Bosansko osmanski odnosi do pada srednjovjekovne Bosanske drave 1386. 1463.

Nakon Osmanskog osvajanja Nia 1386. god., akindije zapoinju sa upadima na prostor
Kosova i Makedonije. Iz istog pravca zapoinju napadi i na teritoriju Bosne. Prvi takav
akindijski upad desio se u jesen 1386. god. kada je jedan manji odred uspio prodrijeti sve do
doline Neretve, gdje ih je zaustavio vojvoda Vlatko Vukovi. Dvije godine kasnije akindije
su pod komandom ahin pae, ponovo izvrile upad na prostor Bosne, gdje ih je Vlatko
Vukovi kod Bilee saekao i porazio 27. avgusta 1388. god. Nakon ove pobjede stanje se
primirilo, nije bilo vie upada nabosanski teritorij, zbog ope mobilizacije koju je predvodio
sultan Murat I koji je pripremao ozbiljan pohod protiv Srbije, a zatim i Bosne. Do odluujue
bitke je dolo 28. juna 1389. god. na Kosovu, gdje je vojvoda Vlatko Vukovi predvodio
bosanske ete, ime je Tvrtko dokazao da srpsku krunu ne nosi samo formalno. Do kraja XIV
st. deavaju se manji upadi na teritoriju Bosne (dvije godine iza kosovske bitke uupski
namjesnik Ornos beg provalio je u Bosnu, te je harao i plijenio uzdu i poprijeko).
Godine 1392. zapoinje osvajanje Balkana Osmanlije poetkom godine osvajaju Skoplje, tu
su smjestili posadu, a u podgrae doveli svoje koloniste Turkmene, uspostavili svoju vlast
osnovali skopsko krajite i pretvorili ga u glavno uporite i polaznu taku za prodiranje u
Bosnu, Srbiju, Zetu i Albaniju. Skopsko krajite bilo je prva organizirana osmanska oblast u
jugoslavenskim zemljama. Prvim krajinikom ovog krajita bio je paa Jigi beg. Kada su
dobili Skoplje, Osmanlijama su bili olakani upadi u Srbiju i Bosnu, pogotovo kada su stavili
posadu u grad Zvean, blizu bosanske granice. To je bilo najkasnije 1396. god. kada je u
Zveevu sjedio njihov epalija Feriz, a u eljeznom rudniku Gluhovici, u okolini Novog
Pazara, kadija.
Osmanlije su teile da kontroliu sve vanije puteve koji su vodili iz Makodonije u Bosnu i
dalje na zapad i jug. Time su obnovljeni upadi u Bosnu. Takav jedan desio se u zimu 1398.
god., nakon dvanajest godina akindije su doli do zemlje bosanskog kralja, ali su se povukli
zbog surove zime.
Nakon poraza Bajazita kod Angore 28. jula 1402. god. i meusobne borbe njegovih sinova
(1403. 1413.) zaustavie dalje osmanske upade u Bosnu, ali njihov uticaj nije slabio.
Bosanski velika Sandalj Hrani Kosaa stupio je u dobre odnose sa princom Sulejmanom
(koji je vladao evropskim dijelom), i zatraio od njega odreeni broj vojnika (7.000 ljudi).
Hrvoje Vuki Hrvatini doao je u sukob sa ugarskim kraljem Sigismundom, te je zatraio
pomo od Osmanlija. Tada je osmanska vojska pod vodstvom Ishak bega legalno dola na
podruje Bosne pod izgovorom da brani nezavisnost Bosanske kraljevine od Ugara. (ljeto
1414. god.). Ve tada su kralj Ostoja i veliki vojvoda Sandalj bili prisiljeni obavezati se na
plaanje danka sultanu. Ugarska prijetnja posljednji put je ujedinila cijelu Bosnu u
jednodunom otporu kralju Sigismundu i njegovim kriarima. ak su se i veliki vojvoda
Sandalj Hrani i Herceg Hrvoje meusobno izmirili. Slonim otporom cijele Bosne, koji je
predvodio Herceg Hrvoje, te uz odluujui, te uz odluujuu pomo Osmanlija, Sigismundova
vojska je u julu 1415. god. poraena kod Doboja. Poslije ove bitke osmanski uticaj je ojaao, i
sve su prisutniji na prostoru Bosne. Od tada se Osmanlije javljaju kao stalni inilac u
meuvelikakim razraunima i previranjima u Bosni te njihovim ratovima sa susjednim
dravama.
Najprije su Radenovii uz pomo Osmanlija 1415. god. opustoili posjede svog glavnog
protivnika vojvode Sandalja Hrania, ali su time postali stvarni osmanski vazali i sultanovi
kletvenici. Sandalj Hrani, sa druge strane, sudjelovao je u ubistvu Pavla Radenovia, ime su
poela teka i stalna neprijateljstva izmeu Kosaa i Pavlovih sinova, Petra i Radoslava

Pavlovia. U toj stalnoj borbi Sandalj Hrani je 1418. god. i sam priznao vrhovnu vlast
sultana. Tada je Ishak beg, dotadanji zatitnik Pavlovia, ubio Petra Pavlovia 1420.god. i
aktivno poeo pomagati Sandalja.
Tvrtko II Tvrtkovi je bio prisiljen otpoeti plaanje danka sultanu 1428. god., dok se ve
krajem 1430. god. alio Mleanima da su mu Osmanlije zauzele nekoliko gradova zbog toga
to im nije isplatio danak, te moli Mleane da mu posude 32.000 dukata kojim bi platio danak
i oslobodio gradove. Osmanlije su ubrzo protiv njega isturile Radivoja Ostojia, sina biveg
Ostoje, kao svog pretedenta na bosansko prijestolje.
Godine 1430. Radoslav Pavlovi je zapoeo rat sa Dubrovanima, a sultan je bio arbitar u tom
sporu, te je naredio Radoslavu da vrati Konavle Dubrovanima.
Dubiki rat 1788. 1791.
Ovaj rat je rezultat politike ruske carice Katarine II Velike, koja je jo tokom 1782.god.
izloila austrijskom caru Josipu II svoj uveni grki projekt, prema kojem bi se trebalo
razbiti Osmansko carstvo na evropskom dijelu i podjeliti njegovi posjedi na principu
ravnotee snaga. Prvo bi se sjedinjenjem Vlake i Moldavije stvorila pravoslavna drava
Dakija. Katarina je za prvog vladara te nove drave predvidjela kneza Grigorija Potemkina.
Na drugoj strani, ujedinjenjem Trakije, Makedonije, Bugarske i sjeverne Grke obnovio bi se
Bizant sa sjeditem u Carigradu. Mjesto prvog cara Katarina je namjenila svom tada
trogodinjem unuku Konstantinu. Rat je izbio 1787. god., ali je zbog nespremnosti zaraenih
sila voen vrlo mlitavo bez ikakvog uspjeha.
Austrija se ve od 1780. god. pripremala za novi pokuaj osvajanja Bosne. Ona je slanjem
uhoda prikupljala obavjetajne podatke vojnog karaktera i razvila obavjetajnu mreu. Njihovi
saradnici su ih obavjetavali o svemu to je moglo posluiti u ratu. Austrijski su agenti
nailazili na podrku franjevakog biskupa fra Augustina Bote Okia, rodom iz okolice
Kreeva. Ne elei ponoviti greku svojih predhodnika iz prolih ratova, car Josip II je uputio
dva proglasa stanovnicima Bosanskog ejaleta. U prvom je pozivao pravoslavno stanovnitvo
da mu se pridrui, obeavajui mu ista prava koje su uivali njihovi istovjernici u
Habsburkoj monarhiji. U drugom proglasu, koji je upuem muslimanima, pisalo je: Tko god
se bude lijepo vladao i bavio svojim poslom i zaradom, a naroito se sustegao od
neprijateljstva protiv carske vojske, on e biti u pogledu zatite ravan i izjednaen sa ostalim
carskim puanstvom, koje ivi pod njegovom upravom. Slina obeanja upuena su
janjiarima, spahijama, i ostalim vojnim pripadnicima. Dalje se u tom proglasu obeava puna
ravnopravnost islamske vjere, kao i plaanje vjerskih slubenika iz dravne blagajne.
Austrija je slubeno objavila rat Porti 8. Februara 1788. god., ve prvih ratnih dana Austrija je
prema Bosni postavila dva korpusa ukupne jaine 51.000 vojnika. Du lino dalmatinsko
slavenske granice do Dubice rasporeeno je 39.000 vojnika, a na prostoru od Gradike do
apca razmjeteno je 12.000 vojnika, koji su ujedno bili veza sa glavninom austrijske vojske
kod Beograda. U vrijeme izbijanja rata na mjestu bosanskog namjesnika nalazio se Beir
paa Egribuzli. Glavnokomandujui carske vojske, princ Lihtentajn sa svojim odredima je
prvog dana rata opsjeo Novi, Dubicu, Ostrovicu i Gradiku. U pomo braniocima Beir paa
poslao je oko 2 3.000 Sarajlija i Visoana. Istovremeno je na teritoriji cijelog ejaleta
proglaena opa mobilizacija. U meuvremenu, noi 29. juna 1788. god. u Sarajevu je buknuo
veliki poar, uvi za to veina Sarajlija, a zanjima i Visoana vratie se u svoja mjesta.
Njihovim odlaskom odbrana pograninih gradova i palanki spala je na mjesne posade i
domae stanovnitvo. Do tog vremena nesposobni princ Lihtentajn i pored svih vojnih
prednosti uspio je osvojiti samo Drenik. Zbog toga je smijenjen sa poloaja glavnog

komadanta carske vojske, a na njegovo mjesto doao je general Gedeon Laudon. Saznavi da
u pograninim mjestima nema veih osmanskih snaga, on je pokrenuo ofanzivu u kojoj je 26.
avgusta osvojena Dubica, a 3. oktobra 1788. god. Novi.
U to vrijeme Beir paa je na Banjalukom polju doekivao mobilisane ete iz svih krajeva
Bosanskog ejaleta. Puna mobilizacija zavrena je tek u jesen, pa je Beir paa u dogovoru sa
kapetanima i ajanima odgodio vojne operacije u proljee 1789. god. I dok su se u zimskim
mjesecima vrile vojne pripreme za vraanje Dubice i Novog, Beir paa nije pokazivao
interesovanje za revan, te je zbog svoje neaktivnosti smjenjen a novi namjesnik postaje
Arslan Mehmed paa. U vrijeme njegovog dolaska, austrijska vojska je prela Savu i
opkolila Gradiku. U pomo braniocima doao je Ibrahim paa Pazarac koji je sa svojim
etama nanio poraz austrijskom vojsci i natjerao ih na povlaenje. Meutim, Porta nije bila
zadovoljna ovim rezultatima, te su oekivali ofanzivne akcije od strane bosanaca. Nakon
novog pohoda carskih eta na Gradiku i njenog osvajanja 29. juna 1789. god. Mehmed
paa je smjenjen. Za novog begler- bega postavljen je Mehmed paa Miralem, ali ni on nije
pokazivao vee vojno umjee pa je u februaru 1790.god. smjenjen a na njegovo mjesto
postavljen hadi Salih paa. On je preduzeo energinije mjere. Sazvao je sve ajane i
kapetane na zajedniki dogovor i proglasio opu mobilizaciju. Iz svake kue u vojsku je
morao poi po jedan za rat sposoban mukarac. Prije nego to je dolo do skupljanja
mobilisane vojske, austrijski general Valis je sa brojnim etama i artiljerijom napao Cetingrad
23. juna. 1790. god. Posada je pruila ilav otpor oekujui pomo, ali ona nije stizala. Ubrzo
je grad pao te su ga carski vojnici zapalili. I pored navedenih gubitaka, Bosanci su na drugim
dijelovima fronta pruali estok i ilav otpor. To je priznao i general Laudon koji je kazao
kako je nevjerovatno kako su vrsto graeni bosanski gradii, te kako se srano i sa velikim
umjeem brane domai Turci.
Nekon veeg uspjeha Austrijanci nisu imali ni na frontu u Srbiji, izuzev osvajanja abca u
proljee 1788. god. i Beograda 1789. god. Ve je prve godine rata bilo jasno da od
Katarininog grkog projekta nema nita. Osim slabog uinka ruske i austrijske vojske na
frontu, ruenju Osmanskog carstva su se iz svojih razloga i interesa usprotivile Engleska i
Pruska. Uskoro je izbila i Francuska revolucija 1789.god., koja je uzdrmala i zabrinula
feudalnu Evropu.
Mehmed paa Kukavica i njegova zadubina
Od Beogradskog mira pa u narednih 5 decenija na teritoriji Bosanskog ejaleta vladao je
prividan mir. Bonjaci su i dalje slali vojnike na rusko i perzijsko ratite, ali u znatno manjem
broju. Trokovi prethodnih ratova dovode do poveanja poreza a poveanje poreza do
seljakih buna i nemira. Nemira je bila na poetku 18. stoljea, u vrijeme rata sa Austrijom
1737-1739. ali su najvee pobune zabiljeene izmei 1747. i 1757. godine. Tada je u
Sarajevu, kao i u drugim bosanskim gradovima i palankama vladala velika anarhija i jedino se
potovala rije jaega. Bune su izbile irom Bosne a najjae su bile u Sarajevu, Mostaru, Tuzli
i Tenju. U pobunama su poinjene velike materijalne tete. Zbog estih pobuna Porta je
mijenjala bosanske namjesnike stavljajui im u zadatak da ih ugue.
Pobunu je nemilosrdno uguio Mehmed-paa Kukavica i posjednike prisilio na davanje
poreza i to sa svim zaostacima. Tako je nakon deset godina pobune Bosna umirena. Vano je
istaknuti da seljaci nisu dovodili u pitanje legitimnost vlast, posebno vladara, niti sam feudalni
poredak. Oni su se pobunili protiv zloupotrebe vlasti i uvoenja novih poreza. Seljaci u Bosni
su se borili za stari poreski sistem, odnosno povlastice koje su imali.

Mehmed paa Kukavica, roeni Bonjak je prvo imenovan za specijalnog komesara

(mubaira) sa zadatkom da u Bosni zavede red. Prvi rezultati koje je u tome postigao
preporuili su ga za poloaj bosanskog vezira, na koji je postavljen krajem 1752.g. On je
1753.g lino doao u Teanj u ijoj je okolin buna bila i najotrija. Tom prilikom Teanjci su
mu meusobno garantovali da se odru voe pobunjenika Muharemija, te da e ga progoniti.
Ubistvom Muharemije Kukavica je uklonio jednog od zaetnika bune i njenog najsposobnijeg
i najdosljednjijeg vou. Mehmed paa je u gaenju seljake bune imao odlunu i snanu
pomo sarajevskih baeskija, a nakon 1753.g uspio je da iskorijeni i ostala arita bosanske
bune. On se pri tome vjeto koristio lukavstvom, prijetnjama i stvaranjem razdora meu
voama bune. Tamo gdje ni to nije dovoljno pribjegavao je najgrubljoj sili tako to je
nemilosrdno progonio pobunjenike, ubijao njihove voe i saradnike, a pristalice zatvarao,
unitavao im imetak i palio kue. Mehmed paa je sve one koji su kao posjednici zemlje
(ifluka) bili obavezni na plaanje poreza prisilio da ponovno ponu davati taksit i to sa svim
zaostalim obrocima.
On se nemilosrdno obraunavao sa janjiarskim baeskijama te su ostale samo sarajevcke
bae i baeskije koji su preli na stranu legitimnih vlasti. Bosna je poslije punih deset godina
nemira anarhije i buna umirena ili kako je to Mehmed-paa Kukavica u izvjetaju sultanu
napisao ponovno osvojena, odnosno feth uinjena.
Pitanje njegova bogatstva ostaje nejasno, 1752. godine Mehmed-paa je u Bosnu doao kao
hadija, a o njegovom bogatstvu steenom prije te godine govori enjenica da je neke svoje
vakufe poeo ili izgradio prije kraja 1752. Znai prije nego je postao paa i bosanski
namjesnik. Do 1758. nastala je veina objekata njegova vakufa, mada je i poslije te godine
nastalo nekoliko vakufskih objekata.
Mehmed-paa je uvakufio vie od osamdeset raznih objekata, a po vakufnami, zapravo njenu
prijepisu vidi se da su ti objekti izgraeni u osam mjesta: Foi, Goradu, Prijepolju, Sarajevu,
Visokom Travniku i u travnikim selima Slimena i Vitez. To su sljedei objekti: etiri damije
jedna medresa, etiri mekteba, pet uprija, jedan sebilj, etiri esme, tri karavan saraja, jedan
hamam te jedan bezistan i vie duana.
Damija hadi Mehmed-pae Kukavice bila je smjetena u Prijekoj ariji iznad dananjeg
upravnog sredita grada. Damija se je odlikovala masivnim kamenim zidovima, kalotnim
kamenim kubetom i visokom munarom od tesanog kamena. Tlocrt damije je isti kvadrat.
Sofe damije je do 1992.nadkrivala jednostrena krovna konstrukcija postavljena na
jednostavne drvene stubove. Ti elementi su odudarali od glavnine objekta, pa je Alija Bejti s
pravom primijetio da su sofe morale biti netkrivene kamenim kubetima naslonjenim na
kamene stubove. To je vremenom propalo i zamijenjeno je drvenom konstrukcijom.
Ulaz u damiju krasila su dvokrilna drvena vrata ija su krila cijelom povrinom
ornamentirana nizom kvadrata sa rozetama u sreditu svakog od njih.Motiv kvadrata ima
orjentalno porijeklo dok rozeta predstavlja isti domai motiv, to je dokaz da je to djelo
domaih majstora. Unutranjost damije ukraava mihrab i mimber sa vie umjetnikih
ukrasa. Iako bez ornamenata ispod kubeta i erefeta, damija je djelovala skladno i

impresivno, te zauzima ubjedljivo prvo mjesto meu etiri hadi Mehmed-paine dasmije
koje je izgradio.
Tarih na kamenoj ploi iznad ulaznih vrata napisan je turskim jezikom u etiri distiha sa
hidretskom godinom 1165.(od 20.11. 1751. do 7. 11. 1752.). Ime vakifa se navodi kao hadi
Mehmed-beg, aubaa sultana Mahmuda, to jasno govori da je ta damija grena prije
nastupanja na poloaj bosanskog namjesnika, odnosno sultanovog memura.
Mekteb i medresa izgraeni su na lijevoj strani harema damije, u jednom krilu od erpia i
drveta. Takav sklop objekata ovog tipa u Bosni, poznat je samo u sluaju hadi Mehmedpaine damije, medrese i mekteba ovdje u Foi. Medresa je radila do poetka Drugog
svjetskog rata.
Karavan-saraj nalazio se u neposrednoj blizini damije i medese, na suproznoj strani ulice.
Poslije Drugog svjetskog rata karavan-saraj je restauriran, tako da je prizemlje, gdje su prije
bile tale za kiridijske konje, pretvoreno u restoran, dok je sprat posluio prvobitnoj namjeni.
Ovaj karavan-saraj nije imao unutranje avlije i bio je itav pod jednim etverostrenim
krovom, tako da je to zapravo han veih dimenzija, i ako se u vakufnami zove karavansarajem.
Mostovi koje je Mehmed-paa izgradio u Foi (izgradio je dva), premoavali su ehotinu i
Drinu.Bili su izgraeni od drveta pa zato vie nisu u ivotu. Most preko ehotine stajao je na
izlazu iz Donje arije, ispod pazarita, gdje se i do Drugog svijetskog rata nalazio jedan
most. Most na Drini bio je u Donjem polju na mjestu dananjeg eljeznikog mosta. Alija
Bejti neiskljuuje mogunost da je taj most bio na Brodu, pet kilometara juno od grada, na
mjestu starijeg mosta koji je bio vakuf sultan Sulejmana, a kojeg opisuje Evlija elebija
polovinom sedamnaestog stoljea.
Sahat-kula, mada nije spomenuta u vakufnami iz 1758.godine, po opeprihvaenom miljenju
je vakuf Mehmed-pae, a izgraena je poslije pomenute godine. Sahat-kula je izgraena od
kamena, prizmatinog je oblika, poput ostalih bosanskih sahat-kula. U presjeku je
etverokutnog oblika sa visinom od oko 16m.Ulazna vrata su veoma mala, svega 96 cm
visine.Uz kulu idu drvene etverokrake stepenice sa podestima u okovima.Pod vrhom se
nalaze etiri otvora u obliku prozora sa iljastim lukom, ispod kojih su smjeteni brojanici sa
kazaljkama.
Tekija kao ni sahat-kula nije pomenuta u vakufnami iz 1758. ali Alija Bejti na temelju
originalnih isprava iz 19.st. navodi postojanje tekije hadi Mehmed-pae Kukavice u Foi i
jednog turbeta, svakako iz ranijeg vremena, uzdravanog zajedno sa tekijom iz prihoda
kranske dizije bosanskog ajaleta. Naime, tu tekiju pominje jo Evlija elebija pod imenom
Bajazid-babina, a Mehmed-paa ju je samo obnovio i odredio njeno uzdravanja.
Damija Mehmed-pae Kukavice u Sarajevu izgraena je na temeljima starije, Duradik
hadi-Ahmedove, nastale prije 1554.godine.Muvekit navodi kako je ta damija izgorjela i
kako je na njenim temeljima Mehmed-paa izgradio svoju. Izgraena je od erpia. Munara je
od kamena. Damija je sagraena 1755 godine.
Mekteb Mehmed-pae u Sarajevu nalazio se je uz njegovu damiju, u Patkama, sa njene
istone strane.Zgrada mekteba bila je jednostavna, poput obine bosanske kue.Poput damije

i mekteb je stajao na temeljima Duradik hadi-Ahmedova, starijeg zdanja, stradalog u poaru

iz 1697.godine. Mehmed-pain mekteb izgraen je kad i sama damija.U njeg je bila
dovedena i voda iz vodovoda koji je napajao i esmu ispred damije. U poaru iz
1780.godine, ta zgrada je izgorjela, zatim obnovljena i sluila je svojoj namjeni do iza AusroUgarske okupacije 1878.godine.
Sebilj Mehmed-pae nalazio se je na samoj Baariji, nie od onoga dananjeg, sve do
1858.godine, gdje je do 1868. bila postavljena gradska straarnica. Te godine straarnica je
uklonjena i na njenome mjestu ponove je izgraen sebilj, koji nije istovjetan sa Mehmedpainim, ali je vjerovatno izgraen po uzoru na taj stariji, 1891.godine taj novi sebilj je
poruen i zamjenjen drugim koji je 1913.godine premjeten na dananje mjesto. Prvobitni
Mehmed-pain sebilj je sagraen 1754.godine.
U Travniku je, pored Foe, Mehmed-paa ostavio najvie objekata svoga vakufa.U Gornjoj
ariji je podigao; damiju, medresu, mekteb, tri esme, bezistan i vei broj
duana.Pretpostavlja se da je u Travniku sagradio jednu sahat-kulu uz svoju damiju i jedan
hamam.
Damija Mehmed-pae u Travniku izgraena je uz vezirske saraje.Vremenom je propala i na
njenom je mjestu 1867.godine hadi Alibeg Hasanpai izgradio svoju damiju, barem po
dimenzijama i krovnoj konstrukciji istovjetnu starijoj, Mehmed-painoj, od koje je jedino
ostala kamena munara.
Medresa koju je u Travniku izgradio Mehmed-paa, nalazila se je u Gornjoj ariji, nasuprot
njegova bezistana.Od nje je do pedesetih godina 20.stoljea ostao samo prednji zid sa kapijom
i tarihom iznad ulaza, iz kojeg se vidi da je medresa izgrae od 25.8.1759.do 12.8.1760.g.,
1873.godine i medresu je kao i damiju obnovio hadi Alibeg Hasanpai.
Bezistan Mehmed-pae u Travniku, jedan je od dva takva objekta u tome gradu i jedan od est
u Bosni i Hercegovini. Iz tariha koji se nalazi na pomenutom bezistanu, vidi se da je izgraen
u od 13.12.1757.-10.1.1758.g. Sagraen je istonije od damije u Gornjoj ariji, uz groblje.
Sahat-kula uz Mehmed-painu damiju, po Aliji Bejtiu, takoer je Mehmed-pain
vakuf.Graena je poput one u Foi, po istom nacrtu i od istog materijala.I nju je obnovio
hadi Alibeg Hasanpai. U Travnikim selima Vitezu i Slimenima, Mehmed-paa je sagradio
mekteb u prvom i damiju u drugom, koja je bila tipina bosanska damija sa drvenom
munarom. Oba objekta su ve davno propala.
Alija Bejti, na osnovu podataka Hamdije Kreevljakovia, navodi i jedan enski hamam u
Travniku kao vlasnitvo vakufa Mehmed-pae Kukavice.Taj hamam se je nalazio na mjestu
kasnije podrunice zemaljske banke za Bosnu i Hercegovinu, neto nie od medrese i
naputen je prije 1878.godine.
Mehmed-paa je u Goradu izgradio i uvakufio most na rijeci Drini, nainjen od drvene
grae, na mjestu gdje je jo od 1568.godine stajao most budimskog pae Mustafa-pae
(Sokolovia), a zatim i most Kaba-Kulak Ibrahim-pae, bosanskog namjesnika, izgraen
1730/31. i propao u godinama 1736-37. usljed poplava drine koje biljee i Muvekit i Kadi.

Petnaestak godina iza toga, Mehmed-paa Kukavica je napravio svoj most. Do kraja prve
polovine 19.stoljea tu je postojao most, nezna se jeli to bio onaj kojeg je izgradio Mehmedpaa, ili je to bio neki noviji most.
I u Visokom je Mehmed-paa Kukavica uvakufio jedan most preko rijeke Bosne, kako se vidi
iz njegove vakufname. Bio je od drveta i otplavljen je prije 1834.godine, kad je na tome
mjestu izgraen novi most, a na ijem je mjestu kasnije izgraen savremeni betonski most.
Dva karavan-saraja izgraena u Prijepolju, takoer su vakuf Mehmed-pae.Ne zna se gdje su
izgraeni i kako su izgledali, mada je sasvim mogue da se ti, Mehmed-paini, kriju pod
imenima i danas ouvanih hanova, a koji su dobili imena po svojim zakupcima, usljed ega je
zaboravljeno njihovo pravo ime.
Most na Limu, od drvene grae, Mehmed-paa je sagradio na desnom kraku carigradskog
druma, na mjesti nekog starijeg mosta, kojeg 1550.godine pominje Mleanin Catarino Zeno, a
kasnije i Evlija elebija. Danas na istome mjestu postoji drveni most na putu iz Prijepolja za
Pljevlja.
Mehmed-paa je svoju vakufnamu legalizirao u samom vezirskom saraju u Travniku. Datum
te legalizacije je 21.jula 1758. Pored travnikog kadije, koji je legalizirao vakufnamu, tu je
bio prisutan i postavljeni mutevelija, Ali efendija sin Husejnbega.Inae, original vakufname je
izgubljen, ali postoji ovjereni prijepis u Vakufskoj direkciji u Sarajevu.
Dervi paa Bajezidagi
Dervi-paa Bajezidagi, roen je u Mostaru polovinom 16. stoljea, a umro u Budimu
14.07.1603. godine. Nakon kolovanja u rodnom gradu, nastavlja uenje u Istanbulu i tu
dospijeva u dvorsku slubu. Kasnije je bio bosanski valija. U tom svojstvu poslan je na
odbranu Budima i tu poginuo. Ostavio je iza sebe jedan divan na turskom i persijskom jeziku.
Pored toga, kako navodi Fevzi Mostarac u svom "Bulbulistanu", napisao je naziruna
"Mesneviju" Mevlana Dzelaludina Rumija u dva toma.
Dervi sam pripovijeda u predgovoru "Murad-name" pie da je kao dijete doao u Carigrad i
stupio u Atmejdan-saraje, a to se dogodilo u vrijeme Selima II. To je bilo kad je Mehmed-paa
Sokolovi stajao na vrhuncu moi i slave, koji je nastojao svim silama da podigne svoje
zemljake na kormilo osmanske drave, sto mu je donekle i polo za rukom.
U Atmejdan-sarajima mladi je Dervi proivio nekoliko godina marljivo uei, a naroito se
bavio prouavanjem arapske i perzijske lijepe knjievnosti. Prilika mu se pruila da se u tom
usavri, jer mu je bio uitelj poznati Sudija kome nije bilo premca u poznavanju perzijskih
klasika. Ubrzo je postao carski lini savjetnik i da se ni asa nije od sultana udaljivao, da je u
carskoj prisutnosti kao dogandi-baa obavljao dunost natkomornika, da je od prirode bio
vrstan pjesnik, a po duevnim vrlinama i uenosti, ravan velikim uenjacima, da mu je sultan
dozvoljavao da prisustvuje carskom vijeu, premda to nije bilo u obiaju. etib-elebi
spominje ga 1592. kao carskog linog savjetnika. Nekoliko mjeseci iza Muratove smrti 1595.
spominje se u jednom fermanu kao bosanski namjesnik. Njegov buran ivot se nastavlja i

1603. vec je "Dervi-paa iao za sudbinom ili ga sudbina gurala pred sobom". Tako je u
juriu na neprijatelja na Kovin-adi kod Budima poginuo 1603."
Napisao je vrlo uspjenu pjesmu o svom rodnom gradu i tarih posvecen Starom mostu u
Mostaru, a ostavio je Mostaru i medresu, mektab i damiju i opremio biblioteku u damiji.
Pripadao je mevlevijskom tarikatu. Njegova poezija je refleksivna, iskriava meditira o
ivotu, sudbini, ljepoti. Dervi-paa spada meu najznaajnije pjesnike osmanskog vremena u
Bosni.
Porezi u Osmanskom carstvu
Drutvena podjela stanovnitva: Oni koji su u dravnoj slubi i primaju plau (askeri) i oni
koji plaaju porez (raja = svi podanici koji plaaju porez bez obzira na vjeroispovijest). Uz
ova dva temeljna sloja drutva, u irem smislu mogli bi se jo izdvojiti ulema kao ljudi od
vjere i zakona, te tccar (tudar) koji su obuhvaali trgovce i zanatlije (tudar je doslovce bio
naziv koji se koristio za prekomorske i karavanske trgovce na veliko).Obveze podlonika
prema dravi i spahijama:
- erijatske
- neerijatske
- redovne
- izvanredne
Redovna podavanja:
- zemljarina: za krane ispenda (ispence), a za muslimane resm-i cift. Plaalo se u gotovu
novcu. U poetku je odgovarao ranijem optereenju seljaka u davanju sijena, krmiva, drva i
radnih usluga koje je seljak davao ranijem posjedniku nadarbine (za vrijeme bizantske
uprave). Takoer je u prvo vrijeme iznosio 22 ake.
- glavarina, Dizija, (cizye): za Krane i idove. Veinom prema domainstvu
- desetina (uur) od zemaljskih plodova.
- filurija: Porez u novcu, u poetku u iznosu od 1 dukata, a kasnije ponegdje i viestruko vei;
karakteristian za Vlahe, ali ga plaaju i veina balkanskih stoarskih zajednica u
patrijarhalnim skupinama. Dakle, novana renta od poluvojnih redova. Ipak tko je plaao
filuriju smatran je Vlahom.
- Ostala redovna podavanja: salarija, ovarina i dr.
Tahrir defterleri turske katarske knjige; (defteri = popisi bilo koje vrste)

nijabet Prihod od globa, novanih kazni koje je plaalo gradsko stanovnitvo na temelju
osude kadije i njegovog zamjenika naiba. Nijabet je ujedno i nie sudsko-upravno podruje od
kadiluka.
Izvanredna podavanja: vei broj nameta i tereta, bilo u novcu (avariz) ili naturi, kao i u radnoj
slubi uglavnom radi vojnih potreba (radna renta = kulluk; prinudni otkup, izvanredni porezi,
popravljanje utvrda, i dr.)
Odakluk-timari
Poslije poraza vojske Bosanskog ejaleta pod Siskom 1593. godine gdje je poginuo veliki broj
Bosnjackih spahija uspostavlja se institucija odzakluk-timara.Ta institucija je bila jedinstvena
za BiH i nije postojala vise nigdje u Osmanskom Carstvu i mnogi su je smatrali unikatnom
privilegijom. Odzakluk timar je znacio da samo u BiH timar tj. imanje dato na uzivanje
postaje nasljedno tj. prelazi sa oca na sina umjesto ranije prakse da spahija moze biti uzivaoc
timara samo dotle dok obavlja ili je sposoban za vojnu sluzbu.Upravo tako i nastaje
Bosnjacka vojna aristokracija i upravo se preko toga i uspjeva ostvariti i namjera da niko osim
Bosnjaka nemoze biti spahija u Bosanskom ejaletu.
Veliki broj bosanski spahija dobio je kao timar ili zijamet zapravo svoju staru bastinu, pa su
time bosnjacke obitelji sacuvale zemlju u svom posjedu.Time je uspostavljen odzakluktimar obiteljsko nasljedno feudalno imanje koje je postalo okosnica privrednog zivota u Bosni.
Iskljucujuci mogucnost da stranci imaju posjede u Bosni, spahijski sistem u bosanskom
sandzaku postao je najkohezionija snaga bosnjackih feudalaca i najjaci u cijelom Osmanskom
imperiju. Domace spahije su jacale i postajale osnovni cinilac u politickom zivotu Bosne,
cesto jaci i od uleme (vjerski sloj) i od gradskog sloja stavnovnistva. Sandzak se dijelio a
nahije (okruge). Interesantno je da su Osmanlije zadrzale administrativne granice bivsih
bosanskih zupa, dakle svaka je nahija imala skoro identicnu povrsinu kao nekadasnja zupa, a
cak su im i imena ostala ista. Nahiju je cinila carsija (grad) ili nekoliko kasaba (sela) koja su
imala vise od 200 kuca. Nekoliko nahija u pravnom pogledu sacinjavlao je jedan kadiluk
(teritorij pod jurisdikcijom jednog kadije - sturcnjaka za serijatsko pravo). Kasnije u XVII
stoljecu, kadiluci imaju istu povrsinu kao i kapetanije (rejon pod vojnom komandom
kapetana). Na celu nahije bio je muteselim (ili muselim) kojeg bi birali stanovnici nahije na
dvije godine. Kasnije su sve te funkcije postale nasljedne.
Pritisak na sitni feudalni posjed-timar i veliki gubici u ljudstvu nastali u ratovima koje su
vodili ljudi iz nasih krajeva doveli su do promjene u dodjeli timara i uopste statusa timara kao
feudalnog posjeda u Bosni i Hercegovini. Sultan odobrava da se timarski posjedi u Bosni kao
ejaletu daju u nasljedstvo u porodici, bez obzira na to da li u datom trenutku postoji nasljednik
sposoban za rat. To je tzv. odzakluk. Odzakluk je odigrao znacajnu ulogu u agrarnim
odnosima u Bosni i imao presudan uticaj na politicke i drustvene odnose u Bosni i na odnos
stanovnika Bosne i Hercegovine, prvenstveno Muslimana, prema centralnoj vlasti. Osim sto
je ovo podrucje bilo granicno prema Evropi, narocito poslije Karlovackog mira (1699.), i
zbog toga imalo znacajnu stratesku vaznost, ono je zahvaljujuci sistemu kapetanija i
odzakluka predstavljalo oblast sa specificnostima u politickim i drustvenim odnosima. Vlast
je uglavnom bila u rukama domaceg sloja koji se gotovo autonomno odnosio prema centralnoj
vlasti. Posebno je vazno istaci da se centralna vlast nije mogla mijesati u pitanje timara. Na taj
nacin u Bosni i Hercegovini timar je kao ustanova mnogo vise zasticen nego u drugim
pokrajinama i kao posljedica toga timarski sistem je ovde bio cvrsci nego u drugim zemljama
i duze se odrzao na snazi.

To je imalo jos jednu znacajnu posljedicu u Bosni i Hercegovini. Receno je da Osmanlije nisu
poznavale ni priznavale plemstvo po krvi. Medjutim, priznajuci da timar i zeamet prelazi u
porodici kao nasljedje, samim tim je priznato pravo nastanka plemstva, koje nije samo
vojnickog karaktera nego i krvno plemstvo. Odatle se u ovoj zemlji i stvorila dosta jaka
kompaktnost unutar timarske organizacije. Ako se tome doda da je vecina kapetana pripadala
feudalnom sloju, odnosno begovima, onda nije tesko zakljuciti odakle dolazi dosta stabilna
ravnoteza u drustvenim strukturama kao i politickim odnosima u ovoj zemlji. Ovakav feudalni
sloj uspio je da se organizuje kao vodeca drustvena snaga i da se u politici prema centralnoj
vlasti pojavljuje kao predstavnik interesa ove zemlje. U tome nema razlike izmedju Bosne i
Hercegovine, jer je to jedna zemlja. Konacno, od XVIII vijeka odbrana Bosne i Hercegovine
pada uglavnom na ledja nasih ljudi, sto jos vise povecava njihovo uvjerenje da oni, bas kao i
njihova zemlja, imaju specifican polozaj u okviru Osmanskog Carstva.
Prihvatanje islama
Dolaskom osmanlija u Bosnu dolaze i dvije vane injenice koje e kasnije odrediti sudbinu
ovih prostora. Naime, zapoinju dva procesa koji e se uporedo odvijati a to je pojava nove
vjere, islama, a drugo je imigracija novog, stoarskog stanovnitva, tzv. vlaha. Cijelim
bosanskim prostorom vladala je tzv. crkva bosanska, zatim jednim dijelom pobjeuje
kranska ortodoksija a jednim dijelom islam koji se prvobitno iri meu ostacima pristalica
crkve bosanske a naroito meu kriptobogumilima. Narod je ostajao isti samo se u njegovim
dijelovima mijenjala vjera. Zatim dolazi do doseljavanja novog stanovnitva koje je bilo
toliko znaajno kao da tog stanovnitva u Bosni ranije nije ni bilo. S obzirom na karakteristike
tog stanovnitva moe se rei da pojam vlah u cjelini odgovara pojmu pravoslavno
stanovnitvo.
U Bosni je proces prelaska na islam bio bri o obuhvatniji zahvatajui kako malobrojna
varoka tako i seoska naselja. U Ugarskoj, a vjerovatno i u sjevernoj Bosni islam je bio
djelomino prisutan jo od 11 do 13 vijeka kao rezultat trgovakih veza ili naseljenih
muslimanskih plaenika koji su uvali granice o emu podatke donose arapski putopisci i
vizantijski pisci. Kako je i sjeveroistona Bosna bila u okvirima Ugarske postoje indicije da je
u toj oblasti bilo islama i ranije. Meutim Ugarskim akcijama islama je nestalo tako da je
prekinuta veza izmeu prvih pomena islama i stvarne pojave islama.
irenje islama u Bosni zapoelo je tek stupanjem Osmanlija na bosansko tlo tj.
uspostavljanjem njihove prve stalne pozicije u Vrhbosni. Iz veine radova se vidi da se pitanje
irenja islama ne moe odvojeno posmatrati od krstjanskog pitanja. Iz radova proizilaze i
reciproni stavovi o etnikoj ili konfesionalnoj pripadnosti autohtonog bosanskog
stanovnitva ko kojeg su preteno nastali bosansko-hercegovaki muslimani.
U Bosni je proces prelaska na islam tekao bre i iao je odmah u irinu zahvatajui sva
naselja. irenje islama u Bosni nije moglo biti rezultat nikakvih represivnih mjera novog
gospodara, nego posljedica ranijih historijskih dogaaja. Uzroci takve pojave nalaze se u
politikim, drutvenim i ekonomskim prilikama prije podpadanja pod osmansku vlast te u
taktici koju su Osmanlije primjenjivale u tim zemljama.
Neposredno pred dolazak Osmanlija raspoloenje naroda prema kralju je bilo veoma loe,
zatim ekonomski poloaj naroda je bio veoma teak i na kraju njihovo stradanje neposredno

pred dolazak osmanske vlasti samo je produbljivao krizu izmeu gospodara i naroda. Poloaj
seljaka koji je bio u kmetskom odnosu prema feudalcima bio je znatno tei od poloaja obine
zemljoradnike raje pod osmanskom vlau. Takoe taktika koju su Osmanlije primjenjivali
prema onima koji im se nisu suprostavljali djelovala je u pravcu prihvatanja osmanske vlasti
ali i vjere.
Stav osmanske drave prema svojim podanicima drugih vijera bio je odreen propisima
erijata koji priznaje sve monoteistike religije. Prema tome pristupanje islamu stanovnitva u
Bosni nije moglo biti rezultat bilo kakvog prisiljavanja od strane drave. Razni domai izvor
izriito potvruju da je pristupanje islamu bio in line slobodne odluke svakog pojedinca.
Prihvatanje islama od strane sitnog plemstva posluilo je kao primjer siromanom seljaku koji
se nadao da e pored slobode da izrazi svoje negodovanje sada imao mogunost da i
ekonomski pobolja svoj poloaj. Osmanlije ukidaju status kmeta i sve ih proglaavaju rajom
to je imalo velikog znaaja naroito tamo gdje su bili brojni feudalci.Prihvatanjem islama
seljak je osloboen haraa kojem su podlijegali svi odrasli krani zbog toga to nisu bili
obavezni da sue u vojsci.
Pravu prekretnicu u irenju islama u Bosni predstavljao je poraz Ugarske na Mohau (1526).
Poraz je otpoeo ope demoralisanje kranskih podanika. Podaci iz osmanskih popisa
pokazuju da je ba poslije te godine nastalo ire prihvatanje islama od strane seoskog
katolikog stanovnitva. Uzroci zbog kojih je proces teako bre u ovim krajevima mogu se
svesti na etri osnovne komponente: a) haotine politike i ope drutvene prilike koje su
Osmanlije zatekli; b) ekonomske povlastice koje su na osnovu erijatskih i kanunskih propisa
dobili novi muslimani; c) nezadovoljstvo i otpor pristalica crkve bosanske prema kranskoj
ortodoksiji u koju su samo formalno bili utjerani i koji je prikreveno trajao sve do dolaska
osmanske vlasti i d) odreene slinosti izmeu uenja krstjana i islama.
Proces prelaska na islam u Zvornikom sandaku
Oblast sjeveroistone Bosne bila je karakteristina po smjenjivanju kulturnih uticaja tokom
stoljea. Sa osmanskom vlau ire se uporedo dva suprotna uticaja sa istoka irenje islama i
velika imigracija vlaha-stoara, odnosno irenje pravoslavne crkve. Naroitu vanost
osmanska vlast je poklanjala vlasima usmjeravajui njihovu imigraciju u cijelu ovu oblast.
U sjeveroistonu Bosnu vlasi se naseljavaju samim irenjem osmanske vlasti. U etri nahije
na srbijanskoj strani su ivjeli vlasi dok su na bosanskoj strani naseljavali u cjelini ili
djelomino11 nahija. Kao i drugdje ranije vidljiva je injenica da je irenje islama meu
vlasima u odnosu na zemljoradniko stanovnitvo bilo znatno slabije izraeno. Isto tako
postojala je razlika izmeu srbijanskih i bosanskih vlaha. Sagledavakui taj proces kasnije,
kada je zajedno popisivano i zemljoradniko i vlako stanovnitvo brojani odnos muslimana
u ovoj oblasti 1533.g se kretao od 30% a za daljih 15 godina uz ope poveanje broja
stanovnika taj procenat se poveavao do blizu 40%.
irenje islama u ovom sandaku u drugoj polovini 16 vijeka ima usporeniji tok u odnosu na
prvu polovinu istog stoljea. Meutim ti podaci esto su prividni jer ih je uslovljavalo

nekoliko injenica. Treba naglasiti da je ova oblast postala pravi tranzitni teritorij nakon
formiranja novih sandaka u Slavoniji u drugoj polovini stoljea. Zatim masovna migracija
vlaha usporavala je irenje islama.
injenica je da osmanski slubeni popisi za zvorniki sandak iz druge polovine 16 vijeka
biljei ne samo usporen tok irenja islama u odnosu na druge oblasti nego i uope opadanje
broja stanovnika. Objanjenje te injenice lei u seobi i usmjeravanju stanovnitva na
novoformirane sandake u Slavoniji. Najvie je muslimanskog stanovnitva otilo u Slavoniju
ba iz onog ugla sjeverne Bosne koji se protee izmeu donjih tokova Drine i Bosne. Svakako
su na irenje islama imalii uticaja i politiki dogaaji. Zbog svega toga procenat muslimana u
ovim oblastima krajem 16 vijeka iznosio je neto manje od 60% od ukupnog broja stanovnika.
Katolika crkva u Bosni i franjevaka provincija Bosna srebrena
Bosanski franjevci su dobili neposredno nakon pada Bosne carsku povelju (ahdnamu) sultana
Mehmeda II 1463.g koja im je doputala crkveni rad. Bosanski franjevci, udrueni od 1517.g
u posebnoj franjevakoj provinciji Srebrenika Bosna u tok 16 vijeka jo vie dobijaju na
znaaju, jer pod osmansku vlast dolazi i sjedite Bosanske biskupije u akovu. Podruje
Srebrenike Bosne proiruje se, dok u samoj Bosni, Slavoniji i Dalmaciji franjevci
preuzimaju itavu crkvenu organizaciju. Kao osmanski podanici oni uivaju znatno vie
povjerenja nego drugi svetenici.
Bosna u 16 i 17 vijeku nije podijeljena na upe nego u podruja pojedinih franjevakih
samostana. Nepristajanje Osmanlija da u tom podruju rade i drugi sveenici ili crkveni
redovi sa zapada, omoguilo je bosanskim franjevcima i izuzetan uticaj u Rimu u rjeavanju
pitanja Bosanske biskupije. Kada su u 16 vijeku tri biskupa stradala jer su optueni zbog
svojih veza sa Rimom, papa poinje imenovati administratorima Bosanske biskupije obino
sa naslovom skradinskog biskupa jedino kandidate koje su predlagali bosanski franjevci.
Kako bosanska biskupija nije imala ni svoj sveeniki seminar, franjevci su samo po
samostanima odgajali narataj na stari nain, a pojedinci su onda odlazili na studije u Italiju.
Uprkos stalnim napomenama o nedovoljnoj naobrazbi bosanskih franjevaca neki od njih su
(Matija Divkovi) pripremali za bosanske katolike naroite vjerske knjige tampane u Italiji.
Ipak, znaenje katolika postepeno opada. Ve po izvjetajima oko 1600.g pravoslavna vjera
prevladava, a broj katolika i dalje opada. U izvjetajima slanim u Rim spominje se prelaenje
veih grupa na islam, zatim sve vea opasnost od pravoslavlja i odseljavanje veih grupa
vjernika.
U razvitku je od velikog znaaja i odnos izmeu katolike i pravoslavne crkvene organizacije.
Ponekad njihovi odnosi su veoma dobri, pa je franjevcima bilo doputeno da mogu obavljati
bogosluje i naizmjenino sa pravoslavnim sveenicima u istim crkvama. Meutim, ve od 16
vijeka peki patrijarsi pokuavaju da preuzmu pokroviteljstvo nad svim kranima na
osmanskom dijelu teritorija Peke patrijarije. Ovo pitanje se jo zaotrava katolikim
pokuajima da pridobiju u nekim primorskim krajevima pravoslavno stanovnitvo za
katoliku vjeru. Zbog ratova Mletaka i Habsburgovaca protiv Osmanlija u 17 vijeku poloaj

katolika u Bosni stalno se pogoravao. U toku velikog rata dolazi krajem 17 vijeka do teih
progona, i on se zavrava odseljavanjem velikog dijela katolikog stanovnitva iz Bosne.
U 18 vijeku javljaju se prvi kolovani lijenici iz Bosne i to prvi Petar Butrovi a drugi
Franjo Graci. Oba su bili franjevci. Bosanski franjevci nastavljaju sa knjievnim radom
piui nove i izdajui starije knjige bosanskih pisaca. Od desetak pisaca 18 vijeka najpoznatiji
su Stjepan Markovac ili Margiti iz Jajca i Filip Lastri iz Oevije kod Varea. Dogaaji iz
prve polovine 18 vijeka zapisani su u hronici fra Nikole Lavanina, dogaaji od 1759 do
1785.g u hronici fra Bone Nenia.
Meu bosanskim franjevcima 18. st. bez sumnje se najvie istie fra Filip Lastri, redovnik i
sveenik. Osim to je vodio brigu o vjeri, naroito ga odlikuje ljubav prema Bosni. Fra Filip se
rodio u selu Oeviji kraj Varea 1700. godine. Nakon pripremnog kolovanja i novicijata u
Kraljevoj Sutjesci od 1712. do 1720. zavrio je filozofske i teoloke nauke u Narniju u Italiji
pa je 1724. postao sveenik. Nakon povratka u domovinu postavljen je (1726) za predavaa
filozofije u Poegi, gdje je na latinskom jeziku sastavio opsean prikaz filozofije. 1729.
premjeten je za uitelja franjevakih novaka u Kraljevu Sutjesku, gdje je, uz tu slubu,
obavljao i dunosti kapelana. Pet godina iza toga (1734) postao je kustos. Poslije te slube,
Lastri je desetak godina boravio u Bosni (u Sutjesci i, kako izgleda, takoer i u Kreevu).
Kroz to vrijeme otiao je (1748) u Be do carice Marije Terezije, da joj iznese molbe
bosanskih franjevaca.
U 18. st., nakon austrijskih ratova s osmanlijama, nastala je potreba da se golema Bosanska
zemlja podijeli. Njezino je podruje, naime, potpalo pod razne drave (Veneciju, Austriju i
Tursku). Tom je prilikom i sama Bosna je poljuljana i postala je kustodija, jer je imala samo
tri samostana a koncem 17. i poetkom 18. st. izgubila i etiri petine svoga katolikog
stanovnitva. Bosanski franjevci doivjeli su ovo sniavanje kao udarac, pa su poslali fra
Filipa Lastria u Rim kao svog zastupnika. On se dobro potrudio kod poglavara Reda i kod
pape da se Bosni povrati ugled i da ona zadri svoje staro, ugledno mjesto meu drugima u
Redu. I papa Klement XIII . i generalni ministar Reda izili su ususret toj molbi.
Neto kasnije (1760), kad je peki patrijarh htio da pod svoju vlast podloi i bosanske
katolike, branio je fra Filip, za jedno s jo nekim franjevcima, pred vezirom u Travniku ne
ovisnost bosanskih katolika od pravoslavne crkvene uprave. Preostali dio ivota upotrijebio je
Lastri na spisateljski rad, po kojem je on i najpoznatiji a koji je, po utjecaju, bio i
najdalekoseniji. Osim ve spomenutog filozofskog djela, koje je ostalo u rukopisu, napisao je
jo jedan spis na latinskom: Pregled starina Bosanske provincije. Napisao je etiri
propovjednika djela: Dvojezino svjedoanstvo (na latinskom i hrvatskom jeziku).
Nediljnik dvostruk, (po dvije propovijedi za svaku nedjelju u godini), Svetnjak
(propovijedi o sveci ma i blagdanima) i vrlo omiljenu knjigu Od' uza me. Ovdje ne
navodimo dva tri sitnija djela a ni Lastrievu suradnju na djelu isusovaca Farlatija (Ilirske
zemlje s crkvenog gledita) i Maara Al. Horanyi-ja (Prolost Maara).Napokon je dola i
smrt 1783.
Kao to ga ispunjava svijest o sjajnoj prolosti i velikoj ulozi Bosanske franjevake
provincije, tako je Lastri oduevljen i za Bosnu gledanu s graanskog gledita: ponosan na
lje potu i bogatstvo njezina tla, njezinih umama bogatih planina, njezinih rijeka i potoka,
njezine zdrave klime, a takoer ispunjen nostalgijom za nekadanjom samostalnou i
slobodom.

Najvaniji dio Lastrieve djelatnosti za nas je ipak njegovo pisanje na materinskom jeziku.
Tko god je zavirio u njegove spise ne moe se oteti aru njegova jezika, jasnoi izlaganja,
ljepoti slika. Na svakom koraku osjea se kako je on blizak svom narodu, kako zna da mu
ljepotu kranskih istina prikae uvjerljivo, ivo i reljefno, da pronae put do njegova srca. U
Lastrievim djelima vrlo se esto razotkrije ivot on danjih ljudi.
Ali, Lastrievi spisi nisu samo pjesniki lijepi, nego i vrlo iscrpni u tumaenju vjerskih i
moralnih istina, posebno deset Bojih zapovjedi. Teko je izdvojiti koja je zapovijed odn.
zabrana bolje obraena: da li ona o poslunosti, ili o krai, ili o bludnosti. Na slian nain,
vrlo je uvjerljivo protumaeno i sve ono to se tie ispovijedi. Ovaj pisac segne ponekad i
preko isto vjerskih i moralnih pouka pa usput nabaci i mnogu stvar korisnu s ekonomskog,
odgojnog i socijalnog gledita.
Bono Beni (atii kod Kaknja, 1708. Kraljeva Sutjeska, 1785.), bosanski franjevac,
provincijal Bosne Srebrene, ljetopisac. Kao desetogodinak stupio je u Franjevaki samostan
u Kraljevoj Sutjesci, u kojem je stekao osnovnu i srednjokolsku naobrazbu. Filozofskoteoloki studij zavrio je u Italiji (Cremona). Zanimao se za nau narodnu i crkvenu prolost.
Njegov Protocollum conventus Suttiscae smatra se najvrjednijim i najopsenijim ljetopisom
18. stoljea na bosansko-hercegovakom podruju.