Kralj Tvrtko I Kotromani

Za vrijeme Tvrtka I Kotr. (1353-1391) srednjovjekovna bosanska drava dostie

vrhunac svoje moi. Tada su bile najvee granice bosanske drave, a Bosna je
predstavljala najmoniju balkansku silu. Kralj Tvrtko I je uspostavio granice
Velike Bosne koje su se prostirale od Zadra do Kotora (osim Dubrovnika), od
Une do Lima, od Save do Hvara i Korule. Na bosansko prijestolje je doao vrlo
mlad sa petnaest godina, naslijedivi strica Stjepana II Kotromania 1353.
Godine. U poetku svoje vladavine imao je odreenih potekoa, prije svega sa
ugarskim kraljem Ludovikom koji je 1363. Godine u dva navrata bezuspjeno
pokuao da zauzme bosansku dravu, te sa vlastitim bratom Vukom koji je 1366
godine podigao pobunu protiv Tvrtka I.
Nakon bitke na Marici 1371. godine i smrti srpskog cara Uroa, posljednjeg
Nemanjia, Srbija nije vie bila jedinstvena drava, nego samo konglomerat
plemikih teritorija. Teko stanje u srednjovijekovnoj srpskoj dravi najbolje je
iskoristio Tvrtko I , tako to je poveo aktivniju politiku prema Istoku. Najveu
prepreku za ostvarenje Tvrtkovog cilja predstavljao je upan Nikola Altomanovi,
vladar teritorije izmeu Kotora i Rudnika. Budui da je Nikola Altomanovi, imao
brojne neprijatelje, meu njima kneza Lazara, kome je preoteo Rudnik , Tvrtko I je
brzo naao saveznika protiv Nikole Altomanovia. U jesen 1373. godine polo im
je za rukom da savladaju Nikolu, kojeg su zarobili u Uicu i oslijepili ga. Nikoline
zemlje su podijelili meu sobom , tako to je istoni dio s Rudnikom, Uicem i
drugim gradovima pripao Lazaru, dok je zapadni dio, gornje Podrinje, jedan dio
Polimlja i Gacko, pripali Tvrtku. Osim toga, 1377. Godine Tvrtko je preoteo
Baliima: Trebinje, Konavle i Draevicu. Na taj nain su znatno porasla Tvrtkova
mo i ugled, pa se 1377. Godine dao krunisati za kralja Srbije, odnosno kralja
Srbljem i Bosne i Pomoriju i Zapadnim stranama, kao praunuk kralja Stefana
Dragutina po enskoj lozi. Novi kraljevski naslov priznali su Tvrtku Dubrovani,
Mleani i drugi evropski dvorovi.
Do svog krunisanja 1377. godine Tvrtko je u svom prodiranju ka istoku postiga
znatno proirenje bosanske drave, svoju vlast je proirio skoro do srca
Nemanjike drave, tako da vie nije bio zainteresovan za dalja osvajanja u tom
smjeru. Zatim je bosanski kralj teite svoje politike prenio na jadransku obalu.
Bosanska teritorija je izlazila na Jadransko primorje od kojeg je toliko zavisila
njena privreda, ali od toga nije imala nikakve koristi. Na obalskom pojasu od
Neretve do Boke Kotorske posjedovala je samo neznatna naselja siromanih
seljaka i ribara. Dubrovnik u sredini tog pojasa, Drijeva i Kotor na njegovim
krajevima, nisu bili pod vlau bosanskog kralja. Dubrovnik je oduvijek bio
politiki nezavisan od drava u zaleu, trg na Neretvi morao je 1357 godine da
ustupi ugarskom kralju Ludoviku (Lajou), a Kotor se sam potinio Ugarskoj.Sva tri
privredna sredita su bila pod ugarskom zatitom , tako da njihovo nasilno
potinjavanje nije moglo doi u obzir u okvirima normalnih odnosa sa Ugarskom.
Meutim, u jednom momentu prilike su se naglo promijenile i pruile su izvjesne
anse za dobijanje jednog od tih dragocjenih privrednih centara. Godine 1378
izbio je jedan sukob izmeu Venecije i enove, starih suparnika, oko ostrva
Tenedosa, koje je vizantijski car Jovan V Paleolog ustupio na ime svojih dugova

Mleanima. enovljani su smatrali da su time ugroene njihove kolonije na

obalama Crnog mora, pa su stupili u otvoreni rat s Venecijom. Na istonoj obali
Jadranskog mora, koja je od Kvarnera do Kotora bila pod ugarskom vlau,
Venecija je nala slabu taku u gradu Kotoru, koji se tek 1371 godine potinio
Ugarskoj. Mletaka flota je sredinom avgusta 1378 godine zauzela grad i izazvala
veliki strah u Dubrovniku. Venecija se tada trudila da privue na svoju stranu
bosanskog kralja. Nakon mletakih diplomatskih akcija, proirene su glasine kako
je bosanski kralj uao u savez s Venecijom. Tu glasinu su uplaeni Dubrovani
prenijeli kralju Ludoviku, iako je Tvrtko upravo tada ponudio da poalje 300 ljudi
za odbranu Stona od eventualng mletakog napada. Tom prilikom Dubrovani su
odbili bosansku pomo, jer je neposreda opasnost ve bila prola. Tvrtko je i
kasnije nudio svoju pomo Dubrovanima za odbranu Stona, meutim, bili su
svjesni njegove moi, te su se plaili da se nee okrenuti protiv njih. Kriza oko
Kotora se naroito zaotrila krajem 1378 i poetkom 1379 godine, kada su u
Dubrovnik prispjele i krae vrijeme boravile enovljanske galije. Neki Kotorani su
se tajno uputili u Cavtat , gdje su Dubrovanima i enovljanskim zapovjednicima
obeali da e zbaciti mletaku vlast. Meutim, Kotorani nisu odrali svoje
obeanje, a opasnost se smanjila nakon to su enovljanski brodovi otplovili.
Kotorani su tada promijenili orijentaciju i poeli su da trae izlaz iz teke situacije
u pregovorima s kraljem Tvrtkom. Njihov poslanik, jedan vlastelin iz porodice
Bua, koja je kasnije dala kralju jednog portovestijara, obeao je Tvrtku da e se
grad predati njegovoj vlasti. Glavnu prepreku ostvarenju itavog plana
predstavljali su Dubrovani, zato se kotorska kombinacija s Tvrtkom odmah
okrenula protiv Dubrovnika. Tvrtko je zaustavio prirodni promet izmeu zalea i
Dubrovnika, te je na taj nain doveo Dubrovane u situaciju da se ale da su
izgladnjeli.
Dubrovani nisu ostali pasivni, ve su zabranili da trgovci i roba iz Dubrovnika
odlaze u Bosnu. U to vrijeme su Kotorani, pod pritiskom vijesti o porazu mletake
flote kod Pule i u strahu od enovljanskih galija koje su se ponovo zadravale u
Dubrovniku , zbacili su mletaku vlast i pokorili se ugarskom kralju.Tako su se
izjalovili Tvrtkovi planovi o dobijanju Kotora, ali bosanski kralj poslije toga nije
digao ruke od Kotora, ve je strpljivo ekao da mu se ukae povoljna prilika.
U jesen 1379 godine dolo je do velike zabune i uzbune u Dubrovniku, jer se ulo
da dolazi vojska bosanksog kralja da napadne gradsku teritoriju. Zapravo,
bosanska vojska, pod jednim kraljevim vojvodom i upanom dolazila je u Trebinje
da zavede red naruen pljakom jednog lokalnog vlastelina. Vojni odred oigledno
je bio jedna kaznena ekspedicija, koja lijepo ilustruje sredstva kojima je kralj
obezbjeivao svoj uticaj na pojedinim dijelovima svoje prostrane drave. Vojvode
i upani bili su u ovom periodu kraljeve vladavine, posluni izvrioci njegove
volje. Sam kralj je sredinom septembra boravio pod Spuem u Zeti na teritoriji
Baliia. Iako su oskudni izvori o ovom dogaaju moemo pretpostaviti da je
ratovanje zavrio u svoju korist i da je prodro veoma daleko. Neuspjeh u borbi za
Kotor, kao i privremeni gubitak Drijeva (1357-82,-pod ugarskom upravom),
glavno domaeg trita soli bili su neposredan povod da Tvrtko preduzme
izgradnju novog grada, na veoma povoljnoj lokaciji u upi Draevici, na sjevernoj
strani Kotorskog zaliva. U blizini rjeice Sutorine ispod novog grada nazvani Sv.

Stefan, otvorene su solane i skladita soli. Nakon to je povratio dio huma od

ugarske, Tvrtko je podigao grad Brtanik. U porljee 1383 godine bosanski kralj je
preduzimao nove korake oko stvaranja svoje flote. U Veneciji je kupio jednu lahku
galiju a zatim je poruio da se izgrade jo dvije, te je uzeo jednog mletakog
patricija za svog admirala. Stvaranje pomorskih snaga i podizanje Brtanika,
pokazuje da je Bosna ve tada imala pod svojom punom kontrolom donji tok
Neretve.
Trgovci iz dlamatinskih gradova, zatim kotorani, te italijanski trgovci vidjelu su u
novom trgu zgodno mjesto gdje se so moe prodavati u veim koliinama pa su
ga mirno prihvatili. Meutim, Dubrovnik je sasvim drugaije reagovao. Zbog
znaaj soli u blakanskoj trgovini, Dubrovani su svim srestvima suprostavljaju
Tvrtkovom nastojanju da u Novom otvori trite soli. Najzad su poslije mnogo
napora i vie diplomatski poteza uspjeli u tome.
Nakon smrti ugarskog kralja Ludovika, 11. septembra 1382 godine, koji nije imao
mukih potomaka, nastale su krupne promjene. Krize u ugrskoj kraljevini bile su
na pomolu, a istovremen s tim rasli su izgledi da e Bosna dobiti trgove u
Drijevima i Kotoru. Tvrtko je u meuvremenu ponovo dobio Drijeva, pa je odustao
od svojih planova. Ugarsko- poljska unija se odmah raspala i u Ugarskoj je na
prijseto dola Marija, trinaestogodinja ki pokojnog kralja, dok je stvarna vlast
vrila stara kraljica, Tvrtkova roaka. Kraljice su bile svjesne Tvrtkove snage , pa
su ustupcima obezbjeivale naklonost svog roaka. U proljee 1385 godine
priznale su mu pravo na Kotor, koje je Tvrtko neto ranije, zasad u nepoznatim
okolnostima, vjerovatno u borbama proti Bale Balia, potinio svojoj vlasti.
U jesen 1383.godine bilo je veoma burno na podruju izmeu Dubrovnika i
Boke.Pocetka septembra Tvrtko je poslo dvije hiljade ljudi protiv neke vosjke u
Trebinje i Konavle. Tvrtko je istjerao neprijateljsku Balinu vojsku iz svojih
primorskih upa, kasnije je podinio i Kotor, te je dobio ugarsku potvrdu.Nakon
to su se Drijeva i Kotor nali u rukama bosanskog kralja,to je imao veliki znaaj
za bosansku privredu i kraljevske finansije. Sredinom 1385.godine zapoele su
borbe za ugarsko prijestolje izmeu napuljskog kralja Karla Drakog , roaka
umrlog kralja Ludovika i Sigismunda ( igmunda) Luksemburkog,sina cara Karla
IV.Sigismund je kraljem ljeta 1385.godine sa vojskom svog brata,ekog kralja
Vaclava (Vjenceslava),provalio u ugarsku i oenio mladu kraljcu Mariju.Nakon
Sigismundovog odlaska u eku,u Budim je doao Karlo Draki.Kraljice su pod
pritiskom plemstva pristale na Karlovo krunisanje za kralja,a zatim su
organizovale muko ubistvo kojim je uklonjen novi kralj.Smrt kralja Karla izazvala
je otvoreni rascijep i unutranji rat u Ugarskoj , te nestabilnost koja je trajala
preko dvadeset godina.Pristalice ubijenog Karla Drakog su se pobunile , pa su
krajem jula 1386.godine , nedaleko od akova napale kraljice pobile svoje
ogorjele protivnike,a Mariju i Elizabetu zarobili i odveli u tvravu Novigrad.U
Ugarskoj je poslije toga nastao potpuni haos.Karlove pristalice su traile da na
prisjeto doe Ladislav Napuljski, sin ubijenog kralja.Iz eke se vratio Sigismund
Luksemburki da se bori za osloboenje Marije i da se popne na ugarski prijesto.
Do tada su ve susjede zemlje zauzele stav i poele da se mijeaju u unutranje
sukobe.Dok se Venecija opredjelila za kraljicu i njenog mua Sigismunda,Tvrtko je

pomagao njihove protivnike u Hrvatskoj.Najranije vijesti o bosankom angaovanju

odnosi se na Hrvoja Vukia Hrvatinia i njegovog brata, Vuka koji su neposredno
usestvovali u borbama na strani Horvata i Paline. Sigismund se u proljee
1387.godine krunisao za kralja i nakon toga je postiga sjajne uspjehe , sto je
natjeralo bosanog kralja da se lino ukljui u borbu . Uz pomoc Venicije ,
Sigismund je izveo uspjesnu opasadu Novigrada i oslobodio kraljicu Mariju u ljeto
1387. Sigismund je uspio da privremeno uspostavi kontrolu na Hrvatskom , pa su
ustanici prinjeli poriste ratovanja na istocnu Slavoniju. Nakon donosenja odluke u
borbi protiv Sigismunda i Marije , Tvrtko je teziste svog djelovanja prenio u
Dalmaciju. Prvi znacajn rezultat bosanski kralj je postigao u julu
1387.godine,kada je zaposjeo Klis . Zauzimanje Klisa imala je veliki znacaj za
dalje borbe, jer je bio otvoren pristup Spiltu. Bosanske cete su pustosile splitsku i
zadarsku gradsku teritoriju oslobodile su Palininu Vranu od opsade
Sigismundovih pristalica i zatvorile svoje protivnike u grad Nin. I ako su pretrpili
znatno pustoenje od bosanke vojske, dalmatinski gradovi nisu eljeli da
kapituliraju pred bosanskim kraljem. Pristajali su da mu ukau svaku poast ali
nisi htjeli da se odmetnu od kralja Sigismunda kojeg su smatrali svojim zakonitim
vladarom.Tvrtko je sredinom decembra 1387.godine zauzeo grad Ostrovicu. U
proljee 1388.godine nastavio je sa pustoenjem dalmatinskih gradova , a Split je
ak oekivao sredinom godine i opsadu s mora od Tvrkovih galija izgraenih u
Kotoru. Dalamatinski gradovi su trazili Sigismundovu pomo koji je krajem
1388.godine poslao malo brojnu vosjku koja je bila ne dorasla s vojskom kralja
Tvrtka.
Nakon toga , gradovi nisi vise imali nikakve nade za osloboenje od Tvrtkovog
pritiska.Zato su u martu 1389 godine na njegov poziv da se potiine uputili
poslanike i pokusali da odloze i trenutak konane odluke, uzdajuci se u neki
preotkret. Svaki grad je nastojao da bude meu posljednjima koji ce promjeniti
gospodara Tvrtko im je izaao u susret i odredio rokove za predaju , a Splitu je
omoguceno da bude posljednji i dao mu je rok 15 juni 1389 godine.
U to vrijeme bosanska vojska je uetvovala u bici na Kosovu . Tokom XIV na istoku
ce se Osamnako Carstvo afirmisati kao svjetska sila. Za vrijeme vladavine sultana
Osmana ( 1290-1326 ) i Orhana ( 1326-1360) , osmanska drzava osnaila i
konsolidovala tako sto je osvojila skoro cijeli prostor Male Azije. Zauzimasnjem
Galipolja 1354 godine, Osmanlije zapoinje osvajanja Jugo-istocnog dijela
evropskog kontinenta,sto je neminovno vodilo sukobu Bonjana i Osmanlija.
Vladari balkanskih drava su svatili da im prijeti velika opasnost od Osmanlija pa
su se udruzili s namjerom da protjeraju Osmanlije iz evrope. Sve mocne drzave;
Bosna ; Ugarska, Srbija, Vlaka postale su jedinstvene i sklopile ugovor u borbi
protiv Osmanilija. Godine 1371 koalicija balkanskih drava skupila je ogromnu
vojsku kako bi se suprostavili Osmanlijama i protjerali ih iz Evrope. Nakon sto je
Lala ahin saznao za skupljanje velike neprijateljske vosjke svatio je da im se ne
moze suprotstaviti te je zatrazio pomoc od sultana Murata (1362-1389). Dok je u
Jedrenima ekao dolazak sultanove vojske , stigla mu je vijest da se neprijateljska
vojska pribliila na dva dana hoda od Jedrena i da se ulogorila na obali rijeke
Marice. Vladari balkanskih drava su smatrali da e to biti lahak poduhvat , pa su
namjeravali da osvoje i sravne sa zemljom Jedrene. Budui da sultanova pomo

nije stigla na vrijeme , Lala ahin je shvatio da se ne moe odbraniti od brojano

nadmonijeg neprijatelja, tako to e se zatvoriti u gradske zidine. Zato je odluio
da svojh 10.000 vojnika iznenada napadne neprijatelja i da bitku rijei u svoju
korist. Jedan od najboljih osmanskih vojskovoa bio je Hadi Ilbegi, pa je odlueno
da on predvodi ovaj pohod. Sa svojim izviaima Hadi Ilbegi se pribliio do
neprijateljskog vojnog logora. Paljivo je osmatrao iz zasjede neprijateljsku vojsku
i ekao pogodan trenutak za napad. Vojska balkanskih drava je potcijenila
neprijatelja i bila je ubijeena u pobjedu , pa su cijelu no pijanili, a zatim su
umorni i bezbrini pospali.
To je bila dobra prilika da Hadi IIbegi izvri noni prepad na neprijateljsku vojsku.
U prilog su mu ile vremenske prilike, jer je bilo oblano, padala je kia, puhao je
vjetar i bilo je vrlo mrano. Vojska balkanskih saveznika iz dubokog sna probudili
su bojni povici osmanskih vojnika, pa su zbog pijanstva bili zbunjeni i mislili su da
neprijatelj sa svih strana navaljuje. Oni hrabriji su isukali maeve i tukli su sve to
se pred njima pojavilo. Neki od ogromnog straha nisu mogli da se bore, a neki su
se spaavali skakanjem u rijeku Maricu, bijegom na konju ili pjeke. Zbog velike
zabune jedni druge su ubijali mislei da je neprijatelj. Mnogi su se utopili u rijeci
Marici, a neki su se bijegom spasili. Osmanlije su zaplijenili ogromno bogatstvo.
Neprijateljske voe koje su uhvatili odmah su likvidirali. Meu srpskim velikaima
stradali su Vukain, Ugljea i Gojko. Mjesto na kojem je voena Marika bitka
otada se zove Sirp sindigi, to znai mjesto gdje su Srbi stradali.
Od monih i uglednih vladara u susjedstvu Osmanlija, jedino vladari Bosne i
Albanije nisu postali sultanovi haranici. Zato je sultan Murat 1385 i 1386 godine
poduzeo protiv ovih drava. Sultan je elio da ih sam, lino zauzme, meutim,
Bosna i Albanija su bile teko pristupane zbog brdsko-planinskog terena, jakih
utvrenja i hrabrosti stanovnitva. Zato ih nije mogue osvojiti odjednom, nego je
bilo nuno da se tokom dueg vremenskog perioda izvri niz iznenadnih, silnih
napada, kako bi najzad dole pod osmasnku vlast. Ove procjene sultana su se
pokazale tanim, jer od prvog upada u Bosnu 1386 godine , pa do politikog
sloma srednjovijekovne bosanske drave prolo je sedamdeset i sedam godina.
U proljee 1386 godine sultan je dobro opremio vojnik za pohod na kraljevinu
Bosnu. Za komadanta u ovom pohodu postavio je iskusnog Timurta-bega, koji je
sa vojskom preko Albanije krenuo prema Humu. Tom prilikom su Osmanlije
suzbijeni u Humu, ali su uspjeli zaplijeniti veliko bogatstvo i mnogo zarobljenika.
Naime, stanovnici Bosne i Huma su kod Osmanlija bili izuzetno cijenjeni zbog
svoje tjelesne ljepote i lijepih karakternih osobina. Dio zarobljenika iz ovog
pohoda ukljuen je u redove osmanske vojske. Iste godine su Osmanlije poduzele
pohod protiv Lazara, ali on ih je zaustavio kod Plonika na Toplici. Osmanski
historiar Idris Bitlisi spominje da je nakon ovog upada Osmanlija, bosanski kralj
uputio poslanika sultanu s namjerom da ubudue plaa hara. U slubenim
izvjetajima Abdulkadir efendije zabiljeeno je da su Osmanlije tom prilikom
osvojile Prijepolje, Pljevlja, ajnie, Fou, Nevesinje i Konjic.
Nakon bitke na Marici , Srbi su doli u vazalan odnos prema Osmanlijama, pa su
njihovi vojnici uestvovali u vojnim pohodima osmanske vojske. Meutim,
prilikom vojnog pohoda na Konju, srpski vojnici poinili razna nasilja i tete

muslimanima u tim krajevima. Zbog toga je sultan strogo kaznio srpske vojnike
koji su poinili navedena nasilja. Kada su se vratili u Srbiju srpski vojnici su
ispriali knezu Lazaru dogaaj o sultanovom kanjavanju, ali mnogo preuvelian.
Zato je Lazar odbio vazalnu pokornost i plaanje haraa, te je poduzeo pohod
protiv Osmanlija. Srbi su opljakali i opustoili neke osmanske pokrajne. Kada je
sultan saznao za ova nasilja i pobunu Srba, odluio je da poalje Lala ahina sa
20.000 iskusnih ratnika kako bi kaznio Srbe i da ne dozvoli sklapanje saveza sa
susjednim vladarima. im je saznao za pohod Osmanlija , knez Lazar se uplaio i
zabrinuo , pa je pozvao u pomo susjedne vladare. Budui da je bosanski kralj
Tvrtko I Kotromani bio najmoniji balkanski vladar, Lazar se prvo njemu obratio
za savjet i pomo. Kralj Tvrtko mu je obeao pomo, ali ga je prekoravao zbog
toga to je on prvi meu hrianskim vladarima prihvatio ponienje i pokorio se
sultanu, te zakljuio ugovor o vazalnom odnosu. Nakon sklapanja saveza izmeu
kralja Tvrtka i kneza Lazara, oni su poeli nagovarati i druge sultanove haranike
da se odmetnu od sultana i da im se pridrue. Tako su nagovorili imana,
namjesnika u Janboli i Nikopolju, te arnautskog vladara Skadra, uru
Stracimirovia. Namjesnik Skadra je zbog susjedske bliskosti i istog porijekla
odravao dobre odnose sa bosanskim kralje Tvrtkom, a zbog straha da ne izgubi
vlast pokoravao se sultanu. Kada je Lala ahin paa krenuo sa vojskom ,
namjesnik Skadra se prividno stavio na raspolaganje sultanu. Dodvoravao se
sultanu iznosei mu razne prijedloge u vezi sa pohodom osmanske vojske na
Bosnu, te je preuzeo uloguvodia sultanove vojske. Sultan nije posumnjao u
njegovu iskrenost, pa ga je imenovao za komadanta predhodnici vojske za pohod
u Bosnu. Osmanska vojska je 1388. godine krenula sa june strane prema Humu.
Meutim, poto nisu naili na bosansku vojsku, namjesnik Skadra je linim
primjerom naveo osmanske vojnike na pljaku. Lala ahin paa je dopustio
svojim vojnicima da krenu u pljaku , a on je sa hiljadu vojnika ostao na jednom
mjestu.
Kada su se Osmanlije najmanje nadali, kralj Tvrtko je sa tridesetak hiljada svojih
ratnika svom silom navalio na neprijatelja. Vrlo brzo Bonjani su unitili odred
osmanske vojske koji se nalazio sa Lala ahinom kod Bilee. Poto su prolazi bili
vrlo uski, a prostor za borbu vrlo mali, osmanska vojska je za kratko vrijeme
pretrpjela strahovit poraz. Lala ahin je s velikom mukom jedva sauvao ivu
glavu, a gubici na strani osmanske vojske su bili ogromni, od 20.000 vojnika samo
se 5.000 spasilo.