Enver Colakovic zaboravljeni pripovjedac

Summary/Abstract: Ciklus pripovijedaka Envera olakovia Lokljani nastajao je u periodu dugom skoro
dvadeset godina. Naime, prve tri pripovijetke Bajram, Buenje i Lokljani objavljene su izmeu 1936. i 1939. u
asopisima, a ostalih sedam pripovijedaka olakovi pie, prema njegovim dnevnikim zapisima, 1953. i 1954.
godine. Bilo je to vrijeme diktature proletarijata i zabrane objavljivanja rukopisa autora nagraenog nagradom za
najbolji hrvatski roman (Legenda o Ali-pai) Matice hrvatske 1943. godine. Iako je imao obeanja iz Sarajeva da
e pripovijetke biti objavljene, Lokljani e izai iz tampe tek petnaest godina nakon autorove smrti, 1991. godine.
U ovom radu emo predstaviti samo prve tri pripovijetke iz ciklusa Lokljani te pripovijetku Sejdin grijeh, dakle one
koje po vremenu nastanka moemo smjestiti u meuratnu bosanskohercegovaku knjievnost, te ih u tom
kontekstu i posmatrati. Prve tri pripovijetke Lokljana su i sa aspekta vrijednosti uspjelije od ostalih sedam iz
ciklusa koje nisu liene pretjerane didaktinosti, retorske usporenosti te romantiarskog idealiziranja, i u postupku
gradnje glavnog lika Muje Halvedije, ali i sela Lokve u cjelini. Svoje pripovijetke nastale u meuratnom periodu,
Enver olakovi gradi na istom fonu kao i veina pripovjedaa tog doba nudi nam realistine pripovijetke o
ljudima i ivotu jednog kraja, i tematski i jeziki regionalno markirane, preplavljene socijalnom tematikom, bez
modernistikog eksperimentisanja u narativnom postupku. Iako su dvadesete godine obiljeene avangardnim
strujanjima u pripovijetkama Ahmeda Muradbegovia i Hamze Hume, U pripovijetkama veine bonjakih pisaca
tridesetih godina dominira tematika iz seoskog ivota bilo da se naturalistikom slikom siromatva i gladi sugerira
neminovnost revolucioniranja svijesti, bilo da se inzistira na elementarnosti i moralnoj istoti jednog odminulog
svijeta i vremena koji pred bezobzirnou novih drutvenih procesa jo uvijek uva plemenitost religijskih i ljudskih
vrijednosti ivota. (Durakovi, 1995., 16.)