Saff Resad Kadic

U gradu Tenju imaju lijep obiaj da svake godine, u okviru Dana grada Tenja, prirede nauni
skup o nekom znamenitom stvaraocu koji je vezan za Teanj, roenjem, ivotom, djelom ili
smru. Prole godine se govorilo o Omeru Pobriu, a ove o Readu Kadiu (1912-1988), piscu
ponajljepeg Mevluda, potom pripovijesti Ilhamijin put u smrt, romana Baeskijin posljedji
zapis, Hadi Lojo, i dr. Skup je odran 8. decembra, a o djelu ovog znamenitog Bonjaka
govorili su: Demaludin Lati, Munib Maglajli, Vojislav Vujanovi, Almir Fati, Mirsad Kuni,
Muhidin Danko, Almir Zalihi... Domain je bio Amir Brka. Moj rad je nosio naslov Read Kadi
u liku Ilhamije, i njime sam elio osvijetliti sudbinu Reada Kadia, kojega je komunistiki reim
progonio i obespravio, kao i mnoge druge bonjake knjievnike. Ostala bi ovo samo nauna,
knjievnohistorijska tema, da danas, ba kao i u vrijeme Reada Kadia, mnogi bonjaki pisci
nisu izloeni stigmatizaciji od strane reimskih medija, ali i svojevrsnom progonstvu iz drutvenog
sistema vrijednosti. Zato nam se dogaa da ove godine dobijemo jedan od najvanijih romana u
bosanskoj knjievnosti, remek djelo Isnama Taljia Opet emo se vidjeti ispod crvene jabuke, a
da taj dogaaj ne doivi ni najmanju panju od javnih rtv servisa, od javnih institucija kulture, ve
da se promovira u medlisima i u damijama. Nije li to znak da je bonjaka kultura, ba kao i u
vrijeme komunizma, prognana iz drutvenog poretka, a s ciljem marginaliziranja bonjakog
identiteta?! Upravo o tom kontekstu govorio sam na naunom skupu u Tenju, pa u ovdje
donijeti neke injenice koje bi trebale da nas upozore da izmeu onog zlog vremena i ovog zlog
vremena nema nikakve razlike. ...Jedno je to zlo.
Pisci bez ljudskih prava
Pripovijest Reada Kadia Ilhamijin put u smrt (1976) doivljava se kao tekst sa vjerskom tezom
i historijskom temom, a zanemaruje se njegova politika ideja, iz vremena u kome se budno
motrilo kad neko pie protiv vlasti. A pogotovo ako je taj pisac jo ranije od reima progonjen kao
neprijateljski element. ta je to u ivotu Reada Kadia to nalikuje na legendu o pogubljenju
Abdulvehhaba ibn Abdulvehhaba epevi-Ilhamije u Travniku koji se drznuo da nepravednom i
silnom vladaru kae istinu u lice - pa da pisac ba tu pronae alegorijski okvir za pripovijedanje
svoga, ali i bonjakoga, sudara za totalitarnim nasiljem i svakovrsnim represijama?
Demaludin Lati pie da je Read Kadi u knjievnoj literaturi s muslimanskom vjerskom
tematikom prisutan ve preko dvije decenije i to kao prvo ime tog siromanog stvaralatva. U
ovoj Latievoj reenici postoje opreke koje ukazuju na totalitarni kontekst u kome se moglo
dogoditi da neko bude prvo ime tog siromanog stvaralatva, gdje siromatvo knjievne
literature s muslimanskom vjerskom tematikom proizilazi upravo iz ambijenta u kome to prvo

ime ivi na margini, pod pseudonimom, kao politiki kanjenik i izopenik. Politiki kontekst je taj
koji je odredio siromatvo ove literature, a time i stvaralaku poziciju Reada Kadia.
Nekoliko podataka nas upuuje na injenicu da Read Kadi nije bio distanciran od politike
zbilje svoga vremena, pa i utoliko to je bio rtva komunistikog reima, jer je, kao i mnogi
bonjaki knjievnici i intelektualci (Ahmed Muradbegovi, Alija Nametak, i drugi), kanjen i
izopen iz javnog i drutvenog ivota. Ove biografske podatke saznajemo iz teksta Minke Memije:
Kadi poinje svoju karijeru kao novinar prije Drugog svjetskog rata, a u reimu nakon toga
perioda, iz politikih razloga, mora svoj javni glas da skriva iza pseudonima. Koliko iz
profesionalne ljubavi toliko i zbog egzistencijalnih razloga Kadi nastavlja da pie za razne
novine, a objavljuje i nekoliko akcionih i futuristikih romana.
Po pojmovniku ljudskih prava, pisac koji je primoran da se skriva iza pseudonima je neko kome
su graanska prava oduzeta, to znai da je komunistiki reim, iz ideolokih razloga, Reada
Kadia svrstao u politike kanjenike, koji su svoju kaznu odsluivali time to su bili obiljeeni i
tom obiljeenou odstranjeni iz javnog prostora. Iz ovog citata, pak, ne saznajemo da je Read
Kadi kao politiki zatvorenik odrobijao vie godina u Mitrovici i Zenici, te da se tek 1953.
graanski, ali ne i drutveno rehabilitira, kao slubenik u preduzeima Konstruktor i Bosna.
Ilustracije radi, tako je Ahmed Muradbegovi godinama ivio bez graanskih prava: iako je bio
zaposlen u Narodnom pozoritu Tuzla, na poslovima dramaturga i reditelja, nije se smio
potpisivati na predstave koje je uradio.
Read Kadi nije bio jedini bonjaki pisac koji je ivio bez graanskih prava, pa bi se mogli
navesti primjeri i onih istaknutih bonjakih intelektualaca, poput Mustafe Busuladia (19141945), koje je komunistiki reim osudio na smrt, i pogubio, jer se njihov intelektualni angaman,
sa akcentom na vjersko prosvjeivanje, smatrao krivinim djelom protiv naroda i drave.
Vjerovatno da ne postoji narod, poput Bonjaka, koji je doivio da mu bude pohapena i iz
drutvenog prostora izopena knjievna elita, ako pod elitom podrazumijevamo ba one pisce
koji su svoje poetiko usmjerenje iskazivali u afirmaciji bonjake narodne batine, i u profilaciji
bonjakih interesa.
U tekstu Kulturna politika komunistikih vlasti Bosne i Hercegovine i njen odnos prema
Bonjacima 1945.-1952. Muhamed Nametak pie i o represijama komunistikog reima nad
intelektualcima i umjetnicima koji su toku rata djelovali na okupiranim podrujima, iako su
uglavnom pisali o islamu i potrebi preporoda bosanskohercegovakih muslimana, to znai da
njihovo djelovanje nije bilo u ideolokoj slubi ustakog reima: Odmah poslije uspostave
komunistike vlasti ovi su knjievnici i dramaturzi proganjani. Alija Nametak je prvobitno osuen
na 15 godina zatvora, da bi mu kasnije kazna bila smanjena na 12 godina (...) Enver olakovi je
takoer bio uhapen i zavrio je u zatvoru, ali je bio amnestiran ve 1946. (...) Edhem Mulabdi je
poslije rata, kao predsjednik drutva Narodne uzdanice, bio uhapen 4. maja 1945. i osuen na 5

godina zatvora. Iako je imao preko osamdeset godina, ostao je bez graanskih prava i penzije.
(...) Asim Dugali iz Gornjeg Vakufa, lan Glavnog odbora Narodne uzdanice, proglaen je krivim,
izmeu ostalog to je saraivao sa ustakom tampom, sarajevskim Osvitom i zagrebakom
Spremnosti u kojim je objavio nekoliko knjievnih lanaka. ...Osuen (je) na zatvorsku kaznu od
10 godina tekog prisilnog rada i 15 godina gubitka graanskih prava. (...) Profesor Smail ati,
koji je (...) prireivao razne lanke u asopisima poput Narodne uzdanice, osuen je na godinu
dana tekog prisilnog rada i tri godine gubitka graanskih prava. (...) Slina sudbina zadesila je
istaknutog bosanskohercegovakog knjievnika Abdurezaka Hifzi Bjelavca koji nakon 1945.
godine potisnut iz javnog ivota, a njegov stvaralaki rad prekinut. ...Pravo na penziju ostvario je
tek 1952. godine.
Komunistiki zulum
Budui da je navedenim piscima nekoliko godina prije dolaska komunistike vlasti bilo dozvoljeno
slobodno promiljanje i propitivanje bonjakog identiteta i politikih interesa, to znai da tom
izotrenom analitikom refleksu nisu mogle promai informacije o zloinima koje su partizanske
jedinice inile nad Bonjacima. U tekstu Nihada Halilbegovia Masovne likvidacije i masovne
grobnice u Sarajevu 1945. 1949. odkrinut je samo jedan dio ove neispriane prie o
masovnim zloinima nad Bonjacima, koji su se nastavili sa dolaskom partizanskih jedinica i u
prvim godinama komunistike vlasti. Halilbegovi donosi autentina svjedoenja o masovnim
likvidacijama Bonjaka u osloboenom Sarajevu.
Izet aboti pie o dogaajima u osloboenoj Tuzli: Torturi i raznim pritiscima bili su podvrgnuti
Bonjaci uglednici, bogati pojedinci, koji su bili u nemilosti nove vlasti. Najdrastiniji primjer
brutalnosti nove vlasti, odnosno partizana, vien je prilikom njihovog prvog ulaska u Tuzli, oktobra
1943. godine, kada su stradali brojni uglednici Tuzle. (...) Tada je u veoma kratkom vremenu
stradalo vie od 50 ljudi.
Kako bismo izbjegli prizvuk eventualne pristrasnosti domaih izvora, pozvat emo se i na studiju
Noela Malcoma Povijest Bosne u kojoj navodi svjedoenje muslimanskih aktivista: Komunisti
bi nam u to vrijeme najvee tete i gubitke nanijeli kad bi njihove vojne jedinice ule u sela.
Jednostavno bi sve potencijalne protivnike, mahom ljude na viim drutvenim poloajima i
intelektualce za koje se znalo da su vjernici, poubijali bez ikakva suenja i istrage.
Malcom dalje navodi podatke o antireligioznoj kampanji prema Bonjacima, tako to su
komunisti 1950. zabranili noenje ferede i zatvorili i posljednji mekteb, 1952. zatvorili sve tekije i
zabranili dervike redove, ukinuli sva bonjaka kulturna i obrazovna drutva, zatvorili
muslimansku tiskaru, a do 1964. u Jugoslaviji je bilo zabranjeno izdavati islamske udbenike,
tako to su damije pretvarali u skladita i tale a mezarja u parkove i gradilita za zgrade...

Malcolm pie da se studentska organizacija Mladi muslimani odupirala kampanji protiv islama
sve dok nekoliko stotina njenih lanova nije pozatvarano 1949. i 1950. godine.
Bonjaka inteligencija tog vremena, kojoj je pripadao Read Kadi, neminovno je je sa
zgraavanjem i razumljivim strahom gledala na ove dogaaje. Doprinijelo je to povlaenju
Bonjaka u konspirativne mree, posebno nakon komunistike zabrane djelovanja muslimanskih
drutava. Proces Mladim muslimanima 1948. godine posvjedoit e javnu i bestidnu brutalnost
komunistikih vlasti koje su na smrtnu kaznu strijeljanjem osudile Hasana Bibera, Halida Kajtaza,
Omera Stupca i Nusreta Fazlibegovia, a desetine drugih osudile na robije i do 20 godina. Time
e se pokazati da zloini nad Bonjacima nisu bili incident, ve javna intencija koja je samo
mijenjala forme i uniforme djelovanja. U jednom od takvih procesa na kaznu zatvora je osuen
Read Kadi, tako da u ovoj prii o partizanskim likvidacijama bonjakih civila, o komunistikim
montiranim procesima, o javnom oduzimanju graanskih prava i sredstava za ivot ovaj pisac
sudjeluje iznutra, kao svjedok, kao rtva, kao stvaralac i vjernik koji se osjea obaveznim da
posvjedoi to to je vidio i doivio.
Ako uzmemo u obzir miljenje Mustafe Imamovia da je praktino bilo onemogueno
prouavanje povijesti, knjievnog i kulturnog razvitka Bonjaka, te da je to bila posljedica
injenice da su vladajue snage dato povijesno stanje poslije 1945. interpretirale tako da ne
povrijede odreene nacionalne, u prvom redu srpske, zapravo nacionalistike interese, prisutne u
BiH, i oko nje jo od prve polovine XIX stoljea, onda je jasno da cjelokupan opus Reada
Kadia probija ove ideoloke granice. Postoje i drugi izvori koji ukazuju na proraunatu rigidnu
marginalizaciju bonjake duhovnosti, koja je komunistikim intencijama stavljena u ravan
kontrarevolucionarnog, a time i kanjivog. To to ovo podruje ni do danas nije valjano nauno
obraeno, upravo je objanjivo injenicom da se radi o pojavi koja od 1878. na ovamo nosi
konstantnu ambiciju razbatinjenja, tj. razbonjaenja Bonjaka u ime srpske i hrvatske
supremacije, a emu pripada i blokiranje povijesne samospoznaje i samoodreenja.
Danas je metodologija zatiranja bonjakog identiteta neto drukija, ali su ciljevi isti. Nema
danas pohapenih bonjakih pisaca i intelektualaca, ali zar je uope bitno da li se neki Isnam
Talji ili Demaludin Lati nalazi iza reetaka, ako je iza reetaka smjeteno njegovo djelo?!
Totalitarni poredak danas djeluje po sistemu korupcije, tako to pravi interesnu mreu koja ili
progoni ili izopava ideoloke neistomiljenike. Konkretno, posljednjih godina dejtonsku slavu
doivljavaju knjievni i medijski proizvodi koji, po andrievskom modelu, ismijavaju Bonjake.
Glavna zvijezda je idiotski lik Izeta Fazlinovia. Djela koja afirmiraju Bonjake ive po
alternativnim, gotovo ilegalnim kanalima. Pisci koji afirmiraju Bonjake, isto tako. Kad ovo
govorimo, ne mislimo vie na Viegrad, Trebinje, apljinu, tamo gdje vie nema traga
bonjakome biu, ve mislimo upravo na ovih nekoliko gradova u kojima se osjeamo
domainima. Read Kadi, da je iv, bio bi jednako drutveno mrtav kao za ivota. I Ahmed

Muradbegovi. I Alija Nametak. Kao to su danas mrtvi, iz ivota prognani, mnogi bonjaki pisci.
Svi su oni Ilhamija na putu u smrt. ...U ime onog uzvienog bonjatva koje se ne da kupiti i
poniziti.
(Saff br. 330, 21. decembar 2012.)