio stvaranje
Kominforma, formalne udruge komunistikih partija u svijetu koja je naslijedila
Kominternu, nazvao je Jugoslaviju, Poljsku,
ehoslovaku i Albaniju novim demokracijama (to je malo neobino za
ehoslovaku, u kojoj se jo nije dogodio komunistiki pu). Bugarska, Rumunjska,

Maarska i Finska bile su smjetene u drugu kategoriju, koja jo nije dobila precizan
586

naziv.
Je li to znailo da je Staljinova politika prema istonoeuropskim zemljama trebala
biti temeljena na politici prema Finskoj, koja je bila demokratska i nacionalna zemlja,
ali uz istodobno uvaavanje sovjetskih interesa? O tome se samo moe nagaati dok se
ne otvore sovjetski arhivi. Poznato je da su njegovi prokonzuli provodili upravo
suprotnu politiku, iako je Staljin jo 1945. rekao Hopkinsu da vlast u Poljskoj ne mora
nuno biti komunistika. Dvije godine poslije, kad se Amerika obvezala na program
pomoi za Grku i Tursku, i formirala tri zapadne okupacijske zone u Njemakoj, koje
su postale poznate kao Savezna Republika Njemaka (vidi poglavlje 18.), Staljin je
ponovno razgovarao s amerikim ministrom vanjskih poslova. U travnju 1947., nakon
osamnaest mjeseci zastoja u sve ogorenijim sastancima ministara vanjskih poslova
etiriju velesila, te niza sovjetskih prijetnji i jednostranih poteza, Staljin je pozvao
ministra vanjskih poslova Marshalla na dugi razgovor, u kojemu je naglasio kako
pridaje veliku vanost sveobuhvatnom sporazumu sa Sjedinjenim Dravama. Zastoji u
pregovorima i sukobi su prema Staljinovu miljenju bili samo prvi sukobi izviakih
587

jedinica.
Staljin je bio uvjeren da su kompromisi mogui u svim (posebno
naglaeno) vanim pitanjima, te da je potrebno imati strpljenja i ne prepustiti se
588

pesimizmu.
Ako je Staljin to ozbiljno mislio, bila je to potpuno pogrena procjena. Ameriko
povjerenje u njegovu dobru volju nepovratno je uniteno, i vie nije bilo lakog izlaza
iz te situacije. Staljin je suvie dugo inzistirao na svojim stavovima, jer nikad doista
nije shvatio psihologiju demokracije, posebno amerike. Rezultat toga bio je
Marshallov plan i nagomilavanje naoruanja na Zapadu, to nipoto nije bilo
predvieno Staljinovim planovima.
Churchill je zasigurno bio u pravu tvrdei da je najbolje vrijeme za politiko
rjeenje i dogovor neposredno nakon okonanja rata. Bi li Staljin tada bio spreman na
ikakve bitne ustupke umnogome bi ovisilo o ozbiljnosti i odabiru pravog trenutka za
prijedloge rjeenja, te jasnom upuivanju na mogue posljedice njegova odbijanja.
anse za uspjeh uz najmanju moguu cijenu bile su to vee to je vrijeme pregovora
bilo blie okonanju rata. Ubrzanim amerikim povlaenjem iz Europe pregovarake
pozicije Zapada postajale su sve slabije, barem do donoenja Marshallova plana i
uspostave NATO saveza.
U vrijeme Staljinovih razgovora s Marshallom 1947. bilo je jasno da je sovjetski
diktator otiao predaleko. Amerika mu vie uope nije vjerovala i bespovratno je
nestalo povjerenje u njegovu dobru volju. Iako se ta nagla promjena amerikog stava

prema Staljinu, od blagonaklonosti do krajnje sumnjiavosti, moe uini pretjeranom,

jasno je definirana nova meunarodna realnost. S teorijskog aspekta, bilo je mogue
konsolidirati jedinstvenu frontu u demokratskim zemljama, uz istodobno voenje
pregovora sa Sovjetskim Savezom o postizanju sveobuhvatnog rjeenja. Meutim,
ameriki su voe, kao i njihovi kolege u Zapadnoj Europi, bili uvjereni da su kohezija
i moral Zapada suvie krhki da se odupru nejasnoj strategiji odvajanja vojnih pitanja
od politikih (dual track strategy"). Komunisti su u to doba u Francuskoj i Italiji
predstavljali drugu po jaini politiku stranku. Savezna Republika Njemaka, koja se
tada formirala, bila je podijeljena u pitanju treba li nacionalno jedinstvo postii kroz
neutralnost. U Velikoj Britaniji, kao i u Sjedinjenim Dravama, sve glasniji mirovni
pokreti dovodili su u pitanje vanjskopolitiku koncepciju zadravanja.
U svojem obraanju naciji putem radija 28. travnja, ministar vanjskih poslova
Marshall jasno je pokazao da je Zapad doao do toke s koje nema povratka u svojoj
politici prema Sovjetskom Savezu. Odbacio je Staljinovu elju za kompromisom,
argumentirajui to injenicom da ne moemo ignorirati faktor vremena. Oporavak
Europe mnogo je sporiji od naih predvianja i oekivanja, sve je oitije da dolazi do
raspada. Pacijent umire, dok lijenici razmiljaju to uiniti. Stoga sam uvjeren da ne
moemo ekati postizanje kompromisnog rjeenja sve do potpunog iscrpljenja, da
treba poduzeti neke korake... Potrebno je poduzeti sve mogue da se rijee ti teki
589

problemi, i to bez odgode.

Amerika se odluila za jedinstvo Zapada, dajui mu prednost pred pregovaranjem
izmeu Istoka i Zapada. Zapravo, i nije imala drugog izbora jer se nije usudila
riskirati prihvaanje Staljinovih nagovjetaja suradnje i otkriti da se on slui
pregovorima kako bi oslabio novi meunarodni poredak koji se Amerika trudila
sagraditi. Politika zadravanja irenja komunizma stoga postaje vodee naelo
politike Zapada te ostaje vodea politika i sljedeih etrdeset godina.

John Foster Dulles s uglednicima nakon potpisivanja Austrijskoga dravnog ugovora, svibanj
1955.

GLAVA OSAMNAESTA
Vrline i mane politike zadravanja komunizma
Krajem 1945. kreatori amerike vanjske politike nali su se u nedoumici to
uiniti. Konferencija u Potsdamu, kao i konferencije ministara vanjskih poslova koje
su uslijedile, nisu postigle zadovoljavajue rezultate. Staljin je i nadalje nametao
svoju volju u Istonoj Europi, ne obraajui panju na ameriku elju za uspostavom
demokratskog poretka u tim zemljama. U Poljskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj ameriki
su se diplomati neprestano suoavali sa sovjetskom nepopustljivou. U poraenoj
Italiji i Njemakoj Moskva je u potpunosti zaboravila znaenje rijei partnerstvo.
Nametalo se pitanje to moe uiniti Amerika.
U proljee 1946. Truman je poeo rjeavati to pitanje nametanjem odlune
politike, te postigao uspjeh u svojim zahtjevima da Sovjetski Savez napusti
Azerbejdan, ali to je uinio po Wilsonovim naelima. Kao i Roosevelt, Truman je
odbacio koncepciju ravnotee snaga, s prezirom odbio opravdati amerike poteze
sigurnosnim razlozima i, kad god je to bilo mogue, pozivao se na opa naela za
cijelo ovjeanstvo u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda. Borbu izmeu
Sjedinjenih Drava i Sovjetskog Saveza smatrao je borbom izmeu dobra i zla, a ne
pitanjem sfera politikog utjecaja.
Usprkos takvu stavu, interesne sfere su se upravo stvarale, bez obzira na to kako ih
ameriki dravnici nazivali, i nee prestati postojati sve do pada komunizma nekoliko
desetljea kasnije. Pod vodstvom Sjedinjenih Drava konsolidirale su se zapadne
okupacijske zone u Njemakoj, dok je Sovjetski Savez pretvorio zemlje istone
Europe u svoje satelite. Nekadanje sile Osovine Italija, Japan a nakon 1949. i
Savezna Republika Njemaka, postupno su sklapale savez sa Sjedinjenim Dravama.
Iako je Sovjetski Savez svoju dominaciju nad Istonom Europom uvrstio Varavskim
paktom, bilo je jasno da se taj savez odrava iskljuivo silom. Istodobno je Kremlj
pokuavao sve ne bi li prekinuo proces zapadne konsolidacije davanjem podrke
gerilskom ratu u Grkoj, i poticanjem masovnih demonstracija komunistikih partija
na Zapadu, posebno u Francuskoj i Italiji.
Amerikom je vodstvu bilo jasno da se mora oduprijeti daljnjoj sovjetskoj
ekspanziji, ali njihova privrenost tradiciji obvezala ih je na opravdavanje tog otpora
svim moguim nainima, osim tumaenjem da je rije o tradicionalnoj ravnotei
snaga. Pri tome ameriki voe nisu bili licemjerni. Kad su napokon shvatili da se ne
moe ostvariti Rooseveltova vizija etiriju policajaca, tumaili su takav razvoj tek
privremenim neuspjehom na putu k istinski harmoninom svjetskom poretku. Sada su

bili prisiljeni suoiti se s filozofskim izazovom: je li sovjetska nepopustljivost samo

prolazna faza koja Washingtonu ostavlja prostor za ekanje? Jesu li Amerikanci, kako
je tvrdio bivi potpredsjednik Henry Wallace i njegovi sljedbenici, nedovoljno jasnim
izraavanjem svojih miroljubivih namjera nesvjesno uinili Sovjete paranoinima? Je
li Staljin doista odbio suradnju s najsnanijom nacijom na svijetu? Zar stvarno ne eli
biti prijatelj Amerike?
Dok su se ameriki politiki krugovi u Washingtonu trudili razmotriti sva ta
pitanja, stigao je dokument strunjaka za Rusiju Georga Kennana, diplomata u
amerikom veleposlanstvu u Moskvi, koji je postavio temelj filozofskoga i
koncepcijskog okvira za tumaenje Staljinove vanjske politike. Bilo je to jedno od
rijetkih izvjea iz veleposlanstva koje je preoblikovalo pogled Washingtona na
590

svijet, poznato pod nazivom Dugi telegram. Kennan je zastupao miljenje da se

Sjedinjene Drave trebaju prestati optuivati za sovjetsku nepopustljivost; temelji
sovjetske vanjske politike bili su duboko ukorijenjeni u samom sovjetskom sustavu.
Sovjetska vanjska politika po njegovu je miljenju bila mjeavina komunistike
ideologije i staromodnoga carskog ekspanzionizma.
Prema Kennanovu miljenju, komunistika je ideologija inila sr Staljinova
pristupa svijetu. Staljin je zapadne kapitalistike velesile smatrao istinski
neprijateljskima. Suprotnosti i sve vei jaz izmeu Sovjetskog Saveza i Amerike stoga
nisu mogli biti rezultat nesporazuma ili loe komunikacije izmeu Washingtona i
Moskve, ve su inile bit sovjetske percepcije vanjskog svijeta:
U toj (komunistikoj) dogmi, temeljenoj na nesebinosti namjera, pronalazili su
opravdanje za svoj instinktivan strah od vanjskog svijeta, za diktaturu bez koje ne bi
znali upravljati zemljom, za okrutnosti koje su se osjeali primoranima initi, te za
rtve koje su smatrali da su primorani zahtijevati. U ime marksizma rtvovali su svaku
etiku vrijednost u metodama i taktici koju su primjenjivali. Do dananjega se dana ne
mogu osloboditi takva pristupa. Rije je o smokvinu listu koji prikriva njihov moral i
intelektualni ugled. Bez toga bi ih povijest u najboljem sluaju ocijenila tek kao
posljednje u nizu okrutnih ruskih vladara koji su nesmiljeno tjerali svoju zemlju na
novo naoruavanje da bi osigurali vanjsku sigurnost svojeg iznutra vrlo nestabilnog
591

reima...
Kennan je istaknuo da su od pamtivijeka carevi pokuavali proiriti svoj teritorij.
eljeli su u potpunosti podiniti Poljsku i pretvoriti ju u potpuno ovisnu zemlju.
Bugarsku su smatrali dijelom ruske interesne sfere. Osim toga, eljeli su toplu luku na
Mediteranu, te stoga zahtijevali kontrolu nad tjesnacima Crnog mora.
U samoj je biti neurotinog pogleda Kremlja na svjetske dogaaje tradicionalan,

instinktivan ruski osjeaj nesigurnosti. Isprva se radilo o nesigurnosti miroljubivog

naroda koji se bavio poljoprivredom i pokuavao ivjeti na nepreglednim ravnicama
okruen divljim nomadskim narodima. Kad je Rusija dola u kontakt s ekonomski
mnogo razvijenijim Zapadom, pojavio se strah od sposobnijeg, monijeg i bolje
organiziranog drutva. Ta novonastala nesigurnost zahvatila je ruske vladare, a ne
ruski narod, budui da su ruski vladari osjetili da je njihova vladavina dosta arhaina,
krhka i neprirodna, te da se ne moe usporediti s politikim sustavima zapadnih
zemalja. Upravo zbog toga pribojavali su se zapadnog prodora i kontakata izmeu
svojeg svijeta i Zapada, u strahu to bi se dogodilo da Rusi saznaju istinu o svijetu ili
da Zapad shvati istinu o Rusiji. Svoju sigurnost traili su u strpljivoj ali ubojitoj borbi
592

za potpuno unitenje rivala, a ne u sporazumima i kompromisima.

Kennan je tvrdio da su sovjetske namjere upravo takve, i da nikakvi ameriki
napori nee promijeniti situaciju. Smatrao je da se Amerika mora pripremiti na
dugotrajnu borbu jer su ciljevi i filozofija Sjedinjenih Drava i Sovjetskog Saveza
nespojivi.
Sustavno izlaganje toga novog pristupa prvi se put pojavilo u memorandumu State
Departmenta sastavljenom 1. travnja 1946. Taj dokument izradio je dunosnik
ministarstva vanjskih poslova H. Freeman Matthews, i njime pokuao pretoiti
Kennanova filozofska zapaanja u primjenjivu vanjsku politiku. Prvi put taj dokument
smatra sukobe sa Sovjetskim Savezom endemskim obiljejem sovjetskog sustava.
Moskvu se moralo uvjeriti prvo diplomatskim sredstvima, a na posljetku, bude li
potrebno, i uporabom vojne sile, da njezina sadanja vanjska politika moe samo
593

dovesti do katastrofe Sovjetskog Saveza.

Jesu li te hrabre rijei, izgovorene manje od godinu dana nakon zavretka Drugoga
svjetskog rata, znaile da su Sjedinjene Drave spremne braniti svako ugroeno
podruje u blizini Sovjetskog Saveza? Matthews je na trenutak ustuknuo pred
vlastitom hrabrou i istaknuo da Amerika dominira morem i zrakom, dok je Sovjetski
Savez superiorniji na kopnu. Istaknuvi nau vojnu neuinkovitost na kopnu
Euroazije, Matthews je zagovarao ogranienu uporabu sile u onim porujima gdje se
sa snagom sovjetske vojske moe uspjeno boriti pomorskim, amfibijskim i zranim
594

snagama Sjedinjenih Drava i potencijalnih saveznika.

U istom je dokumentu
istaknuo opasnost jednostranih akcija: Povelja Ujedinjenih naroda najbolje je
sredstvo putem kojeg Sjedinjene Drave mogu pruiti otpor fizikoj ekspanziji
595

Sovjetskog Saveza.
Kako ispuniti ta dva uvjeta? Matthewsov dokument ustanovio je da su sljedee

zemlje i podruja zahvaeni rizikom: Finska, Skandinavija, Srednja i Jugoistona

Europa, Iran, Irak, Turska, Afganistan, Sinkjang (sjeverozapadna Kina) i
596

Mandurija. Dodatni je problem bila injenica da ni jedna od tih zemalja nije bila
u dosegu amerikih snaga. Upozoravajui na stalno ameriko precjenjivanje
mogunosti Velike Britanije, memorandum se obratio i velikoj Britaniji zahtijevajui
da odigra ulogu izjednaitelja europske ravnotee, emu su se ameriki voe ustro
suprotstavljali jo prije nekoliko godina (vidi poglavlje 16.):
Ako elimo sovjetskoj Rusiji oduzeti hegemoniju nad Europom, Ujedinjeno
Kraljevstvo mora nastaviti djelovati kao osnovna snaga Zapadne Europe, i ekonomski
i vojno. Sjedinjene Drave stoga trebaju pruiti Ujedinjenom Kraljevstvu svaku
moguu politiku, ekonomsku, a ako je potrebno i vojnu pomo, u okviru Ujedinjenih
597

naroda...
Matthews u svom memorandumu pritom nije objasnio na koji je nain strateka
snaga Velike Britanije jaa od one Sjedinjenih Drava.
Ni drugu odredbu nije bilo lako ispuniti. U svom kratkom i jalovu postojanju, Liga
naroda pokazala je da je gotovo nemogue organizirati zajedniku akciju protiv neke
velesile. Povrh svega, zemlja za koju je Matthewsov dokument tvrdio da je ozbiljna
prijetnja svjetskom miru, bila je lanica Ujedinjenih naroda s pravom veta. U sluaju
da Ujedinjeni narodi nisu u mogunosti djelovati, a Sjedinjene Drave ne mogu
djelovati, smisao uloge Velike Britanije svodio bi se samo na pomo u nudi.
Clark Clifford, na jednom od prvih zadataka u svojoj dugoj i uspjenoj karijeri na
poloaju savjetnika predsjednika, otklonio je sve nejasnoe i ogranienja
Matthewsova memoranduma. U povjerljivom izvjeu napisanom 24. rujna 1946.,
Clifford se suglasio sa stajalitem da se politika Kremlja moe promijeniti samo
uspostavljanjem protutee Sovjetskom Savezu: Jedino to e stvarno sprijeiti napad
Sovjetskog Saveza na Sjedinjene Drave ili bilo koje podruje u svijetu koje je od
598

bitne vanosti za nau sigurnost, bit e jaanje vojne snage nae zemlje.
To je stajalite postalo opeprihvaeno i Clifford ga je iskoristio kao uporite da
javno obznani globalnu ameriku misiju jamenja sigurnosti, koja obuhvaa sve
demokratske zemlje koje su na bilo koji nain ugroene ili izloene prijetnjama
599

Sovjetskog Saveza.
Pri tome nije bilo jasno definirano znaenje rijei
demokratske; odnosi li se ta definicija samo na ameriku obranu Zapadne Europe ili
pak podrazumijeva bilo koje ugroeno podruje koje zahtijeva obranu Sjedinjenih
Drava, bilo da je rije o obrani prauma jugoistone Azije, pustinja Bliskog istoka ili
gusto naseljene Srednje Europe. S vremenom je prevladalo drugo tumaenje.

Clifford je poricao bilo kakvu slinost izmeu vanjskopolitike koncepcije

zadravanja (containment) koja se upravo formirala i tradicionalne diplomacije.
Prema njegovu stajalitu, sovjetsko-ameriki konflikt nije uzrokovan sukobom
nacionalnih interesa, to je mogue rijeiti pregovorima, ve moralnim nedostacima
sovjetskog vodstva. Stoga cilj amerike politike nije bio tek ponovna uspostava
ravnotee snaga ve i transformacija sovjetskog drutva. Kao to je 1917. Wilson
krivnju za objavu rata pripisivao Kaiseru, a ne prijetnji koju je Njemaka
predstavljala amerikoj sigurnosti, tako je i Clifford sada pripisao tenzije izmeu
600

Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Drava kliki na vlasti, a ne sovjetskom narodu.

Smatrao je da je potrebna bitna, istinska promjena sovjetskog drutva i,
najvjerojatnije, novo vodstvo drave da bi se postigao sveobuhvatni sovjetskoameriki sporazum. U odlunom trenutku ti novi voe sklopili bi s nama pravedan i
nepristran sporazum, kad uvide da smo suvie snani da nas se pobijedi, i suvie
601

odluni da nas zastrae.

Ni Clifford, ni bilo koji visoki ameriki dunosnik ukljuen u rjeavanje problema
hladnog rata nikad nije predloio konkretne naine kojima bi se sukob rijeio, ni
poeo pregovore koji bi doveli do takva rjeenja. Smatralo se da su pregovori
besmisleni sve dok Sovjetski Savez ne promijeni svoju ideologiju. Prevladalo je
uvjerenje da e nakon preobraaja Sovjetskog Saveza, do sporazuma doi gotovo
automatski. U svakom sluaju, smatralo se da bi jasno definirani uvjeti sporazuma
ograniili ameriku slobodu djelovanja. Isti se argument rabio i za vrijeme Drugoga
svjetskog rata, u elji da se izbjegne razgovor o svijetu nakon rata.
Amerika je sada formirala koncepcijski okvir da bi opravdala praktino pruanje
otpora sovjetskom ekspanzionizmu. Od zavretka rata sovjetski su pritisci slijedili
tradicionalne povijesne ruske uzore. Sovjetski Savez kontrolirao je Balkan (osim
Jugoslavije ), a u Grkoj je bjesnio gerilski rat, kojemu je pruana podrka iz
komunistike Jugoslavije i Bugarske, sovjetskoga satelita. Turskoj su postavljeni
teritorijalni zahtjevi, kao i zahtjev za formiranje sovjetskih baza na Bosporu vrlo
slino zahtjevima koje je Staljin postavio Hitleru 25. studenog 1940. (vidi 14. glavu).
Sve od zavretka rata Velika Britanija podravala je i Grku i Tursku, pruajui im
ekonomsku i vojnu pomo. Zimi 1946.-47. Attleejeva vlada obavijestila je
Washington da vie ne moe podnositi takav teret. Truman je bio spreman preuzeti
povijesnu ulogu Velike Britanije u blokiranju ruskog napredovanja prema
Sredozemnom moru, ali ni Kongres ni amerika javnost nisu podupirali tradicionalna
britanska geopolitika naela. Otpor sovjetskom ekspanzionizmu morao je biti
temeljen iskljuivo na amerikom pristupu vanjskoj politici.

Taj e imperativ doi do izraaja na vanom sastanku odranom 27. veljae 1947.
u Ovalnom uredu. Predsjednik Truman, ministar vanjskih poslova Marshall i
pomonik ministra Dean Acheson eljeli su uvjeriti delegaciju Kongresa pod
vodstvom republikanskog senatora iz Michigana Arthura Vandenberga, o vanost
pruanja pomoi Grkoj i Turskoj, to je bio teak zadatak budui da su u to doba
republikanci, tradicionalno skloni izolacionistikom pristupu politici, kontrolirali oba
doma Kongresa.
U uvodnoj rijei Marshall je nepristranom analizom razloio odnose izmeu
predloenog programa pomoi i amerikih interesa. Reakcija na njegovo izlaganje
bilo je stereotipno gunanje o vaenju kestenja iz vatre umjesto Britanije,
nepravednoj ravnotei snaga te teretu pruanja pomoi drugim zemljama. Svjestan da
e amerika vlada izgubiti tu bitku, Acheson je apatom upitao Marshalla radi li se o
osobnoj svai ili se svatko moe ukljuiti. Tada je Acheson dobio rije, te nastavio
nazonima izlagati kako ih eka sumorna budunost u kojoj e komunistike snage
postati nadmone:
U svijetu su sada ostale samo dvije velike sile... Sjedinjene Drave i Sovjetski
Savez. Doveli smo se u situaciju koja se ne moe ni sa im usporediti od drevnih
vremena. Od doba Rima i Kartage nije bilo takve polarizacije sila na ovom planetu...
Pruajui pomo zemljama kojima prijeti sovjetska agresija ili komunistiki prevrat...
602

Sjedinjene Drave tite i svoju sigurnost i slobodu uope.

Kad je postalo sasvim jasno da je Acheson uspio pobuditi interes delegacije,
administracija je podrala njegov temeljni pristup problemu. Od tog trena program
pomoi za Grku i Tursku smatran je dijelom globalne borbe izmeu demokracije i
diktature. Kad je 12. oujka 1947. Truman najavio doktrinu koja je poslije nazvana po
njemu, nije se vie pozivao na strateko stajalite Achesonove analize, te je o
sukobima izmeu dva naina ivota govorio na tradicionalan vilsonijanski nain:
Jedan nain ivota temelji se na volji veine i istie se slobodnim institucijama,
vladom izabranih zastupnika, slobodnim izborima, jamstvom individualnih sloboda,
slobodom govora i vjere te nepostojanjem politikih prinuda. Drugi nain ivota
karakterizira volja manjine koja se namee veini, oslanjajui se na teror i pritiske,
kontroliran tisak i elektronike medije, namjetene izbore i guenje osobnih
603

sloboda.
Branei neovisne zemlje, Sjedinjene su Drave djelovale u ime demokracije i
svjetskog zajednitva, premda je Sovjetski Savez pravom veta mogao sprijeiti
formalnu potvrdu takvog stava u Ujedinjenim narodima. Pomaui slobodnim,
neovisnim zemljama da ouvaju slobodu, Sjedinjene e Drave omoguiti

604

funkcioniranje naela Povelje Ujedinjenih naroda.

Da su sovjetski voe bolje
poznavali ameriku povijest, razumjeli bi zloslutni nagovjetaj predsjednikovih rijei.
Trumanova je doktrina oznaila prekretnicu jer jednom kad je Amerika bacila
rukavicu, Realpolitik kakvu je Staljin poznavao bila je zauvijek okonana, a
pregovaranje o meusobnim ustupcima vie nije dolazilo u obzir. Od tog trenutka
sukob se mogao rijeiti jedino promjenom sovjetskih ciljeva ili slomom sovjetskoga
sustava ili ako se dogodi oboje.
Truman je inaugurirao svoju doktrinu, politiku po kojoj Sjedinjene Drave trebaju
pomoi malim narodima da zadre dravni integritet i odupru se pokuajima
605

podinjavanja uporabom vojne sile ili pritiscima izvana. Kritika namjere da se

obrane demokratske zemlje bila je neizbjena; neki su protestirali da Amerika brani
zemlje koje su, iako vane, moralno nedostojne takva ina; drugi su prigovarali da se
Amerika obvezuje na pomo drutvima koja, slobodna ili ne, nisu od bitne vanosti za
ameriku sigurnost. Ta su se pitanja neprestano nametala i dovodila do rasprava o
ciljevima Amerike u gotovo svakoj krizi, koje traju sve do dandanas. Od tada je
amerika vanjska politika bila prisiljena lavirati izmeu onih koji je optuuju zbog
nemoralnosti i onih koji ju kritiziraju zbog djelovanja koja nisu ameriki nacionalni
interes.
Kad je jednom definirana strategija razvoja demokracije, Amerika nije mogla
samo ekati izbijanje nekoga graanskog rata, kao to je bio sluaj u Grkoj, ve je
morala sama utjecati na popravljanje situacije. Peti lipnja, manje od tri mjeseca nakon
proglaenja Trumanove doktrine, ministar vanjskih poslova Marshall u svom je
govoru na sveuilitu Harvard izloio predanost Amerike zadatku iskorjenjivanja
drutvenih i ekonomskih uvjeta koji bi mogli dovesti do agresije. Amerika je spremna
pomoi obnovi Europe, izjavio je Marshall, da bi izbjegla politike nemire i
oaj, te obnovila svjetsko gospodarstvo i poticala djelovanje slobodnih institucija.
Zbog toga sam uvjeren da svaka vlast koja je voljna pomoi u zadatku obnove moe
606

oekivati punu suradnju vlasti Sjedinjenih Drava. Drugim rijeima, sudjelovanje

u Marshallovu planu ponueno je ak i zemljama u sovjetskoj interesnoj sferi. Ta je
ponuda prihvaena u Varavi i Pragu, ali je pod Staljinovim utjecajem ubrzo
odbaena.
vrsto se drei strategije drutvene i gospodarske reforme, Sjedinjene su Drave
javno obznanile da e se suprotstaviti ne samo svakoj vlasti, ve i svakoj organizaciji
koja se nae na putu oporavka Europe. Marshall je te snage definirao kao
komunistiku partiju, te istaknuo da e se "... vlade, politike stranke, kao i skupine
koje ele da se ljudska patnja nastavi da bi oni profitirali, bilo politiki ili na neki

607

drugi nain, morati suoiti s otporom Sjedinjenih Drava.

Samo drava proeta idealizmom, neiskusna i eljna utrti putove drugim zemljama,
kao to su Sjedinjene Drave, mogla je zagovarati plan globalnoga gospodarskog
oporavka, koji bi bio temeljen na njezinim vlastitim sredstvima. Usprkos svemu, sama
ta vizija bila je dovoljna da osigura predanost cijele nacije tom planu, a ta predanost
trajala je tijekom razdoblja hladnog rata sve do konane pobjede. Program
gospodarskog oporavka, prema rijeima ministra Marshalla, nije bio usmjeren protiv
608

bilo koje zemlje ili doktrine, ve jedino protiv gladi, siromatva, oaja i kaosa.
Jednako tako, globalna borba protiv gladi i oaja Amerikancima je bila vanija nego
pozivanje na neposredne vlastite interese ili ravnoteu snaga pri potpisivanju
Atlantske povelje.
Na kraju svih tih inicijativa pojavio se dokument koji e generacijama biti Biblija
vanjskopolitike koncepcije zadravanja. Sve razliite varijante amerikoga
poslijeratnog razdoblja saete su u iznimnom dokumentu objavljenom u srpnju 1947. u
asopisu Foreign Affairs. Premda je lanak bio objavljen anonimno, poslije se
ispostavilo da je autor George F. Kennan, koji je tada vodio odjel za planiranje
politike u amerikom ministarstvu vanjskih poslova. Kennanov lanak Izvori
sovjetskog ponaanja odskae od tisua lanaka o toj temi napisanih od zavretka
rata. U tom lucidno napisanom i dobro argumentiranom lanku, nekoj vrsti adaptacije
njegova Dugog telegrama, Kennan je uzdigao sovjetski izazov do razine filozofije
povijesti.
U doba kad se lanak pojavio u javnosti, sovjetska je nepopustljivost postala
glavno obiljeje politikih programa i prakse. Osobit Kennanov doprinos bio je nain
na koji objanjava kako je neprijateljski odnos prema demokraciji bitna znaajka
sovjetskog unutarnjeg ureenja, kao i objanjenje zato je takvo ureenje nespojivo s
pomirljivom politikom Zapada.
Odravanje tenzija prema vanjskom svijetu oduvijek je inilo bitan dio
komunistike filozofije, a to je bio i nain na koji se sovjetski sustav primjenjivao u
samoj zemlji. Partija je bila jedina organizirana skupina u Sovjetskom Savezu, dok je
ostatak drutva bio fragmentiran u nerazvijenoj masi. Stoga je nesmiljeno
neprijateljstvo Sovjetskog Saveza prema vanjskom svijetu bilo samo pokuaj da se
meunarodni odnosi prilagode vlastitom ritmu. Osnovni zadatak sovjetske politike bio
je:
...osigurati prodor u svaki kutak svijeta gdje je to mogue. Ako se pritom naie na
nepremostive barijere, prihvaa se njihova filozofija i prilagoava joj se... U
sovjetskoj psihologiji nema ni traga razmiljanju da se cilj mora ostvariti u odreeno

609

vrijeme.
Jedini nain na koji je bilo mogue poraziti sovjetsku strategiju bila je "dosljedna
primjena koncepcije zadravanja, s ciljem da se Ruse suoi sa snanom silom im
610

pokau znakove zloupotrebe interesa miroljubivog i demokratskog svijeta.

Kao i svi drugi vanjskopolitiki dokumenti toga doba, Kennanov je lanak s
prijezirom odbio precizno definirati diplomatski cilj. On je u kratkim crtama prikazao
drevan ameriki san o miru koji se postie transformacijom protivnika, premda je to
izrazio mnogo odlunije od bilo kojega svojeg suvremenika. Meutim, Kennan se
razlikovao od svih drugih politiara detaljnim opisivanjem mehanizama pomou
kojega e, prije ili poslije, kroz borbu za vlast, sovjetski sustav biti temeljito
transformiran. Budui da taj sustav nikad nije uspio provesti u djelo legitiman
transfer moi, Kennan je smatrao vrlo vjerojatnim da e jednog trenutka razni borci za
vlast:
...prodrijeti do politiki nezrelih i neiskusnih masa i osigurati potporu za svoje
zahtjeve. Ako se to ikad dogodi, imat e nesagledive posljedice za Komunistiku
partiju; budui da lanstvo u partiji karakterizira uglavnom elina disciplina i
poslunost, a ne vjetina kompromisa i izglaivanja sporova. ... Ako ikad doe do
raskola jedinstva i uinkovitosti Partije kao politikog instrumenta, sovjetska bi se
Rusija preko noi od jedne od najsnanijih, mogla pretvoriti u jednu od najslabijih i
611

najbjednijih nacionalnih zajednica.

Nijedan dokument nije tako precizno predvidio to e se zapravo dogoditi nakon
dolaska Mihaila Gorbaova. Nakon ovako potpunog sloma Sovjetskog Saveza, isticati
koliko je iscrpljujui zadatak Kennan postavio svojem narodu djelovalo bi poput
zanovijetanja. Kennan je stavio Americi u dunost da se na neodreeno vrijeme upusti
u borbu sa sovjetskim pritiscima na vrlo irokom podruju koje je obuhvaalo
razliite kulture Azije, Bliskog istoka i Europe. tovie, Kremlj je slobodno mogao
izabrati mjesto napada, to se oigledno dogodilo samo onda kad bi procijenio da e
iz toga izvui najveu korist. Tijekom svih kriza koje su uslijedile, ameriki politiki
cilj bio je ouvanje statusa quo, uz ope nastojanje da izazove konani slom
komunizma nakon duljih serija prividno nerjeivih konflikata. injenica da je
otrouman politiar poput Kennana dao svojoj zemlji tako globalnu, neugodnu i
istodobno reakcionarnu ulogu, bio je neupitan znak amerikog optimizma i sve
snanijeg samopouzdanja koje je proimalo zemlju.
Ta odluna, pa i herojska doktrina neprekidne borbe uvela je ameriki narod u
beskrajno natjecanje u kojemu se inicijativa preputala protivniku, a uloga Amerike
ograniila na jaanje zemalja koje su ionako bile na njezinoj strani crte razgranienja,

to je klasina politika interesnih sfera. Odustajanjem od pregovora i primjenom

vanjskopolitike koncepcije zadravanja, Amerika je izgubila dragocjeno vrijeme u
razdoblju svoje najvee relativne moi, dok je imala monopol na atomsko oruje. I
zaista, pod pretpostavkom koncepcije zadravanja da se pozicije snaga tek trebaju
definirati, hladni je rat poprimio vojni aspekt koji karakterizira pogrena pretpostavka
o relativnoj slabosti Zapada.
Poraz Sovjetskog Saveza stoga postaje prioritetni cilj amerike politike; stabilnost
je bila mogua tek nakon iskorjenjivanja zla. Stoga nije sluajno da je Kennanov
govor zavrio apeliranjem na nestrpljive sunarodnjake da shvate vanost strpljivosti
te svoju meunarodnu ulogu doive kao test vrijednosti svoje zemlje:
Pitanje sovjetsko-amerikih odnosa u biti je test cjelokupne vrijednosti
Sjedinjenih Drava kao jednog od naroda ... Razborit promatra rusko-amerikih
odnosa nee dovesti u pitanje izazov koji Kremlj predstavlja amerikom drutvu, ve
e osjetiti izvjesnu zahvalnost prema Sudbini koja je, postavljajui pred ameriki
narod tako teko iskuenje, uinila da sigurnost cijele nacije ovisi o jedinstvenom
stavu i prihvaanju odgovornosti moralnoga i politikog vodstva koje im je namijenila
612

povijest.
Jedno od najvanijih obiljeja tih plemenitih osjeaja bila je njihova
ambivalentnost. Amerika je objedinjena u svojoj globalnoj misiji, ali taj je zadatak
bio toliko sloen i zahtjevan da e ga Amerika uspjeti ostvariti tek uz iznimne napore.
Unato tome, i sama ambivalentnost politike zadravanja dala je dodatni poticaj
amerikoj politici. Usprkos pasivnu odnosu prema diplomaciji sa Sovjetskim
Savezom, koncepcija zadravanja obiljeena je upornom kreativnou u izgraivanju
pozicija snaga u vojnoj i gospodarskoj sferi. Razlog je tome injenica da je
koncepcija zadravanja objedinjavala pouke i uvjerenja koja su proizlazila iz dva
najvanija amerika iskustva prethodnih generacija: New Deal je uvrstio uvjerenje
da prijetnje politikoj stabilnosti proizlaze prvenstveno iz jaza izmeu gospodarskih i
drutvenih oekivanja i realnosti, stoga je prihvaen Marshallov plan. U Drugomu
svjetskom ratu Amerika je nauila da je najbolja obrana od agresije nadmona snaga i
spremnost da ju se upotrijebi, stoga je dolo do formiranja Atlantskog saveza. Cilj
Marshallova plana bio je gospodarski ojaati Europu, dok je cilj NATO-a bio brinuti
se o njezinoj sigurnosti.
NATO (Organizacija sjevernoatlantskog pakta) bio je prvi poslijeratni vojni savez
u amerikoj povijesti. Neposredni poticaj stvaranju tog saveza bio je komunistiki pu
u ehoslovakoj u veljai 1948. Nakon objave Marshallova plana, Staljin je jo vie
uvrstio komunistiku kontrolu nad Istonom Europom. Postao je jo okrutniji i

paranoiniji glede lojalnosti zemalja istone Europe Moskvi. Dugogodinji

komunistiki voe za koje se sumnjalo da gaje imalo nacionalistike osjeaje,
odstranjeni su u istkama. Nakon slobodnih izbora u ehoslovakoj, komunisti postaju
najjaa stranka i u potpunosti kontroliraju vlast, ali ak ni to nije Staljinu dovoljno.
Izabrana vlast je svrgnuta, a postavljeni nekomunistiki ministar vanjskih poslova Jan
Masaryk, sin osnivaa Republike ehoslovake, poginuo je nakon pada s prozora
svojega ureda; gotovo je sigurno da su ga u smrt gurnuli komunisti. Potom je u Pragu
uspostavljena komunistika diktatura.
Po drugi put u istom desetljeu Prag je postao simbolom organizacije otpora
totalitarizmu. Kao to je nacistika okupacija Praga 1939. bila kap koja je navela
Veliku Britaniju da povue crtu i neto poduzme, devet godina poslije komunistiki e
pu ujediniti Sjedinjene Drave i demokracije zapadne Europe u odluci da prue otpor
nametanju sline sudbine bilo kojoj europskoj zemlji.
Brutalnost ekog pua ponovno je oivila bojazan da bi Sovjeti mogli pokuati
druga, slina preuzimanja vlasti na primjer, poticanjem komunistikog coup d etat,
priznanjem novopostavljenih komunistikih vlasti i uporabom vojne sile za
konsolidaciju novog sustava. Stoga u travnju 1948. nekoliko zapadnoeuropskih
zemalja stvara Bruxelleski pakt, defenzivan pakt iji je cilj sprijeiti bilo kakav
pokuaj da se silom srue demokratske vlasti. Meutim, svaka analiza relativnih
pozicija snaga pokazivala je da Zapadna Europa jednostavno nema dovoljno snage da
odbije sovjetski napad. Stoga je formiran Sjevernoatlantski pakt da bi se obranile
zemlje Zapadne Europe. Formiranje NATO-a bio je sluaj bez presedana u amerikoj
vanjskoj politici; amerike i kanadske snage pridruile su se zapadnoeuropskim
vojskama pod vodstvom meunarodnog zapovjednitva NATO-a, to je poslije
rezultiralo konfrontacijom dvaju vojnih saveza i dviju interesnih sfera du cijele crte
razgranienja u Srednjoj Europi.
Meutim, taj proces nije bio tako shvaen i u Sjedinjenim Dravama, gdje je jo
uvijek prevladavao vilsonijanski pristup, a taj je pristup bio suvie utjecajan da bi
dozvolio Americi da ugovor kojim se titi teritorijalni status quo u Europi nazove
savezom. Stoga ni jedan glasnogovornik Trumanove administracije nije alio truda da
upozori koliko je NATO razliit od bilo kakve tradicionalne koalicije iji je cilj
zatititi ravnoteu snaga. S obzirom na to da je cilj bio stvaranje pozicija sile, takav
je pristup zahtijevao iznimnu domiljatost. Glasnogovornik administracije pokazao se
dostojnim tog zadatka. Kad je Warren Austin, bivi senator koji poslije postaje
veleposlanik u Ujedinjenim narodima, davao izjavu u ime NATO-a pred Odborom za
vanjske odnose Senata u travnju 1949., rijeio je taj problem proglaavajui razdoblje
ravnotee snaga zavrenim:

Stara politika ravnotee snaga nestala je utemeljenjem Ujedinjenih naroda. Obveza

naroda koji ine Ujedinjene narode da e zajednikim naporima kroz tu meunarodnu
organizaciju pomagati pri odravanju meunarodnoga mira i sigurnosti, te u svrhu
postizanja tog cilja poduzimati uinkovite zajednike mjere, dovodi do formalne
613

nadmoi u borbi za postizanjem mira. Stara ravnotea snaga time nestaje.

Odbor Senata za vanjsku politiku sa zadovoljstvom je prihvatio takvu zamisao.
Veina senatora koji su zagovarali formiranje Atlantskog pakta pozivala se na
dokument State Departmenta pod nazivom Razlika izmeu Sjevernoatlantskog pakta i
614

tradicionalnih vojnih saveza. Taj neobian dokument sadrava povijesni pregled

sedam saveza od poetka devetnaestog stoljea, od Svete alijanse iz 1815. do
Njemako-sovjetskog pakta. Zakljueno je da se Sjevernoatlantski pakt razlikuje od
svih prethodnih i tekstom i duhom. Veina tradicionalnih saveza koji ustro nijeu
postojanje bilo kakvih agresivnih ili ekspanzionistikih namjera, esto ima i druge
ciljeve, a ne samo obrambene.
Iznenauje da je State Department tvrdio da NATO nije stvoren da bi se odrao
status quo u Europi, to je sigurno bila novost za amerike saveznike. Atlantski savez
podupirao je naela, a ne teritorij; cilj mu nije bio oduprijeti se promjenama, ve
samo uporabi sile da bi se postigla promjena. Analiza State Deparmenta zakljuuje da
Sjevoernoatlantski pakt nije uperen ni protiv koga, ve samo protiv agresije. Nije mu
cilj utjecati na bilo kakvu promjenu ravnotee snaga ve samo uvrstiti ravnoteu
naela. Dokument je izrazio podrku i Atlantskom paktu i Rio paktu, formiranom u
cilju obrane zapadne hemisfere, nazvavi ih korakom naprijed u shvaanju
zajednike sigurnosti i suglasio se s izjavom Toma Connallyja, predsjedavajueg
Odbora Senata, da je pakt formiran ne kao vojni savez, ve savez protiv rata
615

uope.
Nijedan student povijesti ne bi dobio prolaznu ocjenu za ovakvu analizu. Tijekom
povijesti savezi su vrlo rijetko izrijekom spominjali zemlje protiv kojih su bili
usmjereni, ve samo navodili uvjete koje je trebalo ispuniti da takvi savezi zaive
upravo kao i Sjevernoatlantski pakt. Budui da je 1949. Sovjetski Savez bio jedini
potencijalni agresor u Europi, bilo je jo manje potrebno izrijekom imenovati
neprijatelja negoli u prolosti. Inzistiranje na tumaenju da Sjedinjene Drave brane
naela a ne teritorije, bilo je tipino ameriko, premda je teko moglo umiriti zemlje
koje su se najvie pribojavale sovjetske teritorijalne ekspanzije. Tvrdnja da se
Amerika odupire samo promjenama nametnutim silom, a ne promjeni kao takvoj, bila
je jednako uznemirujua; u dugoj povijesti Europe nije se dogodila niti jedna
teritorijalna promjena koja nije bila rezultat posezanja za silom.

Rijetko je koji dokument State Departmenta bio doekan tako bezrezervnim

odobravanjem od strane uvijek opreznog senatskog Odbora za vanjske poslove kao
taj. Senator Connally ustrajno je zagovarao stav administracije da je cilj NATO-a
oduprijeti se agresiji kao takvoj, a ne nekoj odreenoj dravi. Ulomak iz izjave
ministra vanjskih poslova Deana Achesona svjedoi o neizmjernu Connallyjevu
entuzijazmu:
PREDSJEDAVAJUI (SENATOR CONNALLY): Gospodine tajnie, jasno ste
izloili a nee biti naodmet jo jednom ponoviti da ovaj sporazum nije uperen ni
protiv jedne zemlje, ve samo protiv zemalja koje otponu oruanu agresiju protiv
bilo koje zemlje potpisnice ovog sporazuma. Nije li to tako?
DRAVNI TAJNIK ACHESON: Tono, senatore Connally. Cilj ovog sporazuma je
spreavanje oruane agresije.
PREDSJEDAVAJUI: Drugim rijeima, ako neka zemlja koja nije potpisnica ovog
sporazuma ne namjerava, niti planira otpoeti oruanu agresiju ili napad na bilo koju
drugu zemlju, nema razloga strepiti od ovog sporazuma.
DRAVNI TAJNIK ACHESON: U pravu ste, senatore Connally. Moje je miljenje
da se bilo koja zemlja koja tvrdi da je ovaj sporazum uperen protiv nje treba prisjetiti
biblijskoga upozorenja: Oni koji se osjeaju krivima bjee i kad ih nitko ne
616

progoni.
Kad je Odbor pomnije prouio predmet, uinio je to s aspekta svih sudionika, kao
to se vidi iz razgovora s ministrom obrane Louisom Johnsonom:
PREDSJEDAVAJUI: Ovaj sporazum zapravo nije opi vojni savez u bilo kojemu
smislu. Ogranienje samo na obranu protiv oruanog napada.
MINISTAR OBRANE JOHNSON: U pravu ste.
PREDSJEDAVAJUI: Ovaj je sporazum zapravo prava suprotnost vojnom savezu.
SENATOR TYDINGS: U potpunosti je obramben. PREDSJEDAVAJUI: Tako je,
potpuno je defenzivan. To je sporazum o miru, ako ga uope moemo nazvati
sporazumom.
MINISTAR OBRANE JOHNSON: Svia mi se nain kako ste to rekli.
PREDSJEDAVAJUI: Rije je o sporazumu protiv vojnog napada, protiv rata,
koji nema obiljeja vojnih saveza kakve smo do sada poznavali, zar ne?
617

MINISTAR OBRANE JOHNSON: Tako je, gospodine.

Ukratko, Atlantski se savez, koji i nije bio pravi savez, pozivao na univerzalnost
moralnih vrijednosti. Predstavljao je veinu svijeta u borbi protiv manjine koja stvara
probleme. Na izvjestan nain, uloga Atlantskog saveza bila je djelovati do trenutka

kad Vijee sigurnosti Ujedinjenih naroda poduzme mjere koje su neophodne za

618

ponovno uspostavljanje mira i sigurnosti.

Dean Acheson bio je neobino rafiniran dravni tajnik koji je dobro poznavao
povijest. Nije teko zamisliti cinian sjaj njegovih oiju dok ga je predsjedavajui
Odbora izloio nizu pitanja. Acheson je bio potpuno svjestan zahtjeva potrebnih za
uspostavu ravnotee snaga koji su bili sadrani u nizu suptilnih analiza geostratekih
619

pitanja. Ali, osim toga, njegov tipino ameriki pristup diplomaciji uvjerio ga je da
je Europa, preputena samoj sebi, napravila potpunu zbrku u ravnotei snaga, te da bi
koncept ravnotee morao biti temeljen na uzvienim idealima da bi imao smisla i
istinsko znaenje za Amerikance. U govoru pred Udruenjem studenata sveuilita na
Harvardu odranom nakon ratifikacije sporazuma, Acheson je jo uvijek branio
opravdanost Atlantskoga saveza na tipino ameriki nain nazivajui ga novim
pristupom meunarodnim odnosima:
... to je jo jedan korak naprijed u meunarodnoj suradnji u cilju odravanja mira,
napretka glede ljudskih prava, podizanju ivotnog standarda i jo veem potovanju
620

naela jednakih prava i samoodreenja naroda.

Ukratko, Amerika je bila spremna uiniti sve za Atlantski savez, ali ga nije eljela
nazivati savezom. Bila je voljna provesti tu koaliciju u djelo pod uvjetom da se
koalicija moe opravdati naelom kolektivne sigurnosti, koju je Wilson predloio kao
alternativu sustavu saveza. Time je europska ravnotea snaga ponovno oivjela
jedinstvenom amerikom retorikom.
Jednaku vanost kao formiranje Atlantskog pakta imalo je stvaranje Savezne
Republike Njemake spajanjem amerike, britanske i francuske okupacijske zone,
premda je privuklo mnogo manje panje amerike javnosti. S jedne strane, ta nova
drava znaila je da nestaje Bismarckovo djelo, jer je Njemaka podijeljena na
neodreeno vrijeme. S druge strane, postojanje Savezne Republike Njemake bilo je
stalna prijetnja sovjetskoj prisutnosti u Srednjoj Europi, budui da Savezna Republika
Njemaka nije bila spremna priznati Istonu Njemaku (koju je stvorio Sovjetski
Savez od svoje okupacijske zone). Dva desetljea Savezna Republika Njemaka nije
bila spremna priznati Demokratsku Republiku Njemaku, te je zaprijetila prekidom
diplomatskih odnosa s bilo kojom zemljom koja prizna tu dravu. Nakon 1970. godine
Savezna Republika Njemaka ukida takozvanu Hallsteinovu doktrinu, te uspostavlja
diplomatske odnose sa sovjetskim satelitom Istonom Njemakom, premda se nikad
nije odrekla prava da govori u ime cijeloga njemakog naroda.
Odlunost kojom se Amerika bacila na zadatak ispunjavanja vakuuma snaga u
Europi iznenadila je ak i najee zagovornike vanjskopolitike koncepcije

zadravanja. Churchill je kasnije izjavio: Na kraju 1944. pomislio sam da e State

Department, uz podrku amerikoga javnog mnijenja, u sljedee dvije godine ne samo
prihvatiti i nastaviti put kojim smo krenuli ve poduzeti maksimalne napore, ak i
621

vojne akcije, da se taj plan uspjeno ostvari.

etiri godine nakon bezuvjetne predaje sila Osovine, meunarodni poredak bio je
vrlo slian onom iz razdoblja prije izbijanja Prvoga svjetskog rata; dva vrsta saveza
s vrlo malo manevarskoga prostora suoila su se ovaj put diljem svijeta.
Meutim, mora se priznati jedna kljuna razlika; saveze sklopljene prije Prvoga
svjetskog rata odravao je strah da bi bilo kakva promjena unutar saveza naruila
zdanje s kojim su poistovjetili svoju sigurnost. Najratoborniji partner mogao bi
nepromiljenim potezom povui ostale u ponor. Za vrijeme hladnoga rata svaki je
savez bio pod dominacijom supersile koja je nerado riskirala mogunost da netko od
njezinih saveznika bude uvuen u rat. Postojanje nuklearnog oruja unitilo je iluziju iz
srpnja 1914. da e rat biti kratak i bezbolan.
Odluujua uloga Sjedinjenih Drava u formiranju saveza jamila je da e novi
svjetski poredak biti moralno opravdan. Ameriki politiki vrh upregnuo je sve snage
i bio spreman podnijeti rtve bez presedana za mirnodopske koalicije u ime temeljnih
vrijednosti i u svrhu postizanja sveobuhvatnog rjeenja, za razliku od kalkuliranja
pitanjima nacionalne sigurnosti i ravnotee koja su bila bitna obiljeja europske
diplomacije.
Poslije su kritiari ukazivali na cininost takve moralne retorike, iako nitko tko je
poznavao kreatore koncepcije zadravanja nije sumnjao u iskrenost njihovih namjera.
Jednako tako, Amerika ne bi bila u mogunosti podnijeti etiri desetljea iscrpljujuih
napora za politiku koja ne odraava temeljne vrijednosti i ideale Amerike. O tome
dovoljno svjedoi injenica da su moralne vrijednosti preplavile ak i najtajnije
dravne dokumente, koji nikad nisu trebali biti obznanjeni javnosti.
Jedan od takvih je i dokument Vijea za nacionalnu sigurnost (NSC-68) koji datira
iz travnja 1950., a trebao je oznaiti slubeni ameriki stav prema strategiji hladnoga
rata. Taj dokument definirao je nacionalne interese uglavnom moralnim principima,
smatrajui da je moralno nazadovanje ak opasnije od materijalnog:
... poraz slobodnih institucija bilo gdje totalni je poraz. ok koji smo doivjeli
nakon sloma ehoslovakog proljea nije uslijedio zbog materijalne vanosti
ehoslovake. U materijalnom smislu, ehoslovaka je ve i prije toga bila
preputena Sovjetskom Savezu. Ali, unitenjem integriteta ehoslovakih institucija,
neizmjerno smo izgubili na ljestvici vrijednosti, mnogo vie od materijalnog gubitka
koji smo pretrpjeli.

622

Kad su jednom vitalni interesi izjednaeni s moralnim naelom, u kreiranju

stratekih ciljeva Amerike prevladalo je pitanje dostojnosti nacije, a ne moi i
sposobnosti da ojaamo, kako u smislu potvrivanja sustava vrijednosti koji je od
kljune vanosti u ivotu nae nacije, tako i u razvoju nae politike i gospodarske
623

snage. Doktrina oeva-utemeljitelja Amerike, da naa nacija mora biti luonoa

slobode cijelome ovjeanstvu, proela je filozofiju hladnoga rata. Odbacivi nain
amerikog miljenja koji je izrazio John Quincy Adams u svojem upozorenju protiv
odlaska u inozemstvo u potrazi za monstrumima koje treba unititi, autori dokumenta
NSC-68 odluili su se za drugaiju viziju Amerike kao kriara: Samo praktinom
afirmacijom naih temeljnih vrijednosti, kako u inozemstvu tako i kod kue, moemo
sauvati svoj vlastiti integritet, koji je temeljen na stvarnoj frustraciji ustrojem
624

Kremlja.
Tim rjeima cilj hladnoga rata jasno je formuliran kao transformacija protivnika;
dovesti do temeljne transformacije prirode sovjetskog sustava koji je definiran kao
sovjetsko prihvaanje specifinih uvjeta koji su neophodni u meunarodnom
okruenju u kojemu e slobodne institucije biti u mogunosti postati jo jae, i u
kojemu e sovjetskim narodima biti pruena nova prilika da odrede svoju vlastitu
625

sudbinu.
Premda je dokument NSC-68 opisivao razliite vojne i gospodarske mjere od
bitne vanosti za jaanje zemlje, glavna tema dokumenta nije bila obostrano
poputanje tipino za tradicionalnu diplomaciju, ni apokaliptini konani obraun.
Nesklonost uporabi ili prijetnjama uporabom nuklearnog oruja u razdoblju atomskog
monopola Amerike racionalizirano je na tipino ameriki nain: pobjeda u takvu ratu
dovela bi samo do privremenog, a samim time i nezadovoljavajueg rezultata. Jedina
osnova za postizanje opeg sporazuma pregovorima bila bi jasno definiranje
interesnih sfera i podruja izvan interesnih sfera, a takav bi sporazum Kremlj
626

zasigurno upotrijebio u svoju korist.

Drugim rijeima, Amerika je odbacila
razmiljanje o ratnoj pobjedi ili ak postizanju sveobuhvatnog rjeenja sve dok ne
doe do transformacije politikoga sustava i sustava vrijednosti protivnika.
Usprkos prividno tvrdoglavu realizmu, dokument NSC-68 poinje velianjem
demokracije, a zavrava tvrdnjom da e razvoj dogaaja na kraju biti povoljan za
Ameriku. Jedinstvenost je tog dokumenta u isticanju opih zahtjeva, uz istodobno
odustajanje od uporabe sile. Nikad do tada jedna supersila nije tako jasno izloila
svoje politike ciljeve, stavljajui na raspolaganje vlastite resurse, a da istodobno
zauzvrat ne oekuje nita osim prihvaanja svojih nacionalnih vrijednosti. Postizanje
tih ciljeva eljelo se ostvariti globalnom reformom, a ne osvajanjem, to je bio

uobiajen nain. Zbog takva nastojanja Amerika je odjednom znatno ojaala, usprkos
vlastitu uvjerenju da je s vojnog aspekta jo uvijek relativno slaba.
U toj ranoj fazi amerikog prihvaanja koncepcije zadravanja nitko nije mogao ni
zamisliti koliko e na ameriku psihologiju djelovati konflikti, iji je glavni cilj bio
unutranja transformacija protivnika, uz nedostatak bilo kakva kriterija koji bi se
mogao primijeniti za procjenjivanje uspjenosti svake pojedine etape. Samouvjerenim
amerikim voama bilo je teko i zamisliti da e njihova zemlja sljedea dva
desetljea morati prijei put prepun dubioza i unutranjih konflikata, prije no to se
ostvari njihovo predvianje o slomu komunizma. U to doba ameriki su voe bili u
potpunosti zaokupljeni pripremanjem Amerike za njezinu novu meunarodnu ulogu, te
odbacili svaku kritiku revolucionarnog obrata amerike vanjske politike.
Postupnim prihvaanjem vanjskopolitike koncepcije zadravanja poele su se
javljati kritike pobornika razliitih kola miljenja. Jedan od prvih kritikih pristupa
potjee od realista Waltera Lippmana, koji je zastupao miljenje da koncepcija
zadravanja vodi do psiholokog i geopolitikog prerastezanja SAD-a, uz istodobno
iscrpljivanje amerikih resursa. Glasnogovornik druge kole miljenja bio je Sir
Winston Churchill, koji se protivio odgaanju pregovora dok se ne ostvare nove
pozicije snaga. Churchill je zastupao miljenje da pozicija Zapada nikad vie nee biti
toliko snana kao to je bila na poetku hladnoga rata, te da e pregovorima neumitno
oslabiti. Na posljetku, treu kolu miljenja predvodio je Henry Wallace koji je
poricao Americi moralno pravo da prihvati filozofiju zadravanja. Polazei od
temeljne moralne jednakosti obiju strana, Wallace je smatrao da je sovjetska interesna
sfera u Europi legitimna, i da e ameriki otpor takvoj politici samo dovesti do
dodatnih tenzija. Zagovarao je povratak Rooseveltovoj politici i elio okonati hladni
rat jednostranom odlukom Amerike.
Walter Lippman, najelokventniji glasnogovornik realista, odbacio je Kennanovu
ideju da sovjetsko drutvo sadri i zametak svoje vlastite propasti. Smatrao je da je ta
teorija suvie spekulativna da bi mogla biti temelj amerike politike:
U procjenama gospodina X-a ne ostavljaju se rezerve za teke dane. Ne rauna se
na lou sreu, loe upravljanje, pogreke i nepredvidive okolnosti. On eli da poemo
od pretpostavke da sovjetska snaga ve slabi. Savjetuje nam da povjerujemo da e se
627

nae nade uskoro ostvariti.

Lippman je smatrao da e primjena koncepcije zadravanja odvui Ameriku u iru
periferiju sovjetskog carstva, to je po njegovu miljenju ukljuivalo niz zemalja koje
nisu bile drave u modernom smislu te rijei. Vojno upletanje tako daleko od Amerike
nikako ne moe ojaati ameriku sigurnost, ve samo oslabiti ameriku odlunost. Po

Lippmanovu miljenju, koncepcija zadravanja omoguit e Sovjetskom Savezu da

odabere najnepovoljnije ciljeve za Sjedinjene Drave, uz istodobno zadravanje
diplomatske, ak i vojne inicijative.
Lippman je istaknuo vanost postavljanja kriterija za izbor podruja koja su od
vitalnog amerikog interesa u suprotstavljanju sovjetskoj ekspanziji. Bez definiranja
tih kriterija Sjedinjene e Drave moda biti prisiljene organizirati niz heterogenih
satelita, suradnika, ovisnika i marioneta, to bi novim amerikim saveznicima
omoguilo da iskoriste koncepciju zadravanja za ostvarenje vlastitih ciljeva.
Sjedinjene Drave mogle bi se nai u poziciji da moraju podupirati neodrive reime,
to bi Washingtonu ostavilo teak izbor izmeu poputanja i poraza te gubljenja
obraza, ili pak ... pruanje podrke (amerikim saveznicima) uz nesagledivu
628

cijenu.
Bila je to uistinu proroanska analiza budunosti Sjedinjenih Drava, premda
rjeenje koje je Lippman predloio nije bilo primjereno univerzalistikoj amerikoj
tradiciji, mnogo blioj Kennanovoj viziji apokaliptinog raspleta. Lippman je
zahtijevao da se amerika vanjska politika temelji na analizi pojedinih sluajeva i
razmatranju amerikih interesa u svakom pojedinom sluaju, a ne da se polazi od
pretpostavke da su opa naela ope primjenjiva. Po njegovu miljenju, cilj amerike
politike ne bi trebalo biti nastojanje da se srui komunistiki sustav, ve novo
uspostavljanje ravnotee snaga u Europi koju je rat potpuno unitio. Koncepcija
zadravanja podrazumijevala je podjelu Europe na neodreeno vrijeme, dok je realni
interes Amerike trebalo biti izbacivanje Sovjetskog Saveza iz sredita europskog
kontinenta:
Ruske se vlasti stoljeima nastoje proiriti Istonom Europom, ali tek od trenutka
kad je Crvena armija dola do rijeke Elbe, ruski su vladari uspjeli ostvariti ambicije
Ruskog Carstva i ideoloke ciljeve komunizma. Ispravna bi politika stoga trebala
imati za krajnji cilj sporazum koji bi doveo do sovjetskog naputanja Europe...
Amerika mora upotrijebiti sve svoje snage, ne da zadri Ruse na raznim tokama ve
da dri pod potpunom kontrolom ruski vojni stroj, te da pritiscima podupre
diplomatsko naelo kojemu je konkretni cilj sporazum koji rezultira povlaenjem
629

(sovjetskoga vojnog stroja iz Srednje Europe, op.p.).

Sudbina je bitno utjecala na Ameriku u razdoblju neposredno nakon rata. Vodei
ameriki politiari bili su ugledni i iskusni, kao na primjer John McCloy, Robert
Lovett, David Bruce, Ellsworth Bunker, Averell Harriman i John Foster Dulles, koji
su neprestano rotirali na vlasti i uvijek bili spremni sluiti predsjedniku bez obzira na
stranaku pripadnost.

Amerika se mogla osloniti na razmiljanja Lippmana i Kennana dok su bili na

vrhuncu moi. Kennan je ispravno protumaio slabosti komunizma; Lippman je vrlo
tono predvidio razoaranja koja e uslijediti voenjem vanjske politike temeljene na
koncepciji zadravanja. Kennan je zahtijevao strpljenje i preputanje povijesti da
pokae svoja neizbjena kretanja; Lippman je zagovarao diplomatsku inicijativu koja
bi dovela do sporazuma u Europi dok je Amerika jo uvijek nadmona. Kennan je vrlo
dobro intuitivno razumio osnovne ciljeve amerikog drutva, dok je Lippman dobro
shvatio koliko je teko izdrati takvu dugotrajnu pat poziciju i nejasne politike
ciljeve koje bi Amerika morala podupirati voenjem takve politike.
Na kraju je Lippmanova analiza dobila znatnu podrku, premda uglavnom onih
koji su se suprotstavljali sukobljavanju sa Sovjetskim Savezom. Odobravanje
Lippmanovih stavova uglavnom se svodilo na samo jedan aspekt njegovih argumenata
prihvaanje kritikih stavova, dok su zanemareni njegovi recepti za rjeenje
situacije. Prihvaen je Lippmanov apel da se politiki ciljevi ogranie, ali su se
istodobno zanemarile njegove preporuke da diplomacija mora postati ofenzivnija. To
je rezultiralo injenicom da je etrdesetih godina najjaa alternativa vanjskopolitikoj
koncepciji zadravanja bila koncepcija Winstona Churchilla, koji je tada bio voa
parlamentarne opozicije.
Churchill se smatra zaslunim za uvoenje termina hladni rat koji je prvi put
spomenuo u govoru u kojemu je prvi put spomenuo i eljeznu zavjesu, odranom u
Fultonu, Missouri. U svakoj etapi Drugoga svjetskog rata Churchillov je cilj bio
ograniiti sovjetski ekspanzionizam i ojaati pregovarake pozicije demokratskih
zemalja u poslijeratnom razdoblju.
Churchill je naelno podrao politiku zadravanja, ali takva politika nikad nije
bila krajnji cilj. Ne elei pasivno ekati slom komunizma, elio je iznova oblikovati
povijest, a ne ekati rasplet stvari. Krajnji mu je cilj bio sporazum postignut
pregovorima.
Churchillov govor u Fultonu samo je nagovijestio mogunost odravanja
pregovora. Deveti listopada 1948. u Llandudnou, u Walesu, Churchill je iznova
ponovio zakljuak da pregovaraka pozicija Zapada nikad nee biti povoljnija no to
je toga trenutka. U tom esto zanemarivanom govoru izjavio je:
Postavlja se pitanje to e se dogoditi kad oni budu imali na raspolaganju atomsku
bombu, i kad stvore velike zalihe? Procijenite sami to e se tada dogoditi na temelju
ovoga to se sada zbiva. Ako se ovako ponaaju sada, kad su slabi, kako e tek biti
poslije kad im krene bolje? Nitko pri zdravu razumu ne moe se zavaravati milju da
imamo na raspolaganju neogranieno vrijeme. Moramo iskoristiti trenutak i doi do
konanog rjeenja. Ne smijemo improvizirati i gubiti vrijeme ekajui da se neto

dogodi, jer bi se to moglo samo nepovoljno odraziti na nas. Mnogo je vea

vjerojatnost da e zapadne zemlje postii trajnu nagodbu bez prolijevanja krvi ako
svoje zahtjeve jasno formuliraju sada, dok jo imaju monopol na atomsko oruje, prije
630

nego to to postane dostupnim ruskim komunistima.

Dvije godine nakon toga, Churchill je ponovio svoj stav u Donjem domu:
demokracije su trenutno dovoljno jake za pregovore, a ekanjem e samo oslabjeti. U
govoru u kojemu brani pojaano naoruavanje NATO-a 30. studenog 1950., upozorio
je da se samim naoruanjem Zapada nee promijeniti pregovarake pozicije koje se
temelje na amerikom atomskom monopolu:
... smatram ispravnom ideju da trebamo ojaati svoje snage to je bre mogue, ali
to nee Rusiji oduzeti nadmo koju trenutno ima u konvencionalnom naoruanju.
Rezultat e biti samo vre jedinstvo Europe, to e uveati nae mogunosti da ih
odvratimo od agresije. ... Stoga zagovaram nastojanje da se postigne sporazum sa
sovjetskom Rusijom im se ukae pogodan trenutak, to treba uini dok su Sjedinjene
Drave jo toliko nadmone i dok je injenica da SAD imaju atomsko oruje kao
631

protuteu sovjetskoj nadmoi u svakomu drugom vojnom pogledu.

Po Churchillovu je shvaanju Amerika ve mogla djelovati s pozicije sile; po
shvaanju amerikih voa ta se pozicija tek trebala stvoriti. Churchill je smatrao
pregovore nainom da se uspostavi odnos izmeu vojne moi i diplomacije. Njegove
izjave za javnost jasno pokazuju da je razmatrao neku vrstu diplomatskog ultimatuma
Zapada, premda to nije nikad tono definirao. Ameriki voe ustezali su se od
uporabe atomskog monopola i nisu se njime sluili ni kao prijetnjom. Churchill je
elio smanjiti sferu sovjetskog utjecaja, ali je istodobno bio spreman na suivot sa
Sovjetskim Savezom bez sovjetske satelitske sfere. Amerikanci su pak instinktivno
zazirali od ideje interesnih sfera eljeli su unititi, a ne smanjiti interesnu sferu
svojih suparnika. Dali su prioritet ekanju na konanu pobjedu i slom komunizma, bez
obzira kako to bilo daleko u budunosti, da bi potom primijenili vilsonijansko
rjeenje problema svjetskoga poretka.
Do tako razliitih pristupa dolo je zbog velike razlike u povijesnim iskustvima
Velike Britanije i Sjedinjenih Drava. Churehillova je zemlja bila dobro upoznata s
nunou prihvaanja nesavrenih ijeenja; Truman i njegovi savjetnici usvojili su
tradicionalno uvjerenje da e jednom, kad se problem definira, njegovo rjeenje biti
mogue zahvaljujui jakim resursima kojima su raspolagali. Zbog toga je Amerika
bila zagovornik konanih rjeenja i s nepovjerenjem je gledala na kompromise koji su
bili specijalnost Velike Britanije. Churchill je smatrao da je razumno kombinirati
jaanje pozicije sile s aktivnom diplomacijom iji je cilj postizanje sporazuma.

Ameriki lideri smatrali su da se to treba osvariti postupno upravo kao to su to

inili i u Drugom svjetskom ratu i poslije u Koreji i Vijetnamu. Prevagnulo je
ameriko stajalite jer su Sjedinjene Drave bile snanije od Velike Britanije, i zato
to Churchill, kao voa britanske oporbe, nije bio u poziciji da silom nametne svoju
strategiju.
Najglasniji i najuporniji prigovori amerikoj politici nisu dolazili ni od realista
predvoenih Lippmanom, ni od Churchillovih stavova zasnovanih na ravnotei snaga,
ve od tradicije koja je bila duboko ukorijenjena u amerikomu radikalnom miljenju.
Dok su Lippman i Churchill prihvaali polazite Trumanove administracije da
sovjetski ekspanzionizam predstavlja ozbiljan izazov, i osporavali samo strategije
pruanja otpora ruskoj politici, radikalni su kritiari odbacili svako stajalite
koncepcije zadravanja. Henry Wallace, potpredsjednik u doba Rooseveltova treeg
mandata, bivi ministar poljoprivrede i ministar trgovine u Trumanovoj vladi, bio je
glavni zagovornik takve politike.
Zagovornik amerike populistike tradicije, Wallace je trajno iskazivao
nepovjerenje prema Velikoj Britaniji. Kao i veina amerikih liberala od doba
Jeffersona, uporno je tvrdio da u meunarodnim poslovima treba primjenjivati ista
632

moralna naela kao u privatnom ivotu. Smatrao je da je Amerika izgubila moralni

kompas i da provodi vanjsku politiku machiavellistikih naela obmane, prisile i
633

nepovjerenja, to je jasno naglasio u svojemu govoru u Madison Square Gardenu

12. rujna 1946. Budui da su predrasude, mrnja i strah glavni razlozi koji dovode do
meunarodnih sukoba, smatrao je da Sjedinjene Drave nemaju nikakva moralna
prava intervenirati u inozemstvu dok to zlo ne iskorijene u vlastitoj zemlji.
Novi radikalizam uvrstio je povijesnu viziju Amerike kao luonoe slobode, ali
se s vremenom pretvorio u vlastitu suprotnost. Upozoravanje na moralnu jednakost
amerikih i sovjetskih postupaka postalo je karakteristina moralna kritika za cijelo
vrijeme trajanja hladnoga rata. Sama pomisao da bi Amerika trebala preuzeti
odgovornost za meunarodna dogaanja bila je, po Wallaceovu vienju, primjer
arogancije velesile. Tvrdio je da Britanci ele nasamariti naivne Amerikance da
umjesto njih obave posao: Jasno je da Britanci ele izazvati nepovjerenje izmeu
634

Sjedinjenih Drava i Rusije i time postaviti temelje za trei svjetski rat.

Wallace je Trumanovo tumaenje uzroka sukoba razliitostima izmeu
demokratskih drutava i diktatura smatrao istom fikcijom. Godine 1945., u doba kad
je sovjetska poslijeratna represija postajala sve ea, i kad su svi uviali brutalnost
kolektivizacije, Wallace je izjavio da Rusi u dananje vrijeme uivaju vie politikih
sloboda no ikad prije. Takoer je tvrdio da otkriva sve vie vjerske tolerancije u

Sovjetskom Savezu te da je oito da nema bitnih konflikata izmeu Sjedinjenih

635

Drava i Sovjetskog Saveza.

Wallace je zastupao stajalite da je osnovna
pokretaka snaga sovjetske politike strah, a ne ekspanzionizam. U oujku 1946., jo
uvijek na poloaju ministra trgovine, Wallace je napisao Trumanu:
Dogaaji koji su se zbili u posljednjih nekoliko mjeseci oivjeli su kod Sovjeta
stare strahove od kapitalistikog okruenja i naveli ih na pogreno uvjerenje da je
zapadni svijet, ukljuujui i Sjedinjene Amerike Drave, jo uvijek jednako i
636

jednoglasno neprijateljski nastrojen.

U svojemu govoru u Madison Square Gardenu est mjeseci poslije, Wallace
dovodi u pitanje ispravnost Trumanove politike, to e navesti predsjednika da zatrai
njegovu ostavku:
Mogu nam se ne sviati potezi Rusije u Istonoj Europi, nain na koji provode
agrarnu reformu, industrijsku eksproprijaciju i gue temeljne slobode, to je
neprihvatljivo velikoj veini graana Sjedinjenih Drava. Meutim, svidjelo se to
nama ili ne, neprijeporna je injenica da e Rusi nastojati uvrstiti svoju interesnu
sferu, ba kao to i mi nastojimo demokratizirati nau interesnu sferu... Rusko
poimanje socijalno-ekonomske pravde prevladat e u gotovo treini svijeta. Nae
ideje demokracije i slobodnog poduzetnitva prevladat e u veem dijelu ostalog
svijeta. Te e dvije koncepcije nastojati dokazati da upravo njihova politika moe
637

zadovoljiti obinog ovjeka, svaka u sferi svoje politike dominacije.

U tom neobinom obratu uloga samozvani branitelj moralnosti u vanjskoj politici
prihvatio je postojanje sovjetske interesne sfere u Istonoj Europi iz praktinih
razloga, dok ju je amerika administracija, koju je napadao zbog cinine politike sile,
iz moralnih razloga odbijala prihvatiti.
Prema Wallaceovu shvaanju, Amerika nije imala nikakva prava jednostrano
intervenirati diljem svijeta. Obrana je legitimna samo uz pristanak Ujedinjenih naroda
(bez obzira na injenicu da Sovjetski Savez ima pravo veta u UN-u), a gospodarska
pomo treba se pruati posredovanjem meunarodnih institucija. Budui da
Marshallov plan nije ispunjavao te uvjete, Wallace je ocijenio da e zbog njega dio
638

ovjeanstva doivljavati Ameriku kao neprijatelja.

Wallaceovo preispitivanje ispravnosti amerike politike okonano je nakon
komunistikog pua u ehoslovakoj, blokade Berlina i napada na Junu Koreju. U
predsjednikoj kampanji 1948. osvojio je samo milijun glasova (uglavnom u New
Yorku), dok je Truman osvojio vie od 24 milijuna glasova, ime je Wallace osvojio
etvrtu poziciju, iza junjakog kandidata Stroma Thurmonda.

Usprkos tome, Wallace je ustrajao u svojim tezama koje e ostati glavno obiljeje
amerike radikalne kritike za cijelo vrijeme trajanja hladnoga rata, a poslije postati
jo vanije za vrijeme rata u Vijetnamu. Naglaavao je manjkavost moralnih stajalita
Amerike i zemalja koje je Amerika podupirala; moralnu izjednaenost Amerike i
njezinih komunistikih suparnika; tvrdnju da Amerika nema nikakvu obvezu braniti
bilo koje podruje na svijetu od mahom imaginarnih prijetnji; stajalite da je miljenje
svijeta u vanjskoj politici vanije od geopolitikih koncepcija. Kad je prvi put
predloeno pruanje pomoi Grkoj i Turskoj, Wallace je savjetovao Trumanovu
administraciju da to pitanje proslijedi Ujedinjenim narodima. Ako Rusi upotrijebe
pravo veta, snosit e moralnu odgovornost... Ako mi odluimo djelovati samostalno...
639

snosit emo moralnu odgovornost.

Moralna odgovornost za taj in mnogo je
vanija od pitanja jesu li zatieni ameriki geopolitiki interesi.
Iako je Wallaceova radikalna kritika poslijeratne amerike vanjske politike
poraena jo etrdesetih godina, glavna naela te kritike odraavala su iskuenja kroz
koja je ameriki idealizam prolazio i nastavila progoniti naciju. Ista moralna
uvjerenja koja su Americi davala toliko snage u meunarodnim odnosima, lako su se
mogla pretvoriti u razoarenje vanjskim svijetom, ili nedostacima same Amerike.
Dvadesetih je godina izolacionistiki pristup bio razlogom to se Amerika povukla
pod izlikom da je suvie dobra za svijet; Wallaceov pokret (Wallace Movement)
oivio je prijedlog da bi se Amerika trebala povui jer nije dovoljno dobra za ostali
svijet.
Kad se Amerika prvi put meunarodno angairala u mirnodopskim uvjetima, jo
nije bila u potpunosti proeta sumnjama o budunosti takva angamana. Generacija
koja je provela New Deal i pobijedila u Drugomu svjetskom ratu imala je iznimno
samopouzdanje i vjeru u ispravnost amerikog pothvata. Idealizam nacije bio je
prikladan za upravljanje svijetom u kojemu postoje dvije velike sile, dok suptilne
kombinacije tradicionalne diplomacije ravnotee snaga nisu bile odgovarajue
rjeenje. Samo je drutvo proeto nevjerojatnim samopouzdanjem i vjerom u svoje
poteze i budunost moglo biti u potpunosti predano tenji za svjetskim poretkom u
kojemu bi se ostvarilo pomirenje s poraenim neprijateljima, obnovile saveznike
zemlje pogoene ratom i preobratili protivnici. Veliki pothvati poput toga neizbjeno
ukljuuju i malu dozu naivnosti.
Jedan od rezultata politike zadravanja bio je da su se Sjedinjene Drave
prepustile relativno pasivnoj diplomaciji u doba svoje najvee snage. Upravo zato dio
birakog tijela, predvoen najglasnijim kritiarem amerike vanjske politike Johnom
Fosterom Dullesom, dovodi u pitanje ispravnost amerike vanjske politike temeljena
na koncepciji zadravanja. Ti konzervativni politiari prihvaali su osnovne premise

politike zadravanja, ali su dovodili u pitanje sporost kojom se ona provodila.

Kritiari te politike tvrdili su da ak i ako njezino voenje na kraju rezultira
slabljenjem i konanim slomom sovjetskog drutva, taj e proces biti suvie
dugotrajan i skup. Pod kraj Trumanova predsjednikog mandata koncepcija
zadravanja nala se u unakrsnoj vatri izmeu pobornika teze da je ta politika suvie
ratoborna (Wallaceovi sljedbenici) i onih koji su ju smatrali suvie pasivnom
(konzervativni republikanci).
Ta prijeporna pitanja jo su vie dola do izraaja kad se, kao to je Lippman i
predvidio, meunarodna kriza sve vie premjetala prema perifernim podrujima
svijeta, gdje moralna pitanja nisu bila jasno definirana i gdje je bilo tee dokazati
izravnu prijetnju amerikoj sigurnosti. Amerika se uplela u ratove u podrujima koja
nisu bila zatiena savezima, uz nejasno definirane ciljeve i neizvjesne ishode. Od
Koreje do Vijetnama takvi su pothvati dodatno oivjeli radikalne kritike koje su
neprestano dovodile u pitanje moralnu vrijednost politike zadravanja.
Stoga je na povrinu izbila nova varijanta amerike iznimnosti. Uza sve svoje
nesavrenosti, Amerika se u devetnaestom stoljeu smatrala luonoom slobode.
ezdesetih i sedamdesetih godina to svjetlo je tinjalo i trebalo ga je iznova upaliti, da
bi Amerika mogla preuzeti svoju povijesnu ulogu i boriti se za slobodu. Rasprave o
politici zadravanja pretvorile su se u borbu za samu duu Amerike.
George Kennan je ve 1957. iznio novo tumaenje politike zadravanja
komunizma napisavi:
Svojim zemljacima, koji su me esto pitali kako se najbolje oduprijeti sovjetskim
prijetnjama, bio sam primoran odgovoriti: prevladavanjem vlastitih nedostataka,
pojava kojih se stidimo i koje nas brinu; rjeavanjem rasnih problema, popravljanjem
uvjeta ivota u velikim gradovima, obrazovanjem i unapreenjem okolia za nae
mlade narataje, prevladavanjem sve dubljeg jaza izmeu specijaliziranoga znanja i
640

razumijevanja.
Deset godina ranije, prije nego ga je potpuno razoarala militarizacija vlastite
strategije, George Kennan razumio bi da druga opcija nikad nije postojala. Zemlja
koja sama sebi postavlja tako visoke zahtjeve i tei za moralnim savrenstvom, kao
provjerom ispravnosti svoje vanjske politike, nee moi ostvariti ni savrenstvo ni
sigurnost. Kennanova je zasluga to su do 1957. svi dijelovi slobodnoga svijeta bili
militarizirani i spremni na suoavanje s drugim blokom, emu su znatno pridonijela
upravo njegova stajalita. Posljedica toga bilo je sve ee kritiziranje amerike
politike u samoj zemlji.
Politika zadravanja bila je iznimna teorija istodobno tvrdoglava i idealistina,

proeta dubokim razumijevanjem sovjetskih motiva, ali i neobino apstraktna. Tipino

amerika po svojem utopijskom pristupu, polazila je od pretpostavke da se potpuni
slom protivnika moe ostvariti na miran nain. Premda je ta doktrina formulirana na
vrhuncu apsolutne premoi Amerike, jasno govori o njezinoj relativnoj slabosti.
Postulirajui veliki diplomatski susret u trenutku kulminacije, koncepcija zadravanja
ne pridaje vaniju ulogu diplomaciji sve do posljednje scene kad demokratske zemlje
prihvate preobraenje suprotnog bloka.
Uza sva ta ogranienja, vanjskopolitika koncepcija zadravanja oznaavala je
vodeu vanjskopolitiku doktrinu SAD-a dulje od etiri desetljea izgradnje, borbe i
konanog trijumfa. rtve takve dvosmislene politike na kraju nisu bili narodi koje je
Amerika planirala obraniti uglavnom uspjeno ve i amerika savjest. Muenjem
same sebe u svojemu tradicionalnom stremljenju moralnu savrenstvu, Amerika je na
posljetku, nakon borbe koju je pretrpjela cijela generacija, rastrzana naporima i
raspravama, uspjela ostvariti gotovo sve to je i naumila postii.

Dulles na korejskoj bojinici, lipanj 1950.

GLAVA DEVETNAESTA
Dileme politike zadravanja:
Korejski rat
Sjedinjene Drave nisu vratile svoje deke kui iz Europe, kao to je Roosevelt
predvidio, ve su umjesto toga ostale snano angairane u Europi te uspostavile
institucije i programe iji je cilj bio sprijeiti mogue upade Sovjetskog Saveza i
pojaati pritisak na sovjetsku sferu gdje god je to mogue.
Tri je godine politika zadravanja komunizma funkcionirala upravo kako je bilo
zamiljeno. Atlantski je savez sluio kao branik protiv sovjetske ekspanzije, dok je
Marshallovim planom Zapadna Europa ojaala i ekonomski i drutveno. Programom
pomoi za Grku i Tursku otklonjena je sovjetska prijetnja istonom Sredozemlju, dok
je berlinski zrani most dokazao da su demokratske zemlje spremne riskirati rat da bi
se oduprle prijetnjama svojim uspostavljenim interesima. U svakom od tih sluajeva
Sovjetski je Savez odluio ustuknuti i izbjei konani obraun sa Sjedinjenim
Dravama.
Meutim, najvea je mana koncepcije zadravanja to je navela ameriki politiki
vrh na djelovanje na temelju dviju pogrenih premisa: prve, da e njihovi ciljevi i
nadalje biti jasni, kao to su bili za vrijeme Drugoga svjetskog rata i druge, da e
komunisti pasivno ekati raspad vlastite zemlje, to je bila polazna pretpostavka
koncepcije zadravanja. Pri tome nisu razmiljali o mogunosti da bi komunisti u
odreenom trenutku mogli pokuati izazvati rat te za svoj cilj izabrati podruje vitalne
politike i strateke vanosti za Sjedinjene Drave.
Koncepcija zadravanja komunizma nakon dueg oklijevanja nerado je prihvaena
u Kongresu upravo zbog dobrobiti Europe. Strah od sovjetskog prodora na podruje
istonog Sredozemlja rezultirao je programom pomoi za Grku i Tursku, dok je
opasnost napada Sovjetskog Saveza na Zapadnu Europu dovela do formiranja NATO
saveza. Mogunost sovjetskog napada na bilo koje drugo podruje nije se niti
razmatrala s obzirom da je takva opcija djelovala kao sasvim nemogu potez.
Dvadeset peti lipnja 1950. Amerika se morala suoiti s nejasnim odredbama
koncepcije zadravanja, u trenutku vojne agresije komunistikog surogata protiv
zemlje za koju je Washington tvrdio da je izvan amerike zone obrane, i iz koje su sve
amerike snage povuene godinu dana prije. Agresor je bila Sjeverna Koreja, a rtva
Juna Koreja; obje su drave bile vrlo udaljene od Europe, arita amerike strategije.
Ipak, samo nekoliko dana nakon napada Sjeverne Koreje, Truman je urno okupio

ekspedicijske snage sastavljene od slabo uvjebanih postrojbi koje su okupirale

Japan, da bi primijenio strategiju lokalne obrane koja nikad nije bila predviena
amerikim planovima, ni stavljena na raspravu u Kongresu. Amerika poslijeratna
politika i strateka doktrina naprosto je zanemarila mogunost takve vrste agresije.
Ameriki su voe definirali samo dva vjerojatna uzroka rata: iznenadni sovjetski
napad na Sjedinjene Drave ili invaziju Crvene armije na Zapadnu Europu. General
Omar N. Bradley, naelnik stoera 1948., tvrdi:
Planovi za nacionalnu sigurnost moraju raunati s mogunou da Sjedinjene
Drave na poetku budu izloene zranom napadu. Vjerojatnost i mogunost izvoenja
takva napada raste iz dana u dan... Zbog toga je iznimno vano da odmah stavimo pod
kontrolu baze iz kojih bi nas neprijatelj mogao napasti iz zraka. Nakon toga morat
emo odmah odgovoriti kontranapadom... uglavnom zranim putem...
Da bismo mogli izvriti takve protunapade, bit e nam potrebne baze, koje sada
nemamo. Za osvajanje i zadravanje takvih baza... bit e potrebni vojni borbeni
641

elementi (army combat elements).

Bradley nije objasnio kako bi ili zbog ega Sovjetski Savez mogao posegnuti za
takvom strategijom samo tri godine nakon rata koji je u potpunosti unitio zemlju, dok
su Sjedinjene Drave istodobno imale nuklearni monopol, a Sovjetski Savez nije bio
spreman za zrane napade dugoga dometa.
Nitko od politiara u Moskvi ili Pjongjangu, glavnom gradu Sjeverne Koreje, nije
oekivao ita vie od uobiajenog diplomatskog protesta Amerike nakon to su
korejske postrojbe prele 38. paralelu. Mora da su bili silno iznenaeni, upravo kao i
Sadam Husein kad je Amerika odstupila od prakse politikog pomirenja iz kasnih
osamdesetih te 1990. odluila angairati snane postrojbe u Perzijskom zaljevu.
Komunistike vlasti u Moskvi i Pjongjangu doslovno su shvatile izjave vodeih
amerikih politiara da se Koreja nalazi izvan obrambene interesne sfere Amerike.
Pretpostavljali su da Amerika nee pruati otpor komunistikom preuzimanju pola
Koreje, budui da su mirno primili pobjedu komunista u Kini, to je od neprocjenjivo
veeg znaenja. Nema sumnje da nisu u potpunosti shvatili neprestano ponavljane
amerike izjave kojima se javno obznanio otpor komunistikoj agresiji kao moralna
obveza Amerike, a koja je amerikim politiarima vanija od stratekih analiza.
Korejski rat izbio je kao rezultat dvostrukoga nesporazuma: komunisti su
analizirali podruje uzimajui u obzir amerike interese te procijenili malo
vjerojatnim da bi Amerika mogla pruiti otpor na rubu poluotoka, kad je ve dopustila
da najvei dio azijskog kopna doe pod kontrolu komunista. S druge strane, Amerika
je taj izazov shvaala principijelno, i manje ju je zanimalo geopolitiko znaenje

Koreje za koje su ameriki voe javno tvrdili da je neznatno nego sama simbolika
doputenja da komunistika agresija proe nekanjeno.
Trumanova hrabra odluka da zauzme vrsti stav u pitanju Koreje u kontradikciji je
sa stavovima amerikih voa samo godinu dana prije. U oujku 1949. general Douglas
MacArthur, zapovjednik amerike vojske na Pacifiku, u svojem intervjuu novinama
jasno je dao na znanje da je Koreja daleko od amerike zone obrane:
...naa linija obrane prolazi nizom otoka uz azijsku obalu. Poinje na Filipinima i
nastavlja arhipelagom Ryukyu koji ukljuuje i glavnu utvrdu Okinawu. Zatim preko
642

Japana i Aleutskog otoja tee do Aljaske.

U svojem obraanju u Nacionalnome novinarskom klubu 12. sijenja 1950.,
ameriki ministar vanjskih poslova Dean Acheson otiao je ak i dalje; ne samo to je
utvrdio da se Koreja nalazi izvan amerike zone obrane, ve je izriito odbacio svaku
pomisao da bi Amerika mogla pruiti zatitu podrujima smjetenima na azijskom
kopnu:
to se tie vojne sigurnosti ostalih podruja u Pacifiku, savreno je jasno da nitko
ne moe tim podrujima pruiti nikakva jamstva da nee biti vojno napadnuta. Moram
naglasiti da takvo jamstvo ne bi bilo ni logino ni razumno sa stajalita odnosa u
643

praksi.
U skladu s preporukom naelnika zdruenog stoera, predsjednik Truman 1949.
odluuje povui sve amerike vojne snage iz Koreje. Junokorejska vojska bila je
neznatno bolje opremljena i uvjebana od policijskih snaga, budui da se Washington
pribojavao da bi Juna Koreja mogla doi u iskuenje da silom ujedini zemlju, kad bi
bila u mogunosti tako neto uiniti.
Memoari Nikite Hruova iznose tvrdnju da je invazija na Koreju ideja
sjevernokorejskoga diktatora Kim II Sunga. Staljin je ispoetka s iznimnim oprezom
pratio razvoj situacije, ali se navodno suglasio s planom, budui da je bio uvjeren da
644

e se takav plan realizirati s lakoom.

Ni Moskva ni Pjongjang nisu razumjeli
vanost sustava vrijednosti u amerikom pristupu meunarodnim odnosima. Govorei
o amerikoj strategiji, MacArthur i Acheson mislili su na opi rat sa Sovjetskim
Savezom, jedini rat o kojemu su ameriki voe ikad ozbiljno razmiljali. U takvu bi
ratu Koreja uistinu bila izvan amerike zone obrane, a odluujue bi se bitke vodile
negdje drugdje.
Ameriki voe nikad nisu razmatrali mogunost kako reagirati u sluaju agresije
koja bi bila ograniena na Koreju ili neko slino podruje. Kad su bili prisiljeni
suoiti se s takvom situacijom nedugo nakon blokade Berlina, pua u ehoslovakoj i

komunistike pobjede u Kini, shvatili su to dokazom da je komunizam u ekspanziji te

da se mora zaustaviti iz principijelnih, a ne iz stratekih razloga.
Trumanova odluka da se suprotstavi irenju komunizma u Koreji bila je vrsto
temeljena na tradicionalnom konceptu irih nacionalnih interesa. Ekspanzija
komunizma svake poslijeratne godine inila je sve vei izazov. Godine 1945. takva
politika dobiva vrsto uporite u Istonoj Europi, kao rezultat okupacije koju je
izvrila Crvena armija. irenje komunizma nastavlja se i u ehoslovakoj nakon pua
1948. te u Kini nakon graanskog rata 1949. Ako se komunistikim vojskama dopusti
prijelaz meunarodno priznatih granica, svijet bi se mogao vratiti u situaciju koja je
prevladavala u prijeratnom razdoblju. Generacija koja je preivjela Mnchen
osjeala je da mora reagirati. Uspjena invazija Koreje mogla bi imati katastrofalne
posljedice za Japan i podruje Japanskog mora. Japan je oduvijek smatrao Koreju
stratekom tokom sjeveroistone Azije. Nepruanje otpora komunistikoj kontroli na
tom podruju dovelo bi do stvaranja azijskoga komunistikog monolita, te time
oslabilo prozapadnjaku orijentaciju Japana.
Rijetko je koja politika odluka tako teka i sloena kao improviziranje vojne
akcije koja se nikako ne moe predvidjeti. Unato tome, Truman se pokazao doraslim
toj situaciji. Dvadeset sedmi lipnja, dva dana nakon to su sjevernokorejske postrojbe
prele granicu na 38. paraleli, naredio je amerikim zranim i pomorskim jedinicama
da krenu u akciju. Do 30. lipnja kopnene postrojbe iz Japana ve su bile stacionirane u
Koreji.
Krutost sovjetskih stavova Trumanu je samo olakala zadatak uvoenja zemlje u
rat. Sovjetski veleposlanik u Ujedinjenim narodima mjesecima je bojkotirao Vijee
sigurnosti i druge institucije Ujedinjenih naroda u znak protesta zbog odbijanja
svjetske organizacije da prepusti kinesko mjesto Pekingu. Da se sovjetski
veleposlanik nije toliko bojao Staljina, i da je pravodobno dobio upute, sigurno bi
uloio veto na rezoluciju Ujedinjenih naroda koju su predloile Sjedinjene Drave, a
kojom se zahtijevalo da Sjeverna Koreja prestane s neprijateljstvima i odmah se vrati
na 38. paralelu. Nedolaskom na tu sjednicu i neiskoritavanjem prava veta, sovjetski
je veleposlanik dao Trumanu priliku da organizira otpor predstavljajui to odlukom
svjetske zajednice, te opravda ameriki angaman u Koreji poznatom vilsonijanskom
retorikom: sloboda u borbi protiv diktature, borba dobra i zla. Amerika je, prema
645

Trumanovim rijeima, ula u rat da bi poduprla rezoluciju Vijea sigurnosti, te se

takva akcija zato nije mogla smatrati intervencijom u lokalnom konfliktu u nekoj
udaljenoj zemlji, ve suprotstavljanjem napadu na cijeli slobodni svijet:
Napad na Koreju jasno pokazuje da je komunizam preao granice unutarnjeg

prevrata s ciljem podinjavanja neovisnih nacija, te da sada posee za izravnom

vojnom invazijom i ratom. Pri tome se ne potuju odredbe Vijea sigurnosti
646

Ujedinjenih naroda, iji je cilj ouvanje meunarodnog mira i sigurnosti.

Premda je Truman raspolagao snanim geopolitikim argumentima koji su govorili
u prilog intervencije u Koreji, obratio se amerikom narodu apelirajui na njegove
temeljne vrijednosti, te prikazao intervenciju kao obranu univerzalnih principa, a ne
amerikih nacionalnih interesa: Povratak vladavini sile u meunarodnim odnosima
rezultirao bi dalekosenim posljedicama. Sjedinjene e Drave nastaviti podupirati
647

vladavinu zakona.
Nepovredivo naelo amerikog razmiljanja pri angairanju
vojnih snaga u doba obaju svjetskih ratova, kao i pri eskalaciji amerikog angamana
u Vijetnamu 1965. i Zaljevskom ratu 1991., bio je stav da Amerika brani principe, a
ne interese, zakone ili silu.
Kad je jednom problem izdignut i definiran kao problem koji nadilazi politiku sile,
postalo je iznimno teko odrediti praktine ciljeve rata. U opem ratu, koji je
razmatrala amerika strateka doktrina, cilj je bio potpuna pobjeda i bezuvjetna
predaja protivnika, kao to je to bilo u Drugomu svjetskom ratu. Meutim, postavljalo
se pitanje to je politiki cilj ogranienog rata. Najjednostavniji i najjasniji cilj rata
mogao je biti doslovna primjena rezolucija Vijea sigurnosti odbaciti snage
Sjeverne Koreje natrag na poetnu toku du 38. paralele. Meutim, pojavila se
dilema kako sprijeiti bilo kakvu agresiju u budunosti ako se agresor primjereno ne
kazni. Ako je agresoru najgore to mu se moe dogoditi status quo ante, nametalo se
vano pitanje kako sprijeiti daljnje agresije, budui da je primjena koncepcije
globalnoga suzbijanja komunizma lako mogla rezultirati nizom ogranienih ratova koji
e iscrpiti svu ameriku snagu kao to je Lippman ve predvidio.
S druge strane, kakva bi kazna bila primjerena za zemlje koje se upuste u
ogranieni rat? Bitan dio strategije ogranienih ratova koja izravno ili neizravno
ukljuuje velike sile jest fizika sposobnost velikih sila da preuzmu rizik podizanjem
razine angamana. Upravo ih to ini velikim silama. Stoga je bilo nuno uspostaviti
ravnoteu. Prednost e uvijek imati ona strana koja uspije uvjeriti drugu da je spremna
na vei rizik. U Europi je Staljin, protivno bilo kakvoj racionalnoj analizi odnosa
snaga, uspio blefirati zapadne demokratske zemlje i navesti ih da povjeruju da je
znatno spremniji prijei sve granice no to su to oni. U Aziji su komunistike snage
bile bitno ojaane primjerom Kine, koju su upravo preuzeli komunisti, spremni
riskirati do krajnjih granica i bez izravnog ukljuenja Sovjetskog Saveza.
Demokratske su se zemlje stoga mnogo vie bojale eskalacije sukoba nego njihovi
protivnici ili su demokratske zemlje barem vjerovale u to.

Drugi imbenik koji je ograniavao ameriku politiku bila je privrenost

multilateralnom pristupu djelovanja putem Ujedinjenih naroda. Na poetku Korejskog
rata Sjedinjene su Drave uivale vrstu potporu zemalja lanica NATO-a, kao to su
Velika Britanija i Turska, koje su poslale znatne kontingente postrojbi. Premda
nezainteresirane za sudbinu Koreje, te su zemlje podupirale naelo zajednikog
djelovanja koje bi poslije mogle upotrijebiti i za svoju vlastitu obranu. Kad je jednom
taj preduvjet bio ispunjen, veina zemalja u Generalnoj skuptini Ujedinjenih naroda
vie nije bila toliko spremna izloiti se dodatnim rizicima koji su bili nuni za daljnje
kanjavanje agresora. Amerika se tako nala u ogranienom ratu bez odgovarajue
doktrine, upustila se u obranu daleke zemlje za koju je jasno rekla da nije strateki
interes Amerike. Amerika doista nije imala nikakvih stratekih interesa na Korejskom
poluotoku; glavni joj je cilj bio jasno pokazati da se agresija kanjava. Da bi prisilila
Sjevernu Koreju da plati cijenu svoje agresije, a pritom ne preuzme rizik irenja rata,
Amerika je morala uvjeriti zemlje koje su bile u mogunosti ukljuiti se u taj rat,
posebno Sovjetski Savez i Kinu, da su ameriki ciljevi zaista ogranieni.
Na alost, koncepcija globalnog zadravanja komunizma, na temelju koje se
Amerika i odluila angairati, dovela je politiko vodstvo zemlje u sasvim suprotno
iskuenje te navela Trumana i njegove suradnike na proirenje politikoga bojnog
polja. Kljuni lanovi Trumanove administracije vjerovali su u globalnu komunistiku
urotu, a korejsku agresiju smatrali prvim korakom u koordiniranoj kinesko-sovjetskoj
strategiji koja bi mogla oznaiti prethodnicu opem napadu. Kad su amerike
postrojbe ve bile stacionirane u Koreji, trailo se naina da izraze odlunost
Amerike da se odupre komunistikoj agresiji na cijelom podruju Pacifika. Takvo se
priopenje dogodilo istodobno s rasporeivanjem postrojbi, uz istodobnu naredbu
Sedmoj floti da titi Tajvan od komunistike Kine. Okupacija Formoze od strane
komunistikih snaga bila bi izravna prijetnja sigurnosti pacifikog podruja i
648

sprijeila snage Sjedinjenih Drava da na tom podruju obavljaju svoje dunosti.

Osim toga, Truman je davao jo veu vojnu pomo francuskim snagama koje su se
suprotstavljale borbi za neovisnost pod vodstvom komunista u Vijetnamu. (Odluke
vlade obino imaju vie motiva; ovi su potezi prema Trumanovu gleditu imali jo
jednu dodatnu prednost dobiti podrku takozvanog kineskog lobija u Senatu SAD-a,
koji je zadrao vrlo kritian stav prema odluci administracije da veliki kopneni dio
Kine prepusti komunistima.)
Mao Ce-Tunga, jo uvijek opijenog pobjedom u kineskomu graanskom ratu,
Trumanove izjave samo su jo dodatno uvjerile koliko Amerika strepi od
komunistike urote: Trumanove je izjave tumaio prvim korakom u pokuaju Amerike
da pobjedu komunista u kineskome graanskom ratu pretvori u poraz. Pruajui zatitu

Tajvanu, Truman je podupirao ono to je Amerika jo uvijek drala legitimnom

kineskom vladom. Peking je pojaan program pomoi Vijetnamu smatrao
kapitalistikim opkoljavanjem. Stoga je odluio poduzeti korake koji su se u
potpunosti protivili amerikim oekivanjima. Mao je s razlogom zakljuio da e se, ne
uspije li zaustaviti Ameriku u Koreji, morati s njom boriti na kineskom teritoriju; nije
bilo osnova za drukije razmiljanje. U dnevnom listu Peoples Daily izjavio je:
Ameriki se imperijalisti nadaju da e njihova vojna agresija na Tajvanu sprijeiti
pokuaje oslobaanja tog podruja. Nain njihove blokade poprima oblik zmije
poinje u Junoj Koreji, nastavlja se prema Japanu, du otoja Ryukyu, Tajvana i
649

Filipina i zatim se vraa u Vijetnam.

Amerika vojna strategija dodatno je pridonijela krivu kineskom tumaenju prave
naravi amerikih namjera. Kao to je ve reeno, ameriki su lideri tradicionalno
shvaali diplomaciju i strategiju kao dvije razliite aktivnosti. Prema
konvencionalnom shvaanju amerike vojske, prvo treba postii zadovoljavajui
rezultat, a zatim stvar preuzima u svoje ruke diplomacija; ni vojska ni diplomacija
nikad ne nareuju jedna drugoj kako postii zacrtane ciljeve. U ogranienom ratu
uvijek postoji opasnost da se poduzme previe ili premalo ako vojni i politiki ciljevi
nisu usklaeni od samog poetka. Ako se vojnom elementu dopusti da dominira i ima
suvie inicijative, to moe rezultirati opasnou od izbijanja rata irih razmjera, i
pokuajem protivnika da preuzme vee rizike. Nedovoljna vojna akcija i preputanje
dominacije diplomaciji dovodi do rizika da pravi cilj rata zamagle taktike
pregovaranja, to poveava vjerojatnost nove pat pozicije.
U Koreji je Amerika upala u obje zamke. U ranoj fazi rata amerike su
ekspedicijske snage bile ograniene na podruje oko luke Pusan na najjunijem vrhu
Korejskog poluotoka. Osnovni je cilj bio preivjeti; odnos izmeu rata i diplomacije
nije bio predmet razmiljanja amerikih voa. Amerikim snagama zapovijedao je
Douglas MacArthur, najtalentiraniji ameriki general ovog stoljea. Za razliku od
veine svojih kolega, MacArthur nije bio zagovornik vodee amerike strategije
strategije iscrpljivanja protivnika. Za Drugoga svjetskog rata, bez obzira na injenicu
da je prioritet dan Europi, MacArthur je razvio strategiju osvajanja jednog otoka za
drugim (tzv. Island hopping), ime je izbjegao jaka uporita u Japanu, koncentrirao
se na slabo branjene otoke i uspio dovesti amerike snage iz Australije do Filipina u
razdoblju od dvije godine.
MacArthur je sada primijenio istu strategiju u Koreji. Protivno savjetima
konzervativnoga politikog vodstva u Washingtonu, naredio je amerikim snagama
iskrcavanje u Inchonu (seulskoj luci), vie od 200 kilometara iza neprijateljskih
poloaja, ime je presjekao opskrbu Sjeverne Koreje iz Pjongjanga. Vojska Sjeverne

Koreje bila je slomljena, a put na sjever otvoren.

Ta pobjeda dovela je do moda najznaajnije odluke u Korejskom ratu. Ako je
Amerika ikad ozbiljno mislila objediniti svoje vojne i politike ciljeve, sada je za to
bio pravi trenutak. Trumanu su preostale tri opcije. Prva je bila narediti zaustavljanje
amerikih postrojbi na 38. paraleli i ponovno uspostaviti status quo ante. Druga
opcija bila je izdati nareenje da se nastavi napredovati prema sjeveru i na taj nain
kazni agresija. Trea je bila ovlastiti MacArthura da ujedini Koreju sve do kineske
granice, drugim rijeima dopustiti da zavretak rata diktiraju iskljuivo vojni ciljevi.
Najbolja bi odluka zasigurno bila nastaviti napredovati sve do uskoga grla Korejskog
poluotoka, stotinjak milja od kineske granice, ime bi bila uspostavljena linija koja se
moe brani, a koja bi ukljuivala 90 posto stanovnitva poluotoka, kao i glavni grad
Sjeverne Koreje, Pjongjang. Time bi Amerika uspjela ostvariti znaajnu politiku
pobjedu bez ozbiljnog izazivanja Kine.
Iako je MacArthur bio briljantan strateg, pokazivao je manje vjetine u ulozi
politikog analitiara. Zaboravljajui povijesno sjeanje Kine na invaziju Japana na
Manduriju, koja je prolazila istim putem kroz Koreju, MacArthur odluuje nastaviti
napredovanje sve do kineske granice na rijeci Yalu. Zaslijepljen neoekivanim
uspjesima zapovjednika svojih snaga u Inchonu, Truman se sloio s takvim planom.
Odustajanjem od umjerene politike kompromisnog rjeenja izmeu status quo ante i
potpune pobjede, Truman nije iskoristio zemljopisnu i demografsku prednost uskoga
grla korejskog poluotoka. Umjesto da brani 100 milja dugu granicu smjetenu na
prilinoj udaljenosti od kineske granice, sada je bio primoran braniti 400 milja dugu
frontu u neposrednoj blizini najvee koncentracije kineskih komunistikih snaga.
Odluka Kine da izazove najjau vojnu silu na svijetu nakon svih patnji, razaranja i
rtava japanske invazije i krvava graanskog rata, nije bila nimalo laka. Sve dok se ne
omogui pristup kineskim arhivima, neemo zasigurno znati bi li se Mao odluio na
intervenciju im amerike snage prijeu 38. paralelu, bez obzira na ogranienost
njihova prodora, i kako daleko bi im dopustio prodrijeti. Umijee politike sastoji se
upravo u procjeni omjera rizika i koristi koje utjeu na planove protivnika. Jedan od
naina koji bi sprijeio kinesku odluku da intervenira bilo bi zaustavljanje amerikog
prodora na uskom grlu korejskog poluotoka, te ponuda da se ostatak zemlje
demilitarizira pod okriljem neke vrste meunarodne kontrole.
Washington je razmiljao u tom smjeru kad je naredio MacArthuru da se ne
pribliava rijeci Yalu sa snagama koje nisu korejske. Meutim, ta naredba nikad nije
bila pretoena u politiki prijedlog Pekingu, i nikad nije javno obznanjena. MacArthur
je odbacio tu naredbu nazvavi ju nepraktinim rjeenjem. Washington, vjeran
svojoj tradiciji da ne kritizira ve povuene poteze svojega zapovjednika, nije

inzistirao. Budui da je MacArthur nadmaio sva oekivanja u Inchonu, ameriki su

politiki voe bili uvjereni da on znatno bolje od njih razumije situaciju u Aziji.
Kad je Kineska narodna armija otpoela napad, njegova je neoekivanost
rezultirala gotovo paninim povlaenjem amerikih snaga iz podruja smjetenih oko
rijeke Yalu prema jugu do Seula, koji je po drugi put u est mjeseci ostao naputen.
Poradi te e krize, bez jasno formirane doktrine ogranienoga rata, Trumanova
administracija izgubiti kontrolu nad politikim ciljevima. Ovisno o obratima u
borbama, politiki ciljevi varirali su od zaustavljanja agresije, ujedinjenja Koreje,
zatite sigurnosti postrojbi Ujedinjenih naroda, odravanja primirja du 38. paralele
do spreavanja irenja rata.
Kad su se amerike kopnene snage poetkom srpnja ukljuile u borbu, cilj je bio
definiran kao suzbijanje agresije, premda taj termin nikad nije bio konkretno
razjanjen. Nakon iskrcavanja u Inchonu u rujnu, te sloma sjevernokorejske vojske,
cilj rata definiran je kao ujedinjenje, to je Truman obznanio 17. listopada 1950.,
ali je pri tome zanemario predloiti politiki okvir za rjeavanje problema s Kinom.
Sva Trumanova komunikacija s Pekingom svodila se na ponavljanje izjava o dobroj
volji, upravo kako je Mao i predvidio. Izdavajui naredbu za daljnje napredovanje
prema sjeveru Truman je izjavio:
Jedini cilj Sjedinjenih Drava u Koreji jest uspostavljanje mira i neovisnosti.
Nae e postrojbe stoga ostati u Koreji samo dok su potrebne Ujedinjenim narodima
za ostvarenje tog cilja. Ne traimo nikakav teritorij ili posebne povlastice, ni u Koreji
ni u bilo kojoj drugoj zemlji. Nemamo nikakvih planova koji bi ukljuivali agresiju na
650

Koreju, kao ni na koju drugu zemlju na Dalekom istoku ili drugdje.

Mao se nije elio pouzdati u takva uvjeravanja svojega glavnog kapitalistikog
suparnika, koji je u tom trenutku titio njegove smrtne neprijatelje na Tajvanu. Truman
nikad nije konkretno pojasnio to podrazumijeva pod planovima za agresiju, ni
jasno definirao do kad e se amerike postrojbe povui iz Sjeverne Koreje. Jedini
nain kojim su Sjedinjene Drave mogle sprijeiti Maovu intervenciju, ako je to
uope i bilo mogue, bio bi predlaganje formiranja tampon zone du kineske granice.
Meutim, takav potez nikad nije povuen.
Sljedeih nekoliko mjeseci amerike e snage dokazati koliko su kineske voe
spremni preuzeti rizik. Kineske pobjede u bitkama koje su se odvijale u ranoj fazi rata
du rijeke Yalu posljedice su faktora iznenaenja i disperzije amerikih snaga. Ubrzo
je postalo sasvim jasno da kineska vojska ne raspolae vatrenom moi kojom bi
mogla osvojiti poloaje na kojima su se ukopali Amerikanci. Bez faktora iznenaenja
nisu mogli prodrijeti preko dobro utvrene linije, na primjer preko uskoga grla

poluotoka. Nakon konsolidacije amerikih snaga, bilo je jasno da na trenutnom stupnju

razvoja kineske snage nisu u stanju suprotstaviti se amerikoj vatrenoj moi.
Onog trenutka kad se Kina ukljuila u rat, ameriki su se ciljevi preko noi
promijenili. Dvadeset esti studenog 1950. kineske su snage krenule u protunapad.
Predsjednik Truman 30. studenog objavljuje izjavu kojom se odustaje od ujedinjenja
kao ratnog cilja, a rjeenje tog pitanja preputa se kasnijim politikim pregovorima.
Nejasan koncept zaustavljanja agresije ponovno postaje temeljni ameriki cilj:
Snage Ujedinjenih naroda nalaze se u Koreji da bi zaustavile agresiju koja nije
prijetnja samo organizaciji Ujedinjenih naroda, ve i svim nadama ovjeanstva da se
ostvari mir i pravednost. Ako Ujedinjeni narodi uzmaknu pred snagama agresije, ni
651

jedna nacija vie nee biti sigurna.

Poetkom sijenja 1951. linija fronte nalazila se pedesetak milja juno od 38.
paralele, a Seul se ponovno nalazio pod vlau komunista. U tom e trenutku Kinezi
ponoviti pogreku koju je MacArthur napravio tri mjeseca prije. Da su kineske snage
pristale na zaustavljanje na 38. paraleli,
Washington bi se sigurno sloio s takvim rjeenjem. Osim toga, Kina bi se
smatrala zaslunom za pobjedu nad amerikom vojskom, i to samo dvije godine nakon
pobjede u kineskome graanskom ratu. Meutim, upravo kao i Truman est mjeseci
prije, Mao je opijen svojim neoekivanim uspjesima elio istjerati amerike snage s
cijeloga poluotoka. Meutim, i Mao je pretrpio veliki neuspjeh, s obzirom na to da su
kineske snage pri napadu na amerike poloaje juno od Seula imale mnogo rtava.
U travnju 1951. nastupio je novi obrat i amerike su snage po drugi put prele 38.
paralelu. Tijek bitaka nije jedini aspekt rata koji se promijenio. Trumanova je
administracija bila toliko traumatizirana okom koji je nastupio uslijed kineske
intervencije, da je glavni cilj rata definiran kao izbjegavanje rizika.
Procjenu rizika Washington je temeljio na nizu pogrenih pretpostavki. Amerika je
polazila od pretpostavke koju e ponoviti i deset godina poslije u Vijetnamu da je
suoena s komunistikom urotom iji je cilj podiniti cijeli svijet. Ako je Moskva
doista kontrolirala situaciju, bilo je jasno da se ni Kina ni Koreja ne bi ukljuile u rat
da nisu bile sigurne u sovjetsku podrku. Washington je bio uvjeren da se Kremlj nee
pomiriti s porazom, jer bi time snosio daljnji rizik nakon svakoga neuspjeha svojih
partnera. Cilj Amerike sada je bila tek ograniena pobjeda, ali i time se Amerika
izloila opasnosti da se upusti u opi rat sa Sovjetskim Savezom. Stoga je ak i
ograniena pobjeda Amerike bila neprihvatljiva, jer je komunistiki blok bio spreman
platiti bilo koju cijenu samo da ne izgubi rat.
Realnost je bila sasvim drukija. Staljin se suglasio s napadom Sjeverne Koreje

tek nakon to ga je Kim II Sung uvjerio da takvim potezom ne riskira izbijanje rata
irih razmjera. Staljin je uvrstio Kinu u namjeri da intervenira, s ciljem da dodatno
povea ovisnost Kine o Sovjetskom Savezu. Peking i Pjongjang arko su eljeli
pobjedu; Korejski rat nije bio dio sovjetskog plana za uvlaenje Amerike u rat na
azijskom kopnu, da bi potom mogao napasti Europu. Zapovjednitvo stratekih
zrakoplovnih snaga odbacilo je mogunost napada Sovjetskog Saveza na Europu, a taj
sustav nije koriten u Koreji. Sovjetski Savez raspolagao je s vrlo malo nuklearnog
naoruanja koje bi moglo biti upotrijebljeno pri napadu. S obzirom na razliku u
nuklearnom naoruanju, Staljin je u opem ratu mogao izgubiti mnogo vie od
Sjedinjenih Drava, a s obzirom na razlike u snazi kopnenih postrojbi u Europi, teko
je povjerovati da bi Staljin bio spreman riskirati rat sa Sjedinjenim Dravama zbog
Koreje. Staljin je stoga nevoljko pomogao Kini, zahtijevajui plaanje u gotovini za
pruenu pomo, to e poslije dovesti do raskola izmeu Kine i Sovjetskog Saveza.
Ameriki su voe bili uvjereni da dobro znaju kakve opasnosti prijete od daljnje
eskalacije sukoba, ali pritom nisu razmiljali o opasnostima pat pozicije. U govoru u
travnju 1951. Truman je izjavio:
Cilj nae borbe je oduprijeti se bezobzirnoj agresiji u Koreji. inimo sve da
sprijeimo irenje korejskog konflikta na druga podruja. Istodobno moramo poduzeti
sve mjere opreza da zajamimo sigurnost naim snagama. To je od kljune vanosti
ako elimo da nae snage ustraju u borbi sve dok neprijatelj ne odustane od svojeg
652

okrutnog nastojanja da uniti Republiku Koreju.

Ratni angaman iji se cilj definira kao sigurnost naih snaga strateki je
besmislen. Budui da se samim ulaskom u rat riskira sigurnost snaga, definiranje cilja
rata kao sigurnost naih snaga ista je tautologija. Truman izjavljuje da je cilj rata
prisiljavanje neprijatelja da odustane od svojih pokuaja; drugim rijeima, u
najboljem sluaju povratak na status quo ante. Frustracije takvom politikom
rezultirale su jo odlunijim inzistiranjem na pobjedi. MacArthur je bio uvjeren da pat
pozicija ne moe biti cilj kojemu se tei. Uporno je isticao da je u samoj odluci za
poetak vojne intervencije prisutan rizik eskalacije sukoba, te da taj rizik nipoto nee
nestati odlukom da vojne operacije budu ograniena dometa. tovie, rizik bi bio
samo vei, jer bi se rat oduio. U izjavi 1951. MacArthur je istakao: Upustili smo se
u rat, i sada ne moemo samo rei Pustimo da taj rat potraje neodreeno vrijeme dok
653

se pripremamo za neki drugi rat... Nije se elio sloiti sa stajalitem amerike

administracije da se Korejski rat mora voditi tako da se izbjegava dati povoda
Sovjetskom Savezu da otpone opi napad. MacArthur je bio zagovornik strategije
kojom bi se, barem u Koreji, porazila kineska vojska.

MacArthur je predloio ultimatum kojim bi se natjeralo Kinu da pregovara o

uvjetima prekida vatre u razumnom razdoblju, ili bi se u protivnom potezi Kine u
Koreji smatrali objavom rata narodima koji su se tamo angairali, te bi se poduzele
654

sve mjere koje se smatraju neophodnima da se stvari privedu kraju. U nekoliko

navrata MacArthur je zagovarao bombardiranje baza u Manduriji, blokadu Kine,
jaanje amerikih postrojbi u Koreji, i prebacivanje kineskih nacionalistikih snaga iz
Tajvana u Koreju. MacArthur je takav potez smatrao normalnim nainom da se
postigne pravedan i trajan mir u najkraem vremenu uz najmanje gubitke, te uz
655

uporabu svih naih potencijala.

Nekoliko MacArthurovih preporuka prelazilo je ovlasti glavnog zapovjednika na
terenu. Na primjer, uvoenje kineskih nacionalistikih snaga u Koreju smatralo bi se
objavom totalnog rata Narodnoj Republici Kini. Kad bi se kineski graanski rat
prenio na korejsko tlo, nijedna od kineskih vojski ne bi odustala od takva rata sve do
postizanja totalne pobjede. Amerika bi se pritom nala upletena u sukob neizvjesnog
ishoda.
Kljuni problem nije bio ispravnost MacArthurovih preporuka, ve njegovo
pitanje: postoji li bilo koji drugi izbor osim pat pozicije i totalnog rata? Do 11.
travnja 1951., kad ga predsjednik Truman smjenjuje, njegove teze bile su predmetom
burnih rasprava. Hrabar kakav je bio, Truman je bio uvjeren da mora smijeniti
zapovjednika koji mu se javno suprotstavlja, no tim potezom Amerika je prihvatila
strategiju kojom se inicijativa preputa protivniku. Truman je ponovno promijenio
definiciju amerikih ratnih ciljeva. Prvi put je spreavanje agresije definirao kao
postizanje sporazuma na postojeoj liniji prekida vatre, gdje god se ta linija trenutno
nalazila. Time je Kinezima dao dodatnu priliku da intenziviranjem vojnih akcija
zauzmu najbolje mogue pozicije:
Pravi mir mogue je postii sporazumom temeljenim na sljedeim faktorima:
prvo, borbe moraju prestati;
drugo, moraju se poduzeti konkretni koraci da se osigura da iznova ne doe do
izbijanja borbi;
656

tree, agresija mora biti zaustavljena.

Ujedinjenje Koreje, rjeenje koje su Sjedinjene Drave zagovarale est mjeseci
prije, ostavljeno je za budunost. Rjeenje temeljeno na spomenutim elementima
657

otvorit e mogunost ujedinjenju Koreje i povlaenju svih stranih snaga.

MacArthur je doekan kao pobjednik, a potom je uslijedio niz sasluanja pred
Senatom koja su bila popraena velikim publicitetom. MacArthur je temeljio svoje

svjedoenje na tradicionalnom odnosu vanjske politike i vojne strategije:

Ve nekoliko desetljea opeprihvaena je ona definicija kojom se rat smatra
krajnjom politikom mjerom; kad sva politika sredstva zakau, tada poseemo za
silom. Kad se to dogodi, ravnotea kontrole, ravnotea ideja, temeljni interesi zemlje
prelaze pod kontrolu vojske onog trenutka kad doe do izbijanja borbi...
Neosporno tvrdim: kad se ljudi jednom nau u bitkama, nikakav politiki manevar
ne bi smio dovesti nae ljude u neravnopravan poloaj, smanjiti njihove anse za
658

ostvarenje pobjede i poveati njihove gubitke.

MacArthur se s pravom izrugivao nacionalnoj politici temeljenoj na prihvaanju
pat pozicije. Bio je protivnik formiranja bilo kakvih politikih ciljeva, ak i onih
potrebnih da se prui podrka ogranienoj pobjedi. Ako se diplomaciji ne dopusti da
definira ratne ciljeve, izlaemo se opasnosti da se svaki konflikt automatski pretvori u
totalni rat, bez obzira na uloge i rizike, to u doba nuklearnog naoruanja nije
zanemarivo.
Trumanova je administracija otila jo dalje. Ne samo da je odbacila
MacArthurove preporuke, ve je jo jednom naglasila da nijedna druga alternativa
osim strategije pat pozicije ne bi mogla funkcionirati. General Bradley, tadanji
naelnik zdruenog stoera, definirao je tri vojne opcije:
Jedna je opcija odustati od Koreje, druga je nastaviti se boriti ne angairajui
suvie vojnih snaga, a trea je opi rat u kojemu bismo morali angairati dovoljno
659

snaga da izbacimo neprijatelja iz Koreje. Trenutno primjenjujemo drugu opciju.

Amerika je vlada gotovo uvijek prihvaala srednju opciju. Budui da
diplomacija ima tendenciju preporuiti varijantu izmeu nepoduzimanja nikakvih
akcija i opeg rata, iskusni su birokrati svjesni da je moral njihovih podinjenih jai
ako se izabere srednji put. Tako je bilo i u sluaju mogunosti koje je Bradley nudio,
premda je fraza nastavak borbi ... bez angairanja suvie vojnih snaga samo
potvrdila postojanje politike bez jasno definiranih ciljeva.
Dean Acheson diplomatskim je rjenikom potvrdio da je ameriki cilj u Koreji
postizanje pat pozicije. Ameriki ciljevi u Koreji definirani su kao zaustavljanje
660

agresije, spreavanje ponovnog izbijanja sukoba i ponovna uspostava mira.

Acheson je u daljnjem izlaganju izrazio neodobravanje poteza koje je predloio
MacArthur, dok je izbjegao tono definirati znaenje spomenutih termina. Prije nego
sagledamo nejasne prednosti koje nam moe donijeti irenje rata, koji je za sada
ogranien na kinesko kopno, moramo tono sagledati rizik kojemu bismo se izloili
opim ratom protiv Kine, mogunost intervencije Sovjetskog Saveza i izbijanja

treega svjetskog rata, kao i efekte koje bi takva odluka mogla imati na solidarnost
koalicije zemalja slobodnoga svijeta. Nadalje, teko je povjerovati da Sovjetski
661

Savez ne bi reagirao na izravni napad na kinesko kopno.

Sjedinjene Drave nisu se usudile ii na potpunu pobjedu, ali si istodobno nisu
mogle dopustiti ni poraz, te se postavljalo pitanje kakve mogunosti djelovanja
preostaju u tom sluaju. Kad se pomnije sagleda znaenje svih uporabljenih fraza, bilo
je jasno da je ameriki izbor pat pozicija na bojnom polju, te stoga i za pregovarakim
stolom. U memoarima Truman je ukratko izloio svoje vienje situacije koje
objedinjuje gledita svih njegovih sunarodnjaka, kako pripadnika vojske, tako i
graanstva:
Svaka odluka koju sam donio vezano uz konflikt u Koreji temeljena je na jednomu
krajnjem cilju: sprijeiti trei svjetski rat i uasno unitenje koje bi takav sukob
mogao donijeti civiliziranom svijetu.
To istodobno znai da ne bismo smjeli poduzimati nikakve akcije koje bi
Sovjetskom Savezu posluile kao izgovor da uvuku zemlje slobodnoga svijeta u totalni
662

rat.

Uvjerenje da je Sovjetski Savez spreman za opi rat jasno je pokazalo da

Sjedinjene Drave sasvim pogreno procjenjuju stvarni odnos snaga.
Staljin nije traio izgovor zbog kojeg bi se upustio u opi rat; naprotiv, pod svaku
je cijenu elio izbjei takav razvoj dogaaja. da je doista teio sukobu, imao je na
raspolaganju dovoljno izgovora na podruju Europe ili u tadanjim vojnim
djelovanjima u Koreji. Stoga ne iznenauje injenica da Sovjetski Savez ni u jednoj
fazi rata nije zaprijetio intervencijom ili poduzimanjem vojnih akcija. Staljin je bio
vrlo oprezna i sumnjiava osoba, i nita nije upuivalo na mogunost da se pretvori u
neopreznog avanturista. Oduvijek je vie volio tajne i neizravne akcije nego otvorenu
konfrontaciju, a posebno je pazio da se ne upusti u rizik rata protiv Sjedinjenih
Drava, i to s valjanim razlozima. S obzirom na velike razlike u nuklearnom
naoruanju izmeu dviju sila, Sovjetski Savez bi u opemu ratu sigurno bio gubitnik.
Zanimljivo je da su svi lanovi administracije naglaavali upravo suprotno
stajalite. Marshall je tvrdio da bi Sjedinjenim Dravama bile potrebne jo dvije do
663

tri godine da se pripreme za opi rat.

Bradley je tvrdio da nismo u sjajnoj poziciji

664

da se suoimo s globalnim ratom.

Na takvu razmiljanju temelji se i njegova
poznata izjava da bi nas uputanje u opi rat zbog Koreje uvuklo u pogrean rat, na
665

pogrenom mjestu, u krivo vrijeme i s krivim neprijateljem. Acheson je takoer

smatrao da je potrebno vie vremena da bi se izgradile uinkovite snage za

666

uzvraanje napada.
Zato su ameriki voe, u doba kad se Sovjetski Savez tek poeo opskrbljivati
nuklearnim orujem, vjerovali da e amerike snage za uzvraanje napada s
vremenom postati snanije, moe se objasni kao jo jedna potvrda apsurdnih premisa
od kojih je polazila koncepcija zadravanja: prvo, da je Amerika slaba, dok je
zapravo raspolagala monopolom nad nuklearnim naoruanjem; drugo, da e amerika
prednost biti jo vea, dok je Sovjetski Savez istodobno ve nagomilavao svoj
nuklearni arsenal. Staljin se pokazao vrlo uspjenim u odvraanju Sjedinjenih Drava
od pokuaja da postigne ogranienu pobjedu u Koreji, i dobro je iskoristio to
pogreno uvjerenje koje su Amerikanci sami sebi nametnuli te nije morao posezati ni
za kakvim prijetnjama.
Nakon kineske intervencije, Amerika vie nije ozbiljno razmiljala o opciji
ograniene pobjede. Temeljni postulat Trumanove administracije, da je nemogue ili
vrlo rizino teiti za postizanjem neega vieg od pat pozicije, nije u potpunosti
sagledao niz opcija koje su stajale na raspolaganju. Postojala je i mogunost odabira
srednjeg puta o kojemu sam ve prije govorio: uspostavljanje linije razgranienja du
uskoga grla poluotoka, dok bi se ostatak zemlje demilitarizirao pod meunarodnim
nadzorom. Ta je opcija bila sasvim realna, a u sluaju odbijanja mogla se i
jednostrano nametnuti. Kina vjerojatno nije raspolagala odgovarajuim sredstvima da
sprijei provoenje takve politike, kao to je ispravno primijetio MacArthurov
667

nasljednik general Matthew Ridgway, ali nije predloio takvo rjeenje.

MacArthur je zasigurno bio u pravu kad je tvrdio da se Kina u borbi protiv nas
668

koristi maksimumom svojih snaga.

Sovjetski je Savez bio primoran donijeti
odluku je li napredovanje amerikih postrojbi na relativno kratkoj dionici od 38.
paralele do uskoga grla polutotoka dovoljan povod za izlaganje riziku opeg rata, s
obzirom na veliku prednost Amerike u nuklearnom naoruanju i gospodarsku krizu
koja je potresala Sovjetski Savez. Kineska diplomacija nije pristala na novi razvoj
situacije niti se odluila za borbu, ve je s neodobravanjem pratila uspostavu nove
linije sukoba. Novonastala situacija bila je vrlo slina konanom raspletu du 38.
paralele. Postalo je jasno da e Kina prestati s prijetnjama im u njezinoj politici
prevlada strah od sovjetske agresije i otpone pribliavanje stavovima Sjedinjenih
Drava. Da je prvi komunistiki vojni izazov Sjedinjenim Dravama doivio
neuspjeh, i druge bi vojne sile djelovale opreznije u podrujima kao to je Indokina.
Time bi do raskola izmeu Kine i Sovjetskog Saveza sigurno dolo jo bre.
U proljee 1951. otpoela je nova amerika ofenziva prema sjeveru pod vodstvom
generala Ridgwaya, u kojoj je primijenjena tradicionalna amerika taktika

iscrpljivanja protivnika. Amerike su snage oslobodile Seul i prele 38. paralelu.

Tada, u lipnju 1951., komunisti predlau pregovore o prekidu neprijateljstava.
Washington je naredio okonanje ofenzivnih djelovanja i od tog trenutka sve vojne
operacije iznad razine bataljuna morale su prvo dobiti odobrenje glavne komande.
Trumanova je administracija bila uvjerena da e tim korakom stvoriti povoljnije
ozraje uoi pregovora, te pokazati Kinezima da ameriki cilj nije pobjeda.
Bio je to tipino ameriki potez. Ameriki su voe redovito zagovarali postizanje
rjeenja pregovorima, pri emu se nisu sluili prisilom ve jednostrano pokazali
spremnost na suradnju. Pri veini pregovora takve unilateralne geste oduzimaju
inicijatoru pregovora kljunu prednost u pregovorima. Openito uzevi, diplomati
rijetko nagrauju za ve uinjene usluge, posebno u doba rata. Pregovori su obino
rezultat pritisaka na bojnom polju. Poputanje vojnih pritisaka smanjuje poticaje
neprijatelja da ozbiljno prihvati pregovore i dovodi ga u iskuenje da otee s
pregovorima dok sa sigurnou ne ocijeni je li realno oekivati i neke druge
jednostrane geste.
Upravo se to dogodilo u Koreji. Suzdravanje Amerikanaca omoguilo je
Kinezima da okonaju proces u kojemu je kineska vojska neprestano iscrpljivana
tehnikom i materijalnom superiornou Amerike. Od tog su trenutka Kinezi, bez
uputanja u vei rizik, bili u mogunosti koristiti se vojnim operacijama da bi nanijeli
Amerikancima gubitke i time dodatno ojaali frustracije Amerike i unutarnje pritiske
da se okona rat. Za vrijeme smanjenoga vojnog pritiska komunisti su se ukopali na
teko osvojivim poloajima du nepristupanoga planinskog terena i postupno
669

otklanjali prijetnju Amerikanaca da e nastaviti s neprijateljstvima.

To je
rezultiralo produljenjem rata do iscrpljivanja protivnika, koji je zaustavljen zbog
mune ravnotee izmeu fizikih ogranienja Kine i psiholokih inhibicija Amerike.
Cijenu pristajanja na pat poziciju Amerika je platila veim brojem rtava za vrijeme
pregovora no u razdoblju najeeg ratovanja.
Pat pozicija kojoj je Amerika teila bila je vidljiva i na vojnom i diplomatskom
planu. Slubeni britanski izvjestitelj, brigadir A. K. Ferguson, dobro je opisao kakav
je utjecaj vojna pat pozicija imala na amerike postrojbe:
ini mi se da su navodni ciljevi snaga Ujedinjenih naroda u Koreji, spreavanje
agresije te ponovna uspostava mira i sigurnosti na tom podruju, u trenutnim
okolnostima suvie nejasni da bi glavnom zapovjedniku na terenu predstavljali jasan
vojni cilj, ijim bi ostvarivanjem dolo do prekida neprijateljstava... Mnogi si
britanski i ameriki asnici ve postavljaju pitanja poput Kad e rat u Koreji
zavriti? Kad e se po vaem miljenju snage Ujedinjenih naroda moi povui iz

Koreje? Koji je na cilj u Koreji? Takva me pitanja dodatno uvjeravaju da e se

zapovjednik na terenu suoavati sa sve vie tekoa u odravanju morala ako se
670

britanskim i amerikim postrojbama u Koreji jasno ne definira cilj kojemu teimo...

Odlukom da se prihvati pat pozicija Amerika je prvi put nakon rata doivjela
veliki rascjep u konsenzusu pri procjeni vanjske politike. Za MacArthura i pobornike
njegove politike Korejski rat bio je iznimno frustrirajue iskustvo, budui da su bili
sasvim sigurni da e zavriti pat pozicijom, i na vojnom i na politikom planu.
Trumanovoj je administraciji Korejski rat bio nona mora jer je poprimio suvie
velike razmjere s obzirom na svoje politike ciljeve, a istodobno bio suvie
beznaajan da bi opravdao strateku doktrinu Amerike. MacArthur je udio za
konanim obraunom u Koreji, ak i ako takvo rjeenje ukljuuje ulazak u rat protiv
Kine, dok je administracija eljela tedjeti amerike snage kako bi bila spremna
oduprijeti se sovjetskom napadu na Europu, to je bila pretpostavka koncepcije
zadravanja.
Korejski je rat jasno pokazao i dobre i loe strane takve politike. S aspekta
dravnike mudrosti, Koreja je bila test za odreivanje demarkacijskih linija izmeu
dviju sukobljenih interesnih sfera koje su tada upravo bile u procesu formiranja.
Amerikanci su taj konflikt smatrali sukobom izmeu dobra i zla, te borbom za
dobrobit cjelokupnoga slobodnog svijeta. Takvo je tumaenje dalo amerikim
akcijama poseban polet i predanost, a istodobno je koncepcija zadravanja oscilirala
od teoretske prema praktinoj. Veliki uspjesi u izgraivanju i oporavku Europe i
Japana dogaali su se istodobno s ozbiljnim nerazumijevanjem i preuveliavanjem
mogunosti i snage Sovjetskog Saveza. Lako je bilo rjeavati probleme vezane uz
moralna i pravna pitanja, ali javljala se tendencija koncentriranja na samu formu, a ne
na svrhu koju je trebalo postii. Pri procjeni uspjenosti amerike politike u Koreji,
Achesona je manje brinuo ishod na bojitu od uspostave koncepta kolektivne
sigurnosti: Ideja kolektivne sigurnosti trenutno je u fazi provjere i pokazuje se
uspjenom. Narodi koji vjeruju u kolektivnu sigurnost dokazali su da su sposobni
671

zajedniki djelovati i boriti se. Prihvaanje principa kolektivne sigurnosti bilo je

mnogo vanije od ishoda, pod uvjetom da se izbjegne jasan poraz.
Takvi aspekti politike zadravanja nametnuli su amerikom narodu suvie velik
teret. Od Amerikanaca su se traile velike rtve, dok su njihovi voe istodobno
lavirali izmeu odupiranja agresiji i izbjegavanja opeg rata, a da pritom i tim
terminima nisu dali operativno znaenje. Posljedice takva pristupa odraavale su se u
golemoj frustraciji i traenju krivaca za novonastalu situaciju. Marshall, a posebno
Acheson, bili su izloeni nizu napada. Sve vie se isticao problem navodne

komunistike infiltracije u Washingtonu, u emu su predvodili demagozi poput

senatora Josepha McCarthyja.
Najvaniji aspekt reakcije amerike javnosti na Korejski rat nije bio nespokoj
zbog rata koji nije dovodio do odreenih rezultata, ve njegova dugotrajnost. Unato
svim tim frustracijama, Amerika je nastavila nositi teret globalne odgovornosti u
borbi u kojoj se nije nasluivao kraj i koja joj je nanosila teke gubitke, a nije vodila
odreenom rezultatu. Amerika je napokon uspjela ostvariti svoj cilj, ali je za to platila
veu cijenu i potroila mnogo vie vremena no to je bilo potrebno. Petnaest godina
poslije Amerikanci e se ponovno nai u jednako tjeskobnoj situaciji ulaskom u
konflikt u Indokini.
Postoji bitna razlika izmeu Korejskog rata i agonije koju je Amerika kasnije
prolazila zbog rata u Indokini. Kritiari Korejskoga rata pourivali su pobjedu, dok su
kritiari Vijetnamskog rata zagovarali prihvaanje poraza. Kontroverzni stavovi oko
Korejskog rata osigurali su Trumanovoj administraciji prednost u pregovorima.
Truman i njegovi savjetnici iskoristili su protivljenje javnosti kao dodatnu prijetnju
Koreji i Kini, budui da je druga alternativa bila jo intenzivnije voenje rata. U ratu
u Indokini dogodilo se sasvim suprotno. Protivnici rata, koji su zagovarali bezuvjetno
povlaenje amerikih snaga iz Vijetnama, samo su dodatno oslabili pregovarake
pozicije Amerike.
Sve zaraene strane u Korejskom ratu izvukle su iz tog dogaaja vane pouke.
Ameriki dravnici toga doba zasigurno e biti pameni po viziji na temelju koje su
angairali snage u udaljenoj zemlji za koju su prije samo nekoliko mjeseci tvrdili da
je potpuno beznaajna za ameriku sigurnost.
Kad su bili primorani suoiti se s tim izazovom, pokazali su dovoljno hrabrosti da
promijene svoj stav jer su uvidjeli da bi pristanak na komunistiku okupaciju Koreje
bitno oslabio pozicije Amerike u Aziji, i naruio odnose s Japanom koji su za nju bili
iznimno vani.
Na poetku nove generacije svjetskog vodstva, Amerika je uspjeno poloila svoj
prvi test, premda uz velike napore i rtve. Naivnost Amerike bila je samo odraz
njezine velike spremnosti da se suoi s novim izazovima, to je Americi dalo snage da
podnese rtvu od gotovo 150.000 poginulih i ranjenih u ratu bez konanog rezultata.
Korejska je kriza rezultirala jaanjem snage Europe, a potom i stvaranjem
Sjevernoatlantskog saveza, to je slobodnom svijetu omoguilo da izdri dug i
naporan test izdrljivosti koji je nametao hladni rat. Amerika je ipak platila visoku
cijenu, budui da su revolucionarni voe jugoistone Azije i drugih podruja svijeta
otkrili nov nain ratovanja, koji se temeljio na izbjegavanju kopnenih borbi na terenu
irokih razmjera, pri emu su uspjeli slomiti odlunost i osujetiti nakane jedne velike

sile.
Kina je takoer iz tog rata izvukla niz pouka. Usprkos znatnoj inferiornosti u
materijalnim sredstvima kojima je raspolagala, uspjela je izvui pat poziciju u borbi
protiv velesile Amerike, i to kombinacijom vojnih i diplomatskih manevara. Pritom je
Kina shvatila koja bi bila cijena izravne konfrontacije s amerikom vojnom silom. Za
vrijeme hladnoga rata vie nee doi ni do kakvih vojnih sueljavanja izmeu Kine i
Amerike. Slaba pomo koju je Kini nevoljko pruao Sovjetski Savez oznait e
poetak raskola izmeu Kine i Sovjetskog Saveza.
Sovjetski Savez se na kraju Korejskoga rata pretvorio u najveega gubitnika, iako
su ameriki voe bili uvjereni da je upravo Sovjetski Savez dirigirao cijelim
pothvatom. Dvije godine nakon invazije na Koreju, Amerika je uspjela konsolidirati
svoju stranu globalne crte razgranienja. Sjedinjene Drave utrostruile su svoje
izdatke za obranu i pretvorile Atlantski savez iz politike koalicije u cjelovitu vojnu
organizaciju pod vodstvom amerikoga vrhovnog zapovjednika. Ve se naziralo
ponovno naoruanje Njemake i javljali se pokuaji formiranja zajednike europske
vojske. Polako se popunjavao vakuum koji je prije postojao ispred sovjetske vojske u
Srednjoj Europi.
ak i ako krenemo od pretpostavke da je Amerika mogla u Koreji postii mnogo
vie, Sovjeti bi tada bili smatrali svojim uspjehom smanjenje gubitaka, ali time bi
istodobno potakli budue komunistike snage na nove avanture, posebno u Indokini.
Sada su Sovjeti bili primorani suoiti se s promjenom u ravnotei snaga koja je
uslijedila nakon ponovnog naoruanja saveznika i jaanja njihove kohezije.
Ta promjena u onome to marksisti nazivaju korelacijom snaga, nije bila prepreka
dravniku koji je svoju politiku oduvijek temeljio na analizama odnosa snaga.
Osamnaest mjeseci nakon invazije na Junu Koreju, Staljin poinje s ponovnim
preispitivanjem konanih ciljeva sovjetske politike, to je kulminiralo najznaajnijim
sovjetskim diplomatskim preokretom u razdoblju neposredno nakon rata.

Dwight D. Eisenhower i Churchill u Londonu 1959.

GLAVA DVADESETA
Pregovori s komunistima:
Adenauer, Churhill i Eisenhower
Staljin je u oujku 1952., prije svretka Korejskoga rata, inicirao diplomatsku
prekretnicu u elji da postigne rjeenje hladnoga rata. To je uinio iz posve drugih
razloga od onih koje su oekivali utemeljitelji politike zadravanja komunizma. Takva
inicijativa nije bila rezultat transformacije sovjetskoga sustava, kao to su oni
predvidjeli, ve je naprotiv zaetnik komunizma elio zatititi komunistiki sustav od
utrke u naoruanju, svjestan da u takvoj utrci ne moe pobijediti. S obzirom na svoja
marksistika uvjerenja i paranoinu narav, Staljin vjerojatno nije mogao ni naslutiti da
bi Amerika mogla mobilizirati tolike snage prvenstveno u obrambene svrhe.
Staljinova ponuda nije ni spominjala uspostavu harmoninoga svjetskog poretka.
Umjesto eliminacije uvjeta koji su doveli do hladnoga rata, Staljinov je prijedlog
zagovarao obostrano priznanje onog to je uasavalo ameriku doktrinu dviju
interesnih sfera. Jedna od njih bila bi amerika i pokrivala Zapadnu Europu, a druga
sovjetska u Istonoj Europi, dok bi se izmeu tih dviju sfera nalazila jedinstvena,
naoruana ali neutralna Njemaka.
Sve od tada traju rasprave u kojima povjesniari i politiari pokuavaju dokuiti
je li taj Staljinov korak bio prilika da se postigne rjeenje hladnoga rata ili je bio
samo lukav taktiki manevar s ciljem da se demokratske zemlje uvuku u proces
pregovora, iji bi poetak zaustavio ponovno naoruanje Njemake. Je li Staljin
pokuavao nagovoriti Zapad na poteze koji bi mogli oslabiti njegovu koheziju ili je
zaista elio zaustaviti sve dublju konfrontaciju Istoka i Zapada?
Staljin vjerojatno ni sam nije odluio koliko je daleko spreman ii u svrhu
smanjivanja tenzija sa Zapadom. Premda je bio spreman ponuditi ono to bi
demokratske zemlje samo etiri godine prije rado prihvatile, u meuvremenu je
djelovao tako da je bilo nemogue ocijeniti iskrenost njegovih namjera. tovie,
iskrenost njegovih namjera bila je vrlo upitna. Bez obzira na Staljinove krajnje
ciljeve, preispitivanje njegovih namjera vjerojatno bi samo dodatno oslabilo koheziju
Atlantskog saveza.
U svakom sluaju, veliki kalkulator nije uzeo u obzir jedan kljuni imbenik: svoju
vlastitu smrtnost. Godinu dana nakon predloene ponude, Staljin umire. Njegovi
nasljednici nisu dovoljno uporno ustrajali na sveobuhvatnim pregovorima, a nisu ni
imali toliko autoriteta da bi bili u poziciji pristati na znatne ustupke potrebne za

provedbu takvog plana. Na kraju je ta mirovna ponuda pokazala koliko su bitno

razliite bile premise koje su motivirale dvije strane za vrijeme hladnoga rata.
Uvjerena u tvrdnju da pravne obveze stvaraju politiku realnost, Amerika je
ekala da Staljin provede u djelo sporazume postignute na Jalti i Potsdamu.
Smatrajui sporazum obvezujuim samo ako odraava ravnoteu snaga, Staljin je
ekao da demokratske zemlje inzistiraju na svojim pravima, to bi mu omoguio da
analizom procijeni omjer rizika i koristi od ispunjavanja sporazuma. Do tada je
Staljin odluio ekati povoljniju priliku, a u meuvremenu prikupiti to vie poena za
pregovaranje te se pripremati za neki konkretan korak ili ono to je Staljin smatrao
konkretnim korakom od strane demokratskih zemalja.
Izgledalo je da je taj trenutak stigao poetkom pedesetih godina. Sjedinjene
Drave zapoele su s primjenom Marshallova plana 1947., dok je NATO formiran
1949. Pod pokroviteljstvom Zapada formirana je Savezna Republika Njemaka.
Staljinova poetna reakcija na taj dogaaj bila je strana zbog toga je i uslijedila
blokada Berlina, pu u ehoslovakoj i sovjetsko odobrenje invazije na Junu Koreju.
Usprkos tomu, Sjedinjene Drave s vremenom su uspjele stvoriti interesnu sferu koja
je obuhvaala sve industrijski razvijene zemlje svijeta.
Staljin je stvorio sigurnosni pojas u Istonoj Europi, iako je taj uspjeh istodobno
pokazao niz slabosti. Veliki kalkulator snaga, sigurno je razumio bolje od ostalih
lidera demokratskih zemalja da to to dobiva, ne pridonosi porastu moi Sovjetskog
Saveza ve da e, uzevi sve u obzir, zemlje sateliti iscrpiti sovjetske resurse, dok
zemlje lanice NATO-a zajedno s Japanom raspolau golemim industrijskim
resursima. Dugoroni trendovi, o kojima su tako rado pisali marksistiki analitiari,
favorizirali su ameriku interesnu sferu. S aspekta Realpolitik, Staljinovo se carstvo
suoavalo s nizom problema.
Skupina predvoena Sjedinjenim Dravama u Korejskom je ratu stekla dragocjeno
vojno iskustvo i razvila svoje vojne potencijale. Staljin je vjerojatno bio svjestan da
su se njegove prijetnje koheziji meu demokratskim zemljama izjalovile. Njegova
okrutna politika vrste ruke u Istonoj Europi samo je dodatno ojaala jedinstvo
zapadne koalicije i uvrstila ih u uvjerenju da ponovno razmotre pitanje naoruavanja
Njemake.
Svijet proet harmonijom koji je bio polazna toka amerike filozofije za vrijeme
rata, transformirao se u dva naoruana tabora. Svaki od ta dva tabora bio je proet
neutemeljenim strahovima. Ameriki su voe smatrali da je cilj sovjetske strategije u
Korejskom ratu bio namamiti Ameriku u sukobe na udaljenu azijskom kontinentu, kako
bi se tim potezom olakao sovjetski napad na saveznike poloaje u Europi. Takvo je
razmiljanje bilo znatno precjenjivanje sovjetske snage kao i Staljinovih metoda. Ni u

jednoj etapi svoje karijere Staljin, pedantan i pronicav analitiar, nije bio spreman
staviti sve na kocku zbog jednog poteza. Istodobno nije smatrao jaanje vojne moi
Zapada defenzivnim potezom, to je doista bio, ve varkom i pripremom za konani
obraun koji je oduvijek oekivao, a koji je tako uporno elio izbjei. Obje su se
strane pripremale za neto to drugoj strani nije ni padalo na pamet izravni sukob
irokih razmjera.
Staljin nije bio voljan provjeriti je li njegova nona mora stvarna, ve je ustuknuo
uvijek kad bi se suoio s mogunou vojnog sukoba s Amerikom. To je uinio i
1946., kad je Truman zahtijevao da sovjetske postrojbe napuste Azerbejdan. Nadalje,
okonao je i blokadu Berlina 1948.-49. prije nego se ta napeta situacija pretvorila u
otvoreni rat. Sada je energino zagovarao poputanje u sukobu koji je sam izazvao,
najavljujui promjenu dotadanje politike jednom od svojih uvenih izjava.
U tom trenu Staljinov je pristup bio izrazito oprezan jer nipoto nije htio pokazati
imalo slabosti pred protivnikom koji je tada temeljio svoju politiku na poziciji sile.
Cilj mu je bio jasno pokazati da eli izbjei svaki oblik konfrontacije, ali istodobno
ne pokazati da zazire od sukoba. Staljinovo je razmiljanje teoretski saeto u knjizi
672

koju je nekoliko godina prije objavio ekonomist Jevgenij Varga. U toj knjizi autor
iznosi tezu da kapitalistiki sustav postaje sve stabilniji te da stoga rat izmeu ta dva
svijeta vie nije neizbjean. Ako je Varga bio u pravu, to je znailo da strategija koju
je Staljin slijedio od dvadesetih godina izazivanje konfrontacija izmeu
kapitalistikih zemalja vie nije funkcionirala. Naprotiv, umjesto meusobnih
sukobljavanja, bilo je izvjesno da su se kapitalistike zemlje spremne ujediniti i
zajedniki djelovati protiv domovine socijalizma, to je bila opcija nagovijetena ve
stvaranjem NATO saveza, a kasnije i saveza izmeu Japana i Amerike.
Staljin se suprotstavio takvu argumentu u svojemu pomno smiljenu eseju pod
naslovom Ekonomski problemi socijalizma u SSSR-u, objavljenom u listopadu
673

1952., koji je sadravao smjernice za partijski kongres koji se pribliavao.

U
lanku je Staljin jo jednom potvrdio svoju istinsku vjeru u komunizam, koju je javno
obznanio ve 1934., 1939. i 1946., naglasivi da kapitalizam nipoto ne postaje
stabilniji ve se naprotiv, suoava sa sve ozbiljnijom krizom:
Smatra se da su proturjeja izmeu kapitalizma i socijalizma snanija od
proturjeja izmeu pojedinih kapitalistikih zemalja. Teoretski, takva je tvrdnja
ispravna, ne samo danas ve i prije Drugoga svjetskog rata. To uglavnom razumiju i
vodstva kapitalistikih zemalja. Unato tome, Drugi svjetski rat nije zapoeo kao rat
674

protiv Sovjetskog Saveza, ve upravo kao rat izmeu kapitalistikih zemalja.

Kad god bi Staljin ponavljao ve dobropoznate izjave o neizbjenosti rata meu

kapitalistikim zemljama, ljudi koji su vjerovali u Staljinovu politiku znali su da ih

eli samo dodatno utjeiti. Prema iskrivljenim tumaenjima Staljina, oekivanje
sukoba meu kapitalistikim zemljama istodobno je impliciralo da sukob izmeu tih
zemalja i Sovjetskog Saveza nije neizbjean. Staljinov se lanak stoga moe smatrati
nalogom sovjetskoj diplomaciji da odgodi konani obraun dok unutranji konflikti
dovoljno ne oslabe kapitalistike zemlje.
Slini su proglasi 1939. jasno pokazali spremnost Staljina na nagodbu s Hitlerom.
Takva je analiza, prema tumaenju Staljina 1952. jo uvijek bila ispravna, jer s
obzirom na svoju sklonost prema sukobima, kapitalistike zemlje manje riskiraju
meusobnim borbama no ratovanjem protiv Sovjetskog Saveza: ...dok ratovi izmeu
kapitalistikih zemalja pokazuju samo nadmo neke kapitalistike zemlje nad drugom,
675

rat protiv Sovjetskog Saveza doveo bi u pitanje i sam opstanak kapitalizma.

Takvim teoretskim peckanjem Staljin je na osebujan nain elio umiriti
kapitalistiki svijet, posebno Sjedinjene Drave; elio je naglasiti da nema nikakva
smisla angairati kapitalistike zemlje u ratu iji je cilj preduhitriti eventualne poteze
protivnika, budui da Sovjetski Savez nema nikakve namjere vojno izazvati Zapad:
... premda neprestano u propagandne svrhe ponavljaju koliko je Sovjetski Savez
agresivan, kapitalisti ni sami ne vjeruju da smo agresivni, jer su duboko uvjereni da
Sovjetski Savez provodi miroljubivu politiku i znaju da nikad nee napasti
676

kapitalistike zemlje.
Drugim rijeima, Staljin nije elio da kapitalistiki svijet krivo protumai njegova
pravila igre. elio je ojaati Sovjetski Savez i poveati njegov utjecaj, ali je
istodobno elio jasno dati na znanje da e prestati s pritiscima prije izbijanja rata.
Staljin je znao da e njegove ideoloke izjave biti dovoljno uvjerljive njegovim
drugovima, ali je istodobno bio svjestan da e takvom retorikom biti mnogo tee
uvjeriti njegove kapitalistike protivnike. Znao je da ako Moskva eli poputanje
tenzija i obnovu nade u povratak stare igre iniciranja sukoba izmeu kapitalistikih
zemalja, morat e ublaiti pritiske koji su doveli do onoga to je Staljin smatrao
neprirodno stvorenim osjeajem jedinstva kojim je bio proet kapitalistiki svijet.
Staljin je nastavio s takvim nastojanjima na diplomatskom planu, koristei se
jezikom koji demokratske zemlje mogu razumjeti, i u svojoj takozvanoj Mirovnoj noti
o Njemakoj 10. oujka 1952. Nakon niza godina uzastopnih konfrontacija i
izbjegavanja pregovora, Sovjetski Savez odjednom je pokazao interes za postizanje
sporazuma. Upozoravajui na injenicu da jo uvijek ne postoji pravi mirovni ugovor
s Njemakom, Staljin je predloio trima zemljama koje su takoer okupirale dijelove
Njemake nacrt teksta kojim ih pouruje da taj problem to prije razmotre na

odgovarajuoj meunarodnoj konferenciji, na kojoj bi bile nazone sve zainteresirane

677

vlade, te da se takva konferencija odri to je prije mogue.

Ta mirovna nota
zahtijevala je uspostavu jedinstvene, neutralne Njemake temeljene na slobodnim
izborima. Takvoj bi zemlji bilo doputeno zadrati svoje vlastite oruane snage, a sve
strane postrojbe trebale bi napustiti zemlju u roku od godine dana.
Mirovna je nota sadravala niz nejasnih odredbi, to je bilo dovoljno da se odgodi
primjena sporazuma na neodreeno vrijeme, ak uz pretpostavku da je Zapad spreman
prihvatiti naelo neutralnosti Njemake. Primjerice, taj dokument je zabranjivao
organizacije koje su tetne za demokraciju i odravanje mira, to je, prema
sovjetskoj terminologiji, moglo ukljuivati sve stranke zapadnjakog stila to se
uostalom ve dogodilo u Istonoj Europi. Jednom kad bi demokratske zemlje pristale
sjesti za pregovaraki stol, sovjetski pregovaratelj, koji bi najvjerojatnije bio
Molotov ili netko slian, dao bi sve od sebe da olabavi veze Njemake sa Zapadom.
Time bi se Sovjetski Savez okoristio zbog prihvaanja principa neutralnosti, a
istodobno ne bi bio primoran platiti cijenu ujedinjenja Njemake.
Sam ton i preciznost teksta upuivali su na injenicu da njegova svrha nije samo
propaganda, ve prije poetni korak ka pregovorima, u kojima e prvi put u
poslijeratnom razdoblju Sovjetski Savez pokazati spremnost da plati znatnu cijenu za
poputanje tenzija. Netipino je za Staljina da je njegova mirovna nota ukljuivala i
odlomak koji je pokazivao izvjesnu fleksibilnost: Sugestijom sovjetskoj vladi da
proui taj tekst... pokazao je spremnost da razmotri i drukije naine rjeenja
678

problema.
Da je Staljin ponudio tu mirovnu notu etiri godine prije prije blokade Berlina,
pua u ehoslovakoj i Korejskog rata takav bi potez sasvim sigurno sprijeio
ulazak Njemake u NATO savez. Valja vjerovati da se u tim okolnostima ne bi ni
razmatrala mogunost ulaska Njemake u Atlantski savez. Staljinova mirovna nota
nagovijetala je pregovore o budunosti Europe koje je Churchill zagovarao i
pourivao i za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata.
Meutim, neprijeporna je injenica da se nakon 1948. Atlantski savez oformio i
zapoeo proces ponovna naoruanja Njemake. Europska obrambena zajednica (EDC
European Defense Community) koncipirana je kao politiki okvir za ponovno
naoruanje Njemake, i o tom su se pitanju ve vodile rasprave u europskim
parlamentima. U Saveznoj Republici Njemakoj za kancelara je izabran Adenauer sa
samo jednim glasom prednosti (sumnja se da je rije upravo o njegovu glasu) na
tajnim izborima za parlament. Tadanja opozicija, socijaldemokrati, premda su bili
istinska demokratska stranka, zagovarali su to hitnije ujedinjenje i takvu rjeenju

davali prednost pred ulaskom u savez sa Zapadom.

Zapadni su voe uvidjeli da bi sve te inicijative bile zaustavljene u sluaju
prihvaanja sovjetskog prijedloga, a jednom kad se zaustave, teko bi iznova dobile
zamah i ponovno zaivjele. U nekoliko europskih parlamenata, a posebno u
Francuskoj i Italiji, komunistike su partije inile gotovo treinu biraa isti omjer
koji su komunisti imali u ehoslovakoj prije izbijanja pua. Zapadnoeuropske
komunistike partije ustro su se protivile svim mjerama atlantske i europske
integracije. tovie, ve sedam godina odravali su se pregovori o sporazumu kojim
je trebalo definirati budunost Austrije, a pregovori o primirju u Koreji trajali su ve
gotovo dvije godine. Iz svega toga proizlazi da je namjera Staljina pri zahtijevanju
otvorenih pregovora bila slabljenje kohezije meu saveznicima, uz istodobno
konsolidiranje zemalja satelita Sovjetskog Saveza.
Nema nikakve dvojbe da je upravo to bio Staljinov krajnji cilj. Na temelju dokaza
moe se zakljuiti da je Staljin takoer bio spreman prihvatiti sveobuhvatni sporazum.
Jedna od indicija da je smatrao tu opciju otvorenom, bila je i Staljinov odgovor na
reakcije Zapada na njegovu mirovnu notu. Dvadeset peti oujka tri zapadne
okupacijske sile Francuska, Velika Britanija i Sjedinjene Drave odgovorile su na
identian nain, ne s ciljem da se otponu pregovori, ve s ciljem okonanja rasprave
o tom pitanju. Prihvatile su naela ponovnog ujedinjenja Njemake, ali odbacile ideju
o neutralnom statusu zemlje. Napomenuli su da se ujedinjena Njemaka moe
ukljuiti u asocijacije koje su kompatibilne s naelima i ciljevima Ujedinjenih
naroda, drugim rijeima, da moe ostati u NATO savezu. Odgovorom Zapada
prihvaeno je naelo slobodnih izbora, pod uvjetom prihvaanja prava na slobodno
okupljanje i slobodu govora. Pritom su bili sasvim sigurni da e oba ta uvjeta oslabiti
sovjetski utjecaj na komunistiki reim u Istonoj Njemakoj mnogo prije odravanja
679

izbora. Cilj odgovora Zapada na sovjetski prijedlog bio je pokazati da se takva

politika Sovjetskog Saveza vie nee tolerirati, a ne ohrabriti Sovjete na postizanje
nagodbe.
Staljin je odmah odgovorio, i to pomirljivim tonom, to je za njega bilo vrlo
netipino. tovie, istom je brzinom reagirao na bilo koju drugu diplomatsku notu
demokratskih zemalja. Odgovor na diplomatsku notu Zapada stigao je 9. travnja; na
onu od 13. svibnja stigao je ve 24. svibnja; na notu od 10. srpnja odgovor je stigao
23. kolovoza. Svi sovjetski odgovori oznaili su pomak prema prihvaanju stavova
Zapada. Jedina diplomatska nota na koju nije stigao sovjetski odgovor bila je ona od
680

23. rujna.
U to doba Staljin je ve bio suvie angairan oko nadolazeega
Devetnaestog partijskog kongresa, a nema sumnje da je i ekao rezultate

predsjednikih izbora u Americi.

Staljin, koji je ve bio u vrlo loem zdravstvenu stanju, na partijskom je kongresu
odrao kratak govor u kojemu je doktrinu miroljubive koegzistencije pokuao prikriti
681

ratobornim ideolokim jezikom. Neposredno nakon partijskog kongresa, u prosincu

1952., Staljin objavljuje spremnost na susret s novoizabranim predsjednikom SAD-a
Dwightom D. Eisenhowerom. Nikad do tada Staljin se nije udostojio uiniti prvi
korak premu susretu na vrhu s Rooseveltom, Trumanom ni Churchillom, te su uvijek
oni bili prisiljeni uiniti prvi korak i inicirati sastanke.
Istodobno nastavljanje istki u Sovjetskom Savezu naznailo je promjene koje su
predstojile u sovjetskoj politici. Staljin se nerado odluio na primjenu nove politike
jer je svoje dunosnike do tada tjerao da vode drugaiju politiku, te ropski slijede
njegove direktive. Svako razmiljanje koje je imalo odstupalo od njegova smatrao je
znakom nelojalnosti, te nemilosrdno uklanjao dunosnike koji su snosili odgovornost
za provoenje politike koju je elio promijeniti. I 1952. pripremao je sline mjere, a
cilj napada bili su do tada potpuno lojalni dunosnici: ministar vanjskih poslova
Vjaeslav Molotov, Lazar Kaganovi, stari boljevik i lan Politbiroa te Lavrentij
Berija, prevoditelj istki i ef NKVD-a (tajne policije). Potom e se pojaviti novi
dunosnici koji e provoditi Staljinov diplomatski plan.
Cilj Staljinove diplomatske ofenzive bio je otkriti to bi Sovjetski Savez mogao
dobiti zauzvrat za naputanje komunistikog reima u Istonoj Njemakoj. Staljin
nikad nije priznao taj reim kao samostalnu suverenu dravu te je Istonoj Njemakoj
dao drugaiji status nego ostalim istonoeuropskim satelitima, upravo s ciljem da ga
sauva kao poen za pregovore ako ikad doe do ozbiljnih pregovora o ujedinjenju
Njemake.
Po Staljinovu vienju, taj je trenutak nastupio 1952. Nudei ujedinjenje Njemake
temeljeno na slobodnim izborima, Staljin je elio upozoriti na injenicu da je
komunistiki reim Istone Njemake postao potroena ideja. ak uz pretpostavku da
se obistini ono ega su se saveznici pribojavali pobjeda komunista na izborima u
Istonoj Njemakoj nije bilo sumnje da e znatno mnogobrojnije stanovnitvo
Savezne Republike Njemake osigurati odluujuu pobjedu zapadno orijentiranih
demokratskih stranaka. Premda je Staljin snagom svoje volje i okrutnou bio spreman
uvui svoj icrpljeni narod u konfrontaciju s demokratskim zemljama, bio je i jedini
komunistiki voa koji je imao dovoljno autoriteta da izae na kraj s tim sovjetskim
satelitom.
Svaka Staljinova pogrena procjena bila je temeljena na pretpostavci da njegovi
suparnici takoer provode Realpolitik, i to na isti hladnokrvan nain kao to je to

inio on. U razdoblju neposredno nakon zavretka rata, Staljin je oigledno bio
uvjeren da e uspjeti zastraiti svoje protivnike ili ih barem prisiliti da uvide da e
svaki pokuaj zahtijevanja ustupaka od Sovjetskog Saveza biti iznimno teak i
dugotrajan. Uz to je bio uvjeren da e jednom, kad doe vrijeme za postizanje
rjeenja, Sjedinjene Drave to uiniti na temelju postojeega stanja, bez obzira na
dogaaje koji su prethodili. Staljin je bio uvjeren da nee biti prisiljen platiti nikakvu
cijenu zbog svojih brutalnih postupaka prema demokratskim zemljama.
Takve su se pretpostavke pokazale potpuno pogrenima. Sjedinjene Drave nisu
provodile Realpolitik, barem ne na Staljinov nain. Amerikim su voama moralne
maksime bile vane i vjerovali su u pravne obveze. Staljin je smatrao blokadu Berlina
prilikom da uvrsti svoje pregovarake pozicije o rjeenju pitanja Njemake, te
istodobno i potezom koji e ubrzati poetak pregovora. Korejski je rat smatrao testom
dometa politike zadravanja, ali Amerika je pokazala principijelan otpor prema
agresivnim djelovanjima u Koreji, ne smatrajui to obranom svoje interesne sfere.
Amerika je uprla sve svoje snage s ciljem da ispravi povredu opih naela, a ne da
dovede u pitanje lokalni status quo.
Kao to je 1945. zanemario vanost amerike dobre volje, Staljin je i 1952.
pogreno procijenio koliko je Amerika razoarana njegovom politikom i akcijama
koje je u meuvremenu poduzimao. U razdoblju od 1945. do 1948. ameriki su voe
arko eljeli postii sporazum sa Sovjetskim Savezom, ali nisu pokazali dovoljno
volje ni upornosti neophodne za nametanje pritisaka koje bi Staljin ozbiljno shvatio.
Staljin je 1952. u potpunosti shvatio koliko je Amerika ozbiljna u pritiscima kojima ga
izlae, ali je vrlo jasno pokazao svoje prijetvorne nakane. Amerikanci su stoga
protumaili Staljinove prijedloge tek jo jednim manevrom u hladnoratovskoj borbi
koja moe zavriti jedino pobjedom ili porazom. Kompromis sa Staljinom vie nije
dolazio u obzir.
Staljinov osjeaj za vrijeme nije mogao biti nepovoljniji. Njegova mirovna nota
stigla je manje od osam mjeseci prije amerikih predsjednikih izbora, na kojima se
predsjednik Truman nije ni kandidirao. I u sluaju da su se Truman i Acheson odluili
na pregovore sa Staljinom, ne bi im preostalo dovoljno vremena za privoenje tih
pregovora kraju.
Za Trumanovu je administraciju Staljinova mirovna nota u svakom sluaju bila
nepovoljnija no to je to na prvi pogled izgledalo. Sr problema nije bio u uvjetima, o
kojima se moglo nagoditi, ve u viziji svijeta koji je ta nota zagovarala. Prema tom
planu Njemaka je trebala biti neutralna zemlja, premda se doputala mogunost
njezina naoruanja, a sve su se strane postrojbe trebale povui s njemakog teritorija u
razdoblju od godine dana. to su ti uvjeti tono znaili? Kako definirati tu

neutralnost i tko bi nadzirao njezinu provedbu? Bi li Sovjetski Savez tako dobio

pravo glasa u pitanjima Njemake i mogunost ulaganja veta pod krinkom nadziranja
njezina neutralnog statusa? Na koje bi se poloaje strane postrojbe trebale povui?
Zapadnim silama pobjednicama odgovor se sam nametao: u Europi nije postojala ni
jedna obranjiva baza. Jo pedesetih godina Francuska je bila spremna prihvatiti
amerike snage, ali nikako na due vrijeme i bez ikakvih ogranienja. Ni ameriki
Kongres ne bi bio spreman odobriti takvo pregrupiranje snaga, budui da je ve bila
uspostavljena neutralna tampon zona izmeu sovjetskih i amerikih snaga. Dok bi
amerike postrojbe bile primorane na povratak u Sjedinjene Drave, jedina obveza
sovjetskih snaga sastojala bi se u povlaenju na granicu Poljske, stotinu milja
istonije. Ukratko, doslovna primjena Staljinova prijedloga rezultirala bi gaenjem
NATO saveza koji se tek formirao, dok bi jedina obveza Sovjetskog Saveza bila
povlaenje stotinu milja istonije.
Nove komplikacije bile bi neminovne ak ako bi klauzula ugovora bila tumaena
kao povlaenje sovjetskih postrojbi na sovjetski teritorij. Nije bilo razloga vjerovati
da bi se ijedan od satelitskih reima Sovjetskog Saveza mogao odrati bez prisutnosti
sovjetskih postrojbi ili sigurnosti da e doi do intervencije Sovjetskog Saveza u
sluaju pobune. Nametalo se pitanje bi li Staljin pristao zabraniti sovjetskoj armiji
ponovni ulazak na teritorije Istone Europe ak i u sluaju da postoji opasnost ruenja
komunistike vlasti. S obzirom na okolnosti 1952., odgovor se sam nametao. Nijedan
voa demokratskih zemalja nije mogao povjerovati da bi stari boljevik Staljin
pristao na nereagiranje u sluaju takve pobune.
Meutim, najvaniji razlog zbog kojeg su Truman i Acheson ignorirali Staljinovu
ponudu bila je dugorona budunost Njemake predviena njegovom mirovnom
notom. ak ako bi se mogla zamisliti neutralna Njemaka i odbaciti mogunost
intervencije Sovjetskog Saveza, uz naoruanje Njemake do razine koja je potreban da
se zemlja ne ostavi na milost Sovjetskom Savezu, time bi se samo iznova javila
dilema koja je bila prisutna u Europi sve od ujedinjenja Njemake 1871. Takva bi
Njemaka zasigurno bila jaa od bilo koje druge zemlje Zapadne Europe, a vjerojatno
i jaa od svih njih zajedno. Pedesetih godina prijetila je opasnost revizionistikih
ideja na Istoku, osobito s obzirom na 15 milijuna ljudi koji su bili prognani s teritorija
koji je veina Nijemaca smatrala svojim. Davanje slobode i priznavanje jedinstvene,
neutralne Njemake tako brzo nakon svretka rata znailo bi izazivanje sudbine. Takav
bi razvoj situacije naudio ugledu najveega njemakog dravnika od Bismarcka, koji
nosi povijesne zasluge za prekid Njemake s Bismarckovim naslijeem.
Konrad Adenauer roenje 1876. u katolikom podruju doline Rajne, koje je bilo
sastavni dio Pruske od Bekoga kongresa, a koje je oduvijek sumnjiavo gledalo na

centralizirani njemaki Reich pod upravom Berlina. Adenauer je bio gradonaelnik

Kolna od 1917., dok ga s toga poloaja 1933. nije maknuo nacistiki reim. Za
vrijeme Hitlera Adenauer se povukao iz politike i ak proveo neko vrijeme u
samostanu. Kad su ga saveznici 1945. ponovno postavili za gradonaelnika Kolna,
iznova su ga s tog poloaja krajem 1945. smijenile britanske vlasti, nezadovoljne
njegovim neovisnim stavovima.
vrst poput granita, Adenauer je podsjeao na rimskoga cara sa svojim visokim
jagodicama i neznatno nakoenim oima koje su ga inile slinim nekom hunskom
osvajau koji je jo prolog tisuljea putovao podrujem Rajne. Adenauerova
uljudnost koju je stekao jo u mladosti prije Prvoga svjetskog rata i vedrina, bile su
upravo iznenaujue za vou okupirane zemlje u kojoj se malo graana moglo
ponositi sjeanjima na politiku prolost svoje zemlje.
U Adenauerovu uredu u Palais Schaumburg, raskonoj bijeloj palai iz
Wilhelmova razdoblja, na kojoj su uvijek bile navuene zavjese, svatko tko je ulazio
osjeao se zarobljenim u prostoru u kojemu je vrijeme stalo. Upravo je smirenost bila
najvanija vrlina voe ija je uloga bila vratiti svojoj zemlji, proetoj sumnjama
prolosti, hrabrost i snagu da se suoi s neizvjesnom budunou. Adenauer je postao
kancelar Njemake u dobi od sedamdeset tri godine. Izgledalo je da je cijeli njegov
ivot bio tek priprema za odgovornost koju e jednoga dana preuzeti u svrhu ponovnog
buenja samopotovanja toga okupiranog, demoraliziranog i podijeljenog drutva.
Adenauerova je sigurnost vie proizlazila iz vjere no to je bila rezultat analiza.
Adenauer nije toliko itao ili prouavao povijest kao Churchill ili de Gaulle, ali je
cijelo razdoblje progonstva proveo razmiljajui; bio je svjedok potresa u njemakom
drutvu. Resila ga je iznimna pronicljivost i shvaanje trendova toga razdoblja. Sjajno
je proniknuo u psihologiju svojih suvremenika i bio vrlo svjestan njihovih slabosti.
Sjeam se kako se Adenauer jednom zgodom alio to u Njemakoj pedesetih godina
nema ni jednoga snanog voe. Kad sam mu spomenuo ime jednog istaknutog
suvremenika, Adenauer je kratko odvratio: Nikad nemojte energiju smatrati snagom.
Adenauer je elio primiriti uzburkane osjeaje u Njemakoj vraanjem
samopouzdanja zemlji koja je doivjela ekstremizme u svojoj prolosti, a koja je
istodobno pokazivala sklonost k romantizmu. Adenauer je bio dovoljno star da se
dobro sjeao razdoblja kad je Bismarck bio njemaki kancelar. Zbog svojega
katolikog odgoja nikad nije prihvatio Realpolitik, ak ni nakon ujedinjenja
Njemake, i oduvijek je smatrao Kaiserovu pompoznu Weltpolitik suprotnu svojoj
uroenoj trezvenosti i leernosti. Nije pokazivao naklonosti prema nadmenoj pruskoj
aristokraciji koja je stvorila carsku Njemaku. Smatrao je da je Bismarck teko
pogrijeio odlukom da njemaku sigurnost temelji na vjetini manevriranja izmeu

Istoka i Zapada. Po njegovu vienju snana, slobodna Njemaka u srcu Europe bila je
prijetnja svima i istodobno ugroavala vlastitu sigurnost.
Smatrao je da podijeljena, okupirana zemlja, otrgnuta od svojih povijesnih
korijena treba stabilnu politiku ako ponovno eli stei kontrolu nad svojom
budunou i time rijeiti kaotinu situaciju koja je zavladala u razdoblju neposredno
nakon rata. Adenauer nije dopustio da ga s njegova puta skrene neka nostalgija prema
prolosti, ili tradicionalni njemaki odnos s Rusijom koji je lavirao izmeu ljubavi i
mrnje. Defmivno se odluio na priklanjanje Zapadu, ak i ako bi takva odluka
podrazumijevala odgodu ponovnog ujedinjenja Njemake.
Protivnici Adenauera u Njemakoj, socijaldemokrati, mogli su se diiti svojim
neokaljanim otporom nacistikom reimu. Povijesno su uivali potporu dijela
Njemake pod okupacijom Sovjetskog Saveza, koji je silom postao komunistiki.
Takvu su se razvoju situacije socijaldemokrati hrabro odupirali. Odani demokraciji,
ali istodobno sumnjiavi prema uinkovitosti politike zadravanja, socijaldemokrati
su prioritetnim pitanjem drali ujedinjenje Njemake, to su smatrali mnogo vanijim
pitanjem od lanstva u zapadnim savezima. Zagovarali su Adenauerovu zapadnu
orijentaciju ali su bili spremni pristati na neutralnost ako bi to dovelo do ujedinjenja,
to su drali stratekim nacionalnim ciljem Njemake. (Sredinom ezdesetih godina
socijaldemokrati su promijenili politiku; prihvatili su Atlantski savez i ulazak u
veliku koaliciju s kranskim demokratima 1966., premda su i dalje bili vie
naklonjeni Istoku no Adenauerovim kranskim demokratima CDU).
Adenauer je u potpunosti odbacio mogunost nagodbe oko pitanja neutralnosti,
emu su socijaldemokrati bili skloni djelomino iz ideolokih, a djelomino iz
praktinih razloga. Ve ostarjeli kancelar nipoto nije htio omoguiti ponovno buenje
nacionalistikih tendencija, posebno sada kad su postojale dvije Njemake drave
koje bi mogle, kao to je Churchill pozorio u svojemu uvenom govoru u kojemu je
prvi put spomenuo termin eljezna zavjesa, navesti Njemaku da ponovno postane
predmetom nadmetanja. Mnogo je bolje od svojih oponenata u zemlji razumio da u
tadanjim povijesnim uvjetima ujedinjena, neutralna Njemaka moe zaivjeti samo
nakon mirovnog sporazuma koji je postignut protiv Njemake. Znao je da e pritom
novonastaloj zemlji biti postavljen niz ogranienja te da e se uspostaviti mehanizmi
meunarodnog nadzora. Adenauer je bio uvjeren da e takva podinjenost Njemake
biti za Nijemce psiholoki mnogo opasnija nego podjela zemlje. Adenauerov je izbor
bio postizanje jednakosti i integracije sa Zapadom te vraanje ugleda Njemakoj.
Nikad neemo saznati bi li Staljin bio u stanju svladati sumnje Adenauera i drugih
voa demokratskih zemalja i iznuditi odravanje velike meunarodne konferencije, te
kakve bi ustupke mogao ponuditi na toj konferenciji. Nije bilo sumnje da bi Churchill

rado prihvatio prijedlog za odravanje takve konferencije. U svakom sluaju,

Staljinova je smrt prekinula sve takve spekulacije. Prvi oujka 1953. Staljin se
oprostio od svojih prijatelja s kojima je gledao film. U tri sata ujutro pronali su ga
kako lei na podu svoje dae. Nije poznato tono vrijeme kad ga je udarila kap,
budui da su se straari bojali ui u njegovu sobu prije dogovorena vremena, pa je
lako mogue da je satima leao na podu prije no to su ga pronali. Staljinovi su
suradnici Maljenkov i Berija, kao i neki drugi, bdjeli pored njegova kreveta sve do
682

njegove smrti tri i pol dana poslije. Pozvani su lijenici, ali upitna je i pomo koju
su mu bili spremni pruiti; na kraju krajeva, svi su oni bili potencijalne rtve istki
kremaljskih lijenika koje su trebale uslijediti.
Staljinovi su nasljednici jo vie od svojega biveg voe eljeli da doe do
poputanja tenzija sa Zapadom, ali nisu imali njegov autoritet, otroumnost, upornost i,
to je najvanije, nisu mogli postii politiko jedinstvo koje je bilo potrebno za
ostvarenje tako kompliciranog cilja. Meu Staljinovim nasljednicima uslijedila je
neizbjena borba za vlast. U oajnikom ratu svih protiv sviju u kojemu je svaka
strana nastojala okupiti frakcije koje e poduprijeti njihovu elju za vlau, nitko nije
bio spreman preuzeti odgovornost za davanje ustupaka kapitalistikom svijetu. To je
sasvim jasno sjetimo li se objanjenja za uklanjanje Berije. Njegov se grijeh sastojao
u tome to je suvie znao i time bio prijetnja mnogim monim suradnicima. Unato
tome, uhienje na sjednici Politbiroa i ubrzo potom smaknut pod optubom da je
sudjelovao u zavjeri kojom je bio spreman ustupiti Istonu Njemaku unato
Staljinovoj mirovnoj noti napisanoj godinu dana prije i svim promjenama u odnosu sa
Zapadom koje su otada uslijedile, a koje su vodile upravo u tom smjeru.
Prema Hruovljevim memoarima, Staljinovi su nasljednici bili ozbiljno zabrinuti
zbog mogunosti da Zapad iskoristi Staljinovu smrt za dugo ekani konani obraun s
komunistikim svijetom. Za svojeg ivota, tiranin je esto upozoravao svoju suradnike
683

da e im Zapad, kad njega vie ne bude, zavrnuti vratove kao piliima.

Sumnjiavost Staljinovih nasljednika prema Zapadu bila je jo vea zbog njihove
meusobne oajnike borbe za mo. Novo je vodstvo Sovjetskog Saveza udjelo za
predahom od hladnog rata ali je istodobno svaki sudionik borbe za vlast znao da bi se
diplomatska fleksibilnost mogla pokazati fatalnom sve do trenutka kad ostvare
apsolutni autoritet. Istodobno su osjeali tjeskobu zbog nastavljanja tenzija. Churchill
je 1946. primijetio da Staljin eli uivati plodove rata bez rata; jednako tako su 1953.
Staljinovi nasljednici eljeli uivati plodove poputanja tenzija, a pritom nisu bili ni
voljni ni sposobni ponuditi ustupke. Godine 1945. Staljin je doveo situaciju do zastoja
da bi sauvao svoje pregovarake pozicije prema Zapadu; 1953. njegovi su

nasljednici iskoristili diplomatski zastoj da brane ispravnost svojeg izbora pred

drugima.
Kad dravnici ele dobiti na vremenu, nude razgovore. Tako je i 16. oujka, tek
tjedan dana nakon smrti diktatora, Maljenkov, tadanji predsjednik vlade, predloio
pregovore bez specificiranja njihova sadraja:
Trenutno ne postoji ni jedno sporno pitanje koje se ne bi moglo rijeiti mirnim
putem na temelju obostranoga dogovora zainteresiranih strana. To se odnosi na nae
684

odnose sa svim dravama, ukljuujui i Sjedinjene Amerike Drave.

Maljenkov pri tome nije izloio nikakve konkretne prijedloge. Novo sovjetsko
vodstvo nije bilo sigurno kako dovesti do poputanja tenzija, a imalo je i mnogo
manje autoriteta potrebnog za formiranje novoga pristupa politici od Staljina.
Istodobno je nova administracija predsjednika Eisenhowera zazirala od ponude
pregovora, kao to su i Sovjeti zazirali od nuenja ustupaka Amerikancima.
Razlog tome bio je isti na obje strane crte razgranienja: i Sovjetski Savez i
Sjedinjene Drave strahovali su zbog statusa nedefiniranih teritorija. Svaka je strana
teko prihvaala promjene koje su se u meunarodnom okruenju dogodile od
zavretka rata. Kremlj se bojao da bi naputanje Istone Njemake moglo rezultirati
slomom sovjetskih zemalja satelita to se i dogodilo u sljedeemu narataju.
Meutim, do istinskog poputanja tenzija nije dolo, ve samo do odustajanja od
Istone Njemake. Sjedinjene su se Drave pribojavale da bi stavljanje pitanja
Njemake na raspravu moglo dovesti do unitenja NATO saveza te da bi time pristali
na rasputanje toga saveza u zamjenu za odravanje mirovne konferencije.
Da bismo shvatili je li Zapad uistinu izgubio sve prilike za postizanje sporazuma
neposredno nakon Staljinove smrti, potrebno je razmotriti tri pitanja. Je li Atlantski
savez bio u poziciji za voenje odluujuih pregovora sa Sovjetima a da se istodobno
ne izloi riziku osipanja saveza? Bi li Sovjetski Savez pod pritiscima bio spreman
ponuditi znaajne ustupke? Bi li sovjetsko vodstvo iskoristilo pregovore u svrhu
zaustavljanja ponovnog naoruanja Njemake i daljnje zapadne integracije bez
istodobnog odustajanja od upravljanja svojim satelitom Istonom Njemakom i
slabljenja pritisaka na Istonu Europu?
Ameriki su voe bili u pravu u svojoj procjeni da u pregovorima ne preostaje
mnogo manevarskoga prostora. Neutralna bi Njemaka samim svojim postojanjem
bila opasnost ili bi pak postala predmetom ucjena. U diplomaciji postoje neki
eksperimenti koji se ne mogu provesti jer bi njihov neuspjeh rezultirao suvinim
rizicima. U tom trenu postojala je realna opasnost da doe do sloma svega to je
Atlantski savez do tada uspio postii.

Svima je, a posebno Sovjetskom Savezu, bilo u interesu da Savezna Republika

Njemaka ostane dio zapadnoga sustava, premda se to nitko od nesigurnih sovjetskih
voa nije usudio priznati. Ako Njemaka ostane u Atlantskom savezu, postojala je
mogunost da se postigne sporazum o ogranienju vojnih snaga i njihovu
pozicioniranju du nove demarkacijske linije (ime bi se zapravo smanjio vojni
potencijal ujedinjene Njemake). Ako bi pak neutralni teritorij obuhvaao cijelu
Njemaku, time bi NATO bio bitno oslabljen i u srcu Europe pojavio bi se vakuum
koji bi bio potencijalna prijetnja miru.
Postojala je mogunost da se Staljinovi nasljednici nagovore na prihvaanje
ujedinjene Njemake unutar NATO-a (premda uz izvjesna vojna ogranienja), ali
samo pod uvjetom da su demokratske zemlje spremne zaprijetiti vojnim akcijama ili
barem intenziviranjem hladnoga rata. Upravo je to vjerojatno bila ideja Winstona
Churchilla, koji je 1951. ponovno izabran za predsjednika vlade, jo za Staljinova
ivota. Churchillov je tajnik, John Colville, zabiljeio:
Winston mi je u nekoliko navrata otkrio nade koje je polagao u zajednike nastupe
pred Staljinom, koji bi se nastavili do kongresa u Beu, gdje bi se zavrila
Potsdamska konferencija. Ako bi se Rusi pokazali nekooperativnima, mi bismo
intenzivirali hladni rat. Churchill je izjavio: Nai bi mladii uskoro bili ubijeni, a
685

slobodarske ideje Zapada odvele bi ih ravno u smrt.

Nijedan drugi lider sa Zapada nije bio voljan izloiti se takvim rizicima ili
sugerirati rjeenja koja bi kritiari Atlantskog saveza odbacili kao suvie jednostrana.
Stoga su ameriki voe odbacili takve inicijative i time sprijeili ozbiljan pokuaj da
se iskoristi kaotino stanje u Sovjetskom Savezu neposredno nakon Staljinove smrti.
Time su istodobno ouvali koheziju Atlantskog saveza.
Cijena takve pat pozicije bila je prestanak rasprava o sadraju pregovora i
inzistiranje na poeljnosti njihova odravanja. Churchill, koji se tada pribliavao
kraju svoje karijere, pojavio se kao glavni glasnogovornik pregovora iji sadraj
nikad nije precizno definirao. Gorka je realnost da je upravo osamdesetogodinji
Churchill, koji je cijeli svoj ivot bio zagovornik politike ravnotee snaga, sada toliko
zagovarao pregovore kao krajnji cilj.
Ameriki su voe Churchillovu arku elju da pregovara pripisali njegovoj
senilnosti. Churchill je zapravo uvijek dosljedno zagovarao pregovore, i za vrijeme i
odmah nakon svretka rata, kao i u doba kad se prvi put formulirala politika
zadravanja (vidi glavu 17. i 18.). Sada su samo bili promijenjeni uvjeti pod kojima
je dolo do takvih prijedloga. Pedesetih godina Churchill nikad nije specificirao
detalje globalnoga sporazuma koji je zagovarao. Za vrijeme rata, takav je stav bio

temeljen na pretpostavci da e se Amerika povui i nee stacionirati svoje postrojbe u

Europi, kao to je Roosevelt neprestano isticao. Na poloaju voe opozicije od 1945.
do 1951. Churchill je razmatrao sljedee stavke opeg sporazuma sa Sovjetskim
Savezom: neutralna, ujedinjena Njemaka, Zapadni savez du francusko-njemake
granice, povlaenje sovjetskih snaga na poljsko-sovjetsku granicu i u zemljama koje
granie sa Sovjetskim Savezom uspostava vlada temeljenih na finskom modelu. Tim bi
zemljama upravljale neutralne, demokratske vlade koje bi uvaavale temeljne
postulate sovjetske politike, ali bi istodobno bile slobodne provoditi svoju vlastitu
neovisnu vanjsku politiku.
Sporazum postignut na takvim osnovama prije 1948. ponovno bi uspostavio
Europu u njezinim povijesnim okvirima. Churchill je i za vrijeme rata i nekoliko
godina nakon njegova zavretka bio daleko ispred svojega vremena. Da nije izgubio
izbore 1945., moda bi hladni rat krenuo u sasvim drugom smjeru pod uvjetom da su
Sjedinjene Drave i druge saveznike zemlje bile voljne preuzeti rizik konfrontacije,
to je bila strategija koju je Churchill zagovarao.
Postizanje sporazuma koji je Churchill zagovarao postalo je 1952. gotovo
nemoguim, osim u sluaju znatnih promjena u politici. Njemaka kakvu je Adenauer
stvorio nije se mogla ni zamisliti prije 1949., i njezino formiranje u velikoj je mjeri
Adenauerova zasluga. Tri godine poslije, svijet kakav je Churchill zamiljao nakon
1944. morao bi se temeljiti na integraciji Savezne Republike Njemake sa Zapadom,
te vraanju prijanjeg statusa slobodne nacionalne drave. Godine 1945. reimi
finskog tipa u Istonoj Europi znaili bi povratak na normalno stanje. U 1952. vie ih
se nije moglo uspostaviti pregovorima mogli su se ostvariti samo pod uvjetom
sloma Sovjetskog Saveza ili sukoba veeg intenziteta. Izbio bi sukob oko pitanja
ujedinjenja Njemake, a ni jedna zapadnoeuropska zemlja nije bila spremna izloiti se
takvu riziku zbog poraenog neprijatelja tako brzo nakon zavretka rata.
Da su lanovi Atlantskoga saveza bili pripadnici jedne nacije, i da su bili u
poziciji provoditi jedinstvenu politiku, moda bi prihvatili diplomaciju iji bi krajnji
cilj bilo zahtijevanje postizanja sveukupnog sporazuma, to je zagovarao Churchill.
Meutim, neprijeporna je injenica da je Atlantski savez 1952. bio suvie slab za
takav rizik. Lideri obje najvanije politike stranke u Americi smatrali su da im ne
preostaje drugi izbor doli nastaviti politiku ekanja (s pozicija sile) dok u Sovjetskom
Savezu ne doe do preobraaja.
John Foster Dulles, novi ministar vanjskih poslova u Eisenhowerovoj
administraciji, smatrao je sukob Istoka i Zapada moralnim pitanjem i provodio je
politiku izbjegavanja pregovora o bilo kojemu pitanju sve do temeljne transformacije
sovjetskog drutva, ime se suprotstavio britanskom vienju problema. U cijeloj

svojoj povijesti Velika je Britanija rijetko uspijevala ograniiti pregovore na

prijateljske i ideoloki srodne zemlje. Budui da ni na vrhuncu svoje moi nije
uivala sigurnost jedne Amerike, Velika je Britanija pregovarala sa svojim ideolokim
protivnicima o praktinim pitanjima vanim za suivot. Cijelo to vrijeme jasna
definicija nacionalnih interesa omoguavala je britanskoj javnosti da procijeni
uinkovitost svojih dravnika. Britanci su povremeno vodili ustre rasprave o
odredbama pojedinih sporazuma, ali gotovo nikad o potrebi da se pregovara.
Istinski vjeran britanskoj tradiciji, Churchill je teio za postizanjem vie
tolerancije u koegzistenciji sa Sovjetskim Savezom vodei gotovo permanentne
pregovore. Ameriki su dravnici, za razliku od Britanaca, eljeli promijeniti
sovjetski sustav, a ne s njim pregovarati. Zato su se rasprave izmeu Velike Britanije i
Sjedinjenih Drave sve vie pretvarale u rasprave o poeljnosti odravanja
pregovora, a ne o bitnim tokama pregovora. Za vrijeme predizborne kampanje 1950.
godine, koja je zavrila porazom, Churchill je predloio sastanak na vrhu etiriju
velikih sila, to je bila doista revolucionarna ideja u toj etapi hladnoga rata:
Ne mogu se ponovno ne vratiti ideji jo jednih pregovora sa sovjetskom Rusijom,
i to na najvioj razini. Takva mi se ideja ini najboljim nainom da pokuamo
premostiti jaz izmeu dva svijeta, tako da svaka strana moe mirno ivjeti, ako ne u
686

pravom prijateljstvu, barem bez mrnje tipine za hladnoratovsko razdoblje.

Dean Acheson smatrao je da bi takav pothvat bio preuranjen, budui da se
Atlantski savez tek konsolidirao:
Na temelju gorkog iskustva uvjereni smo da je jedina ispravna politika prema
Sovjetskom Savezu djelovanje s pozicija sile... Kad eliminiramo sve slabosti, bit
emo u poziciji nastaviti radne sporazume s Rusima... Naa inicijativa i poziv na
687

razgovore u ovom trenutku ne bi nam donijeli nita dobroga...

Churchill se nije vratio na poloaj predsjednika vlade sve do listopada 1951.
Odluio je ne inzistirati na razgovorima na vrhu za vrijeme preostalog mandata
predsjednika Trumana. Umjesto toga, odluio je ekati novu administraciju, koju e
voditi njegov stari ratni suradnik Dwight D. Eisenhower. U meuvremenu se sloio s
tendencijom koja je prevladala opravdavanjem potrebe odravanja sastanka na vrhu
tezom da e bilo koji sovjetski voa prihvatiti takav sastanak. Godine 1952. sovjetski
je voa jo uvijek bio Staljin. U lipnju iste godine Churchill je rekao Johnu Colvilleu
da e Eisenhower, bude li izabran, jo jednom pokuati sklopiti sporazum na
sastanku velike trojice... Smatrao je da smo mnogo sigurniji od bilo kakve mogunosti
napada za Staljinova ivota nego poslije, kad se njegovi nasljednici ponu boriti za
vlast.

688

Nakon Staljinove smrti, neposredno nakon to je Eisenhower postao

predsjednikom, Churchill je ponovno zagovarao pregovore s novim sovjetskim
voom. Meutim, Eisenhower nije pokazivao nita vie sklonosti Churchillovoj ideji
za nastavak odravanja pregovora od svojeg prethodnika. Reagirajui na ponudu
Maljenkova 17. oujka 1953., Churchill je ve 5. travnja upozorio Eisenhowera da ne
propusti priliku otkriti kako je daleko spreman ii sovjetski reim u svrhu poputanja
689

tenzija. Eisenhower je u svojem odgovoru zamolio Churchilla da prieka objavu

nove politike platforme koju je planirao izloiti pred Amerikim udruenjem
690

urednika novina 16. travnja, a kojom je de facto odbacio Churchillov prijedlog.

Eisenhower je pritom istaknuo da su razlozi tenzija dobro poznati, kao i naini za
njihovo rjeavanje: korejsko primirje, Austrijski dravni ugovor i kraj izravnih i
neizravnih napada na sigurnost Indokine i Malezije. Time je bacio Kinu u zagrljaj
Sovjetskog Saveza, to se poslije pokazalo sasvim krivom procjenom kineskosovjetskih odnosa i stvorilo neodrive uvjete budui da su dogaaji u Maleziji i
Indokini bili izvan sovjetske kontrole. Eisenhower je tvrdio da nikakvi pregovori nisu
potrebni te da je vrijeme za djela, a ne za rijei.
Kad je vidio nacrt Eisenhowerova govora, Churchill je bio vrlo zabrinut i izjavio
daje nagli mraz uguio proljee u zametku. U elji da pokae kako ga
Eisenhowerovi argumenti nisu razuvjerili, predloio je sastanak velikih sila sudionica
konferencije u Potsdamu Sjedinjenih Drava, Velike Britanije i Sovjetskog Saveza
kojemu je trebao prethoditi sastanak Churchilla i Molotova, tek nedavno postavljenog
za sovjetskog ministra vanjskih poslova. Prilaui nacrt poziva u svom pismu
Eisenhoweru, Churchill se pozivao na svoje nevjerojatno prijateljstvo s Molotovom:
... mogli bismo obnoviti na odnos uspostavljen za vrijeme rata... mogao bih se
susresti s gospodinom Maljenkovim i vaim drugim vodeim politiarima. Naravno,
ne smatram da bismo time mogli rijeiti ijedan od ozbiljnih problema koji prijete
svijetu u neposrednoj budunosti... Ovom prilikom elim jasno istaknuti da ne
oekujem donoenje nikakvih vanih odluka na takvu neformalnom sastanku, ve je
691

moj jedini cilj obnoviti prijateljstvo dviju strana...

Eisenhoweru se sastanak na vrhu inio opasnim ustupkom Sovjetima. Mrzovoljno
je ponovio da oekuje da Sovjeti prije svega ispune neke preduvjete:
U mojoj noti od 25. travnja jasno sam izrazio svoj stav da ne bismo smjeli previe
uriti i ne bismo smjeli dopustiti da nas ope mnijenje u naim zemljama, koje
692

zagovara sastanak predsjednika drava, navede na donoenje preuranjenih odluka...

Premda se Churchill nije slagao s takvim stavom, bio je svjestan da je Velika

Britanija uvelike ovisna o Sjedinjenim Dravama, to ne doputa da pokazuje

inicijativu u pitanjima koja Washington smatra toliko bitnima. Bez uspostavljanja
izravnog kontakta s Maljenkovim, odluio se za govor u Donjem domu, u kojemu je
izrazio svoje stavove koje je elio prenijeti sovjetskom predsjedniku vlade u
izravnom razgovoru. Jedanaesti svibnja 1953. izloio je osnovne premise u kojima se
njegovo vienje situacije razlikovalo od onoga predsjednika Eisenhowera i Dullesa:
dok su se ameriki voe bojali da ne ugroze koheziju Atlantskog saveza i ponovno
naoruanje Njemake, Churchill nije elio ugroziti mogunost povoljnijeg razvoja u
samom Sovjetskom Savezu:
... bila bi velika teta da prirodna elja za postizanjem opeg sporazuma u
meunarodnoj politici uspori spontanu i prirodnu evoluciju koja se ve dogaa u
Rusiji. Smatram da su neke pojave unutar Rusije i oita promjena raspoloenja mnogo
hitniji i vaniji od onog to se dogaa izvan zemlje. Drim da nita u vanjskoj politici
zemalja NATO-a ne bi smjelo zamijeniti ili umanjiti vanost temeljitih promjena
693

ruskih stavova...
Prije Staljinove smrti Churchill je pozivao na pregovore procjenjujui da je
Staljin sovjetski voa koji najbolje moe jamiti ispunjenje svojih obeanja. Sada je
Churchill zagovarao sastanak na vrhu da bi ouvao pozitivna oekivanja koja su se
stvorila nakon diktatorove smrti. Drugim rijeima, pregovori su bili neophodni bez
obzira na dogaanja u Sovjetskom Savezu i bez obzira tko kontrolirao sovjetsku
hijerarhiju. Po Churchillovu je miljenju konferencija na vrhu bila najbolji nain da se
odrede naela i daju smjernice buduim pregovorima:
Konferencija ne bi trebala imati vrsti dnevni red ni voditi kroz labirint tehnikih
detalja koji sastavlja niz strunjaka i dunosnika. Trebala bi biti ograniena na
najmanji mogui broj sudionika... Vrlo je mogue da konferencija nee rezultirati
nekim vrstim sporazumima, ali moda e pridonijeti opem uvjerenju sudionika da bi
694

mogli uini neto pozitivnije za ljudski rod, a ne unititi svijet, a time i nas.
to je Churchill pritom imao na umu? Kako e voe izraziti svoju odlunost da se
ne smije poiniti kolektivno samoubojstvo? Jedini konkretni Churchillov prijedlog bio
je sporazum slian konferenciji u Locarnu 1925., kojim su Njemaka i Francuska
prihvatile vlastite granice, a Velika Britanija jamila svakoj strani da joj ne prijeti
agresija druge strane (vidi glavu 11.).
To nije bio dobar primjer. Zakljuci konferencije u Locarnu vrijedili su samo
jedno desetljee i nikad nisu uspjeli rijeiti ni jednu krizu. Zamisao da bi Velika
Britanija ili ma koja druga nacija mogla biti toliko nezainteresirana za bit potencijalno
prijepornih pitanja te istodobno jamiti objema stranama (istim sredstvima) granice

i savezniku i glavnom protivniku bila je bizarna ve i 1925. i nimalo nije

pridonijela rjeavanju ideolokih sueljavanja koja su prevladavala i sljedea tri
desetljea. Tko je mogao jamiti bilo koju granicu u sluaju opasnosti? Jesu li zemlje
sudionice konferencije u Potsdamu mogle jamiti nepovredivost svih granica u Europi
i tititi ih od bilo kakve agresije? U tom sluaju diplomacija bi se vratila na
Rooseveltovu ideju etiriju policajaca. Je li to znailo da je zabranjen svaki otpor
ako sve sile s konferencije u Potsdamu ne djeluju zajedniki? Ideja bi tada sluila kao
carte blanche za sovjetsku agresiju. Budui da su i Sjedinjene Drave i Sovjetski
Savez smatrali upravo drugu supersilu glavnom prijetnjom sigurnosti, kako bi
zajedniko jamstvo moglo biti rjeenje za obje sile? Locarno je zamiljen kao
alternativa vojnom savezu Francuske i Velike Britanije, i tako je predstavljen
parlamentu i javnosti. Javljalo se pitanje bi li novi sporazum sklopljen po uzoru na
onaj u Locarnu rezultirao nestankom postojeih saveza.
Churchillov prijedlog nije ovisio ni o kakvoj specifinoj pregovarakoj poziciji.
Prvi srpnja 1953. Churchill je odbacio teoriju da je politika Kremlja nepromjenjiva i
da je sovjetsko drutvo prvo drutvo koje je na neki nain postalo imuno na povijesne
promjene. Po Churchillovu vienju, dilema Zapada sastojala se u kombinaciji
odbijanja priznanja sustava sovjetskih satelitskih zemalja i nespremnosti da se upusti
u rat iji bi cilj bio ponititi taj sustav. Jedino rjeenje situacije bilo je ukljuivanje u
akciju izvianja situacije sa svrhom da se provjeri odlunost nove sovjetske
politike realnosti. U svom pismu Eisenhoweru rekao je:
Ni sada, kao ni u Fultonu 1945., ne namjeravam dopustiti Rusima da me
zavaravaju. Vjerujem da je dolo do promjena u ravnotei snaga u svijetu,
prvenstveno zbog ponovnog amerikog naoruavanja i akcija koje su poduzele
Sjedinjene Drave, ali i zbog propasti komunistike filozofije, to nas sve upuuje na
nunost hladnokrvnog procjenjivanja injenica od strane slobodnih zemalja, i
695

uvruje nas u spoznaji da moramo ostati ujedinjeni i snani.

Churchill je gajio nadu da e uz desetogodinji predah i primjenom novih
696

znanstvenih dostignua uspjeti sagraditi novi svijet. Vie nije zagovarao globalni
sporazum, ve politiku koja e poslije postati poznata pod nazivom detant.
Churchill je uvidio da je problem originalne verzije politike zadravanja u injenici
to se bez obzira na analize, praktina primjena te politike svodila na pitanje
izdrljivosti do daleke budunosti kad e se sovjetski sustav sam po sebi
transformirati. Premda je politika zadravanja imala impresivan cilj, malo je pruala u
praksi. Alternativa takvoj politici bilo je postizanje sveobuhvatnog rjeenja, to je bio
laki put prema manje atraktivnom cilju, ali je istodobno moglo ugroziti koheziju

Atlantskoga saveza i uiniti upitnom integraciju Njemake sa Zapadom ali uz

pretjeranu cijenu s obzirom na predvidiv quid, pro quo, osim ako njemaki voe sami
ne zatrae takvo rjeenje. Churchill je sada zagovarao umjerenu politiku miroljubivu
koegzistenciju, preputajui da vrijeme uini svoje i da popuste tenzije u dugoronoj
sovjetskoj politici.
Psiholoka napetost koja je uslijedila nakon razdoblja konfrontacije jasno je
vidljiva iz promjene u stavu Georgea F. Kennana. Svjestan da se njegov originalan
pristup prema Sovjetskom Savezu pretvara u logiki temelj beskrajne vojne
konfrontacije, osmislio je koncept za pregovaranje vrlo slian onome to je Churchill
zagovarao u razdoblju izmeu 1944. i 1945.
Osnovni cilj Kennanova takozvanog plana dezangairanja bio je uklanjanje
sovjetskih postrojba iz sredinje Europe. Da bi ostvario taj cilj, Kennan je bio
spreman prihvatiti povlaenje amerikih snaga iz Njemake. Zagovarao je tezu da
Njemaka mora biti u stanju obraniti se konvencionalnim orujem, kao to je to uvijek
i inila, posebno ako sovjetska armija mora prijei cijelu Istonu Europu da stigne do
granica Njemake, pri emu je Kennan vidio snano uporite u nuklearnoj strategiji.
Stoga je podrao prijedlog poljskog ministra vanjskih poslova Adama Rapackog
kojim se trebala uspostaviti zona u Srednjoj Europi u kojoj se ne bi upotrebljavalo
697

nuklearno oruje. Ta bi zona obuhvaala Njemaku, Poljsku i ehoslovaku.

Loa strana planova i Kennana i Rapackog bila je identina onoj predloenoj
Staljinovom mirovnom notom: bili su spremni odustati od integracije Njemake sa
Zapadom da bi postigli povlaenje sovjetske armije iz Istone Njemake i dijelova
Istone Europe, to bi uz jamstvo da nee doi do sovjetske intervencije u svrhu
zatite komunistikih reima, moglo dovesti do dvostruke krize: krize u Istonoj
Europi te potrebe da se drukije definira nacionalna uloga Njemake, koja se sve od
698

ujedinjenja 1871. pokazala varljivom. S obzirom na nain razmiljanja uobiajen

za to doba, zamisao Kennana i Rapackog da se zauzvrat za ameriko povlaenje od
3.000 milja zatrai povlaenje sovjetske armije nekoliko stotina milja, ukljuivala je
rizik da se prenaglasi uloga oruja u kojemu se Sovjetski Savez smatrao nadmonim,
dok se istodobno stigmatizira nuklearno oruje koje je u najmanju ruku inilo
699

nepredvidivom svaku moguu akciju. Upravo to je bilo moje stajalite u to doba.

Churchill je, kao i obino, imao dobar uvid u situaciju iako nije pronalazio
odgovarajue rjeenje. Demokratska javnost sigurno ne bi bila voljna podnositi
dugoronu konfrontaciju, osim u sluaju da im njihove vlade jasno ukau na injenicu
da su sve druge alternative iscrpljene. Ne uspiju li demokratske zemlje razraditi
konkretne programe koji bi rezultirali poputanjem tenzija sa Sovjetima, i javnost i

vlade riskirali su mogunost da ih zavedu mirovne inicijative koje bi proglasile dugo

oekivanu transformaciju sovjetskog drutva, premda je rije samo o promjeni
sovjetskog stila. Ako su demokracije eljele izbjei laviranje izmeu ekstremnih
solucija beskompromisnosti i nagodbe morale su voditi diplomaciju s malo vie
manevarskog prostora izmeu beskonane konfrontacije koja je postajala sve
ozbiljnija to su se vie gomilale zalihe nuklearnog oruja na obje strane i
diplomatskih koraka koji bi umirili njihovu percepciju hladnog rata, bez istodobnog
popravljanja stvarnog stanja stvari.
Demokratske su zemlje bile u boljoj poziciji jer je njihova utjecajna sfera bila
mnogo jaa od sovjetske, kao i zbog injenice da se ekonomski i socijalni jaz izmeu
supersila mogao samo jo vie produbiti. Povijest je bila na njihovoj strani, ali samo
uspiju li uskladiti matu s vrstom disciplinom. Na takvu razmiljanju temeljila se i
kasnija politika detanta predsjednika Nixona (vidi glavu 28.). Upravo na to je mislio i
Churchill u svom pismu Eisenhoweru 1. srpnja 1953. kad je govorio o
desetogodinjem predahu i primjeni novih znanstvenih dostignua koji bi mogli
rezultirati boljim svijetom.
Kao i Adenauer, John Foster Dulles otro se suprotstavio da se pregovorima
ugroavaju teko steene kohezije zapadnih sila. Dullesova procjena opasnosti
Staljinova prijedloga, koju su kasnije prihvatili i teoretiari dezangairanja, bila je
prilino tona. Ipak, Dulles je ozbiljno poljuljao psiholoku stabilnost javnosti
argumentom da je najbolji nain ouvanja kohezije Zapada izbjegavanje bilo kakvih
pregovora, to je vidljivo iz njegova upozorenja Bijeloj kui u travnju 1953.:
... postoji stvarna opasnost u koju bismo mogli upasti zbog te sovjetske ponude.
Jasno je da Sovjeti pokazuju spremnost za promjene zbog vanjskih pritisaka, i ne
700

vidim boljeg rjeenja no nastaviti s pritiscima do daljnjega.

Takvim izjavama Dulles je doveo vanjskopolitiku koncepciju zadravanja do
vrhunca zaotravanja. Demokratske su zemlje trebale jasno definiran cilj da bi
opravdale ispravnost hladnoratovske politike. Premda su ponueni politiki programi
bili nespojivi s interesima demokratskih zemalja, bila je potrebna alternativna
politika koncepcija mirnog razvoja Srednje Europe program koji bi naglasio
nunost zadravanja Njemake unutar zapadnih institucija uz istodobno poputanje
tenzija du crte razgranienja koja se protezala Europom. Dulles je izbjegavao
govoriti o toj potrebi, ve odluuje dovesti razgovore ministara vanjskih poslova do
zastoja da bi na taj nain dobio vrijeme potrebno za konsolidaciju Atlantskoga saveza
i ponovno naoruanje Njemake. Po Dullesovu miljenju, voenje takve politike ne bi
rezultiralo razdorom meu saveznicima. S druge strane, zbunjeno vodstvo Sovjetskog

Saveza koje je naslijedilo Staljina bilo bi poteeno nunosti donoenja bolnih

odluka.
Kad se sovjetsko vodstvo uvjerilo da demokratske zemlje nee inzistirati na
urnom rjeavanju pitanja u Srednjoj Europi, iskoristili su taj prijeko potreban predah
i usredotoili se na ono to su Eisenhower i Dulles nazvali provjerom dobre vjere:
pitanje Koreje, Indokine i Austrijskog dravnog ugovora. Umjesto da ta pitanja budu
uvjeti za poetak pregovora o Europi, kao to je Churchill zahtijevao 1953., ti su
parcijalni sporazumi zamijenili globalne pregovore. U sijenju 1954. sastanak
ministara vanjskih poslova na kojemu se trebalo pronai rjeenje za Njemaku zavrio
je na mrtvoj toki. I Dulles i Molotov doli su do istih zakljuaka. Nijedan od njih nije
bio spreman za voenje fleksibilne diplomacije, ve su oboje inzistirali na
konsolidaciji svojih utjecajnih sfera, a zanemarili mnogo opasniju vanjsku politiku.
Poloaj dviju strana nije bio isti. Pat pozicija je odgovarala trenutnim taktikim
ciljevima Moskve, ali je dugorono radila u korist amerike strategije, premda mnogi
ameriki voe u tom trenutku nisu uviali tu injenicu. Budui da je bilo oito da
Sjedinjene Drave i saveznici moraju dobiti utrku u naoruanju, i budui da je njihova
utjecajna sfera raspolagala veim ekonomskim potencijalima, ispravno tumaeni
sovjetski dugoroni ciljevi zahtijevali su stvarno poputanje tenzija i realistino
rjeenje problema Srednje Europe. Molotov je izbjegavao dati bilo kakve ustupke koji
bi, bez obzira na bolnost povlaenja takvih poteza, moda mogli spasiti Sovjetski
Savez od stratekog prerastezanja i konanog sloma. Dulles se nije pokazao dovoljno
fleksibilnim, to je platio nepotrebnim raspravama koje su uslijedile u zemlji o
kozmetikim mirovnim ponudama Sovjetskog Saveza, no istodobno je postavio
temelje konanoj stratekoj pobjedi Sjedinjenih Drava. Dulles je iskoristio taj
predah da nastavi aktivnosti s ciljem integracije Njemake u Sjevernoatlantski savez.
Morao se suoiti s tekim pitanjem kako uklopiti Saveznu Republiku Njemaku u
vojnu strukturu NATO-a.
Francuzi su s negodovanjem prihvaali ideju potpuno naoruane Njemake, a nisu
bili spremni rtvovati svoju nacionalnu obranu u zamjenu za zajedniku obranu
Zapada koja bi ukljuivala Njemaku, jer bi to znailo prepustiti obranu svoje zemlje
onima koji su samo desetljee prije unitili Francusku. Osim toga, to bi ograniilo
mogunosti Francuske da nastavi voditi svoje kolonijalne ratove. Upravo je iz tog
razloga plan za Europsku obrambenu zajednicu naiao na otpor Francuske. Stoga se
Dulles i Anthony Eden odluuju za alternativni pristup: ukljuenje Savezne Republike
Njemake u NATO. Nakon pritisaka Pariz poputa, ali uz inzistiranje da se Velika
Britanija obvee na permanentno stacioniranje svojih postrojbi na njemakom tlu.
Edenovim pristankom na tu obvezu Francuska je napokon dobila konkretna vojna

jamstva koja su Britanci uporno odbijali pruiti sve od zavretka Prvoga svjetskog
rata. Od tada su britanske, francuske i amerike postrojbe stacionirane u Njemakoj
kao saveznici Savezne Republike Njemake. Ono to je poelo Staljinovom
incijativom da se zavri podjela Njemake (koju je jedno vrijeme podravao i
Churchill), zavrilo je potvrdom podjele Europe. Ironino je da je upravo Churchill,
zagovornik utjecajnih sfera, na kraju traio nain da ublai taj utjecaj ili ga sasvim
odbaci, dok se Dulles, ministar vanjskih poslova zemlje koja je oduvijek napadala
politiku utjecajnih sfera, na kraju pokazao glavnim glasnogovornikom politike koja ih
je paralizirala.
Amerika, ve potpuno sigurna u solidarnost svoje sfere, osjetila je da je nastupio
pravi trenutak za razgovore s Rusima. Nepobitna je injenica da je nakon
konsolidacije amerikoga i sovjetskog bloka u Europi preostalo sve manje tema za
razgovor. Stoga su obje strane bile svjesne da sada slobodno mogu odrati sastanak na
vrhu ne s ciljem rjeavanja hladnog rata, ve upravo zato to su dobro znali da e
takav sastanak izbjegavati spominjanje kljunih problema. Churchill se u to doba ve
bio povukao, Savezna Republika Njemaka bila je ukljuena u NATO, a Sovjetski je
Savez uvidio da je mnogo sigurnije sauvati vlastitu utjecajnu sferu u Istonoj Europi
nego pokuati udaljiti Saveznu Republiku Njemaku od Zapada.
Stoga je enevska konferencija odrana u srpnju 1955. bila neto posve drugo od
onoga to je Churchill izvorno predlagao. Umjesto da ozbiljno razmotre razloge
tenzija, voe zemalja na konferenciji tek su ovla spomenuli sporna pitanja koja su
dovela do hladnoga rata. Na dnevnom redu izmjenjivali su se pokuaji da se osvoje
propagandni poeni i nastojanja da se rjeenje problema izmeu Istoka i Zapada
prepusti amaterskoj procjeni psihologije Istoka. Eisenhower je svojim prijedlogom o
otvorenom nebu za zrano izvianje protivnikog teritorija malo toga riskirao;
Sovjeti ionako ne bi saznali nita novog to ve nisu uli od vlastitih obavjetajnih
izvora, dok bi istodobno amerike izviake snage otkrile tajne sovjetskog carstva. Iz
osobnog mi je iskustva poznato da bi politiki stratezi Eisenhowerove administracije
koji su takav plan sastavili pod vodstvom Nelsona Rockefellera, tadanjega
predsjednikova savjetnika, i sami bili zapanjeni njegovim eventualnim prihvaanjem.
Hruovljevo odbijanje toga plana nije za sobom povlailo nikakve reperkusije za
Sovjetski Savez. Problemi budunosti Srednje Europe preputeni su ministrima
vanjskih poslova kojima prethodno nisu dane nikakve smjernice.
Najvaniji rezultat enevske konferencije bilo je pokazati potrebu demokratskih
zemalja za predahom nakon desetljea konfrontacija. Nakon vrstog stava prema
prijanjim specifinim Staljinovim zahtjevima, demokratske su zemlje sada prihvatile
promjenu u sovjetskom stilu. Ponaale su se poput maratonca koji neposredno ispred

cilja iscrpljen sjedne i dopusti da ga preteknu drugi natjecatelji.

Eisenhower i Dulles iznimno su vjeto odbacili Staljinovu mirovnu notu i
Churchillova rjeita nagovaranja na sazivanje konferencije s objanjenjem da
inzistiraju na specifinim rjeenjima za jednako specifine probleme. Na kraju su
zakljuili da bi ekanje da se u Sovjetskom Savezu dogode kljune promjene u
unutranjem ureenju poslalo preotru poruku, dok bi drugaija politika mogla dovesti
do podjele Zapada. Koncepcija zadravanja mogla se odrati samo uz pretpostavku
pruanja ljudima nade da e hladni rat uskoro zavriti. Umjesto izlaganja vlastitih
politikih programa, pristali su na ono ega su se oduvijek bojali: sve snanije
tendencije da se neto pomirljiviji stav Hruova i Bulganjina protumai znakom
temeljne promjene sovjetske politike. I sama injenica da se odrala konferencija bez
izbijanja ozbiljnijih sukoba, iako bez znaajnijih rezultata, oivjela je nade
demokratskih zemalja da je u tijeku dugooekivana transformacija Sovjetskog Saveza.
Eisenhower je odredio ritam konferencije ve i prije okupljanja sudionika.
Odustajanjem od prijanjeg inzistiranja amerike administracije na postizanju
konkretnog napretka u pregovorima, Eisehnower je definirao diplomatske ciljeve
zemalja sudionica uglavnom psiholokim terminima:
Mnoge konferencije nakon rata karakteriziralo je pomno prouavanje detalja sa
svrhom da se rijee specifini problemi dok se nedovoljno panje polagalo postizanju
701

prikladnih odnosa i pozitivnom ozraju konferencije.

Mediji su bili ushieni i jedinstveni u uvjerenju da se neto temeljno novo
dogodilo na konferenciji, premda nije jasno reeno o kakvoj se promjeni radi.
Uvodnik u The New York Timesu tvrdio je da je predsjednik Eisenhower bio ak
uspjeniji nego prije deset godina kad mu je dunost bila poraziti neprijatelja u
borbi... Drugi bi se odluili na suprotstavljanje sili silom. Eisenhowerova je zasluga
to je uspio nametnuti ostalima svoju dobru volju i to je promijenio stavove, ako ve
702

ne i politiku male skupine posjetitelja s druge strane rijeke Elbe.

ak je i Dulles bio ponesen duhom enevske konferencije, to je dva mjeseca
poslije i rekao britanskom ministru vanjskih poslova Haroldu Macmillanu: Sve do
enevske konferencije sovjetska se politika temeljila na netoleranciji, koja je bila
kljuna osobina sovjetske doktrine. Sovjetska se politika danas temelji na toleranciji
703

koja ukljuuje dobre odnose sa svima... Sastanak na vrhu i ozraje u kojemu se

konferencija odvijala ocijenjeni su pozitivnim.
Harold Macmillan zagovarao je tezu da istinsko znaenje enevske konferencije
nije u postizanju nekih konkretnih sporazuma, ve bitno pozitivniji meusobni odnosi

koji su uspostavljeni meu svjetskim voama. Ozraje ushita prevladalo je ak i u

domovini diplomacije ravnotee snaga, koja je u tome vidjela kljuni element nove
vanjske politike:
Zato je ta konferencija cijelom svijetu dala traak nade i novih oekivanja? Ne bi
se moglo rei da su rasprave na konferenciji bile znaajne... Nade svijeta pobudila je
injenica da su se voe dviju velikih skupina koje su podijelile svijet sastale u
prijateljskom okruju. Ti su se ljudi, premda optereeni tekim teretom odgovornosti,
sastali, razgovarali i alili poput obinih smrtnika... Ne mogu se oduprijeti utisku da
704

prologodinja idila konferencije u enevi nije lana.

Da je barem i povijest tako milostiva! Ameriki su voe bili u pravu u svojoj
ranijoj procjeni da je hladni rat rezultat sovjetskih djela, a ne sovjetske retorike.
Odbijanje obaju voa da izrijekom navedu prave razloge tenzija samo je produavalo
takvo stanje i inilo ga sve nepodnoljivijim. Ako je jedan jedini sastanak imao takav
uinak na miljenje Zapada, to je moglo potaknuti Sovjete da ponude znaajnije
ustupke? I zaista, u sljedeih petnaest godina nije ponuen ni jedan znaajniji ustupak
o bilo kojemu politikom pitanju.
Time su se zaledile interesne sfere s obje strane njemake crte razgranienja. U
razdoblju od osnivanja Sjevernoatlantskog saveza i poetka pregovora demokratskih
zemalja i Sovjetskog Saveza, koji su rezultirali Helsinkim sporazumom 1975., jedini
politiki pregovori bili su pregovori odrani zbog sovjetskih ultimatuma Berlinu.
Diplomacija se sve vie kretala u smjeru kontrole naoruanja, to je bilo upravo
suprotno pristupu pozicija sile. Zagovornici takve diplomacije eljeli su da kontrola
naoruanja zamijeni politiki dijalog ili, jezikom politike zadravanja, da ogranii
poziciju sile na najnii stupanj odvraanja. Meutim, kao to pozicija sile ne rezultira
automatski pregovorima, tako ni kontrola naoruanja ne rezultira automatski
poputanjem tenzija.
Dok je zapadni svijet pozdravljao enevsku konferenciju smatrajui ju poetkom
okonanja hladnoga rata, ona je zapravo vodila k najintenzivnijoj i najopasnijoj fazi
hladnoga rata. Sovjetski su voe konferenciju protumaili potpuno drukije od voa
demokratskih zemalja. Staljinovi su nasljednici doli na svoje u opoj pomutnji i
nesigurnosti hoe li demokratske zemlje iskoristiti opu zbrku da promijene rezultate
sovjetskih poslijeratnih osvajanja. U lipnju 1953., samo tri mjeseca nakon tiraninove
smrti, uspjeli su uguiti pobunu u Istonom Berlinu, koji je tada zapravo bio pod
nadzorom etiriju saveznikih sila, a da pritom nije dolo ni do kakve reakcije
Zapada. Uspjeli su odloiti pitanje ujedinjenja Njemake bez ikakva otpora Zapada, a
komunistika politika kontrola Srednje i Istone Europe osporavala se samo na razini

retorike. Na enevskoj konferenciji napokon su dobili priznanje za svoje dobro

ponaanje a da pritom nisu bili prisiljeni upustiti se u ozbiljno rjeavanje ijednog
pitanja koje je dovelo do hladnoga rata.
U potpunosti odani marksizmu, doli su do jedinog zakljuka koji je bio u skladu s
njihovom ideologijom: da se odnos snaga razvija u njihovu korist. To uvjerenje jo je
vie uvrstila spoznaja da ipak raspolau, premda relativno slabim, zalihama
nuklearnog oruja i injenica da su razvili hidrogensku bombu. U svojim memoarima
Hruov je ovako saeo rezultate sastanka na vrhu: "... na je neprijatelj sada svjestan
705

da smo sposobni oduprijeti se svakom pritisku te da smo prozreli njihove trikove.

U veljai 1956., sedam mjeseci nakon sastanka na vrhu, na istom partijskom kongresu
na kojemu je osudio Staljina, Hruov je ocijenio meunarodno okruenje osuujui
demokratske zemlje:
Opa kriza kapitalizma sve je dublja. ... Socijalistike zemlje sve vie i jae
706

utjeu na razvoj dogaaja u svijetu... Poloaj imperijalistikih snaga sve je slabiji...

Glavni uzrok nerazumijevanja zapadnih i sovjetskih voa bio je inzistiranje
zapadnih zemalja da se u sovjetskoj nomenklaturi primijene zapadni kriteriji, to je
bila duboka zabluda. Na drugu generaciju sovjetskih voa snano su utjecali povijesni
dogaaji koji su zapadnim demokracijama bili potpuno nepojmljivi. Naukovanje kod
Staljina moralo je rezultirati psiholokim deformacijama. Samo neograniene
ambicije mogle su pomoi da se podnese uasan teror uz stalnu prijetnju smrtnom
kaznom ili pak ivot u Gulagu zbog najmanjega krivog koraka ili samo zbog
promjene diktatorove politike.
Generacija koja je bila osuena na ivot pod Staljinovim reimom mogla je
smanjiti rizike jedino potpunom pokornou hirovima voe i sustavnim potkazivanjem
svojih kolega. Takav ivot koji je sliio nonoj mori mogli su si olakati jedino
slijepom vjerom u sustav kojemu su dugovali svoje karijere. Sve do sljedee
generacije sovjetski voe nee osjetiti ok koji je nastupio razbijanjem iluzija.
Staljinovi su podinjeni bili svjesni zvjerstava koja su bila poinjena u ime
707

komunizma, o emu svjedoe materijali o Staljinu u Gromikovim memoarima.

Svoju ne vrlo razvijenu savjest umirivali su objanjavajui staljinizam moralnim
padom pojedinca, a ne neuspjehom komunistikoga sustava. Nisu ni imali suvie
prilika za dublje razmiljanje jer se Staljin pobrinuo da najvie rukovodstvo prolazi
kroz stalne promjene. Gubitak poloaja u Staljinovu reimu nije istodobno znaio
poetak novoga normalnog ivota u privatnom sektoru; nekoliko sretnika koji su
uspjeli preivjeti smjenu bili su izloeni javnoj nemilosti i potpunoj izolaciji od strane
svojih nekadanjih kolega.

Morbidna sumnjiavost koja je postala sastavni dio ivota u sovjetskoj

nomenklaturi, obiljeila je i dogaaje u fazi neposredno nakon Staljinove smrti.
Staljinovi su nasljednici proveli gotovo pet godina u borbi za preuzimanje vlasti.
Godine 1953. osuen je na smrt i strijeljan Berija; 1955. uklonjen je s poloaja
Maljenkov; ve 1957. Hruov je uspio poraziti takozvanu antipartijsku skupinu
Molotova, Kaganovia, epilova i Maljenkova, a do 1958. ve je raspolagao
neogranienom moi nakon otputanja Zukova. U tom je meteu vodstvu Kremlja
dobro dolo poputanje tenzija sa Zapadom, premda ih to zatije nije sprijeilo da
prodaju oruje Egiptu i ugue revoluciju u Maarskoj.
Promjena stava sovjetskoga vodstva nije rezultirala prihvaanjem ideja Zapada o
miroljubivoj koegzistenciji. Godine 1954., u govoru o opasnosti nuklearnog rata,
Maljenkov je prvi put dao naslutiti da Sovjetski Savez uvia realnosti nuklearnog
doba. Meutim, jednako je tako mogue da je samo pokuao poljuljati vjeru
demokratskih zemalja u oruje na kojemu su temeljile svoju sigurnost. Hruovljeva
osuda Staljina mogla je znaiti da komunizam postaje meki, ali je to istodobno
upotrijebio i kao oruje protiv Staljinovih bivih suradnika koji su inili njegovu
glavnu opoziciju, te kao sredstvo da postigne potpunu kontrolu nad Komunistikom
partijom.
Istina je da je Hruov imao snage rijeiti se Berije i shvatiti koliko je takav potez
nuan za njegov vlastitit opstanak. Uz to je Hruov hirovito eksperimentirao s
inteligencijom kroz destaljinizaciju Istone Europe. Moemo ga smatrati preteom
Gorbaova, jer je zapoeo proces promjene, iako implikacije takva poteza nije u
potpunosti razumio niti bi odobrio smjer kojim su te promjene kasnije krenule.
Gledano s takva stajalita, moe se rei da je slom komunizma poeo s Hruovom.
Taj je slom bio tako potpun da je lako zaboraviti kako je neoprezno Hruov
izazivao meunarodnu zajednicu. Hruov je posjedovao seljaki instinkt uoavanja
neuralginih toaka zemalja koje je njegova ideologija definirala kao imperijalistike.
Potaknuo je krizu na Bliskom istoku, objavio niz ultimatuma Berlinu, poticao ratove s
ciljem nacionalnog osloboenja i smjestio projektile na Kubu. Meutim, premda je
Zapadu prouzroio iz nevolja, nije postigao neke vanije rezultate za Sovjetski Savez
jer se pokazao boljim u izazivanju kriza no u njihovu rjeavanju. I upravo zato to je
Zapad na kraju, usprkos svoj pomutnji, reagirao i odupro se agresiji, konani ishod
Hruovljevih agresivnih akcija bilo je samo veliko iscrpljivanje sovjetskih resursa
kojima nije ostvario nikakve strateke dobitke, te pravo ponienje koje je doivio za
vrijeme Kubanske krize.
Konferencija na vrhu odrana u enevi 1955. moe se smatrati ishoditem svih tih
avantura. Na povratku iz eneve Hruov se zaustavio u Istonom Berlinu i priznao

suverenitet komunistikom reimu u Istonoj Njemakoj, to je bio korak koji je

Staljin oduvijek izbjegavao uiniti. U preostalom razdoblju hladnoga rata pitanje
ujedinjenja Njemake nije se vie nalo na dnevnom redu meunarodnih sastanaka, jer
je Moskva njegovo rjeavanje prepustila pregovorima izmeu dvije njemake drave,
budui da su politiki sustavi vrijednosti tih zemalja bili sasvim razliiti, i nijedna
drava nije bila spremna poiniti politiko samoubojstvo, do ujedinjenja je moglo
doi samo politikim slomom jedne od njih. Stoga i berlinska kriza 1958.-62. ima
svoje ishodite na enevskoj konferenciji.
Godine 1955., deset godina nakon Rooseveltove smrti, napokon se pojavila nada
poslijeratnog rjeenja europskih problema, premda ne kao rezultat pregovora zemalja
pobjednica u Drugomu svjetskom ratu, ve kao posljedica njihove nesposobnosti da
pregovorima dou do rjeenja. Upravo je to Roosevelt nastojao izbjei: dva vojna
tabora suprotstavljena jedan drugome u srcu europskog kontinenta, uz snanu ameriku
vojnu prisutnost Europi, to je bio konani rezultat politike utjecajnih sfera. Ipak, i
takav sporazum doveo je do izvjesne stabilnosti. Njemako pitanje jo uvijek nije bilo
rijeeno, ali je stavljeno pod kontrolu. Sovjetski Savez bio je primoran prihvatiti, ako
ne i priznati, Saveznu Republiku Njemaku, a Amerikanci su uinili isto s Istonom
Njemakom.
Meutim, Nikita Hruov nije bio spreman dopustiti daljnji prosperitet amerike
sfere. Izazivao je Zapad na podrujima koja je Staljin oduvijek smatrao zemljama
izvan sovjetske interesne sfere, ime su se uarene toke na kojima su se konfrontirali
Sovjeti i Amerikanci proirile i na podruja izvan Europe. Prva od takvih
neuralginih toaka na kojoj e izbiti kriza poznata je kao Sueska kriza koja je poela
1956.

Hruov i Gamal Abdel Naser u Moskvi 1958.

GLAVA DVADESET PRVA

Usporeni Containment:
Sueska kriza
Svi razgovori o miroljubivoj koegzistenciji voeni tijekom sastanka na vrhu u
enevi nisu uspjeli promijeniti temeljnu realnost: Sjedinjene Drave i Sovjetski
Savez, bez sumnje najeminentnije svjetske sile, nastavile su se natjecati u elji da
ojaaju svoje geopolitike pozicije. Svaka pobjeda jedne od strana smatrala se
porazom one druge. Sredinom pedesetih godina amerika utjecajna sfera u Europi
doivljavala je procvat. Amerike su snage pokazale odlunost da zatite svoju sferu
vojnom silom i time sprijee eventualne sovjetske avanturistike pokuaje. Meutim,
pat pozicija u Europi nije istodobno znaila da je takva pozicija prevladala u cijelom
svijetu. Godine 1955., samo dva mjeseca nakon enevske konferencije, Sovjetski
Savez prodao je znatne koliine oruja Egiptu u zamjenu za pamuk, kojega je tada bilo
u izobilju. Taj potez bio je otvoreni izazov i pokuaj da se proiri utjecaj Sovjetskog
Saveza na podruje Bliskog istoka. Svojim nastojanjem da ostvari to vei utjecaj
Sovjetskog Saveza u Egiptu, Hruov je zapravo "preskoio cordon sanitaire koji su
uspostavile Sjedinjene Drave oko Sovjetskog Saveza. Stoga se Washington morao
suoiti s novim zadatkom i suprotstaviti se Sovjetskom Savezu na podrujima koja su
sve do tada smatrana neupitnim podrujima u sklopu interesne sfere Zapada.
Staljin nikad nije pokazao spremnost da sovjetski kredibilitet stavi na kocku
nepromiljenim potezima u zemljama u razvoju. Smatrao ih je suvie udaljenima od
Sovjetskog Saveza i suvie nestabilnima. Bio je uvjeren da bi bilo vrlo teko
kontrolirati voe tih zemalja te da Sovjetski Savez jo nije dovoljno snaan da se
upusti u avanture u udaljenim zemljama, premda je s vremenom jaanje sovjetske
vojne sile utjecalo na njegovu odluku da promijeni svoj stav. Andrej danov, koji je
tada bio jedan od njegovih najbliih savjetnika, jo je 1947. govorio o Bliskom istoku
kao podruju u kojemu dominiraju amerika i britanska imperijalna sila, koje se na
708

tom podruju meusobno natjeu.

Nema sumnje da su sovjetski voe bili svjesni injenice da e njihova prva
prodaja oruja zemljama u razvoju dati dodatni poticaj arapskom nacionalizmu te jo
zaotriti sukobe izmeu arapskog svijeta i Izraela, to e se smatrati prijetnjom
dominaciji Zapada na Bliskom istoku. Raspletom situacije oko Sueza i Velika
Britanija i Francuska izgubile su status velikih sila. Amerika se od tada nalazi u
poziciji da praktiki sama svojim ljudstvom uva bedeme hladnoga rata.

Hruov je vrlo oprezno povukao svoj prvi potez. Sovjetski Savez formalno nije
bio ukljuen u prvu prodaju oruja, ve se ta transakcija odvijala preko
ehoslovake, premda su uskoro odustali od takvih izlika. Bez obzira na tajnost te
operacije, prodajom sovjetskog oruja Bliskom istoku dirnuta je jo jedna neuralgina
toka Zapadne Europe, posebno Velike Britanije. Egipat je, nakon Indije, bio
najvanija batina imperijalistike prolosti Velike Britanije. U dvadesetom stoljeu
Sueski kanal postao je glavna arterija za dostavu nafte za Zapadnu Europu. ak i
nakon to je iz Drugoga svjetskog rata izala bitno oslabljena, Velika se Britanija i
dalje smatrala superiornom silom na Bliskom istoku, a njezina se dominacija temeljila
na dva stupa: Iranu, koji je dobavljao naftu putem zajednike britansko-iranske
kompanije, i Egiptu, koji je imao ulogu strateke baze. Arapsku ligu formirao je 1945.
Anthony Eden kao politiki okvir za pruanje otpora napadu stranih zemalja na bilo
koju zemlju Bliskog istoka. U Egiptu, Iraku i Iranu i dalje su ostale stacionirane snane
britanske snage. Vrhovni zapovjednik Arapske legije u Jordanu bio je britanski asnik,
general John Glubb (Glubb-paa).
Pedesetih godina svijet je bio razjedinjen. Uz opu podrku prve generacije
novoosloboenih zemalja, ministar vanjskih poslova Irana Mossadegh 1951. godine
nacionalizira iransku industriju nafte te istodobno postavlja zahtjev da se povuku
britanske postrojbe koje su titile rafinerije nafte u Abadanu. Velika se Britanija vie
nije osjeala dovoljno monom da poduzme vojne akcije na podruju u neposrednoj
blizini sovjetske granice bez amerike pomoi, koja nije bila izgledna. tovie, Velika
je Britanija vjerovala da raspolae i priuvnim poloajem s kojega moe spremno
djelovati u sluaju nude u svojoj glavnoj bazi u Sueskom kanalu.
Prijetnja koju je predstavljao Mossadegh uklonjena je dvije godine poslije vojnim
udarom koji su inicirale Sjedinjene Drave da bi ga smijenile. (U to je doba
Washington jo uvijek smatrao tajne operacije legitimnijima od vojnih). Unato takvu
razvoju dogaaja, Velika Britanija vie nikad nee u Iranu biti superiorna sila. Godine
1952. oslabljen je i vojni poloaj Velike Britanije u Egiptu. Skupina mladih,
nacionalistiki i antikolonijalno orijentiranih asnika svrgnula je korumpiranoga
kralja Faruka. Dominantnom osobom postaje asnik Gamal Abdel Naser.
Snana linost iznimnoga arma, Naser je postao karizmatski lik upravo stoga to
je temeljio svoju politiku na arapskom nacionalizmu. Arapski poraz u ratu protiv
Izraela 1948. smatrao je uasnim ponienjem. Uspostavu idovske drave drao je
kulminacijom cijeloga stoljea zapadnog kolonijalizma, to ga je jo vie uvrstilo u
namjeri da s tog podruja silom protjera Veliku Britaniju i Francusku.
Pojava Nasera ponovno je oivjela prikrivene konflikte izmeu Sjedinjenih
Drava i njezinih saveznica, lanica Sjevernoatlantskog saveza, u pogledu odnosa

prema problemu kolonijalizma. Churchill, koji je tada jo uvijek bio na poloaju voe
britanske opozicije, ve je u travnju 1951. pozvao na zajedniko djelovanje na
Bliskom istoku:
Vie nismo dovoljno snani da bismo bili u poziciji podnijeti golem politiki teret
koji smo do sada nosili na podruju Mediterana, kao ni za preuzimanje vodee uloge u
diplomatskoj kontroli toga podruja. Ali, Sjedinjene Drave i Velika Britanija, uz
pomo Francuske... te tri sile zajedno bile bi u najpovoljnijoj poziciji da rijee,
709

primjerice, egipatski problem, kao i kompletno pitanje obrane Sueskog kanala.

Ulogu koju je imala u Grkoj i Turskoj, Amerika je odbila preuzeti i na Bliskom
istoku, te nije ni podrala europsku politiku dominaciju na tom podruju, niti
dopustila daju se povezuje s kolonijalnom tradicijom. I Truman i Eisenhower estoko
su se protivili britanskim vojnim akcijama u Iranu i Egiptu, navodei kao argument
tvrdnju da rjeavanje takvih spornih pitanja treba prepustiti Ujedinjenim narodima.
Stvarni razlog za takvu odluku bila je elja da se Amerika ni u kojem sluaju ne
poistovjeti s kolonijalnom politikom Velike Britanije, koju su s pravom procijenili
neodrivom.
Ipak, Amerika je bila sklona vlastitim iluzijama. Jedna od njih bila je vjerovanje
da e pokreti za neovisnost u zemljama u razvoju slijediti iste zakonitosti kao i u
Americi, te da e novostvorene nacije stoga pruiti podrku amerikoj vanjskoj
politici im uvide da je ameriki odnos prema kolonijalizmu posve razliit od
pristupa starih europskih sila. Na alost, voe pokreta za neovisnost nisu bili nimalo
slini utemeljiteljima Amerike. Premda su se koristili demokratskom retorikom, nisu
joj bili istinski privreni kao to su to bili utemeljitelji amerikog Ustava, koji su
istinski vjerovali u sustav konica i ravnotea (system of checks and balance). Velika
veina voa pokreta za neovisnost vladala je autokratski, a mnogi od njih bili su
uvjereni marksisti. U konfliktu Istoka i Zapada vidjeli su mogunost ruenja staroga
imperijalistikog sustava. Koliko se god Amerika eljela distancirati od europskoga
kolonijalizma, ameriki su voe, na svoj uas, shvatili da ih zemlje u razvoju
doivljavaju kao korisne saveznike imperijalistikoga tabora, a ne kao prave partnere.
Amerika je na kraju ipak uvuena u krizu na Bliskom istoku iz dva razloga:
politikom globalnog zadravanja komunizma, koja je zahtijevala pruanje otpora
sovjetskoj ekspanziji na bilo kojemu podruju, i zbog doktrine kolektivne sigurnosti,
koja je inicirala utemeljenje organizacija poput Sjevernoatlantskog saveza s ciljem
suprotstavljanja stvarnim ili potencijalnim vojnim prijetnjama. Narodi Bliskog istoka
unato tome veinom nisu slijedili amerika strateka stajalita. Moskvu su smatrali
korisnom polugom za dobivanje ustupaka od Zapada, a ne prijetnjom njihovoj

neovisnosti. Mnoge od tih zemalja uspjele su ostaviti dojam da bi preuzimanje

njihovih zemalja od strane komunista bilo opasnije za Sjedinjene Drave no za njih
same, te da stoga nema potrebe platiti bilo kakvu cijenu za ameriku zatitu.
Populistiki voe poput Nasera nisu vidjeli svoju budunost u tijesnoj vezi sa
Zapadom. eljeli su da ih nepostojana javnost njihovih zemalja doivljava kao
pobjednike koji ne samo to su uspjeli izboriti neovisnost, ve i dokazati da su
njihova djelovanja i akcije neovisni o eljama demokratskih zemalja. Nesvrstanost je
stoga za njih bila izraz potreba u zemlji, a istodobno i smjer koji su odabrali u
voenju vanjske politike.
Ispoetka ni Velika Britanija ni Amerika nisu u potpunosti razumjele kakvu
politiku zastupa Naser. Obje su zemlje krenule od pretpostavke da se Naser odupire
njihovoj politici zbog odreenih problema koji se mogu rijeiti. Slabe anse da
provjere tu pretpostavku jo su vie umanjila razliita gledita demokratskih zemalja.
Dok je Velika Britanija eljela da Naser prihvati britansku povijesnu dominaciju,
Sjedinjene su Drave eljele da on prihvati njihovu sjajnu strategiju zadravanja.
Sovjetski Savez uoio je svoju priliku da nadmudri politiku kapitalistikog
okruenja i istodobno stekne nove saveznike opskrbljujui ih orujem, ali da time, za
razliku od zemalja istone Europe, ne mora preuzeti odgovornost za vlast u samoj
zemlji. Naser je lukavo iskoristio postojanje tako razliitih poriva da usmjeri razliite
protivnike da se bore meusobno.
Ulazak sovjetskog oruja na nemirni Bliski istok dodatno je ubrzao taj proces.
Najbolji protuudarac Velike Britanije i Amerike sigurno bi bilo izoliranje Nasera sve
dok se ne uvjere da dobivanjem sovjetskog orujan nije ojaao. Potom bi, ako Naser
pristane olabaviti svoje veze sa Sovjetskim Savezom ili ga zamijeni neki umjereniji
voa, nastavili s velikodunim diplomatskim inicijativama. Upravo takvu su strategiju
Amerikanci primijenili s Anvarom Sadatom dvadeset godina poslije. Na alost,
demokratske su zemlje 1955. odabrale upravo suprotnu taktiku arko su se trudile
pridobiti Nasera udovoljavajui mnogim njegovim zahtjevima.
Nade zapadnih zemalja rasprile su se poput fatamorgane u pustinji pri prvom
pokuaju da se primijeni takva politika. Velika Britanija ubrzo je shvatila da koliko
god se trudila opravdati razloge vojne prisutnosti svojih snaga na podruju, to nije
prihvatljivo lokalnim vladama. Amerika suluda politika distanciranja od Velike
Britanije u pogledu pristupa problemima na Bliskom istoku, iji je cilj bio nagovoriti
Nasera na partnerstvo s Velikom Britanijom u globalnoj antisovjetskoj strategiji, nikad
nije zaivjela. Naseru se naputanje Sovjetskog Saveza nije inilo nimalo
stimulativnim potezom, ve upravo suprotno iskoristio je svaku priliku da na
inicijative Sjedinjenih Drava reagira pribliavanjem Sovjetima ili pak nekoj

radikalnoj struji unutar zemlje. to se vie Washington trudio udovoljiti mu, lukavi
Egipanin sve se vie priklanjao Sovjetskom Savezu, riskirajui na slijepo u pokuaju
da izvue to vie koristi od Sjedinjenih Drava.
I Sovjetski e Savez neto kasnije iskusiti sve frustracije koje su proizale iz
kontakata s pokretom nesvrstanih. U poetnim fazama ulaska na Bliski istok, Sovjetski
Savez je doista bio u prednosti. Demokratske su se zemlje nale u defenzivnoj
poziciji, uz zanemarivu cijenu koju je Moskva za to platila. Meusobni sukobi izmeu
demokratskih zemalja postajali su sve ei, dok je Sovjetski Savez istodobno uspio
nametnuti svoju prisutnost na podrujima koja su do tada pripadala utjecajnoj sferi
Zapada. Meutim, s vremenom su sovjetski suradnici s Bliskog istoka izloili Moskvu
rizicima koji su bili suvie veliki s obzirom na mogui dobitak. U trenucima kad bi
Sovjeti sagledah te rizike s aspekta vlastitoga nacionalnog interesa, raslo je
nezadovoljstvo a i izvjestan prijezir prema novootkrivenim saveznicima. Upravo je to
omoguilo zapadnoj diplomaciji da uvjeri Sovjete da nisu u mogunosti ispuniti
oekivanja svojih saveznika na Bliskom istoku. To je kulminiralo Sadatovim
udaljavanjem od Moskve koje je poelo 1972.
Velika je Britanija prva bila prisiljena napustiti iluzije glede svoje dominacije na
Bliskom istoku. Vojna baza Velike Britanije na Sueskom kanalu bila je jedno od
njezinih posljednjih vanijih imperijalnih uporita. U toj bazi bilo je stacionirano oko
80.000 vojnika. S obzirom na sve jai otpor Egipta, ona vie nije bila u poziciji drati
velike vojne snage na podruju Kanala bez pomoi Amerike. Suoena s pritiscima
Sjedinjenih Drava, Velika Britanija je 1954. pristala na povlaenje svojih snaga iz
baze na Sueskom kanalu do 1956.
Ameriki su voe i nadalje pokuavali kombinirati dvije nespojive politike:
okonati imperijalnu ulogu Velike Britanije i istodobno iskoristiti ostatke njezina
utjecaja da bi na Bliskom istoku zaivjela politika zadravanja. Eisenhowerova
administracija zasnovala je koncepciju CENTO pakta, koja bi se sastojala od Turske,
Iraka, Sirije i Pakistana, uz mogunost naknadnog ukljuenja Irana. Taj pakt moemo
smatrati bliskoistonom inaicom NATO-a, a cilj mu je bio obuzdati Sovjetski Savez i
sprijeiti mogue akcije du junih granica.
Ta se ideja ostvarila formiranjem Bagdadskoga pakta iji je pokrovitelj bila
Velika Britanija, ali koji se u nekoliko navrata pokazao nekorisnim. Da bi neki savez
funkcionirao, mora ga povezivati zajedniki cilj, osjeaj ugroenosti i mogunost da
se ujedine snage. Bagdadski pakt nije zadovoljavao ni jednu od tih pretpostavki.
Podjele i animoziteti izmeu nacija u tom podruju nadmaili su njihov zajedniki
strah od sovjetske ekspanzije. Sirija je odbila prikljuiti se paktu. Irak je, ak i u
razdoblju kad je dvije godine bio sjeditem pakta, bio mnogo vie zaokupljen borbom

protiv islamskog radikalizma nego mogunou sovjetske agresije. Pakistan je smatrao

da je prijetnja sigurnosti te zemlje Indija, a ne Sovjetski Savez.
Ni vojne snage razliitih zemalja lanica Bagdadskog pakta nisu bile spremne
pomoi susjednim zemljama u sluaju agresije neke velike sile; najvie ih je
zaokupljala unutarnja sigurnost zemlje. to je najvanije, Naser, najsnaniji politiar
toga podruja, vrsto je naumio unititi taj pakt koji je smatrao neizravnim pokuajem
da se odri kolonijalna dominacija na Bliskom istoku te da ga se istodobno izolira,
kao i njegove radikalne istomiljenike.
Velika Britanija i Sjedinjene Drave, suvie podijeljene da bi se usuglasile u
pogledu kaznenih mjera kojim bi se suprotstavile sovjetskom utjecaju na tom
podruju, odluuju navesti Egipat da se udalji od politike Moskve, pokazujui sve
prednosti pripadanja zapadnom taboru. Da bi postigli taj cilj, odluili su poticati mir
izmeu Egipta i Izraela te istodobno pomoi Naseru da sagradi Asuansku branu.
Mirovna inicijativa temeljena je na uvjerenju da je uspostava idovske drave
snagom oruja 1948. glavni uzrok arapskoga radikalizma. Vladalo je uvjerenje da bi
poten mir rijeio postojee probleme. Meutim, u tom trenutku arapski radikali i
nacionalisti nisu teili uspostavi bilo kakva mira s Izraelom. Za njih je idovska
drava bila strano tijelo ubaeno u tradicionalno arapsko podruje na temelju
polaganja prava Zidova na tu dravu staru 2000 godina, te nadoknada za sve patnje
idovskog naroda koje nije prouzroio arapski narod.
Da je Naser pristao na stvaran mir s Izraelom, i pomirio se sa suivotom, izgubio
bi pravo na ulogu voe arapskog svijeta. Odluan da ne dopusti ponienje pred svojim
arapskim narodom, Naser predlae da Izrael odustane od cijelog podruja pustinje
Negev koje je osvojio 1948., a koja je inila vie od polovice teritorija Izraela.
Takoer zahtijeva da stotine tisua palestinskih izbjeglica koji su istjerani iz tog
710

podruja dobiju pravo povratka na to podruje.

Izrael nije mogao pristati na odustajanje od polovice teritorija ili dopustiti
povratak svih arapskih prognanika, jer bi Arapi u tom sluaju potpuno preplavili
ostatak izraelske drave. Izrael je stoga vidio rjeenje u inzistiranju na sklapanju
formalnoga mirovnog ugovora s otvorenim granicama zahtjev koji je zvuao sasvim
bezazleno, ali je bilo jasno da e ga arapski voe vrlo teko prihvatiti jer bi to znailo
trajno priznanje nove drave. Pat pozicija bila je neminovna s obzirom da je Izrael
zahtijevao mir, a pritom nije bio spreman ustupiti teritorij, dok su arapske zemlje
zahtijevale teritorij bez jasne definicije bi li takav korak urodio mirom. Prvi
pregovori urodili su dokumentom koji e obje strane potovati sve do trenutka kad je
Sadat zavladao Egiptom, te jo daljnjih dvadeset godina u preostalim zemljama

arapskog svijeta, sve do sporazuma izmeu PLO-a i Izraela zakljuenog u rujnu 1993.
Sjedinjene Drave i Velika Britanija tada su bile u zavadi oko niza pitanja. Premda
je Dulles bio zagovornik politike formiranja CENTO pakta (okupljao je zemlje tzv.
sjevernog ruba), bio je bijesan to je Velika Britanija preuzela u tome vodstvo. elio
je da Bagdadski pakt bude usredotoen na pitanje Egipta, koji se istodobno estoko
protivio paktu. Velika je Britanija preferirala opciju svrgavanja Nasera, dok je
Amerika, premda nezadovoljna sovjetskim prodavanjem oruja, smatrala da je mudro
stei njegovu naklonost.
U elji da iznova uspostave narueno jedinstvo, anglo-ameriki se voe
usredotouju na grandiozan graevinski projekt izgradnje Asuanske brane, visine 365
stopa i duine tri milje, koja je trebala biti izgraena u gornjem dijelu Nila, u blizini
egipatske granice sa Sudanom. Brana je trebala regulirati sustav navodnjavanja doline
Nila, i o njoj je ovisio opstanak Egipana od pamtivijeka; istodobno bi sprijeila
redovite poplave rijeke Nil.
Anthony Eden, Naserov najljui neprijatelj, prvi je predloio pruanje angloamerike podrke gradnji brane, pri emu bi Amerika snosila lavovski dio tereta (oko
90%). injenicu da je upravo Eden, koji je arko elio svrgnuti Nasera s vlasti,
postao glavni zagovornik gradnje Asuanske brane, moemo objasniti samo njegovom
eljom da ga se pamti kao najuspjenijega politiara u diplomaciji toga podruja, te
tenjom da pretekne Sovjete u njihovu nastojanju da nakon vojne pomoi nastave
ekonomski gospodariti zemljom. etrnaesti prosinca 1955. Velika Britanija i
Sjedinjene Drave slubeno su ponudile pomo pri gradnji brane u dvije etape.
Odreena svota je pritom odmah stavljena na raspolaganje za poetnu fazu, a u
meuvremenu bi se tonije odredio opseg i narav pomoi u drugoj fazi, koja je
711

ukljuivala izgradnju brane.

Bila je to vrlo neobina odluka: dvije vlade odluile su angairati se u golemu
graevinskom i financijskom pothvatu, premda su obje eljele Naserovu smjenu i
istodobno bile vrlo zabrinute zbog njegova pribliavanja Sovjetskom Savezu. Dva
neslona saveznika tjeila su se milju da e ak ako poetnom financijskom potporom
ne pridobiju Nasera, druga faza projekta uiniti Egipat financijski ovisnim o njima,
kao i u devetnaestom stoljeu kad je gradnjom Sueskog kanala Zapad osigurao
financijsku kontrolu nad Egiptom.
Umjesto da ga potakne na umjerenije stavove, projekt Asuanske brane naveo je
Nasera da se osjea vanijim i sigurnijim. Ubrzo je poduzeo niz koraka sa svrhom da
zadri prednost u pregovorima. Beskrajnim pogaanjem oko financijskih uvjeta
odbijao je amerike molbe za pruanje pomoi u pregovorima izmeu Izraela i

arapskih zemalja. Kad je Velika Britanija pokuala uvjeriti Jordan da se pridrui

Bagdadskom paktu, izbili su proegipatski nemiri, koji su prisilili kralja Huseina da u
712

oujku 1956. otpusti Glubb-pau, britanskog zapovjednika Arapske legije.

esnaesti svibnja Naser je opozvao priznanje vlade ang Kaj-eka i uspostavio
diplomatske odnose s Narodnom Republikom Kinom. Taj je potez bio teak udarac
Sjedinjenim Dravama a osobito Dullesu, koji je bio privren Tajvanu. U lipnju je
novi sovjetski ministar vanjskih poslova Dmitri epilov stigao u Egipat s ponudom da
e Sovjetski Savez i financirati i izgraditi Asuansku branu, ime je omoguio Nasera
da nastavi svoju omiljenu igru izazivanja daljnjih sukoba meu velikim silama.
Devetnaesti srpnja Dulles je odluio stati na kraj takvoj politici. Egipatsko
priznanje komunistike Kine bila je posljednja kap koja je prelila au i uvrstila
Dullesa u uvjerenju da je vrijeme da Nasera odri lekciju. Kad se egipatski
veleposlanik vratio iz Kaira s uputama da prihvati sve amerike prijedloge, Dulles je
uzvratio da je Washington doao do zakljuka da gradnja brane nadilazi ekonomske
kapacitete Egipta, i da nee stizati vie nikakva pomo.
Dulles je bio spreman na estok odgovor Egipta. Henryju Luceu, izdavau Timea,
rekao je da je Asuanska brana bila najznaajniji ahovski potez koji je amerika
diplomacija povukla u posljednje vrijeme. Izjavio je da je Naser u iznimno tekoj
poziciji i kakve god korake da poduzme, Amerika ih moe iskoristiti. Okrene li se
Rusima i od njih dobije odgovor Ne, to e oslabiti cjelokupne pozicije Sovjetskog
Saveza diljem svijeta... Ako Sovjeti pristanu izgraditi Naseru branu, ve imamo
spremne planove kako zemlje satelite Sovjetskog Saveza uvjeriti da su njihovi ivotni
713

uvjeti bijedni upravo stoga to Sovjetski Savez troi milijune u Egiptu. Dulles tom
primjedbom nije iskazao ni malo volje da podupre veliki korak ni spremnost da se
izloi opasnostima. To je samo jedan od primjera Dullesove tendencije precjenjivanja
uloge propagande, posebno iza eljezne zavjese.
Bez obzira na povrnost politikog principa za gradnju brane, nain na koji je
Amerika povukla ponudu za financijsku pomo uzrokovala je veliku krizu. Francuski
veleposlanik u Washingtonu, Maurice Couve de Murville (koji e poslije postati
ministar vanjskih poslova u vladi predsjednika de Gaullea), tono je procijenio to e
se dogoditi. Oni e neto poduzeti oko Sueza. To je jedini nain kojim mogu istinski
714

uznemiriti zapadne zemlje.

Naser je 26. srpnja 1956. odrao govor pred
nepreglednom masom ljudi u Aleksandriji. Taj je govor bio odgovor Dullesu, a Naser
je zadao protuudarac Zapadu pozivanjem na arapski nacionalizam:
Graani, ovo je bitka koja nam predstoji. To je bitka protiv imperijalizma, protiv
imperijalistikih taktika i metoda, to je bitka protiv Izraela, pretee imperijalizma...

Arapski nacionalizam stalno napreduje. Arapski nacionalizam pobjeuje. Arapski

nacionalizam urno grabi naprijed, dobro poznaje svoj put i svjestan je svoje snage.
715

Arapski nacionalizam vrlo dobro zna tko su mu prijatelji a tko neprijatelji...

Obratio se gomili ljudi namjerno izazivajui Francusku: Nikako ne moemo
smatrati da borba za Alir nije i naa borba. Usred govora Naser je spomenuo i
Ferdinanda de Lessepsa, Francuza koji je sagradio Sueski kanal. To je bio znak
egipatskim vojnim snagama da preuzmu kontrolu nad Kanalom te omoguilo Naseru da
pred narodom u transu izjavi: Ovoga trenutka, dok sluate moj govor, dio vae
egipatske brae... zapoinje preuzimanje kompanije i imovine kojom raspolae, uz
istodobnu kontrolu brodova u Kanalu, koji se nalazi na egipatskom teritoriju, koji... je
716

dio Egipta i koji pripada Egiptu.

Razliitost stavova demokratskih zemalja koja je obiljeila uvod u Suesku krizu
sada je sprijeila moguu reakciju na razvoj dogaaja. Edena, koji je posljednjih
godinu dana bio na dunosti premijera, narav je sprijeila da brzo donese odluku to
uiniti. injenica da je Eden bio neposredni nasljednik Churchilla na vanoj poziciji,
sama po sebi bila je uasan teret, a novosteeni imid Edenove snage bio je u
potpunom protuslovlju s njegovim psihikim i fizikim slabostima. Nekoliko mjeseci
prije Eden je bio prisiljen podvri se tekoj operaciji te je uzimao niz lijekova i bio
pod stalnim lijenikim nadzorom. Najvaniji imbenik bio je da je Eden bio
zarobljenik godina u kojima se formirao kao politiar. Strunjak za arapski jezik i
kulturu, odrastao je u razdoblju britanske dominacije na Bliskom istoku i krasila ga je
odlunost da zaustavi Nasera, ako je potrebno i bez pomoi drugih zemalja.
Francuski stav prema Naseru bio je jo vie neprijateljski. Glavni interesi
Francuske u arapskom svijetu bili su Maroko i Alir. Maroko je bio negdanji
francuski protektorat, a Alir dio francuskoga teritorija na kojemu je ivjelo gotovo
milijun Francuza. Obje sjevernoafrike zemlje traile su naine da steknu neovisnost,
pri emu im je Naserova politika pruala i emocionalnu i politiku podrku. Sovjetska
prodaja oruja Egiptu probudila je nade da e Egipat postati kanal za dostavu
sovjetskog oruja i alirskoj gerili. Sve je to Naserovo djelo, upravo kao i Hitlerova
politika koja je bila saeta u knjizi Mein Kampf, izjavio je francuski predsjednik
vlade Guy Mollet. Naserova je ambicija ponovno pokrenuti osvajake akcije
717

Islama.
Usporedba s Hitlerom nije bila potpuno tona. Pretpostavka da je namjera Egipta
pod vodstvom Nasera osvojiti strane zemlje, znaila bi da su granice na Bliskom
istoku neosporne, dok ih arapski nacionalisti nisu priznavali. Europske granice, s
iznimkom granica na Balkanu, uglavnom su bile rezultat zajednike povijesti i kulture.

Za razliku od europskih granica, granice na Bliskom istoku odredile su strane,

uglavnom europske sile na zavretku Prvoga svjetskog rata, da bi same sebi olakale
dominaciju nad tim podrujem. Arapski su nacionalisti zastupali gledite da te granice
dijele arapsku naciju i time ne priznaju zajedniku arapsku kulturu. Brisanje tih
granica ne bi znailo da jedna arapska zemlja eli dominirati drugom, ve je to bio
jedini ispravan put k stvaranju arapske nacije, kao to je Cavour stvorio Italiju, a
Bismarck Njemaku iz niza suverenih drava.
Koliko god je takva analogija bila neprecizna, kad su Eden i Mollet jednom
odluili prekinuti politiku poputanja, bilo je sasvim jasno da se vie ne namjeravaju
povui. Na kraju krajeva, oba su politiara pripadala generaciji koja je politiku
poputanja smatrala glavnim grijehom, pri emu su se pozivali na Mnchen kao
vjeitu opomenu. Usporeujui Nasera s Hitlerom ili Mussolinijem, jasno su dali na
znanje da kompromis vie ne dolazi u obzir. Jedino rjeenje bilo je pobijediti ili
odustati od zahtjeva za upravljanjem zemljom...
Reakcija Edena i Molleta na preuzimanje Sueskog kanala bila je vie nego burna.
Eden je dan nakon Naserova govora poslao Eisenhoweru telegram sljedeeg sadraja:
Ne zauzmemo li vrst stav, uvjereni smo da e na i va utjecaj na Bliskom istoku
718

biti nepovratno uniten.

Tri dana poslije, govorom u Donjem domu jasno je
pokazao da vie nema mogunosti odustajanja:
Nikakav sporazum o budunosti ovoga vanog meunarodnog plovnog puta u
kojemu bi samo jedna sila nadzirala Kanal i, kao to su nedavna dogaanja pokazala,
eksploatirala ga iskljuivo u skladu s nacionalnom politikom, nije prihvatljiva vladi
719

Njezina Kraljevskog Visoanstva.

Francuska pokazuje jednaku odlunost. Dvadeset deveti srpnja veleposlanik
Francuske u Londonu izvjetava ministra vanjskih poslova Velike Britanije da je
Francuska spremna staviti svoje snage pod britansku upravu i povui svoje postrojbe
720

iz Alira u cilju otpoinjanja zajednike akcije protiv Egipta.

Kad je Dulles prvi kolovoza stigao u London na konzultacije, izrazio je slaganje s
takvim gleditem. Izjavom da ne smatra prihvatljivim preputanje jednoj zemlji da u
potpunosti kontrolira Kanal, posebno ako je ta zemlja Egipat, tvrdio je:
Moramo pronai naina da prisilimo Nasera da izbaci taj veliki zalogaj koji je
naumio progutati... Moramo upregnuti sve snage da bismo pridobili potporu svjetske
javnosti za meunarodnu operaciju u Kanalu... Moramo stvoriti takve okolnosti da
cijeli svijet pokae koliko se protivi Naserovoj politici, te ga potpuno izolirati. U tom
sluaju e i vojne akcije koje emo moda biti primorani poduzeti imati vie ansi da

uspiju, te imati blae posljedice od akcija u koje bismo mogli ui prenaglim

721

odlukama.
Predloio je sazivanje pomorske konferencije glavne dvadeset etiri pomorske
zemlje u Londonu u roku etrnaest dana, na kojoj bi se definirao meunarodni sustav
slobodne plovidbe Kanalom.
Dullesova inicijativa za sazivanje konferencije oznaila je poetak zagonetnog, a
za Veliku Britaniju i Francusku sumanutog, procesa koji e zavriti uasnim
ponienjem. ak je i Dullesov inicijalni govor bio pokuaj usklaivanja prijetee
retorike s dugotrajnom i jalovom diplomacijom. Ubrzo je postalo posve jasno da
saveznici ne dijele isto gledite o Sueskoj krizi. Dok su Eden i Mollet smatrali
svrgavanje s vlasti i poniavanje Nasera krajnjim ciljem, Eisenhower i Dulles su u toj
krizi gledali dugoronu definiciju novih odnosa s arapskim svijetom. Obje strane
polaze od pogrenih pretpostavki: Eden i Mollet smatraju da e svrgavanjem Nasera
ponovno uspostaviti situaciju kakva je bila prije njegova dolaska na vlast, dok su
Eisenhower i Dulles uvjereni da e, ako ve ne Nasera, nekoga drugog
nacionalistikog vou s tog podruja navesti da se ukljui u neki sigurnosni sustav
Bliskog istoka slian NATO-u. Bili su uvjereni da bi vojna akcija protiv Nasera samo
dodatno ojaala arapski nacionalizam do te mjere da bi utjecaj Zapada bio potpuno
uniten barem u sljedeem narataju to im se inilo mnogo mranijim scenarijem
od gubitka kontrole nad Kanalom.
Vrijeme je pokazalo da nijedna od tih pretpostavki nije bila tona. Egipat kakav je
postojao prije Nasera, nepovratno je nestao. Drugi nacionalistiki voe koji su
slijedili Nasera bili su potpuno imuni na pozivanje Zapada na prihvaanje
vanjskopolitike koncepcije zadravanja. Glavni pregovaraki adut bio im je sam
hladni rat, koji su istodobno i koristili i osuivali. Kljuno je pitanje bilo to bi vie
razbuktalo arapski nacionalizam: Naserova pobjeda ili poraz.
S analitikoga gledita, Amerika se trebala suglasiti sa stavom Velike Britanije i
Francuske da je militantni nacionalizam kakav je provodio Naser nepremostiva
prepreka konstruktivnoj politici na Bliskom istoku. Uvjeravanje Arapa da oslanjanje
na sovjetsko oruje nee rezultirati nikakvim pozitivnim ishodom, moda bi sprijeilo
desetljea revolucija u svijetu u razvoju. S toga je gledita izgledalo poeljno suoiti
se s Naserom. Meutim, ak i uz pretpostavku da uspiju poraziti Nasera, Sjedinjene
Drave ne bi mogle sudjelovati u ponovnoj uspostavi kolonijalne dominacije Velike
Britanije i Francuske. Amerika se trebala distancirati od svojih saveznika, ako je to
bilo uistinu neophodno, ne na poetku Sueske krize ve nakon pozitivnog okonanja
krize. Uvjeravanja da je politika oslanjanja na sovjetsku potporu katastrofalna za

Egipat, trebala su biti popraena podrkom umjerenoj nacionalistikoj politici nekoga

od umjerenih Naserovih nasljednika, kao to se dogodilo u reagiranju Amerike na
Sadatovu politiku sedamdesetih godina.
Demokratske zemlje tada jo nisu bile spremne za tako kompliciranu strategiju.
Velika Britanija i Francuska nisu se suglasile sa stavom da je pretpostavka svrgavanja
Nasera pruanje podrke nekom od umjerenijih politiara koji bi ga mogli naslijediti.
Amerika nije bila u potpunosti svjesna koliko je za njezinu politiku vano dopustiti
zemljama koje su bliske saveznice u NATO paktu da se prilagode novostvorenim
okolnostima. To istodobno ne bi umanjilo njihov imid velikih sila, jer jednom kad se
uniti imid to ga jedna nacija ima o sebi, istodobno se unitava i njezina spremnost
da igra vanu meunarodnu ulogu. Upravo je zato Harold Macmillan, tadanji ministar
financija, rekao veleposlaniku Robertu Murphyju, Dullesovu izaslaniku, da ako se
Velika Britanija odmah ne suoi s Naserom, Britanija e postati druga
722

Nizozemska.
Ameriki su se voe odluili za opciju pobjede nad radikalnim
nacionalistima, to su eljeli postii prvo diplomatskim distanciranjem od Velike
Britanije i Francuske, a poslije javnim suprotstavljanjem politici tih zemalja,
upozoravajui na ogranienja njihovih mogunosti da utjeu na dogaaje na Bliskom
istoku; drugim rijeima, upozoriti ih na neminovnost svretka njihovih uloga velikih
kolonijalnih sila.
Smatrajui reim plovidbe Kanalom pravnim pitanjem, Dulles je dao prioritet
moguem prekidu morskih plovnih putova i neuspjeno tragao za pravnim formulama
koje bi mu omoguile da zaobie mogue prepreke slobodnog tranzita Kanalom. Eden
i Mollet bili su odluni ne prihvatiti nacionalizaciju Sueskog kanala taj su potez
eljeli iskoristiti kao izliku da srue Nasera ili ga barem javno ponize. Naser se
napokon odluio za strategiju odugovlaenja i kupnje vremena, kao to revolucionari
esto ine nakon fait accompli. to due traje izvjesno stanje, to ga je tee promijeniti
posebno uporabom sile.
Eisenhower se ustro suprotstavljao uporabi sile, ak i za zatitu naela slobodnog
prolaza Sueskim kanalom, emu je Dulles javno pruio podrku u Londonu. Dulles se
pozvao na pismo predsjednika Edenu u kojemu je naglasio da u ovom trenutku nije
mudro ni pomiljati o uporabi vojne sile... Eisenhowerovo je gledite bilo da bi
unilateralni angaman Velike Britanije uinio upitnim i ameriku podrku NATO-u, i
time posredno prepustio amerike saveznike na milost Moskvi. Pismo je naglaavalo
da bi se u sluaju izbijanja rata prije no to Velika Britanija jasno pokae da su sva
mirna sredstva rjeenja krize iscrpljena, to ozbiljno odrazilo na odnos naega naroda
prema saveznicama. Bez namjere da pretjerujem, elim vas uvjeriti da bi to moglo

723

poprimiti vrlo ozbiljne razmjere i imati dalekosene posljedice.

Na prvi pogled izgledalo je da ne postoji gotovo nikakva vjerojatnost da se
sukobe upravo te dvije zemlje, Velika Britanija i Sjedinjene Drave, pod vodstvom
politiara koji su dijelili toliko zajednikih ratnih iskustava. Eden nije mogao ni
zamisliti da bi se zla slutnja u pogledu unilateralnih britanskih i francuskih akcija
mogla pretvoriti u otvoreno suprotstavljanje takvoj politici. Eisenhower je pak bio
uvjeren da se Francuska i Velika Britanija ne bi usudile upustiti u bilo kakvu akciju
bez amerike podrke. Voe Velike Britanije i Sjedinjenih Drava ponosili su se
posebnim odnosima dviju zemalja koje je uvrstilo ratno partnerstvo, a i osobno
prijateljstvo. Meutim, za Sueske je krize to prijateljstvo razbijeno sukobom dviju
linosti. Britanski su voe smatrali Dullesa neugodnim sugovornikom, a ni Edenu se
uope nije svidio.
Obiteljskom tradicijom i osobnim stavovima, John Foster Dulles djelovao je kao
iznimno pogodna osoba za poloaj ministra vanjskih poslova Sjedinjenih Drava.
Njegov djed, John Foster, bio je ministar vanjskih poslova u vladi predsjednika
Benjamina Harrisona; ujak, Robert Lansing bio je ministar vanjskih poslova
predsjednika Wilsona i u toj ulozi sudjelovao na mirovnoj konferenciji u Versaillesu.
Premda je John Foster Dulles do srednjih godina bio odvjetnik, njegova stalna
preokupacija i elja bila je vanjska politika.
Ameriki ministri vanjskih poslova tradicionalno su afirmirali ameriku iznimnost
i univerzalnu primjenljivost amerikog sustava vrijednosti. Dulles je zauzeo isto
stajalite, s tom razlikom da je njegov koncept iznimnosti bio vie temeljen na religiji
no filozofiji. Njegovo prvo iskustvo u meunarodnim poslovima bilo je na funkciji
voe protestantske udruge iji je zadatak bio promicanje mira u svijetu. Jednom je s
ponosom izjavio da nitko u amerikom ministarstvu vanjskih poslova ne zna toliko o
724

Bibliji koliko ja znam. elio je primijeniti naela svoje vrste prezbiterijanske

vjere na svakodnevno voenje amerike vanjske politike. Uvjeren sam da naa
politika teorija i praksa moraju duboko odraavati religioznu premisu da je
725

podrijetlo i sudbina ovjeka odreena Bogom, napisao je 1950. Premda je Dulles

bio predstavnik klasinoga amerikog fenomena koji je Gladstoneova generacija
Engleza dobro poznavala, poslijeratna generacija britanskih voa smatrala je njegovu
krepost neprihvatljivom i drala ga dvolinim, a ne religioznim politiarem.
Na alost, Dullesova tendencija da dri propovijedi svojim sugovornicima esto
je zasjenila njegovo doista sjajno poznavanje vanjskih poslova, a posebno njegovu
promiljenu analizu dinamike sovjetskog sustava. Churchill je opisao Dullesa kao
strogog puritanca, velikoga svijetlog lica s naoalama na kojima se nejasno ocrtavaju

usta, a povremeno bi ga uz smijeh nazvao Dullithom. Eden od poetka nije imao

povjerenja u Dullesa. Prije no to je Eisenhower imenovao Dullesa ministrom
vanjskih poslova Sjedinjenih Drava 1952., Eden je izrazio nadu da e biti imenovan
726

netko drugi: Mislim da ne bih mogao s njim suraivati.

Dulles je imao niz kvaliteta koje su ga uinile iznimno utjecajnim politiarem.
Njegova radna etika i odanost principima impresionirale su Eisenhowera. Konrad
Adenauer smatrao je Dullesa najsjajnijom osobom koju je ikad upoznao, i osobom
727

koja dri do svoje rijei.

Dullesova kruta koncepcija bipolarnog svijeta,
opreznost u odnosu prema Moskvi i nedoputanje da ga se ulagivanjem ili pritiscima
natjera da joj uini ustupke, te njegova vrsta odlunost, uinib su ga omiljenim
Adenaueru i drugim voama koji su strepili od zasebne sovjetsko-amerike nagodbe i
sporazuma.
London je smatrao da Dullesovo apeliranje na visoku moralnost u djelovanju jo
vie naglaava nespojiva gledita Londona i Washingtona. Dulles je neprestano glasno
pruao potporu ciljevima Velike Britanije i Francuske, dok se istodobno uporno
suprotstavljao uporabi sile pri njihovu ostvarenju. U iznoenju ideja kako nadvladati
krizu Dulles je pokazao iznimnu kreativnost, ali ako pomnije analiziramo, te su se
ideje rasplinule i pretvorile u dugotrajne pokuaje zaustavljanja i blokiranje engleskofrancuske elje da to bre otponu rat. Da je Dulles pokazao ustrajnost i inzistirao na
provedbi svojih prijedloga, moda bi ih uspio nametnuti kao praktino rjeenje Sueske
krize, to moda ne bi rezultiralo poeljnim ishodom s gledita Velike Britanije i
Francuske, ali bi bilo odrivo i prihvatljivo.
Neposredno po povratku u Sjedinjene Drave Dulles osuuje uporabu sile,
premda je njegove prijedloge, izloene na Pomorskoj konferenciji, Naser glatko
odbio. Trei kolovoza izjavio je:
Ne elimo odgovoriti na nasilje nasiljem. Naa je elja, prije svega, upoznati se s
miljenjem i stavovima mnogih nacija kojima je rjeavanje toga pitanja od vitalnog
interesa, jer smo uvjereni da e sve nacije, ukljuujui i Egipat, znati cijeniti razborito
miljenje zemalja lanica meunarodnoga sporazuma sklopljenog 1888., te da sve
728

zemlje imaju pravo uivati plodove prednosti koje donosi taj sporazum.
Uporabom moralistike retorike Dulles nije mogao prikriti injenicu da je
odbijanjem razmatranja opcije uporabe sile usmjerio diplomaciju saveznika prema
bezizlaznoj situaciji. Jedini nain kojim se Naser mogao navesti da prihvati Dullesov
prijedloge reima plovidbe Kanalom bio je prijetnja britanskom i francuskom vojnom
intervencijom u sluaju Naserova odbijanja. Dulles se odluio za kombinaciju
prijedloga za meunarodnu kontrolu Kanala, uz istodobne izjave kojima je odricao

opciju uporabe sile, to je Naseru ostavilo mogunost da odbije Dullesove prijedloge.

Dulles je podrao prijedlog Velike Britanije i Francuske za sazivanje konferencije
dvadeset etiri zemlje korisnice Sueskog kanala, ukljuujui i osam zemalja
potpisnica Sueske konvencije sklopljene u Konstantinopolu 1888. godine, kojom je
osigurana slobodna plovidba Kanalom, a Naser ju je sada elio ukinuti. Sjedinjene
Drave, zajedno s osamnaest drugih zemalja koje su inile veinu, svojim glasom
podrale su prijedlog novoga reima plovidbe Kanalom, koji je uvaavao suverenitet
Egipta i sudjelovanje egipatskih postrojbi, ali koji je istodobno proglasio zemlje
sudionice konferencije de facto upraviteljima Kanala. Usprkos Dullesovoj vjetini u
predlaganju domiljatih naina rjeenja krize, jasno je dao na znanje da nije spreman
posegnuti za sankcijama, izuzimajui osudu javnog mnijenja, kojima bi podrao
provedbu svojih prijedloga. Dulles je zagovarao tezu da e moralni principi na kraju
uvjeriti Nasera da popusti, istodobno poriui optube da su njegovi prijedlozi
nedosljedni te da njegova retorika nije u skladu s onim to je amerika diplomacija
uistinu spremna uiniti. Prema Dullesovu miljenju veina ljudi:
... zaista dri do javnog mnijenja svijeta... Budui da sam uvjeren u to, nema ni
najmanje sumnje da e ova konferencija uroditi odlukom koja e omoguiti da se
plovidba Sueskim kanalom nastavi kao i posljednjih sto godina, te jo godinama u
729

miru slui interesima ovjeanstva.

Razvoj dogaaja pokazao je da su sredstva moralnog pritiska nedovoljna upravo
zbog iskljuivanja mogunosti uporabe sile. Deseti rujna Naser je odbio prijedloge
Pomorske konferencije u Londonu.
Tri dana poslije Dulles je iznio jo jedan prijedlog. Ovaj put rjeenje problema
vidio je u udruenju korisnika Kanala koji bi ubirali pristojbe uspostavom sustava
patrolnih brodova smjetenih u blizini luka Port Said i Suez na oba kraja Kanala, u
neposrednoj blizini egipatskih teritorijalnih voda. Ako Naser ne popusti, udruenje
korisnika Kanala bilo je spremno nastaviti bez njega, a ako se sloi, predao bi
kontrolu prihoda nad Kanalom meunarodnom udruenju. I tako kompliciran prijedlog
moda bi uspio da Dulles, kao i na Pomorskoj konferenciji, nije umanjio mogunost
pozitivnog ishoda vlastitih prijedloga. Naime, na konferenciji za tisak drugi listopada
Dulles je jo jednom naglasio da ne odobrava uporabu sile. Tom je prigodom i Edenu
odrao lekciju upozorivi ga na neprihvatljivost njegova prijedloga da bi se NATO
trebao angairati u krizama tipa Sueske:
Postoje razliiti pristupi rjeenju problema Sueskog kanala, a te su razlike
povezane s vrlo vanim stavovima. U nekim podrujima tri se nacije obvezuju na
zajedniko djelovanje na temelju ugovora, na primjer na podrujima u djelokrugu

Atlantskog saveza... U tim podrujima tri nacije... djeluju jedinstveno. Drugi su

problemi vezani za podruja koja su na neki nain povezana s problemom
kolonijalizma.
730

U takvim sluajevima Sjedinjene e Drave djelovati neovisno.

S pravne strane Dullesovo je tumaenje bilo valjano, ali e vrijeme poslije
pokazati drukiji razvoj situacije. Saveznici Amerike posegli su za istim argumentom
kad je Amerika trebala njihovu pomo u Vijetnamu i drugim scenarijima izvan
podruja zajednikog djelovanja. Tako su za vrijeme rata na Bliskom istoku 1973.
europski saveznici odbili dati amerikim snagama doputenje za prelijetanje njihovih
teritorija u sklopu akcije zranog mosta za Izrael, i time uzvratili za ameriki stav u
Sueskoj krizi. Upravo su ameriki saveznici prvi odbili primijeniti odredbe na koje ih
obvezuje lanstvo u NATO-u izvan podruja koja su precizno odreena sporazumom.
Velika Britanija i Francuska nisu te 1956. bile toliko bijesne zbog pravnog tumaenja,
koliko zbog Dullesove tvrdnje da na Bliskom istoku Amerika definira svoje vitalne
interese znatno drukije od naina na koji su te interese definirale njezine europske
saveznice.
Dullesove izjave osobito su bolno odjeknule u Londonu, jer je samo dan prije te
konferencije za tisak Eden poslao telegram Eisenhoweru u kojemu je tvrdio da
problem vie nije Naser ve Sovjetski Savez:
Ne postoji ni najmanja sumnja da je Naser, svidjelo se to njemu ili ne, sada vrsto
u ruskim rukama, upravo kao i Mussolini u Hitlerovima. Stoga ne bi bilo uinkovito
sada pokazati slabost prema Naseru da bi ga se primirilo, kao to je bilo
731

nedjelotvorno pokazati popustljivost prema Mussoliniju.

Eden je protumaio Dullesovu izjavu kao potvrdu da Sjedinjene Drave ne
prihvaaju njegov stav da prava prijetnja Egiptu dolazi iz Sovjetskog Saveza. elio je
rjeavanje pitanja Egipta temeljiti na politici zadravanja, dok je Dulles otpisao cijeli
problem smatrajui ga zamrenom kolonijalnom situacijom u koju se Sjedinjene
Drave, odlune u namjeri da ouvaju imid moralne istoe, ne ele upletati.
Teko je povjerovati da Dulles nije bio svjestan velike sloenosti situacije i da
nije znao kako opasnu igru igra. Premda je djelovanje temeljio na uvjerenju da e
amerika javnost najbolje reagirati na njegove plemenite, pravine i moralne
proglase, Dulles je istodobno bio politiar s bogatim praktinim iskustvom. Nije ni
pokuao objasniti svoje poteze za vrijeme Sueske krize. Vjerovati je da su ga pritom
razdirala dva protuslovna poriva. S obzirom na njegov stav prema komunizmu, on se
po svemu sudei slagao s Edenovom i Molletovom analizom opasnosti prodora
Sovjetskog Saveza na Bliski istok. To bi moglo objasniti zato se njegovo tumaenje

Naserovih motiva nije uope razlikovalo od Edenova i zato je estina njegova

odbijanja financiranja Asuanske brane iznenadila ak i britansku vladu (koja je bila
upozorena na mogunost takva razvoja situacije).
Dulles je bio ministar vanjskih poslova predsjednika koji se estoko protivio ratu,
na nain na koji to moe uiniti samo ovjek s bogatim vojnim iskustvom.
Eisenhowera nisu zanimale nijanse u ravnotei snaga; ak i ako je podruje Bliskog
istoka predstavljalo dugoronu opasnost za globalnu ravnoteu, zakljuio je da su
Sjedinjene Drave dovoljno snane da se takvoj politici odupru i u kasnijoj fazi, prije
no to sama zemlja i njezin opstanak postanu upitni. Eisenhower nije smatrao Suesku
krizu dovoljnom prijetnjom koja bi zavrijedila posezanje za silom. Unato
prijateljskom smjekanju, Eisenhower je bio vrlo snaan politiar koji je znao postati
vrlo neugodan kad bi ga se naljutilo.
Dean Acheson je jednom ispravno primijetio da djelotvornost ministra vanjskih
poslova Sjedinjenih Drava ovisi o dobru poznavanju predsjednika. Nema sumnje da
je Dulles dobro poznavao predsjednika, ali ne i Eden i Mollet, koji su bili sigurni da
e lako uvjeriti Eisenhowera u svoje stavove. Nema sumnje da nisu obraali dovoljno
pozornosti dubljem smislu Eisenhowerova pisma Edenu drugi rujna o Pomorskoj
konferenciji, u kojemu je jo jednom upozorio na opasnost uporabe sile:
... narodi Bliskog istoka i sjeverne Afrike, a na izvjesan nain i cijele Azije i
Afrike, udruili bi se protiv Zapada, i to na nain koji ne bismo mogli nadvladati ni u
sljedeoj generaciji, a moda ak ni za stotinu godina, uzmemo li u obzir vjeitu
732

spremnost Rusa da stvore razdor.

Dulles se naao u procjepu izmeu nepopustljivog Eisenhowera i bijesne skupine
europskih saveznika. Eden i Mollet doli su do toke s koje nema povratka i bili
bijesni zbog nesklada izmeu Dullesovih vrsto definiranih ciljeva i njegova
neprestanog odbijanja primjene praktinih mjera za postizanje tih ciljeva. Nikad nisu
u potpunosti shvatili koliko se Eisenhower protivio uporabi sile i koliko su njegovi
stavovi prevladali u Americi. Dulles je manjim problemom smatrao jaz izmeu
amerikih saveznika i Nasera nego jaz izmeu svojega predsjednika i njegovih
europskih saveznika. Uzdao se u svoju vjetinu i nadu da e se s vremenom stav
Eisenhowera ili europskih saveznika promijeniti ili e Naser upasti u zamku i povui
neki pogrean potez, ime bi bile rijeene sve dileme. Umjesto toga, Dulles je doveo
Francusku i Veliku Britaniju u situaciju da su bile primorane sve staviti na kocku i
oajniki povui samo jedan potez.
Sve dileme Dullesove taktike najbolje ocrtava pitanje jednog novinara postavljeno
na konferenciji za tisak trinaesti rujna: Gospodine dravni tajnie, budui da su

Sjedinjene Drave javno obznanile da nee uporabiti silu, i s obzirom da sovjetska

Rusija prua podrku Egiptu snanim propagandim akcijama, ne ostavlja li takav
733

razvoj situacije sve adute u Naserovim rukama? Unato Dullesovu neodreenom

odgovoru da e moralna snaga prevladati, pitanje je apsolutno tono saelo bit
problema.
Sve vei raskol izmeu demokratskih zemalja uvrstio je Kremlj u uvjerenju da
povea ulog. Na zaprepatenje Washingtona, Kremlj odluuje financirati Asuansku
branu umjesto Zapada, te pojaati dostavu oruja na Bliski istok. Hruov je priopio
veleposlaniku Jugoslavije: Nemojte zaboraviti da emo u sluaju izbijanja rata
svesrdno podupirati Egipat. Da mi se vlastiti sin ponudi da se kao dobrovoljac ode
734

boriti za Egipat, podrao bih ga u toj odluci.

Nakon konferencije za tisak drugi listopada na kojoj je Dulles jo jednom istaknuo
da ne odobrava uporabu sile, Velika Britanija i Francuska donijele su oajniku
odluku da nastave same. Do britansko-francuske vojne intervencije nedostajalo je jo
samo nekoliko taktikih poteza. Jedan je bio apel Ujedinjenim narodima koji su za
cijelo vrijeme krize imali neobinu ulogu. U poetku su Velika Britanija i Francuska
eljele, uz ameriku pomo, izbjei ukljuivanje Ujedinjenih naroda u sukob,
strahujui da da bi skupina nesvrstanih iskazala solidarnost s Egiptom. Pri kraju
diplomatskih pokuaja rjeavanja krize, Francuska i Velika Britanija ipak su se
obratile Ujedinjenim narodima u elji da tim posljednjim pokuajem pokau da im
zbog nedjelotvornosti Svjetske organizacije ne preostaje drugo rjeenje do djelovati
samostalno. Ujedinjeni narodi su se time od organizacije iji je cilj rjeavati
meunarodne probleme, pretvorile u posljednju prepreku koju je trebalo svladati prije
pribjegavanja sili, odnosno u izliku za takvo djelovanje.
Organizacija Ujedinjenih naroda iznenada se, i u vrlo kratkom razdoblju, pokazala
doraslom situaciji. Nakon privatnih konzultacija ministara vanjskih poslova Egipta,
Britanije i Francuske, sklopljen je sporazum o est naela koja su odraavala slina
gledita veine sudionika Pomorske konferencije. Formirana je tzv. Egipatska
komisija, te Nadzorna komisija korisnika Kanala. Nesporazumi izmeu tih dviju
komisija trebali su se rjeavati arbitraom. Eisenhowerova izjava dvanaesti listopada,
koju je prenosila televizija, bila je proeta neskrivenim ponosom:
Moram vam priopiti jednu vijest. Smatram da je to najbolja vijest koju danas
mogu priopiti amerikoj javnosti.
Danas je postignut znaajan napredak u pregovorima glede Sueske krize. Sastali su
se ministri vanjskih poslova Egipta, Britanije i Francuske i usuglasili svoja gledita o
nizu naela koja e biti temelj buduih pregovora: izgleda da je vrlo ozbiljna kriza

735

sada iza nas.

Premda Eisenhower nije rekao Mir je na dohvatu, vrijeme je pokazalo da je
slavlje pobueno tom izjavom bilo preuranjeno. Ve sljedee veeri, trinaesti
listopada, Vijee sigurnosti trebalo je usvojiti est naela, pri emu je dolo do vrlo
neugodnog iznenaenja. Tijekom dva glasovanja Naela su jednoglasno prihvaena,
ali Sovjetski Savez je uloio veto na mjere kojima ih je trebalo provesti.
Prihvaanje est naela bilo je posljednji pokuaj da se Sueska kriza rijei mirnim
putem. Moda bi snaniji ameriki pritisak na Egipat rezultirao nagovorom Sovjetskog
Saveza da povue veto, pod pretpostavkom da dvije zemlje ve prije nisu sklopile
tajni sporazum o ulaganju veta. Moda je snaniji ameriki pritisak na Sovjetski
Savez, uz upozorenje da e u konanom obraunu Sjedinjene Drave nastupiti zajedno
sa svojim saveznicima, mogao navesti Sovjete da odustanu od prava ulaganja veta.
Meutim, Sjedinjene Drave vrsto su odluile zadrati prijateljski odnos sa
saveznicima i istodobno ne naruiti moguu suradnju s nesvrstanim zemljama.
Posljedica nastojanja Amerike da objedini dvije nespojive politike bila je
neminovnost izbijanja rata.
Eden i Mollet dali su sve od sebe da bi izbjegli izbijanje rata predlaganjem
pomorske konferencije Udruenja korisnika Kanala te definiranjem est temeljnih
naela. U svakom pokuaju poetni dobri izgledi za rjeenje krize naili bi na
nepremostivu prepreku: ni u jednom sluaju Amerika nije u potpunosti iskoristila svoj
diplomatski utjecaj da bi podrala Dullesove prijedloge. Iako su Velika Britanija i
Francuska imale niz povoda da otponu rat, upotrebom smijeno prozirne lukavtine
kao izlike, same su sebi nametnule fatalan teret. Francuska je smislila manevar kojim
bi Izrael napao Egipat i nastavio napredovati prema Sueskom kanalu, te bi potom
Velika Britanija i Francuska zahtijevale da se, radi nastavljanja slobodne plovidbe
Kanalom, i Egipat i Izrael povuku na udaljenost od deset milja od zone Kanala. U
sluaju oekivanog odbijanja Egipta da tako postupi, Velika Britanija i Francuska bi
potom okupirale zonu Kanala. Planom nisu bili jasno predvieni potezi koji bi nakon
toga uslijedili. Dogovoreno je da se s tim planom otpone tjedan dana prije
predsjednikih izbora u Americi.
Takvim planom svi su bili osueni na poraz, jer je bio potpuno nedosljedan i
nespojiv s diplomacijom koja je bila u pripremi sve od Naserova preuzimanja
Sueskog kanala. Cilj tih diplomatskih inicijativa bio je uspostavljanje meunarodnog
tijela koje bi nadgledalo operacije na podruju Kanala. Budui da se niz meunarodno
prihvaenih planova koji su trebali jamiti slobodnu plovidbu izjalovio, logian
sljedei potez bio bi nametanje tih mjera silom od strane Velike Britanije i Francuske.

Premda nije bilo sumnje da bi unilateralni angaman tih zemalja naiao na estoko
protivljenje, barem bi bio prihvatljiv i u skladu s dotadanjim diplomatskim
inicijativama. Takav potez Francuza i Britanaca bio je suvie transparentan i cinian.
Svaki od partnera bolje bi proao da je sam pokuao ostvariti svoje ciljeve.
Velika Britanija i Francuska oslabile su svoje pozicije velikih sila oekujui pomo
Izraela. Izrael je izgubio moralnu prednost koja je proizlazila iz odbijanja susjedne
zemlje da prihvati mirno rjeenje, te se doveo u situaciju da djeluje s pozicija
kolonijalizma. Istodobno je oslabljena pozicija Velike Britanije u Jordanu i Iraku,
njezinim glavnim uporitima na Bliskom istoku. Eisenhower je bio bijesan zbog tog
manevra, za koji je smatrao da je uperen protiv njega, sa svrhom da izazove
736

neprijateljstvo glasaa idovskog podrijetla u predizbornoj kampanji. Potreban je

visok stupanj neupuenosti da se posegne za politikom koja utjelovljuje sve
nedostatke svakoga poteza, te da se stvori koalicija koja istodobno slabi svakog
partnera. Velika Britanija, Francuska i Izrael uspjeli su postii upravo takav rezultat.
Ne marei za bijes meunarodne zajednice za koji su znali da e uslijediti, Velika
Britanija i Francuska dodatno su zaotrile politike probleme prihvaanjem vojne
strategije odugovlaenja i kupnje vremena. Dvadeset deveti listopada Izrael je napao
Sinaj. Dan poslije Velika Britanija i Francuska postavile su zahtjev da se obje strane
povuku iz podruja Kanala, do kojeg izraelske postrojbe do tog trenutka jo nisu ni
stigle. Trideset prvi listopada Velika Britanija i Francuska javno su obznanile da
poinju s intervencijom na terenu. Unato takvoj najavi, britanske i francuske
postrojbe ni sljedea etiri dana nisu se iskrcale u Egiptu, te nikad nisu ispunile misiju
da preuzmu Kanal u nekoliko dana.
Nitko nije raunao na iznova probuen osjeaj pravednosti u Americi. Trideseti
listopada, samo dvadeset etiri sata nakon poetnog napada Izraela, Sjedinjene su
Drave predloile Vijeu sigurnosti rezoluciju kojom se otro zahtijeva da se
737

izraelske vojne snage smjesta povuku... do uspostavljene granice primirja. Tom

rezolucijom nije istodobno osuen terorizam Egipta, kao ni nezakonita arapska
blokada zaljeva Akaba. Kad su Velika Britanija i Francuska 31. listopada otpoele
sukobe, Eisenhower im se istog dana obratio govorom koji je prenosila televizija:
Kao to bilo koja od nacija raspolae pravom da donese takve odluke, i upusti se u
akcije, jednako tako je nae pravo, ako tako procijenimo situaciju, da se s tim ne
sloimo. Vjerujemo da je odluka za poetak takvih akcija bila pogrena. Ne
odobravamo uporabu sile te ne smatramo da je uporaba sile mudar i primjeren nain
738

za rjeavanje meunarodnih sukoba.

Takvo apsolutno odricanje prava uporabe sile nije bilo naelo Eisenhowerove

administracije kad se radilo o Americi; na primjer, kad su sudjelovali u svrgavanju

vlade u Gvatemali dvije godine prije. Takva politika nije se provodila ni dvije godine
poslije, kad je Eisenhower naredio amerikim postrojbama da uu u Libanon. Prvi i
jedini put Sjedinjene Drave su, zajedno sa Sovjetskim Savezom, glasovale protiv
najbliih saveznika. Eisenhower je upozorio ameriki narod da e, s obzirom na
oekivani veto Velike Britanije i Francuske pri glasovanju u Vijeu sigurnosti,
prebaciti odluku o tom sluaju Generalnoj skuptini, gdje se njihov veto nee uvaiti.
Drugi studenog Generalna je skuptina usvojila rezoluciju kojom se zahtijeva
prekid neprijateljstava, nakon glasovanja u kojemu je taj zahtjev premono pobijedio
sa ezdeset etiri glasa prema etiri. Na sljedeoj sjednici koja se odrala u noi
izmeu trei i etvrti studenog, donijela je jo otriju rezoluciju i otpoela raspravu o
uvoenju snaga Ujedinjenih naroda za odravanje mira, u podruje Kanala to je bio
korak kojim se samo eljelo olakati povlaenje britanskih i francuskih snaga, budui
da Ujedinjeni narodi nikad ne razmjetaju svoje postrojbe na podruju neke suverene
zemlje bez prethodnog odobrenja te zemlje, a bilo je potpuno sigurno da e se Naser
protiviti razmjetanju postrojba.
Do peti studenog utemeljene su snage Ujedinjenih naroda za ouvanje mira. Istoga
dana Velika Britanija i Francuska objavile su da e se njihove postrojbe povui im
se rasporede snage Ujedinjenih naroda moda s arriere pensee (skrivenom nadom)
da bi njihove snage mogle postati dijelom kontingenta Ujedinjenih naroda. Istoga dana
sovjetske su snage silom uguile borbu za slobodu u Maarskoj, to nailazi na tek
blagu osudu Ujedinjenih naroda. To je izazvalo jo snanije ogorenje u Americi,
posebno zbog spoznaje da je njihova zemlja pridonijela ponienju najbliih saveznika.
Peti studenog, tjedan dana nakon ultimatuma Britanije i Francuske i nepuna
dvadeset etiri sata nakon to su sovjetski tenkovi poeli guiti pobunu u Maarskoj,
oglasio se i Sovjetski Savez. Oiti raskol izmeu Amerike i njezinih saveznica
omoguio je Moskvi da se prikae zatitnikom Egipta, i to uz minimalan rizik, nakon
ega su uslijedili ustri odgovori i reakcije. Ministar vanjskih poslova Sepilov pisao
je predsjedniku Vijea sigurnosti; premijer Bulganjin obratio se Edenu, Molletu,
Eisenhoweru i Davidu Ben-Gurionu, premijeru Izraela. Sadraj svih pet poruka bio je
isti: razbojniki napad na Egipat mora prestati; Ujedinjeni narodi moraju
zajednikim naporom zahtijevati okonanje toga stanja; Sovjetski Savez pritom e
suraivati te staviti na raspolaganje svoje pomorske i zrane snage.
Jo jae od svih tih prijeteih izjava, Bulganjinovo pismo sadravalo je izravne
prijetnje upuene svakom adresantu. Pismo Edenu sadralo je prvu eksplicitnu
sovjetsku prijetnju raketnim napadima na jednog od zapadnih saveznika, premda
prikriveno retorikim pitanjem:

Zamislite u kakvoj bi se situaciji nala Velika Britanija u sluaju napada jaih

drava koje posjeduju sve vrste modernih sredstava za unitenje? Meutim, takve
snane zemlje mogle bi se i suzdrati od slanja pomorskih i zranih snaga prema
obalama Velike Britanije i posegnuti za drugim sredstvima, na primjer raketnim
739

orujem.
Da to pitanje ne bi bilo pogreno protumaeno, Bulganjin je dodao jo jednu
prijeteu reenicu: Odluni smo unititi neprijatelja uporabom sile u svrhu ponovne
740

uspostave mira na Bliskom istoku. Sline je prijetnje primio i Mollet. Pismo BenGurionu, premda neodreenije, sadravalo je jo straniju prijetnju, isticanjem da
741

Izrael svojim akcijama dovodi u opasnost i samo postojanje Izraela kao drave.
U pismu Eisenhoweru, Bulganjin je predloio zajedniku sovjetsko-ameriku
vojnu akciju kojom bi se okonala neprijateljstva na Bliskom istoku. Pritom je
Bulganjin iao tako daleko da je dao naslutiti i mogunost izbijanja treega svjetskog
rata: Ako se ovaj rat ne obuzda, postoji znatna opasnost da se pretvori u trei
742

svjetski rat.
Budui da je ta prijetnja dolazila od jedine zemlje koja je osim
Amerike bila u poziciji otpoeti takav rat, zvuala je doista zlosutno.
Te sovjetske prijetnje sadravale su izazovno razmetanje hrabrou koje e postati
tipina karakteristika Hruovljeve diplomacije. U trenucima kad su sovjetske snage
brutalno guile pokret za slobodu u Maarskoj, Sovjetski je Savez pokazao veliku
drskost oplakujui sudbinu navodnih rtava zapadnog imperijalizma. Samo lakomislen
dravnik poput Hruova mogao se usuditi izrei prijetnju treim svjetskim ratom u
trenucima kad je Sovjetski Savez bio neusporedivo slabiji od Sjedinjenih Drava,
posebno u raspolaganju nuklearnim orujem. Ne samo da Sovjetski Savez nije bio u
poziciji upustiti se u konani obraun, ve e kasnije, kad je takav sukob postao
neminovan, Hruov biti primoran na sramotno povlaenje, to se i dogodilo est
godina poslije za vrijeme Kubanske krize.
Eisenhower je s prijezirom odbio zajedniku vojnu akciju sa Sovjetskim Savezom
te upozorio da e se Sjedinjene Drave otro protiviti bilo kakvu unilateralnom potezu
Sovjetskog Saveza. Sovjetsko je upozorenje istodobno rezultiralo pojaanim
pritiskom Sjedinjenih Drava na Veliku Britaniju i Francusku. esti je studenog pad
funte poprimio katastrofalne razmjere. Za razliku od prijanjih reakcija u takvim
sluajevima, Amerika je mirno stajala po strani i odbila intervenirati i smiriti trite.
Nakon niza udaraca koje je pretrpio u Donjem domu, uz slabu podrku zemalja
lanica Commonwealtha te potpuno naputen od Sjedinjenih Drava, Eden je bio
prisiljen priznati poraz. esti studenog pristao je na prekid vatre koji je trebao stupiti

na snagu sljedeega dana. Britanske i francuske postrojbe bile su na terenu manje od

etrdeset osam sati.
Vojne operacije Britanije i Francuske bile su slabo planirane i izvedene amaterski.
Smiljena u krajnjem oaju i bez jasnoga politikog cilja, takva je politika bila
osuena na propast. Sjedinjene Drave nikad ne bi pristale poduprijeti tako lo
pothvat. Ipak se namee pitanje je li se Amerika uistinu morala tako otro distancirati
od saveznika. Zar Sjedinjene Drave uistinu nisu imale drugog izbora do podrati
francusko-britansku avanturu ili joj se izravno suprotstaviti? S pravnoga gledita,
Sjedinjene Drave nisu imale nikakvu obvezu pruiti pomo Velikoj Britaniji i
Francuskoj izvan granica jasno definiranih podruja pod jurisdikcijom NATO saveza.
Meutim, tu nije bila rije samo o pravnom aspektu problema. Zar je cilj Sjedinjenih
Drava doista bio na tako nemilosrdan nain jasno staviti na znanje dvjema bitno
vanim saveznicama da vie nisu sposobne ni za kakvu samostalnu akciju?
Meutim, Sjedinjene Drave zaista nisu bile primorane pourivati Ujedinjene
narode u njihovim prosudbama kao to su uinile, ni podupirati rezolucije koje su
potpuno zanemarivale izvore provokacija, ve se samo usredotoiti na neposredne
ishode. Sjedinjene Drave mogle su skrenuti panju na sve opcije meunarodne
zajednice koje bi mogle rezultirati izoliranjem operacija u Kanalu, te istodobno
upozoriti na protuzakonitu arapsku blokadu zaljeva Akaba, i na podrku koju Naser
prua teroristikim napadima na Izrael. to je vanije od svega, Amerika je mogla i
morala, uz osudu britanskih i francuskih akcija, osuditi i sovjetske akcije u Maarskoj.
Promatrajui Suesku krizu iskljuivo sa stajalita morala i zakonitosti, te zanemarujui
geopolitiko znaenje tog podruja, Sjedinjene Drave nisu shvatile da bi bezuvjetna
Naserova pobjeda u kojem sluaju Egipat ne bi bio spreman dati nikakva jamstva za
plovidbu Kanalom istodobno bila pobjedu radikalne politike postignute uz pomo
sovjetskog oruja i sovjetskih prijetnji.
Bit problema bio je u koncepciji. Tijekom Sueske krize ameriki su lideri izloili
tri naela, a svako je naelo odraavalo viegodinju realnost: prvo, obveze Amerike
prema saveznikim zemljama jasno su ograniene preciznim pravnim dokumetima;
drugo, pribjegavanje sili bilo koje od strana neprihvatljivo je, s iznimkom jasnih
sluajeva samoobrane; tree, i najvanije naelo omoguavalo je Americi da slijedi
svoj istinski poziv, a to je uloga voe razvijenoga svijeta.
Eisenhower je jasno razloio prvo naelo u svom govoru 31. listopada, u kojemu
je diplomatski upozorio Veliku Britaniju i Francusku: Nema mira bez zakona, a o
zakonu ne moemo govoriti ako traimo jedno tumaenje odreenih pravila u
meunarodnim odnosima za one koji nam se suprotstavljaju, a drugo za svoje

743

prijatelje.
Vjerovanje da meunarodni odnosi trebaju biti iscrpno i precizno
definirani meunarodnim zakonima, duboko je ukorijenjeno u amerikoj povijesti.
Pretpostavka da bi Amerika trebala djelovati kao nepristran moralni arbitar te
procjenjivati ponaanje odreenih zemalja, bez obzira na nacionalne interese,
geopoliku situaciju i saveze, samo je dio te nostalgije. U stvarnu svijetu diplomacija
barem djelomino obuhvaa i sposobnost da se uoava razlika izmeu pojedinanih
sluajeva te izmeu prijatelja i protivnika.
Takav stav, da je jedini legitiman razlog za rat samoobrana, izloio je u prosincu
1956. John Foster Dulles, koji je tumaio lanak prvi Ugovora NATO-a, tvrdei da
upravo taj lanak stvara takvu obvezu:
.... smatrali smo da bi takav napad u danim okolnostima znaio krenje odredbi
povelje Ujedinjenih naroda, te povredu prvoga lanka Sjevernoatlantskog sporazuma,
koja zahtijeva da se sve strane suzdre od uporabe sile, te da sva sporna pitanja
rjeavaju mirnim putem. Upravo je to osnova naeg stava da je sporazum prekren, a
744

ne da nije dolo do vijeanja o tom pitanju.

Nitko do tada nije tumaio lanak prvi Sjevernoatlantskog sporazuma na tako
pacifistiki nain, i nitko to nee uiniti ni poslije. Sama pomisao da povelja jednoga
vojnog saveza sadri odredbu koja obvezuje na mirno rjeavanje svih spornih pitanja,
navela bi svakoga da se zgrozi na tu pomisao. U svakom sluaju, nije se radilo o
pravnom aspektu, ve pitanju ne ukljuuje li jedan takav savez i preutnu obvezu da se
pokae izvjesno razumijevanje za svoje saveznike pri njihovu definiranju vitalnih
interesa, ak i izvan precizno definiranog podruja, te da se pokae malo
razumijevanja pri povremenim razlikama u gleditima.
George Kennan i Walter Lippman, dva velika suparnika u prijanjim raspravama
voenim u Americi o politici zadravanja, sigurno su tako mislili. George Kennan
zagovarao je popustljivost:
U nekoliko smo navrata u prolosti tumarali i grijeili, a nai se prijatelji nisu
okrenuli protiv nas. tovie, smatram da snosimo velik dio odgovornosti za oaj koji
je naveo francusku i britansku vladu da se upuste u ovu loe zamiljenu i jadnu
745

akciju.
Walter Lippman otiao je ak i dalje i tvrdio da je i Amerika zainteresirana za
uspjeh Britanije i Francuske:
Francusko-britansku akciju ocijenit emo po rezultatu... U amerikom je interesu,
premda se nismo sloili s njihovom odlukom, da Francuska i Britanija pobijede.
Koliko god eljeli da ta akcija nikad nije zapoela, ne moemo sada eljeti da ne

746

uspiju.
Trea premisa amerike politike, njezina prikrivena elja da postane voa
razvijenoga svijeta, pokazala se neostvarivom. Richard Nixon, koji je vjerojatno bio
najpronicljiviji od svih predsjednika Amerike u poslijeratnom razdoblju u pogledu
definiranja nacionalnih interesa, smatrao je Ameriku voom borbe protiv
kolonijalizma, te je u tom smislu drugi studenog, etiri dana prije izbora, izjavio:
Prvi put u povijesti pokazali smo neovisnost od anglo-francuske politike prema
Aziji i Africi, za koju smo smatrali da podrava kolonijalnu tradiciju. To proglaenje
747

neovisne politike rezultiralo je oduevljenjem cijeloga svijeta.

U svjetlu Nixonovih kasnijih izjava, teko je povjerovati da je tada radio ita
drugo doli slijedio upute.
Ipak, dogaaji su krenuli drukijim tokom. Naser nije ublaio politiku ni prema
Zapadu, ni prema svojim arapskim saveznicima. S obzirom na radikalnost birakog
tijela u Egiptu, nije si mogao dopustiti javno priznanje da su ga spasili upravo
ameriki pritisci na svoje saveznike. Naprotiv, pojaao je napade na umjerene,
zapadno orijentirane vlade u drugim zemljama Bliskog istoka, u elji da impresionira
birae. Dvije godine nakon Sueske krize sruena je prozapadna vlada u Iraku.
Zamijenio ju je jedan od najradikalnijih reima u arapskom svijetu, koji e poslije
dovesti do pojave Sadama Huseina. I Sirija se sve vie okretala radikalizmu. Pet
godina nakon toga egipatske su postrojbe ule u Jemen, to je bio neuspjeni pokuaj
da se svrgne tadanji reim. Budui da su na kraju Sjedinjene Drave morale zauzeti
strateke pozicije koje je Velika Britanija izgubila, sav bijes Naserova radikalizma
okrenuo se prema Americi, to je kulminiralo prekidom diplomatskih odnosa izmeu
dviju zemalja 1967.
Amerika nije uspjela ni popraviti svoj ugled meu ostalim nesvrstanim dravama.
Nekoliko mjeseci nakon Sueske krize, nesvrstane zemlje nisu imale nimalo bolje
miljenje o Americi no o Velikoj Britaniji. Veina nesvrstanih zemalja nije odjednom
zauzela neprijateljski stav prema Americi, ve su samo postale svjesne svoje moi i
utjecaja. Analizirajui Suesku krizu, nesvrstane zemlje nisu pridavale vanost
amerikoj potpori Naseru, ve su uvidjele da je Naser svojom spretnou uspio
izazvati sukob izmeu velikih sila. Sueska kriza je pomogla nesvrstanim zemljama da
shvate jo jednu vanu komponentu hladnog rata: da pritisci na Sjedinjene Drave
uglavnom rezultiraju obeanjem da e Sjedinjene Drave uiniti sve da pokau dobru
volju i potrude se ublaiti nedae, dok bi pritisak na Sovjetski Savez mogao biti
iznimno riskantan potez, jer je neminovno oekivati vrste kontrapoteze te zemlje.
Te su tendencije postale jo uoljivije u desetljeima nakon Sueske krize.

Osuivanje amerike politike postalo je uobiajeno na svim konferencijama

nesvrstanih zemalja. Istodobno su izvjea s povremenih konferencija nesvrstanih
rijetko i iznimno oprezno osuivala sovjetske akcije. S obzirom na to da je bilo
nemogue smatrati da su Sjedinjene Drave uvijek poduzimale pogrene poteze,
priklanjanje nesvrstanih zemalja Sovjetskom Savezu bio je odraz procjene interesa, a
ne moralni stav.
Posljedice Sueske krize najvie su se osjetile u Srednjoj Europi. Anvar Sadat, koji
je tada bio glavni zagovornik egipatske politike, devetnaesti je studenog napisao:
U svijetu danas postoje samo dvije velike sile, Sjedinjene Drave i Sovjetski
Savez... Ultimatum je napokon stavio Veliku Britaniju i Francusku na pravo mjesto, te
748

sada nisu ni velike ni snane zemlje.

Ameriki su saveznici doli do istog zakljuka. Sueska kriza natjerala ih je da
uvide da je jedna od premisa na kojoj se temeljio Atlantski savez podudarnost
interesa Europe i Sjedinjenih Drava samo djelomino tona. Od tog trenutka
argument da Europa ne treba nuklearno oruje jer uvijek moe raunati na podrku
Sjedinjenih Drava, prestao je vrijediti im bi se prisjetili neugodnog iskustva tijekom
Sueske krize. Velika Britanija je oduvijek bila u neto sigurnijem poloaju, dok je
Francuska, u lanku objavljenom deveti studenog 1956. u francuskim dnevnim
novinama Le Populaire objelodanila smjer budue politike: Nema nikakve sumnje da
e francuska vlada vrlo skoro donijeti odluku o proizvodnji nuklearnog oruja...
749

Prijetnja Sovjetskog Saveza da e upotrijebiti rakete rasprila je sve nae iluzije.

Sudionici Sueske krize nisu bili jedini koji su osjetili da je Amerika nanijela teak
udarac svojim najbliim saveznicima i odrekla ih se u kritinom trenutku. Kancelar
Adenauer, jedan od najboljih prijatelja Amerike u poslijeratnom razdoblju, iznimno je
cijenio Dullesa, ali se ak i on sloio sa stavom da je amerika diplomacija tijekom
Sueske krize prethodnica neke nove vrste globalnog ureenja izmeu Sjedinjenih
Drava i Sovjetskog Saveza, za koje e konanu cijenu platiti Europa.
Stjecajem okolnosti Adenauer je boravio u Parizu esti studenog, dana kad su
Eden i Mollet odluili popustiti amerikim pritiscima. Prema izjavama ministra
vanjskih poslova Francuske Christiana Pineaua, Adenauer je tom prilikom rekao:
Francuska i Engleska nikad nee biti sile koje se mogu usporediti sa Sjedinjenim
Dravama i Sovjetskim Savezom, kao uostalom ni Njemaka. elimo li i dalje igrati
odluujuu ulogu u svijetu, preostaje nam samo jedno rjeenje: ujediniti Europu.
Engleska jo nije spremna na to, ali dogaaji u Suezu sigurno e joj pomoi da se
pripremi za takav korak. Na raspolaganju nemamo puno vremena: naa e osveta biti

750

stvaranje jedinstvene Europe.

Takvo tumaenje jasno osvjetljava nain razmiljanja primijenjen u kasnijoj
politici Francuske i Njemake, koja je nakon sporazuma s Adenauerom kulminirala
1963. sklapanjem sporazuma o prijateljstvu i gospodarskoj suradnji dviju zemalja.
Velika Britanija je nakon pomne analize dola do istih zakljuaka kao i Francuska,
i uvidjela svoju relativnu slabost te primijenila nove spoznaje za posve drukiju
politiku. Okrenuvi lea europskom jedinstvu, Velika Britanija izabrala je trajnu
podreenost amerikoj politici. Ve i prije Sueske krize Velika je Britanija bila vrlo
svjesna ovisnosti o Sjedinjenim Dravama, premda se i dalje ponaala kao velika
sila. Nakon Sueske krize, svoj je specijalni odnos s Amerikom tumaila kao nain
da ostvari maksimalan utjecaj na odluke koje su se zapravo donosile u Washingtonu.
Sueska kriza imala je velik utjecaj i na Sovjetski Savez. Godinu dana nakon
enevske konferencije, Sovjetski je Savez izvrio proboj na Bliski istok, uspio uguiti
pobunu u Maarskoj i zaprijetiti Zapadnoj Europi raketnim napadima. Dok je
meunarodna zajednica osuivala Veliku Britaniju i Francusku, mnogo brutalnije
akcije Sovjetskog Saveza u Maarskoj rezultirale su samo povrnom osudom.
Hruovljeva ideoloka usmjerenost i osobna uvjerenja navela su ga da amerike
postupke pripie politikoj slabosti, a ne visokomoralnim naelima. Stoga se poetna
probna prodaja oruja Egiptu, preko ehoslovake, uskoro pretoila u novu strategiju
koja je ne samo podijelila Atlantski savez ve i navela zemlje u razvoju da se priblie
Moskvi, smatrajui da e tako uvrstiti vlastite pregovarake pozicije. Hruov je
likovao; opijen osjeajem uspjeha, tada kree na suludi put koji e ga iz jednoga
sukoba voditi u drugi. Poetak te politike oznaio je Berlinski ultimatum 1958., a kraj
ponienje koje je Sovjetski Savez doivio za vrijeme Kubanske krize 1962.
Uza sve nevolje koje joj je prouzroila Sueska kriza, Amerika je i nadalje ostala
vodea sila slobodnoga svijeta. Amerika je s olakanjem doekala trenutak da se
oslobodi svojih saveznika, koje je oduvijek smatrala odgovornima za zlokoban utjecaj
Realpolitik, te za njihovu pogrenu odanost politici ravnotee snaga. Meutim, ni
Amerika nije iz te krize izala nedirnuta. Sueska kriza oznaila je poetak suoavanja
Amerike s realnou da je vodea globalna sila, te kako se vakuum uvijek mora
popuniti, nije pitanje hoe li to netko uiniti, ve tko e to biti. Preuzimanjem
povijesne uloge Velike Britanije i Francuske na Bliskom istoku, Amerika se nala u
situaciji da je sva odgovornost za uspostavu ravnotee snaga u tom podruju pala
iskljuivo na njezina lea.
Dvadeset deveti studenog 1956. vlada Sjedinjenih Drava pozdravila je netom
odran sastanak na vrhu voa zemalja Bagdadskog pakta, na kojemu su nazoni bili

voe Pakistana, Iraka, Turske i Irana, te izjavila: Prijetnje teritorijalnom integritetu

ili politikoj neovisnosti zemalja lanica, Sjedinjene bi Drave smatrale vrlo
751

ozbiljnima.
Tim diplomatskim rjenikom Sjedinjene su Drave poruile da
preuzimaju obvezu za obranu zemalja lanica Bagdadskog pakta, budui da je za tu
ulogu Velika Britanija tada bila suvie slaba i diskreditirana.
Peti sijenja 1957. Eisenhower je poslao Kongresu notu kojom je zatraio
odobrenje politike koja e poslije postati poznata kao Eisenhowerova doktrina
program ekonomske pomoi, vojne pomoi i zatite od komunistike agresije za
podruje Bliskog istoka.45 U svom govoru o stanju nacije deseti sijenja 1957.,
Eisenhower je otiao ak i dalje te javno obznanio ameriku odluku da prui zatitu
cijelomu slobodnom svijetu:
Prvo, Amerika ima vitalne interese u cijelom svijetu, ukljuujui obje hemisfere i
svaki kontinent.
Drugo, imamo zajednike interese sa svakom zemljom slobodnoga svijeta.
Tree, meusobna ovisnost interesa podrazumijeva potivanje prava i mira svih
752

naroda svijeta.
Ograivanjem od Europe, Amerika se nala u poziciji da je sama bila primorana
preuzeti teret i odgovornost zatite svake slobodne (drugim rijeima nekomunistike)
zemlje u svim podrujima svijeta. Premda je za vrijeme Sueske krize Amerika jo
uvijek nastojala rjeavati probleme ravnotee zemalja u razvoju putem Ujedinjenih
naroda, ve dvije godine nakon toga amerike e se snage angairati u Libanonu s
ciljem provoenja Eisenhowerove doktrine. Deset godina poslije Amerika e se sama
uhvatiti u kotac s problemom Vijetnama, dok e se veina njezinih saveznika pritom
ograditi od tog problema, pozivajui se na iste argumente kojima se Amerika koristila
u danima Sueske krize.

Uline borbe u Budimpeti, maarski ustanak, listopad 1956.

GLAVA DVADESET DRUGA

Maarska: pobuna u carstvu
Dva su dogaaja 1956. transformirala meunarodne odnose u svijetu. Sueska je
kriza oznaila kraj razdoblja nevinosti Zapadnoga saveza; od tada zapadni saveznici
vie nisu mogli u potpunosti vjerovati izjavama o savrenoj simetriji interesa.
Istodobno je krvavo guenje pobune u Maarskoj pokazalo da je Sovjetski Savez
odluan braniti svoju interesnu sferu, ako je potrebno i uporabom sile, te da su svi
razgovori o oslobaanju samo prazne prie. Vie nije postojala ni najmanja sumnja da
e se hladni rat oduljiti te postati jo ei, s neprijateljski raspoloenim vojskama
spremnima da se suprotstave jedna drugoj du crte razgranienja u Europi, te da e se
takvo stanje i dalje nastaviti unedogled.
Borba Maara protiv Sovjetskog Saveza posljedica je opasne mjeavine ruskog
imperijalizma, sovjetske ideologije i estokoga maarskog nacionalizma. Maarsku
moemo na neki nain smatrati jo jednom rtvom ruskoga ekspanzionizma koji se
nastavljao nesmiljenom estinom sve od doba Petra Velikog. Ruska je drava oduvijek
teila represiji nad ostalim zemljama koje su eljele provoditi istinski neovisnu
politiku u blizini ruskih granica takva se politika nastavila i u
poslijehladnoratovskom razdoblju. Meutim, to je bio tek poetak ruskih problema.
Nakon guenja pokreta za nezavisnost u pojedinim zemljama, Rusi su bili prisiljeni u
njima angairati svoje vojne snage, to je bilo vrlo skupo te iscrpljivalo rusku dravnu
riznicu a da istodobno nije pridonosilo sigurnosti Rusije. George Kennan je jednom
primijetio da su ... carski reimi nestajali kao posljedica patnje od loe probave koja
753

je nastala suludim otkidanjem dijelova Europe u kojoj su ivjele zapadne manjine.

Isti model ponaanja nastavljao se i u doba komunistike vladavine. Staljin je
uspio ponovno osvojiti sve teritorije iz razdoblja carstva koji su bili izgubljeni nakon
Prvoga svjetskog rata. Tim teritorijima jo je pridodao zemlje satelitske orbite
Sovjetskog Saveza u istonoj Europi, koje je okupirala Crvena armija i koje su se
nalazile pod kontrolom sovjetskih vlasti preko reima nametnutih iz Moskve.
Imperijalna vladavina bila je prilino komplicirana jo u doba careva, a postala je jo
zamrenija u razdoblju komunistike vladavine jer je dodatno pridonijela mrnji
potlaenih naroda prema stranim vlastima koje su nametnule neodriv ekonomski
sustav.
Sovjetski sustav centralnog planiranja dugorono je postao sasvim nepodnoljiv i
neodriv i u samom Sovjetskom Savezu, a u zemljama sovjetske satelitske orbite

pokazao se katastrofalnim od samog poetka. Prije Drugoga svjetskog rata standard

ivota u ehoslovakoj mogao se usporediti sa standardom u vicarskoj. Nakon rata
je znatno pao te je ivot poprimio sive i monotone razmjere, kao uostalom i u itavoj
komunistikoj sferi. Industrijska baza Poljske bila je prije rata jednako snana kao u
Italiji, ali je potom svedena na razinu institucionaliziranog siromatva kao i u cijeloj
Istonoj Europi. Istona je Njemaka smatrala komunistiki sustav jedinom preprekom
koja joj je branila da uiva u ekonomskim blagodatima Savezne Republike Njemake.
Stanovnitvo svih istonoeuropskih zemalja bilo je uvjereno da je prisiljeno rtvovati
osobnu dobrobit za komunistiku ideologiju i sovjetsku hegemoniju.
Dok je u Sovjetskom Savezu komunizam predstavljao autohtoni fenomen, u
zemljama istone Europe nije bilo sumnje da je taj sustav nametnut pod pritiskom, te
da se gue drevne nacionalne tradicije. Komunisti su u satelitskim zemljama bili
nametnuta manjina, usprkos potpunoj kontroli nad policijom, medijima i obrazovnom
sustavu. ak je i Lenjin smatrao da bi provoenje politike cara Nikole II. i nametanje
takve politike susjednim zemljama bio lud pothvat. Meutim, u doba Staljinove smrti
bilo je sasvim jasno da je osnovna razlika izmeu komunistike vladavine i
autokratske vladavine cara u tome to je Staljinov reim mnogo brutalniji i vri. Na
posljetku se sovjetska politika suoila s istim problemom koji je upropastio Rusiju u
prijanjim razdobljima: Istona Europa, koja je trebala uvrstiti sigurnost Sovjetskog
Saveza, snano je iscrpljivala resurse zemlje te se prije mogla smatrati teretom no
stratekim uspjehom.
Staljin je bio uvjeren da se satelitske zemlje istone Europe mogu drati u
pokornosti samo apsolutnom i nametnutom kontrolom Moskve. Tito, jedini
komunistiki lider u Istonoj Europi koji je doao na vlast prvenstveno vlastitim
zaslugama, 1948. je jasno obznanio da e Beograd nastaviti svojim vlastitim putem
neovisno o direktivama Moskve. Staljinova osveta bila je izbacivanje Jugoslavije iz
Kominforma. Protivno Staljinovim predvianjima da e se Jugoslavija ubrzo slomiti,
Tito je uspio opstati prvenstveno uz pomo zapadnih demokratskih zemalja, koje su
privremeno zaboravile na svoje ideoloke prijekore njegovu reimu u svrhu uspostave
ravnotee snaga.
Staljin je na Titovo inzistiranje na neovisnosti reagirao posezanjem za svojom
iskuanom metodom uvrivanja discipline: procesima i suenjima u svim zemljama
satelitske orbite, to je dovelo do sudskog unitenja svih koji su pokazali sklonost
neovisnom miljenju. Kao i u doba moskovskih istki prethodnog desetljea, rijetko su
se kad rtve Staljinova terora usudile biti u opoziciji. Na kraju krajeva, rije je o
dugogodinjim komunistima koji su bili instrument komunistike vladavine nametnute
iz Sovjetskog Saveza: Rudolf Slansky u ehoslovakoj, Laszlo Rajk u Maarskoj,

Trajo Rostov u Bugarskoj i Vladislav Gomulka u Poljskoj, koji je jedini preivio.

Montirani sudski procesi tim ljudima, koje su njihovi sunarodnjaci smatrali oruem
Moskve, jasno su ocrtavali moralni slom komunistikoga sustava ak i onim rijetkim
pojedincima koji su jo uvijek vjerovali komunistikim proglasima.
Staljinovi nasljednici bili su suvie nesigurni da bi mogli nastaviti represiju koju
je tiranin provodio, te suvie podijeljeni da bi dopustili neortodoksnost unutar
sovjetskog bloka. Razdirala su ih dva potpuno oprena strahovanja: da bi represija u
Istonoj Europi mogla rezultirati jo snanijim tenzijama sa Zapadom, dok bi
liberalizacija u zemljama sovjetske satelitske orbite mogla dovesti do sloma cijeloga
komunistikog sustava. (Strah od reakcije Zapada nije ih meutim sprijeio da poalju
tenkove i ugue pobunu u Istonoj Njemakoj u lipnju 1953.) Do 1955. Sovjeti su se
odluili saivjeti sa sve snanijim pojavama nacionalizma u istonoeuropskim
zemljama, pod uvjetom da vodstvo zemlje i dalje ostane komunistiko. Stoga se
odluuju pomiriti s Titom, smatrajui taj potez prikladnim nainom da udare temelje
novom pristupu politici. Hruov i Bulganjin u svibnju 1955. u svojstvu voa
dravno-partijske delegacije SSSR-a dolaze u posjet Beogradu s namjerom da zaglade
konflikt. Meutim, kao i u svakomu sljedeem pokuaju da se reformira komunizam,
nastojanje da se politika liberalizira samo je dodatno uzburkalo emocije koje su do
tada bile pod kontrolom.
Nakon Hruovljeva referata na 20. kongresu Komunistike partije SSSR-a u
veljai 1956., u kojem osuuje Staljinove zloine i otpoinje destaljinizaciju,
komunizam je jo vie diskreditiran, s iznimkom Jugoslavije gdje se uklopio u
nacionalistika stremljenja. Uskoro se pokazalo da je Staljin ispravno procijenio
prijetnju koju je Tito predstavljao Sovjetskom Savezu. Voe satelitskih zemalja
suoili su se s paradoksalnom spoznajom da su primorani iskazati neke
nacionalistike tendencije ele li stei naklonost javnosti. Bilo je nuno da se
prikazuju kao poljski, eki ili maarski komunisti, a ne kao marionete Kremlja.
Nakon posjeta Hruova Beogradu, kontrola Kremlja nad satelitskim reimima Istone
Europe dodatno je poljuljana.
Sjedinjene Drave su tijekom svih tih dogaaja zadrale pasivni stav. Temeljna
premisa politike ograniavanja bila je prepustiti vremenu da uini svoje u
oslobaanju Istone Europe, i izbjegavanje izravne konfrontacije sa Sovjetskim
Savezom. U lanku objavljenom u asopisu Life pod naslovom Smiona politika,
John Foster Dulles je tijekom predsjednike kampanje 1952. otro napao takvu
politiku, smatrajui ju suvie pasivnom. Dulles je zastupao gledite da su narodi
Istone Europe za koje je izmislio naziv zarobljene nacije oajni jer
Sjedinjene Drave, koje su povijesno bile voa tenji za slobodom, jo uvijek

provode negativnu politiku ograniavanja i pat pozicije. elio je da Sjedinjene

754

Drave javno obznane da ele i oekuju osloboenje tih zemalja.

Postavlja se pitanje to je termin osloboenje trebao znaiti u operativnom
smislu. Dulles je vrlo ozbiljno prouavao dogaanja u Sovjetskom Savezu i nije
nimalo sumnjao da bi Sovjetski Savez bio spreman silom uguiti svaku pobunu. U
doba kad je Dulles napisao taj lanak, Staljin je jo bio iv. Dulles je stoga eksplicite
osudio podrku Sovjetskog Saveza nizu krvavih pobuna i odmazda. Teio je
mirnom odvajanju od Moskve po uzoru na Tita, uz pomo amerike propagande i
nevojnih mjera.
Dok je Acheson temeljio svoje pruanje podrke Titu nakon njegova raskida s
Moskvom na Realpolitik, Dulles je istoj politici dao obiljeje opeg idealizma i
nazvao ju osloboenjem. U praksi je Dullesova teorija osloboenja bila pokuaj da
otea Moskvi konsolidaciju osvojenih podruja, a da time istodobno ne povea rizike
Sjedinjenih Drava. Dulles je podrao titoizam, a ne demokraciju, a razlike izmeu
njegovih ideja i Achesonovih bile su samo pitanje verbalnih nijansi.
Dullesu su kritiari pripisivali gledita o oslobaanju Istone Europe koje on
nikad nije otvoreno izrazio, ali se nikad nije ni potrudio porei ih.
Bio je glavni zagovornik institucija kao na primjer Radija Slobodna Europa i
Radija Sloboda, iji je osnovni cilj bio zatita naela slobode u Istonoj Europi, uz
istodobnu podrku nastojanjima da se probudi buntovniko raspoloenje. Pristup
Radija Slobodna Europa nije bio nimalo suptilan: zagovarao je osloboenje u
doslovnom, militantnom smislu rijei, uz istodobnu tvrdnju da njegovi stavovi nisu
slubeni odraz amerike politike. Na alost, razlika izmeu privatnih i slubenih
stavova te institucije koju je financirala amerika vlada nije bila takva da bi ju
razumjeli borci za slobodu u istonoeuropskim zemljama.
Stoga je i bilo mogue da se u trenutku kad su zapadne demokratske zemlje bile
preokupirane dogaajima u Sueskom kanalu, Sovjetski Savez naao u kripcu u dvije
satelitske zemlje, Poljskoj i Maarskoj.
Prvo je buknulo u Poljskoj. U lipnju je krvavo uguena radnika pobuna u
industrijskom gradu Poznanu, to je rezultiralo desecima mrtvih i stotinama ranjenih.
U listopadu su voe Centralnog komiteta Komunistike partije Poljske, koji su
preivjeli Staljinove istke prethodnih godina, donijeli odluku da se udrue i zajedno
djeluju s pozicija poljskog nacionalizma. Gomulka, koji je 1951. bio rtva istki i
potom pao u nemilost, ponovno postaje prvi sekretar Komunistike partije, te u toj
ulozi vodi prvi sastanak Politbiroa 13. listopada 1956. Smijenjen je sovjetski maral
Konstantin Rokosovski kojeg je na funkciju ministra obrane 1949. postavio poljski

Politbiro; time je uniten jedan od najsramotnijih simbola sovjetskog tutorstva.

Komunistika partija Poljske izdaje priopenje koje tvrdi da e Poljska od toga
trenutka slijediti nacionalni put u socijalizam. S obzirom na snane nacionalistike
osjeaje Poljaka i nezainteresiranost za socijalizam, takva izjava nije mogla Moskvi
zvuati uvjerljivo.
Na trenutak se Kremlj poigravao idejom da otpone vojnu intervenciju. Sovjetski
su tenkovi krenuli prema veim gradovima u Poljskoj, a 19. listopada Hruov je
zajedno sa svojim suradnicima iz Politbiroa Kaganoviem, Mikojanom i Molotovim
stigao u Varavu.
Poljsko vodstvo nije ni trepnulo. Obavijestili su generalnog sekretara
Komunistike partije Sovjetskog Saveza da se taj susret ne smatra susretom dviju
partija, te da stoga nee biti primljen u glavnom sjeditu Centralnog komiteta
Komunistike partije. Umjesto toga, sovjetska je delegacija smjetena u palau
Belvedere, koja se koristila prilikom posjeta visokih dravnih gostiju.
Hruov je u posljednjem trenu odluio popustiti. Dvadeseti listopada sovjetskim
je postrojbama nareeno da se povuku u svoje baze. Dvadeset drugi listopada
Hruov postavlja Gomulku na poloaj generalnog sekretara Komunistike partije, ali
trai jamstvo da e novi voe zadrati socijalistiko ureenje te da e Poljska ostati
lanicom Varavskog pakta. Na taj nain je sovjetski obrambeni sustav ostao nedirnut,
ali je bilo jasno da se vie ne moe raunati na pouzdanost poljskih postrojbi u
nekomu buduem ratu sa Zapadom.
Sovjetski Savez je popustio i dopustio nacionalkomunizmu da dobije tu bitku u
Poljskoj iz dva razloga: daljnja represija znaila bi sukob s vie od 30 milijuna
stanovnika ija je hrabrost i spremnost da se odupru stranoj vlasti bila sve jaa zbog
sjeanja na rusko tlaenje tijekom povijesti, te na zvjerstva koja su Sovjeti pritom
poinili. Istodobno je Kremlj prolazio kroz jo tea iskuenja u Maarskoj.
Maarska, zemlja s devet milijuna stanovnika, proivjela je ista ugnjetavanja kao i
njezini susjedi. Zemljom je od 1940. vladao nemilosrdni i ortodoksni staljinist Matyas
Rakosy. Tridesetih godina Staljin ga je oslobodio iz zatvora u Budimpeti u zamjenu
za maarske zastave koje je 1849. otela carska vojska. Mnogi su Maari gorko
zaalili zbog te zamjene kad se Rakosy vratio s Crvenom armijom i uspostavio sustav
represije koji je ak po staljinistikim standardima smatran iznimno okrutnim.
Ubrzo nakon ustanka u Istonom Berlinu 1953., Rakosy je pozvan u Moskvu gdje
mu je Berija na posebno brutalan nain tipinoga staljinista rekao da, premda su
Maarskom vladali pripadnici razliitih nacionalnosti, nikad njome nije vladao idov
pa sovjetsko vodstvo nije spremno ni sada prihvatiti takva vou.

755

Rakosyja je

zamijenio Imre Nagy, koji je imao reputaciju umjerenoga komunista. Dvije godine
poslije, nakon to je u Moskvi svrgnut Maljenkov, Nagy je prisiljen podnijeti ostavku
te se na mjesto predsjednika vlade ponovno vraa Rakosy. Time je jo jednom
nametnut vrst predstavnik staljinistike struje. Umjetnici i intelektualci ponovno su
izloeni represiji, a Nagy je izbaen iz Komunistike partije.
Staljinovi nasljednici nisu imali ubojitu vrstinu i odlunost svojega prethodnika.
Ne samo da je Nagyu omoguen opstanak, ve je objavio i raspravu u kojoj osporava
pravo Sovjetskom Savezu da intervenira u unutranjim poslovima susjednih
komunistikih zemalja. U meuvremenu Rakosy, koji je tada drugi put na vlasti, ne
pokazuje nita vie sluha za tenje svojega naroda no za prvoga mandata. Nakon
Hruovljeva javnog odricanja od Staljina na 20. partijskom kongresu, Rakosy je
ponovno smijenjen. Naslijedio ga je njegov bliski suradnik Erno Gero.
Premda se Gero izjanjavao kao nacionalist, bio je toliko blizak Rakosyju da nije
bio u stanju obuzdati zanos rodoljublja koji se irio zemljom. Dvadeset trei
listopada, dan nakon slubenog povratka Gomulke na vlast u Poljskoj, u Budimpeti
izbijaju demonstracije. Studenti masovno dijele popis zahtjeva koji znatno nadmauju
doseg reformi koje su provedene u Poljskoj. Ti zahtjevi ukljuuju slobodu govora,
poetak sudskoga procesa protiv Rakosyja i njegovih suradnika, odlazak sovjetskih
postrojba te povratak Nagya na vlast. Kad se Nagy pojavio ispred gomile ljudi na
Trgu Parlamenta, jo uvijek je bio umjereni komunist iji je program zagovarao
uvoenje demokratske procedure u komunistiki sustav. Obratio se razoaranoj gomili
apelom da ima povjerenja da e Komunistika partija provesti potrebne reforme.
Meutim, bilo je ve suvie kasno oekivati da maarski narod povjeruje da e
omraena Komunistika partija ispraviti svoje vlastite pogreke. Daljnji rasplet sliio
je filmu u kojemu se uvodi glavni lik da obavi zadatak koji nije izabrao, a koji potom
mijenja njegovu sudbinu. Nagy, koji je cijeli ivot bio nepokolebljivi komunist, arko
je elio spasiti Komunistiku partiju, upravo kao i Gomulka u Poljskoj. Nakon
nekoliko dana, snane emocije ljudi pretvorile su ga u ivi simbol istine koju je saeo
de Tocqueville prije stotinu godina:
... iskustvo nas ui da najopasniji trenutak za zle vlade obino nastupa u trenutku
reforme. Samo iznimna domiljatost moe spasiti princa koji eli olakati ivot svojim
podanicima nakon dugogodinje represije. Patnje koje ljudi strpljivo podnose i
smatraju ih neizbjenima postaju neizdrive onog trenutka kad se rodi nada da postoji
neki izlaz iz takve situacije. Reforma tada samo jo jasnije pokazuje sve pritiske koji
756

prelaze granice izdrljivosti.

Nagy e ivotom platiti svoje vienje demokracije koje je suvie kasno prihvatio.

Nakon to su Sovjeti uguili revoluciju, ponudili su Nagyu da se odrekne svojih

uvjerenja. Njegovo odbijanje da to uini i pogubljenje koje je uslijedilo osigurali su
mu ulogu muenika za slobodu u Istonoj Europi.
Dvadeset etvrti listopada javne demonstracije prerastaju u oruanu revoluciju.
Pri ulasku u grad zapaljeni su sovjetski tenkovi. Osvojene su vladine zgrade. Istoga
dana Nagy postaje premijer, a u Maarsku stiu dva lana sovjetskog Politbiroa,
Mikojan i Suslov, da procijene situaciju. Do 28. listopada dolaze do slinog zakljuka
kao i Hruov prilikom posjeta Varavi da prihvate titoistiku Maarsku. Sovjetski
se tenkovi poinju povlaiti iz Budimpete, ali ak ni taj potez ne uspijeva smiriti
situaciju, kao to je bilo u Poljskoj. Demonstranti sada zahtijevaju uspostavu
viestranakog sustava, odlazak sovjetskih postrojba s cijelog podruja Maarske i
naputanje Varavskog pakta.
Za vrijeme svih tih dogaanja, amerika politika ostaje krajnje oprezna. Unato
stalnom zazivanju osloboenja, Washington oigledno nije oekivao tako buran
razvoj dogaaja. Amerika politika lavira izmeu elje da prui pomo koliko god je
to mogue, i straha da bi suvie izravna politika dala Sovjetima izgovor za
intervenciju. Tom prigodom Washington je jasno pokazao da je rijetko kad u stanju
uhvatiti se u kotac s dvije krize istodobo. Washington je sa simpatijama popratio
borbu maarskih studenata i radnika sa sovjetskim tenkovima na ulicama grada, ali
Moskva nije upozorena da e prijetnja ili uporaba sile ugroziti njezine odnose s
Washingtonom.
Sjedinjene se Drave 27. listopada obraaju Vijeu sigurnosti zbog napete
757

situacije koja je uslijedila nakon djelovanja stranih vojnih snaga u Maarskoj.

Naalost, to je obraanje bilo tako nesuvislo i nedovoljno pripremljeno da je
rezolucija Vijea sigurnosti donijeta tek etvrti studenog, nakon to je ve provedena
sovjetska vojna intervencija.
U meuvremenu je Radio Slobodna Europa preuzeo na sebe ulogu tumaenja
amerikih stavova te ohrabrivao Maare da ubrzaju tempo revolucije te odbiju
prihvatiti bilo kakva kompromisna rjeenja. Primjerice, 29. listopada Radio Slobodna
Europa komentira postavljanje Imrea Nagya na funkciju novoga premijera emisijom
neprijateljskog tona:
Imre Nagy i njegovi sljedbenici ele obnoviti i modernizirati epizodu koja je u
povijesti poznata pod imenom trojanski konj. Potreban im je prekid vatre tako da
sadanja vlast u Budimpeti ostane na svojem poloaju to je due mogue. Borci za
slobodu ni na trenutak ne smiju ispustiti iz vida planove vlasti kojoj se
758

suprotstavljaju.

Trideseti listopada Nagy ukida jednopartijski sustav i sastavlja koalicijsku vladu

od predstavnika svih demokratskih stranaka koje su sudjelovale na posljednjim
slobodnim izborima 1946. Radio Slobodna Europa jo uvijek nije uvjeren u
ispravnost takve politike:
Ministarstvo obrane i ministarstvo unutarnjih poslova jo su uvijek u rukama
komunista. Borci za slobodu, ne dopustite da se to nastavi.
759

Ne odlaite svoje oruje.

Premda je Radio Slobodna Europa financirala amerika vlada, njime je upravljalo
neovisno vijee koje nije dobivalo slubene upute od amerike administracije. Unato
tome, bilo bi pretjerano oekivati da borci za slobodu u Maarskoj shvate razliku
izmeu politike vlade Sjedinjenih Drava i izjava radiopostaje koja je stvorena kao
sredstvo za promicanje politike osloboenja, iji je kreator ministar vanjskih
poslova Sjedinjenih Drava.
Eisenhowerova je administracija u nekoliko navrata otvoreno iznijela svoje
stavove o krizi, ali je time prvenstveno eljela umiriti Sovjete. Izjave amerike
administracije su, premda nenamjerno, samo dodatno razbuktale vrlo napetu situaciju,
upravo kao i emisije Radija Slobodne Europe. Dvadeset sedmi listopada, kad je
izgledalo da se sovjetske postrojbe namjeravaju povui iz glavnoga grada Maarske,
Dulles je u Dallasu odrao govor kojim je ostavio dojam da se Sjedinjene Drave
nadaju da e uspjeti osloboditi Maarsku iz sovjetske satelitske orbite a da to Moskva
ne primijeti. Tom prigodom Dulles je izjavio da bilo koja zemlja istone Europe koja
eli prekinuti s Moskvom moe raunati na pomo Sjedinjenih Drava. Dodao je da
amerika pomo tim zemljama nee biti uvjetovana prihvaanjem nekoga odreenog
drutvenog ureenja. Drugim rijeima, da bi stekle pravo na dobivanje amerike
pomoi, zemlje istone Europe ne moraju postati demokratske, ve je dovoljno
slijediti Titov model i istupiti iz Varavskog pakta. Tom tipino amerikom izjavom
Dullesov komentar odaje nesebinost ponude. Prema izjavama ministra vanjskih
poslova, Sjedinjene Drave ne definiraju krajnji cilj kao postizanje neovisnosti
760

satelitskih zemalja, niti ih smatraju potencijalnim vojnim saveznicima.

Temelj amerike diplomatske retorike tvrdnju da ne postoji nikakav krajnji
motiv ak su i lideri nemarksistikog uvjerenja obino drali znakom
nepredvidivosti ili arbitrarnosti. U svakom sluaju Moskva je u tom trenutku bila vie
zainteresirana za amerika djela nego za motive. Osam godina prije, Moskva se
ulaganjem veta usprotivila sudjelovanju zemalja istone Europe u Marshallovu planu,
jer je ekonomsku pomo Amerike smatrala oblikom kapitalistike zamke. Dullesova
ponuda pruanja ekonomske pomoi prebjezima iz Varavskog pakta dodatno je

potvrdila takav stav. Mogui politiki potres postao je jo izgledniji Dullesovom

implikacijom da amerika uzdranost spreava Maarsku da se ukljui u suprotni
vojni savez.
Dok Dulles iznova pokuava umiriti Sovjetski Savez, Eisenhower 31. listopada
dri govor koji je vaan zbog potpune odsutnosti bilo kakvih naznaka da bi Sovjetski
Savez mogao biti kanjen ako ponovno posegne za represivnim mjerama. Vrlo je
vjerojatno da se Eisenhower koristio tako pomirljivim tonom zbog injenice da je
Sovjetski Savez samo dan prije obznanio nejasne kriterije za stacioniranje sovjetskih
postrojba u Istonoj Europi. Eisenhower je istodobno bio potpuno svjestan ulaska
snanoga sovjetskog pojaanja u sve dijelove Maarske koje je upravo bilo u tijeku.
Suzdrani stav Eisenhowera prema Sovjetskom Savezu bio je jo oitiji u usporedbi s
istodobnom osudom poteza Velike Britanije i Francuske u Sueskom kanalu, koju je
izrekao u istoj emisiji.
Razmatrajui problem Maarske, Eisenhower je naglasio da, premda se
Sjedinjene Drave nadaju da e sovjetska dominacija u Istonoj Europi zavriti,
761

naravno ne moemo voditi takvu politiku uporabom sile. Takvo bi djelovanje

bilo u suprotnosti s interesima istonoeuropskih naroda te naelima Ujedinjenih
762

naroda. . Takvom je izjavom zasigurno osujetio planove i Radija Slobodna Europa

i boraca za slobodu koji su se u tom trenutku zauzimali za ameriku pomo.
Eisenhower je dodao da eli otkloniti neosnovana strahovanja da e Sjedinjene
Drave smatrati vlade tih istonoeuropskih zemalja potencijalnim vojnim
saveznicima. To nam nipoto nije krajnji cilj. Te narode smatramo prijateljima, i
763

jedino to elimo jest da postanu prijatelji koji uivaju u slobodi.

Predsjednikovo poricanje postojanja bilo kakvih krajnjih ciljeva Kremlju nije
zvualo nimalo uvjerljivije od jednako intoniranih tvrdnji amerikog ministra vanjskih
poslova. Sovjeti, koji su vodili vanjsku politiku temeljenu na mjeavini marksistike
ideologije i ruskih nacionalnih interesa, jednostavno nisu mogli shvatiti amerike
izjave kojima se nijee postojanje bilo kakvih krajnjih ciljeva. Istodobno je Politbiro
vrlo dobro shvaao znaenje amerikog otklanjanja mogunosti bilo kakve uporabe
sile, jer su takvim izjavama otklonili najvei strah Rusije pri pokuaju da srede
situaciju u Istonoj Europi, to su se oigledno spremali uiniti.
Ironija je da su obje formalne izjave Eisenhowerove administracije izreene u
tijeku revolucije u Maarskoj nenamjerno zvuale vrlo uznemirujue. Uvjeravanje da
Amerika ne trai saveznike u Istonoj Europi uznemirila je politiki vrh u Kremlju, jer
su tu izjavu tumaili kao pruanje prilike istonoeuropskim zemljama da pristupe
protivnikom savezu. Ameriko odricanje od bilo kakve mogunosti uporabe sile

samo je dodatno zapalilo krizu, jer je umirilo strahovanja Sovjetskog Saveza da e

Amerika reagirati ako Crvena armija silom pokua uguiti pobunu.
U meuvremenu situacija u Budimpeti izmie kontroli ak i umjerenoga
politikog vodstva. Trideseti listopada revolucionarne snage osvajaju sjedite
Komunistike partije u Budimpeti i masakriraju pripadnike partije ukljuujui i
jednoga od najbliih Nagyevih suradnika. Isto poslijepodne Nagy proglaava
formiranje nove koalicijske vlade. lan vlade postaje i Bela Kovacz, predstavnik
sitnoburujske stranke (Small Holders Party), ime zavrava razdoblje komunistike
jednopartijske vladavine. Nekoliko godina prije Kovacz je bio optuen za veleizdaju.
Kardinal Mindszenty, koji je godinama bio simbol otpora komunizmu, puten je iz
zatvora i dri govor oduevljenoj masi ljudi. Nagy zahtijeva povlaenje sovjetskih
postrojba s cijelog podruja Maarske, te s tim ciljem otpoinje pregovore s dva
izaslanika Politbiroa, Mikojanom i Suslovim. Formira se niz politikih stranki koje
poinju tiskati novine i broure.
Nakon to su uvjerili Nagya da se o njegovu prijedlogu moe pregovarati, Mikojan
i Suslov se vraaju u Moskvu, navodno da se pripreme za sljedeu seriju razgovora.
Iste veeri, 31. listopada, Pravda i Izvestia objavljuju slubenu izjavu Kremlja da je
za razmjetanje stranih postrojba u susjednoj komunistikoj zemlji potrebno odobrenje
zemlje domaina i cijeloga Varavskog pakta:
... razmjetanje postrojbi bilo koje zemlje lanice Varavskog pakta na teritoriju
neke druge zemlje koja je takoer lanica Pakta provodi se na temelju sporazuma svih
zemalja lanica, te samo uz pristanak zemlje na ijem teritoriju i na iji se zahtjev
764

postrojbe razmjetaju ili se to planira uiniti.

Na temelju te izjave Eisenhower vrlo optimistino tumai deklaraciju sovjetske
vlade u emisiji 31. listopada: "... ako Sovjetski Savez doista bude djelovao u skladu
sa svojim izjavama, svijet e jo u ovoj generaciji doivjeti najvei korak naprijed
765

prema pravdi, povjerenju i razumijevanju meu narodima.

Razmatrajui sovjetsku izjavu i pitanje opih naela, Washington je zanemario
dvije temeljne opomene: prvo, implikaciju da je za povlaenje postrojba potrebna ista
procedura kao i za njihovo razmjetanje, te da je tu Sovjetski Savez spreman
posegnuti za pravom veta; i drugo, da dio teksta koji se odnosi izriito na Maarsku
sadri zlosutnu prijetnju da Sovjetski Savez nee dopustiti da se odustane od onog
to su nazivali uspjesima socijalizma u Maarskoj, te da e ta postignua tititi ako
je potrebno i zajedno s ostalim socijalistikim zemljama:
uvanje dostignua postignutih u socijalizmu u narodnoj demokratskoj Maarskoj
u ovom je trenutku temeljna i sveta dunost radnika, seljaka, inteligencije i svih radnih

ljudi Maarske.
Sovjetska vlada ovim putem izraava uvjerenje da narodi socijalistikih zemalja
nee dopustiti da strane i unutarnje reakcionarne snage potresu same temelje
demokratskoga sustava zemlje... One e raditi na daljnjem uvrivanju bratske
jedinstvenosti i zajednike pomoi socijalistikih zemalja da bi se podupro na krajnji
766

cilj mir i socijalizam.

Ta izjava implicirala je da narodna demokratska Maarska vie ne nosi to ime,
te da stoga vie nije u stanju zatititi ni sebe ni takozvana socijalistika dostignua.
Nagy, koji je cijeli svoj ivot bio komunist, zasigurno je dobro razumio vanost
sovjetskoga upozorenja te promjena koje je sam poticao. Meutim, tada se Nagy,
uhvaen u stupicu zbog bijesa svojeg naroda i nesmiljenosti svojih komunistikih
saveznika, naao u situaciji koju vie nije mogao ni kontrolirati ni usmjeravati. Za
razliku od Poljaka, Maari nisu zahtijevali samo liberalizaciju komunistikog reima,
ve nestanak takva reima; nisu teili jednakosti sa Sovjetskim Savezom, ve totalnom
raskidu s tom zemljom.
Prvi studenog, nakon to je oformio koalicijsku vladu, Nagy je poduzeo i
posljednji, neopoziv korak proglasivi neutralnost Maarske i naputanje Varavskog
pakta. Time je uvelike nadmaio sve to je Gomulka pokuavao postii u Poljskoj. U
svojemu govoru, koji e postati njegova smrtna osuda, dostojanstveno je i ponosno
izjavio na Maarskom radiju:
Maarska nacionalna vlada, proeta dubokim osjeajem odgovornosti prema
maarskom narodu i njegovoj prolosti, odraava elju milijuna Maara te proglaava
neutralnost Narodne Republike Maarske. Maarski narod eli na temelju neovisnosti
i jednakosti, te u skladu s duhom Povelje Ujedinjenih naroda, ivjeti u istinskom
prijateljstvu sa svojim susjedom, Sovjetskim Savezom, te sa svim drugim zemljama
svijeta. Maarski narod eli uvrstiti i nadalje raditi na razvoju dosadanjih
767

dostignua nacionalne revolucije bez prikljuenja ijednome vojnom bloku.

Nagy istodobno zahtijeva da Ujedinjeni narodi priznaju neutralnost Maarske. Na
taj zahtjev nikad nije odgovoreno.
Nagyev apel takozvana svjetska zajednica doekuje s ravnodunou. Ni
Sjedinjene Drave ni njezini europski saveznici nisu poduzeli nikakve korake kojima
bi naveli Ujedinjene narode da hitno razmotre Nagyev zahtjev. Sovjetski Savez nije
reagirao na apele za umjerenost i poputanje tenzija.
etvrti studenog u ranim jutarnjim satima sovjetske postrojbe, koje su se danima
slijevale prema Maarskoj, kreu u napad bez ikakva prethodnog upozorenja i
brutalno gue Maarsku revoluciju. Janosz Kadar, rtva Staljinovih istki kojeg je

Nagy postavio na poloaj sekretara Komunistike partije i koji nestaje nekoliko dana
prije, vraa se zajedno sa sovjetskim postrojbama te formira novu komunistiku vladu.
Pal Maleter, zapovjednik maarske vojske, uhien je tijekom pregovora sa
zapovjednikom sovjetske vojske u Maarskoj o povlaenju sovjetskih postrojbi. Nagy
se sklanja u veleposlanstvo Jugoslavije, prihvaa obeanje da e mu se omoguiti
siguran prelazak u Jugoslaviju, ali je uhien pri naputanju zgrade veleposlanstva.
Kardinal Mindszenty sklanja se u ameriko izaslanstvo, gdje ostaje sve do 1971. Nagy
i Maleter kasnije su osueni na smrt i pogubljeni. Staljinov duh i dalje ivi u Kremlju.
Ujedinjeni narodi su tijekom cijeloga tog kritinog razdoblja nagomilavanja
sovjetskih postrojbi u Maarskoj preokupirani osudom Velike Britanije i Francuske
zbog njihovih akcija na podruju Sueskog kanala, te tek 4. studenog reagiraju na
tragediju u Maarskoj. Vijee sigurnosti donosi rezoluciju kojom zahtijeva povlaenje
Sovjetskog Saveza, ali sovjetski veleposlanik koristi pravo veta. Generalna skuptina
Ujedinjenih naroda na specijalnom zasjedanju izglasava slinu rezoluciju kojom se
potvruje pravo Maarske na neovisnost, te zahtijeva slanje promatraa Ujedinjenih
naroda u tu zemlju. Bila je to druga rezolucija donesena toga sudbonosnog dana, jer je
prethodnom rezolucijom odlueno da se oforme snage za hitno djelovanje za podruje
Bliskog istoka. Rezolucija o Bliskom istoku jednoglasno je prihvaena, ak su se i
Velika Britanija i Francuska sloile s njom. Rezolucija o Maarskoj izglasana je s 50
glasova za, 8 protiv te 15 suzdranih. Zemlje sovjetskog bloka glasovale su protiv te
rezolucije, dok su voe pokreta nesvrstanih, kao na primjer Indija i Jugoslavija, bile
suzdrane, kao i sve arapske zemlje. Rezolucija o Bliskom istoku prihvaena je, dok
je rezolucija o Maarskoj odbaena.
Nakon brutalnoga guenja revolucije u Maarskoj postavljalo se pitanje bi li
snanija i energinija zapadna diplomacija uspjela sprijeiti ili ublaiti tragediju. Nije
bilo dvojbe da se sovjetske postrojbe u Maarskoj danima gomilaju. Jesu li
demokratske zemlje uope bile u mogunosti sprijeiti udar na Maarsku? Amerika
vlada prva je poticala oslobaanje, te svojom propagandom putem Radija Slobodna
Europa pobudila nadu koja je nadilazila ak i Dullesova predvianja objavljena u
asopisu Life 1952. godine. Kad je situacija u Maarskoj eksplodirala, ameriko
izaslanstvo u Maarskoj moralo je prenijeti State Departmentu injenicu koja je bila
dobro poznata svakom novinaru: da se raspada politika struktura komunistike
Maarske. Budui da je Amerika imala na raspolaganju niz strunjaka za Kremlj
kojima se mogla obratiti za savjet, kao to su Charles Bohlen, Llewellyn Thompson,
Foy Kohler i George Kennan, teko je povjerovati da State Department nije ni
razmatrao mogunost sovjetske vojne intervencije. U svakom sluaju, Eisenhowerova
administracija nije poduzela ni najmanji napor da otea sovjetsku intervenciju.

Za vrijeme pobune u Maarskoj, amerika politika zaostajala je za svojom

retorikom. Nespremnost da se suoi s mogunou rata u cilju ruenja komunistike
kontrole u Istonoj Europi bilo je jasno stajalite amerike politike ve cijelo
desetljee. Washington nije ozbiljno razmotrio bilo koju opciju izuzevi rat, kojom bi
mogao utjecati na daljnji tijek dogaaja, ime je nastavljen duboki jaz izmeu onoga
to je Washington javno proklamirao i onoga to je zaista bio spreman podrati.
Sjedinjene Drave ni u jednom trenutku nisu jasno pokazale do koje su mjere spremne
podrati tek stvorenu i neiskusnu maarsku vladu. Premda su na raspolaganju imale
niz opcija, Sjedinjene Drave nikad nisu savjetovale Maare kako konsolidirati vlast
prije poduzimanja daljnjih poteza nakon kojih nema uzmaka. U svojim kontaktima sa
sovjetskim vodstvom, Sjedinjene Drave uglavnom su koristile javne izjave koje su
bile poticaj sasvim oprenim akcijama od onih koje je Eisenhowerova administracija
smatrala poeljnim.
Da je Amerika pokazala jasniji i vri stav te upozorila na mogue posljedice
takvih poteza Sovjetskog Saveza, Sovjeti se ne bi s takvom sigurnou upustili u
intervenciju. Kremlj je morao biti jasno upozoren da bi represija u Maarskoj
rezultirala vanim politikim i ekonomskim posljedicama za tu zemlju te
zamrzavanjem odnosa izmeu Istoka i Zapada na due vrijeme. Stav Amerike i
Ujedinjenih naroda o Maarskoj trebao je biti dosljedan i u skladu s reakcijom na
Suesku krizu. Umjesto takva stava, Amerika i saveznici ponaali su se kao promatrai
koji nemaju nikakva izravnog interesa za daljnji razvoj situacije.
Iako demokratske zemlje nisu bile u poziciji da se upuste u rat zbog Maarske,
trebale su jasnije upozoriti na politike i ekonomske posljedice sovjetske represije.
Kremlj nije platio gotovo nikakvu cijenu za svoje poteze, nije bio kanjen ak ni
ekonomskim sankcijama. Nepune dvije godine nakon tragedije u Maarskoj i usprkos
sovjetskom Berlinskom ultimatumu, premijer Velike Britanije Harold Macmillan
posjetio je Moskvu. Bio je to prvi posjet premijera iz zapadnog bloka Moskvi nakon
rata. Samo tri godine poslije Eisenhower i Hruov slavili su sporazum u Camp
Davidu.
Sueska je kriza pruila priliku arapskim zemljama, kao i voama nesvrstanih
zemalja kao to su Indija i Jugoslavija, da izloe napadima politiku Velike Britanije i
Francuske. Unato takvu stavu, kad je bila rije o Maarskoj krizi, ista skupina
zemalja nije ni kritizirala sovjetske poteze, a kamoli osudila njihove akcije u
Ujedinjenim narodima. Trebalo je uspostaviti odnos izmeu glasovanja o pitanju
Sueza i Maarske. Amerika osuda Velike Britanije i Francuske trebala je biti usko
povezana s istodobnom osudom sovjetskih akcija u Maarskoj od strane lanica
pokreta nesvrstanih. Meutim, potezi Sovjetskog Saveza u Maarskoj nisu umanjili

utjecaj te zemlje u pokretu nesvrstanih, dok Sjedinjene Drave istodobno nisu

ostvarile nita jai utjecaj na tu skupinu nakon svojega stava glede Sueske krize.
Pedesetih je godina takozvana skupina nesvrstanih zemalja inila novi pristup
meunarodnim odnosima. Naravno, oduvijek su postojale neutralne zemlje, ali
njihovo bitno obiljeje bilo je voenje pasivne vanjske politike. Za razliku od
neutralnih zemalja, nesvrstane zemlje nisu za vrijeme hladnoga rata smatrale da
njihova neutralnost podrazumijeva neupletanje u dogaaje u svijetu. Nesvrstane su
zemlje pokazale iznimnu aktivnost, ak i otrinu, te zagovarale program rada
dogovoren na forumima sa svrhom ujedinjenja svojih snaga i jaanja svoga utjecaja,
ime su stvorile neku vrstu saveza nesvrstanih zemalja. Premda su vrlo glasno
izraavale svoje negodovanje i pritube glede meunarodnih tenzija, vrlo su dobro
znale kako izvui korist iz takvih situacija. Vrlo su vjeto poticale sukobe meu
velikim silama, a budui da su se vie bojale Sovjetskog Saveza no Sjedinjenih
Drava, obino su podravale komuniste. Pritom nisu osjeale potrebu da pokau
jednaku otrinu i odlunost prema Sovjetskom Savezu, kao to su to inile prema
Sjedinjenim Dravama.
esnaesti studenog premijer Davaharlal Nehru izloio je indijskom parlamentu
naelo zato je Indija odbila prihvatiti rezoluciju Ujedinjenih naroda koja osuuje
768

sovjetsku politiku u Maarskoj.

Tvrdio je da su injenice nejasne, da je
rezolucija neprikladno sroena, te da je zahtjev da se u Maarskoj odre slobodni
izbori koje bi nadgledali Ujedinjeni narodi povreda nacionalnoga suvereniteta
Maarske.
injenice su bile kristalno jasne, a reakcija Indije odavala je djelovanje u skladu s
Realpolitik. Jednostavno reeno, Indija nije eljela odustati od potpore Sovjetskog
Saveza na meunarodnim forumima. tovie, Indija je drala besmislenim izlaganje
sovjetskom gnjevu i upitnosti mogue opskrbe orujem zbog neke udaljene europske
zemlje, dok su Kina i Pakistan na njezinim granicama, a i Sovjetski Savez nije daleko.
Indija voenje vanjske politike nije smatrala raspravom u Oxford Unionu, koliko
god se politiari pretvarali da se nalaze pred profinjenim auditorijem s pravom da
odaberu pobjednika iskljuivo na temelju moralnih zasluga. Indijski su voe bili
obrazovani u Engleskoj i dobro poznavali amerike klasike. Sjedinili su retoriku
Wilsona i Gladstonea s praktinim djelovanjem Disraelija i Theodora Roosevelta. S
njihova je stajalita takva politika imala smisla uz pretpostavku da se njihovi
sugovornici ne zavaravaju milju da je indijska retorika vodi za ponaanje u praksi,
ili da vanjsku politiku Indije vodi neki apstraktni, superiorni moral.
Osamnaesti prosinca, est tjedana nakon traginih dogaaja u Maarskoj, Dulles je

na jednoj konferenciji za tisak objasnio razloge amerike reakcije na revoluciju u

Maarskoj; jo uvijek je elio uvjeriti Sovjetski Savez u miroljubive namjere
Amerike:
... nije nam namjera okruiti Sovjetski Savez nizom neprijateljski raspoloenih
zemalja i iznova uspostaviti ono to smo nekad zvali cordon sanitaire, na inicijativu
Francuske nakon Prvoga svjetskog rata, ija je namjera bila okruiti Sovjetski Savez
neprijateljskim zemljama. Jasno smo izloili svoju politiku kojom se nadamo olakati
proces evolucije mirnoga razvitka satelitskih zemalja u smjeru istinske
769

neovisnosti.
Ta je izjava izazvala zaprepatenje. to je, na kraju krajeva, bio cilj politike
zadravanja ako ne okruivanje Sovjetskog Saveza snagama koje se mogu oduprijeti
njegovu ekspanzionizmu? Vaan je i Dullesov pomirljiv ton neposredno nakon
zvjerstava Sovjetskog Saveza u Maarskoj i istodobnog zveckanja orujem na
Bliskom istoku. Na konferenciji za tisak odranoj 13. oujka 1957. Dulles je ukratko
izloio ameriki stav. Kao svaki pravi pravnik, svoju je izjavu temeljio na
nepostojanju ikakve moralne obveze:
... nije postojao nikakav pravni temelj za nau vojnu pomo Maarskoj. Nismo
imali nikakve obveze poduzeti takav korak, i nismo smatrali da bi takvim potezom
770

pomogli ni maarskom narodu, ni narodima ostalih zemalja svijeta.

Dulles i dalje nije shvaao bit problema. Nije se radilo o pravnom pitanju, nije
bila rije o tome je li Amerika ispunila svoje obveze, ve je li djelovala u skladu sa
svojim izjavama.
Budui da je javno proglasila svoju univerzalnu misiju, Amerika se neumitno
morala suoiti s jazom izmeu svojih naela i nacionalnog interesa. Istodobno
dogaanje dviju kriza, sueske i maarske, pokazalo je upravo takav jaz. Amerika je
oduvijek teila vanjskoj politici koja bi univerzalnom snagom svojih naela
prisiljavala i druge zemlje da slijede takvu politiku. Ipak su cijelo desetljee ameriki
politiari bili frustrirani nejasnim potezima svjetskih voa ustupcima nesavrenim
ciljevima koji su obiljeje svakodnevnih diplomatskih poteza, te injenicom da se
moraju uzeti u obzir miljenja saveznikih zemalja koje su esto za polazite imale
vrlo razliite povijesne perspektive. Sueska kriza smatrana je prigodom da se ukloni
taj nedostatak te da se politika uskladi s naelima. Okrenuti lea svojim najbliim
saveznicima bio je bolan in kojim je Amerika eljela potvrditi moralnu istou
svojih poteza.
Sluaj Maarske bio je mnogo sloeniji jer je zahtijevao neki oblik uporabe sile.
Ameriki voe nisu bili spremni ugroziti ivote Amerikanaca zbog cilja koji ni na koji

nain nije ugroavao amerike nacionalne interese, premda je optereivao ameriku

savjest. Naela ne doputaju mogunost nikakve dvosmislenosti ni gradacije. U
Sueskoj krizi Amerika je mogla inzistirati na dosljednoj primjeni svojih naela jer
posljedice takva stava nisu ukljuivale nikakav izravni rizik. U Maarskoj krizi
Amerika se morala pomiriti s voenjem Realpolitik, kao i ostale zemlje, jer bi
inzistiranje na naelima impliciralo neizbjenost rata, moda ak i nuklearnog. Kad su
ivoti u pitanju, dravnici moraju i sebi i svojemu narodu objasniti odnos izmeu
rizika i nacionalnih interesa, koliko god openito definirali te pojmove. Sovjetski
Savez je, bez ikakve dvojbe, bio spreman vie riskirati da bi ouvao svoju poziciju u
Istonoj Europi, no to su Sjedinjene Drave bile spremne izloiti se riziku da
oslobode Maarsku. Amerika politika prema Maarskoj prije izbijanja revolucije
uistinu je bila nedoreena na verbalnoj razini. S aspekta nacionalnih interesa, potpuno
je razumljiva nesklonost Amerike da se izloi riziku rata, premda to ne moe
opravdati njezinu nevoljkost da nevojnim sredstvima otea Sovjetima intervenciju.
Maarska i Sueska kriza postavile su temelje sljedeoj fazi hladnoga rata.
Sovjetski Savez uspio je odrati svoj dominantan poloaj u Istonoj Europi, dok su
istodobno oslabljene pozicije demokratskih zemalja, ukljuujui i Sjedinjene Drave,
na podruju Bliskog istoka. Sovjetski Savez uspio je pronai nain da zaobie
politiku zadravanja komunizma. Samo dan nakon to su sovjetske postrojbe razorile
Budimpetu, dok su borbe jo bile u tijeku, Hruov je zaprijetio raketnim napadima
na Zapadnu Europu te zatraio od Sjedinjenih Drava da poduzmu zajedniku vojnu
akciju na Bliskom istoku protiv svojih saveznika. Sjedinjene su Drave prepustile
Maarsku nemirnim povijesnim okolnostima, te ostavile svoje saveznike s gorkim
osjeajem nemoi.
U tom trenutku jo nije bilo sasvim jasno koliko je Sovjetski Savez doista slab.
Ironino je da su se upravo komunisti, koji su zagovarali teoriju odnosa snaga, upustili
u pothvat koji nisu bili sposobni provesti. Premda su komunistiki voe neprestano
isticali objektivne imbenike, neprijeporno je da su se jedine revolucije u razvijenim
zemljama dogaale u komunistikoj sferi. Dugorono gledajui, nema sumnje da bi
Sovjetski Savez bio mnogo sigurniji i gospodarski snaniji da se u Istonoj Europi
okruio vladama finskoga modela, jer u tom sluaju ne bi bio prisiljen preuzeti
odgovornost za unutarnju stabilnost i gospodarski napredak tih zemalja. Umjesto takve
politike, imperijalistika politika koju je Sovjetski Savez provodio u Istonoj Europi
iscrpila je sovjetske resurse i bila prijetnjom demokratskim zemljama Zapada, a da
istodobno nije ojaala sam Sovjetski Savez. Komunizam nikad nije uspio u svojemu
naumu da pridobije podrku javnosti za svoju politiku kontrole vlasti i medija. Ako su
komunistiki voe u zemljama istone Europe eljeli izbjei sovjetski gnjev i vojnu

intervenciju, bili su prisiljeni prihvatiti programe svojih nacionalistikih protivnika.

Nakon poetnog razdoblja krvavog terora, Kadar je postupno prihvaao ciljeve koje
je zacrtao Nagy, premda nije zahtijevao istupanje iz Varavskog pakta. Ve u sljedeoj
generaciji latentne slabosti sovjetskoga sustava rezultirat e konanim slomom
komunistikoga sustava. Usprkos svim tim dogaajima, Maarska je deset godina
nakon revolucije uivala vee slobode nego Poljska, a njezina vanjska politika postat
e neovisnija o politici Sovjetskog Saveza. Trideset pet godina poslije, u sljedeem
pokuaju liberalizacije zemlje, Sovjetski e Savez u potpunosti izgubiti kontrolu nad
razvojem dogaaja.
Ishod krize 1956. godine rezultirat e patnjom i ugnjetavanjem i sljedeega
narataja. Koliko god se razdoblje do konanoga sloma komunizma povjesniarima
inilo kratkim, teko je opisati patnje koje su bezbrojne rtve totalitarnoga sustava
morale podnijeti. Neposredno nakon Maarske krize, Moskva e jo jednom krivo
procijeniti ravnoteu snaga, kao to je to uinio i kapitalistiki svijet, te osjeati
zadovoljstvo postignutim rezultatima. Tumaenjem dogaaja koji su se zbili te godine
promjenom ravnotee snaga u svoju korist, Politbiro e se upustiti u najozbiljniji
izazov hladnoratovskog razdoblja Berlinski ultimatum.

John F. Kennedy i Hruov u Beu, lipanj 1961.

GLAVA DVADESET TREA

Hruovljev ultimatum:
Berlinska kriza 1958.-1963.
Na Potsdamskoj konferenciji tri su zemlje pobjednice odluile da e Berlinom
upravljati etiri okupacijske sile Sjedinjene Drave, Velika Britanija, Francuska i
Sovjetski Savez koje e zajedniki upravljati i cijelom Njemakom. Meutim,
zajedniko upravljanje Njemakom trajalo je tek neto vie od godine dana. Zapadne
su zone 1949. ujedinjene u Saveznu Republiku Njemaku, dok Ruska zona postaje
Demokratska Republika Njemaka.
U skladu sa sporazumom etiriju sila o Berlinu, taj grad nije bio ni dio Zapadne ni
dio Istone Njemake, ve je slubeno bio pod upravom etiriju sila pobjednica
Drugoga svjetskog rata. Sovjetski Savez je okupirao veliko podruje istonoga dijela
grada, Amerikanci su drali juni sektor, a Britanci i Francuzi zapadni i sjeverni dio.
Cijeli je Berlin bio otok u sklopu Demokratske Republike Njemake. Kako su godine
prolazile, Istoni Nijemci i Sovjeti smatrali su tri zapadna sektora Berlina neugodnim
dokazom prosperiteta usred tunoga sivila komunistikog bloka. to je jo vanije,
Zapadni je Berlin sluio kao prolaz kojim su Istoni Nijemci pokuavali emigrirati na
Zapad: naprosto bi krenuli podzemnom eljeznicom u jedan od zapadnih sektora grada
i potom zatraili azil.
Usprkos injenici da je Berlin imao status grada pod upravom etiriju sila, nikad
nisu tono definirani prilazi gradu. Premda su etiri sile isplanirale razliite ceste i
zrane koridore za pristup gradu, uvjeti prolaza nejasno su odreeni. Staljin 1948.
pokuava iskoristiti tu nejasnu situaciju blokadom Berlina uz objanjenje da su
prilazne ceste u postupku sanacije. Nakon godine dana zranog mosta koji su
uspostavile zapadne sile, ponovno je uspostavljen cestovni pristup gradu, ali pravni
status ostaje nejasan kao i prije.
U godinama neposredno nakon blokade, Berlin se pretvara u glavni industrijski
centar ije se potrebe vie nisu mogle rjeavati zranim mostom. Premda je Berlin jo
uvijek bio grad pod upravom etiriju sila, a Sovjetski Savez odgovoran za prilaz
gradu, Istona Njemaka je de facto nadzirala izlaze iz Istonoga Berlina. Berlin se
stoga naao u iznimno zamrenu poloaju. Cestovne, eljeznike i zrane veze lako su
u svakom trenutku mogle biti prekinute, to se nije moglo sprijeiti uporabom sile, jer
su takve akcije mogle ugroziti sigurnost i slobodu samoga grada. U teoriji je sav vojni
promet trebao prolaziti nadzornim tokama pod sovjetskom kontrolom, ali to je bila

samo fikcija; prilaze su nadzirali Istoni Nijemci, dok su sovjetski dunosnici samo
bili nazoni u blizini, spremni intervenirati u sluaju nekoga nesporazuma.
Stoga nimalo ne udi injenica da je Hruov, u potrazi za tokom gdje bi mogao
dokazati trajnu promjenu odnosa snaga, odluio iskoristiti osjetljiv poloaj Berlina.
U svojim memoarima Hruov je zabiljeio: Jednostavno reeno, amerika
prisutnost u Europi ima jednu slabu toku Zapadni Berlin. Kad god poelimo nauditi
Amerikancima, sve to je potrebno uiniti jest prekinuti komunikacije Zapada s
771

gradom koji se nalazi na podruju Demokratske Republike Njemake.

Hruov je zaprijetio poziciji Zapada u Berlinu upravo kad su demokratske zemlje
poele vjerovati da je generalni sekretar Partije najbolje rjeenje za postizanje mira.
ak je i veliki skeptik John Foster Dulles, koji je dobro poznavao sovjetske
probleme, u svojemu komentaru Hruovljeva govora na Dvadesetom partijskom
kongresu odranom u veljai 1956., priznao da je primijetio znatnu promjenu
sovjetske politike. Doao je do zakljuka da su Sovjetski voe uvidjeli da je
nastupio trenutak za temeljitu promjenu politike prema nekomunistikom svijetu... te
772

da sada ostvaruju svoje vanjskopolitike ciljeve s manje netrpeljivosti i nasilja. U

dokaz toj tvrdnji veleposlanik Llewellyn Thompson izvjetava iz Moskve u rujnu
1957., nepunu godinu nakon Sueske i Maarske krize, da Hruov zaista eli detant u
773

odnosima sa Zapadom.
Nita u Hruovljevim potezima nije upuivalo na opravdanost takva optimizma.
Kad su u listopadu 1957. Sovjeti lansirali prvi umjetni satelit Sputnjik u orbitu,
Hruov je taj uspjeh smatrao nepobitnim dokazom da je Sovjetski Savez nadmaio
demokratske zemlje kako na znanstvenom, tako i na vojnom planu. ak i na Zapadu
bilo je sve vie pobornika tvrdnje da se sustav planske ekonomije na kraju moe
pokazati boljim od trine ekonomije.
Predsjednik Eisenhower bio je jedan od rijetkih politiara koji nije podlegao
panici. ovjek s bogatim vojnim iskustvom poput njega dobro je shvaao razliku
izmeu prototipa i operativnoga vojnog oruja. Za razliku od njega, Hruov je
vjerovao vlastitim hvalospjevima, te se upustio u diplomatsku ofenzivu u elji da zbog
navodne superiornosti Sovjetskog Saveza u raketama stekne znatnu diplomatsku
prednost. Hruov je u sijenju 1958. izjavio jednom danskom novinaru:
Lansiranje sovjetskoga Sputnjika prije svega dokazuje... da je dolo do ozbiljne
promjene u ravnotei snaga izmeu socijalistikih i kapitalistikih zemalja, i to u
774

korist socijalistikih zemalja.

Hruov je zaista bio uvjeren da e Sovjetski Savez, uza znanstvenu i vojnu

prednost pred Sjedinjenim Dravama, uskoro nadmaiti Ameriku i u industrijskoj

proizvodnji. etvrti lipnja 1958. u govoru na Sedmom kongresu Komunistike partije
Bugarske izjavio je: vrsto smo uvjereni da dolazi vrijeme kad e socijalistike
zemlje nadmaiti najrazvijenije zemlje Zapada ne samo u brzini, ve i u koliini
775

industrijske proizvodnje.
Hruov je kao pravi komunist elio pretvoriti promjenu u ravnotei snaga za koju
je vjerovao da je ve nastupila, u diplomatsku prednost. Prvi cilj takve politike bio je
Berlin. Hruov je otpoeo prijetnje s tri zahtjeva. Deseti studenog 1958. Hruov u
svojemu govoru zahtijeva okonanje statusa Berlina kao grada pod upravom etiriju
sila, uz upozorenje da Sovjetski Savez namjerava predati nadzor nad prilazima
Berlinu Istonoj Njemakoj. Od toga dana Hruov izjavljuje da Sjedinjenim
Dravama, Britaniji i Francuskoj treba omoguiti da grade svoje odnose s Njemakom
Demokratskom Republikom i s njom sklapaju sporazume povezane s bilo kojim
776

pitanjima oko Berlina. Dvadeset sedmi studenog Hruov saima bitne dijelove
toga govora u formalnoj noti upuenoj Sjedinjenim Dravama, Velikoj Britaniji i
Francuskoj, proglaava sporazum o Berlinu nevaeim te predlae da se Zapadni
Berlin pretvori u demilitarizirani slobodni grad. Ako u roku od est mjeseci ne doe
do sklapanja sporazuma, Sovjetski e Savez potpisati mirovni sporazum s Istonom
Njemakom i predati prava upravljanja gradom i nadzor nad prilaznim putovima
777

Berlinu Njemakoj Demokratskoj Republici.

Hruov svojim zapadnim
saveznicima postavlja ultimatum.
Deseti sijenja 1959. Hruov predaje ostalim okupacijskim silama nacrt
mirovnog ugovora kojim se definira novi status Berlina i Istone Njemake. Krajem
istoga mjeseca on objanjava motive takve politike na Dvadeset prvom kongresu
Komunistike partije. Prepun samopouzdanja, koje sve vie jaa njegovom procjenom
sve vee snage Sovjetskog Saveza, naglaava da Sovjetski Savez zajedno s Narodnom
Republikom Kinom ve raspolae polovicom industrijske proizvodnje svijeta, te da e
778

se stoga meunarodna situacija radikalno promijeniti.

Hruov je vrlo vjeto izabrao sljedeu toku napada. Prijetnjom da e predati
Istonoj Njemakoj nadzor nad prilaznim cestama Berlinu, neizravno je suoio
demokratske zemlje s ozbiljnim izazovom: priznati istononjemaki sovjetski satelit
ili se izloiti opasnosti izazivanja rata zbog tehnikih pitanja tko e ovjeravati
tranzitne dokumente. Prijeteim tonom, kojemu je ionako bio sklon, Hruov je samo
prikrivao stvarnu slabost sovjetskog poloaja. Istona je Njemaka svakodnevno
gubila radnu snagu budui da su stotine tisua njezinih dravljana, najee
najtalentiraniji pojedinci, preko Berlina bjeali u Zapadnu Njemaku. Berlin je u to

doba bio golema rupa u eljeznoj zavjesi. Bilo je oito da e, nastavi li se taj trend,
Istona Njemaka, koja se diila nazivom radniki raj, uskoro ostati bez ijednoga
radnika.
Istona Njemaka bila je najslabija karika sovjetske interesne sfere. Suoena s
mnogo veom, uspjenijom Zapadnom Njemakom du svojih granica, Istona
Njemaka nije imala legitimitet, budui da su njezino postojanje priznavale samo
susjedne zemlje koje su takoer bile sateliti Sovjetskog Saveza. Masovni bijeg radne
snage kroz Berlin bio je prava prijetnja samom opstanku zemlje. Vlasti Istonoga
Berlina bile su svjesne da e, ako se neto uskoro ne promijeni, cijela zemlja u roku
od nekoliko godina doivjeti slom. Takav razvoj dogaaja bio bi ozbiljan udarac
sovjetskoj interesnoj sferi koju je Hruov elio uvrstiti. Presijecajui izlaz iz
Berlina, Hruov se nadao da e pruiti svojemu istononjemakom satelitu priliku za
preivljavanje. Istodobno je zahtjevom da se zapadne sile povuku elio oslabiti veze
Savezne Republike Njemake sa Zapadom.
Hruovljev ultimatum pogodio je u srce Adenauerovu politiku. Gotovo cijelo
desetljee Adenauer je odbijao sve prijedloge da se ubrza ujedinjenje Njemake,
makar uz cijenu odricanja od vrstih veza sa Zapadom. Sovjetski Savez je Staljinovim
mirovnim planom iz 1952. elio namamiti njemaku javnost na prihvaanje statusa
neutralnosti, pri emu je imao podrku Adenauerovih protivnika u zemlji. Adenauer je
temeljio budunost svoje zemlje na pretpostavci da su interesi Amerike i Njemake
jednaki. Postignut je preutni sporazum da e Savezna Republika Njemaka pristupiti
NATO savezu te da e saveznici omoguiti rjeavanje pitanja ujedinjenja Njemake
pregovorima Istone i Zapadne diplomacije. Stoga je Adenauer smatrao Berlinsku
krizu mnogo vanijim pitanjem od problema pristupa gradu, i bio svjestan da se
zapadna orijentacija Savezne Republike Njemake dovodi u kunju.
Adenauer je bio svjestan neumitnosti injenice da e jaanje statusa Istone
Njemake samo potvrditi sovjetski stav da se pitanje ujedinjenja mora rijeiti
izravnim pregovorima izmeu dviju njemakih drava. U doba kad je
socijaldemokratska stranka bila zaista neutralna, takvo de facto priznanje Njemake
Demokratske Republike od strane saveznikih zemalja iz temelja bi promijenilo
unutarnju politiku Njemake. De Gaulle tvrdi da je Adenauer na sastanku na vrhu
odranom u prosincu 1959. rekao:
Ako izgubimo Berlin, moj e politiki poloaj istog trenutka postati neodriv.
Socijalisti e preuzeti vlast u Bonnu. Nakon preuzimanja vlasti, oni bi sklopili izravni
779

sporazum s Moskvom, to bi bio kraj Europe.

Adenauer je zastupao gledite da je primarni cilj Hruovljeva ultimatuma

izolacija Savezne Republike Njemake. Sovjetski plan pregovora stavio bi Bonn u

bezizlaznu poziciju. Zauzvrat za traene ustupke, Zapad bi u najboljem sluaju mogao
dobiti ono to je ve imao: pristup Berlinu. Istodobno bi istononjemaka satelitska
drava dobila pravo veta na ujedinjenje Njemake, to bi rezultiralo ili pat pozicijom
ili ishodom koji je Adenauer poslije opisao u svojim memoarima na sljedei nain:
... nismo spremni pristati na ponovno ujedinjenje Njemake ako to istodobno znai
slabljenje veza Njemake sa Zapadnim blokom i odustajanje od svega to je do sada
postignuto u europskim integracijama. Cijena inzistiranja na ujedinjenju Njemake
bila bi suvie visoka u sreditu Europe bila bi stvorena Njemaka koja ne pripada
ni jednom bloku, a koja bi neminovno dola u iskuenje da izaziva sukobe izmeu
780

Istoka i Zapada.
Ukratko, Adenauer nije vidio korist od bilo kakvih pregovora pod uvjetima koje je
odredio Hruov. Ako do pregovora ipak mora doi, elio je da oni pokau mudrost
oslanjanja na Zapad. Adenauer se otro protivio pristanku na bilo kakve ustupke
Hruovu nakon ultimatuma, te je zagovarao opciju koja ujedinjenje temelji na
slobodnim izborima.
Zapadni saveznici nisu dijelili Adenauerova gledita, osobito Velika Britanija.
Premijer Harold Macmillan i Britanci nisu eljeli preuzeti rizik izbijanja rata zbog
glavnoga grada poraenog neprijatelja, koji je povrh svega snosio glavnu odgovornost
za injenicu da Britanija vie nije nadmona velika sila. Za razliku od Francuske,
Britanija nije svoju dugoronu sigurnost vezala uz budunost Njemake. Ve u dva
navrata u istoj generaciji Veliku Britaniju je od napada kojima je Njemaka uspjela
pokoriti vei dio Europe, jedva spasila amerika intervencija. Premda je prioritet
Velike Britanije bilo ouvanje Atlantskog saveza, ako bi bila prisiljena napraviti
izbor, radije bi se odluila za izolaciju od Europe nego na odvajanje od Amerike.
Adenauerovi problemi unutar Njemake mnogo su manje brinuli politiki vrh Britanije
od Eisenhowerovih problema u zemlji. U sluaju izbijanja krize, sposobnost
Eisenhowera da pridobije podrku u zemlji bila je mnogo vanija za opstanak
Britanije. Zbog svih navedenih razloga, britansko je vodstvo odbilo pridavati veliku
vanost pitanju ujedinjenja Njemake, a Adenauerove je zle slutnje smatralo
nacionalizmom koji se prikriva iza birokratske pedanterije.
Pragmatino britansko vodstvo smatralo je da je suludo izlagati se opasnostima
nuklearnoga rata zbog prijenosa ovlasti sa sovjetskih dunosnika na njihove
istononjemake namjesnike u beznaajnom pitanju kao to je ovjeravanja tranzitnih
dozvola. U svjetlu stravinih posljedica koje bi mogao izazvati nuklearni rat, slogan
Pourquoi mourir pour Danzig?( Zato umrijeti zbog Gdanska?), koji je bio jedan

od uzroka demoralizacije Francuza 1940. godine, zamijenio je mnogo zlobniji slogan:

Zato umrijeti zbog tranzitne dozvole?
Macmillan je stoga ustro zagovarao pregovore, bilo kakve pregovore koji bi
mogli olakati pristup Berlinu, i kojima bi barem dobili na vremenu. Kad bi svi
voe zemalja paradirali po teritorijima drugih zemalja, vjerojatno bi dolo do
781

eksplozije, komentirao je prisjeajui se te situacije.

Eisenhower je preuzeo najtee breme odgovornosti od svih voa saveznikih
zemalja, jer je odluka o uputanju u rizik nuklearnoga rata bila iskljuivo na njemu.
Berlinska kriza je natjerala Sjedinjene Drave da uvide da bi nuklearno oruje (nad
kojim je Amerika cijelo desetljee imala monopol i koje je izgledalo kao brz i
relativno jeftin put do sigurnosti), u eri nuklearnog pariteta, jo vie ograniilo
ameriku spremnost da riskira i time umanji mogunost diplomatskih manevara.
Amerika je bila relativno sigurna od napada, dok joj je raspolaganje nuklearnim
orujem dalo prednost kakvu do toga trena nije imala ni jedna zemlja. Kao to se esto
dogaa, ta se apsolutna prednost poela topiti. Krajem razdoblja nuklearnoga
monopola Amerike, Dulles je osmislio koncepciju masovne odmazde s ciljem da u
budunosti sprijei mogunost sovjetske agresije i izbjegne dugotrajnu pat poziciju
kao to se dogodilo u Koreji. Umjesto odupiranja agresiji koja je ve otpoela,
Sjedinjene Drave odabrale su strategiju odmazde uperene protiv samog izvora
problema, uz mogunost da Amerika sama odabere sredstva koja e upotrijebiti.
Meutim, upravo u trenutku kad je Amerika proklamirala novu koncepciju masovne
odmazde, i Sovjetski je Savez otpoeo razvoj vlastitoga termonuklearnog oruja i
interkontinentalnih stratekih projektila. Stoga je ta strategija uskoro izgubila
kredibilitet bre u pojmovnom smislu no u realnosti. Opi nuklearni rat smatran je
nedjelotvornim sredstvom u veini kriza koje su se mogle predvidjeti, ukljuujui i
berlinsku. Mora se priznati da su voe demokratskih zemalja vie nego doslovno
shvatili Hruovljeve pretjerane prijetnje snagom sovjetskih raketa (jedina je iznimka
bio Eisenhower). Ve 1958. nije postojala ni najmanja sumnja da bi opi nuklearni rat
rezultirao katastrofalnim posljedicama i rtvama koje bi znatno nadmaile ukupni broj
rtava u oba svjetska rata.
Diplomacija koju je potrebno voditi da se uvjerljivo zaprijeti nuklearnim ratom
nespojiva je s pripremom javnog mnijenja na apokaliptinu prirodu takva sukoba.
Voenje vjerodostojne politike usprkos moguem Armagedonu fatalnom konfliktu,
zahtijevalo je promptnu reakciju na prijetnje i nepromiljene poteze, tako da agresoru
i ne padne na pamet da provjeri snagu oruja. Demokratska javnost traila je i imala
pravo na mirnu, racionalnu, promiljenu i fleksibilnu diplomaciju koja bi i protivnika

natjerala da dobro razmisli o mogunosti da se Amerika odlui na ekstremno rjeenje:

opi nuklearni rat.
Ve poetkom Berlinske krize Eisenhower je odluio da je mnogo vanije umiriti
ameriku javnost nego okirati sovjetsko vodstvo. Na konferencijama za tisak
odranima 18. veljae i 11. oujka 1959. sugerirao je niz mjera koje su trebale uiniti
neopasnom nuklearnu prijetnju, koja je bila sastavnim dijelom amerike strategije.
782

Sasvim sigurno ne namjeravamo voditi kopneni rat u Europi, rekao je posebno

naglaavajui da bi obrana Berlina spadala u tu kategoriju rata. Nije oekivati da bi
783

se amerike snage mogle upustiti u borbu za ulazak u Berlin. Jasno je istaknuo da

obrana Berlina uporabom nuklearnog oruja ne dolazi u obzir. Nije mi jasno kako bi
784

se ijedno podruje moglo osloboditi uporabom nuklearnog oruja. Te su izjave

jasno uvjerile javnost da je mala vjerojatnost da bi se Amerika bila voljna upustiti u
rat zbog Berlina.
Blaga Eisenhowerova reakcija djelomino je rezultat njegove procjene Hruova,
kojeg je jo uvijek smatrao, kao i veina amerikih lidera, osobom koja je najbolje
jamstvo za mir. Ni Hruovljev ultimatum oko Berlina nije nimalo promijenio stav
veleposlanika Thompsona o Hruovu. Deveti oujka 1959. Thompson je ponovno
naglasio svoj dojam da je prioritet Hruova unutarnja politika i stabilizacija stanja u
zemlji. Veleposlanik je zastupao gledite da Hruov provodi politiku opasnog
poigravanja na rubu rata u svrhu razvitka modela koegzistencije, a iji je krajnji cilj
785

ekonomska reforma i liberalizacija Sovjetskog Saveza.

Nikad nije ni pokuao
objasniti na koji nain prijetnja ratom moe pomoi pri uspostavi politike
koegzistencije.
Takve analize nisu ostavile nikakav dojam na ostale lanove meunarodnog
kvarteta, pa tako ni na predsjednika Francuske Charlesa de Gaullea, koji se nakon
dvanaest godina vratio u politiku. De Gaulle se nije sloio s anglo-amerikom
procjenom Hruovljevih motiva i vrsto je odluio da berlinska kriza mora dokazati
Adenaueru da je Francuska nezaobilazni partner Savezne Republike Njemake, de
Gaullea je vie brinulo ponovno buenje njemakoga nacionalizma nego Hruovljeve
prijetnje, i elio je pruiti Adenaueru spas na Zapadu. Ako to bude mogue, elio je
pridobiti razoaranog Adenauera na prikljuenje europskim strukturama u kojima
Amerika nije bila toliko dominantna.
Dok su Eisenhower i Macmillan nastojali pronai nain da udovolje nekim od
sovjetskih zahtjeva koji dugorono ne bi bili tetni, de Gaulle se otro protivio takvoj
strategiji. Odbio je prihvatiti koncept ispitivanja terena koji su zagovarali njegovi

anglo-ameriki partneri jer je smatrao da Zapad ne bi imao nikakve koristi od takvih

razgovora. Prijezirom je popratio prijedloge da se promijeni procedura, to je bio
prijedlog Washingtona i Londona temeljen na argumentu da bi se tako olakao
pristup problemu. Hruov nije ni posegnuo za ultimatumom da bi time Zapadu
olakao pristup. De Gaulle je zastupao miljenje da je sama unutarnja struktura
Sovjetskog Saveza izvor prijetnji Zapadu. Eisenhower je dobro znao da je Sovjetski
Savez vojno inferioran; de Gaulle je otiao korak dalje i pripisao Hruovljev
ultimatum promaenom, krhkom i kudikamo manje vrijednom politikom sustavu:
... u cijelom tom meteu i zlu koje Sovjeti izazivaju postoji toliko arbitrarnosti i
neiskrenosti da to moramo pripisati ili unaprijed smiljenu planu da razbuktaju sulude
ambicije, ili pak elji da se takvim postupcima skrene panja s pravih problema.
Vjerojatnijom mi se ini druga pretpostavka, budui da unato prinudi, izolaciji i
uporabi sile, koje komunistiki sustav provodi u zemljama pod svojom vlau ...
upravo nedostaci sustava i unutarnji slom, a posebno neljudska represija koja se u tim
zemljama primjenjuje, ine taj sustav sve slabije prihvaenim, kako meu elitom, tako
786

i meu masama koje je sve tee obmanjivati i drati u pokornosti.

Vojna snaga Sovjetskog Saveza stoga nije bila nita drugo do fasada koja je
trebala prikriti neprestana unutarnja previranja inherentna sovjetskom sustavu:
... u tom taboru borba izmeu razliitih politikih tendencija, stalne intrige unutar
klanova te suparnitvo izmeu pojedinaca, povremeno dovode do nerjeivih kriza, iji
787

daljnji razvoj a ak i poetni simptomi neminovno rezultiraju neredom...

Poputanje pred sovjetskim pritiscima samo bi dodatno ohrabrilo Hruova da
intenzivira svoje avanture izvan zemlje, te na taj nain skrene pozornost s bitne
unutarnje krize sustava, to bi moglo natjerati Njemaku da na Istoku potrai
788

budunost, za koju oajniki oekuje dobiti jamstva od Zapada.

Kako nije bio optereen teretom odgovornosti za otpoinjanje nuklearnoga rata,
razumljivo je da je de Gaulleu bilo lako zauzeti tako beskompromisan stav. Teko je
povjerovati da bi u situaciji kad ne preostaje nijedna druga opcija, de Gaulle bio
imalo spremniji svoju zemlju izloiti opasnosti nuklearnoga rata no to je to bio
Eisenhower. S obzirom na osjetljiv poloaj svoje zemlje, gotovo je sigurno da bi de
Gaulle pokazao jo manju spremnost za rizik. De Gaulle je odluio voditi politiku
kojom bi prinudio Ameriku da zauzme vrst stav i time preuzme odgovornost za bilo
kakve mogue ustupke. Takva je odluka bila temeljena na uvjerenju da je kolebljivost
Amerike glavni uzrok moguega izbijanja rata, te da je Amerika jedina zemlja koja je
u mogunosti odvratiti Sovjete od njihovih nauma. Na temelju raison detat de Gaulle
je promijenio tradiciju Richelieua, koji je nastojao odrati Njemaku slabom i

fragmentiranom, to je bila temeljna premisa francuske politike prema Srednjoj

Europi gotovo tri stoljea.
De Gaulle nije zbog iznenadnog hira i sentimentalnosti poeo pokazivati toliko
sklonosti prema francusko-njemakom prijateljstvu. Sve od doba Richelieua, bit
francuske politike inilo je nastojanje da odri prijetee susjede Nijemce slabima i
rascjepkanima, a ako je mogue oboje. U devetnaestom stoljeu Francuska je uvidjela
da nema dovoljno snage da sama obuzda Njemaku. Savezi s Velikom Britanijom,
Rusijom i nizom manjih zemalja bili su posljedice spoznaje da Francuska to ne moe
uiniti sama. Nakon Drugoga svjetskog rata i takve su opcije nestale. Velika Britanija i
Francuska zajedno nisu bile dovoljno jake da poraze Njemaku u oba svjetska rata.
Budui da je sovjetska armija bila razmjetena du rijeke Labe u sovjetskom satelitu
Istonoj Njemakoj, postojala je realna mogunost da savez s Moskvom rezultira
sovjetskom dominacijom Europom, prije nego ograniavanjem Njemake. Upravo
zato de Gaulle naputa tradicionalni neprijateljski odnos prema Njemakoj te vidi
budunost Francuske u prijateljstvu s tradicionalnim neprijateljem.
Berlinska kriza pruila je de Gaulleu prigodu da razradi svoju strategiju.
Francusku vidi kao zatitnika europskog jedinstva, a berlinsku krizu koristi da pokae
kako Francuska razumije sutinu europskih problema i da je osjetljiva na nacionalne
probleme Njemake. De Gaulleov kompleksni pristup problemima zahtijevao je
paljivu ravnoteu izmeu pruanja podrke njemakim nacionalnim ciljevima uz
istodobno jasno upozorenje Njemakoj da ostvarenju svojih nacionalnih ciljeva ne
pokua teiti sama, ili zajedno sa Sovjetskim Savezom. Istodobno je strepio da bi
elini stisak Moskve u Istonoj Njemakoj mogao omoguiti Sovjetima da se
smatraju zaslunima za jedinstvo Njemake, ili da se uspostavi izvanblokovska
slobodna Njemaka du francuske granice. Dugogodinja strepnja Francuske bila je
Njemaka, a sada je nova nona mora postala mogunost sporazuma izmeu Njemake
i Sovjetskog Saveza.
De Gaulle je uzvratio tipino odvanim prijedlogom da je Francuska spremna
priznati vojnu i ekonomsku snagu Njemake, ak i njezinu nadmo u tim podrujima, te
e podrati ujedinjenje Njemake, dok zauzvrat oekuje da Bonn prizna Francuskoj
politiko vodstvo u Europi. Taj je prijedlog rezultat hladne kalkulacije i nema sumnje
da de Gaulle nije patio to Njemaka za njegova ivota nije ponovno ujedinjena.
Pokuavajui uspostaviti ravnoteu izmeu de Gaulleove nepopustljivosti i
Macmillanove elje da se pregovori nastave, Dulles je pribjegao dobro poznatoj
taktici te to pitanje uinio jo zamrenijim pravnim smicalicama koje su, po Dullesovu
miljenju, sjajno funkcionirale za vrijeme Sueske krize. Dvadeset etvrti studenog
1958., dva tjedna nakon prijeteega Hruovljeva govora, Dulles je otpoeo

razmatrati i druge opcije politike prema Berlinu, kojom istodobno ne bi bio primoran
odstupati od kljunih stavova. Napisao je Adenaueru da e pokuati prisiliti
Sovjetski Savez da ispunjava svoje obveze te e istodobno suraivati s de facto
niim dunosnicima DDR-a na konkretnim sluajevima, sve dok oni provode vaee
789

dogovore. Na konferenciji za tisak 26. studenog, Dulles predlae plan kojim bi

istononjemaki dunosnici djelovali kao zastupnici Sovjetskog Saveza. Takav
manevar bio je vrlo slian udruenju korisnika iz vremena Sueske krize (vidi glavu
790

21.).
Na konferenciji za tisak 13. sijenja Dulles ide jo i dalje, i nagovijeta promjenu
amerikog stava u pitanju ujedinjenja Njemake. Istiui da su slobodni izbori
prirodan nain ujedinjenja Njemake, naglasio je: Ne tvrdim da je to jedini nain
791

kojim moemo postii ujedinjenje.

Nagovijestio je da postoji i mogunost
konfederacije dviju njemakih drava. Postoji niz metoda koje spajaju zemlje i
792

narode... Jasno je istaknuo da odgovornost za proces ujedinjenja Saveznici mogu

prepustiti i samoj Njemakoj, ime je doveo u pitanje samu bit Adenauerove politike.
Lako je bilo predvidjeti reakciju Njemake, premda nitko to nije uinio. Willy
Brandt, tadanji gradonaelnik Berlina, izraava svoj ok i obeshrabrenost, uz
tvrdnju da e Dullesova teorija o zastupnicima ohrabriti Sovjetski Savez da zauzme
793

jo beskompromisniji stav.
Adenauer je iznimno cijenio Dullesa, ali je usprkos tome reagirao na Dullesova
razmiljanja kao i Eden za vrijeme Sueske krize. U razgovoru s veleposlanikom
Davidom Bruceom, Adenauer je bijesno napomenuo da Dullesove izjave unitavaju
temeljne premise njegove politike, kojoj je cilj ostvariti ujedinjenje uz pomo
Zapada, te na temelju slobodnih izbora. "... Bilo koji oblik konfederacije bio bi
794

potpuno neprihvatljiv.
Razliitost gledita postaje jo oitija sredinom sijenja 1959. kad Adenauer alje
pomonika ministra vanjskih poslova Herberta Dittmanna u Washington da prenese
ok zbog sovjetskoga prijedloga njemakoga mirovnog ugovora, te da pouri
pregovore temeljene na dogovorenoj politici oslanjanja na Zapad. Pomonik ministra
vanjskih poslova SAD-a Livingston Merchant jasno je ukazao da u ovoj krizi
Adenauer ne moe raunati na uobiajenu potpunu podrku Dullesa, jer Dulles eli
izbjei bilo kakve ekstremne stavove, te eli nagovoriti Ruse da sjednu za
pregovaraki stol. Najbolji nain da nam Njemaka pritom pomogne bilo bi
predlaganje novih ideja.

795

Tijekom daljnjega razvoja krize, kad god su Amerika i

Velika Britanija traile nove ideje, to je bio samo eufemizam za uvrenje statusa
istononjemakog reima ili traenje naina da se udovolji nekim sovjetskim
zahtjevima.
Ironino je da su upravo Velika Britanija i Sjedinjene Drave upuivale Njemaku
na voenje politike koja e gotovo sigurno rezultirati jo snanijim njemakim
nacionalizmom, dok je Adenauer, koji je imao mnogo manje povjerenja u svoje
sunarodnjake, vrsto odluio ne izloiti ih tom iskuenju. Eisenhower i Macmillan
vjerovali su u obraenje Nijemaca, dok Adenauer nije mogao zaboraviti njihov istoni
grijeh.
Macmillan je prvi odstupio od takva stava. Dvadeset prvi veljae 1959. sam je
otputovao u Moskvu na preliminarne razgovore cilj kojih je bio ispitivanje terena
(exploratory talks). Budui da se Adenauer otro protivio takvu potezu i budui da
saveznici nisu postigli konsenzus o tom pitanju, Macmillanovo istraivanje kakve bi
ustupke mogao ponuditi vjerojatno je sadravalo ve dobro poznati niz poboljanja
u proceduri prilaza, uz ve uobiajen apel za mirno rjeavanje problema temeljeno na
dobrim osobnim odnosima izmeu svjetskih voa.
Hruov smatra Macmillanov posjet samo dodatnom potvrdom da dolazi do
promjene u ravnotei snaga i nagovjetajem jo sjajnije budunosti. Za vrijeme
Macmillanova posjeta Moskvi, Hruov ponovno dri jedan od svojih bahatih govora,
u kojemu jo jednom jasno i beskompromisno inzistira na svojim zahtjevima. U
sljedeemu govoru odranom nakon premijerova odlaska, odbacuje Macmillanovu
tvrdnju da e dobri osobni odnosi meu svjetskim voama olakati put prema mirnom
rjeenju problema: Povijest nas ui da se na konferencijama ne mijenjaju granice
zemalja. Odluke koje se donose na konferencijama samo odraavaju novi raspored
snaga, koji je rezultat pobjede ili predaje na kraju rata, i nikakvih drugih
796

okolnosti.
Takvo priznavanje Realpolitik zastupali su i dravnici kao to su
Richelieu ili Bismarck.
Dulles se potom povukao u elji da primiri Adenauera. Dvadeset deveti sijenja
odustaje od teorije zastupnika i vie ne spominje konfederaciju kao put do jedinstva
Njemake. Meutim, Dullesovo povlaenje bilo je uglavnom taktike naravi: njegova
se uvjerenja nisu nimalo promijenila. Kao i za Sueske krize dvije godine prije,
Amerika je temeljila svoju politiku na usklaivanju suptilnih nijansi izmeu
Eisenhowerova i Dullesova pristupa problemu. S obzirom na vlastito poimanje
sovjetskoga sustava, Dulles je vjerojatno dobro razumio Adenauerovo gledite i
uglavnom se s njim slagao. Meutim, kao i u prijanjim sluajevima, Dulles je morao
pronai nain da povee svoju strategiju s mnogo jednostavnijim Eisenhowerovim

pristupom.
Nakon svega to je reeno i uinjeno, mnoga pitanja koja su brinula Adenauera,
Eisenhower je smatrao teoretskim i irelevantnim. Sretna je okolnost to Hruov nije
bio upuen u Eisenhowerova osobna razmiljanja. Ve 27. studenog 1958., istoga dana
kad Hruov postavlja formalni ultimatum saveznicima, Eisenhower u telefonskom
razgovoru s Dullesom izjavljuje da je spreman prihvatiti ideju o slobodnom gradu bez
prisutnosti amerikih postrojbi, ali samo pod uvjetom da i Berlin i prilazni putovi
Berlinu budu pod jurisdikcijom Ujedinjenih naroda.
Kad se savjetnici predsjednika ili lanovi kabineta ne slau sa svojim vodstvom,
moraju donijeti odluku hoe li reagirati dok je nesporazum samo teoretsko pitanje ili
priekati trenutak kad se mora donijeti odluka. Odgovor na to pitanje odreuje
utjecaje u budunosti, jer su predsjednici obino linosti snane volje. Ako se
savjetnici odlue za opciju osporavanja hipotetskih sluajeva, to moe dovesti do
nepotrebnih napetosti budui da predsjednik moe promijeniti svoje miljenje. S
druge strane, ako prepuste problem vremenu, izlau se opasnosti da ih vrijeme
pregazi. Dulles ponovno izabire umjereno rjeenje i upozorava Predsjednika na
opasnost potpisivanja takvih dokumenata, te upozorava na nunost ostanka amerikih
797

postrojbi ako eli da Berlin zaista ostane slobodan grad. Vrijeme je pokazalo da se
prilika za donoenje prave odluke nikad nije pokazala. U to doba Dulles je ve
ozbiljno bolestan i est mjeseci poslije, 24. svibnja, umire.
Prvi srpnja Eisenhower se ponovno odluuje izgladiti spor. Na sastanku sa
zamjenikom ministra vanjskih poslova Sovjetskog Saveza Frolom Kozlovom,
odgovara na optubu Sovjetskog Saveza da je ameriki stav o Berlinu nelogian.
Priznajemo da je nelogian, ali ne namjeravamo odstupiti od naih prava i dunosti
798

osim ako se za to pokae posebna prigoda. Politika ustrajanja na vlastitim pravima

dok se ne pronae nain da se od njih odstupi, rijetko je kad djelotvoran ratni pokli.
U rujnu 1959., na sastanku u Camp Davidu, Eisenhower obavijetava Hruova da
Amerika nema namjeru zauvijek ostati prisutna u Berlinu. Naravno da nismo planirali
799

ostati u Berlinu sljedeih 50 godina.

Upuivanje na injenicu da ne postoji
spremnost da se izloi opasnosti izbijanja nuklearnoga rata zbog grada koji se eli
napustiti, takoer nije uvjerljiv ratni pokli.
Dvadeset osmi rujna Eisenhower ide jo i dalje i priznaje osnovnu sovjetsku
premisu da je situacija u Berlinu zaista nenormalna:
Situacija u Berlinu rezultat je primirja, primirja postignutoga vojnim sredstvima,
okonanjem rata, i njime se nekolicina ljudi dovodi u iznimno neugodnu situaciju.

800

Pitanje je to bi se dogodilo da je Hruov zaista nastavio s prijetnjama ili

ponudio neku vrstu kompromisnog rjeenja na temelju niza nagovjetaja. Sretna je
okolnost da Hruov nije paljivo proanalizirao situaciju te je krivo procijenio svoju
relativnu snagu toga trenutka, to je uz podjele i nesuglasice unutar sovjetskog
rukovodstva pridonijelo neuvjerljivu ponaanju Sovjeta. Nakon Hruovljevih
ultimatuma, nastupala su razdoblja zatija, rokovi su prolazili, a sovjetsko vodstvo
nije inzistiralo na ispunjavanju navedenih zahtjeva ili na pregovorima. Reakcija na
Hruovljeve ultimatume otkrivala je koliko su saveznici doista odluni u provedbi
svojih planova, dok su u razdobljima zatija stavljena na kunju spremnost Velike
Britanije i Sjedinjenih Drava da promijene pristup Berlinu i statusu grada. injenica
da Hruov nije ustrajao u ispunjenju svojih zahtjeva potedjela je Atlantski savez
krize ozbiljnih razmjera.
Hruov nije pokazao dosljednost ni u pitanju konfrontacije sa saveznicima, ni u
pitanju pregovora. To je samo po sebi moglo Zapadu pokazati nedosljednost
sovjetskoga sustava. Prijetnja nuklearnim ratom i europskim statusom quo bez
odgovarajue strategije koja bi dovela barem do diplomatskog obrauna, bila je samo
naznaka paralize i nemoi sovjetskog sustava koja e u potpunosti doi do izraaja
dvadesetak godina poslije. Hruov se oigledno naao u procijepu izmeu
jastrebova u Politbirou, koji su povjerovali njegovu hvalisanju o promjeni
ravnotee snaga te smatrah da ponuda Zapada nije zadovoljavajua, i golubova, koji
potpuno svjesni stvarnoga odnosa vojnih snaga nisu pokazivali sklonost da se upuste i
u najmanji rizik rata protiv Sjedinjenih Drava.
Usred te neobine situacije Hruov je dopustio da istekne njegov prvi ultimatum s
time da je njegov jedini potez bio sazivanje konferencije ministara vanjskih poslova
dva tjedna prije isteka ultimatuma. Ta konferencija takoer nije urodila nikakvim
rezultatima jer je Andrej Gromiko, tek nedavno postavljeni ministar vanjskih poslova,
iskoristio tu prigodu da pokae svoju vjetinu u opstruiranju pregovora, kojom e jo
dugo vremena dovoditi u kunju ministre vanjskih poslova demokratskih zemalja.
Najmanje to je Sovjetima trebalo u trenutku istjecanja ultimatuma bila je pat pozicija.
To je omoguilo Eisenhoweru da dobije na vremenu, to je i uinio pozivom Hruovu
da posjeti Sjedinjene Drave.
Sovjetski je voa boravio u slubenom posjetu Sjedinjenim Dravama od 15. do
27. rujna 1959. Njegov je posjet izazvao euforinu reakciju javnosti, upravo kao u
razdoblju nakon enevske konferencije odrane etiri godine prije. Sastanak voa
dviju najmonijih zemalja jo je jednom naglasio samo dobru volju, a ne slaganje u
bitnim pitanjima, to je i simbolizirano sloganom duh Camp Davida. asopis
Newsweek istaknuo je da su postignua posjeta Hruova znatno nadmaila neuspjehe.

Jedini neuspjeni aspekt posjeta bila je nesposobnost dvaju voa da postignu

napredak u pitanju statusa Berlina. Rjeavanju tog pitanja neopravdano se umanjivalo
znaenje. Postignut je napredak u pitanjima kulturne razmjene, pojaanog obujma
trgovine i veoj znanstvenoj suradnji, ali za rjeavanje svih tih pitanja nije bio
potreban sastanak voa zemalja. Najee isticana korist od Hruovljeva posjeta
bilo je upoznavanje predsjednika Sovjetskog Saveza sa zemljom domainom, to se
savreno uklapalo u standardno ameriko uvjerenje da su konflikti meu narodima
rezultat nerazumijevanja, a ne sukobljenih interesa, te da ne postoji mogunost da
netko posjeti Ameriku te ju potom napusti ispunjen neprijateljskim stavom.
Prema istraivanju javnog mnijenja asopisa Newsweek, Amerikanci su bili
uvjereni da je Hruov napokon shvatio da Amerikanci, poevi od Predsjednika
801

nadalje, istinski ele mir. Ako je Hruov doista dijelio to miljenje, to je sasvim
sigurno imalo dvostruke posljedice. U svakom sluaju, Hruovljev dojam o Americi
i nadalje je ostao dravnom tajnom. Nekoliko tjedana poslije, poetkom prosinca,
Hruov je u govoru izjavio da se kapitalistiki svijet trese pod udarcima
802

socijalistikoga bloka... Mi jo uvijek imamo volju pobijediti ih.

Eisenhower je nakon sastanka na vrhu s Hruovim zadrao isto uvjerenje kao i
prije; i dalje je bio spreman promijeniti status Berlina. Na kraju sastanka na vrhu, 1.
listopada, Eisenhower je opisao svoje vienje prikladnog izlaza iz te krize svojemu
savjetniku za nacionalnu sigurnost Gordonu Grayu:
Ne smijemo zaboraviti da se Berlin nalazi u vrlo neobinu poloaju, te se moramo
s tim saivjeti budui da je do takve situacije dolo zbog izvjesnih pogreaka naih
lidera, Churchilla i Roosevelta. Meutim, predsjednik Eisenhower smatra da mora
postojati nain da Berlin postane neka vrsta slobodnoga grada te da taj grad bude dio
Zapadne Njemake. Stoga je potrebno da Ujedinjeni narodi postanu strana koja e
jamiti slobodu i sigurnost grada koji e imati status demilitariziranoga grada, i koji
e tititi samo snage policije. Predsjednik je naglasio da se pribliavamo vremenu kad
803

emo biti primorani povui otuda nae snage.

Kako Hruov nije pokazao volju da primijeni takve ideje, zapadni su saveznici
zbog toga propusta ostvarili svoj glavni cilj: dobivanje na vremenu. enevska
konferencija 1955. omoguila je Hruovu da ostvari poputanje tenzija bez
istodobnoga davanja nekih znatnijih ustupaka. Eisenhower je 1959. ostvario isti
rezultat pozivanjem na duh sporazuma u Camp Davidu.
Glavna posljedica sastanka u Camp Davidu bila je jo jedno odlaganje donoenja
konanog rjeenja. Eisenhower i Hruov suglasili su se da je potrebno sazvati
sastanak predstavnika etiriju sila koje su okupirale Berlin, ali se Eisenhower prije

toga elio konzultirati sa svojim saveznicima. De Gaulle je odbio prisustvovati

sastanku na vrhu ako Hruov prije toga ne pristane posjetiti Pariz. S obzirom na sve
te uvjete, najraniji mogui termin za odravanje sastanka na vrhu bio je svibanj 1960.
a mjesto odravanja Pariz. Meutim, dva tjedna prije sastanka nad Sovjetskim je
Savezom sruen ameriki pijunski zrakoplov U-2. Taj let pruio je Hruovu izgovor
da odustane od konferencije koja se do tada pripremala ve dulje od godine dana. To
se pokazalo sasvim prihvatljivim rjeenjem budui da je amerika rezervna opcija u
Berlinu bila temeljena na ideji slobodnoga grada, jer je uvaavala nain
razmiljanja koji je Eisenhower izloio Gordonu Grayu. U praktinom pogledu, taj
plan se od Hruovljeva prijedloga slobodnoga grada razlikovao prije svega po
nainu definiranja novoga statusa grada.
Premda je meu zapadnim saveznicima danima rastao strah da bi Hruov mogao
napokon imati izgovor za konani obraun, uskoro je postalo jasno da sovjetski lider
tei upravo suprotnom rjeenju izgovoru kojim bi se izbjegao konani obraun.
Otre rijei zamijenile su sukob kojim je Hruov prijetio, jednako dosljedno kao to
je sada bio spreman odustati od njega. Protivno svim oekivanjima, kad je Hruov
posjetio Berlin na povratku s neuspjelog sastanka u Parizu, najavio je jo jedno
odgaanje krajnjeg roka, koje je trebalo potrajati do amerikih predsjednikih izbora.
U doba kad je John F. Kennedy stupio na dunost, prole su gotovo tri godine od
dana kad je Hruov prvi put postavio ultimatum. S vremenom se sve manje vjerovalo
Hruovljevim prijetnjama i opasnosti situacije. Upravo kad je izgledalo da se
berlinska kriza pribliava raspletu, administracija predsjednika Kennedyja izvela je
neuspjean pokuaj svrgavanja Fidela Castra u Zaljevu svinja, a Kennedyjeva
neodlunost u pitanju politike prema Laosu samo je dodatno uvrstila Hruova u
uvjerenju da je Kennedy mlakonja s kojim e biti lako izai na kraj. Na sastanku na
vrhu s Kennedyjem, odranom u Beu poetkom lipnja 1961., Hruov je odgodio rok
za daljnjih est mjeseci, ime je otpoeo jedan od najintenzivnijih razdoblja
hladnoratovskoga sukoba.
U svojemu izvjeu nakon sastanka na vrhu u Beu, Hruov je 15. lipnja izjavio
da se sklapanje mirovnog ugovora za Njemaku vie ne moe odgaati. Mirovni
sporazum za Europu mora se postii jo ove godine. Jedan od tih govora Hruov je
odrao odjeven u vojnu uniformu general-pukovnika, in koji mu je Staljin dodijelio
za vrijeme rata. Jednom drugom prigodom Hruov je britanskom veleposlaniku rekao
da bi za unitenje Engleske bilo dovoljno est atomskih bombi, a samo devet bi
804

zbrisalo Francusku s lica zemlje.

U rujnu 1960. Hruov je ukinuo neformalnu
zabranu izvoenja nuklearnih pokusa, koju su obje strane potovale prethodne tri
godine. U sklopu programa pokusa Sovjetski je Savez izveo pokusnu eksploziju

bombe od 50 megatona.
Hruovljev zahtjev za postizanje poslijeratnog sporazuma nije bio nita novo.
Churchill je zagovarao takvo rjeenje ve 1943., Staljin je predloio postizanje
sporazuma svojom Mirovnom notom 1952., George Kennan je ve sredinom pedesetih
zagovarao mirovni sporazum za Njemaku. Za razliku od drugih ratova, nakon
Drugoga svjetskog rata nije postignut mirovni sporazum. Amerika i sovjetska
interesna sfera uspostavit e se korak po korak uz priznanje fait accompli, a ne na
temelju formalnih sporazuma.
Konana etapa u definiranju europskih interesnih sfera otpoela je u ranim
jutarnjim satima 13. kolovoza 1961. Stanovnici Zapadnoga Berlina tog su se dana
probudili i shvatili da se praktiki nalaze u zatvoru. Istoni Nijemci poeli su podizati
barikade s bodljikavom icom izmeu sovjetskoga sektora i sektora koje su nadzirale
tri zapadne sile, te graditi zid oko cijeloga Zapadnog Berlina. Obitelji na suprotnim
stranama grada ostale su odvojene. U danima koji su uslijedili zid je dodatno uvren
betonom, nagaznim minama i psima uvarima te postao simbolom podijeljenoga
grada i dokazom o okrutnosti komunista. Svijetu je jasno otkriven potpuni slom
komunistikog reima, koji ne uspijeva ni vlastite graane uvjeriti da ostanu u svojoj
zemlji. Unato tome, komunistiki lideri uspjeli su zatvoriti rupu u sovjetskom bloku
barem na neko vrijeme.
Podizanje zida natjeralo je demokratske zemlje da shvate svu promaenost svoje
politike prema Berlinu. Bile su spremne tititi slobodu Berlina u sluaju otvorene
agresije, ali nisu imale spremno rjeenje za reakciju u ovaku sluaju, ni postignut
dogovor kako definirati agresiju. Kennedy je ustanovio da se gradnja zida ne uklapa u
ameriku definiciju agresije te odluio da na taj in ne reagira uporabom vojnih
sredstava. Odlunost Amerike da umanji vanost podizanja zida mnogo je jasnija kad
se prisjetimo da je prvoga dana nakon podizanja zida Kennedy otiao na jedrenje, dok
je ministar vanjskih poslova otiao na utakmicu bejzbola. U Washingtonu nije bilo
nikakvih naznaka ozbiljne krize koja je bila na pomolu.
Istina je da je Kennedy raspolagao ogranienim brojem vojnih opcija. Ako
ameriki vojnici odlue sruiti barijere na rubu svojega sektora, lako se moglo
dogoditi da Sovjeti ponovno sagrade zid stotinjak metara dalje. Nametalo se pitanje
treba li u tom sluaju ui u Istoni Berlin i razoriti ga? Bi li zapadna javnost odobrila
rat kojemu je cilj slobodno kretanje unutar Berlina kad je u praksi Istoni Berlin
ve davno bio dio Istone Njemake i glavni grad te komunistike satelitske zemlje?
S vremenom je postajalo sve jasnije da se Amerika nee suprotstaviti gradnji zida
silom, a uslijed te spoznaje u Zapadnoj je Njemakoj uslijedio ok koji su podsvjesno
oekivali, premda to nikad nisu javno priznali. Ako ne prije, ve je nakon Maarske

revolucije bilo sasvim jasno da Zapad nee uporabom vojne sile dovesti u pitanje
postojee interesne sfere. Brandt je jednom izjavio da je voenje Ostpolitik, koja je
dovela do priznanja istononjemakoga reima, rezultat velikoga razoaranja
reakcijom Amerike na podizanje zida. Vjerojatno bi razoaranje Nijemaca bilo jo i
vee da je uslijedio rat kao rezultat nastojanja da se zid srui. Adenauer je ak,
duboko svjestan da ne postoji nijedan drugi nain rjeenja problema, rekao Achesonu
da ne eli da se Berlin brani pod cijenu nuklearnog rata, premda je vrlo dobro znao da
ne postoji drugi nain za njegovu obranu.
Obje supersile nastavile su se nadmudrivati u pokuaju da definiraju svoje obveze
i ogranienja. U srpnju je Kennedy znatno poveao proraun za obranu, aktivirao
rezerviste i poslao dodatne snage u Europu. U kolovozu 1961., kad je Berlinski zid
ve bio sagraen, Kennedy je razmjestio 1.500 vojnika du autoceste u sovjetskoj
zoni, izazivajui Sovjete da ih zaustave. Kad su se postrojbe razmjestile bez pruanja
otpora, doekao ih je ohrabrujuim govorom potpredsjednik Johnson, koji je sletio u
Njemaku da ih pozdravi. U danima koji su uslijedili general Lucius Clay, heroj
berlinske blokade 1948., postavljen je za predsjednikova osobnog izaslanika u
Berlinu. Kennedy je elio ojaati kredibilitet Amerike dokazom da je Berlin slobodan
grad.
Hruov se svojim potezima ponovno doveo do pat pozicije, ba kao i u doba
Eisenhowerove administracije. Njegove su prijetnje izazvale reakciju Amerike kojoj
se nije bio spreman suprotstaviti. Izvjea Olega Penkovskog, amerike krtice u
sovjetskoj vojnoj obavjetajnoj slubi, jasno svjedoe da su visoki sovjetski
dunosnici bili potpuno svjesni nespremnosti Sovjetskog Saveza za rat, i esto su
805

kriom izraavali neslaganje s nepromiljenim potezima Hruova.

Ve 1960.
Eisenhower je bio svjestan Hruovljeva blefiranja, to svjedoi izjava pred jednim
od gostiju da ga vie brine nuklearni otpad amerikog oruja nego mogunost
sovjetske odmazde. im je preuzeo dunost predsjednika, Kennedy je ubrzo shvatio
da je Sovjetski Savez inferioran u cjelokupnoj stratekoj snazi.
Razvoj dogaaja bio je naklonjen strani koja je eljela zadrati status quo.
Istodobno je Kennedy, jo jasnije no Eisenhower, izrazio nevoljkost da se upusti u
bilo kakav rizik nuklearnoga rata zbog situacije u Berlinu. Vraajui se sa sastanka na
vrhu s Hruovom odranom u Beu, razmiljao je ovako:
... ini mi se potpuno suludim da preuzmem rizik za stradanje milijuna
Amerikanaca zbog nesporazuma u pogledu prilaza na nekim autocestama... ili pak zato
to Nijemci ele ujedinjenje Njemake. Ako odluim zaprijetiti Rusiji nuklearnim
ratom, to e biti zbog mnogo vanijega razloga od ovog.

806

Eisenhowerova strategija temeljila se na originalnoj koncepciji politike

zadravanja. Cilj mu je bio oduprijeti se Sovjetima kad god se odlue suprotstaviti
Zapadu. Kennedy si je postavio jo ambicioznije ciljeve. elio je jednom zauvijek
okonati konflikt izmeu Sovjetskog Saveza i Amerike izravnim pregovorima
supersila. Odluio je iskoristiti Berlinsku krizu kao poetnu toku takvih pregovora.
Bijela kua je u Kennedyjevo doba zagovarala mnogo fleksibilniju diplomaciju prema
Berlinskoj krizi te, ako je potrebno, i povlaenje jednostranih poteza. Eisenhower je
tu krizu smatrao neim to treba izdrati i preivjeti, dok je Kennedy vjerovao da ta
kriza utire put ostvarenju novoga svjetskog poretka. Eisenhower i Dulles vjerojatno bi
smislili nain da specifinu prijetnju uine neopasnom, dok je Kennedy elio
eliminirati trajnu prepreku miru.
Stavovi tih dvaju predsjednika prema NATO savezu takoer su bili razliiti. Dok
je Eisenhower bio zapovjednik saveznikih snaga u Europi, Kennedy je bio uvuen u
rat na Pacifiku, gdje je amerika politika bila nacionalna i unilateralna. Kennedy se
protivi saveznikom prijedlogu da se ne uputa u pregovore, ve preferira rjeavanje
problema izravno sa Sovjetskim Savezom. To potvruje i predsjednika direktiva
dravnom tajniku Deanu Rusku od 21. kolovoza 1961., tjedan dana nakon podizanja
Berlinskoga zida:
Jo nisu definirani ni datumi ni temeljni stav Zapada, i vie nisam sklon vjerovati
da je mogu napredak samo raspravom etiriju sila.Uvjeren sam da moramo ojaati
poloaj Sjedinjenih Drava u svim podrujima i jasno dati do znanja da ne elimo
prihvatiti veto bilo koje sile.
...Ve ovaj tjedan moramo jasno pokazati svojim saveznicima da to doista
807

namjeravamo uiniti, i da nas moraju podrati ili ostati u pozadini.

Slijedei takvu direktivu, Dean Rusk odustao je od pregovora izmeu etiri sile i
poeo inicirati izravan dijalog s Moskvom. Rusk i Gromiko nekoliko su se puta te
jeseni susreli u Ujedinjenim narodima. Istodobno su se odvijali razgovori izmeu
veleposlanika Thompsona i Gromika u Moskvi. Unato nizu kontakata, Sovjeti se piu
bili spremni sloiti s dnevnim redom pregovora o pitanju Berlina.
Svaka od dviju strana bila je obuzeta dilemama tipinim za nuklearno doba. Mogle
su koristiti nuklearno oruje kojim su raspolagale u svrhu osobne zatite, ali se nije
moglo oekivati da e uporaba tog oruja dovesti do pozitivnih promjena. Bez obzira
na teoretsku superiornost u nuklearnom naoruanju, rizik nuklearnog rata bio je suvie
velik za postizanje bilo kojega cilja. I petpostotna mogunost rata sasvim je
neprihvatljiva, ako se zna da kazna moe biti potpuno unitenje jednog drutva, a i
cijele civilizacije. Stoga je svaka strana ustuknula pred rizikom nuklearnog rata.

Istodobno nijedna zemlja nije bila spremna zamijeniti silu intenzivnijim

diplomatskim inicijativama. Usprkos sve snanijim tenzijama, argumenti u prilog
statusa quo uvijek su nadmaili argumente iji je cilj bio promijena situacije.
Pokazalo se da je nemogue postii suglasnost meu demokratskim zemljama, dok je
istodobno Hruovljevo hvalisanje pobudilo meu njegovim suradnicima takve nade
da nisu bili spremni prihvatiti znatnije ustupke Zapada. Nijedan ustupak nije bio
dovoljno dobar za tvrdolinijae iz Kremlja. Hruov je na kraju pokuao prekinuti tu
pat poziciju katastrofalnom avanturom instaliranja sovjetskih raketnih baza na Kubi.
To je jasno pokazalo koliko je daleko Hruov bio spreman ii prije nego diplomaciju
zamijeni vojna sila.
Takve tendencije prema stagnaciji osujetile su pokuaje Kennedyjeve
administracije da diplomatskim inicijativama prekine trenutnu pat poziciju. Bilo je
jasno da bi svaki ustupak koji bi Hruov mogao smatrati prihvatljivim, oslabio
Atlantski savez, dok bi svaki sporazum prihvatljiv demokratskim zemljama oslabio
Hruova.
Nastojanja Kennedyjeve administracije da u lepezi sovjetskih zahtjeva pronae
neki kojemu se moe udovoljiti bez suvinih rizika, bila su osuena na propast.
Dvadeset osmi kolovoza 1961. McGeorge Bundy, savjetnik predsjednika Kennedyja
za nacionalnu sigurnost, saeto je Predsjedniku izloio razmiljanja Bijele kue o
memorandumu. Mi koji trenutno radimo na definiranju bitnih toaka nae
pregovarake pozicije, dijelimo miljenje da bismo trebali i morali inzistirati na
priznanju Demokratske Republike Njemake na crti Odra-Nisa, te sporazumu o
808

nenapadanju, ili ak na dvama zasebnim mirovnim ugovorima. Memorandum nije

jasno definirao to zauzvrat oekuju Sjedinjene Drave.
Takva su razmiljanja uinila neizbjenim postupan raskid Washingtona s
Adenauerom. Dvadeset drugi rujna jedan od lanova administracije odao je tajnu i
otvoreno izjavio:
Prema povjerljivim izvorima iz Ujedinjenih naroda, danas je od Zapadne
Njemake zatraeno da u vlastitu interesu prihvati nunost postojanja dviju
njemakih drava.
Isti je izvor izjavio da e Zapadna Njemaka, uspostavi li dijalog s Istonim
Nijemcima, imati mnogo vee anse da ostvari ujedinjenje Njemake no sada kad ih
809

ignorira, ne priznajui postojanje te zemlje...

U prosincu 1961. Bundy iznova uvjerava Bonn, pozivajui se na temeljni cilj
amerike diplomacije, dokazujui da njemaki narod nee imati nikakva razloga
poaliti to su nam ukazali povjerenje. Istodobno ih je upozorio da se ne zanose

iluzijama da je ameriko povjerenje bezgranino. Ne moemo prihvatiti veto

Njemake na politiku Zapada, a to nijedan njemaki dravnik nije ni traio od nas.
810

Partnerstvo slobodnih zemalja ne poinje inicijativom samo jedne strane.

Te dvije fraze pomirljiva tona iskljuivale su jedna drugu. Budui da su stavovi
Amerike i Njemake bili suvie razliiti i s obzirom na injenicu da je obrana Berlina
u potpunosti ovisila o Sjedinjenim Dravama, oduzimanje prava veta Bonnu moglo je
rezultirati s dva ishoda: rizikom izbijanja rata zbog cilja u koji administracija
predsjednika Kennedyja nije vjerovala, ili nametanjem Bonnu stajalita koja je
politiki vrh Zapadne Njemake ve odbio. Opcija rata sigurno ne bi bila prihvaena
u Kongresu, kao ni od strane javnog mnijenja, dok bi druga opcija oslabila veze
Njemake sa Zapadom i koheziju Atlantskoga saveza.
Odnos Washingtona i Bonna sve se vie pogoravao. U strahu od pat pozicije i
raskida s Adenauerom, State Department je mjesecima oklijevao i izbjegavao forsirati
izravne pregovore s Moskvom, a ni odrani sastanci nisu obilovali novim idejama. Da
je Hruov imao dobar osjeaj za mjeru, uvidio bi da je pravi as za prihvaanje
ponude Zapada. Umjesto toga, on je i dalje postavljao sve vee zahtjeve i izbjegavao
pregovore.
U to doba prekinutih diplomatskih aktivnosti i sve snanijih tenzija meu
saveznicima, bio sam djelomino ukljuen u donoenje odluka u Bijeloj kui kao
savjetnik u Vijeu za nacionalnu sigurnost. Premda sam bio potpuno svjestan teine
problema i niza razliitih struja kojima je predsjednik bio okruen, nisam osobno
sudjelovao u donoenju konanih odluka. Tradicionalisti glede NATO-a, posebno
Acheson koji je bio na poloaju vanjskoga savjetnika-konzultanta u razdobljima kad
zbog svojega zajedljivog jezika nije bio u nemilosti, prezirali su i samu pomisao na
pregovore. Kao i de Gaulle i Adenauer, ni oni nisu vidjeli naine kako bi se pristup
Berlinu mogao poboljati, a od protivnike strane oekivali su samo ogorenost zbog
nastojanja da se pokua pregovarati o pitanju ujedinjenja Njemake.
Koliko god sam se divio Achesonu, nisam bio uvjeren da je mudro nastaviti
strategiju opstrukcije pregovora. Hruov je mogao u svakom trenu iznuditi
pregovore. S druge strane, ni jedan zapadni voa, ak ni de Gaulle, nije mogao
uvjeriti javnost u nunost konanog obrauna sve dok nisu iscrpljena sva raspoloiva
sredstva izbjegavanja sukoba. Smatrao sam da bi bilo opasno upustiti se u pregovore
sa Sovjetima uz pristanak na njihov dnevni red, te bio uvjeren da je od bitne vanosti
preduhitriti ih i izloiti ameriki plan za rjeenje buduega statusa Njemake. Bojao
sam se da bi kohezija meu saveznicima mogla biti ugroena ako se donoenje odluka
prepusti konferenciji. Smatrao sam da su pregovori nuno potrebni, ali sam u biti

dijelio tradicionalno gledite Adenauera i Achesona.

U tijeku mojega kratkog boravka u Bijeloj kui za vrijeme predsjednika
Kennedyja, nekoliko sam se puta sreo s Adenauerom; ti su me susreti natjerali da
prihvatim gorku spoznaju koliko je Berlinska kriza pogorala odnose meu bliskim
saveznicima. Godine 1958., nedugo nakon to sam objavio knjigu Nuklearno oruje i
vanjska politika Adenauer me pozvao da ga posjetim iako sam tada bio relativno
nepoznat docent na sveuilitu. Tijekom toga razgovora Adenauer me upozorio da se
ne zavaravam vjerom u monolitnost komunistikoga bloka koji se protee od Baltika
do jugoistone Azije: Adenauer je ve tada bio svjestan neizbjenosti raskida odnosa
Kine i Sovjetskog Saveza. Tom je prigodom izrazio vjeru da e kad doe taj as,
demokratske zemlje spremno iskoristiti novonastalu situaciju.
Prvi sam put uo takvu izjavu i nisam bio sklon povjerovati u to. Adenauer je
vjerojatno protumaio moju utnju kao odobravanje i slaganje, jer je pri susretu s
Kennedyjem tri godine poslije zavrio govor o neizbjenosti raskida izmeu Kine i
Sovjetskog Saveza tvrdnjom da sam se i ja sloio s tim stavom. Nakon toga primio
sam poruku od predsjednika Kennedyja, kojom me zamolio da ubudue ne dijelim
svoje geopoliko vienje situacije samo s njemakim kancelarom ve i s njim.
Pretpostavljajui, moda upravo zbog ovoga razgovora izmeu Adenauera i
Kennedyja, da sam bliskiji s Adenauerom no to je to bilo istina, Bijela kua me
poetkom 1962. zamolila da pokuam ublaiti sve oitiju zabrinutost kancelara zbog
politike Kennedyjeve administracije prema berlinskoj krizi. Bijela kua me zaduila
da obavijestim Adenauera o amerikom pristupu pregovorima, vojnim planovima za
djelovanje u izvanrednim situacijama u Berlinu, tokama s kojima nije bio upoznat ni
jedan ameriki saveznik osim Velike Britanije.
To je bio zaista teak zadatak. Tek to sam poeo svoje izlaganje, Adenauer me
prekinuo: Sve sam to ve uo u Washingtonu i nije me impresioniralo. Zato mislite
da e me to sada impresionirati? Odgovorio sam mu da nisam vladin namjetenik, da
sam zamoljen da ga posjetim ne bih li umirio njegovu zabrinutost, te da bi me trebao u
potpunosti sasluati i potom donositi zakljuke.
Adenauer je djelovao zapanjeno pa me upitao koliko vremena provodim
obavljajui dunost savjetnika u Bijeloj kui. Kad sam mu rekao da na to troim
otprilike 25 posto vremena, smireno je dodao: U tom sluaju, pretpostavljam da je
75 posto onoga to mi govorite istina. Adenauer je to izjavio u nazonosti
amerikoga veleposlanika Waltera C. Dowlinga, koji je tom izjavom neizravno
optuen da neprestano lae.
Meutim, ak i u tim tekim, zategnutim trenucima odnosa izmeu Amerike i

Njemake, Adenauer je pokazao da je za njega pouzdanost moralni imperativ. Premda

ga nije posebno zanimala nuklearna strategija, uvjeren sam da je duboko cijenio
povjerenje koje mu je Washington ukazao obavjetavajui ga o njoj. Budui da sam
ve prije dvadeset pet godina, kao petnaestogodinjak emigrirao iz Njemake, znao
sam da je moje poznavanje njemakoga nedovoljno za voenje ozbiljnog razgovora o
nuklearnom naoruanju te sam govorio engleski. Prevoditelj nam je bio lan
kancelarove delegacije. Dvadeset pet godina kasnije, taj mi je dunosnik, ve vrlo star
i u mirovini, napisao pismo obavjetavajui me da je kao svaki ozbiljni prevoditelj
vodio biljeke o nuklearnoj strategiji i predoio ih Adenaueru. Kancelar je tada
naglasio da je dao rije da e sve informacije o tom pitanju ostati stroga tajna te da bi
zadravanje i jedne kopije razgovora znailo krenje danog obeanja. Potom je
naredio da se unite sve biljeke koje se odnose na taj dio naega razgovora.
Do travnja 1962. njemako-ameriki odnosi jo su se vie zaotrili. Dvadeset prvi
travnja procurio je ameriki plan kojim se namjeravao oformiti meunarodni odbor za
nadzor prilaza i kontrolu prometa u Berlinu. Taj odbor bi se sastojao od pet zapadnih
sila (tri zapadne okupacijske sile, Savezna Republika Njemaka i Zapadni Berlin), pet
komunistikih zemalja (Sovjetski Savez, Poljska, ehoslovaka, Demokratska
Republika Njemaka i Istoni Berlin), te tri neutralne zemlje (vedska, vicarska i
Austrija). Pitanje ujedinjenja rjeavao bi niz odbora sastavljen od jednakog broja
dunosnika iz Zapadne i Istone Njemake.
Nije se uditi to se Adenauer otro protivio stvaranju meunarodnog odbora,
osobito ako bi Istona i Zapadna Njemaka u takvu tijelu imale jednaki status.
Sudjelovanje predstavnika iz Istonog i Zapadnog Berlina u tom odboru dodatno bi
oslabilo ve vrlo uzdrman status grada pod okupacijom etiriju sila, te ojaalo ulogu
Istone Njemake. Budui da bi u tom tijelu bio jednak broj predstavnika
komunistikih i demokratskih zemalja, odlunu bi rije pri donoenju odluka imale tri
slabe, neutralne zemlje koje bi Sovjetski Savez uvijek mogao pridobiti ucjenama.
Adenauer je zagovarao gledite da je rezultat amerikog angamana vrlo upitan.
Adenauer je dodatno zaotrio ionako teku situaciju prvim javnim kritiziranjem
svojega glavnog saveznika. Na konferenciji za tisak 7. svibnja 1962. odluno je odbio
meunarodni odbor:
Smatram da se cijeli taj plan ne moe provesti. Vrlo dobro vam je poznato da bi na
kraju tri zemlje, vedska, Austrija i vicarska, igrale odluujuu ulogu, budui da bi
bio izjednaen broj glasova Istoka i Zapada. elim vas ovom prilikom otvoreno
upitati bi li te zemlje pozitivno odgovorile na pitanje svia li im se takva uloga.
811

Mislim da ne!

U elji da posebno naglasi koliko je nezadovoljan takvim rjeenjem, Adenauer je

otro napao Kennedyjevu administraciju zbog nastojanja da prioritet politike postane
svijet u razvoju:
I ja se protivim kolonijalizmu i slaem se da se tim zemljama treba pomoi da se
razviju. Ali, jednako tako traim da se prui prilika da 16 milijuna Nijemaca (u
Istonoj Njemakoj) ivi dostojanstvenim ivotom. To emo jasno ponoviti i svojim
812

prijateljima i neprijateljima.
Te razlike u stavovima nikad nisu prevladane. Sedamnaesti srpnja 1962. Kennedy
je jo uvjeravao Anatolija Dobrinjina, novoga sovjetskog veleposlanika, da postoje i
druga pitanja u kojima smo spremni izvriti snaan pritisak na Nijemce, kao to je, na
813

primjer, pitanje nadzora prilaza gradu.

Budui da je Adenauer ve u nekoliko
navrata jasno ponovio svoj stav da se ne slae ni sa sastavom ni ovlastima takva
tijela, Hruov je morao znati da je u njegovim rukama mo da potakne veliku krizu
unutar Atlantskoga saveza.
Upravo kad je sovjetski uspjeh izgledao neminovan, Hruov je promijenio
politiku. U nastojanju da jednim potezom ostvari napredak koji mu je izmicao
prethodnih triju godina, Hruov je mislio da e uspjeh avanture na Kubi bitno ojaati
pregovarake pozicije Sovjetskog Saveza u eventualnim pregovorima o rjeenju
statusa Berlina. Kennedy nije mogao dopustiti takvo irenje sovjetske strateke snage
u podruje zapadne hemisfere. Njegovo vjeto manevriranje tijekom krize ne samo da
je prisililo Hruova da povue sovjetske projektile, ve je i njegovu diplomaciju oko
Berlina liilo i najmanje uvjerljivosti.
Svjestan da mu vie ne pomau nikakve smicalice, Hruov u sijenju 1963.
izjavljuje da je uspjenost Berlinskog zida uinila posve nepotrebnim poseban
mirovni sporazum za Berlin. Berlinska je kriza nakon pet godina napokon zavrila.
Saveznici su tijekom krize uspjeli zadrati jedinstven stav o najvanijim pitanjima,
premda uz mnogo kolebanja. Jedino to je Hruov postigao bila je izgradnja zida
kojim se eljelo sprijeiti da nezadovoljni podanici toga reima pobjegnu iz
komunistike utopije.
injenica da se Hruov zaletio i pretjerao u svojim zahtjevima bila je sretna
okolnost za Atlantski savez kojemu je ve prijetio raspad. Amerika se politika
tijekom Eisenhowerove i Kennedyjeve administracije temeljila na tradicionalnoj
amerikoj maksimi da se Amerika protivi promjenama do kojih dolazi uporabom sile,
a ne promjeni kao takvoj. Takav stav bio je razumljiv pod uvjetom da su svi svjesni
kako e se ishod krize ocijeniti prema bitnim rezultatima, a ne uporabljenim
metodama.

Razliiti planovi koji su se razmatrali i za Eisenhowerove i za Kennedyjeve

administracije ukljuivali su prilinu dozu rizika. Zajedniki nedostatak svih tih
planova bio je taj to se time mijenjao dogovoreni okvir u smjeru koji je odgovarao
Sovjetima. Drugaije rjeenje nije bilo ni mogue jer Sovjetski Savez sigurno nije
otpoeo krizu da bi oteao vlastiti poloaj. Svaki prijedlog quid pro quo natjerao bi
Sovjete da zamijene prijetnje, koje nikad i nisu trebale biti izreene, za popravljanje
statusa istononjemake satelitske drave te promjenu postojee procedure pristupa
gradu. Oba plana za pregovore bila su za Adenauera prava nona mora: mogunost da
istononjemaki komunisti iskoriste ranjiv poloaj Berlina te mogunost da se jo vie
produbi jaz izmeu obveza Bonna prema Atlantskom savezu i njemake elje za
nacionalnim jedinstvom.
Dean Acheson koji je, prema vlastitim izjavama, bio prisutan pri stvaranju
poslijeratnoga sustava saveza, to je vrlo dobro razumio. U pismu predsjedniku
Trumanu 21. rujna 1961. Acheson je ve predvidio poniavajui poraz Zapada u
814

Berlinu koji e biti prikazan kao dravnika mudrost novoga svjetskog poretka.
Ako ikad poraz Zapada postane neizbjean, budunost Zapadnoga saveza ovisit e o
tome tko e preuzeti odgovornost za poraz, tvrdio je Acheson. U pismu generalu
Luciusu Clayu u lipnju 1962. on istie da je bolje da sljedbenici napuste vou nego
da imamo vou koji slijedi svoj narod. Tko e ispraviti takvu situaciju? Tko e
815

pokrenuti nove inicijative? Takva je strategija bila upravo suprotna de Gaulleovoj.

Prioriteti njemake politike mijenjali su se tijekom Berlinske krize. U
poslijeratnom razdoblju glavni oslonac Adenauerove politike bile su Sjedinjene
Drave. Godinu dana nakon Hruovljeva ultimatuma situacija se sasvim promijenila.
U povjerljivom izvjeu obavjetajne slube State Deparmenta od 26. kolovoza 1959.
navedeno je da je Adenauer vidno uznemiren nejedinstvenim stavom saveznika. Prema
tom izvjeu, Adenauer se jo uvijek nadao da e se ponovno uspostaviti jedinstvo
saveznika, ali pokae li se daje zajednika politika Sjedinjenih Drava i Velike
Britanije postizanje sporazuma s Hruovom, bit e prisiljen izabrati Francusku za
816

glavni oslonac.
Tijekom cijele krize Hruov je ostavljao dojam ahista koji nakon briljantnoga
poetnog poteza sjedi i oekuje da e se protivnik predati a da ne odigra do kraja.
Teko je shvatiti zato Hruov nikad nije ozbiljno razmotrio ni jednu od opcija za
pregovore koje su mu ponuene. Ta pitanja ukljuivala su prilaz Berlinu, dva zasebna
mirovna sporazuma i koncepciju slobodnoga grada. Hruov nikad nije preao na
djela nakon isteka rokova, niti je iskoristio ijednu priliku da ukljui saveznike u
pregovore. Nakon tri godine ultimatuma i uasnih prijetnji, jedini Hruovljev pravi

uspjeh bilo je podizanje Berlinskog zida, koji e na kraju pokazati sav neuspjeh
sovjetske politike u Berlinu.
Hruov se upleo u zakuastu mreu koju je sam stvorio. Zarobljen u toj mrei,
shvatio je da ne moe ostvariti svoje zahtjeve bez ulaska u rat, a za to rjeenje nikad
nije bio sasvim spreman. Istodobno se nije usudio prihvatiti ponude Zapada za
pregovore u strahu da ga jastrebovi u Kremlju i njegova kineska druba ne bi
optuili za prihvaanje sporazuma kojim mnogo ne dobiva. Suvie slab da bi natjerao
golubove na pristanak za otriju politiku, suvie nesiguran u svoj poloaj da bi bio
spreman dati ustupke jastrebovima, Hruov je odugovlaio s donoenjem odluke
koliko god je to bilo mogue, a tada je sve stavio na kocku oajnikom odlukom da
instalira raketne baze na Kubi.
Berlinska je kriza, kao i kulminacija krize koja je nastupila instaliranjem
sovjetskih raketa na Kubi, oznaila prekretnicu u hladnom ratu premda se to u tom
trenutku nije shvaalo. Da demokratske zemlje nisu bile toliko preokupirane vlastitim
unutarnjim sukobima, shvatile bi bit Berlinske krize: jasan pokazatelj latentnih
slabosti Sovjetskog Saveza. Na kraju e Hruov i dalje biti prisiljen prihvatiti
istureni poloaj Zapada duboko u sovjetskom teritoriju, nakon to nije uspio
realizirati nijedan od svojih ciljeva koje je tako buno zahtijevao nakon to je izazvao
krizu. Tako je jo jednom potvrena podjela Europe na dva bloka, kao i nakon
Maarske revolucije 1956. Obje e se strane poslije aliti na stanje stvari, ali ni jedna
nikad nee pokuati to promijeniti silom.
Nakon neuspjenih inicijativa Hruova i u Berlinskoj i Kubanskoj krizi, Sovjetski
se Savez nikad vie nee upustiti u rizik izravnih prijetnji Sjedinjenim Dravama,
osim u kratkotrajnoj oluji izraelsko-arapskog rata 1973. Premda je Kremlj bio vrlo
dobro opremljen projektilima dalekog dometa, nikad se nije osjetio dovoljno snanim
izazvati Ameriku izravnom prijetnjom. Umjesto takve politike, Sovjetski e Savez
pojaati pritiske i pomagati takozvane narodnooslobodilake ratove u zemljama u
razvoju kao to su Angola, Etiopija, Afganistan i Nikaragva.
U desetljeu koje je uslijedilo Sovjetski Savez vie nije pokuavao ometati pristup
Berlinu, koji se nastavio prema dogovorenoj proceduri. U tom razdoblju postupno
dolazi do priznanja istononjemakog reima, to je bila posljedica odluke Zapadne
Njemake donesena uz pristanak svih veih stranaka u zemlji, a ne inicijative
Sjedinjenih Drava. Zapadni su saveznici iskoristili veliku elju Sovjetskog Saveza za
priznanjem Istone Njemake te uspjeli nagovoriti Sovjetski Savez da odustane od
zamrene procedure prilaza Berlinu i prihvati status grada pod upravom etiriju sila.
Sovjetski je Savez formalno prihvatio te uvjete Kvadripartitnim sporazumom
potpisanim 1971. U godinama koje su uslijedile pa sve do ruenje zida 1989. i

konanog ujedinjenja Njemake, vie nee biti prijetnji Berlinu ili blokiranju prilaza.
Politika zadravanja irenja komunizma ipak se na kraju pokazala uspjenom.

Kennedy i Harold Macmillan na Bermudskom otoju u prosincu 1961.

Charles de Gaulle i Konrad Adenauer u Bonnu

GLAVA DVADESET ETVRTA

Razliita vienja zapadnoga zajednitva:
Macmillan, de Gaulle, Eisenhower i Kennedy
Berlinska je kriza oznaila konanu konsolidaciju dviju interesnih sfera koje su se
gotovo dva desetljea sukobljavale du crte razgranienja na europskom kontinentu. U
prvoj etapi toga procesa, od 1945. do 1948., Staljin je uspostavio sovjetsku interesnu
sferu, pretvorio zemlje istone Europe u satelitske reime Sovjetskog Saveza i time
zaprijetio Zapadnoj Europi. U drugoj etapi, od 1949. do 1956., demokratske su zemlje
odgovorile formiranjem NATO saveza, konsolidiranjem svojih okupacijskih zona i
stvaranjem Savezne Republike Njemake te poetkom integracijskih procesa u
Zapadnoj Europi.
Tijekom razdoblja konsolidacije dolazilo je do povremenih pokuaja jednog od
blokova da prodre u interesnu sferu drugoga, ali su sva takva nastojanja bila osuena
na neuspjeh. Cilj Staljinove mirovne note iz 1952. godine bio je pokuati namamiti
Zapadnu Njemaku da napusti zapadni blok, ali taj se cilj nikad nije ostvario, moda i
zbog Staljinove smrti. Jalovost Dullesove strategije oslobaanja zemalja istone
Europe jasno se pokazala tijekom neuspjele revolucije u Maarskoj 1956. godine.
Hruovljev Berlinski ultimatum 1958. bio je jo jedan pokuaj da se Savezna
Republika Njemaka odvoji od Zapada, ali na kraju se Sovjetski Savez morao
zadovoljiti uvrenjem svojeg utjecaja na istononjemaku satelitsku dravu. Nakon
kubanske raketne krize Sovjetski se Savez okree politici prodora u zemlje u razvoju.
Rezultat svega toga bila je bipolarna stabilnost Europe, iju je paradoksalnost
najbolje saeo veliki francuski filozof i politolog Raymond Aron 1958. godine:
Sadanja situacija u Europi neprirodna je i apsurdna, ali je savreno jasna. Svi
znaju gdje se nalazi demarkacijska linija i nitko ne strepi to bi se moglo dogoditi.
Dogodi li se neto s druge strane eljezne zavjese kao to se i dogodilo prije
godinu dana ovdje to nee imati nikakve posljedice. Stoga se jasna podjela Europe
smatra mnogo manjom opasnou od bilo kojega drugog sporazuma, bez obzira je li
817

takva procjena tona ili pogrena.

Upravo ta stabilnost omoguila je da latentne razliitosti unutar takozvane
Atlantske zajednice izbiju na vidjelo. Neposredno nakon Berlinske krize, Macmillan u
Velikoj Britaniji, de Gaulle u Francuskoj i Kennedy u Sjedinjenim Dravama bili su
primorani uskladiti svoja razliita vienja koncepcije Atlantskog saveza, uloge
nuklearnog oruja i budunosti Europe.

Macmillan je bio prvi britanski premijer koji se morao suoiti s bolnom

spoznajom da njegova zemlja vie nema status velesile. Churchill je Americi i
Sovjetskom Savezu pristupao kao sebi ravnima. Premda njegovo dranje nije
odraavalo pravu ravnoteu snaga, Churchill je svojim iznimnim umnim
sposobnostima i pozivanjem na herojsko dranje Velike Britanije tijekom rata uspio
svladati jaz izmeu vlastitih elja i realnosti. Kad je Churchill zagovarao pregovore s
Moskvom najprije neposredno nakon rata, s poloaja voe opozicije, te drugi put
nakon Staljinove smrti 1953., s dunosti premijera, uinio je to manirom predstavnika
velesile koja, premda vie nije premona, jo uvijek moe utjecati na politiku ostalih
velesila. U doba Sueske krize Eden je jo uvijek djelovao s pozicije premijera
autonomne velike sile koja je u mogunosti pokrenuti jednostrane akcije. U doba kad
je Macmillan bio prisiljen suoiti se s Berlinskom krizom, nestala je i posljednja
iluzija da Velika Britanija moe utjecati na strateke poteze velesila.
Elegantni skeptik urbanog podrijetla, Macmillan je bio posljednji u nizu
staromodnih britanskih torijevaca (konzervativaca) te tipini proizvod edvardijanske
epohe, razdoblja kad je Velika Britanija bila nadmona svjetska sila i britanski se
barjak viorio u svim dijelovima svijeta. Politiar neobinog smisla za humor, bio je
prisiljen biti svjedokom stalnoga pada moi Engleske s vrhunca snaga nakon bolnih
iskustava Prvoga svjetskog rata. Macmillan se sa sjetom prisjeao ponovnog susreta
etvorice preivjelih njegova narataja s oksfordskog fakulteta Christ Church. Za
vrijeme trajka rudara 1984. Macmillan, koji je ve dvadeset godina prije toga
napustio svoje dunosti, rekao mi je da premda vrlo cijeni gospou Thatcher i
razumije zato povlai takve poteze, sam se nikad ne bi mogao boriti do kraja sa
sinovima ljudi koje je tijekom Prvoga svjetskog rata slao na front, i koji su se tako
nesebino rtvovali za Veliku Britaniju.
Macmillan je preuzeo dunost u Downing Streetu 10 (rezidencija i ured britanskog
premijera) nakon sueskog debakla, koji je oznaio prekretnicu i poetak pada globalne
uloge njegove zemlje u svijetu. Macmillan je nerado prihvatio novu ulogu Velike
Britanije kojoj je preostalo tek brinuti se za vlastite interese. Bivi ministar financija
Velike Britanije dobro je znao da je britansko gospodarstvo u sve teemu poloaju te
da vojna snaga njegove zemlje nikad nee dostii goleme potencijale nuklearnog
oruja kojim raspolau supersile. Britanija odbija prvi prijedlog ulaska u Zajedniko
trite. Chamberlainova izjava 1938. da je ehoslovaka malena, udaljena zemlja o
kojoj Britanci malo znaju, jasno ocrtava nezainteresiranost zemlje koja je stoljee i
pol bila umijeana u niz kolonijalnih ratova u udaljenim dijelovima svijeta, za krize
koje izbijaju u Europi, samo nekoliko stotina milja od Velike Britanije.
Krajem pedesetih godina Velika Britanija vie nije mogla gledati na europska

dogaanja s distance i smatrati Europu podrujem u kojemu britanske snage samo

povremeno interveniraju radi svrgavanja potencijalnih tiranina. Macmillan stoga
odustaje od politike nezainteresiranosti za Europu i izraava spremnost Britanije da
postane lanicom Europske zajednice. Ipak e, unato debaklu u Suezu, osnovni cilj
Velike Britanije ostati odravanje vrstih veza i specijalni odnos sa Sjedinjenim
Dravama.
Velika Britanija nikad se nije smatrala iskljuivo europskom silom. Povijest je
pokazala da su se opasnosti vrlo esto raale ba u Europi, te se spas morao potraiti
s druge strane Atlantskog oceana. Macmillan nije prihvatio de Gaulleov stav da e
sigurnost Europe ojaati politikom udaljavanja od Sjedinjenih Drava. Velika
Britanija se s istim arom upustila u borbu za Berlin kao i Francuska, premda ne toliko
stoga da se obrani nejasni koncept prava okupacije, ve vie da podri stav Amerike
da je ugroena globalna ravnotea snaga.
Nakon Sueske krize i ponienja koje su doivjele od amerikih saveznika, Velika
Britanija i Francuska izvukle su sasvim suprotne zakljuke: Francuska je jo vre
odluila da treba nastaviti samostalno, dok se Velika Britanija odluila na daljnje
uvrenje partnerstva s Amerikom. Vizija anglo-amerikog partnerstva nastala je jo
prije Drugoga svjetskog rata i nikad od tada nije nestala. Ve je 1935. premijer
Stanley Baldwin izloio temelje takve politike u govoru odranom u Albert Hallu:
Oduvijek sam vjerovao da e bliska suradnja Britanskog carstva i Sjedinjenih
Amerikih Drava zajamiti najveu moguu sigurnost od izbijanja rata u Europi, na
Istoku ili u bilo kojemu drugom dijelu svijeta. ... Moda e do ostvarenja tog cilja
proi stotinu godina, a moda se to nikad nee ni ostvariti. Ali ponekad moramo
sanjariti. Radujem se budunosti u kojoj e se udruiti snage koje se bore za mir i
pravdu u svijetu, i sklon sam vjerovanju, premda sada mnogi tako ne misle, da e
818

jednoga dana i druge zemlje slijediti na put...

Do ostvarenja toga sna nije moralo proi stotinu godina. Od Drugoga svjetskog
rata nadalje Velika Britanija i Sjedinjene Drave vrsto su povezane zajednikim
interesima, premda ti interesi reflektiraju vrlo razliita povijesna iskustva.
Vaan imbenik u stvaranju vrste veze izmeu dviju zemalja bila je neobina
sposobnost Britanije da se prilagodi novonastalim okolnostima i promjenama. Moda
je Dean Acheson bio u pravu kad je tvrdio da je Velika Britanija predugo gajila iluzije
819

o carstvu, te da nije definirala svoju novu ulogu u europskoj politici. U odnosima s

Washingtonom Velika je Britanija neprestano isticala da kao stara, iskusna zemlja ne
moe zavaravati samu sebe u temeljnim pitanjima. Uvidjevi da vie nije u poziciji
oblikovati ameriku politiku tradicionalnom metodom uspostavljanja ravnotee

izmeu rizika i koristi, britansko se vodstvo odluilo, a posebno nakon Sueske krize,
pokuati ostvariti vei utjecaj u svijetu. Britanski voe iz obje vodee stranke uspjeli
su se nametnuti i utjecati na donoenje odluka u Americi. Ameriki predsjednici i
njihove delegacije nisu smatrali konzultacije s Londonom ustupkom slabijemu
savezniku, ve vanom sastavnicom amerike politike.
Nipoto se ne moe smatrati da se Velika Britanija slagala s amerikim vienjem
meunarodnih odnosa. Britanci nikad nisu dijelili ameriko gledite o usavrivosti
ovjeka i nisu javno proklamirali moralne vrline. Britansko vodstvo uglavnom je
prihvaalo Hobbsovu filozofiju: oekujui najgore od ovjeka, rijetko su kad
doivjeli razoaranje. U vanjskoj politici Velika je Britanija provodila politiku koja
odraava etiki egoizam: to je dobro za Veliku Britaniju, smatrano je dobrim i za
ostatak svijeta.
Takva se koncepcija mogla provoditi samo u zemlji koju je krasilo izrazito
samopouzdanje i osjeaj nadmoi. Kad je u devetnaestom stoljeu jedan francuski
diplomat izjavio britanskom premijeru Palmerstonu da se Francuska ve nauila na
njegovo izvlaenje diplomatskih karata iz rukava u posljednjem trenutku, Englez je
odluno odvratio: Bog je odredio mjesto tim kartama. Meutim, Velika Britanija
koristila se nacionalnim egoizmom uz takvu umjerenost da je tvrdnja da se bori za
ope dobro esto bila osnovana.
Upravo za vrijeme Macmillana Velika je Britanija prela put od sile do utjecaja.
Macmillan donosi odluku da se britanska politika mora temeljiti na amerikoj i
poveati mogunosti djelovanja i utjecaja vjetim odravanjem odnosa s
Washingtonom. Macmillan nikad nije osporio ispravnost filozofskih ili konceptualnih
gledita i nikad se otvoreno nije suprotstavio kljunim stavovima amerike politike.
Spremno je ustupio kljunu ulogu Washingtonu te pokuavao utjecati na razvoj
dogaaja iz pozadine. Dok se de Gaulle ponaao svojevoljno, te ga je bilo teko
ignorirati, Sjedinjenim je Dravama bilo lako nagovoriti Britaniju da prihvati
amerike stavove, te bi ignoriranje Macmillanovih stavova bilo sasvim nepotrebno.
Taktika koju je Macmillan primjenjivao tijekom Berlinske krize temeljila se
upravo na takvu pristupu. Rjeavanje prilaza Berlinu nije smatrao dovoljnim razlogom
za preuzimanje rizika nuklearnog holokausta, dok je sama pomisao da bi bliskost s
Amerikom bila dovedena u pitanje bila potpuno neprihvatljiva. Macmillan je bio
spreman ostati s Amerikom i u sluaju nuklearnog obrauna, to je bilo mnogo vie no
to su druge zemlje saveznice mogle jamiti. Naravno, prije takva konanog rjeenja,
Macmillan je vrsto odluio razmotriti sve mogue alternative. Vodei se eljom da se
nunost doivi kao vrlina, odluio je postati glavnim braniteljem mira, spreavati
preuranjene amerike akcije te pokazati britanskoj javnosti da su njihovi voe

820

poduzeli sve raspoloive korake u cilju postizanja razumijevanja i sporazuma.

Sredstva su se uskoro pretvorila u ciljeve. Macmillan je vjerovao u svoju
spretnost i sposobnost da se sovjetske prijetnje uine neopasnima vjetim
pregovaranjem. Bio je uvjeren da sam diplomatski proces moe ublaiti sve snanije
tenzije i Hruovljeve ultimatume, te da treba koristiti mogunosti pregovora koji ne
moraju nuno dovoditi do odreenih rezultata, ali kojima e se produiti rokovi koje
odreuje nepromiljeni sovjetski vojni i politiki vrh.
Uz veliko neodobravanje Adenauera, Macmillan je boravio u jedanaestodnevnom
posjetu Sovjetskom Savezu u veljai i oujku 1959., premda je Hruov do tada ve
nekoliko puta ponovio svoj ultimatum. Macmillanov posjet nije urodio nikakvim
rezultatima, dok je Hruov tu priliku iskoristio da jo jednom ponovi svoje prijetnje.
Usprkos tome, premijer je uporno nastavio teiti k svojemu cilju sazivanjem niza
konferencija koje je smatrao najdjelotvornijim nainom da se zaobiu rokovi koje je
postavio Hruov. U svojim memoarima prisjea se:
Cilj mi je bio podupirati koncepciju niza sastanaka na kojima bi se razmatrale sve
toke i mogunosti uspostave miroljubive koegzistencije (da iskoristimo dananju
821

sintagmu), ako ve ne istinskog mira u svijetu.

Meutim, kad razgovori postanu sami sebi svrhom, preputeni su na milost i
nemilost strani koja je spremnija prekinuti razgovore, ili barem ostaviti dojam da je
spremna to uiniti. Stoga je Hruov definirao to smatra predmetom pregovora.
arko elei da se pregovori nastave, Macmillan je s neobinom vjetinom nastojao
pronai neke od toaka sovjetskog prijedloga dnevnoga reda o kojima je mogue
pregovarati bez veih opasnosti. Dan nakon to je primio formalnu notu Hruova o
Berlinu, 27. studenog 1958., Macmillan pie Selwynu Lloydu, tadanjemu britanskom
ministru vanjskih poslova: Nismo u poziciji da moemo izbjei pregovore. Kakvi e
ti pregovori biti? Hoemo li se morati uputati u pregovore o ujedinjenoj Njemakoj
822

ili o moguem dezangamanu i planovima za izvlaenje?

Zajedniko je obiljeje raznih planova za izvlaenje bilo uspostava zone
ogranienog naoruanja u Srednjoj Europi Njemakoj, Poljskoj i ehoslovakoj
te povlaenje nuklearnog naoruanja iz tih zemalja. Za Macmillana ali i amerike
lidere, lokacija na kojoj e biti smjeteno nuklearno oruje imala je prvenstveno
simboliku vanost. Budui da e se nuklearna strategija morati osloniti na nuklearni
arsenal Amerike (a vei dio tog naoruanja nije bio smjeten na europskom
kontinentu), Macmillan je smatrao da e rasprava sa Sovjetima o planovima za
izvlaenje biti relativno bezazlen nain dobivanja na vremenu.

Adenauer se protivio svim tim planovima jer je znao da jednom kad se nuklearno
oruje izvue iz Njemake, morat e se vratiti u Ameriku, ime bi se prekinula bitna
politika veza izmeu nuklearne obrane Europe i Amerike. Svoj je stav temeljio na
uvjerenju svojih strunjaka za obranu da se Sovjetski Savez nee usuditi napasti
Srednju Europu dok god je nuklearno oruje smjeteno na njemakom tlu. Budui da je
smatrao da bi eventualni napad na Europu sigurno bio nuklearni, bio je uvjeren da bi
Amerika odmah reagirala.
Ako se nuklearno naoruanje prebaci iz Njemake u Ameriku, bio bi mogu napad
na Njemaku uz uporabu konvencionalnog naoruanja. Adenauer nije bio siguran bi li
nakon unitenja njegove zemlje Amerika odgovorila ulaskom u nuklearni rat.
Ispitivanje raznih pregovarakih opcija povezanih s Berlinom postalo je nadomjestak
za kontinuiranu raspravu o vojnoj strategiji Atlantskog saveza.
Kad god bi Macmillan ili Eisenhower pokrenuli odreenu jednostranu
diplomatsku inicijativu, reakcija onoga drugog jasno bi pokazala da je uvijek u
odnosima meu dravnicima prisutna tatina. Premda su bili bliski prijatelji,
poetkom 1959. Eisenhower se usprotivio odlasku Macmillana u Moskvu, dok se iste
jeseni Macmillan razljutio kad je saznao da je Eisenhower pozvao Hruova u Camp
David:
Predsjednik, koji je podravao tezu da nee doi do sastanka na vrhu bez
prethodnog napretka u razgovorima ministara vanjskih poslova, sada se pokuava
ograditi od te doktrine. Jedini nain na koji je to mogue ostvariti jest poetak
ozbiljnih razgovora. Zato je i pozvao Hruova da posjeti Sjedinjene Drave, te
ujedno obeao uzvratni posjet Rusiji. Smatram da je tu rije o vrlo neobinoj
823

diplomaciji.
Takva se diplomacija ne moe nazvati neobinom, ve jednostavno neizbjenom.
Kad je Hruov shvatio da se Velika Britanija ne namjerava politiki odvojiti od
Sjedinjenih Drava, sve je napore usmjerio na Eisenhowera. Hruov je smatrao da je
Macmillan ispunio svoju ulogu nagovorom Amerike da otpone pregovore. U
konanoj analizi situacije, jedini sugovornik koji e sigurno ispuniti Hruovljeve
zahtjeve bio je ameriki predsjednik. Stoga su se sve bitne rasprave odvijale izmeu
Hruova i Eisenhowera u Camp Davidu, te kasnije izmeu Hruova i Kennedyja u
Beu. Usprkos tome to su Amerika i Sovjetski Savez monopolizirali meunarodne
razgovore, sve je vie jaala inicijativa meu nekim zemljama lanicama NATO-a da
pokuaju i same ostvariti neki manevarski prostor. Prestankom sovjetskih prijetnji
upuenih Zapadnoj Europi i nestankom straha od Moskve, razliita gledita lanica
Atlantskog saveza gubila su na vanosti, to je iskoristio de Gaulle zastupanjem

gledita da europska politika mora postati neovisnija.

Nije uope bilo upitno iju e politiku slijediti Velika Britanija. Budui da je
Macmillanu bila prihvatljivija subordinacija Americi no Europi, nije vidio razloga da
podri de Gaulleov plan, i nikad se nije sloio s inicijativama da se europska politika
odvoji od amerike, bez obzira na argumente koji su govorili u prilog takvih
prijedloga. Macmillan je branio vitalne britanske interese jednakom upornou kao i
de Gaulle francuske, to je postalo jasno tijekom takozvane afere Skybolt.
elei ojaati svoje vojne potencijale, Velika je Britanija odluila kupiti Skybolt,
amerike krstaree projektile velikog dometa koji su bili upravo u fazi razvoja. U
jesen 1962. Kennedyjeva administracija bez ikakva nagovjetaja odustaje od
programa Skybolt, navodno zbog tehnikih razloga, ali pravi motiv toga poteza bio je
elja da se smanji ovisnost o zrakoplovima, za koje se smatralo da su mnogo
osjetljiviji od raketa. Istodobno je Amerika eljela da Britanija odustane od vlastite
koncepcije razvoja nuklearnog naoruanja. Ta jednostrana amerika odluka donesena
bez prethodnih konzultacija s Velikom Britanijom, oznaila je propast britanskih
bombardera, uz istodobnu potvrdu francuskih strepnji da se Europa ne smije u
potpunosti oslanjati na Washington.
Sljedea etapa afere Skybolt dokazala je da poseban odnos s Amerikom ima i
dobrih strana. Macmillan je na temelju kratkih izvjea prikupljenih tijekom niza
godina u kojima je brino odravao dobre odnose s Amerikom, odrao prilino otar
govor:
Ako tekoe na koje nailazimo tijekom rada na programu Skybolt budu koritene
kao nain da se Britaniju silom natjera da odustane od razvoja vlastita nuklearnog
naoruanja, takva bi politika mogla imati vrlo opasne posljedice. Takvu stavu
suprotstavili bi se ne samo Britanci koji zastupaju opciju razvoja vlastita nuklearnog
naoruanja ve i oni koji se toj opciji protive. Takav stav prema Britaniji povrijedio
824

bi na nacionalni ponos, i tome bismo se suprotstavili svim moguim sredstvima.

Kennedy i Macmillan susreu se u Nassau 21. prosinca te sklapaju sporazum o
modernizaciji anglo-amerikoga nuklearnog partnerstva. Prema odredbama toga
sporazuma, Amerika e nadoknaditi Velikoj Britaniji gubitke nanesene aferom Skybolt
prodajom pet podmornica Polaris s popratnim projektilima, za koje e Velika
Britanija sama razviti vlastite bojeve glave. Budui da je Amerika bila odluna
zadrati centralnu kontrolu nad nuklearnom strategijom, Velika Britanija pristaje
staviti na raspolaganje te podmornice NATO savezu, osim u sluajevima u kojima
825

bi bili ugroeni vii nacionalni interesi.

Integracija britanskih snaga u NATO-u bila je tek taktika varka, budui da je

Velika Britanija zadravala pravo uporabe tih podmornica kad god bi to bilo potrebno
zbog viih nacionalnih interesa. Budui da se prema definiciji nuklearno naoruanje
nikad ne bi koristilo osim u sluaju ugroavanja viih nacionalnih interesa,
sporazumom postignutim u Nassauu Velika je Britanija dobila istu slobodu akcije koju
je Francuska pokuavala ostvariti silom. Razlika izmeu britanskih i francuskih
stavova prema pitanju nuklearnoga naoruanja bila je u injenici da je Velika Britanija
spremna rtvovati formu zbog biti, dok je de Gaulle izjednaio formu i bit u elji da
ponovno uvrsti identitet Francuske.
Francuska je, naravno, bila u posve drugaijem poloaju jer nije imala utjecaja na
odluke Amerike kao Velika Britanija. Zbog toga je Francuska pod vodstvom de
Gaullea posegnula za filozofskim pitanjem naravi suradnje zemalja lanica NATO-a,
pri emu je postavljeno pitanje europskog vodstva, dok se Amerika morala ponovno
suoiti s povijesnim stilom europske diplomacije.
Sve od kraja Drugoga svjetskog rata Sjedinjene su Drave upravljale dogaajima
u svijetu na nain koji prije toga nije bio dostupan ni jednoj naciji. Predstavljajui
relativno mali dio svjetskoga stanovnitva, Sjedinjene su Drave proizvodile gotovo
treinu sve robe i usluga na svijetu. Dodatno ojaana velikom prednou raspolaganja
nuklearnim orujem, Amerika je bila apsolutno nadmona nad bilo kojim moguim
suparnikom ili skupinom suparnika.
Nekoliko desetljea ameriki lideri nisu bili ni svjesni koliko su stavovi unitene i
privremeno nemone Europe razliiti od stavova mone Europe koja je puna dva
stoljea imala vodeu ulogu u svim svjetskim dogaajima. Amerikanci su
zanemarivali europsku dinamiku koja je omoguila industrijsku revoluciju, europsku
politiku filozofiju koja je osmislila koncepciju nacionalnog suvereniteta te europsku
diplomaciju koja se gotovo tri stoljea temeljila na sloenu sustavu ravnotee snaga.
Oporavkom Europe uz svesrdnu pomo Amerike, opet se javljaju neki od
tradicionalnih modela europske diplomacije, posebno u Francuskoj gdje je Richelieu
uspostavio temelje modernoga dravnitva.
U tome je neosporno predvodio Charles de Gaulle. ezdesetih godina, na vrhuncu
njegovih nesuglasica sa Sjedinjenim Dravama, postalo je moderno optuivati
francuskoga predsjednika da pati od osjeaja vee vrijednosti. De Gaulleov je
problem bio upravo suprotan: kako ponovno vratiti osjeaj identiteta zemlji koja je
preplavljena osjeajem nemoi i ranjivosti. Za razliku od Amerike, Francuska nije
bila toliko snana. Za razliku od Velike Britanije, Francuska nije smatrala Drugi
svjetski rat iskustvom koje je ujedinilo i izgradilo novi svijet. Malo je koja zemlja
doivjela toliko patnji nakon gubitka mladih ljudi tijekom Prvoga svjetskog rata.

826

Oni koji su preivjeli taj uas, znali su da Francuska ne bi mogla izdrati jo jedno
takvo teko iskuenje. Zbog toga je Drugi svjetski rat za Francusku bio ostvarenje
none more, to je dovelo do sloma Francuske 1940. i u psiholokom i vojnom smislu.
Premda je Francuska izala iz Drugoga svjetskog rata kao jedna od zemalja
pobjednica, njezini su voe bili bolno svjesni da su uglavnom spaeni naporima
drugih zemalja.
Mir nije donio nikakvo olakanje. etvrta republika pokazala je jednaku
nestabilnost vlade kao i Trea republika, a osim toga morala je prijei i bolan put
dekolonizacije. Potpuno poniena 1940., francuska vojska tek se uspjela konsolidirati
kad se morala ukljuiti u kolonijalne ratove koji e potrajati gotovo dva desetljea.
Prvi takav rat izbio je u Indokini, potom u Aliru, a oba su zavrila porazom
Francuske. Istodobno su Sjedinjene Drave sa svojom stabilnom vladom, i ojaane
samopouzdanjem koje su stekle potpunom pobjedom, s lakoom prihvaale sve
izazove koji su bili potrebni za zatitu vlastitog sustava vrijednosti. Upravljajui
zemljom unitenom nizom konflikata i desetljeima ponienja, de Gaulle nije
pristupao politici u skladu s pragmatinim kriterijima, ve prvenstveno procjenjujui
moe li se takvim voenjem politike Francuskoj ponovno vratiti dignitet.
Sukob koji je uslijedio izmeu Francuske i Sjedinjenih Drava postao je jo ei,
budui da ni jedna strana nije pokazala razumijevanje za stavove druge, to je
ostavljalo dojam da nikad ne govore o istoj temi. Premda je veina amerikih voa
bila sasvim nepretenciozna, pokazivali su izrazitu samosvjesnost glede ispravnosti
vlastitih prosudbi i praktinih poteza. Francuski je narod postao vrlo skeptian nakon
niza unitenih iluzija, poljuljanog entuzijazma i neostvarenih snova, te je stoga de
Gaulle elio svojim nabusitim, ak i bahatim ponaanjem prikriti duboko ukorijenjenu
nesigurnost Francuza. Psiholoki jaz izmeu dviju zemalja postajao je sve dublji zbog
kontrasta izmeu osobne skromnosti amerikih lidera uz istodobnu nadmo Amerike,
te nesklada izmeu osobne arogancije de Gaullea i povijesnoga ponienja koji je
proivio njegov narod.
Washington je temeljio svoju politiku na pretpostavci da je jedinstvenost interesa
zemalja lanica Atlantskog saveza neupitna, te smatrao konzultacije sredstvom za
prevladavanje razmimoilaenja u miljenjima. Amerika je drala Atlantski savez
javnom korporacijom, u kojoj je utjecaj pojedinih lanova razmjeran njihovu udjelu u
vlasnitvu, te je stoga utjecaj u tom konzultativnom procesu bio razmjeran doprinosu
pojedine zemlje zajednikim naporima saveznika.
Nita tijekom nekoliko stoljea francuske diplomacije nije upuivalo na zakljuke
do kojih je dola Amerika. Sve od doba Richelieua, inicijative Francuske odraavale
su kalkulaciju omjera rizika i koristi. Na temelju takvih tradicija, de Gaullea je manje

brinula narav konzultacija no pripremanje opcija za sluaj nesporazuma. Smatrao je

da e te opcije odrediti relativne pregovarake pozicije; drao je da zdrav odnos
meu narodima ovisi o usklaivanju interesa, a ne o formalnoj proceduri rjeavanja
nesuglasica. Harmoniju nije smatrao prirodnim stanjem stvari, ve neim za to se
treba izboriti nakon sukoba interesa:
ovjek je ogranien svojom naravi ali oituje bezgraninost u eljama. Svijet
je stoga pun suprotstavljenih sila. Naravno, ljudska je mudrost esto uspijevala
onemoguiti prerastanje tih rivaliteta u smrtonosne sukobe. No, utakmica nastojanja
827

uvjet je ivota... U konanoj analizi, svijet e nai mir samo u ravnotei.

Moje kratko poznanstvo s de Gaulleom omoguilo mi je da upoznam njegova
naela. Prvi put smo se susreli tijekom Nixonova boravka u Parizu u oujku 1969. u
Elizejskoj palai, gdje je de Gaulle organizirao veliko primanje. Jedan od njegovih
pomonika pronaao me u gomili i obavijestio da predsjednik Francuske eli sa mnom
razgovarati. Pribliavao sam se tom impresivnom liku koji je ulijevao
strahopotovanje. Kad me ugledao, potpuno je zanemario grupu kojom je bio okruen i
bez ikakvih uobiajenih konvencionalnosti doekao me pitanjem: Zato se ne
povuete iz Vijetnama? Pomalo bojaljivo odgovorio sam da bi iznenadno povlaenje
dovelo u pitanje na kredibilitet. De Gaulle nije bio nimalo impresioniran mojim
odgovorom te upitao gdje bi moglo doi do naruavanja kredibiliteta. Kad sam
spomenuo Bliski istok, melankolino je primijetio: Doista udno. A ja sam
povjerovao da je upravo Bliski istok podruje na kojemu je doveden u pitanje
kredibilitet vaih neprijatelja.
Dan nakon susreta s predsjednikom Francuske, Nixon je zatraio moje miljenje o
de Gaulleovu govoru o Europi sastavljenoj od nacionalnih drava Europe de
patries. Drsko sam, znajui da se de Gaulle nije elio uputati u rasprave s
podinjenima, ni boraviti u njihovoj nazonosti, upitao na koji nain Francuska
namjerava sprijeiti dominaciju Njemake u Europi koju je upravo opisao. De Gaulle
oito nije smatrao da to pitanje zasluuje detaljan odgovor. Par la guerre (ratom),
jednostavno je rekao nepunih est godina nakon to je s Adenauerom potpisao
ugovor o trajnom prijateljstvu.
Iskrena odanost francuskim nacionalnim interesima obiljeila je de Gaulleovu
beskompromisnu diplomaciju. Dok su ameriki lideri naglaavali vanost partnerstva,
de Gaulle je neprestano naglaavao odgovornost pojedinih zemalja za vlastitu
sigurnost. Plan Washingtona bio je razdioba tereta na sve lanice Saveza, dok je de
Gaulle smatrao da bi takva politika rezultirala podreenom ulogom Francuske i
unitenjem francuskog identiteta:

Velike zemlje ne smiju preputati svoju sudbinu odlukama i akcijama neke druge
drave, koliko god ta zemlja bila prijateljski naklonjena... Tako integrirana zemlja ne
828

smatra pitanje nacionalne obrane prioritetom, budui da ne snosi odgovornost.

Ta izjava objanjava de Gaulleovu stereotipnu diplomatsku proceduru pri
izlaganju prijedloga uz minimum objanjenja, i njihovu jednostranu primjenu u sluaju
odbijanja. De Gaulle je smatrao da je najvanije da Francuska uvjeri ostale zemlje,
kao i samu sebe, u nunost djelovanja na temelju vlastitoga slobodnog izbora.
Ponienje iz 1940. drao je tek privremenim neuspjehom koji se moe prevladati
snanim i beskompromisnim vodstvom zemlje. Zastupao je miljenje da Francuska ne
moe prihvatiti ni najblai oblik subordinacije, ak ni kad su u pitanju ameriki
saveznici, kojih se Francuska istodobno pribojava ali ih i cijeni:
Francuska se nala u ovisnom poloaju prema Sjedinjenim Dravama bogatoj,
aktivnoj i snanoj zemlji. Francuska je stalno trebala ameriku pomo da bi izbjegla
financijski slom. Amerika je opskrbila Francusku orujem za vojsku, te je sigurnost
zemlje u potpunosti ovisila o zatiti Sjedinjenih Drava... Koncepcija integracije
polazi od pretpostavke amerikoga autoriteta i vodstva, a takva se koncepcija
zagovara i u projektu za takozvanu supranacionalnu strukturu
Europe, u kojoj bi Francuska oslabila i nestala kao zemlja... Takva Europa, bez
politike realnosti, inicijativa za postizanje ekonomskog napretka, nespremna na
vlastitu obranu, ugroena od sovjetskog bloka, bila bi osuena na potpunu ovisnost o
velikoj zapadnoj sili koja ima svoju vlastitu politiku, gospodarstvo i obrambeni sustav
829

Sjedinjenim Amerikim Dravama.

De Gaulle nije naelno bio protiv Amerike. Bio je spreman suraivati kad god bi
se, prema njegovu miljenju, francuski i ameriki interesi stvarno podudarali. Stoga su
ameriki dunosnici bili zaprepateni de Gaulleovom bezrezervnom podrkom u
kubanskoj raketnoj krizi bezuvjetnom potporom kakvu nisu doivjeli ni od jednog
saveznika. De Gaulle se otro protivio nizu planova za dezangaman Amerikanaca iz
Srednje Europe uz objanjenje da bi takvim rjeenjem amerike vojne snage bile
suvie daleko, a sovjetska vojska suvie blizu:
... rasplet ili dezangaman nema za nas nikakvo znaenje. Ako politika
razoruanja ne pokrije i podruje koje je jednako blizu Uralu kao i Atlantiku, na koji
e nain Francuska biti zatiena? Sto bi tada, u sluaju sukoba, sprijeilo agresora da
830

u trenu prijee nezatienu Njemaku niiju zemlju?

De Gaulleovo ustrajanje na neovisnom djelovanju Europe ostalo bi sasvim
teoretsko pitanje da istodobno nije predloen niz inicijativa ija bi praktina

posljedica bila slabljenje amerike uloge u Europi. Prva od tih izjava bila je da se ne
moe oekivati da Amerika zauvijek ostane angairana u Europi, te da se Europa, pod
francuskim vodstvom, mora pripremiti da se sama suoi sa svojom budunou. De
Gaulle nikad nije izrijekom tvrdio da bi volio takav razvoj dogaaja, ali nije mario za
miljenja da svojim stavom moe dovesti do ispunjavanja vlastitog proroanstva.
Tijekom posjeta Parizu 1959. godine, Eisenhower se obratio francuskom
predsjedniku izravnim pitanjem: Zato sumnjate da e sudbina Amerike biti tijesno
831

povezana sa sudbinom Europe?

To pitanje zvualo je udno s obzirom na
Eisenhowerovo ponaanje tijekom Sueske krize. De Gaulle je potom smireno
podsjetio Eisenhowera na neke davne dogaaje u prolosti. U Prvomu svjetskom ratu
Amerika se odluila spasiti Francusku tek nakon tri godine, a u Drugi svjetski rat
ukljuila se tek nakon to je Francuska ve bila okupirana. U nuklearno doba, obje
intervencije bile bi suvie kasne i nedjelotvorne.
De Gaulle se koristio svakom prilikom da dokae da ameriki nain miljenja nije
toliko europski kao francuski, te je nemilosrdno koristio Hruovljev Berlinski
ultimatum. elio je uvjeriti Bonn da je Francuska mnogo pouzdaniji saveznik od
Amerike te da postupno zamijeni ameriko vodstvo francuskim. Kad su unilateralnim
inicijativama Amerike na dnevni red postavljena nova naela poslijeratne politike
prema Berlinu, sve vea Adenauerova nervoza bila je za Francusku opasnost, ali
istodobno i prilika. Opasnost, jer ako njemaki narod odlui promijeniti stranu,
europska ravnotea bila bi poremeena, to bi moglo znaiti poetak rata; a priliku,
832

jer bi strepnje Nijemaca mogle ojaati utjecaj Francuske u Europi.

De Gaulleova vizija Europe temeljila se na koncepciji Bismarckove Njemake:
ujedinjene Europe sastavljene od zemalja od kojih bi jedna (Francuska) imala
dominantnu ulogu, kao Pruska u carskoj Njemakoj. Prema novoj de Gaulleovoj
definiciji Richelieuove nadmone Francuske, svaka bi zemlja imala odreenu ulogu:
uloga Sovjetskog Saveza bila bi pobrinuti se za podijeljenu Njemaku, uloga
Sjedinjenih Drava sastojala bi se u zatiti Zapadne Europe od Sovjetskog Saveza, a
uloga Francuske bila bi usmjeriti nacionalne tenje Njemake za ujedinjenjem k tenji
za postizanjem jedinstva unutar Europe. Meutim, za razliku od Pruske, Francuska nije
bila najsnanija zemlja zapadne Europe. Osim toga, nije raspolagala ekonomskim
potencijalima potrebnim za dominaciju nad drugim zemljama, te nije mogla
uspostaviti ravnoteu obuzdavanjem dviju supersila.
Rjeavanje tih razmimoilaenja u stavovima trebalo je prepustiti vremenu,
posebno s obzirom na to da je Adenauer pokazivao snanu elju da i dalje ostane
blizak sa Sjedinjenim Dravama. Takoer, svi njemaki voe bili su vrlo svjesni

razliitosti moi Francuske i Sjedinjenih Drava, i nije bilo realno oekivati da bi bili
spremni odrei se nuklearne zatite Amerike zbog veeg utjecaja Francuske u
rjeavanju politikih pitanja.
Jedno od pitanja u kojima se Francuska i Amerika nisu mogle usuglasiti, a
rjeavanje kojeg se nije moglo odgaati, bilo je kontrola vojne strategije u nuklearno
doba. Amerika koncepcija integracije i zajednikog djelovanja bila je nespojiva s
francuskom koncepcijom autonomnog djelovanja, i sukob tih dviju koncepcija nije se
mogao niim ublaiti. Budui da je snaga nuklearnog oruja kudikamo nadmaivala
snagu bilo kojega drugog oruja, povijesna iskustva nisu mogla ponuditi nikakvu
pomo u formiranju vojne strategije. Svaki je dravnik neuspjeno pokuavao
procijeniti kakav bi utjecaj nova tehnologija mogla imati na politiku i strategiju, a svi
su zakljuci proizlazili iz akademskih teorija nepotvrenih empirijskim iskustvom i
podacima.
U prvomu desetljeu nakon rata izgledalo je da je nuklearni monopol ostvario
viziju Amerike o vlastitoj nadmoi, ali krajem pedesetih postalo je jasno da e svaka
velesila uskoro moi izloiti svoje protivnike takvu unitenju kakvo nijedno drutvo
do tada nije moglo ni zamisliti, a koje bi zaprijetilo i samom opstanku civilizacije.
Ta spoznaja dovela je do obrata koji e promijeniti samu bit meunarodnih
odnosa. Premda se oruje neprestano gomilalo i usavravalo, sve do kraja Drugoga
svjetskog rata njegova je razorna mo ostala relativno ograniena. Ratovi zahtijevaju
iroku mobilizaciju resursa i ljudstva, i potrebno je mnogo vremena za organizaciju.
Broj rtava rastao je postupno i, teorijski gledano, bilo je mogue zaustaviti rat prije
no to dogaaji izmaknu kontroli.
Budui da se mo mogla samo postupno poveavati, tvrdnja da neka zemlja ima
suvie moi zvuala bi protivno zdravu razumu, a upravo se to dogodilo u nuklearnoj
eri. Glavna strateka dilema velesila nije bila kako jo poveati mo, ve kako
ograniiti goleme arsenale oruja na raspolaganju. Ni jedna strana nije uspjela rijeiti
taj problem. Politike tenzije koje bi prije gotovo sigurno rezultirale ratom, odbaene
su zbog straha od nuklearnog sukoba irokih razmjera, to je stvorilo prag rizika zbog
kojeg e se mir ouvati sljedeih pola stoljea. Takvo stanje stvari rezultiralo je
osjeajem politike frustracije, zbog ega su prijetnje konvencionalnim orujem
postale jo ee i uvjerljivije. Vojni jaz izmeu velesila i zemalja koje nisu
raspolagale nuklearnim naoruanjem postao je dublji no ikad. Ni Sjevernu Koreju ni
Sjeverni Vijetnam injenica da Amerika raspolae nuklearnim arsenalom nije
sprijeila da provode svoju politiku, ak ni da se izravno upuste u sukob s amerikim
vojnim snagama, kao to ni nuklearno oruje Sovjetskog Saveza nije sprijeilo gerilu
u Afganistanu.

Prvi put u povijesti, nuklearna je era omoguila promjenu ravnotee snaga, to je

bilo posljedica razvoja na podruju odreene suverene zemlje. injenica da jedna
zemlja raspolae atomskom bombom promijenila je ravnoteu snaga mnogo znaajnije
no bilo koje osvajanje teritorija u prolosti. Meutim, nijedna zemlja tijekom
hladnoratovskoga razdoblja nikad nije pribjegla uporabi sile da bi sprijeila takvo
jaanje snage protivnike zemlje, s iznimkom Izraela koji je 1981. izveo napad na
iraki nuklearni reaktor.
Nuklearna je era glavnom strategijom uinila strategiju odvraanja napada, a
strategiju odvraanja pretvorila u intelektualnu igru voa blokova. Budui da se
uinkovitost politike odvraanja moe provjeriti samo negativno, tj. dogaajima koji
se ne dogode, i budui da je nemogue dokazati zato do neega nije dolo, teko je
procijeniti je li ta politika bila najbolja mogua ili tek djelotvorna. Moda je i sama
koncepcija odvraanja bila sasvim nepotrebna, jer je nemogue dokazati je li koji
suparnik ikad i pomiljao na napad. Nemogunost tone procjene dovela je do
nacionalnih i meunarodnih rasprava o nuklearnom naoruanju koje su lavirale od
pacifizma do nepopustljivosti, od straha koji je paralizirao do pretjeranog osjeaja
moi, od teorija obrane koje je nemogue dokazati do teorija o kontroli naoruanja.
Latentne tenzije koje postoje u svakom savezu, te razliitost interesa, porasle su
kao rezultat takve nesigurnosti. Tijekom povijesti narodi su se uglavnom odluivali na
pristupanje savezima jer je ocijenjeno da bi posljedice naputanja saveznika bile
kudikamo opasnije od ispunjavanja obveza koje nameu savezi. U nuklearnoj eri to
pravilo vie nije vrijedilo: naputanje saveznika znailo je mogunost eventualne
katastrofe, dok je ulazak u nuklearni rat na strani saveznika znaio izravnu katastrofu.
U elji da ojaaju strategiju odvraanja napada, Amerika i saveznici neprestano su
naglaavali da e njihov odgovor na eventualnu prijetnju sigurno biti snaan. Cilj
Amerike bio je pronai naine da se predvide i ublae posljedice nuklearnog rata, dati
vjerodostojnost prijetnjama i smanjiti mogue rizike propadne li politike odvraanja.
Meu amerikim intelektualcima, strunjacima za pitanja obrane zavladala je
tendencija razlikovanja ciljeva, centralnog zapovjednitva i kontrole, te strategija
elastinog odgovora. Svi ameriki saveznici odupirali su se takvim mjerama vjerujui
da bi time mogunost agresije samo porasla. U odsudnom trenutku Americi je ostajala
opcija odustajanja od namjere da se nuklearni arsenal stavi u funkciju, tako da bi se
Europa mogla nai u najgoremu moguem poloaju: smanjene snage za odvraanje
napada i nedefinirana obrambena strategija.
Takve strepnje nikako ne moemo smatrati trivijalnima. Istodobno je ameriko
vodstvo sve vie brinula mogunost viestrukog otpoinjanja napada, jer prijetnja
samostalnih francuskih i britanskih nuklearnih snaga nije bila nimalo beznaajna. Ako

europske snage krenu u napad na Sovjetski Savez, mogle bi uvui Ameriku u nuklearni
rat. Oekivati je da bi se Sovjetski Savez osvetio Americi da bi sprijeio da se
Amerika okoristi tetom nanesenom Sovjetskom Savezu. Vjerojatniji je scenarij bio
estok odgovor Sovjetskog Saveza i napad na amerike saveznike, dok Amerika ne bi
mogla pasivno stajati i gledati unitenje svojih saveznika, bez obzira na provokaciju
koja je izazvala takav razvoj dogaaja.
Stoga je ameriki vojni i politiki vrh vrsto ustrajao u odluci da pod svaku cijenu
izbjegne mogunost da ih se silom natjera na nuklearni rat. Odluka da se preuzme rizik
za totalno unitenje amerikog drutva bila je dovoljno zlosutna, bez obzira tko
inicirao takvu odluku. Ameriko rjeenje te dileme liiti svoje saveznike
mogunosti da se upuste u neovisne akcije bio je jednako problematian potez s
obzirom na komar europske povijesti. Europski voe bili su navikli na naputanje
svojih saveznika, te na osjeaj naputenosti od strane saveznika zbog mnogo
nevanijih razloga od pitanja nuklearnog unitenja. Europske su zemlje smatrale da
njihov opstanak ovisi o injenici hoe li uspjeti navesti Ameriku da ih ne napusti u
sluaju moguega nuklearnog rata te, u sluaju neuspjeha te opcije, o raspolaganju
vlastitim nuklearnim potencijalima koji bi im pruili sigurnost i zatitu.
Razliitost amerikoga i europskog pristupa nuklearnoj strategiji bilo je nerjeiva
dilema. Zelja Velike Britanije i Francuske da zadre neki vid kontrole nad donoenjem
odluka koje e bitno utjecati na njihove sudbine bila je sasvim razumljiva, i potpuno u
skladu s povijesnim tradicijama tih zemalja. Jednako je razumljiva bila amerika
zabrinutost i elja da se ve postojee opasnosti nuklearne ere dodatno ne poveavaju
pojedinanim inicijativama saveznika. S gledita politike odvraanja hvale je
vrijedan pokuaj Britanije i Francuske da uspostave i nove centre odluivanja, jer se
time agresor dovodi u zamreniju poziciju budui da mora raunati na neovisne
nuklearne snage. S druge strane, inzistiranje Amerike na jedinstvenoj kontroli
nuklearnog naoruanja bilo je sasvim logino, jer se time formirala prihvatljiva
strategija za voenje eventualnog rata. Sukobljeni interesi bili su nepomirljivi te inili
pokuaj nacija da odrede vlastitu budunost u sasvim novim okolnostima, uzimajui u
obzir nezamislive opasnosti. Amerika je reagirala na tu dilemu pokuajem
rjeavanja problema, dok je de Gaulle drao taj problem nerjeivim, i jedina mu je
elja bila ojaati neovisni poloaj Francuske.
Amerika je politika koncipirana u dvije razliite etape, a svaka od njih
odraavala je posebnosti predsjednika koji je u tom trenu upravljao zemljom.
Eisenhower je temeljio svoj pristup na pokuaju uvjeravanja de Gaullea da neovisne
francuske nuklearne snage nisu potrebne, te je pokuaje stvaranja francuskih vlastitih
snaga smatrao znakom nepovjerenja. Tipino amerikom kombinacijom birokratizma i

idealistikog duha, Eisenhower je teio pronalaenju tehnikog rjeenja amerike

none more nuklearnog rata koju bi potaknuli ameriki saveznici. Tijekom posjeta
Parizu 1959., Eisenhower je upitao de Gaullea na koji nain bi razliite nuklearne
snage saveznica mogle biti objedinjene jedinstvenim vojnim planom. Tog trenutka
Francuska je objavila poetak vlastitoga nuklearnog programa, ali jo nije obavila
ispitivanje novog oruja.
Na to pitanje Eisenhower je dobio odgovor koji nije bio spreman prihvatiti. De
Gaulle je integraciju nuklearnih snaga smatrao politikim, a ne tehnikim problemom.
Zanimljivo je da je de Gaulle ve godinu dana prije dao odgovor na to pitanje svojim
prijedlogom za osnivanje direktorija. Eisenhowerov su prioritet bile su strateke
opcije, dok je de Gaulle bio zainteresiran za politike opcije. Prvenstveni interes
Eisenhowera bilo je efikasno upravljanje orujem u sluaju rata, dok su de Gaullea
manje zanimali planovi za voenje opeg rata (smatrao je da je sve ionako izgubljeno)
od poveanja diplomatskih opcija Francuske zadravanjem prava poduzimanja akcija
prije izbijanja rata.
Sedamnaesti rujna 1958. de Gaulle predlae Eisenhoweru i Macmillanu
prihvaanje memoranduma u kojemu je izloeno francusko vienje odgovarajue
strukture NATO saveza. Predlae formiranje politikoga direktorija u sklopu
Atlantskog saveza, koji bi se sastojao od predstavnika vlada Sjedinjenih Drava,
Velike Britanije i Francuske. Direktorij bi se povremeno sastajao, imao zajedniki
stoer, oformio zajedniku strategiju, posebno za sluaj izbijanja kriza izvan podruja
djelovanja NATO-a:
... rjeavanje politikih i stratekih pitanja od vanosti za cijeli svijet treba
povjeriti novom odboru, koji bi se sastojao od predstavnika Sjedinjenih Amerikih
Drava, Velike Britanije i Francuske. To tijelo treba preuzeti odgovornost za
donoenje zajednikih odluka o svim kljunim politikim pitanjima povezanim sa
sigurnosti svijeta, definirati i, ako je potrebno, provesti u djelo strateke planove,
posebno one koji ukljuuju uporabu nuklearnog oruja. Taj odbor treba preuzeti
odgovornost i za obranu pojedinih podruja, kao to je Arktik, Atlantski, Pacifiki i
Indijski ocean. Ta se podruja mogu podijeliti na manje cjeline bude li to potrebno.
De Gaulle je svoje prijedloge popratio i prijetnjom izlaska Francuske iz NATO
saveza, pokuavajui pokazati da je vrsto naumio provesti svoje planove. Francuska
vlada smatra takvu organizaciju neophodnom za osiguranje sigurnosti u svijetu. Stoga
833

se i lanstvo Francuske u NATO-u temelji na prihvaanju tih prijedloga.

U jednoj fazi de Gaulle je zahtijevao da Francuska dobije isti status kao i Velika
Britanija u posebnim odnosima sa Sjedinjenim Dravama. Kad pomnije razmotrimo

njegov prijedlog, vidljiva je slinost rjeavanja sigurnosnih pitanja s Rooseveltovom

koncepcijom etiriju policajaca, u kojoj bi Francuska zamijenila Sovjetski Savez
kao jedan od kljunih aktera. Radilo se o sveobuhvatnom konceptu globalne sigurnosti
temeljene na nuklearnom naoruanju, premda se u to doba Francuska nuklearna mo
tek razvijala.
De Gaulle je svojim zahtjevom zadirao u samu sr nuklearnih problema: u
nuklearnoj eri nisu postojali tehniki naini da se osigura koordinacija akcije. Sama
mogunost uporabe bilo kojega nuklearnog oruja bila je golem rizik, te je bilo lako
shvatiti zato su pojedine zemlje zauzele izrazito nacionalistike stavove. Jedini nain
koji je pruao nadu u zajedniku akciju bilo je stvaranje takvih politikih odnosa koji
bi omoguili da svi sudionici u konzultacijama zauzmu jedinstveni stav. Na alost,
najtee je postii takav odnos meu suverenim dravama, a sada je to bilo gotovo
nemogue zbog vrstoga stava de Gaulleove diplomacije.
Je li de Gaulle smatrao osnivanje direktorija samo privremenom mjerom dok
francuske nuklearne snage ne postanu dovoljno jake da zaprijete neovisnom akcijom,
ili je njegov cilj bio nov, dotad nepoznat nain suradnje kojim bi Francuska dobila
posebnu ulogu voe europskog kontinenta? To nikad neemo saznati jer je ideja o
uspostavi direktorija naila na vrlo hladan prijam Eisenhowera i Macmillana. Velika
Britanija nije bila spremna oslabiti posebne odnose svoje zemlje sa Sjedinjenim
Dravama. Ame- rika nije bila spremna prihvatiti plan o irenju nuklearnog
naoruanja formiranjem direktorija koji bi obuhvaao zemlje koje raspolau
nuklearnim naoruanjem, osobito one zemlje koje su na tom podruju tek u poetnom
stadiju razvoja. Ostale zemlje lanice NATO-a odbile su podjelu na dvije kategorije
lanstva u NATO savezu, pri kojemu bi prva kategorija obuhvaala nuklearne sile a
druga sve ostale. Ameriki lideri eljeli su da Atlantski savez bude jedinstven,
premda je bilo teko pomiriti razliitost stavova koji su doli do izraaja tijekom
Sueske i Berlinske krize.
Slubene reakcije Eisenhowera i Macmillana bile su vrlo neodreene i
izbjegavale izravan odgovor. Navikli na kontakte s popustljivim i kratkotrajnim
predsjednicima vlada etvrte republike, odgovorili su de Gaulleu prijedlogom
birokratskih programa, s nadom da e se s vremenom de Gaulleov prijedlog ublaiti.
Prihvatili su naelo redovnih konzultacija, ali ne na razini predsjednika vlada, te
izrazili elju da se dnevni red konzultacija ogranii na vojna pitanja.
Taktika Eisenhowera i Macmillana, koja je polazila od pretpostavke da treba
inzistirati na proceduri, imala je smisla samo pod pretpostavkom da de Gaulle reagira
nepromiljeno te da mu ne preostane nijedan drugi izlaz. Vrijeme je pokazalo da su
obje pretpostavke bile potpuno pogrene. Kad je shvatio da su mu planovi osujeeni,

de Gaulle je svojim sugovornicima jasno dao na znanje da su mu na raspolaganju i

druge opcije. Naredio je povlaenje amerikoga nuklearnog naoruanja s francuskog
tla, povukao francusku flotu iz zajednikoga zapovjednitva NATO-a, a 1966. iz
NATO-a povlai i francusku kopnenu vojsku i zrakoplovstvo. Prije toga konanog
koraka, de Gaulle se otro sukobio s dinaminim mladim amerikim predsjednikom
Johnom F. Kennedyjem.
Kennedy je predstavljao novu generaciju amerikih predsjednika koji su se borili
u Drugomu svjetskom ratu, ali ne i upravljali njime. Podravali su uspostavu novoga
svjetskog poretka ali nisu bili kreatori te politike. Kennedyjevi prethodnici, koji su
prisustvovali stvaranju novoga pristupa politici, usmjerili su snage na ouvanje
postignutog, dok je Kennedyjeva administracija teila za novim poretkom. Cilj
Atlantskog saveza je za Trumana i Eisenhowera bio pruanje otpora sovjetskoj
agresiji, dok je Kennedyjev cilj bio uspostava Atlantske zajednice koja e utrti put
onom to je poslije nazvano novim svjetskim poretkom.
Teei realizaciji toga cilja, Kennedyjeva administracija razvija dvostruki pristup:
pokuaj da se definira racionalni nain uporabe nuklearnog naoruanja, uz istodobno
stvaranje politike definicije Atlantske zajednice. Kennedy je bio zapanjen
kataklizmikim posljedicama vojne doktrine koja je jo uvijek prevladavala
masovne odmazde. Zajedno sa svojim briljantnim ministrom obrane Robertom
McNamarom, Kennedy radi na razvijanju strategije koja otvara mogunost drukijem
raspletu, a ne Armagedonu ili kapitulaciji. Kennedyjeva administracija stavlja teite
na konvencionalno naoruanje i trai naine da se ogranii uporaba nuklearnog oruja.
Sve vea izvjesnost nuklearnog napada Sovjetskog Saveza na Ameriku rezultira
takozvanom strategijom fleksibilnog odgovora. Sustav upravljanja i niz raspoloivih
opcija te strategije imaju za krajnji cilj mogunost da Sjedinjene Drave odlue,
ovisno o stupnju kooperativnosti protivnika, kako voditi rat i kojim orujem, i pod
kojim se uvjetima rat moe okonati.
Da bi takva strategija bila djelotvorna, neophodno je da nuklearno oruje bude
pod centralnom kontrolom drugim rjeima, pod amerikom kontrolom. Kennedy
smatra francuski nuklearni program tetnim za NATO, dok njegov ministar obrane
istodobno osuuje plan razvoja europskih nuklearnih snaga, ukljuujui i britanskih,
nazivajui ih opasnim, skupim, zastarjelim i neuvjerljivim. Zamjenik
dravnoga tajnika George Ball nadovezuje se na to tvrdnjom da put prema nuklearnoj
proliferaciji (irenju nuklearnog oruja na zemlje koje ga nemaju) nema loginog
834

kraja.
Kennedyjeva administracija stoga zagovara integraciju svih nuklearnih snaga

NATO saveza i predlae plan za ostvarenje toga cilja: uspostavu Multilateralnih snaga
NATO-a (MLF Multilateral Force). Tim planom na brodove pod zapovjednitvom
NATO-a instaliralo bi se nekoliko stotina raketa srednjeg dometa (1500-2000 milja).
835

Na tim brodovima posade bi bile sastavljene od pripadnika zemalja lanica.

Sjedinjene Drave zadrale su pravo veta, pa stoga Multilateralne snage nisu
predstavljale rjeenje temeljnih nuklearnih dilema NATO saveza bile su ili suvine
ili nekorisne.
etvrti srpnja 1962. Kennedy iznosi svoju uvenu Deklaraciju o meusobnoj
ovisnosti Sjedinjenih Drava i Ujedinjene Europe. Politiki i ekonomski ujedinjena
Europa postala bi ravnopravan partner Sjedinjenim Dravama, i dvije bi zajednice
836

zajedniki rjeavale probleme i obveze koje namee vodstvo svijeta.

Objanjavajui simboliku takve politike u jednom od govora odranom u crkvi Sv.
Pavla (Paulskirche) u Frankfurtu, gdje je 1848. zasjedala nacionalna skuptina
Njemake, Kennedy istie vanost partnerstva s ujedinjenom Europom:
Samo vrsto povezana, jedinstvena Europa moe sprijeiti fragmentaciju saveza.
Samo takva e Europa omoguiti puni reciprocitet postupaka s obje strane oceana, i
rjeavanje problema koji su pred Atlantskim savezom. Samo s takvom Europom
moemo oekivati obostrano poputanje i postizanje kompromisnih rjeenja meu
837

ravnopravnim saveznicima, podjelu odgovornosti i jednaki stupanj portvovanja.

Kennedyjev elokventan govor odran je u ozraju pomutnje i podvojenosti Europe
zbog sve vee ekonomske moi, uz istodobnu svijest o vojnoj nemoi, posebno na
podruju nuklearnog oruja. Kvalitete koje su omoguavale fleksibilni pristup
problemima u Sjedinjenim Dravama, naile su na nerazumijevanje zemalja lanica
NATO saveza. Praktina posljedica strategije fleksibilnog odgovora omoguila je
Washingtonu da uiva vee slobode donoenja politikih odluka o ulasku u rat. Upravo
taj cilj je de Gaulle elio ograniiti s force de frappe, kako je ezdesetih godina
nazivao francuske nuklearne snage. Upravo su promiljenost i fleksibilnost pri
donoenju odluka, kvalitete koje su smatrane poeljnima u Americi, uvrstile Francuze
u namjeri da ustraju na nuklearnoj autonomiji, te politici koja bi im pruala osiguranje
u sluaju oklijevanja Amerike u odsudnim trenucima.
Premda je ameriki cilj bio formiranje snanih snaga za odvraanje napada, ime
bi nuklearne prijetnje dobile na kredibilitetu, veina saveznikih zemalja temeljila je
strategiju uzvraanja napada na sasvim suprotnim pretpostavkama: poveavanju rizika
protivnika ustrajanjem na strategiji masovne odmazde, bez obzira na mogue
posljedice. Nikad se nije raspravljalo o postupcima u sluaju da blef propadne,
premda se nije mogla iskljuiti ni opcija predaje.

Rasprava o vojnoj integraciji sadrala je i izvjesne teoloke elemente. U

mirnodopsko je doba primarna uloga zapovjednitva NATO saveza planiranje. U
operativnom smislu, vojne snage svake zemlje lanice bile su pod nacionalnim
zapovjednitvom, a pravo da se snage povuku podrazumijevalo se i nikad nije bilo
upitno. To je jasno pokazano prigodom povlaenja francuskih snaga iz Alira, te
amerikih snaga tijekom niza kriza na Bliskom istoku u Libanonu 1958., u arapskoizraelskom ratu 1973., i u Zaljevskom ratu 1991. Pri raspravama o pozitivnom aspektu
integracije ni Sjedinjene Drave ni Francuska nisu dale jasnu definiciju zajednike
akcije koja bi bila mogua nakon integracije, a nemogua u sluaju prihvaanja
labavije francuske koncepcije temeljene na suradnji. De Gaulle je iznio analizu koja
potvruje da nikakvi dogovori o zapovjednitvu ne bi rijeili problem ija je bit
politike naravi:
Nai saveznici i prijatelji Amerikanci dugo su vremena bili jedina zemlja koja je
raspolagala nuklearnim orujem. Dok je Amerika bila jedina zemlja koja je
raspolagala nuklearnim arsenalom, te pokazivala spremnost da ga upotrijebi u sluaju
napada na Europu ... Amerikanci su vodili takvu politiku da Francuska nije ni
razmatrala mogunost invazije, budui da je takav napad bio nezamisliv. ...Sada i
Sovjeti raspolau nuklearnim arsenalom koji je dovoljno moan da ugrozi i Ameriku.
Ne elim prosuivati, ako je uope i mogue usporediti dvije razliite opasnosti, ali
838

vrijeme je da se suoimo s novom realnou.

Afera Skybolt dovela je sve te latentne konflikte do vrhunca. Tijekom svoje
politike karijere de Gaulle se neprestano suprotstavljao posebnim odnosima
izmeu Amerike i Velike Britanije upravo stoga to je, po njegovu miljenju, takva
politika davala Velikoj Britaniji status velike sile ravne Sjedinjenim Dravama, dok je
istodobno stavljala Francusku u podreeni poloaj. Moramo napomenuti da je
Kennedy francuskom programu razvoja projektila nudio jednaku pomo kao i
britanskom, ali za de Gaullea je upravo ta nijansa u razlici izmeu integracije i
koordinacije inila samu bit neovisne politike. U svakom sluaju, injenica da je
sporazum u Nassauu sklopljen izmeu anglo-amerikih lidera, a de Gaulle je o tome
bio obavijeten javno, putem medija, bila je dovoljna da ga de Gaulle odbaci.
Istodobno nije bio spreman vezati nuklearnu snagu svoje zemlje uz tehnologije koje,
kao i Skybolt, mogu biti otkazane svakog trenutka. Na konferenciji za tisak odranoj
14. sijenja 1963. de Gaulle je stoga odbio prihvatiti Kennedyjevu ponudu javnim
istupom i obraanjem medijima, na isti nain na koji je i primio ponudu, jetkom
primjedbom: Naravno, o ovom prijedlogu i sporazumu govorim samo stoga jer su
javno obznanjeni i njihov je sadraj svima poznat.

839

Jasno postavljajui granicu, de Gaulle se koristi prilikom da uloi veto na ulazak

Velike Britanije u Zajedniko trite te istodobno odbacuje Kennedyjevo gledite da
europski stub obrane treba biti organiziran na supranacionalnim osnovama:
Svaki sustav koji bi podrazumijevao odricanje od naeg suvereniteta u korist
uzviene meunarodne organizacije potpuno je nespojiv s pravima i obvezama
Republike Francuske. Nema nikakve sumnje da takav sustav ne bi mogao upravljati
840

narodima, pa tako ni Francuzima u uvjetima kad je njihov opstanak upitan.

Nekoliko dana poslije de Gaulleov otpor amerikom vodstvu doivjet e vrhunac.
De Gaulle i Adenauer potpisuju sporazum o prijateljstvu i gospodarskoj suradnji koji
predvia stalne konzultacije o svim goruim pitanjima:
Vlade dviju zemalja konzultirat e se, prije donoenja bilo kakve odluke, o svim
pitanjima vanim za vanjsku politiku, o pitanjima od zajednikog interesa u svrhu
841

postizanja to slinijih stavova.

Sadraj sporazuma nije bio posebno znaajan, poput prazne posude koju lideri
Francuske i Njemake mogu ispuniti ime god zaele u godinama koje slijede. Na
simbolikoj razini taj je sporazum bio vrlo bitan. Sve od
Bismarckova odlaska s poloaja njemakog kancelara 1890., Francuska i Velika
Britanija suprotstavljale su se Njemakoj u svim veim meunarodnim krizama.
Unato tome, upravo je njemaki kancelar pomogao Francuskoj da se ne nae u
meunarodnoj izolaciji, nakon to je de Gaulle iskljuio Veliku Britaniju iz
Zajednikog trita. Francuska nije bila dovoljno snana da bi uspjela nametnuti
vlastita rjeenja za otvorena pitanja, ali uz podrku Njemake postat e dovoljno jaka
da uspije opstruirati odluke ostalih.
Na kraju krajeva, sredinje je pitanje bilo zato narodi uope surauju. Amerika je
zastupala stav da svi razumni narodi na kraju dou do istog zakljuka, stoga se
zajedniki ciljevi podrazumijevaju dok je predmet rasprave samo nain potreban za
uspostavu harmoninog odnosa. Europski pristup tom pitanju izvire iz duge povijesti
koju su obiljeili sukobljeni nacionalni interesi, a upravo je pomirenje tih interesa
inilo kljuni cilj europske diplomacije. Europski lideri smatraju da se stanje
harmoninih odnosa postie promiljenim djelima i mudrim vodstvom. Ba je to
pitanje bilo sporna toka u pregovorima o kontroli nuklearnog naoruanja voenima
ezdesetih godina, a sada je bilo bitan razlog de Gaulleova odbijanja koncepcije
supranacionalne Europe. Isto e se pitanje ponovno javiti u pregovorima o sporazumu
iz Maastrichta devedesetih godina. Nema sumnje da su de Gaullea na takvu odluku
potakli i neki drugi, manje filozofski motivi. Sljedbenik Richelieua, smatrao je da je
dominantna uloga Francuske u Europskoj zajednici ugroena britanskim ulaskom u

Zajednicu zbog dva razloga: iznimnog utjecaja Velike Britanije i njezine bliskosti sa
Sjedinjenim Dravama.
Bez obzira na sebine motive koji su vodili de Gaullea, njegov stav pogodio je u
srce
pitanje
meunarodne
uloge
Sjedinjenih
Drava,
posebno
u
poslijehladnoratovskom razdoblju. Jedna od najteih lekcija koju e Amerika tek
morati nauiti jest da narodi surauju u duemu vremenskom razdoblju samo kad
dijele zajedinike politike ciljeve, te da se amerika politika stoga mora usredotoiti
na te ciljeve, a ne na mehanizme potrebne za provoenje politike. Da bi meunarodni
poredak funkcionirao, mora se ostaviti dovoljno prostora razliitim nacionalnim
interesima. Premda treba raditi na usuglaavanju tih razliitih interesa, ne smije ih se
zanemariti.
De Gaulle se otro usprotivio Kennedyjevoj uzvienoj viziji atlantskog partnerstva
koje bi u Europi bilo temeljeno na dva potporna stupa koji bi bili usmjereni
ostvarenju jednog cilja. De Gaulle je iznio prijedlog vlastite koncepcije mnogo
sloenijih odnosa unutar saveza. Te dvije razliite koncepcije reflektirale su razliita
povijesna iskustva dvaju kontinenata i razliite sustave vrijednosti. Koncepcija
predsjednika Kennedyja bila je temeljena na batini Wilsona i Franklina Delanoa
Roosevelta, dok je de Gaulleova koncepcija bila zamrena verzija klasine europske
koncepcije ravnotee, koja se temelji na podijeljenoj Njemakoj, ekonomskoj
superiornosti Zapadne Njemake, politikoj dominaciji Francuske unutar Europske
zajednice, te na amerikoj nuklearnoj zatiti kao dodatnom obliku osiguranja.
Na kraju svega de Gaulle je doivio poraz zbog isticanja staromodne koncepcije
nacionalnih interesa koju je tako uporno zagovarao. Mudro dravnitvo nikad ne
pretjeruje. Briljantna analitika mo de Gaulle bila je neodriva jer nije uzimala u
obzir injenicu da nacionalni interesi Francuske nisu spojivi s amerikima do te mjere
da se Amerika moe odluiti na distanciranje od Europe barem na neko vrijeme, dok
je Sovjetski Savez jo uvijek nedirnuta cjelina. Francuska je imala snagu da
povremeno osujeti amerike planove, ali nije bila dovoljno snana da nametne svoju
viziju.
Bez obzira je li se de Gaulle odluio za takvu politiku zbog podcjenjivanja te
istine, ili je pak bio suvie ponosan da ju prizna, esto je na sutinski filozofske
prijedloge reagirao napadom na amerike stavove, te je povremeno ostavljao dojam
da je bit francuske politike elja da se uporno usauje nepovjerenje prema Americi
meu zemljama lanicama Saveza. Pritom je de Gaulle osujetio i vlastite planove.
Njegova tvrdnja da je odluka o ratu ili miru zapravo politika, prilino je tona.
Njegov prijedlog o osnivanju direktorija ispravno je upozorio na nunost postizanja
usklaivanja politikih ciljeva, posebno izvan podruja koje pokriva Atlantski savez.

De Gaulle je pokazao sklonost da nepobitne argumente dovodi do krajnosti. Po

njegovu vienju, nije bilo isto odbaciti strukture koje ine neki sporazum obvezujuim
i spreavaju neovisne akcije proceduralnim sredstvima, i upravljati odnosima unutar
Saveza izazivajui neprestane konfrontacije izmeu Europe i Amerike. Njegova
bahata taktika bila je suta suprotnost amerikom poimanju meunarodnih odnosa,
posebno saveza, i nespojiva sa stavovima drugih zemalja lanica NATO-a koje su,
kad su ve bile prisiljene napraviti izbor izmeu Washingtona i Pariza, odluile
podrati Ameriku.
To je posebno dolazilo do izraaja u odnosima Francuske i Njemake. De Gaulle
je suradnju Francuske i Njemake smatrao bitnom okosnicom svoje vanjske politike.
Premda je Njemaka podrala francusku politiku prema Berlinu i imala razumijevanja
za francuske stavove o kontroli nuklearnog naoruanja, postojala je granica preko koje
ni jedan njemaki dravnik nije bio spreman ii prekid suradnje sa Sjedinjenim
Dravama. Bez obzira na sumnje u ispravnost pojedinih poteza amerike politike,
njemaki lideri nisu bili spremni na sueljavanje sa Sovjetskim Savezom samo uz
podrku Francuske. Iako su njemaki lideri razliito procjenjivali relativne vrline
anglo-amerike politike u rjeavanju problema kontrole nuklearnog naoruanja i
integracije Europe, ni jedan od njih nije se mogao odluiti za oslanjanje na francuske
postrojbe koje su bile neznatne u usporedbi s golemim nuklearnim arsenalom kojim je
raspolagala Amerika, i nijedan nije preferirao francusku politiku podrku ve onu
Sjedinjenih Drava. Stoga su postojale vrste granice mogunosti de Gaulleovih
postignua pri odabiru protuamerike politike. Nastojanja de Gaullea da sprijei
ponovnu pojavu nacionalizma u Njemakoj otvarala su mogunosti da njemaki
nacionalizam manevrira izmeu niza razliitih opcija.
Posebno je obiljeje kriza koje su izbijale tijekom ezdesetih godina da su se
uvijek rjeavale same po sebi. Nakon Berlinske krize koja je trajala od 1958. do
1963., vie nije dolazilo do izravnih prijetnji Sovjetskog Saveza interesima Zapada u
Europi. Nakon kriza unutar Atlantskog saveza od 1960. do 1966., situacija se smiruje i
prevladava miroljubiva koegzistencija izmeu amerike i francuske koncepcije.
Tijekom sedamdesetih godina Nixonova e administracija u sklopu Godine Europe
pokuati oivjeti duh pristupa predsjednika Kennedyja neto umjerenijim
prijedlozima. Ta koncepcija takoer se rasprila zbog protivljenja degolistike
opozicije, na temelju vrlo slinih razloga. Francuska je i nadalje povremeno
pokuavala stvoriti istinski neovisne europske vojne snage, ali ti planovi nisu se
realizirali zbog rezerviranog stava Sjedinjenih Drava prema tom pitanju te zbog
podvojenog stava Njemake. Desetljea su prolazila, a iznenadni dogaaji na terenu
zatekli su i Amerikance i Francuze.

Ironija je da su se u poslijehladnoratovskom svijetu dva suparnika nala u situaciji

u kojoj je njihova puna suradnja bila bitan imbenik u kreativnom odnosu izmeu
Amerike i Europe. Wilsonova vizija zajednice demokratskih zemalja, koja djeluje u
skladu sa zajednikim ciljem i naelima podjele rada, bila je odgovarajue rjeenje za
meunarodni poredak pedesetih i ezdesetih godina, u razdoblju kad je kljuni
problem bila vanjska prijetnja totalitarne sovjetske ideologije i kad je Amerika imala
nuklearni monopol i bila vodea svjetska ekonomska sila. Nestanak te prijetnje i
ideoloki slom komunizma, uz ravnomjerniju raspodjelu ekonomske moi, nameu
meunarodnom poretku potrebu za suptilnijim balansiranjem nacionalnih i regionalnih
interesa. Komunizam je na kraju doivio slom, ba kao to su predvidjeli Kennan,
Acheson i Dulles. Meutim, slomom toga svijeta nije se stvorio svijet proet
vilsonijanskim idealistinim duhom, ve je iznova oivio upravo onaj vid
nacionalizma koji su Wilson i njegovi sljedbenici nazivali staromodnim. De Gaulle
zasigurno ne bi bio iznenaen takvim novim svijetom, naprotiv, sigurno ga ne bi ni
smatrao novim, ve bi ustanovio da je takav svijet oduvijek postojao, samo to je
bio prikriven prijelaznim fenomenom hegemonije dviju velesila u bipolarnom svijetu.
Slom komunizma i ujedinjenje Njemake sruili su veinu de Gaulleovih
pretpostavki. Skeptian prema svemu osim prema meunarodnoj ulozi svoje zemlje,
de Gaulle je precijenio mogunost Francuske da sama upravlja povijesnim procesima.
Novi svjetski poredak nije obistinio de Gaulleov san o politikoj dominaciji
Francuske u Europi, kao ni ameriki san o vodeoj ulozi Amerike u svijetu.
Ujedinjenoj Njemakoj vie nije potrebna potvrda saveznika o njezinoj superiornosti
naspram njezinu istononjemakom suparniku. S obzirom da su u igru sada ukljueni i
nekadanji sateliti Sovjetskog Saveza u Istonoj Europi, Francuska se nala u poziciji
da nema dovoljno snage sama uspostaviti novu ravnoteu u Europi. Tradicionalna
politika Francuske, cilj koje je obuzdavanje Njemake i tenja da obnovi prijateljske
odnose s Rusijom, osujeena je bez obzira na predvidiv rasplet dogaaja u bivemu
Sovjetskom Savezu. Ako doe do kaosa i nereda, Rusija e biti suvie slaba da bi bila
protutea Njemakoj; ako pak prevlada ruski nacionalizam i uslijedi ponovna
centralizacija, nova e drava, koja jo uvijek ima na raspolaganju mnotvo
nuklearnog oruja, biti suvie jaka da bude ravnopravan francuski partner. Ne moe se
sa sigurnou zakljuiti da bi se tako snana zemlja odluila za Francusku kao
partnera, jer bi vjerojatno smatrala da bi partnerstvo s Amerikom ili Njemakom bilo
poeljnije. Najvanije od svega je da bi bilo koji pokuaj okruenja Njemake,
ponovno pobudio upravo onakav nacionalizam kojeg su do sada njemaki lideri
uspijevali kontrolirati, a koji je oduvijek bio nona mora Francuske. Amerika stoga i
dalje ostaje najpouzdaniji partner Francuske, i jedini jamac prijeko potrebnog

prijateljstva Francuske s Njemakom.

Na kraju svega, nakon de Gaulleovih nastojanja da uini Ameriku nebitnim
imbenikom u svjetskoj politici, dok je Amerika istodobno gajila nade da e uspjeti
vre integrirati Francusku u NATO, suradnja izmeu ta dva prijateljski naklonjena
suparnika iji je odnos slian posebnom odnosu Amerike s Velikom Britanijom
namee se kao kljuni imbenik ravnotee, upravo kao to se trebalo dogoditi ve
prije dvije generacije kad se Wilson pojavio u Francuskoj u elji da oslobodi Stari
svijet od zabluda i uzdigne ga iznad koncepcije nacionalne drave.

Francuska pjeadija u Dien Bien Phuu, travanj 1954.

GLAVA DVADESET PETA

Vijetnam: poetak pomutnje;
Truman i Eisenhower
Sve je poelo s najboljim namjerama. Tijekom dva desetljea nakon svretka
Drugoga svjetskog rata Amerika je preuzela vodeu ulogu u izgradnji novoga
meunarodnog poretka od fragmenata jednog unitenog svijeta. Postavila je zdrave
temelje za razvoj Europe, obnovila Japan i suoila se s komunistikim
ekspanzionizmom u Grkoj, Turskoj, Berlinu i Koreji. Uz to se ukljuila u prve
mirnodopske saveze te pokrenula program tehnike pomoi zemljama u razvoju.
Zemlje pod zatitom Amerike uivale su mir, prosperitet i stabilnost.
U Indokini su svi prethodni modeli amerike angairanosti u inozemstvu doivjeli
propast. Prvi put u meunarodnim angamanima Amerike u dvadesetom stoljeu
istroio se izravan, uzrono povezan odnos sustava vrijednosti i rezultata Amerike.
Univerzalna primjena vlastitoga sustava vrijednosti navela je Amerikance da
preispitaju utemeljenost tih vrijednosti i upitaju se zato su uope uli u Vijetnam.
Stvorio se jaz izmeu amerikog uvjerenja u iznimnost vlastitih nacionalnih iskustava
i kompromisa i nejasnoa inherentnih geopolitikom sustavu, iji je cilj definiran kao
obuzdavanje irenja komunizma. Tijekom tekog iskuenja u Vijetnamu, vizija
amerike iznimnosti ugrozila je samu sebe. Ameriko drutvo nije se uputalo u
rasprave o praktinim nedostacima svoje politike, ve o dostojnosti Amerike da
odigra bilo kakvu meunarodnu ulogu. Upravo taj aspekt rasprava o Vijetnamu otvorio
je bolne i teko izljeive rane.
Rijetko su kad posljedice akcija neke nacije bile u tolikom protuslovlju s
poetnom zamisli. U Vijetnamu je Amerika zanemarila temeljni princip vanjske
politike koju je izloio Richelieu tri stoljea prije: ... ono to treba podrati i sila
potrebna za to trebaju biti u geometrijskoj proporciji (vidi glavu 3.). Geopolitiki
pristup usmjeren k analizi nacionalnih interesa omoguio bi odvajanje strateki bitnih
pitanja od onih nebitnih. To bi navelo Ameriku da se zapita zato je procijenila
dovoljno sigurnim politikim potezom nijemo promatrati dogaaje iz 1948., kad su
komunisti osvojili velik dio Kine, a potom zakljuila kako je amerika nacionalna
sigurnost ugroena u mnogo manjoj azijskoj zemlji koja nije bila neovisna ve
posljednjih 150 godina, a i prije toga nikad nije bila neovisna u svojim sadanjim
granicama.
Kad je u devetnaestom stoljeu Bismarck, zaetnik Realpolitik shvatio da se dva

najblia saveznika, Austrija i Rusija sukobljavaju zbog nemira na Balkanu, podruju

udaljenom tek nekoliko stotina milja od njemake granice, jasno je naglasio da
Njemaka nema namjeru ulaziti u rat zbog nerijeenih pitanja na Balkanu; Bismarck je
smatrao da Balkan nije vrijedan kostiju ni jednoga jedinog pomeranskoga grenadira.
Sjedinjene Drave nisu temeljile svoju politiku na slinim pretpostavkama. Ve u
devetnaestom stoljeu predsjednik John Quincy Adams, pronicav praktiar vanjske
politike, upozorio je Amerikance da se ne uputaju u borbe protiv udaljenih
monstruma u inozemstvu. Vilsonijanski pristup vanjskoj politici nije doputao
pravljenje razlika izmeu monstruma koje treba unititi. Univerzalan po svojem
pristupu pitanju svjetskog poretka, vilsonizam se nije uputao u analize relativne
vanosti pojedinih zemalja, polazei od premise da je dunost Amerike boriti se za
pravdu bez obzira na okolnosti i neovisno o geopolitici.
Tijekom dvadesetog stoljea svi ameriki predsjednici neprestano su naglaavali
da Amerika nema nikakve sebine interese, te da je njezin temeljni, ako ne i jedini,
vanjskopolitiki cilj postizanje opeg mira i napretka. U inauguralnom govoru 20.
sijenja 1949. Truman izraava odlunost da njegova zemlja ostvari plemenit cilj i
stvori svijet u kojemu e sve zemlje i svi narodi bit slobodni i upravljati svojim
zemljama na nain koji ocijene najboljim. Pritom je istaknuo da se nee slijediti
politika nacionalnih interesa: Ne traimo nikakav teritorij. Nikome ne nameemo
svoju volju. Ne traimo nikakve privilegije koje nismo spremni dati drugima.
Politika Sjedinjenih Drava temeljit e se na jaanju zemalja koje streme slobodi i
zatititi ih od mogue agresije davanjem vojnih savjeta i opreme. Cilj nam je pruiti
potporu slobodnim zemljama koje e s nama suraivati i raditi na odravanju mira i
842

sigurnosti. Nacionalni cilj postaje ostvarenje slobode svake neovisne zemlje bez
obzira na njezino strateko znaenje za Sjedinjene Drave.
Tijekom svoja dva inauguralna govora Eisenhower govori o istom problemu jo
jasnijim jezikom. Opisuje svijet u kojemu se rue kraljevstva, nestaju velika carstva i
javljaju se nove nacije. U tom je sveukupnom meteu sudbina Sjedinjenim Dravama
dodijelila ulogu da titi slobodu bez obzira na zemljopisni poloaj ugroenih zemalja
ili vlastite nacionalne interese. Eisenhower je pritom istakao da bi takve kalkulacije
bile protivne amerikom sustavu vrijednosti u kojemu se sve nacije i narodi smatraju
jednakima: Smatrajui obranu principa slobode i same slobode jednim i nedjeljivim
pitanjem, cijenimo sve kontinente i narode i smatramo ih jednakima. Odbijamo svaku
pomisao da je jedna rasa ili jedan narod u bilo kojemu smislu inferioran i
843

bezvrijedan.
Eisenhower je bio uvjeren da se amerika vanjska politika ne moe usporediti s

politikom bilo koje druge zemlje, ve je odraz moralne odgovornosti Amerike, a ne

rezultat uspostavljanja ravnotee izmeu procjene omjera rizika i koristi. Pri tome nije
upitna mogunost provedbe amerike politike koja se podrazumijeva, ve dostojnost
Amerike da odigra bilo kakvu meunarodnu ulogu: Povijest ne povjerava brigu za
844

ouvanje slobode slabima i plahima.

Vodea uloga u svijetu sama je po sebi
nagrada; prednost Amerike definira se kao privilegiran poloaj u kojemu pomae
drugima da sami sebi pomognu. Tako koncipiran altruizam nije se mogao temeljiti ni
na kakvim politikim ili zemljopisnim ogranienjima.
U svojem inauguralnom obraanju naciji Kennedy je dodatno istaknuo nesebinost
Amerike u pristupu vanjskoj politici. Smatrajui svoju generaciju izravnim
sljedbenikom prve demokratske revolucije na svijetu, zatraio je od administracije
da ne dopusti krenje ljudskih prava kojima je njegova zemlja oduvijek odana, i koje
Amerika smatra prioritetnim pitanjem i u dananje doba, kako u zemlji, tako i diljem
svijeta. elim da svaka nacija, bilo prijateljska ili neprijateljska prema nama, bude
uvjerena da smo spremni platiti svaku cijenu, podnijeti svaki teret, prevladati sve
tekoe, pruiti podrku svakom prijatelju te se suprotstaviti svakom neprijatelju da
845

bismo zajamili opstanak i uspjeh slobode.

Ameriko prihvaanje globalnog angamana nije bilo povezano ni sa kakvim
interesom bitnim za nacionalnu sigurnost i nije iskljuivalo ni jednu zemlju ni regiju
svijeta. Elokventni govor predsjednika Kennedyja bio je suta suprotnost
Palmerstonovim naelima, koja polaze od premise da Velika Britanija nema prijatelja
ve samo interese; u svojoj tenji k slobodi, Amerika nije imala nikakvih posebnih
interesa, ve samo prijatelje.
U doba inauguralnoga govora predsjednika Lyndona B. Johnsona 20. sijenja
1965., uvrijeeno vjerovanje kulminira tvrdnjom da angaman Amerike u inozemstvu,
iji su korijeni u demokratskom sustavu vlade, u potpunosti brie razliku izmeu
obveza zemlje u unutarnjoj i vanjskoj politici. Prema Johnsonovoj tvrdnji, za Ameriku
ni jedna strana zemlja nije beznadan sluaj: Opasnosti i problemi koje smo nekad
nazivali stranima sada postaju dio nae svakidanjice. Ako je ve potrebno da
Amerika rtvuje ivote svojih mladia i iscrpljuje se financijski u zemljama koje su
nam gotovo nepoznate, tada je to cijena koju moramo platiti zbog vjere u nae
846

dugorone obveze prihvaene ugovorima.

Poslije je postalo moderno citirati takve izjave kao primjere arogancije velike sile
ili pak licemjerne izlike koje prikrivaju elju za dominacijom. Takav lakovjeran
cinizam pogreno tumai samu bit amerikih politikih uvjerenja. Amerika se smatra
naivnom, ali istodobno upravo iz te naivnosti crpi snagu za nadljudske napore.

Veina zemalja odluuje se ukljuiti u rat da bi se oduprla konkretnim, jasno

definiranim prijetnjama njihovoj sigurnosti. Tijekom ovog stoljea Amerika je, sve od
Prvoga svjetskog rata do rata u Perzijskom zaljevu 1991., ulazila u ratove uglavnom
zbog uvjerenja u svoju moralnu obvezu da se, kao staratelj kolektivne sigurnosti
svijeta, suprotstavi agresiji ili nepravdi.
Predanost tom cilju posebno je bila naglaena kod onih amerikih lidera koji su
tijekom svoje mladosti doivjeli tragediju u Mnchenu. U njihovoj psihi dubokog je
traga ostavila lekcija da poputanje agresoru, bez obzira na mjesto i nain agresije,
jami da e se poslije morati oduprijeti agresiji pod mnogo nepovoljnijim
okolnostima. Svaki ameriki dravni tajnik, od Cordelia Hulla do dananjeg dana,
isticao je tu zakonitost, i to je ujedno bilo jedino pitanje u kojemu su se slagali Dean
847

Acheson i John Foster Dulles.

Geopolitika analiza specifinih opasnosti koje
oznauje komunistiko osvajanje neke daleke zemlje nije smatrana toliko bitnom
koliko slogani o odupiranju agresiji kao takvoj i spreavanju daljnjega irenja
komunizma. Pobjeda komunizma u Kini samo je dodatno uvrstila uvjerenje kreatora
amerike politike da se nikakva komunistika ekspanzija vie ne moe tolerirati.
Politiki programi i slubene izjave iz tog razdoblja jasno pokazuju da su takva
uvjerenja uglavnom bila neosporavana. U veljai 1950., etiri mjeseca prije poetka
sukoba u Koreji, dokument NSC 64 (National Security Council) zakljuuje da je
848

Indokina klju Jugoistone Azije te da je suoena s ozbiljnom prijetnjom.

Taj
memorandum oznaava poetak tada aktualne teorije domina, koja predvia da e u
sluaju pada Indokine uskoro uslijediti pad Burme i Tajlanda, te e tada ravnotea u
849

Jugoistonoj Aziji biti ozbiljno ugroena.

U sijenju 1951. Dean Rusk izjavljuje da bi odustajanje od nae sadanje politike
i uporabe svih naih snaga imalo katastrofalne posljedice na nae interese u Indokini,
850

a time i na cijelom podruju Jugoistone Azije. Dokument NSC 68, usvojen godinu
dana prije, zakljuuje da je u Indokini ugroena globalna ravnotea: Bilo kakvo
znatnije irenje podruja pod dominacijom Kremlja povealo bi mogunost da se vie
nee moi okupiti koalicija koja bi bila u stanju ravnopravno se sukobiti s
851

Kremljom.
Jesu li tvrdnje toga dokumenta da se svakom komunistikom pobjedom podruje
pod kontrolom Kremlja iri zaista bile tone posebno s obzirom na iskustvo s
titoizmom? Je li razumno oekivati da e se priklanjanjem Indokine komunistikom
bloku naruiti globalna ravnotea snaga? Takva pitanja nikad nisu postavljena te se
Amerika nikad nije pomirila s politikom realnou da u Jugoistonoj Aziji dolazi do

toke kad globalni angaman prelazi u psiholoko i geopolitiko prerastezanje

Amerike, upravo kako je ve prije predvidio Walter Lippman (vidi glavu 18.).
Postojala je velika razlika izmeu naravi prijetnji. U Europi je glavna prijetnja
dolazila od velesile Sovjetskog Saveza. U Aziji su prijetnje amerikim interesima
dolazile od sekundarnih sila, koje su u najboljemu sluaju bile tek surogati Sovjetskog
Saveza, i nad kojima je Sovjetski Savez imao tek upitnu kontrolu. Realnost je da se u
Vijetnamu Amerika borila protiv surogatova surogata, koji je iskazivao veliko
nepovjerenje prema svojemu partneru. Prema amerikim analizama, globalnu
ravnoteu naruio je Sjeverni Vijetnam koji je bio pod kontrolom Pekinga, dok je
Peking bio pod kontrolom Moskve. Amerika se u Europi angairala u obrani
povijesnih zemalja, dok se u Indokini Amerika suoila s drutvima koja su tek prvi put
formirala drave. Europski su narodi imali dugu tradiciju suradnje u svrhu odravanja
ravnotee snaga na kontinentu. U Jugoistonoj Aziji drave su se tek stvarale, koncept
ravnotee snaga bio je posve nepoznatu kategoriju, a suradnja izmeu ve postojeih
drava do tada nije postojala.
Univerzalistiki, ideoloki ameriki pristup vanjskoj politici objedinjavao je
temeljne razlike izmeu geopolitike Europe i Azije i amerike interese na oba
kontinenta. Ameriki su lideri dravni udar u ehoslovakoj, blokadu Berlina,
sovjetsko testiranje atomske bombe, pobjedu komunizma u Kini, te napad
komunistikih snaga na Sjevernu Koreju, smatrali jedinstvenom globalnom prijetnjom,
tovie, globalnom urotom kontroliranom iz jednoga sredita. Realpolitik bi rjeenje
vidjela u ograniavanju Korejskog rata na najmanju moguu mjeru. Amerika je
smatrala da sukob treba rijeiti upravo na suprotan nain. Smatrajui Koreju zemljom
globalnog znaenja, Truman uz slanje amerikih postrojbi istodobno najavljuje i
znatnu vojnu pomo Francuskoj, koja u to doba vodi rat protiv komunistike gerile u
Indokini (tada zvane Viet Minh, pokret za osloboenje Vijetnama koji je 1941.
osnovao Ho i Min, op.p.) i pokree Sedmu flotu s ciljem da zatiti Tajvan. Kreatori
amerike politike usporeuju istodobni napad Njemake i Japana u Europi i Aziji
tijekom Drugoga svjetskog rata s potezima Moskve i Pekinga pedesetih godina, pri
emu Sovjetski Savez zamjenjuje Njemaku, a Kina Japan. Do 1952. Sjedinjene su
Drave pokrivale treinu ukupnih francuskih trokova u Indokini.
Ulaz amerikih snaga u Indokinu otvorio je sasvim nova moralna pitanja. Funkcija
Sjevernoatlantskog saveza bila je obrana demokratskih zemalja; amerikom
okupacijom Japana u tu su zemlju uvedene demokratske institucije, dok je cilj
Korejskoga rata bio ne dopustiti ugroavanje neovisnosti malih zemalja. U Indokini se
koncepcija obuzdavanja komunizma tumaila gotovo iskljuivo geopolitikim
razlozima, to je bilo nespojivo s ideologijom koja je prevladavala u Americi.

Obrana Indokine bila je potez u potpunoj suprotnosti s amerikom tradicijom

antikolonijalizma. Premda jo uvijek francuske kolonije, drave Indokine nisu bile ni
demokratske ni neovisne. Premda 1950. Francuska pretvara svoje tri kolonije
Vijetnam, Laos i Kambodu u lanice Francuske unije, ubrzo odustaje od tog nauma
jer strepi da ako te tri drave ostvare puni suverenitet, ne bi mogla ponuditi nita
manje ni trima sjevernoafrikim kolonijama Tunisu, Aliru i Maroku.
Antikolonijalna politika Amerike tijekom Drugoga svjetskog rata posebno je bila
zaokupljena Indokinom. Roosevelt nije bio sklon de Gaulleu, te stoga ni Francuskoj,
posebno nakon sloma Francuske 1940. Tijekom cijeloga rata bavio se milju da
852

Indokinu stavi pod starateljstvo Ujedinjenih naroda, premda od toga plana odustaje
na Jalti. Takvu strategiju odbacuje Trumanova administracija, koja eli podrku
Francuske u stvaranju Atlantskog saveza.
Godine 1950. Trumanova administracija odluuje da Indokina mora ostati izvan
komunistikoga bloka u svrhu ouvanja sigurnosti slobodnoga svijeta. Takvim se
potezom zapravo odustaje od amerike antikolonijalne politike pruanjem otvorene
podrke francuskoj borbi u Indokini. Truman i Acheson smatraju da nemaju drugog
izbora, jer zapovjednitvo zdruenoga stoera zakljuuje da su se amerike snage
suvie angairale obvezama u NATO-u i Koreji, te da nije mogue angairati nikakve
853

dodatne snage za obranu Indokine, ak ni u sluaju da Kina napadne tu zemlju.

Stoga zakljuuju da nema drugoga rjeenja doli osloniti se na francusku vojsku, koja
e se morati odupirati komunistikim snagama u Indokini uz financijsku i logistiku
podrku Amerike. Nakon pobjede u toj borbi, Amerika je namjeravala uskladiti svoja
strateka i antikolonijalna uvjerenja inzistiranjem na neovisnosti Indokine.
Poetni angaman Amerike u Indokini pedesetih godina postao je model svakoga
budueg vanjskopolitikog angairanja: dovoljno snaan da se Amerika ozbiljno
uplete, ali ne toliko znaajan da bi bio odluujui. U ranim etapama toga kripca rije
je bila o nepoznavanju stvarnih uvjeta na terenu i oteanosti provoenja operacija
zbog francuskih kolonijalnih vlasti, kao i lokalnih vlasti tzv. Udruenih drava
Francuske unije: Vijetnama, Laosa i Kambode.
Ne elei da ih se smatra sudionikom u kolonijalnoj politici, zapovjednitvo
zdruenoga stoera i State Deparment eljeli su zatititi moralni ugled vlastite zemlje
854

pritiskom na Francusku da prizna neovisnost tih zemalja.

Taj delikatan zadatak
uspostavljanja ravnotee na kraju je preputen State Deparmentu, koji je pokazao da je
svjestan iznimne sloenosti situacije te prozvao program operacija u Indokini
operacijom Eggshell" (ljuska jajeta). Sam naziv te operacije upuuje na veliku
krhkost situacije, a sadraj programa nije doveo do rjeenja. Cilj je bio navesti

Francusku da Indokini prizna vei stupanj neovisnosti i istodobno ju ohrabriti da

855

nastavi voditi rat protiv komunizma. Nitko pritom nije objasnio zato bi Francuska
trebala ugroziti ivote svojih vojnika u ratu koji bi prisutnost te zemlje u Indokini
uinio nevanim.
Dean Acheson opisao je tu dilemu na svoj tipino zajedljiv nain. Izjavio je da bi
Sjedinjene Drave mogle izgubiti ako i dalje nastave pruati podrku staromodnoj
kolonijalnoj politici Francuske, a odlue li se na vre pritiske i snaniji angaman,
Francuska bi se mogla u potpunosti povui uz argument: U redu, preuzmite cijelu
856

zemlju. Mi to ne elimo.
Achesonovo rjeenje jo je jednom izloilo svu
kontradiktornost amerike vanjske politike: poveavanje amerike pomoi Indokini uz
istodobno pourivanje Francuske i lokalnih vlasti koje je postavila pod vodstvom Bao
857

Daia da pridobiju nacionaliste na svoju stranu. Nije predloio nikakav plan za

rjeenje te dileme.
U doba kad se Trumanova administracija pripremala napustiti dunost,
izbjegavanje donoenja odluke postalo je i slubena politika. Vijee za nacionalnu
sigurnost prihvaa 1952. dokument koji formalno priznaje domino teoriju. Ocjenjujui
vojni napad na Indokinu kao opasnost koja proizlazi iz samog postojanja
858

neprijateljske i agresivne komunistike Kine , dokument polazi od pretpostavke da

bi gubitak samo jedne zemlje na podruju jugoistone Azije doveo do relativno
skorog prihvaanja komunizma u ostalim zemljama toga podruja. tovie,
najvjerojatnije bi potom uslijedilo prihvaanje komunizma i u ostalim zemljama
jugoistone Azije i u Indiji, te dugorono i na Bliskom istoku (uz mogue iznimke
859

Pakistana i Turske).
Pod pretpostavkom da je takva procjena tona, ukupni slom toga podruja sigurno
bi ugrozio sigurnost i stabilnost Europe, te bi stoga bilo bitno tee sprijeiti konani
860

kompromis Japana s komunizmom. Memorandum Vijea za nacionalnu sigurnost

nije analizirao zato bi automatski dolo do globalnog sloma. Dokument nije razmotrio
ni mogunost izrade prokopa na granici izmeu Malaje i Tajlanda, zemalja koje su
bile kudikamo stabilnije od Indokine, to je bilo rjeenje koje je predlagao britanski
politiki vrh. Europski saveznici Amerike nisu dijelili ameriki stav o dugoronoj
opasnosti razvoja dogaaja na tom podruju za Europu, te su u godinama koje su
uslijedile uporno odbijali sudjelovati u obrani Indokine.
Nakon analiza potencijalne katastrofe koja se nazirala u Indokini, uslijedila je
ponuda rjeenja kojim se problem uope nije mogao rijeiti. Iskustvo pat pozicije u
Koreji poljuljalo je spremnost Amerike da se upusti u jo jedan rat uz angaman

kopnenih postrojbi u Aziji. Ne moemo si priutiti jo jednu Koreju, ne moemo

angairati nae kopnene snage u Indokini, tvrdio je Acheson, jer bi bilo uzaludno i
861

potpuno pogreno braniti Indokinu u Indokini. Ta zagonetna primjedba znaila je

da bi u sluaju da Indokina zaista postane prekretnica u odranju globalne ravnotee,
kad bi Kina uistinu postala izvor problema, Amerika morala napasti Kinu, barem
zranim i pomorskim snagama, to bi bilo upravo ono rjeenje kojemu se Acheson
otro usprotivio u Korejskom ratu. Ostalo je nerijeenim pitanje kako bi Amerika
trebala reagirati ako Francusku i njezine indokineske saveznike poraze komunistike
snage, u sluaju da Kina ne ue u rat. Ako je Hanoj surogat Pekinga, a Peking surogat
Moskve, u to su izvrne vlasti i Kongres vrsto vjerovali, Sjedinjene bi Drave bile
prisiljene donijeti teku odluku i odluiti se ili za geopolitiku ili antikolonijalnu
politiku.
Danas je svima dobro poznato da je uskoro nakon pobjede u graanskom ratu
komunistika Kina poela smatrati Sovjetski Savez najozbiljnijom prijetnjom
neovisnosti svoje zemlje, a da je Vijetnam tijekom povijesti gajio isti strah od Kine.
Stoga bi komunistika pobjeda u Indokini pedesetih godina najvjerojatnije dodatno
zaotrila to suparnitvo. I takav razvoj dogaaja bio bi prijetnja Zapadu, ali ne
prijetnja globalne urote kojom se upravlja iz jednoga centra.
Argumenti memoranduma NSC-a (National Security Council / Vijee za
nacionalnu sigurnost) nisu bili toliko povrni koliko se to poslije inilo. ak i ako nije
bila rije o uroti voenoj iz jednog centra, domino teorija ipak je mogla biti tona.
Mudar i zabrinut singapurski premijer Lee Kuan Yew oito je vjerovao u tu teoriju, a
obino je u svojim procjenama bio u pravu. U razdoblju neposredno nakon rata,
komunizam je jo uvijek pokazivao znatan ideoloki dinamizam. Tek e u sljedeoj
generaciji nastupiti slom gospodarskih sustava komunistikih zemalja. Mnogi
politiari demokratskih zemalja, osobito onih koje su nedavno stekle nezavisnost,
smatrali su da e industrijski kapaciteti komunistikoga svijeta nadmaiti kapitalistiki
svijet. Vlade mnogih novostvorenih zemalja bile su nestabilne i prijetile su im
unutarnje pobune. Upravo u trenutku kad se pripremao memorandum NSC-a, otpoeo
je komunistiki gerilski rat u Malaji.
Kreatori politike u Washingtonu s pravom su bili zabrinuti zbog osvajanja Indokine
od strane pokreta koji je ve progutao Istonu Europu i zavladao Kinom. Bez obzira je
li komunistika ekspanzija bila organizirana iz jednog centra, smatralo se da je
dovoljno snana da povue nestabilne zemlje jugoistone Azije u antizapadni blok.
Kljuno pitanje nije bilo hoe li koji od domina u Jugoistonoj Aziji pasti, to je bilo
za oekivanje, ve postoji li povoljnija pozicija u tom podruju za povlaenje crte, na
primjer oko zemalja u kojima su politiki i sigurnosni sustavi ugroeniji u Malaji i

Tajlandu. Nema sumnje da su bili pretjerani zakljuci memoranduma NSC-a da e,

padne li Indokina, ak i Europa i Japan postati uvjereni u neumitnost komunistike
prevlasti u svijetu i prilagoditi se novonastalim okolnostima.
Truman je ostavio svojemu nasljedniku Dwightu D. Eisenhoweru godinji program
vojne pomoi Indokini od otprilike 200 milijuna dolara (otprilike u vrijednosti
milijarde dolara 1993. godine) i strateku teoriju koja je tek trebala definirati novu
politiku. Trumanova administracija nije se morala suoiti s potencijalnim jazom
izmeu svoje strateke doktrine i moralnih uvjerenja, niti je bila prisiljena birati
izmeu geopolitikih naela i mogunosti Amerike. Eisenhower je morao preuzeti
odgovornost za prvi izazov, dok e se poslije Kennedy, Johnson i Nixon morati
uhvatiti u kotac s drugim.
Eisenhowerova administracija nije smatrala upitnom odlunost Amerike da ouva
sigurnost na podruju Indokine, i time rijei problem koji je naslijedila od prethodne
administracije. Eisenhowerova administracija stoga odluuje uskladiti svoju strateku
doktrinu i moralna uvjerenja jaanjem pritisaka iji je cilj reformiranje Indokine. U
svibnju 1953., etiri mjeseca nakon polaganja zakletve, Eisenhower je zatraio da
ameriki veleposlanik u Francuskoj, Douglas Dillon, natjera Francuze da imenuju
novo vodstvo koje e ostvariti pobjedu u Indokini, te istodobno jasno i nedvojbeno
obznani, da e zemlja dobiti neovisni status im se ostvari pobjeda nad
862

komunistima. U srpnju iste godine Eisenhower izraava aljenje senatoru Ralphu

Flandersu to je francuska vlada izrazila spremnost za davanje neovisnosti Indokini
na nejasan, neizravan nain, umjesto da je to uinila jasno, izravno i u nekoliko
863

navrata.
Francuska je smatrala da to pitanje zadire u mnogo hitnija podruja od politikih
reformi. Francuske snage su u Indokini bile upletene u frustrirajui gerilski rat u
kojemu nisu imale nikakva iskustva. U konvencionalnom ratu s jasno odreenim
linijama fronte, superiornija vojna sila obino pobjeuje. Za razliku od
konvencionalnoga rata, gerilski rat se obino ne vodi iz odreenih fiksnih pozicija,
ve se gerila krije meu stanovnitvom. Cilj je konvencionalnoga rata kontrola
teritorija, dok se u gerilskom ratu radi o opoj sigurnosti stanovnitva. Budui da
gerila nije vezana za obranu nekoga odreenog teritorija, to joj omoguuje da
odreuje mjesto izbijanja borbi te upravlja brojem rtava na obje strane.
U konvencionalnom ratu 75-postotna uspjenost u borbi jamstvo je pobjede, dok u
gerilskom ratu 75-postotna zatita stanovnitva jami poraz. Stopostotna sigurnost na
75 posto teritorija zemlje mnogo je bolje rjeenje od 75-postotne sigurnosti na
cjelokupnoj povrini zemlje. Ako obrambene snage ne mogu postii gotovo potpunu

sigurnost stanovnitva barem na podrujima od vitalnog znaenja, gerila e prije ili

poslije pobijediti.
Temeljna premisa gerilskoga rata vrlo je jednostavna, ali je teko provediva:
gerilska vojska pobjeuje sve dok uspijeva izbjegavati poraze, dok konvencionalna
vojska sigurno gubi ako ne ostvari odlunu pobjedu. U takvu ratu gotovo nikad ne
dolazi do pat pozicije. Svaka zemlja koja se upusti u gerilski rat mora se pripremiti na
dugotrajnu borbu. Gerilska vojska moe rabiti taktiku udari i bjei (hit-and-run) u
duem vremenskom razdoblju, ak i s bitno oslabljenim snagama. ista pobjeda vrlo
je rijetka, te su stoga uspjeni gerilski ratovi obino dugotrajni. Najznaajniji primjeri
pobjede nad gerilskim snagama zabiljeeni su u Malaji i Grkoj, gdje su obrambene
snage uspjele pobijediti presijecanjem linija opskrbe gerile iz inozemstva (u Malaji
se to dogodilo zbog obiljeja terena, a u Grkoj kao posljedica raskida Tita s
Moskvom).
Ni francuska vojska ni amerika, koja je deset godina kasnije slijedila francuski
primjer, nikad nisu uspjele rijeiti zagonetku gerilskoga rata. Obje zemlje vodile su
jedinu vrstu rata koju su poznavale i za koju su bile obuene i opremljene: klasian,
konvencionalan rat temeljen na vrstim demarkacijskim linijama fronte. Obje su se
vojske pritom oslanjale na nadmonost vlastite vatrene moi, te teile ratu do
iscrpljenja protivnika. Neprijatelj je okrenuo strategiju protiv njih samih, jer se borio
u vlastitoj zemlji i iscrpljivao ih svojim velikim strpljenjem te stvarao dodatne tenzije
u suparnikim zemljama s ciljem da javno mnijenje zatrai okonanje konflikta. Broj
rtava neprestano se poveavao, a kriteriji kojima bi se mogao definirati napredak
ostali su nejasni.
Francuska je priznala poraz mnogo bre od Sjedinjenih Drava, jer su njezine
vojne snage bile rasporeene mnogo rjee, nastojei pokriti itavo podruje
Vijetnama sa samo treinom snaga koje e poslije Amerika rasporediti u svrhu obrane
samo polovice zemlje. Francuska je neprestano bivala nadmudrena, to e se dogaati
i Americi deset godina poslije; kad bi koncentrirala svoje snage oko gusto naseljenih
dijelova zemlje, komunistike bi snage zauzele veinu ruralnih podruja, a kad bi
pokrenuli postrojbe da zatite ruralna podruja, komunisti bi napadali gradove i
utvrde.
Vijetnam je oduvijek zbunjivao strance koji su se usudili zai u to podruje.
Bizarna je injenica da se vrhunac Vijetnamskoga rata dogodio na voritu zvanom
Dien Bien Phu, smjetenu u udaljenom sjeverozapadnom dijelu Vijetnama, u blizini
granice s Laosom. Francuska je tamo smjestila svoje elitne postrojbe u nadi da e
navesti komuniste na borbe do iscrpljenja i time se dovela u situaciju u kojoj je
pobjeda bila nemogua. Da su komunistike snage odluile ignorirati francuske vojne

snage, one bi se pokazale neuinkovitima s obzirom na rasporeenost na udaljenim

podrujima od zanemarive strateke vanosti. Da su komunisti i nasjeli na taj mamac,
njihov jedini motiv bez sumnje bi bilo uvjerenje da je odluna pobjeda blizu.
Francuskoj su time ostavljene tek dvije mogunosti: da bude svedena na ulogu
nevanog imbenika ili poraena.
Francuzi su znatno podcijenili snagu i domiljatost svojeg protivnika, a
Amerikanci e nakon deset godina ponoviti istu pogreku. Trinaesti oujka 1954.
Sjeverni Vijetnam kree u napad svim snagama na Dien Bien Phu, te ve u prvom
napadu uspijeva pregaziti dvije vanjske utvrde koje su trebale sluiti za nadziranje
terena. To su uinili uz pomo artiljerije za koju Francuzi nisu ni znali da postoji, a
kojom ih je opskrbila Kina nakon Korejskog rata. Od tog trenutka bilo je samo pitanje
vremena kad e i ostatak francuskih postrojbi biti pobijeen. Izmorena ratom koji se
temeljio na strategiji iscrpljivanja protivnika, i ne nalazei smisla u ustrajanju u
borbama nakon kojih bi pod amerikim pritiskom morala donijeti odluku o povlaenju
iz Indokine, nova francuska vlada prihvaa prijedlog Sovjetskog Saveza da se ve u
travnju iste godine u enevi odri konferencija o Indokini.
Pribliavanje datuma te konferencije uvruje komuniste u uvjerenju da treba
pojaati vojne pritiske, a Eisenhowerovu administraciju tjera da se odlui za jednu od
teorija i realnih mogunosti. Nakon pada Dien Bien Phua, Francuska je prisiljena
predati znatni dio Vijetnama komunistikim snagama. Dien Bien Phu je mogao biti
spaen samo snanom vojnom eskalacijom za koju Francuska nije imala ni sredstava
ni volje. Sjedinjene Drave nale su se u poziciji da moraju donijeti odluku bi li
podrale domino teoriju izravnom vojnom akcijom.
Francuski zapovjednik stoera, general Paul Ely, 23. oujka dolazi u Washington i
susree se s admiralom Arthurom Radfordom, zapovjednikom zajednikog stoera
koji mu daje naslutiti da e predloiti zrane napade irokih razmjera na komunistike
poloaje oko Dien Bien Phua, a nije iskljuena ni uporaba nuklearnog oruja. Za
razliku od njega, Dulles je bio suvie privren ideji kolektivne sigurnosti da bi i
pomislio na poduzimanje takvih koraka bez ikakvih diplomatskih temeljnih naela. U
jednom od svojih vanijih govora 29. oujka 1954., Dulles zagovara zajedniku vojnu
akciju koja bi spasila Indokinu od komunista, koristei se tradicionalnim argumentom
zagovornika politike nepoputanja; nespremnost na hitno reagiranje kasnije e
zahtijevati mnogo ozbiljnije i skuplje akcije:
... nametanje politikoga sustava komunistike Rusije ili njezinih komunistikih
saveznika u Kini na podruju Jugoistone Azije bilo kojim sredstvima, bilo bi
ozbiljna prijetnja cijelomu slobodnom svijetu. Sjedinjene Drave smatraju da se ta
mogunost ne smije pasivno prihvatiti, ve treba uslijediti zajednika akcija. Takva

akcija moda e sadravati i ozbiljne rizike, ali ti su rizici znatno manji nego oni s
kojima bismo se mogli suoiti za nekoliko godina ako sada ne smognemo snage za
864

odlunu akciju...
Pod nazivom zajednika akcija (United Action), Dulles predlae formiranje
koalicije sastavljene od Sjedinjenih Drava, Velike Britanije, Francuske, Novog
Zelanda, Australije i Udruenih drava Indokine (Associated States of Indochina), iji
bi cilj bio zaustavljanje irenja komunizma u Indokini. I predsjednik Eisenhower
naglaava vanost zajednike akcije, premda gotovo sigurno sa svrhom da sprijei
intervenciju, a ne da ju podupre. Sherman Adams, Eisenhowerov zapovjednik stoera,
opisuje Predsjednikov stav sljedeim rijeima: Nakon to je prije godinu dana
izbjegao totalni rat s komunistikom Kinom u Koreji, kad je imao podrku Ujedinjenih
naroda, Eisenhower nije elio provocirati drugi sukob u Indokini... bez britanskih i
865

drugih zapadnih saveznika.

Eisenhower je bio utjelovljenje neobinoga fenomena politike SAD-a: da
predsjednici koji izgledaju najbezazlenije esto ispadnu najkompleksniji dravnici.
Eisenhower je na izvjestan nain bio pretea Ronalda Reagana, jer je pod krinkom
topline i ljubaznosti prikrivao nevjerojatne manipulativne sposobnosti. Kao i u sluaju
Sueza dvije godine kasnije, pa i Berlina, Dullesove rijei odavale su vrst pristup i
beskompromisan stav u ovom sluaju Radfordov plan zrane intervencije ili neku
slinu akciju. Gotovo je sigurno da je Eisenhower bio najskloniji izbjegavanju bilo
kakve vojne akcije. Bio je suvie dobar poznavatelj vojnih sukoba da bi bio spreman
povjerovati da jednim zrani udarom moe odluiti ishod rata. Jednako tako, nije bio
sklon prihvaanju strategije masovne odmazde, to je bila slubena strategija u
odnosima prema Kini. Pomisao na dugotrajni rat uz uporabu kopnenih snaga u
Jugoistonoj Aziji inila mu se zastraujuim rjeenjem. Uz to je Eisenhower imao
dovoljno iskustva s diplomacijom koju su vodile lanice koalicije te bio savreno
svjestan da je teko oekivati da akcija saveznika otpone na vrijeme i time utjee na
sudbinu Dien Bien Phua. Nema nikakve sumnje da se takvo rjeenje Eisenhoweru
inilo prihvatljivim, budui da je davao prednost opciji gubitka Indokine pred
opcijom koja bi okaljala imid Amerike i proglasila ju prokolonijalnom silom. U
jednom od neobjavljenih odlomaka svojih memoara, Eisenhower je napisao:
Reputacija Sjedinjenih Drava kao najsnanije antikolonijalne sile od
neprocjenjivog je znaenja za sve zemlje slobodnog svijeta... Stoga je mnogo vanije
ouvati moralnu poziciju Sjedinjenih Drava nego ouvati deltu Tonking, ili ak cijelu
866

Indokinu.
Bez obzira na rezerviran stav, Dulles i Eisenhower uloili su znatan napor da doe

do zajednike akcije. etvrti travnja 1954. Eisenhower se dugim pismom obraa

Churchillu koji je u u posljednjoj godini mandata na poloaju premijera:
Ako oni (Francuzi) ne dovre uspjeno svoj zadatak i Indokina prijee u ruke
komunista, krajnje posljedice za nae i Vae strateke pozicije mogle bi biti
katastrofalne, a moglo bi doi i do promjene u odnosu snaga u cijeloj Aziji i Pacifiku.
Svjestan sam da bi takav rasplet situacije bio neprihvatljiv i Vama, kao i meni. Teko
je procijeniti na koji nain bi se Tajland, Burma i Indonezija tada mogli drati izvan
dosega komunistikih snaga. To zaista ne moemo dopustiti. Dolo bi do izravnih
prijetnji Malaji, Australiji i Novom Zelandu, a bio bi upitan i opstanak vanjskog
arhipelaga. Japan bi tako ostao bez svojih nekomunistikih trita i izvora hrane i
sirovina, te bi ekonomski pritisak na njega postao toliko snaan da je teko procijeniti
kako bismo uspjeli sprijeiti Japan da sklopi sporazum s komunistikim svijetom,
ime bi se objedinila radna snaga i prirodni resursi Azije s industrijskim potencijalom
867

Japana.
Budui da nije uspio uvjeriti Churchilla u svoju viziju dogaaja, Eisenhower to
vie nije ni pokuao uiniti. Premda je bio odan posebnom odnosu s Amerikom,
Churchill je prije svega bio Englez, koji je u Indokini vidio vie opasnosti no koristi.
Nije se slagao s teorijom da e se sustav domina poeti tako neumoljivo uruavati, ni
stavom da e neuspjeh u jednoj koloniji neminovno voditi do globalne katastrofe.
Churchill i Anthony Eden bili su uvjereni da je najpogodnija pozicija za obranu
Jugoistone Azije granica Malaje. Churchill uzvraa neodreenim odgovorom da e
Eden prenijeti odluku Kabineta Dullesu, koji se upravo spremao krenuti u London.
Churchillovo izbjegavanje izravnog odgovora jasno je pokazalo da Velika Britanija
pokuava pronai naine da ublai odbijanje zajednike akcije. Da su vijesti bile
povoljne, nema nikakve sumnje da bi ih Churchill sam priopio amerikom
predsjedniku. Uza sve, bilo je dobro poznato poslovino loe miljenje Edena o
Dullesu. ak i prije dolaska dravnog tajnika, Eden je izrazio stav da nije realno
868

oekivati da pobjednici uspiju nametnuti uvjete neprijatelju koji nije ni poraen.

Dvaeset esti travnja Churchill izlae svoje sumnje osobno admiralu Radfordu u
Londonu. Prema slubenim izvjeima, Churchill upozorava na mogunost izbijanja
rata na rubovima, gdje su Rusi dovoljno jaki i mogu mobilizirati nacionalistiki
869

usmjerene i ugnjetavane narode. I zaista, nije postojao nikakav logiki temelj za

angaman Velike Britanije, to Churchill opisuje na sljedei nain:
Dogaaji u udaljenim dunglama Jugoistone Azije nemaju velikog utjecaja na
ivot Britanaca. Oni su upoznati s injenicom da u Istonoj Angliji (jugoistoni dio
Engleske, Norfolk i Suffolk, op.p.) postoji jaka amerika baza, te da rat protiv Kine,

do kojeg bi moglo doi nakon sklapanja kinesko-ruskoga pakta, moe rezultirati

870

napadom na ove otoke hidrogenskom bombom.

Takav rat unitio bi davni san velikog ratnika kojemu je isticala posljednja godina
mandata, o organiziranju sastanka na vrhu sa sovjetskim poststaljinistikim vodstvom
s namjerom da Rusi u potpunosti uvide snagu Zapada, te shvate da bi ulazak u rat
871

protiv Zapada bio lud pothvat (vidi glavu 20.).

Bez obzira na odluku Velike Britanije, do tada je ve prolo dovoljno vremena da
se uvidi da se zajednikom akcijom vie ne moe spasiti Dien Bien Phu, koji pada 7.
svibnja, upravo u doba kad diplomati vode raspravu o Indokini u enevi. Kao to se
esto dogaa kad je u pitanju obrana kolektivne sigurnosti, zajednika akcija
pretvorila se u alibi za nepoduzimanje nikakvih akcija.
Rasprave o intervenciji u Dien Bien Phuu pokazale su svu zamrenost politike
prema Vijetnamu i sve vee probleme u pomirenju geopolitikih analiza, stratekih
doktrina i moralnih uvjerenja. Polazei od pretpostavke da je istinita tvrdnja kako bi
komunistika pobjeda u Indokini prouzrokovala domino efekt i pad zemalja od Japana
do Indonezije, kao to je Eisenhower predvidio i izloio u svojemu pismu Churchillu i
na konferenciji za tisak odranoj 7. travnja, Amerika se morala odluiti na povlaenje
crte bez obzira na reakcije drugih zemalja, posebno stoga to bi vojni doprinos
potencijalnih sudionika u zajednikoj akciji bio uglavnom simbolinog karaktera.
Premda je mnogo bolje rjeenje bila zajednika akcija, takva akcija sigurno nije bila
preduvjet za obranu i ouvanje globalne ravnotee, ako je globalna ravnotea uope
bila ugroena. Istodobno s nastojanjima amerike administracije da organizira
zajedniku akciju, Amerika mijenja svoju vojnu doktrinu i prihvaa koncept masovne
odmazde. Prijedlog da se izvri udar u sam izvor agresije praktiki je znaio da bi
rat protiv Indokine bio usmjeren protiv Kine. Nije postojala nikakva moralna ili
politika osnova za zrane napade protiv zemlje koja je samo neizravno sudjelovala u
Vijetnamskom ratu, zbog cilja koji je i sam Churchill opisao Radfordu kao suvie
nebitan i opasan da bi ga javno mnijenje na Zapadu moglo prihvatiti.
Nema sumnje da poststaljinistiki voe u Kremlju nisu bili spremni za
sukobljavanje s Amerikom zbog Kine u prvoj godini svojega mandata. Kako ameriki
vojni vrh nije jasno definirao ni ciljeve ni mogu ishod koncepta masovne odmazde
protiv Kine (ili u Indokini), i s obzirom da je neovisnost Indokine jo uvijek bila samo
plan, nisu postojali nikakvi realni temelji za intervenciju. Eisenhower je donio mudru
odluku da odgodi konani obraun dok se ne usklade razliita miljenja o amerikom
pristupu problemu. Na alost, do takva usuglaavanja nije dolo ni deset godina
poslije, kad je Amerika, nesvjesna u kakav se silan pothvat uputa, samouvjereno

preuzela zadatak u kojemu je Francuska doivjela sramotan poraz.

S obzirom da su i Sovjetski Savez i Kina strepili zbog mogunosti amerike
intervencije, Eisenhowerova i Dullesova diplomacija temeljena na neizravnim
prijetnjama postigla je na enevskoj konferenciji rezultate koji su ostavljali mnogo
pozitivniji dojam od stvarne vojne situacije na terenu. enevskim sporazumom
sklopljenim u srpnju 1954. priznaju se suverene drave, a Vijetnam je podijeljen po
17. paraleli na Juni i Sjeverni. U elji da se ostavi prostor za mogue ponovno
ujedinjenje, podjela se ne opisuje kao politiko razgranienje, ve kao
administrativni sporazum za olakavanje pregrupiranja vojnih snaga prije odravanja
izbora koji su bili planirani u roku od dvije godine pod meunarodnim nadzorom.
Prema odredbama enevskog sporazuma, sve vanjske snage moraju se povui iz tri
indokineske drave (Laosa, Kambode i Vijetnama) u roku od 300 dana, a zabranjuje
se uspostava stranih baza i saveza s drugim zemljama.
Nabrajanje razliitih klauzula iz sporazuma navodi na krivu pomisao o formalnosti
i otrini enevskog sporazuma. Premda je bilo niz potpisnika sporazuma, nisu jasno
872

odreene ugovorne strane, te time ni zajednike obveze.

Richard Nixon e
kasnije ukratko opisati tu zbrku sljedeim rijeima: Na konferenciji se okupilo devet
zemalja i donijelo est unilateralnih deklaracija, tri bilateralna sporazuma o prestanku
873

vatre, te jednu nepotpisanu deklaraciju.

enevskim sporazumom okonala su se neprijateljstva, podijelio Vijetnam a
politiko rjeenje problema ostavljeno je za budunost. Analitiari esto istiu
nejasnost takvih sporazuma koji su odraz pometnje i dvolinosti pregovaraa. Pariki
mirovni ugovor sklopljen 1973. bit e izloen istim kritikama. Unato tome, nejasni
dokumenti kao to je enevski sporazum, reflektirali su stvarnu situaciju; rijeili su
ono to se moglo rijeiti, potpuno svjesni da daljnja razrada sporazuma mora saekati
novi razvoj situacije. Ponekad se u tom kratkom razdoblju bez sukoba uspijeva
uspostaviti nova politika konstelacija, ponekad dolazi do ponovnog izbijanja sukoba,
te sukobljene strane potom kritiki preispituju ponuena rjeenja.
Godine 1954. dolazi do neugodne pat pozicije i ni jedna strana nije u mogunosti
prekinuti takvo stanje. Sovjetski Savez nije spreman za konfrontaciju tako brzo nakon
Staljinove smrti, budui da je ta azijska zemlja od zanemarivog znaenja za
nacionalne interese Sovjetskog Saveza u Jugoistonoj Aziji. Kina strepi od novoga
rata s Amerikom, manje od godinu dana nakon okonanja Korejskog rata (posebno s
obzirom na novu ameriku doktrinu masovne odmazde). Francuska se upravo povlai
iz toga podruja. Sjedinjenim Dravama nedostaje odgovarajua strategija i podrka
javnosti za uputanje u vojnu intervenciju. Vijetnamski komunisti jo se ne osjeaju

dovoljno snanima da nastave rat bez vanjskih izvora opskrbe.

Istodobno nijedno postignue enevske konferencije nije promijenilo temeljna
gledita sudionika konferencije. Eisenhowerova administracija i dalje je uvjerena da
je Indokina klju azijske, a moda i globalne ravnotee snaga. Amerika ne odustaje u
potpunosti od vojne intervencije, ve se samo odrie mogunosti intervencije na strani
kolonijalne Francuske. Sjeverni Vijetnam ne odustaje od svojeg cilja za koji se lideri
Vijetnama bore ve dva desetljea: ujedinjenje cijele Indokine pod komunistikim
vodstvom. Novo sovjetsko vodstvo i dalje istie svoju odanost meunarodnoj klasnoj
borbi. Po svojoj doktrini, Kina je bila najradikalnija od svih komunistikih zemalja,
premda nekoliko desetljea poslije postaje oito da je svoja ideoloka uvjerenja
temeljila na vlastitim nacionalnim interesima. Polazei od nacionalnih interesa, Kina
ima ambivalentan stav prema formiranju bilo kakve vanije sile, makar i
komunistike, na svojim junim granicama, to bi bila neizbjena posljedica
ujedinjenja Indokine pod komunistikim vodstvom.
Dulles pokazuje iznimnu vjetinu u manevriranju tom zapletenom situacijom.
Gotovo je sigurno bio najskloniji vojnoj intervenciji i potpunom unitenju komunizma,
ak i u Sjevernom Vijetnamu. Na primjer, 13. travnja 1954. izjavljuje da bi jedini
874

zadovoljavajui ishod bio potpuno povlaenje komunista iz Indokine,

da bi
potom bio nazoan konferenciji iji je jedini mogui ishod bio davanje legitimiteta
komunistikoj vlasti u Sjevernom Vijetnamu, ime se otvarala mogunost irenja
komunistikog utjecaja na cijelom podruju Indokine. Drei se kao puritanac u kui
na loemu glasu,

875

Dulles nastoji postii sporazum koji ne bi bio okaljan

876

francuskim kolonijalizmom. Prvi put za vrijeme cijeloga amerikog angamana u

Vijetnamu, podudarile su se strateke analize i moralna uvjerenja Amerike. Dulles je
definirao ameriki cilj kao pruanje pomoi pri donoenju odluka koje e pomoi
narodima na tom podruju da u miru uivaju teritorijalni integritet i politiku
neovisnost pod stabilnim, slobodnim vlastima i s mogunou da unaprijede
877

gospodarske sustave svojih zemalja.

Problem je bila injenica da su Sjedinjene Drave odbile slubeno sudjelovati na
enevskoj konferenciji. Amerika je pokuavala istodobno biti i prisutna i odsutna
dovoljno prisutna da podupre svoja naela, ali dovoljno daleko da izbjegne prijekore
kod kue zbog odustajanja od nekih naela. Dvosmislena politika Amerike najbolje se
ocrtava u zavrnoj izjavi koja potvruje da e Sjedinjene Drave obratiti panju na
zavrnu izjavu te da e se suzdrati od prijetnji ili uporabe sile koje bi mogle
sprijeiti njezinu realizaciju. Istodobno izjava upozorava da e Sjedinjene Drave
sa zabrinutou popratiti svako obnavljanje agresije i krenje ve spomenutih

dogovora i takve poteze smatrati ozbiljnom prijetnjom meunarodnom miru i

878

sigurnosti. Takav potez smatram jedinstvenim sluajem u diplomaciji da jedna

zemlja jami provedbu sporazuma koji je odbila potpisati, i prema kojemu ima tako
rezerviran stav.
Iako Dulles nije mogao sprijeiti komunistiku konsolidaciju Sjevernoga
Vijetnama, gajio je nadu da e uspjeti sprijeiti uruavanje sustava domina u ostalom
dijelu Indokine. Suoen s neim to je, zajedno s Eisenhowerom, smatrao dvostrukim
zlom, spojem kolonijalizma i komunizma, Dulles odbacuje francusku kolonijalistiku
politiku da bi se mogao u potpunosti koncentrirati na obuzdavanje irenja komunizma.
enevsku konferenciju smatra zaslunom za kreiranje politikog okvira u kojemu je
mogue uskladiti amerike politike i vojne ciljeve s pravnom osnovom za pruanje
otpora sljedeim potezima komunista.
Komunisti su u tom razdoblju zaokupljeni uspostavljanjem novoga sustava vlasti
sjeverno od 17. paralele. Tog zadatka latili su se na tipino barbarski nain, pri emu
je 50.000 ljudi ubijeno, a 100.000 zatoeno u koncentracijskim logorima. Procjenjuje
se da je izmeu 80.000 i 100.000 pripadnika gerile pobjeglo na sjever, dok je milijun
stanovnika Sjevernoga Vijetnama prebjeglo u Juni Vijetnam. Sjedinjene Drave
otkrivaju Ngo Dinh Dijema i smatraju ga liderom kojemu bi mogli pruiti podrku.
Dijem uiva politiki imid nacionalista, a uskoro pokazuje da mu odanost
demokraciji nije jaa strana.
Eisenhowerova mudra odluka iz 1954. da se ne uplete u Vijetnamski rat bila je
taktiki, ne strateki potez. Nakon enevske konferencije, zajedno s Dullesom, i
nadalje je uvjeren da je Indokina podruje od velike strateke vanosti. Do
stabiliziranja situacije u Indokini Dulles se bavi zavrnim odredbama u definiranju
okvira za kolektivnu sigurnost koji se poetkom godine pokazao neuspjenim.
Organizaciju pakta Jugoistone Azije (SEATO pakt), osnovanu 1954., inile su, osim
Sjedinjenih Drava, Pakistan, Filipini, Tajland, Australija, Novi Zeland, Velika
Britanija i Francuska. SEATO paktu nedostajao je zajedniki politiki cilj i jasno
definirani mehanizmi uzajamne podrke. Zemlje koje su odbile postati lanicama
SEATO pakta bile su vanije od zemalja lanica Indija, Indonezija, Malaja i Burma
odluile su potraiti sigurnosne mehanizme u neutralnosti, a zakljuci enevske
konferencije odbacili su mogunost udruivanja triju indokineskih drava. Europske
saveznice Amerike, Velika Britanija i Francuska, nisu se eljele dovesti u riskantnu
poziciju zbog podruja koje su tek nedavno bile primorane napustiti. Glavni razlog
prikljuenja Francuske SEATO paktu, a djelomino i Velike Britanije, bila je
mogunost ulaganja veta na mogue brzoplete amerike akcije.

Formalne obveze sadrane u SEATO paktu bile su prilino nejasne. Zahtjevom da

se potpisnice pakta suoe sa zajednikom opasnou putem konstitucionalnih
procesa, pakt nije odredio kriterije za definiranje zajednike opasnosti, ni
mehanizme za zajedniku akciju, kao to je to uinio NATO. Ipak, SEATO pakt je
dobro posluio u ostvarenju Dullesovih ciljeva jer je inio pravni okvir za obranu
Indokine. Upravo to je razlogom zato je protukomunistika vojno-politika
organizacija SEATO vie panje pridavala komunistikoj agresiji na tri drave na
podruju Indokine, kojima nije doputen pristup na enevsku konferenciju, nego
eventualnom napadu komunistikih snaga na neku zemlju potpisnicu sporazuma. U
posebnom protokolu izreen je stav da prijetnje Laosu, Kambodi i Junom Vijetnamu
ugroavaju mir i sigurnost drugih zemalja potpisnica, ime de facto daje jednostrano
879

jamstvo da e se tim zemljama pruiti potpora i zatita.

U tom trenutku sve je ovisilo o tome hoe li nove drave na podruju Indokine,
posebno Juni Vijetnam, moi profunkcionirati kao nacije u punom smislu te rijei.
Nijedna od tih drava do tada nije bila politika cjelina u postojeim granicama.
Drevni carski glavni grad bio je Hue. Francuzi su podijelili Vijetnam u tri regije:
Tonkin, Annam i Cochin-China pod upravom Hanoja, te Hue i Sajgon. Podruje oko
Sajgona i delte Mekonga Vijetnamci su kolonizirali relativno kasno, tijekom
devetnaestoga stoljea, u doba kad su na to podruje stigli Francuzi. Postojee vlasti
bile su kombinacija dravnih inovnika koje su obuili Francuzi i niza tajnih
udruenja, tzv. sekti, od kojih je velik broj bio temeljen na religioznim uvjerenjima,
ali sve su se same financirale i zadrale svoj autonoman status prilagodbom
novonastaloj situaciji i zbliavanjem sa stanovnitvom.
Novi vladar, Dijem, bio je sin dunosnika s carskog dvora u gradu Hue.
Obrazovanje je stekao kolovanjem u katolikim kolama, a nekoliko je godina
slubovao u kolonijalnoj administraciji u Hanoju. Nakon to su Francuzi odbili
primijeniti neke od reformi koje je predloio, Dijem daje ostavku. Nekoliko sljedeih
desetljea ivi kao povueni znanstvenik u zemlji i inozemstvu, uglavnom u Americi,
te odbija ponude Japanaca, komunista i vijetnamskih lidera, koji uivaju podrku
Francuza, da postane lanom njihovih vlada.
Lideri tzv. oslobodilakih pokreta tipino su nedemokratske osobe. Tijekom
godina zatvora i egzila sanjaju o promjenama koje e uvesti kad dou na vlast.
Skromnost nije njihov atribut da jest, ne bi ni postali revolucionari. Postavljanje
vlasti u kojoj je lider nevaan to je sama sutina demokracije ini im se
kontradiktornom definicijom. Lideri oslobodilakih pokreta vie od svega ele biti
heroji i uglavnom nisu ugodno drutvo.

Dijemove karakterne osobine formirale su se pod utjecajem konfucijanizma,

politike tradicije koja je izvrila dubok utjecaj u Vijetnamu. Za razliku od
demokratskih teorija koje smatraju da istina izvire iz sukoba ideja, konfucijanizam
smatra da je istina objektivna i do nje se moe doprijeti samo ustrajnim uenjem i
obrazovanjem za koje je sposoban vrlo mali broj ljudi. U potrazi za istinom
konfucijanizam ne smatra da su sukobljene ideje jednakovrijedne, za razliku od
demokratskih teorija. Postoji samo jedna istina, a ono to nije istinito nema nikakve
vanosti i ne moe se osnaiti nikakvim nastojanjima. Konfucijanizam je hijerarhijska
i elitistika filozofija koja istie vanost lojalnosti obitelji, institucijama i autoritetu.
Nijedno drutvo na koje je konfucijanizam snano utjecao nije preobrazilo svoj sustav
u istinski pluralistiki sustav (najvie se tom sustavu pribliio Tajvan tijekom
devedesetih godina).
U Junom Vijetnamu 1954. godine nisu postojali pravi temelji za nacionalno
jedinstvo, a jo manje za uspostavu demokratskog poretka. Meutim, ni strateke
procjene Amerike, ni uvjerenje da se Juni Vijetnam mora spasiti provedbom
demokratskih reformi, nisu polazili od pravoga stanja stvari. Eisenhowerova se
administracija s nevienim entuzijazmom, koji je odavao ameriku nevinost i
naivnost, bacila na obranu Junoga Vijetnama od komunistike agresije i preuzela
zadatak izgradnje nacije, u elji da jednom drutvu ija je kultura sasvim razliita od
amerike, pomogne zadrati neovisnost i uivati u slobodi prema amerikoj definiciji
te rijei.
Dulles zagovara pruanje pune podrke Dijemu uz obrazloenje da je on jedini
igra kojeg imamo na raspolaganju. Tijekom 1954. Eisenhower se pismenim putem
obraa Dijemu s obeanjem da e mu pruiti pomo u provoenju neophodnih
reformi. Cilj amerike pomoi je omoguiti Vijetnamu da stekne neovisnost i formira
snanu vladu koja e imati razumijevanja za nacionalne aspiracije svojeg naroda te
880

pridobiti uvaavanje i u zemlji i u inozemstvu.

Nekoliko godina takva se strategija inila uspjenom. Do isteka mandata
Eisenhowerove administracije Sjedinjene su Drave pruile Junom Vijetnamu pomo
u iznosu od preko milijardu dolara. U Junom Vijetnamu tada se nalazilo 1.500
Amerikanaca, a veleposlanstvo Sjedinjenih Drava u Sajgonu postalo je jedna od
najjaih amerikih misija na svijetu. Skupina vojnih savjetnika Sjedinjenih Drava
sastojala se od 692 lana, ime je premaen broj stranih vojnih dunosnika dogovoren
881

enevskim sporazumom.
Protivno svim oekivanjima i uz snanu pomo amerikih obavjetajnih slubi,
Dijem uspijeva zabraniti djelovanje tajnih udruenja, stabilizirati ekonomiju i

uspostaviti centralnu kontrolu, to su bez sumnje velika postignua koja su naila na

odobravanje Sjedinjenih Drava. Nakon boravka u Vijetnamu 1955., senator Mike
Mansfield podnosi izvjee sa svojom procjenom da je Dijem istinski rodoljub koji
882

je iznova udahnuo ivot ve izgubljenoj borbi za slobodu.

Senator John F.
Kennedy iznova ukazuje na dva potporna stuba amerike politike prema Vijetnamu
sigurnost i demokraciju, te naglaava da je Vijetnam ne samo kamen temeljac"
sigurnosti na podruju Jugoistone Azije, ve i ivi dokaz da je demokracija u Aziji
883

mogua.
Razvoj dogaaja uskoro e pokazati da je Amerika slavila tek kratki prekid
komunistikih pritisaka na tu zemlju, a nipoto trajan uspjeh. Ameriko uvjerenje da
e demokratske vrijednosti svoje zemlje uspjeti nametnuti i u Vijetnamu bilo je sasvim
krivo. Na Zapadu je politiki pluralizam doivio procvat u vrsto povezanim
drutvima, gdje je naelo drutvenog konsenzusa dovoljno vrsto da omogui
toleranciju prema opoziciji, bez istodobnog ugroavanja opstanka same zemlje.
Meutim, u nacijama koje se tek trebaju stvoriti, opozicija se esto smatra prijetnjom
postojanju te nacije, posebno u odsutnosti institucija graanskoga drutva koje
predstavlja sigurnosni okvir. U takvim uvjetima vrlo se lako zapada u iskuenje da se
samo postojanje opozicije smatra izdajom.
Sve te tendencije postaju jo oitije u gerilskom ratu, jer je strategija gerile
sustavno slabiti koheziju koju su vladine institucije uspjele ostvariti. U Vijetnamu
gerilske aktivnosti nikad nisu ni prestale, a 1959. samo su se intenzivirale. Primarni
cilj gerile je sprijeiti konsolidaciju stabilnih, legitimnih institucija. Omiljeni ciljevi
gerile su najgori i najbolji vladini slubenici. Najgore se slubenike napada sa svrhom
da se osvoje simpatije drutva zbog kanjavanja korumpiranih i tiranskih
dunosnika, a najbolje se dunosnike napada jer je to najdjelotvorniji nain za
spreavanje vlasti da stekne legitimitet, te da se istodobno destimulira djelotvorno
funkcioniranje drutva.
884

Do 1960. svake godine bilo je ubijeno oko 2.500 junovijetnamskih dunosnika.

Samo je malen broj visoko motiviranih dunosnika i neto vei postotak
najkorumpiranijih bio spreman izloiti se takvu riziku. U borbi izgradnje nacije i
uspostave kaosa, u borbi demokracije i represije, gerila je uivala znatnu prednost.
ak ako krenemo od pretpostavke da je Dijem provodio reforme temeljene na
amerikom modelu, pitanje je je li mogao pobijediti u toj neravnopravnoj borbi s
vremenom, prije nego zemljom zavlada kaos. ak i pod pretpostavkom da Vijetnam
nije bio umijean u gerilski rat, Dijem zasigurno ne bi mogao biti smatran istinski
demokratskim liderom. Mandarin po uvjerenju, model na kojemu je temeljio svoju

politiku bio je konfucijanizam i filozofija vlasti zasnovana na vrlini, a ne konsenzusu.

Dijem instinktivno odbacuje koncept legitimne opozicije, kao i svi lideri pod
utjecajem Kine, od Pekinga do Singapura, te gotovo svi lideri Jugoistone Azije kad
su suoeni s tekoama u zemlji. Neko krae vrijeme Dijemovi uspjesi u izgradnji
nacije prikrili su sporost i zaostajanje demokratskih reformi. Pogoranjem sigurnosne
situacije u Junom Vijet- namu neminovno dolazi do produbljenja latentnih konflikata
izmeu amerikoga vrijednosnog sustava i tradicija Junog Vijetnama.
Unato jaanju junovijetnamske vojske uz financijsku pomo Amerike, sigurnosna
se situacija neprestano pogoravala. Amerika vojska motivirana je istim osjeajem
samopouzdanja kao i ameriki politiki reformatori obje su strane uvjerene da su
otkrile pouzdan nain za postizanje uspjeha u zemlji rastrzanoj sukobima, koja je
zemljopisno i kulturno vrlo udaljena od Sjedinjenih Drava. Ameriki je cilj stvoriti
vijetnamsku vojsku koja bi bila replika amerike. Amerike vojne snage koncipirane
su za borbu u Europi, a jedino iskustvo u zemljama u razvoju bilo je ono u Koreji,
gdje je ameriki zadatak bio boriti se s konvencionalnom vojskom koja prelazi
meunarodno priznate demarkacijske linije uz prilinu podrku domaega
stanovnitva, to je bila vrlo slina situacija onoj koju su vojni planeri predvidjeli da
e se dogoditi u Europi. Meutim, u Vijetnamskom ratu nisu bile jasno definirane crte
fronte. Neprijatelj se opskrbljivao iz Hanoja, te se uputao u napade na slijepo:
istodobno je bio prisutan svuda i nigdje.
Od trenutka kad su pripadnici amerikoga vojnog establishmenta stigli u Vijetnam,
poeli su primjenjivati svoju poznatu metodu voenja rata: taktiku iscrpljivanja
temeljenu na borbenoj moi, mehanizaciji i mobilnosti trupa. Nijedna od tih metoda
nije bila prikladna i provediva u Vijetnamu. Junovijetnamske postrojbe, koje su
uvjebali Amerikanci, uskoro su upale u istu zamku kao i francuske snage deset godina
prije. Taktika iscrpljivanja je djelotvorna ako protivnik nema drugog izbora do obrane
kljunoga cilja, ali gerila ne postavlja takve ciljeve. Mehanizacija i podjela u divizije
pretvorile su vijetnamsku vojsku u gotovo irelevantan imbenik u borbi za
osloboenje vlastite zemlje.
U ranim danima amerikog angamana u Vijetnamu, gerilski rat bio je tek u
poetnoj fazi te vojni aspekt problema jo nije bio kljuno pitanje. Stoga je i izgledalo
da se postiu stvarni uspjesi i ostvaruje napredak. Sve do kraja mandata
Eisenhowerove administracije Hanoj nije pokrenuo znatnije gerilske borbe, i jo e
dugo vremena proi do trenutka kad Sjeverni Vijetnamci uspiju uspostaviti
djelotvorniji logistiki sustav za pruanje podrke gerilskom ratu irokih razmjera. S
tim ciljem odluuju napasti Laos, malu, miroljubivu i neutralnu zemlju, ijim se
teritorijem koriste za formiranje onoga to e poslije biti poznato pod nazivom Ho i

Minov put.
Laos postaje glavna preokupacija Eisenhowera, koji se upravo sprema napustiti
svoju dunost. U knjizi Waging Peace, on opisuje Laos kao kljunu toku domino
teorije:
... pad Laosa pod komunistiku vlast moglo bi oznaiti poetak uruavanja sustava
domina jo uvijek slobodnih zemalja Kambode, Junog Vijetnama a vrlo vjerojatno
i Tajlanda i Burme. Takav razvoj dogaaja otvorio bi put komunistikom preuzimanju
885

cijelog podruja Jugoistone Azije.

Eisenhower smatra neovisni status Laosa kljunim pitanjem, te izraava spremnost
886

da se bori, bilo sa saveznicima ili bez njih. Obrana Laosa jasno je istaknuta kao
prioritet u njegovoj preporuci novoizabranom predsjedniku Kennedyju u tranzicijskom
razdoblju do sijenja 1961.
U doba promjene administracija, stupanj i narav amerikog angamana u Indokini
jo nisu dosegli takve razmjere da bi bila trajno ugroena globalna vjerodostojnost
Amerike. Nastojanja Amerike jo su se mogla opravdati regionalnim ciljevima za
ouvanje sigurnosti, a borbe jo nisu dole do faze u kojima je bilo potrebno
opravdavati obranu Vijetnama.
Domino teorija postala je opeprihvaena i rijetko je kad dovoena u pitanje.
Meutim, kao i vilsonijanizam, domino teorija nije bila toliko pogrena, koliko
neujednaena. Kljuni problem pri sagledavanju vijetnamskoga problema nije bilo
pitanje treba li se oduprijeti irenju komunizma u Aziji, ve je li 17. paralela pravo
mjesto gdje treba povui crtu. Krucijalno pitanje nije bilo to e se dogoditi u
Indokini ako Juni Vijetnam padne, ve je li mogue uspostaviti drugu crtu obrane, na
primjer na granicama Malaje.
To pitanje nije nikad paljivo razmotreno s geopolitikog aspekta. Budui da su
sjeanja na tragediju Mnchena vjena opomena toj generaciji amerikih lidera,
ocijenjeno je da bi se povlaenjem situacija samo dodatno oteala, a takav bi potez,
prije svega, bio i moralno pogrean. Upravo na temelju tih premisa Eisenhower je
opravdavao ameriki angaman 1959. godine:
Nacionalni je interes Amerike pruiti pomo odravanju morala u Vijetnamu,
gospodarskom razvoju zemlje i jaanju vojnih snaga potrebnih da bi ta zemlja
nastavila ivjeti u miru. Trajnim zanemarivanjem tih problema bili bismo prisiljeni
887

platiti mnogo viu cijenu nego sada viu no to si moemo dopustiti.

Amerika univerzalistika tradicija nije joj doputala da pravi razliku izmeu
potencijalnih rtava na temelju strateke vanosti odreene zemlje za SAD. Kad su se

ameriki lideri pozivali na nesebinost amerikih ciljeva, to su inili jer su stvarno

vjerovali u tu tvrdnju, i bili spremniji braniti neku zemlju zbog zatite naela nego
zbog obrane amerikih nacionalnih interesa.
Odabravi Vijetnam kao mjesto gdje e povui crtu i ograniiti daljnje irenje
komunizma, Amerika se suoila s ozbiljnim dvojbama i problemima. Ako je jedini
nain koji osigurava poraz gerile provedba politikih reformi, znai li jaanje gerile
da amerike preporuke nisu pravilno primijenjene, ili da su u ovoj fazi borbe sasvim
irelevantne? Ako je Vijetnam zaista toliko bitan za globalnu ravnoteu kao to su
tvrdili ameriki lideri, nije li to znailo da e geopolitike nunosti na kraju
nadvladati sve druge i natjerati Ameriku da se upusti u rat u zemlji koja je od nje
udaljena 12.000 milja? Odgovori na ta pitanja bit e preputeni Eisenhowerovim
nasljednicima, Johnu F. Kennedyju i Lyndonu B. Johnsonu.

Lyndon B. Johnson, prosinac 1965.

GLAVA DVADESET ESTA

Vijetnam: put bez povratka;
Kennedy i Johnson
Trei predsjednik koji se morao suoiti s rjeavanjem problema Indokine, John F.
Kennedy, naslijedio je niz vrsto definiranih politikih premisa. Kao i njegovi
prethodnici, Kennedy je smatrao Vijetnam kljunom karikom cjelokupne geopolitike
pozicije Amerike. Kao i Truman i Eisenhower, vjerovao je da je spreavanje pobjede
komunistikih snaga u Vijetnamu vitalni ameriki interes. Kao i njegovi prethodnici,
Kennedy je smatrao komunistiko vodstvo u Hanoju surogatom Kremlja. Ukratko,
Kennedy je u potpunosti dijelio miljenje dviju prethodnih administracija da je obrana
Junog Vijetnama od kljune vanosti za cjelokupnu strategiju globalnoga zadravanja
irenja komunizma.
Premda je Kennedyjeva politika prema Vijetnamu u mnogim aspektima nastavak
Eisenhowerove, postoje i bitne razlike izmeu ta dva politika pristupa. Eisenhower
je promatrao taj konflikt iz perspektive vojnika i smatrao ga ratom dvaju razliitih
entiteta, Sjevernoga i Junog Vijetnama. Napade Vietkonga na Juni Vijetnam
predsjednik Kennedy nije smatrao tradicionalnim ratom, ve kvazigraanskim ratom u
kojemu se javlja relativno novi fenomen gerilskoga ratovanja. Rjeenje koje je
zagovarao Kennedyjev tim bilo je angairanje Sjedinjenih Drava u pretvaranju
Junog Vijetnama u pravu naciju u drutvenom, politikom, ekonomskom i vojnom
smislu, koja moe poraziti gerilu bez ugroavanja ivota Amerikanaca.
Istodobno, Kennedyjev tim iznosi svoje vienje vojnog aspekta konflikta koristei
se mnogo zlosutnijim tonovima od svojih prethodnika. Za razliku od Eisenhowera,
koji je vojnu prijetnju Vijetnamu promatrao kroz prizmu konvencionalnog ratovanja,
Kennedyjev tim je vjerovao (preuranjeno, to e se poslije pokazati) da je izmeu
Sjedinjenih Drava i Sovjetskog Saveza ve uspostavljena pat pozicija u nuklearnom
naoruanju, to prema rijeima ministra obrane Roberta McNamare, znai da je opcija
opeg rata iskljuena. Administracija je bila uvjerena da e jaanjem vojne sile
iskljuiti mogunost da komunisti ponovno povedu ogranieni rat poput Korejskoga.
Smatrala je da e sve ee dolaziti do izbijanja gerilskih ratova, te da je
suprotstavljanje gerilskom ratu provjera sposobnosti Amerike da uspjeno obuzda
irenje komunizma.
esti sijenja 1961., dva tjedna prije Kennedyjeve inauguracije, Hruov opisuje
ratove za nacionalno osloboenje" kao svetu borbu i obvezuje se da e Sovjetski

Savez pruiti punu podrku takvim ratovima. Kennedy najavljuje politiku novih
granica (New Frontier) te smatra Hruovljevu najavu pomoi ratovima za
nacionalno osloboenje objavom rata, ime nestaje svaka nada da e Amerika
uspjeti uspostaviti bolje odnose sa zemljama u razvoju. Danas se opravdano smatra da
je Hruovljev govor bio prvenstveno upuen Pekingu, koji ga je optuivao za
skretanje od lenjinizma, budui da ve po trei put produava rok za Berlinski
ultimatum uz esto ponavljanje rezerviranog stava prema mogunosti izbijanja
nuklearnog rata. U svojem prvom obraanju naciji 31. sijenja 1961., Kennedy
naglaava da Hruovljev govor dri dokazom da Sovjetski Savez i Kina imaju
888

ambicije dominirati svijetom, to su nedavno jasno i odluno formulirali.

U rujnu 1965. do istog e nesporazuma doi u odnosima administracije
predsjednika Johnsona s Kinom. Kineski ministar obrane Lin Piao izdaje proglas o
Narodnom ratu i velia znaenje revolucija u zemljama Treeg svijeta koje
889

okruuju svjetske industrijske velesile.

Johnsonova administracija smatra taj
proglas upozorenjem i najavom intervencije Kine u Hanoju, zanemarujui dio teksta
koji istie nunost oslanjanja na vlastite snage. S obzirom na Maovo upozorenje da
kineska vojska nema namjeru angairati se u inozemstvu, taj proglas jasno daje na
znanje da Kina nema nikakvu namjeru iznova se uplesti u komunistike oslobodilake
ratove. Nema sumnje da su obje strane u Korejskom ratu nauile lekciju, te vrsto
odluile ne ponoviti istu pogreku.
Nain na koji administracije predsjednika Kennedyja i Johnsona tumae
komunistike izjave rezultira promjenom stava prema Indokini. Vie se ne smatra da je
Indokina samo jedna od mnogih bitaka koje treba dobiti u hladnoratovskom razdoblju.
Politika novih granica polazi od premise da Indokina predstavlja upravo onu
odluujuu bitku koja e jasno pokazati mogu li se gerilski ratovi dobiti, i je li mogue
iz hladnoga rata izai kao pobjednik. Kennedyjevo tumaenje konflikta kao posljedice
koordinirane globalne urote navodi ga na zakljuak da je upravo Jugoistona Azija
regija u kojoj mora iznova potvrditi vjerodostojnost politike Sjedinjenih Drava.
Nakon zastraujue drskog nastupa Hruova na sastanku na vrhu odranom u Beu
1961., Kennedy daje izjavu vodeemu kolumnistu The New York Timesa, Jamesu
Restonu: Suoeni smo sa zadatkom da naoj politici vratimo narueni kredibilitet, a
890

Vijetnam izgleda kao savreno mjesto za to.

Kao u klasinoj tragediji gdje glavni junak kroi korak po korak prema sudbini
nizom naizgled sluajnih dogaaja, Kennedyjeva administracija ulazi u vijetnamsku
krizu s namjerom da rijei problem kojeg su njegovi prethodnici bili poteeni
pitanje budueg statusa Laosa. Malo je naroda koji su toliko nezaslueno izloeni

patnjama kao miroljubivo stanovnitvo Laosa. Stijenjeni izmeu surih planina

Vijetnama i iroke rijeke Mekong, koja je ujedno granica s Tajlandom, narodi Laosa
svojim ratobornim susjedima nisu postavljali nikakve zahtjeve, samo su eljeli da ih
ostave na miru. Tu elju im Sjeverni Vijetnam nikad nije ispunio. Kad je Hanoj 1959.
otpoeo gerilski rat u Junom Vijetnamu, neminovno je uslijedilo jaanje pritisaka na
Laos. Da je Hanoj pokuao opskrbiti svoje gerilske snage na jugu putem Vijetnama,
bio bi prisiljen prodrijeti kroz tzv. demilitariziranu zonu, demarkacijsku liniju koja je
dijelila Vijetnam i koja se protezala oko 40 milja du 17. paralele. Uz ameriku
pomo, junovijetnamska vojska mogla je potpuno zatvoriti to podruje. Druga opcija
je bila napad sjevernovijetnamske vojske du 17. paralele, to bi gotovo sigurno
rezultiralo amerikom intervencijom, ili pak intervencijom SEATO pakta, a takav
rasplet Hanoj nije bio spreman riskirati sve do 1972., u mnogo kasnijoj fazi
Vijetnamskoga rata.
Hladnokrvnom logikom koja je obiljeavala kreiranje komunistike strategije
tijekom cijeloga rata, Hanoj zakljuuje da infiltracija u Juni Vijetnam preko
neutralnih zemalja Laosa i Kambode ne bi rezultirala otrim meunarodnim
sankcijama, za razliku od izravnog napada i proboja 17. paralele. Premda je
neutralnost Laosa i Kambode zajamena enevskim sporazumom 1954. i potvrena
SEATO paktom, Hanoj ustraje u svojim namjerama i anektira uski pojas suverenog
Laosa. U Laosu, kao i u Kambodi, uspostavlja baze, to ne nailazi na znaajnije
protivljenje svjetske zajednice. Stav svjetske zajednice podudara se s neobinim
nainom razmiljanja Hanoja: upravo e pokuaji Amerike i Junog Vijetnama da
prekinu neprijateljsku infiltraciju na neutralnom terenu, izazvati osudu svjetske
zajednice i biti smatrani irenjem rata.
Uski pojas Laosa omoguuje Sjevernom Vijetnamu prilaz kroz dunglu u duini od
650 milja du cijele granice Junog Vijetnama s Laosom i Kambodom. Preko 6.000
sjevernovijetnamskih vojnika 1959. ulazi u Laos, pod izlikom da ele pruiti podrku
Pathetu Laou (lijevom nacionalnom pokretu u Laosu osnovanom 1950., op.p.), koji je
enevskim sporazumom iz 1954. Hanoj nametnuo u sjeveroistonim provincijama du
vijetnamske granice.
Dravnik s bogatim vojnim iskustvom, Eisenhower je dobro shvaao da obrana
Junog Vijetnama mora poeti u Laosu. Za vrijeme prijelaznog razdoblja gotovo je
sigurno obavijestio i Kennedyja da je spreman intervenirati u Laosu, ako je potrebno i
unilateralno. Prve izjave predsjednika Kennedyja o Laosu bile su u skladu s
Eisenhowerovim preporukama. Na konferenciji za tisak 23. oujka 1961. Kennedy
upozorava: Sigurnost Jugoistone Azije bit e ugroena izgubi li Laos neovisnost i
svoj neutralni status. Sigurnost Laosa istodobno je i sigurnost svih nas, a rjeenje je u

891

stvarnoj neutralnosti zemlje koju e svi potovati. Unato takvu stavu, nekoliko
dana poslije, pri izlaganju nove obrambene politike, Kennedy istie da kljuni
892

problemi dananjega svijeta ne bi trebali biti rjeavani vojnim putem.

Premda
takav stav nije u potpunosti u neskladu s odlukom da se obrani Laos, takva izjava nije
bila ni jasan poziv na vojnu akciju. Hanoj se nije zavaravao iluzijama da nije u ratu i
bio je spreman koristiti sva raspoloiva sredstva da u tom ratu pobijedi. Kennedy je u
tom pitanju bio mnogo neodreeniji i nadao se da e uspjeti obuzdati komuniste
politikim sredstvima i kompromisom, bude li to mogue.
Pokoleban dogaajima u Zaljevu svinja u travnju 1961., Kennedy se ne odluuje
na intervenciju, ve odabire opciju pregovora radi pruanja podrke neutralnom
statusu Laosa. im je prijetnja amerike intervencije otklonjena, pregovori o
neutralnom statusu morali su rezultirati smrtonosnim stiskom Hanoja. Bio je to ve
drugi pokuaj Hanoja da trguje neutralnim statusom Laosa, nakon to se enevskim
sporazumom 1954. obvezao potivati ga.
Uspostavljajui logistiku vezu koja e kasnije postati poznata pod imenom Ho Si
Minov put, Sjeverni Vijetnamci koriste taktiku odugovlaenja i kupnje vremena, te
oteu s pregovorima i prihvaanjem kompromisnog rjeenja punih godinu dana.
Kennedy napokon u svibnju 1962. alje marince u susjedni Tajland, to dovodi do
trenutnog prekida pregovora. Zahtijeva se da se sve strane postrojbe i vojni savjetnici
povuku iz Laosa koristei meunarodne kontrolne toke. Svi tajlandski i ameriki
vojni savjetnici povlae se prema planu, dok od ukupno 6.000 pripadnika sjeverno
vijetnamskih trupa koje su ule u Laos, samo 40 vojnika (da, etrdeset) naputa zemlju
koristei meunarodne kontrolne toke. Hanoj hladnokrvno porie da se ikakve
sjevernovijetnamske snage nalaze u zemlji. Put prema Junom Vijetnamu time je
postao irom otvoren.
Razvoj dogaaja pokazao je da je Eisenhower bio u pravu. Ako je Indokina doista
klju amerike sigurnosti na podruju Pacifika, kao to su lideri u Washingtonu tvrdili
ve due od deset godina, Laos je doista bio bolje mjesto za obranu Indokine nego
Vijetnam, tovie, moda i jedino mogue mjesto za obranu Indokine. Premda je Laos
udaljena zemlja bez izlaza na more, Sjeverni Vijetnam, koji se istodobno bojao
stranaca i mrzio ih, ne bi se odluio na otpoinjanje rata na vlastitu tlu. Amerika se
mogla upustiti u konvencionalni rat na tom podruju, za koji je amerika vojska bila
obuena, a postrojbe iz Tajlanda sigurno bi pruile podrku amerikim akcijama.
Suoen s takvim mogunostima razvoja situacije, Hanoj bi vjerojatno ustuknuo i
saekao povoljniji trenutak za sukob irokih razmjera.
Takva hladna strateka analiza i procjena situacije smatrana je neprikladnom za

konflikt koji se u Americi uglavnom promatrao kroz ideoloku prizmu. (To nije bio ni
moj stav u to doba). Cijelo desetljee ameriki su lideri dokazivali da je njihova
politika obrane Vijetnama ispravan politiki potez, s obzirom da je Vijetnam kljuni
element obrambene koncepcije u Aziji. Odustajanje od takve strategije i iznenadna
tvrdnja da je jedno malo, zaostalo planinsko kraljevstvo bitan dio domino teorije,
predstavljalo bi politiku koja ne bi mogla stei opu podrku u zemlji te naruilo
konsenzus o kljunim pitanjima.
Svi ti razlozi navode Kennedyja i njegove savjetnike na zakljuak da se Indokina
mora braniti u Junom Vijetnamu, gdje je komunistika agresija vana za amerike
nacionalne interese, bez obzira na tek nedavno donesenu odluku koja je realizaciju
toga plana inila gotovo nemoguom. Linije opskrbe kroz Laos bile su sasvim
otvorene. Lukavi voa Kambode, princ Sihanuk, zakljuuje da je igra izgubljena i
pristaje na uspostavu komunistikih baza du granice Kambode s Junim Vijetnamom.
Time iznova dolazi do situacije poznate pod nazivom kvaka 22: ako se baze u
Kambodi ostave na miru, sjevernovijetnamske e postrojbe napasti Juni Vijetnam i
potom se povui na sigurno na odmor i ponovnu opskrbu, ime e obranu Junog
Vijetnama uiniti nemoguom; ako se napadnu podruja baza, Juni Vijetnam i
saveznici bit e optueni za agresiju na neutralnu zemlju.
Budui da je istodobno bio suoen s Berlinskom krizom, razumljivo je da se
Kennedy nije elio uputati u rizik rata u Laosu, zemlji na granici Kine, za koju gotovo
nijedan Amerikanac nije ni znao da postoji. Istodobno se nikad nije razmatrala
mogunost da Amerika u potpunosti digne ruke od Indokine. Kennedy nije bio spreman
odustati od politike koja je uivala potporu obiju stranaka ve cijelo desetljee,
posebno uoi izbijanja krize u Zaljevu svinja. Povlaenje bi takoer znailo priznanje
poraza politike koja se smatrala testom za svladavanje nove komunistike strategije
voenja gerilskog rata. Vanija od svega je injenica da je Kennedy vjerovao
savjetima koje je primao i bio uvjeren da e amerika pomo omoguiti vojnim
snagama Junog Vijetnama da pobijede komunistiku gerilu. U tom razdoblju
nevinosti, ni jedan od vodeih Amerikanaca, pripadnika bilo koje od dviju vodeih
stranaka, nije gajio ni najmanju sumnju da Amerika srlja u bezizlaznu situaciju.
Kennedy se ve dulje od deset godina bavio problemom Indokine i javno govorio
o tom pitanju. Ve je u studenom 1951. naeo temu koju nikad nee napustiti; sama
snaga nije dovoljna da se savlada i obuzda irenje komunizma, ve ameriki saveznici
moraju formulirati politike osnove daljnjega djelovanja:
Logino je i razumno kontrolirati svaki daljnji pokuaj irenja komunizma na jug
kontinenta, ali ne samo oslanjanjem na mo oruja. Smatram da treba raditi na
izgraivanju snanog antikomunistikog raspoloenja na tom podruju, te se u

obrambenoj strategiji osloni na takvo okruenje, a ne na legije generala de Lattrea

893

(francuskog zapovjednika u Indokini).

Tijekom travnja 1954., istodobno s Dullesovom kampanjom zajednike akcije u
pokuaju da se spasi Dien Bien Phu, Kennedy se govorom u Senatu suprotstavlja
894

amerikoj intervenciji sve dok je Indokina jo uvijek francuska kolonija. Ve 1956.,

nakon povlaenja Francuske i ostvarenja neovisnosti Junog Vijetnama, Kennedy je
bio spreman prihvatiti miljenje koje je prevladavalo u zemlji. To je naa tvorevina i
ne moemo ju napustiti. Istodobno Kennedy naglaava da taj konflikt nije toliko
vojni, koliko politiki i moralni izazov u zemlji gdje su ideje slobodnog
poduzetnitva i kapitalizam nepoznate kategorije, gdje bijeda i glad nisu neprijatelji
samo na podruju preko 17. paralele ve i neprijatelji same zemlje... Moramo im
ponuditi revoluciju politiku, ekonomsku i socijalnu revoluciju koja znatno
nadmauje sve to im komunisti mogu ponuditi. U pitanju je bila sama
vjerodostojnost Amerike: Ako Vijetnam postane rtva zbog bilo koje opasnosti koja
prijeti toj zemlji komunizma, politike anarhije, bijede ili neega drugog tada e
se Sjedinjene Drave s punim pravom smatrati krivima za to, a na ugled u Aziji past
895

e na najniu razinu.
Rjeenje koje je Kennedy nudio bilo je smanjivanje mogunosti agresije na tu
zemlju. Takav pristup pretea je sasvim novoga koncepta koji je dotad bio nepoznat u
rjeniku diplomacije, a danas je ivo prisutan koncept izgradnje nacije. Kennedy
se zalae za strategiju jaanja Junog Vijetnama, tako da se zemlja sama moe
oduprijeti komunizmu. Istie se vanost graanskog neposluha i unutarnje reforme
zemlje, a slubena retorika mijenja se i tvrdi da su u Vijetnamu u pitanju ugled
Amerike i vjerodostojnost zemlje, a ne amerika sigurnost.
Svaka nova administracija koja se morala suoiti s problemom Indokine sve je
dublje tonula u pomutnju. Truman i Eisenhower uspostavili su program vojne pomoi.
Kennedyjevo inzistiranje na reformi dovelo je do sve snanijeg angamana Amerike u
unutarnjim politikim pitanjima Junog Vijetnama. Temeljni problem leao je u
injenici da e biti potrebna desetljea za provedbu reformi i da koncept izgradnje
nacije dovede do eljenih rezultata. Amerika je etrdesetih i pedesetih godina
pomogla obnovi ve postojeih zemalja s dugom politikom tradicijom Marshallovim
planom i formiranjem vojnog saveza NATO. Za razliku od tih zemalja, Vijetnam je bio
sasvim nova zemlja ije institucije nisu funkcionirale. Ameriki politiki cilj,
uvoenje stabilne demokracije u Juni Vijetnam, nije se mogao realizirati na vrijeme
da se sprijei pobjeda gerile, a upravo to je bio strateki cilj Amerike. Amerika je
stoga bila prisiljena modificirati ili svoje vojne ili politike ciljeve.

U doba kad je Kennedy preuzeo predsjedniku dunost, gerilski rat u Junom

Vijetnamu postao je tako estok da je sprijeio konsolidaciju vlade Ngo Dinh Dijema,
premda sam opstanak vlade jo nije bio doveden u pitanje. Prividno smirenje
gerilskih aktivnosti navelo je Kennedyjevu administraciju da se zavarava vjerovanjem
da bi se relativno malim dodatnim naporima mogla postii potpuna pobjeda. To
privremeno zatije bilo je rezultat preokupacije Hanoja Laosom, a daljnji razvoj
dogaaja pokazao je da je bila rije samo o zatiju pred buru. im su se linije
opskrbe preko Laosa otvorile, gerilski rat na jugu ponovno se poeo zahuktavati, a
amerike dileme i dalje ostaju nerjeive.
Kennedyjeva se administracija zaplee u vijetnamskoj movari u svibnju 1961.
odlaskom potpredsjednika Johnsona u Sajgon s ciljem da se procijeni situacija.
Takve misije gotovo su uvijek znak da je odluka ve donesena. Ni jedan
potpredsjednik nije u poziciji donijeti nepristran sud o gerilskom ratu koji traje ve
puno desetljee na temelju dvodnevnoga ili trodnevnoga posjeta zemlji. Premda su mu
dostupne sve informacije obavjetajnih slubi i izvjea (to ovisi i o samom
predsjedniku), nema dovoljno osoblja za provoenje temeljitih analiza i njihovu
provjeru. Putovanja potpredsjednika zemlje u inozemstvo obino imaju za cilj
podupiranje amerikog ugleda ili pak davanje vjerodostojnosti odlukama koje su ve
donesene.
Put potpredsjednika Johnsona u Vijetnam tipini je primjer tih pravila. Prije no to
e najaviti tu misiju, Kennedy se susreo sa senatorom J. Williamom Fulbrightom,
predsjednikom senatskog Odbora za vanjsku politiku, te ga upozorio da postoji
mogunost slanja amerikih trupa u Vijetnam i Tajland. Senator Fullbright obeava
896

pruiti podrku tom planu, pod uvjetom da te zemlje same zatrae pomo.
Fullbrightova reakcija tipino je amerika. Richelieu, Palmerston ili Bismarck sigurno
bi se pitali kakav je nacionalni interes Amerike u toj regiji. Fullbright je meutim vie
zaokupljen pravnom i moralnom ulogom Amerike.
Istodobno s Johnsonovim odlaskom u Vijetnam, Vijee za nacionalnu sigurnost 11.
svibnja istie da je spreavanje komunistike dominacije u Junom Vijetnamu
ameriki nacionalni interes. Prihvaa se strategija stvaranja demokratskog drutva
897

koje je odrivo, i to vojnim, politikim, psiholokim i tajnim akcijama.

Koncepcija zadravanja komunizma pretvarala se u koncepciju izgradnje nacije.
Johnson smatra da najvea opasnost Indokini nije prijetnja komunizma koju, iz
samo sebi razumljivih razloga, naziva privremenom, ve su to glad, neznanje, bijeda
i bolesti. Johnson smatra da je Dijem divna osoba, ali suvie udaljena od svojega
898

naroda i ameriki se izbor sastoji u odluci pruiti li podrku Dijemu ili se povui.

Nadalje tvrdi da se Juni Vijetnam moe spasiti samo pod uvjetom da Sjedinjene
Drave poduzmu brze i odlune akcije. Johnson nikad nije pokuao objasniti na koji
nain bi Sjedinjene Drave mogle iskorijeniti glad, bijedu i bolesti u vremenskom
okviru koji je sukladan tempu gerilskih borbi.
Nakon proglaavanja temeljnih naela, administracija je morala definirati politiku
prema Vijetnamu. Sljedea tri mjeseca glavna je preokupacija Amerike bila Berlinska
kriza. U trenutku kad se mogla ponovno pozabaviti vijetnamskim pitanjem, u jesen
1961., sigurnosna se situacija pogorala do stupnja koji je mogao biti ublaen samo
snanom amerikom vojnom intervencijom.
General Maxwell Taylor, predsjednikov vojni savjetnik, i Walt Rostow, direktor
odjela State Deparmenta za planiranje politike, odlaze u Vijetnam da bi se odluili za
prikladnu strategiju. Za razliku od potpredsjednika, Taylor i Rostow lanovi su ueg
Kennedyjeva savjetnikog tima. Kao i Johnson, imali su vrsto formirane stavove o
amerikoj politici prema Vijetnamu i prije no to su napustili Washington. Pravi razlog
njihove misije bio je odrediti razmjere i naine na koje bi Amerika trebala pojaati
svoj angaman na tom podruju.
Taylor i Rostow daju preporuku da se bitno ojaa savjetnika uloga Amerike na
svim razinama vijetnamske administracije. Donosi se odluka da se poalje logistika
podrka od 8.000 ljudi, s navodnim ciljem da pomognu pri suzbijanju poplava u delti
rijeke Mekong. Meutim, ti dunosnici bili su opremljeni samo za samoobranu. Znatni
porast broja civilnih savjetnika u Vijetnamu bio je potez u skladu s preporukom
administracije.
Rezultat svega je kompromis izmeu Kennedyjeve administracije koja je eljela
ograniiti ameriku prisutnost u Vijetnamu na savjetniku ulogu, i zagovornika
trenutnoga slanja borbenih trupa. Ni grupa zagovornika slanja vojnika u Vijetnam nije
bila jedinstvena u pitanju kakav bi tono trebao biti zadatak borbenih trupa, a
jedinstvenost su pokazali jedino u podcjenjivanju ozbiljnosti situacije. Zamjenik
ministra obrane William Bundy procjenjuje da bi slanjem 40.000 vojnika, to je bila
preporuka zajednikoga zapovjednitva zdruenog stoera, anse za sreivanje
899

situacije bile 70 posto. Budui da u gerilskom ratu ne postoji sredina izmeu

pobjede i poraza, sreivanje stvari samo bi odloilo debakl dok bi istodobno
ugrozilo vjerodostojnost Amerike. Bundy dodaje da bi 30-postotna mogunost poraza
rezultirala jednakim ishodom borbi koji je Francuska doivjela 1954. godine.
Istodobno ministar obrane Robert McNamara i zajedniko glavno zapovjednitvo
vojske procjenjuju da bi za pobjedu bilo potrebno 205.000 Amerikanaca u sluaju
otvorene intervencije Hanoja i Pekinga.

900

Vrijeme e pokazati da je njihova procjena

planirala manje od polovice snaga koje e Amerika konano poslati samo u borbu
protiv Hanoja.
Birokratski kompromis esto odraava podsvjesnu nadu da e se neto u
meuvremenu dogoditi, te da e se problem sam rijeiti. Na alost, u sluaju
Vijetnama nije bilo osnova za takve nade. Budui da su slubene procjene varirale
izmeu 40.000 ljudi potrebnih za ostvarenje pat pozicije i 205.000 za pobjedu,
Kennedyjeva administracija mora da je bila svjesna kako je slanje 8.000 vojnika
nedovoljno i taj je broj smatrala tek prvim kontingentom trupa u ratu u kojemu e
Amerika imati mnogo vaniju ulogu. Premda su procjene o 70-postotnoj mogunosti
sreivanja situacije djelovale privlano, trebalo je uzeti u obzir globalni uinak
katastrofe kakvu su doivjeli Francuzi.
Nije bilo nikakve sumnje da se ide prema daljnjem jaanju vojne sile, budui da
Kennedy nije promijenio svoje vienje situacije. Kennedy 14. studenog 1961.
obavjetava svoje osoblje da e se reakcija Sjedinjenih Drava na komunistiku
agresiju procjenjivati na obje strane eljezne zavjese... te biti provjera odlunosti i
planova amerike administracije. Ako se Amerika odlui za opciju pregovora, a ne
slanje pojaanja, postoji mogunost da svijet procijeni daje Amerika zapravo slabija
901

no to je bila u Laosu. Kennedy odbija prijedlog Chestera Bowlesa i Averella

Harrimana da prihvati pregovore i primijeni odredbe enevskog sporazuma iz
1954., to je tek eufemizam za odustajanje od svih akcija u Junom Vijetnamu.
U sluaju odbijanja nastavka pregovora i prevladavanja stava da je slanje
dodatnih trupa neophodno, otvoreni angaman Amerike mogao se izbjei samo
povlaenjem Hanoja. Za tako neto bilo bi potrebno snano pojaanje, ne tek
postupno, pod pretpostavkom da je ostvarenje takva cilja uope mogue. Amerika nije
bila spremna prihvatiti gorku injenicu da se njezin izbor svodi ili na potpuni
angaman ili na povlaenje, a da je postupna eskalacija sukoba najopasnije rjeenje.
Na alost, postupna eskalacija sukoba bilo je rjeenje koje je tada bilo u modi i
imalo niz zagovornika. Zaustavljanje agresije bez uporabe suvine sile imalo je za
krajnji cilj sprijeiti da vojno rjeenje prevlada nad politikim, kako se dogodilo u
razdoblju uoi Prvoga svjetskog rata. Postupni odgovor bilo je rjeenje koje se prvi
put javlja kao strategija nuklearnog rata postupno jaanje intenziteta sukoba i na taj
nain izbjegavanje totalnoga holokausta. Primjenom takvih rjeenja na gerilsko
ratovanje, postojao je znatni rizik otvorene eskalacije sukoba. Postojala je opasnost
da se svaki ogranieni angaman smatra oklijevanjem, a ne odlunou, ime se
omoguava neprijatelju da inicira eskalaciju sukoba. Protivnik tada zakljuuje da ima
jo vremena za postizanje sporazuma i da se takvu rjeenju treba prikloni kad rizici

postanu suvie veliki.

Paljivo prouavanje povijesti pokazalo bi da lideri u Hanoju nisu bili
obeshrabreni amerikim stratekim teorijama, da su se osjeali sposobnima
suprotstaviti se zapadnoj tehnologiji, te da promicanje demokracije nije bio njihov
cilj ili sustav koji su smatrali poeljnim. Nakon niza godina gerilskog ratovanja,
miroljubiva izgradnja zemlje nije se tim okorjelim veteranima rata protiv Francuza
inila povoljnim rjeenjem. Ameriku viziju reforme zemlje doekali su s prijezirom.
Cijeli svoj ivot borili su se i trpjeli da bi ostvarili jedinstveni Vijetnam pod
komunistikom kontrolom, te se rijeili stranih utjecaja. Revolucionarni rat bio je
njihovo istinsko opredjeljenje. U cijelom svijetu Amerika bi teko nala protivnika
koji je tvrdoglaviji i neukrotiviji.
Roger Hilsman, tadanji direktor Odbora za obavjetajne slube i istraivanje
State Departmenta, istie da je ameriki cilj reducirati Vietkong na izgladnjelu,
902

pljakaku bandu odmetnika koja sve svoje snage troi na goli fiziki opstanak.
Postavlja se pitanje koji je gerilski rat u povijesti mogao sluiti kao presedan za takav
razvoj dogaaja. U Malaji je trebalo vie od trinaest godina da 80.000 britanskih
vojnika, zajedno s dvostrukim brojem malajskih, porazi neprijatelja ije su snage
brojile samo 10.000 vojnika i koji nije imao znaajniju pomo izvana, ni sigurne linije
komunikacija. U Vijetnamu je gerilska vojska imala na desetke tisua pripadnika, a
Sjevernije Vijetnam sluio tek kao zalee borbi. Gradnjom baza du stotine milja duge
granice, gerila je u svakom trenutku kad bi ocijenila svoju poziciju ugroenom, mogla
otpoeti akcije zajedno s iskusnom sjevernovijetnamskom vojskom.
Prihvaanjem Bundyjeve procjene da je potrebno 40.000 ljudi za realizaciju
plana, Amerika se upustila u akciju koja je u najboljem sluaju mogla zavriti pat
pozicijom. U trenutku kad je Kennedy stupio na dunost, u Vijetnamu je bilo
angairano oko 900 amerikih vojnika. Do kraja 1961. taj broj e porasti na 3.164, a u
doba atentata na Kennedyja 1963. godine u Vijetnamu je ve angairano 16.263
vojnika, s time da nove snage jo pristiu. Godine 1960. Amerika je imala pet rtava,
sljedee godine 16, 1963. godine 123, a 1964., posljednje godine prije masovnog
angairanja amerikih borbenih jedinica, broj rtava raste na vie od 200. Usprkos
stalnom jaanju borbenih jedinica i prikupljanja snaga za operacije, vojna se situacija
bitno ne popravlja.
Jaanjem vojne uloge Amerike u Junom Vijetnamu, Amerika sve vie istie i
vanost politikih reformi. to vie Washington inzistira na unutarnjim promjenama,
rat se sve vie amerikanizira. U prvoj procjeni obrane, 28. oujka 1961., Kennedy
ponovno istie kljunu tezu: bez obzira na snagu amerikoga stratekog oruja, mo

Amerike lako se moe naruitii subverzijama, infiltracijom, zastraivanjem,

neizravnom ili prikrivenom agresijom, unutarnjom revolucijom, diplomatskim
903

ucjenama i gerilskim ratovanjem. Takve se opasnosti na kraju mogu nadvladati

samo politikim i drutvenim reformama kojima e se potencijalnim rtvama
omoguiti da same sebi pomognu.
Kennedyjeva administracija vrsto se drala truizma koji e poslije utjeloviti
jednu od nerjeivih dilema Indokine. Inzistiranjem na istodobnoj provedbi politikih
reformi i vojnoj pobjedi zatvara se zaarani krug. Gerilske su snage imale potpuno
otvorene ruke da odlue o intenzitetu ratovanja i stoga je stupanj sigurnosti bio
potpuno neovisan o ritmu provoenja reformi. to je vie rasla nesigurnost, rasla je i
vjerojatnost da e vlasti u Sajgonu postati sve beutnije. Dok god Washington smatra
uspjehe gerile rezultatom ili posljedicom sporoga provoenja reformi, Hanoju je
ostavljena mogunost manevriranja u smjeru koji e poveati amerike pritiske na
vlast u Sajgonu, koju Hanoj neprestano pokuava oslabiti. Uklijetena izmeu
fanatine ideologije Hanoja i neiskusnih idealista iz Washingtona, Dijemova vlada
oklijeva i na kraju doivljava poraz.
I drugi politiari koji nisu formirani pod tako snanim utjecajem mandarinske
tradicije kao Dijem, sloili bi se da je izgraivanje pluralistikog sustava usred
gerilskoga rata zastraujui, gotovo neizvediv zadatak, osobito u drutvu koje je
fragmentirano postojanjem niza regija, sekti i klanova. Cijelom amerikom pothvatu
nedostajao je kredibilitet, to nije toliko posljedica obmanjivanja javnosti od strane
amerikga politikog vrha, koliko rezultat samozavaravanja i precjenjivanja vlastitih
mogunosti, te vjerovanja da je usprkos vrlo razliitih sustava vrijednosti mogue
primijeniti amerike institucije i na druge kulture. Kennedyjeva administracija
primjenjuje tipino vilsonijanske stavove. Upravo kao i Wilson, koji je bio uvjeren da
je ameriko vienje demokracije i diplomacije mogue primijeniti i u Europi na
temelju etrnaest toaka, i Kennedyjeva administracija eli u Vijetnamu primijeniti
amerika pravila i nametnuti im upravljanje zemljom u skladu s amerikim naelima.
Da je kojim sluajem bilo mogue svrgnuti despote na Jugu i postaviti na vlast
politiare istinski odane demokratskim vrijednostima, konflikt koji je bjesnio u
Indokini sigurno bi poeo gubiti na intenzitetu.
Svaka nova amerika administracija bila je spremna uputiti dodatnu pomo u
Vijetnam pod uvjetom da se u zemlji provedu reforme. Eisenhower je to uinio 1954.,
Kennedy je bio jo odluniji 1961., uvjetujui poveanje pomoi Sjedinjenih Drava
savjetnikom ulogom Amerike na svim razinama vlasti u Vijetnamu. Dijem je to
odbio, to se moglo oekivati. Vode pokreta za nezavisnost rijetko kad smatraju
tutorstvo neke strane sile poeljnim rjeenjem. Senator Mansfield pri dolasku u

Vijetnam 1962. odbacuje svoje prijanje stajalite (vidi glavu 25.) i priklanja se
tvrdnji da se Dijemova vlada sve vie udaljava od njegove vizije uspjene vlade,
904

koja radi na dobrobit svojega birakog tijela.

Takva procjena bila je sasvim tona. Kljuno pitanje je i dalje bilo jesu li takvi
uvjeti rezultat manjkavosti same vlade ili kulturnog jaza izmeu Amerike i Vijetnama,
ili pak pljakakih pohoda gerile. Odnosi izmeu amerike administracije i Dijema
neprestano se pogoravaju tijekom 1963. Medijska izvjea iz Sajgona, koja su sve do
tada pruala punu podrku amerikom angamanu, poprimaju neprijateljske tonove.
Kritiki osvrti ne dovode u pitanje ispravnost amerikih ciljeva to e se dogoditi
poslije ve provedivost plana da se u Junom Vijetnamu izgradi demokratsko,
nekomunistiko drutvo uz represivnoga vou kakav je bio Dijem. Javljaju se i sumnje
da je Dijem postigao kompromisno rjeenje s Hanojem, a nakon nekoliko godina novi
e predsjednik Vijetnama, Ngujen Van Thieu, biti optuen za odbacivanje mogunosti
postizanja kompromisnog rjeenja s Hanojem.
Konflikt izmeu junovijetnamskih budista i Dijema dovodi do konanog prekida
odnosa sa Sajgonom. Dijem zabranjuje upotrebu zastava pojedinih sekti, vjerskih
skupina ili politikih stranaka. Provodei tu naredbu, vojnici pucaju na budistike
demonstrante koji protestiraju u gradu Hueu, te ih 8. svibnja 1963. nekoliko ubijaju.
Demonstranti su imali stvarne razloge za protest, koje uskoro istiu i meunarodni
mediji, no nedostatak demokratskih tradicija u zemlji nije bio jedan od razloga za
prosvjed. Budisti, koje odlikuje ista autoritarnost kao i Dijema, odbijaju navesti bilo
kakve zahtjeve koje bi Dijem mogao prihvatiti. Nije se radilo o borbi za demokraciju,
ve o borbi za mo. Paraliziran posljedicama gerilskog rata i neuinkovitou svoje
vlade, Dijem odbija bilo kakve ustupke. Washington pojaava pritiske na Dijema da
pristane na ustupke i zahtijeva smjenjivanje njegova brata Ngo Dinh Nhua, koji je na
elu snaga sigurnosti. Dijem tu ultimativnu poruku smatra potezom koji bi njegovu
vladu ostavio na milost i nemilost neprijatelju. Do konanog raskida dolazi 21.
kolovoza kad Nhuovi agenti napadaju niz pagoda i pri tom uhite 1.400 redovnika.
Novi veleposlanik Henry Cabot Lodge 24. kolovoza dobiva direktivu da odluno
zatrai smjenjivanje Nhua te upozori Dijema da e odbije li taj zahtjev, Sjedinjene
905

Drave smatrati njegov vlastiti poloaj neodrivim i zatraiti njegovu smjenu.

Vojni i politiki vrh u Sajgonu moralo se jasno upozoriti da budua amerika pomo
zemlji ovisi o smjeni Nhua, to vijetnamski sugovornici smatraju direktivom za
smjenjivanje samog Dijema. Kennedy i McNamara nekoliko puta ponavljaju isti
zahtjev. U elji da generali ispravno protumae amerike zahtjeve, jasno im se daje na
znanje da e im Sjedinjene Drave pruiti izravnu podrku u prijelaznom razdoblju

906

nakon ruenja mehanizama centralnih vlasti. Junovijetnamskim generalima trebalo

je gotovo dva mjeseca da skupe snage i poduzmu korake na kojima saveznici
inzistiraju. Na posljetku, 1. studenog dolazi do svrgavanja Dijema, pri emu su i
Dijem i njegov brat Nhu ubijeni.
Ohrabrujui generale da svrgnu Dijema, Amerika se vrlo konkretno uplee u
vijetnamsku politiku. Na kraju krajeva, cilj svakoga revolucionarnog rata je
legitimnost vlade, dok je kljuni cilj gerile upravo suprotan slabljenje vlade.
Svrgavanjem Dijema Hanoj uspijeva bez dodatnih napora u svojemu naumu. Budui
da je Dijem feudalno vladao zemljom, njegovo svrgavanje odraava se na svakom
sloju uprave, sve do lokalne razine. Sustav uprave i vlade trebalo je poeti graditi iz
poetka. Povijest nas ui neumoljivu zakonu revolucija: to se potpunije iskorijene
postojee vlasti, to se njezini nasljednici vie moraju oslanjati na golu silu pri
uspostavi nove vlasti. Legitimizam ukljuuje prihvaanje autoriteta bez prisile,
nedostatak legitimizma pretvara svaki spor u test snage. Prije dravnog udara,
postojala je mogunost, makar teoretska, da e Amerika odbiti izravno upletanje u
vojne operacije, to je Eisenhower i uinio deset godina prije kad je u posljednjem
trenu odustao od ukljuivanja u rat zbog Dien Bien Phua. Budui da je vojni udar
trebao omoguiti djelotvorniji nastavak rata, povlaenje kao politika opcija vie se
nije razmatralo.
Suprotno oekivanjima u Washingtonu, Dijemovo uklanjanje s vlasti nije
vijetnamski narod uinilo jedinstvenim i nije ga navelo da prui podrku generalima.
Premda je The New York Times pruio potporu dravnom udaru smatrajui ga prilikom
907

da se odbiju daljnji komunistiki prodori u Jugoistonu Aziju,

dogodilo se
upravo suprotno. Kohezijska snaga pluralistikoga drutva konsenzus je sustava
vrijednosti, koji ograniava zahtjeve pojedinaca ili skupina. U Vijetnamu konsenzus
gotovo da nije postojao. Dravni udar unitio je strukturu koja se gradila ve vie od
deset godina, a sada ju je zamijenila skupina generala koji su se bespotedno borili za
vlast, bez ikakva politikog iskustva ili politikih sljedbenika.
Tijekom 1964. godine vlada se mijenja sedam puta, a nijedna nova vlada nimalo
se ne pribliava demokratskom ustrojstvu. Sve su te promjene bile posljedica
dravnih udara ili nasilne smjene. Dijemovim nasljednicima nedostaje ugled koji je
njihov nacionalistiki, mandarinski prethodnik uivao, te nemaju drugog izbora doli
prepustiti voenje rata Amerikancima. Uoi Dijemova uklanjanja s vlasti, s pravom se
tvrdi da nije rije o tome kako stvoriti reim u Junom Vijetnamu kojemu bi Amerika
mogla pruiti podrku, ve je rije o formiranju vlade koja bi podrala Ameriku u
borbi protiv komunista.

908

Borci za vlast u Hanoju odmah koriste novonastalu priliku. Na Centralnom

komitetu Komunistike partije odranom u prosincu 1963., formira se nova strategija
kojom e gerila biti ojaana a infiltracija gerilskih snaga na jugu zemlje jo
intenzivnija. to je najvanije, u rat se uvode i regularne jedinice Sjevernog
Vijetnama. Vrijeme je da Sjeverni Vijetnam povea pomo Junom Vijetnamu, a
909

sjeverni dio zemlje mora preuzeti ulogu revolucionarne baze cijele nacije. Uskoro
nakon toga, 325. redovita jedinica sjevernovijetnamske vojske poinje pohod prema
jugu. Prije dravnog udara, infiltracija sa sjevera zemlje uglavnom se sastojala od
Junovijetnamaca koji su 1954. bili pregrupirani. Nakon toga, postotak vojnika iz
Sjevernog Vijetnama neprestano raste, da bi 1968. nakon ofenzive Tet, gotovo svi
infiltratori bili s podruja Sjevernog Vijetnama. S ulaskom redovitih trupa
sjevernovijetnamske vojske u rat, obje su strane prele Rubikon.
Uskoro nakon svrgavanja Dijema, izvren je atentat na predsjednika Kennedyja.
Novi predsjednik, Lyndon Baines Johnson smatra intervenciju regularnih jedinica iz
Sjevernog Vijetnama klasinim primjerom otvorene agresije. Kljuna razlika izmeu
pristupa dviju zemalja bila je u tome to je Hanoj primjenjivao svoju strategiju, dok
Washington nije imao jasno definiranu strategiju, ve tek niz razliitih teorija koje nisu
bile u potpunosti razraene.
Razapeta izmeu elje da postigne pobjedu nevojnim putem i predosjeaja da
slijedi vojna katastrofa, Amerika se nala u iznimno neugodnu poloaju. Dvadeset prvi
prosinca 1963. McNamara izvjetava predsjednika da je sigurnosna situacija u
Junom Vijetnamu vrlo zabrinjavajua. Amerika vie ne moe izbjegavati donoenje
odluke koja je bila neizbjena od samog poetka: dramatina eskalacija i snani vojni
angaman Amerike ili slom Junog Vijetnama. Kennedyjeva administracija strepila je
od ulaska u rat uz podrku nedemokratskih saveznika, dok se Johnsonova
administracija boji naputanja nove, nedemokratske vlade u Sajgonu vie od samog
sudjelovanja u ratu.
Razmiljajui sada o prolosti, posljednji trenutak za povlaenje Amerike iz
Vijetnama uz prihvatljivu, premda visoku cijenu, bio je trenutak prije ili neposredno
nakon svrgavanja Dijema. Kennedyjeva administracija bila je u pravu u svojoj
procjeni da s Dijemom ne moe ostvariti pobjedu. Johnsonova administracija
obmanjivala se vjerovanjem da moe ostvariti pobjedu uz pomo Dijemovih
nasljednika. Uzevi u obzir dogaaje koji su uslijedili nakon dravnog udara, Americi
bi bilo mnogo lake dezangairati svoje snage da je dopustila pad Dijemove vlade
zbog vlastitih pogreaka, ili da nije opstruirala pregovore koji su navodno bili
planirani s Hanojem. Kennedy je s pravom zakljuio da bi takav plan na terenu
neminovno doveo do komunistikog preuzimanja zemlje. Problem Amerike bio je u

tome da nije bila spremna suoiti se s posljedicama, ni prihvatiti vjerojatni ishod

dogaaja.
Neki od lanova Kennedyjeve administracije tvrdili su da je predsjednik nakon
predsjednikih izbora 1964. namjeravao povui amerike snage, koje su se u tom
trenutku jo poveavale. Drugi lanovi Kennedyjeve administracije poricali su
istinitost takvih tvrdnji. Sve to sada moemo rei o Kennedyjevim krajnjim ciljevima
jest kako je svakim dodatnim jaanjem amerikih jedinica u Vijetnamu njegova
mogunost izbora postajala sve manja, a posljedice angairanja ili povlaenja bile su
vrlo bolne i skupe. Svakim mjesecom koji je prolazio, ulog Amerike bio je sve vei,
isprva samo vojni, ali uskoro je doveden u pitanje i njezin meunarodni ugled.
Ubojstvo predsjednika Kennedyja jo je vie otealo i zakompliciralo ameriko
izvlaenje iz Vijetnama. Ako je Kennedy doista bio svjestan da se Amerika upustila u
neodriv pothvat, jedino to je trebao uiniti bilo je promijeniti vlastitu odluku.
Johnson se naao u jo sloenijemu poloaju, jer bi za promjenu politike prema
Vijetnamu morao odbaciti politiku svojeg oboavanog prethodnika. Nijedan od
predsjednikih savjetnika koje je naslijedio od Kennedyja nije preporuio
dezangaman (s iznimkom zamjenika dravnog tajnika Georgea Balla, koji nije bio
lan uega kruga predsjednikovih savjetnika). Za donoenje odluke o povlaenju
neposredno nakon preuzimanja predsjednike dunosti bilo bi potrebno iznimno
samopouzdanje i znanje, a kad se radilo o vanjskoj politici, Johnson nije bio u sebe
nimalo siguran.
Analizirajui dogaaje s dananje pozicije, novi predsjednik bi povukao ispravan
potez da je pomno analizirao jesu li odrivi vojni i politiki ciljevi na temelju kojih se
Amerika odluila na angaman u Vijetnamu, kojim sredstvima i u kojemu vremenskom
razdoblju, te ispitao ispravnost premisa na kojima se temeljio ameriki angaman. Svi
savjetnici koje je Johnson naslijedio od Kennedyja jednoglasno su podrali politiku
iji je cilj bio ostvarenje pobjede u Vijetnamu (jedina iznimka je ponovno bio George
Ball). Meutim, nije sigurno bi li ishod bio bitno drukiji i u sluaju da je napravljena
takva detaljna analiza. Ministarstvo obrane pod vodstvom McNamare i Bijela kua
zagovarali su temeljitu analizu situacije, ali nedostajali su im jasni kriteriji za
procjenu izazova koji je bio toliko u protuslovlju s amerikim iskustvom i
ideologijom.
Prvotni razlog amerikog angamana u Vijetnamu bila je pretpostavka da bi
gubitak Vijetnama doveo do sloma nekomunistikih zemalja Azije i postizanja
kompromisa izmeu Japana i komunistikih zemalja. Prema takvoj analizi, obranom
Junog Vijetnama Amerika se borila za samu sebe, bez obzira na to hoe li Juni
Vijetnam postati demokratska zemlja. Takva je analiza za Amerikance bila suvie

geopolitika i temeljena na moi i uskoro je prevladao vilsonijanski idealistiki duh.

Svaka je administracija pokuavala ispuniti dvostruki zadatak, a svaki od
pojedinanih zadataka bio je suvie teak i zahtjevan: i pobjeda nad gerilskom
vojskom, koja je raspolagala nizom sigurnih baza na perifernim podrujima, i
demokratizacija drutva koje nije imalo nikakvih tradicija pluralizma.
U vijetnamskom kotlu Amerika e nauiti bolnu lekciju da postoje granice ak i
najsvetijih uvjerenja, te e biti prisiljena pomiriti se s jazom koji se moe pojaviti
izmeu moi i naela. Amerika e nerado prihvatiti pouke koje su u tolikoj suprotnosti
s povijesnim iskustvom zemlje, te e joj stoga prihvaanje gubitaka pasti tako teko.
Bol koja je razdirala Ameriku zbog tih frustracija bila je rezultat njezinih vrlina, a ne
mana. Odstupanje Amerike od nacionalnih interesa na kojima je temeljila svoju
vanjsku politiku bacila je zemlju u nediferencirani moralizam.
U kolovozu 1964., nakon navodnog napada Sjevernog Vijetnama na razara
Maddox, uslijedila je amerika odmazda koju gotovo jednoglasno podrava Senat
donosei tzv. rezoluciju Tonkin. Tom rezolucijom opravdava se nunost zranih
napada provedenih nekoliko mjeseci prije. U veljai 1965. dolazi do napada na
zgrade u kojima su bili smjeteni ameriki vojni savjetnici u gradu Pleiku, nakon ega
je uslijedila amerika odmazda i snaan udar na Sjeverni Vijetnam, koji ubrzo
prerasta u sustavno bombardiranje poznato pod nazivom Rolling Thunder.
Razmjetanje amerikih borbenih jedinica traje do 1965.; broj jedinica sve vie raste
te je poetkom 1969. broj vojnika dosegao 543.000.
To uzrokuje ogorene rasprave o Vijetnamu i postavlja se pitanje je li Johnsonova
administracija bila potpuno iskrena prema Amerikancima u svezi s napadom na
Maddox. Ogorenim raspravama bio je cilj diskreditirati rezoluciju Tonkin i
tumaenje krajnjega cilja amerikog sudjelovanja u borbama. Treba napomenuti da se
ta rezolucija nije temeljila na potpunom otkrivanju injenica i mogla je biti razliito
tumaena. Nisu zapravo nedvosmisleno istaknuti glavni uzroci amerikog angairanja
u kopnenim borbama u Vijetnamu. Bio je to tek jo jedan korak kojim bi Amerika
uspjela realizirati isti cilj, s obzirom na uvrijeeno vjerovanje i konsenzus stavova
svih vodeih politiara zemlje.
Metode primijenjene pri provoenju rezolucije Tonkin danas ne bi bile mogue,
to je dobitak za ameriku demokraciju. Ni Johnsonova taktika ni iskrenost nisu se
znatno razlikovale od pristupa Franklina Delanoa Roosevelta kad je uvukao Ameriku
u angairanje u Drugomu svjetskom ratu. Kao primjer moe posluiti Rooseveltovo
nepotpuno objanjenje torpediranja razaraa Greer, to je bio povod za angairanje
Amerike u pomorskom ratu u Atlantiku 1941. godine. U oba sluaja predsjednici su
jednostrano definirali to Amerika nee tolerirati: etrdesetih godina Amerika nije

bila spremna tolerirati pobjedu Njemake, a ezdesetih preuzimanje Indokine. Oba su

predsjednika bila spremna ugroziti sigurnost svojih vojnih snaga i odgovoriti na
napade bude li potrebno, to je bilo za oekivanje. U oba sluaja konana odluka za
ulazak u rat temeljila se na uzrocima koji su bili mnogo sloenije naravi od samih
incidenata.
Nije se Vijetnam pretvorio u nonu moru Amerike zbog samog ulaska u rat, ve
zbog nedovoljno pomne procjene cijene takva angamana i moguih posljedica. Jedna
nacija ne bi se smjela dovesti u poziciju da poalje pola milijuna svojih mladia na
udaljeni kontinent i ugrozi meunarodni ugled i unutarnju koheziju zemlje ako njezini
lideri nisu u stanju tono definirati politike ciljeve i ponuditi realnu strategiju kojom
se ti ciljevi mogu realizirati to je uinio predsjednik Bush prigodom ulaska u
Zaljevski rat. Washington je morao pomno razmotriti dva kljuna pitanja: je li mogue
uspostaviti demokratsku vlast u Vijetnamu i istodobno ostvariti vojnu pobjedu? to je
jo vanije, trebali su se upitati hoe li korist od takva angamana nadmaiti rtve.
Predsjednici SAD-a, koji su zajedno sa svojim savjetnicima donijeli odluku da se
Amerika angaira u kopnenim borbama u Vijetnamu, smatrali su da se potvrdni
odgovor na to pitanje podrazumijeva.
Za uspjeno voenje gerilskoga rata potrebna je suptilna povezanost vojne i
politike strategije. Vodstvo amerike vojske nikad nije smatralo vanim usklaivanje
vojnih i politikih ciljeva. Za vrijeme Vijetnamskog rata uloena su sredstva bila
nedovoljna za postizanje navedenih ciljeva, a ciljeve se (ako je to uope bilo mogue)
moglo ostvariti samo preuzimanjem rizika na koje Washington nije bio spreman.
Jedna od glavnih lekcija koje je Amerika trebala nauiti nakon Korejskog rata bila
je da produljeni ratovi, koji ne dovode do odreenog rezultata, mogu unititi
konsenzus u Americi i poljuljati podrku javnosti takvoj politici. Usprkos tome,
izgleda da je Amerika iz tog rata izvukla dijametralno suprotan zakljuak: da je izvor
problema u Koreji bilo MacArthurovo napredovanje prema Yalu i nerealni cilj
oekivanje potpune pobjede. U tom svjetlu ishod Korejskog rata sada se tumaio
uspjehom, uz tvrdnju da je angairanjem SAD-a sprijeena pobjeda Kine. Ameriki
angaman u Vijetnamu svjesno je ogranien na ostvarenje slinoga cilja: pokazati
Sjevernom Vijetnamu da SAD nee dopustiti preuzimanje Junog Vijetnama te da je
stoga jedina preostala opcija pregovaranje. Pri ostvarenju toga cilja bilo je od
odsudne vanosti ne dopustiti da takav potez izazove reakciju Kine. Postavlja se
pitanje to je bio krajnji cilj tih pregovora, posebno budui da je rije o neprijatelju
koji kompromisno, obostrano prihvatljivo rjeenje krize smatra porazom. Ameriki su
lideri potpuno smetnuli s uma injenicu da je u posljednje dvije godine Korejskoga
rata i McCarthyjeve ere ameriko drutvo bilo rastrzano nestrpljivou zbog

dugotrajne pat pozicije.

U teoriji, u gerilskom ratu postoje samo dvije strategije koje imaju izgleda za
uspjeh. Jedna je uglavnom defenzivna, a cilj joj je oduzeti neprijatelju kontrolu nad
stanovnitvom. Takva strategija zahtijeva uspostavu gotovo potpune sigurnosti za
veinu stanovnitva, tako da eventualni uspjesi gerile meu preostalim dijelom
stanovnitva budu nedovoljni za formiranje koherentne politike baze. General
Maxwell Taylor mora da je imao upravo takvu strategiju na umu kad je predloio
uspostavu niza enklava koje bi bile pod zatitom amerikih snaga. Junovijetnamska
vojska istodobno je eljela sprijeiti konsolidaciju jasno definirane komunistike zone
ne pokuavajui uspostaviti neprestani nadzor nad cijelim podrujem. Druga mogua
strategija bila je napad na ciljeve koje je gerila morala tititi, kao to su pribjeita,
skladita oruja i glavne baze. To je, na primjer, bilo mogue postii presijecanjem
Ho Si Minova puta uporabom kopnene vojske i blokadom luka u Sjevernom Vijetnamu
i Kambodi putem kojih su se opskrbljivala pribjeita. Odabirom takve strategije
mogao se voditi relativno kratki rat do iscrpljenosti protivnika, to je bio prioritetan
cilj amerike vojske, te poslije nametnuti rjeenje pregovorima.
Strategija koju je Amerika odabrala doista nije mogla funkcionirati: iluzorno je
bilo oekivati da e uspjeti uspostaviti 100-postotnu sigurnost na cijelom podruju
zemlje, te istodobno skriti otpor gerile munjevitim operacijama pronai i uniti.
Bez obzira na veliinu ekspeicijskih snaga, takva strategija nije mogla biti
odgovarajue rjeenje budui da se radilo o neprijatelju ije su se linije opskrbe
nalazile izvan Vijetnama, te koji je raspolagao s nizom pribjeita i snanom voljom
da pobijedi. Krajem 1966. premijer Sjevernog Vijetnama Pham Van Dong izjavio je
Harrisonu Salisburyju iz The New York Timesa da e Sjedinjene Drave, unato
vojnoj premoi, na kraju izgubiti, jer je vie Vijetnamaca nego Amerikanaca spremno
910

umrijeti za Vijetnam i boriti se do posljednjega daha. Njegova se procjena pokazala

potpuno tonom.
Johnson odluno odbija bilo kakvo irenje i jaanje intenziteta rata. Washington
je bio potpuno uvjeren da su etiri indokineske zemlje posebni entiteti, premda ih
komunisti ve dva desetljea smatraju cjelinom i provode koordiniranu strategiju koja
ih sve obuhvaa. Nadalje, amerika procjena ukupne meunarodne situacije u prvi
plan stavlja mogunost intervencije Kine, te ignorira izjavu Lin Piaoa da se kineska
armija nee angairati izvan granica Kine. Tu izjavu ponovio je i Mao Edgaru Snowu,
amerikom novinaru koji je simpatizirao kineske komuniste. Mao je dao izjavu Snowu
u kojoj tvrdi da Kina nema stacionirane nikakve postrojbe izvan svojih granica, te da
nema nikakvu namjeru uputati se u borbe protiv ikoga, izuzevi u sluaju da se izvri

911

napad na sam teritorij Kine. Stoga je Amerika u dva rata, u rasponu od petnaest
godina, platila visoku cijenu ne shvaajui ozbiljno kineske izjave. U Koreji, Amerika
je ignorirala kineska upozorenja i usprkos tome krenula na Yalu, ime je isprovocirala
intervenciju Kine. U Vijetnamu nije obraala panju na uvjeravanja Kineza da nee
intervenirati, zbog ega je odbacila jedinu strategiju koja je mogla rezultirati
pobjedom.
Zabrinut zbog mogue kineske intervencije, odluan da ne iskljui mogunost
poputanja tenzija izmeu SAD-a i Sovjetskog Saveza, elei odrati konsenzus
zemlje u kljunim unutarnjim pitanjima, Johnson se odluuje na polovina rjeenja
koja dovode u pitanje meunarodni poloaj Amerike, a istodobno ne pridonose
realizaciji planiranih stratekih ciljeva. Amerika je politika protuslovila samoj sebi
pokuavajui pomiriti planirani poraz globalne komunistike urote i elju za
izbjegavanjem globalnoga konflikta.
Strategija iscrpljivanja protivnika nije ni mogla biti uinkovita jer je gerila bila u
mogunosti izabrati vrijeme i mjesto borbi. Zrane operacije protiv Sjevernog
Vijetnama s ciljem neprestanog nanoenja gubitaka neprijatelju takoer su se pokazale
nedjelotvornima, jer je sustav prijevoza u Sjevernom Vijetnamu bio suvie nerazvijen
da bi mu se moglo ozbiljnije nakoditi i suvie nebitan da bi mogao posluiti kao
neuralgina meta. Pat pozicija bila je potpuno u skladu s ciljevima Hanoja, posebno
pat pozicija ograniena na teritorij Junog Vijetnama koja je istodobno nanosila
Amerikancima velike gubitke. Sve te frustracije dovode do sve veega protivljenja
Amerikanaca ratu. Poetni zahtjev protivnika rata bio je prekid bombardiranja, a
upravo su intenzivna bombardiranja trebala uvjeriti Hanoj da u tom ratu ne moe
pobijediti.
Washington je pokuavao dokazati da se agresija ne isplati te da gerilski rat nee
biti rat budunosti. Pritom ameriki politiari uope nisu razumjeli svojega protivnika
ni na temelju ega on zapravo kalkulira mogue koristi i tete takva angamana.
Johnson smatra da je rjeenje u voenju umjerene politike, smirivanju Hanoja i
nuenju kompromisnog rjeenja. Ipak, sve je to samo uvrstilo Hanoj u odluci da
ustraje u svojim zahtjevima te naui Ameriku da se umjerenost ne nagrauje. Johnson
opisuje ciljeve Amerike sljedeim rijeima:
Ne pokuavamo izbrisati Sjeverni Vijetnam s lica zemlje. Ne pokuavamo
promijeniti njihovu vladu, ne teimo uspostavi trajnih baza na podruju Junog
Vijetnama...
...tamo smo prisutni u elji da natjeramo komunistike vlasti Sjevernog Vijetnama
da prestanu napadati na susjedne zemlje..., te da dokaemo da gerilsko ratovanje jedne

nacije protiv druge nikad ne moe uspjeti. ...Moramo nastaviti provoditi takvu politiku
sve dok komunistike vlasti Sjevernog Vijetnama ne shvate da je cijena agresije
suvie visoka te dok ih ne natjeramo da obustave borbene operacije ili pristanu na
912

mirno rjeenje...
Johnson eli da komunistiko vodstvo u Hanoju shvati sljedee:
...onog trenutka kad shvatite da je vojna pobjeda nemogua, te prestanete koristiti
silu, Amerika e biti spremna uzvratiti istom mjerom... Cilj nam je postii
dostojanstveni mir u Vijetnamu. Klju uspjeha je u vaim rukama i samo ga trebate
913

upotrijebiti.
Predsjednik Johnson nipoto nije zasluio mrnju i ismijavanje koje je uslijedilo
nakon tih apela. Na kraju krajeva, samo je jo jednom istakao amerike tradicionalne
vrijednosti. Meutim, ni on ni ameriko drutvo nisu mogli razumjeti protivnika koji
je prezirao takva uvjeravanja i umirenja, protivnika kojemu ameriki poziv na
kompromis izgleda kao poziv na predaju u borbi od ivotnog znaenja.
Krutim liderima Hanoja, predanima svojemu zadatku, koncept stabilnosti nije imao
nikakvo operativno znaenje. Cijeli svoj zreli vijek proveli su u borbama s ciljem
konane pobjede, prvo protiv Francuske, a sada protiv svjetske velesile. U ime
komunizma nanijeli su svojemu narodu neizmjerne patnje. Lideri u Hanoju nisu nikad
mogli prihvatiti politiku da svoje susjede ostave na miru. Bismarck je jednom
izjavio da do jedinstva Njemake nikad nee doi pregovorima, ve krvlju i
eljezom, a identino gledite o jedinstvu Vijetnama dijelio je i Hanoj.
Amerikanci nastavljaju apele Hanoju da omogui demokratski razvoj dogaaja i
usmjeravaju sve napore prema osmiljavanju planova za provedbu izbora koji bi
mogli funkcionirati. Usprkos tomu, nijedna amerika vanjskopolitika koncepcija
Hanoju se ne ini privlanom i koriste ju iskljuivo kao sredstvo za zbunjivanje
Amerikanaca. Nakon to je uspostavio jednu od najvrih diktatura na svijetu,
Politbiro u Hanoju nikad ne bi pristao na politiku kojom bi postao samo jedna od
politikih stranaka na jugu. Hanoj ne vidi nijedan razlog zbog kojega bi trebao prestati
primjenjivati silu; na kraju krajeva, pobjeuje sve dok ne pone gubiti, a u tom
trenutku sigurno nije gubio. Amerika strategija, koja je eksplicitno oznaila pat
poziciju kao cilj, odustala je od potpunog poraza Hanoja. Johnsonov poziv na opsean
program rekonstrukcije ponuen svim zemljama, ukljuujui i Sjeverni Vijetnam, ne
914

nailazi na odaziv. Hanoj je elio pobjedu, a ne sredstva za daljnji razvoj zemlje i,

na svoj tipino arogantan nain, ponaao se kao da nema nikakve potrebe da se odlui
izmeu tih dviju opcija.

Ameriko javno mnijenje sve vie se suprotstavlja ratu, a kritiari Johnsona sve
otrije optuuju za diplomatsku pat poziciju. Kritike su bile krivo usmjerene s obzirom
da Johnson nije odbijao opciju rjeavanja krize pregovorima. Naprotiv, Johnsonova
elja da pregovori otponu bila je toliko oita da je lako mogla postii upravo
suprotne rezultate od eljenih. Nadalje, Johnsonov stav je uvrstio Hanoj u uvjerenju
da e strategijom odugovlaenja i kupnje vremena vjerojatno uspjeti iznuditi mnogo
povoljnije ustupke. Johnson daje naredbu za prestanak bombardiranja (u svojim
memoarima govori o esnaest prekida bombardiranja), ime jasno daje na znanje da
su Sjedinjene Drave spremne platiti vrlo visoku cijenu da bi poeli pregovori o
politikom rjeenju krize. Hanoj je zaista bio ustrajan i vrsto odluio natjerati
Sjedinjene Drave da plate to viu cijenu za pristanak na pregovore.
Osobno sam bio ukljuen u jednu od inicijativa koja jasno ilustrira spremnost i
Johnsona i njegove administracije na pregovore, kao i vjetinu s kojom se Hanoj
koristio tom spoznajom. Do mojeg angamana u Vijetnamu dolazilo je vrlo postupno.
Tijekom pedesetih godina moja razmiljanja o vanjskoj politici bila su usredotoena
na Europu i na nuklearnu strategiju. U Kennedyjevoj je administraciji bilo niz
dunosnika kojima sam se divio i bio sam spreman podrati njihova gledita o
voenju politike prema Indokini bez puno razmiljanja o tom problemu. Prvi sam put
poeo o Vijetnamu ozbiljnije razmiljati nakon tri kraa boravka u toj zemlji, tijekom
1965. i 1966., u svojstvu savjetnika za uspostavljanje mira veleposlanika Lodgea. To
mi je omoguilo da upoznam mnoge provincije Junog Vijetnama, te vodim duge
rasprave s tzv. regionalnim izvjestiteljima koji su radili za veleposlanstvo SAD-a.
Bila je to vrlo sposobna i predana skupina mladih dunosnika Ministarstva vanjskih
poslova u raznim podrujima te zemlje. Razgovori s njima uvjerili su me da se rat ne
moe dobiti s postojeom strategijom, te da e se Amerika morati izvlaiti iz
Vijetnama pregovorima s Hanojem, premda u tom trenutku nisam mogao tono
definirati njihov sadraj.
Ljeti 1967. prisustvovao sam jednoj od takozvanih Pugwash konferencija, na
kojima su znanstvenici razmatrali pitanja povezana s nuklearnim razoruanjem. Dva
sudionika konferencije koji su bili upoznati s mojim boravcima u Indokini, obratili su
mi se s naizgled intrigantnim prijedlozima. Raymond Aubrac, dunosnik Svjetske
zdravstvene organizacije (WHO) upoznao je Ho i Mina 1946. godine, kad je
vijetnamski komunistiki voa boravio u njegovu domu u Parizu za vrijeme
odravanja pregovora s Francuskom. Aubrac se ponudio da posjeti Hanoj, u pratnji
jo jednoga znanstvenika, lana mirovne organizacije, Herberta Marcovicha, te da se
osobno obrati Ho i Minu s apelom da prihvati pregovore. Obavijestio sam Bundyja,
koji je u to doba obnaao dunost zamjenika dravnog tajnika, i ministra obrane

McNamaru o toj ponudi. Oni su se suglasili da je to dobar prijedlog, pod uvjetom da

dva znanstvenika putuju kao privatne osobe, te da se ne predstavljaju kao zagovornici
slubenih stavova Amerike.
Aubrac i Marcovich doista su otputovali u Hanoj, gdje ih je primio Ho Si Min.
Nakon ritualne osude amerike agresije, Ho Si Min daje naslutiti da bi Hanoj bio
spreman pregovarati pod uvjetom da Amerika prestane bombardirati Sjeverni
Vijetnam. Mai Van Bo, diplomat koji je predstavljao Hanoj u Parizu, imenovan je
slubenom osobom za kontakt.
Uslijedilo je izmjenjivanje poruka kompliciranim i nediplomatskim kanalima.
Budui da Hanoj nije elio komunicirati izravno s Washingtonom prije prekida
bombardiranja, osobno sam kao privatna osoba bio posrednik. Usprkos tome, Hanoj,
koji skuplja sve mogue poene za pregovore, ne eli ovlastiti svojega predstavnika da
surauje i kontaktira ak i s neslubenim predstavnikom Amerike. Stoga su mi poruke
stizale iz Washingtona, obino od dravnoga tajnika McNamare, potom sam ih
prosljeivao dvojici Francuza, koji bi ih zatim uruili Mai Van Bou uz popratna
objanjenja za koja su bili ovlateni. McNamara je nestrpljivo ekao okonanje rata i
neprestano me molio da pokuam iznuditi od svojih nevidljivih sugovornika neku
naznaku, makar neizravnu, koja bi mu omoguila da podupre opciju postizanja
politikoga rjeenja krize pregovorima.
Bio sam nazoan dijelu sastanka predsjednika Johnsona i njegovih savjetnika na
kojemu se formulirala amerika konana ponuda. Bilo je to turobno iskustvo. Nije bilo
sumnje da se sve u Johnsonu bunilo protiv opcije prekida bombardiranja. Nesiguran u
svoju sposobnost voenja vanjske politike, Johnson je raspolagao s dovoljno
politikog iskustva da posumnja u pozitivan ishod pregovora kojima je polazna toka
jednostrani ustupak. Usprkos takvu iskustvu, izmuen kritikama u zemlji kojima je bio
neprekidno izloen, oajniki je elio privesti rat kraju, a istodobno nije bio spreman
odbaciti prijedloge svojih savjetnika koji su zagovarali pokuaj rjeenja krize
diplomatskim putem. Na kraju Johnson poputa. Konani rezultat je takozvana
inicijativa San Antonio, rjeenje osmiljeno nakon to sam napustio sastanak, koje je
Johnson najavio u svojemu govoru u tom gradu 29. rujna 1967.:
Sjedinjene Drave spremne su prekinuti sva zrana i pomorska bombardiranja
Sjevernog Vijetnama ako rezultat takva poteza bude produktivan razgovor. Naravno,
polazimo od pretpostavke da za vrijeme razgovora Sjeverni Vijetnam nee iskoristiti
915

privremeni prekid bombardiranja.

Inicijativa San Antonio bila je jedna od odlunih prekretnica u ratu. Amerika se
ponudila da e zaustaviti svoje vojne akcije usmjerene protiv Sjevernog Vijetnama;

zauzvrat dobiva pristanak na produktivne razgovore, pod uvjetom da Hanoj ne

iskoristi prekid bombardiranja. Nisu navedeni nikakvi kriteriji za definiranje znaenja
rijei produktivni ili iskoristiti. Jasno pokazavi sposobnost da utjee na tijek
rasprava koje su se vodile u Americi, Hanoj nije ni najmanje sumnjao da bi svaki
pokuaj Amerike da obustavi prekid bombardiranja bio kontroverzan potez i iziskivao
mnogo vremena. Obvezu da nee iskoristiti prekid bombardiranja Hanoj nije
smatrao obvezom da zaustavi gerilsko ratovanje ili odustane od svoje politike. Ta
odredba je, u najboljem sluaju, znaila da Hanoj nee pojaavati svoju strategiju u
cilju ostvarenja pobjede.
Za pregovaraku taktiku Hanoja bilo je tipino takvo jednostrano odbijanje
ponude. Hanoj je iskoristio ponudu kao sigurnosni okvir za pokretanje planirane
eskalacije sukoba. Za nekoliko dana dolazi do prekida moje veze s Hanojem. Sjeverni
Vijetnamci shvaaju da je cijena amerikoga prestanka bombardiranja nejasno
definirana te su odluni u namjeri da treba pojaati pritiske na Johnsona prije
otpoinjanja pregovora i prihvaanja plana Zapada. Tet ofenziva uslijedit e kroz
nekoliko mjeseci.
Hanoj ispravno procjenjuje da se, s obzirom na sve snanije nezadovoljstvo u
zemlji, Amerikanci nee pomiriti s pat pozicijom u Vijetnamu, kao ni s pat pozicijom u
Koreji. Mudrost odluke da se SAD angaira u Koreji nikad nije bila dovedena u
pitanje, samo je dolazilo do nesporazuma i razliitih stavova glede mjera koje su bile
potrebne da bi taj pothvat bio uspjean. Meutim, jednoglasna podrka amerikoj
politici prema Vijetnamu odjednom nestaje. Za vrijeme Korejskoga rata kritiari
politike administracije eljeli su da Sjedinjene Drave budu djelotvornije, a
alternativa Trumanovoj politici bila je MacArthurova strategija eskalacije sukoba. Za
vrijeme Vijetnamskoga rata velika veina kritiara amerike politike prema toj zemlji
zagovarala je smanjenje stupnja amerikog angamana te, s vremenom, potpuni
dezangaman. Miljenja su varirala od promjene amerike politike do potpunog
povlaenja. Protivnici Amerike u Korejskom ratu bili bi u mnogo teoj situaciji da je
prevladao stav opozicije. im je postalo jasno kolika su protivljenja amerikoj
politici prema Vijetnamu u samoj Americi, Hanoj je shvatio da e diplomacija iji je
cilj pat pozicija uz istodobne vojne pritiske, biti povoljno rjeenje za Hanoj. Zastoj bi
u tom sluaju bio pripisan nedostatku diplomatskih inicijativa u politici Johnsonove
administracije, a nove amerike rtve u Vijetnamu dovele bi do poziva na
deeskalaciju sukoba ili potpunog odustajanja od rata.
Kritiari amerike politike prema Vijetnamu poeli su postavljati pitanje moe li
se u tom ratu pobijediti, te kakav je odnos sredstava i ciljeva. Jedanaesti oujka 1968.
Walter Lippman iznosi svoju dobro poznatu kritiku politike obuzdavanja komunizma u

Vijetnamu. Tvrdi da se Amerika prekomjernim angairanjem prerastegnula te da

politika obuzdavanja irenja komunizma unitava racionalnu ravnoteu izmeu
nacionalnih stratekih ciljeva i sredstava kojima se ti ciljevi mogu ostvariti:
injenica je da ratni ciljevi predsjednika Johnsona nisu jasno definirani, te
obeavaju amerikom narodu pacifikaciju cijeloga podruja Azije. Nemogue je
pobijediti u ratu i ostvariti takve ciljeve ogranienim sredstvima. Budui da su nai
916

ciljevi neogranieni, sigurno emo doivjeti poraz.

Lippman stavlja rije poraz u navodnike u elji da istakne injenicu da su u
Vijetnamu tradicionalne kategorije politike misli irelevantne, te da dokae da je
Vijetnam nebitan za ameriku sigurnost. Smatra da bi povlaenjem ukupni poloaj
Amerike u svijetu dodatno ojaao.
Isti je stav istaknut jo 1966. kad je senator Fulbright kritizirao politiku
Sjedinjenih Drava zbog poputanja aroganciji sile te mijeanja snage s vrlinom i
917

kljunih zadataka s univerzalnom misijom. Samo dvije godine prije Fulbright je

optuio de Gaullea zbog unoenja pomutnje prijedlogom da Vijetnam dobije status
neutralne zemlje. Istodobno je Fulbright upozorio da bi takav razvoj dogaaja mogao
rezultirati nepredvidivim posljedicama, s obzirom da Francuska vie nije vana
vojna ni ekonomska sila na Dalekom istoku, te stoga nije realno oekivati da bi mogla
kontrolirati ili utjecati na dogaaje koje njezine inicijative mogu ubrzati. Fulbright je
1964. samo dvije opcije smatrao realnima: Daljnje irenje konflikta ili pokuaj da
se ojaaju snage Junog Vijetnama kako bi mogle uspjeno voditi rat u sadanjem
918

obujmu ratnih operacija.

Kakve su to promjene u posljednje dvije godine navele senatora da umanji vanost
statusa Vijetnama te ga vie ne smatra vitalnim, ve perifernim interesom Sjedinjenih
Drava? Zato je Johnsonova administracija smatrana arogantnom zbog djelovanja u
skladu s obje Fulbrightove preporuke? Ameriki lideri, vjerni svojim nacionalnim
tradicijama, nisu eljeli temeljiti ameriku obranu Vijetnama na sigurnosnim razlozima
koji bi prije ili poslije neminovno doveli do rasprava o prednostima i nedostacima
takva angamana. Temeljei svoju politiku na premisi uvoenja demokracije u
Jugoistonu Aziju, zanemarili su logike posljedice ulaska u Vijetnamski rat, kao i
kasnijeg naputanja Vijetnama.
Kritiari rata ili su istim putem kao i ameriki politiki vrh, samo u suprotnom
smjeru. Svoje zakljuke temeljili su na praktinim razlozima: u tom je ratu pobjeda
nemogua, rizici nadmauju potencijalne dobitke, a pritom dolazi do psiholokog i
geopolitikog prerastezanja Amerike. Kritiari amerike politike u Vijetnamu, koji su
proizvod istog amerikog idealizma, ire kritiku i na moralni aspekt: prvi je razlog da

s moralnog aspekta postoje neznatne razlike izmeu Hanoja i Sajgona, to ideoloke

razloge za ulazak u rat ini neutemeljenima; drugi je razlog injenica to ustrajno
inzistiranje na nastavljanju rata odaje ne samo pogrenu politiku procjenu, ve trule
samog amerikog sustava. Rezultat svega toga je da se politika koja je uivala gotovo
jednoglasnu podrku u tijeku dvije godine, pretvorila u optubu moralnosti cjelokupne
amerike vanjske politike, a uskoro i u kritiku samog amerikog drutva.
Nakon Drugoga svjetskog rata Amerika nikad nije bila primorana na tako teak
izbor, nije morala birati izmeu moralnih uvjerenja i stratekih analiza. Sve kljune
odluke opravdavale su se promicanjem razvoja demokratskih snaga u svijetu i
pruanjem otpora agresiji. Juni se Vijetnam ni uz krajnji napor mate nije mogao
smatrati demokratskom zemljom. Svi reimi Junog Vijetnama nakon Dijema osjeali
su se ugroenima. Junovijetnamski generali, relativno nepoznati javnosti, nisu
pokazivali ni najmanju elju da svoju popularnost meu narodom provjere na
izborima. Uvjerljiv argument mogla je biti tvrdnja da nove vlasti u Sajgonu ne vladaju
tako represivno kao one u Hanoju. Ta se injenica esto isticala, ali nikad se nije
ozbiljno razmatrala. Nacija koja je odrasla u vjeri da postoji jasna razlika izmeu
dobra i zla, smatrala je moralnu relativnost neprihvatljivom kategorijom.
Kritiari politike prema Vijetnamu sve su ee isticali da Sajgon treba potpuno
odbaciti kao partnera odbije li prihvatiti demokratske standarde, iako su bili svjesni
da je to gotovo nemogue oekivati. to je vrijeme dalje odmicalo, domino teorija,
kljuna sigurnosna premisa na kojoj je obrana Vijetnama temeljena ve gotovo dva
desetljea, odbaena je kao neprihvatljiva i potom ismijana. U jednom od detaljnih
osvrta na tu temu, profesor sa sveuilita Yale, Richard Renfield, objedinjuje
Lippmanov kritian stav prema stratekom prerastezanju Amerike s optubom da su
obje strane u vijetnamskom konfliktu moralno jednake, te je stoga taj rat besmislen.
Nadalje tvrdi da se u Vijetnamu Amerika odupire agresiji, ali istodobno daje podrku
919

konzervativnim snagama koje se protive promjeni drutvenog sustava.

Kritiari istiu niz nedostataka reima u Sajgonu, elei tako dokazati koliko je
ameriki angaman u Vijetnamu neprihvatljiv s moralnog stajalita. James Reston
1968. postavlja pitanje koje mui veinu Amerikanaca: Koji cilj moe opravdati
ovakav pokolj? Kako emo spasiti Vijetnam ako ga u potpunosti unitimo u borbenim
920

operacijama? Fulbright 1972. izjavljuje da Johnson nikad nije shvatio da se ne

radi o sukobu slobodnog naroda i totalitarnog reima, ve o sukobu dvaju
totalitarnih reima. Nadalje tvrdi da se ne radi o ratu koji moemo smatrati
meunarodnom agresijom, bilo izravnom ili neizravnom, ve o antikolonijalnom ratu
koji se potom pretvorio u graanski rat.

921

U to doba televizija tek poinje dobivati na vanosti. Redovite veernje vijesti

privlae desetke milijuna gledatelja, mnogo vei broj ljudi no to su mogle dosei
novine i asopisi. Prednost novog medija je vizualnost, te svakodnevni komentar
urednitva. Televizijske vijesti pokazuju snanu tendenciju k dramatizaciji,
dogaajima pridaju veliki publicitet te ne mogu uvijek biti ujednaeni ni uz najbolje
namjere. Bilo je tehniki nemogue pokazati sva zvjerstva koja je Vietkong inio na
podrujima pod svojom kontrolom. Izvjestitelji s lica mjesta dobivaju vanost
politikih figura jer je osim njih samo predsjednik mogao doprijeti do tolikog broja
gledatelja, ali ne tako redovito kao oni.
Tijekom poslijeratnog razdoblja Amerikanci su spremno reagirali na apele svojih
lidera da budu spremni na rtve kako bi pomogli udaljenim drutvima kojima je ta
pomo potrebna. U paklu Vijetnama, amerika iznimnost vjerovanje u univerzalnu
primjenjivost amerikog sustava vrijednosti koja je pokazala toliku snagu u
poslijeratnom razdoblju i oporavku niza zemalja, poinje ugroavati samu sebe i
prihvaati neku vrstu licemjerne politike. S porastom broja amerikih rtava, kritike
amerike vanjske politike ne dovode vie u pitanje samo uinkovitost te politike, ve i
potrebu njezina voenja. Poetne kritike koje napadaju dostojnost amerikih saveznika
u Vijetnamu pretvaraju se u kritike dostojnosti Amerike, ne samo zbog njezina
angamana u Vijetnamu, ve i globalno.
Napadi na Ameriku i njezinu sposobnost da provodi vjerodostojnu vanjsku
politiku posebno su bolni jer potjeu iz sveuilinih centara i intelektualnih krugova
koji su sve do tada spremno branih ameriki idealizam i njegovu primjenu u
922

meunarodnim odnosima.
Mnogi intelektualci koji su bili izravno ukljueni u
donoenje politikih odluka za vrijeme Kennedyja, potreseni su njegovom smru i
naglim nestankom politike novih granica, te posebno antiratnim protestima svojih
studenata. Naini izvlaenja iz Vijetnama vie im se nisu inih zanimljivom temom
rasprava, ve pod pritiskom svojih studenata mnogi profesori odluno zagovaraju
jednostrano, bezuvjetno povlaenje Amerike iz Vijetnama.
Preispituju se temeljne premise vanjske politike koju su Sjedinjene Drave
provodile dvadeset godina i koje su uivale podrku obje stranke, a radikalno krilo
koje protestira protiv angamana Amerike u Vijetnamu ismijava antikomunizam i
smatra ga arhainim: Ne elimo da nas smatraju antikomunistima. Mislimo da je taj
termin izgubio specifinu vrijednost koju je nekad imao te danas slui kao apstraktna
kategorija koju Amerikanci rabe za opravdavanje ispravnosti vanjske politike koja
923

esto ne djeluje mnogo sofisticiranije od silovanja, izjavljuju Staughton Lynd i

Tom Hayden koji su boravili u Hanoju. ak i Hans Morgenthau, doajen amerike

filozofije nacionalnih interesa, istie nemoralnost Amerike: Govorimo o krenju

pravila rata, ali pritom ne smijemo zaboraviti da je temeljno krenje, nakon kojega su
924

se dogodila sva ostala, bilo samo ulaenje Amerike u rat takve vrste.
Liderima generacije koja je odrasla u okruenju neupitne realnosti hladnoratovske
situacije, takve provale emocija doista su djelovale okantno. yndon Johnson, koji je i
sam bio jedan od kljunih imbenika u postizanju poslijeratnog konsenzusa, u
nedoumici je kakav stav zauzeti prema napadima pojedinaca s vodeih sveuilita ija
mu je podrka bila od bitne vanosti, premda vie nije uspijevao nai zajedniki jezik
s njima. David Halberstam, koji je 1966. bio ogoreni kritiar rata, prije je tvrdio da
je Vijetnam legitiman dio amerikoga globalnog angamana... te jedna od pet i est
zemalja na svijetu koje su od kljune vanosti za amerike interese. Ako je to
925

podruje zaista toliko znaajno, tada je vrijedno dodatno se angairati.

Johnson reagira pozivajui se na ustrajanje na principima svojih prethodnika, od
Trumana do Kennedyja, ali te stavove kritiari amerike politike ve dre zastarjelima
i nevanima. Voe u Hanoju odbacuju njegove rijedloge bezuvjetnih pregovora jer su
suvie vjeti i mudri da bi omoguili sigurnosni ventil koji e ublaiti preokret u stavu
amerike javnosti, a bi ublaio kritike, Johnson se odluuje za postupnu modifikaciju
pregovarake pozicije: zahtijeva povlaenje snaga Sjevernog Vijetnama prije
bustavljanja neprijateljstava, te prihvaanje inicijative iz San Antonija kojom se
predvia prestanak bombardiranja prije poetka pregovora o politikom rjeenju
krize. Od poetnoga rezolutnog odbijanja mogunosti otpoinjanja pregovora s
Nacionalnom oslobodilakom frontom (NLF), filijalom Hanoja na jugu, Johnson sada
izraava spremnost na pregovore s pojedinim predstavnicima te organizacije, te
odobrava prisutnost NLF-a kao politikog entiteta u predstojeim pregovorima.
Johnson poduzima i sljedei korak pokuava namamiti Hanoj na pregovore ponudom
programa ekonomske pomoi za cijelo podruje Indokine.
Sve te poteze Hanoj odbacuje i smatra neprihvatljivima, a istodobno ih veina
kritiara amerike politike u samoj Americi dri neiskrenima. Rasprave o nacionalnoj
politici u Vijetnamu polariziraju se: od pobjede, za koju nije postojala adekvatna
strategija, do povlaenja, za koje nije bila razraena politika.
Umjereni kritiari administracije, kojima sam i osobno pripadao, zagovaraju
postizanje kompromisnoga rjeenja temeljenog na pregovorima. Stvarna prepreka
takvoj ideji nije bio Washington, ve Hanoj. Sjevernovijetnamski komunisti nisu
proveli vei dio ivota oajniki se borei na ivot smrt da bi sada pristali na
okonanje rata podjelom vlasti i deeskalacijom gerilskog rata, koji je bio
najuinkovitiji oblik pritiska kojim su raspolagali. Kao ni Staljin, ni vijetnamski

komunisti nisu mogli prihvatiti nerealnu nadu za otpoinjanje pregovora odvojeno od

trenutne stvarne ravnotee snaga. Neprestano ponavljana uvjeravanja predsjednika
Johnsona da e u tim pregovorima biti fleksibilan i otvoren, Hanoj je smatrao naivnim
i nevanim.
Ironija situacije bila je u injenici da bi Amerika bila primorana platiti istu cijenu
za kompromis kao i za pobjedu. Hanoj je bio spreman prihvatiti kompromis samo u
situaciji kad ocijeni da je suvie slab da pobijedi, drugim rijeima, nakon prethodnog
poraza. Amerika je umjerenost mogla pokazati samo nakon rata, a nikako za vrijeme
samog rata. Sva standardna rjeenja administracije i umjerenih kritiara amerike
politike u Vijetnamu, Hanoj je smatrao neprihvatljivima. Prekid vatre, koji se
Amerikancima inio poeljnim nainom za prestanak ubijanja, Hanoj je smatrao
rjeenjem koje bi osujetilo amerike planove za povlaenje. Hanojski voe smatrali
su da e koalicijska vlada, koja je predstavljala samo smokvin list na putu za
komunizam, jamiti opstanak Sajgona.
Izbor koji se Americi nametao nije bio pobjeda ili kompromis, ve pobjeda ili
poraz. Razlika izmeu Sjevernog Vijetnama i Amerike bila je u tome to je Hanoj
shvaao realnost, dok ni Johnson ni umjereni kritiari njegove politike to nisu eljeli
prihvatiti. Praktiari Realpolitik u Hanoju bili su uvjereni da e sudbina Vijetnama
biti rijeena ravnoteom snaga na terenu, a ne za konferencijskim stolom.
Gledajui unatrag, bilo je jasno da e Amerika morati platiti odreenu cijenu za
pristanak Hanoja na poetak pregovora. Hanoj odluuje otpoeti pregovore prije
amerikih predsjednikih izbora 1968., s ciljem da natjera obje politike stranke na
dogovor postignut pregovorima. Meutim, voe u Hanoju nisu eljeli otpoeti
pregovore bez prethodne promjene vojne ravnotee u svoju korist. Instrument za
poboljanje pregovarake pozicije Hanoja postala je Tet ofenziva, najvea ofenziva
Vietkonga koja poinje za vrijeme lunarne nove godine. Svake godine, ukljuivi i
1968., u to je doba dogovoreno primirje. Unato dogovorenu primirju, 30. sijenja
komunistike snage Vietkonga otpoinju snanu ofenzivu u trideset veih gradova u
Junom Vijetnamu. Vietkong osvaja kljune pozicije u Sajgonu, ak i veleposlanstvo
Sjedinjenih Drava i glavni stoer generala Westmorelanda. Drevni glavni grad Hue
pada u komunistike ruke na sljedeih dvadesetpet dana.
S vojnog se aspekta Tet ofenziva danas smatra jednim od znaajnijih poraza
926

komunistikih snaga. U toj ofenzivi gerilske su snage prvi put bile angairane u
otvorenim borbama. Odluka da se krene u napad u cijeloj zemlji natjerala ih je da se
bore i na mjestima koja sami ne bi izabrali. Nadmo amerike vojne sile unitila je
gotovo kompletnu infrastrukturu gerile, kao to su Amerikanci i predvidjeli. U

sljedeoj fazi rata gerila Vietkonga vie nee initi uinkovitu snagu i gotovo sve
borbe vodit e regularne jedinice sjevernovijetnamske vojske.
Na izvjestan nain ofenziva Tet opravdava ispravnost amerike vojne doktrine.
Stavljajui sav ulog na jednu kartu, komunistike su snage prihvatile taktiku
iscrpljivanja, a upravo takav razvoj dogaaja amerika je strategija i prieljkivala.
Moda su ih na takav korak naveli mnogo vei gubici no to je slubeno objavljeno, a
moda su raunali da e im snana amerika elja da otponu pregovori pruiti
izvjesnu sigurnost i zatitu.
Ofenziva Tet pretvorila se u jednu od najvanijih psiholokih pobjeda Hanoja. Sa
sjetom moemo razmiljati o moguem razvoju dogaaja u sluaju da su se ameriki
lideri odluili pojaati pritiske na snage Sjevernog Vijetnama, koje su u tom trenutku
bile bez zatite gerilskih snaga. Da se Amerika odluila na takav riskantan potez,
vjerojatno bi predsjednik Johnson uspio ishoditi bezuvjetne pregovore, a moda ak i
bezuvjetni prekid vatre. Promptna odluka Hanoja da prihvati ponudu predsjednika
Johnsona za otpoinjanje pregovora, donesena u manje od sedamdeset dva sata,
popraena je istodobnim djelominim prekidom bombardiranja temeljenim na
inicijativi San Antonio.
Ameriko se vodstvo nalo u iznimno tekoj poziciji s obzirom da javno mnijenje
vie nije podravalo njihove poteze. Ispitivanja javnog mnijenja provedena u to doba
pokazuju da se 61 posto Amerikanaca smatralo jastrebovima, 23 posto
927

golubovima, a 70 posto ispitanih zalagalo se za opciju nastavka bombardiranja.

Skupina koja je sada bila poljuljana u svojim uvjerenjima predstavljala je upravo one
politiare iz establimenta koji su cijelo vrijeme ustro podravali intervenciju.
Johnson je okupio oko sebe skupinu politiara iz prethodne administracije, a velika
veina njih smatrali su se jastrebovima, ukljuujui i odlune zagovornike
intervencije poput Deana Achesona, Johna McCloya, McGeorgea Bundyja i Douglasa
Dillona uz mnoge druge. Velika veina tih politiara sada su savjetovali da treba
prekinuti eskalaciju sukoba i privoditi rat kraju. S obzirom na stavove koji su
prevladavali u Hanoju, a koji Americi jo uvijek nisu bili u potpunosti razumljivi,
takva je odluka ujedno oznaila poetak poraza. Ja sam uglavnom izraavao slaganje s
odlukom tih mudrih ljudi, to je samo jo jedan dokaz da je mnogo lake uoiti
prekretnicu s povijesne distance no u trenutku kad se ona zaista dogaa.
27. veljae 1968. televizijski reporter Walter Cronkite, koji je tada bio na vrhuncu
utjecaja, snano je okirao Bijelu kuu nagovjetajui poraz:
U ovom trenutku sigurniji smo no ikad da e nae krvavo iskustvo u Vijetnamu
zavriti pat pozicijom. Potpuni poraz naih nastojanja da postignemo politiki

sporazum tijekom ovog ljeta, neminovno e rezultirati ili kompromisom ili pak
uasnom eskalacijom sukoba. Ako se odluimo za daljnju eskalaciju sukoba,
928

neprijatelj e nam se uspjeti suprotstaviti...

Posljednja izjava Cronkitea bila je doista upitna; jednostavno nije moglo biti
istina da je Sjeverni Vijetnam jedina zemlja na svijetu za koju ne vrijedi kalkulacija
omjera dobitaka i rizika. Mora se priznati da je prag podnoenja patnji u Vijetnamu
bio mnogo vii nego u bilo kojoj drugoj zemlji, no i Vijetnam je imao taj prag.
Pristanak na obostrano poputanje bio je jedna od posljednjih opcija koju je Hanoj
bio spreman prihvatiti. Unato tome, Cronkiteova hiperbola sadravala je i jednu
bitnu istinu prag izdrljivosti Hanoja nedvojbeno je nadmaio ameriki.
The Wall Street Journal, koji je sve do tada pruao podrku potezima
administracije, takoer mijenja stav te postavlja retoriko pitanje "hoe li razvoj
dogaaja upropastiti nae originalne, hvalevrijedne ciljeve? ... Ako praktiki nita ne
preostane od vlade i cijele nacije, to emo u Vijetnamu uope spasiti? List iznosi
stav da bi se Amerikanci trebali pomiriti s mogunou, ako to ve nisu uinili, da je
929

na cjelokupan napor u Vijetnamu osuen na propast. Deseti oujka NBC emitira

specijalnu emisiju o Vijetnamu u kojoj izlae tezu koja e se uskoro pretvoriti u ope
poznat i prihvatljiv refren: Bez obzira na sve argumente, nastupio je trenutak kad
930

moramo odluiti ima li ikakva smisla unititi Vijetnam da bismo ga spasili.

Magazin Time 15. oujka prihvaa takvo gledite rijeima: Dogaaji iz 1968.
primorali su nas da shvatimo da je pobjeda u Vijetnamu, ili ak povoljan sporazum s
931

tom zemljom, jednostavno neto to je izvan mogunosti najvee svjetske sile.

Uskoro su se u polemike ukljuili i vodei senatori. Mansfield izjavljuje:
932

Nalazimo se na krivom mjestu, i vodimo sasvim krivi rat. Fulbright postavlja

pitanje ovlasti administracije da se uputa u daljnje sukobe bez prethodnog pristanka
933

Kongresa, bez ozbiljne rasprave i razmatranja toga pitanja u Kongresu.

Johnson se slomio pod silinom tih pritisaka. Trideset prvi oujka 1968. slubeno
objavljuje da je Amerika donijela odluku da jednostrano prihvati prekid
bombardiranja sjeverno od 20. paralele, a nakon otpoinjanja istinskih, konstruktivnih
pregovora donijet e odluku za potpuni prestanak bombardiranja. Johnson jasno
kazuje da Amerika vie nee slati nikakva pojaanja u Vijetnam, te ponovno istie
esto ponavljano uvjeravanje da cilj Amerike u Junom Vijetnamu nikad nije ni bio
934

potpuno unitenje neprijatelja. est tjedana nakon to je Hanoj prekrio formalni

prestanak vatre otpoinjanjem estokog napada na amerike snage i ubijanjem tisua

civila samo u gradu Hue, Johnson poziva sjevernovijetnamske voe da se ukljue u

program ekonomskog razvoja Jugoistone Azije, to je bila jasna naznaka spremnosti
Amerike da prui znatnu ekonomsku pomo tom podruju. Istodobno Johnson
objavljuje da se nee kandidirati na sljedeim izborima. Predsjednik koji je poslao
500.000 vojnika na podruje Jugoistone Azije odluio je ostaviti problem izvlaenja
iz Vijetnama svojem nasljedniku.
Rije je o jednoj od najsudbonosnijih odluka koju je jedan predsjednik SAD-a
donio u poslijeratnom razdoblju. Da se Johnson nije odluio na javnu objavu svoje
odluke o nekandidiranju na sljedeim izborima, mogao je pokuati pobijediti na
izborima istiui pozitivne aspekte vijetnamske drame, te osigurati jo jedan mandat.
Ako mu zdravstveno stanje nije doputalo da se upusti u takav rizik i pristane na jo
jedan predsjedniki mandat, Johnson je mogao barem pojaati pritiske na Hanoj u
preostalom dijelu mandata, te na taj nain ostaviti svojemu nasljedniku mnogo
povoljnije mogunosti da zajedno s Kongresom nakon provedenih izbora donese
odluku o daljnjem voenju politike prema Vijetnamu. S obzirom na slabu poziciju
Hanoja uoi Tet ofenzive, politika ustrajanja na pritiscima tijekom 1968. gotovo bi
sigurno rezultirala mnogo povoljnijim okvirom za nastavak pregovora od politike koja
se pojavila poslije.
Istodobnom deeskalacijom sukoba, najavom odustajanja od nove kandidature za
predsjednika i pozivom Hanoju da pristane na pregovore, Johnsonova politika bila je
kombinacija svih moguih nepovoljnih poteza. Njegovi potencijalni nasljednici
naprosto su se nadmetali u obeanjima da e postii mirno rjeenje krize, bez
istodobnoga jasnog definiranja to zaista smatraju mirom. Stoga je u trenutku
otpoinjanja pregovora Amerikom zavladala atmosfera opeg otrenjenja i razbijanja
iluzija. Hanoj je uspio u svojemu naumu da iznudi prestanak bombardiranja u zamjenu
za pristanak na proceduralne razgovore, te je istodobno dobio mogunost za ponovnu
uspostavu svoje infrastrukture u Junom Vijetnamu, premda sa sjevernovijetnamskim
trupama. Hanoj vie nije vidio ni jedan razlog za postizanje sporazuma s Johnsonom,
ve je, naprotiv, bio dodatno uvjeren da treba iznova testirati snagu sa sljedeim
amerikim predsjednikom.

Henry Kissinger i Le Due Tho u Parizu, sijeanj 1973.

GLAVA DVADESET SEDMA

Izvlaenje iz Vijetnama;
Nixon
Nixonova administracija morala se suoiti s tekim zadatkom izvlaenja
Sjedinjenih Drava iz prvoga neuspjenog rata. Bio je to prvi ameriki angaman u
inozemstvu u kojemu su moralna uvjerenja Amerike bila u neskladu s mogunou
realiziranja toga zadatka. Malo je politikih poteza toliko bolnih kao ovaj, a ni jedna
zemlja do sada nije uspjela izvesti takvu promjenu politike bez tekih muka.
Premda se povlaenje Francuske iz Alira esto citiralo kao model koji bi
Amerika morala slijediti, injenica je da je de Gaulleu za to trebalo vie od etiri
godine, koliko je bilo potrebno Nixonovoj administraciji da okona ameriki
angaman u Indokini. Pri izvlaenju Francuske iz Alira, de Gaulle je osim svega
morao podnijeti goleme rtve napustiti milijun francuskih kolonista, ije su obitelji
bile u Aliru ve nekoliko desetljea. Povlaenjem amerikih trupa iz Vijetnama,
Nixon je bio primoran odustati od politike koju su etiri amerika predsjednika
tijekom dva desetljea proglaavala vitalnim ciljem za sigurnost svih slobodnih
naroda.
Nixon je preuzeo taj posebno teak zadatak u vrlo nepovoljnim okolnostima u
samoj zemlji, najdelikatnijim od amerikoga graanskog rata.
ak i s vremenske distance od dvadeset pet godina, nagli slom amerikoga
konsenzusa o pitanju Vijetnama bio je okantan. Godine 1965. Amerika je, uz ope
odobravanje javnosti, definirala kao cilj pobjedu u gerilskom ratu, pobjedu protiv
neega to se smatralo globalnom komunistikom urotom, te izgradnju slobodnih
institucija na podruju jugoistone Azije. Dvije godine poslije, 1967., takva se
politika smatrala ne samo promaenom, ve i neprihvatljivom politikom ratom
zaluenih politiara. U jednom su trenutku intelektualni krugovi u Americi slavili
dolazak mladoga, naprednog predsjednika, da bi ve sljedeeg trenutka otro
optuivali njegova nasljednika za okrutnost i zlodjela, sustavno laganje i elju za
ratovanjem, usprkos injenici da je strategija novoga predsjednika ili barem politika
kljunih kreatora amerike strategije bila gotovo jednaka kao i politika njegova
nikad prealjenoga prethodnika. Pod kraj svojega predsjednikog mandata 1968.
godine, Johnson se vie nije mogao pojavljivati u javnosti, osim u vojnim bazama ili
drugim mjestima koja gorljivim prosvjednicima nisu bila fiziki dostupna. tovie,
Johnson se 1968. ak nije pojavio ni na nacionalnoj konvenciji svoje stranke, premda

je nazonost konvenciji bila jedna od njegovih dunosti.

Nakon stanke od svega nekoliko mjeseci, nastavljeno je estoko protivljenje ratu,
koje dosee vrhunac tijekom mandata njegova nasljednika, Richarda Nixona.
Rasprave koje se vode u zemlji postaju iznimno ogorene, jer javno izreene
nesuglasice i opreni stavovi prikrivaju mnogo dublje kontroverzije. Nixon je udio
za postizanjem sporazuma o asnom povlaenju iz Vijetnama, koje je moglo
ukljuivati niz modaliteta i mogunosti, sve opcije osim preputanja milijuna ljudi,
koje su Nixonovi prethodnici uvjerili da se trebaju osloniti na Ameriku,
sjevernovijetnamskim komunistikim snagama. S iznimnom je ozbiljnou elio
ouvati kredibilitet i dostojanstvo Amerike, budui da su upravo te kvalitete
omoguavale Americi da uspostavi miran meunarodni poredak.
S druge strane, voe Mirovnoga pokreta smatrali su rat u Vijetnamu potpuno
promaenim potezom te je svaka ideja o asnom izvlaenju iz Vijetnama zvuala
posve apsurdno. Protivnici rata u Vijetnamu smatrali su poeljnim rjeenjem i
nacionalnom katarzom upravo ono rjeenje koje je Nixonova administracija smatrala
nacionalnim ponienjem. Administracija je teila rjeenju koje bi Americi omoguilo
da nastavi sa svojom poslijeratnom meunarodnom ulogom zatitnika i potpore
slobodnim narodima, a upravo su tu ulogu mnogi lanovi Mirovnoga pokreta smatrali
neprihvatljivom, smatrajui ju arogancijom i drskou izopaenoga drutva.
U samo jednoj generaciji Amerika je prela dug put, od Drugoga svjetskog rata,
Korejskoga rata, te desetljea i pol stalnih kriza koje su izbijale tijekom hladnoga
rata. Vijetnam je stoga smatran tek suvinim naporom i angamanom, budui da
voenje takva rata nije bilo u skladu s tradicio- nalnim amerikim sustavom
vrijednosti i oekivanjima. Tijekom dvadesetih i tridesetih godina, kad se generacija
Nixona i Johnsona tek formirala, Amerika je smatrala da je znatno iznad
makjavelistikih stavova koji su prevladavali u Europi. Tijekom etrdesetih i
pedesetih godina, kad je ta generacija sazrela, Amerika je smatrala da je upravo ona
zemlja koja mora preuzeti pravednu, globalnu misiju; i zaista, postala je neupitan lider
slobodnoga svijeta. ezdesetih godina, kad su ti ljudi bili na vrhuncu politike
karijere, Mirovni pokret protiv Vijetnamskoga rata dovodio je u pitanje ispravnost
takve globalne misije. Sedamdesetih godina na politiku scenu stupila je nova
generacija Amerikanaca koja je smatrala da Amerika vie nije moralno ista, te je
nuno potrebno razdoblje koncentracije na vlastiti razvoj i politiku eli li se i dalje
angairati diljem svijeta.
Upravo u trenutku kad se Amerika suoila s najteim moralnim izazovom cijeloga
poslijeratnog razdoblja, dolo je do smjene generacija. Kritiari amerikog
angamana u Vijetnamu s gnuanjem su gledali na televiziji jasne dokaze o brutalnosti

Vijetnamskog rata i sve su vie dovodili u pitanje moralnu vrijednost amerikoga

saveznika u tom ratu. Bili su uvjereni da mora postojati neko rjeenje koje bi dovelo
do trenutnog prestanka ubijanja, te su sve ee ustrajali na tim stavovima. Amerika
iznimnost imala je vodeu ulogu u sjajnom razdoblju amerike politike sa svojim
idealizmom, nevinou i odanosti preuzetom zadatku. Sada je Amerika ustrajno
zahtijevala isti perfekcionizam od svojih saveznika i jasno definiranje opcija koje su
joj na raspolaganju. Neuspjeh u ostvarenju tih ciljeva naveo bi Ameriku da se postidi
svojih djela, a istodobno bi osudio njezine saveznike na propast.
Naela moralne pravinosti, koja su oduvijek bila bitno obiljeje amerike
politike, nisu joj doputala da vodi fleksibilniju diplomaciju. Pitanje Vijetnama u
najboljem je sluaju nudilo nesavrene alternative ili teke odluke. Intuitivni poriv
Mirovnoga pokreta bio je da se potpuno povue iz tog svijeta te prestane smatrati
vlastitu zemlju neokaljanim stubom svih vrlina. Moda bi neki karizmatini lider
poput Franklina Roosevelta, Johna Kennedyja ili Ronalda Reagana uspio pronai
nain da se suprotstavi takvoj nostalgiji, ali taj problem je nadmaivao Nixonove
talente koji su inae bili neosporni. Za razliku od Johnsona, Nixon je bio vrlo vjet
predsjednik u pristupu vanjskim poslovima. Ve u trenutku preuzimanja
predsjednikog poloaja bio je sasvim uvjeren, kao i mnogi kritiari koji su se
suprotstavljali Vijetnamskom ratu, da je potpuna pobjeda u Vijetnamu u tom trenutku
nemogua, a sumnjao je da je ikad i bila mogua. Od samoga poetka njegova mandata
Nixonu je bilo potpuno jasno kako mu je sudbina odredila nezahvalnu ulogu da
organizira povlaenje i neku vrstu izvlaenja iz tog demoralizirajuega konflikta.
Nimalo ne udi da je elio taj zadatak obaviti na dostojanstven i astan nain, u skladu
s ulogom predsjednika jedne velesile. Meutim, ni emocionalno ni intelektualno nije
se mogao pomiriti s injenicom da su najbolje obrazovani pojedinci i lanovi
politikog establimenta koje je toliko cijenio, zagovarali politiku koja bi, prema
njegovu miljenju, neminovno dovela do poraavajueg sloma amerike politike i
izdaje njezina saveznika.
Nixon je estoke proteste obrazovanih, po njegovu miljenju privilegiranih
pojedinaca, smatrao izravnim napadom dugogodinjih ideolokih neprijatelja.
Smatrao je da se time vijetnamsko pitanje pretvara u istinsku unutarnju politiku
borbu. Bez obzira na Nixonovu iznimnu pronicljivost i suptilnost u voenju
diplomacije, bio je pravi, estoki borac kad se radilo o pitanjima unutarnje politike, te
se oslanjao na metode u koje je oduvijek vjerovao, a koje su dijelili i mnogi od
njegovih prethodnika.
Nikad neemo saznati bi li pomirljiviji stav predsjednika ublaio bijes koji se
poeo gomilati i prije Nixonova preuzimanja predsjednikog poloaja. Krajem

ezdesetih godina dolazi do burnih demonstracija studenata koje uskoro prerastaju u

globalni fenomen, te zahvaaju i Francusku, Nizozemsku i Njemaku, premda nijedna
od tih zemalja nije bila u tako sloenoj situaciji kao Amerika, s goruim problemom
Vijetnamskog rata i rasnim problemima. Nixon je u to doba jo suvie nesiguran i
ranjiv da bi se odluio na znaajniji politiki zaokret.
Moramo biti iskreni i priznati da je Nixon imao vrlo slabu potporu u politikom
establimentu, koji je sve probleme s kojima se trebalo suoiti prepustio njemu. I
iskusniji dunosnici, lanovi prijanjih administracija koje su uplele Ameriku u
Vijetnamski rat, dijelili su mnoga uvjerenja tadanjih lanova Nixonove
administracije. Politiari kao to su Averell Harriman i bivi ministar obrane Clark
Clifford, bili su glavni inicijatori poslijeratnoga dvostranakog konsenzusa u
pitanjima vanjske politike. Bilo bi za oekivanje da e ti politiari osjetiti potrebu da
se sauva odreeni stupanj nacionalne kohezije u doba krize, te stoga podrati
tadanju administraciju barem u nekim aspektima mirovnog programa.
Meutim, kreatori konsenzusa u amerikoj poslijeratnoj vanjskoj politici nisu
podrali predsjednika. Uskoro su i sami doivjeli napade sudionika mirovnih
demonstracija, to su smatrali posebno bolnim, jer su u samom vodstvu Mirovnoga
pokreta bili ljudi koje su iznimno cijenili i koje su dugo smatrali temeljem svojega
birakog tijela. Nisu bili zagovornici politike novih granica, ve su metaforiki ako
ne i istinski, smatrali demonstrante svojim potomcima. Odstupanjem od temeljnih
polazita Mirovnog pokreta, kljuni lanovi Johnsonove administracije uli su u de
facto savez s radikalnijim krilom demonstranata. Neprestani niz naoko umjerenih
zamjerki politici administracije spreavao ih je da se suglase s Nixonom, to je jo
vie uvrstilo predsjednika u uvjerenju da time onemoguavaju postizanje
nacionalnoga konsenzusa.
Usprkos tekoama, Nixon odluuje nastaviti svoju politiku i pokuati postii
astan mir. Budui da sam bio njegov glavni suradnik u tom nastojanju, moje vienje
situacije neminovno je odreeno ulogom koju sam imao i slaganjem s osnovnim
premisama Nixonove politike.
U razdoblju izmeu izbora i inauguracije, Nixon me zamolio da obavijestim
vodstvo Sjevernog Vijetnama da je odluan pregovorima postii prikladno i obostrano
prihvatljivo rjeenje. Odgovor koji je uslijedio bio je samo uvod u standardne
zahtjeve Hanoja: zahtjev za bezuvjetnim povlaenjem Amerikanaca uz istodobno
svrgavanje vlade Nguyen Van Thieua u Sajgonu.
Hanoj se ak nije potrudio provjeriti iskrenost Nixonovih obeanja. Tri tjedna
nakon Nixonove inauguracije, pokree novu ofenzivu koja e potrajati sljedea etiri
mjeseca, takozvanu mini Tet ofenzivu, tijekom koje je svakoga mjeseca ubijeno

prosjeno tisuu Amerikanaca. Nema sumnje da nije Nixonova ponuda postizanja

kompromisnog sporazuma ta koja je potakla krute voe u Hanoju da reagiraju na takav
nain. Hanoj nije nikakvu panju pridavao ni sporazumu postignutom s
Johnsonovom administracijom, kada je izrazio pristanak da nee zloupotrijebiti prekid
bombardiranja.
Nixonova administracija stupila je na dunost s nadom da e razumnim i
kompromisnim rjeenjima uspjeti postii nacionalni konsenzus i time se suprotstaviti
Hanoju kao jedinstvena nacija. Uskoro postaje jasno da je Nixon, kao i njegovi
prethodnici, podcijenio tvrdoglavost i upornost voa u Hanoju. Ho Si Min postaje
uvjeren da e snage Hanoja uspjeti postii bezuvjetnu pobjedu, s obzirom na
nesposobnu vladu u Sajgonu i sve jae sumnje u ispravnost amerikog angamana u
Vijetnamu. Kao svaki praktiar Realpolitik, Ho Si Min nije bio spreman za
pregovarakim stolom odustati od neega to moe ostvariti krvlju i orujem na
borbenom polju.
Teko da su postojali politiari manje zainteresirani za postizanje mirnog rjeenja
od krutih voa koji su konstituirali politiki vrh Hanoja. Kad je Nixonova
administracija preuzela dunost, Demokratska stranka, pod ijim vodstvom je i
pokrenuta avantura u Vijetnamu, proivljava naglu podjelu na dio koji podrava
slubenu platformu i golubove koji su inili manjinu (uz potporu senatora Teda
Kennedyja, Georgea McGoverna i Eugena McCarthyja) koja je doivjela poraz na
nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke. Devet mjeseci nakon preuzimanja
dunosti, Nixonova republikanska administracija nadmaila je i platformu koju su
usvojili golubovi, lanovi Demokratske stranke. Hanoj ne reagira ni na jedan
ameriki ustupak i uporno zahtijeva bezuvjetno povlaenje amerikih snaga i zamjenu
reima u Sajgonu komunistikim reimom. Hanoj prijeti da u sluaju neprihvaanja
obaju zahtjeva nee izruiti amerike ratne zarobljenike. Svi zahtjevi Hanoja zapravo
se svode na neasnu kapitulaciju Amerike.
Predsjednici si ne mogu dopustiti odustajanje od izvrenja nekog zadatka samo
zato to se taj zadatak pokazao teim no to se oekivalo. Ve prije inauguracije,
Nixon je naredio da se napravi detaljna analiza modusa kako rat privesti kraju.
Razmatrale su se tri opcije: jednostrano povlaenje, obraun s Hanojem
kombinacijom vojnih i politikih pritisaka, te postupno prebacivanje odgovornosti za
rat na vladu u Sajgonu, to bi omoguilo Sjedinjenim Dravama postupno povlaenje.
Prva opcija, jednostrano povlaenje, poslije e postati predmetom mnogih
spekulacija. ule su se i tvrdnje da je odmah po stupanju na dunost Nixon trebao
javno objaviti datum povlaenja i zavriti rat unilateralnom odlukom Amerike.

935

Da je barem povijest tako jednostavna kao novinarstvo! Premda predsjednici

imaju mnogo manevarskog prostora kad je rije o donoenju odluka, njihove su odluke
ograniene politikim okruenjem i praktinim, realnim aspektima. Kad je Nixon
1969. preuzeo dunost, ni jedna stranka nije podravala jednostrano povlaenje iz
Vijetnama, a ni ispitivanja javnog mnijenja nisu pruala potporu takvu rjeenju.
Platforma golubova, koja je odbaena na konvenciji Demokratske stranke 1968.,
zahtijevala je smanjenje obujma ofenzivnih operacija Sjedinjenih Drava i povlaenje
svih stranih snaga (ukljuujui i sjevernovijetnamske postrojbe), zauzimajui se za
politiku pomirenja izmeu vlade u Sajgonu i Fronte nacionalnog osloboenja Junog
Vijetnama (NLF National Liberation Front Vietkong, op.p). Takva je odluka bila
temeljena na naelu reciprociteta, a jednostrano izvlaenje nije se ni spominjalo kao
mogua opcija.
Mirovni program Johnsonove administracije uoblien u inicijativi iz Manile
zagovarao je poetak povlaenja amerikih snaga u roku od est mjeseci nakon
povlaenja sjevernovijetnamskih snaga, tek nakon to se smanji stupanj nasilja i
intenzitet vojnih operacija. Predvien je ostanak znatnih amerikih rezidualnih snaga u
Vijetnamu, temeljeno na korejskom iskustvu. Slubena platforma Demokratske stranke
zauzimala se za slobodne izbore u Junom Vijetnamu, koji bi se odrali tek nakon
okonanja vojnih operacija. Platforma republikanaca podrava deamerikanizaeiju
rata, promjenu vojne strategije i pregovore koji ne bi bili temeljeni ni na premisi
mira pod svaku cijenu ni na prikrivenoj predaji. Nakon stupanja Nixona na
predsjedniku dunost, obje glavne politike stranke u Americi zalau se za rjeenje
kojim se bezuvjetno zahtijeva da Hanoj ispuni odreene uvjete prije poetka
povlaenja amerikih snaga iz Vijetnama. Obje stranke zagovaraju postizanje rjeenja
pregovorima, a ne predaju.
Trenutano, bezuvjetno i unilateralno ameriko povlaenje nuno bi impliciralo
niz praktinih problema. U tom trenutku vie od pola milijuna Amerikanaca borilo se
zajedno s junovijetnamskom vojskom, koja je raspolagala sa 700.000 vojnika, protiv
250.000 vojnika redovite vojske Sjevernog Vijetnama i otprilike istog broja gerilaca.
U tim ranim danima Nixonove administracije trenutno unilateralno povlaenje ostavilo
bi znatne amerike ekspedicijske snage u zamci, suoene s gnjevom Junovijetnamaca,
saveznika koje bi Amerika tim inom izdala. Vjerovati je da bi potom uslijedio
neumoljiv napad Sjevernog Vijetnama.
Ministarstvo obrane procjenjuje da se redovito povlaenje ne bi moglo zavriti u
roku kraem od petnaest mjeseci. Tijekom toga vremena pozicija amerikih snaga
postupno bi slabila, uz realnu opasnost da rezidualne snage postanu taoci obiju
vijetnamskih stranaka. ak i pod pretpostavkom da je realnije oekivati da e vojska

Junog Vijetnama prije doivjeti slom nego okrenuti se protiv svojih amerikih
saveznika, posljedica takve odluke bila bi totalno kaotino povlaenje, posebno stoga
to bi Hanoj zasigurno odluio iskoristiti dominantnu poziciju kako bi nametnuo
mnogo nepovoljnije uvjete za prihvaanje mirnoga rjeenja. Jednostrano povlaenje
nesumnjivo bi se pretvorilo u straan i krvavi fijasko.
Nixonova adminstracija bila je uvjerena da bi jednostrano povlaenje uskoro
preraslo u geopolitiku katastrofu. Povjerenje u pouzdanost Amerike muno se
izgraivalo tijekom dva desetljea i inilo je kljunu sastavnicu strukture slobodnoga
svijeta. Potpuni obrat u amerikom angamanu, koji je uivao potporu etiri prethodne
amerike administracije od strane predsjednika koji je do toga trenutka vodio
konzervativnu vanjsku politiku, dovelo bi do dubokog razoaranja amerikih
saveznika, posebno onih koji su najvie ovisili o amerikoj podrci, bez obzira na
stupanj njihova slaganja s nekim detaljima amerike politike prema Vijetnamu.
U takvim okolnostima Nixonova administracija zakljuuje da je potrebno
promijeniti strategiju i razuvjeriti Hanoj da je u poziciji ostvariti potpunu vojnu
pobjedu i nametnuti jednostrano povlaenje. Druga opcija koju razmatra Nixonova
administracija jest zaotravanje situacije i provoenje snanih pritisaka kombinacijom
primjene politikih i vojnih mjera. To je bila strategija koju sam i osobno podravao,
budui da sam bio uvjeren kako bi prihvaanje takve strategije dovelo do poputanja
tenzija u zemlji, to bi omoguilo administraciji da predloi rjeenja oko kojih postoji
suglasnost. Ta opcija implicirala bi tri koraka: 1. ovlast Kongresa da se rat nastavi; 2.
snaniji naglasak na pregovorima, u kojima bi Amerika pokazala spremnost za
izvjesne ustupke, ali ne i na sklapanje tajnog sporazuma o komunistikom preuzimanju
Junog Vijetnama, i 3. drugaiju vojnu strategiju koja bi se u Junom Vijetnamu
koncentrirala na obranu gusto naseljenih podruja, uz istodoban pokuaj da se prekinu
crte opskrbe Hanoja presijecanjem Ho Si Minova puta u Laosu, unitenjem baza u
Kambodi i miniranjem luka u Sjevernom Vijetnamu. Tijekom sljedee etiri godine
sve su te mjere napokon primijenjene, to je natjeralo Hanoj da 1972. prihvati uvjete
koje je uporno odbijao prihvatiti cijelo desetljee. Da su sve te mjere poduzete
istodobno, u doba kad je Amerika jo uvijek raspolagala jakim kopnenim snagama u
Vijetnamu, njihov bi uinak sigurno bio drukiji.
Poetkom mandata Nixon se trebao obratiti Kongresu, izloiti svoju koncepciju
asnog okonanja Vijetnamskog rata, te zatraiti ovlasti za takvu politiku, uz isticanje
da mu u protivnom ne preostaje nijedna druga opcija osim jednostranog povlaenja,
koje bi zasigurno imalo katastofalne posljedice. Nixon je odbio savjete da prihvati
takvu politiku iz dva razloga. Prvo, smatrao je da bi se takvim potezom odrekao svoje
predsjednike odgovornosti za donoenje odluka. Drugo, budui da je est godina bio

lan Kongresa, s pravom je bio uvjeren da bi Kongres izbjegavao donoenje jasne

odluke te mu, u najboljem sluaju, dao nejasnu ovlast za nastavak ratnih operacija uz
niz uvjeta, koji bi samo dodatno poveali probleme.
Isprva je Nixon oklijevao narediti napad na logistiki sustav u Vijetnamu. Odnosi
sa Sovjetskim Savezom i Kinom, koji su jo uvijek bili vrlo nestabilni, takvim bi se
potezom samo dodatno pogorali, a odnosi unutar triangularnog spleta koji su poslije
omoguili Americi da vodi mnogo fleksibilniju vanjsku politiku, bili bi dodatno
uslonjeni. Nade amerike javnosti da e doi do poputanja tenzija u Vijetnamu dale
bi dodatni poticaj proturatnom pokretu. Vojni ishod takve politike izgledao je suvie
nesiguran, i mogao bi rezultirati dodatnim problemima te jo napetijom situacijom u
zemlji. Strategija eskaliranja borbi zasigurno bi naila na estok otpor Nixonovih
najbliih savjetnika te se mogla provesti samo pod pretpostavkom temeljite
reorganizacije Kabineta, a takav potez osujetio bi anse predsjednika da se zalae za
druge kljune, dugorone inicijative.
Amerikanci su zahtijevali od svoje vlade da istodobno realizira dva nespojiva
cilja: asno povlaenje, te da se rat zavri, a Amerika ne kapitulira. Nixon i njegovi
savjetnici bili su podvojeni u gleditima prema tom pitanju. Pokuavajui voditi
politiku i ostvariti ta dva kontradiktorna cilja, Nixon se odluuje na treu opciju
takozvanu vijetnamizaciju, i to ne zato to bi takvo rjeenje smatrao briljantnim deux
ex machina, ve stoga to se takvim rjeenjem na najsigurniji nain moglo objedini tri
kljune sastavnice amerikog izvlaenja iz Vijetnama: odrati samopouzdanje
Amerike, dati Sajgonu priliku da se osovi na svoje noge, te istodobno dati Hanoju
priliku da pristane na nagodbu. Krajnja ocjena uspjenosti amerikog izvlaenja iz
Vijetnama postat e upravo kombinacija ta tri politika cilja.
Bilo je nuno umiriti ameriku javnost povlaenjem amerikih snaga iz Vijetnama i
pokazivanjem stvarne elje za postizanje rjeenja pregovorima. Junom Vijetnamu
eljelo se pomoi pruanjem snane amerike pomoi, ime bi toj zemlji bila dana
mogunost da se sama obrani. Hanoju bi takvim potezom istodobno bila ponuena
mrkva i batina ponuda mirovnih pregovora i povremene odmazde kojima bi se
dodatno iscrpila zemlja i ujedno upozorio Hanoj da ameriko strpljenje ima granica.
Meutim, i tako sloena strategija, vijetnamizacija rata, bila je iznimno riskantno
rjeenje jer se moglo pokazati nemoguim sinkronizirati sva tri elementa strategije.
Postojala je realna opasnost da se tijekom vremena ameriko rjeenje sjedenja na
dvije stolice izjalovi i propadne. Takva je politika bila vrlo smion pothvat jer bi se
svakim daljnjim povlaenjem Hanoj ohrabrio i osjetio monijim, dok bi istodobno
svaki ispaljeni metak dodatno raspirio Mirovni pokret u Americi.
U memorandumu koji sam 10. rujna 1969. uputio predsjedniku Nixonu, osvrnuo

sam se na rizine aspekte vijetnamizacije. Pri sastavljanju tog memoranduma od

velike mi je pomoi bio Anthony Lake, moj izvrni asistent i aktualni savjetnik
936

predsjednika Clintona za nacionalnu sigurnost. Memorandum je zagovarao tezu da

e pritisak javnosti na Nixona u nastupajuim mjesecima jako ojaati, a ne oslabiti,
ako vijetnamizacija rata potraje due vrijeme. Administracija bi se tako mogla nai
na niijoj zemlji, u procijepu izmeu jastrebova i golubova, gdje e jastrebovi
takvu politiku smatrati suvie pomirljivom, dok e ju golubovi istodobno drati
suvie ratobornom. Izjave vladinih dunosnika koje e pokuati primiriti obje skupine,
posluit e zbunjivanju Hanoja no istodobno ga i uvjeriti u ispravnost njegove
politike da jednostavno eka due no to mi moemo ekati:
...Vijetnamizacija e se suoavati sa sve ozbiljnijim problemima kako se bude
odvijala u skladu sa zacrtanom politikom.
- Amerika javnost e se priviknuti na povlaenje trupa kao na tapie za grickanje:
to vie postrojbi bude dolazilo kui, to e se traiti jo brojnija povlaenja. Na
kraju, to e zapravo dovesti do zahtjeva za potpunim jednostranim povlaenjem
vjerojatno u roku od godine dana.
- to vie vojnika povuemo, to e vee biti samopouzdanje Hanoja ...
- Svaki povueni ameriki vojnik bit e relativno znaajniji za na napor na jugu jer
e, za razliku od svojega prethodnika, znaiti i vii postotak amerikih snaga...
- Postat e sve tee i tee odravati moral ljudi koji ostanu, da ne govorimo o njihovim
majkama.
- Moda vijetnamizacija nee dovesti do smanjenja broja amerikih rtava. rtve e
se smanjiti tek u konanoj fazi vijetnamizacije, jer broj rtava ne mora nuno biti u
vezi s ukupnim brojem amerikih trupa u Junom Vijetnamu. Neprijatelju je potrebno
napasti samo mali dio naih snaga da bi svaki tjedan ubio oko 150 amerikih
937

vojnika...
Memorandum nadalje upozorava da e prioritet Hanoja biti nanoenje
psiholokog, a ne toliko vojnog poraza Sjedinjenim Dravama. Hanoj e se pomiriti
sa strategijom produenoga ratovanja, izbjegavati postizanje politikog rjeenja
pregovorima, te ekati daljnji razvoj situacije u Americi. To se predvianje u velikoj
mjeri obistinilo.
Memorandum je ve tada upozorio na brojne tekoe koje e se kasnije pokazati,
ali je usprkos tome bio jalov pokuaj promjene politike realnosti. Premda je poslan
predsjedniku, nije zavrio u Ovalnom uredu. U Washingtonu dobre ideje nisu jamstvo
da e biti prihvaene. Autori memoranduma koji se ne zalau s dovoljno upornosti za
njihovo provoenje, vrlo esto shvate da se njihove rijei pretvaraju u alibije ex

posto facto, a ne smjernice za djelovanje. Nikad nisam pokuao nametnuti ozbiljno

razmatranje svojih ideja formuliranih u tom memorandumu, svjestan kakvo bi
ogorenje opozicije i nemire izazvalo alternativno rjeenje, cilj kojega bi bio
forsiranje konanog obrauna s Hanojem. Ni predsjednik nije ozbiljnije prouio
memorandum, vjerojatno iz istoga razloga. Nixon nije vidio razlog za odustajanje od
svoje odluke i prihvaanje opcije vijetnamizacije rata, budui da ni jedna vladina
organizacija koja se bavila pitanjem politike prema Vijetnamu nije izrazila rezerve
prema njegovu planu. Vladine organizacije to nisu uinile jer su bile toliko okirane
silinom demonstracija da se nisu eljele odluiti za jo otriju politiku, koja bi nuno
rezultirala jo snanijim sukobom s amerikim javnim mnijenjem.
Ponovno sam upozorio na teinu odluka koje je predsjednik morao donijeti, u elji
da dokaem da su u vrijeme kad je Nixon preuzeo predsjedniku dunost, postojale
samo dvije opcije za okonanje Vijetnamskog rata, a obje su bile jednako nepovoljne.
injenica da bi vijetnamizacija rata bila vrlo nepovoljno rjeenje, nije ni druge
opcije inila nimalo privlanijima. Ta injenica promakla je panji kritiara
Vijetnamskoga rata u Americi, kao i estokim kritikama amerike javnosti vanjska
politika esto se svodi na izbor izmeu nesavrenih rjeenja. Nixonu su za okonanje
rata u Vijetnamu bile na raspolaganju dvije podjednako nepovoljne alternative. Nakon
dvadeset godina voenja politike globalnoga zadravanja komunizma, Amerika je bila
primorana platiti cijenu za svoje prerastezanje, na raspolaganju nije bilo nijedno
jednostavno rjeenje.
Premda je opcija vijetnamizacije bila vrlo riskantno rjeenje, uzevi sve u obzir,
to je bila najbolja od svih opcija koje su nam bile na raspolaganju. Prednost takva
rjeenja ogledala se u injenici da je Amerikancima i Junovijetnamcima prualo
mogunost da se pomire s realnou da je ameriko povlaenje neizbjeno. Postupnim
smanjenjem svojih snaga u Vijetnamu, Amerika je eljela ojaati Juni Vijetnam.
Nixonova je administracija upravo to i eljela i takvim razvojem situacije ameriki bi
cilj bio ostvaren. U sluaju neuspjeha i u sluaju da jednostrano povlaenje ostane
jedina opcija, konano izvlaenje odvijalo bi se nakon bitnog smanjenja broja
amerikih trupa u Vijetnamu, ime bi se istodobno smanjio rizik kaosa i totalnog
ponienja.
Nixon je bio odluan u nastojanju da poduzme sve mjere da bi dolo do
pregovora, te me zamolio da mu pomognem u provoenju toga zadatka. Francuski
predsjednik Georges Pompidou jasno je saeo zadatke koji su bili preda mnom.
Budui da se njegov ured pobrinuo za logistiki aspekt mojih tajnih pregovora sa
Sjevernim Vijetnamom, izvjetavao sam ga nakon gotovo svakoga kruga pregovora.
Jednom prigodom, kad sam bio zaista oajan zbog pat pozicije koja je izgledala

nerjeiva, Pompidou je leerno primijetio: Osueni ste na uspjeh.

Javni dunosnici nisu u poziciji izabrati trenutak kad e sluiti svojoj zemlji, kao
ni zadatke koje moraju ispuniti. Da sam imao ikakva izbora, sigurno bih odabrao
sugovornika koji je skloniji pregovorima i rjeenju na bazi kompromisa no to je bio
Le Due Tho. Iskustvo je samo dodatno uvrstilo ideoloka uvjerenja Thoa i njegovih
suradnika u hanojskom Politbirou da u gerilskom ratu mora postojati pobjednik i
poraeni, a mogunost kompromisa bila je iskljuena. U ranim fazama rata
vijetnamizaeija ih se uope nije dojmila. Kako mislite da e junovijetnamska
vojska pobijediti, kad to nije u stanju uini ni uz pomo 500.000 Amerikanaca?,
samouvjereno je upitao Le Due Tho 1970. godine. To pitanje muilo je i nas. Tijekom
etiri godine vjerovali smo da emo jaanjem Sajgona, uz istodobno slabljenje
Hanoja, doi do zadovoljavajueg rjeenja situacije. Usprkos tim pokuajima, bila bi
potrebna i blokada, koja bi uz neuspjenu sjevernovijetnamsku ofenzivu i intenzivno
bombardiranje moda uspjela navesti Hanoj da sklopi sporazum.
Fenomen totalno nepomirljiva neprijatelja kojega kompromisno rjeenje uope ne
zanima, ve naprotiv, eli iskoristiti pat poziciju u svoju korist, Amerikancima je bio
potpuno stran i neshvatljiv. Sve vei broj Amerikanaca teio je kompromisu.
Meutim, lideri u Hanoju pokrenuli su rat s ciljem da pobijede i nisu bili spremni
prihvatiti rjeenje postignuto sporazumom. Hanoj stoga nikad nije ozbiljno razmatrao
niz prijedloga koji su sugerirani u raspravama voenim diljem Amerike bezbroj
prijedloga za prestanak bombardiranja, obustavu neprijateljstava, definiranje krajnjih
rokova za povlaenje Amerikanaca i formiranje koalicijske vlade. Hanoj je pokazao
spremnost na nagodbu samo kad bi bio izloen vrlo snanim pritiscima, posebno
nakon intenzivnoga amerikog bombardiranja i miniranja sjevernovijetnamskih luka.
Pribjegavanje pritiscima bio je potez koji je najvie pridonosio sve eim kritikama
nae politike u zemlji.
Pregovori sa Sjevernim Vijetnamom zbivali su se na dvije razine: formalni
sastanci etiriju strana ukljuenih u konflikt, koji su se odravali u hotelu Majestic u
Parizu, a na kojima su sudjelovale Sjedinjene Drave, vlada Ngujen Van Thieua, NFL
(Nacionalno oslobodilaka fronta, Vietkong, op.p.) te vlada iz Hanoja. Mjesecima su
se vodile une rasprave o obliku stola za kojim bi Vietkong sjedio, ne elei da se
njihova nazonost na pregovorima smatra priznanjem te organizacije od strane
Sajgona. Formalni pregovori od samog su poetka bili iznimno iscrpljujui. Broj
sudionika bio je suvie velik, publicitet koji je pratio pregovore neumoljiv, a Hanoj
nije bio spreman dati isti status ak ni vlastitom surogatu, Vietkongu.
Nixonova se administracija stoga odluuje i za privatne, tajne pregovore,
ograniene na delegaciju SAD-a i Sjevernog Vijetnama. Ameriku administraciju

isprva su predstavljali Averell Harriman i Cyrus Vance, koji su sudjelovali u

pregovorima izmeu dviju zemalja i u posljednjih nekoliko mjeseci Johnsonove
administracije. Le Due Thoov dolazak u Pariz bio je signal da je Hanoj spreman za
novu rundu razgovora. Premda je Tho u hanojskoj hijerarhiji zauzimao tek petu
poziciju po vanosti, predstavljao se kao posebni savjetnik Xuana Thuya, visokog
dunosnika ministarstva vanjskih poslova koji je predvodio delegaciju Sjevernog
Vijetnama na razgovorima u hotelu Majestic.
Pregovaraka pozicija Amerike sastojala se u odvajanju vojnih i politikih
pitanja, a takva se politika nije promijenila ni nakon 1971. Tim programom zahtijevao
se potpuni prestanak vatre, nakon ega bi uslijedilo potpuno povlaenje amerikih
snaga i prestanak opskrbljivanja i pojaanja postrojbi sa sjevera. Politika budunost
Junog Vijetnama trebala je biti rijeena slobodnim izborima. Sve do preokreta 1972.
godine, pozicija Hanoja temeljila se na zahtjevu objave krajnjega roka za potpuno
povlaenje Amerikanaca, te svrgavanje vlade amerikih saveznika. Jasna objava
krajnjega roka povlaenja bila je preduvjet da bi se uope poelo pregovarati o
drugim pitanjima. Amerika je teila kompromisnom rjeenju, dok je Hanoj traio
kapitulaciju. Srednji put za rjeenje te situacije nije postojao sve dok ravnotea snaga
na terenu ne uini kompromis moguim, a kompromis bi trajao samo toliko dugo
koliko i ravnotea snaga na terenu.
Svi sastanci odravali su se na inicijativu Amerike, a posrednik je bio general
Vernon Walters, vojni atae pri veleposlanstvu Sjedinjenih Drava u Parizu. (Walters
je kasnije ostvario vrlo uspjenu karijeru, te postao zamjenik generalnog direktora
CIA-e, stalni predstavnik Sjedinjenih Drava u Ujedinjenim narodima, veleposlanik u
Njemakoj, istodobno obavljajui o niz drugih vrlo osjetljivih dunosti). Hanoj je
vrlo vjeto navodio Sjedinjene Drave da uine prvi korak k pregovorima, ime je
ostvarivao psiholoku prednost. Ta taktika jasno pokazuje da je Hanoj bio savreno
svjestan unutarnje krize u Americi. Kad bi Le Due Tho boravio u Parizu, a ne bi ga
kontaktirao nitko iz amerike vlade, neprestano je novinarima i lanovima Kongresa
koji su boravili u Parizu isticao da je Nixonova administracija doivjela poraz, jer
nije svjesna miroljubivih namjera politike Hanoja. S obzirom na sve snanije tenzije i
kontroverzne stavove u samoj Americi, takve naznake padale su na plodno tlo, a Tho
je neprestano ponavljao svoju tvrdnju, ak i za vrijeme pregovora.
Tijekom svakog boravka Le Due Thoa u Parizu, u razdoblju izmeu 1970. i 1972.,
u nekoliko mjeseci odralo bi se pet ili est sastanaka. (Nekoliko pregovora odrano
je samo sa Xuanom Thuyom, no svi sastanci na kojima nije prisustvovao Le Due Tho
bili su isto gubljenje vremena.)
Pregovori bi se odvijali stereotipnom procedurom. Xuan Thuy, formalni voa

vijetnamskoga pregovarakog tima, poeo bi beskrajnim objanjavanjem vijetnamske

pregovarake pozicije, koja nam je bila vrlo dobro poznata jo od razgovora u hotelu
Majestic. Tada bi ustupio rije svojemu specijalnom savjetniku Le Due Thou, koji
bi potom, besprijekorno odjeven u smee ili crno odijelo Mao, odrao jednako
dugaak govor u kojemu bi izloio svoje vienje filozofskih pitanja, koje bi
povremeno prekidao epskim opisom dotadanjih borbi za neovisnost Vijetnama.
Osnovna teza Le Due Thoa bila bi ista sve do kraja pregovora: ravnotea snaga je
na strani Hanoja i tako e ostati i nadalje; ratovi se vode zbog ispunjenja politikih
ciljeva, te je stoga prijedlog Amerike da odmah nastupi prekid vatre i razmijene se
ratni zarobljenici apsurdan i neprihvatljiv; pretpostavka politikog rjeenja jest
ameriko svrgavanje vlade u Junom Vijetnamu (jednom je Tho sugerirao i metodu za
postizanje toga cilja ubojstvo Thieua.)
Svi ti zahtjevi i gledita iznoeni su na vrlo ljubazan nain, uz jasno isticanje
moralne superiornosti, te uporabu marksistikoga rjenika. Jednom sam prekinuo
njegov govor, pozivajui se na tipinu marksistiku formulaciju da objektivna
realnost namee potrebu da ga prekinem. Meutim, Tho je samo nastavio drati
govor sljedeih desetak minuta, uz upozorenje da se imperijalist poput mene ne bi
trebao koristiti marksistikom terminologijom.
Thoov nastup bio je temeljen na premisi da je vrijeme na njegovoj strani, te da je
stoga u poziciji iskoristiti podjelu unutar Amerike u vlastitu korist. Tijekom prve
serije sastanaka, izmeu veljae i travnja 1970., odbijao je prihvatiti prekid vatre,
938

plan kojim bi povlaenje bilo dovreno u roku od petnaest mjeseci, deeskalaciju

borbi i neutralizaciju Kambode. (Zanimljivo je da u svojim pritubama Le Due Tho
nikad nije spomenuo tajna bombardiranja pribjeita u Kambodi.)
Tijekom druge faze pregovora, koji su se odvijah od svibnja do srpnja 1971., Le
Due Tho je bio iznimno cinian. Na javnom forumu Vietkong je izloio plan u sedam
toaka. Le Due Tho je na tajnim pregovorima predloio drugaiji i mnogo specifiniji
plan u devet toaka posebno inzistirajui da taj plan treba biti baza pravih pregovora.
U meuvremenu, komunistiki glasnogovornik buno je zahtijevao odgovor prihvaa li
se plan od sedam toaka, a Nixonova administracija ponovno je bila izloena
napadima zbog nereagiranja na prijedlog sjevernovijetnamskih pregovaraa. Ta se
arada nastavila sve dok Nixon nije javno razotkrio vijetnamski manevar, nakon ega
Hanoj reagira elaboracijom plana od sedam toaka. Razvoj situacije rezultira
novim pritiscima javnosti na Nixona. Nakon to su pregovori zavreni, upitao sam Le
Due Thoa to je tono sadravao njihov plan. Nita, odgovorio mi je zagonetno se
smjekajui.

Tijekom tree runde pregovora, od kolovoza 1972. do sijenja 1973., dolazi do

preokreta. Osmi listopada Le Due Tho odustaje od zahtjeva da Amerika mora sruiti
vladu u Sajgonu i pristaje na prekid vatre. Od tada smo se ubrzano poeli pribliavati
rjeenju. Tho je dokazao da je vrlo domiljat u traenju rjeenja, kao to je dotad bio
tvrdoglav i nepopustljiv. ak je promijenio i uvodni govor koji, premda nimalo krai
od prethodnih, pokazuje spremnost na postizanje napretka. Meutim, ni tada nije
dopustio da poetak ozbiljnog pregovaranja obuzda njegov neugodan pregovaraki
stil. Reenica koju je neprestano ponavljao svako jutro i koja je postala sastavni dio
njegove litanije glasila je: Uloite veliki napor, pa emo i mi uloiti veliki napor.
Jednoga jutra ispustio je taj pridjev zahtijevajui da Amerika uloi veliki napor, pa e
i oni uloiti napor da pregovori uspiju. U elji da razbijem monotoniju pregovora,
obratio sam panju na isputanje pridjeva velik. Drago mi je da ste to primijetili,
hladno je dodao moj hladnokrvan sugovornik, ali juer smo doista uloili veliki
napor, a vi niste, tako da danas oekujemo suprotnu proceduru: vi morate uloiti veliki
napor, pa emo i mi uloiti neki napor.
Problem je leao u injenici da je Le Due Tho imao samo jedan cilj, dok je
Amerika, svjetska sila, imala niz ciljeva koje je eljela ostvariti. Le Due Tho je vrsto
odluio okonati svoju karijeru pobjedom, dok je Amerika morala odravati ravnoteu
izmeu unutarnjih i vanjskih stavova, te rijeiti pitanje Vijetnama uz istodobno
zadravanje globalne uloge Amerike. Le Due Tho bio je savreno svjestan amerikog
naina razmiljanja, poput vjetoga kirurga koji se sprema operirati pacijenta. Znao je
da je Nixonova administracija prisiljena boriti se na vie frontova, te da e rijetko biti
u prilici voditi ofenzivniju diplomaciju.
Od samog poetka, kao i tijekom pregovora, Nixonova administracija troila je
mnogo energije i vremena da bi se obranila od napada koji su dovodili u pitanje dobru
volju administracije. Usprkos mnotvu jednostranih pozitivnih poteza koje je Nixon
povukao u elji da odobrovolji Hanoj, a koji nisu nailazili ni na kakvu reakciju
Hanoja, odmah po stupanju na dunost predsjednik je bio izloen nizu kritika
temeljenih na tvrdnji da nije dovoljno odan mirnomu rjeenju vijetnamske krize. U
rujnu 1969. Sjedinjene Drave nude Vietkongu sudjelovanje u politikom procesu i
izbornim odborima. Do tada su Sjedinjene Drave ve povukle vie od 10 posto
svojih postrojbi iz Vijetnama i pristale na potpuno povlaenje preostalih postrojbi
nakon postizanja sporazuma. Zauzvrat nisu dobili nita osim neprestanoga
komunistikog ponavljanja zahtjeva za jednostranim povlaenjem Amerikanaca i
svrgavanjem vlade u Sajgonu.
Unato tome, 25. rujna 1969. republikanski senator iz New Yorka, Charles
Goodell, najavljuje da e u Senatu zatraiti donoenje rezolucije o povlaenju svih

amerikih snaga iz Vijetnama do kraja 1970. Petnaesti listopada irom zemlje odrane
su demonstracije u okviru tzv. moratorija. Na podnevnom zboru u njujorkom
financijskom distriktu okupila se gomila od 20.000 ljudi da bi sluala kako Bill
Moyers, bivi pomonik predsjednika Johnsona i njegov predstavnik za tisak,
zahtijeva od predsjednika Nixona da se prikloni antiratnu raspoloenju koje je
zahvatilo cijelu zemlju. Trideset tisua ljudi okupilo se na New Haven Greenu.
Pedeset tisua ljudi naguralo se oko Washington ova spomenika, nedaleko Bijele kue.
Najvee demonstracije odrane su u Bostonu, u kojemu se 100.000 ljudi slilo na
Common gdje im se obratio senator George McGovern, dok je jedan zrakoplov na
nebu ocrtavao simbol mira, sugerirajui da je upravo amerika administracija
prepreka postizanju mirnoga rjeenja krize.
Vizija amerike iznimnosti onemoguavala je bilo kakvu raspravu o praktinim
aspektima izvlaenja. Svi pokuaji da se raspravlja o tim pitanjima smatrani su
daljnjim nastojanjem administracije da nastavi rat. Pitanje rata u Vijetnamu postaje
izvor unutarnjega konflikta u zemlji, borbe izmeu dobra i zla, a Mirovni pokret zbog
razloga koje je smatrao visokomoralnim, preferira opciju sloma Amerike u Vijetnamu
pred opcijom asnog izvlaenja, koja bi mogla poveati vladine apetite i elju za
otpoinjanjem novih avantura u inozemstvu.
Upravo to je razlogom to politika administracije i Mirovnog pokreta nije imala
nijednu zajedniku toku. U samo tri godine Nixon je uspio smanjiti broj amerikih
postrojbi u Vijetnamu od gotovo 550.000 na 20.000 ljudi. Broj rtava u istom je
razdoblju smanjen od 16.000 (ili 28% 1968. godine) na 600, odnosno otprilike 1%
ukupnih snaga tijekom 1972., posljednje godine rata. Meutim, ni ta injenica nije
ublaila nepovjerenje prema vladi ni bol koju je Amerika proivljavala. Bitne razlike
u stavovima i dalje su bile nepremostive; dok je Nixon elio asno izvlaenje iz
Vijetnama, Mirovni pokret je bio uvjeren da upravo pitanje asti i morala ine
trenutno, bezuvjetno povlaenje Amerike iz Vijetnama neminovnim potezom.
Budui da su okonanje rata smatrali jedinim ciljem, kritiari rata u Vijetnamu
poeli su smatrati vladu u Sajgonu preprekom postizanju mira, a ne saveznikom.
Poetno uvjerenje da je Juni Vijetnam kljuni element amerike sigurnosti ve je
davno bilo odbaeno, a ostao je gorak osjeaj da se u Vijetnamu Amerika nala u vrlo
loemu drutvu. Kritiari amerike politike poeli su prihvaati miljenje da Thieua
treba zamijeni koalicijskom vladom, te ako se ocijeni potrebnim, prekinuti Junom
Vijetnamu dotok amerike financijske pomoi. Ideja o formiranju koalicijske vlade
javlja se kao spasonosno rjeenje za sve rasprave unutar zemlje upravo u trenutku kad
pregovarai iz Sjevernog Vijetnama jasno istiu da je po njihovu vienju koalicijska
vlada samo eufemizam za komunistiko preuzimanje Junog Vijetnama.

Sjeverni Vijetnam smislio je lukavu formulu kako zbuniti ameriku javnost. Izjavili
su da je njihov cilj formiranje tripartitne koalicijske vlade koja bi se sastojala od
Vietkonga (vlastite filijale na jugu) kao neutralnog elementa, te lanova sajgonske
administracije koji se zalau za mir, slobodu i neovisnost. Imajui na umu niz
lukavih manevara Hanoja, bilo je potrebno obratiti pozornost na detalje da bi se
shvatio pravi smisao prijedloga koji su naizgled zvuali razumno. Tek nakon pomnog
razmatranja postalo je jasno da tripartitna vlada ne bi mogla upravljati Sajgonom, ve
bi postizanje krajnjeg rjeenja bilo preputeno pregovorima s Vietkongom. Drugim
rijeima, takva vlada u kojoj bi dominirali komunisti pregovarala bi s istinskim
komunistima o politikom rjeenju buduega statusa Junog Vijetnama. Hanoj je
zapravo predlagao okonanje rata na temelju dijaloga sa samim sobom.
Meutim, situacija nije tako prikazivana u ogorenim raspravama koje su se
vodile u Americi. U svojoj knjizi Crippled Giant, senator J. William Fulbright
939

izjavljuje da je rije o dva totalitarna reima. Senator McGovern, koji je jo 1971.

predlagao formiranje koalicijske vlade u Sajgonu, a koji je 1972. gotovo postao
predsjedniki kandidat Demokratske stranke, iste godine zahtijeva povlaenje
940

amerikih snaga iz Vijetnama i prekid vojne pomoi Junom Vijetnamu. Nixonova

administracija bila je spremna prihvatiti slobodne izbore koji bi se odvijali pod
meunarodnim nadzorom i time staviti na kocku daljnji opstanak Thieuove vlade.
Unato toj spremnosti, Nixonova administracija odbila je prijedlog svrgavanja
saveznike vlade u Sajgonu koja je postavljena za vrijeme njegova prethodnika, to je
smatrano nunim potezom za izvlaenje Amerike iz Vijetnama.
Mirovni pokret smatra da je jedini kriterij uspjenosti pitanje okonanja rata. Ako
bi odgovor na taj zahtjev bio negativan, tj. ako rat u Vijetnamu ne zavri, ocijenjeno je
da bi time pregovaraka pozicija Amerike bila unitena. Mirovni pokret nije osuivao
Hanoj ni zbog njegove pregovarake pozicije, ni zbog metoda kojima je voen rat, to
je Hanoju dalo dodatni poticaj da blokira pregovore i primjenjuje strategiju otezanja.
Sjedinjene su Drave 1972. jednostranom odlukom povukle 500.000 vojnika iz
Vijetnama. Sajgon je dao formalni pristanak za odravanje slobodnih izbora, uz
istodobni zahtjev da Amerika povue sve preostale snage u roku od etiri mjeseca od
potpisivanja sporazuma. Thieu pristaje na podnoenje ostavke na funkciju mjesec dana
prije odravanja izbora. Sjedinjene Drave predlau formiranje mjeovite izborne
komisije koja e nadzirati izbore, pod uvjetom da doe do prekida vatre pod
meunarodnim nadzorom, te oslobaanja amerikih ratnih zarobljenika. Nijedna od tih
mjera nije pridonijela ublaivanju napada na motive i politiku Nixonove vlade.
Mjeseci su prolazili, a intenzitet se protesta pojaavao. Sve rasprave voene u

Americi zasnivale su se na preduvjetu Hanoja za poetak pregovora da Sjedinjene

Drave jednostrano odrede konani rok povlaenja, to bi bio nain da se okona rat.
Prijedlozi za objavu obveznoga krajnjeg roka povlaenja snaga uskoro postaju moto
antiratnih rezolucija o kojima se raspravljalo u Kongresu (tijekom 1971. odrale su se
22 rasprave, a 1972. godine 35). Neobvezujua priroda tih rezolucija omoguavala
njihovim donositeljima da uivaju sve pogodnosti, a da pritom ne snose nikakve
posljedice za svoje odluke. Nita nije izgledalo jednostavnije od okonanja rata
povlaenjem, ali u Vijetnamu nita nije bilo tako jednostavno kako je izgledalo.
Nakon sastanka s predstavnicima Sjevernog Vijetnama i pregovaraima Vietkonga,
lanovi Amerikoga mirovnog pokreta neprestano ponavljaju da su uvjereni da e
do putanja ratnih zarobljenika i rjeenja drugih spornih pitanja doi ubrzo nakon to
Sjedinjene Drave objave konaan, neopoziv krajnji rok za povlaenje. Hanoj nikad
nije obeao tako neto, ve je pregovarao u svojoj poznatoj maniri koja je obilovala
dvojbama i dvosmislenostima, kao i 1968., za vrijeme obustave bombardiranja.
Prema tvrdnjama Le Due Thoa, definiranjem krajnjega roka povlaenja stvorili bi se
povoljni uvjeti za rjeenje svih drugih problema, ali kad je dolo do pregovora,
inzistirao je na obvezujuoj naravi krajnjega roka povlaenja, bez obzira na rezultate
pregovora o prestanku vatre ili oslobaanju ratnih zarobljenika. Time je Hanoj de
facto uvjetovao putanje ratnih zarobljenika i obustavu borbi svrgavanjem vlade u
Sajgonu. Le Due Tho je, manirom profesora na poetnom seminaru politikih znanosti,
esto objanjavao da je upravo to razlog zato se vodi rat.
Najvea ironija rasprava voenih diljem Amerike bila je upravo u injenici da je
Hanoj bio potpuno nezainteresiran za jednostrano ameriko povlaenje. To jo uvijek
izaziva niz nesporazuma koji su uoljivi u literaturi o Vijetnamskom ratu. Sve do kraja
pregovora Hanoj nikad nije odstupio od svoje standardne formule kojom se trai
definitivan rok amerikog povlaenja, uz istodobnu obvezu Amerike da pri naputanju
Vijetnama svrgne vladu u Junom Vijetnamu. Hanojska je vlada bila nezainteresirana
za razliite nijanse pri definiranju planova za povlaenje, koje su joj dobronamjerni
lanovi Kongresa spremno nudili, a koji su unosili daljnji razdor i podjelu u Americi.
Ugaanje Vijetnamcima ponudom povoljnijih uvjeta za povlaenje nije moglo
promijeniti stav Sjevernog Vijetnama. Hanoj je ustrajao u uvjerenju da e se do
konanoga rjeenja konflikta doi uporabom sile. Bio je spreman prihvatiti ponude
Amerike, no to nije nimalo mijenjalo njihovu pregovaraku poziciju. Kritiari rata u
Americi bili su uvjereni da e se Hanoj urazumiti ako Amerika pokae spremnost za
dodatne ustupke, i tu su se gorko prevarili. Svi zahtjevi Washingtonu koji su stizali iz
Hanoja svodili su se na isti, stalno ponavljani zahtjev za predajom: bezuvjetno
povlaenje svih amerikih snaga uz istodobno svrgavanje tadanje vlade u Junom

Vijetnamu, koju mora zamijeniti marionetska vlada Hanoja. Tada, kad Americi vie ne
bi preostao nijedan adut u pregovorima, pitanje oslobaanja amerikih zarobljenika
moglo se s lakoom otezati, sa svrhom da se iznude daljnji ustupci.
Rasprave o povlaenju oznaile su prekretnicu Vijetnamskog rata te dokazale da
su mnoge pobjede amerike administracije zapravo bile Pirove pobjede. Nixon je
ustrajao na svom stavu da nije spreman definirati datum povlaenja, ve da je to
spreman uiniti samo ako zauzvrat ostvari neke druge ciljeve, koji su od bitne vanosti
za Ameriku. Meutim, i on je bio prisiljen platiti cijenu pristankom na potpuno
povlaenje nakon prihvaanja njegovih uvjeta. Juni se Vijetnam stoga naao u
poziciji da se sam morao obraniti od mnogo monijeg neprijatelja od onih koji su
prijetili bilo kojemu drugom amerikom savezniku, te pod uvjetima koje Amerika
nikad nije postavila nijednomu drugom savezniku. Amerike su postrojbe bile prisutne
u Europi tijekom dviju generacija. Amerike su snage nadzirale primirje u Koreji
preko etrdeset godina. Sjedinjene Drave, razdirane unutarnjim sukobima, pristale su
napustiti Vijetnam bez zadravanja rezidualnih snaga u toj zemlji. Time su izgubile
svaku mogunost da osiguraju provedbu ve postignutoga sporazuma.
Nixon je izloio amerike uvjete za postizanje nagodbe u dva znaajna govora, 25.
sijenja i 8. svibnja 1972. Ameriki uvjeti bili su prestanak vatre pod meunarodnim
nadzorom, povratak i evidencija ratnih zarobljenika, nastavak ekonomske i vojne
pomoi Sajgonu, te preputanje da se politika budunost Junog Vijetnama rijei
sporazumom stranaka u Vijetnamu na temelju slobodnih izbora. Osmi listopada 1972.
Le Due Tho prihvaa osnovne Nixonove prijedloge, te Hanoj konano odustaje od
zahtjeva da uz ameriku pomo instalira komunistiku vladu u Sajgonu. Hanoj
izraava pristanak na prekid vatre i povratak amerikih zarobljenika, te popis vojnika
koji su nestali na zadatku. Thieu time ostaje na vlasti, a Sjedinjene Drave
nastavljaju slati Sajgonu vojnu i ekonomsku pomo.
Sve do tada Le Due Tho odbijao je ak i raspravljati o takvim uvjetima. Prijedlog
koji je oznaio preokret u pregovorima poeo je sljedeom izjavom:
...taj novi prijedlog sadri upravo one zahtjeve to je predsjednik
Nixon sam predlagao: prekid vatre, okonanje rata, oslobaanje zarobljenika i
povlaenje trupa...a mi elimo predloiti nekoliko naela za rjeenje politikih
problema. Vi ste takoer iznijeli svoje vienje politikog rjeenja. Prepustit emo
941

stranama u Junom Vijetnamu da donesu odluku o rjeenju tih pitanja.

Ni jedna tragedija koja je poslije uslijedila nije pomutila ushit nekolicine nas koji
smo oblikovali ameriku vanjsku politiku, kad smo shvatili da smo nadomak
ostvarenja onog emu smo teili tijekom etiri tjeskobne godine i da Amerika nee

napustiti narod koji se oslanjao na ameriku zatitu. Nixon je nekoliko puta ponovio
da e, im se ispune njegovi uvjeti, brzo pristati na sporazum. etrnaesti kolovoza
1972. rekao sam Thieu da e, ako Hanoj prihvati prijedloge predsjednika Nixona,
Amerika biti spremna na hitno postizanje sporazuma. Imali smo obvezu odrati
obeanje, a nismo ni imali mnogo izbora. Da smo se odluili na strategiju otezanja,
Hanoj bi javno objavio svoj prijedlog rjeenja krize, ime bi prisilio administraciju
da objasni zato je odbila prihvatiti svoje vlastite prijedloge, to bi pak rezultiralo
glasovanjem u Kongresu o prestanku pruanja pomoi Junom Vijetnamu.
Niz imbenika prisililo je Hanoj da prihvati ono to je uporno odbijao prihvatiti:
potpuno iscrpljene zalihe, to je bila posljedica amerikog bombardiranja
sjevernovijetnamskih luka, napad na pribjeita u Kambodi i Laosu 1970. i 1971.,
poraz u vlastitoj proljetnoj ofenzivi, nedostatak politike potpore Moskve i Pekinga
kad je Nixonova administracija nastavila bombardiranje Sjevernog Vijetnama, i strah
da bi Nixon, u sluaju reizbora, odluno ustrajao na konanom obraunu.
Odluan imbenik koji je pridonio toj odluci bila je procjena posljedica
predsjednikih izbora odranih 1972., pri emu su kalkulatori iz Hanoja krivo
procijenili situaciju. Hanoj je bio uvjeren da e Nixonu premona pobjeda na
izborima dati odrijeene ruke za nastavak ratnog angamana u Vijetnamu. Nixonova
administracija bila je svjesna da novi Kongres nee biti nita benevolentniji prema
Nixonovoj politici u Vijetnamu, ve e, naprotiv, zauzeti jo neprijateljskiji stav
prema njemu. Rezolucija Kongresa kojom se zahtijevalo prekidanje financiranja rata,
imala je velike anse da bude izglasana, vjerojatno zbog prijedloga zakona koji je
izglasan 1973., a koji je trebao regulirati plaanje trokova komunistike proljetne
ofenzive 1972. godine.
Radovao sam se mogunosti mira i nadi da e takav razvoj dogaaja omoguiti
Americi poetak procesa nacionalnog pomirenja, te ponovnu uspostavu
dvostranakoga konsenzusa, koji je bio temelj amerike poslijeratne politike. Mirovni
pokret bi time ostvario svoju tenju za postizanjem mirnog rjeenja i okonanjem rata,
dok bi oni koji su teili asnom rjeenju situacije osjeali zadovoljstvo to se njihovo
strpljenje isplatilo. U svojemu istupu, kojim sam ukratko izloio uvjete postizanja
konanog sporazuma, obratio sam se protivnicima u etverogodinjim unutarnjim
previranjima u Americi:
... sada bi nam svima trebalo biti jasno da nitko u ovom ratu nema monopol na
patnju, te da ni jedan sudionik u raspravama nema monopol na sposobnost opaanja i
tone procjene situacije. U ovom trenutku, kad smo napokon postigli sporazum kojim
Sjedinjene Drave ne nameu politiku budunost svojim saveznicima, sporazum
kojim zadravamo dostojanstvo i potovanje svih strana, napokon moemo poeti

942

lijeiti rane Amerike, te ujedno zalijeiti rane u Indokini.

Slabi izgledi za ponovno postizanje nacionalnog jedinstva nepovratno su nestali
zbog pitanja Kambode. Kamboda je bila jedino poprite sukoba koje Nixon nije
naslijedio od svojih prethodnika. To pitanje dodatno je potaklo stranake rasprave te
rezultiralo ogorenim kontroverznim stavovima prema vijetnamskom pitanju.
Nije mi namjera iznova probuditi te nesuglasice. Detalji tih polemika opisani su u
943

nizu tekstova. Kritike adminstracije svodile su se na dvije temeljne optube: da

Nixon bezrazlono uvlai SAD u proirenje rata na Kambodu, te da amerika politika
snosi glavnu odgovornost za genocid koji je poinio komunistiki reim Crvenih
Kmera u Kampuiji nakon pobjede 1975. godine.
Tvrdnja da je Nixon lakomislenim potezima doveo do irenja rata, bila je tek
ponovno oivljavanje pogrenoga stratekog shvaanja koje je prevladavalo tijekom
1961. i 1962. o politici prema Laosu, i tvrdnje da bi amerika uloga u ratu trebala biti
ograniena na Juni Vijetnam, iako je Hanoj vodio rat u sve tri zemlje Indokine.
Sjevernovijetnamska vojska izgradila je cijelu mreu pribjeita diljem Kambode, u
neposrednoj blizini granice s Junim Vijetnamom, iz kojih je poduzimala napade na
amerike i junovijetnamske snage. Ta pribjeita su se opskrbljivala Ho Si Minovim
putem kroz Laos, ili preko luke Sihanoukville u Kambodi, to je bila eklatantna
povreda neutralnog statusa Kambode. Ubrzavanjem ritma amerikog povlaenja,
vojni poloaj Junog Vijetnama i amerikih snaga neminovno bi postao neodriv ako
se ne presijee ta logistika mrea, a sve slabije amerike snage budu prisiljene na
konfrontaciju sa snanim postrojbama Sjevernog Vijetnama kojima su sve linije
opskrbe dostupne. Nixonova administracija stoga 1969. godine donosi taktiku odluku
da izvri zrane napade na podruja pribjeita, te godinu dana poslije otpone napad
kopnenim snagama. Zrani napadi bili su protuudarac i odgovor na niz
sjevernovijetnamskih napada na Juni Vijetnam u kojemu je tjedno ginulo 400
Amerikanaca. Sjevernovijetnamski napadi istodobno su oznaavali krenje
sporazuma koji je Hanoj postigao s predsjednikom Johnsonom 1968., za vrijeme
obustave bombardiranja. Uporaba kopnenih snaga bila je temeljena na strategiji
zatite amerikih postrojbi u povlaenju, a broj Amerikanaca koji se povlaio u to
doba dosegao je broj od 150.000 vojnika na godinu.
Nikakva amerika strategija osim napada na logistike baze Sjevernog Vijetnama
nije ni mogla funkcionirati. Vlasti u Kambodi smatrale su ameriku ofenzivu
dobrodolim potezom, budui da su takav potez drali djelotvornom obranom
neutralnog statusa svoje zemlje. Uza sve, nitko nije ni pozvao sjevernovijetnamske
trupe da interveniraju u Kambodi.

Usprkos svim tim potezima, koraci koje je amerika vojska poduzimala izazivali
su vrlo emocionalne reakcije diljem Sjedinjenih Drava i postajali predmetom unih
rasprava koje su znatno nadilazile vojno-strateka pitanja. Kamboda je uskoro
postala nova tema rasprava, uz ve zamorne rasprave oko rata u Vijetnamu. Politika
koju je vodila administracija bila je temeljena na amerikoj strategiji, dok su kritiari
amerikog angamana u Vijetnamu dovodili u pitanje moralnu opravdanost samog rata.
Takvim stavovima pridonijela je injenica da Amerikanci nisu mogli shvatiti bit i
neumoljivost revolucionarne ideologije sjevernovijetnamskog reima. Svi raspoloivi
dokazi upuivali su na fanatizam Crvenih Kmera jo u doba njihovih studentskih dana
u Parizu pedesetih godina. Crveni Kmeri vrsto su odluili iskorijeniti i unititi
postojee drutvo u Kambodi, te nametnuti neku vrstu sulude utopije unitenjem
944

svake osobe ije je obrazovanje bilo i najmanje buroasko.

Tvrditi da su ih
upravo amerike akcije u Indokini navele da postanu hladnokrvne ubojice bilo bi isto
kao i tvrditi da je uzrok holokausta ameriko strateko bombardiranje Njemake.
Nije mi cilj nametnuti konani sud o pitanjima koja su toliko uzburkala i podvojila
ameriko drutvo da su rezultirala vlastitom kultnom literaturom o toj temi. Amerika
mora priznati sebi samoj daje, bez obzira na konanu procjenu taktike mudrosti
amerikih politikih odluka o Kambodi, upravo reim Crvenih Kmera poinio niz
zvjerstava, te da je na kraju krajeva narod Kambode platio cijenu unutarnjih podjela
u Americi. Kritiari koji svojim otrim stavovima nisu dopustili Americi da nastavi
pruati pomo kambodanskim vlastima u njihovoj borbi protiv snanih napada
Crvenih Kmera, nisu shvatili da e prestanak pruanja pomoi za koju su se toliko
zalagali i na posljetku uspjeli provesti, rezultirati krvavim pirom i masakrima. Nema
sumnje da ih je krvoprolie koje se dogodilo u Kambodi uasnulo, ali kriva procjena
genocidnih neprijatelja u Kambodi mnogo im je manje znaila od bunih osuda
politike vlastitih sunarodnjaka.
Uspjeh drutva ocjenjuje se po tome je li uspjelo zatomiti razlike svojih stajalita
u pokuaju ostvarenja zajednikog cilja, te po tome uvia li da drutvo doivljava
procvat na temelju unutarnjeg pomirenja, a ne na jaanju unutarnjih konflikata.
Amerika nije uspjeno poloila taj test u Indokini.
Amerike su rane bile toliko duboke da je mir donio tek neznatno olakanje. I ono
malo ansi to je postojalo da se postignutim sporazumom ublae bob, nestalo je u
tromjesenom intervalu izmeu postizanja sporazuma i njegova potpisivanja, kad su
zrakoplovi B-52 bombardirali podruje Hanoja u drugoj polovici prosinca 1972.
Premda je broj civilnih rtava bio zanemariv, provala snanih proturatnih
demonstracija dovela je do potpisivanja sporazuma 27. sijenja 1973., to je
posljedovalo tek neznatnim olakanjem.

Demonstranti se nisu primirili ni nakon to je Hanoj prihvatio amerike mirovne

uvjete. Ostale su strepnje da e, s obzirom da Nixon ne odustaje od asnog mira, opet
postojati mogunost da Amerika bude uvuena u neki novi meunarodni angaman, za
koji je Vijetnam bio samo simbol. Stoga je Mirovni sporazum doekan istim cinizmom
kojim je bilo popraeno samo voenje rata i niz diplomatskih inicijativa. Kritiari su
smatrali da je sporazum samo politiki manevar te da su isti uvjeti za njegovo
postizanje bili mogui i prije etiri godine. Osim toga, smatrali su da je potpisivanjem
takvog sporazuma izdana Thieuova vlada, te pritom potpuno zanemarili injenicu da je
upravo zahtjev za svrgavanje Thieua godinama bio temeljni zahtjev Mirovnoga
pokreta.
Pojavile su se neosnovane tvrdnje da je sporazum s Hanojem postignut s ciljem
utjecanja na rezultate nacionalnih izbora u Americi. Nixon je sklapanje sporazuma
prije izbora smatrao svojom dunou. Njegovo vodstvo na predsjednikim izborima
bilo je neupitno, i takvu stabilnu poziciju Nixona jedino je mogla ugroziti rasprava o
945

mirovnim uvjetima. Razlog Nixonova inzistiranja na sklapanju sporazuma bio je

upravo suprotan od onoga za koji su ga kritiari njegove politike optuivali: nije elio
da na ishod izbora utjee sporazum koji je u nekoliko navrata obeao sklopiti, im se
ispune uvjeti koje je postavila njegova administracija.
Jedan od uvrijeenih mitova o politici koju je Nixonova administracija vodila
prema Vijetnamu jest tvrdnja da je Nixon nepotrebno produio rat za etiri godine,
budui da se ispunjenje istih uvjeta moglo postii i etiri godine prije. Takva tvrdnja u
suprotnosti je sa svim dobro poznatim injenicama. Povijesni dokumenti dokaz su da
je Amerika sklopila sporazum im su prihvaeni njezini uvjeti, koje je Sjeverni
Vijetnam uporno odbijao prihvatiti prethodne etiri godine.
Ameriki angaman u Indokini zavrio je potpunom katastrofom 1975., to se
moglo dogoditi ve mnogo prije da je cilj Amerike bio kapitulacija. Meutim, ni
administracija ni ameriki narod nikad nisu teili ostvarenju takva cilja. U izbornoj
kampanji 1968. svi predsjedniki kandidati zalagali su se za postizanje kompromisa, a
ne za kapitulaciju. Na predsjednikim izborima 1972. kandidat koji se zalagao za
kapitulaciju bio je glatko poraen. itateljima preostaje da sami zakljue je li
kapitulacija trebala biti cilj amerike politike 1969. godine. Nita u politikoj
kampanji voenoj 1968. ne upuuje na to da je ameriki narod ili ijedna politika
stranka eljela takav ishod.
Bol koja je razdirala Ameriku nije nestala ni nakon potpisivanja Parikoga
sporazuma. im je rat zavrio, rasprave su krenule u smjeru traenja odgovora na
pitanje ima li Amerika pravo nametnuti mirno rjeenje. Nije postojao ni jedan jedini

iskusniji lan Nixonove administracije koji nije gajio sumnje u mogunost provedbe
pojedinih toaka sporazuma. Preli smo sve granice u davanju svih moguih ustupaka,
kao to je Nixon i obeao uiniti. Nemiri u zemlji ostavljali su administraciji vrlo
malo manevarskog prostora.
Usprkos takvoj situaciji, Nixon i ja smo, kao i niz iskusnijih lanova
administracije, vjerovali da e vojne i ekonomske odredbe sporazuma omoguiti
Junom Vijetnamu da se odupre oekivanim pritiscima Sjevernog Vijetnama, pod
uvjetom da se Sjeverni Vijetnam pridrava odredbi sporazuma kojima se zabranjuje
ponovna infiltracija komunistike vojske na jugu zemlje. Nixon je oduvijek bio
svjestan da moe doi do krenja sporazuma do te mjere da Juni Vijetnam to nee biti
u mogunosti sprijeiti i oduprijeti se takvim pokuajima bez amerike pomoi. Bio je
spreman ponuditi Sjevernom Vijetnamu ulazak u meunarodnu zajednicu putem
programa ekonomske pomoi. U sluaju da se sva druga sredstva pokau
nezadovoljavajuima, lanovi amerike administracije nikad nisu iskljuivali uporabu
zranih snaga koje bi osigurale provedbu sporazuma.
Okonanjem rata administracija se morala suoiti s provjerom vlastite snage, za
koju je znala da e joj biti prijeko potrebna pri provedbi sporazuma. Nismo uope
dovodili u pitanje injenicu da imamo pravo, a i obvezu, braniti postignuti sporazum
za koji je poginulo 50.000 Amerikanaca. U svakom drugom sluaju, svaki mirovni
sporazum sa Sjedinjenim Dravama smatrao bi se kapitulacijom. Odredbe za koje ne
postoji spremnost da ih se brani lako su mogle rezultirati porazom. Ako se nekoj
naciji ne doputa provesti odredbe mirovnog sporazuma, bolje je rjeenje i ne teiti
postizanju sporazuma, te to jasno i glasno rei. Nixon i njegovi glavni savjetnici u niz
su navrata jasno isticali svoju odlunost da se pobrinu za provedbu postignutog
946

sporazuma.
To su, na primjer, uinili 3. svibnja 1973., u Nixonovu godinjem
izvjeu o vanjskoj politici: Takav razvoj dogaaja (masovne povrede odredbi
sporazuma) ugrozio bi mir, koji je uz znatne tekoe ostvaren u Indokini. Time bi se
947

iznova otvorila mogunost sukoba sa Sjedinjenim Dravama. ...U niz navrata jasno
smo upozorili Hanoj, i na tajnim pregovorima i javno, da neemo tolerirati krenje
948

ovog sporazuma.
Ponovno se poeo ponavljati model ponaanja koji se javljao i tijekom prethodnih
pet godina. Postojala je mogunost da bi novoizabrani predsjednik, neokaljan bolnim
iskustvom Vijetnama, bio u poziciji inzistirati na privremenim otrim vojnim mjerama
i pritiscima potrebnim za provoenje sporazuma. Meutim, budui da se nad
predsjednikom ve nadvijala sjena afere Watergate, nije bilo mogue voditi takvu
politiku. ak i u trenutku kad tisue sjeverno vijetnamskih vojnih kamiona prelazi Ho

Si Minov put, gotovo 50.000 sjevernovijetnamskih vojnika ulazi u Vijetnam, Hanoj se

i nadalje koristio strategijom otezanja i izbjegavao dati toan broj Amarikanaca koji
su nestali na zadatku. Sve to inilo je flagrantno krenje sporazuma, a unato tome
protivnici politike koja je dovela do sklapanja sporazuma, uporno su tvrdili da
predsjednik Nixon nema pravo inzistirati na njegovoj provedbi, bez obzira na znatna
krenja pojedinih odredbi. Sporazum su smatrali tek jednostranim povlaenjem koje
su oduvijek i zagovarali. U srpnju 1973. Kongres donosi odluku o prestanku
financiranja snaga Sjedinjenih Drava u svrhu pruanja potpore na izravan ili
neizravan nain borbenim aktivnostima u Kambodi, Laosu, Sjevernom i Junom
949

Vijetnamu nakon 15. kolovoza, to ukljuuje i zrane izviake letove. U srpnju

1973. bilo je ve posve jasno da Kongres nije spreman pruiti potporu programu
ekonomske pomoi za Sjeverni Vijetnam.
Mirovni se sporazum nije mogao provesti sam od sebe. Takav sporazum, uostalom,
nikad nije ni postojao. Cilj Sjevernog Vijetnama jo uvijek je bio ujedinjenje
Vijetnama pod vlastitim vodstvom, a dokument potpisan u Parizu nije promijenio
konani cilj Hanoja. Parikim sporazumom Sjedinjene Drave su se izvukle iz vojnoga
konflikta u Vijetnamu, ali opstanak Junog Vijetnama na ivotu u potpunosti je ovisio o
amerikoj pomoi. Kongres je morao donijeti odluku hoe li nastaviti politiku
zadravanja komunizma u Indokini i nakon odlaska amerikih postrojbi iz te zemlje.
Odluio se protiv takva rjeenja.
Ekonomska pomo Junom Vijetnamu takoer se poela smanjivati. Kongres je
1972. godine glasovanjem odobrio slanje pomoi u vrijednosti od 2 milijarde dolara.
Ve sljedee godine iznos je smanjen na 1,4 milijarde dolara, a 1974. jo je
prepolovljen, premda su cijene etverostruko porasle. U Kongresu su tijekom 1975.
voene otre rasprave o slanju konanog iznosa pomoi od 600 milijuna dolara.
Kamboda je potpuno iskljuena iz programa pomoi, uz objanjenje da e takav
potez pomoi da se spase ivoti u toj zemlji. Bio je to samo eufemizam za potpuno
naputanje te zemlje i gorka ironija, s obzirom na genocid koji je potom uslijedio.
Kambodu i Juni Vijetnam 1975. su godine pregazile komunistike snage u samo dva
tjedna, ime je okonana emocionalna patnja Amerike, ali ne i Indokine.
Ameriki idealistiki duh koji je nadahnuo veliki dio poslijeratnoga svjetskog
poretka, vlastitim je orujem porazio sam sebe. etiri amerika predsjednika uporno
su naglaavala da je Vijetnam zemlja od kljune vanosti za ameriku sigurnost. Dva
predsjednika, iz razliitih politikih stranaka, smatrali su da e se ast Amerike
dokazati nenaputanjem onih koji su vjerovali u amerike izjave. Nixon je velikom
veinom glatko pobijedio na izborima 1972. upravo na temelju takvih izjava. U
tipino amerikoj maniri, u raspravama o Vijetnamu obje su strane definirale svoje

ciljeve na temelju moralnih vrijednosti i nikad nisu uspjele premostiti jaz izmeu
dviju razliitih koncepcija.
I dvadeset godina poslije, javne rasprave u Americi nisu u potpunosti objektivne u
pogledu tih dogaanja i jo uvijek su sklonije optubama no izvlaenju pouka iz toga
gorkog iskustva. Komunistika pobjeda ubrzo je okonala neprestane rasprave o
Vijetnamskom ratu i rijeila dilemu je li oekivano krvoprolie koje se dogodilo uoi
komunistikog preuzimanja zemlje bila samo izmiljotina kreatora politike kojom su
eljeli nai izgovor da nastave rat.
Naravno, u Kambodi je uslijedio pravi genocid. Nova vlast ubila je najmanje 15
posto vlastitoga stanovnitva, dok su u Vijetnamu patnje stanovnitva bile manje
drastine. Ipak, stotine tisua stanovnika Junog Vijetnama otjerano je u logore za
preodgoj, to je samo drugi naziv za koncentracijske logore. Ve poetkom 1977.
godine komunistike vlasti priznale su da dre 50.000 politikih zatvorenika, premda
950

mnogi neovisni izvori vjeruju da se pravi broj pribliava 200.000.

Takozvanoj
Nacionalnooslobodilakoj fronti Junog Vijetnama (NLF), koja je na Zapadu punih
deset godina smatrana kljunim dijelom nove demokratske koalicijske vlade,
pobjedniki Sjeverni Vijetnam jasno daje na znanje da su mu planovi sasvim
drugaiji. NLF se 1969. transformira u takozvanu privremenu revolucionarnu vladu
republike Juni Vijetnam (PRG-Provisional Revolutionary Government). U lipnju
1975., dva mjeseca nakon pada Sajgona, sastaje se kabinet novoformirane vlade i
donosi odluku o ponovnom formiranju nekih banaka u Junom Vijetnamu. Formiraju se
savjetodavna tijela ija je funkcija pomoi pri upravljanju zemljom, a koja ukljuuju i
neke od nekomunistikih politiara koji su se suprotstavljali Thieuovoj vladi.
Privremena revolucionarna vlada (PRG) uspostavlja diplomatske odnose s osamdeset
dvije zemlje.
Ono to je Hanoj najmanje elio bilo je formiranje neovisnog Junog Vijetnama,
ak i pod komunistikom vlau. Time su iskuenja titoizma sasjeena u korijenu.
Ubrzo je ponitena odluka kabineta, savjetnika tijela vie nisu imala nikakvu ulogu,
a veleposlanici PRG-a nikad nisu poslani u inozemstvo. Junovijetnamska vlada
ostaje u rukama lokalnih vojnih odbora i pod potpunom je kontrolom komunistike
partije Sjevernog Vijetnama i vojnih dunosnika. Ve tijekom lipnja 1975. hanojski
politiki vrh i tisak poinju kampanju i zahtijevaju hitno ponovno ujedinjenje zemlje,
drugim rijeima formalno pripojenje Junog Vijetnama. To se u roku godine dana i
951

dogodilo.
Premda su jedina dva domina koja su se sruila bili Kamboda i Laos, takav je
razvoj dogaaja ohrabrio protuzapadno raspoloene revolucionarne snage u mnogim

drugim podrujima svijeta. Da nije prevladao dojam sloma amerike politike u

Indokini, te da Amerika nije bila dodatno demoralizirana aferom Watergate, nakon
ega se zaahurila, upitno je bi li uslijedila intervencija Fidela Castra u Angoli ili
Sovjetskog Saveza u Etiopiji. Istodobno su se javljale prilino uvjerljive tvrdnje da bi
u sluaju pada Vijetnama ranih ezdesetih godina, pokuaj komunistikoga dravnog
udara u Indoneziji, koji je gotovo uspio 1965., moda i uspio svrgnuti vladu i tako
dovesti do nove strateke katastrofe.
Nema sumnje da je Amerika platila visoku cijenu za svoju avanturu u Vijetnamu,
suvie visoku cijenu za ostvarene dobitke. Jasno se pokazalo kakva je pogreka bila
upustiti se u takav rizik zbog ostvarenja tako nejasno definiranih ciljeva. Ameriki se
angaman temeljio na doslovnoj primjeni politike koja se pokazala uspjenom u
Europi, a primijenjen je u regiji s tako drastino drukijim politikim, drutvenim i
ekonomskim uvjetima. Vilsonijanski idealizam nije uvaavao razlike u kulturama, dok
je teorija kolektivne sigurnosti polazila od pretpostavke da e, s obzirom na
nedjeljivost sigurnosti svijeta, naruavanjem sigurnosti bilo kojeg podruja na svijetu
doi do raspada cjelokupnoga meunarodnog poretka.
Suvie proeta idealizmom da bi temeljila svoju politiku iskljuivo na
nacionalnim interesima i suvie usredotoena na opi rat u svojoj stratekoj doktrini,
Amerika nije uspjela rijeiti strateki nov problem u kojemu su se vrsto isprepletali
politiki i vojni ciljevi. Proeta vjerom u univerzalnu primjenjivost amerikog sustava
vrijednosti, Amerika je bitno podcijenila prepreke koje se mogu pojaviti na putu k
demokratizaciji drutva koje je oblikovano pod snanim utjecajem konfucijanizma i
naroda koji se borio za svoj politiki identitet, istodobno izloen napadima vanjskih
snaga.
Vjerojatno najvaniji, a sigurno najbolniji domino koji je sruen kao posljedica
Vijetnamskog rata, bila je unutarnja kohezija amerikog drutva. Ameriki idealistiki
duh naveo je i dravne dunosnike i kritiare amerike vanjske politike na pogreno
uvjerenje da se vijetnamsko drutvo moe vrlo lako i brzo transformirati u
demokratsko drutvo poput amerikog. Kad se takvo optimistiko vienje razvoja
dogaaja pokazalo pogrenim, i kad je svima postalo jasno da je Vijetnam vrlo daleko
od demokratskog drutva, neminovno je moralo doi do razoaranja. Osim toga,
koncepcije o vrsti vojnoga problema bile su neshvatljivo pogrene. Bez jasno
definiranih kriterija za procjenu situacije, dravni dunosnici esto su se pokazali
nesposobnima da shvate bit problema, te su stoga krivo tumaili bit problema u
Vijetnamu. Kad su bili uvjereni da napokon na kraju tunela vide svjetlo i traak nade,
to je ujedno bila i najdalja toka do koje su stigli. Bez obzira na pojedine krive
procjene, najvanije od svega je da su pritom zavaravali same sebe.

Problemi koji se nameu kreatorima vanjske politike vrlo esto su iznimno sloene
prirode, dok se jednostavniji, nekontroverzni problemi rjeavaju konsenzusom na
niim razinama vlade. Unato tome, kad se jednom donese odluka, bez obzira na sve
sumnje o njezinoj ispravnosti, kreatori vanjske politike, potpuno su predani provedbi
donesene odluke. Stoga je samopouzdanje koje esto pokazuju izlaui odluke, samo
lani dojam pravoga stanja stvari. Tom lanom dojmu esto pridonosi i tendencija
birokracije da pokua uljepati i preuveliati vlastita dostignua.
Kljuna je uloga medija i Kongresa razotkriti i upozoriti javnost na namjerno
pogreno prikazivanje injenica od strane izvrnih organa vlasti. Nema nikakva
opravdanja za takva hotimina pogrena prikazivanja situacije. Meutim, malo je
osnova za vjerovanje da je na kljuna pitanja u Vijetnamu utjecala razlika izmeu
onoga to je reeno i onoga to je vjerodostojno. Amerika je vojni angaman u
Vijetnamu otpoela uz veliku pompu, nije se tek neopazice uuljala u tu zemlju.
Kongres je bio dobro upuen u stupanj angamana Amerike u toj zemlji i iz godine u
godinu glasovanjem je podrao njegovo financiranje. elja da se sprijei
komunistiko preuzimanje jedne nove zemlje moda je bila naivna, ali ni u kojem
sluaju nije trebala rezultirati takvim napadima na temeljni sustav vrijednosti
Amerike, kao ni kritikama koje su postale osnovno obiljeje nacionalnih rasprava
voenih diljem zemlje.
Takvi gorki kontroverzni stavovi i dalje zamagljuju pitanje to se zapravo
dogodilo u Indokini, stvaraju intelektualni vakuum o razdoblju koje je trajalo due od
dva desetljea i problemu koji je preokupirao etiri administracije pod vodstvom
obiju politikih stranaka. Amerika e se u potpunosti oporaviti od vijetnamske traume
tek kad obje politike stranke ponu izvlaiti pouke iz toga potresnog iskustva.
Prvo, i najvanije od svega jest da Sjedinjene Drave, prije no to se odlue
angairati u borbama, trebaju jasno definirati narav prijetnje s kojom e se morati
suoiti i ciljeve koje je mogue ostvariti. Nuno je imati jasnu vojnu strategiju i jasnu
definiciju onoga to se moe smatrati zadovoljavajuim politikim rjeenjem situacije.
Drugo, kad se Amerika odlui upustiti u neku vojnu akciju, ne smije postojati
nikakva alternativa pobjedi, kao to je istaknuo i general Douglas MacArthur. Zle
slutnje ne mogu se umiriti oklijevanjem i zastojem, a produena pat pozicija iscrpit e
snagu i izdrljivost, a time i volju amerike javnosti. Stoga je osobito vano paljivo
definirati politike ciljeve i vojnu strategiju koja e se primijeniti prije nego to se
donese odluka o ulasku u rat.
Tree, ni jedna demokratska zemlja nije u mogunosti voditi ozbiljnu vanjsku
politiku ako suprotstavljene frakcije unutar zemlje ne pokau minimum suzdrljivosti i
tolerancije. Kad pobjeda nad protivnicima u zemlji postaje glavni politiki cilj,

nestaje unutarnje kohezije. Nixon je bio duboko uvjeren da je glavna dunost

predsjednika braniti nacionalne interese zemlje, ak i ako je pritom potrebno
suprotstaviti se gorljivim protivnicima politike u samoj zemlji, a moda posebno u
tom sluaju. Ipak, problem Vijetnama pokazao je da predsjednici ne mogu voditi rat
po dekretu izvrne vlasti. Suoen s izbijanjem masovnih demonstracija, rezolucijama
Kongresa koje su sve vie zagovarale opciju jednostranog povlaenja i
neprijateljskim stavom medija, Nixon se ve poetkom mandata morao obratiti
Kongresu, izloiti svoju strategiju i zahtijevati jasne ovlasti za provedbu svoje
politike. U sluaju da ne uspije dobiti ovlast, trebao je zahtijevati u Kongresu
glasovanje kojim bi se okonao rat, ime bi odgovornost za takvo rjeenje bila na
Kongresu.
Ve sam prije spomenuo da je Nixon odbio takav savjet, mislei da mu povijest ne
bi oprostila uasne posljedice koje bi bile rezultat ustezanja od predsjednikih
dunosti i oklijevanja pri donoenju kljunih odluka. Bila je to iznimno asna, visoko
moralna i intelektualno ispravna odluka. Meutim, s obzirom na ameriki sustav
konica i ravnotea, Nixon je preuzeo teret koji jedan pojedinac nikako nije mogao
nositi.
Za vrijeme angamana u Vijetnamu Amerika se morala suoiti sa spoznajom o
ogranienjima koja joj se nameu. Tijekom najveega dijela povijesti vizija amerike
iznimnosti bila je temeljena na uvjerenju o moralnoj superiornosti Amerike, uz
nedvojbeno materijalno blagostanje zemlje. U Vijetnamu se Amerika nala upletena u
moralno nejasan rat, u kojemu je materijalna superiornost Amerike bila prilino
nebitna. Slike savrene obitelji koje su preplavile televizijske ekrane Amerike tijekom
pedesetih godina, pruale su potporu moralnom uvjerenju o plemenitosti Dullesa, i
uzvienom idealizmu Kennedyja.
Kad su te tenje bile osujeene, Amerika je poela preispitivati ispravnost svoje
politike i okrenula se protiv same sebe. Sigurno je da ni jedno drutvo nije toliko
uvjereno u unutarnju koheziju da dopusti da ga razdiru sumnje i pritom ostane sigurno
da e iznova moi funkcionirati. Ne postoji nijedan narod koji je bio spreman preuzeti
rizik za potpuni rascjep zemlje izmeu mirotvornoga i pragmatinog krila, da bi se
nakon toga ponovno obnovio.
Neposredni ishod rata pretvorio se u unutarnju dramu i tragediju, ali dugorono
gledajui ta bol je moda bila cijena koju je Amerika morala platiti da bi uspostavila
odnos izmeu svojega moralnog perfekcionizma, koji je nadahnuo toliko sjajnih
amerikih politikih poteza, i nunosti meunarodnog okruenja, koje je bilo mnogo
sloenije i ne tako prijateljski naklonjeno kao u prolosti.
Iskustvo Vijetnama i danas je duboko urezano u duu Amerike, dok amerika

povijest pamti jednu od najbolnijih lekcija. Nakon opsenoga preispitivanja vlastitog

sustava vrijednosti, Amerika e se iznova uzdignuti i vratiti poljuljano
samopouzdanje, dok je Sovjetski Savez, usprkos prividnoj monolitnosti, platio visoku
cijenu za moralno, politiko i ekonomsko prerastezanje. Nakon naprezanja svih sila u
cilju ostvarenja ekspanzionistike politike, Sovjetski Savez zaglibio je u
kontradikcijama i napokon doivio slom.
Takav razvoj dogaaja navodi nas na ironino razmiljanje o lekcijama kojima nas
ui povijest. Sjedinjene su se Drave angairale u Vijetnamu u elji da zaustave neto
to su smatrale centralno planiranom komunistikom urotom, i pri tome su doivjele
neuspjeh. Moskva je iz toga izvukla upravo one zakljuke koji su toliko plaili
zagovaratelje globalne domino teorije, odnosno da se povijesni odnos snaga
promijenio u njihovu korist. Posljedica takva uvjerenja bio je pokuaj irenja na
Jemen, Angolu, Etiopiju i konano Afganistan. Meutim, Sovjetski je Savez bio
primoran prihvatiti bolnu spoznaju da geopolitike realnosti vrijede i u komunistikim
drutvima, ba kao i u kapitalistikim. S obzirom da politiki vrh zemlje nije pokazao
dovoljno fleksibilnosti, sovjetsko prerastezanje nije rezultiralo katarzom, kao u
952

Americi, ve raspadom.
Namee se pitanje bi li dogaaji poprimili isti tijek da je Amerika ostala pasivna i
prepustila povijesnom razvoju da napravi svoje i pobrine se za komunistiki izazov
svijetu. Bi li ustezanje od bilo kakvih akcija dalo dodatni poticaj uvjerenju o
neizbjenoj pobjedi komunizma u svijetu koji bi moda usporio, a moda i sprijeio
slom Sovjetskog Saveza?
Bez obzira na odgovor koji bi akademski krugovi dali na to pitanje, dravnik se ne
moe odrei svojih dunosti i obveza i na takvu ustezanju od bilo kakvog angamana
temeljiti svoju politiku. On moe modificirati osobne procjene situacije i razmotriti
nepredvidiv razvoj dogaaja, ali osloniti se na mogui slom protivnika koji mu prijeti,
bilo bi strategija koja ne prua nikakvu utjehu milijunima neposrednih rtava, te bi
voenje politike pretvorilo u neoprezno kockanje zasnovano na intuiciji.
Tjeskoba Amerike zbog bolnoga vijetnamskog iskustva konana je provjera
amerikih moralnih skrupula, to je samo po sebi odgovor na sva pitanja o etikoj
vanosti tog amerikog iskustva. Nakon relativno kratkog razdoblja, Amerikanci su se
tijekom osamdesetih godina oporavili od tog iskustva. Ve devedesetih godina
slobodne zemlje diljem svijeta zatrait e vodstvo Amerike u izgradnji novoga
svjetskog poretka. Najvea strepnja slobodnih zemalja nije strah od intervencije
Amerike u svijetu, ve od nedostatka bilo kakvog angamana i povlaenja Amerike iz
svjetske politike u izolacionizam. Upravo zato bi nas tuga koju osjeamo kad se

prisjetimo dogaaja u Indokini, trebala podsjetiti da je jedinstvo Amerike i dunost i

nada dananjega svijeta.

Leonid Brenjev i Richard Nixon, lipanj 1973.

GLAVA DVADESET OSMA

Vanjska politika kao geopolitika:
Nixonova triangulama diplomacija
Predsjednik Nixon je bolan proces izvlaenja Sjedinjenih Drava iz rata u
Vijetnamu smatrao pitanjem ouvanja ugleda Amerike u svijetu. Nova procjena
amerike vanjske politike i stratekih ciljeva zemlje bila je prijeko potrebna ak i bez
bolnog iskustva koje je Amerika doivjela u Vijetnamu, s obzirom da se era gotovo
potpune dominacije Amerike u svijetu pribliavala kraju. Amerika nuklearna
superiornost bila je poljuljana, a ekonomska superiornost zemlje ugroena dinaminim
rastom Europe i Japana, zemalja koje su nakon rata obnovljene upravo amerikim
sredstvima i iju je sigurnost Amerika jamila. Dogaaji u Vijetnamu konano su
pokazali da je krajnje vrijeme za ponovnu procjenu amerike uloge u razvijenom
svijetu, te za pronalaenje prihvatljivog rjeenja izmeu neangairanja i
prekomjerenog angairanja.
S druge strane, amerikoj se diplomaciji ukazuju nove prilike i otvaraju nove
mogunosti, s obzirom na pojavu ozbiljnih pukotina u komunistikom svijetu koji je
tijekom hladnog rata smatran monolitnim sustavom. Nakon to je Hruov 1956.
razotkrio okrutnosti i zvjerstva poinjena za vrijeme Staljinova reima te sovjetske
invazije na ehoslovaku 1968., ideoloka privlanost komunizma u ostalim zemljama
svijeta poinje slabiti. to je jo vanije, razdor izmeu Kine i Sovjetskog Saveza
poljuljao je Sovjetski Savez u uvjerenju da je i dalje neupitni lider komunistikoga
svijeta. Takav razvoj dogaaja otvorio je prostor novoj, fleksibilnijoj diplomaciji.
Tijekom dvadeset godina vilsonijanski idealizam omoguio je amerikim liderima
da preuzmu globalnu ulogu s misionarskom odlunou. Meutim, Amerika je krajem
ezdesetih godina, nakon dugotrajne pat pozicije u Indokini i razdora koji je uslijedio
zbog unutarnjih konflikata, zahtijevala mnogo kompleksniju i nijansiranu definiciju
meunarodne uloge i stratekih ciljeva zemlje. Wilson je vodio zemlju koja je bila
nova sila u meunarodnim odnosima, proeta povjerenjem u vlastitu sposobnost da
rijei svaki problem odlunim i vrstim pristupom. Nixon je naslijedio vodeu ulogu u
zemlji razdiranoj frustracijama, a budunost zemlje ovisila je o sposobnosti
definiranja dugoronih ciljeva koje je mogue ostvariti, te ustrajnosti u njihovoj
provedbi usprkos neprijateljskom stavu i neprestanom preispitivanju ispravnosti te
politike u zemlji.
Richard Milhous Nixon preuzeo je vlast u zemlji koja je bila gotovo na rubu

graanskoga rata, razdiranoj sukobima i ambivalentnim stavovima. Sumnjiav prema

politikom establimentu, bez potpore mnogih predstavnika vladinih struktura, vrsto
je ustrajao u osobnom uvjerenju da vodea demokracija svijeta ne smije odbaciti
odgovornost koju donosi vodea uloga u svijetu, niti preputati tijek dogaaja sudbini.
Rijetko je koji ameriki predsjednik bio tako sloena linost kao Nixon: stidljiv, ali i
odluan, nesiguran ali vrst, nepovjerljiv prema intelektualcima, premda duboko
promiljen, ponekad estok u svojim izjavama, ali i neobino strpljiv i dalekovidan u
definiranju stratekih ciljeva zemlje. Nixon se naao u poziciji da povede Ameriku
kroz razdoblje tranzicije od dominacije do vodee uloge u svijetu. Povremeno krut u
stavovima, nesposoban pokazati toplinu i razumijevanje, Nixon e usprkos tome u
iznimno tekim okolnostima uspjeti ispuniti kljuni test vodstva zemlje i povesti
Ameriku iz poznatog okruenja u novi, do tada nepoznati svijet.
Ni jedan drugi predsjednik nije tako dobro razumio vanjsku politiku. Nijedan
drugi predsjednik, osim moda Theodorea Roosevelta, nije toliko putovao u
inozemstvo i istinski se trudio razumjeti stavove i gledita drugih lidera. Nixon nije
studirao povijest kao Churchill ili de Gaulle, ali je znao dovoljno o povijesti neke
zemlje da bi mogao razumjeti injenice od odsudne vanosti u odreenim okolnostima.
Unato tome, raspolagao je nevjerojatnom pronicljivou koja mu je omoguavala da
shvati politiku dinamiku bilo koje zemlje koja je privukla njegovu pozornost.
Nixonovo razumijevanje geopolitikih realnosti bilo je zaista izvanredno. Na njegovo
voenje unutarnje politike povremeno su utjecale ambicije i osobna nesigurnost, ali
kad je bila rije o vanjskoj politici, njegove snane vjetine i sposobnost analize uz
neobinu geopolitiku intuiciju, uvijek su bile usredotoene na amerike nacionalne
interese.
Nixon nije prihvaao vilsonijanske stavove o istinskoj dobroti ovjeka i skladu
meu nacijama koji se moe odrati sustavom kolektivne sigurnosti. Wilson je
vjerovao da svijet nezaustavljivo napreduje prema miru i demokraciji, a uloga
Amerike je pomoi svijetu da se to ostvari. Nixonovo vienje svijeta bilo je gotovo
suprotno svijet je podijeljen na prijatelje i neprijatelje, na podruja na kojima je
suradnja mogua i ona gdje dolazi do sukobljavanja interesa. Prema Nixonovu
vienju, mir i harmonija nisu bili prirodno stanje stvari, ve samo privremene oaze u
inae opasnu svijetu, gdje se stabilnost moe sauvati samo trajnim naporima.
Nixon je temeljio voenje vanjske politike na konceptu amerikih nacionalnih
interesa, to je mnogim tradicionalnim idealistima bila neprihvatljiva ideja. Nixon je
bio uvjeren da e, ako vodee svjetske sile, ukljuujui Sjedinjene Drave, vode
politiku temeljenu na vlastitim nacionalnim interesima na racionalan i dosljedan nain,
u duhu prosvjetiteljstva 18. stoljea, taj sukob suprotstavljenih interesa na kraju

rezultirati politikom ravnoteom. Kao i Theodore Roosevelt (za razliku od ostalih

amerikih predsjednika dvadesetoga stoljea), Nixon je smatrao da ravnotea snaga
dovodi do stabilnosti, te vjerovao da je snana Amerika od kljune vanosti za
globalnu ravnoteu.
Takva gledita su u Nixonovo doba bila prilino nepopularna. U intervjuu
asopisu Time 3. sijenja 1972. Nixon je izjavio:
Ne smijemo zaboraviti da je jedino doba u povijesti svijeta kad smo uivali u
duljim mirnim razdobljima, bilo u vrijeme uspostavljene ravnotee snaga. Opasnost
rata javlja se kad jedna nacija postaje bitno monija od potencijalnih suparnika. Stoga
vjerujem u svijet u kojemu e Sjedinjene Drave biti mona, snana drava. Uvjeren
sam da e svijet biti sigurniji i bolji uz postojanje jakih, zdravih zemalja: Sjedinjenih
Drava, Europe, Sovjetskog Saveza, Kine, Japana, koje su u ravnotei, a ne u
953

sukobu.
Istodobno, Nixon razmilja o bitnoj podvojenosti amerikog drutva koje toliko
eli biti smatrano pragmatinim, premda crpi unutarnju snagu iz tradicionalnoga
amerikog idealizma. Stoga je nevjerojatno da je Nixon, predsjednik ija su naela
bila sve prije no vilsonijanska, od svih amerikih predsjednika najvie cijenio upravo
Woodrowa Wilsona. Zanimljivo je napomenuti da svaki novi predsjednik SAD-a ima
mogunost odabira koje e portrete svojih prethodnika izvjesiti u kabinetu. Nixon je
odabrao portrete Wilsona i Eisenhowera. Kad je Nixon naredio da se u Ovalni ured
donese stari Wilsonov pisai stol, ironijom sluaja donijeli su mu stol koji nije
pripadao Woodrowu Wilsonu, ve Henryju Wilsonu, potpredsjedniku za mandata
Ulyssesa Granta.
Nixon se esto pozivao na standardnu vilsonijansku retoriku. Sudbina nam je
odredila da svijetu pruimo neto vie od primjera koje su druge zemlje do sada
mogle dati... primjer duhovnog vodstva i idealizma, koje ne mogu nikakva materijalna
954

bogatstva ili vojna sila.

I zaista, Nixon je dijelio drevnu ameriku tenju za
vanjskom politikom koja ne bi bila temeljena na vlastitim interesima.
Govorei u ime Sjedinjenih Drava, moram istaknuti sljedee: ne udimo ni za
ijim teritorijima, ne teimo dominaciji nad drugim narodima. Cilj nam je ivjeti u
miru, a elja nam je da u miru uivaju i svi drugi narodi svijeta. Usmjerit emo nae
snage na ouvanje mira, nikad na njegovo naruavanje, na obranu slobode, a ne na
955

njezino unitenje.
Pozivanje na altruizam predsjednika koji je istodobno smatrao da budunost
svijeta treba biti odreena sporazumom pet velikih sila, koje voenje politike temelje

na vlastitim nacionalnim interesima, predstavljalo je sasvim novu sintezu amerikih

iskustava. Nixon je smatrao ameriki idealistiki duh vrlo vanom sastavnicom, te
dijelio Wilsonov internacionalizam, kao i uvjerenje da je Amerika od bitne vanosti
za budunost svijeta. Usprkos takvu stavu, ameriku je misiju elio uskladiti s
vlastitim vienjem svijeta i njegovih zakonitosti. Iako je Nixon elio da njegova
zemlja i dalje podupire Wilsonov sustav vrijednosti, istodobno je bio svjestan da mu
je sudbina odredila nezahvalan zadatak da svojom politikom dovede do povlaenja
Amerike iz avanture u koju se upustila borei se upravo za te vrijednosti.
Nixon takoer polazi od amerike iznimnosti, premda je na temelju bogata
osobnog iskustva sa stranim liderima zakljuio da samo nekolicina lidera drugih
zemalja temelji vanjsku politiku zemlje na naelu altruizma. Znao je da da bi veina
lidera drugih zemalja odabrala proraunatu vanjsku politiku, te smatrala da su
ameriki nacionalni interesi mnogo realnija osnova vanjske politike od altruizma.
Upravo zato je Nixon odabrao strategiju dvostrukoga pristupa: pozivanje na
vilsonijansku retoriku, kojom e objasniti vlastito vienje stratekih ciljeva zemlje, uz
istodobno temeljenje politike na nacionalnim interesima, kojom e podrati svoju
taktiku.
Ironino je da je upravo istinska vjera Nixona u vanu ulogu Amerike u ostvarenju
mira u svijetu dovela do toliko otpora njegovih suvremenika, koji su se sve do tada
identificirali s vilsonijanskim idealistikim duhom, a sada poeli zagovarati politiku
koja je, prema Nixonovu miljenju, morala rezultirati odricanjem Amerike od njezine
vane meunarodne uloge. Nixon je bio u potpunosti svjestan da se njegovo vienje
globalne uloge Amerike razlikuje od vizije njegovih prethodnika, te je smatrao svojim
zadatkom definirati odrivu ulogu Amerike koja e jo uvijek biti proeta idealizmom,
a bit e primjerena iznimno sloenom meunarodnom okruenju. Nixon je vjerovao da
bi najbolje rjeenje bila kombinacija vilsonijanskog idealistikog duha i Realpolitik.
Strategija globalnog zadravanja komunizma, koncipirana u ranom poslijeratnom
razdoblju, izbacila je Ameriku u prvi plan svake meunarodne krize. Uzviena
retorika primjenjivana u doba predsjednika Kennedyja postavljala je ciljeve koji su
prelazili fizike i emocionalne mogunosti Amerike. Kao rezultat takva nerazmjera,
vizija amerike iznimne pravednosti polako se pretvarala u mrnju prema samoj sebi,
a kritini stavovi prema politici prekomjernog angairanja utirali su put novom
izolacionizmu i ustezanju od bilo kakvog angamana.
U takvu okruenju, Nixon je smatrao da mu je prioritetni zadatak staviti
vijetnamsko iskustvo u neku perspektivu. Sjedinjene Drave i dalje e imati kljunu
ulogu u odravanju meunarodne stabilnosti, ali se nee uputati u intervencije poput
vijetnamske, u kojoj se na tlu Indokine nalo vie od 500.000 Amerikanaca bez jasno

definirane strategije za pobjedu. Opstanak ovjeanstva ovisit e o odnosu dviju

supersila, a mir u svijetu o tome hoe li Amerika znati ocijeniti kad je njezina
prisutnost neophodna, i hoe li to uspjeti ostvariti bez unutarnjih razdora i slabljenja
konsenzusa u zemlji.
Nixon je odabrao prilino neobinu priliku da izloi osobno gledite i viziju
rjeenja dilema koje su ga razdirale. Dvadeset peti srpnja 1969. boravio je u Guamu,
na poetku svoje svjetske turneje, tijekom koje e posjetiti zemlje od jugoistone
Azije do Rumunjske. Istoga dana, nazoan je povijesnom trenutku sputanja prvih
astronauta koji su sletjeli na Mjesec, u blizini otoka Johnstona u Pacifikom oceanu.
Moderno novinarstvo, koje se nerado dulje zadrava ak i na najnovijim povijesnim
dramama, udjelo je za novim dogaajima koje bi prikazali u svakom izdanju vijesti,
osobito tijekom predsjednikovih putovanja. Guam se nalazio na drugoj strani svijeta
od mjesta sputanja astronauta (upravo zato povijest biljei da je do sputanja dolo
24. srpnja), i stoga je dogaaj u Guamu javnosti predoen tek u drugom ciklusu vijesti.
Svjestan svega toga, Nixon je odabrao upravo tu priliku da izloi naela koja e
voditi njegovu zemlju u njezinu novom pristupu meunarodnim odnosima. Tada je
formulirana tzv. guamska doktrina, u kojoj je naglaeno da e Amerika sudjelovati u
obrani i razvoju saveznika, ali da ne moe preuzimati na sebe teret obrane svih
slobodnih zemalja svijeta. Premda je Nixon sa savjetnicima esto vodio rasprave o
novom pristupu politici, nije postojao nikakav specifian plan koji bi tom prigodom
mogao izloiti javnosti. Stoga je, na sveope zaprepatenje, Nixon objavio nove
956

kriterije kojih e se Amerika drati pri eventualnom angamanu u inozemstvu. Ti

principi poslat e poznati pod nazivom Nixonova doktrina, a izloeni su javnosti u
Nixonovu govoru u studenom 1969. te potom u veljai 1970., u predsjednikovu prvom
godinjem izvjeu o vanjskoj politici. Nixon je tim govorima ukratko izloio temeljne
premise svoje vanjske politike.
Nixonova doktrina tumai paradoksalnost amerike politike koja je jasno
pokazana tijekom njezinih dvaju poslijeratnih vojnih angamana, u Koreji i Vijetnamu.
Doktrina tvrdi da se Amerika upustila u oba angamana zbog zemalja koje se formalno
nije obvezala tititi, te u regijama koje tehniki nisu bile pokrivene sustavom zatite
saveznika. Nixonova doktrina istie da je cilj Sjedinjenih Drava u tim regijama
voditi umjerenu politiku, izmeu prekomjernog angairanja i odricanja od bilo kakvog
angamana, te formulira tri kriterija buduih amerikih angamana:
Sjedinjene Drave pridravat e se svojih obveza koje proizlaze iz potpisanih
sporazuma.
Sjedinjene Drave pruit e zatitu ako neka nuklearna sila zaprijeti slobodi naih
saveznika ili naciji iji opstanak smatramo, kljunim za ameriku sigurnost.

 U sluajevima agresije (ne nuklearne), Sjedinjene Drave e se pobrinuti da nacija

ija je opstojnost izravno ugroena, preuzme glavnu odgovornost za ljudstvo

957

potrebno za obranu zemlje.

Realnost se pokazala suvie kompliciranom da bi se mogla definirati formalnim
kriterijima. Uvjeravanje da je Amerika i nadalje spremna ispunjavati svoje obveze
takoer je bilo nejasno, s obzirom da se odstupanje od te obveze vjerojatno ne bi
unaprijed najavilo i javno obznanilo. U svakom sluaju, kljuno pitanje nuklearnog
doba nije hoe li se provesti u djelo dogovorene obveze, ve kako definirati i tumaiti
te obveze. Nixonova doktrina nije ponudila objanjenja kako rijeiti nesuglasice meu
saveznicima u pogledu nuklearne strategije; hoe li se nuklearno oruje uporabiti, te
na ijem teritoriju; raunaju li saveznici s opim nuklearnim ratom u koji e
prvenstveno biti ukljuene supersile ili nekim oblikom fleksibilnog odgovora, kojim
e se prvenstveno zaprijetiti teritorijima rtava agresije.
Odredba kojom se potvruje spremnost Sjedinjenih Drava da prue zatitu
zemljama od kljune vanosti za nau sigurnost u sluaju da im zaprijeti neka
nuklearna sila, nejasna je i dvosmislena. Ako Sjedinjene Drave odlue braniti zemlje
koje smatraju kljunima za sigurnost zemlje samo u sluaju da im se zaprijeti
nuklearnom silom, kako e Sjedinjene Drave reagirati ako se nekoj zemlji od kljune
vanosti za ameriku sigurnost zaprijeti bez upotrebe nuklearne sile, ili ako im
zaprijeti nuklearna sila uz tvrdnju da nee uporabiti nuklearno oruje? Krenemo li od
pretpostavke da e do potpore doi gotovo automatski u sluaju prijetnje nuklearnim
orujem, je li formalni savez uope bio potreban?
Nixonova doktrina takoer je zahtijevala da zemlje kojima se zaprijeti vojnom
silom preuzmu najvei dio tereta vlastite obrane uporabom konvencionalnog oruja.
Meutim, nije rijeeno pitanje kako e Amerika reagirati ako se zemlja kojoj je
ugroena sigurnost i integritet odlui osloniti iskljuivo na ameriku potporu, te ne
preuzme na sebe teret obrane zemlje, a posebno u sluaju pritisaka na zemlju od strane
neke nuklearne sile. Naglasak koji je Nixonova administracija stavljala na amerike
nacionalne interese lako je mogao navesti neke nacije da zanemare izriit nalog da
same uloe vee napore i sredstva u obranu vlastite zemlje. Ako je pitanje nacionalnih
interesa doista glavni cilj, Amerika se lako mogla nai u poziciji da je primorana
braniti bilo koje podruje koje smatra kljunim za svoju sigurnost, bez obzira na
zasluge zemlje ili njezin doprinos zajednikoj obrani. Upravo tu su korijeni dilema
koje su kasnije postale jo istaknutije podjela optereenja meu saveznicima.
Nixonova doktrina stoga se prvenstveno odnosila na krize u perifernim podrujima
koja nisu ukljuena u formalne saveze, a kojima prijete sovjetski surogati kojih je,

mora se priznati, bilo vrlo malo. U nastojanju da osmisle doktrinu kojom bi se

sprijeio neki budui konflikt slian vijetnamskom, Nixonova administracija razvila je
doktrinu koja je bila relevantna upravo za situacije poput Vijetnama, a za koju je
vrsto odluila da se nikad vie ne ponovi.
U vrijeme Nixonova stupanja na dunost, bilo je jasno da je potrebno iznova
definirati odnose izmeu Istoka i Zapada. Konflikt sa Sovjetskim Savezom uvukao je
Ameriku u globalni angaman, i trebalo je iznova jasno definirati odgovarajuu
strategiju za takvu vrstu konflikta, posebno u svjetlu traumatinoga vijetnamskog
iskustva. injenica da je tijekom hladnoga rata najvei dio rasprava unutar zemlje o
koncepciji zadravanja komunizma voen u klasinim amerikim idealistikim
kategorijama koje su iskljuivale geopolitiku, dodatno je oteala ponovnu definiciju
odnosa Istok-Zapad. Jedna je skupina smatrala vanjsku politiku granom teologije, dok
su njihovi protivnici smatrali vanjsku politiku granom psihijatrije.
Usprkos suptilnu poznavanju meunarodnih odnosa, utemeljitelji koncepcije
zadravanja, Acheson, Dulles i njihovi istomiljenici, promatrali su svoje djelo
uglavnom kroz teoloku prizmu. S obzirom na procjenu da je sklonost dominaciji
svijetom bitna odrednica politike Sovjetskog Saveza, smatrali su da sovjetski lideri
nisu prikladni partneri za pregovore sve dok Kremlj ne promijeni svoju ideologiju.
Kako se osnovnim vanjskopolitikim ciljevima smatralo zbacivanje sovjetskog
reima, opseni pregovori i diplomatski planovi drani su nepotrebnima (ak i
nemoralnima) sve dok djelovanje s pozicija sile ne rezultira promjenom sovjetskih
stratekih ciljeva.
Drutvo koje nikad nije iskusilo nerjeive konflikte i koje je istinski vjerovalo u
kompromis kao nain rjeavanja problema i nesporazuma, nije pokazalo dovoljno
strpljenja i upornosti za provedbu takve politike. Mnogi politiari koji su vjerovali u
Achesonove i Dullesove moralne premise pokuali su ubrzati poetak pregovora
tvrdnjom da je sovjetski sustav ve transformiran, ili da je na najboljem putu da
ostvari reforme. udnja amerike javnosti za krajem ere konfrontacija ak je i vrste
pobornike koncepcije zadravanja komunizma uinila podlonima promjenama
raspoloenja unutar zemlje, to je jasno vidljivo iz tzv. duha eneve i Camp Davida,
razdoblja dok je Dulles bio na poloaju dravnoga tajnika.
Prema tumaenjima pobornika tzv. psihijatrijske kole, sovjetski lideri nisu se
bitno razlikovali od amerikih po svojoj tenji za mirom. Smatrali su da su politiki
potezi Sovjetskog Saveza beskompromisni, to je posljedica injenice da su im
Sjedinjene Drave ucijepile osjeaj nesigurnosti. Ta kola zagovara strpljenje kojim
bi se mogao ojaati dio sovjetskog vodstva koji tei mirnom rjeenju. Smatralo se da
je i sovjetsko vodstvo podijeljeno na jastrebove i golubove, slino kao i

ameriko. Rasprave koje su se u to doba vodile diljem Amerike sve su se vie bavile
razmjerima navodnih unutarnjih promjena sovjetskog sustava, a istodobno nisu
uspijevale rijeiti temeljnu dilemu; koncepcija zadravanja komunizma, koja ne
poznaje srednje rjeenje izmeu konfrontacije i statusa quo, nikad nije definirala
pitanje o samom sadraju pregovora.
Novi radikalizam, koji se javlja poetkom sedamdesetih godina, novije izazov za
obje kole miljenja. Pristup Henryja Wallacea, formuliran etrdesetih godina,
obiljeava mnogo snanija retorika koja dovodi u pitanje osnovne premise koncepcije
zadravanja komunizma. Kao i pretee takva razmiljanja, Wallace zastupa stav da
Amerika nema nikakva moralna prava suprotstavljati se komunizmu, te da e ga
snanim suprotstavljanjem samo dodatno ojaati. Prema stavovima predstavnika
novoga radikalizma, komunizam uope nije potrebno obuzdavati, ve ga jednostavno
preivjeti, jer e na kraju sam doivjeti poraz.
Opisujui pohod na Washington, knjievnik Norman Mailer saeo je takav nain
razmiljanja, istodobno se zalaui za bezuvjetno povlaenje iz Vijetnama:
...ako komunizam pobijedi u Aziji... doi e do podjela, raskola i formiranja niza
sekti... Stoga emo upravo naputanjem Azije ostvariti ravnoteu snaga... to se vie
komunizam bude irio, problemi tog sustava postajat e sve vei, te e se sve manje
baviti pitanjima osvajanja svijeta. Sama ekspanzija komunizma istodobno e se
958

pokazati i najboljim nainom njegova obuzdavanja.

Zastupajui tezu da e komunizam najlake biti poraziti upravo pobjedama tog
sustava, a ne suprotstavljanjem Amerike, novi radikalizam zastupa stavove koji su
dijametralno suprotni koncepciji zadravanja komunizma. Novi radikalizam smatra da
je upravo problem prekomjernog angairanja korijen slabosti komunistikog sustava,
te e daljnjim irenjem komunizma taj sustav neminovno morati doivjeti slom.
Tvrdnja da e upravo ustezanje Amerike od bilo kakva pruanja otpora komunizmu
sadrati klice budue pobjede, bila je uistinu sasvim nova i paradoksalna.
Mailerovu poetinom pristupu problemu pridruuju se mnogi sofisticirani
akademski analitiari. Teorija konvergencije, koju su podupirali i vodei
959

intelektualci poput Johna Kennetha Galbraitha,

zastupala je stajalite da su
besmisleni golemi rizici kojima bi se Amerika mogla izloiti borei se protiv
komunizma, budui da e dva sustava neminovno postajati sve sliniji prirodnim
slijedom dogaaja.
Odnosi izmeu Istoka i Zapada ponovno su se nali na slijepom kolosijeku.
Tradicionalna koncepcija zadravanja komunizma dovela je do diplomatske pat
pozicije. Glavna alternativa takvu stavu jest zahtjev za odustajanje od svih premisa

koncepcije zadravanja. Niti jedan odgovoran ameriki predsjednik nije mogao

dopustiti preputanje sudbine svoje zemlje povijesnom tijeku dogaaja. Na kraju
krajeva, Kartagu nije nimalo utjeila injenica da je nekoliko stotina godina nakon to
su ju razorili rimski osvajai, propala i rimska drava.
Nixon odbacuje stajalita svih triju kola miljenja, te izlae svoje osnovne
pozicije temeljene na nacionalnim interesima, koje e postati temelj dugorone
vanjske politike Sjedinjenih Drava. Vrlo vano mjesto u tom nastojanju ima godinje
izvjee predsjednika o vanjskoj politici. Tijekom 1970. Nixon je izloio ak etiri
godinja izvjea o amerikoj vanjskoj politici. Na pripremi tih materijala i osobno
sam sudjelovao, zajedno s nizom suradnika. Izvjea su odraavala predsjednikove
stavove i nosila Nixonov potpis. Kao i kod svih takvih dokumenata, pitanje autorstva
od manje je vanosti od injenice da predsjednik preuzima odgovornost za takvu
politiku. Premda su ta izvjea izloila koncepciju pristupa i politikog djelovanja
nove administracije, u tome nisu bila u potpunosti uspjena. Medije su vie zanimali
sami dogaaji no koncepcije, te su uglavnom ignorirali naa izvjea, izuzevi
dijelove koji su se odnosili na politiku prema Vijetnamu. Lideri ostalih zemalja
smatrali su ta izvjea neim ime e se detaljnije pozabaviti kad sazru okolnosti na
koje se odredbe izvjea odnose.
Unato tome, za nekoga tko eli prouiti to razdoblje, ta su izvjea najbolji put k
razumijevanju vanjske politike Nixonove ere. I mnogi novinari i lideri drugih zemalja
bolje bi razumjeli mnoge vane premise Nixonove nove vanjske politike da se nisu u
potpunosti usredotoili na svakodnevne diplomatske aktivnosti. Osnovna teza izvjea
je da e amerika vanjska politika biti temeljena na pomnoj analizi nacionalnih
interesa, te da e se Amerika angairati zbog politikih razloga, a ne zbog tumaenja
pravnih principa. Predsjednikovo prvo godinje izvjee o vanjskoj politici,
predstavljeno javnosti 18. veljae 1970., izloilo je sljedee stavove:
Na je cilj, prije svega, poduprijeti nae dugorone strateke interese, te na njima
temeljiti zdravu vanjsku politiku. to vie naa politika bude temeljena na realnoj
procjeni naih interesa, kao i interesa drugih zemalja, to e biti djelotvornija naa
uloga u svijetu. Nismo umijeani u dogaaje u svijetu jer imamo takve obveze, ve
smo preuzeli obveze jer elimo biti izravno ukljueni u svjetska dogaanja. Nae
960

obveze trebaju biti temeljene na naim interesima, a ne obratno.

U britanskim ili francuskim dravnim dokumentima takve izjave smatrale bi se
truizmima, opepoznatim injenicama koje nije potrebno posebno isticati. U Americi
je izjava predsjednika da e temeljiti politiku zemlje na nacionalnim interesima bila
sluaj bez presedana. Ni jedan od Nixonovih prethodnika u ovom stoljeu, s iznimkom

Theodorea Roosevelta, nije smatrao ameriki idealistiki duh tek jednim od

imbenika, ni promatrao budunost kao stalni angaman Amerike nasuprot
dotadanjim njezinim pojedinanim angamanima.
Izvjee naglaava da e se amerika vanjska politika prema Sovjetskom Savezu
temeljiti na jasnom razumijevanju naravi sovjetskog sustava, te nee niti podcijeniti
dubinu komunistikih ideolokih obveza, niti podlei iluzijama da su komunistiki
lideri ve odustali od svojih uvjerenja i dotadanje politike ili su na najboljem putu
961

to uiniti... Amerika si nee dopustiti da postane emocionalno ovisna o daljnjem

razvoju odnosa sa Sovjetskim Savezom. Kriterij kojim e se mjeriti napredak bit e
sklapanje preciznih dogovora koji e reflektirati obostrane interese, a nee biti tek
nejasno tumaenje ozraja dogovora. Najvanije od svega je da poputanje tenzija
mora nastupiti na irokom frontu:
Nae komunistike suparnike smatrat emo prije svega nacijama koje slijede svoje
nacionalne interese prema njihovoj definiciji, upravo kao to i mi slijedimo vlastite
nacionalne interese. Njihovu emo politiku procjenjivati na temelju njihovih djela, te
oekujemo da i oni nau politiku procjenjuju po naim djelima. Do specifinih
sporazuma i strukture mirnog ureenja koje e ti sporazumi izgraivati, doi emo
962

realistinom nagodbom o sukobljenim interesima.

Izvjee iz 1971. ponovilo je ista stajalita: Unutarnje ureenje Sovjetskog
Saveza nije predmet nae vanjske politike, premda ne elimo porei koliko se
protivimo mnogim obiljejima toga sustava. Nai odnosi sa Sovjetskim Savezom, kao
uostalom i s drugim zemljama, odreeni su ponaanjem tih zemalja u meunarodnim
963

pitanjima.
Naglaavanje vanosti nacionalnih interesa ubrzo e biti izloeno kritikama i
napadima konzervativaca, posebno nakon okonanja Vijetnamskoga rata, te potrebe da
u meunarodnim odnosima to bre doe do poputanja tenzija, koje je uslijedilo.
Pravi razlog kritika i napada nije bilo pitanje oslanja li se Nixon suvie na sovjetske
lidere, to je bila esto ponavljana tvrdnja, sasvim apsurdna s obzirom na Nixonovo
naglaavanje konkretnih pitanja te njegove pesimistine naravi, ve pitanje
najprikladnije strategije za zaustavljanje sovjetskoga ekspanzionizma. Nixon je bio
uvjeren da su, u doba vijetnamskog kaosa, nacionalni interesi najbolja osnova za
odupiranje komunistikom ekspanzionizmu te za istodobno zadravanje potpore
javnosti. Nixonovi su pak kritiari smatrali isticanje vanosti nacionalnih interesa
izvjesnim oblikom moralne slabosti Amerike.
Odlunost Nixonove administracije da sprijei daljnje irenje komunistike sfere
bila je u skladu s Achesonovom ili Dullesovom politikom, koju je poslije prihvatio i

predsjednik Reagan. ak i u doba kad je bjesnio rat u Vijetnamu, Nixonova

administracija osjetljivo je reagirala na bilo kakvu potencijalnu geopolitiku ili
strateku prijetnju Sovjetskog Saveza, to je jasno pokazano 1970., za vrijeme
izgradnje sovjetske pomorske baze na Kubi, tijekom premjetanja sovjetskih raketa
zemlja-zrak na podruje Sueskog kanala, tijekom odgovora na invaziju Sirije na
Jordan, te 1971. glede uloge Sovjetskog Saveza u indijsko-pakistanskom ratu. Jednaku
reakciju Nixonove administracije izazvala je prijetnja Brenjeva da e vojno
intervenirati u izraelsko-arapskom ratu 1973. Takav stav prevladat e i za Fordove
administracije, kada SAD otro reagiraju na slanje kubanskih trupa u Angolu.
Istodobno se stav Nixonove administracije prema koncepciji zadravanja
komunizma razlikuje od one Achesona i Dullesa, budui da transformaciju sovjetskog
drutva smatra preduvjetom za otpoinjanje pregovora. Nixon se u potpunosti razilazi
s utemeljiteljima koncepcije zadravanja komunizma i bira politiku slino Churchillu,
koji se 1953., nakon Staljinove smrti, zalagao za otpoinjanje pregovora s Moskvom.
Nixon je svoju politiku temeljio na uvjerenju da e proces pregovora i dugo razdoblje
miroljubive suradnje ubrzati transformaciju sovjetskoga sustava i ujedno ojaati
demokratske zemlje.
Ono to je Nixon definirao kao eru pregovora, bila je strategija koja e Americi
omoguiti ponovno preuzimanje diplomatske inicijative u doba dok je rat u Vijetnamu
jo uvijek bio u tijeku. Nixonov je strateki cilj ograniiti aktivnosti Mirovnoga
pokreta na pitanje Vijetnama, te na taj nain sprijeiti da pokret paralizira sve druge
aspekte amerike vanjske politike. Nixonov pristup nije bio prvenstveno taktike
naravi, ve je on, zajedno sa savjetnicima, vjerovao da je mogue privremeno
pribliavanje interesa u uvjetima smanjenih tenzija izmeu dviju nuklearnih supersila.
Pitanje nuklearne ravnotee pribliavalo se nekoj vrsti stabilnosti koja se zasigurno
mogla postii bilo jednostranim potezima ili pregovorima o kontroli naoruanja.
Amerika je trebala predah da se izvue iz Vijetnama i formulira novu politiku za
postvijetnamsku eru, dok je Sovjetski Savez istodobno imao jo vanije motive da
zatrai predah i poputanje tenzija. Nagomilavanje sovjetskih trupa na kineskoj granici
bilo je naznaka da je Sovjetski Savez suoen sa sve snanijim tenzijama na dva fronta,
koji su bili tisue milja udaljeni jedan od drugoga, te da postoji vjerojatnost da je
Moskva spremna razmotriti politika rjeenja problema s Amerikom, osobito ako
postignemo uspjeh u otvaranju prema Kini, to je bio temeljni cilj Nixonove strategije.
Bez obzira na svoja ideoloka uvjerenja, otvarala se mogunost da sovjetsko vodstvo
uvidi prednosti poboljanja odnosa sa Zapadom, te time odgodi mogunost
konfrontacije. Zastupali smo miljenje da to dulje uspijemo odgoditi konfrontaciju
Sovjetskog Saveza sa Zapadom, to e biti tee ostvariti cilj odranja sovjetskog

carstva, posebno stoga to su politiki problemi zemlje biti dodatno oteani

ekonomskom stagnacijom. Drugim rijeima, Nixon i njegovi savjetnici vjerovali su da
vrijeme radi za Sjedinjene Drave, a ne za komunistiki svijet.
Nixonovi stavovi prema Moskvi bili su znatno nijansiraniji od stavova njegovih
prethodnika. Nije smatrao odnose sa Sovjetskim Savezom pitanjem kojemu je rjeenje
sve ili nita, ve mjeavinom niza pitanja ija je mogunost rjeavanja razliita.
Pokuavao je objediniti sve elemente odnosa supersila u jedinstven pristup, koji nee
biti ni totalno konfrontacijski (to su zagovarali pobornici teoloke kole), ali ni
potpuno pomirljiv (to su zagovarali pobornici psihijatrijske kole). Cilj je bio
definirati podruja u kojima je suradnja mogua, te se koristiti tom suradnjom kao
polugom kojom e se modificirati sovjetsko ponaanje u podrujima u kojima su dvije
zemlje imale potpuno suprotstavljene interese. Upravo to je bilo ono to je Nixonova
administracija podrazumijevala pod pojmom detant.
Postojao je niz prepreka primjeni naela povezivanja suradnje na jednom
podruju s napretkom na drugom. Mnogi utjecajni Amerikanci bili su gotovo
opsjednuti pitanjem kontrole naoruanja. Osnovni cilj pregovora o razoruanju koji su
voeni tijekom dvadesetih godina bilo je smanjenje koliine oruja, ali taj je pokuaj
doivio neuspjeh. U nuklearno doba taj cilj postaje jo sloeniji, budui da je pojam
sigurne razine nuklearnog oruja kontradiktoran sam po sebi. Nemogue je i
zamisliti na koji nain provjeriti jesu li zalihe oruja smanjene na golemom teritoriju
kao to je Sovjetski Savez. Tek krajem hladnoratovskoga razdoblja dolazi do stvarnog
smanjenja zaliha oruja. Tijekom ezdesetih i sedamdesetih godina problem
razoruanja smatran je manje vanim od nastojanja da se sprijei iznenadni napad. Taj
se pothvat nazivao kontrolom naoruanja.
Kreatori vanjske politike nisu vjerovali da e se upravo smanjenje mogunosti
iznenadnoga napada nametnuti kao kljuno pitanje u pregovorima o kontroli
naoruanja. Zdrav razum nametao je zakljuak da e golemi destruktivni potencijali
supersila iskljuiti mogunost uporabe tog oruja, budui da e svaka strana biti u
poziciji nanijeti tete irokih razmjera bez obzira na mogue poteze protivnika.
Analitiar korporacije Rand, Albert Wohlstetter, u jednom od svojih originalnih
lanaka o hladnoratovskom razdoblju 1959. dokazuje da zdrav razum nije presudan u
nuklearnom odnosu supersila. injenica da je nuklearno oruje koncentrirano u
zrakoplovima u relativno malom broju baza inila je unitenje stratekih snaga
964

protivnika prije samog lansiranja tehniki izvedivim zadatkom.

U takvim
okolnostima, strana koja se odlui za napad u mogunosti je reducirati kontranapad do
podnoljive granice, te se time nai u poziciji da nametne svoju volju. Strah od
iznenadnog napada mogao je dovesti drugu stranu u iskuenje da se upusti u

preventivni napad napad iji bi jedini cilj bio spreavanje oekivanog iznenadnog
napada.
Wohlstetter je smatrao da je nuklearna ravnotea vrlo nestabilna. Jaz izmeu
sposobnosti prvoga odnosno drugoga udara napada postaje kljuna preokupacija
analitiara obrane i strunjaka za kontrolu naoruanja. Javlja se ideja da bi obje strane
trebale vidjeti ispunjenje vlastitog interesa u pregovorima kojima bi cilj bio zatititi
zemlju od krajnje opasnosti. Seminari na Harvardu, MIT-u, Stanfordu i Cal Techu u
detalje obrazlau teorije i praktine prijedloge naina kontrole naoruanja i postizanja
strateke stabilnosti, koje e ostati kljuno pitanje kreatora politike i sljedea dva
desetljea.
Wohlstetterov je lanak za strateke analitiare imao isto znaenje kao i Kennanov
lanak Izvori sovjetskog ponaanja 1947. godine za politike analitiare. Od tada e
se diplomatske inicijative o kontroli naoruanja uglavnom ograniiti na operativne
karakteristike stratekih snaga da na minimum smanje mogunost iznenadnih napada.
Meutim, pitanje kontrole naoruanja bilo je iznimno sloeno. Taj je problem bio
toliko teko razumljiv da je samo dodatno poveavao zabrinutost ne samo kreatora
vanjske politike, ve i velikog dijela javnosti. Sjedne strane, narav samog problema
bila je suvie pojednostavnjena. Odluka o poetku nuklearnoga rata ne bi bila
preputena znanstvenicima, koji su dobro poznavali mo takvog oruja, ve
politiarima, koji su u potpunosti svjesni da bi i najmanja pogreka u procjeni mogla
unititi njihovu zemlju, a moda ak i itavu civilizaciju. Nijedna strana nije imala
nikakvo operativno iskustvo s tom novom tehnologijom, te je za postizanje prevlasti
bilo potrebno istodobno lansiranje tisua nuklearnih bojevih glava. Tijekom cijeloga
razdoblja hladnoga rata Sovjetski Savez nikad nije istodobno testirao vie od tri
projektila, dok Sjedinjene Drave nikad nisu lansirale ni jedan projektil iz operativnih
baza (amerike nuklearne baze bile su smjetene u sreditu zemlje, a Washington je
strepio od moguih poara do kojih bi moglo doi padne li probni projektil na Zemlju.
Toliko o amerikom samopouzdanju.)
Pitanje opasnosti iznenadnoga napada preuveliale su obje skupine s potpuno
suprotnim ciljevima. Zagovornici poveanja prorauna za obranu smatrali su da e se
na taj nain zatititi od mogunosti iznenadnoga napada, dok su pobornici potrebe
smanjenja prorauna za obranu navodili upravo strah od iznenadnih napada kao razlog
takva stava. S obzirom da je to pitanje bilo vrlo sloeno, prioritet je dan vjetini
pregovaranja. Emocije su bile uzburkane do tolike mjere da je bilo teko procijeniti
jesu li strunjaci doli do zakljuaka znanstvenim pristupom problemu ili su se pak
koristili znanstvenim spoznajama da bi potvrdili ve unaprijed stvorene zakljuke.
ee se radilo o ovom drugom. Kreatore vanjske politike koji su postali taocima

savjeta znanstvenika raznih gledita doista treba aliti, kao i one koji su posvetili vie
vremena prouavanju nuklearnih problema no to su dravnici imali vremena za
prouavanje same biti problema. Rasprave o teko razumljivim pitanjima kao to su
ranjivost, preciznost i mogunost tone procjene bile su posebno sloene, upravo kao i
srednjovjekovne rasprave o teologiji, a u biti su sadravale drevna filozofska
razmimoilaenja koja su vukla korijene jo od ranih dana politike zadravanja
komunizma.
Tijekom najintenzivnijih rasprava o kontroli naoruanja koje su voene
sedamdesetih godina, konzervativni kritiari upozoravali su na nepouzdanost
sovjetskoga vodstva i neprijateljski stav sovjetske ideologije. Zagovornici kontrole
naoruanja naglaavali su vanost postizanja sporazuma o kontroli naoruanja koji
pridonose opem ozraju poputanja tenzija, bez obzira na rezultate samih sporazuma.
Ponovno je bila rije o drevnoj raspravi teoloke i psihijatrijske kole, koja je
ovaj put bila proeta tehnolokim argonom.
Isprva se pitanje kontrole naoruanja pokualo uklopiti u temeljne odredbe
politike zadravanja. Oslanjanje na pozicije sile popraeno je koncepcijom kontrole
naoruanja, ime se politika zadravanja eljela uiniti bezopasnijom. Kako je
vrijeme prolazilo, postajalo je sve jasnije da pitanje kontrole naoruanja samo
produava trajanje politike zadravanja. Sve manje se govorilo o mogunosti
postizanja politikog rjeenja i bilo je sve manje pokuaja da se kriza rijei tim
putem. to je svijet djelovao sigurnije zagovornicima kontrole naoruanja, dravnici
su nalazili sve manje razloga za odustajanje od poznatih pozicija uz preputanje
rjeavanja krize politikom dogovoru.
Krize su dolazile i prolazile. Povremeno bi se kriza razbuktala na podrujima od
jugoistone Azije, preko Kariba do Srednje Europe, ali obje strane su ekale neumitan
slom protivnika koji e se automatski dogoditi kao posljedica povijesnoga razvoja i
promjena. U razdoblju dok ne postane sasvim jasno ije e vienje povijesnog
razvoja prevladati, ivot se elio uiniti podnoljivijim pregovorima o kontroli
naoruanja. Bilo je to razdoblje koje je neminovno moralo zavriti pat pozicijom:
vanjskopolitika doktrina zadravanja nije nalazila odgovor na pitanje utrke u
naoruanju, dok strateka teorija kontrole naoruanja nije nudila nikakvu mogunost
rjeenja konflikta.
Nixon preuzima dunost upravo u takvu ozraju, i izloen je snanim pritiscima
Kongresa i medija da hitno otpone pregovore o kontroli naoruanja sa Sovjetskim
Savezom. Nepunih est mjeseci nakon to su sovjetske trupe okupirale ehoslovaku,
Nixon nije spreman nastaviti s diplomatskim inicijativama kao da se nita nije
dogodilo, te mu je cilj barem sprijeiti da kontrola naoruanja ne postane sigurnosni

ventil za daljnji sovjetski ekspanzionizam. Nixonova administracija odluna je saznati

moe li se sovjetski pokuaj umirenja administracije koju smatra mnogo snanijom i
opasnijom od prethodne, te stoga i snanijom prijetnjom sovjetskim interesima,
iskoristiti u svrhu nagovaranja Sovjeta na suradnju, ime bi se otklonila prijetnja
Berlinu, dolo do poputanja tenzija na Bliskom istoku te, to je najvanije od svega,
do okonanja rata u Vijetnamu. Takav pristup postaje poznat pod nazivom naelo
povezivanja i vrlo je kontroverzan.
Jedan od glavnih zadataka dravnika jest shvatiti koja pitanja su doista povezana
te se mogu uporabiti u svrhu uvrenja poloaja zemlje u svjetskim zbivanjima U
velikoj mjeri kreatori politike nemaju veliku mogunost izbora jer realnost, a ne
politiki programi, povezuje dogaaje i odreuje daljnji tijek dogaaja. Uloga je
dravnika uoiti veze kad stvarno postoje, dakle drugim rijeima, stvoriti niz poticaja
i kazni koje e rezultirati najpovoljnijim ishodom.
Nixon je izloio takvo stajalite 4. veljae 1969. u obraanju lanovima kabineta
zaduenima za pitanja nacionalne sigurnosti, samo dva tjedna nakon to je poloio
zakletvu i preuzeo predsjedniku dunost:
... zaista vjerujem da u uvjetima izbijanja krize ili konfrontacije na jednom
podruju, nije mogue istodobno na nekomu drugom podruju jo dugo suraivati.
Svjestan sam injenice da je prethodna administracija zauzela stav da bismo, kad
zajedno s SSSR-om sagledamo neki zajedniki interes, trebali nastojati postii
sporazum i pokuati uskladiti te interese koliko god je to mogue, i zasebno rjeavati
to pitanje neovisno o jaanju ili slabljenju konflikata u ostalim pitanjima. To se moe
pokazati opravdanim u brojnim bilateralnim i praktinim pitanjima kao to su kulturna
ili znanastvena razmjena. Ali, kad je rije o kljunim pitanjima dananjice, vjerujem
da moramo nastojati teiti napretku i proboju na dovoljno irokoj fronti, kako bismo
965

jasno stavili do znanja da sagledavamo povezanost politikih i vojnih pitanja.

Rasprave o povezivanju politikih i vojnih pitanja bile su tako dugotrajne da su
prikrile jednostavnost temeljnih prijedloga Nixonova tima. Razdoblje hladnoga rata
obiljeio je neprijateljski odnos dviju supersila. Ono to je Nixon doista tvrdio, bilo
je da je apsurdno odabrati jedno podruje za postizanje poboljanja odnosa, dok se
sukobi nastavljaju na svim drugim podrujima. Nixon i njegovi savjetnici smatrali su
da selektivno poputanje tenzija slabi poziciju demokratskih zemalja. Predmet koji je
bio tako sloen kao to je bilo pitanje kontrole naoruanja, bio je besmislen sve dok
sovjetsko oruje istodobno potie sukobe na Bliskom istoku i odnosi ivote
Amerikanaca u Vijetnamu.
Naelo povezivanja dovelo je do burnih rasprava u vanjskopolitikim krugovima

Sjedinjenih Drava. Amerika birokracija zaduena za vanjsku politiku uglavnom se

sastoji od pojedinaca koji su se posvetili neemu to se u amerikom drutvu smatra
prilino neuobiajenom karijerom, s obzirom da im je osnovni motiv svojim
vienjima i stavovima omoguiti stvaranje boljega svijeta. Njihova gledita bruse se u
sustavu u kojemu se politika javlja kao rezultat birokratskih sukoba koji, kao to e
kasnije naglasiti dravni tajnik George Shultz, nikad nisu konano rijeeni. Amerikoj
vanjskoj politici rijetko se pristupa sa stajalita ope koncepcije, ve je esto
segmentirana u niz pojedinanih, ponekad izoliranih inicijativa o specifinim
problemima. Ad hoc pristupi pojedinih odjela unutar administracije imaju mnogo
gorljivije zagovornike od cjelokupne strategije, koja esto nema ni jednoga pravog
zagovornika. Da bi se nadvladao takav pristup, nuno je potrebno da predsjednik bude
vrlo snana i odluna linost te vjeto rjeava probleme u Washingtonu.
Nixonov pokuaj da povee poetak pregovora o stratekom naoruanju s
postizanjem napretka u politikim pitanjima naiao je na otpor zagovornika kontrole
naoruanja, koji su arko eljeli ograniiti utrku u naoruanju, te kremljologa, koji
su bili uvjereni da bi cilj amerike vanjske politike trebao biti uvrivanje pozicije
golubova u njihovim raspravama s jastrebovima u Kremlju. Birokracija dovodi u
sumnju ispravnost politike izloene u Predsjednikovu pismu, te naglaava da je krajnji
cilj kojemu se tei kontrola naoruanja. Takvi stavovi procurili su u javnost i, premda
nikad nisu bili potvreni, nisu ni zanijekani. The New York Times 18. travnja 1969.
donosi slubeni stav koji opisuje sporazum o kontroli naoruanja sa Sovjetskim
966

Savezom kao krajnji cilj Nixonove vanjske politike. Dvadeset drugi travnja The
Times citira amerike diplomate koji predviaju da e pregovori o stratekom
967

ograniavanju naoruanja (SALT) otpoeti u lipnju.

The Washington Post 13.

968

svibnja navodi da e se do 29. svibnja utvrditi datum za poetak pregovora. Takvi

uzastopni pritisci na Nixonovu politiku povezivanja kontrole naoruanja s politikim
pitanjima nikad nisu prezentirani kao izravan izazov predsjedniku, ve kao niz
taktinih, svakodnevnih nagovjetaja koji su zastupali stavove birokracije.
Analitiari koji nisu lanovi vlade uskoro otpoinju i vlastite kritike amerike
vanjske politike. Trei lipnja 1969. The New York Times izjavljuje da su amerika
trgovaka ogranienja poraavajua, te da je rije o nastavku hladnoratovske
politike koja nije u skladu s teorijom Nixonove administracije da dolazi vrijeme za
969

zamjenu politike konfrontacije politikom pregovaranja i suradnje. The Washington

Post 5. travnja navodi iste argumente. Realnost je suvie sloena i zamrena da bi
Predsjednik mogao vjerovati da moe rijeiti toliko pitanja jednim potezom. Pitanje
kontrole naoruanja iznimno je vano i potrebno ga je to hitnije rijeiti bez obzira na

970

politiko rjeenje. Nixon eli produbiti dijalog s Moskvom te obuhvatiti i druge

aspekte, te stoga odluuje odgoditi poetak SALT-a.
Pristup administracije isprva nije bio uspjean. U travnju 1969. neslavno propada
pokuaj da se budui dravni tajnik Cyrus Vance poalje u Moskvu, te istodobno
971

pregovara i o ogranienju stratekog naoruanja i o rjeenju vijetnamske krize. Ta

dva sporna pitanja bila su u potpunom raskoraku ishod pregovora o ogranienju
stratekoga naoruanja bio je suvie neizvjestan, lideri iz Hanoja i dalje su bili
tvrdoglavi i nepopustljivi. Bilo je vrlo teko sinkronizirati vrijeme potrebno za
rjeavanje obaju problema.
Na posljetku Nixon i njegova administracija uspijevaju pridobiti potporu
pobornika razliitih pristupa rjeavanju problema. Naelo povezivanja poinje
funkcionirati budui da Nixonova administracija uspijeva stvoriti poticaje i uvjeriti
Sovjete u nunost umjerenoga pristupa dramatinim politikim preokretom i
otvaranjem prema Kini. Jedna od glavnih lekcija koju budui ahist mora nauiti je da
pri odabiru sljedeega poteza postoji niz loijih rjeenja od razmatranja posljedica
svakoga mogueg poteza. to vie polja ahist osvoji, otvara mu se sve vie
mogunosti, a time istodobno ograniava mogunosti djelovanja protivnika. Slino
pravilo vrijedi i u diplomaciji: to vie opcija jedna strana ima na raspolaganju, to
manje opcija preostaje drugoj strani te e protivnik biti prisiljen biti mnogo oprezniji
u ostvarenju postavljenih ciljeva. Takvo stanje stvari moe s vremenom dati
protivniku inicijativu da okona svoju suparniku ulogu i ublai postojee tenzije.
Sovjetski Savez vie nije mogao raunati na stalno neprijateljstvo dviju
najbrojnijih i najsnanijih nacija na svijetu, posebno ako prevlada uvjerenje da te
dvije nacije poinju ozbiljno suraivati. Time se otvarala mogunost da se
nepopustljivost i beskompromisnost sovjetske diplomacije ublai, a moda i zauvijek
nestane. Sovjetski su lideri bili prisiljeni raunati s obje mogunosti, jer bi daljnje
prijetnje mogle rezultirati pojaanom suradnjom izmeu Amerike i Kine. U uvjetima
koji su prevladavali kasnih ezdesetih godina, poboljanje odnosa izmeu Sjedinjenih
Drava i Kine postat e prioritetom strategije Nixonove administracije prema
Sovjetskom Savezu.
Prijateljski odnos koji je Amerika povijesno gajila prema Kini nestao je
pobjedom kineskih komunistikih snaga u graanskom ratu 1949. godine i ulaskom
Kine u Korejski rat 1950. Prijateljski odnos prema Kini zamjenjuje politika namjerne
izolacije komunistikoga vodstva u Pekingu. Jasan dokaz takva stava Amerike jest
Dullesovo odbijanje da se na konferenciji o Indokini u enevi, odranoj 1954., rukuje
s u En Lajem. Sjeanje na taj dogaaj jo je uvijek muilo kineskoga premijera kad

me sedamnaest godina poslije doekao u Pekingu te upitao jesam li i ja jedan od onih

Amerikanaca koji su odbili rukovati se s kineskim liderima. Jedini diplomatski
kontakt izmeu dviju zemalja odvijao se putem veleposlanika tih zemalja u Varavi,
koji su se povremeno sastajali uz izmjenjivanje napada i ironinih primjedbi. Tijekom
kineske kulturne revolucije kasnih ezdesetih i sedamdesetih godina, koja je
rezultirala nizom ljudskih rtava i patnjama koje su usporedive sa Staljinovim
istkama, svi kineski veleposlanici (s iznimkom, iz potpuno tajnovitih razloga,
kineskoga veleposlanika u Egiptu) bili su opozvani i vraeni u Kinu. To je dovelo do
prekida diplomatskih pregovora dviju zemalja u Varavi, te Washington i Peking vie
uope nisu odravali nikakve kontakte na diplomatskoj ili politikoj razni.
Zanimljivo je da su prvi lideri koji su uoili priliku koja proizlazi iz prekida
diplomatskih kontakata izmeu Sovjetskog Saveza i Kine bila dva iskusna doajena
europske diplomacije, Adenauer i de Gaulle. Adenauer je o tom pitanju prvi put
progovorio 1957., pozivajui se na knjigu koju je upravo proitao, iako Savezna
Republika Njemaka tada jo nije bila u poziciji voditi globalnu politiku. De Gaulleu
se nisu nametala takva ogranienja.
Ve ranih ezdesetih godina pravilno je primijetio da se Sovjeti suoavaju s
ozbiljnim problemima du cijele granice s Kinom te da e ih takav razvoj situacije
primorati na mnogo kooperativniji odnos sa Zapadom. Samouvjeren kakav je bio, de
Gaulle je vjerovao da e ta injenica ubrzati poputanje tenzija u odnosima izmeu
Francuske i Sovjetskog Saveza. S obzirom na probleme i sve snanije tenzije izmeu
Moskve i Kine, de Gaulle je bio uvjeren da e izravnim pregovorima s Moskvom
dovesti do nestanka eljezne zavjese, te time ostvariti svoju viziju Europe koja se
protee od Atlantika do Urala. Meutim, Francuska u doba de Gaullea nije bila ni
izdaleka dovoljno snana da uspije izvesti takvu diplomatsku revoluciju. Moskva nije
smatrala Pariz ravnopravnim partnerom za otpoinjanje primjene politike detanta.
Premda je de Gaulleova vizija politike bila donekle iskrivljena s obzirom da je
promatrao sve dogaaje kroz francusku prizmu, njegova analiza i procjena situacije
tono je predvidjela razvoj dogaaja. Za razliku od njega, kreatori amerike vanjske
politike, zaslijepljeni ideolokim predrasudama, nisu uvidjeli da je raskid izmeu
Kine i Sovjetskog Saveza strateka prilika za Zapad.
Ameriki stav prema Kini uvelike je bio definiran poznatim obrascem
hladnoratovske politike. Malobrojna skupina amerikih strunjaka za Kinu smatrala je
taj raskol psiholokim pitanjem i pourivala Ameriku da udovolji zahtjevu Kine i
ustupi Pekingu stalno mjesto u Ujedinjenim narodima te poduzme poteze koji bi vodili
poputanju tenzija nizom bilateralnih kontakata. Istodobno je velika veina dobro
obavijetenih Amerikanaca smatrala komunistiku Kinu zemljom koja i nadalje vodi

iskljuivo ekspanzionistiku politiku, zemljom u kojoj prevladava fanatina ideologija

i koja je uporno odana revoluciji u svijetu. Amerika se odluila na angaman u
Indokini u elji da se suprotstavi onom to se smatralo globalnom komunistikom
urotom pod vodstvom Kine, iji je krajnji cilj bio preuzimanje jugoistone Azije.
Uvrijeeno je bilo miljenje da je nuno transformirati kineski komunistiki sustav
prije ozbiljnog razmiljanja o pregovorima s tom zemljom, i to ak u veoj mjeri no
to je to sluaj sa Sovjetskim Savezom.
Takav stav dodatno je uvrstila politika zagovornika otvaranja prema Sovjetskom
Savezu, koji su ve dulje od desetljea upozoravali na nunost permanentnog dijaloga
s Moskvom. Ista ta skupina sada je zauzela dijametralno suprotan stav prema pitanju
Kine. Ve poetkom prvoga Nixonova mandata, skupina bivih veleposlanika
Sjedinjenih Drava u Sovjetskom Savezu, uznemirenih zbog nesigurnih prvih koraka
Washingtona prema Pekingu, obraa se predsjedniku s ozbiljnim upozorenjem.
Smatraju da je sovjetsko vodstvo jako paranoino kad je rije o komunistikoj Kini, te
da bi svaki pokuaj popravljanja odnosa Amerike s Pekingom ukljuivao i
neprihvatljiv rizik novoga sukoba sa Sovjetskim Savezom.
Nixonova administracija nije dijelila takvo vienje meunarodnih odnosa.
Iskljuiti zemlju koja je tako znaajna kao Kina iz diplomatskih inicijativa znailo bi
da je Amerika spremna djelovati na meunarodnom planu s bitno suenim
manevarskim prostorom. Osobno sam dijelio miljenje da e proirenje opcija
Amerike u vanjskoj politici dovesti do meke, a nikako tvre politike Moskve. U
politikom programu koji sam sastavio za predsjedniku nominaciju kandidata
Republikanske stranke Nelsona Rockefellera 1968., napisao sam: Osobno bih
otpoeo dijalog s komunistikom Kinom. U suptilnom triangularnom odnosu
Washingtona, Pekinga i Moskve, poboljavaju se mogunosti postizanja dogovora s
972

obje zemlje poveanjem brojem opcija.

Nixon je ak i prije izloio gotovo
identine stavove, jezikom koji odaje dobro poznavanje tradicionalnoga amerikog
vienja svjetske zajednice. U listopadu 1967. napisao je u Foreign Affairs sljedee:
Dugorono gledajui, ne moemo si dopustiti zauvijek ostaviti Kinu izvan
zajednice naroda, i pustiti da i dalje gradi svoje fantazije, temelji politika djelovanja
na mrnji i time prijeti susjednim zemljama. Na ovomu malom planetu nema dovoljno
mjesta za milijardu potencijalno sposobnih ljudi koji trenutno ive u izolaciji proeti
973

bijesom.
Uskoro nakon inauguracije, Nixon postaje jo odreeniji. U intervjuu jednom
asopisu u rujnu 1968. izjavljuje: Ne smijemo zaboraviti Kinu. Uvijek moramo
iznova traiti nove mogunosti da otponemo razgovor s tom zemljom, kao i s SSSR-

om... Uvjeren sam da ne smijemo samo ekati promjene, ve moramo i sami nastojati
974

dovesti do promjena.
U ovom sluaju Nixon je ostvario svoj cilj i uspio nagovoriti Kinu da se ponovno
pridrui zajednici naroda, ne toliko zbog mogunosti otvorenog dijaloga sa
Sjedinjenim Dravama, koliko zbog straha da bi mogla biti izloena napadu navodnog
saveznika Sovjetskog Saveza. Nixonova administracija nije isprva u potpunosti
razumjela pravu narav odnosa Kine i Sovjetskog Saveza, ve je sam Sovjetski Savez
uputio na taj problem. To nije bio ni prvi, a ni posljednji put da je nespretna sovjetska
vanjska politika svojim potezima ubrzala ostvarenje upravo onoga ega se Kremlj
najvie bojao.
U proljee 1969. dolazi do niza sukoba izmeu kineskih i sovjetskih snaga u
najudaljenijem dijelu sjeveroistone Azije, na kinesko-sovjetskoj granici na rijeci
Usuri u Sibiru. Na temelju iskustava iz prethodna dva desetljea, Washington
ispoetka smatra da su incidente sigurno izazvali fanatini kineski lideri. Tek ih
nespretna sovjetska diplomacija neto kasnije navodi da iznova procijene situaciju.
Sovjetski diplomati alju Washingtonu detaljne informacije o sovjetskoj verziji
dogaaja, elei saznati kakav bi stav zauzela Amerika u sluaju eskalacije tih sukoba.
Odluka Sovjetskog Saveza da konzultira Washington o pitanju za koje Amerika
nije pokazala nikakav poseban interes bio je sluaj bez presedana, i naveo nas je da
se upitamo nije li cilj konzultacija o dogaajima na Usuri pripremiti teren za sovjetski
napad na Kinu koji bi mogao uslijediti. Te sumnje jo su pojaane otkriem amerikih
obavjetajnih slubi da do sukoba dolazi u blizini sovjetskih baza, daleko od kineskih
komunikacijskih centara to bi bilo za oekivanje samo u sluaju da su agresori
sovjetske snage. Gomilanje sovjetskih snaga du itave granice s Kinom duge 4.000
milja, na kojoj se ubrzo rasporedilo vie od etrdeset divizija, dodatno nas je
uvrstilo u tom uvjerenju.
Ako je analiza Nixonove administracije bila tona, na pomolu je bilo izbijanje
nove znaajne meunarodne krize, iako najvei dio svijeta nije bio toga svjestan.
Sovjetska vojna intervencija u Kini inila bi najozbiljniju prijetnju globalnoj
ravnotei snaga od kubanske raketne krize. Primjena Brenjevljeve doktrine na Kinu
znaila bi da je Moskva spremna pokuati pokoriti i nadzirati vladu u Pekingu kao i u
ehoslovakoj godinu dana prije. Najgue naseljena zemlja na svijetu time bi bila
podinjena nuklearnoj velesili, to bi inilo zlosutnu kombinaciju koja bi mogla
rezultirati ponovnom uspostavom kinesko-sovjetskog bloka od kojega je Zapad strepio
sve od pedesetih godina. Ostalo je nejasno je li Sovjetski Savez u stanju ostvariti
takav projekt, ali je bilo sasvim jasno, osobito amerikoj administraciji koja je

temeljila vanjsku politiku na geopolitici, da ne moe dopustiti rizik takva razvoja

dogaaja. Pristupi li se ozbiljno razmatranju pitanja ravnotee snaga, nuno je
suprotstaviti se i samoj mogunosti geopolitikoga preokreta, budui da u trenutku kad
promjena ve nastupi, moe biti suvie kasno tome se suprotstaviti. U svakom sluaju,
cijena takva suprotstavljanja bila bi znatno via.
Takvo razmiljanje navelo je Nixona da tijekom ljeta 1969. donese dvije iznimno
vane odluke. Prva odluka odnosila se na odlaganje svih daljnjih inicijativa
predlaganih u susretima Kine i Sjedinjenih Drava koji su ve bili u tijeku. Razgovori
u Varavi temeljili su se na dnevnom redu koji je bio vrlo sloen i zahtijevao mnogo
vremena za donoenje politikoga rjeenja. Svaka je strana isticala pitanja koja su ju
muila: Kina je naglaavala vanost buduega statusa Tajvana i kineske imovine koju
su Sjedinjene Drave oduzele sekvestracijom. Sjedinjene Drave inzistirale su na
ustezanju od uporabe sile u Tajvanu, sudjelovanju Kine u razgovorima o kontroli
naoruanja i rjeenju amerikih potraivanja prema Kini.
Umjesto rjeavanja tih pitanja, Nixon donosi odluku da cilj amerike diplomacije
bude poetak dijaloga izmeu Kine i Sjedinjenih Drava. Prioritet razgovora postaje
definiranje opsega odnosa u trokutu izmeu Kine, Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih
Drava. Ako se potvrde nae pretpostavke da se Sovjetski Savez i Kina vie boje
jedna druge no Sjedinjenih Drava, to bi za ameriku diplomaciju zasigurno otvaralo
mogunosti bez presedana. Doe li na temelju tih pretpostavki do poboljanja odnosa,
tradicionalna pitanja na dnevnom redu rjeavala bi se sama po sebi, a ako se stvarni
odnosi izmeu zemalja ne poboljaju, pitanja na dnevnom redu i dalje bi ostala
nerjeiva. Drugim rijeima, praktina pitanja bila bi rijeena kao posljedica
pribliavanja i normalizacije odnosa, te bi se temeljila na pronalaenju dodirnih
toaka izmeu do tada neprijateljskih zemalja (rapprochement).
Primjenjujui strategiju cilj koje je bila transformacija svijeta u kojemu su
postojale dvije velesile u stratekom trokutu, Sjedinjene Drave u srpnju 1969.
najavljuju niz jednostranih inicijativa u elji da pokau promjenu stava i novi smjer
amerike politike. Ukida se zabrana putovanja Amerikanaca u Narodnu Republiku
Kinu. Amerikancima se doputa uvoz kineske robe u vrijednosti od 100 dolara i
doputa se izvoz amerikog ita u Kinu. Te mjere, koliko god se inile beznaajnima,
trebale su uvjeriti svijet u novi pristup Amerike svjetskoj politici.
Dravni tajnik William E Rogers javno iznosi promjene amerike politike koje su
do tada tek bile nagovijetene, u govoru koji je odobrio sam Nixon. U Australiji 8.
kolovoza 1969. izjavljuje da bi Sjedinjene Drave pozdravile vaniju ulogu
komunistike Kine u Aziji i na Pacifiku, te da e Amerika biti spremna otvoriti
kanale komunikacije ako kinesko vodstvo ne odustane od svojega introspektivanog

pogled na svijet. U tom govoru, koji je bio najtopliji i najprijateljskiji komentar o

Kini izreen od amerikog dravnog tajnika u posljednjih dvadeset godina, Rogers je
iznova istaknuo jednostrane inicijative koje je Amerika poduzela na ekonomskom
planu, istaknuvi da je cilj tih poteza podsjetiti stanovnitvo Kine na nae povijesno
975

prijateljstvo prema njihovoj zemlji.

Meutim, ako je doista postojala realna opasnost sovjetskog napada na Kinu ljeti
1969., sigurno nije preostalo dovoljno vremena za takve sloene manevre i
pribliavanje Kini. Stoga se Nixon odluuje na moda najodvaniji potez cijele svoje
predsjednike karijere, te upozorava Sovjetski Savez da Sjedinjene Drave nee
ostati ravnodune ako Sovjetski Savez napadne Kinu. Bez obzira na trenutne odnose s
Kinom, Nixon i njegovi savjetnici smatrali su da je neovisnost Kine od odsudnog
znaenja za globalnu ravnoteu, a odravanje diplomatskih kontakata s njom drali su
bitnim pokazateljem fleksibilnosti amerike diplomacije. Nixonovo upozorenje
Sovjetskom Savezu takoer je odraz odlunosti njegove administracije da temelji
ameriku politiku na paljivoj analizi nacionalnih interesa.
Zabrinut zbog gomilanja vojne sile i prikupljanja snaga za operacije du kineske
granice, Nixon 5. rujna 1969. otro upozorava da su Sjedinjene Drave ozbiljno
zabrinute zbog mogunosti izbijanja kinesko-sovjetskog rata. Zadatak prenoenja
poruke dodijeljen je zamjeniku dravnog tajnika Elliotu Richardsonu, budui da je bio
dovoljno visoko pozicioniran u hijerarhiji vlasti da nije postojala ni najmanja sumnja
da govori u predsjednikovo ime. Istodobno, Richardson nije bio toliko istaknut
politiar da bi njegovo obraanje Sovjetski Savez shvatio kao izravni izazov:
Nije nam cilj iskoristiti neprijateljstvo koje se pojavilo izmeu Sovjetskog Saveza
i Narodne Republike Kine. Ideoloke razlike izmeu tih dviju velikih komunistikih
zemalja nisu naa briga. Meutim, usprkos tome, ozbiljno smo zabrinuti eskalacijom
tih nesuglasica, koje bi mogle prerasti u znaajnu prijetnju meunarodnom miru i
976

sigurnosti.
Kad neka zemlja izjavi da nema namjere iskoritavati konflikt izmeu dviju
sukobljenih strana, time jasno daje na znanje da je u stanju to uiniti, te da bi objema
sukobljenim stranama bilo preporuljivo zadrati neutralni status. Jednako tako, kad
neka nacija izrazi duboku zabrinutost zbog izvanredne vojne situacije i sve veih
tenzija na odreenom podruju, time izraava spremnost da e na neki nain pruiti
pomo strani za koju ocjenjuje da je rtva agresije. Nixon je bio jedinstven
predsjednik, i jedini ameriki predsjednik u ovom stoljeu koji je otvoreno pokazao
spremnost da prui potporu zemlji s kojom Sjedinjene Drave nisu imale nikakvih
diplomatskih kontakata posljednjih dvadeset godina, te s kojom njegova

administracija nije imala nikakve kontakte, dok su kineski diplomati i mediji koristili
svaku priliku da otro osude ameriki imperijalizam. Taj Nixonov potez oznaio je
povratak u svijet Realpolitik.
U elji da istakne novi pristup Sjedinjenih Drava, u svakom godinjem izvjeu
predsjednika o vanjskoj politici isticana je vanost normalizacije odnosa izmeu Kine
i Sjedinjenih Drava. U veljai 1970., prije uspostavljanja bilo kakva izravnoga
kontakta izmeu Washingtona i Pekinga, izvjee je izraavalo nunost pregovaranja s
Kinom, uz istodobno isticanje da Sjedinjene Drave nee sklapati nikakve tajne
sporazume sa Sovjetskim Savezom protiv Kine. To je ujedno bilo i upozorenje
Moskvi te nagovijetalo da su Washingtonu uvijek na raspolaganju i druge opcije u
sluaju potrebe za takvim potezima. Izvjee iz veljae 1971. iznova naglaava
spremnost Amerike da uspostavi kontakte s Kinom, te istie da Amerika nema nikakve
neprijateljske namjere prema toj zemlji:
Spremni smo uspostaviti dijalog s Pekingom. Nismo spremni suglasiti se s
kineskom ideologijom, niti smatramo da komunistika Kina mora uspostaviti prevlast
na podruju Azije. Meutim, jednako tako nismo spremni nametnuti Kini meunarodnu
977

poziciju koja bi bila protivna legitimnim nacionalnim interesima te zemlje.

Izvjee jo jednom eksplicite istie neutralni status Amerike u konfliktu koji je
izbio izmeu dviju najvanijih komunistikih zemalja:
Neemo poduzeti nikakve korake koji bi mogli rezultirati dodatnim zaotravanjem
sukoba, ni pruiti potporu nastavku konflikta. Apsurdno je i pomisliti da bi Sjedinjene
Drave mogle sklopiti tajni sporazum s jednom od sukobljenih strana protiv druge...
Istodobno ne moemo dopustiti ni komunistikoj Kini ni SSSR-u da diktiraju nau
politiku i odreuju nae ponaanje prema drugoj sukobljenoj strani... Morat emo
978

procijeniti Kinu, kao i SSSR, ne po retorici, ve po djelima.

Izriito odbijanje Sjedinjenih Drava da sklope tajne sporazume s bilo kojom od
sukobljenih komunistikih zemalja ujedno je bio poziv tim zemljama da poprave
odnose s Washingtonom, te upozorenje objema stranama o moguim posljedicama
nastavka neprijateljstava. Obje zemlje bile su svjesne da im je nuno potrebna
naklonost Amerike, a istodobno su strepile od moguih poteza Amerike prema svom
protivniku, te su obje time bile ohrabrene poduzeti korake u cilju poboljanja odnosa s
Washingtonom. Objema zemljama istodobno je jasno stavljeno na znanje da je
preduvjet za bliskije odnose s Washingtonom suzdravanje od prijetnji vitalnim
amerikim interesima.
Razvoj dogaaja pokazao je da je mnogo lake teoretski definirati nove odnose s
Kinom no primijeniti ih u praksi. S obzirom na dugo razdoblje u kojemu nije dolazilo

ni do kakvih kontakata izmeu dviju zemalja, ni jedna zemlja nije znala na koji nain
stupiti u kontakt s drugom, ni kako pronai zajedniki jezik, te uvjeriti drugu zemlju da
politika obnove prijateljskih odnosa nije nikakva zamka.
Kina se nala u jo teoj poziciji zbog neizravnosti i nedokuivosti kineske
diplomacije koja nije nailazila na odobravanje Washingtona. Prvi travnja 1969., dva
mjeseca nakon Nixonove inauguracije, Lin Piao, kineski ministar obrane koji je trebao
biti imenovan Maovim nasljednikom, u izvjeu na Devetom kongresu Komunistike
partije Kine odustaje od dotadanje esto ponavljane definicije Sjedinjenih Drava
kao glavnog neprijatelja Kine. Lin Piaovim isticanjem da je Sovjetski Savez jednako
ozbiljna prijetnja, ostvaruju se bitne pretpostavke za uspostavu diplomacije u
triangularnom spletu. Lin Piao jo jednom naglaava izjavu kojom je ve 1965. Mao
obavijestio novinara Edgara Snowa da Kina nema nikakve trupe izvan granice
zemlje, te da nema nikakvu namjeru boriti se protiv bilo koga, osim u sluaju napada
na teritorij Kine.
Jedan od razloga zato su Maovi signali bili zanemarivani, bila je injenica da su
Kinezi znatno precijenili vanost i utjecaj Edgara Snowa u Americi. Snow je bio
ameriki novinar koji je gajio simpatije za kineske komuniste, a vodstvo u Pekingu
vjerovalo je da Snow ima veliki kredibilitet u Sjedinjenim Dravama kad je rije o
pitanjima povezanim s Kinom.
Washington je Snowa smatrao istinskim komunistikim simpatizerom te mu nije
povjeravao nikakve tajne. injenica da je Mao smjestio Snowa na poasno mjesto
pored sebe za vrijeme parade prireene u povodu proslave kineskoga Dana
neovisnosti 1970., bila je sasvim zanemarena u Americi, kao i intervju koji je Mao
dao Snowu u prosincu 1970., tijekom kojega je Mao pozvao Nixona da posjeti Kinu
bilo u svojstvu turista, bilo slubeno, u ulozi predsjednika Amerike. Premda je Mao
naredio prevoditeljici da preda svoje biljeke Snowu (u elji da pokae dobru volju),
Washington nikad nije saznao za taj poziv sve do ugovaranja Nixonova posjeta Kini
koje se odvijalo sasvim drugim kanalima nekoliko mjeseci kasnije.
U meuvremenu dolazi do ponovne uspostave diplomatskih kontakata izmeu
Sjedinjenih Drava i Kine u Varavi u prosincu 1969. Ishod tih kontakata nije bio ni
malo pozitivniji od kontakata u prolosti. Nixon je naredio Walteru Stoesselu, iznimno
sposobnomu i diskretnom veleposlaniku Sjedinjenih Drava u Varavi, da stupi u
kontakt s kineskim otpravnikom poslova prvom prigodom koja se ukae, te da mu
prenese ameriku elju za obnovom dijaloga veleposlanika dviju zemalja. Stoesselu
se prigoda za to ukazala 3. prosinca 1969., na prilino neobinu mjestu na
jugoslavenskoj modnoj reviji koja je bila odrana u palai kulture u Varavi. Kineski
otpravnik poslova, koji nije imao nikakve upute kako reagirati ako ameriki diplomati

pokau inicijativu i elju za kontaktom, isprva nestaje. Stoessel uspijeva prenijeti

poruku tek kasnije, kad stupa u kontakt s prevoditeljem. Jedanaesti prosinca kineski
otpravnik poslova, koji je u meuvremenu dobio upute kako postupiti u sluaju
kontakta s Amerikancima, poziva Stoessela u kinesko veleposlanstvo na nastavak
razgovora koji su se prije mnogo vremena vodili u Varavi.
Nedugo nakon poetka razgovora dolazi do zastoja. Ni kineski ni ameriki dnevni
red ne definira geopolitika pitanja koja e prema Nixonovu, ali i Maovu i u En
Lajevu miljenju, definirati budunost kinesko-amerikih odnosa. tovie, amerika je
strana ta pitanja detaljno prouila na nizu konzultacija s Kongresom i kljunim
saveznicima. Svi su bili suglasni uz pretpostavku da e do napretka u pregovorima
teko doi, da e pregovori biti muni i optereeni estom uporabom prava veta.
Rezultat svega toga bio je niz prijepornih pitanja i unih polemika u amerikoj
vladi, ak mnogo vie nego u razgovorima dviju strana. Nixonu i meni stoga je
donekle laknulo kad smo saznali da je Kina odluila prekinuti razgovore
veleposlanika dviju zemalja kao znak protesta protiv amerikog napada na pribjeita
u Kambodi tijekom svibnja 1970. Od toga trena obje strane pokuavaju pronai
fleksibilnije kanale za kontakte, a rjeenje je toga problema angaman pakistanske
vlade. Ubrzani kontakti i razmjene miljenja dovode do mojega tajnog puta u Peking u
srpnju 1971.
Teko da sam mogao pronai sugovornike koji bi bili bliskiji Nixonovu stilu
diplomacije od kineskih lidera. Upravo kao i Nixon, i oni su smatrali tradicionalni
dnevni red pitanjem od sporedne vanosti, a temeljni cilj bio im je otkriti je li mogua
suradnja na bazi podudarnih interesa. Upravo zato je jedna od prvih primjedbi koje je
Mao podijelio s Nixonom bila: Pitanje Tajvana nije od tolike vanosti; pitanje koje
je od kljune vanosti jest svijet.
Kinesko je vodstvo eljelo dodatna uvjeravanja i dokaze da Amerika nee
suraivati s Kremljem na primjeni Brenjevljeve doktrine. Nixonu je osnovni cilj bio
saznati je li Kina spremna suraivati s Amerikom u zajednikom pokuaju spreavanja
sovjetske geopolitike ofenzive. Ciljevi obiju strana bili su apstraktni, i tek su se
trebali pretoiti u praktinu diplomaciju. Osjeaj zajednikog interesa tek je trebao
proizai kao rezultat sposobnosti uvjeravanja svake strane u ispravnost vlastita
pogleda na svijet, a za taj je zadatak Nixon doista bio idealna osoba.
Zbog svih tih razloga, u ranoj etapi kinesko-amerikih razgovora naglasak je bio
na usklaivanju konceptualnih pitanja i temeljnih pristupa problemima. Mao, u, a
kasnije i Deng bili su doista iznimne linosti. Mao je bio vizionar, nemilosrdan i
neumoljiv revolucionar. u je bio elegantan, armantan, briljantan administrativac,
dok je Deng bio reformator vrstih uvjerenja. Sva trojica politiki su angaman

temeljila na tradiciji, pomnoj analizi situacije te prouavanju povijesnih iskustava te

drevne zemlje, uz veliku sposobnost razlikovanja stratekih i taktikih pitanja.
Pregovaraki stil Kineza bio je potpuno razliit od stila sovjetskih pregovaraa.
Sovjetski diplomati gotovo nikad nisu raspravljali o konceptualnim pitanjima.
Njihova taktika bila je odabrati problem koji ih trenutno brine i uporno inzistirati na
njegovu rjeavanju. Cilj im je bio u potpunosti izmoriti i iscrpiti sugovornike, a ne
uvjeriti ih u ispravnost vlastita stajalita. Upornost i estina kojom su sovjetski
pregovarai iznosili stavove oko kojih je postignut konsenzus u Politbirou, odraavala
je elinu disciplinu i krutost sovjetske politike i pretvarala visoku politiku u
iscrpljujuu trgovinu i cjenjkanje. Gromiko je bio utjelovljenje takva pristupa
diplomaciji.
Kineski su lideri inili emocionalno mnogo sigurnije drutvo. Prioritet im nije bio
potanko nabrajanje zahtjeva, ve izgradnja povjerenja. Pri susretu predsjednika
Nixona s Maom, kineski lider nije gubio vrijeme, ve je odmah uvjerio predsjednika
da Kina nee uporabiti silu protiv Tajvana. Trenutno moemo bez njih (Tajvana,
979

op.p.), pa se to pitanje moe rijeiti i za 100 godina. Mao nije traio nikakve
ustupke za umirenje koje je Amerika ekala ve dvadeset godina.
Sastavljajui slubeno priopenje u angaju s u En Lajem, u jednom sam trenutku
elio zamijeniti jednu uvredljivu frazu iz kineskog nacrta priopenja amerikom
verzijom, te oekivao da e se u moda suprotstaviti takvu pokuaju. Na ovakav
nain doista neemo postii nikakve rezultate. Ako me uspijete uvjeriti zato smatrate
da je ta fraza uvredljiva, pristat u, mirno je odgovorio.
Takav stav kineskog lidera nije bio tek odraz dobre volje, ve i istanana osjeaja
za dugorone prioritete. U toj fazi razgovora Kina je eljela stvoriti ozraje
povjerenja, a inzistiranje na minucioznim detaljima bilo bi protivno njezinim
interesima. Prema Maovim rijeima, glavna prijetnja sigurnosti bio je Sovjetski
Savez: Trenutno je mogunost agresije od strane Sjedinjenih Drava ili Kine vrlo
mala... Izrazili ste spremnost da povuete dio svojih trupa; nae trupe nikad se ne
980

angairaju u inozemstvu. Drugim rijeima, Kina se nije bojala Sjedinjenih Drava,

ak ni na podruju Indokine, i nije joj bio cilj biti prijetnjom vitalnim amerikim
interesima (bez obzira na poteze Sjedinjenih Drava u Vijetnamu). Osnovni razlog
zabrinutosti Kine bila je prijetnja Sovjetskog Saveza (i, kao to se kasnije pokazalo,
Japana). U elji da naglasi vanost ouvanja globalne ravnotee, Mao se odrekao i
svojih antiimperijalistikih proglasa, nazivajui ih praznom pukom.
Konceptualni pristup temeljnim pitanjima rezultirao je poputanjem tenzija u naim
prvim susretima s Kinom. U veljai 1972. Nixon potpisuje slubeno priopenje iz

angaja, koje e oznaiti temelj kinesko-amerikih odnosa u sljedeemu desetljeu.

To slubeno priopenje bilo je dokument bez presedana, budui da je vei dio bio
posveen nabrajanju suprotstavljenih stavova dviju strana u pitanju ideologije,
meunarodnih pitanja, Vijetnama i Tajvana. Zanimljivo je da je uz niz suprotstavljenih
stavova naglasak bio na pitanjima u kojima je postignuta suglasnost. Priopenje je
potvrdilo da:
- napredak u cilju normalizacije odnosa izmeu Kine i Sjedinjenih Drava u interesu
je svih zemalja
- obje zemlje izraavaju spremnost da smanje mogunost izbijanja meunarodnoga
vojnog sukoba
- nijedna zemlja ne tei hegemoniji u azijsko-pacifikom podruju i obje e se zemlje
suprotstaviti pokuajima bilo koje druge zemlje ili skupine zemalja da uspostave
takvu hegemoniju
- ni jedna strana nije spremna pregovarati u ime tree zemlje ili prihvatiti sa zemljama
981

sporazume ili dogovore, koji su upereni protiv nekih drugih zemalja.

Zanemarimo li diplomatski rjenik, postignuti sporazum jamio je da Kina nee
poduzeti nikakve korake koji bi mogli dodatno pogorati situaciju u Indokini ili
Koreji, da ni Kina ni Sjedinjene Drave nee suraivati sa sovjetskim blokom te da e
se obje zemlje suprotstaviti pokuajima bilo koje zemlje da ostvari dominaciju u
Aziji. S obzirom da je Sovjetski Savez bio jedina zemlja koja je mogla pokuati
ostvariti dominaciju u Aziji, taj se potez moe smatrati preutnim sporazumom
(slinim antanti izmeu Velike Britanije i Francuske sklopljenim 1904., te sporazumu
izmeu Velike Britanije i Rusije sklopljenim 1907. godine) .
Tijekom sljedee godine taj sporazum Sjedinjenih Drava i Kine bit e razraen i
definiran na globalnoj razini. U slubenom priopenju iz veljae 1973. Kina i
Sjedinjene Drave suglasile su se da se odupru (a ne suprotstave, to je bio termin
rabljen u slubenom priopenju iz Sangaja) zajednikim snagama (a ne zasebnim
angamanom) pokuaju dominacije bilo koje zemlje na svijetu (a ne samo u Aziji,
kao u priopenju iz 1972.). U razdoblju od samo godinu i pol dana kinesko-ameriki
odnosi doivjeli su potpunu promjenu, te se od otvorenog neprijateljstva i izolacije
pretvorili u de facto alijansu protiv potencijalnih prijetnji miru u svijetu.
Slubeno priopenje iz angaja i diplomatske inicijative koje su mu prethodile,
omoguile su Nixonovoj administraciji stvaranje uvjeta za uspostavu nove strukture
svjetskoga mira. Neposredno nakon javnoga objavljivanja amerikoga otvaranja
prema Kini, uslijedile su dramatine promjene u meunarodnim odnosima. Kasnije e
se o odnosima s Kinom na Zapadu govoriti kao o kineskoj karti, kao da se politika
krutih kineskih lidera iz Zabranjenoga grada formirala u Washingtonu. Amerikoj

politici preputena je uloga i zadatak definiranja okvira djelovanja, koji bi objedinio

spremnost i volju obje nacije da prue potporu drugoj u pitanjima u kojima se
podudaraju nacionalni interesi obiju zemalja.
Prema analizama predsjednika Nixona i njegovih savjetnika, suradnja sa
Sjedinjenim Dravama bit e u kineskom interesu sve dok se Kina bude vie bojala
Sovjetskog Saveza nego Sjedinjenih Drava. Jednako tako, Kina se nije
suprotstavljala sovjetskom ekspanzionizmu u elji da napravi uslugu Sjedinjenim
Dravama, iako je takvim potezom istodobno ostvarila ciljeve obiju zemalja. Nixon je
bio zadivljen jasnim, loginim razmiljanjem kineskih lidera, a posebno premijera u
En Laja, iako nije imao nikakva interesa u odluci da Sjedinjene Drave prue
bezrezervnu potporu jednoj strani u sukobu izmeu Kine i Sovjetskog Saveza.
Amerika pregovaraka pozicija sigurno bi bila najjaa u sluaju da se Amerika vie
pribliila obim komunistikim divovima, te ostvarila veu bliskost i suradnju s njima
no to je postojala izmeu dviju sukobljenih zemalja.
Ameriko otvaranje prema Kini prua nam priliku da pomno prouimo ulogu
pojedinih linosti u voenju vanjske politike. Ono to e budui narataji smatrati
prijelomnim dogaajem, esto je samo rezultat niza sluajnih dogaaja i ponekad je
teko procijeniti je li rije o svjesnom izboru ili o pukom spletu okolnosti. Budui da
je do uspostave kinesko-amerikih odnosa dolo nakon dvadeset godina potpune
izolacije i nedostatka ikakvih kontakata izmeu dviju zemalja, sve je bilo sasvim novo
i stoga znaajno za razvoj buduih odnosa. Pribliavanje i normalizacija odnosa
izmeu dviju do tada neprijateljskih drava (rapprochement) dogodila se kao
posljedica nunosti, a do pokuaja pribliavanja sigurno bi dolo bez obzira na
trenutno vodstvo u tim zemljama. Meutim, injenica da je do pribliavanja dolo
prilino glatko i brzo, u velikoj je mjeri zasluga lidera obiju zemalja koji su omoguili
voenje takve politike, te osobito amerike strane, koja je posebno isticala vanost
analize nacionalnih interesa.
Mao, istinski predan komunizmu, temeljio je samopouzdanje na injenici da
upravlja zemljom koja se moe ponositi tradicijom zemlje koja sama upravlja svojom
sudbinom ve tri tisuljea. Nakon to je tu golemu zemlju izloio snanomu
ideolokom naboju komunizma, te nakon jeziva krvoprolia za vrijeme kineske
kulturne revolucije, Mao je tek tada otpoinjao proces kreiranja kineske vanjske
politike na neto praktinijim osnovama. Tijekom stoljea drevno je carstvo
osiguravalo sigurnost svoje zemlje vjetim manevriranjem i izazivanjem sukoba
izmeu drevnih barbarskih susjeda. Ozbiljno zabrinut zbog sve snanijega sovjetskog
ekspanzionizma, Mao je primijenio istu strategiju u otvaranju Kine prema Sjedinjenim
Dravama.

Maovi motivi nimalo nisu brinuli Nixona. Njegov osnovni cilj bio je da Amerika
ponovno preuzme inicijativu u vanjskoj politici. U tenji prema eri pregovora izmeu
Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Drava, u elji da rijei Ameriku traume Vijetnama,
Nixon se nije oslanjao ni na osobne odnose voa zemalja, niti je polagao nade u
transformaciju sovjetskoga drutva. Rjeenje je vidio u suptilnoj kombinaciji niza
inicijativa iji je krajnji cilj bio uiniti politiku Kremlja fleksibilnijom i
prilagodljivijom dogaajima u svijetu.
Nakon otvaranja Amerike prema Kini, Sovjetski Savez bit e prisiljen suoiti se s
izazovima na dva fronta s NATO savezom na Zapadu, te Kinom na Istoku. Nixonova
je administracija uspjela promijeniti odnos snaga u razdoblju kad je Sovjetski Savez
bio izrazito samopouzdan, a Amerika optereena preispitivanjem i nesigurnou u
ispravnost vlastitih poteza. Nixon je elio da Sovjetski Savez jasno uvidi da bi opi
rat bio suvie riskantan potez za njegovu zemlju. Nakon amerikoga otvaranja prema
Kini, svi oblici sovjetskih pritisaka postali su suvie riskantni, jer je rezultat mogao
biti daljnje poboljanje odnosa izmeu Kine i Amerike. Nakon pribliavanja Kine i
Amerike, najbolje rjeenje za Sovjetski Savez postaje poputanje tenzija u odnosima
sa Sjedinjenim Dravama. Polazei od pretpostavke da je u mogunosti ponuditi
Sjedinjenim Dravama mnogo vie od Kine, sovjetska se diplomacija ak zanosila
iluzijom da bi moda bilo mogue navesti Ameriku da prihvati neki oblik kvazisaveza
protiv Kine, to je Brenjev prilino nezgrapno pokuao predloiti Nixonu i 1973. i
982

1974.
Prihvaajui novi pristup vanjskoj politici, Amerika nije bila spremna podrati
snaniju dravu protiv slabije u bilo kojoj situaciji u kojoj je dovedena u pitanje
ravnotee snaga. Zemlja koja je imala najvee mogunosti naruiti mir u svijetu,
Sovjetski Savez, nala se u poloaju da je prisiljena smirivati ve postojee krize, te
istodobno izbjegavati izazivanje novih kriza, s obzirom na otpor koji je bilo realno
oekivati na dva fronta. Kina, koja je takoer bila u mogunosti naruiti ravnoteu u
Aziji, suoit e se s ogranienjima zbog elje da zadri dobre odnose s Amerikom, uz
ograniavanje mogunosti nekoga buduega sovjetskog avanturistikog angamana.
Takvim potezima Nixonova administracija mogla se usredotoiti na rjeavanja
praktinih pitanja sa Sovjetskim Savezom, uz istodoban nastavak dijaloga o globalnim
pitanjima s Kinom.
Iako su mnogi strunjaci za Sovjetski Savez upozoravali predsjednika Nixona da
e poboljanje odnosa s Kinom rezultirati zahlaenjem odnosa izmeu Sovjetskog
Saveza i Amerike, dogodilo se upravo suprotno. Prije mojega tajnog putovanja u
Kinu, Moskva je due od godinu dana odgaala konani dogovor o sastanku na vrhu
predsjednika Brenjeva i Nixona, u elji da ga uvjetuje ispunjenjem niza preduvjeta.

Meutim, nepunih mjesec dana nakon mojega puta u Peking, Kremlj mijenja strategiju
i poziva predsjednika Nixona u Moskvu. Sovjetsko-ameriki pregovori ubrzano su se
realizirali im je sovjetsko vodstvo odustalo od pokuaja da prije poetka pregovora
dobije znatne jednostrane amerike ustupke.
Nixon je bio prvi ameriki predsjednik nakon Theodorea Roosevelta koji je vodio
vanjsku politiku u skladu s amerikim nacionalnim interesima i vratio SAD svijetu
Realpolitike. Jedini nedostatak takva pristupa politici bio je blijed odaziv amerikog
naroda. Iako je Nixon esto isticao vanost mira, njegovo obraanje nije nailazilo na
istinski odaziv drutva koje je jo uvijek bilo proeto amerikom tradicijom
iznimnosti. Pitanje nacionalnih interesa nije tako jednostavno kakvim ga razna
predsjednika izvjea o vanjskoj politici ele prikazati. Zbog nedovoljne tradicije
voenja politike temeljene na nacionalnim interesima, vodei politiari u Americi ne
prihvaaju tu koncepciju istom lakoom kao na primjer politiari Velike Britanije,
Francuske ili Kine. ak i u optimalnim i mirnim okolnostima, bilo bi potrebno utroiti
dobar dio predsjednikog mandata da se uspostavi tradicija voenja vanjske politike
temeljene na Nixonovu pristupu.
Tijekom obnaanja prvoga mandata Nixonu se nije pokazalo mnogo prilika da
uvjeri Ameriku u vlastite stavove, s obzirom da je ameriko drutvo bilo razdirano
protestima i demonstracijama, te proeto uvjerenjem da je vlada Sjedinjenih Drava
suvie zaokupljena prijetnjom globalnoga irenja komunizma. Renome predsjednika
Nixona tijekom drugoga mandata od samog je poetka bio uniten aferom Watergate.
Predsjednik kojemu je prijetio opoziv s dunosti nije bio u poziciji da ga ameriki
narod prihvati kao lidera koji se trudi preoblikovati tradicionalni nain razmiljanja i
pristupa vanjskoj politici.
Nixon i njegovi suradnici izloili su nov pristup vanjskoj politici na nain koji nije
bio nimalo u skladu s tradicionalnom amerikom ideologijom. Dvadeset godina prije,
John Foster Dulles prikrivao je svoje realistine, pragmatine analize vizijom
amerike iznimnosti. Deset godina poslije, Reagan e pridobiti potporu amerike
javnosti za svoju vanjsku politiku, iako se ona nee bitno razlikovati od Nixonove,
apelirajui na ameriki idealizam. S obzirom da je preuzeo predsjedniku dunost
upravo u doba eskalacije Vijetnamskog rata, Nixon je smatrao da bi retorika kakvom
se koristio Dulles i kakvu e kasnije rabiti Reagan, bila samo dolijevanje ulja na
vatru. Osim svega, ak i u mnogo mirnijim vremenima, Nixon je bio suvie mudar
politiar da bi prihvatio retoriku kojom su se sluili Dulles ili Reagan.
Kad su uspjesi Nixonova pristupa vanjskoj politici prihvaeni kao gotova
injenica, a zaboravljene opasnosti koje je uspio izbjei vjetim manevrima, Nixonov
(a i moj) pristup postaje predmetom niza polemika. Da nije dolo do izbijanja afere

Watergate, moda bi Nixon uspio pridobiti potporu javnosti za svoj stil diplomacije te
dokazati da je voenje takve politike bilo najbolji mogui nain dokazivanja
amerikoga idealistikog duha. Meutim, kombinacija Vijetnama i Watergatea
onemoguila je postizanje novoga nacionalnog konsenzusa. Iako je Nixon uspio,
usprkos tragediji u Indokini, vratiti zemlji dominantnu ulogu u meunarodnim
odnosima, tijekom njegova drugog mandata dolo je do ustrih rasprava o ulozi
Amerike u svijetu, s osobitim naglaskom na odnosu Amerike prema komunizmu.

Gerald Ford s Anatolijem Dobrinjinom (lijevo) i Leonidom Brenjevim (desno) u

Vladivostoku, studeni 1974.

GLAVA DVADESET DEVETA

Detant i razoaranja politikom detanta
Nakon izvlaenja Sjedinjenih Drava iz pakla Vijetnama, koje je demoraliziralo
naciju, i davanja prioriteta irim meunarodnim problemima, Nixonova administracija
tei stvaranju neega to je pretenciozno nazvano novom strukturom mira. Odnosi
unutar triangularnog spleta izmeu Sjedinjenih Drava, SSSR-a i Kine otvorile su put
znaajnim uspjesima: okonanju rata u Vijetnamu, sporazumu kojim je postignut
dogovor o prilaznim putovima podijeljenom Berlinu, znatnim smanjenjem sovjetskoga
utjecaja na podruju Bliskog istoka, poetku arapsko-izraelskih mirovnih pregovora te
Europskoj konferenciji o sigurnosti (koja je zavrila za vrijeme Fordove
adminstracije). Svaki od tih vanih dogaaja pridonosio je uspjehu drugoga. Slubena
politika povezivanja poela je djelovati u punom smislu rijei i pokazivati rezultate.
Detant donosi nove mogunosti europskoj diplomaciji, podruju na kojemu nije
bilo znaajnijih diplomatskih inicijativa sve od konane konsolidacije interesnih sfera
Istoka i Zapada 1961. godine. Sve do rujna 1969., kad je Willy Brandt izabran za
njemakoga kancelara, sve njemake vlade ustrajno su tvrdile da je jedina legitimna
njemaka vlada ona u Bonnu. Savezna Republika Njemaka odbijala je priznati
istononjemaki reim te u skladu s Hallsteinovom doktrinom prekida diplomatske
odnose sa svim zemljama koje su priznale Istonu Njemaku, s iznimkom Rusije.
Godine 1961., nakon izgradnje Berlinskoga zida, pitanje ujedinjenja Njemake
polako nestaje s dnevnoga reda pregovora izmeu Istoka i Zapada, a rjeavanje
njemake elje za stvaranjem jedinstvene drave privremeno se odgaa. Tih godina de
Gaulle istrauje mogunost pregovaranja s Moskvom neovisno o Sjedinjenim
Dravama te proklamira politiku detanta, antante i suradnjes Istonom Europom. De
Gaulle se nada da e Moskva popustiti vrst stisak u Istonoj Europi ako shvati da je
Europa samostalan politiki imbenik, a ne samo ameriki satelit. De Gaulle eli da
se Zapadna Njemaka politiki distancira od Washingtona te slijedi francusko vodstvo
u ultimativnoj otroj poruci Sovjetima.
De Gaulleova analiza bila je tona, ali je precijenila sposobnost Francuske da
iskoristi nestabilnu meunarodnu situaciju. Politika Savezne Republike Njemake
jasno je pokazivala da ne namjerava okrenuti lea Americi. Unato tome, neki
njemaki lideri prihvaaju de Gaulleovu koncepciju te vjeruju da Savezna Republika
Njemaka raspolae izvjesnim adutima za pregovaranje koje Francuska nema na
raspolaganju. Brandt, koji je u doba prvoga generalova poteza obnaao dunost
ministra vanjskih poslova Njemake, dobro razumije implikacije de Gaulleve vizije te

izjavljuje:
Nijemci koji podravaju de Gaulleovu inicijativu ne razumiju da general nee
ispuniti njihove snove o koncepciji europskog odvraanja nuklearnih napada (Brandt
odluno odbija sudjelovanje Njemake u tom projektu). Ti Nijemci nisu svjesni da de
Gaulle time uvodi politiku detanta koja nikad nee dobiti potporu u desnom krilu
Zajednice (njemake konzervativne stranke) koja istodobno utire put naoj buduoj
983

Ostpolitik (politici prema Istoku).

Nakon invazije Sovjetskog Saveza na ehoslovaku 1968., nestaju pretpostavke
na kojima je de Gaulle temeljio svoju inicijativu, ime se utire put dolasku Brandta
koji 1969. dolazi na elo SR Njemake.
Brandt iznosi tada okantnu tezu da, budui da je politika oslanjanja na Zapad
dovela do pat pozicije, rjeenje problema ujedinjenja Njemake treba traiti u politici
pribliavanja i normalizacije odnosa te obnavljanju prijateljskih odnosa s
komunistikim svijetom. Brandt zagovara hitno priznavanje istononjemake satelitske
drave, priznanje granica s Poljskom (na crti Odra-Nisa) te normalizaciju odnosa sa
Sovjetskim Savezom, s nadom da bi poputanjem zategnutosti u odnosima IstokZapad, Sovjetski Savez zauzeo fleksibilniji stav prema pitanju ujedinjenja Njemake.
Takvim bi potezom istodobno bili bitno poboljani uvjeti u kojima ive stanovnici
Istone Njemake.
Isprva je Nixonova administracija s nepovjerenjem promatrala Brandtovu
Ostpolitik zbog straha da bi se obje Njemake mogle suglasiti o pitanju
nacionalistike, neutralne politike platforme, to je bilo rjeenje od kojeg su strepili i
Adenauer i de Gaulle. Savezna Republika Njemaka imala je privlaniji politiki i
drutveni sustav. Adut Istone Njemake leao je u injenici da je priznanje drave
neopozivo te da je stoga Istona Njemaka klju pitanja ujedinjenja zemlje. Vie od
svega Nixona je brinulo ouvanje politikoga jedinstva Zapada. De Gaulle je ve
jednom uspio naruiti jedinstvo Zapada glede definiranja politike prema Moskvi
odlukom da Francuska istupi iz NATO saveza te voenjem politike detanta prema
Kremlju. Washington je smatrao mogunost osamostaljenja Zapadne Njemake
zastraujuim rjeenjem.
Sto vie je inicijativa dobivala na zamahu, sve vie je Nixon, zajedno s bliskim
suradnicima, uviao da je bez obzira na rizike koje donosi Ostpolitik, druga
alternativa jo mnogo riskantnija. U to doba postalo je sasvim jasno da je
Hallsteinova doktrina neodriva. Ve sredinom ezdesetih godina Bonn mijenja
doktrinu u odnosu prema istonoeuropskim komunistikim zemljama nespretnim
objanjenjem da te drave ionako svoje odluke ne donose slobodno.

Problem postaje jo zamreniji ezdesetih godina, kad je svima jasno da Sovjetski

Savez nee dopustiti slom istononjemake satelitske drave te da bi u tom sluaju
mogla uslijediti ozbiljna kriza. Svaka kriza koja bi izbila kao posljedica inzistiranja
Njemake na nacionalistikim aspiracijama, lako je mogla dovesti do razdora unutar
Zapadnoga saveza. Ni jedna saveznika zemlja nije bila spremna upustiti se u rizik
rata zbog ujedinjenja drave koja im je u ratu nanijela toliko patnji. Kad je Nikita
Hruov zaprijetio da e prepustiti kontrolu prilaza Berlinu istononjemakim
komunistima, ni jedna zemlja saveznica nije pojurila na barikade. Nije bilo sumnje da
su se svi zapadni saveznici pomirili s izgradnjom zida koji je podijelio Berlin i
postao simbolom podjele Njemake. Godinama su demokratske zemlje pruale
verbalnu potporu ideji o ujedinjenju Njemake, ali nisu poduzimale nikakve korake da
se takva ideja provede u djelo. Politika Atlantskoga saveza prema Njemakoj
pribliavala se slomu.
Nixon i njegovi savjetnici stoga odluuju prihvatiti Ostpolitik, smatrajui ju
neophodnim rjeenjem, iako su svjesni da Brandt, kao uostalom i Adenauer, nikad nije
bio emocionalno vezan za Atlantski savez. Samo su tri sile bile u stanju naruiti
poslijeratni status quo u Europi dvije velesile i Njemaka, ako podredi sve pitanju
ujedinjenja zemlje. Tijekom ezdesetih godina de Gaulleova Francuska pokuala je
ukinuti interesne sfere, ali se taj pokuaj pokazao neuspjenim. Meutim, postojao je
strah da ako Njemaka, najsnanija ekonomska sila Europe s najveim teritorijalnim
zahtjevima, pokua iznova definirati poslijeratni poredak, posljedice takva poteza biti
vrlo ozbiljne. Kad je Brandt pokazao spremnost otvaranja prema Istoku, Nixonova
administracija zakljuuje da ga u tom potezu treba podrati, a ne blokirati njegove
pokuaje i time se izloiti riziku da SR Njemaka odlui prekinuti veze s NATO-om i
Europskom zajednicom.
Osim toga, pruanjem potpore za Ostpolitik Americi se istodobno otvorila
mogunost rjeenja dvadesetogodinje berlinske krize. Nixonova administracija
inzistira na povezivanju Ostpolitik i pitanja prilaza Berlinu te na suzdranosti
Sovjetskog Saveza u pogledu obaju pitanja. Budui da je Ostpolitik bila temeljena na
konkretnim ustupcima Njemake (priznanju linije Odra-Nisa i istononjemakog
reima za nejasne prednosti kao to je poboljanje odnosa), Brandt ne bi mogao dobiti
parlamentarnu potporu bez konkretnijih jamstava prilaza Berlinu i slobode toga grada.
U svakom drugom sluaju, Berlin bi ostao plijen Istoka, grad pod komunistikom
upravom, 110 milja u teritoriju istononjemale satelitske drave, iju bi suverenost
priznala meunarodna zajednica, to je bio cilj Staljina i Hruova jo pri prvom
ultimatumu i blokadi Berlina. Istodobno Bonn nije bio u poziciji da sam rjeava
pitanje Berlina. Jedino je Amerika bila dovoljno snana da se odupre pritiscima koji

su proizlazili iz izolacije Berlina te dovoljno diplomatski mona da ostvari uspjeh u

pitanju kontrole prilaza Berlinu.
Pravni status Berlina i enklave koja se nalazila duboko u teritoriju pod kontrolom
Sovjeta bio je temeljen na pravnoj fikciji: da je grad tehniki pod okupacijom
etiriju sila pobjednica Drugoga svjetskog rata. Pregovore o Berlinu stoga su trebale
voditi Sjedinjene Drave, Francuska, Britanija i Sovjetski Savez. Uskoro e se i
sovjetsko vodstvo i Brandt (posredovanjem svojega vjetog politikog povjerenika
Egona Bahra) obratiti Washingtonu za pomo u rjeavanju pat pozicije. Nakon
sloenih pregovora, ljeta 1971. dolazi do novoga sporazuma etiriju sila kojim se
jami sloboda Zapadnog Berlina i prilaz Zapada gradu. Od tada Berlin prestaje biti
jo jedan grad na meunarodnoj listi kriznih arita. Sljedei put Berlin e se pojaviti
na meunarodnoj sceni nakon ruenja zida i sloma Demokratske Republike Njemake.
Osim sporazuma o Berlinu, rezultat Brandtove Ostpolitik bio je i sporazum o
prijateljstvu sklopljen izmeu Zapadne Njemake i Poljske, Zapadne i Istone
Njemake te Zapadne Njemake i Sovjetskog Saveza. injenica da su Sovjeti toliko
inzistirali na njemakom priznanju granica koje je uspostavio Staljin, dokaz je njihove
slabosti i nesigurnosti. Savezna Republika Njemaka na prvi pogled nije djelovala
kao zemlja koja je u stanju izazvati jednu nuklearnu velesilu. Sklapanje tih sporazuma
omoguilo je Sovjetima da popuste s pritiscima barem tijekom odravanja pregovora i
ratifikacije sporazuma. U doba kad se o sklapanju sporazuma raspravljalo u
njemakom parlamentu, Sovjeti nisu eljeli poduzeti nikakve korake koji bi mogli
ugroziti ratifikaciju. Nakon toga pomno su pazili da se Njemaka ne vrati staroj
Adenauerovoj politici. Upravo zato je Moskva nijemo promatrala Nixonovu odluku da
bombardira luke u Sjevernom Vijetnamu te nastavi bombardiranje Hanoja. Politika
detanta uspjeno je povezivala sva kljuna pitanja izmeu Istoka i Zapada sve dok je
Nixon u zemlji uivao potporu za svoju politiku. Ako su i Sovjeti eljeli uivati
prednosti poputanja tenzija, i sami su morali na neki nain pridonijeti detantu.
Dok je u Srednjoj Europi Nixonova administracija uspjeno povezivala niz
pregovora, na podruju Bliskog istoka koristila je detant kao sigurnosnu mreu za
smanjenje politikog utjecaja Sovjetskog Saveza na te zemlje. Tijekom ezdesetih
godina Sovjetski je Savez bio glavni opskrbljiva orujem Sirije i Egipta, te ujedno
organizacijski i tehniki pruao potporu nizu radikalnih arapskih skupina. Na
meunarodnim forumima Sovjetski je Savez esto igrao ulogu glasnogovornika
arapskoga svijeta, vrlo esto ba najradikalnijih stavova.
Nastavljanjem takve politike napredak u diplomatskim pokuajima bio bi pripisan
sovjetskoj podrci, dok bi pat pozicija dovela do rizika ponovnog obnavljanja kriznih
situacija. Pat pozicija mogla je biti prevladana jedino ako se sve strane suoe s

geopolitikom realnou situacije na Bliskom istoku, te priznaju kako je Izrael suvie

jak (ili bi uskoro mogao postati suvie jak) da doivi poraz od ujedinjenih snaga
svojih susjeda, kao i da e Sjedinjene Drave poduzeti sve mjere da sprijee moguu
sovjetsku intervenciju. Nixonova administracija stoga zahtijeva da sve strane, a ne
samo ameriki saveznici, pokau spremnost za ustupke prije angamana Sjedinjenih
Drava u mirovnom procesu za politiko rjeenje situacije na tom podruju. Sovjetski
je Savez svojim politikim potezima lako mogao dovesti do daljnjega porasta tenzija,
ali nije imao snage okonati krizu ili diplomatskim inicijativama ostvariti politike
ciljeve svojih prijatelja; mogao je zaprijetiti vojnom intervencijom, kao 1956. godine,
ali povijesna dogaanja ve su dokazala da se Sovjetski Savez uvijek odluuje na
uzmak kad se suoi sa snanim protivljenjem Amerike takvoj politici.
Klju rjeenja krize na Bliskom istoku stoga je bio Washington, a ne Moskva. Ako
Sjedinjene Drave paljivo pristupe politici, Sovjetski e Savez biti primoran
pridonijeti stvarnom rjeenju problema, ili e se u protivnom jedan od arapskih
saveznika Sovjetskog Saveza morati okrenuti Sjedinjenim Dravama. U svakom bi
sluaju time bio umanjen utjecaj Sovjetskog Saveza na radikalne drave. Upravo zato
sam ve poetkom Nixonova prvog mandata samouvjereno izjavio jednom novinaru
kako je cilj nove administracije smanjivanje utjecaja Sovjetskog Saveza na podruju
Bliskog istoka. Premda je ta neoprezna primjedba izazvala senzaciju i privukla panju
javnosti, vrlo je tono prikazala strategiju koju se spremala primijeniti Nixonova
administracija.
Ne uvidjevi strateku dilemu, sovjetsko vodstvo pokuava nagovoriti Washington
da prui potporu ishodu diplomatskih inicijativa, iji je krajnji cilj bio uvrenje
pozicije Sovjetskog Saveza u arapskom svijetu. Meutim, Sjedinjene Drave nisu bile
spremne suraivati s Moskvom sve dok Sovjetski Savez nastavlja orujem
opskrbljivati radikalne reime Bliskog istoka i dok su diplomatski programi tih
zemalja gotovo identini. Takva politika Amerike nije bila sasvim jasna politiarima
koji su smatrali da je suradnja sa Sovjetskim Savezom krajnji cilj amerike politike.
Nixon i njegovi savjetnici vjerovali su da je najprikladnija amerika strategija
dokazivanje da je Sovjetski Savez sposoban poticati krize, ali ih nije sposoban
rijeiti. Nagrada za umjerenu politiku vodstva arapskih zemalja bila bi amerika
potpora njihovim legitimnim zahtjevima. Sovjetski Savez bi tako bio primoran ili
sudjelovati u mirovnom procesu ili postati marginalna sila u diplomaciji na Bliskom
istoku.
U tenji k ostvarenju toga cilja Sjedinjene se Drave odluuju za prihvaanje
dvaju komplementarnih naela: blokiranja svake inicijative arapskih zemalja koja je
rezultat sovjetske vojne pomoi ili izraz prijetnje Sovjetskog Saveza. Drugo naelo

bilo je preuzimanje inicijative u mirovnom procesu u trenutku kad dugotrajna pat

pozicija uvjeri arapsko vodstvo da je nuno distancirati se od Sovjetskog Saveza i
prihvatiti politiku Sjedinjenih Drava. Takvi uvjeti ostvarit e se 1973. tijekom rata na
Bliskom istoku.
Do tada e Sjedinjene Drave biti primorane proi trnoviti put. Dravni tajnik
Rogers 1969. izlae plan, koji je kasnije po njemu nazvan, kojim priznaje granice
Izraela iz 1967. uz neznatne ispravke, a zauzvat zahtijeva postizanje sveopega
mirovnog sporazuma. Taj plan doivio je uobiajenu sudbinu inicijativa koje se
poduzimaju prije prave promjene stanja na terenu. Izrael odbija prihvaanje plana te
odbija predloene granice. Arapske zemlje odbijaju taj plan jer nisu spremne za
sklapanje mirovnoga sporazuma (bez obzira na nedefiniranost niza sastavnica
sporazuma).
Ve 1970. dolazi do ozbiljnih vojnih sukoba. Prvi sukob izbija na podruju
Sueskog kanala, nakon tzv. egipatskoga rata do iscrpljenja Izraela. Izrael se odluuje
na odmazdu estokim napadima duboko u egipatskom teritoriju, a odgovor Sovjetskog
Saveza je instaliranje snanoga protuzranog sustava u Egiptu, pri emu je Egiptu
stavljeno na raspolaganje 15.000 sovjetskih vojnika.
Opasnost nije bila ograniena samo na podruje Egipta. Kasnije iste godine
Palestinska oslobodilaka organizacija (PLO) uspostavlja dravu unutar granica
Jordana, otima etiri zrakoplova i skree ih u Jordan. Kralj Husein tada izdaje
naredbu vojsci da napadne PLO i izbaci vodstvo PLO-a iz svoje zemlje. Uslijedio je
napad Sirije na Jordan te mobilizacija u Izraelu. Podruje Bliskog istoka nalo se na
rubu rata. Sjedinjene Drave reagiraju na izbijanje krize jaanjem pomorskih snaga u
Mediteranu i jasno daju na znanje da nee tolerirati bilo kakvu intervenciju izvana.
Uskoro postaje jasno da se Sovjetski Savez nije spreman izloiti riziku otvorene
konfrontacije sa Sjedinjenim Dravama. Sirija se povlai i kriza jenjava, premda je
arapskom svijetu jasno dano na znanje koja e velesila oblikovati politiku budunost
na tom podruju.
Prvi znak da Nixonova strategija poinje djelovati vidljiv je 1972. Egipatski
predsjednik Anvar Sadat otputa sve sovjetske vojne savjetnike i zahtijeva da
sovjetsko tehniko osoblje napusti zemlju. Istodobno otpoinju tajni diplomatski
kontakti izmeu Sadata i Bijele kue, premda pomueni skorim amerikim
predsjednikim izborima i aferom Watergate.
Egipat i Sirija 1973. otpoinju rat protiv Izraela. Izrael i Sjedinjene Drave
potpuno su zateeni takvim slijedom dogaaja, to dokazuje koliko unaprijed stvoreni
zakljuci utjeu na obavjetajne procjene situacije.

984

Amerika procjena situacije

temelji se na uvjerenju u superiornost Izraela, te se sve prijetnje Arapa smatraju

pukim blefiranjem. Ne postoje nikakvi dokazi da je Sovjetski Savez otvoreno
ohrabrivao Egipat i Siriju da otponu rat, a Sadat nam je kasnije rekao da je sovjetsko
vodstvo od samog poetka eljelo dovesti do prekida neprijeteljstava. Osim toga,
opskrba koju je Sovjetski Savez pruao arapskim zemljama nije bila ni izbliza toliko
znaajna kao amerika pomo koja je zranim putem stizala u Izrael.
Arapske snage pokazale su veu uinkovitost u borbama no u ijednom prijanjem
konfliktu, ali Izrael je unato tome uspio prijei Sueski kanal i prodrijeti do toke
udaljene dvadesetak milja od Kaira, te okupirati teritorij Sirije sve do predgraa
Damaska. Uz ameriku pomo prvo se morao uspostaviti status quo ante, a potom
poduzeti daljnje korake u cilju normalizacije odnosa i mirnoga rjeenja krize.
Prvi lider arapskoga svijeta koji je uvidio nunost promjene politike bio je Sadat,
koji odbacuje svoj dotadanji pristup sve ili nita i okree se od Moskve prema
Washingtonu traei pomo u postupnom procesu ostvarenja mira. ak se i
predsjednik Sirije Hafez Asad, koji se smatra radikalnijim od dvaju lidera, i koji je
vre povezan sa Sovjetskim Savezom, obraa amerikoj diplomaciji za pomo u
sreivanju statusa Golanske visoravni. Ve 1974. dolazi do sklapanja privremenoga
sporazuma izmeu Egipta i Sirije, nakon ega poinje proces izraelskoga povlaenja
koji je uvjetovan arapskim sigurnosnim jamstvima. Sljedee godine, 1975., Egipat i
Izrael potpisuju drugi sporazum o dezangairanju. Egipat i Izrael 1979. potpisuju
formalni mirovni sporazum pod pokroviteljstvom predsjednika Cartera.
Sve e amerike administracije od toga trenutka ulagati znatne napore i pridonositi
mirovnom procesu, ukljuujui i prve izravne pregovore izmeu Arapa i Izraelaca
koje organizira dravni tajnik James Baker 1991., te potpisivanje sporazuma izmeu
Izraela i Palestine pod pokroviteljstvom predsjednika Clintona 1993. godine. U svim
tim inicijativama Kremlj nije odigrao vaniju ulogu.
Nije mogue na nekoliko stranica opisati sve detalje sloene diplomacije na
Bliskom istoku, ve prvenstveno elim razmotriti naine na koji su Sjedinjene Drave
iskoristile svoj odnos s Moskvom da bi smanjile utjecaj Sovjetskog Saveza na tom
podruju bez istodobnog izazivanja vee krize. Tijekom rasprava koje su voene
sedamdesetih godina, kritiari Nixonove politike ismijavali su njegov pokuaj da u
rjeavanje krize na Bliskom istoku u cilju smanjenja tenzija izmeu dviju zemalja
ukljui i Sovjetski Savez. Nixonova diplomacija na Bliskom istoku sjajno pokazuje
nain na koji su Nixon i njegovi savjetnici shvaali strukturu mira, na koju se
predsjednik tako esto pozivao. Nixonova politika nije bila temeljena na naivnoj elji
za suradnjom sa Sovjetskim Savezom, ve metoda za geopolitiko sueljavanje.
Amerika strategija temeljila se na premisi da Sovjetski Savez treba suoiti s dvije

alternative: distanciranje od radikalnih arapskih lidera ili prihvaanje smanjenja

utjecaja Sovjetskog Saveza na tom podruju. Odabirom takve strategije Amerika je na
kraju uspjela ograniiti sovjetski utjecaj na tom podruju i postati kljunim
imbenikom bliskoistone diplomacije.
Nixonova je administracija postizala postavljeni cilj na dva naina. Tijekom rata
na Bliskom istoku svakodnevno je bila u kontaktu s Kremljom, u elji da se izbjegne
donoenje naglih odluka ili odluka koje bi mogle biti posljedica nedostatka
informacija. Naravno, takva politika nije mogla otkloniti sve tenzije koje proizlaze iz
sueljenih interesa, ali je barem smanjila mogunost izbijanja novih opasnosti koje bi
bile rezultat nesporazuma. Istodobno su nastavljeni pregovori o nizu spornih pitanja,
ime se eljelo Sovjetima ponuditi neke ustupke koje e nerado odbiti. Pregovori
voeni u Berlinu pridonijeli su suzdranosti politikoga djelovanja Sovjetskog Saveza
na podruju Bliskog istoka do 1973. Nakon toga, Europska konferencija o suradnji
pridonijet e umjerenijoj reakciji Sovjetskog Saveza nizom diplomatskih inicijativa,
koje su rezultirale marginalnim poloajem Sovjetskog Saveza u diplomaciji Bliskog
istoka. Bilo je neophodno suptilno balansirati kriterije vane za napredak pregovora i
sklapanje sporazuma. Uspjeh tih pregovora ovisio je o dobroj volji Sovjetskog
Saveza. Politika detanta uspjela je pridonijeti smirenju meunarodne situacije te
ujedno prisiliti Sovjetski Savez da prihvati znatni geopolitiki uzmak.
Usprkos tim neupitnim uspjesima, Nixonova se administracija suoavala sa sve
eim raspravama o ispravnosti vanjske politike koju je vodila.
Svaka promjena u vanjskoj politici nuno dovodi do suprotstavljanja i otpora
politiara koji su podravali prethodnu politiku liniju. Nakon niza uspjenih
pregovora, neminovno se javljaju otre kritike politiara koji ne priznaju injenicu da
su sporazumi obino odraz recipronih ustupaka, a ne unilateralnih zahtjeva. Teorija
povezivanja u suprotnosti je s legalistikim tradicijama amerikoga vanjskopolitikog
establimenta. Otvaranje prema Kini rezultiralo je sukobima s tzv. kineskim lobijem
(iji je cilj bio borba protiv priznanja NR Kine, op.p.). Kombinacija neprijateljskoga
i kooperativnog ponaanja u voenju politike detanta sa Sovjetskim Savezom bila je u
suprotnosti s tradicionalnim crno-bijelim vienjem svake zemlje kao iskljuivo
prijateljske ili neprijateljske, dok je u stvarnosti bila rije o kombinaciji obaju
elemenata.
Razmimoilaenje u miljenjima bilo je slino onome za vrijeme predsjednika
Wilsona od 1915. do 1919., kad je svojoj zemlji, koja je tada temeljila vanjsku
politiku na izolacionistikom pristupu, nametnuo vanu ulogu u svijetu. Ista razilaenja
u miljenju iskusio je i predsjednik Roosevelt u razdoblju od 1939. do 1941., kad je
odluio da se Sjedinjene Drave angairaju na strani Velike Britanije te kasnije, od

1946. do 1949. predsjednik Truman, kad se stvarala hladnoratovska politika.

Kljuna razlika bila je u tome to je do otrih rasprava sada dolazilo u jeku pakla
Vijetnama, a ubrzo je uslijedila i afera Watergate. U amerikom sustavu predsjednik je
jedina, kljuna figura u politici zemlje i jedina osoba koja definira nacionalne ciljeve.
Ostale institucije takoer utjeu na kreiranje vanjske politike, ali jedino je
predsjednik u poziciji da odreuje i provodi politiku u duemu vremenskom
razdoblju. Kongres, kao zakonodavno tijelo, segmentira pitanja u niz pojedinanih
odluka, koja se potom rjeavaju kompromisima i reciprocitetom. Mediji su u poziciji
zagovarati odreeno politiko djelovanje, ali nisu u poziciji utjecati na svakodnevno
voenje politike. Meutim, bit vanjske politike je upravo u mogunosti objedinjavanja
niza nijansi u realiziranju dugoronih politikih ciljeva. Premda su i druge institucije u
mogunosti modificirati ili odbaciti pojedine inicijative, nisu u poziciji realizirati
dosljednu alternativu.
Svaki novi smjer u amerikoj vanjskoj politici rezultat je interakcije snanih
predsjednikih linosti u suradnji s drugim amerikim institucijama. Uloga je
predsjednika promicati moralne vizije koje ine okvir nacionalnih rasprava. Da nije
dolo do izbijanja afere Watergate, Nixon bi moda uspio pretoiti znatne
vanjskopolitike uspjehe, postignute tijekom prvoga mandata, u trajna operativna
naela, kao to je Roosevelt uspio stvoriti, a potom i konsolidirati, novi pristup
amerikoj unutarnjoj politici, a Truman i Acheson utrti put vanjskopolitikoj
koncepciji zadravanja komunizma.
Meutim, Nixonova sposobnost da vodi dravu tada je ve bila naruena
izbijanjem afere Watergate. Nije pravi trenutak za ponovno istraivanje te tragedije,
ve je dovoljno jo jednom naglasiti injenicu da je afera Watergate oduzela Nixonu
moralni autoritet koji je bitan za obnaanje predsjednike dunosti. Do posljednjega
dana vrenja dunosti predsjednika SAD-a Nixon je odluno i pronicavo rjeavao
svakodnevne probleme i zadatke. Nastavio je isticati vanost temeljnih postulata
vanjske politike, ali vie nije bio dovoljno moan da bi uspio nametnuti donoenje
vanijih politikih odluka. Bez snanoga predsjednika koji bi bio moderator i
integrator, svaka je skupina mogla inzistirati na osobnom stajalitu do ekstrema. Stoga
je vei dio sedamdesetih godina obiljeen nizom rasprava i otrih sukoba o temama
koje su inile bitan dio prijanjih vanih amerikih inicijativa, ali nedostajala je
sinteza koja bi dala poticaj novomu smjeru u amerikoj politici.
Nixonov novi pristup vanjskoj politici poljuljao je temelje amerike vizije
iznimnosti, te imperativ da se amerika politika mora temeljiti na uzvienim
vrijednostima. Izazov koji se nametao Americi bio je prilagodba tih tradicionalnih
istina novomu meunarodnom okruenju. Na temelju svoje unutarnje politike Amerika

je smatrala meunarodni poredak istinski neopasnim, uvjerena da je diplomacija

drugih zemalja takoer temeljena na dobroj volji i spremnosti za postizanje
kompromisnih i obostrano prihvatljivih rjeenja. Neprijateljska politika smatrana je
moralnim padom nacije. Nixonova vanjska politika polazila je od pretpostavke da je
dananji svijet satkan od niza izazova, od nacija ije se akcije temelje na interesu, a
ne dobroj volji, jednom rijeju, od pretpostavke da je rije o svijetu kojim ne moemo
ni dominirati, ni odbaciti ga. U takvu svijetu ne moemo govoriti o jasnim, trajnim
rjeenjima problema, ve rjeenje jednoga problema uskoro otvara druge probleme.
Takav je svijet zahtijevao vanjsku politiku u kojoj su usko povezani snaga zemlje i
opstanak. Tradicionalne amerike vrijednosti bile su vane kao i prije, ali za razliku
od Wilsonove ere, vie nisu mogle biti pretoene u trajne rezultate. Umjesto toga, te su
vrijednosti bile potrebne da daju Americi unutarnju snagu potrebnu za voenje
politike u svijetu za koji su se svi nadali da je bolji od prethodnoga, premda jo
uvijek nesavren.
Nixon i njegovi savjetnici istodobno smatraju komunistiki svijet i neprijateljskim
i spremnim na suradnju. Smatraju ga neprijateljskim u pogledu temeljne ideologije te
zbog potrebe da se sprijei naruavanje globalne ravnotee, a spremnim na suradnju
zbog spreavanja da ideoloki konflikt ne preraste u nuklearni rat.
Nakon duboke razoaranosti politikom Amerike u Vijetnamu, mnogi Amerikanci
zahtijevaju temeljenje amerike politike na moralnim obvezama, a ne na interesima.
Zbog upitnih moralnih vrlina predsjednika, mnogi Amerikanci koji su odrasli na
tradicionalnom pristupu amerikoj vanjskoj politici, ukljuujui i liberale i
konzervativce, udruuju se u zajednikom otporu Nixonovu novom pristupu vanjskoj
politici. Liberali se odluuju na takav potez budui da smatraju novu politiku
temeljenu na nacionalnim interesima nemoralnom, a konzervativci jer kljunim
pitanjem smatraju ideoloku borbu s Moskvom, a ne geopolitika pitanja.
Budui da je ameriki pristup vanjskoj politici bio temeljen na liberalnim idejama
sve od doba Woodrowa Wilsona, Nixonov diplomatski stil ne nailazi na odobravanje.
Nixon nije prihvatio pragmatini pristup politici i postupno rjeavanje pojedinih
problema koji su zagovarali strunjaci za vanjsku politiku i advokati koji su u velikoj
mjeri utjecali na formiranje liberalnoga pogleda Amerike na meunarodne odnose.
Takoer se ne slae s vilsonijanskom koncepcijom kolektivne sigurnosti, rjeavanjem
nesporazuma sudskim putem te vanosti pitanja razoruanja koje se smatra jedinim
ispravnim putem za ostvarenje meunarodnoga poretka. Liberali se stoga nalaze u
nezgodnu poloaju: rezultati diplomacije koju naelno odobravaju, kao to je
poputanje tenzija u odnosima sa Sovjetskim Savezom i otvaranje prema Kini,
temeljeni su na naelima koje vilsonijanska tradicija smatra neprihvatljivim na

nacionalnim interesima i koncepciji ravnotee snaga. ak i kad je Nixonova

administracija uspjeno promovirala politiku temeljenu na vilsonijanskim idealima,
kao to je poticanje emigracije iz Sovjetskog Saveza, sklonost ostvarenja tih ciljeva
uz pomo tajne diplomacije dovodi do dodatnoga razilaenja s predstavnicima
tradicionalnih vrijednosti amerike vanjske politike.
Konzervativci smatraju Nixonovu strategiju tretiranja Sovjetskog Saveza kao
kompleksni geopolitiki fenomen, stranom i neprimjerenom. Velika veina
konzervativaca dri konflikt s komunizmom gotovo iskljuivo ideolokim pitanjem.
Uvjereni da je Amerika izvan dosega geopolitikih izazova, smatraju da su temeljna
pitanja politike zadravanja nebitna za Ameriku, a bitna za tradicionalne borbe
europskih sila, o kojima su uglavnom imali loe miljenje. Konzervativni politiari
digli su ruke od Vijetnama ve u doba Johnsonove administracije, i smatrali taj rat tek
otklonom od prioritetnog pitanja, a ne, poput Nixona, kljunom sastavnicom amerike
vanjske politike. S nepovjerenjem su pratili pregovore sa Sovjetskim Savezom, a
postizanje kompromisnoga rjeenja smatrali uzmicanjem. Konzervativno krilo
republikanaca nerado se miri se politikom otvaranja prema Kini, i tu politiku dri
korakom prema porazu Moskve i taktiki neophodnim potezom iji je krajnji cilj
izvlaenje Sjedinjenih Drava iz Vijetnama. Kako su oduvijek sa skepsom gledali na
pregovore s Moskvom, a podravali Achesonov i Dullesov pristup ekanja konanoga
sloma komunizma s pozicije sile, konzervativci smatraju pregovore o politikim i
vojnim pitanjima naputanjem temeljnih moralnih postulata na kojima se temelji
amerika vanjska politika.
Tradicionalnim konzervativcima uskoro se pridruuje liberalno krilo
antikomunistiki orijentirane Demokratske stranke, koje se snano odupire komunizmu
i koje se jaanjem desnoga krila udaljava od temeljnih polazita svoje stranke.
Kandidatura McGoverna 1972. godine dodatno je razoaranje tim neokonzervativnim
snagama, a izbijanje rata na Bliskom istoku 1973. daje im priliku da izloe svoje
stavove o vanjskoj politici na koherentan nain i podignu ih na nacionalnu razinu.
Bilo je za oekivanje da e ti neokonzervativci, koji su oduvijek bili odani snanoj
antikomunistikoj ideologiji, ubrzo podrati administraciju koja je uporno nastavljala
snanu politiku u Vijetnamu s ciljem da potvrdi ameriku tvrdnju da time titi svijet od
irenja komunizma. Kao i konzervativci, ti neokonzervativci vie su zaokupljeni
ideolokim no geopolitikim pitanjima. Nekoliko najutjecajnijih pobornika takve
politike otro se suprotstavlja ratu u Vijetnamu. Sve njihove rezerve prema Nixonovoj
politici ne doputaju im da smatraju amerikog predsjednika zaslunim za ogorenu
borbu za okonanje rata asnim mirom. Budui da nisu voljeli Nixona ni vjerovali
njegovoj politici, strepe da bi Nixon bio u stanju odustati od kljunih amerikih

interesa u pokuaju da se odri na predsjednikom poloaju.

Odnos Bijele kue prema birokraciji dodatno komplicira situaciju. Za prvoga
predsjednikog mandata, Nixon je prebacio veliki dio diplomatskih inicijativa na
Bijelu kuu, u skladu s najavama tijekom predsjednike kampanje. Kad su sovjetski
lideri uvidjeli da Nixon nema namjeru delegirati donoenje kljunih vanjskopolitikih
odluka, uspostavlja se kanal za izravne kontakte izmeu sovjetskoga veleposlanika
Anatolija Dobrinjina i Bijele kue. Na taj su nain predsjednik Nixon i najue vodstvo
u Kremlju mogli izravnim kontaktima rjeavati kljuna pitanja.
Ne postoji takav bijes kao to je bijes prezrene birokracije, a Bijela kua tijekom
Nixonova mandata dodatno je oteala probleme neosjetljivou kojom je omoguila
zaobilaenje ustaljene procedure. Proces pregovora uvijek se temelji na ustupcima
obiju strana. Unato tome, oni koji su iskljueni iz procesa pregovora smatraju da u
pregovorima jedna strana daje sve ustupke, a da je u sluaju njihova ukljuenja u
proces pregovora i prihvaanja njihovih savjeta Amerika mogla izbjei davanje
ustupaka. Bez uobiajene birokratske sigurnosne mree izloena napadima
konzervativaca, frustriranih liberala i agresivnih neokonzervativaca, Bijela kua se za
Nixonova mandata nala u neobinoj poziciji i bila prisiljena na defanzivan pristup
unato iznimno uspjenoj vanjskoj politici koju je vodila.
Kritiari Nixonove politike zahtijevali su od administracije da vodi politiku
konfrontacije u doba kad je Amerika stenjala pod naletima Mirovnoga pokreta, kad je
predsjednik Nixon bio u postupku opoziva s dunosti (njegov nasljednik Gerald Ford
bio je imenovan, a ne izabran), i kad se svakom sjednicom Kongresa smanjivao
predsjednikov autoritet da pribjegne prijetnji uporabe sile, uz istodobno jaanje
inicijativa za smanjenje prorauna za obranu. Nixonovoj administraciji nametnut je
teak zadatak rjeavanja vijetnamske krize bez geopolitikih gubitaka, te voenja
politike prema komunistikom svijetu koja e biti usredotoena na vana bojita.
Nixon je smatrao detant taktikom u dugotrajnu geopolitikom sueljavanju, dok su
liberalni kritiari Nixonove politike smatrali detant krajnjim ciljem. Konzervativci i
neokonzervativci odbacivali su geopolitiki pristup te zagovarali politiku neprestane
ideoloke konfrontacije.
Nixonova politika voena do 1973. godine uspjela je smiriti odnose izmeu Istoka
i Zapada, to je omoguilo kritiarima njegove politike unutar zemlje da ga jo ee
napadaju. Najprjepornije pitanje bilo je je li mogue i poeljno ne temeljiti ameriku
politiku na vjeri u konano rjeenje uz povremene angamane. Nixon je zagovarao
gledite da u multipolarnom svijetu do promjena treba doi evolucijom. Takva
politika zahtijevala je strpljenje, to nije bilo tradicionalno obiljeje amerike
diplomacije. Kritiari Nixonove politike, pozivajui se na tradiciju amerike

iznimnosti, uporno zahtijevaju da Sjedinjene Drave odmah krenu prema ostvarenju

cilja trenutne promjene sovjetskoga drutva. Takav cilj Amerika si nije postavila ni u
doba amerikoga nuklearnog monopola. Nije se moglo izbjei izbijanje ustrih
rasprava izmeu zagovornika vanjske politike kao strategije i vanjske politike kao
kriarskoga rata. Vodile su se rasprave izmeu politiara koji su smatrali da je
najmudriji politiki smjer disciplinirati protivniku supersilu, i onih koji su inzistirali
na otrom kanjavanju carstva zla. Sve to nije moralo rezultirati slomom Nixona na
poziciji predsjednika zemlje, to je samo sprijeilo razuman nastavak rasprava.
Zbog nepostojanja usuglaenih temeljnih naela, svaka se strana usredotoila na
razliite prijetnje. Geopolitika ranjivost Sjedinjenih Drava na postupno irenje
Sovjetskog Saveza bila je za Nixona nona mora. Konzervativci su strepili od
moralnoga pada zemlje ili apokaliptinoga konanog obrauna koji bi mogao izazvati
napredak i daljnji razvoj sovjetske tehnologije. Liberali su brinuli zbog
prenaglaavanja pitanja vojne sigurnosti Amerike. Konzervativci su strepili od
mogue vojne dominacije Sovjetskog Saveza. Liberali su eljeli izbjei prekomjerno
angairanje Sjedinjenih Drava u dogaajima u svijetu, dok je Nixon uporno utirao put
dugorono odrivoj strategiji.
Rezultat je bio vrtlog sukobljenih i nerjeivih pritisaka. Liberali su pomno traili
bilo kakav znak slabljenja inicijativa iji je cilj bila kontrola naoruanja. Nixon se
odluno suprotstavljao geopolitikim prijetnjama od Kube do Bliskog istoka.
Konzervativci su kritizirali predsjednikovu politiku, smatrajui ju povlaenjem iz
ideoloke konfrontacije i odstupanjem od nuklearne strategije zemlje. Sve je to
rezultiralo bizarnom situacijom u kojoj su se liberali obruili na obrambeni program
predsjednika Nixona smatrajui ga pretjeranim, dok su istodobno konzervativci
kritizirali predsjednikovu politiku kontrole naoruanja smatrajui da je suvie
pomirljiva. Uz pomo konzervativaca, predsjednik Nixon uspijeva dobiti odobrenje
Kongresa za vlastitu koncepciju obrambenih programa, a odobrene su i mjere kontrole
naoruanja (za to je bilo neophodno odobrenje Kongresa) uz pomo liberala, koji su
se usprotivili stavovima nekih lanova konzervativne opozicije.
Najvaniji dio svih kritika (ak i kritika liberala) bio je poziv na ponovno
prihvaanje temeljnih premisa politike zadravanja komunizma, uz uvjerenje da treba,
uz snane obrambene snage, priekati transformaciju sovjetskog sustava. Nixon se
sloio s potrebom snane obrane, ali nije vjerovao politici koja bi Moskvi omoguila
da namee diplomatske inicijative i izazove jo jau krizu i raskol u nacionalnom
konsenzusu Sjedinjenih Drava. Kritiari su vjerovali da bi aktivnija diplomacija
izmeu Istoka i Zapada ublaila strepnje amerikoga naroda. Nixon je bio uvjeren da
je potrebna fleksibilnija diplomacija koja bi poduprla spremnost Amerike da se

odupre komunizmu. vrsto je odluio sprijeiti svaki ekspanzionistiki potez

Sovjetskog Saveza, to su neki od kritiara Nixonove politike smatrali uvoenjem
geopolitike europskoga stila u konflikt koji je primarno ideoloki.
U lipnju 1974. senator Henry Jackson iznosi pred Odborom za kontrolu naoruanja
kritiku politike detanta, koju je pripremila skupina uglednih znanstvenika, i tvrdi:
... u trenutnoj sovjetskoj terminologiji detant ili miroljubiva koegzistencija
oznaava strateku alternativu otvoreno militantnom antagonizmu uperenom protiv
takozvanih kapitalistikih zemalja. Detant ne znai da e Sovjetski Savez ili njegovi
saveznici odustati od politike konflikta s liberalnim zemljama Zapada. ... Frontalno
sueljavanje ustupit e mjesto neizravnim oblicima borbe, koje moemo opisati
ideolokim. U sovjetskoj praksi taj termin obuhvaa subverziju, propagandu,
985

politike ucjene i obavjetajne operacije.

George Meany, predsjednik AFL-CIO, u svom obraanju senatskom Odboru za
vanjsku politiku, izraava isti nain razmiljanja jednostavnijim jezikom:
Sovjetski Savez vidi detant na sljedei nain: temelj detanta je slabost SAD-a.
Detant istodobno znai intenziviranje ideolokog ratovanja te slabljenje NATO
saveza. Detant ujedno oznaava vojnu superiornost Sovjetskog Saveza nad Zapadom,
te od strane Zapada priznanje zemalja pod kontrolom Sovjetskog Saveza u Istonoj
Europi. Detant po sovjetskom miljenju znai povlaenje amerikih snaga iz
986

Europe.
Takve kritike izazivaju ogorene reakcije Nixonove administracije koja nikad nije
ni sumnjala da Kremlj smatra da politika detanta ispunjava barem neke sovjetske
ciljeve, te da Moskva u protivnom ne bi ni pristala na detant. Pravo pitanje koje se
nametalo bilo je ispunjava li detant i neke od amerikih ciljeva. Nixon i njegovi
savjetnici vjeruju da je vrijeme na strani demokratskih zemalja, jer e mirnim
razdobljem bez daljnje ekspanzije ojaati centrifugalne snage komunistikoga sustava.
Osobno sam izloio analizu detanta u oujku 1976., za Fordove administracije koja
zapravo vodi istu politiku kao i Nixonova, i koja se suoava s istim kritikama:
Snaga je Sovjetskog Saveza neujednaena; oite su slabosti i frustracije
sovjetskog sustava, i jasno su dokumentirane. Usprkos neizbjenu jaanju sovjetske
sile, Sovjetski Savez je jo uvijek daleko iza nas i naih saveznika u svakom vojnom,
ekonomskom i tehnolokom pogledu. Izazov i prkos Sovjetskog Saveza industrijski
razvijenim demokratskim zemljama bio bi krajnje nepromiljen i riskantan potez.
Osim svega, sovjetsko drutvo vie nije do te mjere izolirano i udaljeno od utjecaja i
987

privlanosti vanjskog svijeta, ni nespremno na kontakte s vanjskim svijetom.

Tu teoretsku raspravu o detantu mogao je preduhitriti razvoj dogaaja. Meutim,

intelektualni lider kritiara predsjednikove politike poput senatora Henryja Jacksona,
nipoto nije elio prepustiti politiku detanta testu vremena, te je poduzeo niz koraka za
pridobivanje potpore inicijativi za njezino odbacivanje. Demokrat iz drave
Washington, i jedan od najistaknutijih amerikih javnih dunosnika, Jackson je pomno
prouavao meunarodnu politiku, posebno politiko djelovanje Sovjetskog Saveza, a
bio je i vrstan strunjak za pitanja obrane. Vjeto je kombinirao erudiciju i majstorsku
sposobnost da manipulira raznim dijelovima vlade, te uspio pribliiti stavove
Kongresa i izvrne vlasti. Jacksonovi suradnici, koje je predvodio Richard Perle, bili
su skupina jednako obrazovanih pojedinaca ije su manipulativne vjetine nadilazile
ak i njegove.
Iako je Jackson bio prvi Nixonov izbor za dravnoga tajnika, taj politiar postaje
najgorljiviji protivnik politike amerike administracije prema Sovjetskom Savezu.
Tijekom veeg dijela Nixonova prvog mandata, Jackson ostaje nepokolebljiv u
pogledu politike prema Vijetnamu, te prua snanu potporu Nixonovim nastojanjima
da zadri potporu amerikoj obrani usprkos nemilosrdnim pritiscima Kongresa, iji je
cilj jednostrano smanjivanje prorauna za obranu. Jackson je bio ijedan od iznimno
vanih pojedinaca koji je vodio Nixonov program antibalistikih raketa (ABM), i uz
iju pomo je Senat odobrio sredstva za taj program. Unato takvoj suradnji, krajem
Nixonova prvoga mandata dva se politiara razilaze, iako su njihova tumaenja
namjera Sovjetskog Saveza gotovo identina. Jackson se nije sloio sa sporazumom o
ABM programu, kojim je broj obrambenih pozicija obiju strana ogranien na dvije, a
uskoro e to protivljenje programu prerasti u protivljenje nizu pitanja u odnosima
Istoka i Zapada.
Izvorni Nixonov program za obranu antibalistikim raketama (ABM) planirao je
dvanaest obrambenih pozicija diljem Sjedinjenih Drava. Takav raspored obrambenih
snaga pokazao bi se uinkovitim protiv neke manje nuklearne sile, na primjer Kine, te
protiv djelominih napada Sovjetskog Saveza, a bio bi i temelj moguoj potpunoj
obrani od Sovjetskog Saveza.
Meutim, Kongres svake godine donosi odluku o daljnjem smanjenju broja
obrambenih pozicija, tako da Pentagon 1971. ukljuuje samo dvije pozicije u proraun
za sljedeu godinu. Takvo prestrojavanje nije moglo zadovoljiti nikakve realne
strateke ciljeve, ve se radilo samo o eksperimentalnom programu. U skladu s
antimilitantnim raspoloenjem koje je prevladalo u tom razdoblju, veina u Kongresu
na svakoj sjednici dodatno smanjuje predloeni proraun za obranu (u to smanjenje
nismo raunali programe koje Nixonova administracija nikad nije predloila, jer je
znala da nee za njih dobiti podrku).

Rezultat tih sve snanijih pritisaka promjena je Ministarstva obrane u zagovornika

politike kontrole naoruanja. Poetkom 1970. zamjenik ministra obrane David
Packard savjetuje predsjednika Nixona da odmah poduzme novu inicijativu o
ogranienju stratekoga naoruanja (SALT) kojom moemo pokuati postii sporazum
u Beu do sredine listopada, ili najkasnije do studenoga. Packard smatra urno
sklapanje sporazuma pitanjem od kljune vanosti, ak i ako je rije o djelominom
sporazumu, jer e sve snaniji pritisci, kojima je cilj smanjenje nacionalnog
prorauna, vjerojatno rezultirati znaajnim reduciranjem obrambenih programa,
ukljuujui i strateke snage. U sluaju neuspjeha takve inicijative, jednostrane odluke
988

Kongresa sve e vie slabjeti nau pregovaraku poziciju.

|U takvu politikom okruenju Nixon ljeta 1970. pokree pismenu komunikaciju sa
sovjetskim predsjednikom vlade Aleksejom Kosiginom, koja e dvije godine poslije
postati temeljem sporazuma o ogranienju stratekoga naoruanja (SALT). Sve do tada
Sovjeti su uporno inzistirali da se razgovori o kontroli naoruanja ogranie na
obrambeno oruje u kojemu su Sjedinjene Drave bile tehnoloki superiorne, a da se
odgode razgovori o ogranienju ofenzivnih projektila (Sovjetski Savez je godinje
proizvodio 200 takvih projektila svih vrsta, a Sjedinjene Drave ni jedan). Nixon je
jasno dao na znanje da nikad nee pristati na tako jednostranu nagodbu.
Rezultat dopisivanja Nixona i Kosigina bio je sovjetski pristanak na istodobno
ograniavanje i defenzivnog i ofenzivnog oruja.
Pregovori koji su uslijedili doveli su do potpisivanja dva sporazuma. Sporazum o
ABM programu, potpisan 1972., ograniava obranu na dvije kljune pozicije i 200
lansera projektila, to je premalo da zadri i napad manjih razmjera. Nixon pristaje na
takvo ogranienje jer eli sauvati nukleus obrane, ali ujedno i zbog strepnje da e u
protivnom Kongres odbaciti ak i eksperimentalni program. U to doba nije dolazilo do
veih nesuglasica u pogledu ogranienja obrambene moi.
Pitanje koje je zapalilo Ameriku bilo je petogodinji privremeni sporazum koji je
obvezivao obje strane na zamrzavanje stratekih obrambenih snaga do dogovorene
granice stratekih ofenzivnih lansera projektila, bilo da su smjetene na kopnu ili moru
(podmornicama). Sjedinjene Drave su pet godina prije definirale razine obrane koje
procjenjuju dovoljnim, i nisu pripremale nikakve dodatne programe. Sovjetski je
Savez istodobno proizvodio 200 projektila na godinu. Da bi djelovao u skladu s
odredbama sporazuma, Sovjetski Savez morao bi onesposobiti 210 starijih raketa
dugog dometa. Bombarderi, u kojima je Amerika bila nadmona, nisu bili ukljueni u
ogranienja. Obje strane slobodno su mogle usavravati tehnologiju svojih zranih
vojnih snaga.

Bilo je vrlo teko usporediti raketne snage obiju strana. Amerike rakete bile su
manje i preciznije. Polovica svih raketa bila je opremljena s vie bojevih glava
(svaka raketa mogla je nositi nekoliko eksplozivnih naprava). Sovjetske su rakete bile
vee, primitivnije i manje fleksibilne, a njihov broj nadmaivao je broj amerikih
raketa za otprilike 300. Sve dok je svaka strana donosila vlastite odluke, disparitet
nije nikoga brinuo. Amerika je imala veliku prednost u zranim snagama, a zbog
viestrukih bojevih glava i dodatnu prednost, koja e se sigurno jo poveati u
sljedeih pet godina koliko je trebalo da sporazum stupi na snagu.
im je na moskovskom sastanku na vrhu odranom u svibnju 1972. potpisan
sporazum SALT, disparitet u dogovorenu broju lansera odjednom postaje prijeporno
pitanje. Bio je to zaista neobian razvoj dogaaja! Prije no to se uope poelo
razmiljati o pregovorima SALT, Sjedinjene Draave same su odredile plafone.
Pentagon nije inzistirao na veemu naoruavanju tijekom prvoga Nixonova mandata
nije primljen ni jedan zahtjev Pentagona za jaanje stratekih snaga. Meutim, ak i
nakon odreivanja viih plafona pri sklapanju sporazuma u Vladivostoku 1974.,
Ministarstvo obrane nikad nije predlagalo povienje broja lansirnih rampi od onog
koji je dogovoren jo 1967.
Neki posjetitelj s Marsa bi na raspravama koje su se vodile diljem zemlje sigurno
uo zapanjujuu priu o tome kako je vlada Sjedinjenih Drava dopustila
nejednakost u stratekim raketama i pristala na vlastiti jed- nostrani program. Prije
SALT-a nikad nisu postojali planovi za promjenu toga programa, a program nee biti
proiren ak ni dvije godine poslije, kad su plafoni promijenjeni, kao ni za vrijeme
Reaganove administracije. Razina naoruanja na koju su Sjedinjene Drave
svojevoljno pristale, jer su i tako raspolagale s vie bojevih glava od Sovjetskog
Saveza, i koje Sjedinjene Drave nisu mogle promijeniti za vrijeme trajanja
sporazuma, odjednom je proglaen opasnom, im je postala sastavnim dijelom
989

potpisanoga sporazuma.
Na veliku alost Nixona i njegovih savjetnika, nejednakost je bila jedna od onih
kljunih rijei koje stvaraju vlastitu realnost. Kad je administracija usporedila
lansirne rampe i bojeve glave s planiranim i dogovorenim plafonima, nastupio je tajac
i nelagodan osjeaj da administracija brani raketni jaz , koji je dogovoren na tetu
Sjedinjenih Drava.
Nixonova administracija smatrala je da je sklapanje sporazuma SALT nain da se
zatite bitno vani obrambeni programi koji su neprestano bili izloeni napadima
Kongresa, i to na dva naina: zahtijeva da Kongres plafone dogovorene sporazumima
smatra osnovom, te istodobno zahtijeva poveanje prorauna za modernizaciju obrane

na 4,5 milijardi dolara. ak i u dananje doba, dvadeset godina nakon toga, veina
kljunih stratekih programa (B-l, nevidljivi bombarderi, projektili MX, strateke
krstaree rakete, Trident rakete i podmornice) temeljeni su na inicijativama
administracija predsjednika Nixona i Forda u doba sklapanja sporazuma SALT 1.
Rasprave o raketnim snagama obiju strana otkrivale su dublje, osnovane razloge
zabrinutosti. Jackson i pobornici njegovih gledita smatraju da je sve vei naglasak na
kontroli naoruanja (mediji i akademski krugovi gotovo su opsjednuti rjeavanjem
toga pitanja) potencijalna prijetnja kreiranju bilo kakve ozbiljnije obrambene politike.
Novi vojni programi opravdavaju se objanjenjem da e u buduim SALT
pregovorima posluiti kao aduti pri nagodbi. Jacksonovi pobornici smatraju da takav
trend moe unititi svako osnovno strateko naelo obrambene politike. Na kraju
krajeva, kakav je smisao moglo imati predvianje neznatnih sredstava za provedbu
skupih programa od kojih e se kasnije odustati?
Krajnji cilj rasprava o odredbama sporazuma svodio se na pitanje na koji nain se
treba suoiti s okonanjem razdoblja strateke superiornosti Amerike. U teoriji, ve
cijelo desetljee bilo je potpuno jasno da strana sposobnost unitenja nuklearnog
oruja mora dovesti do pat pozicije, te da unaprijed iskljuuje pobjedu koja bi mogla
biti prihvatljiva bilo kojemu racionalnom politikom lideru. Svjesna te opasnosti,
Kennedyjeva administracija razvila je strateku doktrinu sigurnog unitenja
(assured destruction), koja je temeljila odvraanje na sposobnosti svake strane da
drugu u potpunosti uniti.
Ta strateka doktrina nije ri jeila temeljnu dilemu, ve ju je samo iznova
definirala. Nacionalna strategija koja je temeljena na samounitenju prije ili poslije
morala je doivjeti poraz. SALT 1 uvjerio je javnost u neto to su strunjaci znali ve
barem deset godina. Odjednom je sporazum SALT bio izloen optubama za stanje
stvari koje bi bez dvojbe bilo jo gore pod uvjetima neogranienoga naoruavanja
dviju nuklearnih velesila. Problem je doista bio stvaran i ozbiljan, ali SALT nije bio
uzrokom tih problema. Sve dok se strategija odvraanja napada smatrala obostranim
unitenjem, prevladat e psiholoke inhibicije prema nuklearnom ratu. Amerika je
gomilala oruje koje se pokazalo korisnim jedino kao nain spreavanja protivnika da
upotrijebi nuklearno oruje, i koje nije bilo relevantno ni za jednu moguu politiku
krizu. Kad se uvidjela promaenost takve politike, strateka doktrina obostranoga
sigurnog unitenja (MAD-Mutual Assured Destruction) neminovno je morala
rezultirati slabljenjem morala i unitenjem postojeih saveza. Upravo je to pitanje, a
ne SALT, inilo bit stvarne nuklearne dileme.
Otre rasprave o SALT-u i detantu bile su znak pobune protiv svijeta u kojemu se
vodio smrtonosan ideoloki konflikt u situaciji neizbjene pat pozicije. Stvarni razlog

sukoba oko SALT-a bile su dvije dijametralno suprotne procjene nuklearne pat
pozicije. Nixon i njegovi savjetnici zakljuili su da bi bilo koja strana koja je u
poziciji zaprijetiti svijetu ratom koji nije nuklearan, bila u povoljnijoj poziciji da
ucjenjuje i provodi politiku puzajueg ekspanzionizma. Upravo to je bilo razlogom to
je Nixon posebnu vanost pridavao suprotstavljanju geopolitikim prijetnjama. Bez
mogunosti protuudara (counterforce strategy koncepcija o mogunosti automatskog
unitavanja protivnikog arsenala oruja), i sposobnosti da se protivnik razorua ve
pri prvom udaru, amerika strateka snaga pokazat e se sve neprikladnijom za obranu
prekomorskih zemalja, ukljuujui i Europu (vidi glavu 24.).
Skupine okupljene oko Jacksona dobro su to razumjele i teile ponovnoj uspostavi
amerike strateke superiornosti. Meutim, istodobno su izraavali zabrinutost to
Amerika ne samo gubi sposobnost prvog udara, to je bilo tono, ve e s vremenom i
Sovjetski Savez stei takvu sposobnost. Ta pretpostavka nipoto nije bila tona, barem
ne u doba kad su se odvijale takve rasprave.
Jacksonu je strateka ranjivost Amerike bila prava nona mora, dok je Nixon
smatrao geopolitiku ranjivost nonom morom. Jackson je bio istinski zabrinut za
ravnoteu vojnih snaga, dok je glavna Nixonova briga bila globalna distribucija
990

politike snage.
Jackson je, zajedno s pobornicima svoje koncepcije, pokuao
iskoristiti SALT s ciljem da prisili Sovjetski Savez na oblikovanje cjelokupne
strateke snage prema amerikom modelu. Nixon i suradnici nisu vjerovali da je
Amerika u poziciji nametnuti takvo rjeenje u situaciji kad Kongres znatno reducira
proraun za obranu. Predsjednik Reagan e kasnije pokazati politiku korisnost
politike jaanja vojne moi Amerike. Jacksona i njegove suradnike prvenstveno brine
strateka ravnotea, a prijetnju amerikim stratekim snagama smatraju uglavnom
tehnolokim problemom. Cilj je Nixonove administracije pripremiti Ameriku za ulogu
koja je nova u amerikoj povijesti, iako je jednako stara kao i dravni sustavi:
sprijeiti da protivnik ostvari naizgled marginalne politike probitke, koji bi s
vremenom mogli rezultirati unitenjem ravnotee snaga. Jacksonov tim relativno je
tolerantan prema geopolitikim promjenama (Jackson 1975. godine glasa protiv
pruanja pomoi nekomunistikim snagama u Angoli).
Takav zastoj ini rasprave o SALT-u teko razumljivim, sve dok se nisu iscrpno
definirali sustavi naoruanja koji su laicima bili sasvim nerazumljivi, a oko kojih je
dolo do otrih podjela meu strunjacima za naoruanje. Analizirajui tu situaciju iz
sadanje perspektive, argumenti o kompromisima, beskrajne rasprave o razmjeni
krstareih projektila za sovjetske bombardere, odustajanju od uporabe krstareih
raketa, izjednaavanju ukupnih nuklearnih potencijala i neravnopravnosti u
raspolaganju viestrukim bojevim glavama dviju velesila, zvue poput

srednjovjekovnih traktata napisanih u naputenim samostanima.

Pitanja koja su isticana tijekom rasprava bila su od odsudne vanosti, ali
istodobno i neizbjena. Do zastoja dolazi zbog tekoa koje izbijaju tijekom Nixonova
mandata. Ameriki idealizam nije elio biti sputan inicijativama za postizanje
politikoga kompromisa. Predsjednik vie nije bio u poziciji kanjavati ili nagraditi,
to su preduvjeti obavljanja te dunosti. Kritiari predsjednikove politike nisu vidjeli
nikakve razloge zbog kojih bi trebali prilagoditi svoje stavove. Rasprave su poprimile
razmjere akademskih sastanaka tvrdoglavih profesora. Povjesniari e se sigurno
okoristiti jasnijim izraavanjem i definiranjem stavova no to je uobiajeno u
politikom procesu. Amerika je platila osuivanje same sebe odgaanjem konanoga
definiranja geopolitikih potreba, koje e potrajati gotovo cijelo desetljee.
Na posljetku, komunizam je doivio slom, to je djelomino posljedica uruavanja
samoga sustava, a djelomino rezultat pritisaka sve snanijeg Zapada. Upravo to je
razlogom to e povijest sigurno biti naklonjenija opoziciji u raspravama koje su se
odvijale diljem Amerike, no to su sukobljene strane u raspravama ikad bile jedna
prema drugoj. Povijest e sigurno ocijeniti da je pristup Nixona i njegovih
konzervativnih kritiara bio komplementaran, a ne natjecateljski, pri emu je jedna
strana u raspravama isticala geopolitiki, a druga tehnoloki aspekt borbe, koju su
obje strane promatrale na slian nain.
Pitanje kontrole naoruanja bilo je tehniki suvie zamreno da bi filozofske
polemike o samoj biti amerike vanjske politike mogle djelovati uvjerljivo i
dosljedno. Postupno se rasprave okreu pitanjima koja su primjerenija tradicionalnom
amerikom idealizmu i koja nailaze na bolji odaziv javnosti prijedlog da pitanje
ljudskih prava treba postati prioritetnim ciljem amerike vanjske politike.
Rasprave o ljudskim pravima poele su apelom za jaanjem amerikog utjecaja na
poboljanje tretmana sovjetskih dravljana, ali su se ubrzo pretvorile u strategiju iji
je cilj bio ubrzanje promjena unutar sovjetskog sustava. Kao i u pitanju kontrole
naoruanja, sam cilj nije bio prijeporan, ve definiranje do kojega bi stupnja
ideoloka konfrontacija trebala biti prioritetnim pitanjem amerike vanjske politike.
Pitanje emigracije idova iz Sovjetskog Saveza bilo je s diplomatskog aspekta
zamisao Nixonove administracije. Prije 1969. godine, pitanje emigracije Zidova nikad
se nije nalo na dnevnom redu razgovora izmeu Istoka i Zapada. Sve prijanje
administracije pod vodstvom obiju stranaka smatrale su da je to pitanje u djelokrugu
Sovjetskog Saveza. Niti jedna administracija do tada nije bila spremna opteretiti
ionako zategnute odnose izmeu Istoka i Zapada tim dodatnim kontroverznim
zahtjevom. Skupini od samo 400 Zidova bilo je 1968. doputeno da emigriraju iz
Sovjetskog Saveza, ali ni jedna demokratska zemlja nije postavila pitanje o tom

problemu.
Poboljanjem odnosa izmeu Amerike i Sovjetskog Saveza, Nixonova
administracija poinje dijalog putem predsjednikoga tajnog kanala, istiui da
sovjetski potezi nee proi nezapaeno na najviim razinama amerike vlade. Kremlj
poinje reagirati na amerike prijedloge, posebno nakon poetnoga poboljanja
odnosa izmeu dviju zemalja. Svake godine broj idovskih emigranata raste, a 1973.
dosee broj od 35.000 graana. Osim toga, Bijela kua redovito predaje sovjetskom
vodstvu listu problematinih sluajeva pojedinaca kojima je odbijeno izdavanje
izlaznih viza, osoba ije su obitelji razdvojene, a neki od lanova obitelji u zatvoru.
Veina tih sovjetskih dravljana na posljetku dobiva dozvolu za emigraciju.
Svi ti dogaaji rezultat su tajnih nagodba. Nitko nije postavio nikakav formalni
zahtjev, i nisu uslijedili nikakvi formalni odgovori. Sovjetski potezi bili su
primijeeni, ali ne i priznati. Politika Sovjetskog Saveza prema emigraciji postajala je
sve pomirljivija premda Washington nije postavio takav zahtjev. Nixonova
administracija vrsto se drala osnovnih pravila i nikad nije traila priznanje za
promjenu formalnoga sovjetskog stava prema pitanju emigracije, ak ni tijekom
izborne kampanje, sve dok Henry Jackson nije odluio pretvoriti pitanje idovske
emigracije u predmet javne konfrontacije.
Jacksonov potez potaknut je neobinom odlukom Kremlja tijekom ljeta 1972. da
emigrantima nametne izlazne pristojbe, pravdajui takav potez eljom da Sovjetski
Savez dobije odtetu za trokove obrazovanja graana koji naputaju zemlju. Nikad
nije poblie pojanjen razlog za taj potez, i vjerojatno se radilo o pokuaju da se
pobolja nesigurna pozicija Sovjetskog Saveza u arapskom svijetu, to je jasno
pokazano izbacivanjem ruskih borbenih trupa iz Egipta. Drugi razlog zbog kojeg su
uvedene izlazne pristojbe mogao je biti stvaranje zaliha strane valute, a Sovjeti su
oekivali da e te trokove snositi zagovornici pojaanog intenziteta emigracije u
Americi. Uplaeni da bi se emigracija iz Sovjetskog Saveza mogla smanjiti, skupina
idova obratila se i Nixonovoj administraciji i Henrjju Jacksonu, koji im je ve niz
godina pruao potporu.
Nixonova administracija tajnim sporazumima nastavlja rjeavanje pitanja
emigracije iz Sovjetskog Saveza s veleposlanikom Dobrinjinom, a Jackson posee za
domiljatim potezom i vri javni pritisak na Sovjetski Savez. Na sastanku na vrhu
odranom ljeta 1972., Sjedinjene Drave potpisuju sporazum kojim Sovjetski Savez
dobiva status najpovlatenije nacije (MFN-Most Favored Nation) u zamjenu za
rjeavanje lend-leasea iz ratnog razdoblja (lend-lease, ameriko opskrbljivanje
robom i uslugama tijekom Drugoga svjetskog rata zemalja ija se obrana smatrala
kljunom za obranu Sjedinjenih Drava; zakon lend-lease stupio je na snagu nakon to

je proao glasanje u Kongresu 11. oujka 1941., op.p.). U listopadu 1972. Jackson
uspijeva provesti prijedlog amandmana kojim onemoguava bilo kojoj zemlji koja
ograniava emigraciju dobivanje statusa povlatene nacije. To je bio taktiki
briljantan potez. Status najpovlatenije nacije zvui mnogo vanije no to doista jest, i
da je nediskriminatorni status. Takvim statusom zemlja ne dobiva nikakve posebne
ustupke, ve samo privilegije koje pripadaju svim nacijama s kojima Sjedinjene
Drave odravaju normalne trgovake odnose (takvih je zemalja bilo vie od stotinu).
Status povlatene nacije omoguava normalne trgovinske odnose na temelju
reciprociteta. S obzirom na stanje sovjetskoga gospodarstva, nije se oekivalo da bi
razina takve trgovine mogla biti znaajna. Zasluga Jacksonova amandmana bila je da
politika sovjetske emigracije nije bila samo pitanje javne diplomacije, ve i
legislative amerikoga Kongresa.
Izmeu administracije i Jacksona nije dolazilo do razmimoilaenja u bitnim
pitanjima. Administracija je zauzela vrsti stav u nizu drugih pitanja povezanih s
ljudskim pravima. Osobno sam nebrojeno puta ustrajno apelirao na Dobrinjina zbog
knjievnika disidenta Aleksandra Solenjicina, to je pridonijelo njegovu odlasku iz
Sovjetskog Saveza. Jackson nije bio pobornik tihe diplomacije u svrhu ostvarenja
ljudskih prava, te je ustrajao na zahtjevu da je obveza Amerike djelovati odlunije te
ohrabrivati uspjehe u promicanju ljudskih prava, a kanjavati neuspjehe.
Isprva su pritisci Kongresa pridonijeli nastojanjima administracije da postigne
napredak o tom pitanju. Uskoro su se pojavile znatne razlike, a razlika u stavovima
nije bila samo u metodi. Nixon, koji je osmislio koncepciju pruanja potpore
idovskoj emigraciji, smatrao je taj potez humanitarnom gestom (ujedno ju smatra
politiki marginalnom odlukom, kojom se nikad nije javno koristio). Druga sporna
pitanja u odnosima Istoka i Zapada smatra vanijima od pitanja idovske emigracije,
jer ne vjeruje da je tu rije o problemu od odsudne vanosti za amerike nacionalne
interese.
Jackson i njegovi istomiljenici smatraju pitanje idovske emigracije surogatom
ideoloke konfrontacije s komunizmom. Stoga ne udi da su svaki sovjetski ustupak
smatrali dokazom da njihova taktika pojaanih pritisaka doista djeluje. Sovjetsko
vodstvo na kraju ukida izlazne pristojbe. Nije potpuno jasno je li takva odluka
uslijedila zbog protesta Bijele kue ili Jacksonova amandmana, ili zbog oba razloga, a
pravi razlog toga poteza bit e poznat tek po otvaranju sovjetskih arhiva. Ohrabreni
takvim razvojem dogaaja, kritiari politike administracije zahtijevaju udvostruenje
broja Zidova koji emigriraju iz Sovjetskog Saveza, i ukidanje svih ogranienja
povezanih s emigracijom za sve druge nacije, u skladu s planom koji su trebale
odobriti Sjedinjene Drave. Jacksonov tim takoer inicira donoenje zakona o

ogranienju kredita Sovjetskom Savezu putem uvozno-izvozne banke (Stevensonov

amandman), tako da se na poslovnom planu Sovjetski Savez nalazi u nepovoljnijoj
poziciji nakon detanta no prije poputanja tenzija izmeu Istoka i Zapada.
Na poloaju lidera zemlje koja je tek izala iz rata bitno oslabljena, te koja je
ulazila u predsjedniku krizu, Nixon je bio spreman riskirati samo u pitanjima koju su
nametali ameriki nacionalni interesi, i koja je njegova zemlja bila spremna podrati.
Kritiari Nixonove politike zahtijevali su da amerika diplomacija dovede do sloma
sovjetskoga sustava jednostranim zahtjevima o kontroli naoruanja, spreavanjem
razvoja trgovine i ustrajnijim inzistiranjem na ljudskim pravima. Tijekom kritiziranja
Nixonove politike dolazi do neobinog obrata u stavovima nekih od kljunih
sudionika u nacionalnim raspravama. The New York Times u uvodniku 1971. godine
upozorava da e taktika spreavanja razvoja trgovine, kao potez kojim se moe
utjecati na kasnije pregovore o drugim pitanjima, sigurno imati negativniji utjecaj na
991

sovjetsku politiku nego na sam obujam trgovine.

Dvije godine poslije, autor
uvodnog lanka u istom listu iznosi sasvim suprotnu tezu. Osuuje put ministra
financija Georga Shultza u Sovjetski Savez, koji smatra dokazom da je administracija
u prevelikoj elji za proirenjem trgovine i nastavkom detanta spremna zanemariti
jednako vano pitanje koje brine ameriki narod pitanje ljudskih prava u svim
992

zemljama.
Nixon tei umjerenosti politike Sovjetskog Saveza u meunarodnim odnosima te
suzdravanje sovjetske vanjske politike navodi kao preduvjet poveanog obujma
trgovine s Amerikom. Njegovi protivnici vode naelo povezivanja i korak dalje te
ele trgovakim ogranienjima dovesti do unutarnjeg preokreta u Sovjetskom Savezu,
u doba kad je Sovjetski Savez jo uvijek snaan i uvjeren u vlastite sposobnosti.
Nakon to je samo etiri godine prije bio izloen otrim napadima i smatran
pobornikom hladnoga rata, Nixon se sada osuuje i smatra suvie popustljivim prema
Sovjetskom Savezu. To je jedinstven sluaj da je takva optuba izreena protiv
ovjeka koji je svoju politiku karijeru zapoeo upravo vrstim antikomunistikim
stavovima krajem etrdesetih.
Uskoro se dovodi u pitanje i sama koncepcija normalizacije odnosa izmeu
Amerike i Sovjetskog Saveza, to se vidi iz uvodnog lanka The Washington Posta:
Vrlo zamreno pitanje to je bit sovjetsko-amerikoga detanta prela je iz faze
rasprava u politiku fazu. Znaajni broj Amerikanaca sada je uvjeren da je takva
politika poboljanja odnosa sa Sovjetskim Savezom nepoeljna, neodriva i
993

nesigurna, sve dok Kremlj ne odlui liberalizirati unutarnju politiku.

Amerika se time vraa istinskoj vjeri Achesona i Dullesa i dokumenta NSC 68:

uvjerenju da temeljna promjena sovjetskih ciljeva i voenja unutarnje politike mora

prethoditi poetku ozbiljnih pregovora Sjedinjenih Drava i Sovjetskog Saveza.
Meutim, za razliku od ranih pobornika hladnoratovske politike, koji se se oslanjali
na vanjskopolitiku koncepciju zadravanja, uvjereni da e takva politika s vremenom
rezultirati promjenom, sada su postavljeni zahtjevi za znaajne promjene sovjetskoga
sustava koje bi bile rezultat izravnoga amerikog pritiska i javno objavljenih zahtjeva
Amerike.
U nekoliko navrata tijekom vladavine Brenjeva, Nixon i njegovi suradnici
odluno su se suprotstavili sovjetskomu vodstvu u doba kad sovjetska volja za
vodeim poloajem u svjetskim zbivanjima jo nije oslabila, i kad smo znali da smo
suoeni sa stranim protivnikom. Totalni napad na sovjetski sustav u uvjetima
nuklearnoga pariteta morao je biti dug i ogoren. Nakon bolnoga iskustva Vijetnama, i
istodobno suoeni s aferom Watergate, nali smo se u poloaju plivaa koji, tek to se
spasio od utapanja, mora preplivati kanal La Manche, a kad pokae nedostatak
oduevljenja za takav pokuaj, optuuju ga za pesimizam. Jackson se pokazao
odlunim politiarom u antikomunistikoj geopolitikoj borbi, i nastavit e i dalje
voditi takvu politiku. Naalost, to se ne bi moglo tvrditi za mnoge od njegovih
sljedbenika, budui da im je ostanak na vlasti znaio vie od iskrenoga pristupa
politici.
U trenutku izbijanja neke meunarodne krize, predsjednik je nezamjenjiva kljuna
toka cijele vlade. Ve iz toga razloga, razdoblje afere Watergate sigurno nije bilo
idealno vrijeme za voenje promiljene politike koja vodi daljnjoj konfrontaciji
Sovjetskog Saveza i Amerike. Predsjedniku je u tom razdoblju prijetila opasnost
opoziva s dunosti, rane Vijetnama jo su bile vrlo bolne, a administracija je sasvim
izgubila kredibilitet i potporu. Nakon to je Sovjetski Savez otvoreno zaprijetio
invervencijom u ratu na Bliskom istoku, jedan istaknuti novinar upitao je u listopadu
1973. na konferenciji za tisak jesu li Sjedinjene Drave u stanju pripravnosti da bi
skrenule panju nacije s afere Watergate.
Takvi kontroverzni stavovi vratili su nas na rasprave voene u doba Johna
Quincyja Adamsa trebaju li Sjedinjene Drave biti zadovoljne samo potvrdom
valjanosti moralnih vrijednosti zemlje ili se trebaju boriti za njihovo prihvaanje.
Nixon je elio uskladiti strateke ciljeve Amerike s njezinim mogunostima. U
ostvarenju toga cilja bio je spreman zauzeti se za vei utjecaj Amerike u promicanju
vlastitih vrijednosti, to je jasno pokazao njegov stav o pitanju emigracije Zidova.
Kritiari Nixonove politike ustrajno su zahtijevali trenutnu primjenu univerzalnih
naela, i odluno su odbacivali pitanja o mogunosti provedbe takve politike,
smatrajui takav stav dokazom moralne nesavrenosti ili povijesnoga pesimizma.

Zahtijevajui da ameriki idealizam lui vana od nevanih pitanja, Nixonova je

administracija vjerovala da istodobno obavlja i vanu obrazovnu funkciju. Koje li
ironije u spoznaji da su u trenutku kad se tvrdilo da Amerika mora uvidjeti vlastite
geopolitike limite u Vijetnamu, neki od vodeih politiara, od kojih su mnogi bili
inicijatori kritika vijetnamske politike, zahtijevali da Amerika preuzme na sebe
bezgranian zadatak globalne intervencije u svim sluajevima krenja ljudskih prava.
Godine vlasti predsjednika Reagana pokazat e da je odlunija i hrabrija politika
prema Sovjetskom Savezu doista bila preporuljiva, iako e do znatnijih uspjeha doi
tek u kasnijoj fazi razvoja odnosa izmeu Sovjetskog Saveza i Amerike. Meutim, u
doba kad su bjesnile rasprave o poputanju zategnutih odnosa sa Sovjetskim Savezom,
Amerika se tek trebala oporaviti od bolnog iskustva Vijetnama i zaboraviti aferu
Watergate. U sovjetskom vodstvu tek je trebalo doi do smjene generacija. ustre
rasprave i doba otrih i beskompromisnih stavova ranih sedamdesetih godina
onemoguili su uspostavu odgovarajue ravnotee izmeu amerikoga idealistikog
duha, koji je oduvijek bio pokreta velikih amerikih inicijativa, i smisla za stvarnost
koji su nametale promjene u meunarodnom okruenju.
Kritiari politike detanta suvie su pojednostavnjivali problem, dok je Nixonova
administracija pridonijela ponovnu zastoju suvie sitniavim reagiranjem. Ozlojeen
napadima nekadanjih saveznika i prijatelja, Nixon odbacuje te kritike tvrdnjom da su
motivirane politiki. Bez obzira na to koliko je ta procjena bila tona, optuiti
profesionalne politiare za djelovanje iz politikih motiva ne moe se nazvati mudrim
potezom. Administracija se morala upitati zato toliko politiara smatra primjerenim
potezom priklanjanje Jacksonovu taboru.
Zarobljena izmeu nediferencirajuega moralizma i pridavanja suvie vanosti
geopolitici, amerika je politika na kraju Nixonova mandata jo jednom dovedena do
zastoja. I pregovori o SALT-u doivjeli su zastoj, budui da je nestalo mrkve
intenzivnijih trgovakih odnosa dvaju zemalja, a batina poveana potronja za
obranu, nije bila na vidiku, a nije postojala ni spremnost za suoavanje s novim
geopolitikim izazovom. Emigracija Zidova iz Sovjetskog Saveza postajala je sve
neznatnija, a geopolitika ofenziva komunistikoga bloka nanovo poinje slanjem
kubanskih ekspedicijskih snaga u Angolu, koje uspostavljaju komunistiku vladu u toj
zemlji dok se amerike konzervativne snage opiru snanom amerikom odgovoru na
te dogaaje. Istaknuo sam mogue tekoe:
Ako jedna skupina kritiara nae politike umanjuje vanost pregovora o kontroli
naoruanja i onemoguuje uspostavu konstruktivnih veza sa Sovjetskim Savezom, dok
druga skupina istodobno zahtijeva smanjenje naega prorauna za obranu i trokova
obavjetajnih slubi, i time slabi otpor Amerike sovjetskim avanturistikim potezima u

svijetu, kombinacija tih dvaju pristupa, bilo namjerno ili ne, zavrit e unitenjem
sposobnosti ove zemlje da vodi snanu, kreativnu, umjerenu i mudru vanjsku
994

politiku.
Razvoj dogaaja pokazuje da su i najznaajnija diplomatska dostignua toga
razdoblja postala predmetom otrih rasprava. Amerika diplomacija, koja je bila
dominantan imbenik na Bliskom istoku sve od 1973., i koja je uspjela postii znatno
smanjenje utjecaja Sovjetskog Saveza u toj strateki vanoj regiji, smatrana je
neuspjenom, sve do trenutka kad je nagli zamah mirovnoga procesa rasprio sumnje i
najveih skeptika u njezinu uspjenost.
Slina je sudbina zadesila i dogaaj koji e budui narataji ocijeniti jednim od
najzaajnih uspjeha zapadne diplomacije Konferenciju o europskoj sigurnosti i
suradnji koja je odrana na razini efova drava i vlada, a koju je potpisalo 35 drava
sudionica. Ta konferencija kasnije e dovesti do Helsinkoga sporazuma. Takav
opsean diplomatski proces rezultat je duboko ukorijenjena sovjetskog osjeaja
nesigurnosti i neutaive elje za legitimitetom. ak u trenucima kad je Sovjetski Savez
znatno jaao vojne snage i drao u pokornosti niz naroda, Kremlj je i dalje neprestano
traio odobravanje provedbe takve politike od strane zapadnih zemalja. Usprkos
golemu nuklearnom arsenalu koji im je bio na raspolaganju, Sovjetski Savez
zahtijevao je upravo od zemalja kojima je godinama prijetio, i elio ih baciti u
ropotarnicu povijesti, da potvrde njegova osvajanja. Stoga je i Konferencija o
europskoj sigurnosti i suradnji Brenjevu bila supstitut za mirovni ugovor za
Njemaku, koji Hruov nije uspio iznuditi ni Berlinskim ultimatumom, a istodobno i
konana potvrda poslijeratnog statusa quo.
Nije bilo jasno kakvu je prednost Moskva namjeravala dobiti. Upornost kojom je
kolijevka ideoloke revolucije traila potvrdu legitimnosti svoje politike bio je oiti
znak neobine sumnje u vlastite sposobnosti. Postoji mogunost da je sovjetsko
vodstvo raunalo s mogunou da e nakon koferencije uslijediti formiranje nekih
drugih institucija koje bi mogle oslabiti NATO savez, i time ga uiniti manje vanim.
Takvo razmiljanje bilo je posljedica samoobmanjivanja. Niti jedna zemlja
lanica NATO saveza nije eljela da deklarativne i birokratske odredbe Konferencije
o europskoj sigurnosti i suradnji zamijene vojnu realnost NATO-a ili prisutnost
amerikih vojnih snaga u Europi. Razvoj dogaaja pokazat e da se konferencija
mogla mnogo negativnije odraziti na Moskvu nego na demokratske zemlje, budui da
su svi sudionici konferencije dobili pravo glasa, ukljuujui i Sjedinjene Drave,
ime im je omogueno da svojim glasom utjeu na politiko ureenje Istone Europe.
Nakon razdoblja podvojenih miljenja i ambivalentnih stavova, Nixonova

administracija slae se s odravanjem konferencije. Usprkos injenici da smo znali da

Sovjetski Savez vjerojatno sprema vlastiti dnevni red i prioritete koji su suprotni
naima, u odravanju te konferencije vidjeli smo dugorone anse za normalizaciju
odnosa i poputanje tenzija u svijetu. Granice zemalja istone Europe ve su bile
priznate mirovnim sporazumima sklopljenim nakon okonanja Drugoga svjetskog rata
izmeu zapadnih saveznika i saveznika Njemake iz razdoblja rata. Ti su sporazumi
potvreni bilateralnim sporazumima sklopljenim izmeu SR Njemake, pod vodstvom
Willyja Brandta i zemalja istone Europe (ukljuujui Poljsku i Sovjetski Savez), kao
i bilateralnim sporazumima drugih demokratskih zemalja lanica NATO saveza,
posebno Francuske, sa zemljama istone Europe. Sve lanice NATO saveza
pourivale su odravanje Europske konferencije o sigurnosti i suradnji. Svakim
susretom s visokim sovjetskim dunosnicima europski su lideri bili sve blie
prihvaanju sovjetske pozicije.
Stoga Nixonova administracija 1971. donosi odluku da nizu inicijativa, iji je cilj
nagovaranje Sovjetskog Saveza da vodi umjereniju politiku, doda i odravanje
Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji. Ponovno smo primijenili nae naelo
povezivanja, to je dobro saeo savjetnik State Departmenta Helmut Sonnenfeldt:
Pristali smo na odravanje konferencije zbog sklapanja sporazuma izmeu Njemake
i Sovjetskog Saveza, zbog sklapanja sporazuma o Berlinu i otpoinjanja balansiranog
uzajamnog smanjivanja vojnih snaga (MBFR-Mutual Balanced Force
995

Reductions).
Nixonova i Fordova administracija utjecale su na rezultat takve
politike uvjetovanjem amerikoga sudjelovanja ogranienjem sovjetskog utjecaja u
drugim pitanjima. Obje su administracije inzistirale na zadovoljavajuem ishodu
pregovora o Berlinu, i poetku pregovora o uzajamnu smanjenju vojnih snaga u
Europi. Nakon zavretka tih pregovora, delegacije trideset pet zemalja sudionica
okupile su se u enevi, ali njihovi iscrpljujui pregovori nisu privukli pozornost
zapadnih medija. Konferencija 1975. dobiva na vanosti nakon objave da e
postignuti sporazumi biti potpisani na sastanku na vrhu u Helsinkiju. Uz pomo
amerikog utjecaja, postie se sporazum o priznanju postojeih granica, uz obvezu da
se granice nee mijenjati silom, to je samo ponavljanje odredbi Povelje Ujedinjenih
naroda. S obzirom da nijedna europska zemlja nije bila u poziciji da silom nametne
promjene ili vodi politiku u tom smjeru, formalno odricanje od uporabe sile nikako se
ne moe smatrati uspjehom sovjetske politike. ak i takvo ogranieno priznanje
legitimiteta narueno je isticanjem naela koja su predloena na inicijativu Sjedinjenih
Drava. Izjava zemalja potpisnica istie da su promjene granica mogue, ali u skladu
s meunarodnim zakonom, mirnim putem na temelju sporazuma.

996

Najvanija odredba Helsinkoga sporazuma bila je tzv. trea koara o

univerzalnom potivanju ljudskih prava. (Prva i druga koara odnosile su se na
politika i ekonomska pitanja). Trea koara Helsinkoga sporazuma trebala je imati
kljunu ulogu u dezintegraciji sovjetske satelitske orbite, i postala je temelj djelovanja
svih boraca za ljudska prava u zemljama lanicama NATO saveza. Amerika
delegacija svojim je stavovima znatno pridonijela formiranju konanih odredbi
Helsinkoga sporazuma. Meutim, najveu zaslugu imaju aktivisti organizacija za
ljudska prava, jer bi bez njihovih inicijativa i pritisaka napredak u postizanju
sporazuma bio mnogo sporiji, i ne toliko znaajan.
Trea koara Helsinkoga sporazuma obvezuje sve zemlje potpisnice da
unapreuju niz jasno definiranih temeljnih ljudskih prava. Autori toga dijela
sporazuma nadali su se da e stvaranjem meunarodnih standarda sprijeiti represiju
koju su Sovjeti provodili nad disidentima i revolucionarima. Razvoj dogaaja poslije
e pokazati da su se hrabri reformatori u istonoeuropskim zemljama koristili upravo
treom koarom Helsinkoga sporazuma kao temeljem u borbi za oslobaanje svojih
zemalja od sovjetske dominacije. I Vaclav Havel u ehoslovakoj i Lech Walesa u
Poljskoj dobili su mjesto u panteonu boraca za slobodu na temelju odredbi toga
sporazuma, to im je omoguilo da i u unutarnjoj i u vanjskoj politici smanje ne samo
dominaciju Sovjetskog Saveza, ve i mo komunistikih reima u vlastitim zemljama.
Europska konferencija o sigurnosti i suradnji stoga je odigrala dvostruko vanu
ulogu: u pripremnoj je fazi uspjela sovjetsku politiku u Europi uiniti umjerenijom, to
e poslije ubrzati slom sovjetskoga carstva.
Sjeanja sudionika Helsinke konferencije na njezina dostignua ve su
izblijedjela. Predsjednik Ford bio je izloen optubama za povijesnu izdaju zbog
prisustvovanja konferenciji, i zbog potpisivanja glavnog dokumenta, takozvane
Zavrne odredbe 1975. godine, to dobro ilustrira uvodni lanak The New York
Timesa:
Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji, na kojoj je bilo nazono 35
zemalja, koja se sada pribliava kraju nakon 32 mjeseca igre rijeima i verbalnoga
nadmudrivanja, nije se ni trebala odrati. Nikad do sada nije se dogodilo da se toliko
sudionika bori za postizanje tako nevanih rezultata... Sada je suvie kasno za
otkazivanje sudjelovanja na toj konferenciji... i moramo ustrajati u naporima da, i
997

osobno i javno, ne podlegnemo euforiji Zapada.

Osobno sam ukratko izloio stav Fordove administracije prema Konferenciji u
govoru tri tjedna poslije:
Sjedinjene Drave nastavljaju proces poputanja tenzija s pozicije

samouvjerenosti i snage. U Helsinkiju nismo bili u defenzivi, od nas se nije

zahtijevalo da djelujemo u skladu s potpisanim naelima. U Helsinkiju su prvi put u
poslijeratnom razdoblju ljudska prava i temeljne slobode postale priznate u
razgovorima i pregovorima izmeu Istoka i Zapada. Konferencija je zagovarala
upravo nae standarde humana ponaanja koji su jo uvijek svjetionik nade milijunima
998

ljudi.
U tom tunom razdoblju svako je uvjeravanje bilo besmisleno. U govoru u oujku
1976., pun gorine, doveo sam u pitanje stavove ljudi koji su kritizirali nau politiku:
Nikakva politika nee u blioj budunosti otkloniti suparnitvo, natjecanje i
nepomirljive ideoloke razlike izmeu Sjedinjenih Drava i Sovjetskog Saveza, a
upitno je hoe li se to ikad dogoditi. Nikakva politika nee dovesti do pomirenja svih
suprotstavljenih interesa. Rije je o dugotrajnu procesu koji neizbjeno ima svoje
pozitivne i negativne faze. Meutim, ne postoji alternativa politici kojom se
avanturizam kanjava a suzdranost i umjerena politika nagrauje. Pitam se to oni
koji tako rjeito govore o jednosmjernim putovima ili preventivnim ustupcima
konkretno predlau da bi naa zemlja morala uiniti? Od ega smo odustali? Kakvu
razinu sukoba oni ele?
Za kakvim bi prijetnjama posegnuli? Kakvim bi se rizicima bili spremni izloiti?
Kakve promjene nae obrambene politike i kakvu razinu trokova za obranu ele?
Kakve konkretne mjere predlau za voenje politike izmeu Sjedinjenih Drava i
999

Sovjetskog Saveza u eri stratekog pariteta?

Nixonova struktura mira bila je odgovor na tenju nacije da se okona
avanturistika politika Sjedinjenih Drava u udaljenim zemljama svijeta. Tijekom
veega dijela povijesti Amerikanci su smatrali mir neim to se samo po sebi
podrazumijeva; definiranje mira kao nepostojanje rata bilo je suvie pasivno i
nematovito da bi moglo postati temelj na kojemu se formira amerika vanjska
politika. Koncepcija meunarodnih odnosa koju je predloila Nixonova
administracija bila je mnogo realnija od koncepcije koju je zatekao dolaskom na vlast,
i dugorono je oznaavala potrebnu prilagodbu amerike vanjske politike. Meutim,
ta koncepcija nije bila temeljena na dobro poznatim naelima, a tu e prazninu poslije
popuniti administracije. Geopolitiko tumaenje meunarodnih odnosa postalo je u
Americi neophodno, ali samo po sebi nedovoljno. Kritiari Nixonove politike krenuli
su od pretpostavke da je meunarodno okruenje na izvjestan nain nevano, kao da se
amerika politika moe jednostrano nametnuti drugim zemljama svijeta, za to nije
potrebno nita drugo do slubeno proglaenje takve politike u Americi.
Nixonova je administracija, u tenji da osmisli odriv pristup revolucionarnim

promjenama u razdoblju svoje vladavine, suvie isticala vanost amerikih

geopolitikih interesa. Kritiari i politiari koji su nastavili voditi zemlju nakon
Nixona, pokuali su to ispraviti pozivajui se na apsolutnu primjenu amerikih naela.
Borba miljenja koja je uslijedila bila je dodatno bolna zbog ve naruena jedinstva i
nacionalnoga konsenzusa zemlje oprenim stavovima o Vijetnamu i aferi Watergate.
Nakon uspjenoga politikog djelovanja i izbjegavanja sukoba irih razmjera
tijekom hladnoratovskoga razdoblja, Amerika je iznova definirala smjer svoje politike
te uspjela potui Sovjetski Savez njegovim vlastitim orujem. Kad je nestankom
ideolokoga izazova nestala i geopolitika prijetnja koju je Sovjetski Savez
predstavljao svijetu, Amerika e, ironijom sudbine, biti primorana iznova definirati
nacionalne interese zemlje tijekom devedesetih godina.

Mihail Gorbaov i Ronald Reagan u enevi, studeni 1985.

GLAVA TRIDESETA
Kraj hladnoga rata:
Reagan i Gorbaov
Razdoblje hladnoga rata nastupilo je upravo u doba kad je Amerika oekivala eru
mira, a zavrilo u trenutku kad se Amerika pripremala za novo dulje razdoblje sukoba.
Sovjetsko se carstvo naglo uruilo prije nego se uspjelo proiriti izvan svojih granica.
Amerika je istom brzinom promijenila svoj stav prema Rusiji i u roku od nekoliko
mjeseci odnos dviju zemalja pretvorio se iz neprijateljskog u prijateljski.
Ta kolosalna promjena dogodila se pod pokroviteljstvom dvaju nevjerojatnih
suradnika. Odabir Ronalda Reagana za predsjednika bio je posljedica reakcije na
razdoblje u kojemu je izgledalo da Amerika namjerava odustati od svojega
tradicionalnog sustava vrijednosti na kojemu je temeljena koncepcija amerike
iznimnosti. Gorbaov, koji je stupio na najvii poloaj nakon brutalnih borbi u
komunistikoj hijerarhiji zemlje, vrsto je odluio dati novi zamah sovjetskoj
ideologiji, koju je smatrao superiornom. I Reagan i Gorbaov bili su vrsto uvjereni u
konanu pobjedu svoje strane. Meutim, postojao je niz kljunih razlika izmeu ta dva
neoekivana suradnika. Reagan je dobro razumio nain funkcioniranja drutva u
kojemu je ivio dok je, za razliku od njega, Gorbaov potpuno izgubio kontakt s
realnom pozicijom svojega drutva. Oba lidera pozivala su se na najpozitivnije
karakteristike sustava u svojim zemljama. Za razliku od Reagana, koji je uspio
osloboditi slobodarski duh Amerike i potaknuti niz inicijativa koje su otkrivale
samopouzdanje zemlje, Gorbaov je ubrzao slom sovjetskoga sustava koji je
predstavljao, zahtijevajui reforme koje nije bio u stanju provesti.
Nakon sloma amerike politike u Indokini 1975., uslijedilo je povlaenje iz
Angole, to je rezultiralo jo snanijim podjelama amerikoga drutva i pojaanim
ekspanzionistikim tendencijama Sovjetskog Saveza. Vojne snage Kube razmjestile su
se iz Angole i na podruje Etiopije, zajedno s tisuama sovjetskih vojnih savjetnika. U
Kambodi su vijetnamske trupe, uz potporu Sovjetskog Saveza, u potpunosti
dominirale tom ispaenom zemljom. Vie od stotinu tisua sovjetskih vojnika
okupiralo je podruje Afganistana. Vlada zapadno orijentiranoga iranskog aha
doivjela je slom, a zamijenio ju je radikalni fundamentalistiki reim izrazite
protuamerike orijentacije, koji e ubrzo zatoiti 52 amerika dunosnika i drati ih
kao taoce. Sve je ukazivalo na stvarno uruavanje sustava domina.
Unato toj naizgled najnioj toki Amerike u meunarodnim zbivanjima,

komunizam se poeo uruavati. U jednom trenu, poetkom osamdesetih godina,

izgledalo je da komunizam dobiva na zamahu i prijeti unitenjem svih zemalja u svojoj
blizini, a ve sljedeega pokazala se tendencija samounitenja komunistikoga
sustava. U deset godina sovjetska se satelitska orbita raspala, kao i sovjetsko carstvo,
ime su nestale gotovo sve ruske akvizicije stjecane sve od doba Petra Velikog. Niti
jedna svjetska sila nije doivjela tako potpun i brz raspad, koji ak nije bio ni
posljedica izgubljena rata.
Sovjetsko se carstvo raspalo jer ga je vlastito povijesno naslijee dovelo do
prekomjerna irenja. Sovjetska drava stvorena je protivno svim predvianjima, i
uspjela preivjeti graanski rat, izolaciju od svijeta te vladavinu niza vrlo loih
vladara. Izmeu 1934. i 1941. godine Sovjetski Savez vjeto je izbjegavao ulazak u
Drugi svjetski rat koji je prijetio, a koji je smatrao imperijalistikim ratom. Kasnije
e, uz pomo zapadnih saveznika, uspjeti ostvariti pobjedu u borbi protiv nacizma.
Nakon toga, usprkos amerikomu nukleranom monopolu, Sovjetski Savez uspijeva
formirati sustav zemalja satelita u istonoj Europi, a u razdoblju nakon Staljina
postaje i globalna velesila. U prvoj fazi Sovjetski Savez e zaprijetiti susjednim
zemljama, a poslije e proiriti domet svojeg utjecaja i na udaljene kontinente. Sustav
sovjetskih raketnih snaga razvijao se takvom brzinom da su mnogi ameriki strunjaci
strepili, smatrajui da je strateka superiornost Sovjetskog Saveza neminovna.
Ameriki su dravnici bili uvjereni da je Rusija u ekspanziji diljem svijeta, upravo
kao i britanski lideri Palmerston i Disraeli u devetnaestom stoljeu.
Fatalna pogreka sve snanijega sovjetskog imperijalizma bila je posljedica
gubitka osjeaja za mjeru koji je sovjetsko vodstvo pritom pokazalo, precjenjujui
mogunost sovjetskoga sustava da konsolidira osvojena podruja, i vojno i
gospodarski. Sovjetski Savez prijetio je doista svim vanijim svjetskim silama sa,
realno gledajui, vrlo slabih pozicija. Sovjetski lideri nikad nisu priznali sami sebi da
sovjetskom sustavu kronino nedostaju nove inicijative i kreativnost te da je Sovjetski
Savez, usprkos svojoj znatnoj vojnoj snazi, jo uvijek vrlo zaostala zemlja. Doivjeli
su neuspjeh djelomino i stoga to su kvalitete koje je sovjetski Politbiro veliao
uguile kreativnost potrebnu da se omogui razvoj sovjetskoga drutva, a posebno
osobine potrebne da se izdri sukob koji su sami inicirali i zapoeli.
Sovjetski Savez nije bio ni dovoljno snana ni dinamina zemlja za ulogu koju su
mu nametali lideri zemlje. Staljin je vrlo dobro razumio istinsku ravnoteu snaga u
tom razdoblju kad je 1952. svojom mirovnom notom reagirao na ameriko jaanje
vojne moi za vrijeme Korejskoga rata (vidi glavu 20.). U oajnikom razdoblju
tranzicije koje je uslijedilo nakon Staljinove smrti, njegovi nasljednici pogreno su
procijenili svoju sposobnost opstanka bez otroga protivljenja Zapada, smatrajui to

dokazom slabosti Zapada. Zavaravali su se pogrenom procjenom uspjenosti vlastite

politike u svijetu. Hruov i njegovi nasljednici zakljuili su da su u mogunosti
nadmaiti i samog tiranina. Umjesto izazivanja razdora u zapadnim zemljama, to je
bila osnova Staljinove strategije, njihova politika doivjet e poraz nakon Berlinskog
ultimatuma, instaliranja raketa na Kubi i avanturistike politike koju je Sovjetski
Savez vodio u zemljama u razvoju. Takvom politikom uvelike su nadmaene realne
mogunosti Sovjetskog Saveza te je razdoblje stagnacije rezultiralo potpunim slomom
zemlje.
Raspad komunizma postao je oit za vrijeme drugoga Reaganova mandata, a u
doba Reaganova naputanja predsjednike dunosti slom postaje doista neizbjean.
Velike zasluge za takav razvoj dogaaja imaju i predsjednici koji su vladali
Amerikom prije Reagana, kao i njegov nasljednik George Bush, koji je vjeto
upravljao zemljom u doba raspleta sovjetske krize. Unato tomu, moramo priznati da
je prekretnica nastupila za vrijeme Reaganove ere.
Reagan je iznenaujue uspjeno vodio zemlju, to je akademskim krugovima bilo
gotovo neshvatljivo. Reaganovo poznavanje povijesti bilo je oskudno, a ono malo
znanja kojim je raspolagao upotrijebio je da potvrdi svoje vrste zakljuke koje je
unaprijed stvorio. Biblijske reference o Armagedonu smatrao je operativnim i
primjenjivim predvianjima. Mnoge povijesne anegdote koje je rado spominjao nisu
bile povijesno utemeljene. U jednomu neslubenom razgovoru izjednaio je
Gorbaova s Bismarckom, te potkrijepio tu tezu tvrdnjom da su oba dravnika uspjela
savladati iste prepreke u vlastitim zemljama naputanjem centralno planirane
ekonomije i prihvaanjem slobodnoga trita. Naemu zajednikom prijatelju
savjetovao sam da upozori Reagana da nikad ne doe u iskuenje ponoviti tu tezu,
koja se protivi zdravom razumu, pred nekim od svojih sugovornika iz Njemake. Taj
prijatelj je smatrao da ne bi bilo mudro prenijeti Reaganu takvo upozorenje, budui da
bi ga to jo vre uvjerilo u ispravnost njegova stava.
Detalji vani za voenje vanjske politike Reagana su samo zamarali. Upoznao se s
nekoliko temeljnih ideja o opasnosti politike poputanja, zlu koje izvire iz komunizma
i veliini zemlje koju je vodio, ali analiza bitnih problema nije bila njegova jaka
strana. Sve to navelo me da u jednom neslubenom razgovoru koji je prethodio
konferenciji povjesniara u Kongresnoj biblioteci primijetim: Kad razgovarate s
Reaganom, namee vam se pitanje kako je ikome moglo pasti na pamet da bi on trebao
biti predsjednik, ili ak guverner. Na vama, povjesniarima, zadatak je da objasnite
kako se moglo dogoditi da je jedan tako neintelektualan ovjek mogao osam godina
upravljati Kalifornijom, a sada ve gotovo sedam godina vlada Washingtonom.
Mediji su se ustro okomili na prvi dio moje izjave, premda je za povjesniare

drugi dio bio mnogo zanimljiviji. Na kraju krajeva, predsjednik koji je imao vrlo
oskudno obrazovanje uspio je voditi neobino dosljednu i primjerenu vanjsku
politiku. Premda je Reagan raspolagao oskudnim znanjem o vanjskoj politici, nekoliko
osnovnih teza iskoristio je za formiranje temelja svoje vanjske politike, to jasno
pokazuje da su smisao za voenje zemlje i snaga osobnih uvjerenja kljuni imbenici
uspjenoga vodstva. Pitanje tko je formirao Reaganovu koncepciju vanjske politike
(niti jedan predsjednik to sam ne ini), gotovo je nevano. Uvrijeeno je miljenje da
je Reagan bio samo marioneta koja ponavlja teze autora svojih govora, ali tu iluziju
dijele mnogi autori govora. Na kraju krajeva, Reagan je osobno izabrao kreatore
svojih govora, a svaki njegov govor bio je iznimno uvjerljiv i efektan. Svi koji su ga
makar povrno poznavali, znali su da Reagan izraava svoja vlastita vienja, a
ponekad je, kao na primjer kad je govorio o Stratekoj obrambenoj inicijativi (SDI
Strategic Defense Initiative), znatno nadilazio svoj savjetniki tim.
U amerikom sustavu vlade, u kojemu je predsjednik jedina osoba izabrana na
nacionalnoj razini, dosljednost vanjske politike izvire iz predsjednikih izjava, koje
su najdjelotvorniji naputak sve veoj samovolji birokracije i koje su kljuni okvir
kongresnih rasprava. Reaganova vanjskopolitika doktrina bila je iznimno dosljedna i
promiljena. Posjedovao je nevjerojatnu intuitivnu sposobnost pronicanja u izvore
amerike motivacije. Istodobno je dobro razumio koliko je sovjetski sustav krhak, a
takav stav protivio se stajalitima koja su prevladavala u krugovima strunjaka, ak i
meu konzervativnim politiarima njegove stranke.
Reagan je imao nevjerojatan talent da ostvari jedinstvo meu amerikim narodom.
Bio je vrlo ugodna i istinski pristupana osoba. ak i rtve Reaganovih otrih napada
nisu te napade shvaale osobno. Premda me razbjesnio tijekom njegove neuspjene
predizborne kampanje 1976. godine, nisam se vie mogao ljutiti na njega iako sam ga
kao savjetnik za nacionalnu sigurnost godinama izvjetavao, i nikad nije iznio niti
najmanji prigovor voenju politike koju je sada otro napadao. Kad je sve to zavrilo,
nije mi ostala u sjeanju retorika uporabljena tijekom kampanje, ve kombinacija
razumnoga pristupa i iznimne dobre volje koju je Reagan pokazivao tijekom
razgovora. Za vrijeme rata na Bliskom istoku 1973. godine (izraelsko-arapski rat),
upozorio sam ga da emo nadoknaditi Izraelcima gubitke u zrakoplovstvu, ali nismo
sigurni na koji nain sprijeiti reakciju Arapa. Zato jednostavno ne kaete da ete
nadoknaditi Izraelcima sve zrakoplove koje Arapi tvrde da su sruili?, predloio je
Reagan, iznosei briljantan prijedlog koji e rezultirati okretanjem estoke arapske
propagande protiv njezinih zaetnika.
Reaganova blagost i pristupanost prikrivala je doista sloen karakter. Istodobno
je bio i blizak i distanciran, uvijek dobro raspoloen, ali i suzdran. Unato svojemu

vedrom i prijateljskom stavu, savreno je znao drati distancu prema ostalima. Bio je
uvjeren da ako prema svakom pokae jednako prijateljski odnos i zabavlja ih istim
priama, nitko se nee moi osjeati suvie bliskim. ak i niz ala koje su se esto
mogle uti u drutvu s Reaganom, sluile su mu da prikrije svoje slabije toke. Kao i
mnogi glumci, Reagan je bio izraziti individualac, istodobno i armantan i
egocentrian. Jedan dunosnik, za kojega smo znali da je vrlo blizak s Reaganom,
jednom je izjavio da je Reagan istodobno ijedna od najprijateljskijih, i jedna od
najdistanciranijih osoba koje je ikad upoznao.
Usprkos retorici kojom se Reagan koristio tijekom kampanje 1976., nisu postojale
nikakve bitne razlike izmeu procjena meunarodnog okruenja Nixonove, Fordove i
Reaganove administracije. Sve tri administracije bile su odlune u nastojanju da se
odupru geopolitikoj ofenzivi Sovjetskog Saveza, i svi su bili uvjereni da je vrijeme
na strani demokratskih zemalja. Unato tome, postojao je niz razlika u taktikama koje
su rabile pojedine administracije te naina na koji su objanjavale amerikom narodu
temeljne odredbe svoje politike.
Duboko uznemiren razdorom i podjelom javnosti oko politike prema Vijetnamu,
Nixon je smatrao da je ukazivanje na ozbiljna nastojanja da se postigne mirno i
obostrano prihvatljivo rjeenje preduvjet koji treba ispuniti, kako bi se mogla obraniti
opravdanost mogue konfrontacije u cilju spreavanja sovjetske ekspanzionistike
politike. Na poloaju efa zemlje koja je ve bila umorna od povlaenja, Reagan je
opravdao nunost suprotstavljanja sovjetskoj ekspanzionistikoj politici otrom
retorikom. Kao i Woodrow Wilson, Reagan je dobro razumio da e ameriki narod,
koji je tijekom povijesti temeljio svoju politiku na viziji vlastite iznimnosti,
inspiraciju pronai u svojim povijesnim idealima, a ne u geopolitikim analizama. U
tom smislu Nixon je za Reagana bio isto to i Theodore Roosevelt za Woodrowa
Wilsona. Kao i Roosevelt, Nixon je mnogo bolje razumio nain na koji funkcioniraju
meunarodni odnosi. Kao i Wilson, Reagan je mnogo tonije proniknuo u duu
Amerike.
Reaganova retorika, kojom je neprestano isticao jedinstvene moralne vrijednosti
Amerike, nadovezivala se na sve to su drugi ameriki predsjednici govorili od
poetka stoljea. Meutim, ono to je Reaganovo vienje amerike iznimnosti uinilo
doista posebnim, bilo je njegovo doslovno tumaenje tih vrijednosti kao vodilje u
svakodnevnu voenju vanjske politike. Dok su se bivi ameriki predsjednici pozivali
na temeljna naela amerike politike u elji da podupru neku konkretnu inicijativu,
npr. formiranje Lige naroda ili prihvaanje Marshallova plana, Reagan je ta naela
rabio u svakodnevnoj borbi protiv komunizma kao drutvenoga sustava, to jasno
proizlazi iz Reaganova obraanja amerikim ratnim veteranima 22. veljae 1983.:

Povezujui vjene istine i vrijednosti, koje je ameriki narod oduvijek njegovao,

sa stvarnou svijeta u kojemu ivimo, stvorili smo temelje sasvim nove vanjske
politike. Ta e se politika temeljiti na ponovnu isticanju neizmjerne vanosti naih
slobodnih institucija, pri emu se ne trebamo hiti stidjeti, niti bilo kome
1000

ispriavati...
Reagan odbacuje kompleks krivnje, koji smatra imanentnim stavom Carterove
administracije, i ponosno istie vanost Amerike kao najsnanije sile za odranje
1001

mira u cijelomu svijetu.

Na svojoj prvoj konferenciji za tisak optuuje Sovjetski
Savez nazivajui ga carstvom koje je spremno poiniti svaki zloin, lagati, varati,
1002

samo da ostvari svoje ciljeve.

Izricanje takva stava oznailo je tek prethodnicu
njegovu kasnijemu opisu Sovjetskog Saveza 1983. kao carstva zla, to je bio
izravan moralni izazov Sovjetskom Savezu koji su svi Reaganovi prethodnici
izbjegavali otvoreno izrei. Reagan odbacuje konvencionalni diplomatski pristup i, u
elji da uvjeri ameriki narod kako je najvanije pitanje ideoloki konflikt Istoka i
Zapada, te da se u meunarodnim sukobima mora znati tko je dobitnik, a tko gubitnik,
suvie pojednostavnjuje vanost amerikih vrijednosti u ostvarenju svoje misije.
Retorika koju je Reagan rabio tijekom svojega prvog mandata oznaava formalni
kraj razdoblja politike detanta. Ameriki cilj vie nije poputanje tenzija, ve borba
za mir i promjenu sovjetskoga drutva. Reagan je pobijedio na predsjednikim
izborima na temelju svojega programa koji je isticao odlunu politiku prema
komunizmu, i vraanje Americi njezina vodeeg mjesta u svijetu. Nema dvojbe da mu
je u prilog ila sretna okolnost to se Sovjetski Savez tada ve strmoglavo uruavao.
Reagan odbacuje Nixonovo temeljenje politike na nacionalnim interesima, smatrajui
takvu politiku suvie relativistikom, a istodobno osuuje i Carterovu politiku,
smatrajui ju defetistikom. Umjesto takva vienja, Reagan izlae apokaliptinu viziju
konflikta koji se moe uiniti podnoljivijim zbog povijesne neminovnosti ishoda tog
sukoba. U nadahnutom govoru koji je odrao pred Gornjim domom u Kraljevskoj
galeriji u lipnju 1982., Reagan izlae svoje vienje Sovjetskog Saveza sljedeim
rijeima:
Ironija je da je Marx bio u pravu. Danas smo svjedoci velike revolucionarne krize
u kojoj dolazi do izravnog sukoba izmeu ekonomskog ureenja koje je u potpunom
nesuglasju s politikim ureenjem. Ironino je da takva kriza nije izbila na
slobodnom, nemarksistikom Zapadu, ve u samoj kolijevci marksizma i lenjinizma, u
Sovjetskom Savezu...
Suvie centralizirana zemlja, gotovo bez ikakvih inicijativa, Sovjetski Savez iz
godine u godinu odlijeva svoje gospodarske resurse u destruktivne svrhe. Sve vee

zaostajanje sovjetskoga gospodarstva, usporedno s porastom vojne industrije,

nepodnoljiv je teret za sovjetsko drutvo.
Rije je o politikoj strukturi koja je nespojiva s ekonomskom bazom zemlje, o
1003

drutvu u kojemu politike snage spreavaju razvoj proizvodnih snaga.

Prije deset godina, kad smo Nixon i ja iznijeli gotovo identian stav, to je samo
dodatno zaotrilo reakcije konzervativnih kritiara politike detanta. Konzervativci su s
nepovjerenjem promatrali pozivanje na neminovnost povijesne evolucije tipine za
razdoblje detanta, uvjereni da bi pregovori s komunistima mogli rezultirati moralnim
padom Amerike. Meutim, koncepcija neizbjene pobjede inila im se privlanom.
Reagan je bio uvjeren da e se odnosi sa Sovjetskim Savezom poboljati ako ih
natjera da i sami osjete strah od moguega nuklearnog Armagedona. vrsto je odluio
natjerati Kremlj da shvati rizike kojima se izlae nastavljanjem imperijalistike
politike. Samo deset godina prije, takva bi retorika zasigurno dovela u Americi do
nemira i graanske neposlunosti koja bi se otela kontroli, a moda i do konfrontacije
s jo uvijek samosvjesnim Sovjetskim Savezom. Deset godina poslije, takva bi
retorika bila smatrana zastarjelom. Meutim, osamdesetih godina takva je retorika
postavila temelje za razdoblje intenzivnih pregovora Istoka i Zapada, koje je
uslijedilo.
Reaganova retorika uskoro je naila na otre kritike zagovornika ortodoksnoga
miljenja. The New Republic 11. travnja 1983. donosi lanak u kojemu izraava
zgraanje zbog Reaganove izjave da je Sovjetski Savez carstvo zla, smatrajui
1004

takav stav primitivnim apokaliptikim simbolizmom.

Reakcija Anthonyja
Lewisa u The New York Timesu od 10. oujka 1983., takoer rabi rije primitivan
1005

za opis stava presjednika Reagana.

Godine 1981. uvaeni profesor s Harvarda
Stanley Hoffman javno optuuje Reaganov militantni stil nazivajui ga maizmom,
neonacionalizmom i oblikom fundamentalistike reakcije koji ne moe nita dobro
ponuditi sloenu svijetu u kojemu je neosporno da ekonomski problemi Amerike nisu
1006

nita manji od onih u Sovjetskom Savezu.

Reaganova retorika nije ugrozila odravanje pregovora, kao to su kritiari
Reaganova stila predvidjeli. Naprotiv, za vrijeme drugoga Reaganova mandata dolazi
do intenzivnih pregovora izmeu Istoka i Zapada kakve svijet nije doivio jo od
razdoblja detanta. Meutim, sada su pregovori dobivali potporu javnoga mnijenja u
zemlji, i od strane konzervativnih politiara bili pozdravljeni kao ispravan potez.
Reaganova je koncepcija ideolokoga konflikta bila pojednostavnjena verzija
vilsonizma, dok se koncepcija rjeavanja toga konflikta takoer temeljila na

amerikom utopizmu. Prikazujui taj konflikt kao borbu izmeu dobra i zla, Reagan
nije niti pokuavao tvrditi da se borba treba voditi do kraja. Manirom tipinoga
Amerikanca, Reagan je bio uvjeren da je sovjetska nepopustljivost i
beskompromisnost vie temeljena na nepoznavanju injenica, no na istinskom
neprijateljstvu, vie na krivoj procjeni no namjerno neprijateljskom stavu. Stoga je
Reagan bio uvjeren da e takav konflikt vjerojatno zavriti transformacijom
protivnika. Tijekom oporavka od atentata 1981. godine, Reagan je vlastoruno
napisao pismo Leonidu Brenjevu u kojemu je pokuao raspriti sovjetske sumnje u
Sjedinjene Drave, kao da se sedamdeset pet godina vladavine komunistike
ideologije moe prekinuti osobnim apelom kljunoj figuri toga drutva. U tom su
pismu gotovo doslovce ponovljena uvjeravanja koja je Truman uputio Staljinu krajem
Drugoga svjetskog rata (vidi glavu 17.).
esto se smatra... da imamo imperijalistike planove koji su prijetnja sigurnosti
Vae zemlje, kao i sigurnosti nacija koje tek nastaju.
Ne samo da ne postoji nikakav dokaz kojim se mogu potkrijepiti takve optube,
ve postoji niz dokaza da Sjedinjene Drave, i kad su bile u poziciji dominirati
svijetom ne izlaui pritom svoju zemlju nikakvim rizicima, nisu uinile nikakav
pokuaj koji bi vodio ostvarenju toga cilja... Slobodan sam primijetiti da ne postoji ni
zrnce istine u tvrdnjama da Sjedinjene Drave vode imperijalistiku politiku ili
pokuavaju nametnuti svoju volju drugim zemljama uporabom sile...
Gospodine Predsjednie, ne mislite li da bismo trebali pokuati otkloniti prepreke
koje spreavaju nae narode, koje nas dvojica predstavljamo, u ostvarenju ciljeva
1007

kojima toliko tee?

Kako shvatiti pomirljiv ton Reaganova pisma i pretpostavku da osobno uiva
poseban kredibilitet kod ruskoga predsjednika s Reaganovom tvrdnjom, izreenom
samo nekoliko tjedana prije, da je sovjetsko vodstvo sposobno poiniti bilo kakav
zloin u ostvarenju svojih ciljeva? Reagan nikad nije pokuao dati objanjenje za
takav nekonzistentan stav, moda upravo stoga to je bio uvjeren u ispravnost obiju
teza zlu koje je ukorijenjeno u sovjetskome drutvu, kao i mogunosti da sovjetsko
vodstvo prihvati ideoloku preobrazbu.
Nakon smrti Brenjeva u studenom 1982., Reagan 11. srpnja 1983. alje rukom
pisanu poruku Brenjevljevu nasljedniku, Juriju Andropovu, u kojoj jo jednom istie
1008

da Sjedinjene Drave ne planiraju nikakvu agresiju.

Nakon smrti Andropova na
elo Sovjetskog Saveza dolazi slabaan i ve ostarjeli Konstantin ernjenko (bez
sumnje privremeno rjeenje), a Reagan se povjerava svojemu dnevniku, koji je
oigledno bio namijenjen kasnijem objavljivanju:

Ne mogu se oteti dojmu da bih elio porazgovarati s njim osobno, udvoje, i vidjeti
mogu li ga uvjeriti da bi Sovjetski Savez i materijalno prosperirao pristupanjem
1009

zajednici nacija.
est mjeseci poslije, 28. rujna 1984. Gromiko dolazi u prvi posjet Bijeloj kui od
Reaganova izbora na predsjedniku dunost. Reagan se nakon toga susreta ponovno
obraa svojemu dnevniku, istiui da je njegov glavni cilj raspriti sumnje koje
sovjetsko vodstvo gaji prema Sjedinjenim Dravama:
Osjeam da neemo daleko stii s naim pregovorima o ogranienju naoruanja
sve dok su oni jednako sumnjiavi prema naim motivima kao to smo mi prema
njihovima. Mislim da bismo trebali odrati sastanak i vidjeti moemo li ih uvjeriti da
nemamo nikakve neprijateljske planove prema njima, iako mislimo da ih oni imaju
1010

prema nama.
Ako je uzrok sovjetskoga ponaanja bio sumnja prema namjerama Sjedinjenih
Drava ve dvije generacije, Reagan je mogao krenuti od pretpostavke da je taj
osjeaj duboko ukorijenjen u sovjetski sustav i povijesna iskustva. Gorljiva nada
politiara koji je jasno izraavao svoje antikomunistike stavove, da je mogue
raspriti sovjetski oprez i sumnje jednim razgovorom s njihovim ministrom vanjskih
poslova (koji predstavlja bit komunistike vladavine), moe se objasniti samo
nepoljuljanim uvjerenjem Amerikanaca da je razumijevanje meu ljudima prirodno
stanje stvari, da tenzije ine moralni pad te da se povjerenje moe izgraditi upornim
dokazivanjem dobre volje.
Stoga Reagan, revni protivnik komunizma, nije smatrao nimalo neobinim opis
svojeg nestrpljivog iekivanja sastanka s Gorbaovom 1985., i nade da e taj
sastanak razrijeiti konflikte koji su se gomilali ve dvije generacije, to je bilo
razmiljanje bliskije Jimmyju Carteru no Richardu Nixonu:
Ve u doba Brenjeva sanjao sam o osobnom susretu sa sovjetskim liderom,
uvjeren da bismo u izravnom razgovoru uspjeli postii ono to naa diplomacija nije
uspjela, jer nije imala autoritet za donoenje odluka. Drugim rijeima, osjeao sam da
ako dva efa drava pregovaraju i vode razgovore na sastanku na vrhu, a tada izau
pred javnost i zajedniki objave Sloili smo se oko toga, birokracija ne bi uspjela
unititi postignuti sporazum. Sve do dolaska Gorbaova na vlast nisam imao prilike
1011

isprobati tu ideju. Sada mi se ta prilika ukazala.

Usprkos retorici kojom je isticao ideoloku konfrontaciju i realnost geopolitikoga
konflikta, Reagan duboko u srcu nije vjerovao u strukturalne ili geopolitike uzroke
tenzija. Reagan i njegovi suradnici smatrali su da je koncepcija ravnotee snaga

suvie ograniena i pesimistina. Nisu teili postupnu poboljanju odnosa, ve

postizanju konanog, obostrano prihvatljivog rjeenja. Takav stav omoguio je
Reaganovu timu neobinu taktinost i fleksibilnost.
Jedan od autora Reaganove biografije pisao je o jednom od Reaganovih snova,
koje sam i osobno uo iz Reaganovih usta:
Jedna od Reaganovih fantazija u doba kad je bio predsjednik zemlje bila je ideja
da e povesti Mihaila Gorbaova na turneju po Sjedinjenim Dravama sa eljom da
upozna predsjednika Sovjetskog Saveza sa ivotom prosjenih Amerikanaca. Reagan
je esto govorio o toj ideji. Zamiljao je da bi Gorbaov i on letjeli helikopterom nad
radnikim naseljima, gledali tvornice i tvornika parkiralita ispunjena automobilima,
a potom nastavili kruiti ugodnim dijelom grada gdje ivi radnitvo, gledali kue s
travnjacima, vrtovima, drugim autom u obitelji ili brodom parkiranim u dvoritu, a ne
betonske rupe koje sam vidio u Moskvi. Tada bi helikopter sletio, a Reagan bi pozvao
Gorbaova da pokuca na vrata i pita vlasnika kue to misle o naem sustavu.
1012

Radnici bi mu objasnili kako je divno ivjeti u Americi.

Reagan je bio sasvim uvjeren da mu je dunost navesti Gorbaova ili nekoga
drugog sovjetskog lidera da shvate kako je komunistika filozofija kriva, a jednom kad
se raiste pogrene koncepcije o pravoj naravi Amerike, uskoro bi uslijedilo
razdoblje pomirenja. Usprkos njegovim ideolokim uvjerenjima o zlu komunizma,
Reaganovo vienje biti meunarodnoga konflikta bilo je tipino ameriko i utopijsko.
Regan nije vjerovao u nepomirljivost nacionalnih interesa, smatrao je da ne postoje
nikakvi nerjeivi konflikti izmeu nacija. im sovjetsko vodstvo promijeni svoje
ideoloke stavove, svijet e biti poteen rasprava i razlika u gleditima tipinim za
klasinu diplomaciju. Nije smatrao da postoje prijelazne faze izmeu permanentnoga
konflikta i trajnoga pomirenja.
Bez obzira na optimizam i liberalnost Reaganovih stavova o konanu politikom
ishodu, svoj je cilj elio postii upravo nesmiljenom konfrontacijom. Reagan je
smatrao da u cilju okonanja hladnoga rata nije neophodno stvoriti povoljno ozraje
ili biti spreman na jednostrane ustupke, kao to su zagovarali pobornici politike
permanentnoga pregovaranja. Smatrao je da su konfrontacija i pomirenje postupne
faze voenja politike, to je bio tipino ameriki stav. Bio je prvi poslijeratni
ameriki predsjednik koji je pokrenuo ofenzivu i u ideolokim i geostratekim
pitanjima.
Sovjetski Savez nije se suoio s takvim fenomenom sve od doba Johna Fostera
Dullesa, s razlikom da Dulles nije bio predsjednik, i nikad nije ozbiljno pokuao
primijeniti svoju politiku osloboenja. Za razliku od njega, Reagan i njegovi

suradnici dobro su razumjeli vanost predsjednikoga poloaja. Sve od vremena

Reaganove inauguracije, usporedno su pokuavali ostvariti dva cilja: prvo, boriti se s
geopolitikim pritiscima koje je Sovjetski Savez nametao sve dok se proces
ekspanzionizma najprije zaustavi, a potom okrene u drugom smjeru, i drugo, pokrenuti
proces jaanja amerike vojne sile te tako u samom korijenu prekinuti sovjetske tenje
za ostvarenjem strateki superiornoga poloaja, a onda iskoristiti takav poloaj
pretvarajui ga u vlastitu strateku prednost.
Ideoloko orue kojim se mogao ostvariti takav obrat uloga bilo je pitanje ljudskih
prava, koja su Reagan i njegovi savjetnici esto isticali u elji da dodatno oslabe
sovjetski sustav. Moramo ponovno istaknuti da su i njegovi prethodnici takoer
isticali vanost ljudskih prava. Nixon je to uinio inzistirajui na slobodi emigracije
iz Sovjetskog Saveza. Ford je napravio najvei korak u tom smjeru prihvaanjem
tree koare Helsinkih sporazuma o univerzalnom potivanju ljudskih prava (vidi
glavu 29.). Carter je smatrao pitanje ljudskih prava temeljnim ciljem svoje vanjske
politike i neprestano svojim saveznicima isticao nunost rjeavanja toga problema, do
te mjere da je to inzistiranje ponekad prijetilo ugroavanjem kohezije same zemlje.
Reagan i njegovi savjetnici otili su i korak dalje, smatrajui pitanje ljudskih prava
sredstvom kojim e uspjeti sruiti komunizam i demokratizirati Sovjetski Savez, i
samim time kljunim pitanjem za ostvarenje mirnoga svijeta, to je Reagan istaknuo u
obraanju naciji 25. sijenja 1984.: Vlade koje uivaju podrku svojih dravljana
1013

sigurno nee otpoeti rat protiv svojih susjeda.

U govoru odranom u
Westminsteru 1982. Reagan pozdravlja val demokratizacije koji se iri svijetom te
poziva slobodne nacije:
... da njeguju demokratske institucije, sustav slobodnoga tiska, sindikate, politike
stranke, sveuilita, to e omoguiti ljudima slobodu izbora, razvoj vlastite kulture i
1014

pomirenje razliitih stavova mirnim putem.

Apel za nastavak gradnje demokratskih institucija u vlastitoj zemlji bio je nastavak
klasine vilsonijanske retorike: Ako elimo da i preostali dio ovoga stoljea obiljei
postupni razvoj slobode i demokratskih ideala, moramo poduzeti sve to je u naoj
1015

moi da pruimo potporu u borbi za izgradnju demokratskog drutva.

Reagan je doveo koncepciju vilsonizma do krajnosti. Amerika nije bila spremna
pasivno ekati razvoj slobodnih institucija u svijetu, niti ograniiti svoje djelovanje
samo na obranu od izravnih prijetnji sigurnosti zemlje. Umjesto takve politike,
Reaganov tim odluuje pruiti neposrednu potporu promicanju demokracije,
nagraivati zemlje koje ispune ideale demokratskoga drutva, a kanjavati one koje u
tome ne postiu napredak, bez obzira jesu li prijetnja amerikoj sigurnosti. Reaganov

tim stoga potpuno preokree zahtjeve ranih boljevika, uvjeren da e demokratske

vrijednosti, a ne vrijednosti proklamirane u Komunistikom manifestu, prevladati u
budunosti. Pritom je Reaganov tim dosljedan: provodio je pritiske i na konzervativni
reim generala Pinocheta u ileu i autoritaran Marcosov reim na Filipinima,
zahtijevajui reformu politikoga sustava tih zemalja. Uspijeva nagovoriti Pinochetov
reim da pristane na odravanje referenduma i slobodnih izbora, koji rezultiraju
smjenom njegova reima, te prua pomo pri svrgavanju Marcosova reima.
Borba za demokratizaciju zahtijeva odgovore na neka kljuna pitanja koja su od
posebnog znaenja za poslijehladnoratovsko razdoblje. Kako dovesti u sklad ovu
borbu s doktrinom koja je godinama uivala podrku Amerike nemijeanje u
unutarnja pitanja drugih zemalja? Do koje mjere bi drugi ciljevi, kao na primjer
pitanje nacionalne sigurnosti, trebali biti manje vani od promicanja demokratskih
vrijednosti? Koju je cijenu Amerika spremna platiti za promoviranje vlastita
vrijednosnog sustava? Kako izbjei krajnosti, prekomjerno politiko angairanje ili
ustezanje od bilo kakva angamana, tj. izolacionistiku politiku? Svijet nastao nakon
hladnoga rata morat e pronai odgovore na ta pitanja.
Nakon to je preuzeo predsjedniku dunost, Reagana ta pitanja nisu toliko muila
koliko formiranje odgovarajue strategije kojom bi uspio prekinuti nesmiljena
sovjetska napredovanja i irenje utjecaja Sovjetskog Saveza koje je obiljeilo
prethodne godine. Cilj Reaganove geostrateke ofenzive bio je natjerati Sovjete da
shvate da su otili predaleko. Reagan odbacuje Brenjevljevu doktrinu neopozivosti
komunistikih osvajanja, svoju strategiju gradi na premisi da se komunizam moe
poraziti, a ne samo obuzdati. Reagan uspijeva postii ukidanje Clarkova amandmana
koji je zabranjivao slanje amerike pomoi antikomunistikim snagama u Angoli,
prua snaniju potporu antisovjetskim gerilskim snagama u Afganistanu, razvija novi
program pruanja otpora komunistikim gerilskim snagama u srednjoj Americi i
poveava dotok humanitarne pomoi Kambodi. Unutarnjoj koheziji Amerike bitan je
doprinos dala Reaganova politika, kojom se samo pet godina nakon debakla u Indokini
uspio odluno suprotstaviti sovjetskoj ekspanziji diljem svijeta, ovaj put vrlo
uspjeno.
Veina zemalja u kojima je Sovjetski Savez tijekom sedamdesetih godina uspio
ostvariti znatan utjecaj doivljava obrat, premda povlaenje Sovjeta iz nekih zemalja
nee uslijediti sve do dolaska Bushove administracije. Godine 1990. dolazi do
okonanja vijetnamske okupacije Kambode, 1993. odravaju se izbori, a izbjeglice
se pripremaju na povratak kui. Kubanske trupe povlae se iz Angole 1991. Vlada
koja uiva potporu komunista u Etiopiji pada 1991. Sandinisti u Nikaragvi prisiljeni
su 1990. prihvatiti odravanje slobodnih izbora, to je korak koji niti jedna

komunistika stranka na vlasti do tada nije bila spremna poduzeti. to je najvanije,

sovjetske trupe se 1989. povlae iz Afganistana. Svi ti dogaaji znatno pridonose
slabljenju komunistike ideologije i geopolitikih uvjerenja. Sa strepnjom
promatrajui slom sovjetskog utjecaja u zemljama Treega svijeta, sovjetski
reformisti uskoro poinju napadati Brenjevljeve skupe i uzaludne avanture,
smatrajui takvu politiku dokazom sloma komunistikoga sustava, iji je
1016

nedemokratski stil odluivanja po njihovu miljenju hitno trebalo promijeniti.

Reaganova je administracija uspjela ostvariti ove uspjene korake primjenjujui
Reaganovu doktrinu, kojom se Sjedinjene Drave obvezuju pruiti pomo
antikomunistikim snagama u njihovu nastojanju da se otrgnu iz sovjetske interesne
sfere. Takva doktrina predviala je naoruavanje mudahedina u Afganistanu, time im
pruajui potporu u borbi protiv
Rusa, davanje potpore contrasima u Nikaragvi, te pruanje pomoi
antikomunistikim snagama u Etiopiji i Angoli. Tijekom ezdesetih i sedamdesetih
godina Sovjeti su uspjeno poticali pobune komunistikih snaga protiv vlada zemalja
koje su odravale prijateljske odnose sa Sjedinjenim Dravama. Sada, tijekom
osamdesetih godina, Amerika je omoguila Sovjetima da isprobaju gorinu vlastitoga
lijeka. Dravni tajnik George Schultz izloio je tu koncepciju u govoru u veljai 1985.
u San Franciscu:
Godinama smo bili svjedocima djelovanja naih protivnika, koji su sustavno
pruali potporu pobunama diljem svijeta, iji je cilj bio irenje komunistike
diktature... Smatralo se da je svaka pobjeda komunizma neopoziva i trajna... Danas
Sovjetski Savez svakim danom postaje sve slabiji, to je rezultat unutarnjih problema
zemlje, kao i upletanja u politiku drugih zemalja... Demokratske snage diljem svijeta
zavrijedile su nau podrku, i napustiti ih u njihovim nastojanjima bilo bi doista
1017

sramotan potez i izdaja tih hrabrih ljudi, kao i naih najviih ideala.
Ambiciozna vilsonijanska retorika koja podrava slobodu i promicanje
demokracije u svijetu istodobno je bila proeta makjavelistikim realizmom. Amerika
se nije upustila u angaman u inozemstvu u potrazi za monstrumima koje treba
unititi, kao to je tvrdio John Quincy Adams u svojoj esto citiranoj izjavi, ve je
sr Reaganove doktrine bila pruiti pomo neprijatelju svojega neprijatelja, s ime bi
se zduno sloio i Richelieu. Reaganova administracija odluila je financijski pomoi
ne samo istinskim demokratima (kao na primjer u Poljskoj), ve i islamskim
fundamentalistima (koji su bili u dosluhu s Irancima) u Afganistanu, pripadnicima
desnoga krila u srednjoj Americi i plemenskim vojnim diktatorima u Africi.
Sjedinjene Drave nisu imale nita zajedniko s mudahedinima, kao ni Richelieu sa

sultanom Otomanskoga Carstva. Unato tome, neprijatelj im je bio zajedniki, to ih je

uinilo saveznicima. Rezultati takve politike ubrzali su slom komunizma, ali su ujedno
suoili Ameriku s munim pitanjem na koje je izbjegavala odgovoriti veim dijelom
svoje povijesti. Rije je o kljunoj dilemi svakoga dravnika: koji ciljevi
opravdavaju kakva sredstva?
Najozbiljniji Reaganov izazov Sovjetskom Savezu bilo je jaanje amerike vojne
moi. Tijekom svoje predizborne kampanje Reagan je neprestano osuivao
nedovoljnu panju koju je Amerika pridavala obrani zemlje, te upozoravao na
neminovnost vojne superiornosti Sovjetskog Saveza. Danas svi znamo da su ti
strahovi reflektirali pojednostavnjeno vienje naravi nuklearne superiornosti u
nuklearnoj eri. Meutim, bez obzira na ispravnost Reaganova vienja prijetnje koju je
predstavljao Sovjetski Savez, uspio je pridobiti veu podrku konzervativnih biraa
nego Nixon svojim upozoravanjem na geopolitike opasnosti.
Prije dolaska Reaganove administracije na vlast, tipian argument radikalnih
kritiara amerike politike tijekom hladnoga rata bio je da je nagomilavanje oruja
besmisleno jer e Sovjetski Savez uvijek, i na svakoj razini, uspjeti dostii Ameriku.
Takva teza pokazala se jo manje tonom od pogrene amerike procjene sovjetske
superiornosti koja e uskoro neminovno uslijediti. Obujam i ritam jaanja vojne moi
Amerike u doba Reaganove administracije pojaali su sve sumnje koje su muile
sovjetsko vodstvo od debakla u Afganistanu i Africi: mogu li si dopustiti utrku u
naoruanju s ekonomskog aspekta i, to je jo vanije, mogu li ju izdrati s
tehnolokog aspekta.
Reagan je ponovno uspostavio rad na sustavima oruja od kojih je Carterova
administracija odustala, kao to je bombarder B-l, i otpoeo izgradnju raketa MX,
prvoga kopneno smjetenog interkontinentalnoga balistikog projektila u desetljeu.
Dvije strateke odluke koje su u znatnoj mjeri pridonijele svretku hladnoga rata bile
su razmjetanje amerikih raketa srednjega dometa u Europi pod okriljem NATO-a i
ameriko prihvaanje Strateke obrambene inicijative (SDI).
Odluka NATO saveza da u Europi pone razmjetanje raketa srednjega dometa
(dometa 1.500 milja) temeljena je na inicijativi iz doba Carterove administracije. Cilj
takve odluke bilo je ublaiti bijes zapadnonjemakoga kancelara Helmuta Schmidta
nakon unilateralnog odustajanja Amerike od tzv. neutronske bombe, koja je trebala
uiniti nuklearni rat manje destruktivnim. Schmidt je podrao taj potez unato
protivljenju vlastite socijaldemokratske stranke. Oruje srednjega dometa (balistiki
projektili i krstaree rakete lansirane sa zemlje) stvoreni su s drugaijim ciljem: da
stvore protuteu velikom broju sovjetskih raketa (SS-20), koje su iz dubine
sovjetskoga teritorija mogle dosei sve ciljeve u Europi.

Argumenti koji su govorili u prilog izgradnje oruja srednjega dometa bili su

politike, a ne strateke naravi, i temeljili su se na istoj zabrinutosti koja je dvadeset
godina prije dovela do unih rasprava o strategiji. Ovaj put Amerika je pokuala
ublaiti strah koji je proeo Europu. Jo jednom se postavilo pitanje moe li se
Zapadna Europa pouzdati da e Sjedinjene Drave upotrijebiti nuklearno oruje kojim
raspolau u svrhu spreavanja eventualnih sovjetskih napada na Europu. Da su
europski saveznici zaista vjerovali da je Amerika spremna poeti nuklearnu odmazdu
s teritorija Sjedinjenih Drava ili uporabiti oruje s brodova, postavljanje novih
raketa u Europi ne bi bilo potrebno. Voe europskih zemalja i dalje su sumnjali u
spremnost Amerike za takve poteze. Ameriki su lideri imali svoje razloge upravo
takva odgovora na zabrinutost europskih zemalja. Takva reakcija bila je dio
fleksibilne strategije odgovora na moguu agresiju i pronalaenja drugih mogunosti
osim alternative totalnoga rata temeljenog na amerikoj sili ili poputanja sovjetskim
ucjenama i prijetnjama uporabi nuklearnog oruja.
Postojalo je, naravno, i mnogo sloenije objanjenje od uzajamnoga podsvjesnog
nepovjerenja dviju strana u Atlantskom savezu novo je oruje tijesno povezivalo
strateku obranu Europe s obranom Sjedinjenih Drava. Tvrdilo se da Sovjetski Savez
nee izvriti napad konvencionalnim snagama prije nego uniti rakete srednjega
dometa u Europi koje, zbog svoje blizine i preciznosti, mogu unititi sovjetske
zapovjedne centre i time olakati unitavajui prvi udar amerikih stratekih snaga.
S druge strane, jednako bi riskantno bilo napasti amerike rakete srednjega dometa a
ostaviti amerike snage za odmazdu da djeluju. Dovoljni broj raketa srednjega dometa
mogao bi nanijeti goleme tete, na taj nain omoguujui amerikim snagama za
odmazdu da presude u konanom ishodu. Rakete srednjega dometa na taj su nain
premostile jaz u sredstvima za odvraanje napada. Obrana Europe i Sjedinjenih
Drava, rjenikom tehnikoga argona koji je tada bio popularan, time bi bile
povezane; Sovjetski Savez ne bi mogao otpoeti napad niti na jedno podruje jer bi
time poveao rizik otpoinjanja opega nuklearnog rata.
Tehniki termin povezivanje (coupling) bio je odgovor i na sve snaniji strah
ostalih europskih zemalja od neutralne Njemake, to je posebno dolo do izraaja u
Francuskoj. Nakon smjenjivanja Schmidta 1982. godine, Socijaldemokratska stranka
Njemake kretala je prema pojaanom nacionalizmu i neutralnosti, to je kulminiralo
izjavom jednoga od vodeih politiara u njemakim izborima 1986., Oskara
Lafontaina, da Njemaka treba napustiti zajedniko zapovjednitvo NATO-a. Nakon
toga uslijedile su masovne demonstracije diljem SR Njemake protiv razmjetanja i
stacioniranja raketa u Europi.
Smatrajui takav razvoj situacije prigodom za slabljenje veza Njemake i NATO

saveza, Brenjev i njegov nasljednik Andropov estoko se suprotstavljaju

razmjetanju raketa srednjega dometa, ime to pitanje postaje bitnim dijelom
sovjetske vanjske politike. Poetkom 1983. Gromiko dolazi u Bonn i upozorava da e
Sovjeti prekinuti sudjelovanje na enevskoj konferenciji o kontroli naoruanja onoga
trenutka kad eurorakete Pershing stignu u Zapadnu Njemaku. Ta prijetnja dodatno je
zapalila demonstrante u Njemakoj. Kohl 1983. godine dolazi u Kremlj, a tom
prigodom Andropov upozorava njemakog Kancelara da e, u sluaju prihvaanja
razmjetanja euroraketa Pershing II:
... vojna e se prijetnja Zapadnoj Njemakoj viestruko poveati. Sigurno je da e
i odnosi izmeu naih dviju zemalja neminovno trpjeti posljedice i postati zamreniji.
Nijemci iz Savezne Republike Njemake i Njemake Demokratske Republike u tom bi
sluaju bili primorani, kao to je nedavno izjavila Pravda, gledati jedni druge preko
1018

mnotva raketa.
Sovjetska propagandna mainerija otpoinje snanu kampanju u svim europskim
zemljama. Uslijedile su masovne demonstracije raznih mirovnih pokreta koji
zahtijevaju da prioritet dobije pitanje razoruanja, a ne daljnje jaanje vojne sile i
razmjetanje i stacioniranje raketa. Istodobno trae da se odmah zamrznu sve
inicijative povezane s dodatnim nuklearnim naoruavanjem.
Kad god bi Njemaka krenula u smjeru neutralnosti, a Francuzi su time smatrali i
nacionalistike tendencije, predsjednici Francuske pokuali bi ponuditi Bonnu
alternativnu politiku i tjenje povezivanje s europskim i atlantskim integracijama.
ezdesetih je godina de Gaulle ustro zagovarao i branio njemake stavove i
njemako vienje problema Berlina. Mitterand je 1983. neoekivano postao glavni
europski pobornik amerikoga plana za stacioniranje raketa srednjega dometa. Uz to,
Mitterand podrava i plan stacioniranja raketa na tlu Njemake. Zemlja koja bi
pokuala prekinuti veze europskoga i amerikog kontinenta po naem bi vienju
ugrozila ravnoteu snaga i time i mogunost za odravanje mira, izjavio je Mitterand
1019

u njemakom Bundestagu.
Francuski je predsjednik smatrao da je nacionalni
interes Francuske i trenutno razmjetanje raketa srednjega dometa u Njemakoj mnogo
vanije od politike bliskosti izmeu francuskih socijalista i njemakih
socijaldemokrata.
Reagan iznosi vlastiti plan kako sprijeiti moguu sovjetsku diplomatsku ofenzivu
i nudi povlaenje amerikih raketa srednjega dometa u zamjenu za sovjetske rakete
1020

SS-20.
S obzirom da su rakete SS-20 bile tek izlika za odluku stacioniranja
amerikih raketa, a ne pravi razlog, taj prijedlog izazvao je une rasprave o
odvajanju obrane Europe od obrane Sjedinjenih Drava. Dok su argumenti za

spajanje dvaju obrambenih politika bili teko razumljivi, prijedlog za odustajanje

od cijele kategorije oruja bio je lako razumljiv. Budui da su Sovjeti precijenili
svoju pregovaraku poziciju i odbili razgovarati o bilo kojoj toki Reaganove ponude,
takozvana nulta opcija olakala je napore europskih vlada da nastave stacioniranje
raketa. Bila je to glatka pobjeda Reagana i njemakoga kancelara Helmuta Kohla, koji
je pruio snanu potporu amerikom planu. Istodobno je postalo jasno da slabo
sovjetsko vodstvo gubi sposobnost zastraivanja Zapadne Europe.
Razmjetanje raketa srednjega dometa pridonijelo je razvoju strategije odvraanja
napada. Meutim, 23. oujka 1983. Reagan objavljuje svoju namjeru daljnjeg razvoja
stratekih obrambenih sredstava protiv sovjetskih raketa i time proglaava novu vojnu
doktrinu strateku obrambenu inicijativu:
... pozivam znanstvenike nae zemlje, koji su ve uspjeli proizvesti nuklearno
oruje, da usmjere svoje iznimne talente prema cilju postizanja mira u svijetu. Veeras
pokreemo novu inicijativu, iji je cilj promjena toka ljudske povijesti, traei nain
1021

da postojee nuklearno oruje postane nemono i zastarjelo.

Te zadnje rijei, nemono i zastarjelo mora da su jezovito odjeknule u Kremlju.
Sovjetski nuklearni arsenal bio je kamen temeljac statusa supersile Sovjetskog
Saveza. Tijekom gotovo dvadesetogodinjega Brenjevljeva voenja zemlje, glavni
cilj sovjetske politike bio je postizanje stratekoga pariteta. Sada je Reagan jednim
potezom elio ponititi sve to je Sovjetski Savez postigao dovodei zemlju do
bankrota.
Ako je Reaganova tvrdnja o stopostotno efikasnoj obrani bila tona, amerika
strateka superiornost u potpunosti bi se obistinila. Ameriki prvi udar mogao bi
uspjeti jer bi sustav obrane mogao obuzdati relativno malen i neorganiziran sustav
raketa kojim je raspolagao Sovjetski Savez. Proglaenje nove vojne doktrine
strateke obrambene inicijative (SDI - Strategic Defense Initiative) natjeralo je
sovjetsko vodstvo da shvati da e utrka u naoruanju, koju su tako neoprezno zapoeli
ezdesetih godina, u potpunosti iscrpiti gospodarske resurse zemlje ili dovesti do
strateke superiornosti Amerike.
Proglaavanje strateke obrambene inicijative ponovno je dirnulo bolnu toku u
raspravama o amerikoj obrambenoj politici. Prije nuklearnoga doba odluka da se
obrana zemlje temelji na ranjivosti samog stanovnitva protivila bi se zdravu razumu.
Nakon toga rasprave o strategiji bitno su se promijenile, djelomino stoga to je
glavnu rije vodila potpuno nova skupina sudionika. Prije nuklearnoga doba, o vojnoj
strategiji raspravljali su struni krugovi, vojno vodstvo i profesori s vojnih akademija
uz malo vanjskih sudionika, uglavnom rijetkih vojnih povjesniara kao to je bio B. H.

Liddel Hart. Silna unitavalaka mo nuklearnog oruja inila je sve vojne analize
nebitnima, i svi koji su poznavali novu tehnologiju mogli su se ukljuiti u rasprave u
kojima su veinu inili znanstvenici uz nekoliko akademika.
Uasnuta spoznajom o moi unitenja, veina tehnikih strunjaka uvjerena je da
su politiari prilino neodgovorni te da mogu odluiti upustiti se i u takav rat ako
smatraju da bi ga se moglo uiniti donekle politiki prihvatljivim. Stoga su
znanstvenici smatrali da je njihova moralna dunost pruiti potporu strategijama koje
mogu rezultirati potpunom katastrofom, i time uplaiti najnerazboritije kreatore
politike. Paradoks toga pristupa lei u injenici da su upravo oni, koji su se s punim
pravom smatrali zabrinutima zbog budunosti civilizacije, zagovarali nihilistiku
vojnu strategiju unitenja civilizacije.
Znanstvenici koji su se bavili pitanjima obrane zemlje postupno su usvojili takvo
gledite. Tijekom prvoga desetljea nuklearne ere mnogi su jo uvijek zagovarali
obranu od mogue sovjetske prijetnje iz zraka. Odluni zaustaviti mogunost izbijanja
nuklearnoga rata, znanstvenici su smatrali da treba smanjiti sredstva za razvoj
ofenzivnog oruja, i time smanjiti mogunost da Amerika otpone preventivni napad.
Nakon to su nuklearne snage Sovjetskog Saveza narasle do takvih razmjera da su
mogle unititi i Sjedinjene Drave, gledite se znanstvenika promijenilo. Od tada
veina znanstvenika zagovara doktrinu uzajamnoga sigurnog unitenja (MAD - Mutual
Assured Destruction), koja temelji odvraanje napada na pretpostavci da s obzirom na
velik broj oekivanih rtava, niti jedna strana nee zapoeti nuklearni rat.
Teorija uzajamnoga sigurnog unitenja (MAD) oznaava odmak od racionalnih
stratekih teorija i temelji obranu zemlje na prijetnji unitenjem. U praksi je takva
teorija znaila da e strana koja moe zaprijetiti svojemu protivniku, a protivnik se
moe spasiti jedino odlukom da otpone nuklearni rat, imati veliku psiholoku
prednost. ezdesetih i sedamdesetih godina ta strana je bez sumnje bila Sovjetski
Savez, budui da je vladalo uvjerenje da su konvencionalne snage Sovjetskog Saveza
superiornije snagama Zapada. Takva je strategija istodobno znaila da e sigurno doi
do izbijanja nuklearnog rata, koji bi unitio i samu civilizaciju. Stoga je strateka
obrambena inicijativa nala pobornike posebno u krugovima onih koji su eljeli
izbjei biranje izmeu dviju podjednako groznih opcija predaje ili Armagedona.
Veina medija i intelektualaca koji su se bavili pitanjima obrane nastavili su
podravati opeprihvaene stavove i suprotstavili se koncepciji strateke obrambene
inicijative. Najbolji saetak raznih kritika nalazi se u knjizi iji je autor Harold
Brown, ministar obrane u Carterovoj administraciji i glavni tajnik za zrane snage u
Johnsonovoj administraciji.

1022

Brown je podravao istraivanja, ali je takoer

smatrao da strateka obrambena inicijativa jo nije praktino mogua i

1023

primjenjiva.
Jedan od njegovih suradnika, Richard Betts, zauzeo je gledite da e
na svakoj razini razmjetanja snaga Sovjeti moi saturirati sustav obrane, i to uz nie
1024

trokove od amerikog razmjetanja.

George Liska, profesor Johnsa Hopkinsa,
zauzeo je suprotno gledite i izjavio da bi strateka obrambena inicijativa mogla
funkcionirati, ali da bi time Amerika izgubila poticaje da brani svoje saveznike u
1025

Europi.
Robert Osgood pored svih ve spomenutih kritikih stavova izraava i
zabrinutost zbog nepotivanja sporazuma o antibalistikim raketama (ABM)
1026

sklopljenog 1972. i dodatnih tekoa u pokuajima za kontrolu naoruanja.

Izraavajui gledita mnogih zapadnih saveznika, britanski ministar za vanjsku politiku
Geoffrey Howe upozorava na opasnost stvaranja Maginotove linije u svemiru:
Pred nama je jo niz godina razmjetanja snaga. Dugogodinje razdoblje
nestabilnosti nikako ne moe biti na cilj. Sve saveznike zemlje moraju u svakom
trenutku dobro znati da je sigurnost teritorija NATO saveza nedjeljiva. U protivnom e
1027

se poeti uruavati dvostruki potporni stubovi Saveza.

Bila je to sasvim nova koncepcija koja e dugorono imati demoralizirajui
uinak na lanove saveza spoznaja da je cijena odravanja Saveza totalna ranjivost i
podlonost civilnoga stanovnitva svake zemlje saveznice napadima. Spremnost
Amerike da riskira izbijanje nuklearnoga rata zbog svojih europskih saveznika rast e
usporedno s jaanjem snaga potrebnih za zatitu svojega civilnog stanovnitva.
Svi tehniki argumenti govorili su u prilog strunjaka, ali Reagan je dobro shvatio
osnovnu politiku istinu: u svijetu koji raspolae nuklearnim orujem, efovi drava
koji ne uine sve to je mogue da bi zatitili svoj narod u sluaju nesree, suludog
poteza protivnika, nuklearne proliferacije i cijeloga niza teko predvidivih okolnosti,
u sluaju stvarnog izbijanja katastrofe stidjet e se pred buduim naratajima. Problem
je bio tako sloen da na poetku kompliciranoga procesa istraivanja nije bilo mogue
pokazati maksimalnu uinkovitost strateke obrambene inicijative. Niti jedno oruje
ne bi se nikad razvilo da su kriteriji za rad na razvoju odreenog oruja bili tako
perfekcionistiki.
Argument koji je tada bio popularan, da se svaka obrana moe poraziti
saturacijom, zanemario je injenicu da proces saturacije nije jednosmjeran. Do
odreene razine strategija obrambene inicijative (SDI) mogla bi funkcionirati upravo
kako je to Reagan opisao, ali nakon odreene razine polako bi dolo do pada
uinkovitosti. Ako se zna da bi cijena otpoinjanja nuklearnog napada bila dovoljno
visoka, uzvraanje bi se pojaalo, posebno s obzirom da napada ne bi mogao znati

koje bojeve glave pogaaju koje ciljeve. Na kraju, obrana koja bi uspjeno
onesposobila znatni broj sovjetskih raketa, bila bi jo uinkovitija u sluaju napada
manjih razmjera novih nuklearnih sila.
Reagan se nije previe obazirao na tehnike kritike jer nije ni zagovarao SDI kao
novu strateku doktrinu, ve ju je smatrao nainom za izbjegavanje nuklearnoga rata.
Predsjednik koji je bio najgorljiviji zagovornik jaanja amerike vojne sile od svih
poslijeratnih predsjednika SAD-a, ukljuujui i jaanje nuklearnih kapaciteta,
istodobno je gradio pacifistiku viziju svijeta u kojemu je uporaba nuklearnog oruja u
potpunosti zabranjena. Reagan je gotovo neprestano ponavljao tezu da u nuklearnom
1028

ratu nema pobjednika, i nikad ne smije niti poeti,

to je bilo gotovo identino
ciljevima radikalnih kritiara njegove politike. Kao i u svojemu dvojnom pristupu
politici prema Sovjetskom Savezu, Reagan je zaista inzistirao i na jaanju vojne sile
Amerike i na pacifistikom pristupu. Svoja gledita o nuklearnom oruju opisao je u
svojim memoarima:
U nuklearnom ratu nitko ne moe pobijediti. Sve od poetka postojanja
nuklearnog oruja uvijek su bili prisutni rizici da ga netko upotrijebi, a jednom kad se
pokrene prvo nuklearno oruje, tko zna gdje bi to moglo zavriti?
1029

Moj san je stoga postao svijet u kojemu nema nuklearnog oruja...

Odbojnost koju je osobno Reagan osjeao prema nuklearnom oruju dodatno je
osnaena njegovim vjerovanjem u biblijska proroanstva o Armagedonu. Osobno sam
ga uo kako izlae svoje stavove na gotovo isti nain na koji je to kasnije opisao autor
njegove biografije:
Govorio je kao da opisuje scenu iz filma, i povezao uasnu epizodu u prii o
Armagedonu, u kojoj vojska, koja nadire s Orijenta, a sastoji se od 200 milijuna ljudi,
umire od kuge. Reagan vjeruje da je ta kuga nagovjetaj nuklearnoga rata u kojemu
e spaljene oi i kosa padati s tijela itd. Uvjerenje da taj odlomak precizno predvia
1030

dogaaje u Hiroimi.
Niti jedan pripadnik Mirovnoga pokreta ne bi mogao osuditi uporabu nuklearnog
oruja elokventnije i uvjerljivije no to je to uinio Ronald Reagan. esnaesti svibnja
1983. objavio je da se interkontinentalne rakete MX razvijaju upravo u nadi da e
jednom proces naoruanja stati i da e sve nuklearno oruje nestati:
Ne mogu povjerovati da e ovaj svijet opstati i u sljedeim generacijama dok
ovom vrstom oruja raspolau obje strane. Jednoga dana neka budala ili manijak, ili
1031

pak puka sluajnost, moe otpoeti tu vrstu rata, a to je kraj svih nas.
Kad je Reagan proglasio Strateku obrambenu inicijativu, uinio je to vrlo

gorljivo, premda je taj proglas proao birokratski proces proiavanja, to je

neizbjean korak. U sluaju da se pregovori o kontroli naoruanja odue, Amerika e
jednostranim potezom okonati nuklearnu opasnost svijetu Stratekom obrambenom
inicijativom. Reagan je bio uvjeren da e razvoj znanosti u Americi uiniti nuklearno
1032

oruje zastarjelim.
Sovjetsko vodstvo zanemarilo je Reaganove moralne apele, ali su morali ozbiljno
uzeti amerike tehnoloke potencijale i strateke uinke ak i nesavrenog sustava
obrane. Kao i etiri godine prije, kad je Nixon predloio izgradnju sustava
antibalistikih raketa (ABM), sovjetska reakcija bila je suprotna onoj koju su
predviali zagovornici kontrole naoruanja. Sada je projekt Strateke obrambene
inicijative (SDI) otvorio put pregovorima o kontroli naoruanja. Sovjeti pristaju na
nastavak razgovora o kontroli naoruanja koje su prekinuli zbog instaliranja raketa
srednjega dometa.
Kritiari su drali da je Reagan cinian kad govori o eliminaciji cjelokupnoga
nuklearnog naoruanja, te da je takav stav samo varka kojom eli prikriti svoja
nastojanja da ubrza utrku u naoruanju. Reagan nipoto nije bio cinian, ve je
izraavao optimistiku vjeru svih Amerikanaca da je ono to je potrebno istodobno i
mogue. I zaista, svi Reaganovi elokventni govori o eliminaciji nuklearnog oruja bili
su improvizirani i nepripremljeni.
Paradoksalno je da je upravo predsjednik koji je znatno pridonio modernizaciji
amerikoga stratekog arsenala, ujedno poduzeo znatne napore da to oruje proglasi
neopravdanim i nelegitimnim. Saveznici i suparnici koji su doslovno shvaali
znaenje Reaganovih javnih izjava o nuklearnom oruju i osobnog stava o
pribliavanju Armagedona, mogli su zakljuiti samo jedno: da ne postoje velike anse
da se predsjednik odlui za uporabu oruja na kojemu je bio temeljen sustav amerike
obrane.
Kako esto je predsjednik trebao ponoviti svoju uvenu izjavu da nikad ne smije
doi do nuklearnog rata prije no to ta izjava izgubi svaku vjerodostojnost? Do koje
mjere treba provesti ogranienje i smanjenje arsenala nuklearnog oruja dok strategija
fleksibilnog odgovora ne postane tehniki neizvediva? Sretna je okolnost da su
Sovjeti u to doba bili ve suvie slabi da bi mogli iskuati moguu ranjivost Zapada. I
Amerika i njezini saveznici svakim su danom bili svjedoci sve oitijega sloma
Sovjetskog Saveza.
Kad bi Reagan uoio priliku za primjenu svojega sna o svijetu bez nuklearnog
oruja, bio je sve samo ne cinian. Uvjeren da je eliminacija mogunosti izbijanja
nuklearnoga rata pitanje od kljune vanosti, te da e se svi razumni ljudi suglasiti s

njegovom politikom, Reagan je bio spreman nastaviti bilateralne odnose sa

Sovjetskim Savezom u cilju postizanja sporazuma o kljunim pitanjima bez
konzultacije sa saveznicima, iji su nacionalni interesi takoer bili u pitanju. Takvi
stavovi najdramatinije su odjeknuli na Reaganovu sastanku na vrhu s Gorbaovom u
Reykjaviku 1986. U burnoj raspravi nabijenoj emocijama koja je trajala gotovo
etrdeset osam sati, Reagan i Gorbaov naelno su se usuglasili da u razdoblju od
sljedeih pet godina smanje sve strateke snage za 50 posto te da u sljedeih deset
godina unite sve balistike rakete. U jednom trenutku izgledalo je da e Reagan
pristati na sovjetski prijedlog da se u potpunosti zabrani uporaba nuklearnog oruja.
Sastanak u Reykjaviku doveo je do sporazuma izmeu Sovjetskog Saveza i
Amerike kojeg su se saveznici i neutralne zemlje tako dugo pribojavali. U sluaju da
se neke druge zemlje koje raspolau nuklearnim orujem suprotstave prihvaanju
odredbi ameriko-sovjetskog sporazuma, uslijedile bi javne osude takva stava,
pritisak velesila ili izolacija tih zemalja, dok bi u sluaju pristanka na politiku u
skladu s odredbama sporazuma Velika Britanija, Francuska i Kina morale odustati od
izgradnje vlastitoga, neovisnog sustava zastraivanja. Vlade Margaret Thatcher i
Mitteranda, kao ni kineski lideri nisu bili spremni na takav potez.
Na kraju je sporazum postignut u Reykjaviku propao zbog dva razloga. U ranim
fazama vladanja zemljom Gorbaov je jednostavno povukao preuranjen potez.
Gorbaov je elio povezati odustajanje od daljnje proizvodnje stratekih raketa sa
zabranom SDI testiranja koja bi trajala 10 godina, ali je krivo procijenio svojega
sugovornika, kao i vlastitu pregovaraku poziciju. Gorbaov bi povukao mudar potez
da je zatraio ratificiranje postignutoga sporazuma o odustajanju od stratekog oruja,
a rjeenje SDI testiranja ostavio pregovorima o kontroli naoruanja u enevi. Time bi
sigurno uspio izazvati krizu i raskol i u Atlantskom savezu i u odnosima izmeu
Sjedinjenih Drava i Kine. Pokuavajui pritiscima iznuditi vie, Gorbaov je elio
natjerati Reagana da pregazi obeanje dano uoi sastanka na vrhu da nee rabiti SDI
kao adut u pregovorima. Kad je Gorbaov nastavio uporno inzistirati na prihvaanju
svojega prijedloga, Reagan je odgovorio nainom koji mu sigurno ne bi preporuio ni
jedan profesionalni politiar: jednostavno je ustao i napustio dvoranu za pregovore.
Kad sam nekoliko godina kasnije upitao jednog od starijih savjetnika predsjednika
Gorbaova, koji je sudjelovao na sastanku u Reykjaviku, zato Sovjeti nisu pristali na
ono to su Sjedinjene Drave bile spremne prihvatiti, odgovorio je: O svim opcijama
smo razmiljali osim o onoj da bi Reagan mogao ustati i prekinuti razgovore.
Nedugo nakon toga, George Schultz odrao je dobro promiljen govor u kojemu je
objasnio zato bi Reaganova vizija potpune eliminacije nuklearnog oruja bila
povoljna za Zapad.

1033

Meutim, ton njegova govora, premda je elokventno podravao

svijet s manje nuklearnog oruja, jasno je pokazivao da State Department, vrlo

zabrinut zbog reakcije saveznikih zemalja, nije u potpunosti podravao Reaganovu
viziju totalne eliminacije nuklearnog oruja.
Nakon sastanka u Reykjaviku, Reaganova administracija svim se snagama baca na
rjeavanje dijela dnevnog reda koje je bilo mogue odmah realizirati: 50-postotno
smanjenje stratekih snaga, to je bilo smatrano prvom etapom sporazuma koji e u
krajnjoj instanci rezultirati potpunom zabranom uporabe nuklearnog oruja. Sklapaju
se sporazumi o unitenju amerikih i sovjetskih raketa kratkoga i srednjega dometa u
Europi. S obzirom da se taj sporazum nije odnosio na nuklearne snage Velike Britanije
i Francuske, nije ponovno dolo do rasprava i raskola meu saveznicima kao dvadeset
pet godina prije. Istodobno otpoinje proces stvaranja zone bez nuklearnog oruja na
podruju Njemake, ime se otvara mogunost udaljavanja Njemake od Atlantskoga
saveza. Njemaka se mogla u potpunosti okoristiti proglaavanjem podruja bez
atomskog oruja prihvaajui politiku kojom se obvezuje da nee prva uporabiti
nuklearno oruje (no first use), to nije bilo nimalo u skladu sa strategijom NATO
saveza i strategijom razmjetanja amerikog oruja. Da se hladni rat nastavio, lako se
u Saveznoj Republici Njemakoj mogla pojaviti vanjska politika koja bi bila vie
temeljena na nacionalnim stratekim ciljevima, a manje usmjerena prema Zapadnom
savezu. To je bilo razlogom izrazite zabrinutosti Margaret Thatcher za nove trendove
koji su se javljali u pregovorima o kontroli oruja.
Reagan je pretvorio dotadanji maraton u sprint i ubrzao rasplet dogaaja. Njegov
odluan stil, povezan s diplomacijom koja je spremna povui riskantne poteze, moda
bi uspjeno funkcionirao i na poetku hladnoga rata, prije no to su dvije interesne
sfere postale konsolidirane, kao i neposredno nakon Staljinove smrti. Nakon povratka
na dunost premijera 1951., Churchill je zagovarao upravo takvu politiku. Kad jednom
podjela Europe postane realnost, i sve dok se Sovjetski Savez ponaa samouvjereno i
nadmeno, pokuaj da se silom nametne sklapanje sporazuma zasigurno bi doveo do
sukoba, razdora i nepotrebnih tenzija unutar Atlantskog saveza. Osamdesetih godina
stagnacija Sovjetskog Saveza otvarala je mogunost voenja otvorenije, agresivnije
strategije. Pitanje je je li Reagan shvatio da se sovjetska sila raspada ili je rije o
sluajnoj podudarnosti tvrdoglavosti i danih okolnosti.
Na kraju krajeva, pitanje je li Reagan djelovao na temelju instinktivnih poriva ili
na temelju analiza, sasvim je nevano. Hladni rat nije nastavljen, a dio razloga takva
razvoja dogaaja sigurno su bili otri pritisci kojima je Reaganova administracija
izloila sovjetski sustav. Krajem Reaganova predsjednikovanja razgovori izmeu
Istoka i Zapada ponovno su poeli slijediti dobro poznati model iz razdoblja detanta.
Pitanje kontrole naoruanja ponovno postaje kljunim predmetom razgovora Istoka i

Zapada, premda se sada vie panje pridaje smanjenju obujma naoruanja no

eliminaciji cijele kategorije oruja. U regionalnim konfliktima Sovjetski Savez prelazi
u defenzivu, nakon to je izgubio veliki dio sposobnosti da izaziva nevolje i potie
nemire u drugim zemljama. Usporedno sa smanjenom panjom koja se pridaje pitanju
sigurnosti, dolazi do jaanja nacionalizma na obje strane Atlantika, usprkos
neprestanu isticanju jedinstva saveznika. Amerika se sve vie oslanja na oruje
stacionirano na vlastitom teritoriju te pomorsko naoruanje, dok Europa poveava
broj politikih opcija prema Istoku. Na kraju su te negativne tendencije postale
bespredmetnima zbog sloma komunizma koji je uslijedio.
Najradikalniju promjenu doivljava nain na koji se amerikoj javnosti prezentira
koncepcija odnosa Istok-Zapad. Reagan je instinktivno pokuao objediniti vrstu
hladnoratovsku geostrateku politiku i pomiriti viziju Amerike kao kriara i utopijske
elje za mirom koja je zadobila potporu dviju glavnih pravaca amerikog razmiljanja
o vanjskoj politici: misionarskog i izolacionistikog, teolokog i psihijatrijskog.
U praktinom voenju politike Reagan je bio blii klasinom amerikom nainu
razmiljanja nego Nixon. Nixon nikad nije opisivao Sovjetski Savez rabei frazu
carstvo zla, niti je bio spreman prihvatiti odustajanje od daljnjega razvoja
nuklearnog oruja, i nije vjerovao da e uspjeti okonati razdoblje hladnoga rata
osobnim pomirenjem sa sovjetskim vodstvom na samo jednom sastanku na vrhu.
Reaganu je njegova ideologija pruala zatitu kad god bi pribjegao pacifistikim
izjavama, dok bi svaki liberalni predsjednik bio izloen nizu napada. Reaganova
odlunost da pobolja odnose izmeu Istoka i Zapada, posebno tijekom svojega
drugog mandata, kao i uspjenost njegove politike, ublaila je njegovu ratobornu
retoriku. Ostaje pitanje bi li Reagan uspio provesti svoju politiku hodanja po ici da
je Sovjetski Savez ostao snaan suparnik. Tijekom drugoga Reaganova mandata
poinje proces dezintegracije komunistikoga sustava, a tom je procesu znatno
pridonijela i politika amerike administracije.
Mihail Gorbaov, sedmi predsjednik Sovjetskog Saveza od Lenjina, odrastao je u
Sovjetskom Savezu koji je uivao status i ugled istinske sile. Sudbina mu je namijenila
ulogu da upravo on bude predsjednikom u doba ruenja sovjetskog carstva, koje je
izgraeno uz toliko prolijevanja krvi. Kad je Gorbaov 1985. preuzeo ulogu efa
drave, bio je voa nuklearne supersile koja je ekonomski i drutveno propadala. Kad
je 1991. svrgnut s vlasti, sovjetska je vojska podrala njegova suparnika Borisa
Jeljcina, Komunistika partija proglaena je nelegalnom, a carstvo koje se stvaralo u
krvi sve od doba Petra Velikog, raspalo se.
Pomisao da e Sovjetski Savez doivjeti slom jo je 1985., kad je Gorbaov
imenovan generalnim sekretarom, zvuala potpuno nevjerojatno. Kao i svi njegovi

prethodnici, Gorbaov je izazivao kontroverzne osjeaje, i strah i nadu. Izazivao je

strah Zapada budui da je bio voa supersile koju se gledalo s nepovjerenjem zbog
zagonetna naina upravljanja zemljom, ali istodobno je budio i nadu svijeta da e novi
generalni sekretar objaviti dugooekivani zaokret prema miru. Pomno je prouavana
svaka Gorbaovljeva rije, u potrazi za indicijom da e doi do poputanja tenzija.
Demokratske su zemlje bile emocionalno spremne vidjeti u Gorbaovu poetak nove
ere, kao to je bio sluaj i sa svim njegovim prethodnicima nakon Staljina.
Ovaj je put razvoj dogaaja dokazao da vjera demokratskih zemalja u promjenu
politikih odnos u svijetu nije bila samo tek sanjarenje o poeljnu ishodu dogaaja.
Gorbaov je bio vrlo razliit od svih sovjetskih voa iji je dub Staljin uspio slomiti.
Nedostajala mu je otrina svih dotadanjih pripadnika nomenklature. Politiar
iznimne inteligencije i ljubaznosti, djelovao je poput nestvarnih likova ruskih romana
devetnaestoga stoljea: istodobno graanin svijeta i provincijalac, vrlo inteligentan
ali pomalo nedokuiv. Unato svojoj perceptivnosti, nije pravilno uoio kljuni
problem svoje zemlje te stoga ni ponudio odgovarajue rjeenje.
Svijetu je laknulo, s obzirom da su dogaaji u svijetu nagovijetali da je trenutak
ideoloke transformacije sovjetskoga drutva sve blie. Sve do 1991. Washington je
bio uvjeren da je Gorbaov partner bez kojega nije mogue ostvariti novi svjetski
poredak. To uvjerenje je poprimilo takve razmjere da je predsjednik Bush izabrao
ukrajinski parlament za mjesto odravanja foruma na kojemu e veliati kvalitete
sovjetskoga voe i vanost odranja Sovjetskog Saveza kao jedinstvene drave. Jedan
od kljunih ciljeva kreatora vanjske politike na Zapadu bio je odrati Gorbaova na
vlasti. Pri definiranju toga cilja temeljna je pretpostavka bila da bi sa svakim drugim
politiarom bilo jo tee suraivati. Tijekom neobinoga dravnog udara protiv
Gorbaova, koji se dogodio u kolovozu 1991., svi voe demokratskih zemalja zduno
su pruali potporu legitimnosti i komunistikom ustavu na temelju kojega je
Gorbaov obnaao vlast.
Visoka politika ne trpi slabost, ak i ako rtva nije glavni uzrok slabosti. Neobina
privlanost i popularnost Gorbaova dosegla je vrhunac njegovom ulogom pomirljiva
voe ideoloki neprijateljske zemlje, Sovjetskog Saveza. Kad je postalo jasno da
Gorbaovljeva politika poinje pokazivati znakove zbunjenosti i nedosljednosti, a ne
put k realizaciji jasno definiranih ciljeva, Gorbaovljev je ugled ozbiljno poljuljan.
Pet mjeseci nakon neuspjenoga komunistikog dravnog udara, Gorbaov je
smijenjen s dunosti i ustolienje Jeljcin procedurom koja nije bila u skladu sa
zakonom, kao uostalom ni postupci koji su samo pet mjeseci prije izazvali ogorenje
Zapada. Zapadne demokracije podravaju Jeljcina koristei se gotovo istim
argumentima koje su jo nedavno isticale pruajui potporu Gorbaovu. Naputen od

svijeta koji ga je jo nedavno slavio, i preputen zaboravu, Gorbaov odlazi u

ropotarnicu povijesti, kao i mnogi drugi dravnici koji su pokuali ostvariti ciljeve
koji su znatno nadmaili njihove mogunosti.
Gorbaov je zapravo uspio provesti jednu od najznaajnijih revolucija razdoblja u
kojemu je ivio. Unitio je komunistiku partiju koja je bila utemeljena s ciljem da
preuzme i zadri vlast, i koja je kontrolirala sve aspekte ivota u Sovjetskom Savezu.
Odlaskom s poloaja, Gorbaov je ostavio unitene ostatke carstva koje se stoljeima
mukotrpno stvaralo. Zemlja je organizirana kao zajednica neovisnih drava, ali je
ostala proeta ruskom nostalgijom za starim carstvom, to pretvara novostvorene
zemlje u imbenik nestabilnosti, kojima istodobno prijeti i bive vodstvo zemlje i
ostatak razliitih etnikih skupina (najee ruskih), koje su se nastanile na njihovu tlu
tijekom niza stoljea ruske dominacije. Niti jedan od tih rezultata nije bio ono to je
Gorbaov namjeravao postii. Naprotiv, elio je provesti modernizaciju zemlje, a ne
osloboditi zemlju od komunizma. elio je Komunistiku partiju uiniti vanim
imbenikom meunarodnih zbivanja, ali je na kraju doveo do sloma sustava koji ga je
oblikovao i kojemu je dugovao svoju vanost i ugled u svijetu.
Izloen optubama vlastitoga naroda zbog razmjera katastrofe koja se dogodila
tijekom njegova upravljanja zemljom, preputen zaboravu demokratskih zemalja i
slomljen svojom nesposobnou da se odri na vlasti, Gorbaov nije zasluio ni
pretjerano velianje ali ni ponienje koje je kasnije doivio. Preuzimanjem
predsjednike dunosti Gorbaov je naslijedio istinski teke, moda i nepremostive
probleme. Ve u trenucima kad je preuzeo vlast, razmjeri sloma sovjetskog sustava
bili su jasno vidljivi. etrdeset godina hladnoga rata stvorilo je koaliciju gotovo svih
industrijski razvijenih zemalja protiv Sovjetskog Saveza. Kina, nekadanji njegov
saveznik, iz pragmatinih se razloga pridruila suparnikom taboru. Jedini saveznici
koji su preostali Sovjetskom Savezu bili su istonoeuropski satelitski reimi, ijemu
je jedinstvu pridonijela prijetnja Sovjetskog Saveza, sadrana u Brenjevljevoj
doktrini, ali te su zemlje samo dodatno iscrpljivale, a ne jaale sovjetske resurse.
Sovjetska avanturistika politika u zemljama Treega svijeta pokazala se vrlo skupom
i nije dovodila do eljenih rezultata. Sovjetski Savez je u Afganistanu proao kroz
mnoge kunje kao i Amerika u Vijetnamu, a glavna je razlika bila u tome to se sve to
odvijalo na granicama ruskog carstva, a ne na nekom udaljenom podruju. Od Angole
do Nikaragve, Amerika je uspijevala obuzdati sovjetski ekspanzionizam i pretvoriti
njegove ekspanzionistike porive u skupe pothvate koji su zavravali pat pozicijom ili
neuspjesima. Strateko jaanje amerikih snaga, a posebno Strateka obrambena
inicijativa, bili su tehnoloki izazov s kojim stagnirajua i preoptereena sovjetska
ekonomija nije mogla odravati korak. U trenucima kad je Zapad ulazio u revoluciju

sofisticiranih raunala i ipova, novo je sovjetsko vodstvo sa zebnjom promatralo

kako njihova zemlja klizi prema tehnolokoj zastarjelosti.
Bez obzira na svoj konani poraz, zasluga Gorbaova je njegova spremnost da se
suoi s tekim izazovima koji su stajali pred Sovjetskim Savezom. Isprva je vjerovao
da e uspjeti revitalizirati sovjetsko drutvo ienjem Komunistike partije i
uvoenjem nekih elemenata trine ekonomije u centralno planiranje. Iako Gorbaov
nije u potpunosti shvatio obujam pothvata u koji se upustio, savreno je razumio da mu
je za nastavak toga procesa neophodno razdoblje zatija u meunarodnim odnosima.
Gorbaovljevi zakljuci nisu bili suvie razliiti od onih do kojih su doli njegovi
prethodnici u razdoblju poslije Staljina. Meutim, dok je Hruov pedesetih godina
jo uvijek bio uvjeren da e sovjetsko gospodarstvo uskoro nadmaiti kapitalistiki
sustav, Gorbaov je osamdesetih godina shvatio da e biti potrebno vrlo dugo
razdoblje da Sovjetski Savez uspije dostii stupanj ekonomske proizvodnje koja bi
bila konkurentna proizvodnji kapitalistikoga svijeta.
elei dobiti na vremenu, Gorbaov poinje preispitivanje i novo definiranje
sovjetske vanjske politike. Na Dvadeset sedmom partijskom kongresu 1986. godine
dolazi do gotovo potpunog odbacivanja marksistiko-lenjinistike ideologije.
Prijanja razdoblja miroljubive koegzistencije opravdavala su se privremenim
predahom potrebnim da se reorganizira ravnotea snaga dok se klasne borbe
nastavljaju. Gorbaov je bio prvi ef sovjetske drave koji je u potpunosti odbacio
klasnu borbu i proglasio miroljubivu koegzistenciju krajnjim ciljem. Iako je nastavio
izjavljivati da postoje ideoloke razlike izmeu Istoka i Zapada, bio je uvjeren da su
te razlike prevladane zbog potrebe meunarodne suradnje. ak i sama koegzistencija
nije se promatrala na isti nain kao prije kao kratko razdoblje prije neizbjenoga
sukoba ve kao trajna sastavnica odnosa izmeu komunistikoga i kapitalistikoga
svijeta. Koegzistencija se ne smatra ispravnim pristupom stoga jer je tek nezaobilazna
faza na putu prema konanoj komunistikoj pobjedi, ve se dri doprinosom dobrobiti
cijeloga ovjeanstva.
U svojoj knjizi Perestrojka, to znai reforma, Gorbaov je izloio taj novi
pristup politici:
Naravno, i nadalje e postojati razlike, ali postavlja se pitanje moramo li se radi
njih sukobljavati? Zar ne bi bila ispravnija politika premostiti ono to nas razdvaja,
to bi bilo u interesu itavoga ovjeanstva i ivota na cijeloj Zemlji? Donijeli smo
odluku i zahtijevamo nov pristup politici, kako izjavama koje nas obvezuju, tako i
akcijama i djelima. Ljudi su umorni od tenzija i sukoba i ele potraiti sigurniji,
pouzdaniji svijet, svijet u kojemu e svi zadrati pravo na svoja vlastita filozofska,

1034

politika i ideoloka gledita, i svoj nain ivota.

Gorbaov je ve naznaio prihvaanje tih novih pogleda dvije godine prije,
tijekom konferencije za tisak koja je odrana krajem prvoga sastanka na vrhu s
Reaganom 1985. godine:
Meunarodnu situaciju danas obiljeava jedna vrlo vana pojava koju i mi i
Sjedinjene Amerike Drave moramo uzeti u obzir i provoditi u svojoj vanjskoj
politici. U dananje doba rije je ne samo o konfrontaciji dvaju drutvenih sustava ve
1035

o izboru izmeu opstanka i uzajamnog unitenja.

Veterani hladnoga rata nisu u tom trenu spoznali koliko je Gorbaovljev pristup
drugaiji od pristupa u prijanjim razdobljima koegzistencije. Poetkom 1987. sastao
sam se s Anatolijem Dobrinjinom, koji je tada bio na elu Meunarodnog odbora
Centralnog komiteta (to je manje-vie ista dunost kao savjetnik za nacionalnu
sigurnost u Americi) u turobnoj zgradi Centralnog komiteta u Moskvi. Dobrinjin je
govorio o vladi u Afganistanu na tako uvredljiv nain da sam ga upitao je li
Brenjevljeva doktrina jo uvijek na snazi. Dobrinjin je ustro odvratio: Zato
mislite da je vlada u Kabulu komunistika?
Kad sam kasnije, u svojemu izvjeu Washingtonu izjavio da imam osjeaj da taj
komentar upuuje na spremnost Sovjetskog Saveza da odbaci marionetski reim
Kremlja u Afganistanu, prevladalo je uvjerenje da je Dobrinjin to vjerojatno izjavio u
elji da ugodi svojemu starom prijatelju. Moram priznati da nikad, tijekom gotovo
deset godina kontakata sa Sovjetima putem tajnoga kanala, nisam to primijetio.
Usprkos tome, bilo je osnova za takav skepticizam, budui da promjene doktrine
vanjske politike u doba Gorbaova nisu rezultirale bitnom promjenom politike.
Sovjetsko je vodstvo opisivalo tu novu sovjetsku doktrinu kao metodu kojom e liiti
Zapad neprijateljskog imida, i time oslabiti njegovu koheziju. Gorbaov u studenom
1987. proglaava novo razmiljanje (new thinking), koje poinje utirati put
svjetskim zbivanjima, unitavati stereotipe o protusovjetskim stavovima u svijetu i
1036

sumnju o konanu ishodu naih inicijativa i djela.

Taktika koju su Sovjeti
primjenjivali u razgovorima oko kontrole naoruanja bila je replika njihove taktike
tijekom ranih godina Nixonova mandata sveobuhvatnog nastojanja da se oslabe
obrambeni sustavi, dok bi prijetnja napadom i dalje ostala nepromijenjena.
Vlada zemlje koja je velika sila nalik je golemu tankeru koji tei stotine tisua
tona. Voe moraju pomno paziti na ravnoteu izmeu utjecaja koje ele ostvariti u
svijetu i morala svoje birokracije. Voe vlada imaju formalne prerogative odreivanja
smjera djelovanja svoje vanjske politike, ali birokraciji je preputeno tumaiti to su
njihovi efovi zapravo mislili. Predsjednici vlada gotovo nikad nemaju dovoljno

vremena ili osoblja da bi mogli nadzirati svakodnevnu primjenu svojih direktiva i

nain njihova izvrenja. Ironino je da je ta teza to tonija, to je birokracija vea i
kompleksnija. ak i u vladama koje su mnogo fleksibilnije od sovjetske, promjena
politikoga smjera esto se zbiva vrlo sporo.
Vrijeme je prolazilo, a promjena doktrine koju je inicirao Gorbaov vie se nije
mogla izbjegavati, ak ni od strane birokracije koja je oblikovana i formirana tijekom
gotovo tridesetogodinjega Gromikova mandata na poloaju ministra vanjskih
poslova. Gorbaovljev koncept novoga razmiljanja kudikamo je nadmaio
mogunost prilagodbe sovjetske politike novoj realnosti, i u potpunosti unitio
povijesne temelje sovjetske vanjske politike. Kad je Gorbaov zamijenio koncept
klasne borbe vilsonijanskom temom globalne meuovisnosti, definirao je harmonian
svijet sukladnih interesa, to je bilo potpuni preokret u odnosu na koncepte marksizma
i lenjinizma.
Ideoloki slom oduzeo je sovjetskoj vanjskoj politici povijesne logike temelje i
poljuljao uvrijeena uvjerenja, te samo dodatno oteao ve ionako nezavidnu situaciju
u Sovjetskom Savezu. Sredinom osamdesetih godina kreatori sovjetske vanjske
politike suoili su se s provedbom politikog programa u kojemu je svaki pojedinani
problem bio vrlo sloen i teko rjeiv, a zajedno su bili zaista nepremostivi. Ti
problemi bili su: odnosi sa zapadnim demokratskim zemljama, odnosi s Kinom,
problemi u zemljama sovjetske satelitske orbite, utrka u naoruanju i zaostajanje
domaega gospodarstva i politikoga sustava.
Poetni koraci koje je Gorbaov poduzeo nisu se razlikovali od standardnoga
sovjetskog modela koji se koristio sve od doba Staljinove smrti nastojanja da doe
do poputanja tenzija intenzivnijom komunikacijom dviju velesila. Time 9. rujna 1985.
objavljuje intervju s Gorbaovom, u kojemu on iznosi svoje vienje miroljubive
koegzistencije:
Pitali ste me to drim najvanijim u sovjetsko-amerikim odnosima. Mislim da je
rije o neprijepornoj injenici da, eljeli mi to ili ne, moemo ili opstati ili nestati, ali
samo zajedno. Kljuno pitanje na koje moramo nai odgovor jest: jesmo li napokon
spremni priznati da ne postoji niti jedan drugi nain za ivot u miru, i jesmo li spremni
promijeniti svoj nain razmiljanja i djelovanja od onog usmjerenog ratu, do onoga
1037

iji bi krajnji cilj bio izgradnja novoga, miroljubivog svijeta.

S jedne strane, izjave Gorbaova promatrale su se kroz prizmu onoga to su
Maljenkov i Hruov govorili trideset godina prije. S druge strane, te su izjave bile
suvie nejasne da bi dovele do preciznog odgovora. U nedostatku prijedloga za
politiko rjeenje situacije, Gorbaov se naao zapleten u mrei ortodoksnih stavova

koji su prevladavali gotovo dva desetljea, tijekom kojih se kljunim pitanjem koje je
trebala rijeiti diplomacija Istoka i Zapada smatralo pitanje kontrole naoruanja.
Pitanje kontrole naoruanja postalo je tako skriven i zamren problem da je u
najboljem sluaju bilo potrebno nekoliko godina za njegovo rjeavanje. Sovjetski
Savez je trebao trenutno poputanje tenzija i ekonomskih pritisaka, posebno onih koji
su bili rezultat utrke u naoruanju. Nade da e se to uspjeti postii mukotrpnom
procedurom dogovaranja razine doputenoga naoruanja bile su neznatne, s obzirom
na nesrazmjerne sustave, pregovore o proceduri verifikacije te primjene
dogovorenoga, to bi sigurno potrajalo godinama. Stoga su pregovori o kontroli
naoruanja postali sredstvo za dodatne pritiske na ve ozbiljno poljuljan sovjetski
sustav, a pokazali su se jo djelotvornijim jer nisu bili predloeni s tim ciljem.
Posljednja prilika Gorbaova da ubrza okonaanje utrke u naoruanju, ili barem
dovede do porasta tenzija i oslabi koheziju Atlantskoga saveza, bio je susret u
Reykjaviku 1986. Izgleda da je Gorbaov osjeao da je uhvaen u stupicu izmeu
jastrebova i golubova, upravo kao i Hruov dvadeset pet godina prije oko
pitanja Berlina. Vjerojatno je bio svjestan osjetljivosti amerike pregovarake
pozicije, a sigurno je do tada u potpunosti uvidio sloenost vlastite pozicije. Njegovi
vojni savjetnici vjerojatno su ga uputili da ako pristane na unitenje svih raketnih
projektila, dok se istodobno Strateka obrambena inicijativa nastavlja, neka od
buduih amerikih administracija mogla bi raskinuti sporazum i time stei odlunu
prednost pred znatno smanjenim (ili u krajnjem sluaju unitenim) sovjetskim raketnim
snagama. To je bilo tono, s tehnikog aspekta, ali je jednako tako bilo tono da e
Kongres gotovo sigurno odbiti daljnje financiranje SDI, u sluaju da sporazum o
kontroli naoruanja u Reykjaviku dovede do unitenja svih raketnih projektila.
Istodobno su zanemarene koristi koje bi Sovjetski Savez mogao imati zbog
nesuglasica i razdora koje bi plan iz Reykjavika mogao potai izmeu Sjedinjenih
Drava i drugih nuklearnih sila.
Budui narataji obino radije pripisuju krivnju za pojedine neuspjehe
pojedincima, a ne okolnostima. Gorbaovljeva vanjska politika, posebno dio koji se
odnosio na kontrolu naoruanja, oznaila je domiljatu modernizaciju poslijeratne
sovjetske strategije i utrla put proglaenju Njemake bezatomskim podrujem, te time
stvorila temelje njemakoj politici zasnovanoj na nacionalnim interesima. Mogunost
da se Amerika upusti u rizik nuklearnog rata zbog zemlje koja odbacuje rizike koje
nuklearna strategija iziskuje i u cilju obrane vlastite zemlje, bila je vrlo mala, a
Njemaka bi mogla doi u iskuenje da ublai uinke denuklearizacije zemlje traei
specijalni status.
U govoru u Vijeu Europe 1989. godine Gorbaov predlae mehanizme koji bi

rezultirali slabljenjem Sjevernoatlantskoga saveza, i izlae svoju viziju zajednikoga

europskog doma. Rije je o nejasnoj strukturi koja bi sezala od Vancouvera do
Vladivostoka, u kojemu bi svi postali saveznici, ime bi Sjevernoatlantski savez
postao sasvim beznaajan. Gorbaov nije imao dovoljno vremena na raspolaganju, to
je kljuni preduvjet za sazrijevanje i pomnije osmiljavanje politike, a samo bi mu
neka neoekivana promjena omoguila da ponovno definira svoje prioritete. Meutim,
nakon Reykjavika, Gorbaov je bio prisiljen nastaviti dugotrajan diplomatski proces
50-postotnoga smanjenja stratekih snaga i nulte opcije raketa srednjega dometa. Za
sve to bilo je potrebno mnogo godina, a niti takvo rjeenje ne bi otklonilo njegov
osnovni problem injenicu da je utrka u naoruanju iscrpljivala sovjetske
gospodarske resurse do granica nepodnoljivosti.
U prosincu 1988. Gorbaov odustaje od dugoronih dobitaka koji su mu bili
gotovo nadohvat ruke, i odluuje jednostrano smanjiti sovjetske vojne snage. U
poticajnom govoru koji je 7. prosinca odrao u Ujedinjenim narodima, Gorbaov
najavljuje jednostrano smanjenje sovjetske vojne sile za 500.000 vojnika i 10.000
tenkova, od kojih je polovica bila izravna prijetnja NATO savezu. Istodobno
najavljuje da e ostatak sovjetskih snaga stacioniranih u srednjoj Europi biti temeljito
reorganizirano za iskljuivo obrambene misije. U elji da primiri Kinu, Gorbaov
takoer objavljuje povlaenje veeg dijela sovjetskih snaga iz Mongolije. Istie se
da su sva ta smanjenja jednostrani potezi, iako je Gorbaov prilino tuno dodao:
Mi se zaista nadamo da e i Sjedinjene Drave i Europa takoer poduzeti neke
1038

korake.
Glasnogovornik Gorbaova, Genadij Gerasimov, objasnio je osnovna naela
sljedeim rijeima: Napokon smo odluili eliminirati neprestano ponavljan mit o
sovjetskoj prijetnji, prijetnji koju predstavlja Varavski pakt, i moguem napadu na
1039

Europu.
Meutim, jednostrana smanjenja takvog obujma obino su posljedica ili
neobinog samopouzdanja u vlastitu snagu ili iznimne slabosti. Na tom stupnju razvoja
teko je povjerovati da je samouvjerenje moglo biti karakteristika Sovjeta. Takav
potez, koji je bio nezamisliv tijekom posljednjih pedeset godina, istodobno je konani
dokaz opravdanosti originalne inaice Kennanove politike zadravanja komunizma.
Amerika je napokon mogla djelovati s pozicije sile, dok je Sovjetski Savez
doivljavao neminovan unutarnji raspad.
Dravnicima je srea ponekad jednako potrebna kao i pravilna procjena situacije.
Srea se jednostavno nije osmijehnula Gorbaovu. Istoga dana kad je odrao svoj
dramatini govor u Ujedinjenim narodima, morao je naglo prekinuti boravak u
Americi i vratiti se u Sovjetski Savez. Armeniju je pogodio katastrofalan potres, to je

odvuklo panju od dramatinog proboja u utrci u naoruanju. Glavna vijest svih

medija postala je katastrofa koja je zadesila Armeniju.
Kina nije pokazala nikakav interes za pregovore o kontroli naoruanja. Kinezi su
nastavili voditi svoju staromodnu diplomaciju i smatrali poputanje tenzija nekom
vrstom politikog rjeenja krize. Gorbaov poinje otvaranje prema Kini pozivajui
na pregovore o poboljanju odnosa izmeu dviju zemalja. U govoru u Vladivostoku u
lipnju 1986. izjavljuje: elio bih naglasiti da je Sovjetski Savez spreman uvijek, na
svakoj razini, raspraviti s Kinom sva pitanja o dodatnim mjerama neophodnim za
stvaranje dobrosusjedskih odnosa. Zaista se nadamo da e linija koja nas razdvaja
1040

ili radije spaja uskoro postati linija mira i prijateljstva.

Diplomacija u Pekingu nije bila spremna na prihvaanje promijenjenoga
sovjetskog tona. Kineski voe postavljaju tri uvjeta za poboljanje odnosa izmeu
dviju zemalja: okonanje vijetnamske okupacije Kambode, povlaenje Sovjeta iz
Afganistana, te povlaenje sovjetskih trupa s kinesko-sovjetske granice. Takvim se
zahtjevima nije moglo udovoljiti u kratku vremenskom roku. Prije svega, trebalo ih je
prihvatiti sovjetsko vodstvo, a nakon toga bi uslijedilo dulje razdoblje pregovora
prije primjene tih odredbi. Gorbaovu su bile potrebne gotovo tri godine za postizanje
zadovoljavajueg napretka u ispunjavanju triju kineskih uvjeta, dok nije uspio
nagovoriti teke pregovarae iz Pekinga da ga pozovu u Peking na razgovore o
normalizaciji odnosa izmeu dviju zemalja.
Gorbaova je i ovaj put pratila loa srea. Kad je u svibnju 1989. stigao u Peking,
studentske demonstracije na trgu Tienanmen bile su u punom zamahu. Ceremonija
dobrodolice gostu prekinuta je zbog protesta protiv domaina. Uzvici demonstranata
mogli su se kasnije uti i tijekom pregovora u velikoj dvorani. Panja svijeta nije bila
usredotoena na odnose Pekinga i Moskve, ve na dramu koja je nastala grevitom
borbom kineskoga vodstva da sauva vlast. Dogaaji koji su uslijedili jo su jednom
osujetili izglede Gorbaova da postigne sporazum.
Gorbaov se suoavao s istom dilemom s kojim god se problemom suoio.
Neposredno nakon preuzimanja vlasti, Gorbaov se morao uhvatiti u kotac s
nemirima u Poljskoj u kojima je od 1980. sindikat Solidarnost postajao sve vaniji
imbenik. Nakon to je 1981. general Jaruzelski stavio Solidarnost izvan zakona, ta
organizacija iznova se javlja kao politika snaga koju Jaruzelski vie nije mogao
ignorirati. U ehoslovakoj, Maarskoj i Istonoj Njemakoj prevlast komunistike
partije dovodi se u pitanje mnotvom koje otvoreno zahtijeva slobodu i poziva se na
treu koaru Helsinkih sporazuma o univerzalnom potivanju ljudskih prava.
Povremena zasjedanja Europske konferencije o sigurnosti i suradnji dodatno istiu

vanost toga problema.

Komunistiki vladari u zemljama istone Europe nali su se u nerjeivu kripcu.
Da bi umirili sve jae pritiske u zemlji, morali su se okrenuti nacionalnoj politici, to
je podrazumijevalo zahtijevanje neovisnosti od Moskve. S obzirom da ih je
stanovnitvo zemlje doivljavalo kao produenu ruku Kremlja, nacionalistika vanjska
politika nije mogla umiriti javnost. Komunistiko vodstvo moralo je nadoknaditi
nedovoljan kredibilitet demokratizacijom unutarnjih struktura zemlje. Uskoro postaje
sasvim jasno da komunistika partija, premda u potpunosti nadzire medije, nije
spremna provesti demokratske promjene u zemlji, budui da je bila instrument
obnaanja vlasti u ime manjine. Komunisti su dobro znali kako vladati uz pomo tajne
policije, ali ne i u uvjetima tajnoga glasovanja. Komunistiki voe istonoeuropskih
zemalja stoga su se nali u zaaranu krugu. to je vie njihova politika poprimala
nacionalistika obiljeja, to su vie jaali zahtjevi za demokratizacijom zemlje. to se
zemlja vie demokratizirala, to su pritisci za smjenu komunistikih vlasti postajali
jai.
Problemi u Sovjetskom Savezu postajali su sve sloeniji. U skladu s
Brenjevljevom doktrinom, Kremlj je trebao uguiti revoluciju koja je prijetila u
zemljama sovjetske satelitske orbite. Gorbaov nije bio spreman za takvu ulogu, a
takvi bi potezi unitili temelje njegove vanjske politike. Guenje revolucije u
istonoeuropskim zemljama uvrstilo bi NATO i kinesko-ameriku de facto koaliciju i
dodatno potaklo utrku u naoruanju. Gorbaovu su preostale samo dvije opcije:
politiko samoubojstvo ili postupno slabljenje njegove politike moi.
Gorbaov donosi odluku da pojaa intenzitet liberalizacije zemlje. Takva bi
politika mogla funkcionirati prije deset godina, ali krajem osamdesetih nije mogao
sprijeiti pad svoje moi i utjecaja. Razdoblje vladavine Gorbaova stoga ini
postupan odmak od Brenjevljeve doktrine. Liberalno krilo Komunistike partije
preuzima vlast u Maarskoj, dok se Jaruzelskom preputa smirivanje situacije sa
Solidarnosti u Poljskoj. U srpnju 1989. u govoru u Vijeu Europe, Gorbaov
odbacuje Brenjevljevu doktrinu, koja Sovjetima da je pravo intervencije u zemljama
istone Europe i odustaje od koncepta interesnih sfera:
Drutveni i politiki poredak u pojedinim se zemljama promijenio ili e se
promijeniti u budunosti. Takva promjena iskljuivo je pitanje naroda te zemlje i
njihovo pravo na izbor... Bilo kakvo mijeanje u unutarnje poslove, ili bilo kakav
pokuaj da se ogranii suverenitet zemalja, neprihvatljivi su... Dolo je doba kad
treba odloiti postulate hladnoratovskoga razdoblja u arhive povijesti i priznati da je
doao kraj razdoblju kad je Europa smatrana arenom konfrontacija i bila podijeljena u

1041

interesne sfere.
Cijena odravanja satelitske orbite postala je potpuno neprihvatljiva. Govor
odran u Vijeu Europe zvuao je pomalo neodreeno, premda je po sovjetskim
standardima bio savreno jasan. U listopadu 1989. Gorbaov tijekom boravka u
Finskoj nedvojbeno odbacuje Brenjevljevu doktrinu. Njegov glasnogovornik
Gerasimov na konferenciji za tisak aljivim tonom izjavljuje da je Moskva prihvatila
Sinatrinu doktrinu u Istonoj Europi. Sigurno znate onu pjesmu Franka Sinatre T
did it my way. Jednako tako Maarska i Poljska takoer su odluile djelovati na svoj
1042

nain.
Tada je ve bilo suvie kasno za spas komunistikih snaga u Istonoj
Europi kao i u Sovjetskom Savezu. Gorbaovljev pokuaj liberalizacije bio je osuen
na propast. Komunistika je partija izgubila svoju monolitnost i time postala sasvim
demoralizirana. Pokazalo se da je liberalizacija nespojiva s komunistikom
vladavinom komunisti se nisu mogli pretvoriti u demokrate jer su morali u
potpunosti odbaciti komunizam, to Gorbaov nikad nije razumio, za razliku od
Jeljcina.
U listopadu 1989. Gorbaov dolazi u Berlin na proslavu etrdesete obljetnice
uspostave Njemake Demokratske Republike i apelira na staljinistikoga vou zemlje,
Ericha Honeckera, da vodi politiku u kojoj e naglasak biti na reformama. Sigurno je
da Gorbaov ne bi doao na tu proslavu da je znao da e biti posljednja, to proizlazi
iz tona govora koji je odrao tom prilikom:
Neprestano nas pozivaju da ukinemo pojedine podjele. esto ujemo tezu Neka
se Sovjetski Savez pobrine da nestane Berlinski zid, tada emo povjerovati u
miroljubive namjere te zemlje.
Ne smatramo trenutni poredak u Europi idealnim, ali je injenica da je do sada
priznanje poslijeratne realnosti osiguralo mir na ovom kontinentu. Svaki put kad je
Zapad odluio ponovno oblikovati poslijeratnu kartu Europe, dolazilo je do
1043

pogoranja meunarodne situacije.

Samo etiri tjedna kasnije sruen je Berlinski zid, a deset mjeseci nakon toga
Gorbaov pristaje na ujedinjenje Njemake kao dijela NATO saveza. Do tada e biti
sruene sve komunistike vlade u bivoj sovjetskoj satelitskoj orbiti, i doi e do
raspada Varavskoga pakta. Sporazum postignut na Jalti poniten je. Povijest je
dokazala da je Hruovljeva tvrdnja da e komunizam pokopati kapitalizam bila
besmislena. Sovjetski Savez, koji se etrdeset godina iscrpljivao do krajnjih granica i
pokuavao oslabiti koheziju Zapada prijetnjama i neprestanim pritiscima, postao je
preputen njegovoj dobroj volji, budui da mu je bila potrebnija njegova pomo no
vlast nad zemljama sovjetske satelitske orbite. Gorbaov se 14. srpnja 1989. obraa

summitu G-7, kojemu su nazoni voe industrijski razvijenih demokratskih zemalja:

Perestrojka je vrsto povezana s naom politikom iji je cilj puna participacija u
svjetskoj ekonomiji. Svijet moe samo profitirati otvaranjem tako velikoga trita kao
1044

to je Sovjetski Savez.
Gorbaov je sve karte stavio na dvije pretpostavke: da e liberalizacija
modernizirati Sovjetski Savez, te da e Sovjetski Savez time biti u mogunosti i
nadalje ostati velika sila. Nijedna od tih pretpostavki nije se obistinila, i Sovjetski se
Savez neasno uruio kao i zemlje sovjetske satelitske orbite.
Grki filozof i matematiar Arhimed rekao je: Dajte mi mjesto na kojemu mogu
stajati i pokrenut u svijet. Revolucije jedu svoju djecu, jer revolucionari rijetko kad
shvate da nakon odreene toke dezintegracije drutva vie ne postoji niti jedna vrsta
Arhimedova toka s koje se moe ostvariti mo. Gorbaov je krenuo od uvjerenja da
reformirana Komunistika partija moe povesti sovjetsko drutvo naprijed i pribliiti
ga modernom svijetu. Pritom nije uvidio da je problem u samom komunizmu, te da
komunistiko drutveno ureenje nipoto nije rjeenje. Tijekom dvaju narataja
Komunistika je partija odbacivala svaku neovisnu misao te unitavala inicijativu
pojedinca. Godine 1990. centralno je planiranje okotalo, a razne institucije koje su
trebale nadzirati svaki aspekt ivota poele su sklapati sporazume o nenapadanju
upravo sa skupinama koje su trebali nadzirati. Nestaje discipline, a Gorbaovljev
pokuaj da liberalizira zemlju i potakne inicijative rezultirao je potpunim kaosom.
Gorbaovljevi problemi poeli su na elementarnoj razini s pokuajima da se
pobolja proizvodnost i uvedu neki elementi trinoga gospodarstva. Odmah je
postalo jasno da u planskomu gospodarstvu ne postoji odgovornost, koja je kljuni
preduvjet uinkovite ekonomije. Staljinove teorije isticale su nunost centralnog
planiranja, dok je realnost bila posve drukija. Ono to se nazivalo planom, bilo je
zapravo tajni sporazum goleme birokracije i masovna igra povjerenja s ciljem da se
prevare centralne vlasti i stvori iluzija napretka zemlje. Rukovoditelji odgovorni za
proizvodnju, ministri zadueni za distribuciju i planeri koji su izdavali direktive
improvizirali su, budui da nisu imali pojma kakva je potranja za pojedinim
proizvodima, ni uz kakve mehanizme prilagoavati ve napravljene programe. Kao
rezultat takve prakse, svaki dio sustava postavljao je minimalne ciljeve te prikrivao
sve deficite privatnim dogovorima s drugim dijelovima sustava, prikrivajui realno
stanje stvari pred centralnim vlastima. Sve inicijative usmjerene su protiv promjena, a
takvo se stanje nije moglo izmijeniti jer vodstvo zemlje nije bilo spremno otkriti
pravo stanje stvari u drutvu. Sovjetski Savez vratio se u stanje kakvo je vladalo u
ranim danima ruske drave i cijela se zemlja pretvorila u divovsko Potemkinovo selo.

Pokuaji da se provede reforma propali su zbog elje da se zadri status quo, to

se ve dogodilo za vrijeme vladavine Hruova i kasnije Kosigina. S obzirom na to
da se najmanje 25 posto nacionalnoga prorauna izdvajalo za subvenciju cijena, nije
postojalo nikakvo objektivno mjerilo uinkovitosti sovjetske ekonomije i mjerenja
potronje. Sustavom dodjele, a ne kupnje robe, korupcija postaje glavno obiljeje
sovjetskog trita.
Gorbaov je svjestan sve vee stagnacije zemlje, ali nedostaju mu ideje i vjetine
potrebne za razbijanje tako krutoga sustava. Razna nadzorna tijela sustava s vremenom
postaju dijelom problema. Komunistika partija, koja je nekad bila instrument
revolucije, nije imala nikakvu drugu ulogu u kompleksnomu komunistikom sustavu te
je nadzirala neto to ni sama nije razumjela, a problem je rjeavan nagodbom s
institucijama koje je navodno nadzirala. Komunistika elita postaje mandarinska klasa
privilegiranih; teoretski u potpunosti nadzire nacionalno ortodoksno miljenje, a
glavni joj je cilj sauvati svoje beneficije.
Gorbaov temelji svoj program reformi na dva elementa: perestrojki
restrukturiranju drutva, ime eli pridobiti naklonost tehnokratske struje, i glasnosti
politikoj liberalizaciji, ime eli pridobiti naklonost dugo zanemarivane
inteligencije. U nepostojanju ikakvih institucija za kanaliziranje slobodnoga
izraavanja i otvaranja prostora istinskim javnim raspravama, koncepcija glasnosti
poinje ugroavati samu sebe. S obzirom na nepostojanje gospodarskih resursa
izuzevi onih namijenjenih vojsci, uvjeti ivota se ne mijenjaju. Stoga Gorbaov
postupno gubi potporu institucija, a ne dobiva ni potporu javnosti. Koncepcija
glasnosti sve vie je u neskladu s perestrojkom. ak i napadi na bive vodstvo zemlje
pokazuju negativne rezultate. Jedan mladi lan Gorbaovljeva osoblja koji me pratio
pri mojem boravku u Kremlju primijetio je: Sve to znai da su svi graani
Sovjetskog Saveza stariji od dvadeset pet godina uludo potratili svoje ivote.
Jedina skupina koja je zaista shvaala koliko su reforme potrebne, premda nije
bila spremna prihvatiti poboljanja, bile su tajne slube. Obavjetajne slube upoznale
su KGB s velikim zaostajanjem Sovjetskog Saveza u tehnolokom natjecanju sa
Zapadom. Oruane snage bile su posebno zainteresirane za otkrivanje istinskih
mogunosti svojega glavnog suparnika, ali samo razumijevanje problema nije dovelo
do rjeenja. Tajne slube (SS) dijelile su ambivalentne stavove Gorbaova. KGB je
bio spreman pruiti potporu koncepciji glasnosti politikoj liberalizaciji pod
uvjetom da to ne dovede do pada graanske discipline. Vojni establiment prihvaa
perestrojku restrukturiranje drutva, pod uvjetom da Gorbaov ne pokua namaknuti
sredstva za program modernizacije smanjenjem vojnih snaga.
Gorbaovljev prvi pokuaj da pretvori Komunistiku partiju u instrument reformi,

rasprio se zbog pritajenih interesa. Njegov sljedei korak, cilj kojega je bilo
slabljenje, ali ipak ouvanje komunistike strukture drutva, unitio je temeljni
instrument sovjetske vladavine. Radilo se o dva koraka: maknuti teite
Gorbaovljeve moi izvan Partije u usporedne strukture vlasti, te potaknuti korake
koji vode regionalnoj i lokalnoj autonomiji.
U oba sluaja Gorbaov je krivo procijenio situaciju. Od doba Lenjina
Komunistika je partija bila jedino tijelo koje je kreiralo politiku. Vlada je bila
izvrno tijelo koje je provodilo, a ne kreiralo politiku. Kljuna pozicija u Sovjetskom
Savezu oduvijek je bila ona generalnog sekretara Komunistike partije, od doba
Lenjina do Brenjeva, a komunistiki voe rijetko su istodobno obnaali dunosti i u
vladi. Rezultat takve politike bila je tendencija da su ambiciozni i poduzetni pojedinci
teili komunistikoj hijerarhiji, dok su vladine strukture privlaile administrativce bez
osjeaja i interesa za politiku. Premjetanjem svoje baze od Komunistike partije na
vladine institucije sovjetskog sustava, Gorbaov preputa revoluciju vojsci inovnika.
Tenje Gorbaova da regije dobiju vie autonomnosti takoer su osujeene.
Gorbaov nije uspio uskladiti svoju elju za stvaranjem iroko prihvaene alternative
komunizmu sa svojim lenjinistikim nepovjerenjem u volju javnosti. Stoga stvara
sustav lokalnih izbora u kojemu su sve nacionalne stranke osim komunistike stavljene
izvan zakona. Tada se prvi put u ruskoj povijesti dogodilo da narod bira lokalne i
regionalne vlasti, ime su se grijesi ruske prolosti osvetili upravo onom tko ih je
odluio iskoristiti. Tijekom 300 godina Rusija je pripajala razne nacije Europe, Azije
i Bliskog istoka, ali ih nikad nije uspjela pomiriti s centrom iz kojeg se upravljalo.
Stoga nije ni udo da se veina novoizabranih neruskih vlada, koje su inile gotovo
polovicu sovjetskoga stanovnitva, poela suprotstavljati svojim povijesnim
gospodarima.
Gorbaovu je nedostajalo birako tijelo na koje se mogao osloniti. Protivio se
irokoj mrei skrivenih interesa koja je bila tipino obiljeje lenjinistike drave, ali
nije uspio privui nove pobornike svoje politike jer nije predloio provedivu
alternativu komunizmu ni centraliziranoj dravi. Gorbaov je tono procijenio
probleme svojega drutva, ali s aspekta nehumanog drutva kojim je upravljao, i time
onemoguio provediva rjeenja. Poput ovjeka zarobljenog u sobi savreno prozirnih,
neprobojnih prozora, Gorbaov je jasno vidio vanjski svijet, ali uvjeti unutar sobe
sprijeili su ga da jasno shvati to to vidi.
Gorbaov postaje sve izoliraniji i gubi samopouzdanje to su perestrojka i
glasnost dulje trajali. Prvi put kad sam se susreo s njim poetkom 1987. godine bio je
pun entuzijazma i proet uvjerenjem da e pothvati u koje se upustio uiniti njegovu
zemlju spremnom da ponovno preuzme nadmonu poziciju u svijetu. Godinu dana

nakon toga bio je mnogo manje siguran u mogunost provedbe svoje vizije i izjavio:
U svakom sluaju, Sovjetski Savez vie nikad nee biti isti kao prije, to je bila
pomalo neobina izjava za divovski korak koji je poduzeo. Kad smo se sreli
poetkom 1989., rekao mi je da su evarnadze i on ve sedamdesetih godina zakljuili
da komunistiki sustav treba temeljito promijeniti. Upitao sam ga kako je, kao
komunist, doao do tog zakljuka. Nije bilo teko procijeniti to je krivo, ali je teko
procijeniti koji je pravi put, odvratio je.
Gorbaov nikad nije uspio nai odgovor na dileme koje su ga muile. Tijekom
posljednje godine njegove vladavine Sovjetskim Savezom, djelovao je poput ovjeka
koji ivi u nonoj mori, potpuno svjestan katastrofe koja prijeti, ali nije u mogunosti
poduzeti ikakve korake da to sprijei. Svrha ustupaka obino je stvoriti mogunost da
se sauva ono to se smatra bitnim. Gorbaov je postigao upravo suprotan uinak.
Svaka nova reforma pokazala se nedostatnom, i time samo dodatno ubrzala propast
Sovjetskoga Saveza. Svaki ustupak stvorio je osnove za davanje novih ustupaka.
Godine 1990. odcjepljuju se baltike zemlje, a time dolazi i do dezintegracije
Sovjetskog Saveza. Ironijom sudbine glavni Gorbaovljev suparnik iskoristio je
proces koji je Rusko carstvo, koje je stvarano 300 godina, doveo do raspada, da
istodobno svrgne s vlasti samog Gorbaova. Nakon to je stupio na dunost
predsjednika Rusije, Jeljcin proglaava neovisnost Rusije (a time ujedno i neovisnost
drugih sovjetskih republika), ime zapravo ukida Sovjetski Savez i poloaj
Gorbaova kao predsjednika te zemlje. Gorbaov je dobro znao kakvi mu problemi
prijete, ali je istodobno djelovao i suvie brzo i suvie sporo; suvie brzo s obzirom
na toleranciju sustava, a suvie sporo da bi uspio sprijeiti raspad koji je bio sve blii
i izgledniji.
Tijekom osamdesetih godina obje su supersile trebale predah. Reaganova politika
uspjela je osloboditi energiju amerikog drutva, dok je Gorbaovljeva politika
iznijela na vidjelo poremeaje u funkcioniranju sovjetskoga sustava. Ameriki
problemi uspjeno su podnijeli promjenu politike, dok je u Sovjetskom Savezu
reforma dovela do sve bre krize sustava.
Demokratske su zemlje do 1991. uspjele ostvariti pobjedu u hladnom ratu.
Meutim, im su uspjele ostvariti i vie no to su ikad vjerovale da je mogue, iznova
su izbile na vidjelo stare rasprave o hladnom ratu. Je li Sovjetski Savez ikad stvarno
bio prijetnja? Ne bi li do raspada te zemlje dolo i bez svih napora i nastojanja
tijekom hladnoga rata? Nije li hladni rat bio tek plod mate kreatora vanjske politike
koji su prekinuli tadanju harmoniju meunarodnoga poretka?
U sijenju 1990. Time naziva Gorbaova ovjekom desetljea, te se koristi tom
prilikom za objavu lanka u kojemu iznosi bitne argumente u prilog toj tezi. U

nacionalnim politikim raspravama koje su trajale posljednjih etrdeset godina,

1045

golubovi su bili u pravu, izjavljuje autor lanka.

Sovjetsko carstvo nikad nije
bilo prava prijetnja. Amerika je politika bila temeljena na pogrenim osnovama,
nedosljedna, i time odgodila preokret u Sovjetskom Savezu. Politika koju su
demokratske zemlje vodile posljednja etiri desetljea nije bila posebno uspjena i
nije dovela ak ni do promjena u sovjetskoj vanjskoj politici. Ako krenemo od
pretpostavke da Zapad nita nije postigao, a dogaaji su se odvijali sami po sebi,
nita se nije moglo nauiti iz raspada sovjetskog carstva, i nita nije ukazivalo na
opravdanost angamana Amerike u stvaranju novoga svjetskog poretka, koji je
zahtijevao kraj hladnoratovskoga razdoblja. Rasprave u Americi zatvorile su puni
krug. Ponovno se javljaju zagovornici amerike izolacionistike politike koji tvrde da
Amerika zapravo nije pobijedila u hladnomu ratu, ve ga je Sovjetski Savez naprosto
izgubio, te da su stoga etiri desetljea velikih napora bila nepotrebna, jer bi rasplet
situacije bio isti, a moda i bolji, da se Amerika uope nije upletala u sukobe i
prepustila razvoj dogaaja tijeku povijesti.
Druga verzija istoga naina razmiljanja tvrdila je da je hladni rat doista postojao
te da je Amerika u njemu pobijedila, ali za tu pobjedu zaslune su demokratske ideje,
koje bi pobijedile bez obzira na strateke mjere primijenjene u sukobu izmeu Istoka i
Zapada. To je takoer bio jedan oblik bijega od realnosti. Politika demokratizacija i
zahtijevanje slobode bez sumnje su bile toke oko kojih su se okupljali nezadovoljni,
posebno u Istonoj Europi. Represija nad pobornicima slobodarskih ideja i
demokracije postajala je sve snanija padom morala vodeih skupina. Demoralizaciju
je prije svega uzrokovala stagnacija sustava i sve snanije uvjerenje komunistike
elite da je njihov sustav gubitnik u borbi koju su sami, tijekom dugogodinje brutalne
povijesti zemlje, proglasili svojim krajnjim ciljem. Pritom su vie pozicionirani
dunosnici bili bez sumnje bolje informirani, i sasvim svjesni realnosti. U najboljem
sluaju ponovno se javila stara dilema: to je prije nastalo, koko ili jaje.
Demokratske ideje uspjele su okupiti ljude koji su se protivili komunizmu, ali te ideje
ne bi same po sebi mogle ostvariti pobjedu tako brzo da istodobno nije dolo do
sloma komunistike vanjske politike, i na kraju komunistikoga drutva.
Marksistiko tumaenje meunarodnih odnosa prihvaa takvo tumaenje jer esto
provodi analize korelacije snaga, i stoga lake uoava razloge sloma sovjetskoga
sustava nego promatrai zbivanja u Americi. Profesor marksistikih uvjerenja s
London School of Economics, Fred Halliday, zakljuuje da se ravnotea snaga
1046

promijenila u korist Amerike.

Halliday smatra takav razvoj dogaaja traginim, ali
za razliku od velikog dijela Amerikanaca koji ne priznaju zasluge za to vodstvu svoje

zemlje, on priznaje da je za Reaganova mandata dolo do bitnih promjena u

meunarodnoj politici. Amerika je uspjela povisiti ulog sovjetskog upletanja u
politiku zemalja Treega svijeta do te mjere da Halliday u svojemu lanku nazvanom
Socijalizam u defenzivi, tumai Gorbaovljevo novo razmiljanje samo dodatnim
pokuajem ublaavanja amerikih pritisaka.
Najsnaniji dokaz takvoj tvrdnji dolazi iz sovjetskih izvora. Poevi od 1988.
sovjetski znanstveni krugovi poinju otvoreno priznavati krivnju Sovjetskog Saveza za
prekid detanta. Sovjetski komentari pokazuju bolje razumijevanje temeljnih polazita
detanta od amerikih kritiara, te istiu da je detant bio samo nain na koji je
Washington spreavao Moskvu da prijeti postojeemu vojnom i politikom statusu
quo. Krei taj preutni sporazum, i zahtijevajui jednostrane ustupke, Brenjev je
izazvao reakciju koja je tijekom Reaganove vladavine dokazala da je Sovjetski Savez
preao granicu onoga to je bio u stanju ostvariti.
Jedan od najranijih i najzanimljivijih sovjetskih revizionistikih komentara
dolazi od Vjaeslava Daieva, profesora na Institutu za ekonomiju i socijalistiki
sustav (Institute for the Economy and the World Socialist System). U lanku
1047

objavljenom u asopisu Literaturnaja Gazeta 18. svibnja 1988.,

Daiev istie da
su povijesna kriva tumaenja i pristup Brenjeva koji je odavao nesposobnost,
ujedinili najmonije zemlje svijeta u koaliciju protiv Sovjetskog Saveza i potakle
utrku u naoruanju koju Sovjetski Savez nije bio u mogunosti slijediti. Stoga je
trebalo napustiti tradicionalnu sovjetsku politiku izolacije od svjetske zajednice uz
istodobna nastojanja da se oslabe zapadne zemlje. Daiev je napisao:
Zapad je bio uvjeren da sovjetsko vodstvo aktivno koristi detant da bi ojaalo
vlastite vojne snage, postiglo vojni paritet sa Sjedinjenim Dravama i sa svim silama
koje se suprotstavljaju politici Sovjetskog Saveza, to je injenica bez presedana u
povijesti. Sjedinjene Drave, paralizirane vijetnamskom katastrofom, pokazale su
veliku osjetljivost u reakciji na irenje sovjetskog utjecaja u Africi, Bliskom istoku i
drugim regijama.
Operacija koja je imala povratni uinak (feedback) dovela je Sovjetski Savez u
iznimno teak poloaj, kako u vanjskoj politici, tako i u ekonomskom razvoju zemlje.
Takvoj politici Sovjetskog Saveza suprotstavile su se najvee svjetske sile
Sjedinjene Drave, Velika Britanija, Francuska, SR Njemaka, Italija, Japan, Kanada i
Kina. Suprotstavljanje kudikamo nadmonijim potencijalima tih zemalja bilo je suvie
1048

opasno i znatno je nadilazilo mogunosti Sovjetskog Saveza.

Sovjetski ministar vanjskih poslova Edvard evarnadze u govoru 25. srpnja 1988.
1049

na sastanku u sovjetskom ministarstvu vanjskih poslova iznosi isto gledite.

evernadze iznosi niz sovjetskih pogreaka, kao to je debakl u Afganistanu, loi

odnosi s Kinom, dugotrajno podcjenjivanje snage Europske zajednice, prihvaanje
vrlo skupe utrke u naoruanju, naputanje razgovora o kontroli naoruanja u enevi
1983-1984., sovjetsku odluku da razvije SS-20 i sovjetsku obrambenu doktrinu prema
kojoj je Sovjetski Savez morao postati jednako snaan kao svaka mogua koalicija
zemalja koja se protivi njegovoj politici. Drugim rijeima, evarnadze dovodi u
pitanje gotovo sve to je Sovjetski Savez uinio u posljednjih dvadeset pet godina.
Time preutno priznaje da je politika Zapada snano djelovala na Sovjetski Savez, jer
da demokratske zemlje nisu nametnule kazne za sovjetsku avanturistiku politiku,
sovjetska politika i dalje bi se mogla smatrati uspjenom i ne bi bilo potrebno
ponovno ju definirati.
Kraj hladnoga rata koji je bio cilj amerike politike tijekom osam administracija,
u kojima su se izmjenjivale na vlasti obje politike stranke, potvruje mnoge
pretpostavke koje je George Kennan predvidio jo 1947. Bez obzira na susretljivost i
prilagodljivost politike Zapada, sovjetski je sustav morao stalno pronalaziti spektar
vanjskih neprijatelja da opravda patnje koje prolazi njegov narod, te da vojne snage i
tajne slube i nadalje ostanu bitnim imbenikom u politikom ivotu zemlje. Kad je na
Dvadeset sedmom kongresu Komunistike partije, pod snanim pritiscima Zapada koji
su kulminirali tijekom Reaganove vladavine, promijenjena slubena doktrina od
koegzistencije do meusobne zavisnosti, nestalo je moralno opravdanje za represiju
koja se provodila u Sovjetskom Savezu. Tada se obistinilo Kennanovo predvianje da
e Sovjetski Savez, iji su graani bili podvrgnuti otroj disciplini i nespremni na
kompromise i nagodbu, preko noi od jedne od najsnanijih postati jedna od
1050

najslabijih i saaljenja vrijednih zemalja svijeta.

Ve smo prije istakli da je Kennan na kraju povjerovao da su u politici
zadravanja komunizma suvie isticani vojni aspekti. Tonija procjena bila bi da je
Amerika, kao i uvijek, oscilirala izmeu prevelikog oslanjanja na vojnu strategiju i
prevelikog vjerovanja u transformaciju suparnika. I sam sam imao vrlo kritian stav
prema mnogim naelima politike koju su nazivali zadravanjem komunizma. Unato
tome, moramo priznati da je smjer amerike politike pokazao iznimnu dalekovidnost i
dosljednost tijekom svih promjena administracija na vlasti i niza vrlo razliitih
dravnika.
Da Amerika nije pruila otpor samouvjerenu komunistikom carstvu koje se
ponaalo kao da predstavlja politiku budunosti, i uvjeravalo narode i voe zemalja
svijeta da je stanje stvari upravo takvo, komunistike partije, koje su ve inile
najsnanije pojedinane stranke u poslijeratnoj Europi, moda bi uspjele ostvariti
pobjedu. Niz kriza koje su izbijale oko Berlina ne bi se moglo izbjei, a sigurno je da

bi dolo do izbijanja mnogo vie takvih kriza. Koristei se ranjivosti Amerike, koja je
bila posljedica traumatizirajueg iskustva u Vijetnamu, Kremlj je poslao neizravnu
pomo slanjem savjetnika i snaga prijateljskih zemalja u Afriku, a svoje vlastite snage
u Afganistan. Sovjetski bi Savez sigurno postao jo samouvjereniji da Amerika nije
odluila zatititi globalnu ravnoteu snaga i pomoi pri ponovnoj izgradnji
demokratskih zemalja. Amerika nije u potpunosti shvatila vanost svoje uloge u
odravanju ravnotee snaga, to je dodatno zakompliciralo sam proces, ali je unato
tome pokazala veliku predanost i kreativnost. Upravo je Amerika uspjela ouvati
globalnu ravnoteu, a time i mir u svijetu.
Pobjeda u hladnom ratu ne moe se smatrati zaslugom iskljuivo jedne
administracije. Ta je pobjeda bila posljedica etrdesetogodinjih napora obiju
stranaka u Americi kao i sedamdesetogodinje vladavine okotaloga, konzervativnoga
komunistikog sustava. Fenomen predsjednika Reagana rezultat je neoekivanog
sklopa snane osobe i prilika koje su se ukazale. Samo deset godina prije, Reaganova
bi politika bila smatrana suvie militantnom, a deset godina poslije suvie
jednostranom. Kombinacija militantne ideologije koja je uspjela pridobiti potporu
amerike javnosti i diplomatska fleksibilnost, koju konzervativne snage u zemlji nikad
ne bi dopustile niti jednomu drugom predsjedniku, bila je upravo ono to je bilo
potrebno u razdoblju sovjetske slabosti i sve snanijega preispitivanja ispravnosti
vlastite politike.
Unato svemu, Reganovu vanjsku politiku prije moemo smatrati briljantnim
krajem jedne ere no poetkom nove ere. Hladni rat bio je gotovo savren nain
potvrde amerikih unaprijed stvorenih zamisli. Dominantna ideoloka prijetnja uinila
je univerzalna naela primjenjivima na gotovo sve probleme koji su se javljali u
svijetu. Postojala je jasna vojna prijetnja i nije bilo nikakvih sumnji odakle ona
potjee. Sve agonije kroz koje je Amerika prolazila od Sueza do Vijetnama, bile su
posljedica univerzalnih naela koja su primjenjivana na specifine sluajeve u kojima
nisu mogla zaivjeti.
U svijetu nakon hladnoga rata, do ovoga trenutka nije dolo ni do jednoga vanijeg
ideolokog izazova ili geostratekoga sukoba. Gotovo svaka situacija poseban je
sluaj. Vizija vlastite iznimnosti bila je inspiracija amerike vanjske politike i dala
joj snagu da postane pobjednikom u hladnoratovskom sueljavanju. Meutim, u
multipolarnom svijetu dvadeset prvoga stoljea bit e potreban jo suptilniji pristup
meunarodnim odnosima. Amerika e se napokon morati suoiti s izazovom koji je
izbjegavala veim dijelom povijesti. Tradicionalna percepcije Amerike kao luonoe
slobode ili Amerike kao kriara morat e se iznova definirati, te e SAD tako biti
primorane na suoavanje s dugo izbjegavanim korakom i konano razviti definiciju

svojega nacionalnog interesa.

GLAVA TRIDESET PRVA

Nova razmiljanja o novomu svjetskom poretku
Poetkom posljednjega desetljea dvadesetoga stoljea izgledalo je da je
pobijedio vilsonijanski idealistiki duh. Istodobno je pobijeena komunistika
ideologija i otklonjena geopolitika prijetnja koja je svijetu bio Sovjetski Savez. Cilj
moralnog opiranja komunizmu objedinjen je s geopolitikim zadatkom pruanja otpora
sovjetskom ekspanzionizmu. Stoga nije neobino to je predsjednik Bush javno
govorio o nadi za stvaranje novoga svjetskog poretka rabei tipino vilsonijansku
retoriku:
Naa vizija novoga partnerstva nacija nadilazi odnose iz razdoblju hladnoga rata.
Takvo partnerstvo bilo bi temeljeno na dogovoru, suradnji i zajednikoj akciji,
osobito putem meunarodnih i regionalnih organizacija. Takvo bi se partnerstvo
temeljilo na naelima i vladavini zakona i pravednom sudjelovanju u trokovima i
zajednikom angamanu. Ciljevi takva partnerstva bili bi jaanje demokracije,
1051

ostvarenje blagostanja, jaanje mira i smanjenje naoruanja.

Predsjednik Bill Clinton, kandidat Demokratske stranke koji je naslijedio Busha,
formulirao je ciljeve Amerike na vrlo slian nain, objanjavajui da se time jaa
demokracija:
U ovoj novoj eri proetoj opasnostima ali i novim mogunostima, na glavni cilj
mora biti irenje i jaanje demokratskih zemalja ija se gospodarstva temelje na
trinim naelima. Za vrijeme hladnoga rata cilj nam je bio otkloniti prijetnje opstanku
slobodnih institucija. Sada nam je cilj poveati broj nacija koje ive u zemljama
slobodnih institucija, jer sanjamo o danu kad e miljenja i snaga svakoga pojedinca
dobiti puni izraz u svijetu gdje demokratske zemlje doivljavaju sve vei procvat,
1052

meusobno surauju i ive u miru.

Amerika je tako trei put u ovom stoljeu jasno obznanila namjeru da izgradi novi
svjetski poredak, primjenjujui vlastiti sustav vrijednosti na cijeli svijet. Po trei put
Amerika je nadmaila sve aktere na meunarodnoj pozornici i preuzela vodeu ulogu
u stvaranju novoga svjetskog poretka. Wilson je 1918. zasjenio sve sudionike na
Mirovnoj konferenciji u Parizu, budui da su svi saveznici suvie ovisili o Americi da
bi mogli glasno izraavati sumnje u njezin ishod i uspjenost amerike vanjske
politike. Krajem Drugoga svjetskog rata Franklin Delano Roosevelt i Truman bili su u
poziciji koja im je omoguavala da preoblikuju cijeli svijet prema amerikome
modelu.

Krajem hladnoga rata izazov da se cjelokupni meunarodni sustav preoblikuje u

skladu s amerikim sustavom vrijednosti postao je jo snaniji. Wilsona je u njegovu
djelovanju ograniavala izolacionistika politika koja je prevladala u zemlji, dok se
Truman morao suoiti sa Staljinovim ekspanzionistikim tendencijama. U
poslijehladnoratovskom svijetu Sjedinjene se Drave javljaju kao jedina preostala
velesila koja je u mogunosti intervenirati u svakom kutku svijeta. Unato tome, glavni
centri moi postaju sve difuzniji i smanjuje se broj problema za ije je rjeavanje
potrebna vojna sila. Pobjedom u hladnom ratu Amerika se nala u svijetu koji je vrlo
slian sustavu drava u Europi u osamnaestom i devetnaestom stoljeu i iju su praksu
ameriki dravnici i filozofi stalno dovodili u pitanje. Svijet u kojemu ne postoje
znaajne ideoloke ili strateke prijetnje omoguava nacijama voenje vanjske
politike koja se sve vie temelji na njihovim vlastitim neposrednim nacionalnim
interesima. U meunarodnom sustavu koji karakterizira postojanje pet ili est velikih
sila i mnotvo manjih drava, svjetski e se poredak, kao i u prolim stoljeima,
oblikovati pomirenjem i uravnoteenjem suprotstavljenih nacionalnih interesa.
Predsjednici Bush i Clinton govorili su o novome svjetskom poretku polazei od
pretpostavke da je takav svijet neposredno pred nama. Takav se svijet zapravo tek
stvara i njegov konani oblik nee biti jasno definiran jo vei dio sljedeega
stoljea. Novi svjetski poredak e se, djelomino kao nastavak prolosti, a
djelomino na temelju presedana, kao i prethodni, pojaviti kao odgovor na tri kljuna
pitanja: koje su temeljne cjeline meunarodnog poretka?, na koji nain meusobno
djeluju?, koji su ciljevi njihova meusobnog djelovanja?
Meunarodni sustavi vrlo su nestabilni i uvelike ovise o okolnostima. Svaki
svjetski poredak pokazuje tendenciju da potraje vjeno, a i sam termin aludira na
vjenost. Unato tome, elementi koji ga ine u stalnoj su promjeni i sa svakim novim
stoljeem vrijeme trajanja meunarodnog sustava sve je krae. Poredak koji se
temeljio na Westfalskom miru trajao je 150 godina. Sustav koji je nastao nakon
Bekoga kongresa trajao je stotinu godina. Meunarodni poredak koji je
karakterizirao hladni rat nestao je nakon etrdeset godina. (Versailleski mir nikad nije
zaivio kao meunarodni poredak koji prihvaaju sve velike sile, i moe se smatrati
tek primirjem izmeu dva svjetska rata). Nikad do sada sastavni dijelovi svjetskoga
poretka, njihova sposobnost interakcije i njihovi ciljevi nisu se mijenjali takvom
brzinom, tako korjenito i tako globalno.
Svakoj promjeni entiteta koji tvore meunarodni sustav, neizbjeno slijedi
razdoblje nemira. Tridesetogodinji rat vodio se prvenstveno zbog prijelaza iz
feudalnoga drutvenog ureenja zasnovanog na tradiciji i zahtjeva za formiranjem
modernoga dravnog sustava temeljenog na konceptu raison detat, kojim dobrobit

drave opravdava uporabu svih sredstava. Francuska revolucija oznaila je tranziciju

na dravu-naciju koju karakterizira zajedniki jezik i kultura. Ratovi voeni tijekom
dvadesetoga stoljea bili su posljedica raspada Habsburkog i Otomanskog carstva,
borbe za dominaciju u Europi i kraja kolonijalizma. U svakom tranzicijskom razdoblju
ono to se prihvaalo kao gotova injenica uskoro se pokazalo anakronizmom:
koncept multinacionalnih zemalja u devetnaestom stoljeu i kolonijalizam u
dvadesetom.
Od vremena Bekoga kongresa vanjska politika povezivala je nacije, odakle i
potjee termin meunarodni odnosi. Tijekom devetnaestoga stoljea pojava samo
jedne nove nacije, kakva je bila ujedinjena Njemaka, bila je dovoljna da izazove
nemire. Od kraja Drugoga svjetskog rata stvoreno je gotovo stotinu novih drava, a
mnoge od njih vrlo su razliite od povijesnoga europskog koncepta drave-nacije.
Slom komunizma u Sovjetskom Savezu i raspad Jugoslavije rezultirali su stvaranjem
dvadesetak novih nacija, od kojih su se mnoge ponovno usredotoile na stoljeima
stare meuetnike sukobe.
Europska nacija devetnaestoga stoljea bila je temeljena na zajednikom jeziku i
kulturi, to je s obzirom na stupanj razvoja tehnologije u to doba prualo najpogodniji
okvir za sigurnost, gospodarski razvoj i utjecanje na meunarodne dogaaje. U
poslijehladnoratovskom svijetu tradicionalne europske drave-nacije (zemlje koje su
tvorile Europski koncert do Prvoga svjetskog rata) nisu sposobne za preuzimanje
globalne uloge. Njihov e utjecaj u budunosti odrediti uspjenost njihova nastojanja
da se ujedine u okviru Europske unije. Ako Europa ostane ujedinjena, i dalje e biti
velika sila, dok e podijeljena na nacionalne drave imati tek marginalni status.
Dio metea koji je povezan s raanjem novoga svjetskog poretka rezultat je
injenice da postoji barem tri vrste drava koje sebe nazivaju nacijama, iako imaju
vrlo malo povijesnih atributa drava-nacija. S jedne strane javljaju se etnike drave
koje su nastale raspadom carstava, kao to je sluaj s dravama nastalim raspadom
Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Preoptereene svojim povijesnim nedaama i
viegodinjom potragom za identitetom, primarni im je cilj pobijediti u borbama iji
su korijeni u staromu etnikom rivalstvu. Stvaranje novoga meunarodnog poretka
smatraju nezanimljivim i neshvatljivim. Kao i niz manjih zemalja koje su bile
ukljuene u Tridesetogodinji rat, ele sauvati svoju neovisnost i poveati svoju mo,
ne marei ni za danas dominantan kozmopolitizam ni stvaranje novoga meunarodnoga
politikog poretka.
U nekim postkolonijalnim zemljama uoava se sasvim drukiji fenomen. Mnoge od
njih smatraju da su trenutne granice tek posljedica administrativnih odluka
imperijalistikih sila. Dio Afrike koji je nekad pripadao Francuskoj, a koji se protee

du velikoga dijela afrike obale, bio je podijeljen u sedamnaest administrativnih

cjelina, a svaka od tih cjelina u meuvremenu je postala drava. Nekadanji belgijski
dio Afrike (tada zvan Kongo, a danas Zair) imao je samo uzak izlaz na more, te je
stoga tim dijelom upravljano kao jednom cjelinom premda pokriva podruje veliine
Zapadne Europe. U takvim okolnostima drava se suvie esto poistovjeuje s
vojskom, koja je obino jedina nacionalna institucija, to rezultira estim
graanskim ratovima koji izbijaju na takvim podrujima. Ako na te nacije pokuamo
primijeniti standarde nacionalnosti ili vilsonijanska naela samoodreenja, bila bi
neophodna radikalna promjena granica. Alternativa teritorijalnom statusu quo tih
zemalja beskonaan je i brutalan graanski konflikt.
Postoje i zemlje-kontinenti, koje e vjerojatno predstavljati osnovne cjeline
novoga svjetskog poretka. Indijska nacija, koja je nastala pod britanskom
kolonijalnom upravom, sjedinjuje niz jezika, religija i nacionalnosti. S obzirom da su
takve zemlje podlonije religijskim i ideolokim strujanjima i sukobima sa susjednim
dravama no europske nacije devetnestoga stoljea, crta razgraniavanja unutarnje i
vanjske politike u tim je zemljama vrlo razliita i mnogo suptilnija. Jednako tako,
Kina ini konglomerat razliitih jezika koje povezuje zajedniko pismo, zajednika
kultura i povijest. Takav razvoj dogaaja mogao se oekivati i u Europi da nije dolo
do izbijanja vjerskih ratova u sedamnaestom stoljeu. Ta je mogunost jo uvijek
otvorena, u sluaju da Europska unija ne uspije ispuniti nade i oekivanja pobornika
takve zajednice i koncepcije ujedinjene Europe. Takoer, dvije supersile
hladnoratovskoga razdoblja nikad nisu bile drave-nacije u europskom smislu te
rijei. Amerika je uspjela stvoriti osebujnu kulturu iz poliglotske zajednice, dok je
Sovjetski Savez bio carstvo koje je objedinjavalo mnotvo razliitih nacionalnosti.
Drave nasljednice Sovjetskog Saveza, a posebno Ruska Federacija, trenutno su
rastrzane izmeu dezintegracije i ponovnog buenja imperijalistikih tendencija,
slino kao Habsburko i Otomansko carstvo u devetnaestom stoljeu.
Sve je to dovelo do radikalnih promjena same biti, metoda i prije svega dosega
meunarodnih odnosa. Sve do modernoga doba pojedini su kontinenti ivjeli u
prilinoj izolaciji. Na primjer, bilo je nemogue usporediti snagu Francuske i Kine,
budui da izmeu tih dviju zemalja nije bilo nikakve interakcije. Daljnjim razvojem i
irenjem tehnologije, budunost drugih kontinenata bila je odreena sporazumom
europskih sila. Do sada u nijednomu meunarodnom poretku glavni centri moi nisu
bili rasporeeni po cijelom svijetu. Dravnici nikad nisu morah voditi diplomaciju u
uvjetima u kojima u svim zbivanjima istodobno sudjeluju i voe zemalja i svjetska
javnost.
Na kakvim naelima je mogue uspostaviti novi svjetski poredak s obzirom na sve

vei broj zemalja i poveane mogunosti njihove interakcije? S obzirom na sloenost

novoga meunarodnog sustava, mogu li vilsonijanski koncepti poput irenja
demokracije biti glavna vodilja amerike vanjske politike i nadomjestiti
hladnoratovsku strategiju zadravanja komunizma? Naravno, ne moemo tvrditi da su
ti koncepti bih niti potpuno uspjeni niti neuspjeni. Neke od najuspjenijih inicijativa
diplomacije dvadesetoga stoljea imaju korijen u idealizmu Woodrowa Wilsona, kao
npr. Marshallov plan, hrabra odluka da se sprijei irenje komunizma, obrana slobode
Zapadne Europe, pa ak i nesretna Liga naroda, kao i njezina nasljednica, organizacija
Ujedinjenih naroda.
Vilsonijanski idealizam istodobno je prouzroio i niz problema. Kao i u programu
od etrnaest toaka, nekritiko zauzimanje za etniko samoodreenje zanemarilo je
odnose meu silama i destabilizirajue uinke koje e jednostrano nastavljanje
etnikih rivalstava i drevnih mrnji imati na razliite etnike skupine. Liga naroda nije
raspolagala vojnim mehanizmima prisile, to je dodatno naglasilo probleme koji
proizlaze iz Wilsonova koncepta kolektivne sigurnosti. Neuinkovit Kellog-Briandov
pakt sklopljen 1928. godine, kojim nacije odbacuju rat kao politiko sredstvo
rjeavanja problema, pokazao je granice iskljuivo zakonskih rjeenja. Hitler e
kasnije dokazati da je nabijen pitolj u svijetu diplomacije esto mnogo monije
sredstvo od pravnih naputaka. Wilsonov stav da Amerika treba nastaviti borbu za
ostvarenje demokratskoga poretka u svijetu rezultirao je nizom kreativnih poteza, ali i
traginim rezultatima, kao npr. u Vijetnamu.
Svretkom hladnoga rata stvoren je unipolarni svijet, svijet u kojemu postoji
samo jedna supersila. Bez obzira na to, Sjedinjene Drave nisu u boljoj poziciji da
jednostrano diktiraju globalni program rada no na poetku hladnoga rata. Amerika je
danas jo nadmonija no to je bila prije deset godina, ali je u dananje doba mo
postala mnogo difuznija. Stoga se zapravo smanjila mogunost Amerike da uporabi
silu u oblikovanju ostatka svijeta.
Pobjeda u hladnom ratu dodatno je oteala primjenu vilsonijanskoga sna o
univerzalnoj kolektivnoj sigurnosti. S obzirom da ne postoji jedna potencijalno
dominantna sila, glavne nacije razliito sagledavaju prijetnje miru i nisu spremne
izloiti se istim rizicima u njihovu rjeavanju (vidi glavu 10. ,11.,15. i 16.). Svjetska
zajednica spremna je suraivati na odranju mira (peacekeeping), tj. u nadziranju da
niti jedna strana ne ugrozi postignute sporazume, ali sa zazorom gleda na stvaranje
mira (peacemaking), tj. aktivno suprotstavljanje stvarnim prijetnjama svjetskom
poretku. To nije iznenaujue, s obzirom da ni Sjedinjene Drave nisu u potpunosti
definirale kojim su se prijetnjama spremne jednostrano suprotstaviti u
poslijehladnoratovskom svijetu.

Vilsonizam, kao jedan od pristupa vanjskoj politici, polazi od pretpostavke da je

Amerika zemlja iznimnih osobina, koje su utjelovljene u vrlinama i moi bez premca.
Sjedinjene Drave bile su toliko uvjerene u svoju snagu i neupitnu vrijednost svojih
ciljeva da su bile spremne boriti se za univerzalnu primjenu svojega sustava
vrijednosti u cijelom svijetu. Amerika vizija vlastite iznimnosti mora biti poetna
toka vanjske politike temeljene na vilsonijanskim naelima.
Pribliavanjem dvadeset prvoga stoljea djelovanje drugih svjetskih sila postupno
e smanjiti dominantnu ulogu Sjedinjenih Drava. Amerika vojna sila ostat e
nedostina i u doglednoj budunosti. Kljuni konceptualni izazov amerike vanjske
politike bit e njezina spremnost da upotrijebi silu u mnotvu konflikata manjih
razmjera koji e neminovno izbijati u svijetu u desetljeima koja predstoje, kao to su
sukobi u Bosni, Somaliji i na Haitiju. Velika je vjerojatnost da e Sjedinjene Drave i
u sljedeem stoljeu biti ekonomski najsnanija zemlja svijeta, ali i bogatstvo e
postati difuznije, kao i tehnologija koja pridonosi njegovu stvaranju. Sjedinjene e se
Drave biti prisiljene suoiti s mnogo snanijom ekonomskom konkurencijom s
kakvom se nikad nisu suoavale tijekom hladnoratovskoga razdoblja.
Amerika e i nadalje ostati najvea i najmonija nacija, prva meu jednakima,
primus inter pares, ali ipak nacija kao i sve druge. Stoga je za oekivanje da e
koncept amerike iznimnosti, koji je bio temelj vilsonijanske vanjske politike, biti
mnogo nevaniji u stoljeu koje dolazi.
Amerikanci ne bi trebali smatrati tu promjenu ponienjem Amerike ili znakom
slabljenja moi zemlje. Veim dijelom svoje povijesti Sjedinjene su Drave bile tek
jedna nacija meu mnogima, a ne nadmona supersila. Jaanje drugih centara moi u
Zapadnoj Europi, Japanu i Kini, ne bi smjelo uplaiti Amerikance s obzirom da je
zajednika uporaba svjetskih gospodarskih resursa te razvoj drugih zemalja i njihovih
gospodarstava bio ameriki cilj sve od uvoenja Marshallova plana.
Ako krenemo od pretpostavke da vilsonizam gubi na vanosti, a osnovna pitanja
vanjske politike temeljene na vilsonijanskim naelima pokazuju se manje praktinim
rjeenjima (npr. pitanje kolektivne sigurnosti, transformacije suparnika i prihvaanja
amerikog sustava vrijednosti, meunarodni sustav u kojemu se prijeporna pitanja
rjeavaju u skladu sa zakonom, jedinstvena podrka konceptu etnikoga
samoodreenja), namee se pitanje na kakvim temeljima bi Amerika trebala graditi
svoju vanjsku politiku u stoljeu koje slijedi. Povijest ne nudi nikakve gotove
smjernice djelovanja, a ni analogije nisu sasvim zadovoljavajue rjeenje. Ipak,
povijest nas ui na pojedinim primjerima, i sada, kad Amerika kree u nepoznatu
smjeru, bilo bi dobro pomno prouiti eru prije Woodrowa Wilsona, prije stoljea
Amerike, i u njoj nai uporite za kreiranje politike u desetljeima koja slijede.

Richelieuov koncept raison detat, temeljen na gleditu da interesi drave

opravdavaju sredstva koja se koriste u ostvarenju tih ciljeva, Amerikancima je
oduvijek bio vrlo odbojan. Time ne elim rei da Amerikanci nikad nisu prakticirali
koncept raison detat, naprotiv, postoji niz primjera njegove primjene od doba
utemeljitelja Amerike koji su vjeto vodili politiku prema europskim silama u ranim
danima Republike i razdoblju irenja prema zapadu, to se nazivalo neminovnom
sudbinom. Meutim, Amerikanci nikad nisu otvoreno priznali tenju za ispunjenjem
vlastitih sebinih interesa i ispunjenjem stratekih ciljeva Amerike. Bez obzira radilo
se o svjetskim ratovima ili lokalnim sukobima, ameriki su lideri uvijek tvrdili da se
Amerika bori zbog naela, a ne vlastitih interesa.
Svakom studentu europske povijesti koncept ravnotee snaga savreno je jasan.
Meutim, koncept ravnotee snaga, kao i raison detat, koncepti su koji su se pojavili
u posljednjih nekoliko stoljea, i originalna su zamisao engleskoga kralja Vilima III.,
koji je elio obuzdati ekspanzionistike porive Francuske. Koncept koalicije slabijih
drava koja se stvara da bi bila protutea snanijoj dravi, nije sam po sebi znaajan.
Bez obzira na to, odravanje ravnotee snaga iziskuje stalnu panju i napor. U
sljedeem stoljeu ameriki e lideri morati razjasniti svojoj javnosti koncept
nacionalnih interesa i objasniti na koji nain e se taj interes moi realizirati (u
Europi i Aziji) odravanjem ravnotee snaga. Americi e biti potrebni partneri radi
ouvanja ravnotee u nekoliko regija svijeta, a partnere za takav pothvat ne moe se
uvijek birati iskljuivo na temelju moralnih vrijednosti. Stoga jasna definicija
nacionalnih interesa mora biti bitna vodilja amerike vanjske politike i upravo stoga
e Amerika biti primorana revalorizirati i preformulirati ciljeve te svoje politike.
Meunarodni sustav koji je najdulje potrajao bez izbijanja rata irih razmjera bio
je poredak koji je uslijedio nakon Bekoga kongresa. Taj je sustav objedinio
legitimitet i ravnoteu, zajedniki sustav vrijednosti i diplomaciju temeljenu na
konceptu ravnotee snaga. Zajedniki sustav vrijednosti ograniio je zahtjeve
pojedinih nacija, dok je ravnotea istodobno smanjivala mogunost inzistiranja na
ispunjenju vlastitih zahtjeva. Tijekom dvadesetoga stoljea Amerika je dva puta
pokuala stvoriti svjetski poredak koji bi bio temeljen iskljuivo na njezinu vlastitom
sustavu vrijednosti. Nema sumnje da se radilo o herojskom naporu koji je rezultirao s
mnogo dobrih ishoda i pozitivnih politikih raspleta u suvremenom svijetu. Bez obzira
na to, vilsonizam nikako ne moe biti jedini temelj vanjske politike u
poslijehladnoratovskoj eri.
Razvoj i promicanje demokracije i nadalje e biti osnovna tenja Amerike, ali je
potrebno uoiti prepreke s kojima se Amerika suoava u trenucima kad se ini da
doivljava trijumf svoje filozofije. Osnovna preokupacija politikih teoretiara

Zapada jest obuzdavanje moi centralne vlasti, dok u veini drugih drutava politike
teorije tee podupiranju autoriteta drave. Ni u kojemu drugom dijelu svijeta nije se
toliko isticala vanost ostvarenja osobnih sloboda. Demokracija se na Zapadu
razvijala u drutvima homogene kulture i duge zajednike povijesti (ak je i Amerika,
sa svojim izrazito viejezinim stanovnitvom, uspjela razviti snaan kulturni
identitet). Drutvo, a na neki nain i nacija, prethodili su stvaranju drave. U takvu
okruenju su politike stranke tek varijante opega konsenzusa, a stranka koja trenutno
predstavlja manjinu uskoro moe postati predstavnik veine.
U veini ostalih dijelova svijeta stvaranje drave prethodilo je stvaranju nacije,
stoga je drava i povijesno gledajui bila, a esto i ostaje, kljuni element u
formiranju nacije. Politike stranke, tamo gdje postoje, reflektiraju trajni, obino
zajedniki identitet. Postoji tendencija da manjine i veine ostanu trajno stanje stvari.
U takvim drutvima bit politikih procesa je dominacija, ne promjena vlasti koja je,
ako se ve dogodi, obino posljedica dravnih udara a ne ustavnih procedura.
Koncept lojalne opoziije, to je sama bit moderne demokracije, rijetko kad je
prihvaen. Mnogo je ea pojava da se opozicija smatra prijetnjom nacionalnoj
koheziji te se stoga izjednaava s izdajom i brutalno gui.
Demokracija zapadnoga tipa pretpostavlja postizanje konsenzusa o pitanju
vrijednosti i stratekih ciljeva zemlje, to na izvjestan nain umanjuje vanost
stranakoj pripadnosti. Amerika ne bi bila dosljedna sebi da nije uporno ustrajala na
univerzalnom prihvaanju slobodarskih ideja. Nema ni najmanje sumnje da Amerika
daje prednost demokratskim, a ne represivnim vladama, te je spremna platiti odreenu
cijenu za obranu svojih moralnih uvjerenja. Takoer je jasno da postoji neprijeporna
potpora vlastima i institucijama koje promiu demokratske vrijednosti i ljudska prava.
Problem nastaje kad treba tono odrediti koju cijenu platiti za rjeavanje odreenoga
problema, odnosno kad treba uskladiti rjeavanje tih problema s drugim pitanjima od
prioritetne vanosti za Ameriku, ukljuujui pitanje nacionalne sigurnosti i sveukupne
geopolitike ravnotee. Ako elimo da amerika upozorenja svijetu ne ostanu na pukoj
patriotskoj retorici, ona moraju odraavati realnu procjenu mogunosti zemlje.
Amerika mora biti posebno oprezna i ne prihvaati suvie moralnih obveza uz
istodobno smanjenje financijskih i vojnih resursa koji su neophodni za voenje
globalne vanjske politike. Pretjerane izjave i prihvaanje obveza za sudjelovanje u
odreenom angamanu u svijetu koje nisu u skladu s mogunostima ili spremnou
zemlje da ih snano podupre, smanjuju utjecaj Amerike i u svim drugim sferama.
Nemogue je apstraktno odrediti preciznu ravnoteu koja se mora uspostaviti
izmeu moralnih i stratekih elemenata amerike vanjske politike. Meutim, ve i
sama spoznaja da se mora uspostaviti ravnotea poetak je mudrosti i korak prema

napretku. Bez obzira na mo Amerike, treba biti svjestan injenice da niti jedna
zemlja ne moe nametnuti sve svoje stavove i uvjerenja ostalom dijelu svijeta, te je
stoga nuno definirati prioritete. ak pod pretpostavkom da postoji dovoljno
sredstava, neujednaen vilsonijanski koncept ne bi dobio potporu javnosti i ne bi bio
postignut nacionalni konsenzus kad bi amerika javnost u potpunosti shvatila mogue
posljedice svih angamana Amerike. Slijediti takvu politiku znailo bi prihvatiti
koncept izbjegavanja bilo kakvih rizika izjavama iji je cilj izbjegavanje donoenja
tekih geopolitikih odluka. Postoji realna mogunost stvaranja sve veeg jaza izmeu
proklamiranih ciljeva amerike politike i spremnosti Amerike na pruanje potpore
ostvarenju tih ciljeva. Razoaranje koje bi neminovno uslijedilo pretvorilo bi se u
izliku za potpuno povlaenje iz svjetskih zbivanja i ponovno prihvaanje
izolacionistikoga pristupa vanjskoj politici.
U svijetu koji se raa nakon svretka hladnog rata, ameriki idealizam mora se
uskladiti s geopolitikim analizama da bi pronaao pravi put u labirintu koji namee
nova sloena situacija u svijetu. To nee biti lak zadatak. Amerika nije eljela
dominirati svijetom ak ni u razdoblju kad je raspolagala nuklearnim monopolom, i s
prijezirom je gledala na koncept ravnotee snaga ak i za vrijeme hladnoga rata, kad
se zapravo vodila diplomacija temeljena na interesnim sferama. U 21. stoljeu
Amerika e, kao i druge nacije, morati nauiti voditi politiku kompromisa izmeu
elja i mogunosti, izmeu nepromjenjivih konstanti na kojima se temelje meunarodni
odnosi i elemenata koji su preputeni odlukama dravnika.
Bez obzira kakva se ravnotea uspostavi izmeu sustava vrijednosti i potreba,
vanjska politika mora krenuti od definicije to je nacionalni interes zemlje, a koje bi
promjene u meunarodnom okruenju mogle ugroziti nacionalnu sigurnost i kojima se
stoga mora oduprijeti bez obzira na narav same prijetnje i njezinu legitimnost. U doba
kad je bila na vrhuncu, Velika Britanija bila je spremna ui u rat da bi sprijeila
okupaciju luka na podruju dananjega Beneluxa, ak i u sluaju da im zaprijeti neka
velika sila. Tijekom veega dijela amerike povijesti, Monroeva doktrina operativno
je definirala amerike nacionalne interese (trajna eliminacija stranih utjecaja na
zapadnoj hemisferi). Od ulaska Woodrowa Wilsona u Prvi svjetski rat, Amerika je
kontinuirano izbjegavala definirati svoje nacionalne interese uz argument da se ne
protivi promjeni kao takvoj, ve samo uporabi sile u svrhu postizanja promjene. Niti
jedna od tih definicija vie nije prikladna: Monroeva doktrina suvie je ograniena, a
vilsonizam je suvie neodreen i legalistiki. Polemike koje su popratile gotovo sve
amerike vojne akcije u poslijehladnoratovskom razdoblju, dokazuju da jo nije
postignut iri konsenzus o tome gdje bi Amerika trebala povui crtu. Postizanje toga
konsenzusa jedan je od najvanijih izazova koji se nameu vodstvu zemlje.

S geopolitikoga stajalita Amerika je otok udaljen od najvee kopnene mase

Euroazije, a resursi toga podruja i broj stanovnitva znatno nadmauju one
Sjedinjenih Drava. Strateka opasnost za Ameriku, bez obzira doe li do pojave
novoga hladnog rata ili ne, lei u mogunosti da jedna od euroazijskih sila, bilo
europska ili azijska, ostvari dominaciju na tom podruju. Takva bi skupina bila u
mogunosti nadmaiti Ameriku na gospodarskom planu, a na kraju i vojno. Takvoj bi
se opasnosti trebalo oduprijeti, ak i u sluaju da dominantna sila djeluje
blagonaklono, budui da bi se u sluaju promjene namjera te sile Amerika mogla nai
u situaciji bitno smanjenih mogunosti uinkovita otpora, te stoga izgubiti utjecaj na
razvoj dogaaja.
Amerika je ula u hladni rat zbog prijetnje koju je predstavljao sovjetski
ekspanzionizam, a vei dio razdoblja nakon hladnoga rata amerike su nade bile
usmjerene k definitivnom nestanku prijetnje koju je predstavljao komunizam. Upravo
kao to su stavovi prema toj prijetnji bitno utjecali na oblikovanje amerikih stavova
prema globalnomu svjetskom poretku (iz perspektive filozofije zadravanja
komunizma), tako je i pitanje transformacije Rusije postalo temeljem amerike
politike u svjetskomu poretku nakon hladnoga rata. Amerika vanjska politika
temeljila se na premisi da je mir mogue ouvati demokratizacijom Rusije i razvojem
trine ekonomije. Stoga je glavni zadatak Amerike bio pruiti podrku reformama u
Rusiji, koristei se mjerama koje su se pokazale uinkovitim tijekom primjene
Marshallova plana, a ne tek tradicionalnim vanjskopolitikim modelima.
Amerika politika prema nijednoj drugoj zemlji nije bila temeljena na procjeni
namjera, ve je bila formirana u skladu s potencijalima i politikom odreene zemlje.
Franklin Roosevelt je nade u ostvarenje miroljubivoga poslijeratnog svjetskog poretka
temeljio na ublaavanju Staljinove politike. Tijekom hladnoga rata strategija kojom se
Amerika koristila vanjskopolitika strategija zadravanja komunizma definirala je
ameriki cilj kao promjenu sovjetskog drutva. ustre rasprave koje su se vodile
pokuavale su procijeniti je li promjena sovjetskih stavova ve nastupila. Od svih
amerikih predsjednika poslije rata jedino je Nixon dosljedno smatrao Sovjetski
Savez geopolitikom prijetnjom. ak je i predsjednik Reagan polagao velike nade u
transformaciju sovjetskoga vodstva. Stoga nije udno da je bilo uvrijeeno miljenje
da su, kao posljedica sloma komunistike ideologije, nestale i neprijateljske namjere
Sovjetskog Saveza. S obzirom da je vilsonijanska tradicija odbacila premisu
sukobljenih interesa, amerika politika nakon hladnoga rata voena je pod
pretpostavkom da tradicionalne premise vanjske politike vie nisu primjenjive.
Studente geopolitike i povijesti uznemiruje jednostavnost takva pristupa. Pritom
izraavaju sumnju da Amerika preuveliava svoj utjecaj na oblikovanje unutarnjih

dogaaja u Rusiji, da se na taj nain moe nepotrebno uplesti u unutarnje ruske

kontroverzije te time ponovno oivjeti nacionalistike tendencije u toj zemlji. Bili su
spremni pruiti potporu politici iji je cilj definiran kao modificiranje tradicionalne
ruske vanjske politike te stoga voljni podrati program ekonomske pomoi i
zajednike projekte oko rjeavanja globalnih pitanja. Tvrdili su da Rusija, bez obzira
tko vodi dravu, lei na teritoriju koji je Halford Mackinder nazvao geopolitikim
1053

centrom svijeta, i nasljednica je jedne od najmonijih imperijalistikih tradicija.

Moralna transformacija zemlje bit e vrlo dugotrajan proces, ako se uope i dogodi, a
u meuvremenu Amerika bi trebala raunati s obje mogunosti daljnjega razvoja
Rusije.
Amerika se ne bi trebala zavaravati iluzijama da e pruanjem ekonomske pomoi
Rusiji postii iste uinke kao primjenom Marshallova plana. Zapadna Europa
neposredno nakon rata bila je temeljena na sustavu trine ekonomije koji je
funkcionirao, vrsto uspostavljenim birokratskim strukturama, a u veini zemalja i na
demokratskoj tradiciji. Zapadnu Europu je s Amerikom povezivala vojna i ideoloka
prijetnja koju je predstavljao Sovjetski Savez. Pod titom Atlantskoga saveza,
ekonomske reforme dovele su do nunosti redefmiranja geopolitike realnosti.
Marshallov plan omoguio je Europi da ponovno uspostavi svoje tradicionalne
modele upravljanja zemljom.
U poslijehladnoratovskoj Rusiji nisu ispunjeni slini uvjeti. Vaan zadatak
amerike vanjske politike jest smanjenje patnji stanovnitva i poticanje ekonomskih
reformi. Takav zadatak ne moe zamijeniti ozbiljan napor usmjeren odravanju
globalne ravnotee snaga sa zemljom koja je tijekom svoje povijesti pokazivala jasne
ekspanzionistike tendencije.
U trenutku pisanja ove knjige golemo rusko carstvo koje je stvarano tijekom dva
stoljea u procesu je potpune dezintegracije, slino kao i u razdoblju od 1917. do
1923., iz kojeg je Rusija uspjela izai kao zemlja koja ne odustaje od svojih
tradicionalnih ekspanzionistikih tendencija. Jedan od najteih zadataka diplomacije
bit e nadzirati pad carstva koje se raspada. Diplomacija devetnaestoga stoljea
usporila je raspad Otomanskoga Carstva i uspjela sprijeiti izbijanje opeg rata.
Diplomacija dvadesetoga stoljea dokazala je da nije u mogunosti uspjeno rijeiti
posljedice dezintegracije Austro-Ugarskoga Carstva. Carstva koja se raspadaju
uzrokuju dvije vrste tenzija pokuaje susjednih zemalja da iskoriste slabost
imperijalnog centra, uz istodobni pokuaj carstva koje se uruava da ponovno
uspostavi autoritet na svojim perifernim podrujima.
U zemljama koje su nastale raspadom bivega Sovjetskog Saveza oba procesa se

odvijaju istodobno. Iran i Turska ele preuzeti vaniju ulogu u zemljama srednje Azije
gdje je veina stanovnitva muslimanske vjere. Dominantan geopolitiki poriv je
pokuaj Rusije da ponovno uspostavi nadmo na svim podrujima koja je Moskva
nekad kontrolirala. Pozivajui se na potrebu odravanja primirja (peacekeeping),
Rusija ponovno tei uspostavi nekog oblika ruskog starateljstva, a Sjedinjene Drave
usredotouju se na dobru volju reformirane vlade i nisu spremne same preuzeti
rjeavanje goruih pitanja na dnevnom redu, te su stoga do sada prilino mirno pratile
takav razvoj dogaaja. Sjedinjene Drave nisu uinile mnogo za meunarodno
priznanje zemalja nasljednica Sovjetskog Saveza, s iznimkom baltikih zemalja. Na
podrujima novostvorenih drava nastalih raspadom Sovjetskog Saveza vrlo rijetko
borave ameriki dunosnici, a pomo tim zemljama zaista je minimalna. Rijetko se
kad upozorava na neprestanu prisutnost ruskih trupa i njihove aktivnosti na teritorijima
tih zemalja. Moskva se tretira kao de facto imperijalistiki centar, a i sama je
uvjerena u takvo stanje stvari.
To je djelomino rezultat amerike politike koja antikomunistike i
antiimperijalistike revolucije koje izbijaju na podruju bivega Sovjetskog Saveza
smatra jedinstvenim fenomenom. Antikomunistika revolucija na cijelom teritoriju
bivega Sovjetskog Saveza dobivala je jednostranu potporu, dok je
antiimperijalistika revolucija usmjerena protiv ruske dominacije, uzela maha u novim
neruskim republikama, a vrlo je nepopularna u samoj Ruskoj Federaciji. Ruski su
vladari tijekom povijesti smatrali da njihova zemlja ima civilizirajuu misiju (vidi
glavu 7. i 8.), i stoga velika veina kljunih ruskih politiara, bez obzira na svoja
politika uvjerenja, odbija prihvatiti injenicu da se sovjetsko carstvo raspalo te stoga
nisu spremni priznati legitimitet dravama nasljednicama, posebno Ukrajini, kolijevki
ruske Pravoslavne crkve. ak i Aleksandar Solenjicin, piui o nainu na koji se
Rusija pokuava rijeiti mora nepoeljnih stanovnika koji nisu ruskog podrijetla,
zauzeo je stav da Moskva treba zadrati Ukrajinu, Bjelorusiju i gotovo polovicu
1054

Kazahstana,
to ini gotovo 90 posto bivega carstva. Na teritoriju bivega
Sovjetskog Saveza svaki protivnik komunizma nije istodobno demokrat, a sve
demokratske snage ne protive se ruskom imperijalizmu.
Realistina politika ne smije zanemariti injenicu da je ak i reformirana vlada
Borisa Jeljcina zadrala rusku vojsku na teritorijima veine bivih sovjetskih
republika, koje su sve lanice Ujedinjenih naroda, to je esto u suprotnosti sa
eljama vlada tih zemalja. Te vojne snage bile su ukljuene u graanske ratove koji su
izbijali u nekoliko bivih sovjetskih republika. Ministar vanjskih poslova Rusije
nekoliko je puta predloio koncept ruskoga monopola u ouvanju mira u bliskom
inozemstvu, to je drugim rijeima jo jedan pokuaj da se ponovno uspostavi

dominacija Moskve na tim podrujima. Provedba reformi u Rusiji poveat e

dugorone izglede za postizanje mirnog rjeenja, a kratkotrajni izgledi za mir ovisit e
o tome moe li se rusku vojsku navesti da ostane u zemlji i ne djeluje na drugim
podrujima, i prvi put u povijesti posveti se razvoju nacionalnoga teritorija. Ako se
ruska vojska ponovno pojavi na granicama staroga carstva u Europi i na podruju
Bliskog istoka, takav e razvoj dogaaja ponovno probuditi povijesne tenzije izmeu
Rusije i njezinih susjeda, pojaane strahom i uzajamnim nepovjerenjem (vidi glavu 6.
i 7.).
Nema sumnje da Rusija ima posebne sigurnosne interese na podrujima koja
naziva bliskim inozemstvom, tj. republikama bivega Sovjetskog Saveza, za razliku
od ostalih zemalja koje nisu pripadale starome ruskom carstvu. U cilju ouvanja mira
u svijetu ti e se interesi morati zadovoljiti bez vojne prisutnosti ili jednostrane vojne
intervencije na tim podrujima. Kljuno je pitanje treba li odnos Rusije i
novostvorenih republika smatrati meunarodnim problemom, koji se rjeava u skladu
s prihvaenim pravilima vanjske politike, ili rezultatom ruskoga sustava donoenja
jednostranih odluka na koje e Amerika pokuati utjecati apelima na politiko vodstvo
Rusije. U nekim podrujima, kao na primjer republikama sredinje
Azije kojima prijeti islamski fundamentalizam, interesi Sjedinjenih Drava i
Rusije vjerojatno e biti podudarni, barem kad je rije o pruanju otpora iranskom
fundamentalizmu. Suradnja na tom podruju i mogua je i poeljna, sve dok se
ponovno ne pojave tradicionalne ruske imperijalistike aspiracije.
U trenutku pisanja ove knjige jo uvijek nismo sasvim sigurni kakve su anse da
demokracija u Rusiji zaista zaivi, a nije sigurno ni hoe li Rusija, ak i pod
pretpostavkom da se demokratizira, voditi politiku koja e pridonijeti meunarodnoj
stabilnosti. Tijekom svoje dramatine povijesti Rusija je marirala uza sasvim
drugaije ritmove i vodila vrlo razliitu politiku od ostalog dijela zapadnoga svijeta.
Nikad nije imala autonomnu crkvu, nije prola razdoblje reformacije,
prosvjetiteljstva, razdoblje velikih otkria i moderne trine ekonomije. Naalost, u
dananjoj Rusiji vrlo je medo voa ije se djelovanje temelji na demokratskim
premisama. Gotovo svi ruski voe, kao i voe novoformiranih republika, obnaali su
visoke dunosti i u doba komunizma, a pluralizam nije bio njihov prvi izbor, a moda
nee biti niti posljednji.
Osim toga, prijelaz s centralno planirane ekonomije na trinu ekonomiju do sada
se pokazao vrlo bolnim i tekim procesom. Direktori poduzea nemaju nimalo
iskustva s trinim zakonitostima, nedostaju inicijative, radnici su izgubili svaku
motivaciju, a ministri se nikad do sada nisu morali brinuti o fiskalnoj politici zemlje.
Zbog svega toga, stagnacija, a i propadanje, smatraju se neizbjenim. Niti jedna

centralno planirana ekonomija do sada nije uspjeno izbjegla niz problema koje
donosi prijelaz na trino gospodarstvo, a problem je dodatno otean jasnim
otkrivanjem pravoga stanja stvari koji preporuuju mnogi ameriki struni savjetniki
timovi. Nezadovoljstvo sa socijalnom i ekonomskom cijenom tranzicije omoguilo je
komunistima ponovno osvajanje znatnoga broja glasova u postkomunistikoj Poljskoj,
Slovakoj i Maarskoj. U parlamentarnim izborima u Rusiji odranim u prosincu
1993., komunistike i nacionalistike stranke zajedno su dobile vie od 50 posto
glasova.
ak i iskreni pobornici reformi ponekad vide u tradicionalnom ruskom
nacionalizmu snagu koja e pridonijeti ostvarenju njihovih ciljeva. U Rusiji je
nacionalizam povijesno bio misionarski i imperijalistiki. Psiholozi mogu danima
raspravljati je li razlog tome duboko ukorijenjen osjeaj nesigurnosti ili priroena
agresivnost. Za rtve ruskih ekspanzionistikih poriva rije je o sasvim akademskom
pitanju. U Rusiji proces demokratizacije i suzdrane vanjske politike ne moraju nuno
ii zajedno, i upravo zato argumenti da se mir moe osigurati prvenstveno provedbom
reformi u samoj Rusiji, imaju vrlo malo sljedbenika u zemljama istone Europe,
Skandinaviji ili Kini. To je takoer i razlog injenice da Poljska, eka, Slovaka i
Maarska tako arko ele postati lanovima Sjevernoatlantskoga saveza.
Politika koja se temelji na vanjskopolitikim premisama pokuat e stvoriti
protuteu predvidivim tendencijama, i nee sve nade polagati u provoenje reformi u
samoj zemlji. Pruajui potporu ruskom slobodnom tritu i demokratizaciji Rusije,
ispravna e se politika usredotoiti na spreavanje daljnjega ruskog ekspanzionizma.
Reforma Rusije bit e uspjenija ako u zemlji prevlada stav da je prvi put u povijesti
najvaniji zadatak zemlje razvoj nacionalnoga teritorija, koji s obzirom da se protee
od Petrograda do Vladivostoka i zahvaa jedanaest vremenskih zona, doista ne daje
razloga za klaustrofobiju.
U razdoblju nakon hladnoga rata politika Amerike prema postkomunistikoj Rusiji
sve je nade polagala u preobrazbu pojedinaca koji vode zemlju. Za vrijeme Bushove
administracije, kljuna je figura u koju su bile polagane sve nade bio Mihail
Gorbaov, a za vrijeme Clintona Boris Jeljcin. Ti ruski voe su, zbog iroko
uvrijeenoga vjerovanja da su odani demokratskim idejama, smatrani jamstvom
miroljubive ruske vanjske politike i integracije Rusije u meunarodnu zajednicu.
Predsjednik Bush izrazio je aljenje zbog raspada SSSR-a kojim je vladao Gorbaov,
a Clinton je mirno primio nastojanja da se ponovno uspostavi ruska interesna sfera.
Ameriki su lideri nerado koristili tradicionalne otre diplomatske mjere prema
ruskoj politici, u strahu da bi time mogli potaknuti Jeljcinove (ili prije toga
Gorbaovljeve) nacionalistike protivnike unutar zemlje.

Za novu definiciju rusko-amerikih odnosa nuno je potreban ozbiljan dijalog o

kljunim vanjskopolitikim pitanjima. Rusiji se ne ini nikakva usluga time to se na
nju ne primjenjuju uobiajeni vanjskopolitiki kriteriji. Takvom bi se politikom Rusija
kasnije mogla dovesti u poziciju da mora platiti mnogo viu cijenu ako se odlui za
avanturistiku politiku koja bi ju mogla dovesti u bezizlaznu situaciju. Ameriki lideri
ne bi trebali zazirati od otvorenih razgovora o tome gdje se ameriki i ruski interesi
podudaraju, a gdje razilaze. Ruski politiari koje mue unutarnji problemi zemlje nisu
neiskusni poetnici koji ne mogu podnijeti realistian, otvoren dijalog. Naprotiv, oni
su sposobni shvatiti i prihvatiti politiku koja se temelji na uzajamnom uvaavanju i
priznanju nacionalnih interesa suparnika. Takav e pristup biti mnogo razumljiviji i
kudikamo bliskiji od apstraktnih utopija.
Kljuni zadatak koji se namee meunarodnom poretku koji se raa jest integracija
Rusije u meunarodni sustav. Dvije komponente moraju biti u ravnotei: utjecaj na
ruske stavove i utjecaj na ruske kalkulacije. U svrhu ublaavanja teke situacije koja
je neminovna u tranzicijskom razdoblju, zemlji je potrebna velikoduna gospodarska i
tehnika pomo. Rusiji treba pomoi da shvati vanost institucija kojima je cilj
ekonomska, kulturna i politika suradnja, kao to je na primjer Konferencija o
europskoj sigurnosti i suradnji. Zanemari li Zapad ponovnu pojavu povijesnih ruskih
imperijalistikih pretenzija, time e samo usporiti, a ne pomoi provedbu reformi u
Rusiji. Neovisnost novostvorenih republika, koje su priznali i Ujedinjeni narodi, ne
smije se ugroziti mirnim promatranjem vojnih poteza Rusije na tim podrujima.
Amerika politika prema Rusiji treba se uskladiti sa stalnim interesima, a ne biti
podlona fluktuacijama do kojih dolazi u ruskoj unutarnjoj politici. Ako amerika
vanjska politika ocijeni da je prioritetno pitanje unutarnja ruska politika, Amerika e
postati rtvom snaga koje su izvan njezine kontrole i time izgubiti kriterije za jasno
ocjenjivanje situacije. Treba li se vanjska politika ponovno procjenjivati nakon
svakoga pomaka u revolucionarnom procesu? Treba li Amerika odustati od Rusije im
doe do nekih promjena unutar zemlje koje Amerika ne odobrava? Mogu li si
Sjedinjene Drave dopustiti voenje politike kojom bi nastojale istodobno trajno
izolirati Rusiju i Kinu, i time ponovno oivjeti kinesko-ruski savez? Diskretnija i
suzdranija ruska politika u ovom razdoblju omoguila bi uravnoteen odnos u
budunosti.
Pobornici smjera koji sam u glavi 28. nazvao psihijatrijskim smjerom vanjske
politike obino odbacuju takve argumente smatrajui ih pesimistikim. Tvrde da su
i Njemaka i Japan doivjeli bitnu promjenu, pa zato ne bi i Rusija. Meutim, ne
smijemo zaboraviti da je demokratska Njemaka tijekom tridesetih godina potpuno
promijenila smjer svoje vanjske politike, a oni koji su se pouzdavali u njezine

namjere odjednom su se nali suoeni s njezinim novim mogunostima.

Dravnik lako moe izbjei dileme koje ga razdiru polazei od najpovoljnijih
pretpostavki o buduemu razvoju dogaaja. Jedan od naina provjere kvalitete i
sposobnosti nekog dravnika jest provjera njegovih reakcija u sluaju nepovoljnih i
nepredvidivih dogaaja. Novome ruskom vodstvu treba prii s razumijevanjem, zbog
munoga procesa kojim vodstvo zemlje pokuava nadvladati dvije generacije loeg
vodstva zemlje pod vlau komunista. Istodobno se ruskom vodstvu ne smije
prepustiti upravljanje interesnom sferom koju carevi i njihovi komesari ele stvoriti
oko nepreglednih ruskih granica ve 300 godina. eli li Rusija postati ozbiljan partner
u izgradnji novoga svjetskog poretka, mora biti spremna na disciplinu i ponaanje u
skladu s meunarodnim pravilima, a ne samo na koristi koje proizlaze iz takva
poloaja.
Amerika je politika uinila veliki korak prema opeprihvaenoj definiciji
vitalnih interesa zemlje i interesa njezinih saveznika u atlantskom podruju. Iako je
NATO opravdavan vilsonijanskom retorikom i smatran instrumentom kolektivne
sigurnosti, a ne savezom, ta je institucija objedinjavala amerike moralne i
geopolitike ciljeve (vidi glavu 16.). S obzirom da je cilj formiranja NATO-a bio
sprijeiti sovjetsku dominaciju u Europi, geopolitiki cilj toga saveza bio je
spreavanje da centri moi u Europi i Aziji padnu pod vlast neke neprijateljski
raspoloene zemlje, bez obzira na motive koji opravdavaju pokuaj dominacije.
Tvorci Sjevernoatlantskoga saveza ne bi povjerovali da im je netko rekao da e
usprkos pobjedi u hladnome ratu budunost njihove tvorevine doi u pitanje. Smatrali
su da se samo po sebi podrazumijeva da e nagrada za pobjedu u hladnome ratu biti
trajno atlantsko partnerstvo. S tim ciljem Sjevernoatlantski savez je tijekom hladnoga
rata ulazio u niz odluujuih borbi, koje su zavrile pobjedom. Amerika je bila vrsto
povezana s Europom stalnim konzultacijama i zajednikim sustavom vojnoga
zapovijedanja, to je bilo jedinstven sluaj u povijesti koalicija.
Ono to je nazivano Atlantskom zajednicom (to je tek nostalgian termin koji nije
toliko u modi od kraja hladnoga rata) obiljeava razdoblje od pada komunizma.
Umanjivanje vanosti partnerstva s Europom postalo je vrlo moderan trend. Usprkos
retorici koja prua podrku promicanju demokratskih trendova, izgleda da Amerika
sada polae manje panje drutvima koja imaju sline institucije, i s kojima dijeli
zajednika gledita o pitanju ljudskih prava i drugim temeljnim vrijednostima, no
drugim dijelovima svijeta. Inicijatori snanijih euroatlantskih veza Truman,
Acheson, Marshall i Eisenhower dijelili su sumnje veine svojih sunarodnjaka o
europskom stilu diplomacije, iako su dobro znali da bi se bez tijesnih veza s
Europom, Amerika nala u drutvu nacija s kojima (osim s nekim zemljama zapadne

hemisfere) nema puno zajednikog, niti s aspekta moralnih vrijednosti, niti zajednike
tradicije. U takvim okolnostima Amerika bi bila primorana voditi istu Realpolitik,
koja je nespojiva s amerikom tradicijom.
Djelomian razlog ruenja nekad kljunih pretpostavki amerike politike bila je
injenica da se NATO savez smatrao neim to se samo po sebi razumije, i to ne
zahtijeva nikakav daljnji angaman ili usavravanje. to je jo vanije, generacija
istaknutih amerikih lidera koja je obiljeila razdoblje od prethodnih petnaestak
godina, bila je mahom s Juga i Zapada, a ti dijelovi Amerike nisu bili tako blisko
povezani s Europom kao sjeveroistoni dio zemlje. Ameriki liberali, tradicionalni
pobornici vilsonijanskih naela, nerijetko su bili razoarani svojim demokratskim
saveznicima, koji su prakticirali politiku temeljenu na nacionalnim interesima, a ne na
kolektivnoj sigurnosti i meunarodnim zakonima. Primjere Bosne i Bliskog istoka
navode kao primjere neuspjeha Zapada usprkos zajednikom sustavu vrijednosti koji
dijele zapadne zemlje. Istodobno su izolacionistiki usmjereni ameriki konzervativci
(to je samo drugi oblik koncepcije amerike iznimnosti) dolazili u iskuenje da
okrenu lea europskoj politici temeljenoj na makjavelistikom relativizmu i
sebinosti.
Nesporazumi koji ponekad izbijaju izmeu Amerike i Europe neugodni su poput
neminovnih povremenih obiteljskih prepirki. Unato tome, kad je rije o gotovo svim
kljunim pitanjima, Europa je oduvijek kudikamo spremnija na suradnju s Amerikom
no s drugim kontinentima svijeta. Moramo se sjetiti da su u Bosni upravo francuske i
britanske postrojbe bile rasporeene na terenu, a ne amerike, premda je retorika
uporabljena u javnosti esto ostavljala suprotan dojam. U Zaljevskom ratu najvaniji
neameriki kontingenti trupa bili su opet francuski i britanski. Zajedniki sustav
vrijednosti i interesa ve je dva puta u ovoj generaciji rezultirao razmjetanjem
amerikih postrojbi u Europi. U svijetu koji se raa nakon hladnoga rata, Europa
moda nee u svakom pojedinanom sluaju pruiti podrku politici Atlantskoga
saveza, ali sada, kad je as pobjede blizu, Amerika ne smije napustiti politiku koju su
vodile ve tri generacije. Zadatak koji se namee zapadnom savezu jest uskladiti dvije
institucije na kojima se temelje odnosi unutar saveza: Organizaciju sjevernoatlantskog
saveza (NATO) i Europsku uniju (bivu Europsku ekonomsku zajednicu) s realnostima
poslijehladnoratovskoga svijeta.
Organizacija sjevernoatlantskoga pakta i dalje ostaje osnovna institucionalna veza
Amerike i Europe. U trenutku formiranja NATO saveza sovjetske su trupe stajale na
rijeci Elbi u podijeljenoj Njemakoj. Prevladavalo je uvrijeeno miljenje da je
Sovjetski Savez u mogunosti poraziti Europu svojim konvencionalnim snagama, a
uskoro je sovjetska vojska imala na raspolaganju i nuklearno naoruanje. Tijekom

cijeloga razdoblja hladnoga rata sigurnost Zapadne Europe ovisila je o Sjedinjenim

Dravama, a institucije NATO-a koje su formirane nakon okonanja hladnoga rata
odraavaju takvo stanje stvari. Sjedinjene Drave nadziru zajedniko zapovjednitvo,
pod vodstvom amerikoga generala, i uspjele su odbaciti inicijative Francuske za
formiranje posebnih europskih obrambenih snaga.
Inicijative iji je cilj bio europska integracija temelje se na dvije injenice. Prvo,
ako Europa ne uvidi nunost jednoglasnog istupanja i postizanja konsenzusa, postupno
e postati nevaan imbenik u svjetskim zbivanjima. Drugo, podijeljena Njemaka ne
smije se dovesti u poziciju koja bi joj omoguila da lavira izmeu dva bloka i izaziva
sukobe izmeu dviju suprotstavljenih strana u hladnoratovskom razdoblju. U trenutku
kad ovo piem, Europska unija, koja se na poetku sastojala od est zemalja lanica,
proirila se i trenutno obuhvaa dvanaest zemalja, a priprema se i novo proirenje na
Skandinaviju, Austriju, te na kraju na neke od bivih sovjetskih satelitskih zemalja.
Premise na kojima se temelje obje institucije duboko su uzdrmane raspadom
Sovjetskog Saveza i ponovnim ujedinjenjem Njemake. Sovjetska vojska vie ne
postoji, a ruska se vojska nalazi stotine milja istonije. S obzirom na mete koji vlada
u Rusiji, u bliskoj budunosti nije realno oekivati napad Rusije na Zapadnu Europu.
Tenje Rusije da ponovno uspostavi nekadanje carstvo probudile su povijesne
strepnje od ruskog ekspanzio- nizma, posebno u bivim satelitskim zemljama istone
Europe. Nitko od lidera zemalja koje granie s Rusijom ne dijeli ameriki optimizam
o transformaciji kojom e Rusija postati kljuni imbenik sigurnosti njihovih zemalja.
Svi su jednoglasni u uvjerenju da je predsjednik Boris Jeljcin bolje rjeenje od
njegovih politikih suparnika, ali ga smatraju tek manjom od dvije potencijalne
opasnosti, a ne osobom koja moe u potpunosti raspriti njihov osjeaj nesigurnosti
duboko usaen tijekom povijesti.
Ujedinjenje Njemake dodatno jaa ve postojee strahove. Zemlje koje su
smjetene izmeu ta dva kontinentalna diva, Njemake i Rusije, dobro znaju da su te
dvije zemlje tijekom povijesti bile ozbiljna prijetnja sigurnosti susjednih zemalja, te
da su se bitke vodile upravo na teritorijima njihovih zemalja; stoga se boje
sigurnosnoga vakuuma koji se javlja. Upravo zato te zemlje ude za zatitom Amerike
i lanstvom u NATO savezu.
Sloimo li se s tezom da je NATO savez suoen s potrebom prilagodbe i
redefiniranja svoje uloge nakon raspada Sovjetskog Saveza, Europska unija je
suoena s novom realnou ujedinjene Njemake, koja predstavlja prijetnju s obzirom
na mogunost tajnih pogodbi koje su obiljeile europske integracije na primjer,
njemako priznanje francuskoga politikog vodstva u Europskoj zajednici, u zamjenu
za priznanje dominacije Njemake u ekonomskoj sferi. Stoga je Savezna Republika

Njemaka sada vrsto vezana uz Zapad, u kojemu Amerika ima vodeu ulogu u
definiranju stratekih pitanja s obzirom na dominantnu ulogu u NATO savezu, a vrsto
je vezana i uz Francusku, koja vodi odlunu rije u politikim pitanjima unutar
Europske unije.
U godinama koje dolaze promijenit e se svi tradicionalni odnosi unutar Atlantske
alijanse. Europa vie nee osjeati takvu potrebu za amerikom zatitom kao nekad, i
mnogo e odlunije raditi na zatiti svojih gospodarskih interesa. Amerika nee biti
spremna toliko se rtvovati za europsku sigurnost kao prije, i povremeno e u zemlji
jaati izolacionistike tendencije. S vremenom e i Njemaka poeti inzistirati na
politikom utjecaju koji zasluuje s obzirom na svoju vojnu i ekonomsku snagu, te vie
nee biti emocionalno toliko ovisna o amerikoj vojnoj i francuskoj politikoj
potpori.
Takve tendencije nee toliko doi do izraaja sve dok je na poloaju njemakoga
kancelara Helmut Kohl, nasljednik Adenauerove tradicije (vidi glavu 20.). Ipak, Kohl
je posljednji lider te vrste. Generacija koja dolazi osobno se ne sjea rata i uloge
Amerike u izgradnji i oporavku potpuno unitene poslijeratne Njemake te stoga nema
nikakva emocionalnog razloga podvrgavati se supranacionalnim institucijama ili
priklanjati amerikim i francuskim stavovima.
Prihvaanje injenice da e se Sjedinjene Drave, ako ne budu prisutne u Europi,
kasnije morati ukljuiti u europska zbivanja u mnogo nepovoljnijim okolnostima za
zemlje na obje strane Atlantika, velika je zasluga poslijeratne generacije amerikih i
europskih lidera. Ta je tvrdnja danas jo tonija. Njemaka je postala tako snana da
postojee europske institucije ne mogu same odravati ravnoteu izmeu Njemake i
njezinih europskih partnera. Osim toga, Europa nije u mogunosti, niti sama niti
zajedno s Njemakom, kontrolirati situaciju koja bi mogla proizai iz ponovnog
formiranja ili potpunog raspada Rusije, to su dvije najozbiljnije opasnosti velikih
promjena i nemira u Rusiji koje su nastupile nakon sloma Sovjetskog Saveza.
Nijednoj zemlji nije cilj da Njemaka i Rusija postanu glavni partneri ili glavni
suparnici. Ako te dvije zemlje postanu suvie bliske, javlja se opasnost kondominija,
a u sluaju svaa i sukoba izmeu njih, Europa bi se mogla nai u jo ozbiljnijoj krizi.
I Americi i Europi u interesu je izbjei sukobljavanje i natjecanje neobuzdane
nacionalne politike Njemake i Rusije u srcu Europe. Bez amerike pomoi, Velika
Britanija i Francuska ne mogu odrati politiku ravnoteu u Zapadnoj Europi u
Njemakoj bi mogle ponovno ojaati nacionalistike tendencije, a Rusija u tom
sluaju ne bi imala globalnoga sugovornika. Bez bliskih veza s Europom, Amerika bi
mogla i psiholoki, kao i geografski i geopolitiki postati otok udaljen od obala
Europe.

Svjetski poredak koji se raa nakon okonanja hladnoga rata suoava

Sjevernoatlantski savez s tri problema: unutarnji odnosi tradicionalnih struktura
alijanse, odnosi lanica saveza prema bivim zemljama satelitima Sovjetskog Saveza
u istonoj Europi te odnos zemalja koje su nastale raspadom Sovjetskog Saveza,
naroito Ruske Federacije, prema zemljama lanicama Sjevernoatlantskog saveza i
istone Europe.
Razvoj unutarnjih odnosa u Sjevernoatlantskom savezu obiljeen je neprestanim
sukobima amerikih i francuskih gledita o naravi odnosa u savezu. Amerika je do
sada imala dominantnu ulogu u NATO-u i bila glavni element integracije. Francuska,
koja velia europsku neovisnost, snano je utjecala na oblikovanje Europske unije.
Posljedica razliitih pristupa dviju zemalja suvie je dominantna uloga Amerike na
vojnom planu, koja time onemoguava stvaranje europskoga politikog identiteta, dok
Francuska istodobno suvie inzistira na europskoj politikoj autonomiji, ime slabi
koheziju unutar Sjevernoatlantskoga saveza.
Takva razliitost stavova ponovno oivljava sukob izmeu koncepta Richelieua i
Wilsona, sukob izmeu vanjske politike iji je cilj stvaranje ravnotee interesa i
diplomacije kao potvrde harmonije svijeta. Amerika je uvjerena da je zajedniko
zapovjednitvo NATO-a izraz jedinstva saveznika, dok je za Francusku takav potez
znak alarma. Amerikim liderima teko je razumjeti zato bi neka zemlja inzistirala na
pravu na poduzimanje neovisnih akcija ako ne eli zadrati otvorenom mogunost
naputanja saveza i ostavljanja svojih saveznika na cjedilu. Francuska smatra da je
nespremnost Amerike da prihvati neovisnu vojnu ulogu Europe samo pokuaj da
uvrsti vlastitu dominaciju u savezu.
Svaki partner unutar saveza vodi svoju politiku na konceptu meunarodnih odnosa
koji je temeljen na vlastitim povijesnim iskustvima. Francuska je batinik europskoga
diplomatskog stila koji je nastao prije vie od 300 godina. Dok je Velika Britanija
morala odustati od nadziranja ravnotee snaga, Francuska se i dalje zalae za politiku
temeljenu na konceptu raison detat i preciznu definiciju interesa a ne tek postizanje
apstraktne harmonije. Amerika je jednakom dosljednou, premda u znatno kraemu
razdoblju, temeljila svoje vanjskopolitiko djelovanje na vilsonijanskim naelima.
Uvjerena kako se svijet temelji na stvarnoj harmoniji, Amerika smatra da je, s
obzirom da su europski i ameriki ciljevi identini, neovisna politika Europe
nepotrebna i opasna.
Koncepcije Richelieua ili Wilsona ne mogu se doslovno primijeniti u dananje
doba, kad je Europa suoena s dva ozbiljna izazova integracijom Njemake sa
Zapadom i odnosom Sjevernoatlantskoga saveza prema Rusiji. Richelieuov pristup
doveo bi do jaanja nacionalistikih tendencija u pojedinim europskim zemljama i

fragmentirane Europe, dok bi izvorne vilsonijanske ideje oslabile europski osjeaj

identiteta. Pokuaj da se izgrade europske institucije koje bi se temeljile na
suprotstavljanju vanjskopolitikom djelovanju Sjedinjenih Drava, konano e
rezultirati slabljenjem europskog jedinstva i kohezije Atlantskoga saveza. S druge
strane, Sjedinjene Drave ne bi trebale strepiti od jaanja europskog osjeaja
identiteta unutar NATO saveza, s obzirom da je bez politike i logistike podrke
Amerike teko zamisliti autonomnu europsku vojnu akciju bilo kojih razmjera i na bilo
kojemu podruju. Na kraju krajeva, osjeaj zajednitva ne proizlazi iz zajednikoga
zapovjednitva, ve iz istovjetnosti politikih i sigurnosnih interesa.
Razvoj dogaaja preduhitrio je postojee kontroverze do kojih povremeno dolazi
izmeu Sjedinjenih Drava i Francuske, izmeu ideala Wilsona i Richelieua. I
Atlantski savez i Europska unija kljuni su imbenici u izgradnji novoga i stabilnog
svjetskoga poretka. NATO savez najbolja je zatita protiv vojnih ucjena svake strane,
dok je Europska unija kljuni mehanizam za stabilnost Srednje i Istone Europe. Obje
te institucije neophodne su za uvoenje bivih zemalja satelita i zemalja nastalih
raspadom Sovjetskog Saveza u izgradnju miroljubiva meunarodnog poretka.
Budunost Istone Europe i zemalja nastalih raspadom Sovjetskog Saveza treba
promatrati odvojeno. Istona je Europa bila okupirana od strane Crvene armije, a
kulturoloki i politiki identificirala se sa zapadnoeuropskim tradicijama. To se
posebno odnosi na zemlje Viegradske skupine, koje tvore Poljska, eka Republika,
Maarska i Slovaka. Bez vrstih veza sa zapadnoeuropskim i atlantskim
institucijama, te bi zemlje postale niija zemlja izmeu Njemake i Rusije. Da bi te
veze dobile na znaenju, zemlje Viegradske skupine morat e postati dijelom i
Europske unije i Atlantskoga saveza. Europska unija im je potrebna da bi se odrale
ekonomski i politiki, dok jamstvom svoje sigurnosti te drave smatraju Atlantski
savez. lanstvo u jednoj od tih institucija praktino znai i lanstvo u drugoj. Budui
da je veina zemalja lanica Europske unije istodobno i lanica NATO saveza, i da je
teko zamisliti da bi s obzirom na stupanj koji su dosegle europske integracije i jedna
od tih zemalja mogla dopustiti napade na drugu lanicu, lanstvo u Europskoj uniji
dovest e de facto do proirenja podruja iju sigurnost jami NATO savez.
Kako je trenutno blokirano lanstvo istonoeuropskih zemalja u obje institucije, do
sada se izbjegavao definitivan odgovor na to pitanje. Stavovi koji su rezultirali
iskljuenjem tih zemalja razliiti su, kao to su razliite europske i amerike politike
tradicije. Svoje odluke da proiri Europsku uniju prema Istoku, Europa temelji na
Realpolitik: prihvatila je naelno proirenje i ponudila tim dravama pridrueno
lanstvo do provedbe temeljnih reformi gospodarstava istonoeuropskih zemalja (tim
procesom Europska unija eli jo neko vrijeme zatititi gospodarstva Zapadne Europe

od konkurencije). Time je puno lanstvo u tim institucijama postalo samo tehniko

pitanje koje e s vremenom biti rijeeno.
Amerika se naelno protivila lanstvu zemalja Viegradske skupine u NATO
savezu. Pozivajui se na povijesno vilsonijansko protivljenje stvaranju saveza
(budui da se temelje na oekivanju konfrontacije), predsjednik Clinton iskoristio je
boravak na summitu NATO saveza u sijenju 1994. da ponudi alternativno rjeenje.
Objanjavajui zato Sjedinjene Drave smatraju da primanje Poljske, Maarske,
eke Republike i Slovake u NATO savez ne bi bio poeljan potez, zastupao je
stajalite da Atlantski savez ne moe dopustiti da zacrta novu liniju izmeu Istoka i
Zapada koja bi mogla biti polazite buduih sukoba... Svima u Europi i Sjedinjenim
Dravama koji se zalau za jednostavno povlaenje nove crte u Europi dalje na Istok
elim naglasiti da ne smijemo odbaciti mogunost da osiguramo Europi najbolju
moguu budunost, u kojoj bi demokracija i trina ekonomija prevladale u svim
1055

zemljama, a ljudi suraivali u cilju ostvarenja zajednike sigurnosti.

Predsjednik Clinton je stoga izloio svoj plan koji je nazvan Partnerstvo za mir.
Tim planom pozivaju se sve drave nastale raspadom Sovjetskog Saveza i svi bivi
sovjetski sateliti u Istonoj Europi da se pridrue poneto nejasnom sustavu kolektivne
sigurnosti. Objedinjavanjem vilsonizma i Wallaceove kritike koncepcije zadravanja
komunizma koja je poblie opisana u glavi 16., taj plan primjenjuje naela kolektivne
sigurnosti, izjednaava rtve sovjetskoga i ruskog imperijalizma s poiniteljima, te
daje isti status republikama srednje Azije koje granie s Afganistanom kao i Poljskoj,
rtvi etiriju podjela u kojima je sudjelovala Rusija. Partnerstvo za mir nije samo
korak prema ulasku u NATO savez, to se esto pogreno tvrdi, ve alternativa tom
savezu, upravo kao to je sporazum postignut na konferenciji u Locarnu (vidi glavu
11.) bio alternativa britanskom savezu s Francuskom dvadesetih godina.
Sporazum postignut na konferenciji u Locarnu 1925. godine pokazao je da ne
postoji srednji put izmeu saveza koji se temelji na zajednikim ciljevima i
multilateralne institucije koja se ne temelji na istoj percepciji prijetnje, ve ispunjenju
specifinih uvjeta u upravljanju zemljom. Partnerstvo za mir moglo bi dovesti do
stvaranja dviju vrsta granica u Europi, zajamenih i nezajamenih, to bi moglo
ponovno biti izazov potencijalnim agresorima i istodobno demoralizirati zemlje koje
bi mogle postati potencijalnim rtvama agresije. Stoga treba biti iznimno oprezan da, u
cilju izbjegavanja konfrontacija, ne doe do stvaranja strateke i konceptualne niije
zemlje u Istonoj i Srednjoj Europi, koja je toliko puta bila uzrokom sukoba koji su
izbijali u Europi.
Vrijeme e pokazati da je istim programom nemogue istodobno rijeiti dvostruki

problem sigurnosti Istone Europe i integracije Rusije u meunarodnu zajednicu. Ako

Partnerstvo za mir zaivi kao jedan od aspekata NATO saveza, lako je mogue da e
doi do slabljenja Atlantskoga saveza, jer e se savez poeti baviti aktivnostima koje
nisu povezane sa sigurnosnim misijama, to e dodatno poveati ve postojei osjeaj
nesigurnosti u Istonoj Europi, a istodobno nee primiriti Rusiju. Postoji mogunost
da e potencijalne rtve agresije Partnerstvo za mir poeti smatrati nevanim
imbenikom i opasnom organizacijom, dok e ga zemlje Azije smatrati etnikom
institucijom koja je prvenstveno usmjerena protiv Kine i Japana.
Istodobno je vano povezati Rusiju s drugim nacijama Atlantskoga saveza.
Partnerstvo za mir moe postati uinkovita institucija pod uvjetom da sve zemlje
lanice tumae zadatke te institucije na slian nain. Takvi zajedniki programi
mogui su na podruju gospodarskoga razvoja, obrazovanja i kulturne razmjene.
Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji (CSCE) time bi dobila na vanosti i
njezine bi funkcije postale ire.
Prema takvu planu Atlantski savez uspostavio bi zajedniki politiki okvir i
osigurao punu sigurnost. Europska unija ubrzano bi poela primati nove lanove,
bive istonoeuropske satelite, a Sjevernoatlantsko vijee za suradnju (NACC) i
Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji, odnosno Partnerstvo za mir, ukljuili
bi republike bivega Sovjetskog Saveza, posebno Rusku Federaciju, u atlantske
strukture. Time bi sigurnosni tit bio proiren i na nove demokratske zemlje istone
Europe. Ostane li Rusija u svojim granicama, pitanje ouvanja sigurnosti s vremenom
bi postalo zadatak Partnerstva za mir. Na taj bi nain zajedniki politiki i ekonomski
projekti sve vie obiljeavali odnose izmeu Istoka i Zapada.
Budunost odnosa unutar Atlantskoga saveza ne lei u odnosima Istok- Zapad, ve
je najvaniji zadatak pomoi Americi da se uhvati u kotac s evolucijom koja e
uslijediti u dvadeset prvom stoljeu. U ovom je trenutku nemogue predvidjeti koja e
sila predstavljati najveu prijetnju novomu svjetskom poretku, te u kojoj kombinaciji
hoe li to biti Rusija, Kina ili fundamentalistiki islam. Uz suradnju nacija
Sjevernoatlantske zajednice Amerika e se mnogo lake postaviti prema promjenama
koje dolaze. Na taj e nain ono to je nekad smatrano vanjskim pitanjima, postati
bitno za odnose unutar Sjevernoatlantskoga saveza, koji e se stoga morati
reorganizirati.
Amerika je sve vie zainteresirana i za Aziju, emu je dokaz i prijedlog za
formiranje Pacifike zajednice, koji je Clinton izloio na sastanku sa efovima drava
i vlada Azije 1993. godine. Meutim, termin zajednica odnosi se na Aziju tek u
ogranienu smislu, jer su odnosi u Pacifiku bitno razliiti od onih u atlantskom
podruju. Za razliku od europskih nacija koje su se okupile u zajednikim

institucijama, azijske nacije smatraju se vrlo razliitim i odnos izmeu njih vrlo je
natjecateljski. Odnosi izmeu kljunih azijskih nacija pokazuju mnogo slinosti s
europskim sustavom ravnotee snaga kakav je vladao u devetnaestom stoljeu, i bilo
kakvo znaajnije jaanje snaga jedne od nacija gotovo e sigurno izazvati reakciju
drugih nacija.
Nije mogue s potpunom sigurnou predvidjeti stav Sjedinjenih Drava prema
novom razvoju dogaaja, s obzirom da SAD ima mogunost, ali moda ne i
odgovarajuu filozofiju, potrebnu da preuzme ulogu Velike Britanije koja je odravala
ravnoteu snaga u Europi sve do dva svjetska rata u dvadesetom stoljeu. Stabilnost
azijsko-pacifike regije i prosperitet tog podruja nee biti rezultat djelovanja
prirodnih zakona, ve e ovisiti o ravnotei koju e trebati vrlo paljivo odravati u
svijetu koji se raa nakon hladnoga rata.
Vilsonijanske ideje imaju vrlo malo pobornika u azijskim zemljama. Nitko ne
smatra da bi pitanje kolektivne sigurnosti i suradnje u Aziji trebalo temeljiti na
zajednikim vrijednostima, ak niti nekolicina demokratskih zemalja Azije. Kljunim
se pitanjem smatra politika ravnotea i nacionalni interesi pojedinih zemalja.
Trokovi za vojsku ve su u porastu u svim vanijim zemljama Azije. Kina se nalazi
na putu da postane supersila. Sa stopom rasta od 8%, to je nie od ostvarene stope
osamdesetih godina, kineski e se bruto nacionalni dohodak (GNP) krajem drugoga
desetljea dvadeset prvoga stoljea pribliiti amerikom. Ve i prije toga Kina e
postati vaan politiki i vojni imbenik te utjecati na razvoj dogaaja u cijeloj Aziji,
to e se odraziti i na odnose drugih sila, bez obzira na umjerenost kineske politike.
Druge e azijske nacije eljeti uspostaviti protuteu sve monijoj Kini, to su ve i
uinile prema Japanu. Iako to ne priznaju, nacije jugoistone Azije ukljuile su u svoju
grupaciju ASEAN i Vijetnam, uglavnom s ciljem da uspostave ravnoteu s Kinom i
Japanom. Upravo to je razlog zato zemlje ASEAN-a zahtijevaju da Sjedinjene
Drave i nadalje ostanu prisutne u toj regiji.
Uloga Japana u tim novonastalim okolnostima neminovno e se promijeniti, iako
e se, slijedei svoju tradiciju i osebujni nacionalni stil, lideri Japana morati
prilagoditi i djelomino promijeniti nijanse svojega pristupa politici. Tijekom
hladnoga rata Japan je odustao od oslanjanja na vlastite snage, to je povijesno
obiljeavalo japansku politiku, i uivao zatitu Sjedinjenih Drava. Odluan da bude
snano konkurentan na svjetskom tritu, Japan je slobodu manevara na ekonomskom
planu platio podinjavanjem svoje vanjske politike politici Washingtona. inilo se
vrlo loginim potezom smatrati amerike i japanske nacionalne interese identinima u
doba kad je Sovjetski Savez smatran glavnom prijetnjom sigurnosti obiju zemalja.
Nije za oekivanje da e se takav trend nastaviti. S obzirom da Koreja i Kina sve

vie jaaju vojno te da su sovjetske vojne snage koje su najmanje oslabljene jo

uvijek razmjetene u Sibiru, dugoroni strateki planovi Japana nee zauvijek smatrati
amerike i japanske nacionalne interese identinima. Sa svakom novom amerikom
administracijom, prvi je korak proklamiranje promjena u postojeoj politici (ili
barem davanje naznaka da e se politika promijeniti), a kad sukob oko ekonomskih
pitanja postane pravilo, a ne iznimka, teko je krenuti od pretpostavke da se ameriki i
japanski vanjskopolitiki interesi nee nikad razii. U svakom sluaju, stavovi Japana
o zemljama smjetenim na azijskom kopnu razliiti su od amerikih zbog zemljopisne
blizine tih zemalja i razliitih povijesnih iskustava. Upravo to je razlogom postojanu
rastu prorauna Japana za obrambene svrhe koji je nastavljen sve dok Japan nije
postao trea najsnanija vojna sila svijeta, a s obzirom na unutarnje probleme Rusije,
moda je Japan trenutno druga vojna sila.
Kad je 1992. premijer Japana Kiichi Miyazawa upitan bi li Japan bio spreman
prihvatiti nuklearne kapacitete Sjeverne Koreje, odgovorio je vrlo izravno, to je
netipino za japansku kulturu, jednom rijeju ne. Je li to znailo da je Japan
spreman razviti vlastite nuklearne snage ili da e pokuati nadmaiti korejske? Sama
injenica da danas postavljamo takva pitanja potvruje mogunost da se Japan
distancira od amerike vanjske politike i rjeavanja sigurnosnih pitanja.
Bilo bi mogue i pomnije analizirati odnose azijskih zemalja s drugim velikim
silama, to upuuje na mogunost da bi ravnotea u Aziji mogla postati vrlo osjetljiva
i nesigurna. Budui da Sjedinjene Drave pokuavaju ouvati ravnoteu u Aziji, ne
mogu samo ekati dok ravnotea snaga zaista ne bude dovedena u opasnost. Politika
Sjedinjenih Drava mora biti dovoljno fleksibilna da bude u poziciji utjecati na sve
mogue forume u Aziji. To se na izvjestan nain ve poelo dogaati uspostavom
ASEAN-a (za jugoistonu Aziju) i aktivnim sudjelovanjem u APEC-u (Asia-Pacific
Economic Cooperation).
Meutim, sve je vidljivija i izvjesna ogranienost utjecaja Amerike na takve
multilaternalne institucije. Clintonov prijedlog Pacifike zajednice koja bi se temeljila
na europskom modelu doekan je hladno i suzdrano, prvenstveno stoga to azijske
nacije ne smatraju sebe dijelom azijske zajednice. Ne ele niti formiranje
institucionalnog okvira koji bi mogao dati potencijalnim azijskim supersilama, ili ak
Sjedinjenim Dravama, vei utjecaj u rjeavanju politike situacije u Aziji. Azijske su
nacije otvorene razmjeni ideja s Amerikom, i slau se s odreenim stupnjem
amerikog angamana u rjeavanju problema Azije s nadom da e Amerika, u sluaju
potrebe, pomoi otkloniti potencijalne prijetnje neovisnom statusu tih zemalja. Unato
takvu stavu, azijske su nacije suvie sumnjiave prema svojim monim susjedima, a na
neki nain i prema Sjedinjenim Dravama, da bi bile spremne prihvatiti formalne

institucije koje bi obuhvaale sve zemlje Pacifika.

Utjecaj Amerike na daljnji razvoj dogaaja prvenstveno e ovisiti o bilateralnim
odnosima Amerike i glavnih azijskih zemalja. Upravo to je razlogom to politika
Amerike prema Japanu i Kini, koja je trenutno predmet mnogih rasprava, postaje
toliko vaan imbenik. Amerika ima kljunu ulogu u odravanju relativno prijateljskih
odnosa izmeu Japana i Kine unato nepovjerenju koje te zemlje gaje jedna prema
drugoj. U neposrednoj budunosti Japan, koji se suoava s problemom sve starijeg
stanovnitva i gospodarstva koje pokazuje znakove stagnacije, moe odluiti dodatno
ojaati napore u svrhu postizanja tehnoloke i strateke superiornosti. Japan to eli
postii prije no to Kina ponovno postane supersila i Rusija se oporavi od tekoa s
kojima je trenutno suoena. Sljedei korak koji e Japan poduzeti mogao bi biti razvoj
nuklearne tehnologije.
Bez obzira na daljnji razvoj dogaaja, bliski odnosi izmeu Japana i Sjedinjenih
Drava znatno e pridonijeti umjerenoj politici Japana, te istodobno umiriti strepnje
drugih azijskih nacija. Uska povezanost japanske vojne sile s Amerikom ne brine Kinu
i ostale azijske nacije toliko kao sam razvoj japanske vojne sile. Sve dok postoji
amerika sigurnosna mrea, Japan nee trebati toliko raditi na daljnjemu razvoju svoje
vojne sile. Stoga e biti potrebna znatna vojna prisutnost Amerike na podruju
sjeveroistone Azije (u Japanu i Koreji). Bez prisutnosti amerikih trupa na tom
podruju odluka Amerike da trajno ostane angairana na podruju Azije izgubila bi
vjerodostojnost, a Japan i Kina mogli bi podlei iskuenju da nastave voditi
nacionalistiku politiku, koja bi na kraju mogla biti usmjerena protiv glavnoga
suparnika na azijskom kontinentu, kao i protiv svih drugih tampon drava koje su
smjetene izmeu Japana i Kine.
Daljnji razvoj odnosa izmeu Japana i Amerike temeljen na paralelnim
geopolitikim interesima suoit e se sa znatnim preprekama. Dobro nam je poznato
gospodarsko suparnitvo dviju zemalja, a i problemi koji proizlaze iz vrlo razliitih
kultura mogli bi jo vie doi do izraaja. Ta razliitost pristupa vidi se iz vrlo
razliitog procesa odluivanja. Amerika donosi odluke na temelju statusa osoba
koja je ovlatena za donoenje odluka (obino predsjednik, a ponekad dravni tajnik)
odabire smjer politike izmeu ponuenih opcija na temelju ovlasti koje proizlaze iz
njihova poloaja. Politika Japana temelji se na konsenzusu. Niti jedan pojedinac, ak
ni predsjednik vlade, nema ovlast za donoenje odluka. Svi koji su zadueni za
provoenje odluka u djelo sudjeluju u stvaranju konsenzusa, koji se ne smatra
postignutim dok se svi ne sloe.
Sve to dovodi do niza razliitih stavova koji dolaze do izraaja pri svakom susretu
amerikog predsjednika i japanskog premijera, a nerijetko dolazi i do nesporazuma.

Kad ameriki predsjednik izrazi slaganje s odreenom odlukom, to nagovjeta akciju s

ciljem realizacije te odluke. Kad japanski premijer izrazi slaganje s odreenom
odlukom, time ne izraava slaganje s amerikim stavovima, ve samo daje na znanje
da je razumio bit problema te da e o njemu dalje raspravljati dok se ne postigne
konsenzus unutar skupine zaduene za donoenje odluka. Time japanski premijer
smatra da je jasno dao na znanje da nema ovlast za ita vie od toga. eli li Amerika
da pregovori o budunosti Azije budu uspjeni, potrebno je veliko strpljenje, a Japan
mora utvrditi svoju dugoronu politiku o kojoj ovisi i krajnji ishod budue suradnje
izmeu dviju zemalja.
Bliskost japansko-amerikih odnosa bit e obrnuto proporcionalna kineskoamerikim odnosima. Usprkos znatnoj bliskosti s kineskom kulturom, Japan je rastrzan
izmeu divljenja prema Kini i strahu od te zemlje, te izmeu elje za bliskijim
prijateljskim odnosima i elje da dominira Kinom. Napetosti u odnosima izmeu Kine
i Amerike dovode Japan u iskuenje da nastavi politiku udaljavanja od Sjedinjenih
Drava u nastojanju da pojaa svoj utjecaj na Kinu, ili da ga barem ne umanji
prihvaajui ameriko vodstvo. Pristup Japana koji se temelji na nacionalnim
interesima mogao bi u Pekingu biti protumaen kao izraz tenji Japana za
dominacijom. Stoga su dobri odnosi Amerike s Kinom preduvjet za dugorono dobre
odnose s Japanom, kao i za daljnji razvoj odnosa izmeu Kine i Japana. Rije je o
trokutu iz kojega svaka strana moe odluiti istupiti uz znatne rizike. Takva situacija je
istodobno prilino nejasna, to Amerika ne smatra pozitivnim budui da se kosi s
tendencijom Amerike da svaku naciju jasno oznai kao prijateljsku ili neprijateljsku.
Od svih velikih, ili potencijalno velikih sila, Kina je zemlja u najveem usponu.
Sjedinjene Drave ve su danas najmonija nacija, dok Europa tek treba stvoriti
snanije jedinstvo. Rusija je div koji posre, dok je Japan bogata, ali ujedno i plaha
zemlja. Valja oekivati da e Kina, sa stopom gospodarskoga rasta koja se pribliava
brojci od 10 posto, te snanom nacionalnom kohezijom i vojnom silom, pokazati
najvei relativni rast i stabilniji poloaj od ostalih kljunih svjetskih sila. Roosevelt
je jo 1943. smatrao Kinu velikom silom i jednom od etiri policajca, ali je Kina
ubrzo potom upala u vrtlog graanskoga rata. Maoistika Kina koja se pojavila nakon
graanskoga rata eljela je biti neovisna velika sila, ali to nije postala zbog
ideolokih ogranienja svoje politike. Nakon to su nadvladali ideoloka previranja,
lideri reformirane Kine uporno su nastavili voditi politiku temeljenu na kineskim
nacionalnim interesima. Politika kojom bi se nastavili produbljivati sukobi s Kinom
rezultirala bi izoliranim poloajem Amerike na azijskom kontinentu. Niti jedna azijska
zemlja ne bi bila spremna podrati Ameriku u moguemu politikom konfliktu s
Kinom, budui da bi bili uvjereni da je takav razvoj dogaaja rezultat pogrene

politike Sjedinjenih Drava. U takvim okolnostima velika veina azijskih nacija

sigurno bi se, premda nerado, udaljila od amerike politike. Gotovo sve zemlje u
Aziji gaje nadu da e Amerika stvoriti stabilni, dugoroni politiki okvir koji e
integrirati i Kinu i Japan. Konfrontacijom Kine i Amerike obje bi azijske sile
proigrale takvu mogunost.
Kina, nacija s najduom neovisnom vanjskom politikom i tradicijom da temelji
svoju vanjsku politiku na nacionalnim interesima, spremna je prihvatiti ameriki
angaman na azijskom kontinentu, s obzirom da bi se time uspostavila protutea
susjedima od kojih Kina strepi: Japanu i Rusiji, a u odreenoj mjeri i Indiji. Za
nastavak amerike politike koja istodobno eli zadrati prijateljske odnose s
Pekingom, kao i s ostalim zemljama Azije koje Peking dri potencijalnom prijetnjom
sigurnosti Kine (amerika je politika upravo tako definirana), bit e potrebno
odravati redovite razgovore i konzultacije izmeu Washingtona i Pekinga.
Nakon dogaaja na trgu Tienanmen 1989. godine, etiri godine je dijalog izmeu
Amerike i Kine bio prekinut. Amerika je odbijala uspostaviti kontakte na najvioj
razini, to je mjera koja nikad nije bila uporabljena protiv Sovjetskog Saveza, ak niti
na vrhuncu hladnoratovske politike. Ljudska su prava stoga postala temeljno pitanje
buduih odnosa izmeu Kine i Amerike.
Odluka Clintonove administracije da iznova uspostavi kontakte s Kinom na
najvioj razini stoga je, bez sumnje, bila mudar potez. Budunost kinesko-amerikih
odnosa ovisi o sadraju tih razgovora. Jasno je da Sjedinjene Drave ne mogu odustati
od svoje tradicionalne brige za zatitu ljudskih prava i demokratskih vrijednosti. Bit
problema nije u amerikom zagovaranju prihvaanja vlastitoga sustava vrijednosti,
ve u injenici da je Amerika sve aspekte kinesko-amerikih odnosa uvjetovala
ispunjavanjem tih obveza zatite ljudskih prava i prihvaanjem demokratskih
vrijednosti. Kina smatra poniavajuom spoznaju da se odnosi izmeu Kine i SAD-a
ne temelje na recipronim interesima ve na amerikim interesima i prioritetima na
kojima Washington vrsto inzistira. Takvi stavovi Amerike rezultirali su injenicom da
Kina smatra Ameriku nepouzdanom i nametljivom, a pouzdanost je vrlina koju Kina
smatra vrlo vanom.
Budui da je Kina zemlja koja je tijekom povijesti bila nadmona sila u toj regiji,
svaki pokuaj da se nametne razvoj institucija i unutarnje politike smatra se
neprihvatljivim. Velika osjetljivost Kine dodatno je poveana kineskim vienjem
uloge Zapada u povijesnom razvoju zemlje. Sve od opijumskih ratova poetkom
devetnaestoga stoljea Kinezi su smatrali Zapad uzrokom niza ponienja koja su
doivjeli. Stoga je inzistiranje na jednakom statusu i uporno odbijanje da se pokore
naredbama Zapada, za kineske lidere ne samo taktiki potez ve i moralni imperativ.

Kina eli uspostaviti sa Sjedinjenim Dravama strateki odnos, ime e se

uspostaviti ravnotea sa susjednim zemljama koje Kina smatra suvie monima i
gramzivima. Zbog ostvarenja tog cilja Kina bi bila spremna ponuditi neke ustupke u
pitanju zatite ljudskih prava, ali pod uvjetom da ostavi dojam da su ti ustupci rezultat
vlastitog izbora, a ne prinude. Inzistiranje Amerike da javno odreuje uvjete, Kina
smatra pokuajem da se kinesko drutvo prisili na prihvaanje amerikog sustava
vrijednosti, to je istodobno i poniavajue i znak da Amerika ne vodi ozbiljnu i
provedivu vanjsku politiku. Kina smatra da Amerika takvim inzistiranjem dokazuje da
uspostava politike ravnotee u Aziji nije nacionalni interes Amerike. Ako uvidi da ne
moe raunati s Amerikom kao kljunim imbenikom koji e pomoi pri uspostavi
ravnotee na azijskom kontinentu, Kina bi mogla izgubiti svaki poticaj da pristane na
ustupke koje zahtijeva Amerika. Klju uspjenih kinesko-amerikih odnosa (zaudo,
ak i kad je rije o zatiti ljudskih prava) lei u preutnoj suradnji na globalnoj, a
posebno azijskoj strategiji.
Kad je rije o Europi, Amerika dijeli zajedniki sustav vrijednosti, iako jo uvijek
nije osmislila zajedniku politiku ili prikladne institucije za poslijehladnoratovsko
razdoblje. U odnosu prema Aziji Amerika lako moe definirati ukupnu strategiju, ali
nee uslijediti prihvaanje zajednikoga sustava vrijednosti. U zapadnoj hemisferi
sasvim neoekivano dolazi do spajanja moralnih i geopolitikih ciljeva, vilsonizma i
Realpolitik.
Vanjska politika koju su Sjedinjene Drave u poetku vodile u zapadnoj hemisferi
moe se opisati kao intervencionizam velike sile. Politika dobrih susjeda (good
neighbour policy) Franklina Roosevelta, objavljena 1933. godine, oznaila je
prekretnicu prema suradnji. Rio pakt sklopljen 1947. godine i obnova OAS-a u Bogoti
1948. (Organizacija amerikih drava zbog unapreenja suradnje i mirnog rjeavanja
sporova, op.p.), inili su sigurnosni okvir koji je institucionaliziran formiranjem
Organizacije amerikih drava. Predsjednik Kennedy 1961. inicira formiranje Saveza
za napredak (Albance for Progress), to je poetak financijske pomoi i ekonomske
suradnje, premda je ta dalekovidna politika bila osuena na propast zbog svoje
statinosti i nedovoljne suradnje primatelja pomoi.
Tijekom hladnoga rata u veini zemalja Latinske Amerike vladali su autoritarni,
uglavnom vojni reimi, uz dravnu kontrolu cjelokupnoga gospodarstva. Sredinom
osamdesetih godina Latinska Amerika odbacuje sustav koji ju je doveo do
gospodarskoga kolapsa i polako kree prema demokratskom ustroju i trinom
gospodarstvu. Brazil, Argentina i ile odbacuju vojne reime nakon raspisivanja
izbora, te prihvaaju demokratski sustav vlasti. Zemlje Srednje Amerike okonale su
graanske ratove koji su harali tim podrujem. Nakon to su se neumjerenim

posuivanjem dovele do bankrota, zemlje Latinske Amerike prihvaaju odreeni

stupanj financijske discipline. Gospodarstva koja su dotad bila pod potpunim
nadzorom drave, sve vie se okreu trinomu gospodarstvu.
Predsjednik Bush 1980. pokree inicijativu i borbu za formiranje organizacije
NAFTA (North America Free Trade Agreement Sjevernoameriki sporazum o
slobodnoj trgovini) u koji su ukljuene i Kanada i Meksiko. Predsjednik Clinton
uspjeno e okonati tu inicijativu nakon to je Kongres prihvatio osnivanje NAFTAe, to oznaava zaokret u amerikoj politici prema zemljama Latinske Amerike. Nakon
niza uspjenih i manje uspjenih poteza, zapadna se hemisfera pretvara u kljuni
element novoga, humanoga globalnog poretka. Skupina demokratskih nacija obvezuje
se na prihvaanje sustava demokratski izabranih vlasti, trinoga gospodarstva i
slobodne trgovine u cijelom podruju zapadne hemisfere. Jedina zemlja na podruju
zapadne hemisfere u kojoj je jo na vlasti marksistika diktatura jest Kuba, a u svim
drugim zemljama nacionalna i protekcionistika ekonomska politika zamijenjena je
globalnim sustavom trinoga gospodarstva koje je otvoreno stranim investicijama i
koje podrava meunarodni sustav trgovine. Naglaava se vanost naela
reciprociteta i kooperacije, a krajnji je cilj takve politike stvaranje zone slobodne
trgovine koja bi se protezala od Aljaske do Cape Horna. Takav bi koncept jo prije
nekoliko godina bio smatran utopizmom.
Sustavom slobodne trgovine koji zahvaa cijelu zapadnu hemisferu s
organizacijom NAFTA, koja je samo poetan korak u novom definiranju odnosa u toj
regiji, oba amerika kontinenta imat e vodeu ulogu bez obzira na daljnji razvoj
dogaaja. Ako se prihvate naela urugvajskoga ciklusa pregovora o GATT-u (General
Agreement on Trade and Tariffs) iz 1993. godine, zapadna e hemisfera imati vodeu
ulogu u globalnomu ekonomskom razvoju. Prevlada li diskriminacija regionalnih
skupina, zapadna e hemisfera sa svojim velikim tritem biti konkurentna ostalim
regionalnim trgovakim asocijacijama. NAFTA je najuinkovitija asocijacija koja
jami prevlast u moguemu gospodarskom sukobu raznih regionalnih grupacija.
Nuenjem pridruenoga lanstva i drugim zemljama izvan zapadne hemisfere koje su
voljne prihvatiti osnovna naela, proirena bi NAFTA mogla potaknuti i nove
inicijative koje se oslanjaju na naela slobodne trgovine i kanjavaju zemlje koje
inzistiraju na restriktivnim pravilima. U svijetu u kojemu je esto primorana
uspostaviti ravnoteu izmeu svojega sustava vrijednosti i nunosti, Amerika je
spoznala da se njezini ideali i geopolitiki ciljevi isprepleu na podruju zapadne
hemisfere, gdje su takve aspiracije i potekle i gdje su se formirale prve znaajnije
politike inicijative.
Po trei put u ovom stoljeu Amerika eli stvoriti novi svjetski poredak. Kljuni

zadatak Amerike je uspostaviti ravnoteu izmeu dva iskuenja koja su oduvijek bila
svojstvena amerikoj viziji iznimnosti: ideje da Amerika mora biti snaga koja e
ispraviti svaku krivu politiku i stabilizirati svaki poremeaj u svijetu, i latentne elje
da se povue i vodi izolacionistiku politiku. Nekritiko upletanje u sve meuetnike
sukobe i graanske ratove u svijetu nakon hladnoga rata, u potpunosti bi iscrpilo
Ameriku. S druge strane, samo ustrajanje na unutarnjem poboljanju amerikog
drutva na kraju bi uinilo sigurnost Amerike upitnom te joj oduzelo mogunost da
utjee na sudbinu i donoenje odluka u drugim, udaljenim zemljama, nad kojima bi sve
vie gubila kontrolu i utjecaj.
Kad je 1821. John Quincy Adams upozorio Amerikance na njihovu sklonost da
unitavaju udaljene monstrume, nije mogao niti zamisliti koliko e se takvih
monstruma pojaviti u svijetu nakon hladnoga rata. Amerika se ne moe suprotstavljati
svakom zlu na svijetu, a osobito ne sama, ali neke monstrume treba, ako ne unititi,
ono barem zaustaviti. Ono to je u ovom trenutku najpotrebnije jest definiranje
kriterija za odabir toaka gdje je ameriko djelovanje doista nuno.
Lideri Amerike oduvijek su davali veu vanost motivaciji no ustrojstvu. Smatrali
su mnogo vanijim utjecati na stavove i gledita nego na kalkulacije svojih suparnika.
Posljedica je takvoga stava da je ameriko drutvo zauzelo iznimno ambivalentan stav
prema povijesnim lekcijama. Ameriki filmovi esto prikazuju kako neki dramatian
dogaaj moe transformirati zloinca u olienje vrlina, to je samo odraz duboko
uvrijeenoga vjerovanja cijele nacije da povijest nije konano definirana, te da je
preokret uvijek mogu. U stvarnom svijetu rijetko kad moemo vidjeti promjenu takve
vrste kod pojedinaca, a jo manje kod nacije koja je tek zbroj individualnih izbora.
Odbacivanje povijesnih iskustava velia predodbu univerzalnoga ovjeka koji
ivi u skladu s univerzalnim naelima, bez obzira na povijesna i zemljopisna
odreenja ili neke druge nepromjenjive okolnosti. Kako amerika tradicija naglaava
univerzalne istine a ne karakteristike pojedinih nacija, kreatori amerike vanjske
politike oduvijek su bili skloniji multilateralnom pristupu nego nacionalnom. Pitanja
razoruanja, nuklearne proliferacije i ljudskih prava uvijek su dobivala vee znaenje
od isto nacionalnih, geopolitikih i stratekih pitanja.
Odbijanje Amerike da voenje politike usko povezuje s povijesnim iskustvima i
stalno isticanje trajne mogunosti promjene, bez sumnje je velianstvena i uzviena
ideja koja snano utjee na ameriki nain ivota. Cijela nacija dijeli strah da su oni
koji su opsjednuti povijeu, osueni na njezino ponavljanje, to je odraz mudrosti
velike nacije. Unato tome, poznata Santayanina uzreica da su oni koji zanemaruju
povijesna iskustva osueni na ponavljanje povijesti, moe se poduprijeti s mnogo vie
primjera.

Zemlja snane idealistike tradicije poput Amerike ne moe temeljiti svoju

vanjsku politiku na konceptu ravnotee snaga, i taj koncept smatrati jedinim kriterijem
za stvaranje novoga svjetskog poretka. Ipak, Amerika mora shvatiti da je ravnotea
osnovni preduvjet za ostvarenje povijesnih amerikih ciljeva. Ti vii ciljevi nee se
moi postii samo retorikom ili odlunim stavom. Meunarodni poredak koji se javlja
mnogo je sloeniji od ijednoga sustava u kojemu je amerika diplomacija do sada
djelovala. Vanjska politika mora se voditi u sklopu politikog sustava koji stavlja
naglasak na neposredne ciljeve, te ujedno daje inicijative za ostvarenje dugoronih
ciljeva. Voe suvremenih nacija moraju biti svjesni da njihovo birako tijelo
raspolae svim informacijama, prvenstveno vizualnim kontaktom sa svijetom. Sve to
ini emocije i raspoloenje javnosti u odreenom trenutku vrlo vanim imbenicima, i
stoga je potrebno paljivo definirati prioritete i analizirati mogunosti zemlje da
ostvari ciljeve koji imaju prioritetno znaenje.
Vano je istaknuti da Realpolitik nije rjeenje svih problema. Ravnotea snaga
bila je na vrhuncu etrdeset godina nakon okonanja napoleonskih ratova. Sustav
ravnotee snaga u tom je razdoblju funkcionirao bez posebnih tekoa jer je ekvilibrij
uspostavljen u cilju odranja politike ravnotee, a prevladao je (barem na
konzervativnim dvorovima) sustav opeprihvaenih zajednikih vrijednosti. Nakon
Krimskog rata, taj osjeaj zajednikih vrijednosti postupno slabi i ponovno se
uspostavlja poredak kakav je vladao u osamnaestom stoljeu, to sada postaje mnogo
opasnije zbog moderne tehnologije i sve znaajnije uloge javnog mnijenja. ak i
despotske drave mogle su apelirati na svoje stanovnitvo pozivajui se na vanjsku
opasnost, ime su uspjele postii demokratski konsenzus zemlje. Nacionalna
konsolidacija europskih drava smanjila je broj aktera i mo- gunost da se
diplomatske inicijative zamijene razmjetanjem vojnih snaga i uporabom sile. Slom
zajednikog osjeaja legitimiteta oslabio je moralnu suzdranost.
Usprkos povijesnoj odbojnosti Amerike prema konceptu ravnotee snaga, lekcije
iz tog razdoblja relevantne su i za ameriku vanjsku politiku nakon hladnoga rata. Prvi
put u povijesti Amerika je trenutno dio meunarodnoga sustava u kojemu je najjaa i
dominantna zemlja. Iako je jo uvijek supersila s vojnoga gledita, Amerika vie nije
u poziciji nametati svoju volju jer joj niti njezina snaga niti postojea ideologija ne
doputa da podlegne imperijalistikim tenjama. Nuklearno naoruanje, u kojemu je
Amerika bez sumnje vojno nadmona, ide u smjeru izjednaavanja postojee vojne
sile.
Sjedinjene Drave su stoga iznova suoene sa svijetom koji pokazuje niz slinosti
s Europom devetnaestoga stoljea, premda sada u globalnoj sferi. Moemo se samo
nadati da e se razviti neki sustav slian Metternichovu, u kojemu e ravnotea snaga

biti ojaana prihvaanjem zajednikoga sustava vrijednosti. U ovo moderno doba

takav sustav vrijednosti morat e biti demokratski.
Metternich nije morao stvarati legitimni poredak takav je poredak ve postojao.
U suvremenom svijetu demokracija jo nije univerzalna tekovina, a i u zemljama koje
se smatraju demokratskim, kriteriji demokracije nisu usporedivi s onima zapadnih
demokracija. Stoga je nastojanje Sjedinjenih Drava da pokua poduprijeti ouvanje
politike ravnotee moralnim konsenzusom razumno i prihvatljivo. Da bi ostala
dosljedna sebi i vlastitome sustavu vrijednosti, Amerika mora teiti postizanju to
sveobuhvatnijega moralnog konsenzusa u globalnom nastojanju za stvaranjem
demokratskih poredaka. Pritom Amerika ne smije zanemariti vanost analize ravnotee
snaga, budui da tenja za postizanjem moralnoga konsenzusa moe postati
kontraproduktivna ako se narui ravnotea.
Krenemo li od pretpostavke da vilsonijanski sustav koji se temelji na legitimitetu
nije mogu, Amerika e morati nauiti funkcionirati u sustavu temeljenom na ravnotei
snaga, bez obzira na to to smatra takav sustav neprikladnim. U devetnaestom stoljeu
postojala su dva modela sustava ravnotee snaga: britanski model, koji utjelovljuje
pristup Palmerstona i Disraelija, i Bismarckov model. Bit britanskoga pristupa
sastojao se u ekanju da se pojavi prijetnja ravnotei snaga, nakon ega bi uslijedila
akcija Britanije, i to gotovo uvijek na strani slabijega. Bismarckov model temeljio se
na spreavanju pojave prijetnji uspostavom bliskih odnosa sa to vie strana,
izgradnji sustava saveza i uporabi utjecaja tih saveza u cilju smirivanja zahtjeva
protivnike strane.
Bismarckov pristup ravnotei snaga mnogo je vie u skladu s tradicionalnim
amerikim pristupom meunarodnim odnosima, koliko god to djelovalo neobino s
obzirom na razliita iskustva Amerike i Njemake tijekom dvaju svjetskih ratova.
Metoda koju su zagovarali Palmerston i Disraeli zahtijevala bi iznimno disciplinirano
distanciranje od sukoba i ustrajnost da se usprkos prijetnjama zadri ravnotea. I
svae i prijetnje morale bi se procijeniti iskljuivo s aspekta ravnotee snaga.
Americi bi bilo doista teko distancirati se ili odluiti na snani angaman, posebno
stoga to nije spremna tumaiti meunarodna zbivanja iskljuivo prema moi
pojedinih zemalja.
Politika koju je Bismarck kasnije vodio temeljila se na preventivnom obuzdavanju
moi postizanjem konsenzusa o zajednikim ciljevima s razliitim skupinama zemalja.
U svijetu koji je u potpunosti meusobno zavisan, Americi e biti vrlo teko provoditi
britansku politiku sjajne izolacije, ali jednako tako nije vjerovati da e uspjeti
uspostaviti sveobuhvatni sigurnosni sustav koji e biti primjenjiv na sve dijelove
svijeta. Najbolje e rjeenje moda biti izgradnja struktura koje e se djelomino

preklapati. Neke od struktura temeljit e se na zajednikim politikim i gospodarskim

naelima, kao npr. neke od organizacija zapadne hemisfere. Neke e kombinirati
zajednika naela i koncept zajednike sigurnosti, kao na primjer strukture atlantske
regije i sjeveroistone Azije. Druge e organizacije biti temeljene gotovo iskljuivo
na gospodarskim vezama, kao na primjer one jugoistone Azije.
U svakom sluaju, povijest ne oprata pogreke zbog injenice da postoji niz
problema i zadataka koje treba rijeiti. Amerika mora uspjeno svladati prijelaz iz
doba kad su sve opcije izgledale otvorene, u doba u kojemu ona jo uvijek moe
postii mnogo vie no ijedna druga zemlja, samo ako postane svjesna svojih
mogunosti i ogranienja. Veim dijelom povijesti nije se pojavila niti jedna vanjska
prijetnja opstanku Amerike. Kad se takva prijetnja pojavila tijekom hladnoga rata,
doivjela je potpuni poraz. Takvo iskustvo Amerike rezultiralo je duboko
ukorijenjenim uvjerenjem da je Amerika jedina zemlja na svijetu koja je nedodirljiva,
te da e na kraju pobijediti zbog svojih vrlina i dobrih djela koja ini.
U svijetu poslije hladnoga rata takav bi pristup pretvorio ameriku nevinost u
uivanje i likovanje zbog vlastite snage. U doba kad Amerika ne moe niti dominirati
svijetom, ni povui se iz njega, kad je istodobno i znatno nadmona i iznimno ranjiva,
Amerika se ne smije odrei ideala koji su ju uinili velikom silom. Amerika ne smije
niti ugroziti svoju veliinu i mo, ali niti gajiti iluzije o svojim dometima. Vodstvo
svijeta tijesno je povezano sa snagom i vrijednosnim sustavom Amerike, ali to joj ne
daje pravo da smatra da drugim zemljama ini uslugu pristankom na udruivanje s
njima. Amerika se ne smije zavaravati iluzijama da su joj mogunosti nametanja volje
drugim nacijama neograniene. eli li voditi realnu, pragmatinu politiku, njezino
voenje mora temeljiti na svojim kljunim vrijednostima, na vrijednosnom sustavu
koji je ameriko drutvo kao prvo drutvo u povijesti prihvatilo, te stvorilo drutvo
koje se temelji upravo na tim vrijednostima. Daljnji napredak Amerike ovisit e o
sposobnosti zemlje da se odlui za opcije koje odraavaju trenutnu realnost. U
protivnom, amerika vanjska politika mogla bi utonuti u samozadovoljstvo. Relativna
vanost koju treba pridavati svakoj sastavnici i cijena rjeavanja svakoga problema
koji se smatra prioritetnim, definirat e i mo i poloaj politikih lidera zemlje.
Nijedan lider zemlje ne smije nikad navoditi na pomisao da odreen izbor nema svoju
cijenu, te da je uspostava politike ravnotee nepotrebna.
Na putu prema kreiranju novoga svjetskog poretka po trei put u moderno doba,
ameriki idealizam i nadalje ostaje bitna odrednica amerike politike, moda ak
vanija no ikad. U novome svjetskom poretku koji se stvara, uloga Amerike je voditi
zemlju kroz labirint niza izbora u svijetu koji je daleko od savrenog. Tradicionalni
ameriki idealizam mora biti popraen tonom procjenom trenutnoga realnog stanja

stvari, te jasnom definicijom amerikih nacionalnih interesa. Tijekom povijesti

amerika vanjska politika bila je nadahnuta utopijskim vizijama, koje su polazile od
pretpostavke da e se nakon odreene toke ponovno dokazati da je svijet u kojemu
ivimo u harmoniji.
Malo je nade u konano rjeenje svih problema. Ispunjenju amerikih ideala treba
teiti strpljivim akumuliranjem djelominih uspjeha. Zavreno je doba hladnoga rata
koje je obiljeila fizika prijetnja slobodnom svijetu i neprijateljska ideologija. Vjera
koja je potrebna da bi se spoznala bit novoga svjetskog poretka koji se raa poprima
sve apstraktnije dimenzije rije je o viziji budunosti koja se ne moe sa sigurnou
predvidjeti i odnosu izmeu nada i realnih mogunosti. Vilsonijanske ciljeve koji su
obiljeili prolost Amerike mir, stabilnost, napredak i sloboda itavoga
ovjeanstva, morat e se pokuati ostvariti na putu bez kraja. Jedna panjolska
poslovica jasno to ilustrira: Putnie, ne postoje nikakve ceste. Ceste se utiru
koraanjem.

ZAHVALE
Najvei doprinos dala je Gina Goldhammer, koja je redigirala sve verzije
rukopisa. Od nje su polazila sva naa nastojanja, a pokazala je izvanrednu sposobnost,
golem takt i strpljenje ne bi li se u pravom trenutku svi elementi poklopili.
Nezaobilazno je povijesno istraivanje Jona Vandena Heuvela. K tome, dao je niz
korisnih komentara o cijeloj knjizi prije no to je ona poprimila konani oblik.
Moj stari prijatelj i kolega Peter Rodman obavio je mnoga istraivanja, poglavito
o amerikom materijalu, te priitao svako poglavlje. Zahvalan sam na njegovim
korisnim i otroumnim sugestijama.
Rosemary Neaher Niehuss dugogodinja je neumorna pomonica. Provela je
istraivanja, posebno o Koreji i Vijetnamu, provjerila istraivanja svih ostalih,
rijeila sve nepoznanice, te nije dopustila da ita promakne njezinoj kontroli.
Dragocjenu pomo pruile su Maureen Minehan i Stephanie Tone.
Unato mome gotovo neitku rukopisu, Jody Iobst Williams istipkala je djelo i
razmrsila mnoge prekomplicirane reenice. Sebi svojstvenom taktinou i marom,
Suzanne McFarlane vodila je brigu o svim mojim drugim aktivnostima, omoguivi mi
da se usredotoim na ovu knjigu.
Od velike koristi bile su mi sugestije Williama G. Hylanda o sovjetskom
materijalu, kao i to to je Norman Podhoretz proitao jednu ranu verziju.
Michael Korda iz Simona & Schustera pokazao se divnim urednikom i postao moj
dobar prijatelj. Podrao me kad je poetna, relativno jednostavna zamisao izmijenila
fokus i prerasla u mnogo sloeniji i podulji pothvat. Svaki put kad bi me neki njegov
uljueni komentar posebno naljutio, nakon stanovitog razmiljanja ustanovio bih da je
bio u pravu.
Lynn Amato koordinirala je sve aktivnosti Simona & Schustera neiscrpnom
vedrinom i uinkovitou. Svo osoblje Simona & Schustera lektori, dizajneri,
uposlenici iz proizvodnje i razvoja pokazalo je dirljivu portvovnost i apsolutnu
kompetentnost.
Kao i uvijek, moja supruga Nancy pruila mi je mudre savjete i prijeko potrebnu
moralnu podrku. Proitala je itav rukopis i dala izvanredne sugestije.
Nedostaci ove knjige mogu se pripisati meni.

DJELA HENRYJA KISSINGERA

DIPLOMACY
OBSERVATIONS: Selected Speeches and Essays, 1982-1984 YEARS OF
UPHEAVAL
FOR THE RECORD: Selected Statements, 1977-1980
WHITE HOUSE YEARS (hrvatski prijevod: MEMOARI, VPA Mladost, Zagreb
1981.)
AMERICAN FOREIGN POLICY: Three essays
PROBLEMS OF NATIONAL STRATEGY: A Book of Readings (editor)
THE TROUBLED PARTNERSHIP: A Reappraisal of the Atlantic Aliance THE
NECESSITY FOR CHOICE: Prospects of American Foreign Policy NUCLEAR
WEAPONS AND FOREIGN POLICY
A WORLD RESTORED: Metternich, Castlereagh and the Restoration of Peace, 18121822 (hrvatski prijevod: OBNOVLJENI SVIJET: Meternich, Castlereagh i problemi
mira 1812-1822, Nakladni zavod MH, Zagreb 1976.)

POGOVOR
U plejadi amerikih stratekih mislitelja Henry Kissinger zauzima svakako
najistaknutije mjesto. Njegovo ime poznato je i cijenjeno u akademskim krugovima,
politikim strukturama i u masovnim medijima, a desetljea koja je proveo to u
aktivnom politikom djelovanju to u akademskom radu, snano su obojena njegovom
nazonou i utjecajima. U nedavnoj anketi jednoga amerikog asopisa o tome tko je
imao najvei utjecaj na zbivanja nakon II. svjetskog rata, Kissinger je odgovorio vrlo
rezolutno: Ja. Moda se nekome to moe initi pomalo pretjeranom izjavom, moda
e i kasnija analiza meunarodnih odnosa pokazati da je bilo i drugih znaajnijih
politikih aktera, ali u svakom sluaju Kissingera se moe ubrojiti u sam vrh onih koji
su kreirali brojne politiko-strategijske poteze svoga vremena.
Za Kissingera se moe rei da je po mnogo emu poseban i da je u modernoj
politikoj povijesti kombinirao brojne osobne projekcije s konkretnim razvojem
meunarodnih odnosa, te da je istodobno politiki teoretizirao i stvarao u dinaminom
razbolju poslijeratnoga razvoja svijeta. Ponekim obiljejima njegovo mjesto u
hijerarhiji amerikoga stvaranja politike bilo je vie nego posebno. Sin njemakih
Zidova koji su poetkom rata doli u Ameriku, proao je kroz II. svjetski rat, djelovao
u amerikim obavjetajnim strukturama, a nakon rata, koristei se programom
kolovanja amerikih ratnih veterana, zavrio je studij na Harvardu i otisnuo se u
znanstvene i, kasnije, najvie politike vode.
Kao Europljanin Kissinger je u svoje vienje Amerike i svijeta unio europsku
osjetljivost i smisao za raspoznavanje i potivanje razliitosti. Od tragedije njegova
naroda i izgona iz matine zemlje ostali su oiljci, ali i upozorenja koja su nala
mjesta u realistikom pristupu svijetu i njegovim brojnim problemima.
Kissinger intelektualac proveo je godine u istraivanju politike povijesti,
meunarodnih odnosa i geostrategije, bio je odluan kritiar politikih djelatnika i
njihovih poteza, ali uvijek nudei konkretnu alternativu amerikoj politici i moguemu
mjestu Amerike u svijetu. Za razliku od brojnih amerikih intelektualaca koji su nali
sretno sklonite u miru i blagodatima svojih izoliranih campusa, Kissingerov nemiran
duh vodio ga je izvan akademskih okvira i pravila, u stalnom nastojanju da ivi i
djeluje dinamino i slobodno, upotrebljavajui snagu svoga individualnog vienja
dogaaja.
Kissingerov vlastiti pogled na svijet profilirao se najprije u njegovoj doktorskoj
disertaciji posveenoj diplomaciji XIX. stoljea, i to poglavito aktivnostima
Metternicha i Bismarcka. No, taj pogled u prolost nije bio izraz elje da se trae neki

proli uzori ili da se u novim uvjetima evocira prolost europskih dvorova.

Analizirajui ivot i rad Meternicha, Bismarcka i Castlereagha, Kissinger je traio
perspektivu pomou koje bi mogao to djelotvornije istraiti probleme svoga vremena
i nai mjesto za politiku nuklearnoga doba.
Razvijajui svoje interese u pravcu shvaanja suvremenosti, za Kissingera se
postavilo pitanje nuklearnog oruja kao kljunog elementa novih odnosa XX. stoljea.
Umjesto diplomatskih pregovaranja i sporazumijevanja iz vremena ravnotee snaga,
na scenu je stupilo smrtonosno nuklearno oruje globalnoga dometa s kojim je trebalo
znati postupati na odgovarajui nain. Povezujui vojnu strategiju i diplomaciju,
Kissinger je traio onu crtu koja bi postavila nuklearno oruje kao snaan zastraiva,
ali koja bi, s druge strane, ipak omoguila ogranienu upotrebu nuklearnog oruja u
krajnjoj situaciji.
Uvoenje koncepta ogranienoga nuklearnog rata za brojne je Kissingerove
kritiare bilo dokazom da se on svrstava u redove ratnih hukaa i da je njegova
knjiga poziv na nuklearni sukob. No, ako se Kissingera paljivo ita, vidi se da je on
precizno istraio sutinu sovjetskoga sustava i njegova djelovanja, tradicionalno
sovjetsko ponaanje, ali jednako tako i amerike politike poteze koji su na to
utjecali. U elji za stvaranjem meunarodnoga sustava stabilnosti, angairani
harvardski profesor zalagao se za vojnu i diplomatsku strategiju koja bi vodila takvu
stabilnom poretku. S tim u svezi trailo se da se intelektualno ojaaju vladina sredita
djelovanja i da se stvore nove ekipe strunjaka, ali u kojima nee dominirati pravnici
niti ekonomisti, koje je Kissinger smatrao nepodobnima da razumiju kompliciran
svijet politike.
Na Harvardu je Kissinger razvio svoj ugledni Meunarodni seminar i preko svojih
predavanja kao i brojnih radova objelodanjivanih u vodeim amerikim asopisima,
nastavio je biti estok kritiar Eisenhowerove politike. Kissinger je smatrao da je to
politika koja ne razlikuje cilj od sredstava, da previe vjeruje u evoluciju sovjetskoga
drutva i, to se njemu inilo najspornije, da previe poputa u pristupu kontroli
naoruanja. itava struktura novih meunarodnih odnosa, u kojoj je nakon Staljinove
smrti poelo dolaziti do prvih dijaloga, bila je proeta opasnou od nuklearnog
oruja, to je davalo i glavni sadraj poetnim pregovorima. Za razliku od brojnih
stratega i analitiara koji su isticali potrebu to breg ulaska u fazu stabilnosti na
planu nuklearnoga natjecanja, Kissinger je tvrdio da, koliko god to moe biti
paradoksalno, odreeni stupanj nestabilnosti moe biti snaan poticaj za djelotvornu
kontrolu naoruanja.
ezdesetih godina Kissinger se bavi predavanjima ali i novom temom koja ga sve
vie zaokuplja: Europom. Njemu se ini da nova Kennedyjeva administracija u svom

prelasku s masovnog zastraivanja na doktrinu elastine reakcije ne vodi dovoljno

rauna o europskim saveznicima. Dosta nepoznanica u procesu odluivanja postavlja
itavu doktrinu kao prilino fluidnu, te je i skepticizam europskih saveznika razumljiv.
Imajui na umu opasnosti od sovjetskoga iznenadnog nuklearnog napada, Kissinger se
zalagao za stvaranje snane vojne sile na europskom prostoru koja e biti
pripremljena za nuklearni napad i naoruana nuklearnim orujem.
Istodobno, uz planove Kennedyjeve administracije da se tite sve lanice NATO-a
od eventualnog napada, Kissinger je traio da se ta zatita protegne i na Austriju i
Jugoslaviju.
Promatrajui ameriki pristup Europi, Kissinger ga je predstavio kao
ambivalentan. Sjedne se strane podrava europsko jedinstvo, a s druge se razvijaju
intenzivni odnosi Amerike s izabranim europskim dravama, ime se eli zadrati
posebne odnose, poglavito na vojnom planu. Glavni suparnik, Sovjetski Savez, u
novomu je razvoju bio vien kao velika drava koja ini pomak prema stabilnijim
odnosima, ali bez mogunosti izgradnje koegzistencije, za koju je Kissinger tvrdio da
ini samo sredstvo za unitavanje Zapada uz najmanji mogui rizik. Naznaujui
nestabilnost u sovjetskom vrhu i nemogunost razvijanja normalnih odnosa meu
socijalistikim zemljama, Kissinger je ipak upozoravao da sovjetsko-kineski odnosi
nisu zali u takvu fazu iz koje jednom ne bi bilo mogue razviti bolje odnose.
Pitanje odnosa s de Gaulleovom Francuskom, jaanje Njemake, potreba stvaranja
novih odnosa u NATO-u, ali uz snano ameriko vodstvo, sve je to bilo promatrano
optikom kritiara washingtonske administracije koji je, uz dozu teorijske i
intelektualne nadmoi, pokazivao i globanu viziju buduih rjeenja. Po Kissingeru,
glavni izazov koji je stajao pred Zapadom svodio se na pitanje je li on spreman s
koncepta nacionalne drave prijei u fazu izgradnje vee zajednice iz koje bi se crpila
snaga za novo razdoblje inovacija. U tom procesu trailo se da se internu evoluciju
jedinstvene Europe prepusti Europljanima, a da se Amerika bavi traenjem novih
oblika atlantske suradnje koja bi trebala biti temeljem nove zajednice atlantskih
drava.
Kissingerove knjige i lanci pokazali su da je rije o angairanom i dinaminom
profesoru, koji svojim kritikim stilom ne samo da upuuje primjedbe i kritike
administracijama Eisenhowera, Kennedyja i Johnsona, ve istodobno zagovara i
rjeenja koja bi Americi mogla biti korisna. Uz povremene kratke konzultacije u
Vijeu nacionalne sigurnosti, sve te godine Kissinger je bio po strani od politike, te se
tek u kampanji svog prijatelja, newyorkog guvernera Rockefellera, pojavio kao
njegov savjetnik za vanjsku politiku. No, Rockefeller nije dobio nominaciju
republikanaca i umjesto njega se kao kandidat, a kasnije i predsjednik, pojavio

Richard Nixon. U studenom 1968. Nixon je ponudio profesoru Kissingeru mjesto

savjetnika za nacionalnu sigurnost.
Prihvaajuai to mjesto Kissinger je uao u drugu veliku fazu svoga rada. Ako je u
prvoj fazi bio vrstan teoretiear i istraiva meunarodnih odnosa, u drugoj je dobio
izvanrednu priliku da svoje golemo teorijsko znanje komparira s tekuom praksom
meunarodnih odnosa.
Amerika koja je bila duboko zala u rat u Vijetnamu, traila je naine da izae iz
toga konflikta, koji je poeo ostavljati sve dubljeg traga na ukupni razvoj amerikoga
drutva. Promatrajui sukob kao dio irih odnosa na vrhu svjetske politike, Kissinger
se odmah naao u vihoru bilateralnih i trilateralnih sastanaka, pregovora i pokuaja
traenja rjeenja. Njegov neumorni duh nije alio napora da se amerika politika
povue iz Vijetnama i da se zapone proces izgradnje novih odnosa na vrhu svjetske
politike. U njima se trailo posebno mjesto za nove ameriko-sovjetske odnose koji su
bili utemeljeni na potivanju pariteta nuklearnih supersila; jednako tako Kissinger je
upornim radom doveo i do amerikog otvaranja spram Kine, a kasnije i normalizacije
odnosa s tom zemljom.
Snaga njegova intelekta, predanost kojom se prihvatio svih tih poslova, kao i
polagano nestajanje Nixonove rezerviranosti, doveli su Kissingera 1973. na mjesto
dravnoga tajnika SAD-a. Time je bio u velikoj mjeri okrunjen njegov put prema
samom vrhu amerike vanjske politike. Na elu State Departmenta, uz predsjednika
koji mu je uglavnom sasvim prepustio vanjsku politiku, Kissinger je krenuo u
rjeavanje bliskoistone krize, nameui Ameriku kao jedinoga i iskljuivog arbitra.
Prihvatio je politiku detanta gledajui dugoronije od mnogih svojih kritiara, koji su
se stalno bojali da je detant jednosmjerna ulica i da vodi jedino sovjetskim
interesima. Kissinger je prihvatio i Helsinki zavrni akt iz 1975. godine ne kao
legalizaciju jaltske podjele, ve kao dinamian prodor u drugi blok, uvjeren da se
helsinkim koarama (posebice treom o razmjeni ideja, informacija i ljudi) dobiva
ansa za slabljenje temelja na kojima je poivala sovjetska dominacija u Istonoj
Europi. Europa e inae biti u aritu Kissingerove pozornosti i svi oblici amerikosovjetskih odnosa (od prodaje ita do kontrole oruja) imat e uvijek europsku
dimenziju vezanu uz saveznike, ali i vakuum koji je Kissinger poeo osjeati u
Srednjoj Europi.
Nixonov impeachment dotaknuo je i Kissingera te je ubrzo nakon svoga
predsjednika i on zavrio politiku karijeru. U njoj je imao dovoljno prostora da
praktiki ispita svoje brojne modele: od ravnotee snaga meu supersilama pa do
potrebe multilateralizacije svijeta i traenja dodatnoga multilateralnog poola za
europske saveznike. Meu prvima je uputio i na potrebu jaeg angairanja amerike

politike prema zemljama u razvoju, kako bi se pariralo sovjetskim akcijama, ali

jednako tako sprijeilo da nesvrstani postanu neki trei blok.
Ako se danas analizira razdoblje amerike vanjske politike od trenutka kada je
Kissinger doao na savjetniki poloaj, a kasnije i na poloaj dravnoga tajnika, moe
se gotovo u svakoj vanjskopolitikoj doktrini, akciji i politikoj deklaraciji nai
njegov trag. U proces amerike vanjske politike unio je dinaminost, elju za
cjelovitom interpretacijom problema, uz nastojanje da se razbije tradicionalni
parcijalni pristup i tenja za izoliranim promatranjem dogaaja. Svojim radom
inspirirao je suradnike od kojih su mnogi kasnije zauzeli istaknute dunosti u
amerikomu politikom ivotu, nosei i dio onoga to su nauili u radu s Kissingerom.
Nakon odlaska iz State Departmenta, zapoinje trea faza Kissingerova rada.
Postaje savjetnikom u Meunarodnom institutu za strategijske studije na George
Washington University u Washingtonu i savjetnik brojnih privatnih banaka i
konzorcija. Ujedno zapoinje s objelodanjivanjem svojih memoara u dva toma,
dranjem predavanja kao i napisima o aktualnim temama amerike i svjetske politike.
Upravo u njima, bilo da se radi o pitanjima globalizacije, odnosa Europske unije i
Amerike, dubini ruske krize, podravanja kineskoga autonomnog razvoja ili pak
balkanske drame, Kissinger uvijek daje svoje vienje, vjeran je svom realizmu, a i
nastojanju da se problem sagledava u cjelini.
Knjiga koju dajemo u ruke naem itatelju moda je najreprezentativnije
Kissingerovo djelo. U njemu se nalaze njegove misli o povijesnom i suvremenom
razdoblju meunarodnih odnosa, razvoju i mjestu diplomacije, kao i detaljan opis
diplomatskih dogaanja koja su prethodila dananjemu svjetskom poretku. O
dogaajima u kojima je sudjelovao, Kissinger donosi svoje vienje, te sigurno u tome
ima i nekih izrazito subjektivnih ocjena, analiza i vlastitih kriterija vrednovanja drugih
aktera. No, to je svakako tivo koje se ita s golemim interesom i u kojemu se na
svakoj stranici moe doivjeti Kissingera bilo kao profesora, bilo kao kreatora
amerike vanjske politike, ili sada kao osobu koja nakon stanovite vremenske distance
nastoji dati svoje vienje ljudi, dogaaja i procesa koji su doveli do dananje
strukture meunarodne zajednice i odnosa u njoj.
Malo je ljudi koji su poput Kissingera imali tu sreu, ali i odgovornost, da budu na
takvim mjestima i sudjeluju u tako znaajnim dogaajima. Spoj njegova teorijskog i
praktino-politikog djelovanja sam po sebi tvori golemo gradivo koje ostaje stalno
otvoreno i podobno za analize ponaanja sloene osobe vrhunskoga intelektualca i
uspjenoga politiara.
Radovan Vukadinovi

Notes
[1]
Robert W. Tucker i David C. Hendrickson: Thomas Jefferson and American Foreign
Policy, Foreign Affairs, sv. 69., br. 2 (proljee 1990.), str. 148.

[2]
Thomas G. Paterson, J. Garry Clifford i Kenneth J. Hagan: American Foreign Policy: A
History (Lexington, Mass.: D.C. Heath, 1977.), str. 60.

[3]
Tucker i Hendrickson: Thomas Jefferson, str. 140., citat iz Letters and Other Writings
of James Madison (Philadelphia: J.B. Lippincott, 1865.), sv. IV, str. 491-92.

[4]
James Monroe, citat iz: The Shaping of American Diplomacy, priredio William A.
Williams (Chicago: Rand McNally, 1956.), sv. I., str. 122.

[5]
Oprotajni govor Georgea Washingtona, 17. rujna 1796., reprint Senate Document no. 3,
1st sess. (Washington D.C.: U.S. Government Printing Office, 1991.), str. 24.

[6]
Jeffersonovo pismo Mmme. La Duchesse DAuville, 2. travanj 1790., u: The Writings of
Jefferson, priredio Paul Leicester Ford (New York: G. P Putnams Sons, 1892.-99.), sv.
V, str. 153., citirano u Tucker i Hendrickson: Thomas Jefferson, str. 139.

[7]
Thomas Paine: Rights of Man (1791.) (Secaucus, N.J.: Citadel Press, 1974.), str. 147.

[8]
Alexander Hamilton: "The Federalist No. 6, u: The Federalist, priredio Edward Mead
Earle (New York: Modern Library, 1941.), str. 30-31.

[9]
Jeffersonovo pismo Johnu Dickinsonu, 6. oujak 1801., u: The Life and Selected
Writings of Thomas Jefferson, priredili Adrienne Koch i William Peden (New York:
Modern Library, 1944.), str. 561.

[10]
Jeffersonovo pismo Josephu Priestleyju, 19. lipnja 1802., u: Writings of Thomas
Jefferson, priredio Ford, sv. VIII., str. 158-59., citirano u Robert W. Tucker i David C.
Hendrickson: Empire of Liberty: The Statecraft of Thomas Jefferson (New York/Oxford:
Oxford University Press, 1990.), str. 11.

[11]
Tucker i Hendrickson: Thomas Jefferson, str. 141.

[12]
John Quincy Adams, govor odran 4. srpnja 1821., u: John Quincy Adams and
American Continental Empire, priredio Walter LaFeber (Chicago: Times Books, 1965.),
str. 45.

[13]
Poruka predsjednika Monroea Kongresu od 2. prosinca 1823., u: The Record of
American Diplomacy, priredio Ruhl. J. Bartlett (New York: Alfred A. Knopf, 1956.), str.
182.

[14]
Ibid.

[15]
Predsjednik James Polk, nastupni govor, 4. oujka 1845., u: The Presidents Speak, s
popratnim biljekama Davida Newtona Lotta (New York: Holt, Reinhart and Winston,
1969.), str. 95.

[16]
Citat iz Williams: Shaping of American Diplomacy, sv. 1., str. 315.

[17]
Vidi Paul Kennedy: The Rise and Fall of the Great Powers (New York: Random House,
1987.), str. 201. i 242. i dalje; takoer, Fareed Zakaria: The Rise of a Great Power,
National Strength, State Structure, and American Foreign Policy 1865-1908
(neobjavljena doktorska disertacija, Sveuilite Harvard, 1992.), glava 3., 4. stranica i
dalje.

[18]
Zakaria, ibid., str. 7.-8.

[19]
Ibid., str. 71.

[20]
American Foreign Policy, priredili Paterson, Clifford i Hagan, str. 189.

[21]
Godinje obraanje Kongresu predsjednika Roosevelta, 6. prosinca 1904., u: Record of
American Diplomacy, priredio Bartlett, str. 539.

[22]
Rooseveltova izjava u Kongresu 1902., citat iz John Morton Blum: The Republican
Roosevelt (Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1967.), str. 127.

[23]
Ibid., str. 137.

[24]
Rooseveltovo pismo Hugu Munstenbergu, 3. listopada 1914., u: The Letters of Theodore
Roosevelt, priredio Elting E. Morrison (Cambridge, Mass.: Harvard University Press,
1954.), sv. VIII., str. 824.-25.

[25]
Blum: Repubican Roosevelt, str. 131.

[26]
Selections from the Correspondence of Theodore Roosevelt and Henry Cabot
Lodgel884-1918, priredili Henry Cabot Lodge i Charles F. Redmond (New York/
London: Charles Scribners Sons, 1925.), sv. II., str. 162.

[27]
Blum: Republican Roosevelt, str. 135.

[28]
Ibid., str. 134.

[29]
Citat u: John Milton Cooper, Jr., Pivotal Decades: The United States, 1900-1920 (New
York/London: W.W Norton, 1990.), str. 103.

[30]
Blum: Republican Roosevelt, str. 134.

[31]
Roosevelt, u: Outlook, sv. 107. (22. kolovoz 1914.), str. 1012.

[32]
Roosevelt Munsterbergu, 3. listopada 1914., u: Letters of Theodore Roosevelt, priredio
Morison, str. 823.

[33]
Roosevelt Cecilu Arthuru Spring Riceu, 3. listopada 1914., u ibid., str. 821.

[34]
Roosevelt Rudyardu Kiplingu, 4. studenog 1914., u Robert Endicott Osgood: Ideals and
Self-Interest in Americas Foreign Relations (Chicago: University of Chicago Press,
1953.), str. 137.

[35]
Woodrow Wilson, godinje obraanje Kongresu o stanju nacije, 2. prosinca 1913., u: The
Papers of Woodrow Wilson, priredio Arthur S. Link (Princeton, N. J.: Princeton
University Press, 1966-), sv. 29., str. 4.

[36]
Rooseveltovo pismo prijatelju, prosinac 1914., u: Osgood, Ideals and Self- Interest, str.
144.

[37]
Woodrow Wilson, godinje obraanje Kongresu, 8. prosinca 1914., u: Papers of
Woodrow Wilson, priredio Link, sv. 31., str. 423.

[38]
Ibid., str. 422.

[39]
Woodrow Wilson, govor odran na promociji vojne akademije u West Pointu, 13. lipnja
1916., u ibid., sv. 37., str. 212. i dalje.

[40]
Woodrow Wilson, napomene konfederacijskim veteranima u Washingtonu, 5. lipnja
1917., u ibid., sv. 42., str. 453.

[41]
Woodrow Wilson, godinje obraanje Kongresu o stanju nacije, 7. prosinca 1915., u
ibid., sv. 35., str. 297.

[42]
Woodrow Wilson, govor u kazalitu Princess, Cheyenne, Wyoming, 24. rujna 1919., u
ibid., sv. 63., str. 474.

[43]
Woodrow Wilson, govor zajednikom sazivu Kongresa, 2. travnja 1917., u ibid., sv. 41.,
str. 526-27.

[44]
Ibid., str. 523.

[45]
Woodrow Wilson: govor u Senatu, 22. sijenja 1917., u ibid., sv. 40., str. 536.

[46]
Selig Adler: The Isolationist Impulse: Its Twentieth-Century Reaction (London/ New
York: Abelard Schuman, 1957.), str. 36.

[47]
Ibid.

[48]
Woodrow Wilson, govor, 2. travnja 1917., u: Papers of Woodrow Wilson, priredio Link,
sv. 41., str. 519. i dalje.

[49]
Woodrow Wilson, govor odran u Bostonu 24. veljae 1919., u ibid., sv. 55., str. 24243.

[50]
Woodrow Wilson, govor, 22. sijenja 1917., u ibid., sv. 40., str. 536-37.

[51]
Vidi glavu estu.

[52]
Woodrow Wilson, napomene na groblju Suresnes na Dan sjeanja 30. svibnja 1919., u
ibid., sv. 59., str. 608-9.

[53]
Woodrow Wilson: Obraanje Ligi zbog osiguranja mira, 27. svibnja 1916., u ibid., sv.
37,. str. 113. i dalje.

[54]
Woodrow Wilson: Obraanje na Mt. Vernonu, 4. srpnja 1918., u ibid., sv. 48., str. 516.

[55]
Woodrow Wilson: Obraanje Treem plenarnom zasjedanju Mirovne konferencije, 14.
veljae 1919., u ibid., sv. 55., str. 175.

[56]
Rooseveltovo pismo Jamesu Bryceu, 19. studenog 1918., u: Letters of Theodore
Roosevelt, prir. Morison, sv. VIII., str. 1400.

[57]
Roosevelt senatoru Plinaderu Lchaseu Knoxu (R.-Pa.), 6. prosinca 1918., u ibid., str.
1413-14.

[58]
Louis Auchincloss: Richelieu (New York: Viking Press, 1972.), str. 256.

[59]
U Quellenbuch zur Osterreichische Geschichte, sv. 2., prir. Otto Frass (Be, Birken
Verlag, 1959.), str. 100.

[60]
Ibid.

[61]
Ibid.

[62]
Ibid.

[63]
Joseph Strayer, Hans Gatzke i E. Harris Harbison: The Mainstream of Civilization Since
1500 (New York, Harcourt Brace Jovanovich, 1971.), str. 420.

[64]
Citat iz Carl H. Burckhardt: Richelieu and His Age, s njemakog preveo Bernard Hoy
(New York, Harcourt Brace Jovanovich, 1970.), sv. III., Power Politics and the
Cardinals Death, str. 61.

[65]
Ibid., str. 122.

[66]
Jansenius: Mars Gallicus, u: William F. Church, Richelieu and Reason of State
(Princeton, N. J., Princeton University Press, 1972.), str. 388.

[67]
Daniel de Priezac: Defence des Droits et Prrogartives des Roys de France, u ibid.,
str. 398.

[68]
Mathieu de Morgues: Catholicon francjois, rasprava iz 1636., u ibid., str. 376.

[69]
Albert Sorel: Europe Under the Old Regime, prev. Francis H. Herrick (Los Angeles,
Ward Ritchie Press, 1947.), str. 10.

[70]
Iz E H. Hinsley: Power and the Pursuit of Peace (Cambridge, Cambridge University
Press, 1963.), str. 162-63.

[71]
Ibid., str. 162.

[72]
Ibid., str. 166.

[73]
Citat iz Gordon A. Craig i Alexander L. George: Force and Statecraft (New York/
Oxford, Oxford University Press, 1983.), str. 20.

[74]
G.C. Gibbs: The Revolution in Foregin Policy, u: Britain After the Glorious
Revolution, 1689-1714, prir. Geoffrey Holmes (London, Macmillan, 1969.), str. 61.

[75]
Winston S. Churchill: The Gathering Storm, The Second World War, sv. I. (Boston,
Houghton Mifflin, 1948.), str. 208.

[76]
Cit. Gibbs: Revolution, u: Britain After the Gloriuos Revolution, prir. Holmes, str. 62.

[77]
Govor dravnog tajnika, Lord John Cartereta, grofa od Granvillea, u Gornjem domu 27.
sijenja 1744., u: Great Britain: Foreign Policy and the Span of Empire, 1689-1971, sv.
1., prir. Joel H. Wiener (New York/London; Chelsea House u suradnji s Me Graw-Hill,
1972.), str. 84-86.

[78]
Churchill: Gathering Storm, str. 208.

[79]
Pittov plan u: British Diplomacy 1813-1815, prir. Sir Charles Webster (London, G. Bell
and Sons, 1921.), str. 389. i dalje.

[80]
Sir Thomas Overbury: Observations on His Travels u: Stuart Tracts 1603-1693, prir.
C. H. Firth (London, Constable, 1903.), str. 227., cit. Martin Wight: Power Politics
(New York, Holems and Meier, 1978.), str. 173.

[81]
Memorandum lorda Castlereagha 12. kolovoza 1815. u: British Diplomacy, 1813-1815,
prir. C. K. Webster (London, G. Bell and Sons, 1921.), str. 361-62.

[82]
Talleyrand, u: Harold Nicolson, The Congress of Vienna (New York/San Diego/ London,
Harcourt Brace Jovanovich, depno izdanje, 1974.), str. 155.

[83]
Wilhelm Schwarz: Die Heilige Allianz (Stuttgart, 1935.), str. 52. i dalje.

[84]
Citat iz Asa Briggs: The Age of Improvement 1783-1867 (London, Longmans, 1959.),
str. 345.

[85]
Klemens Metternich: Aus Metternichs Nachgelassenen Papieren (8 svezaka), prir.
Alfons von Klinkowstroem (Be, 1880.), sv. VIII., str. 55. i dalje.

[86]
Materijal na ovim stranicama koriten iz autorova djela A World Restored: Metternich,
Castlereagh and the Problems of Peace 1812-1822 (Boston, Houghton Mifflin, 1973.)

[87]
Citirano u ibid., str. 321.

[88]
Citirano u: Wilhelm Oncken, Osterreich und Preussen im Befreungskriege, 2 sv. (Berlin,
1880.), sv. II., str. 630. i dalje.

[89]
Metternich: Nachgelassenen Papieren, sv. VIII., str. 365.

[90]
Cit. u: Oncken, Osterreich und Preussen, sv. L, str. 439. i dalje.

[91]
Metternich: Nachgelassenen Papieren, sv. L, str. 316. i dalje.

[92]
Cit. u: Nikolas Mihailovi, Les Rapports Diplomatiques du Lebzeltern (Sankt
Petersburg, 1915.), str. 37. i dalje.

[93]
Cit. u: Schwarz, Die Heilige Allianz, str. 234.

[94]
Cit. u: Alfred Stern, Geschichte Europas seit den Vertragen von 1815 bis zum
Frankfurter Frieden von 1871, 10 svezaka (Mixnchen-Berlin, 1913.-24.), sv. I., str. 298.

[95]
Cit. u: Hans Schmalz, Versuche einer Gesamteuropaischen Organisation, 1815- 20
(Bern, 1940.), str. 66.

[96]
Povjerljivi dravni dokument lorda Castlereagha od 5. svibnja 1820. u: The Cambridge
History of British Foreign Policy, 1783-1919, prir. Sir A. W. Ward i G. P Gooch (New
York, Macmillan, 1923.), sv. III. (1815.-66.), str. 632.

[97]
Vikont Castlereagh: Corrrespondence, Dispatches and Other Papers, 12 svezaka, uredio
njegov brat, markiz od Londonderryja (London, 1848.-52.), sv. XII., str. 394.

[98]
Citat iz Sir Charles Webster: The Foreign Policy of Castlereagh, 2 sveska (London,
1925. i 1931.), sv. II., str. 366.

[99]
Citat iz Briggs: Age of Improvement, str. 346.

[100]
Citat iz Webster: Foreign Policy of Castlereagh, sv. II. str. 303. i dalje.

[101]
Castlereaghov povjerljiv dravni dokument od 5. sijenja 1820., u: Cambridge History,
prir. Ward i Gooch, sv. II., str. 626-27.

[102]
Citat iz Kissinger: A World Restored, str. 311.

[103]
Citat iz A. J. E Taylor: The Struggle for Mastery in Europe 1848-1918 (Oxford, Oxford
University Press, 1965.), str. 54.

[104]
Canning, cit. iz R. W. Seton-Watson: Britain in Europe, 1789-1914 (Cambridge,
Cambridge University Press, 1955.), str. 74.

[105]
Ibid.

[106]
Canningov govor u Plymouthu 28. listopada 1823., u ibid., str. 119.

[107]
Palmerston Clarendonu 20. lipnja 1856., citat iz Harold Temperley i Lillian M. Penson:
Foundations of British Foreign Policy from Pitt (1792) to Salisbury (1902)
(Cambridge, Cambridge University Press, 1938.), str. 88.

[108]
Sir Edward Grey, u Seaton-Watson: Britain in Europe, str. 1.

[109]
Palmerston, u: Briggs, Age of Improvement, str. 352.

[110]
Palmerstonova depea br. 6 markizu od Clanricardea (veleposlaniku u Sankt
Petersburgu) od 11. sijenja 1841., u: Temperley and Penson, Foundations of Foreign
Policy, str. 136.

[111]
Ibid., str. 137.

[112]
Gladstoneovo pismo kraljici Viktoriji od 17. travnja 1869., u: Harold Nicolson,
Diplomacy (London, Oxford University Press, 1963.), str. 137.

[113]
Palmerston, u: Briggs, Age of Improvement, str. 357.

[114]
Disraeli u Donjem domu 1. kolovoza 1870., u: Parliamentary Debates (Hansard), 3.
serija, sv. cciii. (London: Cornelius Buck, 1870.), stupac 1289.

[115]
Palmerston u Donjem domu 21. srpnja 1849., u: Temperley i Penson, Foundations of
Foreign Policy, str. 173.

[116]
Palmerston, u: Briggs, Age of Improvement, str. 353.

[117]
Clarendon u Gornjem domu 31. oujka 1854., citat iz Seton-Watson: Britain in Europe,
str. 327.

[118]
Palmerston u Donjem domu 21. srpnja 1849., u: Temperley i Penson, Foundations of
Foreign Policy, str. 176.

[119]
Citat iz Great Britain: Foreign Policy and the Span of Empire 1689-1971, prir. Joel H.
Wiener (New York/London, Chelsea House u suradnji s McGraw-Hill, 1972.), str. 404.

[120]
Metternich, 30. lipnja 1841., u: Seton-Watson, Britain in Europe, str. 221.

[121]
Joseph Alexander, Graf von Hiibner: Neuen Jahre der Errinerungen eines
osterrechischen Botschafters in Paris unter dem zweiten Kaiserreich, 1851-1859 (Berlin,
1904.), sv. I., str. 109.

[122]
Ibid., str. 93.

[123]
Hubner Franji Josipu 23. rujna 1857., u: Hubner, Neuen Jahre, sv. II., str. 31.

[124]
William E. Echard: Napoleon III and the concert of Europe (Baton Rouge, Louisiana,
Louisiana State University Press, 1983.), str. 72.

[125]
Ibid., str. 2.

[126]
Napoleon III. Franji Josipu 17. lipnja 1866., u: Die Rheinpolitik Napoleons III, prir.
Hermann Oncken (Berlin, 1926.), sv. I., str. 280.

[127]
Franjo Josip Napoleonu III. 24. lipnja 1866., ibid., str. 284.

[128]
Citat iz A. J. P Taylor: The Struggle for Mastery in Europe 1848-1918 (Oxford, Oxford
University Press, 1954.), str. 102.

[129]
Hubner Ferdinandu Boulu 9. travnja 1858., u: Hubner, Neuen Jahre, sv. II., str. 82.

[130]
Ibid., str. 93.

[131]
Drouyn de Lhuys La Tour dAuvergneu 10. lipnja 1864. u: Origines Diplomatiques de la
Guerre de 1870/71 (Pariz, Ministarstvo vanjskih poslova, 1910.-30.), sv. III., str. 203.

[132]
Citat iz Wilfried Radewahn: Franzosische Aussenpolitik vor dem Krieg von 1870, u:
Europa vor dem Krieg von 1870, prir. Eberhard Kolb (Munchen, 1983.), str. 38.

[133]
Citat iz Wilfried Radewahn: Die Pariser Presse und die Deutsche Frage (Frankfurt,
1977.), str. 104.

[134]
Goltz Bismarcku 17. veljae 1866., o razgovorima s Napoleonom III., u: Rheinpolitik,
prir. Oncken, sv. I., str. 90.

[135]
Citat iz Radewahn: Pariser Presse, str. 110.

[136]
Goltz Bismarcku 25. travnja 1866., u: Rheinpolitik, prir. Oncken, sv. I., str. 140.

[137]
Talleyrand cit. Drouynu 7. svibnja 1866., u: Origines Diplomatiques, sv. IX., str. 47.

[138]
Thiersov govor od 3. svibnja 1866., u: Rheinpolitik, prir. Oncken, sv. L, str. 154. i dalje.

[139]
Ibid.

[140]
Citat iz Taylor: Struggle for Mastery, str. 163.

[141]
Ibid., str. 205-6.

[142]
Analiza Bismarckove politike filozofije koristi se autorovim The White Revolutionary:
Reflections on Bismarck, u: Daedalus, sv. 97., br. 3 (ljeto 1968.), str. 888-924.

[143]
Die politischen Reden des Fiirsten Bismarck, Historische-Kritische Gesamtausgabe, prir.
Horst Kohl (Stuttgart, 1892.), sv. 1., str. 267-68.

[144]
Otto von Bismarck: Die gesammelten Werke (Berlin, 1924.), sv. 2., str. 139. i dalje.

[145]
Briefwechsel des Generals von Gerlach mit dem Bundestags-Gesandten Otto von
Bismarck (Berlin, 1893.), str. 315. (28. travnja 1856.).

[146]
Briefe des Generals Leopold von Gerlach an Otto von Bismarck, prir. Otto Kohl
(Stuttgart i Berlin, 1912.), str. 192.-3.

[147]
Briefwechsel, str. 315.

[148]
Briefe, prir. Kohl, str. 206.

[149]
Ibid., str. 211. (6. svibnja 1857.)

[150]
Briefwechsel, str. 333-34.

[151]
Ibid.

[152]
Ibid., str. 353.

[153]
Bismarck: Werke, sv. 1., str. 375. (rujan 1853.).

[154]
Ibid., sv. 2., str. 320. (oujak 1858.).

[155]
Briefwechsel, str. 334.

[156]
Ibid., str. 130. (20. veljae 1854.).

[157]
Bismarck: Werke, sv. 1., str. 62. (29. rujna 1851.).

[158]
Briefwechsel, str. 334. (2. svibnja 1857.)

[159]
Ibid., str. 128. (19. prosinca 1853.)

[160]
Ibid., str. 194. (13. listopada 1854.)

[161]
Bismarck: Werke, sv. 14. (3. izdanje, Berlin 1924.), br. 1, str. 517.

[162]
Briefwechsel, str. 199. (19. listopad 1854.)

[163]
Bismarck: Werke, sv. 2., str. 516. (8.-9. prosinca 1859.)

[164]
Ibid., str. 139. (26. travnja 1856.)

[165]
Ibid., str. 139. i dalje.

[166]
Ibid.

[167]
Ibid.

[168]
Otto Pflanze: Bismarck and the Development of Germany: The Period of Unification,
1815-1871 (Princeton, N. J., Princeton University Press, 1990.), str. 85.

[169]
Citat iz J. A. S. Grenville: Europe Reshaped, 1848-1878 (Sussex, Harvester Press,
1976.), str. 358.

[170]
Bismarck: Werke, sv. 14., br. 1, str. k61.

[171]
Emil Ludwig: Bismarck: Geschichte eines Kdmpfers (Berlin, 1926.), str. 494.

[172]
Izvjee Laurenta Berengera iz Sankt Petersburga 3. rujna 1762., u: A Source book for
Russian History: From Early Times to 1917, prir. George Vernadsky, 3 sv. (New haven,
Conn., Yale University Press, 1972.), sv. 2., str. 397.

[173]
Friedrich von Gentz: Considerations on the Political System in Europe (1918.), u:
Metternichs Europe, prir. Mack Walker (New York, Walker and Co., 1968.), str. 80.

[174]
V. O. Kljuevski: A Course in Russian History: The Seventeenth Century, prev. Natalie
Duddington (Chicago, Quadrangle Books, 1968.), str. 97.

[175]
Potemkinov memorandum, u: Source Book, prir. Vernadski, sv. 2., str. 411.

[176]
Gorakovljev memorandum, u ibid., sv. 3., str. 610.

[177]
Gentz: Considerations, u: Metternichs Europe, prir. Walker, str. 80.

[178]
M. N. Katkov, uvodnik od 10. svibnja 1883., u: Source Book, prir. Vernadski, sv. 3., str.
676.

[179]
F. M. Dostojevski, u ibid., sv. 3., str. 681.

[180]
Katkov, uvodnik od 7. rujna 1882., u ibid., sv. 3., str. 676.

[181]
Citat iz B. H. Sumner: Russia and the Balkans, 1870-1880 (Oxford, Clarendon Press,
1957.), str. 72.

[182]
George F. Kennan: The Sources of Soviet Conduct, Foreign Affairs, sv. 25., br. 4.
(srpanj 1947.)

[183]
Otto von Bismarck, citat iz Gordon A. Craig: Germany 1866-1945 (New York, Oxford
University Press, 1978.), str. 117.

[184]
Citat iz Robert Blake: Disraeli (New York, St. Martins Press, 1966.), str. 574.

[185]
George F. Kennan: Decline of Bismarcks European Order (Princeton, Princeton
University Press, 1979.), str. 11. i dalje.

[186]
Ibid.

[187]
Bismarck, 19. veljae 1878., u: Politische Reden, prir. Horst Kohl, sv. 7. (Aalen,
Zapadna Njemaka, Scientia Verlag, 1970.), str. 94.

[188]
A. J. P Taylor: The Struggle for Mastery in Europe 1848-1918 (Oxford, Oxford
University Press, 1954.), str. 236.

[189]
Citat iz Blake: Disraeli, str. 580.

[190]
Citat iz Taylor: Struggle for Mastery, str. 237.

[191]
Disraelijev govor 24. lipnja 1872., u: Great Britain. Foregin Policy and the Span of
Empire, 1689-1971, prir. Joel H. Wiener, sv. 3. (New York/London, Chelsea House u
suradnji s McGraw-Hill, 1972.), str. 2500.

[192]
Lord Augustus Loftus: Diplomatic Reminiscences, druga serija (London, 1892.), sv. 2.,
str. 46.

[193]
Citat iz Firuz Kazamzadeh: Russia and the Middle East, u: Russian Foreign Policy, prir.
Ivo J. Lederer (New Haven i London, Yale University Press, 1962.), str. 498.

[194]
Ibid., str. 499.

[195]
Ibid., str. 500.

[196]
Citat iz Alan Palmer: The Chancelleries of Europe (London: George, Allen i Unwin,
1983.), str. 155.

[197]
Ibid., str. 157.

[198]
Citat iz Blake: Disraeli, str. 646.

[199]
W. N. Medlicott: The Congress of Berlin and After (Hamden, Connecticut, Archon
Books, 1963.), str. 37.

[200]
Bismarck, u: Politische Reden, prir. Kohl, sv. 7., str. 102.

[201]
Vidi Medlicott: The Congress of Berlin.

[202]
Citat iz Kennan: Decline of European Order, str. 70.

[203]
Citat iz ibid., str. 141.

[204]
Gladstoneov govor: Deonouncing the Bulgarian Atrocities Committed by Turkey, 9.
rujna 1876., u: Great Britain, prir. Wiener, sv. III., str. 2448.

[205]
Citat iz A. N. Wilson: Eminent Victorians (New York, W. W Norton, 1989.), str. 122.

[206]
Gladstone, citat u: Carsten Holbraad, The Concert of Europe: A Study in German and
British International Theory, 1815-1914 (London, Longmans, 1970.), str. 166.

[207]
Ibid., str. 145.

[208]
Bismarck Kaiseru Wilhelmu 22. listopada 1883., u: Otto von Bismarck, Die gesammelten
Werke, sv. 6C (Berlin, 1935.), str. 282-83.

[209]
Gladstone Lordu Granvilleu 22. kolovoza 1873., u: The Political Correspondence of Mr.
Gladstone and Lord Granville, 1868-1876, prir. Agatha Ramm, sv. 2. (Oxford, Clarendon
Press, 1952.), str. 401.

[210]
Citat iz Kennan: Decline of European Order, str. 39.

[211]
Citat iz ibid., str. 258.

[212]
Franz Schnabel: Das Problem Bismarck, u: Hochland, sv. 42. (1949.-50.), str. 1.-27.

[213]
Winston S. Churchill: Great Contemporaries (Chicago i London, University of Chicago
Press, 1973.), str. 37. i dalje.

[214]
Fridrik Veliki, citat iz: Memoirs of Prince von Billow: From Secretary of State to Imperial
Chancellor (Boston, Little, Brown and Co., 1931.), str. 52.

[215]
Citat iz Maurice Bompard: Mon Ambassade en Russie, 1903-1908 (Pariz, 1937.), str.
40.

[216]
B. H. Sumner: Russia and the Balkans 1870-1880 (Hamden, Connecticut, Shoe String
Press, 1962.), str. 23. i dalje.

[217]
Serge Witte, citat iz Hugh Seton-Watson: The Russian Empire, 1801-1917 (Oxford, The
Clarendon Press, 1967.), str. 581-82.

[218]
Citat iz Lord Augustus Loftis: Diplomatic Reminiscences, druga serija, sv. 2. (London,
1892.), str. 38.

[219]
Citat iz Raymond Sontag: European Diplomatic History, 1871-1932 (New York, The
Century Co., 1933.), str. 59.

[220]
Nikolai de Giers, citat iz Ludwig Reiners: In Europa gehen die Lichter aus; Der
Untergang des Wilhelminischen Reiches (Miinchen, 1981.), st. 30.

[221]
Baron Staal, citat iz William L. Langer: The Diplomacy of Imperialism, prvo izdanje
(New York, Alfred A. Knopf, 1935.), str. 7.

[222]
Citat iz George F. Kennan: The Fateful Alliance: France, Russia and the Coming of the
First World War (New York, Pantheon, 1984.), str. 147.

[223]
Kaiser Wilhelm, citat iz Norman Rich: Friedrich von Holstein: Politics and Diplomacy in
the Era of Bismarck and Wihlelm II (Cambridge, Cambridge University Press, 1965.),
str. 465.

[224]
Lord Salisbury, citat iz Gordon A. Craig: Germany: 1866-1945 (New York, Oxford
University Press, 1978.), str. 236.

[225]
Citat iz Fritz Stern: The Failure of Illiberalism (New York, Columbia University Press,
1992.), str. 93.

[226]
Citat iz Malcolm Carroll: Germany and the Great Powers 1866-1914 (New York,
Prentice-Hall, Inc., 1938.), str. 372.

[227]
Chamberlainov govor, 30. studenog 1899., u: Great Britain: Foreign Policy and the Span
of Empire, 1689-1971, prir. Joel H. Wiener, sv. 1. (New York/London, Chelsea House u
suradnji s McGraw-Hill, 1972.), str. 510.

[228]
Citat iz Sontag: European Diplomatic History, str. 60.

[229]
Citat iz Valentin Chirol: Fifty Years in a Changing World (London, 1927.), str. 284.

[230]
Memorandum markiza od Salisburyja od 29. svibnja 1901., u: British Documents on the
Origins of the War, prir. G. P Gooch i Harold Temperley, sv. II. (London, 1927.), str. 68.

[231]
Citat iz Sontag: European Diplomatic History, str. 169.

[232]
Ibid.., str. 170.

[233]
Kaiser Wilhelm, citat iz Reiners: In Europa, str. 106.

[234]
Kaiser Wilhelm, citat iz Craig: Germany, str. 331.

[235]
Markiz od Lansdownea Siru E. Monsonu, 2. srpnja 1903., u: Sontag, European
Diplomatic History, str. 293.

[236]
Sir Edward Grey Sir E Bertieju, 31. sijenja 1906., u: Viscount Grey, Twenty-Five Years
1892-1916 (New York, Frederick A. Stokes Co., 1925.), str. 76.

[237]
Sir Edward Grey M. Cambonu, francuskom veleposlaniku u Londonu, 23. studenog
1912., u ibid., str. 94-95.

[238]
Citat iz A. J. P Taylor: The Struggle for Mastery in Europe, 1848-1918 (Oxford, Oxford
University Press, 1954.), str. 443.

[239]
Vidi, npr., Paul Schroeder: World War I as Galloping Gertie: A Reply to Joachim
Remak, Journal of Modern History, sv. 44. (1972.), str. 328.

[240]
Croweov memorandum od 1. sijenja 1907., u: British Documents on Foreign Affairs, gl.
urednici Kenneth Bourne i D. Cameron Watt (Frederick, Mariland, University
Publications of America, 1983.), 1. dio, sv. 19., str. 367. i dalje.

[241]
Ibid., str. 384.

[242]
Ibid.

[243]
Citat iz Sontag: European Diplomatic History, str. 140.

[244]
Citat iz Carroll: Germany and the Great Powers, str. 657.

[245]
Citat iz Klaus Wernecke: Der Wille zur Weltgeltung: Aussenpolitik und Offentlichkeit am
Vorabend des Ersten Weltkrieges (Diisseldorf, 1970.), str. 33.

[246]
Govor ministra financija Davida Lloyda Georgea 12. srpnja 1911., u Wiener: Great
Britain, sv. 1., str. 577.

[247]
Citat iz Carroll: Germany and the Great Powers, str. 643.

[248]
Citat iz D. C. B. Lieven: Russia and the Origins of the First World War (New York, St.
Martins Press, 1983.), str. 46.

[249]
Citat iz Taylor: Struggle for Mastery, str. 507.

[250]
Citat iz Taylor: Struggle for Mastery, str. 507.

[251]
Citat iz Taylor: Struggle for Mastery, str. 510.

[252]
Ibid., str. 492-93.

[253]
Citat iz Lieven: Russia, str. 48.

[254]
Citat iz Sontag: European Diplomatic History, str. 185.

[255]
Citat iz Craig: Germanystr. 335.

[256]
Obruevljev memorandum Giersu, 7.-9. svibnja 1892., u: George F. Kennan, The
Fateful Alliance: France, Russia and the Coming of the First World War (New York,
Pantheon, 1984.), 2. dodatak, str. 264.

[257]
Ibid., str. 265.

[258]
Ibid.

[259]
Ibid., str. 268.

[260]
Citat iz ibid., str. 153.

[261]
Vidi Gerhart Ritter: The Schlieffen Plan (New York, Frederick A. Praeger, 1958.).

[262]
Citat iz: Documents of Russian History 1914-1917, prir. Frank A. Golder, prev. Emanuel
Aronsberg (New York, Century, 1927.), str. 9-10.

[263]
Ibid., str. 13.

[264]
Ibid., str. 18.

[265]
Ibid., str. 19.

[266]
Bethmann-Hollweg, citat iz Fritz Stern: The Failure of Illiberalism (New York, Columbia
University Press, 1992.), str. 93.

[267]
Bethmann Hollweg Eisendecheru 13. oujka 1913., citat iz Konrad Jarausch: The
Illusion of Limited War; Chancellor Bethmann-Hollwegs Calculated Risk, July 1914, u:
Central European History, oujak 1969., str. 48-77.

[268]
Citat iz A. J. P Taylor: The Struggle for Mastery in Europe, 1848-1918 (Oxford, Oxford
University Press, 1954.), str. 521-22.

[269]
Serge Sazonov: The Fateful Years, 1909-1916: The Reminiscences of Serge Sazonov
(New York, Frederick A. Stokes, 1928.), str. 31.

[270]
Ibid., str. 153.

[271]
N. V. Tcharykow: Glimpses of High Politics (London, 1931.), str. 271.(Ruske memoare
treba uzeti s rezervom, jer svu odgovornost za rat pokuavaju prebaciti na Njemaku.
No, Sazonov i te kako snosi dio odgovornosti jer je jasno daje bio pristaa rata i inzistirao
na punoj mobilizaciji, premda je njegova analiza u cjelini vrlo vrijedna.)

[272]
Sazonov: Fateful Years, str. 40.

[273]
Izjava Sir Edwarda Greya u Donjem domu o tajnim vojnim pregovorima s ostalim
silama, 11. lipnja 1914., u: Great Britain; Foreign Policy and the Span of Empire, 16891971, prir. Joel H. Wiener, sv. 1. (New York/London, Chelsea House u suradnji s
McGraw-Hill, 1972.), str. 607.

[274]
Brzojav Sir Edwarda Greya britanskom veleposlaniku u Berlinu, Sir E. Goschenu, kojim
odbija politiku neutralnosti, 30. lipnja 1914., u ibid., str. 607.

[275]
Citat iz D. C. B. Lieven: Russia and the Origins of the First World War (New York, St.
Martins Press, 1983.), str. 66.

[276]
Citat iz ibid., st. 143.

[277]
Citat iz ibid., st. 147.

[278]
Sazonov: Fateful Years, str. 188.

[279]
Citat iz L. C. F. Turner: The Russian Mobilization in 1914, u: Journal of Contemporary
History, sv. 3. (1968.), str. 70.

[280]
Citat iz A. J. P Taylor: British History 1914-1945 (Oxford, The Clarendon Press, 1965.),
str. 114.

[281]
Citat iz A. J. P. Taylor: The Struggle for Mastery in Europe 1848-1918 (Oxford, Oxford
University Press, 1954.), str. 535.

[282]
Citat iz ibid., str. 553.

[283]
Werner Maser: Hindenburg, Eine politische Biographie (Frankfurt/M-Berlin Verlag
Ullstein GmbH, 1992.), st. 138.

[284]
Sir Edward Grey pukovniku E. M. Houseu, 22. rujna 1915., citat iz Arthur S. Link:
Woodrow Wilson, Revolution, War, and Peace (Arlington Heights, Illinois, Harlan
Davidson, 1979.), str. 74.

[285]
Woodrow Wilson, napomene Ligi za uspostavljanje mira u Washingtonu 27. svibnja
1916., u: The Papers of Woodrow Wilson, prir. Arthur S. Link (Princeton, N. J.,
Princeton University Press, 1966-), sv. 37., str. 113.

[286]
Woodrow Wilson: Obraanje Senatu 22. sijenja 1917., u ibid., sv. 40., str. 539.

[287]
Arthur S. Link: Wilson the Diplomatist (Baltimore, Johns Hopkins Press, 1957.), str.
100.

[288]
Ibid., str. 100. i dalje.

[289]
Woodrow Wilson: Obraanje zajednikom sazivu Kongresa 8. sijenja 1918., u: Papers
of Woodrow Wilson, prir. Link, sv. 45., str. 538.

[290]
Woodrow Wilson, govor u Guildhallu 28. prosinca 1918., u ibid., sv. 53., str. 532.

[291]
Wilson: Obraanje Senatu 22. sijenja 1917., u ibid., sv. 40., str. 536.

[292]
Anthony Adamthwaite: France and the Coming of the Second World War, 1936- 1939
(London, Frank Cass, 1977.), str. 4.

[293]
Andre Tardieu: The Truth About the Treaty (Indianapolis, Bobbs-Memll, 1921.), str.
165.

[294]
Wilsonov savjetnik David Hunter Miller 19. oujka 1919., u: David Hunter Miller, The
Drafting of the Covenant (New York/London, G. P Putnams Sons, 1928.), sv. 1., str.
300.

[295]
Citat iz Tardieu: Truth About the Treaty, str. 173.

[296]
Tardieu, u ibid., str. 174.-75.

[297]
Bowmanov memorandum 10. prosinca 1918., u: The Intimate Papers of Colonel House,
prir. Charles Seymour (Boston/New York, Houghton Mifflin, 1926.-28.), sv. 4., str. 280281.

[298]
Citat iz Seth R Tillmann: Anglo-American Relations at the Paris Peace Conference of
1919 (Princeton, N. J., Princeton University Press, 1961.), str. 133.

[299]
Woodrow Wilson: Obraanje Treoj plenarnoj sjednici Mirovne konferencije 14. veljae
1919., u: Papers of Woodrow Wilson, prir. Link, sv. 55., str. 175.

[300]
Bowmanov memorandum, u: Intimate Papers, prir. Seymour, str. 281.

[301]
Citat iz Tillmann: Anglo-American Relations, str. 126.

[302]
Wilsonov savjetnik David Hunter Miller, u: Miller, Drafting of the Covenant, sv. 1., str.
49.

[303]
Citat iz Paul Birdsall: Versailles Twenty Years After (New York, Reynal & Hitchcock,
1941.), str. 128.

[304]
Citat iz Miller: Drafting of the Covenant, sv. 1., str. 216.

[305]
Ibid., sv. 2., str. 727.

[306]
Citat iz Tardieu: Truth About the Treaty, str. 160.

[307]
Ibid., str. 202.

[308]
Ibid., str. 204.

[309]
Kuni dnevnik, 27. oujka 1919., u: Intimate Papers, prir. Seymour, sv. 4., str. 395.

[310]
Sir Charles Webster: The Congress of Vienna (London, Bell, 1937.).

[311]
Memorandum Lloyda Georgea Woodrowu Wilsonu 25. oujka 1919., u: Ray Stannard
Baker, Woodrow Wilson and World Settlement (New York, Doubleday, Page & Co.,
1922.), sv. III., str. 450.

[312]
Citat iz Louis L. Gerson: Woodrow Wilson and the Rebirth of Poland, 1914-1920 (New
Haven, Conn., Yale University Press, 1953.), str. 27-28.

[313]
Harold Nicolson: Peacemaking 1919 (London, Constable & Co., 1933.), str. 187.

[314]
Woodrow Wilson: Obraanje u Metropolitan operi 27. rujna 1918., u: The Papers of
Woodrow Wilson, prir. Arthur S. Link (Princeton, N. J., Princeton University Press,
1966.-), sv. 51., str. 131-132.

[315]
Citat iz Edward Hallett Carr: The Twenty Years Crisis, 1919-1939 (drugo izdanje,
1946.) (New York, Harper & Row, depni reprint, 1964.), str. 34.

[316]
Citat iz ibid., str. 35.

[317]
Citat iz Anthony Adamthwaite: France and the Coming of the Second World War, 19361939 (London, Frank Cass, 1977.), str. 17.

[318]
Citat iz Stephen A. Schuker: The End of French Predominance in Europe (Chapel Hill,
N.C., University of North Carolina Press, 1976.), str. 254.

[319]
Citat iz ibid., str. 251.

[320]
Ibid.

[321]
Ibid., str. 254.

[322]
Citat iz F. L. Carsten: Britain and the Weimar Republic (New York, Schocken Books,
1984.), str. 128.

[323]
Papers Respecting Negotiations for an Anglo-French Pact (London, His Majestys
Stationery Office, 1924.), dokument br. 33, str. 112-13.

[324]
Zapisnik zasjedanja Vlade; ministarske konferencije, zakljuci Vlade: 1. (22.), 10.
sijenja 1922., slubeni arhiv, ured s javnim podacima, ured vlade, CAB 23/29.

[325]
Carr: Twenty Years Crisis, str. 200. i dalje.

[326]
Citat iz Carsten: Britain and the Weimar Republic, str. 81.

[327]
Tardieuovo pismo Domu 22. oujka 1919., u: Andre Tardieu, The Truth About the
Treaty (Indianapolis, Bobbs-Merrill, 1921.), str. 136.

[328]
John Maynard Keynes: Treatise on the Economic Consequences of the Peace (London,
Macmillan, 1919.).

[329]
Edward Hallett Carr: The Bolshevik Revolution, 1917-1923, sv. 3. (New York/ London,
W. W. Norton, depno izdanje, 1985.), str. 16.

[330]
Ibid., str. 9.

[331]
V. I. Lenjin: Collected Works (Moskva, Progress Press, 1964.), sv. 26., str. 448.

[332]
Citat iz Carr: Bolshevik Revolution, str. 44.

[333]
Citat iz ibid., str. 42.

[334]
Citat iz ibid., str. 70.

[335]
Citat iz ibid., str. 161.

[336]
Citat iz Edward Hallett Carr: German-Soviet Relations Between the Two World Wars,
1919-1939 (Baltimore, Johns Hopkins Press, 1951.), str. 40.

[337]
Citat iz F. L. Carsten: The Reichswehr and Politics, 1918-1933 (Oxford, Oxford
University Press, 1966.), str. 69.

[338]
Citat iz George F. Kennan: Russia and the West Under Lenin and Stalin (Boston/Toronto,
Little, Brown, I960.), str. 206.

[339]
Citat iz ibid., str. 210.

[340]
Ibid., str. 21.

[341]
Citat iz Hermann Grami: Europa in der Zwischen der Kriegen (Munchen, 1969.), str.
154.

[342]
Vikont dAbernon: The Ambassador of Peace: Lord dAbernons Diary, sv. II. (London,
Hodder & Stoughton, 1929.), str. 225.

[343]
Citat iz Grami: Europa, str. 130.

[344]
Citat iz Stephen A. Schuker: The End of French Predominance in Europe (Chapel Hill,
N.C., University of North Carolina Press, 1976.), str. 255.

[345]
Citat iz Henry L. Bretton: Stresemann and the Revision of Versailles (Stanford, Calif.,
Stanford University Press, 1953.), st. 38.

[346]
Citat iz Marc Trachtenberg: Reparations in World Politics (New York, Columbia
University Press, 1980.), str. 48.

[347]
Citat iz ibid.

[348]
Citat iz Bretton: Stresemann, str. 21.

[349]
Citat iz F. L. Carsten: Britain and the Weimar Republic (New York, Schocken Books,
1984.), str. 37.

[350]
Citat iz Hans W. Gatzke: Stresemann and the Rearmament of Germany (Baltimore,
Johns Hopkins University Press, 1954.), str. 12.

[351]
Gustav Stresemann, His Diaries, Letters and Papers, prir. i prev. Eric Sutton (London,
1935.), sv. 1., str. 225.

[352]
Citat iz David Dutton: Austen Chamberlain, Gentleman in Politics (Bolton, Ross
Anderson, 1985.), str. 250.

[353]
Citat iz ibid., str. 5.

[354]
Citat iz Jon Jacobson: Locarno Diplomacy (Princeton, N.J., Princeton University Press,
1972.), str. 90.

[355]
Citat iz Raymond J. Sontag: A Broken World, 1919-1939 (New York, Harper & Row,
1971.), str. 133.

[356]
Selig Adler: The Isolationist Impulse: Its Twentieth-Century Reaction (New York, Free
Press, 1957.), str. 217.

[357]
D. W. Brogan: The French Nation, 1814-1940 (London, Hamilton, 1957.), str. 267.

[358]
Citat iz Dutton: Austen Chamberlain, str. 251.

[359]
F. L. Carsten: The Reichswehr and Politics, 1918-1933 (Berkley, University of California
Press, 1973.), str. 139.

[360]
Citat iz Bretton: Stresemann, str. 22.

[361]
Citat iz Anthony Adamthwaite: France and the Coming of the Second World War, 19361939 (London, Frank Cass, 1977.), str. 29.

[362]
Winston S. Churchill: The Second World War, sv. 1., The Gathering Storm (Boston,
Houghton Mifflin, 1948.), str. 74.

[363]
Citat iz ibid., str. 73.

[364]
Citat iz A. J. P Taylor: The Origins of the Second World War (New York, Atheneum,
depno izdanje, 1983.), str. 66.

[365]
Alan Bullock: Hitler and Stalin: Parallel Lives (New York, Alfred A. Knopf, 1992.), str.
380.

[366]
Henry Picker: Hitlers Tischgesprache in Fiihrerhauptequartier 1941-1942, prir. Percy
Ernst Schramm (Stuttgart, 1963.).

[367]
Phipps Simonu 21. studenog 1933., citat iz A. J. P Taylor: The Origins of the Second
World War (New York, Atheneum, 1983.), str. 73-74.

[368]
MacDonaldov razgovor s Daladierom 16. oujka 1933., u ibid., str. 74.

[369]
Ibid., str. 75.

[370]
Anglo-francuski sastanak 22. rujna 1933., u ibid., str. 75-76.

[371]
Citat iz Martin Gilbert: Churchill: A Life (New York, Henry Holt, 1991.), str. 523.

[372]
Citat iz ibid., str. 524.

[373]
Citat iz ibid., str. 523.

[374]
Citat iz Robert J. Young: In Command of France: French Foreign Policy and Military
Planning 1933-1940 (Cambridge, Mass., Harvard University Press, 1978.), str. 37.

[375]
Citat iz Anthony Adamthwaite: France and the Coming of the Second World War, 19361939 (London, Frank Cass, 1977.), str. 30.

[376]
Citat iz Paul Johnson: Modern Times: The World from the Twenties to the Eighties (New
York, Harper & Row, 1983.), str. 341.

[377]
Citat iz Gilbert: Churchill, str. 531.

[378]
Citat iz ibid., str. 531-32.

[379]
Citat iz ibid., str. 537.

[380]
Citat iz Winston S. Churchill: The Second World War, sv. 1., The Gathering Storm
(Boston, Houghton Mifflin, 1948.), str. 119.

[381]
Citat iz Gilbert: Churchill, str. 538.

[382]
Citat iz Adamthwaite: France, 1936-1939, str. 75.

[383]
Haile Selasie, 30. srpnja 1936., citat iz David Clay Large: Between Two Fires: Europes
Path in the 1930s (New York/London, W. W. Norton, 1990.), str. 177- 78.

[384]
Citat iz Josef Henke: England in Hitlers Politischem Kalkul (German Bundesarchiv,
Schriften, br. 20, 1973.), str. 41.

[385]
Gerhard Weinberg: The Foreign Policy of Hitler's Germany: Diplomatic Revolution in
Europe (Chicago, University of Chicago Press, 1970.), str. 241.

[386]
Anthony Eden, grof od Avona: The Eden Memoirs, sv. 1., Facing the Dictators (Boston,
Houghton Mifflin, 1962.), str. 375-76.

[387]
Citat iz Weinberg: Foreign Policy of Hitlers Germany, str. 259.

[388]
Citat iz ibid., str. 254.

[389]
Churchill: Gathering Storm, str. 196.

[390]
Citat iz Gilbert: Churchill, str. 553.

[391]
Parliamentary Debates, 5. serija, sv. 309. (London, His Majestys Stationery Office,
1936.), 10. oujka 1936., col. 1976.

[392]
Citat iz Adamthwaite: France, 1936-1939, str. 41.

[393]
Ibid., str. 53. i dalje.

[394]
Ibid.

[395]
Memorandum, cirkular Ministarstva vanjskih poslova, citat iz Taylor: Origins of Second
World War, str. 137.

[396]
Citat iz Adamthwaite: France, 1936-1939, str. 68.

[397]
Citat iz ibid., str. 69.

[398]
Citat iz Gordon A. Craig: Germany 1866-1945 (New York/Oxford, Oxford University
Press, 1978.) str. 698.

[399]
Adolf Hitler: Mein Kampf (New York, Reynal & Hitchcock, 1940.), str. 175.

[400]
Halifax Phippsu 22. oujka 1938., citat iz Taylor: Origins of Second World War, str. 155.

[401]
Ibid., str. 191.

[402]
Ibid.

[403]
Bullock: Hitler and Stalin, str. 582. i dalje.

[404]
Citat iz (hid., str. 589.

[405]
Citat iz Taylor: Origins of Second World War, str. 191.

[406]
Premijer W. L. Mackenzie King 29. rujna 1938., u: Documents on Canadian External
Relations, prir. John A. Munro, sv. 6. (Ottawa, Department of External Affairs, 1972.),
str. 1099.

[407]
Premijer J. A. Lyons 30. rujna 1938., u: Documents on Australian Foreign Policy 193749 , prir. R. G. Neale, sv. I. (Canberra, Australian Government Publishing Service), str.
476.

[408]
Chamberlain Donjem domu 3. listopada 1938.: Parliamentary Debates, 5. serija, sv. 339.
(1938.), stupac 48.

[409]
Citat iz T. A. Taracouzio: War and Peace in Soviet Diplomacy (New York, Macmillan,
1940.), str. 139-40.

[410]
Staljinov govor na 15. partijskom kongresu 3. prosinca 1927., citat iz Nathan Leites: A
Study of Bolshevism (Glencoe, 111., Free Press of Glencoe, 1953.), str. 501.

[411]
Stajinovo izvjee 17. partijskom kongresu 26. sijenja 1934., u: The Foreign Policy of
the Soviet Union, prir. Alvin Z. Rubinstein (New York, Random House, I960.), str. 108.

[412]
Izvjee na 7. kongresu Komunistike internacionale u kolovozu 1935., ibid., str.
133.-36.

[413]
Robert Legvold: After the Soviet Union: From Empire to Nations (New York, W. W.
Norton, 1992.), str. 7.

[414]
Citat iz Anthony Adamthwaite: France and the Coming of the Second World War, 19361939 (London, Frank Cass, 1977.), str. 264.

[415]
Citat iz Anthony Read i David Fisher: The Deadly Embrace: Hitler, Stalin, and the
Nazi-Soviet Pact 1939-1941 (New York/London, W. W. Norton, 1988.). str. 57.

[416]
Donald Cameron Watt: How War Came: The Immediate Origins of the Second World
War, 1938-1939 (London, William Heinemann, 1989.), str. 109.

[417]
Citat iz Read i Fisher: Deadly Embrace, str. 59.

[418]
Ibid.

[419]
Citat iz Keith Feiling: The Life of Neville Chamberlain (London, Macmillan, 1946.), str.
403.

[420]
Citat iz Watt: How War Came, str. 221-22.

[421]
Cit. iz Read i Fisher: Deadly Embrace, str. 69.

[422]
Citat iz ibid., str. 72.

[423]
Alan Bullock: Hitler and Stalin: Parallel Lives (New York, Alfred A. Knopf, 1992.), str.
614.

[424]
Citat iz Gordon A. Craig: Germany 1866-1945 (New York/Oxford, Oxford University
Press, 1978.), str. 711-12.

[425]
Citat iz Bullock: Hitler and Stalin, str. 616.

[426]
Citat iz ibid., str. 617.

[427]
Citat iz ibid., str. 620.

[428]
A. J. E Taylor: The Origins of the Second World War (New York, Atheneum, 1961.), str.
231.

[429]
Alan Bullock: Hitler and Stalin: Parallel Lives (New Work, Alfred A. Knopf, 1992.),
str. 679-80.

[430]
Citat iz ibid., str. 682.

[431]
Anthony Read i David Fisher: The Deadly Embrace: Hitler, Stalin, and the Nazi- Soviet
Pact 1939-1941 (New York/London, W.W. Norton, 1988.), str 508.; i Bullock: Hitler
and Stalin, str. 687.

[432]
Read i Fisher: Deadly Embrace, str. 509.

[433]
Citat iz Martin Wight: Power Politics (New York, Holmes and Meier, 1978.), str. 176.

[434]
Documents on German Foreign Polict, 1918-1945, serija D (1937.-1945.), sv. XI.,
The War Years (Washington, D.C., U.S. Government Printing Office, I960.), str. 537.

[435]
Ibid.

[436]
Ibid., str. 537-38.

[437]
Ibid., str. 539.

[438]
Read i Fisher; Deadly Embrace, str. 519.

[439]
Bullock: Hitler and Stalin, str. 688.

[440]
Citat iz ibid., str. 689.

[441]
Citat iz Read i Fisher: Deadly Embrace, str. 530.

[442]
U nae vrijeme tvrdilo se po mojem miljenju netono da to zapravo nije bio
sovjetski prijedlog. Pogl. tvrdnje (suprotne stavu Zbigniewa Brzezinskog) u Raymond
L. Garthoff: Detente and Confrontation: American-Soviet Relations from Nixon to
Reagan (Washington, Brookings Institution, 1985.), str. 941-42.

[443]
Bullock: Hitler and Stalin, str. 688.

[444]
Citat iz Read i Fisher: Deadly Embrace, str. 568. Takoer vidi Bullock: Hitler and
Stalin, str. 716.

[445]
Citat iz Read i Fisher: Deadly Embrace, str. 576.

[446]
Citat iz ibid.

[447]
Citat iz ibid., str. 640.

[448]
Citat iz ibid., str. 647.-48.

[449]
Citat iz ibid., str. 629.

[450]
Isaiah Berlin: Personal Impressions, prir. Henry Hardy (New York, Viking Press, 1981.),
str. 26.

[451]
Ibid., str. 23-31.

[452]
Ibid.

[453]
Senat SAD-a: Conference on the Limitations of Armament, Senate Documents, sv. 10.,
67. Kongres, 2. zasjedanje, 1921.-1922. (Washington, D.C., U.S. Government Printing
Office, 1922.), str. 11.

[454]
Selig Adler: The Isolationist Impulse, Its Twentieth-Century Reaction (New York, Free
Press; London, Collier-Macmillan, 1957.), str. 142.

[455]
Senat SAD-a: Conference on Limitations of Armament, str. 867-68.

[456]
Citat iz Adler: Isolationist Impulse, str. 214.

[457]
Citat iz ibid., str. 216.

[458]
Ibid., str. 214.

[459]
Frank B. Kellogg: The Settlement of International Controversies by Pacific Means,
govor odran pred Svjetskim savezom meunarodnog prijateljstva 11. studenog 1928.
(Washington, D.C., U.S. Government Printing Office, 1928.).

[460]
Ibid.

[461]
Henry L. Stimson i McGeorge Bundy: On Active Service in Peace and War (New York,
Harper & Brothers, 1948.), str. 259.

[462]
Rooseveltovo obraanje Zakladi Woodrowa Wilsona 28. prosinca 1933., u: The Public
Papers and Addresses of Franklin D. Roosevelt (New York, Random House, 1938.), sv.
2., 1933., str. 548-49.

[463]
Adler: Isolationist Impulse, str. 235-36.

[464]
The Record of American Diplomacy, prir. Ruhl J. Bartlett (New York, Alfred A. Knopf,
1956.). Prvi Zakon o neutralnosti koji je FDR potpisao 31. kolovoza 1935.; embargo
oruja; Amerikancima zabranjeno da putuju na brodovima zaraenih strana. Drugi Zakon
o neutralnosti FDR je potpisao 29. veljae 1936. (tjedan prije ponovne okupacije
Rajnske oblasti 7. oujka); prvi zakon produljen do 1. svibnja, uz zabranu davanja
zajmova ili kredita zaraenim stranama. Trei Zakon o neutralnosti FDR je potpisao 1.
svibnja 1937. Njime se produljuju prethodni zakoni koji prestaju vaiti u pono, uz cash
and carry klauzule za odreenu robu koja ne slui u vojne svrhe.

[465]
Pakt izmeu SAD-a i Njemake kojim se ponovno uspostavljaju dobri odnosi i okonava
ratno stanje meu dvjema dravama, potpisan u Berlinu 25. kolovoza 1921.

[466]
Hullov memorandum FDR-u od 9. oujka 1936., citat iz The Shaping of American
Diplomacy, prir. William Appleman Williams, sv. II., 1914.-1968., 2. izdanje (Chicago,
Rand McNally, 1973.), str. 199.

[467]
Obraanje u Chicagu 5. listopada 1937., u: Roosevelt, Public Papers (New York,
Macmillan Co., 1941.), sv. 1937., str. 410.

[468]
Ibid., sv. 1939., Uvod FDR-a, str. xxviii.

[469]
Charles A. Beard: American Foreign Policy in the making, 1932-1940: A Study in
Responsibilities (New Haven, Conn., Yale University Press, 1946.), str. 188. i dalje.

[470]
Citat iz ibid., str. 190.

[471]
Ibid., kurziv dodan naknadno.

[472]
Ibid., str. 193.

[473]
Ibid.

[474]
Citat iz Adler: Isolationist Impulse, str. 244-45.

[475]
Citat iz Anthony Adamthwaite: France and the Coming of the Second World War, 19361939 (London, Frank Cass, 1977.), str. 209.

[476]
Rooseveltova konferencija za tisak 9. rujna 1938., iz Complete Presidential Press
Conferences of Franklin Delano Roosevelt, sv. 12., 1938. (New York, Da Capo Press,
1972.), po datumu.

[477]
Radijsko obraanje Forumu Herald-Tribunea 26. listopada 1938, iz Roosevelt: Public
Papers, sv. 1938., str. 564.

[478]
Ibid., str. 565.

[479]
Donald Cameron Watt: How War Came: The Immediate Origins of the Second World
War, 1938-1939 (London, William Heinemann, 1989.), str. 130.

[480]
Godinja poruka Kongresu, 4. sijenja 1939., iz Roosevelt: Public Papers, sv. 1939., str.
3.

[481]
Franklin D. Roosevelt: Complete Presidential Press Conferences of Franklin Delano
Roosevelt, 13. sv., 1939., str. 262.

[482]
Roosevelt: Public Papers, sv. 1939., str. 198-99.

[483]
Watt: How War Came, str. 261.

[484]
The President Again Seeks a Way to Peace. A Message to Chancellor Adolf Hitler and
Premier Benito Mussolini, April 14, 1939, iz Roosevelt: Public Papers, 1939., str. 2015.

[485]
Vanderbergov govor u Senatu: It Is Not Cowardice to Think of America First, 27.
veljae 1939., u: Vital Speeches of the Day, sv. v., br. 12 (1. travnja 1939.), str. 356-57.

[486]
Citat iz Adler: Isolationist Impulse, str. 248.

[487]
Ted Morgan: FDR: A Biography (New York, Simon & Schuster, 1985.), str. 520.

[488]
Obraanje na Sveuilitu Virginia 10. lipnja 1940., iz Roosevelt: Public Papers, sv. 1940.,
str. 263-64.

[489]
Churchillov govor u Donjem domu 4. lipnja 1940., u: Martin Gilbert, Churchill: A Life
(New York, Henry Holt, 1991.), str. 656.

[490]
Rooseveltovo obraanje o stanju nacije 6. sijenja 1941, Vital Speeches, sv. viii., br. 7
(15. sijenja 1941.), str. 198.

[491]
Citat iz Adler: Isolationist Impulse, str. 282.

[492]
Ibid.

[493]
Citat iz ibid., str. 284.

[494]
Winston S. Churchill: The Second World War, sv. 3., The Grand Alliance (Boston,
Houghton Mifflin, 1950.), str. 140.

[495]
Radijsko obraanje 27. svibnja 1941. koje objavljuje proglaenje neograniene
nacionalne opasnosti, u: Roosevelt, Public Papers (New York, Harper & Brothers,
1950.), sv. 1941., str. 192.

[496]
Atlantska povelja: slubena izjava o susretu Predsjednika i premijera Churchilla, 14.
kolovoza 1941., u ibid., str. 314.

[497]
Ibid., str. 315.

[498]
avrljanje (Fireside Chat) s nacijom 11. oujka 1941., u ibid., str. 384.-92.

[499]
Adler: Isolationist Impulse, str. 257.

[500]
Churchill & Roosevelt, The Complete Correspondence, 3 sv., prir. Warren F Kimball, sv.
II.: Alliance Forged, November 1942 February 1944 (Princeton, N. J., Princeton
University Press, 1984.), str. 767.

[501]
Citat iz Herbert Feis: Churchill, Roosevelt, Stalin: The War They Waged and the Peace
They Sought (Princeton, N. J., Princeton University Press, 1957.), str. 340.

[502]
James MacGregor Burns: Roosevelt: The Soldier of Freedom (New York, Harcourt
Brace Jovanovich, 1970.), str. 566.

[503]
Poruka Churchillu 1. lipnja 1942., u: Churchill & Roosevelt, prir. Kimball, sv. I.: Alliance
Emerging, Octoberl933 November 1942, str. 502.

[504]
Citat iz Elliott Roosevelt: As He Saw It (New York, Dueli, Sloan and Pearce, 1946.), str.
115-16.

[505]
Citat iz Robert Dallek: Franklin D. Roosevelt and American Foreign Policy, 1932-1945
(New York, Oxford University Press, 1979.), str. 324.

[506]
Cordell Hull, obraanje Kongresu u vezi s konferencijom u Moskvi 18. studenog 1943.,
u: U.S. Department of State Bulletin, sv. ix., br. 230. (20. studenog 1943.), str. 343.

[507]
Winston S. Churchill: The Second World War, sv. 4: The Hinge of Fate (Boston,
Houghton Mifflin, 1950.), str. 214.

[508]
Citat iz William Roger Louis: Imperialism at Bay: The United States and the
Decolonization of the British Empire, 1941-1945 (New York, Oxford University Press,
1978.), str. 121.

[509]
Citat iz ibid., str. 129.

[510]
Citat iz ibid., str. 154-55.

[511]
Ovu analizu dobrim dijelom dugujem knjizi Petera Rodmana koja uskoro izlazi iz tiska o
amerikom i sovjetskom pristupu Treem svijetu, u izdanju Charles Scribners Sons.

[512]
Memorandum Charlesa Taussiga od 15. oujka 1944., citat iz Louis: Imperialism at Bay,
str. 486.

[513]
Citat iz Robert E. Sherwood: Roosevelt and Hopkins: An Intimate History (New York:
Harper & Brothers, 1948.), str. 605.

[514]
Feis: Churchill, Roosevelt, Stalin, str. 11-13.

[515]
Vidi Eric Larrabee: Commander in Chief: Franklin Delano Roosevelt, His Lieutenants,
and Their War (New York, Harper & Row, 1987.), str. 503.

[516]
Burns: Roosevelt, str. 374.

[517]
Zahvalan sam to sam se mogao posluiti neobjavljenim govorom Arthura Schlesingera
Jr.: Franklin D. Roosevelt and U. S. Foreign Policy, odranim Drutvu povjesniara
amerikih vanjskih odnosa (Society for Historians of American Foreign Relations), na
Vassar Collegeu 18. lipnja 1992.

[518]
Sir John Wheeler-Bennett i Anthony Nicholls: The Semblance of Peace (London,
Macmillan, 1972.), str. 46. i dalje.

[519]
Citat iz: The Memoirs of Cordell Hull, sv. II. (New York, Macmillan, 1948.), str. 1452.

[520]
Wheeler-Bennett i Nicholls: Semblance of Peace, str. 49.

[521]
Hull: Memoirs, sv. II., str. 1168.-70.

[522]
Citat iz Feis: Churchill, Roosevelt, Stalin, str. 59.

[523]
Citat iz William G. Hyland: The Cold War Is Over (New York, Random House, 1990.),
str. 32.

[524]
Citat iz Sherwood: Roosevelt and Hopkins, str. 572-73.

[525]
Citat iz ibid., str. 572.

[526]
Schlesingerov govor: Roosevelt and U. S. Foreign Policy, str. 18.

[527]
Ibid., str. 17.

[528]
John Colville: The Fringes of Power: 10 Downing Street Diaries, 1939-1955 (New
York/London, W. W. Norton, 1985.), str. 404.

[529]
Feis: Churchill, Roosevelt, Stalin, str. 131-32.

[530]
Alan Bullock: Hitler and Stalin: Parallel Lives (New York, Alfred A. Knopf, 1992.), str.
821.

[531]
Feis: Churchill, Roosevelt, Stalin, str. 285. (Naknadno naglaeno.)

[532]
Citat iz Frances Perkins: The Roosevelt 1 Knew (New York, Viking, 1946.), str. 84-85.

[533]
Citat iz Bertram D. Hulen: Washington Hails Reds Step as Great Gain for the Allies,
New York Times, 23. svibnja 1943., str. 30.

[534]
The United States in a New World, Fortune, dodatak, travanj 1943.

[535]
Rooseveltovo avrljanje (Fireside Chat) na Badnjak o konferencijama u Teheranu i
Kairu, 23. prosinca 1943., u: The Public Papers and Addresses of Franklin D. Roosevelt,
sv. 1943. (New York, Harper & Brothers), str. 558.

[536]
Winston S. Churchill: The Second World War, sv. 6.: Triumph and Tragedy (Boston,
Houghton Mifflin, 1953.), str. 198. Takoer vidi: Churchill & Roosevelt, prir. Kimball,
sv. III.: Alliance Declining, February 1944 April 1945, str. 351.; i Hyland: Cold War,
str. 35-36.

[537]
Feis; Churchill, Roosevelt, Stalin, str. 522-23.

[538]
Citat iz Dallek: Franklin D. Roosevelt, str. 520.

[539]
Citat iz Sherwood: Roosevelt and Hopkins, str. 870.

[540]
Nastupni govor Franklina Roosevelta 20. sijenja 1945., u: The Presidents Speak, uz
biljeke Davisa Newtona Lotta (New York, Holt, Rinehart and Winston, 1969.), str. 248.

[541]
Citat iz Dallek: Franklin D. Roosevelt, str. 521.

[542]
Citat iz Milovan ilas: Conversations with Stalin (New York, Harcourt, Brace & World,
1962.), str. 114.

[543]
Citat iz Feis: Churchill, Roosevelt, Stalin, str. 607-8.

[544]
Bullock: Hitler and Stalin, str. 883-84.

[545]
Churchill: Triumph and Tragedy (depno izdanje s uvodom Johna Keegana, Boston,
Houghton Mifflin, 1986.), str. 436.

[546]
Dmitri Volkogonov: Stalin: Triumph and Tragedy, prir. i preveo s ruskog Harold Shukman
(Rocklin, Calif., Prima Publishing, 1991-92; izvorno izdanje New York, Grove
Weidenfeld, 1991.), str. 412. i dalje.

[547]
Vidi Bullock: Hitler and Stalin, str. 697. i dalje.

[548]
Citat iz Joachim C. Fest: Hitler, s njemakog preveli Richard i Clara Winston (New York,
Harcourt Brace Jovanovich, 1974.), str. 694.

[549]
Churchill: Triumph and Tragedy, str. 308.

[550]
Citat iz Dallek: Franklin D. Roosevelt, str. 505.

[551]
Feis: Churchill, Roosevelt, Stalin, str. 270.

[552]
James MacGregor Burns: Roosevelt: The Soldier of Freedom (New York: Harcourt
Brace Jovanovich, 1970.), str. 448-49.

[553]
Citat iz Selig Adler: The Isolationist Impulse: Its Twentieth-Century Reaction (New York:
Free Press, London: Collier Macmillan, 1957.), str. 285.

[554]
Parafraza govora predsjednika Trumana odranog u svibnju 1945. na sastanku lidera
Nacionalnog odbora graana za politiku akciju, citat iz Richard J. Walton: Henry
Wallace, Harry Truman and the Cold War (New York: Viking Press, 1976.), str. 119.

[555]
Obraanje na zajednikoj sjednici Kongresa 16. travnja 1945., Public Papers of The
Presidents of the United States, Harry Truman, 1945. (Washington D. C: US
Government Printing Office, 1961.), str. 5. (nadalje pod nazivom Truman Papers);
ponovljeno na str. 22 u Trumanovu govoru 25. travnja 1945.

[556]
Citat iz W. Averell Harriman & Elie Abel: Special Envoy to Churchill and Stalin, 19411946. (New York: Random House, 1975.), str. 474.

[557]
Winston S. Churchill: The Second World War, svezak esti, Triumph and Tragedy
(Boston: Houghton Mifflin, 1953.), str. 503.

[558]
Harry S. Truman: Year of Decisions, memoari, svezak prvi (New York: Doubleday,
1955.), str. 260.

[559]
Herbert Feis: Churchill, Roosevelt, Stalin: The War They Waged and the Peace They
Sought (Princeton, N. J.: Princeton University Press, 1957.), str. 133.

[560]
Citat iz ibid., str. 652.

[561]
Admiral flote William D. Leahy: I Was There: The Personal History of the Chief of
Staff to Presidents Roosevelt and Truman Based on his Notes and Diaries Made at the
Time (New York / London / Toronto: Whittlesey House / McGraw Hill Book Company,
1950.), str. 379.-80.

[562]
Ibid., str. 380.

[563]
Citat iz Robert E. Sherwood: Roosevelt and Hopkins: An Intimate History (New York:
Harper & Brothers, 1948.), str. 890.

[564]
Ibid., str. 908.

[565]
Iz zbirke brifinga State Departmenta, British Plans for a Western European Bloc,
amerikog ministarstva vanjskih poslova od 4. srpnja 1945., Foreign Relations of the
United States: The Conference of Berlin (The Potsdam Conference), 1945., (Washington
D. C.: US Government Printing Office), svezak prvi, str. 262- 63.

[566]
Citat iz Terry H. Anderson: The United States, Great Britain and the Cold War,
1944.-1947. (Columbia, Mo.: University of Missouri Press, 1981.), str. 69.

[567]
Citat iz Robert J. Donovan: Conflict and Crisis: The Presidency of Harry S. Truman
1944.-1948. (New York, W. W. Norton, 1977.), str. 81.

[568]
Citat iz ibid., str. 84.

[569]
Truman: Year of Decisions, str. 416.

[570]
Churchill: Triumph and Tragedy, str. 582.

[571]
Citat iz John Lewis Gaddis: The United States and the Origins of the Cold War (New
York: Columbia University Press, 1972.), str. 266.

[572]
Trumanov govor o vanjskoj politici s proslave Dana mornarice, New York City, 27.
listopada 1945.: Truman Papers, 1945., str. 431-38.

[573]
Citat iz Giddis: Origins of Cold War, str. 280.

[574]
Milovan ilas: Conversations with Stalin (New York: Harcourt, Brace & World, 1962.),
str. 114.

[575]
Robert Conquest: The Evil of This Time, New York Review of Books, svezak XL, br.
15 (23. rujna 1993.), str. 27.

[576]
Citat iz Henry A. Kissinger: Nuclear War and Foreign Policy (New York: Harper &
Brothers, tiskano za Savjet za meunarodne odnose, 1957.), str. 367.

[577]
Ibid., str. 371.

[578]
Citat iz Alan Bullock: Hitler and Stalin: Parallel Lives (New York: Alfred A. Knopf,
1992.) str. 907.

[579]
Nastupni govor Josifa Staljina: New Five Year Plan for Russia, koji je 9. veljae 1946.
prenosio Radio Moskva, objavljen u The New York Timesu, 10. veljae 1946.

[580]
Ibid.

[581]
Ibid.

[582]
Vidi P M. S. Blackett: Atomic Weapons and East-West Relations (New York: Cambridge
University Press, 1956.)

[583]
Govor Winstona S. Churchilla: The Sinews of Peace, 5. oujka 1946. na Westminster
Collegeu u Fultonu, Missouri, priredio Robert Rhodes James: Winston S. Churchill: His
Complete Speeches, 1897-1963 (New York/London: Chelsea House u suradnji s R. R.
Bowker, 1974.), svezak VII., 1943.-1949., str. 7285.

[584]
Ibid., str. 7292.

[585]
George F. Kennan, Long Telegram iz Moskve, 22. veljae 1946., objavljeno u: Foreign
Relations of the United States, 1946. (Washington, D. C.: U. S. Government Printing
Office, 1969.), svezak VI., str. 697.

[586]
Andrej danov: The International Situation, govor s osnivake konferencije
Kominforma u rujnu 1947., u: Zastupniki dom Sjedinjenih Drava, Vijee za vanjsku
politiku, The Strategy and Tactics of World Communism, dodatak I. One Hundred
Years of Communism, 1848.-1948., 80. kongres, 2. zasjedanje, dokument br. 619
(Washington D. C.: U. S. Government Printing Office, 1948.) str. 211 i dalje.

[587]
Bullock: Hitler and Stalin, str. 922.

[588]
Ibid., str. 923.

[589]
Obraanje putem radija 28. travnja 1947., US Department of State Bulletin, svezak
XVI., br. 410, str. 924.

[590]
George F. Kennan, Long Telegram iz Moskve, 22. veljae 1946., objavljeno u Foreign
Relations of the United States, 1946. (Washington D. C.: US Government Printing
Office, 1969.), svezak VI., str. 666.-709.

[591]
Ibid., str. 700.

[592]
Ibid., str. 699.

[593]
H. Freeman Matthews, memorandum lana State Departmenta (Matthewsa) za StateWar-Navy Coordinating Committee, Political Estimate of Soviet Policy for Use in
Connection with Military Studies, 1. travnja 1946., u: Foreign Relations, United States,
1946., svezak I, str. 1169.

[594]
Ibid.

[595]
Ibid., str. 1170.

[596]
Ibid., str. 1168.

[597]
Ibid., str. 1170.

[598]
Clark Clifford: American Relations with the Soviet Union: A Report to the President by
the Special Counsel to the President, 24. rujna 1946., priredili Thomas H. Etzold and
John Lewis Gaddis: Containment: Documents on American Policy and Strategy, 19451950 (New York: Columbia University Press, 1978.), str. 66.

[599]
Ibid., str. 67. (naknadno naglaeno)

[600]
Ibid., str. 68.

[601]
Ibid., str. 71.

[602]
Citat iz Joseph M. Jones: The Fifteen Weeks (February 21 June 5, 1947) (New York:
Viking Press, 1955.), str. 141.

[603]
Public Papers of the Presidents of the United States, Harry S. Truman, svezak 1947.
(Washington, D. C.: U. S. Government Printing Office, 1963.), str. 178.

[604]
Ibid., str. 179.

[605]
Ibid., str. 178.

[606]
George Marshall: European Initiative Essential to Economic Recovery, govor na
sveuilitu Harvard 5. lipnja, 1947, u: U. S. Department of State Bulletin, svezak XVI.,
br. 415 (5. lipnja 1947.), str. 1160 (naknadno naglaeno).

[607]
Ibid.

[608]
Ibid.

[609]
X (George F. Kennan): The Sources of Soviet Conduct, Foreign Affairs, svezak 25,
br. 4 (srpanj 1947.), str. 575.

[610]
Ibid., str. 581.

[611]
Ibid., str. 579-80.

[612]
Ibid., str. 582.

[613]
Svjedoanstvo veleposlanika Warrena Austina na sasluanju 28. travnja 1949. u Senatu,
Odboru za vanjsku politiku, The North Atlantic Treaty, 81. kongres, 1. zasjedanje
(Washington, D. C.: U. S. Government Printing Office, 1949.), dio I., str. 97.

[614]
Ibid., dio I., dodatak, str. 334-37.

[615]
Ibid., str. 337.

[616]
Ibid., dio I, str. 17.

[617]
Ibid., str. 150.

[618]
Senat SAD-a, Odbor za vanjsku politiku: Report on the North Atlantic Treaty, 81.
kongres, prvo zasjedanje, 6. lipnja 1949. (Washington, D. C.: U. S. Government Printing
Office, 1949.), str. 23.

[619]
Vidi, npr., Achesonov govor pred odborima Senata za vanjske poslove i vojne slube 8.
kolovoza 1949., u State Bulletin, svezak XXL, br. 529 (22. kolovoza 1949.), str. 265 i
dalje, i njegovo obraanje u Gospodarskoj komori SAD-a, 30. travnja 1951.
u State
Bulletin, svezak XXIV, br. 619 (14. svibnja 1951.), str. 766-70.

[620]
Achesonov govor, Achieving a Community Sense Among Free Nations A Step
Toward World Order, odran pred Udruenjem bivih studenata sveuilita Harvard,
Cambridge, Mass., 22. lipnja, 1950. u: State Bulletin, svezak XXIII., br. 574 (3. srpnja
1950.), str. 17.

[621]
Winston S. Churchill: The Second World War, svezak 6, Triumph and Tragedy (Boston:
Houghton Mifflin, 1953.; meki uvez, s uvodom Johna Keegana, 1985.), str. 266.

[622]
NSC-68, United States Objectives and Programs for National Security, 14. travnja,
1950., u: Foreign Relations, United States, 1950., svezak I., str. 240.

[623]
Ibid., str. 241.

[624]
Ibid.

[625]
Ibid, str. 241-42.

[626]
Ibid., str. 279.

[627]
Walter Lippman: The Cold War: A Study in U. S. Foreign Policy (New York/ London:
Harper & Brothers, 1947.), str. 13.

[628]
Ibid., str. 23.

[629]
Ibid., str. 61-62.

[630]
Winston S. Churchill, His Complete Speeches, 1897-1963, priredio Robert Rhodes
James, svezak VII., 1943.-1949. (New York/London: Chelsea House u suradnji s R. R.
Bowker, 1974.), str. 7710.

[631]
Ibid., svezak VIII. (1950.-1963.), str. 8132.

[632]
Henry A. Wallace: Toward World Peace (New York: Reynal & Hitchcock, 1948.), str.
118.

[633]
Henry A. Wallace, govor u Madison Square Gardenu, 12. rujna, 1946., priredio Walter
LaFeber: The Dynamics of World Power: A Documentary History of United States
Foreign Policy 1945-1973, svezak II., Eastern Europe and the Soviet Union (New
York.- Chelsea House Publishers, 1973.), str. 260.

[634]
Citat iz J. Samuel Walker: Henry A. Wallace and American Foreign Policy (Westport,
Conn.: Greenwood Press, 1976.), str. 129.

[635]
Citat iz ibid., str. 121.

[636]
Wallace, memorandum za Trumana, 14. oujka 1946., u Harry S. Truman: Year of
Decisions, memoari, svezak 1. (New York: Doubleday, 1955.), str. 555.

[637]
Wallaceov govor u Madison Square Gardenu 12. rujna 1946., priredio LaFeber:
Dynamics of World Power, str. 258-59.

[638]
Wallaceov govor kojim najavljuje svoju predsjedniku kandidaturu, 29. prosinca 1947.,
priredio Thomas G. Paterson: Cold War Critics: Alternatives to American Foreign
Policy in the Truman Years (Chicago: Quadrangle Books, 1971.), str. 98- 103.

[639]
Wallace, citat iz Alonzo Hanby: Henry A. Wallace, the Liberals, and Soviet-American
Relations, Review of Politics, svezak XXX. (travanj 1968.), str. 164.

[640]
George F. Kennan: Russia, the Atom and the Wes/ (New York: Harper & Brothers,
1957.), str. 13.

[641]
Zastupniki dom SAD-a, Subcommittee of the Committee on Appropriations, Military
Functions: National Military Establishment Appropriation Bill for 1949, Hearings, 80.
kongres, 2. zasjedanje, (Washington, D. C.: U. S. Government Printing Office, 1948.),
dio 3, str. 3.

[642]
General MacArthur, intervju s G. Ward Price, New York Times, 2. oujka 1949., str. 22.

[643]
Dravni tajnik Dean Acheson: Crisis in Asia: An Examination of U. S. Policy,
napomene u Nacionalnom novinarskom klubu, Washington, 12. sijenja 1950., u: U. S.
Department of State Bulletin, svezak XXII., br. 551, 23. sijenja 1950., str. 116.

[644]
Nikita S. Hruov: Khrushchev Remembers, s uvodom, komentarom i biljekama
Edwarda Crankshawa, preveo i priredio Strobe Talbott (Boston: Little, Brown, 1970.),
str. 368-69. Nedavno objavljeni sovjetski izvori sugeriraju da je uloga Sovjetskog Saveza
bila mnogo vanija. Vidi Kathryn Weathersby, New Findings on the Korean War, Cold
War International History Project Bulletin, jesen 1993., Woodrow Wilson Center,
Washington, D. C.

[645]
Izjava predsjednika Trumana od 27. lipnja 1950., u Harry S. Truman, Years of Trial and
Hope 1946-1952, memoari, svezak 2. (New York: Doubleday, 1956.), str. 338-39.

[646]
Ibid., str. 339.

[647]
Ibid.

[648]
Ibid.

[649]
Citat iz Max Hastings: The Korean War (New York: Simon & Schuster, 1987.), str. 133.

[650]
Public Papers of the Presidents of the United States, Harry S. Truman, 1950. svezak
(Washington, D. C.: U. S. Government Printing Office, 1965.), str. 674-75. (nadalje pod
nazivom Truman Papers).

[651]
Izjava predsjednika Trumana 30. studenog 1950., ibid., str. 724.

[652]
Truman Papers, svezak 1951., str. 227.

[653]
Senat Sjedinjenih Drava, Odbor za vojne slube i Odbor za vanjsku politiku, Military
Situation in the Far East, sasluanje na 82. kongresu, 1. zasjedanje. (Washington, D. C.:
U. S. Government Printing Office, 1951.), dio 1., str. 75. (nadalje pod nazivom
MacArthur Hearings).

[654]
Ibid., str. 30

[655]
Ibid.

[656]
Truman Papers, svezak 1951., str. 226-27.

[657]
Ibid., str. 227.

[658]
MacArthur Hearings, dio 1., str. 45.

[659]
Ibid., dio 2., str. 938.

[660]
Ibid., dio 3., str. 1717.

[661]
Ibid., str. 1718-19.

[662]
Truman: Trial and Hope, str. 345.

[663]
MacArthur Hearings, dio 1. str, 593.

[664]
Ibid., dio 2, str. 896.

[665]
Ibid., str. 732.

[666]
Ibid., dio 3., str. 1720.

[667]
General Matthew B. Ridgway, U. S. A., Ret: Soldier: The Memoirs of Matthew B.
Ridgway (Westport, Conn.: Greenwood Press, 1974. reprint), str. 219-20.

[668]
MacArthur Hearings, dio 1., str. 68.

[669]
Hastings: Korean War, str. 186. i dalje.

[670]
Citat iz ibid., str. 197.

[671]
MacArthur Hearings, dio 3., str. 1717.

[672]
Yevgenii S. Varga: Changes in the Economy of Capitalism as a Result of the Second
World War (Moscow: Politicheskaya Literatura, 1946.), citat iz Allen Lynch: The Soviet
Study of International Relations (Cambridge: Cambridge University Press, 1967.), str.
20-28.

[673]
William G. Hyland: The Cold War Is Over (New York: Random House, 1990.), str. 63.

[674]
Joseph Stalin: Economic Problems of Socialism in the U. S. S. R., priredio Bruce
Franklin: The Essential Stalin: Major Theoretical Writings 1905-1952 (New York: Anchor
Books, 1972.), str. 471.

[675]
Ibid.

[676]
Ibid.

[677]
Nota Sovjetskog Saveza Sjedinjenim Dravama s nacrtom sovjetskog mirovnog plana
za Njemaku od 10. oujka 1952., u: U. S. Department of State, Documents on
Germany 1944 -1985 (Washington, D. C.: U. S. Government Printing Office),
Department of State Publication 09446, str. 361-64.

[678]
Ibid.

[679]
Nota Sjedinjenih Drava Sovjetskom Savezu s prijedlogom stvaranja centralne vlade
Njemake prije poetka pregovora o mirovnom sporazumu od 25. oujka 1952., u:
ibid., str. 364-65.

[680]
Nota Sovjetskog Saveza Sjedinjenim Dravama s prijedlogom da provedbu uvjeta za
odravanje opih izbora u Njemakoj nadziru etiri sile, a ne Ujedinjeni narodi, od 9.
travnja 1952., u: ibid., str. 365-67;
Nota Sjedinjenih Drava Sovjetskom Savezu kojom se potvruje nadlenost
Ujedinjenih naroda u nadgledanju uvjeta odravanja opih izbora u Njemakoj od 13.
svibnja 1952., u: ibid., str. 368-71;
Nota Sovjetskog Saveza Sjedinjenim Dravama kojom se predlae istodobna rasprava
izaslanstava etiriju sila o njemakom mirovnom sporazumu, pitanju ujedinjenja
Njemake i formiranju centralne njemake vlade od 24. svibnja 1952., u: ibid., str. 37478;
Nota Sjedinjenih Drava Sovjetskom Savezu kojom se potvruje nunost nadgledanja
uvjeta odravanja opih izbora u Njemakoj kao prvi korak prema ponovnom
ujedinjenju Njemake od 10. srpnja 1952., u: ibid., str. 385-88;
Nota Sovjetskog Saveza Sjedinjenim Dravama u kojoj se predlae sastanak
izaslanstava etiriju sila u cilju rasprave o pitanju njemakoga mirovnog ugovora,
stvaranju centralne njemake vlade i odravanju opih izbora u Njemakoj od 23.
kolovoza 1952., u: ibid., str. 388-93;
Nota Sjedinjenih Drava Sovjetskom Savezu kojom se zahtijeva dodatni napor za
osiguranje provedbe opih slobodnih izbora u Njemakoj od 23. rujna 1952., u: ibid.,
str. 395-97.

[681]
Staljinove napomene na zavrnoj sjednici 19. kongresa Komunistike partije Sovjetskog
Saveza 14. listopada 1952., Current Digest of the Soviet Press, svezak IV, br. 38 (1.
studenog 1952.), str. 9-10.

[682]
Alan Bullock: Hitler and Stalin: Parallel Lives (New York: Alfred A. Knopf, 1992.), str.
968.

[683]
Nikita Hruov: Khrushchev Remembers, s uvodom, komentarom i biljekama Edwarda
Crankshawa, preveo i priredio Strobe Talbott (Boston: Little, Brown, 1970.), str. 392-94.

[684]
Savjet za meunarodne odnose, The United States and World Affairs, 1953., str. 116.

[685]
John Colville: The Fringes of Power: 10 Downing Street Diaries, 1939 1955 (New
York/London: W. W. Norton, 1985.), str. 654.

[686]
Citat iz Martin Gilbert: Winston S. Churchill: Never Despair, 1945-1965 (Boston:
Houghton Mifflin, 1988.), str. 510.

[687]
Napomene u Bijeloj kui od 16. veljae 1950., u: U. S. Department of State Bulletin,
svezak XXII., br. 559 (20. oujka 1950.), str. 427-29.

[688]
Colville: Fringes of Power, str. 650.

[689]
Priredio Peter G. Boyle: The Churchill-Eisenhower Correspondence, 1953-55 (Chapel
Hill, N.C./London: University of North Carolina Press, 1990.), str. 36.

[690]
Govor The Chance for Peace, odran u Udruenju urednika novina Sjedinjenih
Drava u Washingtonu, D. C., 16. travnja 1953., u: Public Papers of the Presidents of
the United States, Dwight D. Eisenhower, svezak 1953. (Washington, D. C.: U. S.
Government Printing Office, I960.), str. 179-88 (nadalje pod nazivom Eisenhower
Papers). 0 pripremi Eisenhowerovih govora vidi W. W. Rostow: Europe After Stalin:
Eisenhowers Three Decisions of March 11, 1953 (Austin, Tex.: University of Texas
Press, 1982.).

[691]
Pismo Eisenhoweru od 4. svibnja 1953., priredio Boyle: Churchill-Eisenhower
Correspondence, str. 48.

[692]
Pismo Churchillu od 5. svibnja 1953., ibid., str. 49.

[693]
Govor u Donjem domu 11. svibnja 1953., priredio Robert Rhodes James: Winston S.
Churchill: His Complete Speeches, 1897-1963, svezak VIII., 1950-1963 (New
York/London: Chelsea House u suradnji s R. R. Bowker, 1974.), str. 8483.

[694]
Ibid., str. 8484.

[695]
Dopisivanje Churchilla i Eisenhowera, priredio Boyle, str. 83.

[696]
Ibid.

[697]
George F. Kennan: Disengagement Revisited, Foreign Affairs, svezak 37., br. 2.
(sijeanj 1959.), str. 187-210. Vidi takoer Achesonove stavove u: Dean Acheson: The
Illusion of Disengagement, Foreign Affairs, svezak 36, br. 3 travanj), str. 371-82.

[698]
Ibid.

[699]
Henry A. Kissinger: Missiles and the Western Alliance, ibid., str. 383-400.

[700]
Citat iz Emmet John Hughes: The Ordeal of Power: A Political Memoir of the
Eisenhower Years (New York: Atheneum, 1963.), str. 109.

[701]
Obraanje amerikog naciji putem radija i televizije prije odlaska na konferenciju velike
etvorke u Zenevi 15. srpnja 1955., u: Eisenhower Papers, svezak 1955., str. 703.

[702]
Uvodnik The New York Timesa od 25. srpnja 1955.

[703]
Memorandum razgovora u State Departmentu, Washington, 3. listopada 1955., 10:01
ujutro, Call of the British Foreign Secretary re: Soviet-Egyptian Arms Agreement, in
Arab-Israeli Dispute, 1955., Foreign Relations of the United States, svezak XIV, str.
545.

[704]
Zavrna izjava na konferenciji ministara vanjskih poslova u enevi 16. studenog 1955.,
u: Documents on International Affairs, priredio Noble Frankland, svezak 1955. (London:
Oxford University Press, 1998.), str. 73-77.

[705]
Hruov: Khrushchev Remembers, str. 400.

[706]
Hruovljevo izvjee na 20. partijskom kongresu, Pravda, 15. veljae 1956., u: Current
Digest of the Soviet Press, svezak VIII., br. 4 (7. oujka 1956.), str. 4, 6, 7.

[707]
Andrej Gromiko: Memories, prijevod Harold Shukman (London: Hutchinson, 1989.).

[708]
Andrej Zdanov: The International Situation, govor na osnivakoj konferenciji
Kominforma u rujnu 1947., u: Zastupniki dom SAD-a, Odbor za vanjsku politiku, The
Strategy and Tactics of World Communism, dodatak L, One Hundred Years of
Communism, 1848-1948, 80. kongres, 2. zasjedanje, dokument br. 619 (Washington,
D.C., U. S. Government Printing Office, 1948.), str. 213-14.

[709]
Churchillove napomene u Donjem domu 19. travnja 1951., priredio Robert Rhodes
James: Winston S. Churchill: His Complet Speeches, 1897-1963., svezak VIII., 19501963 (New York/London: Chelsea House u suradnji s R. R. Bowker, 1974.), str. 8193.

[710]
Vidi Keith Kyle: Suez (New York: St. Martins Press, 1991.), str. 70. i dalje.

[711]
Ibid., str. 85.

[712]
Vidi ibid., str. 89. i dalje.

[713]
Citat iz ibid., str. 130.

[714]
Citat iz ibid.

[715]
Naserov govor u Aleksandriji 26. srpnja 1956., priredio Noble Frankland: Documents on
International Affairs, 1956. (London/New York/Toronto: Oxford University Press, 1959.
pod pokroviteljstvom Kraljevskog instituta za meunarodne poslove), str. 80.

[716]
Ibid., str. 113.; vidi takoer Kyle: Suez, str. 134.

[717]
Citat iz Kyle: Suez, str. 115.

[718]
Anthony Eden: Full Circle: The Memoirs of the Rt. Hon. Sir Anthony Eden (London:
Cassell, 1960.), str. 427.

[719]
Parliamentary Debates (Hansard), 5. serija, svezak 557., Zasjedanja Donjeg doma
1955.-56. (London: Her Majestys Stationery Office, 1956.), col. 919.

[720]
Kyle: Suez, str. 145.

[721]
Eden: Full Circle, str. 437.

[722]
Citat iz Alistair Horne: Harold Macmillan, svezak I., 1894-1956 (New York: Penguin
Books, 1991.), str. 405.

[723]
Eisenhowerovo pismo Edenu od 1. srpnja 1956., u: Dwight D. Eisenhower, Waging
Peace: The White House Years 1956-1961 (Garden City, N.Y.: Doubleday, 1965.), str.
664-65; vidi takoer Kyle: Suez, str. 160.

[724]
Citat iz Louis L. Gerson: John Foster Dulles, The American Secretaries of State and
Their Diplomacy, svezak XVII. (New York: Cooper Square Publishers, 1967.), str. xi.

[725]
Citat iz ibid., str. 28.

[726]
Stephen E. Ambrose: Eisenhower, svezak drugi, The President (New York: Simon &
Schuster, 1984.), str. 21.

[727]
Gerson: Dulles, str. xii.

[728]
Dullesova izjava u State Departmentu 3. kolovoza 1956., The Suez Canal Problem, July
26 September 22, 1956: A Documentary Publication (Washington, D. C.: Department
of State, 1956.), str. 37 (nadalje pod nazivom Suez Canal Problem).

[729]
Dullesove napomene u obraanju naciji putem radija i televizije 3. kolovoza 1956., ibid.,
str. 42. 1. Dullesove napomene objavljene u New York Timesu, 3. listopada 1956., str. 8.

[730]
Eden: Full Circle, str. 498.

[731]
Eisenhower: Waging Peace, str. 667.

[732]
Citat iz: Suez Canal Problem, str. 344.

[733]
Citat iz Kyle: Suez, str. 185.

[734]
The People Ask the President, televizijska emisija od 12. listopada 1956., u: Public
Papers of the Presidents of the United States, Dwight D. Eisenhower, svezak 1956.
(Washington, D. C.: U. S. Government Printing Office), str. 903 (nadalje pod nazivom
Eisenhower Papers).

[735]
Vidi, na primjer, Eisenhower: Waging Peace, str. 676-77.

[736]
U. S. Department of State Bulletin, svezak XXXV, br. 907 (12. studenog 1956.), str.
750.

[737]
Dwight D. Eisenhower: Izvjee amerikom narodu o razvoju dogaaja u Istonoj
Europi i Bliskom istoku, Eisenhower Papers, svezak 1956., str. 1064.

[738]
Priredio Frankland, Documents on International Affairs, str. 289.

[739]
Ibid

[740]
Ibid., str. 292.

[741]
Ibid., str. 293.

[742]
Eisenhower Papers, svezak 1956., str. 1066.

[743]
Dullesove napomene na konferenciji za tisak 18. prosinca 1956., u State Bulletin, svezak
XXXVI., br. 915 (7. sijenja 1956.), str. 5.

[744]
Citat iz Kyle: Suez, str. 426.

[745]
Citat iz ibid.

[746]
Citat iz Herman Finer: Dulles over Suez: The Theory and Practice of His Diplomacy
(Chicago: Quadrangle Books, 1964.), str. 397.

[747]
Citat iz Kyle: Suez, str. 477.

[748]
Citat iz ibid., str. 495.

[749]
Citat iz ibid., str. 467.

[750]
US Support for Baghdad Pact, priopenje za tisak State Departmenta br. 604 od 29.
studenog 1956., u State Bulletin, svezak XXXV, br. 911 (10. prosinca 1956.), str. 918.

[751]
Izvanredno obraanje Kongresu u vezi sa situacijom na Bliskom istoku, 5. sijenja
1957., u: Eisenhower Papers, svezak 1957., str. 6-16.

[752]
Godinje obraanje Kongresu o stanju nacije 10. sijenja 1957., ibid., str. 29.

[753]
Citat iz John Lewis Gaddis: The Long Peace (New York/London: Oxford University
Press, 1987.), str. 157.

[754]
Life, 19. svibnja 1952.

[755]
Tibor Meray: Thirteen Days That Shook the Kremlin, preveo Howard Katzander (New
York: Frederick A. Praeger, 1959.), str. 7.

[756]
Citat iz The Hungarian Revolution, priredio Melvin J. Lasky (New York: Frederick A.
Praeger, 1957.), str. 126.

[757]
Predsjednikovo obraanje Vijeu sigurnosti 27. listopada 1956., u: U. S. Department of
State Bulletin (12. studenog 1956.), str. 757.

[758]
Citat iz Meray: Thirteen Days, str. 140.

[759]
Ibid., str. 169.

[760]
John Foster Dulles: The Task of Waging Peace, govor u Dallasu, u Savjetu za
meunarodnu politiku 27. listopada 1956., u: State Bulletin, svezak XXXV, br. 906 (5.
studenoga 1956.), str. 697.

[761]
Dwight D. Eisenhower: Izvjee amerikom narodu putem radija i televizije o razvoju
dogaaja u Istonoj Europi i Bliskom istoku 31. listopada 1956., u: Public Papers of the
Presidents of the United States, Dwight D. Eisenhower, svezak 1956. (Washington, D.
C.: U. S. Government Printing Office, 1958.), str. 1061 (nadalje pod nazivom
Eisenhower Papers; naknadno naglaeno).

[762]
Ibid.

[763]
Ibid., str. 1062.

[764]
Deklaracija Vlade Sovjetskog Saveza 30. listopada 1956., O naelima razvoja i daljnjeg
poboljanja prijateljskog odnosa i suradnje izmeu Sovjetskog Saveza i ostalih
socijalistikih zemalja objavljena u Pravdi i Izvestiji, 31. listopada 1955., u: Current
Digest of the Soviet Press, svezak VIII., br. 40 (14. studenog 1956.), str. 11.

[765]
Eisenhower Papers, svezak 1956., str. 1062.

[766]
Vlada Sovjetskog Saveza, On the Principles, str. 11.

[767]
Citat iz National Communism and Popular Revolt in Eastern Europe, priredio Paul E.
Zinner (New York: Columbia University Press, 1956.), str. 463.

[768]
Kompletan Nehruov govor u Lok Sabha Debates, dio II., svezak 9, br. 3, colls. 260-67,
u: Royal Institute of International Affairs, svezak IV, br. 7, str. 328-30.

[769]
Konferencija za tisak dravnog tajnika Dullesa 18. prosinca 1956., u: State Bulletin,
svezak XXXVI., br. 915 (7. sijenja 1957.), str. 3-4.

[770]
Konferencija za tisak dravnog tajnika Dullesa u Canberri 13. oujka 1957., u: State
Bulletin, svezak XXXVI., br. 927 (1. travnja 1997.), str. 533.

[771]
Nikita S. Hruov: Khrushchev Remembers: The Last Testament, s uvodom Edwarda
Crankshawa i Jerrolda Schectera, preveo i priredio Strobe Talbott (Boston: Little, Brown,
1974.), str. 501.

[772]
John Foster Dulles: Freedoms New Task, govor na tiskovnom forumu u Philadelphiji
26. veljae 1956., u: U. S. Department of State Bulletin, svezak XXXIV, br. 871 (5.
oujka 1956.), str. 363-64.

[773]
Citat iz William G. Hyland: The Cold War Is Over (New York: Random House, 1990.),
str. 97.

[774]
Senat SAD-a: Khrushchev on the Shifting Balance of World Forces, A Special Study
Presented by Senator Hubert H. Humphrey, 86. kongres, 1. zasjedanje, dokument
Senata br. 57 (Washington, D. C.: U. S. Government Printing Office, 1958.), izvaci iz
Hruovljeva intervjua s W. Sinnbeckom, urednikom Dansk Folkstyrea, sijeanj 1958.,
str. 8.

[775]
Ibid. (Hruovljeve napomene na Sedmom kongresu Komunistike partije Bugarske 4.
lipnja 1958.), str. 7.

[776]
Nikita S. Hruov: Our Strength Lies in Fraternal Unity, govor na prijateljskom
sastanku izaslanstava Sovjetskog Saveza i Narodne Republike Poljske, 10. studenog
1958., objavljen u Pravdi 11. studenog 1958., u: Current Digest of the Soviet Press,
svezak X., br. 45 (17. prosinca 1958.), str. 9.

[777]
Sovjetska nota od 27. studenog 1958., u: Documents on American Foreign Relations,
priredio Paul E. Zinner (New York: publicirano za Savjet za meunarodne odnose,
Harper & Brothers, 1959.), str. 220-31.

[778]
Hruovljev govor na 21. partijskom kongresu objavljen u Pravdi 28. sijenja 1959. u:
Current Digest, svezak XL, br. 4 (4. oujka 1959.), str. 19.

[779]
Prema sjeanjima de Gaullea, u: Charles de Gaulle, Memoirs of Hope: Renewal and
Endeavor; preveo Terence Kilmartin (New York: Simon and Schuster, 1971.), str. 223.

[780]
Konrad Adenauer: Erinnerungen, 1955-1959 (Stuttgart, 1967.), str. 473-74.

[781]
Harold Macmillan: Pointing the Way, 1959-1961 (New York: Harper & Row, 1972. ), str.
101.

[782]
Eisenhowerova konferencija za tisak 11. oujka 1959., u: Public Papers of the Presidents
of the United States, Dwight D. Eisenhower, svezak 1959., (Washington, D. C.: U. S.
Government Printing Office, 1960.), str. 244.

[783]
Eisenhowerova konferencija za tisak 18. veljae 1959., u: ibid., str. 196.

[784]
Eisenhower konferencija za tisak 11. oujka 1959., u: ibid., str. 245.

[785]
The Berlin Crises 1958-1961, Documentary Collection for Oral History Sesssion
(Harvard University, 1990.), 2 dijela, priredili William Burr, David Rosenberg i Georg
Schild; Burr, Select Chronology, dio 1., 9. oujka 1959., (nadalje pod nazivom Berlin
Crises project).

[786]
De Gaulleova konferencija za tisak 5. rujna 1961. u: Documents on International Affairs:
1961, priredili D. C, Watt, John Major, Richard Gott i George Schopflin (London:
Oxford University Press for the Royal Institute of International Affairs, 1965.), str. 111.

[787]
Konferencija za tisak 5. rujna I960., u: ibid., str. 84-85.

[788]
De Gaulle: Memoirs of Hope, str. 223.

[789]
Berlin Crises project, dio 2., Burrov zapis od 24. studenog 1958., Dulles Adenaueru.

[790]
Dullesova konferencija za tisak 26. studenog 1958. u: State Bulletin, svezak XXXIX., br.
1016 (15. prosinca 1958.) str. 947 i dalje.

[791]
Dullesova konferencija za tisak 13. sijenja 1959. u: State Bulletin, svezak XL., br. 1023
(2. veljae 1959.), str. 161.

[792]
Ibid.

[793]
Berlin Crises project, dio 1., Burrov zapis 27. studenog 1958., s komentarom Brandtove
zakanjele reakcije 26. studenog na Dullesovu konferenciju za tisak 1. studenog 1958.

[794]
Marc Trachtenberg: The Berlin Crisis, u: ibid., str. 39, izvjee Bruceu o Dullesovoj
poruci 14. sijenja 1959.

[795]
Zapis, ibid., Burr, 13. sijenja 1959., izvjee o razgovoru Herberta Dittmana s
Livingstonom Merchantom.

[796]
Hruovljev govor u Leipzigu 7. oujka 1959., u: Current Digest, svezak XI., br. 13 (29.
travnja 1959.), str. 5.

[797]
Berlin Crises project, Trachtenbergov esej, str. 46.

[798]
Ibid., str. 47.

[799]
Ibid.

[800]
Citat iz Jean Edward Smith: The Defense of Berlin (Baltimore: Johns Hopkins University
Press, 1963.), str. 212-13.

[801]
Newsweek, 5. listopada 1959., str. 19.

[802]
Hruovljev govor pred 10.000 maarskih radnika Khrushchev Cites 56 Kremlin Split
on Hungary Move, New York Times, 3. prosinca 1959., str. 1.

[803]
Gordon Gray: Memorandum of Meeting with the President, u: Berlin Crises project,
Trachtenbergov esej, str. 47.

[804]
Hyland: Cold War Is Over, str. 120-21.

[805]
Ibid., str. 120.

[806]
Citat iz Michael R. Beschloss: The Crisis Years: Kennedy and Khrushchev 1960- 1963
(New York: Harper Collins, 1991.), str. 225.

[807]
Memorandum predsjednika Kennedyja Rusku od 21. kolovoza 1961., citat iz Berlin
Crises project, Trachtenbergov esej, str. 78.

[808]
Memorandum Bundyja Kennedyju 28. kolovoza 1961., citat iz ibid.

[809]
SAD savjetuju Bonnu da otponu dijalog s Istonom Njemakom, New York Times,
23. rujna 1961., str. 1.

[810]
McGeorge Bundy: Policy for the Western Alliance Berlin and After, govor u
Gospodarskom klubu u Chicagu, 6. prosinca 1961., u: State Bulletin, svezak XLVI., br.
1185 (12. oujka 1962.), str. 424.

[811]
Izvaci s Adenauerove konferencije za tisak 7. svibnja 1962., kasnije objavljeno u New
York Timesu 13. svibnja 1962., dio IV, str. 5

[812]
Ibid., 8. svibnja 1962., str. 4.

[813]
Citat iz Beschloss, Crisis Years, str. 400.

[814]
Achesonovo pismo Trumanu od 21. rujna 1961., u Berlin Crises project, Trachtenbergov
esej, str. 82.

[815]
Achesonovo pismo generalu Luciusu Clayu, ibid., str. 82-83.

[816]
Berlin Crises project, dio 2., Burr, zapis od 26. kolovoza 1959., o obavjetajnom
izvjeu State Departmenta, Njemaka i zapadna alijansa.

[817]
Citat iz George F Kennan: Memoirs, 1950-1963, svezak II. (Boston/Toronto: Little,
Brown, 1972.), str. 253.

[818]
Govor premijera Stanleya Baldwina u Albert Hallu 27. svibnja 1935., izvjee u: London
Timesu, 28. svibnja 1935., str. 18.

[819]
Vie o Achesonovu govoru na West Pointu 5. prosinca 1962., vidi Douglas Brinkley:
Dean Acheson: The Cold War Years, 1953-71 (New Haven, Conn.: Yale University
Press, 1992.), str. 175-82.

[820]
Harold Macmillan: Riding the Storm, 1956-1959 (New York: Harper & Row, 1971.), str.
586.

[821]
Harold Macmillan: Pointing the Way, 1959-1961 (New York: Harper & Row, 1972.), str.
101.

[822]
Macmillan: Riding the Storm, str. 577. Takva je uglavnom bila i reakcija predsjednika
Eisenhowera na bitna pitanja.

[823]
Macmillan: Pointing the Way, str. 82.

[824]
S. Harold Macmillan: At the End of the Day, 1961-1963 (New York: Harper & Row,
1974.), str. 357.

[825]
Zajedniko priopenje i izvjee o sustavima nuklearne obrane od 21. prosinca 1962.,
predsjednika Kennedyja i premijera Macmillana, U. S. Department of State Bulletin,
svezak XLVIII., br. 1229 (14. sijenja 1963.), str. 44.

[826]
Dijelovi materijala o Francuskoj i de Gaulleu iz autorove knjige: Troubled Partnership: A
Re-appraisal of the Atlantic Alliance (New York; publicirano za Savjet za meunarodne
odnose, McGraw-Hill, 1965.), str. 41 i dalje; i autorove knjige: White House Years
(Boston: Little, Brown, 1979.), str. 104 i dalje.

[827]
Govor predsjednika Charlesa de Gaullea u kojem ukratko izlae temeljna naela
francuske vanjske politike nakon neuspjenog okonanja konferencije na vrhu 31.
svibnja I960., u: Major Addresses, Statements, and Press Conferences of General
Charles de Gaulle, May 19, 58 January 1, 1964 (New York: Francusko veleposlanstvo,
odsjek za tisak i informativne djelatnosti, 1964.), str. 75.

[828]
De Gaulleova konferencija za tisak 11. travnja 1961., ibid., str. 124.

[829]
Konferencija za tisak 29. srpnja 1963., ibid., str. 233-34.

[830]
Konferencija za tisak 25. oujka 1959., ibid., str. 43.

[831]
Citat iz Brian Crozier: De Gaulle (New York: Charles Scribners Sons, 1973.), str. 533 i
dalje. Vidi takoer Dwight D. Eisenhower; Waging Peace: The White House Years,
1956-1961 (Garden City, N.Y.: Doubleday, 1965.), str. 424-31.

[832]
Charles de Gaulle: Memoirs of Hope: Renewal and Endeavor, preveo Terence Kilmartin
(New York: Simon and Schuster, 1971.), str. 229-30.

[833]
Citat iz Crozier: De Gaulle, str. 525

[834]
George Hall: NATO and World Responsibility, The Atlantic Community Quarterly,
svezak 2., br. 2 (ljeto 1964.), str. 211.

[835]
Za detaljnije informacije o ovoj ideji vidi Kissinger: Troubled Partnership, str. 127. i
dalje.

[836]
Kennedyjev govor u Independence Hallu, Philadelphia, 4. srpnja 1962., in: Public Papers
of the Presidents of the United States, John F. Kennedy, svezak 1962.(Washington, D.
C.: U. S. Government Printing Office, 1963.), str. 537-39.

[837]
Kennedyjev govor u Assembly Hall u crkvi Sv. Pavla (Paulskirche) u Frankfurtu, 25.
lipnja 1963., ibid., svezak 1963., str. 520.

[838]
De Gaulleova konferencija za tisak 14. sijenja 1963., u: Major Addresses, str. 216-17.

[839]
Konferencija za tisak 14. sijenja 1963., ibid., str. 218.

[840]
Konferencija za tisak 19. travnja 1963., citat iz Harold van B. Cleveland: The Atlantic
Idea and Its European Rivals (New York: Publicirano za Savjet za meunarodne odnose,
McGraw-Hill, 1966.), str. 143.

[841]
Zajednika deklaracija i sporazum Republike Francuske i Savezne Republike
Njemake 22. sijenja 1963., citat iz Roy Macridis: De Gaulle, Implacable Ally (New
York: Harper & Row, 1966.), str. 188.

[842]
Nastupni govor 20. sijenja 1949., u: Public Papers of the Presidents of the United
States: Harry S Truman, svezak 1949. (Washington, D. C.: U. S. Government Printing
Office, 1964.), str. 112-14.

[843]
Nastupni govor predsjednika Eisenhowera 20. sijenja 1953., u: Public Papers of the
Presidents of the United States: Dwight D. Eisenhower, svezak 1953. (Washington, D.
C.: U. S. Government Printing Office, I960.), str. 6 (nadalje pod nazivom Eisenhower
Papers).

[844]
Ibid., str. 7.

[845]
Nastupni govor predsjednika Kennedyja 20. sijenja 1961., u: Public Papers of the
Presidents of the United States: John F. Kennedy, svezak 1961. (Washington, D. C.: U.
S. Government Printing Office, 1962.), str. 1.

[846]
Nastupni govor predsjednika Johnsona 20. sijenja 1965., u: Public Papers of the
President of the United States: Lyndon B. Johnson, svezak 1965. (Washington, D. C.: U.
S. Government Printing Office, 1966.), str. 72.

[847]
Vidi Dean Acheson: The Peace the World Wants, govor u Generalnoj skuptini
Ujedinjenih naroda 20. rujna 1950., u: U. S. Department of State Bulletin, svezak
XXIII., br. 587 (2. listopada 1950.), str. 524.; i Dulles, citat iz Jeffrey P Kimball: To
Reason Why: The Debate About the Causes of U. S. Involvement in the Vietnam War
(New York: McGraw-Hill, 1990.), str. 54.

[848]
Citat iz Kimball: To Reason Why, str. 73.

[849]
Ibid.

[850]
Citat iz Thomas J. Schoenbaum: Waging Peace and War: Dean Rusk in the Truman,
Kennedy and Johnson Years (New York: Simon and Schuster, 1988.), str. 234.

[851]
NSC 68, United States Objectives and Programs for National Security, 7. travnja
1950., u: U. S. Department of State, Foreign Relations of the United States, 1950.,
svezak I. (Washington, D. C.: U. S. Government Printing Office, 1977.), str. 237-38.

[852]
Vidi William Roger Louis: Imperialism at Bay: The United States and the
Decolonization of the British Empire, 1941-1945 (New York: Oxford University Press,
1978.), glava 1. i 2.

[853]
George C. Herring: Americas Longest War, The United States and Vietnam 1950-1975
(New York: Alfred A. Knopf, 2. izd., 1986.), str. 18.

[854]
Ibid.

[855]
Schoenbaum: Waging Peace and War, str. 230.

[856]
Herring, America's Longest War, str. 18-19.

[857]
Ibid., str. 19.

[858]
Ciljevi i politiki program Sjedinjenih Drava za podruje Jugoistone Azije, politika
platforma Vijea za nacionalnu sigurnost, 1952., u: Neil Sheehan, Hedrick Smith, W. W
Kenworthy, Fox Butterfield, The Pentagon Papers, as Published by the New York Times
(New York: Quadrangle Books, 1971.), str. 29.

[859]
Ibid., str. 28.

[860]
Ibid., str. 29.

[861]
Citat iz Herring: Americas Longest War, str. 22.

[862]
Citat iz ibid., str. 26.

[863]
Ibid., str. 27.

[864]
Citat iz Sir Robert Thompson: Revolutionary War in World Strategy 1945- 1969 (New
York: Taplinger, 1970.), str. 120.

[865]
Citat iz Stanley Karnow: Vietnam: A History (New York: Penguin Hooks, 1984.), str.
197-98.

[866]
Citat iz William Bragg Ewald, Jr.: Eisenhower the President: Crucial Days, 1951-1960
(Englewood Cliffs, N. J.: Prentice-Hall, 1981.), str. 119-20.

[867]
Pismo Eisenhowera Churchillu, 4. travnja 1954., priredio Peter G. Boyle: The ChurchillEisenhower Correspondence, 1953-1955 (Chapel Hill and London: University of North
Carolina Press, 1990.), str. 137-40.

[868]
Anthony Eden: Full Circle: The Memoirs of the Rt. Hon. Anthony Eden (Boston:
Houghton Mifflin, 1960.), str. 124.

[869]
Citat iz Martin Gilbert: Winston S. Churchill, svezak VIII., Never Despair, 1945-1965
(Boston: Houghton Mifflin, 1988.), str. 973-74.

[870]
Citat iz ibid., str. 973.

[871]
Citat iz ibid.

[872]
Townsend Hoopes: The Devil and John Foster Dulles (Boston: Little, Brown, 1973.), str.
239.

[873]
Richard M. Nixon: No More Vietnams (New York: Arbor House, 1985.), str. 41.

[874]
Dullesov govor na konferenciji za tisak u Londonu 13. travnja 1954., citat iz Hoopes:
Devil and John Foster Dulles, str. 209.

[875]
Ibid., str. 222.

[876]
Citat iz Herring: Americas Longest War, str. 39.

[877]
Dullesove upute zamjeniku dravnog tajnika Walteru Bedell Smithu, 12. svibnja 1954., o
enevskoj konferenciji, u: The Pentagon Papers, str. 44.

[878]
Deklaracija Sjedinjenih Drava o Indokini, 21. srpnja 1954., u: State Bulletin, svezak
XXXI., br. 788 (2. kolovoza 1954.), str. 162.

[879]
Herring: Americas Longest War, str. 45.

[880]
Eisenhowerovo pismo Dijemu od 23. listopada 1954., priredio Marvin E. Gettleman: Viet
Nam: History, Documents, and Opinions on a Major World Crisis (Greenwich, Conn.:
Fawcett Publications, 1965.), str. 204-5.

[881]
Herring: Americas Longest War, str. 56.

[882]
Senator Mike Mansfield: Reprieve in Vietnam, Harpers, sijeanj 1956., str. 50.

[883]
Senator John F. Kennedy: Americas Stake in Vietnam, the Cornerstone of the Free
World in Southeast Asia, govor odran pred amerikim udruenjem prijatelja Vijetnama
u Washingtonu, D. C., 1. lipnja 1956., u: Vital Speeches of the Day, 1. kolovoza 1956.,
str. 617 i dalje.

[884]
Herring: Americas Longest War, str. 68.

[885]
Dwight D. Eisenhower: Waging Peace: The White House Years, 1956-1961 (Garden
City, N.Y.: Doubleday, 1965.), str. 607.

[886]
Ibid., str. 610.

[887]
Govor na Gettysburg Collegeu: Vanost razumijevanja, 4. travnja 1959., u: Eisenhower
Papers, svezak 1959. (I960.), str. 313.

[888]
Public Papers of the Presidents of the United States, John F. Kennedy, svezak 1961.
(Washington, D. C., U. S. Government Printing Office, 1962.), str. 23. (nadalje pod
nazivom Kennedy Papers).

[889]
Lin Piao: Long Live the Victory of Peoples War!, Peking Review, svezak VIII., br. 36
(3. rujna 1965.), str. 9-30.

[890]
Citat iz David Halberstam: The Best and the Brightest (New York: Random House,
1972.), str. 76.

[891]
Iz uvodne rijei predsjednika Kennedyja na konferenciji za tisak 23. oujka 1961., u:
Kennedy Papers, svezak 1961. (1962), str. 214.

[892]
Posebne upute Kongresu o proraunu za obranu od 28. oujka 1961., ibid., str. 230.

[893]
Let the Word Go Forth: The Speeches, Statements, and Writings of John F. Kennedy,
1947-1963, s uvodnikom Theodorea C. Sorensena (New York: Dell Publishing, 1988.),
str. 371.

[894]
Ibid., str. 370. i dalje.

[895]
Senator John F. Kennedy: Americas Stake in Vietnam, the Cornerstone of the Free
World in Southeast Asia, govor odran u udruenju amerikih prijatelja Vijetnama u
Washingtonu, D. C., 1. lipnja 1956., u: Vital Speeches of the Day, 1. kolovoza 1956., str.
617-19.

[896]
Lyndon Baines Johnson: The Vantage Point: Perspectives of the Presidency 1963- 1969
(New York: Holt, Rinehart & Winston, 1971.), str. 55.

[897]
Memorandum Vijea za nacionalnu sigurnost br. 52, s potpisom McGeorgea Bundyja,
savjetnika predsjednika za nacionalnu sigurnost od 11. svibnja 1961., u: Neil Sheehan,
Hedrick Smith, W. W. Kenworthy, Fox Butterfield: The Pentagon Papers as Published
by the New York Times (New York: Quadrangle Books, 1971.), str. 131.

[898]
Memorandum Johnsona Kennedyju Mission to Southeast Asia, India and Pakistan, 23.
svibnja 1961., u: Pentagon Papers, str. 134.

[899]
Bundy, citat iz Pentagon Papers, str. 103.

[900]
Memorandum McNamare Kennedyju, 8. studenog 1961., u: Pentagon Papers, str. 154.

[901]
Citat iz George C. Herring: Americas Longest War: The United States and Vietnam
1950-1975 (New York: Alfred A. Knopf, 2. izd., 1985.), str. 83.

[902]
Citat iz ibid., str. 86.

[903]
Kennedyjeva posebna uputa Kongresu o obrambenoj politici i politikim naelima od 28.
oujka 1961., u; Kennedy Papers, svezak 1961. (1962), str. 229 i dalje.

[904]
Citat iz Guenter Lewy: America in Vietnam (New York: Oxford University Press, 1978.),
str. 26.

[905]
Telegram State Departmenta Lodgeu u Sajgon, 24. kolovoza 1963., u: Pentagon Papers,
str. 200.

[906]
Ibid.

[907]
Uvodnik Opportunity in Vietnam, The New York Times, 3. studenog 1963., dio 4., str.
8E.

[908]
Citat iz Lewy: America in Vietnam, str. 28.

[909]
Citat iz ibid., str. 29.

[910]
Harrison Salisbury: Behind the Lines Hanoi (New York: Harper & Row, 1967.), str.
194-97.

[911]
Edgar Snow: Interview with Mao, The New Republic, 27. veljae 1965., str. 17.

[912]
Johnsonov govor Vijeu bivih amerikih studenata (American Alumni Council) 12.
srpnja 1966., u: Public Papers of the Presidents of the United States, Lyndon B.
Johnson, 1966, svezak II. (Washington, D. C.: U. S. Government Printing Office,
1967.), str. 720 (nadalje pod nazivom Johnson Papers).

[913]
Ibid.

[914]
Johnsonov govor na sveuilitu Johns Hopkins, 7. travnja 1965., u: Johnson Papers,
1965., svezak I., (1966.), str. 396-97.

[915]
Johnsonov govor o Vijetnamu odran na Konferenciji nacionalnog zakonodavstva u San
Antoniju, Teksas, 29. rujna 1967. u: Johnson Papers, svezak II. 1967. (1968.), str. 879.

[916]
Walter Lippmann: On Defeat, Newsweek, 11. oujka 1968., str. 25.

[917]
Fulbrightov govor, U. S. Is in Danger of Losing Its Perspective, odran na
postdiplomskom studiju meunarodnih odnosa na sveuilitu John Hopkins, Washington,
D. C., 5. svibnja 1966., objavljen u: U. S. News & World Report, svezak LX., br. 21
(23. svibnja 1966.), str. 114-15.

[918]
Govor J. Williama Fulbrighta, Old Myths and New Realities, odran u Senatu
Sjedinjenih Drava 25. oujka 1964., objavljen u: Vital Speeches of the Day, 16. travnja
1964., str. 393-94.

[919]
Richard I. Renfield: A Policy for Vietnam, Yale Law Review, svezak LVL, br. 4 (lipanj
1967.), str. 481-505.

[920]
James Reston: Washington: The Flies That Captured the Flypaper, New York Times,
7. veljae 1968., str. 46.

[921]
Senator J. William Fulbright: The Crippled Giant: American Foreign Policy and Its
Domestic Consequences (New York: Random House, 1972.), str. 62.

[922]
Za briljantnu analizu tog pitanja vidi: Norman Podhoretz, Why We Were in Vietnam
(New York: Simon and Schuster, 1982.), str. 85. i dalje.

[923]

[924]
Citat iz ibid., str. 105.

[925]
David Halberstam: The Making of a Quagmire (New York: Random House, 1965.), str.
319.

[926]
Lewy: American in Vietnam, str. 76.; Don Oberdorfer: Tet! (Garden City, N.Y.:
Doubleday, 1971.), str. 329. i dalje.

[927]
Arthur M. Schlesinger, Jr.: Robert Kennedy and His Times (Boston: Houghton Mifflin,
1978.), str. 843.

[928]
Report from Vietnam by Walter Cronkite, CBS News special, 27. veljae 1968., citat
iz Oberdorfer: Tet!, str. 251.

[929]
The Logic of the Battlefield, Wall Street Journal, 23. veljae 1968., str. 14.

[930]
Frank Magee Sunday Report, NBC, 10. oujka 1968., citat iz Oberdorfer: Tet!, str.
273.

[931]
The War, Time, svezak 91., br. 11 (15. oujka 1968.), str. 14.

[932]
Mansfieldova izjava u Senatu, 7. oujka 1968., u: Congressional Record, svezak 114.,
dio 5. (Washington, D. C.: U. S. Government Printing Office, 1968.), str. 5659.

[933]
Fulbrightova izjava u Senatu, 7. oujka 1968., ibid., str. 5645.

[934]
Johnsonovo obraanje naciji putem televizije, 31. oujka 1968., u: Johnson Papers,
1968-69 svezak I. (1970.), str. 469-96.

[935]
Walter Isaacson: Kissinger: A Biography (New York: Simon & Schuster, 1992.), str. 484.

[936]
Taj memorandum u cijelosti je objavljen u biljekama Henryja Kissingera: White House
Years (Boston: Little, Brown, 1979.), str. 1480-82.

[937]
Citat iz ibid., str. 1481.

[938]
Svi ameriki planovi za povlaenje bili su uvjetovani prestankom vatre i oslobaenjem
ratnih zarobljenika.

[939]
Senator J. William Fulbright: The Crippled Giant: American Foreign Policy and Its
Domestic Consequences (New York: Random House, 1972.), str. 62.

[940]
McGovernove napomene u The Today Show, NBC TV 8. lipnja 1972.

[941]
Citat iz Kissinger: White House Years, str. 1345.

[942]
Kissingerova konferencija za tisak 24. sijenja 1973., u: U. S. Department of State
Bulletin, svezak LXVIII., br. 1753 (12. veljae 1973.), str. 164.

[943]
Vidi Kissinger: White House Years, glava VIII. i XII: Henry Kissinger: Years of Upheaval
(Boston: Little, Brown, 1982.), glava II. i VIII.; vidi takoer razmjenu miljenja Petera
W Rodmana i Williama Shawcrossa u: American Spectator, oujak i srpanj 1981.

[944]
Vidi Cambodia 1975-1978: Rendezvous with Death, priredio Karl D. Jackson,
(Princeton, N J.: Princeton University Press, 1989.)

[945]
Vidi Kissinger: White House Years, str. 1362 i dalje.

[946]
Vidi saetak amerikih izjava u Kissinger: Years of Upheaval, str. 1236-40.

[947]
etvrto godinje izvjee Kongresu o vanjskoj politici Sjedinjenih Drava od 3. svibnja
1973., u Public Papers of the Presidents of the United States, Richard Nixon, svezak
1973. (Washington, D. C.: U. S. Government Printing Office, 1975.), str. 392.

[948]
Ibid.., str. 395.

[949]
Second Supplemental Appropriations Bill for FY1973 (HR 9055-PL93-50). Vidi
Congressional Quarterly, 1973 Almanac, 93. Kongres, 1. zasjedanje. (Washington, D. C.:
Congressional Quarterly, 1974.), str. 95, 861-62.

[950]
Joseph Fitchett: Saigon Residents Found Intimidated by Occupation Force,
Washington Post, 6. studenog 1978.; vidi takoer Christopher Dickey: Former
Vietnamese Captive Describes Life and Death in Saigon Prison, Washington Post,
20. prosinca 1978.; Theodore Jacqueney: They Are Us, Were We Vietnamese,
Worldview, travanj 1977.; Carl Gershman, A Voice from Vietnam, New Leader, 29.
sijenja 1979., str. 8-9.

[951]
Meunarodni institut za strateke studije, Strategic Survey, 1975 (London: IISS, 1975.),
str. 94.

[952]
Vidi knjigu Petera W. Rodmana o hladnom ratu i Treem svijetu, koju objavljuje Charles
Scribners Sons, u kojoj su jasno i detaljno prikazane rasprave o toj bitnoj promjeni
sovjetske vanjske politike.

[953]
Richard Nixon, citat iz Timea, 3. sijenja 1972., str. 15. Vidi takoer Nixonove
napomene glavnim urednicima medija na podruju Srednjeg Zapada u Kansas Cityju,
Missouri, 6. srpnja 1971., Public Papers of the Presidents of the United States, Richard
Nixon, svezak 1971. (Washington, D. C.: U. S. Government Printing Office, 1972.), str.
806. (nadalje pod nazivom Nixon Papers)

[954]
Napomene na predsjednikom doruku nakon molitve 5. veljae 1970., u: Nixon Papers,
svezak 1970., str. 82-83.

[955]
Obraanje narodu Sovjetskog Saveza putem radija i televizije 28. svibnja 1972., u: Nixon
Papers, svezak 1972., str. 630.

[956]
Nixonove neformalne napomene predstavnicima medija u Guamu 25. srpnja 1969., u:
Nixon Papers, svezak 1969., str. 544-56.

[957]
Govor naciji o ratu u Vijetnamu 3. studenog 1969., ibid., str. 905.-6. Vidi takoer
Nixonovo prvo godinje izvjee Kongresu o vanjskoj politici Sjedinjenih Drava
sedamdesetih godina, 18. veljae 1970., u: Nixon Papers, svezak 1970., str. 116. i dalje.

[958]
Norman Mailer: The Armies of the Night: History as a Novel, the Novel as History (New
York: New American Library, 1968.), str. 187.

[959]
John Kenneth Galbraith, The New Industrial State (Boston: Houghton Mifflin, 1967.), gl.
XXXV

[960]
Prvo godinje izvjee Kongresu o vanjskoj politici Sjedinjenih Drava sedamdesetih
godina 18. veljae 1970., u: Nixon Papers, svezak 1970., str. 119.

[961]
Ibid., str. 178.

[962]
Ibid., str. 179.

[963]
Drugo godinje izvjee Kongresu o vanjskoj politici Sjedinjenih Drava 25. veljae
1971., u: Nixon Papers, svezak 1971., str. 304.

[964]
Albert Wohlstetter: The Delicate Balance of Terror, Foreign Affairs, svezak 37, br. 2
(sijeanj 1959.), str. 211-34.

[965]
Citat iz Henry Kissinger: White House Years (Boston: Little, Brown, 1979.), str. 136.

[966]
Peter Grose: U. S. Warns Soviet on Use of Force Against Czechs, The New York
Times, 18. travnja 1969.

[967]
Peter Grose: A Series of Limited Pacts on Missiles Now U. S. Aim, The New York
Times, 22. travnja 1969.

[968]
Chalmers M. Roberts: U. S. to Propose Summer Talks on Arms Curb, The
Washington Post, 13. svibnja 1969.

[969]
Clear It with Everett, uvodnik The New York Timesa, 3. lipnja 1969.

[970]
Start the Missile Talks, uvodnik, The Washington Post, 5. travnja 1969.

[971]
Vidi Kissinger: White House Years, str. 265 i dalje.

[972]
Citat iz ibid., str. 165.

[973]
Richard M. Nixon: Asia After Viet Nam, Foreign Affairs, svezak 46, br. 1 (listo pad
1967.), str. 121.

[974]
Nixons View of the World From Informal Talks, in: U. S. News & World Report,
svezak LXV, br. 12 (16. rujna 1968.), str. 48.

[975]
Rogersov govor u Nacionalnom novinarskom klubu u Canberri, Australija, 8. kolovoza
1969., u: U. S. Department of State Bulletin, svezak LXI., br. 1575 (1. rujna 1969.), str.
179-80.

[976]
Richardsonov govor: The Foreign Policy of the Nixon Administration: Its Aims and
Strategy, ibid., svezak LXI., br. 1578 (22. rujna 1969.), str. 260.

[977]
Drugo godinje izvjee, u: Nixon Papers, svezak 1971., str. 277.

[978]
Ibid.

[979]
Citat iz Kissinger: White House Years, str. 1062.

[980]
Citat iz ibid.

[981]
Zajedniko priopenje iz angaja 27. veljae 1972., u: State Bulletin, svezak LXVI., br.
1708 (20. oujka 1972.), str. 435-38.

[982]
Vidi Henry Kissinger: Years of Upheaval (Boston: Little, Brown, 1982.), str. 233, 29495, 1173-74.

[983]
Willy Brandt: People and Politics: The Years 1960-1975, preveo J. Maxwell Brownjohn
(Boston: Little, Brown, 1976.), str. 123-24.

[984]
Vidi Henry Kissinger: Years of Upheaval (Boston: Little, Brown, 1982.), str. 459. i dalje.

[985]
Detente: An Evaluation, izvjee Robert Conquest, Brian Crozier, John Erickson,
Joseph Godson, Gregory Grossman, Leopold Labedz, Bernard Lewis, Richard Pipes,
Leonard Schapiro, Edward Shils, i P J. Vatikiotis, tiskano za Pododbor za kontrolu
naoruanja, Committee on Armed Services, Senat Sjedinjenih Drava, 93. kongres, 2.
zasjedanje (Washington, D. C.: U. S. Government Printing Office, 20. lipnja 1974.), str.
1.

[986]
Izvjee Georgea Meanyja, predsjednika American Federation of Labor and Congress
of Industrial Organizations, Odboru Senata za vanjske odnose 1. listopada 1974., u
Senatu Sjedinjenih Drava, Odboru za vanjske odnose, Detente: Hearings on United
States Relations with Communist Countries, 93. kongres, 2. zasjedanje (Washington, D.
C.: U. S. Government Printing Office, 1975.), str. 379-80.

[987]
Henry Kissinger: Americas Permanent Interests, govor odran pred Vijeem za
vanjske odnose 11. oujka 1976., u: U. S. Department of State Bulletin, svezak LXXIV,
br. 1919, 5. travnja 1976J, str. 427-28.

[988]
Citat iz Henry Kissinger: White House Years (Boston: Little, Brown, 1979.), str. 1486.

[989]
Za detaljniji prikaz tih rasprava vidi Kissinger: Years of Upheaval, str. 256-74, 1006-28.

[990]
Vidi Coral Hell: The Diplomacy of Detente (New York: St. Martins Press, 1977.), str.
201-222.

[991]
Improving U. S Soviet Relations, uvodnik The New York Timesa, 22. veljae 1971.,
str. 5.

[992]
Trade and Freedom, uvodnik, ibid., 18. rujna 1973., str. 42.

[993]
The Requirements of Detente, uvodnik Washington Posta, 12. rujna 1973.

[994]
Kissinger: Americas Permanent Interests, str. 431-32.

[995]
Citat iz Timothy Garton Ash: In Europes Name: Germany and the Divided Continent
(New York: Random House, 1993.), str. 260.

[996]
Ibid., str. 223.

[997]
European Security... and Real Detente, uvodnik The New York Timesa, 21. srpnja
1975., str. 20.

[998]
Henry Kissinger: American Unity and the National Interest, govor na konferenciji u
Birminghamu, Alabama, 14. kolovoza 1975., u: State Bulletin, svezak LXXIII., br. 1890
(15. rujna 1975.), str. 392.

[999]
Kissinger: Americas Permanent Interests, str. 428.

[1000]
Ronald Reagan, napomene na godinjoj konferenciji Udruenja amerikih veterana 22.
veljae 1983., Public Papers of the Presidents of the United States, Ronald Reagan,
1983., svezak 1983., knjiga 1. (Washington, D. C.: U. S. Government Printing Office,
1982.-90.), str. 270 (nadalje pod nazivom Reagan Papers).

[1001]
Ibid., str. 271.

[1002]
Ronald Reagan, konferencija za tisak 29. sijenja 1981., ibid., svezak 1981., str. 57.

[1003]
Reaganov govor lanovima britanskog parlamenta u Londonu 8. lipnja 1982., ibid.,
svezak 1982., svezak 1., str. 744.

[1004]
TRB (Richard Strout), Reagans Holy War, The New Republic, 11. travnja 1983.,
str. 6.

[1005]
Anthony Lewis: Onward, Christian Soldiers, The New York Times, 10. oujka str.
A27.

[1006]
Stanley Hoffmann: Foreign Policy: Whats to Be Done?, New York Review of Books,
30. travnja 1981., str. 33-37, 39.

[1007]
Tekst Reaganova pisma u napomenama lanovima Nacionalnog novinarskog kluba o
smanjenju naoruanja i nuklearnog oruja 18. studenog 1981., u: Reagan Papers, svezak
1981., str. 1065.

[1008]
Ronald Reagan: An American Life (New York: Simon & Schuster, 1990.), str. 576.

[1009]
Ibid., str. 592.

[1010]
Ibid., str. 603.

[1011]
Ibid., str. 634.

[1012]
Lou Cannon: President Reagan: The Role of a Lifetime (New York: Simon & Schuster,
1990.), str. 792.

[1013]
Ronald Reagan, govor na zajednikoj sjednici Kongresa o stanju nacije 25. sijenja
1984., u: Reagan Papers, svezak 1984., knjiga I., str. 92.

[1014]
Reagan, govor u britanskom parlamentu 8. lipnja 1982., ibid., svezak 1982., knjiga L,
str. 746.

[1015]
Ibid., str. 745.

[1016]
Vidi knjigu Petera W. Rodmana o hladnom ratu u zemljama Treeg svijeta, koju
objavljuje Charles Scribners Sons.

[1017]
Shultzov govor, America and the Struggle for Freedom, 22. veljae 1985. (Washington,
D. C.: U. S. Department of State, Bureau of Public Affairs, veljaa 1985.), Current
Policy br. 659, str. 1-5.

[1018]
Citat iz Leon V Sigal: Nuclear Forces in Europe (Washington, D. C.: Brookings
Institution, 1984.), str. 86.

[1019]
Mitterrandov govor pred Bundestagom u povodu dvadesete obljetnice francuskonjemakog sporazuma o suradnji 20. sijenja 1983. (France: Foreign Affairs Ministry,
The Press and Information Service).

[1020]
Reagan, napomene Nacionalnom novinarskom klubu od 18. studenog 1981., u: Reagan
Papers, 1981. svezak, str. 1065.

[1021]
Reagan Proposes U. S. Seek New Way to Block Missiles, The New York Times,
oujak 1983., str. 20.

[1022]
The Strategic Defense Initiative-. Shield or Snare?, priredio Harold Brown, (Boulder,
Col., i London: Westview Press for the Johns Hopkins Foreign Policy Institute, 1987.)

[1023]
Harold Brown: Introduction i Is SDI Technically Feasible, ibid., str. 4-7, 131-32,
158.

[1024]
Richard Betts: Heavenly Gains or Earthly Losses? Toward a Balance Sheet for Strategic
Defense, ibid., str. 238-39.

[1025]
George Liska: The Challenge of SDI: Preemptive Diplomacy or Preventive War?,
ibid., str. 107.

[1026]
Robert Osgood: Implications for US-European Relations, ibid., str. 266-68, 276-78.

[1027]
Citat iz Dan Smith: Pressure: How America Runs NATO (London: Bloomsburg, 1989.),
str. 184.

[1028]
Reagan, govor u Tokiju 11. studenog 1983., u: Reagan Papers, svezak 1983., knjiga II.,
str. 1575.

[1029]
Reagan: American life, str. 550.

[1030]
Cannon: President Reagan, str. 289.

[1031]
Reagan, napomene tijekom razgovora u Bijeloj kui s direktorima trgovinskih asocijacija
i korporacija u vezi sa stacioniranjem MX projektila, 16. svibnja u: Reagan Papers,
svezak 1983., knjiga I., str. 715.

[1032]
Reagan, obraanje naciji o problemu obrane i nacionalne sigurnosti, 23. oujka 1983.,
ibid., str. 443.

[1033]
George P Shultz: Nuclear Weapons, Arms Control, and the Future of Deterrence,
govor u International House u Chicagu i The Chicago Sun-Times Forumu na sveuilitu
Chicago, 17. studenog 1986., u: U. S. Department of State Bulletin, svezak 87., br.
2118, (sijeanj 1987.), str. 31-35.

[1034]
Mihail Gorbaov: Perestroika: New Thinking for Our Country and the World (New
York: Harper & Row, 1987.), str. 139.

[1035]
Mihail Gorbaov, konferencija za tisak nakon enevskog sastanka na vrhu 21. studenog
1985., Geneva: The Soviet-US Summit, November 1985, Documents and Materials
(Moscow: News Press Agency Publishing House, 1985.), str. 18.

[1036]
Mihail Gorbaov, govor na proslavi 70. obljetnice velike Oktobarske socijalistike
revolucije 2. studenog 1987., u: Foreign Broadcast Information Service (SOV- H7-212,
3. studenog 1987.), str. 55.

[1037]
An Interview with Gorbachev, Time, 9. rujna 1985., str. 23.

[1038]
Gorbachev Pledges Major Troop Cutback Then Ends Trip, Citing Vast Soviet Quake,
The New York Times, 8. prosinca 1988., str. Al.

[1039]
Ibid., str. A19.

[1040]
Dijelovi Gorbaovljeva govora u Vladivostoku, 28. lipnja 1986., The New York Times,
29. lipnja 1986., str. A6.

[1041]
Dijelovi Gorbaovljeva govora u Vijeu Europe u Strasbourgu, Francuska, 6. srpnja
1989., The New York Times, 7. srpnja 1989., str. A6.

[1042]
Gorbachev, in Finland, Disavows Any Right of Regional Intervention, The New York
Times, 26. listopada 1989., str. Al.

[1043]
Gorbachev Lends Honecker a Hand, The New York Times, 7. listopada 1989., str. 5.

[1044]
Gorbachev Urges Economic Accords, The New York Times, 16. srpnja 1989., str. 17.

[1045]
Strobe Talbott: Rethinking the Red Menace, Time, 1. sijenja 1990., str. 69.

[1046]
Fred Halliday: From Kabul to Managua-. Soviet-American Relations in the 1980s (New
York: Pantheon Books, 1989.) str. 17, 108-9, 134-35.

[1047]
Vyaceslav Dashichev: East-West: Quest for New Relations: On the Priorities of the
Soviet States Foreign Policy, u: Foreign Broadcast Information Service (SOV-88-098,
20. svibnja 1988.), str. 4-8.

[1048]
Ibid.

[1049]
Eduard Shevardnadze: The 19th All-Union CPSU Conference: Foreign Policy and
Diplomacy, International Affairs, Moskva, listopad 1988.

[1050]
X (George F. Kennan): The Sources of Soviet Conduct, Foreign Affairs, svezak
25., br. 4 (srpanj 1947.), str. 580.

[1051]
Predsjednik George Bush: The U.N.: World Parliament of Peace , govor na Generalnoj
skuptini Ujedinjenih naroda u New Yorku od 1. listopada 1990., u: Dispatch (US
Deparment of State), svezak 1., br. 6 (8. listopada 1990.), str.152.

[1052]
Predsjednik Bill Clinton: Confronting the Challenges of a Broader World, govor na
Generalnoj skuptini Ujedinjenih naroda u New Yorku 27. rujna 1993., ibid., svezak 4.,
br. 39 (27. rujna 1993.), str. 650.

[1053]
Sir Halford John Mackinder: Democratic Ideals and Reality, (Westport, Conn.:
Greenwood Press, 1962.)

[1054]
Alexander Solzhenitsyn: How Are We to Restructure Russia? A Modest Contribution,
Liternaturnaya Gazeta, Moskva, 18. rujna 1990., u: Foreign Broadcast Information
Service (SOV-90-187, 26. rujna 1990.), posebno str. 37-41.

[1055]
Napomene predsjednika Billa Clintona multinacionalnom auditoriju buduih lidera
europskih zemalja u gradskoj vijenici u Bruxellesu, Belgija, 9. sijenja 1994. (Bruxelles,
Belgija: The White House, Office of the Press Secretary, priopenje za tisak 9. sijenja
1994.), str. 5.