1

NAZOROVI PRIJEVODI BAUDELAIREA

Cvijeta Pavlovi
Prvi Nazorovi prijevodi Baudelairea nastaju za antologiju
Francuska lirika, 1941. g., dakle po narudbi. Dva prijevoda koja nisu
bila objavljena u antologiji, nastala moda za tu prigodu, a moda i
kasnije, otisnuta su u Nazorovim Prepjevima iz 1950. godine. S
prevodilakim iskustvom od ve pola stoljea, Nazor je tom poslu
elio pristupiti optimalno, seriozno, studiozno, propagirajui u praksi
svoju vrsto oformljenu prevodilaku poetiku. O svojoj suradnji u
antologiji Nazor je napisao u Veernjim biljekama, Z., 12. XII. 1939:
1

"Dr. N. Andri, s kojim se ipak iznova naoh, pozvao me na suradnju u

prevoenju za njegovu Francusku antologiju. Odazvah se. Dadoh mu tridesetak
svojih starih i novih prijevoda iz francuske lirike. Ja sam prevodio, trsei se da se u
njima uje to vie razliitih zvukova u bogatom orkestru francuske lirike; prevedoh
i neke socijalne, religiozne i filozofske pjesme. Ve negdje rekoh da je moje
prevoenje neko plaanje dugova stranim pjesnicima, al je ono - a i to ve kazah takoer otkrivanje izvora iz kojih sam crpao, lojalno priznanje tue hrane kojom
sam rastao. - Biva mi time jasnije i moje "stajalite" prema - prevoenju uope." 2

Prevodilakim poslom poeo se baviti usporedo s pisanjem

vlastite poezije, posebice za boravka u Grazu 1894. g, kad mu je
dakle bilo osamnaest. To su poglavito bili prepjevi na talijanski jezik,
uglavnom starijih hrvatskih i srpskih pjesnika, ali i vrnjaka. Talijanski
mu je bio najblii, no istodobno se okuava, dodue moda u poetku
s manje ara i znatno rjee, u prevoenju sa i na francuski jezik. Ipak,
do antologije Francuska lirika, objavio je tek prijevod Mussetove Noi
u kolovozu, jo na poetku svoga prevodilakog rada, 1894. g. te
Hugoov Bz spava (Booz endormi) u sklopu lanka Tragom Rute
Moapke.
Danas je Nazor vrlo cijenjen kao prevoditelj, no uglavnom s
talijanskoga jezika, usprkos njegovoj temeljnoj dvojbi: "...neto me
drugo ve odavna mui: znam li ja - uope - toliko talijanski da se

1Francuska

lirika, ur. Slavko Jei, Zabavna biblioteka, ur. Nikola Andri, Narodne
novine, Zagreb 1941.
2Vladimir Nazor: Sabrana djela, sv. XIX., Dnevnici, ur. Nedjeljko Mihanovi, Mladost,
Zora, Matica hrvatska, Liber, Zagreb 1977.

2
mogu dati na takav posao?" Suvremene traduktoloke analize uzdiu
ga kao primjer ostalim prevoditeljima: "Dakako da nijednu od tih
zamjerki neemo dati naim vrhunskim majstorima pera, poput
Nazora i imunovia. Oni ne samo da izvrsno poznaju, ve i kreiraju
vlastiti jezik." Sm Nazor bio je meutim prilino autokritian:
3

"...Radi se o prevoenju knjievnih djela. Ja sam u Veernjim biljekama ve

davno kazao da je nae uobiajeno prevoenje jalov posao; ono ne moe biti tono
ni lingvistiki. Njemako Haus, talijansko casa, francuski maison itd. nisu ista stvar;
a mi, "prevodei", za sve to velimo "kua", a to je opet neto etvrto, neto
specijalno nae. Jo je vea razlika izmeu rijei iz drugih podruja; da ne govorim
o svim reenicama, osobito pak o stihovima. Rjenik - ma i koliko kao gomila rijei
briljivo sastavljen i monumentalan bio - velika je obmana, gotovo prevara, jer bi s knjievnog gledita - htio dati to ne moe; golem je herbarij s osuenim mrtvim
biljkama (I to sam ve negdje kazao!).
Prevoditi se ne moe, pjesma se pak moe samo prepjevati. I prepjev mora
biti slobodniji, izlaziti prepjevau iz puna grla; simbioza mora biti potpuna,
prirodna. Nijedan veleueni filolog - pa sjedio i na nekoj katedri - nema u to da se
paa, jer nije u tome kompetentan. Je li prepjev dobar - ma i koliko se uope ili u
potankostima udaljio od originala - i je li prepjev pjesma, neka italac sm osjeti,
ako koji italac uzima original i prepjev u ruke te sravnjuje pojedine rijei i
reenice, nek se onda okani svega, jer je ve upropastio svaki umjetniki uitak." 5

Nazorovi prijevodi jasno odaju i njegove pjesnike karakteristike

- s jedne strane duboku impresioniranost klasikom, a s druge
zaokupljenost metrikim eksperimentima. Prijevodi Baudelairea
meutim ne ispunjaju oekivanja. Moda su mu upravo njegovi
poetski principi zasmetali da se u potpunosti snae u prevoenju
takva spektra francuske poezije. Stoga nije sluajno da je u
francuskom izboru Nazor najuspjeniji kao prepjevatelj Victora Hugoa,
koji je "pripadao u red onih knjievnika koji su Nazoru bili bliski i
prema kojima je osjeao svoj "dug"." Nije uviao da je na uspjelost
njegovih prepjeva ipak uvelike utjecala tematska i poetika
6

3Vladimir

Nazor: Sabrana djela, sv. VII, Prepjevi I, ur. Vida Flaker, Zagreb, Mladost,
Zora, Matica hrvatska, Liber, 1977., str. 462
4Maslina Ljubii: Studije o prevoenju, Hval, Zavod za lingvistiku Filozofskoga
fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb 2000., str. 201
5Vladimir Nazor: Sabrana djela, sv. IX, Prepjevi III, ur. Vida Flaker, Mladost, Zora,
Matica hrvatska, Liber, Zagreb 1977, str. 388
6O. c.: biljeka 5, Napomene o svesku devetom, str. 426

3
korespondencija. Na primjeru prepjeva na talijanski jezik, vidljivo je
da je bio uvjeren u suprotno:
"Ni moje gledanje na svijet ni moj nain izraavanja ne bijae nikada nalik
na ono to je glavno i za Milana Rakia. Ipak sam ga uvijek mnogo volio. Zavolih ga
toliko da sam ga ak i prevodio na talijanski." 7

S obzirom na zahtjeve koje Nazor sebi u prevoenju postavlja,

analiza prepjeva Baudelairea mora obuhvatiti nekoliko neizostavnih
segmenata: 1. odnos Nazora prema Baudelaireu kao pjesnikom
geniju i Nazorovo poznavanje Baudelaireove poetike 2. odnos Nazora
prema konkretnom pjesnikom tekstu 3. odnos Nazora prema
francuskom pjesnikom jeziku.
1. Odnos nazora prema Baudelaireu
Baudelaireovo poetsko raspoloenje, koje oblikuje preokupacije
i stil, bitno se razlikuje od Nazorova. Cvjetovi zla nastali su iz
dokolice, iz uitka - zbirka je, po autorovu priznanju, u osnovi
beskorisna i savreno bezazlena. U antologijskim stihovima iz
Baudelaireova pera valja razlikovati dobre namjere od lijepa jezika,
vjeru u Boga, a ljubav prema Sotoni, Istoni grijeh, a ljudsku dobrotu,
Ljepotu, drugaiju i zastraujuu. Poetiki usmjeren pronalaenju
Ljepote u Zlu i razlikovanju Dobroga od Lijepoga, takav se pjesnik
hrabro naziva razvratnikom, pijancem, bezbonikom i ubojicom. Ne
znati nita, ne eljeti nita, nita ne poduavati, nita ne osjeati,
spavati, uvijek i samo spavati, to je jedino htijenje pjesnika te
"odvratne i zloglasne" zbirke. Baudelaire se ne zadovoljava
deskriptivnom poezijom, ve nudi simboliki materijal travestirane
religije, obrnute pobonosti, kulta Sotone po kojemu sudjeluje
istodobno u katolikoj srednjovjekovnoj tradiciji i makabrinom
(jezovitom) romantizmu s nihilistikim zahtjevom. Smrt je jedini cilj
odvratnoga ivota. No poetiki najbitnijom ini se Baudelaireova
reenica, reakcija nakon prvoga izdanja: "Znate da nikada nisam
8

7O.

c.: biljeka 3, Postuma, str. 495

Baudelaire: Les Fleurs du Mal. Prface.; texte de la seconde dition suivi
des pices supprimes en 1857 et des additions de 1868; dition critique tablie
par Jacques Crpet et Georges Blin, Librairie Jos Corti, Paris, 1942.
9O. c.: biljeka 8, Notes
8Charles

4
knjievnost i umjetnosti drao drugaijima nego tenjom ka cilju
drugaijem od morala te da mi je dovoljna ljepota koncepcije i stila."
Nazor je pjesnik morala i za razliku od lirskih detalja toliko
vanih u Baudelairea on daje mnogo veu vanost irokim potezima i
jasnim linijama. Kako i sam priznaje, njegove su poetske vizije izraz
radosnoga divljenja ovjeka pred svijetom i himna ovjeku upletenom
u "beskonanu borbu izmeu Dobra i Zla". Njega zanima apsolutno
Dobro, a ne apsolutna Ljepota. U pokuaju stvaranja novih svjetova
Nazor pronalazi idealne ljude i idealne ambijente u kojima e prije
svega dominirati svjetlo, sunce, mediteranski svijetli pejsa, dakako,
ne kao slika ve kao simbol optimizma i ditiramb ivotu. ovjeku je
namijenjena uloga konstruktivnog i energinog stvaraoca, a vjera u
mo i snagu Dobra nametnut e se kao opa poruka i pohvala
humanizmu.
Aktivno bavljenje stranom i domaom, svojom i tuom
poezijom, eksperimenti, prijevodi i lektira uvelike utjeu na Nazorovu
moguu pripadnost knjievnom razdoblju moderne, o emu je
najrecentnije pisao Zoran Kravar 1999. godine: "...Nazor kombinira
utjecaje
europske
romantike,
talijanske
moderne
(Pascoli,
D'Annunzio), srednjoeuropskoga vitalizma i domaih slavofilskih
ideologija s tehnikim dostignuima hrvatske originalne i prijevodne
poezije 19. stoljea (akcenatski stih)... Svrha mu je da u pjesnikom
mediju i na iracionalistikim temeljima dosegne kakvo cjelovito
vienje ovjeka, ljubavi, prirode i boga."
I usprkos svojoj "romantikoj" osjeajnosti i poetici, Nazor je bio
protivnik ukusa francuskih dekadenata, protiv milog, sentimentalnog
pjeva, kratkih i formalno uspjelih pjesmica "kanarinaca", zagovornik
krepke, jake, "muke", snane rijei, stiha jaeg zamaha i smionog
poleta.
Nazoru Baudelaire ne odgovara, a moda ga i ne razumije.
Dobar poznavatelj francuske lirike (od Hugoa i Musseta do
Apollinairea, Valryja i Cocteaua), najee su mu u mislima francuski
parnasovci i simbolisti, kao to su J. M. de Hrdia i Albert Samain, uz
vrhovnog Hugoa, koji mu je ivotna preokupacija, kada je rije o
10

11

12

13

10Povijest

hrvatske knjievnosti, knj. 5, napisao Miroslav icel, Liber, Mladost,

Zagreb 1978., str. 227-245
11O. c.: biljeka 10, str. 242
12Vladimir Nazor: Izabrane pjesme, pr. Zoran Kravar, Matica hrvatska, Zagreb
1999., str. 103-113
13O. c.: biljeka 2, str. 204

5
frankofonom podruju. Hugoa i najbolje poznaje, esto citira i asocira
na njega: "jedan od mojim prvih i najjaih uitelja" , a i sebe po
afinitetu vidi srodnim: "mi jueranji, mi stari romantiari i
pseudoklasiari" .
Hugo je jedina Nazorova konstanta, Baudelaire mu je ini se
umjetno ugraen u niz pjesnikih veliina knjievnopovijesnim
autoritetom i europskim potvrdama vrijednosti, no Nazor o njemu
govori naueno, a ne iskreno, ostavljajui uvijek dojam skepse, kao
da nije uvjeren u trajnost Baudelaireove kvalitete: "Prevesti to vie
od Carduccija i od D'Annunzija, od Hugoa i - moda - od Baudelairea,
pa tampati svakog..." ili "Baudelaire i Vidri su malo pisali - i dobro
je; Goethe, Victor Hugo i August enoa napisae itavu biblioteku - i,
rekao bih, da je to jo bolje."
14

15

16

17

2.Odnos prema konkretnom pjesnikom tekstu

Premda estok protivnik antologija , Nazor se ukljuio u
prevodilaki rad na antologiji francuske lirike, odabravi podruje od
romantizma do svojih suvremenika. U njegovim prijevodima u
antologiji najzastupljeniji su Hugo i Baudelaire, sa po 6 pjesama,
ispred A. Sully Prudhommea s 3 pjesme, dok su ostali predstavljeni s
1 do 2 naslova. No za razliku od prepjeva Hugoa, koje do jednoga
potpisuje Nazor uzimljui sebi za pravo da bude njegov apsolutni
prepjevatelj, posao oko prevoenja Baudelairea podijelio je s
Vladislavom Kuanom, koji je preveo Avet (Le Revenant) i s Ivom
Hergeiem, zaduenim za zbirku Spleen Pariza (Stranac - L'Etranger;
Confiteor umjetnika - Le Confiteor de l'Artiste). Nazor se zadrava
iskljuivo na zbirci Cvjetovi zla, i to preteno na prvom dijelu,
naslovljenom Spleen i ideal (Spleen et Idal): tu su Blagoslov
(Bndiction), Albatros (L'Albatros), Uzvienje (lvation), Egzotian
miris (Parfum exotique) i Grinja savjesti (Remords posthume) te
pjesma aobe jednog Ikara (Les Plaintes d'un Icare), koju je
Baudelaire dodao naknadno u treem izdanju. Preveo je jo dvije
pjesme, objavljene tek kasnije, 1950. g.: Spleen, takoer iz dijela
Spleen et Idal, i Staru sluavku ("La servante au grand coeur dont
18

14O.

c.: biljeka
c.: biljeka
16O. c.. biljeka
17O. c.: biljeka
18O. c.: biljeka
15O.

2, str. 162
2, str. 106
2, str. 171
2, str. 272
2, str. 169-171

6
vous tiez jalouse") iz drugoga dijela tzv. urbanog poglavlja
(Tableaux parisiens).
Prva pjesma kojom Jeieva antologija predstavlja Charlesa
Baudelairea odlomak je dulje pjesme Blagoslov, koja, kao i sve
Baudelaireove pjesme duljeg daha, nosi blago retoriki dojam. Odabir
je izvrstan, jer je to ujedno i prva pjesma Baudelaireove zbirke
Cvjetovi zla, koju je Baudelaire i sam stavio na prvo mjesto, pjesma
kojom se pjesnik predstavlja itatelju, koja sadri mnoge
autobiografske elemente i postavlja osnovne tematske smjernice. A
upravo odabrani prevedeni odlomak, posljednjih 6 katrena, donosi
opravdanje za naslov. U tim patetinim stihovima treba prepoznati
dvostruku romantiku temu prokletstva i blagoslova pjesnika
(umjetnika). Blagoslov je optuba drutva i sudbine, protest protiv
umjetnikove tragike, koji nudi dijalektiko uravnoteenje: pjesnikova
bijeda ini njegovu veliinu, on je odabran jer je odbaen,
blagoslovljen jer je proklet. Bol je opravdana, plodonosna i
neophodna. Za razumijevanje pjesme nuno je stoga prepoznati da
stihovi upuuju na Providnost i Usud. To je Baudelaireova beskrajna
inspiracija, kojom su proete i ostale njegove pjesme. No za Nazora je
tu previe potankosti. Skloniji irim potezima, zadrava smisao, ali
gubi Baudelaireovu inspiracijsku akcentuaciju, ime se istaknuta
mjesta poeme znatno gube. Prijevod je bljei, izostaju
baudelaireovski visoki reljef i ukrasi, ritam je neprepoznatljiv, ali s
druge strane uspjeno uva himniki ton i sve osnovne motive
Baudelaireova iskaza.
Karakteristike prijevoda Blagoslova prenijet e i na ostale
prijevode Baudelairea. Na najopenitijoj razini, Nazoru je vanije
prenijeti strukturu pjesnike reenice od konotacije pojedinih njezinih
dijelova. Pa ipak, svaki pojedini prijevod biljei koliko pogreaka toliko
i uspjenih rjeenja, ali u razliitim kategorijama.
Najuspjeniji je Nazor u vjetim zamjenama vrsta rijei, npr.
glagola u imenicu ("mordre", gristi - postaje: zub, Blagoslov), glagola
u pridjev, glagola u zavisnu reenicu, i obrnuto (Egzotian miris,
aobe jednog Ikara), preformulacijama i drugim sretnim rjeenjima
poput zadravanja znaenja sinonimima. S druge strane, Nazor je
sklon pojednostavljenjima, pogotovo kada su u pitanju lirske
potankosti, to se odrazilo na sadrajnoj razini. Odabire prvo
znaenje rijei, ne vodei rauna da ono nije i jedino (u Blagoslovu,

7
Nazorov je pjesnik "vedar", to je preope stanje, u odnosu na
Baudelaireovu misao o kontrastu grevitih krika ene za kojima slijedi
miran, sretan i spokojan -serein - glas pjesnika) ili pak odabire
znaenje rijei koje ni malo ne odgovara smislu. Npr. u pjesmi
Albatros: - ptica je "gauche et veule", nespretna i mlohava, krljava,
slaba, a nikako nespretna i kukavika, kako dri Nazor). Nejasno je i
zato dolina postaje klancem (Uzvienje), "la vague marine"
(maglovit morski pejsa) - more u naponu svog b'jesa (Egzotian
miris), a sastavni veznik suprotnim (Stara sluavka: no "bleu et
froide", dakle "modra i hladna", za Nazora je "mrzla al modre boje"). I
dok pojedine izmjene itatelj moda nee primijetiti, premda e o
Baudelaireu stjecati iskrivljeno miljenje, pri pojedinim e opisima
ipak zastati i ostati zbunjen, zapitati se nije li neto propustio i
razumije li uope to je pjesnik htio rei (zato je albatros odjednom
kukavica?, Albatros - stih 9.; zato je zrak (uzduh) nov? - Egzotian
miris - stih 11. itd.). No nije uvijek rije o gubitku koncentracije ili
nedostatku strpljenja. Neprepoznavanje Baudelaireove suptilnosti
ponegdje rezultira prejakim rijeima, nepostojeim kontrastima, jasno
razgranienim kategorijama kojih u Baudelairea nema, ali su sastavni
dio Nazorova pjesnikog svijeta: " nos impurets", neistoa,
prljavtina, razvratnost, nije tako drastino izreeno kao "grjehova
nam kletih" (Blagoslov).
Nazor gubi Baudelaireove poetske naglaske, pri emu osobito
esto stradava subjekt, jer prevoditelj, prevodei u irem zamahu,
preskae ponavljanja i epitete, ime ostavlja subjekt znatno bljeim i
ne vodi rauna o nijansama (Blagoslov, Albatros, Stara sluavka).
Gramatike izmjene takoer katkada tete znaenju, jer se
Baudelaire Bogu obraa uvijek sa "vi", dok Nazor upotrebljava
prisnije, drugo lice jednine. U pjesmi Blagoslov to nije samo stvar
kurtoazije ili francuskoga obiaja, ve upuuje na udaljenost,
razdvajanje pjesnika od Boga, jer Bog pjesniku nije dostatan. U
Albatrosu su prva dva katrena u mnoini kao objektivan opis,
konstatacija karakteristika, a zadnja dva katrena uvode jedninu kao
novu vizuru, pjesnikov komentar i razmiljanja. U Nazora je pjesma u
cijelosti u jednini, pa moemo rei da Nazor proputa Baudelaireove
sugestije. Srodne su pogreke u Grinji savjesti te pogotovo u
aobama jednog Ikara, koja bi se trebala odvijati tijekom Ikarova

8
pada, dakle u prezentu, a ne aoristu (III, 11-12), uz niz drugih, manje
uoljivih nepotivanja glagolskih vremena i naina.
Opa je karakteristika Nazora kao prevoditelja silina
opkoraenja, koja su uvijek precizno na mjestu gdje ih uvodi izvornik,
ali i mnogo ee. Ipak, Nazor je u njima vrlo vjet. Zadrava sve
motive, mijenja redoslijed rijei, redoslijed stihova, premee i umee
hrabro i sigurno bez posljedica na znaenje. Meutim ne moemo
zanemariti bitnu promjenu ritma kao posljedicu eih opkoraenja,
osobito u Grinji savjesti, koja zbog toga djeluje isprekidano.
Takoer, Nazor mijenja interpunkciju, uvodi zagrade i usklinike
(Spleen, Uzvienje, Albatros) s odmakom od dojma izvornika.
Ne poznajui dovoljno Baudelaireovu literarnu pozadinu, Nazor
ne prepoznaje aluzije i citate Lamartinea (Albatros), Chniera
(Egzotian miris), Ronsarda (Grinja savjesti) pa i takve stihove
prilagouje vlastitom ukusu, to je posebno tetilo prepjevu Grinje
savjesti, inae prepune rijetkih rijei, jer itava proizlazi iz
knjievnosti renesanse. Iz istoga razloga najuspjeliji su Nazorovi
prepjevi Uzvienje, Spleen i Stara sluavka. U Uzvienju Nazor je
prepoznao "kvazifiziku" komponentu, postojanje uprisutnjenosti u toj
mistikoj pjesmi, "istu ulnost duha osloboenog puti". Po svom
veselju, oduevljenju i radosti pjesma je Nazoru po afinitetu potpuno
odgovarala, pa ju je i mogao dobro shvatiti i interpretirati. U njoj je
proveo i neka od najuspjenijih proirenja. Dodaje samo kad mu to
nalae metrika shema, a odabire za proirenje rijei koje su
najznakovitije za stih i za cijelu strofu. Takoer, recitativnost, naracija
Spleena i Stare sluavke odlike su koje odgovaraju Nazorovu
pjesnikom izrazu, a uspjeno pribliavanje Nazora izvorniku nije
nimalo neobino, ako se ima na umu da je ove pjesme Baudelaire
napisao pod utjecajem Victora Hugoa u prvom redu, te Thophilea
Gautiera.
3. odnos prema francuskom pjesnikom jeziku
Baudelaire je pjesnik klasinih formi i urednih silabikih stihova.
Nazor uredno prenosi osmerce (aobe jednog Ikara), a aleksandrince
legitimno pretvara u dvanaesterce (Blagoslov, Albatros, Uzvienje,
Grinja savjesti), ili etrnaesterce (Egzotian miris, Spleen, Stara
sluavka);. Ne treba posebno isticati da on pri tom neprekidno rauna
na sinalefe, ali i dvoslono "ije", "to je uvjet upoznavanja s

9
njegovom poezijom". Ono to smeta je zanemarivanje vanosti
cezure, a njezin neuredan raspored, i naruen ritam, zna biti dodatno
pojaan prevoditeljevom novom interpunkcijom.
Nazorovo poimanje cezure u prijevodima Baudelairea samo se
na prvi pogled razlikuje od odreivanja cezure u njegovim vlastitim
stihovnim tvorbama, gdje se eli predstaviti kao kreator i inovator
(no s pogrenim teorijskim uvjerenjima o zakonima hrvatske
versifikacije). Francuski silabiki ustroj natjerao ga je da uvede
prividno uredan odmor meu lancima u svakom stihovnom retku.
Velika panja koju je posvetio prevoenju Baudelairea najoitija je u
pjesmi aobe jednog Ikara gdje odjeljuje osmerce po formuli 4+4, a
na dva je mjesta mijenja u 5+3, za to opravdanje nalazi u izvorniku
(s tim da je u Baudelairea ta izmjena ea, a i nije na mjestima koje
je Nazor izabrao za promjenu). S obzirom na dubinu, cezura
Nazorovih prijevoda najee je polukadenca (oko 48%), ali je
iznenaujue visok postotak prisutnosti leksike granice na mjestu
cezure (oko 24%). Nazor rado premjeta najdublju sintaktiku granicu
mimo simetrije lanaka, ime je cezura priguena i nerazgovjetna,
osobito u pjesmama Spleen, Grinja savjesti i Stara sluavka, u
kojima nepravilo smjetanje najdubljih sintaktikih granica prelazi
40%. Cezura je stoga prisutna, ali nije dovoljno izrazit ritmiki initelj
i ne odgovara znaaju izvornika. S druge strane, prijevodi nemaju
uporite ni u vroj skanziji, to je posljedica esto isticane Nazorove
osobnosti ritma.
Nadalje, Nazor nimalo ne vodi rauna o vanosti rasporeda
sroka. Tako njegovi prepjevi nude oputenu poeziju, u kojoj se
umjesto obgrljene i unakrsne rime srokovno podudaraju najee
samo parni stihovi; kombinira raznovrsne tipove glasovnog
podudaranja (Uzvienje - najprije katreni s parnom rimom, koju
potom naglo naputa rimujui samo svaki drugi stih), a parnu rimu
izvornika (Spleen i Stara sluavka) potpuno ignorira ne potujui
nikakvu odreenu srokovnu shemu. Iznimka su jedino prepjevi
soneta, koji za Nazora ima autoritet strogih klasinih pravila, koji se
odnose dakako i na srok. Tu vie nema preskakanja rime, ali nema ni
vee podudarnosti s izvornikom. Ipak, neto je dosljedniji u Grinji
savjesti: Baudelaireova je shema: abba abba cdc dee, a Nazorova
19

20

19O.

c.: biljeka 12, str. 113

Juri: Nazorovi pogledi na stih, izlaganje s ovogodinjega znanstvenoga
skupa
20Slaven

10
abab cdcd eef fgg, to znai da je u katrenima uspio zadrati
jedinstvenu srokovnu formulu, premda drugaiju od izvornika i
razliitu po strofama.
Prevoditelj je dakle u Baudelaireovu poeziju ulio sve vlastite
stihotvorne principe i slobode. Ve njegovo miljenje o dvanaestercu
dovoljno govori o njegovim pjesnikim, a time i prevoditeljskim
postupcima: "Trohejski dvanaesterac - koji se bio, u posljednje
vrijeme, kod nas, kao surogat francuskoga, jampskog aleksandrinca,
toliko razmahao - trom je, teak i u tokavskoj pjesmi: ostaje bez
sape prije no stigne do kraja dueg pjevanja..." Trohejska struktura
dakako prevladava, ali je Nazor neprestano pokuava "osvjeiti".
Samo su aobe jednog Ikara izdjelane u istim trohejima, to se
nedvojbeno vezuje uz osmeraki, krai stih, dok u dvanaestercima
troheji samo prevladavaju. Najea je ritmika struktura
etrnaesteraca kombinacija daktilsko-trohejskog prvog lanka i
jambiki naglaena drugog lanka, no i tu postoje brojne kombinacije.
Jambiki je ritam poremeen dakle utoliko to mu naglasak pada na
prvi slog:
21

idealna shema 14-terakoga polustiha: -

Nazorov 14-teraki polustih:
Poznavateljima Baudelaireove poezije ovakvi se ritmovi ine u
najmanju ruku neuredni i vrlo daleko od naravi Baudelaireova stiha Nazor istu ("monotonu") gradnju stiha, prevodei, svjesno izbjegava.
"(...) Nazorovu liriku karakterizira (...) razmjerno slobodna
upotreba
akcenatskih
stihova
(dvanaesterca,
jedanaesterca,
heksametra). Istina, dojam slobode u ophoenju sa stihom proizlazi
kadto iz pjesnikova hrvanja sa zakonitostima novotokavske
akcentuacije, s kojima je on tada, a i poslije, znao imati
tekoa." "Greke u ritmu, koje nalazimo i opet u rimi, Nazor je
opravdavao svojim akavskim akcentom. Dobar poznavalac
tokavskog govora, Nazor se ne bi dao zavesti svojim roenim
akavskim akcentom. Radilo se o tome, da ga te 'greke' u okviru
njegova tokavskog osjeaja nisu smetale, ili ga bar nisu dovoljno
smetale."
22

23

21Vladimir

Nazor: Sveti lug, pr. Igor Zidi, Matica hrvatska, Zagreb 1975., str. 224
c.: biljeka 12, str. 107
23Ivan Slamnig: Disciplina mate, Matica hrvatska, Zagreb 1965.
22O.

11
Metrici sm Nazor pridaje veliku vanost: "Da, 'la mtrique,
c'est l'homme!', jer je ona kerka Ritma, izvire iz nae nutrine. I nije
specijalitet stihotvoraca, muziara i plesaa. Ispoljuje se takoer i u
kretnjama, ponajvie u hodu, sviju ljudi. Svaki narod ima svoju
metriku nametnutu mu osobinama njegova jezika, koji je pak
proizvod njegove psihe." , a prigovore na nepravilno naglaavanje u
prijevodima (u prvom redu Heinea), dri cjepidlaenjem i poziva se
na Dantea, Carduccia itd: "Kad se kod Talijana nikada nitko nije bunio,
pa se ni sad ne buni to pjesnici diraju na takav nain ak i u uenu
gospodu kao to su geometri i arheolozi, emu se kod nas, javno,
toliko tuiti ako ja, Polubalkanac, nekom izmuenom i ranjenom
Napoleonovu grenadiru pomaknem, kao taku, malko akcenat da se
taj jadnik na valovitu tlu stiha dri vre na nogama?"
24

25

Evo kako Nazor ocjenjuje svoje prevoenje: "Ja sam se vie

puta muio prijevodima (Danteov Pakao, Goetheove Rimske elegije,
Heine, Carducci, D'Annunzio itd.), ali sve vie vidim da nisam
postigao to sam time htio. Ne znam biti kod takva rada dovoljno
pasivan; ega se kao prevodilac latim, grdno 'nazoriram'. To nije
nikako u redu - to vie to ba onda probija jo jae to je u mene jo
uvijek tvrdo i oporo. U svojoj biti nisam dovoljno miran, ustrpljiv,
ustrajan i pasivan, da bih mogao biti dobar prevodilac i vriti time
zadatak koristan i - kod nas- od prijeke potrebe..."
U prepjeve Baudelairea Nazor je unio svoj slobodan glas, svoja
raspoloenja. Ocjena njegova rada ak i po kriterijima koje je sam
sebi postavio i koji su prilino mekani, ne moe biti visoka. Njegovi su
prepjevi nesumnjivo pjesme, ali nove, drugaije. Udaljava se od
originala ee no to to sam misli, u potankostima, kada mu pjesma
odgovara, a uope, kada mu je strana. Nazor dri da dobar prepjev
"mora biti to slobodniji, izlaziti prepjevau iz puna grla" , zahtijeva
simbiozu. Ali simbioza Nazor - Baudelaire nije potpuna ni prirodna.
Uspjelija je samo onda kad posreduje Hugo (Spleen, Stara sluavka).
Literarna skromnost nije bila Nazorova krijepost. Pa ipak,
ponekad je znao biti i autokritian: za prepjev vlastitih akavskih
stihova Garful (L'OEillet), iz Cvita na ponistri (1942.), na francuski
26

27

24O.

c.:
c.:
26O. c.:
27O. c.:
25O.

biljeka
biljeka
biljeka
biljeka

2,
2,
2,
5,

str. 52
str. 56
str. 123
Napomene o svesku devetom

12
jezik napisao je na margini: "Hm!" Isto bi se moglo rei za prepjeve
Baudelairea.
28

PREVOENJE
Iz tuih aa sok ja ne prelijevam
U pehar na; odnekud blago neko
Ne prenosim: i siu tue mlijeko,
Il krv il otrov, svoju pjesmu pjevam.
Znam cvijet novih boja i s novim likom
Gojit iz klice pod stranim mi plotom,
A ivjet mogu vlastitim ivotom
U tuem, a ne postat nametnikom.
Prevoditi! Toga nema. - Sve je hrana,
Da gradi tijelo il duh na. Svak stole
Prostire, to e drugi uz njih sjesti;
A misli, samo prevedene, gole
Su kosti, lava od mrtva vulkana...
- Ne diraj u plod, to ga ne zna jesti.
Vladimir Nazor

SAETAK
Vladimir Nazor vrlo je cijenjen kao prevoditelj, no na njegove je
prepjeve, potpuno suprotno od njegovih izjava, uvelike utjecala
tematska i poetika korespondencija s izvornikom. Prepjevi Charlesa
Baudelairea ne ispunjavaju oekivanja. S obzirom na zahtjeve
prevoenja, analiza prepjeva obuhvaa nekoliko segmenata: 1. odnos
Nazora prema Baudelaireu kao pjesnikom geniju i Nazorovo
28O.

c.: biljeka 3, str. 459

13
poznavanje Baudelaireove poetike 2. odnos Nazora prema
konkretnom pjesnikom tekstu 3. odnos Nazora prema francuskom
pjesnikom jeziku. Ocjena njegova rada, ak i po kriterijima koje je
sam sebi postavio i koji su prilino mekani, ne moe biti visoka:
simbioza Nazor - Baudelaire nije potpuna ni prirodna.