Richard Holbrooke

ZAVRITI RAT
Copyright 1998 by Richard Holbrooke Maps copyright 1998 by David Lindmth Inc.
Photo of Joseph Kruzel (p. VII): Scott Davis/U.S. Army Visual Information Center

Sadraj
Biljeka itaocu
Prolog
- GLAVA 1 - Najopasniji put u Evropi (15-21. avgust 1995)
KNJIGA PRVA BOSNA U RATU
- GLAVA 2 - Najvei kolektivi neuspjeh... (1991-1993)
- GLAVA 3 - Lini preludij (1992)
PRIVATNO PUTOVANJE
PRVO PUTOVANJE
KAMPANJA 1992.
BOI U KAMBODI, NOVA GODINA U SARAJEVU
MEMORANDUM 1993.
- GLAVA 4 - Washington, poslije svega (1993-1994)
NEOEKIVANI ZADATAK
- GLAVA 5 - Od pada do katastrofe (septembar 1994 - avgust 1995)
KNJIGA DRUGA SHUTTLE (22. avgust - 31. oktobar 1995)
- GLAVA 6 - Izazov Pala (22-28. avgust)
- GLAVA 7 - Bombardovanje i preokret (28 - 31. avgust)
- GLAVA 8 - Najdui vikend (1-4. septembar)
PETAK, 1. SEPTEMBAR
SUBOTA, 2. SEPTEMBAR
NEDJELJA, 3. SEPTEMBAR
PONEDJELJAK, 4. SEPTEMBAR: MAKEDONSKO PITANJE
- GLAVA 9 - Geneva (5-8. septembar)
GENEVA
- GLAVA 10 - Kraj opsade Sarajeva (9 - 14. septembar)
- GLAVA 11 - Zapadna ofanziva (14-20. septembar)
- GLAVA 12 - Drama u New Yorku (1-26. septembar)
- GLAVA 13 - Obustava vatre (27. septembar - 5. oktobar)
- GLAVA 14 - Izbor Daytona, pripreme (5-25. oktobra)
- GLAVA 15 - Odluke sa posljedicama (25-31. oktobar)
KNJIGA TREA DAYTON (1-21. novembar 1995)
- GLAVA 16 - Vrtei se ukrug (1-9. novembar)
DAN PRVI: SRIJEDA, 1. NOVEMBAR
DAN DRUGI: ETVRTAK, 2. NOVEMBAR
DAN TREI: PETAK, 3. NOVEMBAR
DAN ETVRTI: SUBOTA, 4. NOVEMBAR
DAN PETI; NEDJELJA, 5. NOVEMBAR
DAN ESTI: PONEDJELJAK, 6. NOVEMBAR
DAN SEDMI: UTORAK, 7. NOVEMBAR
DAN OSMI: SRIJEDA, 8. NOVEMBAR
DAN DEVETI: ETVRTAK, 9. NOVEMBAR

- GLAVA 17 - Mir za sedmicu (10-17. novembar 1995)

DAN DESETI: PETAK, 5. NOVEMBAR
DAN JEDANESTI: SUBOTA, 11. NOVEMBAR
DAN DVANAESTI: NEDJELJA, 12. NOVEMBAR
DAN TRINAESTI: PONEDJELJAK, 13. NOVEMBAR
DAN ETRNAESTI: 14. NOVEMBAR
DAN PETNAESTI: SRIJEDA, 15. NOVEMBAR
DAN ESNAESTI: ETVRTAK, 16. NOVEMBAR
DAN SEDAMNAESTI: PETAK, 17. NOVEMBAR
- GLAVA 18 - Karte su otvorene (18-21. novembar 1995)
DAN OSAMNAESTI: SUBOTA, 18. NOVEMBAR
DAN DEVETNAESTI: NEDJELJA, 19. NOVEMBAR
DAN DVADESETI: PONEDJELJAK, 20. NOVEMBAR
KNJIGA ETVRTA EPILOG: BOSNA POSLIJE DAYTONA
- GLAVA 19 - Implementacija: Prva tri mjeseca(21. novembar 1995-21. februar 1996)
- GLAVA 20 - Nevolje i napredak (februar 1996-april 1998)
- GLAVA 21 - Amerika, Evropa i Bosna
AMERIKA, I DALJE EVROPSKA SILA
PITANJE ZLA
DA LI JE BOSNA BILA JEDINSTVENA?
FOTOALBUM
Zahvalnost
Linosti
O AUTORU
O knjizi
Notes

Ova knjiga je posveena trojici cijenjenih kolega koji nisu stigli u Dayton.

Nema napisanih rijei koje mogu zaustaviti rat

Ili kadrih olakati
Neizmjerno stradanje to ga donosi...
Neka se postigne Sporazum i
Neka ovaj podsjetnik o onome to kau
Bude moja hitna poruka;
Iako upuena Whitehallu
Neka odleti svuda, svima
Koji ele da je proitaju
I bude JASNA, ako je otvore.
W. H. AUDEN, Novogodinje pismo

Biljeka itaocu

IZMEU 1991. i 1995. u bivoj Jugoslaviji ubijeno je blizu tri stotine hiljada ljudi.
Meunarodni odgovor na ovu katastrofu bio je, u najboljem sluaju, neizvjestan, a u najgorem
straan. Dok su u poetku i Sjedinjene Drave i Evropska unija na balkanske ratove gledale kao na
evropski problem, Evropljani su izabrali da ne zauzimaju vrst stav, ograniavajui se na slanje UN
mirovnjaka u zemlju u kojoj nije bilo mira koji treba uvati a uskraujui im sredstva i ovlasti da
zaustave borbu. Napokon, krajem 1995, pred rastuim grozotama i novim prijetnjama bosanskih Srba,
Sjedinjene Drave odluile su poduzeti zavrne, ubrzane pregovore. Ovo je pria o tome kako su,
zakanjelo i nevoljko, Sjedinjene Drave intervenisale i kako je ta intervencija okonala rat u Bosni.
Tokom posljednje dvije godine mnogi su me pitali kako su stvarno izgledali pregovori. Na to se
ne moe odgovoriti hladnim izvjetajem o zauzetim stavovima i dostignutim sporazumima. etrnaest
sedmica koje ine sr ove prie bile su ispunjene sukobom, smuenou i tragedijom prije nego to je
dolo do uspjeha. Pregovori su u isto vrijeme bili i psihiki i fiziki, apstraktni i lini, slino
kombinaciji aha i alpinizma. Nije to bila teoretska igra izmeu nacija - drava, nego opasan i
nepredvidljiv proces.
Ovaj izvjetaj o pregovorima o Bosni pisanje iz perspektive pregovarakog tima, a da bih ga
proirio, intervjuisao sam mnoge moje bive kolege i saradnike, kao i druge strunjake o tom regionu,
koji su ponudili svoja sjeanja na vane dogaaje. Fiziki opisi, anegdote i lino iskustvo uesnika
integralni su dio prie; u diplomatiji, kao i u arhitekturi, vani su detalji. Mnogi dogaaji deavali su
se daleko od pregovarakog tima, u Washingtonu, na Balkanu, u Ujedinjenim nacijama i u velikim
evropskim metropolama. Obuhvatio sam mnoge od njih ali su, zbog ogranienosti, manje detaljni. Od
posebne vanosti bili su paralelni pregovori sa Moskvom, koje su najprije vodili sekretar odbrane
William Perry i zamjenik dravnog sekretara Strobe Talbott, koji su doveli do rasporeda ruskih trupa
u Bosni, pod amerikom komandom, u okviru mirovnih snaga predvoenih NATO-om, to je bez
presedana.
Sluba u vladi uvijek predstavlja kolektivni trud; mi smo bili samo dio mnogo veeg tima kojeg
su predvodili predsjednik Clinton, potpredsjednik Gore i dravni sekretar Warren Christopher, bez
ije podrke ne bismo uspjeli. Lista zahvalnosti moe se proitati na kraju ove knjige, ali nije
dovoljno duga da bi se odalo priznanje svima koji su omoguili shuttle i Dayton. Miljenja i stavovi
izraeni u ovoj knjizi su iskljuivo autorova i stoga ne predstavljaju zvanine stavove State
Departmenta ili vlade Sjedinjenih Drava.
Danas, javna sluba je izgubila veliki dio aure koju je imala u vrijeme kada nas je John F.
Kennedy pitao ta moemo uiniti za nau zemlju. Ta fraza, prije nego to je prerasla u klie, bila je
podsticajna i mnoge iz moje generacije privukla je u javnu slubu. Za mene je to bilo Ministarstvo
spoljnjih poslova gdje sam stupio odmah nakon zavretka studija. Manje od godinu kasnije naao sam
se u Sajgonu. ini mi se kao da je bilo jue, a prolo je skoro trideset est godina. Ne elim da se
pomisli kako je u nekom dalekom zlatnom dobu sve bilo altruizam i da je danas idealizam mrtav.
Mitovi mogu lako pruiti zadovoljstvo, ali nisu pouzdani; svaka era ima i svoje junake i skandale. Ali
u doba kada mediji ukazuju vie panje linostima nego ishodima, Amerikanci mogu zakljuiti da je
javna sluba samo jo jedan posao ili igra koja se igra za lino napredovanje.

Javni sektor obuhvata bezbroj mukaraca i ena koji, bilo da su liberalni ili konzervativni, jo
uvijek vjeruju u predan rad, visoke etike standarde i patriotizam. Ova knjiga posveena je trojici od
njih. Kao to ova pria pokazuje, javna sluba moe promijeniti stanje. Ako ova knjiga pomogne da
se mladi Amerikanci stimuliu da stupe u vladu ili druge oblike javne slube, postii e jedan od
svojih ciljeva.
Preko trideset pet godina iskustva u vladi navelo me je na zakljuak da veina prikaza velikih
istorijskih dogaaja, ukljuujui memoare, ne saoptavaju kako je proces u to vrijeme izgledao
samim uesnicima. To je, djelimino, rezultat potrebe istoriara da zgusne beskrajno komplikovane i
esto kontradiktorne dogaaje u koherentnu pripovijest iji ishod italac (za razliku od tadanjih
uesnika) ve zna. Drugi, suptilniji faktori takoe su na djelu: prirodna sklonost pisaca memoara da
sebe predstave u povoljnom svjetlu; varljivo sjeanje ili nepotpuno znanje; i iskrivljen efekt
savrenog kasnijeg uvida. Memoari poivaju na opasnom presjeku politike, ambicije i istorije, gdje
su u iskuenju da se zadre na primjerima dobre prosudbe a da zamagle ili zaborave vrijeme kada je
ovjek pravio greke.
Kasnijim uvidom dogaaja nastoji se istorijskoj pripovijesti dati osjeaj neizbjenosti. Ali nita
nije bilo predodreeno o ishodu pregovora o Bosni. Avgusta 1995, kada su poeli, skoro svi su
vjerovali da e propasti, kao i svi prethodni napori. Bili smo svjesni da e se rat nastaviti ako ne
postignemo uspjeh.
RICHARD HOLBROOKE
New York
april 1998.

Prolog

KADA SAM PRVI PUT VIDIO SARAJEVO, za trenutak sam stao na stope utisnute na plonik
na mjestu gdje je stajao Gavrilo Princip kada je ispalio hice koji su ubili nadvojvodu Franza
Ferdinanda. Bilo je to u ljeto 1960. Kao devetnaestogodinjak, sa jednim prijateljem sam autostopom obilazio jugozapadnu Evropu. Neoekivano, pojavio se vodi i ponudio da nam prevede
rijei na srpskom uklesane na zidu iznad otisaka. Na ovom mjestu, 28. juna 1914, pisalo je na ploi
(ili to tako pamtim), Gavrilo Princip izveo je prvi udarac za slobodu Srbije.
Jo se sjeam mog zaprepatenja. Sloboda Srbije? O emu se radi? Svaki student znao je da je
Principov in gurnuo Evropu u dva svjetska rata i pridonio pojavi i komunizma i faizma. Kako je iko
to mogao pozdraviti kao herojski in? A Srbija nije postojala kao nezavisna zemlja: bila je dio
komunistike Jugoslavije u kojoj je vrvjelo, ili se tako inilo devetnaestogodinjaku koji je prvi put
bio u Istonoj Evropi, od mrgodnih vojnika i policajaca. Nikad nisam zaboravio taj prvi susret sa
ekstremnim nacionalizmom koji mi se ivo vratio u sjeanje kada se Jugoslavija raspala.
Prole su trideset dvije godine kada sam, 1992, ponovo vidio Sarajevo. Bosna je postala
najkrvavije tle u Evropi nakon Drugog svjetskog rata a u engleski jezik je ula jedna nova kovanica:
etniko ienje. Kako je Bosna bila na rubu propasti, dva puta sam posjetio region u okviru misije
traenja injenica za International Rescue Committee (Meunarodni komitet spasa). Prilikom drugog
putovanja konano sam se vratio u Sarajevo, ilegalno putujui preko srpskih linija u danskom
blindiranom vozilu. Putovanje je bilo daleko opasnije nego to sam shvatao. Pod napadima tekih
minobacaa, artiljerije i snajpera grad, koji vie nije bio lijepa i kosmopolitska kombinacija
muslimanske, katolike i pravoslavne kulture, pretvorio se u oajniku paklenu rupu. Djeca su
skupljala granice za potpalu a ljudi su, kao zatitu od stalne snajperske prijetnje, gomilali unitene
autobuse kao nune barijere.
Kada sam doao u ratom rastrgan grad, naiao sam na Johna Bumsa, velikog ratnog dopisnika The
New York Timesa, i upitao ga da li bi me mogao odvesti do Principovih stopa na ploniku.
Nemogue, odgovorio mi je smijui se: unitili su ih bosanski Muslimani. Ali je duh iza njihovog
1

natpisa bio - tako krvavo - oivljen.

- GLAVA 1 Najopasniji put u Evropi

(15-21. avgust 1995)
Za sve nas postoji zona sumraka izmeu istorije i sjeanja; izmeu prolosti kao
uoptenog zapisa koji je otvoren relativno nepristrasnom uvidu i prolosti koja je
upameni dio, ili pozadina neijeg ivota.
ERIC HOBSBAWM, Doba carstva: 1875-1914.
PUT OD PLANINE IGMAN PREMA SARAJEVU
esto je opisivan kao najopasniji u
Evropi. Dijelove puta, usku, krivudavu kaljavu stazu koju su ranije koristili seljaci i pastiri,
kontrolisali su srpski mitraljesci koji su redovno pucali na vozila UN koja su pokuavala stii do
bosanskog glavnog grada. Sam put nije bio nabijen niti je imao pojaanja uz rub, pa su se na nekoliko
uih dijelova teko mogla mimoii dva vozila. Olupine vozila koja su skliznula s puta ili koja su
pogodili srpski topnici bile su razbacane po strminama i urvinama. Meutim, u ljeto 1995, kada je
aerodrom bio zatvoren zbog srpske artiljerije, dvosatna vonja preko planine Igman bila je jedini
nain da se stigne u Sarajevo a da se ne moraju proi linije bosanskih Srba.
Samo nekoliko sedmica ranije, glavni evropski pregovara, veanin Carl Bildt, bio je pogoen
prilikom prelaska srpske teritorije. On nam je posebno naglasio da ne koristimo igmanski put. Ali ako
ne posjetimo opsjednuti glavni grad Bosne, ne bismo mogli ni izvesti nau misiju. Petnaestog avgusta
pokuali smo prvi put, krenuvi s helikopterom Ujedinjenih nacija iz Splita do mjesta za slijetanje
visoko na planini Igman, nakon ega bismo se oklopnim vozilima odvezli u Sarajevo. Na helikopter
nije bio u stanju probiti teke oblake iznad mjesta za slijetanje. Nakon nekoliko neprijatnih sati
kruenja, vratili smo se u Split, razoarani i umorni.
Kada je uo da ne moemo doi u Sarajevo, bosanski ministar spoljnjih poslova Muhamed
airbey, u pratnji visokog amerikog diplomate u Bosni Johna Menziesa, odvezao se preko Igmana
da bi nas doekao na aerodromu u Splitu. Veini Amerikanaca poznat kao lice s televizije koje
uvjerljivo govori o njegovoj zaraenoj mladoj zemlji, airbey se moda najvie ponosio zbog
injenice da je bio najbolji brani na Tulane University. Bio je ilav, jak i sposoban. Ipak, dugo
putovanje po dombastom putu ga je izmorilo i bio je iscrpljen koliko i mi. Da bismo izbjegli da nas
prislukuju, stisnuli smo se u kabini naeg malog vojnog mlanjaka kada se spustio na pistu i upoznali
ga s naim planovima. Naglasio sam da nema garancija za uspjeh iako naa misija ima punu podrku
predsjednika Clintona i predstavlja posljednju, najbolju nadu za mir na Balkanu. Na razgovor
zavren je kada je tmina padala preko Balkana i mi smo odletjeli u Zagreb da bismo se susreli sa
hrvatskim predsjednikom Franjom Tumanom. Sedamnaestog avgusta, nakon jednog dana provedenog
u Zagrebu, stigli smo u Beograd da bismo se sastali sa kljunim akterom u ovoj fazi drame,
predsjednikom Srbije Slobodanom Miloeviem.
Iako sam poznavao druge velike lidere u regionu, ovo je trebao biti moj prvi susret sa ovjekom
koji je, prema naem gleditu, snosio najteu odgovornost za rat. Pristupio sam sastanku sa velikom
neizvjesnou, a u pratnji mog zamjenika Roberta Frasurea koji je, ranije tog proljea, proveo mnoge

sate u pregovorima sa Miloeviem.

Frasureov glavni pregovaraki ip sa Miloeviem bile su ekonomske sankcije koje su
Ujedinjene nacije 1992. godine nametnule Saveznoj Republici Jugoslaviji, kako su se zvale Srbija
i Crna Gora iako su se druge etiri republike prvobitne Jugoslavije - Slovenija, Hrvatska,
Makedonija i Bosna i Hercegovina - proglasile nezavisnim. Sankcije su ozbiljno pogodile ekonomiju
Srbije i Miloevi je elio da se okonaju. Ali je vie od esnaest mjeseci odbijao zauzvrat ponuditi
neto konkretno, kako bi bile suspendovane ili podignute.
Na prvi sastanak sa Miloeviem, 17. avgusta, trajao je skoro est sati. Bio je otmjen,
armantan i neodreen. Kako je to objasnio Warren Zimmermann, na posljednji ambasador u
Jugoslaviji: Miloevi ostavlja snaan prvi utisak na one koji nemaju informaciju da bi pobili
njegove esto pogrene tvrdnje. Veliki je broj amerikih senatora ili kongresmena koji su izali iz
2

njegove kancelarije uzvikujui: Pa, on ni blizu nije toliko lo kako sam oekivao! Ali uprkos
njegovoj spretnosti, Miloevi je igrao igru rijei lienih sutine - i to je znao. Ne odmiui s mjesta,
on se usredotoio na nevane izmjene u nacrtnim dokumentima o kojima su on i Frasure raspravljali
od poetka godine. Njegov cilj je ostao dizanje sankcija bez ustupaka.
Nae najvanije pitanje bilo je s kim emo pregovarati. Rekli smo da Sjedinjene Drave nikad
vie nee direktno pregovarati sa bosanskim Srbima koji su sipali artiljeriju i rasistiku retoriku po
Muslimanima i Hrvatima iz njihove glavne planinske utvrde, Pala. Vi morate govoriti u ime Pala,
3

rekao sam. Mi vie nikad neemo s njima imati posla.

Frasure je smatrao da je sastanak dobro krenuo. Ipak, ja nisam bio zadovoljan. Odluio sam da
se sljedeeg jutra ponovo vidim sa Miloeviem kako bih dao na znanje da neemo nastaviti igru
make i mia koju je igrao sa prethodnim pregovaraima. Da bih to naglasio, bilo je potrebno malo
promijeniti osnovna pravila. Cijeli na estolani tim prisustvovao je prvom sastanku, dok je
Miloevi uz sebe imao samo dvojicu ljudi - novog ministra spoljnjih poslova Milana Milutinovia i
efa Kabineta Gorana Milinovia. Devetoro ljudi je, jednostavno, bilo previe da bi se uspostavila
neka vrsta direktnog odnosa potrebnog za otvoren dijalog.
Rano ujutro, 18. avgusta, prije naeg drugog sastanka sa Miloeviem, sastao sam se sa
4

Frasureom i Rudy Perinom, visokim amerikim diplomatom u Beogradu, u vrtu ambasadorske

rezidencije. Dok smo etali izmeu impozantne stare kue od kamena i teniskog igralita, ispod
raskonih kestenova i mogue izvan dometa vrebajuih mikrofona, rekao sam da planiram nabaciti
prikrivenu estinu kako bih Miloeviu stavio na znanje da je neprihvatljivo ono to on radi. Dodao
sam da, zbog ovog plana, sljedei sastanak treba odrati u manjem krugu.
Izvinjavajui se Rudyu, zamolio sam ga da ne prisustvuje sastanku. Vraajui se kui, zamolio
sam i druga dva lana naeg tima - Josepha Kruzela, visokog zamjenika pomonika sekretara odbrane
i general-pukovnika Wesley Clarka, efa planiranja Zdruenog taba oruanih snaga - da ne budu na
sastanku. Sa mnom e poi samo Frasure i Nelson Drew, vazduhoplovni pukovnik koji je, kao lan
kabineta Vijea za nacionalnu sigurnost, u naem timu predstavljao Bijelu kuu. Frasure se sloio sa
ovim prijedlogom.
Nita toliko ne izaziva buru u vladi koliko pitanje o tome ko e biti izabran da uestvuje na
vanim sastancima. Moj zahtjev je bio protiv diplomatskog prava koje sam veoma potovao - da
visoki rezidentni ameriki diplomatski predstavnik, normalno, treba prisustvovati svakom zvaninom

sastanku sa efom drave. Ali iako nesretni zbog toga, sva trojica su se bez pogovora sloili. Mogao
je to biti teak momenat; bio sam duboko zahvalan zbog ovog prvog znaka nae kohezivnosti kao tima.
Manje od sat kasnije, Frasure, Drew i ja sjedili smo u dvorani za sastanke sa visokim stropom, u
predsjednikoj palati u Beogradu - jednoj od Titovih starih kancelarija. Bila je to prostorija koju
emo dobro upoznati tokom sljedeih sedam mjeseci. Kao i svaka druga dvorana za sastanke u
komunistikim i bivim komunistikim zemljama od Pekinga do Bratislave, prostorija je nastojala
nedostatak arma nadoknaditi sumornim gigantizmom. Nas trojica sjeli smo na dugu sofu. Miloevi
je uzeo fotelju metar od mjesta gdje sam sjedio na kraju sofe. Ministar spoljnjih poslova Milutinovi
izabrao je drugu udobnu stolicu direktno gledajui u nas, a Goran Milinovi, uvijek odani ovjek
Kabineta, sjeo je na kraju grupe, pravei biljeke.
Dok smo razgovarali, mislio sam o tekoama i opasnostima s kojima se trebamo suoiti kad god
pokuamo doi u Sarajevo. Bilo je neugodno to moramo zavisiti od helikoptera UN, neizvjesnog
vremena - i onog uasnog puta.
Sramotno je, rekao sam, da mirovna misija predsjednika Clintona mora putovati u Sarajevo
tim sporim i opasnim putem. Da bismo mogli pregovarati, moramo biti u mogunosti da se brzo
kreemo izmeu Beograda i Sarajeva. U tom podruju smo bili ve skoro sedmicu, a nismo bili u
stanju tamo i stii. To je smijeno. Vi tvrdite da elite mir. Sada vas molim da nam sredite da
odletimo u Sarajevo ili da nam garantujete da moemo koristiti sigurniji kopneni put bez uplitanja
bosanskih Srba.
Miloevi je za trenutak zurio u nas prodornim pogledom, kao da nikad ranije niko nije uputio
isti zahtjev. Tada je na izvrsnom engleskom odgovorio: U pravu ste. Pokuau. Otro se na
srpskom obratio Goranu, koji je skoro izjurio iz prostorije. Miloevi je rekao: aljem poruku
generalu Mladiu. Da vidimo ta on moe uiniti.
Bob, Nelson i ja gledali smo ga fascinirani. Neprestano smo traili klju kako djeluje zagonetni
odnos izmeu Miloevia i Mladia. Ovo je bilo prvi put da smo vidjeli ono to e postati redovna
slika tokom diplomatskog shuttlea: direktna veza izmeu Miloevia i Ratka Mladia, zapovjednika
snaga bosanskih Srba, kojeg je nedavno Meunarodni sud za ratne zloine optuio za direktnu ili
indirektnu odgovornost za ubistvo hiljada bosanskih Muslimana i Hrvata.
Za manje od dvadeset minuta Goran se vratio i Miloeviu pruio komad papira. Mladi kae
da je aerodrom suvie opasan, rekao je Miloevi. Ne moe garantovati da vas muslimanski ili
hrvatski vojnici nee oboriti. Bila je to apsurdna tvrdnja: svako je znao, rekao sam uzrujan, da
jedina opasnost za ljude na aerodromu u Sarajevu dolazi od srpskih topdija naikanih na brdima
uokolo. Ali Miloevi nije zavrio: Mladi kae da moete odleteti do Kiseljaka i otuda doi putem.
Biete potpuno sigurni.
Znao sam taj put. Njegov ravan teren i asfaltirana povrina predstavljali bi daleko laku vonju
nego put preko Igmana. Ali, put je prolazio kroz teritoriju bosanskih Srba - indijansku zemlju, kako
ju je nazvao Bob Frasure. Tim putem sam putovao kao obian graanin prije skoro tri godine, 31.
decembra 1992, stisnut na prednjem sjeditu danskog transportera, nastojei da budem neupadljiv
pod kacigom UN i tekim plavim pancirom. est puta su nas zaustavljali teko naoruani Srbi koji su
mitraljeskim cijevima eprkali u samom vozilu dok su provjeravali nae kartice (da bi stvari bile
gore, moja je bila isti falsifikat).

Neto manje od dvije sedmice kasnije, Srbi su ubili zamjenika bosanskog premijera dok su, na
ovom istom putu, pretraivali francuski APC.
Moemo razmisliti o koritenju tog puta, rekao sam, samo ako nam lino garantujete da nas
bosanski Srbi nee zaustaviti.
Ne mogu vam to garantovati, rekao je Miloevi, ali u zamoliti Mladia da...
To ne dolazi u obzir, gospodine predsjednie. Nemogue je da prihvatimo garancije od
Mladia, samo od vas.
Sjedei pored mene, na dugom kauu, Bob Frasure se nagnuo i apnuo: Nemamo drugog izbora
osim Igmana.
Te noi odletjeli smo u Split. etiri dana ranije odsjeli smo u ljupkom starom hotelu Katel,
iznad vode, gdje smo izazivali Joea Kruzela i Wesa Clarka da skoe sa njihovog prozora na treem
spratu. Njih dvojica su skoili u vodu, ponosni na svoju hrabrost. Ali Katel je bio etrdeset minuta
vonje od aerodroma, predaleko za na iscrpljeni tim, pa smo se odluili za turobni hotel sa kao
kreda bijelim zidovima i plavim svjetlima u blizini aerodroma.
U kratkoj vonji autobusom od naeg aviona do hotela, Kruzel i Frasure uhvatili su se o drae i
improvizovali reggae pjesmu pred putovanje na koje emo krenuti sljedei dan; refren je bio neto
kao Uspinju se uz Igman goru, ovjee, nastoje sklopiti mir, ovjee. Nije bilo ba neto
posebno, to su i oni veselo priznali, dok su na svoju pjesmu igrali u autobusu. Veerali smo u
tmurnoj hotelskoj trpezariji, skoro sami i naprimijeeni. Sjedio sam sa Frasureom, Kruzelom i
Clarkom; moj izvrni pomonik Rosemary Pauli sjedila je sa Nelsonom Drewom za susjednim
stolom.
Dugo smo razgovarali o naem zajednikom prijatelju Franku Wisneru koji je nedavno postao
ambasador u Indiji. Kada je bilo rijei o personalu u State Departmentu, Frank je uvijek bio prvi s
kojim sam se konsultovao. Kada sam, u ljeto 1994, postao pomonik dravnog sekretara za evropska
i kanadska pitanja, on je za mjesto zamjenika preporuio Boba Frasurea koji je deset godina ranije
radio za njega u Birou za afrika pitanja. Nakon jednog sastanka s Bobom, koji je zavravao
slubovanje u Estoniji kao prvi ameriki ambasador, ponudio sam mu posao i zamolio ga da
reorganizuje Odjeljenje za Centralnu Evropu u Evropskom birou, kako bi se pokazao novi naglasak
6

koji smo eljeli staviti na taj region.

Frasure, koji je imao pedeset tri godine, bio je kran, cinini profesionalni diplomata koji je
volio svoj posao iako je neprestano zbog njega gunao. Hodao je - skoro se vukao - lako pognut, kao
da e se prevrnuti, ali je posjedovao ogromnu energiju, veliko strpljenje i za diplomatu od karijere
izuzetan smisao za strategiju. Njegovi telegrami su naglas itani u State Departmentu, ne zbog
sadraja koliko zbog duhovitosti i opisa. Njegovi izvjetaji o pregovaranju sa Miloeviem na dugim
veerama uz janjetinu i ljivovicu bili su klasika i zbog njihove konciznosti i humora - dva kvaliteta
koja se ba ne sreu u veini telegrama State Departmenta.
Bob se najvie radovao kad se mogao povui na svoju farmu u Shenandoah i sa suprugom
Katharinom i dvjema kerkama, Sarah i Virginiom, farbati itnicu. Krajem 1994, uz dalje pogoranje
situacije u Bosni, sekretar Christopher - koji se veoma divio Frasureovoj hladnoj objektivnosti,
snanoj odanosti i patriotizmu - predloio je da njegovom portfelju pridodamo i posao glavnog
pregovaraa za Bosnu. Iako je Bob ranije rekao da ne eli direktnu odgovornost za Bosnu, bez

pritubi je prihvatio ovo ogromno dodatno breme. Ali ve u ljeto 1995. bio je vidno izmoren od
stalnih i frustrirajuih putovanja na Balkan i sloili smo se da nakon ovog putovanja treba ostati kod
kue i otud potpomoi nae napore. Frasure se neprestano pitao da li e naa zemlja u
postvijetnamskom i postsomalijskom raspoloenju imati nerava i snage stati nasuprot onima koje je
nazivao ulini psi i tvorovi Balkana. Vjerovao je u potrebu upotrebe zrane sile, ali je sumnjao da
Sjedinjene Drave imaju politiku volju da to uine.
Joe Kruzel je bio nii i nabijeniji od Frasurea. Otroumnost ovog pedesetogodinjaka se u istom
omjeru stapala sa teoretskom i praktinom sposobnou. esto je naoale drao na vrh nosa i virio
preko njih, to je naglaavalo njegovo akademsko obrazovanje. Bio je podjednako ponosan na svoje
studentske dane na Vazduhoplovnoj akademiji Sjedinjenih Drava i svoj doktorat na Harvardu.
Kruzel je posjedovao izvjesnu nestanost koja je bez napora mogla potisnuti sjetno, ozbiljno
ponaanje. Nakon nae veere u Splitu, Joe je preuzeo na sebe da ponovo za Bosansce napie na
prijedlog. Sljedeeg jutra, itajui njegove biljeke, vidio sam da je pribjegao jednom retku, moda
da provjeri da li obraamo panju: Trebae nam mini-Marshallov plan (poznate Minnie Marshall,
Georgeovu sestru).
Dok smo razgovarali, pridruio nam se general Wesley Clark. Bio je u komplikovanoj poziciji u
naem timu. Akademac West Pointa, student Rhodesa u Arkansasu, i veteran iz Vijetnama, bio je
jedan od oficira koji je najbre napredovao u Armiji Sjedinjenih Drava - najmlai brigadni general
u vrijeme kada je dobio prvu zvijezdu. Lino je bio povezan, iako ne prisno, sa jednim drugim
studentom Rhodesa iz Arkansasa, koji je sada bio na vrhovni zapovjednik. Sa tri zvijezde, Clark je
bio na raskru svoje karijere; ovaj zadatak e ga ili odvesti do etvrte zvijezde - to je san svakog
generala - ili do penzije. Imenovanje u diplomatski pregovaraki tim nudilo je uzbudljive mogunosti,
ali bi moglo predstavljati i opasnu dunost za jednog oficira, jer bi mogao upasti u sukobe sa viim
oficirima, to bi ugrozilo njegovu karijeru. Clarkovo djeako dranje i arm prikrivali su, ali
neznatno, njegovu izuzetnu estinu. Niko nije due radio niti se forsirao koliko Wes Clark. Od njega
su se oekivale velike stvari - a i on ih je oekivao od samog sebe.
Od ljudi s kojima sam te veeri bio u hotelu najmanje sam poznavao Samuela Nelsona Drewa,
etrdesetsedmogodinjeg vazduhoplovnog pukovnika koji se nedavno pridruio Vijeu za nacionalnu
sigurnost. U civilnom odijelu manje je izgledao kao oficir nego kao akademik. Imao je doktorat
Univerziteta Virginia. Privren porodini ovjek i veoma poboan hrianin, skoro etiri godine
radio je u tabu NATO-a gdje je, izmeu ostalog, predvodio specijalnu kriznu grupu za Jugoslaviju.
Na naem prvom sastanku sa Miloeviem, Nelson je sjedio zavaljen na sofi, ne izustivi skoro
ni rijei. Ali pri kraju veere, Miloevi ga je poeo paljivije posmatrati. Slutei da bi on mogao
postati vitalni dio naeg tima, te noi sam pozvao na stranu Nelsona i od njega zatraio da malo vie
govori. Dok smo se pripremali za sutranje putovanje, izgledao je povuen i vei dio veeri proveo
je piui dugo pismo svojoj supruzi.
U subotu, 19. avgusta, rano smo dorukovali i vratili se u francusku vazduhoplovnu bazu. U
francuskom helikopteru bilo je mjesta za samo est putnika, a nas je bilo sedam, ukljuujui
Rosemarie Pauli i izvrnog pomonika generala Clarka, potpukovnika Dana Gersteina. Stoga je
Rosemarie, koja je sa mnom ranije dva puta posjetila Sarajevo, ponudila svoje mjesto Gersteinu.
Vonja helikopterom bila je relativno mirna, iako propadanje izmeu brda i traenje izlaza u
oblacima nikad u potpunosti ne moe biti rutinsko. Prvi put gledajui divlju zemlju, Nelson Drew je

utke zurio kroz mali prozor. Nakon nekih devedeset minuta, spustili smo se na fiidbalsko igralite na
Velikom Polju, nedaleko prolaza na Igmanu. Doekala nas je grupa predvoena potpukovnikom
Randy Bankyem, visokim amerikim vojnim oficirom za vezu pri snagama UN u Sarajevu. Dva vozila
ekala su nas na Velikom Polju - veliki, teki francuski oklopni nosa, obojen bijelom bojom UN i
ameriki vojni Humvee.
General Clark je za trenutak razgovarao sa pukovnikom Bankyem. Zatim se okrenuo prema meni
i povikao zbog grmljavine helikoptera: Jeste li se ikad vozili u jednom od naih novih Humveea?
Treba da vidite koliko su bolji od dipova na koje ste navikli u Vijetnamu.
Ostatak grupe u Sarajevo bi se odvezao u francuskom oklopnom vozilu ili APC-u. Dok smo ili
prema APC-u, upitao sam Kruzela kakav bi bio stav Pentagona ako bi Sjedinjene Drave uputile
trupe u Bosnu, kao dio mirovnog sporazuma. Ne bi im se dopalo, rekao je u svom
polupodrugljivom, polualjivom stilu, jer bi im to prekinulo raspored obuke.
Jo jedan Amerikanac predstavio se pred vratima APC-a: Pete Hargreaves, oficir sigurnosti u
Amerikoj ambasadi u Sarajevu. Rastvorila su se vrata na stranjem dijelu masivnog vozila i svi su
zauzeli mjesta na klupama sa strane, Bob Frasure naprijed lijevo, drugi okrenuti jedni prema drugim,
Gerstein i Hargreaves na sjeditima najbliim stranjim vratima. Dobro razmislite o tome kako
emo voditi sastanak sa Izetbegoviem, rekao sam Bobu Frasureu. Ironino se nasmijao i, kada sam
se okrenuo prema Humveeu, vrata APC-a su se zalupila.
Clark je sjedio s moje desne strane, na stranjem sjeditu Humveea. Pukovnik Banky i voza,
ameriki narednik, zauzeli su dva sjedita naprijed. Vozilo je bilo oklopljeno a prozori, koji su se
mogli otvoriti, bili su skoro pet centimetara debeli. Ipak, Clark je insistirao da veemo pojaseve i
stavimo prsluke i kacige. Na avgustovskoj vrelini, nae kolege u APC-u nisu preduzeli ove mjere
opreza.
Skoro sat smo putovali prema Sarajevu kroz naizgled mirnu umu iako je put bio dombast i u
loem stanju. Francuska vojska, u ijem su sektoru bili Sarajevo i planina Igman, nedavno je poela
sa podizanjem puta i patroliranjem u tenkovima, kao dio novih i monih Snaga za brzu reakciju Rapid Reaction Force (RRF), koje je uspostavio francuski predsjednik Jacques Chirac kako bi
Srbima pokazao da Francuska eli agresivniju politiku.
Put je izbijao iz ume i dostizao strmi nagib iznad sarajevske doline, gdje se obujmivi planinski
zid naglo suavao. S nae lijeve strane bio je skoro vertikalni zid, a s desne otri pad. Pribliavali
smo se najopasnijem dijelu puta, gdje bismo bili direktno izloeni srpskim mtraljescima. Ali osjeali
smo se sigurnim u ovim oklopnim kolima. Bilo je oko 9.30 ujutro.
Humvee je zaokrenuo iza ugla. S lijeve strane, francuski konvoj koji je iao u suprotnom pravcu
povukao se do unutranjeg zida da bi nas propustio. Dok smo se pribliavali posljednjem francuskom
tenku, vidjeli smo jednog vojnika kako vie i gestikulira, ali nismo mogli uti kroz debela prozorska
stakla ta govori. Na voza je izaao iz kola, gledajui zbunjeno. Ne razumijem ovog momka,
rekao je. Govori francuski. Iskoio sam iz Humveea da pomognem, ali nisam mogao sasvim
uhvatiti ta francuski vojnik govori, neto o vozilu iza nas koje se prevmulo s puta. Pomislio sam da
ga nisam razumio. Iza nas nije bilo - nita. Dao sam znak Clarku da mi se pridrui. Mora da je APC
daleko iza nas, mislio sam. A onda mi je sinulo.
Clark i ja smo se trei vratili oko trideset metara. Izgledalo je da se oko dvadesetak centimetara
crvene gline otkinulo sa ivice puta. Mogli smo uti glasove u umi ispod nas. Ali nismo vidjeli nita

osim nekoliko sravnjenih stabala. Negdje ispod nas leao je APC s naim kolegama.
Sa tekim pancirima i kacigama - ja sam ga nosio preko odijela - skoili smo sa ivice puta i
krenuli niz strmi nagib. Bili smo manje od tri metra ispod puta kada su odjeknule dvije snane
eksplozije. Vatra iz streljakog oruja praskala je oko nas. Odozdo i odozgo ljudi su vikali na
francuskom: Mine! Vratite se na cestu! Hvatajui se za korijenje da bismo se izvukli, uzverali smo
se do puta.
Pucnjava se nastavila. Daleko ispod, u daljini, leala su sela sa jasnom linijom vatre. Pojma
nismo imali da li su srpska ili muslimanska. Otrao sam do naeg Humveea i zamolio narednika da ga
okrene u sluaju da se moramo vratiti u relativnu sigurnost ume i fudbalskog igralita-heliodroma.
Pokuali smo postaviti nau portabl satelitsku antenu da bismo uspostavili vezu sa spoljnjim
svijetom, ali zbog vertikalnog uspona planine kontakt je bio nemogu. Pukovnik Banky je nestao.
Napokon - inilo se kao vjenost a u stvari je prolo manje od deset minuta - do nas je dotrao
francuski podoficir. Nestali APC, rekao je, nije bio odmah ispod nas, kako smo mislili, nego iza
sljedee otre okuke.
U tom trenutku shvatili smo koliko je teka situacija. Sve do tada oekivali smo da emo nae
kolege nai ozlijeene, ali u nadi da nije nita ozbiljno. Nisam sebi dopustio da mislim na najgore.
Wes i ja smo potrali, dok nam se deset kilograma vika teine usijecalo u vrat i grudi. Izbili
smo iza otre okuke i nastavili jo skoro kilometar. Napokon, naletjeli smo na grupu francuskih vozila
na putu, ukljuujui i sanitetsko vozilo koje je, sluajno, dolazilo. Bili su okupljeni na mjestu, sada
smo shvatili, gdje je APC skliznuo s puta i nastavio da se prevre niz planinu. Ispod nas stabla su
bila povaljana kao da je preko njih preao dinovski plug.
Pucnjava je utihnula a kia poela da pada. Osim petorice Amerikanaca, nestala su i etiri
francuska vojnika - voza i jo trojica drugih ljudi koji su bili u APC-u. Uspostavili smo slabu radiovezu sa ambasadom u Sarajevu, preko njihove radio-mree, ali kako nismo tano znali ta se
dogodilo, zamolili smo ih da jo ne obavjetavaju Washington. Nije bilo ni 4.00 ujutro u
Washingtonu i bez obzira ta se desilo, nisu mogli nita uiniti dok mi ne saznamo neto vie.
Kako sam ja bio jedina osoba na planini koja je govorila i francuski i engleski, stajao sam na
cesti da bih radio sa Francuzima dok se Wes sputao. Vezali smo konopac oko jednog debla kako bi
se mogao spustiti prema vozilu do kojeg su ve bili stigli francuski i bosanski vojnici. Ogromne
dimne perjanice dizale su se odnekud ispod nas. Mogli smo uti Clarka kako vie preko walkietalkiea da mu je hitno potreban aparat za gaenje vatre. Osvrtao sam se mahnito; nije bilo ni jednog.
Jedan francuski dip se dovezao i stao. Jedna samotna figura sjedila je uspravno na stranjem
sjeditu, pokrivena krvlju i zavojima. Lice je bilo neprepoznatljivo. Upitao sam ga ko je. Promrmljao
je neto nerazumljivo. Ko si?, ponovo sam upitao. Hargreaves... va... oficir... sigurnosti...
gospodine, rekao je veoma polako, kao omamljen. Popeo sam se u dip i upitao ga da li eli lei.
Rekao je da ne zna moe li. Mislio je da mu je slomljen vrat. Dva francuska oficira pomogla su mi da
iznesemo Hargreavesa iz dipa i spustimo ga na poljski krevet na cesti. Kleknuo sam pored njega.
Imao je tekoa sa govorom. Shvatio sam da govori kako je trebao spasiti ljude, da je njegova greka,
da mu je vrat slomljen. Nastojao sam ga umiriti. Oajniki elei da saznam ta se desilo, poeo sam
ga pitati za svakog pojedinano iz naeg tima.
Frasure. Gdje je ambasador Frasure?, skoro sam vikao.

Poginuo. Jedva je izustio.

Ustao sam. Tri godine sam kao civil u Vijetnamu bio izloen povremenoj borbi i njenim uasnim
posljedicama, ali ovo je bilo drukije. Ovo je bio moj tim i oito je moj zamjenik bio mrtav. Ali nije
bilo vremena za tugovanje. Wes Clark je jo uvijek bio daleko ispod nas na planinskoj padini i
jedino to sam znao bilo je da Hargreaves vjeruje kako je Bob Frasure mrtav.
Ponovo sam kleknuo. Joe Kruzel, rekao sam. ta je sa Kruzelom?
Ne znam. Mislim da se izvukao.
Nelson Drew?
Mrtav. Nije uspio. Hargreaves je poeo plakati. Pokuao sam...
Niste vi krivi, rekao sam bespomono. Nita niste mogli uiniti. Bio je to refren koji emo
naredna tri dana redovno ponavljati Hargreavesu. Njegova prva reakcija - to je tipino za krajnju
predanost oficira sigurnosti - bila je krivnja zbog neuspjeha da zatiti one za koje je bio odgovoran.
Clark se uspentrao uz brdo, pomou konopaca. Izgledao je deset godina stariji. Ovo dolje je
neto najgore to ste ikad vidjeli, rekao je. Kada je stigao do APC-a, ispriao je, vozilo je ve
gorjelo, oito zbog municije koju je prevozilo a koja je prokuhala i eksplodirala. Bosanski vojnici
iz tog podruja prvi su doli do APC-a i dvojicu Amerikanaca, jedva identifikovanih kao Joe Kruzel
i Dan Gerstein, odnijeli do najblie poljske bolnice. Wes je vidio ugljenisane ostatke dva druga
tijela, vjerovatno Boba i Nelsona.
Dok smo stajali na cesti upijajui ove neizrecive vijesti, naiao je jedan dip i zaustavio se.
Visoki, mravi francuski oficir izaao je i predstavio se kao general Rene Bachelet, zapovjednik
Sektora Sarajevo. Poeo je sa izdavanjem uputa svojim vojnicima. Iza njega dola je druga francuska
sanitetska jedinica i prvi Amerikanci, trojica oficira sigurnosti iz Ambasade.
Do tada su i novinari u Sarajevu uhvatili neke razgovore o nesrei na internom radiju francuske
vojske i poeli u svijet slati konfuznu i netanu verziju o nesrei. Bilo je vrijeme da se razgovara sa
Washingtonom. Zamolivi jedinicu osiguranja iz Amerike ambasade da prihvati nareenja od
generala Clarka, ja sam sa generalom Bacheletom krenuo za Sarajevo. Na putu smo proli pored
olupina nekoliko drugih vozila koja su bila pogoena ili skliznula s planine; jedno je sletjelo samo
sedmicu ranije, usmrtivi dva britanska humanitarna radnika.
Amerika ambasada u Sarajevu nedavno je preseljena iz prepunih i opasnih soba u Holiday Innu.
Sada je zauzimala malu vilu pored vojnog taba UN. Komunikaciona oprema - sigurne telefonske
linije, radio linkovi i telegrafske sprave - bila je nagomilana u jednu malu sobu bez prozora. Odatle
smo sada pokuavali koordinirati nae aktivnosti. John Menzies, sjajan mladi diplomata od karijere
iz Informativne agencije Sjedinjenih Drava, koji je ekao konanu potvrdu Senata da postane
ambasador u Bosni, ve je uzbunio Washington o tragediji. Uskoro nakon 14.00 sati u Sarajevu (8.00
prijepodne u Washingtonu) Operativni centar State Departmenta - neophodni nervni centar koji po
dvadeset etiri sata dnevno povezuje sve visoke zvaninike u State Departmentu i ostale irom svijeta
- uspostavio je, na svoj uobiajen, efikasan nain, konferencijski saziv sa savjetnikom za nacionalnu
sigurnost Tony Lakeom i njegovim zamjenikom Sandy Bergerom; zamjenikom dravnog sekretara
Strobe Talbottom i predsjedavajuim Zdruenog taba, generalom Johnom Shalikashviliem. (I
dravni sekretar Christopher i sekretar odbrane William Perry bili su na odmoru.) Opisao sam prizor,
naglaavajui da naa informacija nije potpuna i da je general Clark jo uvijek na planini.

The Associated Press, Reuters i UPI su izvijestili da je francuski APC naiao na srpsku nagaznu
minu. Bilo je vano da se ovo to bre ispravi, kako bi se sprijeile brzoplete novinarske spekulacije
i pritisak za vojni odgovor. Zatraio sam od Washingtona da u svojoj prvoj najavi izdaju izriito
saoptenje da je uzrok tragedije udes na putu. Sloili smo se da zvaninici zadueni da saopte vijest
pripreme gospoe Frasure i Drew na najgore, ali da jo ne potvruju pogibiju njihovih mueva. Na
kraju sam zamolio da neko nazove moju suprugu Kati - bili smo vjenani manje od tri mjeseca - i
lino joj kae vijest kako ne bi ula nepotpunu verziju kada se probudi.
Uskoro je stigao Clark sa ivim opisom svojih nastojanja da izvue ostatke dvojice ljudi za koje
je sada bio siguran da su Bob i Nelson. Ponovo smo pozvali generala Shalikashvilia da se
dogovorimo kako da tijela i povrijeene dopremimo kui preko amerike vojne bolnice u Njemakoj.
Dok sam razgovarao sa Shalikashviliem, Menzies je uao u malu prostoriju za veze. Kruzel je
mrtav, rekao je tiho, dok su mu ruke nemono visile niz tijelo. Nije izdrao do bolnice. Teke
povrede glave.
Ovo je za nas, na neki nain, bio najgori trenutak tog dana. Jedva smo prihvatili strane vijesti o
Bobu i Nelsonu, ali smo mislili da su Joe i Dan Gerstein preivjeli. Sada su sva trojica naih visokih
kolega bili mrtvi. I zaista je bilo previe sama pomisao da je Joe - duhoviti, podrugljivi, mudri Joe bespomono umirao dok su ga vozili u poljsku bolnicu. Zamolio sam generala Shalikashvilia da kae
drugima u Washingtonu i predao telefon Clarku.
Neto kasnije, predsjednik Clinton je nazvao iz Jackson Holea, u Wyomingu, gdje je bio na
kraem odmoru. Tada nisam ni shvatio da je bio njegov etrdesetdeveti roendan. Gospodine
predsjednie, poeo sam prilino formalno, imamo tunu dunost da vas izvijestimo da su trojica
lanova vaeg pregovarakog tima poginuli jutros u saobraajnom udesu na planini Igman... Strobe
Talbottu, koji je utke sluao, predsjednik je rekao neto o stranoj prirodi gubitka, i linog i za
naciju. Rekao sam mu da moe biti posebno ponosan na djela njegovog sunarodnika iz Arkansasa i
dao mu generala Clarka. Wes je predsjedniku opisao ta je pronaao na mjestu nesree i rekao da je
poput bostonskog puta u Arkansasu, strmog i opasnog puta koji su obojica dobro poznavali.
Predsjednik je upitao kakav bi efekat tragedija mogla imati na pregovore i kada emo biti
spremni nastaviti misiju. Poslali ste nas ovdje kao tim, gospodine predsjednie, odgovorio sam, i
elimo da kao tim doemo kui. Tada emo biti spremni da nastavimo s misijom.
To je u redu, rekao je predsjednik. Vratite se im moete, ali javno pojasnite da e se naa
obaveza prema mirovnim naporima nastaviti i da ete ih vi voditi. I posjetite Izetbegovia prije nego
to krenete. Znajui da smo zaokupljeni naim gubitkom, predsjednik je unaprijed mislio za nas.
elio je javno pokazati da tragedija nee zaustaviti mirovne napore.
Svi mi, ukljuujui Boba, Joea i Nelsona, eljeli bismo nastaviti, odgovorio sam. Predsjednik
je nekoliko minuta kasnije, u obraanju naciji iz Jackson Holea, javno rekao: Ono to bi oni od nas
eljeli da uinimo jeste da idemo naprijed i to je ono to i namjeravamo uiniti.
Sljedeih nekoliko sati sve se odvijalo kao u izmaglici i inilo nam se bez znaaja; stalno smo
mislili kako su najmanje promjene mogle sprijeiti nesreu, a ipak je ve zauvijek utisnuta u nae
ivote. Gersteina smo zatekli ivog, u privremenoj francuskoj bolnici u podrumu zgrade PTT u
Sarajevu; bio je ugruhan ali u iznenaujue dobrom stanju. Malo nam je ispriao o uasnom prizoru
koji se odvijao u APC-u; kako je poeo polako da klizi preko ivice, kako niko nije imao vremena da
progovori ili izae, kako je on dograbio metalnu ipku iznad glave i lice pritisnuo o spoljnje zidove

APC-a dok se tumbao - cijeni da se prevrnuo dvadeset do trideset puta - etiri stotine metara niz
planinu; kako se zaustavio a on se uspentrao kroz gornji otvor i zatim se, kada je uo Petea
Hargreavesa kako jei, vratio da mu pomogne da se izvue.
Zatim su se, rekao je Gerstein, on i Hargreaves jo jednom vratili do APC-a i Joea Kruzela
izvukli kroz otvor prije nego to je municija eksplodirala. Posljednji put je vidio Joea kada su ga
Bosanci odveli u poljsku bolnicu. Imao je utisak da su drugi izgubili svijest ve u prvom estokom
prevrtanju i tumbanju APC-a i da uopte nisu imali ansu. Sam Hargreaves je preivio stisnuvi se
ispod sjedita, nakon to je zamalo bio izbaen kroz stranja vrata kada je APC pao.
eljeli smo da sa naim poginulim i povrijeenim drugovima te veeri napustimo Sarajevo. Ali
povrijeeni su mogli putovati samo avionom, to je opet donijelo ironian rezultat: ono isto
doputenje da koristimo Sarajevski aerodrom koje su nam ranije uskratili bosanski Srbi - i koje je
moglo sprijeiti nesreu - odjednom se materijalizovalo, nakon brzog dogovora Francuza direktno sa
Mladiem. Dok smo mi proivljavali taj strani dan, Francuzi i Britanci su sredili da na Sarajevski
aerodrom poalju helikoptere po nas.
Menzies je uputio poruku predsjedniku Aliji Izetbegoviu da i dalje elimo da ga vidimo, ali
smo ga zamolili da nas, s obzirom na situaciju, posjeti u Ambasadi umjesto da nas primi u svom
kabinetu. Tano u 18.00 sati, Izetbegovi i airbey kroili su na stepenite Amerike ambasade.
Menzies, Clark i ja pozdravili smo ih ispred glavnog ulaza, pred velikom gomilom novinara, i
otpratili ih u dvoranu za sastanke gdje nam se pridruio general Bachelet.
Nekoliko ljudi u Washingtonu predloili su da sa lzetbegoviem razgovaramo o najhitnijim
stvarima, ali je bilo jasno da okolnosti ne dozvoljavaju ozbiljnu diskusiju. Pred novinarima, zahvalio
sam Francuzima i Bosancima na njihovoj pomoi tokom tog dugog dana. Bosanci, koji su u ratu
izgubili toliko mnogo ljudi, izgledali su relativno ravnoduni smru trojice Amerikanaca. Napokon,
pomalo ljut na Izetbegovia, Menzies je otro primijetio da su ovo, iako u potpunosti priznajemo
koliko je Bosanaca nastradalo, prvi Amerikanci koji su izgubili ivot u Bosni. Izgledalo je da je ovo
ostavilo utisak na Izetbegovia i on je izrazio nekoliko rijei sauea.
Helikopteri su trebali uskoro biti na aerodromu. U Sarajevu, dan je poeo da blijedi a vrijeme
da se pogorava. Krenuli smo prema aerodromu gdje je trebalo obaviti jo jedan muan zadatak:
formalno identifikovati Joea Kruzela. Dok smo mimo stajali na kii koja je sipila, jedan Francuz iz
poasne strae otpratio je do helikoptera tri jednostavna drvena kovega, svaki prekriven amerikom
zastavom. Kia je postala jaa. Bio je skoro mrak i izgledalo je kao da se oblaci sputaju prema
nama, zatamnjujui planine koje su okruivale aerodrom. Let odavde bie paklen.
Okrenuo sam se generalu Clarku. Dosta nam je bilo za danas, rekao sam. Pokuajmo ponovo
sutra. Prenoiemo u Sarajevu.
Spavali smo, ali samo kratko, na vojnikim krevetima u kabinetu ambasadora. Beskonani
telefonski pozivi u Washington, porodici i kolegama, ispunili su vee i no. airbey, koji je bio u
daljoj rodbinskoj vezi sa Joe Kruzelom preko roaka njegove supruge koja je Amerikanka, doao je
kod nas i satima ostao.
Suvie iscrpljeni i da mislimo, nismo bili u stanju zaspati sve do dugo iza ponoi.
U nedjelju, 20. avgusta, ponovo smo krenuli prema Sarajevskom aerodromu. Ovog puta bez
poasnih straara, mi smo ukrcali tri kovega u francuski a dvojicu povrijeenih u britanski
helikopter. Iako sam bez straha sate provodio u helikopterima u Vijetnamu i kasnije, taj francuski

helikopter me je odjednom, nerazumno, uplaio. Krenuo sam prema britanskoj letjelici. Clark je
rekao: Trebalo bi da cijelim putem budemo sa kovezima. Wes i ja se nismo razdvajali, inilo se
danima, i zajedno smo uli u francuski helikopter.
Helikopteri su buno uzletjeli. S koljenima stisnutim uz jedan koveg, letjeli smo za Split. Da bih
odvratio panju, pokuao sam itati roman Johna le Carrea Tajno hodoae koji sam nosio sa
sobom, ali se nisam mogao koncentrisati na stranicu.
Rosemarie Pauli je, u Splitu, preuzela sve obaveze od zbunjenog i haotinog i vojnog i civilnog
osoblja. Ona je sa mnom radila i u Njemakoj i u Washingtonu i imao sam potpuno povjerenje u
njene sposobnosti. Trebalo je dvojicu ljudi i tri kovega prebaciti iz helikoptera u specijalni
ameriki vojni avion, sa sanitetskom opremom i vojnim ljekarima, koji e nas odvesti u Njemaku.
Rosemarie sam zamolio samo jedno: da se pobrine da se prebacivanje Gersteina i Hargreavesa, koji
su bili na nosilima i izgledali uasno, odvija daleko od televizijskih kamera i dostojanstveno. Sve je
to Rosemarie obavila besprijekorno, kao i uvijek. Potresena gubitkom nae trojice kolega i svjesna
da je i ona mogla biti u APC-u da je u helikopteru bilo mjesta za jo jednu osobu, obavljala je svoje
dunosti smireno i efikasno sve dok sljedeeg dana nismo stigli u vojnu vazduhopolovnu bazu
Andrews.
Dok smo presjedali u Splitu, kratko smo se obratili novinarima, kazavi da emo za nedjelju
dana ponovo nastaviti nau shuttle diplomatiju. Iskazao sam posebnu estinu zbog izjave lidera
bosanskih Srba Radovana Karadia da smo preuzeli nepotreban rizik koristei igmanski put
umjesto prelaska preko teritorije bosanskih Srba - to je bilo namjerno drsko podsjeanje na srpsku
ponudu da koristimo put iz Kiseljaka. Tragediju sam nazvao nesreom, ali nesreom rata.
Vojni ljekari su brzo pregledali Gersteina i Hargreavesa dok smo letjeli prema vazduhoplovnoj
bazi Ramstein, u Njemakoj. Vrhovni zapovjednik NATO-a general George Joulwan, stari prijatelj iz
Vijetnama, doletio je u Ramstein iz svog taba u Belgiji. Istupio je naprijed, salutirao dok smo se
iskrcavali i zagrlio me. Zatim smo stali mimo dok se odavala prva od mnogih zvaninih amerikih
poasti na njihovom putu do konanog odmorita.
Dobro sam poznavao ameriku vojnu bolnicu u Ramsteinu jo iz vremena kada sam bio
ambasador u Njemakoj, posebno od onog poslijepodneva kada sam doao da posjetim Amerikance
ranjene u jednoj zasjedi u Mogadishu, u Somaliji, oktobra 1993. Jo su mi u ivom sjeanju izuzetna
hrabrost i patriotizam tih mladih ljudi, od kojih su neki izgubili vid ili udove tokom borbe. Sada su se
isti ljekari pobrinuli za Gersteina i Hargreavesa, dok smo se mi prvi put nakon dva dana tuirali i
pripremali za povratak kui.
U 12.15 sati sljedeeg dana, 21. avgusta, spustili smo se u vazduhoplovnu bazu Andrews. Dok je
na ogromni C-141 polako prilazio mjestu na kome se odigralo toliko mnogo za Ameriku trijumfalnih
i traginih povrataka, povrijeeni ljudi su odvojeno izneseni iz aviona, izvan objektiva televizijskih
kamera. Clark, Rosemarie i ja uli smo meu tihu gomilu prijatelja i porodice. Vidio sam neke od
naih najbliih kolega - Warrena Christophera, Billa Perrya, Strobe Talbotta, Madeleine Albright,
Tony Lakea, Sandy Bergera, Petera Tamoffa i druge - kako nepomino sjede na stolicama iza
velvetnog konopca. Za mene je bilo ostavljeno mjesto pored moje supruge, koja mije utke stisnula
ruku dok sam sjedao.
Doveli smo nae drugove kui i sada su drugi trebali da nastave sa alosnim ali potrebnim
ritualima prisjeanja i oprotaja. Odjednom nas je savladao umor. Dok smo mirkali na blistavom

podnevnom avgustovskom suncu u Andrewsu i dok je avijatiarski orkestar svirao Blie, moj Boe,
Tebi, poasna straa iznijela je kovege i postavila ih na tri lafeta. Christopher, Lake i Perry su
dirljivo govorili o ljudima koji su poginuli. Zagrlili smo se i potraili supruge i djecu Boba, Joea i
Nelsona. Zatim smo, nekoliko trenutaka, svi stajali kao omamljeni, ne znajui ta dalje da uradimo.
Priao mije Peter Tamoff, dravni podsekretar, i s puno obzira rekao da e on povesti Kati i mene
kui. Odvezli smo se u Washington sa Peterom, bliskim prijateljem preko trideset godina, i Brooke
Shearer, suprugom Strobe Talbotta. Kada smo izlazili, Peter je predloio da se odmorimo i upitao me
da li bih sljedeeg dana mogao doi u State Department, na sastanak sa Warrenom Christopherom.

KNJIGA PRVA
BOSNA U RATU
Prije dvanaest mjeseci u Briselu,
uo sam isti uzdah elje
Dok su oko mene, drhtei na svojim krevetima,
Ili napeti zbog strahota,
Leali budni gosti Evrope
elei da su vijekovima daleko,
A tihi mrmor njihovih zavjeta
Odjekivao kroz njenu opsjednutu kuu,
Dok je na rubu dogaanja
Tamo ualo prisustvo Stvari.
Iskuane su sve formule da se umiri
Grebanje po ploi prozora,
Svi zasuni osigurani Od pritiska na vrata,
Ali uz stepenite dogaaja
Nosei svoje specijalne instrumente
Do svakog uzglavlja ipak
Strana figura brzo doe.
W. H. AUDEN, Novogodinje pismo

- GLAVA 2 Najvei kolektivi neuspjeh...

(1991-1993)
Amerika, vjeno zatiena Atlantikom, eljela je zadovoljiti svoju pravinost izbjegavajui
odgovornost.
HAROLD NICOLSON, Mirotvorstvo 1919
Mi se ne mijeamo u amerike stvari; vjerujemo da se Amerika nee uplitati u evropske
stvari.
JACQUES DELORS, predsjednik Evropske zajednice, 1991.
Evropa je uestvovala (u ratu) kao svjedok, ali se moramo zapitati: da li je uvijek bila
potpuno odgovoran svjedok?
PAPA IVAN PAVLE II, govorei u Sarajevu 13. aprila 1997.

POETKOM 1995, U JEDNOM TEKSTU OBJAVLJENOM Foreign

U
Affairs, bivu
7

Jugoslaviju sam spomenuo kao najvei neuspjeh kolektivne sigurnosti na Zapadu od tridesetih.
lako je tekst odobren kroz uobiajeni postupak u State Departmentu, ova fraza nije bila opte
pozdravljena u Administraciji, lako je trebala da se odnosi na dogaaje izmeu 1990. i kraja 1992,
bilo je bojazni da bi je neki mogli primijeniti i na dogaaje iz 1994, na polovici prvog mandata
Clintonove administracije.
Jugoslavija je neosporno predstavljala neuspjeh istorijskih dimenzija. Zato i kako se to desilo i to upravo u trenutku velikog trijumfa Zapada nad komunizmom?
Naravno, nije bilo jednog ili jednostavnog odgovora. Ali pet velikih faktora pomogli su da se
objasni tragedija: prvo, pogreno itanje istorije; drugo, kraj hladnog rata; tree, ponaanje samih
jugoslovenskih lidera; etvrto, neadekvatan ameriki odgovor na krizu; i na kraju, pogreno
vjerovanje Evropljana da sami mogu razrijeiti svoj prvi posthladnoratovski izazov.
I. Loa istorija ili faktor Rebecca West. Mnoge knjige i tekstovi o Jugoslaviji ostavili su
utisak da je rat neizbjean. Najpoznatija knjiga na engleskom jeziku o tom regionu bila je
monumentalna knjiga putopisa Rebecce West Crno janje i sivi soko, koja je prvi put objavljena
1941. Neskriveni prosrpski stavovi Westove i njeno stanovite da su Muslimani rasno inferiorni
uticali su na dvije generacije italaca i politiara. Neke od njenih tema pojavile su se u modemom
ruhu 1993, u opte priznatom bestseleru Roberta Kaplana Balkanski duhovi: Putovanje kroz istoriju,
to je na veinu italaca ostavilo utisak da stranci ne mogu uiniti nita u regionu koji je toliko proet
drevnom mrnjom. Prema brojnim novinskim izvjetajima, knjiga je imala dubok uticaj i na
8

predsjednika Clintona i druge lanove Administracije vrlo brzo nakon njihovog dolaska na vlast.
Tako se rodila ideja da je zbog drevne mrnje, nejasnog ali korisnog termina za istoriju koja je
suvie komplikovana (ili trivijalna) da bi je spoljni promatrai svladali, bilo nemogue (ili
besmisleno) za svakog izvan regiona da pokua sprijeiti sukob. Ova teorija je uinila trivijalnim i

suvie pojednostavila sile koje su poetkom devedesetih pocijepale Jugoslaviju. Tokom rata izrazili
su je mnogi zvaninici i politiari a jo i danas je uveliko prihvaena u dijelovima Washingtona i
Evrope. Oni koji su je prizvah pokuavali su, najveim dijelom, opravdati svoje odupiranje ili
nesposobnost da se suoe sa problemima u regionu. Neka od najiznenaujuih vienja ovog
stanovita potekla su od Lawrencea Eagleburgera, biveg amerikog ambasadora u Jugoslaviji, koji
je naslijedio Jamesa Bakera kao dravni sekretar pred kraj 1992. Eagleburger je redovno izraavao
svoje frustracije zbog onih Amerikanaca koji su nepopustljivim terminima pozivali na akciju.
Septembra 1992, na primjer, skoro dva mjeseca nakon to su novinari prvi snimili uase koje su Srbi
poinili nad Muslimanima u zarobljenikim logorima u zapadnoj Bosni, on je rekao:
Rekao sam ovo 38.000 puta, a moram to rei i ljudima ove zemlje. Ova tragedija se ne moe
rijeiti spolja i krajnje je vrijeme da to svi shvate. Sve dok Bosanci, Srbi i Hrvati ne odlue da
prestanu sa meusobnim ubijanjem, spoljni svijet tu nita ne moe uraditi.
Naravno, ne moe se porei da su etnike grupe u Jugoslaviji gajile duboko ukorijenjene
meusobne optube. Ali sve u svemu, etniko trvenje ma kako bilo ozbiljno nije uinilo tragediju
9

neizbjenom - ili tri etnike grupe podjednako krivim. Bilo je, naravno, trvenja meu etnikim
grupama u Jugoslaviji, ali ih je bilo i u mnogim drugim dijelovima svijeta gdje rasna mrnja nije
prerasla u etniko ienje i graanski rat. Bilo je perioda estokog etnikog sukoba u Jugoslaviji,
kao u Drugom svjetskom ratu. Ali borba izmeu 1941. i 1945. bila je dio obimnijeg polja ubijanja
koje su pokrenule Hitlerove ambicije i u koje je upala cijela Evropa, lako su Srbi gajili drevno
neprijateljstvo koje ima korijene u njihovom porazu od Turaka 1389, na Kosovu, tri grupe su
vijekovima zajedno ivjele. Srbi, Hrvati i Muslimani saraivali su zajedno u svakom aspektu ivota.
Meu njima nije bilo primjetnih fizikih ili etnikih razlika i, u stvari, bilo je dosta mjeovitih
brakova. Mnogi su mi rekli da do propasti njihove zemlje nisu ak ni znali ko je od njihovih prijatelja
bio Srbin a ko Musliman. Tokom rata esto sam uo prie o starim prijateljima koji su jedni drugima
slali line poruke i darove, pa ak i pomagali jedni drugima pri bijegu preko borbene linije. Kao to
je Noel Malcolm napisao 1994. u svojoj knjizi Bosna: Kratka istoriju, Poto sam uveliko putovao
Bosnom preko petnaest godina i boravio u muslimanskim, hrvatskim i srpskim selima, ne mogu
10

vjerovati u tvrdnju da je zemlja oduvijek kipjela etnikom mrnjom.

Tragedija Jugoslavije nije bila predodreena. Bila je proizvod loih, esto kanjavanih
politikih lidera koji su podsticali etniki sukob zbog linog, politikog i finansijskog dobitka. Da ne
bi udarili na konkretne probleme vlasti u post-Titovskoj eri, oni su svoj narod odveli u rat.
Primjeujui kako je rasna mrnja namjerno rasplamsavana, Warren Zimmermann je u svojim
memoarima, o vremenu kada je bio ambasador, napisao:
Oni koji uvjeravaju da su drevna balkanska neprijateljstva odgovorna za nasilje koje je
iznenadilo i razorilo Jugoslaviju zaboravljaju mo televizije u rukama zvanino izazvanog rasizma,
lako je istorija, posebno krvoprolie u Drugom svjetskom ratu, ostavila dovoljno eravice za etniku
mrnju u Jugoslaviji, prihvaen je institucionalni nacionalizam Miloevia i Tumana da bi se
potpalila baklja... Jugoslavija moda ima istoriju ispunjenu nasiljem, ali nije jedina. Bili smo
svjedoci nasiljem izazvanog nacionalizma s vrha prema dolje, usaenog najprije posredstvom
televizije. Moda su mnogi na Balkanu slabii ili ak licemjeri, ali u Jugoslaviji zloinci su bili
njihovi lideri. Virus televizije je poput epidemije irio etniku mrnju irom Jugoslavije... itava

11

generacija Srba, Hrvata i Muslimana bila je napaljena televizijskim slikama da mrzi svoje susjede.
Malcolm je slino primijetio:
Gledajui Radio-televiziju Beograd u periodu 91-92, mogu razumjeti zato su obini bosanski
Srbi povjerovali da im prijete ustake horde, fundamentalistiki dihadi ili neto drugo... Bilo je isto
12

kao kada bi sve televizijske stanice u SAD preuzeo Kju Kluks Klan.
II. Kraj hladnog rata. Josip Broz Tito stekao je vlast u Jugoslaviji borei se protiv nacista a
odrao ju je dugih trideset pet godina. Godine 1948. desio se dogaaj koji je definisao Jugoslaviju Titov istorijski raskid sa Sovjetskim Savezom. Od tada, Zapad je bio spreman da previdi ili
minimizira sve druge probleme unutar Jugoslavije zbog strateke vanosti podrke jednoj
antisovjetskoj dravi, mada komunistikoj i nedemokratskoj, u tako znaajnom podruju Evrope.
Sljedeih etrdeset godina Jugoslavija e imati specijalni tretman od strane Zapada.
Godine 1991, u vrijeme kada je Jugoslavija pala u finalnu agoniju, znaajni dogaaji u drugim
zemljama zatamnili su dogaanja na Balkanu. Berlinski zid je bio sruen a Njemaka ujedinjena; u
Centralnoj Evropi komunizam je bio mrtav ili je umirao; Sovjetski Savez se raspao na petnaest
nezavisnih zemalja; a avgusta 1990. Irak je uao u Kuvajt, to je pokrenulo koaliciju predvoenu
SAD koja je poetkom sljedee godine oslobodila Kuvajt. Jugoslavija, koja je u oima veine
zapadnih politiara izgubila strateku vanost, smrtno je pala, skoro ignorisana od Zapada.
III. Unutranja jugoslovenska drama. U Titovo vrijeme govorilo se da Jugoslavija ima est
republika, pet naroda, etiri jezika, tri religije, dva pisma i jednu partiju. Ali nakon njegove smrti
1980. Komunistika partija je oslabila. Poput mnogih drugih autokratskih lidera, ni Tito nije doputao
da se razvije jak nasljednik. Sve neefikasnije predsjednitvo smjenjivalo se godinje izmeu est
poluautonomnih jugoslovenskih republika.
U ostalim dijelovima Centralne i Istone Evrope demokratija i demokratski ideali bili su najjae
oruje u borbi protiv komunizma. Ali u Jugoslaviji se to pokazalo kao ekstremni nacionalizam. Tako
su rasisti i demagozi - esto komunisti ili bivi komunisti - pridobijali ljude na osnovu svijesti o
etnikom porijeklu. Oni koji su eljeli zadrati multietniku dravu ili u miru provesti novo ureenje
koje daje vie autonomije republikama bili su istjerivani iz zemlje ili uutkivani - ponekad brutalno.

Kriza je zapoela u katolikoj, prema Zapadu orijentisanoj Sloveniji, najmanjoj i najbogatijoj od

est jugoslovenskih republika. Godine 1989, kada je pao Berlinski zid, Slovenija je otpoela sa
serijom direktnih napada na centralnu vladu. Kosovo, autonomna oblast u Srbiji ija je albanska
veina ivjela pod otrom srpskom upravom, balansiralo je na ivici secesije i otvorene pobune.

U Srbiji, najagilniji jugoslovenski lider Slobodan Miloevi vidio je svoju ansu. Promijenivi
naziv Komunistike partije Srbije u Socijalistiku partiju Srbije, Miloevi je postao zastupnik
srpskog nacionalizma. Godine 1989, na estotu godinjicu srpskog poraza od strane Turaka na
Kosovu, Miloevi je otiao na legendarno bojno polje i odrao zapaljivi govor pred milion Srba.
(Kada sam 1995. upitao Miloevia o tom poznatom govoru, uzbueno je odbio da je bio rasistiki i
optuio ambasadora Zimmermanna da je organizovao da zapadni diplomati bojkotuju ovaj govor a
zapadnu tampu da ga je iskrivila. Na Miloevievu alost, meutim, njegove rijei i njihove
posljedice su zabiljeene.)
IV Ameriki zamor poslije Iraka. U proljee 1991, jugoslovenska kriza je postala akutna.
Pobjeda u pustinji nad Saddamom Husseinom bila je rezultat sjajnog koalicionog vodstva Bushove
administracije, ali istovremeno angaovanje u Pustinjskoj oluji i agoniji Sovjetskog Saveza iscrpilo
je Washington. Kao to je to Zimmermann sarkastino zabiljeio u svojim memoarima: ak i velika
13

sila ima problema da odjednom savlada vie od jedne krize. Uz to, ameriki predsjedniki izbori
bili su samo godinu daleko. Ameriki politiari nisu eljeli da budu upleteni u Jugoslaviju i mnogi su
situaciju smatrali neijeivom. Prema rijeima Davida Gomperta, visokog lana Vijea nacionalne
sigurnosti u to vrijeme, Bushova administracija znala je godinu prije nego to je poela borba da
nekolicina demagokih politiara vodi Jugoslaviju prema ponoru, (ali) jednostavno nisu znali kako da
to sprijee... Bushov tim nacionalne sigurnosti koji je tako dobro znao rijeiti druge krize bio je
14

podijeljen i nemoan. Juna 1991, dravni sekretar James Baker uinio je samo jednu posjetu
Beogradu, tokom jednodnevnog putovanja utisnutog izmeu vanog sastanka sa sovjetskim
zvaninicima u Berlinu i emotivnog puta u Albaniju, gdje ga je na ulicama glavnog grada pozdravilo
milion Albanaca.
Bakerovo vienje situacije odrazilo se u njegovom linom izvjetaju predsjedniku Bushu, te noi
iz Beograda, koji je citirao u svojim memoarima: Osjeam da ne moemo povesti ozbiljan dijalog o
budunosti Jugoslavije sve dok sve strane ne osjete potrebu za hitnou i opasnost. Moda neemo
15

biti u stanju pokazati to spolja, ali i mi i drugi trebamo i dalje da forsiramo. Ovo je bilo kljuno
pogreno tumaenje. Jugosloveni, koji su tano znali koliko je situacija hitna i opasna, ekali su da
vide da li e Sjedinjene Drave i njihovi saveznici intervenisati. Kada su shvatili da Sjedinjene
Drave, koje su bile na vrhuncu globalnog uticaja, nemaju namjeru da se angauju, brzo su nastavili
sa svojim silaskom u pakao. Samo etiri dana nakon Bakerovog odlaska iz Beograda, i Hrvatska i
Slovenija su proglasile nezavisnost. Dva dana kasnije, 17. juna, poeo je prvi (i najkrai) od ratova
na Bakanu - jugoslovenska invazija Slovenije. Uslijedie jo tri rata - izmeu Hrvata i Srba, Srba i
Bosanaca i Hrvata i Bosanaca, u kojima e biti ubijeno stotine hiljada ljudi, raseljeno preko dva
miliona a unitena ne samo zemlja Jugoslavija nego snovi koje je predsjednik Bush nazvao mirnim
novim svjetskim poretkom u Evropi. Dugo nakon odlaska iz Beograda, ambasador Zimmermann je
izrazio svoje gledanje na tragediju: Odbijanje Bushove administracije da pravovremeno upotrijebi
ameriku mo bila je naa najvea pogreka u cjelokupnoj jugoslovenskoj krizi. To je neizbjeno
16

dovelo do nepravednog ishoda i proputene prilike da se spasi vie od stotinu hiljada ivota.
Sjedinjene Drave sada su bile u poziciji podrati neto to vie nije postojalo. S obzirom na njihovo
jugoslovensko iskustvo, kljune figure u oblikovanju amerike politike trebali su biti Eagleburger i
savjetnik za nacionalnu sigurnost Brent Scowcroft, koji je na poetku svoje karijere u

vazduhoplovnim snagama bio vojni atae u Beogradu. Kada su ga 1995. o ovome pitali, Scowcroft je
odgovorio: Ovdje smo Eagleburger i ja bili najvie zabrinuti za Jugoslaviju. Predsjednik i Baker su
bili daleko na drugom kraju. Baker bi govorio: Nemamo psa u ovoj borbi. Predsjednik bi mi
17

jednom sedmino rekao: Recite mi jo jednom o emu se radi.

V. Atlantska konfuzija i evropska pasivnost. Prvi put nakon Drugog svjetskog rata Washington
je veliko pitanje sigurnosti u cijelosti prepustio Evropljanima. U svojim memoarima, sekretar Baker
se ne opravdava za ovu odluku: Bilo je vrijeme da Evropljani stupe na scenu i pokau da mogu
18

djelovati kao jedinstvena sila. Jugoslavija je bila prvi test, dobar kao i svaki drugi.
U stvari, Jugoslavija je bila najgore mogue mjesto za prvi test nove amerike politike da
Evropljani stupe na scenu. Da bi bila sigurna, nakon nestanka sovjetske prijetnje i ujedinjenja
Njemake, Evropa je morala poeti da preuzima veu ulogu u atlantskom partnerstvu, kako su i samo
eljeli. Ali vie od pola vijeka Evropa nije bila kadra djelovati kao jedinstvena sila bez amerikog
vostva. Zvjezdana izvedba Bushove administracije 89-90. u vezi jednog od posljednjih velikih
ishoda hladnog rata - ujedinjenje Njemake - bila je jedno od najblistavijih poglavlja u amerikoj
spoljnjoj politici ovog vijeka; to se ne bi desilo bez uporne i vizionarske podrke Washingtona s
obzirom na protivljenje Britanije i Francuske. A ipak, samo godinu kasnije, isti zvaninici koji su to
omoguili okrenuli su lea prvom sukobu u Evropi poslije hladnog rata.
Jugoslovensku krizu trebao je razrijeiti NATO, atlantska institucija koja je bila najvanija, a
ija su okosnica bile Sjedinjene Drave. Najbolja prilika da se sprijei rat bila bi Jugoslaviji
predoiti jasno upozorenje da e zrane snage NATO-a biti upotrijebljene protiv svake strane koja
pokua silom rijeiti sve etnike tenzije. Sjedinjene Drave i Evropljani mogli su saraivati sa
jugoslovenskim stranama da zakljue miran (iako sigurno sporan i komplikovan) sporazum o podjeli
meu republikama. Ali Washington to nije sagledao na taj nain. Kao to je David Gompert poteno
primijetio o svojim kolegama:
Bavljenje amerike vlade jugoslovenskom krizom od 1990. do 1992. protuslovilo je i potkopalo
njenu deklarativnu politiku u vezi centrale uloge i svrhe NATO-a u Evropi poslije hladnog rata, (to)
je podrazumijevalo odgovornost NATO-a da precizno odgovori na vrstu sukoba kakav je tada
bjesnio na Balkanu... Kako se i moglo pretpostaviti, nastojanje da se jugoslovenska kriza dri na
odstojanju nije potedjelo Sjedinjene Drave od posljedica ili odgovornosti za neuspjeh koji je
19

uslijedio.
Isto toliko gorak i pogrean bio je i proraun Evrope. Bio je sadran u poznatoj izjavi Jacquesa
Poosa, ministra spoljnjih poslova Luksemburga, ija je zemlja predsjedavala Evropskom zajednicom
(kasnije preimenovana u Evropsku uniju). Kucnuo je sat za Evropu, izjavio je Poos.
Dan nakon to je poeo rat izmeu Jugoslavije i Slovenije, a est dana nakon putovanja
sekretara Bakera juna 1991, Poos je u Beograd odveo misiju trojke Evropske zajednice - ministre
spoljnjih poslova biveg, sadanjeg i budueg predsjedavajueg Evropske zajednice. Proces je, pak,
otkrio nesklad izmeu Sjedinjenih Drava i Evropljana.
Baker je bio toliko odluan da Sjedinjene Drave ostanu po strani da je glatko odbacio prijedlog
pomonika dravnog sekretara Thomasa Nilesa da poalju posmatraa na razgovore izmeu
jugoslovenskih strana pod pokroviteljstvom Evropljana, strahujui da bi ak i tako mala akcija mogla
preutno podrazumijevati moguu ameriku ulogu.

U ovom tunom slijedu Evropa i Sjedinjene Drave pokazale su da su podjednako zavedene.

Evropa je vjerovala da bez Sjedinjenih Drava moe razrijeiti Jugoslaviju; Washington je vjerovao
da sa zavretkom hladnog rata Jugoslaviju moe prepustiti Evropi. Sat za Evropunije kucnuo u
Jugoslaviji; Washington je imao psa u ovoj posebnoj borbi. Trebae etiri godine da se poprave ove
pogreke - etiri godine prije nego to je Washington zakanjelo i nevoljko, ali odluno, iskoraio i
pokazao svoje vostvo, uz evropsku podrku. Ali ni to se nije desilo sve dok nije dolo do jo otrije
zategnutosti u Atlantskom savezu i istorijskih katastrofa u Bosni.
Jugoslovensko-slovenaki rat poeo je 27. juna. Bio je kratak i, po standardima onog to e
uslijediti, skoro ala. U roku od deset dana, nakon manjih gubitaka na obje strane, Miloevi je
naredio Jugoslovenskoj armiji da se povue. Dva dana kasnije, na sastanku na Brionima, holandski
ministar spoljnjih poslova Hans van den Broek, visoki evropski predstavnik, predsjedavao je oko
sporazuma koji je efektivno dao Sloveniji nezavisnost, ali je situaciju uinio eksplozivnijom nego
ikad ranije. Kao to su to rekli Laura Silber i Allan Little: Brionski sporazum pozdravljen je kao
trijumf evropske diplomatije. A nije uopte bio takav. Ostavio je nerijeenom svaku vanu taku
razdora... Diplomatski trijumf pripao je Miloeviu i (slovenakom predsjedniku Milanu) Kuanu
koji su se meusobno sloili o izlasku Slovenije iz federacije...i, u stvari, razorili federalnu
20

Jugoslaviju.
Dogovor Kuan-Miloevi bio je karakteristian primjer Miloevieve taktike fleksibilnosti i
izvrsne pregovarake vjetine, a posluio je njegovim dugoronim planovima koji u to vrijeme nisu
bili sasvim shvaeni. Izlazak Slovenije iz Jugoslavije olakao je Miloeviu stvaranje Jugoslavije u
kojoj dominiraju Srbi, poto se od zemlje odvojila republika u kojoj skoro da i nije bilo Srba.
Sa stotinama hiljada Srba unutar njenih granica, Hrvatska nije bila spremna prihvatiti takav
ishod. Hrvatski predsjednik Franjo Tuman dugo je snivao o uspostavljanju Hrvatske kao nezavisne
zemlje. Ali granice njegove zemlje, koje je prvobitno iscrtao Tito da bi definisao republiku unutar
Jugoslavije, sadravae podruja u kojima su Srbi vijekovima ivjeli. U kratkom ratu u Sloveniji
inilo se da Jugoslovenska armija brani teritorijalni integritet Jugoslavije; kada je ta ista armija samo
nekoliko sedmica kasnije zaratila protiv Hrvatske, postala je srpska armija koja se bori za Srbe u
Hrvatskoj.
Hrvatsko-srpski rat poeo je sa paravojnim jedinicama i lokalnim incidentima i brzo eskalirao
do pune borbe. Avgusta 1991, nepoznati potpukovnik Jugoslovenske armije po imenu Ratko Mladi
pridruio se redovnim jedinicama sa svojim lokalnim dobrovoljcima - grupama mladih rasista i
pljakaa koji su uivali da napadaju Hrvate - i pokrenuo napad na Kijevo, samotno hrvatsko selo u
Krajini koja je bila pod kontrolom Srba. Bilo je borbi i prije Kijeva, ali je ova akcija, potpuno
potpomognuta od strane Beograda, dala patent za ostatak rata u Hrvatskoj: artiljerija JNA
podravala je pjeadiju u ijem su sastavu bili i redovna vojska i lokalno regrutovani srpski
21

dobrovoljci. U roku od nekoliko sedmica borbe su buknule u veem dijelu Hrvatske. JNA je
poela sa estokim artiljerijskim juriem na Vukovar, vaan hrvatski grad na srbijanskoj granici.
Vukovar i okolna regija, poznata kao istona Slavonija, pali su u ruke Srba sredinom novembra, to
je ugrozilo Zagreb, i unijelo paniku u Hrvatsku. (Mirni povratak istone Slavonije u Hrvatsku postae
jedno od centralnih pitanja u naim pregovorima 1995.)
Nakon to je iscrpila druge opcije, Evropska zajednica je od biveg britanskog ministra
spoljnjih poslova lorda Carringtona zatraila da preuzme zadatak vraanja mira u Jugoslaviju.

Carrington, uglaen, poznat po estitosti, ispriao mije kasnije da nikad u svom ivotu nije sreo takve
laljivce kao to su ljudi na Balkanu. Kako je rat u Hrvatskoj eskalirao a Vukovar se sruio pod
srpskim granatama, Carrington je ponudio kompromisni plan da se okona rat.
Ponovo su Sjedinjene Drave ostale po strani. Nijedan ameriki pregovara nije u ovom
uestvovao; podrka Washingtona Carringtonovom planu bila je ograniena na mlake izjave i nevane
diplomatske poruke. Sredinom novembra, generalni sekretar Ujedinjenih nacija Boutros BoutrosGhali naimenovao je Cyrusa Vancea za pregovaraa Ujedinjenih nacija i od njega zatraio da usko
sarauje sa Carringtonom. Kako je Vance bio bivi dravni sekretar, mnogi su povjerovali da su sada
na neki nain ukljuene i Sjedinjene Drave - a taj utisak Bushova administracija nije obeshrabrila.
Naimenovanje Cy Vancea ubrzalo je moje interesovanje za Jugoslaviju. Dva puta sam radio za
Vancea - prvi put 1968. u Parizu, za vrijeme mirovnih pregovora sa Sjevernim Vijetnamom i ponovo
u vrijeme Carterove administracije, kada sam bio pomonik dravnog sekretara za pitanja Istone
Azije i Pacifika. Usko smo saraivali u vrijeme Cartera, i ja sam gajio veliko potovanje i naklonost
prema njemu i njegovoj porodici. Vance je bio roeni medijator. Iako jebio u sedamdesetim, jo
uvijek je u svoj rad unosio intenzitet i pedantnost, sa dovoljno fokusirane energije da moe prevazii
i ljude koji su dvostruko mlai od njega. Osim toga, Vance je na sto donio neto to Carrington nije
mogao ponuditi - mogunost mirovnih snaga UN u Hrvatskoj ako se postigne sporazum o okonanju
borbi.
Nijemci priznaju Hrvatsku. Kada je zapoela akcija Vance-Carrington, Evropska zajednica
suoila se sa jednom od najkontroverznijih odluka rata: priznati ili ne priznati Hrvatsku kao
nezavisnu naciju. Mjesecima je Njemaka vrila pritisak na EZ i Sjedinjene Drave da priznaju
Hrvatsku. Vance i Carrington su se estoko suprotstavili njemakom stavu. Obojica su mi kasnije
ispriali da su, najjaim argumentima, upozorili svog starog prijatelja i kolegu njemakog ministra
spoljnjih poslova Hansa Dietrricha Genschera da bi priznavanje Hrvatske povuklo lanac reakcija
koje bi kulminirale ratom u Bosni. Oni su ispravno rezonovali da bi i Bosna morala slijediti potez
Hrvatske i sljedea proglasiti nezavisnost. A kada to Bosna jednom uradi, Vance i Carrington su
predskazali, znatna srpska manjina u Bosni tada e se pobuniti protiv ivota u dravi u kojoj
dominiraju Muslimani. Kao to je to istakao jedan jugoslovenski lider, svaka etnika grupa bi pitala:
Zato da budem manjina u vaoj dravi kad vi moete biti manjina u mojoj? Rat bi postao
neizbjean.
Gencher, visoki ministar spoljnjih poslova u Evropi, nije se obazirao na upozorenje svojih starih
prijatelja. Pokazujui neuobiajenu popustljivost Njemake za vrijeme presudnog sastanka ministara
spoljnjih poslova u Briselu, sredinom decembra 1991, svojim kolegama je rekao da e Njemaka
jednostavno, ako ga ne podre, jednostrano priznati Hrvatsku. Suoeni sa prijetnjom javnog raskida u
evropskoj jedinstvenosti tek to je istorijski sporazum iz Maastrichta proglasio zoru nove,
ujedinjene Evrope - sporazum iji je prvi pokreta bio njemaki kancelar Helmut Kohl - drugi
Evropljani priklonili su se Genscheru. Na Carringtonovu muku i zbunjenost, Britanci nisu ak ni
poslali svog ministra spoljnjih poslova na sastanak, preputajui zamjeniku da predstavlja London u
ovom presudnom dogaaju.
Sjedinjene Drave suprotstavile su se odluci EZ, ali bez zamjetne snage: kao to je Baker
priznao u svojim memoarima, naa panja sljedeih mjeseci bie usmjerena na provoenje mirnog
22

raspada SSSR-a. ak i uvijek utivi i dobronamjerni Warren Zimmermann kritikovao je svoje

pretpostavljene po ovom pitanju, kasnije opisujui telegram iz Washingtona sa instrukcijama o

priznanju povrnim... dovoljno da bi se pokazalo da smo neto uinili, ali ne i dovoljno da dobijemo
rezultate. Zimmermann je napisao da je izjava State Departmenta bila neuvjerljiva i iznijansirana,
23

(sroena) uglavnom da bi se izbjeglo neraspoloenje hrvatske zajednice u Sjedinjenim Dravama.

Sam Washington priznae Hrvatsku nekoliko mjeseci kasnije.
Posljednjih godina neprestano su me pitali da li je ili nije njemaka odluka da prizna Hrvatsku
podstakla rat u Bosni. Ovo pitanje je komplikovano. S jedne strane, vjerujem da je njemaka odluka
bila pogrena. S druge strane, mnoge druge akcije koje su spoljnje sile preduzele 1991. pokazale su
se kao ozbiljnije pogreke. Na kraju, iako je njemaka odluka vjerovatno ubrzala izbijanje rata u
Bosni, do sukoba bi svakako dolo kada bi postalo jasno da Zapad nee intervenisati. Optuujui
samo Bon za izbijanje rata u Bosni, mnogi drugi izbjegavaju odgovornost. Na Njemakoj su lomili
kola za ono to se desilo u Bosni ljudi koji su nastojali odvratiti panju od svojih neuspjeha.
S obzirom na istoriju Njemake u tom regionu - nacistike veze sa njihovom marionetskom
dravom u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata i koncentracioni logori u Hrvatskoj u kojima
su umirali i Jevreji i Srbi - stav Bona je takoe izazvao zabrinutost da e Njemaka, po prvi put
ujedinjena nakon 1945, krenuti sa aktivnijom, moda ak i agresivnijom spoljnjom politikom u
Centralnoj i Istonoj Evropi. Ali ne vidim nikakvog dokaza za teoriju da je njemaka politika rezultat
ili njene istorije u tom regionu ili plana za novu njemaku agresivnost u Centralnoj Evropi. Dok sam
bio ambasador u Njemakoj, dobro sam upoznao Genchera i mnoge njegove bive saradnike u
Ministarstvu spoljnjih poslova. Spadaju meu najcivilizovanije i najnaprednije ljude s kojima sam
radio. Iskusili su jezovitu istoriju svoje zemlje pod nacistima i bili su duboko opredijeljeni da od
demokratske Njemake naprave klju za demokratsku i mirnu Evropu. Osjeao sam - a tako sam
izjavljivao i kao ambasador - da j e s krajem hladnog rata bilo poeljno da Njemaka razvije
aktivniju spoljnju politiku, politiku koja bi se mogla mjeriti sa njenom veliinom i ekonomskom
snagom.
Predsjednik Clinton, koji je kao student nekoliko puta posjetio Njemaku i studirao njemaki,
pozdravio je pojavu Njemake kao vanog uesnika u oblikovanju evropske politike. Osjeao je da
je bolje raditi na postepenom iskrsavanju Njemake kao evropske sile nego je ponovo vratiti u bocu i
reskirati naglu reakciju kasnije.
Iako je odluka o Hrvatskoj bila pogrena, njena vanost ne treba biti prenaglaena. U stvari,
prilino smjela tvrdnja Alije Izetbegovia u Bosanskom parlamentu 27. februara 1991 - skoro deset
mjeseci prije nego to je Njemaka priznala Hrvatsku - nagovijestila je probleme koji e uslijediti:
rtvovao bih mir za suverenu Bosnu i Hercegovinu, rekao je, ali zbog tog mira u Bosni i
Hercegovini ne bih rtvovao suverenitet. Kao to Silberova i Little primjeuju: Za Srbe je ovo bio
24

ratni pokli.
Poetkom 1992. Vance je postigao sporazum o obustavi borbi u Hrvatskoj. U februaru je
prevaziao otpor lokalnih krajinskih Srba, dobio Miloevievu podrku i formalno preporuio
Ujedinjenim nacijama raspored 12.500 mirovnih snaga UN. Ve za nekoliko dana UN su izglasale da
se u Hrvatsku uputi dotad drugi po veliini kontingent meunarodnih mirovnih snaga.
Bilo je to vrijedno dostignue, ali uz rtve. Skoro jedna treina Hrvatske sada se nalazila u
podrujima pod tobonjom zatitom Ujedinjenih nacija ali u stvari pod kontrolom Srba. Etniko

ienje Hrvata iz tih sigurnih zona Ujedinjenih nacija od strane Srba iz Krajine - koji su drsko
proglasili nezavisnu republiku na istom terenu - nastavljeno je pod pasivnim pogledom mirovnih
snaga UN iz trideset zemalja. Vance i Carrington su zaustavili rat, ali su nemone UN ostavile u
naslijee prikriveni hrvatski nacionalizam koji e u Krajini buknuti tri godine kasnije, upravo kada
smo zapoinjali nau shuttle diplomatiju.

- GLAVA 3 Lini preludij

(1992)
Moda kod drugih ljudi takve stvari ne bi znaile podsticaj; ali to se tie mene, mui me
vjena enja za dalekim stvarima. Volim ploviti po zabranjenim morima i iskrcati se na
barbarskim obalama.
HERMAN MELVILLE, Moby-Dick

PRIVATNO PUTOVANJE

TREEG MARTA 1992. BOSNA JE PROGLASILA NEZAVISNOST. Sjedinjene Drave

Evropska Unija priznale su je 6. aprila. Uz podrku Beograda bosanski Srbi zahtijevali su da Bosna
povue svoju objavu o nezavisnosti. Izetbegovi je odbio i borba je poela, prvo kao lokalno
arkanje. Rat je napokon doao u Bosnu i s takvim divljatvom da se svijet, uzbunjen nekolicinom
smjelih novinara - Roy Gutman iz Newsdaya, John Bums iz The Mew York Timesa, Kurt Schork iz
Reutersa i Christiane Amanpour iz CNN - u ljeto 1992. razbudio pred injenicom da se u dvoritu
Evrope odvija neizmjerna tragedija. Zahvaljujui Srbima, u engleski jezik uao je jedan ruan novi
eufemizam: etniko ienje. To je znailo ubijanje, silovanje i prisilno istjerivanje ljudi iz
njihovih domova na osnovu njihovog etnikog porijekla. I Muslimani i Hrvati bili su mete srpske
bmtalnosti. Ali ak i sa novim mirovnim snagama UN, koje su 1992. ule u Bosnu da pomognu u
humanitarnoj pomoi, katastrofa se samo pogorala.
Skoro sluajno poeo sam se ukljuivati u region. U proljee 1992. na televiziji sam vidio
bosanskog ambasadora pri Ujedinjenim Nacijama Muhameda airbeya kako poziva svijet da spasi
njegov narod. Impresioniran njegovom strau i elokventnou; telefonirao sam mu predstavljajui se
kao neko ko se divi njegovoj borbi i ponudio svoju podrku. Tako je airbey postao moj prvi
bosanski prijatelj iako ni jedan od nas nije ni pomiljao da emo jednog dana zajedno pregovarati o
budunosti njegove zemlje.
airbey je bio jedna od svijetlih nada nezrele bosanske vlade. Oenjen Amerikankom, on je do
1992. bio Amerikanac koliko i Bosanac; njegovi protivnici u Bosni napadali su ga da maternji jezik
govori sa amerikim naglaskom. Ali kada je novoj zemlji zatrebao efikasan glasnogovornik u
Ujedinjenim nacijama, tvorac-predsjednik Bosne Alija Izetbegovi izabrao je airbeya, iji je otac,
ugledni doktor u predgrau Washingtona D.C., bio njegov blizak prijatelj.
Bio je to sjajan izbor. Jezive televizijske slike iz Bosne bile su duboko dirljive, ali je
Amerikancima trebalo da se identifikuju sa razumljivim Bosancem koji je mogao personificirati
borbu svoje zemlje. Ja sam bio samo jedan od mnogih koji je, dirnut njegovim snanim javnim
nastupom, ponudio pomo. Na alost, bio je manje popularan kod vladinih zvaninika i u
Washingtonu i u Evropi, koji su na njega gledali kao na neiskusnog, ak nezrelog kada je dolazilo do
ozbiljnih politikih pitanja. Volio je novinare i televizijske kamere i esto je dramatino glasno

ujedao ne razmiljajui o posljedicama. Ali s njim je bilo zabavno raditi i uivao je u zadirkivanju u
skoro bratskom odnosu sa mnogim Amerikancima, ukljuujui i mene, kada smo poeli zajedno raditi
1994. U vrijeme kada je postavljen za ministra spoljnjih poslova 1995, airbey je bio jedan od
dvojice najvanijih Bosanaca s kojima smo redovno saraivali. Drugi je bio njegov glavni rival,
premijer Haris Silajdi.
U ljeto 1992. sve to je lealo u nezamislivoj budunosti. Ja sam jo uvijek bio obian graanin
kada sam poetkom avgusta dobio telefonski poziv od mog starog prijatelja i partnera u tenisu
25

Winstona Lorda, koji je bio ameriki ambasador u Kini, a sada potpredsjednik International Rescue
Committee, privatne organizacije za pomo izbjeglicama u ijem sam odboru takoe radio. Lord me
pitao da li bi me zanimalo da se prikljuim misiji IRC-a u traenju injenica u Bosni. Nije prolo ni
nekoliko minuta kada mi je telefonirao Robert de Vecchi, predsjednik IRC-a: Da li bih mogao krenuti
u roku od nedjelju dana?

PRVO PUTOVANJE
U Hrvatsku smo krenuli 11. avgusta 1992. U naoj grupi bili su de Vecchi, John Richardson,
pomonik dravnog sekretara u Nixonovoj i Fordovoj administraciji, i Sheppie Abramowitz, stari
prijatelj i strunjak za izbjeglice iji je suprug Morton Abramowitz bio sjajan ambasador u Tajlandu
i Turskoj a sada je bio predsjednik Carnegie Zadubine za meunarodni mir. Abramowitzi i ja usko
smo saraivali 79-80, u vrijeme izbjeglike krize tajlandsko-kambodansko-vijetnamskih ljudi s
amaca.
Dok smo se pribliavali Zagrebu, poeo sam voditi dnevnik. Ponovo ga itajui prvi put poslije
etiri godine, bio sam zapanjen koliko je to putovanje oblikovalo moje dalje razumijevanje
situacije:

26

12. avgust 1992: Slijepo idemo u ratnu zonu, poto skoro niko jo nije mnogo vidio u samoj
zoni, i to tek u posljednjih nekoliko dana. Pokuaemo ui u koncentracione logore koji su dobili
toliko publiciteta, ali to moe biti teko; ne izgleda vjerovatno da e nam Srbi dopustiti da vidimo
ita to bi moglo dalje pogorati njihovu ionako uasnu reputaciju...
ZAGREB: Na prvi pogled iz automobila, Zagreb izgleda kao svaki centralnoevropski grad, sa
starim dijelom koji evocira austrijske carske korijene iz kojih je potekao i novim dijelovima sa
runim i obinim zgradama. U hotelu Intercontinental nailazimo na prizor koji obino signalizira priu
o velikoj drami - kolekcija neobinih ljudi okupljenih u hotelskom predvorju: jedan krupan ovjek sa
lepravom grivom bijele kose; novinari, nekoliko Arapa ili Iranaca koji su se u uglu saaptavali;
vojna lica u raznim uniformama.
13. avgust: Nakon jednog dana u Zagrebu i briefinga, mogu vidjeti kako je situacija daleko
komplikovanija i tea od drugih problema koje sam vidio, ak i u Kambodi. Tekom je ini posebna
trostrana priroda borbe ovdje. Svi govore kako veina ljudi nije eljela da se ovo dogodi. A ipak se
dogodilo. Svi govore da to mora prestati. A ipak ne prestaje.

Jueranji briefing UN o izbjeglicama bio je deprimirajui. Mape ispunjene brojevima

izbjeglica u svakom sektoru bile su poredane u prostoriji. Na domain Tony Land, bradati Englez sa
uvrnutim smislom za humor i istananim osjeajem o nemogunosti svoje zadae, lijepo nam je
objasnio situaciju. Ali kada ga pitamo za zarobljenike logore, iznenauje nas: Apsolutno smo
zapanjeni tampom i javnom reakcijom na sve ovo, kae nam. Gledamo kako se Sarajevo est
mjeseci sistematski razara a svijet se nimalo ne uzbuuje. Sada se pojavi nekoliko slika o ljudima
koje dre iza bodljikave ice i svijet poludi. A vie smrti vidjeli smo u Sarajevu nego u zatvorima...
Izgleda da su ovo stanovite dijelili meunarodni radnici na terenu. Sjedne strane, oni su u pravu
- rat je smrtonosniji od logora. Ali s obzirom na stupanj do kojeg su televizijski snimci pobudili
panju svijeta i akciju - oni su, na primjer, razlog to smo mi ovdje - slike o logorima pomoi e
Landu da obavi svoj posao...
Podne: Poelo je teko putovanje za Banja Luku. Dok ovo piem, sjedimo u dugom nizu
automobila i kamiona na hrvatskoj granici, oko 60 kilometara od Banja Luke, na rubu Srpske
Republike Krajina - podruja zapadne Hrvatske koje kontroliu Srbi. U gradu koji je pred nama ima
ivota, ali i napetosti - malo zvukova, niko ne podie glas. Samo trenutak ranije uli smo mitraljesku
vatru a dim se die nedaleko. Na voza me je nervozno zamolio da prestanem sa snimanjem kroz
prozor automobila. Raspoloenje je prigueno i napeto.
Pet poslijepodne: U Banja Luku smo stigli nakon putovanja preko zemlje opustoene ratom. U
gradu nema struje. Nae sobe u hotelu Bosna su male i tople. Teka pucnjava razlijee se ispred
hotela. Niko ne moe vidjeti odakle dopire a ljudi na ulici idu dalje, na biciklima ili pjeke, kao da
se nita nije dogodilo.
Kasnije: Poslijepodne poinje stravinim incidentom - srpski policajci su me izvukli iz moje
hotelske sobe jer je neko prijavio da sam nedozvoljeno snimao u skladitu UN. Zastajui za trenutak u
sobi, brzo briem optuujui snimak i izlazim sa mladim slubenikom UNHCR-a da vidim srpskog
oficira sigurnosti u skladitu. Na prevodilac-vodi objanjava ovom srpskom policajcu opasnog
izgleda da ja nisam novinar i tome slino, i nakon ljutitog razgovora izgledalo je da je sve pod
kontrolom.
Na mladi vodi ovdje pokazuje dilemu. Kada ga pitam o porijeklu, on odgovara: Ne znam ta
sam. Nastavlja objanjavati da je njegova najblia porodica (roditelji, enina porodica, djed i baka)
hrvatska, srpska, jermenska, ruska, muslimanska i slovenaka mjeavina. ta da radim?, pita.
Imam tri izbora: otii, prikljuiti se vojsci ili pomoi narodu. Izabrao sam tree - za sada...

14. avgust: Izuzetan dan! Poinje sa glasnom bukom i pucnjavom ispred naih hotelskih soba.
Izlazimo i vidimo naoruane Srbe kako provode blagi oblik etnikog ienja tik pred novinarima
sa televizijskim kamerama. Snimamo cijeli prizor. Pred uperenim pitoljima Muslimani potpisuju
papire da predaju svoju linu imovinu ili susjedima ili u zamjenu za pravo da napuste Bosnu. Zatim
ih trpaju u autobuse koji idu prema granici iako nemaju garanciju da e uistinu moi napustiti zemlju.
Neki odlaze tiho, drugi plaui. Ovo je kraj njihovog ivljenja u podruju gdje njihove porodice
vijekovima ive.
Poslije ove strane scene, koja nas ostavlja potresenim i potitenim, uvlaimo se u bijela vozila
UNHCR-a. Nekoliko kilometara sjeverno od Banja Luke poinjemo viati strane biljege rata razorene kue du puta. Dok napredujemo prema prvim linijama, razaranje se poveava. Povremeno

nailazimo na kue koje su ostale potpuno neoteene u nizu razruenih - njihov stanar je Srbin, a ne
Musliman. Jasno je da takvo razaranje nije rezultat borbi nego sistematskog i metodinog pogroma u
kome Srbi obrauju svoje muslimanske susjede. Mora da je ovako bilo u Centralnoj Evropi i Rusiji
prije jednog vijeka, ali sada uz moderno oruje i komunikacije.
Mala i ivahna mlada Crnogorka iz UNHCR-a po imenu Senja, koja je godinu provela u Ft.
Collinsu, u Coloradu, u okviru razmjene studenata, vodi nas kroz horor pejsa. Kad god naiemo na
prepreku na putu, ona nam odluno nareuje da ostanemo u kolima i da ne snimamo. Zatim izlazi da
bi nam isposlovala prolaz pored straara uasnog izgleda, koji se vuku uokolo sa orujem.
Mukarci u ovoj zemlji ponaaju se kao da e biti impotentni ako ne nose pitolje. Oruje je dalo
mo onima koji su do nedavno bili mehaniari na benzinskim pumpama ili prodavai. Nikad nisam
vidio toliko oruja na toliko mnogo ljudi, ak ni u Vijetnamu i Kambodi.
Vozimo se u Sanski Most, prelazei gadnu kontrolnu taku na mostu. Po dolasku u kancelariju
lokalnog Crvenog krsta, deava se najgrozniji incident tog dana: jedan mukarac bijesnog izgleda, u
mokroj uniformi, sa Reebook patikama i s cigaretom u ustima, poinje da vie i divlje mae
poluautomatskim orujem u naem pravcu. Izgleda pijan. eli da posudi naa kola, a onda nas
izbaci negdje izvan grada - ili jo gore. Poslije estoke prepirke, Senja insistira da odemo do lokalne
policijske stanice gdje nam kae da ostanemo napolju a ona ulazi sama. ekamo itav sat dok nas sa
otvorenim neprijateljstvom posmatraju teko naoruani ljudi koji etkaju ispred policijske stanice.
Brinemo se za Senju, ali ona napokon izlazi urno nam govorei: Moramo odmah krenuti. Ovi ljudi
su veoma ljuti i veoma opasni. I mi urno kreemo za Zagreb, sa olakanjem ali i zbunjeni...
15. avgust: Odletjeli smo u Split. Nakon to smo se prijavili u ljupki hotel na obali, kreemo
za izbjegliko podruje odmah preko hrvatske granice u Bosni, uspinjui se kroz tipini mediteranski
pejsa, sa strmim stjenovitim planinama, kuama pored mora i malim selima. Ovi gradovi bi mogli
biti i u Italiji, odmah s druge strane Jadrana, ali me milicija tjera da vie mislim na Liban.
Stiemo u Posuje, grad preko bosanske granice. Na mjestu gdje su okupljene izbjeglice je
uasna zbrka. U koli i oko nje ima oko 3.000 muslimanskih izbjeglica koji su pobjegli iz podruja u
Bosni koja kontroliu Srbi, a zaustavili su ih Hrvati da ne preu granicu u Hrvatsku.
Pod vrelim suncem, dok nam nekoliko ena plaui u isto vrijeme kazuju svoje prie, izbjeglice
nam satima priaju o mukama kroz kakve su oni i njihove porodice proli. ene se okupljaju da nam
ispriaju kako su njihovi mukarci nestali, kako su odvedeni i vie ih nisu vidjele. Nigdje mladih
mukaraca. Neizdrljivo je sparno. Vraamo se u Split, iscrpljeni.
Za promjenu, odlazimo do drevnih rimskih ruevina, u blizini glavne ulice. U ovo doba godine
Split je obino prepun turista, ali sada ih je samo nekolicina, veinom Nijemci, koji izgledaju kao
strana hodajua uvreda onim jezivim dogaajima samo nekoliko kilometara dalje. Posjeujemo
Dioklecijanovu palau, iji je jedan mali dio pretvoren u crkvu.
Dok razgledamo, odvija se nezaboravna scena, u otrom kontrastu sa ostatkom dana. Pojavljuju
se dvije opatice i sjedaju za orgulje. Jedna mlada djevojka poinje da pjeva - proba za vjenanje.
Njen prelijepi glas ispunjava malu crkvu, odbijajui se o drevno kamenje. Zastajemo, zapanjeni.
Uasi Bosne su i daleko i ovdje. Ne moemo da se otrgnemo. Ako bi ovi trenuci ljubavi, porodice i
tradicije mogli potrajati, moda bi mogli ispuniti prostor kojim vlada rat u ovoj samorazarajuoj
zemlji.

16. avgust: Zagreb. Veera je opet u bifeu Intercontinentala, gdje nam se pridruuje Steve
Engelberg, impresivni dopisnik The New York Timesa. Nudi neka razmiljanja: oni koji bi mogli
zamijeniti Miloevia vjerovatno bi bili gori; Vance je napravio sjajan posao zaustavivi hrvatskosrpski rat; postoji ozbiljna opasnost od evropskog islamskog radikalnog pokreta ako se ovaj rat ubrzo
ne zaustavi.
NEW YORK: 23. avgusta 1992: Putovanje je zavreno. Kao i uvijek, njujorki problemi su
tako zahtjevni da je teko natjerati ljude da se zabrinu zbog bijede koja vlada hiljade kilometara
dalje. Ali se ne slaem sa argumentom da se ne moemo suoiti sa tim dalekim problemima kada
imamo tekoa kod kue. Takvo miljenje vodi do neprihvatljive globalne trijae. Nae drutvo je jo
dovoljno bogato da bi se suoilo sa spoljnjim svijetom, ak i nakon kraja hladnog rata.
Ovo putovanje me je smorilo. Jo od Vijetnama nisam naiao na tako teak ili silovit problem.
Ispriao sam Strobe Talbottu, koji je u to vrijeme bio uvodniar u Timeu, da bi Bosna, ako bi dolo
do promjene u administracijama, bila najgora mogua ostavtina - to bi bila osveta Georgea Busha i
Larry Eagleburgera ako pobijedi Clinton. Prije putovanja i The Washington Post i Newsweek su me
zamolili da za njih piem o putovanju. Sada sam jedva ekao da to uinim. Tekst u Newsweeku,
objavljen 17. septembra 1992, oznaio je moj prvi pokuaj da predloim tok akcije u Bosni:
Po svojoj dotadanjoj neadekvatnoj reakciji, Sjedinjene Drave i u jo veoj mjeri Evropska
zajednica moda podrivaju ne samo snove o posthladnoratovskoj zajednikoj evropskoj kui, nego
bacaju sjeme za jo jednu eru tragedije u Evropi.
Ne da je tako strana budunost neizbjena... Kada bi Evropljani i Sjedinjene Drave pokazali
odvanost i snagu, ne bi bilo potrebe da se ostvare najgori mogui scenariji... (Ali) ako se rat nastavi
i Srbi uspiju u permanentnom reduciranju Muslimana na malu dravu ili kantonman u Bosni koja je
podijeljena izmeu Hrvatske i Srbije, trenutne posljedice e biti uasne - a dugorone ak gore. Za
kratko vrijeme, Muslimani e biti otjerani iz podruja u kojima su vijekovima ivjeli, uz bezbroj
hiljada poklanih, esto od strane njihovih dugogodinjih susjeda. Stotine hiljada, moda preko milion
izbjeglica bie stjerani u svjetsku zajednicu koja ve posre pod ogromnim izbjeglikim bremenom u
Africi, na jugoistoku i jugu Azije... Veina posmatraa vjeruje da nita ne moe odvratiti Srbe osim
akcija koje podiu cijenu njihove genocidne politike do neprihvatljivog nivoa.
ta bi ovo moglo znaiti u praksi? Prvo, meunarodni (vjerovatno Ujedinjene nacije) posmatrai
treba da budu rasporeeni du granica a odmah na Kosovu i u Makedoniji, prije nego to se borbe
proire na ova dva kritina regiona...
Druga mogunost bila bi promjena pravila sadanjeg embarga na sve uesnike - koji u praksi ide
u prilog Srbima koji kontroliu stari jugoslovenski vojno-industrijski kompleks - tako da Bosanci
mogu dobiti vie oruja s kojim bi se branili...
Treba razmotriti i druge akcije, ukljuujui bombardovanje mostova koji Srbiju povezuju s
Bosnom i napade na srpske vojne ciljeve. Takve akcije isto tako mogu za kratko vrijeme poveati
nivo nasilja. Ali kako Zapad ne namjerava ili ne eli uputiti svoje trupe u rat, nepravedno je
Muslimanima uskraivati sredstva s kojima bi se branili...
Svaki dan nastavka ubijanja smanjuje anse za sprjeavanje dugorone tragedije. ta bi Zapad

sada radio da su vjerska ubjeenja boraca obrnuta i da muslimanske snage sada nastoje unititi dva
miliona hriana i/ili Jevreja u opsadi?

KAMPANJA 1992.
Godine 1988. podrao sam senatora Ala Gorea tokom izborne kampanje, povremeno putujui s
njim. Iako je njegova kampanja kasno poela, imala je sjajan poetak ali je naila na ogromne i, kako
se ispostavilo, nepremostive prepreke kada je dolo do kandidatskih skupova u nekim kljunim
sjevernim dravama, posebno u New Yorku, gdje sam proivljavao teke dane s njim, njegovim
timom za kampanju i najuom porodicom.
Rekao sam Goreu da u ga ponovo podrati ako se kandiduje 1992. Kada je odustao od
kandidature - najvie zbog posljedica automobilske nesree u kojoj je njegov sin zamalo nastradao nisam bio angaovan sve dok nekoliko bliskih prijatelja nisu poeli privlaiti moju panju na
guvernera Billa Clintona iz Arkansasa, koga sam jedva poznavao.
Prvo je to bio Strobe Talbott, koji je bio Clintonov cimer na Oxfordu gdje su obojica bili
studenti Rhodesa. Strobe, prijatelj iz vremena Carterove administracije kada je pratio State
Department, nije se mogao ukljuiti u kampanju poto je jo bio u Timeu - ali je njegova supruga
Brooke Shearer poela raditi za Hillary Clinton s kojom je putovala tokom velikog dijela kampanje.
Drugi novinar koga sam dobro poznavao, Joe Klein, koji je napisao seriju uvodnika da bi se privukla
panja na Clintona, rekao mi je da je guverner Arkansasa najuzbudljiviji demokrata u njegovoj
generaciji. Trei je bio Samuel Berger (opte poznat kao Sandy), partner u vodeoj advokatskoj firmi
u Washingtonu i bivi kolega iz vremena kada je Vance bio u State Departmentu.
Sreo sam guvernera Clintona i njegovu suprugu Hillary prigodom nekoliko drutvenih dogaaja u
New Yorku, poetkom jeseni 1991, a najednom sam ga i predstavio. Poslije radnog doruka sa
veoma otmjenim i, inilo mi se, veoma mladim saradnikom po imenu George Stephanopoulos, pozvao
sam Sandy Bergera i rekao mu da sam spreman podrati guvernera Clintona kako god mogu.
Berger je predvidio da e predsjednik Bush nastojati predstaviti guvernera Clintona kao
neiskusnog i nekvalifikovanog za pitanja nacionalne sigurnosti - ova je tehnika sjajno djelovala kod
republikanaca u mnogim ranijim kampanjama, ukljuujui i Reaganovu pobjedu 1980. nad Jimmy
Carterom i Bushovu nad Michaelom Dukakisom 1988. Da bi ovo osujetio, Sandy je elio formirati
malu grupu koja e prvo raditi na pitanjima nacionalne sigurnosti. Jezgro grupe koju je Berger imao
na umu trebala su initi nas dvojica i njegov bivi ef iz Vanceovog State Departmenta, Tony Lake.
Sandy je mislio da e Tony, koji je predavao na Mount Holyoke, imati vie raspoloivog vremena
nego ijedan od nas, a ako u jesen uzme odsustvo mogao bi sve vrijeme posvetiti kampanji dok bismo
mu mi pomagali. Meutim, Lake je u poetku oklijevao jer je planirao pisati knjigu o kampanji a ne u
njoj uestvovati. Sandy me pitao da li bih mogao pozvati Tonya i pomoi da ga ubijedim da prihvati
izazov.
Bilo mi je zadovoljstvo da to uinim. Tony Lake i ja smo ve dugo bili bliski prijatelji. Zajedno
smo 1962. stupili u Ministarstvo spoljnjih poslova, zajedno smo uili vijetnamski i zajedno sluili u
Vijetnamu. Tokom nae karijere ja sam ga, uz njegovu podrku, naslijedio prvo kao pomonik
ambasadora u Saigonu, a zatim kao pomonik ovjeka broj dva u State Departmentu Nicholasa
Katzenbacha, u vrijeme Johnsonove administracije.

Bio sam na elu istranog komiteta koji mu je dao mjesto direktora International Voluntary
Services Meunarodne dobrovoljne slube), male privatne organizacije sline Peace Corps
(Mirovnom korpusu). U Saigonu 1964. pripremio je sve za moje vjenanje; bio sam kum njegovom
drugom djetetu, lako vie nismo bili bliski kao ranije - s obzirom na vrijeme i razliite staze u
karijeri nakon 1980 - ostali smo u stalnoj vezi i zajedno radili trideset godina.
Ubrzo nakon naeg razgovora Tony je otiao u Little Rock, da bi se sreo sa kandidatom. Sastanak
je bio uspjean i Tony je brzo krenuo.
Poruka Clintonove kampanje bila je, to je openito poznato, usmjerena na ekonomiju. Ipak, nije
bilo pametno ne osporiti Bushovo vostvo u spoljnjoj politici - pogreka koja je gadno nakodila
Dukakisu 1988. Da bismo razrijeili ovu dilemu, tim je guverneru Clintonu i senatoru Goreu
predloio dvokraki pristup spoljnoj politici. S negativne strane, oni bi kritikovali Bushov dosadanji
rad; nismo smatrali da je to tako nepovredivo, kako je vladalo uvjerenje. S pozitivne strane, guverner
Clinton bi predstavio stavove koji bi pokazali da on, za razliku od Busha, malo vie gleda unaprijed.
Kako se ova strategija uobliila u ljeto 1992, pitanje koje se postavilo kao najodlunije - jer se
uklapalo u oba dijela ove strategije - bila je Bosna.
Tragedija u bivoj Jugoslaviji nenadano je prodirala u svijest svijeta. Nekako u isto vrijeme,
kada sam tamo prvi put otiao ljeta 1992, svijet je poeo gledati okantni film o ispijenim
zarobljenicima u sjevernoj Bosni dok zure u nepominu kameru kroz ograde sa bodljikavom icom,
scene pravo iz Drugog svjetskog rata - a ipak se deavaju sada.
Guverner Clinton je krenuo u napad. Kritikujui Bushovu administraciju zbog okretanja lea
nasiljima nad osnovnim ljudskim pravima i sporosti da ovo shvati, pozvao je predsjednika Busha
da pokae stvarno vodstvo i zatraio zrane udare na Srbe, ako je potrebno uz podrku Sjedinjenih
Drava, ako nastave sa blokiranjem humanitarne robe ljudima zatvorenim u Sarajevu.
Predsjednik Bush je uzvratio vatru, napadajui svog protivnika zbog nepromiljenog pristupa,
to ukazuje da je bolje da Clinton uradi neto kod kue. Meutim, ve poetkom avgusta, dijelom
kao odgovor na kritiku, Bushova administracija je prilagodila svoju politiku, zahtijevajui od Vijea
sigurnosti Ujedinjenih nacija da, ako je potrebno, upotrijebi silu kako bi se u Bosnu dostavila
humanitarna pomo. Ali, Clinton je nastavio s pritiskom prilikom govora u Los Angelesu, 14. avgusta
(istog dana, koje li sluajnosti, kada sam bio u Banja Luci), obeavajui da e od Sjedinjenih
Drava napraviti katalizator za kolektivni stav protiv agresije. U svijetu promjena, rekao je,
sigurnost polazi od inicijative a ne od inercije. Nita od ovoga nije ostavilo poseban utisak na
amerike birae, ali je pobudilo dosta panje u Evropi.
Kao to sam rekao Tonyu i Sandyu, bili su to ispravni i smjeli stavovi, i moralno i politiki, i
obojica su zasluili pohvalu zbog svog prijedloga. Rekao sam da postoji samo jedna bojazan: Da li
e predsjednik Clinton ispuniti ono to je kandidat Clinton predloio? Ponosei se to je uspio da
guverner Clinton zauzme ove stavove, Lake je izrazio uvjerenje da e oni predstavljati dio politike
ako Clinton bude izabran. Imajui ovo na umu, nakon putovanja, 23. avgusta, kandidatima sam
napisao memorandum:
Guverneru Clintonu, senatoru Goreu
(preko Tony Lakea i Sandy Bergera)
alje: Richard Holbrooke

Predmet: Biva Jugoslavija

...ta god da se dogodi do kraja ove godine, izvjesno je da e sljedea administracija biti
suoena sa problemom nesigurnih politikih, stratekih i humanitarnih razmjera. Stoga vam elim
obratiti panju na sljedee:
1. Reakcije Bushove administracije bile su neuvjerljive i neadekvatne...
2. Panja tampe, nastojanja meunarodne humanitarne zajednice i zakanjeli odgovor evropskih
lidera i predsjednika Busha moda su usporili strasnije aspekte situacije, ali samo neznatno...
3. Vaa javna saoptenja izmijenila su situaciju, posebno pourujui Bushovu administraciju da
uini vie nego to bi inae uinila. Ona su takoe protumaena kao znak da ete, ako budete
izabrani, slijediti otriju politiku prema srpskoj agresiji, stoje pravi signal koji treba uputiti svim
stranama...
Ovo nije izbor izmeu Vijetnama i neangaovanja, kako je to predstavila Bushova
administracija. Mnogo toga se moe preduzeti sada, ukljuujui dizanje embarga na oruje
Bosancima, rasporeivanje posmatraa UN na granice Kosova i Makedonije... Ako se sada nita ne
uini, rizikuje se daleko vee i skuplje angaovanje kasnije.
U sedmicama nakon Clintonove izborne pobjede, rijetko sam se uo sa mojim kolegama iz
kampanje; ljudi s kojima sam provodio sate sada su se zatvorili na prelaznim sastancima u Little
Rocku ili su i inae bili nedostupni. Na pitanje predstavnika predsjednike tranzicione grupe sa
sjeditem u Washingtonu ta oekujem da radim u Clintonovoj administraciji, odgovorio sam da,
osim ako mi ne bude ponueno mjesto zamjenika dravnog sekretara, a to je bilo vie nego
nevjerovatno, vie volim ostati obian graanin New Yorka i preuzimati specijalne pregovarake
dunosti za Administraciju - to je uloga strunjaka za rjeavanje diplomatskih pitanja. Jo od mog
iskustva u Parizu 1968. kao mlaeg lana pregovarakog tima o Vijetnamu pod Averellom
Harrimanom i Cyrusom Vanceom, elio sam se ogledati u najteim pregovorima u svijetu. U to
vrijeme, rekao sam, inilo mi se da je najee u Bosni; zanimalo bi me da budem ameriki
pregovara o ovom problemu, poloaj koji nije postojao u Bushovoj administraciji.
Tih sedmica Strobe Talbott i Brooke Shearer bili su u stalnom kontaktu. Nakon to je Strobe
zbog porodinih razloga odbio ambasadorski poloaj u Rusiji, izabrani predsjednik je zamolio svog
27

biveg cimera sa Oxforda da bude visoki savjetnik za odnose sa bivim Sovjetskim Savezom. Bio
je to za njega savren posao; za to se nesvjesno pripremao najvei dio ivota, studirajui ruski jezik i
knjievnost i napisavi seriju vanih knjiga o ameriko-sovjetskim odnosima. Pomogao sam mu da
sklopi preporuke, to bi mu dodijelilo veu ulogu od one koju su imali prethodni visoki savjetnici za
sovjetska pitanja, poloaj koji je postojao u mnogim administracijama, ali uvijek kao radnja koju
vodi jedan ovjek. Kako se Sovjetski Savez raspao na petnaest nezavisnih drava, postojei Biro za
evropska i kanadska pitanja nije mogao obavljati dodatne obaveze. Predloili smo osnivanje
posebnog ureda koji e nadgledati odnose sa bivim sovjetskim republikama, a koji e biti i usko
povezan sa starim Evropskim biroom. Uprkos prigovorima birokartije, poeo je s radom naredne
godine pod njegovim vostvom i uz podrku sekretara Christophera.

28

BOI U KAMBODI, NOVA GODINA U SARAJEVU

Sredinom decembra, Tony Lake me je pozvao da mi kae da e biti predsjednikov savjetnik za

nacionalnu sigurnost. Ljudi koji nisu shvatali na komplikovani odnos, nabacivali su da smo Tony i ja
konkurenti za taj poloaj, ali istina je bila drukija. Kako su to i Tony i Sandy znali, podravao sam
Tonya za ovaj poloaj. Njegovo iskustvo iz vremena kada je bio pomonik Henryja Kissingera u
Nixonovoj Bijeloj kui - na taj poloaj dao je ostavku 1970, u znak protesta zbog invazije Kambode
- pruilo mu je savrenu preporuku za ovaj zahtjevni posao. Osim toga, kako sam rekao Tonyu, nisam
se elio s njim takmiiti; elio sam s njim raditi, kao to smo esto radili u prolosti, uvijek uspjeno.
Za vrijeme veere, u kuhinji u kui prijatelja u New Yorku, estitao sam Tonyu i ponudio mu svu
pomo koju zatreba. Kada me je upitao ta bi me zanimalo, ponovio sam moj razgovor sa
zvaninikom iz tima za tranziciju i spomenuo Bosnu. Zavrili smo s prisjeanjima o dugom putu koji
je vodio od Saigona do njegovog novog posla - posla njegovih snova - i Tony je zavrio sa
obeanjem da emo ostati u vezi.
Osjeajui se odvojenim od uzbuenja koje je zahvatilo Washington, odluio sam se za
neuobiajeno putovanje u sezoni odmora, ali koje se uklapalo u moje raspoloenje. Boino vee
proveo sam u Bangkoku, plovei rijekom na brodu- restoranu s grupom tajlandskih zvaninika i
senatorom Samom Nunnom i njegovom suprugom. Bilo je to jedno od onih posebnih iskustava meu
izmijeanim kulturama koje Azija nudi Amerikancima: pjevali smo boine pjesme i sluali jednog
tajlandskog biznismena kako iskazuje svoju ljubav prema Sjedinjenim Dravama recitujui nam, rije
po rije, inauguralno obraanje predsjednika Kennedyja. Sljedeeg jutra odletio sam u Pnom Perth,
izmueni glavni grad Kambode, da provedem Boi sa Timom Cameyom iz spoljnih poslova, koji je
bio odreen da radi oko izbora pod pokroviteljstvom UN. Tokom dana dugo sam razgovarao sa
visokim predstavnikom UN u Kambodi Yasushi Akashiem, koji je uradio dobar posao u skoro
nemoguoj situaciji. U to vrijeme sve su to bili jednostavno zanimljivi lini razgovori sa prijateljima,
ali su kasnije poprimili drugo, dublje znaenje: kada je 1995. zapoela moja diplomatska misija,
Akashi je bio visoki predstavnik generalnog sekretara UN za bivu Jugoslaviju i naa ranija
povezanost se pokazala dragocjenom. I Carney, koji je postao ambasador u Sudanu, kasnije e biti
dio naeg tima za planiranje za zavrne pregovore, savjetujui nas kako nadgledati izbore odmah
nakon rata.
Poslije jo jednog dana u jugoistonoj Aziji, ve odavno jednom od mojih omiljenih dijelova
svijeta, otiao sam u Zagreb, mislei kako 1992. moda niko drugi na zemlji ne bi proveo Boi u
Kambodi a Novu godinu u Bosni. Kako je to rekao moj najstariji sin David: Ko bi drugi i poelio
da napravi takvu ludost?
Prvi dodir sa Krajinom. Dvadeset osmog decembra 1992, istog poslijepodneva kada sam stigao
u Zagreb, dobio sam poziv da se sastanem sa ministrom spoljnih poslova Hrvatske, Matom Graniem.
Bio je to moj prvi sastanak sa ovjekom koji je ve bio kljuna figura u pregovorima i s kojim u
kasnije provesti mnoge sate. Proelav, besprijekorno odjeven, armantan i uglaen pozdravio me je i
skoro odmah poeo objanjavati zato je neizbjean novi rat izmeu Srbije i Hrvatske, ako
Ujedinjene nacije ne ispune svoje obaveze prema Vanceovom planu i vrate Krajinu punopravnim
vlasnicima.
Grani me je posjeo na sofu - tano na isto ono mjesto gdje sjedi Cy Vance, rekao mi je ne

krijui ponos - i izvadio ogromnu mapu njegove zemlje. Savlaujui se ali odluan, Grani je zatim
opisao kako su Srbi iskoristili Vanceov plan kao pokrie da istjeraju Hrvate s njihove zemlje u
Krajini. Srbi su osvojili preko dvadeset pet posto nae zemlje, rekao je Grani. Prije rata, u
Krajini je bilo dvije stotine i devedeset pet hiljada Hrvata. Sada ih je samo tri hiljade pet stotina.
Ovo je naa zemlja. Ovo je naa drava. Srbi su nau zemlju presjekli skoro napola. Ovo je za nas
potpuno neprihvatljivo.
Graniev blagi, skoro popustljivi stil bio je u otrom kontrastu sa njegovim rijeima. Ako Srbi
mimo ne vrate Krajinu, rekao je, njegova zemlja e morati opet ratovati. Dok su se Granieve ruke
brzo kretale preko ogromne mape ispred nas, ocrtavajui izgubljenu teritoriju Hrvatske, pomislio
sam da su se Francuzi ovako osjeali zbog Alsacea-Lorrainea, koje su Nijemci pripojili poslije rata
1870-1871, sve dok ih nisu ponovo vratili poslije Prvog svjetskog rata; kao to je Henry Kissinger
29

napisao, nastojanje da se povrati taj region pothranjivalo je francusku politiku pola vijeka.
Grani je ostavljao utisak da e se rat za povrat Krajine desiti najkasije u ljeto 1993. U stvari,
proi e dvije i po godine prije nego to Tuman napadne. Ipak, nikad neu zaboraviti taj razgovor
koji me je prvi upozorio na apsolutno nepopustljivu odlunost vlade u Zagrebu da ponovo vrati svaki
pedalj svoje teritorije.
Drvena figura. Dok sam bio u Zagrebu, posjetio sam nekoliko izbjeglikih kampova u pratnji
Stephanie Frease, predane mlade Amerikanke iz Clevelanda koja je radila sa izbjeglicama a uz to
savreno govorila hrvatski. Jedan od njenih roditelja bio je Srbin a drugi Hrvat i sve dok nije poeo
rat ivjela je u Clevelandu, skoro nesvjesna neprijateljstva izmeu dva naroda. Posjetili smo
izbjegliki kamp u Karlovcu, oko sat od Zagreba, gdje smo sluali jezive prie o tome kako su Srbi
izvodili etniko ienje u Bosni. Pria za priom odraavala je zbunjenost Muslimana; opisivali su
kako su u ljeto 1992. neki Srbi s kojima su decenijama ivjeli i radili krenuli na njih. Stephanie je
grcala u suzama dok je prevodila.
Meu onima s kojima smo razgovarali bio je jedan mladi ovjek koji se predstavio kao pekar iz
Sanskog Mosta. Iznenada je ispod tankog madraca izvukao plastinu kesu i pruio mi dvije paljivo
uvijene drvene figure. Izrezbario sam ih komadiem slomljenog stakla dok sam bio u logoru
Manjaa, rekao je, da bih pokazao kako smo morali stajati tokom dana, sputene glave i ruku
vezanih na leima. inilo se kao da male figure u mojoj ruci gore od boli i snage. Promrmljavi
neto o njihovoj snazi i ljepoti, poao sam da ih vratim. Ne, rekao je. Molim vas, ponesite ih u
svoju zemlju i pokaite ih vaem narodu. Pokaite Amerikancima kako su postupali s nama. Recite
Americi ta nam se deava.
Kada sam se sedmicu kasnije vratio u New York, ponio sam drvene figure na intervju u Charlie
Rose show i pokazao ih prema kameri. Koji dan kasnije, urednik The New York Times Magazinea
Jack Rosenthal zamolio me je da na cijeloj strani objavi kolor fotografiju jedne od figura, zajedno sa
kratkim opisom o tome kako sam je dobio. Godine 1993, IRC ju je reprodukovao na bronzanoj
ploici koju svake godine dodjeljuje za doprinos u radu za pomo izbjeglicama. Pekaru se ispunila
elja - i 1995. IRC je meni dodijelio nagradu.
Sarajevo. Poslije posjete izbjeglikom kampu, Stephanie i ja smo odletjeli u Split, gdje smo

odsjeli kod predstavnika IRC-a, a onda 30. decembra krenuli u unutranjost Bosne. Dan smo proveli
u vonji kroz strme i stjenovite klance koji su uvijek u Jugoslaviji predstavljali teak teren za vojne
operacije, esto se zaustavljajui da bismo porazgovarali sa meunarodnim humanitarnim radnicima
- inspirativna grupa mukaraca i ena iz mnogih zemalja - i uli prie porodica razdvojenih ratom,
Kada je pao sumrak, krenuli smo prema Vitezu gdje smo planirali prenoiti, pogledati kako se
odvija rad sa izbjeglicama i vratiti se na more. Meutim, ponovo je sluaj izmijenio moje planove.
Kada smo stigli u Vitez, ekala me je telefonska poruka Lionela Rosenblatta koji se sluajno u tom
momentu nalazio samo sat dalje, u Zenici, i koji je saznao da smo se uputili u njegovom pravcu.
Lionel je putovao sa Sylvanom Foa, glasnogovornicom za tampu pri UNHCR-u. Namjeravali su
sljedeeg dana ui u Sarajevo, pa su nas pitali da li bismo im se htjeli prikljuiti. Naravno, potvrdno
smo odgovorili.
Rosenblatt, najdinaminija osoba koju sam poznavao u radu sa izbjeglicama, tokom ranije dvije
decenije obiao je zemaljsku kuglu, odlazei svuda gdje su problemi najvei - Kamboda, turskoiraka granica, Somalija i sada Bo'sna - nastojei privui panju javnosti i podrku za pomo
izbjeglicama. Njegova mala neprofitna humanitarna organizacija, Refuges International, stekla je ime
vrei pritisak - ili, da ba ne uljepavamo, salijeui - na vlade irom svijeta da uine vie za
30

njihovo neeljeno izbjegliko stanovnitvo.

Da bismo sljedeeg dana dospjeli do Sarajeva, te noi morali smo voziti do Zenice. U noi bez
mjeseine, na otroj okuci, na putu izmeu Viteza i Zenice, nae vozilo je nailo na led, prevrnulo se
za punih 360 stepeni i onda udarilo o blatnjavi nasip, samo koji centimetar od pada u ledenu vodu, sa
est metara visine. Kada smo se pribrali, odvezli smo se u Zenicu, gdje smo zatekli Lionela i Sylvanu
na veeri u tmurnom hotelu International, sjedei meu vojnicima i civilnim humanitarnim radnicima.
Da bismo doli u Sarajevo, moraemo putovati preko teritorije pod kontrolom Srba u oklopnim
vozilima Ujedinjenih nacija. Prema sporazumu postignutom izmeu UN i Srba koji su kontrolisali put,
bile su nam potrebne akreditacije UN. Svi u naoj grupi imali su te papire osim mene.
Sa uobiajenom dosjetljivou i drskou, Lionel je rijeio problem. Iz svoje torbe izvukao je
aroliku kolekciju mutnih fotografija i nakon razmiljanja izabrao jednu. Pokazalo se da Lionel nosi
kolekciju fotografija za ba takvu priliku Ovo bi trebalo da upali, najavio je dok sam zaprepateno
gledao fotografiju, mislei kako uopte ne lii na mene.
Ujutro, Lionel je od jednog od svojih mnogih prijatelja dobio praznu UN karticu - inilo se da
svakog pozna - i za mene napravio UN akreditaciju, koristei upalja da bi uvrstio neku plastiku
koju je naao. Promatrajui s divljenjem i strepnjom Lionelovo djelo, pomislio sam na Mila
Minderbindera, lik iz Catch-22, koji je prodavao jaja objema stranama u Drugom svjetskom ratu.
Opremljen sa ovom veoma sumnjivom identifikacijom, krenuli smo u naem vozilu do Kiseljaka.
Toliko smo mogli prei bez ovlatenja UN; posljednju fazu putovanja, koja je ila preko srpskih
linija, trebalo je prei u oklopnom UN vozilu. Poto smo kupili hranu u prodavnici u blizini baze UN,
s namjerom da je podijelimo u Sarajevu, nas etvero smo se zgurali u danski transporter; ja sam sjeo
naprijed, sa kacigom na glavi, trudei se da budem nevidljiv. Dok smo ili prema glavnom
bosanskom gradu, etiri do pet puta zaustavljani smo na srpskim kontrolnim takama, gdje su
mukarci i ene - neke previe naminkane za novogodinji doek - s pukama kopkali po
unutranjosti vozila i pregledali nae akreditacije. Tek mnogo kasnije shvatio sam koliko je to
putovanje bilo opasno.

Danci su nas ispustili ispred zgrade PTT Inenjeringa u Sarajevu, gdje su radili novinari i veina
humanitarnih radnika. Dok smo izlazili iz APC-a i mirkali na krtom poslijepodnevnom suncu,
polako je prola crna limuzina, praena bijelo obojenim tenkom UN i hordama novinara. Pogledavi
u zatamnjene prozore limuzine, samo za trenutak vidio sam umornog Cy Vancea kako zuri pravo
ispred sebe sjedei na jednoj strani automobila i generalnog sekretara UN Boutrosa Boutrosa-Ghalia
na drugoj. Vance me nije vidio kroz tamno staklo, niti bi me prepoznao u tekom pancimom prsluku i
kacigi, upakovanog zbog cie zime i blatnjavog. Bio je to neobian osjeaj vidjeti biveg efa iza
armiranog stakla oklopnih kola upravo u momentu kada sam u APC-u stigao u Sarajevo - tako blizu, a
ipak tako daleko.
Dva dana u toj paklenoj rupi ostavila su na mene doivotne utiske. Te zime, ljudi su spaljivali
svoje knjige i namjetaj (obino poinjui s plakarima i policama za knjige) da bi se ugrijali. U
Sarajevo je stizalo neto hrane, ali je slabo raspodijeljivana, posebno u perifernim dijelovima. Mraz
je ujedao i inio ljude slabim. Tako brzo je sisao snagu da je svaka druga aktivnost, kao to je
uzimanje hrane iz distributivnog centra, bila krajnje teka. Pucnjava (streljako oruje, mitraljezi,
minobacai, snajperi, artiljerija) bila je skoro neprestana i razorno je djelovala na izuzetno hrabre
stanovnike Sarajeva. Humanitarni radnici meunarodne zajednice i novinari bili su okupljeni na tri
bijedne lokacije - zgrada PTT, uniteni i groteskni Holiday Inn i aerodrom, a svi pod uestalom
snajperskom vatrom. U svakoj ulici bila su nabacana unitena vozila, prevrnuta i raznesena, nisam
vidio nijednu zgradu koja nije bila oteena. Nigdje nije bilo vode za pie osim na nekoliko lokacija,
od kojih su neke bile snajperske mete. Srbi su razorili neke dijelove grada, Muslimani druge; na
nekim mjestima, dvije strane bile su razdvojene samo jednim blokom.
Usred ovog pakla, agencije UN, ukljuujui vojnike UN (poznate kao UNPROFOR ili Zatitne
snage Ujedinjenih nacija), pregovarale su o sadraju i veliini svakog humanitarnog konvoja sa
bosanskim Srbima koji su proputali oko polovine onog to je bilo potrebno da stigne u grad, upravo
koliko je dovoljno da svijet ne zatrai odlunu vojnu akciju. Bilo je isto kao da su UN pregovarale sa
krvnicima grada da li e smrt Sarajeva biti izgladnjivanje ili smrzavanje, spora ili brza. Doputajui
bosanskim Srbima da odrede ta moe ui, UN su, u stvari, postale nenamjeran sauesnik srpske
politike. U izvjetajima za tampu, UNHCR se hvalio o koliini hrane koju je unosio, a ne o
neadekvatnosti sistema ili smrtnosti.
Iz mog dnevnika:
Jedan sat ujutro, 1. januara 1993, Sarajevo - Dok stie svom kraju ova najudnija
novogodinja no, ja sam u Holiday Innu, u sobi hladnoj kao led, bez vode, s malom elektrinom
lampom koja se pali i gasi bez upozorenja, oslukujui zvuk snajperske vatre (ili je to slavlje?).
Ovaj Holiday Inn je jedan od najneobinijih hotela. U upljem lobiju/atriju je hladno kao
led, mrano i turobno. Gornji spratovi su pod stalnom vatrom, sa zjapeim rupama na spoljnjim
zidovima. Gornji spratovi su zatvoreni za goste, poto su borbe u lnnu napravile od njih klanicu
i jo ima krvi po sobama.
Naravno, nema ni liftova ni posluge. Nosimo prtljag u nae ledene sobe. Jedemo u trpezariji
hotela sa Johnom Bumsom iz The New York Timesa, stranim dopisnikom starinskog kova. Prvi
put sam ga upoznao u Aziji. Hrabar je, moda ak ludo hrabar i upravo ovjek za novogodinje
vee u Sarajevu. Ulaze i drugi reporteri i prostorija se postepeno ispunjava bunom gomilom
puaa, koji svi redom kritikuju Boutrosa- Ghalia zbog njegove predstave na dananjoj

konferenciji za novinare. On je uistinu izjavio da bi mogao nabrojati najmanje deset mjesta na

svijetu u kojima je gore nego u Sarajevu - veoma neobina i neodmjerena izjava bilo gdje, a
posebno ovdje.
Nakon veere, Burns nas poziva da s njim poemo na jednu lokalnu novogodinju party.
Tako se zavrava 1992, u prepunom, bunom i veoma zadimljenom mjestu nazvanom Rupa u
zidu - jer, da bi se tu dolo mora se proi kroz rupu u zidu nastaloj od granate. Dupke je puna
mladih ljudi koji pleu, viu, piju i nastoje zaboraviti moru oko sebe. Mjeavina reportera, ljudi
iz UN i mladih Sarajlija koji s njima rade ili ih poznaju. Pleu grozniavo na Rolling Stonese,
polijevaju se pivom u pono i neprestano se grle... Djevojke su prelijepe, ali sve beznadeno
odie melanholijom. Da li je ovako bilo sa panskim graanskim ratom, tom izgubljenom
romantinom borbom?
Podne, 1. januara 1993 - Ustajemo u 7.30, ne muimo se da se obuemo jer smo spavali
potpuno obueni; ne trudimo se da se umijemo jer nema vode; silazimo na doruak - sjajna olja
aja, malo pljesnivog sira i dva odvratna komada dimljene kobasice. Oekuje se velika oluja.
Zagovaram da krenemo rano, ne mogu da pokrenem moj smrznuti mozak i nakon odjavljivalja iz
Holiday Inna (samo gotovina), vozim se u oklopnim kolima do PTT-a, gdje vidimo djecu kako
prebiraju po krhotinama i prose na cii zimi... Dok prolazimo grad, esto se uje vatra iz
automatskog oruja. Prolazimo pored novinske kue, nekad ponosnog tornja, koja je sada skoro
31

sravnjena. Ali iz podruma ljudi jo uvijek iznose dnevni list. Neki ovjek sjedi na ostacima
jednog od gradskih autobusa, drei glavu u rukama, vjerovatno pijan od prethodne noi.
U mekoj koi (vozilo koje nije oklopno) jurimo prema aerodromu, krivudajui preko
mosta na kome je snajperska vatra ubila tako mnogo ljudi, vukui se kroz kontrolne take, pored
prevrnutih kamiona i autobusa i preko zaleenog puta.
2.30 poslijepodne: Jo smo na Sarajevskom aerodromu, ekajui usred sve vee smuenosti
i napetosti. Britanski i kanadski avioni su otkazani u posljednji as; jedan ameriki vojni avion
odbio je da nas primi; pria se da se Bosanci grupiu po brdima oko aerodroma i da je UNHCR
odmah naredio evakuaciju svog osoblja iz Sarajeva.
Kao i u Vijetnamu, veliki dio rata je besmisleno ekanje, ali ekanje u vrijeme rata je udan
paradoks. ula su izotrenija zvog poveanog osjeaja opasnosti, ali u isto vrijeme
nevjerovatno rasipanje vremena i truda.
Zagreb, kasnije: Skoro neopisivo umorni, iz Sarajeva izlazimo prije nego to se smrklo.
Posada naeg kanadskog aviona, oito u velikoj urbi da krene, gura nas u avion. Jedan lan
posade u trbuhu C-130 vie na nas, Idemo. Drite se. Uzlijeemo vertikalno!, i brzo se vee.
Avion brzo naputa zemlju ali se u poetku ne die, lebdei oko dva metra iznad tla sve dok nije
stigao tik do kraja piste. Tada, uz strahovitu silinu, skoro kao da se uspravno digao u zrak,
odjedrio je iznad brda naikanih srpskim snajperima i moda nagomilanim bosanskim trupama.
Sletivi u Zagrebu, uputili smo se pravo u hotel Intercontinental. Nikad mi tu nije izgledao
tako arobno. Upalio sam televiziju i uo kako CNN govori o poetku velike ofanzive.
U New York sam se vratio sa osjeajem da se neto mora brzo uiniti. Moj prijatelj Leslie Gelb,
tada uvodniar u The New York Timesu, upozorio me je da Clintonov tim, usred delikatnog menueta

oko svojih meuodnosa, ne eli uti niije gledite o Bosni. Predosjeajui ovaj problem dok sam
sjedio smrzavajui se na Sarajevskom aerodromu, napisao sam u svoj dnevnik: Ako novi tim ne
sazna moje gledite, neu dovoljno uiniti da pomognem oajnim ljudima koje sam upravo vidio; ali
ako forsiram moje gledite, izgledau suvie agresivan. Osjeam se kao u zamci.

MEMORANDUM 1993.
Trinaestog januara 1993, jednu sedmicu prije nego to e preuzeti poloaj, uputio sam dugi
memorandum Warrenu Christopheru i Tonyu Lakeu. Evo kako poinje:
Bosna e biti kljuni test za ameriku politiku u Evropi. Stoga moramo uspjeti bilo ta da
pokuamo. Administracija ne moe sebi priutiti da pone ili sa meunarodnom katastrofom ili da
zapadne u kripac. Vjerujem da je, uprkos tekoama i opasnostima, nedjelovanje ili nastavak
Bushove politike u Bosni od strane Clintonove administracije najmanje poeljan kurs. Kontinuirano
nedjelovanje nosi sa sobom dugorone rizike koji mogu biti razorni za ameriko-evropske odnose,
oslabiti NATO, poveati napetost u Grkoj i Turskoj i izazvati pomutnju u Moskvi...
Niko s kim sam prolog avgusta razgovarao nije oekivao da e Bosanci toliko istrajati...Vaan
razlog to bosanski Muslimani opstaju jeste to poinju dobijati znaajne poiljke oruja iz islamskih
zemalja, oito i Irana... Dolaze preko Hrvatske, uz hrvatsko sauesnitvo32... etiri su kljune take
u vezi sa ovim ne tako tajnim tajnim poiljkama Muslimanima:
-prvo, Hrvati, koji ne ele dopustiti Muslimanima da suvie ojaaju, nisu im dopustili da ukljue
teko oruje ili artiljeriju;
-drugo, svaka poiljka s orujem ima hrvatsku taksu na oruje, to jest, Hrvati odvajaju dio oruja za
svoju vojsku i za HVO u Bosni i Hercegovini;
-tree, sada postoji vrst dokaz da se mali ali sve vei broj boraca za slobodu ili mudahedina
prikljuuju bosanskim snagama iako, kao to se moglo oekivati, strogi fundamentalisti sa Srednjeg
istoka i popustljivi sekularni Muslimani u Bosni ne razumiju jedni druge niti se dobro slau;
-na

33

kraju, te poiljke e se nastaviti - i poveati se.

Predloio sam etiri cilja za novu Administraciju: prvo, spasiti to je mogue vie ivota u
Bosni; drugo, top prioritet je obuzdati rat; tree, kazniti Srbe zbog njihovog ponaanja...i neke
osobe igosati kao rame zloince; etvrto, iskoristiti ovu krizu kao priliku za jaanje sistema UN.
Trebali bismo djelovati, dodao sam, zajedno sa drugim zemljama, ak stvarajui neku vrstu ad
hoc vojne koalicije, (ali) izbjegavajui da budemo uvueni u rat u regionu.
U to vrijeme nova Administracija je nastojala odluiti da li da podri mirovne prijedloge koje su
pokrenuli Cyrus Vance i David Owen, bivi britanski ministar spoljnjih poslova koji je lorda
Carringtona zamijenio kao pregovara Evropske unije. Vance-Owenov plan nudio je podjelu Bosne
na deset kantona, od kojih bi neki bili pod kontrolom Muslimana, neki pod kontrolom Srba a neki
pod kontrolom Hrvata. Mnogi ameriki komentatori su ga napali kao prodaju, drugi Minhen i preteu
raspada Bosne.
Ve je postojala duboka podjela u novom timu po pitanju Bosne. Zdrueni tab oruanih snaga,
na elu sa sjajnim Colinom Powellom, posebno se protivio amerikom angaovanju. Vance-Owenov
plan bio je nakazan, ali ako bi ga Sjedinjene Drave unitile ne ponudivi svoj plan, posljedice bi

bile daleko gore, pa sam preporuio Washingtonu da prui kvalifikovanu javnu podrku njihovom
planu:
Ako Vance-Owen vodi ka privremenoj obustavi borbi i pomoi Muslimanima a novoj
administraciji nudi malo prostora za predah kako bi postavila (potpuno razvijenu) politiku na mjesto,
onda ga treba pozdraviti. On nee rijeiti problem, samo e moda natjerati svijet da misli da je
rijeen za neko vrijeme. Ako Vance-Owenov plan bude odbaen, moramo se suoiti sa injenicom da
je put za pregovaranje efektivno zamro - i to koristiti kao opravdanje za nedjelovanje ili nedovoljnu
akciju nije vie prihvatljivo.
Memorandum sam zavrio sa nizom specifinih preporuka, akcija o kojima Sjedinjene Drave
treba da razmisle, posebno ako Vance-Owenov plan bude odbaen ili ako propadne. Ovo je bio
najprovokativniji dio papira:
PODIZANJE EMBARGA NA ORUJE BOSNI: Zagovarao sam podizanje embarga na oru
Bosancima prije nego to sam posjetio region i jo sam za to ako moe dobiti odobrenje Vijea
sigurnosti UN. Ali ovo e moda biti teko postii (i dovesti do zategnutosti s Moskvom)...
Stoga bih (takoe) preporuio da razmislite o neem za to znam da e mnogima izazvati muku:
da dopustimo skrivene dopreme oruja bosanskim Muslimanima, tako da spoljnja podrka Bosni
vie ne dolazi samo iz islamskih zemalja. Takva politika zahtijeva istananost u amerikoj vladi,
ukljuujui Kongres i, ako to direktno ukljuuje SAD, legalni izlaz. Nesumnjivo da e to procuriti,
kao to je procurilo i o naoj podrci avganistanskom otporu prije nego to je javno priznata. Ali ovo
moe biti najbolji nain da se brzo pomogne Bosancima, a ne izazivajui novu eskalaciju Srba. To,
pak, povlai ozbiljan uzmak koji pokazuje da Sjedinjene Drave izbjegavaju rezoluciju Vijea
sigurnosti koju su prethodno podrale. Ova se zabrinutost moe ublaiti ako nae akcije budu
propraene javnim nastojanjima u UN da se promijeni embargo ili ako djelujemo preko treih
strana, kao to smo uradili u Avganistanu.
DIREKTNA UPOTREBA SILE PROTIV SRBA: Bombardovanje bosanskih Srba pa, ako
potrebno, ak i same Srbije odaslae pravu poruku. Meutim, akcije moraju biti efikasne, i vojno i
politiki!... Ako se urade samo da se svijetu pokae da neto inimo, manje bombardovanje - kao i
pojaanje no-fly zone - moe biti brz uspjeh za odnose s javnou, ali e donijeti dugoronu nesreu.
USPOSTAVITI AMERIKO DIPLOMATSKO PRISUSTVO U SARAJEVU: Ovo bi mogao
dramatian korak kako bi se svijetu pokazalo gdje smo. Amerika ambasada moe biti veoma mala;
vana je simbolika.
ODRAVATI PRITISAK PO PITANJU RATNIH ZLOINACA. Ova politika je korisna, ia
zakanjela. Navesti vie imena. Odrediti posebne ljude da naprave vei pritisak na ovom frontu.
Niko nije odgovorio na ovaj memorandum. Napokon, nekoliko sedmica poslije inauguracije,
pozvao sam Lakea da ga pitam da li ga je primio. Jeste, odgovorio je, dobili su ga; bio je koristan,
ali je sadravao neke sugestije koje bi nas srezale u UN. Kratko smo raspravljali o tom pitanju, ali
beznadeno. Ponovo sam Tonyu rekao da sam zainteresovan za specijalnu dunost o Bosni, ali nije
odgovorio; nekoliko sedmica kasnije Administracija je naimenovala Reginalda Bartholomewa,
biveg ambasadora u NATO-u, za specijalnog pregovaraa za Bosnu.

- GLAVA 4 Washington, poslije svega

(1993-1994)
ivot se ivi unaprijed, ali se razumije unazad.
SOREN KIERKEGAARD

NEOEKIVANI ZADATAK

MOJ TELEFON U NEW YORK U ZAZVONIO JE U 6.45. Bio je 8. juni 1993. U prvih p
mjeseci Clintonove administracije, odravao sam povremene kontakte sa raznim ljudima u novoj
Administraciji, ali ne o Bosni, pitanju koje je stavilo predsjednikov spoljnopolitiki tim pred veliko
iskuenje. U januaru, Peter Tarnoff koji mi je telefonirao u ime Christophera upitao me je da li elim
da me uzmu o obzir za ambasadora u Japanu. Skoro stotinu puta putovao sam u Japan i to je bilo
prestino mjesto. Bio bih poastvovan, rekao sam, da moje ime bude spomenuto predsjedniku.
Postojao je jedan razlog to sam bio izuzet iz Bosne. U februaru, ubrzo nakon to me je Tamoff
pozvao da razgovaramo o Tokiju, zatraio sam privatni sastanak sa Lakeom. Les Gelb me je ponovo
posavjetovao da zaboravim na sastanak, pod izgovorom da moe umanjiti anse da mi bude ponuen
Tokyo ili neto drugo. Iako sam znao da njegov savjet ima smisla, osjeao sam se obaveznim, skoro
prisiljenim, da ponudim nepozvan savjet o Bosni.
Tony i ja smo ruali sami u njegovom uredu, u zapadnom krilu, gdje nas je posluio mornariki
stjuard iz kuhinje Bijele kue. Prisjeajui se njegovog slubovanja kod Henry Kissingera, koje je
bilo naglo okonano maja 1970. kada je dao ostavku zbog invazije Kambode, rekao sam da izgleda
kao da Henryjev duh jo lebdi u ovom uredu (Nagovarao sam ga da izvri pritisak za vee ameriko
angaovanje kako bi se zaustavila ubrzana katastrofa u Bosni. Bunio se, tvrdei da, iako ljudi jo
umiru u velikom broju, vi ne znate koliko bi ih sada bilo mrtvih da se mi ne trudimo. Odgovorio
sam mu da je to tano ali nebitno. Moda je situacija sada bolja nego da je Bushova administracija
jo na vlasti, rekao sam, ali je jo uvijek daleko od dovoljnog i onog to je svijet mogao oekivati od
retorike tokom kampanje guvernera Clintona, za koju je Tony bio tako ponosan to ju je napisao.
Vidno uzrujan, Tony je rekao da se trudi i zamolio me da budem strpljiv. Sastanak se zavrio hladno i
bezuspjeno.
Nekoliko sedmica kasnije, Warren Christopher je otiao u velike evropske metropole sa
prijedlogom da se podigne embargo na oruje i krene sa zranim udarima na bosanske Srbe (podigni
i udari, kako je ideja oznaena). Kako se i moglo oekivati, evropska reakcija je bila negativna dok
je amerika politika zapala u dublje tekoe. Christopher je imao posebno teak period u Bonu, gdje
se osjeao tako neprijatno zbog dranja prema njemu da mu je bilo izuzetno teko ponovo posjetiti
Njemaku tokom sljedee tri godine. Administracija je poela vidljivo teturati zbog pogoranja
situacije na terenu i naknadnog oka Christopherovog putovanja. Duboko razoaran, Christopher je o
Bosni javno govorio kao o problemu iz pakla, lako su bosanski. Muslimani prkosili pesimistima i
preivjeli zimu, postajali su slabiji. Kako su opadale anse za ameriko angaovanje, Srbi su se jo

vie drznuli. Hrvatski napadi na Muslimane takoe su se pojaali; ubrzo je buknuo rat u ratu izmeu
bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana, koncentrisan oko nekad prelijepog grada Mostara. tampa
se okomila na Administraciju zbog slabosti. Iako niko nije elio da se Sjedinjene Drave ukljue u rat
u Bosni, javno mnjenje bilo je podijeljeno oko toga ta treba uiniti.
Nakon Tarnoffovog poziva u februaru, osim govorkanja iz Washingtona nita nisam uo o
naimenovanju za Tokyo. Viemjeseno odgaanje naimenovanja nije bilo neuobiajeno u Clintonovoj
administraciji, ali je bilo zbunjujue i poveavalo anse da procuri. U aprilu, Walter F. Mondale
odbio je ponudu da bude ambasador u Rusiji i Bijeloj kui ukazao na svoje interesovanje za Tokyo,
navodei zanimanje njegove supruge za japansku keramiku kao jedan od razloga za njegov izbor.
Kako ovo pitanje jo nije bilo odlueno, Elaine Sciolino je u tekstu 4. juna objavljenom na prvoj
stranici The New York Timesa opisala neprilinu situaciju u koju su dva stara prijatelja i
saveznika, od kojih je jedan bivi potpredsjednik Sjedinjenih Drava a drugi bivi pomonik
dravnog sekretara, ubaeni kao nevoljni ratnici u nedolinu borbu koja politiki poloaj
suprotstavlja diplomatskom iskustvu. Mondale, jedan od najasnijih ljudi za koje sam ikad radio,
odmah me je pozvao da mi kae koliko ali zbog svega ovog. Zavrio je rijeima: I ovo emo
preivjeti.
Imam i dobre i loe vijesti. Jo sam bio u polusnu kada je 8. juna Christopher zapoeo
razgovor sa neuobiajenom nestanou. Loa vijest je da je predsjednik zamolio Fritza Mondalea
da ide u Tokyo. (Pauza.) Dobra vijest je da bi volio da vi odete u Njemaku.
Malo je rei da sam bio zabezeknut. Nikad mi nije padalo na pamet da bih mogao slubovati u
Njemakoj, niti mije to iko ikad spomenuo, ak ni kao daleku mogunost. Znam da je ovo prilino
nenadano, rekao je Christopher, ali nam je vaa odluka potrebna to prije. Zanijemio od
zaprepatenja, mogao sam postaviti samo jedno pitanje: Chris, kako je predsjednik doao do te
odluke?
Nemam pojma, odgovorio je Christopher. Zatim je, uz izvinjenje da mora na avion, spustio
34

slualicu. Tarnoff me je pozvao u roku od nekoliko minuta i rekao da moram brzo odgovoriti jer e
informacija sigurno procuriti. Osim toga, rekao je, ovo je laka odluka. Kada sam pozvao Gelba da mu
kaem novosti, uzviknuo je i rekao da je to bolje od Japana, a da e za mene biti vei izazov jer je
Njemaka na tako vanoj taki u svojoj istoriji. Bio je u pravu.
Pozvao sam moju majku, znajui da e novost za nju biti kao najvei mogui ok. Za nju, ovo je
bilo duboko lino. Ostala je bez daha, zatim je zanijemila, u poetku skoro nije bila kadra prihvatiti
vijest.
Moja majka je roena u Njemakoj i odrasla u Hamburgu, koji je napustila zajedno sa ostalom
porodicom im su nacisti doli na vlast poetkom 1933. Njen otac, moj djed Sami Maos, vodio je
veliku firmu za izvoz koe Elias Moos and Co. koju je osnovao moj pra-pradjed. Moj djed koji je
odlikovan eljeznim krstom za slubu - nigdje drugo do u Srbiji - u Prvom svjetskom ratu, daleko
prije veine drugih spoznao je kakva opasnost prijeti od Hitlera. Znao je da e Njemaka otada biti
veoma opasna za jevrejsku porodicu, bilo asimiliranu ili ne. Poslao je svoje etvero djece (od kojih
je moja majka bila najstarija) prvo u porodinu kuu moje bake u vajcarskoj, a onda je sviju
prebacio u Buenos Aires, gdje je bilo sjedite junoamerike filijale velikog porodinog obrta,
izvoza koe. Od tada, moja majka je putovala po svijetu, ali namjerno nikad nije ponovo kroila
nogom u Njemaku.

Na kraju, na moje insistiranje, majka e me nekoliko puta posjetiti u Njemakoj gdje je privukla
znatno zanimanje i postigla veliki uspjeh, ak je bila pozivana i na aj kod supruge kancelara Kohla.
Povratak u Njemaku bio je za nju emotivan; dugo potiskivane uspomene su navirale. Bilo je
neobino ovo posmatrati; posebno spoznaju - to je bilo novo za mene a to ona ranije nije opaala da ima samo sretne uspomene iz svog djetinjstva u Hamburgu prije 1933. Bilo je dosta ubjeivanja
prije nego to je bila voljna vratiti se u Hamburg gdje je njena kua, na Alsteru, unitena prilikom
britanskog bombardovanja 1944.
Povratak moje majke u Njemaku bio je znaajan lini dobitak uz moje imenovanje, koji emo
oboje pohraniti u sjeanju. Kada je predsjednik donio odluku, nije znao za priu moje majke; kada
sam godinu kasnije ispriao priu njemu i gospoi Clinton, oboje su bili u udu i ganuti.
Godina u Njemakoj. Tako je poeo slijed skoro sluajnih dogaaja koji e me, preko
krivudave i stjenovite staze, odvesti do naimenovanja za Bosnu za koje sam se jednom dobrovoljno
javio.
Amerika misija u Njemakoj, koja je najvea u Evropi, znala je kako podrati ambasadora u
stilu na koji sam se bio spreman navii. Osoblje, i ameriko i lokalno, bilo je od ogromne pomoi;
moda su se saalili na ambasadora koji je stupio na dunost bez supruge ili porodice. Najbolniji
aspekt posla bilo je masovno, ali neophodno, smanjenje osoblja i trokova iz prenapuene
hladnoratovske misije od preko 2.000 ljudi. Mnogo su mi pomogli divni ljudi, posebno moj zamjenik
Don Kursch i ef administrativne slube u misiji Don Hays na ija je plea pao najtei dio ovog
posla. Posebno sam imao sreu to sam od mog prethodnika Roberta Kimmitta naslijedio neumornu i
neophodnu pomonicu Rosemarie Pauli-Gikas, koja se kasnije sa mnom vratila u Washington i
postala dio bosanskog tima.
etiri godine poslije ujedinjenja, Njemaka se jo uvijek redefmisala. Ovaj zadatak, teak u
svakom drutvu, u Njemakoj je bio dodatno komplikovan zbog bremena istorije.
Od momenta kada sam stigao, septembra 1993, konstantno sam putovao po zemlji, posjeujui
Berlin najmanje jednom sedmino, u nastojanju da unaprijedim novi odnos izmeu dvije zemlje, ne
samo na osnovu stratekih veza preostalih iz hladnog rata, nego sve vie na osnovu zajednikih
stubova trgovine i kulture, dva podruja u kojima su postojee veze, koje su bile goleme ali
neformalne, mogle postati snanije uz podrku ambasade. U Bonu sam razvio bliska lina
prijateljstva i dobro upoznao sve lidere, ukljuujui sjajnog kancelara Helmuta Kohla, uglaenog i
jasnog ministra spoljnjih poslova Klausa Kinkela i najveeg stratega, ministra odbrane Volkera
Ruhea. U njemakom Ministarstvu spoljnjih poslova bilo je nekoliko impresivnih diplomata. Neki od
njih postali su ne samo moje kolege nego istinski prijatelji; posebno sam zahvalan zbog bliskog
odnosa sa Wolfgangom Ischingerom, politikim direktorom, koji je kasnije postao prijeko potreban
lan Kontakt grupe za Bosnu.
Posebno usko saraivao sam sa Joachimom Bitterlichom, kancelarovim pomonikom za pitanja
nacionalne sigurnosti. Prije odlaska u Bon reeno mije da je Bitterlich prosrpski i antiameriki
raspoloen, ali sam otkrio da je ova ocjena poluistinita; Bitterich je roen na francuskoj granici,
djelimino obrazovan u Francuskoj i oenjen Francuskinjom. Bio je u bliskim linim vezama sa
francuskim zvaninicima i snivao da odigra ulogu u uvrenju francusko- njemakog pomirenja; i
uistinu, jedina velika fotografija u njegovom uredu bila je ona poznata fotografija Kohla i francuskog

predsjednika Francois Mitteranda kako se dre za ruke pred velikom kosturnicom iz Prvog svjetskog
rata na bojitu Verduna. Ali Bitterlichova vizija se, u stvari, u cijelosti podudarala sa amerikim
nacionalnim interesima. Po mom miljenju, on nije bio antiamerikanac. Bio je duboko upoznat sa
amerikom kulturom i politikom i duboko je vjerovao, kao i njegov ef, u vrsto i trajno prijateljstvo
izmeu Njemake i Sjedinjenih Drava. U svakom sluaju, bilo je vrijeme da Washington napusti
jednu od omiljenih igara iz hladnog rata, igru kojom se Bon prisiljava da izabere izmeu Pariza i
Washingtona ili da nae poruke alje u Pariz.
Vanost Njemake za Sjedinjene Drave bitno je izmijenjena s krajem hladnog rata, ali se jo
nije bila umanjila. Sa stotinama hiljada amerikih trupa stacioniranih ovdje, Zapadna Njemaka bila
je drava na prvoj liniji fronta za slobodu u Evropi, a Berlin njen ivi simbol. Godine 1989.
Berlinski zid je sruen a kancelar Kohl je, zgrabivi priliku koja se prua jednom u ivotu, ujedinio
Njemaku za nevjerovatnih 326 dana - bila je to jedna od velikih svetkovina dravnitva u ovom
vijeku. Dok su se Thatcherkina Britanija i Mitteranova Francuska brinule zbog ujedinjene Njemake,
Sjedinjene Drave su, jedine meu saveznicima Njemake, podrale Kohla a njemako ujedinjenje je
Georgeu Bushu priutilo jedan od najljepih trenutaka. Bilo je upadno da su me Nijemci, kad god bih
u govoru spomenuo ameriku ulogu u ujedinjenju, uvijek prekidali sa aplauzom.
Predsjednik Clinton, koji je studirao njemaki i putovao u Njemaku za svojih studentskih dana u
Oxfordu, prihvatio je dugoroan stav prema Evropi poslije hladnog rata i vidio Njemaku kako se
vremenom razvija u naeg prvog partnera u Evropi, to je on elio i da podstakne i vodi ka to
produktivnijem pravcu. Zbog razumljivih razloga, Njemaka je igrala dosta pasivnu ulogu u
poslijeratnoj istoriji Evrope - prije svega objekt zapadne politike, ne njegov oblikovalac, zemlja
koja se treba braniti, ali nije kadra da se odbrani. Ali sa ujedinjenjem, i s vremenom, sa dolaskom
nove generacije Nijemaca na vlast, Sjedinjene Drave vjerovale su da je Njemaka spremna odigrati
veu ulogu na evropskoj sceni, kao promotor demokratije i veliki izvor kapitala za ekonomski razvoj
u Centralnoj Evropi i bivem Sovjetskom Savezu. Kako se pokazalo, Amerikanci su esto imali
pozitivniji i optimistiniji pogled na budunost Njemake nego sami Nijemci.
Tokom moje godine u Njemakoj, vidio sam kako zemlja malim ali obeavajuim koracima ide
prema veoj ulozi u Evropi, koracima koje su Sjedinjene Drave nastojale nenapadno ohrabriti. Jula
1994. Vrhovni sud Njemake donio je istorijsku odluku da se dozvoli raspored njemakih trupa izvan
njenih granica i ovo e se kasnije pokazati vanim u Bosni i Hrvatskoj. Kancelar Kohl, koji je bio
oduevljen ovom odlukom, bio je pretea tih napora iako se, kao vrstan politiar, kretao onoliko brzo
koliko je mislio da bi zemlja mogla prihvatiti.
Jedna od naih glavnih tema u Njemakoj bila je kako razviti zajedniku politiku prema Rusiji.
Predsjednik Boris Yeltsin je javno izjavio da su kancelar Kohl i predsjednik Clinton dva strana
lidera koje najvie potuje, a ipak, mada je potreba bila oigledna, nije bilo stvarnog ustrojstva za
koordinaciju amerikog i njemakog pristupa Moskvi. elio sam razviti tu koordinaciju. U ovom
nastojanju Strobe Talbott i Joachim Bitterlich odigrae kljune uloge. Zajedno smo razvili strateki
dijalog izmeu nae dvije zemlje - a posebno izmeu dvojice lidera - o zajednikoj politici prema
Rusiji i Borisu Yeltsinu.
Strobe Talbott i ja doli smo na ideju kako unaprijediti ovaj cilj: na sljedeu rundu bilateralnih
ameriko-ruskih razgovora u Bon emo pozvati Talbottovog ruskog kolegu, zamjenika ministra
spoljnih poslova Georgi Mamedova, a zatim uvesti Nijemce u trostrani dijalog sa Washingtonom i

Moskvom, to je bilo bez presedana. Kada je novembra 1993. ovo dogovoreno, efekat je bio poput
udara struje. Na emotivnoj veeri koju sam priredio za sve tri delegacije, spomenuo sam da su
promjenljivi odnosi izmeu tri zemlje u posljednjem vijeku doveli do svih moguih protivnikih
odnosa ali, sve do sada, nikad do take na kojoj su sve tri zemlje prijatelji. Mamedov je odgovorio
da vee za njega predstavlja neku vrstu matanja. Mislim da noas ivim u snu, rekao je s puno
emocija, direktno gledajui dravnog sekretara odbrane Jorga Schoenbohma, biveg
zapadnonjemakog generala koji je preuzeo komandu nad istononjemakim vojnim snagama u
vrijeme ujedinjenja, koji je sjedio pored visokog ruskog generala. Nijemci su isto toliko bili ganuti, a
Strobe je odgovorio sa snanom zdravicom, naglaavajui nade Administracije za dalekosenu i
kooperativnu vezu sa Rusijom.
Njemaka i prolost. Ponekad je amerika politika prednjaila nad miljenjem samih Nijemaca
o sebi. Mnogi njemaki lideri i intelektualci jo su bili sumnjiavi prema ideji o veoj ulozi njihove
zemlje. Dok sam razgovarao sa njemakim liderima iz svih velikih politikih grupacija, bilo je jasno
da veina jo ima ogromnih tekoa da se suoi sa istorijom i ostavtinom rata, posebno
holokaustom. Nijemci su znali istinu o svojoj istoriji - ali znati svoju istoriju nije isto kao razumjeti
je ili biti u stanju s njom se pomiriti.
S obzirom na istorijske okolnosti, stepen sumnje u sebe nije bila tako loa stvar za Njemaku.
Meutim, to je vodilo ka paralisanju sposobnosti Njemake da djeluje, osim u razvodnjenom
evrokonsensusu. Zbog britanske podvojenosti oko njene uloge u Evropskoj uniji, ovo je znailo da je
Pariz, primjenjujui specijalni odnos sa Bonom, esto bio u stanju francuske pozicije uiniti i
pozicijama Njemake. Neki Nijemci, posebno ljevica, takoe su koristili svoju istoriju kao pogodno
opravdanje da se izbjegnu vrsti stavovi u mjestima kao to je Bosna.
Kad god sam drao govor u Njemakoj, izranjala je prolost, direktno ili indirektno, esto u
obliku pitanja o tome zato ostali svijet pridaje toliku panju i najmanjem neonacistikom ispadu u
Njemakoj, kad ovaj pokret nema ni politiku podrku ni znaaj. esto su me pitali da li ostatak
svijeta jo uvijek ne vjeruje ili vjeruje Nijemcima. Poslije izvjesnog vremena, shvatio sam ta nas to
Nijemci stvarno pitaju: da li moemo vjerovati sami sebi?
Da sam otiao u Japan, vjerovatno nikad ne bi bila postavljena slina pitanja o Japancima u
35

Drugom svjetskom ratu. Iako su bili nesretni to nikad nije nestalo pitanje Treeg Reicha, sami
Nijemci su pomogli da se odri. Za razliku od Japana, nije bilo pokuaja u javnim kolama da se
iskrive ili minimiziraju uasi novije prolosti. Mislio sam da je ovo, u izvjesnom smislu, dug
njihovim tjeskobnim naporima da se suoe sa svojom prolou, ukljuujui lino pitanje
o postupcima vlastitih porodica. U stvari, ovo pitanje se postavljalo daleko vie u Njemakoj
nego igdje drugo u svijetu.
U odgovor na ponavljana pitanja o tome koliko dugo e se svijet baviti tim pitanjima, mojim
njemakim prijateljima sam rekao da nikad nee biti odredbi kojima e se ograniiti podsjeanja na
nacistiku eru; s obzirom na osebujan uas i stepen, to e se prouavati i raspravljati i u narednom
vijeku.
Ovo, pak, nije znailo da je svaka generacija Nijemaca kriva, sada i zauvijek, zbog onog to se
dogodilo izmeu 1933. i 1945. Konstantno su me pitali za moje lino gledite o toj upornoj tvrdnji o
krivici njemakog naroda kao cjeline za zloine nacista. U mom odgovoru nije bilo bogatog

istorijskog uvida mog prijatelja i mentora, profesora Fritza Sterna koji je napustio Columbia
University da bi se prikljuio osoblju ambasade kao moj visoki savjetnik, i koji me je vodio tokom
mog boravka u Bonu. Ali, uz njegovu pomo doao sam do ne sasvim originalnih zakljuaka, ali sam
ih duboko osjeao, o Njemakoj i nacistima. Kako se pokazalo, ti stavovi takoe su bili vani u
oblikovanju mog stava prema Bosni godinu kasnije, kada je pitanje kolektivne krivice Srba bilo
stalno pitanje.
Nisam vjerovao i ne vjerujem u kolektivnu krivicu njemakog naroda. Nisu posjedovali neku
vrstu genetske mane koja je samo njih uinila sposobnim za takva djela. Dakako, neki istorijski
faktori uinili su Njemaku sklonijom od mnogih drugih nacija najeim oblicima rasizma i
organizovanih ubistava, ali nije bilo dokaza da je sadanja generacija Nijemaca sklona ponoviti
grijehe svojih oeva i pradjedova.
Rasizam koji prerasta u ubistvo, ak organizovano ubistvo, nije neto to se dogodilo samo u
holokaustu. Unitenje Jevreja bilo je jedinstveno po obimu i jezivom, birokratskom nainu na koje je
organizovano, ali to smjestiti u kategoriju jednog, ogranienog samo na sebe, rizikovalo bi propust
jedne od njegovih glavnih lekcija: da se na razliit nain i u manjem omjeru moglo desiti svuda, i
drugim narodima. Kad bi se takva tragedija trebala desiti bilo gdje u svijetu danas, to ne bi bilo u
Njemakoj, nego u nekoj zemlji, kao to je Hrvatska ili dijelovi Srbije, gdje ekstremni nacionalizam
jo nije doivio svoj veliki dan. Rei da je samo Njemaka bila kadra za takva djela znai ne samo
ignorisati druge primjere antisemitizma nego i dopustiti da se otrgnu uasi poput onih koji su se desili
u bivoj Jugoslaviji, Sovjetskom Savezu, Ruandi ili Kambodi.
Istorija je koritena ili zloupotrebljavana irom svijeta da bi se dananje generacije smatrale
odgovornim za stvarne ili izmiljene grijehe prolosti. Ali svaka veina je negdje drugo manjina.
Zloupotreba istorije osudila je jo neroene generacije da od zaborava spase glupe sukobe bez
rezultata i krvave zavade. Jugoslavija je za ovo bila dobar primjer, ali ekstremni nacionalisti
postojali su u skoro svakoj zemlji, spremni da pootre rasna trvenja ili stara neprijateljstva kako bi
zadobili vlast. Ruski ekstremista Vladimir Zhirinovsky bio je samo najpoznatiji u gomili, ali je imao
svoje istomiljenike u skoro svakoj zemlji koja je nastala iz komunizma od kraja hladnog rata.
esto u misliti o tim intenzivnim razgovorima u Njemakoj dok budem sluao o beskonanim,
samosaaljujuim verzijama istorije koje su konstantno bile dio naih pregovora na Balkanu,
podruju gdje je izgledalo da svi sebe vide kao lana ugroene manjine.
udno je to je, u toku mog jednogodinjeg boravka u Njemakoj, iako je samo jedan sat
avionom od rame zone, pitanje Bosne rijetko iskrsavalo u razgovorima. Meutim, Nijemci su bili
vani kada se radilo o slubenim pitanjima jer je Bon obino bio najblii stavovima Washingtona
nego drugi lanovi Kontakt grupe. Pitanje je rjeavao Charles Redman, koji je kao specijalni
pregovara za Bosnu zamijenio ambasadora Bartholomewa. lako sam doekivao Redmana kad god bi
doao u Bon, ostajao sam izvan procesa, jedva i pogledavi beskonane telegrame o situaciji u
Bosni. Osjeao sam se udaljenim od tog pitanja, poto tu nisam mogao nita uraditi i potpuno sam
utonuo u moj novi divni posao.
Ali nije sve bilo dobro u Washingtonu. Bosna je poela krnjiti ameriku spoljnju politiku po
Evropi. tampa je bila nemilosrdna u svom pisanju o Administraciji. Pritisak je dostigao i do
najviih nivoa u vladi i ujesen 1993, na moje veliko zadovoljstvo, Warren Christopher je promovisao
Strobe Talbotta za zamjenika dravnog sekretara u okviru dramatine reorganizacije koja je uveliko

ojaala visoku slubu State Departmenta. U isto vrijeme, to je bila manja srea, Les Aspin se usred
katastrofe u Somaliji povukao kao sekretar odbrane, zavrivi kratak i teak mandat u poslu o kome je
tako dugo sanjao. Tragino je da je njegov prisilni odlazak iz Pentagona oznaio i kraj njegove
impresivne karijere; umro je manje od dvije godine kasnije od modanog udara.
Kao to mi je Frank Wisner napisao iz Indije, uprkos sjajnim ostvarenjima, Aspinov ivot bio je
nedovren. Ogromna tuga preplavila bi mnoge njegove prijatelje kada su mislili o Lesu - odijelo mu
je uvijek bilo zguvano, njegov brzi um uvijek je postavljao pitanja, njegovo veselo raspoloenje
prikrivalo je duboku nesigurnost i samotnost.
Sredinom zime 1994. naveliko su kruile prie o rastuim problemima u upravi i vostvu u
Evropskom birou. U proljee, pozvali su me i Tarnoff i Talbott i upitali da li bih razmislio o
naputanju Bona i preuzimanju Biroa za evropska i kanadska pitanja. Rekao sam im da, poto sam
radio kao pomonik dravnog sekretara prije petnaest godina, nisam zainteresovan da se zbog slinog
posla vratim u Washington; volio sam svoj posao u Njemakoj i elio sam ostati jo najmanje dvije
godine. Ali Tarnoff i Talbott su nastavili s pozivima, molei me da se vratim u Washington. I dalje
sam odbijao, ali pritisak nije poputao; Talbott se posebno za ovo zalagao sa sve veom hitnou,
posebno za vrijeme posjete Njemakoj.
Napokon, u maju, Talbott je izvadio asa iz rukava: i dravni sekretar i predsjednik eljeli su da
se to desi. Ovo je dramatino promijenilo prirodu zahtjeva; vrsto sam vjerovao da je pravo
predsjednika da mi sada, ako eli, oduzme ovaj divni zadatak na Rajni koji mi je i dao; onaj koga je
predsjednik naimenovao duguje predsjedniku lojalnost u takvim pitanjima.
Poslije privatnog sastanka sa Christopherom u Rimu, sloio sam se da preuzmem posao pod
uslovom da mogu izabrati sve moje zamjenike. Zamolio sam da se moj povratak odgodi dok ne
ispunim godinu u Njemakoj i uestvujem u putovanju predsjednika Clintona u Bon i Berlin.
Talbott i Tarnoff nabrojali su tri prioriteta za novi posao: revitalizacija Evropskog biroa,
oblikovanje koherentne politike na proirenju NATO-a i Bosna. Rekao sam Strobeu da imam jednu
veliku brigu. Kao to je znao, u State Departmentu bilo je oko trideset ljudi u rangu ili jednako rangu
pomonika sekretara; nivo koji nije vie imao ovlasti kao nekad. Bio je, stoga, jedva adekvatna baza
iz koje se moe ispuniti tako ambiciozan program kakav je on iznio. Da bi se uspjelo u tako spornim
pitanjima kao to su Bosna i NATO, bilo je potrebno djelovati izriitije. Meutim da bi se to
postiglo, izazvao bih toliko neprijateljstava da bih sagorio - ili izgorio - za godinu. S druge strane,
ako bih morao djelovati rutinski, postavljajui proces ispred sutine, mogao bih zadrati vie
prijatelja ali ne bih ispunio misiju.
Kada sam izloio ovu dilemu gubiti-izgubiti, Strobe se nasmijao. Pretpostavljamo da ete biti
agresivni, rekao je. Zato ste nam potrebni. Podraemo vas. Ovog puta bio je na mene red da se
nasmijem. Bez obzira ja u vas podrati, rekao je Strobe. I, zakljuio je, konano ete biti dio
naeg tima.
Predsjednik u posjeti Njemakoj. Ambasadori sanjaju o predsjednikoj posjeti za vrijeme
njihovog mandata. Iako je to logistika mora i sigurnosni zahtjevi kakvi se ne mogu ni zamisliti, moe
znatno promijeniti politiku. To je nezaboravno iskustvo; ambasadori se do kraja ivota mogu hraniti
priama o haosu i osujeenoj katastrofi, o svojoj otroumnosti u sprjeavanju neke strane nevolje i
linim trenucima sa predsjednikom.

Sreom, putovanje predsjednika Clintona u Njemaku, jula 1994, bilo je dobro organizovano
iako je, naravno, imalo i svojih momenata. U vrijeme posjete jo sam bio u Njemakoj, oekujui
potvrdu Senata za moj novi poloaj. Nijemci su upravo preuzeli predsjednitvo EU, tako da smo uz
sastanke sa njemakim liderima, uspjeli ugurati i samit EU, prilino grandiozan naziv za dvosatni
sastanak u Reichstagu u koji je bio ukljuen ne samo kancelar Kohl nego i odlazei predsjednik
Evropske unije Jacque Delors. U predsjednikovu posjetu bio je predvien Bon i porodina posjeta
Kohlovoj vikendici u blizini grada katedrala Wormsa.
Vrhunac putovanja - i jedan od vrhunaca u mojoj cijeloj karijeri u vladi - bila je posjeta
predsjednika Clintona Berlinu, 12. jula. Bio je prvi predsjednik koji je posjetio Berlin nakon
ujedinjenja i ja sam predloio da, nakon samita EU, on i kancelar Kohl prou kroz Brandenburku
kapiju, sa zapada ka istoku, kao simbol nove Njemake. Kada budu u nekadanjem Istonom Berlinu,
dvojica ljudi treba da se obrate gomili koja se bude okupila.
Plan je izvrsno funkcionisao. Dan je bio skoro bez oblaka kada su Clinton i Kohl sa suprugama
zajedno proli kroz veliku kapiju i upali u bunu gomilu od preko stotinu hiljada ljudi, od kojih su
mnogi mahali malim amerikim zastavicama, koje su za tu priliku promiljeno nabavili lokalni
duani. Bio je to vjerovatno posljednji uzvieni ameriki trenutak za stanovnike Berlina, grada sa
neskrivenom ljubavnom vezom sa Amerikom a koji nam je posljednjih pedeset godina ostavio
trenutke za pamenje - berlinski vazduni most, Zid, konfrontacija sovjetskih i amerikih tenkova na
kontrolnoj taki Charlie 1961, govor Ronalda Reagana Ruite ovaj zid, gospodine Gorbachev, i
iznad svega govor Johna F. Kennedyja Ich bin ein Berliner 1963.
Govor predsjednika Clintona bio je kratak i rjeit. Za razliku od Kennedyja, on je stvarno
govorio njemaki i sjedei u salonu u Reichstagu, vjebao je neke fraze sa Rosemarie Pauli-Gikas
prije nego to su on i Kohl krenuli u etnju. Dinovski video-ekrani, neto nezamislivo u vrijeme
Kennedya, odnosili su njegovo lice, kao i rijei, daleko niz Unter den Linden, gdje su gomile stajale
cijelim putem do ogromne zgrade Ruske ambasade, iz koje je Moskva nekad upravljala Istonom
Njemakom. Dok je predsjednik govorio, vidio sam mnoge Nijemce, meu njima i dvojicu ministara,
sa suzama u oima, to je bila nijema poast simbolici prigode.
Kada je govor zavren, predsjednik je, to je karakteristino za njega, uronio u gomilu, ali su se
sigurnosne linije pokidale to je skoro dovelo do prijateljskog metea. Tajna sluba je bila na
visokom stepenu uzbune i nastojala pouriti predsjednika da se vrati u kola gdje je gospoa Clinton
ve ekala, ali on sam je beskrajno uivao.
Kada se vratio u kola, rekao je da je Berlin jedno od najboljih iskustava otkako je predsjednik,
36

druga najvea gomila poslije inauguracije, otkako sam predsjednik.

Dakle, dopustiete da ostanem ovdje, rekao sam alei se.
Ni govora, odgovorio je prijateljski. Ipak, ovo ne moete premaiti.
Tokom vonje od aerodroma do hotela u Berlinu i ponovo sljedeeg jutra, prvi put sam izravno
govorio predsjedniku o mom novom zaduenju. Izrekao je nekoliko uobiajenih komentara kako e
sve biti dobro, ali je dodao neto to niko drugi nije spomenuo. Kada se vratite, elim da to vie
saobraate sa novinarima, rekao je. Vi ste u tome dobri, a mi smo u pravoj nevolji. Hilarry
Clinton mi je kasnije rekla isto, jo odreenije.
Vozei se na drugi sastanak tog dana u Berlinu, spomenuo sam moj razgovor sa predsjednikom

Warrenu Christopheru, koji je rekao da se u potpunosti slae. Ali uprkos Christopherovoj opaski,
oekivao sam tekoe; u vladi nije bilo osjetljivijeg pitanja od onog kako saobraati sa novinarima.
Bila je to, u izvjesnom smislu, jo jedna situacija gubiti-izgubiti; odravanje niskog napona bilo je
dobra politika unutar birokratije, ali bez javne podrke za kontroverznu politiku to bi bila propast, a
javna podrka znai biti raspoloiv novinarima. Uvijek sam vjerovao da javni zvaninici imaju
obavezu da budu dostupni ljudima koji su im davali za platu, a ovo je ukljuivalo i novinare.
Meutim, postojao je rizik da javni zvaninik bude optuen da trai lini publicitet, ak i od onih istih
novinara koji trae pristup do njega.
Nije svaki zvaninik dijelio moje miljenje o odgovornosti javnog djelatnika, to sam ja opet
uvijek osjeao. Kratko sam radio za New York Times, ljeti dok sam studirao, a pet godina sam bio
urednik tromjesenog magazina Foreign Policy. Dok sam studirao, elio sam biti novinar. Mnogi
moji prijatelji bili su novinari, posebno oni koji su bili u Vijetnamu 60-ih ili oni koje sam upoznao u
poetku karijere. Uiniu to predsjednik trai, ali sam znao da e cijelo vrijeme biti nerazumijevanja
i problema.

Eur. Nakon rutinske potvrde, 13. septembra 1994. poloio sam zakletvu kao pomonik dravnog
sekretara za evropska i kanadska pitanja. Odustao sam od velike ceremonije i prijema koji obino idu
uz takvu priliku - pa, uinio sam to godinu ranije pred put za Njemaku - u korist veoma male prigode
u prostranoj prijemnoj kancelariji dravnog sekretara, sa samo nekolicinom prijatelja i porodicom i
odmah nakon ceremonije otiao pravo na posao. Prvi zadatak bio je da reorganizujem Biro za
evropska i kanadska pitanja - EUR, to je bila poznata kratica u State Departmentu. Prvo sam
zatraio da se Kanada iskljui iz naeg biroa. Na odnos s Kanadom bio je jedinstven i zasluivao je
panju koju ne moe dobiti od pomonika sekretara takoe odgovornog za cijelu Evropu od Islanda
do Turske. Stoga sam predloio da se odgovornost iz Evropskog biroa prebaci u ruke specijalnog
ambasadora u ministarstvu koji je odgovaran dravnom sekretaru.
Moj prijedlog bio je odbijen, pa sam zamolio Richarda Hecklingera, izuzetnog ekonomistu koji
je pristao da bude zamjenik pomonika sekretara za ekonomska i regionalna pitanja, da svom
portfelju doda i posebnu panju Kanadi. Ve sam izabrao Boba Frasurea kao zamjenika pomonika
sekretara za Centralnu Evropu, ukljuujui Grku, Tursku i Kipar - podruje velike nestabilnosti i sve
vee strateke vanosti za Sjedinjene Drave. Morao sam donijeti jo jednu odluku, ali najvaniju:
izabrati zamjenika.
Odabir pravog osoblja je pedeset procenata odluka koje ovjek mora donijeti u poslu. Uradi
pogreno i plaae za to do kraja mandata, i na nevidljiv i na opipljiv nain. Kako sam znao da u
veliki dio vremena provoditi na putu, moj zamjenik morae uivati povjerenje dravnog sekretara i
njegovih visokih saradnika. Poslije izvjesnog razmiljanja, posao sam ponudio Johnu Kornblumu koji
je u State Departmentu bio visoki saradnik za evropska pitanja.
Imao sam sreu, kao i Biro, da ga dobijem. Kornblum je postao moj neophodni alter ego, kadar
da preuzme pitanja za koja nisam imao vremena i jasan glasnogovornik za stavove Biroa kada sam
bio izvan zemlje. Kako je John sticao potovanje sekretara i njegovih visokih zamjenika, poraslo je
moje povjerenje da ga mogu ostaviti da vodi Biro. Kada sam 1996. napustio vladu, bio sam duboko
zahvalan to su predsjednik i sekretar Christopher izabrali Kornbluma za mog nasljednika, na taj
nain osiguravajui maksimum kontinuiteta i najjaeg mogueg vostva, i kasnije mu ponudili posao

njegovih snova, da bude ambasador u Njemakoj.

Moj prvi sastanak, nakon davanja zakletve, bio je o Bosni; moj posljednji, sedamnaest mjeseci
kasnije, bio je o istoj temi. A izmeu toga radio sam na mnogim drugim problemima, od kojih su neki
- kao to je proirenje NATO- a, baltike drave, Albanija, Kipar, Turska, Irska i lepeza
centralnoevroflskih pitanja - bili i interesantni i vani. Ali rijetko bi proao dan kada Bosna ne bi
potisnula svako drugo pitanje, nikad nije proao dan kada nismo osjeali da smo, u najboljem
sluaju, samo jo jednu nesreu od ponora.
Warren Christopher i Strobe Talbott su rekli da osjeaju da srljamo u novu stranu fazu bosanske
krize. Bili su u pravu.

- GLAVA 5 Od pada do katastrofe

(septembar 1994 - avgust 1995)
Stojimo lice u lice sa stranim pitanjem zla a ak ni ne znamo ta je ispred nas, a kamoli kako mu
se suprotstaviti.
CARL JUNG

SLJEDEIH JEDANAEST MJESECI BILI SU IZUZETNO TEKI. Iako smo, ak, i

napretka o irokom rasponu pitanja vanih za oblikovanje amerikih posthladnoratovskih odnosa sa
Evropom - posebno proirenje NATO-a i odnosi sa bivim sovjetskim satelitima u Centralnoj Evropi
- sa daljim pogoranjem u Bosni nametala su se ozbiljna pitanja o prirodi amerikog
posthladnoratovskog opredjeljenja u Evropi.
Pitanje proirenja NATO-a dominiralo je tokom mojih prvih nekoliko sedmica u Washingtonu.
Poslije intenzivne interne debate, za devet sedmica smo iskovali stav, upravo na vrijeme da ga
Christopher izloi na sastanku ministara spoljnjih poslova u Briselu, poetkom decembra 1994.
Najavili smo da e 1995. NATO poeti formalni dijalog sa svim potencijalnim lanicama NATO-a i
drugih zemalja kojih se tie odluka, ukljuujui Rusiju. Prema naem rasporedu, nijedna zemlja ne bi
bila pozvana da nam se pridrui sve do 1997, sa stvarnim lanstvom predloenim za 1999. Proces bi
bio poman i metodian - prespor za one, kao to su Zbigniew Brzezinski i Henry Kissinger, koji su
eljeli da NATO odmah primi nove lanice, a prebrzo za one, ukljuujui Georgea Kennana i Sama
Nunna, koji su strepili od posljedica proirenja na Rusiju i nisu vjerovali da se NATO uopte treba
proiriti. Uprkos takvim izazovima politici sa obje strane, Administracija se drala svog prvobitnog
programa za sljedee tri godine - izuzetno stabilan kurs uprkos tekoama i prigovorima sa obje
strane. Maja 1997, u Parizu, predsjednik Yeltsin je potpisao Osnivaki akt izmeu NATO-a i Rusije.
est sedmica kasnije NATO je formalno pozvao Poljsku, Maarsku i Republiku eku da se
prikljue, a drugim lanicama ostavio otvorena vrata za kasnije.
Bilo je i drugih uspjeha tokom moje prve godine u Washingtonu, ukljuujui rjeenja pod
amerikim pokroviteljstvom ili napredak u nekoliko drugostepenih pitanja koja su mogla eskalirati u
prvostepenu krizu. Tu spadaju ozbiljna rasprava o grko-albanskoj granici i prepirke oko politikih
zatvorenika, kao i problemi izmeu Maarske i njena dva susjeda, Slovake i Rumunije, oko tretmana
njihovih maarskih manjina. Pod amerikim pritiskom, Evropska unija je u proljee 1995. odobrila
spornu ali vanu Carinsku uniju sa Turskom i promakla Kipar u prvi red zemalja o kojima treba
razmisliti za budue lanstvo. A pod vjetim linim umijeem predsjednika Clintona, odnosi sa
Rusijom i njenim temperamentnim predsjednikom uporno su ili naprijed uprkos nizu otrih sukoba.
Ali ti koraci prema nepodijeljenoj i sigurnoj Evropi imaju neizvjesnu i munu budunost u jesen
1994, kada je politika Amerike bila suoena sa velikim tekoama i izazovima. Vie nije moglo biti
vremena za samoestitanje oko NATO-a ili nekog drugog pitanja u oajnikih devet mjeseci izmeu
novembra 1994. i kraja jula 1995, dok je Bosna ila s niske na niu taku, kulminirajui u jezivim

dogaajima u Srebrenici. Vrijednost drugih uspjeha Administracije u Evropi zavisie, poslije svega,
od onog to se deavalo u Bosni.
Bockanje. Krajem novembra, Srbi su napali hrvatske i muslimanske poloaje u zapadnoj Bosni,
koristei ratne avione iz baze na vojnom aerodromu Udbine, u dijelu Hrvatske pod kontrolom Srba.
Ovo je bila izuzetno drska eskalacija rata: ne samo da je koritenje aviona predstavljalo krenje
odredbi Ujedinjenih nacija o no-fly zoni, nego su ti avioni preli meunarodnu granicu izmeu
Hrvatske i Bosne. Iz Londona, gdje sam bio u vrijeme incidenta, pourivao sam Christophera da
insistira na tome da NATO uniti srpske avione i vazduhoplovnu bazu Udbine. Sljedeeg dana,
NATO je predoio fotografije ogromnih rupa koje su njihovi avioni napravili na pisti u Udbinama i
ponosno najavio da je pokrenut najvei zrani juri u Evropi od kraja Drugog svjetskog rata.
Dvadeset etiri sata kasnije postalo je jasno da je masovni napad bio samo niz manjih zranih
udara - koje je tampa kasnije prezrivo ali tano opisala kao bockanje. Pista se mogla popraviti za
dan dva, i popravljena je. Ujedinjene nacije, koje su se sloile sa zranim udarima NATO-a, vratile
su se u svoju pasivnost a Srbi su se pripremali da protekne zima prije nego to e ponovo da
napadnu. Bio je to sramotni momenat koji je Boba Frasurea i mene duboko oneraspoloio.
Sarajevo. Poetkom januara 1995. posjetio sam Sarajevo i Zagreb. Putovanje mi je dalo novi
uvid u politiku zbrku u Bosni. Federacija - hrvatsko-muslimanski entitet koji je prolog marta bio
dogovoren u Washingtonu - postojala je samo na papiru, a trvenje izmeu Hrvata i Muslimana bilo je
ogromno. Samo Sarajevo nije bilo pod napadima, zahvaljujui etveromjesenoj zimskoj obustavi
vatre, koju je najavio bivi predsjednik
Jimmy Carter nakon ubrzanog putovanja u Sarajevo i Pale krajem decembra. Ali, predsjednik
Izetbegovi mi je rekao da su se o obustavi vatre sloile obje strane samo zbog oteane borbe zimi i
prorekao da e se rat nastaviti ak s veim intenzitetom prije nego to isteknu etiri mjeseca.
Izetbegovi je pruao zauujuu sliku odlunosti pred tekoama. Sjedei u nezagrijanoj i slabo
osvijetljenoj predsjednikoj palati, sa unutranjim zidovima unakaenim rupama od metaka i
slomljene buke, s prozorima djelimino zamijenjenim debelim plastinim folijama, nije pokazivao
znak da e ikad odstupiti ili premjestiti svoj glavni grad u sigurnost oblinje Tuzle. Te veeri, dok
smo premijer Haris Silajdi i ja sami hodali zaleenim ulicama Sarajeva, on mi je priao o svojoj
mladosti u multietnikom gradu u kome, kako je rekao, nije ak ni znao koje su vjere ili etnikog
porijekla njegovi prijatelji. Taj grad koji sam poznavao i volio umire zato to Zapad nije zaustavio
ovaj rat, rekao je s gorinom.
Marta 1995, Tuman je insistirao da Srbi prepuste kontrolu nad Krajinom, granine dijelove
Hrvatske koji su zauzeti 1991. i u kojima sada administriraju Ujedinjene nacije - meunarodno
prisustvo koje je postalo izlika za kontinuirano srpsko etniko ienje nekadanjeg mjeovitog
srpsko-hrvatskog regiona. Ako mu oblast Krajine ne bude vraena mimo, upozorio je Tuman, uskoro
e napasti, bez obzira na rizik. Ovo je bilo upravo ono na to me je hrvatski ministar spoljnjih
poslova Grani upozorio decembra 1992, za vrijeme mog prvog privatnog putovanja.
Amerika i britanska obavjetajna sluba dugo su predskazivale da e Srbi poraziti Hrvate ako
ovi napadnu u Krajini. Sekretar odbrane Perry i general Shalikashvili iskazali su ovakvu procjenu
direktno hrvatskom ministru obrane Gojku uku, na sastanku kome sam prisustvovao u Minhenu, 4.

februara 1995, govorei mu da e Srbi poraziti svaki hrvatski napad, bilo sa njihovim lokalnim
resursima ili podrkom redovne Jugoslovenske armije pod Miloevievom kontrolom. Kasnije, nakon
37

uspjeha njegovih snaga, uak je uivao peckajui me zbog minhenskog sastanka.

Marta 1995. odletio sam u Zagreb da bih pokuao ubijediti Tumana da ne zapoinje s napadom.
Tuman se ne samo sloio da ne napada krajinske Srbe, nego je rekao da e to javno izjaviti ako se
sljedee sedmice bude mogao sastati sa potpredsjednikom Goreom, kada obojica budu na
meunarodnoj konferenciji u Kopenhagenu. Sedmicu kasnije, 12. marta, Tuman i potpredsjednik
Gore sreli su se u haotinoj atmosferi ogromne konferencijske dvorane u Kopenhagenu. Logistika je
predstavljala moru; sjedne strane, dok smo ili sa sastanka na sastanak, potpredsjednik je skoro
naletio na Fidela Castra kojeg je nastojao izbjei. Gore je rekao Tumanu da se Sjedinjene Drave
odluno protive upotrebi sile za rjeavanje problema u Krajini, a Tuman je dao rije da nee
napasti - uz uslov da mu se region mirno vrati. Izjava Gorea i Tumana bila je opte pozdravljena
kao korak dalje od ponora i za sada rat je bio otklonjen. Ali na kraju, hrvatski juri u Krajini bio je
samo odgoen, a ne sprijeen, a ocjena amerike obavjetajne slube o tome ta e se desiti ako
Hrvati napadnu pokazala se - sreom - potpuno pogrena.
Frasureova misija. U martu, poela se raspadati Carterova obustava vatre, za to je svaka
strana optuivala onu drugu. Frasure je sada bio usred intenzivnih pregovora sa Miloeviem koje su
Evropljani oduevljeno podravali. Nekoliko puta pribliio se kompromisu kojim bi se suspendovale
ekonomske sankcije UN, a kao naknadu za djelimino priznanje Bosne. Ali svaki put Bob se vraao
kui praznih ruku. Napokon, krajem maja, Frasure je preporuio da se povuemo i prepustimo novom
pregovarau Evropske unije, bivem vedskom premijeru Carlu Bildtu koji je upravo zamijenio
Davida Owena, da za mjesec ili dva preuzme vostvo, nakon ega bismo ponovo razmotrili situaciju.
Niko nije pomiljao da e se ovaj kratki period u kome je novi evropski pregovara preuzeo vodstvo
podudariti sa jo katastrofalnijim dogaajima u ratu.
Lini interludij. Ovo moda nije izgledalo kao najbolje vrijeme za vjenanje, ali u nedjelju, 27.
maja, ja sam upravo to uinio, oenivi se sa Kati Marton, amerikom spisateljicom i novinarkom, u
njenoj rodnoj Budimpeti. Bila je to predivna svadba, koju je sjajno pripremio i ugostio ambasador
Donald Blinken i njegova supruga Vera, roena Budimpetanka. Odrali smo ceremoniju i prijem u
vrtu ambasadorove rezidencije, zgrade koja je u vrijeme hladnog rata simbolizovala Ameriku i
slobodu za Kati i njene roditelje, hrabre novinare koji su 1957. izbjegli iz Maarske, poto su ih
komunisti zatvorili prije revolucije iz 1956.
Pripreme za nae vjenanje zasjenila je drama u Bosni. Dva dana prije ceremonije, NATO je
bombardovao poloaje bosanskih Srba u znak odmazde za sve bezonije srpsko granatiranje Sarajeva
i drugih sigurnih zona UN, koje su bile sve drugo osim sigurne. Zrani udari bili su neto snaniji
od prethodnih bockanja, ali ni po kakvim standardima ni ozbiljni ni podrani. U odgovor, Srbi su
dramatino podigli uloge; uhvatili su vie od 350 mirovnjaka UN i, nazivajui ih ljudskim
titovima pred daljim napadima, lisicama ih vezali za stabla i telefonske stubove. Svjetska tampa
pozvana je da snimi te ljude kako bijedno stoje pod vrelim suncem. Slike francuskih vojnika kako
mau sa bijelim zastavama za predaju objavljene su irom svijeta, na uas novog francuskog
predsjednika Jacquesa Chiraca.

Televizijske slike bile su jezive. Izgledalo je nepojmljivo da takvi grmalji mogu na koljena
baciti najvee sile na svijetu. Dok smo se Kati i ja pripremali za svadbu, bio sam u stalnom kontaktu
sa Washingtonom. Sastanak na visokom nivou u Bijeloj kui bio je predvien za rano poslijepode 27.
maja; shvatio sam, lecnuvi se, da e se odrati tano u isto vrijeme kad i nae vjenanje.
Nekoliko sati prije ceremonije jo jednom sam telefonirao iz Budimpete u Washington i preko
operativnog centra povezao se sa Madeleine Albright, Johnom Komblumom i Tomom Donilonom,
Christopherovim efom kabineta, koji su se pripremali za sastanak u Bijeloj kui. Savjetovati
Evropljane, ije je osoblje bilo ugroeno, bilo je teko za Sjedinjene Drave koje nisu imale trupe na
terenu. Zemlje sa mirovnim snagama u ugroenim zonama, ukljuujui Britance, Francuze i
Holanane, strepile su da bi svaka odmazda nad bosanskim Srbima mogla rezultirati ubistvima talaca
i drugih pripadnika mirovnih snaga, i nastojale su pregovarati o njihovom oslobaanju, to je bio
pristup koji e, kako sam se plaio, oslabiti UN a ojaati Srbe. Uvjeravao sam da NATO treba
zaprijetiti sa novim zranim napadima ako taoci ne budu osloboeni. Razgovor sa kolegama zavrio
sam s molbom da se moji stavovi predoe na sastanku. Preporuujem, rekao sam, da Srbima damo
etrdeset osam sati da oslobode neozlijeene sve taoce i kaemo im da emo bombardovati Pale ako
to ne uine. I onda to uiniti, ako bude potrebno. Priznajem da e se Evropljani ovome usprotiviti jer
se plae represalija, ali nijedan vojnik UN nije bio ubijen i Srbima se ne moe dopustiti da dalje
prkose cijeloj svjetskoj zajednici. Ubijeen sam da e popustiti ako je prijetnja uvjerljiva. utnja s
druge strane linije govorila je da su moje kolege u Washingtonu mislili da sam izgubio pamet jer se
vjenanje trebalo obaviti za koji minut. Ozbiljan sam, rekao sam, ali sada se moram oeniti.
Za vrijeme naeg medenog mjeseca, dok smo Kati i ja bezuspjeno pokuavali ne misliti na
Balkan, bosanski Srbi su oslobodili mirovnjake ne ozlijedivi ih. Ali, bilo je pouzdanih iako
uzgrednih dokaza o tajnim dogovorima izmeu UN i bosanskih Srba. Oslobaanje talaca dolazilo je u
fazama nakon tajnog sastanka 4. juna u Zvorniku, izmeu vrhovnog zapovjednika UN, francuskog
generala Bernarda Janviera i zapovjednika bosanskih Srba generala Ratka Mladia. Nije bilo jasno
kakva su uvjeravanja, ako ih je bilo, Srbi dobili od zapovjednika UN, ali se brzo proirila sumnja da
su se Srbi i lokalni zapovjednici UN dogovorili da nikad vie ne upotrijebe zranu snagu NATO-a u
Bosni. Dok su Miloevi i paljanski Srbi javno govorili da su dobili takva uvjeravanja, francuski i
UN zvaninici su to poricali. Do ovog dana, Washington nikad nije bio siguran o emu su se uistinu
dogovorili, ali kada su taoci mau sa bijelim zastavama za predaju objavljene su irom svijeta, na
uas novog francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca.
Televizijske slike bile su jezive. Izgledalo je nepojmljivo da takvi grmalji mogu na koljena
baciti najvee sile na svijetu. Dok smo se Kati i ja pripremali za svadbu, bio sam u stalnom kontaktu
sa Washingtonom. Sastanak na visokom nivou u Bijeloj kui bio je predvien za rano poslijepode 27.
maja; shvatio sam, lecnuvi se, da e se odrati tano u isto vrijeme kad i nae vjenanje.
Nekoliko sati prije ceremonije jo jednom sam telefonirao iz Budimpete u Washington i preko
operativnog centra povezao se sa Madeleine Albright, Johnom Komblumom i Tomom Donilonom,
Christopherovim efom kabineta, koji su se pripremali za sastanak u Bijeloj kui. Savjetovati
Evropljane, ije je osoblje bilo ugroeno, bilo je teko za Sjedinjene Drave koje nisu imale trupe na
terenu. Zemlje sa mirovnim snagama u ugroenim zonama, ukljuujui Britance, Francuze i
Holanane, strepile su da bi svaka odmazda nad bosanskim Srbima mogla rezultirati ubistvima talaca
i drugih pripadnika mirovnih snaga, i nastojale su pregovarati o njihovom oslobaanju, to je bio

pristup koji e, kako sam se plaio, oslabiti UN a ojaati Srbe. Uvjeravao sam da NATO treba
zaprijetiti sa novim zranim napadima ako taoci ne budu osloboeni. Razgovor sa kolegama zavrio
sam s molbom da se moji stavovi predoe na sastanku. Preporuujem, rekao sam, da Srbima damo
etrdeset osam sati da oslobode neozlijeene sve taoce i kaemo im da emo bombardovati Pale ako
to ne uine. I onda to uiniti, ako bude potrebno. Priznajem da e se Evropljani ovome usprotiviti jer
se plae represalija, ali nijedan vojnik UN nije bio ubijen i Srbima se ne moe dopustiti da dalje
prkose cijeloj svjetskoj zajednici. Ubijeen sam da e popustiti ako je prijetnja uvjerljiva. utnja s
druge strane linije govorila je da su moje kolege u Washingtonu mislili da sam izgubio pamet jer se
vjenanje trebalo obaviti za koji minut. Ozbiljan sam, rekao sam, ali sada se moram oeniti.
Za vrijeme naeg medenog mjeseca, dok smo Kati i ja bezuspjeno pokuavali ne misliti na
Balkan, bosanski Srbi su oslobodili mirovnjake ne ozlijedivi ih. Ali, bilo je pouzdanih iako
uzgrednih dokaza o tajnim dogovorima izmeu UN i bosanskih Srba. Oslobaanje talaca dolazilo je u
fazama nakon tajnog sastanka 4. juna u Zvomiku, izmeu vrhovnog zapovjednika UN, francuskog
generala Bernarda Janviera i zapovjednika bosanskih Srba generala Ratka Mladia. Nije bilo jasno
kakva su uvjeravanja, ako ih je bilo, Srbi dobili od zapovjednika UN, ali se brzo proirila sumnja da
su se Srbi i lokalni zapovjednici UN dogovorili da nikad vie ne upotrijebe zranu snagu NATO- a u
Bosni. Dok su Miloevi i paljanski Srbi javno govorili da su dobili takva uvjeravanja, francuski i
UN zvaninici su to poricali. Do ovog dana, Washington nikad nije bio siguran o emu su se uistinu
dogovorili, ali kada su taoci osloboeni, dramatino je povean intenzitet vojnih borbi bosanskih
Srba, bez novih zranih udara UN ili NATO-a.
Visoki zvaninik UN u bivoj Jugoslaviji Yasushi Akashi, koji je prvobitno odobrio zrane
udare, rekao je svom osoblju da su majski dogaaji konano pokazali njihovu neefikasnost. Ovo
je bilo nepriznavanje britanskog zapovjednika u Sarajevu, generala Ruperta Smitha, koji se trudio da
unese tvru politiku. Generalni sekretar UN Boutros Boutros-Ghali uskratio je generalu Smithu
ovlatenje da zatrai zrane udare NATO-a i rekao da e lino, u New Yorku, donositi sve budue
odluke na individualnoj bazi, na taj nain dalje smanjujui anse za nove zrane udare.
Sada je buknula debata unutar Zapadnog saveza oko toga da li ostati ili ne ostati u Bosni. Neke
vlade koje su imale trupe u Bosni, ukljuujui Kanadu i Veliku Britaniju, poele su otvoreno govoriti
o povlaenju. Drugog juna, ameriki pilot, kapetan Scott OGrady, pogoen je dok je sa F-16 letio
iznad Bosne. Preivio je, spasivi se sedmicu kasnije da bi, za kratko, postao ameriki heroj.
Dok je premijer John Major podravao britansko prisustvo, veina u njegovom Kabinetu bila je
sklona povlaenju prije poetka jo jedne otre balkanske zime. U Francuskoj, predsjednik Chirac
zauzeo je jasniji stav. Njegov mnogo stariji prethodnik Francois Mitterand pokazao je prosrpske
osjeaje mnogih Francuza iz njegove generacije, proetih u istoriji srpskog otpora protiv Njemake u
dva svjetska rata. Chirac je bio drukiji, i po stilu i po sutini; osjeao je da je situacija u Bosni
dospjela do mrtve take i da zapadne sile moraju ili pojaati svoje snage i kazniti bosanske Srbe ili
se povui. Podstaknuti Chiracom, Britanci, Francuzi i Holanani najavili su 3. juna stvaranje novih
snaga, Rapid Reaction Force - Snaga za brzu reakciju, da bi se ojaale UN u Bosni. Ali nije bilo
jasno, moda ak ni njihovim tvorcima, da li Rapid Reaction Force imaju namjenu da odre UN u
Bosni ili da pomognu da se brzo izvuku. Postojei srednji kurs, Chirac je jasno uoio, bio je
neodriv, i politiki i vojno. Ako se Britanci povuku, francuski poloaj bio bi nemogu. Da bi
zadrao Britance u Bosni, Chirac je ocijenio da bi vei ameriki angaman i podrka bili bitni. Ako

se to ne desi, Chirac bi podrao povlaenje.

Tako je Chirac doveo Administraciju u kripac, koji je bio veoma vaan da bi nas podstaknuo da
se suoimo sa stvarnou - da na ovaj ili onaj nain Sjedinjene Drave vie ne mogu ostati po strani.
OpPlan 40-104. Kako se desilo, postojao je slabo zapaen ali vaan izuzetak u amerikoj
politici protiv slanja trupa u Bosnu: predsjednik Clinton je obeao da e amerike trupe biti
upotrebljene za podrku povlaenja UN. Kako se proljea 1995. situacija u Bosni pogorala i mnoge
zemlje poele otvoreno govoriti o povlaenju iz snaga UN, Pentagon i NATO kompletirali su
OpPlan 40-104, visoko klasificirani dokument o planiranju koji je pokrivao svaki aspekt uloge
NATO-a u podrci povlaenja UN, od gradnje mostova do vrea za mrtve.
Osmog juna, odmah nakon povratka sa branog putovanja, zatraio sam od Pentagona informaciju
o 40-104. U poetku su se opirali, tvrdei da je plan dokument NATO-a, ali je na kraju general
pukovnik Howell Estes, glavni planer Pentagona, doao u moj ured i Komblumu, Frasureu i meni
izloio plan koji nas je zabezeknuo. Kako nam je rekao Estes, koji nije bio njegov autor, plan je bio
smion i opasan - i Vijee NATO-a ga je ve formalno odobrilo kao planski dokument, na taj nain
znatno umanjujui opcije Washingtona. Plan je obuhvatao dvadeset hiljada amerikih vojnika, od
kojih je nekima bilo dodijeljeno opasno nono izvlaenje UN trupa amerikim helikopterima iz
izolovanih enklava, operacija koja vjerovatno ne moe proi bez gubitaka. im je general Estes
zavrio s informacijom, pourio sam u Christopherov kabinet i insistirao da i on i njegov ui tim uju
isto. A kada je uo, Christopher je isto toliko bio zapanjen.
Informacija generala Estesa ubijedila me je da vie nee biti mogue ostati izvan Bosne. Nije
bilo nikakvog smisla pomoi pri povlaenju UN, nakon ega bi uslijedila ak vea katastrofa. Nije
dolazilo u obzir ni koritenje amerikih kopnenih trupa za borbu u ratu. Moralo se neto uiniti ili e
biti neizbjena srpska pobjeda i dodatno etniko ienje. Bio je to teak niz izbora, ali nije bilo
naina da Washington i dalje izbjegava da bude angaovan. Jo uvijek sam zagovarao zrane udare,
to je nailazilo na estoko protivljenje iz najveeg dijela vlade i u Evropi.
Kada je OpPlan 40-104 doao pred visoke zvaninike, nastala je konfuzija u vezi njegovog
statusa, lako je predsjednik Clinton obeao da e amerike trupe podrati povlaenje UN, nikad nije
formalno odobrio (ili bio upoznat) OpPlan 40-104. Ali ve je imao podrku Vijea NATO-a. Prema
komplikovanim procedurama hladnog rata koje nikad nisu testirane, ako bi Vijee NATO-a izdalo
nareenje da se pomogne pri povlaenju UN, planski dokument bi postao operativno nareenje,
prilagoeno specifinim okolnostima. I tako bi, ako se UN povuku, OpPlan 40-104 izazvao trenutni
raspored dvadeset hiljada amerikih trupa u srcu Balkana, kao dio snaga NATO-a. Operacija, koja bi
imala amerikog zapovjednika, bila bi nemogua bez uea Amerikanaca.
Predsjednik je jo uvijek morao donijeti konanu odluku o rasporedu amerikih trupa, ali su
njegove opcije bile drastino suene. Ako on, u sluaju povlaenja UN, ne bi rasporedio amerike
trupe, Sjedinjene Drave bi se narugale, u tom prvom testu, samom procesu NATO-a koji su stvorile.
Optube koje bi uslijedile mogle bi oznaiti kraj NATO-a kao efikasnog vojnog saveza, kako su nam
to privatno ve rekli Britanci i Francuzi. Nije bilo pretjerano rei da je na kocki bila uloga Amerike
u posthladnoratovskoj sigurnosti u Evropi. Jasno, morali smo iznai politiku kojom bi se izbjeglo
katastrofalno povlaenje UN. To je znailo vee angaovanje SAD.

Gospodin Chirac stie u grad. Jacques Chirac stigao je u Washington 14. juna, u svoju prvu
posjetu kao predsjednik, zahtijevajui ameriku akciju u Bosni. Nije uzalud dobio nadimak
Buldoer. Bio je direktan, intuitivan i otvoren tamo gdje je njegov prethodnik Francois Mitterand
bio nejasan, intelektualan i elegantan. Putovanje je trebalo biti jedno u nizu polugodinjih samita
SAD-EU, a Chiraca je pratio Jacques Santer, novi predsjednik Evropske unije. To je, pak, ubrzo
preraslo u kriznu sjednicu o Bosni i ostatak programa - ukljuujui ekonomsko, trgovako i zakonsko
pojaanje i pitanja okoline - bio je izbrisan.
Dan je poeo sa pred-briefingom, normalnom rutinskom sjednicom da bi se pripremio
predsjednik, ali se ubzo izrodio u estoku i svadljivu diskusiju o Bosni. Predoenje lanova iz
kabineta Vijea nacionalne sigurnosti bilo je, po mom miljenju, varavo to se tie situacije a
posebno o stepenu automatske amerike pomoi pri povlaenju UN. Kada sam htio ponuditi
suprotan stav, predsjednik, oito uznemiren to dobija kontradiktorne informacije prije vane posjete,
otro me je presjekao. Zatim smo se, dok su razni ljudi iznosili razliite stavove, Christopher i ja
izvinuli da bismo otili u Francusku ambasadu gdje nas je Chirac oekivao na ruku. U kolima,
izrazio sam uenje zbog onog to se desilo. Christopher, koga je sastanak dobro otrijeznio, sloio se
da to prije moramo opet razgovarati sa predsjednikom.
Ostatak dana bio je haotian. Predsjednik se sam sastao sa Chiracom vie od sata umjesto
predvienih dvadeset minuta, dok su se potpredsjednik Gore, Christopher i pola amerikog kabineta
vrtili u prostorijama Kabineta, askajui sa naim zbunjenim posjetiocima iz Evropske unije. Clinton
je zatim, bez pripreme, poslao Chiraca do Capitol Hilla da se vidi sa liderom veine u Senatu Bobom
Doleom i predsjednikom Kongresa Newtom Gingrichem, u nadi da e on biti u stanju ubijediti
republikanske lidere da se Administraciji da vea podrka po pitanju Bosne. Chiracovi sastanci, iako
srdani, nita nisu izmijenili. Zatim se on vratio u Bijelu kuu na intimnu veeru koju smo, najveim
dijelom, proveli u razgovoru o temama koje se nisu ticale Bosne.
Kada je Chirac otiao, stajao sam u glavnom holu, ispred Sjevernog trijema, sa Christopherom,
Bergerom i Albrightovom. Predsjednik i prva dama sami su plesali uz muziku Mornarikog orkestra
koji je svirao tokom veere, a onda doao do nas. Bilo je predivno junsko vee a Bijela kua je
zraila svom svojom posebnom magijom. Pogledao sam Christophera, u brizi da emo propustiti ovaj
poseban trenutak. Predsjednik nam se prikljuio i slomio led. ta je s Bosnom?, iznenada je upitao.
Mrzim da pokvarim ovo predivno vee, gospodine predsjednie, poeo sam, ali moramo
razjasniti neto to je iskrslo tokom dana. Prema postojeim planovima NATO-a, Sjedinjene Drave
su se ve obavezale da upute trupe u Bosnu ako UN odlue da se povuku. Bojim se da nam nije ostalo
mnogo fleksibilnosti.
Predsjednik me je iznenaeno pogledao. O emu govorite, upitao je. Odluiu o pitanju trupa
ako i kada za to doe vrijeme.
Za trenutak je vladala tiina. Gospodine predsjednie, rekao sam, NATO je ve odobrio plan
o povlaenju, lako imate mo da to zaustavite, ugraen je visok stepen automatizma, posebno otkako
smo se javno izjasnili za pomo trupama NATO-a ako UN odlue da se povuku.
Predsjednik je pogledao Christophera. Da li je to tano?, upitao je. Predlaem da sutra o
tome razgovaramo, odgovorio je Christopher. Imamo problem. Predsjednik je ne rekavi vie
nita otiao, drei svoju suprugu za ruku.
Nadao sam se da je dan sa Chiracom oznaio prekretnicu u internoj debati. Predsjednik je

nastavio sa diskusijom sljedeeg dana, na letu za Halifax, Nova Scotia, na godinji samit G-7, kome
je Kanada bila domain. Poeo je traiti od svojih savjetnika bolje opcije; shvatio je da bi bilo
neobino uputiti trupe u Bosnu da bi se implementirao neuspjeh. Ovo nije bilo prihvatljivo; morao se
iznai drugi nain.
Krajem juna, Tony Lake je sazvao nekoliko sastanaka da bi se razmotrio ovaj problem. Nije
pozvao mene, ali su me obavjetavali drugi uesnici. Uznemiren zbog ovog iskljuivanja,
konsultovao sam se sa Vernonom Jordanom, jednim od najmudrijih ljudi u Washingtonu i bliskim
prijateljem predsjednika. Obeao sam Kati da u za godinu napustiti vladu; sada sam rekao Jordanu
da razmiljam o odlasku prije kraja ljeta. Ako politika o Bosni bude formulisana bez mog uea,
onda je bilo malo razloga da ostanem. Jordan je reagovao odluno, govorei mi da ne mogu ostaviti
Clintona u takvom trenutku krize. Jordan je, zatim, razgovarao sa raznim ljudima u Administraciji,
ukljuujui predsjednika i Christophera, i situacija je malo popustila.
U meuvremenu, dogaaji u Bosni kretali su se bre od procesa revidiranja politike u
Washingtonu. Dok je Administracija razmiljala, bosanski Srbi su napadali. Ovog puta njihova akcija
e skliznuti u istoriju.
Srebrenica. Ohrabren uspjesima u zaplaivanju uvara mira UN, general Mladi je sada
usmjerio pritisak na tri izolovane muslimanske enklave u istonoj Bosni - Srebrenica, epa i Gorade
- koje su bile u potpunosti okruene srpskim snagama jo od poetka rata. Rezolucijama Vijea
sigurnosti one su 1993. bile oznaene kao sigurne zone Ujedinjenih nacija, ali nita u vezi s njima
nije bilo sigurno. Mali broj mirovnih snaga UN bio je upuen u svaku enklavu, ali kako su im ruke
bile vezane nisu bili u mogunosti olakati uslove opsade ta tri grada. U ljeto 1995. sva tri grada bila
su prenapuena muslimanskim izbjeglicama iz okolnih podruja. Mladi je odluio da izbrie enklave
sa mape, kako bi cijeli istoni dio Bosne osigurao za Srbe.
estog jula 1995, Mladieve snage poele su sa granatiranjem Srebrenice, navodno u znak
odmazde za upade snaga bosanskih Muslimana, baziranih u enklavi, na srpsku teritoriju. Tri dana
kasnije, Srbi su kao taoce uzeli trideset holandskih mirovnjaka. Desetog jula, zauzeli su grad a i
preostali holandski vojnici, njih oko 370, postali su taoci. Sljedeeg dana Mladi je uao u
Srebrenicu i najavio da ovaj grad daje na dar srpskom narodu. Dodao je: Napokon, posle bune
dahija, dolo je vreme da se osvetimo Turcima u ovom regionu - aluzija na srpsku pobunu protiv
Turaka koja je 1804. bila brutalno uguena. Mladievo poistovjeivanje dananjih bosanskih
Muslimana sa Turcima od prije 191 godinu otkrivalo je njegov opasno iskrivljen um.
Tokom sljedee sedmice, desilo se najvee masovno ubistvo u Evropi nakon Drugog svjetskog
rata, dok spoljni svijet nije inio nita da zaustavi tragediju. Mladieve snage poubijale su hiljade
Muslimana, najvie u hladnokrvnim egzekucijama nakon predaje grada. Precizni detalji o onom to se
desilo u to vrijeme nisu bili poznati, ali nije bilo sporno da se neto istinski strano deava. Sasvim
sluajno, imao sam jedan dodatni izvor izvan zvaninih izvjetavanja koji je potvrdio nae najgore
sumnje o Srebrenici. Moj mlai sin Anthony, kome je tada bilo dvadeset pet godina, pojavio se u
Tuzli da pomogne State Departmentu u intervjuisanju izbjeglica. Radio je u izbjeglikom kampu u
Tajlandu kada ga je predsjednik Refugees Intemationala Lionel Rosenblatt zamolio da odjuri u Bosnu
i pomogne u nevolji. Anthony i Lionel stigli su u centralnu Bosnu krajem jula, upravo kada su prvi
preivjeli oajnici iz Srebrenice i epe stigli u sigurnost aerodroma izvan Tuzle. Uskoro su im se

prikljuili pomonik dravnog sekretara za humanitarna pitanja John Shattuck i pomonik dravnog
sekretara za izbjeglice Phyllis Oakley.
Uz pomo Anthonya, Shattuck i Oakleyeva intervjuisali su potresene preivjele ljude iz
Srebrenice - i uli prie koje e uasnuti svijet: kako su Srbi, po nareenjima generala Mladia,
okupili sve Muslimane u gradu i nagurali ih u autobuse; kako veinu mukaraca vie nikad nisu
vidjeli; kako su ljudi bili zgurani na fudbalsko igralite i poubijani u velikom broju; kako jo ima
hiljade mukaraca koji se pokuavaju kroz ume probiti prema Tuzli. Zatim su se Shuttuck i
Oakleyeva vratili u Washington da pritisnu vladu na veu akciju. Anthony je ostao u Tuzli, redovno
me izvjetavajui o ivim priama neprekidne drame. Nekoliko puta, na Svoj karakteristino otvoren
i nagao nain, Anthony je vikao preko telefona da Washington mora neto uiniti, da ja trebam
maknuti guzicu. U stvari, satima sam neuspjeno pokuavao iznai nain da se zaustavi tragedija u
Srebrenici i epi. Moju preporuku - da se upotrijebi zrana sila protiv bosanskih Srba u drugim
dijelovima zemlje - odbacile su zapadnoevropske nacije ije su trupe bile na kocki u Bosni, ali i
Pentagon. Trinaestog jula, istog dana kada su Srbi poeli sa sistematskim ubijanjem Muslimana na
fudbalskom igralitu, Chirac je pozvao predsjednika Clintona. Rekao je da se neto mora uiniti i
predloio da ameriki helikopteri prevezu u Srebrenicu francuske trupe da pomognu gradu. O ovom
prijedlogu se ve razmatralo putem zvaninih francuskih kanala, ali je naiao na estoko protivljenje
ne samo Britanaca i Pentagona nego i same Chiracove vlade. Nije bilo anse da bude prihvaen.
U meunarodnom sistemu nije vie bilo energije. Gdjegod bi se ovjek okrenuo, suoio bi se sa
osjeajem smetenosti pred brutalnou bosanskih Srba. Prva linija otpora za svaku akciju bila je
holandska vlada koja je odbila dopustiti zrane udare sve dok su svi njeni vojnici u Bosni. Kroz
svaki raspoloivi kanal, u Londonu, Parizu i tabu NATO-a, traili smo neki odgovor. Bilo je
beskorisno. itavu sedmicu pozivao sam naeg ambasadora u Holandiji Terryja Dombusha,
upuujui ga da pritisne Holanane da dopuste zrane udare, ali uzalud. Drugi Evropljani dostigli su
svoj limit; kako su i njihovi vojnici bili u opasnosti, nisu pristajali ni na kakvu akciju koja bi ugrozila
Holanane. Srbi su ovo znali i mnotvo holandskih vojnika drali su zarobljene u prostorima UN, u
oblinjem selu Potoari, dok ne zavre svoj prljavi posao u Srebrenici. Prema Meunarodnom
komitetu crvenog krsta, u Srebrenici izmeu 12. i 16. jula 1995. smrt je odnijela 7.079 bosanskih
Muslimana. Veina rtava bile su nenaoruane i veina je nastradala u zasjedama ili masovnim
egzekucijama. Po intenzitetu, nita u ratu nije se moglo mjeriti ili e se ikad mjeriti sa Srebrenicom.
Ime e postati dio jezika uasa modernog rata, zajedno sa Lidicama, Oradourom, Babi Yarom i
Katinskom umom.
Londonska konferencija. Unitenje Srebrenice predstavljalo je ogroman ok za Zapadni savez.
Ali desilo se jo toga tokom tog stranog mjeseca. Devetnaestog jula, ohrabreni dogaajima u
istonoj Bosni, Srbi iz Krajine napali su muslimansku enklavu u najdaljem dijelu sjeverozapadne
Bosne, bihaki dep. Biha, poljoprivredno podruje koje duboko zadire u Hrvatsku, tokom rata bio
je odsjeen od Sarajeva, ali je bilo manje od sat kolima od Zagreba i njegov pad bi promijenio
ravnoteu u Hrvatskoj i oteao joj povratak Krajine.
Rat je opasno eskalirao. Na istoku, posljednje dvije enklave, epa i Gorade, bile su otvorene
Mladievim razuzdanim snagama. Na dalekom sjeverozapadu, izgledalo je da e Biha biti presjeen
napola. Tuman se pripremao da ponovo zapone rat u Krajini, uprkos sporazumu koji je u martu

postigao sa potpredsjednikom Goreom i sa mnom. Obnovljeni su napadi na Sarajevo.

Washington jo uvijek nije bio siguran ta da uini. Nakon to je Srebrenicu ocijenio kao
najgore ponienje zapadnih demokratija od 30-ih, predsjednik Kongresa Gingrich je ponudio
rjeenje koje nije bilo od pomoi. Ima dvadeset naina da se ovaj problem rijei a da se niti jedan
Amerikanac direktno ne uplete u ovu stvar, rekao je. Sloio sam se sa njegovom ocjenom o
Srebrenici, ali nisam mogao zamisliti nijedan od dvadeset naina koje je Gingrich imao na umu.
Chirac se javno alio da je Francuska usamljena i dodao: Ne moemo zamisliti da e UN
snage ostati samo da osmatraju i, na izvjestan nain, budu sauesnici u situaciji. Ako je tako, bolje je
da se povuku. Naravno, Chirac nije spomenuo da snagama UN zapovijeda francuski general.
Premijer John Major javno je odbacivao neprestane Chiracove prijedloge da se pomogne Srebrenici
i pojaa Gorade. Umjesto toga, Major je predloio meunarodni krizni sastanak kojim e on, 21.
jula, predsjedavati u Londonu.
Washington je reagovao sa kiom aktivnosti. General Shalikashvili odjurio je u Evropu da se
sastane sa svojim kolegama iz NATO-a, a onda se pridruio Christopheru i Perryu na Majorovoj
konferenciji u Londonu. Na moje veliko razoarenje, nisam mogao prisustvovati Londonskoj
konfereniji zbog ozbiljne infekcije uha. Pod paskom glavnog ljekara u State Departmentu, iz
Washingtona sam pratio dok su se Christopher i Perry borili da se snagama UN u Bosni daju vea
ovlatenja - u stvari, da odvrate povlaenje UN.
Londonska konferencija bila je jedan od onih znaajnih dogaaja iz kojih se iz poetne
neobeavajue zamisli izrodi i neto neoekivano pozitivno. Britanci nisu imali jasan cilj za
konferenciju, a ni Sjedinjene Drave kada su Christopher i Perry prihvatili poziv. Ali tog stranog
jula 1995, kada je situacija u Bosni bila na najnioj razini, sam in okupljanja svih ministara spoljnih
poslova i odbrane NATO-a, kao i Rusa, donio je rezultat, koji e odigrati vanu ulogu u
jedanaestoasovnom oivljavanju NATO-a.
Zakljuci za londonsku konferenciju nisu bili sroeni sve dok Christopher nije bio u avionu. U
vrijeme kada je sletio u Lodon, njegov tim - ef Kabineta Tom Donilon, John Kornblum, Bob Frasure
i direktor za planiranje politike Jim Steinberg - iznio je dokument sa dvije vane izmjene u politici:
Prvo, NATO e povui crtu u pijesku - namjerno zazivanje jezika predsjednika Busha iz 90-91.
o Iraku - oko enklave Gorade.
Drugo, odluku da li u Goradu upotrijebiti ili ne upotrijebiti zranu silu i u kojoj mjeri donijee
samo NATO, tako udaljujui UN od njihove strane ovlasti dvostrukog kljua u pogledu Gorada
38

- ali ne i drugih dijelova Bosne.

Ali, u Londonu, Christopher je u poetku naiao na odbijanje takvih mjera od strane Evropljana.
U dva privatna sastanka sa premijerom Majorom, krenuo je otro. Naao je djelimine saveznike u
novom ministru spoljnjih poslova Malcolmu Rifkindu i novom ministru odbrane Michaelu Portillu
koji su nadglasali svoje podreene i prihvatili Christopherov nacrt. Poto je identifikovao mjesto
gdje e NATO dati svoj konani stav, London je bio vana oznaka za nivelaciju, neka vrsta
izvlaenja u posljednjem moguem momentu. Kasnije je Bill Perry na poasno mjesto u svom
kabinetu stavio uokvirenu fotografiju na kojoj su on, Christopher i Shalikashvili, snimljeni za vrijeme
konferencije, i nazvao je Prekretnica. To se, pak, u to vrijeme nije moglo predvidjeti. Rezultate iz
Londona svijet je, razumljivo, doekao sa skepticizmom jer je upravo poeo saznavati ta se desilo u
Srebrenici a bio je upoznat sa ranijim uvjeravanjima Zapada o odlunosti koja su isparavala pred

okrutnostima bosanskih Srba.

London nije otiao daleko koliko su mnogi, zajedno sa mnom, eljeli. Jer, osudio je epu koja je
sada bila direktno na putu armije bosanskih Srba. Uz to, ni Sarajevo ni Biha jo nisu bili obuhvaeni
novim grubim jezikom. (Ovo su djelimino ispravili general Joulwan i na novi ambasador u NATOu Robert Hunter, koji su nekoliko dana kasnije, tokom burne sjednice koja je trajala cijelu no,
prisilili Vijee NATO-a da proiri odredbe angaovanja kako bi se obuhvatilo Sarajevo.)
Hrvatska ofanziva. Poetkom avgusta, Hrvati su pokrenuli veliku ofanzivu da bi povratili
Krajinu. Bio je to dramatian kockarski potez predsjednika Tumana - ali se isplatio. Kada je
konano poela - iako protiv amerike preporuke - ofanziva je bila potpun uspjeh. Krajinski Srbi
neoekivano su, bez borbe, predali svoj glavni grad Knin. Predsjednik Tuman je dobio opkladu:
suprotno amerikim i britanskim predvianjima, Miloevi nije doao u pomo krajinskim Srbima.
Prvi put u etiri godine Srbi su pretrpjeli vojni poraz.
Hrvatska ofanziva pokazala se kao klinasto pitanje koje nije podijelilo samo Amerikance i
Evropljane, nego vrhove same amerike vlade. Mnogi zvaninici su te vojne napade vidjeli samo kao
jo jedno poglavlje u jezivoj prii o borbi i krvoproliu u regionu. Osjeali su da je dunost nae
diplomatije da stavi taku na borbu, bez obzira ta se deava na terenu. Za mene, meutim, uspjeh
hrvatske (i kasnije, u slinim okolnostima, Bosansko-Hrvatske Federacije) ofanzive bio je klasina
ilustracija injenice da oblik diplomatskog pejsaa obino odraava balans snaga na terenu.
Konkretno, ovo je znailo da mi kao diplomati ne moemo oekivati od Srba da budu pomirljivi za
pregovarakim stolom sve dok na bojnom polju postiu samo uspjeh.
Skoro neosporena pobjeda Zagreba poela je mijenjati ravnoteu snaga u regionu. Miloevievo
naputanje hrvatskih Srba uklonilo je na najvei strah - da e Beograd ponovo ui u rat.
Joe Kruzel je izrazio opti stav naeg tima u njegovoj posljednjoj poruci odaslatoj u Washington,
no prije nego to je umro. Po prvi put, napisao je, shvatam koliko je hrvatska ofanziva u Krajini
duboko izmijenila prirodu balkanske igre a tako i nau diplomatsku ofanzivu.
Bob Frasure je takoe dijelio ovo stanovite. Na ruku sa predsjednikom Tumanom u Zagrebu,
17. avgusta, dva dana prije tragedije na planini Igman, jedan lan naeg tima pokuao je ubijediti
Tumana da treba odmah zaustaviti ofanzivu, kako to eli Washington. Frasure mi je dodao poruku
ispisanu na njegovoj kartici sa imenom za mjesto, koju sam sauvao i kasnije dao njegovoj supruzi
Katharini - bila je to posljednja poruka koju sam od njega dobio:
Dick: Mi smo unajmili ove tipove da budu nai psi smetljari jer smo bili oajni.
Trebamo pokuati da ih kontroliemo. Ali ovo nije vrijeme da budemo izbirljivi.
Ovo je prvi put da je srpski talas odbijen. To je bitno za nas da dobijemo stabilnost, tako da se
moemo izvui.
Ovaj stav nije bio prihvatljiv za veinu naih kolega u Washingtonu, posebno vojske i CIA-e,
koji su se jo plaili i predskazivali vojni odgovor redovne Jugoslovenske armije. Tako, prava
vanost hrvatske ofanzive nije bila uzeta u obzir u vrijeme revidiranja politike do ega je dolo u
Washingtonu poetkom avgusta, dosta prije nego to je na shuttle poeo tako tragino.
Revidiranje politike i inicijativa u sedam taaka. Poetkom avgusta predsjednik je

predsjedavao na tri sastanka u tri dana o Bosni. Christopher je bio u Aziji a ja sam s Kati putovao po
zapadnim zemljama. Tarnoff i Talbott su predstavljali State Department i stalno me obavjetavali.
Napokon, predsjednik se odluio za dvofaznu strategiju: prvo, Lake i Tamoff e obii sedam
evropskih zemalja, ukljuujui Rusiju, kao predsjednikovi izaslanici i predstaviti okvir za mir. Zatim
u ja svom snagom navaliti sa pregovorima.
Lake-Tamoffova prezentacija voena je putem uobiajenog nacrtnog procesa meu agencijama.
Moje odsustvo iz Washingtona kasnije e dovesti do lavine novinarskih spekulacija da sam izuzet, a u
stvari sam namjerno ostao po strani, ne samo zbog porodinih obaveza nego i zato to bi uee
moglo kasnije umanjiti moju pregovaraku fleksibilnost.
Konani proizvod sadravao je sedam taaka, od optih do specifinih. Traio je (1)
sveobuhvatnu nagodbu o miru; (2) trostrano priznanje izmeu Bosne i Hercegovine, Hrvatske i i
Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Cma Gora); (3) puno dizanje svih ekonomskih sankcija
protiv Jugoslavije ako se postigne dogovor i program amerike podrke za opremu i obuku snaga
Hrvatsko-Muslimanske Federacije ako doe do nagodbe; (4) mirni povratak istone Slavonije
Hrvatskoj - mali, naftom bogati krak hrvatske zemlje prema srbijanskoj granici koji su Srbi osvojili;
(5) sveukupan napor da se doe do obustave vatre ili kraja svih ofanzivnih operacija; (6)
reafirmacija podrke takozvanom planu Kontakt grupe iz juna 1994, koji su dogovorili ministri
spoljnjih poslova Sjedinjenih Drava, Velike Britanije, Francuske, Njemake i Rusije - koji Bosnu
dijeli na dva entiteta, 49 procenata zemlje ide bosanskim Srbima a 51 procenat HrvatskoMuslimanskoj Federaciji; i (7) sveobuhvatan program za regionalnu ekonomsku rekonstrukciju.
Slanjem svog savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednik, koji je bio kritikovan zbog svog
pretjeranog odvajanja od politike u Bosni, govorio je: to je ovo - stvarni i moda posljednji ameriki
pritisak za mir. Imao sam manjih problema zbog irine okvirnih crta inicijative. Ali muilo me je
nekoliko specifinih aspekata prijedloga. Odluio sam da ne obznanjujem svoje stavove sve dok
Lake ne zavri sa putovanjem po Evropi.
Prebacivanje lopte. Strobe i Peter su me upozorili da budem spreman prekinuti moje kratko
putovanje i u nedjelju, 12. avgusta, nakon samo nekoliko dana u Coloradu, vratio sam se u
Washington, prepakovao stvari i krenuo za London gdje su me ekali Lake i njegov tim. etrnaestog
avgusta stigao sam u London na sastanak prebacivanja lopte u Amerikoj ambasadi. Prvi sat bili
smo sami.
Sastanak je bio blago emotivan. Tony i ja bili smo vezani bliskim linim i profesionalnim
vezama u pet administracija. Ovo je ono o emu smo sanjali da emo zajedno raditi jo prije
trideset godina, kada smo poeli u Vijetnamu, poeo je Tony tiho, napregnutim glasom. Biu s
tobom cijelim putem. Ako ovo ne uspije, moja stranjica e stradati vie od tvoje.
Tony me je upoznao sa njegovim razgovorima sa saveznicima i Rusima, koji su dobro
napredovali. Bili su zadovoljni to se predsjednik tako duboko angaovao. Rekao sam mu da je dobar
okvir koji je predloio na svojoj turneji po Evropi, uz vaan izuzetak: ne bih mogao podrati ni
njegov prijedlog da se Srbima da iri koridor zemlje u Posavini niti prijedlog da napustimo Gorade.
Obje te ideje bile su dio nastojanja da se stvore propustljivije granice za Federaciju, preputanjem
muslimanskih enklava za srpske ustupke na drugim mjestima. Pentagon je insistirao da nee braniti
enklave i trake zemlje ako nas kasnije pozovu da implementiramo mirovni sporazum. Ipak, rekao sam

Tonyu da Sjedinjene Drave ne mogu biti strana u takvom prijedlogu. To bi stvorilo novih etrdeset
hiljada ili vie izbjeglica, rekao sam, a mi ne moemo biti strana u tome, posebno nakon
Srebrenice. Tony je pitao nije li istina da mi je Izetbegovi jednom rekao da zna da sve tri istone
enklave nisu dostupne i da e morati od njih odustati. U stvari, Izetbegovi mi je ranije te godine to i
rekao, ali to je bilo prije gubitka i uasa Srebrenice i epe. Trgovina vie nije mogua, rekao sam.
Nakon Srebrenice, mi tako neto ne moemo predlagati. Poslije jo jednog sastanka sa ostatkom
naeg tima i posjete nekolicini visokih britanskih zvaninika, toplo smo se rukovali i razili, Tony i
Sandy Vershbow prema zapadu i kui u Washington. Na tim - general Clark, Rosemarie Pauli, Bob
Frasure, Joe Kruzel i Nelson Drew - odletio je na Balkan, da zapone s pregovorima za koje smo se
nadali da e okonati rat.

KNJIGA DRUGA
SHUTTLE
(22. avgust - 31. oktobar 1995)
Noas se zavrava zbrkana decenija,
A stranci, prijatelji i neprijatelji
Ponovo zbunjeni stoje ispod
Putokaza na goloj ledini
Gdje se neravna planinska staza rava
Na tihe udoline na sve strane,
Nastojei da deifruju
ta je na njemu napisano ali ne mogu,
Niti nasluuju u kom pravcu lei
Prijetei bezdan.
Daleko dolje ispod njih odakle dooe
Jo slabo treperi crveni plamen,
Tanuni sjaj u velikoj rupi
Gdje je ivot uniten;
A tu i tamo priroda se osvrne
Da pogleda gdje njen cijeli sistem gori
I s posljednjim prkosnim uzdahom
Stresa svoju budunost u kamen.
W. H. AUDEN, Novogodinje pismo

- GLAVA 6 Izazov Pala

(22-28. avgust)
Nedokuivost istorije nastavlja spasenje ljudske slobode i ljudske odgovorosti. Neuspjeh
predskazanja doputa nam da djelujemo kao da e nai izbori napraviti neku razliku. Jer niko ne moe
dokazati da to ne prave, i nema drugog naina da moemo zatititi ljudsko dostojanstvo i omoguiti
moralnu egzistenciju.
ARTHUR SCHLESINGER, JR.

39

U 10.00 UJUTRO, 22. AVGUSTA, na dan naeg povratka iz Sarajeva, sekretar Christopher
sazvao je svoj tim da porazgovara o Bosni. Kao i obino, sastali smo se u njegovom radnom
kabinetu, maloj prostoriji odmah iza prostrane kancelarije na sedmom spratu. Kada sam prvi put
posjetio State Department, u vrijeme proljetnog odmora na fakultetu 1961 - putovanje koje me je
inspirisalo da sljedee godine stupim u slubu spoljnjih poslova - Dean Rusk je veliku prostoriju
koristio kao svoj ured, ali noviji dravni sekretari vie su voljeli intimno okruenje stranje
kancelarije, i Cristopher je kienu veu prostoriju koristio skoro samo za zvanine sastanke sa
stranim zvaninicima.
Iako je jedinstvena birokratska kultura State Departmenta nadivjela svakog od njenih lidera (a
neke i porazila), lini ivot svakog sekretara duboko djeluje na reagovanje Departmenta na dogaaje.
Stil Warrena Christophera bio je metodian i oprezan. Bio je, kako su u tampi esto navodili,
advokatov advokat. Rijetko je govorio o sebi, ali se, jednom, nekom novinaru izrekao o svom stilu:
Uvijek sam mislio da u poslove obavljati na konzervativan nain kako bih maksimizirao
progresivnost moj ih politikih stavova... Ako ste uljudni i smotreni, uvijek moete pospjeiti ciljeve
40

i pospjeiti ideje koji e biti neprihvatljivi drugima. Veoma uspjean u svojoj pravnoj praksi u
Los Angelesu, u Washington je otiao 1977, kao zamjenik dravnog sekretara Cyrusa Vancea i proveo
veliki broj kljunih zadataka, od kojih su meu najpoznatijim sloeni pregovori oko oslobaanja
pedeset dva amerika taoca u Teheranu, na kraju Carterove administracije.
Nepogreivo utiv, vjet u prikrivanju dosade ili nestrpljenja koje moda osjea, Christopher je
vie volio drugima prepustiti da preporue tok akcije, dok bi se on usmjerio na rizike koji on povlai
za sobom. Kao rezultat, oni koji su ga savjetovali esto su bili podijeljeni u dvije grupe: zagovornici
akcije i sumnjiave Tome koji razglabaju o opasnostima predloene politike.
Christopher je dolazio do zakljuaka nakon paljivog rasuivanja, koje je ukljuivalo ne samo
bitne zvaninike odgovorne za odreena pitanja, nego jezgro povjerljivih saradnika koji su bili
prisutni u skoro svakoj diskusiji. On bi tiho sluao, postavio nekoliko pitanja zbog razjanjenja, vie
u stilu sudije nego advokata i uglavnom ne bi iznosio svoje gledite sve do kraja diskusje. Kada bi
zauzeo snano stanovite o nekom pitanju, on bi nosio veliko breme u vladi.
Tog jutra, 22. avgusta, Christopherovo jezgro tima okupilo se na sastanku. Peter Tarnoff, ef
Kabineta Ton Donilon i direktor za planiranje politike James Steinberg stisnuli su se jedan uz drugog
na sofi; ostali, ukljuujui Strobe Talbotta, Wendy Sherman, koja je zauzimala vaan poloaj
pomonika sekretara za pravna pitanja i moj zamjenik John Komblum, sjeli su na stolice razbacane

po maloj prostoriji. Oni koji su zakasnili sjeli su na usku klupu ispod prozora koji je gledao na
Potomac i Lincolnov spomenik. Christopher je, kao i uvijek, sjedio za svojim stolom u uglu, ponekad
se oslanjajui na policu s knjigama, ali obino paljivo biljeei na bloku. Sjeo sam na stolicu
najbliu Christopherovom stolu koja je, po obiaju, uvana za prvog ovjeka zaduenog za akciju.
Razumljivo, raspoloenje je bilo prigueno. Na prvi zadatak bio je da okupimo tim. Rekao sam
da je Christopher Hill, sjajni, srani, razloni direktor za Balkan, spreman preuzeti mjesto njegovog
dobrog prijatelja Boba Frasurea, kao to smo planirali prije nesree. Lakeu i Perryu prepustili smo
da odrede lanove iz VNS i odbrane.
Christopher je skrenuo panju da nemamo pravnu ekspertizu koja bi bila bitna ako pregovori
postanu ozbiljni. Predloio je da se timu prikljui Roberts Owen, ugledni advokat iz Washingtona.
Bob Owen, koga sam poznavao iz vremena kada sam radio kao pravni savjetnik u State Departmentu
u vrijeme Carterove administracije, bio je smiren, duhovit i uvijek raspoloen za najzahtjevnije
zadatke, iako je bio blizu sedamdesete. Svi su se divili njegovoj vjenoj mlaahnosti; izgledao je
barem deset godina mlai nego to jeste. Christopherova nadahnuta ideja dala je naem timu neto to
e mu stalno biti potrebno: iskusnog i mudrog advokata za meunarodno pravo.
Na sastanak brzo se okonao i krenuli smo u Memorijalnu kapelu Fort Myer, na nacionalnom
groblju Arlington, da bismo poeli sa bolnom ceremonijom koja e ostati utisnuta u naoj svijesti do
kraja bosanske mirovne misije.
Supruge sve trojice izabrale su Arlington za posljednje poivalite svojih mueva. Prvo je
odrana sluba za Boba Frasurea. Iako su sve bile bolne, Bobova sahrana bila je posebno ganutljiva
zbog rjeite a ipak nedostine strepnje njegove esnaestogodinje kerke Sarah.
Uvijek u sebi postavljati jedno pitanje, Zato?, rekla je govorei glasom isprekidanim od
boli sa oltara iznad kovega njenog oca. Prihvatala sam ga kao gotovu injenicu. Nikad mu nisam
rekla koliko ga mnogo volim i nikad mu nisam pokazala koliko mi je stalo do njega. Sada se nikad
neu probuditi da ujem kako u nedjelju ujutro pravi palainke.
Prisutni u kapeli jedva su mogli disati. Izlazili smo jedno po jedno u tiini prekidanoj samo
zvucima tihog plaa i polako otpratili Bobov koveg do grobnice, visoko na brdu iznad Washingtona
gdje ga je, u tajanstvenoj i tjeskobnoj tiini, blagoslovio svetenik. Spustio sam cvijet na vrh
Bobovog kovega, oprostio se i vratio u Washington na jo jedan sastanak.
Komitet vrhovnika poeo je sa sastankom sat nakon to smo otili sa Arlingtona, 22. avgusta. Ti
sastanci - to je pomalo varljiv naziv jer su im vrhovnici, predsjednik i potpredsjednik, rijetko
prisustvovali - trebali su biti primami forum za odluivanje u Izvrnom odjelu. U teoriji, stavovi
visokih zvaninika, obuhvatajui i neslaganja, iznoeni su zatim predsjedniku zbog konane politike
odluke. Kada se na tim sastancima ne postigne jasan konsensus, onda se proces odluivanja esto
privremeno obustavlja, to onda dovodi do sporog, tegobnog procesa telefoniranja i privatnog
dogovaranja. Ljudi nisu voljeli iznositi svoja neslaganja predsjedniku; bilo bi kao da se neuspjeh da
se sloe nepovoljno odraava na svakog od njih a konsensus je, vie nego jasnoa, esto bio najvii
cilj procesa.
Prvih deset mjeseci, kada sam bio pomonik sekretara, sastanci o Bosni na najviem nivou bili
su ispunjeni malodunou i bez zakljuaka, to bi esto i Frasurea i mene ostavljalo depresivnim i
razoaranim. Iako niko nije mogao zanemariti krizu, bilo je malo oduevljenja za bilo kakav prijedlog
za akciju. A rezultat je, umjesto jasne strategije, esto bio nedjelovanje ili polumjere.

Meutim, tako nije bilo odmah nakon tragedije. Gubitak trojice prijatelja unosio je u nae
sastanke osjeaj sjete da nema povratka. Osim toga, predsjednik je sada svima ulijevao svoj osjeaj
hitnosti. Nije prvi put da sam uoio znaaj - uistinu potrebu - direktnog, linog angaovanja
predsjednika da bi se prevazila birokratska ustajalost ili inercija i politici dao pravac i strateki
cilj.
Sastali smo se u Sobi za krizne situacije, podrumskoj prostoriji bez prozora, u zapadnom krilu
Bijele kue, koja je bila pozornica toliko mnogo istorijskih kriznih sastanaka posljednjih trideset
godina. Oni koji tu prvi put dou obino se iznenade koliko je ova prostorija mala i neugledna. U
filmovima ova prostorija uvijek izgleda vea i luksuznija, ali ona prava je mala, s niskim stropom, tri
gola drvena zida dok je etvrti djelimino pokriven uasnom sivom zavjesom. Na krajnjem zidu su
satovi koji pokazuju vrijeme u razliitim dijelovima svijeta a iznad drugog zida lebdi televizijski
ekran putem kojeg zvaninici mogu uestvovati na sigurnosnom kanalu amerike vlade. Sto je malen,
za samo oko deset ljudi.
Kao predsjedavajui Komiteta, Tony Lake je sjeo na elo stola, a dravni sekretar i sekretar
odbrane pored njega. Ostali su se rasporedili oko stola prema rangu, dok su drugi po vanosti zauzeli
sjedala du zidova. Prostorija je bila uobiajeno prepuna, pruajui fiziki osjeaj intimnosti koji se
rijetko odraavao u tonu samih sastanaka. Kada ambasador Madeleine Albright nije mogla doi iz
New Yorka na sastanak u Washington, lebdjela je iznad nas na televizijskom ekranu, kao bestjelesni
ali efikasni uesnik. Jednom mije rekla da, kada putem televizije prisustvuje sastanku, ima osjeaj da
istovremeno posmatra i uestvuje, to joj daje stepen objektivnosti te su i njeni komentari izgledali
pronicaviji i ubjedljiviji.
Kompletiranje tima. Tony je preletio preko pitanja u pripremi za sljedei dan, kada je
predsjednik planirao da se s nama sastane poslije specijalne memorijalne slube u Arlingtonu. Kada
smo se razili, Tony me je povukao u stranu i rekao da eli u na tim dovesti brigadnog generala
Donalda Kerricka, kao zamjenu za Nelsona Drewa. inilo se da je Kerrick, koga sam povrno
poznavao, odlian izbor.
Sada nam je nedostajao novi civilni predstavnik iz Ministarstva odbrane. Perry je rekao da
razmilja prepustiti generalu Clarku da predstavlja i civilnu i vojnu stranu Pentagona. Nisam se
sloio, rekavi da je vano imati predstavnika civilne strane Ministarstva odbrane u koga sekretar
ima lino povjerenje.
Ustrajavajui na ovoj naizgled manjoj taki, bio sam pod uticajem mog iskustva kao mlaeg
lana amerikog pregovarakog tima koji se 68-69. sastao sa Sjeverovijetnamcima u Parizu.
Uprkos izuzetnoj delegaciji - Averell Harriman kao voa, Cyrus Vance kao njegov kopredsjedavajui
a kao broj tri Philip C. Habib, izuzetan diplomata od karijere u svojoj generaciji - tim u Parizu nikad
nije imao punu podrku iz Washingtona. Vojni predstavnici u pregovarakom timu dolazili su u sukob
sa Harrimanom i Vanceom i esto upuivali iza lea poruke u Pentagon koje su slabile
pregovarae. Iako su sekretar odbrane Clark Clifford i zamjenik dravnog sekretara Nicholas
Katzhenbach podravali Harrimana i Vancea, nisu imali povjerenje dravnog sekretara Deana Ruska,
savjetnika za nacionalnu sigurnost Walta Rostowa i naeg ambasadora u Saigonu Ellsworha Bunkera.
Za dvadesetsedmogodinjeg mlaeg slubenika spoljnjih poslova ta epizoda u Parizu bila je
nezaboravna, ali nije bilo prijatna; vidio sam guvernera Harrimana, istorijsku figuru koji je direktno

pregovarao sa Stalinom i Churchillom, svedenog na bijes i razoarenje zbog, kako je smatrao,

pretjerano detaljnih instrukcija iz Washingtona i internih intriga s vojskom i Bunkerom. Nijedno
drugo iskustvo nije mi bilo vanije dok sam se pripremao za bosansku misiju; ne bih tolerisao
nikakvu slinu internu podjelu u naem timu a potrebna pregovaraka fleksibilnost mogla bi nastupiti
samo sa punom podrkom svih kljunih lanova Komiteta vrhovnika.
Perry, i sam vijetnamski veteran u Pentagonu, imao je obzira prema mojoj zabrinutosti pa se
odluio za Jamesa Pardewa, koji je kao direktor Specijalnih snaga za Balkan u Pentagonu bio najblii
saradnik Joea Kruzela po pitanju Bosne. Nisam poznavao Pardewa, biveg armijskog oficira, ali sam
rekao da emo se radovati svakom u koga sekretar odbrane ima povjerenja.
Tako je sastavljeno jezgro naeg sedmolanog tima: ja, general Wes Clark, Bob Owen, Chris
Hill, general Kerrick, Jim Pardew i Rosemarie Pauli. Ostae nepromijenjen sljedeih est mjeseci
iako e mnoge druge osobe postati vani inioci nastojanja kada se zahuktamo - a podrka
Washingtona sve vrijeme kritina. Kako u uskoro otkriti pod uslovima najveeg stresa, ne bih mogao
poeljeti jai tim koji bi zamijenio nae poginule kolege.
Evropljani. Sljedeeg dana, 23. avgusta, Peter Tamoff i ja sastali smo se u sekretarovoj
konferencijskoj sali sa predstavnicima evropskih nacija koji su doli u Washington da odaju potu
trojici naih drugova.
Saobraanje sa Evropljanima bilo je delikatno i kakljivo tokom cijele krize u Bosni i ostavilo
je besprimjernu napetost na NATO i Atlantski savez upravo kada su nestale i veze hladnog rata koje
su nas povezivale. Nai vrsti saveznici, koji su tokom hladnog rata gledali na Sjedinjene Drave kao
na lidera, bili su podvojeni oko amerike uloge u posthladnoratovskoj Evropi, a posebno u Bosni.
Dugo su traili vei ameriki angaman, ali su se u isto vrijeme plaili da e biti javno ponieni ako
Sjedinjene Drave preuzmu kormilo. Nae kolege u Kontakt grupi - Francuska, Njemaka, Velika
Britanija i Rusija - bili su uznemireni to planiramo prvo pregovarati a kasnije njih konsultovati,
obrui raniju proceduru u kojoj je pet nacija pokuavalo iznai zajedniki stav prije nego to ga
iznesu stranama na Balkanu - sistem koji je bio tegoban i neizvodljiv.
Jacques Blot, zamjenik generalnog sekretara u francuskom Ministarstvu spoljnih poslova,
spomenuo je da e Izetbegovi posjetiti Pariz poetkom sljedee sedmice i predloio da se u to
vrijeme odri sastanak Kontakt grupe. Francuzi bi mogli biti uveno teki, ali su meu Evropljanima
oni sada imali najjau, najjasniju spoljnju politiku. Svoje angaovanje u Bosni platili su najveim
gubicima, imali su preko pedeset poginulih. Trebali smo francusku podrku da bismo uspjeli i bio
sam ubijeen da se moemo suoiti sa svakim problemom koji bi mogao iskrsnuti ako se sastanemo u
Parizu. Ako je to znailo nau visokoumnu retoriku o partnerstvu, morali smo iznai nain da to
razradimo sa Francuzima. I tako, uprkos nesklonosti nekih amerikih zvaninika o bilo kom dogaaju
koji se odvija u Francuskoj, odmah sam se sloio sa Blotovom sugestijom.
Paziti da se Atlantski savez, vie od pola vijeka nosei stub amerike spoljnje politike, ne
raspadne zbog Bosne bio je jedan od naih najveih politikih izazova. Poslije godinu dana
provedenih u Njemakoj kao ambasador, posebno sam se osjeao obaveznim da se smanji zategnutost
koju je uzrokovala Bosna. Trebalo je da u partnerstvu sa Savezom radimo na velikom broju drugih
pitanja
- proirenje NATO-a, zajednika politika prema bivem Sovjetskom Savezu, Srednjem istoku i

Iranu, terorizam, ljudska prava, okolina i organizovani zloin

- ali je Bosna poela suprotno uticati na sve. O ovom problemu sam, 23. avgusta, uputio
otvorenu linu notu Christopheru:
Kontakt grupa nam predstavlja konstantnu zagonetku. Ne moemo ni bez nje, ali ni s njom. Ako se ne
sastanemo s njima i kaemo im ta radimo, oni se javno ale. Ako im kaemo, oni se ne slau a esto i
procuri - i gore. Na kraju, moramo odrati Kontakt grupu zajedno, posebno to e nam trebati kasnije
da podupre i ozakoni svaki sporazum... 20. avgusta (jedan lan Kontakt grupe) u povjerenju mi je
rekao da (njegova vlada) sada vjeruje da najmanje jedan lan Kontakt grupe prenosi detalje sa
41

sastanaka Kontakt grupe direktno u Beograd... Bilo kakve privremene euro ljutnje zbog nedovoljno
informacija daju se srediti. Naa potreba za brzinom i sigurnou mora to prevagnuti... Ali nikad ne
smijemo zaboraviti da e nam svi biti potrebni ako ikad doe do nagodbe - EU za ekonomsku pomo,
nai NATO saveznici za nove mirovne snage poslije UN, UN zbog legitimnosti rezolucija, Islamska
konferencija zbog dodatne pomoi, a Rusi i Grci zbog njihovog uticaja (iako ogranienog) nad
Beogradom.
Memorijalna sluba. Na otar sastanak sa Evropljanima grubo nas je podsjetio i na
bezosjeajni svijet u koji emo se ubrzo vratiti. Ali, prvo, bilo je jo tunih ceremonija u
Memorijalnoj kapeli Fort Myer. Sljedea je bila sluba u spomen sve trojice ljudi. Tu e biti samo
jedan govornik: predsjednik.
Svako okupljanje sa predsjednikom, ak i u traginim okolnostima, ima poseban kvalitet. Kapela
Fort Myer sada je bila proeta i oplakivanjem i iekivanjem. Brojno osoblje iz osiguranja, naizgled
zaboravljajui zbog ega smo se okupili, doprinosilo je udnom osjeaju, toliko razliitom od
oajanja od prethodnog dana.
etiri stotine ljudi napunilo je kapelu koja ne pripada nijednoj vjeri. Predsjednik je svoj trojici
dodijelio predsjedniko Odlikovanje za zasluge i onda se privatno sastao s njihovim porodicama.
Bio je majstor u takvim susretima a Katharina Frasure mi je kasnije ispriala da ih je tjeio i s njima
podijelio gubitak na vrlo lian nain.
Izaavi iz kapele, predsjednik se direktno i dirljivim rijeima obratio udovicama i djeci,
govorei da su tri ovjeka uinili razum njihovim orujem, slobodu njihovom borbom a mir
njihovim ciljem. Veliajui ih kao tihe amerike heroje, predsjednik je rekao da su Bob, Joe i
Nelson bili u Bosni jer su bili podstaknuti stranom nepravdom i patnjom koja tamo vlada.
Kada je predsjednik zavrio govor, prisutni su stajali u potpunoj tiini kada je on siao s
podijuma i priao porodicama, kratko zadravi ruke sve tri ene i estero djece. Zatim su njegovi
visoki savjetnici i pregovaraki tim krenuli za predsjednikom niz uski koridor, u malu prostoriju sa
zidovima od bijelih pravokutnih blokova, s policama sa inspirativnim knjigama.
Sastanak u Fort Myeru pokazao se kao vana odrednica. Iako skoro predvien kao dodatak
memorijalnoj slubi, ovaj prigodni, tihi emotivni sastanak sa predsjednikom bio je upravo ono to je
Administraciji trebalo da ponovo pokrene proces i pribere se.
Nasumce privlaei stolice, okupili smo se u krug. Bila je zaboravljena formalnost sastanaka u
Bijeloj kui, gdje je svako sjedite paljivo obiljeeno prema rangu. Neki koji su se ugurali u
prostoriju i nisu nali mjesta stajali su uz zidove.

Predsjednik me je zamolio da iznesem pregled stanja svake od sedam taaka koje su Lake i
Tarnoff predstavili na svom putu po Evropi dvije sedmice ranije. Brzo smo preli preko optijih
taaka da bismo se koncentrisali na nekoliko problematinijih pitanja.
Lake je Zapadnim Evropljanima rekao da emo nastaviti sa traenjem obustave vatre ili kraja
ofanzivnih operacija na terenu. Naravno, ovo je bilo suprotno novom stavu pregovarakog tima, koji
sam objasnio: hrvatska ofanziva bila je vrijedna za pregovaraki proces. Doi e vrijeme kada e
biti poeljna obustava vatre, ali je upravo sada situacija na bojnom polju, po prvi put, ila u korist
Bosanaca. Osim ako ne budu date posebne upute za suprotno, rekao sam, jo neemo traiti obustavu
vatre. Na moje olakanje, niko nije imao nita protiv.
Lake je takoe rekao da su Sjedinjene Drave spremne dopuniti mapu Kontakt grupe da bi se
ugradile prohodnije granice i raspodjela teritorije, razmisliti o prijedlozima da se proiri koridor u
Posavini i da se Srbima omogui de jure kontrola nad istonim enklavama a da Bosanci i bosanski
Hrvati zauzvrat dobiju vie podruja oko Sarajeva i drugih teritorija u centralnoj i zapadnoj Bosni,
to bi stvorilo kompaktniju i koherentniju teritoriju Federacije. Napokon, Lake je naim evropskim
saveznicima rekao da emo, zato to e biti teko odbraniti opsjednutu enklavu Gorade, to e
dodatno oteati implementaciju mirovnog plana, traiti da obje strane usmjerimo prema rjeenjima po
kojima bi se Gorade trampilo za druge vanije srpske ustupke. Jo u Londonu rekao sam Lakeu da
ovo neu predloiti, ali je moj stav jo bio nepoznat u Washingtonu.
Naglasio sam zato ne trebamo tjerati Sarajevo da trampi Gorade ili preporuiti proirenje
koridora u Posavini. Bosanska vlada se nikad ne bi dobrovoljno odrekla Gorada nakon masakra u
Srebrenici i epi, niti bismo se mi trebali dovoditi u poziciju zagovornika stvaranja desetina hiljada
novih izbjeglica. Predstavnici Pentagona u prostoriji, koji su ranije bili tvrdi po ovoj taki, nisu nita
rekli. Odahnuvi jo jednom od olakanja, brzo sam nastavio.
Napokon, doli smo do posljednje take u Lakeovoj prvobitnoj prezentaciji, obuhvatnijeg
programa za regionalnu ekonomsku rekonstrukciju. Ovo je na sastanku izazvalo prvu istinsku
diskusiju, koje emo se kasnije esto sjeati.
Pitanje je ilo daleko izvan Bosne. Svi u Washingtonu prepoznali su plimu koja je preplavila
kongresne stavove prema pomoi inostranstvu. Tradicionalno neraspoloen prema pomoi
inostranstvu, Kongres je bio posebno otar otkako je sedam mjeseci ranije kontrola nad oba doma
prela republikancima.
Za bilo kakvo stanje u Bosni bitan je bio opsean program ekonomske rekonstrukcije. Neki su
ovom pristupili malo vie od retorike, ali trajni mir u regionu zahtijevao je izgradnju meuzavisne
ekonomije koja je sve do prije etiri godine postojala u jedinstvenoj Jugoslaviji, sa jedinstvenom
infrastrukturom - eljeznicom, drumovima, industrijom i slino. Ovo nee zahtijevati samo retoriku
nego i znaajno ameriko vodstvo i resurse.
Ipak, zbog kongresnih odbacivanja svake nove budetske obaveze, Lakeu i Tarnoffu nije bilo
doputeno da ukau na obim eventualnog udjela Amerike u civilnoj rekonstrukciji u Bosni. Nae oito
neslaganje o ovom pitanju bilo je muno. Na jednoj strani, Sjedinjene Drave eljele su ostati vodea
svjetska sila; na drugoj, Administracija nije bila raspoloena traiti od Kongresa resurse da bi se
osiguralo to vostvo - a Kongres je bio jo krtiji. Ovo je bilo pogreno; ak i u eri ogranienja
budeta i ogromnog deficita, zemlja je mogla priutiti izdatke koji se smatraju vitalnim za nacionalne
interese.

Sugerisao sam da bi za prvu godinu odgovarajua suma mogla iznositi 500 miliona dolara. Moji
komentari izazvali su komeanje meu nekim mojim kolegama. Perry je rekao da bi odgovarala ak i
via suma - moda milijardu dolara za prvu godinu.
Ako moemo dobiti mir, treba da budemo spremni da spremimo milijardu dolara, rekao je
predsjednik naglaeno.
Opominjue poruke sa vie strana u prostoriji dolazile su od onih koji su izvukli modrice u
bitkama o budetu sa novim Kongresom. Jedan je upozorio da e, poto imamo tekoa da izvuemo
ak i deset miliona dolara za Ekvador, ogromne sume za Bosnu biti praktino nemogue.
Predsjednik se okrenuo prema efu Kabineta Bijele kue Leonu Panetti, bivem direktoru Ureda za
upravu i budet, koji je naglasio ogroman problem s kojim e se suoiti svaki dodatni zahtjev. Panetta
je spoznao - i tano predskazao - izuzetnu budetsku krizu koja bi kasnije te godine buknula izmeu
Gingrichevih republikanaca i Izvrnog odjela, tako estoku konfrontaciju koja e na kraju, vie od
mjesec, paralisati rad veine u amerikoj vladi.
Pokuao sam posljednji put naglasiti vanost rekonstrukcije, ali je dolo do konsensusa, kao to
se esto deava na takvim sastancima. Bilo je jasno da e obim amerike pomoi biti daleko manji
od eljenog.
Ovim je okonan sastanak. Predsjednik nas je zamolio da se brzo vratimo u region i da odlazimo
sve dok neto ne postignemo. Zatim me je, poto se pozdravio sa svakim novim lanom tima lino,
potapao po ramenu, na trenutak povukao u stranu da mi kae da rauna na nas, i krenuo natrag u
Wyoming.
Leon Fuerth i pitanje sankcija. Ujutro 24. avgusta oprostili smo se sa Nelsonom Drewom, a
poslijepodne smo u tiini ili iza kovega Joea Kruzela koji su vukli konji. To je bio etiri put u tri
dana da smo bili na Arlingtonu; sedmica se rasplinula. Zamolio sam pregovaraki tim da se izmeu
dva pogreba sastanemo u Oficirskom klubu u Arlingtonu, kako bismo mogli poeti s planiranjem
putovanja, samo tri dana kasnije. Kako su sankcije Ujedinjenih nacija protiv Srbije bile centralno
pitanje, pridruio nam se Leon Fuerth.
Fuerth, savjetnik potpredsjednika Gorea za nacionalnu sigurnost, bio je jedan od onih monih
ljudi koji se ne vide ali koji u Washingtonu igraju veliku ulogu iza scene. Prvobitno ekspert za
kontrolu oruja, bio je ugledni lan zajednice za nacionalnu sigurnost prije nego to se 1982.
prikljuio ljudima mladog kongresmena iz Tennesseea po imenu Al Gore. Godine 1993.
Administracija je Fuerthu dodijelila vanu odgovornost uz njegove dunosti kao najblieg
potpredsjednikovog savjetnika za spoljnju politiku - implementiranje amerike politike o
42

ekonomskim sankcijama u svijetu. Bilo je bez presedana takvu dunost dodijeliti jednom lanu
potpredsjednikovog kabineta. Ali kada su 1993. sankcije protiv Bosne postale kritino pitanje,
Komitet vrhovnika je obavezu oduzeo Senatu, oito zbog neuspjeha da je obavi kako treba, i
dodijelio je Fuerthu - starom prijatelju s kojim sam usko saraivao u vrijeme predsjednike
kampanje senatora Gorea 1988.
Mjesecima su sankcije bile predmet estoke rasprave unutar Kontakt grupe, sa Sjedinjenim
Davama i Njemakom na jednoj strani, a Britanijom, Francuskom i Rusijom na drugoj. Miloevi je
mrzio sankcije. One su uistinu nakodile njegovoj zemlji, ali s jeseni 1994. London, Pariz i Moskva

eljeli su da podignu sve ili veinu sankcija a da se skoro nita ne dobije zauzvrat. Washington je
imao drukiji stav, iako nije bio jednoduan. Neki zvaninici vjerovali su da Miloeviu trebamo
ponuditi malo ohrabrenja, u formi olakica nekih sankcija, da bismo mamuznuli proces; drugi,
poput Fuertha i Madeleine Albright, protivili su se svakom omekavanju naeg poloaja bez znaajne
reciprone akcije Miloevia. Iako smo imali nekih taktikih razlika, takoe sam se protivio davanju
olakica Miloeviu bez dobijanja neeg opipljivog zauzvrat.
Od kraja hladnog rata malo je pitanja koja su izazivala veu napetost sa naim glavnim
evropskim saveznicima i Rusijom kao kada je bilo rijei o sankcijama. Ali zahvaljujui
potpredsjedniku Goreu, Leonu Fuerthu i Madeleine Albright, odluka da se zauzme vrst stav po
pitanju sankcija pokazala se ispravnom; da nismo tako uinili, poeli bismo pregovore bez skoro
ikakvih ipova za cjenkanje.
Petak, 25. avgusta, bio je moj posljednji dan u Washingtonu prije nastavka shuttlea. Proveo sam
ga u beskonanim sastancima sa stranim ambasadorima i kolegama u Departments Ali bio je jedan
bitniji in aljenja i oporavka. Tragedija na planini Igman bila je duboko lina za Evropski biro, koji
je izgubio istinski dragog kolegu. Trebalo se presabrati. Stoga sam rano poslijepodne sazvao cijeli
Biro da se pridrui Strobe Talbottu i meni u Dean Acheson Auditoriumu, u prizemlju zgrade
Departmenta, da odredimo kako savladati tragediju. Detaljno sam opisao nesreu, u nadi da u
raspriti neke nesporazume ili govorkanja koja se ire u takvoj situaciji. Svakog u Birou zamolio sam
da prui punu podrku Johnu Komblumu i rekao da po ovom pitanju neemo nalaziti zamjenu za Boba.
Jednostavno emo uiniti sve to moemo; istorija e nas prosuditi prema rezultatima.
Nekoliko ljudi me upitalo kako se dri Bobova porodica. Strobe im je ispriao o izuzetnoj snazi
koju je pokazala Katharina Frasure i opisao kako je prethodnog dana posjetila Petea Hargreavesa u
bolnici da mu kae da shvata kako nije mogao spasiti njenog mua. (Strobe, koji je zajedno s njom
posjetio Hargreavesa, rekao je da je to bio jedan od trenutaka u njegovom ivotu koji ga je najvie
nadahnuo.) Napokon, zamolio sam kolege da razmisle kakav bismo trajni spomenik mogli podignuti
Bobu. Zatim smo se, poto smo sviju zamolili za minutu utnje za Boba, Joea i Nelsona, vratili na
43

posao.
Odletio sam na Long Island da vikend provedem sa Kati. Bili smo u braku manje od dva
mjeseca. Autorica nedavne knjige o ekstremistima na Srednjem istoku, brinula se da e odmetnuti
bosanski Srbi - Hamas krilo Srba, kako je to ona opisala - pokuati da nas ubiju, posebno ako
budemo imali napretka prema miru. Rizik je bio stvaran, ali mi nismo imali izbora; pregovori nisu
mogli uspjeti ako mi ne odemo u Sarajevo.
Bilo je predvieno da u Evropu krenemo u nedjelju, 27. avgusta, ali prije nego to smo otili,
imao sam jo jedan intervju za televiziju, za NBC-ev Meet the Press. Tokom cijele sedmice bosanski
Srbi su nastavili sa davanjem provokativnih izjava, pa su ak i razmijenili vatru sa trupama UN. Ovaj
intervju pruao je priliku da se iskae jasno upozorenje da postoji granica amerike izdrljivosti.
Meutim, za takvu izjavu trebalo je koordinirati s vladom. Stoga sam u nedjelju poslijepodne pozvao
Toma Donilona, efa Kabineta Warrena Christophera, za savjet. Sugerisao je da, paljivo
izbjegavajui specifine obaveze koje bi drugi mogli odbaciti, uputim snaan signal da vie neemo
ignorisati neprijateljske akcije bosanskih Srba. Ponudio se da me zatiti kod vlade ako se kasnije
neko usprotivi.
Donilon, jedini visoki zvaninik u Stateu sa stvarnim politikim iskustvom, dao je potreban

smjer i otrinu u procesu odluivanja. Ponosni sin iz radnike klase iz Providencea, na Rhode
Islandu, Tom se 1977, u dvadesetdrugoj godini prikljuio Carterovoj Bijeloj kui, kao jedan od
najmlaih i najsjajnijih iz grupe izuzetnih politikih djelatnika koje je okupio James A. Johnson, ef
44

Kabineta potpredsjednika Mondalea. Godine 1993, Donilon koji je tada bio partner u vaingtonskoj
kancelariji advokatske firme Warrena Christophera, otiao je u State kao pomonik Christophera a
uzdigao se, pomalo neoekivano, kao novi najblii savjetnik dravnog sekretara. Iako skoro nepoznat
javnosti, Donilona su veoma potovali u novinarskim krugovima i u vladi; bio je bukvalno neophodan
za glatko funkcionisanje State Departmenta.
U 6.00 sati u nedjelju ujutro, ekipa NBC-a dola je da postavi opremu u dnevnoj sobi u naoj
vikendici u Bridgehamptonu. Moja nova porodica dremljivo se sapinjala preko ica i uasnuta
posmatrala kako ekipa od kue pravi pokretni televizijski studio. Intervju je obuhvatio mnoga pitanja
koja e biti kritina sljedeih nekoliko mjeseci. Uz Briana Williamsa kao moderatora, konzervativni
kolumnista Robert Novak osporavao je snani naglasak koji smo stavili na injenicu da je
Meunarodni sud za ratne zloine optuio lidere bosanskih Srba, njihovog predsednika Radovana
Karadia i generala Ratka Mladia, kao ratne zloince. Da li vi mislite da je od koristi nazvati ga
(Karadia) ratnim zloincem?, Novak je upitao u svom poznatom zajedljivom stilu, kao i uvijek
spreman za napad. Da li mislite da je to od koristi u pregovorima? Ja sam odgovorio:
Nije pitanje kako ga ja nazivam ili kako ga vi nazivate. Postoji meunarodni sud. I dopustite mi
da neto pojasnim. Prije mjesec dana u Srebrenici, ljudi su izvedeni na stadion, svrstani i pobijeni.
Bio je to zloin protiv ovjenosti kakav se rijetko vidio u Evropi od vremena Himmlera i Stalina, i
to je jednostavno injenica i s njom se treba suoiti. Ne namjeravam prekinuti posao koji oslobaa
ljude odgovorne za ovo.
Doyle McManus iz The Los Angeles Timesa postavio mije pitanje za koje smo bili pripremljeni:
ta ete primijeniti (na bosanske Srbe)? Odgovorio sam:
Radije ne bih ulazio u diplomatske detalje. Mislim da tajni pregovori imaju pravo ostati pomalo
tajni. Ali elim razjasniti jedno. Ako ova mirovna inicijativa ne krene, ako dramatino ne krene,
sljedee ili za dvije sedmice, posljedice e biti suprotne srbijanskim ciljevima. Na ovaj ili onaj
nain NATO e biti ozbiljno ukljuen, a Srbi to ne ele.
Ostatak intervjua proveo sam u nastojanju da izbjegnem rei ta sam tim mislio - da li sam
prijetio zranim udarima NATO-a? Koji su kriteriji za uspjeh? Pod kojim uslovima emo poslati
kopnene trupe?
Veina novina, sljedeeg dana, predstavile su intervju pozitivno. The New York Times je preko
cijele prve strane objavio tekst pod naslovom Ameriki zvaninici kau da su bosanski Srbi suoeni
sa napadom NATO-a ako razgovori ne uspiju - naslov nije odgovarao ni mom intervjuu niti tekstu
prie, ali je bio koristan u stvaranju utiska otrije politike nego to je u stvari bila. International
Herald Tribune, novine kojima pridajemo posebnu vanost jer su dostupne na Balkanu, objavio je
slian naslov: SAD upozoravaju na zrane udare ukoliko Srbi ne budu pregovarali.
Nakon zavrenog intervjua ostatak dana proveo sam nastojei da se opustim, ak naavi i
vremena da odem na lokalnu smotru konja gdje se takmiila moja pastorka Elizabeth. Dan su mi
uljepali pozivi uz dobre elje od Gorea, Christophera, Lakea i Albrightove. Neki prijatelji doli su
predvee na odavno planiranu kunu sjedeljku usred koje sam, dok je jo veina mojih gostiju tu bila,
otiao za aerodrom Islip gdje se spustio vojni avion sa naim novim timom da uzme gorivo i pokupi

mene. Uavi u C-20 - vojni ekvivalent Gulfstreama III - smjestili smo se na sjedita uz nervozne ale
i pokuali zaspati prije Pariza.
Zavrni izazov. U 8.00 sati ujutro spustili smo se na vojni aerodrom izvan Pariza. Na uzletitu
nas je ekao na ambasador u Parizu Pamela Harrison. Bilo je tipino za nju da nas doeka, ak i
tako rano, u znak podrke i s namjerom da nas odmah upozna sa francuskim stavom; neki ambasadori
nikad se nisu tako trudili, bez obzira na okolnosti. Povezli smo se u Pariz kroz gusti saobraaj, dok je
ona izlagala komplikovani raspored kojim su bili obuhvaeni sastanci sa Francuzima, predstavnicima
Kontakt grupe i predsjednikom Izetbegoviem koji je zamolio da nas vidi kasno te veeri. Imao sam
vremena da kratko odrijemam prije naeg prvog sastanka, protokolarne posjete francuskom ministru
spoljnjih poslova Herve de Charettu. Kada sam se probudio, upalio sam CNN i uo jezive vijesti:
minobacaka granata bosanskih Srba usmrtila je najmanje trideset pet osoba na trnici u Sarajevu.
Gledajui kako se mali ekran puni scenama krvoprolia, pitao sam se je li to namjeran odgovor na
moje javno upozorenje dan ranije, o kome je pisano u Bosni. Izgledalo je mogue i, kako sam
zabiljeio uto vrijeme, osjeao sam se dvaput gore.
Brzo je uslijedila javna reakcija. S Pala, bosanski Srbi optuivali su bosanske Muslimane da su
namjestili incident kako bi uvukli NATO u rat. Muslimansko vodstvo trailo je suspenziju amerike
mirovne inicijative ako se ne razjasne obaveze i uloga NATO-a. Generalni sekretar Ujedinjenih
nacija Boutros- Ghali izdao je saoptenje koje je, tipino, znailo tano suprotno onom to je
izgledalo da govori: on je bezrezervno osudio granatiranje i naredio svojim vojnim
zapovjednicima da odmah istrae ovaj napad i bez odlaganja poduzmu odgovarajuu akciju. U
stvari, bila je to deviza da se izbjegne preduzimanje akcije.
Nita od ovoga nije vrijedilo. Ono to je vrijedilo bilo je da e Sjedinjene Drave odluno
djelovati i ubijediti svoje saveznike u NATO-u da se prikljue u nekoj vrsti masovne zrane
kampanje, o emu smo tako esto razgovarali ali nikad nismo bili blizu da je i preduzmemo. Da li e
nae prijetnje i upozorenja, ukljuujui i moje od prethodnog dana u Meet the Press, konano biti
potkrijepljeni akcijom?
ak i prije nego to smo saznali taan broj rtava - trideset osam ubijenih i vie od osamdeset
pet ranjenih - osjeao sam da je ovo posljednji test za Zapad. Da li je ovo namjeran pokuaj
bosanskih Srba da pokau svijetu koliko su nae prijetnje isprazne? Ili je to bila samo jedna granata
koju je ispalila jedna razbjenjela osoba? A kljuno pitanje je: ta emo uraditi kao odgovor?
Za vrlo kratko vrijeme nazvao je Strobe Talbott, koji je zamjenjivao dravnog sekretara.
Osjeao je da je bitan vojni odgovor na ovaj najnoviji izazov i elio je znati da li se pregovaraki
tim s tim slae. Postavio je kljuno pitanje: kakav bi efekat osvetniki zrani udari mogli imati na
pregovore? Va savjet bi mogao biti odluujui, rekao je. Ovdje ima dosta neslaganja.
Nisam trebao misliti o mom odgovoru. Brutalna tupoglavost bosanskih Srba pruila nam je
neoekivanu posljednju ansu da se uradi ono to je trebalo uraditi tri godine ranije. Rekao sam mu
da pokrene zrane udare NATO-a protiv bosanskih Srba - ne minorna osvetnika bockanja, nego
ozbiljne udare i, ako je mogue, podranu zranu kampanju, koja je sada bila odobrena londonskim
pravilima. Bilo bi bolje reskirati neuspjeh u pregovorima nego Srbima dopustiti da uine jo jedan
zloinaki in. Ovo je bio najvaniji test amerikog vostva od kraja hladnog rata, rekao sam, ne
samo u Bosni nego i u Evropi.

Na telefonski razgovor bio je o tome kako odgovoriti na najnoviju surovost bosanskih Srba, ali
je bio i dio spora koji je trajao trideset godina o odnosu izmeu diplomatije i zrane sile. Ovo pitanje
proganjalo je amerike donosioce odluka od 1965, kada je upotreba zrane sile protiv Sjevernog
Vijetnama bila jedan od najspornijih aspekata svih amerikih ratova.
Naravno, Vijetnam je bio zametni dogaaj nae generacije. Godine 1995. njegove sjene su se
izduile, ali su obiljeile skoro svakog dananjeg zvaninika i politiara u Washingtonu - neke kao
studentske radikale, druge kao vijetnamske veterane, neke kao golubove, druge kao sokolove. Bilo je
ironije u mojoj podrci zranim udarima. Kao mladi slubenik spoljnih psolova koji je radio u
Vijetnamu, nisam se slagao sa zranom kampanjom protiv Sjevernog Vijetnama. Mnogi koji su se
protivili upotrebi zrane sile u Bosni iz lekcija iz Vijetnama i Kuvajta nauili su da zrana sila moe
biti neefikasna ako nije podrana kopnenim trupama - politika nemogunost u Bosni. Ali poreenje
je bilo opasno zavaravanje: Bosna je bila drukija a isto tako i nai ciljevi. Iako smo morali uiti iz
Vijetnama, nismo mogli biti njegovi zatoenici. Bosna nije bila Vijetnam, bosanski Srbi nisu bili
Vietkong a Beograd nije bio Hanoi. Bosanski Srbi, bijedno obueni nasilnici i zloinci, ne bi hrabro
stali nasuprot zranim udarima NATO-a kao to su stali zreli i indoktrinirani Vietkong i
Sjeverovijetnamci. Akako smo to vidjeli u Krajini, Beograd nije imao namjeru podrati bosanske
Srbe na nain na koji je Hanoi podrao Vietkong.
Minobacaki napad od 28. avgusta nije bio ni prvi izazov zapadnoj politici, niti najgori incident
u ratu; bio je samo najnoviji. Ali je bio drukiji zbog tajminga: uslijedivi odmah nakon otpoinjanja
naeg diplomatskog shuttlea i tragedije na Igmanu, izgledao je ne samo kao teroristiki akt protiv
nevinih ljudi u Sarajevu nego kao prvo direktno suoenje sa Sjedinjenim Dravama. Dok smo kao u
snu prolazili kroz pretrpani raspored u Parizu, u mislima sam se vraao na mnoge neuspjehe
zapadnog vodstva posljednjih trideset godina i nadao sam se - molio se - da e ovog puta biti
drukije.

- GLAVA 7 Bombardovanje i preokret

(28 - 31. avgust)
Doi e vrijeme kada e onih nekoliko sati rei mnogo o ratu i miru u Bosni, ulozi koju su
Sjedinjene Drave odigrale u ishodu, stvarnoj vanosti Francuske i moda svjetskom poretku koji e
to odraziti.
BERNARD-HENRI LEVY, Ljiljan i pepeo
Pariz, 28. avgusta 1995. Dok je Administracija bila suoena sa nekim od najvanijih odluka
otkako je preuzela ured, svi vrhovnici, ukljuujui predsjednika i potpredsjednika, bili su na
odmoru. Dok su se sati i dani pretakali u neprestanu kriznu sjednicu, na dunosti su bili zamjenici bilo ih je toliko da su se poeli meusobno zadirkivati. alili smo se, prisjeao se kasnije Strobe
Talbott koji je zamjenjivao dravnog sekretara, da je dan zamjenika vukova i da se osjeamo kao
klinac u Sam u kui.
Naravno, nije bilo ale oko pitanja koje nam je bilo pri ruci. Pokazae se da e to biti jedna od
najodlunijih sedmica u ratu, uistinu zametna sedmica u oblikovanju amerike posthladnoratovske
spoljnje politike. Na elu sa Sandy Bergerom, koji je zamjenjivao savjetnika za nacionalnu sigurnost,
u timu su bili John White (koji je zamjenjivao sekretara odbrane), admiral Bill Owens (kao
predsjedavajui Zdruenog taba oruanih snaga), George Tenet (kao direktor ClA-e), podsekretar
odbrane Walter Slocombe i dravni podsekretar Peter Tarnoff. Jedini zvaninik iz Kabineta koji nije
bio na odmoru bila je Madeleine Albright, koja je letjela izmeu Washingtona i New Yorka,
nastojei prevazii opiranje zvaninika UN da poduzmu akciju. Ostatak tima provodio je veliki dio
vremena pognut nad hrastovim stolom u Sobi za krizne situacije u Bijeloj kui, jedui hladne pizze i
nastojei skovati jedinstveni front sa naim saveznicima u NATO-u i UN.

Pamela Harriman. Odgodili smo za jedan dan na odlazak u Beograd dok smo vrili pritisak na
Washington za zrane udare i uspostavili pokretne urede u velianstvenoj slubenoj rezidenciji
ambasadorke Harriman u Rue du Faubourg St.-Honore. Manje od dvije stotine metara od Jelisejske
palate, gdje je ivio francuski predsjednik, ogromni hotelparticulier iz osamnaestog vijeka i veliki
vrtovi mogli su biti mono oruje za svakog diplomatu; Pamela Harriman je znala to posebno dobro
iskoristiti.
Pamela Harriman nije bila obian kustos. U njen skoro legendarni ivot beskrajno su, bez daha,
upadali novinari, ali su traevi zasjenili injenicu da je uradila sjajan posao u Parizu. Francuzi, u
poetku impresionirani samo njenom glamuroznom prolou, koja je obuhvatala i mnoge godine u
Parizu krajem 40-ih i poetkom 50-ih, shvatili su da je ona vaan faktor u odnosima. Vjerujui da je
Francuska klju za Evropu - ironina pozicija za osobu koja je veinu svog ivota provela kao
britanski graanin i, ak, bila snaha Winstona Churchilla - i koristei svoju sposobnost da skoro do
svakog u Washingtonu doe telefonom, pomogla je francuskim zvaninicima da vie nego ikad ranije
dopru do vanih lanova amerike vlade.
Za Averella Harrimana udala se 1970, poslije smrti njenog drugog mua, proslavljenog

brodvejskog producenta Lelanda Heywarda i Harrimanove supruge Marie. Bio je poznat dio ove
prie da su Pamela Digby Churchill i W. Averell Harriman imali raniju vezu u vrijeme Drugog
svjetskog rata, dok je jo bila u braku sa Randolphom Churchillom a Harriman bio lini predstavnik
predsjednika Roosevelta u Londonu. Skoro osamdesetogodinjak kada su se ponovo spojili,
Harriman se podmladio brakom sa Pam koja je tada imala pedeset. Tokom petnaest preostalih godina
Harrimanovog ivota, Pam je reirala udesan posljednji in njegove duge karijere. Jednog dana,
pred smrt, dok smo sjedili u njegovoj kui u brdima Westchester, u blizini New Yorka, upitao sam
mog starog efa ima li neto za im ali u ivotu. Harriman, koji se rijetko preputao preispitivanju,
uzvratio je bez trenutka oklijevanja: to se nisam s njom oenio prvi put.
Dok je Harriman stario polako ali neumoljivo, Pam je poela igrati sve istaknutiju ulogu. Kada
je on umro 1986, Pamela je nastavila sa njihovim zajednikim naporima. Veliki broj tekstova i,
napokon, dvije knjige predstavili su je u ne ba laskavom svjetlu, kao hladnu i ambicioznu, ali iako
uzrujana knjigama, nastavila je ne obazirui se na kritike.
Ostali smo bliski prijatelji i politiki saveznici tokom ovog perioda, i prije i poslije smrti
guvernera Harrimana. Sada nam je sastanak sa Izetbegoviem u Parizu pruio ansu da, nakon vie od
dvadeset godina prijateljstva, zajedno radimo u vrijeme krize. ak i usred tako intenzivnog dana,
nisam mogao a da je ne upitam da li je pomislila koliko je ovo izuzetno. Naravno, rekla je. A
Averell bi bio tako ponosan na nas oboje.
U toku dana, 28. avgusta, dvaput sam se sastao sa Izetbegoviem i airbeyom, jednom u hotelu
Crillon, a drugi put u velikoj kui u Rue du Fauburg St.-Honore. Na prvom sastanku, lzetbegovi je
jo bio u odijelu koje je nosio na slubenim sastancima sa francuskim domainima, ali za drugi
sastanak presvukao se u neku vrstu paravojne odore - iroka kaki uniforma, marama i beretka sa
bosanskim obiljejima. Posmatrao sam, zabavljajui se, dok su njegova kola prolazila dvoritem
rezidencije gdje ga je naa ambasadorka ekala na glavnom ulazu, obuena u jednu od njenih haljina
sa potpisom Courreges. Oboje su istovremeno zanijemili - Pam, koja se uzdizala kao pariki zatitni
znak nad ovim omalenim Bosancem, za trenutak ne shvatajui da je ova neobina osoba, obuen kao
ostarjeli revolucionar sa Lijeve obale, bio predsjednik svoje zemlje; a lzetbegovi, koji je dan ranije
iza sebe ostavio uzdrmani grad pod opsadom, gledajui u ovu zapanjujuu viziju u svili.
Kada smo se konano smjestili, lzetbegovi je zatraio da NATO odmah pokrene udare na
bosanske Srbe. airbey je otiao dalje, govorei da nas njegov predsjednik vie nee vidjeti sve
dok NATO ne pone s bombardovanjem, a taj stav je ponovio, u telefonskom razgovoru, i Strobe
Talbottu. Rekao sam airbeyu da su takve prijetnje neprihvatljive iako Strobe i ja podravamo
njegovu elju za bombardovanjem.
ta Bosanci ele? Da bismo odredili nae pregovarake ciljeve, trebalo je da znamo ta
lzetbegovi i njegova vlada ele. Ovo se pokazalo daleko tee nego to smo oekivali i poela je
debata koja e se nastaviti godinama, debata koja je udarala u samo srce stvari - oblik poslijeratne
Bosne i Hercegovine i da li e to biti jedna zemlja ili dvije ili tri.
Te veeri po prvi put sam Izetbegoviu i njegovim kolegama uputio najvanije pitanje koje je
trebalo biti upueno: da li elite da mi pregovaramo ojedinstvenoj bosanskoj dravi koja bi
neizbjeno imala relativno slabu centralnu vladu ili biste radije pustili da Bosna bude podijeljena,
ostavljajui vama vrstu kontrolu nad mnogo manjom zemljom?

Vraaemo se na ovo pitanje - i nakon zavretka rata zauzimae centralnu pozornicu dok se
raspravljalo da li je ili nije realno pokuati sa stvaranjem jedinstvene multietnike zemlje. Mnogi su
na Zapadu vjerovali - i jo vjeuju - da bi najbolji kurs bio pregovarati o podjeli Bosne. U poetku,
bili smo spremni razmotriti ovaj pristup iako se kosio sa ustaljenim politikim ciljem i Sjedinjenih
Drava i Kontakt grupe - ali samo ako to bude elja sve tri etnike grupe. Veina bosanskih Srba
eljeli bi se otcijepti od Bosne i prikljuti Srbiji - to je prije svega pitanje koje je dovelo do rata.
Slino je i sa veinom Hrvata koji su ivjeli na komadu zemlje na istoku koji granii sa Hrvatskom, a
koji bi, ako budu imali slobodu izbora, traili da se prikljue Hrvatskoj. Ali je isto tako bilo mnogo
Srba i Hrvata u gradovima i selima koji su bili etniki izmijeani ili izolovani i koji ne bi mogli
opstati nigdje drugo osim u multietnikoj dravi. Nije bilo lakog odgovora za ovo odluujue pitanje:
podjela Bosne i Hercegovine na dva nezavisna dijela ozakonila bi srpsku agresiju i etniko ienje a
zemlja koja je vijekovima pripadala Muslimanima ili Hrvatima bila bi zauvijek izgubljena za njihove
punopravne stanovnike. S druge strane, bilo bi izuzetno teko nastojati prisiliti Srbe, Hrvate i
Muslimane da ive zajedno nakon pustoenja i brutalnosti rata, nakon svega to su jedni drugima
uinili.
Kljuni glas u ovoj odluci trebale su imati prve rtve rata. Ali Izetbegovi nije bio spreman
razgovarati o buduem obliku Bosne kada sam prvi put iznio to pitanje u Parizu, 28. avgusta. Bio je
zaokupljen neophodnou neposrednih bombardovanja NATO-a i sumnjiav o pregovorima koji do
tada nita nisu razrijeili i koji su rezultirali samo u neispunjenim obeanjima. ta vie, Bosanci nisu
ovo pitanje razrijeili ni izmeu sebe. Ulaui svu snagu na opstanak, nikad nisu funkcionisali kao
vlada u normalnom smislu te rijei, niti su jasno defmisali svoje poslijeratne ciljeve. Ipak, uprkos
njegovoj oitoj podvojenosti i smuenosti, ak i u svom prvom odgovoru, dao je naznaku gdje bi
elio da ide: Bosna treba ostati jedinstvena zemlja, rekao je, ali e prihvatiti visok stepen autonomije
za srpski dio.
Premijer Haris Silajdi, s kojim smo imali slinu diskusiju nekoliko dana kasnije u Zagrebu, na
umu je imao isti opti cilj, ali daleko drukiju strukturu. elio je snaniju multietniku centralnu vladu
sa, to nije iznenaujue, monim premijerom. Silajdi je s puno strasti govorio o potrebi ponovnog
stvaranja multietnike drave, iako je s toliko animoziteta govorio o Hrvatima da nisam vidio kako bi
ikad saraivao s njima. Ovo interno neslaganje izmeu bosanskog predsjednika i premijera bilo je
uznemirujue, i ponavljae se esto u sljedeim mjesecima.
U sreditu ovog vora bila je znaajna figura Alije Izetbegovia. On je ideju o Bosni
godinama odravao na ivotu, pod najteim okolnostima. Bio je to izuzetan uspjeh, dug njegovoj
hrabrosti i odlunosti. U sedamdesetoj godini, nakon to je osam godina odolijevao u Titovim
zatvorima i etiri godine srpskim napadima, politiku je vidio kao neprestanu borbu. Vjerovatno nikad
nije ozbiljno pomiljao ta bi to znailo voditi stvarnu dravu u vrijeme mira. Svaki oblik
kompromisa, ak i najmanji gest pomirenja prema onim Srbima koji nisu eljeli rat i koji su bili
spremni ponovo uspostaviti neku formu multietnike zajednice, nije bio lak za Izetbegovia. Njegove
oi imale su hladan i dalek pogled; poslije toliko patnje izgledale su mrtve za bilo iju bol. Bio je
poboan Musliman, iako ne bosanski ayatollah kako su ga neprijatelji predstavljali. Ali iako je
rijeima iskazivao obeanja principima multietnike drave, nije bio demokrata kakvog su neke
pristae na Zapadu vidjele. Malo me je podsjeao na Mao Zedonga i druge radikalne kineske
komunistike lidere - dobar u revoluciji, slab u vlasti.

Tri signala sa Pala. Utorak, 29. avgusta, osvanuo je sa novinskim izvjetajima iz Washingtona
da Clintonova administracija trai da NATO i UN vojno odgovore. The New York Times se u
uvodniku tome usprotivio. Jasno je da je diplomatija bolji kurs, pisalo je. Gospodin Holbrooke
reskira da postane najnoviji posrednik koji e propasti u balkanskoj diplomatiji, ali ima pravo
pokuati.
Na Palama, izgledalo je da bosanski Srbi shvataju da su gadno pogrijeili granatirajui trnicu.
Nastojei da umanje anse za zrane udare, preduzeli su tri jasna koraka. Prvo, izdali su saoptenje u
kome pozdravljaju ameriku mirovnu inicijativu. Ovo nije nita znailo, ali je bilo znak da se Pale
osjeaju izolovanim i previe izloenim.
Drugi signal doao je direktno od Karadia koji je faksom zamolio biveg predsjednika Jimmy
Cartera da se vrati na Pale, kako bi pregovarao o skoroj obustavi vatre i zapoeo mirovne pregovore.
U javnosti, Administracija je bila pristojno utiva o Carterovoj ulozi. Nicholas Bums,
glasnogovornik State Departmenta, izjavio je da pismo Cartem sadri neke potencijalno pozitivne
elemente koje mi paljivo ispitujemo. A, u stvari, pismo smo vidjeli kao domiljat pokuaj da se
Sjedinjene Drave namame u direktne pregovore s Palama, oko ega smo flertovali i to smo est
mjeseci ranije odbacili kao opasno neproduktivno. Bob Frasure bio je prvi arhitekta strategije
pregovaranja iskljuivo sa Miloeviem; iako to nije donijelo plodove, bio sam ubijeen, kao to su
bile i moje kolege u Washingtonu, da je to ispravan pristup. Iako nismo eljeli Miloevia izdignuti u
status dravnika, planirali smo pregovarati samo s njim i, u isto vrijeme, drati ga striktno
odgovornim za ponaanje bosanskih Srba.
Sreom, Carterova glavna veza sa Washingtonom o Bosni bio je Harry Barnes, ugledni bivi
ambasador u Indiji, ileu i Rumuniji s kojim smo moje kolege i ja radili godinama. Bames je shvatio
da bi otvaranje direktnog kanala s Palama u takvom kritinom momentu potkopalo nau strategiju.
Nakon razgovora s Tarnoffom i sa mnom, Bames je pripremio odgovor predsjednika Cartera
Karadiu koji ga je drao na distanci i za sada zatvorio ovaj kanal.
Trei i najudniji pokuaj Pala da stupi u direktni kontakt doao je preko Mike Wallacea, koji
me je nazvao u Pariz. Rekao mi je da je na Palama gdje snima Karadiev profil za 60 Minutes.
Zajedno su gledali CNN - to me je nasmijalo - kada je emitovan intervju sa mnom i kada je Karadi
rekao da bi me volio sresti. Kada mu je Mike kazao da smo nas dvojica stari prijatelji, zamolio je
Wallacea da pokua ugovoriti sastanak za sljedei dan u Beogradu, da razgovaramo o miru.
Jedan od najneugodnijih ljudi na televiziji, Wallace je pokuavao da promovie dobra priu,
ekskluzivu. Nasmijao sam se i rekao da bih mu volio pomoi da odnese jo jednu nagradu, ali da se
mi vie neemo sastajati sa Karadiem osim ako nije dio delegacije koju predstavlja Beograd. Mike
je ponovio na stav Karadiu, upuujui koristan signal kroz neoekivani kanal. Pred onim to e se
desiti, bilo je vie nego srea da smo odbacili te tri sonde s Pala. Da smo otvorili ijedna od tih vrata,
kurs sljedea tri mjeseca bio bi znaajno drukiji.
Veera kod Harrimanove. U New Yorku, ambasador Albright je nastavila sa odlunom
kampanjom kod onih zvaninika Ujedinjenih nacija koje je mogla okupiti; sreom, generalni sekretar
Boutros-Ghali nije se mogao dobiti u putnikom avionu, pa je umjesto s njim razgovarala sa njegovim
najboljim zamjenikom Kofijem Annanom koji je bio zaduen za mirovne operacije. U 11.45 sati

prijepodne, po njujorkom vremenu, dolo je do velikog preokreta: Annan je obavijestio Talbotta i

Albrightovu da je uputio instrukcije civilnim zvaninicima UN i vojnim zapovjednicima UN da na
ogranieno vrijeme odstupe od prava veta za zrane udare u Bosni. Po prvi put u ratu, odluka o
zranim udarima bila je iskljuivo u rukama NATO-a - prije svega, dvojice amerikih oficira,
vrhovnog zapovjednika NATO-a generala Georgea Joulwana i admirala Leightona Smitha,
zapovjednika junih snaga NATO-a i svih amerikih pomorskih snaga u Evropi.
Zamolio sam naeg ambasadora u Londonu admirala Williama Crowea, koji je bio
predsjedavajui ZOS pod predsjednicima Reaganom i Bushom, da se kod njegovih visokih
britanskih kolega zaloi za bombardovanje, dok su se u NATO-u ambasador Robert Hunter i general
Joulwan zauzimali kod naih saveznika. Takoe smo dobili vitalnu podrku generalnog sekretara
NATO-a Willya Claesa, Ovo je bilo vano: Claes, bivi ministar spoljnjih poslove Belgije, bio je
relativno nov u ovom poslu i ovo je za njega bila velika odluka; jer, sada je zagovarao najveu vojnu
akciju u etrdesetpetogodinjoj istoriji NATO-a, dok je veini njegovih Evropljana nedostajalo
entuzijazma. Claes je donio jednu od onih birokratskih odluka ija je vanot izgubljena za spoljnje
posmatrae. Umjesto da sazove drugi formalni sastanak Vijea NATO-a da bi se donijela odluka,
Claes je jednostavno izvijestio druge lanove NATO-a da je ovlastio generala Joulwana i admirala
Leightona Smitha, zapovjednika svih snaga NATO-a u Mediteranu, da preduzmu vojnu akciju ako
bude ocijenjena odgovarajuom. I kako se pokazalo, Claesov birokratski manevar bio je bitan;
uprkos odluci Londonske konferencije iz jula, Vijee NATO-a bi ili odgodilo ili uskratilo zrane
udare.
Izetbegovi e biti zauzet sa slubenim obavezama sve do poslije govora u vrijeme veere tako
da je ambasador Harriman, da bi nam ispunila vee, u posljednji as priredila veeru za delegaciju i
nekoliko francuskih i bosanskih zvaninika, ukljuujui airbeya koji je doveo neke prijatelje, meu
kojima je bio i popularni francuski filozof i pisac Bernard-Henri Levy.
Iako je kao i uvijek veera bila posluena na besprijekoran nain, to je bio peat Pamele
Harriman, ubrzo se izvitoperila u sigurno jedno od najnesuvislijih soirea ikad odranih u rezidenciji
u Rue du Faubourg St- Honore. Telefon nikad nije prestajao sa zvonjavom a Wes Clark i ja smo
stalno pozivani od stola da razgovaramo sa Washingtonom, Briselom ili New Yorkom o nekom
novom problemu u nastojanju da se pone s bombardovanjem. Na kraju, upravo kada je Levy kretao,
opazio je nenajavljenog posjetioca u kaki uniformi i paravojnoj beretki kako utke sjedi u uglu jedne
od velikih prijemnih odaja.
Otrim i cininim galskim okom, Levy je opisao veer u svom bestseleru Ljiljan i pepeo,
objavljenom godinu kasnije. Kako je Levy bio jedan od dvojice ili trojice izvana koji su ikad vidjeli
pregovaraki tim u akciji, vrijedno je citirati neke njegove dnevnike biljeke - iako se nadam da je
Levy, koga smo vidjeli kao ljubaznog i engage, kasnije shvatio da mi, u stvari, nismo toliko ludi kako
smo mu izgledali te lude veeri:
airbey i ja smo otili u rezidenciju amerike ambasadorke, draesne Pamele Harrison.
Povrno sam znao Pamelu Harrison... Imao sam priliku procijeniti njen prijatni intelekt, njenu panju
prema drugima, njen nain pretvaranja da neto ne zna kako bi vas uvukla da s njom razgovarate i
otkrijete se. I njen arm. Njena neobina ljepota izmicala je napadima starosti.
Za mojim stolom bile su dvije osobe koje, moram rei, nisam odmah mogao nigdje smjestiti.
Nasuprot meni, nabijen u maslinastozelenu uniformu s koje se cijede odlikovanja pa je izgledao kao

da je doao iz garderobe Platoona ili Full Metal Jacket, bio je general Wesley Clark... S moje
lijeve strane bio je jedan civil pedesetih godina, srdaan, sportski graen, sa naoalima sa tankim
okvirima... Mohammeda je zvao Mo, a airbey je njega zvao Dick. U poetku mi se uinio
prilino neotesan, poto je stalno ustajao od stola da bi odgovorio na telefon. Bio je to Richard
Holbrooke, ef mirovne misije, buldoer diplomata koji je, kako se govorilo, moda u procesu
zaustavljanja rata na Balkanu...
Kada je Holbrooke osmi ili deveti put ustao da odgovori na telefonski poziv... sjeam se da sam
sebi rekao: ta li se to ovdje dogaa? Da nema ivanu? I koga to on pokuava impresionirati
ustajui osam puta zaredom usred veere?...
Sada je bila pono. Pamela Harriman, koja je sve do sada bila savrena domaica, poelaje
upadno gledati na svoj sat, kao da joj se odjednom uri da odemo... Dopustili smo da nas pometu, kao
u meteu, skoro jurnjavi prema vratima, a apsolutno nismo imali pojma zbog ega... I koga smo to
nali, izgubljenog u ogromnoj odaji (formalnom salonu) koja je bila jo impozantnija zato to je inae
bio prazna? Preko, ispod Renoira, nemamo sjedei na naslonu stolice, tihim glasom razgovarajui na
telefon - mali sitni ova, u irokom kaputiu koji je iz daljine podsjeao na slikarsku halju ili gornji
dio pidame... bio je bosanski predsjednik Izetbegovi...
Ambasadorka mu je prila, izuzetno zbunjena. Pustila nas je da popriamo jo dva tri minuta... a
onda ga je blago uzela za ruku i odvela da se prikljui Holbrookeu, Clarku i ostalim... Moja
posljednja slika bila je Pamela Harrison, veoma dostojanstvena, neobino ozbiljna, koju utke prati
Izetbegovi u njegovoj kvazi pidami i ameriki diplomati, svi odreda toboe sa strahopotovanjem,
okupani slabom svjetlou na kojoj su izgledali poput zavjerenika uhvaenih na djelu.
Naravno, sljedeeg dana imao sam klju za tu udnu scenu. Tada sam shvatio da je bosanski
predsjednik napustio (zvaninu francusku) veeru, navratio u svoj hotel da se istuira i presvue i
onda otiao da se prikljui drugim glavnim akterima u pokretanju velikih zranih udara protiv Srba.
Tada sam shvatio da je upravo to Holbrooke imao na umu tokom veere, dok nam je pomalo
smetalo to se, kako nam se inilo, pravio vaan...kada je u stvari vjerovatno bio u toku sreivanja
posljednjih detalja koreografije...
Doi e vrijeme kada e tih nekoliko sati mnogo rei o ratu i miru u Bosni, ulozi koju su
Sjedinjene Drave odigrale u ishodu, stvarnoj vanosti Francuske i moda svjetskom poretku koji e
45

to odraziti.
Levy je skoro bio u pravu. Jo nije bila donesena konana odluka o poetku bombardovanja, ali
se brzo pribliavala - otud drama i napetost te veeri. Kada je Levy otiao, Clark je na podu
rezidencije rasprostro ogromne mape Bosne. Ispod Van Gogha i Picassa Harrimanove, Izetbegovi je
besciljno tumarao preko mapa, pokuavajui da se orjentie, dok su Clarkovi saradnici nastojali
drati poravnane krajeve mape. Sam pogled na mape, kako je to rekao Jim Pardew, energizirao je
Bosance u duboko emotivno stanje. Izetbegovi nam je rekao da e teritorijalna pitanja - mapa- biti
daleko tee razrijeiti nego pitanja ustrojstva. U to vrijeme, nisam u potpunosti procijenio na ta je
mislio, ali kada smo napokon doli do ozbiljnih diskusija o mapi, vie od dva mjeseca kasnije,
pokazalo se da je u pravu.
Odmah nakon ponoi, nakon jo jednog telefonskog poziva iz Washingtona, povukao sam
Izetbegovia u stranu. Gospodine predsjednie, rekao sam, imamo neke dobre vijesti. Talbott koji

zamjenjuje sekretara zamolio me je da vas obavijestim da e avioni NATO-a za manje od dva sata
poeti sa zranim udarima u Bosni. Toplo sam mu stisnuo ruku, ali on moda zbog iscrpljenosti ili
zato to je vidio kako su prethodne bombardujue kampanje NATO-a u stvari bile beznaajna
bockanja, samo se osmjehnuo svojim udnim osmijehom i nestao u parisku no.

Avgustovske bombe. Operacija Deliberate Force (Promiljena snaga) poela je 30. avgusta u
2.00 ujutro po lokalnom vremenu. Preko ezdeset aviona koji su uzletjeli iz baza u Italiji i s nosaa
aviona Theodore Roosevelt u Jadranu, zasuli su poloaje bosanskih Srba oko Sarajeva. Bila je to
najopsenija vojna akcija u istoriji NATO-a. Tome se pridruila francuska i britanska artiljerija iz
Rapid Reaction Force, ciljajui kasarne u Lukavici, jugozapadno od Sarajeva. Za razliku od ranijih
zranih udara, kada su se UN i NATO ograniili na gaanje pojedinanih srpskih raketnih poloaja
zemlja-vazduh ili pojedinanih tenkova, ovi udari su bili masovni. Kako su isplanirali admiral Smith
i njegov sjajni zapovjednik vazduhoplovstva, general pukovnik Michael E. Ryan, ciljevi su
mjesecima ranije bili odreeni. General Ryan je pripremio svoje snage za mogue bombardovanje za
nekoliko godina. Godinu ranije, pregledao sam debeli sveanj obavjetajnih snimaka za vrijeme
posjete Smithovom tabu, visoko u brdima iznad Napulja, i znao sam da NATO ima snimke hiljada
meta, od malih bunkera do novog sofisticiranog srpskog sistema zemlja- vazduh, to je posljednjih
mjeseci znaajno povealo opasnost za pilote NATO- a. Kada je kucnuo as za zadatak, on i Smith
izveli su akciju sa velikom vjetinom i zapanjujuim uspjehom.
Reakcija tampe i javnosti bila je izuzetno pozitivna. Izetbegovi, ije su se sumnje privremeno
ublaile, je rekao: Svijet je napokon uinio ono to je trebalo davno, davno prije uiniti. Senator
Dole, koji je udare nazvao davno zakanjelim, u potpunosti ih je podrao: Poslije etrdeset
mjeseci munog oklijevanja, NATO je danas zakoraio ravno usred bosanskog rata. The Wall Street
Journal je poeo svoje vijesti rijeima: SAD i njeni NATO saveznici, nakon etiri godine
neslaganja i nitavne intervencije... The Financial Times, ije je pisanje o Bosni neprevazieno,
istakao je u uvodniku da zapadnoj politici ne bi ostalo ni trunke kredibiliteta da nije bilo otrog
odgovora. Preko noi promijenivi svoju uredniku politiku, The New York Times je zakljuio da je
bombardovanje vrijedno rizika u ovoj posebnoj situaciji i zbog podrke specifine diplomatske
inicijative koja je sada u toku. Posebno sam zapazio tekst Stevena Greenhousea u Timesu, poto je
neimenovanim visokim politiarima u Washingtonu pripisao stav koji je bio u suprotnosti s mojim: da
ne bi bilo najpametnije (za gospodina Holbrookea)... da se ove sedmice pojavi u Beogradu i sastane
sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloeviem odmah nakon to su avioni NATO-a
bombardovali njegovu brau bosanske Srbe... (jer) bi opseno bombardovanje moglo natjerati
srbijanske nacionaliste da zatrae od gospodina Miloevia da kae gospodinu Holbrookeu da ode - i
iskliznuti mirovnu inicijativu.
Najpronicaviji komentar dao je ameriki kolumnista William Pfaff koji ivi u Parizu. Odmah je
uoio ono za to bi drugima trebali mjeseci da prosude: da je bombardovanje NATO-a oznailo
istorijski razvoj u posthladnoratovskim odnosima izmeu Evrope i Sjedinjenih Drava. Ponienje
Evrope u onom to bi se moglo pokazati kao jugoslovenska zavrnica jo treba da se ocijeni u
metropolama Evrope, napisao je 1. septembra u International Herald-Tribuneu. Danas su
Sjedinjene Drave ponovo lider Evrope; nema drugog. I Bushova i Clintonova administracija
pokuale su i nisu uspjele ubijediti evropske vlade da preuzmu vostvo u Evropi.

Operacija Deliberate Force uslijedila je nakon izuzetne borbe, koju su potpomogli Berger,
Talbott i Albrightova sa civilne strane, a admiral Owens, John White i Walt Slocombe sa strane
Pentagona. Kada je sve bilo gotovo i kada smo mogli ocijeniti koje najvie pripomogao, moje kolege
u Washingtonu su obino izdvajale Kotla Annana iz Ujedinjenih nacija a Willya Claesa i generala
Joulwana iz NATO-a. Annanov odvani korak u ta dvadeset i etiri sata odigrao je centralnu ulogu
godinu kasnije, u snanoj podrci Washingtona za njega kao nasljednika Boutrosa Boutrosa-Ghalia
kao generalnog sekretara Ujedinjenih nacija. Uistinu, Annan je u izvjesnom smislu taj poloaj i
zaradio tog dana.
Predsjednik, koji je jo bio u Wyomingu, nije nikome telefonirao, ali je jasno ukazao da eli
vojni odgovor. Rekao je Sandyu i Strobeu da eli da ih dobro udari i bio je spreman telefonirati
ako bude potrebno. Ovaj znak predsjednikove odlunosti bio je kljuan u ubjeivanju Evropljana i
UN da je akcija neizbjena.
Nakon godina minimalnih poteza, istorijska odluka da se snano udari na njih donesena je
uoljivo brzo. ta je to dovelo do iznenadne i dramatine promjene miljenja, nakon mjeseci u
kojima nije bilo akcije NATO-a, ak ni u odgovor uasima Srebrenice i epe?
Razliite povoljne take mogu pobuditi razliite odgovore na ovo pitanje. Kada sam kasnije
pitao moje kolege, oni su naveli etiri faktora: osjeaj da smo dostigli apsolutni kraj crte i
jednostavno nismo mogli dopustiti da se ni na ovaj najnoviji prestup ne osvrnemo; otra emotivna
reakcija Washingtona nakon gubitka trojice bliskih i dragih kolega na planini Igman; sama
predsjednikova odlunost; i odluna preporuka naeg pregovarakog tima da treba doi do
bombardovanja bez obzira na njegov efekat na pregovore.
to se tie Evropljana, pitanje je nesumnjivo izgledalo drukije. U prolosti su se protivili
masovnom bombardovanju jer su se plaili da bi Srbi mogli uzeti njihove vojnike kao taoce i jer su
uloge u Bosni vidjeli drukije. Posljednje britanske trupe napustile su enklavu Gorade prije nego to
je poelo bombardovanje, tako izvukavi najranjivije snage sa poloaja na kojima su mogli biti uzeti
kao taoci. Ali kako su i mnogi drugi mirovnjaci bili ranjivi, jo je bilo bojazni, pa i protivljenja
bombardovanju kada je poelo. Upkos promjeni pravila bombardovanja koja su proizila sa
Londonske konferencije, nisam sumnjao da bi Evropljani blokirali ili minimizirali bombardovanje da
nije bilo nove odlunosti iz Washingtona. Stoga smo, od momenta kada je bombardovanje poelo,
znali da e biti stalnog neslaganja sa naim NATO saveznicima i UN oko njegovog trajanja i
domaaja - i da e Sjedinjene Drave morati i dalje vriti pritisak.
Istoriju esto prave naizgled nespojivi dogaaji iji pravi meusobni odnos postaje jasan tek
nakon odreenog dogaaja. Tako je bilo i sa posljednje dvije sedmice avgusta. Kako su se nai
pregovori zahuktali u sedmicama nakon bombardovanja, skoro svako je povjerovao da je
bombardovanje bilo dio majstorskog plana. U stvari, ni u jednoj od diskusija prije nae misije nismo
razmiljali o bombardovanju kao dijelu pregovarake strategije. Sam Lake to nikad nije spominjao
tokom svog putovanja u Evropu, a i privatno je pokazivao veliku dvojnost prema tome. Vojska je bila
vie nego skeptina; veina je bila protiv. Kasnije, Administracija je pohvaljivana - ili osuivana to je planirala ono to su Kinezi mogli nazvati politikom razgovarati-razgovarati, bombardovatibombardovati. U stvari, ovo ne bi bila loa ideja - i Frasure i ja smo je odavno podupirali - ali se
jednostavno tako nije desilo. Trebala je pobjenjela akcija bosanskih Srba da podstakne operaciju
Deliberate Force - ali kada je jednom pokrenuta, dolo je do ogromne razlike.

Oko 3.00 ujutro, dok je bombardovanje skoro itav sat bilo u toku, pokuao sam malo dremnuti,
ali je general Clark doao u moju sobu sa alosnim vijestima: ameriko vazduhoplovstvo nije eljelo
da putujemo u Beograd zbog opasnosti letenja u ili u blizini ratne zone. Clark je objasnio da su
posebno zabrinuti da bi nas mogle oboriti srpske rakete.
To je apsurdno, rekao sam Clarku i zamolio ga da se na svaki nain pobrine da ujutro budemo u
Beogradu, ak i ako budemo morali letjeti oko borbene zone. Jednostavno smo morali doi tamo
odmah, da bismo vidjeli efekte bombardovanja na Miloevia i paljanske Srbe.
Ustao sam u 7.00 ujutro 30. avgusta, otkrivi da je tokom noi Clark - koji izgleda moe raditi i s
manje sna nego mi ostali - ubijedio zrane snage da nas prebace u Beograd. Nakon sat odlaganja zbog
koordinaranja nove letake rute sa NATO-om, rekao sam da treba da krenemo za Beograd bez
potvrde da smo u stanju da se spustimo, i da skrenemo u Zagreb ako bude potrebno. Let na istok,
prema glavnom srbijanskom gradu, bio je ispunjen napetou, iako smo ak dobili rije da emo
imati otvoren put. Putovanje smo proveli u nastojanju da iznaemo odgovor za svaku moguu
nepredvienost s kojom se moemo suoiti u Beogradu. Da li e Miloevi odbiti da nas vidi? Pustiti
nas da ekamo dan ili vie? Vidjeti nas, ali odbiti da razgovara o svemu drugom osim o prekidu
bombardovanja? Intenzivnije pregovarati? Razmotrili smo svaku mogunost - osim one koja se
stvarno desila.
Na um mi je pala naa istorijska analogija, ma koliko netana: hazardna igra Nixona i Kissingera
kada su minirali luku Flaiphong upravo prije samita u Moskvi, maja 1972. Iako suosjeali da zalau
samit, centar njihove globalne diplomatske strategije, odluili su nastaviti s napadima na Sjeverni
Vijetnam. Potovao sam hladni proraun ukljuen u takav rizik a injenica je da je uspjelo - to jest,
nije osujetilo ameriko-sovjetski samit. Ne predramatizujui poreenje, spomenuo sam to kolegama
dok se na avion sputao prema vojnom aerodromu izvan Beograda.
ekao nas je Rudy Perina. Dok smo se vozili u grad, rekao je da nema znakova javne reakcije na
bombardovanje, koje je sada ve trajalo skoro osam sati. Sastanak je bio zakazan, ali Rudy nije
pojma imao ta se moe oekivati. Dok smo se vozili prema predsjednikoj palati, osjetio sam kako
mi se gri stomak, to se esto deavalo prije krajnje rizinog sastanka, sa visokim ulogom.
Patrijarhov papir. U Beogradu nismo bili od Igmana i Miloevi je otvorio na sastanak, 30.
avgusta, sa rijeima saosjeanja zbog naih izgubljenih drugova. Miloevi je posebno govorio o
Bobu Frasureu kojeg je bolje poznavao od Joea i Nelsona. Bio sam zbunjen dok je detaljno priao o
Bobovoj porodici, njegovoj farmi i njegovim snovima za budunost i ja sam po prvi put shvatio da su
on i Bob mnogo vremena proveli u razgovoru o linim stvarima.
A onda je Miloevi naglo povukao rudu. Bio sam veoma zauzet dok vas nije bilo, rekao je i
zavukavi ruku u dep na grudima izvukao dva lista papira.
Paljivo sam sluao vaa javna saoptenja, nastavio je, imao sastanke sa liderima bosanskih
Srba - Karadiem, Mladiem, Krajinikom, Buhom, sa svima njima - celog vikenda i opet jue. Ovo
je rezultat. Pruio mi je dokument. Kako ga nisam bio u stanju proitati - bio je na srpskom - odmah
sam mu ga vratio.
Ovaj papir imenuje zajedniku delegaciju Jugoslavije i Republike Srpske za sve budue
razgovore o miru, rekao je Miloevi, koristei njihovo ime za bosanske Srbe. Ja u biti na elu
zajednike delegacije. A ovaj dokument posvedoio je patrijarh Pavle, lider Srpske pravoslavne

crkve. Pogledajte ovde. Miloevi je pokazao na jedan potpis u sredini ispod dva vertikalna reda
potpisa, u dnu druge stranice dokumenta. Ispod potpisa bio je pravoslavni krst.
Za trenutak se nisam usuivao u to povjerovati. esnaest mjeseci Kontakt grupa je jalovo
raspravljala s Miloeviem o tome kako bosanske Srbe uvesti u pregovore po planu Kontakt grupe.
Sada smo imali odgovor na pitanje koje smo postavljali tih esnaest mjeseci: ko e govoriti u ime
Pala? A odgovor je glasio: Slobodan Miloevi. Odluka Washingtona da pregovara sa Beogradom i
pokua izolovati Pale pobrala je svoj prvi uspjeh - samo proceduralni, nemojmo zaboraviti, ali pravi
preokret. Pravi pregovori samo to nisu poeli.
Dokument - na koji smo kasnije aludirali kao na Patrijarhov papir, kao da je naziv nekog trilera
Roberta Ludluma - praktino je Miloeviu dodijelio totalnu mo nad sudbinom bosanskih Srba.
Sloili su se o uspostavi estolanog pregovarakog tima, tri iz Jugoslavije i tri sa Pala. Miloevi je
s ponosom ukazao na najvaniju klauzulu u Patrijarhovom papiru: u sluaju neodlunog glasanja po
svakom pitanju, presudie voa delegacije. Ako je voa zajednike delegacije, Milosevic je upitao
retoriki? Ve smo znali taj odgovor - Slobodan Miloevi!
Dok je Miloevi objanjavao ovaj znaajni dokument, apnuo sam Chrisu Hillu: Kad bi Bob
Frasure mogao ovo vidjeti. Chris mi je kasnije rekao da je upravo isto pomislio, u istom trenutku.
Miloevi je sada bio na vrhuncu svog arma. Palei ogromnu Monte Cristo cigaru, predloio je
da ja odmah sazovem meunarodnu mirovnu konferenciju, na kojoj bi se mogao sastati sa
Izetbegoviem i Tumanom i sve srediti. Takva konferencija bila je, u stvari, ono to je elio
Washington, ali su nai razgovori pokazali da Muslimani nisu spremni. Osim toga, bombardovanje je
upravo poelo. Prije ili kasnije imaemo konferenciju, rekao sam, ali ne jo.
Raspitivao sam se o pozicijama bosanskih Srba. Kako znate da e vai prijatelji s Pala...
Miloevi se istog asa naljutio - stvarno ili se pretvarao - ne bih mogao rei. Oni nisu moji
prijatelji. Oni mi nisu ni kolege. Strano je i biti s njima u istoj prostoriji due vreme. Oni su shit.
Miloevi je posljednju rije izgovorio sa istonoevropskim akcentom, tako da je to izgledalo kao
sheet, ali sam bio impresioniran njegovom nediplomatskom upotrebom engleskog idioma.
Sljedeih osam sati raspravljali smo o svakom pitanju o kojem emo kasnije pregovarati do
zakljuka u Daytonu. Po prvi put, sve je bilo na stolu, ukljuujui nekoliko pitanja o kojima se nikad
ranije nije raspravljalo kao o dijelu mirovnog procesa.
Ratni zloinci... i bombardovanje. Razgovarali smo skoro dva sata prije nego to je Miloevi
napokon na dnevni red stavio bombardovanje u Bosni. Bio sam zapanjen njegovim nedostatkom
emocija po tom pitanju za razliku, na primjer, od njegove emocije po pitanju dizanja ekonomskih
sankcija protiv Srbije.
Ako prestanemo s bombardovanjem, rekao je Miloevi, Mladi e prestati sa granatiranjem
Sarajeva. Takva ponuda bila bi objeruke prihvaena u UN i veini metropola NATO-a i vojsci; nisu
bili previe oduevljeni zbog bombardovanja i ve su izgubili jedan borbeni Mirage: nestala su
dvojica francuskih pilota i pretpostavljalo se da su zarobljeni.
Miloeviu sam rekao da bih, ako bi mogao garantovati kraj opsade Sarajeva, razmislio o
preporuci suspenzije bombardovanja. Ponavljajui svoju predstavu od prije deset dana, Miloevi
je odmah zamolio svog saradnika Gorana da kontaktira Mladia. Jeli smo dok smo ekali na

Mladiev odgovor. Obrok se, kao i obino, sastojao od nekoliko razliitih jela od janjetine, sa
krompirima i drugim povrem i, zbog raznih razloga, malo svinjetine.
Dok smo jeli, Goran se vratio sa odgovorom od Mladia. Miloevi je naglas itao: Mladi
kae da obeava da e prestati sa akcijama protiv Muslimana u Sarajevu ako i NATO i Muslimani
obustave akcije protiv njegovih snaga. Tipino, Mladi je pokuao provui uslov: bosanski
Muslimani morae obustaviti sve vojne aktivnosti u zemlji. A oni to nee uraditi, to je Miloevi
dobro znao. Nije se potrudio da raspravlja o Mladievom sluaju, ali se vratio na diskusiju o drugim
stvarima. Odluio sam da po prvi put iznesem kritino pitanje.
Gospodine predsjednie, poeo sam, jednu stvar moram vam izloiti sada, kako kasnije ne
bilo nesporazuma. To je pitanje Meunarodnog suda za ratne zloine.
Miloevi se pokuao usprotiviti, ali sam ja nastavio. Gospodine predsjednie, dvojica ljudi
koji su potpisali Patrijarhov sporazum optueni su za ratne zloine - Radovan Karadi i Ratko
Mladi. Oni ne mogu uestvovati ni na kakvoj meunarodnoj mirovnoj konferenciji. Prema
meunarodom zakonu, bie uhapeni ako kroe na tie Sjedinjenih Drava ili neke lanice EU.
Takoe sam naglasio da e se povesti istraga zbog onog to se dogodilo u Srebrenici i epi.
Miloevi je razglabao oko dogaaja u vezi pada dvije istone eklave; i dalje je poricao svako
uplitanje ili ranije saznanje o napadu. Rekao sam mu da znamo da je Mladi, koji je sebe smatrao
oficirom Jugoslovenske armije, dobio podrku njenih jedinica smjetenih upravo preko srbijanske
granice, nedaleko Srebrenice, od armije koja je pod Miloevievom komandom. elim biti siguran,
jer je ovo poetak ozbiljnih pregovora s vama kao efom jedinstvene jugoslovensko-srpske
delegacije, rekao sam, da razumijete da neemo i ne moemo imati kompromis po pitanju suda za
ratne zloine. Ali vama su Karadi i Mladi potrebni da biste zakljuili mir, odgovorio je. To
je va problem. Karadi i Mladi ne mogu ii na meunarodnu konferenciju. Bie uhapeni ako
kroe u bilo koju evropsku zemlju. U stvari, kada bi doli u Sjedinjene Drave, rado bih ih doekao
na aerodromu i pomogao pri njihovom hapenju. Upravo ste nam pokazali komad papira koji vam
daje ovlatenje da pregovarate u njihovo ime. To je va problem.
Miloevi je nastavio prigovarati zbog iskljuenja Karadia i Mladia iz mirovnog procesa.
Ne treba da o tome sada odluujemo, napokon je umorno zakljuio. A to se tie Srebrenice,
ponavljam: nisam imao nita s tim i nisam znao ta e se dogoditi. Zatim je rekao da e pristati da
dopusti meunarodnim istraiteljima da otputuju do enklava kako bi na licu mjesta prikupili
obavijesti o onome ta se dogodilo - bio je to znaajan ustupak ako je stvarno tako mislio.
Trebalo je da prekinemo kako bih Washington upozorio na Patrijarhov papir, koji je Miloevi
elio javno obznaniti. Dok sam iao da telefoniram u Washington, htio sam da smirim raspoloenje,
koje je bilo podgrijano izvjesnom koliinom skotcha, vina i ljivovice. Brzo emo se vratiti,
gospodine predsjednie, rekao sam, ali ne zaboravite da su avioni NATO-a iznad Bosne dok mi
razgovaramo.
Da, gospodine Holbrooke, odgovorio je. A vi imate mo da ih zaustavite.
Novinari. Kada smo ujutro stigli pred predsjedniku palatu, napolju je ekao ogroman broj
novinara. Ovo se nije desilo prije planine Igman, prije bombardovanja. Dao sam kratko saoptenje,
bez pripreme, govorei da nas je predsjednik Clinton poslao u misiju mira u trenutku rata. Jo vea
grupa novinara ekala je kada smo osam sati kasnije napustili predsjedniku palatu. Shvatili smo da

e veliki i agresivni novinarski korpus od sada pratiti nae napore - to je bio znaajan razvoj koji
smo trebali uzeti u obzir.
Miloevi je ve objavio Patrijarhov papir i bilo je potrebno to javno prokomentarisati.
Namjerno nastojei da ne naglaavam njegov znaaj, rekao sam da je dokument vaan proceduralni
prelomni trenutak, ali samo proceduralni. U nastojanju da sprijeimo optimizam bili smo skoro
suvie uspjeni; John Pomfret iz The Washington Posta shvatio je kako treba, opisujui to kao
pomirljivi potez i znaajan napredak, ali The New York Times nije nekoliko dana ak ni
spomenuo taj dokument.
Zatraili smo od Washingtona da preglasno ne slavi. Bosna nije bila dobro mjesto za
konvencionalnu vaingtonsku preu, taj prirodni ameriki stil da sve izgleda to bolje. Vjerovao
sam da je najbolje ne isticati napredak i minimizirati optimizam, a istovremeno nastojati da se
upostavi osjeaj novog amerikog opredjeljenja i angaovanja. Ako se aa punila, vie sam volio da
kaemo da je jo prazna.
Tako je skrenut na prvobitni plan da odravamo radio utnju i pustimo da Washington govori
za nas. Nismo ak imali ni svog oficira za tampu - to je bez presedana za veliki pregovaraki tim.
Ali kako smo sustizali korak, potreba za paljivo proraunatom nijansom koju e vjerovatnije
razumjeti novinari u regionu nego novinari sa sjeditem u Washingtonu zahtijevala je veliku promjenu
u naem pristupu tampi. estoasovna razlika u vremenu stvarala je poseban problem; na dan bi
napola proao dok veina zvaninika u Washingtonu dou na posao a od njih bi se esto trailo da
reaguju ranije na nepotpune ranojutarnje izvjetaje o naim aktivnostima preko radija i televizije,
prije nego to bi koordinirali s nama ili prije nego to bi nas ak i nali. S obzirom na ovaj
neoekivani problem, Tom Donilon, Nick Bums i sekretar za tampu u Bijeloj kui Mike McCurry
zamolili su nas da preuzmu tampu. Nastavili smo putovati bez oficira za tampu i na vie od dvije
stotine raznih letova, u na mali avion upustili smo novinara samo dva puta. Odnose sa tampom
zadivljujue su vodili Rosemarie Pauli i oficiri za tampu USIA u lokalnim ambasadama. Podsticao
sam svakog lana naeg malog tima da direktno govori sa novinarima kad god su to eljeli, ali samo
ako rade iz jednog rukopisa. Promjene u nainu naeg saobraanja sa tampom mogle bi imati
dalekosene i pozitivne posljedice. Sistem je dobro djelovao, to treba zahvaliti predanosti i
disciplini nae male grupe. Uz samo nekoliko relativno manjih izuzetaka, tampa u regionu je tano i
fer pratila na rad.
Kasno uvee vratili smo se u hotel Hyatt iz Miloevieve kancelarije. Osjeaj da su napokon
poeli pravi pregovori davao nam je ogromno olakanje i ostali smo budni pola noi pregledajui
nae opcije i telefonirajui u Washington i Brisel. U rukom pisanoj poruci Jim Pardew nam je
popravio raspoloenje. Sada sam spustio eki koji mi je sluio da udaram po mom vlastitom
optimizmu, rekao je. Ovo moe uspjeti.
Scena u hotelu te veeri takoe je imala svoje komine aspekte. U nastojanju da osujeti nae
domaine da prislukuju nae privatne razgovore, general Clark je u hotel donio bizarnu spravu
teoretski smiljenu da nam omogui da u naim hotelskim sobama razgovaramo o izuzetno osjetljivim
stvarima. Clarkov tim je podigao mali vojni ator u jednoj hotelskoj sobi. U atoru su instalirali
ventilator koji je neprekidno grmio da bi porazio svakog ko pokua sluati nae razgovore. Tako
smo se jedan po jedan nagurali u ator, osiguravajui telefonske pozive u Washington preko
zastarjelog telefonskog sistema. Ali buka ventilatora bila je tako jaka a sigurnosne telefonske veze

esto tako loe da smo morali vikati da bi nas uli, olakavajui svakom prislunom ureaju (ili bilo
kome u susjedstvu) da nas uje.
Drugi vojni ureaj ostae zauvijek u naem sjeanju, a Wesa smo zbog toga zadirkivali
beskonano dugo nakon to smo spravu odbacili kao beskorisnu. Bila je to kolekcija nezgrapnih
plastinih unjeva za nos i usta koje smo stavljali na lice kako bismo mogli potajno razgovarati
jedan s drugim. unjevi su smrdili na staru gumu i radili samo na mahove. Postavljeni jedan pored
drugog za naim malim konferencijskim stolom, bili su povezani isrepletenim icama koje su se poput
pageta vukle preko stola. Sjedei za stolom, dodirujui se laktovima, razgovarali smo jedan s
drugim kroz te smrdljive ureaje koje smo drali preko lica. U dva ujutro, poslije dana koji se
zavrio sa diplomatskim preokretom u Beogradu, devetnaest sati nakon njegovog neizvjesnog i
napetog poetka u Parizu, te smrdljive, neefikasne spravice razbile su napetost. Dok smo se alili i
snimali ceremonijalne fotografije svakog sa njegovim unjem, ula je Rosemarie i kazala nam da tako
glasno viemo da su svi u hotelskom hodniku mogli uti nae navodno tajne razgovore.
Sljedeeg jutra, 31. avgusta, na kratko smo se sastali sa predstavnicima britanske, francuske,
njemake i ruske vlade u Beogradu. Britanski predstavnik Ivor Roberts bio je erudita i armer i
cijenio sam ga zbog njegovog intelekta i znanja, iako je izgledao pretjerano prosrpski raspoloen. Bio
je impresioniran Patrijarhovim papirom, ali me je upozorio, biranim rijeima, da nikad ne zaboravim
kako Srbi osjeaju da ih je istorija uinila rtvama. Nemojte ih tjerati u oak, opominjao je Roberts
ili e se otrgnuti. Jasna poruka da je bombardovanje bilo greka. Zahvalio sam Robertsu na njegovom
miljenju i opet pomislio na Rebeccu West. Srpsko gledanje na istoriju bilo je njihov problem, rekao
sam Robertsu kasnije, na problem bio je da okonamo rat.
Poslije doruka odletjeli smo u Zagreb da predsjednika Tumana i Muhameda airbeya
upoznamo o razgovorima u Beogradu. Tuman je odmah uoio ta znai Patrijarhov papir. Sankcije
su djelovale, primijetio je, a mi treba da odrimo vojni pritisak.
NATO je upravo to i radio. Tridesetprvi avgust bio je, u stvari, najangaovaniji dan vojne akcije
u istoriji NATO-a, sa avionima koji su letjeli iznad cijele sjeverne i zapadne Bosne. Bombardovanje
se proirilo na podruja daleko iza Sarajeva, podruja koja nisu imala nikakve veze sa
minobacakim napadom. Bosanski Srbi bili su zabezeknuti. Znao sam da e biti velikog pritiska od
UN.
Iako oito nismo bili spremni za opsenu meunarodnu mirovnu konferenciju, pitao sam se koji
bi bio posredni korak, korak koji bi pokazao napredak. Na primjer, kratki sastanak, pod amerikim
okriljem, trojice ministara spoljnjih poslova - neto to se nije desilo u vie od dvije godine?
Upitao sam i Tumana i airbeya ta misle o toj ideji. Bez oklijevanja, Tuman je rekao da e
u Genevu poslati ministra spoljnjih poslova Grania kadgod mi to zaelimo. airbey je takoe
pristao da ide, iako je izrazio skepticizam da se ita moe postii bez Miloevievog prisustva.
Ideja o sazivanju sastanka trojice ministara spoljnjih poslova izazvala je ozbiljnu raspravu u
naoj delegaciji dok smo te veeri opet letjeli za Beograd. Nisu svi podravali ideju. Na deurni
skeptik Bob Owen bio je - pa, najskeptiniji. ta emo s tim postii?, upitao je. Nemamo papire,
niti ideju o emu e se strane sloiti. Nisam siguran da smo za to jo spremni.
Ali Patrijarhov sporazum i bomardovanje su uveliko ojaali na uticaj. Bilo je vrijeme da
vidimo koliko moemo izvui iz preliminarnog sastanka. Biemo kadri posmatrati kako delegacije
djeluju meusobno i interno - dobra praksa za veliku konferenciju koja je jo leala u neizvjesnoj

budunosti. Zamolio sam Owena da pone sa prednacrtom okvira za privremeni ili djelimini
sporazum. Nismo konsultovali niti izvijestili Washington.
Veliki dio svakog dobrog pregovaranja je improvizacija u okviru opteg cilja. Poslije burnih
dogaaja posljednja tri dana, u glavi mi se poeo oblikovati koncept kako treba pregovarati, lako je
Washington elio da to prije okupimo sva tri balkanska predsjednika, jo je bilo suvie rano za to.
Ali vrijedilo je pokuati umanjiti ogromne razlike meu stranama s nizom ogranienih privremenih
sporazuma, koje smo mogli ispregovarati putem shuttle diplomatije, a onda objelodaniti u seriji brzih,
jednodnevnih sastanaka na nivou ministara spoljnjih poslova. Ovo je moglo dovesti do osjeaja
zahuktalosti ka miru i suziti razlike do take gdje bismo mogli okupiti trojicu predsjednika.
Na pregovaraki tim ve je razvio internu dinamiku koja je bila kombinacija zadirkivanja,
estokog ali prijateljskog dogovora i vrste interne discipline. Potpuno povjerenje i otvorenost
izmeu nas sedam bili su bitni ako smo htjeli izbjei gubljenje energije zbog stranakih intriga i
kanala iz lea ka Washingtonu. Ovo je predstavljalo problem za predstavnike onih agencija - VNS,
ZOS, Kabinet sekretara odbrane - koji su esto sumnjali ili se meusobno takmiili a iji su
predstavnici obino svaki dan slali privatne izvjetaje svojim uredima kod kue. (Dok Harriman i
Vance nisu mogli razrijeiti ovaj problem 1968, Kissinger ga je izvrsno rijeio kasnije, iskljuujui
svakog drugog iz pocesa, postiui dramatine rezultate u kratkom roku i veliki anomizitet kasnije.)
Uspjeli smo izbjei ovaj problem, djelimino zato to je na tim bio tako mali, a djelimino zato to
smo dijelili nae obavijesti interno i razvili bliske, ak intenzivno line odnose. Kolegama sam rekao
da ako ne moemo zauzeti jedinstven stav, svaki lan tima moe direktno o svojim gleditima
izvijestiti Washington - ali samo ako se razilazi sa nama ostalim. Ovaj sistem je funkcionisao i bio je
kljuni dio za uspjeh naeg malog tima.

- GLAVA 8 Najdui vikend

(1-4. septembar)
Istoriar mora... konstantno sebe postavljati na mjesto u prolosti na kome e znani faktori
izgledati kao da dozvoljavaju razliite ishode. Ako govori o Salamini, onda to mora izgledati
kao da Persijanci jo mogu pobijediti; ako govori o dravnom udaru Brumairea, onda se mora
vidjeti da li e Bonaparte biti besramno otjeran.
JOHAN HUIZINGA

NA DIPLOMATSKI SHUTTLE DOSTIGAO JE NOVI INTENZITET. S rasporedom putov

koji se mijenjao svakih nekoliko sati, kretali smo se Evropom tako nepredvidljivo da u Washingtonu
esto nisu znali gdje smo. Podstaknuti bombardovanjem i spoznajom da je sada bilo sve ili nita,
osjeali smo se spremnim prihvatiti skoro svaki izazov - tako da smo usred bosanskog shuttlea
prihvatili i dodatni, vezani problem: dvogodinju krizu izmeu Grke i bive Jugoslovenske
republike Makedonije, u kojoj je bilo rasporeeno petsto amerikih trupa da bi osujetili
neprijateljstva.
Jedva nam je i sinulo da u Sjedinjenim Dravama poinje Praznik rada. Na vikend odvee nas
u Beograd, Bon, Brisel, Genevu, Zagreb, Beograd, Atinu, Skopje, Ankara i opet po trei put u
Beograd. Tokom ta etiri dana mi emo:
- dogovoriti i najaviti prvi sastanak na visokom nivou u dvije godine izmeu tri zaraene strane;
- sastati se sa naim kolegama iz Kontakt grupe (i pola tuceta centralnoevropskih efova vlada) u
Bonu;
- provesti vei dio noi u tabu NATO-a u Briselu, iznosei razloge za novo bombardovanje;
- sastati se sa predstavnicima Organizacije islamske konferenije u Genevi da bi se dobila
muslimanska podrka za naa nastojanja;
- pregovarati o nacrtu sporazuma sa Miloeviem i Izetbegoviem za sastanak na visokom nivou prvom takvom sporazumu koji je ikad zakljuen;
- razrijeiti opasnu situaciju izmeu Grke i bive Jugoslovenske Republike Makedonije;
- zauzeti se za nastavak bombardovanja, sklanjajui novi poziv Jimmy Carteru da stupi u pregovore.

PETAK, 1. SEPTEMBAR
U petak, 1. septembra u 5.00 ujutro, NATO je suspendovao bombardovanje u Bosni. Poruio
sam Washingtonu da emo podrati kratak zastoj kako bi zapovjednik UN general Bernard Janvier
mogao pregovarati s Mladiem - ali samo u sluaju da se pauza brzo prekine ako bosanski Srbi ne
pristanu dignuti opsadu oko Sarajeva. Hill i Pardew su, kao da su znali ta e se desiti, upozorili da
bi moja pozicija mogla izazvati ozbiljan problem: plaili su se da e biti teko nastaviti s
bombardovanjem kad se jednom obustavi, jer e UN i neki Evropljani nastojati to sprijeiti, bez
obzira na okolnosti. Kao da ukazuju koliko su Hill i Pardew u pravu, u tabu UN u Zagrebu su,
skrivajui elju za totalnim prestankom bombardovanja iza nae uslovljene podrke za kratku pauzu,

izjavili za novinare da je pauza uslijedila na na zahtjev, zbog ega nas je kolumnista New York
Timesa William Safire otro kritikovao.
Poslijepodne, prije nego to je poela pauza u bombardovanju, sastali smo se sa generalom
Janvierom u njegovom tabu u Zagrebu. Janvier, omaleni ovjek nesretnog izgleda, ostavljao je utisak
kao da eli da je negdje drugo i utivo davao neodreene neodgovore. Bilo je jasno da eka da
nestanemo, kao to se desilo mnogim drugim pregovaraima prethodne tri godine, kako bi mogao
nastaviti sa svojim radom. Njegovo ponaanje govorilo je kako misli da on moe uspjeno
pregovarati sa Mladiem samo kad bismo ga ostavili na miru.
Miloevi nas je primio u Dobanovcima, jednom od mnogih lovita koje je Tito imao u cijeloj
zemlji. Oko trideset minuta od centra Beograda, bila je to skupina skromnih zgrada podignutih izmeu
prostranih polja i uma, na ivici jezera, bez onog luksuza kao u Titovim poznatijim utoitima. Sjeli
smo za dugi sto ispred glavne zgrade, jedui i pijui skoro bez prestanka. Miloevi je svojoj sviti
dodao i Nikolu Koljevia, niskog, demekastog pijanicu, znalca Shakespearea koji je u Michigenu
predavao englesku knjievnost. Koljevi je imao titulu potpredsednika Republike Srpske, ali mu
nisu vjerovali tvrdi brani s Pala, lideri pokreta bosanskih Srba, koji su na njega gledali kao na
Miloevievu marionetu. Koljevi je volio selektivno citirati barda kako bi naglasio svoja vienja,
esto dajui izjave kao to su Kvalitet milosti nije usiljen ili Greka, dragi Brute... Nastojei da
se izjednaim u ovom ekspirovskom boju, ja bih izrekao poluzaboravljene fraze kao to su Kreni u
pljaku i pusti pse rata ili Plima nasta u poslovima ljudi.
Sastanak u lovitu otegao se dvanaest sati, uz pauzu kada smo se vratili u na hotel na kratku
konferenciju za novinare. Miloevi je promijenio mjesto sastanka kako bi napravio oputeniju
atmosferu. Vei dio dana dosta se pilo, to je oito djelovalo na Koljevia, ali nisam vidio znaka - ni
tada ni kasnije - da je alkohol uticao na Miloevieve sudove. Amerikanci su malo pili a ja sam
poeo prihvatati Miloevieva esta nutkanja pia samo kad bismo se oko neeg sporazumjeli.
Jim Pardew je to kasnije nazvao danom obavezivanja s kumom. Miloevi je zapanjujue brzo
mogao promijeniti raspoloenje, moda da druge izbaci iz ravnotee. Od arma do brutalnosti, od
emotivnih izljeva do smirene diskusije o zakonskim pojedinostima. Kada je bio ljut, lice bi mu se
smrknuto, ali je u trenu mogao povratiti kontrolu.
Pred poetak sastanka, predloio sam da proetamo, samo u pratnji generala Clarka. Dok nas je
vodio kroz umu i polja iza lovake kue, sa nostalgijom je priao o svojim putovanjima u New York
dok je bio bankar - elim da ponovo omiriem onaj predivni vazduh New Yorka, rekao je i
izgledalo je da to ozbiljno misli. Opisivao je svoju karijeru uspjenog jugoslovenskog biznismana u
vrijeme ere pokojnog Tita i po prvi put priao nam o potrebi za regionalnom ekonomskom saradnjom,
ignoriui svoju centralnu ulogu u unitenju Jugoslavije. Kada smo se vratili u vilu, upitali smo ga o
njegovom slavnom govoru iz 1989. na Kosovu koji je potpalio srpski ekstremizam. estoko je
porekao da mu je to bila namjera i ponovio optubu da je ambasador Zimmermann nastojao da se
meunarodno mnjenje okrene protiv njega, organizujui diplomatski bojkot govora. Ali je Miloevi
izrekao zanimljivo priznanje: Pogreio sam to se tako dugo nisam sastao sa ambasadorom
Zimmermannom, rekao je. Bio sam ljut na njega, ali nisam trebao ekati godinu. Chris Hill, koji je
ovu priu znao do u detalje, branio je Zimmermanna i podsjetio Miloevia da je po svim
standardima govor bio zapaljiv.
Za rukom, predloio sam da se trojica ministara spoljnih poslova sastanu za sedam dana i

ponu mirovni proces. Miloevi se odmah sloio i zatraio da samo Sjedinjene Drave, a ne cijela
Kontakt grupa, budu za to zaduene. Ostavie nam sve detalje o mjestu i vremenu. Kritikovao je Ruse,
govorei da su pripisivali daleko vei uticaj Srbiji nego to je bilo opravdano, na osnovu istorijskih
slavensko-srpskih veza. Bio je podrugljiv prema nastojanjima Moskve da izvri pritisak ili podmiti
Srbe s humanitarnom pomoi - tonama pokvarenog mesa i slinim izmetom, rekao je. Kako su Rusi
bili njegove najjae pristae unutar Kontakt grupe, ovo je oito bilo izreeno, barem djelimice, samo
zbog nas.
Koristei sigurnosni telefonski sistem koji je Clark postavio na verandi vile, pozvao sam
Talbotta i ispriao mu da imamo malo iznenaenje za Washington: sve tri zemlje sloile su se da za
sedam dana poalju svoje ministre spoljnjih poslova u Genevu, na sastanak pod pokroviteljstvom
SAD. Bie to prvi sastanak na tako visokom nivou u vie od dvije godine. Zamolili smo ga da odmah
sazove Britance, Francuze, Nijemce i Ruse kako bi sastanak bio najavljen u roku od etiri sata.
Strobe je izrazio potpunu podrku i rekao da e nam se to prije javiti.
etiri sata je, normalno, premalo vremena da bi se tako komplikovano pitanje iskoordiniralo.
Ali Strobe i John Korblum, radei pomamno, obavili su to prema rasporedu. Pozivajui desetine
drugih zvaninika u Washingtonu i mnoge strane lidere, dobili su brz pristanak iz Londona, Pariza,
Moskve, Bona i Carla Bildta iz EU za sastanak u Genevi. Samo oko dva sata kasnije, dok smo
zabrinuti sjedili na verandi izvan Beograda, Strobe se javio na svoj karakteristian nain: Sve
sreeno, drugar. Svi su na sceni. Njegov vrijedni izvrni pomonik Victoria Nuland kasnije mi je
ispriala da je to za nju bio dan koji joj je donio najvie zadovoljstva otkako je u javnoj slubi, jer
smo radili zajedno kao tim i sve je ilo kao sat prema velikom pitanju.
Strobeu sam rekao da bi sastankom u Genevi trebao predsjedavati dravni sekretar Christopher.
On je o tome porazgovarao i s Christopherom i Donilonom prije nego to mi se ponovo javio. Njihov
me je odgovor iznenadio. Sekretar eli da vi vodite sastanak u Genevi, rekao je. On treba da se
pobrine o drugim stvarima. Osim toga, ako doe, i drugi spoljnji ministri Kontakt grupe insistirae na
ueu a na takvoj tribini teko se fokusirati na glavni dogaaj.
Vlada rijetko nudi momente poput ovih, iji smisao ovjek shvati tek kasnije. Malo je dravnih
sekretara koji bi se odrekli anse da predsjedavaju ovakvom sastanku. Ali ovo jebilo karakteristino
za Warrena Christopherakoji je vrsto vjerovao u prenoenje ovlatenja i odgovorosti na kljune
saradnike, uzimajui u obzir da oni djeluju unutar uspostavljenih politikih uputa.
Nick Bums je dao prvu najavu u Washingtonu. Nekoliko minuta kasnije, nakratko smo se pojavili
pred novinarima u Hyattu, u Beogradu. Najvie alimo, poeo sam, to Bob, Joe i Nelson, kojima
smo posvetili na shuttle, nisu s nama na ovoj najavi.
Poslije konferencije za novinare vratili smo se u vilu. Miloeviev ministar spoljnjih poslova
Milan Milutinovi nije krio strah od sastanka u Genevi. Povukavi me na stranu tokom jedne od naih
mnogih pauza, Milutinovi - uglaen, ljubazan, odlino odjeven, bez problema sa jezikom i stilom
meunarodne diplomatije - upravo je postao ministar spoljnjih poslova i rekao mi je da bi mogao
izgubiti posao (ak i glavu, slabano se naalio) ako neto krivo krene. O svemu se, rekao je, treba
sto posto dogovoriti prije nego to doemo u Genevu; kad tamo doe nee imati ni ovlatenja ni
fleksibilnosti. Majstor e, kazao je pokazujui na Miloevia, povlaiti sve konce.

SUBOTA, 2. SEPTEMBAR

Ujutro smo odletjeli u Bon, na sastanak Kontakt grupe i meunarodnu konferenciju o budunosti
Centralne Evrope. I sastanak i konferencija odravali su se u dravnoj kui za goste u Petersburgu,
visoko na brdu iznad Rajne, s pogledom na glavni grad Njemake, u istim prostorijama u kojima sam
46

prvi put sreo kancelara Kohla.

Evropljani. Carl Bildt je bio oduevljen idejom o sastanku u Genevi, na kome e on biti
kopredsjedavajui. lako izbor veanina za glavnog evropskog pregovaraa, koji je zamijenio lorda
Owena, nije bio od nekog posebnog znaaja za Amerikance, u Bildtovoj domovini bilo je velike
simbolike u izboru jednog od njihovih sunarodnika (posebno biveg premijera) da predstavlja
Evropsku uniju samo nekoliko mjeseci nakon to je, prikljuujui se EU, formalno okonao 150
godina odlune neutralnosti. Bildtov izbor je velikim dijelom bio rezultat naih sugestija; ak i u
vrijeme naih estih prepirki, to je bila posljedica pritisaka s kojima smo se suoavali, Bildt i ja
smo ostali bliski prijatelji. Visok, elegantan i duhovit, Bildt e igrati vanu ulogu sljedee dvije
godine, prije povratka u vedsku politiku. Imali smo neobian odnos za dvojicu diplomata - sasvim
suprotno od normalne slike spoljnje srdanosti koja skriva animoznost: esto smo se prepirali ali
smo ostali dobri prijatelji i inili produktivan tim.
Svi su podravali sastanak u Genevi, ali su se neki Evropljani rasrdili to smo mi reagovali prvi
a njih kasnije izvijestili. To se posebno odnosilo na Pauline Neville-Jones iz Velike Britanije, jednu
od najuticajnijih osoba u Kontakt grupi. Tvrdokorna i predana svom poslu, pridavala je ogromnu
vanost samoj proceduri i ivo izraavala nezadovoljstvo to smo dogovorili sastanak ministara
spoljnjih poslova bez prethodne saglasnosti Kontakt grupe. Ona i njene kolege iz Njemake i
Francuske takoe su smatrali da bi se sastanak trebao odrati u zgradi UN, a ne u Amerikoj misiji u
Genevi. Meutim, ruski predstavnik u Kontakt grupi, zamjenik ministra spoljnjih poslova Igor Ivanov,
odmah je prihvatio ameriki izbor - pod uslovom da njegova vlada bude domain sljedeem
sastanku.
Takve prepirke o mjestu i ugoavanju sastanaka mogu izgledati komine, ali se stalno
provlae i oduzimaju vrijeme u pregovorima. U stvari, neslaganja oko bitnih pitanja rijetko su tako
intenzivna kao ona kada je rije o proceduri i protokolu. Te mini drame su imale relativno malo veze
sa Bosnom, ali su bile manifestacija konfuzije unutar Evropske unije oko toga kako iskovati
zajedniku poziciju u spoljnjoj politici. S proceduralne take gledita, Pauline Neville-Jones je
sigurno imala pravo. Meutim, kako sam deset dana ranije napisao Christopheru, da smo prije svake
akcije konsultovali Kontakt grupu, bilo bi nemogue nastaviti s pregovorima, a kamoli uspjeti. Sada
kada su se Sjedinjene Drave konano angaovale u Bosni, nismo mogli dopustiti da nas odvrate
interne svae u Kontakt grupi.
Rusi. Tog dana, ministar spoljnjih poslova Andrei Kozyrev javno je zatraio da Rusija bude
trei kopredsjedavajui na sastanku u Genevi. Ako Moskva osigura aktivnu ulogu u pregovorima, to
bi moglo predstavljati ozbiljan problem, s obzirom na njen prosrpski stav. Osjeali smo, meutim, da
primami cilj Moskve nije bio ni nastaviti ni prekinuti pregovore. Ona je najvie eljela povratiti
osjeaj, ma kako simbolian, da se oni jo uvijek pitaju u svijetu. Strobe je ovo ponekad nazivao
sindromom Rodney Dangerfield; Rusi su osjeali da vie nemaju ugleda pa su traili naina da

budu vieni kao jedan od velikih momaka. Osjeali smo da bi s Moskvom, uprkos povremenoj
smutnji, bilo lake izai na kraj ako joj damo mjesto jednako EU i Sjedinjenim Dravama, kao
kopredsjedavajuem na sastanku u Genevi, nego da je pokuamo spustiti na zemlju.
Nikad nije bilo jednostavno plesti sveoptu politiku prema Rusiji sa traenjem mira u Bosni.
Mnogo vremena proveli smo u raunanju i preraunavanju naih aktivnosti kako bismo promovisali
oba cilja istovremeno. Na kraju se trud isplatio i, izmeu ostalog, donio istorijski dogovor po kome
47

su ruski vojnici stavljeni pod ameriko zapovjednitvo u Bosni.

Iza naih nastojanja da ukljuimo Rusiju u pregovaraki proces o Bosni stajalo je osnovno
uvjerenje Clintonove administracije da je bitno pronai odgovarajue mjesto za Rusiju u strukturi
sigurnosti Evrope, neto to nije bilo od 1914. U Moskvi se odvijala stalna borba za vlast izmeu
zvaninika starog kova koji su sluili kao komunisti - takozvana nomenklatura - i novijeg,
postsovjetskog vostva koje je upravo izranjalo. Sjedinjene Drave teile su ohrabriti ove druge. Za
ovakvu politiku, pred pokuajem udara 1993, ratom u eenijii, neizvjesnim zdravljem Borisa
Yeltsina i zvanino sankcionisanom korupcijom, trebalo je strpljenja i odlunosti, posebno zbog
stalnih napada amerikih konzervativaca koji su nepravedno optuivali Administraciju, prije svih
Strobe Talbotta, to je popustljiva prema Rusima.
Dok smo naputali Bon, odvijala se jedinstvena ali nevidljiva drama oko toga da li nastaviti s
bombardovanjem ili ne. Neki zapovjednici UN i NATO-a nadali su se da e izbjei ponovno
bombardovanje bez obzira na ishod razgovora Mladi-Janvier. Ovo je posebno vrijedilo za samog
generala Janviera i, to je iznenaujue, za admirala Leightona Smitha, zapovjednika junih snaga
NATO-a i glavnog zapovjednika svih pomorskih snaga Sjedinjenih Drava u Evropi. Iako je svoj
zadatak izvrio precizno i vjeto, Smithu se nije dopadalo bombardovanje; koristei istu frazu koju je
etiri godine ranije proslavio dravni sekretar James Baker, Smith mi je rekao da on nema psa u
ovoj borbi.
S druge strane, general Clark je vjerovao da treba nastaviti s bombardovanjem. To ga je dovelo
u teak poloaj. Nije pametno, zbog karijere, da general s tri zvjezdice nudi neeljene sugestije
ljudima s etiri zvjezdice na ramenima, ali poslije Igmana Clark se obavezao. Kao lini predstavnik
predsjedavajueg Zdruenog taba oruanih snaga, imao je ovlatenje da daje sugestije - ali samo
sugestije - visokim oficirima i da podnosi izvjetaj direktno generalu Shalikashviliu. Ova nezgodna
situacija zaotrila se u subotu poslijepodne, 2. septembra, u kolima ambasade na aerodromu u Kelnu,
upravo kada smo se Clark i ja spremali da uemo u na avion za Brisel. Dok je Clark objanjavao
Smithu zato bi bombardovanje moralo da se nastavi, po buci koja je dopirala iz Clarkovog mobitela
mogao sam zakljuiti da ga grdi veoma ljut, veoma visok ameriki pomorski zapovjednik. Iskreno
zabrinut za Clarkovu budunost, istrgnuo sam telefon iz njegove ruke i rekao Smithu da u, ako
Mladi u roku od sljedeih nekoliko sati ne ispuni nae zahtjeve po pitanju Sarajeva, insistirati na
nastavku bombardovanja. Smith, koji je bjesnio na Clarka, nije bio ubijeen.
Po mom miljenju, Smith je zalazio u podruje politikih prosudbi koje su morale biti
rezervisane za civilne lidere. Ali Smith je to vidio drukije: rekao mije da je on jedini odgovoran
za sigurnost i dobrobit njegovih snaga i da e on donijeti odluku na osnovu vlastitog suda, po
ovlatenju koje mu je dalo Vijee NATO-a. U stvari, istakao je, on ak i ne radi za Sjedinjene
Drave; kao zapovjednik NATO-a nareenja je dobijao iz Brisela.
Nakon tog telefonskog razgovora Clark i Smith vie se nikad nisu sloili. Kako bi se pobrinuli da

Clarkova karijera ne doe u pitanje, Strobe, Sandy Berger i ja razgovarali smo sa generalom
Shalikashviliem. Kada je, godinu kasnije, Clark dobio svoju etvrtu zvijezdu i postao zapovjednik
june komande Sjedinjenih Drava u Panami, general Shalikashvili mi je rekao da je, na kraju,
Clarkovo ponaanje u Bosni bilo kljuni faktor za njegovo unapreenje. Godine 1997. Clark je
izabran za vrhovnog zapovjednika NATO-a, naslijedivi generala Joulwana. Ironija je da se ista
stvar koja je jednom zaprijetila njegovoj karijeri, njegova sluba u pregovarakom timu, pokazala
kljunom za njegovu ivotnu dunost.
Ovakvi problemi nisu rijetki izmeu vojske i civila u vladi. Nisam se slagao sa Smithom po
ovom pitanju ali, kao osobi direktno odgovornoj za sigurnost snaga NATO-a, njegov stav je bio
potpuno razuman. U takvim okolnostima nikad se ne smije zaboraviti ta je na kocki: ivoti mladih
ljudi i ena. Pogrena odluka mogla bi njegove ljude odvesti u smrt ili zarobljenitvo, kao to se
desilo u Somaliji manje od dvije godine ranije. S druge strane, na kocki su bili i drugi ivoti: ivoti
mirovnih snaga Ujedinjenih nacija, od kojih je vie od stotinu ve bilo ubijeno, kao i bezbrojni civili
na sve strane. Ako pregovori propadnu, rat e se nastaviti - i ak vie trupa Ujedinjenih nacija moglo
bi poginuti, a ameriko vodstvo u Evropi nastaviti sa padom.
U Vijeu NATO-a. Uz rastue trvenje izmeu nae delegacije i admirala Smitha, krenuli smo do
taba NATO-a u Briselu. Kada smo stigli, vladao je mete: ljudi su vrvjeli oko ureda generalnog
sekretara Claesa dok je on telefonom razgovarao sa svojim vojnim zapovjednicima, nastojei saznati
kako su proli razgovori izmeu generala Janviera i generala Mladia. General Joulwan bio je
spreman podrati nastavak bombardovanja, ali ga je nakratko zaustavio admiral Smith koji ga je ve
zvao da se poali na Clarka.
Pauza u bombardovanju sada je bila trideset est sati duga. Osjeao sam da se bombardovanje
mora nastaviti najkasnije za sedamdeset dva sata osim ako Mladi ne prihvati svaki detalj uslova za
poputanje Sarajeva, to nije bilo vjerovatno. Ali u tabu NATO-a, mnogi ambasadori nisu eljeli da
se nastavi s bombardovanjem.
Sluajno, Vijee NATO-a trebalo je diskutovati o tom pitanju kada smo mi stigli. Claes i
Joulvvan su me zamolili da odgodim odlazak kako bismo nae stavove iznijeli direktno njima. Odmah
smo se sloili.
Vijee se sastalo rano uvee. Poslije uvodnih napomena ambasadora Huntera, rekao sam da smo
suoeni, u njenoj najioj formi, sa klasinom dilemom u politiko-vojnim odnosima, s kojom smo
bili suoeni u Vijetnamu ali je nikad nismo razrijeili: odnos izmeu upotrebe sile i diplomatije. S
obzirom na provokaciju, bila je neophodna odluka NATO-a o bombardovanju. Sada je bitno
uspostaviti da mi pregovaramo sa pozicije sile... Pa ta ako se nastavi sa zranim udarima i oni
ugroze pregovore.
Ispitivanje ambasadora NATO-a nastavilo se satima. Upravo je prola pono i Clark i ja smo
otili u konferencijsku salu i prvo razgovarali sa admiralom Smithom, a zatim nadugako sa Bijelom
kuom, gdje su Talbott, Berger, admiral Owens, Sandy Vershbow (visoki zvaninik za evropska
pitanja u VNS) i Slocombe pratili i raspravu NATO-a i razgovore izmeu Janviera i Mladia.
Vijesti iz Bosne bile su okantne, ali ne iznenaujue: Janvier je od Mladia dobio drzak
prijedlog - i javno ga ocijenio prihvatljivim. Odmah ga je podrao admiral Smith. Naa dilema,
rekao je Berger, je to su Janvier i Smith prihvatili lo prijedlog od Mladia. Napravio ih je

budalama. Rekli smo Washingtonu da iako Smith ne eli nastaviti s bombardovanjem, to mora
prihvatiti ako mu naredi NATO. Berger i Talbott su pozvali Joulwana, Smitha i Claesa da izvre
pritisak za akciju.
Sa ambasadorima NATO-a zaglavljenim iza beznadene birokratske brave, generalni sekretar
NATO-a Willy Claes presudio je drugi put u sedmici, drei se svoje ovlasti da nije potrebna nova
odluka Vijea NATO-a da bi se nastavilo sa bombardovanjem. Claesov doprinos tokom ove sedmice
jedva da je bio priznat u to vrijeme, a praktino je tokom narednih sedmica bio i zaboravljen, poto
je bio suoen sa linim skandalom koji ga je skinuo s vrhunskog poloaja u NATO-u. Flamanski
socijalista i bivi belgijski ministar spoljnjih poslova, Claes je bio najpoznatiji kao amaterski
dirigent orkestra, hobi koji su njegovi kritiari koristili kao metaforu za njegovu reputaciju slabia s
obzirom na traenje konsensusa po svaku cijenu. Na ambasador u Belgiji Allan Blinken uvjeravao
nas je da to nije tano i da e nas Claes iznenaditi. Blinken je bio u pravu. Prije nego to je Claes bio
prisiljen da se povue kao generalni sekretar NATO-a zbog optubi da su on i njegova partija primili
mito od kompanije helikopterima - navodi koji ni dvije godine kasnije nisu dobili puno i pravo
sudsko sasluanje - on je dao veliki doprinos istorijski novoj politici.

NEDJELJA, 3. SEPTEMBAR
Na tim se raziao. Uputivi veinu kolega u Zagreb da vide Tumana, odletio sam u Genevu da
se sastanem sa Organizacijom islamske konferencije koja je odavno osjeala da Zapad ignorie njene
probosanske pozicije. Sastali smo se u Amerikoj misiji pri Ujedinjenim nacijama u Genevi, gdje me
je na ambasador Daniel Spiegel vjeto vodio kroz sastanke. Prisustvo ambasadora iz Irana, kojeg
sam ignorisao, pomalo je unijelo zategnutost na sastanak, ali sam bio zadovoljan to ujem za snanu
podrku nekoliko zemalja, posebno naeg NATO saveznika Turske, Pakistana i Malezije. Imao sam
puno povjerenje u Spiegela, koji je bio pomonik dravnog sekretara Cyrusa Vancea u vrijeme
Cartera i kasnije postao advokat u Washingtonu, i njemu sam se obratio za delikatnu zadau oko
logistike za sastanak ministara spoljnjih poslova, do kojeg je ostalo jo samo pet dana.
U nedjelju rano ujutro, potpredsjednik Gore nazvao je Izetbegovia da mu kae da Sjedinjene
Drave ne vjeruju da e se pauza nastaviti. Njegov poziv trebao je razuvjeriti sve uznemirenijeg
Izetbegovia da ga ne naputamo, iako smo nastavljali da se borimo za nastavak bombardovanja. U
meuvremenu, iz Geneve sam odletio u Beograd gdje su moje kolege ve poele sastanak s
Miloeviem. Owen i Hill su pripremili kratku listu zajedniki dogovorenih principa za Genevu.
Kao poetnu taku koristili smo plan Kontakt grupe iz 1994. koji je zemlju dijelio na dva entiteta,
dajui Hrvatsko-Muslimanskoj Federaciji 51 procenat zemlje a Srbima 49. Naa duga pregovaraka
sesija, uz razna jela od janjetine i kobasice, zavrila se sa djeliminim sporazumom o nacrtu o kome
emo sljedeeg dana razgovarati sa Izetbegoviem, koji je bio u posjeti Turskoj. U vrijeme kada smo
se vratili u na hotel, pozvali smo Washington a kada smo otili na spavanje bilo je 4.00 ujutro. Nae
kolege u Washingtonu jo su se borili da postignu nastavak bombardovanja.
Jimmy Carter. Rano u nedjelju ujutro u Washingtonu, nekako u isto vrijeme kada je u Genevi
poeo moj sastanak sa islamskim predstavnicima, Talbott je primio poziv od Jimmyja Cartera. U
nastojanju da otkloni novo bombardovanje, Radovan Karadi je opet posegnuo za Carterom.
Koristei kao svoj kanal srbijansko-amerikog hirurga plastiara sa Beverly Hillsa koji je dobro

poznavao Cartera, Karadi je poruio da e obustaviti napade na Sarajevo ako, zauzvrat, Ujedinjene
nacije garantuju sigurnost armiji bosanskih Srba. Bila je to teka situacija za Strobea, jednog od
najutivijih ljudi u Washingtonu, koji je uvijek ukazivao potovanje bivem predsjedniku iju je
administraciju pratio kao novinar. Ali, odluan da zatiti pregovore, rekao je Carteru da je
Karadiev kanal morao biti zatvoren barem dok na trud ne naie na fer test. Administracija, Strobe
je objasnio Carteru, nee prihvatiti nikakvu ponudu od Karadia, ma kakva bila. Carter nije bio
sretan; kamere CNN-a ve su bile postavljene ispred njegovog ureda i on se nadao da e najaviti da
je postigao sporazum sa Karadiem. Poslije nekoliko tekih razgovora sa Strobeom, sloio se da to
obustavi.

PONEDJELJAK, 4. SEPTEMBAR: MAKEDONSKO PITANJE

Bio je Praznik rada u Americi a mi smo poinjali najdui dan u cijelom shuttleu. Bitka oko
nastavka bombardovanja jo nije bila rijeena. Jo nismo imali dogovoreni tekst za Genevu, a da
bismo o njemu prodiskutovali sa Izetbegoviem morali smo za njim u Ankaru, gdje je bio u slubenoj
posjeti Turskoj. Ali na naem putu u Tursku odluili smo da skrenemo do Atine i Skopja, da se
dohvatimo i gorke rasprave izmeu Grke i bive Jugoslovenske Republike Makedonije (BJRM) oko
imena zemlje i dravne zastave.
Svjetska tampa je bila sklona ovo tretirati kao aljivo pitanje. Ali za dvije zemlje naziv i
zastava nove drave bili su ozbiljni, a Washington i Zapadna Evropa plaili su se da bi mala
zatvorena zemlja mogla biti sljedea arina taka na Balkanu.
BJRM je imala eksplozivnih problema sa svim svojim susjedima - skoro 30 posto njenog
stanovnitva su Albanci, jezik je praktino identian bugarskom a kako je podravala ekonomske
sankcije protiv Srbije, odnosi du granice bili su takoe napeti. Najvei problemi bili su na jugu, sa
Atinom, koja je osjeala da nova drava predstavlja direktnu prijetnju samom identitetu Grke
nastojei da kooptira helensku kulturu i sveto ime. Grka je osjeala da vlada u Skopju, nazivajui se
Republika Makedonija, nastoji stvoriti osnovu za buduu aneksiju ne samo grke kulture i istorije
nego moda ak i dijelova najsjevernije grke provincije, koja je oduvijek bila poznata kao
Makedonija. Za stanovnike bive Jugosloveske Republike Makedonije, meutim, naziv i zastava
defmisali su identitet nove drave nastale iz stare Jugoslavije - kao Slovenija, Hrvatska i Bosna i
Hercegovina. Nova zemlja podgrijala je napetosti prihvatajui drevni grki simbol, esnaestokraku
zvijezdu Vergina sa groba Filipa Makedonskog (oca Aleksandra Velikog) kao centralni motiv njene
nacionalne zastave.
Februara 1994, Grka je nametnula ekonomsku blokadu novoj dravi na svom sjeveru, sakatei
njenu ekonomiju, koja je ve bila naeta podrkom sankcijama protiv Srbije. Situacija je bila tako
eksplozivna da su Sjedinjene Drave napravile jedini izuzetak u politici neslanja trupa u region, pa je
u BJRM uputila 550 amerikih vojnika iz mirovne misije Ujedinjenih nacija, s namjerom da sprijei
da se rat u Bosni proiri ka jugu i potpali opti sukob na Balkanu.
Vie od dvije godine dva tvrdokorna pregovaraa radila su jedan uz drugog da razrijee
prepirku: Cyrus Vance, kao predstavnik Ujedinjenih nacija, i Matthew Nimetz, advokat iz New Yorka
koji je bio savjetnik sekretara Vancea u vrijeme Carterove administracije, kao ameriki pregovara.
Idui korak po korak kroz labirint kompleksnih pitanja, nekoliko puta su se primakli kraju rasprave,

samo da bi vidjeli kako se jedna ili obje strane povlae od konanih ustupaka potrebnih za nagodbu.
Zamisao da mi pokuamo rijeiti i ovo pitanje potekla je od Chrisa Hilla i Marshala Adaira,
zamjenika pomonika dravnog sekretara koji je pokrivao Grku i Tursku. Oni su predloili da
odletimo u Atinu i Skoplje i vidimo moemo li iskoristiti zamah bosanskog shuttlea da bismo
okonali ovu raspravu. U ovom riskantnom poduhvatu uveliko nas je ohrabrio savjet ambasadora
Grke u Washingtonu Loucasa Tsilasa, koji nas je pourivao da pokuamo napraviti preokret.
Hill i Pardew odletjeli su u Skoplje u tajnosti, 1. septembra, kako bi vidjeli predsjednika Kiru
Gligorova. Vratili su se sa optimistinim izvjetajem. Kada sam saznao da danas dolazite, shvatio
sam da je sada pravo vrijeme za sporazum, rekao im je predsjednik Gligorov. Izrazio je spremnost
da odbaci svoj dugotrajni zahtjev da Grci ukinu embargo prije nego to dvije strane sjednu oko
konanog sporazuma.
Grka je bila lanica NATO-a i EU sa najpozitivnijim osjeanjima prema Beogradu - prije
svega zbog zajednikog religioznog naslijea - a Miloevi je pazio da priznavanjem Makedonije ne
udalji Atinu. On je predskazao da u blioj budunosti nije mogu nikakav sporazum izmeu Atine i
Skopja. Dok je govorio, lino sam se nadao da emo ga iznenaditi sa preokretom. Nismo mu rekli da
idemo u Skopje.
U Atinu smo sletjeli rano ujutro, 4. septembra. Dok su se naa kola probijala kroz pune ulice uz
pomo obimne policijske pratnje, Cris Hill i tadanji ambasador Tom Miller rukom su ispisali kratku
najavu da se nadamo da e se dvije strane dogovoriti kasnije tog dana. U grkom Ministarstvu
spoljnjih poslova, na naoj prvoj stanici, neobuzdana grupa novinara gazila je jedan preko drugog,
gurajui nam diktafone u lice i nasrui na staklena vrata dok smo ulazili. Kada smo se nali iza
zatvorenih vrata, otkrili smo da grki ministar spoljnjih poslova Karolas Papoulias otvoreno
pokazuje neprijateljsko raspoloenje prema svakom potezu. Niti je vjerovao da je Gligorov spreman
napraviti korak, niti je mario za to. Nikad ne moete vjerovati tim ljudima, rekao je. Nikad.
Obeshrabreni, odvezli smo se do takozvane Ruiaste vile, nove luksuzne kue premijera
Andreasa Papandreoua u predgrau, na sjeveru Atine. Vrtovi jo nisu bili dovreni a kua je
izazivala polemike zbog svog luksuza, ali se Papandreou nije obazirao: sagradio ju je na poklon
svojoj mladoj supruzi Dimitri s kojom se oenio 1989. nakon duge javne veze koja je dovela do
gorkog raskida sa njegovom suprugom Margaret, inae Amerikankom.
Kada smo stigli, nigdje nismo mogli vidjeti Papandreoua. Umjesto njega doekala nas je
gospoa Papandreou, obuena u skoro providni svileni komplet koji je jedva skrivao vane dijelove
njene impresivne anatomije. Toplo nas pozdravivi, izvinula se zbog sprijeenosti njenog mua i
obeala da e nam se on brzo pridruiti. Gospou Papandreou pratila je reputacija grke Imelde
Marcos. Kakva god bila istina o njenoj prolosti, ja sam jo ranije primijetio iskrenu njenost koja je
postojala izmeu nje i njenog ostarjelog, slabanog mua. Znao sam da ona nee sjediti na samom
sastanku, ali da e imati veliki uticaj na njega. Povukavi je na stranu, rekao sam da nosimo poruku
od Gligorova koja njenom muu nudi jedinstvenu priliku da napravi istoriju. Ako postignemo
preokret, to e uveliko poveati anse za mir u Bosni. Nova gospoa Papandreou bila je predmet
panje javnosti, a s obzirom na njen kostim bilo je lako uoiti zato, ali sam osjeao da su joj na srcu
najbolji interesi njenog mua i da je shvatila moju poruku. Nije pokazala interes za detalje, ali je
izgledalo da se brine za njegovu dobrobit i mjesto u istoriji.
Rije legendaran je istroena, ali se, izvjesno, odnosi na sedamdesetestogodinjeg Andreasa

Papandreoua iji je ivot obuhvatao toliko mnogo grko-amerike istorije. Kao ameriki dravljanin
roen u Grkoj, dobio je doktorat iz ekonomije na Harvardu, za vrijeme Drugog svjetskog rata sluio
je u mornarici Sjedinjenih Drava, a zatim predavao na Harvardu, na Univerzitetu Minnesota i
Berkeley (gdje je bio predsjednik ekonomskog odjeljenja). Bio je u savjetnikom timu Adlaia
Stevensona u vrijeme njegove dvije kandidature za predsjedniku kuu. Zatim se vratio u Grku i
probio do vlasti, dugo ivei u politikoj pustoi nakon to su desniari prisilili njegovog oca
Georgiosa Papandreoua na ostavku 1965, dvije godine prije vojnog pua. Poloaj premijera dobio je
petnaest godina nakon pada njegovog oca, a onda ga izgubio zbog niza skandala u vezi korupcije samo da bi se opet vratio, 1993. Za konzervativne Amerikance, on je bio prokletstvo, Amerikanac
koji je promijenio urak. Za Grke, i one koji su ga slijedili i one koji su ga mrzili, bio je dominantna
politika figura ere.
Pojavio se iz stranje sobe, krhak i polako se kreui. Ruke su mu bile mrave a stisak koat.
Ali um mu je bio brz i bio je srdaan dok nas je uvodio u svoj kabinet. Supruga mu je naukala
jastuie iza glave, neto mu apnula i ostavila nas s njim, njegovim ministrom spoljnjih poslova i
njegovim diplomatskim savjetnikom Dimitriusom Karaitidesom.
Opisali smo novu poziciju Gligorova. Za razliku od njegovog ministra, Papandreou se odmah
zainteresovao. Ali Papoulias se usprotivio. Prvo je rekao da e biti potrebna saglasnost cijelog
Kabineta. Bila je to varka, to sam i rekao, primijetivi da se premijer slae. Napokon se Papoulias
okrenuo prema Hillu sa sjajem u oima. Kada ste posljednji put vidjeli Gligorova?, upitao je. Jer
ako je to bilo prije vie od dvadeset i etiri sata - Papoulias je znao da je to bilo tri dana ranije njegova rije ne vrijedi.
Pogodba koju smo nudili nije smetala osnovnim interesima Grke. Naprotiv, davala je Atini ono
to je eljela da bude na zastavi; uklanjala je ekonomski embargo koji je tetio objema zemljama; i
ostavljala otvoreno pitanje naziva drave - pitanje o kome e pregovarai nastaviti raspravu bez
upliva na poziciju ijedne strane.
Kako se ministar spoljnjih poslova prepirao, Papandreou je poeo da se zamara. Vrijeme je
isticalo. Htjeli smo jo vidjeti Gligorova u Skopju a onda se sa Izetbegoviem sastati u Ankari.
inilo se da Papandreou nije kadar donijeti odluku. Izgledao je prijateljski, ali vie nije imao snagu s
kakvom je tako dugo dominirao grkom scenom. Odluio sam jo jednom pokuati, na lini plan
podiui dugu i sloenu vezu ljubavi-mrnje ovog ponosnog ovjeka sa Sjedinjenim Dravama.
Gospodine premijeru, vi i ja imamo neto zajedniko, poeo sam. Obojica smo poeli
angaman u amerikoj politici radei 1952. za Adlaia Stevensona - samo to sam ja bio
jedanaestogodinjak koji je dijelio naljepnice, a vi ste bili visoki lan Stevensonovog ekonomskog
tima. Obojica smo odrasli prezirui Nixona. Ali moramo priznati da je Nixonu trebalo otii u Kinu, i
Sadatu u Jerusalem. Istorija e upamtiti njihovu hrabrost i viziju. Danas, gospodine premijeru, vi
moete uiniti isto - i bez ikakve cijene po interese vae zemlje, samo uz dobrobit. I moete nas
uputiti na put prema miru u Bosni, uoi sastanaka u Genevi. Ali samo vi to moete uiniti.
Ministar spoljnjih poslova je sijevao oima prema nama i govorio na grkom. Nastojei
pobuditi osjeanje hitnosti, pokuao sam s jo jednom idejom koja mi je pala na um dok je Papoulias
upozoravao da je rije Gligorova bezvrijedna.
Gospodine premijeru, va ministar spoljnjih poslova ne vjeruje da moete prihvatiti rije lidera
u Skopju. Ali dopustite da Sjedinjene Drave djeluju kao garant na strani Skopja. Zadrimo zadatu

rije Gligorova 'kao depozit'. Papandreou je izgledao zbunjen. Ne morate prihvatati rije
Gligorova za sve, objasnio sam. Mi emo sada odletjeti u Skopje, sasluati Gligorova i pozvati vas
iz njegovog kabineta da vam kaemo da li je dao rije ili nije i da li Amerikanci misle da je
pouzdana. Nita ne treba da prihvatate direktno od njega, samo od Sjedinjenih Drava.
Nastala je duga utnja. Zatim je starac veoma slabanim glasom rekao: Sviate mi se. elim da
uinim neto da pomognem miru u Bosni i da pomognem vama i vaoj zemlji. Povjerovau vam.
Pozovite me iz Skopja, iz kabineta Gligorova.
Bilo je vrijeme da krenemo. Bilo je jasno da e Papoulias pokuati da omete na napredak im
odemo, pa sam zamolio Toma Millera da bude u Ruiastoj vili kada nazovemo iz Skopja. Zatim sam
se pozdravio sa starcem iji je ivot odraavao svaki uspon i pad u burnoj drami ameriko-grkih
odnosa nakon Drugog svjetskog rata. Posljednji put sam ga vidio kako stoji na vratima Ruiaste vile,
slabano maui.
Odletjeli smo u Skopje da zakljuimo dogovor, nadajui se da emo projuriti kroz sastanak i
otii u Ankara. Ali Gligorov je imao dragih ideja, lako je svoju novu ponudu dao Hillu i Pardewu tri
dana ranije, sada je elio da se malo preznojavamo. Nauili smo da je odmicanje od ranijih ponuda
osnovni stil na Balkanu. Ovi stari ljudi, Gligorov je, kao Papandreou, bio u sedamdesetim - bili su
tvrdoglavi, ali e popustiti pod pritiskom Sjedinjenih Drava ako se primijeni u pravom momentu.
Gligorov je preao svaki detalj iz ranijih razgovora sa Hillom i Pardewom. Nekadanji Titov
ministar finansija, Gligorov je skoro doslovno izmislio svoju dravu krajem 1991. i poekom 1992.
elio je da se podigne embargo, ali bi radije pustio svoj narod da gladuje nego da izda ono to je
vidio kao svoju svetu misiju - da zatiti identitet svoje zemlje. Napokon je popustio i ja sam urno
ustao da pozovem Papandreoua. Ali Gligorov je elio rastegnuti proces, pa je zatraio da prvo
jedemo. Materijalizovala se obilna trpeza s mesom i ohridskom pastrmkom. Dok smo jeli, izvinuo
sam se i pozvao Toma Millera u Ruiastoj vili. Rekao je da je Papandreou toliko uzbuen da nije
dremnuo poslijepodne nego je zabrinuto hodao gore dolje oekujui poziv. Papandreoua sam
izvijestio da je dogovor sklopljen i predloio mu da to istovremeno najavimo u Washingtonu, Atini i
Skopju. Sloio se, uz molbu da Amerikanci daju saoptenje u sve tri metropole.
Pozvao sam Strobea i Sandya koji su bili u Sobi za krizne situacije, potpuno zaokupljeni borbom
oko nastavka bombardovanja NATO-a. Jedva su imali vremena za preokret oko Makedonije, ali su
predloili da ja nazovem Georgea Stephanopoulosa, visokog predsjednikovog savjetnika, koji je
takoe bio kljuna veza Administracije sa grko-amerikom zajednicom. Kada je uo novosti,
Georgeov glas - normalno ravan, bez emocija i analitian - za trenutak se prelomio. Rekao je da e
odmah pozvati kljune lanove grko-amerike zajednice, poev od senatora Paula Sarbanesa iz
Marylanda. Takoe sam ga zamolio da direktno pozove Papandreoua u ime predsjednika. Dok smo
zavravali razgovor, glas mu je ponovo prepukao, samo za trenutak, a onda je rekao: Neka Bog
blagoslovi i vas i va tim. Ovo je uistinu udesno.
Nick Bums je dao saoptenje iz State Departmenta, dok smo makedonski ministar spoljnjih
poslova Stevo Crvenkovski i ja odrali kratku konferenciju za novinare ispred predsjednike palate u
Skopju. Na Papandreouov zahtjev, Tom Miller je dao slino saoptenje u Atini - jo jedna potvrda o
dubokoj elji u regionu da se Sjedinjenim Dravama prepusti vodea uloga u donoenju rjeenja za
dugotrajne probleme. Naglasili smo posebnu ulogu Vancea i Nimetza, koji su se toliko dugo trudili
oko ovog problema. Glavne dnevne novine shvatile su vanost sporazuma; The New York Times je,

na primjer, izvijestio o kraju etverogodinje rasprave koja je prijetila da preraste u rat. Jo je bilo
neprijatnih scena sedmicu kasnije, kada su dvojica pregovaraa u New Yorku zaprijetili da e se
ograditi od sporazuma od 4. septembra, ali su dvije strane potpisale formalni sporazum razrijeivi
pitanje zastave i diui embargo. Nastavljeni su pregovori o nazivu nove drave, ali je nestala
opasnost od rata na sjevernoj granici Grke.
esto se kae da je tajming sve. Tek kasnije smo shvatili koliko je u tome bilo istine u vezi
pitanja Grka-BJRM. Papandreou je primljen u bolnicu u novembru, u januara 1996. je dao ostavku
na mjesto premijera, a umro je 22. juna. Gligorov je zamalo ubijen u pokuaju atentata 3.oktobra
48

1995. Prozor je bio zatvoren; dogovor nije mogao biti uinjen ak ni nekoliko sedmica kasnije. Da
mi nismo usput obavili ovo putovanje onda kada jesmo, do danas je moglo ostati nerijeeno to
pitanje, arina taka u jednom od najnestabilnijih regiona u svijetu. Rezultat preokreta bilo je
dramatino poputanje napetosti i znatno poboljanje ekonomije obje zemlje. Godine 1998. Grka je
bila najvei investitor u Makedoniji a drugi trgovinski partner po vanosti.
Naa intervencija je ponovo potvrdila dvije centralne istine o regionu: Sjedinjene Drave bile su
jedina zemlja koja je mogla prisliti sve strane na rjeenje; ali da bi to postigla, morali smo biti
izriiti.
U vrijeme kada smo stigli u Ankaru bilo je 21.00 sati, prekasno da se sastanemo sa
predsjednikom Suleymanom Demirelom, premijerom Tansu Ciller ili Izetbegoviem koji je ve bio
na zvanioj veeri. Krenuli smo u rezidenciju amerikog ambasadora Marca Grossmana, da neto
pojedemo sa nekim vodeim turskim zvaninicima i biznismenima. Grossman, moda najistaknutiji
diplomata od karijere koji je tada slubovao u Evropi, predvidio je problem i dogovorio da se sa
Izetbegoviem i airbeyom sastanemo poslije dravne veere. Ovo je znailo da e dugi dan biti
ak dui, ali nismo imali izbora; pregovori za Genevu morali su biti kompletirani u Ankari ili emo
propustiti vrijeme, i tako katastrofu uiniti vjerovatnom.
U meuvremenu, porasla je drama oko nastavka bomardovanja. Tokom Praznika rada zvaninici
u Washingtonu i New Yorku odravali su non-stop telefonske veze sa Briselom, Napuljom,
Zagrebom, Sarajevom i drugim glavnim gradovima Kontakt grupe. Kako smo stalno nazivali
Washington, naa delegacija je bila sve zabrinutija. Znajui koliko potovanje general Kerrick uiva
kod svojih kolega u VNS, zamolio sam ga da govori direktno sa Bergerom i naglasi hitnost situacije.
U NATO-u, i general Joulwan i nepokolebljivi Willy Claes stekli su pogrean utisak od Janviera
i Smitha da je Mladi uinio vane ustupke. Ovo je zapanjilo i nas i Joulwana. U stvari, Mladi je
bio grub prema Janviera, ali je francuski general, jo uvijek nastojei da izbjegne nastavak
bombardovanja, pokuao njegove razgovore predstaviti kao napredak. Joulwan nam se pridruio u
insistiranju da se poduzme akcija.
Dok su Washington, Brisel, New York, Zagreb i velike metropole NATO- a raspravljali o
bombardovanju, od bosanskih Srba pristigla su dva dramatino razliita dokumenta - jedan naizgled
pomirljiv, dragi otvoreno provokativan. Prvi mi je od poetka izgledao laan, ali je skoro potkopao
na trud da se nastavi s bombardovanjem; dragi je olakao odluku.
Prvo je bilo neobino kratko pismo potpredsednika Koljevia. Piui Yasushi Akashiu,
civilnom efu za operacije Ujedinjenih nacija na Balkanu, Koljevi je rekao da je spreman prihvatiti
uslove iz pisma generala Janviera. To je bilo sve. U telefonskom razgovoru sa Washigtonom, dok
smo ekali Izetbegovia u ambasadorovoj rezidenciji u Ankari, tvrdio sam da je to pismo bez znaaja

na najmanje dva nivoa. Prvo, Koljevi, Miloeviev ovjek, nije imao ovlatenja na Palama. Drugo,
izostavljanje svakog odreenog ili neodreenog lana ispred rijei uslov bilo je, tvrdio sam, jasan
pokazatelj da je pismo lano. Gdje je bila rije sve ili ak odreeni lan ispred rijei uslovi?
Istakao sam da je autor pisma ekspirolog i da savreno zna tano znaenje rijei na engleskom. Bili
smo zapanjeni to bilo ko u Ujedinjenim nacijama ili Washingtonu ovo ludo pismo prihvata ozbiljno.
Drugo pismo tog dana bilo je od generala Mladia - i izazivalo je jezu. Naslovljeno na generala
Janviera, Mladievo pismo imalo je pet strana, to je svjedoilo da je autor bez kontrole. Optuivao
je Janviera da odbacuje duge sate prijatnih razgovora u Zvorniku od prije nekoliko dana o kojima,
rekao je, postoje televizijski i tonski zapisi. U jednom zapaenom odlomku, Mladi je optuio da je
bombardovanje NATO-a brutalnije od nacistikog bombardovanja Beograda 6. aprila 1941,
slavnog datuma u jugoslovenskoj istoriji. Hitler je prekinuo bombardovanje 7. i 8. aprila da bi
dozvolio sahranu rtava prema hrianskom obiaju, pisao je Mladi, dok NATO namemo gaa
nae crkve i groblja za vreme sahrane ubijenih. Pismo je nastavljeno sa serijom divljih prijetnji
ljudima UN.
Mladi je svoje prijetnje propratio sa smijenom ponudom za mir. Uveravam vas, pisao je,
da Sarajevu ne preti opasnost od vojske Republike Srpske. Mladi je zahtijevao hitan sastanak
zapovednika zaraenih strana da potpiu sporazum o potpunom, trajnom i bezuslovnom prestanku
neprijateljstava u bivoj Bosni i Hercegovini. Do tog sastanka proglaavam jednostrani prekid
neprijateljstava u sarajevskoj regiji.
Kada smo vidjeli Mladievo pismo, shvatili smo da ono rjeava svako pitanje o nastavku
bombardovanja. Koji bi drugi odgovor osim novog bombardovanja mogao odgovarati pod tim
okolnostima?
Ali Mladieva kombinacija mirovne ponude i prijetnji dala je Janviera i dragim zvaniicima UN
pauzu. Francuski general, koji je proveo skoro besanu no i jutro u sastancima s Mladiem, vratio se
sa sastanaka javno izraavajui svoj stav da moe biti prostora za pregovore sa bosanskim Srbima.
Jedan glasnogovornik UN u Zagrebu opisao je Mladievo pismo kao prvi korak prema potpunoj
popustljivosti.
Moe se zamisliti naa reakcija na te znake u kojima su UN traile opravdanje da izbjegnu
nastavak bombardovanja. Ali dok smo Clark, Kerrick, Pardew i ja pozvali Washington da izrazimo
nae negodovanje, u Grossmanovu rezidenciju stigli su Izetbegovi i airbey. Ve je bilo prolo
jedanaest. Privremeno ostavljajui na stranu dramu oko nastavka bombardovanja, opet smo se
okrenuli nacrtu dokumenta za sastanak u Genevi.
Scena koja se sada odvijala u Grossmanovom salonu je za pamenje. Svi su bili umorni,
posebno sedamdesetjednogodinji bosanski predsjednik, ali smo morali prodiskutovati o vanim
pitanjima. Dok smo razgovarali, telefoni su stalno bili zauzeti, jer su Clark ili drugi lanovi
delegacije razgovarali sa Washingtonom, Napuljom ili Briselom o bombardovanju ili, u vie navrata,
aspektima atinsko-skopskog dogovora koji je upravo poeo privlaiti panju javnosti.
Centralno pitanje te veeri odnosilo se na imena - ime zemlje i ime svakog entiteta. Kako smo
dan proveli u Atini i Skopju raspravljajui o imenu i zastavi jedne druge bive jugoslovenske
republike, bili smo posebno osjetljivi i sve umorniji od opsesije lidera u ovom regionu rijeima i
imenima. Ni za jednu stranu vie nije bila mogua izravna vojna pobjeda, ali lideri sve tri strane bili
su voljni pustiti svoj narod da umre dok se oni prepiru.

Paljivo sam posmatrao Izetbegovia. On i Sairbey sjedili su jedan do drugog u sred prostorije.
Pomno su prouavali nacrt o kome smo pregovarali u Beogradu pod nazivom Zajedniki dogovorena
izjava o politikim principima. Nisu bili zadovoljni. Uprkos kasnim satima, Izetbegovi je svoju
uobiajenu nejasnost zamijenio otrijim, usredsreenijim stavom. mirkao je i zurio u nacrte koje mu
je dao Bob Owen, kao da trai verbalne trikove koji bi mogli unititi njegovu zemlju. Polako je na
engleskom ponavljao fraze dok ih je airbey prevodio, uno raspravljajui ta bi mogle znaiti.
Podobro iza ponoi, suzili smo diskusiju na skoro samo dvije reenice - ali one su bile kritine
za budunost Bosne. Prethodnog dana u Beogradu dobili smo znatne ustupke od Miloevia u reenici
koja je po prvi put priznavala da e Bosna nastaviti legalno postojanje u njenim sadanjim
granicama i uz dalje meunarodno priznanje.
U tih dvanaest rijei, Owen i Hill su od Miloevia izvukli tri kljuna ustupka koja godinama
nisu bila dostina:
- Prvo, prihvatajui tekst nastaviti legalno postojanje, Miloevi se sloio da drava Bosna
legalno postoji - ta vie, postojanje koje e se nastaviti, jasno podrazumijevai retroaktivno
prihvatanje bosanskog zahtjeva za nezavisnou, koje su Srbi odbijali tokom cijelog rata. Bilo je ovo
prvi put da su bosanski Srbi izriito priznali pravo Bosni da postoji kao nezavisna drava.
- Drugo, u njenim sadanjim granicama. Govorei i u ime Srbije i bosanskih Srba, Miloevi je
prihvatio postojee granice Bosne, na taj nain zvanino okonavajui teritorijalne zahtjeve Srbije u
Bosni i odbacujui separatistike ciljeve Pala.
-Tree, dalje meunarodno priznanje Da je Miloevi samo rekao meunarodno priznanje, bilo bi
neizvjesnosti ta je bilo priznato. Ali upotreba rijei dalje eliminisala je moguu dvosmislenost;
Bosna e biti ista drava koju su priznale mnoge zemlje i ima sjedite u Ujedinjenim nacijama.
Osjeali smo da ova fraza predstavlja ogroman preokret, doprinosei de facto priznanju Bosne od
strane Srba.
Ali bilo je jo nekih problema sa nacrtom:
- Prvo, Miloevi se usprotivio da zemlja zadri ime Republika Bosna i Hercegovina. Traio je da
bude Unija ili moda Konfederacija, imena za koje smo znali da e ih Izetbegovi odbaciti.
- Drugo, Miloevi je insistirao da se o srpskom dijelu zemlje govori kao o Republici Srpskoj
(R.S.). Koritenje imena koje su sebi dali Karadi i paljanski Srbi svakako je bilo veliki problem
za Sarajevo.
Dok je Izetbegovi zurio u papir ispred sebe, nije prepoznao neoekivane ustupke koje smo
iupali od Miloevia. Dok smo iekivali, on je bio nezadovoljan zbog Miloevievog nastojanja
da se promijeni naziv zemlje i odluno se usprotivio frazi Republika Srpska.
Umirio sam Izetbegovia da Sjedinjene Drave nikad nee udovoljiti Miloevievoj elji da se
koristi unija ili konfederacija. Traili smo od Izetbegovia da Miloeviu predloimo da se
zemlja jednostavno zove Bosna i Hercegovina. Izetbegovi se usprotivio. Objanjavali smo da ima
mnogo zemalja koje, ukljuujui i Japan, nemaju republiku ili kraljevinu ili neki drugi opis
njihovog politikog ustrojstva ispred naziva. Odricanjem rijei republika ne odriete se niega,
posebno u poreenju sa injenicom da je Miloevi sada efektivno priznao vau zemlju unutar
sadanjih granica, Owen je rekao lzetbegoviu.
Druga taka bila je jo tea. Ime (Republika Srpska) je kao nacistiko ime, rekao je

Izetbegovi. Odgovorili ino da ime nita ne znai i da je glavna - preovlaujua - reenica koja
prethodi, da je Bosna i Hercegovina priznata kao zemlja u sadanjim granicama - to jest,
jedinstvena zemlja iji je R.S. jedan dio. U naoj zemlji, primijetio je Owen, neke drave,
ukljuujui Texas i Massachusetts, zovu se republike ili commonwealth. Nije vano sve dok
priznaju da su dio jedne zemlje i da ih kao takve priznaje ostatak svijeta. Izetbegovi je nastavio s
prigovorima vie od sat. S vremena na vrijeme, izlazio sam iz sobe da bih sa Bijelom kuom
razgovarao o bombardovanju. Pomoglo je to je Izetbegovi vidio da se odluno borim za neto to
je on oajniki elio - nastavak bombardovanja. Ali jo uvijek mu je bilo teko da pristane na
dokument koji je sadravao ime Republika Srpska.
Bilo je jedan ujutro. Shvatamo vae probleme u vezi s ovim, rekao sam predsjedniku, ali to
je najvie to sada moemo uiniti kod Miloevia. Ne vjerujemo da ime Republika Srpska, ma kako
strano, znai mnogo sve dok dobijate sve drugo - meunarodno priznanje, definisane granice,
prihvatanje vaeg legalnog statusa. Nita od ovoga niste ranije imali. Ne moemo izostaviti
Republiku Srpsku iz nacrta. ao mi je, ali mi moemo toliko uiniti.
Duga pauza. Diskusija meu Bosancima. Konano, odgovor od airbeya dok je Izetbegovi
sjedio utljiv i nesretan. Ovo je loe za mog predsjednika, ali emo pokuati to prihvatiti. Bie mu
veoma teko to objasniti svom narodu.
Kada su Izetbegovi i airbey napustili ambasadorovu rezidenciju bilo je prolo jedan. Vratili
smo se Washingtonu po posljednju, izuzetnu seriju telefonskih poziva. Jedan po jedan, Kerrick,
Pardew i Clark kazivali su svojim pretpostavljenim u Washingtonu zato treba nastaviti s
bombardovanjem. Zatim sam ja ispalio posljednji adut mojim prijateljima. Berger, Talbott,
Slocombe, Owens i Vershbow jo su bili u Sobi za krizne situacije u Bijeloj kui. U glavi mi je bila
slika grupe kako jedu pizze i sendvie, cijeli dan u frci - a jo je Praznik rada! - dok smo mi jurili
preko Srbije, Grke, Makedonije i Turske. U stvari, i oni su u ovome bili tri puna dana, skoro
proputajui dugo planirani vikend za Praznik rada sa porodicama. (Berger i Talbott su odustali od
plana da prisustvuju vjenanju kerke Madeleine Albright.)
Jo nije donesena nikakva odluka i slutili smo da u Sobi za krizne situacije ima vie razliitih
stavova. Kasnije sam saznao da su Talbott i Berger, koji su podravali bombardovanje, ranije tog
dana pomislili da e nastavak biti relativno lak, ali kako je dan odmicao, protivljenje sa razliitih
strana, ukljuujui zapovjednike UN na terenu i Francuze, ovu situaciju uinilo je daleko
neizvjesnijom. U Ankari, nismo bili svjesni utiska koji je ostavio CNN: bosanski Srbi su jednu od
njihovih dopisnikih zvijezda, Petera Ametta, odveli na poloaje izvan Sarajeva gdje je snimao scene
za koje mu je reeno da su poetak povlaenja tekog naoruanja iz podruja oko Sarajeva, kako je
Mladi obeao u svom bombastinom pismu. Ovo je bila standardna taktika bosanskih Srba:
pokazivanje jednostranog i lanog pristajanja u nastojanju da osujete akciju NATO-a - ali ovo je
djelovalo ve godinama. Ovome je nasjeo i general Rupert Smith, britanski zapovjednik trupa UN u
Bosni, koji je sada preporuivao da se bombardovanje ne nastavi - to je bila zapanjujua i
obeshrabrujua promjena pozicije.
Da budem jasan, rekao sam. Ovdje je sada veoma kasno i mi smo moda preumorni, ali
imamo apsolutno jednoduan stav: bombardovanje se mora nastaviti. Ako se ne nastavi, uiniemo
sve to moemo, ali e nae anse za uspjeh u pregovorima biti ozbiljno umanjene. Bosanci se jedva
slau sa naim nacrtom za Genevu i kada ujutro ponovo sretnemo Izetbegovia zbog posljednjeg

pregleda nacrta, bombardovanje se mora nastaviti.

Htio sam zavriti s naglaenom istorijskom notom, to je neuobiajeno za ovakve razgovore.
Ako ne nastavimo sa bombardovanjem, trajae manje od etrdesetosam sati. Bie to jo jedna
katastrofa. NATO e opet izgledati kao papirnati tigar. Bosanski Srbi vratie se svojim
ucjenjivakim metodama. S druge strane ice nastupila je kratka utnja. Don Kerrik koji je sluao na
drugom telefonu, pogledao me je, osmjehnuo se i pokazao mi pobjedniki znak palcem. Zakljuio
sam: Znam koliko je ovo teko i ono to govorim moe zvuati melodramatino, ali istorija bi noas
mogla biti na vagi. Istinski vjerujem da vi kao javni zvaninici moda nikad neete donijeti vaniju
odluku od ove. Dajte nam bombe zbog mira. Dajte nam nastavak bombardovanja s jutrom.

- GLAVA 9 Geneva
(5-8. septembar)
Nema procesa kojim bi ukrtena kompleksnost istorije mogla biti vjerno reprodukovana
pisanom rjeju.
C.V. WEDGWOOD, Istorija i nada

KADA SMO SE PROBUDILI U ANKARI, U UTORAK, 5. septembra, jo uvijek nismo im

pojma da li e doi do nastavka bombardovanja. Pozivi u tab NATO-a ostajali su bez informacija a
jo je bilo prerano da zovemo Washington, ak i Strobea koji je bio poznat kao ranoranilac. S
neizvjesnou koja nam je visila nad glavama, odvezli smo se do rezidencije turskog premijera Tansu
Ciller, na sastanak na kome e nam se pridruiti Izetbegovi. Zatim smo planirali odletjeti u Beograd
i sa Miloeviem zatvoriti enevski sporazum.
Turska je nekad dijelila zajedniku istoriju sa Bosnom. ak i danas, kada, Srbi i Hrvati govore
pogrdno o bosanskim Muslimanima nazivaju ih Turci, u znak sjeanja na daleko vrijeme kada su
otomanski osvajai doli na juni Balkan. Izetbegovi je potovao turske lidere, posebno
predsjednika Demirela a bie vana i njihova podrka za kasnije aktivnosti u Bosni, kao to je
poboljanje kvaliteta vojnih snaga Bosansko-Hrvatske Federacije.
Dok smo prethodne veeri letjeli za Tursku, razgovarali smo o Kipru, dugotrajnom problemu
koji je izazvao toliko napetosti izmeu Grke i Turske, posebno nakon turske invazije 1974. Slika
Kipra, njegove dvije neprijateljske etnike grupe dvadeset jednu godinu podijeljene runim zidom
koji napola presijeca ostrvo, proganjae nas tokom cijelog mirovnog napora u Bosni. Da li e Bosna
tako izgledati nakon onog to uinimo, ak i ako uspijemo okonati rat? Bie bolje nego rat, ali e to
jedva biti stvarni mir. Haris Silajdi i neki bolje upueni novinari esto su nam predoavali tu
prikazu. Svjestan problema, na tim je esto razgovarao o potrebi da se ne dopusti da Bosna postane
drugi Kipar - to jest, da se dopusti da privremena linija obustave vatre preraste u stalnu liniju
podjele.
Na kraju hladnog rata, Sjedinjene Drave nisu odmah prepoznale da e Turska i dalje igrati
vanu ulogu, ali se spoznaja o njenoj vanosti irila u Washingtonu. U nizu govora i javnih
saoptenja, iznosio sam stav da je, od kraja hladnog rata, Turska postala nova drava Evrope na
prvoj liniji fronta - ne kao dio jasne borbe izmeu dvije supersile, nego u jo uvijek nedefmisanom
ali odlunom nastojanju da se dovedu mir i stabilnost u Evropu nakon vijeka nemira u kome je
Turska, a prije nje Otomanska carevina, bila est destabilizirajui faktor.
Sa raspadom Sovjetskog Saveza, uloga Turske kao veze izmeu Evrope i Srednjeg istoka i
Centralne Azije istinski je porasla. Najmanje etiri meu novim nezavisnim dravama Centralne
Azije, koje su nekad bile dio Sovjetskog Saveza, imale su bliske kulturne veze sa Turskom, a ipak e
im se zbog politikog uticaja udvarati Iran, Saudijska Arabija i moda Irak, kao i Rusija. I u interesu
Sjedinjenih Drava i Evrope bilo je da Turska - najsekulamija zemlja u tom podruju i, naravno,
lanica NATO-a - igra vanu ulogu u regionu. Ovo je, meutim, bilo teko; Turci su se, kao i uvijek,
osjeali okrueni neprijateljskim susjedima - poev od Sirije, Irana i Iraka - i pritisnuti tlaenom

kurdskom manjinom koja nikad nije bila u potpunosti asimilirana i koja ima snove o nezavisnosti ili
veoj autonomiji. Na samom sjeveru i istoku Turske lee druga podruja s velikom tenzijom ili
sukobima - eenija, Nagorno- Karabakh, Gruzija, Tadikistan. Odnosi Turske sa ostatkom svijeta
uglavnom nisu bili dobri a posebno su bili zategnuti sa Njemakom, gdje ivi i radi preko dva
miliona Turaka. Zamolio sam sve ambasadore u zemljama Evropske unije da poguraju za bolje
odnose EU sa Turskom.
Klju za stabilnost u regionu lei u odnosu izmeu Turske i Grke. Godine 1995. nivo tenzija
izmeu ta dva saveznika N ATO-a bio je nesrazmjeran samim problemima. Grci nikad nee oprostiti
Turskoj zbog onog to se 1974. dogodilo na Kipru, a veliki broj drugih dugotrajnih pritubi,
ukljuujui eksplozivne probleme u istonom Egeju, ukazuje da je esto samo jedna varnica dijelila
ta dva saveznika NATO-a od novih incidenata. Neslaganja su bila stvarna a Sjedinjene Drave su se
trudile da sprijee eksploziju, iako je i politika same Amerike krajem 60-ih i poetkom 70-ih
znatno doprinijela problemima. Grko-turski odnosi pokazivali su simptome nove etnike mrnje
predstavljene kao nacionalizam, slian onima koji su inficirali ostatak Balkana i druge dijelove
Centralne Evrope u periodu poslije hladnog rata.
Premijer Tansu Ciller bila je konstantno iznenaenje za Amerikance. Sa diplomom Harvarda,
atraktivna i graciozna i izuzetno inteligentna, mogla je impresionirati Amerikance, ukljuujui i
predsjednika Clintona, kao nijedan drugi lider u Evropi. Ali manje je bila jasna njena sposobnost da
donosi i namee odluke. Stajala je na vrhu krhke politiko/vojne strukture koja joj nije vjerovala.
Bila je u zategnutim odnosima sa mnogim lanovima svoje koalicije i sa predsjednikom Demirelom.
Turska vojska, sa nezavisnim centrom moi, drala je civilno vostvo pod stalnim pritiskom pred
tako eksplozivnim pitanjima kao to su Kipar i suverenitet malih ostrva u istonom Egeju, to je bio
predmet duge rasprave s Grkom. O ozbiljnim problemima ljudskih prava koji su tetili odnosima
Turske sa ostatkom Evrope i Sjedinjenim Dravama, zauzimala je tvrd stav, uveliko na
neraspoloenje Washingtona. eljeli smo bolju provedbu na tom planu, ukljuujui oslobaanje iz
zatvora znatnog broja novinara; pomak na Kipru koji preko dvadeset godina poiva na opasno
nestabilnoj vagi; i razrjeenje niza vanih pitanja s naim bliskim saveznikom u podruju, Grkom.
Kada je Izetbegovi stigao, odrali smo neuobiajenu trolateralnu sjednicu sa Cillerovom - nije
to bio obian skup, nego skup koji je pomogao ublaiti otrinu tekog sastanka od prethodne noi.
Izetbegovi je bio vidno uznemiren i inilo se nesiguran da li da nastavi s tekstom koji je prihvatio
prethodne noi. Bio je duboko ozlojeen to bombardovanje nije nastavljeno i konanu saglasnost na
nacrt za Genevu uslovio je nastavkom bombardovanja. ekajui na vijest iz NATO-a, smatrao sam
da je to sasvim logian stav.
Nakon sastanka, airbey i ja uputili smo se u Hilton, gdje je bilo predvieno da odrimo
zajedniku konferenciju za novinare. Dok smo se vozili ulicama, nazvao je Strobe. Nije bio rad da o
osjetljivim pitanjima razgovara preko otvorenog mobitela, ali je jedva ekao da nam saopti toliko
potrebne dobre vijesti, Strobe je govorio poluifrirano: Braa Smith i na veseli prijatelj donijeli su
novu odluku koja na noanji razgovor ini PD.
ta je htio rei? Trebalo mi je trenutak da razumijem kako mi pokuva rei da su se dva /nisu u
rodu/ Smitha, admiral Leighton i general Rupert i general Joulwan /our jolly friend7 predomislili u
vezi bombardovanja i da su tako nae diskusije od prethodne veeri sada PD /prevaziene
dogaajima/. Drugim rijeima, bombardovanje e se nastaviti.

Isplatili su se upornost zvaninika kao to su Willi Claes i general Jouwlan u Briselu, i Bergera,
Talbotta i admirala Owensa u Washingtonu. Jo jednom su bosanski Srbi navukli na sebe neto to su
mogli sprijeiti - sreom, za nas. Nemogue je, naravno, sa izvjesnou rei kakav bi efekat neuspjeh
da se nastavi s bombardovanjem predstavljao za naa nastojanja ali vjerujem da su bila od vitalne
vanosti. Nakon mirovnog sporazuma, neki evropski zvaninici tvrdili su da bi se pregovori okonali
sa istim rezultatima i sa i bez bombardovanja. Drago mi je da nismo testirah ovu pretpostavku.
U avionu iz Ankare za Beograd, Hill i Owen su predskazali da Miloevi nee prihvatiti neke od
kljunih odredbi u naem nacrtu za Genevu. Tri dana pred Genevu, rekli su, suoeni smo sa zastojem.
Pritisnuli smo Izetbegovia uza zid i nije se mogao vratiti u Sarajevo, bukvalno ili figurativno, da
trai izmjene. Ali da li e se Miloevi sloiti s dokumentom koji smo iskovali u Ankari? Brinuli su
me stavovi Chrisa i Boba koji su po ovom pitanju najvie pregovarali sa Miloeviem. U avionu, u
oekivanju spornog sastanka, sloili smo se da ja treba sam da vidim Miloevia - bie to moj prvi
privatni sastanak s njim.
Ostavljajui nae kolege u glavnom salonu, on i ja smo, im sam stigao, otili u susjednu
prostoriju. Sjeli smo jedan pored drugog na sofu. Ovo smo se dogovorili sa Izetbegoviem, rekao
sam pruajui mu nacrt iz Ankare. Ne moemo to izmijeniti.
Miloevi, koji se ponosi svojim pravnim obrazovanjem i sposobnou da ita i apsorbuje
tehnike materijale velikom brzinom, brzo je preletio preko dokumenta. ak je i Bob Owen, veliki
pravnik i zahtjevan u poslu, bio impresioniran s kakvom brzinom Miloevi upija svaku nijansu
dokumenata na engleskom. Ova vjetina inila je Miloevia sasvim opasnim: redovno bi pokuao u
dokumente provui rijei ili fraze koje su izgledale bezazlene, ali su sadravale potencijalno
smrtonosne zamke.
Miloevi je imao primjedbe na nekoliko fraza. elio je da se zemlja zove ili Unija Bosna i
Hercegovina ili, moda, Sjedinjene Drave Bosne i Hercegovine. Uzvratio sam da bismo onda
trebali izbaciti iz upotrebe Republika Srpska, prijedlog koji je Miloevi nazvao apsolutno
nemoguim. Postepeno se povlaio od svojih poetnih zahtjeva i nakon trideset minuta rasprave,
prihvatio je dokument bez ikakvih izmjena.
Vratio sam se s Miloeviem u salon, gdje su moje kolege sluali srpskog ministra spoljnjih
poslova kako oplakuje svoju sudbinu to mora ii u Genevu. Pruajui dokument Owenu, rekao sam:
Imamo sporazum. Pogledao me je zaprepateno i podigao paleve.
Da mi se dozvoli da ponovo proivim dijelove stotina sati pregovora, vjerovatno bih poeo
ovdje. U cjelini, dokument je predstavljao znaajne dobitke za Sarajevo, to su znali i Miloevi i
Izetbegovi. Ali alim to se nismo vie pobudili da prisilimo Miloevia da zaboravi na ime
Republika Srpska. Kada se sada na to osvrnem, mislim da smo potcijenili koliki je znaaj za
bosanske Srbe na Palama da zadre njihovo krvlju natopljeno ime - to je posljedica amerike
racionalnosti, koja ponekad ne obraa dovoljno panje emotivnom ili iracionalnom na Balkanu.
Moda smo takoe potcijenili i snagu naeg pregovarakog umijea tog dana, upravo kada je
bombardovanje nastavljeno. Trebao sam jae pritisnuti Miloevia da odustane ili promijeni ime
bosansko-srpskog entiteta, iako bi trud moda propao, kako su to Owen i Hill predvidjeli.
Ostala su etiri dana do Geneve. Bilo bi fatalno da vijesti procure, jer bi mogle podstaknuti
pritisak javnosti u Sarajevu da trai vie. Da bismo ouvali maksimum tajnosti, faksom smo poslali
kopiju sporazuma u Talbottov ured i zamolili ga da ga urui nekolicini visokih zvaninika; tuna je

istina da u modemom Washingtonu nikakav izvjetaj koji se alje putem normalnih kanala State
Departmenta - bez obzira kako bio sklopljen za distribuciju - nije bio siguran od rizika da bude
nekontrolisano uruen i da procuri.
Prenoili smo u Beogradu, zatim se uputili za Zagreb, gdje smo pregledali nacrt za Genevu sa
svakako nezainteresovanim Tumanom. On je imao samo jednu stvar na umu: da ponovo vrati istonu
Slavoniju od Srba. Ponavljajui upozorenje da ne koristi silu, obeali smo da emo u sve
meunarodne pregovore ukljuiti i istonu Slavoniju. Tuman je ovo pozdravio, ali je odbio da se
okani javnih prijetnji.
Imali smo na sporazum. Ali prije Geneve morali smo okupiti nae saveznike i Kontakt grupu
koja nije imala pojma ta mi spremamo. Clark i Pardew su se uputili u Brisel da pomognu plan
NATO-a oko rasporeda snaga u Bosni ako postignemo mirovni sporazum. Hill je odletio u Pariz da
se pridrui Peteru Tarnoffu, koji je visoke francuske, britanske i njemake zvaninike upoznavao s
planom. Izvukao sam ono to je izgledalo prijatno zaduenje: na zahtjev Tony Lakea i ambasadora
Bartholomewa, posjetu Rimu da bih smirio neke veoma nezadovoljne Talijane.
Moja prva stanica u Rimu bila je posjeta staroj prijateljici, ministru spoljnjih poslova Susanni
Agnelli. Vlada Lamberta Dinia naimenovala je Sunni, kako je poznatija, na ovaj poloaj dijelom zbog
njenog linog statusa. Bivi gradonaelnik i senator, sestra najpoznatijeg biznismena u Italiji Giannia
Agnellia i autor memoara, bestselera sa izvrsnim naslovom Mi uvijek oblaimo mornarska odijela,
Sunni Agnelli kombinovala je aristokratsko dranje sa nemarnom neformalnou. Gusta sijeda griva i
impozantna visina naglaavali su njen izgled. Svom poslu pristupala je kao to bi vjerovatno
pristupala svemu drugom: s oputenou i pouzdanjem u svoju intuiciju. Pruala je utisak da se
uveliko zabavlja gledajui paradu monih mukaraca koji artikuliu politiku. Poznavali smo se
godinama, ali samo iz drutvenih zbivanja. Sviala mi se i oekivao sam, kao i Bartholomew, susret
meu starim prijateljima koji e razrijeiti relativno mali problem - ljutnju Talijana to su iskljueni
iz Kontakt grupe a to, kako sam stalno nastojao objasniti, nije bila naa greka.
Nije to bila drutvena posjeta. Okruena saradnicima, od kojih me je jedan probadao pogledom
kroz debele naoale, raspalila se na Sjedinjene Drave to su propustile njenu zemlju adekvatno
informisati ili ukljuiti. itajui primjedbe koje su pripremili njeni saradnici, kazala je da smo
odbacili Lakeovo zalaganje da e Italiju ukljuiti u Kontakt grupu. Zadovoljni to daje oduka
njihovim razoarenjima, njeni saradnici su povremeno potpaljivali vatru kratkim upadicama.
Bio sam zgranut. Reggie, jedan od najobrazovanijih ambasadora Amerike, bio je zapanjen koliko
i ja. Samo nekoliko sati ranije, bio sam u runoi Beograda i Zagreba, nastojei okonati rat koji je
prijetio stabilnosti Evrope. Sada, u jednom od najljepih gradova na planeti, glavnom gradu jedine
zemlje NATO-a koja ima zajedniku granicu sa ratnom zonom, ministar spoljnjih poslova koju sam
volio i znao kao prijatelja itala nam je akt pobune. Bartholomew je rekao da e putovanje smekati
Italijane, ali se inilo da ih je samo potpalilo.
Objasnili smo da se Lake nije obavezao da e Talijane ukljuiti u Kontakt grupu, to je bilo
izvan nae moi. Njeni saradnici tvrdili su da je on to obeao. Moda je bio nesporazum, blago smo
sugerisali: nije Washington bio protiv lanstva Italije u Kontakt grupi, nego lanovi Evropske unije u
Kontakt grupi. Naglasili smo da Sjedinjene Drave ele da Italija, jedina zemlja NATO-a koja
granii s ratnom zonom, igra veu ulogu u regionu. Tony je samo rekao da emo s vremena na vrijeme
nastojati okupiti veu grupu (Kontakt grupa plus).

Ovo je bilo daleko od istine. Britanija, Francuska i Njemaka voljele su presti koji su uivale
kao visoke lanice ugledne meunarodne pregovarake grupe. (Koga briga za njenu neefikasnost.)
Dozvoliti Italiji da se prikljui, govorili su, ne bi samo oslabilo nego bi stvorilo pritisak da se
pridoda i panija, Holandija i druge zemlje ije su trupe u Bosni. Kasnije smo saznali da su se visoki
diplomati iz Pariza, Londona i Bona privatno sastali i odluili ne samo da Italiju dre dalje od
Kontakt grupe, nego da kau Rimu da je Washington krivac!
Nisam mogao razrijeiti problem Italije u vezi Kontakt grupe ali sam, u nastojanju da ublaim
napetost, predloio da u oktobru u Rimu odrimo specijalni sastanak proirene Kontakt grupe, ako
za ovo dobijemo pristanak ostalih iz Kontakt grupe. Odmah je prihvatila. Kada smo zavrili, Reggie i
ja smo se sastali sa premijerom Dinijem koji je predoio stav identian stavu Agnellieve. Sada ve
shvativi da ne moemo mnogo uiniti pred ovim dubokim nesporazumom naih talijanskih prijatelja,
ponovio sam nau ponudu da se u Rimu odri poseban sastanak, naglasio koliko je Italija vana za
Sjedinjene Drave i otiao.
Iscrpljen neprestanim shuttleom, koji je ve bio u jedanaestom danu, vratio sam se u Vilu
Taverna, otmjenu ambasadorsku rezidenciju u Rimu, na tihu veeru sa Bartholomeweovim. Posjeta
nije bila prijatna, relaksirajua stanica meu prijateljima u vjenom gradu kakvu smo oekivali. Ali
na kraju, Bartholomew i ja smo zakljuili da je putovanje bilo korisno, poto moe dovesti do veeg
ukljuenja Talijana u mirovni proces u Bosni. U stvari, Talijani su na kraju bili domaini nekoliko
kljunih sastanaka u Rimu, ukljuujui dramatini balkanski samit februara 1996. Nita od toga se ne
bi desilo da nismo zauzeli tako vrst protalijanski stav.

GENEVA
U Genevu smo stigli u etvrtak, 7. septembra, i sa ambasadorom Spiegelom odvezli se pravo do
Amerike misije. Bio sam impresioniran. U etiri dana, on je nekako sve sredio i obezbijedio sobu i
sto koji tako dobro odgovaraju naim potrebama da smo to tano kopirali za sve sljedee sastanke,
ukljuujui finalne pregovore.
U diplomatiji vani su detalji. U vrijeme mirovnih razgovora sa Sjeverovijetnamcima u Parizu
1968, protraili smo vie od dva mjeseca prepirui se oko oblika stola, dok se rat nastavljao. Gledao
sam kako su dvojica velikih amerikih diplomata, Averell Harriman i Cyrus Vance, ponieni i
bijesni; bio sam odluan da ne dozvolim da nam se slino desi. Imajui ovo na umu, zamolio sam
ambasadora Spiegela u Genevi da izradi okrugli sto dovoljno velik za devet ljudi - jedan predstavnik
iz svake od pet zemalja Kontakt grupe, plus jedno mjesto za kopredsjedavajueg Carla Bildta ijedno
za svaku od tri balkanske zemlje. Stolice su trebale biti dovoljno blizu jedna uz drugu tako da za
stolom ne bi bilo mjesta za bosanske Srbe. Zatraio sam tablice s imenima bez naziva drave a
nacionalne zastave samo za pet zemalja Kontakt grupe i Evropske unije. Bio sam pogoen neobinom
usporedbom sa 1968: slina rasprava, do koje je dovelo insistiranje Hanoja da Vietkong dobije
mjesto za stolom odvojeno od Sjeverovijetnamaca, bila je razlog za sramnu svau oko oblika stola u
Parizu.
Dan prije sastanka, general Ryan je pojaao bombardovanje, pogaajui kasarnu u Lukavici,
jugozapadno od Sarajeva, i bombardujui skladita s municijom, komunikacionu opremu i druge veze.
Bio sam zadovoljan kada sam u Washington Postu vidio kolumnu Charlesa Krauthammera, stalnog
kritiara amerike politike, sa zakljukom da je amerika politika o Bosni konano krenula. U

reenici koja je oitija nego to je moda i shvatio, Krauthammer je napisao da e se bombardovanje

nastaviti sve dok (a) Srbi ne uine ustupke za pregovarakim stolom... (b) ili mi ostanemo bez
meta.
Te noi u Genevi je vladala velika napetost. Do sada, postigli smo samo dogovor izmeu Grke
i bive Jugoslovenske Republike Makedonije. Sada, po prvi put, sve je bilo na granici. Odvojeno
sam posjetio Milutinovia i airbeya. Srbijanski ministar spoljnjih poslova bio je, kao i uvijek,
slika uglaenog, prijatnog diplomate. Ali kada sam ga upitao za delegaciju bosanskih Srba, odmahnuo
je rukom i rekao da su odsjeli u drugom hotelu. Nije mu bilo stalo da s njima ima posla. airbey je
bio uznemireniji. Sporazum nije bio dobar za njegovu zemlju, rekao mije, i njegov predsjednik je
zbog toga kod kue pojeo vatru.
8. septembar. Mislili smo da je sve dogovoreno; sporazum su prije dva dana svi prihvatili.
Planirali smo da se sastanemo, formalno potvrdimo sporazum, neformalno razgovaramo o budunosti
i onda se sastanemo sa novinarima. Ali na Balkanu nita ne ide prema planu - i, za dan, Amerika
misija u Genevi pretvorila se u dio ratne zone. Nevolje su poele petnaest minuta prije nego to su
nae kolege iz Kontakt grupe trebali stii, kada je nazvao airbey da kae da nee doi na sastanak
ako njegova zemlja ne zadri ime Republika Bosna i Hercegovina. U Sarajevu su bili estoko
kritikovani, rekao je, i trebali su ovu promjenu u posljednji minut.
Ovo je bio prvi primjer vraanja unazad u pregovorima - nova dopuna ili promjena u poziciji
Sarajeva nakon to bi se oko neeg sloili. Mogao sam saosjeati s njima, ali Izetbegovi se saglasio
u Ankari i ako pokuamo ponovo otome pregovarati u Genevi, jugosloveski ministar spoljnjih
poslova Milutinovi e odbiti; kako nam je rekao, on nema ovlatenja i ne moe odluivati.
Nimalo uvijeno rekao sam airbeyu da e, ako on bude odgovoran za neuspjeh u Genevi,
Sjedinjene Drave njega smatrati odgovornim a samo e Srbi izvui korist. Bio je to otar razgovor najtei koji sam imao sa airbeyom - a ulo ga je nekoliko ljudi. Kasnije, kada je procurilo
novinarima, u pretjeranom obliku, postalo je dio pregovarakog folklora da je glavni ameriki
pregovara govedo koji na svakog rie. Ali u stvari, tako emotivne razmjene rijei bile su veoma
rijetke i obino namjerne. Bez obzira na moj ton, airbey je bio ubijeen da je u njegovom interesu
da se na vrijeme pojavi na konferenciji. Ali da bi se zatitio proces, kontaktirao sam sa Warrenom
Christopherom i zamolio ga da pozove Izetbegovia i Silajdia u Sarajevu ipomogne da ih smiri. On
je to odmah uinio, obojici objanjavajui da prva reenica enevskog sporazuma predstavlja
mono priznanje statusa Bosne, to je vie od njihovih ustupaka kada je rije o imenima.
Kratko poslije 10.00 sati ujutro, delegati su se okupili oko malog okruglog stola Dana Spiegela.
Carl Bildt je sjeo s moje desne strane a ruski zamjenik ministra spoljnjih poslova Igor Ivanov s
lijeve. Pravo preko puta nas sjedila su trojica ministara spoljnjih poslova a iza njih stotine novinara.
Bez upozorenja ustao sam i obiao sto do trojice ministara. Hoete li mi se svi pridruiti u
rukovanju za svijet, rekao sam. Zaprepateni ali nemoni da to izbjegnu, airbey, Grani i
Milutinovi ustali su i nespretno pozirali za fotografiju koja e u svijetu biti viena kao znak zamaha
prema miru. Zatim smo zamolili novinare da odu i bacili se na posao.
im sam otvorio sjednicu, naili smo na problem. Lider delegacije bosanskih Srba,
potpredsednik Republike Srpske Nikola Koljevi, ustao je sa svog mjesta iza stola. Potestujem
protiv ovakvog rasporeda, rekao je. Moja delegacija treba da sedi za stolom, i neemo uestvovati

na ovom sastanku ako nam se uskrati nae pravo. Ovaj aranman za stolom upravo je i smiljen da bi
se to osujetilo i bio sam zahvalan to nema mjesta da bi se Koljevi uvukao. Odgovorio sam da,
prema Patrijarhovom papiru, ministar spoljnjih poslova Milan Milutinovi zastupa bosanske Srbe.
Koljevi je ljutito ustrajao i kada sam pogledao Milutinovia oekujui da uutka Koljevia, skrenuo
je pogled. Odmah sam zatraio prekid.
Spremili smo niz malih prostorija izvan glavne konferencijske sobe za privatne sastanke.
Uvodei Milutinovia samog u jednu od njih, upitao sam ga da li je ovo igra koju su on i Koljevi
smislili? Ako jeste, rekao sam, sastanak e se prekinuti a posljedice e biti ozbiljne. Ako nije,
rekao sam, morate svoje prijatelje staviti pod kontrolu.
Nervozan i nesretan Milutinovi je rekao da ne moe kontrolisati malog bosanskog Srbina. To
moe samo moj gazda, dodao je. Zatim je dao prijedlog koji me je iznenadio. Mislim da e vas
razumeti ako odluno s njim razgovarate.
Zamolio sam Koljevia i njegovog kolegu, ministra spoljnih poslova Aleksu Buhu, da nam se
pridrue u maloj sobici. Dok je Milutinovi pratio utke, rekao sam im da e sami sebe potpuno
iskljuiti iz procesa ako nastave da se bune. Idite ako elite, rekao sam zaprepatenim Srbima. Ali
ako odete, nastaviemo bez vas i uticaj bosanskih Srba u ovom procesu bie eliminisan. Sumnjam da
e predsjednik Miloevi biti zadovoljan, ali sve je do vas.
Izgledalo je kao da Koljevi ispuhuje pred naim oima. Iznenada je postao svaiji prijatelj,
ovjek mira koji je samo elio da mu se dopusti da navede nekoliko redaka svog voljenog
Shakespearea prije nego to splasne. Predloio je da mu se dozvoli da posljednji put ustane sa svog
mjesta iza stola, odobri da Milutinovi govori umjesto njega i njegovih kolega i da e onda uutjeti.
Rekao sam da emo pristati na njegov zahtjev, ako ne kae nita bitno i da su se airbey i
hrvatski ministar spoljnih poslova Mate Grani unaprijed sloili. Kada sam im nekoliko minuta
kasnije priao, obojica su prihvatili dogovor. Sukob je bio napet, ali je okonan za manje od trideset
minuta. Kada smo nastavili, Koljevi je slijedio svoj scenario, patetino citirajui barda i odriui
se svog prava da govori, nakon ega smo konano otpoeli sastanak. Mnogo sam nauio iz ove mini
krize kako da izaem na kraj sa stranama. Prije svega, bilo je jasno da ovjek ne moe nai
kompromis ili ponovo pregovarati sa bosanskim Srbima; upustite ih u proces i on e uvijek propasti.
Ostatak sastanka bio je rutinski. Svaka osoba za stolom odrala je govor; kao i obino u takvim
prilikama, govori nisu imali znaaja. Dobivi priliku da se pokau pred publikom - ak i bez
prisustva novinara - trojica ministara vratili su se sterilnoj i optuujuoj retorici.
Tog poslijepodneva, u hotelu Intercontinental, moje kolege i ja zajedno sa Carlom Bildtom,
Igorom Ivanovim, Pauline Neville-Jones, Jacquesom Blotom i Wolfgangom Ishingerom, suoili smo
se sa preko etiri stotine novinara, direktnim prenosom na CNN i nekoliko evropskih televizijskih
kanala. Na konferenciju za novinare nismo pozvali trojicu balkanskih ministara spoljnih poslova,
znajui da njihov uroeni nagon za svau moe odvratiti panju od Zajedniki dogovorenih
principa. Prije itanja sporazuma, ja sam dao lino saoptenje:
Naa prva misao ovog jutra, kada smo uli u prostoriju i zatekli ministre spoljnjih poslova
Bosne, Hrvatske i Srbije u prostoriji, prvi put u toliko mjeseci, bila je da su voljni rukovati se i
postii zajedniki sporazum koji nas, mada ogranien, vodi prema miru...Naa prva misao - svih nas bila je: da su samo Nelson, Joe i Bob Frasure mogli vidjeti ovaj dan.
Za trenutak sam zamucao, i Carl Bildt je susretljivo nastavio istu temu, govorei da su

Frasureova vrsnoa, znanje i humor omoguili veliki dio ovog sporazuma.

Zajedniki dogovoreni principi od 8. septembra bili su samo prvi korak prema miru i mi nismo
eljeli da to rasprodamo. Bombardovanje i rat jo su trajali. Da bih naglasio ogranienja sporazuma,
dao sam jo jedan komentar uz odobrenje Kontakt grupe:
Izjava nas vodi vaan korak blie miru. Ipak, ma koliko vana, ova izjava ne predstavlja kraj
tragedije na Balkanu. Daleko od toga... Najtei posao tek predstoji. (Dva) entiteti jo treba da razviju
osnovu za centralnu veznu strukturu... Uz to, strane treba da defmiu njihove interne granice unutar
Bosne, u skladu sa principom 51- 49. Ne smijemo se zanositi da e to biti lak zadatak...
Nakon konferencije za novinare, zamolio sam svakog lana naeg tima da se sastanu sa
novinarima pojedinano ili u malim grupama koje e organizovati energini oficir za tampu u
Evropskom birou Aric Shawn, koji je iz Washingtona doletio u Genevu da pomogne sa medijima.
eljeli smo se osigurati da je pria pravilno odaslana; posebno smo eljeli osigurati da svako shvati
da e sljedei korak biti fiksiranje vee pukotine u enevskom sporazumu - potpuni nedostatak svakog
sporazuma o formi i prirodi centralne vlade. Bez toga, sporazum bi se lako mogao protumaiti kao da
je podijelio Bosnu, a na cilj je bio potpuno suprotan.
Proli smo prvu fazu pregovora i svijet je saznao. Ipak, uprkos preoptimistinom izvjetavanju,
jo smo bili daleko od naih ciljeva. Planirali smo da za sedmicu nastavimo s naim shuttleom, ali
dok smo ili kui nismo imali jasan plan kako.

- GLAVA 10 Kraj opsade Sarajeva

(9 - 14. septembar)
U jednoj od svojih mnogih javnih izjava lider bosanskih Srba, Crnogorac Radovan
Karadi, rekao je da su Srbi u prolom periodu, kada su svi bili na njihovoj strani, bili
izvrgnuti genocidnom istrebljenju, dok naprotiv, tokom prole godine, kada ih je toliko protiv
njih, oni najmanje pate.
Od svih bezbrojnih apsurdnosti i neistina koje su izreene, ova izjava uistinu sve
nadmauje. Vie od etrdeset godina Bosna je naseljena Bosancima, i mi nismo pravili razliku
izmeu Srba, Muslimana ili Hrvata ili bar takve razlike nisu bile najvanije u njihovim
uzajamnim odnosima. U celom tom periodu, to odlino znaju i Jugosloveni i svet, nije bilo
zatoenikih logora za Srbe u Bosni, niti javnih kua za Srpkinje, niti su srpskoj deci bili
prerezani vratovi... Ali prema Karadiu, Srbi su nekako tada bili nesretni. A sada, u ratu, s
toliko poginulih... sada, prema njihovom lideru, dolo je vreme kada najmanje pate... Etniki
iste drave su nemogunost u dananjem svetu i smeno je i pokuati stvoriti i odrati takvu
dravu, ak i kad postoji samo jedna nacija.
MIRA MARKOVI (supruga Slobodana Miloevia), u svojoj novinskoj kolumni od 20.
januara 1993.

49

NAKON TRINAEST DANA NA PUTU - najduem od svih naih shuttle putovanja - planira
smo provesti najmanje sedmicu u Washingtonu. Za ovo je bilo linih razloga, ali i poto su pred nama
bile vane politike odluke, takoe nam je bilo potrebno nekoliko dana da doemo do konsensusa o
nekim kljunim pitanjima.
Meutim, dogaaji u Bosni prebrzo su se kretali da bi se politika jasnije preispitala i nakon
samo jednog radnog dana u Washingtonu bili smo na povratku u region. Ovaj put emo pregovarati o
okonanju trogodinje opsade Sarajeva - i neoekivano se sastati sa dvojicom najtraenijih
osumnjienih ratnih zloinaca na svijetu, Radovanom Karadiem i Ratkom Mladiem.
U nedjelju, 10. septembra, dok smo se ponovo okupljali u Washingtonu, Janvier se ponovo sreo
sa Mladiem u graninom gradu Mali Zvornik. Sastanak su dogovorili predsjednici Chirac i
Milosevic, jer su obojica eljeli to prije novu pauzu za bombardovanje. Chirac je bio zabrinut za
oslobaanje dvojice francuskih pilota koji su bili zarobljeni za vrijeme bomardovanja. Janvier je
otiao na sastanak oekujui da e Mladi ponuditi povlaenje tekog oruja bosanskih Srba sa brda
oko Sarajeva. Ali i ovog puta sastanak se nije odvijao prema planu UN. Umjesto toga, Mladi je
prijetio da e napasti preostale sigurne zone i odbio pregovarati sve dok se ne prekine s
bombardovanjem.
Mladievo ponaanje otvorilo je vrata za dvije najneoekivanije i najvanije taktike odluke
zrane kampanje NATO-a - napasti vitalne vojne ciljeve u blizini najveeg srpskog grada u Bosni,
Banja Luke; i upotrijebiti krstaree rakete Tomahawk. Trinaest skupih, putem radara voenih raketa,
upuene su na vane vojne centre bosanskih Srba u zapadnoj Bosni, dalje od Sarajeva i Gorada.
Iako nekoliko bojevih glava od tristopedeset kilograma nisu bile ni blizu mone kao stotine bombi od

hiljadu kilograma koje su bacane iz aviona, psiholoki efekat tog sofisticiranog oruja, koje je ranije
koriteno u Zalivskom ratu, bio je ogroman. Gubitak je, pak, bio vie nego psiholoki: jedna raketa
izbacila je glavni centar veza bosanskosrpske armije na zapadu, sa razornim posljedicama.
Karadi je izgledao sve oajniji. U pismu upuenom predsjednicima Clintonu, Yeltsinu i
Chiracu, on je primijenio i molbu i bijes i prijetnje, nazivajui napade na Banja Luku bizarnim i
barbarskim. Ako budu nastavljeni, poruio je, bosanski Srbi e razmisliti o ueu u daljim
mirovnim razgovorima. NATO je, nastavio je, objavio rat Republici Srpskoj... Vreme brzo istie.
lako mi je izgledalo da Karadievo pismo potvruje efikasnost Tomahawka, udari su poveali
napetost u samom NATO-u. Jedanaestog septembra, na specijalnom sastanku Vijea NATO-a,
Francuska, panija, Kanada i Grka kritikovale su napade u zapadnoj Bosni, tvrdei da predstavljaju
neovlatenu eskalaciju.
Bilo je i hladnih udara iz Moskve. ak i prije lansiranja Tomahawka, Yeltsin je, 7. septembra, u
pismu predsjedniku Clintonu izrazio zabrinutost zbog bombardovanja. Sada je upotreba krstareih
raketa, najbiranijeg oruja hladnog rata, duboko uzdrmala Ruse. Nisu mogli, kako su ljutito izjavili,
biti ravnoduni prema sudbini djece nae slavenske brae. (Pentagon je odmah uzvratio da nijedno
dijete nije poginulo prilikom zranih napada.) Ruski diplomati zaprijetili su da e se povui iz
Kontakt grupe. Ministar odbrane Pavel Grachev nazvao je Billa Perryja da ga upozori da bi udari
mogli navesti Moskvu da preispita sporazume o vojnoj saradnji sa NATO-om i ak zaprijetio da e
jednostrano pomoi Srbima ako se bombardovanje nastavi. Sljedeeg dana Rusija je Vijeu
sigurnosti UN predloila rezoluciju da se osudi bombardovanje, ali je ambasador Albright to brzo
skrenula.
Ova snana ruska reakcija na bombardovanje nije se mogla u potpunosti zanemariti. Perry i
Grachev su ve zapoeli razgovore o ruskom ueu u okviru sporazuma o postmirovnim snagama u
Bosni. Osim Balkana, tu je bilo i opsenije pitanje ruskih odnosa sa NATO-om, pitanje koje je
izmicalo otkako je predsjednik Clinton najavio nau namjeru o proirenju Atlantskog saveza. Zbog
rastue napetosti predsjednik i Christopher odmah su poslali Strobea Talbotta u Moskvu na tihe
konsultacije. Njegovo putovanje se pokazalo pravovremenim i efikasnim. Poslije njegovog estokog
objanjenja da je bombardovanje u skladu sa ovlatenjem NATO-a i bitno za pregovore, ruska
zabrinutost iako nije nestala znatno se ublaila - tako raistivi put za nastavak pregovora PerryGrachev.
Kako je bombardovanje nastavljeno, vojne snage Hrvata i bosanskih Muslimana uivale su u
svojoj prvoj sedmici otkako je rat poeo, ak iako jo nije bilo vojne koordinacije izmeu njih. U
sedmici nakon Geneve, Hrvati su uzeli Donji Vakuf, tako otvarajui ire podruje u zapadnoj Bosni.
Karadi je optuivao da su zrani udari NATO-a pomogli ofanzivi. Ali iako nema pogovora da su
zrani udari pomogli Federaciji, nije bilo istine u Karadievoj optubi; u stvari, takva koordinacija
bila je najvea mora mnogih oficira NATO- a, klizava padina prema dubokom vojnom ukljuenju
kojeg su se plaili i protivili mu se. Istina je bila jednostavna koliko ironina: nikad ne bi dolo do
zranih udara da Pale nisu napravile istorijsku greku u tumaenju predsjednika Clintona i
Sjedinjenih Drava.
Krug se zatvarao kada se Komitet vrhovnika sastao u Bijeloj kui 11. septembra poslijepodne.
Predsjednik je bio prisutan jednom dijelu sastanka i njegovo prisustvo je napravilo veliki pomak,
dajui naoj diskusiji smjer i omoguujui nam da brzo doemo do nekih vanih zakljuaka.

Tony Lake je elio da odmah sazovemo meunarodnu mirovnu konferenciju. Drugi su poeli da
ga podravaju, ali ja sam se usprotivio; trebali smo dozvoliti da se nastavi ofanziva Federacije a
ponor izmeu tri strane bio je jo suvie veliki za sastanke trojice predsjednika oi u oi. Na
sljedei diplomatski cilj, rekao sam, mora biti fiksiranje velike pukotine u enevskim principima nedostatka vezivnog tkiva izmeu dva entiteta.
Da li je vrijeme da se smanji stepen bombardovanja NATO-a?, upitao je predsjednik.
Pitanje je odraavalo snaan pritisak na predsjednika da se okona bombardovanje. Nije,
gospodine predsjednie, odgovorio sam. Moe doi vrijeme kada e nastavak bombardovanja
nakoditi mirovnim naporima, ali jo nismo dotle doli. Pregovaraki tim vjeruje da trebamo biti
otri. Naa vodea pozicija postaje jaa. Treba to iskoristiti ili emo izgubiti. Ovo boli bosanske
Srbe, ali pomae nama. to se tie Miloevia, on od toga ne pravi medvjeda.
Christopher se sloio. Bombardovanje treba nastaviti, rekao je. Bilo bi pogreno kada bismo
se sada povukli.
U redu, rekao je predsjednik. Ali sam razoaran to zrana kampanja nije bolje kooridinirana
sa diplomatskim naporima.
Bila je to pametna opaska. Isto pitanje i mene je duboko muilo; u Administraciji nije bilo
mehanizma ili strukture sposobne za takvu koordinaciju. U stvari, uloga VN S-a bila je da koordinira
takva meuagencijska pitanja. elio sam kazati predsjedniku da ovaj problem zahtijeva pomnu
panju. Ali odnose izmeu VNS, drave i odbrane ne treba de uvrsti pomonik dravnog sekretara.
Kasnije smo saznali da je admiral Smith naredio admiralu Ryanu, koji je bio zaduen za
bombardovanje, da ne odrava kontakt sa pregovarakim timom.
Neoekivano, Bill Perry je predloio da razmislimo o jo jednoj jednostranoj pauzi
bombardovanja. Ovo je Warrena Christophera i mene malo zaskoilo. Zato bi sekretar odbrane
predloio prekid bombardovanja u trenutku kada njegove snage dramatino proiruju polje
bombardovanja? Ljudima koji nisu upoznati za metodama Pentagona to moe izgledati neobjanjivo.
Ali ogromni vojni establishment esto djeluje na nekoliko razliitih nivoa odjednom. Ako se ispravno
shvati, onda ponaanje Pentagona manje iznenauje. Vojska nije voljela svoje pilote uvlaiti u rizik
zbog ogranienog politikog cilja, i otud njihova elja da se to prije okona bombardovanje. U isto
vrijeme, ako se od njih zatrai da nastave s bombardovanjem, oni e nastojati da to to efikasnije
urade. Otud i njihova elja da upotrijebe rakete Tomahawk i F-117, avion koji se teko moe otkriti
na radaru. Uz to, i mornarica i vazduhoplovstvo eljeli su pokazati, posebno Kongresu, vrijednost
svog novog naoruanja. Za mornaricu, ovo je znailo Tomahawke koji su lansirani s brodova u
Jadranu. Za vazduhoplovstvo, to je znailo skupe i sporne F-117, o ijoj su se vrijednosti pitali neki
kritiari Pentagona.
Warren Christopher se prvo usprotivio. Kako je inae bio blagorjeit, Christopher je bio
posebno efikasan kada bi povisio glas ili pokazao emocije. Moramo nastaviti s bombardovanjem
sve dok ne postignemo stvarnu efikasnost, rekao je odluno. Srbi moraju biti impresionirani naom
spremnou da neprestano bombardujemo ako bude potrebno. Christopher je dobio podrku Lakea,
Albrightove i mene.
Skoro odmah iskrsnuo je ozbiljnjiji problem. Admiral Owens, potpredsjednik Zdruenog taba,
izrekao je primjedbu koja je iznenadila i Christophera i mene. Smirenim, metodinim i autoritativnim
stilom, Owens je rekao da e za dva do tri dana NATO ostati bez doputenih meta Opcija dva.

Naravno, rekao je Owens, bombardovanje bi se moglo nastaviti ponovnim gaanjem meta iz Opcije
jedan i dva. Meutim, to ne bi imalo veliki znaaj a piloti bi bili u veoj opasnosti poto su se
bosanski Srbi izvjetili u gaanju protivavionskim orujem. Da bismo napali mete iz Opcije tri,
mnogo iru grupu koja je ukljuivala srpske trupe i opremu irom Bosne, trebali bismo se obratiti i
Vijeu NATO-a i Vijeu sigurnosti UN za dozvolu. Ali svi u prostoriji znali su da bi anse za
dobijanje pristanka od naih NATO saveznika za napad meta iz Opcije tri bile ravne nuli.
Na povratku u State Department nakon sastanka, Christopher mi je rekao da sumnja da je vojska
stvarno iscrpila sve svoje doputene mete iz Opcije dva. Ali nije bilo naina da se ispituje vojska u
okviru njenog polja odgovornosti - vojska je kontrolisala informacije i nezavisna provjera bila je
praktino nemogua.
Samo nekoliko trenutaka ranije predsjednik je napomenuo da bi bombardovanje trebalo
odmjeriti zbog politikih i diplomatskih razloga, a u stvari odjednom se radilo o suprotnom; vojska je
preradila na pregovaraki raspored. Moja prva briga bila je da e to, ako informacija postane javna,
kako se esto dogaalo nakon sastanaka u Bijeloj kui, oslabiti nau pregovaraku rundu. Ako se
zrana kampanja uistinu okona za nekoliko dana, moramo nastaviti s bombardovanjem dovoljno
dugo da bismo pregovorima dobili neto zauzvrat. Ako NATO ostane bez ciljeva prije nego to
nastavimo s razgovorima s Beogradom, neemo imati priliku da za bombardovanje dobijemo neto
zauzvrat, rekao sam. Nemojmo prestati za dabe. Christopher se sloio. Osigurajmo se da
pregovaraki tim to due koristi mo vojne sile, rekao je.
Suoen sa ovim novim vremenskim pritiskom, Christopher je zamolio da pregovaraki tim
sljedeeg dana ode u Beograd, etiri dana prije nego to je predvieno.
Sljedeeg dana, prije odlaska, pozvao sam admirala Smitha u Napulj da ga pitam koliko e jo
biti voljan nastaviti s bombardovanjem. Smith je odgovorio da, s obzirom na rutinsko vrijeme, misli
da ima jo tri dana novih meta nakon ega e nastaviti s bombardovanjem po ciljevima koje su ve
pogodili - ili, kako je to Smith rekao u svom najboljem stilu starog morskog vuka, oistiti jo koju
zalutalu maku i psa. Znaenje iza poruke bilo je jasno: Smith nije elio da pregovarai iskoriste
bombardovanje i po svojoj ocjeni e odluiti kada treba prestati. Ovo ni blizu nije bio najbolji nain
da se integriu diplomatija i vojni pritisak, ali nismo imali izbora.
Spavali smo malo dok smo letjeli za Beograd, u noi izmeu 12. i 13. septembra. Dok smo se
pripremali za sastanke, spomenuo sam osjetljivo pitanje: ta emo uraditi ako od nas zatrae da se
sastanemo s dvojicom osumnjienih ratnih zloinaca koji su vodili bosanske Srbe, Radovanom
Karadiem i Ratkom Mladiem? Treba li da se uopte sretnemo s njima i, ako se sretnemo, kako da
s njima pregovaramo? Bilo je to od onih rijetkih pitanja u kome su politika i taktika razmatranja
bila povezana sa pitanjima morala.
Ovdje je bila istorija. Karadi i Mladi su se ranije sastajali sa zapadnim pregovaraima,
ukljuujui Vancea, Owena i lorda Carringtona. Jimmy Carter je znatan dio vremena proveo sa
Karadiem samo sedam mjeseci ranije i ostao s njim u redovnoj vezi telefonom i faksom.
Ipak, osjeao sam se neugodno pri pomisli da sjednem sa osumnjienim ratnim zloincima. Ali
na kraju sam odluio da je i to po ovim okolnostima opravdano. Do tog zakljuka doao sam pod
dubokim uticajem pria Raoula Wallenberga i Folkea Bemadottea, dvojice legendarnih veana obojica su bili tema biografija moje supruge Kati - koji su pregovarali sa Adolfom Eichmannom i
Heinrichom Himmlerom 1944-1945. Svaki od njih je odluio da pregovara sa masovnim zloincem

kako bi spasili ivote. Istorija je pokazala ispravnost njihovih odluka koje su dovele do spaavanja
desetina hiljada Jevreja prije nego to su obojica bili ubijeni - Wallenberg u sovjetskom zatvoru, a
Bemadotte u rukama izraelskih terorista u Jerusalemu 1948.
Zakljuili smo da je, po tome, prihvatljivo sresti Karadia i Mladia ako e to pomoi
pregovorima. Dok se na avion sputao prema vojnom aerodromu u Beogradu, odluili smo da ne
traimo da se sastanemo s tom dvojicom, ali da emo ih vidjeti ako to Miloevi predloi. Meutim,
mi emo postaviti neke uslove. Neemo se sastati ni s kakvim bosanskim Srbima - osumnjienim ili
neosumnjienim - ako se predstave kao odvojena delegacija ili sami pokuaju pregovarati. U isto
vrijeme, svakom lanu tima sam rekao da moe odluiti hoe li uestvovati ako se ijedan od njih
pojavi i da li e se s njima rukovati.
Sletjeli smo u Beograd kasno ujutro 13. septembra. Dva sata kasnije bili smo opet u
Miloevievoj vili izvan Beograda. Jedva je ekao da zaponemo. Televizijska ekipa ABC-a, sa
dopisnicom Sheilom McVicker, snimala je otvaranje sastanka za Nightline special a onda su se
povukli u vrt. im su otili, Miloevi se poalio na proireno bombardovanje. Vai avioni pruaju
blisku vazdunu podrku Muslimanima i Hrvatima, rekao je. Odgovorio sam mu da je krivo
obavijeten, ali sam se spremno sloio - u stvari, sa izvjesnim zadovoljstvom - da bombardovanje,
ak iako nije koordinirano sa kopnenim trupama Federacije, pomae Muslimanima i Hrvatima. Srbi
su to sami sebi donijeli, rekao sam.
Miloevi je rekao da je potrebno smiriti situaciju na terenu. Mislio je da moe navesti
bosanske Srbe da pristanu na obustavu vatre u cijeloj zemlji ako se, zauzvrat, obustavi
bombardovanje. Zatim emo, rekao je, to prije sazvati meunarodnu konferenciju kako bismo
okonali rat.
Miloeviev prijedlog o obustavi vatre u cijeloj zemlji bio je neto novo. Znao sam da to
Washington eli, ali je bilo prerano sve dok ofanziva napreduje. Opta obustava vatre ne dolazi u
obzir, rekao sam. Ali moemo razgovarati o obustavi za podruje Sarajeva.
Bili smo zapanjeni promjenom njegovog tona. Jasno je da su hrvatsko-muslimanska ofanziva na
zapadu i bombardovanje imali veliki efekat na bosanske Srbe. Izgledalo je da Miloevi uri. Na
alost, urili su i mnogi na Zapadu. Ne prvi put, pomislio sam: anse za odriv mir popravie se ako
se nastavi bombardovanje i ofanziva, barem za neko vrijeme.
Oko 17.00 sati, Miloevi je otkrio svoje veliko iznenaenje: Karadi i Mladi su u drugoj
vili, oko dvije stotine metara dalje, rekao je. Ovdje mogu biti za deset minuta. Zato ih ne
pozovemo da nam se pridrue tako da moete direktno s njima pregovarati?
Bio sam zahvalan to smo se pripremili za ovaj trenutak. U ovom asu, meutim, osjeao sam
kako mi prolazi drhtaj cijelim tijelom. Nije pretjerano rei da sam jednostavno mrzio tu dvojicu ljudi
zbog onog to su uinili - ukljuujui, indirektno, i smrt nae trojice kolega.
Prvo malo porazgovarajmo, rekao sam, nudei se da ne izgledam zabrinut. Jeste li sigurni da
moemo ita postii? Zato se vi prvo s njima ne sastanete dok mi ovdje ekamo?
Miloevi je rekao da je siguran da moemo uiniti napredak ako koristimo njegovu
tehnologiju - podrazumijevajui teatarski stil s kojim je volio da smete i izmanevrie druge
politiare na Balkanu.
Gospodine predsjednie, u tom sluaju spremni smo da se s njima sastanemo, ali pod dva

uslova. Prvo, oni moraju biti dio vae delegacije, vi morate voditi razgovore i morate ih kontrolisati.
Drugo, ne smiju nas obasipati s istorijskim budalatinama, kao ostale. Moraju biti spremni za
ozbiljne razgovore.
Pristae, rekao je Miloevi. Bez budalatina. Dopustite da ih dovedem. Jednom saradniku
je rekao da poalje po bosanske Srbe. Zamolili smo ekipu ABC-a koja je napolju ekala da odu, ne
govorei im zato. Zatim smo popili pie na terasi i priekali ljude s Pala. Travnjaci su se spajali s
drveem ne tako daleko. U veerima ranog avgusta bilo je jo mnogo prirodne svjetlosti.
Nakon nekih dvadeset minuta, dva otvorena mercedesa zaustavila su se na prilazu. Dvojica ljudi
izali su iz prvih kola, a za njima ostali. Dok su nam se pribliavali izmeu drvea na blijedoj ljetnoj
svjetlosti, ponovo sam se stresao pred njihovim prepoznatljivim siluetama: jedan u odijelu, visok, sa
divljom grivom kose; drugi, nizak i nabijen, u maskimoj uniformi, gazei kao da ide kroz blatnjavo
polje.
Prije nego to su bosanski Srbi doli do nas, okrenuo sam se Miloeviu i rekao: Proetaemo
dok vi objasnite osnovna pravila. Vratiemo se kada nas uvjerite da su se sloili. Povukli smo se u
umu oko stotinu metara iza glavne zgrade, gdje smo nervozno ekali i ponavljali nau strategiju.
Deset minuta kasnije jedan saradnik doao je do nas trei i rekao da su Miloevi i njegovi gosti
spremni.
Nisam se rukovao iako su to pokuali i Karadi i Mladi. Neki iz naeg tima jesu, drugi nisu:
bio je to njihov izbor. Sjeli smo za dugi sto na terasi, gledajui jedni druge i poeli da razgovaramo.
Pored Karadia poredali su se drugi bosanski Srbi ija su nam imena bila poznata, ukljuujui
Momila Krajinika, predsjednika skuptine bosanskih Srba. Govorei djelimino na engleskom,
Karadi je odmah poeo da se ali na nepravedno bombardovanje. Rekao je da je spreman na
prestanak neprijatelj stava u cijeloj zemlji, samo ako Federacija pristane da to ne iskoristi. Rekao
sam da Sjedinjene Drave u principu podravaju obustavu vatre, ali ne ovaj put. Ovdje smo samo da
razgovaramo o situaciji oko Sarajeva.
Dok je Karadi odgovarao, pogledao sam Mladia. Hollywood ne bi mogao nai ubjedljivijeg
ratnog zlikovca. - nema bolje rijei za to - i svakog Amerikanca uvukao je u, kako nam je izgledalo
kada smo kasnije uporedili opaske, u borbu pogleda. Uprkos tome, njegovo prisustvo bilo je snano;
nije bilo teko shvatiti zato su ga njegove trupe potovale; bio je, pomislio sam, jedna od onih
smrtonosnih kombinacija koje istorija povremeno isturi - harizmatini ubica.
Uprkos svojoj veliini, Karadi na ovom sastanku nije bio impozantna figura. Imao je tuno
lice, sa snanim eljustima, meku bradu i iznenaujue blage oi. Studirao je psihijatriju u New
Yorku i odlino razumio engleski. Bio je brz kada je trebalo poeti sa samosaaljivim protestom
protiv NATO-a i Muslimana, koje je optuio da su granatirali svoju trnicu 28. avgusta kako bi
namamili NATO u rat. Nekoliko puta je spomenuo ponienje koje Srbi trpe.
Nakon nekoliko minuta Karadievog deklamovanja, okrenuo sam se Miloeviu. Gospodine
predsjednie, rekao sam, uvjeravali ste nas da se ovo nee desiti. Ako se nastavi, spremni smo da
odmah odemo. Karadi je emotivno odgovorio. Ako ovdje ne moemo nita uiniti, pozvau
predsednika artera, rekao je. Ja sam s njim u stalnom kontaktu. Ve smo, naravno, znali da je
Karadi pozvao biveg predsjednika da se opet uplete. Karadi je krenuo da ustane, kao da e
telefonirati.
Jedini put te veeri ja sam se direktno njemu obratio. Da vam neto kaem, rekao sam

povisujui glas. Predsjednik Carter me je naimenovao za pomonika dravnog sekretara. Radio sam
etiri godine za njega. Kao veina
Amerikanaca, divim mu se. Ali sada je on obian graanin. Mi radimo samo za predsjednika
Clintona. Primamo nareenja samo od predsjednika Clintona. Toliko o tome.
Karadi je naglo sjeo a Miloevi mu je rekao neto na srpskom. Ostatak sastanka, Karadi je
bio miran kao buba. Kao to je Pardew kasnije primijetio, Karadi je igrao usmjeritelja koji je
bosanske Srbe drao na uzdi - na to ga je, pretpostavljamo, pripremilo njegovo znanje iz
psihijatrije. Nije pokazao ni znaka osobina koje bi navele ak i opreznog posmatraa kakav je
50

ambasador Zimmermann da ga nazove Himmlerom njegove generacije.

Karadi je smireno predloio da Amerikanci naprave nacrt sporazuma. Zamolio sam Clarka,
Owena, Hilla i Pardewa da rade na dokumentu koji e okonati opsadu Sarajeva. Dok su se moje
kolege savijale nad komadima papira, Miloevi i ja smo etkali po vrtu i razgovarali o drugim
stvarima. Znate, bilo je pametno ono to ste rekli o Jimmy Carteru, kazao je. Ovi ljudi - mislio je
na bosanske Srbe - toliko su odseeni od sveta da misle kako Carter jo uvek odreuje ameriku
politiku.
Sumrak je pao u vrijeme kada su moje kolege predoili prvi nacrt. Sjedei na niskom pozidu oko
dvadeset metara dalje, Miloevi i ja smo pratili kako je general Clark poeo itati svoj nacrt
Srbima, redovno zastajui zbog prevoda. Nismo mogli razluiti njegove tane rijei, ali duboki,
gromoviti glas srbijanskog prevodioca dopirao je do nas. Scena je bila nezaboravna; Clark koji stoji
ispod visoke svjetiljke itajui iz nacrta, a Srbi okupljeni uokolo paljivo sluaju, dok su poznati
obrisi dvojice glavnih srpskih protagonista ocrtani u sjeni. Povremeno smo mogli uti kako postaju
glasniji drugi srpski glasovi.
Dok smo Miloevi i ja askali, Milutinovi je dotrao do nas i rekao neto Miloeviu. Bolje
da im se pridruimo, rekao je Miloevi. U nevolji su. Svi su stajali, ali je Miloevi privukao
stolicu i sjeo. Poslije trenutka oklijevanja, uinio sam isto, kako bih uspostavio neku grubu jednakost
meu nama.
Karadi, oito ljut, rekao je da je na nacrt prijedloga neprihvatljiv. Iznenada je i Mladi
planuo. Ubacivi se u centar kruga, poeo je dugu, emotivnu prepirku. Situacija je ekplozivna, gora
nego ikad otkako je rat poeo, rekao je. Nema opravdanja za bombardovanje. NATO podrava
regularnu Hrvatsku vojsku u naoj zemlji. Gori su nego nacisti. Ali oni ne mogu unititi duh srpskog
naroda. A ni Sjedinjene Drave. Bombardovanje je zloinaki in. Zatim je izrekao nezaboravnu
frazu: Nikome se ne moe dozvoliti da da ijedan metar nae svete srpske zemlje.
Ovo je bio stil zastraivanja kakav je koristio sa holandskim zapovjednikom u Srebrenici, sa
Janvierom i sa mnogim drugim. Odisao je mirisom opasnosti. Nije bilo teko vidjeti kako
zastraujui moe biti ovaj ovjek, posebno na svom terenu. Nisam znao da li je njegov bijes stvaran
ili laan, ali ovo je bio pravi Mladi, onaj koji je mogao pokrenuti ubilako divljanje.
Okrenuvi lea Mladiu i Karadiu, digao sam se sa stolice i pogledao na Miloevia.
Gospodine predsjednie, rekao sam, dogovorili smo se. Ovakvo ponaanje nije u skladu s tim.
Ako vai prijatelji - ovu rije izrekao sam s najveim sarkazmom - ne ele ozbiljan razgovor, mi
emo sada otii.
Miloevi je za trenutak utio, moda da procijeni nije li ovo blef. Moda je osjetio da nije. Dok

smo mi razgovarali, avioni NATO-a bombardovali su teritoriju bosanskih Srba. Bio je ovo trenutak
kulminacije nae moi, i nisam blefirao o odlasku, iako smo bili svjesni injenice da moemo izgubiti
na najbolji pregovaraki ip, bombardovanje, za dva ili tri dana.
Miloevi se otro obratio na srpskom svojim kolegama i oni su poeli da raspravljaju.
Pokazujui mojim kolegama da me slijede, otiao sam na drugi kraj terase, gdje smo ekali sluajui
zvuke sve ee diskusije pod svjetiljkama.
Bila je zavrena za nekoliko minuta. Miloevi je doao do nas, zamolio nas da mu se opet
pridruimo i rekao da su bosanski Srbi spremni pregovarati na osnovu naeg nacrta.
Na nacrt poinjao je sa obavezivanjem bosanskih Srba da obustave sve ofanzivne operacije u
podruju Sarajeva i da u roku sedmice uklone svo teko oruje iz istog podruja. Takoe su morali
otvoriti dva kopnena puta iz Sarajeva, put prema Kiseljaku, za nesmetan prolaz humanitarne pomoi.
Sarajevski aerodrom se morao otvoriti u roku od dvadeset etiri sata. Zauzvrat, NATO bi prestao sa
bombardovanjem za sedamdeset dva sata, ali bi nastavio ako ne bude udovoljeno zahtjevu.
Veinu pregovaranja prepustio sam mojim kolegama, interveniui samo kada je bilo potrebno
skrenuti iz orsokaka. Nisam elio umanjiti moju ulogu provodei suvie vremena sa Karadiem i
Mladiem i potpuno sam vjerovao kolegama. Pozvao sam Christophera i Tarnoffa da opiem
jedinstvenu scenu koja se odvijala u vili i odetao s Miloeviem, razgovarajui o sljedeim
koracima u mirovnom procesu. Jelo je bila postavljeno na stolu na terasi i Miloevi me je pozvao
da veeram s njim i s Mladiem. Sjeo sam nakratko, ali sam otiao ne okusivi zalogaja, i vratio se
tek kada je Mladi otiao. Komentariui ovo kasnije, Miloevi je rekao da sam uvrijedio Mladia
to se nisam s njim rukovao ili jeo, i da ovo nee olakati pregovore. Ako je to tano, neka bude
tako, odgovorio sam i ponovio raniju temu naih sastanaka: Od vas oekujemo da ovaj proces
uspije.
Bosanski Srbi prepirali su se skoro oko svake rijei, ali negdje iza ponoi imali smo ono to
smo eljeli: poslije etiri godine bie podignuta opsada Sarajeva. Jo je trebalo razrijeiti jedno
proceduralno pitanje. Srbi su insistirali da ja potpiem ili budem svjedok dokumenta. Odbio sam, uz
objanjenje da nemamo formalno ovlatenje da postignemo bilo kakav sporazum u vezi aktivnosti
NATO-a ili UN. eljeli smo dokument samo sa srpskim potpisima - a Miloevia i Milutinovia kao
svjedoke. Bila je ovo neka diplomatska inovacija - dokument koji smo mi napravili ali koji e
potpisati samo Srbi kao jednostranu obavezu. Niko od nas nije bio svjestan diplomatskog presedana,
ali se savreno uklapao u nae potrebe. Nakon to je potpisan, zajedno sa svjedocima, objasnio sam
da emo ga uruiti Janvieru s preporukom da NATO i UN suspenduju bombardovanje. Bosanski
Srbi su estoko protestovali, ali nisu imali izbora i poslije jo jedne duge diskusije sloili su se za
formu koju smo predloili.
U 2.15 ujutro, 14. septembra, poslije vie od deset sati pregovora, Srbi su potpisali dokument
koji smo mi sroili. Gledali smo dokjedan po jedan stavljaju svoje potpise na papir - prvo Karadi,
koji je potpisao bez oklijevanja; zatim potpredsednik Republike Srpske Nikola Koljevi, a iza
njega Krajinik. Mladi je potpisao posljednji. On je ve ranije prestao sa ueem u pregovorima i
sada se svalio na kau na drugoj strani prostorije, daleko od svojih kolega. Jedan od Miloevievih
saradnika odnio mu je sporazum. Posegnuo je za perom, navrljao svoje ime i ne pogledavi, i
ponovo se svalio na kau. Izgledao je potpuno skren.
Napokon su Miloevi i njegov ministar spoljnjih poslova potpisali dokument kao svjedoci.

Ustali smo da krenemo, odnosei dragocjeni original. Ako se odri, duga opsada Sarajeva e se
okonati. Karadi mi je priao i zgrabio mi ruku. Spremni smo za mir, rekao je na engleskom.
Zato ste nas bombardovali?
Mislim da znate, odgovorio sam.
Poinjao sam shvatati paljanske Srbe: tvrdoglavi, skloni praznim teatralnim izjavama, ali na
kraju, nasilnici kada blefiraju. Greka Zapada tokom prethodne etiri godine bila je to su Srbe
tretirali kao razumne ljude s kojima se moe razgovarati, pregovarati, napraviti kompromis i
dogovoriti. U stvari, oni su potovali samo silu ili nedvosmislenu i vjerovatnu prijetnju da e biti
upotrijebljena.

- GLAVA 11 Zapadna ofanziva

(14-20. septembar)
Ovo je zbogom civilizovanom pokliku salona, Profesorovoj osjetljivsti prema gdje i zato,
Drutvenom nastupu diplomate u fraku,
Sada su stvari rijeene gasom i bombama.
W. H. AUDEN, Danse Macabre

VJEROVALI SMO DA SMO NAPRAVILI NAJBOLJI mogui dogovor u Beogradu, iako se j

pitam ta se moglo postii da smo jo dvije sedmice nastavili s bombardovanjem. Meutim, bilo je
nekih drugih razmiljanja u Washingtonu, gdje je reakcija bila zapanjujua. Lebdei zbog
oduevljenih izraza podrke tokom duge noi telefonskih razgovora s Washingtonom, iz Beograda
smo krenuli u Zagreb im je svanulo, 14. septembra, da bismo srpski sporazum uruili generalu
Janvieru. U komandi Ujedinjenih nacija duu su dali za proceduru, a mi nismo imali formalno
ovlatenje da u njihovo ime vodimo pregovore. Da bismo umanjili osjeaj povrijeenog ponosa UN,
rekli smo Janvieru da jednostavno prenosimo jednostranu obavezu bosanskih Srba u vezi Sarajeva,
zajedno sa preporukom da UN suspenduju bombardovanje. Ali smo ga zamolili da saeka dok ne
razgovaramo sa Izetbegoviem, s kojim smo se planirali sastati tog poslijepodneva u Mostaru.
Janvier, iji su pregovori s Mladiem doivjeli propast, o emu se uveliko pisalo, izgledao je
zgranut zbog naeg uspjeha. Ali se brzo oporavio, zahvalio nam se i rekao da e zatraiti pauzu u
bombardovanju od dvanaest sati i saekati ishod naih razgovora sa Izetbegoviem. U vojnoj
terminologiji pauza se razlikuje od suspenzije - to je kratak period kada avioni ne lete, iako su
operativna nareenja za bombardovanje jo na snazi.
Iz taba UN, projurili smo kroz grad da bismo o ovome upoznali Tumana, koji nije pokazao
zanimanje za sporazum o Sarajevu. Bio je potpuno zaokupljen vojnom ofanzivom u zapadnoj Bosni.
Armija bosanskih Srba bila je u pometnji, a bilo je izvjetaja da su neki srpski vojnici pucali na
svoje oficire. Najmanje stotinu hiljada srpskih izbjeglica slijevalo se prema Banja Luci ili dalje ka
istoku, u bijegu pred napredovanjem Federacije.
Ljutnja u Mostaru. Naoruavi se za teak susret sa Izetbegoviem, odletjeli smo u Split i tri
sata se vozili kroz planine do srednjevjekovnog grada Mostara da se sastanemo sa Izetbegoviem.
Znali smo da e Bosanci biti nezadovoljni; s njihovog stanovita, prestanak bombardovanja poslije
samo nekoliko sedmica, da bi se okonala etverogodinja opsada, nije bila dobra cijena.
Jedna od najjasnijih uspomena na moje prvo putovanje u Jugoslaviju 1960. bio je predivni most
iz esnaestog vijeka koji je povezivao dva dijela Mostara. Bio je to, moda, najpoznatiji simbol
multietnike harmonije u Jugoslaviji. Kada sam posljednji put, 1992, vidio visoke lukove mosta,
mrvio se pod neprestanim hrvatskim granatiranjem, patetino zatien automobilskim gumama koje su
na konopcima visile s njegovih bokova. Dvije godine kasnije, septembra 1994, kada sam posjetio
Mostar sa generalom Charlesom Boydom, zamjenikom glavnokomandujueg amerikih snaga u

Evropi, mosta nije bilo a zamijenjen je uskim lelujavim metalnim pjeakim mostom metrima iznad
rijeke Neretve, koji smo Boyd i ja oprezno preli, preskaui zjapee rupe u podu.
Kada je na pregovaraki tim stigao tog poslijepodneva, 14. septembra, borbe izmeu Hrvata i
Muslimana u Mostaru bile su utihnule prije vie od godinu dana, kao rezultat intenzivnih napora
Warrena Christophera i amerikog pregovaraa Charlesa Redmana. Njihova tvorevina, Federacija, je
postojala - ali samo na papiru. Kako je to Silajdi rekao, Federacija je bila kua sa samo jednim
krovom, krovom punim rupa. tete iz hrvatsko-muslimanskog rata bile su jo opipljive u Mostaru,
gdje je multietniki grad postao kazan mrnje.
Dok su hrvatske i bosanske snage napredovale protiv Srba u zapadnoj Bosni, daleko prema jugu,
u Mostaru, trebalo je da bude znaajnog poboljanja situacije. Ali nije bilo. Samo ruevine i napetost
vladali su du linije koja je dijelila Mostar. Neprijateljstvo je bilo oito iz pogleda i gestova ljudi.
Hrvatski dio grada drali su organizovani gangsteri. U oba dijela grada patrolirali su teko naoruani
ljudi u policijskim i paravojnim uniformama. Kada smo 1994. obilazili liniju sukoba, Boyd i ja
smo prolazili izmeu naoruanih Hrvata i Muslimana, koje je dijelio samo koji metar, koji su pili i
razgovarali jedni s drugim, alili se pa ak i kartali - ali sa sputenim okidaima na oruju. Bila je to
jedna od najtunijih i najnapetijih etnji u mom ivotu.
Sada, godinu kasnije, malo se toga promijenilo. Dok je na blindirani konvoj krivudao ulicama,
oko razvaljenih vozila i barikada, da bi stigao do muslimanskog dijela, gdje e se odrati na
sastanak, ponovo sam bio zaprepaten besmislom rata.
Sastanak sa Izetbegoviem bio je ak gori nego to smo oekivali. Ranije tog dana Christopher
je nazvao Izetbegovia, traei da podri sporazum, ali je bosanski predsjednik odgovorio sekretaru
da ne eli donijeti odluku dok nas ne vidi u Mostaru. Nije pokazivao zahvalnost to je okonana duga
opsada njegovog glavnog grada. Radije bi pustio da narod u Sarajevu jo due ivi pod srpskim
topovima ako bi to znailo da e NATO nastaviti s bombardovanjem.
Haris Silajdi je pokazao jo vei bijes. Prvi put sam vidio da je inae uljudni premijer sklon
da plane, to e se i deavati, ponekad pogubno, u napetim momentima tokom pregovora. Nazivajui
obustavu vatre totalno neprihvatljivom, Silajdi je zatraio da se bombardovanje nastavi. Dok je
Silajdi nastavio da estoko protestvuje, Izetbegovi mi je dao znak da s njim izaem iz prostorije.
Kada smo ostali sami, rekao mije da razumije zato su Sjedinjene Drave zauzele ovaj stav i da e
nas nerado podrati. Ali, rekao je, jo ne moe javno podrati suspenziju bombardovanja. (Ispred
mjesta naeg sastanka bio je okupljen veliki broj novinara.) Prvo, morae se vratiti u Sarajevo i,
kako je to rekao, suoiti s mojim narodom. Morae im pokazati da nas je prisilio da iznaemo
neto bolje nego to je sadanji sporazum. Drugim rijeima, elio je da se vratimo u Beograd i
uvrstimo sporazum.
Rekao sam da saosjeam s njegovom dilemom. U povjerenju sam mu kazao da e se
bombardovanje svakako za koji dan okonati i da je njegov izbor, ba kao i moj, ogranien. Vratili
smo se na sastanak, gdje je Silajdi traio nekoliko izmjena u sporazumu. Sloio sam se da o svim
izmjenama pregovaram s Miloeviem im se vratim u Beograd, poslije sastanka Kontakt grupe
predviene za sljedei dan u Genevi. Rastali smo se usred metea, u blatnjavoj aleji, okrueni
novinarima koji su koristili duge boom mikrofone kako bi uspjeli uhvatiti nae komentare na
rastanku. Drei se svog obeanja, Bosanci su bili suzdrani u svojim javnim komentarima, ali nisu
otili toliko daleko da bi i napali sporazum.

Geneva. Sljedeeg jutra, zamolio sam Boba Owena i Chrisa Hilla da se sa Silajdiem odvezu u
Sarajevo, da bi ga ubijedili i poeli razgovor o poslijeratnom ustrojstvu. Za obojicu Amerikanaca
ovo je bilo njihovo prvo putovanje preko planine Igman i kada su stigli do mjesta nesree, za trenutak
su izali da bi odali poast svojim palim drugovima i, kako mi je Hill kasnije kazao, pogledali to od
Boga zaboravljeno i beznaajno mjesto.
Mi ostali odletjeli smo u Genevu na drugu rundu rituala Kontakt grupe. Sa tako intenzivnim
tempom pregovaranja, elio sam odgoditi sastanak, ali smo bili vezanih ruku jer smo pristali da Rusi
budu domaini umjesto sastanka u
Moskvi. Sastanak je bio opiran i zbrkan, ali je postigao dosta publiciteta, to je jedino i bilo
vano za Ruse. Sastankom je predsjedavao Igor Ivanov, ruski zamjenik ministra spoljnjih poslova.
Inae prijatan, Ivanov bi povremeno planuo, ali bi se brzo pribrao. Nije dobro razumio engleski kao
to je mislio, a rijetko je koristio prevodioca. Ovo je dovelo do nekih nesporazuma, ali je njemaki
predstavnik u Kontakt grupi Wolfgang Ishinger pomogao da se izglade.
Sve etiri zemlje vrile su pritisak na nas da sazovemo meunarodnu mirovnu konferenciju.
Odgovorio sam da su razlike meu stranama jo uvijek velike, ali da emo i do toga doi. Predloio
sam, zato, da pozovemo trojicu ministara spoljnjih poslova na drugi sastanak, slian ovom u Genevi,
koji bi se odrao u vrijeme sjednice Generalne skuptine Ujedinjenih nacija, u New Yorku, pred kraj
septembra. Bio nam je potreban sporazum o stvaranju centralnih vladinih institucija - vezivno tkivo
izmeu Srba i Federacije - koje nam je izmaklo u Genevi. Ako bismo to postigli, mogli bismo poeti
s planiranjem velike - kompletne mirovne konferencije sa trojicom predsjednika.
Beograd. Odletjeli smo u Beograd 16. septembra poslijepodne, da ubijedimo Miloevia da
prihvati izmjene u sporazumu o obustavi vatre. Bombardovanje je bilo suspendovano od 10.00 sati
ujutro 14. septembra, ali smo Miloeviu dali na znanje da se moe i nastaviti. Na na zahtjev,
predsjednik Clinton je dao snano i jednostavno saoptenje da bi podvukao ovu prijetnju: Dopustite
da naglasim da e zrani udari biti nastavljeni ako se bosanski Srbi ne budu drali svojih obeanja.
Miloevi je pozvao generala Momila Periia, efa Generaltaba Jugoslovenske armije, da se
pridrui sastanku. Perii je bio mrzovoljan ovjek koji je puio cigaretu za cigaretom i izgledao kao
preivjeli ostatak iz hladnog rata. Miloevi je objasnio da je Mladi u bolnici zbog operacije
bubrenog kamenca. U sebi sam se nadao da se radi o onoj vrsti medicinskog problema koji kineski i
sovjetski lideri ponekad otkrivaju kod svojih politikih protivnika, kamencu od koga nema
ozdravljenja. Kao da mi ita misli, Miloevi je ponudio da posjetimo Mladia u bolnici, da bi
51

dokazao da je uistinu bolestan. Odbio sam.

Miloeviu i Periiu smo predoili uslove za nastavak prekida bombardovanja: prvo, eljeli
smo da francuske snage za brzu reakciju zatite puteve prema Sarajevu; drugo, humanitarna roba e
od sada znaiti svu civilnu robu, ukljuujui cement, staklo, cipele i radio aparate to su Srbi ranije
onemoguavali da doe do bosanskog glavnog grada; tree, bilo nam je potrebno uvjeravanje da e
biti ispravljena greka u nacrtu, napravljena tokom duge septembarske noi izmeu 12. i 13, u vezi
obima artiljerije koja se mora ukloniti. Ova pogreka, rezultat umora jednog lana nae grupe za
vojnu podrku, ve je objavljena irom svijeta kao veliki ustupak amerikih pregovaraa. Na kraju,
Srbima smo rekli da e od sada Sjedinjene Drave i NATO, a ne UN, odluivati da li se potuje
obeanje.

Tokom cijele ove duge diskusije, jurio sam izmeu zadimljene trpezarije u vili i amerikog
vojnog poljskog telefona na terasi, preko kojeg smo otvorili stalnu liniju sa Sarajevom i generalom
52

Rupertom Smithom, britanskim zapovjednikom svih snaga UN u Bosni. Miloevi i Perii bunili su
se oko nekih naih zahtjeva, ali su se konano sloili sa svim. Ipak, ostalo je isto pitanje koje je
podrivalo toliko mnogo ranijih obustava vatre: osigurati da nareenja dogovorena na jednom nivou
budu izvedena na drugom. Srbi su postali strunjaci u uvjeravanju da ne mogu kontrolisati svoje
komandante na terenu.
Da bismo ovo sprijeili, zatraili smo ime srpskog komandanta u podruju Sarajeva s kojim e
general Rupert Smith pregovarati ve sljedeeg jutra u Sarajevu. Perii je ponudio ime generala
Dragomira Miloevia (nije u rodbinskoj vezi sa srbijanskim predsjednikom) koji e se, kako je
obeao, sljedeeg jutra pojaviti na razgovorima u Sarajevu. Iz Sarajeva, preko slabe telefonske veze,
Smith mi je hladno poruio da sumnja da e ikad vidjeti srpskog generala.
Smith i ja smo te noi vie od sat razgovarali preko starinskog poljskog telefona, a Wes Clark ga
je preuzimao kad god bih se ja morao vratiti u vilu. Zastarjeli vojni telefonski sistem - nije bilo
direktnih telefonskih linija izmeu Beograda i Sarajeva - bio je teak za koritenje i nekoliko puta se
toliko ugrijao da smo morali u tiini ekati dok se rashladi. Iz Sarajeva, general Smith se nestrpljivo
raspitivao o naim pregovorima. Shvatao sam zato moda nema povjerenja u srpska obeanja - kao
ni mi - ali je izgledalo da Smith, kao i Janvier, sporo shvata da ova nova situacija nudi jedinstvenu
priliku za prekid opsade Sarajeva.
Skoro sedam sati bili smo s Miloeviem. Dok su Owen i Hill ekali da zavrim razgovor s
generalom Smithom, pokuali su s Miloeviem razgovarati o ustavnim pitanjima. Bez obzira koliko
se utivi ali uporni Owen trudio, Miloevi je izbjegavao tu temu. Konano, Milutinovi me je
povukao u ugao trpezarije. Sluajte, rekao mi je, recite vaim kolegama da moj predsednik nee o
tim pitanjima raspravljati pred generalom Periiem. Suzdrite se i on e o tome kasnije razgovarati.
Tako duboko nepovjerenje meu bliskim sunarodnicima bilo je na Balkanu uobiajeno koliko i
ljivovica.
Kada je te veeri Miloevi prihvatio sve nae zahtjeve, bombardovanje NATO- a je bilo
stvarno obustavljeno. Iako je moglo poeti ponovo ako Srbi budu prkosili sporazumu, prijetnja
ponovnog napada drala je Srbe na uzici. Prvi dokaz za ovo dobili smo ve sljedeeg dana: na
iznenaenje generala Smitha, general Miloevi pojavio se na vrijeme a uskoro nakon toga poelo je
povlaenje srpskog tekog oruja iz podruja Sarajeva.
Sljedeeg dana, da bismo dramatizovali kraj opsade Sarajeva, uinili smo neto to se nije
pokuavalo u vrijeme rata: posjetili smo sva tri glavna balkanska grada i sastali se sa svom trojicom
predsjednika, za jedan jedini dan. Ovo je bilo vie od akrobatije; ulazili smo u novu fazu pregovora u
kojoj je bilo bitno da se za jedan jedini dan mogu posjetiti sva tri grada. Naa prva stanica u nedjelju
ujutro bio je Zagreb, gdje je tema bila zamah ofanzive Federacije - iako, naravno, Federacija nikad
nije bila spomenuta; to se tie Hrvata, ovo je bila njihova operacija. Pala su dva vanija grada:
Bosanski Petrovac i Jajce. Komunikaciona veza bosanskih Srba na zapadu ostala je van upotrebe,
iako su se Srbi upinjali da je poprave.
Kako su mnogi putevi prema srpskim uporitima stajali otvoreni pred njegovim snagama,
Tuman je morao odluiti: da li nastaviti ofanzivu i, ako nastavi, dokle da ide? Njegova vlada
dobijala je mijeane signale iz Sjedinjenih Drava i on je bio zbunjen.

Bila je razumljiva Tumanova zbunjenost oko amerikog stava. Dva dana prije mog povratka u
Zagreb, Galbraith je ministru obrane uku predao formalnu poruku - demar, u argonu State
Departmenta - traei od Hrvata da zaustave vojni pohod. Galbraith, koji se nije slagao s demarom,
zatraio je njegovu reviziju, ali je Washington odbacio njegovu molbu i on ga je nevoljko uruio.
Skoro u isto vrijeme, na odvojenim sastancima sa hrvatskim ministrom spoljnjih poslova Matom
Graniem u Washingtonu, 12. septembra, Lake i Christopher preporuili su da se napredovanje
zaustavi im se stabilizuju linije konfrontacije.
Ja se nisam sloio, kako je Komblum rekao Washingtonu. Jednostavno reeno, poslije etiri
godine srpske agresije, snage Federacije su konano zadobijale teritoriju izgubljenu na poetku rata.
Kako je ovo bilo pitanje jednostavne pravde i visoke strategije, mi se nismo trebali protiviti ofanzivi
osim ako ne naie na nevolju ili predaleko ode.
Kao mnoga pitanja, politika rasprava poela je sa udrobljenom obavjetajnom procjenom.
Skoro svakog jutra dnevni izvjetaj obavjetajne slube donosio je vrhunskim zvaninicima u
Washingtonu nova upozorenja o opasnostima koje donosi ofanziva. Strunjaci su proricali da su sa
uspjenijom hrvatsko-muslimanskom ofanzivom, vee anse da e regulama Jugoslovenska armija
ponovo ui u rat. Takva miljenja nisu se bazirala na tajnim obavjetenjima o jugoslovenskim
planovima nego na dugom vjerovanju u obavjetajnoj slubi o vojnoj premoi Srba i njihovoj
kohezivnosti.
Sredinom septembra, provodei vie vremena sa srbijanskim rukovodstvom nego i jedan drugi
Amerikanac, doli smo do drukijeg miljenja. Zakljuili smo da je Miloevi praktino otpisao
bosanske Srbe - kao to je otpisao i Srbe u Krajini - i da nee vojno intervenisati da bi ih spasio. Po
naem miljenju, bio je samo jedan poriv koji bi jugoslovenske trupe mogao vratiti u Bosnu:
zatvaranje uskog, pet kilometara dugog koridora u Brkom, akcija koja bi fiziki otcijepila veinu
bosanskih Srba od Srbije.
elja Washingtona da zaustavi ofanzivu postala je javna ba kada smo se privatno sastali sa
Tumanom. U tekstu na prvoj strani The New York Timesa upuenom iz Beograda - tekst koji su, zbog
znaaja, citirali zvaninici Washingtona - Chris Hedges je napisao:
Ujedinjene nacije i ameriki zvaninici rekli su da se plae da bi napad mogao uvui Srbiju
direktno u rat...Sva svjetla su crvena, neopozivo crvena, rekao je zvaninik (iz Washingtona).
Postoji rizik da sve bukne. Poruka iz Washingtona, rekao je ovaj zvaninik, bila je naputajte dok
jo napredujete.
Sljedeeg dana, sekretar za tampu u Bijeloj kui Mike McCurry, objavio je istu poruku. Borbe
se vode u zapadnoj Bosni, rekao je. elimo da obustave borbe i obrate panju na razgovore koje
ambasador Holbrooke vodi. Vie bih volio drukiju poruku iz Bijele kue, ali McCurry, iskusan
sekretar za tampu, ne bi izrekao ove opaske da nije bilo miga iz VNS.
lako je Washington elio da se ofanziva zaustavi, mi nikad nismo imali jasne upute, samo
nagovjetaj naih visokih kolega koji su nam ostavili tano odmjerene signale. Ponovo se prisjetivi
kako su Harriman i Vance bili preinstruirani u vrijeme naih pregovora sa Sjeverovijetnamcima
1968, bio sam zahvalan to nam Washington daje takvu fleksibilnost i podrku. Kasnije, Tom Donilon
mije rekao da za zatitu nae fleksibilnosti najvie treba zahvaliti Warrenu Christopheru, koji je,
uprkos svojim stavovima, zagovarao da Washington treba podrati svoje pregovarae.
Galbraith i ja vidjeli smo Tumana 14. septembra. Tuman je elio razjanjenje amerike

pozicije. Otvoreno je pitao za moj lini stav. Ja sam iskazao moju optu podrku za ofanzivu, ali sam
detalje odloio za drugi sastanak kako bih mogao porazgovarati sa mojim kolegama i Washingtonom.
Sedamnaestog septembra Galbraith i ja smo se ponovo sastali s Tumanom. U isto vrijeme,
prema ranijem dogovoru, Clark, Hill, Kerrick i Pardew sastali su se sa ukom. Peter i ja sjedili smo
jedan pored drugog na kienoj sofi, izvezenoj zlatnim nitima, dok je Tuman sjeo s moje desne strane
u fotelju Louis XV.
Rekao sam Tumanu da ofanziva ima veliku vrijednost za pregovore. Bie lake za stolom
zadrati ono to je zadobijeno na bojnom polju, nego natjerati Srbe da se odreknu teritorije koju su
nekoliko godina kontrolisali. Ubjeivao sam Tumana da uzme Sanski Most, Prijedor i Bosanski
Novi - sve vane gradove koji su postali svjetski poznati simboli etnikog ienja. Ako budu zauzeti
prije nego to otvorimo pregovore o teritoriji, ostae pod kontrolom Federacije - inae, bilo bi teko
ponovo ih dobiti u pregovorima.
Rekao sam da je Banja Luka neto drugo. Dok smo razgovarali, izgledalo je da put prema ovom
najveem bosanskosrpskom gradu lei otvoren hrvatskoj ofanzivi, iako uopte nije bilo izvjesno da li
se grad moe uzeti. Znali smo da ga uak eli to prije uzeti. S druge strane, rekao sam Tumanu da
je grad neosporno unutar srpskog dijela Bosne. ak i ako bude zauzet, Federacija e ga morati vratiti
Srbima u svim mirovnim pregovorima. Napokon, zauzimanje Banja Luke bi proizvelo preko dvije
stotine hiljada dodatnih izbjeglica. Nisam mislio da bi Sjedinjene Drave podstakle akciju koja e
donijeti jo vie izbjeglica. Zakljuio sam moje objanjenje sa otvorenom izjavom: Gospodine
predsjednie, traim od vas da odete to dalje moete, ali ne uzimajte Banja Luku.
Kako smo podsticali vojnu akciju u tri specifina podruja a protivili se akciji u Banja Luci, bio
sam, naravno, svjestan da moemo biti optueni da primjenjujemo dvostruki arin. Ali ta tri grada
bila su manja i manje optereena emotivnim i istorijskim bremenom a mogla bi se zadrati u
pregovorima. A broj izbjeglica koji bi se stvorio optereivao mi je mozak.
Iako smo podsticali ofanzivu, Galbraith i ja smo izrazili veliku zabrinutost zbog velikog broja
izbjeglica koje su ve raseljene. Tumanu smo rekli da nema razloga za brutalno ponaanje prema
Srbima, koje je pratilo veinu hrvatskih vojnih uspjeha. Maltretiranje srpskih civila, od kojih je
veina u tom podruju ivjela generacijama, nije bilo u redu. Koristei provokativnu frazu koja se
obino odnosila samo na Srbe, rekao sam Tumanu da se sadanje hrvatsko ponaanje moe sagledati
kao blai oblik etnikog ienja. Tuman je estoko reagovao, ali nije sasvim porekao; ako je naa
informacija bila tana, rekao je, odmah e na to staviti taku, o vanom pitanju da li uzeti ili ne uzeti
Banja Luku, Tuman je bio neodreen, iako je dao neobian i neugodan prijedlog - da Banja Luku
trampimo za Tuzlu, grad s najvie Muslimana u Bosni. Galbraith se nagnuo prema meni i apnuo:
Ovo je jedna od njegovih opsesija. Niko drugi se s tim ne slae. Odgovorio sam mu da to ne dolazi
u obzir, i to vie nikad nije spomenuto - ali je za trenutak obasjalo njegovo srce.
Tumanov prijedlog odraavao je njegovu duboku mrnju prema Muslimanima i njegov san da
sve Hrvate ujedini u jednu dravu, pod jednu zastavu - pod njegovim vodstvom. Znao je da ne moe
prekrajati meunarodne granice dok se rat nastavlja, ali je iskuavao ideju o razmjeni znatnog dijela
zemlje, to bi prekrojilo cijeli region. Prema ovoj shemi, Zagreb bi de facto dobio kontrolu nad
velikim dijelom zapadne Bosne, koja je fiziki i ekonomski blia Zagrebu nego Sarajevu, dok bi Srbi
kontrolisali veliki dio istone Bosne, ostavljajui Muslimane sa zatvorenom mini dravom oko
Sarajeva. Ovo smo nazvali scenarijem Stalin-Hitler, sjeajui se podjele Poljske avgusta 1939.

Vie puta smo molili Tumana da porekne govorkanja o takvom dogovoru - jedna verzija koja je
dobila veliki publicitet nakon to je o njoj neformalno razgovarao za veerom, u Londonu, maja
1995.
Ponovo su narastale tenzije izmeu Hrvata i Muslimana. Tog istog dana primili smo alarmantne
vijesti: nakon preuzimanja Bosanskog Petrovca dvije strane su se okrenule jedna protiv druge i
muslimanski vojnici su ubili trojicu Hrvata. Neto se moralo odmah uiniti.
Pitao sam Tumana da li bi pristao da se sastane sa Izetbegoviem pod amerikim okriljem kako
bi se iskovala nova pozicija. airbey je ve ranije predloio da sazovemo takav sastanak, ali ideja
da ameriki pomonik dravnog sekretara okupi dva efa drave, koji su se ve dobro poznavali i
redovno sretali, izgledala je i drska i neobina. Alarmantni incident u Bosanskom Petrovcu to je
promijenio: eksplozivna situacija mogla je ponititi sve ono to je ofanziva Federacije zadobila.
Zapadna ofanziva, avgust-septembar 1995.

Povratak u Sarajevo. Na ovaj dan sastanka tri zemlje, eljeli smo naim malim avionom otii u

Sarajevo kako bismo pokazali nae povjerenje u obustavu vatre. Ali ameriko vojno
vazduhoplovstvo osjealo je da je to suvie opasno pa smo iz Zagreba odletjeli u ameriku
vazduhoplovnu bazu u Avianu, Italija, i prebacili se u vojni teretni avion C-130. Za ovaj let, vojno
vazduhoplovstvo nije preuzimalo rizik: kapetan posade, pukovnik iz Njemake, dao nam je zatitne
prsluke i kacige dok smo prelijetali obalu a pilot je ispustio dim da bi zavarao neprijateljski radar
dok smo se sputali u dolinu Sarajeva. Sjedio sam u kabini sa pilotima, pogledom traei mjesto na
Igmanu gdje je APC sletio s puta i ubrzo zapazio jedva zamjetljiv vertikalni usjek sravnjenog drvea
kako se sputa s puta. Za trenutak smo utke zurili u tu taku prije nego to smo se odbili o pistu.
Ne mogu opisati moje osjeaje kada smo se vratili na isto mjesto s kojeg smo uzletjeli s tijelima
nae trojice kolega tano etiri sedmice ranije. Ovog puta sunce se pojavilo, kao to se pojavio i
veliki kontingent novinara, iza konopca. Rekao sam nekoliko rijei i brzo krenuo dalje. Na putu u
grad u blindiranim kolima, pored prevrnutih autobusa i razruenih zgrada, vidjeli smo pjeake prvi
put nekon vie mjeseci. Nekoliko ljudi mahalo je vozilima Amerike ambasade. U vrijeme kada smo
stigli do zgrade predsjednitva, preko puta se okupilo nekoliko stotina ljudi. Dok smo izlazili iz naih
kola, oni su aplaudirali a neki su mahali amerikim zastavicama. Opsada Sarajeva bila je zavrena.
U zgradi nije bilo klicanja. Izetbegovi je bio kiseo, a Silajdi vidno neraspoloen. Kada sam
pokuao razgovarati o izgradnji Sarajeva, ignorisali su me. Nisu vjerovali da e bosanski Srbi uistinu
povui svoje teko oruje: jer, nisu to uinili ni ranije. Nisam bio zadovoljan s ovim odgovorom.
Usmjereni ste samo na malu sliku, rekao sam Izetbegoviu. Ako Srbi prekre sporazum, ponovo
emo bombardovati. Ali ako se povinuju, morate biti spremni krenuti prema miru i rekonstrukciji.
Situacija se suvie brzo promijenila za ove odvane ali izolovane ljude da bi prepoznali koliki
je napredak uinjen. Dalji pritisak samo bi doveo do novih problema. Odbacio sam ostatak dnevnog
reda i mi smo se zlovoljno razili. Dok smo izlazili, airbey mije rekao da previe vremena
provodim sa Srbima - to je standardni muslimanski refren.
Naa delegacija otila je kod generala Ruperta Smitha kako bi ga ohrabrila da zauzme vrst stav
prema bosanskim Srbima. Imali smo ansu da ih razbijemo u podruju Sarajeva ako Smith
beskompromisno pristupi implementaciji sporazuma postignutog dva dana ranije. Ovo je trenutak da
izazovemo Srbe, rekao sam. Konano imamo pismeni dogovor i mehanizam s kojim se moemo
vratiti Miloeviu i prisliti ga na poputanje. Nad glavom im moemo drati prijetnju o ponovnom
bombardovanju. Smit je bio poznat kao agresivniji od Janviera, ali je oklijevao. Nije elio biti
odgovoran za ono to je osjeao izuzetno otrom prisilom.
Moramo raditi po svome, rekao je Smith ukoeno. Moda vi to ne razumijete. Otiao je do
mape i poeo nadugako objanjavati situaciju na bojitu. Jo uvijek se plaio odmazde. I, naravno,
imamo uobiajene probleme sa prenoenjem naih instrukcija svim trupama, rekao je. Ovim je
ukazao da razne nacije koje su pod njegovom komandom reaguju nepredvidljivo na instrukcije. Oni
su navikli da stvari obavljaju na odreen nain, rekao je suho. A evo ta je htio rei: neke trupe UN
ne slijede moja nareenja.
Kada smo odlazili, Smith me je povukao u stranu, odjednom prijateljski raspoloen. Da budem
jasan, rekao je tako tiho da ga niko drugi nije mogao uti. Ja ne mogu kontrolisati francuskog
53

zapovjednika Sektora Sarajevo. On instrukcije dobija direktno od Janviera, a vi znate ta to znai.

Vratili smo se u Beograd, opet preko Italije. Ako iko rauna, primijetio je Chris Hill, tokom
dana bili smo u etiri razliite zemlje (u Italiji i Srbiji dva puta). Pred nama su jo bila tri sata

razgovora sa Miloeviem, i jo jedna teka veera. inilo se da Miloevi nije zabrinut optom
vojnom situacijom. Kada su mu Pardew i Clark rekli da su razbijene snage bosanskih Srba na zapadu,
nije o tome diskutovao. Umjesto toga, opet je traio da sazovemo meunarodnu mirovnu konferenciju
u Sjedinjenim Dravama, i to to prije.
Miloevi se ponosio svojim znanjem o Americi, a posebno se divio vratolomnom motociklisti
Evelu Knievelu. Mislei na jednu od najpoznatijih (i najneuspjenijih) Knievelovih vratolomija,
rekao sam: Ne moete u dva skoka preskoiti Grand Canyon. Suvie je rano za konferenciju. Ambis
izmeu strana je jo previe velik da biste se sastali. Miloevi je slegnuo ramenima; on e se i
dalje truditi.

Kua samo s jednim krovom. Sljedeeg jutra, 19. septembra, sazvali smo sastanak TumanIzetbegovi u Zagrebu. U dva dana otkako smo dogovorili sastanak, njegova hitnost se poveala zbog
neoekivanog vojnog pogoranja za Hrvate. Regularne jedinice Hrvatske vojske naile su na estok
srpski otpor i visok vodostaj u pokuaju da preu rijeku Unu na hrvatsko-bosanskoj granici. Prvi put
od poetka ofanzive, hrvatski gubici bili su znatni, oko dvadeset pet poginulih i jo pedeset u stupici
na suprotnoj obali. Danski bataljon u UNPROFOR-u, zateen usred borbe, imao je dvojicu poginulih
i osam ranjenih. Bijesan to je Hrvatska vojska povrijedila meunarodnu granicu, general Rupert
Smith me je pozvao da mi kae da razmilja o zahtjevu za zrane udare protiv Hrvata - vie je to bio
dokaz njegovog razumljivog bijesa nego stvarna moguost.
Prvi ozbiljan vojni poraz vidljivo je promijenio hrvatsko raspoloenje. Agresivnost od prije dva
dana zamijenilo je opreznije stanovite. Uz to, vojska bosanskih Srba je poela stabilizovati svoje
linije, ohrabrena Mladievim povratkom na front iz njegovog bolesnikog kreveta u Beogradu.
Obavjetajni izvori javljali su da Mladi istono od Banja Luke preorava sa tekom artiljerijom bilo je to oruje prerasporeeno nakon to je, u skladu s naim sporazumom, povueno iz podruja
Sarajeva. Banja Luka, prenapuena izbjeglicama, jo je bila u blizini hrvatskih linija fronta, ali sada
ve manje otvorena brzom udaru. Federacija bi se za nju morala boriti, to je znailo veliku
artiljerijsku bitku; samo su Hrvati koji su tokom cijelog rata sprjeavali da Muslimani dobiju teku
artiljeriju imali duge cijevi. Tako je skoro sva odluka o Banja Luci zavisila od Tumana.
Sastanak od 19. septembra izmeu dvojice predsjednika, koji se odravao u velikoj
konferencijskoj sali u Tumanovoj palati, poeo je loe. Izetbegovi je kasnio tri sata iz Sarajeva
zbog ega je Tuman pjenio, iako je razlog odlaganja - loe vrijeme, loi putevi - bio dovoljno
razumljiv. Osim Galbraitha niko od nas nije vidio dvojicu ljudi zajedno i njihova snana lina
netrpeljivost bila je gora nego to smo i mislili.
Tuman je poeo agresivno. Njegov apetit za osvajanjem splasnuo je otkako su mu trupe bile
zarobljene na rijeci, ali je njegov bijes na njegove bosanske saveznike bio ruan. Mi smo pretrpjeli
gubitke i mi smo oslobodili osamdeset posto ove teritorije, vikao je prezrivo preko stola na
omalenog bosanskog predsjednika, dok je etrdeset ljudi zaprepateno slualo. Sada traite da vam
predamo gradove koji pripadaju Hrvatskoj, koje su Hrvati oslobodili. Insistirate da mi osvajamo
podruja i da ih onda vama predajemo. Ovo je jednostavno neprihvatljivo. Izetbegovi se skupio u
svojoj stolici, nita ne govorei. Gledao sam uasnut, sluajui preko slualica suludi simultani
prevod. Kako je Galbraith primijetio kasnije, Bilo je kao da posmatramo terapijsku sesiju kroz
jednosmjerno ogledalo.

airbey, koji je sjedio pored mene, brzo je apnuo: Morate ovo prekinuti. Preuzeti prije nego
to bude prekasno. Zatraio sam doputenje da govorim i oba predsjednika naglo su se okrenuli
prema meni. Odjednom je bilo jasno da ele da im Sjedinjene Drave kau ta da rade - neobian
trenutak kojeg smo se kasnije esto sjeali. Ponovo se otkrivao aspekt balkanskog karaktera:
razljueni, ti lideri trebali su spoljnju superviziju da bi sebe zaustavili od samounitenja.
Poeo sam s podsjeanjem obojice da je glavni cilj ovog sastanka da se dvije strane Federacije
ponovo spoje. Sa novijim teritorijalnim dobicima, postojala je realna ansa za uspjeh - ali samo ako
Federacija uspije. Borbe izmeu Hrvata i Muslimana u Bosanskom Petrovcu i tenzije oko toga ko e
preuzeti kontrolu nad novoosvojenim podrujima ile su u korist Srba. Nismo mogli ii na mirovnu
konferenciju s podijeljenom Federacijom.
Ponovio sam moj prigovor oko zauzimanja Banja Luke, naglaavajui da govorimsamo o Banja
Luci a ne o ostatku ofanzive. Izetbegovi nije nita rekao. Ovo je bila Tumanova odluka. Sluajui
za trenutak, Tuman se okrenuo Izetbegoviu i sasvim smireno upitao: Hoemo li se sloiti sa
ambasadorom Holbrookeom? Slegnuvi ramenima, Izetbegovi se sloio.
Iznenaen brzinom kojom je pitanje razrijeeno - i podjednako brzom promjenom Tumanovog
raspoloenja - predloio sam da odmah poslije sastanka izdamo zajedniko saoptenje. Tuman je
predloio da mi napravimo saoptenje, bez Izetbegovievog ili njegovog prisustva. Kao i obino,
lideri su eljeli ostaviti utisak da Amerikanci vre na njih pritisak da urade ono to bi vjerovatno i
sami svakako uradili.
Dok smo naputali sastanak, povukao sam ministra obrane uka u stranu. Gojko, elim da
budem apsolutno jasan, rekao sam. Nita od onog to smo danas rekli ne smije biti shvaeno kao da
elimo da vi obustavite dalju ofanzivu, osim Banja Luke. Vana je brzina. Ne moemo to rei javno,
ali, molim vas, uzmite Sanski Most, Prijedor i Bosanski Novi. I uinite to brzo, prije nego to se Srbi
pregrupiu!
Novinari su ekali ispred predsjednike palate. Rekao sam im da su oba predsjednika zamolili
Sjedinjene Drave da saopte da ofanziva nee biti usmjerena na Banja Luku. Namjerno nisam
spomenuo ni jednu drugu metu. Meutim, veina vijesti tog dana ostavljala je utisak da smo prisilili
54

Bosance i Hrvate da zaustave njihovu pobjedniku vojnu kroz zapadnu i centralnu Bosnu.
Normalno bismo nastojali ispraviti te interpretacije, ali poto su izraavale javnu poruku koju je
traio Washington, nismo ih ispravljali.
Mjesecima kasnije, Roger Cohen e u The New York Times Magazineu napisati da je
osujeivanje napada na Banja Luku bilo in potpune realpolitike s nae strane, poto bi, da smo
dopustili Federaciji da zauzme taj grad, to iz ina izbacilo mirovni proces.
Cohen, jedan od najobavjetenijih novinara koji je pratio rat, pogreno je razumio nae motive
protivljenju napada na Banja Luku. Istinski realizator realpolitike bi ohrabrio napad, bez obzira na
posljedice. U stvari, briga o ljudima odluila je ovu stvar za mene. S obzirom na grubo ponaanje
trupa Federacije tokom ofanzive, izgledalo je izvjesno da e pad Banja Luke dovesti do prisilnih
protjerivanja i ubijanja nasumce. Nisam mislio da Sjedinjene Drave treba da doprinesu stvaranju
novih izbjeglica i veih ljudskih patnji da bi se uzeo grad koji e se kasnije morati vratiti. Moda
osveta ima centralnu ulogu u duhu Balkana, ali amerika politika nije mogla biti dio toga. Naa
odgovornost bila je implementiranje amerikog nacionalnog interesa, to jasnije ga budemo mogli
odrediti. Ali ja vie nisam siguran jesmo li bili u pravu to smo se usprotivili napadu na Banja Luku.

Da smo tada znali da su bosanski Srbi kadri prkositi ili ignorisati toliko mnogo kljunih politikih
odredbi mirovnog sporazuma 1996. i 1997, pregovaraki tim se moda ne bi protivio takvom napadu.
Meutim, ak i uz ameriki podsticaj, nije izvjesno da bi do njega dolo - ili da bi bio uspjean da
jeste. Tuman bi morao ponijeti teret napada a srpske linije su se ve uvrivale. Hrvatska vojska je
upravo pretrpjela teke gubitke na Savi. Osim toga, ako bi pala, Banja Luka bi ili pripala
Muslimanima ili kasnije bila vraena Srbima, tako da je za Tumana bila od sumnjive vrijednosti.
U ovoj jednaini bio je i drugi intrigantni faktor - jedna od nekoliko stvari oko kojih su se
Miloevi i Izetbegovi sloili. Obojica su rekli da je Banja Luka centar umjerenog, antipaljanskog
osjeaja unutar bosanskosrpske zajednice i treba biti uzeta u obzir kao centar opozicije Palama. Sam
Izetbegovi dvojio je oko uzimanja grada i plaio se da bi njen pad pridonio rastu hrvatskobosanskih tenzija.
Poslije sastanka u Zagrebu, kasno poslijepodne, sa britanskim sekretarom spoljnjih poslova
Malcolmom Rifkindom, koji je obilazio region, te noi smo odletjeli u Beograd na veeru i jo jednu
sesiju s Miloeviem prije povratka u Washington. Jo je bio 19. septembar. Bio nam je potreban
Miloeviev pristanak za okvir sastanka ministara spoljnjih poslova u New Yorku koji smo planirali
odrati 26. septembra. Milosevic je rekao da bi nas volio opet vidjeti prije sastanka u New Yorku i
zatraio da se ili ja vratim u Beograd ili da poaljem Owena i Hilla da porazgovaraju o nacrtu
sporazuma.
U vrijeme kada se zavrio na sastanak s Miloeviem, u Beograd je stigao i Rifkind i nakon
ponoi otiao sam u Britansku ambasadu da ga opet upoznam s naim razgovorima. Bio sam toliko
umoran da sam prispao dok smo razgovarali, ali se Rifkind utivo pravio da to ne primjeuje. ak
sam zadrijemao dok sam odgovarao na pitanje.
Strobe Talbot je predloio da prije povratka u Washington poaljem Warrenu Christopheru linu
ocjenu o pregovorima - scenografiju za sastanak trojice balkanskih ministara spoljnjih poslova 26.
septembra u New Yorku. Christopher je smjerao da New York bude scena njegovog prvog linog
ukljuenja u pregovore, a Strobe je posebno elio da ja objasnim zato vojna ofanziva pomae
mirovnom procesu; bilo je, rekao je, rastueg neslaganja izmeu nas i Washingtona oko ove kritine
take. Koliko je bio poten, Strobe je sebe i Christophera ukljuio u grupu koja je trebala
ubjeivanje. Moja neformalna pismena nota, faksom upuena 20. septembra, bila je moja prva
pismena poruka iz shuttlea, poslije vie od mjesec dana na putu:
Mislim da se najdramatinija faza ofanzive blii kraju i da e propustljivost linija fronta biti
postepeno vraena na relativno stabilniju liniju fronta... Nasuprot mnogim novinskim izvjetajima i
drugim utiscima, vojna ofanziva Federacije do sada je pomogla u mirovnom procesu. Ova injenica
moda nije neto to sada moemo javno izrei... U stvari, pregovori o mapama, to mi se uvijek
inilo obeshrabrujuim izazovom, upravo se odvijaju na bojnom polju i do sada na nain koji
pogoduje mapi. Za samo nekoliko sedmica, poznata podjela zemlje u omjeru 70-30 posto pala je na
50-50, oito olakavajui nam zadau...
Priznajemo da bi trebalo iskljuiti dvije potencijalne mete: Banja Luku i istonu Slavoniju. U
utorak (19. septembra), u Zagrebu, uspjeli smo postii da i Tuman i Izzy istovremeno kau da nee
ii na Banja Luku. Obojica su iskoristili ameriki mirovni plan kao izgovor za ovo iznenadno
odustajanje, iako se ini vjerovatnim da ni inae nisu eljeli ii dalje...
Poslije te dvije zabranjene zone, sumornije je pitanje koliko je dovoljno daleko (za ofanzivu).

U prolosti oslabili smo na kredibilitet palei toliko mnogo crvenih svjetala da niko nije znao ta
smo htjeli... Ako uzmu Sanski Most ili Prijedor, koji su prema mapi Kontakt grupe u rukama
Federacije ali ih Milosevic, kako je rekao, nee prepustiti u pregovorima, to bi olakalo na posao...
Napokon, rije o naoj podrci. Bila je sjajna cijelo vrijeme, najbolja od svih u vanim
pregovorima koje sam vidio, lako mi smetaju neki navodi line prirode u nekoliko tekstova, znam da
ne potiu od samog tima koji nas podrava. Vi, Strobe, Peter, Tom (Donilon), John (Komblum), Nick
55

(Bums) i sada Beth Jones ste sjajni. Velika hvala u ime svih nas. Vidimo se u Washingtonu.

- GLAVA 12 Drama u New Yorku

(1-26. septembar)
Najvie volim Walrusa, rekla je Alice, jer mu je malo ao zbog jadnih ostriga. Ipak je
vie pojeo od Carpentera, rekao je Tweedledee...Pa! (rekla je Alice). Obojica su bili
neprijatni likovi.
LEWIS CARROL, Kroz ogledalo

BILI SMO ODLUNI DA U NEW YORKU IZBJEGNEMO haos iz Geneve. Ipak, djelimi
zbog moje greke u procjeni, sastanak spoljnjih ministara u New Yorku bio je blizu potpune
katastrofe.
Drama oko New Yorka iznenadie mnoge novinare i spoljnje posmatrae koji su pregovorima
poeli pripisivati neizbjenost. Ovaj optimizan podgrijavali su u Administraciji oni koji su vjerovali
da je uvijek neophodno naglasiti pozitivno kada razgovaraju sa novinarima - to je neizbjeno znailo
prenaglaavanje pozitivnog. Ipak, bilo preuveliane ili ne, prvi put u etiri godine bilo je dobrih
vijesti. Grad Sarajevo vraao se u ivot. Uzdrmala se aura nepobjedivosti koja je ovijala Srbe.
Miloevi, koji je zapoeo rat zato to je Bosna proglasila nezavisnost od Jugoslavije, u Genevi je
formalno priznao da je Bosna nezavisna drava i prihvatio njeno postojanje u meunarodnim
granicama.
Pod ovakvim okolnostima, Izetbegovi i njegove kolege trebali su na New York gledati kao na
ansu da krenu jo korak dalje. Ali, oni su bili dezorganizovani i dekoncentrisani.
U meuvremenu, Miloeviev prioritet bio je podizanje ekonomskih sankcija protiv njegove
zemlje. Zato je zagovarao skoru meunarodnu konferenciju na kojoj e trojica predsjednika potpisati
sporazum na ne vie od dvije ili tri strane i zalediti suprotstavljene vojske na mjestu. elio je da
politike odredbe svakog mirovnog sporazuma dri dvosmislenim i ogranienim i ogranii funkcije i
ovlatenja centralne vlade. Njegov cilj bio je stvoriti situaciju slinu onoj na Kipru ili dvije Koreje zemlja u kojoj privremena linijapodjele postaje stalna.
Mi to nismo imali na umu; ako i kada pozovemo trojicu balkanskih predsjednika na konferenciju,
bie to sa jasnom namjerom da se postigne sveobuhvatan mirovni sporazum, a ne jo jedan blijed,
beznaajan skup optih principa koji e biti zaboravljeni ili ignorisani im se konferencija prekine.
Nije bilo ni prvi ni posljednji put da je Tuman kritino nestalan. Imao je jasan osjeaj ta eli:
prvo, vratiti istonu Slavoniju; drugo, stvoriti etniki istu Hrvatsku; i tree, zadrati maksimum
uticaja, ako ne i kontrolu, nad hrvatskim dijelom Bosne. Hrvatski predsjednik nije volio ni
Miloevia ni Izetbegovia, ali je bio bitan njegov upliv na Sarajevo; Hrvati u Izetbegovievoj vladi,
zajedno sa najvanijim, predsjednikom Federacije Kreimirom Zubakom, obino su slijedili upute
iz Zagreba. Britanski novinarski veteran Misha Glenny, koji je godinama pratio Balkan, bio je jedan
od prvih koji je javno priznao vanost Zagreba. U zapaenom lanku za New York Times, na strani
ekskluzivnih vijesti, objavljenom upravo prije sastanka u New Yorku pod naslovom A pobjednik
je... Hrvatska, Glenny je pohvalio na pregovaraki trud ali je primijetio da e, po bilo kom
mirovnom dogovoru, Sarajevo biti ekonomski sasvim zavisno od Hrvatske. Zakljuio je:

ampanjac se moe otvoriti u Zagrebu - nigdje drugo.

Washington: Birokratska igra. U posljednje tri sedmice u Washingtonu smo proveli samo
jedan radni dan. Kada smo se vratili, saznali smo da je zanimanje za nae aktivnosti znatno poraslo.
Agencije i pojedinci koji su slabo obraali panju na nas sada su eljeli biti dio procesa. Na primjer,
Agency for International Development (AID) (Agencija za meunarodni razvoj), uvjeravajui da e
morati voditi program rekonstrukcije, traila je veu ulogu u pregovorima. Neke agencije ili biroi
eljeli su ugurati svoje predstavnike u delegaciju; odbili smo ih pod izgovorom da je na avion
suvie malen. Tony Lake je govorio o osnivanju komisije pod upravom VNS da nadgleda nae
napore.
Bili smo zabrinuti da e pregovori zaglibiti ako se stepen fleksibilnosti i autonomije koju nam je
dao Washington - a to je bilo bez presedana - umanji i ako budemo izloeni normalnom procesu
odluivanja u Washingtonu. U isto vrijeme, na mali tim bio je umoran i s nedovoljno ljudi. Ostalo
nam je samo pet dana do sastanaka u New Yorku i trebali smo pomo, ali nisam elio poveavati
jezgro tima ili izgubiti autonomiju.
Suoene sa slinim izazovima u ranijim krizama, neke administracije su stvorile tajne bypass
mehanizme kojima su informacije i ovlatenja uvali unutar male grupe - ali su takoe osujeivali ili
istiskali svakog drugog. Najpoznatiji primjer za to je Kissinger, u vrijeme kada je bio savjetnik za
nacionalnu sigurnost, koji je esto ignorisao cijeli State Department - jednom je tajno, bez znanja
amerikog ambasadora otputovao u Moskvu a dravnom sekretaru je redovno uskraivao sve
informacije o svojim tajnim razgovorima sa Kinom. Nismo eljeli pobuditi nepovjerenje i intrige
koje su okrnjile period Nixon-Kissinger - atmosfera zbog koje je, kako mi je Kissinger rekao, sada
alio.
Da bi se izbjegla ova klasina birokratska dilema, John Komblum je formirao mali neformalni
tim da podri nae napore. Kako smo mi to zamislili, grupa bi, u stvari, bila ogranak pregovarakog
tima, ali locirana u Washingtonu. Privukli smo ljude izvan Evropskog biroa, ali smo insistirali da
rade samo za Kombluma na ovom posebnom projektu. To je znailo da e se uesnici, sa prethodnim
doputenjem njihovih pretpostavljenih, morati sloiti da ne podvrgnu nacrte kroz redovni
meuagencijski proces ienja koji bi, iako bitan za normalno funkcionisanje vlade, bio
optereenje i gubljenje vremena za brze pregovore.
Bilo je i te kako neuobiajeno to to smo Komblum i ja predloili i moglo je iskliznuti pred
estokim prigovorima velikog broja ljudi. Ali titio nas je Warren Christopher, uz jako ohrabrenje
Talbotta i Donilona. Christopher je vrsto vjerovao u podrku njegovim pregovaraima, iako se nije
slagao sa svim njihovim stavovima; ovo je bilo temeljno i oblikovalo je njegov stav prema njegovoj
ulozi kapetana State Departmenta. On, Strobe i Tom redovno su odbijali pokuaje drugih da se
ukljue u previe detalja. Bez njihove podrke, proces bi vjerovatno liio na onaj koji mi je dao
snanu negativnu lekciju u Parizu 1968.
Sandy Berger je takoe titio pregovore. Nekoliko puta sedmino, predsjedavao je sastancima
Komiteta zamjenika o Bosni. Na svakom sastanku, Komblum bi aparat nacionalne sigurnosti upoznao
s naim dotadanjim aktivnostima, drei podalje elju da se upletu. Sandy je ovo vjeto vodio,
drei svakog dovoljno ukljuenog tako da je izbjegnut Kissingerov problem - izuzimanje drugih.
Jezgro Komblumove grupe prije svega su inili advokati: Jim OBrien, koji je bio u

vaingtonskom uredu Madeleine Albright; Tim Ramish, pravni savjetnik za Evropu; Miriam Sapiro,
advokat u grupi za planiranje politike kod Jima Steinberga; John Burley, advokat u Evropskom birou;
Laurel Miller, advokat u firmi Boba Owena koji je radio pro bono; i Lloyd Cutler, bivi savjetnik
predsjednika Cartera i Clintona, kao spoljni posmatra.
Komblum je vjeto vodio ovu operaciju podrke. Dugo je bio najiskusniji za pitanja Njemake u
Ministarstvu spoljnjih poslova i bio je veoma potovan zbog svog intelekta. Ali sjajan u spoljnjim
poslovima esto je bila profinjena ifra za arogantan, a sa svojim razborom i snanim angamanom,
John je tokom svoje duge karijere stekao mone birokratske neprijatelje. Kako je dug period bio bez
unapreenja, prema pravilima State Departmenta za godinu je trebao otii u prevremenu penziju - to
nije bio rezultat problema u karijeri nego to je Kongres otro srezao budet State Departmenta pa su
unapreenja praktino prestala. Ova udna pravila prvobitno su uvedena da bi se uklonilo beskorisno
osoblje iz Ministarstva spoljnih poslova, a sada su tjerani neki od najkvalifikovanijih diplomata u
zemlji samo zato to su bili ranije unaprijeeni a onda zbog ogranienja budeta upali u opte
odlaganje unapreenja.
Od poetka smo radili kao tim bez ava; ja bih usred reenice prebacio problem ili sastanak
njemu a on bi nastavio bez trenutka pauze. Osjeao sam snanu intelektualnu vezu z njim i veoma sam
potovao njegovo znanje o Evropi.
Dvedesetprvog septembra, dan nakon povratka iz regiona, Tony Lake je sazvao sastanak u
Bijeloj kui. Rekao je da je veoma vano to je Washington dao crveno svjetlo Zagrebu i Sarajevu
da okonaju ofanzivu, to treba i dalje naglaavati. Pitao sam se da li je Lake bio upoznat s naim
razgovorima sa Tumanom i Izetbegoviem o nastavku ofanzive. Kerrick, Clark i Pardew
obavjetavali su svoje urede kod kue, a u mojoj poruci Warrenu Christopheru od prethodnog dana ta
tema je bila detaljno razraena.
elim biti otvoren u privatnosti ove prostorije, odgovorio sam. Traili smo da ne uzimaju
Banja Luku, ali Hrvatima i Bosancima nismo dali nikakvo drugo crveno svjetlo. Naprotiv, na tim
se nije trudio da ih odvrati od zauzimanja Prijedora i Sanskog Mosta i drugih terena koji im pripadaju
po mapi Kontakt grupe. Pregovori o mapi odvijaju se na bojnom polju upravo sada, i to je jedan od
razloga to nismo odloili nae razgovore o teritorijama. Ako ti gradovi padnu, to e uveliko pomoi
naim pregovorima.
Veoma sam zabrinut da e nas javno okriviti to podstiemo na dalju borbu i jo vie
krvoprolia, rekao je Tony. Trebamo stavljati naglasak na mir. Moda ovo nije va stav, ali ga
trebate iskazati tako da ne pogorate razlike na drugim frontovima, kao sa Rusima.
Christopher je rekao da se slae s Lakeom to se tie javnih saoptenja. S tim nisam imao
problema; pregovaraki tim je bio oprezan u javnosti, toliko da su novinari u regionu i dalje mislili i
izvjetavali da nastojimo zaustaviti cijelu ofanzivu. Ali ja sam odbijao i sam pokuaj da se zaustavi
ofanziva.
Zbunjivali su me Tonyeve primjedbe. Da li je prigovarao poziciji koju smo zauzeli u Zagrebu ili
se jednostavno brinuo da to moe procuriti? To nikad nije bilo jasno, ni meni ni mojim kolegama,
ukljuujui Christophera, koji mi je kasnije rekao da se jedino brinuo da ne izgleda kako javno
podstiemo ofanzivu.
Nakon sastanka, Christopher, Lake i ja kratko smo telefonom razgovarali sa predsjednikom koji
je putovao u Kalifomiju. elim da sve uinite za mir, poruio je predsjednik. Zamolio me je da se

vratim u Bosnu im se zavri sastanak u New Yorku. Kasno uvee, u radio-mostu, u showu sa
Larryjem
Kingom, predsjednika su pitali o Bosni. Odavno se nisam bolje osjeao, rekao je. Osjeam
se dobro zbog procesa, ali elim upozoriti ameriki narod da je to Bosna i da je pred nama dug put.
Kongres. Hill se nikad ne moe prihvatiti zdravo za gotovo. Bez podrke praktino je nemogue
izgraditi i provesti politiku o nekom spornom pitanju - a nita nije spornije od razmjetaja amerikih
trupa na siguran nain. Sada kada je postojala realna mogunost rasporeivanja amerikih trupa u
Bosni, Kongres je elio da se uje njegov glas. Bob Dole je Bosnu smatrao linim projektom, ali je
bio relativno tih po ovom pitanju; kako je odavno napadao Administraciju zbog slabosti, nije bio u
poziciji da se suprotstavi otrijoj politici. Drugi kritiari politike, poput senatora Joea Liebermana i
senatora Joea Bidena, koji su bili demokrati, suzdrali su paljbu u oekivanju da vide ta e se
sljedee desiti.
Prvi upozoravajui hitac ispaljen je istog dana, 21. septembra, kada je bio sastanak u Bijeloj
kui, u vrijeme onog to je trebalo biti rutinska rasprava Senatskog komiteta oruanih snaga za
odobrenje drugog mandata generala Shalikashvilia kao predsjedavajueg Zdruenog taba. Bila je
srea za Administraciju da je Shalikashivili, a ne neki civil, prvi svjedoio o rasporedu amerikih
trupa; njegov nenametljiv stil i estina, uz neosporni patriotizam i integritet, inili su od njega
svjedoka s najvie kredibiliteta.
Vodei skeptici bili su trojica najnezavisnijih republikanca u Senatu: John McCain iz Arizone,
56

John Warner iz Virginie i William Cohen iz Mainea. U Administraciji, izvijestio je The New
York Times sljedeeg dana, bili su iznenaeni obimom protivljenja republikanaca njihovim
namjerama. Times je primijetio da Shalikashvili izgleda trenutno uzdrman kritikom, ali je na to
estoko odgovorio. Ne moemo stupati i istupati iz saveza i birati da vodimo kada nama ide u prilog
a njima preputati da vode kada mi to ne elimo, rekao je. Bez vodee amerike uloge, stvari se jo
ne mogu sloiti kako treba.
Senatori su pritisnuli Shalikashvilia, pristojno ali ustrajno. Zato Evropljani ne mogu sami
izvesti te mirovne obaveze?, pitao je McCain, bivi ratni zarobljenik u Vijetnamu ija je hrabrost i
estitost bila neprevaziena u Senatu. Cohen se brinuo zbog posljedica po sam NATO ako amerike
snage budu uhvaene u unakrsnu vatru, a ameriko javno mnjenje se okrene protiv operacije. Ta i
slina pitanja bila su jasno upozorenje da e biti neophodan intenzivan napor na Hillu.
Upravo prije povratka naeg tima iz regiona, Komblum je pozvao francuske i ruske zvaninike
odvojeno u Washington, da razgovaraju o vojnoj i civilnoj strukturi poslije dogovora. Britanci su
takoe krenuli s razgovorima s nama o istoj temi. Od poetka, postojao je dogovor da visoki vojni
zapovjednik na terenu treba da bude Amerikanac ili Kongres nee odobriti raspored amerikih trupi.
Ali ta je sa glavnim civilnim licem u Bosni, osobom koja e imati teak zadatak da
implementira svaki dogovor koji se postigne? Ne iznenauje da su Evropljani ovaj poloaj eljeli za
nekog od svojih. O ovom pitanju bilo je dosta rasprave na obje strane, ali se nije odluivalo prema
njegovoj vanosti ili na osnovu same Bosne. Vana varijabla bie ko plaa za civilni napor.
Ovdje se domaa politika sudarala sa bosanskom, a tajming nije mogao biti gori. Kao to je
Leon Panetta tano mjesec ranije predskazao za vrijeme razgovora u Fort Myeru, Administracija i

Kongres ulazili su u najvei sukob oko budeta u ovom vijeku - toliko ozbiljan da e u novembru
dovesti do zastoja veine amerike vlade. Predsjednikovi savjetnici za domau politiku upozoravali
su da e biti izuzetno teko postii da se odobre ikakvi fondovi za Bosnu. Jedini izuzetak bie vojni
budet. Kako su nam rekli lanovi Kongresa, Evropljani moraju platiti rekonstrukciju u Bosni.
Pod ovim okolnostima, Berger i Komitet zamjenika odluili su da glavni civil bude Evropljanin.
Pri donoenju ove odluke, spoznali su da emo znaajno umanjiti nau kontrolu nad jednim od
najvanijih aspekata naih nastojanja. Ali uistinu nije bilo mnogo izbora. Nerado - jer e civilna
implementacija biti vana koliko i vojna - sloio sam se sa Sandyevim zakljukom. Obavijestili smo
Evropljane koji su poeli traiti pravu osobu da vodi civilni dio.
Situacija je takoe pruila ansu generalnom sekretaru UN Boutrosu-Ghaliu da krene sa
dezangaovanjem UN u Bosni, to je on odavno elio. Nakon nekoliko sastanaka s njim, zakljuio
57

sam da ovaj elegantni i suptilni Egipanin, ija koptska porodica vijekovima vue korijene , prezire
rasparane i prljave narode na Balkanu. Da budemo iskreni, nikad mu se to mjesto nije dopadalo.
Godine 1992, prilikom svoje jedine posjete Sarajevu, dao je izjavu koja je okirala novinare onog
dana kada je stigao u opsjednuti grad: Bosna je rat bogatog ovjeka. Razumijem vae razoarenje,
ali imate bolju situaciju nego to je u deset drugih mjesta u svijetu... Mogu vam nabrojati. Vie puta
se alio da Bosna guta njegov budet, odvraajui ga od drugih prioriteta i prijetei cjelokupnom
sistemu UN. Bosna je unijela pometnju u rad UN, rekao je neposredno prije Srebrenice. Slutei da
nai diplomatski napori nude mogunost za razrjeenje, 18. septembra izvijestio je Vijee sigurnosti
da e biti spreman zavriti ulogu UN u bivoj Jugoslaviji i dopustiti da se svi kljuni aspekti
implementacije dodijele drugima. Dva dana kasnije, rekao je Madeleine Albright da e Kontakt grupa
stvoriti svoje mehanizme za implementaciju - tako dobrovoljno nudei smanjenje uloge UN u
kritinom trenutku. Ironija je, ali je njegova slabost znatno pojednostavila nau zadau.

Odbrojavanje u New Yorku. Dvadesetdrugog septembra, tri sata sam bio sa naim timom
podrke da bismo pregledali plan za sastanak ministara spoljnjih poslova u New Yorku. Zamolio sam
ih da pokuaju skoiti dalje od Geneve - dobiti sporazum o okviru centralne vlade za Bosnu koju e i
bosanski Srbi i Federacija prihvatiti kao jedini suvereni entitet. Uz podrku Jima OBriena i Miriam
Sapiro, Owen i Hill su napravili nacrt sporazuma koji je uspostavljao mnoge bitne institucije:
podjelu odgovornosti izmeu centralne vlade i dva entiteta, Federacije i Republike Srpske; izbore i
za predsjednitvo i za narodnu skuptinu; osnivanje ustavnog suda. Objasnio sam jednom novinaru
nau strategiju u to vrijeme: Ako moemo dobiti obustavu vatre, mi emo to uzeti. Ako moemo
dobiti neke ustavne principe, uzeemo ih. Ako moemo srediti Sarajevo, uiniemo to. Mi stvaramo
mir u hodu.
Na plan bio je da prvo pregovaramo sa ministrom spoljnjih poslova Muhamedom airbeyom u
Washingtonu, i zatim se vratimo u Beograd. Kao i u Genevi, nita nije moglo biti ostavljeno
nerijeeno prije samog sastanka. airbey je elio jako predsjednitvo, da se svaki detalj o konanoj
politikoj strukturi ispie u New Yorku, dok sam ja nastavio sa pristupom korak po korak: nai
podruja slaganja, uklopiti ih sa javnim saoptenjem i onda se vratiti u region na drugu rundu
pregovora, da bi se razlike dalje suzile.
Sve je bilo oitije da to koliko airbey ne podnosi Silajdia daje ton njegovom ponaanju.
Nakon dana spornih diskusija sa Owenom i Hillom, tokom kojeg su temperamenti stalno bljeskali a

airbey nekoliko puta zaprijetio da e izai u javnost, njih dvojica su me upozorili da e bosanski
ministar spoljnjih poslova pokuati zaobii nau delegaciju i pridobiti druge amerike zvaninike posebno Strobea, Madeleine ili Tonya - da promijeni nae pozicije. airbey je takoe odluno
nagovarao Kongres, esto kritikujui Administraciju u razgovoru sa senatorima, to su nam neki od
njih odmah ispriali. Kako je to Strobe rekao: On svakako ide u javnost i ne moe nas zaobii.
Za vrijeme ovog putovanja airbeyevo ponaanje iritiralo je amerike zvaninike. Mnoge
njegove primjedbe bile su na mjestu, ali ljudi nisu bili sigurni koji je njegov cilj. Nije bilo potpuno
jasno ta je vodilo airbeya: da li je svojim kolegama (i neprijateljima) kod kue nastojao pokazati
da je on istinski bosanski patriota uprkos tome to je najvei dio rata proveo u New Yorku, da li je
Izetbegovia ponovo uvlaio u borbu kod kue ili je jednostavno samostalno djelovao za medije?
Dok je airbey obilazio grad, Strobe Talbott je bio s njegovim glavnim ruskim kolegom,
zamjenikom ministra spoljnjih poslova Georgi Mamedovim, duhovitim i sofisticiranim ovjekom.
Kanal Talbott-Mamedov, bez prevelike vanosti u to vrijeme, bio je moderna verzija specijalnog
kanala izmeu Washingtona i Moskve koji je postojao od 1941. sve do kraja hladnog rata, a sada je
predstavljao glavni motor za pregovore o vanim pitanjima izmeu dvije zemlje, ukljuujui
58

proirenje NATO-a, ekonomsku pomo, predsjednike samite i osjetljiva politika pitanja.

Bosna je bila centralni dio ovog dijaloga u vrijeme kada smo uli u drugi mjesec naeg shuttlea.
U petak, 22. septembra, u nadi da emo umanjiti napetosti izmeu Rusa i Bosanaca, Strobe je pozvao
airbeya da se privatno sastane s njim u njegovom uredu.
Strobe je smislio kako da popusti napetost i uspostavi se kontakt izmeu dvojice ljudi. Imate
neto zajedniko, rekao im je. Obojica imate muslimansko naslijee i isto ime! (Mamedov je bila
slavenska verzija Muhameda, kako se zove airbey.) airbey je bio iznenaen. Dakle, vi ste jedan
od naih?, upitao je. Mamedov, koji je imao i azerbejdanske krvi, nasmijao se. Pa, preko Bakua,
odgovorio je.
Na alost, ostatak sastanka nije se nastavio kako je poetak obeavao. Obojica su zauzeli
odbrambeni stav i, mada prijatan, razgovor nije imao nikakvog napretka.
Za vrijeme naeg posljednjeg sastanka u Beogradu, Miloevi je predloio da neko iz nae
delegacije doe u Beograd prije sjednice u New Yorku i direktno pritisne bosanske Srbe - to je,
kako je rekao, dio njegove tehnologije. Iako je Miloevi bio zaduen za pritisak na paljanske
Srbe, vrijedilo je pokuati. Zamolio sam Owena, Hilla, Pardewa i Johna Burleya, zaduenog za
Balkan u State Departmentu, da se vrate u Beograd nakon samo dva dana u Washingtonu.
Njih trojica stigli su u Beograd u subotu, 23. septembra. Uzrujan zbog nekih izmjena koje je
predloio airbey, Miloevi ih je zamolio da se sastanu sa Karadiem i Mladiem. Ovo je bila
tehnologija u kojoj je Miloevi toliko uivao. Ali dok je razgovor tekao, Amerikanci su shvatili
da paljanski Srbi u stvari nisu prihvatili centralni ustupak za koji se Miloevi u njihovo ime
obavezao u Genevi - da e Bosna ostati jedinstvena drava. Karadi je traio pravo da glasa za
otcjepljenje i pokazavi neoekivani smisao za metaforu, rekao je da e jedinstvena Bosna biti
drveni poret koji e izgorjeti im se prvi put bude koristio. Napao je svaku odredbu Owenovog
nacrta o stvaranju nacionalnih struktura. Usprotivio se odredbama za izbore, odbio da razgovara
okompetentnosti centralne vlade i insistirao da bosanski Srbi imaju odvojenu spoljnju politiku i
svoje ambasade. Sastanak koji je trebao da bude obina tehnologija pretvorio se u jo jedno
maratonsko pregovaranje od esnaest sati, tokom kojeg je ameriki tim odbacio svaki Karadiev

pokuaj da ozakoni podijeljenu Bosnu.

Stigavi u orsokak u nedjelju poslijepodne, Owen i Hill su zatraili od Miloevia, koji je
Amerikance ostavio same sa bosanskim Srbima, da se vrati. Dok su Amerikanci ekali u vrtu,
Miloevi se pozabavio svojom uobiajenom rutinom da izmanevrie i zaplai ostale Srbe. Zatim je
pozvao Amerikance da se vrate u prostoriju i ponudio sporazum blizak onom koji smo zavrili sa
airbeyem. Meutim, Owen i Hill su se sloili da ispuste rije direktan u klauzuli za izbor
predsjednitva i nacionalne skuptine. Takoe su se sloili da ublae tekst o funkcijama centralne
vlade.
Prije odlaska iz Beograda u nedjelju, 24. septembra, Owen i Hill su nam javili da su, uprkos
nekim manjim izmjenama osnovni elementi dogovorenih principa ostali nedirnuti. estitao sam im i
zatraio da nam odmah faksiraju novi nacrt. U to vrijeme, nalazio sam se u Waldorf-Astoriji, u New
Yorku, da bih se sastao sa ministrima spoljnjih poslova iz drugih zemalja, u pratnji Rosemarie i
Christophera Hoha koji je radio za Chrisa Hilla. Predosjeajui dan intenzivnih komunikacija sa
terenom, zamolio sam Philipa S. Goldberga da rano u nedjelju ujutro ode u State Department da sredi
telefonske pozive i da se dan kasnije vrati u New York. Goldberg i Hoh bili su najbolji meu mlaim
amerikim diplomatima: otvoreni, pouzdani i predani.
Te nedjelje ujutro airbey je ostao u New Yorku zbog sastanka sa Lakeom, Tamoffom,
Fuerthom, Kerrickom i Sandy Vershbowom, Izjavio je da je nacrt sporazuma koji je dogovorio u
Washingtonu u redu, ali je upozorio da e Izetbegovi biti uzrujan zbog putovanja Owena, Hilla i
Pardewa u Beograd. Pregovaraki tim je zatrovan beogradskim zrakom, rekao je. Nije se alio.
Moj predsjednik nee tolerisati da vai ljudi cijelo vrijeme idu u Beograd. Optika je loa. Morate
provoditi vie vremena u Sarajevu. Nije ga kosnulo kada je Tamoff spomenuo da su Owen i Hill
proveli dva dana u Sarajevu radei na dokumentu sa Silajdiem, kao i cijeli dan sa samim
airbeyem u Washingtonu.
Peter je odmah pozvao da me upozori na problem, ali je to i dalje izgledalo kao samo jo jedan
balkanski blef; nisam vidio koliko je ozbiljan. Tada su ve Owen, Hill i Pardew krenuli kui u
njihovom malom vojnom mlanjaku. Ali dok su pregovarai preko Evrope letjeli na zapad,
Izetbegovi je izjavio da je airbey dobio upute da ne uestvuje na sastanku u New Yorku, do
koga je ostalo manje od etrdeset osam sati. Srbijanska strana zahtijevala je velike promjene, to
radikalno mijenja sporazum, izjavio je airbey novinarima koji su ekali ispred Bijele kue.
Nastojei da ublai problem, glasnogovornica za tampu Bijele kue Mary Ellen Glynn nazvala je to
sastavnim dijelom uspona i padova shuttle diplomatije. Meutim, koliko sam ja mogao da kaem,
ovo su bili sve padovi.
Odmah su uslijedile nove loe vijesti, u formi faksa iz Beograda, sa revidiranim nacrtom
sporazuma. im je vidio izmjene, Phil Goldberg je upozorio da e, iako nisu vane, u Sarajevu biti
tretirane kao velike. Kasnije smo saznali da airbey svoje izmjene koje je dao 22. septembra u
Washingtonu nikad nije uputio u Sarajevo na odobrenje. Osjeao sam kako sastanak u New Yorku
klizi iz naih ruku.
U diplomatiji proces esto moe biti vaan koliko i sutina. Ovo je posebno vano za poetak,
kada su dugotrajni protivnici skloniji da uveliavaju razlike a ne da dou do sporazuma. Takav je i
sada bio sluaj; pogrijeili smo to nismo planirali da Owen, Hill i Pardew dou i u Sarajevo. Sada
smo plaali cijenu. Sebe sam krivio zbog tri osnovne greke. Prvo, trebao sam traiti od naeg tima

da u Beogradu odbaci svaku izmjenu, bez obzira koliko bile male. Drugo, iako smo se ee sastajali
sa Muslimanima nego sa Srbima, mnogi nai sastanci odvijali su se izvan Sarajeva, pa smo ne htijui
u javnosti ostavili utisak da vie vremena provodimo sa Miloeviem nego sa Izetbegoviem; na tim
je trebao da ode u Sarajevo. Takoe smo pogrijeili to smo mislili da airbey moe govoriti u ime
cijele bosanske vlade.
Trebalo je da naemo nain kako da brzo vratimo na kolosijek vladu u Sarajevu ili e sastanak u
New Yorku propasti, otvarajui ciklus nesporazuma a moda ak i novu eskalaciju rata.
Imao sam oajniku ideju. Da li bismo tim Owen-Pardew mogli skrenuti s puta usred leta, kako
bi u Sarajevo doli na vrijeme i tako spase sjednicu u New Yorku? Goldberg i ja smo shvatili da
nae kolege jo nisu stigli do stanice za dopunu goriva u Irskoj. Goldberg je uputio hitnu poruku
Operativnom centru i Nacionalnom vojnom komandnom centru: nai avion, stupiti s njim u kontakt,
skrenuti ga.
Imali smo sreu; Goldberg i Ops centar pronali su irskog slubenika koji je vodio VIP sobu u
Shannonu; veoma dobro nas je poznavao jer smo tu esto slijetali. Avion se upravo spustio i
slubenik je ubrzo naao nae kolege.
Dok smo razgovarali, Hill i Owen, neobrijani i zguvani, stajali su uureni kod Pozovite
svoju rodbinu u Americi, zelenog telefona u obliku djeteline, odmah pored Toaleta za dame.
Chris, rekao sam, morate otii u Sarajevo. Morate se vratiti. Izgubiemo sporazum ako
Izetbegovia ne vratite u igru. Bili su na pola puta kui, krajnje iscrpljeni. Sada se od njih trailo da
se vrate usred noi. Nije bilo teko naslutiti Hillov umor i nezadovoljstvo. Chris, rekao sam, dajte
mi Boba.
Mogao sam uti Hilla kako pita Owena eli li da razgovara sa mnom i, neto slabije, Owenov
suhi, dostojanstveni glas koji kae, Ne posebno. Zatim je doao na telefon. Predosjeajui njegovo
prvo pitanje, rekao sam mu da sam ve razgovarao sa dravnim sekretarom i da on dijeli moje
miljenje. Ovo je izazvalo ujno puhanje s druge strane ice i komentar da su dozvolili samo manje
izmjene u Beogradu. Bobe, povikao sam u slualicu, na Balkanu nema takvih stvari kao to su
manje izmjene!
Iako iscrpljeni, zaputili su se natrag preko Evrope, zaustavljajui se u Ramsteinu, Njemaka, da
se prebace na avion C-130 za Sarajevo. Nakon iekivanja, reeno im je da je jedini raspoloivi
transporter u Italiji. Imali su problema i u italijanskoj vazduhoplovnoj bazi, a onda u se ukrcali u
britanski C-130 i u 7.30 ujutro uputili u Sarajevo. Prije nego to su krenuli iz Italije Hill je pozvao
Goldberga i mene preko OpsCentra. Bilo je 2.30 ujutro u New Yorku, i Phil i ja smo dremljivi
shvatili da je prvi razlog poziva da i mi podijelimo njihov umor. Shvatate li koliko je ovo za nas
teko?, upitao je Hill.
Hill je kasnije rekao da nikad nee zaboraviti moj odgovor. Upravo dok sam ga zamiljao pred
telefonskom govornicom u obliku djeteline, u Shannonu, on je mene zamislio u otmjenom apartmanu u
Waldorfu. Sluajte, rekao sam, vi ste u Anconi, a ja sam budan u 2.30 ujutro. Svima nam je
nezgodno. I ovdje imamo problema. A sada vratite Bosance.
U nedjelju ujutro, 25. septembra, Owen, Hill i Pardew konano su stigli u Sarajevo. Sastanci su
naglasili sve iri razdor unutar bosanske vlade. Ljutiti Haris Silajdi odmah ih je ukorio to
pregovaraju samo sa airbeyem. Nemojte vjerovati da do sporazuma moete doi bez mene, rekao
je premijer.

Protivljenju bosanske vlade nije bio uzrok tekst izmjena u Beogradu nego promjena
Silajdievog stava. Razmislivi o tekstu nacrta koji je odobrio 15. septembra Haris je rekao Owenu
i Hillu kako sada osjea da je suvie ameriki; predsjednitvo je bilo suvie jako. Sada je
zagovarao evropski sistem; to jest, jak premijer i slabo predsjednitvo. Silajdievo
nezadovoljstvo bilo je upravljeno na airbeya a ne na Srbe; osjeao je da je nacrt koji je odobrio
ministar spoljnjih poslova, Izetbegoviev politiki saveznik, namijenjen da ga oslabi. Toliko je bila
duboka Silajdieva ljutnja da je insistirao na odvojenom sastanku sa trojicom Amerikanaca i odbio
je sudjelovati u njihovom sastanku sa Izetbegoviem.
Da bi razrijeili ovaj orsokak, Owen i Hill su preradili dokument iz New Yorka, tako da dobiju
podrku obje bosanske strane a da i dalje bude prihvatljiv za Srbe. Pribjegli su naem standardnom
pristupu otezanja najteih pitanja i usmjeravanju na opte principe koje svi prihvataju, koji bi kasnije
mogli biti specifiniji. im smo od Owena uli da su Bosanci prihvatili revidirani nacrt, Christopher
je nazvao Izetbegovia da mu se zahvali. Izetbegovi mu je obeao da e airbey sada prisustvovati
sastanku u New Yorku.
Ali im je jednom uzica poputena, ciklus zahtjeva za izmjenama u sporazumu nije mogao biti
lako zaustavljen. Kada je proitao izmijenjeni teksto izborima iz Sarajeva, Phil Goldberg je rekao:
Srbi ovo nikad nee prihvatiti. Opet je bio u pravu. I Hill je ovo naslutio; dok je u Anconi mijenjao
avione za povratak u New York, nazvao je OpsCentar i ostavio kratku poruku: Recite Holbrookeu
da nazove Miloevia zbog odredbi o izborima. One e donijeti velikih problema.
Bio je ponedjeljak, podne 25. septembra, i sve se vrtjelo oko New Yorka. Dok je u Washingtonu
rasla zabrinutost, Christopher i ja smo, zajedno sa Madeleine Albright, otili u telekonferencijsku
dvoranu Amerike misije pri Ujedinjenim nacijama, da izvijestimo predsjednika i ostale efove.
Zatim smo se Christopher, Albrightova i ja neformalno sastali sa trojicom balkanskih ministara
spoljnih poslova. Sastanak je bio kratak i povran. Pred novinarima, Christopher je pokazao
optimizam; ali kada su oni otili, postalo je napeto dok je Christopher pourivao sporazum,
zakljuujui sastanak prije nego to su se trojica ministara mogli upustiti u meusobnu raspravu.
Radei u mom apartmanu u Waldorfu, Don Kerrick, Phil Goldberg i ja smo najvei dio sljedeih
est sati proveli na telefonu, razgovarajui as s Miloeviem, as sa Izetbegoviem. Miloevi je
tvrdio da je sklopio sporazum u dobroj vjeri sa Owenom, Hillom, i Pardewom i da ga ne moe opet
mijenjati. Miloevi je bio najtvri po pitanju direktnih izbora; kako je to izbacio iz nacrta, nije
elio da se ponovo pojavi. Takoe je prigovorio izborima glasanjem naroda, jo jednom klauzulom
koja je bila ubaena u Sarajevu.
Izmeu telefonskih poziva, sreo sam airbeya. Ovaj sastanak bio je blii fizikom obraunu
nego ijedan drugi tokom naih dugih pregovora. Pitao sam ga da li bi on i njegova vlada, zbog opteg
napretka, mogli izbaciti klauzulu direktni za predsjednike izbore. ak ni Sjedinjene Drave,
naglasio sam, nisu direktno birale svog predsjednika. airbey je rekao da bez precizne rijei Srbi
mogu dovesti do lanih izbora.
To je glupost, Mo, rekao sam. enevski principi garantuju meunarodnu superviziju izbora.
Ovo nije test demokratije. Nita u nacrtu nije iskljuivalo direktne izbore, rekao sam airbeyu; ako
ih ne dobijemo sada, insistiraemo na njima u sljedeoj rundi.
airbey je zamolio da pozove svog predsjednika. Ostavili smo ga samog i on je razgovarao sa
Izetbegoviem. Kada smo se opet sastali, bio je ljut i nepopustljiv. Bez klauzule o direktnim

izborima, ne moe biti sporazuma.

Atmosfera u prostoriji postajala je napeta. airbey je s mnogima od nas bio plah i svadljiv, i
esto smo se izraavali prilino ustro. Ali ovog puta je prekipjelo, i rijei su postale rune. Bez
upozorenja, airbey je zbacio sako na sofu, ustao i krenuo prema vratima, viui da Sjedinjene
Drave izdaju njegovu zemlju. Ako na ovaj nain odete, napraviete ogromnu tetu svojoj zemlji,
odgovorio sam idui za njim. Bio je bijesan i za trenutak su Goldberg i Kerrick pomislili da e me
udariti. Kerrick je brzo stao izmeu nas, a onda polako krenuo u hotelski hodnik da bi blokirao
airbeyev odlazak. Kad je airbey krenuo da izae, ugledao je dvojicu zabezeknutih novinara u
hodniku koji su pratili ovu nevjerovatnu scenu. Pogled na novinare i Kerricka kao da su malo
rashladili airbeya i Don ga je vratio u prostoriju. Opet smo zatvorili vrata i uspjeli okonati
sastanak relativno pristojno, ali bez ikakvog napretka.
Pozvao sam Izetbegovia im je airbey izaao. Gospodine predsjednie, rekao sam, na
rubu smo katastrofe. Dobiete veliki dio iz ovog sporazuma, a kasnije emo pregovarati da dobijemo
direktne izbore. Nieg se ne odriete. Rekao je da mora imati klauzulu o direktnim izborima. U
Sarajevu je ve bila prola pono, a Izetbegovi nije volio da radi nou. Odustao sam, u nadi da
emo do napretka doi ujutro.
Miloevi je ovom pitanju, kao i mnogim drugim, bio potpuno suprotan Izetbegoviu. Uivao je u
drami u kasnim satima, moda i zbog izdrljivosti i sposobnosti da podnosi pie to mu je esto
davalo dodatnu nadmo nad drugima u to doba. Videi da smo u rupi, nije poputao da izbrie
klauzulu o direktnim izborima.
Kerrick, Goldberg i ja smo bili kao iscijeeni. Pozvao sam Christophera i zamolio ga da rano
ujutro jo jednom sa mnom nazove Izetbegovia.
Utorak, 26. septembra. Stigao sam u nau sobu u Waldorfu u 5.30 ujutro, gdje mi se pridruio
Goldberg. Trebao mi je skoro sat da doem do Izetbegovia. Kad smo konano dobili vezu,
Christopher i ja samo ga zamolili da odgodi pitanje direktnih izbora, ukoliko se Miloevi odrekne
stavke koja ograniava ulogu centralne vlade. Poslije nekoliko minuta diskusije, Izetbegovi se
sloio. Mislili smo da smo izali iz ume.
Bilo je predvieno da sastanak balkanskih ministara spoljnjih poslova pone u 10.00 ujutro, u
dvorani za sastanke na dvanaestom spratu Amerike misije pri Ujedinjenim nacijama na Prvoj
aveniji, preko puta sjedita UN. Prostorija, iako ne toliko impozantna, bila je namjetena poput one u
Genevi. Plaei se da airbey u posljednjem trenutku ne ponovi dramu iz Geneve, poslao sam Phila
Goldberga u bosanski ured da provjeri da li e se airbey pojaviti na vrijeme. Javio se u 9.30, kada
su nae kolege pristizale na dvanaesti sprat. Imamo veliki problem, rekao je tiho. Mo nee da
pristane. Bilo bi bolje da vi s njim razgovarate.
airbey je bio na liniji. Prisustvovae sastanku, ali ne moe prihvatiti sporazum. Rekao sam mu
da je sigurno dolo do nesporazuma; dravni sekretar je upravo razgovarao s predsjednikom i sve je
bilo sreeno. Nije, odgovorio je airbey. Ja sam upravo razgovarao s mojim predsjednikom i on
mi je rekao da ne pristanem.
Geneva se ponavljala - u posljednji minut problem s Bosancima. Sjurivi se jedan sprat do
kancelarije Albrightove, gdje je Christopher tog jutra uspostavio tab, ispriao sam njemu,
Madeleine i Tomu Donilonu ta se desilo. Nekoliko trenutaka kasnije Goldberg je stigao s

airbeyem i uveo ga direktno u kancelariju Albrightove.

Warren Christopher je bio poznat kao utiv ovjek koji skoro nikad ne podie glas ili da je
neuljudan. Ali emo upravo biti svjedoci nevjerovatnom prizoru. airbey je uao osmjehujui se, i
rekao : Zdravo Chris i pruio ruku. Christopher se nije ni osvrnuo, ukoeno drei ruke uz bokove.
Koji se avo deava?, upitao je, jedva suzdravajui bijes. Samo prije dva sata dogovorio sam se
s vaim predsjednikom.
Zateen Christopherovom ljutnjom, airbey je pokuao objasniti da je bosanska vlada
nadglasala Izetbegovia, ali to je vie govorio, Christopher je bio neumoljiviji. Ovo se ne moe
odrati, rekao je airbeyu. Albrightova, ija je prisna veza sa airbeyem datirala iz vremena kada
je bio ambasador pri UN, pokuala je da ga urazumi, ali uzalud. Nakon petnaest minuta beskorisne
rasprave, naglasio sam da nas preko stotinu novinara i zvaninici iz pet zemalja ekaju na spratu.
Morali smo da im se pridruimo.
Warren Christopher je otvorio sastanak sa kratkim uputama da strane iskoriste ovaj istorijski
trenutak (da) okonaju borbe i to zauvijek. Foto-reporteri su kljocali, a novinari izali. Odmah sam,
na iznenaenje skoro svih u prostoriji, odgodio sastanak, apnuvi Graniu i Milutinoviu da imamo
problem sa Sarajevom - u oima Srbijanca sinulo je zadovoljstvo - i zamolio Kontakt grupu da nam
se pridrui na donjem spratu. Svakom od ministara dali smo privatnu sobu za sastanke na istom
spratu.
Jo uvijek bijesan, Christopher je otiao na sastanke preko puta ulice, u Ujedinjenim nacijama.
Prije odlaska, rekao je airbeyu da e se situacija morati odmah razjasniti ako Sarajevo eli izbjei
ozbiljne posljedice na svoje odnose sa Sjedinjenim Dravama. Sastao sam se sa Carlom Bildtom i
etvoricom predstavnika Kontakt grupe koji su bili ojaeni to su po strani. Izvinjavajui se, pozvao
sam ih da razgovaraju sa airbeyem, ali njihovo nastojanje da se predomisli nije uspjelo.
Bilo je predvieno da airbey u 11.30 odri govor u Ujedinjenim nacijama. Zamolio sam ga da
novinarima ne otkriva da smo zapali u krizu. Obeao je - i izaao na Prvu aveniju, u more novinara
kojima je odmah rekao da nee prihvatiti nikakav sporazum koji ne osigurava direktne izbore.
Kontakt grupa je ekala, jedui sendvie u uredu zamjenika Madeleine Albright, Edwarda
Skipa Gnehma. Kada se airbey vratio, izgledao je vedar zbog svog javnog nastupa u Generalnoj
skuptini. Govor u velikoj dvorani malo ga je umirio. Sada se predstavio kao osoba koja bi mogla
rijeiti problem. Christopher se vratio sa svojih sastanaka da nastavi borbu. Nakon dogovora sa Tony
Lakeom, rekli smo airbeyu da e se predsjednik Clinton obratiti naciji u 15.00 sati. Ili e najaviti
sporazum i pohvaliti Bosance ili e javno kazati da je New York propao zbog tvrdoglavosti
Sarajeva.
Traei privatnu sobu, airbey je nazvao Izetbegovia da mu prenese na ultimatum. Dugo smo
ekali. A onda se pojavio. Ako e predsjednik Clinton u svom saoptenju rei da se snano protivi
podjeli, rekao je, mi emo pristati. Kako je ovo bio ameriki stav, odmah smo prihvatili. Takoe
smo obeali da emo u budunosti teiti za klauzulom o direktnim izborima. Vratili smo se na sprat
da odrimo kratak formalni sastanak sa hrvatskim i srbijanskim ministrima spoljnih poslova koji su
ekali etiri sata i odustali.
Dvadeset estog septembra, u 15.50 sati, predsjednik je iz ureda za tampu Bijele kue dao
izjavu o sporazumu. Nema garancije za uspjeh, rekao je, ali nas dananji sporazum vodi korak
blie krajnjem cilju i jasno pokazuje da e Bosna ostati jedinstvena meunarodno priznata drava.

Amerika e se snano suprotstaviti podjeli Bosne.

im je predsjednik zavrio svoje kratko saoptenje, sastali smo se s novinarima. Konano smo
skepticima mogli pokazati da gradimo centralnu vladu, barem na papiru. Sloili smo se o trolanom
predsjednitvu, parlamentu, ustavnom sudu i drugim vanim atributima vlade. Preen je veliki most ali s vie tekoa nego to smo oekivali, otkrivajui jasnije nego ranije uznemirujue podjele u
bosanskoj vladi.
Najavili smo na povratak u region za dva dana, da bismo nastavili shuttle. Bio sam neodreen
kada su novinari pitali da li sada idemo po sporazum o obustavi vatre. Jer, istina je bila da nismo
znali.

- GLAVA 13 Obustava vatre

(27. septembar - 5. oktobar)
Kada ljudi glasaju o ratu, niko ne rauna
Na svoju smrt; prerano je; on misli
Neki drugi ovjek e se sresti sa tom nesretnom sudbom.
Ali da je smrt suoena s njim dok daje svoj glas,
Grka nikad ne bi nastradala od ratne ludosti.
A ipak mi mukarci svi znamo koja je od dvije rijei
Bolja i moemo odvagnuti dobro i zlo
Koje donose; koliko je mir bolji od rata!
EURIPIDES, Suppliant Women
KOD VAS ILI KOD NAS? Niko nije elio da ponovo doivi katastrofu do koje je zamalo dolo
u New Yorku. Ali uprkos drami i tekoama, sporazum od 26. septembra, sa odredbama bez
presedana za strukturu centralne vlade, proao je dug put da bi odgovorio onima koji su kritikovali
sporazum u Genevi kao pogodbu o podjeli.
Dok smo uvee 28. septembra kretali na nae etvrto putovanje na Balkan, shuttle diplomatija je
poela gubiti na ubrzanju. Trojica balkanskih predsjednika e uskoro morati ui u visokorizine
pregovore - sve ili nita. Ali nije bilo odlueno nijedno od tri pitanja kljuna za takav sastanak:
tajming, povezanost sa obustavom vatre i gdje e se odrati mirovni razgovori. Washington e prva
dva pitanja prepustiti nama, ali za tree je bila potrebna odluka predsjednika, a na tim je imao
ozbiljnih neslaganja sa veinom u Washingtonu.
Prije nego to smo krenuli u region, odrana je uobiajena runda sastanaka sa ministrima
spoljnjih poslova i drugim zvaninicima. Najvaniji je bio sastanak sa francuskim ministrom
spoljnjih poslova Herve de Charettom u njegovom apartmanu u Plazi, hotelu Ujedinjenih nacija, u
New Yorku. De Charette nije bio prijateljski otvoreni kao predsjednik Chirac, niti je dijelio njegovo
divljenje prema amerikoj kulturi. Bio je klasini francuski zvaninik, elegantan, nadmen, uvijek
osjetljiv na stvarne ili zamiljene uvrede prema sebi ili Francuskoj - razlika koju, izgleda, nije
prepoznavao. Iako je njegova misija bila da pokae kako je Francuska jo uvijek na vrhuncu uticaja u
Evropi, ipak je dan prije naeg sastanka grupi novinara rekao: Kao to je predsjednik Reagan neko
primijetio, Amerika se vratila. De Charette je bio pod pritiskom svojih kolega da pokae od koje
je vanosti ministarstvo spoljnih poslova. Na alost mnogih profesionalnih francuskih diplomata, mi
smo osjetljiva pitanja rjeavali direktno sa Chiracovim malim ali efikasnim kabinetom u Jelisejskoj
palati, na elu sa Jean-Davidom Levitteom, sjajnim mladim diplomatom koji je de facto bio Chiracov
savjetnik za nacionalnu sigurnost.
Moj sastanak sa De Charettom bio je mikrokosmos komplikovanog odnosa izmeu Sjedinjenih
Drava i Francuske. De Charette je poeo sa pritubom. Francuska tampa, rekao je, govori da su
Sjedinjene Drave preuzele pregovore i Francusku ostavile po strani. Izrazio je sumnju da ve tajno
dogovaramo mirovnu konferenciju u Sjedinjenim Dravama. Mora se odrati u Francuskoj, rekao

je. Ako ne u Parizu, onda u Evianu, na enevskom jezeru. Moemo hotelske komplekse zatvoriti
pred novinarima i obezbijediti smirenu i kontrolisanu atmosferu. Dodao je da se Evropska unija
sloila da Francuska bude domain mirovnim razgovorima - to su odluno pobile i Njemaka i
Britanija, kada su nekoliko dana kasnije bile o tome upitane.
Uvjerio sam skeptinog de Charetta da nije donesena nikakava odluka o mjestu ili vremenu
razgovora, ali sam mu iskreno rekao da vie volim da to bude na amerikom tlu. De Charette je
predloio da sa razgovorima ponemo u Sjedinjenim Dravama, a nastavimo u Francuskoj nakon to
odredimo vrijeme, recimo, za dvije sedmice. Rekao sam da ne vjerujem da e to uspjeti, ali sam
dodao da bismo mogli razmisliti o formalnoj ceremoniji potpisivanja u Francuskoj. Dok smo
naputali hotelski apartman, de Charette me je uzeo za ruku i rekao: Ovo je veoma vano za mene i
Francusku.
Pitanje gdje treba da se odre razgovori postalo je predmet estoke interne rasprave u
Administraciji. Na tim je jednoduno izabrao Sjedinjene Drave, to je bilo izrazito manjinsko
stajalite u Washingtonu. Veina naih kolega, sa izuzetkom Tony Lakea, eljeli su da se razgovori
odre u Evropi, najradije u Genevi, gradu koji je za mene bio simbol neproduktivne diplomatije, od
konferencije o Indokini 1954. do beskrajnih rundi srednjeistone i hladnoratovske diplomatije. Ako
budemo morali zavriti u Evropi, onda bih glasao za Stockholm, gdje bi na domain bio Carl Bildt.
Na moj zahtjev, Bildt je u potpunoj tajnosti poeo s planiranjem konferencije u odmaralitu na
Saltsjobadenu, ostrvu nedaleko od glavnog vedskog grada.
Konana odluka zavisie od predsjednika. Iz staha da je bitka ve izgubljena, odluio sam se
direktno obratiti potpredsjedniku Goreu, koji se obino nije uplitao u uobiajene procese vlade. Gore
je uzvratio poziv dok sam bio u kolima na putu za aerodrom La Guardia. Zbog sigurnosti, zamolio me
je da razgovaramo sa druge linije pa sam mu moju molbu izloio iz telefonske govornice na
aerodromu. Gore, koji je izgledao iznenaen zbog moje upornosti po ovom pitanju, rekao je da e
rado razmisliti. Ali dok smo ili prema Evropi, bili su mali izgledi da e to biti u SAD.
C-130 je dotutnjao u Sarajevo iz Italije u 8.00 ujutro, 29. septembra. Prolo je dvanaest dana od
naeg posljednjeg boravka ovdje i u gradu je vladalo vidljivo poboljanje. U sjeni razruenih zgrada
gradske ulice bile su ivahne, ak prepune. Tramvaji su radili a barikade od unitenih automobila
uklonjene. Za vladinog slubenika neuobiajeno je iskustvo kada vidi direktnu i neposrednu vezu
izmeu njegovog truda i ivota obinih ljudi, ali dok smo se vozili kroz grad osjeali smo da su
pregovori ve poeli unositi neto novo.
Po prvi put, postavili smo mogunost obustave vatre - ne insistirajui. Izetbegovi je rekao da
jo nije spreman: vojno napredovanje u zapadnoj Bosni jo je ilo u njegovu korist. U stvari, sloili
smo se s njim.
Dilema UN. U prvih trinaest dana od podizanja opsade, general Rupert Smith nije otvorio
nijedan od glavnih puteva koji vode iz Sarajeva, iako je ovo bila jedna od garancija koju smo 14.
septembra dobili od Srba. Jedan od puteva prolazio je kroz srpski dio Sarajeva koji je bio zatvoren
tokom rata, zbog ega je sav saobraaj morao skretati uskom, krivudavom, opasnom ulicom.
Bosanska vlada javno je kritikovala UN to saobraaj i dalje zavisi od one zloglasne ulice, kako ju
je nazvao Silajdi.
Bosanci su bili u pravu. Razoarani, nakon sastanka sa Izetbegoviem, Clark i ja smo otili u

Smithov ured i zatraili od njega da otvori glavne puteve i skloni kontrolna mjesta. Generale, rekao
sam, imate pismenu obavezu Srba da e ti putevi biti otvoreni. Ako se usprotive, moete upotrijebiti
silu - ali ne mislim da e to biti potrebno.
Bila je to repriza naeg posljednjeg sastanka. Iako je bio otriji i od Janviera i od svog
prethodnika, generala sir Michaela Rosea, Smith nije cijenio na savjet i plaho je odgovorio. Bio je
spreman krenuti sa svojim vozilima iz Sarajeva, to su UN ve odavno radile. Rizik e, rekao je, biti
njegov - ne na. Rekao nam je, kao to je rekao i ranije, da on u stvari nema kontrolu nad francuskim
snagama u Sektoru Sarajevo koje moraju otvoriti put. Svuda je bilo mina. Trebala mu je podrka iz
sjedita UN u Zagrebu i New Yorku, koja je bila pasivna ili negativna. Bilo je izvjesno da e borbe
buknuti. Trebae vremena. I tako dalje. A to se tie kontrolnih mjesta, Smith je vjerovao da ih je
nemogue ukloniti. Bosna je zemlja, rekao je sa oporim smijehom, u kojoj svaki djeak raste sa
snom da e jednog dana imati svoju kontrolnu taku.
Shvatali smo Smithov poloaj (i ta vie, citirali smo njegove nezaboravne rijei o kontrolnim
takama), ali je ak i Clark, koji je veoma cijenio svog kolegu generala, bio obeshrabren. Ako ne
budemo uspjeli da implementiramo sporazum od 14. septembra, njegovu vrijednost brzo e izgristi
srpsko posezanje za tuim i pasivnost UN.
Da bih pokazao odlunost Amerike da podri taj sporazum, zamolio sam Johna Menziesa da
osoblje svoje ambasade svakodnevno alje na put izmeu Sarajeva i Kiseljaka. Ovo, naravno, nije
bio pravi test sporazuma, poto Srbi ne bi pucali na vozilo sa amerikom zastavom i registarskim
tablicama Amerike ambasade, ali e barem pokazati da Sjedinjene Drave po prvi put nakon vie
godina koriste te puteve.
Menziesove patrole dovele su do nekoliko manjih sukoba i malo koristi, to je ponovo
naglasilo potrebu za primjenom stalnog pritiska na Srbe. Zaposleni u Ambasadi izvjetavali su da
Srbi jo dre pod orujem kontrolnu taku izvan Sarajeva. Poslije estokog protesta Miloeviu, koji
u poetku nije vjerovao da drimo do takvih sitnica, kontrolna taka je otvorena a barikada
uklonjena. Ovo je bio primjer novog amerikog pristupa. Biemo odluni po svakoj taki, bez obzira
koliko bila mala.
Veina amerikih zvaninika gledali su na premijera Harisa Silajdia kao na bosanskog lidera
sa najirom vizijom - elokventnog zagovornika multietnike drave. Ali su ga njegove bitke za vlast
sa Izetbegoviem i airbeyom, kao i drugim lanovima bosanske vlade, esto izolovale. Njegove
kolege su se alili da je s njim teko raditi. Nosio je dodamo teak teret: Tuman i Miloevi nisu
imali povjerenja u njega. Ipak, Silajdi je bio jedan od dvojice najpopularnijih muslimanskih
politiara u Bosni, zajedno sa Izetbegoviem.
Moji osjeaji prema Silajdiu su se esto mijenjali. Bilo je neeg dirljivog u njegovoj estini i
energiji i konstantnoj elji da sebe intelektualno pobolja. Iako uvijek zauzet, izgledao je sam njegova supruga i sin ivjeli su u Turskoj. Silajdi je bio jedini bosanski zvaninik koji je izgledao
da iskreno brine o ekonomskoj rekonstrukciji svoje opustoene zemlje. Brinulo nas je njegovo
nepredvidljivo raspoloenje, ali e njegova podrka biti bitna za mirovni sporazum. Chris Hill je to
dobro uoio: Ako imamo Harisovu podrku, i dalje emo imati problema sa Sarajevom, rekao je,
ali e biti znatno umanjeni.
John Shattuck i ljudska prava. Sljedeeg jutra, 30. septembra, odletjeli smo u Beograd, prvo

se spustivi na aerodrom u Zagrebu, na kratak sastanak sa ambasadorom Galbraithom i Johnom

Shattackom, pomonikom dravnog sekretara za demokratiju, ljudska prava i rad. Stisnuvi se u
pilotskoj kabini, ivo su nam opisivali njihovo jueranje putovanje u Krajinu, u Hrvatskoj, kao i
Bosanski Petrovac i Klju, dva grada u zapadnoj Bosni koji su pali u ruke snaga Federacije. Proli su
pored beskonanih rijeka srpskih izbjeglica koji su bjeali prema istoku, kako bi izmakli snagama
Federacije koje su napredovale. U Kljuu, tri kilometra od fronta, uz zvuk topova u daljini, posjetili
su masovnu grobnicu, prvu kojoj e Amerikanci imati pristup. Shattack je odrao konferenciju za
tampu, kritikujui Zagreb zbog stvaranja nove izbjeglike rijeke, ovog puta sastavljene od Srba
istjeranih iz njihovih pradjedovskih domova u Krajini. Njegova konferencija razbjesnila je Tumana.
Biro za ljudska prava suoio se s dugom tradicijom opiranja regionalnih ogranaka State
Departmenta na birokratskoj osnovi. Stoga ne iznenauje to su se neki u poetku protivili
Shattuckovom angamanu u Bosni. Ali ja se nisam s njima sloio: njegova putovanja mogla su
usmjeriti panju javnosti na etniko ienje i druge ratne zloine i poveati pritisak na Miloevia
da tu praksu okona. Poslije mnogo rasprave, Christopher je pristao da Shattuck otputuje u region pod
naim vostvom, i ovaj dogovor je sprijeio stvaranje preklapajuih pregovarakih kanala.
Shattuck je svoju odlunost prikrivao na smiren nain. Predavao je na Pravnoj koli u Harvardu i
bio u odboru Amnesty International, a slagao se i s medijima, s kojima je lako uspostavljao kontakt.
Na kraju su ak i skeptici u Evropskom birou, koji je u poetku dokazivao da ambasade u regionu
treba da rjeavaju pitanje ljudskih prava, spoznali vanost usredsreenih napora Johna Shattucka, o
kojima se pisalo s potovanjem.
John i ja namjerno nismo putovali zajedno. Ali smo mojim sastancima s Miloeviem dodali
novi zahtjev: da se Shattucku dozvoli posjeta mjestima gdje su poinjeni ratni zloin. Shattuckova
putovanja predstavljae stalno podsjeanje javnosti da ne naputamo zahtjev za izvrenje pravde i
dok traimo mir. Kada je Miloevi shvatio da smo odluni, pristao je.
Arkan. Shattuck i ja smo bili posebno zabrinuti zbog aktivnosti eljka Ranatovia, poznatijeg
kao Arkan, jednog od najzloglasnijih ljudi na Balkanu. ak i u bivoj Jugoslaviji, Arkan je bio neto
posebno, ubica slobodnjak koji je krstario Bosnom i istonom Slavonijom sa svojim
crnokouljaima, teroriui Muslimane i Hrvate. Za ostatak svijeta, Arkan je bio pomahnitali
rasistiki fanatik, ali su ga Srbi gledali kao heroja. Njegova privatna vojska, Tigrovi, poinila je
neke od najveih grozota, izvravajui ubistva po kratkom postupku i praktino izmislivi etniko
ienje 91-92. Zapadni obavjetajci ubijeeni su da radi ili da je radio za jugoslovensku tajnu
59

policiju.
Jedini mehanizam da bi se rijeili takvi problemi nije bio savren, ali je bio od vitalne vanosti:
Meunarodni sud za ratne zloine, sa sjeditem u Hagu. Kada je 1993. Vijee sigurnosti Ujedinjenih
nacija uspostavilo sud, mnogi su ga vidjeli kao slubu za odnose s javnou. Krenuo je sporo, uprkos
naimenovanju monog i elokventnog pravnika Richarda Goldstonea iz June
Afrike za njegovog predsjednika. Zasluge za napumpavanje njegove uloge u tim prvim danima
pripadaju Madeleine Albright i Johnu Shattucku, koji su se borili za njegov status i fondove. Druge
zemlje, posebno njegovi holandski domaini i Nijemci takoe su pruili znatnu podrku. U vrijeme
naih pregovora, sud se izdigao kao vrijedan instrument politike koja nam je, na primjer, doputala da
Karadia i sve druge osumnjiene za ratne zloine iskljuimo iz javne slube. Ipak, jo nije postojao

mehanizam za hapenje osumnjienih ratnih zloinaca.

Iako je do oktobra 1995. Sud predao preko pedeset optunica, meu njima nije bilo Arkanovog
imena. Vie puta sam zbog ovog navaljivao na Goldstonea, ali zbog strogog zida koji je razdvajao
interne odluke suda od amerike vlade, nije nam rekao zato Arkan nije osumnjien. Ovo je posebno
bilo zagonetno s obzirom na Goldstoneov status i njegovu javnu kritiku meunarodnih mirovnih snaga
60

to ne hapse nikog od osumnjienih ratnih zloinaca. Kad god bih Miloeviu spomenuo Arkanovo
ime, ukrutio bi se; namrtio bi se i skupio oi. Nije se obazirao na kritiku Karadia ili Mladia, ali
Arkan - koji je ivio u Beogradu, vodio popularan restoran i bio oenjen rok zvijezdom - bio je neto
drugo. Za Miloevia je pitanje Arkana bilo kojeta, i tvrdio da on nema uticaja nad njim. Ali
odmah poslije mojih prigovora, Arkanove aktivnosti u zapadnoj Bosni su posustale. Teko da bi se
ovo moglo smatrati pobjedom, jer je Arkan na slobodi i dalje predstavljao opasnost i bio moan
pokazatelj da se moe - bukvalno - izvui neko ko je ubijao u Bosni.
Beograd i Zagreb. Kada je na aerodromu u Zagrebu zavren na sastanak sa Shattuckom i
Galbraithom, kasno poslijepodne, 30. septembra, vratili smo se u poznati salon u Beogradu. Sada je
vrijeme za obustavu vatre, rekao je Miloevi. Kao i Izetbegovi, i on je insistirao da se mirovna
konferencija odri u Sjedinjenim Dravama.
Kada smo se rano sljedeeg jutra, 1. oktobra, vratili u Zagreb, Tuman je estoko udario na
Shattuckovu kritiku njegove vlade. Ovo nije korektno ponaanje izmeu zemalja koje su partneri i
prijatelji, rekao je ogoreno. Ja sam jednostavno odgovorio da je Shattuck obavezan ispriati priu
onako kako je vidi i da ga mi neemo uutkivati. Osim toga, Srbima koji su generacijama ivjeli u
Krajini i zapadnoj Bosni treba dozvoliti da ostanu u miru u svojim domovima.
Uz pritisak za obustavom vatre, traili smo od Tumana da u sljedeoj sedmici to vie vojno
odradi. Ponovo smo se usmjerili na tri kljuna grada na zapadu: Sanski Most, Prijedor i Bosanski
Novi. Ovo bi mogla biti posljednja prilika za Federaciju da ih osvoji prije nego to ponemo s
pregovorima. Traio sam od njega da u operacije kree zajedno s Bosancima. Bosanci ne mogu sami
uzimati teritoriju, rekao je Tuman, kao to je to esto inio. Naravno, bio je u pravu, ali jedan od
razloga za ovo je to su tokom cijelog rata Hrvati uskraivali Bosancima pristup tekoj artiljeriji.
Tuman je takoe elio da se konferencija odri u Sjedinjenim Dravama. Kako je izgledalo,
bilo je barem jedno pitanje o kome su se slagala sva tri predsjednika. A da li e Washington pristati
da se to desi na amerikom tlu?
Usputno putovanje u Sofiju. Ili smo ka obustavi vatre, za to nismo bili spremni, kao i
mirovnoj konferenciji, ije mjesto odravanja i sastav jo nisu bili odlueni. U nadi da emo usporiti
proces, odluili smo 1. oktobra krenuti na dugo odlagano putovanje u Bugarsku, zanemareni dio
regiona. Sedmicu ranije, tokom sastanka u New Yorku, obeao sam bugarskom premijeru da emo
posjetiti njegovu izolovanu zemlju da bismo pokazali da priznajemo i cijenimo njenu podrku
embargu protiv Srbije.
Posjeta je uzbudila Bugare. Konano je neko iz Washingtona obratio panju na njih. Poto smo u
Zagrebu kasno legli, na sastanak u Sofiji sa predsjednikom Zhelyu Zhelevim nije poeo sve do iza
20.30. Konano, u 20.00, u nau ast je priredio veliku veeru, sa liderima oko dvadeset politikih

partija. Kada smo izrazili uenje zbog broja zastupljenih partija, Zhelev, bivi disident, objasnio je
da su to samo vodee stranke od ukupno preko dvije stotine partija.
Veera se zavrila oko ponoi. Vratili smo se u Sheraton, hotel za strance u Staljinovoj eri, na
neoekivano roendansko slavlje moje prezauzete pomonice Rosemarie Pauli koje su pripremile
njene kolege saputnici i Bili Motgomery, na ambasador u Sofiji. Iako smo, kao i obino, bili umorni,
bilo je dobro udaljiti se od estine tri balkanske metropole i Washingtona.
Telegram od 2. oktobra. Bilo je iza 1.00 ujutro kada sam se skrasio u mojoj sobi, ogromnom,
loe dizajniranom apartmanu, da zovem Strobe Talbotta. Rekao sam mu da su linije fronta manje
propusne otkako se vojska bosanskih Srba na zapadu ukopala. Ako ofanziva posustane, bie vrijeme
za obustavu vatre. Ipak, rekao sam Strobeu, ne moemo najaviti obustavu vatre a da u isto vrijeme ne
najavimo mjesto odravanja mirovne konferencije.
Veza ba nije jasna, rekao je Strobe. Da li moemo razdvojiti tri pitanja - obustavu vatre,
mirovnu konferenciju i mjesto odravanja? Rekao sam da bismo tada upali u sporne pregovore unutar
Kontakt grupe i izgubili vrijeme. Moramo da preemo ovaj ambis sa paketom najava. Strobe je rekao
da se Washington i dalje protivi odravanju razgovora u Sjedinjenim Dravama. Ako ne uspiju,
cijena e biti previsoka za Administraciju. Otprilike je devet prema jedan protiv vas, primijetio je
Strobe suho, i bojim se da sam sada ja taj jedan od devet. Dodao je da je Lake jo uvijek jedini u
timu koji podrava ameriko tie. Sastanak u Bijeloj kui predvien je za sljedei dan da bi se dala
preporuka predsjedniku. Strobe, rekao sam, dopustite da ovo iznesem telefonom.
Sluajte, odgovorio je, mislim da nema smisla da sastanku sudjelujete putem telefona;
praktino, to nee dobro funkcionisati a vi se neete pokazati u vaem najboljem izdanju. Ali imam
prijedlog: poaljite nam poman, argumenta van telegram u kome ete iznijeti svoj stav. Uvjeravam
vas da e biti fer sasluan na sastanku. Prijedlog je bio karakteristian za Strobea: plemenit i
nepristrasan. Vjerovao je da se teka pitanja rjeavaju otvoreno, a on je bio voljan podrati poruku
iji sadraj nije podravao - za razliku od mnogih koji su od odstupanja, ak i sa bliskim kolegama,
napravili nain ivota a takvo ponaanje pravdali kao neophodno da bi se posao uradio.
Tako sam, u svojoj sobi s visokim stropom, sjeo da sroim telegram. Preostali dio noi pisao
sam i pisao, nazvavi Donilona u 4.15, a Kombluma trideset minuta kasnije, da bih bolje razumio
argumente protiv nae pozicije. Kada smo se rano ujutro ukrcali u avion, zamolio sam kolege da
pregledaju moj telegram i onda utonuo u toliko potreban san.
U vrijeme kada smo sletjeli u Sarajevo, 2.oktobra ujutro, napravili smo otru, jasnu i jednodunu
poruku iz mog prijedloga. Ova poruka bie na najbolji pogodak po pitanju, koje je, to smo osjeali,
apsolutno kritino. Na alost, u nastojanju da zatiti predsjednikov tok razmiljanja, Bijela kua nee
dozvoliti da se u ovoj knjizi izravno citiraju poruke koju smo tog jutra odaslali- poruke koju je Strobe
kasnije nazvao najefikasnijim telegramom koji je dotad upuen Administraciji da bi se promijenilo
neije miljenje.
U poruci smo tvrdili da smo ve uloili toliko mnogo nacionalnog prestia, u namjeri da na
prioritet bude maksimiziranje uspjeha, a ne reduciranje cijene neuspjeha. Sastanak u Sjedinjenim
Dravama pruie nam fiziku i psiholoku kontrolu nad procesom; svako drugo tle e dramatino
umanjiti na upliv. Onima koji su tvrdili da e neuspjeh na amerikom tlu kotati politiku - ovo je
najee isticano protiv nas - naglasili smo da je presti Administracije ve u pitanju, i u oima

amerike javnosti i svijeta i da neuspjeh nee biti nita skuplji u New Jerseyu nego to bi bio u New
Caledoniji. Iako sasvim mogu, neuspjeh nije bio neto zbog ega bismo se sada brinuli.
Amerika mirovna inicijativa, koja je ve donijela podizanje opsade oko Sarajeva i druge
dobroiti, bila je moan signal da se, kako je to de Charette rekao u New Yorku, Amerika vratila.
Izbor mjesta konferencije bie kljuni pokazatelj koliko smo ozbiljni i predani. Zavrili smo s
predvianjem da e se Evropljani aliti zbog izbora amerikog terena, ali da e potovati nae elje i
doi, a izbor - nasuprot strahovima izraenim u Washingtonu - nee imati posljedica na na osnovni
odnos sa Evropljanima i Rusijom.
Nekoliko sati kasnije, Lake je nazvao Kerricka da ga izvijesti da je sastanak u Bijeloj kui bio
krajnje bezuzpjean mada je pokrenuo loptu naprijed. Neki su se i dalje brinuli da bi konferencija
koja bi se odrala u SAD mogla uvui predsjednika i protiv njegove volje. Meutim, bilo je i dobrih
vijesti: na osnovu telegrama i razgovora sa Bobom Owenom, Christopher je odluio podrati
ameriki teren. Isto tako i Perry. Tony je zavrio telefonski poziv molbom Donu da prije sljedeeg
sastanka prikupi jo argumenata u korist naeg stava.
U meuvremenu, na frontu. Najbolje vrijeme da se pogodi serva jeste kada lopta visi u
vazduhu, niti se die niti pada. Osjeali smo da je na bojnom polju ova ravnotea uspostavljena ili e
biti uspostavljena. Na putu od Sofije do Sarajeva, poslije intenzivne diskusije, odluili smo da se sa
prouavanja pomjerimo na zagovaranje obustave vatre. Plaili smo se da e hrvatsko- muslimanska
ofanziva ubrzo ispuhati. General Mladi je opet bio veoma prisutan, nastojei okupiti svoje snage.
Bili smo zabrinuti i zbog rastueg trvenja izmeu Zagreba i Sarajeva, to je natjeralo Zagreb da
zaustavi napredovanje i zaprijetilo onom to je bilo ve postignuto. John Pomfret je odrazio nau
zabrinutost u The Washington Postu od 3. oktobra, izvjetavajui da su hrvatske snage obustavile
borbu, omoguujui Srbima da svoju stranu vatru ospu po Bosanskoj armiji.
Kada smo 2. oktobra sreli Izetbegovia, bio je vedar zbog ohrabrujuih izvjetaja svojih
generala i usprotivio se obustavi vatre ak vie nego tri dana ranije. Hrvati su bili podvojeni, ak
ravnoduni, oko nastavka borbe, smatrajui da e donijeti dobitke na terenu samo nezahvalnim i
nekooperativnim Bosancima. Galbraith, Clark i ja nastavili smo pourivati uka da uzme to vie
teritorije, posebno Sanski Most i Prijedor.
Trei oktobar zavrio se sa zapanjujuim vijestima da je makedonski predsjednik Kiro Gligorov
jedva preivio pokuaj atentata u Skopju; bio je u intenzivnoj njezi nakon vie sati neurohirukog
zahvata, da bi mu se iz glave otklonio geler od automobila bombe. ofer Gligorova je ubijen a nije
bilo izvjesno ni da e Gligorov preivjeti. Uputili smo Gligorovu elje za brzo ozdravljenje i
zamolili Washington da mu poalju tim ljekara za hitne intervencije.
4. oktobar: Sarajevo. Senat Sjedinjenih Drava odobrio je naimenovanje Johna Menziesa za
ambasadora u Bosni i Hercegovini. Ambasadori, normalno, daju prisegu u State Departmental, ali
kako je Menzies ve bio u Sarajevu, odluili smo da tu ceremoniju odmah obavimo i da prisegu
uinimo vanim dogaajem koji e potvrditi nae opredjeljenje u Bosni.
Ceremonija je odrana u Konaku, zgradi koja je ispunjena istorijom, gdje su na odru leali
nadvojvoda Franz Ferdinand i njegova supruga Sophia nakon pucnjeva na njih ispaljenih 28. juna
1914. Otmjena palata iz devetnaestog vijeka, sa lakiranim parketima i gipsanim figurama, nije

koritena od poetka rata ali je ostala u iznenaujue dobrom stanju, sa samo nekoliko pogodataka na
gornjem spratu. inilo se kao da duhovi lebde u zraku stare zgrade, a dok smo se uspinjali elegantnim
stepenitem bio sam ganut nastavkom istorije. Ovdje se poeo raspadati dvadeseti vijek, apnuo
sam Joeu Kleinu iz Newsweeka. Vladini zvaninici, strani ambasadori, generali, muslimanski vjerski
velikodostojnici, srpskopravoslavni svetenici, katoliki prelati i lanovi sve manje jevrejske
zajednice u Sarajevu okupili su se na prvoj multietnikoj ceremoniji u etiri godine. Natisnuti u
elegantnoj balskoj dvorani, mnogi u narodnim nonjama ili vjerskim odorama, podsjeali su me na
poznatu fotografiju, snimljenu koji trenutak prije atentata, sa osuenim kraljevskim parom dok silazi
niz stepenite Gradske vijenice, u pratnji kostimiranih dostojanstvenika.
Nakon kratke formalne ceremonije, Izetbegovi je poelio dobrodolicu Menziesu a John je
kratko odgovorio. Ja sam svoj govor zavrio rijeima da istorijski neuspjesi Konaka nameu
posebnu obavezu nama svima koji smo se ovdje okupili. Vladalo je toplo raspoloenje meu
uzvanicima, izmijeanim kao u predratnoj Jugoslaviji. Ovo je, pomislio sam, savren trenutak i
mjesto da se postavi pitanje obustave vatre - bolje nego stroga i mrana zgrada bosanskog
predsjednitva, gdje smo se trebali sastati tog poslijepodneva. Predloio sam Izetbegoviu i
airbeyu da se odmah sastanemo u jednoj od privatnih odaja. Drugi gosti, koji su jo pili i
razgovarali, zaueno su gledali kako zatvaramo vrata i nestajemo.
Samo se general Kerrick pridruio sastanku. Odabrao sam Dona da bih naglasio ulogu Bijele
kue koju je predstavljao. Sjeli smo na etiri male pozlaene stolice u uglu velike prostorije, skoro
se dodirujui koljenima. Naglaavajui da je Don jedan od vrhunskih obavjetajnih oficira u zemlji,
zamolio sam ga da predsjedniku Izetbegoviu i ministru spoljnjih poslova airbeyu iznese
obavjetajnu ocjenu vojne situacije.
Kerrick i ja nismo ranije razgovarali o sastanku. Ali je on svoju ulogu savreno odigrao.
Smireno i autoritativno, kazao je da je Federacija vjerovatno dostigla vrhunac osvajanja. Izrazio je
zabrinutost da Tuman nee podravati dalja teritorijalna osvajanja da ne bi veinom pripala
Bosancima. Na kraju je Don podsjetio bosanskog predsjednika da u svim ratovima postoji vrijeme za
napredovanje i vrijeme za konsolidaciju, a ovo je, po naem miljenju, vrijeme za konsolidaciju.
Izetbegovi je sluao paljivo i s nelagodom. Njegovi generali, rekao je, i dalje izvetavaju o
napredovanjima na zapadu. Moda vai generali izvjetavaju o napredovanjima kojih nije bilo,
rekao je Don. Nae informacije su sasvim drukije. Prema naim najboljim obavjetajcima,
Federacija sada kontrolie oko pedeset procenata zemlje. Mnogo ete reskirati ako Srbi povrate neka
od vaih nedavno osvojenih mjesta.
Gospodine predsjednie, rekao sam, ovo je kljuni trenutak. Na savjet je prijateljski i
iskren. Nadam se da ste vi u pravu a da mi grijeimo. Ali ako vi grijeite, cijena za vau zemlju bie
ogromna. Ako elite dopustiti nastavak borbi, to je vae pravo ali Washington ne eli da od
Sjedinjenih Drava oekujete da budu vaa zrana podrka. Ako nastavite rat, onda ete se igrati sa
sudbinom vae zemlje.
airbey je promrmljao neto Izetbegoviu - kasnije smo saznali da je to bio prevod fraze igrati
se sa sudbinom. Izetbegovi je rekao da e o ovom pitanju odmah porazgovarati sa svojim visokim
vojnim i civilnim kolegama. Da li bismo se s njim sastali u zgradi predsjednitva u 14.00 sati da
dobijemo njegov odgovor?
Dok smo ekali, Christopher i Lake su pozvali da izvijeste o rezultatima kratkog sastanka,

odranog rano tog jutra u Bijeloj kui. Tony je bio ushien: uspjeno je prekuhao pitanje gdje e se
odrati konferencija i razrijeio sve preostale interne razlike. Predsjednik e formalno odobriti - i
mirovna konferencija o Bosni e se odrati u Sjedinjenim Dravama.
Nita nam nije moglo vratiti izgubljenu energiju koliko preokret Washingtona u posljednjem
trenutku. Sada su svi djelii bili na mjestu za konani potez prema prestanku borbi i okupljanju svih
strana.
U pratnji Carla Bildta i Igora Ivanova u 14.00 sati okupili smo se u zgradi bosanskog
predsjednitva da razgovaramo o nacrtu ustrojstva i izborima. Takvi razgovori ne rjeavaju velika
pitanja, ali su korisni jer Bosance podstiu da sagledaju kakva e njihova vlada izgledati u sluaju
mira. Bildt i Ivanov su, zatim, otili na druge sastanke, ostavljajui nas sa Izetbegoviem i njegovim
kolegama.
Uz Izetbegovia su bili njegovi vojni i civilni savjetnici i bilo je jasno da su razgovarali sve do
momenta kada smo mi stigli. Moji vojni lideri ne ele da stanem, poeo je Izetbegovi, gledajui
direktno Kerricka. Ne slau se s vaom procjenom situacije. Ali ja u pristati na obustavu vatre ako
Srbi ispune neke uslove. Prvo, rekao je da nee pristati na obustavu vatre jo najmanje pet dana.
Drugo, prihvatie obustavu vatre samo ako se Sarajevu daju gas i struja a put za Gorade otvori prije
poetka mirovne konferencije.
ovjek se morao diviti njegovim uslovima. Vjeto su premotavali razdaljinu izmeu nae
pozicije i pozicije njegovih tvrdih generala. Popravak struje zahtijevao je da Srbi uklone mnoge mine
postavljene oko elektrinih dalekovoda koji vode u grad. Kupice vie vremena za novu vojnu
ofanzivu. Drugo pitanje bilo je dovod gasa u Sarajevo: gas za Sarajevo bio je pod kontrolom
gigantske ruske firme Gazprom koja nije htjela odvrnuti pipe za Bosnu sve dok ne dobije gotovinu za
stare raune. U sljedeih nekoliko sedmica ovo neoekivano pitanje uveliko e iskomplikovati na
posao i, kakve li ironije, staviti Sarajevo i Beograd u jedinstven front prema Moskvi i ovjeku iza
Gazproma, ruskom premijeru Victoru Chernomyrdinu.
4. oktobar: Beograd. Brzo smo napravili nacrt sporazuma o obustavi vatre u koji smo ugradili
lzetbegovieve uslove i odletjeli za Beograd, ostavljajui Hilla i Pardewa u Sarajevu da olakaju
komunikacije sa bosanskom vladom. Osjeali smo da smo preli psiholoku podjelu i u Sarajevu i u
Washingtonu i eljeli smo vidjeti dokle moemo otii u Beogradu. Miloevi je bio u vedrom, skoro
slavljenikom raspoloenju. Dok je uobiajeno brzo itao nacrt sporazuma o obustavi vatre, alio se i
neprestano nas nutkao piem, koje sam ja odbijao. Nita dok ne budemo imali sporazum, rekao sam
mu.
Uskoro smo poeli raspravu o detaljima. Miloevi nam je dao veliku prostoriju u prednjem
dijelu zgrade, u kojoj smo postavili kompjutere. Otvorili smo direktnu telefonsku liniju sa naom
Ambasadom u Sarajevu preko Operativnog centra State Departmenta u Washngtonu i drali je
otvorenu nekoliko sati. lanovi naeg tima za podrku kucali su i prekucavali predloeni sporazum o
obustavi vatre dok su izmjene letjele tamo amo. Kada je Washington uo da smo u finalnoj fazi
pregovora o obustavi vatre u cijeloj zemlji, Christopher, Lake, Tarnoff, Donilon i Kornblum
prikljuili su se telefonskom maratonu. U jednom trenutku, dok sam razgovarao sa Christopherom,
Miloevi je uao u sobu s piem u ruci i upitao s kim to razgovaram. uvi da je s druge strane
linije dravni sekretar, pokazao je elju da s njim razgovara. Ovo, jasno, nije bilo vrijeme da njih

dvojica razgovaraju i ja sam promrmljao izvinjenje.

Satima su se Miloevi i Bosanci cjenkali na daljinu, preko nas, oko malih izmjena u tekstu
sporazuma, dok je Cris Hill prenosio svaku Miloevievu sugestiju airbeyu. Kako je no odmicala,
svi smo ve bili krajnje umorni - osim Miloevia koji je, inilo se, uveliko uivao. U Sarajevu, Hill
nije mogao nai airbeya. Napokon, poslije jednog od airbeyevih neobjanjivih nestanaka, inae
dostojanstveni Roberts Owen je pesnicom udario o drveni zid u naoj sobi u Beogradu i procijedio
seriju kletvi koje nimalo ne dolikuju jednom advokatu. Od tog trenutka pa dalje svi su ga njeno zvali
Bijesni pas Owen ili jednostavno Bijesni pas.
Negdje oko jedan ujutro konano smo imali dokument prihvatljiv i za Sarajevo i za Beograd.
Izetbegovi je imao svoje uslove, skoro tano kako ih je i traio. Miloevi je potpisao dokument
blistajui. Jo su nam trebali potpisi
Karadia i njegovih bosanskih Srba, koji su ekali u vili izvan Beograda. Ovaj zadatak
preputen je Miloeviu koji je obeao da e dokument biti potpisan, overen i isporuen prije nego
to ujutro krenemo. Oteturali smo do hotela, ulazei kroz podrum da bismo izbjegli novinare, i
pozvali Washington da kaemo novosti. Jo e nam trebati da sljedeeg dana dobijemo potpise
Izetbegovia i Tumana.
5. oktobar: Beograd, Sarajevo, Zagreb i Rim. Ujutro nam je Miloevi isporuio dokument
koji su potpisali bosanski Srbi. Nakon to smo s ovim upoznali britanskog ataea ivora Robertsa,
odjurili smo (tegobno, preko Italije, kao i uvijek) za Sarajevo da dobijemo Izetbegoviev potpis.
Izetegovievo ispijeno i nesretno lice isprialo mi je priu. Uz njega je bilo nekoliko lanova
njegovog kabineta i vojske. Prema raspoloenju u sobi, zakljuio sam da je veliki broj njegovih
kolega koji se protive obustavi vatre. Izetbegovi je uzeo dokument i paljivo ga iitao. Istakli smo
da se Miloevi sloio s veinom airbeyevih izmjena, ukljuujui i trenutnu razmjenu svih ratnih
zarobljenika i naglaen tekst u vezi obnove gasne i strujne mree u Sarajevu.
Kasnili smo, a ekao nas je naporan program: morali smo odletjeti u Zagreb da vidimo
Tumana, zatim da na vrijeme stignemo u Rim na prvu sjednicu proirene Kontakt grupe koju smo
obeali Talijanima. Dok je Izetbegovi tumaio, Rosemarie mi je dodala poruku s upozorenjem da
nam je ostalo samo pet minuta da uletimo na posljednji let tog dana, nakon ega ne bismo mogli
napustiti Sarajevo sve do sutradan.
Trebalo je brzo razrijeiti Izetbegoviev duboki strah od obustave vatre. On je utke prouavao,
skupljenih oiju. Konano, pokazujui na srpske potpise, naglasio je da ne moe svoj potpis staviti na
isti papir pored neprijatelja. Zamolio sam ambasadora Menziesa da napravi fotokopiju dokumenta sa
pokrivenim srpskim imenima i ponovo ga predao Izetbegoviu na potpis.
Jo je oklijevao. Gurnuo sam pero prema njemu. Gospodine predsjednie, sa jednim jedinim
potpisom moete okonati etiri godine borbe u vaoj zemlji, rekao sam, i prema vaim uslovima.
Njegove kolege su ga utke posmatrali dok je zurio u papir. Odjednom me je pogledao
sumnjiavo. Gdje je ameriki potpis?, upitao je. Ne vidim va potpis na ovom dokumentu.
Zgrabio sam pero i papir iz njegove ruke. Evo ga, gospodine predsjednie, rekao sam i
navrljao moje ime na dokumentu, u donjem lijevom uglu. Moramo odmah krenuti. Ako sada ne
potpiete, rat e se nastaviti. Ustao sam.

Izetbegovi je uzeo papir. Ruke su mu drhtale dok ga je drao. Napokon, polako i nevoljko,
potpisao je dokument. Rukovali smo se i odjurili na aerodrom, nosei sa sobom dokument i
preputajui ambasadoru Menziesu da Washingtonu kae novosti.

- GLAVA 14 Izbor Daytona, pripreme

(5-25. oktobra)
Kako zmija dospje u kulu?
Kasnei u demokratiji
Zbog tatine ministarstva,
Protivniki straari trahu uokolo
Ali vie da se svaaju nego da iznau.
W. H. AUDEN, Novogodinje pismo

DOVOLJNO DUGO SMO DRALI U TAJNOSTI OBUSTAVU VATRE kako bi predsjed

Clinton mogao objaviti vijest. Petog oktobra, u 11:00 sati ujutro, najavio je vaan momenat u bolnoj
istoriji bive Jugoslavije. Opta obustava vatre bie na snazi za pet dana, rekao je, ako se Sarajevu
daju gas i struja. Nakon toga, uslijedie razgovori meu trojicom balkanskih predsjednika koji e se
odrati u Sjedinjenim Dravama.
U trenutku dok je predsjednik govorio na tim je bio u Zagrebu, pourujui Tumana da uzme jo
teritorije prije nego to doe do obustave vatre. Hrvati su praktino zaustavili napredovanje, a Sanski
Most i Prijedor jo su leali unutar srpskih linija. Ostalo vam je jo pet dana, nita vie, rekao sam.
Ono to ne zadobijete na bojnom polju teko ete dobiti u mirovnim pregovorima. Ne traite ove
posljednje dane.
Tuman je zahtijevao da odloimo poetak mirovne konferencije do poetka novembra, kako se
ne bi podudarila sa hrvatskim izborima za parlament. Pristali smo. I kako se ispostavilo, bio nam je
potreban svaki minut te dodatne sedmice da bismo se spremili.
Prije odlaska iz regiona, postavili smo tri uslova za pregovore:
- prvo, da svaki predsjednik doe u Sjedinjene Drave sa punim ovlatenjem da potpie
sporazum, bez naknadnih odobrenja parlamenta;
- drugo, da ostanu sve dotle dok ne postignu sporazum, bez prijetnje da e otii; i
- tree, da ne razgovaraju s novinarima ili s drugim osobama izvan tog kruga.
Sva tri predsjednika pristali su na te uslove iako su se Izetbegovi i airbey usprotivili treem
uslovu, tvrdei da imaju vane prijatelje u Kongresu i novinare s kojima moraju biti u kontaktu. Rekli
smo da su ozbiljni pregovori u neskladu sa takvom vrstom spoljnjeg kontakta koji su imali na umu.
itajui dokument, Miloevi se toboe bunio da nastojimo da ga uinimo zatvorenikom. Iako ovaj
dokument nije imao zvanini stav, tri strane su uglavnom prihvatile odredbe - sve do posljednjih
dramatinih sati u Daytonu.
Akashi. Prije povratka u Washington posljednju posjetu smo rezervisali za visokog predstavnika
generalnog sekretara UN Boutrosa Ghalia za bivu Jugoslaviju Yasushi Akashia koga sam znao od

1992, tokom dvije posjete Kambodi. Zbog njegove nemoi, Akashia su estoko napadali novinari i
psovali kritiari UN. To nije bila samo njegova greka: radio je s vrstim ogranienjima koja mu je
nametnuo Boutros-Ghali. Osim toga, Akashia su praktino ignorisali general Janvier i vojno osoblje
UN.
Zamolili smo Akashia da mu prioritet bude brzo putanje elektrinih linija koje su bile
presjeene i minirane. Zatim smo se pozdravili, skoro emotivno. alio sam Akashia. Naputao je
Zagreb sa okrnjenim, inae zavidnim dosjeom, ali je njegova misija bila osuena od samog poetka
zbog ogranienja nametnutih iz New Yorka. Sjedinjene Drave bile su oduevljene njegovim
premjetajem: Kofi Annan je ve letio za Zagreb da preuzme privremeno mjesto. Jo od
avgustovskog bombardovanja, Annan je bio zvaninik UN u koga smo imali najvee povjerenje i
njegov dolazak predstavljao je dobru vijest.
Rim. Dok je na tim letio u Rim, Warren Christopher je pozvao svakog ministra spoljnjih
poslova iz Kontakt grupe s prijedlogom da razgovorima kopredsjedavaju Sjedinjene Drave,
Evropska unija i Rusija na nivou Holbrooke-Bildt-Ivanov. On e uestvovati samo kada bude
potrebno. Ako bi on prisustvovao cijelom toku konferencije, Christopher se bojao da bi i drugi
ministri spoljnjih poslova mogli insistirati da uzmu uea, to bi pregovore iskomplikovalo.
Evropljani su, izuzimajui Francuze, bez pogovora prihvatili ameriku odluku da budu domaini.
Da bi ih smekao, Christopher je drao otvorenom mogunost da se ceremonija potpisivanja obavi u
Parizu. Suzdravajui bijes, Rifkind je izrazio zabrinutost zbog francuskog stava, naglaavajui da
britanska vlada nikad nee pristati na Pariz. Ali ne elei ovo pretvoriti u javni problem, rekao je da
e Britancima biti drago da budu domaini konferenciji o implementaciji, ubrzo nakon ceremonije
potpisivanja.
Sastanak proirene Kontakt grupe bio je sazvan da bi se zadovoljili Talijani. Ministar spoljnjih
poslova Agnelli poela je skup 5. oktobra, sa veerom u blistavoj renesansnoj Villi Madama,
slubenoj gostinskoj kui talijanskog Ministarstva spoljnjih poslova. Za nekog koje dorukovao u
Beogradu a ruao u Zagrebu, scena je bila zbunjujua, toliko je ogromna bila razdaljina izmeu
klasine veliine Rima i rune realnosti koju smo ostavili.
Evropljani koji nisu bili dio Kontakt grupe hvalili su ameriku diplomatiju i liderstvo. Ali se
meu nekim lanovima Kontakt grupe otvoreno provlaila zlovolja zbog amerike unilateralnosti.
Kada sam primijetio da, izgleda, UN nisu voljne pokuati otvoriti puteve oko Sarajeva, Pauline
Neville-Jones je planula, optuujui me da pokuavam smjestiti UN i Evropljanima da budu
okrivljeni za neuspjeh. Nisam bio spreman za ovaj napad. Rekao sam da me ne zanima diskusija o
mogunosti neuspjeha. Trebali smo postaviti temelj za uspjeh u kome emo svi sudjelovati. Zbog toga
je bitno najsnanije pojaati svaki detalj svakog sporazuma. Bio sam zajedljiv, kritikujui one koji su
na tako vanoj prekretnici u evropskoj istoriji zaglibili u birokaratske manevre. Vjerovatno nije bilo
pametno da povlaim udicu, ali sam nastojao postaviti vrstu granicu pred neproduktivnim
proceduralnim prijedlozima. Uz uobiajenu lakou, Sunni Agnelli je skrenula diskusiju na manje
burno pitanje.
Uprkos napetom poetku, rimski sastanci su bili korisni. Sljedeeg jutra, 6. oktobra, Talijani su
formalno sazvali sastanak proirene Kontakt grupe, nakon kojeg je uslijedio ak i opirniji sastanak
na temu unapreenja ekonomskog oporavka u regionu - po prvi put smo se usmjerili na dugorone

ekonomske potrebe u regionu.

Kako je Italija konano bila domain konferencije o Bosni, i Moskva je poeljela svoj trenutak u
svjetlu pozornice. Svaka vea evropska zemlja eljela je ugostiti meunarodni sastanak, ponajvie da
pokae svojoj domaoj javnosti da je ukljuena u mirovni proces. John Komblum je ovaj fenomen
nazvao konferencijskom puzavicom i stalno smo se alili zbog gubljenja vremena i opirnosti.
Meutim, priznali smo da su ti sastanci vani za evropsko-ameriko jedinstvo.

Albright i UN. Ujedinjene nacije imale su namjeru zatraiti mjesto kao etrvti kopredsjedavajui
u pregovorima. Madeleine Albright i ja bili smo stare pristalice Ujedinjenih nacija, ali smo oboje
osjeali da bi njihovo uee samo dalje iskomplikovalo razgovore. Na kraju smo se sloili da
predstavnik UN Thorvald Stoltenberg uestvuje u pregovorima samo kada se vode oko istone
Slavonije, a tokom sljedee tri sedmice, kada su UN traile veu ulogu, Madeleine ih je drala na
odstojanju. Bilo je bolno rei UN da e njihovo ukljuenje oslabiti traganje za mirom, posebno onima
koji su odrasli vjerujui u vanost ovog svjetskog tijela. Ali je Albrightova bez pogovora prihvatila
ovu zadau i ispunila je upornou koja je bila produktivna ali ne i uvijek popularna. U ovom
periodu, na radni odnos postajao je sve blii i efikasniji. Kako bi ona to esto govorila, srasli
bismo kod svakog kljunog evropskog pitanja. Posebnu bliskost osjeala je prema mojoj supruzi
Kati, koja je kao i ona bila izdanak centralnoevropske izbjeglike porodice.
Borba oko uloge UN nagovijestila je ameriku odluku godinu kasnije da se usprotivi zahtjevu
Boutrosa-Ghalia za drugi mandat generalnog sekretara. Osjeali smo da najvie zbog njegove uloge o
Bosni ne zasluuje drugi mandat - upravo koliko je i snana odluka o bombardovanju, u avgustu,
Kofija Annana uinila linim favoritom mnogih amerikih zvaninika. lako je amerika kampanja
protiv Boutrosa-Ghalia, kojoj su se usprotivili svi kljuni saveznici, bila duga i teka - posebno za
Albrightovu koja je trpjela teku i nepravednu kritiku zbog njene uloge - odluka je bila ispravna a
moda je i spasila ulogu Amerike u Ujedinjenim nacijama.
Albrightova i Talbott bili su ukljueni u jo jedan komplikovan aspekt sporazuma o obustavi
vatre - nastojanje da se otvori gasovod za Sarajevo. Rusi su kontrolisali gasovod preko Gazproma
koji nije elio pustiti gas sve dok ne primi 100 miliona dolara u ime neplaenih rauna. Bosanci su
bili bijesni; najvei dio duga, rekli su, otpada na gas koji su skretali Srbi. A to je jo vanije, oni
nisu imali novaca.
Da bi se rijeio ovaj bezizlaz, Miloevi je poslao svog premijera u Moskvu, s linom molbom
za premijera Victora Chernomyrdina da odmah otvori pipe i sredi da se isplata kasnije izvri.
Silajdi je takoe odletio u Moskvu, u nadi da e u Sarajevu stei priznanje to je uspio da gas bude
puten. U meuvremenu, na ambasador u Moskvi Thomas Pickering nekoliko dugih noi vodio je
bitku sa ruskim Ministarstvom spoljnjih poslova i Gazpromom. Talbott i Leon Fuerth aktivirali su
kanal Gore-Chernomyrdin, najvaniji mehanizam za ameriko-rusku saradnju. Uestvujui u ovoj
frustrirajuoj drami kroz stalne telefonske pozive - u znaajnom finalnom konferencijskom sazivu bili
su Pickering, Albrightova, Menzies, Tarnoff, Donilon, Chris Hoh, Nick Bums i ja, svi na razliitim
mjestima - imao sam utisak da je ovo pitanje za Ruse finansijske a ne politike prirode; poznati kao
moni i pohlepni, lideri Gazproma jednostavno su nastojali iscijediti Bosance da im plate zaostatak i
samo je Chernomyrdin mogao prekinuti tu mora. Ali gas ni dalje nije bio puten a borba se nastavila.
Dok je Sarajevo optuivalo Moskvu za ucjenu, iskoristilo je odlaganje obustave vatre da ubrza vojnu

ofanzivu, koja je grabila posljednjim zamasima.

Roenje IFOR-a. Isti dan kada je predsjednik najavio obustavu vatre a mi se sastali u Rimu,
sekretar odbrane Perry zakljuio je u Williamsburgu, Virginia, specijalnu dvodnevnu sjednicu
esnaest ministara odbrane u NATO-u. Najava o obustavi vatre dodala je hitnost njegovom nastojanju
da dobije konsensus o prvim mirovnim snagama u slavnoj istoriji NATO-a. Sa iznenaujue malo
problema, ministri su dali podrku Perryu za ustrojstvo bez presedana - ono koje e ojaati mirovni
sporazum i ukljuiti i trupe NATO-a i ne-NATO-a. Vrhovni zapovjednik NATO-a general Joulwan
rekao je ministrima da eli vojsku od pedeset do ezdeset hiljada vojnika, sa odvojenim amerikim,
francuskim i britanskim operativnim zonama. Sjedinjene Drave e dati oko jednu treinu trupa, to je
godinji izdatak od blizu dvije milijarde dolara. Mirovne snage nosie naziv Snage za
implementaciju - ili IFOR.
Perry je takoe planirao sastanak s ruskim kolegom maralom Pavelom S. Grachevim, u Genevi,
dva dana kasnije zbog vizionarskog cilja: dovesti ruske trupe u mirovne snage u Bosni. Moskva se
grevito protivila proirenju NATO- a i esto smo bili na suprotnim takama oko Bosne, jer je
Kremlj zamjerao i plaio se nove potvrde amerikog vodstva. Ruske, amerike i druge
zapadnoevropske snage nisu sluile pod zajednikom komandom od Drugog svjetskog rata. Ali
predsjednik Clinton, Perry i Strobe Talbott, predsjednikov najuticajniji savjetnik za rusku politiku,
vjerovali su da e to, ako Rusija bude uestvovala u Bosni, biti istorijski korak u razvoju saradnje
izmeu zemalja koje su samo etiri godine ranije bile protivnice u hladnom ratu.
Site X. Tom Donilon je preuzeo da za razgovore nae prihvatljivo mjesto - koje smo ifrovano
nazvali Site X. Zadatak je dodijelio pomoniku dravnog sekretara za administrativna pitanja
Patricku F. Kennedyu, sa preko dvadeset godina iskustva u vladi. Kennedy, s kojim sam radio u
vrijeme Carterove administracije doao je, 10. oktobra, sa svojim saradnikom Kenom Messnerom u
moj ured da se raspita kakvo to mjesto elimo. Ponovio sam nau mantru: fiziki kontakti bi mogli
izvrnuti stvari; bio je vaan svaki detalj. Site X treba da primi devet delegacija - iz svake balkanske
zemlje, pet zemalja Kontakt grupe i predstavnik EU Carl Bildt. Idealno bi bilo imati mjesto na kome
bismo bili izolovani od novinara i svih drugih ljudi spolja, dovoljno blizu Washingtonu kako bi mogli
doi visoki zvaninici iz Administracije, a ipak dovoljno daleko, kako je to kasnije u The
Washington Postu napisao Michael Dobbs, da se balkanskim gospodarima rata onemogui da jure u
televizijske studije u New Yorku i Washingtonu svaki put kada pregovori udare o zid.
Predsjednikovo utoite u Camp Davidu bilo je suvie blizu Washingtona, suvie malo, suvie
predsjedniko i suvie bi se identifikovalo sa pregovorima iz 1978. izmeu Egipta i Izraela. Kada
je uo nae zahtjeve, Kennedy je zakljuio da bi naim potrebama najbolje odgovarala neka vojna
baza. Kada smo Wes Clark i ja pozvali Jana Lodala, glavnog zamjenika podsekretara odbrane za
politiku, Bill Perry je naredio Pentagonu da odmah pomognu Kennedyju da nae Site X.
Kennedy je brzo suzio potragu na tri mjesta: mornarika baza u Newportu, Rhode Island;
vazduhoplovna baza Langley u Norfolku, Virginia; i vazduhoplovna baza Wright-Patterson u Daytonu,
Ohio. Kada se pojavila mogunost za Newport, senator Claiborne Pell je nazvao da nam ponudi
pristup u neke od velikih kua uz vodu u njegovoj rodnoj dravi. Iako bi bilo zabavno razmisliti o
ideji da Miloevi, Izetbegovi i Tuman etkaju oko The Breakersa, objekti u Newportu su bili

suvie ratrkani. Kako nisam mogao sam pregledati mjesto, zamolio sam Rosemarie Pauli da
pomogne Kennedyu. Dok su se vozili oko Wright-Pattersona, prostrane baze koja je mogla primiti
dvadeset tri hiljade vladinih inovnika, Kennedy je uoio pet zgrada za gostujue oficire, grupisanih
oko centralnog parkinga, koje je dijelilo samo nekoliko metara. On i Rosemarie zakljuili su da
Wright-Patterson ispunjava potrebe iako je trebalo dosta popravki i prepravki nekih prostorija.
I tako je Dayton bio izabran za razgovore, na iznenaenje svih. U to vrijeme, nije izgledao
impresivno za jednu veliku meunarodnu konferenciju. Kao to je Dobbs napisao u The Washington
Postu, To nije Camp David. Kada smo 17. oktobra Miloeviu rekli novosti, pobunio se
polualjivo da ne eli biti zatvoren kao svetenik - primjedba koja je kasnije procurila do Rogera
Cohena iz The New York Timesa, zbog ega se Miloevi ljutnuo. Evropljani, navikli da pregovaraju
u raskonijem okruju, bukvalno nisu imali pojma gdje je Dayton i izrazili su otvoreno
nezadovoljstvo to je mjesto negdje usred Amerike. Carl Bildt se brinuo zbog strogosti vojne baze.
Ali sam ja smatrao da ove aluzije na ameriku zranu silu nee koditi.
Prouavanje Camp Davida. Nismo mogli nai sline sluajeve za pregovore od kojih bismo
mogli krenuti. Najblii model, naravno, bili su razgovori u Camp Davidu iz septembra 1978, kada je
predsjednik Carter skovao istorijski sporazum izmeu egipatskog predsjednika Anwara Sadata i
izraelskog premijera Menachema Begina koji je okonao trideset godina oruanih neprijateljstava i
ratovanja izmeu Egipta i Izraela. Kada smo u oktobru prelijetali Balkan, svakom lanu naeg tima
podijelio sam Carterov izvjetaj otih trinaest dana, kao i poglavlje o Camp Davidu iz memoara Teak
izbor Cyrusa Vancea i Camp David: Mirotvorstvo i politika Williama Quandta. Dan Hamilton iz
Evropskog biroa takoe je ispitao Quandta i Harolda Saundersa, koji je u vrijeme Camp Davida bio
pomonik dravnog sekretara za bliskoistona pitanja, o svim detaljima u vezi razgovora, bez obzira
koliko bili sitni, ukljuujui aranmane oko jela, telefonske veze sa spoljnjim svijetom ikontakte s
novinarima. Za nas je od najveeg interesa bilo pitanje linih odnosa izmeu lidera u Camp Davidu.
Da li su Amerikanci bili kadri stvoriti neku vrstu linog odnosa izmeu Sadata i Begina? Da li bismo
mi to isto mogli uraditi u Daytonu? Da li ljudi postaju popustljiviji nakon to su danima zatvoreni?
Da li e i sam umor rasplamsati strasti?
Telefonirao sam predsjedniku Carteru i fasciniran sluao dok je opisivao kako je bezuspjeno
pokuavao spojiti Sadata i Begina da direktno razgovaraju jedan s drugim. Zatim se vratio na
neposredne razgovore, diplomatsku tehniku iz pregovora o Srednjem istoku odranih 40-ih u UN, u
kojima se medijator kree izmeu dvije strane, koje se rijetko susreu lice u lice - neka vrsta
pjeake shuttle diplomatije. Ve smo odluili da e to biti na model i uvijek smo o Daytonu
govorili kao o neposrednim mirovnim razgovorima. Carter je prepriavao o svojim stalnim
nastojanjima da umanji linu netrpeljivost izmeu dvojice ljudi. Njegov nezaboravni potez bio je
odlazak na bojno polje Gettysburg gdje e, kako se nadao, sam dolazak na mjesto uzaludnih rtava
dovesti do preloma. Naravno, tako neto se nije desilo a Carter je satima sjedio u kolima izmeu
Sadata i Begina, skoro se dodirujui koljenima, dok su oni ignorisali jedan drugog.
Pripreme. Druge sedmice oktobra pripreme su postale estoke. Nekoliko grupa za specijalne
zadatke davale su okvir za svako pitanje, od izbora do stvaranja zajednike eljeznike komisije.
Robert Gallucci, bivi pomonik dravnog sekretara za politiko-vojna pitanja, bio je zaduen za

koordinaciju implementacije civilnih aktivnosti ako bude postignut sporazum.

Naa strategija za Dayton bila je i ambiciozna i jednostavna: nikad neemo imati bolju ansu za
okonanje rata u Bosni - i stoga smo nastojali unijeti to vie pitanja u finalne sporazume. Ono to ne
bude dogovoreno u Daytonu, nee se dogovoriti ni kasnije. Priznali smo da e implementacija biti
teka barem koliko i sami pregovori, ali smo odbacili minimalistiku teoriju da emo pregovarati
samo o onim stvarima ija e implementacija biti relativno laka. Kasnije e nas kritikovati da smo
preambiciozni, ali je alternativa bila mali sporazum, ne mnogo vie od obustave vatre - i prilika
izgubljena, moda zauvijek.
Dok su pripreme nastavljene kod kue, timovi su se ratrkali po Evropi da vode tri simultana
pregovora. Prvo, Slocombe, Kornblum i Clark odletjeli su u Brisel da privuku veu podrku za
multinacionalne NATO snage. Traei odgovor za njihovo putovanje, Perry je rekao da je NATO
konano izronio iz dugog tamnog tunela neodlunosti i kolebljivosti.
Drugo, Perry i Talbott su nastavili s pregovorima s Moskvom o ulozi Rusije u mirovnim
snagama. Predsjednik Clinton je, 27. septembra, o ovome telefonom razgovarao sa Yeltsinom a
sedmicu kasnije lino sa Kozyrevim; Perry, Slocombe i Talbott vidjeli su marala Gracheva u
Genevi, 8. oktobra.
Rusi su eljeli uestvovati u vojnim snagama u Bosni, ali nisu eljeli da ih vodi NATO, nego
Ujedinjene nacije ili neka posebna koalicija u kojoj bi igrali ulogu jednaku ulozi Sjedinjenih Drava.
Iako su predsjednik, Perry i Talbott stalno objanjavali Rusima da je to nemogue - razbija
dogovora, kako je to rekao Strobe, jer e unititi kljuni princip NATO-a, jedinstvo komande - Rusi
se nisu ni pomakli.
Trei pregovaraki put vodio je na Balkan. Ve sam pristao na sastanak Kontakt grupe u Moskvi,
a Francuzi su insistirali da prvo svratimo u Pariz. Uskladili smo raspored naeg putovanja tako da u
Moskvi moemo odrati sastanak Kontakt grupe, pridruiti se Talbottu i Slocombeu u razgovorima o
ruskoj ulozi u odravanju mira a onda se vratiti na Balkan, po konanu pred daytonsku provjeru.
Borbe u sjevernoj Bosni su se pojaavale kako se bliila obustava vatre. Avioni NATO-a vratili
su se u akciju, napadajui komandni bunker bosanskih Srba koji su granatirali bazu UN
sjeveroistono od Tuzle i ubili dvadesetdevetogodinjeg Norveanina iz mirovnih snaga. Obje strane
su nastojale u posljednjem trenutku stei prednost, u emu su snage Federacije bile mnogo bolje.
Suoeni sa okonanjem borbi, Hrvati i Bosanci su konano zakopali razlike, iako samo trenutno, i
zauzeli Sanski Most i jo nekoliko manjih gradova. Ali Prijedor im je jo izmicao. Iz razloga koje
61

nikad neemo u ienja.

Drugi dijelovi sporazuma o obustavi vatre polako su se sklapali. Dalekovodi za glavni grad su
popravljani, dok su Srbi i Hrvati pokazivali inenjerima iz UN gdje su minirana mjesta. Meutim,
uprkos obeanjima, Gazprom je nastavio sa odlaganjem otvaranja gasovoda za Sarajevo. Napokon,
nakon nekoliko dana drame, Pickering je izvukao ozbiljnu ponudu Rusa: priekae sa naplatom
neplaenih rauna i otvoriti ventile ako Bosanci pristanu da ih ne optue ako doe do kakve
eksplozije ili drugih oteenja kada krene gas. Kada je Sarajevo dalo pristanak, gas je poeo priticati
(bez ikakvih ozbiljnih eksplozija). Jedanaestog oktobra, u dramatinom momentu, svjetla su poela da
trepere po cijelom gradu a prvi probni gas krenuo sarajevskim gasovodima. Nekoliko sati kasnije,
divlja pucnjava razlijegala se po cijelom Sarajevu - nisu to bile borbe nego proslava. Obustava vatre
je zvanino poela, iako su na zapadu borbe nastavljene jo nekoliko dana.

Prije odlaska za Pariz i Moskvu, vikend sam proveo na Long Islandu. Predsjednik je elio
zavrni dogovor koji je zakazan u vrijeme kada sam ja ve bio krenuo kolima. Ovo je dovelo do
nadrealne scene na ekpresnom putu Long Island. Zamoljen da u petak poslijepodne, 13. oktobra,
pozovem Bijelu kuu, u zakazano vrijeme naao sam se sa porodicom zarobljen u gustom saobraaju
na ekspresnom putu Long Island. S centrale u Bijeloj kui reeno mije da ne koristim mobitel za
razgovor sa predsjednikom. Ponovo sam nazvao iz govornice na benzinskoj pumpi i odmah dobio
vezu sa Christopherom, Lakeom i Bergerom. Uz zagluujuu buku kamiona u pozadini, askali smo
dok smo ekali da se predsjednik prikljui razgovoru! Dovezla su se dvojica ljudi u kamionetu i
poslije kraeg ekanja jasno pokazali da je, po njihovom miljenju, isteklo moje vrijeme pred
govornicom. Kutije s cigaretama drali su ugurane ispod rukava majice, u stilu Jamesa Deana i
izgledali su prilino ljuti. Zamislio sam naslove u tabloidima ako bih im rekao istinu: ovjek
napadnut u telefonskoj govornici: tvrdio da razgovara sa predsjednikom.
Napokon, dok smo nestrpljivo ekali, ukljuio se i predsjednik pitajui gdje sam. Ne biste
vjerovali, gospodine predsjednie, rekao sam tihim glasom. Je li ovo naslov za The Washington
Post?, upitao je zabavljajui se, mislei na povoljan uvodnik od prije sedam dana. Kako uspijevate
dobiti takav lanak?, nastavio je. Ne mogu ih natjerati da napiu neto lijepo o meni. Odgovorio
sam da uvodnik uopte nije bio tako pohvalan i da je doao poslije osamnaest direktnih pogodaka u
mene. Ne alite se, smijao se predsjednik. Neete ih mnogo imati.
Moemo li dobiti jedinstveno Sarajevo?, upitao je. Moemo li ga zatititi? Srbi ele Berlin
s topovima, odgovorio sam. Dvije strane se ne slau oko etiri ili pet kljunih pitanja. Svi znaju da
samo nagodba o miru moe ukljuiti SAD. Ne mogu imati jedno bez drugog.
To je dobro, rekao je predsjednik. To je jedini pas kojeg imamo. Iskoristimo ga.
Predsjednik je bio posebno zainteresovan za Yeltsinovu podrku mirovnim nastojanjima i sa
ushitom je govorio o potrebi ukljuenja Rusije u mirovne snage.
elimo Ruse, rekao sam. Ali oni ne mogu imati svoj sektor. Bilo bi to poput ruske
okupacione zone poslije Drugog svjetskog rata. Drugo, ne mogu imati glas u odlukama NATO-a o
upotrebi sile, to trae kroz neku vrstu vijea.
Trebamo pokuati uvui Ruse, odgovorio je predsjednik. To je vano. I neka vas srea prati
na putu.
Podruja kontrole nakon obustave vatre, 12. oktobar 1995

Moskva. Poslije kraeg zaustavljanja u Parizu da vidimo Chiraca, spustili smo se u Moskvu.
Rusi su bili zadovoljni to prvi put imaju priliku da budu domaini Kontakt grupe. Ali su sastanci,
odrani u Ministarstvu spoljnjih poslova, bili smueni i bez koncepta; Rusi, nenavikli na voenje
meunarodnih sastanaka, nisu napravili dnevni red. Otvaranjem sjednice predsjedavao je ministar
spoljnjih poslova Andrei Kozyrev, prijatan i pristojan ovjek, ali pod pritiskom nacionalista u Rusiji.
Francuski predstavnik Jacques Blot je najavio da je jednoduno odlueno da Carl Bildt bude

visoki civilni predstavnik u Bosni. Kako smo se ve dogovorili da e civilni ef biti Evropljanin,
sloio sam se sa ovom sugestijom uprkos neobinom nainu na koji nam je dobaena. Kada bismo
uinili drukije, otvorili bismo iroki jaz unutar Kontakt grupe. Osim toga, mogli smo saraivati s
Bildtom koga smo poetkom 1995. snano podrali kao pregovaraa EU.
Kozyrev je predloio da trojica balkanskih predsjednika posjete Moskvu prije Daytona. Njegov
glavni cilj bio je podii ugled Yeltsinove vlade uoi izbora za ruski parlament ili Dumu. Rusi su
obeali da e to, ako se sloimo o sastanku, ograniiti na foto vijest sa Yeltsinom.
Muile su me sumnje oko ovog prijedloga. Postojao je rizik da pregovaraki proces isklizne ili
da se odloi, bez obzira na rusko obeanje da e se drati podalje. Bie teko uklopiti raspored.
inilo se nevjerovatnim da bi sastanak mogao toliko uticati na izbore za Dumu. Meutim, znao sam
da e Strobe biti za takvo putovanje i, s obzirom na na nedavni razgovor, pretpostavljao sam da e
to podrati i predsjednik Clinton - te sam Rusima rekao da e se Strobe o tome izjasniti kada
sljedeeg dana stigne u Moskvu.
Tog poslijepodneva otiao sam na aerodrom da doekam njega i njegov tim, u kome su bili
62

Slocombe i James Collins, ef Dravnog ureda za odnose sa bivim sovjetskim republikama.

Uputili smo se pravo u rusko Ministarstvo spoljnjih poslova gdje smo se sreli sa grupom mrgodnih i
sumnjiavih ruskih generala. Hladno su sasluali Strobea i Walta, ali su izgledali budniji kada su
govorili ameriki oficiri, posebno Wes Clark; odlunog vojnikog dranja i u lijepoj uniformi,
komunicirao je s Rusima kao vojnik s vojnikom, na nain na koji mi civili ne moemo ni da im se
pribliimo. Kada je sljedeeg dana na tim krenuo za Beograd, Strobe je od nas zatraio da ostavimo
Wesa da uestvuje u njihovim razgovorima.
Da bi se prikljuili snagama u Bosni, Rusi su rekli da im je potrebno zajedniko ovlatenje za
sve odluke. Upoznavi o ovome Vijee NATO-a 18. oktobra u Briselu, Strobe je predvidio da e
Yeltsin za sebe rezervisati konanu rije o onome to je krajnje sporno pitanje. Ovo je znailo da
odluka nee biti donesena do samita Clinton-Yeltsin, predvienog za 23. oktobar u Hyde Parku, New
York.
Kongres - i dvanaestomjeseno ogranienje. Sedamnaestog oktobra, Christopher, Perry i
Shalikashvili naili su na tekoe tokom neuobiajenog zajednikog pojavljivanja pred Senatskim
komitetom za oruane snage. Demokrati su se prikljuili republikancima u upozorenjima da
Administracija jo nema ubjedljive argumente za raspored amerikih trupa u Bosni.
Poput veine Amerikanaca, pod utiskom beskrajnih slika na televiziji o snagama UN ubijanim i
ranjavanim u zastraujuim uslovima u Bosni, Kongres je pretpostavljao da e i amerike trupe
pretrpjeti gubitke. Ovo oekivanje oblikovalo je raspravu tokom sljedeih nekoliko sedmica. Da je
javnost shvatila da e Amerikanci biti upueni u Bosnu samo u radikalno drukijem okruenju od
onog koje su vidjeli na televiziji, u okruenju koje znatno smanjuje opasnost od gubitaka, bilo bi vie
podrke za ovo nastojanje. Bilo je praktino nemogue ita uiniti bez mirovnog sporazuma, ali je
Kongres zahtijevao da rasprava pone prije pregovora u Daytonu.
Nastojei da dobije podrku, Perry je pred Senatskim komitetom za oruane snage izjavio da e
snage NATO-a u Bosni biti najvei, najei i najgrublji pas u gradu, dodavi da e ih odmah
mlatnuti ekiem po glavi ako bude napadnut. I dalje su senatori bili skeptini. Mi jo nismo

donijeli sud, rekao je Christopher, ali ga treba donijeti i mi emo to uiniti.

Dva pitanja dominirala su u raspravi. Prvo, da li e Administracija ijednu odluku o rasporedu
trupa u Bosni dati na formalno glasanje u Kongresu i da li e potovati ishod glasanja? Senator
Robert Byrd iz West Virginie govorio je u ime veine svojih kolega u pismu predsjedniku Clintonu sa
zahtjevom da od poetka veina u Kongresu dijeli punu odgovornost za svaku odluku da se prihvate
izdaci i rizici ove predloene operacije. Drugi senatori, ukljuujui Johna Glenna, Dana Coatsa,
Kay Bailey Hutchinson i Williama C. Cohena, slijedili su ovu istu liniju.
Christopher i Perry su se paljivo pripremili za ovo. Iako su rekli da e pozdraviti ovlatenje
od Kongresa, odbili su odgovarati na ponavljana pitanja da li e ili nee preporuiti predsjedniku
da trai takvo ovlatenje i bude vezan glasanjem.
Najvanije je bilo drugo pitanje: koliko dugo e amerike i NATO trupe ostati rasporeene u
Bosni? Iako predsjednik jo nije formalno odobrio plan NATO-a, Perry i Shalikashvili su senatorima
odgovorili da e NATO svoju misiju zavriti za dvanaest mjeseci i /onda/ se povui.
Prihvatljivost ove tvrdnje, iako ju je predsjednik nekoliko dana kasnije omekao, u to vrijeme je
bila upitna - i kasnije e donijeti ozbiljnih problema
Administraciji. To je bilo posljedica dubokih ubjeenja Pentagona i VNS da Amerikanci nee
podrati angaovanje u Bosni bez strategije izlaza. Bilo je istine u ovoj teoriji, kako su to znali svi
koji se bave Vijetnamom i Somalijom. Ipak, najava prije poetka mirovnih razgovora da e se povui
za dvanaest mjeseci, bez obzira na dogaanja na terenu, nija bila strategija izlaza, nego rok izlaza neto sasvim drugo.
Pregovaraki tim je znao da jedna godina nee biti dovoljna za uspjeh, bez obzira na ishod u
Daytonu. Ali na dan kada je ovo pitanje odlueno putovali smo izmeu Moskve i Beograda i kako
smo ve jednom ranije tvrdili da je propisani rok - posebno tako nerealan - uasna zamisao, nisu nas
vie konsultovali. Kada smo uli novosti, uplaili smo se da e oslabiti naa pregovaraka
nastojanja, kao i ugroziti uspjenu implementaciju. Ali odluka je donesena i nismo imali dragog
izbora nego da to branimo.
Zavrna provjera na Balkanu. Kada je Washington najavio svoju odluku o slanju trapa, poeli
smo sa zavrnom provjerom, posjetivi sva tri balkanska glavna grada. Da bismo pokazali
jedinstvo Kontakt grupe, zamolio sam Bildta i Ivanova da putuju s nama. Bilo je to jedino zajedniko
putovanje trojice kopredsjednika u Daytonu i dalo nam je priliku da razvijemo bliu saradnju.
Prole su skoro dvije sedmice otkako smo vidjeli Miloevia. Sedamnaestog oktobra otvorio je
sastanak sa snanim pritiskom da se sankcije podignu ili suspenduju prije Daytona. Odbacili smo
njegov zahtjev. John Shattuck se isti dan javio iz Zenice da bi nas izvijestio da su srpske
paramilitarne jedinice, moda predvoene Arkanom, stjerale nekoliko hiljada muslimanskih
izbjeglica prema centralnoj Bosni. U isto vrijeme dobili smo izvjetaj obavjetajne slube o nastavku
pomoi vojsci bosanskih Srba, uprkos mnogim Miloevievim uvjeravanjima u suprotno.
Miloevi je odbacio Shattuckovu informaciju. Da li je srbijanski predsjednik lagao o onom to
se deava ili je bio tako izolovan da nije znao ta njegove snage rade? Nismo znali, ali kako je
uporno tvrdio da je neobavijeten o onom to se deava u banjalukoj regiji, zatraio sam da CIA
pripremi proien (ili neklasifikovan) dokument koji govori o vezama izmeu Arkana i

Jugoslovenske armije. Planirali smo taj dokument dati Miloeviu prilikom drugog putovanja u
Beograd, 19. oktobra, kada Bildt i Ivanov odu. Iako dokument nije direktno povezivao Arkana sa
nedavnim zbivanjima, bio je moan i optuujui.
Kada sam za rukom, 19. oktobra, ponovo pokrenuo tu temu, Miloevi je pokuao prei preko
toga. Ne, ne, ne, rekao je. Vaa informacija nije tana. U tom trenutku, Pardew je, kako smo se
dogovorili, gurnuo na dokument pred Miloevia. Nai dokazi su ovdje, gospodine predsjednie,
rekao sam.
Miloevi je skrenuo pogled. Nije ni dotaknuo papir koji mu je leao ispred nosa. Traio sam da
ga proita, ali je on nastavio da jede. Hill je kasnije primijetio da se Miloevi ponaao kao da e,
samo ako dotakne dokument, biti fiziki povezan sa optubama koje je sadravao. Kada je ruak
zavren, jedan srpski zvaninik doao je do Pardewa i rekao mu da je zaboravio svoj papir na stolu.
Ne, nisam zaboravio, odgovorio je Jim. To pripada predsjedniku Miloeviu.

Hyde Park. Bio je predivan jesenji dan kada se, 23. oktobra, boleljivi Boris Yeltsin sastao sa
predsjednikom Clintonom u kui Franklina Roosevelta u Hyde Parku, visoko iznad Hudsona. Jim
Collins je predloio ovaj krasni ambijent u nadi da e podsjeanje na veliko ratno saveznitvo FDR
sa Sovjetskim Savezom podstaknuti novu vezu, poev od Bosne. U govoru pred Generalnom
skuptinom Ujedinjenih nacija prethodnog dana Yeltsin je estoko napao proirenje NATO-a i dao na
znanje da Rusija nee uestvovati sa svojim snagama u Bosni pod komandom NATO-a.
Predsjednikov cilj bio je da dobije pristanak Yeltsina za uee u mirovnim snagama u Bosni
iako su Rusi nastavili da se protive proirenju NATO-a, pod pretpostavkom da e ono to zajedno
uinimo na Balkanu postati neka vrsta lijeka za rusku neuralgiju oko NATO-a i, po Talbottovim
rijeima, podmazati put NATO-Rusija. Talbott i Perry su veliki dio vremena proveli raspravljajui
o ovom iznijansiranom pristupu Bosni i NATO-u tokom estih putovanja u Genevu da vide Gracheva;
sada, kada je do Daytona ostalo samo nekoliko dana, na predsjedniku je bilo da povue barem prvu
crtu - Bosnu - preko zavrnice ali se vrsto drei NATO-a.
Predsjednik je briljirao. Dvojica ljudi su se, poslije vie sati intenzivnog i esto linog
razgovora, sloili da e dva bataljona ruskih trupa, sa oko dvije hiljade vojnika, uestovati u snagama
u Bosni. Predsjednik Clinton branio je integritet komandne strukture u Bosni - svetu crvenu liniju za
NATO koji e radije imati komandu bez Rusa nego neku zbrkanu strukturu, sa odvojenim lancem
komande, to su traili Rusi. Dvojica predsjednika nisu ni pokuavali rijeiti ovaj komplikovani
problem, nego su to prepustili Perryu i Grachevu koji su se krajem sedmice trebali sastati u Fort
Leavenworthu, Kansas. Ali su se sloili o obimu i zadacima ruskog kontigenta, tako da je sastanak
dao pozitivan ton za Perryjevu zavrnicu sa Grachevim.
U Hyde Parku iskrsnulo je jo jedno pitanje u vezi Bosne: Yeltsinova elja o samitu trojice
balkanskih predsjednika u Moskvi prije Daytona. Sva trojica su nam rekli da radije ne bi ili u
Moskvu. S njihove take gledita, to bi bilo iscrpljujue, neproduktivno i politiki nepoeljno.
Yeltsin je bio nepokolebljiv: uopte se nije obazirao to nijedan od predsjednika ne eli doi u
Moskvu. Znajui da e se predsjednik Clinton sljedeeg dana u New Yorku sastati sa Izetbegoviem i
Tumanom, Yeltsin ga je zamolio da upotrijebi sav svoj uticaj kako bi dolo do tog sastanka.
Predsjednik se nevoljko sloio.

Izetbegovi i Tuman u Waldorfu. Dan nakon Hyde Parka, predsjednik Clinton se sastao
zajedno sa Izetbegoviem i Tumanom u hotelu Waldorf- Astoria, u New Yorku. U nastojanju da
razgovore u Daytonu postavi u iri okvir, predsjednik je poeo s visokim ulogom. Posljednjih
godina vidjeli smo stvari koje nikad nismo oekivali da emo vidjeti, rekao je. Izrael i PLO sjeli
su zajedno poslije trideset godina borbi; IRA je poloila svoje oruje. Ali ono to svijet najvie eli
jeste kraj rata u Bosni. Predsjednik je pohvalio Muslimansko-Hrvatsku Federaciju kao bitnu u
ovome. Bez Federacije, rekao je, nisam siguran da bi uspjelo bombardovanje NATO-a ili
diplomatija Dicka Holbrookea.
Dvojica predsjednika, koji su sjedili s desne i lijeve strane predsjednika Clintona, jedva su ovo
priznavali. Izetbegovi se odmah poalio na Hrvate. Ovdje sve strane podravaju Federaciju
verbalno, rekao je, ali proces implementacije nije se desio kako je trebalo. Zatim je nabrojao
podruja u kojima Hrvati nisu djelovali prema obeanjima. Tuman je ignorisao Izetbegovia i
snano naglasio da istona Slavonija mora biti dio svakog dogovora u Daytonu. Predsjednik se
sloio. Njih dvojica su se jo malo meusobno izoptuivali i sastanak se zavrio. Njegov najvei
znaaj je to je predsjedniku i njegovim visokim savjetnicima pruio rijetku priliku da iz prve ruke
osjete koliko se ova dvojica ne podnose i kako e biti teko u Daytonu.
Kada je formalni sastanak bio zavren, predsjednik Clinton je zamolio mene i Sandy Vershbowa
da im se pridruimo. elim vas zamoliti da uradite neto za mirovni proces a to e, znam, biti teko
obojici, rekao je Izetbegoviu i Tumanu. Zamoliu vas da odete u Moskvu prije Daytona. Bie
bolje da zavrite s posjetom Moskvi prije izbora za Dumu, a to znai prije Daytona.Glavna svrha
sastanka, nastavio je predsjednik Clinton, je da se Yeltsinu omogui da uputi signal Srbima i pokae
Rusima da je i on dio procesa. Uprkos ranijim bojaznima, Izetbegovi i Tuman su se odmah sloili.
Da bi Izetbegoviu ublaio fiziki napor predsjednik Clinton je ponudio ameriki avion za putovanje;
Tuman je imao svoj avion.
Samit u Moskvi prije Daytona, koji e za jedan dan odgoditi poetak Daytona, Rusi su najavili a
Bijela kua kua potvrdila 25. oktobra. Dva dana kasnije, 27. oktobra, Perry i Grachev su se sloili
da dvije hiljade ruskih trupa budu pod direktnim zapovjednitvom generala Joulwana.
Ovaj dogovor mnogo je kazivao o komplikovanom sklopu misli Rusa u etvrtoj godini
postsovjetske ere. Saveznitvo iz Drugog svjetskog rata izmeu Amerikanaca i Rusa jo je
odzvanjalo u glavama ruske vojske. Smatrajui se kao jedinom naom saveznicom supersilom
tokom pedeset godina, izgledali su spremni prihvatiti vojsku SAD kao dostojnog pretpostavljenog ili
zapovjednika u Bosni. Tako su nam pregovori o ulozi Rusije u Bosni pomogli odrediti kako pristupiti
sljedeem velikom stratekom cilju Amerike u posthlanoratovskoj politici Evrope - proirenju
NATO-a.
Ovo je bio istorijski uspjeh. Iz strpljivog pregovarakog stila Perryja i Tabotta, uz snanu
podrku generala Joulwana, proiziao je dogovor o komandi bez presedana: prvi put nakon Drugog
svjetskog rata, amerike i ruske trupe djelovae pod jedinstvenom komandom. ak je i Strobe bio
iznenaen brzinom kojom se sve sloilo uoi Daytona. Rusi su bili nevjerovatno raspoloeni to e
biti pod amerikom komandom u Bosni, primijetio je kasnije, ali je u Moskvi NATO jo uvijek
bila rije od etiri slova.
Ovaj isti dan donio je i tune vijesti, koje su privremeno zasjenile sporazum izmeu Perrya i
Gracheva. Drugi put u tri mjeseca Yeltsin je primljen u bolnicu zbog ozbiljnog oboljenja srca.

Ambasador Pickering je predskazao da zemlja ulazi u period krize i neizvjesnosti. Ipak je bio i jedan
plus u ovom obeshrabrujuem razvoju situacije: otkazan je moskovski samit prije Daytona. Kao to je
Cris rekao: Ako je Yeltsin morao da se razboli, onda je, po naem miljenju, odabrao pravi trenutak
za to. Meutim, svi smo znali da mnogo toga zavisi od njegovog brzog oporavka.

- GLAVA 15 Odluke sa posljedicama

(25-31. oktobar)
... nae teorije, kao i vrijeme,
Potpuno se mijenjaju svakog dana,
A ono to uvijek moemo rei
Jeste: istinska demokratija poinje
sa tri priznanja naih grijeha.
W. H. AUDEN, Novogodinje pismo
Sada se ovjek koji se izdigao do vrha (vojske) suoava s novim brigama, politikim i
diplomatskim. On jednostavno ne upravlja vojskom ili mornaricom ili vazduhoplovnim
snagama. On se savjetuje sa svojim kolegama i savjetuje svoje civilne efove... On ih
savjetuje o stvarima koje su u vezi sa ciljevima i granicama mira i rata. On se sigurno nije za
ovo obuavao.
BERNARD BRODIE, Rat i politika

KAKO SE DAYTON PRIBLIAVAO, TAKO SE PRITISAK POVEAVAO. Ovo je b

najsuroviji birokratski posao u koji sam ikad bio ukljuen. Neke birokratske modrice nastale tokom
tog procesa nisu se brzo zalijeile. Ali kada se osvrnem, ne zauuje toliko injenica da je bilo teko
pripremiti se za Dayton nego koliko su svi teko radili da se on i dogodi. U State Departmentu je
vrvjelo od aktivnosti. Konferencijske sobe pretvorene su u sobe za zbrkane nacrte, gdje su ljudi
povueni iz raznih dijelova vlade zajedno radili, bez uobiajenog birokratskog prepiranja. Vladala je
atmosfera neeg sudbinskog, kao da su svi koji su radili na pripremama za Dayton osjeali da mogu
biti dio odluujueg trenutka u amerikoj spoljnjoj politici.
Uloga IFOR-a. Meutim, Administracija je ostala podijeljena oko najvanijeg pitanja: ako
dobijemo sporazum u Daytonu ta e onda raditi NATO-ove snage za implementaciju, IFOR?
Naravno, ako Dayton ne uspije proizvesti mirovni sporazum, takva rasuivanja bie nevana. Pod
pretpostavkom, pak, da e Dayton uspjeti, definisae najvaniju akciju u istoriji NATO-a - prvi
raspored izvan njegovog podruja, prvu zajedniku operaciju sa trupama koje nisu u NATO-u, i prvi
poslijehladnoratovski izazov.
Nije bilo neslaganja oko prve dvije zadae osoblja IFOR-a: prvo, upotrijebiti silu ili druga
sredstva potrebna da sebe zatite; drugo, razdvojiti zaraene strane i podrati obustavu vatre.
Ali ta e jo raditi mirovne snage osim razdvajanja snaga i samozatite? Vladalo je duboko
neslaganje o ovom vanom pitanju izmeu maksimalista, poput mene, i minimalista, uglavnom u
Pentagonu. Kako su se do Daytona brojali dani a nai NATO saveznici uputili u Washington vojne
predstavnike da razrade zajedniku poziciju, za 25. i 27. oktobar predviena su dva sastanka u

Bijeloj kui da bi se ta pitanja razrijeila.

Vojska nije voljela da se civili upliu u njihove stvari. Vie su voljeli da im civilne kolege
daju ogranienu i jasno definisanu misiju i da onda oni odlue kako da je izvedu. Posljednjih godina,
u vojsci su prihvatili snaan izraz za zadatke za koje su mislili da su preiroki: misija puzanja. Bio
je to izraz koji je zazivao slike barutine. Ali nikad nije bio jasno definisan, samo kao usporedba i
uvijek u negativnom smislu, koriten samo da zgazi prijedlog nekog drugog.
Rasprava o misiji puzanja osvijetlila je izuzetno vano pitanje: uloga amerike vojske u svijetu
poslije hladnog rata. Pentagon nije elio cjepkati svoje snage u potrazi za drugorazrednim ciljevima,
posebno u zoni sumraka izmeu rata i mira. S obzirom na ogranienje budeta, zapovjednici nisu
mislili da mogu i traiti te ciljeve i ispuniti svoju primarnu misiju.
Modema borbena sila Amerike, prije svega djelo i ponos Reaganove ere, odgovorila je na
izazove u Iraku, Panami, Grenadi i drugim podrujima, hrabrou, spretnou i s malo gubitaka. Ali
dva manje prijatna sjeanja jo su poput tamnih oblaka visjela nad Pentagonom. Fraze kao klizava
strmina i misija puzanja bile su ifra za specifine dogaaje koji su traumatizovali i vojsku i
naciju: Mogadishu, koji je iznad nas visio poput tamnog oblaka; i Vijetnam koji je leao u dubljim
skrovitima naeg mozga.
Vijetnam je pogodio skoro svakog Amerikanca koji je proivio 60-e i poetak 70-ih, zajedno
sa mnom. Ali lekcije iz Vijetnama podijelile su ljude koliko i sam rat. Lideri vojnog establishmenta
90-ih, od kojih su svi bili etni ili visoki oficiri u Vijetnamu, izvukli su bitno drukiju lekciju nego
protivnici rata, ukljuujui Billa Clintona. Colin Powell se u ime vojske o tome jasno izrazio u
svojim memoarima. Mnogi iz moje generacije, napisao je, kapetani, majori i pukovnici sazreli u
ratu, zakleli smo se da se, kada doe nae vrijeme da preuzmemo kontrolu, neemo pomiriti sa
bezvoljnim vojevanjem zbog nedopeenih razloga koje ameriki narod ne moe razumjeti ili
63

podrati.
Mo tog dalekog ali jo ivog sjeanja bila je vidljiva na desnom ramenu generala Johna
Shalikashvilia. Kao predsjedavajui Zdruenog taba oruanih snaga, imao je pravo staviti na svoju
uniformu oznaku svake vojne jedinice. Odluio se za insignije MACV - davno ukinutu Military
Assistance Command Vietnam ili Komanda vojne pomoi u Vijetnamu. Kada sam spomenuo kakve je
snane emocije kod mene pobuivao nekad sveprisutni grb MACV, Shalikashvili je rekao da je
iznenaen to je jedan civil prepoznao simbol. Proveo sam tri godine u Vijetnamu, objasnio sam,
a jedno vrijeme sam ivio u kompleksu MACV u delti Mekonga. Nosio je grb, rekao je, kao nijemo
priznanje Amerikancima koji su sluili i umrli u tom dalekom ratu.
Uprkos nekim veim uspjesima, vojska se spotaknula najmanje tri puta u dvadeset godina poslije
rata u Vijetnamu. Aprila 1980, pokuaj da se izvuku ameriki taoci u Teheranu propao je u iranskoj
pustinji, ostavljajui za sobom osam mrtvih Amerikanaca i uveliko pridonijevi Carterovom porazu
od Reagana. U Libanu, tri godine kasnije, poginuo je 241 marinac kada su bombardovane njihove
kasarne, to je za predsjednika Reagana bio najtei momenat. Zatim je 3. oktobra 1993. dolo do
nove katastrofe koja je uzdrmala Clintonovu administraciju i ranila vojsku. Osamnaest Amerikanaca
koji su sluili u okviru snaga UN u Somaliji, ubijeni su na ulicama Mogadisha pri pokuaju da uhvate
somalij skog plemenskog lidera Mohammeda Faraha Aideeda. Ovi oiljci duboko e uticati na nau
politiku u Bosni. Zajedno sa Vijetnamom u Washingtonu su ostavili ono to bi se moglo nazvati
sindrom Vietmalia

Ali ne zaboravimo da su postojale bitne razlike izmeu Bosne i Vietmalie. Nai ciljevi i ulozi
bili su drukiji. Bosanski Srbi nisu bili ni disciplinovani, neumoljivi revolucionari iz Sjevernog
Vijetnama niti pijani dronjavi faulai koji su jurcali po Mogadishu pucajui po ljudima. Ali takva
diskusija o razlikama nije bila dobrodola: veina zvaninika osjeali su da ve i bez dalje analize
poznaju znaenje Somalije i Vijetnama.
Ameriki vojni lideri radije ne bi upuivali amerike snage u Bosnu. Plaili su se da misija ne
bude nejasna i neprecizna, kao u Somaliji. Tony Lake, koji je dijelio njihovu zabrinutost, bunio se
protiv vojne uloge uredovanja i glasno izraavao strah zbog klizave padine u Bosni. Naravno, da
im je bilo nareeno da idu, oni bi to uinili brzo i uspjeno. Ali, vojno vostvo bi se opiralo svim
drugim zadacima koji ne ukljuuju samozatitu i implementaciju vojnih odredbi mirovnog
sporazuma. ZOS i NATO vjerovali su da bi ta dva zadatka vjerovatno iscrpila sve njihove resurse.

Ameriki gubici. Zasnivajui svoja predvianja na jo jednom pogrenom tumaenju bosanskih

Srba, to je bio sluaj tokom cijelog rata, vojska je na Srbe gledala kao na monu vojnu silu koja
moe ugroziti IFOR kao to je ugrozila UN. Na pregovaraki tim, ukljuujui i dvojicu generala,
Clarka i Kerricka, vjerovao je da je taj strah uveliko pretjeran. Bosanski Srbi bili su istroena sila a
mi smo bili ubijeeni da im Miloevi nee vie vojno pomagati. Vjerovali smo da bi amerika
vojska i NATO, ako bi bili upueni u Bosnu, bili u stanju kontrolisati situaciju na terenu bez mnogo
problema ili izazova od strane Srba. Ne bismo rasporedili amerike ili druge trupe NATO-a bez
tvrdih garancija sve tri strane u vezi njihove sigurnosti, pristupa i ovlatenja.
Svoje uvjerenje da e ameriki i NATO gubici biti mali - daleko manji, u stvari, od zvaninih
predvianja - izraavao sam na sastancima i u nekoliko intervjua upravo prije Daytona. U petak, 27.
oktobra, Rowlandu Evansu i Christiani Amanpour is CNN-a rekao sam da:
Neemo slati ljude u borbu iako moramo predvidjeti da tamo situacija nije bez rizika. To nije
Somalija, a nije ni Vijetnam... Ne predviamo one gubitke i vree za mrtve za koje vaa pitanja ve
daju odgovor. Nema mira bez amerikog angaovanja, ali da ponovim, nema ni amerikog
angaovanja bez mira.
EVANS: Pa, mrzim da forsiram ovo pitanje, ali to je ono to se Amerikanci pitaju. (General)
Michael Rose, koji je vodio operaciju UN najmanje godinu - moete se s njim ne slagati, ali on
sigurno poznaje situaciju na terenu - cijeni da bi rtve u ovoj operaciji koju planirate premaile broj
rtava u Zalivskom ratu, u kome je bilo tri stotine devedeset poginulih. Je li on lud?
HOLBROOKE: On nije lud. On grijei. Njegov prethodnik u Bosni, general Morillon, je rekao
Udrite ih im vas izazovu i oni nee vie odgovoriti.

64

Velika debata. Na tim raspravljao je da li IFOR, kada izvede primarnu misiju u Bosni, treba
preduzeti dodatne zadatke za podrku mira - ukljuujui odravanje otvorenih puteva, pomo u
izbornom procesu i hapenje ratnih zloinaca. Bez podrke IFOR-a, ne bi se mogao izvesti civilni dio
sporazuma - to je test za istinski mir. A ako ne budu provedene civilne odredbe mirovnog
sporazuma, onda e povlaenje snaga NATO-a biti tee.
Po mom miljenju, ovo bi moglo dovesti do ruenja vlastitih ciljeva: to je ua vojna misija,
due e morati ostati. Ali, vojska je stvari sasvim drukije gledala: oekujui velike sigurnosne

probleme koji bi vezali njihove snage, vjerovali su da e svaka dodatna zadaa zahtijevati dodatne
snage, daleko iznad ezdeset hiljada trupa koliko je planirano.
Neslaganje sa vojskom nije bilo lino. Osjeao sam ogromno potovanje prema visokim
oficirima s kojima sam radio, posebno prema generalu Shalikashviliu, prijatelju ija je podrka
pregovarakom timu bila za primjer. Njegova neobina pria samo je pojaala njegov arm. Roen je
u Varavi kao dijete Gruzijaca, tri godine prije Hitlerovog ulaska u Poljsku. Engleski je njegov
etvrti jezik. Jednom prilikom, dok su neki Amerikanci opisivali svoje prve uspomene na Berlin,
uutili su kada se Shalikashvili sjetio svoje prve posjete - 1943! On i njegova porodica doli su u
Sjedinjene Drave 1954, kada je on imao esnaest godina, a engleski je nauio iz amerikih filmova
(posebno, prema prii, filmova Johna Waynea). Njegova vojna karijera poela je u regrutnim
redovima a ne u West Pointu.65 Nenametljiv ali moan, nije bio dominantan kao Powell, a jo manje
je bio javna figura. Ali je, kao i Powell, ulijevao pouzdanje i povjerenje. Uz osmijeh i neusiljeno Zovite me Shali, rekao bi svakom ko bi se spetljao izgovarajui njegovo prezime - bio je otvoren i
prijateljski i bio je omiljen meu civilnim kolegama. U diskusiji nikad nije pokuao da istakne svoju
snagu ili nadjaa civile, nego bi jednostavno iznio svoj stav i, koliko je bilo mogue, ne bi poputao.
Bilo je vano to smo se lino dobro slagali, jer smo, bez obzira na sve, morali usko saraivati.
Ostala je samo godina do predsjednikih izbora a javno mnjenje se snano protivilo angaovanju
trupa - u to vrijeme oko 70 posto Amerikanaca nisu, ni pod kakvim okolnostima, eljeli da trupe odu
u Bosnu. Bijela kua je, razumljivo, bila protiv direktne konfrontacije s vojskom. Ako se vojska
otvoreno protivila odlasku, proirie se nai politiki problemi. Morali smo imati njihovu podrku da
bismo za misiju dobili podrku Kongresa i javnosti, to je znailo da je njihov glas preovlaujui u
raspravi oko toga kakva e biti njihova misija.
Tako su crte povuene, iako ne precizno, izmeu dva gledita u vezi misije mirovnih snaga; s
jedne strane, suen pristup uz podrku VNS i NATO-a; s druge strane, iri, ambiciozniji
maksimalistiki pristup po kome IFOR podrava civilne aspekte mirovnog sporazuma ako i kada
izvri svoju primarnu misiju.
Borbene linije su bile jasne manje od sedmicu prije Daytona. I nakon to je Komitet zamjenika
Sandya Bergera razrijeio mnoga sporedna pitanja, ostalo je jo jedanaest znaajnih neslaganja
izmeu drave i Zdruenog taba oruanih snaga. Neka su bila bitna, kako ih je Sandy Vershbow
identifikovao:
1. ZOS je elio locirati tab IFOR-a u Zagrebu ili Napulju, radije nego u Sarajevu. Rekli su da
u Sarajevu ne postoji konaite za jednog admirala sa etiri zvijezde, a i brinuli su se za sigurnost
taba. Tvrdili smo da e cijela operacija opasno oslabiti ako visoki oficir nije u Sarajevu.
2. eljeli su da IFOR bude rasporeen samo u Federaciji a ne u Republici Srpskoj. Drava je
uvjeravala da e to meuentitetsku graninu liniju izmeu dva dijela Bosne pretvoriti u demarkacionu
zonu kao u Koreji - i praktino dovesti do podjele zemlje.
3. Pentagon nije elio razmjestiti trupe IFOR-a na meunarodnim granicama Bosne, uprkos
snanom zahtjevu Izetbegovia. Mi smo zagovarali da trupe budu postavljene na meunarodnoj
granici da bi se podrala naa pozicija da je Bosna jedna zemlja.
4. ZOS se usprotivio traenju da strane povuku svo teko oruje iz zone iskljuenja za teko
oruje. Umjesto toga, predlagao je da mirovni sporazum jednostavno ohrabri strane da svoje teko
oruje dobrovoljno povuku. Ovaj stav smo smatrali neprihvatljivim s vojne take gledita. Rije

dobrovoljno nije postojala u balkanskom rjeniku, a ostavljanje tekog oruja u blizini trupa IFORa samo bi ih dovelo u veu opasnost.
5. Pentagon se protivio skladitenju oruja dvije strane - to jest gomilanju u izolovanim
podrujima otvorenim za inspekciju od strane NATO-a - pod izlikom da je to neizvodljivo. Mi smo
tvrdili da bi skladitenje zatitilo IFOR i umanjilo anse za incidente.
6. Usprotivili su se da IFOR-u daju ovlatenje da istrauju prole sluajeve napada, grozota ili
krenja ljudskih prava. Rekli smo da je to bitno.
7. Pentagon se opirao svakoj obavezi da odgovori na izvjetaje izvan vidokruga o napadima
na meunarodno civilno osoblje ili gruba krenja ljudskih prava, pod izgovorom da e to dovesti do
misije puzanja i poveati zahtjeve za poveanjem broja snaga. Na jasnom engleskom, ovo je znailo
da Pentagon ne eli ii u pomo meunarodnim civilnim humanitarnim radnicima ako se problem javi
izvan njihovog djelokruga. Tvrdili smo da je nezamislivo da vojska ostane po strani ako civili, koji
mogu biti i Amerikanci, budu ugroeni.
8. Vojska nije eljela ni malu niti ikakvu ulogu, ni u jednom apektu civilne implementacije,
ukljuujui izbore i osiguranje slobode kretanja; uvjeravali smo da e i samo njihovo prisustvo biti
bitno za prvu seriju izbora nakon rata.
9. Ne samo da se Pentagon protivio da ima ulogu policajca, nego i davanju jaeg mandata i
ovlatenja za hapenje Meunarodnim policijskim snagama (IPTF). To e, rekli su, predstavljati
najopasniji oblik misije puzanja. Ako IPTF upadne u nevolju, uvjeravali su, mogao bi povjerovati
da ima ulogu policajca u cijeloj zemlji. Tvrdio sam da e ovo oslabiti lanac provoenja sporazuma.
Ili vojska treba imati ovlatenje da hapsi ili IPTF-u treba dati isto pravo.
10. Pentagon je elio iskljuiti istonu Slavoniju iz zone odgovornosti IFOR-a pod izlikom da e
to zahtijevati vei broj trupa i donijeti vie problema u Kongresu. Ukazivali smo da je istona
Slavonija, malo podruje koje granii s Bosnom i direktno na putu kojim e proi amerike trupe da
bi izvrile nadopunu svojih snaga u Bosni, integralni dio regiona i da e je biti lako staviti pod
okrilje IFOR-a.
11. Na kraju, Pentagon se protivio svakom mandatu ili obavezi da hapsi osumnjiene ratne
zloince. Ne treba ni rei da se nisam sloio.
Posljednjih nekoliko dana prije Daytona borili smo se oko svakog od tih pitanja - neke smo
dobili, mnoge druge izgubili. Kako se ispostavilo, implementacija Daytona bila je odluena na tim
sastancima, sa oito mjeovitim rezultatima.
Privatno sam se obratio Perryju i Shalikashviliu zbog snanije misije IFOR- a. Kada su lino sve
ovo pregledali, Perry i Shalikashvili izmijenili su dva stava Pentagona. Prvo, mjesto taba IFOR-a;
shvatili su da treba biti u Sarajevu prije nego u Zagrebu - to je udna sugestija koja je iskrsnula
putem lanca komande.
Takoe su se sloili da IFOR mora rasporediti dio snaga i u srpskom dijelu Bosne; inae bismo
podijelili zemlju umjesto da je ujedinimo. Perry se takoe sloio da se snage IFOR-a rasporede na
meunarodnim granicama, iako u manjem broju nego to smo mi eljeli ili to je Izetbegovi traio.
Prvi od dva sastanka u Bijeloj kui o neslaganju drava-Pentagon odran je 25. oktobra. ZOS
se sloio sa zahtjevom o dvadeset kilometara za zonu iskljuenja tekog naoruanja da bi se
poravnala demarkacija teritorije i etiri kilometra za zonu iskljuenja svih oruja. Ovo je bio

znaajan korak dalje od prvobitnog plana ZOS-N ATO. (Bezuspjeno sam se trudio da dobijemo
deset kilometara za zonu iskljuenja bez oruja.)
Dva dana kasnije, dok su evropski vojni predstavnici ve stizali u Washington, vratili smo se u
Sobu za krizne situacije da bismo razrijeili nae ostale razlike. Uprkos znaaju, rasprava od 27.
oktobra nikad nije bila lina ili napeta. Na naim privatnim sastancima Shalikashvili je obeao da e
iznai nain kako da smanji jaz izmeu drave i ZOS. I pored toga, jo uvijek je bilo ozbiljnih
neslaganja.
Pitanja koja su pred nama odluie o uspjehu ili propasti misije, rekao sam. Izbori i pravo
izbjeglica na povratak moda nije u mandatu IFOR-a, ali mogu predstavljati klju. Ovdje odluujemo
da li emo ili neemo zavriti s podjelom ili jedinstvenom zemljom. Ako uspijemo u Daytonu, tek
tada emo se suoiti sa teinom problema stvarnog ivota, kao to su ljudi koji ele da se vrate
svojim domovima, recimo Muslimani koji su nekad ivjeli u Banja Luci ...
Shalikashvili je upao. To nije misija IFOR-a. Ne moemo pratiti svaki autobus. Ne treba da
potpiemo dokument koji ne moemo implementirati. Nadam se da e policija sve uiniti da osigura
siguran povratak izbjeglica. Ako doe do incidenta i policija bude na udaru, onda e zapovjednik
IFOR- a imati ovlatenje da pomogne. Ali mogu proi dani a da on to ne moe uraditi jer su njegovi
resursi razvueni.
Na kraju je Shalikashvili ponudio kompromis. Pretpostavimo da emo prihvatiti ovlatenje za
dodatne zadatke, rekao je, ali ne i obavezu. Bilo je zabune dok Sbali nije objasnio razliku, koja
je imala jasno znaenje za vojsku: ako IFOR ispuni traenu misiju, imae ovlatenje, ali ne i obavezu
da preduzme dodatne zadatke. Na primjer, ne elimo biti obavezni da hapsimo ratne zloince,
objasnio je, ali emo prihvatiti ovlatenje da ih uhapsimo ako budemo imali tu priliku. Ovo je bio
veliki korak naprijed od poetnog stava vojske, koja se protivila svakom proirenju uloge IFOR-a.
Ali znaenje ovog finog zanatski izvedenog kompromisa nee biti odreeno sve dok zapovjednici na
terenu ne odlue kako e koristiti njihova ovlatenja.
Christopher, Perry i Lake brzo su prihvatili ovaj kompromis. Ni ja nisam imao primjedbu. Ovo
nam je davalo jedinstven ameriki stav, to je bilo bitno za vikend sastanke sa naim evropskim
saveznicima i Vijeem NATO-a, kao i u Daytonu.
Ali da sam tada znao koliko e IFOR biti nevoljan da upotrijebi svoje ovlatenje, jae bih se
borio za izjavu o energinijoj misiji, iako bih vjerovatno izgubio. Ali, poput svih civila na
sastancima, vjerovao sam da e IFOR uiniti vie nego to je uinio, posebno u kritinoj prvoj
godini.
Srebreni metak. Jo nisam osjeao da je mandat IFOR-a dovoljan. Clark se sloio pa su on i
njegovi ljudi na vojni aneks dodali klauzulu srebreni metak. Iako sroena birokratski, davala je
zapovjednicima IFOR-a slobodu upotrebe sile kada osjete da je to neophodno, bez obraanja
civilnim vlastima. U zavrnoj formi to je izgledalo ovako:
Strane razumiju i pristaju da zapovjednik IFOR-a ima ovlatenje da, bez uplitanja ili dozvole
dmgih strana, uradi sve ono to zapovjednik prosudi neophodnim i odgovarajuim... Strana koja
prekri bie predmet vojne akcije od strane IFOR-a, ukljuujui upotrebu neophodne sile da bi se
osiguralo potivanje Aneksa.

Na dan izmeu dva sastanka u Bijeloj kui, 26. oktobra, Christopher je poveo tim za Dayton i
jedan broj visokih zvaninika, meu njima i Madeleine Albright, do vladinog centra za obuku u
brdima Virginie, u blizini Warrentona, da bi odrao sastanak o strategiji. Sada se na tim znatno
proirio. Warrenton je bio kostimska proba za Dayton i mi smo proli svaki detalj razgovora,
predoavajui Christopheru i njegovom timu devedesetdvije stranice nacrtnog mirovnog sporazuma i
gomile materijala koji to pojanjava. Sloili smo se o osnovnom konceptu: Christopher e otvoriti
razgovore, zatim e se vratiti u Washington, i bie spreman da dolazi kad god njegovo prisustvo bude
potrebno. Nakon pet sati diskusije, Christopher je rekao da je zadovoljan i impresioniran i mi smo
se odvezli u Washington.

Konsultacije postaju intenzivnije. Evropljani su nestrpljivo ekali. Civilnu implementaciju

ustrojstva predvodie Carl Bildt, a u vojnim snagama bie najmanje dvije treine Evropljana - a ipak
mi nismo troili vrijeme na razgovor sa Evropljanima dok se nastavljala naa interna rasprava. Kada
su konsultacije sa Evropljanima konano otpoele, nije bilo dovoljno vremena a dnevni red je bio
opiran. Posjetilac koji bi tog vikenda doao na esti sprat State Departmenta ugledao bi neobian
prizor - desetine ljudi iz najmanje sedam zemalja koji hodaju gore dolje dugim hodnikom,
raspravljajui u malim grupama o stotinama stranica nacrtnog sporazuma i popratnih papira.
Komblum i ja ili smo iz sobe u sobu, podstiui i vodei proces.
Volio bih da su cinici u vladi mogli posmatrati ove sastanke. Bio je to jedan od onih prijatnih
jesenjih vikenda u Washingtonu kada grad oivi, ali unutra, nesvjesni vremena, desetine inovnika i
vojnih oficira iz mnogih zemalja preznojavali su se tokom intenzivnih, naoko beskonanih sastanaka.
Ali kasno poslijepodne u nedjelju, oni su razrijeili mnoga pitanja, posebno ona u vezi rasporeda i
uloge IFOR-a. Ipak, nismo mogli okonati nekoliko kljunih stvari, ukljuujui ovlatenje visokog
civilnog predstavnika u Bosni i ulogu Meunarodnih policijskih snaga. Dogovorili smo se da nau
diskusiju zavrimo u Daytonu.
Kako su se sastanci nastavili, Owen, OBrien, Menzies i Jack Zetkulic iz Balkanskog odjela
odletjeli su sa mnom u New York da bi razgovarali sa Bosancima. Uprkos naoj molbi, nisu uinili
nita da se pripreme za Dayton. est sedmica ranije, 18. septembra, zabrinutost po ovom pitanju
iskazao sam u razgovoru sa Muhamedom airbeyem, koji je trajao do kasno u no, u hotelu
Intercontinental u Zagrebu. Mo, brine me da vaa vlada jo nije spremna za mirovnu konferenciju,
rekao sam. Svaki put kada pokuamo povesti razgovor o kljunim pitanjima, vi se momci ne slaete
niti s jednim. Na taj nain ne moete ui u veliku konferenciju.
Potrebna nam je pomo, odgovorio je. airbeyev arm je i njegova spremnost da prizna, kada
je sam, da vlada smuenost u njegovoj vladi. Vi ste ministar spoljnjih poslova, rekao sam. Vi
morate usmjeriti va tim. Upamtio sam njegov odgovor: Znam, znam. Ali nee biti lako. Nekoliko
dana kasnije, Owen je airbeyu dao listu petnaest meunarodnih pravnih strunjaka, ali su Bosanci
ignorisali tu listu i ideju do posljednjeg momenta. Uoi razgovora, Bosanci su jo imali ozbiljnih
internih podjela u vladi, vrlo malo jasnih stavova, bili su bez kvalifikovanih meunarodnih pravnih
strunjaka, osim jednog jedinog, Paula Williamsa koji se premarao ali nije bio konsultovan.
Sastanak u New Yorku imao je cilj da pomogne Bosancima da se pripreme za Dayton. Strateki
razmiljajte o tome ta eliti postii u Daytonu, rekao sam. airbey nam je, meutim, rekao da
njegova vlada nee pregovarati sa Srbima sve dok ne prisilimo Hrvate na novi i bolji sporazum o

Federaciji. Ovo je zaprijetilo naem prvobitnom scenariju za Dayton, ali airbey je imao pravo.
Pregovaranje zahtijeva fleksibilnost u taktici ali i stalnu viziju krajnjeg cilja. airbeyev zahtjev
usporie Dayton i ak sruiti konferenciju, ali nije bilo alternative. Ako se na prvo mjesto stavi
Federacija, Sarajevo e imati ansu da se pribere dok na nas vri pritisak da se dobije bolji
sporazum o Federaciji.
U ponedjeljak, 30. oktobra, odletio sam u Dayton da pogledam vazduhoplovnu bazu WrightPatterson. Vrvjelo je kao u konici dok su desetine radnika obavljali pripreme. Vazduhoplovne snage,
koje su usko saraivale sa Pat Kennedy i Rosemarie Pauli, okreile su i preuredile dijelove pet
oficirskih odjela tako da su svi - tri balkanske delegacije, Sjedinjene Drave i Evropljani - imali
svoju zgradu. U bazi su sruili zidove i napravili predsjednike apartmane za neke od uesnika.
Nama su prepustili Hope Conference Center, hotel sa dvjesto soba (koji smo kompletno napunili sa
administrativnim i osobljem iz osiguranja) sa konferencijskim salama. Vazduhoplovne snage podigle
su visoku ogradu s bodljikavom icom oko cijelog kompleksa i ulaze osigurale tekim betonskim
barikadama, koje su uvali vojna policija i osoblje iz osiguranja.
Sa prostorima za intimne etnje, mnogo privatnih soba pa ak i teniskih igralita konani rezultat
bio je blizu naih snova za Site X. ak su, prema rijeima Toma Shoupa, zamjenika direktora 88.
Civilne ininjerijske grupe koja je dovravala radove, napravili vrlo lijepu krivudavu stazu, zajedno
sa osvjetljenjem, kako bi delegati mogli prelaziti ovu mirnu stazu od svojih konaita do mjesta za
66

sastanke. Kada je Donilon vidio sve prostore, bio je impresioniran. Ovo je skoro savreno,
rekao je. Sada nam samo preostaje dogovor.
Razgledanje mjesta bilo je i bolno, zbog zamjenika zapovjednika vazduhoplovne komande koji
nas je vodio u obilazak. Bio je to general pukovnik Lawrence P. Farrel Jr., zet Joea Kruzela, koga
sam posljednji put vidio prije neto vie od dva mjeseca, kada je drao govor nad grobom Joea u
Arlingtonu. Sve vrijeme bio je poslovan, ali mi je na kraju posjete rekao da on i njegova porodica
imaju poseban razlog da se mole za uspjeh u Daytonu.
Te iste veeri, 30. oktobra, Predstavniki dom zadao je teak javni amar Administraciji,
glasajui tri prema jedan za neobavezjuu rezoluciju da Administracija ne moe rasporediti trupe u
Bosni bez prethodnog odobrenja od strane Kongresa. Gingrich je glasanje nazvao referendumom o
nesposobnosti ove Administracije da ikog ubijedi da joj vjeruju.
Mike McCurry je odmah odgovorio. Predsjednik e se drati svojih odgovornosti kao vrhovni
zapovjednik i drati se svoje zakletve, rekao je. Ako treba djelovati da zatiti interese Amerike u
svijetu, on e to i uiniti. lako je Leon Panetta predskazao konanu podrku Kongresa u vezi
rasporeda trupa, kazavi za The Washington Post da ameriki narod nee otii od dogovora o
miru, senator Patrick Leahy iz Vermonta, jedan od naih pristaa, upozorio je da e predsjednik
izgubiti ako odmah doe do glasanja. Predsjednik je izjavio novinarima da rezolucija nee imati
posljedica na razgovore, ali se nije moglo porei da e, ako uspijemo u Daytonu, teta od glasanja
morati biti uklonjena.
Posljednji breafing. Na posljednji sastanak prije Daytona odran je 31. oktobra, sa
predsjednikom Clintonom i potpredsjednikom Goreom u sobi Kabineta. U nastojanju da unesem
vedriji ton, odbacio sam glasine da smo Dayton izabrali zato to je rodno mjesto Strobea Talbota.

uo se slab smijeh. Predsjedniku sam dao majicu iz Wright-Pattersona na kojoj je nacrtan golub
iznad mape Ohia, a on je prorekao da e to postati primjerak za kolekcionare. Ukazao sam da je
stanovnitvo Ohia sastavljeno od svih etnikih zajednica iz centralne Evrope i Balkana. Ima vie
Srba i Maara u Clevelandu nego i u jednom drugom amerikom gradu, rekao sam. Ovo podruje
je puno Hrvata, Albanaca, Maara, Slovaka i drugih grupa koji razumiju tragediju svoje stare
domovine. Nadamo se da e injenica da svoja rivalstva ostavljaju za fudbalska igralita uputiti
signal uesnicima.
Ovo je zainteresovalo predsjednika i dopalo mu se. Dobro je poznavao to podruje i s puno
osjeanja je govorio o tome kako ljudi u Ohiu, iako iz raznih sredina, ive u skladu.
to se tie samih razgovora, rekao sam da smo na samoj crti. To nije loe, s obzirom da
kreemo na nau gol liniju, rekao sam. Dayton je kocka, ali je faza shuttlea protrala svoju trku.
ak i ako ne uspijemo, naa zemlja bie ponosna to smo sve uinili za mir. Ali ima praktinih
ogranienja dokle moemo ljude drati zatvorene u Wright-Pattersonu. Sruiemo zid deseti ili
petnaesti dan.
Predsjednik je izrazio nadu da e Dayton biti uspjean, a ako bude, on e se suoiti s najteom
odlukom kao i svaki predsjednik: slanje hiljada mladih Amerikanaca u opasnu, moda smrtonosnu
situaciju. S obzirom na Somaliju, moramo imati jasno definisan cilj da to ne bude misija puzanja,
rekao je.
Imam posebno snana osjeanja za Sarajevo, nastavio je. Bila bi greka da se grad podijeli.
Mi ne elimo drugi Berlin. Ako ga ne moete ujediniti, onda ga internacionalizujte. Okrenuvi se
prema meni, dodao je da ne smijemo biti pritijenjeni vjetakim ultimatumima.
Rekao sam da imam jo jedno pitanje, iako teko. Ako emo stvoriti stvarni mir a ne nesigurnu
obustavu vatre, rekao sam, Karadi i Mladi e morati biti uhvaeni. Ovo nije samo pitanje
pravde nego i mira. Ako ne budu uhvaeni, nikakav mirovni sporazum koji donesemo u Daytonu ne
moe u potpunosti uspjeti. Zavladala je utnja za stolom.
Na Hill moemo otii samo samo sa potpunim sporazumom, nastavio sam. Kako je i dalje
vladao muk, inilo se da je pravi trenutak i za druga vana pitanja, iako nee biti razrijeena taj dan.
Znam da se ovo tie vojske, ali ne moemo odustati od Gorada i stvoriti jo ezdesetpet hiljada
izbjeglica. Ima i napetosti oko toga ta radimo u zonama separacije. Ako patroliramo samo na
unutranjoj demarkacionoj liniji, onda dijelimo zemlju. Moramo sprijeiti da Bosna postane Kipar ili
Koreja.
Na kraju, tu je i politika dilema. Hill nas vidi kako zamjenjujemo UN u sred rata, iako to
naravno nije sluaj. Treba objasniti da neemo trupe slati bez sporazuma, niti emo u operaciji
uestvovati kao UN.
Zavrili smo uz mnogo izraza podrke. Predsjednik nas je odveo u Rooseveltovu sobu, gdje se
obratio novinarima. Ovo je najbolja ansa za mir koju imamo od poetka rata. Moe biti i
posljednja kakvu dugo neemo ponovo imati. Zatim su on i potpredsjednik sa pregovarakim timom
pozirali za novine, poeljeli uspjeh i otili.
Nae pripreme bile su kompletne. Odvezli smo se direktno na Andrews i uli u vojni avion za
vazduhoplovnu bazu Wright-Patterson u Daytonu, Ohio.

KNJIGA TREA
DAYTON
(1-21. novembar 1995)
Sada oekivanje visi u zraku.
SHAKESPEARE, Henry V

- GLAVA 16 Vrtei se ukrug

(1-9. novembar)
Daroviti ovjek moe opaziti, a jo vie moe zabiljeiti, samo serije svojih utisaka; stoga,
njegova opaanja... moraju biti uspjena, iako su dogaaji esto istovremeni... Stvarni dogaaji
nimalo nisu tako jednostavno povezani jedan s drugim kao to su roditelj i njegovo edo; svaki
pojedinani dogaaj nije edo samo jednog nego i svih drugih dogaaja, ranijih ili sadanjih, i
stoga e se pomijeati sa svim drugim da bi izrodio nove; to je vjeni krug, Haos bivstvovanja u
kome se oblik za oblikom utjelovljuje iz bezbroj elemenata. I taj Haos... je ono to e istoriar
oslikati i nauno procijeniti, mogli bismo rei, proivajui ga s jedinom niti od nekoliko (ina) u
duinu!
THOMAS CARLYLE

DAYTON. RIJE KOJA PRIZIVA SNANA sjeanja: mirovni sporazum koji je traja
tridesetsedam minuta; glavno mjesto naeg okupljanja, Packys All-Sports Bar; ponone veere uz
raie i odreske s Miloeviem; pust parking koji je odvajao zgrade u kojima smo boravili; nai
prepuni kvartiri, nedostatak privatnosti; nastojanja naih evropskih kolega da se prilagode diplomatiji
koja je daleko, geografski i stiliski, od onog na to su navikli; teniski susreti sa iznenaujue okretnim
Tumanom; emotivna posjeta porodica naih izgubljenih kolega; diplomatija na salvetama u
Oficirskom klubu; veera sa Izetbegoviem i Miloeviem ispod krila bombardera B-2; duge etnje
sa Silajdiem na cii zimi; Krajinik koji akom udara po mapi Sarajeva; Miloevi koji pjeva
Tenderly s pijanistom u Oficirskom klubu; porodica zatoenog amerikog novinara koja trai
pomo za njega; Izetbegovi koji odbija dotai svoju hranu za vrijeme jela sa Miloeviem;
zapanjujui preokret o Sarajevu; nezaboravni posljednji sati i na ultimatum; Silajdi koji upada u
moju sobu viui: Vi ste sve upropastli!; Kati koja nailazi na Miloevia kako eka na snijegom
pokrivenom parkingu ispred moje sobe; Tuman koji emotivno govori Warrenu Christopheru da
donese mir sada; i Washington - koji eka i brine...
Mislili smo da smo spremni. Ali nita nas nije pripremilo za pritisak s kojim smo se susreli u
okviru Wright-Pattersona. Cijenili smo da e konferencija trajati petnaest do sedamnaest dana;
svakako, bilo bi nemogue drati due zatvorene trojicu predsjednika i stotine drugih ljudi. Ali
dvadaeset jedan dan kasnije, posljednjeg jutra iza visoke iane ograde, bili smo suoeni s porazom,
samo dvadeset minuta prije nego to smo zakljuili pregovore.
Dayton. Od 21. novembra 1995, Dayton je uao u jezik kao kratica za posebnu vrstu
diplomatije - pristup Velikog udara u pregovorima: zakljuati sviju dok ne postignu sporazum.
Dayton je ozbiljno predloen za Sjevernu Irsku, Kipar, Kamir, Srednji istok i druge gnojne ireve.
Oni koji razmiljaju o drugim Daytonima treba da im priu oprezno. To je hodanje po tankoj ici
bez zatitne mree. Mnogo rada prethodi prije ulaska u takvo sve ili nita okruje. Mjesto mora biti
pravo. Ciljevi moraju biti jasno definisani. Zemlja domain mora drati vrstu kontrolu, ali je to

visok rizik za domaina iji je presti upitan. Posljedice neuspjeha su velike. Ali ako su ulo vi kako
treba, Dayton moe dati dramatine rezultate.
Kabine za prevodioce u dvije velike konferencijske sobe za mene su postale simbol ratnog
besmisla. Na sistem imao je est jezikih kanala na slualicama. Prva tri bili su za engleski,
67

francuski i ruski. Kanal 4 za prevod na bosanski, 5 za hrvatski i 6 za srpski. Ovo je zbunjivalo

ostale, poto se isti jezik, uz manje razlike, govori u cijelom regionu. Odgovor smo dobili kada je
neko zavirio u kabine za prevodioce, koji metar od naeg stola. Svaki uesnik s Balkana mogao je po
volji izabrati svoj kanal - ali je jedan prevodilac prevodio za kanale 4, 5 i 6. Kada sam airbeyu
ukazao na ovaj apsurd, odgovorio je da srpsko-hrvatski vie ne postoji - ili, moda, nikad nije ni
postojao. Nacionalni lideri agresivno su razvijali novi rjenik za svaku etniku grupu. Jezik, koji je
nekad pomogao da se ujedini Jugoslavija, sada je bio jo jedno sredstvo putem kojeg je narod
razdvajan.
Nai ciljevi bili su ambiciozni: prvo, ezdesetodnevnu obustavu vatre pretvoriti u trajni mir i,
drugo, dobiti sporazum za multietniku dravu. Mnogi promatrai vjerovali su da su ciljevi nemogui.
ta god da uradimo, govorili su kritiari, Bosna e se svakako podijeliti na tri dijela, nakon ega e
se hrvatski i srpski dijelovi Bosne prikljuiti svojim susjednim maticama. Nismo mogli zanemariti
mogunost da se ovo moe i desiti. Ali ne u Daytonu - ne pod amerikim vostvom. Neemo
ozakoniti srpsku agresiju ili ohrabriti hrvatsku aneksiju. Osim toga, takav ishod mogao bi odrijeiti
lanac novih etnikih i graninih sukoba u Centralnoj i Istonoj Evropi.
Da bismo doli do naeg cilja bili su potrebni sporazumi o mnogim pitanjima: istona Slavonija,
Federacija, okvir ustrojstva, izbori, trolano predsjednitvo, nacionalna skuptina, sloboda kretanja i
prava izbjeglica na povratak u njihove domove, saradnja sa Meunarodnim sudom za rame zloine i
meunarodne policijske snage. Na kraju, suoiemo se sa najspornijim zadatkom: odreivanje
unutranjih granica Bosne, onih izmeu srpskog dijela Bosne i Hrvatsko-Muslimanske Federacije.
Na vodei princip za ovaj obeshrabrujui dnevni red bio je jednostavan: ono to ne dobijemo u
Daytonu, neemo dobiti ni kasnije, zato emo nastojati sve staviti na papir a ne traiti neku vrstu
kratkih i nejasnih (a koji se i ignoriu) sporazuma koji su bili proizvodi svih ranijih mirovnih
pokuaja. Bolje visok cilj nego slab kompromis. Uprkos problemima na koje e implementacija
naii, ovaj pristup pokazao se ispravnim. Svaki manji cilj u Daytonu donio bi vee probleme kasnije,
lako su nas neki kritikovali da nastojimo previe uraditi u Daytonu, najvie alim to nismo jo vie
traili.
Baza. Veliina i raznovrsnost Wright-Pattersona impresionirali su uesnike. eljeli smo da vide
ovaj fiziki simbol amerike moi. Ali manji unutranji prostor gdje smo boravili i pregovarali bio je
druga pria. Ameriku, bosansku, hrvatsku i kombinovanu srbijansko-bosanskosrpsku delegaciju
smjestili smo u etiri neopisiva oficirska odjela oko jednolinog pravougaonog parkinga. Evropljani
su zauzeli petu zgradu, dalje od ostale etiri iako samo desetak metara. Da bismo naglasili
kopredsjednitvo Evrope, Carlu Bildtu smo dodijelili apartman za visoke goste odmah iznad mog, u
amerikoj zgradi. Bosanci su bili s nae lijeve strane, Hrvati s desne, a Srbijanci i bosanski Srbi
direktno preko puta nas. Prozori mojih soba u prizemlju gledali su preko parkinga pravo u
Miloevieve, tako da smo mogli vidjeti je li u svom apartmanu. Zgrade su bile prikladne, ali jedva i
elegantne. Nae sobe su bile male, zvuk se uo kroz tanke zidove, a hodnik samo tri metra irok.

Tokom ranijeg obilaska za novinare prije nego to su razgovori poeli, neko ih je uporedio sa
spavaonicama na koledu. airbey je mislio da izgledaju kao Motel 6.
To su bili pravi razgovori u susjedstvu; za minut smo mogli otii od jednog do drugog
predsjednika. Nekad bismo svakog predsjednika po est puta posjetili u njegovom kvartiru. Nai dani
(i noi) rasplinuli su se u nepredvienim sastancima.
Dayton. Tu je bio i pravi Dayton, armantni gradi u Ohiu, slavan kao rodno mjesto brae
Wright. Njegovi stanovnici davali su nam podsticaj od poetka.
Za razliku, recimo, od stanovnika New Yorka, Geneve ili Washingtona, koji bi se jedva
osvrnuli, Daytonjani su bili ponosni to su dio istorije. Ogromni natpisi na putnikom aerodromu
govorili su o Daytonu kao o privremenom centru meunarodnog mira. Lokalne novine i televizijske
stanice pokrivale su priu iz svakog ugla, jo dublje uvlaei ljude u proces. Kada bismo se zaputili
u neki restoran ili oping centar, ljudi bi se sjatili okolo, govorei da se mole za nas. Warren
Christopher je najmanje jednom doivio ovacije u restoranu. Porodice u bazi stavljale su na svoje
prozore svijee mira, a ispred baze ljudi su se okupljali i molili za mir. Jednog dana napravili su
lanac mira iako nije bio dovoljno velik da opae bazu koja se pruala na osam hiljada jutara
povrine.
Pred nama je bila izloena i poznata etnika raznolikost Ohia. Sve smo uinili da naglasimo da u
srcu Amerike ljudi iz svih dijelova jugoistone Evrope ive zajedno u miru, da su njihovi sukobi
ogranieni na igru bezbola, razliite crkve i povremenu guvu u baru. Jednom prilikom, dok smo
Miloevi i ja etali, oko stotinu amerikih Albanaca doli su ispred vanjske ograde WrightPattersona sa megafonima da ukau na problem Kosova. Predloio sam da odemo do njih i
popriamo, ali je on odbio, kazavi da ih oito plaa neka strana sila.
Na tim je stigao u Dayton 31. oktobra, na vrijeme da pozdravi bosansku delegaciju. Vjetar je
ibao preko piste u Wright-Pattersonu a sipila je i hladna kia - bilo je to vrijeme na koje emo se
brzo naviknuti. Ubrzo poslije 18:00 sati stigao je Miloevi, izraavajui svoje uvjerenje da e u
Daytonu sigurno biti postignut mirovni sporazum. Zatim je amerikim vojnim avionom stigao
Izetbegovi, povuen i zabrinut, koji je govorio kratko, pozivajui na mir s pravdom. Konano se
spustio Tuman, ponosan i ohol. lako je oito bio zadovoljan zbog poasne strae, nije dao nikakvu
izjavu. Od poetka, elio je pokazati da je konano postao vaniji od svojih dugogodinjih rivala i da
je u Daytonu samo zato da bi vratio istonu Slavoniju. Sloili smo se da on ostane dva dana, vrati se
u Zagreb na otvaranje novog parlamenta i opet doe.
Svakog predsjednika otpratio sam u njegov kvartir, zatim sam se vratio do piste da doekam
sljedei let. Tuman i Izetbegovi otili su pravo u krevet, ali je Miloevi, vjena nona sova, bio
nemiran kao obino pa je zamolio da obie teren. Prirodno, poveo sam ga u Packys All-Sports bar.
Packys je bio odgovor Wright-Pattersona na Delegatski salon u Ujedinjenim nacijama, ali s
daleko vie zabave. Zidove su pokrivale slike Boba Hopea - po kome je Konferencijski centar i
dobio ime - kako zabavlja amerike trupe u etiri rata. etiri ogromna televizijska ekrana, natimana
na CNN i razne sportske kanale, dominirali su glavnom prostorijom. Svaki sto imao je svoj mali
zvunik koji je mogao biti podeen na jedan od etiri kanala tako da je prostorija obino odzvanjala
od raznih zvukova. Kada bi igrali Bullsi, Hrvati bi se okupljali da navijaju za svog junaka Tonia
Kukoa; Srbi su ekali da navijaju za Vladu Divca koji je tada igrao za Lakerse iz Los Angelesa.
Kada smo Miloevi i ja stigli te prve veeri, Haris Silajdi je sjedio s Chrisom Hillom.

Otiao sam do njihovog stola, a Miloevi je namjerno zastao, naglo se rukujui sa Silajdiem, i
onda se okrenuo da porazgovara sa ljudima za drugim stolovima. Gledajui Miloevia kako hvata na
arm, Warren Christopher je primijetio da bi, da mu je sudbina dodijelila drago mjesto roenja i
obrazovanje, bio uspjean politiar u demokratskom sistemu.
Konobarica koja je posluivala Miloevia bila je prijatna ena koja pojma nije imala da
posluuje jednog od ljudi kojeg najvie psuju na svijetu. Kako se zovete?, upitao ju je. Oarana
panjom, rekla nam je da se zove Vicky. Na Miloevievom odlinom engleskom ali sa akcentom ona
je postala konobarica Wicky. Kad god bi doao u Packys, traio bi da ga ona poslui. Tako je
roena lokalna legenda i godinu kasnije, na proslavi prve godinjice u Wright-Pattersonu, posluivala
me je lino Konobarica Wicky, sada ponosna to je dio istorije Daytona.
Miloevi je kiptio od bijesa na novinare, posebno na Rogera Cohena koji je tog jutra u The
New York Timesu predstavio njegov portret. Neverovatno, rekao je srbijanski lider, da objavljuju
takvo ubre. Izdvojio je natuknice o njegovim roditeljima - otac, pravoslavni svetenik koji je
izvrio samoubistvo kada je njegovom sinu bilo etiri godine, a majka uiteljica koja se ubila
nekoliko godina kasnije.
Zato objavljuju takve gluposti, upitao je, ne potvrujui ni ne poriui njihovu tanost. Kako
to moete dozvoliti? Miloevi se alio da neke informacije u Cohenovom lanku potiu iz nae
delegacije. Bilo je to tano, iako nenamjerno i ja se nisam ni potrudio to porei.

DAN PRVI: SRIJEDA, 1. NOVEMBAR

Oi svijeta su uprte u Dayton, Ohio, izjavio je Warren Christopher po dolasku, u 21.00 sat.
Dok smo se vozili do kvadranta, upozorio sam Christophera da su sve tri strane uvrstile svoje
stavove u oekivanju zvona za poetak. Ovo je bilo za oekivati na poetku takvog dogaaja.
Meutim, obeshrabrajua je bila pometnja u bosanskoj delegaciji i nesuglasice izmeu Hrvata i
Bosanaca oko Federacije.
Christopher i ja sastali smo se privatno sa svakim predsjednikom, jo jednom utvrujui
osnovna pravila koja smo stranama predoili skoro mjesec ranije. Naravno, najvanije je bilo je da
niko ne smije razgovarati s novinarima. Carl Bildt se sloio s naim prijedlogom da glasnogovornik u
State Departmentu Nick Bums bude jedini ovlateni glasnogovornik za Dayton a da e svijet o svemu
upoznavati iz Washingtona. U Daytonu nismo imali ni press oficira za briefing.
Svaki predsjednik jasno je pokazivao svoj prioritet u ovim prvim sastancima. Naravno, za
Tumana to je bila istona Slavonija; nije ak ni spomenuo Bosnu. Rekli smo mu da se pitanje
istone Slavonije moe rijeiti samo u okviru veeg sporazuma. Za Miloevia, to su bile sankcije.
Christopher je ponudio manju izmjenu u amerikom stavu: pristaemo na suspenziju sankcija im
zaponemo sporazum umjesto da ekamo na njegov formalni potpis. Ovo je bilo vano jer smo
predvidjeli da e protei mjesec dana izmeu poetka u Daytonu i potpisa na formalnoj ceremoniji.
Ova mala izmjena u naem stavu dae Miloeviu vie podstreka da doe do sporazuma u Daytonu i
istovremeno popustiti zategnutost unutar Kontakt grupe po pitanju sankcija.
Izetbegovi i Silajdi su ponovili Christopheru da moramo ponovo dogovoriti sporazum o
Federaciji prije poetka ozbiljnih razgovora sa Srbima oko teritorija. Ve smo se o ovome sloili,
iako e nas usporiti. Federacija je stvarno bila slaba i nikakav mir sa Srbima nee uspjeti ako ne
popuste napetosti izmeu Hrvata i Muslimana, posebno u Mostaru. Zamolio sam ovjeka broj dva u
njemakoj delegaciji, Michaela Steinera - najbolje upoznat i najuporniji Evropljanin kada je rije o
Bosni - da vodi pregovore o Federaciji, a uz pomo Dana Serwera, naeg savjetnika za Federaciju.
Poto smo obavili nae posjete, Christopher i ja odetali smo stotinjak metara do Hope Centra,
na ruak s Kontakt grupom. Bie problema s njima u Daytonu. Mogli su se, naravno, sastati sa
balkanskim liderima, kad god poele. Ali stvarne pregovore, izuzimajui Steinerove pregovore o
Federaciji, vodie Sjedinjene Drave. Neki od vas, rekao je Christopher za rukom nastojei i da
ih pripremi na razoarenja, moda nee biti zadovoljni sa svakim aspektom pregovora, ali svi
zajedno idemo za istim rezultatom. Ne smijemo to izgubiti iz vida.
Napokon, dolo je vrijeme da ponemo. Otvaranje je bilo predvieno kao maksimalno
simbolino: javni sastanak licem u lice izmeu trojice predsjednika, prvi u preko dvije godine i prvi
pod amerikim okriljem. U Sobi supertvrava B-29 (svaka soba u Hope Convention Center nosila je
68

naziv nekog vojnog aviona) , iza konopca, ekale su stotine novinara.

Za svaki detalj koreografiju smo paljivo napravili Donilon, Bums i ja. Cheistopher i ja uli smo
prvi. Sljedei su bili Tuman, Izetbegovi i Miloevi, koje su Galbraith, Menzies i Perina dopratili
do njihovih mjesta za malim okruglim stolom - kopija stola koji smo koristili u Genevi i New Yorku.
Zatim je uslijedio najoekivaniji trenutak dana - rukovanje trojice ljudi. Christopher i neki njegovi
saradnici strepili su da bi mogli odbiti, i tako nas osramotiti pred svjetskom tampom. Osjeao sam

da je rukovanje bitno kao simbolian in prije nego to ieznemo iz pogleda javnosti. Poslije kratke
diskusije, odluili smo da reiramo rukovanje, ali kada je doao kritini momenat nastupila je, prema
pisanju The New York Timesa, muna pauza. Trenutak kasnije Christopher je ustao i zamolio
trojicu predsjednika da se rukuju. Fotosi - posljednji koji e izai iz Daytona za tri sedmice - uputili
su pravi signal u svijet: trojica predsjednika konano su u jednoj sobi i razgovaraju, iako
oklijevajui, jedan s drugim.
Bosni i Hercegovini pruiemo ansu da bude zemlja u miru, a ne ubilako polje, rekao je
Christopher. Izloio je etiri uslova za dogovor: Bosna mora ostati drava kao jedinstvena
meunarodno priznata; dogovor mora uzeti u obzir specijalnu istoriju i znaenje Sarajeva; ljudska
prava moraju se potovati a odgovorni za zloine odgovarati; i napokon, mora se rijeiti pitanje
istone Slavonije. Kada je Christopher izloio zahtjeve, prekinuli smo odmah, ne doputajui
zaraenim predsjednicima da daju javne izjave. Nekoliko novinara osuli su paljbu na Nicka Burnsa
jer su, razumljivo, eljeli vie od kratkog i dobro izreiranog javnog dogaaja. Ali to bi nas skrenulo
na opasan teren, a mi smo ve imali dovoljno problema.
Tuman i istona Slavonija. Christopherov prvobitni plan bio je da se vrati u Washington
odmah nakon ceremonije, to je prvi primjer modela koji e nastati u Daytonu, pa smo promijenili
raspored u posljednjem trenutku kako bi on mogao prisustvovati na brzinu dogovorenom sastanku
izmeu Miloevia i Tumana o istonoj Slavoniji. Sastali smo se u maloj vili za visoke goste, oko
kilometar od Hope Centra. Dvojica predsjednika sjeli su jedan nasuprot drugog, dok smo Christopher
i ja sjeli na kau izmeu njih; Hill i Galbraith takoe su bili prisutni. Njihovo pozdraviljanje bilo je
daleko toplije nego njihova gluma pred novinarima; Miloevi je veselo pozdravio Tumana sa
Franjo. Tuman je Miloevia zvao Slobo.
Ambasador Galbraith je poeo rijeima kako vjeruje da rjeenje istone Slavonije, na kome je
neumorno radio, lei u razrjeenju nekoliko manjih stvari. Tuman je odgovorio da ti takozvani
tehniki problemi postavljaju fundamentalno pitanje koje zahtijeva odgovor od Miloevia: hoe li
Srbi prihvatiti punu reintegraciju istone Slavonije u Hrvatsku? Miloevi je odgovorio da se
tehnika pitanja u stvari odnose na jedno drugo kljuno pitanje: hoe li Srbi kao manjina imati prava
u istonoj Slavoniji? Izgledalo je da Miloevi ne primjeuje ironiju da on raspravlja o pitanju
ljudskih prava u ime Srba iz regiona koji je njegova vojska pretvorila u ruevine. I jo je imao neto
rei. Srbi koji su generacijama ivjeli u istonoj Slavoniji i Krajini treba da imaju ista prava kao i
drugi koji su istjerani u regionu.
Razgovor je poeo simultanim prevodom, ali kako se raspaljivao zamolili smo ih da nastave na
svom maternjem jeziku (ili jezicima) a mi emo pokuati da ih pratimo uz pomo prevodioca i Crisa
Hilla. Kada su se oslobodili pristojnih ogranienja engleskog, dekor sastanka se brzo pogorao.
Franjo! Slobo! Vikali su sve jae, pola na srpskom, pola na engleskom. Na kraju sam ih
prekinuo. Hajde da odmah neto uradimo sa istonom Slavonijom, rekao sam. Gospodine
Holbrooke, vi ste nerealni, odgovorio je Miloevi. Ovo pitanje mora se rijeiti na terenu. Ja te
ljude u istonoj Slavoniji ne mogu kontrolisati.
Ipak, Miloevi je pristao da upotrebi uticaj - za koji je i dalje tvrdio da ne postoji - kod Srba
u istonoj Slavoniji. Nakon ovog predloio sam da se Galbraith i pregovara UN Thorvald
Stoltenberg sljedei dan vrate s Tumanom u Hrvatsku, kako bi potraili sporazum meu lokalnim

liderima. Pomislio sam na hladnokrvnog Stoltenberga koji je u tom trenutku bio u avionu, na putu za
Dayton; imae vremena samo da se presvue i malo dremne prije povratka u Hrvatsku.
lako nije bilo promjene u poziciji dvije strane, Miloevi je napravio dva vana preutna
ustupka. Po prvi put sloio se da se o istonoj Slavoniji govori u Daytonu. Dok je ranije tvrdio da
nema uticaja nad Srbima u Slavoniji, sada je izgledao spreman preporuiti rjeenje lokalnim
Srbima.
Tuman je dobio svoje. Dogaaji e mu dati centralnu ulogu u mirovnom procesu. Neki kritiari
su nas optuivali da smo namjerno zatvarali oi pred esto brutalnom politikom Hrvatske prema
Muslimanima i Srbima u zamjenu za podrku Zagreba mirovnom sporazumu o Bosni. Istina je, pak,
drukija: nismo mi osnaili Tumana, nego situacija. Tuman je mogao koiti dogovor o Bosni sve
dok ne dobije kontrolu nad istonom Slavonijom, posljednjim komadom zemlje pod kontrolom Srba u
Hrvatskoj. S obzirom na njegovo ranije ponaanje, trebalo je ozbiljno uzeti njegove prijetnje da e
zaratovati odmah poslije Daytona ako u miru ne vrati to podruje. Tumanova sposobnost i da
sprijei sporazum o Bosni i da zaprijeti drugim ratom prevagnula je nad Miloeviem/Njegov uticaj
nad Izetbegoviem bio je rezultat njegove moi da slomi Hrvatsko-Muslimansku Federaciju iji je
dalji opstanak bio bitan za pregovore u Daytonu. Godinama je Miloevi na Tumana gledao s
prezirom a Izetbegovi ga mrzio; sada je drao ruku nad obojicom protivnika i tano je znao kako da
to iskoristi za svoje ciljeve.
Warren Christopher, Christopher je bio zgranut ponaanjem kakvo je upravo vidio. Bilo je
korisno to se to desilo u njegovom prisustvu; kao to je rekao, mogao je upozoriti Washington da e
biti tvrdo cijelo vrijeme. Inae, bio je zadovoljan kako je dan protekao - vie od mene. Ilo je
glatko a i tampa je sve odlino propratila. Christopher je rekao da e se vratiti kad god to bude
korisno, ali e za to odluku prepustiti timu u Daytonu. Dok smo se vozili do piste, pitao sam ga kako
se osjeao u haotinosti procesa - toliko stranom od njegovog metodinog stila. Nisam uvijek
siguran ta radite ili zato, odgovorio je, ali uvijek izgleda kao da imate pravo i to, ini se,
uspijeva, pa sam potpuno spreman prihvatiti va instinkt.
Zahvalio sam mu na povjerenju. Kada je otiao za Washington, razmiljao sam o dugom putu koji
smo zajedno prevalili. Znao sam Warrena Christophera od 1977. otkad je Cy Vance njega postavio za
zamjenika dravnog sekretara a mene za pomonika sekretara za pitanja istone Azije i Pacifika. U
Carterovoj administraciji imali smo blizak odnos, a postao je jo blii decembra 1978. kada je
preduzeo teku i opasnu misiju u Tajvanu, odmah nakon najave predsjednika Cartera o punoj
normalizaviji odnosa sa Narodnom Republikom Kinom. Kada je urlajua gomila hiljada razbjenjelih
Tajvanaca opkolila i napala njegov automobil dok je pokuavao napustiti aerodrom, drao se hrabro i
smireno.
Osamdesetih, Christopher i ja smo bili u stalnoj vezi. Pozvao me je da se obratim njegovim
partnerima u OMelveny & Myers u Los Angelesu. Veerali smo u Los Angelesu i New Yorku i
zajedno radili nekoliko poslova. Iako smo bili bliski preko osamnaest godina, oito smo se
razlikovali u stilu, godinama i porijeklu. Tamo gdje je Chris bio oprezan i metodian, ja sam naginjao
intuiciji i nestrpljenju. Dok je on na vana pitanja gledao kao advokat-sudija, presuujui razlike
izmeu dvije strane, ja sam se radije fokusirao na istorijske uzroke problema i njegovu internu
dinamiku. U Washington je doao iz Kalifornije, ameriki Norveanin odrastao u Sjevernoj Dakoti; ja

sam bio iz New Yorka, mijeanog centralnoevropskog jevrejskog porijekla i godinama sam ivio
preko okeana, na tri kontinenta. Dijelilo nas je skoro dvadeset godina.
Nikad nisam osjeao da smo rivali. Ali poev od 1992, neki zajedniki prijatelji, moda da
malo zakuhaju, poeli su govoriti da me Chris sa zabrinutou posmatra. Kada je Christopher bio
imenovan za efa tranzicionog tima izabranog predsjednika, mediji su objavljivali govorkanja o
trvenju i rivalstvu meu nama) Kada sam mu spomenuo te prie, on ih je odbacio. Kakva god da je
istina o prolosti, bilo je krajnje neobino da dravni sekretar prua podrku kakvu je Christopher
pruao nama u vrijeme shuttlea. Sada, kada smo imali identine interese, sudbina nas je uinila
nerazdvojnim timom.
Te veeri, nakon odlaska Christophera, svakoj delegaciji dali smo anekse na nacrt o ustrojstvu,
izborima i IFOR-u. Zapanjeni detaljima i duinom dokumenata, trojica predsjednika su poeli
shvatati da kada kaemo da elimo sveobuhvatan sporazum, onda to tako i mislimo.

DAN DRUGI: ETVRTAK, 2. NOVEMBAR

Da bismo napravili malo reda u ovom haosu, podijelili smo poslove na est oblasti:
- Prvo, Michael Steiner, uz pomo njegovog vrijednog njemakog kolege Christiana Clagesa i
dvojice Amerikanaca, Dana Serwera i Chrisa Hilla, pregovarae o novom i vrem sporazumu
o Federaciji izmeu Hrvata i Muslimana;
- Drugo, Bildt, Owen i ja pregovaraemo o pitanjima ustrojstva i izbora sa Miloeviem i
Bosancima;
- Tree, Clark i Pardew poee razgovore o vojnom aneksu sa stranama, a ja u im se kasnije
prikljuiti;
- etvrto, pregovore o istonoj Slavoniji vodiemo na dva kolosijeka, Hill i ja u Daytonu, a
Galbraith i Stoltenberg u regionu;
- Peto, pokuaemo dovriti nezavrene poslove unutar Kontakt grupe, sa Robertom Gallucciem
koji e voditi razgovore o dva pitanja koja nismo razrijeili posljednjeg vikenda prije Daytona,
o ulozi meunarodnih policijskih snaga i mandatu visokog civilnog predstavnika za
implementaciju, koji e biti Carl Bildt;
- Na kraju, odlagaemo najvei dio razgovora o teritorijalnim pitanjima (mapa) sve dok ne
postignemo napredak o drugim stvarima.
ta je Federacija? Razlika izmeu dva nivoa vlade - centralna vlada i entiteti -jo je bila
nejasna, ak i mnogim u Daytonu. To je bilo razumljivo: obiljeja su mijenjana vie puta tokom rata i
nisu bila definisana na zadovoljavajui nain. Republika Bosna i Hercegovina bila je u ratu od
trenutka kada je 1992. proglasila nezavisnost. U njenoj preteno muslimanskoj vladi, na elu sa
Izetbegoviem, bilo je i neto Hrvata i Srba, ali je kontrolu imala samo nad muslimanskim dijelom
Sarajeva i podrujem oko Tuzle. Druga muslimanska podruja, kao Biha i Gorade, bila su po svim
praktinim pitanjima autonomna. Hrvatskim dijelom Bosne iz Mostara je upravljala grupa bosanskih
Hrvata koje smo smatrali lopovima; bili su to ljudi koji su 93-94 poduzeli strani rat u ratu koji je
pocijepao Mostar i jo nekoliko drugih gradova sa izmijeanim hrvatsko-muslimanskim
stanovnitvom 93-94. Da bi zaustavile ovaj rat i stvorile zajedniki front protiv Srba, Sjedinjene
Drave, na elu sa Charlesom Redmanom stvorile su Federaciju, poetkom 1994. Ali poslije
stvaranja Federacije na papiru, Sjedinjene Drave nisu nastavile dalje nego su odgovornost
prepustile u ruke Evropske unije. Do jeseni 1994, kada smo naimenovali Dana Serwera nijedan
ameriki zvaninik nije imao zadatak da radi na Federaciji.
Sada se sve ovo izmijenilo. Sada smo iz promjenjivih ratnih ustrojstava nastojali iznai dva
funkcionalna nivoa vlade: centralna vlada sa Sarajevom kao glavnim gradom; i dva regionalna
entiteta, ve postojea Hrvatsko- Muslimanska Federacija i bosanskosrpski entitet, ali bez ikakvih
zahtjeva za suverenou. Steinerov plan bio je da odgovornost za neke funkcije, kao to su spoljnji
poslovi i finansije, Federacija prebaci novoj centralnoj vladi, u kojoj e biti Muslimani, Srbi i
Hrvati. A lokalna pitanja kao policija, obrazovanje i unutranja sigurnost bie dodijeljeni svakom od
entiteta - Federaciji i Republici Srpskoj.
Prve sedmice, problem Federacije prebacio sam Steineru. On i Hill e se natezati sa Tumanom,

Izetbegoviem i Kreimirom Zubakom, predsjednikom Federacije, dok u ja raditi na drugim

pitanjima.

DAN TREI: PETAK, 3. NOVEMBAR

Kontakt grupa je ve bila nestrpljiva. Dogovorili smo se da se sastajemo svakog jutra u 9:00
sati. Prva dva sastanka bila su zbrkana i skoro dva sata smo izgubili na nevanim stvarima. Zbog
ovoga nismo morali doi u Dayton. Evropljani su mogli mnogo doprinijeti i bie bitni za uspjeh. Ali
se inilo da su navikli na beskonane sastanke usmjerene samo na proceduru, dok su trojica
balkanskih predsjednika ekali kojih desetak metara dalje.
Nismo mogli priutiti gubljenje vremena, a morali smo imati Evropljane. Poslije tri dana,
raspustili smo opirne sastanke Kontakt grupe i zamijenili ih manjim grupama koje e voditi estorica
visokih predstavnika u Daytonu: Carl Bildt, Pauline Neville-Jones, Wolfgang Ischinger, Jacques Blot,
Igor Ivanov i ja. Zbog simbolike, predloio sam da se sastajemo u Bildtovoj sobi.

Koji je broj telefona Evrope? Ovaj aranman pokazao je jo dublje probleme unutar Evropske
unije: ko govori u ime Evrope?
Problem je sjajno opisao Henry Kissinger kada je neko u State Departmentu rekao da bi bolje
bilo da o nekim pitanjima konsultuju Evropu. A koji je broj telefona Evrope?, zagrmio je Kissinger
na svoje saradnike. Danas, dvije decenije kasnije i uprkos estim ispraznim rijeima EU o
zajednikoj odbrani i spoljnjoj politici, Kissingerovo pitanje i dalje je bilo na snazi.
U Daytonu, to je bio problem od poetka. Iako je Carl Bildt bio jedan od trojice kopredsjednika,
Pauline Neville-Jones i Jacques Blot privatno su nam rekli da o nekim pitanjima Bildt ne moe
govoriti u ime njihovih vlada. Bila je, dakle, prava smijurija, i u teoriji i u praksi, imati predstavnika
EU kao kopredsjednika a pokretati druga pitanja. U ime koga je govorio Bildt? I kada? Koja su, u
stvari, njegova ovlatenja? Da li predstavlja samo zemlje EU koje nisu ovdje? Koji je stav Nijemaca
koji nisu dali slino saoptenje?
Nikakvi jasni odgovori nisu dolazili ni od Neville-Jonesove niti Biota. U stvari, izgledali su ljuti
kada smo ukazali na problem, rekavi: Izai emo iz ovog u hodu. Bilo je to tuno priznanje da, s
jedne strane, EU nije postojala kao jedinstven pregovaraki entitet. S druge strane, nije udilo to
zemlje koje jo tee za veliinom i globalnim uticajem ele zadrati nezavisan glas o spoljnjoj
politici. Najvie nam je smetalo licemjerstvo Evropske unije koja je uglednom bivem premijeru
dodijelila tako grandioznu titulu a onda ga podrivala i podmetala mu nogu od samog poetka, kasnije
nas okrivljujui zbog trvenja u pregovorima. Razmiljajui o toj situaciju godinu kasnije, Carl Bildt
je filozofski zakljuio: Evropi nedostaje sposobnost da djeluje zbog previe protivnikih interesa,
dok SAD - kada izae iz svoje zbrke u Washingtonu - ima sposobnost da djeluje. Evropljani su dobri
u koordiniranju jedni s drugim, dok SAD nisu, ali naa interna koordinacija oduzima sve nae vrijeme
a vi ste odluniji kada djelujete zajedno.
David Rohde. U sred naih pregovora pojavio se i novi problem. Smion mladi novinar
Christian Science Monitora David Rohde unajmio je kola u Beu i, ne rekavi nikome, zaputio se u
Srebrenicu, u nadi da e napisati izvjetaj o njenom padu, priu koja e biti prva. Pokazujui vie
hrabrosti nego pameti, 29. oktobra poeo je kopati u blatu brane blizu Zvomika, mjestu za koje se
pretpostavljalo da krije masovnu grobnicu. Ne udi to ga je pokupila policija bosanskih Srba. Kada

je Dayton poeo, on je nestao negdje u Republici Srpskoj.

Rohdeov nestanak znatno je iskomplikovao na rad. Iako je bio obian graanin koji je svjesno
preuzeo veliki rizik - putujui bez papira ili dozvole, oito bez znanja njegovih urednika - nismo
mogli zanemariti tu situaciju. Rekao sam Miloeviu da, iako emo nastaviti razgovor, nikakav
sporazum u Daytonu nee biti mogu dok ne bude pronaen Rohde, neozlijeen.
Miloevi je bio zapanjen. I sve to biste uradili zbog jednog novinara?, rekao je ne vjerujui.
Da, odgovorio sam. Neemo imati izbora. Bio je to poetak jedne druge drame u Daytonu.
Bosanski Srbi. U zajednikoj jugoslovensko-bosanskosrpskoj delegaciji u Daytonu bili su i
Momilo Krajinik i Nikola Koljevi, kao i jedan od najviih zamjenika generala Mladia, general
Zdravko Tolimir. Miloevi ih je okupio na drugom spratu dvospratnice gdje su bili smjeteni Srbi,
otvoreno ih prezirui. Bilo je to u otrom kontrastu s njegovim srdanim dranjem prema Momiru
Bulatoviu, predsjedniku Crne Gore, kojeg je esto dovodio na sastanke kako bi pokazao da Saveznu
Republiku Jugoslaviju ne ini samo Srbija.
Drugog i treeg novembra Jim Pardew sastao se sa Krajinikom i njegovim kolegama da ispita
njihove stavove. Sastanci su bili bez rezultata ali su mnogo toga otkrivali. Krajinik, nepokolebljivi
protivnik jedinstvene drave, predloio je da se Sarajevo podijeli i da se aerodrom pomakne kako bi
teren na kome se nalazi mogao postati novi srpski centar. Nakon pet sati, Jim im je rekao da su
njihovi stavovi potpuno nerealni i otiao.
Od tog trenutka bosanski Srbi bili su bitno izolovani u Daytonu. Mrani i ko na jajima, bili su na
samoj margini konferencije, jeli su sami kod Packys, izbjegavajui kontakt s dragim delegacijama i
pokuavajui da komuniciraju s Carlom Bildtom i Wesom Clarkom za koje su mislili da su
najdostupniji. Ve nakon nakoliko dana Krajinik nam je poeo slati ljutita pisma, traei da bude
upoznat o tome ta se zbiva. Miloevi je uzeo svako pismo, i ne proitavi, zguvao ga i upadno
bacio u svoju korpu za otpatke. Ne obraajte panju na te tipove, rekao je. Pobrinuu se da
prihvate konani sporazum.
Veera u muzeju. Neprestano smo traili nain da slomijemo prepreke mrnje i nepovjerenja.
Najambiciozniji pokuaj desio se treeg dana uvee: velika veera za sve delegacije u Muzeju
avijacije Wright-Patterson.
Mjesto smo veoma paljivo izabrali. U vazduhoplovnoj bazi Wright- Patterson nalazio se i
najvei muzej vojne avijacije u svijetu, sa zbirkom koja je obuhvatala cijelu istoriju aviona, od brae
Wright do krstareih raketa. Hangar za hangarom uvao je neprocjenjive avione koji su bili predivno
rasporeeni. Sat prije veere, delegacije su sa uvarima muzeja prole kroz izlobeni prostor.
Izetbegovi je pokazao malo interesovanja, ali su dragi bili fascinirani ovom kratkom razonodom.
Potiskujui emocije, Wolfgang Ischinger me je povukao u stranu do jednog Messerschmitta. Ovo je
avion u kome je moj otac letio za vrijeme rata, rekao je tiho. Nikad ranije ga nisam vidio.
Ischinger je bio pravi sin modeme Njemake - osjetljiv, uglaen i odluan da vidi kako njegova
zemlja igra pozitivnu ulogu u svijetu.
Meutim, Jacques Blot se nigdje nije mogao vidjeti. Kada smo Rosemarie zamolili da ga
pronae, otkrila je da bojkotuje veera jer su straari na kapiji Wright-Patterson zaustavili njegova

kola, natjerali ga da ode do mjesta za pregled, a onda ga pretresli koristei pse obuene za nalaenje
eksploziva.
Sljedeeg dana smo stavili taku na tu pretjeranu revnost, uvjeravajui ih da visokim gostima
treba ukazati potovanje i pustiti ih da neometano prou kapiju. Ali je bilo prekasno da se umiri
povrijeeni ponos Jacquesa Biota. Pozvao sam ga da se izvinem i obeao da se to nee ponoviti ali
mije, bijesan, odgovorio da moje izvinjenje nije dovoljno. Ovo nije bila samo uvreda nanesena
njemu nego cijeloj Francuskoj. Nee napustiti kompleks i otii na veeru - ali e uputiti formalni
protest Washingtonu i razmisliti o povratku u Pariz. Neu da me njukaju, rekao je. Izgovorio je to
kao njuukaju.
Jo jednom mu se izvinuvi, zamolio sam Blota da poe sa mnom na veeru. Ponovo je odbio.
Kada sam ponudio da mu poaljem kola, nerado je pristao i na veera stigao mutnog raspoloenja.
Kada je Igor Ivanov uo priu nasmijao se. Blot se ne bi trebao aliti sve dok ga ne pretresu u
Kremlju. To su nam radili svaki dan. Ali Blot se i dalje ljutio, a u narednim danima naljutio bi se i
zbog stvarnih i zamiljenih uvreda, bio je radraljiv do kraja konferencije.
Stigli smo u posljednji hangar - najvei u muzeju - gdje su bili izloeni savremeni avioni i
rakete. Stolovi su bili postavljeni ispod krila ogromnog B- 2 koji je visio s plafona. Du zidova,
kakve li neoekivane podudarnosti, bio je eksponat koji je zainteresovao Miloevia - krstarea
raketa Tomahawk. Hill i Kerrick su njega i neke od bosanskih Srba odveli do rakete koja je toliko
impresionirala Srbe u zapadnoj Bosni. Bila je samo est metara duga. Toliko tete od tako male
stvari, primijetio je Miloevi, skoro enjivo gledajui.
Kati je dola u Dayton za vikend, zajedno sa jo nekoliko drugih supruga. Posjeli smo je izmeu
Miloevia i Izetbegovia. Bildt i ja sjeli smo s druge strane dvojice predsjednika a pridruio nam se
i hrvatski ministar spoljnih poslova Mate Grani, koji je predstavljao Tumana, zajedno sa
Jacquesom Blotom koji je jo kipio od bijesa i Harisom Silajdiem.
Da bi nas zabavili, Wright-Patterson je obezbijedio lokalni vojni orkestar, koji je svirao pjesme
iz Drugog svjetskog rata u stilu Glenna Millera. Tri crne narednice pojavile su se kao Sestre
Andrews i dok su pjevale Boogie Woogie Bugle Boy s njima je pjevao i Miloevi, dok je
Izetbegovi sjedio mrzovoljan. Scena je bila nadrealna: borbeni avioni i krstaree rakete, Glenn
Miller i predstava crnih Sestara Andrews, moja supruga koja je sjedila izmeu Izetbegovia i
Miloevia.
Osjeaj bizarnosti se pojaao kada smo pokuali uvesti Izetbegovia i Miloevia u razgovor.
Da bi slomila led, Kati je Miloeviu priala da je 1980. pratila Titovu sahranu u Beogradu za ABC.
Dok je rasla u Maarskoj u vrijeme hladnog rata, nastavila je, Jugoslavija je predstavljala najljepe
lice multietnikog socijalizma. Uvijek smo se mnogo divili Jugoslaviji, rekla je. ta vam se
desilo? Miloevi je slegnuo ramenima, kao da nije vie od pasivne rtve dogaaja.
Kati je upitala Izetbegovia kako su se on i Miloevi prvi put upoznali. Njih dvojica su
izbjegavali direktan razgovor, ali ovo pitanje je izazvalo promjenu. Alija, seam se da sam vas
posetio, poeo je Miloevi, u vaoj kancelariji u Sarajevu. Sedeli ste na zelenoj sofi muslimansko zelenoj. Izetbegovi je klimnuo i rekao da dobro pamti taj susret. Bili ste hrabri,
Alija, nastavio je Miloevi, pokuavajui da armira ovjeka kojeg je nastojao unititi. Izetbegovi
je pokuavao izbjei da im se sretnu pogledi, ali srbijanski predsjednik nije se dao smesti.
Kako je rat poeo?, upitala je Kati. Jeste li znali da e vaa poetna neslaganja dovesti do

ovog stranog sukoba?

Nisam mislio da e borbe biti tako ozbiljne, rekao je Izetbegovi. Miloevi je klimnuo u znak
da se slae i dodao: Nikad nisam pomislio da e se toliko produiti.
Bio je to udan razgovor. Obojica su iskazivali iznenaenje pred razmjerima koje su povukli. A
ipak nijedan nije ozbiljno pokuao da zaustavi rat sve dok ih Sjedinjene Drave nisu na to prisilile.

DAN ETVRTI: SUBOTA, 4. NOVEMBAR

Neki uesnici poeljeli su da se prve subote malo opuste. airbey je odveo Izetbegovia u
Louisville na fudbalsku utakmicu izmeu Univerziteta Louisville i njegove alme mater Tulane. Vie
puta sam zamolio airbeya da to ne radi, zbog brige da fudbalska utakmica nije u skladu sa
ozbiljnou mirovne konferencije. Uz to, brinuo sam se da bi trosatna vonja kolima, hladnoa i kia
na otvorenom stadionu predstavljali dodatni napor za krhkog Izetbegovia. Ali, airbey je insistirao.
Sa svojim uobiajenim ozbiljnim izrazom lica Izetbegovi je samo slegnuo kada sam natuknuo da je
to loa zamisao. Kada se vratio, upitao sam ga ko je pobijedio. Ne znam, rekao je. Mislim da su
to bili ljudi u crvenim dresovima. (U stvari, Louisville - ljudi u crvenom - je pregazio Tulane.)
David Rohde. Tog poslijepodneva, dok nije bilo Izetbegovia i Tumana, malo smo usporili.
Organizovali smo bezbol, fudbal i kuglanje za delegacije, u nadi da e to umanjiti njihovo
neprijateljstvo. Ali moje poslijepodne bilo je usmjereno na Davida Rohdea. Dobili smo poruku da je
iv i da ga dre u Bijeljini pod optubom da je ilegalno uao na teritoriju bosanskih Srba i
falsifikovao svoje dokumente. Bosanski Srbi su prijetili da e ga osuditi zbog pijunae. I pored
opasnosti po ivot, Walter Andrusyzyn, oficir iz Ambasade u Sarajevu, preao je stotinu kilometara,
probijajui se kroz snjenu oluju i silom prokrio put u bijeljinski zatvor da vidi Rohdea. Otkako je
poeo rat bilo je to prvo putovanje nekog iz Ambasade duboko u srpski dio zemlje. Kada je ugledao
Andrusyzyna, Rohde je pustio osjeajima na volju. Fiziki se osjeao dobro, ali se brinuo da e biti
osuen zbog pijunae.
Krei nae pravilo da nema kontakta s novinarima, prihvatio sam poziv Teda Koppela koji mi
je rekao da Rohde radi za njega i zamolio me da njegov sluaj bude prioritetan u rjeavanju. Zatim
smo se Menzies i ja sastali s deset lanova Rohdeove porodice i dvojicom njegovih urednika iz The
Christian Science Monitora koji su svi doli u Dayton da mole za njega. Menzies je ve proveo
dosta vremena s njim, kao i Nikola Koljevi koji je u ovome vidio priliku za sebe da se dodvori
Amerikancima. Kada smo doli na sastanak, mali ekspirolog bio je na vrhuncu kiene retorike
govorei, kao i u Genevi, o svojoj dubokoj ljubavi prema Americi i svojim nadama za mir. Rohdeova
porodica nije shvatila da Koljevi, na koga su svi uveliko gledali kao na pijanca i Miloevievu
lutku, nema uticaja na ljude koji dre njihovog roaka.
Zamolivi Koljevia da ode, imali smo emotivan susret sa Rohdeovom porodicom koja mi se
odmah dopala. Uglavnom iz Mainea, okupili su se u Daytonu na svoj troak, da bi svima pokazali da
David nije sam. Rekao sam im da smo, u stvari, spremni pregovarati oko Davida - i da neemo
najaviti ni jedan konani sporazum dok je njihov sin zatoen.
Rohdeova porodica i njegovi urednici, ukljuujui Claytona Jonesa, spoljnopolitikog urednika
u Monitoru, nisu bili sigurni da li da nam vjeruju. Jones je elio da s Koljeviem pregovaramo o
uslovima za Davidovo oslobaanje. To nije bila dobra ideja; to e Rohdea napraviti pijunom u
vanijim pregovorima i produiti njegovo zatoenitvo. Da bi to prije bio osloboen najbolje je bilo
jednostavno drati se pjesme da nema sporazuma u Daytonu dok je David zatvoren. Neemo se
cjenkati za Davidovo oslobaanje, mi emo to zahtijevati. Rekao sam da e biti osloboen ako
ostanemo odluni. Dvojica njegovih roaka napali su nas da se dovoljno ne trudimo, ali su ostali u
prostoroji pokazali vie saosjeanja. Razili smo se s rijeima nade.

Te veeri, dok se Izetbegovi vraao iz Louisvilla, mi smo veerali u Oficirskom klubu kao gosti
Chrisa Spira, Amerikanca koji je bio lan Miloevieve delegacije. Spiro, predsjednik Demokratske
stranke u New Hampshiru i pristaa Jimmy Cartera jo iz 1976, bio je posrednik izmeu Cartera i
Srba a postao je najblii Miloeviev ameriki savjetnik. (Takoe se bezuspjeno kandidovao za
guvernera New Hampshira kada mu je protukandidat bio John Sununu.) Osjeao sam se neugodno
zbog Amerikanca u jugoslovenskoj delegaciji, ali tu nita nije bilo nelegalno a Spiro - vedar GrkoAmerikanac koji nam je volio rei da nemamo veze s Balkanom - nije izgledao kodljiv.
Prije nego to smo sjeli za sjajnu veeru s jastozima koje je Spiro dopremio iz Mainea, Kati je
stjerala u oak Miloevia. Govorei kao predsjednik humanitarne organizacije, Komiteta za zatitu
novinara, rekla je da e, ako ne oslobodi Rohdea, Miloevi biti suoen sa jo eim pritiskom
svjetske tampe. Miloevi je tvrdio da ne zna ni gdje je Rohde niti neto drugo o tom sluaju. Kako
smo se ranije dogovorili, ja sam se ukljuio u razgovor i ponovio Miloeviu da neemo imati finalni
sporazum sve dok Rohde ne bude osloboen. Kada je Miloevi znao da se igra vodi oko nekog
pitanja, esto bi gunao i mrmljao, kao da sebi govori. Sada je upravo to radio. Mislim da u morati
videti ta mogu uraditi, rekao je. Ja sam naglasio potrebu za brzinom; poslije posjete zatvoru,
Andrusyzyn je izvijestio da je Rohde prilino napet i pourivao nas je da ga to prije izvuemo.
Dan se zavrio traginim vijestima: u Tel Avivu, jedan izraelski fanatik ubio je Yitzaka Rabina,
premijera Izraela. Ubijen je jer je bio voljan razmisliti o kompromisu za mir. Balkanski predsjednici
ostali su hladnokrvni i zaokupljeni sami sobom; ovo je pokazalo, kako je svaki posebno rekao, kakav
lini rizik oni preuzimaju zbog mira. Jedini Bosanac koji je izgledao uzdrman bio je ambasador pri
Ujedinjenim nacijama Sven Alkalaj, koji je poticao iz stare i ugledne porodice sefardskih Jevreja iz
Sarajeva. Izetbegovi mu je dopustio da kao predstavnik Bosne odmah ode u Izrael na sahranu.
Kontrast izmeu Rabina i balkanskih lidera nije se mogao pokazati oitijim nego narednih dana, dok
smo putem televizije pratili sahranu i istovremeno se borili da iznaemo put napretka na Balkanu.

DAN PETI; NEDJELJA, 5. NOVEMBAR

Bili smo odluni ne dopustiti da nedjelja postane dan odmora. Bilo je vrijeme da se pojaaju
napori. Da bismo testirali ovaj prijedlog, zamolili smo Izetbegovia da se nasamo sastane sa
Miloeviem. Pristao je, iako bez imalo oduevljenja. Iz izvjetaja koje smo nakon sastanka primili
od obje strane, bilo je jasno da je Miloevi uloio truda da ubijedi Izetbegovia kako imaju
uzajamnih interesa i da se mogu dogovoriti, moda na raun bosanskih Srba. Sastanak je ostao bez
zakljuaka, ali je Izetbegovi kasnije ispriao Chrisu Hillu da osjea da je Miloevi iskren u elji
da se u Daytonu postigne mir - mali ali znaajan korak naprijed u Izetbegovievim razmiljanju.
Tog istog dana vratili smo se na pitanje Sarajeva - bosanski Jerusalem, podijeljeni grad u kome
je rat poeo. Bosanski Muslimani nikad nisu odstupili od svog zahtjeva za jedinstvenim glavnim
gradom pod njihovom kontrolom. Iako je predsjednik Clinton javno izraavao podrku ovom cilju,
nije izgledalo vjerovatno da emo ga postii u Daytonu. Kao alternativu, smislili smo neto poput
distrikt Columbia ili federalni model u kome Sarajevo ne bi bilo ni dio Federacije ni Republike
Srpske. Umjesto toga postao bi nezavisna enklava u kojoj bi na vlasti bili predstavnici sve tri etnike
grupe. Na mjestu gradonaelnika Federalnog distrikta Sarajevo izmjenjivali bi se izabranici iz sve
tri etnike grupe.
Silajdi i airbey bili su zaintrigirani ovom idejom, iako je izazivala ale ko bi bio Marion
Barry Bosne. Iako su se jo uvijek nadali jedinstvenom Sarajevu, rekli su da bi mogli ivjeti i sa
federalnim modelom ako bi Muslimani bili veina u svim zajednikim komisijama. Zamolio sam
Owena i njegove saradnike da naprave nacrt detaljnog prijedloga za Sarajevo autonomni grad.
U isto vrijeme, radili smo na nerijeenom pitanju, preostalom iz New Yorka, o ovlastima
predsjednitva i parlamenta. Izetbegovi je i dalje elio ira ovlatenja za direktno izabrano
predsjednitvo i nacionalnu skuptinu, dok je Miloevi zagovarao ui mandat bez direktnih izbora.
Ali, Miloevi nam je ostavio utisak da je to za njega drugorazredno pitanje o kome e se kasnije
cjenkati.

DAN ESTI: PONEDJELJAK, 6. NOVEMBAR

"Ovdje smo ve est dana. Vi moda uivate u Daytonu, ali mi Amerikanci elimo kui. Ne
moemo ovdje ostati nakon petnaestog novembra. Bilo je to prvo jutro naredne sedmice i ja sam bio
sam s Miloeviem u njegovom apartmanu.
Nismo postigli znaajniji uspjeh o kljunim pitanjima. Na neki nain, naa nastojanja da se slomi
led izvan sastanaka bila su suvie uspjena. Ljudima je bilo prijatno na mjestima kao to je Packys
All-Sports bar. Miloevi je rezervisao sto u Oficirskom klubu i mnoge konobare je znao po imenu, a
jednog je alei se pozvao da radi kod njega u Beogradu.
Miloevi se alio zbog konfuzije oko istone Slavonije i rekao da misli kako razgovori
Galbraith-Stoltenberg idu dobro. S ovim nas je u stvari pozvao da u Daytonu pregovaramo o istonoj
Slavoniji. Zgrabili smo priliku. Zajedno s Chrisom, koji je bio na elu, napisali smo nacrt sporazuma
na osnovu ranijeg Galbraithovog teksta, prepravljen i pojednostavljen. Hrvati su eljeli sporazum u
kome e svaki detalj u vezi povratka regiona biti jasan - zastave, potanske marke i tako dalje. S
druge strane, Miloevi je nastojao ublaiti injenicu da je spreman odrei se regiona. Izmeu
ostalog, nadao se da e umanjiti rizik da Srbija bude preplavljena stotinama hiljada srpskih
izbjeglica. Hill je imao ideju kako da se premosti jaz: o istonoj Slavoniji pregovarati u okviru ireg
konteksta hrvatsko-jugoslovenskih odnosa. Predloio je da se o sporazumu o istonoj Slavoniji
pregovara zajedno sa veim sporazumom o uzajamnom priznanju i potivanju meunarodnih granica
koje su Srbi osporavali svojim osvajanjem iz 1991. Obojica ministara spoljnjih poslova u Daytonu Milutinovi iz Jugoslavije i Grani iz Hrvatske - pristali su na ovakav pristup.
to se tie Sarajeva, Bosanci su, tokom dugih jutarnjih sastanaka, pokazivali sve vee zanimanje
za D.C. model. Owen, Pardew i Miriam Sapiro reducirali su ideju na jednostavan plan od deset
taaka. Sadravao je sve glavne komponente izvodivog rjeenja: gradsko vijee, rotiranje
gradonaelnika, jedinstvena policija, i lokalna kontrola obrazovnih, kulturnih i vjerskih aktivnosti - i
demilitarizacija cijelog grada.
Pozvao sam Miloevia da se pridrui Hillu, Owenu i meni na ruku u Oficirskom klubu.
Oekivali smo da e se D.C. model dopasti Miloeviu, ali se on estoko usprotivio. Zajedniki
grad, rekao je, treba da ukljui stepen saradnje koju strane ne pokazuju. Ti e se ljudi meusobno
poubijati, rekao je, oko toga ko e upravljati vrtiima za decu. O tome e razmisliti jedino ako
bude apsolutna politika jednakost izmeu etnikih grupa u Sarajevu. Miloeviev stav bio je
dovoljan da ovu ideju potisne, jer bi se na taj nain neutralisala muslimanska veina. Umoran od
arade, zgrabio sam Owenov nacrt iz Miloevievih ruku i pocijepao ga. Ako vam se ne dopada
ovaj prijedlog, rekao sam bacajui komadie papira u pepeljaru, evo ta emo s njim uraditi. Ali
ovo je kraj. Vratiemo se naem ranijem prijedlogu - nepodijeljeno Sarajevo pod Bosancima.
Owen, koji je cijelu no radio na prijedlogu, izgledao je ko pokisla koko i buljio je u nevjerici u
pocijepane komadie njegovog remek-djela. Miloevi se nasmijao ovoj predstavi i rekao da e
ponovo razmisliti o cijelom problemu.
Posjeta Strobea - i sankcije. Kako smo u oktobru predlagali, eljeli smo redovne posjete
visokih zvaninika iz Washingtona. Nai prvi posjetioci bili su Strobe Talbott i njegova supruga
Brooke Shearer, u pratnji Jana Lodala, prvog zamjenika podsekretara odbrane. Priredili smo veeru

za tri delegacije u Racquet Clubu u Daytonu, kada smo prvi put izveli uesnike iz baze kao grupu.
Kroz panoramske prozore Strobe nam je ponosno pokazivao obiljeja svog rodnog grada. U Dayton
je donio fini, pomirljivi ton kome je dodao lijepe prie o Beogradu u kome su on i Brooke proveli
dvije godine dok je on bio u Timeu a ona pisala za The Christian Science Monitor i The Sunday
Times iz Londona. U elu stola, raspoloenje je bilo na visini, bez napetosti. Dvojica predsjednika,
uivajui u odsustvu Tumana, priali su viceve - vicevi i Izetbegovi! - i testirali poznavanje jezika
Brooke. Raspoloenje, povremeno skoro vrtoglavo, donijelo je i rijetke trenutke konsensusa.
Ironija je da su upravo sankcije izazvale dobro raspoloenje - ali ovaj put uz preokret. Na otroj
balkanskoj zimi Beograd je bio suoen s energetskom krizom. Miloevi je traio dozvolu da se u
njegov grad odmah dopremi nafta. Humanitarne agencije su udovoljile dio Miloevievog zahtjeva dopremivi dvadeset tri hiljade tona lo ulja u Beograd. Osim toga, Miloevi je traio i pomo u
prirodnom gasu i dozvolu od Komiteta za sankcije UN da izveze ogranienu koliinu ita da bi platio
ogrjev. Prema sporazumu, koji je pratio obustavu vatre u oktobru, pretpostavljalo se da je gas koji je
krenuo za Sarajevo doao i u Beograd. Meutim, Rusi nisu dozvolili da gas doe do Beograda,
tvrdei da su ih blokirale Sjedinjene Drave u Komitetu za sankcije UN.
Ti zahtjevi pokrenuli su jo jednu rundu intenzivnih razgovora izmeu Daytona i Washingtona.
Leon Fuerth, jo uvijek glavni motor za sankcije u Washingtonu, vjerovao je da Miloevievi zahtjevi
daleko premauju potrebe Beograda. Cijenio je da Miloeviev prijedlog ito za ogrjev donosi
profit izmeu 20 i 80 miliona dolara. Ipak, Fuerth je zakljuio da je problem ozbiljan. Poslije
razvuene diskusije, doli smo do zajednikog stava: ne smijemo dopustiti da se ljudi u Beogradu
smrzavaju - ali u isto vrijeme ne smijemo dopustiti Srbima da humanitarni gest preokrenu u aranman
koji donosi profit.
Izetbegovi i Silajdi rekli su Strobeu da sporazum o obustavi vatre od 5. oktobra omoguuje
neogranien dotok gasa i Bosni i Srbiji. Milioni ljudi smrzavaju se u obje zemlje, rekao je
Silajdi emotivno, a uz prestanak borbi treba i to zaustaviti. Miloevi je odahnuo. Moda je tog
dana sunano u Daytonu, rekao je, ali je u Beogradu ve ispod nule.
Bilo je to prvi put da su Izetbegovi i Miloevi imali jedinstven stav po nekom pitanju. Nije,
stoga, iznenaenje da smo veeru zavrili s nadom da e duh Daytona ispuniti monotone sobe u
Wright-Pattersonu. Strobe i Brooke otili su u Washington impresionirani.
Nismo tada shvatili, ali je veera iji su domaini bili i Strobe i Brooke imala najvii vodostaj
kada je rije o raspoloenju. Nikad se vie nee ponoviti tako prijateljska atmosfera meu zaraenim
liderima i nikad vie Dayton nee preplaviti toliko obeanja.

DAN SEDMI: UTORAK, 7. NOVEMBAR

"Sve ide kako treba, izvijestio je Don Kerrick tog jutra Washington. Samo nije jasno gdje sve
ide. Nema dokaza da iko - strane ili Evropljani - eli da doe do dogovora. /Holbrooke/ namjerava
danas pritisnuti.
Na sastanku naih ljudi u 8.00 ujutro, zakljuili smo da strane izgleda uivaju, s obzirom na
raspoloenje prethodne veeri, koje je ohrabrujue. Jo uvijek smo se nadali da e se konferencija
zavriti krajem sljedee sedmice, ali pojma nismo imali kako dotle i da doemo.

Slaba policija. ak su i neki aneksi ostali kao problem s Evropljanima. Najvaniji je bio Aneks
11 koji se odnosio na meunarodnu policiju i Bob Gallucci je doputovao iz Washingtona da
pregovara o dogovoru. NATO je i dalje odbijao prihvatiti ovu odgovornost samo za lokalnu policiju
koja je u sve tri zajednice predstavljala najgore i najekstremnije elemente. Po mom miljenju, bilo je
stoga bitno imati jake meunarodne policijske snage, sa ovlatenjem da hapse one koji kre
sporazume. Trojica balkanskih predsjednika nisu se ovom usprotivili: poto nisu imali povjerenja
jedni u druge, prihvatie spoljnje snage koje e nametati potivanje sporazuma.
Na alost, problem o aneksu koji se odnosi na policiju potegli su u naim redovima, kao i NATO
i Evropljani. Pauline Neville-Jones, uz podrku kolega iz EU, zauzela je najvri stav, govorei da
su britanska tradicija i ostavtina Sjeverne Irske onemoguili njenu vladu da dozvoli policiji
hapenje na stranom tlu. Veza izmeu Irske i Bosne nije nam bila jasna. Podravajui poziciju koju je
ZOS zauzeo u Bijeloj kui na sastancima krajem oktobra, NATO se takoe usprotivio da se
meunarodnim policijskim snagama daju vea ovlatenja, pod izlikom da e im vojska morati pritei
u pomo ako upadnu u nevolju.
Neraspoloen zbog zastoja oko aneksa o policiji, pozvao sam Toma Donilona i rekao mu da
emo morati platiti vei raun da bismo dobili aneks. Takvo opredjeljenje, rekao sam, dopustilo bi
nam da insistiramo na jaoj policiji. Dan kasnije, Tom se javio s loim vijestima. Rekao je da je o
ovom pitanju razgovarao u Bijeloj kui, i u svjetlu krize oko ukupnog federalnog budeta Gingrichev napad dostigao je kulminaiju i zatvaranje veine odjela u vladi bilo je neminovno pretpostavljali su da ne moemo dati vie od pedeset miliona dolara. Ovo je znailo da ne moemo
pisati pravila. Gallucci je morao uzmaknuti, pristavi da Meunarodne policijske snage (IPTF) budu
sastavljene od savjetnika i posmatraa - omiljena evropska rije koja skoro nita ne znai. Osim
toga, IPTF dolaze pod Ujedinjene nacije, to je bila promjena nae ranije odluke da se UN ne dopusti
da igra bilo kakvu ulogu u implementaciji. U zavrnom nacrtu Aneksa 11, IPTF-u se daje odgovornost
za program pomoi ogranien na:
(a) monitoring, osmatranje i inspekciju zakonskih aktivnosti i prostora; (b) savjetovanje o
zakonskim provedbama osoblja i snaga; (c) obuka osoblja.
lan V istog aneksa dalje ograniava efikasnost IPTF-a nametanjem zamrenog sistema koji ne
ukljuuje IFOR:
/u sluaju/ neuspjeha /strana/ da sarauju sa IPTF-om, komesar IPTF-a moe traiti od visokog
predstavnika da poduzme odgovarajue korake, to znai ukazivanje stranama na neuspjeh, sazivanje
Zdruene civilne komisije i konsultovanje sa Ujedinjenim nacijama, relevantnim dravama i

meunarodnim organizacijama o daljim odgovorima.

Od poetka me je brinuo aneks o policiji. ak i bez podrke Washingtona, trebao sam se ee
boriti protiv toga i odbaciti kompromis sa Evropljanima. Kao to je primijeto Clark, koji se otvoreno
nije slagao sa svojim vojnim kolegama po ovoj taki, Ostavljamo ogromnu rupu. Dogaaji e
pokazati da je bio u pravu.
Tog poslijepodneva, Clark, Kerrick, Pardew i ja odvezli smo se do nacionalnog obavjetajnog
taba amerikih vazduhoplovnih snaga da bismo uestvovali, putem interne televizije, na dvosatnom
sastanku u Bijeloj kui. Miloevi je pjenio zbog stalnog odlaganja u dopremi lo ulja i gasa u Srbiju;
mislio je da je veera sa Strobeom rijeila problem i nije shvatao zato jo uvijek blokiramo ogrjev
ljudima koji su se smrzavali u Beogradu. Izetbegovi i Silajdi su ponovo postavili isto pitanje, u
stvari u ime Beograda i pourivali nas da povuemo nau branu u Komitetu za sankcije UN za lo
ulje za Srbiju. Kerrick je rekao je da situacija u Bijeloj kui eksplozivna.
Dok smo iz Daytona pratili diskusiju, izgledala nam je daleko i udno. Dvadeset najviih linosti
u amerikoj vladi raspravljali su o koliini prirodnog gasa potrebnog Beogradu tokom zime. Niko od
njih nije znao dovoljno da bi formirao stav, a kamo li politiku, a ipak je predmet rasprave u Sobi za
krizne situacije postao vru. Tony Lake, koji je uzalud nastojao kontrolisati sastanak, u stvari je od
razoarenja glavom udarao o hrastov sto. Da bi prevaziao ovaj jaz, Fuerth je na kraju preporuio da
Srbiji ponudimo mnogo manje gasa nego to je Miloevi traio i, u elji da preu na drugo pitanje,
svi su se sloili. Ali poslije sastanka, Lake je lino zadrao odluku kako bi mogao ponovo razmisliti
o posljedicama.
Princ tame. Poslije sedam dana konfuzije, Bosanci su napokon paljivije pogledali Aneks 1-A,
vojni aneks koji e odrediti ulogu IFOR-a. Nije im se dopalo ono to su proitali. S njihove take
gledita, izgledalo je da aneks podrazumijeva da IFOR jaa podjelu a ne stvaranje jedinstvene
drave.
Bosanci su imali pravo. Kao to je Kerrick rekao u jezgrovitoj poruci te noi, /Oni/ nee
prihvatiti /Aneks 1-A/ bez izmjene. Iznenauje koliko je dugo trebalo Bosancima da prepoznaju
/problem/.
Da bi savladali Aneks 1-A, Bosanci su se za savjet obratili neuobiajenom izvoru - bivem
pomoniku sekretara odbrane Richardu Perlu, Princu tame, kako su ga nazivali i kritiari i prijatelji u
vrijeme Reaganove administracije. Kada je Washington uo da Perle savjetuje Bosance, reakcije su
ile od suzdrane zabrinutosti (Strobe Talbott) do otvorenog zgraavanja (Tony Lake i mnogi
Perleovi bivi saradnici u Pentagonu).
Richard Perle, prije svega konzervativni demokrata, istakao se 70-ih kao savjetnik za spoljnju
politiku senatora Henrya Scoopa Jacksona, konzervativnog demokrate iz drave Washington.
Prikljuivi se vladi kao pomonik sekretara odbrane 80-ih pod Casparom Weinbergerom, Perle je
u Administraciji postao lider tvrdolinijaa za kontrolu oruja.
Kada su se Bosanci obratili Perleu za savjet, nazvao je da pita da li imam neto protiv da on
doe u Dayton. Bila je to udna situacija, bogata ironijom: Perle je bio gromoglasni i uticajni kritiar
politike Clintonove administracije u Bosni, koju je smatrao slabom. Samo mjesec ranije, u Komitetu
Domaje izjavio da je amerika politika u Bosni beznadeno loe definisana. Bio je pristaa
prijedloga da se Bosancima da dovoljno vojne opreme i obuka kako bi se mogli braniti - a tu ideju

snano su odbacili i Pentagon i Evropljani. Njegov povratak na javnu scenu dosta je pomogao Strobe
Talbott ija knjiga iz 1984. Smrtonosni gambit slavi Perlea kao jednu od vodeih figura u
oblikovanju Reaganove politike o kontroli oruja. Bili smo u zategnutim odnosima - poznavali smo se
dvadeset godina - jer smo se obino nalazili na razliitim stranama politike i ideoloke ograde.
Ipak, na iznenaenje veine mojih kolega i novinara, pooruio sam Perleu da odmah doe u Dayton.
Richarde, Bosancima ste oajniki potrebni, rekao sam. Ne znaju kako da proitaju ili protumae
vojni dokument i potpuno su dezorganizovani. Perle je sjeo u prvi avion za Dayton i uz pomo
Douglasa Feitha, advokata koji je radio za njega u Pentagonu, poeo analizirati vojni aneks, iji
birokratski jezik Bosanci nisu bili kadri deifrovati. Nekoliko minuta po njegovom dolasku u Dayton,
zatvorio se s Bosancima, pokazujui im stvarno, esto skriveno znaenje jezika u Aneksu 1-A.
Prola je pono kada smo se Pardew, Clark, Kerrick i ja nali sa Richardom Perleom u tmurnom
okruenju male konferencijske sobe, odmah do mog apartmana. Bajata pizza i prazne konzerve
dijetalne kole prekrivale su sobu nakon dana neprestanog sastanenja drugih. Poto je paljivo
sasluao nae primjedbe, Perle je rekao da e podstaknuti Bosance da nas maksimalno pritisnu da
ojaamo ulogu IFOR-a. Smatra daje Aneks 1-A u svom sadanjem obliku, nastavio je, patetino
izbjegavanje odgovornosti Pentagona. Poeo je ukazivati na mnotvo izmjena koje bi ojaale ulogu
IFOR-a; sloio sam se s veinom od njih ali nije bilo jasno koliko se moe prodati birokratiji
Washingtona i NATO-a koja je ve prola teak pregovaraki proces i pokazuje duboko nepovjerenje
prema Perleu. Bijela kua se plaila da bi on mogao javno optuiti Pentagon, to mu je davalo
izvjesnu mo, sve dok ne ode predaleko. Moj cilj bio je iskoristiti Perleovo prisustvo da se popravi
vojni aneks, a zadrati ga da javno ne kritikuje Administraciju - to je jo jedan zaplet u sve
komplikovanijem nastavku u Daytonu.
Kasno te veeri, Miloevi me je pozvao da doem u njegovu sobu. Kada sam stigao, rekao je:
Ovaj put mi se morate pridruiti u piu - jer va ameriki novinar, gospodin Rohde, bie osloboen
ujutro i poslan preko granice. Ovo je bilo veoma teko.

DAN OSMI: SRIJEDA, 8. NOVEMBAR

Kada smo se probudili, saznali smo da je David Rohde sigurno stigao u Beograd. Njegova
rodbina, od kojih su mnogi ostali u Daytonu, bila je u dobrom raspoloenju, i traili su da izraze
svoju zahvalnost Miloeviu. Christopher je takoe zahvalio Miloeviu. Bilo je zanimljivo
posmatrati kako je Miloevi aferu Rohde u javnosti pretvorio u plus za sebe, predstavljajujui se
kao ovjek koji rjeava probleme, neophodan mirotvorac.
Predsjednik Clinton, Christopher i ja razgovarali smo telefonom sa Rohdeom. Rekao je da se
nada da nije zeznuo pregovore. Nekoliko minuta kasnije, poslao mi j e rukom pisano pismo
zahvalnosti iz Tuzle, koje se zavravalo rijeima:
Izvinjavam se ako je moje zatoenje komplikovalo vae napore u Daytonu. Posljednje to sam
elio jeste da budem prepreka miru. Moj sluaj ste postavili kao prioritet kada niste morali i
zahvaljujem vam se. Ovdje sam nedavno vidio dvojicu preivjelih. Jedan mi je rekao da sam heroj.
Drugi mi je rekao da sam budala. Mislim da je ovaj drugi u pravu. Moja porodica i ja ne moemo
69

vam dovoljno zahvaliti. Veoma sam, veoma sretan.

Napokon - mapa. Intenzivni pregovori licem u lice predvoeni SAD, najozbiljnije su poeli u
srijedu, general Kerrick je izvijestio Washington. Kako je bilo napretka o Federaciji, kako su se
politike i diskusije o ustrojstvu kretale naprijed a Rohde osloboen, mislili smo da je dolo vrijeme
da pokrenemo najtee pitanje: teritorije. Sazvali smo veliki sastanak sve tri strane u Sobi B-29 i
sakupili velike mape za diskusiju.
Sastanak je bio katastrofa. Stavljanjem glavih aktera zajedno pred mape izvueno je ono najgore
iz svih njih. Miloevi je uzeo uea nakon to je prorekao da e to biti ili gubljenje vremena ili
mete. Sjedio je relativno miran najvei dio vremena, uivajui u spektaklu za koji je znao da e ga
osnaiti. Poslije sastanka koji je trajao est sati, nismo postigli nita i moda smo se ak vratili
unazad. Kao to je Kerrick opisao ovaj boji sud:
U prizoru koji je podsjeao na Kuma, dvije familije (don Slobo i izopeni Srbi; don Izzy i
Federacija) odrale su uistinu zapaen estoasovni maraton. Uprkos satima estoke a ipak
civilizovane razmjene rijei, apsolutno nita nije dogovoreno. Zapanjujue je da su u jednom trenutku
strane sijevale pogledima preko stola, viui, da bi koji minut kasnije bili vieni kako se smjekaju i
ale uz osvjeavajua pia. Bosanci su predstavili prijedlog za mapu sa 60% teritorije - to su Srbi
odbacili. Srbi e svoju mapu predstaviti u etvrtak. Saga se nastavlja.
Umjesto da ponudimo ameriku mapu, pozvali smo svaku stranu da da svoj prijedlog. Ovaj
pristup samo je proirio razlike meu njima. Tim Federacije inili su Muslimani, Hrvati i Srbi koji
su se nepresrano prepirali. Kao i mnogo puta ranije - ali nikad direktno od delegacije bosanskih Srba
- Izetbegovi je zatraio jedinstveno Sarajevo. Ovo je dovelo do najupeatljivijih scena tokom
cijelih pregovora u Daytonu: eksplozivni odgovor predsjednika Skuptine bosanskih Srba Momila
Krajinika.
Kako su uoili svi koji su ga sreli, Krajinik ima jednu dugu i izuzetno bujnu obrvu koja se
propinje preko njegovog ela, stvarajui tako stalni mrani oblak iznad njegovih duboko usaenih
oiju. Iako Sud za ratne zloine nije optuio Krajinika - pa je stoga mogao uestvovati u Daytonu -

teko je razluiti njegove stavove od stavova njegovog najblieg prijatelja Radovana Karadia.
Miloevi bi esto govorio da je Krajinik tei od Karadia, ali nismo imali dovoljno osnova da
bismo donijeli svoj sud. Krajinik je uestvovao na naem epskom, dvanaest sati dugom sastanku
izvan Beograda, 13-14. septembra, ali je vrlo malo govorio.
On i Izetbegovi dobro su se poznavali, iz vremena dugih sastanaka u Bosanskoj skuptini prije
rata. Krajinik je bio vlasnik imanja veliine pet hektara na samom rubu Sarajeva, u podruju koje e
vjerovatno vratiti Muslimanima u bilo kom dogovoru pa smo esto pravili crne ale da se rat vodi
oko Krajinikovih pet hektara.
Pobjesnio na ideju da Sarajevo bude jedinstveno, Krajinik je ustao od stola i dugim korakom
otiao do ogromne mape Sarajeva postavljenu na stalku ispred nas. Ovdje ivim cijeli ivot,
povikao je, udarajui pesnicom po mapi, i nikad se neu odrei. Ova zemlja je naa. Ne moemo je
izgubiti. Pomislili smo da je mapu udario na mjestu gdje je njegovo imanje, iako nismo bili sigurni.
Bilo je oito da ne moemo napredovati na ovakvom forumu i vie nikad nismo okupili toliko
ljudi na jednom sastanku. Od tog trenutka Krajinik i njegove kolege bosanski Srbi vie nisu postojali
u Daytonu.
Miloevi je uivao, podsjeajui nas da je predvidio neuspjeh sastanka o mapi. Rekao sam
vam da te idiote s Pala ne dovodite na sastanke, kazao je. esto nam je govorio da su bosanski Srbi
soj koji je daleko od civilizovanijih Srba iz velikih gradova u samoj Srbiji. Oni imaju vie
zajednikog s bosanskim Muslimanima nego s nama.
U meuvremenu, Steiner je izvjetavao o napretku u svojim nastojanjima da se izgradi nova
struktura Federacije kojom moe upravljati hrvatsko-muslimanska polovina Bosne. Njegov sporazum
definisao je koje ovlasti ima centralna vlada a koje dva entiteta, Federacija i Republika Srpska.
Prihodi od carine trebali su biti podijeljeni izmeu Federacije i Srba, a ponudio je i novo ustrojstvo
za Mostar za koji smo se nadali da e moda postati glavni grad Federacije, kako bi se napravila
razlika izmeu centralne vlade u Sarajevu i vlade Federacije. S tom namjerom u Dayton smo pozvali
dvojicu gradonaelnika Mostara - jedan Hrvat, jedan Musliman - i sranog glavnog predstavnika
Evropske unije u Mostaru Hansa Koschnika, koji se izvukao iz nekoliko pokuaja atentata na njega.
Tuman se trebao vratiti u Dayton sljedeeg dana, a Christopher dan kasnije da najavi sporazum o
Federaciji.

David Lipton i Centralna banka. Jedan od naih glavnih ciljeva u Daytonu bio je stvaranje
okvira za jedinstven novac i centralnu banku. Kada su Evropljani prvi put uli da elimo stvoriti
jedinstven novac, veina njih pomislili su da j e to nerealno. U jesen 1995. hrvatski dijelovi
Federacije koristili su hrvatski novac, srpski dijelovi koristili su svoj novac ili jugoslovenske dinare,
a Bosanci takoe svoj novac. Njemaka marka bila je stvarna moneta u svim dijelovima. Ali
jedinstvenoj dravi potreban je jedinstven novac - inae bie podvala od poetka.
Niko iz naeg najueg tima - u stvari, niko u State Departmentu - nije znao dovoljno da bi o
ovome pregovarao. Obratili smo se Davidu Liptonu, tadanjem zamjeniku pomonika sekretara
finansija. Lipton je bio jedan od najtalentovanijih mladih ljudi u vladi koga sam ikad upoznao. Bivi
student Harvarda, bio je ekspert u novoj oblasti tranzicije komunistike ekonomije u ekonomiju
slobodnog trita. U jednom od trenutaka najveeg zadovoljstva u mojoj karijeri u vladi, u proljee
1995, poveo sam njega i Dana Frieda iz VNS u Budimpetu da Maarskoj jednoglasno ukau na

hitnost provoenja spornog novog ekonomskog plana. Kasnije su nam visoki maarski zvaninici
rekli da su nai sastanci uticali na odluku premijera Guyle Homa da podri nepopularni program, koji
se pokazao krajnje uspjean. Sjetivi se koliko je Lipton bio ubjedljiv u svojoj prezentaciji za
vrijeme tog putovanja, upitao sam sekretara fmansija Roberta Rubina i njegovog zamjenika Larryja
Summersa da li bi Lipton mogao doi u Dayton i oni su se sloili. Tokom posljednje dvije sedmice u
Daytonu, posjetie nas etiri puta i s nama provesti ukupno deset dana.
Lipton je u Dayton doletio direktno iz Mexico Cityja, gdje je radio na problemima oko druge
nesigurne monete, meksikog pesosa (peso), to je bilo daleko vanije za ameriku ekonomiju. Bilo
je to uoi njegovog roendana, ali je rekao da e odgoditi slavlje da bi nam pomogao. Bie dobro
baviti se novcem koji se ne zavrava samoglasnikom, naalio se. im je sletio otili smo na veeru s
Miloeviem.
Miloevi koji se ponosio svojim bankarskim iskustvom, uivao je u razgovoru s Liptonom ali je
rekao da ne vidi kako moe postojati jedinstvena centralna banka. Vodie se stalna borba oko toga
koja e nacija biti na elu i preko koga e ii krediti. Predloili smo da na elu banke bude neko iz
Evrope, najvjerovatnije iz Francuske. Lipton je takoe predloio da centralna banka ne daje kredite
direktno, nego da ograniava svoje aktivnosti na kupovinu i prodaju strane valute. Ovaj aranman,
koji je Lipton nazvao monetni odbor, sprijeie Federaciju da uzima kredite i namee inflaciju
bosanskim Srbima. Miloevi koji je bio upoznat sa konceptom monetarnog odbora iz samrtnikih
dana Jugoslavije, bio je oduevljen Liptonovim prijedlogom. Klepnuvi me po leima, rekao je:
Ovaj momak mi se dopada. Vi diplomati govorite gluposti, ali ovaj momak govori razumno. On je
pravi bankar. S njim mogu da razgovaram. Ipak, Miloevi je izrazio sumnju da e se Bosanci
70

sloiti. (Nije bio u pravu: Lipton ih je ubijedio u nekoliko narednih dana.)

Lipton je u Daytonu ostao jo jedan dan. Sastao se s Tumanom i Silajdiem, koji se bolje od
drugih Bosanaca razumijevao u ekonomska pitanja. Silajdi je bio opsjednut pitanjem duga njegove
zemlje meunarodnim finansijskim organizacijama, lako je iznosio samo 400 miliona dolara, plaio
se da e nakon Daytona fmansijske institucije iskljuiti Sarajevo i ekonomski ga baciti na koljena.
Lipton je rekao da se to nikad nee desiti. Ako je bio vidljiv mir u Daytonu i ako se centralne
bankarske institucije postave na mjesto onda, rekao je, Bosna nee imati poblema da stari dug
prebaci u nove posudbene olakice.
Lipton se vratio u Dayton nakon roendana. Postao je vaan dio naeg najueg tima. U bliskim
kvartirima Wright-Pattersona ukljuivali smo ga na male sastanke, na kojima obino ne bi trebali
prisustvovati finansijski strunjaci, ali to se i te kako isplatilo.
Za mir u bivoj Jugoslaviji nita nije bilo vanije od nove izgradnje ekonomskih veza koje su
prevazilazile etnike podjele. Neposredno prije Daytona, Svjetska banka je napravila plan za
ekonomsku rekonstrukciju od pet milijardi dolara da bi do 2000-te prihod po glavi stanovnika u
zemlji dostigao dvije treine predratnog nivoa) Naravno, suspendovala je pregovore o programu do
ishoda razgovora u Daytonu. Lipton i ja smo pozvali Jamesa Wolfensohna, predsjednika Svjetske
banke, koji je obeao da e nas podrati; njegov predstavnik Christine Wallich ve je bila u Daytonu.
U meuvremenu, Perle je proveo dan s Bosancima ispisavi dugu listu potrebnih izmjena u
vojnom aneksu. Bilo je preko stotinu prijedloga, od najmanjih ispravki rijei do velikih izmjena. Na
nekoliko mjesta Perle je jednostavno uhvatio greke u nacrtu koje su nam promakle. Na drugim
mjestima, on i Bosanci, koji su sada pomno slijedili njegov savjet, traili su znaajne revizije u misiji

IFOR-a. Ironija je da su Perleovi prijedlozi izmjena vratili vojni aneks prema prvobitnim ciljevima
drave.
Veina visokih zvaninika u Washingtonu nisu bili zadovoljni to je Perle u Daytonu. Donilon
me je upozorio da Washington smatra da Bosancima treba rei da moraju prihvatiti Aneks 1-A kako
je prvobitno napisan i odbaciti sve njihove predloene izmjene. Recite Perleu da te proklete izmjene
ugura sebi u stranjicu, rekao je jedan srditi zvaninik iz Pentagona kada sam ga upozorio ta mogu
oekivati. Da vidimo ta to oni predlau, odgovorio sam. Ne moemo sve odbaciti a neke izmjene
imaju smisla.
Perle e otputovati nakon tri dana u Daytonu, 11. novembra, ostavlajui iza sebe zvanini
bosanski odgovor na vojni aneks, iako je ostao s nama u kontaktu telefonom, nije se vraao. Kada je
on 11. novembra zavrio posao, Clark, Kerrick, Pardew i ja poeli smo paljivo pregledati svaku
sugestiju, nastojei odrediti kako postupiti i sa sadrajem i sa politikom njegovih prijedloga.
Tog dana u Briselu, sekretar odbrane Bill Perry i ruski ministar odbrane Pavel Grachev gledali
su kako general Joulwan i general Shevstov potpisuju sporazum kojim e se ruske trupe staviti pod
zapovjednitvo generala u amerikom sektoru u Bosni. Kao to je ranije dogovoreno, Joulwan je
potpisao sporazum sa Rusima nosei svoj eir kao komandujui general amerikih snaga u Evropi a
ne kao vrhovni zapovjednik NATO-a. Bio je to, kako je Perry kazao, pravi istorijski trenutak. Ovaj
sporazum ne samo da je omoguio rusku ulogu u Bosni nego je otiao dalje, ublaavajui rusko
protivljenje proirenju NATO-a.
Svaki sastanak s Miloeviem tog dana prerastao je u raspravu o sankcijama. Talbott je obeao
akciju dovoda lo ulja i gasa u Beograd, rekao je srdito. Zato se to jo nije desilo? Svi u Daytonu
sloili su se o ovom pitanju i Kerrick je veliki dio dana proveo na telefonu s Washingtonom, u
nastojanju da se to i postigne. Napokon, kasno uvee, Lake se sloio da Sjedinjene Drave dopuste
dotok ograniene koliine prirodnog gasa i lo ulja u Beograd, za upotrebu u domainstvima.
Kasno te noi predsjednik Tuman vratio se u Dayton. Nadali smo se da e njegov dolazak
dovesti do preokreta u dvije stvari ija je trenutna odluka bitna - Federacija i istona Slavonija.
Vozei se od piste do njegovog kvartira, kazao sam mu da emo Warrenu Christopheru, kada se za
dva dana vrati u Dayton, predoiti kompletne sporazume o oba pitanja.

DAN DEVETI: ETVRTAK, 9. NOVEMBAR

Bio je to jedan od onih dana kada se, uprkos intenzivnoj aktivnosti na svim frontovima, nita
znaajno nije desilo. Iskoristili smo Christopherov skori dolazak kao pritisak na ustupke svih strana,
ali s malo uspjeha. Za rukom u Oficirskom klubu, Miloevi je prihvatio novi ameriki stav o lo
ulju sa neskrivenom dosadom, istiui da se zamalo desilo ono to su bosanski Muslimani podnijeli.
O D.C. modelu za Sarajevo izbjegavao je odgovor, ni prihvatajui ga ali i ne odbijajui.
Zahtijevao je politiku jednakost meu etnikim grupama u Sarajevu, prijedlog koji smo odbacili jer
bi to ilo na utrb Muslimana koji bi bili izloeni srpsko-hrvatskoj koaliciji ili srpskoj opstrukciji.
Ovo neemo ak ni iznijeti Izetbegoviu, rekao sam Miloeviu. Dovelo bi u pitanje vau
iskrenost. Tako je pitanje Sarajeva ostalo na nuli.
Za vrijeme ruka, Miloevi se pokuao obratiti Kerricku kao profesionalnom vojniku. Dok je
svima na umu bio tek sahranjeni Rabin, Miloevi se iz svoje normalne uloge efa Srba prebacio u
ulogu ovjeka koji rizikuje zbog mira. Generale Kerrick, rekao je, vi ste vojnik i dok je presti
Amerike u pitanju, moja glava i moj ivot su bukvalno na kocki. Njihov razgovor bio je fascinantan,
ali je vie kao predstava nego sutina. Iako su esto estoko izraavali neslaganje, Miloevi je
kontrolisao politiku situaciju u Beogradu i vladao paljanskim Srbima.
Hrvati su preko noi poveali pritisak, pomiui svoje snage blie istonoj Slavoniji. Tuman je
ponovo nagovijestio da bi vie volio osvojiti podruje izravno u vojnoj akciji - kao to je ranije te
godine uinio u druga tri dijela Krajine - a ne da se dogovara s Miloeviem. S druge strane, kako je
istona Slavonija graniila sa srbijanskom granicom, Tuman nije mogao biti siguran u ishod.
Zahtijevao je da amerike trupe i ameriki general budu dio tranzicionih snaga koje e pojaati
mirni preokret.
Bilo je razumno postaviti jedan broj amerikih vojnika kao dio meunarodnih snaga pod IFORom; to bi osiguralo uspjenu implementaciju svih sporazuma. I bilo bi lako: put od sjedita NATO-a u
Maarskoj do baze planirane za amerike trupe u Bosni u stvari je prolazio kroz istonu Slavoniju.
Pentagon je, pak, imao drukije miljenje. Uz podrku VNS, oni su raspravljali o tome da li bi
dodavanjem mandata za Hrvatsku - mandatu u Bosni stvorili nepremostiv problem sa Kongresom.
Bijela kua je brzo odluila da ne alje amerike trupe u istonu Slavoniju, odluka zbog koje sam
alio; dodatne snage bile bi ograniene samo na nekoliko stotina, kao u Makedoniji, ali bi osigurale
uspjeh u opasnom komadu regiona.
Teniski susret. Kasno poslijepodne Tuman je pozvao Chrisa Hilla i mene da odigramo dubl na
zatvorenom teniskom igralitu u Wright-Pattersonu. Tuman, u izvrsnoj kondiciji za jednog
sedamdesettrogodinjaka, nije reskirao; u njegovoj zvaninoj delegaciji bio je i jedan izuzetan
teniser, ginekolog iz Zagreba. Sa prvim poenom, uz servu ginekologa, Hill je uputio otar volej pored
Tumana u mreu. Priao sam Hillu. Polako s Tumanom; potrebna nam je istona Slavonija,
apnuo sam. Hill, inae odlian igra, samo je klimnuo. Servirao sam ponovo. Na moju drugu servu
Tuman je opalio loptu pored Chrisa. Otiao sam do njega. K vragu i istona Slavonija, rekao sam,
na kocki je naa nacionalna ast. Pobijedimo one momke. Ipak smo izgubili sa 6-2, 6-1, 6-4.
Nakon tenisa s Tumanom smo otili u Oficirski klub na veeru sa vodeim amerikim Hrvatima
iz cijele zemlje. Na margini ovog dogaaja, koji je bio planiran da nam pokae kako Hrvati uivaju

71

znaajnu podrku domaih Amerikanaca, nastavili smo razgovor o istonoj Slavoniji. Pregovori o
istonoj Slavoniji su me na vie naina podsjeali na one od prije dva mjeseca izmeu Atine i
Skopja; dogovorena je veina detalja, ali je jo uvijek nedostajalo politike volje i bie potreban
veliki zavrni udarac. inilo se da je vrijeme - koliko e prelazna administracija UN ostati u
istonoj Slavoniji - glavna prekretnica. Tuman je insistirao na godini dana, dok se Miloevi
jednako drao na tri godine. Oit odgovor - kompromis od dvije godine - obojica su estoko odbacili.
Chris Hill je ostao do 3:00 ujutro, radei s ministrom spoljnjih poslova Milutinoviem.
Koristei Galbraithov-UN papir kao poetnu taku, uinio je napredak, iako je Milutinovi, kao i
obino, rekao da moraju konsultovati lokalne vlasti. U meuvremenu, Galbraith i Stoltenberg gurali
su s pregovorima u regionu.
Bili smo duboko zabrinuti zbog ljudskih prava i ratnih zloinaca; Dayton je morao biti vie od
politikog dogovora. Stoga sam zamolio Miloevia da proiri svoju raniju podrku Shattuckovim
putovanjima u Srpsku. Nekoliko dana kasnije, ovaj zahtjev doveo je do udnog prizora:
Miloevieve specijalne vojne snage osiguranja pratile su Shattucka u Banja Luku koju nijedan
ameriki zvaninik nije posjetio nekoliko godina, dok je traio pristup masovnim grobnicama
ubijenih koje su navodno poinili Srbi. Putovanje je trebalo odgovoriti na optubu da ne dijelimo
dovoljno informacija sa Meunarodnim sudom za ratne zloine.
U prvih devet dana u Daytonu postigli smo veoma malo. Kasno te noi izrazio sam moje
razoarenje Kati, kazavi joj kako mislim da su slabe nae anse da se postigne dogovor.
Jednostavno ima previe posla a premalo vremena, rekao sam. Miloevi izigrava dravnika, a
nieg se vanog ne odrie. Meutim, te noi moja najvea briga bili su Bosanci. Njihova interna
razilaenja, koja su postajala sve gora, paralisala su nas. Odbijaju nam dati ozbiljne odgovore na
veinu vanih pitanja, rekao sam. Hrvatski, muslimanski pa ak i srpski lanovi bosanske
delegacije viu jedni na druge. Bez njihovih jasnih stavova, nemogue je zavriti pregovore.

- GLAVA 17 Mir za sedmicu

(10-17. novembar 1995)
/Britanski premijer/ Lloyd George nastoji postii dogovor sa Talijanima oko ugovora o
Jadranu... Svi sjede oko mape. Naglaen je prizor kolaa koji treba podijeliti. Lloyd George im
demonstrira svoj prijedlog. Oni trae i Scala Novu. Oh, ne!, kae LI. G., ne moete to imati to pripada Grcima!... Oh, ne, apem mu, tamo nema mnogo Grka. Ali ima, odgovara,
zar ne vidite da je zeleno obojeno? Tada shvatim da on moju mapu brka sa etnolokom mapom
i misli da zeleno predstavlja Grke a ne doline, a smee Turke a ne planine. Lloyd George s
humorom prihvata ispravku. Brz je kao vodomar.
HAROLD NICOLSON, Mirotvorstvo 1919.

DAN DESETI: PETAK, 5. NOVEMBAR

CHRISTOPHER I NJEGOV TIM VRATILI SU SE u Wright-Patterson u 9:30 sati, 10. novemb

planirajui da tog jutra najave novi sporazum o Federaciji. Ali, ubrzo nakon slijetanja, bosanski
Hrvati su nam rekli da nee potpisati Steinerov sporazum, kako je predvieno, jer im ne daje
dovoljno ovlasti. Podizanje krvnog pritiska - Kerrickova lakonska fraza - bio je taan opis nae
reakcije. Jo jednom je na plan precrtan dok smo se mi muili da osujetimo neugodan poraz.
Christopher i ja smo odmah otili do Tumana i zamolili ga da obuzda Hrvate. Ne izvinjavajui
se zbog odlaganja, Tuman je rekao da nema problem sa samim sporazumom o Federaciji, nego zbog
Izetbegovievog odbijanja da za Hrvate ostavi jedan od tri najvia poloaja u centralnoj vladi
predsjednik, premijer ili ministar spoljnjih poslova - Tuman je ponekad bio grub, ali je bio u pravu.
Rekli smo Tumanu da emo, ako podri Steinerov sporazum o Federaciji, insistirati da jedno
od tri najvia mjesta u centralnoj vladi pripadne Hrvatu.
Tuman je popustio i ceremonija je prebaena za poslijepodne. Odmah smo, preko parkinga,
otili da vidimo Bosance i preporuili da prihvate Hrvata kao premijera ili ministra spoljnjih
poslova centralne vlade, kako bi se spasio sporazum o Federaciji. Rekao sam da je razuman ustupak
za veliki dobitak sr dravnike mudrosti. Ali ovaj e pridodati napetosti u bosanskom taboru, koji je
ve kipio intrigima, jer e ili premijer Silajdi ili ministar spoljnih poslova airbey morati
ustuknuti u korist Hrvata. airbey je bio vidno uzrujan. Ako iko mora da ode, znao je da e to biti on
a ne Haris koji je imao politiku bazu u Bosni.
Ostalo je manje od sat prije javnog potpisivanja sporazuma kada mi je predsjednik Federacije
Kreimir Zubak u pismu poruio da nee prisustvovati ni ceremoniji niti potpisati sporazum. Hill i ja
smo smjesta otili kod Tumana koji je proitao pismo i nasmijao se. Ako Zubak ne potpie, rekao
je, nai emo nekog drugog.
To nije dobro, odgovorio sam. Zubak mora biti dio ceremonije ili e biti zamijenjen kao
predsjednik Federacije. Ne moe se ponaati kako on hoe i neemo mu dopustiti da upropasti
Dayton. Poslali smo Hilla i Menziesa da vide Zubaka. Hrvat nije imao povjerenja u mnoge
Muslimane i brinuo se da e ga novi sporazum oslabiti. Nismo obraali dovoljno panje na
dotjeranog i inae utivog Zubaka, dijelom zato to nije dobro govorio engleski a dijelom to je bio
zasjenjen drutvenim ljudima kao to su Silajdi i airbey. Postao je teak, povuen i zlovoljan.
Hill i Menzies su rekli da e problem biti rijeen ako Christopher i ja sjednemo koji minut sa
Zubakom. Tako je i bilo. Polaskan linom panjom dravnog sekretara, koji se s njim sastao petnaest
minuta, Zubak je rekao da e prisustvovati potpisivanju.
Ipak, ceremonija koja je najavljivala novi sporazum o Federaciji, iako vaan za budunost
Bosne, bila je muna. Ponovo smo se sastali u Sobi B-29, a novinarima je prvi put od ceremonije
otvaranja dozvoljen ulazak u bazu. Izetbegovi i Tuman jedva su obratili panju jedan na drugog.
(Kako sporazum nije obuhvatao Srbe, Miloevi koji se rugao cijelom procesu, nije bio prisutan.)
Christopher je odrao pomalo zanesen govor koliko je priliilo samom dogaaju. Dananji
sporazum vratie ivot u Federaciju, rekao je. Stvorie zajednike politike i ekonomske institucije
koje e ujediniti dvije zajednice. Nastavio je:
Sporazum konano daje Federaciji pravo da efikasno upravlja. Centralna vlada Bosne i

Hercegovine zadrae ovlatenja potrebna da ouva suverenitet zemlje, ukljuujui spoljnje poslove,
trgovinu i monetarnu politiku. Veinu drugih odgovornosti, ukljuujui policiju, sudove, porezni
sistem, zdravstvene i obrazovne institucije, prenijee na Federaciju... Sporazum omoguuje podjelu
prihoda i zajedniku carinsku upravu. Bie uklonjene unutranje carinske kontrolne take, koje su
ranije krnjile Federaciju. Napokon, strane su se sloile da ujedinjenje grada Mostara bude pod
jedinstvenom upravom.
Naravno, ovaj impresivni sporazum bio je samo na papiru. Pratei mimiku lanova dvije
delegacije, zabrinuo sam se za provedivost Federacije, koliko za pregovore sa Srbima. Dogaaji e
opravdati ovu zabrinutost. Dvije godine poslije Daytona, nije implementirano mnogo toga to je tog
dana najavljeno a Mostar tek poinje da se vraa u normalu.
Polupreokret oko istone Slavonije. Miloevi i Tuman jo su bili podijeljeni oko duine
prelaznog perioda prije povratka istone Slavonije Hrvatskoj - naizgled sitno pitanje, ali pitanje na
kome su se obojica ukopali. Poslije tri sastanka sa svakim predsjednikom, nijedan se nije ni za pedalj
pomakao. Vratili smo se u nau zgradu da preispitamo ta mi imamo na izbor. Christopher je morao
otii za dva sata i mada smo eljeli da se njegov dan zavri preokretom, nita nije bilo na vidiku.
Chris, ta mislite o dvofaznom pristupu - uz neke odreene pomake u svakoj fazi?, rekao sam,
dodavi u ali, Zar vi kao veliki advokat ne moete smisliti neto kreativno?
Digavi se, Christopher je poeo brzo ispisivati neto na utom bloku papira. Rijetko emo
vidjeti ovu stranu Warrena Christophera, a bio je u svom tipinom i najboljem elementu - vjet
advokat koji pravi nacrt sporazuma. Prelazni period trajae dvanaest mjeseci, itao je, a, zavisno
od odluke Prelazne administracije, period se moe produiti, ali da ne prelazi duinu prvog. Bilo je
jednostavno. Christopherov tekst koristio je samo Tumanov broj - dvanaest mjeseci - ali je, u stvari,
dozvoljavao do dvije godine, to e Miloevi vjerovatno prihvatiti, za prelazak istone Slavonije
pod upravu Hrvatske. I Tuman i Miloevi mogli su ovaj sporazum drukije predstaviti kod kue, a
duina prelaska biti odluena nakon godine.
Skoro smo otrali u Miloevievu sobu da mu predoimo Christopherovu ideju. Miloevi je,
bez oklijevanja, rekao da e prihvatiti prijedlog ako ga prihvati i Tuman. Gospodine predsjednie,
zakljuimo ovo sada, odgovorio sam. Poimo zajedno kod Tumana i razradimo ovo prije nego to
sekretar ode u Washington.
Ne, rekao je Miloevi. Dopustite da ja sam vidim Tumana. Vratiu se s reenjem.
Odjednom je bio obijestan, ubijeen da on moe donijeti dogovor i za to dobiti priznanje.
Vratili smo se u moju sobu, gdje smo uznemireno ekali. Kroz Miloevieve prozore preko
parkinga mogli smo vidjeti dvojicu predsjednika kako idu gore dolje, gestikulirajui i oito viui
jedan na drugog. Proao je sat. Napokon, neko je pogledao kroz prozor i skoro preplaeno rekao: Da
vidite ovo!
Bio je to, zaista, zapanjujui prizor. Miloevi i Tuman ili su jedan uz drugog, skoro rame uz
rame, preko parkinga prema zgradi. Ostali iz naeg tima brzo su se izvukli iz sobe, dok smo
Christopher, Hill i ja saekali nae goste. Trenutak kasnije, dvojica predsjednika su uli i sjeli,
nasuprot nama na malu sofa. Sjedei tako blizu da su im se koljena doticala, podsjeali su na ake
koji ponosno izvjetavaju svog uitelja da su zavrili zadau. Reili smo problem, gospodine
sekretaru, rekao je Miloevi. Moemo se sloiti s vaom formulacijom. Ipak, treba nam nekoliko

dana da ovo razradimo kako bi izgledalo da su pitanje odluili lokalne voe u istonoj Slavoniji.
Tuman je klimnuo, ali nita nije rekao.
Ovo nije izgledalo dovoljno jasno; iskustvo je pokazalo da ako postoji ikakva rupa neko e je
iskoristiti. Oprostite, prekinuo sam ga, ali dravni sekretar e se ovdje vratiti u ponedjeljak, na
putu za Japan. Kada doe, istona Slavonija mora biti zavrena kako bismo mogli prei na na glavni
posao.
Gledajui pravo u Christophera, Miloevi je rekao: Obojica dajemo re da e biti zavreno,
potpuno zavreno, za sedamdeset dva sata. Ponovo je Tuman klimnuo u znak da se slae. im je
sastanak zavren, poslao je jednog od svojih najbliih saradnika, Hrvoja arinia, u Hrvatsku da bi
sredio da se sve odvija prema planu.
Dok su pregovori ili prema novoj stepenici, nisam vie mogao rezervisati ni sat za svakodnevne
sastanke Kontakt grupe. to sam manje vremena provodio sa Evropljanima, to su oni postajali
nemirniji, ali to sam vie vremena provodio s njima, to smo manje postizali. Ipak, nismo mogli
zanemariti Evropljane, pa sam zamolio Johna Kornbluma, koji je stigao s Christopherom, da ostane u
Daytonu. Iako je zbog ovog Evropski biro u Washingtonu ostao bez vrha, ovo mije oslobodilo mnogo
vremena da radim direktno sa predsjednicima, dok se John bavio Kontakt grupom i drugim
obavezama. O naim aktivnostima izvjetavali smo Carla Bildta i njemu preputali da izvijesti ostale
Evropljane. Znali smo da e ovo pozlijediti njihova osjeanja, ali tu nismo mogli mnogo uraditi.
Lekcija iz Christopherovog dolaska bila je jasna: posjetie Dayton samo kada je problem skoro
rijeen, kako bi ga mogao pogurati preko crte. Saimajui raspoloenje u Daytonu tog dana, general
Kerrick je uoio ciklini model u naem raspoloenju koji je, alei se, opisao kao direktno povezan
s plimom i osekom Potomaca. Svakih dvanaest sati /mi/ smo sigurni da emo propasti, napisao je,
a onda naemo pravu ansu da isplivamo pri sljedeoj plimi.
Kada sam kasno te noi pozvao Kati, rekao sam da e naredna sedmica vjerovatno biti
odluujua - ali bi mogla krenuti i drugim pravcem. Ako ti tipovi ele mir, mogu ga imati za
sedmicu, rekao sam. Ako ne ele, ovdje moemo ostati i godinu. Ne elimo se vratiti shuttleu i ja ne
elim ostatak ivota provesti u Daytonu.

DAN JEDANESTI: SUBOTA, 11. NOVEMBAR

Vrijeme je bilo oajno. Tokom dana susnjeica je bez prekida padala, praena hladnim vjetrom.
Drhtali smo pokisli dok smo preli kratak put od naeg kompleksa do Packys.
Kasnije tog jutra, Tuman je poloio vijenac na spomenik Amerikancima palim u ratu. Jedini od
prisutnih lidera sjetio se da je 11. novembar ameriki nacionalni praznik - Dan veterana ili Dan
prekida neprijateljstava za stariju generaciju koja e, kao i Tuman, zauvijek upamtiti jedanaesti dan
jedanaestog mjeseca kada je zavren Prvi svjetski rat. General Clark i ja odvezli smo se s njim do
spomenika koji se nalazi pored kapije kolibe kakvu su piloti u Drugom svjetskom ratu koristili za
sastanke. Dok smo sjedili na drvenim klupama ispred postolja na kome su prikazane mete za
bombardovanje Njemake 1945, Tuman je izrekao uzbuen govor naglaavajui svoju ulogu
pripadnika pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu. Bio je to dio Tumanovog nastojanja da naglasi
da je bio protivnik faizma, kao da se brani od opte meunarodne kritike da rehabilituje
pronacistiki ustaki reim iz 41-45 - pokret koji je predstavio kao nacionalistiki ali su ga drugi
vidjeli kao rasistiki i antisemitski. Njegova televizijska ekipa snimala je cijeli prizor za emitovanje
kod kue, dok je kia bubnjala po krovu malog svetilita.
Tuman se dobro osjeao - kako je to Gabraith znao rei, bio je na jednom od svojih uzleta.
Sjedio je u svojoj sobi, kuajui skori trijumf u istonoj Slavoniji, koji e upotpuniti osloboenje
teritorija izgubljenih u ratu od 1991. sa Srbijom. Ali Galbraithovi izvjetaji su zbunjivali; lokalne
vlasti u istonoj Slavoniji oito nisu primile nareenje od Miloevia da potpiu sporazum i Peter,
jurei izmeu Zagreba i istone Slavonije po gadnom vremenu, plaio se da nee prihvatiti sporazum
o kome se razgovaralo u Daytonu. Kada smo se Hill i ja odluno poalili Miloeviu, nasmijao se
zbog nae zabrinutosti. Dogovor je, rekao je odrjeito, postignut. Galbraith je potvrdio telefonom
kasnije tog dana.
Za Miloevia, klju sporazuma leao je u injenici da e ga, daleko od Daytona, potpisati neki
lokalni srpski voa. lako je Miloevi elio priznanje u Daytonu, nije elio da njegovi prsti budu
vidljivi u regionu. Za Tumana, rezultati su bili spektakularni; istonu Slavoniju vratie bez rata. Za
Sjedinjene Drave, to je znailo da smo uspjeno vratili dio Hrvatske njenom punopravnom vlasniku
bez novog rata, koji je samo sedmicama ranije izgledao neizbjean. Sa ovim smo razrijeili i pitanje
koje je apsolutno bilo preduslov za iri mir.
Od ovog sporazuma najvie e dobiti imati Hrvati i znaajan broj etnikih Maara koji su u tom
podruju ivjeli prije 1991. i koji e se sada moi vratiti svojim kuama. Ali sporazum nee biti
mogu ukoliko i Hrvati ne garantuju prava Srbima u tom podruju, koji su se s razlogom plaili da e
biti istjerani im Zagreb preuzme kontrolu. S obzirom na brutalnost Hrvata prema Srbima u drugim
podrujima koja su oslobodili, ovo nije bilo van pameti. Problem je bio na snazi i maja 1997. kada
je, za vrijeme putovanja u region, novi dravni sekretar Madeleine Albright javno kritikovala
Tumanovu vladu zbog krenja prava Srba u istonoj Slavoniji i drugim dijelovima Hrvatske.
Poslije jedanaest dana umalosti, sporazum od 11. novembra o istonoj Slavoniji trenutno je
vratio kredibilitet Daytonu. Nadali smo se da e to dovesti i do produktivne diskusije o mapi. Ali
kada su mape rasprostrte, ponovo smo udarili o zid, kao i u vrijeme estosatne sesije o mapi tri dana
ranije. Nije bilo zamaha - nita od daha iz istone Slavonije, niti vrijednosti napretka koji smo
postigli o politikim pitanjima.

Miloevi je poeo dan mapa, kako je to Kerrick opisao, predstavljajui nam jednu koja je
bila smijena. Kada sam Miloevievu mapu pokazao Izetbegoviu, on je runo reagovao, to je
pojaalo napetost u bosanskoj delegaciji u kojoj je, inilo se, bilo sve gore. Silajdi je sjedio u
svojoj sobi, dva metra preko hodnika, posmatrajui nas kako dolazimo i odlazimo s mapama, ali nam
se nije pridruio, pa sam poslije sastanka sa Izetbegoviem otiao kod njega.
O emu se ovdje radi?, upitao sam. Zato niste na ovim sastancima? Poeli smo razgovore o
mapama a vi niste ak ni u sobi.
Silajdi je bio vidno potiten. U njegovom raspoloenju bilo je oaja i jedva potiskivanog
bijesa. Vidite li protiv ega sam! Ne znam ta se tamo dogaa! Vidite li kakvu stranu zbrku prave
od ovog?
Harise, morate se ukljuiti u ovo, rekao sam. Potrebni ste vaoj zemlji a i nama. Sekretar
Christopher se vraa za etrdeset osam sati. Ako ne bude napretka, preporuiu mu da ovo
prekinemo...
Da suspendujete ili da okonate?, upitao je Haris, malo se smirivi. Bilo je to isto pitanje o
kome je raspravljao na tim.
Suspendovati. Moda opet krenuti sa shuttleom. Nisam siguran.
To je pogreno, rekao je Haris naglaeno. Zaprijetite da ete zavriti konferenciju jednom
zauvijek. To e privui panju.
Silajdievo stanovite imalo je smisla. Otiao sam direktno u Miloevievu sobu i rekao da
emo razmisliti o zatvaranju konferencije ako on ozbiljno ne prihvati pitanja o teritorij ama.
To je greka Muslimana, odgovorio je Miloevi. Oni su zatucani i glupi. Oni - "
Nije rije o tome. Treba da postignemo napredak ili da prekinemo. Dolo je vrijeme za
razgovore, licem u lice, izmeu vas i Bosanaca. Predlaem da ponete sa Silajdiem. On je u svojoj
sobi. Hoete li odmah otii kod njega? Vratio sam se Bosancima, svrativi kod Izetbegovia da
dobijem njegov pristanak za sastanak. Izetbegovi se spremno sloio, videi prednost za sebe ako
Silajdi preuzme kormilo - a s tim i rizike - o teritorijalnim pitanjima.
Dok smo Silajdi i ja ili po kii i susnjeici do srbijanske zgrade, sa dragocjenom mapom
pokrivenom plastikom, stavio sam ruku na njegovo rame i rekao: Harise, ovo je moda najvaniji
sastanak u vaem ivotu i ako uspije, bie jo takvih. utke je klimnuo. Ostaviu vas dvojicu
same, rekao sam kada smo stigli do vrata zgrade. Samo jedno, Harise. Molim vas, ne gubite ivce.
Kontroliite se. Ako imalo bude slian naim sjednicama s Miloeviem, sastanak moe postati
zanimljiv upravo kada pomislite da je zavren. Otiao sam na rijetku gozbu - oputenu veeru u
gradu s kolegama. Kada smo se kasno nou vratili, uli smo da su njih dvojica vie od dva sata ostali
sami. Bilo je prekasno da saznam neto vie prije jutra, ali mi je i to izgledalo ohrabrujue.

DAN DVANAESTI: NEDJELJA, 12. NOVEMBAR

Dan je poeo s dugo oekivanim vijestima iz Hrvatske: sporazum od etrnaest taaka o istonoj
Sloveniji konano je potpisan. U Washingtonu, Zagrebu i Zapadnoj Evropi bilo je oduevljenja zbog
sporazuma, ali rezigniranosti meu Srbima. Mislim da smo iskusili poetak kraja rata u bivoj
Jugoslaviji, rekao je neumorni Thorvald Stoltenberg koji je u ime Ujedinjenih nacija u regionu bio
svjedok sporazuma. Predsjednik Clinton je to nazvao velikim korakom prema miru.

Porodina posjeta. Ova nedjelja posebno e mi ostati u sjeanju zbog posjete udovica i djece
Boba Frasurea, Joea Kruzela i Nelsona Drewa Wright- Pattersonu.
Nisu svi odobravali posjetu. Neke moje kolege plaile su se da bi nas to moglo odvratiti od nae
primame misije ili nepotrebno rastuiti porodice. Prvi razlog se inio pogrenim; mogli smo
savladati i ekstra teret. to se tie drugog, insistirao sam da njima prepustimo da odlue. Sve tri
udovice su rekle da ele doi sa svojom djecom. eljele su da bolje shvate zbog ega su njihovi
muevi ivjeli i umrli, a eljele su sresti i trojicu predsjednika. Da bismo osigurali da se njihovo
putovanje ni na koji nain ne zloupotrijebi, skoro nikom nismo ni rekli za njihov dolazak a tampa to
nikad nije objavila. Ovo je bila privatna posjeta.
Jan Lodal, glavni zamjenik podsekretara odbrane, koji je toliko uinio da podri na tim,
dovezao ih je u Dayton vojnim avionom. General Farrel i ja doekali smo avion koji se spustio u
olujnoj meavi i na niskoj temperaturi. Odveli smo porodice - Katharinu Frasure, Gail Kruzel, Sandy
Drew i estero djece, po dvoje iz svake porodice - direktno u Sobu B-29 i pokazali im gdje se
konferencija odrava. Djeca su reagovala na razliite naine. Neka su bila uzbuena zbog posjete, ali
su druga uzmicala, jo potitena, i nisu billa kadra da ovu sterilnu konferencijsku prostoriju poveu sa
gubitkom njihovih oeva. Kada su se svi smjestili, ja sam rekao: Danas ne bismo bili ovdje da nije
bilo Boba, Joea i Nelsona. Oni su s nama ovdje u Daytonu, cijelo vrijeme. U sred nae napetosti u
razgovorima sa trima stranama, odjednom je nastupio trenutak pun emocija i meni je bilo teko da
zavrim.
Rosemarie je sredila da se svaka porodica privatno sretne sa svakim predsjednikom. Na kraju
poslijepodneva, upriliili smo prijem na kome su bili i trojica predsjednika. Ponovio sam moje
ranije rijei i zamolio za minutu utnje. Zatim su porodice otile.
Vika, ljutnja proima razgovore o mapi, rekao je Kerrick Lakeu. To, u stvari, nije bila prava
ocjena. I dok su tri porodice s trojicom predsjednika bile na sastanku, punom emocija, mi smo
istrpjeli beskonanu seriju nazadaka od istih ljudi.
Silajdi je poeo dan raspoloen. Mislio je da je njegov sastanak sa Miloeviem prethodne
noi doveo do stvarnog pomaka. Ali Miloevi je ponudio jo jednu smijenu mapu po kojoj bi pet
vanih gradova u centralnoj i zapadnoj Bosni bili pod srpskom kontrolom. Miloevi je takoe dao
neobinu sugestiju - da mi predstavimo njegovu mapu kao ameriki prijedlog.
Poslije ruka s porodicama, Silajdiu smo pokazali Miloevievu mapu. Prvo sam ga upozorio
da mu se nee dopasti ono to e vidjeti, ali moja opomena nije imala nekog efekta. Kada je Silajdi
vidio mapu, razbjesnio se. estoko maui rukama, sijevajui oima po sobi kao da trai izlaz,
krajnje uzbuen koraao je gore-dolje. Napokon se pribrao, ali me je njegova reakcija uznemirila. Ne

bi trebalo da ga ovo toliko uzdrma; ovo je samo bio dio predstave koju je Miloevi postavljao. Nije
li ovo groznica zatvorenog prostora na koju su nas upozorili Jimmy Carter i Hal Saunders?
Sada smo shvatili da e svaka mapa koju su iscrtale strane biti gora od prethodne. Sljedeeg
dana, moraemo predoiti nau mapu - dugo oekivanu ameriku mapu. Ako to ne uradimo, nikad
se neemo maknuti.
Perleova cijena. Iako je prola pono, dugi dan jo nije bio okonan. Vratio sam se u
ameriku zgradu gdje su skoro svi bili budni, u grozniavoj pripremi za utorak, kada e se vratiti
Christopher. Dok su Clark i Pardew pripremali nau prvu mapu made in USA, Chris Hill je radio
na zavrnim detaljima za sporazum o istonoj Slavoniji. Owen i njegov tim advokata nastavili su da
prave nacrte zakona za izbore, ustavne amandmane i razne verzije D.C. modela za Sarajevo. U
meuvremenu, Kornblum i ja iitavali smo bosanski odgovor na Aneks 1-A, koji smo, zbog
stenografisanja nazvali Perleova cijena.
Iako su mnoge Perleove sugestije bile neprihvatljive ili nevane, bilo je jasno da je njihova
opta namjera jaanje uloge IFOR-a - to smo i mi eljeli. Na kraju, iz 150 Perleovih sugestija
iskuhali smo 50 skupina. Preporuili smo da se prihvati 35, a odbaci samo 15. Neke izmjene bile su
znaajne, ali da bismo ih provukli kroz Washington trebali smo tu injenicu ublaiti. Pozvao sam
Sandya i Strobea da naglasim koliko je vano odobriti to vie izmjena. Sandy Berger je zakazao
sastanak Komiteta zamjenika za sljedei dan da bi nam iznijeli konaan ameriki stav.
U isto vrijeme, u Washington smo poslali jedini dokument koji su Rusi ikad donijeli u Dayton:
njihovo vienje vojnog aneksa. Iako je Perleova cijena traila da se ojaa IFOR, ruski nacrt je to
isprecrtao, dodijelio veu ulogu UN, skresao ovlatenja zapovjednika IFOR-a i ograniio upotrebu
sile samo na samoodbranu. Kako su Rusi izabrali da slue pod amerikim zapovjednikom a ne da
budu dio IFOR-a, bilo je relativno lako zanemariti njihove sugestije. Problem smo prebacili Strobeu
i Waltu Slocombeu i zamolili ih da direktno razgovaraju s Rusima.

DAN TRINAESTI: PONEDJELJAK, 13. NOVEMBAR

Iscrpili smo se govorei jedan drugom da e ovo biti odluujua sedmica.Zabiljeili smo da smo
sada, sa trinaest dana, dostigli Camp David.
Dan nije bio dobar. I Izetbegovi i Tuman su se povukli u svoje sobe i odbili da se sretnu jedan
s drugim ili s Miloeviem. Izetbegovi je takoe prestao da razgovara sa Silajdiem. Sada smo se
vratili pravim susjedskim razgovorima i svaki lan naeg tima bio je u pokretu, radei na aneksima,
raspravljajui o detaljima mape, pregovarajui o Perleovoj cijeni sa Komitetom zamjenika u
Washingtonu.
Clark i Pardew predstavljali su delegaciju na telekonferenciji sa Bergerom i Komitetom
zamjenika o vojnom aneksu. Sandy ih je provodio kroz dokument, a zamjenici su prihvatili skoro svih
trideset pet prijedloga koje smo podrali. Na alost, odbacili su prijedlog da se izbrie lan o
jednogodinjem limitu za IFOR. Mislio sam da to samonametnuto ogranienje ne pripada
dokumentima iz Daytona. Ali Bijela kua i Pentagon, koji su nas ranije odbili po ovoj taci, uinili su
to opet, iz straha da bi njeno isputanje moglo povui za sobom protivljenje Kongresa. Ogranienje
na jednu godinu ostalo je u nacrtu sporazuma.
Zamjenici su odbacili jo jedan vaan Perleov prijedlog: stvoriti mehanizam za istragu
osumnjienih ratnih zloinaca, posebno svih sadanjih ili buduih vojnika.... /i/ nadzirati /njihovo/
otputanje iz tih snaga. Mislio sam da je ovo, iako mlako sroena, kreativna ideja koja zasluuje da
bude dotjerana i ugraena u zavrni sporazum u Daytonu. Washington se nije sloio; gledao je na to
kao na korak prema misiji puzanja. Kada se sada na to osvrnem, jo uvijek je udno i tuno da su
Pentagon i NATO tako odluno odbacili prijedloge koji bi IFOR-u dali vea ovlatenja u Bosni - i
uveliko pomogli implementaciji sporazuma.
Berger je veinu ostalih izmjena bez problema progurao kroz Komitet zamjenika. Sada smo
mogli uobliiti ovaj vaan dio daytonskih sporazuma koji snagama predvoenim NATO-om daje
ovlatenja i mogunost da se brane. Ovo nije dolazilo u pitanje: angaovanje Richarda Perlea
popravilo je vojni aneks. Toliko je bio dragocjen njegov doprinos da sam ga pozvao nekoliko dana
kasnije s prijedlogom da se vrati i Bosancima pomogne i oko drugih pitanja, ali mu njegov raspored
to nije dozvoljavao.
Podsticanje Bosanaca. Od mnogih problema s kojima smo se tog dana suoili jedan nas je, kako
sam napisao Christopheru kasno te veeri, najvie muio - neizmjeran problem da bosansku vladu
ukljuimo u ozbiljne pregovore. Oajniki traei klju za sve podjeljeniju delegaciju iz Sarajeva, u
podne sam poveo Silajdia u dugu etnju, lako je jo uvijek bilo hladno, sunce je konano granulo i
dok smo hodali tihim ulicama vojne baze, pokuao sam doprijeti do ovog inteligentnog, teko
pristupanog, esto izmuenog ovjeka, igrajui na njegov osjeaj za istoriju. Ovaj pristup nije nigdje
odveo; Haris je bio bijesan na Srbe i Hrvate i neraspoloen zbog svog poloaja u bosanskoj
delegaciji.
Promijenivi ton, upozorio sam ga da e Christopher razmisliti o zatvaranju razgovora ako ne
napravimo napredak. Rekli smo to i ranije, ali sam dodao da e, ako se prekid pripie Sarajevu, biti
ozbiljnih posljedica za njegovu vladu, ukljuujui moguu suspenziju naeg plana za opremu i obuku

snaga Federacije.
Ovo je razbjesnilo Harisa. Ne smijete nam nikad, nikad prijetiti na takav nain, rekao je dok
smo prolazili pored urednih kua majora i pukovnika, praeni osobljem iz osiguranja. Nikad neemo
popustiti pred ucjenom. U glasu mu je bilo skoro nekotrolisanog bijesa. Mi, Harise, vama ne
prijetimo, rekao sam, samo nastojimo da vam predstavimo situaciju kako je mi vidimo. Ne moemo
vjeno ostati u Daytonu, a nigdje ne odmiemo po pitanju mape. alio sam Harisa: on je bio i
pritijenjeni branitelj svoje zemlje i pritijenjena rtva zavjere u njegovoj delegaciji predvoenom
airbeyem.
Kljuna pitanja o mapi - konano deflnisana. Brzo smo hodali gore dolje preko kvadranta, dok
je Clark nosio dragocjene mape. Svaki predsjednik zauzeo je vrst stav o kljunim pitanjima iako je
Miloevi prepustio neka podruja, kao to je Livanjska dolina koja povezuje Sarajevo i Biha, koja
su ve bila u rukama Federacije. Krajem dana imali smo etiri jasne slike najvanijih teritorijalnih
pitanja:
1. Sarajevo. D.C. model je jo bio na stolu; pitanje je jo bilo nerijeeno.
2. Brko i posavski koridor. U prvobitnom planu Kontakt grupe iz 1994., Brko, sporni grad na
hrvatskoj granici na Savi, rijeen je komplikovanim prijedlogom koji je grad vraao
Muslimanima i suavao posavski koridor pod kontrolom Srba - najvaniju vezu izmeu Srbije i
srpskog dijela zapadne Bosne - na trideset metara prolaza ispod eljeznikog mosta. Ovu ideju
prihvatio je Miloevi koji je znao da nikad nee biti implementirana. Ali isti sporazum
opsjedao je i Izetbegovia koji je insistirao da bude ispunjen. S druge strane, Miloevi je traio
njegovo proirenje.
3 . Gorade. Morali smo stvoriti odrivu kopnenu vezu izmeu ove muslimanske enklave u
istonoj Bosni i Sarajeva.
4 . Posavski dep. Da ne bi bilo zabune sa susjednim posavskim koridorom, Posavina je
plodno podruje juno od hrvatske granice, koje obuhvata oko tri procenta ukupnog zemljita u
Bosni. Poetkom rata, Srbi su je osvojili i protjerali preko 135.000 Hrvata s njihove zemlje.
Vana je napomenuti da je Posavina u blizini rodnog doma predsjednika Federacije Zubaka.
5. Srebrenica i epa. Izetbegovi je elio da se jasno razumije da su ova dva grada u istonoj
Bosni, krajnji simboli etnikog ienja, jo uvijek na njegovoj listi ciljeva u Daytonu. Znao je
da ih nee vratiti, ali kako su prema mapi Kontakt grupe iz 1994. pripadali Federaciji, nije elio
da se odrekne a da ne dobije neto zauzvrat.
6. Bosanski Novi. Ovo je bio grad, na meunarodnoj granici s Hrvatskom, gdje su Srbi sredinom
septembra zaustavili Hrvatsku vojsku. Bila je to jo jedna vana eljeznika raskrsnica, vitalna
veza na rijenom putu za robu koja rijekom Savom ide do Jadrana.
Bilo je mogo drugih spornih podruja, ali su ova izgledala najvanija. Od est sigurno su
najkritiniji bili Gorade, Sarajevo i Brko. Koliko god su ova prva dva bila teka, sumnjali smo da
e pitanje Brkog biti najtee.
Zavretak ili zatvaranje. Cijeli dan i duboko u no tim za mapu i timovi za politiko-ustavna
pitanja pregovarali su na paralelnim kolosijecima sa trojicom predsjednika i njihovom svitom. Pred

pono, Silajdi i ja smo opet krenuli u krau etnju. Haris je bio boljeg raspoloenja od mene.
Danas je bio najbolji dan do sada, rekao je na moje iznenaenje. Mir je na vidiku. Bio je
uzbuen to smo se napokon usredsredili na posljednji i najkritiniji niz pitanja; ja sam bio potiten
zbog problema na koje smo jo nailazili na svakom koraku, posebno u njegovoj delegaciji.
Kada smo zavrili etnju, Warrenu Christopheru sam poslao prilino pesimistinu scenografiju
pred njegovu posjetu sljedeeg dana. Bilo je to prvi put da smo Washingtonu predoili na stav - da
emo, ako ne uspijemo, radije zakljuiti nego suspendovati. Moramo preinaiti vae putovanje,
napisao sam:
Iako prvobitno zamiljen kao mogui skori dolazak, sada postaje posljednje upozorenje na
vaem putu za Japan, uz jasnu poruku da emo, kada se vratite, morati ili zavriti ili zatvoriti...
etrnaestog dana nalazimo se tamo gdje smo bili osmog ili devetog dana. Mnogo je ovdje
postignuto... ali pitanja koja ostaju obuhvataju veinu onih bitnih, osim izbora, gdje smo napravili
znaajan napredak. Najneugodnije je to imamo seriju emotivnih diskusija o mapi u kojima se
Bosanci stalno predomiljaju. Iako su Bosanci poput prijatelja koji iskuavaju strpljenje, Miloevi
je esto izravno lagao o stvarnim podacima ili mijenjao stav kada bismo pomislili da smo neto
zakljuili. to se tie Tumana, on brzo postaje kralj Daytona...
Vi moete poeti ovu konferenciju kombinacijom pritiska, retorike i direktnog ukljuenja o
nekim pitanjima gdje vi moete prekinuti umalost... Sve strane ele mir, ali jo ne znaju kako da
dou do njega. Nadaju se da ete im vi pomoi da se prestanu meusobno ubijati - a isto tako i mi.

DAN ETRNAESTI: 14. NOVEMBAR

Rasprava u Washingtonu oko saveznog budeta bacala je tamne sjene preko Daytona, koje je bilo
teko definisati ali su bile sve uoljivije. Kako je savezna vlada, obavljajui poslove od dana do
dana, bila otvorena samo za bitne operacije, u Bijeloj kui je bilo protuslovnih emocija zbog
injenice da e sporazum u Daytonu dovesti do slanja dvadeset hiljada amerikih trupa u Bosnu, uz
trokove procijenjene na dvije milijarde dolara za prvu godinu. S jedne strane, svi su shvatali
posljedice neuspjeha u Daytonu. S druge strane, predsjednikovi savjetnici za unutranju politiku bili
su doboko zabrinuti da e, pred takvim budetskim problemima, Kongres i ameriki narod biti
dvostruko protivni slanju trupa u Bosnu.
Domaa kriza uzela je svoj danak i u drugim poljima spoljnje politike. U posljednjem trenutku
predsjednik Clinton je zakljuio da ne bi bilo umjesno uestvovati na samitu azijsko-pacifikih lidera
u Osaki kada su mnoge vladine slube zatvorene, pa je odluio da potpredsjednik Gore i sekretar
Christopher predstavljaju Sjedinjene Drave. Christopher je planirao dan provesti s nama, zatim
odletjeti u Osaku na sastanak lidera azijsko-pacifikog regiona, propustiti preostali dio azijskog
putovanja i vratiti se u Dayton.
On je, kao i obino, dan poeo s detaljnim briefmgom u Hope Centru, gdje je za njega uvijek bio
rezervisan apartman. Sve do do ponoi, on i ja smo prelazili kvadrant, raspravljajui, molei,
prijetei i dodvoravajui se trojici predsjednika. Na svakom sastanku, naglasili smo novu temu,
prethodne noi skiciranu u memorandumu za Christophera, iako se suzdrao od izjave da e
zatvaranje Daytona biti stalno; elio je drati otvorenom mogunost povratka shuttleu ili nastavku
razgovora u Evropi. Meutim, osjeao sam da poslije Daytona novi ameriki shuttle ne bi bio
efikasan. Neki u Washingtonu smatrali su da bi voenje razgovora u Evropi pomjerilo teret neuspjeha
sa amerikih domaina na Evropljane, ali je najui tim zakljuio da je u Daytonu sve ili nita.
Christopher se nadao da njegova posjeta Daytonu moe donijeti preokret za Sarajevo. Ali nije
bilo takve sree. Cijelog dana Miloevi se poigravao sa D.C. modelom, isprobavajui na nama
razne neprihvatljive verzije tog modela. Na kraju dana, nismo dospjeli nigdje po pitanju Sarajeva.
Najtei sastanci bili su sa Izetbegoviem. Na posljednjem od naa tri sastanka tog dana, pokuali
smo razgovarati s bosanskim predsjednikom unosei lini ton. Podsjetili smo ga na sva dobra koja
mir moe donijeti i nabrojali bitne uspjehe koje je proces ve donio Bosni: obustavu neprijateljstava,
dizanje opsade Sarajeva, djelimino otvaranje puteva, tete koje je bosanskim Srbima nanijelo
bombardovanje NATO-a, paket Svjetske banke od pet milijardi dolara koji je ekao zemlju nakon
sporazuma o miru, program opremi i obui za Bosansku armiju. Christopher je zakljuio s dramom
neubiajenom za njega. Predsjednik Clinton je stavio ogroman ulog da se spasi Bosna. Ali ni on
nee vie pomagati vaoj vladi ako vi postanete prepreka za sporazum u Daytonu. Izetbegovi nije
nita odgovorio i inilo se kao da nije dirnut Christopherovom izjavom.
Kasno u noi Christopher je otputovao u Aziju, razoaran to je proveo dan u Daytonu a nita
nije postigao. Christopher je predsjedniku uputio neodreen izvjetaj. Dayton, rekao je, nudi
mune nagovjetaje da mirovni sporazum uopte moe biti mogu. U povoljnim trenucima, mogue je
vidjeti konaan oblik mape... Ali, to je sve na klimavim nogama. Izrazio je nadu da e, u njegovom
odsustvu, pregovarai biti kadri popuniti uspjeh njegove posjete onim to je nazivao
Holbrookeovo agresivno tutorstvo. Iako se optimistini scenario moda nee ostvariti, dodao je,

dovoljno je i oekivanje da bi se opravdalo to je proputena dravna posjeta Japanu. Christopher

se jo opirao jedinom izboru izmeu zavretka i zatvaranja, pa je predsjedniku rekao e, ako do
poetka naredne sedmice ne postignemo sporazum, vjerovatno biti potrebno suspendovati pregovore
na najboljoj moguoj osnovi.

DAN PETNAESTI: SRIJEDA, 15. NOVEMBAR

Nije bilo pomaka kod bitnih teritorijalnih problema, ali su pregovarai imali napretka u drugim
pitanjima, ukljuujui izbore. Meutim, ostalo je nerijeeno jedno pitanje vezano za izbore: kako i
gdje izbjeglice treba da glasaju. Da li e im biti dozvoljeno da glasaju u zemljama gdje su nali
utoite ili od njih treba traiti da se vrate kuama? A ta je, na primjer, bila kua za jednog
bosanskog Muslimana koji je istjeran iz svoje kue u Banja Luci i sada ivi u Frankfurtu, s malo
izgleda na povratak? Da li da glasa u Banja Luci ili za kandidate u nekim podrujima Federacije u
kojima nikad nije ivio? Uspjeh Daytona zavisie od tih komplikovanih ali realnih pitanja. U vrijeme
pregovora u Kambodi 1992, pod okriljem Ujedinjenih nacija, problem glasanja izbjeglica posljednji
je rijeen; mi smo u Daytonu oekivali slinu dramu po istom pitanju u posljednji momenat.
Nijemci su posebno bili za ovo zainteresovani. Sa preko tristo hiljada bosanskih izbjeglica u
zemlji, Njemaka je eljela smanjiti teret koji su izbjeglice nametnule na socijalne slube i budet. I
druge zemlje imale su sline probleme, iako ne tako teke. Bon je Wolfgangu Ischingeru dao jednu
odlunu uputu: svaki sporazum mora ohrabriti izbjeglice da se vrate kuama. Ischinger je predloio
da se izbjeglicama dozvoli da glasaju samo ako u vrijeme glasanja iskau namjeru da se vrate u
Bosnu. Ovaj prijedlog ugradili smo u nacrt sporazuma, iako je bilo jasno da to za Njemaku nije
dovoljno.
Kasno poslijepodne, Tuman je otiao za Zagreb da predsjedava otvaranjem novog Hrvatskog
parlamenta. Obeao je da e se vratiti za nekoliko dana. Na naem posljednjem sastanku prije
odlaska, ponovo je zatraio da ameriki general bude zaduen za prelazne ovlasti Ujedinjenih nacija
u istonoj Slavoniji - obeao sam da u se odluno zaloiti za ovaj njegov zahtjev.
Tog dana postigli smo sporazum o jednom drugom vanom pitanju: odnos izmeu zapovjednika
IFOR-a i visokog predstavnika - iako to, po mom miljenju, nije bio dobar sporazum. Iz taba u
Belgiji general Joulwan je od poetka pregovora stalno upozoravao Clarka i mene da nikad nee
prihvatiti odredbu, bez obzira koliko slabu, koja uvodi odnos izmeu zapovjednika IFOR-a i Bildta,
koji je predloen za prvog visokog predstavnika. Jer, kao vrhovni zapovjednik saveznikih snaga u
Evropi, general Joulwan nije bio dio amerikog vojnog lanca komandovanja, imao je ovlatenje da
odbaci smjernice iz Washingtona o svakom pitanju koje ukljuuje njegovu komandu. Njegov veto
na svaku formalnu vezu izmeu dva visoka zvaninika u Bosni ostavie nesretno naslijee, kako je to
kasnije napisala Pauline Neville-Jones:
Ili visokom predstavniku treba dati vea ovlatenja ili civilnu implementaciju prihvatiti s manje
ambicija... Mnogo je gorine oko uloge visokog zvaninika UN na terenu, koji je doao u neke
kvartire da naznai civilno uplitanje u vojni lanac komandovanja. Ova situacija navela je amerike
pregovarae u Daytonu da ne prihvate da se u strukture implementacije ukljui bilo koje tijelo koje za
civilnog administratora i vojnog zapovjednika predstavlja forum za diskusiju i traenje rjeenja za
probleme i pitanja koja prevazilaze njihove odgovornosti... Uplitanje se ne treba brkati sa
72

unapreenjem saradnje.

Radnja i razgradnja. Ovog petnaestog dana pregovora, u Bijeloj kui je odran sastanak
vrhovnika oko dogovora o posljednjim nerijeenim internim pitanjima. Clark, Komblum i Gallucci

sastanku su prisustvovali putem sigurnosnog video-kanala. Donesena je i odluka o najspornijem i

najkritikova- nijem aspektu nae politike: da li obuavati i naoruati Federaciju ili pokuati smanjiti
sveukupan nivo naoruanja u Bosni.
Bila je to jedna od najveih naih dilema. U idealnoj zamisli, nekoliko vojski Bosne i
Hercegovine trebalo bi otro srezati po obimu i ujediniti u jedinstvene snage pod kontrolom centralne
vlade. Meutim, NATO je odbio prihvatiti implementaciju takve politike kao dio svoje misije. Kako
je to Pauline Neville-Jones napisala kasnije, ovo je unitavalo svaku nadu da se strane u Daytonu
73

sloe da dijele vojne ovlasti. Tuno je to emo morati svakom entitetu dozvoliti da u jedinstvenoj
zemlji zadri svoju vojsku - to je osnovna greka u naoj poslijeratnoj strukturi, ali ipak neizbjena s
obzirom na nametnuta ogranienja svemu to su snage izvana voljne da urade.
Tako je se ponovo iskrsnuo najsporniji program za Bosnu - naoruati i obuiti bosanske
Muslimane. Verzija o kojoj se raspravljalo bila je poslijeratna varijanta prvobitnog prijedloga da se
naoruaju Muslimani, za to se zauzimala mona grupa senatora predvoenih liderom republikanske
veine Bobom Doleom i dvojicom demokrata, Joe Liebermanom iz Connecticuta i Joe Bidenom iz
Delawarea. U Washingtonu su se vodile otre rasprave oko ovog prijedloga kome se Administracija
74

protivila pod izlikom da bi to predstavljalo krenje embraga UN na oruje. Suoavajui se s

porazom u Kongresu oko ovog pitanja, predsjednik Clinton se obavezao da e se u sluaju mirovnog
sporazuma Sjedinjene Drave potruditi da se Federacija opremi i obui do nivoa izjednaenih snaga
na igralitu da bi se mogla braniti. Vojska je mrzila ovu ideju, uvjerena da e poveati anse za novi
rati i potkopati njihovu elju da budu pravedne u provoenju mirovnog sporazuma. Takoe su se
plaili da e mirovne snage postati meta srpske odmazde ako Sjedinjene Drave uzmu uea u
programu koji je nazvan Opremi i obui. Nai evropski saveznici su ak zauzeli odluniji stav
protiv ovog programa.
Uprkos opredjeljenju predsjednika, Pentagon je nastavio da se u svakoj internoj raspravi o
politici protivi vojnoj pomoi Federaciji. Predvoeni Shalikashviliem i Slocombeom na sastanku od
15. novembra u Bijeloj kui saglasili se se o sesiji seriji mjera koje nisu ukidale program, ali su
ograniavale ameriku prisutnost i njeno ukljuenje. Vrhovnici su se posebno dogovorili da ameriko
vojno osoblje ne bude aktivno ukljueno u program Opremi i obui i da oruje treba doi iz drugih
zemalja.
Da bismo premostili jaz sa Pentagonom, dodali smo aneks koji smanjuje nivo naoruanja svih
strana - to je neka vrsta modifikovane politike kontrole oruja u Bosni koju smo nazvali
razgradnja. Kao i Opremi i obui, i razgradnja je dijelom bila rezultat pritiska Kongresa. Potekla
je u razgovorima krajem 1994. izmeu Perryja i senatora Sama Nunna, demokrate iz Georgie, i Dicka
Lugara, republikanca iz Indiane, dvojice uticajnih umjerenjaka koji su podrali nastojanje
Administracije da se poraze Dole i Lieberman. (Zanimljivo je da, u Kongresu, rasprave o politici o
Bosni nisu slijedile stranake linije.) Bilo da program Opremi i obui bude podran ili ne,
razgradnja je bila dobra ideja, indirektan korak prema razoruanju prenapuenih vojski u Bosni - ali
vodei rauna da ne postane sredstvo za slabljenje Muslimana.
Na kraju, nakon velike rasprave na sastanku vrhovnika od 15. novembra, Administracija je
postigla kompromis koji je prvo unio zabunu, ali je imao smisla: odluila je podrati oboje, i gradnju
i razgradnju - to jest, program Opremi i obui, praen aneksom o kontroli oruja. Ova dva
programa izvee su u priblino isto vrijeme, prema paljivo odmjerenom rasporedu i zalihama.

Tako smo nacrtu sporazuma u Daytonu dodali novi aneks - Aneks 1-B, Sporazum o regionalnoj
stabilizaciji, poznat kao aneks kontrole oruja ili razgradnja. Po ovom aneksu, strane su trebale
smanjiti svoje naoruanje u omjeru koji je Pentagon paljivo odredio. Prema ovom konceptu, izmeu
Jugoslavije, Hrvatske i Bosne bie uspostavljen omjer 5:2:2. Bosanski dio e se dalje dijeliti izmeu
Federacije i Republike Srpske, tako da Federacija dobije dvaput vie oruja nego bosanski Srbi. Ovi
omjeri su odreeni kako bi se Federacija zatitila da vie nikad ne bude nadvladana od strane srpske
vojne sile. Na alost, Pentagon je ponovo odbio da u Aneks 1-B ukljui odredbu o pojaanju. Tako je
jedan od najteih ciljeva - opte smanjenje oruja, ogranienja razmjetaja i vjebe vojske i
trenutno uspostavljanje vojnih misija za vezu - bio preputen dobroj volji strana koje nisu imale
dobru volju.
Na jednoj odredbi sam insistirao i pored poetnih protivljenja Pentagona: povlaenje snaga i
tekog oruja u kasarne. Pentagon se protivio svakom pokuaju da se kasarne ukljue u Aneks 1-A,
koji bi bio obaveza IFOR-a, ali su se nerado sloili da to ukljue u Aneks 1-B, to bi znailo da to,
iako e biti cilj, nije i zadatak IFOR-a. Mjesecima kasnije, kada je IFOR bio na terenu, njegovi
zapovjednici su napokon sagledali vrijednost odredbe o kasarnama i obavijestili bosanske Srbe da e
na tome insistirati kao dijelu njihove osnovne misije. Kada je IFOR krenuo ovom linijom, bosanski
Srbi su poeli da se povinuju, i mada nikad nije savreno ispotovana, odredba o kasarnama
pokazala se krajnje korisnom.
Mnogima su ova dva programa - jedan koji gradi snagu Federacije a drugi razgrauje ukupne
vojne snage u zemlji - izgledala kontradiktorna.Ali je to za nas bio najbolji valjani pravac. Prema
Aneksu 1 -B, bilo je prostora za gradnju snaga Federacije i da se ostane u omjeru 5:2:2. Ali ako Srbi
ne ispotuju aneks o razgradnji, tu je bio program Opremi i obui koji e ojaati Federaciju. Kada
je poetkom 1996. dolo vrijeme da se uspostavi program Opremi i obui, Christopher i ja smo se
odluili za najbolju osobu koja e to da vodi - jednog od njegovih tvoraca, Juna Pardewa.
Veera sa Harisom. Jo smo bili zabrinuti zbog Harisa Silajdia. Menzies koji ga je dobro
poznavao opisao ga je kao panteru u kavezu. Kako su ga Izetbegovi i airbey iskljuili iz vanih
razgovora, bosanski premijer postao je depresivan i sve vei fatalista. I dalje traei nain kako da
doprem do njega, pozvao sam ga na veeru, zbog ega se i Kati se vratila u Dayton jer joj je za njene
prve posjete Haris vie puta govorio o svojim snovima o njegovoj zemlji i sebi.
Da bismo naglasili vanost ovog dogaaja, odveli smo ga u sjajan francuski restoran LAuberge
u Daytonu. Kada smo naruili kavijar i druga fina jela, nastojao sam povesti razgovor i o neem
drugom osim o detaljima pregovora. Kakve su bile njegove nade - line i politike? ta je elio za
svoju zemlju? Da li bi se mogao ponovo ukljuiti u razgovore? Da li bi mogao pregovarati direktno s
Miloeviem?
Opustivi se poslije vie dana izolacije u vlastitoj delegaciji, Silajdi je dirljivo priao o
svojoj porodici u Istanbulu, svom mladom sinu i svojim studentskim danima u Sarajevu. Ali kada smo
mu rekli da budunost Bosne zavisi od gradnje multietnikog suivota, povukao se u neprobojan
pesimizam. Spominjao sam Nelsona Mandelu kao istinskog lidera, ovjeka koji je mogao oprostiti
svojim tamniarima i smoi snage da vlast dijeli sa onim istim ljudima protiv kojih se trideset godina
borio. Ova usporedba za Harisa nije bila od znaaja. Ne razumijete, rekao je bezbojnim glasom.
Ne razumijete kroz ta smo mi proli.

Moda mi ne razumijemo ta ste proli, odgovorio sam, ali va je zahtjev bio da stvorimo
jedinstvenu zemlju i mi smo ve na dobrom putu da u tome uspijemo. Vi ste bili jedan od glavnih
zagovornika. Zato onda ovo radimo ako mislite da nee uspjeti? Ako se vi i Izetbegovi ne pribliite
vaim protivnicima, i Srbima i Hrvatima, izolovaete se i propasti.
Haris nije pobijao da su on i Izetbegovi od nas traili da pregovaramo o jedinstvenoj dravi.
Umjesto toga, vratio se na uase iz 1992. Ono to elite bilo bi lake 1992. pa ak i 1993., rekao
je, ali je sada moda prekasno. Gdje je svijet tada bio? Gdje su bile Sjedinjene Drave?
Jo vie smrti nee slaviti mrtve - samo donijeti vie mrtvih, rekao sam plaho. eljeli smo ratne
zloince privesti pravdi i tu neemo imati kompromisa, ali ako Muslimani ele centralnu vladu za
Bosnu - opet, po njihovom izboru, naglasio sam - moraju iznai put da sarauju i sa Hrvatima i sa
Srbima, kako god to bilo teko.
Bile su to mrane misli, u otrom kontrastu sa okruenjem. Haris je bio negdje drugo, daleko. Ali
se smirio i naa rasprava je imala pozitivan efekt na njega. ta vie, te veeri poeo se osjeati kao
da jo mora odigrati vanu ulogu.

DAN ESNAESTI: ETVRTAK, 16. NOVEMBAR

Koliko emo jo ii bez znaajnog uspjeha o kljunim teritorijalnim pitanjima? Pitanje je visjelo
nad nama u vrijeme posebno sumornog sastanka naeg kabineta u 8:00 ujutro. Kako sam prethodne
veeri radio na Silajdiu, odluio sam da moja sljedea meta bude Miloevi i neto poslije 10:00,
Chris Hill i ja smo ga pozvali u etnju.
Bio je vedar, suh dan i - veoma hladan. Obueni u debele skijake jakne i kapute, prolazili smo
krug baze skoro dva sata, diskretno praeni ljudima iz osiguranja. Chris i ja smo bili izravni s
Miloeviem: narednog dana sekretar Christopher se vraa u Dayton a mi ga ne moemo izvijestiti o
napretku. Ne traei specifine ustupke, mi smo zamolili Miloevia da pokae samo malo vie
dobre volje da je ozbiljan to se tie sporazuma. Miloeviu sam ponudio dva modela za Dayton.
U jednom, mogao bi igrati Sadata i Bosancima pokazati da je spreman na velike ustupke zbog mira.
U drugom, mogli smo zavriti bez sporazuma, i u tom sluaju ostale bi sankcije njegovoj zemlji a rat
bi se moda nastavio. Zamiljen, Miloevi je rekao da e razmisliti kakav bi gest on mogao
napraviti.
Dugim, zaobilaznim putem oko podne smo stigli u Oficirski klub u Wright- Pattersonu i otili za
sto koji je uvijek bio rezervisan za Miloevia. Pozvao sam Rosemarie koja je odvela Silajdia u
slinu etnju. Odluila je da ga dovede u klub na ruak. Stigavi petnaest minuta kasnije, odvela je
Silajdia i Menziesa za sto na suprotnom kraju velike centralne trpezarije, to dalje od Miloevia.
Tako je postavljena scena za neuobiajen diplomatski postupak koji je kasnije dobio naziv
salveta shuttle. Ostavio sam Miloevia i preao preko duge trpezarije da pozdravim Silajdia.
Jeste li spremni da sada pregovarate?, upitao sam ga. Miloevi je voljan da razgovara o
Goradu. Haris je bio zainteresovan, ali je odbio kada sam ga pozvao da nam se pridrui.
Vratio sam se Miloeviu koji je jeo stek, zajedno sa Chrisom Hillom. Silajdi je spreman
razgovarati o Goradu, izvijestio sam. Uzevi salvetu, Miloevi je poeo crtati grubu mapu
podruja izmeu Sarajeva i opkoljene enklave. Moemo ponuditi siguran prolaz du ova dva puta,
rekao je pokazajui na dva postojea puta izmeu gradova, ali sada pod srpskom kontrolom. Hill i ja
smo to odbili, kazavi da Bosanci nee osjeati da je siguran prolaz dovoljno siguran s obzirom na
posljednje etiri godine. Trebae im pravi, odbranjiv koridor, rekao sam. U redu, onda u im dati
po kilometar sa obe strane puta, odgovorio je Miloevi.
Nosei Miloeviev crte na salveti preko sobe, sjeo sam sa Silajdiem, koji je, poslije
trenutka razmiljanja, odgovorio sa kontra mapom na kojoj je koridor iri i ima znatno vie zemlje za
Muslimane. Dok su nas ostali gosti zapanjeni po smatrali, brzo sam se vratio sa dvije dragocjene
mape na salvetama i opet sjeo s Miloeviem.
Tokom sljedeeg sata ova scena se ponavljala nekoliko puta. Nijedan ne bi otiao do stola onog
drugog, ali su paljivo gledali jedan drugog preko sobe. Malo po malo, Miloevi je preputao
zemlju i teritoriju sve dok jaz izmeu njih dvojice nije bio podobro suen. Haris je otiao do telefona
i pozvao Izetbegovia, koji mu je rekao da nastavi s pregovaranjem. Napokon sam rekao Silajdiu:
Zar ne shvatate da ovdje dobijate neto vano? Morate s njim sjesti. Ako sada odete do
Miloevievog stola, moda ete dobiti to traite. Haris je nevoljko krenuo za mnom. Pozdravili su
se na karakteristian nain - Miloevi tapui Silajdia po leima s lanim drugarstvom, a
Silajdi nije bio rad da Miloeviu pogleda u oi.

Ostali gosti su postepeno odlazili i oko tri poslijepodne ostali smo sami u prostranoj prostoriji Miloevi, Silajdi, Hill i ja. Rosemarie i Menzies koji su isporuili svog ovjeka, utke su se
izvukli. Dvojica ljudi raspravljali su na engleskom i na njihovom zajednikom jeziku oko svakog
detalja podruja izmeu Sarajeva i Gorada. Put, hidrocentrala, razruene damije, malo selo pored
puta iz kojeg potie general Mladi - o svemu ovom su raspravljali sa strau i ljutnjom.
Nisu razrijeili svoje razlike i sastanak se zavrio bez sporazuma. Ali po prvi put dvije strane su
uistinu pregovarale o teritorijalnom pitanju. Nai dugi razgovori sa svakim od njih imali su efekta;
bilo je primjetne promjene u tonu. Po prvi put, Miloevi je prihvatio da se stvori siguran koridor za
Gorade. Kada smo jednom preli mini Rubicon - u stvari, Drinu, naalio se Hill - raspravljali smo
o mjestu i irini koridora. O tome se moglo pregovarati, lako nismo rijeili pitanje Gorada u salveti
shuttleu, sastanak je prvi put pokazao da je na obje strane iskazana spremnost da se potrai
teritorijalni kompromis.
Tokom dana, predsjednik Federacije Zubak zaprijetio je da e dati ostavku. Ovog puta njegova
ljutnja bila je usmjerena na Tumana i njegove kolege Hrvate koji su, osjeao je, prodavali Posavinu,
njegovu rodnu grudu. Osjeao je da ne bi opet mogao otii kui ako teritorijalni sporazum u Daytonu
ne bi obuhvatio i srpsko vraanje dijela ove zemlje. Osjeao je da se u pregovorima o zemlji
Posavina daleko vie ustupa Srbima. Ako se to desi, rekao je, dae ostavku i odmah napustiti Dayton.
Prvo sam pomislio - pa neka ode. Zubak je u Daytonu samo bio nevolja. uak nam je stalno
govorio da se na njega ne obaziremo. Ali su i Izetbegovi i airbey rekli da bi trebalo zadrati
Zubaka. Poslije nekoliko sastanaka i obeanja i Tumana i Izetbegovia da nee zaboraviti na
Posavinu Zubak se opet povukao i pristao da ostane.
Bilo je vrijeme za naeg sljedeeg visokog posjetioca iz Washingtona, Tonya Lakea. U pratnji
Sandy Vershbowa u bazu je stigao sredinom poslijepodneva. Nakon briefinga u Hope Centru, Tony i
ja smo posjetili dvojicu predsjednika. Tony je odluio da i ne pokuava pregovarati tokom svoje
kratke posjete, nego e radije uputiti snanu poruku u ime predsjednika Clintona kako bi podrao na
napor.
Sastanak sa Izetbegoviem bio je sasvim rutinski, ali sastanak Lake- Miloevi izazvao je i
vamice. Miloevi je poeo s tipinim ispadom. ujem da ste u Washingtonu vi najvie antisrpski
raspoloeni, rekao je. Tony je bio zadovoljan sa ovim to je smatrao komplimentom. Na moju
molbu, Tony je ostao na ranoj veeri u Oficirskom klubu, pa smo mogli razgovarati o sankcijama.
Miloevi je direktno krenuo na Tonya, svim silama se trudei izmijeniti ameriku politiku, ali se
Tony drao svog stava, kazavi Miloeviu da iako paraf u Daytonu moe dovesti do suspenzije
sankcija, podizanje moe doi samo sa punom implementacijom. Ovo je dovelo do uzavrele rasprave
oko toga ta predstavlja implementacija. Ali je Miloevi bio svjestan da e mu stvarna suspenzija
dati ono to mu je najvie potrebno, trenutno olakanje njegovom narodu.
Nakon dvije kratke posjete, jedne Izetbegoviu a drage Silajdiu, Tony se vratio u Washington.
Njegovo putovanje znailo je hitnost koju smo mi pripisivali pregovorima. Kasno uvee, u
memorandumu za Warrena Christophera, ukratko sam iznio njegovu osnovnu poruku: Tony je rekao
da nema drage prilike za SAD; da je ovo bio na posljednji i najbolji pogodak i da Kongres kree
svom snagom na nas; ako ne postignu sporazum kada vi ovdje doete, vratiemo ih Carlu, Paulini,
Jacquesu i Wolfgangu a naa uloga e uveliko biti zatamnjena.
Ovo je Tonyu i Sandyu Vershbow pokazalo atmosfera Daytona. U jednom trenutku, dok smo sami

ili preko parkinga, Tony se nagnuo prema meni i rekao: Ovo je najlui zooloki vrt koji sam
vidio. U stvari, ovo je bilo tano ono to smo se nadali da e nae kolege u Washingtonu zapamtiti;
pomoglo bi ako bi shvatili posebni usud Daytona.
Nakon Tonyevog odlaska, Hill i ja smo potraili Izetbegovia u nadi da e biti ohrabren
napretkom koji je Silajdi postigao oko Gorada. Umjesto toga, naili smo na veu napetost i mete
u bosanskom taboru. Neposredan razlog za to bio je lanak Rogera Cohena objavljen tog dana u New
York Timesu, u kome neimenovani zapadni diplomati kau da je Silajdi, koga je Cohen opisao
kao sjajnog, muiavog ovjeka koji poput Hamleta voli govoriti u zagonetkama, iskrsnuo kao
kljuna figura - ili prelomni glas u bosanskoj delegaciji. Sjedei pored Izetbegovia, airbey je
poeo itati izvode iz Cohenovog lanka glasom u kome je kljualo od bijesa i sarkazma. Kada je
zavrio, airbey je zastao. Samo je jedan prelomni glas u ovoj delegaciji, skoro je vikao, a to
je gospodin predsjednik koji ovdje sjedi. Tokom ove predstave, Izetbegovi je sjedio nepomian, s
laganim osmijehom koji je igrao na njegovom licu. Bilo je vie nego jasno ta se desilo: Izetbegoviu
je zasmetala privatna posjeta Tony Lakea Silajdiu i direktni razgovori Miloevi-Silajdi.
Podstaknut airbeyem, Silajdia je udario - snano.
Clarkov koridor. Za rukom s Tony Lakeom, predloio sam Miloeviu da poslije veere
nastavimo pregovore o Goradu. Nakon ponienja, Silajdi nije mogao nastaviti pregovore pa smo
Miloevia pozvali u nau zgradu. Nadali smo se da emo nai put izmeu Sarajeva i Gorada koji
e zadovoljiti Bosance. Da bismo to postigli, odluili smo Miloevia upoznati sa Mehanikom
scenom.
General Clark je u Dayton doveo specijalnu jedinicu iz Agencije za mape pri Sekretarijatu
odbrane koju je lino predvodio general major Philip Nuber. Izmeu ostalog, strunjaci za mape
mogli su proraunati taan procenat zemlje koju svaki prijedlog o mapama daje stranama. Donijeli su
sistem vrijedan 400.000 dolara, nazvan Mehanika scena, koji je prvi put koriten u Pustinjskoj oluji.
Cijela Bosna je snimljena i pohranjena u ovoj izuzetnoj maini prave realnosti, vidljive u tri
dimenzije, tane do u milimetar. Jednostavnim rukovanjem posebne poluge, gledalac moe letjeti
brzo ili polako, gledati dolje, pravo ili sa strane, iz svakog ugla. Scena je bila impresivna. Posebno
za strance bila je ivo podsjeanje tehnoloke nadmoi Amerike.
Agencija za mape postavila je svoje ogromne kompjutere u sobi direktno preko puta moje
spavae sobe, sa ogromnim znakom upozorenja da je zabranjen ulaz neovlatenim licima. Samo je
aica ljudi imala pristup u ameriku zgradu, tako da je, prirodno, ovaj znak - jedini u ovom
kompleksu - privlaio bezbrojne posjetioce kojima je let putevima i planinama Bosne pruao vee
uivanje nego Packys All-Sports bar. Kada bi posjetioci navratili, buka iz ove nehotine video
arkade esto se razlijegala do kasno u no. Ali video igra e odigrati vanu ulogu u razrjeenju
problema Gorada.
Clark i njegove kolege dobro su se pripemili za sastanak. Beskonano letei izmeu Sarajeva i
Gorada na Mehanikoj sceni, nali su rutu koja e povezivati dva grada. Bila je to mala utrta staza,
na pola puta izmeu dvije ceste koje su sada kontrolisali Srbi a koje su nekad povezivale ove
gradove.
Miloevi je sam, oko 23:00 sata, stigao u sobu sa kompjuterima Scene. Bio je fasciniran
tehnologijom i neko vrijeme se igrao polugom, posjeujui dijelove Bosne. Zatim smo poeli s

intenzivnim prouavanjem puta za koji je Clark mislio da ga moemo popraviti. Miloevi je poeo
nuditi tri kilometra dug koridor kroz planinski teren. Bio je previe uzak, rekli smo mu i pokazali
taku na Mehanikoj sceni - s brda se prua jasan pogled na put i stoga je njegov predloeni koridor
preuzak da bi se mogao braniti.
Skoro dva sata prouavali smo mape i putovali preko brda i dolina goradanskog podruja,
zahvaljujui Mehanikoj sceni. Sjednica je bila ivlja, pa ak i bunija zbog znatne koliine viskija
koji su konzumirali neki uesnici. Ovo je kasnije navelo neke da kau kako je Miloevi napravio
neke kljune ustupke jer je bio pod gasom. Ali, kao i obino, nisam uopte primjeivao da mu alkohol
smeta. Miloevi je znao ta radi i sljedeeg jutra je pamtio svaki detalj diskusije.
Koristei mape i starinsku tehnologiju - olovke - Clark je iscrtao koridor koji je presijecao iri
usjek kroz brda istono od Sarajeva. Kada je iscrtao prolaz to vie nije bio uzak, neodbranjiv put.
Njegova irina sada je u prosjeku iznosila 8,3 kilometara i pruao se od grebena do vrhova, da si
umanjio podruja na kojima je put izloen direktnoj vatri s vrhova. Poslije sati rasprave, Miloevi
nam je ponudio znatno izmijenjenu, proirenu verziju ove rute izmeu Gorada i Sarajeva. Bilo je
prolo dva ujutro. Rukovali smo se i Miloevi je opet iskapio au govorei: Nali smo na put.
Nazvali smo ga Clarkov koridor ili ponekad Viski put. U svom izvjetaju narednog dana
general Kerrick je rekao da se jo oporavljam od nazdravljanja s Miloeviem /ovo ja ispijam / za
moju zemlju - a ak i ne pijem viski.
Kada je duga sjednica o Clarkovom koridoru konano zavrena, Warrenu Christopheru, koji je
upravo kretao iz Osake na dugi put prema Daytonu, poslao sam dugu poruku pod naslovom
Zavretak ili zatvaranje: Situacija u 2:00 ujutro:
Bosanci i dalje ele da vjerujemo da dobijaju bijednu nagodbu. A ipak znaju da to nije samo
dobra nagodba, nego najbolja koju mogu dobiti. Logino je da treba da prihvate. Ali njihova
delegacija na ovo gleda vrlo usko. Izetbegovi je devet godina ivota proveo u zatvoru i nije u tolikoj
mjeri lider vlasti koliko lider pokreta. Pokazuje malo razumijevanja ili zanimanja za ekonomski
razvoj ili modernizaciju - stvari koje mir moe donijeti. Mnogo je pretpio zbog svojih ideala. Za
njega, Bosna je vie apstrakcija a ne nekoliko miliona ljudi koji silno ele mir. Na drugoj strani je
Haris, moderniji i snano usmjeren na ekonomsku rekonstrukciju, to Izetbegovi nikad ne spominje...
Izgleda da Miloevi uiva u Dayton Placeu, iako voli da strai ljude. Kljuno je stati njemu
nasuprot kada napada; on potuje one koji su vrsti kao i on. Uvijek nas testira. Da bismo ga
pokrenuli, moramo postaviti veoma vrste oznake i ne uklanj ati ih sve dok tano ne budemo znali ta
dobijamo zauzvrat. Vidimo se na aerodromu. Sretan put.

Kljuna teritorijalna pitanja u Daytonu

DAN SEDAMNAESTI: PETAK, 17. NOVEMBAR

Kada su, rano sljedeeg jutra, Bosanci vidjeli mapu, bili su impresionirani, ali je nisu prihvatili.
Ovo nas nije brinulo: bila je to standardna balkanska pregovaraka procedura da se, bez pokuaja da
se to izmijeni, nita ne prihvati to doe s druge strane. (Ovo je bilo toliko naglaeno da je preraslo u
vic: najbolji nain da nekog na Balkanu zbunite, esto smo govorili, bio je prihvatiti njegov poetni
prijedlog bez izmjene i onda on mijenja svoje miljenje.) Bosanci su eljeli dvije stvari: vie zemlje
juno od Gorada i vrsto uvjeravanje Sjedinjenih Drava da e put biti asfaltiran. Poslije razgovora
sa Joulwanom i jedinicom ininjerije, Clark nas je izvijestio da e ininjerci IFOR-a izgraditi put u
ljeto i dodao kljunu reenicu vojnom aneksu: dvosmjerni put bie izgraen u goradanskom
koridoru. Ovo je zadovoljilo Bosance. Ali i dalje su eljeli vie teritorije oko Gorada, posebno
zemlju na junoj obali Drine, rijeke koja je imala toliko istorijske i emotivne vanosti za cijelu bivu
75

Jugoslaviju.
Planirali smo da e posjeta visokih zvaninika pojaati pritisak na nevoljke strane. Perryja i
Slocombea smo oekivali u 10:00 ujutro, general Joulwan e stii iz Evrope u podne a Christopher
e se vratiti kasno poslijepodne. Posjete su bile paljivo isplanirane: Perry i Joulwan e
simbolizovati ameriku vojnu silu i odlunost i postaviti scenu za zavrni udarac kada se pojavi
Christopher.
Sastanci su ostavili snaan utisak na delegacije. Izetbegovi koji je od airbeya i Perlea znao
da se Pentagon protivi programu Opremi i obui, zatraio je da se Perry lino zaloi. Poslije otre
prepirke Perry je Izetbegoviu dao ono to eli, rijeima koje e Bosanci kasnije esto citirati: Ako
dobijemo mirovni sporazum, ja u se potruditi da bude ostvaren program Opremi i obui. Ovo je
bilo samo ponavljanje obaveze Christophera, Lakea i mene, ali je bilo vano da ga Izetbegovi uje
direktno od sekretara odbrane.
Joulwan se pridruio sastancima dva sata kasnije, vodei sa sobom general- majora Williama
Nasha, zapovjednika Prve oklopne divizije, nezgrapnog, uvijek s cigarom u ustima, koji je trebao da
vodi veinu amerikih trupa u Bosni. Bila je to simbolika u svom najboljem svjetlu. Sa jasnim
upozorenjima i uniformama naikanim medaljama, generali su ostavili moan utisak. Bila je to
mudra Joulwanova ideja da povede Nasha, ija je nonalantnost impresionirala balkanske lidere; ovo
je, prije svega, bio ovjek koji e zapovijedati amerikim kopnenim trupama u Bosni.
Sa izuzetkom Perryja, posjetioci nisu ulazili u detalje pregovora. Ali su uputili snanu poruku:
fiziko prisustvo Joulwana i Nasha u Daytonu pruilo je NATO-u opipljivost u oima strana i
postavilo pravi ton za zavrnu fazu pregovora, koju smo planirali oko Christopherovog povratka.
Trideset minuta nakon njihovog odlaska, u 16:30 sati, veliki avion dravnog sekretara sletio je iz
Osake.

- GLAVA 18 Karte su otvorene

(18-21. novembar 1995)
Ljudska greka je stalni a ne periodini faktor u istoriji i budui pregovarai, ma kako bile
plemenite njihove nakane, bie izloeni zaludnosti nakana i propusta tekih poput onih koji su
karakterisali Vijee petorice. Bili su ubijeeni da nikad nee poiniti gluposti i nepravde
Bekog kongresa. Budue generacije bie jednako ubijeene da e biti imune od greaka koje su
spopadale pregovarae u Parizu, A ipak e oni, kada red doe na njih, biti izloeni slinim
mikrobima infekcije, vjenoj manjkavosti ljudske pameti.
HAROLD NICOLSON, Mirotvorstvo 1919.

DAN OSAMNAESTI: SUBOTA, 18. NOVEMBAR

Rokovi. Pregovori imaju izvjesnu patologiju, neku vrstu ivotnog ciklusa, skoro kao ivi
organizmi. Na izvjesnoj taki - koju ovjek prepozna tek kasnije - mogu ispariti ar i zamah potrebni
da se postigne sporazum. Neto bi se moglo desiti da slomije nae iskreno opredjeljenje. Ili e
beskonane prepirke oko sitnih detalja zamijeniti zamanije traganje za mirom ili e Evropljani otii,
javno ukazujui na prijetei neuspjeh. Brinuli smo se da e, ako i ostanemo u Wright-Pattersonu
preko praznika Dana zahvalnosti, do koga je ostalo jo nekoliko dana, to stvoriti utisak da smo ostali
predugo a postigli premalo. Tog jutra sam pribiljeio:
Ovdje vlada osjeaj da je mir vjerovatno neizbjean zbog mogue opasnosti ako zatajimo.
Moda je to i tano. Ali kritino pitanje - da li e Bosanci zgrabiti nesavren mir ili dopustiti da se
rat nastavi - i dalje je nerazjanjeno. Njihova delegacija je podijeljena i zbunjena. Silajdi mi je
rekao da vie od dvadeset etiri sata ne razgovara s Izetbegoviem. Pustili su da im iskliznu druge
mogunosti za mir ranije. Moe se to ponovo desiti.
Kerrick je bio ak hladniji u svom dnevnom izvjetaju:
Dinamika linog kraja igre ide silaznom spiralom. Miloevi i paljanski Srbi nikad vieni
zajedno - rijetko razgovaraju, lzetbegovi, Mo, Haris nas i dalje zauuju njihovom eljom da
torpediraju jedan drugog - a mogue ak i mir.
Christopher nije elio da jo jednom ode iz Daytona bez sporazuma. Umoran od napornog
putovanja u Aziju i natrag, on se na kratko sastao s Izetbegoviem i Miloeviem po dolasku u petak
uvee, i onda otiao na spavanje. Mi ostali otili smo u Oficirski klub, na jo jednu veeru s
jastozima sa Chrisom Spirom i Miloeviem. Miloevi je smjestio Toma Donilona pored sebe da bi
mogao razgovarati o amerikoj politici. Ako Dayton propadne, Tom je rekao da e kongresna oma
jo vie izolovati Srbiju a da embargo nikad nee biti dignut. Donilonova izravnost dojmila se
Miloevia i on je uvukao Toma u intelektualnu diskusiju o amerikoj politici, ak nudei svoja
razmiljanja o tome kako se po pitanju budeta suoiti s Gingrichem.
Mislili smo da e subota biti veliki dan, sjajan dan. Rekli smo stranama da elimo do ponoi
zavriti s pregovorima, nedjelju ujutro provesti sreujui finalne detalje i kasnije tog dana izdati
saoptenje. Ovo je oito bilo nerealno, ali nam je dalo dvadeset etiri sata predaha za na stvarni
rok, a to je bilo zavravanje pregovora u nedjelju no i saoptenje u ponedjeljak.
Na naem jutarnjem sastanku, sa Christopherom smo pregledali stanje pregovora. Vei dio
opteg okvira sporazuma - kiobran dokument - strane su prihvatile, osim pitanja o meusobnom
priznanju tri drave. Od jedanaest aneksa nacrta, sporazum o devet bio je u ruci ili na vidikuj vojni
aneksi (Aneksi 1-A i 1-B), ustrojstvo - sa izuzetkom centralne banke koji je jo bio na raspravi
(Aneks 4); arbitraa (5); ljudska prava (6); izbjeglice/raseljena lica (7); nacionalni spomenici (8);
javne slube (9); civilna implementacija (10); i Meunarodne policijske snage (11). Ovo je bilo vie
nego to smo u poetku mislili da je mogue. Ali ostala su nerijeena dva najvanija problema - mapa
(Aneks 1) i izbori (Aneks 3).
- Mapa. Od svih velikih pitanja izgledalo je da je samo Gorade blizu rjeenju. Sarajevo, Brko,
Posavski koridor i Posavina ostali su nerijeeni. Nasuprot naim poetnim nadama, nije bilo
razmjene izmeu politikih pogodbi Daytona i mape. O preostalim pitanjima mape moraemo
pregovarati kilometar po kilometar.

- Izbori. Prepreku nam je predstavljao problem glasanja izbjeglica. Miloevi se drao svog stava da
se glasai moraju lino registrovati u Bosni. Bosanci su eljeli da se dozvoli registracija u odsustvu i
da ljudi glasaju tamo gdje su ivjeli 1991, kada je bio posljednji predratni popis stanovnitva u
Jugoslaviji. U praksi, to bi znailo da se Muslimanima iz, recimo, Banja Luke koji su sada izbjeglice
u Njemakoj dozvoli da glasaju u optini Banja Luka za srpskog predsjednikog kandidata, otvarajui
mogunost da Muslimani mogu upasti u izbor izmeu srpskih kandidata. Ovo je za Srbe, naravno, bilo
neprihvatljivo.

Izbori i OSCE. Upravo prije Christopherovog dolaska smirili smo ozbiljno neslaganje o tome
kako provoditi izbore. Svi su se sloili da bi jedno meunarodno tijelo trebalo nadgledati izbore, ali
je ve u poetku bilo neslaganja koja organizacija treba dobiti taj zadatak, a jo vei problem kakva
treba biti uloga meunarodne zajednice. to se tie same organizacije, izbor je pao na UN i
Organizaciju za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE). Na poticaj Johna Kornbluma, koji je bio
ambasador Organizacije, Sjedinjene Drave su se odluile za OSCE, koja je bila stvorena da prati
Helsinki sporazum 1975.
Do 1994. poznata kao Konferencija o sigurnosti i saradnji u Evropi, OSCE, u ijem je lanstvu
pedeset pet zemalja, bila je jedina regionalna organizacija za sigurnost u koju su bile ukljuene i
76

zemlje NATO-a i sve zemlje biveg sovjetskog bloka. U vrijeme hladnog rata, bila je neto malo
vie od povremenog foruma za sastanke, ali dio nae vizije za evropsku sigurnost bio je da se OSCE
pretvori u znaajnu komponentu nepodijeljene Evrope, kako je to kazao predsjednik Clinton.
Evropski lanovi Kontakt grupe spremno su se sloili da se OSCE-u dodijeli odgovornost za
izbore. Ali su istovremeno predloili da njenu ulogu ogranie samo na monitoring izbora. Ovaj stav
je iao direktno protiv stava predsjednika Clintona, koji mije, upravo prije Daytona, rekao da e
vjerodostojni izbori biti najznaajniji dogaaj prve godine nakon Daytona. Ovo e biti mogue
samo ako ih provodi meunarodna zajednica; monitoring, nejasan i neuhvatljiv koncept, dovee
do umalosti ili, pak, ni do izbora ni do spornih izbora. Iako meunarodna organizacija nije bila
garancija za slobodne i pravedne izbore, njena obimnija uloga je bolja. Sa predsjednikovim
rijeima, koje su nam bile nareenja za mar, insistirali smo da OSCE vodi izbore. Inae, izbori se
nikad nee desiti ili e biti bezvrijedni. Napokon, nakon vie dana rasprave u Daytonu smo dobili
sporazum da e OSCE nadgledati, na nain koji bude odluen u OSCE-u... pripreme i voditi izbore
(to je naglaeno).
lako ovo jo nije bilo savreno, osjeao sam da je tekst dovoljno snaan da ga OSCE moe
protumaiti na koji god nain eli. Tako e kasnije postati vaan izbor agresivnog efa misije OSCE77

a u Bosni.
Tog jutra saznali smo da je no ranije Muhamed airbey odrao neformalnu konferenciju za
novinare u Holiday Innu, ispred vazduhoplovne baze, kako bi najavio svoju ostavku na poloaj
ministra spoljnih poslova, na taj nain pridravajui se odredbi sporazuma o Federaciji od 10.
novembra. Zamijenie ga Hrvat - Jadranko Prli - to je dio sporazuma. Ovo je bio neophodan korak,
ali nije imao efekta na dalji tok u Daytonu ili na ulogu airbeya.
Preokret za Sarajevo. Miloevi je nastavio da se igra sa varijacijama modela Districta

Columbia, nudei seriju prijedloga kojima bi se Srbima dao glas jednak glasu Muslimana u gradu.
Napokon, u subotu rano poslijepodne, pozvao sam Miloevia da malo proetamo unutranjim
dijelom kompleksa. Ogoreno sam se poalio to e njegovo ponaanje dovesti do prekida razgovora
i onda se koncentrisao na Sarajevo. Neka pitanja mogu se ostaviti po strani ili skrpiti, rekao sam,
ali Sarajevo se mora rijeiti u Daytonu. U redu, odgovorio je smijui se. Danas neu jesti sve
dok ne reimo Sarajevo.
Neto kasnije, dok sam priao s Hillom i Clarkom, vrata mog apartmana otvorila su se bez
upozorenja i Miloevi je upao. Bio sam u vaem susedstvu i nisam eleo proi pored vaih vrata a
da ne pokucam, rekao je iroko se osmjehujui. Bilo je jasno da ima neto vano da nam kae.
U redu, u redu, rekao je i sjeo. Do vraga s vaim D.C. modelom; to je prekomplikovano, nee
uspeti. Ja u reiti Sarajevo. Ali jo ne smete razgovarati o mom predlogu ni s kim iz srpske
delegacije. Moram razraditi tehnologiju kasnije, kada sve bude reeno.
Kaem vam, nastavio je, Izetbegovi je zaradio Sarajevo ne naputajui ga. On je tvrd tip. To
je njegovo.
Te rijei vjerovatno su izazvale najvie zaprepatenja i bile najneoekivanije na konferenciji.
Dok je govorio, Miloevi je na mapi perom iscrtao dio Sarajeva koji je bio spreman dati
Muslimanima. Chris Hill se odmah usprotivio: bio je to krupan ustupak, ali to nije cijeli grad.
Miloevi je za Srbe zadrao Grbavicu, kljuni dio s druge strane rijeke od centra grada. Iako je to
bio dramatian korak naprijed, Miloeviev prijedlog nije u potpunosti ujedinjavao Sarajevo.
Kada je Hill ukazao na to, Miloevi je planuo. Dajem vam Sarajevo, skoro je vikao na
Chrisa, a vi govorite takve gluposti! Rekli smo Miloeviu da e Izetbegovi vjerovatno odbaciti
njegov prijedlog iako predstavlja velik korak u pravom pravcu.
Hill i ja smo odmah otili kod bosanskog predsjednika. Izetbegovi nije priznao vanost ponude,
nego se usmjerio samo na njene nedostatke.
Sarajevo ne moe postojati bez Grbavice, rekao je sa arom. Dio koji je Miloevi elio
zadrati za Srbe zadirao je direktno u centar grada a zapadnim novinarima bio je poznat kao
snajperska aleja. Ipak smo svi zakljuili da su pregovori o Sarajevu uli u novu fazu.
Uzevi mapu sa detaljno upisanim ulicama Sarajeva, Hill, Clark i ja otili smo u Miloeviev
apartman. Poeli smo prouavati svaki put i svaku crtu terena. Miloevi je izgledao popustljiv; Hill
je predskazao da emo sljedeeg dana dobiti cijelo Sarajevo ako se budemo drali naeg stava.
Odjednom nas je preplavio osjeaj nade i otili smo kao na krilima.
Kada nam se prikljuio Christopher, okupili smo se u mom apartmanu da bismo ocijenili ta se
desilo. Ovo nismo oekivali. Sloili smo se da podrimo Izetbegoviev zahtjev za Grbavicu i brda
iznad grada. Zatim smo zapoeli s pitanjima o moguim razlozima za iznenaujuu Miloevievu
odluku.

Zato je ovo uinio?, upitao sam. I moe li to zaista i ostvariti? Je li odluio napustiti
bosanske Srbe? Moe li stvarno prisiliti bosanske Srbe da se odreknu njihovih dijelova grada?
Nikad nismo u potpunosti razumjeli zato je Miloevi odluio dati Sarajevo Muslimanima. Ali
kada se sada osvrnem, najbolje je objanjenje da je moda bio sit bosanskih Srba i da je odluio
oslabiti njihovu bazu na Palama davanjem dijelova Sarajeva pod kontrolom Srba. Dajui Federaciji
cijeli glavni grad Bosne, moda je Miloevi elio oslabiti Karadia i ojaati Srbe u drugim
dijelovima Bosne, posebno u Banja Luci.
Ovo objanjenje bilo je u skladu sa jednom od Miloevievih glavnih tema u Daytonu: vostvo
bosanskih Srba postalo je smetnja iako je ranije s njima imao zajedniki tal. Miloevi je esto
govorio o jaanju intelektualaca i biznismena u Banja Luci kako bi se oslabile Pale; sada je
izgledalo da svoju teoriju pretvara u praksu.
Da bi se Pale dalje oslabile, predloio sam da Daytonski sporazum ukljui i odredbu po kojoj bi
se glavni grad bosanskih Srba premjestio u Banja Luku. Miloevi je izgledao zainteresovan za taj
prijedlog, ali se, na moje iznenaenje, Izetbegovi skanjivao. Iako je mrzio vostvo s Pala, inilo se
da vjeruje da bi s njima mogao raditi, posebno sa svojim starim kolegom iz Bosanske skupine
Momilom Krajinikom. Izetbegovi je takoe smatrao vanim da glavni gradovi dva entiteta budu
blizu kako bi Sarajevo ostao vaan politiki centar u Bosni. Moda se plaio da bi selidba u Banja
Luku, koja je blia Zagrebu nego Sarajevu, ubrzala podjelu zemlje i ojaala Tumana.
Kakvi god bili Izetbegovievi razlozi da se Pale ne ugase, to je bilo pogreno. Planinsko mjesto
bilo je glavno sjedite samo u vrijeme rata a uspostavili su ga optueni ratni zloinac i njegovi
najamnici. Bio je to ivi simbol - i tab - njegove organizacije. Trebalo bi da jae stisnemo
Izetbegovia da pristane da se glavni grad uspostavi u Banja Luci. To bi unijelo neto novo u
nastojanju da se implementira Daytonski sporazum.

DAN DEVETNAESTI: NEDJELJA, 19. NOVEMBAR

Ovo e biti na najdui dan. Dvadeset dva sata nakon to je svanuo, mi emo jo biti - bez
uspjeha.
Blef nikog ne zavarava. Christopher i ja sloili smo se da sve uinimo kako bi se razgovori
zavrili u nedjelju. U nastojanju da ubijedimo strane da smo odluni to se tie ovog roka, svakog
lana amerike delegacije zamolio sam da spakuje torbe i ostavlja ih na parking gdje su ih druge
delegacije mogle vidjeti. Kada su torbe odleale vani nekoliko sati, zatraio sam da budu ukrcane u
kamion i odveene do piste. Rosemarie je poela prikupljati raune od uesnika - u emu je bila
potpuno neuspjena.
Od svih gambita koje smo isprobali u Daytonu, ovaj se pokazao najpatetinijim. Svi su prozreli
na blef; niko drugi nije ni pokuao da se spremi za odlazak. Rano uvee, odustali smo i vratili torbe
u sobe.
U stvari, da bismo konferenciju doveli do kraja, trebalo je mnogo vie od teatarskog lukavstva.
Trebalo je da poveemo krajeve na tuce sporednih pitanja, rijeimo pitanja glasanja izbjeglica i
dogovorimo se o Sarajevu. Ali svaki put kada bi se Christopher sreo s Izetbegoviem, bosanski
predsjednik bi namjerno izvukao Brko, govorei o nerealnoj mapi Kontakt grupe iz 1994. sa
eljeznikom mostom i uskim prolazom ispod njega.
Fjasko s grafikonima. Kako smo mogli ubijediti Izetbegovia da je sada odluujui trenutak?
Znajui da je pod viestrukim pritiskom iz svoje delegacije, potraili smo nain da ga ubijedimo da
skokne za mirom. Preko Neville-Jonesove i Biota zamolili smo premijera Majora i predsjednika
Chiraca da nazovu Izetbegovia. Obojica su to odmah uinili, kazavi bosanskom predsjedniku da se
prilika nee ponovo ukazati ako sada propusti ovaj trenutak. Izetbegovi je priznao Majoru da ima
napretka, ali je dodao da mu je potrebno jo zemlje kako bi nadoknadio dva izgubljena grada,
Srebrenicu i epu. U Ankari, ambasador Grossman je takoe dogovorio telefonski razgovor izmeu
Izetbegovia i turskog predsjednika Suleymana Demirela, lidera kojeg je Izetbegovi vjerovatno
najvie potovao.
Zamolili smo Menziesa da saini listu svega to su Bosanci do sada postigli u pregovorima - i
ta e izgubiti ako razgovori ne uspiju. Radei s grafikim odjelom Wright-Pattersona, Menzies je
napravio dva ogromna postera, sa listom dobitaka u Daytonu. U subotu poslijepodne - u isto
vrijeme kada smo raspravljali oko srpskih dijelova Sarajeva - Christopher, Menzies i ja odnijeli smo
ih u Izetbegoviev apartman. Velikim krupnim slovima bilo je nabrojano sve to je dobijeno u
pregovorima. Pregledajui grafikone prije nego to smo ih pokazali Bosancima, Christopher se
nasmijao rekavi: Pa, ja sam impresioniran, ak i ako Izetbegovi ne bude, i dodao da ne shvata
kako iko moe neodgovorno odustati od ovih dobitaka i pustiti da se njegova zemlja vrati u rat.
Na posterima je bio jedan posebno osjetljiv detalj. Odmjeravajui teritorijalne ustupke koje je
Miloevi ve dao, tim iz Agencije za mape u Sekretarijatu odbrane odredio je da sada Federaciji
pripadne 55 procenata Bosne. To je bilo dogovoreno poveanje od oko pet procenata tokom prvih
osamnaest dana u Daytonu prema stanju na bojitu - to nas je ostavilo na pola puta izmeu

mogunosti i dileme. Mogunost je bila oita: ansa da se dobije vie teritorije za Federaciju. Ali
tolika je bila i dilema:prema planu Kontakt grupe iz 1994, svih pet ministara spoljnjih poslova
Kontakt grupe i lideri sve tri zemlje formalno su se sloili na podjelu bosanske teritorije izmeu
Federacije i bosanskih Srba u omjeru 51-49.
Hoemo li se jo drati tog 51-49? S obzirom da su Srbi osvojili ogroman dio teritorije gnusnim
metodama, bilo bi pravedno da Federacija kontrolie vie od 51 procenat zemlje. Neoekivano smo
dobili 55 procenata za Sarajevo. Odluili smo vidjeti moemo li zadrati ovaj visoki procenat, poto
bi znaajno ojaao ansu da se stvori odriva zemlja. Ali ako se Miloevi usprotivi, znali smo da
neemo imati drugi izbor nego se vratiti na formulu 51-49, s obzirom na raniji dogovor Sjedinjenih
Drava i ostale etiri zemlje iz Kontakt grupe. Tony Lake je ovo ponovio kao bit amerike politike
tokom njegovog avgustovskog putovanja u evropske gradove prije poetka naeg shuttlea, a bilo je
ukljueno i u enevski sporazum od 9. septembra.
Menzies je izuzetne procentne cifre stavio na istaknuto mjesto na prvom posteru. Nadali smo se
da e Bosanci prepoznati koliko je to znaajan uspjeh i da e se brzo u to uklopiti zavravanjem
pregovora. Kako je Sarajevo bilo blizu rjeenju, osjeali smo da e ovo biti mogue za koji sat ako
budemo brzo radili. Meutim, iako su Bosanci bili fascinirani naim grafikonima, nastavili su
prepirku oko manjih pitanja. Njihovo odlaganje i ono to se moglo dalje desiti osudilo je svaku ansu
da dobijemo vie od 51 procenat za Federaciju.
Kada je sastanak zavren, Izetbegovi i Silajdi su zamolili da zadre grafikone. Menzies ih je
ostavio pored kaua, djelimino sklonjene. Neto kasnije, Miloevi je neoekivano posjetio
Izetbegovia - to je samo po sebi neobino - da razgovaraju o Sarajevu i potrebi da se konferencija
brzo zavri. Dok su njih dvojica razgovarali, Miloevi je zapazio vrh jednog od postera koji je virio
iza kaua. Na njemu je krupnim slovima pisalo: TERITORIJA FEDERACIJE POVEANA SA 50
NA 55% ZA VRIJEME DAYTONSKIH RAZGOVORA.
Po prvi put Miloevi je shvatio razmjer njegovih teritorijalnih ustupaka. Brzo zavrivi
sastanak, zaputio se pravo u moju sobu i uao bez upozorenja. Sjedio sam s Warrenom Christopherom
i jo nekim iz naeg tima. Kada je Miloevi uao, svi su izali osim Christophera.
Obmanuli ste me, rekao je ljutito. Niste mi rekli da procenat nije vie 51-49. Pitao sam vas,
ali mi niste odgovorili. Vidio sam vae grafikone. Kako mogu da vam verujem?
U poetku nismo razumjeli ta se desilo. Da li su se Bosanci hvalili Miloeviu oko procenta da
bi ga podboli? Nismo imali pojma. Istina - da su Bosanci ostavili grafikone koji su dijelom bili
izloeni pogledu kada ih je Miloevi posjetio - nije nam pala na um i nismo znali da li je to
namjerna provokacija ili jednostavno glupi previd. (Kasnije mi je Silajdi rekao da je to bila loa
78

srea to se Miloevi pojavio bez upozorenja i vidio grafikone.)

Mogu uiniti mnogo, rekao je Miloevi, ali vam ne mogu dati vie od 51 procenat. To je
moja krajnja cifra za Republiku Srpsku. O ovome smo se sloili pre Daytona.
Podsjetili smo Miloevia da je ve prihvatio teritorijalne izmjene koje prelaze 51 procenat.
Nisam znao koliki je procenat, odgovorio je, i ne mogu prisliti Pale da prihvate manje od
etrdeset devet procenata. Molim vas da mi verujete. Ovo je kraj prie.
Christopher i ja smo se zgledali. Dravni sekretar nije mogao opozvati javno datu rije ako
ijedna strana bude insistirala. Drugi dijelovi prvobitne mape Kontakt grupe izmijenjeni su

uzajamnim dogovorom, kako je traeno u planu, ali 51 - 49 je poprimilo skoro nadnaravnu snagu.
Miloevi je imao prijedlog kako se vratiti na 51 - 49, i to je bilo neprihvatljivo. Traio je
proirenje Posavskog koridora od pet na esnaest kilometara. Ovo je, naravno, bio onaj isti koridor
koji je Izetbegovi neprekidno nastojao smanjiti na trideset pet metara iroki prolaz ispod
eljeznikog mosta do susjednog Brkog. Postojei koridor, koji je povezivao Srbe iz zapadne Bosne
sa Srbijom, visio je kao oma oko srpskog vrata.
Ponavljajui Izetbegoviu da ne moemo smanjiti irinu koridora, sada smo odbacili
Miloeviev zahtjev da se proiri. Ali pitanje Posavkog koridora i Brkog jo nije bilo dogovoreno
i, kako smo i oekivali, pokazae se kao najtee od svih pitanja u Daytonu.
Dan se nastavio beskonanim sastancima o mapama. Clark i vojni strunjaci za mape traili su
nain da izmijene procenat sa 55-45 na 51-49, ne traei od Federacije da se odrekne ni komada
vane zemlje. Kako se znaajan dio terena u Bosni sastojao od rijetko naseljenih planinskih
podruja (bezvrijedne zemlje, kako bi Silajdi rekao) bilo je prostora za kompromis, ali ne
mnogo. Pomou kompjutera, tim za mape mogao je premjeriti zemlju do stotog dijela procenta,
apsurdno lane preciznosti; debljina samih linija mape pojaavala je najmanje jedan procenat zemlje.
Kako su sada obje strane bile opsjednute ovim pitanjem, bitan je bio precizan procenat zemlje koju
su svi kontrolisali.
Najneprijatniji aspekt ove opsesije sa 51-49 bio je to je otkrivao koliko malo svaka strana
vjeruje politikim aspektima Daytonskih sporazuma za koje su se bili dogovorili. Kako je Izetbegovi
jednom rekao, planina mrtvih izmeu dvije strane prijeila je povjerenje. U stvari, prepirka oko
zemlje bila je nastavak rata u Daytonu, dok su politiki razgovori bili zaludan trud da se izgradi
politiki okvir za zajedniku budunost. A mi smo bili i te kako svjesni interne kontradikcije, ali nita
se nije moglo uiniti.
Miloevi i Silajdi. Dugi dan se otegao. Miloevi, koji se jo pjenio zbog naeg pametnog
trika s procentima, odbio je uiniti dalje ustupke oko Sarajeva ili dogovoriti finalne detalje oko
Gorada. Poslije nekoliko sati, postepeno se pribrao i razgovori su opet krenuli. I dalje je posezao za
zemljom na jugu Drine, blizu Gorada, na brdima prema jugozapadu od Sarajeva i, to je najvanije,
Grbavicom u Sarajevu. Neto prije 20:00, dok je Miloevi raspravljao s Hillom i sa mnom,
pogledali smo kroz prozor i ugledali Silajdia kako ide prema Packys. Dvije strane nisu se vidjele
licem u lice otkako je Miloevi nekoliko sati ranije izaao iz Izetbegovievog apartmana kada je
vidio uvredljivi poster. Otrao sam do parkinga i zgrabio Harisa. Moete dobiti ta elite po pitanju
Sarajeva ako se odmah sretnete s Miloeviem, rekao sam i povukao ga u moj apartman. Zamolivi
ih da pregovaraju, ostavio sam ih samo s Chrisom Hillom, naim oficirom za jezik.
Satima su njih trojica raspredali, dok smo Christopher, Donilon, Jim Steinberg i ja ekali u
drugoj sobi, niz hodnik. Povremeno bi se Hill pojavio da nam podnese izvjetaj o napretku ili da
donese nove mape. Ovaj oprezan ovjek koji nije pokazivao previe optimizma o Balkanu koji je
tako dobro poznavao, sada je bio relativno raspoloen. Dok smo jeli sendvie u Christopherovoj
sobi, mislili smo da je kraj moda na vidiku. Donilon i Burns poeli su s razgovorima s
Washingtonom kako da organizuju ceremoniju.
U 20:00 sati Tuman se vratio iz Zagreba da bi se prikljuio zavrnom udarcu. Christopher i ja
doekali smo ga na aerodromu i rekli mu da mora direktno pritisnuti i Izetbegovia i Miloevia.

Obeao je da e sljedeeg jutra uiniti sve to bude mogao, ali je vie volio ostati dalje od maratona
Miloevi- Silajdi, koji je ve zaao u trei sat.
Pod upornim Hillovim pritiskom, Miloevi je napokon dao malo vie zemlje oko Gorada. U
jednom trenutku, Silajdi je zatraio Ustikolinu, varo u blizini Gorada, prije svega zato to je tu
bila najstarija damija u Bosni. Miloevi se zlobno nasmijao. Harise, zaboga, rekao je, zar ne
znate da su je oni idioti - mislio je na bosanske Srbe - digli u vazduh?
Ali mjesto je sveto, odgovorio je Silajdi.
Harise, rekao je Miloevi, sada govorite kao Karadi. Ali je popustio i Ustikolina je opet
bila muslimanska.
Neto kasnije, Miloevi je pristao da Federaciji ustupi simbolino vaan komad zemlje na
junoj obali Drine. etiri dana nakon diplomatije na salvetama u shuttleu u Oficirskom klubu,
Gorade je bilo dogovoreno. Proli smo dug put od prvobitne amerike pozicije iz jula da je Gorade
neodbranjivo i da moe biti rtvovano u pregovorima. Gorade je bilo spaeno.
Tri ovjeka vratili su se na Sarajevo, iscrtavajui linije na mapi. Miloevieve linije nisu
ukljuile Grbavicu. Silajdi je rekao da bez toga nema dogovora; bila je sastavni dio glavnog grada.
Hill je povukao liniju koja je obuhvatila Grbavicu i rekao: Ovo je naa linija, amerika linija. I
odjednom, Miloevi nije imao nita protiv.
Silajdi je traio zemlju koja gleda na grad kako vie nikad ne bi bila koritena za artiljerijske i
minobacake napade na Sarajevo. Na jednom dijelu bilo je srpsko groblje. Sada elite i nae
mrtve!, uzviknuo je Miloevi. Ali opet je popustio. Skoro i ne shvatajui, postigli su nepodijeljeno
Sarajevo.
Meutim, Miloevi je rekao da su svi drugi sporazumi dio povratka na 51-49. Izvukavi
Silajdia sa sastanka s Miloeviem, Christopher i ja smo mu rekli da se vie ne moemo drati
procenta s grafikona. Ovo nije iznenadilo Silajdia koji je uvijek smatrao da je vaniji kvalitet
zemlje nego kvantitet. Pristao je da pregovara o prepravkama kako bi se mapa mogla vratiti na 51-49.
Neto iza ponoi, trojica ljudi prekinuli su razgovor. Silajdi, koji se osjeao veoma dobro,
vratio se u zgradu da se konsultuje s Izetbegoviem i njihovim strunjakom za mapu.
U amerikoj zgradi, lanovi naeg tima okupili su se u hodniku i maloj sobi za konferencije.
Ustajali zrak i miris pizze ispunjavali su hodnik. U radnim sobama, Tom Malinowski, jedan od
najboljih pisaca govora Warrena Christophera, radio je na dva javna saoptenja - jedan o uspjehu,
drugi o propasti. Pogledao sam saoptenje o neuspjehu u kome se pokualo dati pozitivno lice
dogaajima i bacio ga u zrak. Napisao sam novi nacrt koji je predoavao neuspjeh, ako do njega
doe, potenije, otvorenije i bez pravdanja. Da to kaemo jednostavnije, stajalo je na kraju, dali
smo sve od sebe. Zbog neuspjeha da se dogovore, strane su jasno dale na znanje da su besplodni dalji
pokuaji SAD da se doe do dogovora. Prema tome, dananji dan oznaava kraj ove inicijative...
Gotovo je sa specijalnom ulogom koju smo igrali posljednjih mjeseci. Danas, lideri koji su ovdje
moraju ivjeti sa posljedicama svog neuspjeha.
Mir od trideset sedam minuta. Vee jo nije bilo zavreno. Miloevi nije napustio nau
zgradu, ali se iz mog apartmana premjestio u konferencijsku sobu gdje je sa Christopherom, Hillom,
Clarkom i sa mnom ekao da se vrati Silajdi. Malo poslije 2:30 ujutro, Silajdi se vratio sa

njegovim strunjakom za mape. Clark je rairio ogromne mape.

Vie od dva sata Miloevi i Silajdi su se prepirali, vikali i povlaili iroke linije po
mapama. Prevod je bio skoro nepotreban - priu su priali gestovi, pokreti rukama, emocije.
Silajdi - koji je bio u napadu, traei od Miloevia ustupak za ustupkom, eljezniku stanicu
ovdje, vrh brda tamo - grabio je vie teritorije. U jednom trenutku, bosanski strunjak za mape ukazao
je da je rezervoar za vodu u Faletiima, sjeveroistono od Sarajeva ostavljen izvan linije kontrole
Federacije. Kada je Silajdi potegao ovo pitanje, Miloevi je rekao Ja nisam gnjida i odmah je
to prepustio. Bilo je jasno: Miloevi je elio sporazum tada i tu. Ali je sve vrijeme insistirao na 5149.)
Ovo nije bilo lako, s obzirom na ustupke koje je Miloevi ve uinio. Bie potrebno vie o
izbrijavanja manjih oblasti pod kontrolom Federacije. Bilo je poodmaklo iza 3:30 kada je
Silajdi doao do rjeenja po kome je Federacija zadravala sve kljune dobiti u Daytonu, ali se
vratio na sveti procenat. Na mapi je iscrtao veliko podruje u obliku jajeta, juno od Puta 5 u
zapadnoj Bosni i ponudio zemlju Republici Srpskoj. Bilo je to planinsko, rijetko naseljeno srpsko
podruje juno od Kljua koje je bilo uzeto tokom nedavne hrvatske ofanzive - upravo ono to je
Silajdi mislio kada je govorio o bezvrijednoj zemlji. Zbog oblika, Hill ga je oznaio kao jaje
dok ga je Miloevi, jer ga je podsjeao na paniju, nazvao Iberijsko poluostrvo. Obojica su se
sloili da odmjere tanu veliinu kako bi dostigli 51-49 za cijelu zemlju.
Miloevi je iznenada pruio ruku. Pomalo zateen, Silajdi ju je prihvatio. Osim jo nekih
detalja, dogovor je napravljen. Bilo je 4:00 ujutro. Za trenutak svi smo sjedili utei, suvie obamrli
da bismo reagovali. Oni su razgovarali s lakoom i alili se. Silajdi je izgledao euforian zbog
svog pregovarakog trijumfa, Miloevi odahnuo to je sve prolo. Christopher je izaao i zamolio
Boba Bradkea, svog vjernog izvrnog pomonika, da donese bocu njegovog omiljenog kalifomijskog
Chardonnaya iz zalihe koju je uvijek nosio na put. Iz plastinih aa nazdravili smo za mir. (Silajdi,
kao vjernik, pio je colu.) Jedan fotograf zranih snaga doao je da zabiljei scenu trijumfa.
Poslije jedno dva pia Silajdi je otiao kod Izetbegovia, koji se pojavio s kaputom preko
pidame, a izgledao je pospan i ljut. Odbio je pie, ak i osvjeavajue, dok je bez ikakvog
komentara buljio u mapu.
Dok smo pili, prouavao sam mapu, zbunjen. Neto nije bilo u redu, ali u poetku bio sam suvie
umoran da bih to odredio. A onda mi je sinulo: sve to je Silajdi dao pripadalo je teritoriji pod
kontrolom Hrvata - a Hrvati nisu bili prisutni. apnuo sam Hillu da ode po Tumana.
Deset minuta kasnije, Hill se pojavio s Matom Graniem. Iako je bilo prolo 4:00, hrvatski
ministar spoljnih poslova bio je besprijekorno obuen, kao da je upravo izaao iz svog ureda da se
malo opusti. Sjeo je, utivo podijelio pie s nama i sluao objanjenje dogovora. Onda je Grani,
potpuno smireno zatraio da vidi mapu koja je bila oslonjena o zid. Dok ju je pruavao, neoekivano
se izmijenio. Kada sam o tome kasnije mislio, podsjetilo me na Zero Mostela dok se u lonescovoj
drami pretvarao u nosoroga. Krv mu je udarila u lice i u poetku je jedva bio u stanju da progovori, a
onda je akom udario po mapi. Nemogue! Nemogue!, konano je rekao, brzo hodajui po maloj
prostoriji. Nemogue. Nula ansi da e moj predsjednik ovo prihvatiti! Izjurio je skoro oborivi
Jima OBriena koji je sjedio na podu u hodniku, ispijajui pivo i askajui s Jimom Steinbergom.
Nekoliko minuta kasnije Grani se vratio s ministrom obrane ukom, koji je pogledao mapu i
okrenuo se Silajdiu. Dali ste teritoriju koju smo osvojili hrvatskom krvlju!, povikao je na

engleskom na Silajdia, koji je nepomian sjedio za stolom. Miloevi nita nije rekao. Izetbegovi
se naginjao, nita ne govorei. Ovo, inilo se da njegovo tijelo govori, postaje zanimljivo.
Jo je postojala ansa da se spasi veeranji dobitak. Ako je problem jednostavno u tome da je
Haris dao previe hrvatske teritorije, moda bismo mogli raspodijeliti ono to se daje podjednako
izmeu Hrvata i Muslimana. Predloio sam da upravo to pokuamo, uzimajui malo ovdje, malo
tamo.
Izetbegovi jo uvijek nije nita rekao. Okrenuo sam se njemu, strahujui od odgovora. ta vi
mislite, gospodine predsjednie? Moemo li sada zavriti pregovore?
Njegov odgovor zapeatio je dugi dan. Ne mogu prihvatiti ovaj sporazum, rekao je tiho, na
engleskom.
ta ste rekli?, upitao je Christopher zapanjen.
Glasnije: Ne mogu prihvatiti ovaj sp'orazum
Za trenutak, sjedili smo u apsolutnoj tiini. Odjednom je Silajdi uzeo papire ispred njega,
svom snagom ih tresnuo o sto i povikao: Ovo vie ne mogu izdrati. Zatim je izjurio u hladnu
daytonsku no, ostavljajui nas.
Ostavimo ovo za sutra, rekao sam a Izetbegovi koji je odjednom oivio izaao je, a za njim
Grani i uak. Ostali smo sami s Miloeviem, koji ni rijei nije progovorio tokom ove cijele
predstave.
Mir je trajao trideset sedam minuta. Jo pola sata sjedili smo s Miloeviem, potpuno na kraju
snaga. Dvadesetdvosatni dan zavrio se katastrofom. Od Igmana nita nas nije tako snano pogodilo.
Napokon, neto poslije 5:00, rastali smo se da malo odrijemamo prije nego to nastavimo. Bili smo
suvie iscrpljeni da bismo mogli smisliti izlaz.

DAN DVADESETI: PONEDJELJAK, 20. NOVEMBAR

Ustali smo nakon samo sat spavanja. (Christopher mi je kasnije ispriao da uopte nije spavao.)
Konferencija je zaglibila nadomak cilja i poslije drame od prethodne noi, sve tri delegacije bile su
rovite. Christopher, Donilon, Steinberg i ja sastali smo se rano ujutro i sloili da je as da izvuemo
nae najjae oruje: predsjednika Clintona.
Intervencija (ali ne i posjeta) predsjednika uvijek je bila dio naih aduta za Dayton, ali pitanje je
bilo kada i kako. Bilo je vano ne oslabiti predsjednika. Predsjedniki novi bio je dragocjen i ne
smije se devalvirati. Mi ostali mogli smo se uspeti ili pasti, uspjeti ili propasti, biti zamijenjeni ili
odbaeni, ako je potrebno. Ali predsjednik predstavlja naciju. Nema vieg autoriteta i njegov
neuspjeh ili greka mogu povrijediti nacionalni interes. Stoga je angaman vrhovnog zapovjednika
zemlje neto oko ega osoblje u Bijeloj kui neumorno brine.
Pozvali smo Tony Lakea i zamolili ga da dogovori dva poziva - jedan Tumanu, drugi
Izetbegoviu. (Nije bio potreban niti poeljan poziv Miloeviu.) Preporuili smo jednostavnu
predsjedniku poruku: Vi ste blizu uspjeha i ja vas molim, u ime mira, da prevaziete vae razlike.
Lake je odgovorio da eli odgoditi sve predsjednikove pozive do poslijepodneva, dok mi jo
jednom pokuamo postii sporazum. to je jo vanije, Lake je bio protiv poziva Izetbegoviu, pod
izlikom da ne smije izgledati kako predsjednik vri pritisak na Muslimane. Christopher i ja smo
osjeali drukije. Rekli smo da su bitna oba poziva.
Lake je bio nepokolebljiv. Kazao je da e se usprotiviti pozivu Izetbegoviu iako smo
Christopher i ja rekli da e se bez toga bitno poveati rizik od neuspjeha. Usprotivio se i kada smo
rekli da bi poziv trebalo uviti tako da ne izgleda kao pritisak.
Najui tim u Daytonu nije bio zadovoljan. Kerrick, koji je koristio svoje direktne kanale sa VNS,
ponovo je pokuao ali bez uspjeha. Onda je napisao prvi nacrt taaka koje e predsjednik koristiti
s Tumanom. Predloio sam da Christopher direktno pozove predsjednika da bi se odmah i dublje
ukljuio. Meutim, sekretar nije bio voljan da doe u sukob s Tonyjem oko toga treba li predsjednik
pozvati Izetbegovia ili ne.
Posjetili smo Tumana, koji nam je rekao da su njegovi ministri reagovali uz njegovu punu
podrku da bi unitili sporazum Miloevi-Silajdi od prethodne veeri. Ne moemo mi biti jedini
koji e se odrei zemlje, rekao je Tuman. I Muslimani moraju neto dati.
U 9:15 vidjeli smo Bildta i zamolili ga da se odvojeno sastane sa svom trojicom predsjednika, a
prvo s Tumanom. Nakon razgovora sa panskim ministrom spoljnjih poslova Javierom Solanom u
Briselu, Carl je kod svake delegacije otiao s jednostavnom, ali vanom porukom: Ne oekujte bolji
dogovor u Evropi. Obavite to ovdje.
Tuman je preao parking do Izetbegovia da bi vidjeli mogu li zajedno pritisnuti Miloevia da
prihvati manje od 49 procenata zemlje. Zakljuili su, kao i mi, da e to biti nemogue.
U 11:00 Bildt je doao u moju sobu da pita kako napredujemo. Duboko smo zabrinuti, rekao
sam, da e Bosanci biti protiv i ako Miloevi napravi jo ustupaka.
Da li mislite da Izetbegovi uopte eli dogovor?, upitao je Carl. Bilo je to pitanje koje je
postavio i Christopher. Nikad nisam sasvim siguran, odgovorio sam. Ponekad se ini da vie eli
osvetu nego mir - ali ne moe imati oboje. Chris Hill, koji je veoma podravao Bosance, planuo je

od bijesa i razoarenja. Tim ljudima je nemogue pomoi, rekao je. Bila je to rjeita izjava
ovjeka koji je godine svog ivota posvetio traenju naina da pomogne stvaranju bosanske drave.
Bio je predivan sunan dan, vedar i otar, ali ne i hladan. Ljudi su izali da bi se malo
oslobodili napetosti. Odvijala se neka vrsta parking diplomatije dok su ljudi prilazili jedan drugom
i raspravljali o situaciji. U jednom trenutku Bildt je naletio na Miloevia, na golom asfaltu izmeu
zgrada i zatekao ga oajnog. Dajte mi bilo ta, rekao je, stijene, bare, brda - bilo ta samo da
dobijemo 49-51.
Oko tri poslijepodne, predsjednik je pozvao Tumana. Zadivljen sam koliko je mnogo
postignuto u sveobuhvatnom sporazumu i na dobro svih strana, rekao je. Bie teko istrgovati
rjeenje mape. Zovem da vam kaem da vratite mali procenat teritorije u zapadnoj Bosni koja nije
tradicionalno hrvatska kako bi se mapa usaglasila sa teritorijalnim konceptom 51-49 plana Kontakt
grupe.
Tumanov odgovor zbunio je predsjednika i njegove savjetnike u Washingtonu koji su sluali i
biljeili. Ve smo dali takav prijedlog, rekao je Tuman, dodavi da nas samo dva do tri sata
dijele od zavrnog sporazuma. Ovo je okonalo kratak razgovor.
im nas je Sandy Vershbow, koji je sluao razgovor, s ovim upoznao, Christopher i ja smo otili
kod Tumana. Suprotno onom to je kazao predsjedniku, Tuman nije dao prijedlog prije poziva - ali
je znao da e to morati sada uiniti. U odgovoru na zahtjev predsjednika Clintona, rekao je,
uputiu moje pregovarae da se odreknu sedamdeset pet procenata zemlje potrebne da bi se dobio
omjer 51 - 49. Ovo su bile dobre vijesti. A onda su uslijedila dva vana uslova: Muslimani se
moraju odrei dijela svoje zemlje - a ja moram vratiti barem dio Posavine.
Poziv predsjednika Clintona ulio nam je novu ivotnu snagu. Odmah smo se vratili u
Izetbegoviev apartman, u nadi da e razum jo jednom prevladati. Njemu i Silajdiu smo rekli da
smo, uz linu intervenciju predsjednika Clintona, dobili pristanak Tumana da e doprinijeti cifri
od 75 procenata kako bi se dolo do 51-49. Ostatak - samo jedan procenat zemlje - treba da daju oni.
Ovo nee biti teko, rekao sam, posebno to Bosanci nee morati davati ni komad zemlje koji sada
kontroliu, samo zemlju koju im je posljednjih dana dao Miloevi - teoretsku zemlju, kako smo je
nazvali.
Na na uas, Izetbegovi je odbio da se pomakne. Dok je Silajdi sjedio utke, airbey je
govorio kako je hrvatska pozicija i dalje nefer. A na Christopherovo zaprepatenje, Izetbegovi je
opet poeo govoriti o Brkom, Srebrenici i epi. Vratili smo se u nae sobe, gdje se Christopher sa
neouobiajeno estokim rijeima izrazio o predstavi kojoj smo upravo prisustvovali.
Sljedeu posjetu ostavili smo za Miloevia. Rekli smo mu da moemo postii 51-49 - samo ako
vrati dio posavskog depa. Iako je ovaj zahtjev trenutno oborio Miloevia, shvatio je njegovu
vanost za Tumana. Radei s detaljnim mapama, Miloevi, Hill i ja poeli smo sa razvuenim
pregovorima koji su neprekidno trajali sljedeih est sati. Miloevi je konano pristao da Federaciji
vrati komad posavskog depa u kome je bilo Oraje, grad koji je bio poprite etnikog ienja
Hrvata poetkom rata, i amac koji je leao na Savi. Dolo je do zastoja oko tane granice amca.
Sjetivi se pregovaraa Harolda Nicolsona u Versaillesu, koji su vukli linije po mapama skoro i ne
79

shvatajui ta rade, na mapi sam povukao liniju koja je ila sredinom Save, pravo na meunarodnu
granicu i onda zaobilazila granice grada.

Tuman je sa zadovoljstvom prihvatio ovaj u posljednji minut vraeni dio zemlje bosanskih
Hrvata. Uz istonu Slavoniju, Tuman je sada hrvatskom narodu mogao pokazati da je vratio i
hrvatsku zemlju u Bosni. A kako je bila blizu rodnog kraja predsjednika Federacije Zubaka, imala je
posebnu vanost.
Oko 21:00 sat, Tuman nam je dao dovoljno zemlje tako da je mapa stajala na 52-48. Treba
pomjeriti samo jedan procenat, i dogovor e biti sklopljen. Ali Bosanci su jo odbijali da podijele
ovaj mali djeli zemlje. Sastali smo se u Christopherovoj sobi da ovo prodiskutujemo - Christopher,
Donilon, Steinberg, Kornblum, Hill, Bums i ja. Bili smo depresivni i umorni. Zemlja koje se
Bosanci trebaju odrei samo je teoretska, ponovio sam. Ne traimo da se odreknu ni pedlja zemlje
koju stvarno kontroliu.
Ovo je zaista nevjerovatno, rekao je Christopher. Bosanski stav je nerazuman. Veliki
sporazum im je na dohvat rake, a izgleda da nisu kadri da ga prihvate.
ta jo moemo uraditi?, nastavio je Christopher, skoro retoriki. Postigli smo za njih sve to
su traili.
Chris, rekao sam, ova igra je predaleko otila. Svima moramo dati krajnji rok. Zatim sam
preporuio da Izetbegoviu kaemo da ima sat vremena da odlui, nakon ega emo zavriti
konferenciju. I stvarno mislim da zatvorim Dayton, dodao sam. Ovo nee biti blef.
Bila je to velika odluka, predviena nekoliko dana ranije u mom memorandumu Zatvaranje ili
zavretak. U sobi je buknula estoka rasprava izmeu onih koji su eljeli nastaviti i onih koji su
mislili da nam je najbolja ansa za uspjeh ako sviju pritisnemo da se suoe s neuspjehom. Prepirka se
nastavila skoro sat. Hoemo li nastaviti shuttle ako zatvorimo Dayton? Hoemo li dopustiti da se
konferencija nastavi u Evropi pod predsjednitvom Bildta? Bila je to kocka. Neki su mijenjali strane,
ali Kornblum i ja vrsto smo se drali stava o apsolutnom zatvaranju, bez nastavljanja shuttlea.
Napokon, poslije duge diskusije, Christopher se sloio da moramo Bosancima dati ultimatum.
Predloili smo da rok bude tano u pono.
Bie bolje da dobijem predsjednika, rekao je Christopher. Preko sigurnosne telefonske linije,
Christopher je izvijestio predsjednika ta smo predloili, za trenutak je sluao i onda rekao: Hvala
vam na povjerenju, gospodine predsjednie. Zatim se okrenuo nama i rekao: Predsjednik je
zadovoljan s ovim pristupom. Dae nam punu podrku.
Komblum je upozorio Bosance da ih elimo odmah vidjeti i rekao Bildtu da emo im postaviti
ultimatum. U 22:30, Christopher i ja smo polako uli u apartman bosanskog predsjednika.
Izetbegovi, Silajdi i airbey sjedili su u sobi i ekali nas. Christopher i ja smo, kao i
obino, sjeli jedan pored drugog na kau i on je poeo.
Gospodine predsjednie, proli smo dug put u Daytonu i vrlo smo blizu konanog zakljuka.
Ako ete za jedan procenat smanjiti zemlju koju potraujete, moemo napraviti konaan dogovor. Ne
morate se odricati zemlje koju trenutno kontroliete. To je dobar dogovor, gospodine predsjednie.
Postigli smo skoro sve to ste traili.
Izetbegoviu je bilo vidno neprijatno. Poeo je sa svojim alopojkama - poznatom litanijom.
Pokuali smo ga urazumiti, ali je postajao sve tvrdokomiji. Nekoliko puta je spomenuo Brko.
Osjeao je da je postao predmet opteg pritiska u Daytonu, a mrzio je pritisak. Bio je umoran i
pritijenjen a u njegovoj delegaciji samo to nije planulo. Oi su mu se toliko suzile da su skoro

nestale, a onda je skrenuo pogled od nas i neto promrmljao svojim kolegama.

Christopherova poznata uglaenost i strpljenje bili su konano istroeni i on je uputio ultimatum
tonom koji nije skrivao ljutnju. Gospodine predsjednie, istinski sam razoaran, rekao je, zbog
nejasnog, nerealnog i nemarnog naina na koji ste vi i vaa delegacija pristupili ovim pregovorima.
Moete imati uspjean ishod a i ne morate, kako elite. Ali mi moramo imati va odgovor za jedan
sat. Ako odgovorite ne, ujutro emo najaviti da su mirovni razgovori u Daytonu zatvoreni. Ustali
smo da krenemo i ja sam dodao: Ne suspendovani - zatvoreni. Za jedan sat.
Iscrpljeni, Christopher i ja vratili smo se pravo u Hope Center da spavamo - on prvi put u tri
dana. Obeao sam da emo se sastati im nam se jave Bosanci. Nije proao ni minut od
Christopherovog odlaska kada su se rastvorila vrata moje sobe i pojavio Haris Silajdi, bjesnei.
Vi i Christopher ste sve unitili!, vritao je. Kako ste mogli dopustiti da se ovo desi? Zar ne znate
da nikad neemo popustiti amerikom ultimatumu - nikad!
Vi ste sve unitili, rekao sam. Imate najmanje devedeset pet procenata onog to ste eljeli i
sada hoete da sve to popljujete, jer ne moete zajedniki da radite. Silajdi je nastavio da se
prepire a ja sam ga zamolio da ode. Iskoristite sljedei sat da ubijedite vaeg predsjednika da
prihvati ovu ponudu i rat e biti zavren. Neete zaaliti.
Tano u 23:30 John Kornblum je otiao u zgradu Bosanaca po odgovor. airbey je zaustavio
Kornbluma u hodniku. Bosanci e se sloiti, najavio je, da odreu potrebnih jedan posto zemlje da bi
se dobilo 51-49, ali zauzvrat ele - Brko.
Dodali ste novi uslov, rekao je John. Znate da ne moemo pristati. John je airbeyu dao
nacrt izjave o neuspjehu i rekao mu da e biti objavljen u 10:00 sati idueg jutra.
Pozvao sam Christophera da mu kaem novosti. Gotovo je - ali moda i nije, rekao sam mu.
Moda e sada kada su suoeni sa ambisom malo razbistriti glave preko noi. Molim vas,
naspavajte se, jer emo sutra imati teak dan.
Hill je uruio izjavu o neuspjehu i Tumanu koji je kartao sa svojim saradnicima. Kako i
odgovara ovjeku koji ve ima glavninu onog to je traio, Tuman se nasmijao i upitao Hilla da li su
Sjedinjene Drave stvarno spremne javno okriviti Bosance za neuspjeh. Traio je od nas da ne
odustajemo.
Poslao sam Kerricka da izjavu o neuspjehu urui Miloeviu. Clark, Pardew, Komblum i Perina
pridruili su se sastanku koji je bio u toku. Prije njihovog odlaska, rekao sam im da razjasne da emo
stvarno zavriti ujutro - osim ako Miloevi ne spasi pregovore. Namjerno sam ostao po strani da bih
izbjegao jo jednu pregovaraku sesiju.
Ovo je, nesumnjivo, bio najdrepresivniji dan u mojoj karijeri. Bilo je teko povjerovati da e
Bosanci pustiti da im sporazum isklizne zbog sitnice, ali su bili i na to spremni. Zaspao sam brzo, ne
ekajui vijesti o sastanku sa Miloeviem koji je bio u toku.
Komblum mi je kasnije opisao sastanak: Miloevi je poeo u vedrom raspoloenju i svima je
ponudio viski. Ali kada je shvatio da emo sljedeeg jutra stvarno zatvoriti konferenciju, estoko je
reagovao. Ne moete to uiniti, rekao je glasom u kome se osjeala napetost. Postao je
emocionalan. Skoro ste dobili sporazum, ne moete to dopustiti. Vi ste Amerika. Ne moete pustiti
da vas Bosanci ovako motaju. Samo im recite ta treba da rade. Kada su Amerikanci odgovorili da
su Sjedinjene Drave ve dovoljno uradile, ali da ne moemo diktirati odredbe mira nijednoj strani,

Miloevi je preklinjao: Pokuajte malo vie, ne odustajte.

Uzbuen, Miloevi je rekao da e odmah vidjeti Franju i predloiti da njih dvojica potpiu
Daytonske sporazume sa ili bez Izetbegovia. Miloevi je poslao odanog Gorana da sredi sastanak,
ali je hrvatski predsjednik spavao. Miloevi je rekao da e Tumana vidjeti ujutro. Oko 2:00 ujutro
Amerikanci su se razili, ostavljajui duboko zabrinutog, moda ak i zbunjenog Miloevia koji nije
mogao vjerovati da neemo biti u stanju Bosance prisiliti da potpiu. Gospodine predsjednie,
rekao je Kornblum na odlasku, zavisi od vas. Mi smo uinili sve to smo mogli.
U 6:30 ujutro zazvonio je telefon u naoj sobi. Bio je to David Martin, dopisnik CBS-a za
Pentagon. Bilo je to prvi put da je neki novinar uspio proi centralu zranih snaga otkako su
razgovori poeli. Idem u program za nekoliko minuta, govorio je Martin, i potrebno je da neto
potvrdite. airbey je cijelu no proveo u Holiday Innu, svima govorei da ste dali ultimatum, da su
oni odbili i da vi otkazujete razgovore.
Odjednom sam se razbudio. Davide, rekao sam, ne znam ta vam je airbey ispriao, ali
moete rei da smo u apsolutnoj krizi.
Hvala, to je sve to mi je bilo potrebno. Nekoliko minuta kasnije, gledao sam Martina na
televiziji kako govori da smo dostigli trenutak apsolutne krize. I zaista jesmo. Dok sam se tuirao i
oblaio, u glavi sam sastavljao lini izvjetaj koji e pratiti formalnu najavu da se Dayton zatvara.
Svima u se zahvaliti na podrci i izjaviti da se povlaim iz ovog posla poto je jasno da ne mogu
vie nita postii.
Televizija je sada bila ispunjena vijestima slinim izvjetaju Davida Martina. Donilon i Kerrick
su upoznali Bijelu kuu i dok smo mi drali na posljednji sastanak u Daytonu, predsjednik je okupio
svoje visoke savjetnike. Kasnije mi je jedan od ljudi u Ovalnoj sobi tog jutra - savjetnik za domaa
pitanja - opisao scenu:
Kad smo se tog jutra probudili, svi smo uli izvjetaje iz Daytona da niste uspjeli. Kada smo se
okupili u Ovalnoj sobi da porazgovaramo o situaciji, vladala su razliita osjeanja. Neki su, najprije
oni zadueni za domaa pitanja, odahnuli, jer su znali da e predsjednik, ako postignete sporazum,
morati donijeti dosad najteu odluku - poslati trupe u Bosnu - i onda tu odluku braniti za vrijeme
izbora 1996. Nae ankete pokazivale su da se javnost uveliko protivi slanju amerikih trupa u Bosnu.
Ipak su svi znali koliki smo ugled uloili u ovaj trud. Predsjednik nije izrazio svoje gledite, ali je
paljivo pratio diskusiju.
Ukratko u saeti opti stav: ako Dayton propadne, bie i olakanja i razoarenja.
Ako uspije, bie i ponosa i strepnje.
Preko Toma Donilona bili smo svjesni dvojnosti Washingtona oko naeg nastojanja. Lake nam je
takoe prethodnog dana rekao da ne ele svi u Washingtonu da uspijete. Ovo me nije ni udilo ni
brinulo; svaka administracija ima razliita gledita. Odgovornost za neuspjeh ili uspjeh leala je na
nama i nije bilo vrijeme da se brinemo zbog dvojnosti Washingtona.
Dok sam se oblaio za sastanak u 8:00 sati, na vratima se ulo uporno kucanje i uao je Chris
Hill. Neto se deava, rekao je uzbueno. Miloevi je upravo otiao kod Tumana. Mislim da e
Slobo predloiti da njih dvojica potpiu sporazum ak i ako Izetbegovi odbije.
Ovo nije znailo preokret, ali su barem razgovarali. Poslije uasnog osjeaja neuspjeha i umora,
odjednom sam nerazumno postao optimistian. Kada je Christopher stigao iz Hope Centra na

sastanak, povukao sam ga u stranu i apnuo: Dobiemo sporazum! Pogledao me je kao da sam
izgubio razum.
Sastanak je bio sumoran. Dvadeset umornih ljudi okupili su se u okovima male, neuredne sobe.
Kako vie nije bilo posla, rekao sam da je ovo na posljednji sastanak, na sastanak zatvaranja i
zapoeo s rijeima zahvalnosti. Sekretar i ja eljeli bismo svima zahvaliti zbog izuzetnog truda. Dali
smo sve to smo mogli i bez obzira na dananji ishod ne treba da osjeamo da nismo uspjeli, ali...
Odjednom je Kati banula u sobu. Miloevi stoji napolju na snijegu, na parkingu, i eka da
razgovara, rekla je. Prvi put sam opazio da pada snijeg. Trkom se vratila i uvukla ga u moju sobu,
gdje smo ga doekali Christopher i ja. Izgledao je kao da cijele noi nije spavao.
Neto se mora uiniti da bi se spreila propast, rekao je klonulo. Predlaem da Tuman i ja
potpiemo sporazum i ostavimo otvoreno Izetbegoviu da ga potpie kasnije
To je potpuno nemogue, odluno je rekao Christopher. Ne moemo imati sporazum koji
nisu svi potpisali. To nije valjan ugovor.
U redu, u redu, rekao je Miloevi. Onda u prei i zadnji kilometar zbog mira. Sloiu se za
arbitrau o Brkom za jednu godinu od sada a vi, gospodine Christopher, moete odluiti.
Christopher je odgovorio da on lino ne moe biti arbitar. Kazao sam da emo taj zadatak
povjeriti Roberts Owenu ako kompletiramo ostatak sporazuma. Rekao sam da odmah moramo vidjeti
Tumana i Izetbegovia da vidimo imamo li sporazum. Zavrili smo kratak sastanak i odjurili u
Tumanov apartman.
Tuman je paljivo sluao dok sam ja iznosio Miloevievu ponudu. Kada sam zavrio, dvaput
je udario rukom po koljenima i unosei se Christopheru u lice, rekao na engleskom: Dobijte mir!
Dobijte mir sada! Natjerajte Izetbegovia da se sloi. Morate to uiniti sada! Tresui se od
uzbuenja, ustao je, skoro nas izgurujui iz sobe.
Christopher i ja vratili smo se u moj apartman. Zakljuao sam vrata da bismo mogli ostati sami.
Dok smo razgovarali, drugi su stajali napolju, udarajui na vrata, ali se nismo obazirali. Bilo je bitno
da za sljedei sastanak imamo jedinstven stav, a ne kakofoniju glasova. Ovo nije bio trenutak da se
drugi konsultuju.
Chrise, rekao sam, sljedei sastanak mora biti najvaniji otkako ste sekretar. Mi moemo
dobiti ovaj sporazum - ili ga izgubiti. Zaboravite na Washington. Sve je u vaim rukama. Moramo
otii na sastanak apsolutno odluni da uspijemo.
Christopher je utke sluao, a onda klimnuo. Ne zastajui da i s kim razgovaramo, otili smo
pravo u Izetbegovieve odaje gdje su nas tri Bosanca oekivala. Predstavili smo Miloevievu
ponudu. Muk. Ponovio sam, polako i paljivo. Rekao sam da ispred baze eka sedam stotina
novinara. airbey im je rekao da su razgovori prekinuti i, u stvari, daemo to saoptenje u 10:00 sati
ako ne bude prihvaena ponuda o arbitrai za Brko. Vrijeme je isticalo i nama je odgovor bio
potreban odmah.
Nastala je duga, muna pauza. Paljivo smo posmatrali Izetbegovia. Niko nije govorio.
Napokon je Izetbegovi, polako govorei, rekao: Ovo nije pravedan mir. Zastao je, inilo se,
minut, ali su vjerovatno prole samo tri sekunde. Ali mom narodu je potreban mir.
Prisjetivi se kako su se esto u prolosti stvari s Bosancima razmrsile, nisam htio nita vie da
raspravljam. Nagnuvi se prema Christopheru, apnuo sam Hajdemo brzo odavde, i digao se.

Christopher se rukovao s Izetbegoviem i brzo se okrenuo. Kada smo stigli do vrata, rekao sam
airbeyu: Zato ne poete s nama i s generalom Clarkom i odmah razradite konane detalje za
omjer 51-49. Rekao je da e doi za minut i mi smo otili.
Christopher i ja pozvali smo predsjednika iz moje sobe, dok se na tim skupljao uokolo, uzbuen
i sa olakanjem. Predsjednik je ponudio da doleti u Dayton zbog najave. Gospodine predsjednie,
rekao sam, vi ne elite da danas budete u blizini ovih ljudi. Oni su divlji, i ne zasluuju posjetu
predsjednika. Predloili smo da predsjednik to prije da izjavu iz Bijele kue a mi smo ceremoniju
pomjerili za 15:00 sati. Takoe smo predloili da dou sekretar Perry i general Shalikashvili kako bi
simbolizovali podrku Pentagona sporazumu.
Kada je uo da je Izetbegovi prihvatio njegovu ponudu, Miloevi je doao kod nas. Bio je
izuzetno uzbuen. Dok je ulazio u sobu, zagrlio je Dona Kerricka i mi smo vidjeli suze u njegovim
oima. Sa svima se rukovao.
Bilo je dosta nezavrenog posla u Daytonu. Zaokupljeni problemima koji su preostali, nismo se
jo mogli opustiti ili slaviti. Tim je s novom snagom krenuo u akciju preko mnogih frontova u isto
vrijeme. Clark i airbey poeli su zamreni proces rezanja mape za jedan procenat. Kornblum,
Owen i Miriam Sapiro okupili su trojicu ministara spoljnih poslova da rade na nekim detaljima na
politikim aneksima. Pitanje glasanja izbjeglica rijeeno je kompromisom koji je obeavao ljudima
da glasaju tamo gdje su ivjeli 1991, kako su to Bosanci eljeli, ali im je dozvoljavao da se obrate
izbornoj komisiji za pravo da glasaju i na drugim mjestima, kako su to Srbi eljeli. Dvije godine
kasnije postae vana ova odredba, jer e Muslimanima pruiti priliku da biraju osamnaest od
osamdeset etiri mjesta za Skuptinu Republike Srpske.
Predsjednik Clinton je u 11:40 sati tog jutra izdao saoptenje iz Rose Gardena. Poslije skoro
etiri godine, dvije stotine i pedeset hiljada ubijenih, dva miliona izbjeglih i grozota koje su uasnule
ljude irom svijeta, narod u Bosni konano ima ansu da iz uasa rata ue u obeanje mira., rekao je.
Pozvao je ameriki narod a posebno Kongres - da podre sporazum o amerikim trupama. Sada
kada je postignut detaljan dogovor, NATO e brzo kompletirati svoj plan za IFOR. Ameriko
vodstvo, zajedno sa naim saveznicima, treba da ovaj mir uini stvarnim i trajnim. Sada su na kocki
nae vrijednosti, nai interesi i nae vostvo u svijetu.
Upoznali smo Kontakt grupu o razvoju situacije a zatim pozvali trojicu predsjednika u
Christopherov apartman u Hope Centru na ruak i razgovor o preostalim detaljima. Da bismo ojaali
nau stvar u Kongresu, skicirao sam pismo za predsjednika Clintona, insistirajui da ga potpiu sva
tri predsjednika, u kome svaki od njih lino garantuje za sigurnost trupa NATO/IFOR.
Prema ranijem dogovoru, predsjednik Clinton je odmah poslije ruka nazvao Christopherov
apartman. Trojica ljudi okupili su se oko zvunika, naginjui se blie i blie jedan drugom dok su se
naprezali da uju predsjednika Clintona koji im je estitao. Christopher i ja smo se zgledali, i
zabavljeni i zpanjeni pogledom na Izetbegovia, Tumana i Miloevia ije su se glave skoro
dodirivale.
U meuvremenu, Hill i Kerrick doli su do zabrinjavajueg otkria. U razgovoru sa ministrom
spoljnih poslova Milutinoviem, saznali su da nijedan bosanski Srbin nee staviti paraf na sporazum.
U stvari, rekao im je Milutinovi, delegacija bosanskih Srba vidjela je mapu prvi put malo prije
ruka. Potpuno su poludeli, rekao je Miloevi sa smijehom. Miloevi je odluio da Milutinovi
potpie za Republiku Srpsku.

Ovo je bilo neprihvatljivo. Kakvog dobra od sporazuma ako bosanski Srbi odbiju da potpiu? I
zato bi potpis ministra spoljnjih poslova Savezne Republike Jugoslavije imao vrijednosti za Pale?
Zamolio sam Hilla i Kerricka da nau Miloevia i kau mu da emo odgoditi ceremoniju
potpisivanja dok ne dobijemo potpise bosanskih Srba.
Miloevi je pokazao uenje zbog naeg stava. Zato pravite veliku stvar od te gluposti?,
upitao je. im se vratim dobiu potpise Republike Srpske.
Zato Krajinik sada ne parafira?, upitali su. Miloevi se nasmijao. Jer je u komi otkako je
video mapu.
Poslije dalje rasprave, odluili smo prihvatiti Miloevieve potpise - iako ne i potpise njegovog
ministra - u ime Republike Srpske, ali pod jednim uslovom: da Miloevi potpie odvojeno pismo,
upueno Christopheru, s obeanjem da e za deset dana isporuiti potpise s Pala. Rugao se tom pismu
kao potpuno nepotrebnom. Garantujem vam da u imati te potpise za dvadeset etiri sata po mom
povratku u Beograd, rekao je. (I bio je u pravu: bosanski Srbi, zajedno sa Karadiem, potpisali su
sporazum dan nakon Miloevievog povratka u Beograd.)
****
Ceremonija o kojoj se nismo usuivali ni sanjati - dan za koji su mnogi vjerovali da nikad nee
doi, kako je to rekao Warren Christopher - poela je u 15:00 sati, u istoj sobi u Hope Centru gdje
je sve poelo dvadeset jedan dan ranije. Gledajui novinare i nae kolege, u prvom redu sam ugledao
Katharinu Frasure, Gail Kruzel i Sandy Drew - ponosne, tihe svjedoke cijene koju smo platili za
sporazum. Oko njih bili su lanovi Kontakt grupe, na pregovaraki tim i general Shalikashvili i
zamjenik sekretara odbrane John White koji je doao umjesto Perryja.
Christopher je poeo ceremoniju izdvajajui pozitivne crte sporazuma, ali je upozorio da nee
biti lak put do pune implementacije. Carl Bildt je poslije njega iskazao kratku i velikodunu pohvalu
za Amerikance, uz specijalnu zahvalnost osoblju Packys All-Sports bara. Znajui da e sada kao
visoki civilni zvaninik biti odgovoran za implementaciju, Bildt je govorio o masovnom nastojanju
meunarodne zajednice koje e biti potrebno.
Kao trei kopredsjedavajui konferencije, Igor Ivanov nije odigrao veu ulogu, ali je govorio.
Na nae iznenaenje, najavio je da e njegova vlada biti suzdrana po pitanju aneksa o vojsci i
kontroli oruja. Bio je to manji ispad na dan velikog uspjeha i uskoro je prebrisan. to je vanije,
predsjednik Yeltsin zatraio je od ruskog naroda, odmah poslije prve najave predsjednika Clintona,
da podri osnovni sporazum iz Daytona i obavezao se da e njegova zemlja u tome uestvovati.
Miloevi je bio sljedei i to su bile prve njegove javne rijei od dolaska. Sa optimizmom je
govorio o budunosti, nazivajui 21. novembar 1995. danom koji e ui u istoriju kao datum kraja
rata. Sve strane, rekao je Miloevi, dale su bolne ustupke, ali sada e rat u Bosni biti ostavljen
prolosti.
Washington se najvie brinuo ta e rei Izetbegovi. Jim Steinberg se brinuo da e Izetbegovi
javno ponoviti svoj privatni komentar da je sporazum nepravedan mir, pa je zamolio Menziesa da
pokua nagovoriti Bosance na pozitivno saoptenje. Ali Izetbegovieva prava publika bila je u Bosni
i nije bio spreman dati jasnu pohvalu sporazumu koji ga je muio i za koji je bio siguran da ga Srbi
nee potovati. Nazvavi ovo istorijskim danom za Bosnu i ostatak svijeta jer e rat, nadamo se, biti

zamijenjen mirom, Izetbegovi je poeo delikatan proces dobijanja podrke za sporazum kod kue:
A mom narodu kaem da ovo moda nije pravedan mir, ali je pravedniji nego nastavak rata. U
situaciji kakva jeste i u svijetu kakav jeste, bolji mir i nije mogao biti postignut. Bog je na svjedok
da smo uinili sve to je u naoj moi kako bi bio umanjen razmjer nepravde za na narod i nau
zemlju.
U guvi oko problema i detalja u posljednji minut, nisam ni pomislio na moje rijei sve dok
ceremonija nije odmakla. Stoga sam morao pisati saoptenje napola sluajui prethodne govornike.
Vie sam osjeao olakanje nego ushienje, vie zamor nego euforiju. Nisam mogao nai naina da
podijelim radost koju su pokazali neki uesnici, iako sam elio. Nakon to smo vidjeli ponaanje
nekih uesnika u Daytonu, vie nego ikad sam se brinuo za implementaciju sporazuma. Kako je
nekoliko novinara istaklo sljedeeg dana, moje rijei su bile zapaenije zbog upozoravajueg tona
nego druge izgovorene tog dana. Poeo sam sa zahvalnou Bobu Frasureu, Joeu Kruzelu i Nelsonu
Drewu i nastavio:
Sporazumi i teritorijalni dogovori ovdje danas potpisani ogroman su korak naprijed, najvei
otkako je rat poeo. Ali ispred nas lei isto toliko sran zadatak: implementacija. Na svakoj stranici
mnogih komplikovanih dokumenata i aneksa potpisnih ovdje danas kriju se izazovi za sve strane da
odbace njihova neprijateljstva, njihove razlike koje su jo otvorene rane. Imamo mir na papiru. Na
sljedei i najvei izazov je uraditi sve i da uspije...
Za sve nas bio je ovo dug i krivudav put i jo nije preden - daleko od toga. Ogromne tekoe i
prepreke koje smo proivjeli u Daytonu posljednjih dvadeset i jedan dan, a posebno posljednjih
nekoliko dana, samo slue da nas podsjete koliko mnogo posla stoji pred nama. Obeajmo, stoga, da
e se ovaj dan u Daytonu dugo pamtiti kao dan kada su se Bosna i njeni susjedi iz rata okrenuli ka
miru.

KNJIGA ETVRTA
EPILOG:
BOSNA POSLIJE DAYTONA
Izmeu ideje
I stvarnosti
Izmeu pokreta
I djela
Pada sjena.
T. S. ELIOT

- GLAVA 19 Implementacija: Prva tri mjeseca

(21. novembar 1995-21. februar 1996)
Godine 1884, na Meunarodnoj konferenciji o meridijanima u Washingtonu D.C.,
predstavnici iz dvadeset est zemalja glasali su da... Greenwich meridijan bude poetak
raunanja u svijetu. Meutim, ova odluka nije ba sjela Francuzima koji su jo dvadeset sedam
godina, do 1911, kao poetnu liniju priznavali svoj meridijan u Opservatorji u Parizu, malo vie
od dva stepena istono od Greenwicha. Pa i tada oklijevali su da prema Greenwichu ravnaju
srednje vrijeme, jer su vie voljeli izraz Prema srednjem parikom vremenu, u zakanjenju od
devet minuta i dvadeset jednu sekundu.
DAVA SOBEL, Longituda: Istinita pra o samotnom geniju koji je rijeio najvei znanstveni
problem svog vremena
Sat nakon ceremonije potpisivanja u Daytonu, Kati i ja smo sa Shaliem odletjeli u New York.
Ostaviti vazduhoplovnu bazu Wright-Patterson bilo je kao izai iz udobnog zatvora; ponovo smo
otkrili spoljnji svijet. Meutim, nakon dvadeset jedan dan izolacije, normalni ivot je jo izgledao
daleko. Javna reakcija na Daytonski sporazum bila je u velikoj mjeri ugodna, ali nije bilo vremena da
se u tome uiva pred navalom zadataka koje je trebalo uraditi.
Susret sa predsjednikom. Sljedeeg dana, 22. novembra, sastali smo se u Bijeloj kui, u
atmosferi ispunjenoj olakanjem, ponosom i strepnjom. To je odrazila i Lakeova uvodna reenica:
Sada smo u hrpi problema - ali ovo su pravi problemi. Predsjednik, koji je nekoliko minuta kasnije
stigao s Goreom, svima se zahvalio i naalio: Bio sam se spremio za razoarenje. Zamoljen da
ponem, rekao sam da je hapenje Karadia i Mladia najvanije pitanje koje nije rijeeno u
Daytonu. Ponovio sam moje stanovite da ako ta dvojica ostanu na slobodi, posebno Karadi,
osniva i lider separatistikog pokreta koji je jo nepokoren, nee biti mogua puna implementacija
sporazuma. Predsjednik se sloio, kazavi: Najbolje je ukloniti obojicu. Bez direktnih uputa,
zamolio je da vojska razmotri to pitanje.
Zatim je skrenuo na najskorije pitanje: dobijanje podrke javnosti i Kongresa. Moram biti
grubo iskren prema amerikom narodu, rekao je. Kada im se obratim, moram biti siguran da su nai
ljudi iz vojske i obavjetajne slube dali znak. Moram biti poten i rei u ta ulazimo.
Potpredsjednik Gore je rekao da vrijedi ui u rizik. Zastao je za trenutak, a na licu mu se ocrtala
otrina. elim ukazati na jedno praktino pitanje u vezi ZOS i Pentagona, rekao je, izravno
gledajui predstavnike Sekretarijata odbrane u prostoriji. Imao sam mnogo razgovora s Kongresom.
Rekli su mi da nai vojni predstavnici na Hillu obino po odlasku ostavljaju svoje sluateljstvo
uznemirenije nego po dolasku. Ne kaem da nastoje srezati nau politiku, ali tamo skidaju glasove.
Nakon kratke zaglune utnje, zamjenik sekretara odbrane John White prihvatio je rukavicu:
Potrebni su nam odgovori s kojima e se sloiti Shali i njegove kolege, odgovori koji ih nee
onespokojiti.
Predsjednik je stao u odbranu Gorea. Osjeam, rekao je, da nam je diplomatski preokret u

Daytonu pruio ansu da pridobijemo i Kongres i narod. Ljudi vide interes i cijelu sliku. Ali ne
moemo dobiti podrku Kongresa ako odbrana i vojska u potpunosti ne stoje iza ovog. Moramo
ukazati Kongresu i na interese i na posljedice. Ne moemo im obeati da nee biti ni jednog gubitka
ali moramo pokazati veliko pouzdanje u nau sposobnost da izvedemo misiju i popunimo rupe u
sporazumu. Nije pitanje biti nepoten, ali ne moemo zatvoriti dogovor bez podrke Pentagona.
Predsjednik je gledao izravno u Shalikashvilia. Znam da meu nekim vaim ljudima ima dvojbe o
Bosni - ne kod vas, Shali, nego kod nekih vaih ljudi, rekao je, ali to je sve prolost. elim da svi
ovdje stanu iza sporazuma.
Njih dvojica su rekli svoje. Ustali su da krenu, a mi smo svi za njima. Njihova poruka bila je
jasna i imae bitan efekt. Kada predsjednik i potpredsjednik kau svojim visokim saradnicima da
nastave s programom i kada to kau odluno i s ak nepogrjeivom krutou, onda to uda stvara kod
podijeljene i nevoljke birokratije.

Kongres i javnost. Iako je javnost aplaudirala naim diplomatskim naporima, ankete su

pokazale da se oko 70 posto ispitanika protive rasporedu amerikih snaga u Bosni. Skoro etiri
godine Amerikanci su na televiziji gledali slike ubijenih i ranjenih vojnika UN koji nisu bili u stanju
da se brane. Veina Amerikanaca smatrala je da nae trupe aljemo u slinu situaciju, gdje e
pretrpjeti teke gubitke. U tekstu Evana Thomasa i Johna BarryaNewsweek je u svom prvom postdaytonskom broju iznio paradoksalnu situaciju:
Neka ivi Pax Americana! Pozdrav povratku supersile! A, opet, moda i ne. Moda klie
spoljnjopolitiki establishment, a moda se i balkanski banditi zapute u brda, ali obini Amerikanci
su sigurno oprezni prema buduim rtvama... Veina glasaa gleda na Bosnu kao na graanski rat
nekog drugog... Na predsjedniku Clintonu je da ih razuvjeri... Mnogi Amerikanci, zbunjeni Bosnom ili
rastreseni zbog domaih briga, nisu jo poeli shvatati doseg i dubinu amerike obaveze date prole
sedmice u Daytonu.
Ono to je predsjednik trebao uiniti bie najnepopulamiji potez njegovog cijelog tima. Morali
smo ubijediti ameriku javnost da e IFOR biti drukiji od UN, da e prvo pucati a pitanja
postavljati kasnije i da je raspored snaga u naem nacionalnom interesu, lako ga bije glas da oklijeva
prije tekih odluka, bio je odluan.
Neki vani lanovi Kongresa odmah su nam dali podrku: senatori Lieberman, Biden i Lugar jo
jednom su bili u prvim redovima. Neki su njihovu podrku oznaili kao zatezanje strategije izlaza.
Kako je, na alost, Administracija unijela jednogodinji raspored u Daytonski sporazum, nismo mogli
prigovoriti. Mnogi drugi su odmah ustali protiv ove politike. Takav stav uglavnom nije bio skup, jer
je Kongres znao da e predsjednik poslati trupe bez obzira ta oni uradili (osim apsolutnog smanjenja
fondova, to nije bilo vjerovatno). Tako su lanovi Kongresa mogli prihvatiti politiki popularno
stanovite, a da se ne brinu o njegovim posljedicama. Predsjednik Kongresa Gingrich prorekao je da
e Administracija dobiti opreznu saglasnost, ak i prihvaanje a bez akcije. Zatim je ponudio
rezoluciju koja doputa Domu da glasa za obje strane pitanja; mogli su dati, kako je to on rekao,
snanu podrku trupama /iako se protive/ predsjednikovoj politici.
U ovakvoj atmosferi, Donilon, Burns i Mike McCurry u Bijeloj kui koordinirali su intenzivnu
javnu kampanju. Predsjednik je pozvao mnoge lanove Kongresa u Bijelu kuu na briefing, i uputio
Christophera, Perryja, Shalia i mene na Hill. U decembru smo organizovali dvije velike kongresne

delegacije za Balkan. Skoro 70 posto lanova Predstavnikog doma, zapanjujuih 15 posto od cijelog
Doma, otili su na ta putovanja. Svi koji su otili, bez izuzetka su po povratku bili pokolebani u korist
politike, iako uee nije automatski znailo i punu podrku. Cynthia McKinney, demokrata kojoj je
ovo bio prvi mandat, iz preteno crnakog okruga, koja je prethodno bila usmjerena na domaa
pitanja i izraavala veliki skepticizam prema rasipanju na druge, kasnije mi je rekla: Putovanje mi
je promijenilo ivot. Shvatila sam da moramo preuzeti neke od istih odgovornosti i tamo kao i kod
kue, i da moramo iznai nain da oboje uradimo.
Evropa: Aplauzi i ok. Dayton je uzdrmao elitno vostvo posthladnoratovske Evrope. Izjava
Jacquesa Poosa iz 1991. da je kucnuo sat za Evropu leala je u smetljitu istorije, pored stava
Jamesa Bakera da mi nemamo psa za borbu. Evropljani su bili zahvalni Sjedinjenim Dravama to su
povele borbu koja je napokon okonala rat u Bosni, ali su neki evropski zvaninici bili smeteni zbog
potrebe za amerikim ukljuenjem.
Ta osjeanja javno su iskazivali neki evropski diplomati. ovjek to ne moe nazvati amerikim
mirom, izjavio je francuski ministar spoljnjih poslova de Charette novinarima, iako predsjednik
Clinton i Amerikanci pokuavaju povui ebe na njihovu stranu. injenica je da su Amerikanci blizu
etiri godine gledali na ovo stanje u bivoj Jugoslaviji iz velike daljine i u osnovi blokirali
napredak. Alije de Charette priznao i da Evropa kao takva nije bila prisutna, a to je, to je istina,
neuspjeh Evropske unije. Poslije pohvale Daytonskog sporazuma premijer Alain Juppe nije mogao
odoljeti da ne doda: Naravno, poput jajeta lii na evropski plan koji smo predoili prije osamnaest
mjeseci, - kada je on bio ministar spoljnjih poslova. Agencija France-Presse izvijestila je da su
mnoge evropske diplomate u Daytonu ostavljeni da pate. U jednom lanku koji je oito inicirao
neko iz francuskog Ministarstva spoljnjih poslova, Le Figaro je napisao da Richard Holbrooke,
ameriki medijator, nije ostavio njegovim evropskim kolegama lijepe uspomene iz vazduhoplovne
baze u Daytonu. Citirali su jednom neimenovanog francuskog diplomatu kako kae: On laska, on
80

lae, on poniava: on je neka vrsta brutalnog i izofreninog Mazarina. Pomonik predsjednika

Chiraca za nacionalnu sigurnost Jean- David Levitte nazvao je da se izvini za ovaj komentar, kazavi
da ne odraava stav njegovog efa. Odgovorio sam da su takve mini drame nizbjene s obzirom na
pritisak i razoarenja s kojima smo bili suoeni u Daytonu i protuslovnog miljenja da je rat gotov.
Ostale su jo dvije sedmice do Pariza a Karadi je opet podigao temperaturu u regionu. Iako je
pod Miloevievim pritiskom potpisao sporazum, poruio je da e Sarajevo krvariti decenijama
ukoliko ne promijenimo odredbe, iz Daytona. Odgovor Christophera, Perrya i mene bio je da neemo
promijeniti sporazum. Branei najproblematiniji dio amerike politike, Perry je dodao da e jedna
godina biti dovoljna da bi se slomio krug nasilja u Bosni. Perry je godinu rasporedio u dvije faze,
etiri do est mjeseci da bi se ojaalo primirje i razoruanje, i jo est mjeseci da se stvori sigurno
okruenje. Kako se ispostavilo, bio je suvie pesimistian za prvi zadatak, a suvie optimistian za
drugi.
Ostalo je mnogo posla prije ceremonije potpisivanja u Parizu, 14. decembra. NATO je morao
uputiti 60.000 trupa u Bosnu - to je najvei pokret trupa u Zapadnoj Evropi od Drugog svjetskog rata
- i rasporediti jo hiljade na Jadranu i u prvoj logistikoj bazi u Maarskoj. Sa civilne strane, niz
konferencija na visokom nivou nagurane su u dvije sedmice prije ceremonije u Parizu. Prvo je u
Briselu, 5. i 6. decembra, odran godinji sastanak ministara spoljnjih poslova NATO-a usmjeren

najvie na Bosnu. Dan kasnije, scena je pomjerena u Budimpetu za godinji sastanak ministara
spoljnjih poslova OSCE-a, koji su morali uspostaviti mehanizam za nadgledanje izbora u Bosni, kako
je to traeno Daytonskim mirovnim sporazumom. Osmog decembra, Britanci su u Londonu sazvali
konferenciju o implementaciji na visokom nivou, da bi razgovarali o tome kako postupiti sa
dijelovima Daytona koji se ne odnose na vojsku. Warren Christopher i John Kornblum prisustvovali
su na prve dvije konferencije, dok su Strobe Talbott i Bob Gallucci predvodili ameriki tim u
Londonu i Budimpeti. U meuvremenu, pregovaraki tim se ponovo okupio i vratio na Balkan da se
pripremi za Pariz Ova kia aktivnosti pokazivala je kljunu razliku izmeu pregovaranja i faze
implementacije. Prethodnih etrnaest sedmica bile su visoko fokusirane. Sada je trebalo otpoeti
irok domet poslova, u koje je bilo ukljueno hiljade civilnog i vojnog osoblja iz Sjedinjenih Drava
i drugih zemalja. Na alost, stvorili smo strukturu za implementaciju Daytona u kojoj odgovornost i
ovlatenje nee poivati na jednoj osobi ili instituciji, lako e Bosna igrati domaina manjem broju
agencija nego u vrijeme dana UN, previe ih je jo ostalo u procesu, ukljuujui NATO, UN i
UNHCR, OSCE, EU, Svjetsku banku, MMF - i organizaciju bez presedana, Ured visoko
predstavnika na elu sa Carlom Bildtom.
Strane snage i elementi. Kada se na tim sastao sa Izetbegoviem u Sarajevu, 8. decembra,
bio je iznenaujue ivahan i veseo. Raspoloenje mu je splasnulo kada smo ga pritisnuli zbog
prisustva stranih snaga i elemenata u muslimanskom dijelu Bosne. Bili su to Iranci i mudahedini
koji su pomagali bosanskim Muslimanima tokom ranije tri godine. Amerika obavjetajna sluba
odavno je znala za njih - u stvari, najvie su spominjani u mom memorandumu od januara 1993.
dolazeoj Administraciji - ali u vrijeme rata Washington nije pravio pitanje zbog njihovog prisustva
jer su pomagali inae izolovanim Bosancima da opstanu. Daytonski sporazum traio je njihovo
potpuno povlaenje u roku od trideset dana nakon dolaska IFOR-a, predvienog za 20. decembar.
Izetbegoviu smo rekli da emo uskratiti nau podrku za program Opremi i obui ako Iranci i
mudahedini ne odu. tampa, upoznata s njihovim prisustvom, objavljivala je prie s naslovima koji
su posebno uznemirili Kongres. (The Washington Post, 30. novembra: Strani Muslimani koji se
bore u Bosni smatraju se prijetnjom za amerike trupe; The New York Times, 10. decembra: ta
to Iran radi u Bosni?) Kako su NATO snage trebale stii u Bosnu, nismo mogli tolerisati njihovo
stalno prisustvo, posebno to su neki od njih u bili u vezi s grupama na Srednjem istoku koje su
poinile teroristike akte protiv amerikih trupa.
Izetbegoviu je bilo neugodno, ali je dao rije da e otii prema rasporedu Daytona ako bude
mir. Ovo je bio samo prvi od mnogih razgovora koji emo voditi o ovom munom pitanju.
Na Palama, Karadi je i dalje davao zapaljive intervjue, na nau veliku muku. Drugog
decembra napisao sam ljutito pismo Miloeviu, zahtijevajui da obuzda bosanske Srbe. Kada je
proitao pismo, Miloevi je rekao Rudyu Perini da sastanci s voama bosanskih Srba cijele
sedmice, tjerajui ih da podre Dayton. est dana kasnije, kada smo se sreli s Miloeviem, u
povjerenju nam je kazao da ima uspjeha. Ali je ostao nepokolebljiv o budunosti Karadia i
Mladia; nije mogao i nee isporuiti njih dvojicu meunarodnom sudu.
Kada smo naputali region, brinulo me je da neemo dovoljno brzo krenuti. Sve zavisi od
energine implementacije IFOR-a, od prvog dana , telegrafisao sam Christopheru na kraju
putovanja. Spor poetak bie greka.

Samo dan prije ceremonije u Parizu Kongres je konano izglasao razmjetaj trupa. U Senatu, uz
odlunu podrku senatora Dolea, Administracija je iznenaujue lako pobijedila sa 69 prema 30
glasova. U Domu, Gingrichev stav dobio je podrku sa 287 glasova prema 141 protiv politike
Administracije iako podrava trupe. Pomnoeno sa porazima, u oba Doma, prijedloga da se sree
fond za misiju, ovo je bilo dovoljno da Mike McCurry proglasi pobjedu. Ovo je vjerovatno
najsnanija izjava podrke koju su mogli dati, rekao je. Kako su nadmono izglasali da ne zatvaraju
fondove to je, u stanovitom smislu, znailo podrku predsjednikovoj odluci.

Pariz. U vrijeme glasanja, pregovaraki tim je ve bio u Parizu. Dan prije ceremonije, u sred
velikog trajka prometnih radnika koji je paralisao Pariz, sastao sam se sa ministrom spoljnjih
poslova de Charettom da porazgovaramo o nerijeenom pitanju da li e Amerikanac ili Evropljanin
voditi izbornu jedinicu OSCE-a u Bosni.
Sastanak je brzo prerastao u optu raspravu o odnosu izmeu nae dvije zemlje. Naglasio sam da
je Francuska u Bosni uinila vie nego ijedna druga zemlja. Lina intervencija predsjednika Chiraca
kod predsjednika Clintona za vrijeme njegovog junskog putovanja u Washington bila je od vitalne
vanosti u usmjerenju Administracije. Uspjeh u budunosti presudno je zavisio od bliske francuskoamerike saradnje, posebno to e Francuska vojska biti odgovorna za Sektor Sarajevo, kao to je
bila i za vrijeme rata. Napokon, podsjetio sam de Charetta da smo odrali nae obeanje da se
konferencija dovede u Pariz zbog sveane ceremonije potpisivanja.
Rekao sam da smo se dogovorili da Evropljanima prepustimo elo svake civilne institucije za
implementaciju u Bosni - uz jedan izuzetak. Neemo OSCE-u prepustiti izbore. Razlog je
jednostavan: konaan tekst u Daytonu - da e OSCE nadgledati i voditi izbore - bio je dovoljno
neodreen pa smo eljeli osigurati maksimalistiki pristup. Ovo je trailo nekog po naem izboru.
De Charette se nije sloio. Rekao je da su on i predsjednik Chirac podjednako odluni da ovaj
poloaj pripadne Francuzu. Ti izbori e se odrati u Evropi, to je znailo da Evropljanin treba biti
na elu tima OSCE-a. Neko vrijeme smo se natezali. Zavrio sam dajui na znanje da e predsjednik
Clinton, kada ujutro stigne, o ovoj stvari direktno razgovarati s predjednikom Chiracom - a on nee
ustuknuti.
Ujutro, 14. decembra, predsjednik Clinton i njegov tim stigli su u Pariz na potpisivanje mirovnog
sporazuma. U trpezariji rezidencije ambasadora sastao se sa trojicom balkanskih predsjednika prije
sveane ceremonije u Jelisejskoj palati. Predsjednik, koji je dvije sedmice ranije uinio
spektakularno uspjenu posjetu i Irskoj i Sjevernoj Irskoj, uporedio je Bosnu sa Irskom. Prolo je
petnaest mjeseci od obustave vatre u Irskoj, rekao je, i nezamislivo je da se ljudi mogu vratiti
unazad. Situacija se u cijelosti promijenila. Vi treba da uradite isto. Morate iskazati pouzdanje u
vaim javnim izjavama.
Nakon sastanka, trojicu predsjednika smo razdvojili a predsjednik Clinton je dolazio do njih, sa
svakim ostajui po nekoliko minuta. Predsjednik je kazao Tumanu da emo u istonu Slavoniju
uputiti Jacquesa Kleina, diplomatu od karijere i penzionisanog generala vazduhoplovnih snaga, da bi
nadgledao predaju podruja Hrvatskoj. Kada je predsjednik razgovarao s Izetbegoviem, ije je
vedro raspoloenje od prije nekoliko dana u Sarajevu zamijenila neka odsutnost, na to smo bili
navikli, koncentrisao se na opasnosti koje trupama NATO-a prijete od Iranaca i mudahedina. Ako ti
elementi preduzmu bilo kakvu akciju protiv naih trupa, naglasio je, to e staviti sve na kocku i

dovesti u opasnost nau spremnost da opremimo i obuimo vae snage. elim uraditi ono to sam
obeao, ali bi ovo moglo pokolebati moje opredjeljenje. Izetbegovi je predsjedniku odgovorio da
je gomila takvih ljudi ve otila, bila je to tvrdnja za koju smo znali da nije istinita.
Na kraju je pvi put razgovarao i sa Miloeviem. Bijela kua se pobrinula da ne bude fotografija
o tom susretu. Ipak, ovo je bio susret koji je Miloevi odavno elio; to ga je stavljalo u isti red s
drugim svjetskim liderima nakon godina izolacije. Znam da ovaj sporazum ne bi bio mogu bez
vas, rekao je predsjednik hladno i pomalo rezervisano. Vi ste uinili Dayton moguim. Sada
morate pomoi i da se provede.
Miloevi je odgovorio da se klju za mir nalazi u striktnoj implementaciji Daytonskog
sporazuma. Zatim je zamolio za punu normalizaciju ameriko-jugoslovenskih odnosa (to jest,
srbijanskih). Brzo smo okonali diskusiju.
Ceremonija. Nekoliko minuta kasnije nali smo se u Jelisejskoj palati, domu predsjednika
Francuske, zbog formalne ceremonije potpisivanja. Meutim, predsjednik Chirac je elio da vidi
predsjednika Clintona nasamo. Dok smo ekali ispred sobe za privatne sastanke, de Charette je
priao Warrenu Christopheru i meni. Na predsjednik je odluio da vama Amerikancima prepusti
mjesto u OSCE-u za izbore, rekao je suho. Sumnjamo da e to uspjeti. Nadam se da e vas ovo
zadovoljiti.
Otili smo do balske dvorane Jelisejske palate, gdje smo odvedeni do naznaenih mjesta
okrenutim prema dugom stolu za kojim su sjedila trojica balkanskih predsjednika. Iza njih stajali su
predsjednik Chirac, predsjednik Clinton, kancelar Kohl, premijer Major i premijer Chernomyrdin,
koji je predstavljao oboljelog Borisa Yeltsina. Lideri su, jedan po jedan, stavili svoje potpise, bilo
kao efovi ili svjedoci. Govorili su predsjednici i premijeri, kao i Carl Bildt i, to je neobino,
ovjek koji je tako malo uinio da bi se zavrio rat, Boutros Boutros-Ghali.
S udnom, skoro dirljivom notom povrijeenog ponosa, francuski ministar spoljnih poslova
nazvao je Daytonski mirovni sporazum Jelisejskim mirovnim ugovorom i zamolio govornike da
izbjegavaju svako spominjanje Daytona. I to im nije bilo dovoljno, nego su Tony Lakea, Sandy
Bergera, generala Clarka i mene smjestili skoro u dnu prostorije, iza mnogih zvaninika i uzvanika
koji nisu imali nikakvu ulogu u pregovorima. Ovo je bilo nesuvislo (i Levitte se kasnije izvinuo) i da
to sutradan nije zabiljeeno u nekoliko listova, ne bi bilo vrijedno spomena. Zlobne poteze jednog ili
dvojice funkcionera nisam poistovjetio sa zemljom u kojoj sam ivio kao tinejder, koja je izvrila
veliki uticaj na mene i koju sam volio. Bijedno ponaanje nekolicine inovnika poniavalo je status
velike zemlje koja je jo imala da odigra vanu ulogu u svijetu, ali to nije umanjilo uspjeh Francuske
da omogui ovaj dan.
Poslije ceremonije svi smo preli u Quai dOrsay, gdje je Chirac priredio banket. Poslije jela,
francuski predsjednik me za trenutak izdvojio. Dragi moj Holbrooke, rekao je izuzetno raspoloen,
dobili ste poen za izbore, ali ete se uvjeriti koliko ne prilii jednom Amerikancu, pa ak i
Evropljaninu, da vodi te izbore na mjestu kakva je Bosna. Odgovorio sam da se nadam kako e
dogaaji pokazati koliko nije bio u pravu. U tom trenutku, priao nam je Miloevi i nadovezujui se
na temu rekao je Chiracu da e se on potruditi da izbori uspiju.
Ponovo je scena izgledala nestvarna. Puei cigaru, Miloevi je potraio predsjednika Clintona
s kojim je zapoeo razgovor. Miloevi je oito uivao u tom trenutku; kako je Pardew kasnije rekao

Billu Pennyju, srbijanski predsjednik je bio posljednji put vien u velianstvenoj dvorani Quai
dOrsaya kako puka cigaru veliku kao pola ogradnog stuba dok je jo jednom - ali uzalud pokuavao armirati predsjednika SAD.
Odletjeli smo kui vojnim avionom, umorni ali s puno potovanja prema onom to smo vidjeli. I
pored manjih neugodnosti, dogaaj je uspio dati Daytonskom mirovnom sporazumu auru koja je dola
s formalnom ceremonijom, a kome su svjedoci bili pet najmonijih svjetskih lidera. Bilo je dolino
da bude formalno potpisan u Evropi, kontinentu na kome se rat vodio.
Predsjednik je bio u dobrom raspoloenju dok smo letjeli na zapad, prema Washingtonu. Uao je
u kabinu da Clarka, Kerricka i mene upita ta mislimo kako e napredovati implementacija.
Imaemo daleko manje gubitaka nego to to javnost i Kongres oekuju, odgovorio sam. Clark i
Kerrick su se sloili. Predsjednik je izgledao skeptian; jer on je iz Pentagona uo zloslutne
scenarije. Istakli smo da slubena procjena mora biti oprezna. Ali niko od nas nije mogao ni zamisliti
koliko e zaista biti nizak procenat gubitaka - prve dvije godine poslije Daytona nijedan Amerikanac
nije ubijen niti ranjen u nekoj neprijateljskoj akciji.
Morao sam povesti daleko tei razgovor sa predsjednikom i nakon sat leta sjedio sam u
njegovom radnom kabinetu, u prednjem dijelu aviona.
Gospodine predsjednie, dolo je vrijeme da napustim vladu, poeo sam pomalo ukoeno.
elim vas zamoliti da podrite i pokaete razumijevanje za moj zahtjev da poetkom sljedee godine
napustim vladu. Prije odlaska iz Njemake rekao sam mu da sam obeao Kati - a isto sam rekao
Christopheru i Talbottu - da u se, zato to se zbog djece nije mogla seliti u Washington, u odreenom
roku vratiti u New York.
Ovaj povratak se oduio zbog pregovora, ali je sada dolo vrijeme da odem.
Predsjednik je bio susretljiv i pun razumijevanja. Porodica je veoma vana, rekao je i onda
smo razgovarali o tome koliku napetost javna sluba namee i porodici. Ovo je bila jedna od najteih
odluka u mom ivotu - izbor izmeu posla kome sam bio potpuno predan i line obaveze koja mi je
bila dragocjena, pa sam bio ganut predsjednikovom podrkom. Zamolio me je da ostanem koliko god
budem mogao kako bih implementaciju usmjerio u pravom pravcu i da u budunosti budem spreman
prihvatiti specijalna zaduenja.
esnaestog decembra, general Joulwan je izdao nareenje za pokret trupa NATO-a i drugih
81

snaga u Bosnu. Bilo je to prvo takvo nareenje za razmjetaj trupa otkako je NATO formiran 1949.
Najvei dio trupa UN u Bosni ve su prefarbali svoja bijela vozila vojnikom maslinastozelenom
bojom, lako naoruanje zamijenili teim i bili dodijeljeni IFOR-u, snagama implementacije.
Ameriki novinari, na elu sa dvojicom od tri televizijska voditelja, Tomom Brokawom i
Danom Ratherom, preplavili su Bosnu da bi pratili dolazak amerikih trupa. U modernom novinarstvu
se trai dobra pria - to jest, dramatina - ako po takvu priu idu takve zvijezde. Ali jedina pria bila
je loe vrijeme koje je nekoliko dana odgodilo prelazak preko Save. Kako nisu bili u prilici da
pokau napetost ili sukob izmeu dolazeih amerikih snaga i lokalnog stanovnitva, televizija je
pretjerivala o opasnostima s kojima su trupe suoene, pa je njihov dolazak pratila u nekoj vrsti retrovijetnamskog stila, obmanjujui ameriku javnost o opasnostima s kojima su trupe suoene.
Panja e vrlo brzo biti skrenuta s Bosne, kada postane jasno da IFOR ima lak, neometan ulazak
u Bosnu. Naravno, ovo je bila prava pria i vana; nee se ponoviti strano iskustvo UN. IFOR je

krenuo brzo i glatko.

Spor poetak za civile. Ali nije isto bilo na civilnoj strani. U poetku, Carl Bildt, koji je sada
bio visoki predstavnik, imao je tako malo novca i podrke da je bio prisiljen djelovati bez ureda ili
telefona a koristio je line mobitele kao primamo sredstvo komuniciranja. Nakon obraanja
Evropskoj uniji, primio je toliko da je mogao otvoriti ured u Sarajevu, kome je predsjedavao kao
elegantni beskunik u zgradi prepunoj razruenih soba, raspuklih toaleta, slomljenih prozora i skoro
bez osoblja.
Ovo oklijevanje u civilnoj implementaciji uasno nas je muilo, iako smo imali udjela u krivici.
Dok je vojska, jaka ezdeset hiljada vojnika, ispunila sve rokove, civilna strana, koja je djelovala
preko mobitela Carla Bildta, nije ispunila skoro ni jedan i uveliko je zaostajala. Zbog ovog je Bildt
bio lino kritikovan, ali je krivica vie leala na strukturama koje smo mu nametnuli, posebno
neuspjeh da mu obezbijedimo dovoljno novca ili jau podrku IFOR-a.
Osim toga, sa slabom policijom, Bildt nije imao mogunosti za ovaj zadatak. Sada su prave
posljedice apsurdne pozicije koju je preuzeo NATO - protivei se pojaanju policije a sami
odbijajui zadatak - poele da se svete.
Rei da sam bio zabrinut ne bi bilo dovoljno, lako sam najavio skori odlazak, na zahtjev
Christophera pristao sam da to odgodim mjesec dana da bih pomogao suoavanju sa gomilajuim
problemima. Kasnije sam shvatio da sam trebao ostati due, ali smo tada bili ve zatvoreni u vrst
raspored o odlasku.
Predsjednik u posjeti Bosni. Predsjednik je elio to prije posjetiti trupe pa je odredio
putovanje za sredinu januara. Putovanje je bilo neubiajeno teko, nameui, kako je to jedan
zvaninik Bijele kue javno izjavio, vie logistikih, sigurnosnih i vremenskih problema nego ikad
ranije. Nadao sam se da e predsjednik moi posjetiti Sarajevo, ali odgovorni za sigurnost
predsjednika procijenili su da je rizik suvie velik, pa je odlueno da njegova jedina stanica bude
amerika vojna baza u Tuzli.
U petak poslijepodne, 12. januara, odletjeli smo u ameriku vojnu bazu u Avianu, Italija, gdje
smo sletjeli prije zore. Dok se predsjednik obraao amerikim vojnicima i njihovim porodicama,
izvjetaji o loem vremenu pljutali su s Balkana, odgaajui polazak. Nakon dva sata u Italiji,
ugurali smo se u C-17, modemi, vojni transporter, za let u Tuzlu. etiri paralelna reda plastinih
sjedita okrenutih jedni prema drugim u sredini aviona stvarali su neuobiajeno izjednaujui
aranman: predsjednik, njegovi vrhunski savjetnici i dvopartijska delegacija Kongresa sjedili su
nasumce uz novinare, kamermane, vojsku i tovar s hranom za trupe.
Kako je vrijeme igralo svoju igru, skoro sat smo kruili iznad piste u Tuzli, Naposljetku smo
sletjeli u ameriku bazu u Taszaru, Maarska, u kojoj je 6.000 amerikih trupa uspostavilo prvu
logistiku bazu za Bosnu. Planirali smo kratko zadravanje u Tszaru kasnije tog dana, ali smo stigli
skoro sedam sati prije predvienog vremena. Reagujui brzo, ameriki vojnici poveli su
predsjednika do velikog atora gdje se on obratio amerikim trupama dok smo ekali da se vrijeme u
Bosni razvedri. Obilazio sam bazu, divei se kako je amerika vojska u jednom kutku svijeta
napravila svoj svijet skoro preko noi. Blato do lanaka, drveni nogostupi, oznake koje naglaavaju
sigurnost komunikacija, obiljeja pojedinih jedinica, mali PX - prodajni punktovi, vojnici, pomalo

nesigurni ta to rade u Maarskoj, ali spremni da izvedu svoju misiju - sve me je maglovito
podsjealo na rat od prije trideset godina koji se vodio na drugoj strani svijeta. Ali, bilo je
primjetnih razlika u odnosu na Vijetnam: prije svega prisustvo velikog broja ena u uniformama, i
uredniji izgled vojnika.
Po samom dolasku u Administraciju, predsjednik je imao problema s vojskom zbog pitanja o
tome zato nije sluio u Vijetnamu, ali su to 1996. bile ve izbljedjele uspomene. Generacija vojnika
koji su roeni poslije rata u Vijetnamu gledali su u Clintona kao njihovog predsjednika. Izgledali su
zadovoljni to im je doao u posjetu i to se prijatno osjeao dok je s njima razgovarao. Kako mi se
inilo, njihov pozdrav predsjedniku pokazivao je iskreno oduevljenje i vojnici su ispunili ator sa
ratnim poklicima - izgledalo je kao da gutaju Hoo-aa! - koji su potresali tlo.
U dva mala aviona stigli su i maarski predsjednik Arpad Goncz, premijer Guyla Horn, ministar
spoljnih poslova Lazlo Kovacs i ambasador Donald Blinken. U haosu i uzbuenju zbog prisustva
predsjednika, niko nije doekao maarske zvaninike, koji su stizali na svoje tle, osim mene i,
sluajno, Dana Rathera koji je za CBS pratio putovanje. Ugurali smo Maare i ambasadora u
blatnjava vojna vozila i pojurili da sretnu predsjednika Clintina, vozei pored niza sruenih borbenih
aviona MIG, ostataka hladnog rata. Prisustvo est hiljada amerikih vojnika na maarskom tlu samo
etiri godine nakon kraja hladnog rata - i etrdeset godina nakon sovjetske invazije 1956 - samo po
sebi bilo je izuzetan simbol promjena u Evropi. Maari su imali jednu poruku za predsjednika
Clintona: spremni su za lanstvo u NATO-u i njihova baza u Taszru dio je tog cilja. Ostanite koliko
elite, poruili su. Pretvorite ovo u stalno boravite NATO-a - i dopustite nam da se prikljuimo
Zapadu.
Vrijeme u Tuzli se razvedravalo, ali kada smo mi sletjeli neto prije 15:00 sati, svjetlo je ve
nestajalo a tajna sluba je izriito ograniila na boravak. Putovanje u poetku planirano na osam
sati, sada je ve smanjeno na manje od tri; timao se niz brzih sastanaka. Predsjednik, u smeoj
konoj avijatiarskoj jakni i kaki pantalonama, obratio se vojnicima koji su vie od dva sata ekali
napolju. Pod sivim nebom, dok su borbeni helikopteri Apache letjeli iznad glava a ljudi iz tajne
slube slijedili svaki njegov pokret, on je vojnike nazvao ratnicima mira koji imaju podrku i
molitve amerikog naroda i dodijelio vii in petorici.
Po prvobitnom planu bila su predviena tri vana sastanka poslije govora i sastanka sa visokim
oficirima: prvi, s predsjednikom Izetbegoviem i lanovima njegove vlade; zatim, sa predstavnicima
vodeih nevladinih organizacija u Bosni i, na kraju, sa civilnim i vjerskim voama Bosne. Posljednji
sastanak, planiran na moju molbu, trebao je stimulisati voe muslimanske, pravoslavne, katolike i
jevrejske zajednice da rade na pomirenju. Vjerske voe uinili su mnogo tete od 1991, podstiui
meu njihovim vjernicima drevnu ali dugo potiskivanu elju za osvetom. Ovaj sastanak odgovarao je
osjeaju predsjednika Clintona o vanosti vjerskih voa i u dobru i u zlu, to je rezultat njegovog
junjakog baptistikog odgoja. Ali kako je raspored poremeen, morali smo sastanak s
Izetbegoviem smanjiti na deset minuta i iskombinovati dvije posljednje sesije, pretvarajui plan u
konfuziju. Predsjednik je uao u malu, pregrijanu sobu nakrcanu najarolikijom grupom Bosanaca
okupljenom na jednom mjestu otkako je rat poeo: katoliki svetenici (ukljuujui kardinala Vinka
Puljia, pravoslavni svetenici (predvoeni mitropolitom Nikolajem), muslimanski velikodostojnici,
muslimanski i srpski gradonaelnici Sarajeva, lideri Jevrejske zajednice, Amerikanci i Evropljani
kao predstavnici desetak humanitarnih organizacija, novinari i ljudi iz osiguranja - i tri bosanske

udovice koje su u ratu ostale bez mueva. Kako su svi vikali i gurali se, predsjednik je mimo proao
kroz sobu, pozdravljajui se sa svakim pojedinano. Dok je dirljivo govorio o potrebi za vjerskim
pomirenjem, zamjenik efa Kabineta Harold Hicks povukao me je u stranu rekavi da tajna sluba
insistira da krenemo za pet minuta. Dok su zapanjeni i razoarani Bosanci gledali, ja sam skoro
izvukao predsjednika iz sobe. Kia je sprala na ambiciozni plan da putovanje iskoristimo za poetak
multietnikog dijaloga.
Kada smo odlazili, jedan ameriki pukovnik pruio mi je malu plastinu kesu. Jedan bosanski
vojnik pronaao je ovo u blizini olupine na Igmanu i predao Amerikoj ambasadi, rekao je. Unutra
je prsten Nelsona Drewa koji je dobio na Vazduhoplovnoj akademiji. Da li biste to predali gospoi
Drew. Sandy Drew ga otada stalno nosi.
Novi shuttle - i problemi. Sedam dana kasnije, 18. januara, na tim se vratio u Sarajevo, lako su
mnogi govorili da je implementacija upravo poela, bio sam svjestan drukije jednaine: IFOR-ova
godina ve je prola svoj dvanaesti dio, a na politikom frontu nije nita postignuto.
Ipak, put od aerodroma do Sarajeva nudio je vedrinu. Po prvi put vozili smo se kroz srpske
dijelove grada, skraujui vonju za petnaest minuta i koristei puteve koji su godinama bili
zatvoreni. Grad je pokazivao znakove oporavka; jedan trgovac je zastaklio pozore na svom duanu,
to je bio izuzetno hrabar potez.
S druge strane, na sastanak s admiralom Smithom nije dobro proao. Smith se zapovjedniki
drao, vrst, nonalantan.On je u avgustu i septembru bio zaduen za zrane udare NATO-a, i to mu je
davalo veliki kredibilitet, posebno kod bosanskih Srba. Smith je vjeto koristio javne nastupe, to ga
je proizvelo u spasitelja Bosne. Newsweek ga je, predstavljajui njegov profil, nazvao kompleksnim
ratnikom i prosvjetiteljem, dananjim George C. Marshallom. Ovo je bilo novinarsko pretjerivanje s
obzirom na injenicu da je Smith smatrao da su civilni aspekti zadatka daleko ispod njegovog nivoa i
da ne spadaju u njegov posao - sasvim suprotno od onog to je zastupao general Marshall.
Poslije zavidne - trideset tri godine - karijere u mornarici, ukljuujui skoro 300 borbenih misija
u Vijetnamu, Smith je bio kvalifikovan za svoje prvobitne poloaje zapovjednika Junih snaga
NATO-a i vrhovnog zapovjednika svih amerikih pomorskih snaga u Evropi. Meutim, Smithovo
dodatno zaduenje kao zapovjednik IFOR-a bilo je rezultat dva birokratska kompromisa, jednog sa
Francuzima i drugog u amerikoj vojsci. General Joulwan je elio da ezdeset hiljada vojnika IFORa za zapovjednika imaju armijskog generala koji je obuen za rukovoenje kopnenih smaga. Meutim,
Francuzi su insistirali da to bude Francuz ako Joulwan imenuje posebnog zapovjednika za Bosnu.
Ovo je za Sjedinjene Drave bilo politiki nemogue; tako su francuske primjedbe ostavile samo
jedan put za ouvanje amerikog lanca komandovanja - dodijeliti zadatak admiralu Smithu koji se
82

alio da je sada poznat kao general Smith.

Smith se drao prema nama kao da smo prvi put u posjeti Sarajevu, nudei nam pripiti briefing
pun vojnih grafikona i nejasnih saoptenja o misiji. Blizu trideset njegovih saradnika iz
multinacionalnih snaga sjedili su iza nas, nita ne govorei. Bio je dobar kada je govorio o vojnim
ciljevima Daytona; odvojie snage du linije koju smo iscrtali u Daytonu i uiniti sve to je potrebno
da zatiti svoje snage. Ali je bio protiv svakog prijedloga da IFOR pomogne civilnom timu za
implementaciju. To nije njegov posao, ponovio je vie puta.

Na osnovu Shalikashvilievih izjava na sastancima u Bijeloj kui, Christopher i ja zakljuili smo

da e zapovjednik IFOR-a iskoristiti svoje ovlatenje da uini daleko vie nego to je obavezan, ako
nije pod pritiskom samoodbrane. Sastanak sa Smithom razbio je tu nadu. Smith i njegov zamjenik,
britanski general Michael Walker jasno su rekli da im je namjera, osim zatite snaga, minimalistiki
pristup svim aspektima implementacije. Smith je ovo pokazao i u svojoj prvoj iroj javnoj izjavi
bosanskom narodu, za vrijeme direktnog programa na televiziji Pale - neobian izbor za prvo
pojavljivanje u lokalnim medijima. Za vrijeme programa, odgovorio je na pitanje na nain koji je
opasno suavao njegovo ovlatenje. Kasnije je o tome s neobinim ponosom govorio za Newsweek:
Jedno od pitanja koje mi je postavljeno glasilo je: Admirale, da li je istina da e IFOR hapsiti
Srbe u srpskim predgraima Sarajeva? Odgovorio sam: Apsolutno nije, ja nemam ovlatenje da
ikog hapsim. (uz dodatni naglasak)
Ovo je bio netaan i nesretan nain da se opie mandat IFOR-a, posebno u programu
emitovanom prije svega za bosanske Srbe. Bilo je tano da se od IFOR-a nije trailo rutinsko
hapenje obinih graana. Ali, IFOR je imao ovlatenje da hapsi osumnjiene ratne zloince a isto
tako je mogao pritvoriti svakog onog ko predstavlja prijetnju njihovim snagama. Svjestan znaenja
pitanja, Smith je Radovanu Karadiu, preko njegove vlastite mree, uputio signal umirenja.
Sat nakon naeg sastanka sa Smithom, sreli smo se sa Izetbegoviem, traei od njega da
nagovori Srbe koji su jo ivjeli u Sarajevu da ostanu i nakon ujedinjenja grada, pod muslimanskom
kontrolom, 19. marta. Izetbegovi je odgovorio da e dati izjavu, ali je naglasio da se to odnosi samo
na one Srbe koji su ivjeli u Sarajevu prije rata a ne one koji su nakon aprila 1992. prigrabili
muslimanske stanove, u ijim porodicama esto ima snajperista/vojnika. Za dva mjeseca ujedinjenje
83

Sarajeva izazvae prvu pravu post-daytonsku krizu - i meunarodna zajednica e na tome pasti.
U Washington sam se vratio u januaru - da ponovo upozorim Christophera i njegove kolege da
civilna implementacija ve opasno kasni i da IFOR zadatku pristupa nezavisno, to bi moglo
potkopati nae anse za uspjeh. Christopher je razgovarao sa Lakeom i Perryjem. Ali birokratska
inertnost i otpor prema vojsci osujetili su svaki pokuaj da se promijeni ponaanje IFOR-a. Lake je
bio posebno oprezan da ne vri pritisak na IFOR, i javno i privatno zagovarajui protiv svega to bi
moglo nagovijestiti da se vojska treba angaovati u gradnji zemlje, fraza iz ezdesetih sa znaenjem
plemenit cilj pretvorena u frazu sa znaenjem misija puzanja.
Kriza Imia/Kardak. Planirao sam da moj poloaj pomonika dravnog sekretara okonam
lansiranjem velike diplomatske inicijative usmjerene na problem Kipra. Ali upleli su se nov dogaaji
i umjesto toga smo se suoili s prijetnjom rata izmeu dva saveznika NATO-a, Grke i Turske, koji
je u poetku izgledao apsurdan, ali je bio vie nego realan.
Dogaaji su poeli izmicati kontroli 30. januara ujutro, kada smo dobili vijest da Turska
namjerava upotrijebiti vojnu silu da bi preuzela kontrolu nad nenaseljenim ostrvcem, povrine deset
ari, sedam kilometara od turske obale, koji Grci zovu Imia a Turci Kardak. U poetku niko nije
ozbiljno shvatao ovaj problem. Imali smo posla s Bosnom, a sada da se bavimo hrpom stijena na
kojima ivi samo oko sedamdeset ovaca.
Ali dok su se ljudi alili zbog mia koji rie, ne vjerujui da dva NATO saveznika mogu doi
na rub rata zbog nekoliko ari nenaseljene zemlje, pitanje je bilo stvarno. Godinama su se Grka i

Turska prepirale kome pripadaju stotine malih takica kopna u istonom Sredozemlju. Prepirka je
bila miroljubiva sve dok januara 1996. niz manjih dogaaja nije pitanje Imie/Kardaka podiglo na
nivo meunarodnog incidenta. Tako je otpoela osamnaest sati duga borba da se sprijei vojni
incident koji je lako mogao eskalirati u rat. Sluajno, za to poslijepodne u Bijeloj kui je bio zakazan
sastanak Komiteta vrhovnika o Kipru. Brzo se pretvorio u kriznu sjednicu. Kao prvi korak, zamolili
smo predsjednika Clintona da pozove lidere Turske i novog grkog premijera Costasa Simidesa.
Predsjednikovi pozivi pobudili su zabrinutost najviih nivoa u Sjedinjenim Dravama. Zatim su
Christopher, Shalikashvili i Perry telefonirali njihovim turskim i grkim kolegama. Ostatak
poslijepodneva i vei dio noi John Komblum, zamjenik pomonika dravnog sekretara Marshall
Adair i ja koordinirali smo osmosatni telefonski blitz. Napokon, iza ponoi - dok je zora svitala u
istonom Sredozemlju a turske snage ve prigrabile jo jedno ostrvce pored Imie/Kardaka - Grci su
se povukli pod uslovima i okolnostima koji su ostali malo neprecizni.
Kriza je bila okoana, ali e njene posljedice direktno i indirektno pogoditi i Bosnu i istono
Sredozemlje.
Ron Brown. Trideset prvog januara, otiao sam u oprotajnu posjetu Ronu Brownu, sekretaru
trgovine, koji mi je pruio izuzetnu podrku u Njemakoj i Washingtonu. Uz rijei zahvalnosti
zamolio sam ga da preduzme vanu misiju u Bosni. Brown je bio izuzetno efikasan u snaenju
amerikog izvoza i podrci biznisa, pa sam mislio da bi njegova domiljatost i energija mogli dati
ogroman polet ekonomskoj rekonstrukciji, to je istinski dugoroni test nae politike. Brown je sa
oduevljenjem prihvatio da, u martu ili aprilu, povede visoku trgovinsku delegaciju u Bosnu. Samo je
traio da zamolim Warrena Christophera da u Bijeloj kui podri putovanje, i ja sam obeao da u to
uiniti.
Nae prijateljstvo, kao i mnoga u Washingtonu, bilo je politiko i profesionalno a ne lino, ali
mi se Ron Brown istinski dopadao. U to vrijeme bio je ukljuen u nekoliko istraga o njegovim linim
finansijskim poslovima, ali o tome nita nisam znao. U njemu sam vidio sjajnog lana kabineta koji je
dao izuzetan doprinos preporodu amerike ekonomije. Sada je pristao da lansira znaajan dio nae
politike u Bosni. Zahvalio sam mu se zbog spremnosti da ide na put, dodao da u s njim moda
krenuti kao privatno lice i oprostio se. Nikad ga vie neu vidjeti. Osam sedmica kasnije, 3. aprila,
njegov avion, u kome su bili jo neki prijatelji i saradnici ukljuujui pomonika sekretara trgovine
Charlesa Meissnera, udario je u brdo pri slijetanju u Dubrovnik, po olujnom vremenu. Poginulo je
trideset pet ljudi.
Jacques Chirac. Prvog februara predsjednik Chirac je posjetio Washington. Raspoloenje je
bilo daleko drukije nego u vrijeme njegovog prvog putovanja, juna 1995, kada su njegova otvorena
upozorenja pridonijela revalorizaciji amerike politike. Sada je dnevni red mogao biti usmjeren na
druga pitanja, posebno lanstvo novih zemalja u NATO-u, to je sljedei veliki potez Administracije
u Evropi.
Na dirljiv i paljiv nain Chirac je prvog februara u Blaire Houseu odrao ceremoniju na kojoj
je udovicama Boba Frasurea, Joea Kruzela i Nelsona
Drewa uruio francusku medalju asti. Najvie nas je ganula otvorenost Chiracovih emocija.
Stojei pored Katharine Frasure, dok joj je predavao Bobov orden, mogao sam vidjeti kako krupna

suza klizi niz obraz predsjednika Francuske.

Posljednje - i najdue - putovanje. Ovo je bilo prvo putovanje Warrena Christophera u region,
a moje posljednje u funkciji vladinog zvaninika. U poetku, za razliku od prethodnih putovanja, nije
postojao poseban cilj - samo se oprostiti i Christophera i Kornbluma uvesti u brzinu. Ali kada je
vrijeme isteklo, sedamnaest dana kasnije, pretvorilo se u moje najdue putovanje i zavrilo na brzinu
isplaniranim balkanskim samitom u Rimu.
Ujutro, 2. februara, napustili smo vazduhoplovnu bazu Andrews u velikom sekretarovom
mlanjaku, i kasno te noi u Zagrebu se sastali sa Tumanom. Sljedeeg jutra, nakon briefmga
admirala Smitha u Tuzli, odletjeli smo u Sarajevo. Christopher i njegovi saradnici bili su fascinirani
to vide grad o kome su tri godine itali ali ga nikad nisu posjetili, lako je obnova bila u toku a
barikade i auomobilske olupine uklonjene, zapanjili su se pred obimom unitenja. Na njegovo
zadovoljstvo, Christopher je bio pozdravljen usklicima i aplauzom kada je krenuo u kratku etnju.
Sljedeeg dana, nakon ruka s Miloeviem, Christopher se uputio na Srednji istok, a ja sam
putnikim avionom odletio u vajcarsku da prisustvujem godinjem sastanku Svjetskog ekonomskog
foruma u Davosu. Nadao sam se da u poslije ovoga pokrenuti nau diplomasku inicijativu o Kipru,
84

zajedno sa specijalnim izaslanikom naeg predsjednika za Kipar Richardom Beattiem, koji e

voditi pregovore.
Konferencija u Davosu bila je poseban dogaaj. Nekoliko hiljada ljudi, veinom bogatih
biznismena, vrtjeli su se u grupama, ili na sastanke, zakazivali sastanke, skijali ili se druili.
Novinari su bili na svakom oku. Isto tako i Rusi i drugi lideri iz biveg Sovjetskog Saveza, koji su
u jednom od mnogih hotela otvorili prodavnicu i lobi ispunili vonj em cigareta i prosutog alkohola.
State Department je za mene zakazao seriju sastanaka na visokom nivou sa liderima iz Evrope i
Azije.
Kada sam se vratio u sobu, zatekao sam hitnu poruku od Toma Donilona, koji je sa
Christopherom bio u Siriji. Sekretar je sve zabrinutiji zbog Bosne otkako je tamo bio, poeo je
Tom. Volio bi da iskoristi vae posljednje dane u vladi s molbom da se vratite u region, okupite
trojicu predsjednika i odrite kratak samit, moda u Rimu. On e vam se pridruiti.
Dok je Evropa spavala... Bio je jo jedan zapaen dogaaj u Davosu. Za vrijeme sastanka za
koji sam mislio da je nesluben - ali u Davosu nita nije neslubeno - pitali su me zato je
Amerikancima trebalo da rjeavaju jo jedan evropski problem - mislei na nedavni ameriki
diplomatski potez kojim je sprijeen sukob izmeu Grke i Turske oko Imia/Kardaka. Moj odgovor
je bio poten, ali nediplomatski. Dok su predsjednik Clinton i na tim bili na telefonskoj vezi sa
Atinom i Ankarom, Evropljani su te noi bukvalno spavali, rekao sam. Morate se upitati zato
Evropa ne izgleda sposobna da preuzme odlunu akciju na svom terenu.
Ove opaske uhvatio je glavni evropski dopisnik Washington Posta William Droziak, koji ih je
iskoristio kao metaforu za konfuziju i pometnju koje su, kako je izgledalo, zahvatile Evropsku uniju
od kraja hladnog rata. Iako su neki evropski komentatori dali sline ocjene o paralizi Evrope,
Droziakov lanak je napravio neoekivanu buru i pokrenuo iznenaujui niz tekstova u evropskoj
tampi. Neki evropski zvaninici alili su se Tarnoffu, Talbottu i Kornblumu. Bilo je jasno da se

galama u stvari podigla zbog Daytona, a ne zbog Imie. Bile su dvije kategorije komentara: prva, oni
koji su rekli da su moje opaske tane ali grube; druga, koji su rekli da su u redu ali ih nije trebalo
rei. Niko ovom pitanju nije priao sa osnovnom tezom. Kao to je Philip Gordon iz Meunarodnog
instituta za strateke studije napisao u International Herald Tribuneu, komentari su toliko boljeli
85

zato to Evropljani znaju da su takvi komentari tani.

Nisam mogao oekivati da e se o tim primjedbama toliko raspravljati i da e biti upamene.
86

Dvije godine kasnije, ljudi su me jo uvijek pitali o tezi Dok je Evropa spavala. Naravno, moj
cilj nije bio da vrijeam Evropljane nego da ih podstaknem da se uhvate s nerijeenim problemima
njihove istorije i smotanog sistema EU. Moji komentari nisu bili kritika neke odreene zemlje ili
pojedinca, izjavio sam za France Presse, nego kritika institucionalne strukture koja Evropi oteava
da upotrijebi svoj puni moralni, politiki i diplomatski autoritet na koherentan i konsistentan nain.
To zna svaki Evropljanin u Zapadnoj Evropi. To nije tajna.
Drama u Sarajevu. Izabrali smo Rim za na prvi post-daytonski sastanak da bismo naglasili
vanost Italije. Christopher je nastavio sa njegovom diplomatijom na Srednjem istoku a ja sam
posjetio Poljsku i Maarsku prije povratka u Sarajevo, 11. februara ujutro, da bih dogovorio sastanak
u Rimu.
Stigli smo upravo na vrijeme da se suoimo s neoekivanim problemom. Lolakna policija
uhapsila je dvojicu visokih bosanskosrpskih oficira, generala ora ukia i pukovnika Aleksu
Krsmanovia, kada su u civilnom automobilu uli u grad. Bosanci su tvrdili da su njih dvojica ratni
zloinci.
Kako su njih dvojica uhapeni na nain kojim se kre odredbe Daytona o slobodnom kretanju, mi
bismo normalno insistirali da ih Muslimani odmah oslobode. Ali je sudija Goldstone uveliko
iskomplikovao stvari; iz Meunarodnog suda za ratne zloine u Hagu on je uputio nalog za hapenje iako nisu bili osumnjieni. Kada je Shattuck pozvao Goldstonea da se raspita o emu je rije,
odgovorio nam je da eli ispitati dvojicu ljudi i mogue ih optuiti.
S druge strane, Miloevi je zahtijevao da odmah budu puteni. Bosanski Srbi su poruili da
nee dalje saraivati sa IFOR-om sve dok ova dvojica ne budu osloboeni. U meuvremenu,
bosanski Muslimani su zaprijetili da e im suditi bosanski sud.
U ovoj napetoj atmosferi, 11. februara poslijepodne Clark i ja smo se sastali s admiralom
Smithom koga smo pitali da li moe brzo i sigurno izvesti dvojicu ljudi iz Sarajeva. Smith je
odgovorio da ne moe garantovati da e proi bez rizika, ali da e odmah napraviti plan. Bar jednom
njegovo ovlatenje nije bilo sporno; Smith je uoio opasnost ako oni ostanu u sarajevskom zatvoru.
Na tim je odletio u Beograd, gdje je Miloevi ponovo zatraio da odmah budu puteni,
objanjavajui da su to obini vojnici. Dodao je da general boluje od raka i da mu je hitno potreban
lijek. Rekli smo Miloeviu da ta dva ovjeka ne mogu biti osloboena. to se tie zdravlja generala
ukia, pobrinuemo se da, ako je tako bolestan kako on tvrdi, dobije odgovarajue lijeenje.
(Ispostavilo se da boluje od raka.)
Rano sljedeeg jutra, 12. februara, vratili smo se u Sarajevo, zabrinuti. Naa posjeta
neoekivano se pretvorila u putovanje odluke o rizinoj akciji. U 14:00 sati, ponovo sam pozvao
Goldstonea. Rekao je da je dva sata ranije uputio formalan zahtjev IFOR-u za njihovo privoenje pod

njegovu nadlenost. Smith se vratio u Napulj, ali je ovlastio generala Walkera da izvede operaciju.
Walker je opisao plan: uz prethodno o tome upoznate zatvorske vlasti, mala grupa specijalno
izabranih francuskih vojnika nou e se uvui u zatvor, zgrabiti dvojicu zatvorenika i brzo ih
prebaciti do amerikih helikoptera za transport u Hag. Po Walkerovom miljenju, najveu opasnost
predstavljali bi Srbi ako douju za operaciju i pokuaju blokirati puteve ili oboriti helikopter, ali je
osjeao da je rizik prihvatljiv ukoliko to obave brzo.
Napustili smo Sarajevo neposredno prije poetka operacije. Veina pregovarakog tima otiao
je u Zagreb, a ja u odavno planiranu posjetu Bukuretu. Operacija je ila glatko, ali je televizijska
ekipa koja je o ovome bila upozorena snimila dramatini noni transfer u zatvoru. Dvojica ljudi su
bezbjedno isporueni u Hag, gdje ih je Goldstone mjesecima drao prije nego to je skinuta optuba
protiv pukovnika Krsmanovia i osloboen general uki koji umirao od raka.
Christopher i ja smo bili veoma uznemireni zbog ovog dogaaja. Hapenje dvojice ljudi, koji
nisu bili osumnjieni, prekinulo je proces implementacije i napravilo lo presedan za budunost.
Odluili smo uiniti sve kako bi se sprijeilo da takvi incidenti postanu uobiajeni.
Anglo-amerike veze. Sljedea tri dana bila su pravi vrtlog - opet Zagreb, pa Frankfurt, London
i Pariz - prije glavnog dogaaja u Rimu. Moje oprotajne posjete ministru spoljnih poslova Rifkindu
i ministru odbrane Michaelu Portillu bile su line, ali smo ambasador Crowe i ja osjeali da su
87

vladini zvaninici, neto vie od godinu prije sljedeih izbora, otpisani. Radili smo zajedno pod
najteim okolnostima. Kada sam se septembra 1994. vratio u Washington, napetost u angloamerikom savezu bila je skoro nepodnoljiva i popravljanje odnosa, za koji sam jo vjerovao da je
specijalan - nekadanja standardna fraza koju je izbacila Majorova vlada - bio je jedan od
prioriteta. Na intimnoj oprotajnoj veeri u rezidenciji ambasadora Crowea, i ministar Rifkind i
njegov prethodnik Douglas Hurd izrazili su zadovoljstvo to je prebroen jaz posljednjih sedamnaest
mjeseci. Ponovio sam moju mantru: kada dvije zemlje stoje jedna uz drugu onda mogu promijeniti
istoriju, ali kada se raziu na vanom pitanju, posljedice su katastrofalne.
Rim. Poslije nekoliko oprotajnih posjeta u Parizu, 16. februara odletjeli smo u Rim, na prvi
sastanak trojice balkanskih predsjednika od potpisivanja daytonskog mirovnog sporazuma u
decembru.
Admiral Smith, koji je u Rim doao na nekoliko sati, preduzeo je dramatian korak uoi
konferencije kako bi pokazao da namjerava pojaati vojne odredbe iz Daytona. Sedamnaestog
februara uputio je tim komandosa u planinsko podruje Federacije, gdje je IFOR upao u kamp za
obuku terorista i uhapsio jedanaest boraca za slobodu koje su identifikovali kao Irance, i oduzeli
ezdeset komada tekog oruja, plastine nagazne mine i maketu zgrade taba amerikih snaga.
Zapanjen, Izetbegovi je tvrdio da sve do ovog upada nije znao za prisustvo ove grupe. Joulwan i ja
smo mu rekli d je nevano da li je on znao ili nije; prisustvo takvih ljudi na bosanskom tlu kri
Dayton i predstavlja prijetnju trupama IFOR-a.
Sa ovim dramatinim dogaajem kao pozadinom, u subotu poslijepodne, 17. februara, poeo je
prvi samit poputanja, uz pozdravni govor ministra spoljnjih poslova Susanne Agnelli. Na otvaranju,
Christopher i general Joulwan, kao i na tim i Kontakt grupa, sjedili smo za velikim konferencijskim

stolom, a onda smo se podijelili u manje grupe, svaku delegaciju smjetajui u odvojenu sobu.
Sljedea dva dana hodnici inae tihog talijanskog Ministarstva spoljnjih poslova odzvanjali su od
balkanskih tema - pravi mini-Dayton. Ali su doneseni specifini sporazumi, odreeni da proces
implementacije vrate na kolosijek: sporazum o, kako je to nazvao Christopher, pravilima puta kako
se ne bismo opet morali boriti sa posljedicama iznenadnih hapenja; kompromis o Mostaru koji je taj
grad, najeksplozivniji u Bosni, vraao sa ruba novih borbi izmeu Hrvata i Muslimana;
razumijevanje o poboljanju zadae Meunarodnih policijskih snaga; i sporazum da se slini samiti
redovno odravaju.
U Washington smo se vratili 19. februara. Dva dana kasnije, nakon jo nekoliko oprotajnih
posjeta i ceremonije na osmom spratu State Departmenta povukao sam se s poloaja pomonika
dravnog sekretara i odmah potpisao papire kao neplaeni savjetnik dravnog sekretara. Ovo je
znailo malo, osim da u zadrati propusnice i, na poziv, biti na raspolaganju Administraciji. Te
veeri, 21. februara, napustio sam Washington zbog novog ivota u New Yorku.

- GLAVA 20 Nevolje i napredak

(februar 1996-april 1998)
Ova pravda
Povjeri sadraj zatrovana pehara naeg
Usnama naim.
SHAKESPEARE, Magbet

NA PAPIRU, DAYTON JE BIO DOBAR SPORAZUM; zaustavio je rat i uspostav

jedinstvenu, multietniku zemlju. Ali nebrojeni mirovni sporazumi ive samo u istorijskim knjigama
kao sluajevi za prouavanje iznevjerenih oekivanja. Rezultati meunarodnih nastojanja da se
implementira Dayton odredie njegovo pravo mjesto u istoriji. A poetak je bio gurav.
Prvi poraz. Ujedinjenje Sarajeva pod kontrolom Federacije, devedeset dana nakon
uspostavljanja IFOR-a, bio je prvi veliki politiki rok Daytonskog sporazuma, a na mnoge naine i
najvaniji. Prije Daytona, nijedan spoljnji posmatra nije mogao pomisliti da se to moe desiti i
mnogi su jo sumnjali da e do toga i doi. Bio je to, bez sumnje, prvi kljuni civilni test Daytona.
Sarajevo je bilo ujedinjeno tano po planu. Osamnaestog marta 1996, grupa grubih
bosanskosrpskih policajaca, iji se glas jedva uo od kripave svirke himne predkomunistike
Jugoslavije, spustili su njihovu zastavu na policijskoj stanici na Grbavici i otili na Pale. Ovo
podruje spasili smo vojno, izjavio je Milenko Kariik, bosanskosrpski ministar unutranjih
poslova, ali smo ga izgubili u Daytonu. Sljedeeg dana, bosanski Srbi predali su Federaciji
dijelove Sarajeva koje su oni kontrolisali. Nije bilo borbe, ni pokuaja da se to osujeti.
Ali u tom trenutku koji je predstavljao jedan od najveih uspjeha Daytona, bosanski Srbi
iskoristili su pasivnost IFOR-a i slabost ovlatenja da bi spasili neto za svoju separatistiku stvar.
Tokom dvije sedmice prije ujedinjenja Sarajeva, Pale su nareivale svim Srbima u Sarajevu da spale
njihove stanove i napuste grad. ak su emitovali detaljne upute kako da potpale vatru. (Nagomilajte
sav namjetaj na sred sobe, polijte benzinom, upalite gas i ubacite ibicu kada krenete.) Mlade
palikue, veinom razbijai s Pala, kruili su ulicama upozoravajui sarajevske Srbe da e biti strogo
kanjeni, moda ak i ubijeni, ako ne unite svoje domove i ne odu.
Onim bosanskim Srbima koji su se za vrijeme rata sa sela spustili u Sarajevo, nije bilo teko
unititi stanove koji ionako nisu bili njihovi. Ali desetine hiljada porodica bosanskih Srba su
generacijama u miru ivjele u ovom nekad kosmopolitskom gradu. Veina bi bila spremna da ostanu
da nisu bili prisiljeni da odu. Kris Janowski, glasnogovornik Visokog komesara Ujedinjenih nacija za
izbjeglice, ocijenio je da je prije egzodusa u Sarajevu bilo sedamdeset hiljada Srba od kojih je
najmanje trideset hiljada eljelo da ostane. Poslije paljanske taktike zastraivanja, ostalo ih je manje
od deset hiljada, a mnogi od njih e takoe brzo otii. U nedjelji prije 19. marta uporna rijeka Srba
zaprijeila je puteve koji su vodili iz Sarajeva, nosei namjetaj, dijelove sanitarija, pa ak i vrata.
Iza njih ostajali su u dimu dijelovi Grbavice i Ilide. Nijednom Srbinu ne smijemo dozvoliti da

ostane na teritoriji koja je pala pod muslimansko- hrvatsku kontrolu, govorio je Gojko Klikovi,
ef Ureda za raseljenje bosanskih Srba (a kasnije ministar unutranjih poslova Republike Srpske).
Novinari su izvjetavali o nevjerovatnim prizorima: jednu Srpkinju pretukao je i silovao mladi
Srbin, pljaka, prije nego to je zapalio njen stan; stariji brani par Srba koji su cijeli rat ostali u
Sarajevu uzalud su preklinjali talijanske vojnike da im pomognu kada im je jedan razbojnik digao
stan u zrak. Robert Gelbard, pomonik dravnog sekretara za borbu protiv droga i provedbu zakona,
na moju sugestiju u to vrijeme bio je u posjeti Sarajevu; s gaenjem je posmatrao kako IFOR i
Meunarodne policijske snage odbijaju da uhapse pljakake palikue i kako IFOR svoju vatrogasnu
opremu dri u svom kompleksu. Oajni, Muslimani su u srpski dio grada uputili svoju zastarjelu
opremu za gaenje gdje su ih srpske palikue napale kamenjem. Ali IFOR je odbijao njihove zahtjeve
da ih zatiti. Gelbard je gledao kako zgrade gore dok vojnici IFOR-a stoje 150 metara dalje, i kako
britanski general Michael Walker, drugi po rangu oficir u IFOR-u, hladno odbija molbe zamjenika
visokog predstavnika Michaela Steinera za interevenciju IFOR-a. Stidio sam se to sam s tim bio
povezan, rekao mi je Gelbard kasnije, to nisam bio u stanju postii da IFOR neto uradi. Gelbard
e sve ovo izmijeniti kada ga, godinu kasnije, predsjednik Clinton i dravni sekretar Albright postave
za koordinatora za klimavu implementaciju.
Ova tragedija mogla je lako biti sprijeena da je IFOR preduzeo akciju. Ali iako neizazvan i
zaplaen, NATO/IFOR nije uinio nita. Jedan glasnogovornik IFOR-a je izjavio da, iako su
paljevine alosne, Srbi imaju pravo spaliti svoje kue. A jedan drugi glasnogovornik je izjavio
da IFOR nije policija i nee preuzimati dunosti policije. okirani neoekivanom pasivnou
IFOR- a, zvaninici UN, sada u obrnutoj ulozi, kritikovali su NATO zbognjegove neaktivnosti. Da
je /NATO/ bio tvri, stvari bi bile drukije, izjavio je Kris Janowski. Gledamo kako multietnika
Bosna odlazi u kanalizaciju.
Bio je to moj prvi mjesec u svojstvu obinog graanina; prekasno sam shvatio da sam prerano
otiao. Pratei sa sve veom zebnjom dogaanja iz New Yorka, esto sam zvao Washington, molei
za akciju, ukazujui na klauzulu srebreni metak iz Daytona koja IFOR-u daje pune ovlasti u takvoj
situaciji. Ali admiral Smith je odbio da djeluje, ponavljajui svoju mantru da IFOR nije policija, da
bi gaenje poara ili hapenje palikua znailo misiju puzanja. Ta pasivnost IFOR-a ugroavala je
osnovne politike ciljeve Sjedinjenih Drava a izgledalo je da mu NATO nije vaan.
Warren Christopher i Bill Perry konano su istupili, insistirajui na akciji NATO-a. Smith i
Walker su nevoljko naredili svojim vojnicima da uhapse nekolicinu palikua i predaju ih lokalnim
vlastima, dok je IFOR ugasio poneki poar. Bilo je to premalo i prekasno. Ako iko misli da je ovo
uspjeh, rekao je glasnogovornik UN Kris Janowski, onda je lud. Imovina vrijedna milione dolara
unitena je u pljaki i poarima, dolo je do egzodusa kada se od nas oekivalo da vidimo ljude kako
se vraaju njihovim domovima.
Ovo je bio najgori momenat u prve dvije godine nakon Daytona. Ne samo da je to bila katastrofa
sama po sebi nego je dokrajila osjeaj nade i zamah koji su se javili krajem novembra. Pale su
iskoristile taj isti egzodus koji su stvorile kao opravdanje da osujete povratak Muslimana u njihove
domove u srpskom dijelu Bosne. Muslimani i Hrvati tumaili su zbivanja kao dokaz da NATO nee
podsticati multietniku saradnju. Poruka je izgledala jasna: lideri i ubice koji su propovijedali
etniku podjelu nee biti kanjeni ili pritijenjeni.
Podbodena meunarodnom kritikom, vojska je uzvratila udarac, javno okrivljujui meunarodne

civilne agencije, posebno Carla Bildta, zbog klizavice u implementaciji Daytona. Ali nije bilo
svrhe svaljivati krivicu na nekog drugog. Dogaaji iz sredine marta pruili su lekciju o tvrdoglavosti
i nemilosrdnosti Srba - i pridonijeli konfuziji organizacija za implementaciju u Bosni. Takoe su
ilustrovali jednu od najvanijih ali najmanje razumljivih maksima Washingtona: loe izvedena dobra
politika postaje loa politika.
Najtee pitanje. Sve do martovske propasti, sve tri etnike grupe u Bosni, pune
strahopotovanja prema ezdeset hiljada teko naoruanih vojnika IFOR-a, bile su spremne uiniti
skoro sve to IFOR zatrai. Posebno bosanski Srbi, koji su bili tako gadno potueni i vojno i
politiki, ne bi pruili previe otpora da je IFOR pokazao vrstinu. U poetku je ak i Miloevi
podsticao IFOR da zauzme tvrdu liniju, iako e ubrzo i on odustati. Budei se iz oajanja u koje su od
novembra zapali, bosanski Srbi poeli su se opirati skoro svakom pitanju koje nije vojno, iako i dalje
paljivo izbjegavajui da ne izazovu IFOR. inilo se kao da imaju preutni dogovor sa komandom
IFOR-a: mi neemo napadati vae snage ako nas pustite da na miru nastavimo s etnikom podjelom
zemlje.
Od svih stvari potrebnih da bi se postigli nai ciljevi u Bosni, i dalje je najvanije bilo hapenje
Radovana Karadia. Ali Karadi je iskrsnuo nakon nekoliko mjeseci povuenosti i poeo sa
izdavanjem nareenja i davanjem intervjua, signalizirajui svojim pristalicama da i dalje mogu
sigurno ii za svojim separatistikim ciljevima. Poto je njegova vojna sila bila neutralisana,
Karadi je koristio specijalnu policiju, naslijee komunistike policijske drave, da zaprijeti
svakom bosanskom Srbinu koji pokae podrku Daytonu. lako su i te jedinice bile obuhvaene
Daytonskim sporazumom, IFOR se namjerno nije obazirao na tu policiju koja je prelazila srpski
dio Bosne zastraujui svakog ko sarauje sa Muslimanima ili povoljno govori o Daytonu. Prva
velika Karadieva meta bio je prvi politiar koji se javno izjasnio za Dayton, gradonaelnik Banja
Luke Predrag Radi, koga je sprijeio da ode na sastanak s predsjednikom Clintonom u Tuzli, u
januaru.
Iako hapenje Karadia ne bi rijeilo sve probleme s kojima je bila suoena meunarodna
zajednica, njegovo uklanjanje iz Bosne bio je neophodan, iako ne dovoljan, uslov za uspjeh. Kao to
smo prije Daytona rekli predsjedniku i njegovim visokim savjetnicima, bilo je izvjesno da Karadi
na slobodi znai odgaanje ili poraz Daytona. Nita se nije promijenilo est mjeseci kasnije, osim to
je Karadi uvrivao svoj poloaj. Dok su organizacije za ljudska prava i neki lanovi State
Departmenta, posebno John Shattuck i Madeleine Albright, traili akciju, vojska je upozoravala na
gubitke i srpsku osvetu ako doe do operacije hapenja. Rekli su da e je izvesti samo ako im to
predsjednik direktno naredi; i ako bi krenulo naopako, krivica bi pala na civile koji su insistirali na
operaciji, posebno na samog predsjednika. Bilo je ovo teko breme za svakog predsjednika, posebno
u vrijeme izborne godine i nije udilo to 1996. ili 1997. nije poduzeta nikakva akcija da se pokrene
ili barem planira operacija protiv Karadia.
Paradoks je da su oni isti zvaninici koji su se protivili hapenju Karadia podravali vrst rok
za povlaenje amerikih trupa. Dva cilja bila su oito nespojiva; ako elite smanjiti broj vojnika
onda je osnovno uhapsiti Karadia. Ipak je NATO i dalje odbijao da razmilja o hapenju
Karadia, tvrdei da je suvie rizino i da to ne spada u misiju IFOR-a.
Pokrenuo sam ovo pitanje i u razgovoru s admiralom Smithom za mog oprotajnog putovanja u

Sarajevo, 11. februara, na istom sastanku na kome smo razgovarali o hapenju dvojice
bosanskosrpskih oficira od strane Muslimana. Prethodnog dana The Washington Post je objavio
dramatian tekst Johna Pomfreta o Karadievoj neometanoj vonji kroz etiri kontrolne take
NATO-a - na dvije su bili Amerikanci - na putu od Pala do Banja Luke. Kada sam lanak pokazao
admiralu Smithu, prezrivo ga je dobacio jednom saradniku uz kratak komentar o uplitanju novinara
koji nemaju pojma. Nije, pak, porekao priu. Ostao je vrst: njegove snage nee ii za ratnim
zloincima.

Pismo predsjedniku. Kada sam naputao vladu, predsjednik Clinton me je pozvao da ga s

vremena na vrijeme upoznam s mojim stavovima. Poetkom juna 1996, osjetio sam da je situacija
dostigla taku u kojoj bi takva poruka bila opravdana. Kopije pisma sam uputio Christopheru, Lakeu i
Talbottu.
Potovani gospodine predsjednie.
Nalazimo se u odluujuem trenutku u mirovnom procesu u Bosni. Stoga bih elio iskoristiti
va zahtjev da vas upoznam s mojim vienjem:
Uspjehu IFOR-a prijeti Karadiev uspjeh u prkoenju politikim odredbama iz Daytona. Ako
nastavi razvodnjavati snagu Daytona, mirovni proces e propasti.
Ovo e dovesti, najmanje, do podjele Bosne, sa realnom mogunou dalje podjele na tri
dijela za nekoliko godina - emu smo, kako smo rekli, protivni, lako nai nacionalni interesi nisu
direktno pogoeni ako je Bosna jedna zemlja ili dvije pa ak i tri, ishod u Bosni duboko e se
osjetiti na naoj sveukupnoj ulozi u post- posthladnoratovskom svijetu...
Od mnogih organizacija u bivoj Jugoslaviji u posljednjih pet godina samo je NATO - to
znai Sjedinjene Drave - bio potovan. Ono to NATO/IFOR zatrai, to se i ispuni.
Ali protivljenje NATO-a da ode dalje od relativno suenih tumaenja njegove misije ostavilo
je zjapeu rupu u bosanskom lancu opstanka. Prepoznavi ovo, bosanski Srbi sve vie prkose
Daytonu. Bosanski Muslimani su odgovorili daljim udaljavanjem od multietnike drave, jer
Izetbegovi poinje gradnju nedemokratske i fundamentalno (iako ne fundamentalistike)
muslimanske zemlje u njegovoj polovini...
Implikacije Karadievog izazova idu dalje i od same Bosne. Ako on uspije, ponovo e
iskrsnuti osnovna pitanja o amerikom vostvu koje je, kako je izgledalo, prihvaeno poslije
Daytona. Kako smo utvrdili ameriko vostvo u Evropi, bilo bi tragino dopustiti da nam to
isklizne... Moda se ini udnim da toliko mnogo zavisi od takve stvari kao to je sudbina dvojice
omraenih ratnih zloinaca. Ali istorija je ispunjena primjerima malih stvari koje su dovele do
rasplitanja velikih. Pitanje Radovana Karadia je jedno od tih pitanja... Na cilj treba da bude
Karadievo uklanjanje ne samo sa njegovog predsjednikog poloaja, nego i iz vlasti...
Ima i drugih stvari koje su mogle biti uraene ranije - ali koje, ako se sada urade, mogu dosta
promijeniti. Evo nekih primjera:
- Karadi svaki dan koristi televiziju i kontrolisane medije da osujeti lokalna nastojanja za
pomirenjem. 1FOR ima sposobnost i ovlatenje da presijee te linije, ali odbija da to uradi. Te
komunikacione linije treba da budu presjeene - odmah. To bi zadalo teak udarac Karadiu, a
bilo bi popularno u Sjedinjenim Dravama... - Ponovo nametnuti sankcije. Unijeli smo u Dayton

mogunost novog nametanja sankcija, ako bude potrebno. Ovo je naa najjaa snaga... Predlaem
da se Miloeviu uputi jasna poruka...

Povratak u Bosnu. Sve su bili glasniji pozivi za hapenje Karadia i Mladia. Dolazili su iz
novina irom svijeta, od Carla Bildta i senatora Dolea; od Morta Abramowitza, uglednog
predsjednika Carnegie Zadubine za meunarodni mir; od amerikog filantropa i finansijera Georgea
Sorosa - koji je, zauujue, potroio vie svog novca na humanitarne projekte u Bosni nego vlada
Sjedinjenih Drava.
U petak uvee, 12. jula, iz Administracije suoene sa rastuom meunarodnim kritikom, pitali su
da li bih se odmah mogao vratiti u region u specijalnoj misiji. Uz razumijevanje i podrku mojih
novih kolega u Credit Suisse First Boston, otiao sam tri dana kasnije, nakon to sam jedan dan
proveo u Washingtonu.
Cilj Administracije bio je ukloniti Karadia iz vlasti ili ga oslabiti kroz diplomatski pritisak, na
taj nain poputajui pritisak za vojnu operaciju. Kao to sam nekoliko dana ranije napisao
predsjedniku, nae najmonije nevojno oruje je nametanje ekonomskih sankcija Srbiji i bosanskim
Srbima - pravo koje smo sebi paljivo zadrali u Daytonskom sporazumu, ali samo deset dana nakon
nacionalnih izbora koji su se trebali odrati 14. septembra.
Kada sam se u ponedjelak, 15. jula, odvojeno sastao sa Christopherom, Talbottom, Tarnoffom i
Bergerom, bilo je jasno da je Washingtonu neugodno da upotrijebi sankcije. Ostalo mije nekoliko sati
prije odlaska u Bosnu, a ja sam dokazivao da je prijetnja sankcijama vana ako na tim eli postii
uspjeh. Kada su neki zvaninici izrazili zabrinutost da bi ponovno nametanje sankcija moglo
uznemiriti Evropljane, podsjetio sam ih da emo izgubiti mo da nametnemo sankcije za samo
sedamdeset dana. Iskoristite to prije nego to izgubimo, bio je moj slogan tog dana.
Kljuni sastanak odran je sa Sandy Bergerom kasno poslijepodne. Nije bilo Lakea; sastali smo
se u njegovoj praznoj kancelariji. Rekao je da konsensus ne moe biti postignut do naeg putovanja.
Nakon sat estokog razgovora, Sandy je rekao: ujte, vi i ja smo prijatelji dvadeset godina. Ne
traite neto to vam ne moemo dati. Jednostavo idite tamo i uradite ta moete. Znamo da ete vi to
uraditi da izgleda bolje nego to jeste. Nasmijao se i potapao me po ramenu. Zato smo vas
zamolili da se vratite, dodao je. Na putu za aerodrom pozvao sam Strobea da opiem sastanak.
Potvrdio je moj utisak. Samo upotrijebite onu vau staru kreativnu dvosmislenost, rekao je.
Ovdje smo, rekao sam novinarima kada smo se u utorak, 16. jula, spustili na Sarajevski
aerodrom, jer nismo zadovoljni sa snagom volje, posebno od strane bosanskih Srba. Na prvi
sastanak bio je sa Robertom Frowickom, uglaenim amerikim diplomatom koga smo izabrali da
vodi misiju OSCE- a u Bosni i provede izbore. Bio je na raskru. Dopustio je Karadievoj partiji,
SDS-u, da ima veliku ulogu u izbornim pripremama ali je bio sve uznemireniji njihovim ponaanjem,
u ta je spadalo i popunjavanje registarskih spiskova i zastraivanje potencijalnih glasaa. Frowick
je imao ovlatenje da svaku stranku ili pojedinca proglasi nepoeljnim. Konana odluka zavisila je
od njega - u roku od tri dana morao je odluiti da li e ili nee dopustiti Karadievoj partiji da
uestvuje u izborima, odreenim za 14. septembar.
Oduzimanje prava glasa SDS-u bilo je primamljivo ali rizino. Moe dovesti do bojkota izbora,
ali e iz glasakog procesa ukloniti partiju koja je, vie od ijedne druge sile u Bosni, nastojala
osujetiti uspjeh Daytona. Ali prije nego to doemo do nekog zakljuka, bilo je bitno saznati ta

Izetbegovi eli uraditi; njegov stav bie presudan.

Izetbegovi, koga nisam vidio pet mjeseci, izgledao je potpuno drugi ovjek, koji se alio i
osmjehivao. Veoma se zahvaljivao zbog onog to sam uradio za Bosnu i posebno spomenuo da smo
odrali nae obeanje njegovoj vladi. Kada smo ostali amija sam potegao bitno pitanje. Gospodine
predsjednie, rekao sam, mi, ako elimo, moemo diskvalifikovati SDS u izbornom procesu,
izjavom da cijela partija kri Daytonski sporazum. S druge strane, ako nam Miloevi pomogne da
uklonimo Karadia s vlasti, onda SDS-u moemo dozvoliti da uestvuje u izborima. ta emo dalje
uraditi sa SDS-om u vaim je rukama, i stoga je potrebno da znamo va stav.
Ovo je bila golema odluka za Izetbegovia, pa je rekao da e nam odgovoriti kada se vratimo iz
Beograda i Zagreba za neto vie od dvadeset etiri sata.
Sljedeeg dana, 17. jula, na tim sastao se s Miloeviem na dugom ruku u Beogradu. Bili smo
otvoreni: ako ne budemo u stanju dobiti zadovoljavajui sporazum, preporuiemo da se nametnu
sankcije i da Frowick diskvalifikuje SDS iz izbora. Miloevi je bio zamoljen da se vidi samo sa
mnom. lanovi naeg tima, ukljuujui Goldberga i Owena, mogli su uti njegov glas kroz vrata
izmeu dvije sobe, dok nas je ljutito optuivao da ruimo Daytonski sporazum. Odgovorio sam da je
Karadi taj koji nastoji sruiti Dayton. Na cilj bio je da ga uklonimo s vlasti i iz zemlje. Poslije
duge rasprave, dogovorili smo se da se ponovo sastanemo sljedeeg dana.
Ujutro, 18. jula, vratili smo se u Sarajevo. Bio je to jo jedan od onih sastanaka ije e se
posljedice dugo osjeati.
SDS je nacistika partija u naoj zemlji, poeo je Izetbegovi. Ali ako ih izbacimo iz izbora,
mogli bi organizovati bojkot, kao to su uinili i proli put. Ako moete ukloniti Karadia s vlasti,
mislim da bi onda bilo bolje pustiti ih da glasaju. Mogu raditi sa Krajinikom. Znam kako u.
Izetbegovi je mogao raditi s Krajinikom? Ovo je bilo iznenaujue. Predsjednik paljanske
skuptine, ovjek koji je u Daytonu akom udario po mapi Sarajeva, nairoko poznat kao Gospodin
Ne! bio je protiv sporazuma koliko i Karadi. Ali, Izetbegovi se brinuo zbog posljedica bojkota
SDS-a. Iako je odluka ostala na nama, Izetbegovieva elja da ne izbaci SDS iz izbora, njegov strah
da bi oni mogli unititi izbore, bila je mona poruka koju meunarodna zajednica nije mogla
ignorisati.
Miloevi je na sastanak od 18. jula smjestio u novo okruenje, vladinu vilu u rezidencijalnom
dijelu Beograda. U 16:00 sati, u vrtu vile, poeli smo desetosatnu pregovaraku sesiju koja je
odraavala poneto i od drame s poetka shuttlea i dovela do sporazuma koji je razbio krizu - ali uz
odreenu cijenu.
Miloevi je brzo preao na stvar. Krajinik i Buha su gore, rekao je pokazujui prema
prozorima na drugom katu vile. Spremni su da odmah sada pregovaraju o budunosti Karadia.
Ova taktika, zapanjujua jedanaest mjeseci ranije kada je Miloevi izvukao Karadia i Mladia,
vie nije bila okantna.Traei da se prvo sastanemo s dvojicom bosanskih Srba, predoili smo
Miloeviu tvrd dokument koji najavljuje ostavku Karadia iz predsjednitva Republike Srpske i
SDS-a, i to sa sljedeim danom. Na nacrt je takoe navijestio da e Karadi napustiti Bosnu i
povinovati se Meunarodnom sudu za ratne zloine.
Miloevi se odluno usprotivio skoro svim detaljima naeg nacrta. Napokon, sloili smo se da
dvojicu bosanskih Srba ukljui u razgovor. Bili su mrzovoljni. Krajinik nije ni pokuao da bude
uljudan; Buha je jednostavno sjedio utei. Meutim, kada je Krajinik shvatio da e uklanjanje

njegovog prijatelja i mentora koristiti direktno njemu, postao je zainteresovaniji za nae prijedloge.
Ali je i dalje bio nepokolebljiv o mogunosti da Karadi napusti zemlju. Moda kasnije, ali nikako
noas, dok svijet gleda, rekao je Krajinik emotivno, dok je Buha, mravog i ispijenog lica, zurio u
nas. I ne postoji nita to bismo mogli uiniti da ga prisilimo.
Zato ga ne poaljete u njegovo rodno selo u Crnoj Gori, kod majke i brata krijumara?, upitao
sam, pola u zbilji pola u ali. Krajinik je izgledao pogoen ovom opaskom o aktivnostima
Karadievog brata; vjerovali smo da je Krajinik dio istih krijumarskih operacija. Pomislio sam na
jedan raniji razgovor sa visokim srpskim zvaninikom koji nam je ispriao da su se Karadi i
Krajinik sprijateljili dok su bili u zatvoru, jedan zbog krivotvorenih ekova a drugi zbog krae
cementa sa javnih gradilita. Nismo znali da li je pria istinita, ali kako je to rekao Phil Goldberg,
zvuala je istinito.
Neto poslije deset uvee, poslije dosta raspravljanja, bosanski Srbi potpisali su sporazum da se
Radovan Karadi ukloni odmah i stalno /iz/ svih javnih i privatnih aktivnosti, ukljuujui dva
slubena poloaja - predsjednik Republike Srpske i predsjednik SDS-a. Gospoa Biljana Plavi,
jedan od potpredsjednika bosanskih Srba, sljedei dan bie postavljena za predsjednika Republike
Srpske, a Buha e stati na elo SDS-a. Naglaavajui znaaj odredbe o prestanku svih Karadievih
javnih aktivnosti, naveo sam nekoliko primjera, posebno njegovo pojavljivanje na televiziji i
koritenje plakata s njegovim likom, koji e se smatrati krenjem te odredbe, lako vidno
nezadovoljni, Krajinik i Buha su se sloili: Karadi se nee pojavljivati na televiziji niti e se
izlagati njegove slike.
Jo nam je nedostajao najvaniji potpis - Karadiev. Miloevi je predloio da ga dobijemo
faksom. Odbio sam; nismo eljeli da Karadi kasnije tvrdi da mu je potpis krivotvoren. Na flae
insistiranje, Miloevi je helikopterom poslao na Pale njegovog efa obavjetajne slube Jovicu
Staniia da dobije Karadiev potpis. Poslije veere - najbolja koju nam je dotad priredio,
janjetina, kiselo mlijeko i pinat - otili smo da pozovemo Washington. Tamoffu sam proitao nacrt
izjave a on ju je impresivnom brzinom provukao kroz sistem, dobijajui podrku Washingtona za
manje od devedeset minuta. U Miloevievu vilu vratili smo se oko dva ujutro da se sastanemo sa
Staniiem, koji nam je predao originalni dokument, sada sa Karadievim potpisom. Stanii nam je
kazao da se Karadi izgleda pomirio s krajem politike karijere. Ali nije bio spreman napustiti
Pale, dodao je Stanii. Glasno sam se pitao da li je Karadieva politika karijera stvarno dola do
kraja puta.
Sljedeeg dana Karadi je odstupio sa oba poloaja i nestao iz pogleda javnosti - ak i
televizije - do kraja godine. Svjetska tampa pozdravila je sporazum i hvalila nae napore; po pisanju
Financial Timesa, bio je to jo jedan uspjeh.
Na tim, izmuen poslije dvije skoro neprospavane noi i dugog leta iz Beograda - posljednji sat
je proao u drmusanju u olujnoj grmljavini - odvezli smo se pravo u Bijelu kuu da se prikljuimo
sastanku Komiteta vrhovnika koji je ve bio u toku, gdje su nas pozdravili ovacijama to nas je
ganulo ali i zbunilo. Nae kolege pokazivali su vee oduevljenje sporazumom od 18. jula nego mi.
Pitali smo se ta smo to uinili. Uspjeli smo dovoljno da dopustimo izbore sa ueem SDS-a i
ponudimo dovoljno da popusti pritisak do kraja godine za vojnu operaciju protiv Karadia operaciju koju sam i dalje zagovarao. Moda smo zviduui proli pored groblja, kako je to rekao
Strobe, ali to je upravo bilo ono to je Washington elio.

Ponovio sam moju raniju preporuku da zatvorimo televiziju SDS-a, ali sam ponovo odbijen uz
88

objanjenje da je to suvie provokativno ili nemogueizvesti. Takoe sam Komitet upozorio da

moramo odmah krenuti protiv Pala ako bude i najmanjeg krenja sporazuma od 18. jula. Poetkom
1997, te opomene i prijedlozi bie zaboravljeni ili ignorisani a Karadi, slutei novu priliku,
ponovo e se pojaviti.
14. septembar - izbori. Dva mjeseca kasnije, vratio sam se u Bosnu, ovog puta na elu
Predsjednike posmatrake misije za izbore. Tim koji je okupila Bijela kua bio je sastavljen od
grupe privatnih lica i nekoliko kongresmena, ukljuujui dvojicu monih demokrata, Johna Murtha iz
Pennsylvanie i Steny Hoyera iz Matylanda, i republikanca Petera Kinga iz New Yorka. Hiljade
drugih meunarodnih supervizora, posmatraa, monitora i novinara razmiljeli su se po cijeloj zemlji.
Izbori su donijeli trolano predsjednitvo i nacionalnu skuptinu, kako je ustanovljeno
Daytonskim sporazumom. Proli su uglavnom bez problema i bez sumnje su predstavljali napredak Warren Christopher ih je nazvao znaajnim uspjehom. Ali nijedan od pobjednika nije bio za pravu
multietniku vladu. Izbori su osnaili i one iste separatiste koji su zapoeli rat.
Mnogi posmatrai su ovo kasnije citirali kao dokaz da ljudi u Bosni ele da se otcijepe du
etnikih linija. Nisam dijelio ovu ocjenu; izbori su se odigrali u atmosferi zatrovanoj medijima pod
kontrolom istih ljudi koji su zapoeli rat Zagovornike pomirenja sve tri zajednice zastraivali su
lupei i preplavljivali mediji koji su prenosili iskljuivo rasistiku propagandu. Sada je ispostavljen
raun za propust nezatvaranja televizije SDS-a. Ni na muslimanskoj strani nije sve bilo kako treba;
prilikom jednog posebno prijeteeg incidenta, fanatici iz Izetbegovieve stranke pretukli su
Silajdia, zamalo ga ubili, kada je na predizbornom zboru govorio o multietikoj Bosni. to se tie
Srba, Miloevi je izabrao svog kandidata, ali pobjeda koju je dugo obeavao nije se
materijalizovala; Krajinik je dobio mjesto u trolanom predsjednitvu Bosne sa 5018.026 glasova
prema 240.000. Biljana Plavi je lako dobila mjesto predsjednika Republike Srpske. Bila je u to
vrijeme najpopularnija meu bosanskim Srbima. Nita nas nije moglo pripremiti na njen otvoreni
sukob sa mentorima s Pala, za manje od osam mjeseci.
Clinton II i pokret Zajedno. Tokom predsjednike kampanje 1996. Bosna je izblijedila kao.
vano pitanje. Za relativan uspjeh naih nastojanja zasluan je i senator Dole; ignorisao je svaku
priliku da to pitanje iskoristi jer, kako mi je kasnije rekao, nije elio nakoditi politici sa kojom se
sada u osnovi slagao. Dole je ak javno izjavio da e zagovarati produenje mandata IFOR-a
nakon jednogodinjeg isteka, ali je Administracija propustila uhvatiti ovu plemenitu ponudu da bi se
izvukla iz roka od dvanaest mjeseci, a s porazom Dolea u novembru prilika je izgubljena.
ak i predsjednik koji je ponovo izabran prolazi kroz prelazni period, iako je to skoro
nevidljivo oima javnosti. Odlazei zvaninici gubili su zanimanje za politike detalje dok su se
pripremali da se vrate privatnim poslovima. Clintonova administracija je u mnogim podrujima
uspjela glatko izvesti tranziciju, posebno u Stateu, gdje je novi dravni sekretar Madeleine Albright
bila upoznata sa najveim dijelom vanih pitanja iz vremena njenog mandata u UN, kao i u VNS gdje
se Sandy Berger jednostavno pomjerio (bez potrebe za potvrdom Senata) da zamijeni Tony Lakea.
Ipak je novi tim - uglavnom ispod nivoa Kabineta - trebao saekati potvrdu Senata. ak i

najlaka pomjeranja oduzimaju vrijeme, a na Balkanu dogaaji nisu zastajali zbog nae tranzicije. U
decembru, Miloeviu je baena rukavica na ulicama Beograda, gdje su se zatalasale demonstracije
predvoene trojicom politiara koji su se povezali u pokret pod nazivom Zajedno. Sedmicama su
stotine hiljada Beograana, prkosei mrazu, traile demokratiju. Meutim, Washington je propustio
priliku da utie na dogaaje; osim jednog jalovog putovanja u Washington, pokret Zajedno nije imao
kontakta sa visokim amerikim vladinim zvaninicima a Administracija nije poslala nijedog visokog
zvaninika u Beograd iz bojazni da bi Miloevi mogao iskoristiti nj ihove posjete da pokae
podrku. Prvi put u osamnaest mjeseci Miloevi nije osjetio znaajan ameriki pritisak pa se za
podrku okrenuo ekstremnim nacionalistima, ak i Karadia. Ponovo ga je spasila njegova taktika
vjetina i za nekoliko sedmica Zajedno vie nije bio zajedno, jer su se njegovi lideri meusobno
razili.
U nedjelju, 8. decembra, tri dana nakon naimenovanja Madeleine Albright za dravnog sekretara,
sreli smo se u njenoj kui u Georgetownu. Ponudio sam joj svu podrku i spomenuo kako ju je njena
dobro poznata tvrda linija o Bosni uinila idealnom osobom da unese svjeinu u politiku. Rekla je da
joj je to vrsta namjera. Ipak, u aprilu je vladao opti utisak da Clinton II Bosnu stavlja u drugi
plan. U Evropi, naglasak je bio na vanom sastanku sa Borisom Yeltsinom, planiranom za Helsinki,
koji e odluiti sudbinu plana Administracije o proirenju NATO-a. U internim diskusijama Kina je
takoe zauzimala centralno mjesto u politici. utnju o Bosni u prvim mjesecima 1997. prekinuo je
dolazei sekretar odbrane, senator William Cohen, koji je dao seriju izjava da e Sjedinjene Drave
okonati prisustvo svojih trupa u Bosni za osamnaest mjeseci - to jest, juna 1998. Hoe li se ponovo
meusobno isklati?, rekao je Cohen. To ostavljamo njima.
Nasluujui da je na visokom nivou opao ameriki interes za Bosnu, Karadi se jo jednom
usudio da izae u javnost, testirajui koliko flagrantno moe kriti sporazum, koji sam prethodnog
jula dobio, a ne izazvati odgovor NATO-a. Kako mu niko nije stao na put, ak je na licu mjesta dao
intervjue evropskim novinarima. Njegov izlazak u javnost proao je bez problema sa NATO-m i
pokazao, kako su izvijestili mnogi novinari, da osoblje IFOR-a - koje je sada preimenovano u SFOR
ili Stabilizacijske snage - jednostavno broji dane do povratka.
Napokon, u aprilu, poslije izuzetno uspjenog samita Clinton-Yeltsin - na kome je predsjednik
Clinton dobio Yeltsinovu saglasnost za proirenje N ATO- a - Administracija, predvoena
Madeleine Albright i Sandy Bergerom, ponovo se okrenula Bosni. Kao dio ovog procesa, Robert
Gelbard je bio naimenovan da koordinira sve napore amerike vlade da se implementira Dayton.
Ovo je imalo smisla; Washington je trebao vrstog cara s punim radnim vremenom a Gelbard, koji
je povremeno radio na Bosni otkako sam ga decembra 1995. zamolio da radi na jaanju
Meunarodnih policijskih snaga, bio je odlian izbor. Gelbardov dosje bio je neuobiajeno raznolik
za jednog spoljnopolitikog zvaninika; osim iskustva u ekonomiji i politici, znao je sve o
provoenju zakona i antiterorizmu.
Neobina roendanska party. Washington je poznat kao grad u kome drutveni dogaaji mogu
imati politike posljedice. To je bio sluaj i sa nezaboravnom party koju je 4. aprila priredila Liz
Stevens, u ast njenog mua, talentovanog reditelja Georgea Stevensa, i Kati, koja je slavila roendan
istog dana. Nita ne govorei ni nama ni veini gostiju, Liz je pozvala Clintonove. Mi smo stigli rano
i otkrili agente tajne slube svuda oko kue. Nekoliko minuta kasnije, uli su Clintonovi, prije drugih

uzvanica.
Da budem precizniji, ula je Hillary; predsjednik je hramao na takama. Mjesec ranije on se, to
je svima bilo poznato, ozbiljno povrijedio kada je pao ispred kue igraa golfa Grega Normana.
Manje je bilo poznato da sam se i sam u isto vrijeme pozlijedio, i da su mi pukli ligamenti oko
lanka. Kada smo se sreli, i ja sam, na predsjednikovo veselje, bio na takama i nekoliko minuta smo
razmjenjivali iskustva. Kada je odlazio, predsjednik me je za trenutak zaustavio i rekao: Doite
sutra, na malo terapije i razgovora.
Sljedeeg dana, u subotu 5. aprila, pojavio sam se u Bijeloj kui gdje su me otpratili na sprat u
porodine odaje, gdje je predsjednik ve vjebao na biciklu. Pokazavi mi da uem u susjednu sobu,
zamolio je svog terapeuta, mornarikog kapetana, da pogleda moju povredu. utke smo neko vrijeme
vjebali kao da je to najprirodnije na svijetu, a onda se povukli u drugu sobu da se rashladimo.
lanovi njegove porodice, ukljuujui Hillary i njenu majku Dorothy Rodham, navratili su da
popriamo. Izgledao je i potpuno obino i potpuno neobino, ovaj prigodni razgovor sa ovom
divnom, prosjenom amerikom porodicom - osim to je jedan od njih bio predsjednik. Upravo sam
se poeo pitati da li emo uopte razgovarati o Bosni kada je on rekao: Idemo dolje. Odepesali
smo do njegove kancelarije u porodinom dijelu kue.
Kada je rije o hijerarhijskom odnosu Izvrnog odjela, takav sastanak bi bio skoro nemogu dok
sam jo bio u vladi. Jednostavno ima suvie filtera izmeu pomonika sekretara i glavnog efa i
svako u lancu komandovanja insistirao bi ili da bude prisutan, to mijenja prirodu sastanka, ili bi
sprijeio da do takvog razgovora uopte i doe.
ta se tamo deava?, poeo je predsjednik. Prije sastanka, uz Strobeov oduevljen nagovor,
odluio sam da budem potpuno otvoren ako se ukae takva prilika. Nabrojao sam seriju poraza i
izgubljenih prilika od decembra: rasulo pokreta Zajedno; sve vea javna aktivnost Karadia;
brutalno ponaanje Tumana prema Srbima koji su ostali u Hrvatskoj; sve vee tenzije izmeu Hrvata
i Muslimana u Federaciji, posebno u Mostaru; i amerika pasivnost, pa i gore.
Iako su politika NATO-a i va uspjeh s Yeltsinom istorijski, rekao sam, od Daytona Bosna
nije nigdje otila. Ta su pitanja meusobno povezana. Rekli smo da emo napustiti Bosnu juna 1998,
to je nemogue. Ljudi tamo nisu ak ni sigurni da jo uvijek podravamo Dayton ili da marimo ta se
deava u Bosni. A mi gubimo neponovljivo vrijeme.
Molio sam ga da Albrightovoj i Gelbardu prui punu podrku. Osjeajui da ovo prihvata,
govorio sam jo otvorenije nego to sam planirao, traei od njega da odlunije progovori o tom
pitanju. Na kraju, predsjednik je otiao sa mnom do lifta i onda me, na takama, otpratio cijelim
putem do mojih kola, koja su ekala na Junoj kapiji Bijele kue.
Terapijska sjednica, kako je to nazvao Strobe, bila je pravovremena. I Berger i Albrightova su
mi kasnije rekli koliko je bila vana da se politika usmjeri i revitalizira u kritinom momentu. U
meuvremenu, Berger je nastavio sa formalnim revidiranjem politike, a Gelbard je postao
operativan.
Politika postaje tvra. Dok su novine bile preplavljene priama o sukobima Albright-Cohen i
State-Pentagon oko Bosne, predsjednik je dva puta letio u Evropu: prvo, da potpie Osnivaki akt
NATO-Rusija, 27. maja u Parizu, to je formulisalo ulogu Rusije u gradnji sigurnosti u

posthladnoratovskoj Evropi; drugo, da prisustvuje istorijskom samitu NATO-a, 9. jula u Madridu,

koji je pozvao Maarsku, Poljsku i eku Republiku da se prikljue NATO-u. Bio je to veliki uspjeh,
pobijajui predvianja mnogih kritiara da e proirenje NATO-a donijeti nepopravljivu tetu
odnosima izmeu Rusije i Sjedinjenih Drava.
U maju, Berger je sruio sumnje nekih zvaninika Pentagona; njegova studija odluno je
reafirmisala pro-daytonsku politiku. Na sugesstiju nekih zvaninika Administracije, ponovo sam
razgovarao s predsjednikom u nedjelju, 24. maja, tri dana prije njegovog sastanka s Yeltsinom u
Parizu da bih ga upozorio da moe biti prekasno za spas Daytona ako odmah ne oivimo politiku
prema Bosni.
U meuvremenu, novi britanski premijer Tony Blair i njegov ministar spoljnih poslova Robin
Cook jasno su naznaili da e slijediti agresivniju politiku i zatraili isto od Sjedinjenih Drava.
Dvadeset devetog maja, kada je predsjednik, u toku zajednike konferencije za novinare s Blairom u
vrtu u Downing Streetu 10, upitan o sukobu izmeu Albrightove i Cohena oko Bosne, izbjegao je
odgovor ali je jasno dao na znanje da eli da Dayton uspije.
Kada se predsjednik vratio u Washington, Albrightova i Gelbard otili su u Sintru, Portugal, na
sastanak ministara spoljnih poslova NATO-a. Zemlje NATO-a pozvale su lidere Bosne u Sintru i
nakon intenzivnih sastanaka izdali saoptenje koje ih vraa na Dayton. Iz Sintre, Albrightova je prvi
put otila u region u svojstvu dravnog sekretara, otputovavi u Zagreb, Banja Luku, Sarajevo i
Beograd 31. maja. S obzirom na njen izuzetan profil - najpopularnija politika figura u Americi,
prema rijeima Joea Kleina - njeno putovanje je ponovo skrenulo panju na ameriku politiku u
Bosni. Razgovarali smo nekoliko puta prije i za vrijeme njenog putovanja, a posljednji put je nazvala
iz Zagreba, oko ponoi, prije nego to e otii u Beograd na njen prvi sastanak s Miloeviem. Bila
je prvi dravni sekretar u posjeti Beogradu od nesretnog putovanja Jamesa Bakera juna 1991.
Tokom svoje posjete, Albrightova je pokazala spretnost u komuniciranju s ljudima iz regiona.
Moda je to bio rezultat njene prolosti; jer, ne samo da je roena u ehoslovakoj, nego je dio
djetinjstva provela u Beogradu. Ovo razumijevanje bilo je posebno oito kada se u Banja Luci
sastala s Biljanom Plavi. Albrightova je dodala i ovu stanicu, po savjetu svog najblieg saradnika,
pomonika sekretara za javnost Jamie Rubina, ali e kratka posjeta imati vane posljedice, jer e
ohrabriti predsjednicu Plavi da javno raskine sa njenim bivim mentorima na Palama.
Jo od Daytona predviali smo, ak se i nadali, rascjepu izmeu Pala i Banja Luke. (Upamtie
se da smo u Daytonu razmiljali o Banja Luci kao o glavnom gradu Srpske, ali smo odustali zato to
se usprotivio Izetbegovi.) Sada je to iskrsnulo u formi koju niko nije oekivao. Plavieva je javno
napala njene najblie kolege tamo gdje su bili najranjiviji: korupcija. I dalje se predstavljajui kao
srpski patriota i nacionalista, javno je opalila po Karadiu i Krajiniku, nazivajui ih
kriminalcima koji dobro ive kradui od svog naroda. Na iznenaenje svih, udarila je na pravu icu
kod mnogih Srba u zapadnoj Bosni.
Tim se mijenja. Velike personalne promjene bile su u toku kod meunarodnih inilaca
ukljuenih u ovaj posao. Carl Bildt je otiao s poloaja visokog predstavnika da bi se vratio u
politiki ivot vedske, a zamijenio ga je Carlos Westendorp iz panije. Nagovorio sam Albrightovu
i Gelbarda da u Sarajevo poalju Jacquesa Kleina kao Westendorpovog zamjenika. Dok je imao
mandat da nadgleda tranziciju istone Slavonije pod hrvatsku kontrolu, Klein je pokazao dobar njuh

za odluno, ak i melodramatino ponaanje koje je impresioniralo ljude u regionu. Jo jedno

naimenovanje znatno je izmijenilo jednainu: predsjednik Clinton i sekretar Cohen su za novog
vrhovnog zapovjednika NATO-a izabrali nikog drugog do Wesa Clarka. Postavljajui Clarka, oni su
u stvari poslali Dayton NATO-u - to je bio vaan signal odlunosti. U isto vrijeme u Sarajevo su
doli novi zapovjednik SFOR-a, general Eric Shinseki i novi ambasador Richard Kauzlarich.
Opet Bosna. Osamnaestog jula, Bob Gelbard, relativno nov u poslu kao car implementacije,
zamolio je da sa mnom dorukuje u New Yorku. Njegova poduzetnost i usmjerenost bili su
impresivni, ali situacija na terenu jo nije bila zadovoljavajua - ni njemu kao ni meni. Pred kraj
doruka, upitao me je da li bih bio voljan jo jednom, to prije, otii u region. Cilj bi bio razgovor sa
Miloeviem koji je predstavljao sve veu smetnju ali i da pomognem oko revitalizacije uloenog
napora. Pristao sam i predloio da otputujemo zajedno da bismo pokazali jedinstven front i pojaaali
ameriki pritisak. Sa Gelbardom i njegovim timom, ukljuujui i Davida Liptona iz finansija, sastao
sam se 6. avgusta, u Parizu. Posljednjih sedmica i sam predsjednik Clinton javno je govorio o
spaavanju Daytona, fraza koja je uznemirila neke njegove visoke savjetnike ali je ivo izrazila
njegovu zabrinutost. Rekao sam mu da smo godinu dana iza take na kojoj smo trebali da budemo.
Prvo smo odletjeli u Split da se prikljuimo sastanku izmeu Izetbegovia i Tumana. Sastali su
se zbog akcija i hrvatske i muslimanske zajednice koji su protiv povratka izbjeglica a to je izazvalo
veliki publicitet; ijedni i drugi su mobilisali rulju da osujeti povratak drugih etnikih grupa njihovim
domovima. U sarajevskom predgrau Vogoa, grupa muslimanskih ena - mnoge su srebrenike
udovice - blokirala je Srbima povratak u njihove domove. U Jajcu, gomila Hrvata uinila je isto sa
pet stotina Muslimana.
Kada smo uvedeni u sobu za sastanke, naili smo na neoekivan prizor. Umjesto da sjede jedan
prema drugom ne skrivajui izraz neprijateljstva, kako se to deavalo ranije, dvojica lidera sjedili su
jedan pored drugog na kraju stola, dok su im se ramena skoro dodirivala. Sjetio sam se sastanka u
Zagrebu od 19. septembra 1995, kada je Tuman pred etrdeset prisutnih vikao na Izetbegovia.
Sada, kako je to objasnio jedan od Tumanovih visokih saradnika, eljeli su da nam pokau - a vani
je ekao novinarski korpus - da mogu saraivati bez amerikog usmjeravanja. S velikim ponosom
Tuman i Izetbegovi su nam dali zajedniku izjavu da namjeravaju ojaati Federaciju. Ali sve to je
bilo nejasno i puno uoptavanja.
Gelbard i ja nikad ranije nismo usko saraivali, ali smo se uklopili. estitam to ste donijeli
zajedniku izjavu, poeo sam. Meutim, ako elite da to javno pohvalimo, morate se sloiti i oko
druge izjave sa specifinim rokovima. Morate osuditi ponaanje gomile prema povratku izbjeglica i u
Jajcu i u Vogoi, i dati rije da se to vie nee ponoviti.
Predoili smo nacrt koji smo napravili tokom leta za Split i upustili se u petosatno pregovaranje
koje je zavrilo izjavom sa deset novih obaveza i specifinih rokova. Kao i uvijek u Bosni, ovjek
nikad ne moe biti siguran da e ti rokovi i ciljevi biti ispotovani. Ali, na osnovu modela prethodnih
osamnaest mjeseci, znali smo da je najbolji nain javno potpisati sporazum o specifinim datumima i
89

ciljevima i onda pritisnuti strane da ih se dre.

Na privatnom sastanku, Tuman se ogoreno poalio Gelbardu, Galbraithu i meni na njegov
tretman u Washingtonu. Otkako sam ga posljednji put vidio, on je boravio u bolnici zbog oboljenja
raka, koji je bio u remisiji, i sada je pokazivao manje posljedice bolesti. Ali je vjerovao da su

Sjedinjene Drave procurile informaciju o njegovom zdravlju nakon pregleda u vojnoj bolnici Walter
Reed u Washingtonu. Sjedinjene Drave su takoe otvrdnule svoju politiku zbog stalnih protjerivanja
srpskih porodica sa zemlje na kojoj su generacijama ivjeli, usporavajui ili zadravajui pomo
Hrvatskoj.
Rekli smo da Daytonu mora pruiti vie od rijei ako eli da Washington popusti. Rekao sam da
smo zgranuti ponaanjem hrvatske rulje u Jajcu od prije tri dana. Osim toga, upao je Gelbard
dramatino, poznato mi je da je Dario Kordi (najistaknutiji osumnjieni hrvatski ratni zloinac)
lino upravljao ruljom. Morate ga poslati u Hag ako elite da se stvari meu nama promijene.
Tuman je uvjeravao da pojma nema gdje je Kordi i ta on radi. Ali on i nije oekivao da emo mu
povjerovati; samo je iskuavao vanost tog problema. Bili smo nepokolebljivi; Kordi je morao biti
priveden pravdi.
Osam sedmica kasnije, 6. oktobra 1997, Kordi i jo devet osumnjienih bosanskih Hrvata
90

dobrovoljno su se predali pod pritiskom iz Zagreba. Gledajui Kordia na televiziji kako daje
oprotajnu izjavu pije leta u Hag, uoio sam mali detalj koji je puno toga otkrivao: Kordieve rijei
na aerodromu u Splitu prevodio je Tumanov lini prevodilac, to je bio jasan signal da su Tuman i
Kordi postigli neku vrstu linog razumijevanja u vezi budunosti.
Nakon dana s Tumanom i Izetbegoviem, prenoili smo u Trogiru, predivnom starom gradu
nedaleko Splita. Bilo je blago avgustovsko vee a moje misli vratile su se na posljednju no koju
sam proveo u Splitu, tano prije dvije godine, prije polaska prema Igmanu.

Tuzla i generali. Sutradan u zoru, 7. avgusta, odletjeli smo u Tuzlu na sastanak sa trojicom
visokih zapovjednika u amerikom i NATO lancu komandovanja: generalom Shalikashviliem, koji je
izmijenio svoj raspored da bi nam se pridruio u svojoj zavrnoj posjeti regionu, generalom
Clarkom, koji je sada bio zapovjednik NATO-a i generalom Ericom Shinsekiem, novim
zapovjednikom SFOR-a. Vie od godine, bosanski Srbi su varali o Daytonu, oblaei redovne
vojnike u uniforme vojne policije, tvrdei da oni vie nisu u vojsci bosanskih Srba iako je vojni
aneks sporazuma, predviajui ovakve igre, posebno ukljuio vojnu policiju u definiciji o
oruanim snagama. Javno sam izjavio da je ta paramilitama policija rasisitika, faistika, protiv
mirovnog sporazuma, antidemokratska i potencijalna prijetnja meunarodnoj zajednici. A ipak, sve
dok Clark nije preuzeo komandu NATO-a, SFOR ih je ignorisao. Clark je uputio Shinsekia da izda
upozorenje da e od sada vojna policija biti tretirana na isti nain kao regularne snage.
Kada se vrijeme razvedrilo, zaputili smo se u Sarajevo, nakon to smo se posebno toplo
oprostili sa Shalikashviliem koga neu vidjeti sve do njegove emotivne ceremonije povodom odlaska
u mirovinu, na paradnom tlu u Fort Myeru krajem septembra. Nikad nisam upoznao oficira koji mi je
bio tako drag. Bilo je nemogue ne voljeti ga, a bio sam zahvalan i zbog njegove line podrke koju
mi je pruao i kada se nismo slagali.
Oivljavanje implementacije. Dobre vijesti u Sarajevu bile su da zajednike institucije stvarno
postoje; a loe vijesti bile su da one jedva funkcioniu.
Zajedniko predsjednitvo, sa Izetbegoviem, Krajinikom i Zubakom, bilo je jedno od
najvanijih lakmus testova za Dayton. Bio sam nagraen o mogu vidjeti da je naa odluka da

ograniimo predsjednitvo na tri lana - po jedan iz svake etnike grupe - bila ispravna, ali je
zajedniko predsjednitvo jo uvijek bilo ograniena operacija. Bilo je suspendovano vie od mjesec
dana zbog srpskog protesta protiv britanske operacije od 10. jula u Prijedoru - najvanija vojna
akcija od Daytona - koja je dovela do hvatanja jednog osumnjienog ratnog zloinca i smrti dragog.
Ovaj dragi bio je jedan od najbliih Karadievih saradnika, prijedorski ef policije, zloglasni ubica
iz ratne faze logora smrti 1992, i njegova smrt zadala je teak udarac bosanskim Srbima. Samo je
nae putovanje u Sarajevo prisililo Krajinika da prisustvuje sastanku.
Sastanak je poeo na nevjerovatan nain. Gledajui pravo u mene, Krajinik je rekao da eli dati
uvodnu rije. U Daytonu, rekao je, protivio sam se sporazumu. Pogrijeio sam. Protivio sam se
rasporedu IFOR-a. Pogrijeio sam. Dayton je dobra stvar za Bosnu. elim to jasno rei, posebno
ambasadora Holbrookeu.
Ova izjava nije toliko obeavala koliko je zvuala. Krajinikov Dayton nije bio ono to smo
imali na umu; njegov je bio stanica na putu za podjelu, a na je bio sporazum za jedinstvenu zemlju.
Mogao je potpisati sporazum, ali je i dalje odbijao prihvatiti njegovu centranu tezu.
Krajinik je bio nepokolebljiv o svakom pitanju. Siti svega, zavrili smo sastanak i zatraili da
ga vidimo nasamo. Gelbard i ja smo mu ljutito rekli da je njegovo ponaanje neprihvatljivo i oito u
neskladu sa njegovim uvodnim rijeima podrke za Dayton. Rekao sam da nismo proli ovoliki put da
bismo uestvovali na beznaajnom sastanku. Drugi sastanak zakazali smo za to vee u Zemaljskom
muzeju, na teritoriji Federacije. Kada se Krajinik pobunio zbog mjesta susreta, rekli smo mu da
emo, ako ne doe u muzej, smatrati da se povlai iz zajednikog predsjednitva. To je trgnulo
Krajinika i pojavio se.
Jo jedna nona. Nastavili smo oko deset sati uvee, 7. avgusta, u Zemaljskom muzeju i odmah
se okrenuli ka tri nerijeena problema: stvaranje jedinstvenog telefonskog sistema, dogovor o
raspodjeli ambasadorskih mjesta meu tri etnike zajednice i funkcionisanje Stalnog komiteta o
vojnim pitanjima.
Sastanci su zavreni u etiri ujutro, sa sporazumima o svim tim pitanjima. Posljednje je imalo
veliku simboliku, posebno kada su se Muslimani sloili da ambasador u Washingtonu bude Srbin, dok
su oni zadrali mjesto u Ujedinjenm nacijama.
Kada su zavrni dokumenti bili spremni za potpis, zamjenik visokog predstavnika Gerd Wagner
odnio ih je Krajiniku na potpis. Wagner, koga sam znao iz Bonna i Washingtona, bio je jedna od
njemakih diplomatskih zvijezda u usponu. Krajinik nije krio da mu se Wagner ne dopada i umjesto
da potpie sporazume, poeo je napadati pristojnog njemakog diplomatu. Bijesan zbog
Krajinikovog vrijeanja Wagnera, nagnuo sam se preko stola i rekao: elim vam rei neto to jo
nikom nisam rekao u dugom pregovarakom procesu: ako sada ne potpiete ovaj papir, kao to ste to
ve obeali pred svjedocima, obeavam da vie nikad s vama neemo razgovarati ili se dogovarati.
Pruio sam pero Krajiniku i on je potpisao. Sljedeeg jutra, Wagner se pridruio meni i Gelbardu na
konferenciji za novinare u Amerikoj ambasadi da da izjavu o sporazumima postignutim prethodne
noi. Bio je to veliki uspjeh za Wagnera, visokog njemakog diplomatu u Bosni - ali i jedan od
posljednjih. Nekoliko sedmica kasnije, on i jo jedanest lica, meu kojima i pet Amerikanaca,
poginuli su kada je ukrajinski helikopter udario o brdo. Jo jednom su, kao na Igmanu i u Dubrovniku,
zemlje koje su jaale mir platite najviu cijenu za njihov napor da dovedu mir u Bosni. Opet su

poginuli bili civili, diplomati, policajci i humanitarni radnici - a ne vojnici.

Nekoliko dana kasnije The New York Times e me kritikovati da sam potroio gomilu /mog/
vremena cjenkajui se oko telefonskih podrunih ifri i dizajna monete i naimenovanja bosanskih
ambasadora /umjesto/ glavnim prijetnjama ujedinjenoj Bosni. Ali u tekstu na prvoj strani
nedostajala je jedna od glavnih taaka naeg putovanja i uistinu cijelog procesa implementacije: da
bi se stvorila jedinstvena Bosna, trebalo je prvo rijeiti ta naizgled mala pitanja, jedno po jedno ako
je potrebno - a to je moglo biti uinjeno samo pod spoljnjim pritiskom. Same strane ne bi se
dobrovoljno sloile ni o emu. The Washington Post je to uhvatio, izvijestivi da se Holbrookeovi
napori vide kao dio kampanje da se ukloni pauina koja se uhvatila nad mirovnim procesom u
Bosni. Nae putovanje pomoglo je da se oivi proces implementacije i postavi scena za dalji
napredak. Bob Gelbard e nastaviti s redovnim odlascima u region, gurajui strane u spor ali uporan
napredak.
Banja Luka i Plavieva. Osmog avgusta, odmah nakon izjave o novim sporazumima na
konferenciji za novinare, odletjeli smo u Banja Luku da vidimo Biljanu Plavi koja je sada uivala
meunarodnu panju zbog prkoenja paljanskim Srbima i Miloeviu. Bila je biolog iz Titove ere,
Fulbrightov stipendista u New Yorku i sluila se engleskim. Bila je u svom najboljem izdanju, trudei
se da nas armira. Sjedinjene Drave su, zauzvrat, stale iza nje u njenoj borbi protiv Pala. Ipak,
nismo mogli zaboraviti njen nedolian poetak i bliske veze s Karadiem.
Iako sam i dalje nacionalista, elim da znate da sam i dobar demokrata, poela je. Ovo je bio
mudar poetak. Ali moram vas upitati, odgovorio sam, da li ste i dalje separatista.
Nisam, odluno je uzvratila. Ja ne podravam odvojenu srpsku dravu, ja podravam
Dayton. Kasnije, iako smo se dogovorili da na razgovor ostane nesluben, njeni ljudi su ga
obznanili. Predstavljao je potpunu promjenu, od dana kada su bosanski Srbi tenkovima davali njeno
ime.
Rekla nam je da se plai za svoj ivot od paljanskih razbojnika. Kazala je da je njen sastanak sa
Madeleine Albright u maju bio vaan za njenu odluku da ustane protiv bivih mentora. Dan nakon tog
sastanka, ispriala je, otila je na Pale da se sastane sa Krajinikom, Buhom i - Karadiem. Kazala
sam im da moramo potovati Dayton, a oni su me napali i rekli da sam izdala revoluciju i izbacili me
iz stranke.
Kada je dolo vrijeme da krenemo, desilo se najvee iznenaenje tog dana. ekalo nas je preko
stotinu novinara. Pretpostavljali smo da e zadrati distancu u njihovom prisustvu. Umjesto toga,
izjavilaje da e sjesti s nama i sudjelovati. Osim toga, zamolila je Davida Liptona da novinarima
objasni kolika je cijena koju bosanski Srbi plaaju zbog izgubljene meunarodne pomoi zbog
odbijanja Pala da uestvuju u zajednikim institucijama.
Gospoa Plavi je prela Rubikon. Bie joj teko da se probije. Izabrala je da prkosi Palama i
jasno - javno - raunala na ameriku podrku.
Beograd, 8. avgusta. Opet je Miloevi premjestio mjesto sastanka, ovog puta u Beli dvor,
velianstveno kraljevsko zdanje u Beogradu koje nije koriteno vie od deceniju. Vrtovi su bili
predivni, hrana upadno bolja, zidovi ispunjeni starim majstorima, ukljuujui i jednog Rembrandta.

Ali te kozmetike promjene samo su naglasile da se nita drugo nije promijenilo. Ustvari, osjeaj
izolacije bio je jo vei.
Sam u palati, s vjernim Goranom Milinoviem i jednim zamjenikom ministra, Miloevi je rekao
da Dayton ima uspjeha i da trebamo biti zadovoljni, samo to gospoa Plavi pravi probleme.
Odluno smo izrazili neslaganje, rekavi da Karadi sada otvoreno kri sporazum od 8. jula i da
Miloevi, podravajui Pale protiv Plavieve, podriva stabilnost u Bosni. Sastanak je krivudao pa
je ak i etnja vrtovima bila neproduktivna.
Za vrijeme veere Miloevi i ja smo sami razgovarali u sobi za prijem. Gospodine
predsjednie, rekao sam, noas samo traimo vrijeme. Voljni smo se vratiti sutra ako elite ovdje
dovesti Krajinika, kako bismo mogli pokuati da doemo do nekog napretka. Zavrili smo jelo bez
imalo pomaka.
Sljedeeg jutra Gelbard i ja smo se vratili sami u Beli dvor, pitajui se hoe li se Krajinik
pojaviti. U Sarajevu nam je izriito naglasio da nee doi na drugi sastanak u Beograd. Ali, bio je
tamo, sjedei mimo u stolici pored Miloevia, sasvim drukijeg dranja od onog od prije dva dana.
Prvo smo se vratili na Radovana Karadia, jo uvijek najvanije pitanje. Pokazao sam im
intervju koji je Karadi prethodnog dana dao jednom njemakom listu. I Miloevi i Krajinik su
nas uvjeravali da pojma nisu imali o intervjuu, ali su se spremno sloili da predstavlja flagrantno
krenje sporazuma od 18. jula. Upozorili smo da e takvi potezi poveati ansu za vojnu akciju kojom
e se Karadi privesti pravdi.
Ako preduzmete takvu akciju, rekao je Miloevi naglaavajui, bie to nesrea za sve nas.
Vaa zemlja e zaaliti. Gelbard i ja smo odmahnuli To je va problem, kazao sam. Ne moete
prijetiti naoj zemlji. Ono to se deava u Bosni za nas jeste vano ali nije odluujue. Za vas je to
pitanje ivota i smrti.
Krajinik je ponudio garanciju da e se Karadi od sad pridravati sporazuma od 18. jula.
Odbacili smo to kao nedovoljno. Ako elite potvrditi da sporazum od 18. jula jo vrijedi, onda to
uinite i mi emo to javno rei, rekao sam. Ali ne moemo s vama praviti i drugi sporazum. Vi ste
potpisali prvi i on je prekren.
91

Sastanak smo zakljuili raspravom o nekim drugim pitanjima koja su se ticala nas. Zatim smo,
poslije konferencije za novinare, otili za Sjedinjene Drave. Po prvi put od Daytona, osjeao sam da
je implementacija pogurana s dovoljno snage i odlunosti, najveim dijelom zahvaljujui Gelbardu i
Clarku. Na sastanku Kabineta, u petak, 12. avgusta, rekao sam predsjedniku i drugim visokim
zvaninicima da smo jo uvijek u zaostatku, ali da je napredak vidljiv u mnogim dijelovima Bosne.
Na lokalnom nivou, ljudi nastoje opet zajedno raditi i ivjeti. Ali je bilo neophodno ponoviti
upozorenje koje je sada bilo ve dvije godine staro: dok god lideri koji su zapoeli rat ostani u vlasti
na Palama, zemlja nee biti izvan opasnosti i bie skoro nemogue povui nae trupe.
Predsjednik odluuje. Dvadeset drugog decembra 1997, predsjednik Clinton je otiao na svoje
drugo putovanje u Bosnu. Poveo je ne samo svoju porodicu i lanove Kongresa nego, kao briljantan
primjer zajednitva dvije partije, i biveg senatora Dolea i njegovu suprugu. Poetkom septembra,
Dole mi je rekao da e podrati produenje prisustva amerikih trupa u Bosni, vijest koju sam, uz
Doleov blagoslov, odmah proslijedio predsjedniku, i nekadanji politiki protivnici su nali

zajedniki jezik oko potrebe da se ostane u Bosni.

Dva dana prije putovanja predsjednik Clinton je odrao konferenciju na kojoj je najavio da e
Sjedinjene Drave zadrati amerike trupe u Bosni i nakon prvobitnog datuma, juna 1998.
Predsjednik je prihvatio punu odgovornost za saglasnost o prva dva roka i rekao da vie nee
postavljati rokove.
Bila je ovo prelomna odluka za Sjedinjene Drave. Predsjednik je napokon bio izriit da nee
otii iz Bosne. Tri dana kasnije, poruku je odnio direktno narodima Balkana.
U sedmicama prije njegove najave i putovanja, esto sam razgovarao s predsjednikom i
njegovim visokim savjetnicima i znao sam koliko je teka odluka na linom nivou, posebno to su
njegovi politiki protivnici bili odluni da to iskoriste. On je, pak, znao da bi prvobitni raspored
uinio ogromnu tetu interesima Sjedinjenih Drava i NATO-a. Ponovo smo razgovarali neposredno
pred njegov put, bilo je oito da to to e prvi put vidjeti Sarajevo ostavlja snaan dojam na njega i
njegovu porodicu. Imao sam osjeaj da je putovanje uvrstilo ispravnost njegovih stratekih odluka i
pojasnilo mu tekoe koje jo stoje na putu.

1998 - i Milorad Dodik. Kada je jednom postalo jasno da se Sjedinjene Drave nee pridravati
roka za povlaenje, juna 1998, korak implementacije se dramatino ubrzao. Prvih nekoliko mjeseci
1998. vidjeli su vie pomaka nego dvije godine od ujedinjenja Sarajeva. Poeli su funkcionisati
zajedniki novac, uredi za izdavanje registarskih tablica, eljezniki i zrani saobraaj i telefonski
sistem.
U kockanju koje se isplatilo Sjedinjene Drave podrale su prijedlog Plavieve da se odre
novi izbori za skuptinu Republike Srpske. Na naem sastanku avgusta 1997, Gelbard i ja smo rekli
Miloeviu da emo podrati te izbore i pored njegovog gorljivog protivljenja. Suoen s naom
nepopustljivou, Milosevic je promijenio kurs i poeo da se zanima za Plavievu koju je dugo
javno ismijavao.
Rezultati izbora, odrani 27. septembra 1997. pod supervizijom OSCE-a, predstavljali su
iznenaenje. Osamnaest lanova nove skuptine bosanskih Srba bili su Muslimani za koje su glasale
izbjeglice u mjestima gdje su ivjeli, prema jednoj od ustavnih odredbi koja je u posljednjem
momentu unesena u Dayton. Ti muslimanski poslanici, zajedno sa pristalicama Plavieve i onim pod
kontrolom Miloevia, izabrali su premijera - jednoglasno - ranije nepoznatog
tridesetdevetogodinjeg biznismena po imenu Milorad Dodik. Po prvi put otkako je poeo rat, vladu
bosanskih Srba nije kontrolisao Karadiev SDS. Iako je vlada u Sarajevu ovo skeptiki posmatrala,
Dodik je najavio da e potovati Dayton i graditi multietniku Bosnu. Zauzvrat, Sjedinjene Drave
poele su odailjati pomo koja je ranije bila uskraena bosanskim Srbima. Dugo oekivano
demontiranje glavnog grada bosanskih Srba iz vremena rata, Pala, poelo je kada su skuptinski i
vladini uredi, jedan po jedan, poeli seliti u Banja Luku.
ak i najokorjeliji kritiari Daytona bili su impresionirani. Ameriki trud u Bosni se isplaivao.
U martu, Sjedinjene Drave bile su prilino zadovoljne situacijom pa su, zbog njegove podrke
Dodiku, poele nagraivati Miloevia, skidanjem nekih preostalih ekonomskih sankcija
Jugoslaviji.

Kosovo. Marta 1998, na Kosovu je izbio estok sukob izmeu albanske muslimanske veine i
njihovih srbijanskih gospodara. Uvijek smo na Kosovo gledali kao na najeksplozivnije tlo u regionu istorijski dom srpskog naroda, mjesto najvee bitke protiv Turaka i poznatog Miloevievog govora
iz 1989. Erupcija na Kosovu, koje ostatak svijeta priznaje kao dio Jugoslavije, mogla bi pokrenuti
iri rat, i uvui Albaniju i Makedoniju a moda ak i Grku; ova zabrinutost bila je kljuni element u
mojim nastojanjima 1995. da se smanji napetost u grko-albanskim odnosima i posredujem oko
dogovora izmeu Grke i Makedonije. Zavretkom rata u Bosni, sprijeili smo da Kosovo i Bosna
postanu jedinstvena ratna pozornica, ali je ostao problem Kosova.
U Daytonu smo Miloeviu stalno naglaavali potrebu vraanja prava albanskim Muslimanima
na Kosovu koja je opozvao kada je bivu autonomnu pokrajinu prikljuio Srbiji. U to vrijeme, naa
upozorenja su ga obuzdavala. Ali kriza na Kosovu od koje se odavno strahovalo samo je odgoena
ali ne i izbjegnuta. Godine 1998. Miloevi jo uvijek nije vratio prava albanskim Muslimanima, kao
to je obeao da e uiniti. Kada su grupe Albanaca poele sa gerilskim napadima protiv srpskih
osvajaa, Miloevi je nemilosrdno odgovorio, ostavljajui stotine mrtvih Muslimana. Sekretar
Albright, odluna da se ne ponove greke iz 1991 -1992, brzo je krenula kako bi stvorila jedinstven
front Kontakt grupe da se izvri pritisak na Miloevia, ali, u reprizi Bosne, bilo je teko dobiti
jedinstven stav dovoljan da ga pritisne. Izazov koji je donijelo Kosovo ponovo je pokazao da je
ameriko vostvo, ak i kada je ljutilo nae evropske saveznike i Rusiju, neophodno za mir u regionu.

- GLAVA 21 Amerika, Evropa i Bosna

Bog nije stvorio ljude potpuno nezavisne ili potpuno slobodne. Tano je da je oko svakog
ovjeka povuen krug sudbine iz koga on ne moe izai; ali unutar granica tog kruga on je moan
i slobodan; kako je s ovjekom, tako je i sa zajednicama.
ALEXIS DE TOCQUEVILLE

OD POETKA PADA JUGOSLAVIJE Amerikanci su bili podijeljeni u dvije grupe, irok

definisane: one koji su mislili da trebamo intervenisati ili zbog moralnih ili stratekih razloga, i one
koji su se plaili da emo se spetljati u moru poput Vijetnama ako interveniemo. Kako se irila
svijest o etnikom ienju, poveao se broj onih koji su eljeli da Sjedinjene Drave neto uine,
ali vjerovatno nisu predstavljali veinu.
Ipak, za samo osamnaest sedmica 1995. - kada je situacija izgledala najbeznadenija Sjedinjene Drave stavile su svoj presti na kocku sa serijom visokorizinih akcija: sveobuhvatan
diplomatski napor u avgustu, teko bombardovanje NATO-a u septembru, obustava vatre u oktobru,
Dayton u novembru, i, u decembru, raspored dvadeset hiljada amerikih trupa u Bosni. Iznenada, rat
je bio gotov - a amerika uloga u posthladnoratovskoj Evropi redefinisana.
Da Sjedinjene Drave nisu intervenisale, rat bi se nastavio godinama i zavrio katastrofom.
Bosanski Muslimani bili bi ili uniteni ili svedeni na slabu zatvorenu mini dravu okruenu Velikom
Hrvatskom i Velikom Srbijom. Moda bi se borbe nastavile u istonoj Slavoniji. Evropa bi se
suoila sa plimom balkanskih izbjeglica. A nove desetine hiljada bili bi poubijani, osakaeni ili
raseljeni.
Ali pitanja ostaju: Da li je ameriki angaman bio u nacionalnom interesu? Kako je to uticalo na
ulogu Amerike u svijetu? Da li je Dayton donio mir Bosni ili samo odsustvo rata? ta je moglo biti
uinjeno bolje ili barem drukije? Da li Bosna moe opstati kao jedinstvena multietnika zemlja,
kako je to traeno u Daytonu, ili e se moda podijeliti u dvije ili tri etnike drave? Ova pitanja, kao
i druga, zasluuju dalju panju.
Ameriko vostvo. U proljee 1995. bilo je normalno rei da su odnosi Washingtona sa
evropskim saveznicima gori nego ikad od Suecke krize 1956. Ali ovo poreenje nije tano; jer Suec
je doao na vrhuncu hladnog rata, ispunjenog napetou. Bosna je, pak, definisala prvu fazu
posthladnoratovskih odnosa izmeu Evrope i Sjedinjenih Drava i ozbiljno nakodila atlantskom
saveznitvu. Napetost je posebno ugrozila sam NATO, upravo kada je Washington nastojao da ga
proiri.
Clintonova administracija bila je otro kritikovana to izdaje naa opredjeljenja za evropsku
sigurnost ili slabi prioritet koji odgovara spoljnjim, pitanjima - ukratko, zbog slabog vostva u
spoljnjoj politici. Ove optube duboko su kosnule visoke spoljnjopolitike zvaninike u
Administraciji posebno kada su, koje li ironije, esto dolazile od onih koji su se protivili amerikom
ukljuenju u Bosni. A u svojim oima Clintonova administracija je zabiljeila ozbiljan uspjeh u
posthladnoratovskoj Evropi: izgradila je novi odnos sa Rusijom i drugim bivim sovjetskim
republikama; poela je proirivati NATO; dotakla je irski problem; ojaala amerike veze sa

baltikim zemljama i Centralnom Evropom i dobila saglasnost Kongresa za trgovinske sporazume

NAFTA i GATT. Ipak, svijest da se Washington okrenuo od Evrope po zavretku hladnog rata bilo je
teko promijeniti sve dok smo stajali po strani od Bosne.
Dayton je ovo skoro preko noi promijenio. Naglo su prestale kritike da je predsjednik Clinton
slab lider, posebno u Evropi i meu muslimanskim zemljama. Washington je sada bio hvaljen zbog
svog odlunog vostva - ili ak koren od nekih Evropljana zbog previe vostva. Ali, ustuknuli su
ak i oni koji su se bunili zbog ponovne potvrde amerike moi. Kako sam u to vrijeme navijestio,
ovo nije bio ozbiljan problem; bolje je bilo kritikovati zbog previe vostva nego zbog premalo.
Nakon Daytona, izgledalo je da je amerika spoljnja politika ustrajnija, odlunija. Ovo je
spoznaja koliko i realnost, ali je bilo vrijedno spoznaje. Tri glavna stuba amerike spoljnje politike u
Evropi - ameriko-ruski odnosi, proirenje NATO-a u Centralnoj Evropi i Bosna - esto su radili
jedan protiv drugog. Sada su osnaili jedan drugog: NATO je prvi put u istoriji poslao svoje snage
izvan svog podruja a ruske trupe, pod amerikim zapovjednitvom, bile su rasporeene zajedno s
njima. Clinton je uspio postii naizgled nemogue, napisao je bivi ruski premijer Yegor Gaidar,
da implementira proirenje NATO-a ne inei nepopravljivu tetu ni demokratskim elementima u
92

ruskom politikom establishmentu ni u ameriko-ruskim odnosima. De Charett je imao pravo:

Amerika se vratila.
Strateko razmiljanje bilo je vitalno za nae ukljuenje, ali motivi koji su napokon podstaknuli
Sjedinjene Drave na akciju bili su i moralne i humanitarne prirode. Poslije Srebrenice i Igmana,
Sjedinjene Drave nisu mogle dalje bjeati od strane istine o onom to se dogodilo u Bosni.
Osjeanja su preplavila i obine Amerikance koji su bili uasnuti onim to su vidjeli na televiziji,
kao i visoke vladine zvaninike koji vie nisu mogli okretati glavu. U Administraciji, gubitak trojice
prijatelja na Igmanu predstavljao je poseban teret; rat je, u stvari, doao kui.
I pored amerikog ponosa zbog Daytona, na uinak u bivoj Jugoslaviji bio je manjkav. Da se
razumijemo, mune polumjere Ujedinjenih nacija i Evropske unije nisu bile adekvatne, ali su ipak
nekoliko godina ouvale bosanske Muslimane od potpunog unitenja. Evropljani su nastavljali plaati
hrpu rauna, ne dobijajui dovoljno kredita od amerike javnosti ili Kongresa koji je, odmah nakon
Daytona, Evropljanima rekao da e oni morati ponijeti teret civilne rekonstrukcije. Tako je
najbogatija zemlja na svijetu, u sred svoje najsnanije ekonomske predstave u trideset godina,
ponudila bivoj Jugoslaviji relativno beznaajnu koliinu pomoi. Osim toga, uprkos herojskim
naporima Johna Kombluma, implementacija Daytonskog sporazuma u poetku je bila bezvoljna. Tek
sredinom 1997. s dolaskom Boba Gelbarda i generala Clarka, implementacija je poela pokazivati
eljenu energiju.
Konaan izvjetaj o Daytonu jo nije mogu. Kada je, decembra 1997, predsjednik Clinton
posjetio Sarajevo, kazao je, kao to sam i ja, da implementacija kasni godinu dana. Ali nije bilo
borbi dvije godine; tri zajednice su poele ponovo graditi veze na lokalnom nivou; Sarajevo je
ujedinjeno i gradi se; uniten je veliki broj oruja bosanskih Srba; otvorena su etiri aerodroma za
civilni saobraaj; stvoreno je nekoliko otvorenih podruja za izbjeglice; uutkani su releji omrznute
televizije s Pala, a Banja Luka je poela zamjenjivati Pale. U isto vrijeme, visoki predstavnik Carlos
Westendorp uinio je ono to je trebalo biti uinjeno dvije godine ranije: on je jednostavno odredio
dizajn za novu zajedniku monetu. Dvadeset drugog januara 1998, ameriki vojnici su prvi put
uhapsili nekog osumnjienog za ratne zloine u Bosni: Gorana Jelisia, bosanskog Srbina koji je

volio da ga zovu srpski Adolf. Ako se takve akcije nastave, anti-daytonske snage e progresivno
slabiti a anse da se stvori mirna, odriva drava dramatino e se poboljati.
Ipak, iako je poela slabiti, estina iz 1992-1995, nije nestala; sve strane nose duboke oiljke i
mnogi umjesto pomirenja i dalje trae osvetu. Najmunije je to isti lideri koji su zapoeli rat nastoje
uutkati one koji pozivaju na multietniku saradnju. Dva najopasnija ovjeka u regionu, Radovan
Karadi i Ratko Mladi, ostaju na slobodi nakon vie od dvije godine od Daytona. Uz otvoreno
ukljuenje Karadia, retrogradne snage s Pala i dalje nastoje osujetiti saradnju izmeu dva dijela
Bosne. Otkrili su ovu strategiju skoro sluajno, kada su marta 1996, usred palei i zastraivanja, dok
su trupe IFOR-a stajale po strani, istjerali veinu lokalnih Srba iz Sarajeva to je, kako je primijetio
93

jedan iskusan posmatra, najvea mrlja na mirovnom procesu. Kao to je to objasnio Michael
Steiner, na kraju svog mandata zamjenika visokog predstavnika: Vostvo na Palama ima samo jedan
cilj a to je da se odvoji od Bosne i Hercegoine. Kako u tome ne uspijevaju, oni se bore za to
94

autonomniju poziciju unutar zajednike drave. Sve dok Pale imaju jo moi, prijetnja nee nestati.
Pukotine. Niko bolje od onih koji su uestvovali u pregovorima ne zna slabosti Daytona. Ali
one nisu iste kao one koje spominju kritiari spolja, od kojih mnogi brkaju mirovni sporazum sa
implementacijom. Kada se osvrnem na pregovore, obavezno se vratim na nekoliko kljunih momenata
ili pitanja:
- Najozbiljnija pukotina u Daytonskom mirovnom sporazumu je ona koja je ostavila dvije
suprotstavljene vojske u jednoj zemlji, vojsku Srba i vojsku Hrvatsko-Muslimanske Federacije.
Bili smo ovog potpuno svjesni za vrijeme pregovora, ako kako NATO nije razoruao strane kao
obaveznu zadau, nije bilo mogue stvaranje jedinstvene vojske ili razoruanje Bosne i
Hercegovine.
95

- Drugi problem bio je naa saglasnost da srpski dio Bosne zadri ime Republika Srpska.
Treba se sjetiti da je odluka donesena na dramatinom sastanku, koji je trajao cijelu no, sa
Izetbegoviemu Ankari, na Praznik rada, dok je do sastanka ministara spoljnih poslova u Genevi
ostalo samo tri dana, a nastavak bombardovanja jo neizvjestan. Republika ne podrazumijeva
obavezno nezavisnu dravu na Balkanu i istonoj Evropi, ali ipak, dozvoliti Karadiu da zadri
ime koje je on izmislio bilo je vie od ustupka nego to smo shvatili.
- Vrijeme prekida bombardovanja uvijek e ostati sporno. Pregovaraki tim bi pozdravio
njegovo produenje jo najmaje nedjelju dana. Ali kada nam je vojska u drugoj sedmici
septembra rekla da imaju meta za jo tri dana, morali smo pregovarati prije nego to se
bombardovanje samo po sebi okona. Warren Christopher je privatno postavio pitanje o vojnom
96

saoptenju, ali ni on ni pregovaraki tim nisu bili kadri saznati sve injenice. Neformalni
razgovor izmeu nas i generala Michaela Ryana, koji je zapovijedao Deliberation Force,
dopustio bi nam odluke na osnovu vie informacija u tom kritinom momentu. Ali takav kontakt
97

je oito branio admiral Leighton Smith, ak i preko generala Clarka.

- Stvaranje slabih Meunarodnih policijskih snaga ima posebno ozbiljne posljedice. Bio je ovo
rezultat nekoliko faktora, ukljuujui evropsko potivljenje jakim policijskim snagama i odbijanje
Washingtona, za vrijeme velikog sukoba sa novim republikanskom Kongresom oko budeta, da

zatrai dovoljno fondova za policiju. Prepoznali smo problem prije Daytona, ali nismo mogli
prevazii nae interne probleme.
- U svojim memoarima, Carl Bildt je napisao da su, u vezi mandata visokog predstavnika,
Amerikanci u poetku naglasili isto vojne aspekte i nisu eljeli nikakvu kohezivnu civilnu ili
98

politiku vlast. Bildtova primjedba je opravdana iako stav koji on kritikuje nije stav
pregovarakog tima koji, je o ovom pitanju telefonom raspravljao s NATO-om tokom prvih
deset dana u Daytonu. Bila je greka ak i kompromisni stav koji smo postigli s generalom
Joulwanom. S druge strane, poto su se bosanski Srbi opirali Daytonu, Sjedinjene Drave traile
su od Bildta da ire protumai ovlatenja koja mu je dao Dayton i tada je otpor, koje li ironije,
doao od Evropljana koji su ga zaustavili iako su nas u poetku ispravno kritikovali zbog
ogranienja Bildtovog mandata.
- Na kraju, dva su presudna vremenska ogranienja, ranije citirana: jedna godina za IFOR;
osamnaest mjeseci za SFOR. Ostavili su utisak da su Srbi u stanju otrpjeti pojaanje ovlasti,
tako ohrabrujui taktiku odlaganja. Sjedinjene Drave su, nameui vremenska ogranienja, sebe
oslabile. Svako ko je bio povezan s implementacijom znao je ovo od poetka. Kao to je
Madeleine Albright rekla u govoru januara 1998, Misija treba da odredi vremenski raspored, a
99

ne obrnuto. Kada je predsjednik, decembra 1997, uklonio ogranienje, uputio je najsnaniji

mogui signal da e Sjedinjene Drave ustrajati do kraja, to je odmah dalo rezultate.
Jedna zemlja ili dvije (ili tri)? Najvea kritika mirovnog sporazuma dolazila je od onih koji su
se pitali o centralnoj premisi da li Bosna treba ili moe biti izgraena kao jedinstvena, multietnika
zemlja. Bilo je moderno da se kritiari Daytona prepiru kako to nije ostvarivo i da Sjedinjene Drave
treba da prihvate, ako ne i ohrabre, podjelu Bosne du etnikih linija, lako je Dayton bio uspjean
sporazum o obustavi vatre, obrazlagalo se, nikad se ne mogu implementirati njegove politike
odredbe - davanje prava izbjeglicama na povratak i potvrda jedinstvene zemlje i centralne vlade.
Skeptici, ukljuujui mnoge stare jugoslovenske znalce - od poetka su nas upozoravali da e biti
nemogue da multietnika drava opstane u Bosni. Meutim, pokazalo se da veina onih koji su se
protivili multietnikoj Bosni poslije Daytona nije bila u pravu, najmanje dva puta: prvo, 1991, kada
su vjerovali da se Jugoslavija moe odrati i ponovo kada su se, najveim dijelom, usprotivili vojnoj
akciji ili amerikoj intervenciji.
Ipak, kako 1996-1997. implementacija nije pratila rokove, neki su kritikovali Dayton kao
sporazum o podjeli, dok su ga drugi kritikovali upravo zato to to nije. Najistaknutiji i najuticajniji
ameriki zagovornik ovog drugog stajalita bio je Henry Kissinger, koji je tvrdio da Bosna nikad nije
100

postojala kao nezavisna zemlja i da ne trebamo pokuavati da je sada kao takvu stvorimo.
Pregovaraki tim nije dijelio ovo stajalite. To ne znai da smo potcijenili problem da okupimo voe
tri etnike grupe da sarauju; niko to nije znao bolje od nas koji smo vodili pregovore! Ali svaki
drugi izbor bio je gori. Podjela zemlje du etnikih linija stvorila bi nove plime izbjeglica. Srbi,
Hrvati i Muslimani, koji ive kao manjine u mnogim dijelovima zemlje, bili bi prisiljeni da bjee iz
njihovih domova a izvjesno bi borbe izbile kada bi opet nastala otimaina za zemlju i kue. Tako bi,
suprotno argumentima zagovornika podjele, podjelom i preseljenjima bile poveane a ne smanjene
anse za nastavak rata. Osim toga, postavljalo se i pitanje morala: Sjedinjene Drave i njeni evropski

saveznici nisu mogli biti dio onih koji prave nove izbjeglice i ozakonjuju srpsku agresiju. Kao to je
The Economist napisao dvije godine nakon Daytona:
Podjela bi izvjesno izazvala masovnu migraciju - i nova krvoprolia... A borbe moda ne bi bile
ograniene na Bosnu. Slika podijeljene-Bosne ohrabrila bi svakog separatistu na Balkanu. Ko bi u
podrujima etnike nestabilnosti, kao to su Makedonija i Kosovo, sluao Zapad dok poziva na
ukidanje razlika i zajedniki ivot u harmoniji?... Zagovornici podjele nastoje ignorisati situaciju u
centralnoj Bosni gdje mnogi Hrvati ive u enklavama okruenim Muslimanima. Znajui da bi bili
101

ostavljeni u dravi kojom dominiraju Muslimani, veina tih Hrvata plai se podjele.
Naravno, kao to sam poslije Daytona napisao predsjedniku Clintonu, nikakav vitalni interes
Sjedinjenih Drava nije direktno pogoen bilo da je Bosna jedna, dvije ili tri zemlje. Ne bismo se
opirali dobrovoljnoj promjeni u meunarodnim granicama u Bosni i Hercegovini ili njenoj
eventualnoj podjeli - da je to elja veine iz svake etnike grupe u neko budue vrijeme. Posljednjih
godina neke zemlje, ukljuujui ehoslovaku i Sovjetski Savez, razile su se u miru. Ali ovo je
moglo biti odlueno samo izborima bez zastraivanja, to nije bilo mogue odmah poslije rata, dok su
ultranacioalistike stranke, propovijedajui separatistiku etniku mrnju, kontrolisale medije i
policiju. Sa novim izborima zakazanim za septembar 1998, ovjek bi se mogao nadati pojavi novih
voa. U sve tri etnike grupe, oni koji su 1991-1992. zapoeli rat jo su bili na vlasti krajem proljea
1998. Oni moraju nestati da naprave put novoj generaciji lidera voljnih da sarauju, kao to je to
poeo raditi premijer Republike Srpske Dodik. Ako se pojavi vie lidera poput Dodika i ako oni
opstanu, onda e prvobitni Daytonski plan uspjeti. Vezivno tkivo centralne vlade moglo bi
profunkcionisati, to se jo nije desilo do proljea 1998. Tada najvea prijetnja jedinstvenoj Bosni
nije dolazla od Srba, nego od bosanskih Hrvata.

AMERIKA, I DALJE EVROPSKA SILA

Iako je zavren hladni rat, Sjedinjenim Dravama je vano ono to se dogaa u Evropi. Ovo nije
oito veini Amerikanaca koji su mislili da e potreba za direktnim amerikim ukljuenjem u Evropu
- a zbog toga i vei dio ostatka svijeta - naglo pasti s padom komunizma.
Ali ameriko ukljuenje u Evropu nije ogranieno na krstaku vojnu protiv faizma ili
komunizma. Dublji, fnanje opipljivi faktori povezuju dva kontinenta. Tri puta ranije u ovom vijeku
Sjedinjene Drave su bile duboko angaovane na evropskom kontinentu: u Prvom svjetskom ratu, u
Dragom svjetskom ratu i u hladnom ratu. Nakon svakog od prva dva Sjedinjene Drave su se povukle
ili poele povlaiti sa kontinenta: 1919-1920, kada su odluile da se ne prikljue meunarodnoj
instituciji ije je stvaranje pomogao predsjednik Wilson, i 1945- 1947. Nakon Drugog svjetskog rata,
ameriki lideri zakljuili su da nacionalni interesi trae stalni angaman u Evropi, kao i u Aziji.102
Ali kada njihova prvobitna politika, bazirana na efikasnosti Ujedinjenih nacija, nije uspjela jer je
traila pozitivno uee Sovjetskog Saveza, Trumanova administracija je brzo prepoznala svoj prvi
kriv sud o Moskvi i ula u trei ameriki angaman u Evropi u ovom vijeku, koji je doveo do raspada
Sovjetskog Saveza krajem 1991.
Poslije pedeset godina skupog ukljuenja u Evropi, Amerikanci su se nadali da e se usmjeriti na
domae prioritete i prilino povui iz meunarodnih obaveza. Iako razumljiva, ova nada nije bila
realna. Mnogo prije nego to su poeli pregovori o Bosni, tvrdio sam da e nestabilna Evropa i
103

dalje predstavljati prijetnju bitnim interesima sigurnosti Sjedinjenih Drava. Ali s nestankom
Sovjetskog Saveza, veina Amerikanaca vie nisu vjerovali u to. Nije postojala jasna ni prisutna
prijetnja za zapadne demokratije, nije bilo ni Hitlera ni Stalina. ta vie, prvi put nakon 1917. Rusija
i njene bive republike morale su se uklopiti u struktura sigurnosti Evrope, a ne iskljuiti se. Ova
nova evropska struktura sigurnosti nije mogla biti graena dok je dio nje, biva Jugoslavija, bio u
plamenu. Bilo je neophodno, iako ne dovoljno, srediti Bosnu, zbog istinske stabilnosti i dugoronog
ekonomskog rasta u Evropi.
Politika druge polovine vijeka donijela je mir i prosperitet - ali samo na pola kontinenta. Sa
prestankom rata u Bosni, gradnja nove evropske arhitekture sigurnosti, koja je ukljuivala i
Sjedinjene Drave i Rusiju, mogla je konano otpoeti. NATO, koji je dugo bio privatni rezervat
nacija sjedne strane eljezne zavjese, mogao je postepeno otvarati vrata kvalifikovanim nacijama
Centralne Evrope - na nain koji ne prijeti Rusiji niti slabi savez. U meuvremenu, nova uloga
Rusije, Ukrajine i drugih dijelova biveg Sovjetskog Saveza poela se defmisati kroz nove
sporazume kao to je Osnivaki akt, koji je stvorio formalni odnos izmeu Rusije i NATO-a, ali
Rusiji nije dao pravo veta za aktivnosti NATO-a. Druge postojee institucije, kao Organizacija za
sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE), bile su ojaane i proirene.
Vostvo bez unilateralnosti. Veliki arhitekta evropskog jedinstva Jean Monet, jednom je
primijetio: Nita nije mogue bez ljudi, ali nita ne traje bez institucija. Postalo je svakidanje
tvrditi da je dostizanje Monetove vizije daleko tee bez ujedinjujueg faktora zajednikog protivnika.
Ali ne treba da budemo nostalgini za hladnim ratom. Sada institucionalni i listrojstveni problemi
koe napredak na obje strane Atlantika.

Sjedinjene Drave su, velikim dijelom tokom posljednje dvije decenije, imale podijeljenu vladu
izmeu Izvrnog odjela i Kongresa. Ali naduti birokratski sistem i nastavak sukoba izmeu dvije
strane okrnjili su sposobnost Washingtona za odlunu akciju u pitanjima spoljnje politike i umanjila
nae prisustvo upravo kada je cilj naih interesa povean. Sjedinjene Drave nastavljaju smanjivati
resurse namijenjene meunarodnim pitanjima iako veliki dijelovi globusa - bivi sovjetski blok, Kina
- i nova pitanja, koja su nekad bila izvan njenog podruja direktnog angaovanja, sada imaju novu
vanost i trae ameriku panju. Ne moe se imati globalna ekonomska politika bez politike i
strateke vizije koja ide uz nju, kako je to 1997-1998. pokazala ekonomska kriza u istonoj Aziji.
Ako je uspostavljanje strategije koja moe donijeti koherentnu politiku teko u Washingtonu,
izgleda praktino nemogue u novoj Evropi. Carl Bildt je dao korisnu opasku: Sjedinjene Drave,
istakao je, moraju uskladiti institucionalni stav dok Evropa mora koordinirati nacionalni stav.
Bildt, koji je dva sistema vidio s povoljne strane, je primijetio:
U Washingtonu sve mora da bude formulisano i oblikovano u neprestanom kompromisu izmeu
State Departmenta, Ministarstva odbrane, Finansija, obavjetajnih agencija i isto domaih faktora.
Rivalstvo izmeu tih razliitih interesa zadire duboko. Mnogo ui moe se proliti u toku
meuagencijskih rasprava u Washingtonu. Ali kada taj aparat na kraju donese odluku o politici,
Sjedinjene Drave imaju sredstva da implementiraju svoju politiku koja skoro u potpunosti
104

nedostaje Evropi /dodat naglasak/.

PITANJE ZLA
Zagovornici realpolitike, kao to su trojica najpoznatijih Amerikanaca, Richard Nixon, Henry
Kissinger i George Kennan, dugo su tvrdili da je ameriko zastupanje ljudskih prava u sukobu sa
pravim nacionalnim interesima sigurnosti Amerike, dovelo do uplitanja u unutranje stvari drugih
zemalja i oslabilo strateke i trgovake interese zemlje. U svojoj posljednjoj knjizi Diplomatija
Kissinger opisuje ameriku spoljnju politiku kao konstantnu borbu izmeu realnosti, koju simbolizuje
Theodore Roosevelt, i idealizma, kojeg je predstavljao Woodrow Wilson. Kissinger, koji je snano
zastupao TR-a, napisao je: Ameriko iskustvo podstaknulo je vjerovanje da je Amerika, jedina
meu zemljama svijeta, nepristupana i da moe vladati pokazujui svoje vrline i dobra djela. U
105

posthladnoratovskom svijetu takvo gledite nevinost pretvara u ugaanje svojim sklonostima.

Pod predsjednicima Nixonom, Fordom i Bushom, takve realistine teorije bile su u usponu.
(Carterova i Reaganova administracija, poslije prisilnog odlaska dravnog sekretara Ala Haiga,
prihvatile su jasnije pozicije o ljudskim pravima.) Ali na osnovu linih iskustava, krajem 70-ih, sa
autoritarnim liderima poput Ferdinanda Marcosa s Filipina i Park Chun Hee iz June Koreje - iji je
koruptivni reim mirnim putem zamijenjen demokratijom - doao sam do zakljuka da je izbor izmeu
realista i idealista laan: dugorono, nai strateki interesi i ljudska prava meusobno se
podravaju i jaaju i u isto vrijeme mogu biti unaprijeeni. Ukratko, amerika spoljnja politika
trebala je prihvatiti i Theodorea Roosevelta i Woodrowa Wilsona. To sam imao stalno na umu dok
smo traili nain kako da zavrimo rat.
Tokom pregovora, esto sam mislio o izbjeglicama koje sam 1992. posjetio: kako su poznavali
mnoge od ljudi koji su pobili i silovali lanove njihovih porodica; kako su s nekim od ubica dvadeset
godina radili zajedno; i kako su sve do 1992. jedva i bili svjesni etnike mrnje. Neki su ono to se
dogodilo u Drugom svjetskom ratu nudili kao dokaz da je etnika mrnja u jugoslovenskoj krvi. Ali
krvoprolie i borbe iz 1941-1945. bili su posljedica rata i genocida koje je pokrenuo Hitler. Ostatak
Evrope naao je svoj put prema miru i pomirenju, ali je Jugoslavija trpjela i zbog zaustavljenog
razvoja pod komunizmom. A onda su demagozi i kriminalci prigrabili vlast.
Ubice su bile voene etnikim predrasudama koje su potpalili ultranacionalisti i demagozi. Kako
su odrasli ljudi mogli takve stvari raditi svojim susjedima ili bivim drugovima iz razreda? Nakon
izvjesnog vremena, odustalo se od traenja objanjenja i ovjek je jednostavno morao priznati da u
svijetu ima zla.
Puni zamah tog zla toliko je zapanjio Evropljane i Amerikance da to u poetku nisu mogli
shvatiti. A onda, kako je Carl Jung upozorio, nisu znali kako da to zatrpaju. Bilo je konfuzije oko
toga koga okriviti i rasprava o tome ta se to deava; ovo se povealo kako se rat nastavljao, jer su
grozote inili pripadnici sve tri etnike grupe. Ali, iako su Hrvati i Muslimani takoe bili krivi za
grozote, bosanski Srbi su bili prvi izvoai akcija koje su stvorile frazu etniko ienje koja e
postati dio engleskog jezika.
Bilo je lako zakljuiti, kako je to uinio Eagleburger, da se spolja nita ne moe uraditi. Ili da su
Srbi uroeno zli. Takve ocjene omoguavale su ljudima da pravdaju njihovo neangaovanje. Ali
izvesti takav zakljuak bilo bi kao podijeliti fundamentalnu greku samih Balkanaca, pripisujui
cijeloj etnikoj grupi najgore atribute. Vie od pedest godina ljudi su raspravljali do kog stupnja sav

njemaki narod treba da dijeli krivicu za holokaust i sada se pojavilo isto pitanje: da li je sav srpski
narod odgovoran za djela njegovih voa i njihovih ubilakih sljedbenika?
esto sam dobijao pisma, prije svega od Srba ili amerikih Srba, sa optubom da moje opaske
ili opaske drugih amerikih zvaninika sve Srbe trpaju u isti ko sa nekoliko osumnjienih ratnih
zloinaca. Bila je ovo pravedna kritika komentara koji nisu uvijek ili precizni. U stvari, veina Srba
u bivoj Jugoslaviji bili su obini ljudi koji nikog nisu ubili iako su, kao mnogi dobri Nijemci u
vrijeme Treeg Reicha, u velikom broju utjeli ili bili pasivni pred neim to su kasnije priznali da
znaju da nije dobro. Ali drugi su bili smioni protivnici vatre koja je bjesnila preko njihove zemlje, pa
su se neki i borili na muslimanskoj strani. Jedan od dananjih velikih vizionara Evrope, eki
predsjednik Vaclav Havel je o tom putanju govorio u rjeitom eseju:
Smatram da je uvreda srpskog naroda i izdaja graanskog pojma drutva kada se zlo identifikuje
sa srpskom nacionalnou. Ali isto tako smatram podjednakom grekom kada se zlo uopte ne
definie, iz straha da se ne bi povrijedila srpska osjeanja. Svi narodi imaju svoje Karadie i
Mladie, bilo stvarne ili potencijalne. Ako takvi ljudi - kao posljedica mjeavine istorijskih,
drutvenih i kulturnih okolnosti dobiju vei uticaj nego to ih imaju u drugim dijelovima svijeta, to ne
znai da potiu iz zloinakog naroda... /Ovo/ je sukob principa, ne nacionalnosti... Drugim rijeima,
pripazimo da za zlo ne okrivljujemo cijele narode. Isto vrijedi i za prihvatanje ideologije etnikih
106

fanatika.

DA LI JE BOSNA BILA JEDINSTVENA?

Nakon Daytona proli smo cijeli krug, natrag ka neizvjesnosti o tome kako investirati u Bosnu.
Poto su 1995. uloili ameriki presti da bi se zavrio rat, 1996. i poetkom 1997. Sjedinjene
Drave i njeni saveznici nisu bili sigurni kako je teko postii da Dayton uspije. Rezultat je bio mlaka
implementacija, to je kritiare i cinike navelo da trae smanjenje ciljeva u Bosni. Neuspjeh da se
separatistiki srpski pokret ugui odmah nakon Daytona, kada je bio u rasulu, nekima je izgledalo kao
da dokazuje da je podjela neizbjena. Takav defetizam iz prve ruke mogao je dovesti do stalne
podjele Bosne, nakon ega bi uslijedile nove izbjeglice i nove borbe. Najbolji kurs bio je snano
pojaati Daytonski sporazum. Na kraju 1997, odluka predsjednika Clintona da odbaci ogranien rok
za amerike trupe dramatino je poveala anse za uspjeh. Godine 1998. glavni koniari vie nisu
bili separatisti s Pala koji su bili potueni, korumpirani i u rasulu. Uspjeh je bio na vidiku, ali e
trebati mnogo truda i vrstog opredjeljenja lidera meunarodne zajednice - i vrijeme.
Okolnosti koje su dovele do pada Jugoslavije i rata u Bosni bile su tako posebne da je teko
zamisliti da se mogu opet vratiti. Ali ako nas istorija ui jednoj stvari, ta ista istorija je
nepredvidljiva. U naim ivotima bie druge Bosne, drukije u svim detaljima ali sline na
preovlaujui nain: nastae u dalekim i slabo razumljivim mjestima, planuti s malo upozorenja i
ostatak svijeta staviti pred teak izbor - izbor izmeu rizinog angamana i potencijalno skupog
neobaziranja. Ali, iako je tokom hladnog rata Washington ponekad izgledao suvie spreman da
intervenie, danas Amerika i njeni saveznici esto izgledaju suvie voljni da se ne obaziru na
probleme izvan njihovih ognjita.
Bie drugih Bosni u naim ivotima - podruja u kojima e biti odluujui angaman spolja, a
traie se ameriko vodstvo. Najbogatija svjetska nacija, ona koja dri do velikog moralnog
autoriteta, ne moe jednostavno pozivati na savjest a druge pozivati da nose teret. Svijet e od
Washingtona traiti vie od retorike sljedei put kada se suoimo sa izazovom miru.

FOTOALBUM

Zahvalnost
Ali esto, u najprometnijim ulicama svijeta,
Ali esto, u zagluju kavge,
Javlja se neizreena elja
Za spoznajom o naem zagrobnom ivotu;
e da nau vatru i nemirnu snagu utroimo
Na traenje naeg istinskog, prvotnog puta;
enja da se ue
U tajnu ovog srca koje kuca
Tako divlje, tako duboko u nama - da bi saznali
Otkud nam to ivot dolazi i gdje odlazi.
MATTHEW ARNOLD, Zagrobni ivot

APRILA 1968, AVERELL HARRIMAN I CURYS VANCE su me zamolili da se pridrui

pregovarakom timu koji su okupljali za prve direktne razgovore sa Sjeverovijetnamcima. U Pariz
sam stigao nekoliko dana kasnije, dvadesetestogodinji slubenik spoljnih poslova zahvaen
uzbuenjem pregovora koje je svijet najpomnije pratio. U Parizu sam sa zanosom proitao
Mirotvorstvo 1919, dnevnik Harolda Nicolsona o njegovom iskustvu u britanskom pregovarakom
timu u Versaillesu. Ali, kako mi je nedostajala njegova disciplina, napustio sam Pariz u ljeto 1969, a
da nisam vodio dnevnik o svom iskustvu.
Ipak, ostala su sjeanja - o Averellu Harrimanu, sedamdesetsedmogodinjaku, koji neumorno
nastoji ubijediti predsjednika Johnsona da prestane s bombardovanjem Sjevernog Vijetnama; o
Curysu Vanceu koji spava na podu svoje kancelarije da bi ublaio bolove u krstima; o tajnim
razgovorima sa Sjeverovijetnamcima u parikim predgraima; o linim izaslanicima potpredsjednika
Huberta Humphreya koji pita da li da prekine s LBJ zbog Vijetnama i da ostavku; i posjetama
profesora s Harvarda (i savjetnika Administracije) po imenu Henry Kissinger. U toku dramatine
posljednje sedmice kampanje predsjednik Johnson je obustavio bombardovanje sjevera a Richard
Nixon je odnio kao papir tanku pobjedu nad Humphryjem usred plime optubi zbog Vijetnama.
Prilika da se zavri rat - a ne samo bombardovanje - iznenada je iskliznula i sukob je nastavljen jo
etiri godine. Nasuprot veini izvjetaja o ovom zametnom periodu u amerikoj istoriji, nije bilo ni
predodreeno ni neizbjeno da se rat treba nastaviti, pogibijom jo dvadeset pet hiljada Amerikanaca
i bezbroj Vijetnamaca. Bio je mogu mir u pregovorima da se zaustavi rat 1968; razdaljina do mira
bila je daleko manja nego to shvata veina istoriara.
Kada su me, dvadeset sedam godina kasnije, predsjednik Clinton i dravni sekretar Christopher
zamolili da preuzmem pregovore o Bosni, moj prijatelj i uitelj Fritz Stem rekao mi je da vodim
detaljan dnevnik. Istoriju je bilo sve tee ouvati i rekonstruisati, naglasio je; interni memorandumi,

telegrami i druge tradicionalne forme komunikacije bili su zamijenjeni sigurnosnim telefonima i

privatnim faksovima koji su izgubljeni za istoriju.
Naravno, bio je u pravu. Ali tempo i intenzitet pregovora nisu ni meni ni veini mojih kolega
ostavljali ni vremena ni energije da vodimo detaljan dnevnik, ak ni u Daytonu. Veoma rijetko sam
slao telegrame u Washington, a iako su kolege iz Pentagona slali redovne poruke njihovim
pretpostavljenim, bile su nepotpune, esto namjerno. Najbolje to sam mogao bilo je povremeno
izdiktirati nekoliko misli i sauvati koju sluajnu zabiljeku.
Ali sam upamtio moj propust da zabiljeim priu iz 1968. kada su uspomene bile jo svjee. Uz
podsticaj mog prijatelja i agenta Morta Janklowa i upute sjajnog urednikog tima u Random Houseu Jason Epstein i John de Menil, a prije njih Harry Evans i Peter Osnos - krenuo sam da priam priu o
tim pregovorima prije nego to mi detalji ispare iz glave.
Za bolje razumijevanje dogaaja, posebno onih koji nisu ukljuivali na pregovaraki tim,
konsultovao sam se s mnogim bivim kolegama (i novinarima). Neki su jednostavno odgovorili na
specifina pitanja; drugi su proveli sate listajui svoje zabiljeke ili dnevnike kako bi mogli
rekonstruisati dogaaje Mnogi uesnici ponudili su odreene sugestije za reviziju ili redigovanje, to
sam skoro sve prihvatio. Drugi - ukljuujui neke koji nisu bili direktno ukljueni u pregovore odvojili su vrijeme da proitaju sve ili dio rukopisa i daju vane sugestije.
Dragocjen rad na istorijskom ouvanju uinjen je 1996-1997. prema nalogu Warrena
Christophera i Toma Donilona. Zakljuivi da objavljivanje dokumenata State Departmenta u
godinjoj seriji Foreign Relations of the United State (FRUS) nije dovoljno adekvatno, formirali su
eksperimentalnu jedinicu unutar Istorijskog odjela State Departmenta, da bi ponudili istoriju koja se
bazira na pisanim zapisima i dodatnim usmenim priama. Izabrali su Bosnu kao prvu temu za taj
eksperiment i zamolili Dereka Cholleta, mladog istoriara sa Columbia University, da napie studiju.
Kada bude sreena, ponudie neprocjenjiv izvor za druge istoriare. Ja sam posebno zahvalan
Dereku to mi je pomogao kao istraiva, savjetnik i prijatelj tokom cijelog drugog dijela ovog
projekta.
Dugujem zahvalnost i mnogim drugim koji su mi ponudili informacije, urednike sugestije ili
pomo uopte, a meu njima su: Morton Abramowitz, Sheppie Abramowitz, Marshall Adair,
Madeleine Albright, Walter Andrusyzyn, Kofi Annan, Don Bandler, Marsha Barnes, Reginald
Bartholomew, Richard Beattie, Sandy Berger, Carl Bildt, Joachim Bitterlich, Alan Blinker, Donald
Blinken, general Charles Boyd, Robert Bradke, John Bums, Nick Bums, general George Casey,
Warren Christopher, general Wesley Clark, Hillary Rodham Clinton, predsjednik Clinton, James
Collins, admiral William Crowe, Tom Donilon, Sandy Drew, Linda Bird Francke, Katharina Frasure,
Bennett Freeman, Dan Fried, Leon Fuerth, Peter Galbrait, Ejup Gani, Judy Gelb, Leslie H. Gelb
Philip Goldberg, potpredsjednik Gore, Marc Grossman, sir David Hannay, pokojna Pamela
Harriman, Chris Hill, Chris Hoh, Robert Hunter, Douglas Hurd, Maxine Isaacs, Wolfgang Ischinger,
Cati James, James A. Johnson, Vernon Jordan, general George Joulwan, Lena Kaplan, sir John Kerr,
general major Donald Kerrick, Joe Klein, John Komblum, Gail Kruzel, Tony Lake, David Lipton, Jan
Lodal, pukovnik Robert Lowe, Endre Marton, Ilona Marton, Mike McCurry, John Menzies, Judy
Miller, Tom Miller, Tom Niles, Victoria Nuland, James OBrien, Roberts Owen, James Pardew,
Rosemarie Pauli, Rudy Perina, William Perry, David Phillips, Tom Pickering, sir Robin Renwick,
Jamie Rubin, Miriam Sapiro, Aric Schwan, Tom Schick, Arthur M. Schlesinger, Jr., Robert Schrum,

general John Shalikashvili, John Shattuck, Brooke Shearer, Doug Shoen, Tom Siebert, Haris
Silajdi, Walter Slocombe, George Soros, James Steinberg, George Stephanopoulous, Fritz Stem,
Elizabeth Stevens, George Stevens, Loucas Tsilas, Cyrus Vance, Jon Vanden Heuvel, Sandy
Vershbow, Elie Wiesel, Frank Wisner i Warren Zimmermann.
John OBrien u State Departmentu i Don Kerrick u VNS bili su od posebne pomoi za dobijanje
dozvole za objavljivanje ove knjige a cijelo vrijeme su mi davali i dragocjene savjete.
Meu onima koji su ponudili savjet i pomo moram izdvojiti Strobe Talbotta, koji je i pored
vrtoglavog rasporeda kao zamjenik dravnog sekretara, odvojio svoje dragocjeno vrijeme da ponudi
detaljan kritiki osvrt i ispravke. Duboko sam zahvalan i njemu i njegovoj supruzi Brooke Shearer za
podrku i prijateljstvo.
Moram, takoe, izraziti posebnu zahvalnost mojim kolegama u Credit Suisse Firts Boston Raineru Gutu, Jacku Hennessyu, Lucasu Muhlmannu, Allenu Wheatu i Chucku Wardu - za njihovo
razumijevanje i podrku. Bez njihovog strpljenja, posebno kada se projekat oduio, nikad ne bi
mogao biti dovren. Kao i uvijek, posebno sam zahvalan Beverly Snyder koja je obavila toliko
mnogo administrativnih i sekretarskih poslova, velikih i malih, ali uvijek hitnih, s toliko spretnosti i
arma.
Uobiajeno je zavriti s nekoliko rijei i o porodici. U ovom sluaju teko je nai prave rijei
da bih opisao koliko dugujem mojoj supruzi Kati koja je proivjela svaki preokret u ovoj prii, esto
direktno uestvujui. Moda zato to je bila roena u susjednoj Maarskoj, ona je imala skoro
intuitivno razumijevanje za ljude iz tog regiona. I ona je odigrala svoju ulogu u Bosni, na elu
Organizacije za zatitu novinara, promoviui slobodu tampe tokom nekoliko putovanja u region.
Neki njeni doprinosi su spomenuti u tekstu, ali ne i onaj najvaniji - ljubav i podrka.
Moja dva sina, koji su bili djeca u vrijeme Cartera, sada su odrasli, sa uspjenim karijerama.
Oni su stalni izvor ponosa i radosti, a nihova podrka mojim naporima, bila je od ogromnene
vanosti. Anthony se pojavio u ovoj prii potpuno neoekivano, u kritinom momentu odmah poslije
pada Srebrenice, sa spretnou i hrabrou koje oca ine ponosnim. Njegov stariji brat David pruao
mi je ljubav i hrabrio me kada mi je to bilo najpotrebnije. Katino dvoje krasne djece, Elizabeth i
Christopher, ukljuili su se u duh projekta, ak pomaui u zavrnici.
Zahvalan sam svima koji su pomogli. Ipak, oekujem od mnogih italaca, posebno onih koji su
proivjeli dijelove ove prie, da dou sa primjedbama ili ispravkama. Nastojau da ih ubacim u neko
od buduih izdanja ove knjige.

Linosti
Yasoushi Akashi - visoki izaslanik UN za bivu Jugoslaviju (1993-1995)
Madeleine Albright - ambasador SAD pri UN (1993-1997); dravni sekretar (1997- )
Kofi Annan - generalni podsekretar UN za mirovna pitanja (1993-1997); generalni sekretar (1997- )
Arkan (eljko Ranatovi) - voa paramilitamih Srba
James Baker - ameriki dravni sekretar (1989-1992)
Samuel (Sandy) Berger - zamjenik savjetnika za nacionalnu sigurnost SAD (1993-1996); savjetnik
za nacionalnu sigurnost (1996- )
Carl Bildt - mirovni izaslanik Evropske unije, visoki predstavnik u Bosni (1995-1997)
Jacques Blot - francuski predstavnik u Kontakt grupi (1995-)
Boutros Boutros-Ghali - generalni sekretar UN (1990-1997)
Aleksa Buha - bosanskosrpski ministar spoljnih poslova
Momir Bulatovi - predsjednik Crne Gore (1992-1997)
Nicholas Burns - glasnogovornik State Departmenta (1994-1997)
Jimmy Carter - predsjednik Sjedinjenih Drava (1977-1981)
Herve de Charette - ministar spoljnih poslova Francuske (1995-1997)
Jacques Chirac - predsjednik Francuske (1995- )
Warren Christopher - ameriki dravni sekretar (1993-1997)
Wesley Clark - general-pukovnik amerike vojske; direktor za strateke planove i strategiju ZOS
(1993-1996); vrhovni zapovjednik NATO-a (1997-)
William Jefferson Clinton - predsjednik Sjedinjenih Drava (1993-)
William Crowe - ameriki ambasador u Velikoj Britaniji (1994-1997)
John Deutch - direktor Centralne obavjetajne agencije (1995-1997)
Milorad Dodik - premijer Republike Srpske (1998- )
Tom Donilon - pomonik dravnog sekretara za javna pitanja i ef kabineta dravnog sekretara
(1993-1996)
S. Nelson Drew - potpukovnik amerikih vazduhoplovnih snaga; visoki lan Vijea za nacionalnu
sigurnost (1995)
Lawrence Eagleburger - zamjenik dravnog sekretara; kasnije dravni sekretar (1989-1993)
Robert C. Frasure - zamjenik pomonika dravnog sekretara za evropska i kanadska pitanja (19941995)
Leon Fuerth - savjetnik potpredsjednika Gorea za nacionalnu sigurnost (1993- )
Peter Galbraith - ameriki ambasador u Hrvatskoj (1993-1997)
Ejup Gani - potpredsjednik Bosne i Hercegovine (1992-1997); predsjednik Federacije (1998- )
Robert Gelbard - specijalni ameriki izaslanik za implementaciju Daytonskog sporazuma (1997- )
Kiro Gligorov - predsjednik bive Jugoslovenske Republike Makedonije (1991- )

Albert Gore - potpredsjednik Sjedinjenih Drava (1993- )

Pavel Grachev - ruski ministar odbrane (1992-1997)
Mate Grani - hrvatski ministar spoljnih poslova (1993- )
Pamela Harriman - ameriki ambasador u Francuskoj (1993-1997)
Chris Hill - direktor Biroa za pitanja june i centralne Evrope u State Departmentu (1994-1996)
Robert Hunter - ameriki ambasador u NATO-u (1993-1997)
Wolfgang Ischinger - politiki direktor u njemakom Ministarstvu spoljnjih poslova; predstavnik u
Kontakt grupi (1994- )
Igor Ivanov - zamjenik ruskog ministra spoljnjih poslova; predstavnik u Kontakt grupi (1995-)
Alija Izetbegovi - predsjednik Bosne i Hercegovine (1992- )
Bernard Janvier - francuski general, zapovjednik svih snaga UN u bivoj Jugoslaviji (1995-1996)
George Joulwan - general amerike vojske; vrhovni zapovjednik saveznikih snaga u Evropi
(NATO) (1993-1997)
Radovan Karadi - predsjednik bosanskosrpske republike (1992-1996)
Donald Kerrick - brigadni (kasnije major) general amerike vojske; visoki lan VNS; kasnije
zamjenik savjetnika za nacionalnu sigurnost (1995-1996; 1997-)
Nikola Koljevi - "potpredsednik bosanskosrpske republike (1992-1996)
John Kornblum - zamjenik pomonika dravnog sekretara za evropska i kanadska pitanja; kasnije
pomonik dravnog sekretara (1994-1997)
Andrei Kozyrev - ruski ministar spoljnjih poslova (1992-1996)
Momilo Krajinik - predsjednik Skuptine bosanskih Srba; kasnije lan predsjednitva Bosne i
Hercegovine (1996- )
Joseph Kruzel - zamjenik pomonika sekretara odbrane za pitanja meunarodne sigurnosti (19931995)
Anthony Lake - ameriki savjetnik za nacionalnu sigurnost (1993-1996)
Jean-David Levitte - savjetnik za spoljnju politiku francuskog predsjednika Chiraca (1995- )
David Lipton - zamjenik pomonika amerikog sekretara finansija za meunarodna pitanja (19931996); podsekretar finansija (1997- )
Jan Lodal - glavni zamjenik podsekretara odbrane za politiku (1993- )
John Major - premijer Velike Britanije (1990-1997)
Mike McCurry - glasnogovornik Bijele kue (1994- )
John Menzies - ameriki ambasador u Bosni i Hercegovini (1995-1997)
Slobodan Miloevi - predsjednik Republike Srbije (1989-1997); predsjednik Savezne Republike
Jugoslavije (1997- )
Milan Milutinovi - ministar spoljnih poslova Savezne Republike Jugoslavije (1995-1997);
predsjednik Srbije (1997- )
Ratko Mladi - general, zapovjednik vojske bosanskih Srba (1992-1996)
Pauline Neville-Jones - predstavnik Velike Britanije u Kontakt grupi (1993-1996)

Roberts Owen - pravni savjetnik shuttle tima

William Owens - admiral amerike mornarice; potpredsjednik ZOS (1994-1996)
Leon Panetta - ef kabineta Bijele kue (1994-1997)
Andreas Papandreou - premijer Grke (1981-1989, 1993-1996)
James Pardew (1995-1997) - direktor za Balkan, Ministarstvo odbrane
Rosemarie Pauli - izvrni pomonik autora (1993-1996)
Rudy Perina - ameriki otpravnik poslova u Beogradu (1993-1996)
William Perry - ameriki sekretar odbrane (1993-1997)
Thomas Pickering - dravni podsekretar za politika pitanja (1997- )
Biljana Plavi - potpredsednik Republike bosanskih Srba; kopredsjednik Republike Srpske
(1996- )
Malcolm Rifkind - britanski ministar odbrane, kasnije ministar spoljnjih poslova (1992-1997)
Muhamed airbey - ministar spoljnih poslova Bosne i Hercegovine, ambasador u UN (1992-1997)
John Shalikashvili - general Amerike armije; predsjedavajui ZOS (1993-1997)
John Shattuck - pomonik amerikog dravnog sekretara za humanitarna pitanja (1993-)
Haris Silajdi - premijer Bosne i Hercegovine (1992- )
Walter Slocombe - ameriki podsekretar odbrane za politiku (1993- )
Leighton Smith - admiral amerike mornarice; zapovjednik snaga NATO-a za junu Evropu;
zapovjednik IFOR-a (1995-1996)
Rupert Smith - generalpukovnik Britanske armije; zapovjednik snaga UN u Bosni i Hercegovini
(1994-1996)
James Steinberg - direktor odjela za politiko planiranje u State Departmentu (1994-1996);
zamjenik savjetnika za nacionalnu sigurnost (1997- )
Michael Steiner - zamjenik njemakog predstavnika u Kontakt grupi; zamjenik visokog predstavnika
(1996-1997)
Thorvald Stoltenberg - predstavnik UN na Meunarodnoj konferenciji o bivoj Jugoslaviji (19931995)
Gojko uak - hrvatski ministar obrane (1992-1998)
Strobe Talbott - zamjenik amerikog dravnog sekretara (1994-)
Peter Tarnoff - ameriki dravni podsekretar za politika pitanja (1993-1997)
Franjo Tuman - predsjednik Hrvatske (1991-)
Alexander (Sandy) Vaershbow - direktor za Evropu, Vijee za nacionalnu sigurnost (1994-1997);
ameriki ambasador u NATO-u (1998- )
John White - zamjenik sekretara odbrane (1996-1997)
Boris Yeltsin - predsjednik Rusije (1991-)

O AUTORU

RICHARD HOLBROOKE poeo je svoju diplomatsku karijeru u Vijetnamu 1962, radei u delt
Mekonga i Amerikoj ambasadi u Saigonu. Poslije slubovanja u Bijeloj kui u vrijeme predsjednika
Johnsona 1966-1967, napisao je knjiicu Pentagonski dokumenti, radio kao specijalni pomonik
dravnih podsekretara Nicholasa Katzenbacha i Elliota Richardsona i bio lan amerike delegacije u
mirovnim razgovorima o Vijetnamu u Parizu.
Od 1970. do 1972. Holbrooke je bio direktor Mirovnog korpusa u Maroku, a od 1972. do 1976.
glavni urednik Foreign Affairs. Bio je pomonik dravnog sekretara za pitanja istone Azije i
Pacifika (1977-1981) i ambasador Sjedinjenih Drava u Njemakoj (1993-1994). Od 1994. do 1996.
bio je pomonik dravnog sekretara za evropska i kanadska pitanja, kada je postao i glavni arhitekta
Daytonskog mirovnog sporazuma. Koautor je memoara Clarka Clifforda Savjet predsjedniku, a
trenutno je potpredsjednik Credit Suisse First Boston, sa sjeditem u New Yorku. Oenjen je
spisateljicom Kati Morton i ima dva sina, Davida i Anthonya.

O knjizi
Ono to nam je Richard Holbrooke ponudio u ovom impresivnom diplomatskom zapisu je jasan
i sjajno napisan prikaz o herojskim naporima koje su uloili autor i njegov mali tim da bi se nesretni
balkanski region potedio daljeg krvoprolia i uasa i ugroenom narodu Bosne donio nadu, sigurnost
i normalnost ivota.
GEORGE F. KENNAN
Ovo nije knjiga o suhoparnim receptima politike ili usputnoj istoriji. Ovo je avantura u kojoj
ima i fizike opasnosti, moralnih kripaca, psiholokih majstorskih igara i velike drame. Richard
Holbrooke je duhovit, plemenit pisac i majstor pripovijedanja.
LESLEY STAHL
Izuzetna knjiga, jedna od onih jasnih i asnih.
Newsweek
Prie u prvom licu o velikim dogaajima obino su najfascinantnije a pripovijest Richarda
Holbrookea o akrobati koja je kulminirala 1995, sa mirovnim sporazumom u Daytonu, Ohio, nije
izuzetak. Zavriti rat je knjiga koja vas ostavlja bez daha.
Time
Prvoklasna diplomatska istorija... Snaga kojom Holbrooke zastupa upotrebu strategije teko e
se ponoviti. Zavriti rat je vrijedna knjiga koja nudi mnoge lekcije o mogunostima i ogranienjima
diplomatije... vrijednosti laskanja i prijetnje, o potrebi da Sjedinjene Drave igraju moralnu koliko i
praktinu ulogu u meunarodnim stvarima.
The New York Times
P RVI D ETA LJ A N U VID O SP O LJ N O P O LIT IK IM
BITKAMA ZA CLINTONOVOG PREDSJ EDNIKOVANJ A..
UZ BU D LJ IVA, P RO RO A N SK A K N J IG A.
J I M HOAGLAND, The Washington Post

Kada je predsjednik Clinton poslao Richarda Holbrookea u Bosnu kao glavnog amerikog
pregovaraa, napravio je potez koji e redefinisati njegovo predsjednikovanje. Ali, na vrhuncu rata
nije bilo govora da e Holbrookeova misija uspjeti. Sve je ilo protiv toga. Zavriti rat je snana
pria o odluujuim mjesecima kada su Sjedinjene Drave, zakanjelo i nevoljko ali na kraju
odluno, potvrdile svoj moralni autoritet i vostvo i okonale najgori rat u Evropi u drugoj polovini
ovog vijeka.
estok koliko i prijeporan, Holbrooke je vjerovao da se mir na Balkan moe dovesti jedino

putem kompleksnog spoja amerikog vostva, agresivne i kreativne iplomatije i, ako je potrebno,
spremnosti da se upotrijebi sila. Ovo nije bilo popularno stajalite. Otpor je bio estok u Ujedinjenim
nacijama i hronino podijeljenoj Kontakt grupi lanica NATO-a, kao i u Washingtonu, gdje su mnogi
dokazivali da se Sjedinjene Drave ne trebaju dublje angaovati.
Ono to je George F. Kennan nazvao Holbrookeovim herojskim naporom oblikovano je
velikom tragedijom kojom je misija poela, kada su trojica iz njegovog etverolanog tima poginuli
pri prvom pokuaju da dospiju u Sarajevo. U Beogradu, Sarajevu, Zagrebu, Parizu, Atini, Ankari i
tokom dramatinog vrtuljka u Daytonu, on je neumorno odreivao, laskao i prijetio, u nastojanju da
zaustavi ubijanje i iskuje mirovni sporazum. Holbrookeovi portreti kljunih aktera su otri i bez
opratanja. Njegovo objanjenje o tome kako su Sjedinjene Drave bile konano prisiljene da
interveniu otvara novo polje ba kao i njegovo razmatranje o poetnoj implementaciji Daytonskog
sporazuma.
Zavriti rat je briljantan prikaz diplomatije visokih uloga u najtvrim pregovorima modernog
doba. Klasina pria o upotrebama i zloupotrebama amerike moi, ije lekcije doseu daleko izvan
granica Balkana i nude snaan argument za stalno ameriko vostvo u modemom svijetu.

Notes
[1]
Prema Rebecci West, u knjizi Crno janje i sivi soko, na natpisu uklesanom na veoma skromnoj crnoj ploi pisalo je: Ovdje, na
ovom istorijskom mjestu, Gavrilo Princip bio je zaetnik borbe za slobodu, na Vidovdan, 28. juna 1914." U Nepoznatom ratu
Winston Churchill spominje ovaj natpis kao spomenik koji su podigli njegovi sunarodnici (koji) biljei njegovu i njihovu sramotu.
Westova, koja je prosrpski raspoloena kroz cijelu svoju knjigu, zamjerila je Churchillu na njegovom opisu i rijei na ploi opisala
kao znaajne u njihovoj suzdranosti... (i) opravdane njihovom pravom istinom.

[2]
Warren Zimmermann, Origins of a Catastrophe: Yugoslavia and Its Destroyers - Porijeklo katastrofe: Jugoslavija i njeni
ruitelji (New York: Times Books, 1996) str. 22.

[3]
Mnogi raniji pregovaraki napori i Sjedinjenih Drava i Evropljana, ukljuujui i ameriki pokuaj iz januara 1995, voeni su sa
bosanskim Srbima kao odvojenim entitetom.

[4]
Nae diplomatsko prisustvo u Beogradu bilo je jedinstveno u svijetu: bila je to diplomatska misija koja je u potpunosti funkcionisala
iako niko nije bio akreditovan. Ni Sjedinjene Drave ni Evropska unija nisu prihvatile tvrdnju Srbije i Crne Gore da jo uvijek ine
dio Savezne Rupublike Jugoslavije. Meutim, zbog vanosti stalnih kontakata sa Srbijancima, odravali smo ambasadu u
Beogradu iako nismo priznali zemlju u kojoj se nalazila.

[5]
Vidjeti Glavu 3.

[6]
Da bismo pokazali ovaj prioritet, ukinuli smo prevazieni Biro za istonoevropska pitanja ve prvog dana u uredu, septembra 1994.
i umjesto njega otvorili tri nova biroa koja su odraavala posthladnoratovsku stvarnost u Evropi. Jedan je ujedinio nordijske zemlje i
tri nove nezavisne baltike zemlje. Takoe smo iz naeg zvaninog rjenika izbacili frazu Istona Evropa, zamijenivi je sa
istorijski i geografski tanijom Centralna Evropa. Na alost, veina ljudi, ukljuujui i medije, jo uvijek koristi prevazienu frazu.

[7]
Warren Zimmermann, Origins of a Catastrophe: Yugoslavia and Its Destroyers - Porijeklo katastrofe: Jugoslavija i njeni
ruitelji (New York: Times Books, 1996) str. 22.

[8]
O Westovoj, ije je djelo nazvao najveim putopisom ovog vijeka, Kaplan je napisao: Radije bih izgubio paso i novac nego moju
toliko puta prelistavanu i propraenu primjedbama knjigu Crno janje i sivi soko." Zamjetljivu analizu negativnih efekata Westove i
njenih sljedbenika moete vidjeti u tekstu Briana Halla Rat Rebecce West, objavljenom u The New Yorkeru 15. aprila 1996.
Snaga Kaplanove knjige dola je do izraaja 17. oktobra 1995, za vrijeme izlaska Warrena Christophera pred Senatski komitet za
oruane slube, kada je tadanji senator iz Mainea William Cohen rekao: Jo 1993... predsjedniku je data knjiga gospodina
Kaplana Balkanski duhovi i oito je promijenio miljenje... nakon itanja o kotlu istorije u koji smo mogli upasti i ja smatram da tu
izuzetnu knjigu treba ponovo itati poto razmiljamo kuda tano idemo sa ovakvom politikom. (Takoe vidjeti Na rubu:
Clintonovo predsjednikovanje Elizabeth Drew, strana 157.)
U svojim tekstovima o godinama kada je bio urednik Osloboenja, sarajevskog dnevnog lista koji je izlazio tokom cijelog rata,
Kemal Kurspahi je napisao: U vrijeme kljunih odluka (predsjednik Clinton) jednostavno je proitao pogrenu knjigu ili, da budem
precizniji, izvukao pogrene zakljuke iz Balkanskih duhova Roberta Kaplana, to je pobudilo utjenu pomisao da se u Bosni ne
moe nita uiniti 'sve dok se ti ljudi ne umore od meusobnog ubijanja'. (Sve dok Sarajevo postoji).
Kaplan tvrdi da on nije imao namjeru postii ovaj efekat. Njegova knjiga je prije svega o Grkoj i Rumuniji. Od ukupno sedamnaest
poglavlja manje od etiri je posvetio bivoj Jugoslaviji, najvie Srbiji, Sarajevo spominje samo jednom a Mostar nijednom i samo
dvanaest puta pravi aluziju na Bosnu. U svom uvodu Kaplan kae da nita to ja piem ne treba da bude prihvaeno kao

opravdanje, ma kako blago, za ratne zloine koje su trupe etnikih Srba poinile u Bosni, a to ja od sveg srca osuujem.

[9]
Kako su u to vrijeme izvjetavali novinari, amerika vlada je poetkom ljeta 1992. zakljuila da su Srbi poinili blizu 90 posto
zloina u Bosni i Hrvatskoj.

[10]
Strana 252. Malcolmova Bosna: Kratka istorija bila je prva ozbiljna istorija Bosne na engleskom jeziku i ubjedljivo je tvrdila da
Bosna ima svoju istoriju i identitet. Malcolm je potkopao prihvaeno vjerovanje da je rat neizbjean rezultat drevne mrnje. teta da
nije objavljena ranije.

[11]
Warren Zimmermann, Origins of a Catastrophe: Yugoslavia and Its Destroyers - Porijeklo katastrofe: Jugoslavija i njeni
ruitelji (New York: Times Books, 1996), str. 151-53.

[12]
Noel Malcolm, Bosnia: A Short History - Bosna:Kratka istorija (New York: New York University Press, 1994), str. 252

[13]
Zimmermann, str. 174

[14]
David C. Gompert, The United States and Yugoslavias Wars - Sjedinjene Drave i ratovi u Jugoslaviji - u The World and
Yugoslavia's Wars, izdava Richard H. Ullman (New York: Council on Foreign Relations, 1996), str. 122, 134. Gompertov esej je
smion u svojoj iskrenosti

[15]
James A. Baker III, sa Thomasom M. DeFrankom,The Politics of Diplomacy - Politika diplomatije (New York: G. P.
Putnams Sons, 1995), str. 483

[16]
Zimmermann, str. 216.

[17]
Laura Silber i Allain Little, Yugoslavia: Death of a Nation - Smrt Jugoslavije (London: Pengon Books/BBC Books, 1996), str.
201

[18]
Baker, str. 637.

[19]
Gompert, str. 127-28.

[20]
Silber i Little, str. 166.

[21]
Isto, str. 171-72.

[22]
Baker, str. 637.

[23]
Zimmermann, str. 177.

[24]
Silber i Little, str. 211-12.

[25]
Godine 1993. Lord je postao pomonik dravnog sekretara za pitanja Istone Azije i Pacifika, istog posla koji sam ja obavljao u
vrijeme Carterove administracije.

[26]
Izvodi koji slijede redigovani su zbog ponavljanja i digresija, ali su inae neizmijenjeni.

[27]
B rooke Shearer je naimenovana za direktora prestinog Fellows programa Bijele kue koji je ona dramatino oivjela i
preusmjerila, tako da je postao angaovaniji u tekuim dogaanjiima i raznovrsniji u procesu selekcije. U drugom mandatu, postala
je visoki savjetnik zamjenika sekretara unutranjih poslova.

[28]

Kako Sjedinjene Drave nikad nisu prihvatile spajanje tri baltike drave, Estonije, Latvije i Litvanije, sa Sovjetskim Savezom,
odgovornost za njih bila je preputena Evropskom birou.

[29]
Henry a. Kissinger, Diplomacy - Diplomatija (New York: Simon & Schuster, 1994), str. 225

[30]
Da otkrijem: kada sam 1995. napustio vladu, postao sam predsjednik odbora Refugees International.

[31]
Priu o ovim hrabrim novinama, Osloboenju, ispriao je bivi glavni urednik Kemal Kurspahi u knjizi Sve dok Sarajevo postoji.

[32]
Svi kurzivi su u originalnom memorandumu.

[33]
Kada sam pisao ove odlomke januara 1993, niko nije mogao zamisliti da bi ovo pitanje moglo ponovo iskrsnuti etiri godine kasnije,
kao predmet brojnih novinarskih ispitivanja i est kongresnih istraga i ponovo postati vano pitanje tokom nastojanja Tony Lakea da
postane direktor CIA-e.
Te istrage zasnivale su se na teoriji da su tajne poiljke s orujem Bosancima poele 1994. i da je Clintonova administracija na neki
nain djelovala nezakonito zato to ih nije obustavila. Stoga je posebno vrijedno panje da su se te aktivnosti odvijale ve dvije
godine ranije, u vrijeme Bushove administracije, uz oito znanje Amerike ambasade i funkcionera UN u Zagrebu, ak u to vrijeme
i spominjane u novinskim priama.
Dogaaji koji su ispitivani desili su se aprila 1994, dok sam jo bio ambasador u Njemakoj, ali je krajem 1996, traeno da nekoliko
puta svjedoim o mojim saznanjima. Sjedinjene Drave nisu igrale nikakvu ulogu u prikrivenoj pomoi Bosancima i Hrvatima ali
kada ga je predsjednik Tuman upitao za njegovo miljenje ambasador Galbraith nije, prema instrukcijama, imao primjedbi. Ovo je
bila ispravna politika odluka iako je traljavo izvrena. Kao to sam izjavio u svjedoenju pod zakletvom pred Obavjetajnim
komitetom Senata, prikrivena podrka koju su islamske zemlje (ukljuujui Iran) dale bosanskim Muslimanima pomogla je da se

odri vlada u Sarajevu u vrijeme kada je njen opstanak visio o koncu. Po mom miljenju, bilo bi neodgovorno da su Sjedinjene
Drave nastavile sa protivljenjem takvoj pomoi a ne obezbjeujui nita u zamjenu.

[34]
Vie od tri godine kasnije, dok sam se bavio istraivanjem za ovu knjigu, Sandy Berger mi je obezbijedo vaan dio odgovora na
pitanje koje sam tog junskog jutra postavio Warrenu Christopheru. Kada se pojavio tekst u Tunesu, Sandy Berger je vidio da se
duga neizvjesnost oko Tokya upravo okonala sa izborom biveg potpredsjednika. Odluan da nas obojicu vidi u slubi nove
Administracije, Sandy je predloio Bon.

[35]
Za odlinu analizu razlike izmeu naina na koji su se Njemaka i Japan suoili sa ostavtinom Drugog svjetskog rata, vidjeti
fascinantnu knjigu Nadnica za krivnju lana Buruma (New York: 1994).

[36]
Ovaj broj e u vie prilika biti premaen, najvie u vrijeme njegovog izuzetnog putovanja u Irsku, decembra 1995.

[37]
Iz mojih zabiljeki sa susreta sa ukom u Minhenu: Muan sastanak.Perry je rekao uku kako i dalje osjeamo da njegova
vlada grijei. Perry je nagovijestio da njegova zemlja ide prema ratu koji moda nee ispasti dobar za njih. General Shali ga je
upozorio daje procjena ZOS o balansu snaga daleko pesimistinija od one iz Zagreba. Instinkt mije govorio da se hrvatsko
kockanje moe isplatiti, iako je rizik visok.

[38]
Ovo je bio sistem koji je i od Ujedinjenih nacija i NATO-a zahtijevao da se okrene klju da bi se odobrili zrani udari NATO-a.
U praksi, dvojni klju bio je dvojni veto.

[39]
The Wall Street Journal, 20. septembar 1993.

[40]
Robert Scheer, Clintons Globetrotter, Los Angeles Times Magazine, 21. februar 1995.

[41]
Ovo je aluzija na Rusiju.

[42]
Fuerthov mandat, iako snano usmjeren na Bosnu, takoe je pokrivao sankcije protiv drugih zemalja, ukljuujui Iran i Irak.

[43]
Godine 1996. State Department je ustanovio Memoral Award Robert C. Frasure u ast onog koji pokazuje odanost miru.

[44]
Godine 1981. Johnson i ja smo formirali savjetniku firmu koju smo 1985. prodali brai Lehman. Jim je kasnije postao predsjednik i
CEO Fannie Mae i predsjednik Centra za umjetnost John F. Kennedy.

[45]
Bemard-Henri Levy: Le Lys et la Cendre: Journal dn Ecrivain au Temps de la Guerre de Bosnie - Ljiljan i pepeo: Dnevnik jednog
pisca u vrijeme rata u Bosni (Paris: Grasset, 1996), str. 464-70. Za autora prevela Kathe Rothe.

[46]

Takoe sam se privatno sastao sa liderima iz Maarske, Poljske, eke Republike i Slovake oko proirenja NATO-a. Najtei
sastanak imao sam sa autoritarnim premijerom Slovake Vladimirom Meciarom. Dvije godine kasnije, Poljska, eka Republika i
Maarska pozvane su da se pridrue NATO-u, ali je Slovaka izostavljena jer jo uvijek ograniava unutranju slobodu.

[47]
Vidjeti poglavlja 14 i 15.

[48]
Gligorov se brzo oporavio i za nekoliko sedmica ponovo vratio na posao, ali u to vrijeme Papandreou vie nije funkcionisao u Atini.

[49]
Mira Markovi, No i dan: Dnevnik (Beograd, 1995), str. 17-18

[50]
Warren Zimmermann, Origins of Catastrophe: Yugoslavia and Its De-. stroyers - Porijeklo katastrofe: Jugoslavija i njeni rusitelji
(New York: Times Books, 1996), str. 175.

[51]
Nikad nismo bili sigurni u istinu oko Mladieve bolesti, iako smo utvrdili da je bio primljen u bolnicu. Jedna teorija, koja je uveliko
kruila Beogradom, bila je da Mladi ne eli povui teko naoruanje oko Sarajeva i da je upuen u bolnicu kako bi bio po strani
dok se pravi dogovor. U svakom sluaju, Mladi se uskoro vratio na bpjno polje da bi okupio svoje trupe.

[52]

Smith je odgovarao Janvieru, ija je komanda u Zagrebu pokrivala sve vojne aktivnosti UN u bivoj Jugoslaviji, ukljuujui Bosnu,
Hrvatsku i Makedoniju.

[53]
Koje li ironije, ovjek na koga je mislio bio je general Bachelet koji nam je bio od velike pomoi na planini Igman.

[54]
The Washington Post, 20. septembra 1995. str. Al. Izuzetak je bio Stephen Kinzer iz The New York Timesa koji je to shvatio kako
treba.

[55]
Elizabeth Jones, diplomata od karijere, kasnije naimenovana za ambasadora u Kazakhstanu, bila je pridodata naem timu u
Washingtonu na nekoliko mjeseci.

[56]
Cohen je postao sekretar odbrane u vrijeme drugog mandata predsjednika Clintona.

[57]
Vidjeti Egypt's Road to Jerusalem: A Diplomats Story of the Struggle for Peace in the Middle EastBoutrosa BoutrosaGhalia, knjiga u kojoj esto upuuje na moju svijest o dugoj tradiciji moje porodice i njenim mnogim generacijama bogate
tradicije u slubi zemlje (str. 6,7 itd).

[58]
Iako je decenijama postojalo u drugim formama, Henry Kissinger je dao The Channel ime kada su ga vodili on i sovjetski
ambasador Anatoly Dobrynin. Vidjeti White House Years Henrya Kissingera, str.141.

[59]

Laura Silber i Allan Little, Yugoslavia: The Death of a Nation - Smrt Jugoslavije (London: Penguin Books/BBC Books, 1996),
sr. 224

[60]
Prve vojne akcije protiv osumnjienih ratnih zloinaca nije bilo do 10. juna 1997, kada su britanske trupe u Prijedoru uhapsile
jednog bosanskog Srbina i ubile drugog ije je ime bilo u zapeaenim listama Goldstoneovog nasljednika, kanadskog sudije Louise
Arbour.

[61]
Marta 1997. u New Yorku, u Vijeu za odnose sa inostranstvom, prisustvovao sam predstavi snanog dokumentarca Prizivajui
duhove, prii o brutalnostima koje su dvije Bosanske iz Prijedora doivjele tokom njihovog zatoenitva u zloglasnom logoru
Omarska. Nakon filma, dvije ene su me ljutito upitale zato se jo uvijek ne mogu vratiti u svoj rodni grad. Rekao sam im da
stalno podstiemo napad na Prijedor. Bile su zapanjene; ispriale su mi da im je general Dudakovi, bosanski komandant, lino
rekao da nam Holbrooke ne doputa da osvojimo Prijedor i Bosanski Novi. Kasnije sam saznao da se u ovu priu uveliko
vjerovalo u regionu. Nije iznenaivao ovaj revizionizam; oslobaao je Dudakovia i njegove saradnike od odgovornosti to nisu
uspjeli uzeti Prijedor. Mislim da je istina injenica da Hrvati poslije neuspjeha na rijeci Uni nisu eljeli da se bore za grad koji bi
morali predati Muslimanima - a Bosanci ga nisu mogli osvojiti bez podrke.

[62]
Collins je 1997. naslijedio Pickeringa kao ambasador u Rusiji.

[63]
Colin Powell sa Josephom E. Persicom, My American Journey - Moje ameriko putovanje (New York: Random House, 1994),
str 149.

[64]
Na kraju emisije, Evans je saeo moja gledita: Ambasador Holbrooke bio je vrlo siguran o gubicima, Christiane. Po mom miljenju,
ukazao je da, ako dobiju ono to trae od tri strane, nee biti mnogo gubitaka. Nije rekao da ih uopte nee biti ali, Christiane, on je
uistinu naglasio aspekt, preko kojeg se ovdje prelazi, da gubici i vree za poginule, uprkos predvianju sir Michaela Rosea, nee biti
veliki koliko se ovdje plae.

[65]
Bilo je neuobiajeno za vrhunskog oficira u dravi da nije bio u jednoj od vojnih akademija, ali akademiju nisu pohaali ni dvojica od
trojice Shalikashvilievih prethodnika, general Powell, rezervni oficir sa City koleda u New Yorku, i general John Vessey, koji je
in stekao na bojnom polju, na plai Anzio, za vrijeme Drugog svjetskog rata.

[66]
Dvije godine nakon konferencije, etalite je nazvano Wright-Patterson Peace Walk - Mirovno etalite Wright-Patterson.

[67]
Nijemcima nije bio potreban niti su traili njemakog prevodioca. Francuzi su insistirali na francuskom prevodiocu, iako su svi
odlino govorili engleski.

[68]
Carl Bildt je predloio da, za trajanja konferencije, sobama damo miroljubivija imena, ali ovaj prijedlog nije bio izvodljiv.

[69]
Rohde je 1996. dobio Pulitzerovu nagradu za svoje pisanje o Srebrenici, a kasnije je je postao lan redakcije The New York
Timesa. Njegova knjiga Kraj igre opisuje pad Srebrenice sa impresivnim detaljima.

[70]

Liptonov uspon u Ministarstvu fmansija bio je brz i i te kako zasluan: nakon dva brza unapreenja postao je podsekretar za
meunarodna pitanja. Nastavio je igrati vanu ulogu u Bosni, gdje su njegovi prijedlozi, na koje se u poetku gledalo kao na
nestvarne, postepeno implementirani.

[71]
Prema popisu stanovnitva iz 1990, bilo je oko 540.000 amerikih Hrvata od kojih je blizu polovina ivjela na srednjem zapadu, kao i
u junoj Califomiji i New Yorku

[72]
Pauline Neville-Jones, Dayton, IFOR, and Alliance Relations in Bosnia, Survival, Winter 1996-97, str. 55-51.

[73]
Isto, str. 51

[74]
Kao to je ranije reeno, varijantu ove ideje zagovarao sam 1992-1993.

[75]
Jugoslovenski pisac Ivo Andri dobio je 1961. Nobelovu nagradu za knjievnost za svoj epski roman Na Drini uprija.

[76]
ak su i neutralne zemlje kao to su vajcarska i Malta, i male zemlje kao Andora iLiechtenstein, bile lanice OSCE-a.
Predsjedavajui se mijenja svake godine, a 1996. je bio je red na vajcarcakoji je odlino obavio posao.

[77]
Mjesec dana kasnije ovo je dovelo do prepirke s Francuzima, Vidjeti glavu 19.

[78]
U sjajnom dokumentarnom filmu u est nastavaka Smrt Jugoslavije koji su za BBC napravili Brian Lapping i Laura Solber, Silajdi
detaljno prepriava ovaj detalj. Opisuje to kao udes i smije se dok se prisjea koliko su bili uzrujani i Miloevi i Amerikanci.
Meutim, u ono vrijeme to nije bilo nimalo za smijeh.

[79]
Vidjeti uvodni citat, glava 17

[80]
Kardinal Jules Mazarin, poznati lukavac i moni prelat iz sedamnaestog vijeka, naslijedio je kardinala Richelieua kao glavni ministar
Louisa XIII.

[81]
Snage inae dodijeljene NATO-u bile su preusmjerene 1991, u ratu protiv Iraka, ali Pustinjska oluja nije bila operacija NATO-a.

[82]
Joulwan je 1997. konano dobio komandni sastav koji je elio, kada je armijski general sa etiri zvjezdice preuzeo zapovjednitvo u
Bosni.

[83]
Vidjeti glavu 20.

[84]
Beattie, stariji partner u advokatskoj firmi u New Yorku, bio je naimenovan prema vladinim pravilima po kojima i obian graanin
moe obavljati slubu na odreeno vrijeme. Juna 1997, postao je visoki savjetnik Madeleine Albright za reorganizaciju State
Departmenta a ja sam postao izaslanik za Kipar.

[85]
17. februara 1996.

[86]
Britanski ministar spoljnih poslova Malcolm Rifkind blago se usprotivio frazi iz linih razloga: kasnije je novinarima izjavio da je do
4:00 ujutro radio na istom problemu. Predstavljajui ga prilikom njegovog govora u New Yorku godinu kasnije, ponudio sam
uobiajeni amandman na frazu: Dok je Evropa, sa izuzetkom Malcolma Rifkinda, spavala...

[87]
Iako ni jedan od njih nije mogao pomisliti da e izgubiti mjesto u Donjem domu i da e maja 1997. pobjedu odnijeti Tony Blair i
Laburistika partija.

[88]
Nijedan argument protiv akcije nije bio valjan. etrnaest mjeseci kasnije, 1. oktobra 1997, NATO snage su konano zatvorile
paljansku televiziju, liavajui Karadia i njegovu partiju jednog od njihovih najmonijih instrumenata moi. Iako sporna do
posljednjeg trenutka, ova akcija je, kada je pokrenuta, izvedena bez incidenta ili povrijeenih - i postigla eljeni efekat.

[89]
Na uenje skoro svakog, izbjeglice koje su silom bile sprijeene da se vrate u Jajce poetkom avgusta, mimo su se vratile
nekoliko sedmica kasnije, a nakon njih doli su i drugi.

[90]
Godine 1998. uslijedio je vei broj dobrovoljnih predaja, ukljuujui i jedan broj Srba.

[91]
Vei dio sastanka odnosio se na pitanja koja su jo operativna i stoga se moraju ispustiti iz ove prie.

[92]
Foreign Policy, Winter 1997-98, str. 66

[93]
Christopher Bennett: No Flying Colors for Dayton - Yet, Transitions, decembar 1997, str. 37.

[94]
Transitions, avgust 1997, Dont Fool Around with Principles.

[95]
Vidjeti glavu 8.

[96]
Vidjeti glavu 8.

[97]

Ovo pitanje je obraeno u vrijednoj studiji vazduhoplovnih snaga Sjedinjenih Drava, DELIBERATE FORCE: A Case Study i

Effective Air Campaigning, studija koju je vodio pukovnik Robert C. Owen. U neklasificiranom zakljuku, pukovnik Owen pie:
Kontakti izmeu vojnih lidera i nekih kljunih diplomata nisu ili ukorak sa dogaajima prije i poslije DELIBERATE FORCE..
Ambasador Flolbrooke i general Ryan pravili su planove i preduzimali akcije ne znajui koje pozicije imaju u kljunim pitanjima.
(Objavljeno u Airpower Journal, jesen 1997, str. 21-22.)

[98]
Carl Bildt, Uppdrag Fred - Zadatak je mir (Stockholm: Norsteds, 1997); preveo autor.

[99]
Govor u Centru za nacionalnu politiku, 13. januar 1998.

[100]
Opirnije o prvom moe se proitati u Divide and Fall? Bosnia in the Annals of Partition. - Podjela ili pad? Bosna u
analima podjele, Radke Kumar. Generina kritika podjele od Koreje do Kipra pokazuje poznavanje autora, ali krivo prikazuje
ciljeve Daytona a Day tonski sporazum brka sa nainom na koji se implementira.

[101]
The Economist, 6. decembar 1997, str.16.

[102]
Vrijedno je upamtiti da su, za razliku od Evrope, Sjedinjene Drave drale vojne snage u istonoj Aziji i Pacifiku stotinu godina, od
1898, osim u vrijeme kada su nas iz tog podruja izbacili Japanci 1942-1943.

[103]
America, a European Power - Amerika, evropska sila, Forreign Affairs, mart-april 1995, str. 138.

[104]
Bildt; preveo autor.

[105]
Henry A. Kissinger, Diplomacy - Diplomatija (New York: Simon & Schuster, 1994), str. 833-34.

[106]
Vaclav Havel, Umjetnost nemogueg (New York: Alfred A. Knopf, 1997), sr.232-34.