Sie sind auf Seite 1von 5

1.

Skender Kulenovi
Muhamed, student Al-Azhara, sjea se lekcija kod svog omiljenog profesora
Tefsira:
Prepisavi se, ipak sam gotovo redovno odlazio, sad opet ex privata, na
stari univerzitet, u azharsku damiju, u halku: halka - to je, u stvari,
katedra; posjedamo oko profesora u damiji, i on tiho, kao da drugi ne bi
uli, predaje. Ta intimnost najvie me privlaila. Puna je damija bila tih
halki, ja - opredijelivi se za neto novo - ipak nisam mogao da se otrgnem
od svoga, tamnog i dubokog kao bunar, i strahotno mi umnog profesora
Tefsiri-Kur'ana i Tefsiri-hadisa. Kur'an je (duboko sam bio uvjeren) odgovor
na sve, samo to je sve do nas: Bog nam je dao da za taj odgovor imamo
sluha, ili mo da se trudimo da ga steknemo ako ga nemamo. (Strano mi
je bio privlaan ovaj, stalno naglaavani, zakljuak profesorov.)1
Od

tekih

predmeta

na

univerzitetu

student

Muhamed

govori

potekoama razumjevanja erijatskog prava:


Na drevnom Al-Azharu, starom hiljadu godina, izuavali su se, i mene
dublje zanimali, Tarih-Islam (Istorija monoteistikih religija, sa islamom kao
sredinjom takom), Tefsiri- Kur'an (Komentar Kur'ana, Bojeg objavljenja
preko posljednjeg Bojeg poslanika Muhameda) i Tefsiri-hadis (Komentar
iskaza Muhameda i njegovih nasljednika). Od ostalih predmeta, kojih nije
bilo malo, najmanje su mi bili ubistveni Il mantik (Logika) i Ilmun-nefsi
(Psihologija), a erijat (Islamsko pravo), koji je zauzimao jedno od vrhovnih
mjesta, ma koliko da su mi bila bliska njegova nacela, bio je za mene jedna
besmislena ikara, za koju se treba roditi kao guter ili neka grmska ptica,
a ja to nisam.2

1 Skender Kulenovi, Ponornica, (pripredio Enes Durakovi), 1. Izd., Sarajevo


Publishing, Sarajevo, 1997,str. 36.
2 Ibid, str. 33.

Studenta Muhameda salijeu razliite misli o molitvi u namazu, dok slua


blago i milozvuno uenje svog efendije istoimenjaka:
Glasovi zamru u zidovima, pa se onda nastavlja gluha akustika molitve u
vjernicima, koju uje samo Bog: elje, molbe, pokajanja, iskanja oprosta,
zaklinjanja, obeanja, ili prosto vjerovanja da se samom molitvom cini
neto Bogu drago a pred svijetom pohvalno. Sjeam se sebe u djetinjstvu i
ranoj mladosti, kako sam, u istim ovakvim trenucima damijske tiine i
imamovih zaziva Allaha, stajao u raskolini dehennema i denneta, u
stranoj raskolini izmedju paklenih vatara i rajskih ljepota; i kako sam te
vatre i ljepote nazirao iznad oborenih vjernikih oiju u istom ovakvom
tinjanju arabeski to ih rumenilo odminulog sunca prosipa kroz prozorske
muepke po bjelini zidova, gasei se. Iako u skupu, svi smo sami sa
sobom, svi uvijeni u ljekovitu gazu molitve, i ta se u kome pod tom gazom
dogaa, zna samo taj nevidljivi, neujni, koji je oduvijek i zanavijek i u
svemu, pred kojim klanjamo.3
Muhamed, podstaknut dok se ui Mevlud, sjea se mektebskih dersova
svoga efendije:
Big dobroinitelj, opi,milostivi, i u dobru nam pomaga u zlu domaga,
saao je u Kur'an i u sve knjige Kur'anom napojene, da ne bismo negdje u
ivotu zlu popustili, da bismo se i preko smrti produili, oprani od svih
grijeha, ni ne slutei kakv nas ivot, vrsti samo u vjeri budemo li, tamo
eka. To pto malo prije uh i ne uh bila je Muhamed-efendijina bismilla,
izreka kojom poinje svako poglavlje u Kur'anu i koju vjernik izgovara pred
svaki vaniji posao. Bismillahi-Rahmani-Rahim, u ime Boga, opeg
dobroinitelja, milostivog!4
Tokom uenja Mevluda, Muhameda asocirajuji rije nur koja se spominje
u Mevludu i ima za njega posebno znaenje, najvie kad je ozdravio od
upale plua dok je bio mali. A poslije nije doivio tu rije nur kao taj put
nego naglas razmilja:
3Ibid, str. 162.
4 Ibid, str. 166.

Jednom je grom pukao u nau batu. Tresla su se brda i zvektala prozorska


stakla u ljetnoj oluji. U obgrljaju majke, koja me titila od straha, vidio sam
kako grom, kao uaren tanjir, "pade" pred samu nau kuu. Ali to nije bio
nur. Ni sad, u damiji, ne mogu da ga prepoznam ni u iracima, ni u
blijesku naslikanih zvijezda u kubetu, ni u prosjanoj maglini udovog dima.
Najblii mi je onaj majke Pejgamberove to ga je vidjela pred roenje sina.
Svaki od ovih vjernika (zato bi to bio samo moj sluaj?) imao je jednom
nekakav svoj nur, i sad ga je vidio u Emine majke Muhamedove boanskoj
svjetlosti, koja je zasjala iz pjevanih distiha.5
ejtanske vesvese koje spopadaju Muhameda dok klanja:
Klanjanje je za mene postepeno postalo samo molitveni ritual, na koji me
ne goni niko izvana i nita iznutra, ali Bog nije prestajao da ivi u meni kao
stalan nemir. Klanjam sad osjeajui se kao laac pred tim Bogom. I tu la
hou da iskupim bar time to izgovaram, u sebi, kao i svi oko mene,
reenice iz Kur'ana, propisane za molitvu, koju pravi musliman obavlja pet
puta dnevno. Uhvatih se u jednom trenutku da ih izgovaram ne po istom
arapskom izgovoru, koji sad pravilno znam, nego onako kako nas (isto
muziki, bez naeg, a vjerovatno i svog razumijevanja arapskih rijei) uio
u djetinjstvu Muhamed-efendija.6
Dok Muhamed pazi na mrve koje je prosuo, sijeajui se materinih rijei:
Hljeb nie iz zemlje, razmilja i o drugim svetinjama na koji se mu
govorili da pazi:
Jo ni ukur nismo nauili da sveemo, govorili su nam da e nam ruka
ostati suha ako Kur'an spustimo nie od koljena. Knjiga protiv fetia
postala feti!7

5 Ibid, str. 170.


6 Ibid, str. 159.
7 Ibid, str. 145.

Slikar Jovan objanjava Tahirbegu svoje raskolnike ideje, simboliku jedne


slike, svoje razumjevanje islamskog panteizma i slobode volje u Islamu:
islam je doao od jednog panteizma, ali taj panteizam je nedonoe! Nije
po Islamu Bog negdje gore, u nbesima, u nekakvom svom nedohvatno
ardaku, odakle ravna svijetom, svojom tvorevinom i kroz svoj boanski
durbin vidi sve to se u njemu deava, biljeei u svoj tefter sva naa
dobra i loa djela. Spustiv, dakle, Boga na zemlju Islam je samo pronaao
savrenije raunovodstvo i policiju! Ima, dodue, tumaa Kur'ana koji tvrde
da je Bog u svemu, izbija iz svega kao dah iz nas ili plamen iz fitilja, i da je
sve u Bogu, kao kruka u turiji. Ali im se stvar prinese naglavnu, etiku
poledicu, ovi drugipadaju an ispitu gore nego oni prvi. Moraju i oni da se
podupru tapom slobodne volje koju je Bog dao ovjeku (opet spasavaju
tog svoga Boga) jer inae bi morali priznati da bi Bog, koji je u svemu
dakle ui i u zloinu, mogao, prema tome, u utrobi zloina da bude
ljekovita trava a on to nee, nego hoe da bude zloina droga! Nedonoe
ostaje nedonoe. Sve je to luk i voda, najdublji je pogled u onog jadnog
ifuta staklara. Sve to postoji je bog, i bog je sve to postoji kako nam se
svia da kaemo. Taj svebog niti je dobar ni zao, on je tvorac-tvorevina koji
tvori samo sebe iz sama sebe, i sve to u tom samotvorenju nastaje, pa i
etiki problem, nastaje iz ovog svijeta i rjeava se u njemu.8
O denetu i dehenemu nevjernik, slikar govori studentu Muhamedu:
Pa i Islam takav je sam u sebi, a ne u glavama hodusija, trai od ovjeka
ne bijeg, nego ostajanje na popritu, ne da se pusti kao tikva niz vodu,
nego borbu, borbu. Po islamu je Bog u umu Muhammedovom upalio svoju
boansku svijeu da prisvjetli ovjeku kuda e da ide. A kuda e da ide, to
je Bogu svejedno. Denet i dehennem, kao slikovita rjeenja ovjekove
dileme, nisu napravljeni od neke nadzemaljske nezamislivosti, nego od
zemaljskih elemenata! Oni su samo produeci zemaljskog ivota u
njegovim ekstremima. Dehennem je ogroman furuna, a dennet je od
hurmi, od izvora, od hurija, od ispunjenja svih meraka i zazubica. Hurije su

8 Ibid, str. 112.

mirisne, mesnate, krvne ene, koje zna se za ta su, a ne ove ovdje


aneoska pihtija!9
Muhamed se sjea Tahirbegovih blasfeminih rijei o religijama:
Pada ju mi napamet Tahirbegove rijei o sudbini religija i velikih ljudskih
zamisli, o njihovim djetinjski naivnim i staraki okotalim astralnim
zaletima, o njihovim gravitacijskim padovima na zemlju o toj njihovoj
paraboli, koja se poslije svog munjevitog arkog uzlaznog kraja previja u
svoj bespomoni silazni kraj; gasi se na samom svom tlu iz kojeg je
poletjela, ili pada negdje uzaludna.10
U zbirci pripovjetki Gromovo ule nalaze se tri prie koje imaju islamsku
tradicijsku pozadinu: Dobri moj hoda, Sua i Moj brat. Djeca se igraju tako
to junak prie glumi hodu svojim vrnjacima:
Sad emo klanjati jaciju. To je kod muslimana jedna od pet dnevnih molitava, posljednja.
Moli se uz gimnastiku: saginjui se do koljena, sputajui se elom na zemlju i sjedei
podavijenih nogu. Prije toga mora se uzeti abdest: po propisanom nainu, ruke lice, i noge.
Mora se jo priuvati da sluajno ne pusti vjetar, jer onda ti abdest valja uzimati ponovo. Ja
u biti "imam", onaj to pred vjernicima klanja prvi. Zavih pekir oko glave, popeh se na
seiju i, turivi prste u ui, poeh "ezan", onaj poziva sa damije na molitvu (to sam ve
znao). Djevojke stadoe u af (red), ja stadoh pred njih kao pravi hoda u damiji, poe
klanjanje. Iao sam ve u mejtef, osnovnu vjersku kolu (koju je svako muslimansko dijete
svravalo prije nego to bi ga otac upisao u redovnu dravnu kolu). Znao sam samo kako se
vri gimnastika tokom molitve, od kuranskih reenica to ih hoda pred vjernicima glasno
izgovara samo pokoju, i to sam stalno vrtio.11

9 Ibid, str. 113-114.


10 Ibid, str. 83.
11 Skender Kulenovi, Gromovo ule, Bosanska Rije , Sarajevo, 2002, str. 55-59.