SAHRIJAREV PRSTEN

Tragovi na void
I DIO
GLASOVI
Moderni namjetaj je upravo udesno pogodan za selidbu, toliko da je
ovjek sklon pomisliti kako je on i namijenjen prije svega selidbi. Sklopljen je od
dijelova meusobno povezanih polugicama i zavrtnjima tako da se bez ikakvih
problema moe rasklopiti, sloiti u jednostavne pakete, prenijeti na neko drugo
mjesto i tamo opet sklopiti kao da se nita nije dogodilo. A to rasklapanje i
sklapanje toliko je jednostavno i tako dosljedno sastavljeno od postupaka koji
su gola mehanika nunost da bi se njime mogli, sasvim uspjeno, tjeiti mukarci
optereeni kompleksom tehnikog idiota. Nije mogue zbuniti se kod
rasklapanja i sklapanja modernog namjetaja, ovjeku za taj posao trebaju dvije
ruke, odvija i glava iz koje moe gledati. Ne treba ta glava misliti, jo je bolje da
ne misli dok se namjetaj rasklapa ili sklapa jer se taj posao odvija po istome
onom zakonu po kojem kap kie koja je jednom krenula prema tlu mora pasti.
Odvija se sam od sebe, a ovjek koji za sebe ponosno misli da to radi samo je
oko koje vidi zavrtanj i ruka koja dri odvija. Zato je moderni namjetaj ljekovit
za idiote sposobne da se opterete kompleksom tehnikog idiota. Moda i
spasonosan.
Vana osobina modernog namjetaja je i ono to se naziva jednostavnim
odravanjem. Pod odravanjem se ovdje zapravo misli na istjerivanje sjaja, a u
stvarnosti se to svodi na brisanje praine i svih tragova ljudskog dodira. Ovaj
namjetaj naime izgleda onako kako treba izgledati jedino onda kad se ravnoduno
ija, kao ploha ogledala ili zamrznuta bara. Praina ili trag ljudskog dodira
na njemu izgledaju prljavo ili, tanije, protuprirodno jer su oni znak prolosti,
dokaz trajanja ili barem znak da je trajanje mogue, a moderni namjetaj je u
skladu sa svojom prirodom, dakle izgleda onako kako u svojoj ideji treba izgledati,
4|ahrijarovprsten
jedino onda kad odraava uvijek istu ravnodunu sadanjost. Svaki znak
prolosti na njemu je prljavtina jer je protivan njegovoj prirodi.
Moglo bi se rei da je osobine modernih materijala, kao i prirodu
modernog doba, shvatio onaj ko je razumio osnovne osobine iverice. Iverica je
ploa napravljena presanjem mase u kojoj su pomijeani iverje drveta i ljepilo.
Drvo se sitni, gotovo melje, dok se ne dobije iverje u kojem potpuno jednako
izgledaju i jednako se ponaaju kora i srce drveta, hrast i jasika, deblo, korijen i
granica. Nema razlika jer su sve osobine svedene na jednu jedinu - sve je iverje.
Onda se ta ploa, ako je namijenjena pravljenju namjetaja, oblijepi fournirom
koji takoer ima jednu jedinu osobinu - da se ravnoduno sija jer je ista
sadanjost.
Njegovi tvorci kau da su osobine modernog namjetaja praktinost,
pokretljivost, kompatibilnost i jednostavno odravanje. Kad se konkretiziraju

ovako kako je to ovdje uinjeno, te osobine stvaraju smisao koji doputa i zapravo
zahtijeva upotrebu nekih drugih rijei. Praktinost prije svega znai da je ovom
namjetaju potpuno svejedno gdje je jer niti jedan prostor on ne moe odrediti,
dati mu fizionomiju, uiniti ga pojedinanim, prisnim, mojim, prepoznatljivim.
Praktinost znai da nema razlika izmeu mog i bilo kojeg drugog stana, da je
anonimnost i bezlinost advokatskog ureda, lijenike ordinacije i mog stana
jednaka i toliko potpuna da razlike moda ima u stupnju ali nema i ne moe biti
u vrsti. Izmeu pojedinanog ovjeka i njegovog namjetaja danas ne moe biti
dodira jer trag dodira izgleda i funkcionira kao prljavtina, a to znai da nema
korespondencije i ne moe se stvoriti srodnost bilo koje vrste.
Stvar i jeste u
razlici izmeu privremenosti i trenutanosti jer privremenost je ipak neka
jedinica ili mjera vremena koja mi daje prolost koju, makar kao pamenje, imam
i u ovom trenutku, u svojoj sadanjosti, a daje mi i mogunost da na osnovi
znane prolosti u stvarnoj sadanjosti, zamiljam (projiciram) neznanu i moguu
budunost. Privremenost mi daruje mogunost da o vjenosti razmiljam i da
sebe ubjeujem kako sam je razumio. Trenutanost mi to ne dozvoljava jer mi
vrijeme daje u jedinicama o kojima ne mogu misliti. Trenutanost me smjeta u
jednu ubitanu vjenost jer brie razliku izmeu ovog trenutka i sveg vremena,
poriui "prelazne jedinice" vremena koje mogu "percipirati", o kojima mogu
misliti i na osnovu kojih mogu zamiljati. U trenutanosti je svo vrijeme gola
sadanjost jer se u njoj dodiruju ili, tanije, podudaraju trenutak i vjenost. A ta
trenutanost, na koju moderni namjetaj svodi vrijeme u mome boravitu,
pretvara mi ivot u selidbu. Pokretljivost modernog namjetaja prenosi se i na
prostor ispunjen njime i tako moje zemno boravite pretvara u mjesto koje se
seli, i to mjesto kojem je najvanija (ako nije jedina - jeste odreujua) osobina
to da je u stanju selidbe.
Kompatibilnost znai anonimnost, bezlinost, najnii oblik najvieg
stupnja oposti. Kompatibilnost mog namjetaja znai da moj stan, kao upravo
moj ivotni prostor, nikad nee imati bilo ta upravo moje ili bilo ije osobno,
jer se u oblikovanju tog prostora i u osobinama onoga ime se on oblikuje,
konkretizira, materijalno realizira, naprosto ne moe pojaviti neto
pojedinano. Visoko kompatibilno je ono to se moe uskladiti sa svim, a sasvim
se moe uskladiti ono to nema osobina koje ga u bilo kojoj mjeri odreuju kao
pojedinaan entitet. Visoko kompatibilan je, naprimjer, ovjek koji je beskrajno
tolerantan i drag je svima, ali ba svima koji ga poznaju. A to rei o takvom
ovjeku, osim da je to ona vrsta nitarije koja se najvie volio eniti sa sobom da
ne bi, enei se s nekim drugim, nekom neto iskvarila? Ako ima lice, mora se
nai neko kome se na tom licu neto nee dopadati; ako se nije naao takav - ti
nema lica, a njuka ti je oblikovana koliko i djeija guza koja je jedino ljudsko to
se smije dopadati svakome. Smije se dopadati zato to je djeija guza visoko
kompatibilna, dakle jednaka kod sve djece koja su ikad imala guzu.

Posebna pria je ono jednostavno odravanje modernog namjetaja

uvjetovano materijalima od kojih se pravi. To su materijali koji ne upijaju
mirise, ne trpe dodir, ne primaju boju, materijali koji ne mogu pamtiti,
materijali koji su apsolutna sadanjost. Zbog njih je moderni namjetaj nov do
prvog oteenja - zbog njih on, s prvim oteenjem, postaje ruina ili, jo prije,
otpad. Nema izblijedjele boje koja bi se mogla obnoviti, nema popravki, nema
starenja. Kao suvremene ene koje su mlade zavodnice eljne avantura sve do
odlaska u staraki dom ili na groblje.
Kako biti ovjek sa fizionomijom, s identitetom, s nepokolebljivim
moralnim uvjerenjima, u stanu koji je jednaka svim drugim stanovima jer je
ispunjen stvarima koje su jednake svim drugim stvarima iste namjene? Visoko
kompatibilni stanovi ispunjeni visoko kompatibilnim namjetajem. ta u tome
moemo biti mi? Samo visoko kompatibilni ljudi, pojedinani, stabilni i vrsti kao
djeije guze. Iverje. Najsitniji komadii nekadanje ljudskosti, usitnjeni do
neprepoznatljivosti. Kora i srce, hrast i topola, panj i granica - sve je izjednaeno
u iverju. Onda izmijea u ljepilu, ispresa i dobije ivericu iliti suvremeni svijet.
To je moderni namjetaj: moe ti posluiti da udobno stanuje, moe
posluiti za izradu ekonomskih analiza, moe te navesti na pisanje ekolokih
studija ili na upotrebu najjefitijih knjievnih sredstava kao to je globalna
metafora - sve moe, samo ti ne moe pomoi da napravi dom i da u tom
domu ivi kao ovjek.
Pravo vrijeme za umiranje iza sve poslove
oko njega, mislila je Azra izlazei pred kuu, ali nikakvo vrijeme za Farukov
roendan, ne bi se ovo lijepo, blagoslovljeno osjeanje mira moglo s njim
povezati, ni sa im njegovim pa ni sa njegovim dolaskom na svijet.
vezi roendana i umiranja i o tome kako je njegova presudna osobina to da ljudi
koji su mu dragi umiru na njegov roendan. Komplicirano, teko za podnijeti i u
krajnjem rezultatu bezazleno, kao i sam Faruk.
Azri je, naalost, on zbog neega vaan. Ne bi rekla da je to ljubav, iako
ne bi mogla tvrditi jer po svome miljenju nije iskusila ljubav i zato je ne moe
znati. Ali sigurno ne bi rekla da je ljubav, najprije bi rekla da su on i njezin odnos s
njim nekakva njezina opklada sa samom sobom. Voljela je nain na koji su se
upoznali, to moe sa sigurnou rei, i voljela je neke detalje, neke trenutke u
njihovoj vezi, voljela ga je u nekim njegovim postupcima i trenucima. Moda je
upravo to ljubav koja je mogua u stvarnom ivotu, bojati se da bi bilo strano
naporno i zapravo neizdrljivo podnostiti u stvarnosti ono to inae zamiljamo
pod ljubavlju. U svakom trenutku, na svakome mjestu i u svim stanjima drhtati od
pomisli na nekoga, kao list jasike. Jasika valjda i jeste prokleta zato to stalno
treperi.
Iako bi zaista bilo dobro imati nekoga na koga e pomisliti, nekoga ijem

e se postojanju radovati, ujutru prije umivanja, dok sve tvoje osjea da nije
mogue ustati. U sivo i smrdljivo sarajevsko jutro, kad savreno dobro zna, jer
cijelim tijelom osjea, da svijet nema niti moe imati smisla ni razloga i da zato
ni tvoj usrani ivot nema niti moe imati smisla i razloga. U takvo jutro, kad ti
jedan pogled kroz prozor pokazuje bezbroj razloga protiv tebe, protiv tvog
prisustva u svijetu i protiv postojanja ovakve jebene rupe koja sebe ponosno
naziva gradom, u takvo jutro, prije tuiranja, prije minkanja i prije svih onih
postupaka kojima sebe nastoji uvjeriti da bi mogla podnijeti jo jedan dan pomisli na nekoga i osjeti da ima i razloga i snage. Kao da se kroz smrdljive
oblake u kojima Sarajevo stalno lebdi probila zraka sunca. Bojati se da je takva
ljubav nemogua u stvarnom ivotu, kao i zraka sunca u Sarajevu, ali bi moda
bilo dobro imati neku takvu ljubav. Ali ako je i mogue, Faruk to sigurno nije. Sivi
Faruk kao zraka ivotvorne svjetlosti. Ma idi, molim te!
S njim je otkrila samoosjeanje, sposobnost da doivi vlastito tijelo, svoje
trenutano stanje, neku elju ili uzbuenje, da ih doivi onako kako doivljava sliku
8|ahrijarovprsten
ili knjigu, da ih istovremeno osjeti i stekne svijest o njima. Prije Faruka to nije
poznavala, nije ni slutila da se takvo neto moe doivjeti. Dodue, i s njim joj se
to otkrilo zato to je on ovako jako neurotizira, zato to je razdrauje do ruba
izdrljivosti (od ega se brani sabiranjem i koncentriranjem na sebe i u sebe), ali
je, svejedno, upravo zahvaljujui njemu otkrila kako je lijepo osjeati svoju elju ili
svoj oblik, kako je lijepo i dobro upoznavati i doivljavati svoju ruku, nogu,
osjeanje. Mogla bi rei da je prije Faruka sebe doivljavala onako kako sada
doivljava njega - mutno, maglovito i kao na daljinu. Ne bi se moglo rei koliko je,
kako i ta osjeala, ali se sigurno moe rei da je ono to joj se dogaalo istinski
doivljavala naknadno, onda kad to pripovijeda sebi ili nekome drugom. A sam
dogaaj i sebe samu dok dogaaj traje osjeala je kao prizor koji nejasno vidi
kroz zamueno staklo, dakle upravo onako kako sad vidi, doivljava i osjea
Faruka - maglovito, posredno ili udaljeno, kao u zamuenom ogledaluili kroz
prljavo staklo, ne kao cijeloga, stvarnog ovjeka nego kao zbrkani niz ispovijesti,
pria, sjeanja. U njezinom su doivljaju mnogo stvarnije Farukove prie o tetku
kojeg upravo sputaju u zemlju nego sam Faruk koji eno stoji podalje kao neko ko
i ne pomilja da bi ga se sve to to se pred njim dogaa moglo moda i ticati.
- Moramo pouriti da uhvatimo onaj to iz Mostara kree u pet - ree joj
Faruk drhtavim glasom.
Ovakve
su kue nekad bile dom jer su bile pune sjeanja. U njima se uo apat
odsutnih, u njima se osjeao miris davno umrlih koje je kua upamtila, u njima
su teki kreveti nalik na sanduke i ogromni ormari ugraani u zidove uvali
pamenje na stare, na njihove strahove i radosti, na njihove ljubavi i
nedoumice. Zidovi su pamtili jer su bili natopljeni mirisima i dahom ljudi, stvari
su pamtile jer su zadrale na sebi i u sebi otiske ruku i tijela, znoj i tajna
isparenja iz ljudi, sve je pamtilo. I tako je bilo dok nije Ibrahim doao iz

Njemake s novim namjetajem da napravi ovo to si vidjela. Ovo je gore od

ruevine, ovo je parodija ruevine. Ruevina ima svoju patetiku i svoju tugu, kad
vidi ruevinu zna da se odatle konano otilo. A ta vidi i ta da misli kad
vidi ovakvu kuu iz koje je izbaen dom, iz koje je protjerano pamenje i
umjesto njega uvaljene plohe koje proizvode zaborav?
Dovukao ju je u ovo gnijezdo meu brdima na sahranu tetku kojeg je
volio najvie na svijetu, a onda je bol zbog smrti voljenog ovjeka izrazio
suludim predavanjem o namjetaju; otiao je ispratiti tetka pa se vratio na
samom poetku dennaze i odrao govor o redu i svom povjerenju u red; sada
je vue ovuda i poliva vodom s kiobrana ne bi li stigli na vlak u pet sati, a nije ni
pomislio svratiti u kuu i oprostiti se s roacima, barem s tetkom koju, kae,
voli koliko i tetka. Koji je to red u koji on vjeruje, gdje je tu logika, kakve
su to njegove ljubavi? Azra se ponosila sobom to govori tako razlono iako sva
drhti od bijesa i osjea da bi se najprirodnije izrazila ako bi ga srdano, do krvi,
ugrizla za rame.
Djeak je sjedio kod Jusine tale i udarao kamenom po prstima, po
komadu eljeza koji je nazivao nakovnjem a nekad i po zahralom ekseru koji je
nastojao ispraviti. Prsti su ga jako boljeli od udaraca ali je morao raditi ovo ili
neto slino jer on ima nakovanj, a zna se ta se radi kad se ima nakovanj. To je
dobio od Mahe neki dan, zaradio je u njegovoj kovanici vukui dasku na mijehu
kojim se raspaljuje vatra. Dao mu je Maho ovo, objasnio mu da je to mali
nakovanj i predloio mu da od tada pone praviti svoju vlastitu radionicu a da u
Mahinu dolazi ponekad, recimo onda kad ga Maho pozove i zamoli za pomo.
O Ligaima jo nije stigao bilo
kakav glas i zato njihova kua jo stoji mamei male ljude da je istrauju i tako
padaju u ruke drugim stvorenjima. On je triput bio tamo i uvjerio se koliko je
opasno istraivati praznu kuu koja stoji. Njegov mu je veliki brat Hajrudin priao
da se ovjeku mijenja boja oiju prema prirodi onoga to gleda, a njemu se u
Ligaevoj kui po nekoliko puta mijenjala boja oiju iako se ne bi mogla mijenjati
jer u praznoj kui se ne moe vidjeti nita osim zida i takvih stvari.
Zbog Ligaeve kue ga je otac neki dan i istukao, kad je drugi put u njoj
istraivao. Otiao je kod Stipe da mu ispria ta je sve bilo dok je istraivao, pa je
upitao njegovu majku Matiju zato s djecom ne preseli u Ligaevu kuu nego ostaje
u kolibici koja im je ostala od pokojnog Josipa.
- Ne daj Boe! - viknula je na njega Matija. - Nismo Grahovljani da idemo
u tuu muku, nema pravim ljudima sree na tuem imanju i u tuoj kui.
Upamtio je on
oevo objanjenje, valjda zbog onih batina, ali iz njega nije razumio ni Grahovljane,
ni Matiju, ni kolonizaciju, razumio je samo da se o tome ne smije pitati i da u
objanjenjima nema niega utjenog.

Pokazalo se da taj veliki dogaaj nije ni njegova radionica, ni njegovo

istraivanje Ligaeve kue, kako je on mislio, nego samoubojstvo njegovoga
najstarijeg brata Hajrudina.
jer se, kad bi mu dosadilo u onoj mrakui, pentrao na Hajrudina i sjedio na
njegovim ramenima dok on pie zadau. Sada se nema kamo pentrati jer se
Hajrudin evo ne vraa, a bez Hajrudina mu nema pristupa u topli uti krug oko
lampe jer svi stariji sada misle da im on smeta.
Kako
neko posve moj, najblii i najdrai, moe otii bez ikakve veze sa mnom? Valjda i
dolazimo na svijet jedni radi drugih. Jedni od drugih. Jedni za druge i jedni
drugima. Moda je njegov dobri brat otiao odavde i zbog raznih drugih stvari,
ali je posve sigurno jedan od razloga povezan i s njim, moda upravo
Hajrudinova elja da u jednom danu njegov mali brat bude onako neizmjerno
vaan. Mnogo, mnogo kasnije objasnilo mu se lijepo lukavstvo koje ga je navelo
da pristane na krivnju za bratovu smrt ako ona znai da je brat umro radi njega
ili u nekoj vezi s njim. Pristane li na to da nije kriv, pristao je i na to da izmeu
njega i brata nije bilo nikakve veze. A to bi bilo kao da je zauvijek dospio izvan
toploga utog kruga ili lampe, u polurasvijetljeni kraj sobe u kojem si tako
beznadeno mali i sam.
Ila
je iz hotela "Evropa" gdje se s dvjema drugaricama aavala slavei to je
okonala svoj uzvieni brak, promaen prije nego je i upoznala supruga.
Godinama se ta gadost vukla zbog njezinog straha od oca koji ne pristaje ni
razgovarati o razvodu ("Udala si se po svojoj pameti, pa i trpi po svojoj koi"),
Sreli su se na pola stubita, a u stanu je Faruk otvorio za nju prozor do
svoga objanjavajui da ne mogu zavijati s istog prozora jer svako od njih ima
svoj nemir, a svaki od tih nemira ima svoj put prema Mjesecu. Kad bi krenuli
istim putom pobrkali bi se, izmijeali i slili niza zid umjesto da se popnu do
Mjeseca i njemu se navale na duu.
Sve se to Azri dopadalo, veselilo je i lijepo uznemiravalo kao dokaz njezine
slobode, one stvarne slobode kakvu moe imati malo ko, a sigurno niko ko nije
odrastao i spreman odgovoriti za svoje postupke. Svojom koom braniti svoje
pravo da radi ta hoe. Poremeeno je, uzbudljivo i u njezinom iskustvu sasvim
nepoznato, u mnogim iskustvima nepoznato, u mnogim ivotima nezamislivo, a u
njezinom se evo dogaa i to ve onog dana kad je odluila uzeti ga u svoje ruke.
aj su pili opet na podu, a Faruk je mudrovao o tome kako je erotika
zapravo komunikacija, recimo nastavak razgovora drugim sredstvima, totalna
komunikacija u kojoj dva bia jedno drugome otkrivaju i kazuju ono to se
nikako drugaije ne bi moglo kazati jer je suvie duboko, suvie intimno, suvie
lino i suvie u temelju krajnje osobnog identiteta da bi se moglo iskazati nekim

od onih oblika komunikacije koji objektiviraju predmet kazivanja. Erotskom

komunikacijom ti ja kazujem ne ono po emu sam ljudsko bie, nego ono po
emu se razlikujem od svih ljudskih bia i svih bia uope, kazujem ti ono po
emu sam ja samo ja - jedan i neponovljiv (zato nam je valjda erotika tako jako
potrebna).
Uvredljivo je to to erotiku stalno brkaju sa seksom, mudrovao je Faruk,
i na osnovi te zbrke jedno komunikacijsko udo srozavaju na puku bioloku
potrebu. Ta je gadost i glupost, po mjeri podlosti koju podrazumijeva, ravna
nastojanju da se vjera u Boga objasni borbom za opstanak ili potrebom za
socijalnim utjecajem. Moglo bi se, naravno, pristati na to da je puko tjelesno
openje poteklo iz bioloke potrebe kakva je glad. I kao to zadovoljavanje gladi
proizvodi govna, zadovoljavanje puke tjelesne udnje proizvodi nove ljude. Ali to
nije erotika, to nije onaj udesni razgovor u kojem dvoje bia raskrivaju jedno
drugome svoju najposebniju bit.
Erotika je kao umjetnost, mudrovao je dalje Faruk, ona je toliko lijepa i
potpuna da naprosto ne moe biti plodna u ovome ovakvom svijetu u kojem
plodovi dolaze iz manjka ili, u najboljem sluaju, iz bola. Ne gradim ja s tobom
erotski odnos da bismo proizvodili djecu, erotski odnos nam treba da jedno
drugome otkrijemo o sebi sve pa i ono to sami o sebi nismo znali i ne bismo
saznali jer se samo kroz potpun erotski odnos moe saznati. Jedino mi
umjetnost moe o nekome drugom dati znanja koja mi izgledaju kao moje
vlastito iskustvo i tako mi omoguiti da se na trenutak uselim u njega, da se
prividno osjetim kao on, pa tako bolje razumijem i znam sebe samoga kad se
vratim u sebe; jedino mi erotika daje o meni znanja kroz mene samoga, budei
u meni potrebu da se dajem tebi; eto zato je erotika umjetnost - tehnika koja
mi daje znanja o meni. Sva ostala ljudska znanja vode me izvan mene i nastoje
mi sakriti mene pravei se da mi otkrivaju svijet. Zato su umjetnosti, u koje
nesumnjivo spada i erotika, jedina znanja koja ovjeka vode prema njemu
samome.
Kristal je u romantizmu omiljen simbol jer u svojim osobinama saima
sve ono ega se romantina dua boji i zato za njim neizrecivo udi - vrstinu,
hladnou, samodovoljnost. Valjda se radi o tome da kristal u sebi ostvaruje lijepe
igre geometrije - umijea utemeljenog u jednom jasnijem i moda boljem svijetu,
umijea zabavljenog istim kvalitetama, umijea koje gradi svijet toliko dalek od
naeg ovdanjeg da je egzotiniji od svega to bi se ovdje moglo pronai i ve
zato romantinoj dui drag, vaan i pogodan za stvaranje simbola kad se ve ne
moe boraviti u njemu. Kristali su dijelovi svijeta u kojem je geometrija
stvarana, dijelovi koji su nekim udom prodrli u ovaj na svijet (u kojem je
geometrija, naalost, samo sanjarija ili sjeanje posebno plemenitih dua), a
kvarc, dijamant, drago kamenje i ostale stvari kristalne strukture u ovom su
svijetu dragocjenosti ne toliko zbog njihove upotrebne vrijednosti ili zbog
koliine novca neophodne da bi se te stvari posjedovale, koliko zbog toga to te
stvari kristalne strukture nude jasan dokaz da je naa dua jednom zaista

boravila u svijetu jasnih geometrijskih oblika i istih kvaliteta, to znai da

20 | a h r i j a r o v p r s t e n
geometrija ipak nije samo tlapnja nae due nego njezino istinito sjeanje.
Moda kristale jeste stvorio nemjerljivo velik pritisak u nemjerljivo dugom
vremenu, ali je njihovu prisutnost ovdje otkrila ljudska dua koja je u kristalima
prepoznala svoje roake ili bar sunarodnike i kao neporeciv dokaz svoga istinitog
sjeanja na jedan istinitiji svijet. Prvi evropski romantik, Platon, govorio je o
kristalima iscrpno, precizno i sa mnogo enje iako za njih nije mogao znati.
Ljudski su praroditelji poinili grijeh onda
kad su svoju golotinju i svoj oblik doveli do vidljivosti, a ne onda kad su u
zemaljskome raju nastali kao dva gola tijela, dva oblika; tako je, valjda, snijeg
pragrijeh kristalnog svijeta, grijeh koji kristalnu strukturu dovodi do vidljivosti;
snijeg je kristal koji je okusio plod s drveta saznanja dobra i zla.
Otpadnitvo snijega, njegova odgovornost za
pragrijeh, vidi se i na nizu drugih planova. Vidi se naprimjer, po tome to su svi
kristali toliko tvrdi da su postali izlizani simbol tvrdoe, trajnosti i vrstine, dok
je snijeg toliko mekan da bi ga neka dua, sklona istjerivanju simbolikih funkcija
iz svega stvarnoga, rado uzela za simbol mekoe, nestalnosti i promjene. Vidi se
i na planu boje. Pravi su kristali, naime, ista prozirnost naglaena esto
odsustvom bilo kakve boje, kao kod dijamanta koji je savreni kristal, ili su
obojeni nekom od boja ovoga svijeta ako nisu ba savreni, kao bilo koji od
dragih kamenova koji su svoje kristalno savrenstvo pristali ublaiti bojom ako je
ona dovoljno ista da bude prozirna. Snijeg je, naprotiv, obojen toliko jako da je
sasvim neproziran, i to bojom koja nije od ovog svijeta i koja je, kako kau,
zapravo odsustvo boje.
"Ne pada snijeg da pokrije brijeg nego da svaka zvijer pokae svoj trag"
Pod zastorom snijega sahranio
sam Bahtijara, ispratio oca, sahranio Mahu, otisnu se u ivot odraslog
ovjeka,
22 | a h r i j a r o v p r s t e n
evo danas tetka sahranio... I rodio sam se, kau, pod snijegom, pod
pravom
kupolom pahulja iz kojih je zraila tiina puna lijepe bijele smrti.
- Opazila sam ja tvoju srodnost sa snijegom - ree mu Azra dok su
silazili s
vlaka. - Jednako ste ravnoduni, jednako smrtonosni i jednako je hladno
u vaoj
blizini. I valjda zato ili usprkos tome, jednako vas vole ene lude poput
mene.
Na kraju su se dogovorili da otac odmah krene. Ivan mu je dao ono
novaca to je imao kod sebe i uputio ga gdje na granici prema Italiji ne hvataju
nego odmah ubijaju one to ih otkriju kako bjee preko granice. Ivan rauna da

je otac dosada ili mrtav ili u Italiji pa je evo doao ispriati da se dalje ne brinu i
ne ekaju ga. Dok je Ivan priao, majino se lice runo grilo ali je utjela. Svi su
neko vrijeme utjeli, a njega je potapala briga koje Ivan i majka izgleda nisu ni bili
svjesni.
-Hoe li sada i u nau kuu prodrijeti druga stvorenja? Kao u Ligaevu?
Odmah iza Hajrudinove kole je Bahtijarova kua. Otkako je Hajrudin
umro, Bahtijar mu je najbolji drug pa je na trenutak pomislio da moe svratiti
kod njega i uzeti onoliko novca koliko je izgubio.

Kad se u praskozorje hiljadu i drugog dana veliki car ahrijar

probudio i
poelio zagrliti svoju milu enu eherzadu, otkrio je da pored
njega u postelji ne
lei prelijepa ena nego neka naprava za prenoenje ljudskog
glasa koji mu je
priao prie.
U takvom bi se jutru veliki car ahrijar sigurno osjeao otprilike ovako
kako se Azra osjea sada, dok slua Farukovu ispovijest o danu u kojem
je saznao
za oev odlazak. Bahtijar ga je toga dana spasio, ali on ne zna je li
Bahtijar stvarno
postojao. Prekrasno.
Vrijea je i istovremeno drai to on oekuje da se ona
uzbuenjem odazove na ove glupe pripreme. Seoski pornograf zavodi
rasputenicu iz mahale. E pa neka nasrne, ona mu se hoe odazvati i hoe mu
prirediti ludu no, a nakon toga e mu rei sve to mu ima rei i ostaviti ga da je
pamti po ovoj noi i onome to je na rastanku uo.
onda kad ovjek prevlada tjelesnu potrebu, kad svojim postupcima
prestane izraavati ak i radost svoga pojedinanog tijela, pa dosegne potpuno
sjedinjenje svog tijela s nekim drugim tijelom u objektivnoj, sveobuhvatnoj
erotici. Jedino i upravo u toj anonimnosti, u toj rastvorenosti moga Ja u nekome
Treem kojega gradimo nas dvoje jednako rastvorenih ljudi, u Treem koje je
vie i manje od svakog od nas pojedinano i od nas dvoje zajedno, u
potpunome gubitku identiteta do kojeg dolazimo pokoravajui se zakonima
sveope erotike koja upravlja svijetom, u tom trenutku postajemo jedno s krukom
ispod kue, s vodom i vrapcem, a tada, u tom trenutku potpunog rasipanja
identiteta, kad sebe, kad cijelo svoje bie osjeti kao pijesak koji ti se izasipa kroz
prste, upoznao si punu vrijednost erotskog doivljaja jer si doivio sjedinjenje sa
svim. Jebao si se sa svijetom, ako tako mogu rei. Doivio si istinski orgazam,
jedini oko kojeg se vrijedi truditi.
Sestra je ubjeuje da bi se sad
udala za Faruka kad bi je on htio iako nije njezin tip, otac je u Faruka doslovno

30 | a h r i j a r o v p r s t e n
zaljubljen jer se ni s kim ne moe tako lijepo ispriati uz tri kapi pia, majka
uzdie i diskretno napominje kako prvo dijete treba roditi do tridesete, a
Faruku, pravo govorei, nita ne manjka. Nije, zapravo, problem u njima nego u
njoj i u Faruku, to jest u prirodi njihovog odnosa i u tome to Faruk naprosto nije
mu. Njoj se dopada i dira je njegova potreba da estetizira, opravda i
mudrovanjem prikrije sve tjelesno to sebi dopusti (a dopusti uglavnom ono to
mora dopustiti), ali ne moe normalnoj osobi biti mu neko ko u zemlju propada
od stida zato to mu govno ne mirie na urevak.
Nesto o azri
Od ranih djevojakih godina ona sanja o odlasku, sanja zapravo otkako
zna za sebe i za ovaj grad a u ranim djevojakim godinama taj je san osvijestila.
Naprosto joj se kazalo da on Sarajevo oduvijek osjea kao privremeno boravie.
S petnaestak godina je drugaricama govorila kako ima krajeva pogodnih za
razvoj teke industrije, ima krajeva pogodnih za uzgoj itarica i ima krajeva
pogodnih za odlazak iz njih, a Sarajevo je najbolji primjer grada pogodnog za
naputanje. "To je moja intimna geografija", govorila je u tim godinama, "a u toj
geografiji se o Sarajevu kae samo toliko da je ono idealno mjesto za odlazak iz
njega". Kasnije je, kad ju je malo upoznala, to svoje odreenje proirila na cijelu
Bosnu.
"To je jedinstvena dragocjenost Bosne", govorila je kao
student "jer jedino iz Bosne moe otii ne pitajui se kamo ide. Svejedno ti je
jer e ti tamo biti bolje - gdje god to bilo i kakvo god bilo".
Diplomirala je i zaposlila se, udala se i
razvela, sve vrijeme se spremajui da ode. Tokom tih pet-est godina nauila je
o Veneciji govoriti prisno i uzgred, onako kako se moe govoriti o gradu u kojem
se ivi, onako kako o Sarajevu, mislila je, nikad nije govorila.
Je li njezina veza sa Farukom bila toliko jaka da
je sve njezino, pa i njezina enja za dalekim i stranim gradom, postalo gradivo za
tu vezu? Ne bi mogla odgovoriti, ali je sigurno da do nedavno zaista nije osjeala
potrebu da ide.
Moda se bezizlaz ovjeka iz ovih krajeva, njegova jadna nemogunost
da dosegne ljudsku potpunost i pojedinanost, da se dovri kao ljudsko bie i,
zahvaljujui tome, odlui i uini neto samo u svoje ime, moda se, kaem, ta
beznadena uronjenost ovdanjeg ovjeka u ovdanje magle i kolektivitete ni
uemu ne pokazuje tako ogoljeno i tako bolno oigledno kao u njegovoj
omiljenoj zabavi koja je, naravno, mnogo vie od zabave jer njome izraava svoju
najdublju radost izraavajui tako i stvarno stanje svoje duhovnosti. Ta porazna
slika ovdanjega ljudskog bezizlaza je takozvano narodno kolo.
Ovdanji ovjek igra narodno kolo onda kad se silno raduje, onda kad su
mu dua i tijelo prepleteni i skladno spojeni u radosti koja dolazi iznutra i izlazi
vani, koja mora izii vani kao tjelesna gesta jer ta radost ispunjava cijeli duh i
obuhvata cijelo tijelo. U takvim trenucima, u takvim snanim zanosima, ovdanji

34 | a h r i j a r o v p r s t e n
se ovjek uhvati za ruke s drugim ljudima i pone poskakivati nadajui se da e
tako oblikovati i iskazati ono to je u njemu, dakle olakati zanos i napetost koji
ga ispunjavaju. A u njemu je, pored spomenutoga, kako rekoh, radost koja
obuzima cijelo bie, radost iji se tjelesni dio moe izraziti samo pokretom tijela a
duevni dio samo redom, poretkom, dakle pravilima i njihovim potivanjem jer
se dua raduje redu onako kako se tijelo raduje pokretu, ritmu, dodiru ili hrani.
Tada ovdanji ovjek zaigra svoje kolo u kojem ipa i cupka izraavajui radost
svoga tijela, i to ipa i cupka po zadanom obrascu ime se pokazuje njegova
duevnost i oduhovljenost, dakle njegov pristanak na pravila i duboka radost
njegove due.
Kako izgleda taj izraz naeg zanosa i ta on o nama kazuje?
Usporedimo izvana nae narodno kolo s bilo kojim drugim plesom,
recimo s bilo kojim ritualnim plesom bilo kojeg plemena. Takozvani divljaci
pleu po istom ritmu i istim ili slinim pokretima, ali pleu svaki za sebe,
meusobno razdvojeni i preputeni svaki svojoj konanoj samoi. Moda njih ples
doveden do nekog transa i moda taj trans jeste spajanje osobe sa Svime, pa i s
ostalim osobama koje su plesale u istom ritmu, ali je put svakoga od njih do tog
ekstatinog ieznua osobe sasvim pojedinaan, samostalan, put koji kree iz
njegove samoe. I nemoj se zakleti da u tom konanom slivanju osobe s onim
sveopim ne zadri svaki od naih "divljaka" neto svoje, iako to zapravo nije
vano. Ali je veoma vano, najvanije je, da se do transa, do najvieg stupnja
zanosa u kojem se moja osoba rastvara u neto sveobuhvatno, moe doi jedino
onda kad ovjek plee sam za sebe, odvojen od svih drugih i do kraja uronjen u
svoju samou. Zato nae narodno kolo ne moe dovesti do zanosa koji bi bio jai
od pukoga glavobolnog pijanstva.
Ples u parovima je ureena
geometrijska igra slinosti i suprotstavljanja, vanjskog odraavanja koje
podvlai
unutranje razlike, lijepo poigravanje simetrijama kojim se uveavaju
razlike. Sve
se to u narodnome kolu brka. U njemu simetrija postaje jednakost i
brisanje
razlika jer se ono dovrava u krug u kojemu jedna polovina mora biti
jednaka
drugoj i potpuno zamjenljiva njome. Viak geometrijskog reda koji se
vidi u
njegovoj krunoj formi narodno kolo kompenzira krajnjom unutranjom
zbrkom
u kojoj se razliite ljudske due smute u jednu pijanu smjesu koja se
moe izraziti
jedino pukim neartikuliranim podvriskivanjem.
a nije ogledalo krivo ako je

lice runo.
- Ni ti, valjda, ne moe otii, ali iz drugih razloga. Da bi odnekud otiao
mora tu biti, da bi postao otpadnik mora prije toga pripadati. Odlazi
se samo sa
mjesta na kojemu se jeste. A ti si stranac, ti si kao onaj tvoj farnak.
Zato smo
valjda i osueni jedno na drugo - ja koja elim otii a ne mogu, i ti koji
eli bilo
gdje doi a ne moe .
Kao da nalazi posebno zadovoljstvo u tome da njega pretvara u curicu,
majka je, nakon svih strahota koje je poinila umivajui ga,
poeljavajui i
ureujui ga na sve mogue naine, smislila da on treba imati i
roendan.
Kad je shvatio ta mu se sprema zamolio je Bahtijara da majku odgovori
od njezinog nauma jer to, znao je, ne moe na dobro izii. ta e on, pobogu, sa
roendanom?! ta je skrivio da mu prave roendan i ime je zasluio da mu
rade ono to doktorica Jelena radi svome Miri koji je gori od svake curice?
Bahtijar se izvlaio, gledao u stranu i ubjeivao ga da roendan spada u manja od
zala koja mogu snai potenog ovjeka.
to si odrasliji, s manje se otpora pomiri s onim to su ti
namijenili i pri tom se ponosi svojom zrelou.
Glavni je zato to je Bahtijar umro, a Bahtijar je umro zato
to je on, Bahtijarov drug Faruk, imao roendan na koji Bahtijar nije
mogo doi
jer nije imao ta donijeti.
Gospodin Faruk bi se oenio ako je njoj do toga, moda bi se on i
udao ako bi njoj bilo do toga, ali brak moe na neto liiti jedino ako je i njemu
do toga. A njemu nije, njemu je uglavnom svejedno. Njemu je vano da su oni
zajedno i da se vole, tako da pred njom moe do besvijesti raspredati svoje
utvare, svoje pokojnike, svoje krivnje, svoje slutnje... Sve ostalo je njemu svjedno.
Svejedno je hoe li oni biti u graanskom ili u divljem braku, hoe li biti zajedno
kao vjerenici ili kao prijatelji koji vode ljubav; svejedno je hoe li stanovati u
svome ili u iznajmljenom stanu, hoe li jesti konzerve ili neto za ljudska bia,
hoe li se odijevati u svilu ili u ono to se nade... E pa nije svejedno ako eli biti
mu!
Faruk, dodue, ne eli i tu je problem.
OSTAVSTINA
DRUGI DIO

Slobodan ovjek moe otvoriti i ne otvoriti vrata na koja neko kuca,

moe podii i ne podii slualicu na telefonu koji zvoni, moe pustiti i ne pustiti
dnevnu svjetlost u sobu. Slobodan ovjek moe otii u trgovinu i kupiti neto za
jelo, moe sebe astiti objedom u restoranu, moe sjedjeti kod kue i gladovati
ako mu je do toga, a moe izmisliti i neto etvrto. Slobodan ovjek moe ustati
iz kreveta u sumrak i moe oko podneva otii na spavanje. Slobodan ovjek
moe otii na posao i moe zamoliti koleginicu da ga mijenja pa ostati kod kue.
Slobodan ovjek moe ono to hoe i moe da nee ono to nee. Slobodan
ovjek je zrela ena koja je udala mlau sestru i koja se oslobodila Faruka.
Slobodan ovjek je Azra danas, petnaestak dana po sestrinoj svadbi i
Farukovom odlasku.
Slobodan ovjek moe sebi priutiti ono to naziva kozmetikim danom
kad god mu je do toga. Ne mora ekati praznik ili weekend, ne mora smiljati
opravdanja za dragana, za roditelje i sve one koji misle da bi taj dan trebala
provesti s njima umjesto sa sobom... Mora samo telefonirati na posao i rei da
ima temperaturu. Ili ak ni to. Mora jedino ono to zaista mora, a to je: napraviti
sebi kupku, staviti na lice masku i zatvoriti oi ili buljiti u novine ne raspoznajui
ni fotografije a kamo li slova i blagoslovljeno utjeti vraajui se sebi, zgunjvajui
se u sebi, osjeajui kako se u njoj obnavlja nekakvo sredite koje se bilo ispraznilo
i pretvorilo u rupu koja ne boli ali titi. A onda sutradan, tako obnovljen,
slobodni ovjek odjene novu svilenu koulju, ide na posao i ivi iznova sa svim
to mu treba.
Slobodan ovjek moe mirno i bez posebnih priprema objasniti majci da
nema ni vremena ni volje pohoditi sestru usreenu udajom, da nee doi u
nedjelju na obavezni obiteljski ruak jer se odmara ili radi neto vano, moe...
Slobodan ovjek moe svata, moe to god hoe punih nekoliko mjeseci - sve
dok se ljudi oko njega ne naviknu na njegovu slobodu i ostave ga na miru. Ali
nakon toga, onda kad svi pristanu na tvoju slobodu, otkrije se da je ona
neugodno dvosmislen uitak koji donosi veliku radost kad ga ima kome
pokazivati, kad ga uiva pred publikom, i donosi mnogo zbunjenosti kad
ostanete same jedna s drugom tvoja sloboda i ti jer naprosto ne znate ta biste u
svojoj lijepoj osamljenosti jedna s drugom inile. Kako, naprimjer, slobodno
odluiti hoe li se javiti na telefon koji ne zvoni? Kako iz svoje slobode ne otvoriti
vrata na koja niko ne kuca? Zato odlaziti odavde u Italiju ili bilo gdje drugdje
ako tu nema Faruka ili nekoga drugog kome bi tvoj odlazak i sama pomisao na
njega jako smetali?
Jednom joj je priao kako je iz Francuske dolo pismo u kojem ih
obavjetavaju kako, gdje, pod kojim uvjetima i do kojeg roka mogu preuzeti tijelo
njegovog oca. Fra Klemo (jedini ovjek u Duvnu, a i ire, koji je to mogao uiniti
jer je znao francuski) proitao je pismo stojei pored kuhinjskog prozora gdje je
imao najvie svjetla, spustio ruke i slegnuo ramenima; on je stajao pored
poreta i puio otresajui pepeo u pepeljaru poreta, a majka je sjedjela na seiji i
ljuljala se u veoma sporom ritmu. Onda je odjednom ustala, vrisnula i snano ga
zagrlila oko vrata, ridajui. On je, naravno, desnom rukom tapao majku po

ramenima, izgovarao umirujue rijei koje su mu padale na um nastojei da to

zvui toplo, milovao je po glavi koliko mu je tako nezgodan poloaj dozvoljavao,
a sve vrijeme se zapravo bavio pitanjem kako da se rijei cigarete koja i dalje gori,
na kojoj se ve nahvatalo jako mnogo pepela koji samo to nije pao ili majki u
kosu ili na tepih, cigarete koja e ga uostalom svaki as opei po prstima.
A treba htjeti, treba initi da bi se bilo iv i stvaran ovjek. I
to prije svega treba uiniti neto to e je zauvijek osloboditi Faruka i
pritajene
unutranje smrti koja tako neodvojivo ide uz njega, treba iz svoje
slobode
uraditi neto to bi je izvuklo iz kruga koji je Faruk opisao oko nje.
Zakonito je da se dijete sklanja u
majino krilo i da tu obnavlja svoju vitalnost, dakle svoje povjerenje u sebe i u
svijet, zakonito je zato to je majino krilo za njega prvobitno mjesto iz kojeg je u
njegovom doivljaju svijet nastao jer je to mjesto iz kojeg je ono krenulo u ivot.
Takvo je sredinje mjesto u starim kuama bila kuhinja kao prostorija u kojoj
boravi vatra, najistiji, najlaki i najpokretljiviji element. U kuhinji se loila vatra i
pripremala hrana, u kuhinji se okupljala obitelj, u kuhinju su ljudi dolazili da
osjete svoje pripadanje obitelji i svijetu, da obnove svoje povjerenje u sebe, u
ljudsku zajednicu i u stvarni svijet izgraen od etiri ili pet elemenata. Otkako
nema kue, otkako je ulogu ethera ili svjetske due kao pete sutine (quinta
essentia incl. quintaessentia) preuzela elektrina struja i razni oblici odsutnosti,
otkako je samoa jedini istinit oblik ljudskog postojanja, otkako je adresa
prijavljena kod policije jedino to meusobno vezuje lanove obitelji - jedino
mogue sredite kue, odnosno stana jer kue vie nema, jeste kupatilo. To je
jedino mjesto u stanu na kojem je mogue sresti neki od etiri gradivna elementa
svijeta jer vatra u stanovima ne gori i zrak se u njih ubacuje pomou elektrine
struje; to je, osim toga, mjesto na kojem se najpotpunije i najistije ostvaruje
samoa kao stanje u kojem ljudi danas borave u svijetu, a tu ovjek i sa hranom
ponekad ima nekog posla.
- Boe, kakvi smo postali - govorila je u tramvaju ena ispred nje
mukarcu pored sebe. - U Hrvatskoj kolju ene i djecu, razaraju to mogu, a mi se
ovako odijevamo i zabavljamo se koliko moemo. Otkud nam ta sebinost, kad
smo takvi postali?
Zadovoljna sobom, Azra je promatrala slikara kako ide do anka i
raspravlja s barmenom.
Gledala je i bila gledana upravo onoliko koliko treba, bila je sama i u
sreditu pozornosti onoliko dugo koliko to moe donositi uitak, a onda joj je
priao upravo onaj mukarac za kojeg je zakljuila da je najzanimljiviji od
prisutnih, moda jedina zanimljiva osoba uope jer su mu svi posveivali mnogo

panje. Sve, dakle, ide kako se samo poeljeti moe, sve ide po volji arobnoga
maturskog kostima. Nije, dodue, pametno piti vino. na prazan stomak, ali je
zapravo i to upravo ono to treba jer upravo to treba veeras uiniti. Treba biti
lud, slobodan i sasvim, do kraja, do dna - iv.
- Zato je dama tako sama? - smijao se Azrin slikar
U utorak, dva dana nakon to je pastor objavio vjeridbu lijepe Jenny,
najljepe djevojke u kraju, i mladog Billa, najbogatijeg posjednika u kraju, lijepa
Jenny je dobila od brzog Jacka, opasnog ubojice i njezinog druga iz djetinjstva,
upozorenje da svadbu svakako izbjegne jer ona pripada njemu i samo njemu.
Lijepa Jenny je suvie dobro poznavala Brzog Jacka pa prijetnju nije shvatila
suvie ozbiljno, tako da je u ranu jesen, na ogromnom Billovom posjedu
slavljena najraskonija svadba koja je ikad viena u tom kraju. Pekla su se telad
i volovi, brda kolaa su prijetila da zaklone sunce, a pie svih vrsta oko podneva
je poteklo rijekama a ne potocima kako je teklo do tada. U tom semomentu,
dakle oko podneva, kad je slavlje dostizalo vrhunac, na obzoru pojavio oblai
praine. Oni rijetki koji su ga opazili pomislili su da na svadbu dolazi novi
okanjeli gost, a velika veina nije htjela ili vie nije bila sposobna bilo ta
pomisliti i ako je neto vidjela. Kad je oblai porastao dovoljno da iskusni ljudi
zakljue kako se radi o jednom jahau u ludom trku, iz oblaia je dobra puka
ispalila metak od kojeg je zaglavio kuhar zaduen za volove.
- Nije to toliko teko ovjeku koji ima telenta - pobunio se slikar,problem je to malo ljudi ima talenta. Evo ti primjera iz kojeg moe savreno
razumjeti apsurd: ti ima prekrasne oi u kojima bih se tako elio okupati, u
koje bih zaronio kao prase u blato, od kojih ne bih odvajao pogled; ali ti isto
tako ima prekrasne noge koje su tako dobro pokazane da ni od njih ne bih
odvajao pogleda dok ne skapam; i onda ja, muei se i gubei se u dilemi
izmeu oiju i nogu, gledam na pola puta izmeu te dvije take, gdje mogu
vidjeti samo suknju. Eto to je, naprimjer, apsurd.
Objasnila je Azri da je vojska zauzela sve putove prema Sarajevu i da za
sada ne dira ljude koji se nau na putu ali da se oprezan ili bar razuman ovjek
ne bi bez velike potrebe pokrenuo da ode iz Sarajeva ili da doe u njega.
Ila je na posao i vraala se s posla, vozila se tramvajem i jela, odijevala
se i spavala, funkcionirala bolje nego ikad u ivotu - bez bilo kakvog
uznemirenja i bez razloga. Tramvaji joj nisu smrdjeli i nije se umarala od guve,
jelo joj nije prijalo i prema njemu nije osjeala otpor, nije se osjeala loe jer se
naprosto nije osjeala. Dola bi s posla kui i u najkraem vremenu uradila sve
to treba uraditi: istuirati se, preodjenuti, pripremiti neto da se pojede,
pojesti pripremljeno. Sve bi to uradila brzo, skladno, bez zastoja, nedoumica i
prekida, tako da se svaki dan ve oko pet poslijepodne nalazila na otomanu u
uglu sobe. Televizijski aparat nije imala, radio nije mogla sluati jer je bio
preplavljen uznemirenim glasovima i nejasnim izvjetajima punim panike,
novine nije itala jer su bile pune slika nasilja bez objanjenja o porijeklu tog

nasilja, a za knjige nije imala ni volje ni koncentracije.

Operacija bubrega je jako pametna za onoga ko ima kamen u bubregu i
jako glupa za onoga ko kamen u bubregu nema - mirno objasni starac. - U mojim
se godinama, osim toga, ne radi po pameti nego po srcu. Kad u raditi onako
kako mi od srca ide ako neu sada kad nemam vie koga otetiti a i smrt je tu
negdje? Ali vae je drugo, vi jo morate sluati razum i zauz-davati se, voditi
rauna o svome blinjem i paziti da ne izgubite previe, jer vi ste u godinama kad
se ima ta izgubiti.

"PISMO AZRI
Stari su nauavali da je bilo jednom zlatno doba, da je
nakon njega dolo bronano, a onda, s ljudima ili za ljude, eljezno doba. Ja, po
64 | a h r i j a r o v p r s t e n
svemu to vidim, ivim u dobu pijeska, u dobu iste sadanjosti sastavljene od
sitnica, od najistijih estica koje ne odraavaju i ne pamte, u kojima se ne moe
ostaviti trag i koje se ne mogu upamtiti jer ni one ne ostavljaju trag. Naprosto
pijesak. Svaka inventura mog ivota prije tebe davala je isti rezultat: mnogo
sitnica, bezbroj pjeanih estica koje se ne mogu povezati u bilo kakav oblik i u
kojima ne mogu prepoznati ni sebe ni stvarnost jer u njima nema i ne moe biti
oblika.
potrebe da se neto promijeni pa makar ovo i ovako, iz glupe nade da e se ivot
lake podnostiti ako se neto u njemu stalno mijenja. Zamolila si me da odem iz
razloga koji su sasvim vanjski, koji s nama nemaju doslovno nita.
Svaki mi je od tih odlazaka oduzeo dio stvarnosti, nakon svakoga od njih bio sam
manje stvaran i imao sam manje stvarnosti: ono to je u meni sve manje je
liilo na ono to je oko mene, razlike i meusobna udaljenost moga unutranjeg
svijeta i objektivnog svijeta produbljivale su se i poveavale. Stvarnost je sklad ili
podudarnost osobnoga i objektivnog, intimnoga i vanjskog. A toga je kod mene
bilo sve manje sa svakim odlaskom, valjda zato to su odlazili oni. Zato sada
odlazim ja, nadajui se da e s mojim odlaskom poeti povratak stvarnosti, da
e mjera podudaranja moga unutranjeg s objektivnim poeti rasti.
Koliko smo
puta razgovarali o ljudima koji svojim sudbinama dokazuju moju tezu da je
odlazak iz Bosne najsigurniji nain da ovjek postane Bosanac? Nekoliko puta si
se, kod konkretnih primjera, i sloila sa mnom, to nije jedna od tvojih izrazitijih
osobina i sklonosti.
Zato je to tako? Zato Bosanci (a rekao bih da je slino s ljudima sa juga
Italije, s Ircima) postanu tako strasni rodoljubi kad odu, a nikako ne vole svoj kraj
kad su osueni na njega, to jest dok borave u njemu. Ne znam, jedino znam da
je tako.
Moda bi objanjenje moglo biti u naoj izmijeanosti koja nam

svakodnevni ivot ini beskrajno kompliciranim. Dobar Bosanac njeno ljubi

svoje susjede raznih vjera, svih moguih vjera, a to znai da mora voditi rauna
o tome ko pozdravlja, kako se kome izraava suut i kako se kome estita, kad je
kome koji praznik, kada se i kako koji praznik slavi i kako se kome povodom
praznika eli srea. Jedan jedini prolazak kroz Sarajevo, ako ovjek eli lijepo
ivjeti s ljudima oko sebe, zahtijeva toliko znanja o raznim vjerama i kulturama
da se svaki od nas moe smatrati antropologom ili etnologom pripravnikom.
imamo bezbroj obreda svih vjera koji nam sada ne trebaju nego nas, naprotiv,
jako optereuju, utoliko jae ukoliko su nam prije bili dragocjeni jer su nam
oblikovali dane i ispunjavali vrijeme, povezivali nas sa susjedima i prisiljavali nas
da standardne govorne formule ispunjavamo sasvim konkretnim znaenjem jer
ih izgovaramo sa svijeu i upuujemo konkretnom ovjeku... I tako postajemo
sve potpunije svjesni svoga bosanstva, i tako postajemo sve vie Bosanci, i tako
smo sve odsutniji s mjesta na koje smo se iz Bosne sklonili.
Rekao bih da je majka dom a
otac domovina, majka je sigurnost a otac pripadanje. Moda imam krivo, ali
tako je u mome iskustvu. Zato to nisam imao oca (a siguran sam da je to upravo
tako) ja nisam mogao osjetiti da nekamo pripadam i da imam neku domovinu.
Od majke sam dobio dom i sigurnost. Kad to kaem mislim na jedno
ugodno i veoma vano osjeanje da sam roen s razlogom, da je moj dolazak na
ovaj svijet eljen i nekom potreban tako da imam pravo na postojanje koje ne
moram pravdati i stalno iznova osvajati pravo na prisutnost time to u biti koristan,
ugodan, pri ruci. Mislim da je to dovoljno, mislim da je to ono to se od
majke moe dobiti i to se moe dobiti jedino od majke. Od oca sam dobio par
mutnih sjeanja, jedan runi i loe sroeni dokument (u prilogu) i potrebu, do
bola jaku potrebu, da ga traim, zaluim, da bilo kako i po bilo koju cijenu
otkrijem i dozovem, da ga uinim prisutnim.
Otac je u mom doivljaju naprosto odsutnost, neto to titi jer ga nema a
trebalo bi biti tu. Nije to bol, nije neto odreeno na bilo koji nain, to je samo
titanje to neto to bi trebalo biti tu nije tu. Ono malo to je bio sa mnom, on je
bio pobjednik, a to nije otac, to ne moe biti otac. Nakon toga je bio bjegunac, a
onda neko za kim se mutno osjea potreba jer majka povremeno plae i ti zna
da plae za njim. Od momenta kad sam shvatio koliko mi treba otac, poduzeo
sam pravu policijsku istragu da barem saznam istinu o njemu i njegovom
68 | a h r i j a r o v p r s t e n
odlasku. Uspio sam saznati nekoliko stvari. Prva je da su mu njegovi partijski
drugovi, pobjednici kao i on sam, namjestili igru. Druga je da je on shvatio o
emu se radi i sklonio se dovoljno brzo i dovoljno daleko jer je znao kako
prolaze oni kojima pobjednici namjeste igru. Trea je da mu se sudilo u
odsustvu zbog nezakonitog posjedovanja tri kile duhana (Bog sami zna, a moda
je i otac znao ili bar slutio, za ta bi mu se sudilo da mu se sudilo u prisustvu).
etvrta je da sam u cijelog toj igri ja najloije proao jer sam od svega dobio

samo jedno nejasno i muno osjeanje stida zbog oca (zbog kojega sam se
takoer stidio): neko ostane bez oca zbog zavjere protiv naroda i drave; neko
je ve ostao bez oca koji je junaki pao za slobodu i napredak radnog naroda;
neko zato to mu je otac izdajnik i okupatorov sluga; a ja sam ostao bez oca
zbog tri kile duhana. Razumije moj mutni, neuhvatljivi stid?
Bilo bi prekrasno da je pao za slobodu i bilo bi jezivo da je bio izdajnik ili
zavjerenik protiv napretka. Bilo bi strano i ja bih bio igosan, ali bi sve to bilo s
nekim razlogom, bilo bi konkretno, dovelo bi uas ali i oca do prisutnosti, bilo bi
neka prisutnost. Ovako je bilo bez razloga, bez iga, bez jakih osjeanja i jakih
iskustava. Bez oca. Bilo je naprosto bez. Puka odsutnost.
NARODNA REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA DRAVNO JAVNO
TUILATVO U MOSTARU
Godine uenja
ejha Figanija
"ejhu Ati, svome uitelju, u Haleb, selam
Ti si odgovorio da je deset najpotpuniji od svih brojeva jer se u njemu
zdruuju jedinica i nula, prvi, osnovni i izvorni broj jedan, broj koji je jednak
svom kvadratu i korijenu, broj koji pomnoen sa sobom i podijeljen sa sobom
daje sebe, broj koji ne mijenja nita u drugim brojevima kad se njime mnoe ili
dijele, broj koji je savren zato to je dovoljan sebi i u svim operacijama jednak
sa sobom, temeljni broj jer se on dobije kad se bilo koji od drugih brojeva
podijeli sa sobom; jedino to je starije od jedinice jer joj prethodi i dublje je od
nje jest nula koja jo nije broj, koja je mir, sredite Vage, taka u kojoj je sve
mogue jer nita jo nije stvarno, a upravo je ona, nula, udruena s jedinicom u
desetici. Zato je deset najpotpuniji broj: u njemu se zdruuju temeljni broj i ono
to je omoguilo sve brojeve. S deset se zavrava jedan krug brojanja i poinje
drugi. Deset je dijelova Knjige i deset naina da se Knjiga ui. Deset je
Poslanikovih sljedbenika, deset katova nebesa, deset je Allahovih zapovijesti
koje nam je Musa pejgamber prenio. Deset je prstiju na rukama i nogama,
deset osjetila koja nam je Allah podario ako raunamo vanjska i unutranja,
deset je sposobnosti due. A na je padiah u znaku broja deset jer je deseti
sultan u svojoj blagoslovljenoj lozi i roen je u prvoj godini desetog stoljea. Zato
raunam da e mu i vladavina biti u znaku broja deset, da e biti sveobuhvatna,
blagoslovljena i obiljeena unutranjim skladom.
je to, kae Abdul Kerim, veliki ejh Ata rekao jo
onda i to sam do sada bezbroj puta ispriao. Nakon razgovora se ejh
Demir oprostio s Abdul Kerimom koji, izgleda,
nije ni pomislio da se oprosti sa mnom, kao da sam za njega prestao
postojati
nakon to me je doveo ovamo.
Ali me, kunem ti se, nije toliko pogodilo moje ponienje koliko
nipodatavajui i zapravo prezriv odnos prema tvom pismu. On ga nije ni

pogledao! On ga je odmah dao momku koji ga je spremio u rukav kao da se radi

o trgovakoj narudbi ili neemu jo niem, iako sam jasno rekao od koga je.

To je bilo sa mnom, moj uitelju. Govorim ti iskreno kao pred

dragim Bogom. Bilo je ovo i bilo je ovako kako ti govorim, a ti
meni, molim te,
odgovori ta je zapravo bilo i sve mi objasni jer mi nita nee
sinuti od moje
pameti.
nek te navede da mi to prije otpie. Sve, a najprije ta u sa sobom.
U najdubljoj vjernosti, ljubi ti ruku tvoj uenik i tvoj duhovni sin
Ramadan iz
Trabzona koji je za sve ostale
Figani."
Moe li to zamisliti, lijena ohola duo? Moe li zamisliti da
nema ni vanjskog oblika? Da si loptast i okast u isti mah, da si
etvrtast i zvjezdolik,
sve odjednom?
Sad, eto, zna i sad si
moj uenik. Ja sam Bedredin i odsad e me tako zvati.
Moda e mi jednom ovo pismo
biti drago, moda e me jednom podsjetiti na vremena o kojima u (ne dao
Bog!) misliti kao o lijepim vremenima i sjeati ih se s tugom. Onako kako se
sjeamo djetinjstva koje sigurno nije bilo lijepo, onako kako se sjeamo svega
davno prolog. "Kako nisam vidio koliko mi je lijepo", govorimo sebi kad se
sjetimo neeg jako davnog i dodamo "Ba sam bio budala".
bogohulnim, a nekad ne govorei o njima.
Allah je blagoslovio ovjeka i izdvojio ga iznad svih Svojih
stvorenja time
to mu je dao duu i s njom mogunost da u jednom ivotu
proivi bezbroj
sudbina, da bude as ovo - as ono, da bude ovakav i onakav.
Kamen mora biti
samo ono to je i onakav kakav je, pa se i kamen moe
promijeniti i od velikog
postati malen ili od oblog okast. A tvoj mudri Ata od ovjeka
trai da otkrije
kakav je i da se onda u tome to otkrije ukopa kao magarac, da
se takav
okameni i takav traje dok mu je sueno da traje. Pa zato i
jesmo najvie

stvorenje da se moemo mijenjati.

Mi smo najvii i posebno blagoslovljeni zato to u sebi imamo i
kamen i
biljku, i ivine i meleka istog. to ja jednom ne bih bio samo
onaj kamen to je u
meni, to ne bih drugi put bio bor ili travka, pa pae ili
guter? Sve to mogu, sve
to imam u sebi ako sam im ja prvi izgovorio imena i ako sam
iznad svih njih. Ja
ne smijem biti uvijek jednak ako mislim ivjeti po Boijem
davanju i odreenju. I
sve ljude, sve karaktere i sve ljudske sudbine ja imam u sebi
dok imam svoju ivu
duu. Podlac i muenik, pohotljivac i sufija, rasipnik i glade,
elavac i debeljko,
razbojnik i pokajnik, zec plaljivi i onaj to e sebi kidisati - sve
to je u meni, sve
to ja jesam i moram biti ako se ne elim odnositi nezahvalno
prema darovima
Moe se zakljuiti da iza svega ovoga stoji veliki novac i da u ovome
sudjeluju moni i bogati ljudi. Nisu to ovi to ih je viao kako dolaze kod
njegovog uitelja, a nee biti ni taj uitelj - ni najvei i najpotovaniji
mudraci ne
bi mogli ni ovo imanje kupiti a kamo li opremiti ga i osigurati ovako
temeljito.

ISTRAGA
U Istanbul je doao ejh Jakub, po svim ozbiljnim miljenjima pravi
nasljednik velikog Mevlane koji nije na elu mevlevijskog reda samo zato to ne
trpi vidljive poasti i ne eli gubiti vrijeme ni na ta to nije uenje i duhovni rad,
mudrac dostojan ovoga velikog vremena, velikoga grada kakav je ovaj i velikog
sultana kakav je Sulejman, Allah mu slavu uveao. Doao je po uzvienom
sultanovom nalogu da utemelji medresu uz Sulejmanovu damiju i svojom
velikom mudrou odredi joj osnovni smjer, ali je od padiaha izmolio, kao posebnu
milost, pravo da se vrati u Koniu, u sjenu svog velikog uitelja, kad uradi
taj posao jer ovdje za njim nee biti potrebe kad nastava jednom krene kako
valja. Zato e u Gradu ostati samo onoliko koliko treba da izabere nastavnike i
uputi ih kako i kamo treba voditi nastavu. ejh Demir, koji je od nekog doba
Bedredin, svoga je novog uenika Figanija, kad ga je ono naao pored kuice u
boriku, traio radi toga dogaaja. Odluio je da ga sa svojom preporukom
poalje Jakubu jer mu se ini da je Figani nadaren i da bi mogao mnogo postii
uz pravu pouku.
u njemu eljelo da ono to je vidio ne bude ena, a ako je vidio i ako
jeste

ena - da ne bude onako lijepa ili bar da se on s njom nikad ne sretne.

Nije on u
vezi s njom elio nita osim da je nema i da je ne bude.
-Ti veli da je mudrost bez potenja podla - zakljui ejh Jakub nakon par
trenutaka, kao da je htio saekati zavretak Figanijevih premiljanja, tonom koji
je dao naslutiti da mu nije krivo to je Figani odustao od pravdanja. - Slaem se,
recimo da se slaem. Ali je, brate, potenje bez mudrosti dosadno, a to nije
manji grijeh, pogotovo u oima onih koji su rtve te dosade.
-Pa ta je u pitanju? - oglasi se Figani u jednome Jakubovom predahu.
-Mogue je dvoje: ili se s Demirom neto teko desilo ili se neko drugi
pravi
da je Demir. U ovo prvo je teko povjerovati jer se ne moe ovjek
toliko
promijeniti, ako je ovjek i ako je ozbiljan, a pogotovo se ne moe toliko
promijeniti da se za to ne uje i da ja ne saznam. Ovo drugo je mogue,
iako je i
ono teko. Znam da je Demir imao nekakvog brata meu ismailitima,
moda taj
104 | a h r i j a r o v p r s t e n
brat neto muti i gura se na njegovo mjesto.
-Pie mi ejh Jakub da mi ima neto zanimljivo ispriati. Govori
slobodno, prijatelj si mi im te Jakub alje, a ja zaista drim do prijateljstva, kao
svi estiti i uzorni ljudi - obratio mu se Idriz kad su se smjestili.
Idriz je onda objasnio da je kod Bajezidovog sina Muse ast vojnog suca
uivao Bedredin od Simavne, ovjek takve uenosti i mudrosti da se
samo
njegova pokvarenost mogla mjeriti s njima.
Naao je jo jednog idova koji je govorio da je primio nau vjeru
(moda je
i primio, ko e mu znati), jednog probisvijeta i vaarskog opsjenara, koji
se
predstavljao kao Torlak Kemal Hudbin i znao izvoditi trikove kao to su
hodanje
po konopcu i vodi, gutanje vatre, probadanje iglama i sabljama. Taj
Kemali
Hudbin je zajedno s Mustafom irio Bedredinov nauk, zaluivao ljude i
skupljao
pristalice, pripremao pobunu i vojsku koja bi tu pobunu izvela, samo
to je on
vie radio meu derviima i slinom sortom dok je Mustafa zavodio
besposliare

i rulju.
A nauk je bio takav da se roblje i izgubljeni ljudi moraju za njega
zapaliti.
Tako je skonao on, tako je skonao
potureni idov Kemali Hudbin, tako je skonao, negdje oko Balkana,
otac svega
toga, podli mudrac Bedredin od Simavne.
A iz toga slijedi da sadanjosti nema jer je
sve samo odraavanje prolosti, iako je doputen i jednako uvjerljiv i
suprotan
zakljuak - da je sve samo sadanjost i da je istina jedino ovaj trenutak.
Jer jezik
je nepomian i uvijek je samo sadanji.
Demir mu je objasnio da je ejh Bedredin,
koji ga je pohodio na dvadeset i sedmu no Ramazana, doavi mu
preko vode
Zlatnog roga prije etiri godine, primio tamo, u odsutnosti, imamsko
posveenje
od imama Huseina. To mu je rekao tokom onog cjelononog razgovora
au
sabah je, prije nego e se useliti u njega, posvetio njega, Demira, za
imama i
svog nasljednika. U istom razgovoru mu je rekao da e se uskoro iz
odsutnosti
vratiti ovamo Bajezidov sin Mustafa, najbolji meu Bajezidovim
sinovima i jedini
prinevima koji nije na brata ruku digao, a nestao je u bici kod Angore,
kad je
ono Timur potukao i zarobio Bajezida. Zna da u toj bici Mustafa nije
zarobljen,
niti je poginuo, niti je iz bitke pobjegao kao neki drugi. Govorilo se da je
nestao,
neki zli jezici su priali da se preodjenuo u enu i neko vrijeme krio u
haremu
dok mu se nije pruila prilika da pobjegne preko mora u latinske
zemlje.
Figani je pokuao sabrati sve to je toga dana saznao.
Je li Demir koji je Bedredin i koji e biti Husein zaista predvidio da on
sve
ovo nekome ispria? Je li mu otkrio itavu zavjeru da bi je on prenio
ejhu

Jakubu ili ga zaista, ipak, smatra svojim? Je li on danas budala ili je

postao dionik
tajne koja je onog dana drala Abdul Kerima, momka za sve, pa i
samog Demira
u onoj munoj nepominosti?
Da li da odmah odjuri Idrizu?
otkrio Mustafu.
Gluposti, ne moe neko onako neugledan biti Mustafa. Pravi Mustafa.
Ovce ne bi dale da ih onaj uva, a ne da se hiljade, stotine hiljada ljudi,
za njim
postroje i u smrt odu radi njega. A on razapet i kamenovan na devi. Ne
moe to
onaj, ne moe takvo neto radi njega, ne moe ni u zamisli

Dolazak u Ereh
Mudar je ovjek koji
se eni, a jo mudriji ovjek koji kuu pravi. Ti e svakako kuu praviti

Nakon toga su brzo i sa mnogo sree obavili sve oko enidbe, tu, na
trgu.
Bell je elio da se oeni to bre, po mogunosti do mraka, ali sa svim
obredima i
ak sveano ako bi ikako moglo i ako ovdanji obiaj to ukljuuje.
amid je
predlagao da preskoe vjeridbeni obred i da odmah sklope brani
ugovor,
Djeak je svjedok da se Bell muio kao zvijer u stupici: morao je udovoljiti
svojoj mladoj izbezumljenoj eni, a morao je istovremeno pokazati zahvalnost i
koristiti dobrotu svoga dragog novog oca koji im je dao kuu ne pitajui ni sebe
ni njih kako e on sam prometnuti ovu no, ak ih molei da se za to ne brinu i
zahtijevajui da se to ni ne upitaju.
-Sad se vi morate posvetiti svome braku - rekao je kad je pospremio sv
to je trebalo. -Evo vam kua, prepustite se, uivajte. Za mene je lako, starac
sam ja a starac je mudar ako se uklanja i ne smeta. Zato ja odoh, ne bih da vam
smetam a moram smetati ostanem li ovdje. He-he-he, je li tako. Mogu na krov
da gledam ognjeve, mogu malo hodati, kako mi bude, a vi uivajte.
Vjerovatno se zato Bell izgubio pred bijesnim zahtjevom svoje ene: pred
njim je obaveza da uiva u braku i tako pokae da zna cijeniti ljudsku ljubaznost, a
istovremeno je obavezan udovoljiti eni i odvesti je nekamo iz kue koju
oigledno ne podnosi.
Prevelika ruka je

nateena i bolna, ona se javlja kad ovjeka neto ugrize ili kad ga zlodusi
zaposjednu pa mu ruku napuu. Nije pametna velika glava, prevelika glava je
nevolja ako je vratu teka i tijelu neprikladna. Preveliku ruku treba vratiti na
njezinu mjeru ili je odrezati da bi ovjek opet bio zdrav."
Tim razgovorom je amid dobio tri stvari: pravo
da otkupljene posjede poklanja i prijestolju a ne samo hramovima,
prijateljstvo
velikog peharnika Muranusa i strasnu, mahnitu elju da jednom ue u
palau i
moda se ak pojavi pred kraljem, to je kao mogunost Muranu moda
i
134 | a h r i j a r o v p r s t e n
nagovijestio.
-Odmah sam ja znala da si odvratan! Jedino odvratan ovjek se moe
zabavljati uzimajui za enu nekoga koga nisu htjeli ni na poklon;
jedino
odvratan ovjek se moe aliti ovako kao ti sada sa mnom; jedino
odvratan
ovjek moe me sluati cijelu no stojei mi iznad glave. Ali si i jadan
sa svojim
alama.
Belitsilim je doslovno otkinula vrata i izjurila iz kue, a Bell i djeak su
vidjeli da je no zaista prola .
-Hoe li odmah jesti ili e prije toga uivati u svojoj eni? -pitala je
Belitsilim Bella kad je doao kui, u sumrak prvog dana njihovog
boravka u
vlastitoj kui.
-Ja sam din - ree Bell stojei u vratima i gledajui vani.

HISTORIJA UDNJE
U kraju Dilmunu, rubnom svijetu iza kojeg poinje neto sasvim drugo,
boravio je prije poetka usnuli Enki. Dilmun je rubni svijet, svijet
svakovrsnih
mogunosti u kojem je sve ono to bi jednom moglo biti stvar, bie ili
dogaaj,
ali su tada, za Enkijeva sna, i te mogunosti bile zbrkane, prikrivene,
neureene.
Spavao je Enki, pa je i svijet u kojem spava bio kao u snu, pa su i
njegove
mogunosti bile kao u snu. Bila su tu sva mogua imena jer su svi
dijelovi svih
imena u Dilmunu ve tada postojali, ali su ti dijelovi bili u neredu, svaki
za sebe

ili jedan preko drugoga, tako da nije bilo niti jednog dovrenog imena a
kamo li
146 | a h r i j a r o v p r s t e n
jezika u kojem su sva imena.
Mi smo udnja imena za predmetom, mi
smo udnja predmeta za imenom.
Nije teko biti udnja, ja mislim da je to i lijepo. Zato mi zavidimo drugim
dinima, dobrim i zlim jednako. Ni udjeti nije teko, ja mislim da je to prelijepo,
to je dokaz da si mogu i da si stvaran. Ali je strano biti udnja koja udi. To je
dokaz da nisi mogu ma koliko bio stvaran, to je znak da te ne moe biti ma
koliko da te ima. Valjda je to zbog cjeline koja je ostavljena nama na brigu i
odbranu. Zato ja mislim da smo mi najstariji i da smo iz Enkijevog sna. I zato
nam je ovako strano jer Enki vie ne spava, Enki uope ne spava otkako je Nintu
istekla iz njega.
Nepodnoljivo je biti ravnoduan i znati da kraja nema; nepodnoljivo
je
znati da kraja nema jer si zato ravnoduan; nepodnoljivo je biti
ravnoduan jer
tada za tebe kraja nema; nepodnoljiv je taj spoj jer ti je,
ravnodunome, kraj
ravnoduan, kao i sve ostalo, pa kraja ne moe biti, kao ni svega
ostalog.
Mi emo se ploditi, mi emo imati potomka. Ti e mi roditi potomka da
svjedoi o mome tijelu i o udnji koju si probudila. Tako e biti i ako ja
ne
postanem ovjek, ne znam kako ali e se ba tako desiti jer tako treba
biti. Ti mene
eli i ja tebe hou, zato moramo imati potomka. Mi se moemo
oploditi,
svjetlost potekla iz vatre moe se oploditi s ljudskim tijelom kad oboje
to zaista
ele. Ako ne budemo mogli roditi ovjeka, mi emo roditi farnaka, nae
edo. I
mi emo ga voljeti. Samo mi vjeruj, budi strpljiva i voli me. Presudno je
da mi
vjeruje i da me hoe. Ja tebe hou.
Dugo je budna
ostala leati preputajui se grenom zadovoljstvu koje je njezino tijelo
prualo
samo sebi. Krene podignuti nogu i istog trenutka, prije nego je i zategla
miie
da je podigne, osjeti njezinu teinu, oblik, veliinu, osjeti sve to kao
izvor uitka,

osjeti da je pokretanje noge slatki napor od kojeg treba odustati jer e

odustajanje donijeti jo vei uitak. Zato odustane i osjeti kako je
potapa
zadovoljstvo to ima nogu takvog oblika i duine, nogu teku upravo
toliko da je
moe pokrenuti ako hoe i da u taj pokret mora uloiti upravo toliki
napor da joj
bude slatko. Toliko slatko da jedino odustajanje od tog pokreta i tog
napora
moe biti slae. Onda istu igru ponovi s jednom pa s drugom rukom.
Ako zbog svih ovih grijeha ovako dobro osjea
svoj oblik, ako joj se njezino tijelo objavljuje s ovoliko uitka zbog ovog
zabranjenog to radi - dobro je, neka radi, opet e raditi. A nije zbog
toga, zna
da nije zbog toga, radi se samo o tome da danas pristaje na sebe, da je
prekrasno
podudarna sa svojim tijelom i da je u tom pristajanju toliko radosti i
uitka da se
u radost i uitak promee sve to joj se dogodi i sve to uradi. Iako se
mora
priznati da ima neke naslade u kasnom ustajanju, dugom objedovanju,
zabranjenom kupanju... Slatko je grijeiti protiv reda, pogotovo ako
ena uiva u
sebi i prvi put se dobro osjea u svojoj koi.
Do kraja ovoga njezinog ivota u njoj e stajati znanje o raskriljenim
vratima
i svijetlim odajama kroz koje e proi da se sjedini sa sjajem. Onda kad
joj bude
do toga, moda kad bude spremna. Zato moe ovako mirno spavati na
desnoj
strani, s pruenom lijevom nogom i desnom gotovo priljubljenom uz
tijelo, s
glavom na stomaku u kojem su se prvi put nale grudvice sira
napravljene
njezinim rukama.

ZBIVANJE
-Neka odgovaram - kliknu njezin neustraivi otac - ja odgovaram za sve
to radim pa mogu i za to. Ali meni treba da znam, ja moram znati
kome sam
dao svoju ker, najtopliju krv svoga srca kome sam istoio i tako ga
udomio. To
meni treba i to ja pitam.

-Rekla sam ti: dobrom ovjeku i muu - ree Belitsilim drhtavo i

moleivo, kao da je ozbiljno uplaena neim to je naslutila iza oeve
razbuktale
ljubavi.
-Nikom te ja ne dajem, ja ti samo govorim da Muranu boluje za tobom.
Bell ne zna, Bell nema s tim nita, Bell moe od toga imati samo koristi.
A mogao
bi imati silnih nevolja odbije li. Runih nevolja. Zna ti kolika je
Muranuova mo
171 | a h r i j a r o v p r s t e n
i zna da se samo njegova udnja za tobom moe mjeriti s njom. ta e
on Bellu
uraditi ako sazna da mu je Bell prepreka na putu do tebe?
Djeak se pridigao, sjeo na rub krova i znaajno zamahao glavom.
Svata
se ovdje dogodilo, ali niko ivi ne bi mogao odgonetnuti ta sve.
Nejasno jeste,
opasno jeste i zbrkano jeste. On je razumio da je njegova sestra
vraara i da ima
odnose sa zlodusima koji napadaju stomak. Razumio je da je ona
malog
stomanog zloduha zatvorila u vr i prelila ga u Muranua pa je onome
od
zloduha stomak onako praskao. Razumio je da o svemu mora utjeti
pred
Bellom i pred cijelim svijetom jer bi opaka sestra mogla i njemu
spremiti neto
slino ako je potkae. Razumio je da je to teta jer bi se svata
zanimljivo, opasno
i podlo moglo Bellu kazati kad bi se smjelo. Od toga kako se djecu
istjeruje iz
njihove roene kue do muenja glau i zloduha u stomaku. Ali se ne
smije.
teta. I jo je razumio da je sve to je razumio sitnica prema onome to
se
dogodilo.
Bell je ve bio zaustio da mu objasni kako on ne moe postati ovjek
tamo gdje nema i smijeha, ali se u posljednji as sjetio da to komorniku i nije
neki razlog, pa je uzeo objanjavati da postoje razne vrste smijeha i da je taj
kojim se uniava najnia vrsta, kao to mu samo ime kae, ona jadna vrsta na
koju su osueni umorni i bespomoni ljudi koji sebe nastoje ubijediti da imaju
mo. Ali postoji smijeh djece, objanjavao je Bell, razdragani smijeh tijela koje
upoznaje sebe i raduje se sebi i tom upoznavanju; postoji mudri dvostruki

smijeh koji istovremeno uzdie i sniava, raduje i boli, onaj smijeh koji otkriva
slinosti i veze meu stvarima i pojavama naizgled sasvim nespojivim; postoji
smijeh od milja, onaj smijeh kojim se odazivamo ljubimcima i milju kojim nam
se oni obraaju. Najmanje je istinit i najmanje stvaran taj smijeh kojeg se
bojite
ti, drava i vjera, govorio je Bell vatreno, nastojei da ubijedi kraljevog velikog
komornika koji je na kraju bio spreman suglasiti se sa svim samo da udovolji
dosadnome molitelju bogatom dragocjenostima i spremnom da postane
dvorski
draguljar i majstor za nakit.

Bila je u amidovoj kui, bila na Keju, a onda dospjela i na dvor gdje je

ula pozivajui se na Muranua jer je naslutila da njezin otac puzi po
dvoru i
smilja spletke koje bi mu pomogle da ostvari svoj mahniti san o
stalnome
mjestu na dvoru ili negdje u njegovoj blizini, a nevieno draguljarsko
umijee
njegovog zeta moglo bi mu u tome biti od velike pomoi.
- Ne zna ti ovdanje ljude - tuno je i kao da se zgraa odmahnuo
komornik. - Za njih je smijeh neodvojiv od zanosa, a ne vjeruju da je
zanos pravi
ako u njemu ne urade neto ega e se kasnije stidjeti. Zanos je njemu
samozaborav, a samozaborav je opravdanje za sramotna djela.
Moramo kajanje
dodati, bez toga i bez rtava kao da nita nismo uradili.
Ali meni je u prirodi da znam, da sve znam - pobuni se Bell.
-Ne moe ti imati ona najvanija znanja, ona do kojih se dolazi
osjeanjem. Ne moe ti znati koliko sam ja dobra, ne moe znati kako
me je
sada strah i kako me je strah ve danima, ne moe znati da sam ja
sada bolja
nego prije est mjeseci i ne moe znati kako je lijepo to dobro to se u
meni
pojavilo.
Ti ne moe znati kako je teka moja tjeskoba, ne moe znati kako je
kad
mora neto initi a ne moe nita, ne moe znati koliko me boli to
se gubimo
i ne moe znati kakvo je olakanje kad odustane od sebe i od svega
svog. Ne
moe znati kako je primamljivo to olakanje, koliko ga ja sada elim i
koliko mi
snage treba da se toj elji oduprem. Nita ti ne moe znati, muu moj,
jer ne

zna strah, ne zna stid i ne zna kako je kad nam neko drugi treba. A
kad bi
znao kako sam... Gluposti, nema razloga i nema koristi.
- Ti si vidio ta je bilo s Muranuom? - pitala ga je Belitsilim. - To sam ja
uradila, to u uraditi svima koji me pokuaju odvojiti od mua ili njemu
neto
naao uiniti. Svima, i tebi. Vjeruj mi, za tebe je dobro da mi vjeruje.
- ta je s tobom, keri? Nikad nisi bila takva - zapanjeno se amid
zagledao u nju.

III DIO:
POUKA
Kod Bellove krunidbe sve je bilo ni nalik jer su amid i komornik
raunali da se kraljev zamjenik koji treba izazivati smijeh mora
razlikovati od
zamjenika koji na sebe mora navui bolest ili onoga koji treba opljakati
strane
trgovce. Radi te razlike su smislili obred koji se razlikuje i od onoga za
pravog
kralja i od onoga za normalne zamjenike. Najprije su smislili da obred
za
smijnog zamjenika treba biti smijean, pa su u obred utrpali sve za ta
su mislili
da bi moglo biti smijeno, a onda su smislili i to da smijeh ne treba
potpuno
odvojiti od hrama pa su svjetovnom obredu dodali i hramski.
Nakon propisanih obreda slijedila je gozba na kojoj je komornik, koji je,
izgleda, pripremio i vodio sveanost, obavijestio Bella da tokom
naredna tri
dana, koliko e biti puhu, ima pravo na po tri ene svaki dan.
Pred Enlilovim hramom ekala ih je gomila koja je svojom bukom,
vritanjem, gnjilim vokama i suhim korama kojima je gaala Bella i
magarca, ali
i one iza njih, skrenula povorku prema jugu, prema Enkijevom hramu i
Velikom
trgu, ne dopustivi joj da doe do Enlilovog hrama. Neki su se iz te
gomile i
pridruili procesiji, pozivajui u povorku i one to su stajali okolo. Ovi
novi su
urlali s vie bijesa i strasti od onih to su krenuli ispred dvora, valjda
zato to su
bili manje umorni i zgaeni glupim pripremama i nepotrebnom vikom
kod

polaska. Bili su i mnogo ivahniji, pokazivali su mnogo vie spremnosti

da
sudjeluju u ovom poduhvatu, trudili su se da sve ovo ispadne onako
kako bi po
neijoj zamisli trebalo ispasti. Izlazili su povremeno iz povorke da uzmu
ispred
kue pored puta ili iz ruku nekoga od okupljenih graana otpadak,
gnjilu biljku
ili bilo kakvu neist, pa su time gaali Bella koji je i dalje, vezan na
magarcu i
zatien pladnjem i krunom, jahao na elu povorke. Bacali su to i onda
urlali,
razdragano se smijui svakom pogotku i pozivajui druge da gaaju
kod svakog
promaaja.
Jednom je Belitsilim
pala i udarila u zid o koji je u padu oderala lice, jednom se djeak
rasplakao jer
je
pao rukama u gomilicu ljudskog traga. Dahtali su, gubili dah, otimali se
nesvjestici, onako umorni, izgaeni, izmrcvareni. I stalno urili, sve vie
urili sa
sve manje snage. Samo da stignu do Enkijeva hrama kad i Bell dospije
tamo na
svome magarcu. Da stignu, zgrabe ga i odjure s njim na kraj svijeta,
to dalje odavde. Ako nije sasvim zavrena njegova preobrazba u
ovjeka.
Dospjeli su konano do Enkijevog hrama, optrali ga i nali na gomili
otpadaka, uz njegov zadnji zid, meu nagnjilim listovima i plodovima,
hrpicama
pepela i kotica, Bella u drutvu jedne make s oguljenom slabinom i
njegovog
izubijanog magarca. Mrtvog.
Moja sestra Belitsilim opazila je, kratko vrijeme nakon onih munih
dogaaja, da joj raste stomak iako nije imala napada munine,
povraanja,
plaljivosti, niti bilo kojeg od znakova koji prate ono posebno stanje kod
ena.
Nije, osim toga, mogla zatrudnjeti jer je ivjela najpovuenijim ivotom,
najednije to je mogue uvajui sjeanje na mua kojega kao da je
sama sebi
rodila. Moglo bi se, zapravo, rei da ga i jeste sebi rodila jer se
zahvaljujui njoj

Bell iz dina prometnuo u ovjeka. Kad je postalo jasno da ona ipak

jeste
trudna, potrudili smo se da to sebi objasnimo pa smo nali ovakvo
objanjenje:
kad smo ono nali Bella iza Enkijeva hrama odjea je na njemu bila
iskidana i
nepristojno zadignuta, tako da je bio otkriven od pojasa na dolje. Zbog
te se
otkrivenosti moglo vidjeti da su mu stomak i ono nie vlani, kao da je
u
samrtnom asu ispustio sjeme. Kako ga je Belitsilim pokrivala,
umotavala i
dizala na magarca da ga odnesemo kui i sahranimo, ostalo joj je te
vlage na
rukama pa ju je ona, s namjerom ili u neznanju, unijela u sebe. (O tome
nismo
razgovarali, bio sam jo ludo dijete, ali bih sada, kad se dobro prisjetim,
rekao
da je u tome bilo i namjere i znanja i jake potrebe za Bellom.
Manjka im ivotnih sila jer su zaeti posredno, bez
onog snanog vrtlonog preplitanja dvaju ivota u kojem se zainjemo
mi ljudi,
pa zato na svijetu ne ostavljaju dublje tragove. Ne mogu oni ni ostaviti
dublji
trag jer kroz ivot prolaze osloboeni prvog grijeha i njegovog peata,
a time
ujedno lieni snage i strasti koje taj peat u sve nas utiskuje. Tako
prolaze, ne
dajui i ne vezujui za sebe snana osjeanja i strasti, volei posredno i
na
daljinu, isto tako voljeni, vedri, isti i nepotrebni. Njihovo postojanje
ostavlja,
zbog neega, dojam tuge, ali ja svjedoim, sjeajui se malog brata, da
je taj
dojam sasvim pogrean. Oni samo eznu za cjelinom jer im je ona u
naravi. A
tuga se nama privida, valjda zato to oni imaju viak znanja pa tako
znaju
mnogo skrivenoga to nama izmie.
Takav je bio sin moje sestre farnak koji mi je bio kao brat, i takav je jo
uvijek ako nije otiao za onim znanjem koje meni izmie a on ga je
uvijek, od
roenja, imao.

III. DIO

SLUAJ
Dok je odlazio, Figani je sebi osvetoljubivo govorio da zasluuje sve
ovo,
da neto bolje i nije za njega, da bi sam sebi dosudio neto ovakvo ili
jo gore
kad bi bio poten i imao prilike sebi suditi. A najgore je to to je
osjeao, to je
znao, da je neto u njemu sasvim spremno pristati na to da mu se vie
ne
obraaju kao ovjeku. Je li ga Demir pripremio na to? Je li se rodio
pripremljen?
Gdje si bio danas? Iao te prijaviti velikom veziru jer mi se ini da
sprema veliku zavjeru.
-Objasni mi, molim te, ta se ovo dogaa
Figaniju je sve ovo najprije objasnio Idriz, pa mu je objasnio Demir, pa
je svojim
oima vidio sve te ljude, pa je imao prilike izbliza osmotriti sve
pripreme, i uspijeva
i dalje ne razumjeti. Aferim!
Taj Bedredin od Simavne, o kojem ti je Idriz priao, sigurno je bio jedan
od tih ljudi. On je sklopio cijelo jedno suludo uenje, od dijelova raznih
drugih
uenja, o bratskoj zajednici meu ljudima, o nekakvoj jednakosti (kao
kae: svi
su ljudi debeli i klempavi, a ako ih ti drugaije vidi - to je samo zato
to
pogreno gleda) i o trista drugih sumanutih udesa, a sve to samo iz
elje da
nekako opravda svoju namjeru da zauzme prijestol. Sklopio je i zavjeru,
naao
je ljude spremne da u toj zavjeri sudjeluju, nauio ih kako da zavedu
besposliare, sve je uredio da osvoji carevinu i da sebe postavi za
sultana.
Na kraju su se Idriz i Demir sloili da Figanijev spis moda i nije
krivovjerje,
a tamni starac se suglasio da bi on mogao biti podgovaranje na obnovu
divljih
vjera koje su postojale u narodima nedostojnim Objave. Zato su odluili
da
kadiji ne predloe za poinitelja smrt nego javno sramoenje koje bi ga
moglo

dozvati pameti i navesti da pripazi ta pie. Kad su se oko toga sloili

bilo je ve
prolo podne i brod na koji je Figanija trebao uvesti Jakubov glasnik
sigurno je
isplovljavao.
pruila prilika, vrelim dahom aputao u uho:
-Ne brini ti, naao sam ja desetak ljudi koji e te gaati kamenjem...
Nee oni promaiti, u glavu e gaati da te i ne boli dugo... Bio je tvoj
prijatelj
prekjuer kod mene, ja sam mu se zakleo da nee preivjeti. Ako nita
drugo, ja
u gurnuti magarca kad vas dovedem na hridinu, ne bi preivjeli da ste
od
gume. Dobar ti je prijatelj, dao mi je punu kesu... Ja sam govorio da ne
treba,
zaklinjao se. "Neka", kae, "neka se i tebi isplati"... Uradio bih ja to i
bez toga, radi
ljudi iz arije bih uradio. Tebe oni vole i radi njih u ja to... Ne bi oni
voljeli da ivi
osramoen, znam da ni ti ne bi, a mene nita ne kota.

III. DIO
ROMOR
pa zahvaljivala Bogu to je Azra na vrijeme vidjela s kim ima
posla i nije se udala za takvoga, a onda opet strasno nabrajala sve
Farukove
osobine. "Sada se ne javlja, sklonio negdje svoju suhu guzicu i potulio
se kao
svaki podlac, boji se da ne doemo kod njega i pokvarimo mu
udobnost. A dok
je ovdje bilo sree nisi se mogao odbraniti od njega, svake se nedjelje
uvaljivao
na ruak i derao dok mu je bilo volja", naizmjenino je majka vikala,
siktala i
razlono nabrajala.
Ozbiljno ti kaem. Nemam ja kamo ii, razumjela sam toliko da mi ne
moemo otii. I slaem se s tim, to dalje to se vie slaem, iako me je
u prvi
mah uvrijedilo.
- Ja u te silom povesti, ja u te ponijeti, ja tebe moram spasiti uzbudila
se majka.
U jednom

trenutku, u jednom bljesku prosvjetljenja, mornaru se otkrilo da

kornjaa ne
moe shvatiti svu dubinu njegove zahvalnosti zato to nema uiju pa
ne moe
uti njegove rijei. Otkrilo mu se dalje da kornjaa moe uti sve lijepo
to joj on
ima rei jedino ako ima ui. Otkrilo mu se da bi s uima i ona sama bila
cjelovitija i prihvatljivija, da bi joj se moda sasvim oduio ako joj
daruje ui kakve
ima on i tako stvori medu njima slinost na kojoj bi se mogla izgraditi
istinska
bliskost. Ponesen svim tim saznanjima i zahvalnou, mornar je uzeo
no i
prosjekao kornjai ui veoma sline svojim.
-I ta bi ova besmislica trebala znaiti? - upitala je majka
nakostrijeeno.
-Nita, samo molbu da me ne spaava.
"Kao car ahrijar", sjetila se vlastite usporedbe od prije godinu
i neto.
Veliki car ahrijar, nakon hiljadu i drugog buenja prui ruku
da zagrli svoju enu
eherzadu i napipa neku napravu za prenoenje glasa.
Zaprepasti se i sledi od
bola i postienosti kad je shvatio koliko je ljubavi i nade vezao
za tako glupu i
runu napravu, ali mu onda pogled padne na mali prst lijeve
ruke na kojem je
nekad stajao prsten s velikim rubinom. Sasvim dobro se sjea,
posve sigurno zna,
da je tim prstenom obdario svoju lijepu enu za bolnu i
podrugljivu priu o
nesretnom arkanu. Nema prstena - eherzada je znai bila tu,
nije mogao
prstenom obdariti spravu za glas. To to nema prstena
dovoljan je izvor nade ako
je ljubav duboka i jaka kao to je njegova.
Saaljivo se smijeei caru ahrijaru, uronjena u svoju lijepu
tiinu, Azra je
tonula u san znajui da ona nee ostati kod nade koja dolazi iz
odsutnosti
prstena. Ona e dozvati svoga dragog makar ga sastavljala od
njegovih pria i
svojih sjeanja. Oko njegove ostavtine ona e dopisati svoju i
tako e se valjda

naslutiti neka istina, neko tijelo njezine ljubavi. Ljubavna

ostavtina kao
Frankenstein. Osmjehnula se sebi, na rubu izmeu sna i
svijesti: ruga se svome
naumu, a ipak se raduje to e sutra poeti sa ispisivanjem
svega o Faruku, s
ispisivanjem Faruka.
- Ama kome je danas do makara i do Krnjevala, Bog ti razum
prosvitlio?
- upitao ga je Ante kad je povjerovao da on govori ozbiljno. - U ratno su
ti doba
svuda oko tebe makare, ne mora se ni makaravati da bi bio u
makarama. I
da bi bio makara.
- Ovo bi ipak bilo neto posebno, ovako bi imali ivog ovjeka za
Krnjevala - pokuao je jo jednom Faruk.
Puni mjesec ga je zatekao u nastojanju da se prisjeti bar neega od
onoga to je smislio u vezi sa rtvom i to nije rekao Anti a trebao je,
svakako je
trebao. Ustao je i krenuo jer se vidjelo kao usred dana, samo neto
zaobljenije i
utoliko ugodnije. Par puta je stao pitajui se vraa li se to u Cistu Provo
da Anti
objasni sve ono oko rtve ili ide dalje prema mjestu koje eka na njega,
a onda
nastavljao ne nalazei odgovor i ne nalazei da je to neki problem.
dnu padine, tamo gdje poinje ravna visoravan, nalazi se
njegova kola, Hajrudinova kola, a stotinjak metara ulijevo od kole
poinjalo se
uzdizati brdo na kojem je nekad bila Farukova kua.
Radosno je krenuo tamo raunajui da bi moda u pocrnjeloj travi
mogao
nai oraha zaostalih od jesenas, ako jo uvijek stoji orah to je rastao
iza kue'.
teta to kue vie nema, ona bi mogla biti ono mjesto, bilo bi prirodno
da bude. Ili
da je barem ostala ruevina, pa da na humku maltera i izmrvljenog
kamena, kao
Garov na ruevini Festine kue.
-Marijan, Njemaka, zatvor, odmah nakon zatvora ga ubilo na ulici u
Frankfurtu. Jure, objesio se u Sloveniji. Ilija, Australija, umro lijepo. Anelko,
krenuo i zaglavio prema Italiji. Stipe, pao s broda pred Rijekom. Kreo, u

Americi. Mile Radoev, primao elektrookove pa se razmekao i ubio se. Ante

Krajina, poginuo u Zadru. Jozo Radin, u Austriji, ne zna se. A evo ti ovdje nai, od
njih nema ni tragova. Juso, Mehmed, Ale, Fahru-din, Tahir, Emir, Enver, Vahid,
Mahmut, Abid, Husein, Salko. Samo sam ih ovdje mogao uvesti, nacrtati im
njihova mjesta.
- A ti... Vodi knjigovodstvo ili ta? Zato si ostao? - upita Faruk zbunjen
Beginim urednim crteima i imenima od kojih neka ve nije ni povezivao s
231 | a h r i j a r o v p r s t e n
onima koji su ih nosili.
Morao sam, treba neko i ovo, bar popisati kad nikakva drugog traga
nema.

PISMO FARUKU
Ako na ovom svijetu ne procvjeta rua eljena,
Kakva alost, slavuju dragi? Postoji ruinjak i na onom svijetu.