Sie sind auf Seite 1von 7

Prikazi i recenzije, Migracijskc teme 14(1998), 3: 233-247

Karl Kaser

Slobodan seljak i vojnik: povojaenje


agrarnog drutva u Hrvatskoslavonskoj Vojnoj krajini (1535-1881)
Zagreb: Naprijed, 1997, l-ll, 270 + 254 str.

U izdanju nakladnike kue "Naprijed"


u seriji "Povijest & Historija" objavljen je
1997. hrvatski prijevod djela Slobodan seljak
i vojnik: povojaenje agrarnog drutva u
Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj leTajini (J 5351881) austrijskog povjesniara Karla Kasera.
Djelo je prvi puta objavlj eno 1986. pod
naslovom Freier Bauer und Soldat. Die Militarisierung der agrarischen Gesellschaft in
der kroatisch-slawonischen Militiirgrenze
(J 535-1881), kao habilitacijska radnja u izdanju biblioteke Sveuilita u Grazu "Zur
Kunde Si.idosteuropas" (urednik: dr. Ferdinand Hauptmann). Drugo njemako izmijenjeno izdanje objavljeno je 1997. i
posluilo kao predloak za hrvatski prijevod.
U njemu je novo, esto poglavlje, u drugom
dijelu koje se odnosi na nacionalne integracijske procese u Vojnoj krajini, zatim
poglavlje o zadrugama, dok je isputeno
drugo poglavlje drugog dijela: "Krajika
drava. Vojna uprava i samofinanciranje",
iji je sadraj ukljuen na dmga mjesta u
knjizi. Djelo donosi, kako to i sam autor
naglaava u svom predgovom hrvatskom
izdanju, neke nove nazore o Vojnoj krajini,
prije svega o navodnim 'feudalnim odnosima' te prikazuje drutveni i gospodarski
ivot agrarnog drutva u Vojnoj krajini u
vremenskom rasponu od 16. stoljea do
njezina ukidanja 1881.
U sreditu autorova interesa nalazi se
krajinik kao sredinji initelj Vojne krajine,
odnosno civilna strana njegova vojnog odre-

enja. Autor naglaava da je tezom u naslovu


elio istaknuti dvije sastavnice koje su u
ivotu krajinika inile dva konstantna pola i
na kojima se temeljila struktura vojno-krajikog dmtva, a to su slobodno seljatvo i
vojnitvo. Koncepcijski je knjiga podijeljena
na dva dij ela od kojih svaki ima sedam
poglavlja. Prvi dio nosi podnaslov "Rana
krajika drutva (1535-1754)", a drugi "Povojaeno drutvo (1754-1881)". Tematski je
problematika ograniena na Hrvatsko-slavonsku vojnu krajinu. I u pogledu periodizacije ovo djelo predstavlja novost u
dosadanjoj historiografiji koja se bavi Vojnom krajinom. Naime, autor ne uzima administrativne uredbe i upravno-organizacijske promjene kao uporita za periodizaciju, nego njegova periodizacija slijedi razvitak krajikog drutva koji je tekao neovisno
o upravnotehnikim zahvatima u krajiki
sustav. Samo je jedno organizacijsko prestrukturiranje imalo odluujue posljedice za
ivot krajinika, 'Krajika prava' iz 1754.
Tada je vojnokrajiki sustav podvrgnut temeljitim promjenama u organizacijskom i
funkcionalnom smislu. (Vojna krajina se
pretvara iz obrambene institucije u zonu
vojaenja za carsku vojsku. Budui da je
Vojna krajina nastajala postupno, bilo je
teko odrediti polazinu to ku periodizacije.)
Autor kao polazite svoje periodizacije
uzima godinu 1535., kada su prvim naseljenicima u umberakom distriktu Habsburgovci podijelili povlastice, a to je posluilo kao obrazac za dodjeljivanje povlastica krajikom puanstvu koje se
poetkom 17. stoljea naseljavalo du Hrvatske i Slavonske krajine. Godina 1881.
predstavlja krajnju toku u periodizaciji,
kada je dolo do rasputanja Vojne krajine.

237

Prikazi i recenzije, Migracijske teme 14(1998), 3:233-247

I. TOM. Rana krajika drutva (1535-

1754)
Prvi dio knjige sastoji se od sUedeih
sedam poglavlja: l. Pustoenj a i kraj postojeeg drutvenog poretka u 16. s toljeu ; 2.
Model: Uskoci umberakog distrikta; 3.
Vlasi Varadinskog generalata; 4. Krajika
sela Karlovakog generalata; 5. Lika; 6.
Iznimka: Banska krajina; 7. Novi model:
Slavonski generalat. Autor opisuje osmanlijska pustoenja du hrvatsko-slavonskoosmanlijske granice koj a su imala za posljedicu bjeanj e stanovnitva, njihovo iseljavanje ili preseUavanje od strane vlastele iz
ovih krajeva i potpuno unitavanje gospodarskih, infrastrukturnih i drutvenih
struktura. Prema autoru, upravo je potiranje
starih struktura omoguilo stvaranje Vojne
krajine, prije svega njene nove drutvene i
gospodarske strukture. Prev l a d avaj ua je
uloga pripadala vojnoj upravi koja je postala
suoblikovatelj drutvenoga i gospodarskog
ivota. Temelj novog drutva inilo je
slobodno seljatvo, koje je bilo osloboeno
svake podlonosti zemaljskoj vlasteli, a za
osobnu slobodu i posjedovanje zemlj e bili su
obvezni vriti vojnu slubu za zemljoposjednika, a to je bio kralj. Dakle, slobodni
zemljini posjed i vojna sluba bili su okvirni
uvj eti za nastanak ranih krajikih drutava.
Prikazan je proces izuzimanja podruj a na
kojem je nastala Vojna krajina iz nadlenosti
Hrvatskog sabora, bana i vlastele te njegovo
preuzimanje u upravnom pogledu od strane
vojnokraj ike administracije i unutranjeaustrij skih stalea koji su ga financirali.
Autor naglaava da do sredine 18. stoljea
nije m ogue govoriti o jedinstvenom drutvu
Vojne krajine, nego samo o vi,e krajikih
drutava s razliitim poetnim i okvirnim
uvj etima. Analizirajui tri najstarija vojnokrajika podruja - umberaki distrikt,
238

Varadinski i Karlovaki generalat- moemo


pratiti nastajanje razli itih vojnokrajikih
drutava, to je bilo posljedica uvjeta pod
kojima su se novi stanovnici (uglavnom
prebj ezi iz Osmanlijskog carstva) naseljavali
na opustoena podru ja.
umb eraki je distrikt posluio kao
model za nastanak Vojne krajine. Nastao je
otkupom umberakoga zalonog vlastelinstva od strane unutranjeaustrijskih stalea
koje je 1547./48. arondirano mehovskim
posjedima. Na njemu su od 1530. naseljavane uskoke obitelji, prebjezi iz osmanlijskog podru ja. U ovo podruje su upui
vane i druge skupine uskoka koje su pristizale
tijekom narednih godina. Povlastice koje su
podij elj ene umberaki m uskocim a 15 3 5.
predstavlj ale su precedentni sluaj za povlastice krajikog pu a nstv a. Za daljnji razvitak
krajine bila je kljuna kombinacija zemljinog posjeda i neplaene vojne slube, kao
i stvaranje agrarnog drutva koje je bilo
egalitarno, dakle bez bitnih socijalnih razlika.
Izdvajali su se jedino knezovi i vojvode koji
su dobivali vee posjede, ali su imali i vee
obveze.
Sli no st

Varadinskoga generalata sa

umberakim distriktom je u tome to su

povlateni naseUenici (Vlasi) dobili zemljite, a za uzvrat su morali obavljati vojnu


slubu. Meutim , naseljenici su bili brojniji i
socijalno heterogeni, zadruga koja nije
postojala u umberakom distriktu ovdje je
bila rasprostranjena i bila sastavnim dijelom
zakonske osnove na kojoj je poivalo
povlatena drutvo generalata~ Tu su zakonsku osnovu inila tzv. "Statuta Valachorum",
povlastice za Vlahe Varadinskoga genemlata koje je kralj Ferdinand ll. izdao 1630.
"Statuta" sadre niz odredbi kojima se
regulirao status vlakog stanovnitva. Vlasi
su mogli slobodno raspolagati zemljinim

Prikazi i recenzije, Migracijske teme 14( 1998), 3:233-247

posjedima, odreuju se granice Varadinskoga generalata, Vlasi su dobili pravo na


samoupravu, a vojna sluba se shvaa kao
naknada za slobodni zemljini posjed.
Uvjeti za naseljavanje, drutveni i gospodarski razvitak u Karlovakom generalatu
znatno su se razlikovali od onih u Varadinskome. Naseljavanje razliitih skupina
stanovnitva (starosjedilako stanovnitvo i
doseljenici - Bunjevci, Vlasi i Venturini)
odvijalo se u dva velika vala i to poetkom
17. stoljea i oko 1700. godine. Glavna je
razlika u tome to nije postojao jedinstveni
pravni poloaj za sva krajika sela kao to je
to bilo u Varadinskom generalatu. Autor
razlikuje dvije skupine sela: slobodna krajika sela, koja su bila pod zatitom vladara
ili krajike uprave, i poluslobodna sela, koja
su imala povlaten status, ali su bila pod
jurisdikcijom vlastelina. Takoer je i proces
teritorijalnog zaokruivanja generalata bio
otean i usporen u usporedbi s Varadinskim,
.jer je podruje generalata bilo ispresijecano
civilnim imanjima. To je podruje bilo slabo
naseljeno i stoga pogodno za nove naseljenike, meutim, nakon velikoga migracijskog
vala koji je zavrio 1718., postaje prenapueno i dolazi do iseljavanja. Migranti odlaze manjim dijelom u osmanlijska i venecijanska podruja, a veinom u podruje
Peuha.

Sljedea tri poglavlja posveena su Lici,


Banskoj krajini i Slavonskom generalatu s
njihovim osobitim razvitkom unutar vojnokrajikog sustava.

Lika je nakon ponovnog zaposjedanja


1689. i gotovo dvadesetogodinjeg sporenja
i zmeu likog puanstva, Dvorske komore u
Grazu i Beu te krajikih vlasti o njenoj
budunosti, 1712. inkorporirana u Karlovaki generalat. Budui da je gospodarska

situacija bila iznimno teka, kao glavni problem javlja se financiranje uprave. To je ipak
preuzela Dvorska komora nastoj ei to vie
smanjiti trokove i pronai nove organizacijske oblike, uinkovitije i jeftinije. Pokualo se razrezivanjem raznih poreza kako bi
se Liki distrikt samofinancirao. Ova ideja
nije u poetku imala osobita uspjeha u Lici,
ali je kasnije postala obrascem za uvoenje
sustava samofinanciranja u cijeloj Vojnoj
krajini.
Banska je krajina predstavljala iznimku
jer je, kao dio Vojne krajine, bila jedino
podruje na kojemu je ban kao zastupnik
ugarskoga kralja obnaao vojnu i civilnu
vlast. Na ovom podruju nije krajem 16. i
poetkom 17. stoljea dolo do ponovnog
naseljavanja, jer su se vlastelinstva na Kupi
uglavnom uspjela odrati. Vojnu slubu su
obnaali podloni kmetovi te za nju bili
plaeni iz kraljevske blagajne. Ovdje nije
nastalo krajika drutvo kao to je bilo ono u
Varadinskome i Karlovakom generalatu .
Nakon Bekog rata i pripajanja novih podruja Banskoj krajini, dolazi i ovdje do
naseljavanja vlakih obitelji na novosteena
podruja oko Zrina, Novoga i Kostajnice.
Pravni poloaj Vlaha naseljenih u Bansku
krajinu bio je tei od onih u Varadinskome i
Karlovakom generalatu, no ipak nisu bili
podlonici nego slobodni krajinici iji je
zemljini posjed bio optereen s vie dadbina i tlake nego u drugim dijelovima
Vojne krajine.
Osnivanjem Slavonskoga generalata po18. stoljea stvoren je novi model
koji je posluio kao uzor za preustroj Vojne
krajine na novoj osnovi, kao to je to prije
dva stoljea bio umberaki distrikt. Naseljavane je novo stanovnitvo iz Bosne na
uskom podruju u Slavoniji i Srijemu .uz
granicu s Osmanlijskim carstvom. To su bili
etkom

239

Prikazi i recenzije, Migracijske teme 14(!998), 3:233-247

Hrvati, Bunjevci i Vlasi (Raci) za koje je


Dvorsko ratno vijee od Dvorske komore
trailo uznicu na kojoj bi obiteljima dijelilo
zemlju kao ekvivalent za plau. Odluujue
je za model Slavonskoga generalata bilo
pitanje financiranja, a izlaz se mogao nai
samo u to veem samofinanciranju koje se
moglo ostvariti putem oporezivanja krajikih
obitelji.
Na kraju prvog dijela knjige autor
da je Vojna krajina predstavljala
posebno i zatvoreno podruje unutar Habsburke Monarhije u kojoj je sloboda bila
nerazdvojivo povezana s vojnom slubom i
zemljinim posjedom. Unutar ovakvog
odnosa snaga, u Vojnoj krajini nije bilo
mjesta za ob1inike i trgovce, jer je prevladavala naturalna privreda. Drutvo je bilo
uglavnom homogeno, izdvajali su se jedino
tradicionalne voe, kao knezovi i vojvode, te
nii sloj onih koji nisu stekli posjed. U
poetku je obavljanje vojne slube bilo
neznatno jer je neplaeni vojnik u prvom
redu bio seljak, a tek onda vojnik. Taj se
odnos tijekom godina, kako je naseljenost
postajala guom, mijenjao, jer je uporaba
neplaenika sve vie zamjenjivala plaenike
kao stupove obrambenog sustava, a vojna
sluba i zemljini posjed postajali su sve
vre meusobno povezani. U prvoj polovici 18. stoljea dolazi do jaeg povojaenja i
birokratizacije krajikog drutva i sve se vie
oituje krutost novog sustava uprave.
zakljuuje

II TOM.
1881)

Povojaeno

drutvo (1754-

Drugi dio knjige bavi se Vojnom


krajinom nakon provedenih reformi i sastoji
se takoer od sedam dijelova: l. Od ranog
krajikog drutva do povojaenog drutva, 2.
Vojna sluba, 3. Demografija povojaenog
240

drutva, 4. Gospodarstvo pod vojnim zapovjednitvom, 5. Zadruga u svom patrijarhalnom kontekstu, 6. Nacionalna integracija
na vjerskoj osnovi, 7. Kraj Vojne krajine.
Autor istie kako je potreba da se Vojnoj
krajini dade nova funkcija urodila struktumim promjenama u razvitku krajikog
drutva koje su provoene od 1745. do 1770.
Krajnji rezultat tih promjena bilo je srastanje
razliitih ranih krajikih drutava u jedinstveno povojaeno drutvo Vojne krajine.
Vanjski znak toga procesa bila su Krajika
prava, objavljena 1754., koja su predstavljala
odreeni strukturni rez, jer su promjene bile
brze i korjenite. Krajinik, kojemu je glavna
zadaa do tada bila ojaati obranu Krajine,
pretvara se u profesionalnog vojnika. Nova je
uprava vjerni odraz vojne strukture ija je
osnovna jedinica bila regimenta. Vojna je
krajina podijeljena na ll regimentskih podruja. Regimenta je postala osnovna upravna i vojna jedinica. Tijekom pedesetih i
ezdesetih godina 18. stoljea Vojna je krajina obuhvaena gustom mreom propisa koji
su zadirali u sva podruja ivota. Za Vojnu
krajinu u 17. i poetkom 18. stoljea karakteristine su brojne migracije i porast puanstva naseljavanjem iz raznih podruja.
No, od sredine 18. stoljea dolazi do postupnog opadanja broja puanstva, a visok
mortalitet, nizak natalitet i kratak ivotni
vijek karakteristini su za krajika drutvo.
Osobito u razdoblju intenzivpijih ratnih
pohoda 1756.-1814. smjenjuju se porast i
opadanje broja puanstva. Vlasti su stoga
poticale naseljavanje slabo naseljenih krajeva. Tako je sredinom 18. stoljea slabo
naseljena Slavonska krajina bila naseljavana
puanstvom iz osmanlijskog i mletakog
podruja. Naseljavaju se takoer njemake
obitelji, a u Varadinsku krajinu 91 obitelj iz
eke i Moravske. Ove podatke autor pot-

Prikazi i recenzije, Migracijskc teme 14(1998), 3:233-247

krjepljuje mnogim statistikim pokazateljima. Zanimljivo je autorovo tumaenje


razliite visine fertiliteta na podruju Slavonske krajine (on je u Petrovaradinskoj
regimenti bio vii nego u Brodskoj i Gradikoj). Ovaj odnos Kaser tumai kulturolokom razlikom, tj. oprekom izmeu Srba/
pravoslavaca i Hrvata/katolika. Prvi ine
veinski dio puanstva u Petrovaradinskoj
pukovniji, a drugi su u veini u ostale dvije
pukovnije. Prema autoru, u Vojnoj je kraj ini
dolo do sudara dvaju razliitih kulturnih
modela, patrijarhalnoga, kojeg su nosioci
pravoslavni Vlasi i katoliki Bunjevci, i
modela koji je slian strukturama u zapadnoj
Europi, a kojeg su nosioci bili Hrvati i drugi
doseljenici.
Gospodarstvo je u Vojnoj krajini bilo
naturalnoga karaktera, a temeljilo se na
razmjeni proizvoda. Od sredine 18. stoljea
dolazi do proturjenog razvoja u Vojnoj
krajini koju je drava nastojala pretvoriti u
zatvoreno gospodarsko podruje. To se nije
moglo ostvariti jer je povezanost zemljino g
posjeda i vojne slube onemoguavala razvitak obrta i trgovine kao nunih grana za
unapreivanje novane privrede. Pojavljivanje novane privrede ugroavalo je opstanak zadruga, koje se opet iz vojnih razloga
nastojalo ouvati zakonskim putem.
U poglavlju o zadrugama autor analizira
dva modela enidbe i udaje koja su se
temeljila na razliitim predodbama o
obitelji i kuanstvu . Takozvani zapadnoeuropski model obiljeava kasnija enidba,
manje obitelji i razmjerno visok postotak
neoenjenih mukaraca i neudanih ena, a
istonoeuropski model, koji je u svijetu
univerzalniji, karakteriziraju rana enidba,
opi brak i sloeni oblici kuanstva i obitelji.
U ovaj drugi model ubraja se i zadruga koja
je bila rasprostranjen oblik obitelji u Vojnoj

krajini. Zadruga ili "Hauskommunion", kako


je naziva vojnokrajika uprava, spominje se u
pisanim izvorima prvi puta tek 1807. u
Osnovnim krajikim zakonima, to ne znai
da nije i prije postojala. Autor govori o
genezi zadruge koja se nije razvila u Vojnoj
krajini nego je rezultat razvitka pastoralnih
drutava Dinarskoga gorja, a u Vojnu su je
krajinu sa sobom donijeli doseljeni Vlasi.
Navodi pet vanih odrednica zadruge: nastaje spajanjem barem dvije pojedinane ili
osnovne obitelji, ona je proizvodna zajednica
i zajednica dobara, nastajala je samo meu
seljakim obiteljima, jer je osnovu zajednikog imetka inio zemljini posjed, naelo
patrilineariteta, tj. muka loza je konstitutivna za kuan sku skupinu i zadruga se mogla
utvrditi u Europi empirijski samo u sredinjim podruj ima jugoistone Europe (u
Albaniji, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji,
zapadnoj i sredinjoj Bugarskoj, sjevernoj
Grkoj , Bosni i Hercegovini, Slavoniji i
Hrvatskoj). Budui da pisani izvori ne spominju zadruge prije poetka 19. stoljea, a
sasvim je izvjesno da su postojale, autor je za
njihovu rekonstrukciju u razliitim dijelovima Vojne krajine koristio dva pomona
sredstva: prosjenu veliinu obitelji i odredbe o nasljednom redu za nasljednike na
zemljinom posjedu, te je doao do sljedeih
zakljuaka:

Zadruge su bile slabo rasprostranjene


u umberakom distriktu, a o nj ihovu postojanju u Varadinskom generalatu moe se
neizravno saznati iz "Statuta Valachorum".
Na temelju popisa iz Karlovakoga i
Varadinskoga generalata autor iznosi tezu
da je tendencij a ivljenja u zadrugama izraenija u Vlaha i Bunjevaca nego u Hrvata.
Ovu pretpostavku potvruj e istraivanje
obitelji u Lici i Krbavi na temelju "Conscriptio tenenorum et hominum beeder
241

Prikazi i recenzije, Migracijske teme 14(1998), 3:233-247

graffschafften Lica vnd Corbavia" iz 1712.


To je, prema autoru, povezano s kulturnim
kontekstom iz kojega ove migracijske struje
dolaze u Vojnu krajinu. Hrvatska migracijska
struja dolazi iz unutranjosti, sa sjevera, a
Vlasi i Bunjevci s juga i donose specifian
kulturni model balkanskog patrijarhata.
Prema Kaseru, procesi nacionalne integracije, koja je u Vojnoj krajini tekla sporije i
jednostavnije nego izvan nje, krenuli su u dva
smjera, a za to je odluujuu ulogu imala
vjerska pripadnost krajike obitelji. U Vojnoj
krajini postojao je niz prednacionalnih identiteta odreenih skupina puanstva, kao npr.
Senjski uskoci, Krmpoani iz Primorja,
Bunjevci, Vlasi (koji se do 18. stoljea u
pisanim izvorima ne spominju kao "Srbi" ili
"Raci") te Hrvati koji su u ranijem razdoblju
nazivani "katolici" ili "pribezi". Autor
navodi dvije mogue historijske opcije koje
su mogle utjecati da procesi nacionalne integracije krenu u drugom smjeru. To je
unijatski pokret u 17. i 18. stoljeu, koji je
podravala uprava i vladajua dinastija, i
socijalna integracija, koja se naslanjala na
socijalni status krajinika. Meutim, vjera je
ipak odigrala odluujuu ulogu, tako da je
vjerska pripadnost u 19. stoljeu postala
fermentom nacionalne svijesti; promjena
vjere uvjetovala je i promjenu ponaanja,
oblika izraavanja, ak i promjenu jezika. U
Vojnoj krajini nije procesom nacionalne
integracije nastala vojnokrajika nacija nego
dvije nacionalne skupine. Nakon rasputanja
Vojne krajine, broj pristalica pravoslavne
vjere podudarao se s brojem Srba, a broj katolika s brojem Hrvata. Autor navodi i druge
elemente koji su mogli odigrati vanu ulogu u
nacionalnoj diferencijaciji vojno-krajikog
puanstva, kao npr. jezik i naziv "Hrvatska",
"hrvatski", jer se Vojna krajina nalazila na
povijesno hrvatskom tlu i krajinici (i Srbi i
Hrvati) su nazivani Hrvatima i hrvatskim
242

regimentarcima u smislu onih koji dolaze iz


Hrvatske; do toga nije dolo. Vodeu ulogu u
nacionalnoj integraciji mogli su preuzeti ili
asnici ili kler. Nii kler odnosno sveenstvo
je svojim seljakim podrijetlom i interesnim
statusom bilo veoma homogeno te je odigralo
odlu-ujuu ulogu u procesu nacionalne integracije na vjerskoj osnovi. Autor istie
razliite uvjete koje su imale Katolika i
Pravoslavna crkva unutar Vojne krajine.
Poloaj Katolike crkve bio je puno povoljniji od onoga Pravoslavne, koja je tek
nakon 1690. dobila svoju crkvenu organizaciju u Vojnoj krajini. U vrijeme ranoga
krajikog drutva nije postojala nikakva
organizacija Pravoslavne crkve, nego je od
strane vladalake kue i Katolike crkve
podupirana i priznavana unijatska crkvena
organizacija koju pravoslavne krajike obitelji uglavnom nisu prihvaale. Najvie je
uspjeha imao unijatski pokret u umberakom distriktu gdje je, prema popisu
puanstva iz 1820., bilo preko tri tisue
pristaa unijatske crkve. Izgradnja kolstva
na vjerskoj osnovi (uz nejednaku potporu
uprave) samo je produbila suprotnosti i bila
daljnji element za nacionalnu integraciju na
vjerskoj osnovi. Tako su Bunjevci dosljedno
postaj ali Hrvatima, a Vlasi Srbima j er su bili
pravoslavci.
Knjiga zavrava poglavljem o procesu
rasputanja Vojne krajine i njenog sjedinjenja
s Hrvatskom-Slavonijom koji je tekao od
1869. do 1881. Autor govori o uzrocima koji
su do toga doveli i posljedicama koje je ova
organizacija ostavila na svim podrujima
ivota u tom prostoru. Kada je Vojna krajina
sredinom 18. stoljea promijenila funkciju i
pretvorena u zonu novaenja, krajinici su i
nadalje uivali povlaten status, ali su bili i
vie optereeni, osobito vojnom slubom
prema kojoj se podeavao ivot krajinika od
roenja do smrti i njegova djelatnost na

Prikazi i recenzije, Migracijske teme 14(1998), 3:233-247

kulturnome, socijalnom i gospodarskom polju. Stoga je, kako autor naglaava, nakon osloboenja seljaka i donoenja Ustava 1848. u
Austriji, Ugarskoj i Hrvatskoj, Vojna krajina
pretvorena iz "socijalno atraktivnog podmja
u anakronizam koji se vie nije dao reformirati" (tom II., str. 221).
Ova knjiga predstavlja vaan doprinos
vojnokrajikoj historiografiji, osobito stoga
to se bavi socija1nohistorijskim aspektom
vojnokrajike povijesti, kojemu do sada nije
pok1anjana primjerena panja. Rad se temelji
na mnotvu izvorne grae od koje posebno
mjesto pripada popisu iz 1712. godine,
"Conscriptio terrenomm et hominum beeder
graffschafften Lica vnd Corbavia", iz fonda
Miscelanea Unutranjoaustrijske dvorske
komore u tajerskome zemaljskom arhivu u
Grazu. Tablice, statistiki podaci i karte koje,
na alost, nisu ule u hrvatsko izdanje (iako
se u tekstu prijevoda uporno upuuje na njih),
rezultat su autorova procesa istraivanja i
interpretiranja izvora. Veoma je korisno
uvodno poglavlje u kojemu autor daje
pregled objavljene i neobjavljene grae iz
arhiva u Beu, Grazu i Zagrebu te saete
prikaze nekih starijih i recentnijih radova s
vojnokrajikom tematikom, to moe biti od
velike koristi mladim istraivaima koji se
namjeravaju baviti ovim podmjem.
Svakako je za pohvalu uloeni napor
prevoditelja za pronalaenjem boljih terminolokih rjeenja i njegov doprinos obogaivanju hrvatskoga povijesnog rjenika.
Veoma je vano da se u traenju novih
rjeenja ponekad ne ode u krajnost, kao i da
se dosljedno upotrebljavaju izabrani pojmovi, inae postoji opasnost stvaranja
pojmovne zbrke. Tako je npr. izraz "der Robot" preveden kao "robota" i "tlaka", pa ita
telj moe misliti da se radi o dvije razliite
vrste obveza, "das Regiment" je malo re-

gimenta, onda ponovno u istom odjeljku


pukovnija, potom je Mathias Stopfer jednom
upravni satnik, a dmgi put upravni kapetan.
Je li potpuno jasno znaenje rijei kao
"znaar", "rabotnika sela", "posebini povijesni razvitak"? Osim to se esto preuzima
njemaka sintaksa i predugi preponirani
njemaki pridjevi, prijevod sadri reenice u
kojima je sronost izmeu roda, broja i
padea prema hrvatskim gramatikim pravilima krajnje upitna. "Oberhaupt-mannschaft Zengg", koj a j e inae u historiografiji
poznata kao Senjska velika kapetanija, pretvorena je u Glavnu kapetaniju Senj. Lista bi
se mogla nastaviti, meutim, rjeavanje
terminolokih problema zahtijeva velike
napore i ne predstavlja ni malo laku zadau
jer podrazumijeva dobro poznavanje jezika,
ali i podmja na koje se tern1inologija odnosi.
Predgovor hrvatskom izdanju ove knjige
("Dijaloki o povijesti Vojne krajine u Hrvatskoj") napisao je dr. Drago Roksandi koji je
inicirao prevoenje ovoga djela te kao urednik sudjelovao u pripremi izdanja, nainio
izbor slikovnih priloga i napisao komentare
uz njih. Bez obzira na odreene propuste u
prijevodu, knjiga bi trebala postati neizostavnom lektirom za sve koji se bave dotinim temama.

lsaH TepmoK

PocifiHI1 JaXiAH11X o6nacTeill YKpai1Hi


(1944-1996)
nbsis, 1997, 186 str.

Suvremena Ukrajina drava je s vienacionalnim sastavom stanovnitva. Prema


posljednjem popisu (1989) gotovo treinu
pedesetomilijunskoga stanovnitva zemlje
(15 milijuna) tvore neukrajinci, od toga je ll
milijuna Rusa. Ve je samom tom okolnou
243