13.

TRIDESETOGODINJI RAT (1618 1648)

Tridesetogodinji rat je jasno izdvojen kao posebna cjelina u historiji 17. vijeka,
objedinjena na drugaiji nain nego ostali periodi sloenih ratnih sukoba. Jasno je da za to ima
valjanih razloga. Fraza o kojoj je rije je poela povremeno da se primjenjuje, u Engleskoj i
Njemakoj ve poslije 1648. Ali, malo je njihovih savremenika te ratove vidjelo kao poseban i
cjelovit historijski dogaaj. Za Nizozemsku su njemaki ratovi bili dio osamdesetogodinjeg rata
koji je poeo njihovom pobunom. Za Francuze i pance su njihovi meusobni ratovi, koji nisu
prekidani jo itavu deceniju, bili vaniji nego njemaka pitanja. Kada se Tridesetogodinji rat
podijeli na periode u kojima su se isticali esi, Danci, veani ili Francuzi, utisak cjelovitosti
je jo neubjedljiviji. Ipak, za stanovnike velikih oblasti Srednje Evrope to je bilo pokoljenje
stalnog i razornijeg ratovanja nego to je bilo ijedno za koje su do tada znali. Vojske su postale
znaajnije nego drave. Njihovo prisustvo stvarno ili u vidu strahovanja od dolaska vojski
dominiralo je ivotom gradova i sela u veoj mjeri nego to su ikada dominirali zemljoposjednik
ili car. Vojske su se kretale, bar ljeti, nasumice; ivjele su od onoga to su mogle da otmu; irile
su boletine, siromatvo i haos. Oni koji su ih pokretali i pokuavali da upravljaju njihovim
kretanjem imali su nevjerovatno veliki broj razliitih motiva, od kojih je najvei, na neki nain,
bio u vezi sa silom Habzburke monarhije ili Katolike crkve. Upravo je Vestfalskim ugovorom
1648. rijeeno pitanje mnogih granica izmeu habzburkih i nehabzburkih zemalja, katolika i
protestanata, i ispalo je da je upravo to stvorilo uvjerenje da je itav taj period ratovanja zavren.
Ali, bilo je previe zabuna kada je rije o svrsi bilo kakvog sporazuma koji bi predstavljao stalno
rjeenje svih tih problema. Na svim nivoima je bilo motiva vezanih za vjeru, lojalnost i tradiciju,
kao i za pohlepu, ljutnju i samouzdizanje. Mada je vjera ponekad bila primarni podsticaj, ona je
esto bila i ratni pokli za obinu pjeadiju, a za dravnike faktor koji je uticao, mada ne previe,
na izbor saveznika.
U ovom poglavlju emo razmotriti Tridesetogodinji rat prije svega kao dio uasne
historije naroda Srednje Evrope. On je, takoe, bio dio zamrene pree diplomatskih i vojnih
neprijateljstava, koja su u veem ili manjem stepenu pogaale skoro svaku ondanju vladu.
Poslovi Palatinata su bili vitalno pitanje engleske politike; Poljska je, u istoj mjeri koliko i
Njemaka, bila rtva vedskih ambicija; ak je i Rusija tu imala svoje interese kao privremena
saveznica veana. Najvei uticaj na spoljnom planu je svakako imao Rielje. Za njega je
neprijatelj bila habzburka sila: sve mogue snage su morale da se ujedine protiv nje a ako bi
najvei dio borbi pao na protestantske drave, utoliko bolje. Veliko je pitanje do koje mjere su rat
zapoeli i odravali Francuzi radi svoje koristi. Car je tvrdio, ne uvijek ubjedljivo, da je njegov
cilj isti kao ciljevi katolikih vladara i katolike vjere, ma gdje oni bili. Protestantske vlade su
mogle, kada im to odgovara, da prihvate da je borba protiv cara dio njihovog posveenog otpora
preovladavajuem zlu koje predstavlja papstvo.

Katoliki i protestantski savezi

Do 1600. su katolici u Carevini, ili bar u junoj Njemakoj i Austriji, doivjeli da
protivreformacija ponovo osvoji najvei dio onoga to su oni izgubili. Jezuitsko obrazovanje je
uspijevalo da potisne luteranske doktrine; zemljoposjednici protestanti su se vraali katolicizmu,
a protestanti u gradovima su naputali svoju vlast, pa ak i svoje domove. U tajerskoj je
nadvojvoda Ferdinand skoro unitio luteranstvo kao aktivnu snagu; u Beu je Rudolf II naredio
zatvaranje protestantskih kola i crkava. Za vrijeme ratova protiv Osmanlija, koji su zavreni
1606 (itvanskim mirovnim ugovorom), on je iskoristio prisustvo carske vojske u Ugarskoj i
Transilvaniji (Erdelju) kao priliku da i tamo napadne protestantizam. Rijetko je tome pruan
znatniji otpor, ali u nekim mjestima, naroito u malim njemakim dravama koje su imale ve
ukorjenjenu trpeljivost, vjerske podjele su opstajale. Carski slobodni grad Donauvert u leziji je
1606. bio poprite sukoba izmeu gradskog stanovnitva i klera, to je bio tipian primjer
mnogih slinih sukoba. Znaajan je samo zato to je Maksimilijan Bavarski ubijedio cara da mu
dozvoli da taj sukob upotrijebi kao demonstraciju carske i izbornike vlasti. Maksimilijan je bio
najambiciozniji od svih njemakih kneeva, a kao car najmanje mogui suparnik Habzburzima.
Intervencija njegove vojske, u mjestu izvan njegove teritorije, postala je prilika za eksploziju
gnjeva protestanata koja je 1608. dovela do gorkih optubi i zahtjeva u Dijeti Regenzburga.
Grupa protestantskih kneeva je istupila iz nje i uspostavila Protestantski savez, tijelo stvoreno
kao poziv njemakim i evropskim vladarima na odanost vjeri. Maksimilijan, iji su prethodnici
organizovali razne nezapaene saveze katolikih drava, sada je bio u prilici da osnuje
djelotvorniju Katoliku ligu, sa zdravim finansijskim sistemom i jedinstvenom vojskom. Na
trenutak je izgledalo da e izbiti vjerski rat irokih razmjera, ali veina njemakih zemalja,
sumnjiavih u pogledu namjera svakog ko bi pokuao da ih svrstava u vee cjeline, ostala je po
strani.
Savez je kao elnu linost imao princa koji e postati zlosretna rtva tuih ambicija.
Izbornik Palatinata Fridrih V, unuk Vilijema utljivog, koji se oenio 1613. kerkom engleskog
kralja Dejmsa I Elizabetom, vladao je razbacanim teritorijama Rajnskog palatinata i Gornjeg
palatinata. On je bio neopredjeljen mlad ovjek, bez naroite elje da ita predvodi, a najmanje
od svega pobunu. Ali, njime je upravljao sposobni i bezobzirni politiar, Kristijan od Anhalta,
pod ijim nadzorom je on bio obrazovan u strogom kalvinistikom duhu. Kao jedan od trojice
protestantskih izbornika, bio je predodreen da postane znaajna linost u trenutku kada bi
pitanje nasljednika carskog prijestolja bilo pod sumnjom. Rudolf II, neoenjen i ve u
poodmaklom ivotnom dobu, godinama je pokuavao da sprijei da ga naslijedi njegov brat
Matija, koji je, uz podrku veine vodeih lanova porodice Habzburga, uspio da zauzme mjesto
vladara Kraljevine Maarske i dobrim dijelom Austrije i eke. Sukob je izgledao kao prilika da
skuptine stalea i izbornici svih vrsta upotrijebe sav svoj uticaj. Matijin kancelar, Melhior Klezl,
nadao se da e Ligu upotrijebiti kao instituciju za prikupljanje podrke u njemakim zemljama.
Ako je bilo mogue ubijediti luterane da svoje ciljeve poistovijete sa Ligom umjest sa Savezom
u kojem je preovladavao kalvinizam, on nee postaviti katolicizam kao prepreku tome. Anhalt

nije, u ime Fridriha, bio spreman da podri suparnike ambicije Albrehta, mlaeg Rudolfovog i
Matijinog brata, ali se nadao da e poslije svaa unutar habzburke porodice ostati Savez kao
najvea sila u Njemakoj. Samo je Rudolfova iznenadna smrt 1612. omoguila Matiji da postane
car bez odravanja sumnjivih izbora.

eka
U svim suparnitvima oko carske krune, za Habzburge je bilo najvanije da zadre eku
krunu, a samim tim i njeno glasako pravo. Njene razne teritorije su opkoraivale nejasnu
granicu izmeu Slovena i tevtonaca. Na sjeveru su vojvodstva lezija i Gornja i Donja Luica
bile njemake i tvrdile su da je njihova veza sa ekom to to je njihov vojvoda njen kralj
(eki). Sama eka, i Moravski markgrofat na istoku, bili su uglavnom slovenski, sa brojnim
njemakim manjinama. Njemaki jezik se irio uz pomo luteranske crkve. Njemaki
zemljoposjednici su uporno preuzimali eke zemlje. Nie domae plemstvo, kome su bili
oduzeti vlast i posjedi, bilo je mogui izvor jedinstvene opozicije monarhiji, ali je mali broj
magnata pokazao interesovanje za nacionalno ujedinjenje. Dijeta, koja je nekada bila voena
politika institucija, sad je bila uglavnom mainerija za izglasavanje novih poreza. Moravskom je
vladalo, tvrdilo se, petnaest porodica koje su prirodno oekivale malo dobra od nekakve
nezavisne vlade u Pragu. Posjedi eke krune su bili veliki izvor habzburkih prihoda, jer je to
bila srazmjerno bogata kraljevina. Seljaci su bili imuni i plaali su zakupnine i dadbine
novcem. Gradovi su u 16. vijeku bili u usponu, mada su holandski trgovci sada ve poinjali da
istiskuju domae. Rudolf II je, da bi izbjegao beke intrige, proglasio Prag za svoju prijestonicu,
pa je taj grad zatim prerastao u glavni centar evropske diplomatije i kulture.
Upravo je ta tuinska i podijeljena monarhija, sa svojim velikim dvorom koji je
izdravalo domae plemstvo koje je veinom bilo iz njega iskljueno, dovela je do toga da za
eke zemljoposjednike oruani ustanak bio razumljivo rjeenje. Izvjesno vrijeme su
protestantske crkve, koje su jo izraavale opredjeljenje devet desetina stanovnitva, imale
koristi od dvorskih suparnitava. Matija je smatrao da bi bilo korisno da se postigne sporazum sa
politikim prvacima raznih protestantskih grupa; Rudolf je, da bi ga nadmaio, izdao 1609.
Pismo velianstva, nagovjetavajui uvoenje jednakosti i slobode izbora izmeu Katolike
crkve i kompromisne eke konfesije koja je dogovorena izmeu luterana i ekog bratstva
sekte ije pretee potiu jo iz husitskih ratova u 15. vijeku. Polazna pretpostavka je bila da e
svaka biti posebna zajednica sa sopstvenim politikim institucijama: jedan razraen sistem
arbitrae davao bi protestantima izabrane branioce koji bi mogli da ulau albe kruni. U
pozadini politikog kompromisa protestantski zanesenjaci su pokuali da izgrade jedinstvenije i
obrazovanije svetenstvo, koje bi bilo sposobno da se suprotstavi jezuitima. Ali, na porodine
svae Habzburga nije se moglo oslanjati kao na osnovu vjerske tolerancije. Matija nije vidio
razloga, im je njegovo nasljedstvo bilo sigurno, da i dalje bude naklonjen protestantima: Klezl,
njegov prvi ministar, poeo je da kri date garancije cenzurom, ograniavanjem skupova i tako
dalje. Ratoborna katolika stranka na carskom dvoru nadala se da e postii jo vie od toga.

Njen pokretaki duh, panski ambasador don Baltazar de Sunjiga, vratio se u Madrid i ubjeivao
panskog kralja Filipa III da se zainteresuje za Srednju Evropu. Svi su izgledi bili da e Matiju,
starog i bez djece, uskoro naslijediti njegov roak Ferdinand tajerski, idealan proizvod
jezuitskog sistema obrazovanja, opsjednut potrebom da spasi svoju duu iskorjenjivanjem jeresi
iz svojih dominona. U Pragu su, kada se dvor vratio u Be, centralnom vladom upravljali
kancelar Lobkovic i regentski savjet iji su lanovi paljivo birani po kriterijumu njihove
odanosti katolianstvu. Ti bogati i energini dravnici, meu kojima su Jaroslav Martini i Vilem
Slavata bili najistaknutiji, bili su spremni na beskompromisni napad na protestantsku zajednicu.
Najkrupniji zemljoposjednici, od kojih su mnogi bili skoranji katoliki preobraenici, mogli su
da imaju velike koristi od svake pobjede nad niim plemstvom i vitezovima, uglavnom
protestantima.
Razvoju opozicione partije nisu doprinijele uzbune protestantskih zemljoposjednika na
svaki znak narodnog ustanka. Ali, ta partija je imala vojnog lidera u linosti grofa Matijasa
Turna, plemia i umjerenog njemakog kalviniste, koji je postao zapovjednik vojske eke
skuptine stalea. Turn se, skoro sam, usprotivio glasanju u ekoj dijeti 1617. kada je ona,
usliivi molbe umirueg Matije i Lobkoviceve prijetnje, izglasala kao imenovanog za kralja
nadvojvodu Ferdinanda tajerskog koji je uivao podrku panije i jezuita. Kada je Lobkovic
otpoeo s optim napadom na ustupke protestantizmu, umanjujui odredbe Pisma velianstva o
izgradnji novih crkava, Turn je mogao da dobije dovoljnu podrku za organizovanu
demonstraciju otpora. On je sada bio u vezi sa protestantskim snagama u Njemakoj i van nje. A
ustrija, Transilvanija i Palatinat su bili moguni izvori pomoi. Uvjerenje da ja na pomolu sukob
izmeu sila dobra i zla ve je narastalo meu evropskim protestantima, koji su bili skloni da
potcijene oklijevanje vlada da se upuste u daleki rat, naroito ako ga zapoinju pobunjenici.

eka buna
Protestantski branioci su u martu 1618. sazvali, na ta ime je Pismo velianstva dalo
pravo, Skuptinu stalea koja je uputila caru albu na antiprotestantske aktivnosti regenata, a
naroito na prenos zemljinih posjeda krune na Katoliku crkvu. alba je, sumnjivo brzim
kraljevskim odgovorom, odbaen, a sastanci zabranjeni. To je u Pragu izazvalo jedan od onih
talasa narodnog gnjeva koji se mogu usmjeriti skoro u bilo kom pravcu. Turn je u jednom
trenutku postao jednoduno proglaeni voa protestantskog nacionalizma, a Martini i Slavata
otjelovljenje tuinske tiranije. Kada se skuptina ponovo sastala i kada joj je bilo nareeno da se
raspusti, broj njenih lanova se poveao, a gradske ulice se ispunile narodom. Rano ujutro 23.
maja je kolona delegata odnijela novu albu u palatu u Hradanima, okruenu demonstrantima
od kojih su mnogi bili naoruani. U dvorani Kraljevskog vijea su se sastali sa etiri poslanika
kraljevske vlade. Rasprava koja je uslijedila prerasla je u kratko suenje, u kome su oni iz gomile
koji su uspjeli da uu u prostoriju zakljuili da su Martini i Slavata krivi za veleizdaju. Sam
Turn, sjeajui se da je husitska buna iz 1418. zapoela defenestracijom, preuzeo je vodstvo i
dovukao tu dvojicu do prozora. Gomila je doivjela historijski trenutak slavlja kada su

predstavnici kralja i cara baeni preko prozorskog rama u anac, a za njima, na prikladnoj
udaljenosti, i njihov sekretar. Izvjetaji o tome da li je njihove ivote spasilo udo ili gomila
stajskog ubriva, razlikuju se meusobno. U svakom sluaju je pria o defenestraciji
prepriavana, sa zadovoljstvom ili uasavanjem, irom Evrope. Pokazalo se da ovo nije bio
poetak neposredne nacionalne bune. Turn je bio zapovjednik vojske od nekoliko hiljada
vojnika, uz podrku izvjesnog broja plemstva i vitezova, nekoliko kraljevskih zvaninika i veine
izabranih delegata gradova. Jo nita nije uinjeno na organizaciji slinih pokreta u vojvodstvima
ili u Moravskoj. Nije se mnogo radilo na stvaranju narodne podrke u gradovima ili u
unutranjosti zemlje. Turn ak nije ni postavio sebe na elo nove drave. Vlast je bila u rukama
trideset estorice direktora koji su pokuali da stvore profesionalnu vojsku. Ali, ni oni ni
Skuptina stalea nisu imali dovoljno sredstava da bi mogli da dre veliki broj vojnika koje je
potrebno izdravati i plaati. I, najzad, otimanjem kraljevskog trezora, konfiskacijom zemljinih
posjeda crkve i krune, i podizanjem zajmova od zemljoposjednika i graana, onu su stvorili
djelotvoran finansijski sistem. Da bi dostigli nivo habzburkog bogatstva, morali su da pridobiju
aktivnu podrku njemakih i evropskih protestanata. Poslati su emisari da agituju u svim
protestantskim zemljama Carevine. U toj fazi je jedino Palatinat, gdje su Fridrih i Kristijan ve i
inae planirali da osvoje eku krunu, jedva ekao da se u sve to potpuno ukljui. U ostalim
mjestima su nailazili na oprezne proraune o gubicima i dobicima. Niko nije mogao da bude
siguran u to da li je to poetak velikog suprotstavljanja ili samo jo jedna epizoda lokalnih
razmjera.
I upravo se preko Palatinata pojavila izvjesna evropska pomo. U Engleskoj su Fridrihovi
zastupnici vodili estoku kampanju protiv Gondomara i panske klike na dvoru; u Danskoj i
vedskoj su bili ohrabrivani u nadi da e jednoga dana stii pomo (mada bolje prvo od nekog
drugog). Jedina pozitivna ponuda stigla je od Karla Emanuela, vojvode od Savoje, kome je
Kristijan neasno predloio da bi mogao da bude dobar kandidat za eki prijesto. On je
zapoljavao, pod Eristom von Mansfelodom, najbolju plaeniku vojsku u Evropi. Ta vojska je, u
tom trenutku, bila besposlena, a vojvoda od Savoje je ponudio da je stavi na raspolaganje ne
neposredno esima nego izborniku Palatinata. U Ugarskoj je Gabriel Betlen * bunu shvatio kao
priliku da obnovi svoje napade na cara. Ostale zemlje eke krune su oprezno prihvatile
pobunjeniku vladu u Pragu. U ljeto 1619. su se okupile u optu ustavnu skuptinu, a Skuptina
stalea je formalno ponudila krunu Fridrihu. To je bila kobna odluka. Ma kakav bio njegov ugled
u Evropi, on nije bio ni vojni voa ni mogui ef nacionalnog ustanka. Palatinat se graniio sa
vanim vojnim putem preko koga je panija odravala svoju vojsku u Nizozemskoj, a tamonje
** Gabor Bethlen, sin erdeljskog plemia. Uz pomo Osmanlija protjerao je kneza Gabrijela Batorija i
proglasio se novim gospodarem Erdelja (1613). Nastojao je da odri ravnoteu katolika i protestanata, a
da ostane na nekom odstojanju i od Osmanlija i od Austrije. Pobunu u ekoj smatrao je podrkom
ugarskim interesima. Dijeta u Poznanju proglasila ga je za ugarskog kralja (1620). Uprkos kasnijem
mirovnom sporazumu (1623), nastavio je da spletkari protiv Bea, povezavi se sa francuskim
ambasadorom na Porti. Umro je 1629. ne postigavi nita.

primirje je isticalo 1621. Ve je bilo jasno da e nade u uspjeh eke bune umnogome zavisiti od
toga koliko je ozbiljno panija spremna da intervenie protiv nje.
Sa habzburke, kao i sa eke strane, bilo je mnogo oklijevanja i sukoba interesa. Prve
napade na Turnove snage izvele su uporedno male carske trupe koje su napredovale uglavnom
zato to im se Moravska nije suprotstavljala. U Madridu, gdje se raspravljalo o tome da li da se
vojska poalje caru ili u Alir, samo je krto odobren novac za tu svrhu. Inicijative da se panija
umijea u sukob tokom 1619. odluno su pojaane. U martu je car Matija umro. Ferdinand je
glupo izabran za njegovog nasljednika, ali tek poto je Johan Georg Saksonski izvukao obeanje
da e panske trupe tititi njegovu teritoriju. Do maja je Turn toliko poveao svoju vojsku da je
mogao da prijeti i samom Beu. U augustu je Betlen poeo rat u Ugarskoj, zbog koga je carska
vojska povuena iz veeg dijela zemlje. Ali, pokazalo se da je uspjeh imao katastrofalne
posljedice: katoliki vladari su sada bili dovoljno uzbunjeni da preuzmu rizik ulaska u rat, ako
dobiju uvjeravanja da bi im panija pritekla u pritekla u pomo. Kljuni trenutak je nastao ne u
vidu nekog dramatinog poziva na oruje nego u tajnom dogovoru izmeu Maksimilijana
Bavarskog i panskog ambasadora u Beu, grofa Onjatea, koji je, kao i njegov prethodnik
Sunjiga, spadao u ratoborne lanove vladajuih krugova u Madridu. Onjate, oigledno bez imalo
autoriteta, obeao je konjicu i pjeadiju iz panske Nizozemske. On je, takoe, postigao
sporazum sa Ferdinandom prema kome bi Maksimilijan trebao da dobije Gornji Palatinat a, na
kraju, i titulu izbornika Palatinata. Katolika liga je ponovo okupljena, pa je krajem 1619.
regrutovala novu, svoju vojsku, kojom je efikasno komandovao Maksimilijan. Njen zapovjednik,
Flamanac, general Tili, koga je jezuitsko vaspitanje impresioniralo isto tako duboko kao i samog
Ferdinanda, nametnuo je svojim vojnicima skoro monaku disciplinu: pria o katolikom
krstakom ratu koji im je povjerio moda je uinila da oni manje oklijevaju u borbi nego to su
oklijevali njihovi neprijatelji. Protestantski savez se dogovorio da okupi vojsku, ali samo radi
odbrane od Lige. Dok se panija opredjeljivala za napad, Dejms I Engleski distancirao se od
ciljeva Palatinata. Luj XIII je, u elji da izbjegne bilo kakav uspjeh protestanata na svojim
granicama, poslao svoje emisare u Njemaku i tako sprijeio sukob vojski Lige i Saveza kod
Ulma. Primirje tamo zakljueno znailo je da Tilijeva vojska, koja je sada imala trideset hiljada
ljudi, moe da ue u Austriju i slomi prijetei ustanak protestantske Skuptine stalea. U
septembru 1620. on je umarirao u eku. I pored zategnutosti izmeu Ferdinandovih
zapovjednika i zapovjednika Lige, katolici su bili jedinstveniji nego njihovi neprijatelji. Kada su
se, 8. novembra 1620. godine, glavne vojske srele kod Bele gore, niskog brijega od naslaga
krenjaka koji se nalazi zapadno od Praga, tamo je bilo malo znakova Protestantskog saveza.
Betlenova vojska je pljakala na dvadeset milja odatle; Mansfeld je veinu svojih trupa drao u
pozadini, a raspravljalo se o novom ugovoru. Pojavili su se vojni kontingenti iz Nizozemske,
Engleske, kotske i Saks-Vajmara: u cjelini, oni su uspjeli da ostanu u rezervi. Bitka je trajala
vie od jednog sata. Fridrih je, bezbrian, veerao u dvorcu kada su prvi bjegunci iz njegove
rasute vojske stigli u grad.

Izazov ekog plemstva, bogatih i obrazovanih graana iz lezije i Gornje Austrije,

politiara koji su smiljali planove, i buntovnih stanovnika gradova, nije bio dovoljan da iznjedri
ozbiljnu opasnost za habzburku silu. Nigdje se nije pojavila jasna alternativa carskoj vlasti.
Kada je najmoniji protestantski izbornik, Johan Georg Saksonski, napao Luicu, on je to uinio
za carev raun, traei za uzvrat nekoliko ustupaka za protestante: Njemaka je bila uglavnom
neizmijenjena. Novo je bilo samo odluno prisustvo panskih snaga na bivim Fridrihovim
rajnskim teritorijama. Ali, za eku, kao naciju s izgraenom kulturom i trpeljivou, cijena
poraza je bilo unitenje. Nije to bila iznenadna, planirana osveta. Prvo su samo dvadeset
sedmorici vodeih protestanata konfiskovani njihovi posjedi i podijeljeni carskim funkcionerima
i katolikom plemstvu. Taj proces se u narednih sedam godina pretvorio u otimanje za besplatnu
ili jeftinu zemlju, u koju je veina sjajnih i velikih posjeda bila pretvorena, u kome su uestvovali
avanturisti iz mnogih dijelova Evrope i od ega je i kruna imala velike koristi. Novi guverner
Praga, Lihtentajn, katoliki preobraenik, koji je zamiljao eku kao demonstraciju
protivreformacije, osudio je pobunjenike voe na smrt. Papski legat Karafa je organizovao
konano uspostavljanje jezuitskog sistema obrazovanja. Protestantski kler je izgubio prihode sa
crkvenih imanja ili je bio naglo prevoen u katolianstvo. Na svim drutvenim nivoima se moglo
ivjeti u sigurnosti samo ako se prihvati katolianstvo. Vojske su neprekidno pljakale, to je
samo ve nastalo siromatvo inilo jo veim. to je bijeda bila vea, sve su se lake irila
vjerovanja u uda i svetkovine. Vjerovanje u vjetice je takoe bivalo sve izraenije i bilo je
kanjavano isto tako divljaki kao i jeres.

Dizanje vojski
Narednih deset godina bi mogle da prue primjere veine inilaca koji su izazvali ratove
u 17. vijeku. Jedan, obino skriveni iza politike fasade ali sada otvoreno pokazivan, bilo je to
to su profesionalni vojni zapovjednici voljeli da vojsku koriste, da je poveavaju i da
preuzimaju nadzor u oblasti politike. Kneevi i dravnici su svoj uticaj na dogaaje u Njemakoj
i oko nje dijelili sa Mansfeldom, Tilijem i, iznad svega, sa Valentajnom, jednim od velikih
historijskih organizatora ratne industrije. Albert fon Valentajn (Veldtajn) po roenju je bio eh
i luteran, iz osiromaene plemike porodice. Poto je promijenio ime i vjeroispovijest, stekao je
ogromno bogatstvo enidbom bogatom udovicom koja je bila na samrti, kao dioniar kompanije
koja je kovala novu eku valutu, a naroito otkupljujui konfiskovane protestantske zemljine
posjede. Uskoro je ve mogao da daje zajmove caru, i to skoro iste visine kao to je mogao Fuger
stotinu godina. On nikada nije bio primarno strateg: stupio je u carsku vojsku ugovorom prema
kome se obavezao da obezbijedi 20.000 naoruanih vojnika, ostvarujui na osnovu regrutacije
ogromnu dobit za sebe. Hranu i ostale potrebe za vojsku je isporuivala Valentajnova sopstvena
organizacija, a posrednici su bili njegovi oficiri. Vojnici su dobijali platu onako kako je situacija
nalagala: ukoliko su mogli u potpunosti da ive od pljake, utoliko bolje, ali u hitnim
sluajevima pomo je stizala iz Valentajnovog bogatstva u ekoj. Dezerterstva je bilo manje
nego u ostalim vojskama, a bila su uraunata u njegove programe regrutacije. Uslovi koje je
ugovorio sa Ferdinandom su mu omoguavali, fazu po fazu, potpuno nezavisan nadzor nad

upotrebom njegovih vojnih snaga. Ali se Valentajn, kako je postao politika sila, u potpunosti
poistovijetio s interesima Carevine. Vie nego i sam Ferdinand, on je radio za ponovo ujedinjenu
carsku i katoliku silu, dominirajui njemakim kneevinama i manjim evropskim zemljama.
Car je poeo da ga nagrauje zemljinim posjedima i titulama u Njemakoj, a katoliki kneevi
su ekali trenutak kada e moi da zatrae njegovo smjenjivanje.
Mnogi njemaki kneevi su se i sami ponaali prije kao vojni zapovjednici nego kao
vladari. Ali, njima je najvanije bilo dranje i irenje teritorije. Od cara pa do najmanjeg grofa,
svako ko je upravljao na bilo koji nain nekim komadom zemlje, suoavao se sa strahom od
aneksije ili raziranja, kao i sam mogunostima da mu rat, zahvaljujui paljivom izboru
saveznika ili neutralnosti, donese znatne koristi. Za velikae kakav je bio Maksimilijan,
nastavljanje rata je znailo priliku za zakljuivanje saveznitava kojima bi on mogao da
dominira. Poto se podjela Njemake na katoliku i protestantsku grupu u grubim crtama
poklapala sa podjelom Evrope, izgledi za intervenciju velikih sila bili su u pozadini svake
politike. Za Fridriha je to bilo jedina nada. Anhalt je sam zakljuio mir sa carem odmah poslije
ekog sloma; Gornji palatinat i najvei dio Rajnskog palatinata su bili u neprijateljskim rukama;
skoro svi njemaki protestantski vladari i njihove skuptine stalea su na neki nain odbijali da
priznaju ciljeve Palatinata. Protestantski savez je bio formalno rasputen. Dejms I je, mada jo
uvijek javno zahtijevai vraanje svog zeta na njegove zemlje u Palatinatu, sebe vidio vie kao
evropskog mirotvorca nego kao lidera protestanata. Kada je rat izmeu panije i Nizozemske
obnovljen 1621, Spinola je, kao vjerovatno najstruniji i najbolje opremljen general u Evropi, bio
spreman da zavri osvajanje Palatinata i da ga iskoristi kao bazu za svoj napad na Holanane. Za
njih ovo nije bilo pogodno vrijeme da se upliu u borbe duboko u njemakoj teritoriji. Ipak je,
djelimino, nada u konanu podrku Holanana podstakla odlunu akciju protestantskog vladara
koji je sve do tada ostao po strani kralja Danske Kristijana IV.

Danska
Kristijan je bio neobian monarh. Dok se veina vladara borila da pronae nova sredstva
za pribavljanje novca, njegov stalni prihod od poreza i dadbina na prolaz kroz moreuz Sund
omoguavao mu je da svojim podanicima posjednicima zajmi novac u zamjenu za kraljevsku
podrku. On je mogao, na skroman nain, da zapone rat gdje god je htio. Pokazalo se da je
najvie izgleda da mu bude neprijatelj imala vedska, jedini suparnik oko kontrole moreuza
Sund. Ali, Kristijan je bio i vojvoda od Holtajna, pa, prema tome, imao interesa i u poslovima
Njemake koje sa njim nisu dijelili njegovi podanici u Danskoj. Njegove teritorije u Njemakoj
bi mogle, nadao se on, da se proire tako to bi za raun svog sina tamo prisvojio jednu od
velikih biskupija. Nevolje kroz koje je Njemaka prolazila pruale su jo vie izgleda da se to
postigne: osvojiti zemlje na njemakom priobalju i upravljati ulazom u Elbu i Vezer omoguili bi
dalju upravu nad trgovinom na Baltiku. Nasuprot tome, potpuna habzburka pobjeda na sjeveru,
ili uspjena intervencija veana, ugrozile bi njegov poloaj u cjelini. Neprilike u koje su zapale
protestantske drave nudile su mu priliku da postane heroj antikatolike borbe drugim rijeima,

veza izmeu njemakih i evropskih sukoba. Kristijan je zaista vjerovao u stvar protestantizma.
Bio je ubijeen da su, ne samo Nizozemska nego i Engleska, pa ak i njegov stvarni neprijatelj
vedska, bile dune da pou za njim kao za novim voom. Nijedan takav savez nije ostvaren.
Engleska je najzad poslala nekolicinu plaenih vojnika da se pridrue kosmopolitskoj vojsci
Mansfelda; holandski bankari su dali neku malu potporu; Gustav Adolf, koji nije elio da
pomae danske ambicije na Baltiku, odbio je da ima ita sa takvim planovima. Samo su male
drave nieg saksonskog kruga, suoene sa prijetnjom Tilijeve vojske, pristale da im predsjednik
bude Kristijan i da mu dozvole da slobodno regrutuje vojsku na njihovim teritorijama. Bez
podrke koja bi bila vea od ove, Kristijan je poslao svoju vojsku. Jedino to je uspio bilo je da u
sjevernu Njemaku i u samu Dansku donese sve uase vojske koja marira. Male drave su u
vie navrata pljakane: alosna nastojanja Vilijema od Brandenburga da vojsku zadri van svoje
teritorije, sporazumijevajui se skoro sa svakim, samo su dodatno iskomplikovala tamonje
borbe. U ljeto 1625, kada se Kristijan nadao da e pobijediti u borbi kojom e pod svoju upravu
staviti sjevernu Njemaku, Valentajnova vojska je bila spremna za slubu caru. On je elio da je
odvede na sjever, i smatrao da bi vojvodstvo Maklenburg bilo pravedna nagrada za to. (Jedini
rezultat je bilo to to je Maklenburg, zahvaljujui tome, izbjegao najvei dio borbi.) Danci i
njihovi saveznici meu kneevinama su uskoro morali da se suoe i sa Valentajnom i sa Tilijem.
ak i tako, Kristijan je mogao da zakljui sporazum po kome bi Mansfeld bio pod njegovom
komandom, a Engleska i Nizozemska dale novac za veliki prodor na jug 1626. godine. Taj
sporazum nije funkcionisao. Uprkos neizbjenim raspravama sa Valentajnom, Tili je porazio
Kristijana kod Lutera u Brunsviku. Ta pobjeda nije mnogo koristila caru. Njegove prijetnje da e
odluno kazniti Dance i unititi protestantske drave na sjeveru su do te mjere podbunile
Maksimilijana i katolike kneeve u Ligi, da su uzaludno pokuavali da zakljue kompromisni
mir. Sada je to bio veliki Ferdinandov problem: katolikim vladarima nije nita manje nego
protestantskima prijetilo irenje habzburke moi. Izgledi za neogranien trijumf cara na
povrinu su iznijeli neutralistike pokrete i partikularizam raznih raznih drava, velikih i malih.
Valentajn je najzad bio svjestan da je opasno stvarati previe neprijatelja, pa je, upravo pod
njegovim pritiskom, 1629. dolo do zakljuivanja razumno velikodunog mira u Libeku, kojim
su Danci izali iz rata bez ikakve kazne. Valentajnov smisao za realnost pokazao se u njegovom
odnosu prema gradu Magdeburgu. Dok je grad pruao otpor, njegova opsadna vojska nije imala
milosti; kada je bio spreman da pokori caru, mogao je da zadri svoje vjerske privilegije, pa su
ak i zahtjevi za ogromnim svotama novca ublaeni. Meklenburg je bio neto drugo: Valentajn
je itavu tu teritoriju prisvojio i osnovao tamo, kao vojvoda, svoj dvor.

Biskupije
Okonavanje danske epizode je ubrzalo otimanje oko zemljinjih posjeda u Njemakoj.
Najprimamljiviji zalogaj su bile, jo od vremena reformacije, bive katolike biskupije. Neke u
protestantskim oblastima bile su sasvim sekularizovane i sada su bile kneevine nasljedne kao
i sve druge; neke su zadrale svoje teorijski klerikalne kaptole, ali su bile pod upravom
svjetovnjaka administratora koji je ubirao dobit. esto su bile dobrodolo rjeenje problema

zbrinjavanja mlaih sinova velikakih porodica. Dok su engleska gospoda parohijski ivot
smatrala neim to je za one koji od njih zavise, car je za svog sina pribavio biskupije Strazbur i
Pasau, a izbornike porodice Brandenburga i Saksonije su pod sobom imale est biskupija.
Episkopalni posjedi su se mogli iriti isto koliko i ostali: biskup pajera je dobio od Ferdinanda
pravo da povrati sve zemlje za koje je mogao da tvrdi da su nekada pripadale njegovoj dijecezi.
Poslije otimanja o biskupije, uzastopnih konfiskacija i opte nesigurnosti teritorijalnih posjeda,
nastao je i meu Ferdinandovim i Maksimilijanovim ministrima plan kojim se daje i zakonski i
vjerski blagoslov katolikim zauzimanjima imanja, koji se 1629. pojavio u vidu Edikta o
restituciji. Sva crkvena imovina koja je bila otuena od 1552. do tada je imala da bude vraena
nasljednicima ondanjih vlasnika episkopalne zemlje katolikim biskupijama, manastirske
ponovo obnovljenim vjerskim kuama. Protestantski administratori nisu imali, kako je
odlueno, nikakva zakonska prava. Samo je luteranska vjeroispovijest priznata kao dobra, po
starom principu cuius regio illius est religio*, a protestanti bilo koje vrste koji su se sada nali
ponovo pod vlau katolikog vladara mogli su ili da promijene vjeru ili da odu. To je znailo
unitenje mnogih protestantskih kneeva, nametanje katolicizma mnogim protestantskim
gradovima kao to su Augzburg i Dortmund, i ponovo uspostavljanje stotina manastirskih
fondacija. injenica da je to bio carski edikt, izdat bez poziva na dijetu ili kneeve, bila je sama
po sebi akt prkosa prihvaenoj podjeli vlasti. Ferdinand je djelovao dovoljno brzo da je on, a ne
Maksimilijan ili drugi katoliki kneevi, imao od toga najvie koristi. Teko da bi se mogla
smisliti bolja kombinacija povoda za rat koju ine motivi vezani za imovinu, mo i religiju.
Edikt je samo po sebi bio pokazatelj mjere u kojoj je posjedovanje zemlje bilo vezano za
politiku mo, a religija za svjetovnu upravu. Bilo je mnogo prostora za beskrajne argumente
vezane za takva pitanja kao to je primjena Edikta na slobodni carski grad Augzburg, koji je
takoe bio i protestantski centar katolike biskupije. Carska komisija, koja je trebalo da
uvaava zakonske argumente, u praksi je bila dio mehanizma angaovanja vojske da sprovede u
djelo transfere o kojima je rije. Kada su graani Augzburga uli ta Valentajnova vojska moe
da udari mjestima koja se suprotstavljaju izvravanju Edikta, predali su se bez ispaljenog metka.
Osam hiljada protestanata, kasnije se tvrdilo, pobjeglo je iz grada. U cjelini, ipak je podijeljen sa
dunim obzirom prema realnoj moi. Maksimilijan, koji se, poto je podrao ideju izdavanja
Edikta, povukao kada se inilo da je car dovoljno jak da moe da uzme vie za sebe, umiren je
biskupskim stolicama Verdera i Mindena za porodicu Vitelsbah. Magdeburg, Halbertat i Bremen
su ve bili dospjeli u ruke habzburkog nadvojvode Leopolda. Oni koji su vjerovali u trijumf
katolike vjere mogli su da tvrde da je to bila velika pobjeda nad silama zla. U stavri, otimaina
oko zemljinih posjeda je iznjedrila mnogo unije nego do tada sukobe izmeu cara i katolikih
kneeva, dok je za protestantske kneeve povlaenje Edikta postalo glavni cilj.

Carevi, kneevi i strane sile

** ija je pokrajina, onoga je i vjera, naelo prihvaeno vjerskim mirom u Augzburgu 1555. godine.

Za njemaku situaciju bilo je tipino to to je, usred nasilnog oduzimanja teritorije i sa

vojskom koja je jo bila najefikasnija snaga u zemlji koja je trpjela zbog stranog osiromaenja,
car 1630. pozvao izbornike (kneeve), kako katolike tako i protestantske, da se sastanu u
Regenzburgu i formalno priznaju njegovog sina za prestolonasljednika. Od njih se takoe
oekivalo i da odobre carsku podrku paniji protiv Holanana. To e, nadao se Ferdinand, biti
trenutak u kome e se Njemaka ponovo ujediniti protiv svojih spoljnih neprijatelja to je
znailo, izbornici su uskoro shvatili protiv neprijatelja Habzburgovaca. Izbornici Saksonije i
Brandenburga odbili su da prisustvuju tom sastanku. Ostali su bili rijeeni da ovu priliku
iskoriste za smanjenje careve vojne moi. Njihov osnovni zahtjev je bio da Valentajn bude
smijenjen. Ferdinandu se inila nevjerovatno besmislenom ideja da odrekne svog najveeg
izvora vojne sile. Ali, car je, kao i izbornici, bio sumnjiav prema sve veoj moi zapovjednika
koji je, kako se inilo, vodio svoju sopstvenu spoljnu politiku. panska stranka na
Ferdinandovom dvoru je, nadajui se da e Valentajnovu vojsku staviti pod vlast svoga
kandidata, a samim tim i na raspolaganje paniji, takoe bila za njegovo smjenjivanje. U
trenutku kada je Njemaku napala vedska vojska, ovjeka koji je bio najsposobniji da joj se
odupre ve su bili ubijedili da se povue.
Sastanak u Regenzburgu oznaio je sljedeu fazu prerastanja ratova u Njemakoj u centar
jedinstvenih evropskih borbi. Ali velike sile su se i dalje oprezno opredjeljivale. Dok su se
Ferdinandovi ispovjednici jezuiti sve vie nadali novoj katolikoj carevini u kojoj bi i njemaki i
panski Habzburgovci bili lojalni instrumenti crkve, veliki cilj panaca je bio da navedu
njemake trupe da se bore protiv Holanana. Spaavanje katolike Njemake od protestantske
agresije nije bilo njihova briga: oni su ve pokazali cininu spremnost da pregovaraju sa
Fridrihom o vraanju Palatinata njegovoj porodici pod panskom zatitom. Rielje je,
smatrajui da su mu unutranji poslovi sada ostavili malo prostora za slobodnije manevre protiv
panije, radio na jaanju njemakih kneeva i odaavanju podijeljenosti Ferdinandovog carstva.
Kapucinske tajne diplomate, otac Hijacint i otac Aleksandar, dugo su uestvovale u zamrenim
spletaka u njegovu korist, a u Regenzburgu se ispostavilo da je sam otac Hozef to preuzeo u
svoje ruke. Francusko-pansko suparnitvo je sada bilo ukljueno i u sluaj Mantove. Pod
panskim pritiskom, i uprkos neprijateljstvu kneeva, Ferdinand je pokazao svoju mo nad
spornim vojvodstvom i poslao vojsku protiv francuskih osvajaa. Oni su postigli neke
iznenaujue vojne uspjehe, to je umnogome doprinijelo slabljenju francuskih pozicija u
Njemakoj.
Nema razloga za pretpostavku da je iko od uesnika u ovim haotinim nadmetanjima
imao dublje ili prefinjenije planove, da i ne govorimo o dosljednim principima. Rielje je, mada
ga je uvijek radovalo svako smanjenje habzburke moi, vie volio metee u Njemakoj nego
vrste saveze. On je podsticao izbornike da trae smjenu Valentajna i sugerisao Valentajnu da
bi to mogao biti nain da pokae koliko je nezamjenjiv. Katoliki i protestantski kneevi su
podjednako bili mogui saveznici Francuza. Posebno je bilo vano pustiti da Maksimilijan
Bavarski uvidi korist od oslanjanja na podrku Francuza umjesto da se nagodi sa Ferdinandom.

(Maksimilijan se, sa svoje strane, osjeao toliko snanim, poto mu se Valentajn sklonio s puta,
da je mogao da prihvati pomo Francuza bez ikakvih obavezujuih opredjeljenja.) Ali, Rielje je
namjeravao da to je due mogue ostavi otvorenu mogunost odravanja mirnih odnosa sa
carem. Otac Hozef je praktino poticao sporazum kojim se Francuska obavezuje da uskrati svu
svoju pomo kneevima, u zamjenu za povoljno poravnanje u vezi sa ratom u Mantovi. Rielje
ga nije priznao, ne elei da se iim obavee. Njegova intervencija u Regenzburgu je bila daleko
od trijumfalnog uspjeha. Ujedno zadovoljenje koje mu je preostalo bila je injenica da je
Ferdinand imao jo manje uspjeha. Drugo je bilo to to je u julu 1630. dobro pripremljena i
dobro najavljena osvajaka sila Gustava Adolfa stigla u Peneminde.
Mada je Rielje ve dugo, i oprezno, podsticao planove vedske intervencije, ovo je bila
komplikacija koja je uinila teim nego ikada stvaranje saveza njemakih drava unutar
francuskog sistema. Gustav nije bio niiji plaeni vojnik. On je tek u januaru 1631. postigao
sporazum sa Rieljeom mir u Bervaldeu. U zamjenu za pomo koja nije bila dovoljno velika da
bi bila veoma znaajna za vedske planove, Gustav je pristao da bude trpeljiv prema katolicizmu,
da ne zakljuuje separatni mir i da se dri van bavarske teritorije ako Bavarska ostane sasvim
neutralna prema vedskoj. Poto se Gustav bio zavjetovao da e da vrati izbornika Palatinata na
njegove zemlje, izgledi da se ovaj dio sporazuma ostvari nisu bili dobri. U maju je Maksimilijan,
pobuen ne toliko zbog veana koliko zbog neposrednih prijetnji panije Palatinatu, zakljuio
sa Francuskom sporazum u Fontenblou kojim obje strane obeavaju da e tititi posjede jedna
drugoj i da nee pomagati neprijateljima druge strane sporazuma. Tekoe oko pomirenja oba
dva sporazuma su izgledale nevjerovatno velike. Izvjesno zadovoljenje je bilo to to je u aprilu,
mirom u erasku, okonan rat u Mantovi u korist francuskog aspiranta, mada su time carske i
panske trupe bile slobodne da budu upotrijebljene u druge svrhe. To je, u najmanju ruku,
ukazivalo na injenicu da je car osjeao da je sada u slabijoj poziciji nego to je bio u
Regenzburgu.

vedski napad
Gustavovo iskrcavanje je bilo spektakularan uspjeh. U roku od dvije nedelje je
pomeranska prijestonica ein bila okupirana, a vojvode od Pomeranije i Meklenburga su brzo
postale njegovi prvi njemaki saveznici. Poslije toga je ritam napretka usporen. Gustav nije bio
idealan spasilac njemakog protestantizma, poto se on oigledno nadao da e za sebe osvojiti
baltike teritorije koje su bile u rukama protestanata. Njegovi uspjesi su naroito smetali Johanu
Georgu Saksonskom, koji je imao sopstvene planove da nadmai Maksimilijana kao vou
anticarske stvari. Na sastanku odranom u Lajpcigu u proljee 1631, na kome su uestvovali
skoro svi protestantski gradovi i drave, moglo je da se proklamuje da su oni sada savez,
zakljuen radi odbrane carskog ustrojstva. Ni car niti ijedna strana sila nisu mogli da oekuju
njihovu podrku, sem pod njihovim uslovima. Prijetnja potpuno nezavisne protestantske sile nije
bila naroito ubjedljiva. Johan Georg je, u tom trenutku, bio dovoljno bogat da moe da plaa
veliku vojsku, a Valentajnovom neposrednom potinjenom zapovjedniku, fon Arnimu, nije bilo

nita tee da se prebaci u slubu Saksonije nego to mu je ranije bilo da vodi napad na svoj rodni
Brandenburg. Ali, Brandenburg je bio prva velika drava koja je pokazala kako se lako moe
slomiti svaki protestantski savez: Gustav Adolf je, poslije dobro podeenog napada na
Pomeraniju, mogao da ubijedi svog zeta, izbornika Georga Vilhelma, da obea vedskoj svoju
dobronamjernu neutralnost.
Vladari i njihove politike sluge su u maju 1631. i dalje bili duboko u vodama lukave
profesionalne diplomatije. vedske trupe su okupirale najvei dio Pomeranije i ivjele na raun
naroda, a zatim su se pokrenule da bi zauzele i pljakale Frankfurt na Odri. Ali, od jeseni 1630.
veliki protestantski grad Magdeburg, koji se bio pobunio protiv svog vraanja pod katoliku
upravu, zauzimao je znaajno mjesto u Gustavovom programu. I u strategiji i u propagandi
posjedovanje ovoga grada bilo je izuzetno dragocjeno. On je vie puta obeavao da e ga spasti,
a bilo je potrebno da to uini na spektakularan nain kojim e potvrditi svoju ulogu spasioca
protestantizma. Tilijev podreeni Papenhajm ga je drao u opsadi pomou loe opremljene
vojske. On se mogao, vjerovao je Gustav, drati samo dok vedska vojska, umanjena zbog
potrebe da dri teritoriju koju je okupirala, ne bude ojaana. Voeni su dugotrajni pregovori
kojima se pokuavalo da se Johan Georg Saksonski privoli da joj pomogne. Tili je odluio da je
konani napad na grad prilika da se zada veliki udarac vedskom ugledu. Uspjeh koji je postignut
nije bio ba ono emu se nadao.
Kada je grad prestao da prua otpor, vojnici koji su odjednom osloboeni neaktivnosti i
puteni do izvora bogatstva i pia, pljakali su i ubijali sve redom. Buknuo je i poar koji je
zahvatio i potpuno unitio grad, spalivi zalihe kojima su se katoliki vojni zapovjednici nadali,
kao i veina stanovnika i vojnika. Da li je Magdeburg iskusio vatrenu oluju, kakva je tri vijeka
kasnije izazvala jo vee uase u Hamburgu i Drezdenu, to je nemogue rei, ali je vjerovatno
pomor bio izuzetan jer je tog dana puhao snaan vjetar. U svakom sluaju, to je u Njemakoj i u
protestantskoj Evropi postalo osnov za priu o katolikim zloinima koji su postali novi
podsticaj za rat. Tili je na svoj nain nastojao da se stvari poprave: prikljuio se masi, oznaivi
povratak pravoj vjeri, i pozivao svoje vojnike da se poene enama koje su oteli. Ali, glavni
problem Magdeburga je i dalje bio snabdijevanje vojske. Maksimilijan, jo uvijek se nadajui da
e da povede savez kneeva dok ga je Rielje obeshrabrivao u pogledu sastanka sa Gustavom,
nije elio da katolika vojska napadne Johana Georga. Ali, za Tilija su potrebe vojske bile same
po sebi cilj: krajem augusta 1631. napao je Saksoniju. Dvije nedelje kasnije je Johan Georg
potpisao vojni savez sa Gustavom, a u Brajtenfeldu, sjeverno od Lajpciga, bilo je uniteno
dovoljno Tilijeve vojske da bi veani mogli neko vrijeme bez problema da ive van katolikih
zemalja.

vedska i Njemaka
Sljedee godine, kako je Gustav nastavio da vodi svoje vojske kroz junu Njemaku,
njegove ambicije su se poveale. Umjesto na brzinu improvizovanog crpljenja dobara iz
unutranjosti radi pomaganja tuinske vojske, on je poeo da razmilja, zajedno s Oksenstirnom,

o reorganizaciji krugova u cilju stvaranja nove vlade osvojenih teritorija. ak je i Rielje

ozbiljno shvatio neprijatnu mogunost da se vedsko carstvo proiri sve do Rajne. U ekoj se,
mada su aktivnosti Johana Georga esto vie liile na dobro poznatu otimainu nego na
osloboenje, zakratko javila nada da bi protestantizam mogao da bude obnovljen. Jer, usred
bezbrojnih tajnih poravnanja koja su trajala meu svim stranama u sukobu, Gustav je bio u vezi
sa Valentajnom. Ako je osveta zbog njegovog smjenjivanja bila motiv, Valentajn teko da je
mogao da nae bolju osvetu nego to je uzimanje vojske i novca od veana da bi ponovo
osvojio, za protestantizam, svoju rodnu eku. Gustav je najzad zakljuio da to nije vrijedno
rizika. Ferdinand je sada, kada su papa, panija i Poljska, svako iz svojih posebnih razloga,
odbijali da mu prue znatniju pomo, mogao uskoro u potpunosti da se nae na mislosti i
nemilosti vedske vojske. On je mogao da obezbijedi novu vojsku samo u okviru onoga to je
liilo, na osnovu nepouzdanih podataka o tome, na poniavajue pogaanje sa Valentajnom koji
je dobio praktino status nezavisnog suverenog saveznika. Katolika Njemaka nije
nagovjetavala ujedinjenje protiv vedskog osvajaa. Nasuprot tome, tokom zime 1631/1632.
bilo je razumnih prilika da bi se jedan od mnogih razliitih planova mogao i ostvariti sporazum
po kome bi Katolika liga ostala neutralna dok se Gustav bori protiv cara na protestantskoj
teritoriji. Pregovori su propali, moda ne toliko zbog neodlunosti Gustava da ogranii svoju
slobodu djelovanja protiv katolika koliko zato to je njemu bilo nemogue da obezbijedi
opstanak svoje vojske bez proizvoda katolikih zemalja. Razlike izmeu saveznika i neprijatelja
postale su manje vane nego nadmetanje svih vojski za prisvajanje hrane koja je preostala i
napora vladara da poalju vojnike negdje drugdje. Maksimilijan je pokuao da odro munu
ravnoteu izmeu ouvanja svojih bavarskih posjeda od unitavajuih pohoda vojski i
sprjeavnja vedske pobjede koja bi mogla da ga ostavi bez njih. Na kraju je odluio da se bori
najbolje to bude mogao.
U Njemakoj nije bilo veeg napretka u ostvarenju protestantskih ciljeva nego katolikih.
Johan Georg Saksonski nije daleko stigao u obeshrabrujuim nastojanjima da postane voa
saveza prineva, a da se istovremeno zalae za sopstvene teritorijalne interese. Neoekivani
izgledi za pomo vedskoj i protestantizmu pojavili su se u Transilvaniji. Gabrijel Betlen, koji je
bio kalvinistiki magnat prije nego to je osvojio svoj manje-vie nezavisi prijesto, nije bio
neprijatelj koga bi ijedan car mogao olako da shvati. Nije bilo u pitanju jedino to da je sama
Transilvanija bila napredna drava s efikasnom vojskom; kada je Betlen objavio da prua
podrku ekim pobunjenicima, 1619. doveo je i turske trupe, prijetnju habzburkim zemljama
ozbiljnu koliko i prijetnja bilo koje evropske sile. Pored toga, on se oenio sestrom Gustava
Adolfa. Dva puta ga je Ferdinand kupio obeanjima da e njegovim teritorijama dodati velike
oblasti, i dva puta je obnavljao neprijateljstva. Poto je Betlen 1629. umro, ustolien je novi knez

Transilvanije, er Rakoci.* Napredovanje vedske mu je pruilo nadu da bi mogao da zakljui

savez sa Gustavom Adolfom i uestvuje u slavi pobjede nad carem. Gustav je procijenio da se
pomo Transilvanije nalazi previe daleko da bi bila vrijedna uslova koje je postavljao Rakoci.
Ali, njegovi poslanici su bar bili bolje primljeni nego smijena delegacija krimskih Tatara, koja
se pojavila u tokholmu nudei 30.000 vojnika. Poslati su u Njemaku da tamo nau kralja
vedske ako mogu, to nisu uradili.
Careva strahovanja da bi vedske snage mogle, 1632, ponovo da osvoje njemake
katolike drave, pa ak i da stignu do samog Bea, bila su pretjerana. Samo je daleko
pouzdanija pomo iz same Njemake, u snabdijevanju ako ne i u ljudstvu, mogla da omogui
Gustavu Adolfu da pobijedi na jugu. Tokom veeg dijela ljeta glavnina njegove vojske bila je
suoena sa Valentajnovom u okolini Nirnberga, ali su obje izbjegavale veu bitku. Vojnicima je
sada ve, kao i veini civila, prijetila opasnost od gladi, buba i pacova, kao i od neizbjene kuge i
drugih nepoznatih boletina. Neki su umirali, a neki su dezertirali. Na kraju sezone ratovanja
vedska vojska se vratila na sjever, gdje je izbornik Saksonije bio njen nepouzdani saveznik.
Valentajn je okupirao veliki dio saksonske teritorije i htio ve da prestane sa ratovanjem tokom
zime kada su, sredinom novembra, veani napali njegov glavni tab u Licenu. On se povukao iz
bitke i odluio da ode iz Saksonije kada je uo, ne vjerujui svojim uima, vijest da je Gustav
Adolf poginuo na bojitu. To je za cara bilo bolje od bilo kakve pobjede. Mitski heroj je nestao iz
sfere vedskih poslova, a niko drugi nije mogao da stane na elo neprijatelja Habzburga.
Ironija je bila u tome to je, od dvojice iji su lini uspjesi najvie uticali na tok i ishod
rata, krlaj poginuo na bojnom bolju, a profesionalni vojnik kao rtva politiki motivisanog
ubistva. Nema nikakve tajne u Valentajnovom ponaanju u godinama poslije Gustavove smrti.
Jo od svog prvog sporazuma sa Ferdinandom one je ostao djelimino menader ratnog biznisa
koji je prodavao svoje usluge tamo gdje je mislio da je najbolje, a djelimino politiar istih
mjerila ponaanja kao i ostali. Prema tome, on je esto bio u vezi sa mnogim vodeim linostima
onoga to bi u nekom datom trenutku bilo druga strana. Valentajnova izdaja koja se
sastojala u tome to je bio spreman da postigne sporazum sa Francuzima, sa protestantskim
izbornicima, sa svojim kolegama vojnicima Bernardom od Saks-Vajmara i Arinmom, ili sa
veanima razlikovala se od normalnog asnog diplomatskog postupka samo po tome to je on
jo bio na granici izmeu podanika i monarha. Moda je, da je dodao jedan potez kremvelovske
strasti svom bogatstvu i sposobnostima, mogao da postane lord protektor Carevine. Ali, sutinski
dio posla je bio da odri odanost svoje plaenike vojske i sebi podreenih zapovjednika.
Istovremeno, izgledi da e ga svi oni bespogovorno pratiti protiv cara su ve bili previe
nesigurni. Nije zadobio ni podrku naroda u ekoj: nijedan od njegovih astrologa mu nije otkrio
da bi Prag mogao da bude vrijedan protestantske propovjedi. Ferdinand je 1634. pristao da
** Erdeljski knez (1630-1648). Uspio je da ga priznaju i Ferdinand II i sultan Murat IV. Pridruio se
veanima (1643) i izjasnio se protiv cara (1644), zakljuivi ugovor sa Francuskom. Uspio je da ouva
svoje posjede i prisjedini kneevinu Vlaku. Izuzetno neomiljen meu svojim podanicima zbog suvine
okrutnosti.

Valentajna smijene i, kako ispada, i da ga uhvate ili ubiju. Tako je on, zbog nelojalnosti
njemakom caru, bio ubijen u zavjeri takvih ljudi kao to su Batler, Gordon, Lesli i Debero,
oficira carske vojske.

Praki mir
Snage koje su ostale u Njemakoj postepeno su gubile onu povezanost kakvu su imale u
vremenima velikih zapovjednika. Mansfeld je 1626. izgubio podrku svoje vojske u leziji i
umro u opskurnim okolnostima u bosanskim planinama. Tili je smrtno ranjen u jednom manjem
okraju sa veanima. Jedan savez manjih protestantskih zemalja, sklopljen u Hajlbronu 1633,
nije donio mnogo vie od protivljenja planovima Saksonije u pogledu zakljuivanja mira. Jasno
je da bi Francuzi uskoro morali da odlue da li e da se odreknu njemake politike ili e direktno
da interveniu. Upravo je proirenje francuskog uticaja na njemaku protestantsku politiku
navelo novog katolikog zapovjednika da dovede pomo caru. Brat Filipa IV, Ferdinand,
kardinalinfant i guverner panske Nizozemske, nije bio ovjek koji e dozvoliti da ga njegov
visoki sveti poloaj sprijei da postane vojnik visokih sposobnosti. Bio je oduevljen to je imao
priliku da odvede jednu vojsku u Njemaku da bi u praksi sproveo svoje teorije o ratu. Njegova
vojska je, zajedno s ostacima Valentajnove, 1634. vodila borbe sa veanima i njemakim
protestantima koje je organizovao Bernard od Saks-Vajmara u Nerdlingenu. Ta pobjeda carske
stvari je bila dovoljno sjajna da okona otpor veine prineva, i da skoro itavu junu Njemaku
podrede pod upravu carskih zapovjednika. U proljee 1635. je izbornik Saksonije okonao svoje
dugotrajne pregovore i potpisao sa carem Praki mir. Johan Georg je trebalo da kao nagradu
dobije Luicu i biskupiju Magdeburg. Od itavog principa Edikta o restituciji trebalo je da se
odustane u tiini, a zemlje da se vrate onima koji su ih drali 1627. godine ali samo na period
od etrdeset godina tokom koga e, nekim vjeto nenavedenim procesom, svi sporovi biti
rijeeni. Luteranska konfesija e biti tolerisana u nekim carskim gradovima. Za uzvrat je trebalo
da Johan Georg prui pomo carskoj vladi protiv prineva koji bi odbili da prihvate ovaj
dogovor. Samo nekoliko znaajnih je, meutim, odbilo. Bavarska i Brandenburg, rajnske
biskupije i vojvodstvo Meklemburg, bili su spremni da prihvate. Samo je Bernard od SaksVajmara, jo zapovjednik vojske ali ne i teritorije, odluio da je njegova budunost ivot
Valentajnovog stila, ivot suverena plaenika iji je san da postane spasilac Njemake. Ovo je, u
svakom sluju, bio kraj ratovanja ili pljake. Ali, njemaki rat je, kao takav, jenjavao. Osamnaest
godina razaranja je donijelo to da je Maksimilijan Bavarski trebalo da vlada Palatinatom, da
eke protestante i dalje treba goniti i da je postojei broj biskupija ravnopravno trebalo podijeliti
mlaim carskim i prinevskim sinovima. Car je (a oekivalo se da njegovoj novoj vojsci svoj
doprinos daju i katolike i protestantske drave) imao razloga da bude donekle zadovoljan. Ipak,
pred svoju smrt 1637. imao je malo iluzija u pogledu ishoda borbe sa Francuskom, sa ime e se
suoiti njegov sin.

Razaranja

Za nebrojene mukarce, ene i djecu ratovi u Njemakoj su znaili gubitak doma, usijeva
i stoke; njihova imovina je bila pokradena, porodice razbijene, a prijetila im je stalna opasnost od
kuge i gladi. Mnogi gradovi su bili ugroeni, u manjem ili veem stepenu, kao i Magdeburg;
mnoga sela su opustjela. Nita od toga se ne moe porei, ali nastojanja da se bude precizniji u
pogledu obima, uzroka i posljedica nastale tete vodila bi u neprestane zabune. Sveunitavajui
bijes rata je negiran kao mitologija, pa se tvrdilo i da tih trideset godina u Njemakoj u sutini
i nisu bile mnogo razliite od ranijih i kasnijih decenija, tu i na drugim mjestima. Historiari su
bez sumnje krivi za razne pogrene zakljuke. Jedno je prihvatiti da su najgori uasi koji su
opisani tipini za itav taj period ili oblast, ili bar ukazati na to, a drugo je osloniti se na opise
autora koji imaju prirodnu sklonost da izvjetavaju samo o najspektakularnijim dogaajima, ili
ak imaju neki vii motiv da tako rade. Samuel Pufendorf, zvanini historiar velikog izbornika,
bio je optuen da koristi bijedu rata u Brandenburgu kao kontrast slavnim dostignuima svog
gospodara. Najcitiraniji od svih prikaza je Grimelshauzenov Simplicius Simplicissimus, roman
napisan 1669. Ali on je dogaanja prikazivao i na osnovu sopstvenih sjeanja, ali i na osnovu
mnotva letaka sa novostima i pamfleta, od kojih su mnogi bili ilustrovani ivopisnim
gravurama. Izvjetaji o razaranjima stizali su svuda, a sa njima se irio i strah. Neke procjene
gubitka stanovnitva polovina ili ak dvije treine zaista su nastale previe grubom optom
primjenom podataka ili utisaka sa mjesta koja su razaranjima bila najtee pogoena. Nisu svi
koji su nestali iz odreenih sela ili oblasti bili mrtvi, mada ni injenica da su oni jednostavno
migranti ne ini njihove sudbine nebitnima u ljudskom ili ekonomskom pogledu. Savremeni
prorauni gubitaka ukazuju na prosjek od treine stanovnitva gradova i dvije petine stanovnitva
u unutranjosti. U nekim oblastima vrsti i dosljedni dokazi o gubicima dostiu neto oko
polovine ukupnog broja stanovnitva. Oni se odnose, pored ostalog, na Meklenburg i Pomeraniju
na sjeveru i Virtemberg i Rajnski palatinat na zapadu. Na slinim mjestima, kao to su Oldenburg
i Hanover, gubici su bili srazmjerno mali. Najvei dio Donje Saksonije je poetkom rata mnogo
propatio, ali je prije njegovog kraja pokazao kako se brzo moe oporaviti. Bavarska nije
pretrpjela svoje najvee gubitke prije tridesetih godina. Razaranje Magdeburga je bil skoro
potpuno, ali nekoliko mjesta, kao to je Hamburg, za to vrijeme biljeilo je skoro neprekidan rast
broja stanovnika i trgovinske djelatnosti. U naseljima i gradovima koji su izbjegli razaranja
glavna potranja vlada i vojski odnosila se na novac. Neki optinski vlastodrci su mogli da kupe
vojsku koja je njihovo mjesto drala u opsadi; neki su morali da prihavte garnizone i da plaaju
njihovo izdravanje. Sve je to stvaralo potrebu za novanim pozajmicama, a u zbrci dugovanja
koja je donosio rat neki ljudi su osiromaili, dok su se drugi obogatili. Kao i uvijek, mnogi oblici
trgovine i industrije imali su koristi od nastalih potreba vezanih za rat. Sa kupovinom i prodajom
se nastavljalo, a monetarni sistem od koga su zavisile nije nikada sasvim slomljen. Ipak,
mogunost iznenadnog sloma bila je daleka.
ak tee od sklapanja u jednu sliku injenica vezanih za Njemaku tih godina jeste
donoenje zakljuka o tome do koje mjere je rat, sam po sebi, odgovoran za neposredne i trajne
promjene. Najvei dio Zapadne i Srednje Evrope je iskusio neki oblik krize tokom druge i tree
decenije ovog 17. vijeka. Epidemije, nerodne godine, nemiri i surovosti monika, bili su

uobiajen dio ivota. U mnogim njemakim zemljama i gradovima cijene hrane su porasle,
kovani novac je izgubio vrijednost (inflacija), a trgovinska aktivnost opala je jo prije 1618.
godine. Ali, bilo bi teko ubijediti seljaka koji je vidio kako vojnici unitavaju njegova sredstva
za ivot da je to samo dio faze zvane ekonomsko saimanje. Ponegdje su aktuelne borbe bitke,
opsade i planirana razaranja bili najvee nesree. Stalno prisutna nesrea je bilo samo
postojanje vojski. Posebne terenske vojske su esto bile vee, ali ne pretjerano vee, od onih koje
su viane i ranije. Gustav Adolf je imao najvie 170.000 ljudi pod svojom neposrednom
komandom, a Valentajn 100.000. Da bi odrao taj broj, upisivano je s vremena na vrijeme
daleko vei broj regruta. Mnogi su, ak i u njemakim vojskama, dolazili iz inostranstva
(vajcarska, Nizozemska, Poljska, Ugarska i kotska su bile stalni izvori plaenikih trupa),
mada selu ili gradu koji su morali da ih hrane nije bilo vano da li oni dolaze iz mjesta stotinu ili
hiljadu kilometara dalekih. Regrutovanje je dijelom bilo administrativna operacija, a dijelom
obilk privatnog preduzetnitva. Pukovi su imali svojih privlanosti: nudili su, mada esto nisu na
due i pruali, hranu, odijelo, platu i pogodnosti odobrene ili neodobrene pljake. Ali je, u sve
veoj mjeri kako su potrebe zapovjednika rasle, dolazak regrutovanih oficira u naselja bio novi
momenat uasa. Siromani su, ukljuujui i same rtve rata, pristupali pjeadijskim etama.
Konjanici su bili ili profesionalni vojnici ili ljudi koji su bili dovoljno bogati da mogu sebi da
obezbijede konja i opremu, a veina ih je sa sobom u rat vodila i svoje sluge.
Sluge su bile samo mali dio velikih konvoja pratilaca, koji su esto bili brojniji nego i
sama vojska. ene i djeca, zanatlije, snabdjevau, prodavci, prosjaci, porodice koje su izgubile
dom i sredstva za ivot, pridruivali bi se vojskama i, kao i vojnici, ivjeli kraj sela kroz koja su
prolazili. Tu su, pored muha, pacova i prljavtine, nastajale mnoge bolesti i irile se ostatkom
zajednice. (Da li su vojske doprinijele porastu oboljenja od bubonske kuge ili se ona nezavisno
od njih irila, to je drugo pitanje.) Patnje nisu uvijek prihvatane bez roptanja. U pozadini ratova
koje su meusobno vodile vojske ponegdje je dolazilo do pobuna civila protiv vojnika, ili
ugnjetenog podanika protiv vlasti. Gornja Austrija 1626, a Bavarska 1633, doivjele su ono to je
opisano kao novi seljaki rat. Seljak nije uvijek bio gubitnik: ako nije uspio da sauva svoje
zalihe i stoku od vojnika, ponekad je mogao da ih ponovo ukrade od njih. Trgovina konjima i
zalihama hrane moe da bude veoma unosna. U haotinim prilikama neki mogu istovremeno da
izbjegnu i poreznike i naplaivanje zakupnina, koji su inae bili posljednja kap u ratnim
razaranjima. Najtrajnjiji ustanci su se deavali kada bi zemlja bila naputena. Naroito, uz duge
marevske rute, mala sela su bila naputana, i to ne samo dok ne prou vojnici nego za stalno. U
opisima kolona seljaka u Bavarskoj koji naputaju svoja sela i sele se u planine ne pominje se
koliko njih se vratilo, niti u kojim uslovima su se neki moda vratili. Bilo je mogue da gazde,
ili preduzimljivi zakupci, zauzmu napitenu zemlju, poveavajui time ukupno zemljite u
zakupu, kao i ukupan broj radnika bezemljaa. Neki vlasnici manjih posjeda spali su na gotovo
isti nivo siromatva kao njihovi bivi zakupci, pa su i nestali sa svoje teritorije. Cijene zemljita
su pale, a pekulanti su se, esto doljaci izdaleka, tu naselili. Socijalna mobilnost, fraza koja
bi u to vrijeme zvuala gorko ironino, bila je estoko podsticana.

Vestfalski mir
Ratovi mogu trajati samo dotle dok ih vlade plaaju i dok se podanici mogu navesti da na
njih pristanu. Mir je najzad zakljuen u Njemakoj kada su prvo drave Carevine, a zatim
evropske sile, zakljuile da je nemogue, ili bar da se ne isplati, dalje ratovati. Praki mir je
izgleda znaio kraj otpora caru unutar Njemake. Poslije njega je Rielje najzad mogao da vodi
svoje bitke samo francuskim sredstvima. On je u maju 1635. zvanino objavio rat protiv panije.
Borbe u Njemakoj su postale neznatan dio evropskog sukoba, skoro isto toliko nepovezanog
koliko su bili i njemaki ratovi. Oko zapadnih granica Carevine, od sjeverne Italije do
Nizozemske, voena je borba za teritorije na ogromnoj cijeni i uz malo dobitaka. Francuzi, mada
su nastavili da zauzimaju na svojoj istonoj granici sve zemlje koje su mogli, bili su sretni da
prepuste njemaki rat svojim vedskim saveznicima i Bernardu od Saks-Vajmara. Postepeno su
vedski generali Lenart Tortenson i Johan Baner povratili upravu na sjeveru od saksonskih i
carskih vojski. vedska vojska je prola kroz eku s namjerom da se pridrui eru Rakociju,
kome je sultan dozvolio da se upusti u povremene borbe protiv cara u Ugarskoj. Na jugu je
Bernard izvojevao niz pobjeda nad bavarskim ili carskim trupama. Novi saveznici su, jedan po
jedan, naputali cara. Brandenburg i Saksonija su zakljuili posebna primirja sa veanima.
Bavarska je, u uzaludnim nastojanjima da dri vojsku dalje od sebe, zakljuivala i krila
sporazume skoro sa svakim. Sve vie i vie vojski je opstajalo samo zato to nije bilo bezbjednog
naina da ih se gazde oslobode. Uobiajeno je bilo da su otputeni vojnici, koji nisu imali
sredstava za ivot, bili prijetnja onome to je od zemlje preostalo. Ta prijetnja je bila ak i gora
nego opasnost koju predstavlja organizovana vojska. Na sve strane je zahtjev naroda da se
zakljui mir postao glavna tema pamfleta i letaka sa novostima, koje su ranije bile u korist rata.
Luteranske crkve su uopte bile prve koje su razotkrivale zla rata. Komadi igrani na kneevskim
dvorovima imali su istu takvu poruku. Kako su godine prolazile bez odluujue promjene na
planu unutranjih borbi za vlast, prinevi su polako poeli da prihvataju ideju da je zakljuivanje
mira bilo koje vrste jedini politiki stav koji je bezbjedno zauzet. I car je takoe elio mirovni
sporazum. On bi ga i zakljuio da je mogao da to postigne pregovaranjem sa svim evropskim
silama, bez mnogo obzira na izbornike ili manje vladare. Kada su 1645. vijesti o tome ta se
dogaa arlsu I u Engleskoj dale povoda svim monarsima da se zabrinu, Ferdinand III je
zakljuio da bi svi njemaki vladari trebalo da uestvuju u zakljuivanju mira.
I panska i njemaka vlada su prve pokrenule pitanje izlaska iz njemakih ratova. Obje
drave su tokom godina za podmirivanje trokova ratovanja izdvajale vie nego to su njihovi
budeti mogli da podnesu; obje su izgubile reime koji su ih u taj rat uvukli. U Francuskoj,
poslije niza pobuna i poslije smrti Rieljea i kralja Luja XIII, Ana Austrijska i Mazaren nisu bili
sigurni u snagu svog reima i pribojavali su se da sve svoje izvore sredstava usmjere u rat protiv
panije. Njima je veoma odgovaralo da uspostave neutralnost cara. U paniji su pobune iz
etrdesetih godina bile jo opasnije, a dravne finansije su u jo veoj mjeri bile prenapregnute.
Poslije poraza kod Rokroa 1643. panska Nizozemska je bila lak plijen za napade bilo
Francuske bilo Nizozemske. Olivares, koji je dugo nastojao da se angaovanje u Njemakoj

smanji, bio je zbaen. Kasnije mu je priznato da je bio u pravu: mora se zakljuiti mir sa svima,
osim sa Francuskom. Tokom vie od pet godina trajali su brojni pregovori. Minster, gdje su se
panija i katolike njemake drave prvi put srele, i Osnabrik, koji je bio baza za veane i
protestantske drave, postali su centri onogoa to je poelo da lii na mirotvoraku industriju.
Skoro dvije stotine vladara, od kojih su veinu inili vladari malih njemakih drava,
predstavljalo je nekoliko stotina diplomata i njihovih pratilaca. To je donijelo skoro beskrajan
prostor za argumente o proceduri i protokolu, kojima je odlagana potreba da se donese ikakva
sutinska odluka.
Veliki mirovni kongresi se esto precjenjuju kao historijske take preokreta. Razni
sporazumi koji su donijeli Vestfalski mir 1648. nisu zapravo okonali najvei sukob na zapadu
izmeu Francuske i panije, niti su u veoj mjeri uticali na snagu ili interese sjevernih ili istonih
zemalja koje su uskoro nastavile sa povremenim meusobnim ratovima. vedska je ostvarila dio
organizovanog Gustavovog plana vezanog za Njemaku osvojene su Zapadna Pomeranija i
neke manje teritorije na Baltiku, i biskupije Bremen i Verder na Sjevernom moru. Francuska je
uspostavila apsolutni suverenitet nad dugo spornim pograninim gradovima Mecom, Tulom i
Verdenom, i poloaj u Alzasu koji je vojno bio jak ali toliko nepopularan i pravno sloen da su
budui problemi bili sasvim izvjesni. Brajzah i Pinerolo su bili jo dvije poeljne tvrave koje su
vraene Francuzima. Kao poravnanje unutranjih poslova Njemake i Habzburke carevine,
Vestfalija je bila znaajna, mada su sukobi koje je ona zvanino okonala zapravo prestali godinu
dana prije potpisivanja ovog mira. Sutinska taka, koja nigdje nije sasvim jasno iznijeta, bila je
to su najjae meu njima mogle da postanu potpuno suverene cjeline, mada su njemake drave
i dalje bile, u razliitim stepenima, institucionalno i tradicionalno vezane za Carevinu. Klauzula
kojom je ovo bezmalo napisano bila je ona kojom se njamkim dravama potpuno preputaju
njihovi meusobni odnosi, kao i odnosi sa stranim silama, pod uslovom da ne zakljuuju saveze
protiv Carevine. I dalje je ostalo prostora za novi sukob izmeu drave i carske vlasti. Generalno,
zloini i zauzimanja teritorija od 1618. su poniteni, ali o vitalnim pitanjima dravine nad
crkvenim zemljinim posjedima (mada se vie nije ni postavljalo pitanje oivljavanja Edikta o
restituciji) moglo se pogaati oko normalne godine na koju bi se uslovi mogli ponovo odnositi.
Prakim mirom 1627. je ona manje ili vie bila dogovorena, ali sada je bila 1648. Trebalo je da
kalvinistiki vladari dobiju veinu prava koja su 1555. data luteranima. Bila je ak predviena i
izvjesna zatita podanika koji bi se nali pod novim suverenom drugaije vjere. Ali, za sve one
koji uporno odbijaju konfesije propisane teritorijalnim sporazumom, jedini ustupak je bilo to to
su bili slobodni da napuste svoje domove, pa ak i da ponesu svoje stvari sa sobom. Za eke
protestante takoe nije bilo olakica. Ambicije crkava da proire svoje dominnone nisu se vie
uklapale u dinastike i diplomatske ciljeve. Problem Palatinata je bio tipian: Maksimilijan je
primijenio svu svoju pregovaraku mo da zadri dostignua koja su ga uvijek kotala nade da e
dobiti podrku protestanata, a Fridrihov sin Karlo Ludvig nije imao prijatelje meu evropskim
silama. Ravnotea je najzad postignuta tako to je Karlu Ludvigu dat jedino okrnjen Rajnski
palatinat, s tim to je za njega uspostavljeno novo izborniko mjesto. Maksimilijan je drao
Gornji palatinat kao svoje izbornitvo. Brandenburg je, u zamjenu za izgubljene baltike zemlje,

uzeo Magdeburg i biskupije Halbertat, Minden i Kamin. Njegova titula nad Istonom
Pomeranijom je potvrena, mada bez najvanije luke tetin (danas ein).
Detalji vezani za njemaki sporazum u cjelini su bili suvie poznati i cjepidlaki, mada je
stanovnicima gradova, ija je bliska budunost zavisila od nekih nesavjesnih dogaanja,
diplomatija mogla da se ini surova koliko i rat. Sporazum je registrovao, mada je nedovoljno
jasno odredio, dvije velike promjene. Granica izmeu katolianstva i protestantizma je prestala
da bude, unutar Njemake, glavni izvor sukoba, u praksi mada ne i u imaginaciji, a Habzburka
carevina je dobila drugaija svojstva. Obje promjene su dole do izraaja u zemlji u kojoj je rat i
poeo. eka je izgubila sve izglede za nezavisnu nacionalnu egzistenciju. Protestantske crkve su
bile unitene. Imanja veine starih zemljoposjednika dobila su nove vlasnike uglavnom vojne
zapovjednike koji su traili nagrade i dobijali konfiskovanu zemlju. Njemaki je postao jezik
plemstva i administratora. Izvrna vlada je bila u Beu, gdje je car, kao kralj eke, od nje
stvorio model centralizacije. On je i dalje teorijski bio sveti rimski car koga su izabrali izbornici i
koji vlada zajedno sa saborom. U stvari, nasljedno carstvo Habzburga sada je bilo znatna cjelina.
Be je postao prijestonica ne Njemakog carstva nego mjeavine raznih naroda ujedinjenih u
podanitvu austrijskoj kui. Koliko god da je rat bio razoran nije unitio Habzburgovce.