You are on page 1of 34

Trajanje, znaaj i periodizacija osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini

Kada je rije o osmanskoj vladavini na prostoru dananje BiH, ona je trajala od polovine XV st.,
odnosno 1463. god., pa sve do osamdesetih godina XIX st., odnosno 1878. god. Za poetak
vladavine se uzima pad prijestolnice Jajca i pogubljenje posljednjeg bosanskog kralja Stjepana
Tomaevia od strane Mehmeda II el Fatiha, dok se zavrava dolaskom austro ugarske i
njenom okupacijom. Taj period neposredne vladavine osmanlija na prostoru BiH trajao je 415
god.
Meutim, ako se uzme u obzir period prvih akindijskih upada na prostor srednjovjekovne
Bosne, koji datiraju od 1386. god., plus trideset godina, koliko je nominalno bila osmanska vlast
poslije okupacije, odnosno sve do aneksije 1908. god., kada su prekinute sve veze sa
osmanlijama, vlast osmanlija na ovom prostoru direktno i indirektno trajala je 522 god.
U toku 415 godinje osmanske vladavine na prostoru BiH, te dijelovima susjednih drava koje
su due ili krae bile u sastavu Bosanskog ejaleta, bilo je 264 namjesnika, od ega 32 sandak
bega i 232 begler bega.
Periodizacija Osmanske vlasti u BiH:
1. Od prvih upada akindija do pada srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva 1386. 1463.
2. Od sandaka do ejaleta 1463. 1580.
3. Vrijeme borbi, uspjeha i poraza 1580. 1699.
4. Od Kralovakog mira do Svitovskog mira 1699. 1791.
5. Od Svitovkog mira do velikog bosanskog ustanka 1791. 1831.
6. Od velikog bosanskog ustanka do dolaska Omera pae Latasa 1831. 1850.
7. Od Omera pae Latasa do okupacije Bosne i Hercegovine 1850. 1878.
Bosansko osmanski odnosi do pada srednjovjekovne Bosanske drave 1386. 1463.
Nakon Osmanskog osvajanja Nia 1386. god., akindije zapoinju sa upadima na prostor Kosova
i Makedonije. Iz istog pravca zapoinju napadi i na teritoriju Bosne. Prvi takav akindijski upad
desio se u jesen 1386. god. kada je jedan manji odred uspio prodrijeti sve do doline Neretve, gdje
ih je zaustavio vojvoda Vlatko Vukovi. Dvije godine kasnije akindije su pod komandom ahin
pae, ponovo izvrile upad na prostor Bosne, gdje ih je Vlatko Vukovi kod Bilee saekao i
porazio 27. avgusta 1388. god. Nakon ove pobjede stanje se primirilo, nije bilo vie upada
nabosanski teritorij, zbog ope mobilizacije koju je predvodio sultan Murat I koji je pripremao
ozbiljan pohod protiv Srbije, a zatim i Bosne. Do odluujue bitke je dolo 28. juna 1389. god.
na Kosovu, gdje je vojvoda Vlatko Vukovi predvodio bosanske ete, ime je Tvrtko dokazao da
srpsku krunu ne nosi samo formalno. Do kraja XIV st. deavaju se manji upadi na teritoriju
Bosne (dvije godine iza kosovske bitke uupski namjesnik Ornos beg provalio je u Bosnu, te
je harao i plijenio uzdu i poprijeko).

Godine 1392. zapoinje osvajanje Balkana Osmanlije poetkom godine osvajaju Skoplje, tu su
smjestili posadu, a u podgrae doveli svoje koloniste Turkmene, uspostavili svoju vlast
osnovali skopsko krajite i pretvorili ga u glavno uporite i polaznu taku za prodiranje u Bosnu,
Srbiju, Zetu i Albaniju. Skopsko krajite bilo je prva organizirana osmanska oblast u
jugoslavenskim zemljama. Prvim krajinikom ovog krajita bio je paa Jigi beg. Kada su dobili
Skoplje, Osmanlijama su bili olakani upadi u Srbiju i Bosnu, pogotovo kada su stavili posadu u
grad Zvean, blizu bosanske granice. To je bilo najkasnije 1396. god. kada je u Zveevu sjedio
njihov epalija Feriz, a u eljeznom rudniku Gluhovici, u okolini Novog Pazara, kadija.
Osmanlije su teile da kontroliu sve vanije puteve koji su vodili iz Makodonije u Bosnu i dalje
na zapad i jug. Time su obnovljeni upadi u Bosnu. Takav jedan desio se u zimu 1398. god.,
nakon dvanajest godina akindije su doli do zemlje bosanskog kralja, ali su se povukli zbog
surove zime.
Nakon poraza Bajazita kod Angore 28. jula 1402. god. i meusobne borbe njegovih sinova
(1403. 1413.) zaustavie dalje osmanske upade u Bosnu, ali njihov uticaj nije slabio. Bosanski
velika Sandalj Hrani Kosaa stupio je u dobre odnose sa princom Sulejmanom (koji je vladao
evropskim dijelom), i zatraio od njega odreeni broj vojnika (7.000 ljudi).
Hrvoje Vuki Hrvatini doao je u sukob sa ugarskim kraljem Sigismundom, te je zatraio
pomo od Osmanlija. Tada je osmanska vojska pod vodstvom Ishak bega legalno dola na
podruje Bosne pod izgovorom da brani nezavisnost Bosanske kraljevine od Ugara. (ljeto 1414.
god.). Ve tada su kralj Ostoja i veliki vojvoda Sandalj bili prisiljeni obavezati se na plaanje
danka sultanu. Ugarska prijetnja posljednji put je ujedinila cijelu Bosnu u jednodunom otporu
kralju Sigismundu i njegovim kriarima. ak su se i veliki vojvoda Sandalj Hrani i Herceg
Hrvoje meusobno izmirili. Slonim otporom cijele Bosne, koji je predvodio Herceg Hrvoje, te
uz odluujui, te uz odluujuu pomo Osmanlija, Sigismundova vojska je u julu 1415. god.
poraena kod Doboja. Poslije ove bitke osmanski uticaj je ojaao, i sve su prisutniji na prostoru
Bosne. Od tada se Osmanlije javljaju kao stalni inilac u meuvelikakim razraunima i
previranjima u Bosni te njihovim ratovima sa susjednim dravama.
Najprije su Radenovii uz pomo Osmanlija 1415. god. opustoili posjede svog glavnog
protivnika vojvode Sandalja Hrania, ali su time postali stvarni osmanski vazali i sultanovi
kletvenici. Sandalj Hrani, sa druge strane, sudjelovao je u ubistvu Pavla Radenovia, ime su
poela teka i stalna neprijateljstva izmeu Kosaa i Pavlovih sinova, Petra i Radoslava
Pavlovia. U toj stalnoj borbi Sandalj Hrani je 1418. god. i sam priznao vrhovnu vlast sultana.
Tada je Ishak beg, dotadanji zatitnik Pavlovia, ubio Petra Pavlovia 1420.god. i aktivno
poeo pomagati Sandalja.
Tvrtko II Tvrtkovi je bio prisiljen otpoeti plaanje danka sultanu 1428. god., dok se ve krajem
1430. god. alio Mleanima da su mu Osmanlije zauzele nekoliko gradova zbog toga to im nije
isplatio danak, te moli Mleane da mu posude 32.000 dukata kojim bi platio danak i oslobodio
gradove. Osmanlije su ubrzo protiv njega isturile Radivoja Ostojia, sina biveg Ostoje, kao svog
pretedenta na bosansko prijestolje.
Godine 1430. Radoslav Pavlovi je zapoeo rat sa Dubrovanima, a sultan je bio arbitar u tom
sporu, te je naredio Radoslavu da vrati Konavle Dubrovanima. Ishak beg je 1432

Osmansko Bosanski odnosi u vrijeme posljednjeg Bosanskog kralja


Po smrti kralja Tomaa na prijestolje je doao njegovi sin Stjepan Tomaevi. Prvi istup novog
kralja u vanjskoj politici bilo je obraane papi Piju II. Tomaevi je uputio papi dva poslanika
koji e da predoe opasnost pred kojom se nala zemlja te da da do znanja da Bosnu moe spasiti
jedino udruena evropska sila.
Papa je sasluao kraljeve poslanike i rekao im da prenesu kralju da e on uiniti sve za spas
Bosne i da e mu po svom legatu poslati krunu kojom e ga on u njegovo ime okruniti.
Tomaevi je bio zadovoljan odgovorom. Krunisanje je obavljeno u novembru 1461. god. u
Jajcu. Ovo je bio prvi a i posljednji sluaj da je bosanski vladar okrunjen uz papin blagoslov.
Bilo je vano da je krunjenju bio saglasan i bosanski velika herceg Stjepan Vuki. Tome je
doprinjeo i sam Tomaevi koji se izmirio sa svojom maehom hercegovom kerkom
Katarinom, nakon ega je dolo do izmirenja hercega i kralja.
Bilo je i onih koji su bili protiv Tomaevievog krunisanja. To su bili Maari. Oni su svoju tenju
da podvlaste Bosnu provodili tako to su inili sve da sprijee svaku akciju koja se ticala
suvereniteta. im je kralj Matija saznao da je Tomaevi okrunjen poslao je papi pismo u kojem
otro kritikuje takvu odluku podsjeajui da je Bosansko kraljevstvo ovisno o ugarskoj kruni i da
je davanjem blagoslova okrnjeno njegovo pravo. Papa mu je 21. novembra 1462. god. uputio
odgovor u kojem mu objanjava svoj stav i ujedno ga savjetuje da se izmiri sa bosanskim
kraljem. Istovremeno je to traio i od Tomaevia.
Bosanski kralj je posluao papu i spor je izglaen. Stjepan Tomaevi je dao ugarskom kralju
vei iznos novca koji mu je bio potreban da od njemako-rimskog cara otkupi krunu Sv.
Stjepana. Uz to mu je morao ustupiti nekoliko gradova na sjeveru bosne te obavezati se da e
raskinuti ugovor sa sultanom.
Ova posljednja taka je najbitnija iz sporazuma. Tomaevi je vjerovao da se samo udruen sa
Ugarskom moe oduprijeti osmanskoj sili. Ovim ugovorom je od Bosne otklonio ugarsku
opasnost ali je zato na sebe navukao bijes sultana. Uskraivanje danka znailo je prihvatiti rat
koji je bio neizbjean.
Prema grkom piscu Leonidu Halkondilasu kada danak nije stigao sutan je bosanskom kralju
poslao poslanika po nega. Kralj ga je odveo u riznicu gdje mu je pokazao blago i rekao da mu
nije ni na kraj pameti da ga poalje sultanu jer ako sultan krene na njega lake e se oduprijeti
ako ima novca a ako bi morao bjeati u drugu zemlju sa tolikim blagom e ivjeti mnogo
udobnije. Na to mu je poslanik rekao da bi bilo lijepo da to blago ostane u njegovim rukama ali
kad time ne bi krio svetinju ugovora ali da ne zna da li e imati sree od tog blaga te navodi da
se on boji da e biti drugaije.
im je sultan saznao da mu je kralj uskratio danak rijeio je krenuti na njega. Sultan bi to bi
odmah uinio da u to vrijeme nije vodio operaciju u Vlakoj. Tomaevi je znao ta ga eka pa je
poduzeo sve kako bi spremno doekao opasnost. Meutim ni u samoj kraljevini stanje nije bilo
najbolje. Nesloga meu velikaima i sada je muila zemlju. U Humu je ba u to vrijeme ponovo
pobunio Vladislav protiv oca hercega Stjepana i zatraio je pomo od sultana obeavajui mu
iznos od 100 hiljada dukata. Herceg je o tome izvijestio i mletaku vladu molei je da niim ne
pomae odmetnutog mu sina.

Saznavi da su se u Bosni velikai ponovo zavadili, sa svih strana su stizala upozorenja.


Tomaevi je saznao da e sultan na njega krenuti pa je poeo slati poslanike da trae ranije
obeanu pomo. Prvo se obratio Dubrovakoj republici. Ona je 31. januara 1463. god.
raspravljala o tome i odobila bilo kakvu zajedniku akciju protiv Osmanskog carstva. Jedino to
je uinila bilo je da je proslijedila njegove poslanike Juraju Kastriotu u Albaniju.
Kraljevi poslanici su stigli u u veneciju u februaru 1463. god. Da bi ih pridobili za savez
upozoravali su da ista opasnost prijeti i njima jer ako Osmanlije uu u Bosnu jasno je da se nee
tu zadrati. Poslanicu su predlagali sklapanje sporazuma a ako na to ne bi pristali da barem
ustupe oruje koje je bilo skupljeno u Dalmaciji. Venecija je na sve molbe ostala gluha. U svom
odgovoru kategoriki je odbila savez protiv Osmanlija. Jedino je pristala da isporui dio traenog
oruja.
Kralj ponovo alje poslanike u Dubrovnik da jo jednom pokuaju pridobiti barem taj grad
meutim Dubrovani i ovaj put odbijaju prijedlog. Slutnja o napadu na Bosnu se obistinila u
proljee 1463. god. U Drinopolju se poela skupljati osmanska vojska i svima je bilo jasno da je
cilj Bosna. Tomaevi je shvatio da je naputen i zato je odluio da moli sultana za pomirenje.
On mu alje svoje poslanike sa prijedlogom da sklope mir na 15 godina i da obnovi plaanje
danka. Kada su poslanici stigli na dvor u Drinopolje danima su ekali odgovor. O tome kako je
dat i kako je njime prevaren kralj obavjetava nas ljetopisac Mihajlo Konstantinovi. Sultanovi
savjetnici Mahmud-paa i Ishak-paa su predloili da im se prizna mir ali su odmah za
poslanicima i sami krenuli prema Bosni jer e je tako lahko osvojiti.
Kako su savjetnici predloili tako je i uinjeno. Poetkom maja sultan Mehmed II stao je na elo
vojske od 150 hiljada ljudi i preko Skoplja, Vuitrna i Sjenice usmjerio vojsku prema bosanskoj
granici. Svom zapovjedniku u Srbiji Ali pai naredio je da sa svojom vojskom krene prema
Savi i Dunavu kako bi sprijeio ugarskog kralja da eventualno pomogne Bosni.
Preavi bosanski granicu na Drini u blizini Viegrada prvi se na udaru naao Tvrtko Kovaevi.
Bubui da je obavjeten da je sklopljeno primirje nije se spremio za otpor pa mu nije preostalo
nita drugo nego da se preda. Sultan ga je ubio a zatim je krenuo prema Bobovcu.
Prednje ete sa Mahmud paom stigle su pod Bobovac 19. maja a dan kasnije stigao je i sultan.
Kralj je u to vrijeme bio u Jajcu pa je odbrana Bobovca bila u rukama vojvode Radaka. Grad je
bio utvren i snadbjeven te je mogao da se brani dvije godine. Sultan je naredio da se tu izliju
topovi kako bi grad pokuao vatrom zauzeti. Meutim, neoekivano vojvoda Radak mu se ve
trei dan predao.
Po narodnom predanju to je uinio za novac. Ali stvarni razlog predaje grada je bio druge
prirode. Radak je bio potajni bogumil koji je za vrijeme posljednjeg progona postao katolik,
izvjetaji govore da se jo 1459. god. kralj Toma alio da se ne moe boriti sam protiv
Osmanlija jer su njegovi podanici(bogumili) na strani Osmanlija.
Pad Bobovca je najvie iznenadio kralja. Vijest je primio u Jajcu i ne osjeajui se siguran
krenuo je u zapadne krajeve. Ali ve je bilo kasno. Za petama mu je ve bio Mahmud paa
kojeg je sultan poslao u Jajce kad je doznao da je tamo kralj.

Kad je Mahmud paa stigao pod Jajce kralj je bjeao prema zapadu i zastao je u Kljuu.
Meutim, iza toga stignu i osmanski konjanici ne slutei da je u gradu kralj. Po izvjetaju
osmanskog hroniara Dursun bega pod gradom se desila teka bitka ali je kraljeva pratnja
potuena i povukla se u grad.
Kako je grad bio dobro utvren ovi su ga pokuali zauzeti paljevinom. Kada su oni u gradu
vidjeli ta im se sprema odluie da pregovaraju. Tek kada je kralju zagarantovan ivot grad je
otvorio kapiju. Po drugoj verziji koju donosi Mihajlo Konstantinovi Osmanlije su ve proli
grad ali im je domai ovjek rekao da je kralj u njemu. Mahmud paa je opsjeo grad i etri
dana ga pokuao zauzeti. Kako je u gradu ponestajalo hrane kralj je prihvatio ponudu o predaji.
Spomenuti hroniar navodi kako se Mahmud paa u ime sultana zakleo da e kralju potediti
ivot. Ovome svjedoe i Dursun beg i Aik paa Zade.
Grad Jajce je takoe bio dobro utvren. Ovdje je sultanu pomogla srea. Kada su graani saznali
ta se desilo sa Bobovcem i kada su saznali da je uhvaen kralj bilo im je jasno da je besmisleno
pruati otpor. Nakon to im je sultan zagarantovao slobodu i ivot otvorili su kapije i predali
grad. Vijes o padu Bobovca, Kljua i Jajca te zarobljavanje kralja brzo se proirila po Bosni.
Sultan je iskoristio uhvaenog kralja i natjerao ga da napie nareenje vojvodama svojih gradova
da ih bez otpora predaju Osmanlijama.
Sultan ipak nije bio zadovoljan. Razlog je bio zarobljeni kralj. Sultan se bojao da osvojena
zemlja nee biti sigurna dokle god je na ivotu njen kralj. Sultan je puno zamjerio Mahmud
pai to se u njegovo ime zakleo kralju. Te ga je nevolje rijeio njegov muftija eik Ali Bestami.
Pri naputanju Jajca sultan je pozvao kralja. Ovaj je slutio zbog ega ga pozivaju pa je ponio i
jamstveno pismo Mahmud pae. Ali Bestamije proglasio pismo nitavnim uz obrazloenje da
ga je izdao sultanov sluga bez znanja svog gospodara. To je bila smrtna presuda kralju.
Osnivanje Bosanskog sandaka
Najstariju pouzdanu vijest o osnivanju Bosanskog sandaka imamo kod Dursun bega. Slino
njemu izvjetavaju i ostali osmanski hroniari Aik paa Zade i Mehmed Neri. Prvim sandak
begom Bosanskog sandaka imenovan je Mehmed beg Minetovi to pouzdano znamo na
osnovu osmanskih i dubrovakih izvora. Prvobitno sjedite sandakbega bilo je do jeseni 1463.
god. vjerovatno u Jajcu a dalje u Sarajevu.
Prvobitnu teritoriju Bosanskog sandaka inili su:
a) raniji osmanski vilajeti i predjeli u staroj Rakoj: Zveani, Jele, Ras, Sjenica, Moravica i
Niki, koji su kasnije pretvoreni u istoimene nahije,
b) dio Bosne koji je pao pod osmansku vlast prije propasti kraljevstva; Bosansko Krajite ili
Vilajet Hodidjed, odnosno Vilajet Saraj-ovasi i Vilajet Viegrad,
c) ostale zemlje Pavlovia, bosanskog kralja i Kovaevia koje su osmanlije okupirali 1463.
god.,
d) i moda neki dio Hercegove zemlje koji su osmanlije zaposjele 1463. god.

Ta se teritorija Bosanskog sandaka nije se mogla dugo odrati. im su se osmanlije povukle iz


Hercegovine, herceg Stjepan Vuki je poduzeo akcije kako bi oslobodio svoje gradove. Svjesni
opasnosti koja im je zaprijetila od Osmanlija, Maari i Mleani su poduzeli mjere kako bi
organizirali akciju za suzbijanje Osmanlija.
Protuofaniziva saveznika poela je prvih dana oktobra 1463. god. Jedan dio ugarske vojske
kretao se dolinom Vrbasa, a glavna, koju je vodio kralj Matija prela je Savu kod Gradike i
napala na Klju a odatle je krenula prema Jajcu. Njegovu akciju pomagali su sa juga herceg
Stjepan i njegovi sinovi. Vladislav Hercegovi oslobodio je jugozapadnu Bosnu i zatvorio
pristup Jajcu a drugi hercegov sin, Vlatko, objavio je da ratuje u ime Mleana i upao u oblast
Pavlovia i Kovaevia te dospio u blizinu Srebrenice.
Ugarske operacije za osvajanje Jajca poele su sredinom oktobra i trajale su do 26. decembra
kada je osmanska posada predala grad i stupila u kraljevu slubu. Nakon pada Jajca predalo se
vie utvrda u donjoj Bosni. Da ne bi potpuno izgubio ovu zemlju, sultan je 1464. god. ponovo
doao u Bosnu i uputio se prema Jajcu. Sultan je pokuao na juri zauzeti grad ali ni poslije vie
navala nije imao uspijeha u tome. U meuvremenu Matija Korvin je napao na sjeveroistonu
Bosnu sa namjerom da stvori odbrambenu liniju od Beograda do Jajca a njegov glavni cilj bio je
Zvornik.
Maari su prvo zauzeli Srebrenik ali glavni cilj zauzimanje Zvornika ipak nisu postigli. Tako je
Matija pod zvornikom doivio isto ono to je Sultan doivio kod Jajca. Rezultat ovog ratovanje
bio je da je sjeverna Bosna dola pod ugarsku vlast, dok je sultanu ostala samo istona i
centrana Bosna. Matija Korvin je od osvojenih oblasti formirao dvije banovine: Jajaku i
Srebreniku.
Tako je teritorija Bosanskog sandaka ve u prvim mjesecima postojanja znatno smanjena, na
istoku i sjeveroistoku graniio je sa Smederevskim sandakom koji je obuhvatao i teritorij preko
Drine (Srebrenicu, Zvornik, Kulat i ubin). Na sjeveru sandak granii sa ugarskim podrujem.
Manje su jasne tadanje granice prema sjeverozapadu, zapadu i jugozapadu. Isto tako nije sasvim
jasna situacija ni u Zavrju s gradovima Glamoem, Livnom i Duvnom. Nestalna je granica bila i
u upi Skoplje.
Osvajanje Hercegovine i osnivanje Hercegovakog sandaka
Stanje u Hercegovini stvoreno oslobodilakom akcijom hercega Stjepana Vukia i njegovih
sinova nije bilo dugog vijeka. Osmanlije su iskoristili ponovne svae i odluili da osvajanjem
njegovih oblasti nadoknade svoje gubitke u sjevernoj Bosni. U julu 1465. god. oni su poduzeli
novu akciju protiv Hercegovine. Osmanska vojska pod zapovjednitvom Isa bega Ishakovia i
njegovih vojvoda Ismaila i Ahmeda provalila je 1465. god. u hercegovu zemlju. U njihove ruke
najprije su doli Mileevac, Samobor i Prilep. Zatim su se poeli primicati Primorju. Krajem
oktobra i u novembru bilo je u njihovoj vlasti Uskoplje, Bijela, Zupci, Gacko i Kuti. Jedine take
otpora bili su neki utvreni gradovi, u prvom redu Klju i Mievac. Klju je osvojio Ahmed

vojvoda poslije 3. juna 1466. god. a prije maja 1468. god. Poslije 3. juna 1466. god. pao je i stari
prijestolni Blagaj sa sjevernom Hercegovinom.
Tokom ljeta 1465. god. pali su Hercegovi gradovi na istoku i u Podrinju. U septembru iste
godine bili su u rukama osmanlija Lug, Ljubomir, Popovo, urovii i Pocrnje, a od oktobra i
Uskoplje i Bijela. U novembru zauzimaju Vrsinje, Gacko i Kuti, a prije decembra zauzimaju i
Cernicu. Sljedee godine drali su jo Korita, Banjane i Riane. A 1467. god. bili su gospodari
Trebinja.
Zemlje i gradove koje su oduzimali od hercega Stjepana osmanlije su pripojili susjednom
Bosanskom sandaku. Neposrednu upravu u pojedinim nahijama u Hercegovini vrile su vojvode
Bosanskog sandak bega Isa bega Ishakovia. Poetkom 1470. god. osnovan je od osvojene
teritorije u Hercegovini poseban hercegovaki sandak.
Sve do najnovijeg vremena se mislilo da je u osvojenim dijelovima Hercegovine upravljao
poseban vojvoda sa sjeditem u Foi, nezavisno od sandak bega Bosanskog sandaka i da je
prvi namjesnik humski bio vojvoda Ahmed. Meutim, taj Ahmed nije upravljao cijelom
humskom zemljom, nego samo jednom nahijom, pa nije imao ni rang sandakbega kao to taj
rang nije imao nijedan drugi vojvoda u Hercegovini sve do 1470. god.
Da ovaj sandak nije bio osnovan prije 1470. god. vidi se i iz toga to su se Dubrovani sve do
1470. god. za razne sporove u vezi sa Hercegovinom uvijek obraali bosanskom sandak begu
Isa begu Ishakoviu u Vrhbosni.
Prvi put hercegovaki sandak se spominje u jednoj vijesti od kraja februara 1470. god.,
istovremeno se u dubrovakim izvorima spominje Hamza beg kao hercegovaki sandak beg
sa sjeditem u Foi. U popisu Bosanskog sandaka koji je zavren 1469. god. hercegovina je
popisana u sastavu tog sandaka pa je prema tome ovaj sandak nastao poslije maja 1469. god., a
prije spomenute vijesti s kraja februara 1470. god. Iz jednog zapisa u istom popisu vidi se da 16.
januara 1470. god. hasovi u Hercegovini, koji su pripadali Isa begu dodijeljeni nekom Hamza
begu. Taj Hamza beg nije niko drugi nego prvi sandak beg Hercegovakog sandaka pa je
prema tome ovaj sandak osnovan 16. januara 1470. god.
U nastavku osvajake akcije osmanlije su prvo poduzeli mjere da potisnu Maara i Mleane i
zauzmu Poitelj koji se pradao Hamza-begu 1471. god. Izvan njihove vlasti bili su tada u
unutranjosti Hercegovine samo jo Novi i Risan. Kada se poetkom 1482. god. predao i Novi
bilo je zavreno osmansko osvajanje Hercegovine.
Zvanino sjedite sandak begova hercegovakog sandaka bilo je u Foi do 1572. god., samo
su hercegovaki namjesnici u prvoj polovini 16. vijeka esto boravili u Mostaru koji se tada vie
puta pominje kao privremeno sjedite Hercegovakog sandaka. Kao privremeno sjedite Mostar
se prvi put pominje 6. juna 1522. god. Meutim, i pored svega jasto je da je i tada kao i kasnije
sve do 1572. god. glavni grad Hercegovakog sandaka kao i sjedite bila Foa. Sandak

begovi su esto ljeti nalazili u Gatakom polju, ponekad i u Novom. Vrlo esto i u prvoj polovini
16. vijeka hercegovaki sandak bezi obavjetavaju dubrovaku vladu pri svome stupanju na
dunost da su doli u svoje sjedite Fou, isto tako kao to kasnije poslije 1572. god. to javljaju
iz svog sjedita Pljevlja. Od 1572. do 1833. god. zvanino sjedite hercegovakog sandaka
bilo je u Pljevlju.
Baagi je pisao da je Hercegovina u ovom vremenu, kada je predstavljala zaseban sandak
imala i svog sandak bega, bila neovisna od Bosne. Za njim su se poveli Sakari i
Kreevljakovi. Takvo shvatanje je pogreno. Nikad ni jedan sandak nije bio neovisan od nekog
beglerbega pa ni hercegovaki. Ovaj sandak je od svog osnivanja pa do 1580. god. bio u sastavu
Rumelijskog a onda je uao u sastav Bosanskog ejaleta i tu ostao sve do 1833. god.
Osnivanje Zvornikog sandaka
Nakon to su Osmanlije osvojile vei dio Hercegovine 1468. god., okrenuli su se rijeavanju
problema na sjeveru. Nastojali su da vre poveu i bolje osiguraju svoje pozicije i vlast u
srednjem Podrinju. Motiv su nalazili u tome to Maari nakon osnivanja Jajake i Srebrenike
banovine na prostoru sjeverne Bosne imali ne samo monu branu od osmanskih prodora nego i
pograninu teritoriju sa koje su mogli ugroavati osmanske posjede.
Tada je donesena odluka o osnivanju Zvornikog sandaka, tree vee vojno administrativne
jedinice na teritoriji nekadanje srednjovjekovne bosanske drave. Postoje razliita miljenja
historiara o tome kada je osnovan Zvorniki sandak. Baagi je pisao da je Ali beg
Mihaloglu jo 1461. god. bio sandak beg Zvornikog sandaka, to bi znailo da je ovaj
sandak jo tada postojao. Baagi ne navodi izvor za svoju tvrdnju ali se moglo ustanoviti da se
ona zasniva na navodima Muvekkita na koga se on uglavnom oslanjao. Meutim, Muvekitova
Historija Bosne je dosta nepouzdana po tom pitanju. Milan Prelog je preuzeo navedenu tvrdnju
od Baagia. Openito se uzimalo da je ovaj sandak osnovan 1463. ili 1464. god.
Meutim, ako uzmemo u obzir samo nekoliko podataka iz karijere akindijskog voe Ali bega
Mihaloglua moemo pobiti Muvekitove tvrdnje. Do 1460. god. Ali beg je bio subaa oblasti
Branieva. Nakon pobjede nad Mihajlom Silaijem on je imenovan sandak begom Vidinskog
sandaka odakle je 1463. god. premjeten na poloaj sandak bega Smederevskog sandaka
kojim je do 1463. god. upravljao Mehmed beg Minetoglu, koji je tada upuen u akciju protiv
Bosne i poslije njena pada bio prvi sandak beg bosanski. Ali beg Mihaloglu identian je sa
onim Ali begom kome je sultan prilikom svog pohoda na Bosnu naredio da izvodi upade preko
Save i Dunava kako bi ometao Ugare ukoliko budu eljeli pomoi Bosni. To dovoljno upuuje da
Ali beg Mihaloglu nije mogao biti sandakbeg Zvornikog sandaka 1461. god. pa se s toga ne
moe ni pomisliti da je taj sandak tada i privremeno postojao.
Iz najstarijeg sauvanog katastarskog popisa Smederevskog sandaka (iako je defter nedatiran,
na osnovu historijskih injenica i drugih podataka moemo utvrditi da je nastao u periodu od

februara 1476. do januara 1478. god.) vidi se da su u vrijeme sastavljanja tog popisa Zvornik,
Srebrenica sa Srebrenikom, Kulat, ubin i Sokol, koji su inili prvobitno jezgro Zvornikog
sandaka, pripadali Smederevskom sandaku. To upuuje na zakljuak da Zvorniki sandak nije
bio osnovan odmah poslije osmanske okupacije, kao ni u vrijeme ovog popisa. Na osnovu svega
toga moe se zakljuiti da Zvorniki sandak nije osnovan sve do 1478. god. Kako se ovaj
sandak prvi put spominje u junu 1483. god., znai da je osnovan negdje poslije 1478. a prije
1483. god., ali s obzirom na tadanje prilike u Bosni i prilike koje su diktirale njegovo osnivanje
moeno smjestit u period krajem 1480. ili poetkom 1481. god.
Po svom teritorijalnom opsegu Zvorniki sandak u poetku je bio malen, a sastojao se od
nekoliko nahija i gradova Smederevskog sandaka u Podrinju (lijevo od Drine: Srebrenica,
Zvornik, Kulat, ubin, te Krupanj, Bohorina, Jadar, Ptiar i Raevina desno od Drine), i kao
takav ostao je sve do pada Srebrenike banovine 1512./15. god. injenica da je ovaj sandak
osnovan na maloj teritoriji jasno govori da su njegovo osnivanje diktirali odbrambreni razlozi i
da je glavni zadatak njegovog sandak bega bio da brine o osmanskim posjedima u gornjm
Podrinju, naroito prema Srebrenikoj banovini. Nakon osvajanja te banovine ona je podjeljena
na nekoliko nahija i pripojena Zvornikom sandaku. Ovaj sandak je sve do pada Beograda i
Mave 1521. god. kao i najsjevernijih dijelova Bosne 1535. god. ostao najisturenije podruje
prema ugarskim posjedima. Usljed pada Beograda, Osmanlije su zauzele cijelu Mavu koja je
negdje poslije 1528. a prije 1533. god. izdvojena iz Smederevskog a pripojena Zvornikom
sandaku, ime je ovaj sandak dostigao svoj najiri teritorijalni opseg, kojeg je zadrao sve do
bekog rata.
Osmanlije su Zvornik, poznat kao i klju Drine, snano utvrdili jo 1463. god. i u njega
smjestili sjedite sandaka. S obzirom da je prestavljao glavnu tvravu, bio je glavna meta
mnogih napada. Uspjeno je izdrao snanu opsadu Ugarske vojske 1464. god. kao i kasnije tri
opsade Habsburgovaca, kojima je jedanput podlegao 1688. god. i krae vrijeme ostao u njihovim
rukama. Zvornik je ostao sredite i zvanino sjedite sandaka sve do kraja XVII st., ali ve od
prve polovine XVII st. Sandak bezi esto due vremena borave u Tuzli. Zvorniki sandak je
od svog osnutka pa sve do 1541. god. bio u sklopu Rumelijskog ejaleta, da bi poslije osnivanja
Budimskog ejaleta bio pripojen njemu, da bi pojaao osjetljivi budimski front. U sklopu
Budimskog ejaleta zadrao se sve do 1580. god. kada je osnovan Bosanski ejalet i kome je
prikljuen i tu ostao sve do kraja osmanske vlasti.
Obnovljeno Bosansko kraljevstvo pod Osmanskom zatitom
Osmanskom ofanzivom 1463. god. i ugarskom protuofanzivom u jesen iste godine, Bosna je bila
raskomadana izmeu Osmanskog carstva i Ugarske kraljevine. Maari su u samoj Bosni stvorili
jaku branu osmanskim provalama u Ugarsku. Jajaka i Srebrenika banovina u naslonu na
abaku banovinu predstavljale su neprekidnu graninu zonu i tako inile monu branu
osmanskim prodorima.

Zbog ugarskih pozicija koje su drali na sjeveru Bosne, Osmanlije nisu mogli biti sigurni ni na
teritoriji koju su drali. Tu nesigurnost pojaavala je injenica da Bonjani nisu bili zadovoljni ni
sa jednim okupatorom. Sve poznate podatke i mogue zakljuke o situaciji i raspoloenju naroda
u Bosni u to vrijeme, o akcijama preivjele bosanske vlastele i obnavljanju kraljevine Bosne
prua dragocjena studija Sime irkovia. Iz te studije vidi se da je preivjela bosanska vlastela,
uglavnom sitni plemii bila nezadovoljna osmanskom okupacijom pa je poduzela akcije za
ponovnu uspostavu bosanskog kraljevstva. Tako je jo prije 12. augusta 1463. god. grupa
bosanskih plemia izala pred mletaku skuptinu i molila ih za pomo i podrku za oslobaanje
bosanskog kraljevstva, i izjavila u svoje i ime plemia i stanovnika da nee drugu vladu osim
mletake, a ako je ne dobiju potinie se Osmanlijama. Pored navedenom, traili su jo da
Mleani poalju poslanike hercegu Svetog Save i drugim gospodarima onih zemalja u cilju
osiguranja pomoi. Poslanstvo je bilo sastavljeno od emigranata iz Bosne koje je krenulo iz
zemlje da izvri ovu misiju. Premda nije urodila plodom ova akcija govori o situaciji u Bosni
poslije njena pada 1463. god.
Osmanlije su bile svjesni neraspoloenja naroda i preostale sitne vlastele prema sebi, pa su u
nedostatku vlastitih snaga morali praviti ustupke lokalnim iniocima pa su tako pribjegli jednoj
mjeri koja je jedinstvena u historiji njihovih osvajanja. Da bi kod Bonjana stvorili iluziju da se
obnavlja bosanska drava osmanlije su krajem 1465. god. ili neto ranije predali sjeverne
dijelove Bosanskog sandaka na upravu lanu dinastije Kotromania Matiji, sinu svoga
tienika i pretendenta Radivoja, i postavili ga kraljem Bosne.
Oblast obnovljenog bosanskog kraljevstva ila je od Lave na sjever do podruja ugarskih
banovina a sastojala se od est gradova. Rezidencija je bila u Vranduku. On je tu imao svoju
vlastelu i ekonomski imunitet, tako da u njegovoj oblasti nije bilo dvovlae niti su djelovale
druge osmanske vlasti.
Matija Kotromani, sin Radivoja, nije dugo bio na vlasti, njegovim odlaskom ugaena je
dinastija Kotromania. Zadnji put se spominje 11. januara 1467. god. od kada mu se gubi svaki
trag. etiri godine kasnije (16. septembra 1471. god.) spominje se Matija Sabani takozvani
kralj Bosne, ali se ne zna da li se radi o istom licu ili o novom kralju Bosne. Sabani je bio
najvjerovatnije rodom iz upe Vrhbosne, u kojoj i danas dva sela nose njegovo prezime
Sabani.
Ali ni ovaj drugi bosanski kralj nije mogao dugo da se odri, jer su Osmanlije prije 6. maja 1476.
god. postavili novog kralja Matiju Vojsalia. On je bio vrlo kranski nastrojen pa se nije
zadovoljio sultanovim imenovanjem, nego je zatraio od ugarskog kralja da ga i on prizna. Kada
su osmanlije za to ule oni su opsjeli njegove gradove i gradove njegove vlastele. Ugarski kralj
poslao mu je pomo koja ga je uspjela osloboditi opsade sredinom 1476.god. To je ujedno i
posljednja vijest o osmansko bosanskom kralju. Zna se da je tada bio kraj i tome minijaturnom
kraljvestvu bosanskom, njegovo podruje je pripojeno bosanskom sandaku a vlast vlastele
bosanske i njenu ulogu u toj oblasti preuzeli su vojvode i knezovi vlaki.
Teritorijalno irenje Bosanskog, Hercegovakog i Zvornikog sandaka
S obzirom da su Osmanlije bile suzbijene na sjeveru, oni su poeli upadati na teritoriju Hrvatske
koja je bila izloena njihovim udarima. Kralj Matija nije uspio sprijeiti Osmanlije da se trajno
uvrste u dolini Sane krajem XV st., sa uporitima u tvrdom Kamengradu i Kljuu, koji su

postali polazna taka za iznenadne i brze akcije Osmanlija prema zapadu i jugu. Pobjedom na
Krbavskom polju 1493. god., gdje je Jakub paa sa 8.000 akindija uspio nanjeti teak poraz
hrvatskom banu Emeriku Dereninu, bila je otklonjenja posljednja brana njihovim provalama u
Hrvatsku i Slavoniju. U toj bici izginuo je cvijet hrvatskog plemstva. Provale koje su uslijedile u
Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Kranjsku, Koruku, tajersku i druge susjedne zemlje,
Osmanlije su povremeno prodirali do u blizinu Venecije, ali pored svega toga do kraja XV st.
nisu uspjeli da znatno proire svoje granice ni u Hrvatskoj ni u Dalmaciji.
Jedino teritorijalno proirenje Osmanlija bilo je spomenuto uvrivanje u Kamengradu i Kljuu,
likvidacija ugarske posade u gradu Kou na Posrednici i okupacija Makarske krajine 1493. god.,
koja je pripojena Hercegovakom sandaku. Time je teritorija ovog sandaka bila uglavnom
zaokruena, iako se on i dalje irio na prostor Dalmacije sve do osnivanja Klikog sandaka
1537. god., kada se opet sveo na granice s poetka XVI st., koje se nisu znatno mijenjale sve do
poetka kandijskog rata.
Ivani Korvin, hrvatsko slavonsko dalmatinski ban, potpisao je ugovor sa Osmanlijama
20. augusta 1503. god. kojim je zakljueno sedmogodinje primirje. Potpisani mir nije bitno
oslabio Ugarski vojno strateki poloaj, jer su svi vaniji gradovi Jajake banovine (Jajce,
Zveaj, Vrbaki grad) ostali, kao i Srebrenik sa svojim kotarom. S druge strane, Osmanlije su
vrsto zadrale svoja glavna uporita izmeu Sane i Japre, a priznata su im i pogranini gradovi:
Proloac, Imotski, Rog, Vrgovac, Ljubuki, Mostar, Poitelj, Blagaj i Novi Risan u Hercegovini.
Poslije zakljuenog mira situacija je i dalje bila dosta napeta, ali nije bilo znaajnijih dogaaja
sve do 1512. god. Oruanom provalom 1512/13. god. Osmanlije su osvojile pogranino podruje
izmeu Cetine i Imotskog, i Blagaj na Sani. U isto vrijeme namjesnik bosanskog sandaka Feriz
beg uspio je da osvoji Srebrenik i sa njim cijelu sjeveroistonu Bosnu. Time je bila probijena
odbrambrena linija prema Ugarskoj koju je uspostavio Matija Korvin. Od tada su upadi u
Hrvatsku imali karakter osvajanja. U januaru 1513 god. Osmanlije su prodrle u Dalmaciju do
Sinja, kojeg su brzo zauzeli. Od ranije su drali Unac na istoimenoj rijeci, a 1514. god. zauzeli su
Karin i Korlat u Dalmaciji i napadali Skradin.
Podruje srebrenike banovine Osmanlije su odmah pripojili zvornikom sandaku. Poslije mu je
prikljuena i Mava, time je ovaj sandak postigao svoj najiri teritorijalni opseg. Tada se znatno
proirio i bosanski sandak, i to na raun ugarskih posjeda u Dalmaciji, Lici i Krbavi. Knin je
osvojen 28. maja 1522. god. a nedugo zatim i Skradin. Krajem 1523. god. osvojena je i Ostrovica
na Uni.
Sa osvojenih teritorija Osmanlije su esto upadali u Krbavu do Udbine i u Primorje. Do 1526.
god. osvojili su Hrvatsku juno od Velebita (osim Klisa i Obrovca). S druge strane prodrli su u
Srem i zauzeli istonu Slavoniju sa gradovima Varadinom, Ilokom i Osijekom. Sve je to bila
uvertira za nadolazei odluujui sukob sa Maarima do kojeg je dolo na Mohakom polju 29.
avgusta 1526 god., gdje je za samo sat i po borbe rijeeno pitanje pobjednika. Osmanlije su

nanjele teak poraz ugarskoj vojsci a poginuo je i sam kralj Ludovik II. Poslije pobjede
Osmanlije su lako likvidirali ostatke ugarske vlasti u Bosni i Dalmaciji i otvorili sebi put u
zapadnu Slavoniju. Obrovac i Udbina pali su 1527. god. a nedugo zatim i cijela Lika i Krbava.
Obeshrabrena posada Jajca predala se krajem 1527. god. bez otpora, a nakon toga i Banjaluka i
ostali gradovi. Osvojeni gradovi u Dalmaciji od Cetine na zapad i sjever, posjedi u Lici, Krbavi i
Pounju kao i cijelo podruje ranije jajake banovine u podruju Vrbasa prikljueno je bosanskom
sandaku.
Osnivanje Klikog sandaka
Tokom cijele 1528. god. sultan Sulejman se pripremao za novi pohod protiv Habsburgovaca. Cilj
pohoda bio je grad Be, kao i osvajanje i utvrivane teritorija u Sremu i istonoj Slavoniji. Iako
je opsada Bea zavrila neuspjehom, to nije obeshrabrilo sultana da u ljeto i jesen 1532. god., na
elu vojske od 200.000 ljudi, ponovo provali u zemlje Habsburgovaca. Cilj ovog pohoda nije
bila opsada Bea i drugih utvrenih gradova, nego elja da se habsburki car navue u bitku na
otvorenom polju. Do takve bitke nije dolo, ali je tokom pohoda u sultanove ruke palo oko
dvadeset utvrda i gradova po Ugarskoj i Slavoniji. Uz sve to, poharane su tajerska, Donja i
Gornja Austrija. Osmanska vojska je zarobila ogroman ratni plijen, a habsburke zemlje ostavila
opustoene.
Poslije ovog pohoda pristupilo se pregovorima o miru, koje su eljele obe strane. Pregovori o
miru voeni su u Carigradu cijelu prvu polovinu 1533. god. Po mirovnom ugovoru, koji je
zakljuen krajem juna 1533. god., sultan je zadrao Ugarsku za Zapolju, a Ferdinandu je priznato
samo ono to je stvarno posjedovao.
Meutim, bez obzira na potpisani mir, rat je nastavljen na granicama Bosne prema Hrvatskoj.
Glavni cilj bio je dobro utvreni Klis u Dalmaciji, koji je vie puta bio bezuspjeno opsjedan od
strane Osmanlija. Klis je prestavljao glavno uporite uskoka koji su iz zasjede napadali trgovake
karavane, otimali i plijenili stoku i palili kule i ardake. Osmansku vojsku predvodio je Gazi
Husrev begov ehaja Murat beg Tardi koji je Klis stavio pod opsadu. Pomo koja je stizala
opkoljenom gradu pod zapovjednitvom Petra Kruia, Tardi je kod Solina potpuno potukao.
Klis se vie nije mogao odrati te se predao 12. marta 1537. god. Time je uinjen kraj ugarskoj
vladavini juno od Velebita.
Gazi Husrev beg je predloio Porti da se od novoosvojenih podruja i svih nahija bosanskog
sandaka u sjeverozapadnoj Bosni, Dalmaciji, Krbavi i Lici obrazuje poseban sandak. On je
istovremeno predloio da se za sandak bega klikog sandaka imenuje njegov ehaja Muratbeg Tardi koji se istakao pri zauzimanju Klisa. Prijedlog je bio prihvaen. Osnivanjem klikog
sandaka znatno se smanjila teritorija bosanskog sandaka. Zvanino sredite klikog sandaka
bio je Klis, ali su njegovi sandak bezi najee stolovali u Livnu.
Osnivanje Poekog sandaka

Gazi Husrev beg i Mehmed beg Jahjapai su zajedno u ljeto 1536. god. provalili u Slavoniju
i zauzeli mnogobrojna dobra i gradove slavonske vlastele. Mehmed beg je 25. januara 1537.
god. osvojio vanu varo i grad Poegu, s kojom je pala itava poeka upanija. Osmanlije su
nastavili sa osvajanjima i sljedee godine, tako su zauzeli 24. aprila 1538. god. Dubicu i time
uklonili vanu zapreku za napredovanje u Slavoniji. Da bi uvrstili svoju vlast u osvojenom
podruju srednje Slavonije, oni su prije 30. januara 1538. god. obrazovali novu vojno
administrativnu jedinicu; Poeki sandak. Prvim sandak begom imenovan je Arslan beg,
sin Mehmed bega Jahjapaia.
Nakon sklapanja mira sa Mleanima 2. oktobra 1540. god. Osmanlije su poduzele jae akcije u
Slavoniji, zauzeli su Jasenovac i Navsku na Savi te Subotski Grad i Britvievinu u krievakoj
upaniji. Zatim je uslijedio novi pohod na Budim koji je zauzet bez veeg otpora 29. avgusta
1541.god. koji je odmah pretvoren u sredite novog ejaleta tzv. Budimskog ejaleta.
Poeki sandak je do 1531. god. pripadao rumelijskom ejaletu. Te iste godine pripojen je
budimskom ejaletu, u ijem je sastavu ostao sve do 1580. god. kada je priljuen bosanskom
ejaletu. Godine 1600. Osnovan je kanjiki ejalet, pa mu je pripojen i poeki sandak, koji je
ostao u sastavu tog ejaleta sve do kraja osmanske vladavine. Zvanina rezidencija sandaka bila
je stalno u Poegi, ali su njeni sandaci esto poravili i po drugim znaajnim mjestima ovog
sandaka, a naroito u Brodu na Savi. Posljednji poeki sandak beg zvao se Ibrahim paa.
Osnivanje azmanskog, Pakrakog Cernikog sandaka
U periodu od 1543. god. do 1545. god. bosanski sandak beg Ulama paa je vodio dosta
uspjenu kampanju u Slavoniji, gdje je osvojio niz gradova meu kojima su Voin, Stupanica,
akovac, Orahovica, Valpovo, Brezovica, Pakrac, Petrovina i dr. Nakon potpisanog mira izmeu
Ferdinanda i Sulejmana 1545. god. uslijedio je period mira koji je potrajao sedam godina tj.sve
do 1552. god.
Sredinom ljeta 1552. god. Osmanska osvajanja u Slavoniji su nastavljena. Virovitica je zauzeta 2.
avgusta koja je pripojena poekom sandaku. azma, Dubrave, Ustilonja i velika okolna
podruja pretvoreni su u nahije i prikljuene bosanskom sandaku. U toku naredne etiri godine
nije bilo znaajnijih Osmanskih akcija niti Habsburkih protuakcija na ovom podruju. Meutim,
osvajanja na ovom podruju nisu vie bila mogua, jer e u narednom periodu doi do sve jaih
protuakcija na ovom sektoru, to e primorati Osmanlije da provedu vru organizaciju svoga
podruja. Godine 1557. bosanski sandak beg Sofi Mehmed paa podnio je prijedlog Porti da
se od nekoliko nahija bosanskog sandaka u Slavoniji obrazuje novi sandak na tom podruju.
Za sandak bega postavljen je bosanski alajbeg Ferhat beg.
Teritoriju novog sandaka sainjavali su Osmanski posjedi izmeu Save i Drave uz rijeku Ilovu i
Pakru sve do Poekog sandaka. Na taj nain je bosanski sadak izgubio svu teritoriju u
Slavoniji. Teritorija novoosnovanog sandaka nije se kasnije proirila, jer kako je ve navedeno
nije bilo mogue, ak e ve u sljedeoj deceniji doi do gubitka jednog dijela teritorije ovog

sandaka zajedno sa azmom. Prvo sjedite ovog sandaka bilo je u azmi, pa se otuda i
sandak nazivao azmanskim. Meutim, azma nije dugo ostala sredite toga sandaka, jer zbog
sve veeg Habsburkog pritiska na ovo podruje Osmanlije su sumnjali da e moi trajno
zadrati azmu u svojim rukama. Stogu su jo 1559. god. razorili tvravu u azmi, bojei se da
je Habsburgovci ne osvoje i pretvore u uporite protiv Osmanlija.
Poslije 1560. god. Osmanlije su sjedite sandak bega prenijeli dalje na istok, na sigurnije
podruje, u Pakrac. Otada se ovaj sandak zvanino nazivao Pakrakim sandakom. Ali negdje
krajem XVI ili poetkom VII st. sjedite ovog sandaka je dalje preneeno u Cernik. Prema
Hazimu abanoviu zvanino sjedite sandak bega ovog sandaka preneseno je iz Pakraca u
Cernik poslije 1590. a prije 1607. god. Ovaj je sandak od svog osnutka pa do 1580.god bio u
sastvanu rumelijskog ejaleta. Godine 1580. bio je pripojen bosanskom ejaletu i ostao u sastavu
tog ejaleta sve do likvidacije osmanske vlasti u Slavoniji.
Osnivanje Krko Likog sandaka
Peevi spominje da su Osmanlije nakon to su zauzele Nadin i Obrovac osnovale poseban
sandak koji je bio povjeren nekom Mahmud begu, a neto kasnije je taj sandak ukinut a
njegova teritorija pripojena klikom sandaku te je kasnje Memi beg tu teritoriju opet razdijelio
na dva posebna sandaka: kliki i krki. Peevi navodi da je novi sandak nazvan krkim
sandakom.
Osmanlije su zaposjele Krbavu jo u aprilu 1527. god., a sljedee godine i Liku. Brzo poslije
toga pali su u njihove ruke i posljednji gradovi u Krbavi: Udbina, Komi i Mrsinj. Obje oblasti
bile su prikljuene prvo bosanskom, a zatim 1537. god. klikom sandaku.
Trenutno nema nikakvih jasnih historijskih injenica koje bi dokumentovale ili potvrdile
kazivanja Peevije o privremenom postojanju ovog sandaka u prvoj polovini XVI st. Klju
rjeavanja ovog pitanja nalazi se u injenici da su Lika i Krbava, usljed osmanskih pustoenja,
rano opustjele i da je u njima poslije osmanske okupacije dolo do masovnog raseljavanja
stanovnitva, tako da su Lika i Krbava brzo ostale bez starih i stalnih stanovnika. Da bi sprijeili
dalje pustoenje ovog podruja, osmanlije su mogle ovdje osnovati poseban sandak pa ga
kasnije, kada to nije moglo i kad taj sandak nije imao nikakve ekonomske podloge, ukinuti. S
toga bi kazivanje Peevije moglo biti sasvim tano. Zbog toga su i Osmanlije bili potpuno
zanemarili Liku i Krbavu sve do sredine XVI st.
Za sada se ne moe sasvim odluno odgovoriti na pitanje da li je u prvoj polovini XVI st.
postojao neko vrijeme poseban krki sandak, i dali je kazivanje Peevije tano. Sa sigurnou se
moe tvrditi samo da taj sandak nije postojao sredinom XVI st., pa ako je ranije i postojao , on
je dotle bio ukinut i tek kasnije ponovo uspostavljen.
Prema Hazimu abanoviu krki ili lini sandak osnovan je poslije 1578., a svakako prije ljeta
1580. god. kada je osnovan bosanski ejalet. Teritorija krkog ili likog sandaka stvorena je na

taj nain to su Osmanlije ranije posjede u Lici, Krbavi i Dalmaciji od Krke na sjeverozapadu
kao i posjede steene za vrijeme kiparskog rata, dakle svu teritoriju klikog sandaka od Knina i
Krke na sjeverozapad izdvojili iz klikog i pretvorili u poseban sandak. On se zvao prvo krkim
a kasnije sve ee likim sandakom. Krko liki sandak prostirao se uz Velebit prema Senju,
Brinju i Otocu i obuhvatao sjeverni dio dananje Dalmacije, Liku i Krbavu.
Svoju teritoriju sandak je zadrao sa neznatnim promjenama sve do poetka kandijskog rata
1645. god. Na jugu od Knina do mora ovaj je sandak odvajala od teritorije klikog sandaka
uglavnom rijeka Krka. Na sjeveroistoku on je graniio sa Hrvatskom i Bosnom, odnosno
bihakim sandakom. U XVII st. ponekad je spajan sa bihakim ili klikim sandakom u jedan
sandak. Za itavo vrijeme svoga postojanja pripadao je bosanskom paaluku. Slubeno sjedite
sandak bega bilo je u Kninu ili na Udbini.
Osnivanje Bosanskog ejaleta
Do osamdesetih godina XVI st. sve junoslavenske zemlje pod Osmanskom vlau bile su
ukljuene u jedan od tri ejaleta: rumelijski, budimski ili temivarski. Tenja za daljim
proirenjem i uvrivanjem vlasti na velikom osvojenom prostoru nagnale su centralnu vlast da
sprovede izvjesne dravne reforme, pa i reformu upravne podjele carstva. To su bili glavni
razlozi koji su uslovili i izazvali potrebu da se u ovom dijelu carstva obrazuje jedna nova
administrativna jedinica koja e se zvati Bosanski ejalet.
Bosanski ejalet osnovan je izdvajanjem bosanskog, hercegovakog, klikog, pakrakog, i krko
likog sandaka iz rumelijskog ejaleta, te zvornikog i poekog sandaka iz budimskog ejaleta.
Sredinji sandak ovog ejaleta postao je raniji bosanski sandak. On je od svog postanka pa do
osnivanja bosanskog ejaleta imao matinu ulogu prema susjednim sandacima hercegovakom,
klikom, pakrakom, krkom i zvornikom, koji su iz njega izrasli. Sandak beg bosanskog
sandaka imao je rukovodeu funkciju u osvajakim akcijama osmanskih namjesnika u Bosni i
susjednim oblastima.
Hazim abanovi je prema raspoloivim dokumentima osnivanje Bosanskog ejaleta smjestio
izmeu 25. aprila 1580. god., kada se zadnji put u dostupnim izvorima spominje bosanski
sandak, i 23. septembra 1580. god., kada se prvi put u poznatim izvorima spominje bosanski
ejalet. Taan datum formiranja Bosanskog ejaleta je utvren, a to je 5. septembar 1580. god.
Bosanski paa drao je pod svojom vlau podruje vee nego ijedan srednjovjekovni bosanski
kralj. Teritorija bosanskog ejaleta prostirala se od apca do Jadranskog mora i od Zveana do
Virovitice. Za prvog beglerbega izabran je dotadanji sandak beg bosanskog sandaka Ferhat
beg Sokolovi, koji je time automatski dobio titulu pae. Zapovjednik plemenitih zapovjednika,
ugledni i veoma potovani Ferhat paa na tom poloaju je neprekidno ostao punih osam
godina, sve do 1588. god. U njegovo vrijeme Banja Luka je bila glavni grad ejaleta.
irenje Bosanskog ejaleta do bitke kod Siska osnivanje Bihakog sandaka (1580.1593.)
Teritorijalno irenje Bosanskog ejaleta nastavljeno je i poslije njegovog osnivanja, i to najprije
zahvaljujui ratobornim bosanskim namjesnicima Ferhad pai Sokoloviu i naroito Hasan
pai Predojeviu. Ta irenja uglavnom su voena na raun hrvatskih teritorija. U posljednjim
godinama svoje uprave u Bosni, tanije zadnje etiri, Ferhad paa je zabiljeio nekoliko

neuspjenih ratnih pohoda, od kojih je najupeatljiviji bio poraz pod Kanjiom 22. avgust 1587.
god. gdje su habsburke jedinice razbile osmanske snage. Nakon toga su privremeno prestala
osmanska ofanzivna djelovanja prema hrvatskoj teritoriji.
Stanje mira nije dugo trajalo. Godine 1591. za bosanskog beglerbega imenovan je Hasan paa
Predojevi, koji se ve kao segedinski sandak beg istakao svojom ratobornou. Njegovim
dolaskom na elo bosanskog ejaleta relativni mir zamjenila je ratna psihoza. Naredio je gradnju
petrinjske tvrave na uu Korane u Kupu, koja bi posluila kao neposredno uporite za napade
na Sisak. Dok su graevinski radovi bili u toku, izvrio je vojnu mobilizaciju i poeo sa upadima
u pravcu Bihaa. U tim akcijama osvojen je Ripa, a neto kasnije tuli i Blagaj na Korani. U
proljee sljedee godine Predojevi je nastavio sa osvajanjima, najprije provaljuje u hrvatsku
krajinu juno od Kupe i zauzima Goru i Hrastovicu u Hrastovikoj kapetaniji, koja je bila u
sastavu habsburke vojne krajine. Iz tog pravca je njegova prethodnica sa topovima stigla 10.
juna 1592. god. pred Biha i poela opsadu ove najznaajnije tvrave i mjesta u Krajini. Tri dana
kasnije se i sam sa glavninom vojske pridruio opsjednutom gradu. Cijelo mjesto sa okolicom
bilo je sa svih strana u okruenju. Odbranom Bihaa zapovijedao je kapetan Josip Lamberg. On
je ponudu koju je poslao bosanski namjesnik da bez borbe predaju grad i tvravu odbio, nakon
ega Hasan paa izda nareenje da se grad i tvrava artiljerijski tuku sa svih strana. Nakon
petodnevnog artiljerijskog granatiranja i vie pjeadijskih juria, kapetan i posada su uvidjeli da
se grad vie ne moe braniti pa su se 19. juna 1592. god. predali. Prije nego to su napustili grad,
napravljen je dogovor po kome se svo vojno i civilno stanovnitvo sa pokretnom imovinom
moe slobodno iseliti. Osvajanjem Bihaa cijela dananja teritorija BiH je dola pod sultanovu
vlast.
Pitanje osnivanja bihakog sandaka obino se uzima ustaljena tvrdnja da je nakon pada Bihaa
u osmanske ruke osnovan novi sandak, meutim za tako neto nema nikakvih sigurnih podataka
koji to potvruju. Osvojene gradove i njihova podruja u hrvatskoj krajini, koje su Osmanlije
zauzeli u periodu od 1556. god. do 1592. god. pripojeni su bosanskom ili klikom sandaku. Zna
se da su gradavi i predjeli na desnoj strani Une, od Krupe na sjever, pripojeni bosanskom
sandaku. Najstariji siguran pomen bihakom sandaka imamo iz 1620. god., po emu moemo
zakljuiti da je osnovan ranije. Drugi put se spominje u mletako dalmatinskom opisu
bosanskog ejaleta iz tree decenije XVII st. Tu se navodi i njegova teritorija sa gradovima Ripa,
Biha, Cazin, Buim, Ostroac, Krupa i Kamengrad. Prema tome, nema nikakvih sumnji da je on
bio osnovan negdje poslije pada Bihaa 1592. god., a prije 1620. god., ali kada je to tano bilo,
trenutno se ne zna.
Prema Hazimu abanoviu pitanje osnivanja bihakog sandaka stoji u uskoj vezi sa pitanjem
kratkotrajnog petrinjskog sandaka. Kao to je navedeno, dananju Petrinju Osmanlije su
osnovali 1592. god., da bi nakon osvajanja Bihaa, prema Peeviji, Naimu i elebiji, bosanski
beglerbeg Hasan paa Predojevi tu osnovao sandak i predao ga na upravu Ferhad painom
delibai Rustem pai. Sagledavajui injenice, abanovi zakljuuje da je nakon osvajanja
Bihaa i podizanja Petrinje osnovan novi petrinjski sandak i da je spomenuti Rustem beg bio
imenovan za sandak bega. On zakljuuje da se ovdje zapravo radi o jednom sandaku koji se
moda prvo zvao petrinjski, a tek dvije godine kasnije, kad je Petrinja razorena, a Rustem beg

ubijen, da je sjedite toga sandaka preneseno u Biha i da se on otada naziva bihakim


sandakom.
Dalje, prema narativnim osmanskim izvorima bihaki sandak se nigdje ne spominje sredinom
XVII st., pa moemo zakljuiti da je tada ve bio ukinut, odnosno pripojen bosanskom ili likom
sandaku, kao to je to bilo i ranijih vremena, a pogotovo kasnije, potkraj XVII st. kada je bio
obnovljen. Ima vie dokumenata iz kojih se vidi da je ovaj sandak u XVII st. spajan sa likim
sandakom. Potkraj XVII st. on je bio ponovo uspostavljen, ali je odmah na poetku XVIII st.
bio definitivno ukinut (1711.). Kada je formiran bihaki sandak kao nova vojno
administrativna jedinica uslijedila je nova administrativno upravna podjela Bosanskog ejaleta.
On je pripojen ejaletu kao osmi sandak a obuhvatao je teritoriju koja se prostirala uzdu rijeke
Une od Krupe do Grahova, a graniila je na sjeveru kod Sane cernikim, na istoku bosanskim, na
jugu klikim, a na zapadu likim sandakom. Glavna mjesta u sandaku bila su: Biha,
Kamengrad, Ripa, Cazin, Buim, Ostroac i Krupa. Sjedite bihakog sandaka bilo je svakako
najee u Bihau, a ponekad sigurno i u Krupi. Bihaki sandak je za cijelo vrijeme svoga
postojanja pripadao bosanskom ejaletu.
Hasan paa Predojevi se osvajanjem Bihaa nije zadovoljio, te sa etama poetkom septembra
1592. god. kod Petrinje prelazi Kupu i napada brojna hrvatska mjesta. Kod Bresta je doao u
izravni okraj sa hrvatskim banom Toma Erdedijem, koji je nastojao da onemogui dalje
napredovanje osmanske vojske. Ratoborni namjesnik bosanskog ejalate izaao je kao pobjednik,
na bojnom polju ivot je izgubilo 2.000 carskih oficira i vojnika, dok ih je 200 300 zarobljeno,
zajedno sa 6 12 topova i 7 22 zastave. Sve zarobljenike i trofeje Hasan paa je poslao u
Carigrad, istovremeno je pisao vodeim linostima carstva da nakon ovih ofanzivnih akcija
oekuje revan protivnike strane, te da mu je zbog toga neophodna vojna pomo.
Tokom cijelog zimskog perioda 1592. 1593. bosanski namjesnik se spremao i vrio vojne
pripreme, dovodei teku artiljeriju i gradei most preko Kupe na mjestu odakle ga je neto
ranije odnijela poplava. U proljee, krajem maja, Hasan paa je sa 10.000 20.000 mobilisanih
vojnika iz bosanskog ejaleta preao Kupu kod Petrinje i usput zauzevi Dreninu utabio se na
desnoj obali Kupe kod Siska. Sa njim su bila etvorica sandak begova bosanskog ejaleta:
hercegovaki, zvorniki, kliki i krko liki. Tu je oekivao vojnu pomo iz Rumelijskog
ejaleta pod zapovjednitvom beglerbega Girli Hasan pae, koju mu je obeao veliki vezir
Sijavu paa. U meuvremenu je u Carigradu spahijskom pobunom oboren veliki vezir Sijavu
paa a na njegovo mjesto doveden Sinan paa, koji je na mjesto rumelijskog ejaleta imenovao
svoga sina Mehmed pau, dok je Girli Hasan pau poslao u temivarski ejalet. Vijest o ovim
promjenama stigla je rumelijsku vojsku u Srijemu sa nareenjem da ne ide dalje prema Sisku,
nego da saeka dolazak novoimenovanog beglerbega.
U meuvremenu, s druge strane hrvatski ban Toma Erdedi saznavi da je Hasan paa krenuo
prema Sisku, zapoeo je sa okupljanjem vojske kod Zelina u Turopolju. Uglavnom su to bile
banske i krajike ete ali bilo je i njemakih kapetana koji su pristigli u pomo. Videi da mu

pomo ne stie, Hasan paa je ipak odluio da prvi napadne, uzdajui se na faktor iznenaenja i
ratnu sreu koja ga je u proteklom vremenu pratila. No, ovaj put nije imao uspjeha, motivisani za
odbranu, ali i osvetu zbog ranijih pretrpjelih poraza, carski zapovjednici i vojnici pruili su
estok otpor. Bitka je voena u uglu koji ini Odra na uu u Kupu. Za nepunih 5 6 sati borbe
sultanova vojska se morala poraena povui na poetne poloaje. Gubitci su bili ogromni, tog
dana, 22. juna. 1593. god. ivot je izgubilo 7.000 18.000 najboljih oficira i vojnika iz cijelog
bosanskog ejaleta. Najvei dio njih se utopio, meu kojima su bili Hasan paa Predojevi,
zatim zvorniki sandak beg Sinan beg, hercegovaki sandak beg Mehmed beg, kliki
sandak beg Mustafa paa Sultan zade, kao i znatan broj spahija.
Ovaj poraz i ljudski gubitci pod Siskom bili su toliko strahoviti da se 1453. god. u osmanskoj
historiji naziva godinom propasti. Ovaj pretrpjeni neuspjeh bio je neto vie od istog vojnog
poraza. Ovom prilikom se jasno pokazalo da osmanska vojska vie nije tako nepobjediva kao
ranije. Na povrinu su izale i mnoge pukotine u sistemu kako centralne tako i provincijske
vlasti. Kao neposredna posljedica poraza kod Siska dolo je do vane promjene u osmanskom
sistemu, naime u Bosanskom ejaletu ustanovljeni su odakluk timari s ciljem ....da se tom
ustanovom spaavaju institucije timarskog sistema i da se ojaa vojna mo jedne dragocjene
pokrajine Osmanskog carstva. Odakluk timari znaili su u sluaju pogibije ili prirodne smrti
nosioca timara koji nema direktne potomke taj posjed moe naslijediti njegov sin, brat ili najblii
srodnik, a ako nema ni takvih, onda neko iz okvira ire porodice.
Bosanski ejalet u vrijeme Habsburko Osmanskom ratu 1593. 1606.
Poraz pod Siskom doao je tano na stotu obljetnicu velike osmanske pobjede na Krbavskom
polju. Ubrzo je uslijedio novi rat protiv Habsburgovaca, a kao povod za objavu rata se uzima
injenica da beki dvor nije nita poduzimao da obuzda piratske akcije senjskih uskoka, koji su
pod komandom njemakog kapetana stalno presretali i pljakali mletake brodove koji su
prevozili osmansku robu. Rat je trajao 13 godina, za to vrijeme na osmanskom prijestolju su se
smijenila trojica sultana: Murat III, Mehmed III i Ahmed I. Rat je voen sa promjenljivom
ratnom sreom. Neki gradovi su vie puta prelazili iz jednih u druge ruke.
Ohrabrena pobjedom kod Siska, Habsburka vojska je pokuala zauzeti Petrinju i Biha, koje je
sa 10.000 vojnika pokuao zauzeti uskoki kapetan i krajiki pukovnik Juraj Lenkovi, meutim
oba pokuaja su suzbijena. U ljeto 1594.god. bosanski namjesnik Sarho Mustafa paa za samo
pet dana zauzeo je Sisak. Njega je pukovnik Lenkovi zajedno sa pograninim gradovima
Petrinjom i Kostajnicom nakratno osvojio, ali su oni ubrzo ponovo doli pod osmansku vlast. Na
sjeveru su Habsburgovci imali takoe uspjeha da su privremeno osvojili Stolni Biograd. Sa druge
strane osnovni osmanski strateki interes bilo je osvajanje Egera na sjeveroistoku i Kanjie na
jugozapadu. Krajem septembra 1596. god. utaborila se velika vojska pod Egerom, koju je
predvodio veliki vezir Ibrahim paa, rodom iz Novog ehera kod Maglaja. Poslije
desetodnevne opsade 13. oktobra 1596. god. Eger je bio prinuen na predaju. Opsada Kanjie je
bila tea i munija, ponajvie zbog movarnog poloaja grada, to je prinudilo osmansku vojsku

da od trstike pravi hasure preko kojih su dolazili do samih zidina grada. To je bio mukotrpan
posao jer je hasure trebalo svaki dan obnavljati. Opkoljenom gradu je u pomo pristigao
lotarinki vojvoda koji se bez ikakve borbe povukao pred nadmonom osmanskom vojskom.
Posada u opkoljenom gradu, izgubivi svaku nada, predala se nakon 44 dana opsade u ljeto 1600.
god. Posada je slobodno napustila grad sa cjelokupnom pokretnom imovinom. Osvajanje Kanjie
se slavilo u Carigradu puna tri dana i noi. Habsburgovci su u proljee sljedee godine sa
znatnim snagama pokuali povratiti Kanjiu ali su suzbijeni.
Posljednja faza rata obiljeena je sloenim pregovorima za zakljuivanje mira. Poslije due
diplomatske aktivnosti, izmeu austrijskog cara i sultana zakljuen je mir 11. novembra 1606. u
selu itavi na dvadeset godina. Ovim mirom Austrija se oslobodila obaveze da svake godine daje
sultanu poasni dar tj. godinji danak od 30.000 dukata. Taj e danak jednom zauvijek isplatiti
sumom od 200.000 talira. Zakljueno je da prestaju vojni upadi i pljakanja, uz obavezu vraanja
zarobljenika i naknadu tete. Ugarska je najveim dijelom ostala u sastavu Osmanskog carstva,
dok je Erdelj ostao u poloaju poluzavisnosti od sultana. Sultan i car su od ovom perioda u
ravnopravnom poloaju. To je bilo prvi put da je Osmansko carstvo priznalo nekog stranog
vladara da je ravan sultanu. Pored austrijskog izaslanika koji je bio u Carigradu, od ovog
vremena e i u Beu boravititi osmanski izaslanik, ime su uspostavljeni puni diplomatski odnosi
i pravila meusobnog ponaanja na temelju jednakosti i prijateljstva.
Bosanski ejalet u vrijeme Kandijskog rata 1645. 1669.
Rat je poveo sultan Ibrahim I, zvani Deli (ludi), da bi prikrio slabosti i suzbio nezadovoljstvo
koje je zahvatilo osmansko carstvo u vrijeme njegove vladavine. Povod za rat se uzima napad
mletakih pirata na jedan osmanski brod koji je prevozio hodoasnike u septembru 1644. god.
Da bi sprijeili sline situacije, u Carigradu se smatralo da bi zauzimanjem Krita od Mleana
uinili kraj gusarskim napadima na osmanske obale i brodove. Velika osmanska flota od 400
brodova i sa 75.000 vojnika iskrcala se 24. juna 1665. god. u blizini Kanije na sjeverozapadu
Krita. Domae pravoslavno stanovnitvo na otoku pruilo je znaajnu podrku osmanskoj vojsci,
jer su ve dui period vremena trpili vjerski pritisak katolikog svetenstva. Za dosta kratko
vrijene osvojena je Kanija, ali pokoravanje ostalog dijela otoka ilo je dosta sporo, pa se opsada
Irakliona, glavnog grada i luke na otoku, pretvorila u dugu i iscrpljujuu opsadu koja je trajala
narednih 13 godina.
U vrijeme izbijanja ovog rata Bosanski ejalet se sastojao od sedam sandaka: Bosanski,
Hercegovaki, Zvorniki, Kliki, Cerniki, Krko Liki i Bihaki. Prve godine sukoba nisu
zahvatile teritoriju bosanskog ejaleta, te su se normalno odravale trgovake veze izmeu
podanika Osmanskog carstva i mletake Dalmacije. U ljeto 1646. god. zapoele su prve ratne
operacije na bosansko dalmatinskoj granici. Bosanski namjesnik Ibrahim paa Sivi
Gabeljak, koristei mletaku nesmotrenost, je sa veim vojnim snagama napao mletake posjede
u sjevernoj Dalmaciji. On je poetkom septembra, osvojio Novigrad i Biograd i poruio jedan
znatan broj mletakih palanki. Tvravu Novigrad je dao obnoviti, i u nju smjestio 500 vojnika. U
oktobru su osmanski odredi pokuali osvojiti ibenik, ali su odbijeni. Nakon toga uslijedio je
Mletaki protunapad uz pomo mjesnog stanovnitva na pogranina osmanska utvrenja, meu
kojima i Skradin. Kako je rat dobivao na intenzitetu na ovom podruju, mletake vlasti su poele
da mu ozbiljnije poklanjaju panju, s tim ciljem poveava se broj posada u utvrdama a
istovremeno se radi i na pridobijanju katolikog i pravoslavnog stanovnitva iz Bosanskog

ejaleta. U tome imaju znatnog uspjeha; Oblast Poljice je prela na stranu Venecije, a februara
1647. god. teritorija od Cetine do Neretve tzv. Krajina stavlja se pod mletaku vlast. U isto
vrijeme vode se pregovori sa vlakim starjeinama na graninim podruijima Bosanskog ejaleta,
pa se jedan dio Vlaha preseljava u Dalmaciju, koji e postati poznati kao Morlaci (Vlasi sa mora)
od kojih e biti organizirana nova uskoka organizacija i postati glavna mletaka oruana sila u
borbi za Dalmaciju tokom Kandijskog rata.
Prvih dana januara 1647. god. mletake posade iz ibenika i Zadra krenule su u napad i
uznemiravale susjedna osmanska mjesta. Tom su prilikom osvojili Zemunik, najvanije
osmansko uporite na granici. U martu iste godine krko liki sandak beg Halil beg
Alajbegovi poraen je i zarobljen od strane mleana i odveden u Veneciju. Neposredno iza toga
osvojen je i Novigrad. Ponesena postignutim uspjehom, mletaka vojska je svoje ofanzive
usmjerila prema Klisu, kojeg je stavila pod opsadu ali u pomo je pritekao bosanski deftedar
Mustafa aga koji je razbio mletaku vojsku pod gradom. Taj uspjeh nije pokolebao Mleane da
nastave sa svojih ofanzivnim akcijama. U narednim pohodima osvojili su Vranu i Nadin, ije je
osvajanje imalo poseban znaaj, jer je smatran najjaim utvrenjem u krko likom sandaku,
ak veim od Knina. Poslije ovih neuspjeha Porta je za novog beglergeba Bosne izabrala
Mustafu pau Tekeliju, koji za razliku od svog predhodnika nije imao vojnog iskustva, te je bez
mnogo priprema poetkom avgusta 1647. god. mobilisao vee vojne snage i krenuo prema
ibeniku. Poslije kratkotrajnih, ali i estokih borbi oko grada doivio je poraz. esti hajduki
upadi koji su uznemiravali sva pogranina mjesta ejaleta bila su dosta uspjena pa je dolo do
daljih teritorijalnih proirenja. U jesen 1647. god. posada Ostrovice sa kapetanom Jusuf agom
Hadagiem se predala mleanima. Ohrabreni svim ovim uspjesima Mleani su ponovo opkolili
Klis, kojeg su ovaj put i osvojili 30. marta 1648. god. koji je bio najznaajniji primorski grad i
bio je svojevrsni simbol osmanske vlasti u Dalmaciji, koja je trajala vie od sto godina.
Mletaka osvajanja i neuspjesi osmanske vojske ubrzali su odluku Porte da smijene nesposobnog
Mustafu pau, a za novog bosanskog beglerbega imenuju Dervi Mehmed pau Omerpaia
sredinom 1648. god. On je odmah mobilisao jedan dio bosanskih spahija i ostalih vojnika ije je
mjesto okupljnja bilo odreeno u Livnu. Komandu je povjerio Ali agi i poslao ih prema
Dalmaciji gdje su neprijatelju nanijeli vie poraza i ubili preko 700 hajduka, uskoka i mletakih
vojnika. Meutim, sa tog ratnog pohoda pored znatnog plijena, spahije su donijeli i kugu, koja se
rairila po cijelom bosanskom ejaletu i odnijela mnoge ivote. Nakon iznenadne smrti Dervi
Mehmed pae za novog bosanskog namjesnika izabran je Hasan paa Memibegovi, koji je
za kratko vrijeme uspostavio red i mir u ejaletu. Krajem 1648. god. poraava i tjera u bjekstvo
poznatog uskokog starjeinu Iliju Smiljania, koji je sa 3.000 hajduka i druge mletake vojske
provalio u Bosnu. Tokom naredne godine suzbio je vie hajdukih i uskokih napada, pa tako je
poznati hajduki voa Vuk Mandui suzbijen kod Kljua na Sani, Petar Smiljani je provalio u
Liku i opljakao mnoga sela, dok je istovremeno katoliki pop i istaknuti etovoa Stjepan Sori
napao Udbinu i popalio nekoliko stotina kua. Zatim su zajedno napali Ribnik gdje su doivjeli
teak poraz i obojica poginuli. Nakon toga je uslijedio jak osmanski prodor iz Bosne u Dalmaciju
gdje je ubijen i Vuk Mandui.
Ve tada Kandijski rat prerasta u trajni rat i gube se njegovi strateko vojno politiki ciljevi. Da
bi zatitili svoje granice prema mleansko dalmatinskoj granici Osmanlije su organizovale
pandursku slubu u koju je regrutovano domae kransko i muslimansko stanovnitvo. Pored
uvanja granice oni povremeno provaljuju na mletaku teritoriju i pljakaju tamoe

stanovnitvo. Vremenom je pljaka postala glavni motiv i razlog vojnih pohoda i operacija, kako
uskora i hajduka na mletakoj tako i pandura na osmanskoj strani. Poetkom 1654.god. dolazi do
oivljavanja borbi na bosansko dalmatinskom frontu. Mleani su u februaru sa jakim snagama
opkolili Knin, ali je braniocima pritekao u pomo bosanski namjesnik Fadil paa Maglajac koji
je 21. marta potpuno razbio mleansku vojsku koja je izgubila 2.500 vojnika oko Knina. Fadil
paa nije iskoristio ovu pobjedu za ofanzivu prema Dalmaciji, ve se zadovoljio hitnom
obnovom oteenih bedema i kula na kninskoj tvravi. Dalji rat na pograninom podruju se
nastavio brojnim upadima sa obje strane. Prilikom jednog takvog upada na Velebitu 1654. god.
poginuo je i harambaa Ilija Smiljani.
Iscrpljena dugotrajnim ratom i tetom zbog pada trgovakog prometa i gubitka osmanskog
trita, Venecija je uz posredstvo francuskog poslanika pokuala zakljuiti mirovni ugovor sa
Portom tokom cijele 1655. i prve polovine 1656.god., ali bezuspjeno, jer osmanlije iz vjerskih
razloga nisu eljeli napustiti Kaneju jer su tamo izgradili damiju. U meuvremenu poraena je
osmanska flota kod moreuza Dardaneli koji je nakon toga blokiran od strane mletake flote. Ovaj
poraz je izazvao politiki haos i anarhiju u carstvu koji je trajao sve dok Mehmed paa uprili
nije izabran za velikog vezira. On je zaveo red i disciplinu u carstvu, pa su ve 1657. god.
deblokirani Dardaneli. Za novog bosanskog beglerbega veliki vezir je imenovao svog protivnika
i biven zapovjednika osmanske flote Seida Ahmed pau, a za hercegovakog sandak bega
imenovan je Ali beg engi. Oni su u junu 1657. god. bezuspjeno pokuali osvojiti Split.
Poslije tog neuspjeha Seid Ahmed paa je opljakao okolinu ibenika, dok je Ali beg engi
opustoio okolinu Zadra. Seid Ahmed paa je zajedno sa skadarskim namjesnikom pokuao
osvojiti Kotor, ali se posada grada uspjela odrati i odbraniti grad nakon jednomjesene opsade.
Prije nego to je umro, Mehmed paa uprili je uspio osigurati poloaj velikog vezira svom
sinu Fazil Ahmed pai. Fazil paa je lino predvodio novu opsadu Irakliona, koju je okonao
njenim zauzeem 31. avgusta 1669. god. est dana kasnije, 6. septembra 1669, potpisan je i mir
u jednom atoru koji je postavljen u blizini razorenog grada. Mirovnim ugovorom Veneciji su
obnovljene njene trgovake povlastice u Osmanskom carstvu, uz obavezu da se u budue uzdri
od bilo kakvog pomaganja sultanovim neprijateljima. Pored toga zadrala je i tri male luke na
Kritu, te Klis koji je osvojila u Dalmaciji.
Bosanski ejalet izmeu Kandijskog i Bekog rata 1669. 1683.
Vijest o zakljuivanju mira brzo se proirila po svim mjestima Bosanskog ejaleta, te je tadanji
bosanski namjesnik Ibrahim paa Tenjak o dravnom troku priredio veliko slavlje na kojima
su bile prisutne najugledije linosti iz Bosne. Nakon 25 godina ratovanja ljudi su se radovali to
ih je konano zapalo malo mira, te se slavilo u svim veim mjestima u Bosni.
Kraj Kandijskog rata Bosna je doekala finansijski potpuno iscrpljena. Kako je izbijanjem rata
prestala trgovina sa mletakim dalmatinskim lukama, time je Bosna imala veliku ekonomsku
tetu jer je iz ove trgovine crpila znatne prihode. Poslije zakljuivanja mira osmanske i mletake
vlasti su se trudile da oive bosansku trgovinu. Venecija je posebno nastojala da istisne
Dubrovnik koji je pojedine dijelove Bosne snabdijevao solju. Posebno je oivjela trgovina na
zadarskoj skeli, preko koje je iao promet sa Ankonom. Godinje je na zadarsku skelu pristizalo
iz Bosne vie od 20.000 volova. Ankona je iz Bosne uvozila godinje 700 tovara voska, 600 bala
safijana (kozje koe), 3.000 bala volovske koe i 6.000 tovara vune.

Ovaj trgovinski polet koji je trajao 14 godina, od zavretka Kandijskog do poetka Bekog rata,
nije bio dovoljan za stabiliziranje bosanske privrede. Slabost seoske privrede, kao glavnog izvora
sirovina za gradsku esnafsku proizvodnju, te prometna nesigurnost, usljed estih hajdukih
prepada na trgovake karavane, nisu dozvoljavali dugurono privredno konsolidiranje. Pored
toga, sve vei priliv engleske manufakturne robe bili su uzroci negativnog trgovakog bilansa
Bosne. Kako je ve navedeno privredna kriza je jednako pogodila i selo i grad, te je vodila do
stalnog rasta cijena koja su uticala na socijalna nezadovljstva, pa ak i pobune. U maju 1682.
god. izbila je otvorena buna seljaka u sarajevskom kadiluku zbog zloupotrebe organa sudske i
upravne vlasti. Kako je u to vrijeme bilo puno nerijeenih sluajeva ubistva u kadiluku,
sarajevski mulla Omer ef. I meselim naumili su da na ime toga od svakog seljaka naplate globu
i novac meusobno podjele. Seljaci su se usprotivi plaanju globe i u velikom broju 26. maja
1682. god. doli u Sarajevo, gdje su potom udarili na sud, ubili mullu i njegovog pomonika
(naiba), a sudnicu preturili i opljakali. Uz to su porazbijali etiri kue sudskih posluitelja.
Nezadovoljnim seljacima se pridruila i gladna sarajevska sirotinja koju je predvodio poznati
pjesnik i starjeina Sinanove tekije ejh Hasan Kaimi. On je zahtjevao da se sirotinji podjeli ito
koje su bogati pekulanti skrivali po svojim magazama. Nakon to je pobuna uguena, Kaimi je
kao njen voa protjeran iz Sarajeva u Zvornik, gdje je i umro 1690. god., dok su seljaci zbog
ubistva mulle i plakanja sudnice strogo kanjeni. Ubrzo po guenju pobune u Sarajevo je stigao
carski inspektor koji je na ime odtete naplatio 250 kesa, od toga 25 kesa za sebe, za mullinu
djecu 35, a za svoje mlae po 2,5 kese. Pored toga dao je pogubiti 14 seljaka, dok je 20 poslao u
Carigrad.
Bosanski ejalet u vrijeme velikog Bekog rata 1683. 1699.
Veliki vezir Kara Mustafa paa je, na elu osmanske vojske od 200.000 ljudi, sredinom 1683.
god. predvodio posljednji prodor u srednju Evropu. Cilj je bio osvajanje Bea, glavnog grada
Habsburgovaca, ime bi se otvorila vrata prema Njemakoj i zapadnoj Evropi. U ovom pohodu
uestvovao je i bosanski namjesnik Hizir paa sa vojskom iz bosanskog ejaleta, koja je sluila
kao predhodnica i bili su zadueni za gradnju mostova na rijeci Raba. Pred nadolazeom
osmanskom silom padale su jedna za drugom austrijske tvrave, dok se habsburki dvor povukao
u Gornju Austriju. Osmanske snage su 14. jula 1683. god. zapoeli opsadu Bea, koja je trajala
puna dva mjeseca. Iscrpljnim braniteljima u posljednji as je pritekao u pomo poljski kralj Jan
Sobjeski sa 70.000 ljudi i 140 topova. U odluujuoj bici 12. septembara 1683.god. na brdu
Kahlenberg kod Bea, Sobjeski je razbio osmanske snage od oko 60.000 ljudi, kojima je
zapovjedao lino veliki vezir Kara Mustafa paa. Odmah nakon toga austrijski dvor je ponudio
mir sultanu, to je ovaj odbio. Tako je zapoeo novi dugi trinaestogodinji rat. Bosanski vojska
koja se povlaila sa dijelovima osmanske vojske niz Dunav sukobljavala se sa poljskim
odredima sa promjenjivim uspjesima. U tim borbama ivot je izgubilo 7.000 muslimana iz
bosanskog ejaleta, zajedno sa Hizir paom. Kara Mustafa paa je namjeravao u Beogradu da
sredi svoju dezorganizovanu vojsku i jo jednom krene na Be, ali su ga u tome sprijeili njegovi
neprijatelji koji su uvjerili sultana da je glavni krivac poraza pod Beom bio upravo on. Ubrzo je
Kara Mustafa paa smjenjen i zadavljen u beogradskoj tvravi 15. decembra 1683. god.
Poraz pod Beom imao je velikog odjeka na teritoriji cijelog Osmanskog carstva, im se saznalo
za osmanski poraz, u jesen 1683. god. izbija ustanak u pograninim oblastima Bosne i
Dalmacije. Na elu ustanka bili su Stojan Jankovi i uro Posedarac, dok se centar ustanka
nalazio u Ravnim kotarima. Ustanici su za kratko vrijeme zauzeli Skradin, Karin, Vranu,

Benkovac i Obrovac, kao posljednje osmansko uporite u sjevernoj Dalmaciji. Jedino su u tom
kraju pod osmanskom vlau ostali Sinj i Knin. Poetkom januara 1684. god. ustanici su zauzeli i
Makarsku. Stav Mletake republike prije objave rata osmanskom carstvu bio je neutralan, te su
teili primiriti ustanike. Meutim, u martu 1684. god. uz pomo pape Inoentija XI, formirana je
Sveta liga kojoj su pored Austrije, Poljske i Mletake republike, pristupile jo Malta i Toskana, a
neto kasnije i Rusija. Tako su osmanlije bile primorane boriti se na vie frontova u isto vrijeme;
protiv Habsburgovaca su se borili po Ugarskoj, Slavoniji, Hrvatskoj, Bosni i Srbiji. Front protiv
Poljske se uglavnom nalazio na pronstranstvima Ukrajine. Sa Mleanima se ratovalo u Albaniji,
Boki, Dalmaciji i Moreji. Dok protiv Rusije front je obuhvatao podruje Moldavije, Vlake i
Krima.
Stupanjen Venecije u rat protiv Osmanskog carstva, ustanci su formalno okonani u pograninim
dijelovima, a morlaci (Vlasi sa mora) su i dalje ostali glavna mletaka oruana snaga na ratitu
prema Bosni. Time je Venecija i prije nego to je formalno zaratila protiv Osmanlija teritorijalno
se proirila u Dalmaciji na njihov raun. Kao i za vrijeme Kandijskog rata, Venecija je poela
pozivati katoliko i pravoslavno stanovnitvo po Bosni da im se pridrue u borbi protiv
Osmanlija, u emu su imali dosta uspjeha. Pobunjenim morlacima u sjevernoj Dalmaciji ubrzo
su u pomo priskoili liki carski graniari, meu kojima se posebo isticao brinjski upnik
Marko Mesi. Osmanlije su tokom 1684. god. izgubile cijelu Dalmaciju i Liku, a morlake ete
su nekoliko puta napali i opljakali okolinu Graaca, Glamoa, Knina i Sinja. Iste je godine iz
pravca sjeverne Bosne uslijedio napad hrvatskog bana Nikole Erdedija. On je preao Unu i napao
Bosansku Dubicu koju je opljakao, te se sa svojim etama vratio na poetni poloaj. Ubrzo je
ponovo sa karlovakim graniarima upao u Bosansku krajinu, koju je cijelu opljakao i popalio.
Zbog iskazanih propusta u odbrani bosanskog ejaleta smjenjen je tadanji namjesnik Osman
paa Hercegovac, a na njegovo mjesto imenovan je Funduk Mustafa paa. Novi begler beg
stabilizovao je front, te je tokom 1685. god. na kratko uspio potisnuti Mleane sa skoro svih
njhovih novoosvojenih pozicija na bosansko dalmatinskoj granici. Iste godine pobjedio je i
mletake i hajduke ete kod Sinja koje je predvodio Stojan Jankovi. U isto vrijeme glavne
bitke zaraenih drava vodile su se na ugarskom ratitu, gdje je osmanska vojska trpila velike
gubitke. Upravo su tu teki gubitci doveli do sloma osmanskog morala i organizacije. Na cijelom
ugarskom ratitu obeshrabrena i dezorganizirana osmanska vojska je pruala vrlo slab otpor
neprijatelju. To je rezultiralo gubitkom Budima, Peuha i Segedina tokom 1686. god. Mleani su
tokom 1686. 1687. god. uz pomo hajdukim eta uspjeli osvojiti Sinj, dok se pad Knina
vezuje za izdaju njegovog zapovjednika Mehmed pae Altagia. Iza Knina palo je u mletake
ruke bez otpora vie manjih utvrda i palanki. Manji poraz kod Stoca 2. augusta nije dao
obeshrabriti Mleane, te su do kraja oktobra 1687. god. osvojili Risan i Novi u Boki. Izbjeglo
stanovnitvo se veinom povuklo prema Nikiu i Trebinju, gdje su dobili zemlju.
Neuspjesi na bojnom polju kao i pokuaji poboljanja financijskih prilika u carstvu, uvoenjem
dodatnog tzv. ratnog poreza (im dad i seferiye), nisu urodili plodom, ve su naprotiv samo
ubrzali inflaciju. U takvoj situaciji, veliki vezir i ulema su se ujedinili i uklonili sa prijestolja
sultana Mehmeda IV, te na njegovo mjesto doveli mlaeg brata Sulejmana II 27. novembra 1687.
god. Meutim, promjena vlasti nije znaajnije uticala na teko stanje u carstvu, jer je osmanska
vojska i dalje nizala poraz za porazom u Podunavlju, Slavoniji i Lici. U Slavoniji glavni
organizator borbi protiv Osmanlija bio je biskup Luka Ibriimovi, koji je uz pomo domaeg
kranskog stanovnitva tokom 1687. god. uspio zauzeti Osijek, Vukovar i akovo, ime je u
osmanskim rukama ostalo tek nekoliko odsjeenih tvrava u Podunavlju, ne raunajui cijeli

Banat, koji su vrsto drali. U isto vrijeme su habsburke ete osvojile sjevernu Bosnu sa
Derventom. Naredne godine habsburgovci su nastavili sa osvajanjima, te su u ljeto 1688.god.
preli Dunav i opkolili Beograd. Sa druge strane markgrof Ludvig Badenski je provalio u Bosnu
i opkolio Zvornik poetkom decembra, da bi ga ve u januaru 1689. god. osvojio. Katoliki pop
Marko Mesi je predvodio hajduke u osvajanju Like i Krbave. Padom Beograda 8. septembra
1688. god. sruena je osmanska odbrambena linija na Dunavu. Nakon toga Sulejman II je
ponudio mir lanicama Svete lige, prema kojem se obavezao da e priznati sva saveznika
osvajanja sjeverno od Save i Dunava. Mirovni pregovori su se vodili u Beu, dok je u Carigradu
9.aprila objavljena fetva da sultan za spas carstva sam ide u rat. U tom smislu sultan Sulejman
II premjestio je carski ator iz Carigrada u Edirne.
Nakon to su pregovori o miru konano propali 11. juna 1689. god., Habsburgovci su pokrenuli
svoju vojsku prema granici Bosne i dolinom Morave prema Niu. Novi bosanski namjesnik
Topal Husein paa je tokom ljeta 1689. god. uspio poraziti habsburke trupe kod Viegrada, te
tako ponovo uspostavio vezu sa drugim provincijama. Krajem jula, poslije 19 dana opsade, uspio
je povratiti Zvornik. Nakon toga vodio je ofanzivne akcije po Slavoniji i na Dunavu, te kod
Valpova razbio 6.000 vojnika koje je predvodio Luka Ibriimovi. Poslije je uspjeno ratovao po
Mavi i Srijemu. Nakon osmanskog iznenadnog poraza kod Batoine (Lapovo) 21. augusta
1689. god. Habsburgovci su napredovali prema Niu, te do novembra, bez veih napora, osvojili
Vidin, Ni, Pirot, Pe, Prizren i Skoplje. U tom trenutku izgledalo je da se blii kraj osmanske
vlasti u Evropi, sve dok za velikog vezira nije izabran Fazil Mustafa paa uprili, koji je
odmah odluno reorganizovao osmansku vojsku, na kljune poloaje u vladi i vojsci doveo
sposobne ljude koji su uspjeli suzbiti korupciju, te smjenio vei broj upravnika i namjesnika
provincija. Ove vojne i ekonomske mjere su imale za posljedicu uravnoteen dravni budet to
je omoguilo osmanskoj vojsci da krene u sveobuhvatnu protuofanzivu pod komandom velikog
vezira u proljee 1690. god. Pred uprilievom ofanzivom habsburka vojska je vrlo brzo
doivjela krah. Veliki vezir je ve 9. septembra 1690. god. bio u Niu, a poetkom oktobra u
Smederevu. Beograd je ponovo osvojen 14. oktobra 1690. god., poslije samo 6 dana opsade,
ime je u cjelosti obnovljena osmanska linija odbrane na Dunavu. Uspjesi su vidljivi i na
bosanskom frontu gdje je bosanski namjesnik Topal Husein paa sa veim vojnim snagama
upao u Slavoniju, gdje je opsjedao Osijek, ali usljed zime i stalnih kia povukao se u Banja Luku.
U povratku je preoteo od habsburkih eta Bosanski Novi, Bosansku Dubicu, Sokol i Jasenovac.
Rizvan aga Zenkovi mobilizovao je sve Krajinike u elji da povrati Liku sa Udbinom i
Krbavu, ali nije uspio. Istovremeno je Stojan Jankovi sa svojim etama doao do Rame, te
poslije vie akcija u povratku poveo sa sobom oko 400 katolikih porodica.
Veliki vezir Mustafa paa uprili je u ljeto 1691.god. sa oko 100.000 ljudi i 150 topova preao
Dunav, kako bi iznenadio habsburgovce kod Petrovaradina, ali su kod Slankamena, na uu Tise
u Dunav, uhvaeni u zasjedi koju je postavio feldmaral Ludvig Badenski sa oko 60.000 vojnika.
U ovoj bici poginuo je i sam veliki vezir nakon ega su se osmanske trupe panino povukle
prema Zemunu. Ovim osmanskim porazom zavrena je protuofanziva koju je pokrenuo Mustafa
paa uprili. Stanje u bosnakom ejaletu nije bilo nita drugaije; poetkom 1691. god.
smjenjen je sposobni Topal Husein paa, a na njegovo mjesto doveden tadanji temivarski
valija Bujuk Dafer paa, koji u prvim godinama uprave nije poduzimao neke vee vojne
pohode, ali nije imao ni teritorijalnih gubitaka. Godine 1693. hrvatski ban Adam Baan je
provalio u Bosanku krajinu,te je Dafer paa pokrenuo vojsku na njega. Do sudara dviju armija
dolo je kod Bosanske Dubice, gdje su Bosanci pretrpjeli teak poraz. Ubrzo nakon toga, carska

vojska je ponovo osvojila Bosanski Novi, Bosansku Krupu, Vranogra, Veliku Kladuu te vie
palanki. Saznavi za ovaj poraz i gubitak vie gradova i palanki, Porta je ubrzo smijenila Dafer
pau, te za bosanskog begler bega imenovala Mehmed pau Koru. Mleani u elji da dou
do novih teritorija, pokrenuli su niz ofanzivnih akcija tokom 1694. god., te osvojili Gabelu,
Trebinje i Popovo polje. Naredne godine nastavljeni se ratne aktivnosti, pa su tako Mletaki
hajduci uspjeli prodrijeti do srednje Bosne; odnosno do Vitovlja. Ali ubrzo im je novi bosanski
namjesnik nanjeo dva teka poraza, i to najprije kod Ravnog u Hercegovini a zatim kod Kupresa,
gdje je poginuo i poznati harambaa Stojan Jankovi.
Sultan Mustafa II vodio je tokom 1695. 1697. god. vojnu kampanju u Ugarskoj. Uspjenom
odbranom Temivara, odnosno Banata, posljednjeg osmanskog posjeda i uporita sjeverno od
Dunava, sultan Mustafa II je dobio zvanje Gazi (Pobjednik). Vojni krugovi u Beu okupljeni oko
princa Eugena Savojskog pravili su planove za osvajanje Bihaa. Prema miljenju hrvatskog
bana Adama Baana i karlovakog generala grofa Karla Auersperga Biha je trebalo to prije
zauzeti jer on prestavlja kljuno mjesto za dalja teritorijalna osvajanja u Bosanskom ejaletu. Za
ovaj napad saznao je i bosanski namjesnik Mehmed paa Kora, te je u pomo bihakoj posada
poslao svog ehaju Sari Ahmed ef. i bosanskog alaj bega Hasana sa 500 spahija, 1.000
krajinika i 1.500 sejmena, sa veom koliinom oruja, municije i hrane. Oni su sa mjesnom
posadom popravili gradske zidine, oistili i produbili okolne aneve i opkope, ime je Biha
pripremljen za odbranu. Habsburka vojska, koja je po miljenju nekih historiara brojala oko
13.000 vojnika i imali 32 topa, stigla je pred gradske zidine 9. juna 1697. god. Poslije kraih
priprema 14. juna carski vojnici su otpoeli sa napadima. Nakon to su tri sedmice uspjeno
odolijevali opsadi, dolo je do odlune bitke 28. juna kada su branioci izali iz tvreve i u
otvorenom kontranapadu porazili carsku vojsku i natjerali ih u bijeg. Pri povratku carska vojska
je osvojila i razorila Izaac i Ripa. U to vrijeme borbe su se vodile i na drugim dijelovima
bosanskog fronta. Kod Kupresa Girli Smail paa uspio je poraziti mletaku vojsku kojom je
komandovao general Moenigo i pukovnik Posedarski. Prilikom prelaska sultana Mustafe II iz
Banata u Baku dolo je do velike bitke izmeu osmanskih i habsburkih trupa kod Sente 11.
septembra 1697. god. Tu je Eugen Savojski teko porazio osmansku vojsku, te se ona povukla ka
Beogradu, dok je sultan nastavio put prema gradu Edirne. U bitci su poginuli veliki vezir Almas
Mehmed paa zajedno sa 18 begler begova i janjiarskim agom. Vijest o tekom porazu
Osmanlija brzo se proirila bosankim ejaletom, od koje se i sam bosanski namjesnik Mehmed
paa Kora razbolio te ubrzo i umro. Za novog bosankog namjesnika Porta je imenovala
njegovog ehaju Sari Ahmed pau.
Saznavi za smrt bosanskog vezira, i da je ova provincija bez dovoljno vojnih snaga, princ Eugen
Savojski pripremio je plan napada na srednju Bosnu. On je poslije pobjede kod Sente prebacio
svoju vojsku od nekih 6.000 do 8.000 ljudi sjeverno od Bosne, odnosno kod Osijeka, odakle je
12. oktobra 1697. god. preao Savu kod Bosankog Broda. Habsburka vojska je veoma brzo
napredovala dolinom Bosne te je bez veeg otpora za 4 5 dana osvojila Doboj i Maglaj. Usput
je harala i palila, kako bi izazvala strah i zbunjenost meu sultanovim podanicima. Franjevci su,
kako se hvalio njihov historiar Mijo Vjeceslav Batini, predhodno dostavili Savojskom
izvjetaje o razmjetaju osmanske sile i poloaju pojedinih mjesta na njegovom putu prema
Sarajevu. Tako je carska vojska za samo 20 dana, 22. oktobra stigla kod Visokog, gdje je u selu
Mutre uspostavila svoj logor. Odatle je Savojski uputio izvidnicu prema Sarajevu, sa pismom
naslovljenim vrhovnom poglavaru osmanske varoi Sarajeva, odlinim graanima i svim
stanovnicima. U pismu im poruuje da je iz osobitih obzira prema Sarajevu odluio da im se

obrati sa napomenom da mu, ako ele da se spasu od zla, poalju jednog ili vie izaslanika.
Izaslanici moraju doi odmah, jer e u suprotnom carska vojska bez oklijevanja nastaviti svoj
mar, i proliti jo ljudske krvi, mada nije dola sa tom namjerom. Sarajlijama se poruuje da
se niko ne zavarava slabom nadom u otpor. U pismu je jo i naslovio da neemo potediti ni
dijete u majinoj utrobi, jer je pripravljeno teko topnitvo. Kada se njegov pismonoa vratio
sav krvav sa vijeu da su ga ranili u Sarajevu, a trubaa koji je bio sa njim ubili, Eugen je carske
ete 23. oktobra rasporedio na uzvisini koja dominira samim gradom. Odatle je, kako je
zapisao u svom ratkom dnevniku uputio pojedine odrede da poharaju grad. Za sam grad
Savojski kae da se nalazi na irokom prostoru da je potpuno otvoren te da ima 120 lijepih
damija. Stanovnici grada ili po Savojskom Turci, koji su se ve bili razbjeali, ostavili su za
sobom veliku koliinu svakojake robe. Sve su to vojnici opljkali. Predvee, 23. otkobra, grad
je plao. Savojski je i sutradan, 24. oktobra, ostao u Sarajevu. Prepustili smo, zapisao je
Savojski, grad i svu okolicu vatri. Dok je grad gorio jurini odred je progonio njegove
stanovnike. Jurinici su se vratili s bogatim plijenom i mnogo ena i djece, nakon to su pobili
svu silu Turaka. Poto je nastupala zima, a bez dovoljno materijalne pomoi i veih vojnih
snaga, princ Eugen je odmah sa vojskom 25. oktobra odluio povui iz zapaljenog Sarajeva.
Izuzev vee materijalne tete i sa manjim ljudskim gubitcima, ovaj vojni pohod proao je bez
nekih znaajnijih rezultata. Sa carskom vojskom je, po nekim izvjetajima, polo i 40.000
krana koji su u povratku spalili vie muslimasnkih imanja. Ve 5. novembra Eugen je preao
Savu i napustio Bosnu ne zadravi nijedno osvojeno mjesto i tvravu u dolini rijeke Bosne.
Tokom naredne 1698. god ratovi su se vodili preteno protiv Mleana, koji su nastojali osvojiti
neke gradove u Hercegovini, kako bi sa zalea ojaali svoj poloaj na Jadranu. Tako su u
decembru 1697. god. Mleani iznenada napali Stolac ali je posada grada uspjela odbraniti i
protjerati neprijatelja. Nakon toga je novi bosanski namjesnik Daltaban Mustafa paa poduzeo
ofanzivne akcije, te na Nevesinjskom polju pobjedio vei odred mletake vojske, koja poslije
ovog poraza naputa dalju opsadu Poitelja. U ljeto je 1698. god. Mustafa paa sa veim
vojnim snagama dopremio hranu i municiju u Biha, odakle je upao u Hrvatsku krajinu. U tom
pohodu je osvojio i razorio Novi, nakon ega se vratio u Bosnu sa bogatim plijenom. Jedan od
razloga njegovog povlaenja bila je i vijest a su Mleani u meuvremenu opsjeli Glamo. Ubrzo
nakon to su Mleani saznali da u pomo braniocima dolazi lino bosanski begler beg, brzo su
se razbjeali. No, to nije umirilo Mustafu pau, te on provali u Dalmaciju i osvoji nekoliko
sela. Bez obzira na ove manje uspjene pohode, Porta je odluila da smijeni Daltaban Mustafu
pau, a za novog namjesnika imenovala ose Hail pau.
Karlovaki mirovni ugovor i njegov znaaj
S obzirom da su sve strane bile iscrpljene dugogodinjim ratom, poeli su mirovni pregovori uz
posredovanje Engleske, Nizozemske i panije. Do punog dogovora dolo je u Sremskim
Karlovcima gdje je Osmansko carstvo zakljuilo i potpisalo mir sa Austrijom 26. januara, a sa
Venecijom 7. februara 1699. god. Mirovni ugovori su zakljueni po principu uti possidetis, tako
da je svaka strana zadrala one teritorije koje je u tom trenutku drala. Osmansko carstvo je tako
sjeverno od Dunava zadralo samo Banat sa Temivarom, dok je sve ostalo pripalo Habsburkoj
monarhiji.
to se tie Bosankog ejaleta, teritorija je osjetno smanjena ostavi skoro bez cijelog Cernikog,
Poekog i Likog, te dijelova Klikog i Hercegovakog sandaka. Ovim mirom oznaene su
meunarodne granice Bosne koje su ile rijekom Savom, Unom i Cetinom, na jugu skoro

istovjetnom dananjom granicom Bosne i Dalmacije, na istoku Smederevskim sandakom, a na


jugoistoku granicom nekadanjeg Novopazarskog sandaka. Teritorijalnim gubicima u velikom
Bekom ratu, Bosanski ejalet postaje najistureniji i najugroeniji dio evropskog dijela
Osmanskog Carstva, te time postaje odbrambeni bedem i krajina na cijeloj svojoj teritoriji.
Godine 1699. Bosanski ejalet se sastojao od pet sandaka: Bosne, Hercegovine, Klisa, Bihaa i
Zvornika, a odmah nakon toga ukinut je Bihaki sandak i njegov teritorij pripojen je
Bosanskom sandaku.
Sultan je Karlovakim mirom potvrdio slobodu vjeroispovijesti katolicima u Bosni, to je
austrijskom caru omoguilo da se pod vidom njihove zatite uplie u unutranje poslove
Osmanskog carstva. Ugovorom se jami i sloboda trgovine svim stranama. To je omoguilo
Austriji i Veneciji da komercijalno iskoritavaju Osmansko carstvo i da preko svojih trgovaca
uzbunjuju kransko stanovnitvo protiv sultana.
Bosanski ejalet od Karlovakog mira do Osmansko Mletakog rata 1699. 1714.
Kao posljedica Karlovakog mira, Bosanki ejalet je postao najisturenija teritorija Osmanskog
carstva na evropskom dijelu. Zajednika opasnost od mletake i austrijske drave, te hajduko
uskokih eta uticala je da se muslimansko stanovnitvo, bez obzira na socijalnu podvojenost i
dobrim dijelom nezadovoljno predstavnicima osmanske vlasti, jo u XVII, a naroito od prvih
godina XVIII st. Svrsta u jedinstven front odbrane Bosne. Branei Bosanski ejalet borili su se za
opstanak i svoj identitet po kome su se razlikovali od drugih. Zato su se reorganizovali i vojno i
administrativno, te tako u naredna tri rata, koja su voena na ovom prostoru tokom XVIII st., su
uspijeli da se odupru neprijateljskim napadima i ouvaju BiH.
U novonastaloj situaciji poslije 1699. god. Bosanki ejalet je skoro doao na granice iz XV st.
Novom administrativno upravnom podjelom Bosanki ejalet je sveden na pet sandaka:
Bosanski, Hercegovaki, Zvorniki, Kliki i Bihaki, koji je u ratu sa Mleanima (1714. 1718.)
ukinut i prikljuen Bosankom sandaku. Ovakva podjela ostala je do kraja XVIII st. Pored
teritorijalne, izvrena je i odreena vojna reforma na tradicionalnoj osnovi. Za razliku od drugih
provincija Osmanskog carstva, spahijska organizacija u Bosanskom ejaletu je i tokom XVIII st.
zadrala visok nivo borbene gotovosti. Spahije su podjeljene u dvije kategorije: lokalne (yerlu
kulu) i pogranine (serhad kulu). Najznaajniju ulogu i mjesto, od svih vojnih redova u uvoj
pograninoj provinciji imale su kapetanije. To je tano ograniena manja teritorija koja nikad
nije prelazila granice sandaka u kome se nalazila, ali se deavalo da je bila na teritoriju dva
kadiluka. Do kraja XVII st. kapetanije su bile stacionirane du pograninih mjesta i na plovnim
rijekama, a u narednom vijeku osnovane su i u unutranjosti du glavnih puteva koji su se iz
pograninih krajeva protezali u srednju Bosnu. Poslije 1699. god. poveava se broj kapetanija,
kao izrazito defenzivnih, odnosno odbrambenih vojno upravnih formacija, pa tako u periodu od
1699. do 1716. god. uspostavljeno je u Bosni, pored 12 postojeih, jo 16 novih kapetanija i to
sve u pograninim krajevima. Do kraja XVIII st. bilo je ukupno 38 kapetanija. Stalne pogranine
posade su brojale oko 16.000 vojnika, a Bosanki ejalet je u sluaju rata mogao mobilisati i do
60.000 ljudi. Zapovjednici kapetanija zvali su se kapetani. Poticali su iz najistaknutijih
muslimanskih porodica. Za obavljanje povjerenih poslova u poetku su dobijali vojnika lena, ali
kako je vrijeme proticalo i njihov se broj poveavao tako se izmijenio i njihov nain isplate.
Umjesto posjeda od drave su na ime plate dobijali novane nagrade u vidu dnevnica koje se
daju jednom godinje. Bosanski kapetani su se razlikovali o ostalih po tome to su njihove
kapetanske funkcije nasljeivali njihovi sinovi, a ako ih nisu imali, onda blia i dalja rodbina, po

sistemu odakluka. Tokom XVIII st. kapetani su pored vojnikog bili i odluan politiki faktor
jer su izrasli u sloj najistaknutijih feudalaca.
Uporedo sa vojno upravnom reformom, radi sigurnosti u zemlji su ve u prvim godinama i
decenijama podizana nova i pravljena stara utvrenja, a nastajali su i potpuno novi gradovi kao
Trebinje i Niki. Tako je Bosna postala jedno veliko gradilite. Posebno su utvrivana zapadna
granica Bosne, pa je uz Unu podignut itav niz tvrava i kula. Svim tim mjerama Bosanski ejalet
je znatno izmjenio svoj izgled i ureenje, te tako spremno doekao izbijanje novog rata 1714.
god.
U meuvremenu su bosanske spahije uestvovale u rusko osmanskom ratu, te je u bici na Prutu
1711. god. u sultanovoj vojsci bilo 1.553 posjednika timara iz Bosankog ejaleta. Naredne godine,
bosanske spahije su ratovale protiv susjednih crnogorskih plemena, zbog njihovih estih
pljakakih upada u mnoga mjesta hercegovakog sandaka. Kako taj pohod nije dao eljene
rezultate, organizovan je novi pohod krajem ljeta 1714. god., u kojem je uestvovalo oko 15.000
ljudi pod zapovjednitvom bosanskog namjesnika Numan pae uprilia i hercegovakog
sandak bega Beir bega engia. Za relativno kratko vrijeme izvrili su postavljene ciljeve,
te doli na Cetinje. Tu su od plemenskog poglavara dobili uvjerenje da e ostati mirni i pokorni
sultanu. U povratku je Numan paa sa sobom poveo oko 2.000 Crnogoraca sa porodicama i
nastanio ih na tada slabo naseljenu Glasinaku visoravan kod Sarajeva.
Bosanski ejalet u vrijeme Osmansko Mletakog rata 1714. 1718.
Smatrajui da je naslijedio povoljan trenutak da se zarati sa Mletakom republikom i povrate
izgubljene teritorije, Porta je pod izgovorom da je Venecija crnogorskom stanovnitvu pruila
vojnu i materijalnu pomo i podsticala ga na pobunu protiv sultanove vlasti, decembra 1714.
god. objavila rat. Osmanlije su brzom akcijom osvojile Peloponez, dok su borbe na bosansko
dalmatinskom ratitu voene sa promjenjivom sreom. Najvea bitka voena je avgusta 1715.
god. kod Sinja, gdje su vee osmanske snage pod komandom bosanskog namjesnika Mustafe
pae elia pretrpjele poraz, to je za posljedicu imalo to da se ofanzivne akcije sultanovih eta
zaustave i u drugim dalmatinskim mjestima. Borbe su nastavljene i u narednoj 1716. god., kada
je nakon veih gubitaka mletake vojske, odlueno poetkom marta da se minira Gabela zbog
nemogunosti da je dalje brane, te povukli se u Dalmaciju. U poruenu i naputenu Gabelu doao
je bivi deftedar Osman paa Resulbegovi s zadatkom da je popravi, neseli i uva.
Osmanki uspjesi su alarmirali Austriju, te u takvoj situaciji 13. aprila 1716. god. su objavili rat
Porti. Brzom i efikasnom vojnom akcijom habsburke ete upadaju na teritoriju Bosanskog
ejaleta i zauzimaju Bosansku Gradiku. Ratne operacije prenesene su i u Bosansku krajinu,
naroito uz dolinu Une. Austrijska vojna komanda planirala je osvojiti Bosanki Novi i Biha. Ne
postigavi oekivane uspjehe, pravac svojih akcija usmjerili su prema tvravama i gradovima
sjeverne Bosne. Za relativno kratko vrijeme carske snage su pod komandom hrvarskog bana
Ivana Drakovia zauzele Jasenovac, Dubicu i Kostajnicu. U isto vrijeme je Eugen Savojski
nanio novi strahovit poraz Osmanlijama kod Petrovaradina 5. avgusta 1716. god. Odmah nakon
toga, Savojski je zauzeo Temivar, odnosno Banat, a 20. avgusta i Beograd. Po uzoru na svoje
saveznike, Mleani pokreu veu ofanzivu u okolici Dubrovnika sa ciljem da njegovu teritoriju
odvoje od ostalih osmanskih posjeda. U tome su imali uspjeha, te pod njihovu vlast dolazi
Hutovo i Popovo polje. Sljedee godine Porta je za novog Bosanskog namjesnika ponovo
imenovala Numan pau uprilia, a za hercegovakog sandak bega postavila Beir pau

engia, koji se istekao kao sposoban i energian vojni zapovjednik. Ove promjene imale su
psiholoki znaaj jer su navedene linosti uivale veliki ugled kod kapetana i ajana, ime su
osmanske ete iz Bosanskog ejaleta iz defanzivnih prele u ofanzivne akcije. Mletaka vojska je
tokom ljeta napala vie osmanskih pograninih utvrena, te poslije estoke borbe zauzela
Imotski 1. avgusta 1717. god., to je bio njihov najvei uspjeh u ovom ratu. Hrvatski ban Ivan
Drakovi je sa veim vojnim snagama napao Kozarac koji se uz velike obostrane rtve predao.
Na drugom dijelu fronta Eugen Savojski je porazio glavninu osmanskih trupa kod Beograda, to
je imalo negativnog uinka u samom Bosankom ejaletu.
Kako bi zaustavio dalje austrijsko nadiranje, Numan paa je izvrio opu mobilizaciju. Pod
komandom svog ehaje Ibrahim age uputio je vee vojne ete prema Zvorniku, kao pomo
ervi begu Fidahiu i Mehmed agi Atiu koji su bili zapovjednici tvrave, a odred kojim su
komandovali bihaki kapetan Tatar Mustaj beg Idrizbegovi i Omer beg Ceri otiao je
prema opkoljenom Bosanskom novom koji je u to vrijeme branio Ahmed paa Rustempai
Skopljak. Sam Numan paa je sa manjim etama ostao na Brezovom polju i nalazio se na pola
puta izmeu Zvornika i Bosanskog novog. Habsburkim etama pod Zvornikom komandovao je
Maksimilijan Petra, koje su nakon mjesec dana borbi i vie juria prema zidinama grada odluili
na povlaenje u pravcu Rae. U isto vrijeme hrvatski ban Ivan Drakovi je napao Bosanki Novi,
ali biva poraen od pridolih eta iz drugih mjesta Bosanskog ejaleta. Ti neuspjesi su odgodili
napad na Biha koji je planirao Eugen Savojski u proljee 1718. god. U meuvremenu se preko
posrednika, izmeu Carigrada i Bea poeli kontakti o sklapanju mirovnog ugovora jer je rat i za
jednu i za drugu dravu prestavljao veliko optereenje.
Poeravaki mir
Mirovni pregovori su voeni najprije tajno, a zatim i javno. Posredovanjem velikih sila,
Nizozemske i Engleske, rat je okonan mirom u Poarevcu 21. juna 1718. god. Tu su diplomate
Osmanskog carstva, Mletake republike i Habsburke monarhije prihvatile naelo da svaka
strana zadri osvojena mjesta i teritorije.
Ovim mirom pod habsburku vlast doli su dijelovi bosanskog i zvornikog sandaka od ua
Drine u Savu do Une kod Bosankog Novog. U taj pojas irine 6 10 km. uli su gradovi
Bosanska Dubica, Bosanska Gradika, Bosanski Brod, Koba, Furjan i Brko, zajedno sa
Bijeljinom. Istim mirom Mletaka republika je izgubila Peloponez i posljednja mala uporita
koja je imala na Kritu. Na granici prema Bosni trajno je izgubila Gabelu, dok je jedini dobitak
bio Imotski sa kotarom. Ovaj rat je bio njen posljedni rat protiv Osmanske carevine. Neuspjeh u
ovom ratu je gurnuo Mletaku repubiku u red drugorazrednih evropskih drava.
Dubrovaka republika je nastojala da izbjegne neposredno susjedstvo sa Mletakom republikom,
te su nastojali da se osmanskom teritorijom odvoje i zatite mletakih posjeda u Dalmaciji i
Boki. Oni su dobrovoljno ustupili Bosanskom ejaletu dva izlaza na more; Neum i Klek na
sjeveru i Sutorina na jugu. Tako je ova osmanska provincija u svom hercegovakom sandaku
dobila dva izlaza na more.
Bosanski ejalet izmeu Osmansko Mletakog i Osmansko Austrijskog rata 1718.
1737.

Poslije Poeravakog mira 1718. god. na teritoriji Bosanskog ejaleta nastupio je period
relativnog mira. Radi dalje odbrane podiu se nova i obnavljaju stara utvrenja i popaljene
varoi. Preivjelo stanovnitvo iz izgubljenih gradova uz Savu povlai se u unutranjost Bosne.
Situacija je u cijelom ejaletu bila vrlo teka zbog estih epidemija i stalnog ratovanja. Cijelo
vrijeme su hajduke i uskoke ete svakodnevno upadale na teritoriju Bosanskog ejaleta, te
uznemiravale i pljakale sultanove podanike.
U dva navrata su osmanske vlasti u veem broju mobilisale muslimane iz Bosne da ratuju na
dalekim ratitima. Prvi put 1727. god., kada je pod komandom hercegovakog sandak bega
Gazi Ahmed bega Rustempaia i njegovog sina, klikog sandak bega Rustem bega,
opremljeno 5.200 oficira i vojnika koji su poslani na osmanko perzijski front kod Hamadana i
isfahana. U neprekidnim borbama kod ova dva grada poginuo je veliki broj bosanskih spahija,
to potvruje i podatak da se u aprilu 1728.god. u Bosnu vratilo svega 500 bolesnih i iscrpljenih
ljudi. Zbog steenih zasluga na bojnom polju, Porta je Ahmed pau Rustempaia imenovala
namjesnikom Bosanskog ejaleta, a sina mu za hercegovakog sandak bega. Druga vea vojna
mobilizacija izvrena je 1736. god., kada je pod zapovjednitvom hercegovakog sandak bega
Beir pae engia na rusko ratite upueno 10.000 ljudi. Oni su najprije stigli u Bender na
Dnjestru, gdje su prezimili. Krajem juna 1737. god. nastavili su put prema Oakovu (Oziji), gdje
su u neposrednoj borbi sa ruskom vojskom 14. jula 1737. god. doivjeli poraz. Skoro svi
mobilisani vojnici su izginuli, zajedno sa Beir paom koji je svojim junatvom zadivio i samu
njeprijateljsku stranu. Malobrojni preivjeli branioci bili su zarobljeni, a meu njima bili su Abdi
beg i Husein beg Kora, ljubuki kapetan Ali beg, Hasan beg Rustempai, Osman beg
Repovac, alajbezi Sulejman i Osman Osmanbegovi, tuzlanski kapetan Dervi beg, Beir
pain brat Jahja kapetan engi i mnogi drugi. Ostatak rata oni su proveli u ruskom
zarobljenitvu. Tek nakon potpisivanja osmansko ruskog mirovnog ugovora 28. decembra
1739. god., bilo im je dozvoljeno da se vrate kui. Od 10.000 ljudi koliko je bilo mobilisano
1736.god., est godina kasnije (1742. god.) kui se vratilo svega 1340. Ostali su poubijani u putu,
umrli od gladi, ili umrli po raznim tamnicama.
Bosanski ejalet u vrijeme Austro Osmankog rata Banjaluki boj 1737. 1739.
Dok su Bosanci ginuli za raun sultana daleko van svoje domovine, Austrija je vrila pripreme za
rat. Voeni su tajni pregovori sa srpskim patrijarhom Arsenijem IV i branskim i albanskim
poglavarima da se ustankom pridrue austrijskim trupama. Jo prije zvanine objave rata, carska
vojska je u proljee 1737. god. vrila veliku koncentraciju snaga na granicama Bosne. Ukupno je
bilo 5 tabora vojske, kako bi se Bosna napala sa pet strana istovremeno. Najvei tabor se nalazio
na polju kod Bosanske Gradike, odakle se trebalo udariti na Banja Luku, koja je odreena kao
prvi cilj pohoda na Bosnu. Druga dva tabora su postavljena naspram Cetingrada, Buima i Stare
ostrovice kod Kulen Vakufa, kao najisturenijih bosanskih tvrava. etvrta austrijska formacija je
zauzela poloaje prema Zvorniku, koji se smatrao bosanskom krajinom prema Beogradu, u ijoj
se blizini nalazio. Zadnja, peta grupa je imala zadatak da presijee puteve koji idu iz Bosne u
Rumeliju i Arnautluk, kako sa te strane Bosna ne bi mogla primiti nikakvu pomo. Prema
austrijskom planu ova bi se grupa, nakon zauzimanja Nia, odvojila od glavnine vojske i
zauzela Novi Pazar katanac Bosne.
Prve tri grupe austrijske vojske, koje su bile zaduene da provale na teritoriju Bosne, brojale su
16.247 vojnika, od kojih 4.345 konjanika, uz brojnu artiljeriju. Glavnokomandujui austrijske
vojske na bosanskom dijelu fronta bio je princ Josip Hildburghausen. U tim tekim vremenima

na mjestu bosanskog namjesnika bio je bivi veliki vezir Ali paa Hekimoglu, on je poslao
svog izaslanika u Pakrac kako bi direktno dobio odgovor od Hildburghausena o austrijskim
namjerama. Hildburghausen mu je rekao da vojne pripreme nisu uperene protiv osmanskih
granica. Ali paa je sumnjao u Hildburghausenove rijei, te je na zahtjev bosanskih kapetana i
ajana donio hrabru i sudbonosnu odluku da djeluje samostalno, bez konsultacija i ekanja
saglasnosti sultana i Carigrada. On je u tom smislu sazvao savjet (divan) bosanskih prvaka iz
svih kadiluka Bosanskog ejaleta. Krajem maja 1737. god. u Travniku o odran skup kojem su
prisustvovali svi ajani, uglednici Sarajeva, iskusni graniari, kadije, ejhovi muftije i druge
uene osobe. Na skupu je jednoglasno odlueno da se neprijatelju mora pruiti otpor. Ali paa
je u tom smislu ve 2. juna 1737. god. naredio opu mobilizaciju svih sposobnih ljudi iz sva 32
kadiluka Bosanskog ejaleta, komandu nad vojskom povjerio je pored profesionalnih oficira i
sposobnim linostima kojima vojna sluba nije osnovno zanimanje, a za zborno mjesto vojske
odreeno je Travniko polje.
Austrija je Osmanskom carstvu slubeno objavila rat 14. jula 1737. god., ubrzo su austrijske ete
stigle pred Ni gdje im se pridruio patrijarh Arsenije IV koji je imao zadatak da buni narod
protiv osmanske vlasti. Posada Nia se predala bez borbe 28. jula, a isti dan su srpski
pobunjeniki odredi zaposjeli Novi Pazar, koji je vojnika posada ve bila napustila. Time je
prekinuta veza Bosanskog ejaleta sa Osmanskim carstvom. Prije upada u Bosnu, juna 1737. god.,
car Karlo VI izdao je proglas, koji je odtampan u 400 primjeraka na latinici i irilici, kojim
poziva svo kransko stanovnitvo da se pridrui njegovim etama, a to se muslimana tie,
jami im se lina i imovinska sigurnost, ukoliko ostanu mirni i dobrovoljno se predaju. Svojinom
i imovinom mogu u tom sluaju slobodno raspolagati i otii kuda ele. Oni koji bi radi imetka
ostali moraju se pokrstiti, jer pod carskom vlau zakon njihove vjere ne moe imati mjesta.
Proglas je doao i do samog Ali pae i njegove vojske, koja se nalazila na polju Podranici,
udaljenom est sati hoda od Jajca, to je jo vie podiglo njhov borbeni moral za odbranom.
Austrijska vojska je pod komandom Hildburghausena stigla pod zidine banjaluke tvrave 24.
jula 1737. god. te zapoela opsadu grada. Grad se hrabro drao i odbijao sve pozive na predaju.
Sa druge strane bosanskom namjesniku su svakodnevno stizale vijesti o velikim borbama kod
Buima i Cetingrada, kao i apeli i zahtjevi branilaca za vojnu pomo sa svih strana. Ali paa je
po savjetu ajana i vojnih zapovjednika drao na okupu glavninu mobilisane vojske, ne
dozvoljavajui njeno usitnjavanje. On je 3. avgusta 1737. god. sa glavninom svoje vojske krenuo
kroz umovite predjele i sporednim putevima u pravcu Banja Luke. U meuvremenu su mu se
pridruile i vee vojne snage pod komandom zvornikog kapetana Mehmed bega Fidahia.
Cjelokupne bosanske snage brojale su oko 10.000 vojnika, i bez veih potekoa spustile su se
na banjaluko polje. U toku dolaska sultanova vojska je nezapaeno zaobila Vlaki brijeg i
poloaj carskog generala Baranjana. Kada su austrijski oficiri vidjeli iz kojeg su pravca doli
Bosanci, mislili su da se radi o taktikoj varci. Princ Hildburghausen se nije obazirao na to, te je
naredio feldmaralima Sukovu i Romeru da sa sedam bataljona i dva regimenta pojaaju desno
krilo koje se nalazilo na brdu Lau, na desnoj obali Vrbasa, a Baranja sa artiljerijom prebacio je
na lijevu obalu rijeke. Rezervne odrede je ostavio po strani da se u borbu ukljue kada za to doe
povoljan trenutak. I na bosanskoj strani je izvren raspored trupa za odluujui boj. Desno krilo
je drao Mehmed beg Fidahi sa krajikim kapetanima. Lijevo su bili bosanski alaj bezi sa
zaimima i timarlijama, njihovom braom i sinovima. Centrom je neposredno komandovao Ali
paa sa janjiarima i jednim brojem odreda mobiliziranih irom Bosne.

Do velikog boja protivnikih strana dolo je 4. avgusta 1737. god. U pet frontalnih juria Bosanci
su do veeri istog dana potpuno razbili austrijske ete i natjerali ih u panian bijeg preko Vrbasa,
u kojem su se mnogi carski vojnici utopili. Iste noi princ Hildburghausen je sa svojim tabom
napustio bojno polje, a preostaloj vojsci izdao nareenje da se povue u pravcu iz kojeg je dola.
I sljedeeg dana, 5. avgusta sultanova vojska je nastavila napade na neprijateljske odrede koji su
bili u povlaenju. Borbe manjeg intenziteta trajale su sve do 13. avgusta kada je Hildburghausen
sa lanovima taba i preostalom vojskom preao preko Save i vratio na poetne poloaje. Na
bojnom polju kod Banje Luke ostali su mrtvi i ranjeni, kao i velike koliine oruja i municije.
Prema izvorima koji govore o ovoj boju, poginulo je oko 1.000 habsburkih i oko 600 bosanskih
vojnika. Pobjeda je bila sjajna i nesporna za koju se uskoro ulo na cijeloj teritoriji Osmanskog
carstva. O ovoj pobjedi su pisali pjesnici i historiari tog vremena.
Bosanski namjesnik Ali paa je ve 8. avgusta 1737.god., samo etiri dana poslije banjaluke
bitke, poeo sa organizacijom plana kako osloboditi Novi Pazar i ponovo uspostaviti vezu
Bosanskog ejaleta sa ostalim dijelovima Osmanskog carstva. Po njegovom nareenju
hercegovaki muteselim Murat beg engi je ve 24. avgusta 1737. god. oslobodio Novi
Pazar, prisilivi austrijske ete i srpske pobunjenike da se povuku prema aku. Time je za
nepunih mjesec dana ponovo uspostavljena veza Bosne sa Carigradom. U meuvremenu je
rumelijski begler beg Ahmed paa uprili pripremio veliku kontraofanzivu, pa je 16.
septembra 1737. god., sa vojskom od 80.000 vojnika, bez borbe povratio Ni. Ali paa je 12.
oktobra kod Valjeva potukao jake austrijske snage. Time je okonana ratna kampanja 1737. god.
potpunom pobjedom Osmanlija.
Sljedea godina je protekla bez veih ratnih sukoba, te se svodila na manja pogranina arkanja.
Ali paa je elio da povrati Uice u osmanske ruke, pa je ve u februaru 1738.god. sa oko
10.000 vojnika zauzeo poloaj kod Viegrada. Odatle je poslao Ibranih pau Ali paia i
Mehmed bega Fidahia, sa oko 8.000 vojnika da osvoje i oslobode Uice. Oni su usput zauzeli
palanke aak i Poegu. Austrijska posada u Uicu je nakon toga, 24. marta 1738. god., predala
grad, uz pravo slobodnog izlaska, te je preko Rudnika otila prema Beogradu. Na glavnom frontu
oko Beograda dolo je do odluujue bitke 23. jula 1739. god. kod Hisardika (Grocke) nedaleko
od Beograda. Osmansku brojnu vojsku predvodio je veliki vezir Ivez Hadi Muhamed paa.
Tokom bitke, koja je trajala 12 sati, Austrijanci su pretrpjeli teak poraz. Meu oko 6.000
poginulih bilo je ak deset generala i 346 viih oficira. Sutradan poslije bitke austrijska vojska se
povukla na sjevernu, lijevu obalu Dunava. Veliki vezir je takoe preao Dunav pa je 30. jula
dolo do nove bitke kod Paneva, u kojoj su austrijanci ponovo poraeni. Time su osmanske
snage potpuno opkolile Beograd.
Beogradski mir
Jo prije zvaninog potpisivanja mira u Beogradu 18. septembra 1739. god., uz posredovanje
Francuske voeni su poluzvanini pregovori o miru prvom polovinom 1738. god. Pregovori su
zapinjali uglavnom oko nastojanja Austije da zadri Beograd, sa neto teritorije juno od Save i
Dunava. Beogradskim mirom, Austrija je izgubila sve posjede koje je stekla predhodnim
Poerovakim mirom u Bosanskom ejaletu, osim Donjeg Furjana na hrvatskoj granici. Bosna je
ponovo dobila granice iz Karlovakog mira koje su joj jo 1699. god. meunarodno priznate.
Ovim novim ugovorom u Beogradu granica izmeu Habsburkog carstva i Osmanskog carstva
stabilizirala se za narednih 150 godina na Savi i Dunavu. Time je sjeverna granica Bosne
konano povuena i utvrena du rijeke Save.

Dubiki rat 1788. 1791.


Ovaj rat je rezultat politike ruske carice Katarine II Velike, koja je jo tokom 1782.god. izloila
austrijskom caru Josipu II svoj uveni grki projekt, prema kojem bi se trebalo razbiti
Osmansko carstvo na evropskom dijelu i podjeliti njegovi posjedi na principu ravnotee snaga.
Prvo bi se sjedinjenjem Vlake i Moldavije stvorila pravoslavna drava Dakija. Katarina je za
prvog vladara te nove drave predvidjela kneza Grigorija Potemkina. Na drugoj strani,
ujedinjenjem Trakije, Makedonije, Bugarske i sjeverne Grke obnovio bi se Bizant sa sjeditem
u Carigradu. Mjesto prvog cara Katarina je namjenila svom tada trogodinjem unuku
Konstantinu. Rat je izbio 1787. god., ali je zbog nespremnosti zaraenih sila voen vrlo mlitavo
bez ikakvog uspjeha.
Austrija se ve od 1780. god. pripremala za novi pokuaj osvajanja Bosne. Ona je slanjem uhoda
prikupljala obavjetajne podatke vojnog karaktera i razvila obavjetajnu mreu. Njihovi saradnici
su ih obavjetavali o svemu to je moglo posluiti u ratu. Austrijski su agenti nailazili na podrku
franjevakog biskupa fra Augustina Bote Okia, rodom iz okolice Kreeva. Ne elei ponoviti
greku svojih predhodnika iz prolih ratova, car Josip II je uputio dva proglasa stanovnicima
Bosanskog ejaleta. U prvom je pozivao pravoslavno stanovnitvo da mu se pridrui, obeavajui
mu ista prava koje su uivali njihovi istovjernici u Habsburkoj monarhiji. U drugom proglasu,
koji je upuem muslimanima, pisalo je: Tko god se bude lijepo vladao i bavio svojim poslom i
zaradom, a naroito se sustegao od neprijateljstva protiv carske vojske, on e biti u pogledu
zatite ravan i izjednaen sa ostalim carskim puanstvom, koje ivi pod njegovom upravom.
Slina obeanja upuena su janjiarima, spahijama, i ostalim vojnim pripadnicima. Dalje se u
tom proglasu obeava puna ravnopravnost islamske vjere, kao i plaanje vjerskih slubenika iz
dravne blagajne.
Austrija je slubeno objavila rat Porti 8. Februara 1788. god., ve prvih ratnih dana Austrija je
prema Bosni postavila dva korpusa ukupne jaine 51.000 vojnika. Du lino dalmatinsko
slavenske granice do Dubice rasporeeno je 39.000 vojnika, a na prostoru od Gradike do apca
razmjeteno je 12.000 vojnika, koji su ujedno bili veza sa glavninom austrijske vojske kod
Beograda. U vrijeme izbijanja rata na mjestu bosanskog namjesnika nalazio se Beir paa
Egribuzli. Glavnokomandujui carske vojske, princ Lihtentajn sa svojim odredima je prvog
dana rata opsjeo Novi, Dubicu, Ostrovicu i Gradiku. U pomo braniocima Beir paa poslao
je oko 2 3.000 Sarajlija i Visoana. Istovremeno je na teritoriji cijelog ejaleta proglaena opa
mobilizacija. U meuvremenu, noi 29. juna 1788. god. u Sarajevu je buknuo veliki poar, uvi
za to veina Sarajlija, a zanjima i Visoana vratie se u svoja mjesta. Njihovim odlaskom
odbrana pograninih gradova i palanki spala je na mjesne posade i domae stanovnitvo. Do tog
vremena nesposobni princ Lihtentajn i pored svih vojnih prednosti uspio je osvojiti samo
Drenik. Zbog toga je smijenjen sa poloaja glavnog komadanta carske vojske, a na njegovo
mjesto doao je general Gedeon Laudon. Saznavi da u pograninim mjestima nema veih
osmanskih snaga, on je pokrenuo ofanzivu u kojoj je 26. avgusta osvojena Dubica, a 3. oktobra
1788. god. Novi.
U to vrijeme Beir paa je na Banjalukom polju doekivao mobilisane ete iz svih krajeva
Bosanskog ejaleta. Puna mobilizacija zavrena je tek u jesen, pa je Beir paa u dogovoru sa
kapetanima i ajanima odgodio vojne operacije u proljee 1789. god. I dok su se u zimskim
mjesecima vrile vojne pripreme za vraanje Dubice i Novog, Beir paa nije pokazivao
interesovanje za revan, te je zbog svoje neaktivnosti smjenjen a novi namjesnik postaje Arslan

Mehmed paa. U vrijeme njegovog dolaska, austrijska vojska je prela Savu i opkolila
Gradiku. U pomo braniocima doao je Ibrahim paa Pazarac koji je sa svojim etama nanio
poraz austrijskom vojsci i natjerao ih na povlaenje. Meutim, Porta nije bila zadovoljna ovim
rezultatima, te su oekivali ofanzivne akcije od strane bosanaca. Nakon novog pohoda carskih
eta na Gradiku i njenog osvajanja 29. juna 1789. god. Mehmed paa je smjenjen. Za novog
begler- bega postavljen je Mehmed paa Miralem, ali ni on nije pokazivao vee vojno umjee
pa je u februaru 1790.god. smjenjen a na njegovo mjesto postavljen hadi Salih paa. On je
preduzeo energinije mjere. Sazvao je sve ajane i kapetane na zajedniki dogovor i proglasio
opu mobilizaciju. Iz svake kue u vojsku je morao poi po jedan za rat sposoban mukarac.
Prije nego to je dolo do skupljanja mobilisane vojske, austrijski general Valis je sa brojnim
etama i artiljerijom napao Cetingrad 23. juna. 1790. god. Posada je pruila ilav otpor oekujui
pomo, ali ona nije stizala. Ubrzo je grad pao te su ga carski vojnici zapalili. I pored navedenih
gubitaka, Bosanci su na drugim dijelovima fronta pruali estok i ilav otpor. To je priznao i
general Laudon koji je kazao kako je nevjerovatno kako su vrsto graeni bosanski gradii, te
kako se srano i sa velikim umjeem brane domai Turci.
Nekon veeg uspjeha Austrijanci nisu imali ni na frontu u Srbiji, izuzev osvajanja abca u
proljee 1788. god. i Beograda 1789. god. Ve je prve godine rata bilo jasno da od Katarininog
grkog projekta nema nita. Osim slabog uinka ruske i austrijske vojske na frontu, ruenju
Osmanskog carstva su se iz svojih razloga i interesa usprotivile Engleska i Pruska. Uskoro je
izbila i Francuska revolucija 1789.god., koja je uzdrmala i zabrinula feudalnu Evropu.
Svitovski mir
Nakon smrti cara Josipa II, zaraene strane su razmiljale o mirovnim pregovorima, uz
posredovanje pruskog kralja Fridriha Velikog. Najprije je skopljeno primirje po kome austrijske
ete ostaju u onim krajevima i gradovima koje su osvojile do 8. decembra 1790. god. Austrija je
imala i motiv vie sklapanje mirovnog sporazuma jer je saznala da se na teritoriji Bosankog
ejaleta grupiu vee sultanove snage. U to vrijeme je u svim mjestima Bosanskog ejaleta bilo
stacionirano 26.056 ljudi redovne vojske koju je Porta mjeseno plaala iz glavne blagajne.
Znaajnu ulogu u ratu imalo je i civilno stanovnitvo, koje je sinhronizovanim akcijama sa
redovnom vojskom onemoguilo dublji prodor carske vojske u unutranjost Bosne.
Konani mirovni sporazum izmeu Austrije i Osmanskog carstva sklopljen je 4. Avgusta 1791.
god. u Svitovu. Ovim mirovnim ugovorom Austrija je dobila Cetingrad, Lapac, Srb, te pojas
zemljita Pljeevice i Plitvikih jezera. Carske trupe su se morale povui iz tri osvojena grada na
sjeverozapadu Bosne; Bosanske Dubice, Bosanske Gradike i Bosanskog Novog. Poslije dueg
oklijevanja i zatezanja do vraanja navedenih mjesta dolo je tek 1797.god. Pojedini krajiki
kapetani nisu se mirili sa gubitkom Cetingrada. U tome se posebno isticao Hasan aga Peki,
koji je imao vlastitu malu vojsku sa kojom je skoro 30 godina vodio svoj privatni rat protiv
Austrije. Svitanskim mirom ublaeni su teritorijalni gubitci osmanske drave, te nakon dva
stoljea estih ratovanja na teritoriji Bosanskog ejaleta nastupio je mir.