DRUGI VATIKANSKI SABOR,

PASTORALNA KONSTITUCIJA(1)

GAUDIUM ET SPES
(RADOST I NADA)

O CRKVI U SUVREMENOM SVIJETU

(7. 12. 1965.)

1
PREDGOVOR

Unutranja povezanost Crkve s itavim svijetom

1. Radost i nada, alost i tjeskoba ljudi naeg vremena, osobito siromanih i svih koji trpe
jesu radost i nada, alost i tjeskoba takoer Kristovih uenika, te nema niega uistinu
ljudskoga a da ne bi nalo odjeka u njihovu srcu. Kransku zajednicu naime sainjavaju
ljudi, koje u Kristu sjedinjene vodi Duh Sveti na njihovu hodu prema Oevu Kraljevstvu. Oni
su primili poruku spasenja da je iznesu pred svakoga. Zato zajednica krana doivljava sebe
doista usko povezanom s ljudskim rodom i s njegovom povijeu.

Kome se obraa Sabor

2. Stoga Drugi vatikanski sabor, poto je dublje istraio misterij Crkve, upravlja sada svoju
rije ne vie samim sinovima Crkve i svima koji zazivaju Kristovo ime nego bez oklijevanja
svim ljudima sa eljom da svima izloi kako shvaa prisutnost i djelovanje Crkve u
suvremenom svijetu. Koncil ima dakle pred oima svijet ljudi, to jest cjelokupnu ljudsku
obitelj sa sveukupnom stvarnou u kojoj ivi; svijet kao pozornicu povijesti ovjeanstva,
obiljeen njegovim pothvatima, njegovim porazima i pobjedama. Krani vjeruju da je taj
svijet, ljubavlju Stvoriteljevom sazdan i uzdravan, dodue dospio u ropstvo grijeha, no da
ga je raspeti i uskrsli Krist, slomivi mo Zloga, oslobodio da se prema Bojem planu
preobrazi i tako doe do svoje potpunosti.

U slubi ovjeka

3. U nae se dane ovjeanstvo, zadivljeno nad svojim vlastitim iznaaima i nad svojom
vlastitom moi, ipak esto tjeskobno pita o sadanjem razvitku svijeta, o poloaju i ulozi
ovjeka u svemiru, o smislu svojih individualnih i kolektivnih napora te, napokon, o
posljednjoj svrsi stvari i ljudi. Stoga Sabor, svjedok i tuma vjere svega Bojega naroda to
ga je Krist okupio, ne moe rjeitije dokazati njegovu povezanost, potivanje i ljubav prema
cijeloj ljudskoj obitelji kojoj pripada nego da s njom zapone razgovor o tim razliitim
problemima, donosei svjetlo iz Evanelja i pruajui ljudskom rodu one spasonosne sile
koje sama Crkva, voena Duhom Svetim, prima od svog Utemeljitelja. Radi se o tome da se
spasi ljudska osoba i da se bolje izgradi ljudsko drutvo. ovjek, dakle, kao neto jedno i
cijelo, s tijelom i duom, srcem i savjeu, razumom i voljom, bit e sredite svega naeg
izlaganja. Zato Sveti Sabor, priznavajui visoki ovjekov poziv i tvrdei da je u ovjeka

2
usaena neka boanska klica, prua ovjeanstvu iskrenu suradnju Crkve da se ostvari ono
bratstvo sviju koje odgovara ovjekovu pozivu. Crkvu pri tome ne vodi nikakva zemaljska
ambicija, ona eli samo jedno: nastavljati pod vodstvom Duha Tjeitelja djelo samoga Krista
koji je doao na svijet da posvjedoi istinu (usp. Iv 18, 37), da spasi, a ne da sudi; da slui, a
ne da mu drugi slue.2

UVODNE KONSTATACIJE

POLOAJ OVJEKA U SUVREMENOM SVIJETU

Nada i tjeskoba

4. Da bi Crkva mogla izvravati tu zadau, dunost joj je da u svako vrijeme ispituje znakove
vremena i tumai ih u svjetlu Evanelja. Tako e onda moi, na nain kako odgovara
svakom narataju, odgovoriti na vjena ljudska pitanja o smislu sadanjeg i budueg ivota i
o njihovu meusobnom odnosu. Treba, dakle, upoznati i shvatiti svijet u kojem ivimo,
njegova oekivanja, tenje i esto dramatian znaaj. Neke vanije znaajke dananjega
svijeta mogu se ocrtati ovako. Danas ovjeanstvo proivljava novo razdoblje svoje povijesti,
u kojem se duboke i brze promjene postepeno proiruju na cijeli svijet. One su proizale iz
ovjekove inteligencije i stvaralatva, povratno djeluju na samog ovjeka, na njegove
individualne i kolektivne sudove i elje, na njegov nain miljenja i djelovanja to se tie
stvari i ljudi. Zato ve moemo govoriti o pravom drutvenom i kulturnom preobraaju koji
zadire takoer u vjerski ivot. Kao to se to dogaa u svakoj krizi rasta, taj preobraaj donosi
sa sobom i ne male potekoe. Zato, dok ovjek svoju mo toliko proiruje, ipak je uvijek ne
uspijeva staviti sebi u slubu. Trudei se da dublje prodre u najtanje zakutke svoje due,
esto postaje sve nesigurniji sam sebi. Stopu po stopu jasnije otkriva zakone drutvenog
ivota, ali je neodluan kojim bi ga smjerom upravio. Nikada ovjeanstvo nije raspolagalo
tolikim bogatstvom, mogunostima i ekonomskom moi, pa ipak jo ogromni dio puanstva
u svijetu trpi glad i oskudicu kao i potpuni analfabetizam golemog postotka ljudi. Nikada
ljudi nisu imali tako izotreni smisao za slobodu kao danas, dok u isto vrijeme nastaju novi
oblici drutvenog i psihikog ropstva. Svijet tako ivo osjea svoje jedinstvo i uzajamnu
ovisnost pojedinaca u nunoj solidarnosti, a ipak je zbog sila koje se meusobno bore teko
rastrgan; jo traju otri politiki, drutveni, ekonomski, rasni i ideoloki razdori a stalno
prijeti opasnost posvemanjeg sverazornog rata. Istina, raste izmjena misli, no same rijei
kojima se izriu vrlo vani pojmovi u razliitim ideologijama poprimaju vrlo razliito

3
znaenje. Napokon, marljivo se nastoji ostvariti savreniji vremeniti poredak a da se ne
postizava jednako duhovni napredak. U tako zamrenoj situaciji mnogi nai suvremenici
nisu u stanju pravo raspoznati vjene vrijednosti niti su ih sposobni valjano uskladiti s
novim. Otuda ih spopada nemir i oni se trzaju izmeu nade i tjeskobe kad se pitaju o
sadanjem toku dogaaja. Taj tok ljude izaziva, tovie sili ih da trae odgovor.

Duboke promjene u svijetu

5. Dananji nemir i promjene ivotnih prilika povezane su sa dubljim preobraajem, tako da

u obrazovanju sve veu vanost zadobivaju matematike i prirodoslovne i antropoloke
znanosti a na praktinom podruju tehnika koja iz tih znanosti proistjee. Taj mentalitet
pozitivnih znanosti oblikuje kulturu i nain miljenja drugaije nego u prolosti. Tehnika se
tako razvila da preobraava lice zemlje te ve nastoji zagospodariti i svemirskim prostorima.
ovjeji um iri svoju vlast u neku ruku i nad vremenom: nad prolou pomou povijesne
znanosti a nad budunou prognoziranjem i planiranjem. Napredak biolokih, psiholokih
i drutvenih znanosti omoguava ovjeku ne samo bolju spoznaju samoga sebe nego mu
takoer pomae da primjenom tehnikih metoda izravno utjee na drutveni ivot.
ovjeanstvo sve vie misli kako da predvidi i sreuje svoj demografski prirast. Sama se
povijest tako ubrzano razvija da je pojedinci jedva mogu slijediti. Sudbina ljudske zajednice
postaje jedna, pa se vie i ne dijeli na razliite povijesti. Tako ovjeanstvo sa statikoga
shvaanja poretka stvarnosti prelazi na dinamino i evolutivno, a odatle nastaje nova
neizreciva kompleksnost problema, koja zahtijeva nove analize i nove sinteze.

Drutvene promjene

6. Time tradicionalne mjesne zajednice kao to su patrijarhalne obitelji, klanovi, plemena,

sela, razne skupine i drutvene povezanosti danomice proivljavaju sve dublje promjene.
Postepeno se iri tip industrijskog drutva, koji neke narode vodi u ekonomsko blagostanje i
posve preobraava stoljeima ustaljena poimanja i oblike drutvenoga ivota. Usporedo
raste urbanizacija: bilo rastom gradova i gradskog stanovnitva bilo prodiranjem gradskog
naina ivota meu seosko stanovnitva. Nova i sve prikladnija sredstva drutvenog
saobraaja omoguuju laku informaciju o dogaajima te brzo irenje ideja i nazora, to sve
izaziva lanane reakcije. Ne smije se podcijeniti ni injenica da se ljudi pod pritiskom raznih
uzroka sele i tako mijenjaju nain ivota. Tako se bez prestanka mnoe vezanosti ovjeka s
njegovim blinjima, i ta socijalizacija rada nove vezanosti a da to ipak uvijek ne

4
unapreuje odgovarajue sazrijevanje osobe niti uvijek promie doista osobne odnose
(personalizacija). Takav razvoj, dakako, jasnije dolazi do izraaja meu narodima koji ve
uivaju blagodati ekonomskog i tehnikog napretka, ali zahvaa i narode u razvoju koji ele i
u svojim zemljama postii blagodati industrijalizacije i urbanizacije. Ti narodi, napose oni s
drevnijim predajama, osjeaju potrebu za zrelijom i osobnijom upotrebom slobode.

Psiholoke, moralne i vjerske promjene

7. Promjena mentaliteta i struktura esto dovodi u pitanje tradicionalne vrijednosti, napose

meu mladima, koji su esto nestrpljivi, dapae se zbog nezadovoljstva i bune, pa svjesni
svoje vanosti u drutvenom ivotu ele to skorije u njemu vriti svoju ulogu. Zbog toga
roditelji i odgojitelji pri vrenju svojih dunosti nerijetko nailaze na sve vee potekoe. Pa i
batinjene ustanove, zakoni, nain miljenja i osjeanja ne mogu se uvijek, ini se, zgodno
uskladiti sa sadanjim prilikama pa odatle nastaju teke smetnje u ponaanju i u samim
njegovim normama. Nove prilike, napokon, utjeu i na vjerski ivot. S jedne ga strane
izotreniji kritiki duh isti od maginog shvaanja svijeta i od preostatka praznovjerja te
zahtijeva vie osobno i djelotvornije prianjanje uz vjeru, tako da mnogi dolaze do ivljeg
iskustva Boga. S druge pak strane sve ire mase praktiki naputaju religiozni ivot.
Drukije nego u prijanjim vremenima nijekanje Boga ili religije i potpuna indiferentnost
prema njima nisu vie nita neobino niti stvar pojedinca; danas se takav stav rado
prikazuje kao zahtjev znanstvenog napretka ili nekog novog humanizma. Sve se to u
mnogim zemljama ne izrie samo filozofskim teorijama nego je veoma nairoko zahvatilo
knjievnost, umjetnost, tumaenje humanistikih znanosti i povijesti, dapae i dravno
zakonodavstvo, pa to mnoge zbunjuje.

Neuravnoteenosti modernog svijeta

8. Tako nagle promjene, koje se esto neposredno odvijaju, dapae i sama jasnija svijest o
tom neskladu u svijetu, raaju ili poveavaju proturjeja i neuravnoteenosti. I u samom se
pojedincu ee raa nesklad izmeu suvremenog praktinog intelekta i teoretskog
miljenja, koje ne uspijeva svladati mnoinu svojih spoznaja niti ih prikladno srediti u
sinteze. Jednako se javlja nesklad izmeu brige za praktinom uspjenou i zahtjeva
moralne savjesti, a vrlo esto i izmeu kolektivnih uvjeta ivota i preduvjeta za osobnu
misao, tovie i za kontemplaciju. Konano, nastaje nesklad izmeu specijaliziranosti
ovjekove djelatnosti i jednog sveobuhvatnog pogleda na svijet. U obitelji napetosti niu ili

5
pod pritiskom demografskih, ekonomskih i socijalnih prilika, ili zbog sukoba izmeu starih i
novih generacija ili iz novih drutvenih odnosa izmeu mukarca i ene. Velika trvenja
nastaju takoer izmeu rasa, tovie izmeu razliitih slojeva u drutvu, izmeu naroda u
izobilju i onih koji su slabi i trpe oskudicu; konano, izmeu meunarodnih ustanova koje
su nastale iz tenji naroda za mirom i propagandne nametljivosti vlastite ideologije ili
kolektivnih egoizama unutar nacija i drugih grupa. Odatle uzajamno nepovjerenje i
neprijateljstva, sukobi i iskuenja, kojima je ovjek u isto vrijeme i uzrok i rtva.

Sve openitije tenje ovjeanstva

9. Meutim raste uvjerenje da ovjeanstvo ne samo moe i mora sve vie uvrivati svoje
gospodarstvo nad stvorenim svijetom nego da povrh toga mora uspostaviti takav politiki,
socijalni i ekonomski poredak da sve bolje slui ovjeka i pomogne pojedincima i grupama
da afirmiraju i razvijaju sebi svojstveno dostojanstvo. Zato mnogi odluno zahtijevaju dobra
kojih se, zbog nepravde ili nejednakosti raspodjele, po svom najdubljem uvjerenju osjeaju
lienima. Narodi u razvoju kao i oni koji su tek nedavno postali nezavisni, ele da sudjeluju
u blagodatima suvremene civilizacije ne samo na politikom nego i na ekonomskom polju i
da slobodno vre svoju ulogu u svijetu, a ipak iz dana u dan raste razmak a veoma esto
ujedno i zavisnost, pa i ekonomska, od drugih naroda koji su bogatiji i koji se bre razvijaju.
Narodi koje pritite glad zovu na raun bogatije narode. ene zahtijevaju pravnu i
injeninu ravnopravnost s mukarcima tamo gdje je jo nisu postigle. Radnici i seljaci hoe
ne samo da zarauju ono to im je nuno za ivot nego ele da u radu razvijaju svoje osobne
vrijednosti, dapae da uzmu svoj udio u upravljanju ekonomskim, drutvenim, politikim i
kulturnim ivotom. Po prvi put u povijesti ovjeanstva sad su svi narodi uvjereni da se
blagodati civilizacije mogu i moraju protegnuti stvarno na sve. A pod svim se tim zahtjevima
krije dublja i openitija tenja: pojedinci i skupine eaju za punim i slobodnim ivotom
dostojnim ovjeka te stavljajui sebi u slubu sve to im dananji svijet moe tako obilno
pruiti. Osim toga narodi se sve vie trude oko ostvarenja neke sveope zajednice. Tako nam
se dananji svijet pokazuje u isto vrijeme snanim i slabim, sposobnim da ini najbolja i
najgora djela, a pred njim se otvara put slobode ili ropstva, napretka ili nazatka, bratstva ili
mrnje. Osim toga ovjek postaje svjestan da o njemu ovisi hoe li na dobro upraviti sile
koje je sam pokrenuo i koje ga mogu ili satrti ili mu sluiti. Zato sam sebi postavlja pitanje.

Dublja pitanja ovjeanstva

6
10. Neuravnoteenosti od kojih trpi suvremeni svijet u stvari su povezane s onom osnovnom
neuravnoteenou kojoj su korijeni u ovjekovu srcu. Naime u samom se ovjeku
sukobljavaju mnogi elementi. S jedne strane kao stvorenje iskustveno doivljava svoju
viestruku ogranienost, a s druge se osjea neogranienim u svojim eljama i pozvanim na
vii ivot. I dok ga privlae mnoge stvari, neprestano je prisiljen meu njima birati i nekih se
odricati. tovie, kako je slab i grenik, nerijetko ini ono to nee, a to bi htio, ne ini.3
Prema tome, ovjeka mui podijeljenost u njemu samom, a odatle se raaju tako brojni i
toliki razlozi takoer u drutvu. Mnoge, dakako, ivot u praktinom materijalizmu odvraa
da ne vide jasno dramatinost toga stanja, a mnoge barem bijeda spreava da o tom stanju
razmiljaju. Mnogi misle da e nai smirenje u kojem od raznolikih tumaenja svijeta koja
se iznose. Neki od samog ljudskog napora oekuju istinsko i potpuno osloboenje
ovjeanstva te su uvjereni da e budue ovjekovo kraljevanje na zemlji ispuniti sve elje
njegova srca. Ima i takvih koji, zdvajajui nad time da ivot nema smisla, hvale smionost
onih koji se, drei da ljudska egzistencija po samoj sebi i nema nikakva znaenja, trude da
joj sve znaenje dadu iz svog vlastitog genija. Uza sve to pred suvremenim razvojem svijeta
danomice su sve brojniji oni koji ili sami postavljaju ili s novom otrinom osjeaju
najtemeljitija pitanja: to je ovjek? Koji je smisao patnje, zla, smrti, to i nadalje traje
premda je ostvaren ovolik napredak? emu te pobjede koje su postignute uz tako visoku
cijenu? to ovjek moe drutvu dati a to moe od njega oekivati? to e biti poslije ovoga
zemaljskog ivota? A Crkva vjeruje da Krist, koji je za sve umro i uskrsnuo,4 po svojem
Duhu prua ovjeku svjetlo i snagu da moe odgovoriti svom vrhovnom pozivu. Nema pod
nebom drugog imena danog ljudima po kojem oni treba da se spase.5 Ona vjeruje takoer
da se u njezinu Gospodinu i Uitelju nalazi klju, sredite i cilj sve ljudske povijesti. Osim
toga, Crkva tvrdi da se na dnu svih promjena nalazi mnogo toga to je nepromjenljivo i to
ima svoj najdublji temelj u Kristu, koji je isti juer i danas i uvijek.6 Koncil, dakle, eli
govoriti svima u svjetlu Krista, slike Boga nevidljivoga, Prvoroenca svakog stvorenja,7 da
osvijetli misterij ovjeka i da surauje u iznalaenju rjeenja za gorua pitanja naeg
vremena.

PRVI DIO

CRKVA I OVJEKOV POZIV

Odgovoriti poticajima Duha

7
11. Boji narod, pokretan vjerom kojom vjeruje da ga vodi Duh Gospodnji koji ispunja svijet,
trudi se da u dogaajima, potrebama i eljama koje dijeli s ostalim ljudima naeg vremena
razabere koji su u tome istinski znakovi Boje prisutnosti i Bojih nakana. Vjera, uistinu, sve
stvari rasvjetljuje novim svjetlom i oituje nam Boje nakane o cjelovitom ovjekovu pozivu
te tako usmjerava duh prema zaista humanim rjeenjima. Sabor u prvom redu eli u tom
svjetlu prosuditi i s njihovim boanskim izvorom povezati one vrijednosti koje su danas
najvie u cijeni. Te su naime vrijednosti, ukoliko su plod ovjekova talenta to mu ga je Bog
dao, veoma dobre; no, zbog pokvarenosti ovjejeg srca, nerijetko bivaju skrenute s dunog
smjera te zato trebaju proienja. to Crkva misli o ovjeku? to bi trebalo preporuiti za
izgradnju suvremenog drutva? Koje je konano znaenje ljudske djelatnosti u svemiru? Ta
pitanja trae odgovor. Po tome e se jo jasnije oitovati da Boji narod i ovjeanstvo, u
koje je taj narod ukljuen, uzajamno slue jedan drugome; tako se poslanje Crkve ukazuje
kao religiozno te tim samim duboko ljudsko.

I. GLAVA DOSTOJANSTVO LJUDSKE OSOBE

ovjek na sliku Boju

12. Po gotovo istom uvjerenju vjernika i nevjernika sve na zemlji treba biti ureeno prema
ovjeku kao svom sreditu i vrhuncu. No to je ovjek? On je o sebi izrekao i izrie mnoga
miljenja, razliita, pa i suprotna, u kojima se esto ili toliko uzvisuje da sebe smatra
apsolutnim mjerilom ili se snizuje do oaja, odakle je tjeskoban i smeten. Te tegobe Crkva
prouuje do dna. Pouena boanskom objavom, moe na njih dati svoj odgovor kojim bi se
ocrtao pravi poloaj ovjeka, da bi se obrazloile njegove slabosti i da bi se ujedno moglo
priznati pravo njegovo dostojanstvo i poziv. Sveto pismo, naime, ui da je ovjek stvoren
na sliku Boju, sposoban da spozna i ljubi svoga Stvoritelja, da je od njega postavljen za
gospodara nad svim zemaljskim stvorenjima,8 da njima upravlja i njima se slui slavei
Boga.9 to je ovjek, da ga se spominje? Ili sin ovjeji da se za nj brine? Uinio si ga
malo manjim od anela, okrunio si ga slavom i au, dao si mu gospodstvo nad djelima
svojih ruku. Sve si mu stavio pod noge (Ps 8,5-7). No Bog nije stvorio ovjeka sama: od
poetka muko i ensko stvori ih (Post 1, 27). Njihovo zdruenje tvori prvi oblik zajednice
osoba. ovjek je naime po svojoj najdubljoj naravi drutveno bie i bez odnosa s drugima ne
moe ni ivjeti ni razviti svoje sposobnosti. Stoga Bog, kako opet itamo u Svetom pismu,
vidje sve to je stvorio i bijae veoma dobro (Post 1, 31).

8
Grijeh

13. ovjek, utemeljen od Boga u pravednosti, no pod utjecajem Zloga, ve je na poetku

povijesti zloupotrebljavao svoju slobodu diui se protiv Boga i elei da svoj cilj postigne
izvan Boga. Iako su upoznali Boga, nisu mu iskazali zahvalnost kao Bogu nego je
potamnjelo njihovo nerazumno srce i klanjali su se i iskazivali tovanje stvorenju mjesto
Stvoritelju.10 To to doznajemo po boanskoj objavi slae se i sa samim iskustvom. Ako,
naime, ovjek pregleda u svoje srce, nalazi da je sklon na zlo i uronjen u tolike jade, koji ne
mogu potjecati od njegova dobrog Stvoritelja. Ne htijui esto priznati Boga kao svoje
poelo, ovjek je poremetio i duno usmjerenje prema svom posljednjem cilju i ujedno sav
sklad sa samim sobom, s drugim ljudima i svim stvorenjima. Tako je ovjek u samom sebi
podijeljen. Zbog toga sav ivot ljudi, i pojedinaca i skupina, prua sliku borbe, i to
dramatine, izmeu dobra i zla, izmeu svjetla i tame. tovie, ovjek otkriva da je
nesposoban da sam od sebe uspjeno suzbija nasrtaje zla, tako se svatko osjea kao okovan
verigama. No sam je Gospodin doao da oslobodi ovjeka i da ga ojaa, obnavljajui ga
iznutra i izbacujui napolje kneza ovoga svijeta (usp. Iv 12,31) koji ga je drao u ropstvu
grijeha.11 A grijeh umanjuje samog ovjeka spreavajui ga da postigne svoju puninu. U
svjetlu te objave nalazi svoj konaan razlog i uzvieni poziv i duboka bijeda to je ljudi
doivljavaju.

O strukturi ovjeka

14. ovjek, tijelom i duom jedan, jest po samoj svojoj tjelesnosti zbir elemenata
materijalnog svijeta, tako da po ovjeku dosiu svoj vrhunac i podiu glas da slobodno slave
Stvoritelja.12 Stoga ovjeku nije doputeno da prezire tjelesni ivot. Naprotiv, on svoje tijelo
mora smatrati dobrim i vrijednim asti kao od Boga stvoreno i odreeno da uskrsne u
posljednji dan. Ipak, ovjek, ranjen grijehom, osjea pobune tijela. Stoga samo dostojanstvo
ovjeka trai da Boga proslavljuje u svome tijelu13 i da ne dopusti da slui zlim sklonostima
svoga srca. ovjek se zbilja ne vara kad se priznaje viim od materijalnih elemenata i kad se
ne smatra svodivim na golu est prirode ili na anonimni element ljudskog drutva. Svojom
unutranjou on uistinu nadilazi sveukupnost stvari: u te dubine ovjek zalazi kad se vraa
u srce, gdje ga eka Bog, koji ispituje srce,14 i gdje on pred Bojim oima sam odluuje o
svojoj sudbini. Stoga priznavajui u sebi duhovnu i besmrtnu duu, nije rtva lanog
utvaranja koje proistjee samo iz fizikih i socijalnih uvjeta nego, naprotiv, dohvaa samu
duboku istinu stvari.

9
Dostojanstvo razuma, istina i mudrosti

15. ovjek, participirajui na svjetlu Bojeg uma, ispravno sudi da po svom razumu
nadvisuje sve stvari. Neumornom upotrebom svog genija tokom stoljea ovjek je, zacijelo,
napredovao u empirikim znanostima, u tehnici i umjetnikom stvaranju. A u nae vrijeme
postigao je zamane uspjehe, napose u istraivanju materijalnoga svijeta. ovjek je ipak
uvijek traio i nalazio dublju istinu. Um se naime ne ograniuje na same fenomene nego je
sposoban da s pravom sigurnosti dosegne i inteligibilnu stvarnost, premda je uslijed grijeha
djelomino pomraen i oslabljen. Konano, razumna se narav ljudske osobe usavruje i
treba da se usavri mudrou, koja blago privlai ovjeji duh da trai i ljubi istinu i dobro,
pa kad je ovjek njome proet, ona ga po vidljivim stvarima vodi k nevidljivima. Nae pak
doba, vie nego prola stoljea, treba takve mudrosti, kako bi sve to ovjek novo otkriva
postalo humanije: u pogibelji je, naime, budunost svijeta ako ne bude mudrijih ljudi. Osim
toga valja primijetiti da mnogi narodi, koji su dodue ekonomski siromaniji, ali mudrou
bogatiji, mogu u tom drugima pruiti znatnu pomo. Darom Duha Svetoga ovjek po vjeri
dolazi do promatranja i suivljavanja s misterijem Boje volje.

Dostojanstvo moralne savjesti

16. U dubini savjesti ovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje ali kojemu se mora
pokoravati. Taj glas, to ga uvijek poziva da ljubi i ini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba,
jasno odzvanja u intimnosti naeg srca: ini ovo, a izbjegavaj ono. ovjek naime ima u srcu
zakon to mu ga je Bog upisao. U pokoravanju tom zakonu jest isto ovjekovo dostojanstvo,
i po tom zakonu e mu se suditi.15 Savjest je najskrovitija jezgra i svetite ovjeka, gdje je on
sam s Bogom, iji glas odzvanja u njegovoj nutrini.16 U savjesti se divno otkriva onaj zakon
kojemu je ispunjenje ljubav prema Bogu i blinjemu.17 Time to su vjerni savjesti, krani
se povezuju s ostalim ljudima u traenju istine i istinskom rjeavanju tolikih moralnih
problema koji nastaju u ivotu pojedinaca i u ivotu drutva. Dakle, to vie prevladava
ispravna savjest, to se vie osobe i drutvene skupine udaljavaju od slijepe samovolje i
nastoje se prilagoditi objektivnim normama moralnosti. Ipak se nerijetko dogaa da je
savjest uslijed nesavladiva neznanja u zabludi a da time ipak ne gubi svoga dostojanstva. Ali
to se ne moe rei kad se ovjek malo brine da trai istinu i dobro i kada savjest zbog grene
navike pomalo postaje gotovo slijepa.

Veliina slobode

10
17. No ovjek se moe obratiti k dobru samo u slobodi. Tu slobodu nai suvremenici uvelike
cijene i strastveno trae. I s pravom! Ali se esto zalau za nju na lo nain, kao da bi bilo
doputeno sve to godi, pa i zlo. Prava sloboda je, naprotiv, izuzetan znak Boje slike u
ovjeku. Bog je naime htio ovjeka dati u ruke vlastite odluke18 tako da sam od sebe trai
svoga Stvoritelja i da slobodno prianjajui uza nj doe do potpuna i blaena savrenstva.
Dostojanstvo ovjeka zahtijeva, dakle, da radi po svjesnom i slobodnom izboru, to jest
potaknut i voen osobnim uvjerenjem, a ne po unutarnjem slijepom nagonu ili po isto
vanjskom pritisku. Do takva dostojanstva ovjek dolazi kada, oslobaajui se svakog
robovanja strastima, ide za svojim ciljem odabirui u slobodi dobro te svojom umjenou i
zdunou nastoji sebi pribaviti prikladna sredstva. ovjekova sloboda, ranjena grijehom,
moe to usmjerenje prema Bogu uiniti potpuno djelotvornim samo uz pomo milosti Boje.
Svatko e pak morati pred Bojim sudom poloiti raun o svome ivotu, za sve to je uinio
dobra ili zla.19

Misterij smrti

18. Zagonetka ljudskog poloaja dostie vrhunac pred licem smrti. Ne mui ovjeka samo
bol i sve vei rasap tijela nego ga takoer, dapae jo vie, mui strah od ugasnua za vazda.
I po prirodnom nagonu svog srca ispravno sudi kad s jezom odbija posvemanje razorenje i
nepovratno skonanje svoje osobe. Klica vjenosti to je u sebi nosi, nesvediva na samu
materiju, buni se protiv smrti. Svi pokuaji tehnike, ma kako bili korisni, ne mogu smiriti
tjeskobu ovjeka: naime, produenje biolokog trajanja ne moe mu utaiti one elje za
daljnjim ivotom koja je neodoljivo ukorijenjena u njegovu srcu. Dok je pred smru
nemono svako matanje, Crkva, pouena boanskom objavom, tvrdi da je Bog stvorio
ovjeka za blaeni cilj s onu stranu zemaljske bijede. tovie, kranska vjera ui da e ta
tjelesna smrt, od koje bi ovjek bio poteen da nije sagrijeio,20 biti jednom pobijeena
kada svemogui i milosrdni Spasitelj vrati ovjeku spasenje to ga je svojom krivnjom
izgubio. Bog je naime pozvao i poziva ovjeka da itavim svojim biem prione uza nj u
vjenom zajednitvu nepropadljivog ivota. Tu je pobjedu Krist izvojevao uskrsnuvi na
ivot, poto je svojom smru oslobodio ovjeka od smrti.21 Svakome ovjeku koji razmilja
vjera, predoena solidnim argumentima, prua odgovor na tjeskobna pitanja o njegovoj
buduoj sudbini; ujedno mu omoguuje da u Kristu bude u zajednitvu sa svojom
predragom, ve preminulom braom, ulijevajui mu nadu da su oni ve postigli pravi ivot
kod Boga.

11
Oblici i korijeni ateizma

19. Posebno bitna crta ljudskog dostojanstva jest ta to je ovjek pozvan u zajednitvo s
Bogom. Ve od samog svog postanka ovjek je pozvan da stupi u dijalog s Bogom, jer samo
stoga postoji to ga je Bog iz ljubavi stvorio i to ga iz ljubavi stalno uzdrava. ovjek ne
moe ivjeti punim ivotom po istini ako tu ljubav slobodno ne prizna i svome se Stvoritelju
ne povjeri. Ipak mnogi medu naim suvremenicima ne uviaju tu intimnu i ivotnu
povezanost s Bogom ili je izriito zabacuju. To ide dotle da ateizam treba ubrojiti meu vrlo
ozbiljne pojave naega vremena. Zato je potrebno da bude razmotren s velikom panjom.
Imenom ateizma oznauju se pojave koje su meu sobom veoma razliite. Neki naime Boga
izriito nijeu, dok drugi dre da ovjek ne moe o Bogu uope nita tvrditi; drugi opet
pristupaju prouavanju pitanja o Bogu takvom metodom da se dobiva dojam da to pitanje
nema smisla. Mnogi, neopravdano prekoraujui granice pozitivnih znanosti, uporno tvrde
da se sve objanjava samom tom znanstvenom metodom, ili nasuprot ne doputaju vie
uope nikakve apsolutne istine. Ima takvih koji toliko uzvisuju ovjeka da vjera u Boga
gotovo gubi svoju snagu; oni su, kako se ini, vie zauzeti time da afirmiraju ovjeka negoli
da zanijeu Boga. Neki opet sebi Boga tako predouju da onaj lik koji zabacuju nikako nije
Bog Evanelja. Ima i takvih koji pitanja o Bogu uope ne nainju: kao da uope nisu iskusili
religioznog nemira, pa i ne vide emu bi jo vodili brigu o religiji. Ateizam, osim toga,
nerijetko nastaje iz silovitog protesta protiv zla u svijetu, ili iz toga to se nekim ljudskim
dobrima neopravdano pripie oznaka samog apsolutnog dobra, tako da onda ta ljudska
dobra zauzmu mjesto koje pripada Bogu. I sama dananja civilizacija moe esto oteati
pristup k Bogu, ne iz same sebe, ve ukoliko je suvie upletena u zemaljske stvari. Oni koji
svojevoljno nastoje udaljiti Boga od svoga srca te izbjei religiozna pitanja, protiv diktata
vlastite savjesti, nisu dakako bez krivnje. Ali ipak neku odgovornost za to snose esto i sami
vjernici. Ateizam naime promatran u cjelini, nije neto izvorno, ve proizlazi iz razliitih
uzroka. Meu te uzroke treba ubrojiti takoer kritiku reakciju protiv religija, i to u nekim
krajevima posebno protiv kranske religije. Zato ne malu ulogu za postanak tog ateizma
mogu imati vjernici, ukoliko treba rei da oni zanemarivanjem vjerskog odgoja ili netonim
i pogrenim izlaganjem nauke ili takoer nedostacima svoga religioznog, moralnog i
socijalnog ivota, pravo lice Boga i religije prije zakrivaju nego otkrivaju.

Sustavni ateizam

12
20. Moderni ateizam pokazuje esto i sistematski izgled. Osim drugih uzroka takva ateizma,
tu se elja za osamostaljenjem ovjeka tjera dotle te se podiu potekoe protiv bilo kakve
ovisnosti o Bogu. Oni koji ispovijedaju takav ateizam upinju se tvrdei da se sloboda sastoji
u tome da je ovjek sam sebi svrha, jedini graditelj i demijurg svoje vlastite povijesti. A to se,
kau oni, ne moe sloiti s priznavanjem Boga, zaetnika i svrhe svih stvari, ili bar takvu
tvrdnju o Bogu ini posve suvinom. Toj nauci moe ii u prilog osjeaj moi to ga ovjeku
donosi dananji tehniki napredak. Meu oblicima dananjeg ateizma ne smijemo mimoii
onaj koji osloboenje ovjeka oekuje prije svega od njegova ekonomskog i socijalnog
osloboenja. Taj oblik ateizma tvrdi da religija po svojoj naravi smeta takvom osloboenju,
ukoliko ovjekovu nadu usmjerava prema buduem i iluzornom ivotu te ga time odvraa od
izgradnje zemaljskog grada. Zato se zastupnici te nauke, kada preuzmu upravu drave,
estoko bore protiv religije te ire ateizam, sluei se pri tom onim sredstvima pritiska
kojima raspolae javna vlast, pogotovo u odgoju mladei.

Stav Crkve prema ateizmu

21. Vjerno odana i Bogu i ljudima, Crkva ne moe prestati da sa alou i sa svom vrstoom
ne odbacuje kao to je i prije odbacivala22 one pogubne nauke i postupke koji proturjee
razumu i opem iskustvu ovjeanstva, a ovjeka skidaju s njegova priroenog dostojanstva.
Ipak Crkva nastoji otkriti u dui ateista sakrite uzroke nijekanja Boga, i dri da ih treba
ozbiljno i to dublje pretraiti, jer je svjesna vanosti pitanja to ih podie ateizam i jer je
vodi ljubav prema svim ljudima. Crkva vrsto dri da se priznavanje Boga nipoto ne protivi
ovjekovu dostojanstvu, budui da to dostojanstvo ima svoj temelj i svoje potpuno
savrenstvo u samom Bogu. ovjek je od svog Stvoritelja postavljen u drutvo razuman i
slobodan, ali jo i vie: kao sina ga poziva u samo boansko zajednitvo da bude dionikom
sree kojom je On sam sretan. Crkva osim toga ui da eshatoloka nada ne umanjuje vanost
zemaljskih zadataka, ve da naprotiv ispunjenje zemaljskih zadataka dobiva odatle nove
pobude. Nasuprot, ako se izgubi boanski temelj i nada u vjeni ivot, ovjekovo
dostojanstvo biva veoma teko povrijeeno, kao to se to danas esto moe jasno vidjeti.
Zagonetka ivota i smrti, krivnje i patnje ostaje tada bez rjeenja, tako da ljudi nerijetko
padaju u oaj. Meutim svaki ovjek ostaje sam sebi nerijeeno, nerazgovijetno pitanje.
Nitko ne moe potpunoma potisnuti spomenuto pitanje u nekim trenucima, osobito u
vanijim dogaajima ivota. Jedino Bog, koji poziva ovjeka na dublje razmiljanje i na
poniznije traenje, daje potpun i posve siguran odgovor na to pitanje. A lijek protiv ateizma
moemo oekivati od adekvatnog izlaganja nauke, ali jednako tako i autentinog ivota
13
Crkve i njezinih lanova. Crkva naime treba da uini prisutnim i tako rei vidljivim Boga
Oca i njegova utjelovljenoga Sina, neprekidnom obnovom i oienjem same sebe pod
vodstvom Duha Svetoga.23 To se ponajprije postie svjedoanstvom ive i sazrele vjere, to
jest vjere koja je tako odgojena da moe jasno prozreti tekoe te ih nadjaati: Divno
svjedoanstvo takve vjere davali su i daju mnogobrojni muenici. Ta vjera mora oitovati
svoju plodnost time to proimlje sav ivot vjernika, pa i profani, te to ih pokree na pravdu
i ljubav, posebno prema siromanima. Napokon, da se oituje prisutnost Boja, najvie
pridonosi bratska ljubav meu vjernicima, koji u duhovnoj jednodunosti surauju za vjeru
Evanelja24 te se oituje kao znak jedinstva. A Crkva, premda potpuno zabacuje ateizam,
ipak iskreno izjavljuje da svi ljudi, vjernici i nevjernici, moraju zajedniki raditi za ispravnu
izgradnju ovoga svijeta u kojemu zajedno ive. A toga ne moe biti bez iskrenog i razboritog
dijaloga. Crkva se, dakle, ali na diskriminaciju izmeu vjernika i nevjernika koju neki
upravljai drava nepravedno uvode, ne priznavajui temeljna prava ljudske osobe. A za
vjernike Crkva trai efektivnu slobodu i mogunost da na ovom svijetu sagrade takoer
hram Boji. A ateiste ljubazno poziva da otvorena srca promotre Evanelje Kristovo. Jer
Crkva jako dobro zna da se njezina poruka slae s najdubljim eljama ljudskoga srca, kada
titi dostojanstvo ljudskog poziva, vraajui nadu onima koji ve oajavaju nad svojim viim
odreenjem. Poruka Crkve ne samo da ovjeku ne umanjuje ve osigurava svjetlo, ivot i
slobodu za njegov napredak. Nita osim toga ne moe zadovoljiti ljudskoga srca: Za sebe si
nas stvorio, Gospodine, i nemirno je srce nae dok ne poine u tebi.25

Krist, novi ovjek

22. Misterij ovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Rijei. Adam, prvi
ovjek, bio je naime slika onoga koji je imao doi,26 Krista Gospodina. Krist, novi Adam,
objavljujui misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i ovjeka njemu samome te mu
objavljuje uzvienost njegova poziva. Nije, dakle, nikakvo udo to gore iznesene istine u
njemu nalaze svoj izvor i u njemu dosiu svoj vrhunac. On koji je slika nevidljivog Boga
(Kol 1, 15)27 jest i savreni ovjek koji je Adamovim sinovima vratio slinost s Bogom, koja
je ve prvim grijehom izobliena. Budui da je u njemu ljudska narav bila uzeta, a ne
unitena28 time je ona i u nama uzdignuta na veoma visoko dostojanstvo. Utjelovljenjem se
naime Sin Boji na neki nain sjedinio sa svakim ovjekom. Radio je ljudskim rukama,
razmiljao ljudskim umom, a odluivao ljudskom voljom,29 ljubio je ljudskim srcem. Roen
od Marije Djevice, postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama slian osim u grijehu.30
Nevini jaganjac, prolivi slobodno svoju krv, zasluio nam je ivot. I u njemu nas je Bog
14
pomirio sa sobom i meu nama31 i otrgnuo nas iz ropstva avla i grijeha. Svaki od nas moe
zato rei s Apostolom: Sin Boji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao (Gal
2, 20). Trpei za nas nije nam samo dao primjer da idemo njegovim stopama32 nego nam je
otvorio i put; i dok njime stupamo, ivot se i smrt posveuju i dobivaju novi smisao. Postavi
jednak slici Sina, koji je Prvoroenac medu mnogom braom33, kranin prima prve
plodove Duha (Rim 8, 23), po kojima postaje sposoban da ispuni novi zakon ljubavi.34 Po
tome se Duhu, koji je zalog batine (Ef 1, 14), itav ovjek iznutra obnavlja, sve do
otkupljenja tijela (Rim 8, 23): Ako li zbilja stanuje u vama Duh onoga koji uskrisi Isusa
od mrtvih, onaj koji uskrisi Isusa Krista od mrtvih oivjet e i vaa smrtna tjelesa radi svog
Duha koji stanuje u vama (Rim 8, 11).35 Nuda i dunost uistinu nagone kranina da se
kroz mnoge nevolje bori protiv zla i da podnese i smrt. Ali pridruen pashalnom misteriju,
kao to je suoblien Kristu u smrti, tako, nadom ohrabren, ide u susret uskrsnuu.36 To ne
vrijedi samo za one koji vjeruju u Krista nego i za sve ljude dobre volje u ijim srcima milost
nevidljivo djeluje.37 A budui da je Krist umro za sve38 i da je konani ovjekov poziv
stvarno samo jedan, i to boanski, moramo drati da Duh Sveti prua svima mogunost da
se, na nain koji je Bogu poznat, pridrue tom pashalnom misteriju. Takav je i toliki misterij
ovjeka, misterij koji vjernicima jasno otkriva kranska objava. Po Kristu i u Kristu
razrjeuje se zagonetka boli i smrti koja nas, izvan njegova Evanelja, satire. Krist je
uskrsnuo, svojom je smru unitio smrt i darovao nam ivot39 da, kao sinovi u Sinu, viemo
u Duhu: Abba, Oe.40

II. GLAVA LJUDSKA ZAJEDNICA

Namjera Koncila

23. Jedna od vanih karakteristika dananjeg svijeta jest porast meusobnih odnosa meu
ljudima, emu vrlo mnogo pridonosi dananji tehniki napredak. Ipak se bratski dijalog
meu ljudima ne ostvaruje u tom napretku, nego mnogo dublje u onom zajednitvu osoba
koje trai uzajamno potivanje njihova punog duhovnog dostojanstva. Kranska objava
mnogo pomae da se primie zajednitvo meu osobama, te nas uvodi u dublje shvaanje
zakona drutvenog ivota, koje je Stvoritelj upisao u duhovnu i moralnu narav ovjekovu.
No kako je u novijim dokumentima crkvenog Uiteljstva veoma opirno izloena nauka o
ljudskom drutvu,41 Koncil podsjea samo na neke vanije istine i iznosi njihove temelje u
svjetlu objave. Osim toga istie neke posljedice koje su od posebne vanosti za nae doba.

15
Komunitarni karakter ovjekova poziva u Bojem planu

24. Bog koji se oinski brine za sve, htio je da svi ljudi tvore jednu obitelj i da se meusobno
susreu kao braa. Svi su, naime, stvoreni na sliku Boga, koji je izveo sav ljudski rod od
jednoga ovjeka i nastanio ga po svoj povrini zemaljskoj (Dj 17, 26), te su svi pozvani k
jednom te istom cilju, k Bogu samomu. Zbog toga je ljubav prema Bogu i prema blinjemu
prava i najvea zapovijed. A Sveto nas pismo ui, da je ljubav prema Bogu neodjeljiva od
ljubavi prema blinjemu: i ako ima koja druga zapovijed, sadrana je u ovoj rijei: Ljubi
blinjega svoga kao samoga sebe! Ljubav je ispunjeni Zakon (Rim 13, 9-10; 1 Iv.4, 20).
To je pak od veoma velike vanosti za ljude, koji su iz dana u dan sve ovisniji jedni o
drugima, i za svijet, koji se danomice sve vie ujedinjuje. To vie, Gospodin Isus, kad moli
Oca da svi budu jedno kao to smo i mi jedno (Iv 17, 21-22), otvara ljudskom razumu
nedokuive poglede i daje da naslutimo da postoji slinost izmeu jedinstva boanskih
osoba i jedinstva sinova Bojih u istini i ljubavi. Ta slinost jasno pokazuje da ovjek, koji je
na zemlji jedino stvorenje to ga je radi njega samoga Bog htio, ne moe potpuno nai sebe
osim po iskrenom darivanju samoga sebe.42

Uzajamna ovisnost ovjekove osobe i ljudskog drutva

25. Iz drutvene ovjekove naravi je oito da su rast ljudske osobe i razvoj samoga drutva
ovisni jedni o drugome. Poelo, naime, subjekt i svrha svih drutvenih ustanova jest i mora
biti ljudska osoba, jer ona po samoj svojoj naravi u svemu ima potrebu drutvenog ivota.43
Drutveni, dakle, ivot nije ovjeku neto pridodano. Zato on u povezanosti s drugima,
uzajamnim uslugama i dijalogom s braom razvija sve svoje sposobnosti i moe odgovoriti
svome pozivu. Meu drutvenim vezama koje su nune za ovjekov razvoj neke, kao obitelj i
politika zajednica, neposrednije odgovaraju njegovoj intimnoj naravi; druge naprotiv
proizlaze vie iz njegove slobodne volje. Danas se iz vie razloga umnoavaju meusobni
odnosi i zavisnost, a odatle nastaju razliita udruenja i ustanove javnog i privatnog prava.
Premda ta injenica, koju nazivamo socijalizacijom, nije zacijelo bez opasnosti, ipak
donosi sa sobom velike prednosti koje omoguavaju da se uvrste i unaprijede odlike osobe i
da se osiguraju njezina prava.44 No ako se ljudska osoba okoriuje tim drutvenim ivotom
da bi ispunila svoj poziv, pa i vjerski, ipak se ne moe zanijekati da se ljudi, zbog drutvenih
prilika u kojima ive i u koje su od djetinjstva uronjeni, esto odvraaju od dobra i potiu na
zlo. Sigurno je da neredi, koji su tako esti u drutvenom ivotu, djelomino dolaze od
napetosti koje nastaju zbog ekonomskih, politikih i drutvenih struktura. No dublji njihovi

16
korijeni jesu ljudska sebinost i oholost, koje kvare takoer i drutvenu sredinu. Tamo gdje
je sama stvarnost iskrivljena posljedicama grijeha, ovjek, od roenja sklon na zlo, nalazi
opet nove poticaje na grijeh; i on ih, bez velikih napora i milosti, ne moe nadvladati.

Promicanje opeg dobra

26. Kako se meuovisnost ljudi svakim danom poveava i proiruje na itav svijet, ope
dobro, to jest skup onih uvjeta drutvenog ivota koji grupama i pojedincima omoguuje
da potpunije i lake dou do vlastitog savrenstva, danas sve vie postaje openito te zbog
toga obuhvaa prava i dunosti koje se odnose na itavo ovjeanstvo. Zato svaka skupina
mora voditi brigu o potrebama i zakonitim tenjama drugih skupina, dapae o opem dobru
itave ljudske obitelji.45 No u isto vrijeme raste i svijest o uzvienom dostojanstvu koje
pripada ljudskoj osobi; ona nadilazi sve stvari i njezina su prava i dunosti univerzalna i
nepovrediva. Treba dakle uiniti pristupanim ovjeku sve ono to mu je potrebno da ivi
uistinu ljudskim ivotom, kao to su hrana, odjea, pravo na slobodan izbor ivotnog zvanja
i na osnivanje obitelji, pravo na odgoj, na rad, na dobar glas i potovanje, na potrebnu
informiranost, pravo da radi prema ispravnoj normi svoje svijesti; pravo na zatitu sfere
privatnog ivota te na opravdanu slobodu i na religioznom podruju. Drutveni poredak,
dakle, i njegov razvitak moraju uvijek imati za cilj dobro osoba, jer red stvari treba da se
podredi osobnom redu, a ne obratno. To je i sam Gospodin naznaio kad je rekao da je
subota stvorena radi ovjeka, a ne ovjek radi subote.46 Taj se poredak treba neprestano
razvijati, temeljiti na istini i izgraivati na pravdi te je potrebno da ga oivljava ljubav; a u
slobodi mora iz dana u dan nalaziti sve ovjeniju ravnoteu.47 Da se to izvede, treba
provesti obnovu mentaliteta i dalekosene socijalne promjene. Duh Boji koji divnom
providnou upravlja tok vremena i obnavlja lice zemlje, prisutan je u tom razvoju. A
evaneoski je kvasac pobudio i dalje budi u ljudskom srcu neodoljiv zahtjev za tim
dostojanstvom.

Potivanje ljudske osobe

27. Prelazei na praktine i vane konsekvencije, Koncil eli naglasiti potovanje ovjeka;
svatko mora smatrati svoga blinjega, ne izuzevi nikoga, kao drugoga samoga sebe u
prvom redu vodei brigu o njegovu ivotu i o sredstvima koja su mu potrebna za dostojan
ivot,48 da ne nasljeduje onog bogataa koji nije vodio nikakve brige o siromanom
Lazaru.49 U naim danima posebice postoji hitna i neodlona obaveza da budemo blinji

17
ba svakom ovjeku i da mu, kad se s njim sretnemo, djelotvorno pomognemo: starcu od
svih naputenu, stranom radniku nepravedno prezrenu, izbjeglici, djetetu iz nezakonite veze
koje nezaslueno trpi zbog grijeha koji nije njegov, gladnome koji se poziva na nau savjest
podsjeajui nas na Gospodinovu rije: Meni ste uinili koliko ste uinili jednomu od ove
moje najmanje brae (Mt 25, 40). Povrh toga sve to se protivi samom ivotu, kao to je
ubojstvo bilo koje vrste, genocidi, pobaaji, eutanazija pa i svojevoljno samoubojstvo; sve
to potvruje integritet ljudske osobe, kao to su sakaenja, tjelesna i moralna muenja,
psiholoke prisile; sve to vrijea ljudsko dostojanstvo, kao to su neljudski uvjeti ivota,
proizvoljna hapenja, deportacije, ropstvo, prostitucija, trgovina bijelim robljem i mladei;
zatim, nedostojni uvjeti rada, gdje se s radnicima ne postupa kao sa slobodnim i
odgovornim osobama, nego kao s prostim sredstvima zarade: svi ti i slini postupci zacijelo
su sramotni ve sami po sebi, i dok truju ljudsku civilizaciju vie kaljaju one koji tako
postupaju nego one koji nepravdu trpe, i u proturjeju su sa Stvoriteljevom au.

Potivanje i ljubav prema protivnicima

28. Potivanje i ljubav moraju se protegnuti i na one koji drugaije od nas misle i rade u
drutvenim, politikim ili vjerskim pitanjima. Jer, sa to vie ovjenosti i ljubavi prodremo
u njihov nain miljenja, lake emo moi s njima zapodjenuti dijalog. Naravno, ta ljubav i
dobrohotnost nipoto nas ne smiju uiniti ravnodunima prema istini i dobru. tovie, samo
ljubav potie Kristove uenike da svim ljudima navjeuju spasonosnu istinu. Ali treba
razlikovati zabludu, koja se uvijek mora zabaciti, od zabludjeloga, koji uvijek zadrava
osobno dostojanstvo, pa i kad je optereen lanim ili manje tonim religioznim
shvaanjem.50 Bog je jedini sudac i ispitiva srdaca. Stoga nam zabranjuje da sudimo o ma
ijoj unutarnjoj krivnji.51 Kristova nauka trai da oprostimo i uvrede52 a zapovijed ljubavi
protee i na neprijatelje, jer zapovijed Novoga zakona glasi: uli ste da je reeno: Ljubite
svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone i kleveu (Mt 5, 43-44).

Bitna jednakost svih ljudi i socijalna pravda

29. Budui da su svi ljudi, oduhovljeni razumnom duom i stvoreni na sliku Boju, iste
naravi i istog porijekla, i jer svi, od Krista otkupljeni, imaju isti poziv i isto boansko
odreenje, treba da im se sve vie priznaje temeljna jednakost sviju. Nisu, istina, svi ljudi
jednaki po fizikoj sposobnosti i po razliitim umnim i moralnim moima. No svaka
diskriminacija u temeljnim pravima osobe na drutvenom ili kulturnom polju, ili zbog

18
spola, rase, boje koe, drutvenog poloaja, jezika ili religije mora se prevladati i ukloniti jer
se protivi Bojoj nakani. Treba uistinu poaliti to jo uvijek ta temeljna prava osobe nisu
posvuda osigurana, kao to je na primjer sluaj kad se eni nijee da slobodno izabere mua,
da prihvati odreeni ivotni stale ili da ima pristup jednakom odgoju i kulturi koja se
priznaje muu. Povrh toga, iako su meu ljudima opravdane razliitosti, jednako
dostojanstvo osoba zahtijeva da se stvore ovjeniji i pravini uvjeti za ivot. Prevelike
naime ekonomske i drutvene nejednakosti meu lanovima ili narodima jedne te iste
ljudske obitelji izazivaju sablazan i protive se socijalnoj pravdi, pravinosti i dostojanstvu
ljudske osobe, kao i drutvenom i meunarodnom miru. Privatne i javne ljudske ustanove
neka nastoje sluiti ovjejem dostojanstvu i svrsi. Neka se i odluno bore protiv svakog
oblika drutvenog i politikog zasunjivanja te osiguraju temeljna ljudska prava pod bilo
kojim politikim reimom. Isto je tako nuno da se te ustanove pomalo usklade s duhovnim
vrijednostima, koje su najvie od svih, pa premda je koji put potrebno mnogo vremena da
dou do eljenog cilja.

Potrebno je izdii se nad individualistiku etiku

30. Dubok i brz preobraaj prilika sve hitnije zahtijeva da ne bude nikoga koji bi se, ne
gledajui na tok stvari i zbog inertnosti, zadovoljio isto individualistikom etikom.
Dunostima prema pravednosti i ljubavi sve se vie udovoljava na taj nain da svatko prema
vlastitim mogunostima i obazirui se na potrebe drugoga pridonosi opem dobru te
unapreuje i pomae javne i privatne ustanove koje slue poboljavanju uvjeta ljudskog
ivota. Ali ima i takvih koji, dodue, zastupaju irokogrudne i velikodune ideje, no u stvari
uvijek tako ive kao da ih uope nije briga za potrebe drutva. Dapae, mnogi u nekim
zemljama takorei nita ne dre do socijalnih zakona i propisa. Nije malen ni broj onih koji
se ne ustruavaju da izbjegavaju opravdane poreze ili druge obaveze prema drutvu sluei
se pri tom raznim smicalicama i prijevarama. Drugi opet omalovaavaju neke propise
drutvenog ivota, kao na primjer one koji se tiu zdravstvene zatite ili ureenja
saobraaja, ne pazei nita na to to takvom nebrigom dovode u opasnost vlastiti ivot i
ivot drugih. Svi neka uzmu k srcu da meu glavne dunosti suvremenog ovjeka ubroje
drutvene obaveze i da ih obdravaju. to se svijet vie ujedinjuje, to dunosti ljudi oitije
prerastaju zasebne skupine i pomalo se proiruju na itav svijet. A to se ne moe ostvariti
ako i pojedinci i skupine ne budu u sebi uzgajali i u drutvu irili moralne i socijalne vrline.
Tako e, uz nunu pomo Boje milosti, postati zaista novi ljudi i graditelji novog
ovjeanstva.
19
Odgovornost i sudjelovanje

31. Da bi pojedinci to bolje ispunili dunost svoje savjesti prema sebi i prema razliitim
grupama iji su lanovi, potrebno im je osigurati to obuhvatniju unutarnju kulturnu
izobrazbu, sluei se pri tom silnim sredstvima kojima ovjeanstvo danas obilno raspolae.
U prvom redu odgoj omladine, bez obzira na drutveno porijeklo, treba tako urediti da se
pojave muevi i ene koji e biti ne samo intelektualno izobraeni nego i izgraene linosti,
jer upravo takve potrebuje nae doba. No do takvog osjeaja odgovornosti ovjek jedva
dolazi ako mu ivotni uvjeti ne doputaju da postane svjestan svoga dostojanstva i da
odgovori svom pozivu sluenjem Bogu i blinjima. Ljudska, naime, sloboda esto slabi kad
ovjek padne u skrajnju bijedu, kao to se obescjenjuje kad on, ivei odvie lagodno,
zatvara sebe kao u neku zlatnu osamu. Ona, naprotiv, jaa kad ovjek preuzima na sebe
neizbjeive nunosti drutvenog ivota, ako prihvaa mnogostruke zahtjeve ljudske
solidarnosti i svojski se stavlja u slubu ljudske zajednice. Stoga treba poticati kod svih volju
da preuzmu svoj dio odgovornosti u zajednikim pothvatima. I valja pohvaliti postupak onih
drava u kojima to je mogue vie graana u istinskoj slobodi sudjeluju u voenju javnih
poslova. Treba ipak voditi rauna o stvarnim prilikama svakog pojedinog naroda i o nunoj
stabilnosti javne vlasti, a da bi svi graani bili spremni uestvovati u ivotu raznih skupina
koje ine drutveno tijelo, potrebno je da u njima nau vrednote koje e ih privui i
raspoloiti ih da slue drugima. S pravom moemo smatrati da je budunost ovjeanstva u
rukama onih koji budu znali buduim pokoljenjima pruiti razloge ivota i nade.

Utjelovljena Rije i ljudska solidarnost

32. Kao to je Bog stvorio ljude ne da ive pojedinano nego da formiraju drutvene
zajednice, tako se njemu takoer svidjelo da posveti i spasi ljude ne izolirano, neovisno
od svake veze meu njima, nego da uini od njih jedan narod, koji e ga priznavati u istini i
sveto mu sluiti.53 Ve od poetka povijesti spasenja on je izabrao ljude ne samo kao
pojedince nego kao lanove odreene zajednice. Bog je te izabrane, objavljujui svoju
zamisao, nazvao svojim narodom (Izl 3, 7-12), s kojim je povrh toga sklopio i savez na
Sinaju.54 Taj zajedniarski znaaj usavren je i dovren djelom Isusa Krista. Sama je naime
utjelovljena Rije htjela biti dionikom ljudske zajednice. U Kani je Krist prisustvovao
svadbi, svratio je u Zakejevu kuu, blagovao sa carinicima i grenicima. Navodei
najobinije socijalne elemente i sluei se izrazima i slikama iz obinog svakidanjeg ivota,
on je objavljivao Oevu ljubav i uzvieni ovjeji poziv. Posvetio je ljudske veze, u prvom

20
redu obiteljske, koje su izvor drutvenog ivota. Svojevoljno se podloio zakonima svoje
domovine. Htio je ivjeti ivotom radnika svoga vremena i svojega kraja. U svom je
propovijedanju jasno naloio sinovima Bojim da se jedan prema drugome ponaaju kao
braa. U svojoj je molitvi molio da svi njegovi uenici budu jedno. tovie, sama je sebe,
sve do smrti, prinio za sve, kao Otkupitelj sviju. Nitko nema vee ljubavi od ove: poloiti
vlastiti ivot za svoje prijatelje (Iv 15, 13). Apostolima je pak svojim zapovjedio da svim
narodima navijetaju evaneosku poruku da bi ljudski rod postao Boja obitelj u kojoj bi
punina zakona bila ljubav. Prvoroenac meu mnogom braom ustanovio je poslije svoje
smrti i uskrsnua, po daru svojega Duha, meu svima koji ga s vjerom i ljubavlju primaju,
novu bratsku zajednicu, naime u svome Tijelu, to je Crkva; da se u tom Tijelu svi, kao udovi
jedan drugome, meusobno pomau ve prema razliitim darovima koji su im dani. Ta
solidarnost treba da neprestano raste sve do onog dana kad doe do svoje punine: tada e
ljudi, milou spaeni, kao obitelj ljubljena od Boga i Krista, njihova brata, dati savrenu
slavu Bogu.

III. GLAVA

LJUDSKA DJELATNOST U SVIJETU

Problem

33. Svojim radom i duhom ovjek je uvijek pokuavao da svoj ivot sve bogatije razvije.
Danas je, osobito pomou znanosti i tehnike, proirio i neprestano dalje iri svoje
gospodarstvo gotovo nad itavom prirodom, te se ljudska obitelj, zahvaljujui poveanim
mnogostrukim putovima razmjene meu narodima, sve vie priznaje i oblikuje kao jedna
jedinstvena zajednica na itavom svijetu. Zbog toga mnoga dobra, koja je neko ovjek
prvotno iekivao od viih sila, danas pribavlja ve vlastitim radom. Pred tim golemim
pothvatom, koji ve zahvaa itav ljudski rod, ljudima se nameu mnoga pitanja. Koji je
smisao i vrijednost te ljudske djelatnosti? Kako se treba sluiti svim tim stvarima? Koja je
svrha tih pojedinanih i zajednikih napora? Crkva, uvarica blaga rijei Boje, iz kojega crpi
naela religioznog i moralnog reda, premda nema uvijek spremna odgovora na svako
pitanje, ipak eli svjetlo Objave povezati sa strunim znanjem sviju, da bi se osvijetlio put
kojim je ovjeanstvo upravo krenulo.

Vrijednost ljudske djelatnosti

21
34. Za vjernike je jedno sigurno: pojedinana i kolektivna ljudska djelatnost, taj divovski
napor kojim ljudi tokom vjekova nastoje poboljati svoje ivotne uvjete, promatran sam u
sebi, odgovara Bojoj zamisli. ovjek, stvoren na sliku Boju, primio je nalog da sebi podloi
zemlju sa svime to ona sadrava, da upravlja svijetom u pravednosti i svetosti55 te da
priznajui Boga stvoriteljem svega k njemu upravi sebi i sveukupnu stvarnost, da time to su
sve stvari podvrgnute ovjeku bude ime Boje slavljeno po svojoj zemlji.56 To takoer
vrijedi i za najobinije dnevne poslove. Muevi i ene koji, pribavljajui za sebe i za svoju
obitelj sredstva potrebna za ivot, tako razvijaju svoju djelatnost da prikladno slue drutvu,
s pravom mogu smatrati da svojim radom dalje razvijaju Stvoriteljevo djelo, da slue
dobrobiti svoje brae i da osobnim radom doprinose povijesnom ostvarenju Boje zamisli.57
Stoga krani i ne pomiljaju da se dostignua to su ih ljudi svojim genijem i silama stvorili
suprotstavljaju Bojoj moi i kao da bi razumno stvorenje bilo takmac Stvoritelju. Naprotiv,
oni su uvjereni da su pobjede ovjeanstva znak veliine Boje i plod njegove neizrecive
zamisli. to pak vie raste mo ljudi, to se dalje protee i njihova pojedinana i skupna
odgovornost. Iz toga se jasno vidi da kranska poruka ne odvraa ljude od izgradnje svijeta
niti ih potie da zanemare dobro drugih ljudi, nego ih naprotiv na to jo vre obavezuje.58

Norme ljudske djelatnosti

35. Ljudska djelatnost kao to iz ovjeka proizlazi tako je prema njemu i usmjerena. ovjek
naime svojim radom ne samo da preobraava stvari i drutvo ve usavrava samoga sebe.
Mnogo toga ui, razvija svoje sposobnosti, i samoga sebe premauje. Taj razvitak, ako se
ispravno shvati, vrijedi vie nego samo nagomilavanje vanjskog bogatstva. ovjek vie
vrijedi po onome to jest negoli po onome to ima.59 Isto tako sve ono to ljudi ine da se
postigne vea pravda, ire bratstvo i ovjenije ureenje u drutvenim odnosima vrijedi vie
nego sam tehniki napredak. Taj napredak naime moe dati materijalnu bazu ljudskom
unapreenju, ali je nesposoban da ga sam po sebi ostvari. Stoga je norma za ljudsku
djelatnost ono to je prema zamisli i volji Bojoj u skladu s istinskim dobrom ovjeanstva i
to omoguuje ovjeku kao pojedincu ili kao lanu zajednice da razvije i ostvari svoj potpuni
poziv.

Opravdana autonomija ovozemnih stvarnosti

36. Mnogi nai suvremenici kao da se boje da se iz odve uske povezanosti izmeu ljudske
djelatnosti i religije ne bi sapela autonomija ljudi, drutava i znanosti. Ako pod

22
autonomijom ovozemnih stvarnosti podrazumijevamo da stvorene stvari pa i sama drutva
imaju vlastite zakone i vrijednosti koje ovjek mora pomalo otkrivati, primjenjivati i
sreivati, onda je sasvim opravdano zahtijevati takvu autonomiju: to je ne samo zahtjev
ljudi naeg vremena nego to odgovara i volji Stvoritelja. Sve naime stvari ve time to su
stvorene imaju svoju konzistenciju, istinu, dobrost, vlastite zakone i ustrojstvo; to ovjek
mora potovati tako da pojedinim znanostima ili umijeima prizna njihove vlastite metode.
Stoga se metodiko istraivanje ni u jednoj struci, ako se vri doista znanstveno i po
moralnim naelima, nikad nee stvarno protiviti vjeri, jer profane i vjerske realnosti imaju
izvor u istome Bogu.60 tovie, onaj koji nastoji ponizno i ustrajno prodrijeti u tajnu stvari,
njega, a da toga i nije svjestan, kao da vodi ruka Boga, koji uzdrava sva bia i ini da budu
ono to jesu. Neka nam zato bude slobodno poaliti neke stavove, kojih je nekada bilo i
meu samim kranima zbog toga to nisu dovoljno shvatili opravdanu autonomiju
znanosti. Ti su stavovi, postavi izvorom napetosti i sukoba, mnoge duhove doveli do toga
da smatraju da se vjera i znanost protive jedna drugoj.61 No ako se pod autonomijom
vremenitog podrazumijeva da stvorene stvari ne ovise o Bogu i da njima moe ovjek
raspolagati bez obzira na Stvoritelja, svatko tko vjeruje u Boga uvia neispravnost takova
stava. Stvorenje naime bez Stvoritelja iezava. Uostalom, svi koji vjeruju, pripadali oni bilo
kojoj religiji, uvijek su uli njegov glas i oitovanje u govoru stvorenja. tovie, kad je Bog
zaboravljen, stvorenje postaje neshvatljivo.

Ljudska djelatnost pokvarena grijehom

37. Sveto pismo a s njim i vjekovno iskustvo ui ljudsku obitelj da ovjeji napredak, koji je
veliko dobro za ovjeka, nosi u sebi i veliku napast. Kada se naime poremeti hijerarhija
vrednota, time to je zlo ispremijeano s dobrim, pojedinci i razne skupine gledaju samo na
svoje vlastite interese, a ne na interese drugih. Pa onda svijet vie nije mjesto pravoga
bratstva, a poveana mo ovjekova prijeti unitenjem samoga ovjeanstva. Svu ljudsku
povijest proima teka borba protiv moi mraka. Ta borba, koja je zapoela ve od poetka
svijeta trajat e po rijei Gospodnjoj62 sve do posljednjeg dana. Ubaen u tu borbu, ovjek
se mora neprestano boriti da prione uz dobro. I jedino uz velike napore i pomo Boje
milosti moe postii svoje unutarnje jedinstvo. Zato Kristova Crkva, puna pouzdanja u
Stvoriteljev plan, priznaje da ljudski napredak moe sluiti istinskoj srei ljudi. Ali ona ipak
ne moe a da ne razglauje onu Apostolovu: Nemojte se prilagoivati ovomu svijetu (Rim
12, 2), to jest onom duhu tatine i zlobe koja ljudsku djelatnost, odreenu da slui Bogu i
ovjeku, pretvara u sredstvo grijeha. Ako, dakle, netko zapita kako bi se moglo svladati to
23
bijedno stanje, krani ispovijedaju da se sve ljudske djelatnosti to se dnevno nalaze u
opasnosti zbog oholosti i neurednog sebeljublja moraju proiavati i privoditi k
savrenstvu Kristovim kriem i uskrsnuem. ovjek, kojega je Krist otkupio i uinio novim
stvorenjem u Duhu Svetome, moe i mora ljubiti stvari koje je sam Bog stvorio. Ta od Boga
ih prima, na njih gleda i potuje ih kao da upravo izlaze iz Boje ruke. Za njih zahvaljuje
boanskom Dobroinitelju, njima se slui i uiva ih u siromatvu i slobodi duha i tako je
uveden u pravi posjed svijeta, kao onaj koji nita nema a sve posjeduje.63 Sve je vae, a vi
ste Kristovi, a Krist je Boji (1 Kor 3, 22- 23).

Ljudska djelatnost dovedena do savrenstva u pashalnom misteriju

38. Rije Boja, po kojoj je sve postalo i koja je sama postala tijelom i prebivala na ljudskoj
zemlji,64 ula je kao savren ovjek u povijest svijeta i u sebi rekapitulirala.65 On nam
objavljuje da je Bog ljubav (1 Iv 4, 8) i ujedno nas ui da je nova zapovijed ljubavi osnovni
zakon ljudskog savrenstva pa, prema tome, i preobrazbe svijeta. Toliko onima koji vjeruju
u boansku ljubav donosi sigurnost da je svim ljudima otvoren put ljubavi i da nije uzaludno
nastojanje da se ostvari ope bratstvo. Takoer opominje da se ta ljubav treba vriti ne samo
u velikim stvarima nego, i to u prvom redu, u redovitim ivotnim prilikama. Podnijevi smrt
za sve nas grenike,66 svojim nas primjerom ui da i mi trebamo nositi kri to ga tijelo i
svijet stavljaju na lea onih koji idu za mirom i pravdom. Krist, koji je svojim uskrsnuem
postavljen za Gospodina i kome je dana sva vlast na nebu i na zemlji,67 snagom svoga Duha
ve djeluje u srcima ljudi. U njima ne budi samo elju za buduim vijekom nego takoer
samim time nadahnjuje, proiuje i uvruje ona velikoduna nastojanja kojima se ljudska
obitelj trudi da pobolja ivotne uvjete i da tom cilju podloi svu zemlju. A darovi su Duha
razliiti: dok jedne poziva da otvoreno svjedoe o svojoj elji za nebeskim obitavalitem i da
ivim uvaju to svjedoanstvo u ljudskoj obitelji, druge zove da se posvete zemaljskom
sluenju ljudima pripremajui tom slubom gradu za nebesko kraljevstvo. On ipak sve
oslobaa, da se, poto su se odrekli samoljublja i navrnuli ljudskom ivotu, na slubu sve
zemaljske energije, vinu prema onoj budunosti kada e samo ovjeanstvo postati ugodan
prinos Bogu.68 Gospodin je svojima ostavio zalog te nade i popudbinu toga putovanja:
sakramenat vjere u kojem se plodom prirode to ih je ovjek uzgojio pretvaraju u njegovo
slavno Tijelo i Krv. To je veera bratskog zajednitva, anticipacija nebeske gozbe.

Nova zemlja i novo nebo

24
39. Nepoznato nam je vrijeme dovrenja zemlje i ovjeanstva,69 a ne znamo ni nain
preobrazbe svemira. Prolazi, dodue, vanjski lik ovoga svijeta, izoblien grijehom.70 No
poueni smo da Bog sprema novi stan i novu zemlju u kojima e vladati pravednost71 i gdje
e blaenstvo ispuniti i nadvisiti sve elje za mirom to se raaju u ljudskom srcu.72 Tada,
poto smrt bude pobijeena, sinovi e Boji biti u Kristu uskrieni, i ono to je bilo sijano u
slabosti i raspadljivosti obui e neraspadljivost,73 ostat e ljubav i njezina djela,74 i od
ropstva prolaznosti oslobodit e se sva stvorenja75 to ih je Bog stvorio radi ovjeka.
Opomenuti smo, dodue, da ovjeku nita ne koristi ako itav svijet zadobije a sam sebe
izgubi.76 No iekivanjem nove zemlje nipoto ne smije oslabiti, nego dapae razdubiti u
nama brigu za izgradnjom ove zemlje gdje raste ono Tijelo nove ljudske obitelji, koje ve
moe pruiti neku sliku novog svijeta. Stoga, iako treba dobro razlikovati ovozemni
napredak od porasta Kristova kraljevstva, ipak je taj napredak, ukoliko moe pridonijeti
boljem ureenju ljudskog drutva, od velike vanosti za Boje kraljevstvo.77 Vrednote
ovjejeg dostojanstva, bratskog zajednitva i slobode, sve te dobre plodove prirode i naega
truda koje budemo po Gospodinovoj zapovijedi i u njegovu Duhu na zemlji razmnoili, nai
emo poslije opet, ali oiene od svake ljage, prosvijetljene i preobraene, kada Krist bude
predao Ocu vjeno i sveope kraljevstvo: kraljevstvo istine i ivota, kraljevstvo svetosti i
milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira.78 Ovdje na zemlji Kraljevstvo je ve otajstveno
prisutno; a kada doe Gospodin dovrit e se.

IV. GLAVA

ZADAA CRKVE U SUVREMENOM SVIJETU

Meusobni odnosi Crkve i svijeta

40. to smo rekli o dostojanstvu ljudske djelatnosti, sve je to temelj odnosa izmeu Crkve i
svijeta i baza za njihov meusobni dijalog.79 Pretpostavivi stoga sve ono to je ovaj Koncil
ve izrekao o misteriju Crkve, treba da u ovom poglavlju promotrimo tu Crkvu ukoliko je
ona prisutna u ovome svijetu te s njim ivi i radi. Proiziavi iz ljubavi vjenog Oca,80 u
vremenu utemeljena od Krista Otkupitelja, okupljena u Duhu Svetom,81 Crkva ima cilj koji
je spasiteljski i eshatoloki, koji se moe potpuno postii samo u buduem vijeku. No ona je
ve tu na zemlji prisutna, sabrana iz ljudi, lanova zemaljskoga grada, koji su pozvani da ve
tokom povijesti ovjeanstva tvore obitelj sinova Bojih, koja treba da neprestano raste do
dolaska Gospodinova. Krist je tu obitelj ujedinjenu, istina, radi nebeskih dobara i njima

25
obdarenu sazdao i uredio na ovome svijetu kao drutvo82 i opskrbio je prikladnim
sredstvima vidljivog i drutvenog jedinstva.83 Tako Crkva, koja je ujedno vidljivi skup i
duhovna zajednica,84 hoda zajedno s itavim ovjeanstvom i sa svijetom proivljava istu
zemaljsku sudbinu; ona je kao kvasac i takorei dua ljudskog drutva,85 koje ima da se u
Kristu obnovi i preobrazi u Boju obitelj. To pak uzajamno proimanje zemaljskoga i
nebeskoga grada samo se po vjeri moe shvatiti. Dapae, ono ostaje misterij ljudske
povijesti, koju grijeh smuuje sve dok se potpuno ne objavi slava sinova Bojih. Ali Crkva,
idui za svojim spasonosnim ciljem, ne posreduje ovjeku samo boanski ivot nego
odsijeva takoer, i to na itam svijet, svjetlo koje je odraz tog ivota, osobito time to lijei i
uzdie dostojanstvo ljudske osobe, uvruje povezanost ljudskog drutva te daje dublji
smisao i uzvienije znaenje svakidanjem ovjejem djelovanju. Tako Crkva vjeruje da
preko svojih pojedinih lanova i po itavoj svojoj zajednici moe mnogo pridonijeti da
ljudsku obitelj i njezinu povijest uini ovjenijom. Osim toga katolika Crkva rado i mnogo
cijeni ono to su druge kranske Crkve ili crkvene zajednice zajednikim nastojanjem
pridonijele ili to pridonose u ostvarenju tog istog cilja. Ujedno je vrsto uvjerena da joj
svijet, pojedinci i drutvo, svojim sposobnostima i djelatnou mogu mnogo i na razne
naine pomoi u pripremanju putova za Evanelje. Ovdje emo iznijeti neka openita naela
kako da se ispravno promiu ovi meusobni uzajamni odnosi i uzajamno pomaganje na
podrujima koja su im na neki nain zajednika.

Pomo koju Crkva eli pruiti pojedincima

41. Dananji je ovjek na putu k potpunijem razvoju svoje osobnosti i sve veeg otkrivanja i
utvrivanja svojih prava. Crkva, kojoj je povjereno da objavi misterij Boga, koji je konana
svrha ovjekova, otkriva ujedno ovjeku smisao njegove vlastite egzistencije, to jest
najdublju istinu o ovjeku. Crkva dobro zna da samo Bog, kome ona slui, odgovara
najdubljim eljama ljudskoga srca, koje nikada ne mogu potpuno zasititi zemaljska srca,
koje nikada ne mogu potpuno zasititi zemaljska dobra. Ona zna takoer da ovjek,
neprestano potican od Duha Bojega, nee nikada biti sasvim ravnoduan prema problemu
religije, kao to to potvruje ne samo iskustvo prolih stoljea nego i mnogostruka
svjedoanstva naega vremena. ovjek e naime uvijek eljeti da makar i nejasno sazna koje
je znaenje njegova ivota, njegove djelatnosti i njegove smrti. Ve sama prisutnost Crkve
dozivlje mu u pamet ta pitanja. No jedino Bog, koji je stvorio ovjeka na svoju sliku i od
grijeha ga otkupio, moe u potpunosti odgovoriti na njih. On to ini objavom u Kristu,
svome Sinu, koji je postao ovjekom. Tko god slijedi Krista, savrenog ovjeka, i sam postaje
26
vie ovjekom. Iz te vjere Crkva moe ouvati dostojanstvo ljudske naravi od svih
promjenljivih miljenja koja, na primjer, ovjeje tijelo previe ponizuju ili ga previe
uzdiu. Nikakav ljudski zakon ne moe tako osigurati osobno dostojanstvo i slobodu ovjeka
kao to to moe Kristovo Evanelje koje je Crkvi povjereno. To naime Evanelje navjeuje i
proglaava slobodu djece Boje, odbacuje svako ropstvo koje konano proizlazi iz grijeha,86
sveto potuje dostojanstvo savjesti i njezinu slobodnu odluku, neprestano opominje da se
svi ljudski talenti podvostrue na slubu Boju i na dobro ljudi, te konano svakog ovjeka
preporuuje ljubavi sviju.87 Sve to odgovara temeljnom zakonu kranske ekonomije
spasenja. Iako je, naime, isti Bog i Spasitelj i Stvoritelj, Gospodar i povijesti ovjeanstva i
povijesti spasenja, ipak se u tom istom boanskom redu ne samo ne oduzima opravdana
autonomija stvorenja, a pogotovo ovjeka, nego se dapae obnavlja na svoje dostojanstvo i u
njemu se uvruje. Snagom, dakle, Evanelja, koje joj je povjereno, Crkva proglauje
ovjeja prava te priznaje i uvelike cijeni dinamizam kojim se u dananje vrijeme ta prava
posvuda promiu. Ipak to gibanje treba da se prome evaneoskim duhom te da se zatiti
protiv svake vrste lane autonomije. Izloeni smo, naime, napasti da smatramo kako su naa
osobna prava samo tada potpuno sauvana kad smo osloboeni od svake norme boanskog
zakona. No tim se putem dostojanstvo ljudske osobe nikako ne spasava, nego dapae gubi.

Pomo koju se Crkva trudi dati ljudskom drutvu

42. Jedinstvo ljudske obitelji mnogo se uvruje i upotpunjuje jedinstvom obitelji djece
Boje, koja je utemeljena na Kristu.88 Dodue, misija koju je Krist povjerio svojoj Crkvi kao
njoj vlastitu, nije niti politikog, niti ekonomskog, niti socijalnog reda: svrha, naime, koju joj
je odredio, religioznoga je reda.89 Ali upravo iz te religiozne misije izviru zadaci, svjetlo i
sile koje mogu posluiti da se ljudska zajednica izgradi i uvrsti po Bojem zakonu. Isto
tako, gdje je potrebno, ve prema prilikama vremena i mjesta, i sama Crkva moe, dapae i
mora, promicati djela koja su odreena da slue svima, napose siromanima, kao to su
djela milosra ili druga djela te vrste. Crkva, nadalje, priznaje to god ima dobroga u
suvremenom drutvenom dinamizmu: napose razvoj prema jedinstvu, proces zdrave
socijalizacije i graanskog i ekonomskog udruivanja. Promicanje jedinstva povezano je s
najdubljom misijom Crkve, budui da je ona u Kristu kao sakramenat ili znak i sredstvo
najueg sjedinjenja s Bogom i jedinstva svega ovjeanstva.90 Tako Crkva pokazuje svijetu
da pravo vidljivo socijalno jedinstvo izvire iz jedinstva dua i srdaca, to jest iz one vjere i
ljubavi na kojima je, u Duhu Svetome, njezino jedinstvo nerazrjeivo sazdano. Snaga,
naime, koju Crkva moe unijeti u dananje ljudsko drutvo jest ona vjera i ljubav koje se
27
oivotvoruju, a ne u nekom izvanjskom gospodstvu koje bi se vrilo isto ljudskim
sredstvima. Osim toga Crkva po svojem poslanju i po svojoj naravi nije vezana ni uz koji
posebni oblik ljudske kulture, niti uz bilo koji politiki, ekonomski ili drutveni sistem. I
zato ba ona moe biti, uslijed te svoje univerzalnosti, veoma uska veza meu razliitim
ljudskim zajednicama i dravama, samo ako se one pouzdaju u nju i ako joj stvarno priznaju
istinsku slobodu da moe izvriti to svoje poslanje. Stoga Crkva opominje svoje sinove, pa i
sve ljude, da u tom obiteljskom duhu sinova Bojih prevladaju sve razdore meu narodima i
rasama te da iznutra daju vrstou legitimnim ljudskim udruenjima. to god dakle ima
istinito, dobro i pravedno u najrazliitijim ustanovama to ih je ovjeanstvo osnovalo i
neprestano ih osniva, sve to Koncil promatra s velikim potovanjem. Osim toga on izjavljuje
da Crkva eli pomagati i promicati sve te ustanove koliko to o njoj ovisi i ukoliko je to
spojivo s njezinom misijom. Ona nita ne eli are nego da se na korist svih moe slobodno
razvijati pod bilo kojim politikim reimom koji potuje osnovna prava osobe, obitelji i
priznaje zahtjeve opeg dobra.

Pomo koju se Crkva trudi pruiti ljudskoj djelatnosti preko krana

43. Koncil potie krane, koji su graani jednoga i drugoga grada (tj. svjetskog i duhovnog),
da nastoje svojim zemaljskim dunostima vjerno udovoljavati, i to voeni evaneoskim
duhom. Ostavljaju istinu oni koji zato to znaju da ovdje nemamo stalna prebivalita, nego
da traimo budue91 misle da zbog toga mogu zanemariti svoje zemaljske dunosti,
zaboravljajui da ih sama vjera jo vie obavezuje na njih, svakoga prema njegovu pozivu.92
Jednako se varaju oni koji, obratno, misle da se mogu tako predati zemaljskim poslovima
kao da su ovi posve tui vjerskom ivotu, koji bi se po njihovom miljenju sastojao samo u
vrenju nekih ina kulta i nekih moralnih dunosti. Taj nesklad kod mnogih izmeu vjere
koju ispovijedaju i svakidanjeg ivota treba ubrojiti meu najtee zablude naeg vremena.
Tu su sablazan ve u Starom zavjetu proroci estoko igosali,93 a u Novom zavjetu se sam
Isus daleko vie zaprijetio tekim kaznama.94 Neka se stoga ne suprotstavljaju krivo
profesionalne i socijalne djelatnosti s jedne i vjerski ivot s druge strane. Kranin koji
zanemaruje svoje vremenite dunosti zanemaruje i svoje dunosti prema blinjemu i prema
samom Bogu te dovodi u pogibelj svoje vjeno spasenje. Neka se krani radije vesele to, po
uzoru Krista koji je provodio ivot radnika, mogu sve svoje zemaljske djelatnosti obavljati
tako da ljudska, obiteljska, profesionalna, znanstvena ili tehnika nastojanja ujedinjuju u
ivotnu sintezu s religioznim vrednotama pod ijim se uzvienim vodstvom sve upravlja na
slavu Boju. Laici su specijalno, iako ne iskljuivo, nadleni za svjetovne zadae i djelatnosti.
28
Kada, dakle, djeluju kao graani svijeta, bilo pojedinano bilo skupno, ne samo da se trebaju
potivati zakoni koji su svojstveni pojedinoj struci nego e nastojati da steknu i pravu
strunost na tim podrujima. Rado e suraivati s onima koji rade na istim ciljevima.
Svjesni zahtjeva svoje vjere i puni njezine snage treba da bez oklijevanja, gdje god ustreba,
poduzmu nove inicijative i da ih u djelo provode. Njihova ve pravilno formirana savjest
mora nastojati da boanski zakon bude upisan u ivot zemaljske zajednice. Od sveenika
pak neka laici oekuju svjetlo i duhovnu snagu. No neka ne misle da su njihovi pastiri uvijek
tako struni da na svako pa i teko pitanje to iskrsne imaju ve gotovo konkretno rjeenje
ili da su oni upravo za to poslani. Neka radije sami, prosvijetljeni kranskom mudrou i s
potovanjem uvaajui nauavanje Uiteljstva,95 preuzmu svoju odgovornost. Vie puta e
ih u nekim prilikama sam kranski ivotni nazor prikloniti nekom odreenom rjeenju. A
ipak e drugi vjernici, vodeni ne manjom iskrenou, kao to se to ee i opravdano
dogaa, drukije suditi o istoj stvari. Ali ako mnogi ova razliita rjeenja, dalje od nakane
onih koji ih zastupaju, olako povezuju s evaneoskom porukom, moraju se sjetiti da nikome
nije slobodno da u spomenutim sluajevima prisvaja crkveni autoritet iskljuivo za svoje
miljenje. Neka pak uvijek nastoje da iskrenim dijalogom uzajamno rasvijetle probleme,
neka uvaju meusobnu ljubav i brinu se ponajprije za ope dobro. Laici, koji aktivno
sudjeluju u itavom ivotu Crkve, ne samo da su duni da proimlju svijet kranskim
duhom nego su takoer duni da u svemu, i to usred ljudskog drutva, budu Kristovi
svjedoci. Biskupi pak, kojima je povjerena dunost da upravljaju Crkvom Bojom, neka sa
svojim sveenicima Kristovu poruku tako propovijedaju kako bi zemaljske djelatnosti
vjernika bile proete svjetlom Evanelja. Svi pastiri neka povrh toga imaju na pameti da
svojim svakidanjim ponaanjem i svojom zauzetou96 oituju svijetu lice Crkve, po kome
ljudi rasuuju o snazi i istinitosti kranske poruke. Neka ivotom i rijeju zajedno s
redovnicima i svojim vjernicima dokazuju da je Crkva, sa svim darovima koje sadrava,
samom svojom prisutnou neiscrpivi izvor onih energija koje dananji svijet najvie treba.
Ustrajnim studijem neka se tako osposobe da mogu izvriti svoju ulogu u dijalogu sa
svijetom i s ljudima bilo kojeg miljenja. Napose neka im budu na srcu rijei ovoga Koncila:
Budui da se ovjeanstvo danas sve tjenije srauje u graansku, ekonomsku i socijalnu
jedinicu, to je jo potrebnije da sveenici zajednikim nastojanjem i sredstvima te pod
vodstvom biskupa i vrhovnog sveenika, uklanjaju svaki razlog razdvajanja, kako bi itavo
ovjeanstvo bilo privedeno k jedinstvu Boje obitelji.97 Iako je Crkva snagom Duha
Svetoga ostala vjerna zarunica svog Gospodina i nikada nije prestala biti u svijetu znak
spasenja, ona ipak dobro zna da je tokom duge njezine povijesti meu njezinim

29
lanovima,98 klericima i laicima, bilo i takvih koji su se iznevjerili Bojem Duhu. I u nae
vrijeme Crkva dobro zna kolika je razlika izmeu poruke koju navijeta i ljudske slabosti
onih kojima je povjereno Evanelje. to god povijest sudila o tim nedostacima, mi ih
moramo biti svjesni i protiv njih se snano boriti da ne nanose tetu irenju Evanelja. Isto
tako Crkva dobro zna koliko i sama mora neprestano na osnovi vjekovnog iskustva
dozrijevati u razvijanju svojih odnosa sa svijetom. Vodena Duhom Svetim, Crkva, naa
Majka, ne prestaje poticati svoje sinove da se proiste i obnove kako bi znak Kristov jo
jasnije zablistao na licu Crkve.99

Pomo to je Crkva prima od dananjeg svijeta

44. Kao to je za svijet vano da prizna Crkvu kao drutvenu stvarnost povijesti i kao kvasac
svijeta, tako sama Crkva dobro zna koliko je primila od povijesti i razvoja ovjeanstva.
Iskustvo prolih stoljea, napredak znanosti, bogatstva sakrivena u razliitim oblicima
ljudske kulture, to sve omoguuje da bolje upoznamo narav samog ovjeka i to otvara
nove putove k istini, korisni su takoer i Crkvi. Ona je, naime ve od poetka svoje povijesti
nauila izraavati Kristovu poruku sluei se pojmovima i jezikom razliitih naroda te ju je
pokuala osvijetliti i mudrou filozofa: i to sa svrhom da Evanelje prilagodi shvaanju
sviju i, koliko je bilo potrebno, zahtjevima mudraca. I taj prilagoeni nain navijetanja
objavljene rijei mora ostati zakonom svake evangelizacije. Tako se naime u svakom narodu
stvara mogunost da na svoj nain izrazi Kristovu poruku i ujedno se promie ivotna
razmjena izmeu Crkve i razliitih kultura naroda.100 Osobito u nae vrijeme, kad se stvari
veoma brzo mijenjaju i kada naini miljenja variraju, potrebna joj je napose pomo onih
koji ive u svijetu a strunjaci su u poznavanju raznih ustanova i disciplina, te shvaaju
njihov unutarnji mentalitet, pa bili oni vjernici ili nevjernici. Dunost je svega Bojeg
naroda, osobito pastira i teologa, da uz pomo Duha Svetoga sluaju, razabiru i tumae
razna miljenja naega vremena te ih prosuuju u svjetlu rijei Boje, kako bi se objavljena
istina mogla uvijek dublje uoiti, bolje shvatiti i prikladnije izloiti. Budui da posjeduje
vidljivu socijalnu strukturu, znak svoga jedinstva u Kristu, Crkva se moe takoer i razvojem
ljudskog drutvenog ivota obogatiti, pa se stvarno i obogauje: ne u tom smislu kao da bi
joj nedostajalo neto u konstituciji koju joj je Krist dao, nego da bi upravo tu konstituciju
dublje upoznala, bolje izrazila i sretnije je prilagodila naem vremenu. Crkva sa zahvalnou
osjea da i kao zajednica i u svojim pojedinim sinovima prima raznoliku pomo od ljudi
svih stalea i poloaja. Svi oni, naime, koji pridonose razvoju ljudske zajednice na podruju
obitelji, kulture, ekonomskog i socijalnog ivota kao i na podruju nacionalne i
30
meunarodne politike, doprinose ne malu pomo prema Bojem planu i crkvenoj zajednici
ukoliko ona ovisi o izvanjskim uvjetima. tovie, Crkva priznaje da se ak samim
protivljenjem svojih protivnika i progonitelja uvelike koristila i da se to moe i nadalje.101

Krist, alfa i omega

45. Crkva kad sama pomae svijet i kad od njega mnogo prima tei jedino za tim da doe
kraljevstvo Boje i da se ostvari spasenje svega ljudskoga roda. Uostalom, sve dobro koje
narod Boji za vrijeme svoga zemaljskog putovanja moe pruiti ljudskoj obitelji dolazi
odatle to je Crkva sveopi sakrament spasenja,102 koji oituje i ujedno ostvaruje misterij
Boje ljubavi prema ovjeku. Rije naime Boja, po kojoj je sve stvoreno, sama je postala
tijelom da kao savren ovjek sve spasi i u sebi sve rekapitulira. Gospodin je cilj ljudske
povijesti, toka prema kojoj smjeraju elje povijesti i civilizacije, sredite ljudskog roda,
radost svih srdaca i punina njihovih tenji.103 Njega je Otac uskrisio od mrtvih, uzvisio i
posadio o svoju desnu postavivi ga sucem ivima i mrtvima. U njegovu Duhu oivljeni i
ujedinjeni putujemo prema konanom dovrenju ljudske povijesti, koje potpuno odgovara
planu njegove ljubavi: Obuhvati pod jednu glavu u Kristu sve to je na nebesima i to je na
zemlji (Ef 1, 10). Sam Gospodin veli: Evo! Dolazim naskoro i plaa moja sa mnom da
svakome naplatim prema njegovu djelu. Ja sam Alfa i Omega. Prvi i Posljednji. Poetak i
Svretak (Otk 22, 12-13).

DRUGI DIO

NEKI GORUI PROBLEMI

Predgovor

46. Poto je izloio kakvo je dostojanstvo ljudske osobe i na kakvu je zadau, i individualnu i
drutvenu, pozvana da ispuni u cijelome svijetu, Koncil sada u svjetlu Evanelja i ljudskog
iskustva obraa panju svih na neke posebne gorue probleme ovoga vremena, koji najvie
zaokupljaju ovjeanstvo. Meu mnogim pitanjima koja danas zabrinjavaju sve ljude treba
posebno spomenuti: brak i obitelj, kulturu, ekonomsko-socijalni i politiki ivot, solidarnost
naroda i mir. Potrebno je da pojedina ova pitanja osvijetlimo naelima to dolaze od Krista.
Tako e krani imati putokaz, a svi e ljudi biti prosvijetljeni u traenju rjeenja tako
brojnih i zamrenih problema.

31
I. GLAVA

PROMICANJE DOSTOJANSTVA BRAKA I OBITELJI

Brak i obitelj u suvremenom svijetu

47. Spas osobe te ljudskog i kranskog drutva usko je povezan sa sretnim stanjem u
branoj i obiteljskoj zajednici. Stoga se krani zajedno sa svima koji visoko cijene tu
obiteljsku zajednicu iskreno vesele raznim pomoima kojima danas ljudi zahvaljuju
napredak u promicanju ove zajednice ljubavi i u njegovanju ivota i kojima se podupiru
supruzi i roditelji u njihovoj uzvienoj zadai; krani odatle oekuju jo vee blagodati dok
ih nastoje promicati. Dostojanstvo te ustanove ipak ne sja svagdje istom jasnoom, jer je
potamnjuje poligamija i poast rastave, tzv. slobodna ljubav i druge deformacije. Pored toga
brana se ljubav vrlo esto oskvrnjuje sebinou, hedonizmom i nedoputenim postupcima
kojima se spreava raanje. Dananje ekonomske, socijalno-psiholoke i politike prilike
unose osim toga ozbiljni nered u obitelji. Konano u nekim se dijelovima svijeta sa
zabrinutou opaaju problemi koji proizlaze iz porasta puanstva. Sve to titi savjesti. No
ipak se snaga i vrstoa brane i obiteljske ustanove pokazuju i time to duboke promjene
dananjega drutva, unato potekoama koje odatle izbijaju, vrlo esto i na razliite naine
oituju istinsku narav te ustanove. Zato Koncil, izlaui jasnije neka poglavlja crkvene
nauke, eli pouiti i ohrabriti krane i sve ljude koji nastoje da tite i promiu izvorno
dostojanstvo braka i njegovu uzvienu i svetu vrijednost.

Svetost braka i obitelji

48. Intimna zajednica branog ivota i ljubavi, koju je Stvoritelj utemeljio i providio
vlastitim zakonima, sazdaje se branom vezom, to jest osobnim neopozivim pristankom.
Tako se ljudskim inom, kojim supruzi sebe uzajamno predaju i primaju, raa takoer, pred
drutvom, po boanskoj uredbi vrsta ustanova: ta sveta veza u cilju dobra kako roditelja i
potomstva tako i drutva ne ovisi o ljudskoj samovolji. Sam je naime Bog zaetnik braka,
koji je opskrbljen razliitim dobrima i ciljevima:104 sve je to od najveeg znaenja za
odravanje ovjeanstva, za osobni napredak i vjenu sudbinu pojedinih lanova obitelji, za
dostojanstvo, vrstinu, mir i dobrobit same obitelji i itavog ljudskog drutva. Po svojoj pri
rodnoj svojstvenosti sama ustanova enidbe i brana ljubav usmjerene su k raanju i odgoju
djece i nalaze u tom svoju krunu. I tako mu i ena, koji po branom savezu vie nisu

32
dvoje, nego jedno tijelo (Mt 19, 6) intimnim sjedinjenjem osoba i ina pruaju jedno
drugome pomo i slubu te doivljavaju smisao svoga jedinstva i iz dana ga u dan sve vie
produbljuju. To intimno sjedinjenje kao uzajamno darivanje dviju osoba a i dobro djece
zahtijevaju punu vjernost branih drugova i njihovo nerazdruivo jedinstvo.105 Krist
Gospodin je blagoslovom obasuo tu mnogostruku ljubav koja je potekla iz vrela boanske
ljubavi i koja je sazdana na sliku njegova sjedinjenja s Crkvom. Kao to je, naime, neko sam
Bog savezom ljubavi i vjernosti priao svome narodu,106 tako sada Spasitelj ljudi i Zarunik
Crkve107 dolazi u susret kranskim supruzima po sakramentu enidbe. Ostaje i nadalje s
njima da se u meusobnom predanju stalnom vjernou ljube, kao to je on ljubio Crkvu i
sama sebe predao za nju.108 Prava brana ljubav uzeta je u boansku ljubav te se
otkupiteljskom Kristovom snagom i spasonosnim djelovanjem Crkve upravlja i obogauje
da tako supruge uspjeno privede Bogu, da im pomogne i utvrdi ih u uzvienoj zadai oca i
majke.109 Stoga se kranski supruzi, radi dunosti i dostojanstva svoga stalea, jaaju i na
neki nain posveuju posebnim sakramentom;110 ispunjavajui svoju branu i obiteljsku
misiju snagom toga sakramenta te ispunjeni Kristovim duhom koji itav njihov ivot
proimlje vjerom, ufanjem i ljubavlju, sve vie se pribliuju osobnom savrenstvu i
meusobnom posveenju i, stoga, zajednikom proslavljivanju Boga. Ako roditelji prednjae
primjerom i zajednikom obiteljskom molitvom, djeca e, i svi koji ele u krugu obitelji,
lake nai put ovjenosti, spasenja i svetosti. Supruzi e pak, u svom dostojanstvu i zadai
oinstva i majinstva, brino ispunjavati dunosti odgoja, osobito vjerskog, to u prvom
redu na njih spada. Djeca, kao ivi lanovi obitelji, na svoj nain pridonose posveivanju
roditelja. Zahvalnou, odanou i povjerenjem odgovorit e na dobroinstva svojih
roditelja, te e im, kao to se djeci pristoji, biti pri ruci u tekoama ivota i u starakoj
osamljenosti: Svi neka potuju ivot udovaca i udovica koji se hrabro prihvati kao nastavak
branog poziva.111 Obitelj neka svoja duhovna bogatstva velikoduno dijeli s drugim
obiteljima. Tako e kranska obitelj, jer nastaje iz enidbe, koja je slika i sudionitvo u
savezu ljubavi izmeu Krista i Crkve,112 otkriti svima ivu prisutnost Spasitelja u svijetu i
istinsku narav Crkve, kako ljubavlju supruga, nesebinom plodnou, jedinstvom i
vjernou, tako i ljubaznom suradnjom svih njezinih lanova.

Brana ljubav

49. Boja rije poziva vie puta zarunike i supruge da hrane i njeguju istom ljubavlju
zaruke, a nerazdijeljenom i prouenom ljubavlju brak.113 Mnogi nai suvremenici visoko
cijene pravu ljubav izmeu mua i ene, koja se oituje na razliite naine, ve prema
33
estitim obiajima naroda i vremena. Ta izrazito ljudska ljubav, budui da struji od osobe k
osobi, privrenou slobodnog htijenja, obuhvaa dobro itave osobe. Stoga je ona kadra
posebnim dostojanstvom obogatiti tjelesna i duevna oitovanja te ih oplemeniti kao
elemente i posebne znakove branog prijateljstva. Tu ljubav se Gospodin udostojao iscijeliti,
usavriti i uzdignuti je posebnim darom svoje milosti i ljubavi. Ujedinjujui ljudsko i
boansko, takva ljubav navodi supruge da se slobodno daruju jedno drugome dokazujui to
njenim osjeajima i djelom. Ona proima sav njihov ivot;114 tovie ona se sama
usavrava i raste velikodunim izvravanjem. Daleko dakle nadvisuje puku erotiku
privlanost koja, budui da se uzima egoistiki, brzo i bijedno iezava. Ta se ljubav posebno
izraava i dopunjuje u samom branom inu. Zato su ini kojima se supruzi meusobno
intimno i isto sjedinjuju asni i dostojni. Kad se obavljaju na doista ljudski nain,
izraavaju i produbljuju meusobno darivanje, kojim se supruzi, radosni i zahvalni,
uzajamno obogauju. Ta ljubav koju potvruje uzajamna vjernost a nadasve posveuje
Kristov sakrament, ostaje nerazrjeivo vjerna tijelom i duom u srei i nesrei. Zato
iskljuuje svaki preljub i rastavu. Isto tako, ako se prizna osobno dostojanstvo ene i mua u
uzajamnoj i potpunoj ljubavi, jasno se pokazuje jedinstvo enidbe koje je Gospodin
potvrdio. Za ustrajno vrenje obaveza ovog, kranskog poziva trai se osobita krepost: zato
e supruzi milou okrijepljeni da provode svet ivot, postojano gajiti i molitvom traiti
vrstou ljubavi, velikodunost i duh rtve. Istinska e se brana ljubav vie cijeniti i o njoj
e se stvoriti zdravo javno miljenje ako se kranski supruzi istaknu svjedoanstvom
vjernosti i harmonije u toj ljubavi kao i brinim odgojem djece te ako se sa svoje strane
zauzmu u nunoj kulturnoj, psiholokoj i socijalnoj obnovi u prilog braka i obitelji. Mlade
treba na vrijeme i na prikladan nain pouiti i to najbolje u krugu same obitelji o
dostojanstvu brane ljubavi, njezinoj zadai i njezinom izraavanju: tako odgojeni u istoi
moi e u svoje vrijeme nakon estitih zaruka poi na vjenanje.

Plodnost braka

50. Brak i brana ljubav su po svojoj naravi usmjereni prema raanju i odgoju potomstva.
Djeca su, bez sumnje, najdragocjeniji dar braka i uvelike pridonose dobru samih roditelja.
Sam Bog, koji je rekao: nije dobro da ovjek bude sam (Post 2, 18) i koji je ovjeka od
poetka stvorio kao muko i ensko (usp. Mt 19,4), htio mu je udijeliti neko posebno
sudionitvo u svome stvarateljskom djelu: on je blagoslovio mua i enu i rekao im: Rastite
i mnoite se (Post 1, 28). Prema tome, pravo njegovanje brane ljubavi kao i sva narav
obiteljskog ivota to otuda proizlazi ne zanemarivi ostale svrhe braka idu za tim da
34
supruge uine odluno spremnima da surauju s ljubavlju Stvoritelja i Spasitelja, koji po
njima iz dana u dan umnoava i obogauje svoju obitelj. U toj dunosti prenoenja i
odgajanja ljudskog ivota to treba smatrati njihovim svojstvenim poslanjem, supruzi znaju
da su suradnici ljubavi Boga Stvoritelja i na neki nain njezini tumai. Stoga e ispuniti
svoju zadau s, ljudskom i kranskom odgovornou i s pouljivim potovanjem prema
Bogu; sporazumno e i zajednikim nastojanjem stvoriti sebi ispravan sud imajui pred
oima svoje osobno dobro i dobro ve roene djece ili djece za koju predviaju da e se jo
roditi; prosudit e i materijalne i duhovne prilike svoga stanja; vodit e, konano, rauna o
dobru obiteljske zajednice; o potrebama vremenitog drutva i same Crkve. U krajnjoj liniji
taj sud moraju donijeti sami brani drugovi pred Bogom. No kranski supruzi neka budu
svjesni da u nainu svoga postupanja ne mogu raditi samovoljno, nego su uvijek obavezni
slijediti svoju savjest, koju treba uskladiti s Bojim zakonom; neka rado sluaju crkveno
Uiteljstvo, koje taj boanski zakon pravovaljano tumai u svjetlu Evanelja. Taj boanski
zakon pokazuje puno znaenje brane ljubavi, titi je i pokree prema njenom uistinu
ljudskom savrenstvu. Na taj nain kranski supruzi, pouzdavajui se u Boju providnost i
njegujui duh rtve,115 dok s dubokim osjeajem ljudske i kranske odgovornosti slue
prenoenju ivota, oni slave Stvoritelja i tee k savrenosti u Kristu. Meu supruzima koji na
taj nain ispunjavaju zadau koju im je Bog povjerio, treba posebno spomenuti one koji
razboritim i zajednikim dogovorom velikoduno prihvaaju da dostojno odgoje i brojniju
djecu.116 No brak nije ustanovljen samo za raanje djece. Sama naime narav nerazrjeivog
saveza meu supruzima kao i dobro djece zahtijevaju da i meusobna ljubav branih
drugova zauzme mjesto koje joj pripada, da napreduje i dozrijeva. Zbog toga i kad nema
djece, esto puta tako eljkovane, brak ostaje kao zajednica i zajednitvo itavog ivota i
zadrava svoju vrijednost i nerazrjeivost.

Brana ljubav i potivanje ljudskog ivota

51. Koncil zna da supruzi, u elji da skladno provode brani ivot, mogu esto u nekim
dananjim ivotnim prilikama biti sprijeeni te se nai u okolnostima u kojima se, bar
privremeno, broj djece ne moe poveati. Tada nije lako sauvati vjernost u ljubavi i
potpuno zajednitvo ivota. Gdje je pak prekinut intimni brani ivot, nerijetko moe doi u
opasnost i vjernost supruga i dobro djece: tada je naime u pogibelji i odgoj djece i potrebna
hrabrost da se prihvati daljnji porod. Ima onih koji se usuuju na te probleme donijeti
neasna rjeenja, pae ne prezaju ni pred ubojstvom. Takvima Crkva doziva u pamet da ne
moe biti istinske opreke izmeu Bojih zakona o prenoenju ivota i njegovanja prave
35
brane ljubavi. Bog, Gospod ivota, povjerio je ljudima uzvienu zadau da odravaju ivot, i
tu dunost moraju vriti na nain dostojan ovjeka. Zato treba ve od zaea najbrinije
tititi ivot; a pobaaj i edomorstvo uasni su zloini. ovjekova seksualnost kao i njegova
mo raanja, udesno nadilaze ono to se dogaa kod niih stupnjeva ivota. Zato treba s
velikim potovanjem cijeniti ine koji su vlastiti branom ivotu i koji su usklaeni s pravim
ljudskim dostojanstvom. Stoga, kad se radi o usklaivanju brane ljubavi s odgovornim
prenoenjem ivota, moralnost postupaka ne ovisi samo o iskrenoj nakani i o ocjeni motiva
nego je treba odrediti prema objektivnim kriterijima, koji se temelje na samoj naravi osobe i
njezinih ina, kriterijima koji, u okviru iskrene ljubavi, potuju potpuni smisao uzajamnog
darivanja i raanja koje odgovara ovjeku. To se pak ne moe postii ako se iskreno ne
njeguje krepost brane istoe. Sinovima Crkve koji se dre tih naela, nije doputeno radi
reguliranja poroda ii putovima to ih je crkveno Uiteljstvo tumaei Boji zakon
osudilo.117 Svima neka bude oito da se ljudski ivot i dunosti njegova prenoenja ne
ograniuju samo na ovaj svijet niti se mogu samo po njemu mjeriti i shvatiti, nego da su
uvijek u vezi s vjenim odreenjem ljudi.

Promicati dobro braka i obitelji

52. Obitelj je u neku ruku kola potpunije ovjenosti. Ali da bi mogla potpuno ostvariti svoj
ivot i misiju, potrebna je dobrohotna izmjena misli, uzajamno savjetovanje branih
drugova i briljiva suradnja roditelja u odgoju djece. Oevo uee veoma je vano za
njihovu izgradnju, ali treba osigurati i majinsku brigu u kui, to je potrebno osobito maloj
djeci, a da se pri tom ne zaboravi opravdano socijalno promaknue ene. Djecu treba tako
odgajati da, kad odrastu, mogu s punom svijeu odgovornosti slijediti zvanje, pa i
sveeniko ili redovniko, i izabrati svoj ivotni poziv, te da, ako se vjenaju, mognu
osnovati svoju obitelj u povoljnim moralnim, socijalnim i ekonomskim uvjetima. Zadaa je
roditelja ili skrbnika da razboritim savjetima budu vodii mladima pri osnivanju obitelji, a
oni treba da ih rado sluaju, no ipak se moraju uvati da ih izravno ili neizravno ne
prisiljavaju bilo na sklapanje enidbe bilo na izbor odreenoga branog druga. Na taj nain
obitelj, u kojoj se susreu razliiti narataji i meusobno se pomau radi stjecanja punije
ivotne mudrosti i usklaivanja osobnih prava s drugim zahtjevima drutvenog ivota,
sainjava temelj drutva. Zato svi oni koji imaju neki utjecaj na zajednice i socijalne skupine
treba da efikasno doprinesu promicanju dobrobiti braka i obitelji. Dravna vlast neka
smatra svojom svetom dunou da prizna pravi znaaj braka i obitelji, da ga titi i
podupire, da uva javni moral i promie kunu dobrobit. Roditeljima mora biti osigurano
36
pravo da raaju djecu i da je odgajaju u krilu obitelji. Obazrivim zakonodavstvom i
razliitim mjerama treba zatititi i na prikladan nain pomoi i onima koji su na alost lieni
dobra obitelji. Kranski vjernici, koristei sadanji as118 i razlikujui to je vjeno od
promjenjivih oblika, neka marljivo promiu vrednote braka i obitelji. Neka to ine
svjedoanstvom vlastitog ivota i slonom suradnjom sa svim ljudima dobre volje. Tako e,
nadvladavi tekoe, izboriti obitelji to joj je potrebno i one pogodnosti koje odgovaraju
novom vremenu. U tu e svrhu biti od velike pomoi kranski osjeaj vjernika, ispravna
moralna savjest ljudi, mudrost i struna sprema onih koji su dobro upueni u svete
znanosti. Strunjaci, osobito u biolokim, medicinskim, socijalnim i psiholokim naukama,
mogu mnogo pridonijeti za dobro braka i obitelji i za mir savjesti ako budu nastojali da
objedinivi svoj znanstveni rad dublje osvijetle razliite uvjete koji pogoduju zdravoj
regulaciji ljudskoga raanja. Dunost je sveenika da, stekavi nuno poznavanje obiteljske
problematike, promiu poziv supruga u njihovu branom i obiteljskom ivotu razliitim
pastoralnim sredstvima, propovijedanjem rijei Boje, liturgijom i drugim duhovnim
pomagalima, te da im ljudski i strpljivo pomau u tekoama i jaaju ih u ljubavi kako bi se
stvorile obitelji koje uistinu zrae. Razliite ustanove, osobito obiteljska udruenja, neka se
trude da mlade i same brane drugove, napose one koji su tek stupili u brak pomau
poukom i djelom te ih nastoje odgojiti za obiteljski drutveni i apostolski ivot. Napokon
sami supruzi, stvoreni na sliku ivoga Boga i stavljeni u istinski red osoba, neka budu
jednoga srca, jedne misli i u uzajamnoj svetosti ujedinjeni119 da, slijedei Krista, poelo
ivota,120 postanu po radostima i rtvama svoga zvanja, po svojoj vjernoj ljubavi, svjedoci
onog misterija ljubavi to ga je Gospodin svojom smru i uskrsnuem objavio svijetu.121

II. GLAVA

PROMICANJE KULTURNOG NAPRETKA

Uvod

53. Vlastitost je same ljudske osobe da jedino putem kulture, to jest njegovanjem prirodnih
dobara i vrijednosti, doe do prave i potpune ovjenosti. Stoga, kad god se radi o ljudskom
ivotu, priroda i kultura su meusobno vrlo tijesno povezane. Openito rije kultura
oznauje sve ono ime ovjek izgrauje i razvija mnogostruke svoje drutvene i tjelesne
darove te nastoji da spoznajom i radom sebi podvrgne svijet; ini sve ovjenijim drutveni
ivot, i to u obitelji kao i u cijelom graanskom drutvu, moralnim napretkom i napretkom

37
institucija; konano, tokom vremena izraava, saopuje i uva u svojim djelima velika
duhovna iskustva i tenje da slue napretku mnogih, dapae i cijelog ovjeanstva. Prema
tome, ljudska kultura sadri nuno povijesni i socijalni aspekt te ta rije esto poprima
socioloko pae i etnoloko znaenje. U tom se smislu govori o vie kultura. I doista,
razliite zajednike ivotne prilike i razni oblici organiziranja ivotnih dobara niu iz
razliitih naina kako se ovjek slui stvarima, kako radi, kako se izraava, kako prakticira
svoju vjeru i kako se ponaa, kako stvara zakone i pravne institucije, kako unapreuje
znanost i umjetnost i kako njeguje lijepo. Tako se iz tradicionalnih tvorevina oblikuje
batina, vlastita svakoj pojedinoj ljudskoj zajednici. Tako se stvara odreena i povijesna
sredina u koju se uvrtava ovjek, ma iz kojeg on naroda i vremena bio, te iz koje on crpi
dobra za unapreenje kulture i civilizacije.

1. odjeljak

POLOAJ KULTURE U DANANJEM SVIJETU

Novi ivotni oblici

54. ivotne su se prilike modernog ovjeka sa socijalnog i kulturnog stanovita tako duboko
promijenile da je opravdano govoriti o novom razdoblju ljudske povijesti.122 Odatle se
otvaraju novi putovi prema golemom usavravanju i daljnjem irenju kulture. Njih je
pripravio golem razvoj prirodnih, humanistikih i socijalnih znanosti, napredak tehnike,
razvitak u izgradnji i boljoj organizaciji sredstava drutvenih komunikacija. Zato moderna
kultura ima neka osobita obiljeja: takozvane egzaktne znanosti uvelike razvijaju kritiki
osjeaj; novija psiholoka istraivanja dublje tumae ljudsku djelatnost; povijesne znanosti
mnogo pridonose da se stvari promatraju pod vidom njihove promjenljivosti i razvoja;
naina ivota i ponaanje sve se vie ujednauju; industrijalizacija, urbanizacija i ostali
uzroci koji pogoduju zajednikom ivotu stvaraju nove kulturne oblike (masovna kultura), a
odatle nastaju novi naini miljenja, djelovanja i upotrebe slobodnog vremena; poveana
razmjena meu pojedinim narodima i socijalnim skupinama ire otvara svima i svakome
blago razliitih oblika kulture i tako malo-pomalo nastaje univerzalniji oblik ljudske kulture,
koji to vie promie i izraava jedinstvo ovjeanstva to vie potuje osobitost svake
kulture.

ovjek stvaralac kulture

38
55. Sve vie raste broj mueva i ena svih slojeva i narodnosti koji su svjesni da su stvaratelji
i pokretai kulture vlastite zajednice. U cijelom svijetu sve vie raste smisao za samostalnost
i ujedno za odgovornost, a to je od vrlo velike vanosti za duhovnu i moralnu zrelost
ovjeanstva. To biva jo oitije ako imamo na umu sjedinjavanje svijeta i poslanje koje nam
je zadaa: da izgradimo bolji svijet u istini i pravdi. Na taj smo nain svjedoci raanja novog
humanizma u kojem se ovjek definira prije svega po odgovornosti prema svojoj brai i
prema povijesti.

Potekoe i zadaci

56. U tim prilikama nije udo da ovjek koji se osjea odgovornim za napredak goji velike
nade, ali isto tako tjeskobno gleda na mnogostruke postojee suprotnosti koje on sam mora
rijeiti. to treba uiniti da intenzivirana kulturna razmjena, koja bi morala voditi k pravom
i plodnom dijalogu meu razliitim skupinama i narodima, ne unese pometnju u ivot
zajednica, ne uniti mudrost prea i ne ugrozi osobite odlike svakog pojedinog naroda? Na
koji se nain zalagati za dinamiku i ekspanziju nove kulture, a da se pri tom ne izgubi iva
vjernost batini tradicija? To se pitanje posebno namee ondje gdje se kultura koja nastaje
iz velikog prirodoznanstvenog i tehnikog napretka mora uskladiti s kulturom koja se
prema raznim tradicijama hrani klasinim studijem. Na koji nain uskladiti tako brzu i
sve rasutiju specijalizaciju pojedinih disciplina s potrebom da se od njih stvori jedna sinteza
i da se u ovjeku sauvaju sposobnosti kontemplacije i divljenja koje vode k mudrosti? to
valja uiniti da svi ljudi postanu dionicama kulturnih dobara u svijetu upravo kada kultura
onih koji su struniji postaje sve rafiniranija i sve sloenija? Na koji nain, konano, priznati
kao zakonitu autonomiju koju kultura trai za sebe a da se pri tom ne upadne u isto
ovozemni, dapae religiji neprijateljski humanizam? Uza sve te suprotnosti ljudska se
kultura danas mora razvijati tako da cjelovito i skladno odgoji ljudsku osobu i da pomae
ljudima da izvre zadatke na koji su, bratski sjedinjeni u jednoj ljudskoj obitelji, pozvani svi,
a napose krani.

2. odjeljak

NEKA NAELA ZA ISPRAVNO PROMICANJE KULTURE

Vjera i kultura

39
57. Na svom putovanju prema nebeskoj domovini krani treba da tee za onim i cijene to
je gore.123 To ipak ne umanjuje nego dapae poveava vanost njihove zadae da surauju
sa svim ljudima na humanijoj izgradnji svijeta. I stvarno, misterij kranske vjere prua im
neprocjenjive poticaje i pomo da sa veim zalaganjem izvre taj zadatak, a osobito da
otkriju pun smisao toga djela po kojem kultura zadobiva svoje prvorazredno mjesto u
cjelovitom ovjekovu pozivu. Kada, naime, ovjek radom svojih ruku ili pomou tehnike
obrauje zemlju da donese plod i postane dostojnim prebivalitem itave ljudske obitelji i
kad svjesno sudjeluje u ivotu socijalnih grupa, on tada ostvaruje Boji plan, koji je bio
objavljen na poetku vremena, da, naime, podvrgne sebi zemlju124 i dovri stvaranje, a
ujedno razvija i samoga sebe. U isti mah opsluuje veliku Kristovu zapovijed da se stavi u
slubu svoje brae. Kada se ovjek, nadalje, bavi razliitim znanostima, kao to su filozofija,
povijest, matematika, prirodne znanosti i kad njeguje umjetnosti; moe vrlo mnogo
pridonijeti da se ljudska obitelj uzdigne do viih naela istine, dobrote i ljepote, i do
stvaranja suda od ope vrijednosti, da se tako jo jasnije rasvijetli onom divnom Mudrou
koja bijae od vjenosti kod Boga sve s njime rasporeujui, igrajui se na zemlji, radujui se
drugovanju sa sinovima ljudskim.125 Tim samim se ljudski duh, slobodniji od robovanja
stvarima, moe lake izdii do kontemplacije i klanjanja Stvoritelju. tovie, poticajem
milosti on postaje spreman da upozna Rije Boju, koja je, prije negoli je postala tijelom da
sve spasi i obuhvati pod jednu glavu u sebi, bila ve u svijetu kao istinsko svjetlo, koje
rasvjetljuje svakog ovjeka (Iv 1,9-10). Dakako, dananji napredak znanosti i tehnike, koje
po svojoj metodi ne mogu prodrijeti u najdublje temelje stvarnosti, moe pogodovati
stanovitom fenomenizmu i agnosticizmu, kada se metoda istraivanja, vlastita tim
disciplinama, neopravdano, smatra vrhovnim pravilom za otkrivanje svake istine. Postoji,
dapae, opasnost da e ovjek, pouzdavi se previe u dananja otkria, misliti da je sam
sebi dostatan i da vie ne treba traiti uzvienije vrednote. No te loe strane stvari ne izviru
nuno iz moderne kulture i ne smiju nas uvoditi u napast da ne priznamo njezine pozitivne
vrijednosti. Meu te vrijednosti ubrajaju se: znanstveni rad i stroga kritinost u
znanstvenom istraivanju, nunost zajednikog rada u ekipama, osjeaj meunarodne
solidarnosti, sve ivlja svijest odgovornosti strunjaka da pomognu pa i zatite ljude,
spremnost da svima osiguraju povoljne ivotne uvjete, osobito onima koji su lieni osobne
odgovornosti ili koji pate zbog kulturnog siromatva. Sve to moe na neki nain znaiti
pripravu na prihvaanje evaneoske poruke a boanska ljubav onoga koji je doao da spasi
svijet moe toj pripravi dati oblik.

40
Mnogostruki odnosi izmeu Kristova Evanelja i kulture

58. Izmeu poruke spasenja i kulture postoje mnogostruke veze. Bog je, naime, objavljujui
se svome narodu sve do svog punog oitovanja u utjelovljenome Sinu, govorio na nain koji
je odgovarao kulturama razliitih vremena. Isto tako je i Crkva, ivei tokom stoljea u
razliitim prilikama, koristila tekovine raznih kultura, da bi svojim propovijedanjem pruila
i izloila Kristovu poruku svim narodima, da bi je istraila i dublje shvatila te izrazila u
liturgijskom ivotu kao i u raznolikosti ivota zajednica vjernika. No u isto vrijeme Crkva,
poslana svim narodima svih vremena i svih zemalja, nije navezana iskljuivo i nerazdruivo
ni na koju rasu ili narodnost, ni uz kakav posebni nain ivota, ni uz kakav stari ili noviji
obiaj. Vjerna svojoj vlastitoj predaji i ujedno svjesna svog univerzalnog poslanja moe
uspostaviti zajednitvo s razliitim oblicima kulture. Time slui obogaenju i same Crkve i
razliitih kultura. Kristovo evanelje stalno obnavlja ivot i kulturu paloga ovjeka, a suzbija
i uklanja zablude i zla koja proizlaze iz trajno prijetee zavodljivosti grijeha. Ono neprestano
proiava i uzdie moral naroda. Ono nadzemaljskim darovima iznutra oplouje,
uvruje, usavrava i u Kristu obnavlja vrline i talente svakoga naroda i doba.127 Crkva ve
time to ispunja svoje poslanje128 unapreuje i pridonosi kulturi i civilizaciji, a svojim
djelovanjem pa i liturgijskim, odgaja ovjeka za unutarnju slobodu.

Usklaivanje razliitih oblika kulture

59. Iz navedenih razloga Crkva doziva svima u pamet da kultura mora ii za cjelovitim
razvojem ljudske osobe, za dobrom zajednice i itavoga ljudskog drutva. Zato je potrebno
tako njegovati duh da se uzmogne razvijati sposobnost divljenja, prodiranja u bit,
kontemplacije i oblikovanja osobnog suda, te odgajanja religioznog moralnog i socijalnog
osjeaja. Budui da kultura proizlazi neposredno iz razumne i drutvene naravi ovjekove,
ona neprestano zahtijeva pravu slobodu da bi se mogla razvijati i zakonitu mogunost da
samostalno djeluje prema vlastitim naelima. Ona, dakle, s pravom trai potivanje i uiva
stanovitu nepovredivost unutar granica opeg dobra, potujui dakako prava osobe i prava
zajednice, bilo posebne bilo ope. Sveti Sabor, pozivajui se na ono to je nauavao Prvi
vatikanski sabor, izjavljuje da postoje dva reda spoznaje, koji su razliiti, tj. vjere i
razuma, i da se Crkva ne protivi tome da se umjetnost i znanost, svaka u svom djelokrugu,
slue svojim naelima i svojom metodom. Zato priznavajui tu opravdanu slobodu,
Crkva potvruje zakonitu samostalnost kulture, a osobito znanosti.129 Sve to takoer
zahtijeva da ovjek, potujui moralni red i opu korist, moe slobodno istraivati istinu,

41
oitovati i iriti svoje miljenje i njegovati bilo koju umjetnost. To konano iziskuje da bude
po istini obavijeten o dogaajima javnoga ivota.130 Zadaa je javnih vlasti ne da utvruju
to je vlastitost kulturnih oblika, nego da se brinu za uvjete i osiguraju sredstva za
promicanje kulturnog ivota na dobrobit sviju, pa i nacionalnih manjina pojedinih
drava.131 Zato treba pod svaku cijenu ii za tim da kultura, otuena vlastitom cilju, ne
bude prisiljena sluiti politikoj ili ekonomskoj vlasti.

3. odjeljak

NEKE NEODGODIVE ZADAE KRANA GLEDE KULTURE

Pravo na kulturne blagodati mora se priznati svima i provoditi u djelo

60. Budui da se mnogima danas prua mogunost da se oslobode bijede neznanja,

najsuvremenija je zadaa naeg vremena, osobito za krane, da ivo porade kako bi se na
ekonomskom i na politikom, na nacionalnom i na internacionalnom polju donijela
temeljna naela pomou kojih bi se posvuda priznalo i ostvarilo pravo svih na kulturu i
civilizaciju u skladu s dostojanstvom ljudske osobe, bez obzira na rasu, spol, narodnost,
religiju ili drutveni poloaj. Zato je potrebno svima osigurati dovoljno kulturnih dobara,
osobito onih koja sainjavaju takozvanu osnovnu kulturu, da ne bi mnogi, zbog toga to su
nepismeni ili zbog nedostatka odgovorne aktivnosti, bili sprijeeni da zaista ljudski surauju
na opem dobru. Zato treba nastojati da se onima koji su za to sposobni dade mogunost
nastaviti vii studij, i to na taj nain da oni koliko je to mogue zauzmu one funkcije i
vre one uloge i slube u drutvu koje odgovaraju njihovim prirodnim sposobnostima i
steenoj spremi.132 Tako e i svaki pojedinac i drutvene zajednice svakoga naroda doi do
svog potpunog kulturnog razvitka u skladu s vlastitim sposobnostima i tradicijama. Treba,
osim toga, poduzeti sve da svi postanu svjesni svoga prava na kulturu i dunosti da se
izobraze te da u tom pomognu i drugima. Ima uistinu tu i tamo ivotnih i radnih uvjeta koji
onemoguuju ljudska nastojanja oko kulture te zato u ljudima unitavaju zanimanje za nju.
To vrijedi osobito za seljake i radnike: njima treba osigurati takve radne uvjete koji nee
spreavati, nego e naprotiv promicati njihovu ljudsku kulturu. ene danas ve rade gotovo
na svim podrujima ivota; zato je potrebno da one uzmognu potpuno preuzeti svoju ulogu
prema svojim vlastitim sposobnostima. Zbog toga e biti zadaa sviju da se prizna i promie
specifino i nuno uestvovanje ene u kulturnom ivotu.

42
Odgoj na integralnu kulturu

61. Danas je tee nego neko ostvariti sintezu raznih grana znanja i umjetnosti. Dok, naime,
raste obujam i razlinost kulturnih elemenata, u isti se mah za pojedine ljude umanjuje
sposobnost da ih shvate i organski usklade. Tako sve vie iezava slika univerzalnog
ovjeka. Ipak svakom ovjeku ostaje i nadalje obaveza da sauva integralnost svoje
osobnosti, u kojoj se istiu vrijednosti razuma, volje, savjesti i bratstva. One se sve temelje u
Bogu Stvoritelju a u Kristu su udesno ozdravljene i uzdignute. Majka i hraniteljica tog
odgoja je u prvom redu obitelj: u njoj djeca, okruena ljubavlju, lake naue istinsku
hijerarhiju stvarnosti, dok se prokuani oblici ljudske kulture gotovo prirodno prelijevaju u
mladenaki duh koji se razvija. Za taj odgoj postoje u dananjim drutvima povoljni uvjeti,
osobito zbog sve veeg irenja knjiga i novih sredstava kulturnog i drutvenog saobraaja,
koja mogu posluiti univerzalizaciji kulture. Budui da je posvuda skraeno radno vrijeme,
danomice za mnoge ljude rastu mogunosti slobodnog raspolaganja. Neka se slobodno
vrijeme upotrijebi za odmor, za jaanje duevnog i tjelesnog zdravlja, i to: slobodnim
aktivnostima i studijem, putovanjima u druge zemlje (turizam) koja profinjuju ovjekov duh
a povrh toga uzajamnim poznanstvima obogauju ljude, napokon sportskim vjebama i
priredbama koje pomau da se ouva psihika ravnotea, takoer u zajednici, i da se
uspostave bratski odnosi meu ljudima svih stalea, narodnosti i rasa. Neka dakle krani
surauju na tome da skupne kulturne manifestacije i akcije, koje su svojstvene naem
vremenu, budu proete ljudskim i kranskim duhom. No ipak sve te pogodnosti ne mogu
ostvariti integralni kulturni odgoj ovjeka ako se zanemari duboko pitanje o znaenju
kulture i znanosti za ljudsku osobu.

Sklad izmeu kulture, civilizacije i kranstva

62. Premda je Crkva mnogo pridonijela napretku kulture, iskustvo ipak pokazuje da nije
uvijek lako uskladiti kulturu i kranstvo zbog razloga to ih je povijest uvjetovala. Te
tekoe nisu nuno na tetu vjerskog ivota; tovie, one mogu potaknuti duh da tonije i
dublje shvati vjeru. Naime novija istraivanja i otkria znanosti, a isto tako povijesti i
filozofije postavljaju nova pitanja koja imaju posljedica i za sam ivot te i od teologa trae
nova istraivanja. Teolozi se osim toga pozivaju da potujui metode i zahtjeve vlastite
teolokoj znanosti stalno trae prikladniji nain kako da kransku nauku saope ljudima
svoga vremena; jedno je, naime, sam poklad vjere, ili vjerske istine, a drugo je nain kako se
one izraavaju, dakako u istom smislu i s istim znaenjem.133 Neka se u duobrinikoj

43
slubi dovoljno priznaju i primjenjuju ne samo naela teleologije nego takoer i otkria
profanih znanosti, u prvom redu psihologije i sociologije; tako e se i vjernici privesti k
iem i zrelijem vjerskom ivotu. Na svoj nain su takoer knjievnost i umjetnost od
velike vanosti za ivot Crkve. One nastoje razumjeti narav vlastitu ovjeku, njegove
probleme i njegovo iskustvo u pokuaju da upozna i usavri samoga sebe i svijet. Trude se
takoer da otkriju njegov poloaj u povijesti i u svemiru, da osvijetle ljudske bijede i radosti,
potrebe i moi i da naslute bolju sudbinu ovjeka. Tako one mogu pridii ovjeji ivot koji
one, ve prema vremenu i kraju, izraavaju u mnogostrukim oblicima. Treba stoga poraditi
da umjetnici osjete da ih Crkva priznaje u njihovoj djelatnosti i da uivajui odgovarajuu
slobodu lake uspostave odnose s kranskom zajednicom. Crkva treba da prizna i nove
umjetnike smjerove koji odgovaraju naem vremenu prema naravi raznih narodnosti i
zemalja. Neka se prime u svetite kada prikladnim izrazom koji odgovara zahtjevima
liturgije uzdiu duh k Bogu.134 Tako se bolje oituje spoznaja Boga; evaneosko
propovijedanje postaje shvatljivije ovjejem umu, te se pojavljuje kao sraslo s ljudskim
prilikama. Treba dakle da vjernici ive u najtjenjem dodiru s drugim ljudima svoga
vremena i da nastoje potpuno proniknuti njihov nain miljenja i osjeanja, iji je odraz
kultura. Poznavanje novih znanosti i teorija kao i najnovijih otkria treba da poveu s
kranskim obiajima i izlaganjem kranske nauke, da bi religiozni ivot i moralna
neporonost u njima napredovali u korak sa znanstvenom spoznajom i neprestanim
tehnikim napretkom; tako e sve moi prosuivati i tumaiti s pravim kranskim
osjeajem. Oni koji se bave teolokim znanostima u sjemenitima i na sveuilitima neka
nastoje sa strunjacima drugih znanosti suraivati zajednikim silama i planovima.
Teoloko istraivanje neka ujedno produbljuje spoznaju objavljene istine a vezu s vlastitim
vremenom neka ne zanemari, kako bi moglo pomoi ljudima koji su izuili razliite
znanstvene grane da dou do boljeg poznavanja vjere. Ta e suradnja uvelike koristiti i
naobrazbi crkvenih slubenika, jer e oni moi prikladnije izloiti naim suvremenicima
nauk Crkve o Bogu, ovjeku, i svijetu, tako da e oni radije prihvatiti tu rije.135 tovie,
poeljno je da vei broj laika stekne dovoljnu naobrazbu u svetim znanostima te da se mnogi
od njih profesionalno dadu na taj studij i da ga produbljuju. No da bi oni mogli vriti taj svoj
zadatak, treba vjernicima, i klericima i laicima, priznati potrebnu slobodu istraivanja,
miljenja kao i poniznog i odvanog izraavanja svoga mnijenja tamo gdje su
kompetentni.136

III. GLAVA

44
EKONOMSKO-SOCIJALNI IVOT

Neki vidovi ekonomskog ivota

63. I u privredno-drutvenom ivotu treba takoer potovati i promicati dostojanstvo

ljudske osobe, njezin cjelovit poziv i dobro itavog drutva. ovjek je naime zaetnik,
sredite i svrha svega privredno-drutvenog ivota. Poput svih drugih podruja drutvenoga
ivota, i moderna je ekonomija obiljeena sve veim ovjekovim gospodstvom nad
prirodom, sve guim i jaim odnosima i meusobnom ovisnou graana, skupina i naroda
kao i sve eim zahvatima politike vlasti. Ujedno je napredak u nainu proizvodnje i u
organizaciji razmjene dobara i slubi uinio privredu prikladnim sredstvom da bi mogla
bolje zadovoljiti poveane potrebe ljudske obitelji. Ipak ima razloga i za zabrinutost. Mnogi
ljudi, osobito u ekonomski razvijenim zemljama, ini se, kao da se ravnaju jedino
zahtjevima ekonomije; gotovo sav njihov osobni i drutveni ivot proet je
ekonomizmom, kako u dravama s kolektivistikom ekonomijom tako i u onim drugima.
U trenutku kad bi porast privrede samo da se racionalno i humano upravlja i koordinira
mogao ublaiti socijalne nejednakosti, on se sve ee pretvara u njihovo zaotravanje, tu i
tamo ak u pogoravanje socijalnih prilika onih koji su slabi i u preziranje siromanih. Dok
ogromnom mnotvu ljudi nedostaje ono najnunije za ivot, neki, pa i u manje razvijenim
zemljama, ive u izobilju ili rasipaju dobra. Rasko i bijeda ive jedno uz drugo. I dok
nekolicina raspolae najveom vlau odluivanja, dotle su mnogi lieni skoro svake
mogunosti osobne inicijative i odgovornosti, ivei esto u uvjetima ivota i rada koji su
nedostojni ljudske osobe. Sline se ekonomske i socijalne neuravnoteenosti zapaaju
izmeu poljoprivrede, industrije i usluga, kao i izmeu razliitih krajeva jedne te iste drave.
Iz dana u dan nastaje sve ozbiljnija suprotnost, koja moe dovesti u opasnost sam mir u
svijetu. Ljudi naeg vremena osjeaju sve ivljom svijeu te nejednakosti jer su duboko
uvjereni da bi velike tehnike i ekonomske mogunosti kojima raspolae dananji svijet
mogle i morale ispraviti o alosno stanje stvari. Zato svi trae mnoge reforme u
ekonomskosocijalnom ivotu i promjenu mentaliteta i ponaanja. U tom je cilju Crkva
tokom stoljea u svjetlu Evanelja razradila i pogotovu u ovo zadnje vrijeme iznijela naela
pravde i jednakosti to ih trai zdrav razum kako za ivot pojedinaca i drutva tako i za
meunarodni ivot. Koncil eli naglasiti ta naela s obzirom na dananje prilike i iznijeti
neke smjernice imajui na umu prije svega zahtjeve ekonomskog napretka.137

1. odjeljak

45
EKONOMSKI RAZVOJ

Ekonomski razvoj u slubi ovjeka

64. Danas se s pravom vie nego ikada radi na tome da se povea poljoprivredna i
industrijska proizvodnja te proiri mrea usluga, da bi se tako rijeio problem porasta
stanovnitva i zadovoljilo sve veim eljama ovjeanstva. Zato treba potpomagati tehniki
napredak, otvorenost prema novomu, nastojanja oko stvaranja i proirenja poduzea,
adaptaciju raznih metoda proizvodnje i ive napore svih onih koji sudjeluju u proizvodnji,
jednom rijeju sve ono to slui tome razvoju. No osnovni cilj te proizvodnje nije puko
umnoavanje proizvedenih dobara niti dobitak ili gospodovanje nego sluenje ovjeku i to
itavome. ovjeku prema hijerarhiji njegovih materijalnih potreba i prema zahtjevima
njegova intelektualnog, moralnog, duhovnog i religioznog ivota; kaemo bilo kojem
ovjeku, bilo kojoj skupini ljudi, bilo koje rase ili kraja svijeta. A zato se ekonomska
djelatnost treba razvijati prema vlastitim metodama i zakonima u granicama moralnog
reda138 tako da se ostvari Boji plan s ovjekom.139

ovjekova kontrola ekonomskog razvoja

65. Ekonomski razvoj mora ostati pod ovjekovim nadzorom. Ne smije se prepustiti
samovolji nekolicine ljudi ili skupina koje imaju u ruci preveliku ekonomsku mo, a ni
samoj politikoj zajednici ni nekim monijim nacijama. Naprotiv, treba da to je mogue
vei broj ljudi na svim razinama, a na meunarodnom planu svi narodi, aktivno sudjeluju u
ravnanju tim razvojem. Jednako je potrebno, da se spontane inicijative pojedinaca i
njihovih slobodnih udruenja koordiniraju te prikladno i organski usklade s pothvatima
javnih vlasti. Ekonomski se rast ne smije prepustiti niti samom gotovo mehanikom toku
ekonomske djelatnosti pojedinaca niti samo moi javne vlasti treba stoga smatrati
zabludom isto tako one nauke koje se u ime krivog pojma slobode opiru potrebnim
reformama kao i one koje temeljna prava pojedinih osoba i skupina rtvuju koletivnoj
organizaciji proizvodnje.140 Uostalom, neka se sjete graani da imaju i pravo i dunost a
to treba da im prizna i javna vlast da prema svojim mogunostima doprinesu pravom
napretku svoje zajednice. Osobito u zemljama u razvoju, gdje neodgodivo treba upotrijebiti
sva raspoloiva sredstva, oni koji svoja bogatstva dre neiskoritena teko ugroavaju ope
dobro. Isto vrijedi i za one koji izuzevi osobno pravo na iseljenje liavaju svoju
zajednicu bilo materijalnih bilo duhovnih sredstava koja su joj potrebna.

46
Treba ukloniti goleme privredno-drutvene nejednakosti

66. Da se uzmogne udovoljiti zahtjevima pravde i pravinosti treba se ivo zaloiti da se

potivanjem osobnih prava i vlastitosti svakog naroda to bre uklone goleme ekonomske
nejednakosti koje su povezane s individualnom i socijalnom diskriminacijom koje danas
postoje a esto se poveavaju. Isto tako treba u mnogim krajevima, zbog posebnih potekoa
poljoprivrede bilo u proizvodnji bilo u prodaji dobara, pomoi seljacima da se povea
proizvodnja i prodaja, da se provedu nune promjene i modernizacije i da se postigne
pravian dohodak. U protivnom e seljaci ostati, kako se to esto dogaa, graani drugoga
reda. Ti pak poljodjelci, osobito mladii neka marljivo rade na tom da poboljaju svoju
strunu spremu, bez ega ne moe biti napretka u poljoprivredi. Pravda i pravinost takoer
zahtijevaju da promjenljivost koja je nuna za ekonomiju u razvoju bude ureena tako da
izbjegne neizvjestan i ugroen ivot pojedinaca i njihovih obitelji. to se tie radnika koji
dolaze iz drugih naroda ili zemalja a koji svojim radom pridonose ekonomskom razvoju
nekoga naroda ili kraja, valja se brino uvati svake diskriminacije u naplaivanju ili
uvjetima rada. Osim toga treba da ih svi, a napose javne vlasti, ne dre pukim sredstvima
proizvodnje, nego osobama i pomognu im da dovedu k sebi svoju obitelj i da si pribave
pristojan stan te da se zalau za njihovo ukljuenje u drutveni ivot naroda ili kraja koji ih
prima. No ipak, koliko je mogue, neka se izvori rada stvaraju u njihovim krajevima. U
dananjim ekonomskim previranjima kao i u novim oblicima industrijskog drutva, u
kojima se, na primjer, sve vie primjenjuje automatizacija, treba se pobrinuti da se svakome
osigura dostatno i prikladno zaposlenje kao i mogunost odgovarajue tehnike i strune
spreme. Moraju se takoer zajamiti sredstva za ivot i ljudsko dostojanstvo onih koji se,
osobito zbog bolesti ili starosti, nalaze u veim tekoama.

2. odjeljak

NEKA NAELA O SVEUKUPNOM SOCIJALNO-EKONOMSKOM IVOTU

Rad, radni uvjeti i slobodno vrijeme

67. Ljudski rad koji se obavlja u proizvodnji i izmjeni dobara ili na podruju ekonomskih
usluga, ima veu vrijednost negoli ostali elementi ekonomskog ivota jer su ovi samo
sredstva. Taj naime rad, obavljao ga netko samostalno ili ovisno o poslodavcu, neposredno
proizlazi iz osobe koja kao da predmetima utiskuje svoj peat i podvrgava ih svojoj volji.

47
ovjek svojim radom redovito uzdrava ivot i svoj i svojih, povezuje se sa svojom braom i
slui im, moe iskazivati autentinu ljubav i dati svoj prilog dovrenju Bojeg stvaranja.
tovie, drimo da se ovjek, prikazujui Bogu svoj rad, pridruuje otkupiteljskom djelu
Isusa Krista, koji je, radei u Nazaretu vlastitim rukama, dao radu uzvieno dostojanstvo. Iz
toga proizlazi za svakoga ovjeka dunost da savjesno radi, kao i pravo na rad. A zadaa je
drutva da prema konkretnim prilikama sa svoje strane pomae graanima da uzmognu
nai priliku za dostatan rad. Konano, vodei rauna o funkciji i produktivnosti svakoga, o
stanju poduzea i o opem dobru, rad valja tako nagraivati da se ovjeku osiguraju
sredstva za dostojno materijalno, drutveno, kulturno i duhovno ivljenje svoje i svojih.142
Budui da je ekonomska djelatnost veim dijelom plod udruenog ljudskog rada,
nepravedno je i neovjeno organizirati ga i urediti tako da bude na tetu bilo kojeg radnika.
ee se, meutim, dogaa, pa i u nae dane, da su radnici u nekom smislu robovi vlastitog
rada. To se nipoto ne moe opravdati tzv. ekonomskim zakonima. Treba stoga sav proces
proizvodnje prilagoditi potrebama osobe i njezinim ivotnim odnosima, i to u prvom redu
kunoga ivota osobito to se tie majki obitelji, imajui uvijek u vidu spol i dob. Radnicima
treba takoer dati mogunost da samim radom razvijaju vlastite sposobnosti i svoju osobu.
Premda u tom radu upotrebljavaju svoje vrijeme i svoje sile s dunom odgovornou, ipak
neka svi imaju dovoljno odmora i slobodnog vremena za obiteljski, kulturni, socijalni i
vjerski ivot. Dapae treba da imaju prilike da slobodno razvijaju svoje snage i sposobnosti,
koje moda mogu razvijati u svom profesionalnom poslu.

Sudionitvo u poduzeima i u opem ekonomskom poslovanju. Radni sporovi

68. U privrednim se poduzeima udruuju osobe, to jest slobodni i samostalni ljudi, stvoreni
na Sliku Boju. Stoga, imajui na umu slubu svakoga pojedinca vlasnika, poduzetnika,
kadrova i radnika sauvavi potrebno jedinstvo uprave, treba raditi na tome da svi aktivno
uestvuju u upravi poduzea i to na nain koji valja prikladno odrediti.143 No budui da se
odluke o opim ekonomskim i socijalnim uvjetima, o kojima ovisi budunost radnika i
njihove djece, vrlo esto ne donose u samom poduzeu, nego u viim nadletvima, treba da
radnici sudjeluju i kod donoenja takvih odluka, bilo sami izravno, bilo putem svojih
slobodno izabranih predstavnika. Meu temeljna prava ljudske osobe treba ubrojiti pravo
radnika da slobodno osnivaju udruenja koja e ih uistinu predstavljati i doprinositi da se
ekonomski ivot ispravno organizira, kao i pravo da mogu slobodno sudjelovati u radu tih
udruenja, bez opasnosti represalija. Zahvaljujui tako organiziranom sudjelovanju,
povezanom s unapreenjem ekonomske i socijalne izobrazbe, kod svih e sve vie rasti
48
svijest vlastite zadae i odgovornosti i tako doi do toga da e se, prema svojim vlastitim
sposobnostima i darovima, osjetiti aktivnim lanovima u itavom djelu ekonomskog i
socijalnog razvitka i ostvarenja opeg dobra. U sluaju ekonomsko-socijalnih sporova,
potrebno je potruditi se da se mirno nae rjeenje. Premda se uvijek valja najprije posluiti
iskrenim dijalogom meu strankama, trajk moe ipak i u dananjim prilikama ostati nuno
sredstvo, iako posljednje, za obranu vlastitih prava i za ostvarenje pravednih zahtjeva
radnika. Ali neka se to prije potrae putovi da se opet uspostave pregovori i dijalog za
izmirenje.

Zemaljska dobra namijenjena svim ljudima

69. Bog je zemlju i sve to ona sadri namijenio svim ljudima i svim narodima, tako da bi
stvorena dobra morala pritjecati po pravinosti svima, pod vodstvom pravde i ljubavi.144
Ma kakvi bili oblici vlasnitva, prilagoeni zakonitim institucijama pojedinih naroda, prema
razliitim i promjenljivim okolnostima, uvijek treba paziti na tu opu namjenu dobara. Zato
ovjek, sluei se tim dobrima, ne smije nikada drati da su stvari koje zakonito posjeduje
jedino njegove nego ih takoer treba smatrati i kao zajednike, u tom smislu to one mogu
koristiti ne samo njemu jedinome nego takoer i drugima.145 Uostalom svima pripada
pravo da posjeduju dio dobara dovoljan pojedincu i njegovoj obitelji. To je bila misao
crkvenih otaca i nauitelja, koji su nauavali da su ljudi duni pomagati siromahe, i to ne
samo od svojega suvika.146 A tko se nalazi u krajnjoj nudi ima pravo da sebi pribavi
potrebno od tuega.147 Budui da u svijetu ima mnogo ljudi koji trpe glad, Koncil zaklinje
sve, i pojedince i vlasti, da, imajui na pameti onu otaku izreku: Nahrani onoga koji umire
od gladi jer ako ga nisi nahranio ubio si ga,148 prema svojim mogunostima stvarno stave
na raspolaganje i upotrijebe svoja dobra pruajui osobito onima, bilo pojedincima bilo
narodima, sredstva kojima oni sami mogu sebi pomoi i razvijati se. esto je u ekonomskim
slabije razvijenim drutvima opa namjena dobara djelomino ostvarena putem obiaja i
tradicija koje su vlastite toj zajednici a koje svakom lanu osiguravaju najnunija dobra.
Treba se ipak uvati toga da se neki obiaji smatraju nepromjenljivima ako vie ne
odgovaraju novim zahtjevima dananjeg vremena; s druge pak strane ne smije se
nerazborito raditi ni protiv estitih obiaja koji ne prestaju biti vrlo korisni samo ako se
zgodno prilagode dananjim prilikama. Slino u ekonomski vrlo razvijenim zemljama moe
mrea institucija za socijalno zbrinjavanje i osiguranje sa svoje strane pridonijeti da se opa
namjena dobara provede u djelo. Nadalje je vrlo vano promicati razvoj slubi za obiteljske i
socijalne potrebe, osobito one koje se brinu za obrazovanje i odgoj. Pri ureivanju svih tih
49
institucija treba bdjeti da graani ne zauzmu prema drutvu stav pasivnosti, izbjegavanja
tereta preuzetih dunosti i odbijanja slubi.

Investicije i novana sredstva

70. Investicije, sa svoje strane, moraju ii za tim da osiguraju zaposlenje i dovoljne prihode
kako dananjem tako i buduem stanovnitvu. Svi oni koji odluuju o tim investicijama i
organizaciji privrednog ivota pojedinci, skupine ili javne vlasti duni su imati pred
oima te ciljeve i biti svjesni svoje teke obaveze da, s jedne strane, bdiju kako bi i pojedinci
i itava zajednica bili opskrbljeni dobrima koja su potrebna za dolian ivot, a s druge strane
da predvide budue situacije te osiguraju pravilnu ravnoteu izmeu zahtjeva sadanje
potronje, pojedinane i skupne, i zahtjeva za investiranjem u korist budueg pokoljenja.
Treba takoer da uvijek imaju pred oima neodloive potrebe ekonomski slabije razvijenih
naroda i krajeva. to se pak tie valute, valja pripaziti da se ne povrijedi dobro vlastite
zemlje i dobro drugih naroda. Treba osim toga osigurati da oni koji su ekonomski slabiji ne
pretrpe nepravednu tetu kod promjena vrijednosti novca.

Privatno vlasnitvo i posjedovanje dobara. Problem latifundija

71. Vlasnitvo i ostali oblici privatnog raspolaganja vanjskim dobrima pridonose tome da
osoba doe do izraaja i uz to daju ovjeku mogunost da vri svoju zadau u drutvu i
privredi. Stoga je vrlo vano nastojati oko toga da i pojedinci i grupe imaju pristup
gospodarenju vanjskim dobrima. Privatno vlasnitvo ili neki drugi oblik gospodarenja
vanjskim dobrima daju svakome uistinu neophodan prostor za osobnu i obiteljsku
samostalnost te ih treba smatrati proirenjem ljudske slobode. Konano, budui da
stimuliraju odgovorno vrenje slube, tvore jedan od uvjeta graanskih sloboda.149 Oblici
takvog gospodarenja ili posjedovanja danas su raznoliki te postaju iz dana u dan sve
razliitiji. Uza sve socijalne fondove, prava i slube to ih daje drutvo svi ti oblici ostaju
ipak vaan izvor sigurnosti. Reeno vrijedi ne samo za vlasnitvo materijalnih nego takoer i
nematerijalnih dobara, kao to su to strune sposobnosti. Pravo na privatno vlasnitvo ne
protivi se pravu razliitih oblika drutvenog vlasnitva. Prijenos dobara u drutveno
vlasnitvo moe vriti samo nadlena vlast prema zahtjevima opeg dobra i unutar njegovih
granica uz pravinu nadoknadu. Osim toga na javnu vlast spada da preduhitri da ne bi tko
zloupotrijebio privatno vlasnitvo protiv opeg dobra.150 I samo privatno vlasnitvo ima po
svojoj prirodi takoer drutveni karakter koji se temelji na zakonu ope namjene dobara.151

50
Zanemari li se taj drutveni karakter, vlasnitvo na mnogo naina moe postati prigoda za
pohlepu i teke nerede te time izlika poricateljima da dovedu u pitanje i samo pravo na
vlasnitvo. U mnogim zemljama koje su ekonomski slabije razvijene postoje veliki, pa i vrlo
prostrani poljoprivredni posjedi, koji se tek polovino obrauju ili se iz spekulantskih
razloga uope ne obrauju, dok je vei dio puanstva bez obradive zemlje ili je ima vrlo
malo, a s druge se strane poveanje poljoprivredne proizvodnje oito pokazuje kao
neodgodivi zahtjev. esto unajmljeni radnici ili oni koji obrauju unajmljeni dio takvih
posjeda primaju plau ili prihod koji je nedostojan ovjeka; nemaju ni pristojnog smjetaja a
posrednici ih izrabljuju. Lieni svake sigurnosti ive u takvoj osobnoj ovisnosti da im je
uskraena gotovo svaka mogunost inicijative i osobne odgovornosti a prijei im se i svaki
kulturni napredak i svako sudjelovanje u drutvenom i politikom ivotu. Nune su stoga,
prema razliitim sluajevima, reforme: da se poveavaju prihodi, poprave radni uvjeti,
povea sigurnost kod unajmljivanja i da se podupire osobna inicijativa; dapae, da se
nedovoljno obraivani posjedi podijele onima koji e takvo zemljite moi uiniti plodnim.
U tom sluaju treba da im se osigura pomo i neophodno orue, osobito odgojna sredstva i
mogunost prave organizacije zadrugarskog tipa. Svaki put kad ope dobro trai
eksproprijaciju, naknada treba da bude odmjerena po pravinosti, uzevi u obzir sve
okolnosti.

Ekonomsko-socijalna djelatnost i Kristovo kraljevstvo

72. Krani koji aktivno sudjeluju u suvremenom ekonomsko-socijalnom razvoju i bore se

za pravdu i ljubav neka budu uvjereni da mogu mnogo pridonijeti blagostanju ovjeanstva i
miru svijeta. U tim djelatnostima, radili oni pojedinano ili udrueni, neka svijetle svojim
primjerom. Poto su stekli doista neophodno struno znanje i iskustvo, neka se u
zemaljskim poslovima dre ispravne hijerarhije vrednota, vjerni Kristu i njegovu evanelju,
tako da sav njihov individualni i drutveni ivot bude proet duhom Blaenstava, a osobito
duhom siromatva. Svaki tko slijedei Krista trai najprije kraljevstvo Boje, prima odatle
vredniju i iu ljubav za pomaganje sve svoje brae i za dovravanje djela pravde pod
nadahnuem ljubavi.152

IV. GLAVA

IVOT POLITIKE ZAJEDNICE

51
Suvremeni politiki ivot

73. U nae se vrijeme opaaju duboke promjene takoer u strukturi i u ustanovama naroda;
one su posljedica njihova kulturnog, privrednog i drutvenog razvoja. Te promjene imaju
velik utjecaj na ivot politike zajednice, osobito to se tie prava i dunosti sviju glede
upotrebe graanske slobode i postizanja opega dobra te glede sreivanja odnosa graana
meu sobom i prema javnoj vlasti. Iz ivlje svijesti o ljudskom dostojanstvu raa se u
raznim dijelovima svijeta nastojanje da se uspostavi takav politiko-pravni poredak u kojem
e biti bolje zatiena prava ljudske osobe u javnom ivotu, kao to su prava slobodnog
sastajanja i udruivanja, pravo na izraavanje vlastitih miljenja te pravo na privatno i javno
ispovijedanje vjere. Zatita prava osobe jest, naime, nudan uvjet da graani, bilo
pojedinano ili udrueni, mogu aktivno sudjelovati u ivotu i upravi javnih poslova. Kod
mnogih se usporedo s kulturnim, privrednim i drutvenim napretkom pojaava elja da
preuzmu veu odgovornost u ureivanju ivota politike zajednice. U svijesti mnogih sve je
ivlje nastojanje da se sauvaju prava nacionalnih manjina ne zanemarivi kod toga njihove
dunosti prema dravnoj zajednici. Povrh toga stalno raste potovanje prema ljudima koji
imaju drukije miljenje ili ispovijedaju drugu vjeru. U isto se vrijeme uspostavlja ira
suradnja s ciljem da se svi graani, a ne samo neki povlateni, mogu doista sluiti osobnim
pravima. Osuuju se, meutim, svi oblici politikog ureenja koji su na snazi u nekim
zemljama a koji spreavaju graansku i vjersku slobodu, umnoavaju rtve politikih strasti
i zloina te se, umjesto da vlast upotrebljavaju na ope dobro, njome slue u korist jedne
stranke ili samih vlastodraca. Da se uspostavi doista humani politiki ivot, nema nita
bolje nego njegovati unutarnji osjeaj pravednosti, dobrohotnosti i sluenja opem dobru i
uvrivati temeljna uvjerenja o pravoj naravi politike zajednice, o njezinu cilju, o
ispravnom izvravanju i granicama javne vlasti.

Narav i svrha politike zajednice

74. Pojedinci, obitelji i razne skupine to sainjavaju graansku zajednicu svjesni su vlastite
nedostatnosti da ostvare potpuni ljudski ivot i uviaju potrebu ire zajednice u kojoj e svi
svakodnevno udruivati svoje sile u cilju sve savrenijeg ostvarenja opeg dobra.153 Radi
toga oni osnivaju politiku zajednicu razliitih oblika. Politika zajednica, dakle, postoji radi
tog opeg dobra. U njemu ona nalazi svoje puno opravdanje i smisao, iz njega proizlazi
njezino izvorno i vlastito pravo. Ope pak dobro obuhvaa sve one uvjete drutvenog ivota
u kojima ljudi, obitelji, i udruenja mogu potpunije i lake postii svoje usavrenje.154 No

52
mnogi su i raznovrsni ljudi u politikoj zajednici, te mogu opravdano biti skloni razliitim
miljenjima. Da se, dakle, politika zajednica ne bi raspala zbog toga to svatko slijedi svoje
miljenje, potrebna je vlast koja e snage svih graana upravljati prema opem dobru, ali ne
mehaniki ni despotski, nego prije svega kao moralna sila, koja se oslanja na slobodu i na
svijest odgovornosti. Oito je, stoga, da se politika zajednica i javne vlasti temelje na
ljudskoj naravi i zato pripadaju redu koji je Bog predodredio, iako je oblik reima i izbor
rukovodioca preputen slobodnoj volji graana.155 Isto tako slijedi da se vrenje politike
vlasti, bilo unutar zajednice kao takve bilo u predstavnikim tijelima drave, mora uvijek
odvijati u granicama moralnog reda, i to s ciljem da se ostvari ope dobro shvaeno
dinamiki prema pravnom poretku koji je ve zakonito uspostavljen ili ga treba
uspostaviti. Tada su graani u savjesti obavezni na poslunost.156 Odatle se takoer jasno
vidi odgovornost, dostojanstvo i vanost i onih koji upravljaju. Gdje pak javna vlast prelazi
granice svoje nadlenosti te tlai graane, oni neka ne uskrauju onoga to od njih
objektivno zahtijeva ope dobro; ali neka im bude slobodno da brine svoja prava i prava
svojih sugraana protiv zloupotrebe te vlasti drei se onih granica koje zacrtava naravni i
evaneoski zakon. Konkretni oblici u kojima politika zajednica sreuje svoje ustrojstvo i
izvravanje javne vlasti mogu biti raznoliki, ve prema razliitom mentalitetu pojedinog
naroda i povijesnom napretku. Ali uvijek moraju sluiti tome da formiraju ovjeka
odgojena, miroljubiva i dobrohotna prema svim ljudima, na korist itave ljudske obitelji.

Suradnja svih u politikom ivotu

75. Potpuno je u skladu s ljudskom naravi da se nau takve pravno-politike strukture koje
svim graanima sve bolje i bez ikakve diskriminacije pruaju stvarnu mogunost da
slobodno i aktivno uestvuju kako pri izradi pravnih temelja politike zajednice tako i pri
upravljanju dravom, pri odreivanju djelokruga i ciljeva razliitih ustanova i pri izboru
rukovodilaca.157 Neka se stoga graani sjete da imaju pravo i ujedno dunost da se slue
svojim pravom glasa u korist opeg dobra. Crkva smatra vrijednim hvale i potovanja djelo
onih koji se na slubu ljudima posveuju dobru drave i uzimaju na se teret te odgovornosti.
Da bi suradnja graana, udruena sa svijeu odgovornosti, postigla poeljan uinak u
svakodnevnom politikom ivotu, potreban je pozitivni pravni poredak, u kojem e biti
prikladno razdijeljene slube i organi javne vlasti i ujedno osigurana efikasna, ni o kom
ovisna, zatita prava. Neka se prava svih osoba, obitelji i skupina, kao i njihovo sluenje tim
pravima, prizna, potuje i promie158 zajedno s dunostima koje obvezuju sve graane.
Meu tim dunostima potrebno je podsjetiti na obavezu da se dravi daju materijalne i
53
osobne usluge koje zahtijeva ope dobro. Oni koji su na vlasti neka se uvaju da ne prave
zapreka obiteljskim drutvenim i kulturnim udruenjima, kao ni posrednim tijelima ili
ustanovama i da ih ne lie njihovih zakonitih i uspjenih akcija. Neka se, naprotiv, trude da
ih rado i sreeno unapreuju. Graani pak, pojedinano ili udrueni, neka se uvaju da ne
daju preveliku mo javnoj vlasti; ali i da od nje bezrazlono ne zahtijevaju previe usluga i
koristi tako da se ne umanji odgovornost pojedinih osoba, obitelji i drutvenih skupina. Sve
sloenije prilike naeg vremena sile dravne vlasti da sve ee posreduju u pitanjima
drutvenog, privrednog i kulturnog ivota da bi tako stvorile povoljnije uvjete koji e
graanima i skupinama pomoi da se u slobodi uspjenije trude oko ostvarenja potpunog
ovjekova dobra. U razliitim krajevima svijeta i kod naroda s razliitim stupnjem razvoja
mogu se zamisliti razni odnosi izmeu socijalizacije159 te osobne neovisnosti i napretka.
No gdje se koritenje prava privremeno ogranii radi opeg dobra, im se prilike promijene,
treba da se to prije ponovno uspostavi sloboda. Nehumano je da politika vlast zauzima
totalitarne ili diktatorske oblike koji vrijeaju prava osobe ili drutvenih skupina. Graani
treba da goje velikodunu i vjernu ljubav prema domovini ali bez duhovne skuenosti, to
jest tako da istodobno imaju pred oima dobro itave ljudske obitelji, koja je zdruena
raznim vezama izmeu rasa, naroda i drava. Svi krani treba da u politikoj zajednici
postanu svjesni svog posebnog poziva; oni naime trebaju da dadu primjer razvijajui u sebi
svijest dunosti i zalaganja za ope dobro a djelima valja da pokau kako je mogue uskladiti
vlast sa slobodom, osobnu inicijativu sa solidarnou i potrebama itavog drutvenog tijela,
potrebno jedinstvo s plodnom raznolikou. U ureenju vremenitih stvari neka priznaju kao
legitimna miljenja koja se meusobno razilaze i neka potuju graane koji, pa i udrueni,
poteno brane svoje miljenje. A politike stranke moraju promicati ono to se po njihovu
sudu trai za ope dobro; ali nikada nije doputeno vlastitu korist pretpostaviti opem
dobru. Da bi svi graani bili sposobni izvravati svoju ulogu u ivotu politike zajednice,
treba posvetiti veliku brigu graanskom i politikom odgoju. Taj je odgoj veoma potreban
danas, i to narodu, napose mladei. Koji su sposobni ili bi se mogli osposobiti za politiko
zvanje, koje je teko ali ujedno i vrlo plemenito,160 neka se pripremaju za nj i neka se trude
da ga revno obavljaju ne marei za svoju osobnu korist ni za materijalne probitke. Neka
besprijekorno i razborito nastupaju protiv nepravde i nasilja, protiv samovolje vlasti i
netolerantnosti pojedinog ovjeka ih politike stranke; neka se iskreno i pravino, dapae, s
ljubavlju i politikom hrabrou, posvete dobru svih.

Politika zajednica i Crkva

54
76. Veoma je vano, osobito u pluralistikom drutvu, da ima ispravan pojam o odnosima
izmeu politike zajednice i Crkve te da se jasno razlikuje ono to vjernici bilo
pojedinano bilo udrueni rade u svoje ime kao graani voeni svojom kranskom
savjeu od onoga to oni rade u ime Crkve skupa sa svojim duhovnim pastirima. Crkva koja
se, zbog svoje slube i nadlenosti, nikako ne podudara s politikom zajednicom niti se vee
uz bilo koji politiki sistem, znak je ujedno i uvar transcendentnosti ljudske osobe.
Politika zajednica i Crkva su, svaka na svom podruju, neovisne jedna o drugoj i
autonomne. Obadvije su, iako s razliita naslova, u slubi osobnog i drutvenog poziva istih
ljudi. Tu e slubu to uspjenije vriti na dobro svih to obadvije budu vie ile za zdravom
meusobnom suradnjom, vodei dakako rauna o prilikama mjesta i vremena. ovjek nije
ogranien samo na ovozemaljski red, nego ivei u ljudskoj povijesti u cijelosti posjeduje
svoj vjeni poziv. Crkva pak, utemeljena u Otkupiteljevoj ljubavi, doprinosi da se unutar
svake drave i meu svim narodima proiri pravda i ljubav. Propovijedajui evaneosku
istinu i osvjetljujui svojom naukom i vjernikim svjedoanstvom sva podruja ljudskog
djelovanja, Crkva potuje i primie takoer politiku slobodu i odgovornost graana. Kad se
apostoli i njihovi nasljednici sa suradnicima alju da ljudima navjeuju Krista Spasitelja
svijeta, u vrenju svog apostolata oslanjaju se na mo Boju, koji vrlo esto u slabosti
svjedoka oituje snagu Evanelja. Treba da svi koji se posvete slubi Boje rijei koriste
putove i sredstva Evanelja, koja se u mnogoemu razlikuju od sredstava ovozemaljskih
drava. Dodue, ovozemne stvari i one koje u ljudskom poloaju nadilaze ovaj svijet, usko su
meusobno povezane. I sama se Crkva slui vremenitim stvarima koliko to zahtijeva njezina
misija. Ali ona ne stavlja svoju nadu u povlastice to joj ih prua graanska vlast. tovie,
ona e se odrei koritenja nekih zakonito steenih prava kad se ustanovi da bi se njihovim
koritenjem mogla dovesti u sumnju iskrenost njezina svjedoanstva ili ako nove prilike
trae drugo ureenje. Ali je pravo da uvijek i svagdje s istinskom slobodom propovijeda
vjeru, nauava svoju socijalnu nauku, da nesmetano vri svoju slubu meu ljudima te da
izrie moralni sud, pa i o stvarima koje se odnose na politiki poredak, kada to trae
temeljna prava ljudske osobe ili spas dua upotrebljavajui sva i samo takva sredstva koja su
u skladu s evaneljem i s dobrom sviju, ve prema razliitosti vremena i situacija. Vjerna
Evanelju i vrei svoju misiju u svijetu, Crkva, kojoj je zadatak da promie i uzdie to je
god istinito, dobro i lijepo u ljudskoj zajednici,161 uvruje mir meu ljudima na slavu
Boju.162

V. GLAVA

55
PROMICANJE MIRA I IZGRADNJA ZAJEDNICE NARODA

Uvod

77. U ovim naim godinama, gdje ljude prititu preteke nevolje i tjeskobe zbog ratova koji
jo bjesne ili nam prijete, itava je ljudska obitelj dola do odsudnog asa u razvoju svoje
zrelosti. Dok se malo po malo prikuplja te posvuda postaje svjesnija svog jedinstva,
ovjeanska obitelj ne moe ostvariti svoj zadatak, to jest izgraditi ovjeniji svijet za sve
ljude na itavoj zemlji, ako se svi unutarnjom obnovom ne obrate k istini mira. Zato poruka
Evanelja, u skladu s viim tenjama i idealima ovjeanstva, u nae vrijeme blista novim
sjajem kad proglaava blaenima stvaraoce mira, jer e se zvati sinovima Bojim (Mt 5,
9). Stoga Koncil, poto je osvijetlio pravi i uzvieni pojam mira i osudio neovjenost rata,
eli kranima upraviti arki poziv da uz pomo Krista, tvorca mira, surauju sa svim
ljudima da se meu njima uvrsti mir u pravdi i ljubavi, i da se pripremi to je za mir
potrebno.

Narav mira

78. Mir nije puka odsutnost rata, niti se svodi jedino na uspostavu ravnotee meu
protivnikim silama. On ne nastaje niti iz nasilne vladavine, nego se doista s pravom naziva
djelom pravde (Iz 32, 7). Mir je plod reda to ga je u ljudsko drutvo utisnuo njegov
boanski Utemeljitelj i to treba da ga ostvare ljudi, koji eaju za sve savrenijom pravdom.
Budui da je ope dobro ovjeanstva u osnovi, dodue odreeno vjenim zakonom, ali je
ono u svojim konkretnim zahtjevima tijekom vremena podvrgnuto stalnim promjenama.
Mir se nikada ne stie jednom za uvijek, nego ga stalno treba graditi. Osim toga, budui da
je ljudska volja nestalna i ranjena grijehom, ostvarenje mira trai od svih trajno svladavanje
strasti i budnost zakonite vlasti. No to ipak nije dovoljno. Takav se mir na zemlji moe
postii samo ako se osigura dobro osoba i ako ljudi s povjerenjem i slobodno meusobno
izmjenjuju bogatstva uma i srca. Za izgradnju mira bezuvjetno je potrebna vrsta volja da se
potuju drugi ljudi i narodi i njihovo dostojanstvo te zauzeto ispunjavanje bratstva. Tako je
mir plod takoer ljubavi, koja ide dalje od onoga to moe izvesti pravda. Meutim,
zemaljski mir to se raa iz ljubavi prema blinjemu odraz je i uinak Kristova mira, koji
izlazi iz Boga Oca. Sam, naime, Utjelovljeni Sin, knez mira, svojim je kriem sve ljude
pomirio s Bogom, ponovno uspostavivi jedinstvo svih u jednom Narodu i u jednom Tijelu.
U svom je tijelu ubio mrnju163 i slavom svoga uskrsnua izlio je Duha ljubavi u ljudska

56
srca. Stoga se svi krani usrdno pozivaju da se provodei u ivot istinu ljubavi (Ef 4, 15)
ujedine sa svim doista mirotvornim ljudima da bi izmolili i izgradili mir. Voeni istim
Duhom ne moemo a da ne pohvalimo one koji se u borbi za svoja prava odriu nasilnih
ina i poseu za sredstvima obrane koja su, uostalom, na raspoloenju i slabijim, dakako,
pretpostavivi da je to mogue bez povreda prava i dunosti drugih ili zajednice. Ljudima
kao grenicima uvijek prijeti opasnost rata i prijetit e sve do Kristova dolaska. Ali ako
ujedinjeni u ljubavi nadvladaju grijeh, nadvladat e i nasilje, dok se ne ispuni rije:
Prekovat e svoje maeve u plugove, svoja koplja u srpove, nee vie narod dizati ma proti
narodu, nee se vie uit ratu (Iz 2, 4).

1. odjeljak

IZBJEGAVATI RAT

Treba obuzdavati neovjetvo rata

79. Iako su posljednji ratovi nanijeli naem svijetu goleme materijalne i moralne tete, rat u
nekim dijelovima zemlje i danas nastavlja svoje pustoenje. tovie, dok se u ratu
upotrebljava bilo kakvo znanstveno oruje, njegova okrutna narav prijeti da zaraene
dovede do divljatva koje kudikamo nadilazi divljatvo minulih vremena. Osim toga,
sloenost dananjih prilika i zamrenost meunarodnih odnosa omoguuje da se prikriveni
ratovi produljuju novim metodama, i to podmuklim i subverzivnim. U mnogim je
sluajevima i upotreba teroristikih metoda novi oblik ratovanja. Imajui pred oima to
alosno stanje ovjeanstva, Koncil prije svega eli dozvati u pamet trajnu vrijednost
naravnoga prava naroda i njegovih opih naela. Sama savjest ovjeanstva sve odlunije
proglaava ta naela. Stoga su ini koji se svjesno protive tim naelima kao i zapovijedi koje
te ine nalau zloin, pa ni slijepa poslunost ne moe ispriati one koji ih izvravaju. Meu
takve ine treba u prvom redu ubrojiti one kojima se na bilo koji nain ili bilo kojim
sredstvima sistematski unitava jedan itav rod, narod ili narodna manjina, i to se mora
najotrije osuditi kao strane zloine. Valja, meutim, uvelike pohvaliti odvanost onih, koji
se ne boje da se otvoreno suprotstave onima koji nalau takve zloine. Postoje u pogledu
rata razne meunarodne konvencije, koje je potpisalo dosta drava kako bi vojnike akcije i
njihove posljedice uinile to manje neovjenima. Takve su konvencije one koje se odnose
na sudbinu ranjenika, zarobljenika i razni drugi sporazumi te vrste. Te ugovore treba
obdravati; tovie, svi, osobito javne vlasti i strunjaci u tim pitanjima, moraju koliko im

57
je mogue nastojati te ugovore usavravati kako bi bolje i efikasnije pridonijeli da se
obuzdava neovjenost ratova. Povrh toga izgleda da bi bilo pravino da se zakoni ovjeno
pobrinu za sluaj onih koji po svojoj savjesti nee da se slue orujem a ipak prihvaaju da u
drugom obliku slue ljudskoj zajednici. Rat dakako nije iskorijenjen iz ivota ovjeanstva. I
dokle god bude postojala pogibelj rata i dokle god ne bude meunarodne nadlene vlasti
koja e raspolagati prikladnim ma, dotle se nee moi zanijekati vladama, poto budu
iscrpljene sve mogunosti mirnih pregovora, pravo na zakonitu obranu. Dravnici i ostali
koji su odgovorni u dravnoj upravi duni su da tite opstanak naroda koji su im povjereni,
postupajui ozbiljno s tako ozbiljnim stvarima. No jedno je upotrijebiti oruje u opravdanoj
obrani naroda, a drugo je htjeti podjarmiti druge narode. Oruna mo ne opravdava svaku
upotrebu te moi u vojne ili politike svrhe, niti je samim tim to je rat nesreom ve
buknuo protivnim strankama sve doputeno. Oni pak koji sluei domovini vre vojniku
dunost neka se smatraju slubenicima sigurnosti i slobode naroda, i ako ispravno vre tu
dunost, istinski pridonose uvrenju mira.

Totalni rat

80. Napretkom znanstveno proizvedenog naoruanja raste u neizmjernost strahota i

izopaenost rata. Ratni pothvati uz upotrebu takvih oruja mogu prouzroiti golema i
nepredvidiva unitenja, koja zbog toga daleko prelaze granice zakonite obrane. tovie, kad
bi se u punom opsegu upotrijebila ta sredstva koja se ve nalaze u arsenalima velikih sila,
dolo bi do meusobnog, gotovo potpunog unitenja zaraenih strana, a da se i ne govori o
mnogim pustoenjima to bi iz toga slijedila u ostalom dijelu svijeta i o smrtonosnim
uincima koji bi bili posljedica upotrebe takva oruja. Sve nas to sili da ponovno
promotrimo pitanje rata s potpuno novog gledita.164 Neka znaju ljudi naeg vremena da e
morati teko odgovarati za svoje ratne pothvate jer e o njihovim dananjim odlukama
uvelike ovisiti tok buduih vremena. Imajui to na umu ovaj Sveti Sabor prihvaa osude
totalnog rata to su ih izrekli posljednji pape165 i izjavljuje: Svaki ratni in koji ide za
unitenjem itavih gradova ili prostranih krajeva zajedno s njihovim stanovnitvom bez
razlike jest zloin protiv Boga i protiv samoga ovjeka, to treba odluno i bez oklijevanja
osuditi. Posebna se pogibelj dananjeg rata sastoji u tome to onima koji su naoruani
novim znanstveno proizvedenim naoruanjem prua takorei priliku da poine takve zloine
te, po nekoj neumoljivoj povezanosti, moe nagnati ljudsku volju na najokrutnije odluke. Da
se to, dakle, ne bi ubudue nikad dogodilo, biskupi cijeloga svijeta sakupljeni zajedno

58
zaklinju sve ljude, a osobito upravljae drava i vrhovne vojne zapovjednike da neprestano
odvaguju u svijesti toliku odgovornost pred Bogom i pred itavim ovjeanstvom.

Trka u naoruanju

81. Znanstveno oruje, u stvari, ne gomila se jedino zato da se upotrijebi za vrijeme rata.
Budui da se misli da vrstina obrane obiju strana ovisi o sposobnostima svake da
munjevito uzvrati udarac protivniku, to gomilanje oruja, koje iz godine u godinu postaje
ozbiljnije, na paradoksalan nain slui da zastrai eventualne napadae. Mnogi u tom vide
kao od svega najefikasnije sredstvo da se sada osigura neki mir meu narodima. to god se
o tom nainu zastraivanja reklo, ljudi neka znaju da utrka u naoruavanju kojoj pribjegava
prilino mnogo drava nije siguran put da se zajami mir, i takozvana ravnotea koja iz te
trke proizlazi nije siguran i istinski mir. Umjesto da se time uzroci rata uklone, opasnost je
da se, to vie, postepeno poveaju. Dokle god se basnoslovne svote ulau u uvijek nova
oruja, nije mogue nai dovoljno lijeka tolikoj dananjoj bijedi itavog svijeta. Umjesto da
se uistinu korjenito izlijee razdori meu narodima, oni zarazuju nove dijelove svijeta. Bit e
potrebno da se pronau novi putovi, koji e proizii iz obnovljena duha, da bi se ta sablazan
uklonila i da bi se mogao uspostaviti istinski mir oslobodivi svijet tjeskobe koja ga pritite.
Stoga je potrebno iznova proglasiti: trka u naoruavanju je jedna od najteih rana
ovjeanstva i nepodnoljivo oteuje siromane. I valja se jako bojati da e, ako potraje,
jednoga dana poroditi sva smrtonosna unitenja za koja ve sprema sredstva. Opomenuti
katastrofama to ih je ovjeanstvo omoguilo, upotrijebimo odozgo darovani nam asak to
ga uivamo da s veom svijeu vlastite odgovornosti naemo putove kojima bismo mogli
prevladati svoja sporenja na ovjeka dostojniji nain. Boja providnost uporno od nas trai
da se oslobodimo staroga robovanja ratu. Ako se odreknemo uiniti toga napora, ne znamo
kamo nas vodi taj zlokobni put kojim smo krenuli.

Bezuvjetna osuda rata i meunarodno nastojanje da se izbjegne rat

82. Stoga nam je jasno da moramo svim silama pripremiti trenutak kada e, uz pristanak
naroda, biti mogue potpuno zaboraviti svaki rat. To, dakako, zahtijeva da se ustanovi neki
sveopi javni autoritet priznat od sviju koji e imati u rukama efikasnu mo da svim
narodima zajami sigurnost, pravdu i potovanje njihovih prava. No prije nego bude
mogue ustanoviti taj poeljni autoritet, potrebno je da se sadanje najvie meunarodne
instancije svojski posvete traenju prikladnih sredstava da se doe do ope sigurnosti.

59
Budui da mir mora izvirati iz meusobnog povjerenja meu narodima, a ne da se narodima
nametne oruanim terorom, svi moraju raditi na tome da napokon prestane trka u
naoruanju i da se stvarno zapone s razoruanjem koje se dakako nema provoditi samo s
jedne strane nego obostrano istim ritmom na osnovi zajednikog dogovora uz stvarna i
efikasna jamstva.166 Ne treba, meutim, omalovaavati pokuaje koji su ve uinjeni ili koji
se ine da se ukloni opasnost rata. Radije treba podrati dobru volju vrlo mnogih koji, iako
zauzeti ogromnim brigama svoje visoke slube, ipak, potaknuti svijeu svojih velikih
odgovornosti, nastoje ukloniti mrski im rat premda ne mogu ne vidjeti zamrenost stvarnog
stanja. Treba usrdno moliti Boga da im dadne snage da ustrajno poduzimaju i odluno
privedu kraju to djelo najvee ljubavi prema ljudima kojim se muevno izgrauje mir. To
sigurno od njih danas zahtijeva da svoj um i svoje srce raire preko granica vlastite zemlje,
da napuste nacionalni egoizam i pohlepu da gospodare drugim narodima te da njeguju
duboko potovanje prema itavom ovjeanstvu, koje koraca prema svojem sve veem
jedinstvu uz tolike tekoe. Prouavanja koja su se do sada odvano i neumorno vodila o
pitanjima mira i razoruanja i meusobni kongresi koji su se bavili tim pitanjima valja
smatrati prvim koracima k rjeenju tako tekih pitanja i treba ih ubudue jo ivlje
promicati ako se ele postii stvarni rezultati. No ipak neka se ljudi uvaju toga da se
pouzdaju samo u nastojanja nekolicine a da ne vode brigu o vlastitim stavovima. Dravnici,
koji su odgovorni za ope dobro svoga naroda a ujedno i promicatelji dobra cijeloga svijeta,
uvelike ovise o javnom mnijenju i stavovima mnotva. Nita im ne koristi to se trude oko
izgradnje mira dokle god osjeaji neprijateljstva, prezira i nepovjerenja, rasne mrnje i
ideoloke tvrdoglavosti meusobno dijele i zavaaju ljude. Zato je neodgodivo potrebno da
se odgoji novi mentalitet i da se javnom mnijenju dade novi smjer. Oni koji se posveuju
odgoju, osobito mladei, ili oni koji oblikuju javno mnijenje neka najvanijom svojom
dunou smatraju brigu da srca ljudi odgoje za nove mirotvorne osjeaje. A svi mi moramo
promijeniti svoje srce i trebamo gledati na itav svijet i na one zadatke koje mi, svi zajedno,
moemo poduzeti da na rod uznapreduje. Ne smije nas prevariti lana nada. Ako se ne
uklone neprijateljstva i mrnje i ako se ne zakljue vrsti i poteni ugovori o buduem
univerzalnom miru, ovjeanstvo bi, koje se ve nalazi u kritinoj opasnosti premda je u
posjedu zauujue znanosti, moglo pogubno biti dovedeno do onoga asa u kojem vie za
nj nee biti drugog mira osim stravinog mira smrti. Ipak se Kristova Crkva, nalazei se
usred sadanjih tjeskoba, dok izgovara ove rijei, ne prestaje vrsto nadati. Naem vremenu
ona hoe da opet i opet, u zgodan i nezgodan as navijesti Apostolovu poruku: Pazite! sad
je pravo vrijeme da se preobraze srca, evo, sad je dan spasenja.167

60
2. odjeljak

IZGRADNJA MEUNARODNE ZAJEDNICE

Uzroci razdora i njihovi lijekovi

83. Da bi se izgradilo mir trai se prije svega da se iskorijene uzroci nesloga izmeu ljudi,
koji izazivaju ratove, u prvom redu nepravde. Mnogi od njih proizlaze iz prevelikih
ekonomskih nejednakosti i zbog toga to nuna pomo stie prekasno. Drugi pak izviru iz
pohlepe za vlau i prezira prema osobama i, ako traimo dublje razloge, iz ljudske zavisti,
nepovjerenja, oholosti, i drugih sebinih strasti. Budui da ovjek ne moe podnositi toliki
nered, slijedi da svijet i bez strahota rata ostaje stalno zatvoren napetostima i nasiljima. A
kako se povrh toga ova zla nalaze i u meunarodnim odnosima, da bi se ona nadvladala i
sprijeila te da bi se uguila neobuzdana nasilja, neophodno je potrebno da meunarodne
ustanove bolje i vre surauju i usklauju vlastito djelovanje ta da se neumorno stimulira
stvaranje organizacija koje e promicati mir.

Zajednica naroda i meunarodne ustanove

84. Da bi se u ovo vrijeme kad se razvijaju uske meuovisnosti meu svim graanima i svim
narodima zemlje, prikladno trailo i uspjenije ostvarilo sveope dobro nuno je ve sada da
se zajednica naroda organizira prema poretku koji odgovara njezinim sadanjim zadacima,
vodei posebnu brigu o onim brojnim krajevima koji jo danas trpe nepodnoljivu oskudicu.
Da se to postigne ustanove meunarodne zajednice moraju, svaka sa svoje strane, udovoljiti
raznim potrebama ljudi, kako na podruju drutvenog ivota (u koji spadaju prehrana,
zdravstvo, odgoj, rad) tako i u nekim posebnim prilikama koje tu i tamo nastaju, kao to je
opa potreba da se pospjei napredak naroda u razvoju, da se doskoi tekoama izbjeglica
rasutih irom svijeta kao i da se pomognu iseljenici i njihove obitelji. Ve postojee
meunarodne institucije, ope ili regionalne, sigurno su vrlo zaslune za ovjeanstvo. One
predstavljaju neke prve pokuaje da se postave meusobni temelji itavoj ljudskoj zajednici
da bi se rijeila vrlo ozbiljna pitanja naeg vremena, to jest da se svuda po svijetu poradi oko
napretka i da se predusretnu ratovi u bilo kojem obliku. Na svim tim poljima Crkva se
raduje duhu istinskog bratstva koje cvate izmeu krana i nekrana i koje se upinje da se
intenziviraju pokuaji oko prevladavanja neopisive bijede.

Meunarodna suradnja na ekonomskom polju

61
85. Dananja povezanost ovjeanstva zahtijeva uz to uspostavljanje vee suradnje na
ekonomskom polju. Premda su se gotovo svi narodi osamostalili, oni su jo uvijek daleko od
toga da bi bili slobodni od prevelikih nejednakosti, od svakog oblika nepravedne ovisnosti i
da bi se nali izvan svake opasnosti ozbiljnih unutranjih tekoa. Razvitak neke drave ovisi
o pomoi u ljudstvu i u novcu. Potrebno je odgojem i profesionalnim formiranjem pripraviti
graane svake drave za razliite slube ekonomskog i socijalnog ivota. U tu svrhu trai se
pomo stranih strunjaka, a ovi neka se, dok su u tom poslu, ne ponaaju kao oni koji
gospoduju, nego kao pomagatelji i suradnici. Materijalna se pomo dravama u razvoju nee
pribaviti ako se oblici dananje svjetske trgovine iz temelja ne promijene. Povrh toga moraju
napredne zemlje pruati i druge pomoi bilo u obliku novanih doprinosa, ih zajma ili
novanih investicija; neka se to s jedne strane daje sa irokogrudnou i bez gramzivosti a s
druge prima sa svim potenjem. Da bi se istinski sredile ope ekonomske prilike potrebno je
ukloniti nerazmjernu trku za profitom, nacionalne ambicije, poudu za politikom
dominacijom, militaristike spekulacije i makinacije oko irenja i nametanja ideologija.
Predlau se razliiti ekonomski i socijalni sistemi; poeljno je da strunjaci u njima nau
zajednike temelje zdrave svjetske trgovine; to e se lake postii ako se pojedinci budu
odrekli svojih predrasuda i budu spremni za iskreni dijalog.

Neke korisne norme

86. Za tu nam se suradnju slijedee norme ine oportunima: a) Neka narodima u razvoju
bude vrlo mnogo stalo do toga da izriito i odluno tee za punim ljudskim usavravanjem
svojih graana kao i za ciljem napretka. Neka imaju na umu da napredak nastaje i raste
prije svega iz rada i duhovnih sila samoga naroda, jer je potrebno da se oslanja ne samo na
tuu pomo nego i na vlastita sredstva koja treba potpuno razviti te gajiti vlastitim talentom
i tradicijom. Neka se u tom pokau kao prvi oni koji imaju vie utjecaja na druge. b)
Izvanredno je vana zadaa naprednih naroda da narodima u razvoju pomognu postii gore
spomenute ciljeve. Radi toga neka izvre kod sebe samih one mentalne i materijalne
prilagodbe koje su potrebne da se uspostavi ta univerzalna suradnja. Tako u trgovini sa
slabijim i siromanijim narodima neka savjesno paze na njihovo dobro; ovima je naime
utrak koji dobiju prodajom svojih proizvoda potreban za vlastito uzdravanje. c) Dunost je
meunarodne zajednice da ekonomski razvoj sredi i stimulira, no tako da se sredstva
namijenjena u tu svrhu stave na raspolaganje to efikasnije i u potpunoj pravinosti. Zadaa
je takoer te zajednice, razumije se uz obdravanje principa supsidijarnosti, da se
ekonomske prilike u itavom svijetu tako srede da se razvijaju po naelu pravde. Neka se
62
ustanove prikladne institucije za promicanje i sreivanje meunarodne trgovine, pogotovu s
narodima u razvoju, i za izravnavanje nedostataka koji proizlaze iz prevelike nejednakosti u
moi meu nacijama. Takvo sreivanje povezano s tehnikom, kulturnom i novanom
pomoi mora pruati narodima u razvoju potrebne potpore da mogu prikladno ostvariti
razvoj svoje ekonomije. d) U mnogim je sluajevima urgentna reforma ekonomskih i
socijalnih struktura; no treba se uvati od prenaglih, nezrelih tehnikih rjeenja, pogotovu
od onih koja se, dok pruaju ovjeku materijalnu olakicu, protive i idu na tetu njegovoj
duhovnoj strukturi. Jer ne ivi ovjek samo od kruha nego od svake rijei koja izlazi iz usta
Bojih (Mt 4, 4). A bilo koji dio ljudske obitelji nosi u sebi i u svojim boljim tradicijama
neki dio duhovnog blaga koje joj je Bog povjerio premda mnogima nije poznato odakle ono
proizlazi.

Meunarodna suradnja glede porasta puanstva

87. Osobito je nuna meunarodna suradnja s obzirom na one narode koje danas dosta
esto, osim tolikih drugih tekoa, prititu posebno one koje proizlaze iz brzog porasta
puanstva. Urgentna je potreba da se punom i zauzetom suradnjom sviju, pogotovo
bogatijih nacija, istrai nain kako bi se ono to je potrebno za ivot i pristalo obrazovanje
ljudi moglo osigurati i pruiti itavoj ljudskoj zajednici. Mnogi bi narodi mogli znatno
poboljati uvjete svog ivota kad bi uz potrebnu naobrazbu preli od zastarjelih metoda
poljoprivredne proizvodnje na nove tehnike naine primjenjujui ih svojim prilikama uz
nunu razboritost, i kad bi se povrh toga uspostavio bolji drutveni poredak i provela
pravedna agrarna reforma. Unutar vlastite nacije politika vlast ima glede puanstva, u
granicama vlastitih kompetencija, prava i dunosti, tako npr. u vezi sa zakonodavstvom o
drutvu i o obitelji, sa seljenjem seljaka u grad, s informacijama o stanju i potrebama nacije.
Budui da su danas duhom toliko zaokupljeni tim pitanjem, poeljno je da katoliki
strunjaci, osobito na univerzitetima, o tome brino poduzimaju istraivanja i inicijative te
da ih dalje produbljuju. Budui da mnogi tvrde da se porast stanovnitva zemlje ili barem
nekih naroda treba radikalno smanjiti svim sredstvima i bilo kojim interventom javne vlasti,
Koncil moli sve da se suzdre od rjeenja koja se privatno ili javno promiu a ponekad i
nameu a koje se protive moralnom zakonu. Jer po neotuivom pravu ovjeka na brak i
raanje djece odluka o broju djece ovisi o ispravnoj odluci roditelja i ne moe se nikako
prepustiti sudu javne vlasti. Budui da sud roditelja pretpostavlja ispravno formiranu
savjest, vrlo je vano da se svima omogui da dou do odgoja prave i istinske ljudske
odgovornosti koja se, vodei rauna o okolnostima, ravna po Bojem zakonu; to ipak
63
zahtijeva da se posvuda poboljaju odgojni i drutveni uvjeti a prije svega da se prui
religiozna formacija ili barem cjelovita moralna pouka. Ljudi neka se na razuman nain
informiraju o znanstvenom napretku to se tie metoda koje mogu biti roditeljima od
pomoi kod kontrole raanja kad je njihova sigurnost dokazana i kad je jasno da se slau s
moralnim zakonom.

Uloga krana u meunarodnom pomaganju

88. Neka krani drage volje i svim srcem surauju na izgradnji meunarodnog reda s
istinskim potivanjem legitimnih sloboda i prijateljskim bratstvom sviju, i to vie to se vei
dio svijeta jo uvijek mui u takvoj bijedi da sam Krist kao da u siromasima zaziva svoje
uenike na ljubav. Neka ne bude sablazni ljudima da neke nacije, kojih se poee vei dio
graana krasi kranskim imenom, obiluju izobiljem dobara dok druge ostaju bez potrebnih
sredstava za ivot i mue se u gladi, bolestima i potpunoj bijedi. Slava i svjedoanstvo
Kristove Crkve su duh siromatva i ljubavi. Treba dakle hvaliti i pomagati one krane,
pogotovu mlade, koji se svojevoljno nude da pomognu drugim ljudima i narodima. tovie,
dunost je itavog Bojeg Naroda, kojemu biskupi trebaju u tom prednjaiti rijeju i
primjerom, da, koliko moe, olaka bijedu dananjeg vremena, i to, kao to je bio stari
obiaj Crkve, ne samo od svojega suvika nego i od osnovnoga. Nain kako e se pripomoi
sabirati i dijeliti, da ne bude strogo jednoobrazno organizirana, neka se ipak rasporedi po
nekom planu u biskupijama, nacijama i po itavom svijetu, spojivi, gdje to god bude
zgodno, akciju katolika s ostalom kranskom braom. Jer duh ljubavi ne zabranjuje
plansku i organiziranu provedbu socijalne i karitativne akcije, nego je tovie nalae. Zbog
toga je potrebno da se oni koji se kane posvetiti slubi zemalja u razvoju izobraze takoer u
prikladnim institutima.

Efikasna prisutnost Crkve u meunarodnoj zajednici

89. Kada Crkva na osnovi svog boanskog poslanja svim ljudima propovijeda Evanelje i
dijeli bogatstva milosti, pridonosi posvuda jaanju mira i polaganju vrstog temelja bratske
zajednice ljudi i naroda: poznavanje Bojeg i prirodnog zakona. Zbog toga mora Crkva
svakako biti prisutna u samoj zajednici naroda da bi pospjeila i pobudila suradnju meu
ljudima; i to preko svojih javnih ustanova kao i punom i iskrenom suradnjom sviju krana
koja se inspirira jedino eljom da svima slui. To e se postii to uspjenije ako sami
vjernici, svjesni svoje ljudske i kranske odgovornosti, budu teili da ve u vlastitom

64
podruju ivota pobude volju za spremnu suradnju s meunarodnom zajednicom. U toj
stvari neka se posveti posebna briga odgoju mladei, kako kod vjerskog tako i kod
graanskog odgoja.

Sudjelovanje krana u meunarodnim ustanovama

90. Jedan od izvrsnih oblika meunarodnog djelovanja krana jest bez sumnje suradnja
koju oni bilo kao pojedinci bilo udrueni pruaju u samim ustanovama za meunarodnu
suradnju koje ve postoje ili e biti stvorene. Zajednici naroda, koju treba izgraditi u miru i
bratstvu, mogu povrh toga mnogostruko posluiti i razliite meunarodne katolike
organizacije, koje treba jaati poveanim brojem dobro formiranih suradnika, novanom
pomoi koja im je potrebna i prikladnom koordinacijom snaga. U naim naime vremenima
umjenost djelovanja i potreba razgovora zahtijevaju udruene inicijative. Takva udruenja
e osim toga mnogo pridonijeti razvijanju smisla za univerzalne probleme, to sigurno
dolikuje katolicima, i oblikovanju svijesti istinski univerzalne solidarnosti i odgovornosti.
Poeljno je napokon da katolici, da bi mogli kako treba ispuniti svoju zadau u
meunarodnoj zajednici, aktivno i pozitivno nastoje suraivati kako s odijeljenom braom
koja ispovijedaju zajedno s njima evaneosku ljubav tako i sa svim ljudima koji eaju za
istinskim mirom. Koncil pak pred golemim mukama, koje i sada prititu vei dio
ovjeanstva, da bi posvuda promicao pravdu zajedno s ljubavlju Krista prema siromasima,
misli da je vrlo pogodno ustanoviti neki organizam univerzalne Crkve ija bi dunost bila da
pobudi zajednicu katolika da se promie napredak zemalja koje su u bijedi i socijalna pravda
meu narodima.

ZAKLJUAK

Zadae pojedinih vjernika i mjesnih Crkava

91. Sve ovo to je ovaj Sveti Sabor iznio iz blaga crkvene nauke namijenjeno je da pomogne
svim ljudima naeg vremena, bilo da vjeruju u Boga bilo da ga izriito ne priznaju, da jasnije
uvide svoj cjelovit poziv i da bolje usklade svijest sa uzvienim dostojanstvom ovjeka, da
nastoje oko univerzalnog i dublje utemeljenog bratstva i da, potaknuti ljubavlju,
irokogrudnim i zajednikim naporom odgovore na neodloive zahtjeve naega doba. Istina,
ovo izlaganje, zbog golemih razlika u prilikama i oblicima ljudske kulture u svijetu, ima u
veini svojih dijelova namjerice samo openiti karakter: dapae, premda iznosi nauku koja

65
je ve usvojena od Crkve, ona e se morati izgraditi i proiriti, budui da se nerijetko radi o
stvarima koje podlijeu neprestanom razvitku. Imamo meutim pouzdanje da mnogo od
toga to smo iznijeli oslanjajui se na boansku rije i evaneoski duh moe postati svima
valjana pomo, osobito kad vjernici pod vodstvom pastira budu proveli u djelo primjenu tih
naela na pojedine narode i mentalitete.

Dijalog meu ljudima

92. Crkva, snagom svoga poslanja da osvijetli itav svijet evaneoskom porukom i da sve
ljude bilo kojeg naroda, rase ili kulture sjedini u jedan Duh, jest znak onoga bratstva koje
dozvoljava i jaa iskren dijalog. Zato se, meutim, trai da prije svega promiemo u samoj
Crkvi meusobno cijenjenje, potivanje i slogu priznavajui svaku zakonitu raznolikost, da
bi se uvijek plodonosnije uspostavljao dijalog izmeu sviju koji sainjavaju jedan Boji
Narod, bilo da su pastiri bilo ostali vjernici. Jae je naime ono to sjedinjuje vjernike nego
ono to ih dijeli; neka bude u nunim stvarima jedinstvo, u nesigurnome sloboda a u svima
ljubav. Naa misao se ujedno obraa brai koja jo uvijek ne ive s nama u potpunom
zajednitvu i njihovim zajednicama s kojima smo ipak vezani ispovijedanjem Oca i Sina i
Duha Svetoga te vezom ljubavi, imajui naime na umu da takoer mnogi koji ne vjeruju u
Krista danas oekuju i ele jedinstvo krana. to vie naime to jedinstvo monom snagom
Duha Svetoga bude napredovalo u istini i ljubavi to e vie biti svemu svijetu obeanje
jedinstva i mira, Stoga sjedinjenim snagama i u sve prikladnijim oblicima da se danas
uspjeno postigne taj veliki cilj nastojmo da sve bolje, slijedei Evanelje, bratski
suraujemo u pruanju slube ljudskoj obitelji koja je u Kristu Isusu pozvana da bude
obitelj sinova Bojih. Naa misao se obraa i svima koji priznaju Boga i u svojim tradicijama
uvaju dragocjene religiozne i humane elemente, elei da sve nas otvoreni dijalog dovede
do toga da vjerno primimo poticaje Duha i spremno ih izvrimo. elja za takvim dijalogom
koji polazi iz iste ljubavi prema istini, dakako uz potrebnu razboritost, ne iskljuuje s nae
strane nikoga pa ni one koji njeguju visoka dobra humanosti a jo uvijek ne priznaju
njezinog Zaetnika, pa ni one koji se protive Crkvi te je na razliite naine progone. Budui
da je Bog otac poelo i svrha svega, pozvani smo svi da budemo braa. I zato, pozvani tim
istim ljudskim i boanskim pozivom, moemo i moramo bez prevare u pravom miru
suraivati na izgradnji svijeta.

Izgradnja i dovrenje svijeta

66
93. Krani, sjeajui se Gospodinove rijei po tom e poznati svi da ste moji uenici ako se
budete ljubili meusobno (Iv 13, 35), ne mogu nita are eljeti nego da to irokogrudnije
i uspjenije slue ljudima ovoga vremena. Stoga, prianjajui vjerno uz Evanelje i sluei se
njegovim silama, povezani sa svima koji vole i gaje pravdu, prihvaaju golemi posao koji se
ovdje na Zemlji treba obaviti a o kojem trebaju dati rauna Onome koji e sve suditi u
posljednji dan. Nee svi koji kau Gospodine, Gospodine! ui u kraljevstvo nebesko, nego
oni koji ine volju Oca168 i koji se djelotvorno laaju posla. A Otac hoe da u svim ljudima
priznamo brata Krista i da ga djelotvorno ljubimo rijeju i inom, svjedoei tako za istinu, i
da drugima posredujemo tajnu ljubavi nebeskog Oca. Tim putem e se ljudi po itavom
svijetu pobuditi na ivu nadu koja je dar Duha Svetoga da budu napokon jednom primljeni
u miru i vinjem blaenstvu u domovini koja blista Bojom slavom. Onomu koji snagom
to djeluje u nama moe uiniti neogranieno vie od onoga to moemo moliti ili misliti
njemu slava u Crkvi i u Kristu Isusu kroz sva pokoljenja i sve vjekove. Amen (Ef 3, 20-21).

Sve ovo u cjelini i pojedinostima to je u ovom Dekretu odreeno prihvatie Oci Svetog
Sabora. I mi apostolskom vlau od Krista nam predanom sve to, zajedno s asnim
Ocima, u Duhu Svetom odobravamo, odluujemo i odreujemo te zapovijedamo da to to je
saborski odreeno na slavu Boju bude proglaeno.

U Rimu, kod Sv. Petra, dne. 7. prosinca 1965.

Ja, PAVAO, biskup katolike Crkve (slijede potpisi Otaca)

_____________

1 Pastoralna konstitucija CRKVA U SUVREMENOM SVIJETU ima dva dijela, no ipak tvori jedinstvenu cjelinu.
Konstitucija se naziva pastoralnom stoga to na temelju doktrinalnih naela kani iznijeti stav Crkve prema
dananjem svijetu i ljudima. Stoga nije ni prvi dio bez pastoralne nakane, ni drugi bez doktrinalne. Dakle u prvom
dijelu Crkva razlae svoju nauku o ovjeku, o svijetu u koji je ovjek poloen i o svojem stavu prema njima. U
drugom dijelu potanje promatra neke vidove suvremenog ivota i ljudskoga drutva, i to napose pitanja i probleme
koji danas kod toga izgledaju hitniji. Zato se u ovom drugom dijelu gradivo, promatrano u svijetlu doktrinalnih
principa, sastoji ne samo iz trajnih nego takoer iz vremenski uvjetovanih elemenata. Stoga valja ovu konstituciju
tumaiti prema opim normama teolokog tumaenja, vodei dakako rauna, osobito u njezinom drugom dijelu, o
promjenljivim okolnostima s kojima su stvari o kojima se ovdje radi po svojoj naravi povezane.
2 Usp. Iv 3, 17; 18, 37; Mt 20, 28; Mk 10, 45.
3 Usp. Rim 7, 14 sl.
4 Usp. 2 Kor 5, 15.
5 Usp. Dj. 4, 12.
6 Usp. Heb 13, 8.
7 Usp. Kol 1, 15.
8 Usp. Post 1, 26; Mudr 2, 23.
9 Usp. Crkv. 17, 3-10.
10 Usp. Rim 1, 21-25.
11 Usp. Iv 8, 34.
12 Usp. Dan 3, 57-90.
13 Usp. 1 Kor 6, 13, 20.

67
14 Usp. 1 Kr 16, 7; Jer 17, 10.
15 Usp. Rim 2, 14-16.
16 Usp. PIO XII., Radioporuka de conscientia christiana in iuvenibus recte efformanda, 23. III. 1952.: AAS 44
(1952.) 271.
17 Usp. Mt 22, 37-40; Gal 5, 14.
18 Usp. Crkv 15, 14.
19 Usp. 2 Kor 5, 10.
20 Usp. Mudr 1, 13; 2, 23-24; Rim 5, 21; Jak 1, 15.
21 Usp. 1 Kor 15, 56-57.
22 Usp. PIO XI., Enc. Divini Redemptoris, 19. III. 1937.: AAS 29 (1937) 65-106; PIO XII., Enc. Ad Apostolorum
Principis, 29. IV. 1958.: 1961: AAS 53 (1958) 601-614; IVAN XXIII., Enc. Mater et Magistra, 15. V. 1961.: AAS 53
(1961) 451~53: PAVAO VI., Enc. Ecclesiam suam, 6. VIII. 1964.: AAS 56 (1964) 651-653.
23 Usp. II. VAT. KONCIL, Dogm. konst. Lumen gentium, I, 8: AAS 57 (1965) 12.
24 Usp. Fil 1, 27.
25 Sv. AUGUSTIN, Confess. I. 1: PL 32, 661.
26 Usp. Rim 5, 14 Usp. TERTULIJAN, De carnis resurr. 6: Quodcumque limus exprimebatur, Christus cogitabatur
homo futurus PL 2, 282; CSEL 47, str. 33, 1, 12-13.
27 Usp. 2 Kor 4, 4.
28 Usp. II. CARIGRADSKI, kan. 7: Neque Deo Verbo in carnis naturam transmutato, neque carne in Verbi
naturam transducta: Denz. 219 (428). Usp. i III. CARIGRADSKI: Quemadmodum enim sanctissima atque
immaculata animata eius caro deificata non est perempta (theotheisa ouk anerethe), sed in proprio sui statu et
ratione permansna: Denz. 291 (556). Usp. KALCEDONSKI: Hin duabus naturis inconfuse, immutabiliter, indivise,
inseparabiliter agnoscendum: Denz. 148 (302).
29 Usp. III. CARIGRADSKI: Ita et humana eius voluntas deificata non est perempta: Denz. 291 (556).
30 Usp. Hebr 4, 15.
31 Usp. 2 Kor 5, 18-19; Kol 1, 20-21.
32 Usp. 1 Pet 2, 21; Mt 16, 24, Lk 14, 27.
33 Usp. Rim 8, 29; Kol 1, 18.
34 Usp. Rim 8, 1-11.
35 Usp. 2 Kor 4, 14.
36 Fil 3, 10; Rim 8, 17.
37 Usp. II. VATIKANSKI, Dogm. konst. Lumen gentium, II, 16: AAS 57 (1965) 20.
38 Usp. Rim 8, 32.
39 Usp. Bizantska uskrsna liturgija.
40 Usp. Rim 8, 15 i Gal 4, 6; usp. i Iv 1, 12 i 1 Iv 3, 1-2.
41 IVAN XXIII., Enc. Mater et Magistra, 15. V. 1961. AAS 53 (1961) 401-464 i Enc. Pacem in terris, 11. IV. 1963.; AAS
55 (1963) 257-304; PAVAO VI., Enc. Ecclesiam suam, 6. VIII. 1964.: AAS 56 (1964) 609-659.
42 Usp. Lk 17, 33.
43 Usp. SV. TOMA, 1 Ethic. Lect. 1.
44 Usp. IVAN XXIII., Enc. Mater et Magistra: AAS 53 (1961) 418. Usp. PIO XI. Enc. Quadragesimo anno, 15. V.
1931.: AAS 23 (1931) 222. sl.
45 Usp. IVAN XXIII., Enc. Mater et Magistra: AAS 53 (1961) 417.
46 Mk 2, 27.
47 Usp. IVAN XXIII., Pacem in terris: AAS 55 (1963) 266.
48 Usp. Jak 2, 15-16.
49 Usp. Lk 16, 19-31.
50 Usp. IVAN XXIII., Enc. Pacem in terris: AAS 55 (1963) 299 i 300.
51 Usp. Lk 6, 37-38; Mt 7, 1-2; Rim 2, 1-11; 14, 10-12.
52 Usp. Mt 5, 43-47.
53 Usp. Dogm. konst. Lumen gentium, II, 9: AAS 57 (1965) 12-13.
54 Usp. Izl 24, 1-8.
55 Usp. Post 1, 26-27; 9, 2-3; Mudr 9, 2-3.
56 Usp. Ps 8, 7. 10.
57 Usp. IVAN XXIII., Enc. Pacem in terris: AAS 55 (1963) 297.
58 Usp. Poruka svijetu saborskih otaca na poetku II. Vat. sabora, listopada 1962.: AAS 54 (1962) 882.
59 Usp. PAVAO VI., Nagovor diplomatskom zboru, 7. I. 1965.: AAS 57 (1965) 232.
60 I. VATIKANSKI, Dogmatska konstitucija De fide catholica, 2. pogl. Denz. 1785-1786 (3004-3005).
61 Usp. Msgr. Pio PASCHINI, Vita e opere di Galileo Galilei, 2. sv. Edit. Vatic. 1964.
62 Usp. Mt. 24, 13; 13, 24-30 i 36-43.
63 Usp. 2 Kor 6, 10.
64 Usp. Iv 1, 3 i 14.

68
65 Usp. Ef 1, 10.
66 Usp. Iv 3, 6; Rim 5, 8-10.
67 Usp. Dj 2, 36; Mt 28, 18.
68 Usp. Rim 15, 16.
69 Usp. Dj 1, 7.
70 Usp. 1 Kor 7, 31; Sv. IRENEJ, Adversus haereses, V, 36: PG 8, 1221.
71 Usp. 2Kor 5, 2; Petr 3, 13.
72 Usp. 1 kor 2, 9; Otkr 21, 4-5.
73 Usp. 1 Kor 15, 42. 53.
74 Usp. 1 Kor 13, 8; 3, 14.
75 Usp. Rim 8, 19-21.
76 Usp. Lk 9, 25.
77 Usp. PIO XI., Enc. Quadragesimo anno: AAS 23 (1931) 207.
78 Uvodni hvalospjev na blagdan Krista Kralja.
79 Usp. PAVAO VI., Enc. Ecclesiam suam, III: AAS 56 (1964) 637-659.
80 Usp. Tit 3, 4: philanthropia.
81 Usp. Ef 1,3. 5-6. 13-14.23.
82 II. VATIKANSKI, Dogm. konst. Lumen gentium I, 8: AAS 57 (1965) 12.
83 Ondje II, 9: AAS 57 (1965) 14; usp. I, 8: AAS n. mj., str. 11.
84 Ondje I, 8: AAS 57 (1965) 11.
85 Usp. ondje IV, 38: AAS 57 (1965) 43 s bilj. 120.
86 Usp. Rim 8, 14-17.
87 Usp. Mt 22, 39.
88 Dogm. konst. Lumen gentium II, 9: AAS 57 (1965) 12-14.
89 PIO XII., Nagovor povjesniarima i umjetnicima od 9. oujka 1956.: AAS 48 (1956) 212: Njezin Boanski
Utemeljitelj Isus Krist nije joj predao nikakav nalog niti odredio nikakav cilj kulturne naravi. Cilj koji joj Krist
oznauje je strogo religiozne naravi () Crkva treba da vodi ljude Bogu da mu se predaju bez pridraja ()Crkva ne
moe nikada izgubiti s vida taj strogo religiozni i nadnaravni cilj. Smisao sve njezine djelatnosti, do posljednjeg
kanona njezina Kodeksa, jest da direktno ili indirektno vodi tome.
90 Dog. kons. Lumen gentium I, 1: AAS 57 (1965) 5.
91 Usp. Hebr 13-14.
92 Usp. 2 Sol 3, 6-13; Ef 4, 28.
93 Usp. Iz 58, 1-12.
94 Usp. Mt 23, 2-23; Mk 7, 10-13.
95 Usp. IVAN XXIII., Enc. Mater et Magistra, IV: AAS 53 (1961) 456-457; usp. ondje I: AAS n. mj. str. 407, 410-411.
96 Usp. Dogm. konst. Lumen gentium, III, 28: AAS 57 (1965) 35.
97 0ndje III, 28: AAS n. mj. str. 35-36.
98 Usp. Sv. AMBROZIJE, De virginitate, VIII, 48: PL 16, 278
99 Usp. Dogm. konst. Lumen gentium, II, 15: AAS 57 (1965) 20.
100 Usp. Dogm. konst. Lumen gentium, II, 13: AAS 57 (1965) 17.
101 Usp. Sv. JUSTIN, Dialogus cum Tryphone judaeo, pogl. 110: PG 6, 729: (izd. C. de Otto, 3 izd. Jena 1897) 391-
393: sed quanto magis talia nobis infliguntur, tanto plures alii fideles et pii per nomen Iesu fiunt. Usp.
TERTULIJAN, Apologeticus, pogl. L. 13: Corpus Christ., ser. lat. I, 171: Etiam plures efficimur, quotiens metimur a
vobis: semen est sanguis Christianorum!. Usp. Dogm. konst. Lumen gentium II, 9: AAS 57 (1965) 14.
102 Usp. Dogm. konst. Lumen gentium VII, 48: AAS 57 (1965) 53.
103 Usp. PAVAO VI., Nagovor, 3. veljae 1965.
104 Usp. Sv. AUGUSTIN, De bono coniugii, PL 40, 375-376 i 394; Sv. TOMA, Summa Theologiae, Suppl. q. 49, art. 3
ad 1; Decretum pro Armenis: Denz. 702 (1327); PIO XI, Enc. Casti connubii: AAS 22 (1930) 547- 548: Denz. 2227-
2238 (3703-3714). Usp. Os 2; Jer 3,6-13; Ez 16 i 23; Iz 54.
105 Usp. PIO XI., Enc. Casti connubii: AAS 22 (1930) 546-547: Denz. 2231 (3706).
106 Usp. Os 2; Jer 3,6-13; Ez 16 i 23; Iz 54.
107 Usp. Mt 9,15; Mk 2,19-20; Lk 5,34-35; Iv 3,29; usp. takoer 2 Kor 11,2; Ef 5 27; Otkr 19,7-8; 21,2.9.
108 Usp. Ef 5,25.
109 Usp. II. VATIKANSKI, Dogm. konst. Lumen gentium II, 11; IV, 35; V, 41: AAS 57 (1965) 15-16, 40-41, 47.
110 PIO XI., Enc. Casti connubii: AAS 22 (1930) 583.
111 Usp. 1 Tim 5,3.
112 Usp. Ef 5, 32.
113 Usp. Post 2,22-24; Posl 5,15-20; 31,10-31; Tom 8,4-8; Pj 1,2-3: 2.16; 4,16 do 5,1; 7.8-14; 1 Kor 7,3-6; Ef 5,25-33.
114 Usp. PIO XI, Enc. Casti connubii: AAS 22 (1930) 547, 548: Denz. 2232 (3707).
115 Usp. 1 Kor 7,5.
116 Usp. PIO XII., Nagovor Tra le visite, 20. sijenja 1958.: AAS 50 (1958) 91.

69
117 Usp. PIO XI., Enc. Casti connubii: AAS 22 (1930) 559-561: Denz. 2239-2241 (3716-3718): PIO XII. Nagovor
Kongresu talijanskog udruenja primalja, 29. listopada 1951.: AAS 43 (1951) 835-854; PAVAO VI., Nagovor
kardinalima prigodom svog imendana i prve godinjice svoga izbora, 23. lipnja 1964: AAS 56 (1964) 581-589. Po
odredbi Vrhovnog Sveenika neka su pitanja za koja je potrebno daljnje i dublje istraivanje, povjerena Komisiji za
prouavanje problema puanstva, obitelji i nataliteta da bi Papa, kada ta Komisija izvri svoj zadatak, donio svoj sud.
Nauavanje Crkve ostaje kakvo jest i Sabor nema nakane da sada predlae konkretna rjeenja.
118 Usp. Ef 5, 16; Kol 4, 5.
119 Usp. Sacamentarium Gregorianum: PL 78, 262.
120 Usp. Rim 5, 15 i 18; 6, 5-11; Gal 2, 20.
121 Usp. Ef 5, 25-27.
122 Usp. Uvodne konstatacije ove Konstitucije, br. 4-10.
123 Usp. Kol 3, 1-2.
124 Usp. Post 1, 28.
125 Usp. Post 8, 30-31.
126 Usp. Sv. IRENEJ, Adversus haereses, III, 11,8 (izd. Sagnard, str. 200; usp. ondje 16,6; 21,10-22; 22,3 itd., str.
290-292, 370-372, 378 itd.).
127 Usp. Ef 1,10.
128 Usp. rijei Pija XI. Msgru M.-D. Rolandu Gosselinu: Il ne faut jamais perdre de vue que 1objectif de 1Eglise
est devangeliser et non de civiliser. Si elle civilise, cest par 1evangelisation: Semaines sociales de France,
Versailles 1936, 461-462.
129 I. VATIKANSKI, Konst. Dei Filius, pogl. IV.: Denz. 1795, 1799 (3015, 3019). Usp. PIO XI., Enc. Quadragesimo
anno: AAS 23 (1931) 190.
130 Usp. IVAN XXIII., Enc. Pacem in terris: AAS 55 (1963) 260.
131 Usp. IVAN XXIII., Enc. Pacem in terris: AAS 55 (1963) 283; PIO XII., Boina radioporuka, 24. prosinca 1941.:
AAS 34 (1942) 16-17.
132 Usp. IVAN XXIII., Enc. Pacem in terris: AAS 55 (1963) 260.
133 Usp. IVAN XXIII., Govor prigodom otvaranja Sabora, 11. listopada 1962.: AAS 54 (1962) 792. Usp. II.
VATIKANSKI, Dekret Optatam totius i Deklaraciju Gravissimum educationis.
134 Usp. II. VATIKANSKI, Konst. o sv. liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 123: AAS 56 (1964) 31; PAVAO VI.,
Govor rimskim umjetnicima, 7. svibnja 1964: AAS 56 (1964) 439442.
135 Usp. II. VATIKANSKI, Dekret Optatam totius i Deklaraciju Gravissimum educationis.
136 Usp. II. VATIKANSKI, Dogm. konst. Lumen gentium, IV, 37: AAS 57 (1965) 42-43.
137 Usp. PIO XII., Radioporuka prigodom Dana obitelji, 23. oujka 1952.: AAS 44 (1952) 273; IVAN XXIII.,
Nagovor ACLI-u, 1. svibnja 1959.: AAS 51 (1959) 358.
138 Usp. PIO XI., Enc. Quadragesimo anno: AAS 23 (1931) 190 sl.; PIO XII., Radioporuka prigodom Dana
obitelji, 23. oujka 1952.: AAS 44 (1952) 276 sl.; IVAN XXIII., Enc. Mater et Magistra: AAS 53 (1961) 450; II.
VATIKANSKI, Dekret Inter mirifica, I, 6: AAS 56 (1964) 147.
139 Usp. Mt 16,26; Lk 16,1-31; Kol 3,17.
140 Usp. LEON XIII., Enc. Libertas praestantissimum, od 22. lipnja 1888.: ASS 20 (1887-1888) 597 sl.; PIO XI.,
Enc. Quadragesimo anno: AAS 23 (1931) 191 sl.; Isti, Enc. Divini Redemptori: AAS 29 (1937) 65 sl.; PIO XII. Boina
radioporuka, od 24. prosinca 1941.: AAS 34 (1942) 10 sl.; IVAN XXIII. Enc. Mater et Magistra: AAS 53 (1961) 401-
464.
141 O problemima poljoprivrede usp. napose IVAN XXIII., Enc. Mater et Magistra: AAS 53 (1961) 341 sl.
142 Usp. LEON XIII., Enc. Rerum novarum, od 15. svibnja 1891.: ASS 23 (1890-1891) 649, 662; PIO XI., Enc.
Quadragesimo anno: AAS 23 (1931) 200-201; Isti, Enc. Divini Redemptoris: AAS 29 (1937) 92; PIO XII., Boina
radioporuka, od 24. prosinca 1942.: AAS 35 (1943) 20; Isti, Govor od 13. lipnja 1943.: AAS 35 (1943) 172; Isti,
Radioporuka panjolskim radnicima, od 11. oujka 1951.: AAS 43 (1951) 215; IVAN XXIII., Enc. Mater et Magistra:
AAS 53 (1961) 419.
143 Usp. IVAN XXIII., Enc. Mater et Magistra: AAS 53 (1961) 408,424,427; ali izraz curatione uzet je iz latinskog
teksta enc. Quadragesimo anno: AAS 23 (1931) 199. Za razvoj pitanja usp. PIO XII., Govor od 3. lipnja 1950.: AAS 42
(1950) 485~88; PAVAO VI., Govor, 8. lipnja 1964.: AAS 56 (1964) 574-579.
144 Usp. PIO XII., Enc. Sertum laetitiae: AAS 31 (1939) 642; IVAN XXIII., Govor kardinalima prigodom tajnog
konzistorija, 14. prosinca 1959.: AAS 52 (1960) 5-11; Isti, Enc. Mater et Magistra: AAS 53 (1961) 411.
145 Usp. Sv. TOMA, Summa Theologiae II-II, q. 32, a. 5 ad 2; ondje q. 66, a. 2; usp. tumaenje kod LEONA XIII.,
Enc. Rerum novarum: ASS 23 (1890-1891) 651; usp. takoer PIO XII., Radioporuka prigodom 50- godinjice Rerum
novarum, 1. lipnja 1941.: AAS 33 (1941) 199; Isti, Boina radioporuka od 24. prosinca 1954.: AAS 47 (1955) 27.
146 Usp. Sv. BAZILIJE, Homilia in illud dictum Evangelii secundum Lucam Destruam horrea mea, et maiora
aedificabo, itemque de avaritia, br. 2 (PG 31, 263); LAKTANCIJE, Divinarum Institutionum, knjiga V., De iustitia,
pogl. 5 (PL 6, 565 B); Sv. AUGUSTIN, In loannis Evangelium, Tract. 50, br. 6 (PL 35, 1760); Isti, In Psalmum
CXLVII enarratio, br. 12 (PL 37, 1922); Sv. GRGUR, XL Homiliarum in Evangelia libri duo, knjiga I, hom. 20 (PL 76,
1165); Isti, Regulae pastoralis liber, pars III, cap. 21 (PL 77, 87): Sv. BONAVENTURA, In 111 Sent., d. 33, dub. 1 (izd.

70
Quaracchi III, 728); Isti ln IV Sent, d, 15, p. IIa. 2, q. 1 (n. izd. IV, 371b) q. De superfluo (ms. Assisi, Bibl. commun.
186, ff. 112. a 113. a); Sv. ALBERT VELIKI, In Ill Sent., d. 33, a. 3, sol. 1 (izd. Borgnet XXVIII, 611); Isti, In IV Sent.,
d. 15. a. 16 (cit. izd. XXIX, 494~97). to se tie odreenja suvika u nae vrijeme, usp. IVAN XXIII.,
Radiotelevizijska poruka od 1. rujna 1962: AAS 54 (1962) 682: Dovere di ogni uomo, dovere impellente del
cristiano e di considerare il superfluo con la misura delle necessita altrui, e di ben vigilare perche lamministrazione
e la distribuzione dei beni creati venga posta a vantaggio di tutti.
147 Ovdje vrijedi staro naelo: In extrema necessitate omnia sunt communia, id est communicanda. S druge
strane, to se tie kriterija, opsega i naina na koji se primjenjuje to naelo izneseno u tekstu; osim priznauh
modernih autora, usp. Sv. TOMA, Summa Theologiae II-II, q. 66, a. 7. Jasno je da za pravilnu primjenu toga
odlomka treba da se ispune svi uvjeti koji se moralno trae.
148 Usp. GRACIJAN, Decretum, can. 21, dist. LXXXVI (izd. Friedberg I, 302). Taj odlomak se nalazi ve u PL 54,
591 A; usp. Antonianum 27 (1952) 349-366.
149 Usp. LEON XIII., Enc. Rerum novarum: ASS 23 (1890-1891) 643646; PIO XI., Enc. Quadragesimo anno: AAS
23 (1931) 191; PIO XII., Radioporuka prigodom 50-godinjice Rerum novarum, od 1. lipnja 1941.: AAS 33 (1941)
199; Isti, Boina radioporuka od 24. prosinca 1942.: AAS 35 (1943) 17; Isti, Radioporuka na 5. godinjicu poetka
rata, 1. rujna 1944.: AAS 36 (1944) 253; IVAN XXIII., Enc. Mater et Magistra: AAS 53 (1961) 428-429.
150 Usp. PIO XI, Enc. Quadragesimo anno: AAS 23 (1931) 214; IVAN XXIII., Enc. Mater et Magistra: AAS 53 (1961)
429.
151 Usp. PIO XII., Radioporuka prigodom 50-godinjice Rerum novarum, 1. lipnja 1941.: AAS 33 (1941) 199; IVAN
XXIII., Enc. Mater et Magistra: AAS 53 (1961) 430.
152 O pravilnoj upotrebi dobara prema Novom zavjetu, usp. Lk 3,11; 10,30 sl.; 11,41; 1 Petr 5,3; Mk 8,36; 12,29- 31;
Jak 5,1-6; 1 Tim 6,8; Ef 4,28; 2 Kor 8,13 sl.; 1 Iv 3,17 sl.
153 Usp. IVAN XXIII., Enc. Mater et Magistra: AAS 53 (1961) 417.
154 Usp. Ondje.
155 Usp. Rim 13,1-5.
156 Usp. Rim 13,5.
157 Usp. PIO XII., Boina radioporuka od 24. prosinca 1942.: AAS 35 (1943) 9-24; Isti, Boina poruka od 24.
prosinca 1944.: AAS 37 (1945) I1-17; IVAN XXIII., Enc. Pacem in terris: AAS 55 (1963) 263, 271, 277, 278.
158 PI0 XII., Radioporuka prigodom 50-godinjice Rerum novarum, 1. lipnja 1941.: AAS 33 (1941) 200; IVAN
XXIII., Enc. Pacem in terris: AAS 55 (1963) 273, 274.
159 Usp. IVAN XXIII., Enc. Mater et Magistra: AAS 53 (1961) 416
160 PIO XI., Govor voama Sveuiline katolike federacije: Discorsi di Pio XI. (izd. Bertetto), sv. I, Torino 1960.,
743.
161 Usp. II. VATIKANSKI, Dogm. konst. Lumen gentium, II, 13: AAS 57 (1965) 17.
162 Usp. Lk 2,14.
163 Usp. Ef 2, 16; Kol 1, 20-22.
164 Usp. IVAN XXIII., Enc. Pacem in terris, od 11. travnja 1963.: AAS 55 (1963) 291: Zato je u ovo nae doba, koje
se dii atomskom energijom, strano pomisli da bi rat bio ikako podesan dati naknadu za povrijeena prava.
165 Usp. PIO XII., Govor uesnicima VIII. kongresa Svjetskog udruenja lijenika od 30. rujna 1954.: AAS 47 (1954)
589; Isti, Boina radioporuka od 24. prosinca 1954.: (1955) 15 sl.; IVAN XXIII., Enc. Pacem in terris: AAS 55 (1963)
286-291: PAVAO VI., Govor u Ujedinjenim Nacijama 4. listopada 1965.: AAS 57 (1965) 881- 882.
166 Usp. IVAN XXIII., Enc. Pacem in terris, gdje se govori o razoruanju: AAS 55 (1963) 287.
167 Usp. 2 Kor 6, 2.
168 Usp. Mt 7, 21.

71