Stjepan Toma Ostoji Kotromani (oko 1411 - umro 10.

jula 1461) je bio kralj Bosne od

novembra 1443. do svoje smrti 1461. godine.
Njegovu vladavinu obiljeio je graanski rat sa Stjepanom Vukiem Kosaom, zatim brak s
njegovom kerkom Katarinom, te sukobi s urem Brankoviem i Turcima. Ostao je upamen i
kao jedini bosanski vladar koji je progonio pripadnike drugih vjeroispovjesti, preciznije bosanske
krstjane kojima je i sam pripadao prije dolaska na prijestolje.
Sadraj
[sakrij]

1Porijeklo

2Vladavina
o

2.1Graanski rat

2.2Pokatoliavanje i mir s Kosaom

2.3Sukobi sa Srbijom

2.4Savez sa Ugraskom

3Osmanska osvajanja
o

3.1Posljednje godine vladavine

3.2Protjerivanje krstjana

4Smrt

5Brakovi i potomstvo

6Takoer pogledajte

7Reference

Porijeklo
Stjepan Toma je bio vanbrani sin bosanskog kralja Stjepana Ostoje. Imao je zakonitog
polubrata, kralja Stjepana Ostojia, koji je umro 1422. godine, i starijeg, takoer nezakonitog
brata Radivoja, koji se s Tvrtkom II neuspjeno borio za bosansku krunu. Toma je odgajan
kao krstjanin, budui da je to bio i njegov otac.[1]

Vladavina
Graanski rat
U novembru 1443. godine umro je Tomaev amida, kralj Tvrtko II, ne ostavivi djece. Tomaa je
umirui kralj vjerovatno proglasio svojim nasljednikom, to je i sam Toma kasnije u povelji tvrdio,
kako bi sprijeio da njemu omrzli Radivoj postane kralj. Tvrtkovu odluku potvrdio je i
bosanski stanak i formalno ga izabrao za kralja, pa je prijelaz vlasti na novog kralja tekao
relativno glatko. Stanak je najvjerovatnije podrao Tomaa zato to je po Tvrtkovom ugovoru o
nasljedstvu iz 1427. godine grofovi Celjski, roaci Kotromania trebali postati bosanski kraljevi.

Vano je pomenuti da je stanak pokazivao otvoreno nezadovoljstvo o nastupanju Celjskih na

bosansko prijestolje. Meutim, vojvoda Stjepan Vuki Kosaa se nije sloio s ovim izborom i
odmah je izrazio podrku Tomaevom bratu Radivoju koji je tada ivio na dvoru Kosaa i kojeg su
od 1432. do 1435. u borbi za krunu podravale Osmanlije. Istovremeno je papa Eugen
IV planirao veliku kontra-ofanzivu protiv Turaka, te je slao izaslanike i Tomau i Kosai.
Ispostavilo se da nijedan nije mogao ni razmiljati o tom budui da su se nali u graanskom ratu
jedan s drugim.[1] Budui da su u ratu bili kralj Toma i herceg Stjepan, Toma je odluio poduzeti
akcije protiv Kosaa i Osmanlija. U maju 1444. godine kralj Toma je iz Srebrenice porotjerao
Osmanlije da bi ve u junu iste godine potisnuo hercega Stjepana iz zapadnog Huma.[2]
Tomaa je odmah podrao Ivani Pavlovi, a za kralja Bosne ga je priznao i Janko
Hunjadi, regent ugarskog kralja Ladislava V. Meutim, Hunjadi nije slao kralju vojsku, kao to ni
vojvodi vojnu pomo nije pruao njegov novi saveznik i suzeren, napuljski kralj Alfons. S druge
strane, Kosai je pomagao srpski despot ura Brankovi, te je brzo uspio povratiti zemlju koju
mu je Toma bio oteo. Tako je Toma opet izgubio Srebrenicu. [1]

Pokatoliavanje i mir s Kosaom

Papa Eugen IV 29. maja 1445. godine izdaje dokument kojim priznaje Tomaa, koji se nedugo
prije toga preobratio na rimokatolianstvo, za kralja Bosne i legitimizira kao da je zakoniti sin
kralja Ostoje. Istim dokumentom ponitio je Tomaev brak s krstjankom Vojaom, majkom
njegovog prvoroenog sina, Stjepana Tomaevia. Poetkom sljedee godine konano sklapa
mir s Kosaom koji ga priznaje za kralja.[1] Mir je zapeaen vjenanjem Tomaa i Kosaine
kerke Katarine po katolikom obredu na dan Uzaaa, 26. maja 1446. godine[3] u Milodrau
kod Fojnice. Katarina, kerka krstjanina Kosae i do tada i sama krstjanka, morala je prijei na
rimokatolianstvo kako bi se udala za Tomaa.[1]
U augustu 1446. godine u Vranduku se odralo vijeanje. Na tom vijeanju je prisustvovala sva
bosanska vlastela ukljuujui i dida Miloja.[4] Kralj tom prilikom izdaje povelju sinovima Ivania
Dragiia, potomka porodice Hrvatinia, uz obeanja da im se poklon i vjera nee porei dotle
dok im se krivica ne bi dokazala didom i Crkvom bosanskom i dobrim Bonjanima. Iz ovog se vidi
da je Crkva bosanska imala uticaj. Istovremeno jednom u ljeto 1447. godine papa Nikola V sa
aljenjem tvrdio da je Petar Vojsali iz Donjih kraja jednin katolik meu bosanskom gospodom
koji je sauvao neokrnjenu svetu katoliku vjeru.

Zidine Vranduka.

Pod Tomaevim i papinim utjecajem mnogi krstjanski bosanski plemii su se poeli interesirati za
rimokatolianstvo; izmeu ostalih, Juraj Vojsali se preobratio, Ivani Pavlovi takoer (mada
se 1449. vratio Crkvi bosanskoj), a i Tomaev punac Kosaa je pokazivao interes za
Rimokatolikom crkvom (mada se nikada nije preobratio). Razlog za ovo bio je prije svega
politiki, budui da su se nadali pomoi u borbi s Turcima. Kralj Toma i kraljica Katarina izgradili
su veliki broj rimokatolikih crkvi u Bosni.[1] Kralj Toma je mnoge bosanske gradove ojaao i
razvijao naroito Vranduk gdje je ispod grada je podigao Crkvu sv. Tome, svog zatitnika, za koju
je od pape dobio posebne povlastice, grad je preuredio a bedeme ojaao.

Sukobi sa Srbijom

Poloaj Bosne, Srbije i Hercegovine 1450. godine.

Turcima nije odgovaralo sklapanja mire izmeu kralja i vojvode poto su se nadali da e njihovi
sukobi oslabiti kraljevstvo iznutra. Franjevci, koji su u meuvremenu u Bosni ojaali i uvrstili svoj
poloaj su tuili kralja Tomaa rimskoj kuriji da je zadraao dobre odnose sa bosanskim
krstjanima. Papa je odmah uzvratio i zatraio od kralja da mrsku mahinejsku herezu iskorjeni
maem, ognjem i smru. U suprotnom, bit e smatran sauesnikom njihova nevjerstva. Papa je
ista upozorenja uputio hercegu Stjepanu i vojvodi Ivaniu Pavloviu. Pritisci iz Rima su slabili
kraljev poloaj i u zemlji su se pojedini velkiai potpuno odvojili od kralja. U ast nove osmanske
provale u Bosnu, marta 1448, zemlja je bila skoro sasvim razjedinjena. ura Brankovi, koji se s
Tomaem sukobljavao oko vlasti nad bogatim rudarskim gradom Srebrenicom uz Kosainu
pomo, takoer je bio nezadovoljan. Iste godine, vjerovatno kako bi popravio odnose s Turcima,
odrekao se titule bosanskog vojvode i uzeo titulu hercega, aludirajui tako na nezavisnost svoje
zemlje od Bosanskog kraljevstva.[1]

Savez sa Ugraskom
Nakon ovog odvajanja od Bosne Toma se osjeao oslabljenim jo dodatno Tomaa je oslabilo
odricanje vojvode Ivania Pavlovia od katolianstva. Kralj Toma se jedino mogao osloniti na
podrku Ugarske i erdeljskog vojvode Janka Hunjadija. U meusobnim 1449. Hunjadi je u
prisustvu papskog izaslanika obeao pomo i podrku Stjepanu Tomau ako povede odlunu
borbu protiv heretika. Nemajui drugog izbora kralj Toma je tokom 1450. godine zapoeo
neviene progone bosanskih krstjana. Pred prijetnjom od potpunog unitenja, brojne pristalice
Crkve bosanske, zajedno sa starjeinama, otile su u zemlju hercega Stjepana, gdje im je
pruena pomo i zatita. Papa je optuivao hercega Stjepana zbog primanja utoita hereticima,
ali se hercega na to nije obazirao.

Osmanska osvajanja
Osmanlije su 1455. godine osvojile velike djelove Srpske despotvoine, ime je bBosna postala
jo izloenija prema Osmanskom carstvu. Nakon opsade Smedereva i Beograda1456. godine i
smrti Janka Hunjadija Toma je peo traiti novu podrku na zapadu. U Bosni je vladala panika
zbog mogueg upada Osmanlija. U jednom pismu Toma se alio Veneciji da ga sultan Mehmed
II stalno ucjenjuje i da trai od njega mu preda etiri velika grada.
...na veliku tetu naih podanika sultan trai etiri grada kako bi mogao lake zaposjeti ostatak naeg
kraljevstva...

Toma je odbio sultanovu elju, te su osmanski napadi na Bosnu postali uestaliji. Sultan nije bio
zadovoljan ni svotom novca koji je Toma davao sultanu. Za samo etiri godine kako navodi kralj
Toma, kako je rekao papinom izaslaniku 1457. navodi da je platio sultanu 160.000 dukata, ali su
mu oni i dalje prijetili. Na kraljeva upozorenja da nikad nije bila tolika potreba za odbranom i
otporom, niko na zapdu nije odazvao. Ugarska, kao njegov saveznik, bila je zauzeta unutranjim
problemima tako da nije mogla pomoi Tomau. Mleani su gledali privredne interese pa su

zabranili da se u Dalmaciji prikupljaju prihodi za bosansku vojsku. Ni papa Tomau nije mogao ili
nije elio pomoi. Kralju Tomau nije ostala nijedna druga opcija negoa da obnovi plaanje danka
sulatnu.