Dubrovaka Republika

1.1 Poetci

Dubrovaka Republika (lat. Respublica Ragusina, tal.

Repubblica di Ragusa) bila je patricijska dravica nastala iz srednjovjekovne dubrovake komune. Nalazila se na
jugu dananje Hrvatske, na prostoru Dubrovnika i njegove neposredne kopnene i otone okolice: obuhvaala je
vei dio dananje Dubrovako-neretvanske upanije, povremeno i sjeverno od Neuma. Ukinuta je 31. sijenja
1808. godine.

Grad je osnovan u 7. stoljeu[6] (oko 614.) nakon to

su Avari i Slaveni unitili rimski grad Epidaur (dananji
Cavtat). Preivjeli su se pomakli na maleni otok udaljen
25 km sjeverno od Cavtata zvan Lausa. Pretpostavlja se
da su Hrvati izveli drugi napad na grad Epidaurum i potpuno ga unitili.[6]

Bila je drava vrlo jakog pomorstva i sauvala je svoju neovisnost trgovinom s velikim silama, primjerice
Osmanskim Carstvom. Dubrovnik, teritorijalno malen
kao drava, morao je trgovati sa silama i davati im dio teritorija te je tako uspio opstati do ranoga 18. stoljea. U
15. i 16. stoljeu Dubrovnik je na vrhuncu gospodarske
moi. Ubraja se meu najrazvijenije zemlje ondanjega svijeta. Njegovi brodovi putuju po svim europskim i
sredozemnim morima, te Atlantskom i Indijskom oceanu.
Temelj dubrovakoga bogatstva bila je posrednika trgovina i pomorstvo. Dubrovnik je nabavljao sirovine i rude
u jugoistonoj Europi i izvozio ih na Zapad. Tehniku i
luksuznu robu kupovao je na Zapadu i izvozio je u susjedne drave.

Povijest

Podrobniji lanak o temi: Povijest Dubrovnika

Povijest Dubrovake Republike moe se podijeliti na tri
povijesna razoblja.[3] Prvo (bizantinsko) razdoblje traje
do 1205. To je razdoblje u kojem je Dubrovnik uglavnom pod vrhovnom vlau Bizanta, povremeno mletakom i normanskom, a u jednom razdoblju i pod vlau
hrvatskog vladara Tomislava.[4][5] U 12. stoljeu poinje
se oblikovati dubrovaka komuna (lat. Communitas Ragusina) s vlastitim institucijama vlasti, koja je povreme- Dubrovaki trgovac
no uspjevala ostvariti i znatniji stupanj unutarnje autonoPrema drugoj teoriji, Epidaur je uniten oko 265. od stramije.
Drugo (mletako) razdoblje obuhvaa razdoblje od 1205. ne Gota, po engleskom piscu Johnu Gardneru Wilkinsodo 1358., kada Dubrovnik priznaje vrhovnu vlast Vene- nu, Dubrovnik je, vjerojatno, osnovan daleko prije nego je Epidaur konano uniten, i da su razne barbarske
cije i mletakog duda.
smetnje, u treem i etvrtom stoljeu, dovele do osnivaTree razdoblje zapoinje 1358., nakon to Ludovik I. nja ovog mjesta kao zaklonita.[7]
Anuvinac Zadarskim mirom stavlja pod vlast cijelu mletaku Dalmaciju te Viegradskim ugovorom potvruje Nova je lokacija nudila vie zatite, no Rimljani su ubrDubrovakoj Republici sve atribute dravnosti. To raz- zo uspostavili trgovaku i politiku vezu sa Slavenima na
doblje, u kojem je Dubrovaka Republika doivjela svoj kopnu.
vrhunac, traje sve do 1808., kad ju Napoleonove okupa- Izbjeglice iz rimskog Epidauruma sagradili su novo nacijske snage slubeno ukidaju.
selje na malom otoku (neki izvori kau poluotoku) La1

2
usa, dok su drugi narodi (preteito Hrvati) naselili obalu
i svoje naselje nazvali Dubrovnik. U poetku su Rimljani
i Hrvati bili skeptini prema jedni drugima. S vremenom
su se zbliili, pa su tako dva naselja u 12. stoljeu postali jedno. Kanal koji je razdvajao dva naselja popunjen
je i danas je najpoznatija gradska ulica (Stradun), koja
je ujedno postala i gradsko sredite. Tako je Dubrovnik
postao hrvatski naziv za ujedinjeni grad.
Novija teorija temelji se na arheolokim iskapanjima.
Novi pronalasci (ukljuujui nalaze vjerojatno bizantske
ranoromanike katedrale ispod dananje barokne katedrale izgraene na mjestu, u potresu 1667., sruene romanike i dio gradskih zidova) datirani su u razdoblje od 5.
do 7. stoljea, to je u sukobu s prvom teorijom. Veliina
prve katedrale navodi da se u to vrijeme tu nalazio veliki
broj ljudi. Danas se smatra da je na mjestu (polu)otoka
Lausa jo od 5. stoljea postojala bizantska utvrda (castrum) koja se postupno irila obuhvativi i dio dananje
gradske luke (pokraj koje su i pronaeni spomenuti arheoloki nalazi).[8]

POVIJEST

grada 1000. godine, ali ve za cara Romana III. (1028.

- 1034.) opet su Dubrovani postali bizantinski podanici, te sa svojim laama pomau bizantinskoj mornarici u
ratu s Arapima.[3]
1050., hrvatski kralj Stjepan I., vladar Bosne i Dalmacije,
dao je Dubrovanima zemlju du obale, pa se Dubrovnik
proirio do Zatona, 16km od grada Dubrovnika, time je
Dubrovnik uzeo kontrolu nad izvorom pitke vode. Stjepan je takoer dao i luku Gru, koja je danas trgovaka
luka Dubrovnika. Tako je prvobitni teritorij Dubrovake
komune obuhvaao sam grad Dubrovnik, Gru, upu dubrovaku, Brgat, Omblu, umet, Zaton i otoke Koloep,
Lopud, ipan, te manje otoke u blizini grada (Lokrum,
Mrkan, Bobara).
U 11. stoljeu, Dubrovnik i okolica opisani su u djelu
slavnog arapskog zemljopisca Muhameda Al-Idrisija. U
svom djelu, za Dubrovnik je rekao da je najjuniji grad
zemlje Hrvatske i Dalmacije.[11][12]

Godine 1191., gradski trgovci su dobili slobodu trgovanja

u Bizantu od strane cara Izaka II. Anela. Sline povlasPojavila se i jo jedna teorija, koja se, meu povjesnia- tice imao je Dubrovnik ranije u Srbiji (1186.) i Bosni
rima, sve vie i vie prihvaa, a govori da grad Dubrov(1189.). Sporazum s bosanskim banom Kulinom je prvi
nik vue korijene jo iz grkog vremena. Grka teori- slubeni dokument u kojem se grad naziva Dubrovnik.
ja se pojavila s pronalascima nekoliko grkih artefakata
u vrijeme iskapanja u dubrovakoj luci. Takoer, buenje kamene ceste otkrilo je pijesak, to dovodi u pitanje
je li Lausa bila otok ili poluotok. Tako Antun Nieti, 1.3 Mletaka vlast 1205. - 1358.
u svojoj knjizi Povijest dubrovake luke objanjava teoriju u kojoj stoji da su grki pomorci osnovali Dubrovnik. Osvajanja Carigrada od strane Mleana u etvrtom kriKljuni dio teorije je objanjenje da su antiki brodovi arskom ratu (1204.), sasvim je promijenilo politike odmorali putovati od 45 do 50 milja dnevno, stoga im je nose na Istoku. Bizantinsko carstvo je osim neznatna
trebala luka za odmor. Idealna kombinacija bi bila i da dijela bilo uniteno, a Venecija je postala prva pomorje postojao izvor pitke vode. Dubrovnik je imao oboje, ska vlast na Sredozemnom moru. Nakon zarobljavanja i
[13]
a nalazio se u sredini izmeu dva grka naselja, Budve i samoubojstva kneza Damjana Jude 1205. godine Du[14]
[9]
brovnik priznaje vrhovnu vlast mletakog duda. Iako
Korule, koja su na razmaku od 95 nautikih milja.
je i dalje ostao autonomna gradska komuna, u Dubrovniku je stolovao mletaki comes (hrv. knez), poevi od
1237. Bio je imenovan na dvije godine, no potknez i ma1.2 Rano razdoblje
gistrati bili su domaa vlastela. Isto tako nije ni mletake
[3]
Dubrovnik je bio grad bizantinske Dalmacije, plaajui vojske bilo u gradu. Tjenja veza s Venecijom za doba
njezine najvee moi bila je po Dubrovnik od znatnoga
za svoje vinograde i maslinike godinji danak od po 36
zlatnika susjednim knezovima zahumskom i travunjskom, utjecaja, jer je on u to doba uredio svoju upravu, proirio
zemljite i udario sigurne osnove svojoj istonoj trgovini.
na ijem su se zemljitu oni nalazili.
Izrijekom se Dubrovnik prvi put spominje 867. godi- Unutranja uprava ureena je posebnim statutom 1272.
Istodobno se Dubrovniku prikljuio otok
ne, kad su ga Saraceni od 866. do 867. opsjedali. godine.
Lastovo,
dok
su Dubrovani grad Ston i Stonski rat (poluOpsada je nakon petnaest mjesecu zavrena zahvaljujuPeljeac)
1333. kupili od bosanskog bana Stjepana
otok
i bizantskom caru Baziliju I. Makedoncu, koji je posKotromania
i
srpskoga kralja Stjepana Duana, a 1345.
lao otu pod zapovjednitvom Niketasa Orifasa prema
pod
dubrovaku
vlast dolazi i Mljet.
[10]
Dubrovniku. Slabljenjem Bizanta, Mletaka Republika poela je gledati na Dubrovnik suparniki, i smatrala
je da treba doi pod njezinu upravu, no pokuaj Mleana 948. da zauzmu grad bio je bezuspjean. Dubrovani
su zasluge pobjede pripisali Svetom Vlahu koji je postao
svetac zatitnik grada. Za ratova izmeu careva Bazilija
II. i Samuila koncem 10. i poetkom 11. stoljea bizantinski car prepustio je zatitu nad Dubrovnikom mletakom dudu Petru II. Orseolu, koji primi poklonstvo

Svoju pomorsku trgovinu su pak proirili do Tunisa,

Egipta, Sirije i Crnog mora, a sklopili su ili obnovili trgovake ugovore s Bosnom, Srbijom, Bugarskom i Bizantom. I s talijanskim gradovima Dubrovnik je u to doba imao trgovake veze, naroito s Anconom, Firencom,
Napuljem i Sicilijom. Glavni dio dubrovake trgovine bilo je u jednu ruku prevoenje istonih sirovina na zapad,
a uvoenje zapadnih industrijalnih proizvoda na istok.[3] .

1.6

1.4

Kraj Republike

Priznavanje vlasti hrvatsko-ugarskih to dubrovaku trgovinu jo vie vee u Osmansko Carstvo. Dubrovnik je dio jadranske trgovine predao u vlast
kraljeva

Zadarskim mirom 1358. Venecija je izgubila sve otoke i

gradove na istonoj obali Jadranskoga mora od Kvarnera
do Draa. Dubrovnik je priznao vlast hrvatsko-ugarskog
kralja Ludovika I. Anuvinca prihvativi i ugarski grb kao
grb Republike. Odnosi izmeu Dubrovnika i kralja regulirani su Viegradskim ugovorom od 27. svibnja 1358.
[15]
Kralj ugarsko-hrvatski primao je od Dubrovana godinji danak od pet stotina dukata, a za sluaj rata morali su ga pomagati na moru, dok se u njihove unutarnje poslove nije mijeao. U politikim poslovima opega dravnoga interesa bio je Dubrovnik dodue podreen
hrvatsko-dalmatinskomu banu, ali samo prividno, jer je
zapravo bio sasvim slobodna republika (naziv republika
uestalo se koristi od 15. stoljea, no to ne prejudicira
dubrovaku dravnost nakon 1358.) Sve institucije vlasti
i knez (lat. rector) kao formalni dravni poglavar, nakon 1358. birani su iskljuivo meu Dubrovanima bez
ikakave kraljeve potvrde. Dubrovnik je 1399. stekao i
Dubrovako primorje (lat. Terrae nove) kupovinom od
bosanskog kralja Stjepana Ostoje za 2000 perpera. [3]

1.5

Plaanje danka sultanu

Podrobniji lanak o temi:

Osmansko Carstvo

Dubrovaka Republika i

Karta Dubrovake Republike iz 1678.

1458. Dubrovaka Republika napravila je ugovor s

Otomanskim Carstvom o plaanju danka. Dubrovnik je
slao 1. studenog svake godine poslanika u Carigrad da
isplati odreenu koliinu danka. Kada je 1481. grad pao
pod osmansku zatitu, Dubrovnik je plaao 12 500 dukata. U svemu drugome Dubrovnik je bio neovisan. Imali
su pravo ui u odnose s bilo kojom dravom i isto tako
raditi sporazume s drugim dravama, a brodovi Dubrovnika plovili su pod dubrovakom zastavom. Osmanlije
Dubrovakoj Republici daju posebna prava u trgovanju,

Osmanskog Carstva, a trgovci iz Dubrovnika plaali su

odreeni porez u lukama. Dubrovaki trgovci su takoer
opskrbljivali osmanske kolonije, to im je davalo posebne privilegije u carstvu. Dubrovaki trgovaki brodovi
mogli su slobodno upoloviti u Crno more, to je bilo zabranjeno svim ne-osmanskim brodovima. Plaali su neke
obveze manje od drugih trgovaca, a Dubrovnik je istodobno uivao osmansku diplomatsku podrku u trgovini
s Mleanima.

Republika se u 15. stoljeu iri i na Cavtat i Konavle kupujui ih od bosanskih velikaa: 1419. istoni dio Konavala od Sandalja Hrania a 1427. Cavtat i zapadne Konavle od Radoslava Pavlovia, zaokruivi time svoj teritorij.
U doba dok je Beograd bio pod turskom vlau je u tom
gradu djelovala dubrovaka trgovaka kolonija. Zabiljeio ih je isusovac Bartol Kai kad je 1612. kao papin
izaslanik obilazio katolike u tom greadu[16] . Ista kolonija
je pomagala isusovaku gimnaziju u Beogradu, koja je
djelovala do njihova odlaska 1632. Dubrovani su imali
trgovake kolonije i diljem Sredozemlja.[17] Za osmanske
je zatite (1526. 1684.) ova je hrvatska aristokratska dravica imala je trgovake kolonije diljem Osmanskog Carstva: u Carigradu, Solunu, Drinopolju, Beogradu, Soji, Bukuretu, Sarajevu i po drugim gradovima
na Balkanskom poluotoku. Svaka je kolonija imala svoga konzula i posebni svoj trgovaki sud, dapae i crkvu,
bolnicu i groblje. [17] Istodobno su dubrovake trgovake
kolonije bile takoer u Italiji (Mleci, Ancona (Jakin), Firenca, Sirakuza, Mesina i Palermo), u Maloj Aziji (Smirna i Brusa), pa i u Egiptu (Aleksandrija i Kairo).[17] Sve
ove kolonije posreduju trgovinu izmedju svoje okolice i
Dubrovnika.[17] Tada je dubrovaka trgovina bila ponajvie provozna. Dubrovani su prirodnine s istoka vozili
na europski zapad, a obrtnine (ponajvie talijanske) prodavali na istoku.[17]
U korist Osmanlija bilo je to to su kontrolirali dubrovaku luku kao jednu od velikih vanosti. Nakon svega,
glavnina prometa Firenca-Bursa (osmanska luka u sjeverozapadnoj Anatoliji) prolazila je kroz Dubrovnik. Roba iz Florence napustila bi talijansku luku Pesaro, Fano
ili Anconu te plovila prema Dubrovniku. Od Dubrovnika roba je nastavljala trgovakim putem Bosnasaray
(Sarajevo)Novi PazarSkopjePlovdivDrinopolje.
Uz Englesku, panjolsku i Genovu, Dubrovnik je bio najvea konkurencija Mlecima u 15. stoljeu na svim morima, ak i na Jadranu.

1.6 Kraj Republike

Nakon sloma Mletake Republike 1797. dalmatinski
obalni pojas dolazi pod jurisdikciju Habsburke Monarhije. Pounskim mirom 1805. svu Dalmaciju i Boku
kotorsku dobivaju Francuzi, a jedino je teritorij Dubro-

DRUTVENO, DRAVNO I PRAVNO UREENJE

2.1 Drutveno ureenje

Marmontov dekret o ukinuu Dubrovake Republike (iz postava

muzeja Domovinskog rata na Sru)

Dubrovako drutvo inili su vlastela (patricijat, plemstvo, lat. nobiles, cives de consilio), graani (lat. cives) i
seljaci (lat. districtuales, subditi, contadini). Vlastela se
ponekad dijeli na staru (salamankeze) i novu (sorboneze)
obzirom na viestoljetne nesuglasice meu dvjema skupinama vlastele koje su uglavnom poivale na temeljima
pragmatine politike i suradnje s Turcima, odnosno politike ukljuivanja u protuturske ratove, kasnije i na tome
to da li su taj drutveni status stekli prije ili poslije potresa 1667.[20] Graani su bili bez politikih prava, a bavili
su se trgovinom, obrtom, ribarenjem i brodarstvom, stoga
su se radi zatite interesa udruivali u trgovinske i zanatske bratovtine meu kojima su najpoznatije bratovtine
sv. Antuna i sv. Lazara, lanovi kojih se nazivaju antunini i lazarini. lanovi bratovtine sv. Antuna bili su
bogatiji graani meu kojima su nakon 16. st. obino
birani kancelari i tajnici - najvie slube dostupne graanima neplemiima, tako da je i meu graanima dolo
do raslojavanja pa se tijekom kasnog srednjeg i novog vijeka spominju bogatiji graani kao cittadini (uglavnom
antunini) i oni na niem poloaju u drutvenoj stratikaciji kao artigiani i populo minuto. Najbrojniji, ali takoer
politiki bespravni sloj, inili su seljaci, meu kojima su
se razlikovali zakupnici zemlje, kmetovi, te oni koji su
obraivali vlastitu zemlju.[21]

vake Republike prekidao kopnenu vezu meu njima.[3]

Pojavom Napoleona s jedne, a slabou Turske s druge strane, Dubrovaka Republika vie nije bila sigurna
u ustaljenom sustavu zatite.[18] U opasnosti od ruskog
zauzea grad se 27. svibnja 1806. bez otpora predao
francuskim postrojbama. Naime, francuski odred od oko
tisuu i dvjesto vojnika pod zapovjednitvom generala
Lauristona, obmanom je uao u grad.[19] Od ulaska francuske vojske u Dubrovnik poele su ratne operacije izmeu zdruenih ruskih vojnih i crnogorski paravojnih snaga,
pomognutih i pravoslavnim stanovnitvom u zaleu Republike, u Turskoj. Poetkom mjeseca listopada 1806.
uz pomo generala Marmonta neprijateljska je vojska is- 2.2
tjerana s teritorija Dubrovake Republike. Francuzi su
preuzeli civilnu vlast u gradu. Goleme francuske kontribucije i nameti za izdravanje brojnih trupa potpuno su
iscrpili Republiku. Dubrovako brodovlje bilo je uniteno ili uzapeno u sredozemnim lukama, a trgovina sa zaleem prekinuta. Dana 31. sijenja 1808. Marmont je,
mimo znanja Napoleona (dakako, uz njegovo naknadno
odobrenje), dekretom raspustio Senat, dubrovaku Vladu i sudove te je time ukinuo dubrovaku nezavisnost
(Marmontov dekret u Senatu je proitao pukovnik Delort, podzapovjednik glavnog stoera francuske okupacijske vojske u Dubrovniku).
Nakon ukinua Republike 1808. Dubrovako je podruje s Bokom kotorskom podvrgnuto Napoleonovu
Talijanskom Kraljevstvu, a od 1810. do 1814. ukljueno je u sastav francuskih Ilirskih provincija. Odlukama
Bekog kongresa 1815. podruje nekadanje Republike
pripalo je Habsburkoj Monarhiji koja je pripaja svojoj
krunovini Kraljevini Dalmaciji u ijem se sastavu nalazi
sve do 1918. godine.

Drutveno, dravno i pravno ureenje

Dravno ureenje

Kneev dvor

Dubrovaka Republika moe se odrediti kao

aristokratska feudalna centralistika republika.[21]
Naziv republike potvren je u izvorima iz 15. stoljea,
ali on nije presudan za pitanje dravnog statusa niti ve
ranije postignute nezavisnosti Dubrovnika. Temelji za
ustrojstvo vlasti postavljeni su u 13. i 14. stoljeu te e,
uz neke izmjene, potrajati sve do propasti Dubrovake
Republike.[4][22]
Vlast je obnaala vlastela (patricijat ili plemstvo). Na elu Republike nalazio se knez. Glavne institucije Republike bile su Veliko vijee, Malo vijee i Senat (Vijee

2.2

Dravno ureenje

umoljenih)[23] te knez.

Do 1358. knez (comes) dolazio je iz Venecije na dvije godine.[4] Poslije toga, kneza je biralo Veliko vijee.
Dubrovani su knezovima postupno sve vie oduzimali
vlast, pa su ih na kraju sveli iskljuivo na dunosnike s
reprezentativnom funkcijom. Tijekom mandata, knez je
morao stanovati u Kneevu dvoru.[23] Knez je po poloaju bio uvar dravnog peata.[27]

Veliko vijee (lat. Consilium maius, tal. Maggior Consiglio) spominje se od 1235. lanove su u poetku imenovali knez i Malo vijee, no vijee se formalno zatvara
1332. godine kada (12. svibnja 1332.) Veliko vijee
donosi odluku da se izaberu trojica boljih ljudi koji e
popisati sve koji su tada bili lanovi vijea kao i druge koji im se ine dostojnim toga (u talijanskoj terminologiji,
a prema analogiji zatvaranja mletakog Velikog vijea 1297., dogaaj poznat kao Serrata del Maggior Consiglio). Tako Veliko vijee postaje tijelo patricijata koje je
od stvarne politike elite postalo staleom na vlasti.[4][22]
lanovima su postajali svi muki pripadnici patricijskih
obitelji nakon navrene punoljetnosti. Novi su se lanovi
sveano primali poetkom svake godine. Osnovna uloga
Velikog vijea bio je izbor dravnih dunosnika (magistrata) i slubenika, izbor lanova ostalih vijea, donoenje zakona, rjeavanje dravnopravnih pitanja.[24] Do pojave Senata (Vijea umoljenih u 14. stoljeu) uloga Velikog vijea bila je odluujua, da bi politika mo postupno prelazila na Senat. Najvanija funkcija (od 1358.),
koja je ostala sve do pada Republike, bila je mjeseni izbor kneza.[25]
Malo vijee (lat. Consilium minus, tal. Minor Consiglio)
bilo je izvrno tijelo, najprije Velikog vijea, a zatim Senata kojeg je Veliko vijee biralo svake godine. U poetku su ga inili knez i 11 vijenika, a kasnije knez i est
vijenika-senatora[25] Vlast Maloga vijea isprva je bila
velika (prije 1332. Malo vijee s knezom imenovalo je i
lanove Velikog vijea), no s vremenom se ograniavala,
da bi naposljetku izvrnu vlast obnaalo iskljuivo prema
odlukama i uputama Senata, uz brigu za komunalne poslove, poput organizacije slubenih sveanosti. Imalo je i
ulogu savjetovanja kneza, pa je osiguravalo kontinuitet u
uvjetima brze izmjene knezova (tako su npr. strani konzularni i diplomatski predstavnici kredencijale i akreditive predavali knezu u nazonosti Maloga vijea).[23][26]

Dravni provizori (lat. Proveditores terrae, tal. Provveditori dello stato) kao stalna magistratura djeluju od 1477.
Petoricu (nakon 1667. trojicu) provizora biralo je Veliko vijee na jednogodinji rok izmeu patricija starijih
od 50 godina. Zadaa im je bila bdjeti nad harmonijom
pravnog poretka i nad potivanjem zakonitosti. esto su
izraivali i nacrte zakonskih propisa, bili su duni prisustvovati sjednicama Senata i Velikog vijea te paziti na
postupovne norme i sprijeiti izglasavanje prijedloga suprotnih vaeem pravnom poretku, mogli su i suspendirati odluke Malog vijea i kneza te traiti arbitrau Senata.
U drugostupanjskom kaznenom postupku odluivali su o
oportunitetu albe, istu su mogli proslijediti Malom vijeu i Senatu. Nazivaju se i "uvari pravde. Mletaka
Republika imala je dunosnike poznate kao Avogadori de
Comun koji su obnaali sline zadae.[28]

Uz ove temeljne institucije postojali su brojni magistrati u iju je nadlenost pripadala gospodarska i ina aktivnost na teritoriju Republike. Radi tonosti i terminoloke
ujednaenosti, nuno je praviti pojmovnu razliku izmeu
magistrata (tal. oziali pubblici) i slubenika (tal. cancellieri, segretari, scribani, ministri itd.). Magistrati su dunosnici, izabrani iskljuivo meu vlastelom, koji u odreenom razdoblju upravljaju pojedinim uredima i vode dravne poslove. Njihov izbor evidentirao se od sredine 15.
st. u knjizi Specchio del Maggior Consiglio. Slubenici su
u uredima obavljali uglavnom administrativne i tehnike
poslove kao dravni namjetenici, a birali su se iz redova
puana (graana). Njihov izbor biljeio se u zapisnicima Senata i Maloga vijea, esto bez preciziranja imena
[29]
Senat (lat. Consilium rogatorum, tal. Consiglio dei Pre- izabranih.
gadi) se u Dubrovniku izvorno nazivao Vijee umolje- Teritorijalnu upravu nad pojedinim dijelovima Republinih, to vjerojatno svjedoi da to isprva nije bilo stalno ke potkraj srednjega vijeka dijelilo je est knezova (lat.
tijelo, nego su lanovi sazivani molbom. Nakon ustalje- comes, tal. conte) (konavoski, stonski, slanski, ipanski,
nja, to je vijee preuzimalo sve vie ovlasti, a djelovalo je lastovski i knez Lopuda i Koloepa) i tri kapetana (lat. cakao operativno politiko tijelo koje je odreivalo smjer- pitaneus, tal. capitano) (trsteniki, janjinski i cavtatski).
nice i povlailo konkretne poteze u unutarnjoj i vanjskoj Imenovalo ih je Veliko vijee na pola godine ili godipolitici.[24] U njemu su se izraivali nacrti zakona (uz su- nu i samo su provodili odluke sredinje vlasti (dunosnici
djelovanje provizora), a Veliko ih je vijee samo naknad- poznati kao sindici, koje je takoer biralo Veliko vijee,
no izglasavalo. Senat je time postao svojevrsna vlada Re- nadgledali su rad lokalnih knezova i kapetana). Lastovo
publike. Takva kondenzacija vlasti uinila je dubrovaku i Mljet (kao posebne zajednice, lat. universitates) imali
politiku koherentnijom i efektivnijom, to je osobito bilo su autonomiju i povlastice u skladu s vlastitim statutima
vano u doba jaanja osmanske vlasti. Mandat senatora (Libro delli ordinamenti e delle usanze della Universitade
trajao je godinu dana, a vakancija dvije godine, no ona et dello Commun della isola de Lagusta i Liber de ordije ukinuta u 16. stoljeu, pa su se od tada svake godine namenti e delle usance della universitade del comun de
birali gotovo isti ljudi.[23]
Melida).[23]
Knez (lat. rector, tal. rettore) imao je mandat od samo
mjesec dana. Takva metoda trebala je onemoguiti pretjerano uvrenje vlasti i sprijeiti uvoenje samovlade.

2.3

4 POVIJESNE ZANIMLJIVOSTI

Pravno ureenje

Pravo Dubrovake Republike veim je dijelom pisano

pravo, a obiajno pravo primjenjivalo se samo supsidijarno.
Dubrovaki statut (lat. Liber statutorum civitatis Ragusii)
najstariji dubrovaki pravni zbornik, pravna je kodikacija sastavljena od osam knjiga, koju je 1272. godine
proveo tadanji dubrovaki knez Marko Justiniani nakon
borbe domae vlastele protiv mletakog patricijata. Prva
knjiga sadri odredbe o dravnim tijelima vlasti, utvruje prava i dunosti dunosnika, te ureuje pravni poloaj
Crkve. Druga knjiga navodi tekstove zakletava koje su
polagali dravni dunosnici prije preuzimanja dunosti.
Propisi o organizaciji i nadlenosti sudova i sudskom postupku navode se u treoj knjizi, dok se etvrta knjiga bavi
nasljednim, branim i obiteljskim pravom. U petoj knjizi
reguliraju se agrarni odnosi, pitanja u vezi s nekretninama
i javnim slunostima. esta knjiga odreuje kaznena djela i kazne za njih, a kao posebnu zadau navodi suzbijanje
gusarstva i krijumarenja. Pomorskom pravu i plovidbi
posveena je sedma knjiga, a osma knjiga sadri nove
propise i nadopune starih, posebno one o sudskom postupku. Statut ima i nadopune iz 1358. (u skladu s novim
dravnopravnim poloajem Dubrovnika), ali cjelovite revizije nije nikad bilo, tako da su brojne statutarne norme
prestale vaiti via facti (kao one o dolasku i prisezi mletakog kneza).[21]

zaklade pod upravom rizniara (tezorijera) i punomonika Gospe Velike[30]

Zaklada Blaga djela (Opera pia)[30]
Zalagaonica Javna dobrotvornost[31]

4 Povijesne zanimljivosti

Razvoj gospodarskih i drutvenih odnosa uvjetovao je

donoenje novih zakonskih odredbi koje su upisivane u
posebne zakonske knjige: Knjigu svih reformacija (lat.
Liber omnium reformationium) koja navodi odredbe od
1335. do 1410., Zelenu knjigu (lat. Liber viridis) s odredbama od 1358. do 1460. i utu knjigu (lat. Liber croceus)
koja se vodila od 1460. do 1808. Meu vanijim propi- Arboretum Trsteno
sima su i Statut carinarnice grada Dubrovnika (lat. Liber
statutorum doane Ragusii) iz 1277., Novi carinski zakonik
Stari Dubrovani imali su odredbu da nisu nikad
(tal. Capitolare della Doana grande) iz 1413., Zakon o
vijeali i donosili odluke kada je bilo vrijeme od
pomorskom osiguranju (lat. Ordo super assecuratoribus)
iloka i juine, juga.
iz 1568., te Propisi Dubrovake Republike o nacionalnoj
On je sam od sebe kazna, a misao je klonula, ivotplovidbi (tal. Regolamenti della Repubblica di Ragusa per
na radost istjee kroz mutne oi i pocrnjela lica. Ni
la navigazione nazionale) iz 1745. godine.[21]
sebe samog po iloini ne voli pa kako bi pomuenim razborom donio odluku o drugima! kako pie
Malo vijee i knez do 15. stoljea obnaali su i sudske
dubrovaka spisateljica Tereza Buconi Govi.
funkcije, da bi poetkom 15. st. bio utemeljen Veliki sud
(lat. Curia maior) iz kojeg je 1416. nastao Graanski
sud (lat. Curia consulum causarum civilium), a 1459. i
Kazneni sud (lat. Sex iudices de criminali). Suce je biralo Veliko vijee, a kao i veina drugih dunosnika, imali
su mandat od jedne godine. U drugostupanjskom postupku odluivali su provizori, albeni kolegij (lat. Collegium
appelationum), Malo vijee i Senat.[28]

Socijalna politika

Dobrotvorne ustanove:

Dana 27. sijenja 1416. godine Dubrovnik je prvi

u Europi ukinuo ropstvo. To je izniman in. Primjerice, Engleska je to uinila 1569., SAD 1865., a
Brazil je trgovao ljudima sve do 1888.
Dubrovaka Republika napravila je 1296. jedan od
prvih srednjevjekovnih sustava kanalizacije, koji je
i danas u upotrebi, dok su gradovi u Europi kao to
su London, Pariz, i sl. grcali u fekalijama koje su,
izmeu ostalog izbacivali i na ulicu.
Godine 1301. godine uvedena je lijenika sluba.
Od 1347. godine postoji u gradu staraki dom.

7
Godine 1441. osnovano je Vrhovno zdravstveno vijee.
Ljekarna Male Brae spada meu najstarije u Europi. Za godinu osnutka ljekarne uzima se godina izgradnje samostana: 1317. Meutim, zasigurno je
najstarija u Europi po kontinuitetu djelovanja.
U poetku je to bila samostanska ljekarnica
za potrebe bolesne brae (franjevci), a zametak joj je u odredbi franjevakog Pravila: neka se braa brinu za potrebe bolesne brae
(VI. poglavlje). Tijekom vremena, ponajvie iz humanitarno-karitativnih razloga, ljekarna je prela uski krug samostanskih zidina i
postala javnom ljekarnom za potrebe graana,
te je time ispunjavala i propis istog Pravila (poglavlje V), naime, da se braa uzdravaju od
svoga rada. Stoga su franjevci slali na studije
pojedinu brau da se osposobe za ljekarniku
slubu o emu svjedoe ljekarnike knjige, tzv.
farmakopeje iz raznih krajeva Europe, koje se
uvaju do danas i neke od njih se mogu vidjeti
u muzeju samostana Male brae.
Prvi do sada poznati spomeni organiziranog sprjeavanja i gaenja poara u Europi.
Godine 1272. u Dubrovakom statutu, u knjizi VI, poglavlje 57, donesen je, izmeu ostalih
zakona, zakon o zabrani pravljenja kua od slame. Sve je kue trebalo praviti na nain kako
bi se sprijeio nastanak i irenje poara unutar
gradskih zidina.
U knjizi VI, poglavlje 55, niti jedan postolar
nije smio loiti vatru ispod kotlova, prilikom
tavljenja koe unutar gradskih zidina.
Jedna zabrana i kazna nalazi se u poglavlju 27
i 37. a odnosi se na dio grada sa ranije izgraenim kuama koje su obuhvaene novim zidom. Svi oni koji imaju drvene kue u njima
ne smiju drati vina, a u kamenim kuama mogu koliko hoe. Cilj je bio, da mogui porok
i nepanja nebi upalili kuu. Kuhinje su imale
biti graene na vrhovima kua, jer je u kuhinjama bila upotreba vatre, a tako i velik rizik
od poara. Poto je kuhinja na vrhu u koliko
se dogodi poar velika je mogunost da se kua
spasi od potpune propasti.
Godine 1309., 6. sijenja, u Dubrovakom statutu u knjizi VIII, poglavlje 60, uvedene su precizne odredbe o organizaciji gaenja poara. U
sluaju poara, uz predvoenje upuenih ljudi,
svi stanovnici su imali urnu obvezu pristupiti
gaenju sa svojim sjekirama ili punim vjedrima vode. U sluaju unitenja alata opina je
bila duna nadoknaditi tetu. Ako bi trebalo

zbog gaenja poara sruiti susjednu kuu, za

to je opina morala dati naknadu.
Karantena je izvoran dubrovaki izum i prvi put
uvode je 1377.: za razliku od Mletaka koja je u doba
kuge jednostavno zabranjivala ulaz svim brodovima
u lagunu, ili Milanskog vojvodstva koje je provodilo stroge i gotovo okrutne mjere kunog pritvora i
praktino zazidavanje oboljelih, dubrovake su vlasti odredile da posada i roba svih brodova koji dolaze
iz kunih krajeva (locis pestiferis) imaju provesti
mjesec dana na otocima Supetar, Mrkan ili Bobara
u upskom zaljevu. Karantena, koja je usporavala,
ali ne i zaustavljala pomorsku trgovinu, zanimljiva
je tim vie to je nastala kao racionalan izraz empirijskog iskustva dubrovakih vlastelina-trgovaca, a
ne onodobne medicinske profesije, optereene galenskim humoralno-mijazmatikim teoretskim sustavom. Dubrovaka administracija do ideje o karanteni dola zahvaljujui iskustvu s izolacijom oboljelih od lepre (gube). Od prebivanja pod vedrim
nebom na otoiima pred dubrovakom lukom, karantena se u sljedeih stotinjak i vie godina razvila
u instituciju sa svim pripadnim odrednicama: regulativom, zgradama (prvi lazaret otvoren je 1397. na
otoku Mljetu) i osobljem, tzv. ociales cazzamortuorum (kacamorti), poslije ociali sopra la sanita.
Sedma knjiga Statuta Grada Dubrovnika iz 1272.
g. sadri iskljuivo lanke koji reguliraju pomorsko
pravo. To je najstari takav dokument na svijetu.
Godine 1395. donesen je zakon o osiguranju koji
je najstariji u Europi. Rije je o pomorskom osiguranju. Ovaj zakon je tri stoljea stariji od Lloydova
osiguranja koji datira s kraja 17. st.
U Dubrovniku je najstariji arboretum u Europi
Arboretum Trsteno. Sigurno je postojao ve 1498.

5 Ratovi u kojima je sudjelovala

bosansko-dubrovaki rat 1403. - 1404.
rat s Radoslavom Pavloviem 1430.1433.
rat s hercegom Stjepanom Vukiem Kosaom
1451.1454.

6 Literatura
Bernard Stulli: Studije iz povijesti Dubrovnika,
Konzor, Zagreb, 2001
Stjepan osi, Prinos poznavanju tajnitva i arhiva
Dubrovake Republike, Arhivski vjesnik 37, 1994:
123-145

Izvori

[1] http://hrvatski-novac-kroz-povijest.blogspot.com/2012/
10/hrvatski-novac.html

VANJSKE POVEZNICE

[21] P. Krmpoti, Kazneni postupak prema srednjovjekovnom

statutarnom pravu Dubrovake Republike, Pravnik, 40, 2
(83), 2006
[22] Zdenka Janekovi Rmer, Okvir slobode, Zavod za povijesne znanosti HAZU Dubrovnik, Dubrovnik/Zagreb,
1999.

[2] http://blog.dnevnik.hr/
hrvatskanumizmatika/2006/05/1621114522/
rijedak-dvostruki-otkov-dubrovackoga-dukata-iz-1797-godine.
[23] Tin Pongrac, Neka briga o javnim interesima titi osobnu
html
korist, Vijenac, 372/2008.
[3] Ferdo ii, Hrvatska povijest, Zagreb, 1913.

[24] Povijest Dubrovnika

[4] Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krlea,

Zagreb, 2006.

[25] S. Berkovi, Diplomacija i diplomatska profesija, Zagreb,

2006.

[5] Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do

g. 1657.)

[26] Ilija Miti, Dubrovaka drava u meunarodnoj zajednici

(1358 - 1815), JAZU i NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1988.

[6] Andrew Archibald Paton (1861.). Researches on the Danube and the Adriatic; Or Contributions to the Modern History of Hungary and Transylvania, Dalmatia and Croatia,
Servia and Bulgaria, Brockhaus

[27] Grubia, D. (2010). Forms of Government in the Renaissance: Uniqueness of the Dubrovnik Model, Politika
Misao, Vol. 47., No. 5., p. 175.

[7] John Gardner Wilkinson (1848.). Dalmatia and Montenegro, J. Murray

[8] eljko Pekovi, Urbani razvoj Dubrovnika do 13. st., asopis Dubrovnik, (4), 1997.
[9] Antun Nieti, Povijest dubrovake luke, Zavod za povijesne znanosti HAZU Dubrovnik i Pomorski fakultet u
Dubrovniku, Dubrovnik, 1996.
[10] H. T. Norris: Islam in the Balkans, C. Hurst & Co. Publishers, 1994., ISBN 1-85065-167-1
[11] G. Oman, Al-Idrs: Encyclopaedia of Islam | vol. 3,
1971., pretiskano 1986., Brill Publishers, str. 1032.
1035., ISBN 9004032754
[12] Zubrini, Darko (1995.). Croatia historical and cultural
overview. Croatianhistory.net. pristupljeno 6. kolovouza
2010.
[13] Sukno, ., Po dragome kraju, Ulicama moga grada // Dubrovaki horizonti godina XVIII, br. 26. / ur. Josip Lui,
ISSN 0418-7925. Zagreb : Drutvo Dubrovana i prijatelja dubrovake starine u Zagrebu, 1986., str. 135.
[14] Opa enciklopedija JLZ, sv. 2, Zagreb, 1977.
[15] Zdenka Janekovi Rmer, Viegradski ugovor temelj Dubrovake Republike, Golden marketing, Zagreb, 2003.
[16] Ignacijev put br.1/2008. p. Ivan Cindori, SJ: Isusovci u
Beogradu
[17] Povijest Hrvatske, Rudolf Horvat
[18] Meunarodni znanstveni skup: FRANCUSKA UPRAVA
U DUBROVNIKU (1808. 1814.)
[19] Vjesnik, 27. svibnja 2003.
[20] Nenad Vekari i Stjepan osi, Dubrovaka vlastela izmeu roda i drave: Salamankezi i sorbonezi, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Dubrovnik/Zagreb,
2005.

[28] Nella Lonza, Pod platem pravde, Zavod za povijesne znanosti HAZU Dubrovnik, Dubrovnik, 1997.
[29] Stjepan osi, Prinos poznavanju tajnitva i arhiva Dubrovake Republike, Arhivski vjesnik, 37, 1994.
[30] Vinicije B. Lupis: O djelatnosti dubrovakoga zakladnog
zavoda Opera pia (Blaga djela) i Javne dobrotvornosti, Povijesni zbornik: godinjak za kulturu i povijesno nasljee,
sv.2 br.3 listopad 2008., str. 47
[31] Vinicije B. Lupis: O djelatnosti dubrovakoga zakladnog
zavoda Opera pia (Blaga djela) i Javne dobrotvornosti, Povijesni zbornik: godinjak za kulturu i povijesno nasljee,
sv.2 br.3 listopad 2008., str. 67-68

8 Vanjske poveznice
Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Dubrovaka Republika
Opa i nacionalna enciklopedija - Dubrovaka Republika
Dubrovaka Republika na Hrku portalu znanstvenih asopisa RH
Slobodna Dalmacija Podlistak: Dubrovaka diplomacija na orijentu
Ferdo ii, Kratak pregled povijesti republike dubrovake

Text and image sources, contributors, and licenses

9.1

Text

Dubrovaka Republika Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Dubrova%C4%8Dka_Republika?oldid=4703825 Suradnici: Kubura, Saa,

Argo Navis, YurikBot, TheFEARgod, Edgar Allan Poe, Dubby, Sombrero, SashatoBot, Sanya, Rosier~hrwiki, Roberta F., Luka Krstulovi,
Kurtelaci, Flopy, Tycho Brahe, Suradnik13, Donatus, SpeedyBot, Thijs!bot, JAnDbot, Jolo~hrwiki, Fraxinus, CrniBot, CommonsDelinker, August Dominus, Ragusinus, Bracodbk, VolkovBot, Aibot, TXiKiBoT, Kiso~hrwiki, Ifa, EmxBot, Gorski Lav, SieBot, Mario ami,
Doncsecz~hrwiki, Man Usk, Pater~hrwiki, CrniBot2, Jure Grm, Zrinski, Vatrena ptica, Mostarac, BodhisattvaBot, Luckas-bot, MystBot,
Angel ivanov angelov, Albambot, edrvan, Bon, Wstenfuchs, MaGa, Xqbot, Ex13, Sokac121, Orijentolog, FriedrickMILBarbarossa,
Rubinbot, JayJ, Ivica Vlahovi, Cavtatraz, EmausBot, ZroBot, Babalu, Kanalesi, DjoreLevin, HRoestBot, Doma93, Maestro Ivankovi,
YFdyh-bot, F karlo, Addbot, Tommy130275 i Anonimno: 59

9.2

Images

Datoteka:Arboretum_Trsteno-1.JPG Vrelo: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/9/9b/Arboretum_Trsteno-1.JPG Licencija: CC-BY-SA-3.0 Prinositelji: Vlastito djelo postavljaa Originalni umjetnik: Modzzak
Datoteka:Coat_of_arms_of_Croatia.svg Vrelo: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/c/c9/Coat_of_arms_of_Croatia.svg
Licencija: Public domain Prinositelji: Croatian Wikipedia
Originalni umjetnik: Croatian Parliament - ZAKON O GRBU, ZASTAVI I HIMNI RH TE ZASTAVI I LENTI PREDSJEDNIKA RH
which based its decision on the design by Miroslav utej F.C.A. proposals.
<a href='//commons.wikimedia.org/wiki/User:MaGa' title='User:MaGa'>Ma</a><a href='//commons.wikimedia.org/wiki/File:
Croatian_squares_Ljubicic.png' class='image'><img alt='Croatian squares Ljubicic.png' src='https://upload.wikimedia.org/wikipedia/
commons/thumb/7/7f/Croatian_squares_Ljubicic.png/15px-Croatian_squares_Ljubicic.png' width='15' height='15' srcset='https:
//upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/7/7f/Croatian_squares_Ljubicic.png/23px-Croatian_squares_Ljubicic.png
1.5x,
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/7/7f/Croatian_squares_Ljubicic.png/30px-Croatian_squares_Ljubicic.png
2x' data-le-width='202' data-le-height='202' /></a><a href='//commons.wikimedia.org/wiki/User_talk:MaGa' title='User
talk:MaGa'>Ga</a> (based on Decision of the Parliament)
Datoteka:Cscr-featured.svg Vrelo: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/e/e7/Cscr-featured.svg Licencija: LGPL Prinositelji: Wikipedia until June, 2006 Originalni umjetnik: Wikimedia users ClockworkSoul, CyberSkull, Optimager, White Cat, Erina, AzaToth,
Pbroks13.
Datoteka:Dubrovnik_grb_grada.svg Vrelo: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/2/29/Dubrovnik_grb_grada.svg Licencija: CC BY-SA 3.0 Prinositelji: Vlastito djelo postavljaa (according to http://www.dubrovnik.hr/data/1259672172_378_m.pdf)
Originalni umjetnik: <a href='//commons.wikimedia.org/wiki/User:MaGa' title='User:MaGa'>Ma</a><a href='//commons.wikimedia.
org/wiki/File:Croatian_squares_Ljubicic.png' class='image'><img alt='Croatian squares Ljubicic.png' src='https://upload.wikimedia.
org/wikipedia/commons/thumb/7/7f/Croatian_squares_Ljubicic.png/15px-Croatian_squares_Ljubicic.png'
width='15'
height='15'
srcset='https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/7/7f/Croatian_squares_Ljubicic.png/23px-Croatian_squares_Ljubicic.
png 1.5x,
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/7/7f/Croatian_squares_Ljubicic.png/30px-Croatian_squares_
Ljubicic.png 2x' data-le-width='202' data-le-height='202' /></a><a href='//commons.wikimedia.org/wiki/User_talk:MaGa' title='User
talk:MaGa'>Ga</a>
Datoteka:Flag_of_France.svg Vrelo: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/c/c3/Flag_of_France.svg Licencija: Public domain Prinositelji:
http://web.archive.org/web/*/http://www.diplomatie.gouv.fr/de/frankreich_3/frankreich-entdecken_244/
portrat-frankreichs_247/die-symbole-der-franzosischen-republik_260/trikolore-die-nationalfahne_114.html Originalni umjetnik: This
graphic was drawn by SKopp.
Datoteka:Flag_of_Most_Serene_Republic_of_Venice.svg Vrelo: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/b/b1/Flag_of_
Most_Serene_Republic_of_Venice.svg Licencija: Public domain Prinositelji: Website about Heraldry of Venice (http://digilander.iol.it/
arupino/serenissima.htm) Originalni umjetnik: F l a n k e r
Datoteka:Flag_of_PalaeologusEmperor.svg
Vrelo:
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/1/14/Flag_of_
PalaeologusEmperor.svg Licencija: Public domain Prinositelji: Transferred from en.wikipedia to Commons. Graphic created by
en:User:Dragases Originalni umjetnik: Dragases na Wikipediji na engleskom jeziku
Datoteka:Map_of_Ragusa.jpg Vrelo: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/f/f5/Map_of_Ragusa.jpg Licencija: CC-BYSA-3.0 Prinositelji: Storia di Raugia, du site anglophone wikipedia Originalni umjetnik: L'auteur est mort depuis plus de 100 ans
Datoteka:Marmontov_dekret.JPG Vrelo: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/4/4f/Marmontov_dekret.JPG Licencija:
CC BY-SA 3.0 Prinositelji: Vlastito djelo postavljaa Originalni umjetnik: Bracodbk
Datoteka:Mercante_Raguseo.jpg Vrelo: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/d/d0/Mercante_Raguseo.jpg Licencija: Public domain Prinositelji: ? Originalni umjetnik: ?
Datoteka:Ragusa_hr.png Vrelo: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/a/a5/Ragusa_hr.png Licencija: Public domain Prinositelji:
File:Ragusa.png Originalni umjetnik: Ragusa.png: ChrisO
Datoteka:Sponza_palace.jpg Vrelo: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/4/4e/Sponza_palace.jpg Licencija: CC BY 2.5
Prinositelji: Transferred from en.wikipedia Originalni umjetnik: Original uploader was Ragusino at en.wikipedia
Datoteka:Wikisource-logo.svg Vrelo: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/4/4c/Wikisource-logo.svg Licencija: CC BYSA 3.0 Prinositelji: Rei-artur Originalni umjetnik: Nicholas Moreau
Datoteka:Zastava_dbk-rep_sv-vlaho.jpg Vrelo: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/hr/4/43/Zastava_dbk-rep_sv-vlaho.jpg Licencija: ? Prinositelji: ? Originalni umjetnik: ?

10

9 TEXT AND IMAGE SOURCES, CONTRIBUTORS, AND LICENSES

9.3

Content license

Creative Commons Attribution-Share Alike 3.0