Pismo iz 1920.

Seam se da sam ostao zaprepaen kad je rekao da estita pobednicima i

da ih duboko ali, jer pobeeni vide na emu su i ta treba da rade,
dok pobednici jo i ne slute ta ih eka.
Ivo Andri, Pismo iz 1920. godine

Bosanskohercegovako drutvo je, jasno je svima, izrazito podijeljeno drutvo. Nita bolja
situacija nije ni u knjievno-kritikoj zajednici ili zajednicama nae zemlje. Interpretacija
Andrieva knjievnog djela najjasnije nam ukazuje na zidove koji su u naem drutvu, namjerno
ili sluajno, izgraeni u posljednjih 20-tak godina. Njegovo pisanje je predmet javnih rasprava,
kafanskih pria i vjerskih govora, bez da se mnogo vremena posveuje tekstu i kontekstu, ve tek
onako, da se iz ugla predrasuda izgraenih tokom godina ideolokog iivljavanja neto kae, a
kad se ve neto kae, najee je to tek arhaini pozitivizam koji sa stvarnom kritikom nema
ama ba nikakve veze. Nerijetko se upueniji italac nae u neprilici da pomisli kako Andri o
kojem se govori nije isti onaj Andri kojeg je itao, ve neki novi, tui Andri, nosilac ideolokih
matrica i pomodni pisac pamfleta u slubi jednog kolektiva.
Naalost, u ovom radu nemamo dovoljno prostora da o takvim miljenjima neto ire kaemo, te
emo se zadrati na Pismu iz 1920. godine, kao jednom od najkontroverznijih Andrievih
pripovijednih iskaza.
Bosna je Andrieva opsesija. Ni u Pismu stvar nije mnogo drugaija. Pripovijeda nam govori o
ovjeku kojeg je upoznao jo kao dijete, o Maksu Levenfeldu, potomku pokrtene jevrejske
porodice koja je doselila u Sarajevo gdje se Maks i rodio. Otac mu je pokrteni Jevrej iz Bea, a
majka rodom iz Trsta, ki italijanske baronice i austrijskog pomorskog oficira, potomka
francuskih emigranata. Autor insistira na njegovom vieslojnom identitetu koji se odnosi na
njegovo porijeklo, te njegov glas postavlja kao mogui objektivni glas (krik?!) Bosne.
Pripovijeda nam ne kazuje mnogo o ''svom'' liku, on se kao lik pojavljuje tek kao siromaan
djeak koji se divi knjigama u Maksovoj porodinoj biblioteci i gdje se nazire njegova elja da u
budunosti treba itati i pisati takve ili sline stvari. U sutini je jako sporedan u odraslim
godinama, kada susree Maksa na stanici u Slavonskom Brodu, gdje zajedno ekaju beogradski
voz. Maks je na tom mjestu ve iskusan ovjek, ovjek koji je proao bezumlje prvih linija
ratovanja i intelektualac koji u svemu tome ne vidi veliki smisao: Za njega u ovom velikom ratu
nije bilo, tako rei, vie protivnikih frontova, oni su se pomeali, prelivali jedan u drugi i stapali
potpuno. Opte stradanje zastrlo mu je vid i oduzelo razumevanje za sve ostalo.
Glas Maksa Levenfelda postavlja se kao objektivan (a zbog njegovog porijekla i
kolonijalni/kolonijalistiki) glas imaginarne i potencijalne Bosne, Bosne razuma i ideja, u
odnosu na stvarnosnu Bosnu koja je strastvena, egzotina i strana onom takozvanom ''evropskom
duhu''. Edward Said je u svom Orijentalizmu rekao da su se zapadnjake ideje o Orijentu
promijenile u vremenu, ali ne i u svojoj naravi1. Stvarna Bosna Maksa Levenfelda jeste Orijent
orijentaliste, a ne samo domovina u kojoj je roen, sasvim sluajno. Izvjesna je njegova ljubav
1 Edward W. Said, Orijentalizam Zapadnjake predodbe o Orijentu; Svjetlost,
Sarajevo 1999., str. 83

prema Bosni, no tu ljubav prekriva mrkli mrak primitivizma i mrnje za koju Maks tvrdi da se
moe vidjeti na svakom koraku. Razliito otkucavanje vremena u Bosni Maks Levenfeld uzima
kao simbol nepodnoljivosti razliitih bosanskohercegovakih kultura.
ak na kraju naglaava kako Jevreji svoga sata nemaju, a da imaju, vjerovatno bi i izmeu njih
postojala podjela na sefardsko i akenasko vrijeme (istie se njegovo pretjerivanje). On tu
zvonjavu satova istie kao simbol nepopustljivih razliitosti u bosanskoj kulturi/kulturama u
kojoj/kojima niko ne odstupa od svog simbolikog kapitala - po cijenu ivota. Da li bi bilo
pogreno rei da ovakav nain zvonjave zvona zapravo pokazuje izvjesnu jednakost meu
bosanskim narodima, potpuno lienu bilo kakve asimilacije, jer nita u Bosni ne moe asimilirati
nikoga - sve ovo njoj zapravo pripada i ini je takvu kakva jeste? Na to pitanje ne usuujem se
dati odgovor na koji historija ne bi imala mnotvo primjedbi, i to validnih.
Naravno, bilo bi neuputno zanemariti Maksov karakter i kontekst iz kojeg njegov lik u pismu
progovara. Frustrirani vojnik, potpuno lien bilo kakvog ivotnog smisla, u Bosni vidi istu onu
opasnost koju je vidio na frontu, opasnost od mrnje koja se slagala decenijama u evropskim
narodima/kolektivima, mrnji o kojoj se slabo ili nikako govorilo i koja je buknula u besmislu
rata i razaranja. Na drugoj strani, Maks je intelektualac koji ne vidi nikakav smisao u
neprirodnom odravanju potencijalne opasnosti koju sa sobom nosi insistiranje na kolektivnim
bosanskim identitetima. Zbog toga on bjei iz Bosne, zbog toga on zapravo hoe da bjei iz
cijele Evrope. (Sad putuje u Trst majci, a odande misli dalje, u Argentinu, moda i u Boliviju. Ne
izjanjava se otvoreno o tome, ali tek, naputa Evropu zauvek.) Bosna je za njega paradigma
predratne Evrope, simbol mrnje iz koje se upravo vratio, simbol razorne moi ideologija koje
insistiraju na razliitosti(ma).
Selimovi u svom eseju ''Cjelovita misao o ivotu'' kae: Ali, zar samo u Bosni ima mrnje? Zar
samo u Bosni satovi otkucavaju razliito vrijeme? Zar je samo Bosna zemlja straha? Da, Bosna
to jeste, i Andri to izriito kae. Meutim, budui da je posebno zainteresovan za Bosnu, jer je
voli, jer mu je teka radi svega to jest, jer bi volio da je vie ljubavi meu ljudima, on ba u
svojoj Bosni insistira na fenomenu mrnje. Ali ovo je jedna od rijetkih pripovijedaka u kojoj
pisac jednu temu, vezanu za Bosnu, izvodi na iroke svjetske prostore. Kako se zavrava ''Pismo
iz 1920.''? Maks Levenfeld od bosanske mrnje bjei u Trst, a odatle 1938. u republikansku
armiju u paniji. ''Na njegovu bolnicu izvren je vazduni napad u po bela dana i on je poginuo
sa gotovo svim svojim ranjenicima. Tako je zavrio ivot oveka koji je pobegao od mrnje.''2
Moda ne bi bilo neistinito istai da je Selimovievo spominjanje Andria (''...i Andri to izriito
kae...'') kao dijela fikcije u Pismu iz 1920. donijelo mnogo tete u buduim itanjima Andria,
jer i neka savremena itanja postavljaju Andria direktno u tekst, hvalei ga ili optuujui kao
nosioca miljenja, ina ili ideologije jednog ili vie likova u samom knjievnom tekstu, to se iz
perspektive savremene knjievne teorije ne moe nazvati niim drugim do neupuenou ili
proraunatom djelovanju nakaradne ideologije. Bilo da ga se hvali ili osuuje, Andri kao osoba,
kao ovjek koji je pukim sluajem pisao tekst, jednostavno nema mjesta u samom knjievnom

2 Alija Isakovi, Antologija bonjakog eseja XX vijeka; Alef, Sarajevo, 1996; Esej:
Mea Selimovi, Cjelovita misao o ivotu; str. 85.-86.

tekstu. Enver Kazaz po tom pitanju primjeuje da je Andri na toj osnovi postao opijumom i
kljunim argumentom desnih ideologija u meusobnom razraunu.3
Maksovo insistiranje na fenomenu mrnje je iskljuivo njegovo i na njegovom iskazu treba da se
temelji bilo kakva interpretacija.
Na jednoj strani imamo lik Maksa Levenfelda koji u pismu svom prijatelju pie o bosanskoj
mrnji, analizirajui je na jako upeatljiv nain, pokuavajui nas zavesti ljepotom uvjerljivog
stila i, insistirajui na njenoj drugosti, pokuava definirati sebe, ba kao to je Orijent pomogao
definirati Evropu (ili Zapad) kao sebi suprotstavljenu sliku, ideju, osobnost, iskustvo;4 dok na
drugoj strani stoji lik recipijent tog diskursa o bosanskoj mrnji.
Kakav je to on?
Zato preskakati njegov karakter i zadravati se samo na Maksu?
Da li je i on jedan od onih koji ne mogu sebe predstavljati i koji moraju biti predstavljeni5?
Glas pripovijedaa koji prima pismo je tih. Jo uvijek se osjeti izvjesna inferiornost iz kolskih
dana, kada je Maks bio bogato dijete, a on tek siromaan student. Izvjesna je i naklonost
pripovijedaa kao lika Maksu Levenfeldu, ona se provlai kroz itavu pripovijetku. No njegov
intelekt ne daje nikakav sud o Maksovom pismu, ne brani i ne otkriva svoju poziciju, niti se slae
s Maksom, niti se ne slae, ve svojom utnjom i ukazivanjem na ivotni put svoga prijatelja
slika odgovor vei i jai od bilo kakvog tekstualnog odgovora na pismo koje govori o bosanskoj
mrnji.
Pitanje koje postavlja Selimovi u svom eseju Cjelovita misao o ivotu je kljuno pitanje ove
pripovijetke: Kako se zavrava Pismo iz 1920.?
Posljednja reenica iz pripovijetke: Tako je zavrio ivot oveka koji je pobegao od mrnje baca u sjenu cijeli jedan svijet o kojem je Maks Levenfeld tako snanim izriajem u pismu
govorio.
Pripovijetka nam ne nudi nikakvu imaginarnu vagu na koju emo staviti bosansku mrnju i
mrnju od koje je u bolnici poginuo Maks Levenfeld zajedno sa gotovo svim svojim ranjenicima.
Ona ostavlja itatelju, kako je i red, da sam odgovori na pitanje da li je fenomen mrnje samo
bosanski ili je on univerzalan, ljudski fenomen.
Mnogi insistiraju na tome da je Andriev lik Maksa Levenfelda sjajno detektirao probleme
Bosne i da je mrnja, na kojoj lik Maksa Levenfelda uporno insistira, i dalje prisutna u
bosanskom drutvu. Svakako da nas naa tmurna i nimalo zahvalna stvarnost moe vrlo lahko
3 Enver Kazaz, Egzistencijalnost/povijesnost Bosne Interpretacija u zamci ideologije; Novi
Izraz asopis za knjievnu i umjetniku kritiku; br. 10-11 (zima 2000. proljee 2001.)

4 Edward W. Said, Orijentalizam Zapadnjake predodbe o Orijentu; Svjetlost,

Sarajevo 1999., str. 15
5 Karl Marx, The Eighteenth Brumaire of Louis Bonaparte

navesti da padnemo u tu zamku povrnog itanja same pripovijetke. Istina je da nam ova
pripovijetka to uopte ne govori. Da, to govori glas Maksa Levenfelda, iz pozicije frustriranog
vojnika i intelektualca koji ne eli da proivljava ideoloke napetosti koje su u Bosni prisutne.
Mrnja o kojoj Maks Levenfeld govori moda zaista i postoji.
Ali taj mali aragonski gradi u kojem Maks gine nam daje sliku jo jedne mrnje paralelno
prisutne u svijetu, mnogo vee i mnogo stranije mrnje o kojoj Maks nije stigao napisati pismo
svom prijatelju u Beograd.
Kenan Rii