Gabelica - Zagrebacka Veleizdajnicka Parnica

SP, br. 1., 131.-157.
(2014)
Zagreb, 2014.
UDK: 343.123(497.5=163.41)1909
Izvorni znanstveni lanak
Primljeno: 17. 12. 2012.
Prihvaeno: 7. 3. 2014.
Zagrebaka veleizdajnika parnica 1909. godine

MISLAV GABELICA
Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, Republika Hrvatska
Autor na temelju odabrane literature i izvora analizira parnicu koju je zagrebako dravno odvjetnitvo poetkom 1909. podiglo protiv 53 hrvatskih Srba optuenih za
veleizdaju. Prema autorovu miljenju, u to je vrijeme u banskoj Hrvatskoj postojala
veleizdajnika aktivnost na koju je upuivalo dravno odvjetnitvo, no sama je parnica
pokrenuta iskljuivo u interesu opravdanja aneksije Bosne i Hercegovine, to je i odredilo njezinu sudbinu. Analizirajui parnicu, autor je ocrtao i poloaj Hrvatske unutar
Austro-Ugarske Monarhije, gdje Hrvati svoje najvitalnije potrebe nisu mogli rjeavati
u vlastitom interesu nego u interesu zajednice u kojoj su dominirali Nijemci i Maari.
Kljune rijei: Hrvatsko-srpska koalicija, Srpska samostalna stranka, Kraljevina Srbija, veleizdaja.
Uvod
Poetkom 1908. hrvatskim banom imenovan je Pavao barun Rauch, koji je
godinu dana nakon dolaska na vlast pokrenuo veleizdajniku parnicu. Njome se
pedesettrojici optuenih hrvatskih Srba, velikom veinom lanova Srpske samostalne stranke, nastojalo dokazati da su sudjelovali u organiziranom revolucionarnom pothvatu ije se sredite nalazilo u Beogradu, a cilj mu je bio otrgnuti
dijelove Monarhije i pripojiti ih Srbiji. Prema miljenju povjesniarke Mirjane
Gross,1 koja se dosad najiscrpnije bavila pozadinom veleizdajnike parnice, ban
Rauch podigao je parnicu na nalog odluujuih imbenika Monarhije, koji su
njome u prvom redu htjeli opravdati aneksiju Bosne i Hercegovine. Meutim,
iz njezina pisanja nije jasno je li u to vrijeme na prostoru banske Hrvatske zaista
bilo veleizdajnikih aktivnosti na koje je upuivala optunica u ovoj parnici ili je
sve bila tek puka konstrukcija odluujuih imbenika u Monarhiji, utemeljena na
krivotvorinama i tek jednom autentinom dokumentu.
1
Mirjana GROSS, Hrvatska uoi aneksije Bosne i Hercegovine, u: Istorija XX veka. Zbornik radova, sv. 3, Beograd, 1962., 192.-208., 223.-240.
131
MISLAV GABELICA, Zagrebaka veleizdajnika parnica 1909. godine
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
Zadatak je ovog rada analizirati pripreme za veleizdajniku parnicu, dokaze

na temelju kojih je sastavljena optunica te tijek parnice da bi se pokualo odgovoriti na pitanje je li u to vrijeme u banskoj Hrvatskoj bilo veleizdajnikih aktivnosti srpskoga stanovnitva predvoenih Srpskom samostalnom strankom, na
koje je upuivalo zagrebako dravno odvjetnitvo u veleizdajnikoj parnici. Ako
se pokae da je takvih aktivnosti bilo, moglo bi se zakljuiti da je aneksija Bosne
i Hercegovine samo stvorila povoljne okolnosti za obraun s tim aktivnostima,
koje su se do tada iz nekog razloga tolerirale.
Znaaj Hrvatsko-srpske koalicije

Hrvatsko-srpska koalicija stvorena je na vrhuncu krize dualizma u Monarhiji.
Ta je kriza uzrokovana zahtjevima maarske oporbe za veu dravnu nezavisnost
zemalja ugarske krune unutar Monarhije. Kriza se javila poetkom 1903.,2 a konani oblik dobila je 1904., ustrojem koalicije maarskih oporbenih stranaka na
programu proirenja ugarske dravne nezavisnosti. Kulminacija krize dogodila
se tijekom 1905., kada je vladar nakon pobjede maarske koalicije na izborima
uveo vojnu upravu u Ugarskoj.3 Kriza je zavrila u travnju 1906., sporazumom
vladara s maarskom oporbom kojim su njezini predstavnici, suspendirajui svoj
program, dobili ministarska mjesta u ugarskoj vladi,4 iji je predsjednik postala
osoba od vladareva povjerenja, Sndor Wekerle.5
U listopadu 1905. dio hrvatske oporbe iz banske Hrvatske i Dalmacije slubeno je podrao borbu maarske oporbe za potpunu dravnu samostalnost zemalja ugarske krune unutar Monarhije, smatrajui da e tu borbu moi iskoristiti za
planirano sjedinjenje Dalmacije s banskom Hrvatskom. Tom je prilikom ovaj dio
hrvatske oporbe prihvatio nagodbeno stajalite kao temelj buduega proirenja hrvatske dravne samostalnosti unutar zemalja ugarske krune.6 Kada je taj dio hrvatske oporbe prihvatio zahtjev srpske oporbe iz hrvatskih zemalja za priznanje pune
nacionalne ravnopravnosti Srba u Dalmaciji i banskoj Hrvatskoj, kojim su Srbi
uvjetovali pristajanje uz program sjedinjenja Dalmacije s banskom Hrvatskom,7 u
banskoj je Hrvatskoj krajem 1905. stvoren savez stranaka Hrvatsko-srpska koalicija, kojoj su pripadale Hrvatska stranka prava, Hrvatska puka napredna stranka,
2
Mirjana GROSS, Povijest pravake ideologije, Zagreb, 1973., 325.
Dimitrije OREVI, Pokuaji srpsko-ugarske saradnje i zajednike akcije 1906. godine, u:

Istorija XX veka. Zbornik radova, sv. 2, Beograd, 1961., 354.
M. GROSS, Povijest pravake ideologije, 340.
Josip HORVAT, Politika povijest Hrvatske, 1. dio, 2. izd., Zagreb, 1990., 278.
Tereza GANZA-ARAS, Politika novog kursa dalmatinskih pravaa oko Supila i Trumbia, Split,
1992., 324.; M. GROSS, Povijest pravake ideologije, 335.; Tihomir CIPEK, Stjepan MATKOVI,
Programatski dokumenti hrvatskih politikih stranaka i skupina 1842.1914., Zagreb, 2006., 494.-496.
T. GANZA-ARAS, n. dj., 333.-334.; T. CIPEK, S. MATKOVI, n. dj., 497.-498.
132
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
Srpska narodna samostalna stranka, Srpska narodna radikalna stranka te kratko

vrijeme i Socijaldemokratska stranka.8 Hrvatsko-srpska koalicija pobijedila je u
svibnju 1906. na saborskim izborima u Hrvatskoj i u dogovoru s maarskom oporbom, koja se u meuvremenu nala na vlasti, poela sudjelovati u hrvatskoj vlasti.9
Krajnji politiki cilj Hrvatsko-srpske koalicije bio je stupanje hrvatskih zemalja
u dravnu zajednicu sa Srbijom izvan okvira Monarhije.10 Nakon to bi pomogla
Maarima u borbi za samostalnost zemalja ugarske krune, to bi Maari honorirali
potporom sjedinjenju Dalmacije s banskom Hrvatskom i veom dravnopravnom
samostalnou ujedinjene Hrvatske unutar zemalja ugarske krune, Koalicija je s
vremenom namjeravala potpuno odvojiti Hrvatsku od zemalja ugarske krune i sjediniti je sa Srbijom.11 Pritom je Koalicija sukob oko prava na Bosnu i Hercegovinu,
to je bilo najosjetljivije pitanje u hrvatsko-srpskim odnosima, rijeila tako da pravo na Bosnu i Hercegovinu podjednako imaju i Hrvatska i Srbija.12 Time je Koalicija konano rjeenje pitanja pripadnosti Bosne i Hercegovine vezala uz stvaranje
jugoslavenske drave. Ipak, ini se da je hrvatski dio Koalicije bio skloniji tomu da
se Bosna i Hercegovina prije stvaranja zajednike drave nae u sastavu Hrvatske,13
a srpski dio tomu da se prethodno nae u sklopu Srbije.14
Vanu ulogu u formiranju Hrvatsko-srpske koalicije odigrala je slubena Srbija,
koja se od 1903., dolaskom dinastije Karaorevia na vlast, u pokuaju stjecanja
neovisnosti o Monarhiji poela oslanjati na Rusiju. Kako je zatitnika uloga Rusije
od 1904. i njezina poraza u ratu s Japanom poela slabjeti, Srbiji je zaprijetio prodor
8
Jaroslav IDAK, Mirjana GROSS, Igor KARAMAN, Dragovan EPI, Povijest hrvatskog naroda
1860.1914., Zagreb, 1968., 223. Polovinom 1907., nakon sukoba Hrvatsko-srpske koalicije s
ugarskom vladom oko donoenja eljezniarske pragmatike, Srpska narodna radikalna stranka
istupila je iz Hrvatsko-srpske koalicije. Prema radikalima, razlog je bio u njihovu stajalitu da
je Koalicija sukobom s Maarima napustila osnovnu misao rijeko-zadarske rezolucije, sloge
Hrvata sa Srbima na temelju njihove potpune ravnopravnosti te zajednike borbe s Maarima za
samostalnost zemalja ugarske krune kao brane njemakomu prodoru na istok. Vasilije . KRESTI, Graa o Srbima u Hrvatskoj i Slavoniji (1848.1914.), knj. 2, Beograd, 1995., 473.-475.
Mirjana GROSS, Vladavina Hrvatsko-srpske koalicije 1906.1907., Beograd, 1960., 84.-85.
10
Isto, 6.
11
Ivan MUI, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, Split, 1969., 54.-55.
12
Isto, 75.-77.; Svetozar PRIBIEVI, Diktatura kralja Aleksandra, Zagreb, 1990., 15.
13
Vidi Supilovo stajalite o tome: M. GROSS, Hrvatska uoi aneksije Bosne i Hercegovine, 180.181.; Josip HORVAT, Supilo. ivot jednoga hrvatskog politiara, Zagreb, 1938., 226.-227. Vidi i memorandum Stjepana Zagorca iz 1907. godine: Hrvatski dravni arhiv, Zagreb, Rukopisna ostavtina Vjekoslava Spinia, kut. 10, sv. 9, dok. 209. Vidi i stajalite povjesniara Ferde iia, lana
Hrvatsko-srpske koalicije, o tom pitanju: Dragutin PAVLIEVI, Hrvati i istono pitanje. Izmeu
ostatka ostataka i oivljene Hrvatske, Zagreb, 2007., 543.-548.
14
O tome vidi svjedoenje Franka Potonjaka iz vremena kada vie nije bio lan Koalicije: Franko
POTONJAK, Iz mojih politikih zapisaka, Zagreb, 1914., 67.-71. Prema miljenju Ive Pilara, Hrvati
u Koaliciji dobili su suglasnost Srba iz Koalicije za pripajanje Dalmacije banskoj Hrvatskoj obeavi
im da e se odrei pretenzija na Bosnu i Hercegovinu, koje e prepustiti srpskoj interesnoj sferi. L. V.
SDLAND, Junoslavensko pitanje. Prikaz cjelokupnog pitanja, 2. izd., Varadin, 1990., 350.-351.
133
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
Monarhije u jugoistonu Europu i daljnji gubitak neovisnosti. Zbog toga je Srbija

nastojala iskoristiti krizu dualizma u Monarhiji, koja je Monarhiju slabila i spreavala njezin prodor u jugoistonu Europu. Ve od 1904. u srbijanskim vanjskopolitikim planovima pojavila se ideja o stvaranju koalicije hrvatskih i srpskih stranaka u Hrvatskoj, koja bi u savezu s maarskom koalicijom stupila u protuaustrijski
blok.15 Od toga je doba srbijanska vlada stupila u tajne kontakte s predstavnicima
maarske koalicije16 te je, ne gubei iz vida velikosrpski politiki program, poela
utjecati na Srbe u hrvatskim zemljama da uspostave dobre odnose s Hrvatima.17
Budui da se sama nije mogla otvoreno mijeati u unutranju politiku Monarhije
i suraivati s maarskom koalicijom, Srbija je tu suradnju namjeravala provoditi
posredstvom hrvatsko-srpskoga saveza u Monarhiji.18
U proljee 1905. slubena je Srbija stupila u tajni kontakt s hrvatskim predstavnicima protuaustrijske politike, koji su u pokuaju stvaranja hrvatsko-ugarsko-srbijanskoga protuaustrijskog bloka istodobno stupili u kontakt i s predstavnicima maarske koalicije.19 Kontakti hrvatskih politiara sa srbijanskim vlastima nisu promaknuli
austrougarskim vlastima. Preko njih je Starevieva hrvatska stranka prava dobivala
informacije na temelju kojih je tijekom ljeta 1905. njezin list Hrvatsko pravo objavio
niz lanaka, potpisanih pseudonimom Argus, u kojima je elnik tog dijela hrvatske
oporbe Fran Supilo izmeu ostalog oznaen i kao plaenik srbijanskoga dispozicionog fonda, koji je sluio za irenje srpske propagande zapadno od Drine.20
Svretkom krize dualizma u Monarhiji Hrvatsko-srpska koalicija nastavila je,
kao vladajua stranka u Hrvatskoj, biti ekspoziturom srbijanske politike u Monarhiji te je tijekom carinskoga rata Monarhije sa Srbijom 1906. primala upute iz Beo-
15
D. OREVI, n. dj., 357.
16
Isto, 357.-359.
17
T. GANZA-ARAS, n. dj., 264.
18
D. OREVI, n. dj., 360.
19
T. GANZA-ARAS, n. dj., 265., 273.-275.; D. OREVI, n. dj., 360.-361. Prema oreviu, rije je bila o osobnom kontaktu Frana Supila s elnikom Samostalne radikalne stranke Ljubom
Stojanoviem. Taj se kontakt nakon Stojanovieva imenovanja za predsjednika srbijanske vlade,
u svibnju 1905., ostvarivao posredstvom Jae Prodanovia, Franka Potonjaka i Josipa Smodlake.
Mirjana Gross iznosi da je Franko Potonjak za svoj rad nedvojbeno dobivao novac iz Beograda.
M. GROSS, Hrvatska uoi aneksije Bosne i Hercegovine, 194.
20
Stjepan MATKOVI, ista stranka prava 1895.1903., Zagreb, 2001., 304.-306. Na glavnoj raspravi u zagrebakoj veleizdajnikoj parnici 1909. svjedok optube ore Nasti iznio je detalje
srbijanskih dravnih prorauna za 1905., 1906. i 1907., gdje se unutar stavke za proraun Ministarstva vanjskih poslova nalazila podstavka dispozicionoga fonda. Za sve tri godine srbijanska
je vlada za troak dispozicionoga fonda predviala iznos od oko milijun i pol dinara, to je bio
iznos koji je premaivao polovinu cjelokupnog iznosa za troak Ministarstva vanjskih poslova.
Taj se iznos, prema Nastievoj tvrdnji, manjim dijelom troio na financiranje srpske nacionalne
borbe u Makedoniji, a veim na velikosrpsku propagandu u Monarhiji. Stenografski zapisnik o
glavnoj raspravi protiv Adama Pribievia i 52 druga (dalje: Stenografski zapisnik), sv. XI, Zagreb, 1909., 4364., 4371.-4372., 4399.-4400.
134
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
grada, na temelju kojih je politiki djelovala u korist Srbije.21 Ni ta faza njezina rada
nije prola neprimijeeno te je Hrvatsko pravo u rujnu 1906. objavilo dva lanka
u kojima je optuilo Koaliciju da svoje politiko djelovanje odreuje na temelju
kontakata sa srbijanskim poslanstvom u Beu. Koalicija je frankovcima odvratila
uobiajenom frazom da se slue obinim denuncijacijama.22
Neosporno je dakle da je Koalicija jo od pripremne faze svoga nastanka odravala tajne veze sa Srbijom te da ih je nastavila odravati i poslije. Te se veze mogu
oznaiti kao veleizdajnike, budui da su teile slabljenju i u konanici dezintegraciji Monarhije. Neosporno je i da su austrougarske vlasti od poetka znale za
te veze, pa se postavlja pitanje zato na njih u to vrijeme nisu reagirale represijom,
nego su preko lojalnoga tiska samo upozoravale Koaliciju na to da znaju za njezine
postupke. Razlog tomu jest to je Monarhija uporno nastojala zadrati Srbiju u svojoj interesnoj sferi. Otvorenim optubama da stoji iza veleizdajnikoga pokreta u
Monarhiji Srbiju se moglo konano odvratiti od saveznitva s Monarhijom. Slian
je problem Monarhija imala i sa svojim partnerom u Trojnom savezu, Italijom, ije
je potpore talijanskomu iredentizmu u Monarhiji bila svjesna,23 ali ju je tolerirala
nautrb lojalnih Hrvata i Slovenaca da Italiju ne bi odvratila od Trojnoga saveza.
Odnos odluujuih imbenika u Monarhiji prema velikosrpskoj politici

Povoljnije okolnosti za poduzimanje represivnih mjera protiv velikosrpske propagande u Monarhiji nastupile su tek krajem listopada 1907., kada je austrougarski
ministar vanjskih poslova Alois Aehrenthal na sjednici Zajednikoga ministarskog
vijea konstatirao slom politike koju je Monarhija dotada vodila prema Srbiji, koja
se temeljila na privrednoj i politikoj ovisnosti Srbije o Monarhiji. Tom je prilikom
Aehrenthal uputio okupljene ministre da poslove Hrvatske, Dalmacije i Bosne
vode tako, da centar gravitacije za srpsko-hrvatski narod bude unutar Monarhije.24
Ta je uputa mogla znaiti da se reim u tim hrvatskim zemljama ubudue treba
oslanjati na Hrvate, na koje se do tada zbog vanjskopolitikih razloga nije oslanjao.
U prilog takvu objanjenju ide injenica da je, kao posljedica konstatacije o slomu
dotadanje politike Monarhije prema Srbiji, austrougarski politiki vrh 1. prosinca
1907. donio odluku da se u dogledno vrijeme anektiraju Bosna i Hercegovina, koje
je Aehrenthal prema planu, koji je dominirao u njegovu shvaanju rjeenja jugoslavenskoga pitanja, namjeravao pripojiti Dalmaciji i banskoj Hrvatskoj u jednu
dravnu jedinicu unutar ugarskoga dijela Monarhije, pod dominacijom Hrvata.25
21
D. OREVI, n. dj., 365., 371.-374., 380.-381. Sa srbijanskim su izaslanicima kontaktirali i

hrvatski i srpski lanovi Koalicije. Od Hrvata, uz Supila, orevi izriito spominje kontakte
srbijanske vlade s Grgom Tukanom, ali napominje i pisanje tiska hrvatskoga dijela Koalicije kao
dio sinkronizirane hrvatsko-srpske akcije voene prema uputama iz Beograda.
22
Isto, 377.
23
J. HORVAT, Politika povijest Hrvatske, 292.
24
M. GROSS, Hrvatska uoi aneksije Bosne i Hercegovine, 153.-154.
25
Isto, 154.-156.
135
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
S druge strane, ta je uputa mogla znaiti i da se reim u spomenutim hrvatskim zemljama treba poeti oslanjati na one stranke jugoslavenske orijentacije koje su svoj nacionalno-politiki program, ujedinjenje svih junoslavenskih naroda u jednu dravu, spremne ostvariti ne osloncem na Beograd,
izvan Monarhije, nego osloncem na Be, unutar nje. U prilog takvu objanjenju
Aehrenthalove upute ide injenica da je meu dijelom odluujuih imbenika
u Monarhiji koji su se okupljali oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda
postojala tenja da se ne zaotravaju odnosi sa Srbijom,26 unato tomu to su ti
imbenici bili upoznati s velikosrpskom politikom slubene Srbije i razmjerima
velikosrpske propagande u hrvatskim zemljama Monarhije.27 Umjesto toga, taj
je krug nastojao osigurati potporu Srba u Monarhiji programu stvaranja posebne, jugoslavenske dravne jedinice unutar Monarhije,28 ime bi se, prema njihovu miljenju, Srbija mirno privukla Monarhiji i u konanici postala sastavni
dio jugoslavenske dravne jedinice unutar Monarhije.29
Krugu istomiljenika Franje Ferdinanda pripadao je manji dio austrougarskoga vojnog vrha30 te prijestolonasljednikova stranka, austrijski kranski socijali.31
U predaneksijskom je razdoblju taj krug u banskoj Hrvatskoj raunao s Hrvatsko-srpskom koalicijom, koju je namjeravao odvojiti od Ugarske i nagodbenoga
politikog programa i privoljeti na prihvaanje federalistikoga programa. Budui da srpski dio Koalicije, kao ni dio njezina hrvatskog dijela, nije pokazivao spremnost da prihvati federalistiki program,32 to bi podrazumijevalo oslonac Koa26
Isto, 158.
27
J. HORVAT, Politika povijest Hrvatske, 300.; J. IDAK, M. GROSS, I. KARAMAN, D. EPI, n. dj., 249.
28
O jugoslavenskom, hrvatsko-srpskom nacionalnom karakteru te dravne jedinice sastavljene od

hrvatskih zemalja u planovima kruga oko Franje Ferdinanda vidi L. V. SDLAND, n. dj., 368.
29
Robert William SETON-WATSON, Sarajevo: studija o uzrocima svetskoga rata, Zagreb, 1926.,
57.-58.; Vladimir DEDIJER, Sarajevo 1914., knj. 1, 2. izd., Beograd, 1977., 196.-198. Prema Dedijeru, miljenje da bi jugoslavenski trijalizam privukao Srbiju k Monarhiji Franjo Ferdinand navodno je temeljio na uvjerenju da su nai Juni Sloveni na daleko veem kulturnom stepenu nego
Srbijanci i Crnogorci.
30
Isidor KRNJAVI, Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike, Zagreb 1986., 2. dio, 581.-583.; M. GROSS, Vladavina Hrvatsko-srpske koalicije, 216. U predaneksijskom vremenu dominantniji dio austrougarskoga vojnog vrha teio je vojnomu unitenju Srbije, pri emu je u banskoj Hrvatskoj
podravao frankovce i njihov program stvaranja Velike Hrvatske unutar Monarhije. Svretkom
aneksijske krize taj dio vojnoga vrha ipak je prihvatio plan o mirnom privlaenju Srbije i stvaranju
jugoslavenske dravne jedinice unutar Monarhije pod dominacijom Srba. Marko TROGRLI,
Hrvatska i hrvatsko pitanje u korespondenciji Josipa Franka, u: Pravaka misao i politika. Zbornik radova, ur. Jasna Turkalj, Zlatko Matijevi i Stjepan Matkovi, Zagreb, 2007., 171.-172.
31
V. DEDIJER, n. dj., knj. 1, 196.
32
Jo u proljee 1908., tijekom pregovora s elnikom hrvatskoga dijela Hrvatsko-srpske koalicije Franom Supilom, austrijski kranski socijali od Supila nisu traili raskid Hrvata u Koaliciji s njenim
srpskim dijelom nego su, prihvaajui Supilovu misao o sporazumu sa Srbima, traili da cjelovita
Koalicija podri aneksiju Bosne i Hercegovine. M. GROSS, Hrvatska uoi aneksije Bosne i Hercegovine, 189.-191. Novi kurs politike Hrvatsko-srpske koalicije, podrazumijevao je njezin oslonac na
Be, to je Supilo i uoi i nakon aneksije pokuao nametnuti Koaliciji, no tomu su se oduprle Srpska
136
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
licije na Be i prekid njezinih veleizdajnikih veza s Beogradom, krug oko Franje

Ferdinanda privremeno se zadovoljio utjecajem na dominantnu stranku hrvatskoga dijela Koalicije Hrvatsku stranku prava.33 Prema njihovu planu, Hrvatska
stranka prava trebala se odvojiti od nelojalnog dijela Koalicije te se fuzionirati sa
Starevievom hrvatskom strankom prava, iz koje bi bio odstranjen njezin elnik
Josip Frank.34 Tako stvoren pravaki blok postao bi ekspozitura kruga oko Franje
Ferdinanda te bi zastupao federalistiki politiki i jugoslavenski nacionalni program, ne sukobljavajui se s ostatkom Koalicije.35
Plan kruga oko Franje Ferdinanda predviao je da se nelojalni dio Koalicije, koji
bi zbog tenje za pripajanjem Beogradu ostao na nagodbenom politikom programu, fuzionira s ostacima hrvatskih maarona,36 ekspoziturom maarskih dualista
pod vodstvom Khuen-Hdervryja i Istvna Tisze, koji su krajem 1907. sklopili
saveznitvo s Franjom Ferdinandom na programu ruenja Wekerleove vlade.37 Ruenjem Wekerleove vlade i prestankom saveznitva kruga oko Franje Ferdinanda
i maarskih dualista pravaki je blok trebao privui ostatak Koalicije federalisti-
samostalna stranka i Hrvatska puka napredna stranka. Isto, 219.-223. Supilo je pritom odbacivao
trijalizam kao model preustroja Monarhije na dravnopravnom naelu, na temelju kojeg bi unutar
Monarhije bila stvorena Velika Hrvatska. Umjesto toga teio je federalizmu, preustroju Monarhije
na narodnosnom naelu, na temelju kojeg bi unutar Monarhije bila stvorena jugoslavenska dravna
jedinica. Frano SUPILO, Politiki spisi, prir. Dragovan epi, Zagreb, 1970., 366.-371.
33
Krug oko Franje Ferdinanda ostvario je taj utjecaj na Hrvatsku stranku prava posredstvom njezina kransko-socijalnoga dijela, koji se nalazio pod vodstvom upnika Stjepana Zagorca. M.
GROSS, Hrvatska uoi aneksije Bosne i Hercegovine, 179.-180.
34
M. GROSS, Vladavina Hrvatsko-srpske koalicije, 215.-216.; ISTA, Hrvatska uoi aneksije Bosne i
Hercegovine, 210.-211. Razlog zbog kojeg je Josip Frank bio nepoudan krugu oko Franje Ferdinanda bilo je njegovo ekskluzivno hrvatsko nacionalno-politiko stajalite, bez primjese jugoslavenstva, koje je bilo smetnja fuziji dviju pravakih stranaka i vanjskopolitikim planovima Franje
Ferdinanda, budui da se frankovaki program zadravao na rijeci Drini.
35
Na sjednicama Hrvatske stranke prava koje su se odravale od studenoga 1908. do sijenja 1909.
Zagoreva je kransko-socijalna grupa, prema uputama kruga oko Franje Ferdinanda, pokuavala izvui Hrvatsku stranku prava iz Koalicije, koja bi se zatim fuzionirala sa skupinom disidenata
iz Starevieve hrvatske stranke prava, milinovcima, na programu stvaranja jugoslavenske drave
unutar Monarhije. M. GROSS, Hrvatska uoi aneksije Bosne i Hercegovine, 261.-262.; Janko
PLETERSKI, tudije o slovenski zgodovini in narodnem vpraanju, Maribor, 1981., 128. Stjepan
Zagorac pozivao je Hrvatsku stranku prava da samo formalno istupi iz Koalicije te da se fuzionira s frankovakim disidentima u pravaku stranku, koja bi Koaliciji bila oporba samo u nagodbenom dijelu njezina programa. Politiki pregled, Hrvatstvo (Zagreb), 8. I. 1909. Izlaskom njegove
grupe iz Hrvatske stranke prava, koja je odluila ostati u Koaliciji, Stjepan Zagorac objavio je izjavu u kojoj je iznio da e kao prava podravati rad Koalicije za koji bude smatrao da je od koristi
hrvatskomu narodu, uz posebnu napomenu da e paziti da se ouva hrvatsko-srpska sloga, koja
je jamstvo ujedinjenja i slobode Hrvatske. Politiki pregled, Hrvatstvo, 15. I. 1909.
36
M. GROSS, Hrvatska uoi aneksije Bosne i Hercegovine, 217. Zbog toga je krug oko Franje
Ferdinanda koordinirano s maarskim dualistima u predaneksijskom razdoblju spreavao pomirenje Koalicije s Wekerleovom vladom. Isto, 192., 220.-221.
37
Isto, 167.-168.
137
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
komu programu.38 Postizanjem tog dijela plana moglo bi se poeti i s ostvarenjem

vanjskopolitikoga dijela plana: mirnog privlaenja Srbije u sastav Monarhije.
Kako je reeno, meu planovima austrougarskoga ministra vanjskih poslova
Aloisa Aehrenthala o nainu rjeenja jugoslavenskoga pitanja tijekom predaneksijskoga razdoblja dominirala je ideja da se to pitanje rijei osloncem na Hrvate
i hrvatski nacionalno-politiki program. U tom je smislu Aehrenthal pomogao
doi Pavlu Rauchu na vlast u Hrvatskoj,39 a u oujku 1908. odobrio je njegovu
suradnju sa Starevievom hrvatskom strankom prava,40 s kojom je potom i sam
stupio u kontakt obeavajui joj skoro ostvarenje njezina programa.41 Istom prilikom, u oujku 1908., Aehrenthal je Rauchu naloio zapoinjanje tajne istrage u
Hrvatskoj protiv lanova Hrvatsko-srpske koalicije zbog njihovih veleizdajnikih
veza s Beogradom.42 Svi su ti elementi Aehrenthalove politike tijekom aneksijskoga razdoblja doivjeli kritiku kruga oko Franje Ferdinanda.43
Meutim, neki bitni elementi Aehrenthalove politike u tom su razdoblju bili
slini stajalitima kruga oko Franje Ferdinanda. U prvom redu, mada svjestan opasnosti koja Monarhiji prijeti od osamostaljene Srbije,44 Aehrenthal je bio protivnik
vojnoga obrauna Monarhije sa Srbijom.45 On je, poput kruga oko Franje Ferdinanda, doputao mogunost mirnog privlaenja Srbije u sastav Monarhije,46 zbog ega
38
Krajem 1911. dolo je do fuzije svih pravakih stranaka u banskoj Hrvatskoj u jedinstvenu Stranku
prava, iji je kljuni cilj bio privui Koaliciju protunagodbenom politikom programu. U sijenju
1912. Stjepan Zagorac napisao je Franji Ferdinandu memorandum u kojem ga je obavijestio da
je namjera novoustrojene Stranke prava pridobiti srpske stranke u Monarhiji za program ujedinjenja svih hrvatskih zemalja unutar Monarhije, ime bi Srbi postali lojalan element, a zbog ega
Stranka prava nastoji s njima sklopiti sporazum. Stenografski zapisnici sabora kraljevina Hrvatske,
Slavonije i Dalmacije, petogodite 1913.1918., sv. III, 114. Ubrzo po potpisivanju sporazuma izmeu Stranke prava i Hrvatsko-srpske koalicije iz oujka 1912. Srpska samostalna stranka iskazala je namjeru da bi mogla prihvatiti program ujedinjenja hrvatsko-srpskih zemalja, izriito
unutar federalistiki ureene Monarhije. Trijalizam i pravatvo, Hrvatska (Zagreb), 15. III. 1912.
39
40
Isto, 196.
41
Isto, 245.-248.
42
Isto, 196.
Franjo Ferdinand, manji dio austrougarskoga vojnog vrha i austrijski kranski socijali u tom su
razdoblju protivnici bana Raucha i frankovake suradnje s njim, simpatizeri su Hrvatsko-srpske
koalicije te protivnici protusrpske kampanje u Hrvatskoj. Isto, 163.-164., 170., 172., 180., 181.,
189., 200., 206., 208., 210., 240., 249. Razmiljajui o razlozima zbog kojih ga je prijestolonasljednik u vrijeme dok je bio hrvatskim banom u najveoj mjeri u dui mrzio i prezirao, Pavao Rauch
doao je do zakljuka da je to bilo zato to se njegova, Rauchova politika zadravala u okviru
Monarhije, a prijestolonasljednikova se protezala i na podruje jugoistone Europe, u Srbiju i
Rumunjsku. Pavao RAUCH, Memoari bana Pavla Raucha, Zagreb 2009., 111.-112.
43
44
M. GROSS, Hrvatska uoi aneksije Bosne i Hercegovine, 154.; P. RAUCH, n. dj., 60.
45
M. GROSS, Hrvatska uoi aneksije Bosne i Hercegovine, 194.-195., 242.

Krajem lipnja 1908. Aehrenthal je pozvao predsjednike austrijske i ugarske vlade te bosansko-hercegovake uprave da se konano dogovori zajedniko stajalite o modelu rjeenja jugoslavenskoga
pitanja. U tom je pozivu za Aehrenthala bilo svejedno hoe li se to pitanje rijeiti u velikohrvatskom
ili velikosrpskom smislu bitno mu je bilo samo da se pitanje rijei unutar Monarhije. Isto, 226.
46
138
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
je u svibnju 1908. list njegova ministarstva pozvao Srpsku samostalnu stranku da

podri aneksiju Bosne i Hercegovine kao prvi korak prema stvaranju Velike Srbije
unutar Monarhije.47 Takva je Aehrenthalova politika bila u suprotnosti s politikom
dominantnog dijela austrougarskoga vojnog vrha u tom razdoblju, koji je teio bezuvjetnom vojnom obraunu sa Srbijom48 te se u planovima o rjeenju jugoslavenskoga pitanja oslanjao iskljuivo na Hrvate i njihov nacionalno-politiki program.49
Takvo je Aehrenthalovo stajalite prema mogunosti rata sa Srbijom, koje je uvjetovalo njegovu neodlunost u nainu rjeenja jugoslavenskoga pitanja, uvjetovalo i
polovian obraun s velikosrpskom propagandom u Monarhiji.
Pripreme za veleizdajniku parnicu

Austrougarski je politiki vrh krajem 1907., posredstvom austrougarskoga poslanika u Beogradu Johanna Forgcha, poeo primati niz dokumenata koji su dokazivali da Srbija u jugoistonoj Europi i na teritoriju Monarhije vodi velikosrpsku
politiku,50 iji se velik dio odnosio na veleizdajnike veze vodstva Hrvatsko-srpske
koalicije sa srbijanskim politikim krugovima bliskima slubenoj Srbiji.51 Ministar
Aehrenthal predoio je u oujku 1908. dio tih dokumenata Pavlu Rauchu,52 te je hrvatski ban od travnja 1908. poeo tajnu istragu u Hrvatskoj o sudjelovanju hrvatskih
Srba u veleizdajnikom pothvatu.53 Pritom Aehrenthal dokumente koji su dokazivali
upletenost slubene Srbije u veleizdajniki pothvat u Hrvatskoj nije imao namjeru
prepustiti hrvatskomu pravosuu da ono na temelju njih pokrene veleizdajniku
parnicu, jer nije elio krupni meunarodni skandal koji bi mogao izazvati rat sa
Srbijom.54 Umjesto toga, elio je malu parnicu, kojom bi uplaio hrvatske Srbe i odvratio ih od veza s Beogradom. Dokazi koje je u vlastitoj istrazi prikupio ban Rauch
i koji su poslije postali temeljni dio optunice protiv veine optuenih u zagrebakoj
veleizdajnikoj parnici uglavnom su bili izjave svjedoka koji su svjedoili o ovini47
Austrijsko snubljenje, Hrvatsko pravo (Zagreb), 7. V. 1908. U tom se pozivu laskalo Srbima u Hrvatskoj da su na najviem kulturnom stupnju od svih Srba, to imaju zahvaliti razvitku pod vlau
Habsburgovaca, zbog ega su predodreeni biti pionirima austrougarske politike u jugoistonoj
Europi.
48
49
Isto, 161., 163.-164., 201., 243.
50
J. HORVAT, Politika povijest Hrvatske, 300.; J. IDAK, M. GROSS, I. KARAMAN, D. EPI, n.

dj., 248.-249. Josip Horvat izriito tvrdi da je Forgch jednu kopiju svakog dokumenta slao Aehrenthalu, a jednu Franji Ferdinandu. Mirjana Gross tvrdi da je Forgch kopije slao samo Aehrenthalu, a da je ovaj najznaajnije dokumente odmah slao prijestolonasljedniku, caru i ugarskomu
ministru predsjedniku.
51
Hodimir SIROTKOVI, Pravni i politiki aspekti procesa Reichspost-Friedjung, Zagreb, 1962., 80.-86.
52
53
Isto, 201.-202.; Kosta DRAGOSAVAC, Uspomene na veleizdajniki proces, Novi Sad, 1911., 162.-165.
54
139
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
stikim ispadima pojedinih Srba, dravni simboli Kraljevine Srbije pronaeni prilikom premetaina kod pojedinih Srba te pisanje srpskoga tiska u Hrvatskoj, iz kojeg
se mogla iitati nedvojbena simpatija hrvatskih Srba za Srbiju.55
Ipak, ini se da je Aehrenthal prepustio Rauchu nekoliko vanih dokumenata, koji
su Rauchovim dokazima dali uporite. Samo je jedan od njih bio dokument u pravom
smislu te rijei. Radilo se o originalu statuta Junoslovenske revolucionarne organizacije
iz Beograda, pisanom rukom Svetozareva brata Milana Pribievia, asnika srbijanske
vojske, koji je Milan Pribievi krajem prosinca 1907. poslao svojem istomiljeniku,
bosansko-hercegovakom Srbinu oru Nastiu. Osim toga, ini se da je Aehrenthal
banu Rauchu prepustio i autentina pisma koja su navodni lanovi te revolucionarne
organizacije, Milan Pribievi, Adam Pribievi, Ljuba Jovanovi i Miodrag Vasi, slali oru Nastiu.56 Tim se dokumentima moglo dokazati postojanje revolucionarne
sredinjice u Beogradu, kojoj je cilj bio stvaranje jugoslavenske drave na ruevinama
Monarhije, i veze pojedinih lanova Srpske samostalne stranke s njom.
Prema tvrdnji ora Nastia, on je te dokumente, koje je poslije objavio u
svojoj brouri Finale, jo u sijenju 1908. predao crnogorskim vlastima,57 s kojima
je od studenoga 1907. suraivao na rasvjetljivanju crnogorske bombake afere.58
Prema onodobnim izvorima, dijelom bliskima i austrougarskomu Ministarstvu
vanjskih poslova, crnogorska je vlada te dokumente potom predala austrougarskomu Ministarstvu vanjskih poslova.59 Na to da su hrvatske vlasti znale za te dokumente prije objave broure Finale te da su oni sluili kao temelj za tajnu istragu
protiv hrvatskih Srba upuuje izjava zagrebakoga dravnog odvjetnika Milana
Accurtia, dana jednom bekom listu ubrzo po objavljivanju Finala, iz koje se mo55
Isto, 234.; P. RAUCH, n. dj., 95.
56
I ta se pisma na glavnoj raspravi zagrebake veleizdajnike parnice nazivaju dokumentima. Njihovu su autentinost, kao i autentinost revolucionarnoga statuta, potvrdili sudski vjetaci, s ime
se sloila i obrana optuenika, a sporenja je bilo samo oko tumaenja teksta u tim dokumentima.
57
Stenografski zapisnik, sv. XI, 4247., 4300.; Isto, sv. XII, 4475. Iz svjedoenja ora Nastia pred
zagrebakim sudom nije posve jasno je li Nasti crnogorskim vlastima u sijenju 1908. predao
samo revolucionarni statut Junoslovenske revolucionarne organizacije ili im je predao i ostale
dokumente, koje je poslije upotrijebio pri pisanju Finala, a koje je dobio do sijenja 1908. godine.
Nasti je sve dokumente koje je upotrijebio u Finalu dobio do sijenja 1908., osim jednoga pisma
koje mu je Ljuba Jovanovi uputio u travnju 1908. godine.
58
Isto, sv. XII, 4707.-4708. Crnogorska bombaka afera izbila je poetkom studenoga 1907., kada su
u Crnoj Gori otkrivene bombe kojima je crnogorska omladinska organizacija iz Beograda namjeravala izvriti atentat na crnogorskoga kneza Nikolu. O tome vidi Sekula DRLJEVI, Balkanski
sukobi 1905.1941., Zagreb, 1944., 19.-24.
59
Stenografski zapisnik, sv. XI, 4234., 4242., 4247.; Isto, sv. XII, 4480.-4482.; S. DRLJEVI, n. dj., 26.27. Mirjana Gross smatra da su austrougarske vlasti raspolagale Nastievim materijalom jo od
studenoga 1907. godine. M. GROSS, Hrvatska uoi aneksije Bosne i Hercegovine, 230. Meutim, kako se revolucionarni statut, kao kljuni dokument Nastieva materijala, naao u Nastievu
posjedu tek krajem prosinca 1907., a budui da je i veina drugih Nastievih dokumenata datirala
iz razdoblja nakon studenoga 1907., vjerojatnije je da su ti dokumenti do njih doli nakon sijenja
1908., i to posredstvom crnogorskih vlasti.
140
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
glo zakljuiti da je zagrebako dravno odvjetnitvo znalo za Nastiev materijal

prije objave broure.60 To potvruje i iskaz bana Raucha iz istog razdoblja, koji
je pisao da broura ne sadri mnogo toga to do njezine objave nije bilo poznato,
zbog ega je njezina objava donijela vie tete nego koristi za dotad tajno voenu
istragu u Hrvatskoj.61 Budui da zagrebako dravno odvjetnitvo, osim spomenutih dokumenata objavljenih i u brouri Finale, nije raspolagalo ni jednim drugim
vrstim dokazom za postojanje revolucionarne sredinjice u Beogradu i neposrednu povezanost Srpske samostalne stranke s njom, iz te Rauchove izjave proizlazi
da su hrvatske vlasti i prije objave Finala raspolagale dokumentima objavljenima
u brouri ili da su barem za njih znale i raunale na njih kao na dokazni materijal.
Na glavnoj raspravi u zagrebakoj veleizdajnikoj parnici ore Nasti negirao
je tvrdnju da je crnogorska vlada te dokumente predala austrougarskomu Ministarstvu vanjskih poslova i tvrdio da su se dokumenti nalazili u posjedu crnogorskih
vlasti do 10. lipnja 1908., kada su mu one, nakon to je svjedoio pred crnogorskim
sudom,62 vratile sve dokumente, koji su od tada do kraja srpnja 1908. i objave broure Finale bili u njegovu posjedu. Pritom se osvrnuo na tvrdnje tiska Hrvatsko-srpske
koalicije da je on austrijski agent, to je negirao i zapitao zato bi Monarhija u tom
sluaju dokumente kupovala od crnogorskih vlasti, a ne izravno od njega.63 No krajem suenja ni obrana optuenih vie nije tvrdila da je Nasti austrijski agent, nego
je smatrala da je radio za svoj raun, odnosno da za svoj pijunski posao nije bio ni
od koga unajmljen. Obrana je smatrala da je glavni Nastiev motiv bila zarada, zbog
ega se u Beogradu ubacio u revolucionarne krugove i skupljao je informacije koje
bi poslije mogao bilo komu prodati, nakon ega se povezao s crnogorskim vlastima
i prodao im sve informacije vezane za svoje djelovanje u Beogradu.64
Ako se prihvati veoma vjerojatna pretpostavka da su austrougarske vlasti dobile Nastieve dokumente prije objave Finala, i to posredstvom crnogorskih vlasti,
onda je Monarhija te dokumente dobila nakon sijenja 1908., kada su se oni ned60
Stenografski zapisnik, sv. XI, 4320.
61
VERIDICUS, Hrvatska u godini 1907. i 1908., Zagreb, 1908., 13. U svojim memoarima Pavao
Rauch iznosi da je hrvatsko pravosue posjedovalo revolucionarni statut nevezano za brouru
Finale. P. RAUCH, n. dj., 96.
62
U svom svjedoenju pred crnogorskim sudom u lipnju 1908. Nasti nije spominjao postojanje jugoslavenske revolucionarne organizacije unutar Slovenskoga Juga, nego je samo posvjedoio da su pred
njim iste bombe koje je on osobno nabavio iz srbijanske vojne tvornice u Kragujevcu posredstvom
srbijanskoga prijestolonasljednika ora. Time je slubenu Srbiju prikazao kao inspiratora atentata
na kneza Nikolu. Stenografski zapisnik, sv. XI, 4269., 4314.-4315. O Nastievu svjedoenju na bombakoj aferi pred crnogorskim sudom vidi i ore NASTI, Moje afere, Zagreb, 1908.
63
Stenografski zapisnik, sv. XI, 4247.-4248.
64
Govori branitelja u kaznenoj parnici protiv Adama Pribievia i 52-ojice drugova radi zloinstva
veleizdaje (dalje: Govori branitelja), Zagreb, 1909., 53.-57. To miljenje obrane o Nastiu potvruje
njegova ivotna filozofija. Tijekom glavne rasprave Nasti je izjavio: Ja opet kaem, ovjenost na
stranu. Ja sam prijatelj sam sebi a onda drugima. To je moje naelo. Izvolite ga primiti i tumaiti
kako hoete. Ja ovdje bez stida to izjavljujem i priznajem. Meni se ini, da nema ni jednoga ovjeka
na ovom svijetu koji bi drukije mislio. Tko kae da misli, lae. Stenografski zapisnik, sv. XII, 4626.
141
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
vojbeno nali u posjedu Crne Gore. Austrougarske su vlasti te dokumente najvjerojatnije dobile u travnju 1908., kada je ban Rauch i zapoeo tajnu istragu protiv
hrvatskih Srba zbog zloina veleizdaje. Iz tog doba datira i prvi zabiljeeni kontakt
ora Nastia s austrougarskom vojno-obavjetajnom slubom, koja je 10. travnja
1908., posredstvom asnika Vornera, od Nastia zatraila obavijesti o kontaktima
srpskih krugova u Monarhiji sa slubenom Srbijom.65 Smatram da austrougarski
obavjetajci ne bi stupali u vezu s Nastiem da prethodno nisu imali saznanja da on
raspolae takvim informacijama, koje je uz to i voljan podijeliti.
Ako je austrougarski dravni vrh ve raspolagao dokumentima na temelju kojih
se mogla podii optunica protiv veleizdaje, ostaje pitanje tko je stajao iza objave
Finala i zato je ono objavljeno. Ban Rauch je po objavljivanju Finala obavijestio
vladara da on osobno nema nita s objavom te broure, koja je natetila dotad tajnoj
istrazi i dovela do preuranjenih uhienja osumnjienika.66 Tvrdio je da je brouru bez njegova znanja naruilo i financiralo austrougarsko Ministarstvo vanjskih
poslova.67 Suprotno tomu, povjesniarka Mirjana Gross smatra da je inspirator
Finala bio ban Pavao Rauch te da je Nasti brouru napisao i objavio uz pomo
dvojice Rauch-Wekerleovih pijuna, Isidora Steinhardta i Isidora Mandla.68
Iz Nastieve obimne korespondencije s povjerenicima bana Raucha, koju je Nasti krajem 1910. prodao srbijanskoj vladi,69 vidljivo je da je ona zapoela tek nakon
objave Finala, od rujna 1908. godine.70 Nedvojbeno je da je ore Nasti brouru
napisao i objavio uz pomo dvojice novinara, austrijskih Nijemaca Isidora Steinhardta i Isidora Mandla,71 no oni nisu bili Rauch-Wekerleovi agenti nego agenti
austrougarskoga Ministarstva vanjskih poslova. Sam je Nasti na glavnoj raspravi
izjavio da se s dopisnikom bekoga lista Die Zeit Isidorom Steinhardtom upoznao
krajem rujna 1907. u Zemunu, ubrzo po svom povratku iz Beograda, gdje je sudjelovao u radu jugoslavenske revolucionarne organizacije. U to vrijeme Nasti nije
posjedovao dokumente koji su mogli dokazati postojanje takve organizacije, pa se
ni njihov prvi kontakt nije odnosio na to pitanje. Prema Nastiu, sa Steinhardtom
ga je upoznao crnogorski novinar Nikola Jovievi, koga je Nasti u to vrijeme obavijestio o sumnjama da se u Srbiji organizira teroristika akcija protiv Crne Gore,
to je Jovievi potom prenio crnogorskim vlastima.72 Prema izjavama svjedoka
obrane na zagrebakoj veleizdajnikoj parnici, Nikola Jovievi bio je agent crno65
Sran BUDISAVLJEVI, Zagrebaki veleizdajniki proces IX., Borba (Zagreb), 18. IX. 1959.
66
67
P. RAUCH, n. dj., 96.
68
69
Sran BUDISAVLJEVI, Zagrebaki veleizdajniki proces X., Borba, 19. IX. 1959.
70
Sran BUDISAVLJEVI, Govor odran u adresnoj debati dana 14. marta 1911. u XXII. sjednici
sabora kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Zagreb, 1911., 27.-28.
71
Isto, 74.-76.
72
142
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
gorske vlade, a Isidor Steinhardt u Zemunu je vrbovao srbijansku protukaraorevievsku emigraciju za rad protiv srbijanskoga reima.73
Smatram da takvo zaduenje, koje se ticalo austrougarske vanjske politike, Steinhardtu nije mogla dati ugarska vlada, nego samo austrougarsko Ministarstvo vanjskih
poslova, koje je jedino imalo ovlasti voditi vanjsku politiku. Ugarska je vlada posredstvom maarskoga kadra u austrougarskom Ministarstvu vanjskih poslova mogla
imati vei ili manji utjecaj na ministarstvo, ali nije imala ovlasti voditi vanjsku politiku.
Prema Nastiu, koji je negirao tvrdnju da su austrougarske vlasti posjedovale
dokumentaciju objavljenu u brouri Finale prije njezine objave, on se sa Steinhardtom ponovno susreo u lipnju 1908. u Crnoj Gori, gdje je Nasti svjedoio u parnici
protiv atentatora na kneza Nikolu, a Steinhardt je kao novinar pratio suenje. Nakon to mu je crnogorska vlada svretkom svjedoenja navodno vratila dokumente,
koje joj je Nasti privremeno povjerio, Nasti se sa Steinhardtom vratio u Monarhiju i usput ga obavijestio o sadraju tih dokumenata. Tada mu je Steinhardt ponudio
pomo u sluaju da odlui objaviti dokumente. Nasti je ubrzo prihvatio Steinhardtovu ponudu te se sastao s njim u Zemunu, gdje mu je Steinhardt obeao nai
nekoga tko e mu financirati tiskanje broure. Potom je Nasti otputovao u Be,
gdje je poeo pisati brouru, a za to je vrijeme Steinhardt, posredstvom novinara u
Zemunu Isidora Mandla, u Budimpeti pronaao nakladnika koji je bio spreman
financirati i objaviti brouru. Kada je posao bio dogovoren, Nasti je doputovao u
Budimpetu, gdje je krajem srpnja 1908. broura objavljena.74
Ako se prihvati pretpostavka da su austrougarske vlasti znale za Nastieve
dokumente od travnja 1908. te da je Isidor Steinhardt bio agent austrougarskoga
Ministarstva vanjskih poslova, iz tog Nastieva svjedoenja proizlazi da je austrougarsko Ministarstvo vanjskih poslova s Nastievim materijalom odluilo izii
u javnost u lipnju 1908. godine. Tada je, vjerojatno, austrougarsko Ministarstvo
vanjskih poslova Nastiu preko Isidora Steinhardta posudilo njegove vlastite dokumente, na temelju kojih je napisao Finale, a nakon objave broure Nasti je
dokumente vratio Ministarstvu vanjskih poslova.75
Kako je vidljivo iz njegova svjedoenja, Nasti je brouru, koja je u originalu
pisana na njemakom jeziku, pisao u Beu dok su mu novinari Steinhardt i Mandl traili izdavaa po Budimpeti. injenica da je objavljena u Budimpeti te da
budimpetanska policija nakon objavljivanja broure, u kojoj je Nasti iznio i da
je sam sudjelovao u radu jugoslavenske revolucionarne organizacije u Beogradu,
nije nijedanput kontaktirala s Nastiem upuuje na zakljuak da je iza objavljivanja
broure stajala i ugarska vlada. No iz Nastieva svjedoenja proizlazi da je on u
73
Isto, sv. XII, 4515.-4516., 4519.-4520.
74
Isto, sv. XI, 4316.-4317.
75
Prema Nastiu, on je nakon objave Finala original revolucionarnoga statuta, zajedno s originalima
ostalih dokumenata uvrtenima u brouru, dao na uvanje Isidoru Steinhardtu, koji je te dokumente
krajem 1908. osobno predao zagrebakomu dravnom odvjetniku. Isto, sv. XI, 4248., 4322.-4323.
143
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
prvom redu bio povezan s austrougarskim Ministarstvom vanjskih poslova, a da je

ugarska vlada bila samo nijemi promatra dogaanja.
Naime, prema Nastievu svjedoenju, nekoliko dana nakon objave Finala po
njega je u Budimpetu doao ef zagrebake policije Mirko Spori da ga odvede u
Zagreb. Uvjeren da ga je Spori doao uhititi, Nasti se nije obratio za pomo Budimpeti, nego je uvjerio Sporia da prije odlaska u Zagreb svrate do Bea, na to je
Spori, kontaktirajui sa Zagrebom, pristao. U Beu su se Nasti i Spori susreli s
Isidorom Steinhardtom, preko koga su se sastali i s urednikom slubenoga lista Ministarstva vanjskih poslova Wiener Allgemeine Zeitung Leopoldom Mandlom, koji je
Nastiu ponudio pomo. Tek potom, nakon dolaska u Zagreb, Nasti je obavijeten
da nee biti uhien.76 U Beu, gdje se Nasti stavio pod zatitu Ministarstva vanjskih
poslova, vjerojatno je dogovoreno da e Nastiu biti oproteno sudjelovanje u veleizdajnikom pothvatu ako kao pokajnik svjedoi u veleizdajnikoj parnici.77
Pitanje je zato se Nastia jednostavno nije pozvalo da svjedoi u veleizdajnikoj parnici nego je austrougarsko Ministarstvo vanjskih poslova odluilo
objaviti Finale. Razlog za to ponudio je Pavao Rauch. On je pisao da je broura upozorila pristae Srpske samostalne stranke na opasnost, nakon ega su
oni poeli masovno unitavati sav materijal koji ih je mogao kompromitirati.78
Kako je reeno, ministar Aehrenthal nije elio veliku parnicu koja bi prerasla
u meunarodni skandal i zauvijek udaljila Srbiju od Monarhije. Umjesto toga
elio je malu parnicu kojom bi uplaio hrvatske Srbe, udaljio ih od Beograda i
privolio na suradnju s Beom. Zato je mogue da je Aehrenthal, koji je s jedne
strane inicirao veleizdajniku parnicu, s druge strane, inicirajui objavu Finala,
upozorio elnike Srpske samostalne stranke na to to se sprema. Aehrenthalova
se namjera izjalovila jer je zagrebaka veleizdajnika parnica, koliko god obuhvatila samo nierangirane lanove Srpske samostalne stranke, snano odjeknula u meunarodnoj javnosti i ugrozila ugled Monarhije.79
Broura Finale
U brouri Finale, objavljenoj krajem srpnja 1908. u Budimpeti, a potom i u Zagrebu, bosansko-hercegovaki Srbin ore Nasti opisao je svoj boravak u Beogradu od prosinca 1906. do kraja ljeta 1907., tijekom kojeg je kao pobornik teroristike
76
Isto, sv. XI, 4317.-4318.
77
Obrana optuenih u zagrebakoj veleizdajnikoj parnici inzistirala je na tome da se za Nastia ukine

institut bezkanjivosti, na temelju kojeg mu je oproteno sudjelovanje u veleizdajnikom pothvatu
i omogueno svjedoenje, te je traila da se i on nae meu optuenima. Isto, sv. XI, 4232.-4237.
78
VERIDICUS, n. dj., 13.; P. RAUCH, n. dj., 85.
79
K. DRAGOSAVAC, n. dj., 96.-115.; Zlatko MATIJEVI, Isidor Krnjavi i Robert W. Seton-Watson o politici u Hrvatskoj u doba banovanja Pavla Raucha, Pilar asopis za drutvene i humanistike studije, vol. III/2008., br. 6, 11.-21.
144
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
akcije stupio u revolucionarnu organizaciju iji je cilj bio dizanje velikosrpske revolucije u banskoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Novom Pazaru radi pripajanja tih
zemalja Srbiji. Prema brouri, lanovi te organizacije bili su Ljuba Jovanovi i Ljuba
Nei, elnici kulturno-prosvjetnoga drutva Slovenski Jug, u ijim su se prostorijama i odravali sastanci revolucionarne organizacije. Uz njih, revolucionarnoj je organizaciji pripadao niz asnika srbijanske vojske, Jaa Nenadovi, Aleksandar Srb,
Mirko Naumovi, Duan Optrki te Miodrag Vasi, preko kojih je s organizacijom
bio povezan srbijanski dvor. Organizaciji je pripadao i jedan od brae Pribievia,
Milan, tada asnik srbijanske vojske, preko koga su uspostavljene revolucionarne
veze s nekolicinom istaknutijih lanova Srpske samostalne stranke u Hrvatskoj, od
kojih je Nasti izriito spomenuo Adama i Valerijana Pribievia te Budu Budisavljevia. Uz istomiljenike u Hrvatskoj, revolucionarna je organizacija navodno
okupljala i istomiljenike u Bosni i Hercegovini te Dalmaciji.80
Prema Finalu, pripadnici organizacije odravali su tijekom 1907. u prostorijama
Slovenskoga Juga u Beogradu sastanke na kojima su, meu ostalima, bili Adam i
Valerijan Pribievi, i na kojima je dogovoren poetak teroristikih akcija u Monarhiji. Za to je ore Nasti posredstvom srbijanskoga prijestolonasljednika ora
nabavio bombe iz vojne tvornice u Kragujevcu te su pripremljeni memorandumi,
namijenjeni europskim vladama i europskomu javnom miljenju, u kojima se iznosio razlog za poduzimanje teroristikih akcija. No, prema Finalu, sve je obustavljeno zbog tenje srbijanskoga dvora i srbijanske vlade, koji su iza kulisa upravljali
itavom akcijom, da se prethodno izvede atentat na crnogorskoga kneza Nikolu,
koji je bio smetnja crnogorskomu pripojenju Srbiji. Plan da se poini atentat na
kneza Nikolu bio je, prema Finalu, uzrok Nastieva postupnog odvajanja od revolucionarne grupe i njegova povratka u Monarhiju u kolovozu 1907., odakle je jo
neko vrijeme nastavio odravati vezu s revolucionarima.81
Iz tog doba datiraju dokumenti, ije je bilo faksimile bilo prijepise Nasti priloio
brouri Finale, na temelju kojih je rekonstruirao zbivanja u Beogradu nakon svog
povratka u Monarhiju. Rije je o prijepisu dijela pisma Milana Pribievia upuenog
oru Nastiu 6. studenoga 1907., u kojem mu Milan Pribievi najavljuje da e se
ove zime ostvariti sve ono, to smo prole zime, proljetos i ljetos razgovarali. U
pismu je Milan Pribievi dalje iznio da e on sam izraditi stvar, to je Nasti protumaio kao izradu statuta revolucionarne organizacije, te da e ta stvar biti poslana
gdje treba. Stvar se, prema tom pismu, potom trebala prihvatiti na sastanku o ijem
je vremenu i mjestu odravanja trebao biti obavijeten i Nasti.82
80
ore NASTI, Finale, Budimpeta, 1908., 4.-13.
81
Isto, 14.-32. Nasti je na glavnoj raspravi rekao da je iz Beograda otiao sredinom rujna 1907. po
starom, odnosno krajem rujna te godine po novom kalendaru. Stenografski zapisnik, sv. XI, 4285.
82
. NASTI, Finale, 34.-36. Na glavnoj raspravi Nasti je izjavio da je to pismo napisano 5. studenoga 1907. godine. Tekst cijelog pisma, iz kojeg se izmeu ostalog vidi da je Milan Pribievi bio
protivnik beskorisne politike borbe i pobornik politike fizikih ekstrema, vidi u: Stenografski
zapisnik, sv. XI, 4288.-4289.
145
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
Drugi dokument je pismo, za koje je Nasti u Finalu ustvrdio da je napisano u

prvoj polovini prosinca 1907.,83 u kojem mu je Adam Pribievi izmeu ostalog
javio da su prije nekih 8 do 10 dana u Beogradu bili Milan i Valerijan Pribievi
te Bude Budisavljevi, a moda i Ljuba Jovanovi. Na temelju tog pisma Nasti je u
Finalu zakljuio da se krajem studenoga ili poetkom prosinca 1907. u Beogradu
odrao sastanak koji mu je u svom pismu od 6. studenoga najavio Milan Pribievi,
a na kojem je prihvaen statut revolucionarne organizacije.84
Trei dokument objavljen u Finalu, za koji je Nasti ustvrdio da ga je primio
koncem mjeseca decembra, bio je Privremeni tatut organizacije u celji oslobogjenja junih Slovena (Slovenaca, Hrvata i Srba), a Nasti ga je u Finalu objavio u prijepisu i u faksimilu. Za taj je statut Nasti ustvrdio da mu ga je izravno poslao Milan
Pribievi, koji ga je i vlastoruno napisao. Privremeni statut bio je opiran dokument koji je do detalja odredio cilj Junoslovenske revolucionarne organizacije, njezin karakter, prostor njezina djelovanja, plan njezina rada, njezin ustroj te taktiku
njezine borbe. Za razliku od Nastieve tvrdnje da je Junoslovenska revolucionarna
organizacija imala iskljuivo velikosrpski karakter, ta je organizacija, prema statutu, bila utemeljena na nacionalnom naelu hrvatsko-srpsko-slovenskoga narodnog
jedinstva, a cilj joj je bio ujedinjenje svih junoslovenskih plemena, osim Bugara, u jednu dravnu zajednicu, osnovanu na potpuno slobodnim demokratskim
principima, ravnopravnu sa ouvanjem svih posebnih prava i prerogativa zemalja
i plemena, u kojima Juni Sloveni ive, u koliko ih oni trae, a ukoliko ta prava ne
smetaju ujedinjenju. Tom zahtjevu, prema statutu, najbolje je odgovarala federalistika dravna zajednica sa autonomijama pokrajinskim veliki savez republika, u
kojima su prava narodna u najirem obliku ustavom zagarantovana.85
Za razliku od Nastieve tvrdnje, iznesene u brouri, da je revolucionarna organizacija namjeravala i u Hrvatskoj dii revoluciju izvoenjem teroristikih akcija
83
Na glavnoj raspravi Nasti vie nije bio siguran je li to pismo napisano u drugoj polovini studenoga ili prvoj polovini prosinca 1907. godine. Stenografski zapisnik, sv. XI, 4296.-4297.
84
. NASTI, Finale, 36.-38.
85
Isto, 42.-44. Tu definiciju cilja i karaktera revolucionarne organizacije, koju je davao statut, Nasti je nazvao praznom frazom, koprenom kojom se za rad te stvarno velikosrpske organizacije
eljelo pridobiti Hrvate, Slovence i muslimane, kojima je velikosrpski program bio odbojan. Isto,
55.; Stenografski zapisnik, sv. XI, 4326., 4333. Upada u oi da statut ima republikanski karakter, to
bi znailo da se njegovi tvorci protive stvaranju jugoslavenske drave pod vlau bilo kojeg vladara, pa tako i Karaorevia. Meutim, iz pisma nedvojbenog autora statuta Milana Pribievia
upuenog bratu Valerijanu krajem oujka 1906. proizlazi da je Milan iskreni pristaa Karaorevia i njihova reima. Isto, sv. I, 259. Nakon objave Finala, kada je Milanovo navodno republikanstvo trebalo biti opepoznato, Milan nije ni degradiran niti otputen iz srbijanske vojske,
nego je nagraen premjetanjem iz Kruevca u Beograd, gdje je dodan vodstvu Narodne odbrane,
organizacije preko koje je slubena Srbija tijekom aneksijske krize organizirala etnike postrojbe
za Bosnu i Hercegovinu. Leo PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, Zagreb, 1938., 118.-120.
Milan Pribievi je potom, zajedno s jo nekim lanovima bivega Slovenskog Juga, sudjelovao u
osnivanju polutajne srbijanske organizacije Ujedinjenje ili smrt s prije svega velikosrpskim programom, na ijem se elu nalazio Dragutin Dimitrijevi Apis. V. DEDIJER, n. dj., knj. 2, 77.-85.
146
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
to je Nasti na glavnoj raspravi potkrijepio i cjelovitim pismom Milana Pribievia

od 5. studenoga 1907., u kojem se Milan predstavio kao openiti protivnik politike
borbe Srba u Monarhiji i zagovornik borbe fizikih ekstrema86 u statutu stoji da
je osobito s obzirom na psiholoke osobine, karakter i celu prirodu naeg naroda
uglavnom neprihvatljiva aktivna teroristika revolucija pojedinaca, takozvana revolucija atentatima. Ipak, ni u statutu se takva teroristika akcija pojedinaca nije
potpuno odbacivala,87 te se u Bosni i Hercegovini, Staroj Srbiji, Makedoniji te Crnoj
Gori, odnosno zemljama koje u to vrijeme nisu pripadale Monarhiji, takva borba
prema statutu izriito propisivala.88
U junoj Ugarskoj te hrvatskim i slovenaskim zemljama prednost se, prema statutu, davala spremanju duhova i svih sredstava da bi se narod u Monarhiji pripremio za masovnu revoluciju u trenutku intervencije srbijanske i crnogorske vojske
protiv Monarhije. Taj je rad, meu ostalim, ukljuivao propagandu meu stanovnitvom tih zemalja, prikupljanje podataka o vlastitoj i neprijateljskoj vojnoj snazi
na tim prostorima, prikupljanje novca i oruja za dizanje ustanka te izradu plana o
dizanju ustanka.89 Uz to, prema statutu, u slovenskim se zemljama predviala potpora borbi slovenskih liberalnih stranaka protiv slovenskih kranskih socijala, a u
banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji potpomaganje onih stranaka koje zastupaju program
sjedinjenja tih dviju zemalja i njihove samostalnosti na osnovici bratske ravnopravnosti izmedju Hrvata i Srba,90 to je bio program koji su u banskoj Hrvatskoj
zastupale stranke Hrvatsko-srpske koalicije.
Statutom je predvien i unutranji ustroj revolucionarne organizacije, od Glavnoga upravnog odbora, koji bi se nalazio na njezinu elu, do zemaljskih, pokrajinskih i mjesnih organizacija te inozemnih ekspozitura. Od inozemnih ekspozitura
posebno je predvien osnutak podrunice u Sjevernoj Americi, kojoj je u statutu
namijenjena uloga da se pred svjetskom javnou predstavi kao pokreta i osnivalac revolucionarnog rada megju Junim Slovenima, da se kao inicijatora tog rada
86
87
. NASTI, Finale, 44.
88
Isto, 53.-54.
89
Isto, 45.-49.
90
Isto, 53.-54. Neusklaenost izmeu svoje izjave da je revolucionarna organizacija tijekom njegova boravka u Beogradu pripremala teroristiku borbu i u zemljama Monarhije te teksta statuta,
koji je takvu vrstu borbe unutar Monarhije izriito odbacivao, Nasti je na glavnoj raspravi uzeo
kao dokaz tvrdnje da je revolucionarna organizacija nakon njegova odlaska iz Beograda odbacila
zadnju trunku nezavisnosti i postala otvorena ekspozitura slubene Srbije, kojoj nije odgovaralo
preuranjeno otvoreno konfrontiranje s Monarhijom. Na temelju razlike izmeu osobnog stajalita
Milana Pribievia o idealnom nainu politike borbe u Monarhiji, iznesenog u njegovu pismu
od 5. studenoga 1907., te Pribievieva stajalita o tom pitanju iznesenog u statutu, Nasti je pobijao tvrdnju blisku obrani da je statut samo plod fantazije Milana Pribievia, odnosno njegovo
samostalno djelo, te je dokazivao da su u izradi statuta, uz Milana Pribievia, sudjelovale i osobe
bliske slubenoj Srbiji. Stenografski zapisnik, sv. XI, 4325.-4339.
147
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
ne bi moglo optuiti Srbiju.91 U zakljuku statuta stoji da je svrha statuta, koji je privremen, potaknuti ustroj revolucionarne organizacije. Njenim ustrojem izradio bi
se konani statut, koji bi trebao biti prihvaen na prvom sastanku Glavnoga upravnog odbora Junoslovenske revolucionarne organizacije.92
Nekoliko dana po primitku prvog primjerka revolucionarnoga statuta Nasti
je poetkom sijenja 1908. primio i drugi primjerak, koji je, prema njegovoj pretpostavci, takoer napisao Milan Pribievi, a primio ga je posredstvom kapetana
Miodraga Vasia. Za to je kao dokaz u Finalu objavio prijepis pisma kojim je Vasi
popratio taj primjerak statuta. Vasi je u pismu, ne znajui da je Nasti ve primio
jedan primjerak statuta, poruio Nastiu da primjerak koji mu je on poslao prepie
za sebe, original poalje nekom neimenovanom istomiljeniku, a prepisani primjerak proui i prieka poziv na sastanak. Naposljetku, Nasti je u Finalu objavio i
prijepise triju dopisnica i razglednica koje mu je Ljuba Jovanovi poslao iz Bruxellesa 4. i 11. prosinca 1907. te 15. travnja 1908., kojima je Nasti nastojao dokazati
povezanost Ljube Jovanovia s planom o atentatu na crnogorskoga kneza Nikolu.93
Tijekom glavne rasprave sudski su grafoloki vjetaci ispitali originale svih spomenutih dokumenata koji su u prijepisu ili faksimilu objavljeni u Finalu te su ustanovili da
je pismo od 5. studenoga 1907., koje je Nasti navodno primio od Milana Pribievia,
zaista pisano rukom Milana Pribievia, te da je pismo koje je Nastiu navodno pisao
Adam Pribievi zaista pisano Adamovom rukom. Budui da vjetaci nisu posjedovali
autentine rukopise Ljube Jovanovia i Miodraga Vasia s kojima bi mogli usporediti
njihova pisma upuena Nastiu, nisu sa sigurnou mogli rei jesu li ta pisma zaista njihova. Ipak, ustanovili su da su sva tri pisma koja su navodno potjecala od Ljube Jovanovia pisana istom rukom te da rukopis navodno Vasieva pisma nije identian rukopisu
drugog primjerka statuta, koji je Nasti navodno dobio posredstvom Vasia. to se tie
prvog primjerka statuta, koji je Nasti navodno dobio izravno od Milana Pribievia,
vjetaci su nedvojbeno ustanovili da ga je Milan Pribievi i napisao. Veih su problema
vjetaci imali s drugim primjerkom statuta, koji je Nasti navodno dobio posredstvom
Vasia. U tom sluaju vjetaci nisu sa sigurnou mogli rei da je i taj primjerak statuta
pisan Pribievievom rukom, pa su izjavili da je veoma vjerojatno da ga je napisao
Milan Pribievi, uz ogradu da ga je moda napisala koja druga ruka.94
Obrana optuenih svoje je informacije o tim dokumentima crpila iz biljeaka
koje je odvjetniku Sranu Budisavljeviu u lipnju 1909. dao Milan Pribievi i tvrdila je da taj drugi primjerak statuta nije napisao Milan Pribievi.95 U tim je bi91
. NASTI, Finale, 49.-52.
92
Isto, 55.
93
Isto, 38.-42., 57.
94
Stenografski zapisnik, sv. XII, 4483.-4503.

Isto, 4510. Te je biljeke pogranino redarstvo u Zemunu zaplijenilo Sranu Budisavljeviu pri
njegovu povratku iz Beograda i prepisalo ih, pa su njima raspolagali i dravno odvjetnitvo i
obrana. Govori branitelja, 46.-47.; Revizija veleizdajnike parnice, Hrvatski pokret (Zagreb), 21.
III. 1911.; P. RAUCH, n. dj., 96. U svojim memoarima, pisanima 1928., Rauch pogreno iznosi da
su te biljeke zaplijenjene branitelju optuenih Edi Lukiniu.
95
148
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
ljekama Milan Pribievi izjavio da je u statutu iznio plan kako bi se nae ideje
ostvarile kada bi se poduzelo njihovo ozbiljno ostvarenje. Pritom je rekao da se
prije izrade statuta nije odrala nikakva konferencija koja bi raspravljala o tekstu
statuta, nego da je statut njegovo samoniklo djelo, koje je samostalno sastavljao
tijekom studenoga i prve polovine prosinca u Kruevcu. Kazao je da tijekom tog
razdoblja nitko nije znao za nastanak statuta te da su ostali mogli samo nasluivati da on sastavlja statut, jer im je prethodno govorio o potrebi jednog takvog statuta. Kada je statut bio gotov, Pribievi je zamolio jednog istomiljenika, Predraga
Blagojevia, da mu ga pomogne prepisati. Statut je prepisan u jo etiri primjerka.
Jedan primjerak, koji je Milan Pribievi sam prepisao, a koji je bio namijenjen Jai
Nenadoviu, grekom je poslan oru Nastiu. Drugi primjerak, koji je prepisao
Blagojevi, poslan je posredstvom Vasia oru Nastiu. Trei primjerak poslan je
Ljubi Jovanoviu, a etvrti je budui da Jaa Nenadovi nije dobio svoj primjerak
jer je grekom poslan Nastiu u veljai 1908. poslan Jai Nenadoviu.96
Prema tim biljekama, skupini ljudi iz Srbije koji su spremali revolucionarnu
akciju na podruju Monarhije radi stvaranja jugoslavenske drave nedvojbeno su
pripadali Milan Pribievi, Predrag Blagojevi, Jaa Nenadovi, Ljuba Jovanovi
i Miodrag Vasi. Toj je revolucionarnoj skupini iz Bosne i Hercegovine pripadao
ore Nasti. Prema kasnijoj tvrdnji Adama Pribievia, statut, koji je Nasti
objavio bio je namijenjen bosansko-hercegovakom Srbinu, knjievniku i politiaru Petru Koiu,97 ijoj je grupi mlaih srpskih politiara u Bosni i Hercegovini
prije odlaska u Beograd pripadao i ore Nasti.98
to se tie lanova organizacije iz Hrvatske, ore Nasti izjavio je na glavnoj
raspravi da organizaciji nije pripadao nitko od Hrvata jer im se unutar organizacije nije vjerovalo. Rekao je da mu nije poznato je li organizaciji pripadao
Svetozar Pribievi, ali je izjavio da je s radom organizacije bio upoznat istaknuti
lan Srpske samostalne stranke Jovan Banjanin.99 Osim toga, tvrdio je da je u
banskoj Hrvatskoj, osim Banjanina, u revolucionarni rad toga drutva bilo upueno jo 50-ak Srba.100 Od njih je izriito spomenuo nierangirane lanove Srpske
samostalne stranke Peru Bekia, Jocu Oreanina i Simu A. ivkovia, koji su bili
diskretne adrese preko kojih je tekla komunikacija revolucionarne sredinjice u
Beogradu s istomiljenicima u Hrvatskoj.101
96
Govori branitelja, 46.-47.
97
S. DRLJEVI, n. dj., 27. To bi znailo da taj primjerak statuta nije bio namijenjen Jai Nenadoviu. Meutim, vjerojatnije je da je Koiu bio namijenjen primjerak koji je Nastiu poslan preko
Vasia, koji je Nastiu pritom u pismu napomenuo neka ga prepie i original poalje nekom svom
neimenovanom prijatelju.
98
Stenografski zapisnik, sv. XI, 4252.
99
Isto, 4347.-4348.
100
Isto, 4354.
101
. NASTI, Finale, 38.; Hinko HINKOVI, Nitovna aoba proti osudi kr. Sudbenog stola u Zagrebu od 5. listopada 1909., Zagreb, 1911., 24.-25.
149
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
Adam Pribievi pisao je 1923. u svojim odlomcima iz uspomena da je u svibnju

1907., posredstvom svoga brata Valerijana, u Beogradu stupio u tajnu grupu oko Slovenskoga Juga, kojoj su pripadali Ljuba Jovanovi, Jaa Nenadovi i ore Nasti, iji
je cilj bio da revolucijom i terorom postigne ujedinjenje Junih Slavena. Adam je potvrdio da je ta grupa imala pripremljene bombe i proglase za meunarodnu javnost,
koji su trebali objasniti razloge za revoluciju. Prema vlastitim rijeima, Adam je smatrao da Hrvatska jo nije zrela za dizanje revolucije, zbog ega je akcija u Hrvatskoj
i odgoena. Ocjenjujui Nastiev Finale, Adam je izjavio da je Nasti ondje objavio
sve to smo spremali, dodavi, razume se, i daleko vie od toga, da se stvari dade vee
znaenje. Prema Adamu, stvari koje je Nasti izmislio bile su njegova izjava da je iza
tajne revolucionarne organizacije stajala slubena Srbija te da je to bila dobro umreena i sreena organizacija. Na kraju, Adam je tvrdio da su za postojanje te tajne organizacije u Hrvatskoj znali on, njegov brat Valerijan, Bude Budisavljevi, Giga Jovi,
Mladen Jovanovi i Joco Oreanin, a neka saznanja o njoj imali su Pero Beki i Rade
Malobabi.102 Svi spomenuti bili su lanovi Srpske samostalne stranke, a uz Adama
i Valerijana Pribievia, Jocu Oreanina, Simu A. ivkovia te Peru Bekia meu
optuenicima na zagrebakoj veleizdajnikoj parnici nalazio se i Rade Malobabi.103
Tijekom glavne rasprave ore Nasti je izjavio da revolucionarna organizacija
unutar Slovenskoga Juga nije bila izravno povezana s lanovima Srpske radikalne stranke u Hrvatskoj jer je ta organizacija u prvom redu bila ekspozitura Samostalne radikalne stranke u Srbiji, stranke toboe modernih i liberalnih pogleda koja je podravala
Karaorevie, ali se nije slagala s reimom stare radikalne partije u Srbiji, odnosno
reimom Narodne radikalne stranke. Zbog toga je revolucionarna organizacija, prema
Nastiu, oslonac traila prije svega meu mladjim demokratskim elementima, koje je
u Hrvatskoj predstavljala Srpska samostalna stranka. Unato tomu, svjedoio je Nasti,
pojedinci iz te organizacije odravali su veze i sa srpskim radikalima u Hrvatskoj.104
Zagrebaka veleizdajnika parnica

Zagrebaka veleizdajnika parnica zapoela je 12. sijenja 1909., u jeku aneksijske krize, dizanjem optunice protiv 53 Srba, koji su veinom bili lanovi Srpske
102
Adam PRIBIEVI, Odlomak iz uspomena, Srpsko kolo narodni kalendar za godinu 1923.,
Zagreb, 1923., 77.-82.
103
Rade Malobabi je nakon veleizdajnike parnice, po preporuci brae Pribievi, postao suradnik srbijanske vojno-obavjetajne slube, na ijem se elu u to vrijeme nalazio Dragutin Dimitrijevi Apis,
elnik srbijanske polutajne revolucionarne organizacije Ujedinjenje ili smrt. V. DEDIJER, n. dj., knj.
2, 104., 113. Tijekom suenja na Solunskom procesu, gdje su mu 1917. sudili zbog navodnog pokuaja
atentata na srbijanskoga prijestolonasljednika Aleksandra, Dragutin Dimitrijevi Apis izjavio je da je
Malobabi po njegovoj naredbi organizirao atentat na austrougarskoga prijestolonasljednika Franju
Ferdinanda. Isto, 128.-129. Malobabi je potom, kao najblii Apisov suradnik, uz Apisa i strijeljan.
104
Stenografski zapisnik, sv. XI, 4349.-4350. O podjelama izmeu Narodne radikalne stranke i Samostalne
radikalne stranke u Srbiji vidi Dubravka STOJANOVI, Politika kultura i modernizacija u Srbiji
poetkom 20. veka, Meunarodni skup Dijalog povjesniara-istoriara 3, Peuh, 2000., 165.-169.
150
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
samostalne stranke, a manjim dijelom lanovi Srpske radikalne stranke u banskoj

Hrvatskoj.105 Optunica se temeljila na nedvojbenoj injenici da je od 1903. vodstvo u srpskom nacionalnom pokretu u Hrvatskoj, u kojem je dotad uglavnom sudjelovala samo srpska elita, preuzela Srpska samostalna stranka, koja je u taj pokret
ukljuila i srpsko seljatvo. Od toga su doba u veinski pravoslavnim sredinama u
Hrvatskoj uestale manifestacije srpske nacionalne svijesti: uporaba irilice, isticanje srpskih simbola i proslave iskljuivo srpskoga karaktera.106
Prema glavnom dijelu optunice, svim je optuenicima uopeno stavljeno na
teret da su bili u vezi sa srbijanskim drutvom Slovenski Jug, revolucionarnom organizacijom iji je cilj bio pripremiti revoluciju u jugoslavenskim zemljama Monarhije radi njihova pripajanja Kraljevini Srbiji. U tu svrhu, prema optunici, svi su
optuenici u banskoj Hrvatskoj bilo ustrojavali bilo stupali u organizacije unutar
kojih su dogovarali nain irenja velikosrpske propagande koja je u optunici
definirana kao irenje srpske nacionalne svijesti i programa pripojenja hrvatskih
zemalja Monarhije Kraljevini Srbiji meu dotad nesrpskim pravoslavnim stanovnitvom u Hrvatskoj.107 Optuenici su svoj naum, prema optunici, provodili
govorom ili pisanjem, javno ili tajno, pojedinano ili u savezu, irenjem srbijanskih
politikih listova koji su sadravali velikosrpske ideje, populariziranjem dravnih
simbola Kraljevine Srbije i pjesama kojima se veliaju srpstvo i Srbija, nagovaranjem na socijalni i ekonomski bojkot katolikoga stanovnitva te irenjem irilice
kao srpskoga pisma u hrvatskom javnom ivotu.108
Tako je prethodno stvoren kontekst koji je konkretnim djelima pojedinaca davao
veleizdajniki smisao. U sporednom dijelu optunice za svakog je optuenika pojedinano navedeno to je od djela spomenutih u glavnom dijelu optunice on osobno
uinio. Svim je optuenicima bilo zajedniko da su bili lokalni prvaci srpskoga nacionalnog pokreta, odnosno da su se nalazili u vodstvu lokalnih srpskih politikih, kulturnih i gospodarskih institucija: izvrnih odbora Srpske samostalne stranke, srpskih
zemljoradnikih zadruga, srpskih tedionica i Srpskoga sokola, ili da su odravali
tijesne veze s vodstvom tih institucija. Njihovo konkretno sudjelovanje u veleizdajnikom pothvatu u prvom se redu dokazivalo na temelju pojava koje su se u srpskim
sredinama u kojima su djelovali pojedini optuenici poele pojaano javljati ubrzo
105
Meu optuenicima su pripadnici Srpske radikalne stranke u Hrvatskoj bili Mojo Hrvaanin,
uro Erak, Glio Vasi, Dmitar Ervaanin i Duan Ervaanin, svi iz Dubice, te Jovan Kalafati iz
Kostajnice i Dositej Kutuzov iz Stare Gradike. V. . KRESTI, n. dj., 613.-614.
106
Gordana KRIVOKAPI, Skuptinski pokret i politika aktivnost Srpske samostalne stranke

u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji 1903.1905. godine, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol.
22/1989., 95.-111.
107
Prema optunici, pravoslavno stanovnitvo na podruju banske Hrvatske nije bilo srpskoga, nego
dijelom hrvatskoga, a dijelom vlakoga, romanskoga podrijetla. Iznimku je inilo pravoslavno stanovnitvo u Srijemu te oko Pakraca i Daruvara, koje je zaista dolo iz Srbije i, prema tome, bilo srpskoga podrijetla. Optunica koju je kr. dravno odvjetnitvo u Zagrebu dne 12. sijenja 1908. podiglo
protiv Adama Pribievia i 52 druga radi zloina veleizdaje (dalje: Optunica), Zagreb, 1909., 13.-14.
108
Isto, 4.-5.; Govori branitelja, 9.-13.; H. HINKOVI, n. dj., 5.-6.
151
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
nakon osnutka tih institucija i koje su u optunici smatrane posljedicom dogovora u

tim institucijama. Te su pojave, koje su se do osnutka tih srpskih institucija javljale u
manjoj mjeri, bile rapidno irenje srpske nacionalne svijesti meu dotad nesrpskim
pravoslavnim stanovnitvom; masovno isticanje i irenje slika srbijanskoga kralja Petra i simbola srpske narodno-crkvene autonomije, istovjetnih dravnim simbolima Kraljevine Srbije; uestali izljevi mrnje prema katolikom stanovnitvu; poetak
socijalnoga i gospodarskoga bojkota katolikoga stanovnitva te irenje irilice kao
osobine srpskoga naroda u javnom ivotu lokalnih srpskih sredina.109
Pojave koje su navodno bile posljedica veleizdajnike propagande optuenika
dogovorene unutar spomenutih srpskih organizacija same po sebi najee nisu
bile nezakonite. Postojanje srpskoga naroda u Hrvatskoj slubeno je bilo prihvaeno,
pa je i irenje srpske nacionalne svijesti bilo legalno.110 Posjedovanje i irenje slika
kralja Petra nije bilo nezakonito.111 Uporaba simbola srpske narodno-crkvene autonomije, istovjetnih srbijanskim dravnim simbolima, u praksi je bilo doputeno od
kraja XIX. stoljea.112 Navedene institucije, koje su sluile okupljanju iskljuivo Srba
te promicanju i zatiti iskljuivo srpskih interesa, osnivane su legalno.113 Uporaba irilice u hrvatskom javnom ivotu bila je zakonom doputena,114 a zahtjev za njezinu
ravnopravnost s latinicom bio je dio legalnih politikih programa srpskih stranaka u
Hrvatskoj.115 Dravni je odvjetnik na glavnoj raspravi obrazlagao da su sve te pojave
same po sebi nekanjive, ali da ovisi o kontekstu upuuju li na veleizdaju ili ne.116
Kontekst tim pojavama u prvom je redu davao dolazak Karaorevia na vlast u
Srbiji 1903., kada je Srbija povela velikosrpsku politiku na prostoru Monarhije.117 Kao
109
Optunica, 28.-93.
110
Stenografski zapisnik, sv. I, 208., 226.-229.
111
Isto, 70., 252., 254.
112
Isto, 125.-129., 204.-205. Kako se i kada uporaba dravnih simbola Kraljevine Srbije udomaila
meu hrvatskim pravoslavnim stanovnitvom vidi u: Ljerka RACKO, Pozadina sukoba oko isticanja srpske zastave u Hrvatskoj na prijelazu iz XIX. u XX. stoljee, Radovi Zavoda za hrvatsku
povijest, vol. 27/1994., 121.-124.
113
Stenografski zapisnik, sv. I, 100.-102., 186.-187., 203. O srpskim gospodarskim drutvima Privrednik i
Savez srpskih zemljoradnikih zadruga vidi Mato ARTUKOVI, Pregled srpske izdavake djelatnosti
u Hrvatskoj (1883.1903.), Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol. 32-33/1999.-2000., 131.-137.
114
Stenografski zapisnik, sv. I, 68., 102., 252. O zakonskom statusu irilice vidi Mato ARTUKOVI, Ideologija srpsko-hrvatskih sporova: Srbobran 1884.1902., 116.-117.; V. . KRESTI, n. dj., 663.-664.
115
T. CIPEK, S. MATKOVI, n. dj., 414., 418., 454.
116
Stenografski zapisnik, sv. I, 112.-113., 124., 206. U tom je smislu dravni odvjetnik na glavnoj
raspravi spomenuo crveni karanfil, koji ne znai nita ako ga nosi obian ovjek, ali ima znaenje ako ga nosi socijalist. U zavrnom govoru dravni je odvjetnik u tom smislu upotrijebio
prispodobu o zvonu koje uvijek zvoni, ali neki put na molitvu, neki put na veselje, neki put na
pogreb, a neki put na pobunu. Govori branitelja, 19.; Stenografski zapisnici sabora kraljevina
Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, petogodite 1908.1913., sv. I, Zagreb, 1910., 1044.-1047. Prispodobu o zvonu dravnomu je odvjetniku posudio frankovac Iso Krnjavi. Iso KRNJAVI,
Izjava, Hrvatsko pravo, 23. IV. 1910.
117
Optunica, 17.; Stenografski zapisnik, sv. I, 105., 141.
152
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
posljedica toga, prema dravnom odvjetniku, u Hrvatskoj su se poeli osnivati izvrni odbori Srpske samostalne stranke, glavne lokalne revolucionarne organizacije, u
kojima se, prema optunici, dogovarao nain provoenja velikosrpske propagande
u Hrvatskoj. Osnutkom tih organizacija manifestacije srpske nacionalne ideje meu
pravoslavnim stanovnitvom u Hrvatskoj poele su izbijati u jaoj mjeri, to je, prema
dravnom odvjetniku, bila posljedica velikosrpske propagande dogovorene u izvrnim
odborima Srpske samostalne stranke.118 Dakle, te su pojave dobile veleizdajniki karakter s obzirom na svoj uzrok i intenzitet. One su se javljale i prije 1903., kada nisu imale
veleizdajniki karakter jer je Srbija do tada bila saveznik Monarhije i nije vodila velikosrpsku politiku na njezinu prostoru te zato to je njihovu intenzivnijem javljanju prethodio ustroj izvrnih odbora Srpske samostalne stranke na prostoru njihova javljanja.
Potvrdu da su pojedini optuenici uzrokovali reene pojave pruali su svjedoci
koji su svjedoili da su ti pojedinci bilo rijeju bilo djelom irili te pojave ili poticali
na njihovo irenje. O odgovornosti pojedinih optuenika za irenje spomenutih pojava svjedoili su i zapisnici sa skuptina nabrojenih srpskih institucija na kojima su
i oni sudjelovali, a na kojima se zakljuivalo o potrebi primjerice irenja irilice ili
kulturnoga, politikoga i gospodarskoga zbijanja srpskih redova. Navod optunice da
su se te pojave irile u veleizdajnike svrhe dokazivao je revolucionarni statut, koji je
potvrivao postojanje revolucionarne organizacije u Beogradu, iji je cilj bio podii
revoluciju unutar Monarhije radi odvajanja dijela njezina teritorija, te koji je za to
predviao ustroj lokalnih revolucionarnih odbora i u Hrvatskoj i propagandni rad
kao prvu etapu njihova djelovanja. Taj navod optunice potvrivao je i iskaz svjedoka
ora Nastia, koji je dokazivao neposrednu povezanost dijela optuenika s revolucionarnom organizacijom u Beogradu. Potvrivali su ga i drugi svjedoci, koji su
tvrdili da su pojedini optuenici javno izjavljivali da tee pripajanju hrvatskih zemalja
Srbiji te da su neki bili u estom kontaktu ili s nekim od petorice glavnooptuenih ili s
Milanom Pribieviem, koji su prema ostalim Nastievim dokumentima i Nastievu
iskazu bili nedvojbeni lanovi revolucionarne organizacije u Beogradu.119
Velikosrpska politika, koju je Srbija navodno povela nakon 1903., dokazivala se
na temelju slubenoga zemljovida Kraljevine Srbije te srbijanskih kolskih udbenika nastalih nakon 1903., u kojima su hrvatske zemlje navedene kao neosloboene srpske zemlje.120 Nastiev je iskaz dokazivao da je Srbija velikosrpsku politiku
na prostoru Monarhije vodila posredstvom beogradskoga drutva Slovenski Jug,
118
Optunica, 22.-25.; Stenografski zapisnik, sv. I, 100., 185.-186. Obrana optuenih stavljala je osnivanje izvrnih odbora Srpske samostalne stranke 1903. u kontekst odlaska Khuen-Hdervryja s
banskoga poloaja, nakon ega je osnivanje takvih odbora bilo doputeno i nakon ega su i ostale
stranke u Hrvatskoj poele osnivati sline lokalne stranake odbore. Obrana je tvrdila da te pojave nisu rezultat organizirane propagande nego spontani izrazi srpske nacionalne svijesti meu
hrvatskim Srbima, to ne podlijee kaznenom gonjenju. Isto, 100.-102.
119
Optunica, 28.-93.
120
Isto, 17.-19.; Stenografski zapisnik, sv. I, 141., 200. Obrana je uzvraala da su se takvi izrazi velikosrpske politike u Srbiji javljali i za vladavine Obrenovia.
153
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
osnovanog 1903.;121 da je revolucionarni statut, napisan krajem 1907., bio kruna

dotadanjega rada u Slovenskom Jugu, u kojem je posredstvom optuenih Adama i
Valerijana Pribievia te Sime A. ivkovia, Joce Oreanina i Pere Bekia sudjelovala i Srpska samostalna stranka,122 i da je jugoslavenska nacionalno-politika ideja
iznesena u tom statutu samo maska za prikrivanje stvarnih, velikosrpskih ciljeva
revolucionarne organizacije.123 Uz to, sudjelovanje Srpske samostalne stranke u velikosrpskoj politici Srbije dravni je odvjetnik dokazivao i na temelju niza lanaka
objavljenih u listovima Srpske samostalne stranke od 1904. do 1907., u kojima je
primjerice Srbija proglaavana mjerodavnom za politiku Srba u Monarhiji, Srbija
i njezina dinastija veliane su preko svake mjere, Srbija i Crna Gora proglaavane
jedinim slobodnim srpskim zemljama i u kojima se govorilo o potrebi slabljenja
Monarhije, to bi dovelo do eljenog cilja, ujedinjenja srpskih zemalja.124
Glavna rasprava trajala je do 25. rujna 1909. godine. U konanom prijedlogu
dravnoga odvjetnika optunica je djelomino izmijenjena te su samo Adam i Valerijan Pribievi te Joco Oreanin, Sima A. ivkovi i Pero Beki optueni da su
bili u nekoj vezi s revolucionarnom organizacijom u Beogradu. Ostala etrdesetosmorica nisu se dovodila ni u kakvu vezu s tom organizacijom. Osim toga, u novoj
je optunici kao sredite revolucionarnoga pothvata navedena revolucionarna grupa unutar Slovenskoga Juga, a ne itav Slovenski Jug.125 To je izmijenjeno na temelju
iskaza ora Nastia, koji je na glavnoj raspravi izjavio da nisu svi lanovi drutva
Slovenski Jug, nego tek manjina, ujedno bili i lanovi revolucionarne organizacije.
Kako je Nasti tom prilikom izjavio i da svi lanovi revolucionarne organizacije
nisu ujedno bili i lanovi Slovenskoga Juga,126 obrana je zahtijevala da se Slovenski
Jug, kao drutvo iskljuivo kulturno-prosvjetnoga karaktera, potpuno rehabilitira
od krivnje.127 Time bi se skinula odgovornost sa srbijanske vlade, koja je javno financirala rad tog formalno legalnog kulturno-prosvjetnog drutva.
U presudi izreenoj 5. listopada 1909. sud je 31 optuenika proglasio krivim
jer su na podruju banske Hrvatske bilo osnivali bilo stupali u saveze istovjetne
izvrnim odborima Srpske samostalne stranke, kojima je bila svrha pridobiti dotad nesrpsko pravoslavno stanovnitvo u Hrvatskoj za srpsku nacionalnu misao i
velikosrpsku politiku ideju da bi ih pripremili za revoluciju; radi toga su okrivlje121
Optunica, 22.-23.
122
Isto, 25.-26. Branitelji su nastojali dokazati da je donoenje revolucionarnoga statuta bilo tek priprema za osnivanje revolucionarne organizacije, to bi amnestiralo rad Srpske samostalne stranke
od 1903. godine. Govori branitelja, 69.-70.
123
Optunica, 26.-27., 97.-98.
124
Stenografski zapisnik, sv. I, 142.-169. Obrana je uzvraala da ni jedan od tih lanaka u svoje vrijeme nije bio zaplijenjen te da se zbog tih lanaka nitko ne smije progoniti samo zato to je Monarhija od 1908. povela drugaiju vanjsku politiku nego to ju je vodila do tada.
125
K. DRAGOSAVAC, n. dj., 50.-53.
126
Stenografski zapisnik, sv. XI, 4263.-4264.; Isto, sv. XII, 4420.-4424., 4455.-4456., 4570.-4577.
127
Govori branitelja, 26.
154
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
nici, dosljedno zakljucima iz tih saveza, sami provodili velikosrpsku propagandu

meu pravoslavnim stanovnitvom, to je za posljedicu imalo intenzivno irenje
spomenutih pojava meu tim stanovnitvom. Od 31 okrivljenog Adam i Valerijan
Pribievi okrivljeni su i zato to su stupili u neposrednu vezu s Junoslovenskom
revolucionarnom organizacijom unutar Slovenskoga Juga, iji je cilj bio pridobiti
narod u Hrvatskoj za srpsku nacionalnu ideju i velikosrpski politiki program kao
pripremu za revoluciju. Uz to, od 31 okrivljenog, Joco Oreanin, Pero Beki i Sima
A. ivkovi okrivljeni su i da su, znajui za svrhu Junoslovenske revolucionarne
organizacije, na svoje adrese primali pisma lanova organizacije i slali ih drugim
lanovima. Ostala 22 optuenika osloboena su svake krivnje.128
Na presudu su albu uloili i dravni odvjetnik i branitelji. Poetkom travnja
1910. drugostupanjski je sud prihvatio albu obrane, ukinuo prvostupanjsku presudu i zatraio obnovu itave parnice, putajui okrivljenike na slobodu.129 Vladarevom odredbom krajem studenoga iste godine postupak protiv optuenika je
obustavljen. Hrvatsko-srpska koalicija tumaila je odluku drugostupanjskoga suda
i vladarevu aboliciju kao dokaz da veleizdaje nije ni bilo.130
Meutim, sam Milan Pribievi u spomenutim je biljekama koje je, prema
njegovu kazivanju, sastavio Sran Budisavljevi priznao autorstvo revolucionarnoga statuta i postojanje organizacije u Beogradu iji je cilj bio revolucijom otrgnuti dijelove Monarhije koji bi sa Srbijom i Crnom Gorom stupili u jugoslavensku
dravu. Sam Adam Pribievi u navedenim je odlomcima iz uspomena, priznajui
u bitnom Nastiev iskaz, rekao da je on osobno bio lan revolucionarne organizacije, u ijem je radu aktivno sudjelovao. Tom je prilikom Adam rekao i da su s radom
te organizacije bili potpuno upoznati i drugi lanovi Srpske samostalne stranke:
njegov brat Valerijan, Bude Budisavljevi, Giga Jovi, Mladen Jovanovi i Joco Oreanin, a da su neka saznanja o njezinu radu imali i Pero Beki te Rade Malobabi.
Svetozar Pribievi pisao je 1931. da su neki od optuenih prije objave broure
Finale znali za revolucionarni statut, koji je trebao sluiti kao temelj njihova djelovanja, no da su i ostali optuenici zaista vodili antidravnu propagandu, da su
srcem i duom, a neki i javnim svojim radom, zaista bili veleizdajnici.131
Ako je veleizdaje bilo, onda razlog za ponitenje prvostupanjske presude i obustavu parnice valja traiti u injenici da su neki vii interesi uzrokovali oprost veleizdajnicima. Pavao Rauch je smatrao da je odluke drugostupanjskoga suda i vladara
omoguila prijateljska politika prema Srbiji koju je krajem 1909. poveo austrougarski ministar vanjskih poslova Aehrenthal,132 iza ega su stajali austrijski industrij-
128
K. DRAGOSAVAC, n. dj., 59.-76.
129
Isto, 155.-160.
130
Isto, 233.-238.
131
Svetozar PRIBIEVI, Izabrani politiki spisi, Zagreb, 2000., 227.
132
P. RAUCH, n. dj., 114.
155
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
ski interesi.133 Krajem 1909. Monarhija je teila normalizaciji odnosa i sklapanju

novog trgovinskog ugovora sa Srbijom,134 zbog ega je austrougarsko Ministarstvo
vanjskih poslova zaista povelo pomirljivu politiku prema Hrvatsko-srpskoj koaliciji.135 Tu je politiku prema Srbiji krajem 1909. prihvatio ak i dominantni dio austrougarskoga vojnog vrha, koji je do tada jedini teio ratu sa Srbijom i zbog ega se
u Hrvatskoj do tada oslanjao na frankovce i njihov nacionalno-politiki program.
Njihov novi odnos prema Srbiji krajem 1909. uvjetovao je i njihovu novu politiku u
Hrvatskoj. Oni su sada smatrali da se Hrvatsko-srpskoj koaliciji mora iskazati puno
povjerenje te da se na jugu Monarhije mora promicati ideja hrvatsko-srpskoga narodnog jedinstva.136 Te pojave upuuju na to da je sudbinu zagrebake veleizdajnike parnice zapeatio isti imbenik koji je krajem 1907. stvorio preduvjete za njeno
pokretanje. Taj je imbenik bio interes austrougarske vanjske politike.
Zakljuak
Do kraja 1907. Austro-Ugarska Monarhija se nadala zadrati Srbiju u zoni svojega gospodarsko-politikog utjecaja, zbog ega je zatvarala oi pred rastuim velikosrpskim nacionalizmom unutar svojih granica. Krajem 1907. promjena vanjske
politike Monarhije prema Srbiji, iji je rezultat bila odluka da se anektiraju Bosna
i Hercegovina, stvorila je preduvjete za obraun s velikosrpskim nacionalizmom i
pokretanje veleizdajnike parnice. Meutim, kako ta vanjska politika Monarhije
nije bila odluna i nije beskompromisno zauzela stajalite o potrebi vojnoga obrauna sa Srbijom, potpora odluujuih imbenika u Monarhiji hrvatskim vlastima
u pripremi i tijekom parnice bila je manjkava, to je odredilo zamah parnice i percepciju o njoj u javnom miljenju Monarhije i inozemstva. Nova promjena vanjske
politike Monarhije prema Srbiji, tenja da se nakon aneksije Bosne i Hercegovine
normaliziraju odnosi dviju drava i da se Srbija ponovno privue u zonu utjecaja
Monarhije, odredila je i sudbinu zagrebake veleizdajnike parnice. Hrvati su bili
taoci vanjske politike Monarhije na ijim su se leima, mimo njihova interesa, prebijale promjene u toj politici.
133
Isto, 99.
134
H. SIROTKOVI, n. dj., 93.-94.
135
Isto, 143.
136
Isto, 156.-157.
156
SP, br. 1., 131.-157. (2014)
SUMMARY
ZAGREB HIGH-TREASON LAWSUIT IN THE YEAR 1909

Based on the selected literature and sources, the author analyses the lawsuit
which was launched by the Zagreb State Attorneys Office against 53 Croatian Serbs
accused of high treason in the beginning of the year 1909. In the authors opinion,
during that time in Croatia ruled by the Ban, there existed a high-treason activity
indicated by the State Attorneys Office, but the lawsuit itself was launched solely to
justify the annexation of Bosnia and Herzegovina, which also determined its fate.
Through the analysis of this lawsuit, the author has also defined the Croatian position within the Austro-Hungarian Monarchy, where Croats could not address their
most vital needs in their own interest, but the interest of the community dominated
by Germans and Hungarians.
Key words: Croatian-Serbian Coalition, Serbian Independent Party, Kingdom
of Serbia, High-treason
157

Gabelica - Zagrebacka Veleizdajnicka Parnica

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Gabelica - Zagrebacka Veleizdajnicka Parnica

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

SP, br. 1., 131.-157.

Zagrebaka veleizdajnika parnica 1909. godine

MISLAV GABELICA, Zagrebaka veleizdajnika parnica 1909. godine

SP, br. 1., 131.-157. (2014)

Zadatak je ovog rada analizirati pripreme za veleizdajniku parnicu, dokaze

Znaaj Hrvatsko-srpske koalicije

Mirjana GROSS, Povijest pravake ideologije, Zagreb, 1973., 325.

Dimitrije OREVI, Pokuaji srpsko-ugarske saradnje i zajednike akcije 1906. godine, u:

M. GROSS, Povijest pravake ideologije, 340.

T. GANZA-ARAS, n. dj., 333.-334.; T. CIPEK, S. MATKOVI, n. dj., 497.-498.

MISLAV GABELICA, Zagrebaka veleizdajnika parnica 1909. godine

SP, br. 1., 131.-157. (2014)

Srpska narodna samostalna stranka, Srpska narodna radikalna stranka te kratko

Mirjana GROSS, Vladavina Hrvatsko-srpske koalicije 1906.1907., Beograd, 1960., 84.-85.

Ivan MUI, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, Split, 1969., 54.-55.

MISLAV GABELICA, Zagrebaka veleizdajnika parnica 1909. godine

SP, br. 1., 131.-157. (2014)

Monarhije u jugoistonu Europu i daljnji gubitak neovisnosti. Zbog toga je Srbija

D. OREVI, n. dj., 357.

T. GANZA-ARAS, n. dj., 264.

D. OREVI, n. dj., 360.

MISLAV GABELICA, Zagrebaka veleizdajnika parnica 1909. godine

SP, br. 1., 131.-157. (2014)

Odnos odluujuih imbenika u Monarhiji prema velikosrpskoj politici

D. OREVI, n. dj., 365., 371.-374., 380.-381. Sa srbijanskim su izaslanicima kontaktirali i

J. HORVAT, Politika povijest Hrvatske, 292.

M. GROSS, Hrvatska uoi aneksije Bosne i Hercegovine, 153.-154.

MISLAV GABELICA, Zagrebaka veleizdajnika parnica 1909. godine

SP, br. 1., 131.-157. (2014)

O jugoslavenskom, hrvatsko-srpskom nacionalnom karakteru te dravne jedinice sastavljene od

V. DEDIJER, n. dj., knj. 1, 196.

MISLAV GABELICA, Zagrebaka veleizdajnika parnica 1909. godine

SP, br. 1., 131.-157. (2014)

licije na Be i prekid njezinih veleizdajnikih veza s Beogradom, krug oko Franje

MISLAV GABELICA, Zagrebaka veleizdajnika parnica 1909. godine

SP, br. 1., 131.-157. (2014)

komu programu.38 Postizanjem tog dijela plana moglo bi se poeti i s ostvarenjem

M. GROSS, Hrvatska uoi aneksije Bosne i Hercegovine, 160.

M. GROSS, Hrvatska uoi aneksije Bosne i Hercegovine, 194.-195., 242.

MISLAV GABELICA, Zagrebaka veleizdajnika parnica 1909. godine

SP, br. 1., 131.-157. (2014)

je u svibnju 1908. list njegova ministarstva pozvao Srpsku samostalnu stranku da

Pripreme za veleizdajniku parnicu

M. GROSS, Hrvatska uoi aneksije Bosne i Hercegovine, 194.-195.

Isto, 161., 163.-164., 201., 243.

J. HORVAT, Politika povijest Hrvatske, 300.; J. IDAK, M. GROSS, I. KARAMAN, D. EPI, n.

M. GROSS, Hrvatska uoi aneksije Bosne i Hercegovine, 196.

M. GROSS, Hrvatska uoi aneksije Bosne i Hercegovine, 233.

MISLAV GABELICA, Zagrebaka veleizdajnika parnica 1909. godine

SP, br. 1., 131.-157. (2014)

Isto, 234.; P. RAUCH, n. dj., 95.

MISLAV GABELICA, Zagrebaka veleizdajnika parnica 1909. godine

SP, br. 1., 131.-157. (2014)

glo zakljuiti da je zagrebako dravno odvjetnitvo znalo za Nastiev materijal

Stenografski zapisnik, sv. XI, 4320.

Stenografski zapisnik, sv. XI, 4247.-4248.

MISLAV GABELICA, Zagrebaka veleizdajnika parnica 1909. godine

SP, br. 1., 131.-157. (2014)

M. GROSS, Hrvatska uoi aneksije Bosne i Hercegovine, 231.

P. RAUCH, n. dj., 96.

M. GROSS, Hrvatska uoi aneksije Bosne i Hercegovine, 230.-231.

Stenografski zapisnik, sv. XI, 4285.-4286.

MISLAV GABELICA, Zagrebaka veleizdajnika parnica 1909. godine

SP, br. 1., 131.-157. (2014)