Struni lanak

UDK 160.1Petrovi, G.
371.3:161/162

GAJO PETROVI NASTAVA I POVIJEST LOGIKE

Vinko Grgurev
Gimnazija i Obrtnika kola Bjelovar
Bjelovar, Hrvatska
vinko.grgurev@bj.t-com.hr
Primljeno: 11. 9. 2013.

Udbenik logike Gaje Petrovia poticajan je za raspravu o potrebi

da logika i nadalje bude samostalan predmet i da bude zastupljena u
nastavnom programu svake srednje kole. Razlog je to se logika odnosi na uspostavljanje i otkrivanje misli, na osnovi kojih bi se i pomou
kojih moglo pristupiti mjerodavnom rjeavanju filozofskih i znanstvenih problema. U vezi sa sintezom misli i njezina predmeta izlazi na vidjelo mogunost korelacije gradiva iz logike i tema iz drugih filozofskih
i znanstvenih disciplina. Tradicionalnu i modernu logiku (pri emu je
pojam modernoga povijesno problematian) neophodno je sagledavati
u njihovu suodnosu budui da svaka ima svoju (didaktiku) vrijednost.
Usprkos tendenciji potiskivanja tradicionalnih logikih tema, aktualnost tema koje je Petrovi iznio u svojoj Logici neprijeporna je te bi
ona i nadalje trebala biti zastupljena u kolskom programu.
Kljune rijei: logika, tradicionalna, moderna, formalna, simbolika,
matematika, indukcija, dedukcija, metoda, aksiom,
teorem, aksiomatski sustav, empirizam, racionalizam,
definicija, dokaz

Logika je, uz emancipaciju stvaralakoga marksizma, miljenje (u

fenomenologijskoj tradiciji) od Brentana do Heideggera i angloameri
ku filozofsku misao, jedna od glavnih tema u filozofiranju Gaje Petrovi
a. Kao osebujan uvod u filozofiju, Petrovieva Logika otkriva poveza
nost logike s drugim disciplinama, pa tako lekcija o induktivnoj metodi
korespondira empirizmu, a lekcija o deduktivnoj metodi racionalizmu.
Lekcija o aksiomatskom sustavu, koji je u osnovi Spinozina monizma,
metodoloka je pretpostavka svih (znanstvenih) disciplina i postulat da
97

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

bi logika u kolskom sustavu trebala ostati predmet i biti zastupljena u

svim kolama. Plauzibilni zahtjev Mladena Paviia u kritici tradicio
nalizma Petrovieve Logike da bi trebalo intenzivnije promaknuti
modernu logiku imanentno govori o tome da je uenje tradicionalne
logike neophodan uvjet u pristupu modernoj logici. Koji su argumenti
za tvrdnju da bi logika trebala biti samostalan predmet u srednjim ko
lama? Kakvo bi logiko gradivo bilo najprimjerenije i koji bi trebao biti
njegov doseg ako bi logika i nadalje bila samostalan kolski predmet?
Kakva je aktualnost Petrovievih logikih spisa u kontekstu njegovih
razmiljanja i koje zadatke postavljaju?

I.
Nuni su plauzibilni argumenti u razrjeavanju alternative: logika
ne bi trebala biti zastupljena u kolskom programu/logika bi trebala
biti zastupljena u kolskom programu. Nuno je probleme sagledavati
u njihovim antinomijama, u istraivanju prihvatljivosti, odnosno nepri
hvatljivosti suprotstavljenih teza i otkrivanju moguih rjeenja. Mogu
e je troje: da logika nigdje ne bude zastupljena, da logika negdje bude
zastupljena, da logika svugdje bude zastupljena. Rije je o logici kao
kolskom predmetu.
Nagaanje da bi radi racionalizacije nastavnoga programa treba
lo integrirati biologiju, kemiju i fiziku u prirodoslovlje te glazbe
nu i likovnu umjetnost u zajedniki predmet s jedinstvenom ocjenom
sugerira na mogunost reduciranja logike kao samostalnog predmeta i
uvrtavanja logike problematike u opseg opega filozofijskog obrazo
vanja koje je u iskuenju da bude samo jedan od predmeta u moebitnoj
izbornoj nastavi. Ako logika nigdje ne bi trebala biti zastupljena kao
poseban kolski predmet, onda bi to zacijelo bilo zbog toga to je ona
irelevantna, meutim postojea zastupljenost logike kao kolskog pred
meta ipak svjedoi o njezinoj relevantnosti. Kako razrijeiti distinkciju
irelevantnost/relevantnost?
Nijedan predmet u kolskom programu, ma koliko ih bilo, u naelu
nije suvian. Budui da se svaki od njih odnosi na pojedino podruje
ovjekova bivstvovanja, nema argumenata za tvrdnju da su neki pred
meti irelevantni, dakle, svaki je relevantan na svoj nain. Budui da
zbog objektivnih ogranienosti, unato naelnoj relevantnosti svakoga
predmeta, ne mogu svi biti zastupljeni u kolskom programu, neophod
98

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

na je njihova regionalizacija prema najznaajnijim obiljejima pojedi

nih struka.
Segmentiranje nastavnih programa pretpostavlja one predmete koji
su prisutni u svim programima ili u veini programa i one koji su re
levantni, izvan toga opsega, u nekim programima s obzirom na poseb
nost odreenih struka. Taj odnos izmeu opega i posebnoga koji je
najupeatljiviji, prema distinkciji fiksni/varijabilni (neizborni/izborni),
u podjeli predmeta na dravnoj maturi svjedoi o svojevrsnom gra
duiranju kolskih predmeta. Ima motiva za to to su materinski (hrvat
ski) jezik s teorijom i povijeu knjievnosti, strani jezik te matematika
fiksni predmeti na dravnoj maturi i to izborni predmeti variraju
gledom zahtjeva eljenoga studija ili osobne zainteresiranosti. Prilikom
profiliranja programa dravne mature bilo je polemika o tome treba li
matematika biti nuan predmet na tom zahtjevnom ispitu, s obzirom na
to da poznavanje matematike u opsegu gimnazijskoga programa nije
nuno, na primjer, za jezine studije, pravni studij ili, pak, za studij fi
lozofije. Bilo je rasprava i o tome bi li matematika trebala biti ukljuena
u studij filozofije onako kako je to bila sistematska psihologija ili kako
su to bili neki drugi pertinentni predmeti. Platonovo isticanje matema
tike (geometrije) kao filozofske propedeutike, konstituiranje moderne
matematike u racionalizmu te aktualnost filozofije matematike i mate
matike logike potvruju principijelnu prihvatljivost tih stajalita.
Problem rasplinjivanja studija pojedinih predmeta na ono to inter
ferira s njima i na potrebu da se posebni predmeti didaktiki dimenzio
niraju onako kako bi pripomogli u stjecanju znanja glavnoga studijskog
predmeta osobito je vaan u odgovoru na pitanje mora li ili ne mora
logika pripadati kolskom (studijskom) programu. Inzistiranje na sinte
zi subjekta i objekta s obzirom na to da je subjekt sam po sebi mimo
objekta samo ista potencijalnost, a objekt, nezavisan od subjekta, samo
mogunost njegova predmeta trebalo bi biti plaidoyer u raspravi o
konstituiranju studijskih zahtjeva te, u skladu s njima, pripadnosti ili
nepripadnosti pojedinih predmeta odgovarajuem nastavnom progra
mu. Zagovornici priklaivanja studija i razmjernog srednjokolskog
obrazovanja zahtjevima trita ne shvaaju da u tom apsolutiziranju
objektivnosti, to jest trita, svode ovjeka na njegovu funkciju i da ga
liavaju autonomije.
Pritom do izraaja dolazi odnos izmeu pojma radna snaga i poj
ma rad. Radna snaga je ratio essendi rada; rad je ratio cognoscendi rad
99

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

ne snage. Radna snaga je nuna da bi rada, odnosno njegovih rezultata,

uope bilo. U radu, to jest u njegovim rezultatima, oituje se doseg rad
ne snage, odnosno njegova granica, kao motiv nadilaenja postignutog.
Svoenjem radne snage na rad, odnosno njihovom indiferencijom, gube
se iz vida posebnosti rada, prije svega otueni rad. Funkcionaliziranjem
kole tritu, to jest postojeem sustavu robno-novane razmjene, pri
emu se potiskuje znaenje radne snage, nuno se ostaje u sferi repro
dukcije. Produkcija, uz rezultat, podrazumijeva i njegov nastanak, dak
le divergenciju svijesti, pa stoga i mogunost inovativnosti. Nije bitna
samo analiza onoga to jest nego i mogunost da se to povee s drugim
elementima ovjekova bivstvovanja, u osmiljavanju njegove svrhe.
Ako nije prihvatljiva nastava koja bi bila usmjerena samo na strikt
ne strukovne potrebe i ostvarivanje profita koje je, dapae, upitno su
stezanjem ulaganja u obrazovanje, nije prihvatljiva ni druga krajnost
koja nije ni mogua u suvremenom svijetu, a temelji se na znanju kao
znanju u njegovoj distanciji spram tehnikog posredovanja s objek
tivnou. Kako je ovjekova primjerena opstojnost svrha Aristotelo
va odgojno-obrazovnog ideala znanja kao znanja, on pritom ipak
ne gubi aktualnost, a koja je smislena u sintezi neograniene svijesti i
njezina ograniavanja po individualnoj slobodnoj volji. Odreivanje
obrazovnog standarda i strune kompetencije, kao svrhe, pa u skladu s
njome programiranje nastave i osiguravanje njezine materijalne osno
ve, kao metode, treba biti permanentna tema u raspravljanju o smislu
obrazovanja.
Prema biti logike trebalo bi argumentirano upozoriti na smisao
uenja logike odnosno na njezino sveope znaenje. Na Izvanrednoj
godinjoj skuptini Hrvatskoga filozofskog drutva 10. listopada 1980.
godine, na kojoj je bilo rijei o zastupljenosti filozofijskih predmeta,
jamano i logike, u hrvatskim srednjim kolama, uz izlaganje Branka
Bonjaka Razmatranje ideje filozofije, prije rasprave uvodni referat
naslovljen Suvremena koncepcija obrazovanja zahtijeva nastavu logi
ke i filozofije podnio je i Boris Kalin, istaknuvi iskuenja alternati
ve da logika bude izmeu fiksnog i izbornog predmeta. Ako je logika
 Kalin je istaknuo kako je logiku kolske godine 1976./1977. u Hrvatskoj uilo pri
blino 24% uenika, dakle, svi oni koji su polazili tradicionalnu gimnaziju. Meutim,
samo dvije godine kasnije, 1978./1979., logiku je uilo samo 8% uenika. Razlog toga pada
na 1/3 uenika koji ue logiku je njezino svoenje s fiksnog predmeta u gimnaziji na izborni
predmet (ili moda ni to) u usmjerenom srednjokolskom obrazovanju (Veljak, 1980, 11;
Kalin, 1982, 6873).

100

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

fiksni predmet, onda ostaje da ga ue samo oni u gimnaziji i upravnom

smjeru ekonomsko-birotehnike kole, u kojima je ona slubeno zastup
ljena, meutim ako je predmet izboran, mogue je teorijski da ga po
svojem pravu odluivanja nitko ne izabere ili da ga svi izaberu. Ako
nitko ne bi izabrao logiku, moglo bi se onda tvrditi da ona nije rele
vantna. Ima li pritom nastavnik pravo na marketing uvjeravanjem
uenika, da bi ih pridobio za svoju nastavu, u relevantnost logike? Ne
bi li takvo izazivanje interesa bila logika greka prijelaza u drugi rod
jer se uenika navodi na uenje logike isticanjem neega izvan njezine
sfere? Budui da je mogue izabrati ono ega se elementi poznaju ili
se pozna svrha onoga u ijoj je funkciji gradivo odreenoga predmeta,
onda je logiku mogue izabrati ako se u osnovnim crtama poznaju nje
zine pretpostavke. Kako je to mogue poznavati ako se nije imalo bilo
kakva doticaja s logikom?
U raspravi o zastupljenosti nastave logike i povijesti filozofije u
srednjim kolama istaknuo je didaktiar Pero imlea:
Mi moemo tvrditi da bez logike nema sistematinog uenja matematike,
fizike i mnogih drugih predmeta, ali tvrdnju isto tako moemo obrnuti onaj
tko svlada fiziku i matematiku, svladao je i logiku. Stoga, koliko god postoji
opravdana potreba da se logika ui i kao samostalan predmet, mogua je i
alternativa da se unutar nekih drugih predmeta, didaktike na primjer, obra
uju sadraji logike. (imlea, prema Sinkovi, 1980, 11)

S Jadrankom Sinkoviem su o zastupljenosti nastave logike i povi

jesti filozofije u srednjim kolama razgovarali, uz Peru imleu, i drugi
predvodnici kolske reforme: Slavko Benovi, Milan Rajkovi i Pero
Strineka. Upravni odbor Hrvatskoga filozofskog drutva (1980, 2) od
govorio je da logika i povijest filozofije nisu drutvene znanosti, nego
da su, u najboljem sluaju posebno filozofija imanentne humanisti
kim znanostima.
imlea plauzibilno istie da bez logike nema sistematinog ue
nja matematike, fizike, didaktike, meutim je li jednakovrijedna kon
verzija da je svladao logiku onaj koji je svladao matematiku, fiziku,
didaktiku? Prihvatljivo je i to stajalite, ali u kojoj mjeri? Onaj koji
je svladao matematiku, fiziku, didaktiku, svladao je i logiku koja je
u njima bila nuna radi primjerenog naina razumijevanja i tumaenja.
Meutim, nije svladao logiku kao logiku, nego logiku u imanenciji poje
dinih disciplina. To podrazumijeva komplementarne logike postupke:
apstrahiranje, to jest nadilaenje posebnih obiljeja pojedinih znanosti
101

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

u kojima je logika imanentna, i konkretiziranje, kao reverzibilan pro

ces u primjeni logikih principa na pojedina znanstvena podruja. Ako
bi se uenjem matematike, fizike, didaktike uila logika, onda ona,
kao samostalan predmet, nigdje ne bi trebala biti zastupljena. Meutim,
rije o vrijednosti logike u imanenciji matematike, fizike, didaktike
svjedoi o osobitosti logike prikrivenoj u njima. Ako osobitost logike
moe biti i treba biti otkrivena, onda logika svakako jest neto drugo
nego sve ono u emu je ona imanentna. Budui da vrijednost logike nije
znaajna samo u nekom predmetu ili pojedinim skupinama predmeta,
nego u svakom predmetu, razumljiva je stoga potreba da se otkrije nje
zina posebnost koja pretpostavlja eksplicitnu zastupljenost u kolskom
programu, naime to da logika bude samostalan kolski predmet. Time
se nadilazi tvrdnja da logika nigdje ne bi trebala biti zastupljena, dakle
trebala bi biti zastupljena negdje ili svugdje.
Ako bi logika trebala biti zastupljena samo negdje, onda gdje i
zato samo tamo, a ne i drugdje? Nije li rije samo o tradicionalnoj
zastupljenosti u gimnazijskom programu? Ako bi logika trebala biti sa
mostalan predmet samo u gimnaziji, a ne i u drugim srednjim kolama,
po emu bi onda gimnazija trebala biti posebna meu njima? Ako bi
logika bila prisutna samo u gimnaziji zbog toga to je ona upravljena
prema univerzalnom obrazovanju, a ne bi bila nuna u ostalim srednjim
kolama zbog njihova usmjerenja na partikularno obrazovanje, onda bi
logika naelno bila samo dodatak nezavisan od svakoga predmeta. Jer,
ako je osobitost logike imanentna svakome predmetu, onda je nesum
njivo potrebna i ondje gdje je nastava, ako je doista tako, usmjerena
partikularno. Nije li i gimnazijski program partikularan, jer je ne
mogue obuhvatiti discipline svih podruja znanja, te nisu li programi
drugih kola univerzalni zbog nastojanja da ne bude sve podvrgnu
to najuim zahtjevima same struke? Ta je relativnost indikacija da
logika, ako bi trebala biti zastupljena u gimnaziji (kao to jest), bude
zastupljena i u drugim kolama.
To da bi logika trebala biti zastupljena samo negdje, u gimnaziji,
prikrauje druge kole i nijee smisao da je logika po svojoj osobitosti
imanentna svakom predmetu. Potreba da logika bude zastupljena u
svim srednjim kolama motiv je za njihovu konvergenciju gimnazije
i drugih srednjih kola odnosno za preispitivanje i reorganiziranje
srednjokolskog sustava. Bilo bi to instruktivno za razmatranje uloge
logike u ostalim stupnjevima obrazovanja. Tendenciji da se logika zbog
102

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

svoje specifinosti ui u svim (srednjim) kolama sukladan je stav da

logika ne bi bila rezervirana samo za neke uenike, po njihovu izboru,
nego namijenjena svim uenicima. Teorija konvergencije srednjih kola
osjea se u tvrdnjama pedagoga koji smatraju kako nije opravdana pot
puna zamjena tehnikog obrazovanja s informatikim, s obzirom na to
da bi nastava mogla biti kompletna u materijalnoj realizaciji onoga
to je informatiki programirano.
Logika bi trebala biti zastupljena u svim srednjim kolama u obrazovanju svakoga uenika. Koji bi bio kljuni odnosno razdjelni argu
ment u dokazivanju kako bi logika trebala biti samostalan i univerzalan
kolski predmet? Rije je o pojmu definicije. Zbog raznovrsnosti znan
stvenih definicija trebalo bi (najprije) osvijestiti to definicija jest sama
po sebi odnosno utvrditi njezin doseg.
Pri poinjanju znanstvenog razmatranja stanovitog pojma, koji je oposebljen
tako to se odreuje u aspektu ili matematike ili fizike, biologije ili kemije,
psihologije ili sociologije, onda, prije svega, treba nedvosmisleno izloiti,
u odnosu spram srodnih pojmova, njegov sadraj, naime, odrediti definici
ju kao polazite. Obino se misli kako je dovoljno odrediti definiciju bilo
kojega predmeta. To je prividno, jer se ne postavlja pitanje o samoj njezinoj
osnovi, naime, o definiciji definicije. To zahtijeva probijanje iz zaaranoga
kruga pozitivistike znanstvene i svakodnevne samorazumljivosti u razmatra
nje smislenosti dosega znanosti. To je problem filozofije odnosno logike kao
njezina orua. (Grgurev, 1984, 265270)

Konstituiranje definicije same po sebi i definicije pojedinih (znan

stvenih) pojmova jest, u biti, tema Kantova razlikovanja ope logike i
logike posebne upotrebe razuma.
Konstituiranjem pravila miljenja, u razumu, kao moi poveziva
nja osjetilnih podataka, konstituira se opa logika. Zbog apstrahiranja
empirijskih uvjeta naelno je upravljena na svaki mogui predmet u
njegovu oblikovanju i spoznavanju, pa u odgovarajuoj vezi s njime do
izraaja dolazi njezina posebna upotreba u kojoj se konstituiraju pravila
miljenja s obzirom na osobitosti, na primjer, svake pojedine znanosti.
U korelaciji s elementarnom logikom, kao logikom istih oblika (misli)
organon, kao funkcija razuma, eksplicira mogunosti sinteze pojma i
zora (osjetilnosti). Kantov odnos izmeu uma i razuma oituje se u raz
lici izmeu principa (onoga to treba biti) i metode (kako da to bude).
Logika naela uspostavljaju se nadilaenjem znaajki pojedinih
predmeta, u kojima su imanentna, meutim kako ona nisu svrha sama
po sebi, posebna upotreba razuma govori o mogunostima njihove smis
103

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

lene primjene u tim predmetima. Isticanje specifinosti logike i smisla

njezina dosega osobito je znaajno za razumijevanje sadraja (pojedinih
znanosti) u kojem se oituje njezina funkcija. Problem suodnoenja lo
gike i znanosti permanentan je u dimenzioniranju kolskoga programa.
Kao kolski predmeti, matematika, fizika, sociologija, kemija, psi
hologija, biologija (odnosno njezini segmenti, na primjer botanika,
zoologija, genetika) didaktiki su prilagoene znanosti radi njezine
(budue) primjene u praktinom ivotu. Konstituiranje definicija po
jedinih pojmova odreenih znanosti svrha je uenja u nastavi korelira
juih kolskih predmeta. Ima li smisla posebno se osvrtati na definiciju
definicije ako se govori o definiciji mnogih, tovie raznovrsnih poj
mova?
Logika i znanost razlikuju se s obzirom na doseg pojma definicije.
Znanost podrazumijeva definiciju onoga to specificira (problem vrste)
znanost; logika podrazumijeva definiciju definicije (problem roda).
Odnos roda (openitoga) i vrste (posebnoga) sukladan odnosu logike i
znanosti (logika openito; znanost posebno) neprijeporna je legi
timacija potrebe da logika bude samostalan kolski predmet.
Sve u svemu: logika bi, zbog upravljenosti na openito, to jest na
misao kao misao, trebala biti univerzalan predmet, zastupljen u svim
srednjim kolama i u svakom studiju jer otvara horizont smislenog pri
stupa znanosti i filozofijskim disciplinama. To da logika bude poseban
nastavni predmet potvruje uenje samoga njezina utemeljitelja Aris
totela koji je istaknuo kako je ona bitan uvjet svakoga filozofiranja i
znanstvenoga istraivanja, naime da bi se mislilo, treba uiti misliti.
Isto tako misli i Hegel smatrajui kako je logika imanentna konstituira
nju i ekspliciranju duha. To da logika bude poseban predmet potvruje
 Logika je tradicionalno zastupljena u gimnaziji i ponekim drugim kolama jedan sat
tjedno u treem razredu. Ta jednogodinja protegnutost ne bi trebala biti argument protiv
univerzalizacije logike u srednjokolskoj nastavi, s obzirom na to da je razum podjedna
ko inherentan svakom pojedincu (Descartes) i njegovu pravu da usavrava svoje intelektual
ne sposobnosti, nego poziv na temeljitije promiljanje njezine uloge u nastavnom procesu i
mogunosti njezine zastupljenosti u njemu. Ne bi se puno uinilo njezinim prebacivanjem,
kakvih je zamiljanja bilo, u nie razrede, jer bi se umjesto neposrednog prijelaza s na
stave logike na nastavu povijesti filozofije, u kompaktnoj cjelini, pojavio zijev izmeu njih.
Kako je logika, tovie, prijeko potrebna u srednjoj koli, pa i na studijima, onda bi tamo
gdje se obrazuju prosvjetni radnici, na fakultetima i akademijama, trebalo nastojati na tome
da se njezine vrijednosti zbilja respektiraju u izlaganju pojedinih predmeta i poticati budue
nastavnike da u svojoj praksi, u kojoj do izraaja dolazi posebna upotreba razuma, ne
samo implicitno nego i eksplicitno upoznaju uenike s osobitostima logike i s vrijednou
primjene njezinih naela.

104

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

i njezina duga nastavna tradicija u hrvatskim (srednjim) kolama. To

potvruju udbenici logike koje su napisali Vinko Pacel, uro Arnold,
Vladimir Filipovi, Ivan Veerina, Gajo Petrovi, Sreko Kova, Mirko
Jaki

II.
Prilikom obiljeavanja osamdesete obljetnice roenja Gaje Petro
via, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 10. oujka 2007. godine
Goran vob je istaknuo kako je Petrovieva Logika svojevrstan uvod
u filozofiju. Budui da je u maturalnom razredu, u kojem se ui povi
jest filozofije, panja uenika preteno usmjerena na uenje obveznih
i izbornih predmeta zastupljenih na dravnoj maturi i znaajnih na pri
jemnim ispitima, postavlja se pitanje o ekonominosti nastave, naime
kako dimenzionirati nastavu filozofije da bi se u stijenjenom vremenu
nauilo i po opsegu i po sadraju ono to zahtijeva uobiajeni obrazovni
standard?
Najprimjereniji odgovor na pitanje koje se neprestano postavlja bi
li nastava filozofije trebala biti problematska ili povijesna jest: i proble
matska i povijesna. Oslanjanjem na konstrukciju Hegelove Povijesti filozofije, kao model gotovo svih dosadanjih udbenika, uvrijeena je
povijesna koncepcija nastave filozofije koja se oituje u razumijevanju
i tumaenju misli pojedinih filozofa i filozofskih kola u vremenskom
kontinuitetu od stare grke filozofije do modernoga doba. Potenciranje
prioriteta pojmova uma, slobode, istine, dobroga, lijepoga, spoznaje
te rasprava o njima na egzemplarnim predlocima najistaknutijih filo
zofa, nastojanje je zagovornika (inae mnogoobline) problematske
nastave. Iznimna je vrijednost tradicionalnog povijesnog pristupa to
je sukladan uenju ope povijesti i povijesti pojedinih umjetnosti, pa je
mogua njihova komparacija u pojedinom historijskom kontekstu. Taj
pristup ne doputa u doivljaju onih koji poinju uiti filozofiju even
tualnu irelevantnost dobi kada je ivio Aristotel a kada Hegel. Ako bi
povijesni pristup podrazumijevao prouavanje telefonskog imenika,
koje, u posljednjoj liniji, nije neto najloije, onda bi se problematski
pristup karikaturalno mogao pokazati u fraziranju i frazeologiji ako
najmarkantnija povijesna imena ne bi svojim misaonim sklopom bila
 Gajo Petrovi roen je 12. oujka 1927. godine u Karlovcu, a umro je 13. lipnja 1993.
godine u Zagrebu.

105

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

uporita za raspravu i za upamivanje onoga to je najznaajnije u filo

zofiji. Kako je domaaj svakoga filozofa u suodnosu s drugima, u duhu
svojega vremena, eminentan filozofski problem, povijestan pristup je
neizbjeiv za svakog filozofskog poetnika.
Klasificiranje Parmenida i Heraklita u predsokratovsku filozofiju
nije evidentiranje njihove prisutnosti u povijesnom pristupu u odre
eno razdoblje starogrke filozofije, nego oznaivanje mogunosti us
postavljanja njihova odnosa kao iznimnog filozofskog problema. To da
je povijestan pristup eo ipso problematski i da su oni meusobno uvje
tovani pokazuje se, na primjer, u istraivanju problema kontrarnosti,
kao predmeta filozofskog preispitivanja u odnosu izmeu Parmenida
i Heraklita s obzirom na prirodu razlike izmeu statinosti i dinami
nosti. Taj problem dolazi do izraaja u refleksiji Heraklitova aforizma
da je put prema gore i put prema dolje isti put. Taj konvergentan hod
do mjesta rjeavanja odreenoga problema govori o tome da je svaki
problem potrebno razmatrati s oprenih stajalita u antinomijama na
putu do istine.
U tome je oit odnos dvaju najznaajnijih metodolokih problema:
indukcije i dedukcije. Naime, put (induktivan) od pojedinanoga do op
ega jest i put (deduktivan) od opega do pojedinanoga. Kao logiki
problem, indukcija se uspostavlja kao bitno obiljeje empirizma; dedukcija, pak, kao bitno obiljeje racionalizma. Uenje indukcije ima
nentno je uvoenju u empirizam, u kojem se otkriva i razrjeava njezin
problem; uenje dedukcije, na sukladan nain, imanentno je uvoenju
u racionalizam. Usporedbom indukcije i dedukcije rasvjetljava se raz
mjer izmeu empirizma i racionalizma. Indukcija ne funkcionira sama
po sebi, nego pretpostavlja dedukciju na svojem putu, ali ni dedukcija
ne funkcionira sama po sebi, mimo dedukcije, pa je stoga rije o dvjema
metodama koje se razlikuju samo po dominantnom polazitu. Indukcija
i dedukcija su kategorije prisutne u svakoj znanosti (i obinom ivotu)
i uvod su u empirizam i racionalizam kao filozofske orijentacije koje ih
osmiljavaju.
Kao sistem i metoda znaajan je u svakoj filozofskoj disciplini i
svakoj znanosti aksiomatski sustav. Aristotelov princip identiteta A
jest A paradigmatian je primjer temeljnog polazita aksioma. Deduk
cijom oitovani sud A nije ne-A paradigmatian je primjer teorema, to
jest suda koji je imanentan aksiomu, ali je iznijet na vidjelo drugim me
todolokim postupkom. U razlici izmeu aksioma i teorema manifestira
106

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

se razlika izmeu intuitivnog i diskurzivnog spoznavanja. Aksiomatski

sustav nije znaajan samo u matematici i prirodnim znanostima. Zna
ajan je u svakoj filozofskoj disciplini, pa ni etiki problemi ne mogu
zapostaviti njegove elemente.
Nerijetko se poima sloboda kao lienost discipline. Mnijenje da
svatko moe initi bilo to ukazuje na indiferenciju istine i privida. Ako
istina za nekoga moe biti privid za drugoga i istina za drugoga privid za
prvoga, onda to nije izraaj slobode miljenja svakoga pojedinca, nego
je rije o difuznim stajalitima ili promiljenoj namjeri da se drugoga
stavi u funkciju vlastitih neprijepornih interesa. Toj prividnoj slobodi
samovolji, nije suprotna dogmatska krutost, koja je, zapravo, samo
volja dovedena do principa (legitimnosti) i njezina legalizacija. Mogu
nost slobode svakoga ovjeka koja se legitimira u prihvaanju drugoga
kao samoga sebe i u usklaivanju svojih zahtjeva sa zahtjevima drugih
radi zajednike ljudske opstojnosti, razlog je moralnoga zakona, koji je
stoga osebujan aksiom, jer slobodu ovjek spoznaje a priori (intuitiv
no) i postavlja kao naelo vlastita djelovanja.
Proizlaenjem da bi svaki ovjek trebao djelovati radi potvrde sa
moga sebe, to jest vlastite autonomije, po moralnome zakonu, uspo
stavlja se odgovornost. Disciplina podrazumijeva slobodno preispiti
vanje svojih postupaka i autonomnu upravljenost prema samosvjesno
postavljenoj svrsi, nasuprot stezi u kojoj je rije o bitnom ogrania
vanju drugoga ili samopodvrgavanju neijoj volji. Distinkcija neodgovornost/odgovornost kljuna je u razumijevanju razlike izmeu samovolje, u kojoj je vlastiti interes nasuprot interesima drugih pojedinaca
naelo svega, i slobode volje, u kojoj se drugoga priznaje po naelu
(moralnome zakonu) prihvaenome (i) za samoga sebe. Odgovornost
podrazumijeva naelo sinteze (problem meuljudskog odnosa) samoga
sebe s drugima (problem slobode) i sa samim sobom (problem savjes
ti). Zahtjev da in svakoga ovjeka bude usklaen s ovjenou, kao
bitnim obiljejem, u emu se, uostalom, uspostavlja i oituje odgovor
nost, svjedoi o tome da je konzistentno djelovanje u osnovi moralnoga
zakona. Podrazumijevajui loginu harmoniju svih sudova konzistencija u aksiomatskom sustavu, iskljuuje proturjenost. U projekciji
na etiku problematiku iskljuuje se pritom neprincipijelnost samovolje
koja liavanjem odgovornosti liava ovjeka ovjenosti.
Ako je ovjeku kao ovjeku zajameno ope ljudsko pravo, to jest
pravo na egzistenciju i slobodu, onda je zajameno i posebno ljudsko
107

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

pravo (npr. zdravstvena zatita) koje bi prema osobitostima svakoga po

jedinca trebalo doi do izraaja na specifian nain. Zato se dospijeva
u proturjenost onda kada neki pojedinac nema financijskih sredstava
za lijeenje zbog nezaposlenosti unato pravu na rad (realizaciji svoje
radne snage). Nije li proturjeno zalono pravo da se izgubi vlastita
kua stavljena pod hipoteku za kredit kojeg je mogunost otplaivanja
zaustavljena zbog gubitka posla u bankrotiranom poduzeu, u kojem je,
tovie, radnik sveden na puku stvar?
Zahtjev da aksiomatski sustav bude kompletan u primjeni njegovih
elemenata na etiku problematiku pokazuje se u dosegu moralnog za
kona na svakog pojedinog ovjeka. Kako je mogue djelovati samo
nekompletno, onda naelnost djelovanja podrazumijeva to da in u
neposrednoj okolini bude mjera moguega djelovanja prema svakome
izvan toga kruga. Principijelno djelovanje podrazumijeva nezavisnost
sistema, jer se tijekom igre ne mijenjaju pravila, meutim mogua je
takoer interferencija nezavisnih sistema, pa je pritom u njihovu od
nosu nuno utvrditi identinosti i razlike, kao elemente analogijskog
zakljuivanja.
Dilemu treba li svatko djelovati po moralnom zakonu valja razri
jeiti sudovima kojima se iznosi na vidjelo istinitost ili neistinitost vri
jednosti odreenog ina: argumentima. Postavi li se, na primjer, modus
ponendo ponens: ako svaki ovjek jest slobodno bie, onda moral
ni zakon jest naelo ljudskog djelovanja, a kako ovjek jest slobodno
bie, zakljuuje se kako moralni zakon jest naelo djelovanja (svakoga
ovjeka) stupa se na prag jednog od najznaajnijih logikih oblika
neizbjenog u svim disciplinama: dokaza. Kako ti hipotetiki sudovi,
kao argumenti, impliciraju pitanja o razlogu kauzalne veze slobode i
morala, u odgovoru se zahtijeva eksplikacija njihova uzrono-poslje
dinog odnosa. Proirivanjem osnove dokazivanja u izvoenju novih
argumenata potvruje se vjerodostojnost dokaza. Lekcija o grekama u
logikim procesima obino se zanemaruje u nastavi mislei da je ona
sporedna tema, meutim za utvrivanje valjanosti logikih formi vri
jedno je i poeljno znati ono to je nevaljano u njihovu uspostavljanju.
Ako bi se suenje da je moralni zakon, kao temelj ljudskih prava,
naelo djelovanja svakoga ovjeka, svelo na to da je bitna pripadnost
odreenoj naciji kriterij odnosa meu ljudima, onda bi nesumnjivo
aktualan bio error fundamentalis. Redukcijom suda ovjek jest ovjek
( ovjenost ovjeka) na ovjek jest ovjek prema odreenoj nacio
108

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

nalnosti kao povlatenoj karakteristici, opseg pojma ovjek se dis

kriminira. Zbog toga sudovi ne mogu biti istiniti, jer nisu relevantni
argumenti, nego pojedinci koji ih izriu. Kvalificiranje nekoga prema
obiljejima koja su mimo njegove kompetencije dovodi u sklopu argu
menata ad hominem do greke argumentum pro homine, nasuprot kojoj
je argumentum contra hominem kao rezultat apriorne diskvalifikacije
neije mjerodavnosti. Tu se korijeni greka prijelaza u drugi rod, jer
kompetencija nije u odnosu izmeu logikog znanja onoga koji sudi i
predmeta, nego bitno izvan toga sklopa. Dopiranje do istine nije pritom
mogue zbog gubitka razlike izmeu nje i privida (zbog naelnosti
privida). Logike greke idem per idem, petitio principii, circulus in
demonstrando, per enumerationem simplicem, jamano, i sofizam
laljivac vani su u upozoravanju na razloge skretanja s promiljenih
putova (metode) i na mogui hod do svrhe: otkrivanje istine.
Nije ni mogu povijestan napredak, na primjer u opovrgavanju
staljinizma u formi staljinizma, s obzirom na to da se pritom motiv
prevladavanja poistovjeuje s principom. U tome se pokazuje logika
greka idem per idem svjedoenjem o nebitnim promjenama u drutvu
koje u biti ostaje onakvo kakvo je bilo. U takvom su iskuenju mnogi
politiari koji izlaz iz krize trae, svjesno ili nesvjesno, potvrdom onoga
zbog ega se dospjelo u krizu koja se ne prevladava, nego se napro
tiv produbljuje u tom zaaranom krugu. Rjeenje kljunih (drutvenih)
problema nije u pukoj odluci pozivanjem na odreene autoritete, nego,
najprije u logici, u prevladavanju temeljnih greaka, koje je mogue u
konstituiranju principa.
Implementiranje (elemenata) aksiomatskoga sustava u drutvene
znanosti i filozofske discipline, pa i etiku problematiku, nije tendencija
da sudovi budu dogmatini, neprijeporni, nego je rije o principijelnim
stavovima i loginom izvoenju sudova. Naime, aksiom, to jest os, jest
sud oko kojeg se vrte svi ostali sudovi, pa i oni u kojima je prisutna
mogunost njegove kritike. Intuitivna spoznaja njegove istinitosti jest
ono po emu je aksiom poseban meu ostalim sudovima.
Aristotelova tvrdnja u Gama knjizi Metafizike postoji znanost
koja promatra bitak kao bitak i njegove prisutnine po sebi (Aristotel,
1986, 75, 1003a20) osebujna je os filozofskog obrazovanja i razumi
jevanja sredinjih filozofskih problema. Naime, u njoj do izraaja dola
zi nastojanje da se otkriju i uspostave arita uinkovite nastave logike
te drugih disciplina, filozofskih i znanstvenih: srednji pojam i najblii
109

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

rodni pojam koji su posljedak nadilaenja krajnosti i razgranienja roda

i vrste. Zakljuujui po modusu Barbara da svi ljudi jesu bia koja imaju pravo na dostojanstvo i da svi grenici jesu ljudi, pa svi grenici takoer jesu bia koja imaju pravo na dostojanstvo, pojam ljudi jest onaj
(srednji) pojam koji omoguuje odnos izmeu grenika i bia koja imaju pravo na dostojanstvo. Srednji pojam je pojam koji povezuje bie
(ono to jest) i bit (ono po emu jest ono to jest) u bitku (u odnosu,
u kojem se otkriva istina, izmeu subjekta i predikata). Podvoenjem
pojma grenici pod pojam ljudi, kao pojam irega opsega, pretpostavlja
se da pojam grenici participira u pojmu ljudi kojeg je doseg, izmeu
ostalog, i na pojam grenici, a koji s obzirom na preokretanje neki ljudi
su grenici govori o izvjesnoj vrsti ljudi. Pojam grenici u odnosu na
pojam ljudi u sudu svi grenici su ljudi jest vrsni pojam; pojam ljudi u
odnosu na pojam grenici je rodni pojam. U sudu da svi ljudi jesu bia
koja imaju pravo na dostojanstvo, u kojem se nastoji razotkriti ili postu
lirati odnos izmeu grenika i ljudi, pojam ljudi je sada vrsni pojam koji
se podvodi pod (najblii) rodni pojam u traenju odgovora na pitanje
po emu je ovjek poseban u svijetu bia. U ovom sluaju pravo na dostojanstvo jedan je od moguih odgovora. To je problem definicije koja
odnose meu pojmovima ne zatvara u krug nego, tovie, istrauje izlaz
iz njega razgraniavanjem roda i vrste. Neopravdano se zabauruje, u
odnosu meu pojmovima, znaenje dosega koji ovisi o naelu njihova
odnosa, a ne o njima samima. Nije jednak odnos izmeu pojmova hrvatski jezik i maarski jezik ako su oni u dosegu samo pojma jezik ili
pojma indoeuropski jezik (Grgurev, 2003, 7577).
Logiki problemi nisu striktno problemi logike, nego, dapae, i on
tologije i drugih filozofskih disciplina. Paradigmatinost izraavanja,
kao sklad onoga o emu se govori i naina kako se priopava misao, u
Petrovievoj Logici istaknuo je Ivo kari (1982, 114). To to primje
rice definicija pojma kao misli o biti bia dovodi do korelacije predmet
logike pojam kao pojam i njegova odreenja u odnosu biti i bia u bitku
kojima se bavi ontologija govori o nunoj upuenosti logike na ine filo
zofske discipline i znanosti te govori i o mogunostima nastave logike
kao osebujne propedeutike i problematske filozofske nastave. Odnosi
meu temeljnim mislima u njihovu izvoenju i uspostavljanju pojmovima, sudovima i zakljucima, osobitosti indukcije i dedukcije, misli
u podruju metode spoznaje, osobito definicija, pa divizija, dokaz
univerzalni su (ne samo) filozofski problemi koji bi stoga trebali biti u
110

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

nastavnom programu svakoga uenika. Zahtjev za problematskom na

stavom filozofije ispunjava se u najveoj mjeri uenjem logike.
Spomenute pojmove mogue je uiti relativno nezavisno. Unato
tim elementima, pojam sinteza je najshvatljiviji u sklopu uma kao nain
njegova oitovanja, a pojam analiza u sklopu razuma, meutim distink
ciju pojmova um i razum plauzibilno je mogue razumjeti u kontekstu
moderne filozofije subjektivnosti. To bi moglo biti prihvatljivo za raz
granienje uenja filozofije u njezinu problematskom vidu, u nastavi
logike, i povijesnoga pristupa u kojem se filozofija ui na temelju filo
zofiranja eminentnih filozofa.

III.
Fiziar i logiar Mladen Pavii, istiui kako je osobito u posljed
njih stotinjak godina logika zadobila moderan oblik, naglasio je da to
postignue naalost nije bitno utjecalo na profiliranje logike nastave u
hrvatskim kolama. To bi bilo
slino fizici kada bi se izlagala bez osvrtanja na elektromagnetizam, kvant
nu mehaniku i teoriju relativnosti, ili kad bi se vrilo izlaganje tih disciplina s
pozicija Newtonove mehanike. (Pavii, 1978, 82)

Pavii otkriva razlog u kontinuitetu tradicionalistikih udbenika

logike i naprosto u tome to izlagatelji njihova gradiva nisu primjereno
upueni u modernu logiku. Pavii upozorava na tetu to se zanemaru
je moderna logika jer ona
ima bitnu ulogu u najkarakteristinijim tvorevinama nae epohe: kom
pjuterskoj tehnici, elektronici, kibernetici, teoriji ekonometrijskih sistema,
teoriji upravljanja, teoriji algoritama, teoriji deduktivnih sistema, matematici,
lingvistici, fizici, neurologiji itd. (Pavii, 1978, 82)

Pavii misli kako je

zbog toga svakako poeljno da u nove udbenike logika ue na temelju
pozitivnih svojstava same te discipline, a ne na temelju starih udbenika ili
ideje o tome kako bi logika trebala izgledati. (Pavii, 1978, 82)

Eksplicirajui dihotomiju logike na tradicionalnu i modernu, Pavi

i potencira znaenje moderne logike naspram anakronog logikog
tradicionalizma, meutim kako moderno jest to to jest s obzirom na
vlastitu specifinost u distanciji spram tradicionalnoga, zacijelo se ni
moderna logika ne bi mogla uiti i razumjeti bez korelacije s tradicio
111

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

nalnom. Inae, uloga moderne logike nesumnjiva je u funkcioniranju

modernih znanstvenih disciplina. Ako se gimnazijsko uenje logike ne
bi trebalo svesti samo na uenje tradicionalne logike, jamano onda
ne bi svoje uporite imala ni moderna logika u srednjokolskoj nastavi
logike. Uoljiva je Paviieva koncesija:
Mislim da bi se tradicionalna logika, ali obraena i prezentirana simboli
kom, zbog lakeg razumijevanja dananje, trebala kronoloki inkorporirati u
udbenike filozofije. (Pavii, 1978, 85)

Nisu rijetka upadanja pojedinih nastavnika u zaarani krug zbog

preduvjerenja da uenici, odnosno studenti, znaju iz prethodna ko
lovanja ono to bi tek trebali uiti, pa zbog tog nedovoljnog obziranja
na njihovo predznanje, gradivo tumae eterino. Krenjem didak
tikog naela postupnosti, u gradnji zidova bez temelja ne uspijeva
ju se ti predavai pribliiti sluaima da bi ih razumjeli u njihovim
posebnostima. Zbog toga ne bi bilo prihvatljivo u nastavi krenuti in
medias res u uenje moderne logike, jer se ne bi uvidio ni temelj na
kojem se uspostavljaju odreeni problemi i principi niti bi se moglo
imati u vidu podruje njihove primjene. Stavom kako tradicional
na logika jest logika svakodnevnog jezika, dok je moderna logika
logika znanosti Pavii (1978, 86) u govoru o razmjeru izmeu
tradicionalne logike i svakodnevnog jezika te moderne logike i
znanosti, namilja da je znanstveni jezik sublimacija svakodnevno
ga govora u ijem se sadraju mogu i trebaju prikazati postupci i
rezultati znanstvenoga istraivanja i koritenja logikih principa u
njegovu sklopu.
Ako je moderna logika, u usporedbi s tradicionalnom u ijoj je
osnovi svakodnevni jezik, logika znanosti, onda je u toj razlici, prije
nego li o samim logikim oblicima, rije o nainu njihova izraavanja i
o imanentnoj progresiji u njihovu oblikovanju. Formalizacija i simbo
lizacija su metode u uspostavljanju logikog metajezika. Nije nuno
biti ornitolog da bi se iz sudova: Sve Hirundinidae jesu Passeriformes
i Neka Vertebrata jesu Hirundinidae zakljuilo po modusu prve figure
Darii: Neka Vertebrata jesu Passeriformes, niti je nuno biti ihtiolog da
bi se iz suda Neka bia iz porodice Sparidae jesu Dentices spram suda:
Svaki Dentex jest Vertebratum po modusu etvrte figure Dimaris izvela
konkluzija: Neka Vertebrata jesu bia iz porodice Sparidae. Razvidno
jest da je pojam Vertebrata najblii rodni pojam u usporedbi svih poj
mova iz oba zakljuka. Nadilaenjem sadraja pojedinih znanosti u
112

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

pojedinim logikim konstrukcijama dospijeva se u sferu koja omogu

uje njihovo postavljanje i rjeavanje problema. Sudove: Sve Hirundinidae jesu Passeriformes i Svaki Dentex jest Sparida povezuje to to se
potencira, prije svega, odnos izmeu onoga o emu je rije (subjektu) i
onoga to se o tome izrie (predikatu) radi isticanje istinosne vrijednos
ti ili/i postavljanja zahtjeva da se ona otkrije.
Radi ekonominijeg iskazivanja, sud da svaki (a moe i neki) subjekt jest (ili pak nije) predikat poeljnije je upotrijebiti simbole S, P,
te a, e, i, o, ovisno o kvantifikatorima s obzirom na to misli se na sve
lanove ili samo neke te na njihovu afirmaciju ili negaciju. U sklopu
pojedinih logikih oblika, stanovite pojmove neophodno je posebno
oznaiti s obzirom na njihovu posebnu funkciju, pa tako pojam koji u
zakljuku povezuje premise i omoguuje konkluziju, a moe biti u
pojedinim sudovima i subjekt i predikat ili samo subjekt ili samo predi
kat jest srednji pojam, pa se oznauje s M (medius).
U konstituiranju i kodificiranju strunoga nazivlja nadilaenjem
svakodnevnog jezika oituje se potreba za uinkovitijom znanstve
nom komunikacijom. Podrijetlo svakoga simbola u logici i znano
stima jest u svakodnevnom jeziku. Razdjelnica izmeu tradicionalne
i moderne logike na pomolu je u apstrahiranju znaenja pojmova, pa i
njegovih naziva, u svakodnevnom jeziku, pri emu se logika ne bavi
(samo) njima, u njihovu meusobnom odnosu, nego istim odnosi
ma, u funkciji kojih su njegovi lanovi. Logika je do tog predmeta dola
formalizacijom i simbolizacijom u prijelazu s logike svakodnevnoga
jezika na jezik logike znanosti. Ako bi se do apsolutnosti doveo diskon
tinuitet s tradicionalnom logikom, bi li onda formalna ili/i simbolika
logika eksplicitno bila logika ili bi se svela na to da bude samo odre
eni element znanstvene metodologije ili drugih disciplina? Kako bi
pritom logika izgubila svoju autonomiju, valja istaknuti da je formalna
ili/i simbolika logika relevantna u korelaciji kako s mnogim podru
jima znanja tako i s vlastitom tradicijom u kojoj se emancipirala kao
posebna logika disciplina. Plauzibilan predmet uenja logike je njezin
kontinuitet u kojemu se otkriva posebnost moderne logike u odnosu na
tradicionalnu.
 Refleksija Paviieva prigovora tradicionalizmu Petrovieve Logike pokazuje se u
veem interesu za probleme moderne, formalne ili/i simbolike logike, kojoj je Sreko Ko
va posvetio vie panje u svojoj Logici nego li je to bilo uobiajeno dosad. Uostalom, nove
tehnologije i njihove aplikacije u neposrednoj su vezi s rezultatima moderne logike. Bilo bi

113

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

Poeci simbolizacije Aristotelove logike u Srednjem vijeku bili su

osebujan izraaj modernosti koja se inae konstituira kao specifinost
u odnosu spram tradicionalnog. Oito je, stoga, da su mnogi dananji
logiki problemi bili anticipirani u antiko i medijevalno doba. U osvitu
graanskoga svijeta, u vrijeme procvata znanosti i industrije, bio je mo
deran nastanak induktivne logike. S tadanjom funkcijom induktivne
logike moe se usporediti sadanja potreba za formalnom ili/i simbo
likom logikom. Kantovo istraivanje mogunosti sinteze i Hegelovo
nastojanje da logika bude konstrukcija njegove panlogine duhovnosti
takoer je izraaj modernosti.

IV.
lanak Mladena Paviia Razvod logike od miljenja i jezika i
njena pedagogizacija sueljen s Logikom Gaje Petrovia intrigantan
je za raspravu o profiliranju i dimenzioniranju logike, prije svega u
srednjim kolama (gimnazijama). Konfrontiranje tih stajalita osobito
je znaajno u suprotstavljanju inkompetentnim namjerama da se racio
nalizira nastava filozofijskih predmeta njihovim saimanjem ili tako
da se neki od njih odstrane iz kolskoga programa. Kako je istinska
racionalizacija mogua u ekonominom odnosu izmeu raspoloivog
vremena za nastavu i nastavnih uinaka, neophodno je utvrditi nastav
nu jezgru i odgovarajuu didaktiku metodu. Razlog da logika bude ta
jezgra korijeni se u Aristotelovoj misli da je ona propedeutika svakog
filozofiranja i znanstvenog istraivanja.
Paviievo inzistiranje da se sasvim prijee na modernu (mate
matiku, simboliku) logiku podrazumijeva preispitivanje relacije
izmeu tradicionalne i moderne logike. Kako se pojam modernoga
oituje kao differentia specifica u odnosu na tradicionalno, neophod
no je stoga uiti ono to je tradicionalno radi shvaanja osobitosti mo
dernoga. Posljedak nepotivanja toga to zahtijeva didaktiki princip
postupnosti je siguran neuspjeh eterine nastave u kojoj se ne moe
razumjeti ni odakle to proizlazi (uzrok), ni kamo to smjera (mogui
doseg odnosno svrha), ni na emu to poiva (temelj). Nasuprot even
najpoeljnije kada bi Kova nastojao izvesti opsenije problematiku koju je naglasio Pavi
i, u interpretaciji misli odgovarajuih filozofa, logiara, zacijelo i matematiara, i prilago
diti ih za uenje u srednjokolskoj i sveuilinoj (propedeutikoj) nastavi. Logiku za srednju
kolu i fakultete priredio je u proirenim izdanjima Mirko Jaki, a Davor Lauc nadovezao se
na Petrovievu Logiku dopunivi je knjinim prilogom Elementi simbolike logike.

114

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

tualnom odbacivanju bilo onoga to je prisutno u Petrovievoj Logici

bilo njezine Paviieve kritike i slinih kritika, najproduktivnija bi bila
njihova sinteza.
Permanentno bi odnosi meu pojmovima, sudovima, oblikovanje
zakljuaka, utvrivanje logikih greaka, definicija, divizija, dokaz,
aksiomatski sustav trebali biti na dnevnom redu u raspravama o smis
lu uenja logike u srednjokolskoj nastavi, na koju bi se, u kontinuite
tu, nadovezivalo i sloenije gradivo? Petrovieva Logika poticajna je u
tome.

V.
Enciklopedijski pregled povijesti logike Petrovi poinje etimolo
gijom rijei logika i sukladnim terminima meu kojima su neki bili
zamiljeni kao mogue zamjene. Problem nazivanja i izraavanja kom
plementaran je otkrivanju i uspostavljanju smisla logike i logike kao
filozofske discipline. Uenje utemeljitelja logike Aristotela mjerodavno
je za izvoenje njezine definicije, njezine podjele i njezine korespon
dencije s drugim disciplinama. Aristotel je, kao sistematiar logike, raz
vio uenje o pojmu, to jest o rodu, vrsti i kategorijama, uenje o sudu,
koje se temelji na predikacijskoj teoriji te, u uenju o zakljuku, o teo
riji silogizma. Nastojanjem na proimanju logike i ontologije, pri emu
forma nije strogo udaljena od zbilje unato tendenciji za time, Aristotel
zastupa teoriju korespondencije. Povezanost logike s gramatikom svje
doi o tome da Aristotel smatra kako nije dovoljna samo misao kao
misao, nego da je bitno i to kako e biti oblikovana u sadraju i kako
moe biti adekvatno prenijeta drugima. Kritike koje je doivljavala Aris
totelova logika potvruju njezinu povijesnu vrijednost, naime, da jest u
temelju svakog logikog raspravljanja.
Stoici smatraju da logika egzistira uz fiziku i etiku kao jedna od
temeljnih disciplina. U fizici je rije o odnosu prema prirodi, u etici o
odnosu prema drugome, a u logici, pak, o odnosu prema samome sebi
(prema vlastitim misaonim mogunostima i sposobnostima spoznavanja
i konstituiranja predmeta). Podjelom logike na dijalektiku, koja odgo
vara tradicionalnoj logici, i retoriku, stoici su naglasili problem uprav
ljenosti na istu misao i na problem njezina iskazivanja. Ta dualnost
eksplicitna je u veini definicija logike, pa tako i u Petrovievoj koja
istie da je prouavanje oblika misli i metoda spoznaje predmet logike.
115

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

Kako su od Megarana koji se oslanjaju na Sokratovo uenje o

zaecima indukcije i definicije uili stoici, kao batinici Aristotelova
miljenja, njihova se kola naziva megarsko-stoika kola. Inzistiranje
na prioritetu logike sudova, kao anticipacije simbolike logike, i razrje
avanje logikih antinomija (paradoksa) njezin je izuzetni doprinos po
vijesti logike.
Oblikovanje latinske logike terminologije u Beothijevu prevoe
nju Aristotela i drugih mislitelja s grkoga na latinski i komentiranju
njihovih spisa simbolizira povezivanje antike i srednjega vijeka u doba
neoplatonizma. Patristika nije pokazala naroitu panju prema antikoj
batini smatrajui da je ona u protivnosti s nastojanjima crkvenih ota
ca u njihovu izgraivanju dogmi kranske religije, meutim u skola
stici je logika naila na poprilino uvaavanje. Kako je Aristotel prihva
en kao vrhovni autoritet u konstituiranju dogmi, u tu svrhu preuzeta
je i njegova logika. S obzirom na prouavanje pojedinih Aristotelovih
logikih spisa nastale su logica vetus i logica nova. Bilo je i izvornih
domaaja koji se nazivaju logica moderna u opoziciji antikoj logici
(logica antiqua).
Mnogi arapski filozofi prouavali su Aristotelovu filozofiju, i u
komparaciji s aktualnim neoplatonizmom i u funkciji utvrivanja re
ligijskih uenja i u funkciji razvitka znanosti. Produivanjem heleni
stike batine u dranju na povrini tema grke filozofije do duboko
u Srednji vijek konstituirao se arapski aristotelizam koji, zbog svojeg
nastanka i nazonosti u mediteranskom kulturnom krugu, jest posebno
znaajan odsjeak europske filozofije.
Kodificiranje logikih naziva, otkrie silogizma sa singularnim
terminima i relevancija praznih klasa u teoriji zakljuka, logika poj
mova i naglaavanje logike sudova, problem antinomija neke su od
tema skolastikoga promiljanja logikih problema, meutim ono to
je najznaajnije u toj filozofiji jest rasprava o univerzalijama izmeu
realista i nominalista kojih je predmet bio ono to su potom postavili
kao glavnu filozofsku temu i orijentaciju racionalisti i empiristi. Bilo bi
potrebno posvetiti veu pozornost dugo vremena obescijenjenoj sred
njovjekovnoj filozofiji i potvrditi njezine nesumnjive vrijednosti.
Empirizam i racionalizam su konzekvencije europskog renesans
nog miljenja. Podvrgavanjem deduktivne logike totalnoj kritici u mi
ljenju da je vjerodostojnost njezinih izvoenja sudova upitna zbog
problematine istinitosti polaznih (apriornih) sudova, utemeljitelj em
116

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

pirizma Francis Bacon je istaknuo kako se najprimjerenije do novih

spoznaja dolazi istraivanjem (eksperimentiranjem i usporeivanjem
rezultata). Inzistiranjem na sistematinom i metodinom kretanju od
pojedinanoga do opega, od percepcije do principa, konstituirala se
induktivna logika.
Najistaknutiji racionalistiki filozof koji se bavio problemima logi
ke bio je Leibniz. Prouavanjem principa miljenja u tradicionalnoj lo
gici dodao je postojeima trima princip dovoljnog razloga. Istraujui
zajedniku osnovu logike, matematike i (prirodnih) znanosti, Leibniz je
nastojao konstruirati univerzalni znanstveni jezik u kojem bi se pojmo
vi mogli prikazati kombinacijom ideograma. Leibniz se pritom pokazao
kao pretea simbolike logike.
Formalna logika vana je u Kantovu ispitivanju mogunosti sinte
ze pojma i zora. Dualizam logike u njezinoj podjeli na formalnu i trans
cendentalnu, opu i posebnu, istu i primijenjenu, proizlazi iz napeto
sti izmeu preispitivanja vlastitih intelektualnih sposobnosti, odnosno
vlastita razuma, i uspostavljanja predmeta pomou njega.
Definicijom da logika jest znanost o istoj ideji u apstraktnom elementu miljenja Hegel govori o tome da se logika apstrahiranjem sadr
aja bia distancira od njegovih osobitosti kako bi u promiljanju odno
sa spram njega uspostavila bit bia (identinost bia sa samim sobom).
Za Hegela formalna logika je ograniena jer se temelji samo na onome
to jest, naime, i na tautolokom principu identinosti i na principu
proturjenosti, s obzirom na to da je negacija, kao uvjet apstrahiranja,
u osnovi svakoga bia kao spiritus movens njegova dospijevanja do
biti u samosvijesti i odgovarajuem samooblikovanju (Hegel, 1970). To
to je u skladu s Hegelovim miljenjem o istovjetnosti bitka i njegove
negacije dokazuje da oblik ne postoji sam po sebi nego jest u svojoj
biti po vlastitom nastanku u sintezi apstraktnog (slobodnog) miljenja i
predmeta na njegovu putu od pukog motiva do izraaja ovjekove du
hovnosti (autonomije). Logika je imanentna Hegelovoj ontoteologici, u
misaonom uspostavljanju svijeta, u sintezi uma i zbilje. Odnos formal
 Sintagma formalna logika u osnovi je svojevrstan pleonazam, jer svaka logika nastoji
na uspostavljanju i razmatranju formi miljenja. Meutim, u povijesti logike ona zadobiva
posebna znaenja ovisno o tumaenju pojedinih filozofa. Neki poistovjeuju samo simboli
ku logiku s formalnom logikom jer se odnosi na iste odnose, pri emu je sadraj (gotovo)
sasvim irelevantan. Tradicionalno je stajalite kako je formalna logika uvijek upravljena na
sadraj odreenih bia u svrhu preispitivanja odnosa unutar njih i njih spram drugih bia.

117

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

ne logike i dijalektike (posredovanja bitka i niega) inspirirao je mnoge

marksiste u prihvaanju Hegelove filozofije.
Induktivna logika prevladala je u Engleskoj, u kojoj su neki filozo
fi, kao to je John Stuart Mill, nastojali istraiti i osmisliti njezin doseg
u usporedbi s deduktivnom logikom. Mill pretpostavlja da su sudovi na
kojima se temelji deduktivan zakljuak najprije izvedeni induktivno, pa
je stoga bitan razlog utvrivanja granice izmeu moebitnog iskuenja
neopravdanoga poopavanja, u indukciji jednostavnim nabrajanjem, i
smislenog odabira primjera i sluajeva na osnovi kojih bi se inducirala
(ipak problematina) istinita konkluzija. Iz te problematinosti (skep
ticizam koji je poznat u Humea) Mill izvodi tezu da je zakljuni sud
problem hermeneutike, jer se temelji na pojedinim razumijevanjima i
tumaenjima, i da su univerzalna kozmika naela jamstvo pouzdanosti
uzrono-posljedinih veza.
Psihologizam je rezultat potrebe u eksperimentalnoj psihologiji da
se otkrivaju i ekspliciraju zakonitosti psihikih procesa, u emu bi bila
neophodna logika, pa se postavio zahtjev da logika bude pertinentna
psihologiji, dapae kao njezina posebna disciplina. Nema sumnje da je
logika vana u objanjavanju psihologijskih zakonitosti, meutim logi
ka ima vlastitu autonomiju, na kojoj su inzistirali logicisti u tvrdnji da
su idealne logike tvorbe predmet logike. Logicizam je nastao u puta
nji fenomenologije (Husserl, Bolzano, Brentano) koja je nastojala na
uspostavljanju same stvari, dapae redukcijom i samoga subjekta,
odnosno svakih moguih psihologistikih, neegzaktnih implikacija.
Kako je upitna mogunost takvih logikih konstrukcija, egzaktnost lo
gicizma je samo tendencija prema idealnom.
Univerzalna upotreba ideograma, u apstrakciji sadraja, mogu
nost je simbolike logike da analiza logikih odnosa bude prioritetna
u odnosu na tradicionalnu logiku koja je bila vie-manje u korelaciji sa
sadrajem bia u otkrivanju i iskazivanju njegove biti. Postavljajui se
s onu stranu tih zahtjeva, simbolika logika, u usporedbi s tradicional
nom logikom koja je upuivala na to kako misliti, postala je praktina
disciplina prijeko potrebna u rjeavanju tehnikih problema. Razvitak
mnogih disciplina, kao to su algebra logike, logistika, metalogika, in
tuicionistika logika, polivalentna logika svjedoi o posvemanjoj
primjeni simbolike logike, a logika sintaksa, semantika o tome da
njezin konzekventni formalizam, bez obzira na prvenstvenost dedukci
je ili indukcije ipak ima svoje granice.
118

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

Petrovievo iscrpno prikazivanje Fregeove uloge u nastanku i raz

vitku simbolike logike, u povezivanju logike i matematike, i tvorenju
pojmovnoga pisma, osebujan je zahtjev da se temeljitije upozna znae
nje i doseg tog iznimno utjecajnog segmenta moderne logike.
Meu hrvatskim filozofima u doba renesanse svojim prinosom lo
gici istaknuo se Juraj Dragii u pokuaju pomirenja tomizma i skotiz
ma. Naslovi udbenika Misloslovje ili logika koji je napisao Konstantin
Brankovi 1851. godine za Veliku kolu u Beogradu te usporednog s
njime u Hrvatskoj Logika ili misloslovje koji je objavio Vinko Pacel
1868. godine svjedoe o romantikoj tenji junoslavenskih naroda
da se u materinskom jeziku pronau termini za logike pojmove i za
samu logiku. Isticanjem relevantnih primjera, Petrovi je pokazao da
je tradicija uenja logike u Hrvatskoj, a i u drugim junoslavenskim
zemljama, u Srbiji, Sloveniji prilino duga. Izuavanje povijesti lo
gike koja je mogua ili u ekspliciranju razloga nastajanja i prikazivanja
logikih problema ili u slijedu najznaajnijih imena filozofije, matema
tike bilo bi znaajno za utvrivanje dosega prihvaanja, razraivanja
i primjenjivanja logike ija je vanost u suvremenom ivotu sve vea
i vea.
Petrovi je posebnu panju posvetio logici u marksizmu. Prelae
njem na inu temu, moglo bi se rei temeljnu njegova filozofiranja, valja
najprije eksplicirati prisutnost logikih problema u marksizmu i prinos
marksista logici. To je prijeko potrebno u eksponiranju marksizma radi
njegova postupnog oslobaanja od pretencioznih politikantskih napla
vina. Petrovi je prihvatio tu vrlo iroku i zahtjevnu temu poevi obra
ivati udjel klasika marksizma u raspravama zapodjenutima ponajvi
e zbog njihova oslanjanja na klasini njemaki idealizam. Petrovi je s
tim u vezi iznio i nekoliko podataka jugoslavenskih (junoslavenskih)
marksista koji su obino prilikom prevoenja i izdavanja Hegelovih
 S dananjeg gledita nije bilo ni potrebe da se za internacionalizam logika poto-poto
nau odgovarajui termini, meutim to je nastojanje bilo i takvo jest opravdano kao ten
dencija u kojoj se mogu otkriti prihvatljiva rjeenja. Tako se u novije doba sasvim pristojno
uvrijeilo otuenje naspram alijenacije, postvarenje naspram reifikacije Pokuaji kao mudroslovlje, krasnoslovlje doimaju se kao gotovo nerazumljivi arhaizmi. Izgradnji hrvatskog
filozofskog i znanstvenog nazivlja najvie su u pretprolom stoljeu i u prijelazu na prolo
pridonijeli Bogoslav ulek i Tomislav Mareti. Taj zadatak nije zavren jer u oblikovanju
misli jest i problem njezina registriranja i priopavanja. Pored izraza dijalektika, izrazu logika u raznim su razdobljima vie ili manje konkurirali, u stranoj filozofskoj javnosti, takoer
izrazi organon, analitika, kanonika, medicina mentis, scientia scinetiarum, lart de penser,
Vernunftlehre, Wissenschaftlehre, Denklehre, Denkkunst

119

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

djela raspravljali o odnosu formalne logike i dijalektike, pa su neki u

poetku bili otporni na dualizam teorije odraza, a neki su promovirali
povijesnu dijalektiku i miljenje revolucije.

VI.
Prijepor izmeu platonizma i aristotelizma nije bio samo filozofski
problem. To je bio i politiki problem, jer je na pomolu Novoga vijeka
opozicija skolastikoj misli bila zahtjev graanstva u njegovu povijes
nom nastupu da razrijei hijerarhijsku strukturu feudalnoga drutva.
Platonova imanentnost idealnoga svijeta suprotstavljena je transcendentnosti kao ideji koja je rezultat srednjovjekovnog tumaenja Aris
totela.
Brunovo miljenje da je ovjek imanentan svijetu i da svijet jest
po ovjeku (homo faber) posljedak je renesansne tendencije da s onu
stranu kozmosa nema (transcendentne) sile nego da je njegov uzrok (to
u tom izraaju reafirmira i Spinoza) u njemu samom. Bilo bi vulgarno
denuncirati Aristotela samim potenciranjem Platona ako se s novodoseg
nutoga stajalita ne bi preispitivala batina aristotelizma u otkrivanju
plauzibilnijeg smisla Aristotelova filozofiranja.
Poistovjeivanje politikog i filozofskog svelo bi filozofiju na funk
ciju onoga to moe biti njezin motiv. Princip filozofije pokazuje se u
njegovu nadilaenju. Odnos izmeu politikog i filozofskog reflektira se
kao odnos izmeu motiva i principa. Idiosinkrazija prema Nietzscheu
ak i meu onima koji su bili striktno upravljeni protiv nacizma proizi
la je iz interferencije politikog i filozofskog u pretencioznom nate
zanju njemakih nacionalsocijalista da njegovu filozofiju promoviraju
kao vlastiti ideoloki korijen. Istina o Nietzscheu, pa tako i o bilo kojem
mislitelju, svakako i o Marxu, mogua je samo s onu stranu takva poli
tikog imprimatura. Za Marxova ivota bila su oita mnoga prihvaanja
i reproduciranja njegova uenja meu kojima su neka bila u poprili
nom razmimoilaenju s bitnim filozofskim podrijetlom. Konstituiran je
marksizam, kao opseg u kojem su, uostalom, mogue oprene orijen
tacije onih uenja koja se pozivaju na Marxa. Dvojnost prihvaanja i
odbijanja marksizma s obzirom na njegovu ulogu u tumaenju i preo
braavanju drutva mogla bi biti posebna tema (sociologije ideja). Naj
gore filozofski intonirano iskuenje marksizam je zadesilo osamdesetih
godina u tumaenjima novih filozofa koji su Solenjicinov Arhipelag
Gulag tendenciozno prihvatili kao motiv da se dokae kako su njegovi
120

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

opisi zbiljsko olienje ljevice, odnosno njezina idejnog temelja, mark

sizma. U toj putanji, kojoj se najsnanije suprotstavio Henri Lefebvre
knjigom Misao postala svijet: Treba li napustiti Marxa?, marksizam
nije izjednaen samo s ideologijom realnog socijalizma i s njegovim
detroniziranim politikim reimom, nego, dapae, s najgorim oblici
ma staljinistike represije. Nastojanjem da se slamanjem komunizma
marksizam dotue in capite et in membris onemoguena je rasprava o
vrijednosti kreativnoga marksizma u usporedbi s dogmatskim.
Neki su filozofi oekivali da e destruiranjem politikog sistema
realnog socijalizma, a koji su inklinirali dogmatskom marksizmu,
nastupiti vrijeme slobodnije promocije kreativnoga marksizma. Meu
tim, bila je to iluzija, jer je formalnoj demokraciji i njezinu instaliranju
elite u funkciji ekspanzije kapitala bila svrha da nivelacijom svakoga
marksizma denuncira, prije svega, konzekvencije kreativnoga marksiz
ma. Eliminiranje marksizma njegovim svoenjem na staljinizam bilo
je tragikomino. Staljinizam je samim pozivom na marksizam barem
drao na povrini marksistike teme postulirajui mogunost diskusije
o njima. Ali, shvaanja, makar se pozivala na liberalizam, koja u totalu
odstranjuju marksizam, nesumnjivo su infrastaljinistika. Zbog toga
je nuna fenomenoloka redukcija politikog, pa se marksizmu, kao
filozofiji, treba postaviti prema filozofskim naelima.
Logika implicirana u marksizmu i eksplicitni prinosi odreenih mark
sista logici jedna je od tema u povijesnom pregledu logike Gaje Petrovi
a. Koja je znaajnost priloga klasika marksizma? Klasini njemaki
idealizam u mogunosti sinteze racionalizma i empirizma inzistira na
logikim problemima. Miljenje da bi marksizam zbog konstituiranja
u imanenciji klasinoga njemakog idealizma trebao osobito inzisti
rati na logikim problemima moe biti dvojako: ili su logiki problemi
konstitutivni u samom marksizmu ili su mu oni, pak, u drugom planu
odnosno izvan horizonta njegova predmeta. Izvan horizonta njegova
predmeta ne bi mogao biti, jer bi stoga bilo inkonzistentno njegovo
ustanovljavanje u klasinom njemakom idealizmu. Dakle, logika je
imanentna marksizmu, s obzirom na to da je klasini njemaki ideali
zam njegovo temeljno podrijetlo. Poimanje marksizma izvan dosega
klasinoga njemakog idealizma nesumnjivo proturjei njegovoj biti.
U kojem smislu marksizam poima logiku odnosno kakvu ulogu
logika ima u njemu? Marxov odnos prema logici korijeni se u razlici iz
meu Kantova i Hegelova poimanja. Kant istie da se njegova formal
121

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

na logika nije bitno pomaknula od Aristotelove logike. Ali, Kant misli

kako logika bitno jest u sferi razuma u pristupu svijesti predmetu
bilo da je rije o razumu samom (transcendentalnosti) bilo da je rije
o posebnoj upotrebi razuma u njegovoj upravljenosti na odreeni pred
met (znanosti). Kako je specifinost ovjeka njegov um, Kant govori o
transcendentalnoj logici, naime o onoj koja se bavi samom moguno
u (ovjekova) spoznavanja. Taj napredak (razlika izmeu formalnog
i transcendentalnog) posljedak je Kantova kopernikanskog obrata u
filozofiji.
Mogunost spoznavanja govori o tome da ono nije odreeno odgo
varajuim predmetom, nego da se, zapravo, pretpostavlja oblikovanje
svijeta na osnovi uma i s obzirom na autonomiju ovjekove (slobodne)
volje. Rije je o primatu praktikoga uma koji Hegel dovodi do konzek
vencije. Hegel razmatra logiku u sklopu svoje ontoteologike.
Logika nije kako misli Aristotel samo preduvjet (valjanoga)
miljenja i ne egzistira izvan bivstvovanja (bitka), nego jest, tovie,
njegov spiritus movens. Svijet se uspostavlja u odnosu izmeu bitka i
niega. Pod niim podrazumijeva se to da predmet nije istinit u svojoj
pozitivnosti odnosno da svijest nije odreena bitno niim izvan sebe.
Svijest je odreena samom sobom. Predmet je istinit, dakle, po onome
to prema naelima uma odnosno kao rezultat ovjekove autonomne
volje moe biti, u kretanju od niega do bitka, u budunosti.
Hegelova imanencija umnosti i zbiljnosti podrazumijeva logiku
kao svoju metodu i princip.
Miljenje Karla Marxa njegova filozofija prakse odnosno miljenje revolucije otvara perspektivu za dublje sagledavanje svih, zacijelo
i logikih, pitanja tradicionalne filozofije. Iako se Marx poblie nije
bavio logikom, ipak u batinjenju Hegelova poimanja logike, kao me
tode i principa u proimanju umnosti i zbiljnosti, logika je imanentna
Marxovoj filozofiji.
Eksplicitnija stajalita o smislu formalne logike i dijalektike iznio
je signum temporis Friedrich Engels u suuspostavljanju Marxova mi
ljenja i njegova novokantovskoga tumaenja. Engels razlikuje formalnu logiku, kao konstituciju iste misli, i dijalektiku, kao metodu
primjene logikih oblika na ono to je u njihovoj intenciji. Formalna
logika korespondira tradicionalnim principima Aristotelove logike, to
jest onom statikom; dijalektika, pak, u objektivnom aspektu ima
nentna je samoj prirodi, a u subjektivnom aspektu rezultat je spoznava
122

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

nja objektivnosti (sinteza vlastitih misaonih sposobnosti i onoga po

emu je konstituirana sama priroda). Engelsova greka je u tome to je
pod utjecajem scijentizma stvar po sebi shvatio realno, umjesto da je
odredi kao misaoni konstrukt po kojem se uspostavlja razlika izmeu
onoga to jest (Sein) i onoga to bi trebalo biti (Sollen). Tom konce
sijom teoriji odraza (principijelnost objekta kojeg subjekt reproduci
ra) zapostavio je autonomiju (slobodu) volje kao bitan uvjet ovjekove
produkcije vlastita svijeta.
Zahvaljujui studiranju (i) u Moskvi i Lenjingradu (Sankt Peters
burgu), Petrovi se intenzivnije bavio ruskom filozofijom (filozofijom
sovjetskih naroda). Napisao je monografiju o Georgiju Valentinoviu
Plehanovu. Petrovieva studija upozorava na neopravdanost zaobila
enja filozofskih prinosa istonoslavenskih naroda. Za Plehanova ka
tegorije statinosti i dinaminosti bitne su u suodnoenju formalne lo
gike i dijalektike. Funkcija formalne logike je u svojevrsnoj evidenciji
injenica i u uoavanju njihovih meusobnih odnosa. Formalna logika
je sinkronijskoga karaktera; dijalektika je dijakronijskoga karaktera, to
jest sagledavanja neega u vremenu (u mogunosti da bie bude ne
to drugo nego to jest samo po sebi). Zato dijalektika govori o protu
rjenosti, o neemu izmeu pozitivnoga i negativnoga, i o mogunosti
sinteze. Nadovezujui se na Engelsa i Plehanova, Lenjin je prvotno
smatrao da je istina imanentna objektivnosti svijeta, u kojoj i ovjek
jest, pa se njezino otkrivanje oituje u postupnom pribliavanju spozna
vanjem. Lenjin vrijednost dijalektike vidi u negaciji apstraktne istine
njezinom potvrdom u konkretnome. Rije je o stanovitoj reaktualizaciji
spinozizma. Ta dijalektika subjekta i objekta profanirala se u koncep
ciji subjektivnog odraza objektivne stvarnosti i njezinoj politikoj
konkretizaciji (staljinizam), odnosno dala je odreene ustupke teoriji
odraza.
Vrijedno je, naposljetku, istaknuti Lenjinovu znakovitu konsta
taciju do koje je doao prouavanjem Hegelove filozofije, naime da
Marxa nije nitko ni mogao razumjeti posljednjih pedesetak godina (u
doba marksizma Druge internacionale), jer se nije nastojalo na otkri
vanju smisla Hegelove logike. Lenjin tvrdi kako Marx nije ostavio
logiku samu po sebi (formalnu logiku) nego logiku kapitala, koja je,
zapravo, metoda otkrivanja i prevladavanja proturjenosti graanskokapitalistikog drutva. Hegelova logika je, tovie, metoda utemelji
vanja Marxove kritike politike ekonomije (graanskoga bivstvovanja)
123

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

i istraivanja njezina sadraja. Koliki je Lenjinov ustupak izobliavanju

boljevizma u staljinizam otvoreno je pitanje, meutim Lenjin je pro
maknuo ideju prava naroda na samoodreenje te upozorio na ekspan
ziju (financijskoga) kapitala i imperijalizam kao njegovu ideologiju i
praksu. elnik Oktobarske revolucije Vladimir Ilji Uljanov Lenjin
trebao bi biti interpretiran s onu stranu (nekadanje) apologetike i (ak
tualnoga) ozloglaavanja.
Petrovi istie znaenje prouavanja odnosa izmeu logike i filo
zofije jezika, na emu inzistira Henri Lefebvre. Koncepciju suodno
enja formalne logike i dijalektike, Lefebvre primjenjuje na jezinu
problematiku, u kojoj se kao motiv nazire De Saussureov odnos iz
meu oznaitelja (formalnoga) i oznaenoga (sadrajnoga). Lefebvre
se potvrdio kao kritiar strukturalistikog formalizma inzistiranjem na
jezinoj djelatnosti kao sferi koja nadilazi dvojnost izraza i sadraja.
Petrovi u povijesnom pregledu logike istie njezino osobito znaenje
u marksizmu.

Epilog
Potkrjepa stajalita da bi logika trebala i nadalje biti samostalan
kolski predmet, tovie zastupljen u nastavi svih srednjih kola i ko
la viega stupnja, prisutna je, izmeu ostalog, u kontinuitetu izdavanja
logikih udbenika u Hrvatskoj od sredine devetnaestog stoljea, meu
kojima je dugogodinja upotreba udbenika logike Gaje Petrovia po
tvrdila njegov znaaj u ocjeni nastave logike i ocjeni nastojanja drugih
autora sline literature. Budui da je Petrovi autor (neobjavljenog) en
ciklopedijskog prikaza povijesti logike, a interes za nju proizlazi iz po
trebe i nastojanja da se otkriju razlozi nastanka pojedinih logikih uenja
i mogunosti njihove primjene, zanimanje za nastavu i povijest logike
pretpostavlja eksplikaciju njihova problema u Petrovievu uenju.
Upravljenost miljenja na samo sebe, na uspostavljanje i otkrivanje
misli, na osnovi kojih bi se i pomou kojih moglo pristupiti mjerodav
nom rjeavanju problema filozofskih disciplina i znanosti, kao bitno
 Za pristup filozofskim i znanstvenim problemima sine ira et studio indikativan je
zbornik karakteristinoga naslova Lenjin izvan mitova, u kojem su lanci s Internacionalnog
filozofskog i znanstvenog simpozija Lenjin i suvremenost, odranog 79. svibnja 1970.
na Fakultetu politikih nauka u Zagrebu povodom stote obljetnice roenja Vladimira Iljia
Uljanova Lenjina (Simbirsk/Uljanovsk, 22. travnja 1870. Ninji Novgorod/Gorki, 21. sije
nja 1924.).

124

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

obiljeje logike, govori o mogunosti sinteze misli i njezina predmeta.

Pritom je posebno vano dimenzioniranje kolskog programa logike i
njegova prilagodba uenicima s obzirom na njihovo predznanje u pita
nju o tome koje bi logike forme najprije trebalo prouiti zbog njihove
primjerenosti u nastavi.
Kritika kako je Petrovi nastojao gotovo samo na tradicionalnoj
logici te da nije dovoljno obradio i predstavio bitna obiljeja i funkciju
simbolike logike motiv je da se preispita odnos izmeu tradicionalne i
moderne logike, da se ekspliciraju njihova bitna obiljeja i njihov doseg.
Time je otvoren put za povijesno razmatranje logike kojeg se Petrovi
poduhvatio izloivi najprije, uz korijene logike u Sokrata i Platona,
uenje utemeljitelja (deduktivne) logike Aristotela te megarsko-stoi
ke kole u Starom vijeku. Inae dosad zapostavljena srednjovjekovna
logika znaajna je svojim prinosima prilikom prihvaanja i tumaenja
Aristotelove logike. Odnos izmeu medijevalne logike i logike u empi
rizmu, u kojem se utemeljuje induktivna logika, te u racionalizmu, kao
epohi eksponiranja matematike i utjecaja na konstituiranje matematike
logike, prikazan je kao svojevrsna opozicija dogme i kritike. Prevla
davanje empiristike induktivnosti i deduktivnosti u racionalizmu, kao
motiv Kantova kriticizma i tendencije za sintezom, do konzekvencije
je doveo Hegel.
Petrovi je ukratko prikazao znaajke i domaaj psihologizma i
(fenomenologijskog) logicizma te u veem opsegu misli utemeljitelj i
predvodnik simbolike logike za koju je interes naglaen zbog potreba
moderne tehnologije. Naznaavanjem potrebe da se proue postignua
filozofa (logiara) u hrvatskoj povijesti i povijesti drugih junoslaven
skih naroda, Petrovi je istaknuo znaenje korespondencije uenja filo
zofije (logike) na naem ozemlju i njegova europskog (svjetskog) pro
svjetno-kulturnog konteksta. Petrovi je, naposljetku, u pisanju o logici
u marksizmu i prinosa marksista logici oznaio crtu koja se provlai u
njegovoj zaokupljenosti prijeporom izmeu dogmatskog i kreativnoga
marksizma. U ovom sluaju Petrovi se zadrao uglavnom na uenjima
klasika, meutim tim aktualiziranjem filozofske dimenzije marksiz
ma opovrgnuo je tobonju vanost njegova detroniziranja kao ideo
logije politikog utilitarizma (staljinizma). Petrovi je i time ukazao
na put plauzibilnoga filozofskog istraivanja, izmeu ostalog, logike u
marksizmu.
Panorama misli Gaje Petrovia inspiracija je produktivnog filozo
firanja.
125

V. Grgurev: Gajo Petrovi nastava 

METODIKI OGLEDI, 20 (2013) 2, 97126

Literatura
Aristotel (1986), Metafizika, preveo Tomislav Ladan, Zagreb: Globus i SNL.
Grgurev, Vinko (1984), Boris Kalin: Logika i oblikovanje kritikog miljenja,
Filozofska istraivanja, Zagreb, god. 9, sv. 2, broj 9, str. 265270.
Grgurev, Vinko (2003), Znaenje dosega u odnosu meu pojmovima, Metodiki
ogledi, Zagreb, god. 10, sv. 18, str. 7577.
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich (1970), Enzyklopdie der philosophischen Wissen
schaften I, Bd. 8, Frankfurt am Main: Suhrkamp Verlag.
Kalin, Boris (1982), Reforma usmjerenog obrazovanja i zastupljenost nastave lo
gike, u: Kalin, Boris, Logika i oblikovanje kritikoga miljenja, Pedagoka
biblioteka, Zagreb: kolska knjiga, str. 6873.
Pavii, Mladen (1978), Razvod logike od miljenja i jezika i njena pedagogizaci
ja, Marksistiko obrazovanje, sv. 2, Zagreb: Zavod za prosvjetno-pedagoku
slubu Socijalistike Republike Hrvatske.
Sinkovi, Jadranko (1980), emu jo nastava filozofije?, Vjesnik, Zagreb, broj
11921 (Sedam dana prilog subotom, broj 138), 1. studenoga 1980., str. 11.
kari, Ivo (1982), U potrazi za izgubljenim govorom, Zagreb: kolska knjiga.
Upravni odbor Hrvatskoga filozofskog drutva (1980), emu jo nastava filozo
fije (2)?, Vjesnik, Zagreb, broj 11935 (Sedam dana prilog subotom, broj
140), 15. studenoga 1980., str. 2.
Veljak, Lino (1980), Poloaj filozofije i logike u srednjoj koli, Filozofska istraivanja, Zagreb, god. 1, sv. 2, str. 121144.

GAJO PETROVI TEACHING AND HISTORY OF LOGIC

Vinko Grgurev
Gajo Petrovis textbook Logic stimulates the discussion on the need that Logic should continue to be an independent school course, represented in the curriculum of every type of high school. The reason is that logic enables the foundation
and revealing of the thought, which is the base for merit response to philosophical
and scientific questions. In connection to the synthesis of thought and its object,
emerges the possibility of correlation between course material of logics and those
of other philosophical and scientific disciplines. The traditional and modern logic
(where the term modern is historically problematic) should be examined in their interrelations given the fact that each of them posses its (didactic) value. Despite the
tendency of suppressing the traditional themes from teaching of logic, the actuality
of Petrovis Logic is unquestionable and it should be a part of curriculum.
Key words: logic, traditional, modern, formal, symbolic, mathematical, induction,
deduction, methods, axiom, theorem, axiomatic system, empiricism,
rationalism, definition, proof

126