Mika

T. Waltari

SINUHE EGIPANIN

DIO PRVI

KNJIGA I

un od rogoza
1

vo piem ja, Sinuhe, sin Senmuta i njegove ene Kipe. Piem to ne u slavu bo
gova u zemlji Kemet, jer sam sit i umoran od bogova, niti to piem u slavu fa
raona, jer sam sit i umoran od njihovih djela. Ne piem to ni radi ulagivanja
bogovima i kraljevima, a ni iz bojazni ili straha, niti zbog nade u budunost. Piem to
za sebe samoga... Tijekom svoga ivljenja vidio sam i spoznao, te iskusio i izgubio
previe da bih se bojao postati plijenom tatine. Isto tako, glede nade u besmrtnost,
muno mi je od toga jednako kao to mi je muno od bogova i faraona. Zato piem
sve ovo tek za svoje osobno zadovoljstvo. I po tome se razlikujem od svih ostalih pisa
ca; onih iz prolosti i onih koji e tek doi...
A sve to je ikada napisano, napisano je ili zbog bogova ili zbog ljudi. Pritom ubra
jam i faraone u ljude, jer premda su boanskoga podrijetla, oni su u svojim osjetima,
dakle u mrnji i u strahu, u strastima i razoarenjima, ipak jednaki nama. U tome
nema izmeu njih i nas nikakove razlike, pa makar ih po tisuu puta ubrajali u bogo
ve. Mogu to initi i nebrojeno puta, ipak ljudi ostaju jednaki svojim blinjima... Istina
jest, faraoni imaju vlast i mo kojom mogu utaiti svoju mrnju i osloboditi se straha,
to je esto nedostupno obinome ovjeku. Ali ni to faraone ne spaava od strasti i ra
zoarenja. Pa unato svemu, sve ono to je napisano, napisano je po zapovijedi kralje
va. A to ili radi ulagivanja bogovima ili kako bi se navelo ljude neka povjeruju u ono
to se nikad nije zbilo odnosno da se zbilo drukije nego li je to bilo u stvarnosti. Ili
zato jer je neiji udjel u zbivanjima bio vei ili manji, pa ga u zapisima eli izmijeni
ti... Na to mislim, tvrdei kako je sve napisano, od pradavnih vremena do danas, zbog
bogova i ljudi...
Sve se uvijek i iznova vraa starome i onome to se ve zbilo. Nema niega novog
pod Suncem i zvijezdama. Ne mijenja se ni ovjek u svojoj biti i sutini, premda se
mijenjaju nonje i rijei njegova govora. Zbog toga ne vjerujem ni kako e se u bu
dunosti pisati drukije, nego li se pisalo do sada i nego li se pie danas. Ljudi se skup
ljaju oko lai poput muha oko mednoga kolaa ili magaree balege, a rijei pripovje
daa koji kazivajui ih ui na nekome ulinom uglu, gode sluateljima poput mirisa
4

probranoga tamjana. Pojavi li se kojim sluajem pritom traak istine, svi bjee od nje
ga zazirui i gadei se.
No meni, Sinuheu, sinu Senmuta i njegove ene Kipe, sada kad sam ostario i razo
arao se u svemu, dosta je lai. Zato piem ovo samo za sebe. Zato piem samo o ono
me to sam osobno gledao svojim oima ili uo svojim uima. Ili o onom to sam do
uo, ali znam da je nedvojbeno istinito. Eto, po tome se razlikujem od svih onih pisaca
koji su ivjeli prije mene, kao i od svih onih koji e tek doi...
Ljudi koji ispisuju ili daju ispisati svoje ime po papirusu, a jo vie oni koji ga ak
urezuju ili daju uklesati u kamen, ive u nadi kako e se sve to jednoga dana itati, pa
e potomci slaviti njihova djela... Moje rijei meutim ne slave nikoga, jer moja djela
ne zasluuju hvale, a moja je mudrost opora i nikoga ne raduje... Siguran sam kako
djeca, uei pisati, nee sricati i krabati moje rijei po ploicama od ilovae. Moje ri
jei nee ni ljudi ponavljati, kako bi se rabei moju mudrost doimali pametnijima.
Zato se odriem i nade da e me itati i shvatiti...
ovjek je u svojoj zloi straniji i podmukliji od rijenoga krokodila. Njegovo je
srce tvre od kamena, a umiljenost ispraznija od praha. Uroni li ovjeka u rijeku, bit
e potpuno isti kao ranije, im mu se osui odjea... Obuzme li ga tuga i razoarenje,
bit e potpuno jednak kao i prije, im se oporavi. Mnogo promjena smotrio sam za i
vota, ja, Sinuhe!... Pa ipak je sve ostalo isto, a ovjek se nije nimalo promijenio. Nae
se, dodue, nekih koji kazuju kako se ono to se zbiva danas jo nikada nije dogaalo...
Kako su dananjica i njihovi dananji ini veliajniji i besmrtniji od svega do sada...
Ali, ne vjerujte im. To iz njih zbori tek tatina, zloa i lupetvo, a njihove rijei tek su
isprazne, plitke i jadne prie koje e metla povijesti nemilice pomesti, unato i za inat
svim veliajnim zapisima na papirusu ili svom klesanju u kamenu.
Primjerice, ja, Sinuhe, gledao sam kako je na ulinome uglu sin na smrt izbatinao
roenoga oca. Gledao sam siromane kako se diu protiv bogatih. Gledao sam bogove
kako se diu protiv bogova. Gledao sam ovjeka, koji je neko pio vino iz zlatnoga pe
hara, kako se jadan, iznemogao, odrpan i nemoan, jedva saginje kleei na koljeni
ma, ne bi li zahvatio gutljaj vode iz rijeke. Oni koji su neko mjerili ito, prosjaili su
kasnije na raskrijima ulica, a njihove su se ene podavale prljavim crncima za bije
dan bakreni kolut. Bio im je to jedini nain za pribavljanje kruha svojoj djeci.
Unato svemu tome, ma koliko se to nekome inilo stranim i poraavajuim, ja
znam... Pred mojim se oima nije zbivalo ba nita novo. A sve to to se zbivalo, po
navljat e se i u budunosti... I kao to se nije mijenjao ranije, ovjek se ni u budu
nosti nee mijenjati. Ostat e najstranijom i najopakijom zvijeri, koja mui i ubija ne
iz nude, nego iz zabave i iz razonode, koja nanosi bol svojim blinjima unato svem
razumu, koja jede i pije i onda kada nije gladna i edna, koja skuplja dobra i blaga ak
i onda kada ima toliko pa joj nikakav novi prinos ne donosi ba nita... I koja u svakoj
srei, a i u svemu najboljem, nikad nije zadovoljna te pronalazi povod za nove udnje
i daljnje neizmjerno zgrtanje. ovjekovo srce, u svojim najtamnijim dubinama, nikad
5

zadovoljno nije. Vjeito ga raspinju bolesne udnje i tamne strasti...

Oni koji e doi poslije mene, bit e jednaki onima prije mene... Pa kako bi onda ti,
koji dolaze, mogli shvatiti moju mudrost i sve ove moje rijei?
Zbog toga piem ovo ja, Sinuhe, samo i jedino za sebe. I to zato jer me spoznaja sa
ie poput najotrovnije luine, a iz moga je ivota nestala sva radost...
Poeo sam pisati ovu knjigu u treoj godini svog izgnanstva na obalama Istonoga
mora, odakle brodovi isplovljavaju za zemlju Punt. Moje sadanje obitavalite, koje
nikad vie ne smijem napustiti, nalazi se na domak pustinje. To je blizu onih brda iz
kojih je neko lomljen kamen za gradnju kipova prijanjih kraljeva. Piem zato, jer je
okus vina sada opor na mome nepcu, jer vie ne osjeam niti uitka sa enama, prem
da mi u hladnim zimskim noima tijelo predano grije mlada crna djevojka. ak me ni
vrtovi niti ribnjaci, sa svojim ribama, vie ne vesele. Potjerao sam i pjevae, a zvuk
svirala i struna bolan je i zamoran mojim uima... Zbog toga piem sve ovo, ja, Sinu
he, jer mi je bezvrijedno i nitavo svo moje bogatstvo, svo moje zlatno posue, sva
moja ebanovina, bjelokost i moja mirha...
Nisu mi oduzeli moja dobra. Robovi jo uvijek strepe od moje batine; preda mnom
straari saginju glavu i ispruaju ruke u visini koljena... Ali je moje kretanje ogranie
no. I ni jedan brod ne smije uploviti kroz pjenu valova na ovim obalama; nikad vie
neu osjetiti miris Crne zemlje u proljetnoj noi... I zbog toga piem sve ovo.
Moje je ime neko bilo upisano u zlatnu faraonovu knjigu. Obitavao sam u Zlatnoj
Kui, sjedei uz faraonovu desnu ruku. Moje su rijei vrijedile vie od rijei najveih
uglednika i monika u zemlji Kemet. Odlini i plemeniti su mi slali darove, a zlatni
lanci visjeli su oko moga vrata. Posjedovao sam sve za im ovjek moe eznuti... Ali,
kao to je to prispodobivo ovjeku, elio sam jo vie. Zato sam to to jesam, zato sam
tu gdje jesam. Protjeran sam iz Tebe u estoj godini vladavine faraona Horemheba, uz
prijetnju: vratim li se, zatui e me kao bijedno pseto; ili me kao abu zdrobiti izmeu
kamenja, uinim li samo korak izvan podruja odreenoga za moje obitavalite. Tako
je zapovjedio on, kralj, faraon... On, koji mi neko bijae prijateljem.
No to se drugo moe i oekivati od jednoga ovjeka niska podrijetla, koji je nare
dio pisarima neka iz knjige vladara izbriu imena kraljeva, a njegove roditelje upiu
kao odlinike? Bio sam nazoan na njegovoj krunidbi i gledao kako se na njegovu gla
vu sputa dvostruka crveno-bijela kruna. Prognao me, raunajui od toga dana, nakon
est godina. Ali, prema raunima njegovih pisara, zbilo se to ne u estoj nego u dva
desettreoj godini njegova vladanja... Nije li to potvrda, kako je svako pisanje lano,
danas kao i nekad?
Njega, koji je prema osobnoj tvrdnji, htio istinito ivjeti, prezirao sam. I strepio
sam od rasula koje je svojom istinom sijao po zemlji Kemet... Sad mi se osveuje, jer
sam htio ivjeti istinito i asno, ne za volju bogova, ne za volju njega ili drugih ljudi,
nego za volju sebi samome.
Istina je poput britkoga noa. Istina je i poput neizljeive rane, koja nemilice izgri
6

za ljudsko srce jednako kao i najpaklenija luina. Eto, zato bjei ovjek od istine. Dok
je mlad i snaan trai utoite u kuama naslada, zavarava se radom i raznim zanima
njima, putovanjima, zabavama, igrama, vlau, graenjem i drugim svojim djelatnos
tima. Ali, prije ili kasnije, dolazi dan kada e ga istina nemilosrdno probosti poput
britkoga maa. Poslije toga nema vie radosti za njega, ni u mislima niti u djelima
njegovih ruku. Obuzme ga osjeaj osamljenosti, samotnosti meu ljudima, a bogovi
mu u toj osamljenosti ne pritjeu u pomo... Sve to iznosim ja, Sinuhe, premda znam
koliko su moja djela bila jadna, a putovi kobne stranputice. Pri pisanju sam svjestan i
kako iz mojih zapisa nitko nee nauiti ba nita... Ako se uope netko i potrudi proi
tati... Drugi neka se iste svetom Amonovom vodom. Ja, Sinuhe, istim se svojim dje
lima... Neka drugi cijene lai svoga srca na Ozirisovoj vagi. Ja, Sinuhe, mjerim ih pi
saljkom od trstike.
Ipak, prije nego zaponem pisati svoju knjigu, putam svoje srce neka se jada tu
balicom. Jer, upravo tako mora plakati izgnano srce, kada je zacrnjeno tugom.
Onaj tko je samo jedanput pio vodu Nila, vjeno e eznuti povratku na njegove
obale, a udnja mu ne moe biti utaena vodama drugih krajolika.
Onaj tko je roen u Tebi, vjeno e eznuti za tim gradom... Jer, nema grada na svi
jetu koji je nalik Tebi. Onaj tko se rodio na ulici, ezne za ulicom, onaj iz otmjene pa
lae za kolibom od blata... A mirisu mirhe i miomirisnih ulja pretpostavlja vonj dima
s vatre u kojoj izgara balega i mijea se s prostim mirisom ribe prene na ulju.
Rado bih i smjesta zamijenio svoj najljepi i najvei zlatan kale za zemljani vr,
samo ako bi moje stope smjele bar jo jedanput stupiti u meku i podatnu prainu zem
lje Kemet. Dao bih sve svoje podstavljene i skupocjene halje za suncem oprljenu kou
roba, samo ako bih barem jo jedanput smio uti utanje trske na rijeci, pod milova
njem proljetnoga vjetra...
Nil raste, kao dragulji blistaju gradovi na zelenim valovima rijeke.... Lastavice se
vraaju, dralovi gacaju po mulju. Samo sam ja u tuini, izgnan i osuen ostati dale
ko, do same svoje smrti. Oh, zato nisam obina lastavica ili dral, pa da mogu snano
zamahnuti slobodnim krilima, preletjeti svoje uvare i vratiti se u zemlju Kemet?...
Svoje bih gnijezdo svio usred obojenoga Amonovog stupovlja, tamo gdje gordi
obelisci sjaje kao vatra i kao zlato, gdje se opojan miris tamjana mijea s oporim zada
hom tustih ivotinja prinesenih na rtvu bogovima. Ili bih svio svoje gnijezdo u etvr
ti siromanih, na krovu kolibe od blata. Tamo gdje volovi vuku teke zaprege, obrtnici
lijepe papiruse na trsku, trgovci izvikuju svoju robu i vabe kupce, a skarabej valja ku
glice izmeta po kamenom poploenoj ulici...
Bistre bijahu vode moje mladosti, slatka moja lakoumnost. No trpko je i oporo
vino godina i ni najprobraniji medni kola ne moe nadomjestiti surov kruh moje bi
jede...
O, vratite se, vi prola doba!... Zavrtite se vi iezle godine!... Zajedri Amone ne
bom od Zapada na Istok i vrati mi moju mladost!... Ni jednu jedinu njenu rije ne bih
7

izmijenio, ni najmanji in ne bih ispravio... O, ti krhka pisaljko od trske, o ti podatni

papirusu... Vratite mi, oh vratite mi moju lakoumnost i moju mladost!

2
Senmut, kojeg sam zvao ocem, bijae lijenik siromanima u Tebi, a Kipa mu bijae
enom. Nisu imali djece... I bili su ve stari kada sam im stigao. U svojoj prostodu
nosti rekoe da sam dar dobiven od bogova... Malen nagovjetaj zla koje e im taj ne
nadan darak donijeti. Kipa mi je dala ime Sinuhe, prema nekom liku iz prie, jer ona
voljae pripovijesti. A inilo joj se, stigao sam bjeei od opasnosti nalik mom imenja
ku iz prie, koji je vjerojatno nauo neku groznu tajnu u faraonovu domu pa je pobje
gao, te proivio mnoge pustolovne godine u stranim zemljama.
To je ipak bio tek njen djetinjast hir; nadala se kako u i ja, kao i Sinuhe u prii,
uvijek utei pogibelji i izbjei nesrei.
Zato me je prozvala Sinuhe. Ali sveenici Amona smatrali su to ime kobnim predz
nakom. Mogue mi je ba to ime priskrbilo pogibelj i pustolovine te me poslalo u stra
ne zemlje. Uvuklo me u strane tajne tajne kraljeva i njihovih ena pogibeljnih
tajni koje mogu biti smrtonosne i donijeti propast.
Sada bih morao biti djetinjast kao sirota Kipa, ako bih umiljao kako ime moe
utjecati na neiju sudbinu. Ta zar se ne bi zbilo sve isto, da sam dobio ime Kepru, Ka
fra ili Mose? Pa ipak, ne mogu porei: Sinuhe je sada uistinu prognan dok je Heb, sin
Sokola, okrunjen kao Horemheb crveno-bijelom krunom, za kralja Gornjeg i Donjeg
Kraljevstva. Glede znaenja imena mora zato svak suditi za sebe samog; svatko e u
svojoj vlastitoj vjeri nai utjehu protiv zala i loeg udesa ovog ivota.
Roen sam za vladavine velikog kralja Amenhotepa III. Iste je godine roen i onaj
koji je eznuo ivjeti istinoljubivo i ije se ime vie ne smije spominjati jer je prokleto
premda tada nita od toga ne bijae poznato. Njegovo je roenje popraeno velikim
veseljem u palai, a kralj je prinosio brojne rtve u velikom hramu Amona, hramu ko
jeg je sam izgradio. Narod je takoer bio razdragan, ne znajui to dolazi. Kraljeva
druica Taja do tada se uzaludno nadala sinu, jer bijae druicom kralju pune dvade
setdvije godine i njeno ime upisano je bilo uz kraljevo u hramovima i na kipovima.
Zbog toga je onaj, ije se ime ne smije vie spominjati, bio proglaen nasljednikom na
briljivo provedenom obredu, koji je uslijedio im su ga sveenici obrezali.
On se rodio u proljee, u doba sjetve, dok sam ja doao prethodne jeseni kada su
poplavne vode Nila dosegle najviu toku. Dan mojega roenja nepoznat je, jer sam
stigao noen strujom niz Nil, u malenom unu od rogoza omazanom smolom. Moja
mati Kipa nala me u trsci na obali, blizu svojega praga. Lastavice su se upravo bile
vratile i cvrkutahu povrh mene, ali sam leao toliko mirno pa me Kipa smatrae mr
8

tvim. Ponijela me svojoj kui, zagrijala uz vatru od drvena ugljena, te duhala u moja
usta dok nisam zaplakao.
Moj otac Senmut vratio se iz posjeta bolesnicima, nosei dvije patke i vreicu bra
na. Zauvi moj pla, pomislio je: Kipa je posvojila makicu. Zato je namjerio izgrditi
je. A moja majka ree: To nije makica ja imam sina! Veseli se, Senmute, muu
moj, jer nam se rodio sin!
Moj se otac naljutio, uzvrativi joj prijekorom i nazvavi je budalom. I bijae ljut
sve dok me nije ugledao. Tada ga je ganula moja bespomonost. Tako su me posvojili
kao svoje vlastito dijete i ak su razglasili meu susjedima da me je Kipa rodila. To je
bilo luckasto i ne znam koliki tome povjeravae. Ali je Kipa sauvala malen un od
rogoza koji me donio i objesila ga je pod krov povrh mojeg leaja. Moj je otac ponio
svoju najbolju bakrenu kupu u hram i dao me upisati u knjigu roenih, kao svoga
vlastitog sina, kojeg je rodila Kipa. Ali me je obrezao svojim rukama, jer bijae lijeni
kom i bojao se sveenikih noeva iza njih su najee ostajale zagaene rane. Nije
dopustio sveenicima da me dotaknu. Moda je htio i utedjeti novac, jer lijenik siro
manih nije imuan ovjek...
Tih se zbivanja, dakako, ne mogu sjeati. Ali, moji su mi roditelji kazivali o tome
toliko esto i s toliko istim izriajima pa im moram vjerovati. I nemam razloga pret
postaviti da nisu govorili istinu.
Tijekom djetinjstva nikada nisam posumnjao u to da su oni moji pravi roditelji, a
nikakva tuga nije tada zatamnila moje oi. Nisu mi rekli istinu sve dok moji djeaki
uvojci nisu bili potkraeni i dok ne postadoh mladiem. Tek su mi tada rekli na koji
sam nain stigao k njima, jer su se bojali bogova i tovali ih... Zato moj otac nije elio
da proivim ostatak ivota s lai.
Jedno znam zasigurno: nisam bio jedini kojeg je rijena matica ponijela niz rijeku,
poloenog u trani un omazan smolom. Teba sa svojim palaama bijae velik grad, a
siromake kolibice od blata gusto su stajale oko uglednijih graevina. U vrijeme veli
kih faraona Egipat je doveo mnoge narode pod svoje ezlo, a mo i bogatstvo donijeli
su razliite obiaje. Tuinci dooe u Tebu: trgovci i obrtnici gradili su svoje hramove
kako bi u njima tovali svoje bogove.
Velik bijae sjaj i bogatstvo hramova i palaa, ali velika bijae i bijeda izvan zidina.
Brojni siromasi rjeavali su se svoje djece; mnoge bogate ene, iji muevi izbivahu na
putovanju, uklanjale su dokaz svoje nevjere povjeravajui ga rijeci. Moda sam bio
sin ene nekog mornara koja je prevarila svoga mua s nekim sirijskim trgovcem?
Moda sam ta nisam bio obrezan dijete nekog tuinca?
Kada mi je kosa bila podrezana, a majka je spremila u malenu drvenu kutiju zajed
no s mojim prvim sandalama, dugo sam se zagledao u trani un kojeg mi je pokaza
la. Upore su mu bile poutjele, slomljene i zaaavljene dimom s ognjita. Sveze su
bile izvedene ptiarskim vorovima, ali to bijae sve to mi je mogao rei o mom po
drijetlu. I tada je moje srce osjetilo svoju prvu ranu...
9

3
Blienjem starosti dua poleti kao ptica, natrag danima djetinjstva i mladosti. Sada ti
dani sjaje jasnoom i istoom u mom sjeanju, jer se sve iz tog doba prikazuje bo
ljim, ljupkijim... nego u dananjem svijetu. U tome se bogati i siromani ne razlikuju,
jer zasigurno nitko nije toliko bijedan da mu nakon protoka mnogih ljeta sjeanje na
njegovo djetinjstvo ne bi budilo bar neko svjetlucanje ili sreu...
Moj je otac Senmut ivio uzvodno od zidina hrama, u bijednoj, bunoj etvrti. Na
domak njegove kue leae velik kameni gat gdje su brodovi s Nila iskrcavali svoje te
rete. A u uskim uliicama bile su mornarske i trgovake krme kao i svratita u koja
su navraali i imuni, noeni na nosiljkama iz unutarnjeg grada. Nai su susjedi bili
prikupljai poreza, vlasnici teglenica, podasnici, te nekoliko sveenika petog stupnja.
Poput moga oca, ubrajali su se u tovani dio puanstva, uzdiui se povrh mnotva
poput zida iznad povrine vode.
Tako je i naa kua, zato, bila prostrana u usporedbi s kolibama od blata onih vrlo
siromanih, koje su se tuno gomilale du uskih uliica. Imali smo ak i vrt dug neko
liko koraka, sa stablom sikomore koju je moj otac posadio. Vrt je bio ograen prema
ulici grmovima akacije, a kao jezerce imali smo kamen napunjen vodom samo za vri
jeme visoke vode. Kua je imala etiri prostorije, a u jednoj je moja majka pripremala
hranu, koju smo jeli na trijemu ispred lijenike sobe moga oca. Dva puta tjedno jed
na je ena dolazila pomoi mojoj majci istiti kuu jer Kipa je mnogo drala do is
toe i jedanput tjedno pralja je uzimala nau odjeu i oprala je na svom ispiralitu,
na obali rijeke.
U toj gruboj etvrti obitavalo je mnogo tuinaca, a njena bijeda razotkrila mi se
tek nakon djetinjstva. Ovdje su moj otac i susjedi odravali tradiciju i asne obiaje. U
vrijeme kada su ovi obiaji nestajali ak i u krugovima plemenitih u gradu, moj otac i
njegova klasa nastavljali su strogo predstavljati Egipat kakav je bio u prolosti, u nji
hovom tovanju bogova, njihovoj istoi srca i njihovoj nesebinosti. Priinjalo se,
ele se izdvojiti svojim ponaanjem, od onih s kojima su prisiljeni ivjeti i raditi...
No zato bih sada govorio o onome to sam tek kasnije shvatio? Zato ne radije o
kvrgavom stablu sikomore, o utanju lia kada sam u njenu podnoju traio zaklon
od preeg sunca? Ili o mojoj omiljenoj igraki, drvenom krokodilu koji je kljocao e
ljustima i pokazivao svoje crveno drijelo dok sam ga na uzici vukao poploanim uli
cama? Djeca iz susjedstva pritom su se skupljala buljei i udei se. Priskrbio sam
mnogo mednih slastica, obilje sjajnih kamenia i komadia bakrene ice, samo zato
to sam svog krokodila preputao drugima da ga vuku i igraju se s njim. Samo su dje
ca vieg podrijetla imala takve igrake, no mom ga je ocu poklonio drvorezbar iz pala
10

e, zahvalan jer mu je otac izlijeio ir koji ga je sprjeavao u sjedenju.

Jutrom bi me majka uzimala sa sobom pri odlasku na trnicu. Nikada nije kupova
la mnogo, ali mogla je na spokojno biranje i kupovinu jednog jedinog snopa luka
utroiti vrijeme potrebno da iz vodnog sata istekne sva voda. Ili bi cijela jutra tijekom
itavoga tjedna posvetila odabiru novih cipela. Prema nainu govora moglo ju se cije
niti bogatom i zabrinutom samo za to kako priskrbiti najbolje. Pa ako i nije kupovala,
sve ju je to zabavljalo. A zato? Jer me je eljela odgojiti da budem tedljiv. Tvrdila bi:
Nije bogat ovjek koji ima srebra i zlata, nego onaj koji je zadovoljan s malenim.
Tako bi me uvjeravala, dok su njene sirote stare oi eznutljivo zastajale na sjajno
obojenoj vunenoj odjei iz Sidona i Biblosa, istananoj i laganoj poput paperja. Njene
smee, radom otvrdnule ruke, milovale su nojevo perje i ukrase od slonovae. "Sve je
to ispraznost", govorae mi a i sebi samoj. No djeja se pamet bunila protiv tih po
uka; eznuo sam posjedovati majmuna koji je stavljao ruku oko gospodarova vrata ili
pticu s perjem sjajnim poput dragulja, koja krijetae sirijske i egipatske rijei. Nisam
imao nita protiv zlatnih lanaca i ureenih sandala. A nije proteklo mnogo vremena
od tada, pa sam spoznao koliko je sirota stara Kipa zapravo udila za bogatstvom.
Kao ena siromanog lijenika ona je utaivala svoje enje priama. Prije nego bi
smo naveer zaspali, tihim bi mi glasom ispriala sve prie koje je znala. Pripovijedala
bi mi o Sinuheu i o brodolomcu koji se vratio od Zmijskog kralja s nebrojenim bla
gom, o bogovima i zlim duhovima, o arobnjacima, te o faraonima u davnim vreme
nima... Moj je otac esto mrmljao na to i govorio kako mi puni glavu besmislicama.
Ali, kad bi se namaknula veer i on zahrkao, ona bi nastavljala. inila je to koliko za
moje zadovoljstvo toliko i za svoje. Pamtim one zaguljive ljetne noi kada je slam
njaa vlatima draila i bockala moje nago tijelo i san nije dolazio. Sluao sam njen
utian umirujui glas. Osjeam se ponovno sigurnim pri pomisli na to...
Moja stvarna majka teko da bi bila plemenitija ili njenija od jednostavne, praz
novjerne Kipe, kod koje su slijepi i kljasti govorai pria bili sigurni za dobar objed iz
njenih ruku.
Prie su mi godile, ali kao protuvjesje bila je tu iva ulica, leglo muha, ulica ispu
njena tisuama vonjeva i mirisa... Iz luke bi vjetar donosio svje dah cedrovine i mir
he... Ili daak mirisna ulja kada bi otmjene ene prole naginjui se iz svojih nosiljaka
kako bi izgrdile uline djeake. A naveer, kada bi se zlatan Amonov un primakao
zapadnim brdima, uzdigao bi se iz svih susjednih kuica i s trijemova miris prene
ribe pomijean s mirisom netom peena kruha. Ove mirise sirotinjskih etvrti Tebe
zavolio sam kao dijete. I nikad ih nisam zaboravio.
Za vrijeme objeda na trijemu, primio sam prve poduke od svog oca. Ulazio bi klo
nulo i umorna koraka u vrt s ulice; ili dolazio iz svoje radne sobe praen otrim vo
njem pomasti i lijekova, koji se zavukao u njegovu odjeu. Moja bi majka izlila vodu
na njegove ruke. Tada bismo sjeli na klupice i jeli, a ona bi nas dvorila. Dok smo tako
sjedili, znalo se sluiti pa bi opor mornara nagrnuo teturajui ulicom, pijano urlajui,
11

udarajui tapovima po zidovima kua ili zastajui olakati se uz nae akacije. Moj
otac, koji bijae obziran ovjek, ne bi rekao nita dok ne bi otili. Tada bi mi pouno
kazao: Samo crnac ili prljavi Sirijac ini to na ulici. Egipanin potrai zaklon meu
zidovima.
Ili bi staloeno priopio: Umjereno uivanje u vinu boji nam je dar, te razveselja
va naa srca. Jedna kupica ne kodi nikome... Dvije odvezuju jezik, no ovjek koji ispi
je vr vina budi se u blatu, opljakan i pretuen.
Ponekad bi daak mirisnih pomasti stigao do naeg trijema, kada bi kakva lijepa
ena prola pjeice... odjevena u prozirne halje, obraza, usana i obrva prekrasno nali
enih, a u bistrim oima sa svjetlucanjem kakvo se ne mogae vidjeti u oima krjepos
nih. Dok sam opinjen piljio u takvu, otac bi rekao mrko:
uvaj se ene koja te naziva Dragi djeae i mami te. Jer, njeno je srce leglo
zamki, a njeno tijelo saie gore od vatre.
Nije udno to se poslije takvih pouka moja djetinja dua poela bojati vra vina i
lijepih ena koje nisu bile kao obine ene. Ali se, istodobno, oboje odjenulo pogibelj
nom privlanou zastraujuih i zabranjenih stvari.
Premda jo bijah dijete, otac mi je doputao praenje njegovih razgovora s bolesni
cima. Pokazivao mi je svoj pribor: noeve, klijeta, vreve s lijekovima i objanjavao
mi njihovu uporabu. Pri ispitivanju bolesnika, morao sam stajati uz njega i dodavati
mu plitice s vodom, zavoje, ulje i vino. Moja majka, kao ni druge ene, nije mogla
podnijeti pogled na rane i oboljela mjesta i nikako nije mogla shvatiti moje zanimanje
za bolesti. Dijete ne treba prosuivati patnje prije nego li ih iskusi, govorila bi. Za
mene je probijanje ira bio uzbudljiv zahvat. Poslije sam ostalim djeacima ponosno
priao o svemu to sam vidio, kako bih zadobio njihovo tovanje. Kada bi god doao
neki novi bolesnik, pratio sam propitkivanje mog oca s predanom pozornou sve dok
ne bi rekao: Ta se bolest moe izlijeiti, ili Preuzet u va sluaj. Bilo je meutim i
onih za koje je procijenio da nije podoban lijeiti ih. Tada bi ispisao nekoliko redaka
na smotak papirusa i poslao ih u Kuu ivota, u hram. Kada bi takav bolesnik otiao,
otac bi obino uzdahnuo, kimao glavom i kazao: Siroti stvor.
Nisu svi pacijenti mog oca bili siromani. Zatitnici kua naslada u susjedstvu po
vremeno su mu upuivani na previjanje nakon nekakve tunjave, a njihova je odjea
bila od najboljeg tkanja. Gospodari sirijskih brodova ponekad su dolazili zbog ireva
ili zubobolje. Zato nisam bio iznenaen kada je jednog dana dola ena opskrbljivaa
zainima, ureena nakitom i svjetlucajuom ogrlicom s dragim kamenjem.
Uzdisala je, jaukala i tuila o svojim brojnim patnjama, a moj je otac sve to pozor
no sluao. Bio sam vrlo razoaran kada je na koncu uzeo smotak papirusa, oito kane
i pisati po njemu. Nadao sam se, otac e je znati izlijeiti svojim umijeem i tako do
biti brojne vrijedne darove. Uzdahnuo sam, kimao glavom i proaptao sam sebi: Siro
ti stvor.
Bolesna ena se uplaeno trgnula i nesigurno pogledala mog oca. On je zapisao re
12

dak starodrevnim pismenom, prepisujui s oteenog svitka papirusa... Potom je nalio

ulje i vino u pliticu za mijeanje, pa umoio u to ispisani papirus sve dok se crnilo nije
rastopilo u vinu. Zatim je prelio tekuinu u zemljani vr i predao ga eni opskrbljiva
a zainima kao lijek. Objasnio joj je neka uzima od tog lijeka kad je god zaboli elu
dac. Po odlasku ene, pogledao sam oca. inio mi se smetenim. Zakaljao je jedanput
ili dvaput i rekao: Mnoge se bolesti mogu izlijeiti crnilom uporabljenim za mono
zazivanje.
Vie nije nita rekao glasno, ali je nakon nekog vremena promrmljao za sebe: Na
koncu konaca, ovo sredstvo bar ne moe koditi pacijentu.
Kada sam napunio sedmu godinu dobio sam djeaku pregau, kojom se pokrivaju
bedra. I majka me povela u hram radi pribivanja rtvenom obredu. Amonov hram u
Tebi bio je u to vrijeme najmoniji u cijelom Egiptu. iroka pristupna Cesta ovnova,
obrubljena nizom sfingi ovnujskih glava, isklesanih od kamena, vodila je do hrama,
od sredita grada poinjui kod hrama i ribnjaka boice Mjeseca. Okruje hrama bija
e ograeno monim zidom od opeka i sa svojim brojnim zdanjima tvorilo je grad
unutar grada. S vrha tornjevitih pilona leprale su duge, arene zastave i plamenci,
kao da su se rasipali s visina. A divovski kipovi kraljeva, smjeteni s obje strane, uva
li su bakrene dveri ulaza u hram.
Proosmo kroz vrata, a prodavai Knjiga mrtvih povlaili su skute moje majke i
nudili svoje usluge vritavo ili aptom. Majka me povela pogledati drvodjeljske radi
onice s izloenim drvenim kipovima robova i slugu. Ti su kipovi prodavani posjetite
ljima, nakon to bi ih posvetili sveenici, a bili su namijenjeni sluiti njihovim vlasni
cima na onom svijetu, kako ovi ne bi nikad morali podii ni prst, bez obzira to bi im
zatrebalo.
Moja je majka platila pristojbu koja je zahtijevana od posjetitelja, pa sam mogao
gledati u bijelo odjevene spretnoruke sveenike kako ubijaju i etvore bika kojem je
pletenica od papirusa izmeu rogova bila potvrdom da je dotina ivotinja potpuno
bez mrlja i bez i jedne bijele dlake. Sveenici bijahu debeli i poboni, a njihove su
obrijane glave svjetlucale namazane uljem. Nazono je bilo stotinjak ljudi koji dooe
pribivati rtvenom obredu, ali sveenici su vjernicima obraali malo pozornosti i slo
bodno su meusobno avrljali o svojim osobnim poslovima, tijekom cijele sveanosti.
Zurio sam u slike s prizorima rata koje su resile zidove hrama i divio se divovskim
stupovima, potpuno proputajui razumjeti osjeaje moje majke oiju punih suza, dok
me je vodila domu. Kada smo stigli, skinula mi je djeje cipelice i dala mi nove sanda
le koje su bile neudobne i uljale mi stopala dok se nisam priuio na njih.
Poslije objeda moj je otac, s ozbiljnim izrazom lica, poloio svoju veliku spretnu
ruku na moju glavu i sa stidljivom njenou pogladio meke uvojke mojih sljepooica.
Sada si navrio sedam godina, Sinuhe... Mora odluiti, to e biti u ivotu...
Ratnik! odgovorio sam bez razmiljanja. I bio zbunjen razoaranim pogledom
na njegovom dobrohotnom licu. Ali, najbolje igre djeaka na ulici bijahu ratne igre.
13

Gledao sam hrvanje vojnika i njihovo uvjebavanje baratanju orujem koje su izvodi
li ispred svojih vojarni. Vidio sam i jurnjavu perjem ureenih bojnih kola, grmeih ko
taa, pri odlasku na vjebe izvan grada. Nije moglo biti nita otmjenije i veliajnije od
vojnike slube. Osim toga, vojnik ne mora znati pisati, a to je najvie utjecalo na
mene, jer su stariji djeaci priali strane prie o tome koliko je teko svladati umijee
pisanja i koliko su nemilosrdno uitelji potezali kosu uenika, ako bi ovi moda skrha
li glinenu ploicu ili slomili pisaljku od trstike meu svojim nevinim prstima.
ini se, moj otac nije nikad bio osobito nadaren ovjek. Inae bi zasigurno postao
neto vie od lijenika siromanih. Ali on bijae savjestan u svom radu i nikad nije
naudio svojim pacijentima. A tijekom godina postao je mudrim, stekavi iskustvo. Ve
je znao koliko sam osjetljiv i svojeglav. Zato nije stavio nikakve primjedbe glede moje
odluke...
Uskoro je, ipak, zatraio od moje majke kupu. Poao je u svoju radnu sobu, pa
tamo napunio posudu jeftinim vinom iz vra.
Doi, Sinuhe rekao je. Zatim me poveo iz kue i dolje prema rijenoj obali.
Zastadosmo kod zidane obale i gledali smo teglenicu s koje su vjeti nosai iznosili
robu uivenu u rogoinu. Sunce se sputalo meu Zapadna brda ka Grada Mrtvih, ali
ovi su robovi nastavljali muno raditi, sopui i natopljeni znojem. Nadzornik ih je
podbadao svojim biem, dok je pisar udobno sjedio ispod svog platnenog krova, pro
vjeravajui svaki smotak na svojem popisu.
eli li biti poput jednoga od ovih? upita moj otac.
Pomislio sam u sebi: to je ba glupo pitanje! I zurio u njega bez odgovora. Ta nitko
nije elio biti poput nosaa!
Oni rade i mue se od rane zore do kasno u no ree Senmut. Njihova koa
ogrubjela je poput krokodilske. Njihove su ake zadebljale poput krokodilskih stopala.
Tek kad padne no, mogu odgmizati do svojih bijednih koliba. Hrana im je krika kru
ha, eanj luka i gutljaj rijetkog, gorkog piva. To je ivot nosaa, oraa... ivot svih
koji rade samo svojim rukama. Misli li da bi im trebalo zavidjeti?
Potresoh glavom, zagledajui ga i udei se. elio sam postati vojnikom, a ne biti
nosa, grepsti zemlju, navodnjavati polja ili biti balegom uprljani pastir.
Oe rekoh kada poosmo. Vojnicima je lijepo. ive u svojim vojarnama i
jedu dobru hranu. Naveer piju vino u kuama naslade, a ene im se smijee. Njihovi
voe nose zlatne lance oko vrata premda ne znaju pisati. Pri povratku s vojne, donose
plijen i dovode robove koji muno rade i bave se obrtom pa im slue. Zato ne bih
nastojao i ja postati ratnikom?
Moj otac ne odgovori nita, ali je ubrzao korak. Blizu velike hrpe otpadaka, gdje su
muhe zujale u gustom oblaku povrh naih glava, otac se prignuo i zagledao u nisku
kolibicu od blata.
Intebe, prijatelju moj, jesi li tu?
Na taj poziv ispue odurno eljade oslanjajui se na tap. Desna mu ruka bijae
14

odrezana ispod ramena, a njegova je pregaa bila strano prljava. Tijelo mu bijae iz
jedeno od gamadi, lice isueno i naborano od godina, a zubi uope nije vie imao...
Zar je to to Inteb? Zadahtao sam, gledajui starog ovjeka, sav uasnut. Inteb
bijae junak koji se borio u sirijskim pohodima Tutmozisa III, najveeg od svih fara
ona. Jo su se pripovijedale prie o Intebovu junatvu i nagradama kojima ga je obda
rio faraon.
Stari je ovjek podigao ruku na vojniki pozdrav, a otac mu je predao vr s vinom.
Potom sjedoe na tlo jer pred kuerkom ne bijae ni klupe. Inteb je podigao druom
rukom vino do usana, ali brino kako ne bi izgubio ni kapi.
Moj sin Sinuhe smjera postati ratnikom smjekao se otac. Dovedoh ga tebi,
Inteb, jer si jedini preivjeli od junaka velikih ratova... I moe mu kazivati o uznosi
tom i dostojanstvenom ivotu i veliajnim vojnikim djelima!
U ime Seta i Baala i svih ostalih vragova! zaklepetao je njegov jadan sugovor
nik, diui svoj kratkovidan pogled prema meni. Zar je deko poludio?!
Njegova bezuba usta, zamuene oi, batrljak ruke koji se njihao, a osobito nabora
na prljava prsa bili su toliko zastraujui da sam otpuzao iza svog oca i zgrabio njego
vu ruku.
Djeae, djeae smijuckao se Inteb. Kada bih imao puna usta vina za svaku
kletvu koju sam izrekao o svom ivotu i o svojoj kobi; bijednoj sudbini koja me uini
la vojnikom; mogao bih napuniti jezero koje je faraon dao napraviti za svoju staru
enu. Istini za volju, nikad nisam imao prigode vidjeti ga, jer si ne mogu priutiti da
me prevezu preko rijeke... Ali ne sumnjam, ispunio bih ga! Ah, pritom bi toga dostaja
lo i vie nego je potrebno za opijanje cijele vojske.
Pio je ponovno, tedljivo.
Ali rekoh, dok mi je brada drhtala vojniko zanimanje je najasnije od svih.
ast! Slava! Ugled! ree Inteb, junak Tutmozisovih vojski. Gnojite! Prljavti
na i gnoj gdje se kote muhe! Nita vie! Mnogo lai izrekoh u moje doba samo kako
bih priskrbio vina od zabuljenih glupana koji me sluahu. No tvoj je otac estit o
vjek, kojeg neu zavaravati. Zbog toga, sine, kaem ti: zanimanje ratnika je najbjedni
je, najprezrenije i najponizujue.
Vino je izgladilo nabore njegova lica i zapalilo ar u njegovim divljim starim oi
ma. Digao se i zgrabio si vrat svojom jedinom rukom.
Gledaj, djeae! Ovaj mrav vrat neko su resili zlatni lanci, pet njih. Faraon ih je
svojom rukom ovjesio. Ali tko moe procijeniti odrezane ruke koje sam gomilao pred
njegov ator? Tko se prvi uspeo uz ljestve na mone zidine Kadea? Tko je grunuo
kroz guste neprijateljske redove kao trubei slon? To bijah ja! Ja, Inteb junak. I tko
mi sada za to zahvaljuje? Moje zlato polo je putem svih zemaljskih stvari, a robovi
koje sam zarobio u vojni pobjegli su ili propali u bijedi. Svoju desnu ruku ostavih u
zemlji Mitani. I ve bih odavno prosjaio na raskrijima, kad ne bi bilo milostivih lju
di koji mi daju suenu ribu i pivo, da njihovoj djeci kazujem istinu o ratu. Ja sam In
15

teb! Veliki junak! Pogledaj me! Ostavih svoju mladost u pustinji, kojoj sam robovao
skapavajui od gladi, oskudijevajui u svemu, osim u tegobama... Tamo se meso oto
pilo s mojih udova, moja je koa ogrubjela, a moje srce otvrdnulo do kamena. Najgore
od svega, prea je pustinja isuila moje nepce, te postadoh rtva neutaive ei, po
put svih ostalih vojnika koji se ivi vratie iz ratova u tuinskim zemljama. A ivot je
postao nalik dolini smrti, otkad sam izgubio ruku. Ne treba mi mnogo pa se prisjetim
boli koje mi je prouzroila ozljeda i muka kada je vojni ranarnik sprio batrljak, u ki
puem ulju, nakon to mi je odrezao ruku. To je neto to tvoj otac moe razumjeti.
Neka ti je blagoslovljeno ime, Senmute! Ti si pravian, dobar ovjek. Ali vina nema
vie...
Stari je momak zautio, malo soptao i sjedajui ponovno na tlo, tuno preokrenuo
zemljani vr otvorom prema dolje. Njegove su oi prestale sjati arom i on je opet bio
star, nesretan ovjek.
Ali ratnik ne mora znati pisati! proaptah, oklijevajui.
Hm! ree stari ovjek, postrance zagledajui mog oca, koji je brzo uzeo bakre
nu narukvicu s ruke i predao je Intebu. Inteb glasno pozove, na to iskrsne neki prljav
djeak, uze kolut i vr, te poleti put krme po jo vina.
Ne ono najbolje! zavie Inteb za njim. Uzmi kiselo. Dobit e vie! Ponovno
me pogledao, zamiljeno. Ima pravo! Ratnik ne treba znati pisati, samo boriti se. Da
zna pisati, bio bi asnik i zapovijedao bi najhrabrijima, koje bi slao ispred sebe u boj.
Svaki koji znade pisati podoban je za zapovijedanje, ali ovjek koji ne zna rkati kva
ice i dralove noge po papirusu, nikad nee imati vie od stotinu ljudi pod sobom.
Koje mu zadovoljstvo u zlatnim lancima i slavi, kada je onaj koji mu uruuje odlija,
momak s tranim perom u ruci? Tako to jest i tako e to uvijek biti... Zato, moj mom
e, eli li zapovijedati ljudima i voditi ih, ui pisati. Tada e se oni sa zlatnim lancima
klanjati pred tobom, a na bojite e te robovi nositi, u nosiljci...
Musavi djeak vratio se s vrem vina, a i kupica mu je bila puna. Lice starog ovje
ka ozarilo se zadovoljstvom.
Tvoj otac Senmut dobar je ovjek! On zna pisati, a i njegovao me u mojim sret
nim danima, dok je vina bilo u izobilju, kad sam obiavao vidjeti krokodile i vodenko
nje gdje ih nije bilo. Dobar je ovjek, premda je samo lijenik i ne zna rukovati lu
kom. Njemu izriem svoju zahvalnost.
Nemirno sam pogledavao vr s vinom kojem je Inteb oito kanio usmjeriti svoju
punu pozornost... Poeo sam potezati lijekovima zamrljan iroki rukav svog oca. Bijah
pun straha kako emo se poslije toliko vina probuditi, puni modrica i pretueni, u ne
kom jarku. Senmut je takoer zirnuo prema vru, malo poutio, pa me odveo. Inteb je
podigao svoj krjetav staraki glas u nekakvoj sirijskoj pjesmi, a nag, suncem opaljen
djeak se smijao.
Tako sam ja, Sinuhe, pokopao svoje ratnike snove. I nisam se vie opirao kada su
me otac i majka sljedeeg dana poveli u kolu.
16

4
Moj si otac nije mogao priutiti poslati me u neku od velikih kola pri hramovima,
gdje su pouavani sinovi (a ponekad i keri) imunika, uglednika i istaknutih sveeni
ka. Moj uitelj bijae stari sveenik Oneh. On je obitavao nedaleko i drao satove na
svojem uruenom trijemu. Uenici su mu bili djeca obrtnika, trgovaca, lukih pre
dradnika i podasnika, oeva ija je namisao bila otvaranje pisarnice za svoje sinove.
Oneh je u svoje vrijeme bio upravitelj Nebeske Mut u hramu i zato je bio vrlo podo
ban za davanje temeljne poduke u pisanju djeci koja e kasnije brinuti o popisivanju
robe, mjeridbi ita, stadima stoke, odnosno vojnim nabavkama. Bijae na stotine tak
vih malih kola u gradu Tebi. Poduka je bila jeftina, a uenici su jedino trebali uzdra
vati uitelja. Sin prodavaa drvenog ugljena punio je zimi uiteljevu pe, tkalev sin
opskrbljivao ga odjeom, sin trgovca itom brinuo se da nikad ne ostane bez brana, a
moj se otac brinuo o njegovim brojnim tegobama i boljkama te mu davao biljne mele
me nek ih uzima s vinom.
Ovisnost o nama uinila je Oneha blagim uiteljem. Djeak koji bi zaspao iznad
svoje glinene ploice nikad nije dobio zaunicu, ali je zato morao za svog uitelja pri
baviti sljedeeg jutra neki slastan zalogaj. Ponekad bi sin trgovca itom donio vr
piva. Tih bismo dana bili puni pozornosti, jer bi stari Oneh bio nadahnut za prianje
neobinih pria iz dalekoga svijeta. O Nebeskoj Mut, o Stvoritelju, o Ptahu i njegovim
drugovima bogovima. Mi bismo se smijuljili, vjerujui kako smo ga za ostatak dana
odvratili od tekih zadaa i zamornog ispisivanja znakova.
Tek mnogo kasnije spoznao sam, stari je Oneh bio mnogo mudriji uitelj nego li
smo to mi tada mislili. Bilo je svrhe u njegovu kazivanju pradavnih pria, kojima je
njegov poboan, naivan duh udahnjivao ivot: pouavale su nas tradiciji i postojanos
ti pradavnoga Egipta. U njima ni jedno zlo djelo nije ostajalo nekanjeno... Svako je
ljudsko srce bilo nepopustljivo vagano pred akaloglavim Anubisom i prijestoljem
pravednoga Ozirisa. Smrtnici ija bi zlodjela bila razotkrivena na vagi akaloglavca,
bili bi nemilosrdno baeni derau koji je bio spoj krokodila i vodenkonja, ali mnogo
straniji od oba ova bia.
Priao nam je i o mrzovoljnom Gledau Unatrag, stranom skelaru bez ije pomoi
nitko nije mogao stii do Blagoslovljenih Polja. Dok je veslao, bio je okrenut krmi, ni
kada prema pramcu kao zemaljski brodari na Nilu. Oneh nas je nauio ponavljati na
izust izriaje kojima se to bie moglo podmititi i udobrovoljiti. Pouavao nas je kako
te zapise trebamo prepisivati i potom pisati iz sjeanja, ispravljajui nae pogreke
blagim upozorenjima, budui da i najmanja pogreka moe izbrisati svaku mogunost
sretnog ivota na buduem svijetu. Uruimo li Gledau Unatrag pismeno u kojem je i
17

najmanja, beznaajna pogreka, bit emo prisiljeni vjeito lutati poput sjena du obala
tih mranih voda ili, jo gore, proderat e nas grozni ponori Kraljevstva Smrti.
Polazio sam Onehovu kolu nekoliko godina. Moj najbolji prijatelj tamo bijae Tut
mozis. Godinu dana stariji od mene, od djetinjstva je odgajan za borbu i rukovanje
konjima. Njegov otac bijae voa skupine bojnih kola i rukovao je slubenim biem s
upletenom bakrenom icom. Nadao se, sin e mu postati asnik visoka poloaja. Zato
je htio neka momak naui pisati.
Ali ne bijae nita proroansko u slavnom imenu Tutmozisa, za inat oevim naka
nama... Jer, kad je djeak zapoeo svoje kolovanje, prestao je bacati koplje i voziti
bojna kola. Uio je pismovne znakove lako i brzo. I dok su se ostali djeaci tegobno
borili s pisanjem, Tutmozis bi crtao slike po svojoj ploici. Bili su to crtei bojnih kola,
propetih konja, vojnika koji se bore. Donio je ilovae u kolu i dok je vr piva kazivao
prie kroz usta Oneha, oblikovao je Tutmozis smijean malen lik deraa, kako kljo
ca svojim nezgrapnim eljustima prema malenom elavom ovjeku kojeg grbava lea
i okrugli trbuh nisu mogli biti prispodobljeni nikome do li Onehu. Ali se Oneh nije na
to ljutio. Nitko se nije mogao ljutiti na Tutmozisa... Imao je iroko lice i kratke debele
noge seljaka, ali su njegove oi bile pune nekakvog sjaja punog veselja koje je bilo pri
ljepivo, a ptice i ivotinje koje je svojim rukama spretno i brzo oblikovao u ilovai
oduevljavale su sve nas. udio sam za njegovim prijateljstvom jer je bio poput vojni
ka i ratnika, no prijateljstvo se odralo i nakon to je propustio pokazati i najmanji
trag naklonosti prema ratu i ratovanju.
Za mojih kolskih dana zbilo se udo. A zbilo se toliko iznenada, te sam upamtio
taj asak kao jednu od objava. Proljetnog, bistrog i prohladnog dana, zrak je bio pre
pun pjesme ptica. Rode su popravljale svoja stara gnijezda na krovovima kuica od
blata. Vode su se povukle, a svjei zeleni izdanci izvirali su iz zemlje. U svim vrtovima
sjeme je bilo posijano i biljke su niknule. Bijae to dan za pustolovine i mi nismo mo
gli mirno sjediti na Onehovom klimavom starom trijemu, gdje su se opeke od blata
lomile pod rukom. Grebao sam vjene znakove, slova za urezivanje u kamen i uz njih
kratice koje se rabe za pisanje na papirusu. Iznenada, neka zaboravljena Onehova ri
je, neki udesan plamsaj u meni, progovorie i oivjee znakove koje sam ispisivao.
Slike postadoe rije, rije postade slogom, slog postade slovom. A kada sam poeo ni
zati sliku do slike, nove su rijei upravo iskakale. ivue rijei, bitno razliite od zna
kova. Bilo koji prostak moe razumjeti jednu sliku, ali dvije zajedno imaju svoje zna
enje samo za umjetnika. Vjerujem da svatko tko je uio pisati i itati zna to ovim
pokuavam izrei. Ovo novo iskustvo bijae za mene u toliko uzbudljivije i dojmljivije
nego li posizanje za mogranjom u koarici prodavaa voa. Bijae slae od suhe datu
lje, slasno i teno poput vode ednome.
Od tada me vie nije trebalo tjerati. udno sam upijao Onehovu poduku jednako
kao to edna zemlja upija nabujale vode Nila. Brzo sam nauio pisati. Ubrzo sam po
eo i itati tue zapise, a od tree godine polaenja kole ve sam mogao nai puta
18

kroz poderane smotke i glasno itati poune prie kako bi ih drugi zapisivali.
U to sam vrijeme uoio da nisam nalik na druge. Moje je lice bilo nekako ue, koa
svjetlija, a moji udovi vitkiji nego li u ostalih momaka. Bio sam vie nalik djeci odli
nika, nego ljudima meu kojima sam obitavao. U otmjenoj me odjei zasigurno nitko
ne bi razlikovao od djeaka koje su robovi nosili u nosiljkama ili se etahu ulicama
praeni robovima.
Moji drugovi su mi se zbog izgleda i razlike u odnosu na njih najee podsmjehi
vali. Sin trgovca itom pokuavae prebaciti svoju ruku oko mog vrata, uz to me nazi
vajui djevojicom, sve dok ga nisam odalamio svojom pisaljkom. Smetao mi je zbog
svog gadnog zadaha, ali sam zato volio biti s Tutmozisom, koji me nikad nije ni do
taknuo. Jednog dana Tutmozis mi stidljivo ree: Oblikovao bih tvoj lik, ako bi htio
sjediti kao predloak.
Povedoh ga kui. Tamo, pod sikomorom, stvarao je moj lik u glini, te pisaljkom
upisao znakove mog imena na svoje djelo. Moja majka Kipa, iznosei nam kolaie,
ozbiljno se prestraila ugledavi lik i nazvala to arolijom. A moj je otac rekao, Tut
mozis bi mogao postati kraljevim dvorskim umjetnikom, samo ako bi mogao polaziti
kolu u hramu. U ali sam se pognuo pred Tutmozisom i ispruio ruke u visini kolje
na, kako se to ini pred odlinicima. Njegove oi zasjae, ali je tada uzdahnuo i rekao
kako to ne moe nikada biti. Naime, njegov je otac smatrao kako je dolo vrijeme da
se vrati u vojarne i ui za vozaa bojnih kola. Znao je ve pisati onoliko dobro koliko
se zahtijevalo od buduega asnika. Moj nas je otac tada napustio, a Kipu smo uli
kako mrmlja u kuhinji. Tutmozis i ja smo jeli kolaie. Bili su masni i slasni, a mi do
bro raspoloeni i uivasmo u ivotu.
Tada sam jo uvijek bio sretan...

5
Doao je dan kada je moj otac odjenuo svoju svjee opranu najbolju odjeu i oko vra
ta stavio irok ovratnik kojeg je izvezla Kipa. Poao je u velik hram boga Amona,
premda osobno nije volio sveenike. Ali se nita u to doba nije zbivalo u Tebi ni u ci
jelom Egiptu bez njihove pomoi i zauzimanja. Upravljali su pravdom, pa se smion
ovjek kojeg je osudio ak i faraonov osobni sud, mogao obratiti sveenicima za zati
tu. U njihovim je rukama bilo cjelokupno vie i visoko obrazovanje, a imali su i veli
kog utjecaja pri postavljanju inovnika na vie poloaje u upravi. Proricali su visinu
naplavnih voda i veliinu etve, te prema tome i odreivali poreze za cijelu zemlju.
Mislim da mom ocu nije bilo jednostavno poniziti se pred njima. Cijelog svog i
vota bio je lijenik u etvrti siromanih, pa se otuio od hrama i Kue ivota. Sada,
kao i svi siromani oevi, morao je ekati u redu izvan upravnog odjela sve dok ne
19

kom sveeniku ili nekom drugom ne bude po volji primiti ga. Mogu i sada vidjeti te
sirote oeve, kako ue u predvorju hrama, odjeveni u svoje najbolje halje, sanjajui
poduzetne snove za svoje sinove, eznui da im budunost bude bolja od njihove vlas
tite. Mnogi od njih prevalili su dug put rijenim brodom, nosei hranu sa sobom.
Utroili su svoj imetak na podmiivanje vratara i slubenika, samo kako bi stekli pov
lasticu kratkog razgovora sa zlatom iskienim, namirisanim i pomazanim sveenikom,
koji je nabirao nos na njihov miris i astio ih oporim rijeima. Ipak, Amon je trajno
trebao nove sluge. Kako su rasli njegovo bogatstvo i mo, poveavala se i potreba za
pisarima u njegovoj slubi. U svakom sluaju, nije bilo oca koji primitak sina u hram
nije smatrao boanskom milou. Oh, dovodei djeaka, davao je on dar vrjedniji od
zlata!
Moj je otac imao sree pri svom posjetu, jer je tek bilo prolo podne kad je naiao
njegov stari drug iz doba kolovanja Ptahor. S vremenom je Ptahor uznapredovao do
poloaja otvaraa lubanja na faraonovom dvoru. Otac se usudio obratiti mu se. Obe
ao je poastiti nau kuu osobno i ispitati me.
Utvrenog dana otac se pobrinuo za gusku i najbolje vino. Kipa je pekla i zano
vijetala. Slastan miris guske potekao je na ulicu pa su se tamo okupili slijepci i prosja
ci kako bi pjevanjem i svirkom zadobili svoj dio gozbe. Kipa, bijesno sikui, izala je
s komadiem kruha natopljenim u mast za svakog od njih i poslala im je smotke, te ih
nagovorila nek se raziu. Tutmozis i ja meli smo ulicu od naih vrata daleko prema
gradu. Moj je otac zamolio Tutmozisa neka bude pri ruci kada doe gost, u nadi kako
bi i on mogao biti poaen panjom veliajnog posjetitelja. Premda bijasmo djeaci,
kada je moj otac zapalio kadilo i postavio ga neka ispuni mirisom ulaz, osjeali smo se
sveano kao da smo u hramu. Ja sam uvao posudu s mirisnom vodom i tjerao muhe
s bljetavog bijelog platnenog sukna koje je Kipa bila spremila za svoj vlastiti pogreb,
no koje je sada bilo izneseno kao ubrus za Ptahora.
Morali smo dugo ekati... Sunce je polako zalo, a zrak je postao svjeiji. Tamjan u
predvorju je izgorio, a guska je tugaljivo cvrala na jami za prenje. Ja sam ogladnio,
a Kipino lice se izduilo i ukrutilo. Moj otac nije rekao nita, ali nije zapalio svjetiljke
kada se smrklo. Svi smo sjedili na klupicama u predvorju i meusobno si izbjegavali
pogledati u oi. Tada sam nauio koliko gorke tuge i razoaranja mogu bogati i moni
svojom lakoumnou donijeti malenima i siromanima.
Konano se pojavio sjaj lui na kraju ulice. Moj je otac skoio i othrlio u kuhinju
po eravicu, kako bi zapalio obje uljanice. Ja sam podigao vr za vodu druim ruka
ma dok je Tutmozis teko disao pokraj mene.
Ptahor, kraljev otvara lubanja, stigao je skromno u jednostavnoj nosiljci koju su
nosila dva crna roba i predvoen debelim luonoom, koji oito bijae pijan.
Dahui i s veselim uzvicima u znak pozdrava, Ptahor je istupio iz nosiljke kako bi
pozdravio mog oca, koji se naklonio i ispruio ruke u razini koljena. Gost je poloio
ruke na Senmutova ramena, kako bi pokazao mom ocu da je takav pozdrav nepotre
20

ban... ili da se osloni. Tako oslonjen ritnuo je luonou i rekao mu nek odspava pod si
komorom. Crnci, ne ekajui zapovijedi, odloie nosiljku u grmove akacije i unue
na tlo.
Stalno se naslanjajui na rame moga oca, Ptahor je stupio u predvorje, gdje sam
mu polio ruke vodom unato njegovim prosvjedima. Kada sam mu uruio sukno, ree
da kao to sam isprao njegove ruke sada bih ih mogao i posuiti. I nakon to sam to
uinio, zahvalio mi je i nazvao me lijepim i plemenitim djeakom.
Moj ga je otac odveo do poasnog mjesta, stolca s naslonom, posuenog od trgovca
zainima, gdje on sjedne. Male nametljivo radoznale oi isticale su mu se u svjetlu lo
janica. Neko vrijeme vladae tiina. Tada, proistivi grlo ispriavajui se, zatraio je
neko pie. Jer, kako ree, upravo se isuio zbog duga putovanja. Moj otac, ushien, na
toio mu je vina. Ptahor ga je omirisao i kuao nepovjerljivo, a tada je ispraznio kupu
s vidnim uivanjem i zadovoljnim uzdahom.
Bio je on krivonog malen ovjek obrijane glave, sa sputenim trbuhom i mlohavim
grudima ispod tanke odjee. Njegov ovratnik, ukraen skupocjenim kamenjem, bio je
sada zamrljan kao i ostatak njegove odjee, a vonjao je na ulje, vino i znoj.
Kipa ga je posluila zainjenim kolaiima, malim ribama prenim na ulju, voem
i peenom guskom. Jeo je uljudno premda je bilo oito kako dolazi s dobra objeda.
Kuao je i pohvalio svako jelo, to je ushitilo Kipu. Zatraio je neka odnesem piva i
hrane crncima, ali su ovi odbili tu ponudu, sipajui uvrede i pitajui je li stari trbonja
spreman za polazak. Sluga je spavao uz sikomoru, a ja ga ba nisam elio buditi.
Veer je prerastala u krajnju zbrku. I moj je otac pio vie nego li ga ikad vidjeh piti.
Konano je Kipu, koja je sjedila u kuhinji, prevladao jad pa je sjedila njiui se napri
jed-natrag, drei glavu rukama. Ispraznivi vr, pili su oevo ljekovito vino. Kada je i
toga ponestalo, preli su na obino stolno pivo, budui da nas je Ptahor uvjerio kako
nije izbirljiv.
Priali su o svojim danima kolovanja u Kui ivota, njiui se i grlei jedan dru
goga dok su sjedili. Ptahor je kazivao o svojim iskustvima kraljevoga otvaraa luba
nja, tvrdei kako je to posljednje podruje u kojem bi se lijenik trebao usavravati,
jer ono spada prije u Kui Smrti nego u Kui ivota. Ali, posla je bilo malo, a on je
uvijek bio lijenina, kao to se Senmut Nepomueni sigurno sjea. Ljudska glava, izu
zimajui zube, ui, kao i grlo, to sve zahtijeva posebne strunjake, prema njegovu je
miljenju bila najjednostavnija za prouavanje, pa je zato odabrao to podruje.
Ali obrazlagao je Ptahor da sam bio imalo dolian, ostao bih ono to sam bio:
ugledan lijenik koji donosi ivot svojim pacijentima. Ovako, kako je sada, moja je
kob dijeliti smrt kada roacima dosade starci ili neizljeivi. Trebao bih biti poput tebe,
prijatelju Senmute, siromaniji moda... no vodei asniji, korisniji i zdraviji ivot.
Nikako mu nemojte vjerovati, djeaci! ree na to moj otac, dok je Tutmozis
sada sjedio s nama i drao kupicu s vinom u ruci. Diim se to mogu faraonovoga
otvaraa lubanja nazivati svojim prijateljem. U svom je podruju on najviniji u cije
21

lom Egiptu. Zar se ne sjeam udesnih otvaranja lubanje kojima je spasio ivote mo
nika i poniznih, pa time zapanjio svijet i stekao ope udivljenje? On je oslobodio zle
duhove koji tjerahu ljude u ludilo i izvadio okrugla jaja iz ljudskih mozgova. Zahvalni
pacijenti darivahu ga zlatom i srebrom, ogrlicama i kupama za pie.
No zahvalni roaci su uinili jo vie ubacio je Ptahor mutno. Jer, ako bih us
pio izlijeiti jednog od deset, jednog od petnaest, recimo radije jednog od stotine, jas
no je da su ostali umrli. Jeste li uli makar za jednog faraona koji je ivio jo tri dana
nakon to mu je lubanja otvorena? Ne, ludi i neizljeivi gurnuti su pod moj kremeni
no. I to su bogatiji i glasovitiji, u toliko bre dolaze. Moja ruka oslobaa ljude boli,
udjeljuje nasljedstva: zemlje, stada i zlato. Moja ruka uzdie faraone na vlast. Zato me
se boje, nitko se ne usuuje govoriti protiv mene, jer ja znam previe. Ali, ono to
uveava znanje, uveava i tugu. Ja sam najnesretniji ovjek!
Ptahor je malo zaplakao i ispuhnuo nos u Kipin posmrtni pokrov.
Ti si siromaan, ali astan, Senmute ridao je. Zato te volim, jer ja sam bogat
ali gnjio, gnjio. Nisam nita drugo do hrpe volovske balege na cesti.
Skinuo je svoj skupocjeni ovratnik s draguljima i objesio ga oko vrata mom ocu.
Tada zapoee pjevati pjesme kojima rijei nisam mogao razumjeti. Zato ih je Tutmo
zis sluao sa zanimanjem i rekao mi kako sonije i razvratnije pjesme nije uo ni u vo
jarnama. Kipa je poela glasno jecati u kuhinji. Jedan od crnaca doao je iz grmlja
akacije, podigao je Ptahora na svoje ruke i htio ga ponijeti u nosiljku, jer je doba za
poinak davno minulo. Ptahor se pritom opirao, isputajui samilosne krikove, zaziva
jui straare u pomo i zaklinjui se, crnac ga smjera ubiti. Budui da moj otac nije
bio ni od kakve pomoi, Tutmozis i ja otjerali smo crnca svojim prutovima pa je
gnjevno pobjegao i otiao, silovito kunui i odvodei svoga druga s nosiljkom. Ptahor
je tada isprazno vr s pivom po sebi, zatraio ulja elei si namazati lice, te se pokuao
okupati u jezercu. Tutmozis mi je apnuo kako bismo trebali spremiti starce u poste
lju. Pa se tako zbilo da je moj otac zajedno s kraljevim otvaraem lubanja zaspao na
Kipinu leaju. Ruke su si meusobno isprepleli oko vrata onog drugog, slinei prisegu
vjenog prijateljstva do samog kraja.
Kipa je plakala upajui si kosu i posipajui se pepelom s ognjita. Muile su me
misli to e susjedi rei, jer su urlanje i buka odjekivali na dugo i iroko u tiini noi.
Tutmozis je bio miran... Ta ipak je vidio i divljije stvari u vojnikim nastambama i u
kui svog oca, kada su vozai bojnih kola priali o starim danima i kaznenim pohodi
ma u Siriju i zemlju Ku.
Pomogao je mirnoj Kipi, pa smo poistili tragove slavlja najbolje to smo mogli.
Tada poosmo na poinak. Sluga je i dalje hrkao uz sikomoru, a Tutmozis je legao uz
mene u postelju. Stavio mi je ruku oko vrata i priao o djevojkama, jer je i on popio
vina. No to mi je bilo dosadno, jer sam bio godinu-dvije mlai od njega, pa sam usko
ro zaspao.
U rano jutro probudie me mukli udarci i zvuci kretanja iz spavaonice. Uavi, za
22

tekao sam oca kako jo uvijek tvrdo spava odjeven i s Ptahorovim ovratnikom oko
vrata. Ptahor je pak sjedio na podu, drei glavu rukama i pitajui nevoljnim glasom,
gdje on to jest. Pozdravio sam ga sa tovanjem i rekao mu, jo je uvijek u lukoj et
vrti, u kui Senmuta, lijenika. To ga je umirilo, pa je u ime Amona zatraio piva.
Objasnio sam mu kako je ispraznio vr piva po sebi, a njegova je odjea tome rjeito
svjedoila. Tada je ustao, diui se s dostojanstvenim mrtenjem, pa izaao. Polio sam
mu ruke vodom, a on je pognuo svoju elavu glavu stenjui, zatraivi neka polijem
vode i po njoj. Tutmozis se takoer probudio, pa mu je donio pliticu kisela mlijeka i
usoljenu ribu. Nakon to je to pojeo, bio je raspoloeniji. Izaao je do sikomore gdje
mu je spavao sluga i poeo ga tui tapom dok se momak nije probudio i ustao, odjee
umrljane travom i lica zaprljana zemljom.
Bijedna svinjo! vikao je Ptahor udarajui ga ponovno. Zar si tako zamilja
brigu za poslove svoga gospodara i noenje lui pred njim? Gdje je moja nosiljka?
Gdje je moja ista odjea? A moj lijeniki pribor? Gubi mi se s oiju, nedostojni lo
pove i svinjo!
Ja sam lopov i gospodareva svinja! ponizno uzvrati sluga. to zapovijeda moj
gospodar?
Ptahor mu izrekne naloge, pa je sluga otiao potraiti nosiljku. Ptahor se udobno
smjestio pod sikomoru, naslonio se na deblo, te govorio pjesmu o jutru, cvjetovima lo
poa, kao i o kraljici koja se kupala u rijeci. Potom nam je priao mnoge stvari koje
djeaci vole uti. Kipa se u meuvremenu probudila, upalila vatru, te ula u spavaoni
cu k ocu. uli smo njen glas kako dopire do vrta. A kad se moj otac kasnije pojavio u
istoj odjei, takoer je izgledao nevoljno.
Ima ljubaznog i uslunog sina rekne mu Ptahor. Dri se poput kraljevia, a
oi su mu blage kao u gazele...
Mlad kakav sam bio, shvatio sam zato to govori: kako bi zaboravili njegovo sino
nje ponaanje. Nakon nekog vremena nastavio je:
Je li ti sin nadaren? Jesu li oi njegove due jednako jasne kao one njegova tijela?
Tada Tutmozis i ja pograbismo svoje ploice za pisanje. Kraljev otvara lubanja, pi
ljei rastreseno u najvie grane sikomore, govorae nam pjesmicu, koju smo trebali
zapisati, a koje se jo sjeam. Ila je ovako:
Raduj se i uivaj, mladi ovjee, u mladosti svojoj;
Jer tijek su godina i grlo starca pepela puni trpkoga.
A balzamirano tijelo ne smijei se pjesmi tvojoj,
Zauvijek zatvoreno u tmini groba hladnoga...

Trudio sam se koliko sam god mogao, zapisujui pjesmicu prvo obinim pismom, a
zatim slikovnim. Na kraju sam rijei godina, pepeo, tijelo i grob ispisao na sve
naine kako ih se moe napisati, u slogovima i slovima. Pokazah mu ploicu. Nije na
23

ao ni jedne jedine pogreke, a ja sam znao: moj je otac ponosan na mene.

A drugi djeak upita Ptahor, pruajui ruku. Tutmozis je sjedio postrance, crta
jui slike po svojoj ploici. Oklijevao je pokazati ploicu, dok se u njegovim oima zr
calilo nekakvo pritajeno veselje. Kada se nagnusmo naprijed, mogli smo vidjeti: nacr
tao je Ptahora dok uvruje svoj ovratnik oko vrata moga oca, zatim Ptahora kako iz
lijeva pivo po sebi, a na treoj slici on i moj otac pjevahu, ruku meusobno prebae
nih oko ramena. Bijae to toliko smijean crte te se iz njeg moglo spoznati ak i vrstu
pjesme koju su pjevali. Snano me potaklo na smijeh, ali se nisam usudio ni pisnuti.
Bojao sam se, Ptahor bi se mogao naljutiti. Jer Tutmozis mu nije laskao. Nacrtao ga je
niskim i debelim i zgrbljenim i trbuastim... kakav uistinu bijae.
Dugo vremena Ptahor nije rekao nita, prodorno gledajui naizmjence crte i Tut
mozisa. Tutmozis je malo porumenio i nemirno se njihao na vrcima prstiju. Kona
no, Ptahor upita:
Koliko trai za svoj crte, djeae? elim ga kupiti.
Moja ploica nije na prodaju odgovori Tutmozis, grimizna lica. Ali je mogu
darovati... Primjerice prijatelju.
Ptahor se nasmijao.
Dobro. Budimo tada prijatelji, a ploica je moja.
Pozorno je pogledao crte jo jedanput, nasmijao se, pa razbio ploicu o kamen to
likom silinom da se rasprsnula u komadie. Svi smo se osupnuli, a Tutmozis je poeo
moliti oprost ako ga je sluajno uvrijedio.
Jesam li ja srdit na vodu kada odraava moj lik? uzvrati Ptahor blago. A ruka
i crtaevo oko vie su nego voda. Jer ja znam sada, kako sam izgledao juer. Ali, ne
elim da to i drugi vide. Skrio sam ploicu, ali te priznajem kao umjetnika.
Tutmozis je poskoio od radosti. A Ptahor se okrenuo mom ocu, pokazujui na me,
pa sveano izgovorio pradavnu lijeniku prisegu:
Preuzet u njegov sluaj.
Pokazujui potom na Tutmozisa, Ptahor dometne:
Uinit u to mogu.
I nakon to su time ponovno poeli govoriti kao lijenici, obojica su se zadovoljno
nasmijala. Moj otac, poloivi svoju ruku na moju glavu, ree:
Sinuhe, sine moj! eli li postati lijenikom, poput mene?...
Suze su mi navrle na oi, grlo mi se stisnulo i nisam mogao govoriti. Samo sam
kimnuo u znak odgovora. Pogledao sam uvis, vrt mi je izgledao divnim. Sikomora, ka
meno jezerce, sve izgledae divno.
Ne poput njega ili poput mene! upao je Ptahor. Ispravio se, gledao je mudro i
otro, a lukav mu se sjaj pojavio u oima. Pravi lijenik neka postane, jer to je naj
monije od svega! Pred njim se i sam faraon obnauje, a najbogatiji su pred njim po
put prosjaka.
elim postati istinskim lijenikom rekoh stidljivo. Ta jo uvijek bijah djeakom
24

i nisam znao nita o ivotu! Niti da godine neprestance tee kovanju svojih vlastitih
snova, svojih vlastitih razoarenja. A starost rado prenosi svoje snove i razoarenja na
ramena mladosti.
Tutmozisu je Ptahor pokazao zlatan kolut kojeg je nosio oko zapea i rekao:
itaj!
Tutmozis je prvo slovkao tamo upisane znakove, a zatim proitao glasno ali i nesi
gurno: Puna kupa uveseljava moje srce! Nije mogao suzdrati osmijeh.
Ne kesi se, ti vragolane! ree Ptahor mrko. To nema nikakve povezanosti s vi
nom. Kani li biti umjetnikom, mora uvijek zahtijevati da ti kupa bude puna. U pra
vom umjetniku Ptah otkriva sam sebe; on je stvoritelj i graditelj. Umjetnik je vie od
odraza u vodi. Umjetnost vrlo esto doista nije drugo do li laskajua voda ili laljivo
zrcalo, ali pravi umjetnik je vie od toga. Umjetnik koji se klanja vlasti i moi, pa im
pokorno slui, nedostojan je bijednik. Nedostojan je i bijedan zato, jer svoju boansku
nadarenost i umjetnike izriaje kojima vladaju tek malobrojni, pretvara u odvratne
sluge monika i silnika. Sluei im tako, nedostojno i bijedno, zatire on svaki smisao i
vrijednost umjetnosti. Pravi i istinski umjetnik nikada se ne klanja ni vlasti niti moi!
Zato nastoj neka tvoja kupa bude uvijek puna, sine! I ne budi zadovoljan onim to ti
ljudi kau... Vjeruj radije svojim jasnim i bistrim oima!
Obeao je da u uskoro biti pozvan kao uenik u Kuu ivota, te e uznastojati po
moi Tutmozisu oko ulaska u umjetniku kolu pri Ptahovom hramu, ako je to mogu
e.
Ali, momci dodao je paljivo posluajte to u vam rei. A zatim to smjesta
zaboravite. Ili bar zaboravite da vam je to rekao kraljev otvara lubanja. Sada ete do
pasti u ruke sveenika. Ti, Sinuhe, postat e i sam sveenikom, nakon izvjesnog vre
mena. Tvoj otac i ja bili smo uvedeni u najnii stupanj sveenstva jer nitko ne smije
slijediti lijeniki poziv bez takvog posveenja. Kad doe meu njih, budi oprezan
poput akala i lukav poput zmije, kako ne bi bio zaslijepljen i zaveden. A prema dru
gima se pravi bezazlenim poput golubice. Jer, dok namjeravani cilj nije ostvario, o
vjek ne smije pokazivati kakav jest. Tako je bilo i tako e uvijek biti. Zapamtite!
Zagledao se svojim vremenim oima u moje i ponovio:
Zapamti!
Tada se okrenuo i Tutmozisu. Svojim je pogledom zarobio njegov i ponovio:
Zapamti!
Nakon te poruke, u koju je oigledno unio dio svojih najskrivenijih misli, duh kao
da mu je odlutao. Oi su mu se usmjerile nekamo povrh i mimo nas.
Ipak smo razgovarali jo neko vrijeme, sve dok se Ptahorov sluga nije pojavio s
unajmljenom nosiljkom i svjeom odjeom za svog gospodara. Robovi su zaloili Pta
horovu nosiljku u oblinjem svratitu i jo su tamo spavali. Ptahor je opunomoio
svog slugu neka otkupi nosiljku i robove.
Tada nas je napustio, uvjeravajui mog oca u svoje prijateljstvo. Vratio se u otmje
25

nu etvrt grada, gdje je obitavao, budui da je bio kraljevim otvaraem lubanja.

Ali je sljedeeg dana poslao poseban dar Kipi. Bijae to sveti skarabej isklesan iz
skupocjenog kamena. Bio je namijenjen kao ures uz njeno srce, ispod pokrovca, pri
njenu ukopu.
Mojoj majci nije mogao prirediti veu radost. I ona mu je oprostila sve. A i obusta
vila je sve prijekore mom ocu Senmutu o posljedicama ispijanja vina...

26

KNJIGA II

Kua ivota
1

tadanjoj Tebi svo vie obrazovanje bijae u rukama sveenika boga Amona.
Nije bilo mogue pripremati se za neki znaajniji poloaj bez njihova odobre
nja i potvrde o uvoenju u sveeniki red. Kao to je bilo openito znano, Kua
ivota i Kua Smrti bile su od pamtivijeka unutar zidova hrama, a isto tako i vie du
hovne kole za sveenike. Moglo se prihvatiti to su uilita matematike i astronomije
bila podreena sveenstvu, ali kada su oni preuzeli obrazovanje na polju prava i trgo
vine, meu budnijima unutar obrazovanih slojeva porasla je zabrinutost to se svee
nici mijeaju u pitanja koja se tiu samo faraona i poreznoga nadletva. Zareenje do
due nije bilo obvezatno za lanove udruenja trgovaca i pravnika, no budui je
Amon nadzirao najmanje petinu zemlje u Egiptu, pa tako i odgovarajui dio trgovine,
oni koji su eljeli postati trgovcima na veliko smatrali su mudrim osposobiti se za sve
enike najniega stupnja i time se iskazati kao vjerne sluge Amona.
Najvee uilite bilo je, dakako, ono posveeno pravu. Tu su se polaznici osposob
ljavali za sve vrste javnih, ali i drugih slubi, te stjecali pravo kasnijega rada u upravi,
pri carini, kao i za stupanje u vojnu slubu. Izabrani krug malobrojnih zvjezdoznana
ca i raunoznanaca obitavao je u svojim predavaonicama, posebnim i od svijeta odvo
jenim ivotom, te duboko prezirao sinove novopeene gospode, uglednika i odlinika,
koji su urili na predavanja o trgovakom raunovodstvu i umijeu izmjere.
Potpuno odvojenim i time tajnovitim ivotom ivjeli su unutar hrama samo oni u
Kui ivota i Kui Smrti. Zato su na njih ostali pitomci hrama gledali s osobitim stra
hopotovanjem.
Prije nego li sam smio stupiti u Kuu ivota, morao sam poloiti ispit za pristup u
nie sveenstvo. Taj se polagao na teolokom uilitu. Odnijelo mi je to vie od dvije
godine, jer sam istodobno morao pratiti oca pri posjetima bolesnicima i iz njegovoga
iskustva stjecati znanje koje e mi biti korisno u buduem pozivu. Obitavao sam kod
kue, kao i ranije, ali sam morao svakodnevno pohaati poduku ili ispunjavati druge
obveze.
Svi koji su eljeli postati sveenicima najniega stupnja bili su podijeljeni u dvije
27

skupine, u skladu sa zvanjem kojem su se kanili posvetiti. Mi koji smo smjerali postati
pitomcima Kue ivota, utemeljili smo vlastitu skupinu, ali nisam naao bliskoga pri
jatelja meu svojim drugovima. Mudar Ptahorov savjet primio sam k srcu i drah se
povueno, krotko se pokoravajui svakom nalogu i hinei tupost kada su drugi u mo
joj nazonosti ismijavali ili bogohulili, onako kako to ve djeaci obiavaju.
Meu nama bijahu i sinovi strunih lijenika, onih iji su savjeti bili nagraivani
zlatom. No bilo je tu i sinova lijenika iz pokrajine... Najee su bili stariji od nas, ve
odrasli, nespretna, suncem opaljena eljad, a borili su se sa svojom srameljivou i
bili kruto usmjereni svojoj zadai. Bilo je tu i momaka iz niih slojeva koji su se eljeli
uzdii povrh poslovnog i drutvenog poloaja svojih oeva, noenih priroenom ud
njom za znanjem. Postupak prema njima bio je najizdvojeniji, jer su sveenici bili po
prirodi nepovjerljivi prema svima koji nisu bili zadovoljni s ustaljenim navadama i sa
svojom kobi.
Moj me oprez odravao u dobrom poloaju, jer sam uskoro uoio: sveenici su
imali uhode i dounike meu nama. Nepromiljena rije, izreena dvojba, ili tek ala
meu prijateljima, uskoro bi postala poznata sveenicima, a krivac bi bio pozivan na
ispit ili kanjavanje. Neki su bili iibani, a neki ak i izgnani iz Kue ivota, koja je od
tada bila za njih zatvorena zauvijek, kako u Tebi tako i u cijelom ostatku Egipta. Ali,
ako su bili poduzetni i umjeni, mogli su kao pomonici vojnih lijenika poi u daleke
zemlje ili stvoriti budunost u zemlji Ku ili Siriji, budui su egipatski lijenici bili
glasoviti u cijelome svijetu. Ipak, veina njih zavrila je meu drugim obinim, bezna
ajnim pisarima. Dakako, samo ako su bili vjeti umijeu pisanja...
Moja sposobnost itanja i pisanja dala mi je istaknutu prednost u odnosu na mno
ge od mojih drugova, ak i u odnosu na neke starije. Smatrao sam se ve zrelim za
ulazak u Kuu ivota. Ipak, moje posveenje bilo je odloeno. Nisam smogao hrabros
ti upitati za razlog, jer bi se to tumailo kao nepokoravanje Amonu. Ubijao sam zato
vrijeme prepisujui Knjige Mrtvih, koje su se prodavale u predvorjima. Postadoh nasi
lan i potiten, jer su brojni od manje nadarenih meu mojim drugovima zapoeli svo
je uenje u Kui ivota. No, pod oevim nadzorom, trebao sam stei bolju podlogu od
njih. Kasnije, razmiljajui, spoznao sam: Amonovi su sveenici zapravo bili umni i
mudri. Prodrli su u moju duu, uoili moj prkos, sumnje i neposluh... Zato me htjedo
e iskuati.
Konano mi bijae priopeno, doao je i na mene red za bdijenje u hramu. Bilo mi
je pritom odreeno boraviti tjedan dana u unutarnjim prostorima. Kroz to razdoblje
nisam smio naputati okruje hrama.
Morao sam ovrsnuti i proistiti se, a moj je otac pohitao podrezati mi kosu i po
zvati susjede na sveanost u ast i slavu mog sazrijevanja. Jer, od tog doba pa na dalje,
budui bijah sazrio za zareenje, bez obzira koliko je sam obred bio jednostavan i bez
naajan, priman sam kao potpuno odrastao, uzdignut u odnosu na susjede i sve ostale
momke moje dobi.
28

Kipa je uinila sve to je mogla... Ali mi je njen medni kruh bio bez okusa, a vese
lje i grube ale susjeda nisu me zabavljale.
Naveer, kad su gosti otili, moja se tuga na neki tajanstven nain prenijela i na
Senmuta i Kipu. Otac Senmut mi je poeo priati istinu o mojem roenju. A majka
Kipa ga je dopunjavala kada bi mu sjeanje zakazalo, dok sam ja zurio u un od rogo
za ovjeen povrh mog leaja.
Njegovi pocrnjeli, slomljeni strukovi, zadavali su bol mome srcu. U cijelome svije
tu nisam imao stvarnoga oca ni majke. Bijah sam ispod zvijezda, u velikom gradu. Bio
sam, moda, tek bijedan tuinac u zemlji Kemet... ili moje podrijetlo bijae sramna
tajna...
Srce mi bijae puno boli kada sam polazio u hram, nosei odoru za posveenje,
koju je Kipa izradila za mene s toliko predanosti i ljubavi.

2
Bilo nas je dvadesetpet mladih ljudi i djeaka koji su pripremani za prijem u hram. Pri
kupanju u hramskoj kupki obrijali su nam glave i odjenusmo gruba sukna. Sveenik
odreen nam za ravnatelja nije bio tako strog kao neki drugi. Obiaji su mu davali
pravo da nas izvrgne poniavajuem obredu i postupcima, ali meu nama su neki bili
visokog ugleda... A i oni koji su ve poloili svoj pravniki ispit, dakle ljudi koji su bili
potpuno zreli i stupali su u Amonovu slubu kako bi svoju budunost uinili sigurni
jom. Ovi su doli bogato opskrbljeni, te podarili sveenika vinom. Neki su ak nou
pobjegli u kue naslade, budui da im zareenje nije znailo nita. Ja sam sluio bol
noga srca i s brojnim gorkim mislima, zadovoljavajui se komadom kruha i kupom
vode, to je bio uobiajen post za novake, te sam s podijeljenim nadama i kobnim
slutnjama ekao ono to je dolazilo.
Jer, bio sam toliko mlad! Neizrecivo sam eznuo za vjerovanjem. Govorilo se:
Amon se osobno ukazuje pri zareenju i pojedinano se obraa svakom pitomcu. Os
loboenje od samog sebe dalo bi mi tada neizrecivu utjehu u spoznaji neeg konanog
i openamjenskog. No pred lijenika su i faraoni stupali obnaeni; jo kao dijete gle
dao sam uz svoga oca bolest i smrt, a moje su oi bile uvjebane za prodornost i pro
nicljivost kakvu moji vrnjaci nisu posjedovali. Lijeniku nita ne smije biti presveto,
on se ne pokorava nikome osim smrti. Tako me je uio moj otac. Zato sam zdvajao,
jer sve to sam gledao u hramu tijekom tri godine, samo je produbilo i uvrstilo moje
nepovjerenje.
Neko sam se nadao iza vela tame najveih svetinja nai Nepoznato, oekivao sam
ukazat e mi se Amon i donijeti mir mome srcu. To me je nadahnjivalo i lutao sam
du kolonada kojima su svjetovnjaci imali dostupa. Razgledao sam svete slike bogatih
29

boja i natpise koji su zborili o veliajnim darovima koje su faraoni donijeli Amonu sa
svojih vojni, kao boji udjel u plijenu... Tamo sam, nenadano, sreo prekrasnu enu.
Odjea joj bjee toliko prozirna pa su joj se grudi i slabine mogle vidjeti kroz tkanje.
Bila je uspravna i visoka, a usne, obrazi i obrve bijahu joj nalieni. Gledala me nesuz
dranom radoznalou.
Kako se zove, lijepi mladiu? upitala me. A oi su joj se zadravale na sivom
ogrtau prebaenom preko mojih ramena, znaku da sam predvien za posveenje.
Sinuhe rekoh zbunjeno, ne usuujui se pogledati je u oi. Jer, bila je toliko li
jepa i toliko je udesno mirisalo ulje na njenu elu, te sam se ponadao da e me upita
ti hou li je provesti po hramu. Takvi zahtjevi esto su postavljani novacima.
Sinuhe... ponovila je zamiljeno, pogledavajui me. Tada se sigurno lako
uplai i pobjegne, povjeri li ti se neku tajnu.
Time je smjerala na Sinuhea iz prie i njegove pustolovine, to me je ozlovoljilo.
Dosta su me zadirkivali upravo zbog toga jo u koli! Uspravio sam se uvrijeeno i
pogledao je u oi. Sjale su toliko neobino, udesno i udno te sam osjetio kako mi
lice poinje rumenjeti, a tijelom se razlila vatra.
Zato bih se bojao? odgovorih. Budui lijenik ne strahuje pred tajnama.
Ah! nasmijala se. Ovo pile poelo je pijukati prije nego li je probilo ljusku...
Reci mi, postoji li meu tvojim drugovima mladac po imenu Metufer? On je sin glav
nog faraonova graditelja.
Upravo je Metufer bio taj koji je natrpao sveenika vinom i dao mu zlatnu naruk
vicu kao dar povodom posveenja. Probola me bol kad sam potvrdio:
Poznajem ga... eli li, dovest u ga! Unato boli, pomislio sam: mogla bi mu
biti sestrom ili nekom drugom roakinjom? To me je oraspoloilo i nasmijeio sam joj
se smionije:
Kako u ga pozvati, kada ti ne znam ime i ne mogu mu rei tko me alje?
On zna! odvrati ena, nestrpljivo lupkajui po kamenom podu svojom sanda
lom, ukraenom dragim kamenjem. Pogledao sam njeno malo stopalo, neuprljano
prainom, te nokte na njenim nonim prstima naliene jarkim crvenilom.
On zna tko ga trai. Moda mi duguje neto. Moda je moj suprug na putu... Pa
moda ekam Metufera kao tjeitelja u mojoj tuzi i usamljenosti.
Srce mi ponovno zastane, pri pomisli da je udana. Ali rekoh ustro:
Vrlo dobro, lijepa neznanko! Idem po njega. Rei u mu, zove ga ena mlaa i
ljepa od Mjeseeve boice. Tada e znati tko ga trai, jer tko god te jedanput smotrio,
ne moe te nikad zaboraviti.
Preplaen vlastitom smjelou, namjerih krenuti, ali ona me zadra...
emu tolika urba? ekaj! Ti i ja moda imamo vie toga rei jedno drugome.
Ponovno me ispitivala pogledom dok mi se srce topilo u grudima, a eludac kao da
mi je propao do koljena. Ispruila je ruku punu prstenja i narukvica, dotakla moje
elo i rekla ljubazno:
30

 Zar toj naoitoj glavi nije hladno, tako svjee obrijanoj?

A potom je dodala mazno: Jesi li govorio istinu? Misli li da sam lijepa? Pogle
daj pomnije!
Promotrih je ponovno. Njena je odjea bila od kraljevskoga tkanja, a u mojim je
oima bila toliko lijepa. Ljepa od bilo koje ene koju sam ikad ugledao. A ona u biti i
nita nije inila kako bi skrila svoju ljepotu. Gledao sam je i zaboravio ranu u svom
srcu, zaboravih Amona i Kuu ivota. Njena blizina palila je moje tijelo poput ognja.
Ti ne odgovara rekla je tuno. A i ne treba... U tim tvojim divnim oima,
zasigurno, izgledam kao runa starica. Poi onda i dovedi mladog pitomca Metufera,
pa me se rijei.
Ali je ne mogah ni napustiti niti govoriti. Premda sam znao: samo me drai i po
igrava se mnome. Bilo je tamno izmeu velikih stupova hrama. Prigueno svjetlo s
nekog udaljenog kamenog prozora svjetlucalo je u njenim oima, a nije bilo nikoga
tko bi nas mogao vidjeti.
Moda ga i ne treba dovesti... Sada se smijeila. Moda u biti zadovoljna
ako me ti razdraga i uiva sa mnom, jer ne znam nita drugo to bi mi pruilo ra
dost.
Prisjetih se tada to mi je Kipa govorila o enama koje k sebi mame lijepe mladie.
Palo mi je to toliko nenadano na um, te sam malo ustuknuo.
Nisam li pogodila? Sinuhe e se bojati!?
Prila mi je ponovno, no digao sam preplaeno ruku kako bih je odbio, te rekao:
Sad znam od koje si vrste ena. Mu ti je na putu, srce ti je lukava zamka, a tvoje
tijelo saie gore od vatre!
Premda to izrekoh, nisam mogao pobjei od nje.
Bila je iznenaena... Ali se ponovno nasmijeila i prila mi blizu.
Ti vjeruje u to? rekla je blago. Ali, to nije istina! Moje tijelo u ope ne saie
poput vatre; Naprotiv, kau, poeljno je i osvjeuje. Uvjeri se i sam!
Dohvatila je moju mlitavu ruku i privukla je svom bedru. Osjetio sam njenu ljepo
tu kroz tanahno tkanje, te sam zadrhtao, a obrazi mi usplamtjee.
Zar mi jo uvijek ne vjeruje? ree mi uz hinjeno razoarenje. Ah, moja ha
ljina ti smeta... Ali ekaj! Uklonit u je. Razgrnula je spretno svoju odjeu i naslonila
moju ruku na svoje obnaene grudi. Bile su meke i hladne pod mojom rukom, koja je
osjetila i kucaj njenoga srca...
Doi, Sinuhe! ree vrlo njeno. Doi sa mnom! Pit emo vino i uivati zajed
no.
Ne smijem naputati okruje hrama rekoh uplaeno. I bijah posramljen zbog
moje ustraenosti. elio sam je i bojao sam se nje, kao to se ovjek plai smrti. Mo
ram se ouvati istim dok ne budem posveen... ili u biti istjeran iz hrama i nikad
neu biti primljen u Kuu ivota. Smiluj mi se!
Izrekoh to sve, znajui ipak ako me upita jo jedanput, morat u je slijediti. Ali
31

ona je bila iskusna ena i spoznala je moju tjeskobu. Izgledala je zamiljenom. Jo

smo uvijek bili sami, premda su se ljudi u blizini kretali amo-tamo, a vodi je glasno
govorei nekim posjetiteljima slavio veliajnost hrama i molio bakrenjake od njih pri
je nego li im pokae nova udesa.
Ti si vrlo srameljiv mlad ovjek, Sinuhe! ree ona. Bogati i moni moraju mi
ponuditi zlato prije nego li ih pozovem k sebi. A ti eli ouvati svoju istou?
Htjela si da pozovem Metufera rekoh oajno. Znao sam, Metufer nikad ne bi
oklijevao kliznuti iz hrama kad bi pala no, pa makar bio i njegov red za straarenje.
Mogao je initi takve stvari jer mu otac bijae glavnim faraonovim graditeljem. A ja
bih ga mogao ubiti zbog toga.
Moda vie i ne elim da pozove Metufera ree ona, zagledajui vragolasto u
moje oi. Moda elim da se rastanemo kao prijatelji, Sinuhe. Zato u ti rei svoje
ime. Zovem se Nefernefernefer, kau lijepa sam, a nakon to izgovori moje ime, nitko
ne moe odoljeti da ga ne ponovi i ponavlja... Obiaj je i da se prijatelji na rastanku
daruju, za uspomenu. Daruj mi, dakle, neto!
Osvjedoih se jo jedanput o svojoj neimatini. Ta nisam posjedovao ba nita to
bih joj mogao darovati. ak ni skroman mali ukras, niti najmanji bakreni prsten! A i
da sam posjedovao ita slino, ne bih joj mogao ponuditi takvu triariju. Bijah toliko
gorko posramljen te pognuh glavu, nesposoban ita rei.
Daj mi onda dar koje e obodriti moje srce ree ona. Zatim podie moju bradu
prstom i prikui svoje lice sasvim blizu mojem. Nakon to sam shvatio to eli, dotak
nuo sam njene meke usne svojima. Lako je uzdahnula.
Hvala ti, Sinuhe... Bio je to divan dar. Neu ga nikad zaboraviti. Ali ti si zasigur
no nekakav tuinac iz daleke zemlje, kad jo nisi nauio kako treba ljubiti. Kako je
mogue da te djevojke iz Tebe nisu tome pouile, premda ti je kosa podrezana u znak
muevnosti?
Smaknula je sa svog palca prsten od zlata i srebra, na kojem se koio usaen velik
kamen bez posvete, te ga smjestila na moju ruku.
I ja tebi ostavljam dar, Sinuhe, kako me ne bi zaboravio. Kada bude posveen i
ue u Kuu ivota, moe urezati svoj znak u taj kamen, kako to ine bogati i ugled
ni. Ali pamti, taj je kamen zelene boje, jer je moje ime Nefernefernefer i jer je reeno
kako su moje oi zelene poput voda Nila, za ljetnih vruina...
Ne mogu primiti tvoj prsten, Nefer i ponovih nefer-nefer to mi je pruilo
nepoznato zadovoljstvo. -Ali, neu te zaboraviti.
Smijeni i glupi djeae! Zadri prsten, jer tako ja elim. Zadri ga kao moj hir, a
to se tie probitka, jednog e mi se dana vratiti s dobitkom.
Protresla je vitkim prstom pred mojim oima, a oi su joj se smijale, kad je dodala:
I pamti! Mora se uvati ena ije tijelo saie gore od vatre.
Okrenula se na polazak, zabranivi mi slijediti je. Kroz vrata hrama vidjeh kako je
stupila u izrezbarenu i ukraenu nosiljku koja ju je ekala u predvorju. Trka se kretao
32

pred njom uzvicima traei prolaz, a ljudi su se uklanjali apui i gledajui za njom.
Nakon to je otila, obuzela me je smrtna praznina kao da sam skoio glavom napri
jed u taman ponor.
Metufer je primijetio prsten na mojoj ruci, nekoliko dana kasnije. Pograbio mi je
ruku sumnjiavo i zagledao se u nju.
Tako mi svih etrdeset pravinih pavijana Ozirisovih! Nefernefernefer, eh? Ne
bih nikad povjerovao. Pogledao me gotovo s nekim tovanjem, premda me sveenik
odredio za ribanje podova i najprostije poslove, budui da mu nisam dao nikakav dar.
Osjetio sam tada takvu mrnju prema Metuferu i njegovim rijeima, kakva je pris
podobiva samo nekom tko je mlad i zbog mladosti nepopravljivo lakomislen. Koliko
sam god eznuo upitati ga o Nefer, nisam se htio toliko poniziti. uvao sam tu tajnu u
svom srcu, jer je la draa od istine, a san ii od zemaljskih dodira. Prouavao sam
zeleni kamen meu mojim prstima, prisjeajui se njenih oiju i njenih hladnih grudi.
inilo mi se, jo osjeam njenu mirisnu pomadu na svojim prstima. Drah je u naru
ju, a njene meke usne jo su dodirivale moje. Bijae to utjeha, jer mi se tada Amon
ve bio ukazao i moja je vjera nestala.
Mislei na nju, aptao sam goruih obraza: Sestro moja. I te su rijei bile milova
nje u mojim uima, jer je od pamtivijeka njihovo znaenje bilo i do vijeka e biti:
Ljubljena Moja.

3
A sada u ispriati kako mi se ukazao Amon.
etvrte noi doao je moj red za bdijenje nad Amonovim mirom. Bilo nas je se
dam djeaka na strai: Mata, Mose, Bek, Sinufer, Nefru, Jahmes i ja. Mose i Bek smje
rahu takoer u Kuu ivota. Zato sam ih poznavao, za razliku od ostalih.
Bijah slab od posta i neizvjesnosti. Bili smo sveano raspoloeni i stupali ozbiljni i
namrteni za sveenikom; njegovo ime ne spominjem i neka se ono izgubi u zabora
vu! Vodio nas je prema ograenom dijelu hrama. Amonov je brod ve odjedrio iza za
padnih brda, straari su zatrubili u svoje srebrne rogove, a vrata hrama su zatvorena.
Ali je sveenik koji nas je vodio, pojeo dobar obrok, poastivi se mesom ivotinja pri
nesenih na rtvu Amonu, kao i voem te slatkim kolaima. Ulje je kapalo niz njegovo
lice, a obrazi su mu bili rumeni od vina. Smijeei se sam sebi podigao je sveti veo i
dopustio nam pogledati svetinju nad svetinjama. U tom udubljenju, isklesanom od
jednog ogromnog komada stijene, stajao je Amon. Dragulji u njegovom pokrovu gla
ve i ovratniku iskrili su u svjetlu svetih svjetiljaka zeleno, crveno i modro, nalik ivim
oima.
Ujutro smo ga morali, pod vodstvom sveenika, pomazati i odjenuti u svjee halje,
33

jer je svakog jutra zahtijevao novu odjeu. Viao sam ga ranije, za Proljetnih Svetko
vina, kada bi ga iznijeli u predvorje u njegovu zlatnom unu, a svi bi nazoni polegli
niice pred njim. A kad su vode rijeke bile na svom vrhuncu, vidjeh ga na svetom je
zeru u njegovu brodu od cedrovine.
Tada, kao ponizan novak, letimice sam ga motrio tek iz daljine. Njegova purpurna
odjea nije nikad djelovala tako silno kao sada, pri svjetlu svjetiljaka, u netaknutoj ti
ini svetita. Crveno su nosili samo bogovi i faraoni... A ja sam zurio u njegovo uzvi
eno lice, osjeajui njegove kamene crte poput nekog tereta na mojim grudima, koji
mi prijeti zaguenjem.
Bdijte i molite protiv zla ree sveenik, pridravajui se za rubove zavjese, jer
je bio nesiguran na nogama. Moda vas pozove... Njegov je obiaj ukazati se molite
ljima, oslovljavajui ih imenom i govorei im, ocijeni li ih vrijednima takve milosti.
U urbi je izveo svete znakove, promrmljao veliajno Amonovo ime, pa navukao
veo natrag na mjesto. Ali se nije ni potrudio izvesti uobiajeni dubok naklon i prua
nje ruku u visini koljena.
Otiao je, ostavljajui nas same u tami unutarnjeg predvorja. Kameni pod je uda
rao hladnoom u naa bosa stopala. No kada je sveenik otiao, Mose je izvukao svje
tiljku ispod svog plata, a Jahmes je hladnokrvno otiao u svetite i uzeo malo od sve
tog plamena kako bi njime zapalio svjetiljku.
Bili bismo budale, ako bi sjedili u mraku ree Mose. A mi smo se osjeali sigur
nijima, premda sam siguran kako nitko meu nama nije mogao suzbiti bojazan. Jah
mes je izvukao kruha i vina. Mata i Nefru poeli su bacati kocke po kamenim ploama
poda, izvikujui zbroj toliko glasno te su budili jeku u prostoriji. Nakon to je Jahmes
jeo, umotao se u plat i, kunui prvo malo tvrdou kamena, smjestio se na tlo spavati.
Neto kasnije Sinufer i Nefru legoe uz njega kako bi podijelili toplinu, meusobno se
grijui.
Ali ja jo bijah mlad pa sam bdio straarei, premda sam znao kako je Metufer dao
sveeniku vr vina, kad ga je ovaj pozvao u svoju sobu, zajedno s jo jednim ili dva
ugledna polaznika. Zato nam nije prijetila pogibelj da nas sveenik iznenadi. I tako
sam bdio, premda sam znao iz kazivanja ostalih kako bijae obiajem buduih posve
enika provoditi svoje sveto bdijenje u jelu, igri i spavanju.
No mi je bila duga. Dok su ostali spavali, bijah ispunjen pobonou i poniznou,
smatrajui kako sam odrao sebe istim, postei i pridravajui se svih drevnih nalo
ga, pa bi se Amon mogao otkriti upravo meni. Ponavljao sam njegovo sveto ime i os
lukivao svaki uanj s budnom panjom. No hram ostajae praznim i hladnim. Nas
tupanjem jutra veo svetita uzbibao se na povjetarcu, ali nita se daljnjega nije zbilo.
Kada je svjetlost poela prodirati u prostoriju ugasio sam svjetiljku i teka srca probu
dio moje drugove.
Vojnici su zatrubili u rogove, na zidinama se izmijenila ophodnja, a iz prednjih
dvorita stigao je mrmor nalik uborenju udaljenog vodotoka. Znali smo, zapoeo je
34

dan i njegov uin. Konano je stigao i sveenik, u velikoj urbi, a na moje iznenaenje
s njim i Metufer. Jako su vonjali po vinu, hodajui ruku pod ruku, a sveenik je njihao
kljueve svetih krinja u ruci. Uz potporu Metufera jednolino je izbrbljao svete moli
tve i izriaje, prije nego li nas je pozdravio.
Molitelji Mata, Mose, Bek, Sinufer, Nefru, Jahmes i Sinuhe! Jeste li bdjeli i molili
u skladu s dobivenim zapovijedima, kako biste postali prihvatljivi Najviemu i dostoj
ni posveenja?
Bdjeli smo i molili! odgovorismo uglas.
Je li vam se Amon ukazao, u skladu s njegovim obeanjem?
Sveenik je tucao... A njegove su oi nemirno skakale uokrug po nama. Mi smo se
meusobno pogledavali postrance i krzmali. Konano je Mose promucao: Ukazao
nam se. Nakon toga moji su drugovi jedan za drugim ponavljali: Ukazao se. Pos
ljednji od svih, Jahmes, nepokolebljivo je i pobono objavio: Nedvojbeno je, ukazao
se. Gledao je pritom sveenika ravno u oi... Ali ja ne rekoh nita. Osjeao sam kao
da mi neka ruka stie srce, budui da rijei mojih drugova bijahu bogohuljenje.
I ja sam bdio i molio kako bih postao vrijedan posveenja besramno je dodao
Metufer budui da sljedeu no imam druge nakane umjesto moljenja ovdje. I meni
se Amon ukazao, to sveenik moe posvjedoiti. Oblije mu je bilo nalik prostranom
vru vina, a govorio mi je o mnogim svetim stvarima koje vam nije podobno ponav
ljati. A njegove su mi rijei bile slatke poput vina, te me osvjeie kao biran gutljaj u
ustima, pa sam eao uti vie i jo vie, sve do svitanja.
Mose je prikupio hrabrost i rekao:
Meni se ukazao u obliju svoga sina Horusa, sjedei na mom ramenu poput so
kola i govorei: Blagoslovljen budi ti, Mose, kao i tvoja obitelj i sva tvoja djela koja
e poiniti, jer ti e obitavati u kui s dvoja vrata i zapovijedati brojnom poslugom.
Tako mi je govorio!
Na to i drugi pobrzae izvijestiti to im je priopio Amon. Govorili su gorljivo, ne
koliko njih istodobno, a sveenik je sluao, kimao i smjekao se. Ja pak ne znam jesu li
govorili o svojim snovima ili su jednostavno lagali. Znam tek... stajao sam postrance i
nisam kazivao nita.
Konano se sveenik okrenuo k meni, namrtio svoje obrijane obrve i rekao strogo:
A ti, Sinuhe!? Zar ti nisi poaen? Zar ti se Amon nije objavio ni u kakvom obli
ju? Zar ga nisi ugledao ak ni u obliku malenoga mia? Jer, on se ukazuje u brojnim
oblijima.
Moj ulazak u Kuu ivota bio je na kocki... Zato prikupih hrabrost za odgovor:
U svitanje vidjeh sveti veo na svetitu kako malo treperi. Nita drugo nisam za
mijetio, a Amon mi nije govorio.
Na to svi prasnue u smijeh. Metufer se smijao i udarao po svojim koljenima, pa
ree sveeniku: On je priprost i luckast. Zatim je, poteui svoje vinom natopljene
rukave, neto aputao sveeniku, gledajui jo uvijek u mene.
35

Sveenik me ponovno pogledao strogo i rekao:

Ako nisi uo glas Amona, ne moe biti posveen. Za sve to sada trebamo nai
lijeka, jer vjerujem da si postojan mladac, pun asnih nakana.
Poslije tih rijei nestao je u najsvetijem mjestu, a Metufer mi je priao. Ugledavi
moje nesretno lice, nasmijeio mi se prijateljski i rekao: Ne boj se!
Trenutak kasnije svi smo poskoili jer je kroz tamu prostorije zabrujao nadnaravan
glas, potpuno neprispodobiv ovjejem biu. inilo se kako pristie sa svih strana is
todobno: s krova, iz zidova, izmeu stupovlja. Mi smo se zgledavali, nastojei otkriti
odakle izvire.
Sinuhe, Sinuhe, ti ljenino i pospane, gdje si? Prii brzo i pogni se preda mnom,
jer imam malo vremena i ne mogu gubiti cijeli dan na tebe.
Metufer je povukao u stranu veo svetita i, gurajui me unutra, zgrabio me odos
trag za vrat i potisnuo me k tlu, u poloaj kojim se pozdravlja bogove i faraone. Podi
gao sam glavu i opazio, najsvetije je mjesto puno danjeg svijetla.
Glas je stizao iz Amonovih usta, zborei:
Sinuhe, Sinuhe, ti svinjo i pavijane jedan! Jesi li bio pijan ili si zaspao kad sam te
zvao? Doista bi trebao biti baen u blatnu jamu i jesti mulj sve svoje dane! Ipak, zbog
tvoje mladosti milostiv sam, unato tvojoj gluposti i neisti, unato tvojoj lijenosti.
Jer, ja sam milostiv prema onima koji u mene vjeruju, a svi ostali bit e baeni u po
nore Kraljevstva Smrti!
Jo je mnoge druge stvari izrekao taj glas, popraen zavijanjem, grdnjama i kletva
ma, kojih se vie svih ne prisjeam niti ih se elim sjetiti. Toliko sam naime bio poni
en i zagorana duha. Jer, dok sam sluao, mogao sam kroz natprirodne odjeke pre
poznati sveenikov glas. To me otkrie toliko potreslo i uasnulo te ga vie ne mogoh
sluati.
Kad je glas utihnuo, ostadoh nepomino leati pred kipom Amona, sve dok svee
nik nije doao i gurnuo me u stranu. Moji su drugovi hitro prinosili tamjan, pomasti,
nali i crvene halje.
Svaki od nas imao je u naprijed dodijeljenu zadau. Prisjeajui se svoje, pooh u
predvorje zagrabiti pliticu svete vode i donijeti posveene runike, to je sve bilo na
mijenjeno pranju bojega lica, ruku i stopala. Po povratku, vidjeh kako je sveenik
pljunuo u Amonovo lice i otirao ga potom svojim prljavim rukavima. Zatim su Mose i
Nefru naliili boje usne, obraze i obrve. Metufer ga je pomazao i onda smijui se uti
rao sveto ulje u sveenikovo i u svoje vlastito lice. Konano je kip razodjeven radi
pranja i otiranja, kao da se zamazao. Nakon toga je oko njega privrena crvena ko
ulja s naborima i pregaa, preko ramena objeena tkanica, a ruke su mu ugurane u
rukave.
Kad je sve to uinjeno, sveenik je pokupio odbaenu odjeu i pobrinuo se za vodu
namijenjenu umivanju i za runike. Sve to bilo je namijenjeno komadanju i prodaji u
predvorju, imunim putnicima... A voda je sluila pripravljanju lijekova za kone bo
36

lesti. Tek tada smo smjeli izai na osunano dvorite. Tamo sam povraao...
Moj um i srce bili su prazni poput moga eluca, jer vie nisam vjerovao u bogove.
Ali, nakon to je proteklo tjedan dana, glava mi je pomazana uljem, te sam poslije iz
ricanja sveenike prisege, dobio toliko uenu potvrdu. Na toj su listini bili velik ig
Amonova hrama i moje ime, a ona mi je davala pravo ulaska u Kuu ivota.
Pa tako uosmo u nju, Mose, Bek i ja. Njene nam se dveri otvorie, a moje je ime
upisano u Knjigu ivota, onako kako je nekada bilo upisano i ime moga oca Senmuta
i njegova oca prije toga.
Ali sretan vie nisam bio...

4
U Kui ivota, koja je bila dijelom velikog Amonova hrama, poduku su nadzirali kra
ljevi lijenici, svaki u svom podruju. Ali viali smo ih rijetko, jer je njihovo podruje
djelovanja bilo iroko... Primali su za svoj rad darove imunih, a ivjeli su u prostra
nim kuama izvan grada. Ipak, kada je god neki bolesnik doao u Kuu ivota, s bo
leu koja je zbunjivala obine lijenike, odnosno ako se ovi nisu usuivali poduzeti
mjere, kraljev bi lijenik doao radi pregleda i lijeenja... A i da bi pokazao svoju vje
tinu onima koji su se usavravali u njegovu podruju. Time je i najsiromaniji patnik
mogao dijeliti blagodat pozornosti i brige kraljeva lijenika, u slavu boga Amona.
U Kui ivota uzimalo se od bolesnika darove u skladu s njihovim imovnim sta
njem. Premda su mnogi od bolesnika donosili uvjerenje svoga mjesnog lijenika, kako
ni jedan obian lijenik ne moe otkloniti njihovu boljku, ipak su i najsiromaniji do
lazili izravno u Kuu ivota. I pritom se od njih nije trailo nikakvih darova. Sve se to
ini lijepim i potenim, no ja ipak nikada i ni na koji nain ne bih poelio biti bolesni
kom bez sredstava. Jer, na tim najsiromanijima su poetnici i neuki iskuavali svoje
skromno znanje i umijee. Uenja radi, mogli su ih njegovati i oni koji su se jo kolo
vali za lijenike. Na najsiromanije se nisu rasipala ni sredstva za ublaavanje boli ili
za omamljivanje, te su bez toga bili izloeni patnjama kada bi ih zahvatili klijeta, no
i vatra. Zato su iz predvorja, gdje su primani upravo ti najsiromaniji, esto dopirali
jauci i zapomaganje patnika.
Razdoblje uvjebavanja bilo je dugoasno ak i onima koji su bili nadareni. Morali
smo pohaati poduku o lijekovima i napitcima, nauiti nazivlje i znaajke trava kao i
razdoblja i sate u koje ih je trebalo prikupljati. Jer, lijenik mora biti u stanju sam pri
premati svoje lijekove, ako se za tim ukae potreba. Mnogi od nas rogoborili su zbog
toga, ne videi od toga nikakva probitka, budui da smo jedino pisali naputke s koji
ma je bolesnik mogao u Kui ivota dobiti sve lijekove ispravno smijeane i izmjere
ne. Kasnije, ipak, ovo e mi znanje biti od velike vrijednosti i probitka, kako e se po
37

kazati.
Morali smo nauiti i nazivlje razliitih dijelova tijela, te nain rada i namjenu sva
kog ljudskog organa. Uili smo rukovati noevima i klijetima, ali ponajprije smo mo
rali nauiti svoje ruke i osposobiti ih za prepoznavanje bolesti kako kroz prirodne
otvore tijela tako i putem koe; iz oiju smo takoer trebali spoznati prirodu poreme
aja u tijelu bolesnika. Morali smo se osposobiti za pomo enama pri porodu djece,
za sluaj kad pomo primalje nije bila na raspolaganju. Morali smo poticati ili ublaa
vati boli, ve kako su to okolnosti zahtijevale i nauiti razlikovati beznaajne prigovo
re od onih ozbiljnih, zatim tegobe tjelesnog od onih duevnog podrijetla. Trebali smo
nauiti spoznati istinu iz lai i himbe bolesnikova govora, te koja pitanja postavljati
kako bismo dobili jasnu sliku o bolesti.
Stoga je razumljivo to sam, napredujui u uenju, istodobno sve bolje spoznavao
kako vrlo malo znam. Jer, potpuno spremnim moe se cijeniti jedino lijenik, koji
skromno priznaje kako nita ne zna. To se, dakako, pred neukima nikada ne smije ka
zati i priznati! Najhitnije od svega jest povjerenje bolesnika i njegovo vjerovanje lije
niku. To je silan temelj na kojem je izgraeno cjelokupno lijenitvo. Zbog toga lije
nik ne smije nikada i nikome priznati kako se moda zbunio ili zabunio. Lijenik koji
nije siguran, gubi time svoj ugled, a teti i ugledu ostalih lijenika i cijeloj struci i zva
nju. Primjerice, u kue bogataa, kada se radi o teem sluaju, pozovu po dva, tri i
vie lijenika. Ali, taj lijeniki skup radije prikrije zabunu drugih lijenika i time taj
na bude odnesena u grob. Jer, oni ne ele izrei istinu... budui da bi time obznanili
neumjenost ne samo jednog lijenika nego i cijele struke. Tako su svojim lanim pri
openjima titili od sramote cjelokupan svoj stale. Zato se i kae kako uspjehe lije
nika slavi svijet, a neuspjehe krije zemlja, te kako lijenici pomau jedni drugima u
pokapanju svojih pacijenata. /b o de n
Tada sve to, meutim, jo nisam znao. U Kuu ivota uao sam pun strahopoto
vanja, uvjeren kako e mi se u njoj otkriti svo ljudsko znanje i dobrota. Prvi su tjedni
bili teki, a osobito prvi dani. Naime, uenik koji je posljednji prispio u uilite, bio je
sluga svima. Povrh toga, nitko od uobiajene posluge nije bio toliko nizak da bi morao
stajati pred tek prispjelim uenikom i primati od njega zapovijedi. Ponajprije i prije
svega, ui se o istoi. Ne postoji toliko prljav posao kojeg pridolica ne bi morao radi
ti. Zbog toga oboli od gaenja i odvratnosti, ali i vremenom otvrdne. Posljedak toga
jest da i u snu zna kako je no ist tek nakon to je proien na vatri, te kako zavoj
nije ist sve dok se ne iskuha u vodi i luini.
Sve to je u svezi s lijenitvom, meutim, ve je zapisano u drugim knjigama.
Zato se neu na tome vie zadravati. Radije u pisati o sebi i o svemu onome to sam
mogao vidjeti, a o emu drugi jo nisu pisali.
Nakon dugog razdoblja kunje uslijedio je dan kada sam, poslije obreda proie
nja, bio odjeven u dugu bijelu halju te sam poeo raditi u prijemnoj sobi. Tu sam uio
kako upati zube iz eljusti jakih mueva, previjati rane, probijati gnojne ireve i rav
38

nati slomljene udove. Nita od toga nije mi bilo novo. Zahvaljujui oevoj poduci,
brzo sam napredovao i bio promaknut u nadziranje i pouavanje svojih drugova. Po
nekad sam dobivao darove kakvi su davani lijenicima. Svoje sam ime dao urezati u
zeleni kamen kojeg mi je dala Nefernefernefer, kako bih mogao udariti svoj ig ispod
napisanog naputka o lijeku.
Povjeravane su mi sve zahtjevnije zadae. Doputeno mi je i bdijenje u sobama
gdje su leali neizljeivi bolesnici, a pratio sam i slavne lijenike pri njihovim postup
cima i zahvatima, gdje je na jednog izlijeenog njih deset umiralo. Nauio sam, smrt
u lijeniku ne budi niti ne ostavlja prepasti i groze, a bolesniku esto dolazi kao milos
tiv prijatelj. Zato bi lica bolesnika nakon umiranja esto bila smirenija i oputenija
nego bilo kada tijekom njihova ropskoga ivljenja.
Bijah slijep i gluh sve dok nije prispio dan buenja... Poput onoga u mom djetinj
stvu, kada su slike, rijei i slova oivjeli. Jo su se jedanput moje oi otvorile, te se
probudih kao oda sna. Moj se duh uzdizao u svojoj radosti, jer sam upitao sam sebe:
Zato? Presudan klju svakog istinskog znanja je zato? Moniji je od svirale boga
Tota, snaniji od zapisa u kamenu.
Evo to se zbilo! Dola mi je neka ena koja nije imala djece i bila uvjerena kako je
neplodna, budui da je namaknula etrdeset ljeta, ne blagoslovivi svog doma potom
kom. No njena je mjesenica upravo sada izostala, pa je bila nesigurna. Dola je u
Kuu ivota uplaena, mislei kako ju je opsjeo zao duh i zatrovao joj tijelo. Prema
naputku za takve sluajeve, posadio sam zrna ita u neto zemlje, navlaivi polovicu
vodom Nila, a ostatak eninom mokraom. Zatim sam izloio nasad toplini sunca i
naloio eni neka se vrati za dva dana. Kada je ponovno dola, sjeme je ve bilo nik
lo... Izdanci sjemena navlaenog vodama Nila bili su jo maleni, a oni pokropljeni e
ninom vodom izbili su zeleni i snani.
Zapisane predaje bile su istinite! Zato rekoh iznenaenoj eni:
Raduj se, sveti je Amon u svojoj milosti blagoslovio tvoje krilo... I ti e donijeti
dijete poput ostalih poaenih ena.
Sirota je dua zaplakala od sree i radosti, te mi dala srebrn kolut sa svog zapea,
teak oko dva debena. Bila je ve odavno izgubila svaku nadu u svoje materinstvo. A
im mi je povjerovala, upitala je: Hoe li biti sin?, smatrajui me sveznajuim. Pri
kupio sam hrabrost, pogledao je u oi i izjavio: Bit e sin!. Jer, mogunosti su bile iz
jednaene, a moja kockarska srea u to je vrijeme bila dobra. ena se razveselila jo
vie pa mi je predala narukvicu i sa svog drugog zapea, takoer teku dva debena.
Ali, kad je otila, upitah se: kako mogu zrna ita znati ono to ni jedan lijenik ne
moe otkriti? I kako mogu zrna to otkriti prije nego oi mogu utvrditi znake trudno
e? Prikupivi svu odvanost mog zakljuka, upitao sam svog uitelja. Samo me je po
gledao kao da sam malouman i rekao: Tako je zapisano. Ipak, to nije bio odgovor...
Ponovno sam prikupio hrabrost i upitao kraljevog poroditelja u rodilitu. On mi
ree:
39

 Amon je gospodar svih bogova. Njegove oi vide utrobu ene koja prima sjeme.
Odobrava li Amon klijanje, zato ne bi dopustio klijanje ita navlaenog vodom iz ti
jela trudne ene?
I on me je gledao kao da sam slabouman, ali ni on mi nije dao eljeni odgovor...
Tada su mi se oi otvorile. Sagledao sam kako lijenici u Kui ivota poznaju zapi
se i tradiciju, ali ne vie od toga. Ako sam upitao zato zagnojena ili trunua rana tre
ba biti ispaljena, a obina se samo zatiti i zamota, te zato se gnojne ireve lijei na
noenjem snijeti i pauine, govorili su samo: Tako je oduvijek bilo. Isto tako, ranar
nik treba znati izvesti stotinuosamdesetdva propisana reza i zahvata, provodei ih
prema svom iskustvu i vinosti, dobro ili loe, brzo ili sporo, manje ili vie bolno. Ali
vie od toga ne moe uiniti, jer je samo to opisano i oslikano u knjigama, a nita dru
go nije nikada uinjeno.
Bilo je sluajeva patnika koji su mravjeli i postajali blijedi, a lijenik im nije mo
gao nai bolesti ili ozljeda. Moglo ih se ojaati i lijeiti dijetom od sirove jetre rtvo
vanih ivotinja, kupljene po visokoj cijeni, ali nikako se nije smjelo upitati zato. Bilo
je onih koji su patili od bolova u trbuhu, a ruke i stopala su im gorjeli. Davali su im
sredstva za ienje i opojne tvari. Neki su se oporavili, neki skonali... No ni jedan li
jenik nije mogao rei unaprijed tko e preivjeti, a iji e se trbuh napuhnuti pa e
umrijeti! Nitko nije znao uzroke svemu tome. Nitko nije smio traiti spoznaju.
Uskoro sam zamijetio da postavljam previe pitanja, jer su me ljudi poeli zagleda
ti postrance. A oni koji su doli poslije mene, postavljeni su na poloaje vie od mog.
Tada skidoh svoju bijelu halju, proistih se, te sam napustio Kuu ivota, nosei sa
sobom dva srebrna koluta teka zajedno etiri debena.

5
Kada sam usred bijela dana napustio hram, to nisam uinio etiri godine, uoio sam:
tijekom mog rada i uenja Teba se izmijenila. Zamijetio sam to idui Cestom ovnova i
kroz trnice. Nemir je vladao posvud; odjea ljudi bila je istananija i bogatija pa se
nije moglo razlikovati mueve od ena, osim po njihovim vlasuljama i nabranim sku
tima. Iz toionica vina i kua naslade ula se dreava sirijska glazba. Tu govor uo se
po ulicama, gdje su se Sirijci i imuni crnci bestidno gurali ramenima s Egipanima.
Bogatstvo i mo Egipta bili su neizmjerni; prola su stoljea otkad neprijatelj nije stu
pio u njegove gradove, a muevi koji nisu nikad spoznali rat zali su u srednje godine.
Ali ne mogu rei jesu li ljudi zbog toga bili sretniji, jer su im oi bile nemirne, njihovi
pokreti uurbaniji, a priinjalo se kao da stalno nestrpljivo ekaju na neto novo i
kako nisu zadovoljni danom koji istjee.
Lutao sam usamljen ulicama Tebe, teka i buntovna srca. Kada stigoh domu, utvr
40

dio sam, moj je otac Senmut ostario. Lea su mu se pognula, nije vie mogao razliko
vati pisana slova. Moja majka Kipa bila je takoer vremena; dahtala je hodajui i go
vorila ni o emu do li o svom grobu. Naime, otac je od svojih uteda kupio grobite u
Gradu Mrtvih na zapadnoj obali rijeke. Obiao sam ga; bio je to lijep grob sagraen
od zemljanih opeka, s uobiajenim zapisima i slikama na zidovima. Slinih je grobova
tamo bilo na stotine i tisue. Sveenici Amona prodavali su ih potenom, tedljivom
puku po visokoj cijeni, cijeni plaenoj za dobivanje besmrtnosti. Prepisao sam jednu
Knjigu Mrtvih s nakanom da bude poloena u njihov grob, kako ne bi zalutali na du
gom putovanju. Bila je to lijepa, bez pogreaka napisana knjiga, ali nije bila ureena
slikama u boji poput onih koje su prodavali u dvoritu knjiga Amonova hrama.
Majka mi je ponudila hrane, a otac se raspitivao o mom uenju. Osim toga nismo
nali nita o emu bismo mogli porazgovarati. Kua mi se inila tuom, a isto tako i
ulica kao i ljudi na njoj. Srcu mi je bilo sve tee, sve dok se ne prisjetih hrama boga
Ptaha i Tutmozisa koji mi je bio prijatelj te trebao postati umjetnikom. Pomislio sam:
imam etiri debena srebra u svom depu! Potrait u svog prijatelja Tutmozisa, pa bi
smo mogli zajedno uivati i spoznati sreu u vinu, jer nikako ne nalazim odgovora na
moja pitanja.
Tako napustih svoje roditelje, kazavi kako se moram vratiti u Kuu ivota. Kratko
prije zalaza sunca naoh hram Ptaha. Od vratara sam doznao gdje se nalazi umjetni
ka kola. Uao sam i raspitao se za uenika Tutmozisa. Tek sam tada doznao da je bio
izgnan prije mnogo vremena. Ostali su uenici pljuvali na tlo preda mnom pri spomi
njanju njegova imena, budui da je bio nazoan uitelj. No, kada nam je ovaj okrenuo
lea, savjetovali su mi neka poem u krmu zvanu Pri sirijskom vru.
Naoh to mjesto. Lealo je izmeu etvrti siromanih i etvrti bogatih. Povrh vrata
bio je natpis koji je hvalio vino iz Amonovih vinograda kao i ono iz luke. Unutra su
bili umjetnici... uali su na podu i crtali slike. Postrance je sjedio star ovjek, tuno
zamiljen pred praznom vinskom kupom.
Sinuhe, tako mi svih lonarevih kotaa! uzviknuo je netko, ustajui pozdraviti
me, s rukama podignutim u udu. Prepoznah Tutmozisa, premda mu je plat bio pr
ljav i poderan, njegove oi podlivene krvlju, a velika oteklina resila mu je elo. Postao
je stariji i mraviji, bore su mu se pojavile u kutovima usta, ali njegove su oi zadrale
onaj sjaj pun bodrine, drskosti i neodoljivosti. Nagnuo se naprijed dok nam se obrazi
nisu dotakli. Tada sam spoznao: jo smo uvijek prijatelji...
Srce mi je teko od tuge rekoh mu. Sve je na ovom svijetu isprazno i ja sam
te potraio kako bi zajedno razveselili svoja srca vinom. Jer nitko ne odgovara kada
pitam zato.
Tutmozis je podigao svoju pregau u znak kako ni ne pomilja na kupovinu vina.
Nosim etiri debena srebra na mojim zapeima izrekoh ponosno. Tutmozis se
tada zagledao u moju glavu, koja je jo uvijek bila obrijana, jer sam elio ljudima sta
viti do znanja kako sam sveenik prvog stupnja: niim drugim nisam se mogao diiti.
41

A sada bijah srdit to nisam pustio kosu neka raste i rekoh nestrpljivo:
Lijenik sam, a ne sveenik. ini mi, proitao sam povrh vrata, ovdje se moe
dobiti vino iz luke. Daj, kuajmo ga! Pritom sam zazveckao srebrnim kolutima na
ruci, te je odmah pritrao krmar, poklonio mi se i ispruio ruke u visini koljena.
Imam u podrumu vina iz Sidona i Biblosa, peati su mu jo nedirnuti, a slatko je
od primijeane mirhe usluno je priopio. Imam i mijeanoga vina u arenim pe
harima. Udaraju u glavu kao smijeak lijepe djevojke i razveseljavaju srce.
Nastavio je govoriti i brbljati bez predaha, to me je konano zbunilo i u nedoumi
ci sam zimuo prema Tutmozisu. Tutmozis je smjesta naruio mijeano vino, a neka
kav rob se pojavio i polio nam ruke vodom te iznio prene sjemenke lopoa na nizak
stol pred nama. Krmar je osobno donio sjajno obojene pehare. Tutmozis je podigao
svoj, izlio kap na tlo i izjavio:
Za boanskog Lonara! Neka poast proguta umjetniku kolu i njene uitelje!
Nakon toga je naveo imena onih koje je mrzio ponajvie.
I ja podigoh pehar, te pustih kap neka padne na tlo.
U ime Amona! Neka njegov un proputa do vjenosti, neka puknu trbusi svee
nika, a neka kuga uniti neuke lijenike i uitelje u Kui ivota! No ja to izrekoh ti
him glasom, gledajui uokolo kako neki tuinac ne bi uo moje rijei.
Ne boj se ree Tutmozis Toliko je Amonovih uiju bilo pretueno u ovoj kr
mi pa im je prisjelo prislukivanje. A svi mi ovdje i onako smo ve izgubljeni. Ne bih
mogao doi ak ni do kruha i piva da se nisam dosjetio izraivati slikovnice za djecu
bogatih.
Pokazao mi je smotak na kojem je radio pri mom dolasku. Nisam se mogao suzdr
ati od smijeha! Na crteu se vidjela utvrda koju je branila drua, uplaena maka,
pred juriom mieva; zatim vodenkonj kako pjeva u kronji stabla dok se golubica
muno penje po ljestvama na drvo.
Smijeak je bio i u Tutmozisovim smeim oima... Ali je taj nestao kad je odvio
papirus dalje i otkrio sliku zlog malog sveenika kako na konopu vodi velikog faraona
u hram, poput ivotinje na rtvovanje. Potom mi je pokazao crte na kojem se maleni
faraon prigiba pred glomaznim kipom Amona. Na moj upitan pogled kimnuo je Tut
mozis glavom i rekao:
Vidi? Odrasli ljudi smiju se takoer tim crteima, toliko su aavi. Smijeno je
to mievi napadaju maku ili kad sveenik vodi faraona. Ali oni koji znaju, poinju
razmiljati o mnogim stvarima. Zato neu oskudijevati na kruhu i pivu, sve dok me
sveenici ne budu na ulici toljagom zatukli do smrti. Takve se stvari dogaaju...
Pijmo! rekoh, pa smo pili. No moje srce se pritom nije radovalo. Ubrzo ga upi
tah: Je li pogreno pitati zato?
Dakako da je to pogreno! Ta ovjeku koji se usuuje pitati zato, nema doma
ni poinka u zemlji Kemet. Sve mora biti onako kako je bilo! I ti to zna. Treperio sam
od radosti pri stupanju u umjetniku kolu. Bijah poput edna ovjeka koji je naao
42

vrutak, poput gladna ovjeka koji se doepao kruha. I nauio sam mnoge lijepe stva
ri... O, da! Nauio sam kako drati pisaljku i kako rukovati dlijetom, kako oblikovati u
vosku ono to e biti izrezano od kamena, kako se glaa kamen, kako se meusobno
slae obojeno kamenje, te kako bojati alabaster. Ali, kada poeljeh poeti raditi i stva
rati djela o kojima sam sanjao, prebaen sam na gaenje gline koju su drugi oblikova
li. Jer je povrh svega stajalo ono to je uobiajeno. Umjetnost ima svoje obiaje, nita
manje nego li pisanje, a onaj koji ih se ne pridrava ili, to je jo gore, pobija ih... biva
proklet.
Od poetka je bilo utvreno kako treba prikazati stojei kip a kako sjedei nas
tavio je gorko. I kako konj podie svoja kopita, kako govedo vue kola. Odrednice
rada postavljene su od samog poetka i tko god odstupa od njih, nije podoban za
hram. Kamen i dlijeto su mu uskraeni. O Sinuhe, prijatelju moj, i ja sam pitao Za
to i to preesto. Zato i sjedim upravo tu, s kvrgom na elu...
Pili smo i odobrovoljili se. Srcu mi je postalo lake... Kao da je neka kvrga u njemu
bila probijena, jer vie nisam bio usamljen.
Sinuhe, prijatelju moj, roeni smo u neobina vremena. Sve se rastapa, mijenja
jui svoje oblije, poput ilovae na lonarevu kolu. Odjea se mijenja, rijei i obiaji
se mijenjaju... A puk vie ne vjeruje u bogove, premda ih se boji. Sinuhe, prijatelju
moj, moda smo roeni kako bismo vidjeli sumrak svijeta, jer svijet je ve postao star,
a tisuudvjesto godina minulo je od gradnje piramida. Kada mislim o tome, doe mi
da zarijem glavu u svoje ruke i zaplaem poput djeteta.
Ipak, nije zaplakao, jer smo pili mijeano vino iz sjajno obojenih pehara. I svaki
put kad ih je vlasnik Sirijskog vra napunio, sagibao se i pruao je ruke u visini ko
ljena. Povremeno bi se pojavljivao rob i polijevao nam ruke vodom. Mom je srcu bi
valo sve lake i lake, poput lastavici na pragu zime. Dolo mi je da govorim stihove i
uzmem cijeli svijet u svoje ruke.
Poimo u kuu naslada ree Tutmozis smijui se. Poimo sluati glazbu i gle
dati djevojke kako pleu i razgalimo svoja srca. I nemojmo nikad vie pitati zato... I
nemojmo zahtijevati neka nam kupa bude puna.
Platio sam raun narukvicom i upozorio krmara neka s njom postupa oprezno, jer
je jo vlana od vode trudne ene. Ova mi se misao jako svidjela, a i krmar joj se od
srca nasmijao, te mi uzvratio pregrt srebrnoga novca, kojeg sam dao robu. Taj nam
se poklonio do zemlje, a krmar nas je s izrazima poasti ispratio do vrata i zamolio
me neka ne zaboravim krmu Pri sirijskom vru. Tvrdio je i kako poznaje mnogo
priprostih, mladih ena, koje bi me rado upoznale uz uvjet da im u posjet doem s vr
em vina kupljenim u njegovoj krmi. Tutmozis, oito upuen, izjavio je kako je s tim
mladicama spavao jo njegov djed. Zbog toga bi bilo uputnije zvati ih bakicama, a ne
djevojkama. Vino nam je, nedvojbeno, izotrilo misli, nadahnulo nas i uinilo duhovi
tima.
Poli smo ulicama. Sunce je ve bilo zalo. I prvi put sam spoznao: u Tebi nikad
43

nije no. U toj uzbibanoj, bunoj etvrti, lui su plamtjele ispred kua naslade, a svje
tiljke gorjele na stupovima koji su resili raskrija ulica. Robovi su promicali amo-tamo
nosei nosiljke, a povici trkaa pred njima mijeali su se s glazbom iz kua i buenjem
pijanih. Zavirili smo u krmu ljudi iz zemlje Ku i vidjeli crnce kako dlanovima i pali
cama udaraju po neobinim bubnjevima, stvarajui tutnjavu koja se ula na daleko. S
njima se natjecala priprosta, dreava sirijska glazba, iji su tuinski zvuci parali uesa,
ali je njen ritam budio srce i podgrijavao krv u ilama.
Nikada ranije u svom ivljenju nisam stupio u kuu naslada, pa sam se malo pribo
javao. Ona u koju me Tutmozis poveo zvala se Maka i grozd. Bila je to lijepa mala
kua, puna priguenih, zlatnih svjetiljki. Bilo je tu mekanih rogoina za sjedenje... i
mladih, za moje oi lijepih djevojaka koje su kratile vrijeme uz glazbu na sviralama i
strunama. Kada je glazba zamukla, sjele su k nama i molile me neka im kupim vina,
kazujui kako su im grla suha poput slame. Pojavie se dvije nage plesaice izvodei
sloen ples koji zahtijevae mnogo umijea, to sam pratio s velikom pozornou. Kao
lijenik, bio sam priviknut gledati naga djevojaka tijela, ali do tada nikad ne vidjeh
zibanje grudi ili male trbuhe i zadnjice u toliko zamamnim i napasnim pokretima.
Glazba me je ponovno rastuila i poeo sam eznuti, ali ne znajui za im. Jedna li
jepa djevojka uzela me za ruku i stisnula se uz mene, rekavi kako imam oi mudra
ovjeka. Ali njene oi nisu bile zelene poput Nila u vrelini noi, a njena halja premda
joj je ostavljala grudi nepokrivenima, nije bila od kraljevskoga tkanja... Tako sam pio
vina, ne gledajui u njene oi. I nisam niim bio potaknut nazvati je Sestro moja, ne
elei upustiti se u uitak s njom. I posljednje ega se sjeam o tom mjestu, je opak
udarac kojim me poastio jedan crnac i voruge na glavi koju sam stekao pri padu niz
stube.
Tako se zbilo priblino ono to je moja majka Kipa predvidjela: leao sam na ulici
bez prebita bakrenjaka u depu, dok Tutmozis nije prebacio moju ruku oko svog sna
nog ramena i poveo me do gata na obali, gdje sam mogao ispiti svoju mjeru vode iz
Nila i umiti svoje lice, ruke i stopala.
To sam jutro uao u Kuu ivota oteenih oiju i s bolnom kvrgom na glavi, zama
zanog plata, bez i najmanje elje pitati Zato? ekala me sluba meu gluhima i
onima s bolestima uesa. Zato se brzo umih i odjenuh bijelu halju. Usput sretoh svog
predstojnika, koji me poeo grditi izriajima koje sam itao u knjigama i znao ih na
pamet.
to e biti od tebe, nastavi li juriti nou oko zidova i piti ne mjerei svoje kupe?
to e biti od tebe nastavi li besposliiti i ljenariti po kuama naslada, obarajui vr
eve vina svojim prutom, uzbunjujui asne graane? to e biti od tebe, nastavi li
gubiti krv i bjeati od uvara?
Ipak, nakon to je ispunio svoju dunost, nasmijeio se sam sebi s olakanjem... Pa
me poveo u svoju sobu i dao mi napitak za ienje eluca. Moj se duh oporavio na
kon spoznaje kako se u Kui ivota zatvara oi na vino i kue naslada, ali pod uvje
44

tom: ne postavljaj pitanje zato?

6
Tako je i mene pogodila groznica Tebe. Poeo sam vie voljeti no od dana, treperenja
lui vie od sunana svjetla, sirijsku glazbu vie od jauka bolesnih, te apat zgodnih
djevojaka vie od teko itljivih zapisa na poutjelu papirusu. Ali nitko nije mogao ni
ta prigovoriti mom ispunjavanju zadaa u Kui ivota, mom udovoljavanju ispitiva
ima, vrstini i mirnoi moje ruke. Sve to bijae dijelom ivota pripravnika. Nekoliko
polaznika moglo si je priutiti vlastitu kuu i enidbu jo tijekom izobrazbe. A moj mi
je uitelj stavio do znanja kako bih postupio dobro ako bih se iivio dok sam mlad,
popustio uzde svom tijelu, te bio sretan u srcu. No ja nisam dirao ene mislei kako
znam istinu o njima: tijela im u stvarnosti ne saiu gore od ognja.
Vremena su bila nemirna, a veliki faraon bio je bolestan. Vidio sam nabrano lice
starog ovjeka, kad su ga nosili u hram prigodom jesenje svetkovine. Bio je okien
zlatom i dragocjenim kamenjem, nepomian poput kipa, glave pognute pod teretom
dvostruke krune. Lijenici mu vie nisu mogli pomoi. irile su se glasine kako su mu
dani odbrojani te e ga uskoro zamijeniti njegov nasljednik. A prestolonasljednik bija
e mladi poput mene.
Slube i rtvovanja smjenjivali su se u hramu Amona. Ali Amon nije mogao po
moi svom boanskom sinu, iako mu je faraon Amenhotep izgradio najveliajniji
hram svih vremena. Govorilo se, kralj je ljut na egipatske bogove, te je poslao hitro
noge glasnike svom tastu, kralju Mitanije u Naharu. Zatraio je nek mu poalje udo
tvorku Itar iz Ninive, kako bi ga izlijeila. Bila je to neizreciva sramota za Amona, te
se u hramu i uokolo o tome jedino aptalo.
udotvorka Itar je dola... I mogao sam vidjeti sveenike s kovravim bradama,
udnim pokrivalima na glavama, mokre od znoja pod njihovim debelim vunenim
odorama. Uz zvukove metalnih trublji i udarce u male bubnjeve nosili su svoju boicu
kroz Tebu. No, na radost domaih sveenika, ak ni tui bogovi nisu mogli izlijeiti
faraona. Kada je voda u rijeci poela rasti, kraljev otvara lubanja bio je pozvan u pa
lau.
Tijekom cijelog svog boravka u Kui ivota nisam ni jedan jedini put vidio Ptaho
ra. Naime, otvaranje lubanje bio je rijedak zahvat. Osim toga, tijekom mog kolovanja
i pripravnitva nije mi bilo doputeno pratiti strunjake pri njihovim zahvatima i pos
tupcima. Sada je stari ovjek u urbi bio dopremljen iz svoje palae u Kuu ivota, a
ja sam bio brino pri ruci kad je stupio u sobu za proienje. Bio je elav kao i ranije,
lice mu se naboralo, a obrazi su mu tugaljivo visjeli s obje strane zlovoljnih usta. Pre
poznao me, nasmijeio se i rekao:
45

 Ah, jesi li to ti, Sinuhe? Dospio si tako daleko, sine Senmuta?

Uruio mi je crnu drvenu kutiju od ebanovine, u kojoj je drao svoj pribor i nalo
io mi neka ga slijedim. Bila je to nezasluena poast, na kojoj mi je mogao zavidjeti
ak i kraljev lijenik, te sam se vladao s tim u skladu.
Moram ponajprije provjeriti postojanost svojih ruku ree Ptahor i otvoriti
ovdje jednu ili dvije glave, tek osvjedoenja radi... Da se uvjerim kako mi posao ide
od ruke.
Oi su mu bile vodnjikave, a ruka mu je malo drhtala. Poli smo u sobu gdje su le
ali neizljeivi, oduzeti i oni s ozljedama glave. Ptahor je ispitao nekolicinu i odabrao
starog ovjeka kojem bi smrt dola kao spas, te jakog roba koji je izgubio dar govora i
pokretljivost udova nakon udarca u glavu prigodom uline tunjave. Dali su im oboji
ci ispiti opojna sredstva i odvedeni su na pripreme i ienje za zahvat. Ptahor je
oprao svoj pribor i proistio ga u vatri.
Moja je zadaa bila obrijati glave oba bolesnika, uporabom najfinijih britvica. Po
tom su njihove glave oiene i oprane jo jedanput, u kou glave utrljana je umrtv
ljujua pomast, a Ptahor je bio pripravan zapoeti sa zahvatom.
Prvo je zarezao u kou tjemena starog ovjeka i povukao krajeve koe unatrag, ne
obraajui pozornost na obilno krvarenje. Potom je brzim pokretima izvrtao rupu u
obnaenoj lubanji, sluei se krunim svrdlom, a zatim izvadio krug od kosti. Stari o
vjek poeo je muklo stenjati, a lice mu je pomodrilo.
Ne vidim nita neobino u njegovoj glavi ree Ptahor. Vratio je natrag komadi
kosti, zaio krajeve koe, te zamotao glavu. Za to je vrijeme stari ovjek ispustio duu.
Ruke kao da mi malo drhte primijetio je Ptahor. Bi li mi netko od mlaih
mogao donijeti kupu vina?
Osim uitelja iz Kue ivota, meu promatraima su bili svi polaznici koji su tre
bali postati ranarnicima. Nakon to je Ptahor dobio svoje vino, posvetio je pozornost
robu, koji je bio zavezan i omamljen, ali je ipak sjedio ropski mrko, te ljutito gledao u
nas.
Ptahor je zatraio neka roba zaveu jo vre glavu mu uhvate u stegu koju ne bi
mogao pomai ni div. Zatim je otvorio kou tjemena i ovaj put pazio na zaustavljanje
krvarenja. ilice i rubovi zareza bili su ispaljeni i krvarenje zaustavljeno posebnim li
jekovima. Ptahor je taj dio prepustio drugim lijenicima, kako bi potedio vlastite
ruke. U Kui ivota pravilo je bilo pribivanje Zaustavljaa krvarenja, ovjeka bez iz
obrazbe, ali ija je puka nazonost zaustavljala krvarenje u kratkom roku. No, Ptahor
je htio dati pouan prikaz i istodobno sauvati snagu Zaustavljaa krvarenja za fa
raona.
Nakon to je Ptahor oistio tjeme i vanjski dio lubanje, pokazao nam je mjesto gdje
je kost bila probijena. Uporabom svrdla, pile i klijeta uklonio je komadi kosti velik
poput dlana ruke. Tada nam je pokazao kako se zgruana krv nakupila izmeu bjeli
astih vijuga mozga. S krajnjim je oprezom uklonio krv, esticu po esticu, te oslobo
46

dio iverak kosti koji se zabio u tkivo mozga. Zahvat je zato potrajao izvjesno vrijeme,
a svaki je uenik mogao pratiti njegove pokrete i zadrati izgled mozga u svom vlasti
tom sjeanju. Nakon toga je Ptahor zatvorio otvor u lubanji srebrnom ploicom koja
je pripremljena u meuvremenu, da bi zamijenila komad kosti koji je uklonjen. Nju je
dobro privrstio na mjesto siunim spojnicama. Potom je zaio rubove zareza, zamo
tao glavu robu i rekao: Probudite ga. Naime, bolesnik je jo odavno izgubio svijest.
Rob je bio osloboen uza, vino mu je uliveno u grlo, a dali su mu i udisati jake mi
rise. Uskoro se digao u sjedei poloaj i sasuo bujicu kletvi. Bilo je to udo u koje ne bi
povjerovao nitko tko mu nije pribivao. Jer, momak je prije zahvata bio nijem i nespo
soban pomicati svoje udove. Ovaj puta nisam trebao pitati Zato?, jer je Ptahor
objasnio kako su lom i zabijeni iver kosti, kao i krv na povrini mozga, bili uzrokom
bolesnikovih tegoba.
Ne umre li u roku od tri dana, izlijeen je ree Ptahor. Za dva tjedna bit e
sposoban mlatnuti ovjeka koji ga je udario kamenom. Mislim, nee umrijeti.
Vrlo ljubazno i utivo se zahvalio svima koji su mu pomogli, imenujui meu nji
ma i mene, premda sam mu tek dodavao pribor kada ga je zatrebao.
Nisam shvatio njegove razloge za to, ali dajui mi nositi svoju kutiju od ebanovine,
odabrao me je za svog pomonika pri zahvatu u faraonovoj palai. Budui da sam mu
sluio prigodom dva zahvata, bio sam iskusniji i njemu korisniji pri otvaranju lubanje
nego ak i sami kraljevi lijenici. Nisam to odmah shvatio. Zato bijah zapanjen kad
mi je kasnije rekao:
Sada smo pripravni pozabaviti se kraljevom lubanjom. Jesi li spreman, Sinuhe?
I tako se to zbilo...
Odjenut tek u svoj jednostavan lijeniki ogrta, stupio sam do njega u nosiljku.
Zaustavlja krvarenja sjeo je na jednu od rukunica, a faraonovi robovi potrali su
nosei nas prema pristanu, toliko mekim korakom te se nosiljka nije zanjihala ni je
dan jedini put. Faraonov brod nas je ekao, s probranim robovima koji su ustro ves
lali. injae se vie kako letimo preko vode nego da po njoj plovimo. Od faraonova
pristana brzo smo preneseni u Zlatnu Kuu. Nisam se udio naoj hitnji, jer su vojnici
ve stupali du ulica Tebe, vrata su bila zatvorena, a trgovci su unosili svoju robu u tr
govine i zatvarali vrata i rebrenice. Iz toga je bilo jasno: faraon e uskoro umrijeti.

47

KNJIGA III

Groznica Tebe
1

eliko se mnotvo ljudi okupilo uz zidove Zlatne Kue. ak je i zabranjeni pris

tan bio pun plovila. Bilo je tu drvenih brodova na vesla onih bogatih, kao i
osmoljenih unova od rogoza koji pripadahu siromasima. Pri pogledu na nas
apat je jurnuo kroz mnotvo nalik na romorenje dalekog vodotoka. Novost o dolasku
kraljevog otvaraa lubanja hitala je od usta do usta. Na nju su ljudi dizali svoje ruke u
tuzi, dok su nas pla i tualjke pratili na putu prema palai. Jer, svi su znali: ni jedan
faraon nije ivio dulje od treeg izlaska sunca nakon otvaranja lubanje.
Uvedeni smo u kraljeve odaje kroz Lopoova vrata. Kraljevi komornici su nam slu
ili i polegli su niice pred nama... Jer, mi smo nosili smrt u svojim rukama. Priprem
ljena je i privremena prostorija za proienje. Ali, nakon izmjenjivanja nekoliko rije
i s faraonovim osobnim lijenikom, Ptahor je podigao ruke u tuzi i pristupio obredu
proienja na ubrzan nain. Sveta je vatra upaljena za nas, pa poosmo kroz niz sjaj
nih prostorija do kraljeve lonice. Za nama su nosili svetu vatru.
Veliki faraon leao je pod zlatnim nadsvoem svog leaja. Stupove njegovog leaja
nosili su lavovi, a predstavljali su bogove zatitnike. Njegovo oteeno tijelo bijae ob
naeno, a sve oznake vrhovnog vladara bile su uklonjene. Bio je bez svijesti, njegova
vremena glava visjela je postrance... Disao je hroptavo, a slina mu se cijedila iz kuta
usana. Kako je zasjenjena i prolazna slava smrtnika! Velikog faraona se u takvu stanju
nije moglo razlikovati od bilo kojeg starog ovjeka koji bi leao umirui u prijemnoj
sobi Kue ivota. A na zidovima prostorije bio je prikazan u jureim kolima koja su
vukli hitri, perjanicama ureeni konji...
Njegova snana ruka napinjala je tetivu luka, a lavovi probodeni njegovim strijela
ma leali su mu mrtvi pred boanskim nogama.
Stijene odaje bljetale su od raznobojnih ukrasa, crvene, modre i zlatne boje. Pod je
bio ukraen slikama riba koje plivaju, divljih pataka rairenih krila i trske koja se po
vija pod milovanjem vjetra.
Bacismo se niice pred umiruim faraonom. Bili smo pritom osvjedoeni, kao to
moraju znati svi koji su spoznali smrt, da je Ptahorovo umijee ovdje beskorisno. No
48

uobiajilo se otvoriti faraonovu lubanju, kao posljednji pokuaj, ako prirodna smrt
nije prije toga iznenadila... Zato se moralo lubanju otvoriti sada, a mi smo bili pozva
ni ispuniti svoju zadau. Podigoh zaklopac kutije od ebanovine i u vatri jo jedanput
proistih sjeiva, svrdla i klijeta. Dvorski je lijenik ve ranije obrijao i oprao glavu
umiruega, a Ptahor je dao nalog Zaustavljau krvarenja nek sjedne iznad leaja i
dri faraonovu glavu u rukama.
Tada je kraljeva druica Taja pristupila leaju i to zabranila. Prije toga je stajala
uza zid, ruku podignutih u znak tuge, nepomina poput kipa. Iza nje stajahu mladi
nasljednik prijestolja Amenhotep i njegova sestra Baketamon. Nisam se usudio podii
oi prema njima. Ali, budui da je dolo do komeanja u prostoriji, pogledao sam ih i
prepoznao prema kipovima u hramovima. Kraljevi je bio moje dobi, no vii. Glavu je
drao uspravno, isturio razvijenu bradu, a oi su mu bile vrsto stisnute. Kraljevna
Baketamon imala je otmjene i draesne crte lica te velike, ovalne oi. Obrazi i usta bili
su joj nalieni crveno-utom bojom, a kroz odjeu od kraljevskoga tkanja mogao se
nazrijeti kraljevski stas. Ali veliajnija i uzvienija od svih bila je kraljeva druica
Taja, premda bijae oniska i debeljukasta. Njena put bila je vrlo tamna, a njene jago
dine kosti iroke i istaknute. Prialo se da je po roenju bila ena iz puka i imala cr
nake krvi u svojim ilama. Ne znam je li to tono, jer su to bile tek prie. ak i ako je
bila istina da njeni roditelji nisu u svojim ispravama imali unesene poasne naslove,
oi su joj bile pametne, neustraive i prodorne, a cijelo njeno dranje zrailo je sna
gom. Kada je pomakla ruku i pogledala Zaustavljaa krvarenja, izgledao je poput ni
tavne praine pred njenim irokim, smeim stopalima. Shvaao sam njene osjeaje,
jer taj je momak bio goni volova, niskog podrijetla i nije znao ni itati niti pisati. Sta
jao je pognute glave i objeenih ruku, otvorenih usta i s glupim izrazom na licu. Ne
vjet, nenadaren kakav bijae, ipak je imao mo zaustaviti krvarenje svojom pukom
nazonou. Zato je bio pozvan od svog rala i svojih volova, kako bi sluio u hramu.
Ali, usprkos obrednom proienju, vonj gnojnice stada i dalje je izbijao od njega. On
sam nije mogao objasniti svoje moi. Posjedovao ih je, kao to dragulj moe biti na
en u grudi zemlje, a te se sposobnosti nije moglo stei ni uenjem niti duhovnim
vjebanjem.
Ne doputam mu dodirnuti boga ree kraljica. Ja u drati kraljevu glavu,
ako je to nuno.
Ptahor je prosvjedovao navodei kako je to neugodna i krvava zadaa. Unato
tome, zauzela je mjesto na uglu leaja i krajnje paljivo podigla glavu umirueg su
pruga u svoje krilo, ne obazirui se na slinu koja joj je kapala na ruke.
On je moj ree ona i nitko ga drugi nee dotaknuti. Neka to budu moje ruke
iz kojih e ui u Kraljevstvo Smrti.
Poi e na palubi una svoga oca, Sunca rekne Ptahor, zarezujui kou tjemena
svojim kremenim noem. Sunce ga je rodilo, Suncu e se i vratiti, a sav e puk i svi
narodi veliati njegovo ime na vijeke vijekova... U ime Seta i svih vragova, kamo se
49

djeo Zaustavlja krvarenja?

Namjerno je brbljao, kako bi odvratio kraljiine misli od zahvata, slino kao to is
kusan lijenik uvijek govori bolesniku kojem izaziva bol. A posljednji je izriaj bio
siknut prema seljaku, koji se naslonio na dovratak, pospanih i polusklopljenih oiju.
Krv je polako navrla iz faraonove glave i potekla dolje, u krilo njegove supruge. Ona
se trgnula, a lice joj postade ukasto-sivo. Momak se trgnuo iz svojih misli, misli ne
dvojbeno povezanih s njegovim volovima i njegovim prokopima za navodnjavanje.
Prisjetio se svoje zadae, pristupio je leaju i s uzdignutim se rukama zagledao u fara
ona. Istjecanje krvi smjesta je prestalo, a ja sam oprao i oistio glavu.
Oprosti mi, mala moja gospoo rekne Ptahor, uzimajui svrdlo iz mojih ruku.
Poi e Suncu, ah, dakako, pravo svom ocu, u zlatnom unu, s blagoslovom Amona.
Dok je govorio, zavrtio je svrdlo brzo i spretno u svojim rukama, te je ono zastru
galo svoj put u kost. Kraljevi je otvorio oi, istupio korak, a lice mu se trzalo dok je
govorio:
Ne Amon nego Ra-Harahti neka ga blagoslovi... A on se ukazuje kao Aton.
S potovanjem sam podignuo ruke, premda nisam znao o emu se radi. A kako
sam i mogao znati, uz sve one tisue egipatskih bogova? Nisu to znali ni mnogo ue
niji ljudi, a kamo li jedan obian Amonov sveenik, koji je ve imao dovoljno glavo
bolja sa svetim trojstvom i devetoricom.
Ah, jasno, Aton promrmljao je Ptahor pomirljivo. Aton, naravno. Jezik mi se
zaletio... Uzeo je ponovno svoj kremeni no i eki s rukohvatom od ebanovine, te
laganim udarcima poeo uklanjati komad kosti. Jer ja se sjeam kako je u svojoj bo
anskoj mudrosti podigao hram Atonu. To je sigurno bilo neposredno nakon roenja
kraljevia, zar ne, asna Tajo?
Nesigurno je zagledao prema kraljeviu, koji je stajao uz leaj stisnutih pesti, a lice
mu se trzalo.
Gutljaj vina bi smirio moju ruku, a ne bi nakodio ni kraljeviu. U ovakvom tre
nutku moglo bi se slomiti peat na kraljevom vru. Taaako...!
Dodah mu klijeta, te je istrgnuo komad kosti, to je bilo popraeno neugodnim
zvukom, nalik tihom prasku.
Malo svjetla, Sinuhe!
Ptahor je odahnuo, jer je najgore prolo. A to sam uinio i ja... Isti osjeaj olaka
nja kao da je bio prenijet i besvjesnom faraonu. Njegovi su se udovi pomakli, a disa
nje se usporilo, te je potonuo u jo dublji san. Ptahor je zamiljeno promatrao fara
onov mozak u jasnom svjetlu, gdje je leao izloen. Bio je sivkasto-modar... I treperio
je.
Hm rekne Ptahor zamiljeno. to je uinjeno, uinjeno je. Neka ostatak za
njega uini njegov Aton. Jer, to je stvar bogova, a ne ljudi.
Lagano i paljivo smjestio je komad kosti natrag na mjesto, razmazujui pomasti
po pukotini. Potom je sastavio rubove koe, te ih zamotao povojem. Kraljeva druica
50

poloila je svoju ruku preko vratnog oslonca izraenog od dragocjenog drva i pogle
dala Ptahora. Krv se ve osuila po njoj, ali ona na to nije obraala pozornost. Ptahor
je susreo njen neustraiv pogled i bez iskazivanja neke poasti otvoreno joj rekao ti
him glasom:
ivjet e do zore, dopusti li mu njegov bog...
Tada je podigao ruke u znak tuge, a tako sam uinio i ja. Ali kad ih je podigao, e
lei time iskazati suut, nisam se usudio slijediti njegov primjer. Jer tko bijah ja pa da
iskazujem samilost kraljevskim osobama? Proistio sam pribor u vatri i vratio ga u
kutiju od ebanovine.
Vaa nagrada bit e velika ree kraljica, dajui nam znak da moemo otii.
Objed je bio pripremljen za nas u drugoj prostoriji... Ptahor je s ushitom gledao
prema brojnim vrevima s vinom koji stajahu poredani uza zid. Paljivo je prouio
peat na jednom od njih, zatraio je neka ga otvore, a jedan od robova polio je vode
preko naih ruku.
Kada smo ponovno ostali sami, odvaio sam se i upitao Ptahora tko je Aton, Jer,
doista nisam znao da je Amenhotep IV. sagradio u Tebi hram bogu toga imena. Ptahor
mi je razjasnio kako je Ra-Harahti bio kuni bog 18. dinastije.
Naime, najvei od svih faraona-ratnika, Tutmozis I. jednom je prigodom usnio san,
u pustinji kod sfinge. U tom snu mu se objavio taj bog, te mu navijestio kako e jed
noga dana nositi krunu obiju kraljevstava, premda Tutmozis tada nije imao nikakvih
izgleda postati egipatskim vladarom. Bilo je previe nasljednika prijestolja, koji su po
redu bili prije njega.
Sve je to bilo istinito, jer je Ptahor u danima svoje mladenake ludosti putovao do
piramida i vlastitim se oima osvjedoio o postojanju hrama kojeg je Tutmozis I, u
znak sjeanja na svoj san, dao izgraditi izmeu sfinginih apa. Ptahor je razgledao i
plou na kojoj je bilo opisano to faraonovo prikazanje.
Zbog toga su faraon i njegov rod od svih bogova ponajvie slavili upravo boga RaHarahti, kojem je sjedite bilo u Heliopolisu, u Donjem Kraljevstvu, a objavio se kao
Aton.
Aton je bio boanstvo iz davnih starina, stariji ak i od Amona. Ali je bio zabo
ravljen, sve dok Taja, uzviena druica naeg umirueg faraona, poslije obilaska Heli
opolisa, gdje se molila Atonu, nije rodila sina. Zato je kasnije i u Tebi sagraen hram
Atonu, premda ga osim faraonove obitelji nitko nije posjeivao. Aton je bio prikazan
u obliju bika, sa suncem izmeu rogovlja. Uz njega je bio i Horus, u obliju sokola.
Bilo je reeno, sadanji je nasljednik prijestolja boanski sin Atona razjasnio je
Ptahor i potegnuo gutljaj vina. Zbilo se to u hramu Ra-Harahti kada je kraljeva dru
ica doivjela prikazanje i obznanu, a nakon toga je rodila sina. Odatle je dovela i as
tohlepnog sveenika kojem je bila sklona. Zove se Eie. Taj je bio vrlo spretan i pobri
nuo se da njegova ena priskoi kao dojilja prestolonasljedniku. Njegova ki Nefertiti
pila je mlijeko s istih grudiju kao i kraljevi i igrala se s njim u palai kao sestra, pa si
51

moe misliti to e se iz toga izlei.

Ptahor je ponovno pio, uzdahnuo, pa nastavio:
Ah, stara ovjeka nita ne ushiuje poput pijenja vina i avrljanja o onome to
ga ne brine. Kad bi ti samo znao, Sinuhe, koliko mnogo tajni lei zakopano iza ovog
starog ela. Moda su meu njima i kraljevske tajne. Mnogi se ude kako to da se ni
jedan jedini sin nije rodio iv u enskom krilu palae. Jer, to je protivno svim prirod
nim zakonima! A ovjek koji tamo lei s otvorenom lubanjom nikako nije bio meku
ac, upravo protivno! Bio je velik lovac i ubio je tisuu lavova i pet stotina divljih bi
kova. A koliko je djevica sruio iza zavjese svog leaja, ne bi mogli nabrojiti ni uvari
enskih odaja. Pa ipak ima sina samo od kraljevske Taje...
Nekako sam se uznemirio, no je li to bilo od Ptahorova pripovijedanja ili od vina,
jer i ja sam pio, ne mogu rei. Uzdahnuo sam i pogledao zeleni kamen na svom prstu.
A Ptahor je nastavljao:
Onaj koji lei tamo unutra, svoju je druicu pronaao na lovakom izletu. Kau,
Taja je bila ki nekog ptiara i obitavala u trsci Nila. Kralj ju je uinio jednakom sebi
zbog njene mudrosti, a i njene je roditelje potovao i napunio im grob najskupocjeni
jim darovima. Taja nije imala nita protiv njegovih uitaka, sve dok haremske ene
nisu raale muku djecu. U tom je imala udesno dobru sreu, takvu da je teko po
vjerovati kako je neto takvo mogue. I premda je onaj koji lei tamo unutra, drao u
svojim rukama ezlo i bi, vodilja tih ruku bila je uzviena kraljeva supruga. Kada je
kralj zbog dravnikih razloga oenio ker mitanskoga kralja, uzviena Taja ga je us
pjela uvjeriti kako kraljevna na onom dijelu tijela za kojim eznu mukarci ima kozje
kopito, te cijela smrdi na kozu. Tako se bar pripovijedalo. Uostalom, ta je kraljevna
kasnije poludjela.
Ptahor me pogledao postrance i, zirnuvi uokolo, brzo dodao:
No, Sinuhe, nikada ne vjeruj priama koje uje. Njih ire zlobni brbljavci i ljudi
bolesna duha. A svi znaju koliko je kraljica otmjena i blaga, koliko je nadarena okupi
ti oko sebe uporabljive ljude. Da, da... Tako je to!
Na kraju je jo dometnuo:
Vodi me, Sinuhe, sine moj... Vodi me jer sam star ovjek, a noge su mi slabe.
Izveo sam Ptahora van na svje zrak. No je bila pala. Na istoku su svjetla Tebe
nadjaavala crveni odsjaj na nebu. Bijah zaaren vinom i opet outjeh groznicu grada
u svojoj krvi. Zvijezde su treptale povrh moje glave, a vrt je bio ispunjen cvjetnim mi
omirisom.
Ptahore rekoh kada sjaje svjetla Tebe prema nonom nebu; tada... tada!; ja
udim za ljubavlju!
Ne postoji ljubav! ree Ptahor odluno Mukarac je tuan kad nema ene
kako bi legao uz nju. No, nakon to legne uz nju, jo je tuniji... Tako je uvijek bilo i
tako e uvijek biti.
Ali zato?
52

 ak ni bogovi ne znaju zato. I nikad mi vie nemoj govoriti o ljubavi, ako ne e

li da ti otvorim lubanju... Uinit u ti taj zahvat bez naplate i neu zahtijevati ni naj
manji dar od tebe. Time u ti istodobno utedjeti mnogo briga i alosti...
Uinilo mi se potom kako je najbolje preuzeti ulogu roba. Podigao sam ga na ruke i
odnio u sobu koja nam je stavljena na uporabu. Bio je toliko malen i star pa mi od no
enja ak nije ni zastao dah. im sam ga spustio na leaj, odmah je usnuo, nakon
kratkog pipanja za vrem vina. Pokrio sam ga mekim koama, jer no bijae hladna.
Zatim izaao na cvjetnu terasu. Ta bio sam mlad! A mladosti nije do sna u noi kralje
ve smrti...
amor glasova onih koji su provodili no uz zidove palae stizao je do terase poput
udaljenog hujanja vjetra kroz rogoz i trsku.

2
Bdio sam usred miomirisa cvijea, dok su svjetla Tebe isijavala blistavo crvenilo put
istonoga neba. Sjetio sam se para oiju zelenih poput voda Nila u vrelini ljeta... Izne
nada spoznadoh: vie nisam sam!
Svjetlo koje su bacale zvijezde i tanak Mjeseev srp bilo je toliko slabano, pa ni
sam mogao spoznati pristupa li mi mukarac ili ena. No, netko mi se primaknuo i za
gledao u lice. Smeo sam se, a novopridoli je, nadmonim glasom koji je jo bio visok,
gotovo djeji, upitao:
Je si li ti Onaj Koji Je Usamljen?
Prepoznadoh kraljeviev glas i njegov mrav lik te se bacih niice pred njim, ne
usuujui se progovoriti. No on me u nestrpljenju lagano gurnuo nogom.
Ustani, ti ludo! I ne vladaj se glupo. Nitko nas ne moe vidjeti, pa se ne treba
klanjati preda mnom. Sauvaj klanjanje za boga iji sam sin. Jer on je samo jedan, a
svi drugi njegova su prikazanja. Jesi li to znao? Ne ekajui odgovora dodao je za
miljeno: Svi osim Amona, no i on je laan bog.
Uinih pokret protivljenja i rekoh samo: Oh! kao znak bojazni od takvih razgovo
ra.
Dosta toga! ree on. Opazio sam te kako stoji uz moga oca, dodajui no i
eki onom ludom starom Ptahoru. Zato te nazvah Onaj Koji Je Usamljen. Ptahora je
moja majka nazvala Stari Majmun. Mora nositi ta imena, ako ti je namijenjeno umri
jeti prije naputanja palae. Ali ja mislim na tebe.
Pomislio sam kako je sigurno sulud kada govori tako divlje i besmisleno... Premda,
Ptahor je izjavio kako emo morati umrijeti ako umre faraon, a Zaustavlja krvare
nja je u to vjerovao. Kosa mi se digla na tjemenu, budui da je u meuvremenu opet
narasla, te sam u znak odbijanja opet podigao ruke. Naime, nije mi se umiralo.
53

Kraljevi je dahtao. Njegove su se ruke trzale i mrmljao je sam sebi:

Nemir. Htio bih... htio bih biti na nekom drugom mjestu. To mi se moj bog otkri
va. Znam to. Bojim se toga. Ostani sa mnom, Usamljeni. Satire moje tijelo svojom
snagom, a moj se jezik koi...
Zadrhtao sam, mislei da je u bunilu. No rekao mi je zapovjednim glasom: Doi!
i ja sam ga slijedio. Poveo me dolje s terase i mimo faraonova jezera, dok je iza zidova
dopiralo mrmorenje tualjki. Bijah prestravljen budui je Ptahor izjavio kako vjerojat
no neemo smjeti napustiti palau prije kraljeve smrti. Ali, nisam smio proturjeiti
kraljeviu...
Njegovo je tijelo bilo napeto, a koraao je toliko brzim, odsjenim koracima. Zato
sam ga vrlo teko mogao pratiti. Na sebi je imao samo bedrenu pregau, a mjesec mu
je obasjavao svijetlu kou, njegove vitke noge i enskasto oblije. Obasjavao je njego
ve upadljive ui i izmueno, uzrujano lice, koje kao da je kazivalo o nekom prikazanju
koje je samo on mogao smotriti.
Kad stigosmo do obale, rekao je:
Uzet emo un. Idem na istok, susresti mog oca!
Ne gubei vrijeme birajui, stupio je u najblii un.
Slijedio sam ga, te poesmo veslati preko rijeke. Nitko nas nije spazio niti zaprije
io, premda smo ukrali un. No je bila neugodno nemirna. Ostala plovila bila su vani
na rijeci, a ar Tebe postajao je sve jasniji na nebu povrh nas. Kada smo dostigli dru
gu obalu, prepustio je un valovima rijeke i krenuo naprijed kao da je i ranije esto
ve iao tim putem. Posvuda je bilo ljudi na ulicama, pa smo ili ne marei za vrijeme.
Teba je ve znala kralj e umrijeti te noi.
Brz hod ga je iscrpio. Ipak sam se divio otpornosti tog mladog tijela... Jer, premda
je no bila hladna, znoj mi je tekao niz lea dok sam ga slijedio. Zvijezde putovahu
preko neba, Mjesec je zaao, a mi smo jo uvijek hodali. Stupali smo sve dok nismo iz
ali iz doline u pustinju, ostavljajui Tebu za sobom. Tri brda na istoku, zatitnici gra
da, nejasno su se crnjela pred nama prema nebu. Razmiljao sam o tome gdje u nai
nosiljku za povratak, jer sam naslutio kako mu njegove snage nee dopustiti povratak
u Tebu pjeice.
Konano je dahui klonuo na pijesak i rekao preplaeno:
Dri mi ruke, Sinuhe, jer one drhte. A moje srce tutnji o moja rebra. Tren se bli
i... Blii se, jer je svijet pun oaja; ti i ja smo sami! Kamo ja idem, ti me ne moe sli
jediti. A ja ne elim biti sam...
Uhvatio sam mu zapea i osjetio kako mu je cijelo uzdrhtalo tijelo okupano hlad
nim znojem. Svijet oko nas bijae doista oajan. Negdje daleko akali su urlikali kao
da najavljuju smrt. Zvijezde su polako blijedile, a prostor oko nas postajao je bezboj
no siv. Nenadano mi se istrgnuo iz ruku i ustao podiui lice prema istoku, prema pla
ninama.
Bog stie! rekao je tiho, s izrazom strahopoitanja na izbezumljenom, usplam
54

tjelom licu. Bog stie. I ponovio je glasno viui u pustinju: Bog stie!
Zrak je postajao svjetliji, brda pred nama usplamtjela su zlatom, a Sunce je izalo.
Uz prodoran krik, kraljevi je besvjesno pao na tlo. Usta su mu se micala, udovi se ne
svjesno trzali i razbacivali pijesak... Ali ja se vie nisam bojao, jer sam uo takve kri
kove u predvorju Kue ivota i jer sam znao to treba poduzeti. Nemajui klin koji
bih ubacio izmeu njegovih zubi, otkinuo sam vrpcu sa svoje pregae, smotao je i str
pao mu smotak u usta. Tada sam mu poeo trljati udove. Znao sam, kada se probudi,
bit e mu muno i bit e iscrpljen. Osvrnuh se zagledajui pomo, ali Teba je leala
daleko iza nas... Na vidiku nije bilo ni najbjednije kolibice.
U taj tren jedan je sokol s krikom preletio povrh mene, stutivi se iz zrake izlaze
eg sunca te izveo luk povrh nas. Potom se ponovno spustio prema nama i inilo se
kako smjera sletjeti na kraljevievo elo. Prestraen, nagonski sam uinio sveti Amo
nov znak...
Imae li to kraljevi moda Horusa na pameti kada je klicao svome bogu? Bijae li
to Horusovo ukazanje? Prignuh se kako bih ga njegovao. A kada sam ponovno podi
gao glavu, inilo se kako je ptica poprimila ljudsko oblije. Preda mnom stajao je mla
di, nalik bogu, prekrasan u sunevim zrakama. Nosio je koplje i grub plat siromaha.
Premda nisam vjerovao u bogove, za svaki se sluaj bacih niice pred njim.
to je to? upitao je u narjeju Donjeg Kraljevstva, pokazujui na prestolonas
ljednika. Zar je momak bolestan?
Osjeajui se vrlo budalasto, digoh se na koljena i pozdravih ga na uobiajen na
in.
Ako si razbojnik rekoh malo e dobiti od nas. Ali, ovdje imam bolesnog dje
aka i neka te bogovi blagoslove pomogne li nam...
Kriknuo je poput sokola, a ptica se strjelimice sunovratila iz zraka i spustila na nje
govo rame. Zakljuio sam, najpametnije je ako i dalje budem oprezan, te pretpostav
ljam da je preda mnom bog, moda manje znaajan od drugih. Zato sam ga uljudno i
s potovanjem upitao za ime, podrijetlo i nakane.
Ja sam Horemheb, sin sokola odvratio je ponosno. Moji su roditelji tek sprav
ljai sira, no pri mom roenju dato je proroanstvo kako u zapovijedati mnogima.
Sokol je letio preda mnom, a ja sam ga slijedio, jer nisam naao prenoita u gradu.
Teba se plai kopalja kad se smrkne. A ja elim stupiti u faraonovu slubu kao ratnik.
Kau, bolestan je, pa mu zato mogu zatrebati snane ruke u zatiti drave.
Tijelo mu je bilo vrsto kao u lava, a oi su svjetlucale poput strjelica. Pobudilo je
to zavist u meni, pomislivi kako bi mu mnoga ena rado rekla: Doi, lijepi mladiu,
tjei me u mojoj usamljenosti!
Kraljevi je zastenjao, preao si tapkajui preko lica, te protegnuo udove. Uklonio
sam krpu iz njegovih usta, poeljevi imati vode kojom bih ga prizvao svijesti. Ho
remheb ga je promatrao i upitao hladnokrvno:
Umire li?
55

 Ne umire odgovorio sam nestrpljivo. Ima svetu bolest.

Horemheb je zgrabio svoje koplje kad me je pogledao.
Ne treba me prezirati zato to sam doao bosonog i to sam siromaan. Znam
poprilino pisati i itati napisano, a zapovijedat u mnogima. Koji ga je bog obuzeo?
Puk vjeruje kako bog govori kroz one koji pate od svete bolesti, pa je zato postavio
takvo pitanje.
On ima svog vlastitog boga odgovorih a mislim i kako mu je malo zbrkano u
glavi. Hoe li mi pomoi otpremiti ga u grad, kada se probudi? Tamo u nai neku
nosiljku kako bih ga prenio kui.
Hladno mu je. Horemheb je skinuo svoj plat i razastro ga preko kraljevia.
Jutra u Tebi su studena, ali mene grije moja vlastita krv. A poznajem i mnogo bogova,
te bih ti mogao navesti nekoliko njih koji su mi ve pomogli. No moj osobni, glavni
bog, je Horus. Ovo je sigurno sin nekog bogataa, jer je njegova koa svijetla i profi
njena, a nikada nije radio rukama. A tko si ti? Govorio je mnogo i ivo. Bio je siro
maan mladi, koji je poao na dalek put do Tebe, da u tom gradu doivi ponienje i
neprijateljski postupak.
Lijenik sam i posveenik prvog reda sveenstva u Amonovom hramu u Tebi.
Doveo si ga, dakle, u pustinju radi izljeenja? udio se Horemheb. Ali, morao
si ga toplije odjenuti. Uostalom, ne elim prigovarati tvojoj lijenikoj vjetini i umi
jeu...
Pod izlazeim suncem sjao je hladan, pustinjski pijesak. Crvenio se i vrak Horem
hebova koplja. Prestolonasljednik je sjeo, uzdahnuo i smeteno pogledao oko sebe.
Zubi su mu cvokotali pri govoru.
Spoznao sam! Trenutak je bio dug kao stoljee. Bio sam vjean. Ispruio je tisue
ruku povrh mene u posveenju, sa znakom vjena ivota u svakoj ruci. Pa zar onda
doista mogu, ne vjerovati?
Nadam se, nisi se ugrizao za jezik rekao sam zabrinuto. Pokuao sam te ou
vati od toga, ali nisam pri ruci imao komadi drveta, kojeg bih ti utisnuo meu vilice.
Ali moje su rijei za njegove ui bile poput zuja muha. Opazivi Horemheba, nje
gove se oi razbistrie. Bio je divan u svom blaenom uenju.
Jesi li onaj kojeg je poslao Aton, jedini bog?
Sokol je letio preda mnom, a ja sam ga slijedio. Zato sam ovdje. Ne znam nita
vie od toga.
Kraljevi je namrteno pogledao njegovo oruje.
Nosi koplje ree prijekorno.
Horemheb ga je drao pred sobom.
Drka je od probranog drva ree. Njegov bakreni vrh ezne za krvlju fara
onovih neprijatelja. Moje je koplje edno, a njegovo je ime Para Grkljana.
Bez krvi kriknuo je kraljevi. Prolijevanje krvi je mrsko Atonu. Nema nita
uasnije nego kad krv tee.
56

Sjetio sam se kako je prestolonasljednik zatvorio oi, kada je Ptahor buio lubanju
njegova oca. Tada nisam znao da se mladac ubrajao u one ljude kojima pozli im spa
ze krv i jo pritom padaju u nesvijest...
Krv proiava narode i ini ih jakim, a bogove ini debelima i zadovoljnima. I
dok je rata, krv mora tei.
Nikad vie nee biti rata objavio je nasljednik prijestolja. Horemheb se nasmi
jao.
Djeje budalatine! Ratova je uvijek bilo i uvijek e ih biti, jer drave moraju is
pitati zasluuju li ostale drave preivljavanje.
Svi su narodi njegova djeca, svi jezici, sve boje puti, crna zemlja i crvena...
Kraljevi je zurio ravno u sunce.
Podii u mu hramove u svakoj zemlji, a kraljeviima tih zemalja poslat u znak
ivota. Jer ja sam ga spoznao! Rodio me i njemu u se vratiti.
Ovaj je sulud ree mi Horemheb, tresui glavom suosjeano. Vidim i sam,
treba lijenika.
Upravo mu se objavio njegov bog rekao sam ozbiljno, elei opomenuti Ho
remheba, jer mi se poeo sviati. U svetoj je bolesti smotrio boga i ne prilii nama
mjeriti bojih rijei. Svakoga usreuje njegova vjera!
Ja vjerujem u svoje koplje i u svoga sokola! uzvratio mi je Horemheb.
Kraljevi je podigao ruku u znak pozdrava Suncu, a njegovo je lice ponovno ispu
nila strastvena ljepota, kao da gleda u neki drugi svijet, svijet koji mi ne vidimo... Os
tavili smo ga neka dovri svoju molitvu i potom ga poveli prema gradu. Nije pruao
nikakav otpor. Napadaj ga je iscrpio. Posrtao je i uzdisao u hodu. Konano smo ga po
nijeli meu sobom, a sokol je letio iznad nas.
Kada stigosmo do poetka obraenog dijela, dokle su sezali prokopi za navodnja
vanje, spazismo kraljevsku nosiljku kako nas eka. Robovi su leali na tlu, a iz nosiljke
je istupio debeo sveenik obrijane glave. Tamno lice bilo mu je puno neke mrane lje
pote. Ispruih pred njim ruke u razini koljena, jer sam pretpostavio da je to Eie, svee
nik boga Ra-Harahti, o kojem je govorio Ptahor. Ali se on nije obazirao na mene. Ba
cio se niice pred kraljeviem i pozdravio ga kao kralja. Tako sam spoznao: Amenho
tep III. je mrtav. Robovi pohitae podvoriti novog faraona. Udove su mu umili, istrljali
i pomazali. Odjenue ga u kraljevske halje, a na glavu mu stavie kraljevsko pokriva
lo.
U meuvremenu obratio mi se Eie:
Je li susreo svoga boga, Sinuhe?
Susreo je svoga boga... A ja sam ga uvao kako ga ne bi zadesilo neko zlo... Ali,
odakle mi zna ime?
Moja je zadaa znati sve to se zbiva unutar zidina palae... smjekao se on.
Znam tvoje ime. I znam, lijenik si. Zato sam ga i mogao prepustiti tvojoj brizi. Ti si,
isto tako, jedan od Amonovih sveenika i zavjetovao si mu se svojom prisegom!
57

Bilo je prizvuka prijetnje u njegovu glasu, dok mi je sve to govorio. Zato sam podi
gao ruke povrh glave i glasno uskliknuo:
to znai prisega Amonu?
Ti si ispravan i nema se ega pribojavati. Znaj, dakle, tvoj tienik postaje nemi
ran im mu se priblii njegov bog. Nita ga tada ne moe zaustaviti i ni jednom stra
aru ne doputa pratiti ga. Pa ipak, cijelu su vas no pomno uvali, nikakva vam opas
nost nije prijetila. I kao to vidi, nosiljka vas je ekala... A tko je ovaj kopljanik?
Pokazao je na Horemheba, koji stajae po strani, iskuavajui vrh koplja na svom
dlanu, dok mu je sokol sjedio na ramenu.
Moda bi bilo bolje ako umre dodao je jer faraonove tajne smiju dijeliti samo
malobrojni.
Pokrio je faraona svojim platom kad mu je bilo hladno i spreman je zavitlati
svojim kopljem na faraonove neprijatelje. Mislim zato, bit e od veeg probitka iv
nego li mrtav, sveenie Eie.
Eie na to dobaci zlatan kolut sa svoje ruke prema Horemhebu, rekavi nemarno:
Moe me potraiti nekom prigodom... u Zlatnoj Kui, kopljanie.
Ali Horemheb je pustio zlatan kolut neka padne u pijesak pred njegovim nogama i
prkosno je gledao Eiea.
Zapovijedi primam samo od faraona, a ako ne grijeim, faraon je onaj koji nosi
kraljevski nakit na glavi. Sokol me doveo k njemu i to je dovoljan znak.
Eie je ostao hladnokrvan.
Zlato je dragocjeno i uvijek se moe uporabiti primijetio je. Podigao je zlatan
kolut i vratio ga na svoju ruku. Pokloni se tada faraonu, ali mora odloiti koplje u
njegovoj nazonosti...
Kraljevi je istupio. Lice mu bijae blijedo i ispijeno, ali jo uvijek ozareno nekim
tajanstvenim zanosom, koji mi je grijao srce.
Slijedite me ree. Slijedite me, svi vi, na novom putu, jer istina mi se otkrila.
Poosmo s njim do nosiljke, dok je Horemheb mrmljao za sebe: Istina lei u mom
koplju. Nosai poletjee trkom prema brodu koji nas je ekao uz pristan. Vratismo se
kako smo i poli, nezamijeeni, dok je puk u gomilama stajao izvan zidina palae.
Bilo nam je doputeno stupiti u kraljevieve odaje i on nam je pokazao velike vre
ve s Krete s naslikanim ribama i drugim biima. Prisjetio sam se tada Tutmozisa, svo
ga druga, te zaalio to nije tu kako bi mogao razgledati te krasote, koje su istodobno
dokazivale kako umjetnost moe biti i drukija od one kakvom su je shvaali u Egip
tu. Poto se umirio, umorni prestolonasljednik vladao se i govorio poput svih mladia
naih godina. Pritom nije traio od nas neko pretjerano potovanje i snishodljivost. U
to je stigao glas kako Kraljica Majka dolazi pokloniti mu se, pa nam je dopustio otii,
obeavi kako e nas se obojice sjetiti. Kada smo ga napustili, Horemheb mi ree sme
teno: Izgubljen sam. Nemam kamo poi.
Ostani ovdje s povjerenjem savjetovah ga. Obeao je da e te se sjetiti, pa je
58

dobro ako si pri ruci kada se to dogodi. Bogovi su hiroviti i brzo zaboravljaju.
Zar da ostanem ovdje i zujim uokolo s ovim muhama? upitao je, pokazujui na
dvorjane okupljene oko kraljevievih vrata. Ne, imam dobrih razloga biti nespoko
jan nastavio je mrko. to je nastalo od Egipta ako se njegov vladar plai krvi i vje
ruje kako su svi narodi i jezici i boje puti istovrijedni? Roen sam za ratnika, a moje
osjetilo ratnika govori mi kako takve pomisli navijetaju nevolje za ovjeka poput
mene. U svakom sluaju, idem potraiti svoje koplje. Zadrao ga je asnik.
Rastasmo se. Ponudih mu, neka me potrai u Kui ivota, ako ikad zatreba prijate
lja...
Ptahor me ekao u svojoj sobi, crvenih oiju i razdraen.
Nisi bio nazoan kada je faraon ispustio svoj posljednji dah u osvit dana rogo
borio je. Nije te bilo, a ja sam spavao. Tako nitko od nas nije bio tamo kako bi vidio
faraonovu duu dok izlijee iz njegovih nosnica pravo prema Suncu, poput ptice.
Mnogi oevidci su to izjavili. Trebao sam i ja biti tamo, jer volim takva uda, no nije
te bilo kako bi me probudio. S kojom si to djevojkom spavao noas?
Ispriah mu to se zbilo te noi, a on podie ruke u velikom iznenaenju.
Amone, uvaj nas! Znai, novi faraon je sulud...
Mislim da nije rekoh nesigurno, jer me neki udan osjeaj privlaio bolesnom
mladiu, kojeg sam uvao i koji je bio ljubazan prema meni. Mislim da je spoznao
novog boga. Kada mu se glava izbistri, mogli bismo doivjeti uda u zemlji Kemet.
Boe, sauvaj nas toga! uasnuto je rekao Ptahor. Natoi mi malo vina, jer mi
je grlo suho poput praine na putu.
Uskoro nakon toga bili smo pod straom sprovedeni u Kuu Pravde. Tamo je sjedio
uvar Peata kao sudac, a pred njim je lealo etrdeset konih svitaka, na kojima je
ispisan zakon. Okruili su nas naoruani vojnici, kako bi sprijeili na pokuaj bijega,
a uvar Peata nam je s jednog svitka proitao zakon prema kojem moramo umrijeti,
zato jer se faraon nije oporavio nakon otvaranja lubanje. Pogledah Ptahora, ali on se
smijeio, kada je krvnik istupio sa svojim maem.
Neka Zaustavlja krvarenja bude prvi ree Ptahor Njemu se vie uri, jer
mu njegova majka upravo priprema meso s grakom u Zapadnoj Zemlji.
Zaustavlja krvarenja toplo se oprostio s nama, uinio je sveti znak Amona, te
krotko kleknuo na tlo ispred svitaka koe. Krvnik je u velikom luku zamahnuo maem
povrh glave osuenika, te je sjeivo zapjevalo u zraku. Uz fijuk ga je spustio, ali i za
ustavio pokret tik prije nego li je otrica dotakla stranji dio vrata Zaustavljaa krva
renja. No Zaustavlja krvarenja padne na tlo, a mi pomislismo kako se onesvijestio
od groze, jer nije zadobio ni najmanju ogrebotinu. Kada je doao moj red, kleknuo
sam bez straha. Krvnik se pak smijao i dotaknuo moj vrat svojom otricom, ne trudei
se uplaiti me vie od toga. Ptahor je drao kako je prenizak da bi se zahtijevalo od
njega kleanje pa je ostao stajati... Krvnik je tada zamahnuo maem i preko njegova
vrata... Tako smo se rastali sa ivotom, zakon je bio primijenjen i osuda provedena, a
59

mi smo dobili nova imena urezana u debele zlatne kolutove. U Ptahorovom je bilo
upisano Onaj Koji Lii Pavijanu, a u mojem Onaj Koji Je Usamljen. Potom je Pta
horu izmjeren dar u zlatu, pa moj isto tako, te smo odjeveni u nove halje. Prvi sam
put odjenuo nabranu odjeu od kraljevskoga tkanja i ovratnik teak od srebra i drago
cjenog kamenja. Ali kada su sluge pokuale podii Zaustavljaa krvarenja i prizvati
ga svijesti, utvrdili su da je mrtav. Spoznao sam to svojim vlastitim oima i mogu
svjedoiti o istinitosti cijele zgode. Ali zato je umro, to ne znam... Osim ako ne od
pukog iekivanja i prepasti? Ili jednostavno zato, jer je bio uvjeren kako mora umri
jeti pa se bio pomirio sa smru. Premda bijae jednostavan i priglup ovjek, mogao je
ipak zaustaviti krvarenje na neobjanjiv nain. A takav ovjek oito nije i ne moe
biti poput drugih ljudi.
Vijest o udesnoj smrti Zaustavljaa krvarenja brzo se proirila zemljom. Svi koji
su je uli nisu se mogli, usprkos alosti za faraonom, suzdrati od smijeha. Mnogi su
se upravo valjali od smijeha, udarajui se po koljenima. Ta dogaaj je uistinu bio vie
nego smijean!
I mene su, po slovu zakona, smatrali mrtvim. Zato vie nisam smio potpisivati spi
se svojim izvornim imenom, nego sam uz Sinuhe morao dodavati Onaj Koji Je
Usamljen. Na dvoru su me poznavali iskljuivo pod tim imenom.

3
Kada sam se vratio u Kuu ivota u novoj odjei i sa zlatnim kolutom na ruci, moji su
se uitelji pognuli preda mnom i ispruili ruke u visini koljena. Bio sam, ipak, jo uvi
jek uenik i morao sam napisati podrobno izvjee o otvaranju faraonove lubanje i
smrti, te to ovjeriti svojim imenom. Utroio sam na to mnogo vremena i zakljuio opi
som kako je faraonova dua u obliju ptice otprhnula kroz njegove nosnice i ustremila
se pravo Suncu. Dosaivali su mi pitanjem, je li faraon neposredno uoi smrti doao k
svijesti i apnuo: Budi blagoslovljen, Amone!, to su tvrdili brojni svjedoci. Nakon
podrobna razmiljanja, zakljuio sam kako je najbolje da i ja to potvrdim. Poslije sam
doivio zadovoljtinu uvi kako se moje izvjee ita puku svakog od onih sedamde
set dana tijekom kojih je faraonovo tijelo bilo pripremano za besmrtnost. Za cijelog
tog razdoblja alovanja, kue naslada, vinarije i krme u Tebi bile su zatvorene. Tako
su oni koji eljahu pribaviti vina ili sluati glazbe, morali ulaziti na stranja vrata...
Po isteku tih sedamdeset dana, obavijestili su me da sam osposobljeni lijenik, pa
mogu poeti raditi u bilo kojoj etvrti grada, onoj koju izaberem. Mogao sam se odlu
iti i za nastavak studija u nekoj od posebnih struka; meu zubarima ili unim lijeni
cima, primjerice, ili u primaljstvu, meu polagaima ruku, ranarnicima ili nekom dru
gom od etrnaest predmetao kojima se davala poduka u Kui ivota. Trebao sam
60

samo odabrati svoje podruje. To je bio poseban znak milosti, svjedoanstvo koliko
obilato Amon nagrauje svoje sluge.
Bio sam mlad, a uenje u Kui ivota nije me vie potpuno zaokupljalo. Opsjela
me groznica Tebe. udio sam za blagostanjem i slavom. udio sam za stjecanjem pro
bitka u razdoblju moje slave meu ljudima, dok je moje ime jo bilo poznato. Zlatom
koje sam dobio kupio sam malu kuu na rubu ugledne etvrti, namjestio je u skladu
sa svojim mogunostima, te kupio roba. Bio je to koat stvor s jednim okom, ali za
mene dovoljno dobar. Ime mu je bilo Kaptah. Uvjeravao me kako je njegovo jedino
oko znak moje dobre kobi, jer sada mojim moe vanim pacijentima u ekaonici kazi
vati kako je bio potpuno slijep kada sam ga kupio, te sam mu djelomice vratio vid. Zi
dove ekaonice dao sam ukrasiti slikama. Na jednoj od tih je Imhotep Mudri, bog li
jenika, bio prikazan kako me poduava. Bio sam nacrtan malen pred njim, kako bija
e obiaj, ali ispod slike bio je natpis slijedeeg sadraja:
Najmudriji i najspretniji od uenika
Je Sinuhe, Sin Senmuta, Onaj Koji Je Usamljen.

Druga me slika prikazivala kako prinosim rtvu Amonu. To je ostavljalo dojam, to

mu iskazujem poast, a i pribavljalo je povjerenje mojih pacijenata. A na treoj, veliki
me faraon gledao s nebesa, u obliju ptice, dok su njegovi sluge mjerili zlato za mene i
odijevali me u nove halje.
Povjerio sam Tutmozisu izradu tih slikarija, premda on nije bio opunomoen
umjetnik i ime mu se nije nalazilo u knjizi hrama boga Ptaha. Ali on je bio moj prija
telj. A naslikao je sve u ast naega prijateljstva, u starom nainu slikanja i toliko us
pjeno pa su zidovi upravo bljetali od najjeftinijih boja, crvene i ute. Slike su bile to
liko dobro pogoene, te su svi oni koji bi njegova djela vidjeli po prvi put, dizali ruke
zadivljeni, govorei: Uistinu on ulijeva povjerenje, taj Sinuhe, Sin Senmuta, Onaj
Koji Je Usamljen, pa e svojim umijeem zasigurno izlijeiti sve svoje pacijente.
Kad je sve bilo gotovo, sjedoh ekati bolesnike. ekao sam dugo i strpljivo, ali nit
ko nije doao... Naveer sam poao u neku krmu, budui je neto malo preteklo od
zlata i srebra faraonova dara. Bio sam mlad i umiljao si kako sam mudar lijenik. Ni
sam bio zabrinut za budunost i s Tutmozisom sam budio dobro raspoloenje uz vino.
Glasno smo raspravljali o zbivanjima u Dva Kraljevstva, jer se svuda, na trnicama,
ispred kua trgovaca, u krmama i kuama naslada, o tome raspravljalo svih tih dana.
No trebalo se zbiti onako kako je stari uvar Peata pretkazao. Kada je tijelo fara
ona bilo osnaeno protiv smrti i poloeno na njegovo poivalite u Dolini Kraljeva, a
dveri groba bile zapeaene kraljevskim peatom, Kraljica Majka uspela se na prijes
tolje nosei u rukama bi i zakrivljen tap. Na njenom je licu bila brada vrhovne vlas
ti, a lavlji rep oko struka. Nasljednik jo nije bio okrunjen za faraona, a bilo je reeno
kako eli sebe proistiti i posvjedoiti svoju odanost bogovima prije nego preuzme
61

vlast. No tada je Kraljica Majka smijenila starog uvara Peata i uzdigla Eiea, nepoz
natog sveenika, do poasnog mjesta sebi s desna. Tako je ovaj preskoio po poloaju
sve slavne i ugledne mueve Egipta... Zasjeo je u Zlatnoj Kui, u Palai Pravde, s etr
deset konih knjiga zakona pred sobom, zapovijedajui utjerivaima poreza i faraono
vim graditeljima. Tada je u Amonovu hramu zabrujalo poput konice. Uslijedili su
loi znakovi, a kraljeva rtvovanja su se izjalovila. Sveenici su priali o mnogim neo
binim snovima koje su ljudi imali, a sveenici tumaili. Vjetrovi su skretali iz svojih
uobiajenih smjerova, protiv svih zakona prirode, a kie su zalile zemlju Egipat tije
kom puna dva dana. Trgovaka je pak roba leala na pristanima izloena oteenjima,
ito se upljesnivilo... U nekim jezerima i ribnjacima u predgraima Tebe voda se izne
nadno pretvorila u krv i mnogi su ili to pogledati. Ali puk se jo nije brinuo niti bo
jao, jer su takve pojave biljeene svake godine, kad god bi sveenici bili razgnjevljeni.
Bilo je ipak nemira i mnogo ispraznih pria... A plaenici u vojarnama, bili su to
Egipani, Sirijci, crnci i Sardanci, primili su obilne darove od Kraljice Majke. Na terasi
palae dijelili su se zlatni lanci i odlija asnicima. Tako je red odran. Mo Egipta
bila je neosporena. U Siriji su se postrojbe brinule za red, a knezovi Biblosa, Smirne,
Sidona i Gaze, koji su svoje djetinjstvo proveli uz faraonov tron i odrasli u Zlatnoj
Kui, alovali su njegovu smrt kao da im je bio roeni otac, te pisali pisma Kraljici u
kojima su se izjanjavali kako su prah pod njenim nogama.
No u Zemlji Ku, u Nubiji, te na granicama Sudana, redovito se ratovalo nakon
smrti svakog faraona, kao da crnci iskuavaju strpljivost i mo novoga. Zato je pot
kralj junih pokrajina, sin bogova junih postrojbi, pokrenuo svoje ete im je douo
za faraonovu smrt. ete su neometane prele granicu, spalile nekoliko sela, te kao pli
jen dovele svojim kuama stoku i robove, donosei lavlje repove i nojevo perje. Putovi
do zemlje Ku time su opet bili sigurni, a razbojnike i pljakake bande, zamijetivi
svoje poglavice kako se njiu na zidinama pograninih utvrda, objeeni o pete i glava
ma na dolje, jednoduno su se prikljuili glasnom oplakivanju faraonove smrti.
I na morskim otocima oplakivali su i alili faraonovu smrt. Babilonski i hetitski
kralj poslali su kraljici glinene ploice na kojima su izrazili suut u povodu traginoga
gubitka vladara Egipta i kraljiinoga supruga. Ali su zatraili i zlata, kako bi faraonu
mogli u hramovima postaviti kipove, budui im je bio, kako su naveli, poput oca ili
brata...
Kralj zemlje Mitani, u Nahari, poslao je svoju ker kao nevjestu novom faraonu,
kao to je i njegov otac to uinio prije njega i kako je bilo utanaeno s nebeskim fara
onom, prije njegove smrti. Taduhipa, tako joj je bilo ime, stigla je u Tebu praena slu
gama i robovima, koji su gonili magarce natovarene robom velike vrijednosti. Bila je
dijete staro tek est godina, a kraljevi ju je uzeo za enu, jer je kraljevstvo Mitani bilo
zid izmeu bogate Sirije i zemalja na sjeveru, a uvalo je i karavanske putove sve od
zemlje dviju rijeka do mora. Radost je ugasnula meu sveenicima Lavoglave Sahmet,
nebeske keri Amona i boice rata, a arke njenoga hrama rale su brzo jer ih nitko
62

nije otvarao. Nije bilo rata ni nemira, pa nitko nije pohodio Sahmet niti joj prinosio
rtve. Zato se nisu otvarala vrata njenog hrama, jer ih se nije imalo kome otvoriti.
O tome smo razgovarali Tutmozis i ja. Uveseljavali smo svoja srca vinom dok smo
sluali sirijsku glazbu i gledali plesaice. Groznica grada bila mi je u krvi. Svakog ju
tra moj bi jednooki sluga pokorno pristupao mom leaju i prinosio mi kruha i usolje
nu ribu, te mi napunio pehar pivom. Potom bih se umio i sjeo ekati pacijente, kako
bih sluao njihove nevolje i lijeio ih.

4
Bilo je opet doba poplava. Vode su se uzdigle sve do zidina hrama... A kada su se po
vukle, zemlja se odjenula u njeno zelenilo, ptice su gradile svoja gnijezda, a lopo je
cvao u jezerima, usred mirisa akacija. Jednog dana Horemheb se pojavio u mojoj kui
i pozdravio me. Bio je odjeven u kraljevsko tkanje i nosio zlatan lanac oko vrata. U
ruci je imao bi, znak asnika u faraonovom domu. Ali vie nije drao koplje...
Doao sam po savjet, Sinuhe Usamljeni ree on.
to time misli? Jak si poput bika i neustraiv poput lava. Nema nieg to bi lije
nik mogao uiniti za tebe.
Pitam te kao prijatelja, ne kao lijenika! rekne sjedajui.
Moj jednooki sluga Kaptah mu je polio vode preko ruku, a ja mu ponudih kolaia
koje mi je poslala moja majka Kipa, kao i vina iz luke. Ta moje se srce razveselilo kad
sam ga ugledao! Zato mu rekoh:
Oito si promaknut! Sada si asnik u faraonovu domu i, nedvojbeno, svjetlo u
oima svih ena.
Lice mu se smrklo.
Ali kakva je to samo prljavtina! Palaa je puna muha koje lete oko mene. Ulice
Tebe su tvrde i ranjavaju moja stopala, a sandale mi gule kou.
Smaknuo je sandale i protrljao si none prste.
asnik sam pri tjelesnoj postrojbi, da! Ali neki od asnika stari su tek deset ljeta,
uvojci kose oko glave im jo nisu podrezani, a zbog svog visokog podrijetla mi se smi
ju i zadirkuju me. Njihove ruke nemaju snage napeti strunu luka, a njihovi su maevi
zlatne i srebrne igrake. Njima bi mogli rezati peenje, a nikako oboriti neprijatelja.
Kad upravljaju bojnim kolima, nisu u stanju odrati pravac, zapliu se u vlastite uzde,
a kotaima svojih kola ulijeu u kotae susjednih. Vojnici piju i lijeu s robinjama iz
kuanstva, te nemaju stege. U vojnoj koli itaju zastarjele rasprave; nisu nikad vidjeli
rata ni spoznali gladi i ei kao ni straha od neprijatelja.
Zazveketao je nestrpljivo zlatnim lancem kojeg je nosio oko vrata:
to su lanci i poasti ako nisu polueni u boju nego bacanjem niice pred fara
63

onom? Kraljica Majka je stavila bradu na svoje lice i opasala se lavljim repom. Ali
kako moe ratnik prihvatiti enu za svog vrhovnog zapovjednika?! U doba velikog fa
raona ratnik je bio mukarac koji sve u svemu nije bio prezren. A sada Tebanci gleda
ju na njegov poziv kao na najnedostojniji od svih i zatvaraju pred ratnikom vrata.
Samo gubim vrijeme. Dani moje mladosti i snage otjeu dok prouavam umjetnost
rata pod onima koji bi se okrenuli i utekli ve na sam zvuk crnakog ratnog zova. Za
ista, pali bi u nesvijest, kad bi strijela pustinjskih stanovnika samo proitala pored
njihova uha. Skrili bi se pod skutove svojih majki, im bi zauli tutnjavu bojnih kola
pri napadu. Tako mi mog sokola! Vojnici se stvaraju na bojnom polju i nigdje drugdje,
a iskuavaju se u zveketu oruja. Zbog toga odlazim!
Tresnuo je svojim biem po stolu, prevrui vinske kupe, a moj sluga utee s kri
kom straha.
Horemhebu, prijatelju moj! Sad vidim, ti si ipak bolestan. Oi su ti grozniave, a
sav se kupa u znoju.
Zar ja nisam mukarac? udario se po vratu. Mogu podii miiavog roba u
svakoj ruci i razbiti im glave jednu o drugu. Mogu nositi teke terete kako to vojnik
mora. Mogu pretrati velike udaljenosti ne gubei daha. I ne bojim se ni gladi ni ei,
niti pustinjskog sunca. No sve je to sramotno u njihovim oima, a ene u Zlatnoj Kui
dive se samo mukarcima koji se ne trebaju brijati. Vole kada imaju izduena zapea,
kada su im prsa bez dlaka i bedra kao u djevojaka. Dive se onima koji sjenaju oi i
boje usne crveno i uz to cvrkuu poput ptica na drveu. Preziru me zbog moje snage i
zbog opaljene koe i ruku, i jer se po mojim rukama vidi kako mogu raditi.
Zanijemio je, buljei pred sebe. Nakon duge stanke ispraznio je svoj pehar.
Ti si usamljen, Sinuhe. Ali, i ja sam! Usamljen sam moda jo vie od drugih, jer
slutim to dolazi... Roen sam za visokog zapovjednika i da me jednog dana oba kra
ljevstva zatrebaju. Eto, zato sam usamljen... No ne mogu dalje podnijeti usamljenosti,
Sinuhe. Iskre vatre su u mom srcu. Moje grlo osjea tjeskobu. Ne mogu spavati.
Bio sam lijenikom i miljah kako poneto znam o mukarcima i enama. Zato sam
rekao:
Ona je sigurno udana, a njen je mu strogo uva. Zar ne?
Horemheb me pogledao, a oi su mu zasjale. Brzo sam podigao vr i dotoio mu
vina. Umirio se, preao rukom preko preko prsiju i grla, te rekao:
Moram otii iz Tebe. Prljavtina me gui, a muhe me prljaju.
Nakon toga me pogledao, te dodao tihim glasom:
Sinuhe, ti si lijenik. Daj mi lijeka koji e svladati ljubav...
To je jednostavno. Mogu ti dati bobica koje e rastopljene u vinu udahnuti takvu
snagu i vrelinu tvom tijelu te e postati poput pavijana, pa e ene uzdisati u tvom
naruju i kolutati oima. To je lako postii.
Neee... Nisi me razumio, Sinuhe. Nita ne ometa moju snagu. elim lijek za lako
umnost. elim lijek koji e mi smiriti srce... I pretvoriti ga u kamen.
64

 Nema takvog lijeka. Dostatan je tek jedan smijeak, pogled zelenih oiju, pa svo
umijee lijenika postaje nemono. To znam iz osobnoga iskustva. A mudri kau kako
se zao duh moe istjerati drugim. Je li to istina, ja ne znam. No ini mi se, drugi bi
mogao biti gori od prvog.
to time misli? upitao je razdraeno. Sit sam dvosmislenih izriaja.
Nai drugu enu kako bi izgnao prvu iz svog srca. To sam mislio. Teba je puna
draesnih i zavodljivih ena koje uljepavaju svoja lica i nose najtananije halje. Nai
neku meu njima koja e ti se smijeiti, jer si mlad i snaan, duguljastih udova i jer
nosi zlatan lanac oko vrata. A ne razumijem to te zadrava pred onom za kojom
ezne. ak i ako je udana, nema takvog zida koji je previsok pa ga ljubav ne bi mogla
prijei. Ako ena eli mukarca, njena prepredenost moe ukloniti sve zapreke. Pripo
vijesti iz oba kraljevstva to potvruju. Ljubav ena postojana je poput vjetra, kako je
to reeno. Pue uvijek i esto mijenja smjer... Vrlina ena je, kau, poput voska... i ota
pa se na vruini. Tako je bilo i uvijek e biti.
Ona nije udana! zareao je Horemheb Preao si granice svojim brbljanjem o
postojanosti i vrlini. Ona me ak i ne vidi, premda leim pred njenim oima, ona ne
prihvaa moju ruku kada je pruam na pomo dok stupa u nosiljku. Moda misli kako
sam prljav, jer mi je koa preplanula od sunca?!
Znai, ona je neka uglednica?
Zalud je govoriti o njoj. Draesnija je od Mjeseca i zvijezda i jo udaljenija. Uis
tinu bih lake epao Mjesec u svoje ruke. Zato moram zaboraviti! Zato moram na
pustiti Tebu ili umrijeti.
Nadam se kako nisi postao rtvom strasti prema Kraljici Majci uskliknuh u
ali, elei ga natjerati na smijeh. Ona je prestara i predebela da bi uzbudila mlada
ovjeka.
Ima ona i svog sveenika uzvratio je Horemheb prezirno. Vjerujem, bili su
preljubnici jo dok je kralj bio iv.
Prekinuh ga podiui ruku i rekoh:
Ti si pio iz mnogih otrovanih vrela, otkad si doao u Tebu.
Ona za kojom udim lii svoje usne i obraze u uto-crveno, njene okrugle oi su
tamne. I nitko jo nije dotaknuo te udove omotane u kraljevsko tkanje. Njeno je ime
Baketamon, a u njenim venama tee krv faraona. Sada zna za moju suludost, Sinuhe.
No kae li ikome i podsjeti me na nju makar jednom rijeju, nai u te i ubiti ma
gdje bio! Zabit u tvoju glavu meu tvoje vlastite noge i baciti tvoje tijelo na zid. Ni
njeno ime ne smije spominjati preda mnom, jer u te uistinu ubiti!
Vrlo me uzbunie njegove rijei. Ta, za ovjeka niska podrijetla, podii oi prema
faraonovoj keri i poeljeti je, bijae doista grozno. Odgovorio sam:
Nitko smrtan ne smije joj pristupiti. Ako se uda za ikoga, bit e to njen brat, nas
ljednik, koji e je uzdii do sebe da mu bude jednaka u kraljevskom suprunitvu. A
tako e i biti, jer sam uz samrtni leaj kralja u njenim oima to proitao, budui da
65

nije gledala nikog drugog do svoga brata. Bojao sam je se kao ene iji udovi nee do
nijeti topline ni jednome mukarcu, a praznina i smrt obitavaju u njenu pogledu. Zato
kaem i ja: Otii, Horemheb, prijatelju moj... Teba nije mjesto za tebe.
Uzvratio mi je nestrpljivo:
Sve to znam bolje od tebe i tvoje brbljanje zvui u mom uhu poput zuja muha.
Vratimo se radije onom to si rekao o zlim dusima, jer je moje srce puno. A kad popi
jem vina, eznem za nekom enom da mi se smijei, ma koja bila. No njena odjea
mora biti od kraljevskog tkanja! Mora nositi vlasulju i liiti svoje usne i obraze u utocrveno. A da probudi moju udnju oi joj moraju biti zaobljene poput duge!
Smijao sam se.
Govori mudro, Horemheb. Raspravimo to, zato, kao prijatelji, kako bismo mogli
nai najbolje rjeenje. Koliko ima zlata?
Nisam gubio vremena mjerei i brojei zlato bahato mi je odgovorio Horem
heb. Jer ono mi je poput blata pod nogama. Imam zlatan lanac oko vrata i zlatne
obrue na nogama. To e valjda biti dovoljno?
Moda i nee trebati zlata napomenuo sam. Moda je dovoljno ako se samo
nasmijei, jer su ene koje se odijevaju u kraljevsko tkanje hirovite, a tvoj bi osmijeh
bio dostatan kako bi zaludio neku od njih. Zar u palai nema ni jedne takve, jer zato
bi rasipao zlato izvan palae, kad ti jo moe zatrebati?
Na zidove palae isputam vodu odrezao je Horemheb. Ali, znam jedno dru
go rjeenje. Sluaj, Sinuhe! Meu mojim drugovima asnicima je jedan imenom Kefta.
On je s Krete, a jedanput sam ga ritnuo, jer me je ismijavao. Sada me potuje, a po
zvao me danas sa sobom na prijem u kuu blizu hrama nekog boga s majom glavom.
Zaboravio sam ime tog boga, jer ne bijah sklon poi.
Misli na boicu koja se zove Bastet. Znam taj hram, a mjesto je po svoj vjerojat
nosti podesno za tvoje nakane. Naime, lake ene mnogo zazivlju Makoglavu i prino
se joj rtve kako bi stekle bogate ljubavnike.
Ali ne idem bez tebe, Sinuhe. Niska sam podrijetla, ovjek koji dodue zna vitlati
maem i dijeliti udarce nogom, no neuk vladanju u Tebi i osobito onom prema lijepim
tebanskim enama. Ti si svjetski ovjek, roen ovdje i mora poi sa mnom.
Bio sam opijen vinom, a njegovo mi je povjerenje laskalo... Nisam mogao priznati
kako je moje znanje o enama bilo skromno poput njegova. Poslah Kaptaha po nosilj
ku i pogaao sam se s nosaima, dok je Horemheb pio jo vina kako bi se obodrio.
Nosai nas otpremie do hrama boice Bastet. Vidjevi lui i svjetiljke kako gore pred
vratima kue koju smo se spremali posjetiti, poee glasno rogoboriti glede svoje na
grade sve dok Horemheb nije vignuo svojim biem prema njima pa su uvrijeeno za
muknuli. Na vratima hrama stajale su mlade ene, smijeile su nam se i pozivale neka
prinesemo rtvu zajedno s njima. Ali, nisu bile odjevene u kraljevsko sukno i nisu no
sile vlasulje... Zato se na njih nismo ni osvrtali.
Uoh prvi. Nitko se nije iznenadio naem dolasku. Razdragani sluge polie nam
66

ruke vodom, a miomiris toplih jela, pomasti i cvijea rasprostirao se sve do trijema.
Robovi su nas uresili vijencima cvijea, pa smiono kroismo u veliku prostoriju.
Kad smo uli, moje su oi bile slijepe za sve osim za enu koja nam je kroila u su
sret. Bila je odjevena u kraljevske halje, te su joj udovi svjetlucali kroz njih poput
oblija boice. Na njoj je bilo obilje crvenoga nakita, a na glavi je nosila veliku plavu
vlasulju, ureenu s mnogo dragulja. Obrve su joj bile pocrnjene, a pod oima bila je
naslikana zelena sjena. Ali zelenije od sveg zelenog bile su same njene oi, nalik Nilu
za ljetnih vrelina, tako zelene te su se moje oi utopile u njima. Jer, to je bila Neferne
fernefer, koju sam neko sreo meu stupovljem velikog Amonova hrama. Ona mene
nije prepoznala. Nasmijeila se Horemhebu, koji podie svoj asniki bi u pozdrav.
Kefta, mladi Kreanin, bio je takoer tu. Ugledavi Horemheba, potrao je prema nje
mu, ruei stolce i zagrlio ga, nazivajui ga prijateljem.
Na me nitko nije obraao panju, pa sam slobodno mogao zuriti u sestru mog srca.
Bila je starija nego li u mom sjeanju, a njene se oi vie nisu smijeile. Bile su tvrde
poput zelenog kamenja. No ako joj se ve oi nisu smijeile, to su inila njena usta.
Oi su joj se prvo zaustavile na zlatnom lancu ovjeenom oko Horemhebova vrata. A
koljena su mi bila slabana i drhtava otkad sam je smotrio.
Stijene zidova bile su oslikane djelima najboljih slikara, a strop je nosilo areno, lo
poima ureeno stupovlje. Bilo je tu podosta gostiju. Gledao sam udate i neudate ene,
sve u haljinama od najtananije pree, s vlasuljama i obiljem nakita po sebi. Smijeile
su se mukarcima, koji su ih okruivali poput muha. Bilo je tu mladih i starih, lijepih i
runih mukaraca... Ali jedno im je bilo zajedniko: svi su nosili zlatan nakit, a ovrat
nici su im bili teki od zlata i dragulja. Sve je zvonilo od mnogo vike i smijeha. Prevr
nuti vinski vrevi i zdrobljeno cvijee leahu po tlu, a sirijski glazbenici rukovali su
svojim glazbalima s takvim uinkom te se nikakav razgovor nije mogao uti. Pie je
obilato inilo svoje, to se vidjelo, jer jedna je ena povraala. Neki sluga joj je prima
kao pliticu, ali prekasno, pa je zaprljala svoju haljinu... Na to su se svi smijali.
Kreanin Kefta zagrlio je i mene, razmazujui pritom slinu po cijelom mi licu, te
me nazvao prijateljem. A Nefernefernefer me pogledala i rekla:
Sinuhe! Jedno sam poznavala nekog Sinuhea... I on je htio postati lijenikom.
Ja sam taj Sinuhe rekoh, gledajui je u oi. A kad su nam se pogledi sreli, za
drhtao sam.
Ne, ti nisi taj. Uinila je pritom pokret odricanja. Sinuhe kojeg znadoh bio je
mlad djeak, s oima bistrim poput gazele. A ti si odrastao, vlada se poput mukarca.
Izmeu tvojih obrva dvije su brazde, a tvoje lice nije glatko poput njegova.
Tada joj pokazah prsten sa zelenim kamenom kojeg sam nosio na prstu... No ona
protrese glavom, pravei se zbunjenom, pa ree:
Oito zabavljam pljakaa u svojoj kui, koji je umorio onog Sinuhea i ukrao mu
prsten koji mu neko dadoh u znamen naeg prijateljstva. I njegovo si ime ukrao, a Si
nuhe koji mi bijae drag nije vie iv.
67

Digla je ruke u znak tuge. U svojoj gorini smakoh prsten sa svoje ruke i predadoh
joj ga, uz slijedee rijei:
Uzmi natrag svoj prsten! A ja odlazim i neu ti vie dodijavati.
No ona ree:
Ne idi! i poloivi svoj dlan na moju ruku, isto onako kako je to uinila jedan
put ranije, ponovila je tiho i njeno: Ne idi!
I tako ne odoh... Ne otioh, premda sam znao, njeno tijelo e me zapaliti gore od
najstranijega ognja; premda sam znao, nikad vie neu moi biti sretan bez nje. Sluge
nam natoie vina... A vino nikad nije bilo slasnije na mom nepcu...
ena kojoj je pozlilo isprala je svoja usta i pila jo vina. Tada je strgnula svoju za
prljanu halju i bacila je na tlo. Potom je smakla svoju vlasulju i ostala potpuno obna
ena. Stisnula je rukama svoje dojke jednu k drugoj, te naredila slugama neka natoe
vina meu njih. Zatim je dopustila neka odatle piju svi kojima je do toga bilo stalo.
Teturala je uokrug sobe, smijui se glasno: mlada, prekrasna, neobuzdana. Zastala je
pred Horemhebom, te mu ponudila vina sa svojih grudi. Prignuo je glavu i pio. Kada
ju je opet podigao, lice mu je bilo tamnocrveno. Pogledao je enu u oi, zgrabio njenu
obnaenu glavu u svoje ruke i poljubio je. Svi su se smijali, a i ena s njima. Meutim,
nenadano se postidjela, te zatraila novu haljinu. Sluge je odjenue, a stavila je po
novno i vlasulju. Sjela je blizu Horemheba i nije vie pila.
Sirijski su glazbenici nastavljali buiti. Ja sam osjeao groznicu Tebe u svojoj krvi i
spoznao: roen sam za ivljenje u sumrak svijeta. Jer nita mi vie nije bilo bitno, sve
dok sam mogao sjediti uz sestru mog srca, te zuriti u zelenilo njenih oiju i crvenilo
njenih usana.
Zahvaliti je Horemhebu to sam ponovno susreo moju voljenu Nefernefernefer.
Ali, bilo bi bolje za mene... da je nikada nisam ponovno susreo.

5
Ovo je tvoja kua? upitao sam je dok je sjedila uz mene, ispitujui me svojim zele
nim oima.
To je moja kua, a ovo su moji gosti. Imam goste svake veeri, jer ne volim biti
sama...
Sigurno si vrlo bogata rekoh rastueno, jer sam strepio da joj nisam ravan. Ona
se nasmijala, onako kako se smijemo djetetu, te rekla:
Sveenica sam, a ne tek prezira vrijedna ena. uzvratila mi je na moje polupi
tanje. Te dodala: to eli od mene?
Nisam shvatio to je mislila tim pitanjem...
A Metufer? upitah, jer sam elio saznati sve, usprkos boli koju bi mi to moglo
68

prouzroiti. Ona se malo namrtila.

Zar ne zna? Metufer je mrtav. Umro je zato to je zlorabio novac kojeg je njegov
otac dobio od faraona za gradnju hrama. Metufer je platio glavom, a njegov otac nije
vie glavni kraljev graditelj. Zar to nisi znao?
Ako je to istina rekoh smijeei se doe mi gotovo povjerovati kako ga je to
Amon kaznio, jer se izrugivao njegovu imenu. Ispriao sam joj kako su Metufer i
sveenik pljuvali u lice Amonova kipa da bi ga oprali i kako su se mazali Amonovim
svetim pomastima.
Smijala se, no u oima joj se zrcalio tvrd, hladan pogled. Iznenada mi ree:
Zato mi tada nisi doao, Sinuhe? Da si me traio, naao bi me. Poinio si krivo
to mi nisi doao i to si posjeivao druge ene s mojim prstenom na ruci.
Ta bio sam tada jo gotovo djeak!... A i bojao sam se tebe. No u mojim snovima
ti si mi oduvijek bila sestrom, Nefernefernefer. I, smij mi se ako hoe, ali... od tada
nikad nisam legao ni s jednom enom. ekao sam da te opet vidim.
Nasmijala se i popratila to pokretom nevjerice.
Ti nedvojbeno lae. U tvojim oima sigurno izgledam kao stara runa ena, pa
te zabavlja izrugivati mi se i lagati mi. Njene su oi ivnule kao nekada i izgledala je
toliko mlaom te je moje srce nabujalo i zaboljelo me kad sam je pogledao.
Istina je kako nikad nisam dotakao ene rekoh ali moda nije tono da sam
ekao na tebe. Bit u iskren... Mnoge su mi ene dole na put, mlade i stare, zgodne i
priproste, mudre i jednostavne. Ali sam sve gledao okom lijenika. I ni jedna nije uz
bunila moje srce. Ali zato je tome tako, ne bih znao rei zastadoh, predaha radi.
Mogao bih ustvrditi kako je to povezano s kamenom kojeg si mi dala za uspomenu na
nae prijateljstvo i jer si me oarala... A ja toga nisam bio svjestan, kad si mi usta do
takla svojima, koja su bila toliko meka. Ali to, zapravo, nije objanjenje. Moe me,
prema tome, tisuu puta pitati zato?... Ja ti ipak neu ni znati niti moi odgovoriti.
Moda si kao malen djeak pao s vrha nakrcanih kola i sletio rairenih nogu na
rudo? Pa si od tada postao sjetan i sretniji kada si sam! rekla je i, smijui se, dotakla
me lagano na nain, kako to ni jedna ena nije uinila do tada. Odgovor je bio nepo
treban, ta ona je znala: ono to je izrekla, nije istinito. Brzo je povukla svoju ruku,
apui:
Pijmo vina zajedno. Mogla bih sada uivati s tobom, Sinuhe.
Pili smo vina, dok su robovi iznosili neke od gostiju do njihovih nosiljki. Horem
heb je zagrlio enu pored sebe, nazivajui je svojom sestrom. ena se smijeila, no
stavljala mu je ruku na usta, opominjui ga neka ne govori gluposti zbog kojih e se
drugoga dana pokajati. Horemheb je pak ustao, s aom u ruci, te povikao:
Ma to poinio, neu se vie nikad pokajati, jer u od dananjega dana gledati
samo unaprijed, a nikad vie unatrag. Priseem na to svojim sokolom i s tisuu bogo
va obiju drava. I premda ne znam nabrojiti njihova imena, zapamtite moju prisegu!
Skinuo je zlatan lanac sa svog vrata i smjerao ga objesiti o enin. No ona se protivi
69

la i rekla gnjevno:
Ja sam pristojna ena, a ne bludnica! Digla se i otila srdito, ali s vrata mu je
ipak kriomice domahnula i Horemheb ju je slijedio. Te veeri od oboje nisam vie vi
dio ni traga.
Vjerujem, nitko to nije zamijetio, jer je ve bilo kasno, a gosti su ve odavno trebali
otii svojim putem.
A oni koji su ostali, nastavie piti. Teturali su po prostoriji, posrui preko sjedalica
i tropoui glazbalima otetim od glazbenika. Grlili su se, nazivajui jedan drugog
bratom i prijateljem, da se odmah potom posvade nazivajui jedni druge ukopljenim
svinjama, ukopljenicima i eunusima. ene su bez imalo ustezanja skidale vlasulje i
doputale mukarcima neka im glade obrijane glave, jer otkad su ene poele brijati
svoje glave, nije za mukarce bilo veeg uitka. Nekoliko se mukaraca prikuilo i Ne
fernefernefer, ali ona se branila... A ja sam im nagazio na noge ne marei za njihovu
ast, ugled i bogatstvo, budui su svi redom bili pijani.
Ali i ja bijah pijan. No ne od vina, ve od blizine moje Nefernefernefer i od dodira
njenog dlana. Konano je dala znak slugama i ovi poee gasiti svjetiljke, odnositi sto
love i klupice, te skupljati zgaene cvjetne vijence. Tada rekoh:
Moram poi.
Ali svaka mi je rije pekla srce poput soli na rani, jer sam se bojao izgubiti je. A
svaki trenutak izbivanja od njenog drutva inio mi se izgubljenim.
Kamo eli poi? upitala me hinei iznenaenost.
Na ulicu. Idem straariti noas pred tvojim domom. Idem prinijeti rtvu u sva
kom hramu u Tebi, u znak zahvalnosti bogovima to te iznova sretoh. Idem nabrati
cvata s drvea kako bih zasuo tvoju stazu kad bude naputala svoju kuu i kupiti
mirhe kojom u pomazati tvoj dovratak.
Nasmijala se i rekla:
Bilo bi bolje ako ne ode. Jer, cvijea i mirhe ve imam. I ako poe toliko uspa
ljen vinom, zalutat e nekoj stranoj eni. A to neu dopustiti.
Njene rijei ispunie me radou. Htjedoh je zgrabiti, ali oprla mi se rekavi:
Stani! Moje bi nas sluge mogli vidjeti. Premda ivim sama, nisam ena koju treba
prezirati. I budui da eli biti poten prema meni, bit u i ja prema tebi. Zato se jo
ne moemo uputati u ono zbog ega si doao... Prije toga odvest u te u vrt i ispripo
vjediti jednu priu.
Izvela me u vrt, obasjan mjeseinom i pun miomirisa mirte i akacije. Cvjetovi lo
poa u ribnjaku, obrubljenom raznobojnim arenim kamenjem, sklopili su svoje ake
na noenje.
Sluge nam polie vode po rukama i donesoe peenu gusku, te voe namoeno u
medu. A Nefernefernefer ree:
Jedi i uivaj ovdje sa mnom, Sinuhe.
No moje je grlo bilo hrapavo od poude, pa ne mogoh gutati. Pogledala me je obje
70

enjaki i jela s tekom. Kad me god pogledala, mjeseina se zrcalila u njenim oima.
Htjedoh je obujmiti rukama, ali me odgurnula, rekavi:
Obeala sam ti jednu priu. Kazivat u ti je sada, jer je jutro jo daleko, a meni se
ne spava... Mislim na bajku o Setne Kemvese i Tabubui, Bastetinoj sveenici.
Znam tu priu odvratih, jer se nisam htio vie svladavati. uo sam je ve
esto, sestro moja. Doi! elim te zagrliti i spavati u tvom naruju. Doi, sestro moja,
jer mi je tijelo bolesno od enje i jer u, ne doe li, udariti svojim licem o kamenje i
vikati od poude.
Tiho, Sinuhe, tiho! rekla je. Vatren si i ja te se bojim. I ba zato moram ti is
pripovjediti to sam nakanila. Zbilo se, dakle, te je Setne, sin Kemvese, traei u hra
mu zapeaenu Totovu knjigu, ugledao Tabubue, sveenicu Bastetinu. Toliko se zagle
dao u nju, te joj je poslao slugu i ponudio deset debena zlata, ako provede i uiva u
ljubavi s njim samo jedan sat. Ali Tabubue je rekla sluzi: "Sveenica sam, a ne ena
koju treba prezirati. A ako me tvoj gospodar doista eli, kako kae, neka sam doe u
moju kuu, gdje nas nitko ne moe vidjeti, te se ne moram vladati poput bludnice.
Setne se vrlo razveselio tom odgovoru, pa pohitje Tabubuinoj kui. Tabubue mu je po
eljela dobrodolicu i ponudila ga vinom. Osvjeivi srca, htio je Setne prijei na ono
zbog ega je doao, no Tabubue mu je rekla: U moju si kuu mogao ui, ali ja sam
sveenica, a ne ena koju treba prezirati. Ako me, dakle, doista eli kako kazuje, pre
pusti mi sav svoj imetak i sve to je tvoje, svoju kuu, svoje imanje i sve to posjedu
je. Setne ju je samo pogledao, te pozvao zakonu vina pisara. Kad je taj prispio, na
redio mu je neka saini ugovor kojim sav svoj imetak preputa Tabubui. Tada je Tabu
bue ustala, obukla kraljevsko tkanje kroz koje su njeni udovi sjali poput oblija boice,
te se sva uresila nakitom. A kada je Setne ponovno pokuao prijei na ono zbog ega
je doao, Tabubue se branila i rekla mu: Doi e u svoju kuu, i ve si u njoj. Ali ja
sam sveenica, a ne ena koju treba prezirati. Zato mora istjerati iz svoje kue svoju
enu, kako se ne bih morala bojati da e se tvoje srce okrenuti k njoj. Setne ju je i po
novno samo pogledao, te poslao sluge kui svojoj, neka mu otjeraju enu. Tada mu je
Tabubue rekla: Doi u moju sobu, legni na moj leaj, dobit e ono za im toliko u
di! Sav sretan, Setne ju je posluao, legao na leaj i ekao svoju nagradu. Tada je u
sobu doao sluga i priopio mu: Tvoja djeca su dola, jadikuju i plau pred vratima
za svojom majkom! No Setne se pritajio, hinei kako nita ne uje, te je htio prijei
na stvar zbog koje je doao. Ali, Tabubue mu je rekla: Sveenica sam, a ne ena koju
treba prezirati. Prisjetila sam se, tvoja bi se djeca mogla zavaditi s mojom oko nasljed
stva. To se ne smije zbiti. Zato naredi neka ubiju tvoju djecu! Setne je odmah zapo
vjedio neka ubiju njegovu djecu pred njenim oima, te ih bace kroz prozor izgladnje
lim psima i makama. I dok je s Tabubue pio vino, uo je kako se psi i make nateu
oko mesa njegove djece.
Prekinuo sam Neferneferneferino pripovijedanje, jer mi se srce stisnulo u grudima,
jednako kao i u djetinjstvu, kada sam prvi puta sluao tu priu, te rekoh:
71

 Ma sve je to bio tek san. Jer, im je Setne legao na Tabubuin leaj, uo je kako ga
netko zove. Tada se prenuo. I osjeao je kao da dolazi iz gorue pei, premda je bio
potpuno nag. Sve je to bio tek san, izazvan arolijom Neneferkaptaha, o kojem znam
jo jednu pripovijest...
Nefernefernefer je mirno rekla:
Da, Setne je sanjao... I probudio se! No, mnogi drugi se probude tek u Kui Smrti.
Kaem ti ponovno, Sinuhe, i ja sam sveenica, a ne ena koju treba prezirati. Te bi i
meni ime moglo biti Tabubue. Ali, dok je govorila, u njenim se oima zrcalila mje
seina i ja nisam vjerovao njenim rijeima. Zato je i opet pokuah zagrliti, ali me od
gurnula i upitala:
Zar ne zna zato je Bastet, boica ljubavi, prikazana u obliju make?
Ne marim ni za make niti za bogove odvratih, poseui za njom, oiju zamu
enih od udnje.
Ona je potisnula moje ruke u stranu.
Vrlo skoro smjet e me dotaknuti. Smjet e poloiti svoje dlanove na moje gru
di i moj trbuh, ako e te to uspokojiti. Ali prije toga posluat e to u ti rei. I nauiti
zato je ena poput make. I zato je strast, takoer, poput make. Njene su ape meke,
no one kriju kande koje paraju i grebu i bez milosti zadiru u tvoje srce. Ah, i te kako,
ena je poput make, jer maka uiva u muenju svoje rtve, ne umarajui se nikad
od te igre. Igrat e se sa stvorom sve dok on ne obamre... Tek tada e ga poderati. A
potom krenuti dalje, traei novu rtvu... Govorim ti to, jer elim biti potena prema
tebi. Nikad ti nisam eljela zlo. Ne, nikad ti nisam eljela zlo ponovila je odsutno,
uzela moju ruku i poloila je na svoje grudi, dok je drugu smjestila u svoje krilo. Za
treperih, a suze grunue iz mojih oiju. Tada me je ponovno odgurnula.
Moje je ime Tabubue. I jer to zna, odlazi od mene i ne vraaj se nikada. Tako te
neu pozlijediti. No ako ne ode sada, ne smije me kriviti, ma to se kasnije zbilo.
Ostavila mi je vremena kako bih otiao. Ali nisam to uinio. Na to je lako uzdah
nula, kao da je umorna od te igre, te je rekla:
Pa dobro. Mora dobiti ono po to si doao... Ali budi njean jer sam umorna. I
bojim se, mogla zaspati bih na tvojim rukama...
Povela me u svoju sobu do svog leaja od slonovae i ebanovine. Tamo mi je, ski
nuvi odjeu, otvorila svoj zagrljaj. Bilo je kao da sam sav izgorio u pepeo: tijelo, srce,
sva utroba. Ona je pak uskoro tek zijevnula i rekla mi:
Vrlo sam pospana. I sad moram vjerovati kako nikad prije nisi legao sa enom...
Jer si bio vrlo nespretan i nisi mi pruio naslade. Ali kada mladost uzme svoju prvu
enu, daje joj neprocjenjivo blago. Neu zato traiti od tebe nikakva drugog dara.
Ipak, poi sada i pusti me spavati. Ta dobio si ono po to si doao...
I kad poeljeh ponovno je zagrliti, branila se i otpremila me. Poao sam kui, ras
paljena i kipueg tijela. Sva mi je utroba gorjela i plamtjela. I spoznao sam... nikad je
neu moi zaboraviti...
72

6
Slijedeega jutra rekao sam svom sluzi Kaptahu neka otpremi sve moje pacijente i na
puti ih potraiti drugog lijenika. Poslao sam po brijaa, oprao se i pomazao uljima
slatkoga mirisa. Potom sam naruio nosiljku, naloivi nosaima neka tre. eznuo
sam pouriti kui Nefernefernefer, a da pritom ne umrljam svoju odjeu i stopala pra
inom. Kaptah je zabrinuto gledao za mnom i tresao glavom, jer nikada ranije nisam
naputao svoju radnu sobu usred dana. Bojao se opadanja prihoda, zanemarim li svo
je pacijente. Ali ja sam imao samo jednu misao, a moje je tijelo gorjelo poput vatre. I
to divne vatre.
Primio me sluga i odveo u sobu Nefernefernefer. Kitila se pred zrcalom i pogledala
me tvrdim, ravnodunim pogledom.
to eli, Sinuhe? Dosauje mi.
Predobro zna to elim! rekoh, nastojei uzeti je u svoje ruke, sjeajui se nje
ne predanosti prole noi. No, grubo me je odgurnula.
Je li to inat ili glupost? Doi upravo sada! Jedan je trgovac doao iz Sidona dono
sei dragulj koji neko bijae kraljiin; eoni ukras iz groba! Ove e mi ga veeri netko
darovati! Dugo sam eznula za nakitom kakav ne posjeduje nitko drugi! Radi toga se
moram pomazati i uljepati, odjenuti biranu odjeu i nakitom uresiti tijelo.
Razodjenula se bez suzdravanja i rastegnula na leaju kako bi robinja mogla utr
ljati pomadu u njene udove. Srce mi je skoilo u grlo, a dlanovi mi se ovlaie od zno
ja, pri pogledu na njenu ljepotu.
to eka, Sinuhe? upitala me nakon to je robinja otila, leei i dalje nemarno
na prostirci. Zato jo nisi otiao? Moram se odjenuti.
Obuzela me vrtoglavica i nasrnuh prema njoj. Ali me odbila toliko vjeto da je ni
sam uspio ni dotai. Zato sam samo stajao, plaui i pomuene udnje.
Konano rekoh:
Kad bih ti mogao kupiti taj dragulj, uinio bih to, kao to dobro zna. Ali nitko te
drugi ne smije dodirnuti. Prije u umrijeti.
Ah? odvrati mi poluzatvorenih oiju. Zabranjuje bilo kome drugom da me
dodirne? Ali, ako ti darujem ovaj dan, Sinuhe, ako jedem i pijem i zabavim se s tobom
danas, jer nitko ne zna to donosi sutranji dan, to e ti dati meni?
Protegla se na leaju, svijajui se, te je njen ravan trbuh utonuo. Nije imala ni jed
ne jedine vlasi niti dlake, ni na glavi niti po cijelom tijelu.
to bi mi dao? ponovila je, svijala se dalje i gledala u mene.
Nemam ba nita to bih ti mogao dati rekoh i pogledah oko sebe, govorei to.
Leaj joj je bio od ebanovine i slonovae, pod od lapislazulija s umetnutim tirkizima,
73

a soba bijae puna zlatnih kupa i pehara. Uistinu nemam nita to bih ti mogao
dati...
Koljena mi klecnue i okrenuh se, ali me zaustavila.
alim te, Sinuhe rekla je meko, ponovno proteui svoje sitno tijelo. Ve si
mi dao ono to si imao, a bilo je vrijedno darivanja... Premda mi se vrijednost toga
ini precijenjenom. Ali ti ima kuu i odjee, kao i sav pribor potreban lijeniku... Sve
u svemu, nisi siromaan, koliko mi se ini.
Treperei od glave do pete, rekoh:
Sve je to tvoje, Nefernefernefer, ako eli. Neka ti sve pripadne, pokloni li mi da
nas svoju ljubav. Moj imetak, dodue, vrijedi malo, ali kua je opremljena za lijeni
ku uporabu. Neki uenik iz Kue ivota mogao bi ponuditi dobru cijenu za nju, imaju
li njegovi roditelji mogunosti za to.
Tako misli? ree. Okrenula je naga lea prema meni, te dok se promatrala u
zrcalu, povukla je svojim izduljenim prstima du crnih linija svojih obrva.
Kako eli... Nai onda pisara, neka zabiljei prijenos sve tvoje imovine na moje
ime. Jer, premda ivim sama, nisam ena za preziranje. A moram se i brinuti za bu
dunost, za sluaj ako me odbaci, Sinuhe.
Ukoeno sam gledao u njena obnaena lea. Jezik mi je odebljao u ustima, a srce
mi poe tui toliko silovito te se urno okretoh i pooh. Naao sam sudskog pisara
koji mi je brzo spravio potrebne papire i hitro ih otpremio u kraljevsku pismohranu
na uvanje. Kad se vratih, Nefernefernefer se ve bila odjenula u kraljevsko tkanje i
nosila je crvenu vlasulju koja je sjala jarko poput zlata. Vrat, zapea i glenjevi bija
hu joj ureeni najsjajnijim draguljima. Na ulazu ju je ekala lijepa nosiljka.
Predajui joj pisarov zapis, rekoh:
Sve to posjedujem, sada je tvoje, Nefernefernefer... ak i odjea koja je na meni.
Poimo sada jesti i piti i uivati zajedno u ovom danu, jer nitko ne zna to moe doni
jeti sutranji dan.
Uzela je papir nemarno, stavila ga u kutiju od ebanovine i izjavila:
ao mi je, Sinuhe, ali utvrdila sam... Snala me moja mjesena nevolja, pa mi ne
moe doi kako sam to eljela. Bolje poi sada, dok ne provedem propisano proie
nje, jer mi je glava teka, a tijelo me boli. Doi neki drugi dan, pa e ostvariti svoju
udnju...
Zagledah se u nju sa smrtnim dahom. Nisam mogao prozboriti ni rijei. Zatoptala
je nestrpljivo.
Ta odlazi! urim se. A na pokuaj da je dodirnem, rekla je: Razmazat e mi
nali na licu.
Otioh kui i sredih svoju imovinu, kako bi sve bilo pripravno za novog vlasnika.
Moj me jednooki rob slijedio na svakom koraku, tresui glavom, sve dok me njegova
nazonost nije razbjesnila. Prasnuo sam:
Ne vuci mi se za petama! Nisam ti vie gospodar. Drugome pripada. Slui ga po
74

korno kada doe i ne potkradaj ga onoliko koliko si mene. Mogue e njegov prut biti
ei od mojeg.
Na to se bacio na tlo, podigao ruke u dubokoj tuzi i gorko zajecao.
Ne tjeraj me od sebe, gospodaru, jer je moje srce uraslo u tvoje staze i slomit e
se ako me otjera. Uvijek sam ti bio odan, mladom i prostodunom kakav jesi. Kada
sam te potkradao, inio sam to vodei rauna o tvojoj dobrobiti. Trao sam ulicama
na svojim starim nogama i po podnevnoj vrelini, izvikujui tvoje ime i vrijednosti,
dok su me sluge drugih lijenika tukle i bacale balegu na mene.
Srce kao da mi je bilo napunjeno solju, a u ustima sam utio gorak okus pri pogle
du na njega. Ali bio sam ganut. Stavio sam mu ruku na ramena i rekao:
Ustani, Kaptah! U darovnom ugovoru je bilo navedeno njegovo ime Kaptah, ali
ja ga nikad nisam zvao po imenu, kako ne bi postao drskiji i smatrao se meni ravnim.
Kad sam ga trebao, zvao sam ga robe, budalo, ljenino, tate i sl.
Kad je iz mojih usta po prvi puta zauo svoje ime, jo je jae zaridao, te mi elom
dotaknuo ruke i noge. Zatim je stavio moju nogu na svoju glavu, to me je razljutilo.
Ritnuo sam ga i zapovjedio neka ustane:
Kojeg li probitka od svog tog nadvikivanja i jadikovki? Ne tjeram te zbog nemi
losti, ta bio sam zadovoljan tvojim sluenjem. I to premda si esto pokazivao svoju
ud na besraman nain, treskajui vratima i tropoui posuem im ti neto nije bilo
po volji. Ni tvoje sitno potkradanje nije me ljutilo, jer je to pravo svakog roba. Tako
jest i tako e uvijek biti. Bio sam prinuen izruiti te protiv svoje volje, jer ne imadoh
nita drugo za dati. I moja je kua otila, takoer, kao i sav moj imetak... Tako ak ni
ova odjea na meni nije vie u mom posjedu. Zato su tvoje jadikovke uzaludne.
Kaptah si je upao kosu i jecao:
Ovo je uklet dan! Duboko se zamislio neko vrijeme, a potom nastavio: Ti si
velik lijenik, Sinuhe, unato svojoj mladosti. I svijet ti lei pred nogama. Zato bi bilo
najbolje ako brzo pokupim najvrijednije stvari, pa kad se smrkne, moemo pobjei.
Moemo otii u Crvene Zemlje, gdje te nitko ne poznaje. Ili na morske otoke gdje je
vino iskriavo, a ene vesele. Ili u zemlju Mitani, takoer, ili u Babiloniju, gdje rijeke
teku u pogrenom smjeru, a umijee egipatskih lijenika je visoko cijenjeno. Tamo se
ti moe obogatiti, a ja postati sluga uglednog gospodara. Pouri se, zato, gospodaru,
kako bismo pokupili tvoje stvari prije mraka i potegnuo me za rukav...
Kaptah, Kaptah! Potedi me tog budalastog brbljanja. Moje je srce smrtno ojae
no, a moje tijelo nije vie u mom vlasnitvu. Sputan sam okovima jaima od bakrenih
lanaca, premda ih ne vidi. Ne mogu pobjei, jer izbivati iz Tebe znai za me kao biti
u uarenoj pei.
Moj je sluga sjeo na pod, jer su mu stopala muile teke i bolne otekline, koje sam
povremeno lijeio, u dokolici.
Oigledno nas je Amon napustio ree on. No tome se i ne udim, jer ti tako
rijetko odlazi prinijeti mu rtvu. Unato tome, ja sam odano rtvovao petinu od ono
75

ga to sam ti ukrao, u znak zahvalnosti to sam dobio mlada i prostoduna gospodara.

Ali sada je i mene napustio. Dobro, dobro... Moramo promijeniti bogove i pohitati pri
nijeti rtvu nekom drugom bogu koji e moebitno odvratiti zlo s nas i uiniti te nam
iznova bude dobro.
Ni rijei vie o tim besmislicama! Tvoj je govor u mojim uima poput dosadnog
zvrndanja muha. Ti zaboravlja, nemamo vie nita za rtvovanje... otkad sve to sam
posjedovao, pripada drugom.
Mukarcu ili eni?
eni odgovorih. Jer kakvog je bilo razloga kriti?
Kada je to uo, provalio je u nove jadikovke:
O, kamo sree da se nisam nikad rodio na ovom svijetu. O, to me majka nije za
guila pupkovinom pri roenju! Ta nema gore sudbe za roba do li sluiti enu bez
srca! Jer mora da je ona bez srca kada ti je to uinila. Natjeravat e me od jutra do
mraka, traiti neka trim okolo, s ovim mojim bolesnim nogama, bosti me iglama,
udarati batinom po mojim starakim leima, te u itav dan morati vikati i plakati.
Tako e mi se dogoditi, premda sam potovao Amona i prinosio mu rtve u znak za
hvalnosti to me je doveo mladom i neiskusnom gospodaru...
Ni u kom sluaju nije ona bez srca odgovorih mu. Jer, toliko je lakouman mu
karac, da sam bezuvjetno morao govoriti o Nefernefernefer, ak i svom robu, budui
se nikom drugom nisam mogao povjeriti. Obnaena na svom leaju, ljepa je od
Mjeseca. Njeni udovi svjetlucaju od skupocjena ulja, a oi su joj zelene poput Nila za
ljetnih vruina. Sretan je i vrijedan zavisti, Kaptah, onaj kojem je doputeno ivjeti u
njenoj blizini i udisati isti zrak.
Kaptah je tada poeo jo glasnije jaukati:
Ona e me prodati za nosaa ili za teaka u kamenolom. Plua e mi se zaguiti,
a krv e iktati ispod mojih noktiju. I propasti u u blatu poput izmuena magarca...
U srcu sam znao da to moe biti istina, jer bi se u kui Nefernefernefer teko nalo
kruha i mjesta za nekoga poput njega. Suze potekoe i iz mojih oiju, ali nisam znao
plaem li zbog njega ili sebe. Kada je Kaptah to smotrio, smjesta je zautio. Zagledao
se u mene skamenjeno. No ja sam pognuo glavu u svoje ruke, ne marei to me moj
rob vidi kako plaem. Dotaknuo mi je glavu svojim irokim dlanom, te rekao skrue
no:
Sve je to moja krivica... Trebao sam bolje paziti na svog gospodara. Ni slutio ni
sam da je on toliko neiskusan i neduan, poput krpe prije prvoga pranja. Jer, to sve
objanjava. ak sam se udio to me gospodar nikad nije poslao po neku djevojku,
vrativi se kui iz krme. A ene koje sam ti slao radi uitka odlazile su zlovoljne, na
zivajui me takorom i strvinarom. Premda je bilo mladih i ljepunih meu njima...
Ali, moj je trud bio uzaludan! Kao glupan veselio sam se, mislei nikad nee dovesti
suprugu u svoju kuu, neku koja e me pljuskati po glavi i bacati kipuu vodu po mo
jim stopalima, kad se god posvadi s tobom. Oh, ja budala, glupan li sam bio! To je oi
76

to prvi poar koji saie kolibu do pepela...

Zato me, u svojem neiskustvu, nisi priupitao za savjet, moj gospodaru? Jer mno
go je toga minulo pred mojim oima, a i znam podosta, premda mi ti ne vjeruje. I ja
sam, mada davno, spavao sa enama, pa te iz iskustva uvjeravam kako su kruh, vino i
pun eludac bolji i daju veu nasladu od krila najljepe ene. O, moj gospodaru! Polazi
li mukarac eni, mora ponijeti prut, jer e ga ena inae svladati i staviti mu okove,
koji e mu se duboko zarezati u meso, poput tanke prede, te mu titati srce kao to ka
men u postoli ili sandali titi nogu. Tako mi svetoga Amona, gospodaru, trebao si
nou dovoditi djevojke u kuu, pa bi se spasili svega ovoga. Uzalud si rasipao svoje
vrijeme po krmama i kuama naslada, kad te je jedna ena uinila robom...
Izrekao je jo mnogo toga, no njegov je glas bio poput zuja muha u mojim uima.
Konano je prestao i pripremio mi hrane, te polio vode po mojim rukama. No ja ni
sam mogao jesti, jer mi je tijelo plamtjelo. A kada je nastupila veer, samo je jedna
pomisao ispunjavala moj mozak.

77

KNJIGA IV

Nefernefernefer
1

ano jutrom pooh Neferneferneferinom domu. Ali ona je jo spavala. Kada sam
probudio njene sluge, proklinjali su me i bacali splaine na mene. Tako sam sje
dio pred vratima poput prosjaka, dok nisam uo kretanje i razgovor u kui. Tada
sam ponovno pokuao unii.
Nefernefernefer je poivala na svom leaju. Lice joj se injae malenim i blijedim,
a njene zelene oi bile su tamne od ispijanja vina.
Dosauje mi ree. to eli?
Jesti, piti i uivati s tobom uzvratih potiteno. -Tako si obeala.
To je bilo juer. Danas je nov dan...
Dva mlada roba su svukla Neferinu zguvanu haljinu te joj nauljili i istrljali udove.
Nefer se promatrala u zrcalu, liila si lice, stavila vlasulju. Izvadila je svoj novi ures od
bisera i dragocjenoga kamenja usaenih u staro zlato, te ga smjestila na svoje elo.
Prelijep je rekla je ali vrijedan svoje cijene. Jer, umorna sam kao da sam se
borila cijelu no. Zijevnula je nakon tih rijei, pa ispila au vina kako bi se okrije
pila. Ponudila je vina i meni, ali vino mi nije imalo ni mirisa ni okusa, dok sam je gle
dao.
Znai prevarila si me juer. Nita nas nije prijeilo... rekoh ja, premda sam u
svom srcu to ve znao, te su moje rijei bile zapravo besmislene.
Zabunila sam se. No moje bi vrijeme trebalo stii! I bojim se da sam s tobom za
nijela, Sinuhe! Jer sam bila slaba u tvojim rukama, a ti si bio tako nasilan... Ali dok
je to govorila, smijala se i podrugljivo me gledala. Shvatio sam, izruguje mi se.
Znai, tvoji dragulji dolaze iz kraljevskoga groba u Siriji! Nisi li mi juer tako
rekla?
Ah! rekla je tiho. U svakom sluaju, naeni su pod jastukom nekog sirijskog
trgovca. Ali neka te to ne mui. Bio je to neki trbonja, debeo poput prasca, a vonjao je
po luku. Imam to sam traila i ne namjeravam ga ponovno vidjeti.
Skinula je vlasulju i ukras, paljivo ih spustila na pod pokraj leaja, te se opet pro
tegnula. Njena je obnaena lubanja bila glatka i ljepuna, ispruila je tijelo i poduprla
78

svoju glavu na sklopljenim rukama.

Umorna sam, Sinuhe... I ti zlorabi moj umor, tim svojim prodiruim oima... A
ja nemam snage sprijeiti te. Mora imati na umu: premda ivim sama, nisam ena za
preziranje, te moram uvati svoj ugled.
Zna vrlo dobro kako vie nemam niega to bih ti mogao dati, jer ti ve posje
duje sve to je bilo moje.
Prignuo sam glavu do ruba leaja i hvatao miomiris njene pomade, njenih ulja i
njena tijela. Ispruila je ruku kako bi dotakla moju kosu... Ali ju je brzo i povukla,
smijui se i tresui glavom.
Kakve su samo mukarci varalice i laci! I ti mi lae, Sinuhe. Ali, to mogu... Ne
mogu se oprijeti mojoj sklonosti za tebe. Tako sam slaba... Popipaj mi krilo i uvjerit
e se koliko je hladno i svjee. I dojke mi moe pogladiti, jer su umorne i eljne mi
lovanja.
A kada sam je uzeo u svoje ruke, smjerajui upustiti se u ljubavno milovanje, ona
me odgurnula... Sjela je, te rekla duboko ogorenim glasom:
Slaba i sama moda jesam...! Ali neu imati posla s varalicama i obmanjivaima.
Zatajio si mi kako tvoj otac Senmut ima kuu u etvrti siromanih, blizu luke. Kua
vrijedi malo, ali zemljite na kojem stoji blizu je dokova. A i za namjetaj bi se neto
moglo dobiti na trnici. Moda bih mogla danas jesti i piti i uivati s tobom, ako mi
da ta svoja dobra. Jer, nitko ne zna to sutranji dan moe donijeti, a ja moram uvati
svoj ugled.
Imovina mojega oca nije moja! rekoh skamenjen. Ne moe traiti od mene
na dar ono, to nije moje, Nefernefernefer!
Nagnula je glavu postrance, gledajui me zelenim oima...
Imovina tvoga oca je tvoje zakonito nasljedstvo, Sinuhe, to dobro znade. Na
dalje, nikada mi nisi spomenuo da ti je otac slijep, te ti je povjerio upravljanje njego
vim posjedom, pa tako moe njime raspolagati kao da je tvoj vlastiti.
To je bila istina, jer kad se vid mome ocu zamutio, dao mi je svoj peat i povjerio
mi neka upravljam njegovim posjedom, budui da vie nije vidio ni toliko da bi mo
gao potpisati svoje ime. Kipa i on esto su govorili kako bi kua mogla poluiti dobru
cijenu, to bi im omoguilo kupovinu malenog posjeda izvan grada i ivljenje tamo
sve dok ne doe vrijeme da zauzmu mjesto u svom grobu i pou na put u vjenost.
Nisam mogao govoriti, toliko bijah svladan uasom na pomisao da razoaram i iz
nevjerim svoje roditelje. No Nefernefernefer je sklopila svoje oi i mrmljala:
Uzmi moju glavu u svoje ruke; dotakni moje grudi svojim usnama. Jer, neto je u
tebi, Sinuhe, to me ini slabom. Pa zaboravljam moj vlastit probitak kad si ti u pita
nju. Cijeli u dan uivati s tobom ako prenese imovinu svoga oca na mene, ma koliko
joj malena bila vrijednost...
Uzeh njenu glavu izmeu svojih ruku. Bila je glatka i malena meu njima, ispunja
jui me neizrecivom groznicom.
79

 Neka bude tako rekoh, a moj vlastiti glas zvuao je tue u mojim uima.
Ali kad joj se htjedoh prikuiti, rekla je:
Ui e u kraljevstvo koje ve jest tvoje. Ali, prvo nai sudskog pisara vina za
konu, neka pripremi odgovarajue isprave. Jer, ja ne vjerujem obeanjima mukaraca,
koji su svi varalice... A i moram uvati svoj ugled.
Otiao sam kako bih poslao po pisara, a svaki korak pri odlasku bio mi je tegoban.
Tjerao sam pisara neka pouri, a kad je sve bilo uinjeno, utisnuo sam na papir ig
svoga oca i potpisao njegovim imenom, kako bi spis jo istoga dana mogao biti predan
u kraljevu pismohranu. Ali, vie nisam imao zlata ni srebra, pa nisam mogao platiti
pisara. Zato je bio nezadovoljan, ali je konano pristao priekati na svoju nagradu,
dok se ne proda imanje. I to je zapisano.
Kad sam se vratio, sluge mi rekoe: Nefernefernefer je zaspala. Tako sam morao
ekati sve do kasne veeri, hoe li se probuditi. Konano me primila, uzela pisarevu
listinu, te je nehajno ubacila u crnu kutiju.
Ti si tvrdoglav, Sinuhe! Ali ja sam asna ena i uvijek drim svoja obeanja.
Uzmi ono po to si doao.
Smjestila se na leaj i raskrilila svoj zagrljaj, ali nije uivala sa mnom. Okrenula je
glavu u stranu, kako bi se mogla ogledati u zrcalu, zijevala usta zaklonjenih dlanovi
ma... Tako se slast koju sam traio pretvorila u pepeo.
Digoh se s njena leaja, a ona mi ree:
Dobio si ono to si elio, Sinuhe. Sad idi, jer si vrlo zamoran. Nimalo se ne nasla
ujem s tobom, jer si nespretan i nasilan, a tvoje ruke zadaju mi bol. Ipak, ako me
sada ostavi na miru, neu vie misliti na sve ono to sam pretrpjela zbog tvoje nes
pretnosti. Moe i navratiti jednog dana, ali nemoj dvojiti o tome da moda nisi dobio
sve to si elio.
Doteturavi kui, osjeao sam se poput lupinke razbijena jajeta. eznuo sam za mi
rom u zamraenoj sobi, eznuo sam zakopati glavu u svoje dlanove i dati oduka svo
joj bijedi i razoarenju svog srca.
Ali, na trijemu je sjedio nekakav tuinac pod vlasuljom s pletenicama i u arenoj
viebojnoj sirijskoj odjei. Pozdravio me je oholo i priopio mi razlog svog dolaska:
eli savjet lijenika.
Vie ne primam pacijente rekoh mu jer ova kua vie nije moja.
Imam gadne otekline na stopalima ree on, mijeajui sirijske rijei u svom go
voru. -Tvoj bistrouman rob Kaptah preporuio je tvoje umijee glede lijeenja takvih
oteklina. Oslobodi me mojih tegoba i nee poaliti.
Bio je toliko uporan te sam ga konano odveo u sobu i pozvao Kaptaha neka done
se vrue vode kako bih oprao ruke. Nisam dobio odgovora, ali samo dok nisam pregle
dao stopala Sirijca. Tada sam prepoznao Kaptahove kvrgave i sakate zglobove. Moj je
rob strgnuo vlasulju, otkrio lice i prasnuo u gromovit smijeh.
Kakva je to lakrdija? uzviknuh, te ga stadoh ibati dok mu se smijeh nije pre
80

tvorio u jaukanje. Kada sam odbacio prut, rekao je:

Budui da nisam vie tvoj rob nego svojina nekog drugog gospodara, smatram
kako ti slobodno mogu rei: razmiljam o bijegu. Zato sam htio otkriti hoe li me
prepoznati u ovoj odjei.
Podsjetio sam ga na kaznu za odbjegle robove i rekao mu kako moe biti siguran
da e biti ponovno uhvaen, prije ili kasnije, jer od ega e ivjeti? No odgovorio mi je
ovako:
Prole noi, nakon mnogo ispijena piva, sanjao sam neto. Ti si, gospodaru, leao
u uarenoj pei, a ja sam ti priao sa strogim rijeima, pa te izvukao za iju i uronio u
tekuu vodu koja te odnijela. U meuvremenu otiao sam na trnicu upitati tumaa
snova to to znai. Rekao mi je kako je moj gospodar u pogibelji, te mu predstoji dugo
putovanje, a ja u zbog svoje drskosti primiti mnogo udaraca. San je istinit, jer tko
god samo vidi tvoje lice, gospodaru, jasno mu je kako si u velikoj nevolji. Udarci koje
sam upravo primio, potvruju istinitost kraja sna. Zato sam se preruio, odluivi pra
titi te na tvom putovanju.
Tvoja me odanost dirnula, Kaptah rekoh, trsei se kako bi to zvualo podruglji
vo. -Lako je mogue pa preda mnom stoji dugo putovanje... Ali ako je to u Kuu Smr
ti, teko da e me ti slijediti!
Nitko ne zna to donosi budunost poklopio me Kaptah drsko. Ti si, gospoda
ru, mlad i neiskusan, poput teleta koje majka jo nije ni oblizala. I ja se ne usuujem
pustiti te na tegobno putovanje u Kuu Smrti i u Zapadnu Zemlju. Moda poem s to
bom kao ispomo zbog mog iskustva. Jer, moje je srce vezano uz tebe, bez obzira na
tvoju lakoumnost. Pa premda je izvan svake dvojbe kako sam u svoje vrijeme zaeo
mnogo djece, do sada nisam vidio ni jedno od njih... Zato mi je hir misliti o tebi kao o
svom sinu. Time ne mislim nita uvredljivo. elim samo iskazati svoju sklonost pre
ma tebi.
To je bio doista pretjeran bezobrazluk, ali nisam imao srca mlatnuti ga, jer vie nije
bio moj rob. Zatvorih se u sobu, prekrio sam glavu i spavao do jutra kao mrtav. Jer,
nema takvog sredstva za uspavljivanje poput srama i kajanja, samo ako su dovoljno
duboki.
Kada sam se konano probudio, prvo ega sam se sjetio bijahu zelene oi Neferne
fernefer i njeno tijelo. I priinjalo mi se kako drim njenu glatku glavu izmeu dlano
va i osjeam njene grudi uz moje.
Umio sam se, odjenuo, te pomazao svoje lice, kako bih poao k njoj.

2
Nefernefernefer me primila u svome vrtu, pokraj jezerca s lopoima. Oi su joj bile
81

jasne i vesele, a zelenije od voda Nila. Kada me je ugledala, uzviknula je:

O, Sinuhe! Zar si se vratio? Znai, moda ipak jo nisam toliko stara i runa. to
eli?
Smotrih je s izgladnjelim izrazom na licu sve dok nije nezadovoljno nagnula glavu.
Sinuhe, Sinuhe! Zar opet? Ja dodue ivim sama, ali nisam ena za preziranje, pa
moram uvati svoj ugled.
Juer sam ti prenio cjelokupnu oevu imovinu. On je sada siromaan ovjek,
premda je ranije bio ugledan lijenik. Budui da je slijep, mora prosjaiti kruha u svo
joj starosti, a moja majka mora prati rublje drugih.
Juer je bilo juer, a danas je danas. Njene se oi suzie. Ali, ja nisam iznui
va. Smije sjesti uz mene i drati mi ruku. Danas sam sretna i rado u podijeliti raz
draganost mog srca s tobom, premda ne i druge naslade.
Smijala se vragoljasto i blago si gladila trbuh.
Ne pita zato mi je srce danas razdragano? Ipak, rei u ti. Mora znati, odlinik
iz Donjeg Kraljevstva stigao je u grad. Sobom je donio zlatnu zdjelu teku skoro stoti
nu debena. Na njoj su urezani brojni lijepi i zabavni motivi. On je star, dakako, a i to
liko mrav te e me njegovi stari bokovi zasigurno uljati. Ipak vjerujem, ujutro e
zdjela resiti moj dom. Jer ja nisam ena za preziranje, moram paziti na svoj ugled...
Prijetvorno je ispustila dubok uzdah, ne dobivi nikakva odgovora od mene. Potom
je sjedila, sanjarski motrei lopoe i ostalo cvijee u vrtu. Potom je sporo svukla odje
u i ula u vodu. Njena je glava izronila iz vode pored jednog lopoeva cvijeta, a bila
je ljepa od svih lopoa. Plutajui ispred mene s rukama pod glavom, ree mi:
Neto si tih danas, Sinuhe! Nadam se... nisam ja ta koja te je nehotice pozlijedila?
Rado bih to ispravila, ako mogu!
Ti zna vrlo dobro to ja to elim, Nefernefernefer odgovorih kivno.
Tvoje lice je zaareno, a vidim kako ti krv snano kuca u sljepooicama. Zar ne
bi bilo pametnije ako odloi svoju odjeu i doe u vodu k meni? Rashladio bi se po
ovom vruem danu! Nitko nas ovdje ne moe vidjeti, pa nemoj krzmati.
Razodjenuh se i sioh u vodu, a moji bokovi dotakoe njene. Ali, kad je htjedoh za
grliti, lukavo se izmakla, smijui se i pljuskajui mi vodu u lice.
Shvaam to eli, Sinuhe, ali previe sam plaha da bih te pogledala. A prvo me
mora i darivati, jer ti zna: ena sam koja nije za preziranje.
Jesi li poludjela! uzviknuh gnjevno, zaboravivi se. -Zna predobro, potpuno si
me opljakala. Posramljen sam i ne usuujem se nikad vie pogledati svojim roditelji
ma u lice... Ali ja sam jo uvijek lijenik, a ime mi je upisano u Knjizi ivota. Moda
jo mogu stei dovoljno za nekakav dar, vrijedan tebe. Smiluj mi se, jer mi ak i u
vodi tijelo gori kao na vatri i grizem si nokte do krvi, gledajui te.
Istegnula se u vodi, a grudi su joj izronile nad povrinu poput dva ruiasta cvijeta.
Lijenik radi svoj posao rukama i oima, zar ne, Sinuhe? upitala je. Bez ruku
i oiju ti ne bi mogao biti lijenikom, pa makar tvoje ime i tisuu puta bilo upisano u
82

Knjigu ivota. Moda sam spremna danas jesti, piti i uivati s tobom, ako bi dopustio
da ti izvade oi i odreu ruke... Mogla bih, da, ... objesiti ih nad vratima svoje sobe,
kao neku vrstu pobjednikog znamenja? To sve kako bi me moji gosti potovali i vi
djeli kako nisam ena za preziranje...
Pogledala me ispod svojih zeleno olienih vjea, te je mirno nastavila:
Ipak, do toga mi zapravo nije stalo. Jer ne znam to bih s tvojim oima, a tvoje bi
ruke uskoro poele zaudarati i napunile bi sobu muhama. Zar ne moemo smisliti ba
nita to bi mi mogao darovati? Jer ja poputam, Sinuhe. Smeta me i uznemiruje gle
dati te nagog u vodi. Nezgrapan si i neiskusan, pa si mislim, mogla bih te jednog dana
pouiti o mnogo emu to jo ne zna. Dosjetkama i vjetinama koje izotruju mu
karevu nasladu, a i enama su na radost. Promisli o tome, Sinuhe!
Kada posegoh za njom, hitro je izala iz vode, skrila se iza jednog drveta i otresala
vodu s ruku.
Ja sam slaba ena, a mukarci su laljivci i varalice. Moje je srce tmurno pri po
misli na to i blizu sam suza. Jer je oito: dosadila sam ti. Da tome nije tako, nikad mi
ne bi zatajio da su tvoji roditelji sebi namakli i opremili lijep grob u Gradu Mrtvih, te
uplatili hramu naknadu za balzamiranje njihovih tijela kako bi se mogli oprijeti smrti,
a isto tako i za svu opremu i ostalo to je potrebno za njihovo putovanje u Zapadnu
Zemlju.
uvi to, zaderao sam svoja prsa noktima sve dok nije briznula krv, te zavapio:
Sada uistinu vjerujem: ime ti je Tabubue!
Ona je, meutim, mirno rekla:
Ne smije se ljutiti na mene zato, to ne elim biti ena koja je za preziranje.
Uostalom, nisam te molila da doe k meni, nego si sam doao. Eto, sad vidim... Ti me
uope ne ljubi, nego dolazi ovamo izrugivati mi se. Inae ne bi dopustio da takva
sitnica bude smetnja koja nas dijeli.
Suze su mi tekle niz lice, glasno sam jecao od strave i patnje. Ipak sam joj se priku
io, a ona je svojim tijelom dotakla moje. U oaju sam rekao:
Ve i sama namisao o takvom neem grjena je i bezbona. Zar da opljakam
svojim roditeljima besmrtnost i vjeni ivot, te prepustim njihova tijela neka se raspli
nu u nitavilo poput tijela prosjaka i robova ili onih koji su baeni u rijeku zbog svo
jih zloina? Ne moe traiti takvo neto od mene!
Ona je, meutim, stisnula svoju nagost uz moju, govorei:
Daj mi grob svojih roditelja i aptat u rijei Brate moj u tvoje uho. I bit u va
tra ushita i uitka! I pouit u te tisuama stvari koje su ti nepoznate, a donijet e ti
zadovoljstvo!
Nisam mogao vladati sobom nego sam samo jecao.
Neka bude tako... No neka ti ime bude prokleto do kraja vjenosti! Ali protiviti ti
se, to ne mogu! Toliko je jaka mo kojom me vezuje.
Ne govori mi o aranju, molim te, jer me to jako vrijea i srdi. Nisam ena za
83

preziranje, nego stanujem u svojoj kui i moram paziti na svoj ugled. Ali, budui da si
dosadan i nema duha, poslat u slugu po pisara. Dok ne doe, jest emo i piti kako
bismo razgalili svoja srca, da uzmognemo uivati jedno u drugom kada isprave budu
sreene. I s veselim smijehom otrala je u kuu.
Odjenuh se i pooh za njom. Sluge mi polie ruke vodom i naklonie se, pruajui
ruke u visini koljena. Ali, iza mojih lea su se smijuljili i izrugivali mi se, toliko glas
no te sam sve mogao uti. Ipak, ja sam se pretvarao kako njihova poruga nije vie od
zuja muha u mojim uima.
Kada je Nefernefernefer sila, zamuknuli su. Jeli smo i pili zajedno. Poslueno je
pet vrsta mesa i dvanaest vrsta patete. Pili smo i mijeano vino, koje brzo udara u
glavu. Sudski pisar je doao i napisao potrebne listine. Prenio sam na Nefernefernefer
grob mojih roditelja u Dolini Smrti, sa svom opremom, kao i njihov polog hramu, li
ivi ih besmrtnosti i njihove nade o putovanju u Zapadnu Zemlju. Utisnuo sam oev
peat na listinu i potpisao njegovim imenom. Pisar je preuzeo obvezu dostaviti ispra
ve u kraljevu pismohranu jo istoga dana, kako bi postale pravno valjane. Predao je
prijepis Nefernefernefer, a ona ga je spravila u crnu kutijicu i platila mu za njegov
trud. Zato je otiao klanjajui se duboko, s rukama ispruenim u visini koljena.
Od ovog asa ja sam proklet i obeaen pred bogom i ljudima rekoh kada je
pisar otiao. To je visoka cijena. Uvjeri me sada kako nije previsoka.
Ona se samo smijala.
Pij vina, brate moj... Jer tvoje se srce mora razdragati.
Kada je smjerih epati, izmakla se... I natoila u moju kupu jo vina iz vra. Po
tom je pogledala prema Suncu i rekla:
Gledaj, dan je proao... Uskoro e veer! Zato si jo tu?
Zna ti dobro!
A ti, ti dobro zna koje je vrelo najdublje i koji je ponor bez dna, Sinuhe. Zato
moram pohitati preodjenuti se i naliiti lice, jer me eka zlatna zdjela, koja e sutra
resiti moj dom.
Kada je htjedoh uzeti u naruaj, iskliznula mi je uz prodoran smijeh i pozvala slu
ge, koji su se smjesta odazvali njenom pozivu.
Kako je ovaj nesnosan prosjak doao u moju kuu? Smjesta ga istjerajte i nemoj
te mu dopustiti ikada vie prijei moga praga. Bude li se opirao, izbatinajte ga.
Sluge me istjerae, onako sveg omamljenog i nemonog od vina i bijesa. A kad sam
kamenom poeo lupati na zakraunata vanjska vrata, vratie se s toljagama i prutovi
ma tui me, kako je njihova gospodarica to zapovjedila. Prolaznicima koji su se poeli
okupljati privueni mojom dernjavom, sluge su objasnile: Ta je pijanica uvrijedila
nau gospodaricu, koja ivi u vlastitoj kui i nije ena za preziranje.
Tukli su me dok nisam izgubio svijest pa me ostavili leati na ulici, gdje su ljudi
pljuvali na mene i psi mokrili na moju odjeu.
Kad se osvijestih, nisam imao volje ustati. Leao sam tamo nepokretno sve do ju
84

tra. Tama me krila, a ja sam osjeao kako vie nikad neu smjeti ljudima pokazati svo
ga lica. Kraljevi me nazvao Onaj Koji Je Usamljen. I zasigurno bijah te noi najusam
ljenijim smrtnikom na cijelome svijetu.
Ali kada se prikuila zora, kad se ljudi stadoe kretati ulicama, a trgovci poee iz
lagati svoju robu ispred svojih daara, te volujska kola zatropotae mimo... ja se po
digoh. Napustio sam grad te se tri dana i tri noi krio u trsci, bez hrane i pia. Srce i
cijelo tijelo bili su mi jedna grozna, odvratna rana. Da mi se itko tada obratio, zavikao
bih glasno, a i strahovao sam za svoj razum.

3
Treega dana okupao sam si ruke i stopala u rijeci, te si sprao osuenu krv s odjee.
Okretoh lice prema gradu i pooh svojoj kui.
Ali kua vie nije bila moja, a na vratima bijae znak nekog drugog lijenika. Po
zvah Kaptaha, a on je stigao trkom, glasno zaridavi od veselja, te me obgrlio rukama
oko koljena.
O, gospodaru moj, jer u mom si srcu jo uvijek moj gospodar, bez obzira tko mi
izdaje naredbe. Mlad ovjek doao je amo, a smatra sebe velikim lijenikom. Iskuao
je tvoju odjeu i smijao se od zadovoljstva. Majka mu je ve dola u kuhinju kako bi
prolila vruu vodu po mojim nogama i nazvala me takorom i gnojinom muhom. A
tvojim pacijentima nedostaje. Njegova ruka nije tako lagana kao tvoja, a i ne razumi
je njihove bolesti onako kako si ti to mogao. Tako bar govore...
Nastavio je brbljati, a njegovo me crvenilom obrubljeno oko pratilo uasnutim po
gledom, dok konano ne rekoh:
Reci mi sve, Kaptah. Moje srce se ve skamenilo u mojim grudima i imuno je na
daljnju bol.
Tada mi je, podiui ruke u znak izriaja najdublje tuge, objavio:
Dao bih svoje jedino preostalo oko ako bi te to potedjelo ovoga stranog udarca!
A ovo je opak dan i dobro je to si doao. Znaj, dakle, tvoji roditelji su mrtvi...
Moj otac Senmut i moja majka Kipa! rekoh, diui ruke kako su to obiaji nala
gali. Pritom mi se srce uzbunilo u grudima.
Danas su sudski izvritelji razbili njihova vrata, nakon to su im juer uruili bi
ljeku o prisilnom iseljenju. No nali su ih na leaju, kako vie ne diu. Zato ih jo da
nas mora otpremiti u Kuu Smrti, jer e sutra njihova kua biti sruena, po nalogu
novoga posjednika.
Jesu li moji znali to se zbilo? Zbog ega se sve to dogodilo? upitah, nemajui
snage pogledati svog roba u lice.
Tvoj otac Senmut doao te traiti ovdje. Tvoja ga je majka vodila, jer nije mogao
85

gledati. Bili su stari i slabani, a u hodu su drhtali. Ali ja nisam znao gdje si ti! Tvoj je
otac rekao, moda je bolje tako. Zatim mi ispriao kako su ga sudski izvritelji istjerali
iz njegove kue i postavili peate na njegove krinje i svu njegovu imovinu, pa im nije
preostalo nita drugo osim odjee koju su imali na sebi. Na pitanje o razlozima za sve
to, sluitelji su se navodno smijali i rekli kako je njegov sin Sinuhe prodao kuu i imo
vinu, a i grob svojih roditelja, za zlato koje je dao pokvarenoj eni. Nakon duga ustru
avanja, tvoj me otac zamolio za bakreni novi, jer je htio kazivati nekom pisaru pi
smo za tebe... zastao je radi predaha, pa nastavio:
Ali tada je nov gospodar ve bio doao u ovu kuu, a njegova majka je odmah
dola k meni i tukla me prutom jer gubim vrijeme s nekakvim prosjakom. Valjda mi
vjeruje kad ti kaem kako bijah voljan dati tvom ocu bakreni novi, premda jo ni
sam mogao nita ukrasti svom novom gospodaru. Ipak, imam jo uvijek bakra i srebra
preteklog od onog to sam ukrao tebi i svojim ranijih gospodarima. No kad se vratih
na ulicu, tvoji su roditelji ve bili otili. Majka mog novog gospodara zabranila mi je
poi za njima i zatvorila me u peenjaru preko noi, kako ne bih mogao utei.
Moj otac nije ostavio nikakvu poruku?
Nije ostavio nikakvu poruku, gospodaru.
Premda je moje srce bilo kamen u grudima, misli su mi bile jasne poput ptica u
hladnom zraku. Razmislivi kratko, rekoh Kaptahu:
Daj mi sav bakar i srebro koje ima! Daj mi to brzo. I moda e te Amon ili neki
drugi bog nagraditi za to, ako ja neu moi. Moram prenijeti svoje roditelje u Kuu
Smrti, a nemam vie niega ime bih platio balzamiranje njihovih tijela.
Kaptah zae plakati i jadikovati, ali je na koncu ipak poao u kut vrta, ogledajui se
na sve strane nalik psu koji je zakopao kost. Podigao je jedan kamen, te odatle izvu
kao nekakvu krpu u koju je zavezao svoje srebro i bakar. Bilo je tu manje od dva de
bena, premda se radilo o ukupnoj utedi, steenoj tijekom cijela ivota. Dao mi je sve,
premda uz mnogo suza. Neka zbog toga bude blagoslovljen za sva vremena, a tijelo
neka mu bude sauvano na vijeke vjekova...
Istina, imao sam prijatelja, a moda bi mi Ptahor ili Horemheb posudili zlata. I
Tutmozis bi mi moda mogao pomoi. Ali, bio sam mlad i umiljao kako ve svi govo
re o mojoj sramoti. Zato sam bio spreman radije umrijeti nego li sresti ih. Zbog svojih
djela bio sam proklet pred bogovima i pred ljudima. Ni Kaptahu se nisam mogao pra
vo zahvaliti, jer je upravo u taj as na trijem izala mati njegova novog gospodara i
ljutitim ga glasom pozvala u sobu. Lice joj je doista bilo kao u krokodila, a u rukama
je drala prut. Zato je Kaptah brzo pobjegao od mene, te poeo jadikovati ve na stu
bama, prije nego ga je prut i opleo po leima. No, nije ni trebao urlati od udaraca, jer
je povod ve imao: gorko je plakao za svojim izgubljenim srebrom i bakrom.
Pohitah kui moga oca. Tamo naoh razbijena vrata i peate na svemu to je bilo u
kui. Susjedi su stajali u vrtu. Dizali su ruke i uzmicali preda mnom u uasu, bez i
jedne rijei. U unutarnjoj sobi poivali su Senmut i Kipa, na svome leaju, lica rui
86

astih kao da su jo ivi. Na tlu je jo uvijek stajala tinjajua ara, u ijem su dimu
ugasnuli, nakon to su pozorno zatvorili rebrenice i vrata. Uguio ih je ugljeni plin.
Povezao sam im trupla u mrtvaki pokrov, ne obazirui se na peate koji su se koili
na njemu. Zatim potraih gonia magaraca koji bijae voljan otpremiti tijela.
Uz njegovu pomo podigao sam ih na lea magarca i dopremio ih do Kue Smrti.
Ali tamo ih nisu htjeli primiti, jer nisam imao dovoljno srebra za podmirenje troka
ak ni najjednostavnijeg balzamiranja.
Tada rekoh peraima trupala:
Ja sam Sinuhe, sin Senmuta, a moje je ime upisano u Knjizi ivota. Ali zla kob
me liila srebra potrebitog za podmirenje troka ukopa mojih roditelja. Zato vas zakli
njem imenom Amona i svih bogova Egipta. Uredite tijela mojih roditelja, a ja u vam
sluiti svim svojim najboljim umijeem, kroz svo razdoblje koliko traje ta obradba.
Kleli su moju upornost i proklinjali mene, ali je na koncu njihov nadglednik, lica
izjedena od kozica, ipak primio Kaptahov novac. Potom je zakvaio kuku pod eljust
moga oca i hitnuo ga u veliku kupku za siromane. To je ponovio i s mojom majkom,
bacivi je u istu kupku. Svakoga dana jedna se kupka punila i jedna praznila, pa su
trupla siromanih leala trideset dana namaui se u solima kako bi se sauvala protiv
smrti. I nita se drugo nije inilo za njihovo balzamiranje... Ali tada ja to jo nisam
znao.
Morao sam se vratiti u kuu moga oca s pokrovom, koji je na sebi imao peat suda.
Nadglednik Kue Mrtvih mi se rugao, govorei:
Pouri i vrati se sutra... Inae emo izvui tijela tvojih roditelja i baciti ih psima!
Iz toga sam zakljuio kako me smatra lacem, a ne lijenikom.
Vratih se kui moga oca skamenjena srca... Smrvljene zemljane opeke njenih zido
va, kao i sikomora u vrtu te jezerce mog djetinjstva pozdravljali su me. Zato se brzo
okrenuh, im sam vratio pokrov na mjesto. Ali, na pragu sretoh pisara koji je poslo
vao na uglu ulice, kod kue trgovca zainima. Taj mi ree:
Sinuhe, sine Senmuta Pravednoga, jesi li to ti?
Taj sam uzvratih.
Ne bjei od mene, jer imam poruku za tebe od tvoga oca. Nije te naao u tvojoj
kui.
Padoh na tlo i nijemo pokrih glavu rukama... A pisar je izvukao smotak papirusa,
razmotao ga i s njega mi je poeo glasno itati:
Ja, Senmut, ije je ime upisano u Knjigu ivota, te njegova ena Kipa, aljemo
ovaj pozdrav naem sinu Sinuheu, kojem je u faraonovoj kui bilo dano ime Onaj
Koji Je Usamljen. Bogovi su nam te poslali; kroz svoj ivot donio si nam samo sreu i
zadovoljstvo. I veliki bijahu na ushit i na ponos zbog tebe. Oaloeni smo zbog tebe
jer si se susreo sa zlom kobi, a mi nismo bili u stanju pomoi ti kako smo to eljeli. I
mi vjerujemo da si za sve to si uinio imao opravdanje i nisi si mogao pomoi. Ne
alosti se zbog nas, to si morao prodati na grob, jer sigurno to ne bi poinio bez va
87

ljana razloga. No sudski izvritelji su u hitnji, a mi nemamo vremena ekati nau

smrt. Smrt nam je u ovom trenu dobro dola, jednako kao san umornome, jednako
kao dom bjeguncima i izbjeglicama. Na je ivot bio dug, a njegova zadovoljstva i ra
dost brojni... Ali najvea radost od svih koje smo osjetili, bio si ti, Sinuhe. Ti koji si
nam stigao rijekom kad smo ve bili stari i samotni.
Stoga te blagosiljamo. Ne alosti se to vie nemamo groba, jer sav je bitak nita do
puke ispraznosti. I moda je pak najbolje ako ieznemo u nitavilu, ne traei sukob s
daljnjim pogibeljima i tegobama na tom tekom putovanju u Zapadnu Zemlju. Pamti
zauvijek kako je naa smrt bila laka, te smo te blagoslovili prije nego smo otili. Neka
te svi bogovi Egipta tite od pogibelji i neka tvoje srce bude zatieno od tuge. I neka
ti tvoja djeca prue isto toliko radosti i zadovoljstva koliko smo mi nali u tebi. Takva
je elja i molitva tvoga oca Senmuta i tvoje majke Kipe...
Kamen u mom srcu se otopio i isticao kroz suze koje su nestajale u praini. Pisar
ree:
Tu je pismo. Ono ne nosi peat tvoga oca, a budui da nije mogao vidjeti, nije ga
ni mogao potpisati. Ali ti e mi zasigurno vjerovati ako ti kaem kako sam pomno
pribiljeio rije po rije njegova kazivanja. to vie, suze tvoje majke razmrljale su
znakove, evo tu, i tamo.
Pokazao mi je papir, ali moje su oi bile zaslijepljene suzama i nisam opaao nita.
Smotao je papir i stavio mi ga u ruku, te nastavio:
Tvoj otac Senmut bijae pravian ovjek, a tvoja majka dobra ena, premda po
nekad otra jezika, kakva je ve enska navada. Zato sam ovo napisao za tvoga oca,
premda nije imao ni najmanje nagrade koju bi mogao dati za moj trud. Ipak u ti dati
taj papir, jer je dobre vrste i kakvoe, pa ga se moe oistiti i ponovno uporabiti.
Malo sam razmislio, te mu odvratih:
Ni ja nemam ba nita ime bih te mogao darivati, najodliniji ovjee. Zato
uzmi moj plat, jer je od dobra sukna, premda sada zaprljan i izguvan.
Skinuo sam plat i predao mu ga. Prvo ga je sumnjiavo zagledavao... Potom je za
ueno digao ruke, te kliknuo:
Vrlo si velikoduan, Sinuhe! I neka ljudi govore o tebi to god ele, no ako budu
tvrdili kako si opljakao svoga oca i svoju majku, te ih nage otjerao u smrt, branit u
te. Ali plata ti ne mogu nikako primiti, jer je od skupocjenoga tkanja. Osim toga, bez
njega bi ti sunce isprilo ramena poput lea robova.
Uzmi ga ipak odvratio sam mu. I neka te blagoslove svi bogovi Egipta, te
neka tvoje tijelo bude sauvano u vjenost. Ti ni ne zna vrijednost i posebnost djela
koje si poinio, utjehe koju si mi podario...
Uzeo je plat i otiao, maui njime povrh glave i smijui se od zadovoljstva. A ja
pooh u Kuu Smrti, odjeven tek u bedrenu pregau, nalik robu ili goniu volova, slu
iti peraima trupala kroz trideset dana i noi.
88

4
Kao lijenik smatrao sam da su moje oi ve vidjele sve to se moglo vidjeti i spoznati
o smrti i patnjama, te da sam ovrsnuo samog sebe kroz opake mirise, obradu ireva i
zagnojenih rana. Poevi svoju slubu u Kui Smrti, spoznadoh: jo sam dijete i do
tada nisam bio spoznao nita. Siromani su nam ovdje, zapravo, zadavali vrlo malo
briga. Mirno su leali u svojim kupkama u otrom vonju soli i luina. Uskoro sam na
uio rukovati kukom kojom smo ih premjetali. Trupla onih iz boljih slojeva zahtije
vala su mnogo razraeniji postupak, a ispiranje utrobe i crijeva te njihovo spravljanje
u vreve nazivahu otvrdnjivanjem due. Jo tvri i okorjeliji ovjek trebalo je biti za
osvjedoenje o Amonovu pljakanju mrtvih. Ono je doista nadmaivalo pljakanje
kojem su bili izloeni ivi. Cijena balzamiranja mijenjala se ovisno o imunosti, a bal
zameri su lagali roacima umrlih, naplaujui brojna skupocjena ulja, pomasti i za
titna sredstva, koja su obeavali uporabiti. A sve i jedino to su rabili bilo je ulje se
zama. Samo s tijelima odlinika postupali su primjenjujui svoje cjelokupno umijee.
Ostale su punili nagrizajuim uljem koje bi sprilo utrobu, a upljina je potom ispu
njavana rogoinom natopljenom smolama. Za siromane nisu inili ak ni to. Nakon
vaenja iz kupke, tridesetog dana, putali su ih neka se osue i nakon toga ih izruiva
li njihovim roacima.
Kuu Smrti nadzirali su sveenici. Usprkos tome, perai tijela i balzameri krali su
sve to im je dolo pod ruku i to smatrali svojim pravom. Samo oni koje su prokleli
bogovi ili pak zloinci u bijegu pred vlastima, prihvaali su se posla peraa trupala. Tu
se bratiju moglo prepoznati na daljinu, po vonju soli, luina i mrtvaca. Bijae to vonj
neodvojiv od njihova posla, pa su ih ljudi izbjegavali i nisu im doputali kroiti u toi
onicu pia ili u kuu naslada.
Otkad sam dragovoljno pristupio meu njih, perai trupala prihvatili su me kao
jednog od njih. I nisu od mene krili nita od onog to su inili. Kako ne bih bio svje
dokom gorih zbivanja, morao sam bjeati zgroen nainom kako su oskvrnjivali tru
pla ak i najuglednijih, te ih sakatili da bi recima prodali organe koji su ovima treba
li. Ako postoji Zapadna Zemlja, a radi svojih roditelja se nadam da je to mogue, vje
rujem kako e se mnogi od mrtvih uditi svojoj osakaenosti i razuenosti pri polasku
na posljednje putovanje, unato iznosu plaenom hramu za njihov ukop.
Ali najvea bi radost u Kui Smrti zavladala kad bi prispjelo tijelo kakve mlade
ene, bez obzira je li bila lijepa ili runa... Takvo tijelo ne bi odmah bacali u kupku,
nego bi ga za jednu no zadrali kao drutvo u postelji, za perae trupala. Pritom su se
buno prepirali i birali kockom meu sobom tko e biti prvi. Jer ti su ljudi bili toliko
zazorni te im se ni najjadnija prijateljica noi nije htjela prikloniti, pa makar joj nudili
i zlata. ak ni crnkinje ih nisu htjele, premda su ih se strahovito bojale.
89

ovjek koji bi uao u Kuu Smrti i primio se tamo posla peraa trupala, rijetko bi
naputao to mjesto, zbog zaziranja koje je ta vrsta ljudi pobuivala. Tako bi proivlja
vali svoj bitak meu truplima. Prvih nekoliko dana gledali su me kao da sam proklet
od bogova, a njihov govor, dok su se izrugivali i oskvrnjivali trupla, vrijeao je moje
ui. Kasnije sam otkrio kako se ak i meu njima nalaze umjeni obrtnici koji su svoj
obrt provodili uz veliku poast, cijenei ga kao najvaniji od svih. A meu najboljima
od njih bili su oni koji su svoj posao naslijedili od predaka. Svaki od njih usavravao
se u nekoj struci, nalik usavravanju lijenika u Kui ivota. Tako su se jedni bavili
glavom, drugi trbuhom, trei srcem, etvrti pluima... sve dok ba svaki dio tijela nije
bio obraen za vjeno trajanje.
Meu njima je bio stariji ovjek imenom Ramose, ija je zadaa bila najtea od
svih. On je morao odijeliti mozak i tipaljkama ga izvui kroz nos umrloga, te potom
jo isprati lubanju uljima za ienje. S iznenaenjem je zapazio spretnost mojih ruku,
pa me poeo pouavati i u vrijeme kad sam ispunio priblino polovicu svoje tlake u
Kui Smrti, uzeo me za svog pomonika. ivot mi je time postao podnoljiviji. Svi ti
perai trupala bili su u mojim oima prokleti i slini ivotinjama, a njihove misli i ri
jei drukije od govora i misli ljudi koji obitavaju na sunevoj svjetlosti. Ramose je
meu tim ivotinjama pak bio najsliniji kornjai, koja tiho i skriveno obitava u svom
oklopu. Pomagao sam mu u njegovu poslu, koji je bio najii i najcjenjeniji od svih
na tom mjestu. A i njegov utjecaj na druge bio je toliki te se ostali vie nisu ufali ba
cati na mene utrobu ili otpatke. Ne znam odakle je crpio tu mo, jer ba nikada nije
ak ni podigao glasa.
Kada sam uoio svo to potkradanje i kako se malo ini za zatitu trupala siroma
nih, usprkos visokoj pristojbi, odluih pomoi svojim roditeljima i za njih ukrasti vje
an ivot. Jer, po mom miljenju, moj je grijeh prema njima bio ve tako i tako vie
nego straan, te nije mogao postati crnji uslijed krae. Ramose me je dobroudno po
uio to se i koliko moe ukrasti svakom truplu odlinika. On se, naime, bavio samo
truplima odlinika, a ja sam bio njegov pomonik.
Tako sam mogao kukom izvui trupla svojih roditelja iz kupke, natrpati u njihovu
unutranjost rogoinu izmijeanu sa slamom i uviti ih u platnene povoje. Vie nisam
smio uiniti, jer je i kraa imala odreene granice. A te ak ni Ramose nije smio pre
koraiti...
Od njega sam, tijekom njegovoga mirnog i spokojnog rada u paklu Kue Smrti, na
uio i po koju mudrost. Poslije nekog vremena usudio sam se upitati ga o poneem,
jer se on nije bojao pitanja: Zato? U ono je vrijeme i moj nos ve bio otvrdnuo na
otar zadah i smrad Kue Smrti. Ta ovjek je takav po prirodi, najgora od svih ivoti
nja. Prilagodljiv je, pa se na sve i svata lako priui i privikne. to se pak Ramosea
tie, njegova mi je mudrost istodobno donekle ublaavala onaj uas boravka, rada i
doivljaja u Kui Smrti.
Gledao sam ga, primjerice, kako kratkim klijetima, vrlo polako i oprezno, kroz nos
90

nekog umrlog odlinika razbija tanke kosti lubanje, te potom dugim i svijenim klije
tima izvlai komadi po komadi mozga u pliticu napunjenu uljem otra mirisa.
Zato? upitao sam. Zato sauvati ovjekovo truplo elei mu omoguiti opi
ranje smrti, kada je ono ipak hladno i beutno?
Ramose je zakiljio prema meni svojim malenim, okruglim oima nalik kornjaini
ma... Obrisao je ruke o pregau i srknuo piva iz vra koji je stajao uz samu pliticu s
komadiima mozga.
Tako je bilo i tako e ostati odgovorio mi je. Tko sam ja, da bih mogao protu
maiti ono to je davno zacrtano? Ipak, tvrde kako se ovjeku u grobu vraa njegova
Ka, a to je dua, te jede jelo koje su joj darovali, a i veseli se prinesenom cvijeu. Ali,
Ka pojede toliko malo te se to ne moe ljudskim okom opaziti. Zbog toga se jedan te
isti dar moe dati mnogima, a ono to je prineseno faraonu odnose s njegova groba te
stavljaju pred grobove njegovih dvorjana. Konano, kad se smrai, sve pojedu svee
nici, koji su prinijeli rtvu. Ka, ovjekova dua, naputa tijelo u trenutku njegove smr
ti, a izlazi kroz nosnice. A kamo odlazi, to ne znam. Mnogi oevidci i svjedoci iz svih
vremena tvrdili su, to se uistinu zbiva. Izmeu Ka i ovjeka nema druge razlike, osim
to Ka na svjetlu nema sjene, a ovjek je ima. Inae su u svemu jednaki. Tako se bar
tvrdi.
Tvoje rijei su za moje ui poput dosadnoga zvrndanja muha, Ramose rekao
sam. -Nisam priprost ovjek, pa mi ne mora brbljati o starim stvarima za koje sam
ve uo i naitao se o njima. Radije mi reci, to je istina?
Na to pitanje Ramose je jo jedanput obilno potegnuo iz vra, a potom nekako ras
treseno promatrao komadie mozga, koji su plutali u ulju, u zdjelici pred njim. Kona
no je svoju pozornost ponovno usmjerio na mene:
Mlad si i jo nestrpljiv, kad postavlja takva pitanja! nakrivio je lice i tiho se
smijui otvorio usta. U srcu ti gori oganj, kad pita za takve stvari. Moje je srce sta
ro i puno oiljaka, pa ga vie ne mue razna pitanja. Koristi li ili ne koristi ovjeku to
to mu je truplo balzamirano, kako bi bilo otporno prema smrti, to ne znam. No, to ne
zna ni itko drugi, a to ti ne bi mogli rei ni sveenici. Ipak, tako se od pamtivijeka ra
dilo, a radit e se i u budue. Zato je najbolje drati se obiaja, jer na taj nain nikome
ne kodimo. Znam samo jedno: jo se nitko nije vratio iz Zapadne Zemlje i priao
kako je tamo. Ima, dodue, ljudi koji tvrde i ak prisiu kako su im se u snu vratile Ka
njihovih pokojnika, savjetovale ih, pouavale i opominjale. Ali sni su varljivi, od njih
do jutra ne ostane nita... Znam za istinit sluaj ene koja je oivjela u Kui Smrti,
vratila se muu i roditeljima, potom ivjela i ostarila, te ponovno umrla. Ja mislim,
ipak, ta ena prvi puta i nije uistinu umrla, nego ju je samo netko zaarao ili je tek
obamrla. Ona je, dodue, pripovijedala kako je bila u raljama smrti, gdje je vladala ve
lika tama, te su je tamo napadale strane prikaze, primjerice pavijani koji su je grlili
ili aveti s krokodilskim glavama koje su joj grizle grudi. O svemu tome napisano je iz
vjee, kojeg uvaju u hramu i itaju onima koji to ele. Ali, tko vjeruje babi? Najvje
91

rojatnije je takva smrt ipak na nju djelovala, pa je ostatak ivota bila krajnje pobona
i svakoga dana odlazila u hram. A svoj imetak, a i imetak svoga mua, potroila je na
darove. Tako su joj djeca ostala siromana i nisu imala novaca za balzamiranje njeno
ga trupla, kada je drugi put umrla. Meutim, hram joj je poklonio grob i pobrinuo se
za ouvanje njenoga trupla. Taj grob, kako ti je moda i poznato, pokazuju jo i danas
u Gradu Mrtvih.
to je dulje govorio, bio sam sve odluniji balzamirati tijela svojih roditelja. To
sam im bio duan! Premda, otkako sam bio u Kui Smrti, nisam vie znao hoe li im
to biti od pomoi ili ne. Jedina nada i veselje u njihovim poodmaklim danima bila je
misao o tome kako e im trupla biti sauvana za vjenost, pa sam im zato htio ispuniti
tu elju. Balzamirao sam ih, kako sam to opisao, uz pomo Ramosea, te ih povezao u
platnene trake, ostajui poradi toga u Kui Smrti punih etrdeset dana i noi. Moj se
boravak produljio kako bih mogao ukrasti dovoljno za pravilnu obradu trupala mojih
roditelja. No nisam imao nikakvoga groba za njih, pa ak ni drvenog kovega. Nisam
mogao uiniti nita vie do li spraviti ih u volujsku kou.
Kada bijah pripravan napustiti Kuu Smrti, postao sam neodluan i moje je srce
tutnjalo u grudima. Ramose, koji je uoio moje umijee, pozvao me neka ostanem kao
njegov pomonik. Time sam mogao stei i ukrasti mnogo i proivjeti ostatak ivota u
jazbinama Kue Smrti, bez znanja mojih prijatelja i bez jada i patnji prispodobivih
obinom ivotu. Pa ipak, nisam ostao u Kui Mrtvih... Zato to nisam uinio? Jer,
tamo mi je, sve u svemu, ipak bilo dobro! Nita mi nije nedostajalo, a i bio sam se ve
priviknuo na onakav ivot... Ipak, ne mogu rei, zato nisam ostao, jer to ne znam...
Oprao sam se i proistio najtemeljitije, te istupio iz Kue Mrtvih, popraen kletva
ma peraa tjelesa i njihovim porugama. Nisu oni time mislili nita zlo. Bio je to nji
hov nain meusobnog razgovora, a i jedini nain kojeg su poznavali. Pomogli su mi
iznijeti volujsku kou u koju su bili umotani moji mrtvi roditelji. Premda sam se
umio, prolaznici su mi se izmicali s puta, zaepljujui svoje nosove i pokazujui
uvredljive pokrete. Toliko sam bio proet smradom Kue Smrti! Nitko me ne bi preve
zao preko rijeke. Zato sam ekao do sumraka. Tada sam, ne obazirui se na uvare,
ukrao neki un od rogoza i veslajui prebacio tijela mojih roditelja prijeko, u Grad
Mrtvih.

5
Grad Mrtvih bio je strogo uvan i danju i nou. Tako nisam mogao nai neki neuvan
grob, u koji bih mogao skriti svoje roditelje, kako bi opstali u vjenost i uivali u daro
vima namijenjenim bogatima i odlinima. Zato sam ih odnio napolje u pustinju, gdje
je sunce isprilo moja lea i izmodilo snagu iz mojih udova, sve dok nisam kriknuo
92

uvjeren kako umirem. Ipak, odnio sam svoj teret u brda, du opasnih staza kojima su
se usuivali uputiti jedino pljakai. Tako stigoh u Zabranjenu Dolinu, gdje su poko
pani leali faraoni.
akali su zavijali nou, otrovne pustinjske zmije siktale su na mene, a korpije pu
zale po vruim stijenama. Nisam osjeao straha, jer je moje srce ovrslo na sve pogi
belji. Mlad, kakav sam bio, ipak bih tada pozdravio smrt radosno, ako bi dola po
mene. Jer, ve i sama pomisao o povratku na sunevo svjetlo i u svijet ljudi, naime,
pobudila je u meni iznova osjeaj gorine i posramljenosti... A ivot nije pokazivao
nita to bi mi mogao ponuditi.
Tada jo nisam bio nauio kako smrt izbjegava ovjeka koji je eli, ali je zato pri
pravna uvijek pograbiti onoga ije se srce vrsto dri ivota. Zmije su bjeale s moje
staze, korpije mi nisu naudile, a vrelina pustinjskoga sunca nije me satrla. uvari Za
branjene Doline bili su slijepi i gluhi i ni jedanput nisu uli tropot kamenja pri mom
sputanju. Da su me vidjeli, ubili bi me smjesta i ostavili moje tijelo akalima. Tako
mi se Zabranjena Dolina otvorila, samrtno tiha i meni uzvienija i veliajnija u svojoj
osami, nego to su mogli biti svi ustolieni faraoni za svojega ivljenja.
Obiao sam dolinu nou, traei zazidan, sveenikim peatom zatvoren grob ne
kog velikog faraona. Budui da sam doao tako daleko, smatrao sam kako je samo ono
najbolje istodobno i dovoljno dobro za moje roditelje. Traio sam i naao grob faraona
koji nije tako davno stigao ovamo prijeko Amonovim unom, pa je bilo za oekivati
kako e darovi biti svjei, a posmrtni e obredi u njegovu hramu na obali biti slueni
besprijekorno. Jer, kad ve svojim roditeljima nisam mogao osigurati vlastiti grob,
smatrao sam kako im moram nai u svemu ono najbolje, kako rekoh, kao jedino to je
dovoljno dobro za njih.
Priekao sam zalazak Mjeseca. Tada sam iskopao rupu u pijesku pored ulaza u veli
ku faraonovu grobnicu, te ih pokopao. Daleko u pustinji akali su zavijali. inilo mi
se, Anubis je negdje vani, pazi na moga oca i moju majku, pravei im drutvo na nji
hovu posljednjem putovanju.
I znao sam, njihova srca nee biti osuena na dugo i muno ekanje pred velikom
Ozirisovom vagom, te e zasigurno poloiti ispit pred njim, premda nemaju knjiga
mrtvih pribavljenih od sveenika, kao ni ispraznosti i lai nauenih ponavljanjima ko
jima su imuni podupirali svoju vjeru.
Slatko bijae olakanje u mojoj emernoj dui, dok sam zgrtao pijesak preko tijela
mojih mrtvih roditelja. Znao sam, opstati e u vijeke vijekova, uz bok velikom fara
onu i smjerno uivati u dobrim darovima iznesenim pred njega. U Zapadnu Zemlju
putovat e u faraonovu unu, jesti faraonov kruh, te piti njegovo vino.
Sve sam to postigao sam i svojim osobnim doprinosom, izloivi svoje tijelo pogi
belji od kopalja uvara Zabranjene Doline. Ali to i nisam cijenio kao neku posebnu
zaslugu, jer se nisam bojao kopalja... I smrt bi mi te noi bila slaa od mirhe.
Dok sam skupljao pijesak preko njih, ruka mi je naila na neto tvrdo. Bio je to
93

sveti skarabej, izrezan u crvenom kamenu, s malenim draguljima kao oima, te sav
prekriven urezanim svetim znakovljem. Zadrhtao sam i suze su mi pale na pijesak, jer
mi se priinilo to kao nekakav znak mojih roditelja, kojim mi priopuju da su zado
voljni i smireni. Odluio sam u to povjerovati, premda sam znao da je skarabej morao
otpasti s nekog komada za opremanje faraonova groba.
Mjesec je zapao, a nebo je blijedjelo. Prignuh se pijesku i podigoh rake, opratajui
se od moga oca Senmuta i moje majke Kipe. Neka njihova tijela potraju vjeno, a nji
hov ivot u Zapadnoj Zemlji neka bude pun zadovoljstva. Samo za njihovo dobro na
dao sam se kako takva zemlja postoji, premda u to vie nisam vjerovao. Ustadoh i po
oh svojim putom, ne okreui se. U raci mi je bio sveti skarabej, a oito je posjedo
vao veliku mo, jer me uvari ni tada nisu opazili, premda sam ja ugledao njih kad su
izlazili iz svojih kua i zapalili vatra na kojoj e pripremiti zajutrak. Velika je bila mo
tog skarabeja... Zahvaljujui njemu, nije mi se omakla noga na stijenama, nisu mi se
pribliile ni zmije niti korpije, premda vie nisam imao volujske koe na sebi.
Spustio sam se na obale Nila jo istoga dana, pio vode iz rijeke, te legao poinuti u
trsci. Stopala su mi bila izrezana i oderana, ruke oguljene, oi zaslijepljene od pusti
nje, a tijelo opaljeno i prekriveno mjehurima. Ipak, preivio sam, a san je pobijedio
boli, jer sam bio mrtav umoran.

6
Ujutro me probudilo kvakanje pataka u trsci. Amon je u svom zlatnom unu jedrio
preko neba, a s daleke obale do mojih je uiju dopirao mrmor grada. Rijeka je spretno
klizila pod crvenim jedrima. Pralje su lupale svojim daskama za pranje i prakljaama,
smijui se i dozivajui meusobno dok su radile. Jutro je bilo mlado i svjee... Ali
moje srce bijae prazno, a ivot poput pepela u mojim rukama.
Uivao sam u tjelesnim bolima, jer su one davale bar kakav-takav smisao mom i
votu. Do tada sam mislio samo na to kako spasiti vjeni ivot mojim roditeljima, ko
jeg sam bio ukrao i poslao ih u prijevremenu smrt. Okajao sam svoje ine koliko sam
mogao, pa se sada inilo kako moje daljnje postojanje nema svrhe ni cilja. Nosio sam
otrcanu pregau, poput roba. Lea su mi bila sprena i krastava. A nisam posjedovao
ni najmanji bakreni novi kojim bih kupio hrane. Znao sam, ako se samo pokrenem,
uskoro u naletjeti na uvare koji e me zaustaviti. Neu im biti kadar odgovoriti, jer
sam vjerovao kako je ime Sinuhe prokleto i obeaeno za sva vremena. Nisam mo
gao otii ni svojim prijateljima, jer nisam htio s njima dijeliti svoje sramote. Nisam
htio gledati kako mi odbijaju pruenu ruku ili okreu lea. Smatrao sam, u mojoj je
knjizi ivota bilo ve dovoljno zla upisano mojom vlastitom rukom...
Zaokupljen tim tekim mislima, postadoh svjestan nazonosti nekog ivog stvora u
94

mojoj blizini. Na prvi mi se pogled nije inio ovjekom, ve prije mjeavinom stranih
snova. Na mjestu gdje je trebao biti nos zjapila je rupa, ui su mu bile odrezane, a bio
je i uasno mrav. Zagledavi ga bolje, zamijetio sam, ruke su mu velike i koate, a
cijelo tijelo ilavo i puno oiljaka kao od opekotina ili izguljeno konopima.
Primijetio je kako ga motrim, pa je progovorio:
to to dri tako stisnuto u ruci?
Otvorio sam dlan i pokazao mu faraonovog svetog skarabeja, kojeg sam naao u
pijesku zabranjene doline.
Daj mi ga! ree mi ovaj. Moda e mi donijeti sreu, koja mi doista treba, si
rotom bijedniku kakav jesam!
I sam sam siromaan i nemam nita drugo osim ovog skarabeja. Zadrat u ga
kao amulet, da mi donese dobru sreu.
Siromaan sam i bijedan, ali u ti ipak dati srebrnjak za njega, premda je to pre
vie za komadi obojenog kamena. Ipak, suosjeam s tvojim siromatvom... Evo ti sre
brnjak!
I doista, izvukao je srebrnjak iz svog pojasa. Unato tome, postadoh jo odluniji.
Zakljuio sam zadrati skarabeja, jer me opsjela pomisao kako e mi ba on pomoi.
Pa mu tako i rekoh.
Ti zaboravlja srdito mi je uzvratio mogao sam te ubiti tamo gdje si leao,
budui da sam te promatrao dulje vrijeme, pitajui se to to tako vrsto dri u ruci.
Sada se kajem to te nisam ubio, kad si tako nezahvalan.
Vidim ti po nosu i po uima: zloinac si koji je utekao iz kamenoloma. I dobro bi
uinio ubivi me na spavanju. Bilo bi to dobro djelo! Jer ja sam usamljen i nemam
kamo poi. Ali budi oprezan i bjei odavde, jer ako te uvari vide, uhvatit e te, iibati
i objesiti na zidine glavom na dolje... ili te, u najboljem sluaju, vratiti tamo odakle si
doao.
Mogao bih te jo uvijek ubiti, kada bih to htio nije se dao smesti moj sugovor
nik. Jer sam, unato svoj mojoj bijedi, jak ovjek. Ipak, neu to uiniti, jer smo blizu
Grada Mrtvih, pa bi uvari mogli uti tvoje zapomaganje. Zadri, stoga, svoj kamen
smrti! Moda ti je uistinu potrebniji nego meni... No pitam se, odakle si doao i od ko
jeg stranog soja si ti, kad ne zna da se ne trebam bojati uvara, budui da sam slobo
dan ovjek, a ne rob? Mogu ui u grad ako to elim... Ali mi nije do etnje ulicama, jer
moje lice plai djecu.
Kako moe biti slobodan netko tko je doivotno osuen na rad u kamenolomu, a
to vidim po tvom nosu i uima? podsmjehnuh se, mislei kako se pretjerano hvali.
To znai... Ti ne zna o kraljevievoj odluci? odgovorio je. Prigodom krunje
nja krunom Gornjeg i Donjeg Kraljevstva, odluio je neka se sve uznike pusti i sve ro
bove oslobodi iz rudnika i kamenoloma. Svi koji su radili tamo, sada su slobodni ljudi,
te su plaeni za svoj trud!
Nasmijao se nekako sam sebi, te nastavio:
95

 Mnogi hrabri momci sada obitavaju u trsci i ive od darova sa stolova bogatih u
Gradu Mrtvih. Jer, uvari nas se boje, a mi se ne bojimo nikoga, pa ak ni smrti. Toga
se ne boji nitko od onih koji su bili u rudnicima. Nema gore kobi nego biti poslan
tamo kao rob, kao to dobro zna. Mnogi od nas se ne boje ak ni bogova. Ipak, ja vje
rujem da su razboritost, oprez i mudrost krijepost... I poboan sam ovjek, premda je
sam bio deset godina u rudniku...
Tada sam prvi puta uo o stupanju nasljednika na prijestolje, pod imenom Amen
hotep etvrti, te kako je oslobodio sve robove i zatvorenike, pa su zato opustjeli rud
nici i kamenolomi na istoku uz obalu, a isto tako i oni na Sinaju. Jer, u cijelom Egiptu
ne bijae nikoga toliko ludog koji bi svojevoljno otiao raditi u rudnik. Kraljevska dru
ica bila je princeza iz zemlje Mitani, koja se jo uvijek igrala s lutkama, a faraon je
sluio novom bogu.
Njegov bog je zasigurno osobit i neobian izjavio je bivi rob budui da je
potakao faraona da djeluje kao da je sumanut. Razbojnici i ubojice sada slobodno eu
kroz Dva Kraljevstva, rudnici su opustjeli, a bogatstvo Egipta se ne poveava. Ja sam,
ipak, neduan glede zlih djela, budui da sam bio rtva nepravde. No takve su se stva
ri uvijek zbivale i uvijek e ih biti. Ludo je djelo prerezati okove stotinama i tisuama
prijestupnika, samo zato da bi se oslobodilo jednoga koji je nevin... Ali to je faraonova
briga, ne moja. Neka on razmilja za mene...
Pregledavao me tijekom svog kazivanja, pipajui mi ruke, kao i mjehure i kraste na
leima. Nije se bojao vonja Kue Smrti, koji se jo uvijek irio od mene. Oigledno se
saalio zbog moje mladosti, jer je rekao:
Koa ti je opaljena... Imam ulja! Hoe li da ti ga utrljam?
Utrljao je ulja u moje noge i ruke, a zatim i u lea... Ali je pritom kleo i govorio:
Amona mi, ne znam zato to inim, jer od kakvog si mi probitka? Zar je moda
netko mene mazao kada sam bio batinan i ranjavan? I kada sam grdio bogove zbog
nepravdi koje su mi poinili?
Dobro sam znao kako svi robovi i zatvorenici uvjeravaju o svojoj nedunosti. Ali
bio je dobar prema meni i ja sam mu se elio oduiti na isti nain. to vie, bio sam
toliko usamljen te sam se bojao kako bi mogao otii i ostaviti me mojoj osamljenosti.
Zato rekoh:
Reci mi o nepravdi koja ti je poinjena, kako bih mogao aliti s tobom.
Znaj onda zapoeo je. Osjeaj tuge istjerali su mi batinama ve prve godine
u rudniku bakra. Mrnja je bila mnogo ilavija. Izdrala je pet godina, ali i nju su is
tjerali bievima... I moje srce liili svakog ljudskog osjeaja... No zato ti ne bih sve is
priao, te ti tako odvratio panju, jer ti moji prsti pri mazanju opeklina sigurno zadaju
boli? Znaj, dakle, nekad sam bio slobodan ovjek i posjedovao obradivu zemlju, koli
bu, enu, volove, te piva u mom vru. Ali imao sam i susjeda, utjecajna ovjeka ime
nom Anukis; neka mu tijelo istrune! Posjedovao je toliko zemlje te se okom nije mo
gla izmjeriti, njegovo stado bilo je bezbrojno poput zrna pustinjskoga pijeska, a njiho
96

va je rika bila poput huanja oceana. Ipak, jo je hlepio i za mojim malenim komadom
zemlje. Muio me na sve mogue naine, a nakon svake poplave, kada se provodila
nova izmjera zemlje, granini je kamen pomican sve blie mojoj kui i ja sam gubio
zemlju. Nita nisam mogao poduzeti... Mjernici su sluali njega, a ne mene, jer im je
davao lijepe darove. Zatrpavao je moje prokope za navodnjavanje, spreavajui time
dotok vode na moje njive. Zato mi je stoka trpjela e, ito mi se osuilo, a pivo u
vru presahnulo. No on nije mogao uti mojih pritubi, jer je zimi stanovao u svojoj
lijepoj i velikoj kui u Tebi, a ljeti se osvjeavao na svojim prostranim imanjima, dok
su me njegove sluge napadale i batinale, te hukale pse na mene, im bih se pokuao
pribliiti.
Beznosi ovjek je jo jedanput uzdahnuo i utrljao jo ulja u moja lea.
Ipak, bez obzira na to, moda bih i dalje ostao u svojoj kolibi, da me bogovi nisu
prokleli podarivi mi lijepu ker. Imao sam pet sinova i tri keri, jer se siromani brzo
mnoe. Doekao sam da odrastu, te su mi bili pomo i zadovoljstvo, premda je jednog
djeaka dok je jo bio malen, ukrao sirijski trgovac. No moja je najmlaa ki bila vrlo
lijepa, a u svom ludilu bio sam vrlo ponosan na nju. Nisam je tjerao na teke poslove
ili noenje vode, kao ni na radove po poljima kako joj ne bi potamnjela put. Bilo bi
mudrije da sam joj potkratio kosu i natrljao joj lice aom. Jer, smotrio ju je moj su
sjed Anukis i poelio. Od tada vie nisam imao mirnoga dana. Pozvao me na sud, pri
sizao je tamo kako su mu moji volovi izgazili njive, a moje sinove obijedio da su mu
zlonamjerno zatrpavali prokope za navodnjavanje, te bacali strvine u njegove bunare.
Prisizao je kako sam u slabim godinama posuivao od njega ito. Sve su to prisegnule
i njegove sluge... A mene sudac nije ni sasluao. Ipak, Anukis bi mi ostavio moje polje
da mu htjedoh dati svoju ker. Meutim, na to nisam pristao... Nadao sam se, svojom
e ljepotom nai pristojna ovjeka za mua, nekoga tko bi se brinuo za mene u mojim
poznim godinama i bio ljubazan prema meni.
Na koncu su njegovi sluge nasrnuli na mene. Nisam imao niega za obranu osim
svoga tapa, ali sam njim mlatnuo jednoga po glavi... I taj je od udarca umro. Tada su
mi odrezali nos i ui i poslali me u rudnik, a za poravnanje dugova prodali su mi enu
i djecu u roblje. A najmlau ki je Anukis zadrao za sebe. I kada se nauivao i zasi
tio, prepustio ju je svojim slugama. Zato mislim kako je to bila nepravda to sam bio
poslan u rudnik. Kada me je faraon nakon deset godina oslobodio, pourio sam domu.
Ali moja je kolibica bila sruena, tue je stado paslo po mojim livadama, a moja ki
koju sam zatekao u daari kravara nije htjela uti za mene. Neki uvar mi je jo pro
lio kipue vode po stopalima. Doznao sam kako je Anukis umro, te mu se grob nalazi
u Gradu Mrtvih blizu Tebe, a ima dug natpis na vratima. Zato pooh u Tebu razvese
liti svoje srce onim to tamo pie. Ali ja ne znam itati i nitko mi nije proitao to je
tamo zapisano, premda sam raspitivanjem naao put do Anukisova groba...
eli li to, ja u ti proitati natpis! rekoh.
Neka tvoje tijelo ostane sauvano zauvijek, uini li mi tu uslugu! usklikne on.
97

 Tako bih saznao to je zapisano o Anukisu, prije nego umrem...

Namazao mi je tijelo uljem i jo oprao moju pregau u vodi. Potom poosmo za
jedno u Grad Mrtvih, neometani od uvara.
Proli smo izmeu redova grobova, sve dok ne stigosmo do jedne velike grobnice.
Pred njom je bilo postavljeno mesa i mnogo vrsta kolaa, voa i cvijea. Zapeaen
vinski vr stajao je takoer tamo. Beznosi je jeo od tih darova, dajui neto i meni, a
potom me zamolio neka mu proitam to je zapisano povrh vrata. Evo to sam mu
mogao priopiti:
Ja, Anukis, sijao sam sjeme i sadio stabla neka rode voem, a moja ljetina bijae
obilna, jer sam se pribojavao bogova i rtvovao im petinu od moje cjelokupne etve.
Nil me obdarivao svojom sklonou, a nitko na mom posjedu nije gladovao tijekom
cijeloga mog ivota. Ni mojim susjedima nije uzmanjkalo hrane, budui da sam im
dovodio vodu na njihova polja i hranio ih svojim itom kada je u neplodnim godina
ma etva podbacivala. Onima bez oca brisao sam suze i nisam izrabljivao udovice
nego im opratao dugove njihove, a moje je ime blagosiljano od jednog kraja moje
zemlje do drugog. Kome je uginuo vol, ja Anukis davao sam mu drugog, zdravog. Pa
zio sam kako se ne bi pomicali granini kamenovi, te nisam zapreavao tijek vode na
polja mojih susjeda. Koraao sam u pravdi i pobonosti za cijelog svog ivljenja. To
sve poinio sam ja, Anukis, kako bi mi bogovi bili milostivi i olakali mi moje putova
nje u Zapadnu Zemlju.
Beznosi je sluao s punim potovanjem... A kad sam zavrio, gorko je zaplakao, te
rekao:
Ja sam siromaan ovjek i vjerujem u sve to je napisano. Sada vidim: Anukis je
bio poboan ovjek, potovan u smrti. Budui narataji itati e natpis nad vratima
njegova poivalita i odavati mu poast. Za razliku, ja sam bijednik i zloinac, bez
nosa i uiju, kako bi moju sramotu mogli vidjeti svi. A kada umrem, tijelo e mi biti
baeno u rijeku, te u prestati postojati. Zar nije sve na ovom svijetu jedna velika is
praznost?
Slomio je peat na vinskom vru i pio. Pojavio se jedan uvar i priprijetio mu svo
jim prutom... Ali mu moj pratitelj ree:
Anukis je u svojim danima bio dobar prema meni, te elim odati potovanje us
pomeni na njega, jedui i pijui na njegovu grobu. No poloi li svoje ruke na mene ili
mog prijatelja ovdje pored mene, a on je uen ovjek, znaj kako je mnogo krepkih
momaka u trsci, a neki od nas imamo noeve pa emo te potraiti po noi i rasporiti ti
grlo. To bi mi bilo ao, jer sam uistinu poboan ovjek, koji vjeruje u bogove, te koji
nikome ne bi uinio nita na ao. Zato bi bilo najbolje ako nas ostavi na miru, te se
pravi da nas ne vidi.
Zapiljio se u uvara... A izgledao je doista grozomorno, onako bez nosa i uiju, sav
u dronjcima. ovjek je pogledao uokolo i otiao... Jeli smo i pili na Anukisovu grobu.
Nadstrenica povrh darivalita titila nas je ugodnom svjeinom.
98

 Sada mi je jasno ree moj beznosi drug. Bilo bi bolje da sam svoju ki dao
Anukisu dragovoljno. Moda bi mi ostavio moju kolibu i ak mi slao darove, jer mi je
ki bila lijepa i nevina, a sada je isluena slamarica njegovim slugama. Vidim jasno:
prava bogatih i monih jedina su prava na ovom svijetu, a rije siromaha ne dosie
faraonova uha.
Podiui vr prema usnama, glasno se nasmijao i nastavio:
U tvoje zdravlje, vrlo pravini Anukise, a tvoje tijelo neka bude sauvano zauvi
jek. Nemam elje slijediti te u Zapadnu Zemlju, gdje ti i tebi slini obitavate sretni, u
milosti bogova. Ali sada mi se ini, trebao bi nastaviti svoje dobroinstvo na zemlji i
podijeliti sa mnom zlatne posude i dragulje u svom grobu. Zato u te slijedee noi
pohoditi, kada se Mjesec zaogrne u oblake.
to to zbori, Beznosi? uskliknuh u prepasti i nesvjesno uinih sveti Amonov
znak. -Zar e postati pljakaem grobova? Ta to je najogavniji od svih zloina u oi
ma kako bogova tako i ljudi!
Beznosi, podjaren vinom, odvrati:
To to zbori velika je besmislica, dodue na tvoj uen nain. Anukis je moj du
nik, a ja, budui sam manje milostiv od njega, silom u ostvariti svoje trabine. Poku
a li me zaustaviti, slomit u ti vrat. Ali, ako si mudar, pomoi e mi. Jer, etiri oka
vide bolje od dva, a zajedno moemo odnijeti iz groba vie nego bih mogao ponijeti
sam. To dakako vrijedi za sluaj ako ne bude mjeseine.
Ne elim biti bievan i objeen na zidinama, glavom na dolje rekoh ustravljen.
Ipak, razmislivi, zakljuio sam kako moja sramota teko moe postati vea ako me
prijatelji vide visjeti na takav nain... A smrt sama po sebi nije me plaila.
Pili smo i jeli, a kad smo ispraznili vr, razbili smo ga i krhotine razbacali po okol
nim grobovima. uvari su utjeli i okrenuli nam lea, jer su se skamenili od straha.
Naveer su vojnici doveslali iz grada preko rijeke, kako bi uvali grobove. Ali, novi im
faraon nije bio poslao darove, uobiajene nakon krunidbe. Zato su rogoborili meu
sobom. Nakon to su pili vina, a njega je meu grobovima uistinu bilo u izobilju, po
eli su razbijati grobove, otvarati ih i nemilice pljakati.
Nitko nije ometao Beznosoga i mene pri provaljivanju u Anukisov grob. Prevrnuli
smo mu krinju i uzeli zlatnih kupa i vrednota koliko smo samo mogli ponijeti.
U osvit se na obalu rijeke natisnula sva sila sirijskih trgovaca, pripravnih otkupiti
opljakano i ponijeti to u svojim brodovima niz rijeku. Prodali smo im sav na plijen,
primivi skoro dvije stotine debena u zlatu i srebru. Podijelili smo to meu sobom, u
skladu s teinskim oznakama utisnutim u kovinu. Cijena koju poluismo bila je tek
neznatan dio stvarne vrijednosti tih dobara, a ni zlato nije bilo isto nego s primjesa
ma... Ali se Beznosi uvelike radovao.
Postat u bogatim ovjekom, jer ovaj je posao unosniji od teturanja pod teretom
u luci ili noenja vode od jama za navodnjavanje do polja.
Ja mu, meutim, rekoh:
99

 Vr, idui na vodu, pretjera samo jedanput! Te se tako mi rastasmo i ja se u tr

govevu unu vratih na drugu obalu, u Tebu. Prvo sam si kupio novu odjeu, te jeo i
pio u nekoj vinariji, budui da me je zadah Kue Smrti naputao. A cijeloga su dana iz
Grada Mrtvih, s druge obale rijeke, stizali zvukovi rogova i zveket oruja. Bojna kola
tutnjala su du staza izmeu grobova, a faraonova tjelesna postrojba sulicama je pro
gonila vojnike koji su pljakali, kao i bive rudare... A njihovi samrtni krici mogli su
se uti sve do Tebe. Te su veeri zidine bile ispunjene tijelima objeenima za pete, a
red je bio ponovno uspostavljen.

7
Prenoio sam jednu no u nekom svratitu i zatim poao vidjeti to se zbilo s mojom
kuom. Pozvao sam Kaptaha. Stigao je hramljui, obraza oteenih od udaraca. No,
kad me je ugledao, zajecao je od radosti i bacio mi se pred stopala...
Gospodaru, vratio si se, premda te drah mrtvim! Mislio sam, ako si iv, sigurno
e se vratiti po jo srebra i bakra. Jer, kad ovjek jedanput dade, mora nastaviti dava
ti. Ali ti nisi dolazio, premda sam svom novom gospodaru ukrao vie nego li ikada ra
nije u cijelom ivotu, kao to to moe vidjeti po mojem obrazu i po mojem koljenu u
koje me juer udario. Njegova majka, taj stari krokodil, dao bog neka istrune!, zaprije
tila me je prodati i vrlo sam ustraen. Hajdemo napustiti ovu opaku kuu, gospodaru!
Bjeimo zajedno...
Oklijevao sam, a on je moje oklijevanje oito krivo shvatio, jer mi je vano priop
io:
U meuvremenu sam dapae ukrao toliko te se mogu o tebi brinuti neko vrije
me... A kada sve potroimo, mogu raditi za tebe, samo ako me povede odavde i oslo
bodi ove krokodilove majke i njena okota.
Ne, ja sam doao tebi isplatiti svoj dug, Kaptah priopih mu, te izbrojah zlata i
srebra na njegov dlan, viestruk iznos od onog kojeg mi je dao. Ali, ako eli, otku
pit u tvoju slobodu od tvog gospodara pa moe ii kamo te volja.
Kad je u svojim rukama osjetio zlato i srebro, bio je van sebe od sree! Poskoio je
od radosti, zaboravljajui na svoje bolesne noge. Zatim se zastidio, te izjavio:
Zaista sam gorko plakao, kad sam ti predao svu svoju imovinu... Ali mi nemoj
zbog toga zamjeriti. No ako bi me i oslobodio, kamo bih mogao poi kad sam cijelog
svog ivota bio rob? Bez tebe ja sam poput slijepe makice, poput janjeta koje je na
pustila ovca. A i ne bi trebao bacati uludo dobro zlato za moje osloboenje. Zato pla
ati za neto to je ve tvoje? -Namignuo je lukavo i znaajno svojim jedinim okom.
Oekujui tvoj povratak, svakoga sam se dana raspitivao za odlaske brodova. Jedan
velik, vrlo siguran brod, upravo opremaju za putovanje u Smirnu. Moda bismo mogli
100

okuati sreu i zajedriti na njemu? Dakako, prinesemo li prije toga obilatu rtvu bogo
vima. Jedina je nezgoda to nisam naao dovoljno monoga boga, otkako sam napus
tio Amona, koji mi je poinio takve pakosti i psine. A i ovi drugi bogovi mi nisu nita
dobro donijeli. Dosljedno sam se obavjetavao o svim mnogobrojnim bogovima, po
kuao sam ak i s novim faraonovim bogom, iji je hram opet otvoren, te je dobro po
sjeen, jer ljudi ele da se faraonu o njima dobro govori. Ali se tvrdi, faraon je rekao
kako njegov bog ivi od istine... Zato se bojim, taj je njegov bog nekako vrlo osjetljiv,
te od njega neu imati nekog spomena vrijednog probitka.
Prisjetivi se skarabeja kojeg sam naao, sveano ga uruih Kaptahu i rekoh mu:
Evo boga koji je vrlo moan, premda malen. uvaj ga dobro, jer sam uvjeren
kako e nam donijeti sreu. Ja ve imam zlata u svojoj kesi. Odjeni se na sirijski, dak
le, pa bjei ako mora. Ali, ne krivi mene ako te uhvate kao odbjegla roba! Neka te
uva ovaj maleni bog. Tako emo utedjeti novac za plaanje naeg prijevoza do
Smirne. Vie ne mogu nikome pogledati u lice ovdje u Tebi, a ni u cijeloj zemlji Egi
pat. Zato se neu nikad vratiti...
Ne polai zavjeta! Jer, tko zna to donosi sutranji dan? ovjek koji je jedanput
pio vode iz Nila ne moe utaiti svoju e nigdje drugdje. Tvoje su misli i odluke mu
dre, a jo e mudrije uiniti, povede li me sobom. Jer, bez mene si poput djeteta, koje
ne moe previti samo sebe. Ne znam kakvu si to strahotu poinio... Ti obara svoje oi
na sam spomen toga! Ipak znaj, ti si mlad i jednog e dana zaboraviti. ovjekov in
je poput kamena baenog u jezero: izaziva glasan pljesak i krugove koji se ire po po
vrini... Ali nakon nekog vremena, vode su opet mirne i ne ostaje ni najmanji trag od
baenoga kamena. Ljudsko sjeanje nalik je toj vodi. Nakon protoka dovoljno duga
vremena, svi e zaboraviti i tebe i tvoje ine. I moi e se vratiti... A ja se pak nadam,
do tog e vremena postati dovoljno bogat i moan, pa e me moi zatititi, ako bih
imao neprilika glede liste odbjeglih robova.
Odlazim i neu se vratiti izjavih odluno. Upravo u taj tren Kaptahova gospo
darica ga je pozvala krjetavim glasom. Pooh ga ekati na uglu ulice. Nakon nekog
vremena pridruio mi se, nosei koaricu. U njoj je bio zaveljaj, a Kaptah je zveckao
s nekoliko bakrenjaka u ruci.
Majka svih krokodila poslala me na trnicu kupovati priopio mi je oduevlje
no. Po obiaju, dala mi je premalo novaca... Ali i toliko e biti na probitak, jer vjeru
jem, put do Smirne je dug.
Njegova odjea i vlasulja bile su u koarici. Spustismo se do obale, gdje se Kaptah
preodjenuo, skriven u trsci. Kupio sam mu lijepu palicu kakva je uobiajena za sluge i
poklisare iz kua uglednika. Potom se zaputismo do gata gdje je bio usidren sirijski
brod. Nali smo veliko plovilo s tri jarbola, kojem se konop debljine ljudskoga tijela
protezao od pramca do krme. I na jarbolu su leprale pomorske zastavice, najavljujui
polazak. Kapetan je bio Sirijac. Bilo mu je drago kad je saznao da sam lijenik, jer je
visoko cijenio egipatsko lijenitvo, a mnogi iz redova njegove posade bili su bolesni.
101

Skarabej nam je dakle donio sreu, jer nas je upisao u listinu putnika i nije htio uzeti
novaca za na prijevoz, rekavi kako emo troak prijevoza odraditi. Od tog trena
Kaptah je astio skarabeja kao boga, pomazujui ga svakodnevno i zamatajui ga u
skupocjeno platno.
Isplovili smo, a robovi su uprli o svoja vesla... Tako smo se za osamnaest dana do
mogli granice Dva Kraljevstva. U daljnjih osamnaest dana stigosmo do delte, a poslije
jo dva dana plovidbe more se otvorilo pred nama.
Tijekom tog putovanja prolazili smo pored gradova, hramova, njiva i stada... Ali
svo to bogatstvo Egipta nije moglo razveseliti moje srce. Nestrpljivo sam stremio na
prijed, kako bi Crna Zemlja to prije ostala za nama. Usmjerili smo na otvoreno more.
Uskoro izgubismo iz vida i obale, pa se nita osim neba i mora nije moglo vidjeti oko
nas.
Kad se pred nama ukazalo sinje more, kojem se nije vidjela suprotna obala, Kaptah
se uznemirio. Zar ne bi bilo bolje, upita, ako se iskrcamo na kopno i tim putem nasta
vimo putovanje u Siriju, premda te putove ugroavaju razbojnici i pljakai? Nemir
mu se jo vie poveao kad su veslai, po svom dobrom starom obiaju, poeli kukati i
kamenjem grepsti lice, ne obazirui se na kapetanovu zabranu, koji nije elio da mu
tom ludorijom jo vie zaplae putnike. Brod se zvao Rogata riba. Kapetan je dao iz
bievati mornare i veslae, ali to nije umanjilo njihovu kuknjavu. Zato su mnogi put
nici takoer poeli jadikovati i prinositi rtve bogovima. Egipani su u pomo dozivali
Amona, Sirijci su upali svoje brade i, ovisno o tome odakle su potjecali, zazivali u
pomo Baala iz Smirne, Sidona, Biblosa i drugih gradova.
Savjetovao sam Kaptahu, im se uplai, neka prinese rtvu naem bogu. Razvio je
sukno, izvadio svetog skarabeja, bacio se pred njim na palubu, a srebrnjak u more, te
plakao i zbog sebe i zbog srebrnjaka.
Mornari su u meuvremenu prestali buiti i podigli su jedra. Brod se poeo polako
okretati i ljuljati, a veslai su dobili piva i kruha.
Kada se brod poeo valjati, Kaptahovo je lice posivjelo. Grevito se prihvatio veli
kog konopa... Uskoro mi se pojadao:
eludac mi se popeo do uiju... Umirem!
Dodao je da me nee grditi, premda sam ga ja nagovorio na ovo putovanje. Opra
ta mi, ree, kako bi i bogovi prema njemu bili milostivi. Nadao se, tijelo e mu se
poslije utapanja sauvati, budui da je u moru toliko soli, pa e ipak stii u Zapadnu
Zemlju.
Mornari koji su ga uli poee ga ismijavati, tvrdei kako je more puno nemani
koje e ga poderati prije nego utone do morskog dna.
Vjetar je ojaao, brod se poeo jae valjati, a kapetan ga je usmjerio put otvorena
mora, gdje nije bilo kopna na vidiku. Tada i ja postadoh nespokojan, jer nisam mogao
shvatiti kako e opet nai kopno. Vie se nisam smijao ni Kaptahu, jer me i samog
uhvatila vrtoglavica, popraena neugodnim osjetima. Nije dugo potrajalo i Kaptah je
102

poeo povraati, te se sloio na palubu. Lice mu je sada bilo ve zeleno, a nije mogao
istisnuti ni slovca. Uzbunio sam se, osobito zato jer zapazih kako i mnogi drugi putni
ci povraaju i oplakuju svoju kob u strahu pred propau. Lica su im se jako izmijeni
la... Zato potekoh hitro kapetanu i rekoh mu:
Oigledno su bogovi bacili kletvu na tvoj brod, jer je tu izbila neka strana bole
tina, unato svom mojem lijenikom umijeu. Zaklinjem te zato, vrati brod prema
kopnu, dok ga jo moemo nai, jer kao lijenik ne mogu odgovarati za posljedice.
A o oluji koja je bjesnjela oko nas, bacajui brod amo-tamo, tako da se sve na brodu
lomilo, rekao sam kako je stranija od svega, ali neu se mijeati u ono to je njegov
posao.
No kapetan me smirivao, objanjavajui kako imamo povoljan vjetar koji nam
omoguuje brzu i povoljnu plovidbu, a uz to ne bih trebao draiti bogove brbljanjem
da je to oluja. Zatim je dodao:
to se tie bolesti koja je izbila meu putnicima, sve je to zato jer je hrana urau
nata u cijenu prijevoza. Zato su putnici previe lakomi, jedu previe, a to poveava iz
datke brodovlasnika u Smirni. Zasigurno su brodovlasnici prinijeli rtvu morskim bo
govima, kako putnici ne bi zadrali pojedenu hranu... A kad im je zlo, nee kao zvijeri
isprazniti zalihe brodskih namirnica.
Njegovo me objanjenje umirilo samo djelimice. Zato sam ga upitao je li doista si
guran kako e ponovno nai kopno, budui e uskoro pasti mrak? Uvjeravao me kako
se u njegovim odajama nalazi velik broj raznih bogova, a ti mu pomau i danju i nou
odravati pravac, samo ako danju sije Sunce i nou zvijezde. To mi je zasigurno sla
gao, jer takvih bogova zasigurno nema.
Zbog toga sam mu se narugao, te upitao kako to da nisam obolio poput ostalih put
nika? Objasnio je kako je to sasvim prirodno, jer sam plaam obroke hrane i time ne
nanosim tetu brodovlasnicima. Na pitanje o Kaptahu, rekao je kako je to druga stvar,
jer sluge obolijevaju ili ostaju zdravi ovisno od sluaja do sluaja. Zakljuio je izja
vom:
Zaklinjem se svojom bradom: svi e putnici biti ustri poput mlade koze, im
stupe na suho tlo te dodao kako se ne trebam bojati za svoj ugled i dostojanstvo li
jenika. Ali kada sam promotrio bijedu putnika na brodu, zakljuio sam: teko mu
mogu povjerovati.
Zato i ja nisam imao veih tegoba ne mogu objasniti, osim ako to nije bio poslje
dak okolnosti to sam neposredno nakon roenja bio stavljen u zipku Nila, noen u
nom od rogoza.
Pokuao sam pomoi Kaptahu i ostalima, ali kada bih dotaknuo putnike, sipali su
kletve na me. A kad Kaptahu ponudih neto krepke hrane, odvratio je lice i buno ra
zjapio svoje vilice poput vodenkonja, muei se isprazniti eludac, premda u njemu
vie nieg nije bilo. Kaptah se nikada ranije nije okrenuo od hrane, te sam poeo mis
liti kako mu je smrt doista blizu. Bijah doista potiten jer sam se poprilino svikao na
103

njegove besmislice.
No nas je poastila, te konano usnuh, ali uznemiren valjanjem broda, zastrauju
im pucketanjem jedara kao i grohotanjem mora o trupinu broda. Tako je dan ispunio
svoju mjeru... Ali se nitko od putnika nije rastao s duom. Dapae, neki su se ak opo
ravili u tolikoj mjeri te su jeli i etali palubom. Samo je Kaptah leao bez pokreta, ne
dodirnuvi hrane. Ipak je pokazivao neke znakove ivota time to se iznova poeo
moliti skarabeju. Iz toga sam zakljuio, vraa mu se nada da e se ipak dohvatiti kop
na iv. Sedmoga dana iz nebeskog svoda se iznjedrila crta obale, a kapetan mi je
objasnio da smo projedrili mimo Jafe i Tira, te sada moemo pravo na Smirnu, zahva
ljujui povoljnim vjetrovima. Kako je on to sve mogao znati, ne mogu ni sada objas
niti... U svakom sluaju, onako kako je najavio, slijedeega smo dana smotrili Smir
nu... A kapetan je u svojoj odaji prinosio obilnu rtvu bogovima mora i ostalima. Je
dra su prikraena, veslai su prilegli na vesla i pritjerali brod u luku grada Smirne.
Kad se dohvatismo mirne vode, Kaptah je ustao i prisegnuo na svog skarabeja: ni
kad vie nee kroiti na palubu nekog broda.

104

KNJIGA V

Kabirci
1

zvjeujem sada o Siriji i razliitim gradovima u koje sam prispio. Prije toga mo
ram pripomenuti, Crvene Zemlje se uistinu razlikuju od Crnih Zemalja, u svim po
drobnostima. Nema tamo, primjerice, rijeka poput naih. Umjesto toga, voda lije s
neba i tako vlai zemlju. Svaka dolina ima svoje brdo, a iza svakog brda lei druga do
lina. U svakoj od njih obitava drugi narod, a svakim upravlja vladar koji plaa danak
faraonu. Ili je bar plaao, u ono vrijeme o kojem piem. Odjea ovdanjih itelja je
prepuna boja i umjeno istkana od vune, a pokriva ih od glave do pete. To je djelimice
tako, po mom miljenju, zato jer je u njihovim krajevima hladnije nego u Egiptu... Ali
i zato to misle kako je sramno pokazivati svoja tijela, osim kad se olakavaju na
otvorenom. A to je za jednog Egipanina gnusno. Kosu nose dugaku i putaju brade
neka rastu, te uvijek jedu u kui. Njihovi bogovi, a svaki grad ima svojeg, zahtijevaju
ljudske rtve. Iz svega toga se lako i nedvojbeno moe spoznati kako se u Crvenim
Zemljama ba sve razlikuje od uobiajenog u Egiptu.
Svatko e zato razumjeti to se egipatskim odlinicima, koji su bili na stalnim slu
bama u sirijskim gradovima, nadzirui prikupljanje poreza ili zapovijedajui vojnim
posadama, njihova zadaa vie inila kaznom nego poau. eznuli su za obalama
Nila, osim onih nekoliko malobrojnih koji su prihvatili tue obiaje. Ovi drugi su pro
mijenili nain svoga odijevanja i prinosili su rtve tuim bogovima. Povrh svega, stal
ne spletke i urote meu mjesnim puanima, varanje i lopovluk poreznih obveznika,
kao i prepirke odnosno sukobi izmeu suparnikih vladara, zagoravali su ivot egi
patskih slubenika. Ali u Smirni je ipak postojao Amonov hram, a lanovi egipatske
naseobine odravali su ivahne meusobne veze, prireivali prijeme, slavili svetkovi
ne, te uvali svoje obiaje i zamiljali da su u Egiptu. Ipak, bilo je i onih koji su se vie
druili i mijeali sa Sirijcima...
U Smirni sam proivio dvije godine i kroz to razdoblje nauio babilonski jezik, u
govoru i pismu. Nauio sam to jer mi je bilo reeno kako se ovjek s takvim znanjem
moe sporazumjeti s obrazovanim ljudima u cijelom poznatom dijelu svijeta. Pisani
znakovi toga jezika, kako je to dobro poznato, urezani su u glinene ploice, uporabom
105

otre pisaljke. I sva prepiska izmeu kraljeva odvijala se na taj nain. to je tome bio
razlog ne znam, osim ako nije okolnost to papir moe izgorjeti, a glinene su ploice
vjene, kao svjedoanstvo o brzini kojom vladari zaboravljaju svoje dogovore i izda
je...
Sirija se razlikuje od Egipta i po tome to lijenici moraju sebi traiti bolesnike. Jer
ovi, umjesto da sami odlaze lijenicima, vjeruju svojim bogovima kako e im ga oni
poslati. tovie, nagradu lijenicima daju prije a ne nakon to su izlijeeni. To je lije
nicima pogodno, jer bolesnici naginju zaboravu kada ozdrave i kada se ponovno do
bro osjeaju. Uobiajeno je i da odlinici i bogatai, koji dre svoga vlastitog lijenika,
njemu daju darove dok su zdravi. Kad obole, darove obustave, sve dok se ne izlijee.
Smjerao sam se ovdje baviti svojim pozivom na skroman nain. Ali Kaptah je mis
lio drukije... Rekao je, sve to posjedujem neka uloim u biranu odjeu i unajmljiva
nje izvikivaa koji e obznaniti moju slavu i glas na svim javnim mjestima. To je tre
balo posluiti i za objavljivanje da ja ne posjeujem bolesnike nego ovi trebaju doi k
meni... Kaptah mi je zabranio i primanje bilo koga tko nije sa sobom donio bar jedan
komad zlata na dar. Rekoh mu kako je to budalatina u gradu gdje me nitko ne pozna
je i gdje su se obiaji razlikovali od onih u Crnoj Zemlji. No Kaptah ostade pri svojim
osnovama. Nisam mogao nita poeti s njim, jer kad bi si zabio neku zamisao u glavu,
bio bi tvrdoglav poput magarca.
Nagovorio me i neka posjetim one od tamonjih lijenika koji su uivali najvei
ugled te im priopim slijedee:
Ja sam Sinuhe, egipatski lijenik kojem je novi faraon dao ime Onaj Koji Je Usam
ljen, a u svojoj sam zemlji glasovit. Vraam mrtve u ivot, a slijepima vraam vid, ako
tako moj bog hoe. Jer ja imam malenog, ali monog boga kojeg nosim sa sobom u
putnoj krinji. Znanje se razlikuje od jednog kraja svijeta do drugog, a ni bolesti nisu
svugdje iste. Zato dooh u va grad prouavati bolesti i lijeiti ih, te poluiti dobitak
od vae uenosti i mudrosti. Ni na koji nain ne kanim posizati za vaim krugom bo
lesnika, jer tko sam ja pa da se natjeem s vama? Predlaem, stoga, aljite mi one bo
lesnike kojima va bog nije naklonjen pa ih ne moete izlijeiti, a posebice one koji
trebaju zahvat noem, budui da vi no ne rabite u svom cijenjenom poslu. A ja u
moi vidjeti, hoe li ih moj bog izlijeiti. Izlijeim li takvog bolesnika, dat u vam po
lovicu onog to od njega dobijem, jer ne smjerih ovamo zlata radi nego zbog znanja.
Ne uspije li mi lijeenje, od takvog bolesnika neu uzeti ba nita, nego ga zajedno s
darom vratiti vama.
Lijenici koje sam sretao na ulicama i trnicama, kako posjeuju svoje bolesnike, te
im se obratio, njihali su svoje plateve i prebirali prstima po bradi, te govorili:
Ti si mlad, ali te uistinu tvoj bog blagoslovio mudrou, jer su tvoje rijei ugodne
naim uima. To to zbori o zlatu i darovima je mudro, kao i tvoje spominjanje noa.
Mi nikad ne rabimo noa u lijeenju bolesnih, jer su ljudi ovdje uvjereniji u izvjesnost
smrti ako dou pod no, nego ako ga izbjegnu. Od tebe traimo samo jedno: nemoj li
106

jeiti aranjem, jer je nae aranje vrlo mono, pa u toj struci vlada veliko nadmeta
nje, kako u Smirni tako i u ostalim gradovima du obale.
To je bilo istinito. Mnogo je neukih ljudi kruilo ulicama u potrazi za onima koji su
ozdravljivali primjenom magije i raskono ivjeli u kuama lakovjernih, sve dok se
njihovi pacijenti nisu oporavili ili umrli. I u tome se oni razlikuju od Egipana, jer kao
to je svakome poznato, ara se u hramovima. Isto tako, to je zanimanje prispodobivo
samo sveenicima najviega stupnja, dok se svi ostali smiju aranjem baviti samo po
tajno.
Na temelju Kaptahova plana i provedenih priprema, bolesni su ljudi, koje drugi li
jenici nisu uspjeli izlijeiti, dolazili k meni. Lijeio sam ih, a one kojima nisam mo
gao pomoi vraao sam natrag lijenicima u Smirni. Iz Amonova sam hrama donio
svetu vatru u svoj dom, kako bih mogao provoditi propisano proienje te se odvaiti
na uporabu noa i izvoditi zahvate na koje su domai lijenici mrsili svoje brade i u
dili se na veliko. Imadoh dovoljno sree pa sam nekome slijepcu vratio vid, kojem su
tamonji lijenik i rec prije toga mazali vjee ilovaom s primjesom sline, ne polu
ivi nikakva uspjeha. Uporabio sam iglu, prema egipatskom nainu, to je uvelike
pridonijelo mom ugledu. Ipak, taj je ovjek nakon nekog vremena opet izgubio vid,
jer lijeenje iglom daje samo privremen uinak...
Trgovci i imunici u Smirni vodili su jalov i raskoan ivot. Bili su deblji od Egip
ana te zato patili od gubitka daha i eluanih tegoba. Iskuao sam svoj no na njima
dok nisu krvarili poput prasaca. Kada su se moje zalihe lijekova istroile, dobro mi je
dolo moje znanje glede prikupljanja trava u prave dane i pod pogodnim mijenama
Mjeseca. Jer, o tome su ljudi u Smirni znali vrlo malo, pa se nisam ufao vjerovati nji
hovim lijekovima. Pretile sam oslobodio bolova u elucu i spasio ih od guenja, pri
mjenom lijekova koje sam im prodao primjereno njihovu imovnom stanju. Nisam se
uputao u raspre ni s kim, a lijenicima i gradskim uglednicima sam slao darove. Kap
tah je o meni irio povoljne glasine, te davao hrane prosjacima i pripovjedaima, na
puujui ih neka isklikuju moje cijene po ulicama i trnicama te uvaju moje ime od
zaborava.
Stekao sam poprilino zlata. Sve to nisam potroio ni poklonio. Uloio sam steeno
zajedno s trgovcima iz Smime, koji su slali brodove u Egipat, na morske otoke, te u
zemlju Hatti. Tako sam imao udjela u mnogo brodova, stotinu ili pet stotina, ovisno o
imetku s kojim sam raspolagao. Neki brodovi nisu nikada ponovno vieni, ali veina
ih se vratila, a moji ulozi u njima, sada udvostrueni ili utrostrueni, bili su uneseni u
poslovne knjige. Takav bijae obiaj u Smirni, inae potpuno nepoznat u Egiptu. ak
su i siromani ulagali na takav nain, te ili poveavali svoje uloge ili postajali jo siro
maniji. Deset ili dvadeset njih udruivalo se skupljajui bakrenjake radi kupovine
udjela od jedne tisuine vrijednosti broda ili njegova tovara. Zbog takva ulaganja ni
sam nikad morao drati zlata u svojoj kui, to bi bio mamac pljakaima. A kada sam
zbog potreba moga poziva putovao u druge gradove, primjerice u Biblos ili Sidon, ta
107

koer nisam morao nositi zlata sa sobom. Jer, trgovci su mi tada davali glinenu ploi
cu, koju sam mogao pokazati u poslovnim kuama tih gradova, pa time i u drugim
gradovima pribaviti novaca kad god sam to poelio. Ali to mi najee uope nije bilo
potrebno, jer sam dobivao dovoljno zlata od bolesnika, koji su me ak pozivali da do
em iz Smirne, nemajui povjerenja u svoje gradske lijenike...
Tako se sve odvijalo dobro po mene. Napredovao sam i bivao sve imuniji, a Kap
tah se udebljao u svojoj skupoj novoj odjei, te se mazao probranim uljima. Postao je
ak drzak, te bijah prisiljen izudarati ga. Ali zato mi je sve bilo toliko sklono, ne
znam objasniti...

2
Usprkos svemu, bijah i dalje usamljen... A ni ivot mi nije pruao zadovoljstva. Dodi
jalo mi je ak i vino, jer me nikad nije oraspoloilo nego bi mi od njega lice potamnilo
poput ae. I kad sam ga pio, eznuo sam jedino za smru. Zato sam teio stalnom po
veavanju svoga znanja, pa ni jednog jedinoga trena tijekom dana ne bih troio u
ludo niti ljenario. Naime, ako ne bih radio nita, izjedale bi me misli o meni samom i
mojim djelima. A nou bih spavao poput mrtvaca.
Upoznao sam bogove u Smirni, teei saznati posjeduju li kakvu skrivenu istinu.
Poput svega ostalog, i ti su se bogovi razlikovali od onih u Egiptu. Njihov je veliki bog
bio Baal, surov bog koji je zahtijevao ljudsku krv u zamjenu za svoju naklonost... Nje
govi su sveenici bili eunusi. Zahtijevao je i djecu. A i more je bilo pohlepno za rtva
ma, pa su trgovci i oni na vlasti morali stalno traiti nove rtve. Nije se nikada moglo
vidjeti obogaljenih robova, a siromani su surovo kanjavani i za najmanje prijestupe.
Tako je jedan siromaak, nakon to je ukrao ribu kako bi nahranio svoju obitelj, bio
raskomadan i rtvovan na rtveniku boga Baala. Nasuprot tome, onaj koji je varao na
krivim utezima ili neistim zlatom, nije bio kanjavan nego bi doao na glas kao lu
kav trgovac, budui se govorilo: ovjek je zato tu, da bi ga varali! Trgovci i kapetani
krali su djecu, da bi je rtvovali Baalu, ak i iz udaljenog Egipta i s naseljenih obala...
A to im se ubrajalo u velike zasluge.
Njihovo ensko boanstvo bila je Astarta, zvana jo i Itar, primjerice kao Itar iz
Ninive. Imala je mnogo dojki, a svakog je dana iznova ureavana draguljima i tankim
haljama. Sluile su je ene koje su zbog nekog razloga bile znane kao djevice hrama,
premda to nikako i ni po emu nisu bile. Naprotiv, bile su tamo zbog pruanja zado
voljstva, u vidu poslanstva na koje je boica blagonaklono gledala. Smatralo se to bo
ici ugodnim djelom, a osobito ugodnim ako bi gost poklonio hramu im vie zlata i
srebra. Zbog toga su se ene natjecale izmeu sebe, kako bi se to vie svidjele mu
karcima. Od djetinjstva su ih uili kako e mukarcima pruiti to vie uitka, da bi
108

ovi dali boici to vie zlata i srebra. I to je u Egiptu bilo drukije, jer se smatralo veli
kim grijehom upustiti se s nekom sveenicom ili enom iz hrama. Tko je u Egiptu bio
u tome uhvaen, poslali bi ga u rudnike, a hram se morao oistiti.
Svoje vlastite ene, meutim, trgovci Smirne uvali su s velikom strogou, zatva
rajui ih u kuu i odijevajui ih od glave do pete u gusta tkanja, kako ne bi dovodile u
napast tuince. Muevi su, meutim, posjeivali hram... radi promjene i pribavljanja
naklonosti boice.
Tako je to bilo u Smirni, jer tamo ne bijae kua naslada kao u Egiptu. A ako neko
me ene u hramu nisu bile po udi, mogao se oeniti ili si kupiti robinju. Robinje se
moglo kupiti svakodnevno, budui da su stalno stizali u luku brodovi sa enama i dje
com na palubi... Bilo ih je svake vrste i boje, punanih i mravih, za zadovoljavanje
svaijeg ukusa... Bogalje i nesposobne pak kupovalo je gradsko vijee po niskoj cijeni,
namijenivi ih rtvovanju u slavu boga Baala. Pri kupovini su se smijali i tapkali nji
hove obraze te se jo hvalili kako su lukavi i time uspjeli obmanuli svog boga. A ako
je rob bio vrlo star, bez zubi i nogu, smrtno bolestan, stavili bi bogu zavoj preko oiju,
kako ne bi opazio te mane, nego se naslaivao samo vonjem krvi koja je tekla u nje
govu ast.
I ja sam prinio rtvu Baalu, budui da je bio gradski bog i bilo je razborito teiti za
njegovom naklonou. Bio sam Egipanin i zato mu nisam kupovao ljudskih rtava.
Davao sam mu zlato. Ponekad bih posjetio i Astartin hram, koji se otvarao predveer,
radi sluanja glazbe i promatranja plesa poklonica hrama koje, kako ve rekoh, nikako
ne bih nazvao djevicama. Izvodile su razbludne plesove u slavu svoje boice. Budui
da je bio takav obiaj, lijegao sam s njima, te se divio postupcima kojima su me uile,
a o kojima nisam znao nita. Ali to me nije veselilo i inio sam sve iz puke znatielje.
Kada su me nauile to su znale, dosadile su mi i vie nisam posjeivao njihov hram.
Prema mom sudu, nije bilo znanja i postignua toliko jednolinog poput njihova.
Kaptah je pak tresao glavom, zabrinut za mene, budui je moje lice starjelo, brazde
izmeu mojih obrva se produbljivale, a srce mi je bilo zapeaeno. Kaptah je elio
neka si pribavim robinjicu koja bi mi pruala zabave u trenucima oputanja, kad ve
nisam mogao uzeti enu koja je pripadala tuem narodu. Nisam se kretao ni po egi
patskoj naseobini, pa se nisam mogao zabavljati ni sa enama kojima su muevi bili
na putu ili su bili pozvani na vojnu slubu u unutranjost. Kaptah se brinuo za kuu i
rukovao mojim novcem, pa je tako jednoga dana kupio djevojku za mene, koja je bila
po njegovu ukusu. Oprao ju je, odjenuo i pomazao uljima, pa mi je pokazao jedne ve
eri, kada sam umoran nakon dnevnoga posla, jedino elio mirno poi na spavanje.
Ta je djevojka bila s morskih otoka. Bila je punaka, bijele koe, besprijekornih
zuba, a oi su joj bile okrugle i blage poput oiju neke junice. Gledala me sa tova
njem, pokazujui strah prema tuem gradu u kojeg je dopremljena. Kaptah je veliao
njene drai s najveom ozbiljnou. elei mu ugoditi, primio sam je. Tako sam poi
nio sve to sam mogao, kako bih se spasio svoje usamljenosti. Ali moje srce nije bilo
109

zadovoljeno i nisam mogao prisiliti sebe nazvati novodolu djevojku svojom sestrom.
Ukazujui joj ljubaznost pogrijeio sam, jer je postala napasna i ometala me u raz
govoru s novim pacijentima. Jela je mnogo i debljala se, vjeito zahtijevajui dragulje
i novu odjeu. Slijedila me u stopu, u stalnoj elji za uivanjem sa mnom. Pritom nije
bilo probitka od mojih putovanja u unutranjost i u gradove du obale... Pri povratku
ona je bila prva koja me pozdravljala, sa suzama u oima i progonei me u elji da se
odamo bludu. Nije pomoglo ni kad sam je poastio batinom, jer se uspalila jo vie,
divei se mojoj snazi. ivot u mom domu postao mi je nepodnoljiv.
Konano je htjedoh prepustiti Kaptahu, koji ju je u ostalom i odabrao po svom
ukusu, neka uiva u njoj. No ona ga je poastila udarcima i ugrizima, te ga proklinjala
na jeziku grada Smirne, od kojeg je nauila nekoliko rijei, ali i na jeziku svojih otoa
na... A taj ni Kaptah niti ja nismo razumjeli. Nije pomoglo ni kad bismo je obojica
tukli, jer je nakon toga jo vie navaljivala, u elji za sjedinjenjem svoga tijela s mo
jim.
Skarabej mi je tada ponovno donio sreu. Jednoga je dana kralj Aziru, vladar
Amoriana odnosno njihove pokrajine Amurru, koja je leala u unutranjosti, smjerio
k meni. Lijeio sam mu zube, te napravio jedan zub od slonovae kao nadomjestak za
njegov izbijen u jednoj bitki. Ostale pak oteene zube prevukao sam mu zlatom. Za
boravka u gradu, savjetujui se s vlastima o upravljakim poslovima, posjeivao me
svakodnevno. Tako je upoznao i moju robinju, koju sam zvao Keftiu prema morskim
otocima, budui da nisam mogao izgovori njeno pogansko ime. Svidjela mu se. Taj je
Aziru bio bjeloput i jak poput pravog bika. Njegova je brada bila crno-modra i sjajna,
a oi su mu bile pune nekog tamnog sjaja. Zato ga je Keftiu poela gledati s enjom
budui da ene uvijek privlai i osvaja ono to je novo... On se ponajvie divio nje
noj gojaznosti, a grka odjea kakvu je nosila upravo ga je raspalila. Jer premda je po
krivala vrat, grudi je ostavljala obnaene... A on je bio navikao vidjeti ene zaogrnute
od glave do pete.
Na koncu vie nije mogao obuzdati svoju udnju, pa mi je uz duboke uzdahe re
kao:
Uistinu si mi prijatelj, Sinuhe Egipaninu! Popravio si mi zube i uinio da moja
usta blistaju zlatom kada ih god otvorim, to e znatno poveati moj ugled u zemlji
Amurru. Za to u te podariti toliko da e dii ruke u udu! Unato tome, prisiljen
sam ti nanijeti bol, premda to ne elim. Malo je zastao, te nastavio: Kad god su
moje oi spazile enu u tvojoj kui, godilo mi je to... I vie nikako ne mogu obuzdati
svoju udnju za njom. Ta me udnja razdire poput divlje make i cijelo tvoje umijee
ne moe izlijeiti tu bolest! Moja je udnja tolika te je nazivam boleu... Ne vidjeh ni
kada neku poput nje i mogu dobro zamisliti koliko uiva kada ti nou grije leaj.
Ponovno je zastao, uzdahnuo i potom nastavio:
No ja je elim od tebe, jer je elim uiniti svojom enom meu drugima i oslobo
diti je ropstva. Kaem ti to otvoreno, jer si pravian ovjek, a i platit u ti koliko god
110

zatrai... Ali, isto tako otvoreno ti kaem, ne preda li je dragovoljno, doi u i uzeti
je silom te je odvesti u moju zemlju, gdje je nikad nee nai ak i ako se usudi poi
traiti je. A ako pobjegne s tom enom iz Smirne, pronai u vas. Moji e te ljudi
nai i na kraju svijeta, tebe ubiti, a nju dovesti k meni. Sve ti to govorim jer sam po
ten ovjek i tvoj prijatelj, pa te ne elim zavaravati lanim i prijetvornim rijeima.
Na te njegove rijei podigoh ruke u oduevljenju, no Kaptah koji je prislukivao
na razgovor, poeo je upati kose i jadikovati:
Uklet je ovaj dan! Bilo bi bolje da se moj gospodar nikad nije rodio, jer mu sada
eli uzeti jedinu enu u kojoj je naao zadovoljstva... Ni na koji se nain takav gubi
tak ne moe nadoknaditi, jer je mom gospodaru draa od sveg zlata na svijetu, od
svih dragulja, od sveg tamjana. Ona je ljepa od punoga Mjeseca, a njen je trbuh
okrugao i bijel poput kupa penice, premda ga jo nisi imao prilike vidjeti. A njene su
grudi poput dinja, to ti tvoje roene oi mogu posvjedoiti.
Tako je on dalje blebetao, jer otkad je doao u Smirnu nauio je obiaje trgovaca i
nadao se dobroj cijeni, premda obojica nismo nita toliko arko eljeli kao rijeiti se
djevojke.
Kada ga je Keftiu ula, zaplakala je i ona, govorei kako me nikad nee ostaviti...
Ali je istodobno, kroz pla i suze, zadivljeno zirkala kroz razmaknute prste prema
mom gostu i njegovoj kovravoj bradi.
Podigoh ruke, sve ih stiah, te poprimih ozbiljan izraz.
Aziru, Kralju zemlje Amurru i moj prijatelju! Uistinu je ova ena draga mome
srcu i ja je nazivam sestrom svojom, ali tvoje mi je prijateljstvo drae od bilo ega
drugog. U znamen tog prijateljstva, dat u ti je bez naplate. I molim te, primi je i uini
joj sve ono za im divlja maka u tebi udi. Jer, ako se ne varam, njeno ti je srce sklo
no, a ona e biti zadovoljna, jer i u njenom tijelu vreba mnogo divljih maaka.
Aziru je glasno uzviknuo od zadovoljstva:
Ah, Sinuhe, Egipanin premda si, a zna se kako sva zla dolaze iz Egipta, od danas
moj si brat i moj prijatelj! Kroz cijelu zemlju Amurru tvoje e ime biti blagosiljano.
Kao moj gost sjedit e mi s desna, ispred svih drugih, pa makar to bili i kraljevi. Na
to priseem!
Smijao se toliko te su mu svi zubi bljetali. Tada je pogledao Keftiu, koja je prestala
plakati, a lice joj se izmijenilo... Aziru ju je gledao uarenim oima, zgrabio je za ruke
tako da su se dinje zatresle, pa ju je ponio i ubacio u svoju nosiljku kao da je laka po
put pera. Neko ga vrijeme nitko nije viao, premda smo znali da nije napustio grad.
Bio se zatvorio u gostionici tijekom puna tri dana i tri noi. I sigurno se tu radilo o
vrlo nezasitnim divljim makama, kad su se toliko dugo i neprekidno meusobno hra
nile. Kaptah i ja smo se radovali, jer smo se rijeili nametljivice. Ipak me je moj rob
prekorio to nisam zatraio ba nita za razmjenu, s obzirom da bi mi Aziru dao sve
to bih upitao. Meutim, ja sam mu objasnio:
Dajui mu tu djevojku, osigurao sam njegovo trajno prijateljstvo... Nitko ne zna
111

to sutranji dan moe donijeti. I premda je zemlja Amurru malena i nevana, a uz to

i nita do li ispaa za magarce i ovce, prijateljstvo jednog kralja je ipak prijateljstvo
kralja, a njegova vrijednost moe se pokazati veom od zlata.
Kaptah je tresao glavom, ali i pomazao skarabeja mirhom i stavio svjeeg gnoja
pred njega, u znak zahvalnosti to smo se rijeili Keftiu.
Prije nego je Aziru otiao u svoju zemlju, pozvao me k sebi. Naklonio se preda
mnom do tla, te rekao:
Ne dugujem ti nita, Sinuhe, jer si mi dao ono to se ne moe namiriti darovima.
Djevojka je jo uzbudljivija nego sam i pomiljao! Njene su oi poput izvora bez dna,
a nije mi dosadila premda je istisnula moje sjeme iz mene onako kako se tijeti ulje iz
maslina. elim biti iskren prema tebi: moja zemlja nije bogata, pa ne mogu priskrbiti
zlata na drugi nain osim naplaivanja poreza trgovcima koji prolaze ili ratujui sa
susjedima, a tada Egipani navale na mene poput konjskih muha i esto izgubim vie
nego to priskrbim. Zato te ne mogu darivati onako kao to to tvoje djelo zasluuje.
No obeavam ti: kada god doe k meni i to god zatrai, dat u ti ako to bude u mo
joj moi. Samo nemoj od mene traiti ovu enu i konje, jer konja imam samo nekoliko
i trebam ih za svoja bojna kola. A ako te bilo koji ovjek razgnjevi ili uvrijedi, poalji
samo rije i moji e ga ljudi smaknuti, ma tko bio. Nitko za to nee saznati, a tvoje
ime pritom nee biti spomenuto. Toliko je veliko moje prijateljstvo prema tebi...
Tada me zagrlio na sirijski nain. Spoznao sam kako me tuje i divi mi se, jer je
uzeo zlatan lanac sa svog vrata i objesio ga oko moga. Njegov dubok uzdah kojim je
to popratio, istodobno je svjedoio koliko mu ta rtva teko pada. Zato skidoh sa svog
vrata zlatan lanac dobiven od najbogatijeg brodovlasnika u Smirni, kao nagradu to
mu spasih enu pri tekom poroaju, te ga objesih oko njegova vrata. Tom razmjenom
nije nita izgubio, to ga je jako odobrovoljilo. Te se tako rastasmo.

3
Sada, nakon to sam se rijeio ene, srce mi je bilo lagano poput ptice. Moje su oi e
ljele vidjeti nove stvari, te bijah ispunjen nemirom i eljom da napustim Smirnu. Po
novno je dolo proljee i u luci su brodovi opremani za duga putovanja. A kad se
zemlja poela zelenjeti, sveenici su izali iz grada kako bi ponovno iskopali svoga
boga Tamuza, kojeg su uz brojne tubalice, trapljenje i krvavo muenje samih sebe
pokopali prethodne jeseni.
Nemajui drugog posla, poao sam za sveenicima i mnotvom. Zemlja je bila svi
jetlo zelena, na drveu je pupalo lie, golubovi su gukali, a abe kreketale u ribnjaci
ma i jezerima. Stigavi do groba boga Tamuza, sveenici su odvalili kamen s groba, iz
vadili svoga boga te klicali od radosti, zato jer je prema njihovoj tvrdnji opet uskrs
112

nuo. I narod je poeo veselo klicati, urlati, mahnitati i lomiti grane na drveu, te piti
vino i pivo pod razapetim platnenim natkrovljima koja su trgovci na brzinu podigli
oko groba. A kad je pala no, ene su svukle odjeu i potrale preko livade. Nitko ih
nije pitao jesu li udate ili ne, nego je svatko zgrabio onu koju je prvu mogao dohvatiti,
pa su livade i obronci vrvjeli od parova. I u tome su se razlikovali od Egipana. Pri po
gledu na njih osjetio sam zavist, mislei kako sam ve vrlo star, kao to je i Crna Zem
lja starija od ostalih zemalja. A ovo ovdje bili su mladi narodi, koji su svoje bogove
slavili na svoj nain.
S proljeem je stigao i glas o uobiajenim nemirima. Kabirci su provalili iz pustinje
i pustoili du sirijskih granica od juga prema sjeveru, spaljujui sela i opsjedajui
gradove... Ali prispjele su i faraonove ete, kroz Sinajsku pustinju iz smjera Tanisa, te
zaratile s Kabircima. Zarobili su njihove vojskovoe i potisnule neprijatelja natrag u
pustinju. To se ponavljao svakog proljea, otkad se pamti...
Ovaj puta, meutim, stanovnici Smirne bijahu posebice uznemireni. Jer, grad Kat
na, kojeg su drale egipatske snage, bio je opljakan, njegov kralj ubijen, a svi su
Egipani bili izloeni mau, bez milosti prema enama i djeci. Nadalje, nitko nije bio
zarobljen i zatoen radi otkupnine. Takvo se neto nije pamtilo, koliko see sjeanje,
jer su Kabirci do tada izbjegavali utvrene gradove...
Rat je tako izbio u Siriji, a ja nikad nisam svjedoio ratu. Pohitao sam pridruiti se
faraonovim snagama i vidjeti kriju li neke za mene skrivene istine. A htio sam i pro
uavati ozljede zadane ratnim toljagama i drugim orujem. No poao sam ponajprije
zato jer je zapovjednik eta bio Horemheb, a u svojoj sam usamljenosti eznuo po
novno vidjeti lice prijatelja i ponovno uti njegov glas.
Otplovio sam brodom du obale, te nastavio put u unutranjost pratei opskrblji
vake postrojbe... U njima su bili tovari ita na volovskim zapregama i magarci nakr
cani vrevima ulja i vina, kao i vreama luka. Stigli smo u malen grad smjeten na
brdu i opasan zidom. Ime mu je bilo Jeruzalem... Malena egipatska postrojba smjestila
se ovdje, a tu je i Horemheb postavio svoj stoer. Glasine koje su prispjele u Smirnu
osjetno su pretjerale glede brojnosti njegovih eta. One su ukljuivale tek odred boj
nih kola i nekoliko tisua strijelaca i kopljanika. A za kabirske se horde govorilo, ima
ih poput pijeska u pustinji...
Horemheb me primio u prljavoj kolibi od blata, rekavi:
Neko sam znao nekog Sinuhea... I on je bio lijenik, a i moj prijatelj!
Prouavao me je, zaveden sirijskim ogrtaem kojeg sam prebacio preko ramena.
Poput njega, i ja sam bio ostario, a i lice mi se izmijenilo. Prepoznao me i smijao se,
podiui svoj slubeni zlatom opleten bi, u znak pozdrava.
Tako mi Amona, to je uistinu Sinuhe! Smatrao sam te mrtvim. Istjerao je svoje
stoerne asnike i pisare s njihovim kartama i papirima, te naloio neka se donese
vina.
udesni su putovi Amona, pa smo se ponovno sreli ovdje u Crvenoj Zemlji, u
113

ovom prljavom bijednom gradu...

Na njegove rijei srce mi se uzbudilo u grudima, te spoznadoh koliko mi je nedos
tajao. Ispriao sam mu, koliko sam smatrao potrebitim, o svom ivotu u meuvreme
nu i o pustolovinama. Na to mi je rekao:
Ako hoe, moe poi s nama i podijeliti slavu rata! Smjeram tako zapriti tim
uljivim Kabircima te me nikada nee zaboraviti i zamrzit e dan kad su se rodili.
Kada smo se upoznali bio sam pravi utokljuni momak, a ti si bio svjetski ovjek i do
bro me posavjetovao. Uio sam; uio sam! A sada nosim zlatan bi u ruci, kao to vi
di. No to sam zasluio poniavajuom i sramotnom slubom u faraonovoj tjelesnoj
postrojbi, hvatajui razbojnike i osuenike koje je faraon u svom ludilu oslobodio iz
rudnika. Zadali su nam podosta nevolja prije nego ih unitismo.
Poutio je malo i nastavio:
Douvi o navali Kabiraca, zatraio sam od faraona ete kako bih ih suzbio. Ni
jedan vii asnik nije se nadmetao sa mnom oko zapovjednitva, jer bogatstvo i asti
obilnije pljute u faraonovoj blizini nego li u pustinji. Osim toga, Kabirci imaju otra
koplja i njihovi su ratni poklii stravini, kao to sam se uvjerio. Ali konano sam mo
gao stei iskustva i uvjebati svoje ete u pravom boju. Ipak, faraonova jedina briga je
bila neka sagradim njegovom novom bogu hram ovdje u Jeruzalemu, te istjeram Ka
birce bez prolijevanja krvi!
Horemheb je prasnuo u smijeh i udarao se po nogama svojim biem. Smijao sam
se s njim. Potom je zamuknuo, potegnuo jo vina i nastavio:
Da budem iskren, Sinuhe, poneto sam se izmijenio od naeg zadnjeg susreta...
Kako to i mora ovjek koji ivi u blizini faraona, htio on to ili ne. On me smeta, jer
misli duboko i govori o svom bogu, koji se razlikuje od svih ostalih bogova. esto sam
osjeao kao da su mi se rojevi mravaca razmilili po mozgu. Nisam mogao usnuti
nou, bez vina i ene koja bi mi razbistrila glavu... Tako neobina bijae njegova bo
anska uzvienost. Taj je bog bez oblija, ali nazoan je istodobno posvuda. Prikazuju
ga kao krug s rukama, kojima blagosilja sve to je stvorio, a rob i gospodar jednaki su
u njegovim oima. Reci mi, Sinuhe, nije li to buncanje bolesna ovjeka? Mogu jedino
misliti kako ga je ugrizao bijesan majmun dok je bio malen! Jer, tko bi osim luaka
mogao zamiljati kako se Kabirce moe potui bez prolijevanja krvi? Dat e mi za
pravo kada zauje njihovu ratnu viku. A faraon neka pere ruke, ako mu je to nakana.
Ja u rado pred njegovim bogom preuzeti taj grijeh na sebe i smrviti Kabirce pod mo
jim bojnim kolima.
Ponovno je pio.
Horus je moj bog, ali nemam nita ni protiv Amona. Ipak vidim, Amon je postao
previe moan... A novi se bog ustoliio njemu u oporbi, kako bi ojaao faraonovu
vlast. To mi je osobno priopila Kraljica Majka, a ponovio i Eie, sveenik koji sada
dri zakrivljen tap iznad faraonove desne ruke. Uz pomo Atona smjeraju pobijediti
Amona ili mu barem ograniiti mo, budui da nije primjereno to Amonovi sveeni
114

ci vladaju Egiptom povrh faraonove glave. To zvui kao dravnika mudrost, a kao
ratnik mogu dobro razumjeti prijeku potrebu za novim bogom. Ako se faraon zadovo
ljava tek podizanjem hramova i plaanjem doprinosa sveenicima u njegovoj slubi,
nemam na to prigovora. Ali faraon previe misli i govori o sebi. U svakoj prigodi, prije
ili kasnije, razgovor navodi na sebe, izluujui one oko sebe jo vie nego to je on
sam. On govori kako ivi za istinu! Ali istina je poput otra noa u rukama djeteta.
No treba nositi u njegovim koricama i rabiti samo kada iskrsne potreba. Tako je to s
istinom... A istina ni za koga nije toliko pogibeljna koliko za vladara.
Potegao je nov gutljaj vina.
Zahvaljujem svom sokolu zato to sam mogao napustiti Tebu... Jer taj grad zbog
svega toga kipti poput legla zmija. A ja se ne elim uvaliti u prepirku bogova. Svee
nici Amona ve ire zgodne priice o faraonovu podrijetlu i potpaljuju na bunu protiv
novoga boga. Njegovo vjenanje je takoer pobudilo ogorenje i zgraanje, jer je prin
ceza iz zemlje Mitani, koja se jo igrala s lutkama, iznenada preminula... Faraon je pak
uzdigao Nefertiti, ker sveenika Eiea, da mu bude kraljevska druica. Nedvojbeno je
ta Nefertiti lijepa i dobro se odijeva. No i vrlo je svojeglava, a po mnogo emu prava
ki svoga oca.
Kako je umrla princeza iz zemlje Mitani? upitao sam, jer sam se sjeao uplae
nog djeteta koje je irom otvorenih oiju motrilo Tebu, dok su je nosili, okienu i
ukraenu poput slike, du Ceste ovnova prema hramu.
Lijenici su izjavili, nije mogla podnijeti podneblje smijao se on. Ali to je
bezona la, jer je ope poznato kako ni jedna zemlja nema tako zdravo podneblje po
put Egipta. No ti i sam zna: stopa smrtnosti je meu kraljevskom djecom visoka! Via
od one u siromanim etvrtima, premda je u to teko povjerovati... Najmudrije je ne
spominjati nikakva imena, ali ja bih zaustavio svoja bojna kola ispred kue sveenika
Eiea, kad bih se usuivao.
Potom poosmo spavati, Horemheb u kolibu, a ja u ator koji mi je stavljen na ras
polaganje.
Ujutro me probudila jeka rogova i mogao sam vidjeti vojnike kako stupaju u eta
ma. Usporedo su narednici trali du redova i vikali na vojnike, udarali ih akama i
tukli bievima. Kada su svi bili postrojeni, Horemheb je istupio ih prljave kolibe. U
ruci je nosio zlatan bi, kao znak svog dostojanstva. Jedan sluga mu je drao sunco
bran povrh glave i tjerao muhe od njega posebnom lepezom za tu namjenu. Horem
heb je oslovio vojnike:
Egipatski vojnici! Kad kaem egipatski vojnici, mislim time i vas, prljave crnce...
I vas zamazane sirijske kopljanike... Kao i vas Sardance, a i upravljae bojnih kola,
koji me u ovom ivotinjskom oporu to bleji moda ponajvie podsjeate na egipat
ske vojnike. Bio sam dobrohotan prema vama, vjebao vas s mnogo strpljivosti... Ali
sad je strpljivosti kraj i vie neu voditi vae vjebe. Jer vi se spotiete o vlastita kop
lja, ve pri odlasku na vjebalite. A kad u trku izbacujete strijele, lete one u svim ne
115

beskim pravcima, gubite ih i ranjavate jedni druge. To vie ne moemo dopustiti...

Slava neka je faraonu i neka njegovo tijelo bude ouvano za vjenost! Zbog toga vas
danas vodim u bitku, jer su mi izviai javili kako su se Kabirci uokolili iza planina.
Koliko ih ima, ja vam ne mogu rei, jer su ti izviai u strahu podbrusili pete i nisu
zastali kako bi prebrojili neprijatelja. Nadam se, ima ih dovoljno da vas sve dokraje,
te me time potede daljnjeg gledanja vaih bijednih lica. Tada u se moi vratiti u Egi
pat i podii vojsku pravih mueva koji vole slavu i ratni plijen. Pruam vam posljed
nju priliku! Ti, podasnie s rascijepljenim nosom, ritni onu svinju tamo, koja se za
vrijeme moga govora grebe po zadnjici! Da, danas vam dajem posljednju priliku...
Divlje je zurio u postrojbe... I to je imalo uinka! Nitko se od njih nije usudio ni
trepnuti. Tada je nastavio svoj govor:
Povest u vas u boj. I trebate znati, svaki od vas, ja u biti na elu! I neu se zaus
tavljati da vidim slijedi li me tko od vas. Jer ja sam sin Horusa; sokol leti preda mnom.
I mislim svladati Kabirce, pa makar to morao uiniti sam. Premda, kaem vam sada,
ove e veeri s moga bia tei krv, jer u svojim vlastitim rukama ibati svakog tko me
nee slijediti. A mogu vam rei, moj bi grize i jae i dublje od kabirskih kopalja, koja
su od slabog bakra i krhka. Kabirci nisu strani ni po emu osim po svom glasu, koji
je doista stravian. Strepi li itko od vas pred vriskom, neka si zamae ui ilovaom.
Nee pritom biti nikakve tete, jer od kabirske dreke ionako neete uti zapovijedi.
Zbog toga neka svatko slijedi svoga zapovjednika, a svi zajedno sokola. Moram vam
rei i to kako se Kabirci bore u divljem neredu, kao stada stoke. Ja sam vam, naprotiv,
utuvljivao u glavu: odravajte poredak! I osobito vjebao strijelce neka tek na dobive
nu zapovijed ili znak istodobno odapinju strijele. Zato neka Set i svi vragovi ispeku
onoga koji prerano baci koplje ili odapne strijelu bez cilja. Ne idite u boj jadikujui
poput starih ena. U najmanju ruku barem hinite muevnost, jer vi nosite bedrene
pregae, a ne enske suknje! Pobijedite li Kabirce, smijete podijeliti njihova stada
meu sobom, kao i svu ostalu njihovu imovinu, te ete se obogatiti jer su prikupili
mnogo plijena u gradovima koje su opljakali. Ne kanim za sebe zadrati ni jednoga
roba, ni vola... Moete sve podijeliti izmeu sebe. Moete uzeti i njihove ene. Vjeru
jem, noas ete uivati u valjanju s njima, jer kabirske su ene lijepe i vatrene, a osim
toga vole smione ratnike.
Horemheb je zastao i promatrao svoje ljude, koji su u jedan mah ispustili snaan
usklik, udarili kopljima po svojim titovima, te zavitlali svojim lukovima. On se na
smijeio i pucketnuvi biem nastavio:
Vidim, gorite od elje za borbom... Ali, prije toga moramo posvetiti hram novom
faraonovom bogu Atonu. On je po naravi neratoboran bog, pa si mislim kako ba ne
ete njime biti osobito oduevljeni. Zato e glavne snage krenuti odmah, a priuvne
ostati radi posveenja hrama. Time emo priskrbiti faraonovu naklonost. Pred vama
je dugo stupanje... elim, naime, da uete u bitku to umorniji, bez snage za bijeg...
Ali zato dovoljno hrabri kako bi se borili za svoj ivot.
116

Ponovno je nemarno mahnuo svojim biem, a postrojbe su mu ponovno kliknule.

Potom je rijeka ljudstva u neredu krenula iz grada. Svaka je eta slijedila svoj vlas
titi znak, noen na koplju. Te su oznake bile lavlji repovi, sokoli i krokodilske glave,
koje su kretale u bitku ispred njih. Lagana bojna kola potekoe naprijed raistiti put.
No asnici koji su imali najvie poloaje ostali su otraga i slijedili Horemheba u hram,
koji je stajao na uzviici na rubu grada. Putem sam uo vie asnike kako mrmljaju:
Zar je ikada toga bilo ili se ulo, da najvii zapovjednik ide u bitku na elu eta. To
mi ni u kojem sluaju neemo uiniti, jer je pradavan obiaj da se zapovjednike i as
nike nosi u nosiljkama iza eta. Ta oni jedini znaju pisati, a i kako bi inae mogli vi
djeti to rade vojnici, te kazniti kukavice koje bjee. Horemheb je uo to govore, ali
nije rekao nita. Tek se igrao svojim biem, smijuckajui se.
Hram je bio malen i nainjen od drvenih greda. Bio je na brzinu zbijen i omazan
blatom. Nije bio nalik drugim hramovima, jer je bio otvoren u sredini, gdje je stajao
rtvenik. Nije se moglo vidjeti nikakvog boga ni njegova lika... Zato su se zbunjeni
vojnici osvrtali uokolo, traei ga. Horemheb im se obratio:
Njegov je bog okrugao i poput suneva kotura, pa pogledajte u nebo, ako vae
oi mogu izdrati bljetavilo. On prua svoje ruke povrh vas u blagoslovu, premda
sam pun zlih slutnji kako e danas, nakon vaeg stupanja, njegovi prsti povrh vaih
lea vie biti nalik uarenim iglama.
Vojnici su rogoborili i jadikovali kako im je faraonov bog dalek i tu. eljeli su
takvoga boga pred kojim bi se mogli baciti na tlo, te kojeg bi mogli taknuti rukom ako
im to bude doputeno. Uutjeli su tek kada je sveenik istupio pred njih. Bio je to vi
tak mladi neobrijane glave, koji je nosio bijeli plat preko ramena. Oi su mu bile
bistre i eznutljive, a povrh rtvenika prinio je proljetnoga cvijea, ulja i vina, to je
vojnike potaklo na glasan smijeh. Zapjevao je i sveanu pjesmu Atonu, za koju je bilo
reeno kako ju je skladao sam faraon. Bila je vrlo duga i jednolina, a ljudi su je slua
li otvorenih usta i s vrlo malo razumijevanja.
Najljepi ti si povrh nebeskog svoda,
ivui Atone, izvoritu svega postojanja,
Kada se uzdie na istonom nebu.
Sve su zemlje ispunjene tvojom slavom.
Lijep ti si, velik ti si, sjajan povrh svijeta.
Zrake tvoje obuhvaaju sve zemlje i njih si stvorio,
Povezane zajedno zrakama tvoje ljubavi.
Dalek ti si, ali zrake tvoje dotiu tlo,
Uzvien ti si, no tabani tvojih stopala sada su povrh praine.

Sveenik je zatim pjevao o tami, o lavovima koji su se nou iuljali iz svojih brloga,
zatim o zmijama, te su se mnogi od sluatelja uplaili. Pjevao je i o sjaju dana i obja
117

vio kako ptice jutrom ire svoja krila u slavu Atona. Obznanio je i kako taj novi bog
budi djetece u utrobi majke i daje plodnost ovjekovu sjemenu. Sluajui ga, moglo
se pomisliti kako nema ni najsiunije stvari na svijetu kojom se Aton ne bavi, te kako
ni pile ne moe probiti lupinku svoga jajeta niti pijukati bez Atonove pomoi.
Tvrdio je dalje kako je Aton stvorio nebeski i zemaljski Nil, na to su asnici zaro
goborili, jer se mijea u Amonove poslove. Slijedila je tvrdnja da je Aton stvorio go
dinja doba i ivio u milijunima bia u gradovima i selima, naseljima, u rijekama i na
cestama... Svoj uzvieni pjev sveenik je okonao ovako:
Samo ti si u mojemu srcu
I nitko te ne poznaje, osim kralja, tvoga sina.
Njemu povjerava svoje namjere
I krijepi ga svojom snagom,
Ti ga pomazuje snagom.
Svijet ti poiva izmeu ruku Onakav kakvog si stvorio;
Od tvoga svjetla ljudi ive,
A skrije li im se,
Tvoj blagoslov gasne i moraju umrijeti.
ivot ti si i ljudi ive po tebi.
Oi sve se prema tvojoj slavi okreu
Sve do trena tvog zalaska,
Rad sav prestaje kad izmakne na Zapadu.
Od postanka svijeta,
Ti si ga pripremao za dolazak Sina Sunca;
Za njega koji se rodio iz tebe,
Kralja koji ivi za istinu,
Za gospodara obaju kraljevina
Za sina Ra-Harahti stvorio si svijet
I za njegovu veliku druicu, njegovu voljenu,
Kraljicu Dva Kraljevstva, Nefertiti,
Koja neka ivi i cvjeta na vijeke vijekova.

Vojnici su sluali i kopkali svojim nonim palcima po pijesku. Kada je konano svea
ni pjev zavrio, s olakanjem su uzviknuli u slavu faraona. Naime, jedino to su spoz
nali iz sveane pjesme bilo je slavljenje faraona i pozdrav upuen njemu kao sinu
boga, to je bilo ispravno i podesno. Jer tako je uvijek bilo i tako e uvijek biti. Ho
remheb je dopustio sveeniku odlazak, a taj mlad ovjek, razdragan poklicima eta,
pohitao je napisati faraonu izvjee o dogaaju. Ja pak smatram kako se vojnici nisu
osobito radovali pjesmi i mislima koje je ona sadravala, jer su nonim palcima kopali
po pijesku. A predstojao im je i boj, te mnogima od njih i nasilna smrt u njem.
118

4
Ljudstvo je otilo stupajui, zakljuno s priuvnim etama. Slijedila su ih volovska
kola i tovarni magarci. Horemheb je odjurio u svojim bojnim kolima, dok su vii as
nici produili u svojim nosiljkama, alei se na vruinu. Ja sam pak bio zadovoljan
smjetajem na leima jednog magarca, kao i moj prijatelj glavni komornik. Ponio sam
sobom i svoju lijeniku torbu, oekujui kako e biti vrlo korisna.
Postrojbe su stupale do veeri, s tek jednim kratkim odmorom, za kojeg je ljudstvu
bilo doputeno jesti i piti.
Broj onih s ranjavim nogama stalno se poveavao, te su skretali s puta, nesposobni
podii se unato svim udarcima i ibanju njihovih narednika. Ljudi su naizmjence
kleli i pjevali. S produljavanjem sjena poeli su se uti fijuci strijela sa stijena koje su
obrubljivale cestu. Uslijedio bi krik iz redova, gdje bi ovjek pogoen strijelom skupio
ramena ili glavom naprijed pao na tlo. Horemheb se nije zaustavljao radi uklanjanja
tih strijelaca nego je neprestance gonio ljudstvo naprijed, sve dok ete nisu prele u
trom kas. Laka bojna kola istila su sprijeda put, te smo uskoro vidjeli kraj puta leati
tijela Kabiraca, u poderanim platovima, a po ustima i oima gmizale su im muhe.
Neki od naih ljudi izdvojie se kako bi preokrenuli ova trupla u potrazi za plijenom...
Ali na njima nije preostalo nita to bi bilo vrijedno uzeti.
Glavni se komornik znojio na svom magarcu i zamolio me neka prenesem njegov
posljednji pozdrav njegovoj eni i djeci:
Osjeam, ovo mi je sudnji dan. Objasnio mi je gdje mogu u Tebi pronai njego
vu enu i preklinjao me neka se pobrinem kako nitko ne bi orobio njegovo tijelo. Pretpostavivi, dakako dodao je, uz tmuran kimaj glave ako do veeri svi ne bude
mo mrtvi!
Konano se pred nama prostrla iroka ravnica na kojoj su se uokolili Kabirci. Ho
remheb je zapovjedio neka se oglase rogovi i razmjestio je ete za napad. Kopljanici
su bili u sredini, a strijelci na oba boka. Bojna kola, osim nekoliko najteih, uputio je s
posebnom zadaom na neko drugo mjesto, pa su ova odjurila takvom brzinom da se
sve praina uzvrtloila i skrila ih. Od dolina koje su leale iza brda dizao se dim zapa
ljenih sela. Kabiraca je na ravnici, kako se inilo, bilo bezbroj... A njihovo urlanje i
vriska ispunili su zrak, kada su krenuli prema nama. Njihovi titovi i vrci kopalja pri
jetei su svjetlucali pod sunevim zrakama. Horemheb je povikao glasno:
Stanite vrsto, vi krastave abe, jer ratnika je meu njima malo. A to to vidite
opor je ena i djece! Sve e to biti vae prije noi. U njihovim vas loncima eka topla
hrana! Nosite se sada, jer sam ve izgladnio poput krokodila!
Gomila Kabiraca se prijetei valjala sve blie i blie, a bila je daleko brojnija od na
ih postrojbi. Njihova se koplja u odsjaju sunca injahu otrima, a za mene je bitka iz
gubila svaku ar. Redovi naih kopljanika su se uzbibali, te su se vojnici ogledavali
119

uokolo isto kao i ja.

Narednici su sijevali svojim bievima i kleli, a ljudstvo oito bijae preumorno da
bi se okrenulo i pobjeglo... Zato zbie svoje redove. Strijelci su nemirno prebirali po
strunama svojih lukova, ekajui na znak.
Kada su se Kabirci pribliili, ispustie svoj bojni pokli. Taj je urlik bio toliko stra
vian te mi je sva krv pobjegla iz glave, a noge mi se podsjekoe. U taj su tren jurnuli,
izbacivi strijele dok su trali. Zvuk strijela bio je "bzzzt", "bzzzt", poput zuja golemih
muha. Nisam znao za zvuk koji bi jae uzbuivao, od ovog pjevanja strijela koje proli
jeu pored uha. Ali osokolio sam se zamijetivi koliko su malo tete poinile te strijele,
budui da su ili preletjele iznad naih glava ili su bile odbijene titovima.
Tada je Horemheb viknuo:
Za mnom, vi propalice!
Njegov voza je potjerao konje, a vozai ostalih bojnih kola otpustie uzde svojim
konjima i jurnue za njim. Strijelci ispustie svoje strijele poput jednog ovjeka, svi
slono u isti mah. Kopljanici jurnue za bojnim kolima. Pokli je izbio iz svih grla, ur
lik jo straviniji od krike Kabiraca, jer je svaki ovjek vritao za sebe, kako bi odag
nao prepast. uo sam i sebe samog kako urlam, punom snagom svojih plua, te u
tome naoh veliko olakanje.
Bojna kola se uz straan tropot stutie meu Kabirce koji su napadali, a na sa
mom elu u prethodnici, povrh vrtloga praine i otrica kopalja, blistala je perjanicom
ureena Horemhebova kaciga. Iza bojnih kola nastupali su kopljanici, slijedei svoje
bojno znakovlje, lavlje repove i sokolove, dok su se strijelci razmjestili i zasipali ravni
cu strijelama, odapinjui slono, u valovima, na zbunjenog neprijatelja.
Od tog trena sve je postalo stranom, zvekeuom, grmeom, vriteom i urlaju
om zbrkom. Strijele su mi fijukale pored uha, a moj se magarac ustraio i jurnuo
usred bitke. Urlao sam i udarao ga nogama, no ne mogoh ga zadrati. Kabirci su se
borili odluno i bez straha, a oni koji su bili oboreni na tlo konjima, jo su uvijek na
srtali kopljima na one koji su nadirali preko njih. I mnogi je Egipanin bio ubijen dok
se prigibao smjerajui odrezati ruku svoje rtve, u znak pobjede. Zadah krvi ubrzo je
prekrio ranije toliko osjetan zadah znoja vojnika, a gavranovi su se kruei sputali s
neba u sve veim jatima.
Iznenada su Kabirci ispustili vrisak bijesa i stali se stubokom povlaiti! Uoili su
napad egipatskih bojnih kola, koja bijahu uoi bitke otposlana po posebnoj zadai...
Zaobila su ravnicu i provalila u kabirski okol! Kabirske su ene bile napadnute, a nji
hova stada otjerana. Pogled na to Kabirci nisu mogli otrpjeti, ve pohitae u pomo.
Taj im je potez donio propast. Bojna ih kola okruie i natjerae u bijeg, a zaostale su
napali kopljanici i strijelci. Kada je sunce zalo, ravnica je bila ispunjena truplima bez
ruku, okol je bio u plamenu, rasprena stada goveda su rikala, a sa svih se strana ula
vika podivljale rulje.
U zanesenosti pobjedom, vojnici su nastavili pokoljem, zabijajui svoja koplja u
120

sve to bi smotrili... Ubijali su ak i ljude koji su ve poloili oruje, razmrskavajui

svojim toljagama glave djeci, te bijesno isputajui strijele u podivljalu stoku. Tako je
bilo sve dok Horemheb nije zapovjedio neka se oglase rogovi. Na to su se asnici i po
dreeni pribrali i svojim bievima stjerali razularene vojnike na okup. A moj je suludi
magarac nastavio galopirati preko bojita, udarajui me i drmajui na svojim leima
poput vree brana, sve dok nisam prestao biti svjestan jesam li iv ili mrtav. Vojnici
su mi se smijali i rugali, sve dok konano jedan od njih nije drkom svoga koplja uda
rio magarca po gubici, te natjerao suludo ivine neka se zaustavi. Tako se mogoh
spustiti na tlo. Od tada sam meu vojnicima bio znan kao Sin Divljega Osla.
Zarobljenici su stjerani u ograene prostore, a oruje je poslagano u hrpe. Pastiri
su odaslani prikupljati stada. Kabirci su bili toliko brojni da su mnogi uspjeli pobjei,
no Horemheb je nagaao kako e bjeati svu no i nee im ba biti do povratka na bo
jite.
U svjetlu plamteih atora i goruih tereta stone hrane, posveena krinja je done
sena i poloena pred Horemheba. Otvorivi je, izvukao je Sahmet, Lavoglavu, ije su
se izrezbarene grudi ponosno izdizale u svjetlu vatri. Vojnici, u velikom ushitu, po
kropili su je kapima krvi koja je tekla iz njihovih rana, te su pred nju spustili odrub
ljene ruke, u znak pobjede. Ove su uobliile poveu hrpu, a neki su ljudi na nju dono
sili po etiri ili pet komada.
Horemheb im je dijelio lance i narukvice, iskazujui poast najhrabrijima, promi
ui ih. On sam bio je sav pranjav i zamrljan krvlju, a s njegovog zlatnog bia kapala
je krv. Ali su mu se oi smijeile njegovim ratnicima, dok ih je pozdravljao i oslovlja
vao kao svoje drage i vesele razbojnike i razbijae.
Za mene je bilo mnogo posla, jer su kabirska koplja i toljage zadali strahovite rane.
Radio sam u svjetlu goruih atora, a krikovi ranjenih mijeali su se s krikovima ena
koje su vojnici odvlaili, bacajui kocku za njih. Oprao sam i zaio zjapee ozljede, tr
pao natrag utrobu u duboko razrezane trbuhe, te vraao na mjesto oderane koe gla
ve. A onima ija je smrt bila neizbjena, davao sam piva i opojnih sredstava kako bi
mogli mirno izdahnuti tijekom noi.
Pobrinuo sam se i za neke Kabirce, kojima su ozljede zaprijeile bijeg, te im zaio i
previo rane. Ni sam ne znam zato sam to uinio, osim ako ne zbog primisli kako e
Horemheb za njih poluiti bolju cijenu, kada ih proda u roblje, izlijeim li im prije
toga ozljede. Ali mnogi od njih nisu marili za moju pomo i radije su iznova razdirali
svoje rane, uvi krikove svoje djece i jadikovke svojih silovanih ena. Skvrili bi svo
je noge, strgnuli odjeu preko glave te bi iskrvarili do smrti.
Promatrao sam ih i moj se osjeaj ponosa zbog pobjede smanjio. Kabirci su bili tek
siromaan, izgladnjeli pustinjski narod, koje su stoka i ito u dolinama dovodili u is
kuenje. Zato bi poli na te oajnike pohode u Siriju. Bili su oajno mravi i patili od
onih boljki. Premda su bili hrabri i zastraujui u ratu i za sobom ostavljali gorua
sela i kuknjavu ljudi kao trag, ipak su u meni budili suut, kada su trgali svoju otrca
121

nu odjeu preko glave i umirali.

Slijedeega dana sreo sam Horemheba i poticao ga neka uspostavi uvan okol, gdje
bi se najtee ranjeni vojnici mogli oporaviti, budui da bi njihovo neposredno preba
civanje u Jeruzalem prouzroilo sigurnu smrt na putu. Horemheb mi se zahvalio na
pomoi, te rekao:
Nikad ne bih povjerovao da si onoliko smion kao to si juer pokazao, jurnuvi u
sredite bitke na svom poludjelom magarcu. Nije ti moglo biti poznato kako posao li
jenika u ratu ne poinje prije nego li se bitka okona. uo sam kako te momad nazi
va Sinom Divljega Osla, pa ako to eli, povest u te u boj na svojim vlastitim bojnim
kolima. Oito si pod zatitom dobre sree, jer si jo uvijek iv, premda ne nosi koplja
ni toljage.
Tvoji ljudi slave tvoje ime i prisiu slijediti te kamo ih god bude poveo uzvra
tih, kako bih mu polaskao. Ali, kako je to mogue, pa nisi ak ni ranjen, premda si
se sam samcat sjurio posred kopalja? Sigurno te titi neka mona arolija! Kako to, da
se niega ne boji?
Upravlja mojih kola je vjet odgovorio je. A osim toga me titi i moj sokol,
koji e me trebati za velika djela. Prema tome, nema u mom dranju neke velike zas
luge ni hrabrosti, jer ja znam kako mi ne mogu nakoditi neprijateljska koplja ni tolja
ge. Vozim se na elu jer sam pozvan proliti mnogo krvi. Ali, kad sam ve pobio mno
go protivnika, prolijevanje krvi me ne raduje. I ne uivam vie ni u njihovu kriku dok
ih mrve kotai mojih kola. im mi ete steknu dovoljno iskustva, te se prestanu bojati
smrti, trait u i ja, kao pametan zapovjednik, neka me nose iza postrojbi. Jer pravi
vojskovoa ne radi prljav i krvav posao, kojeg moe zavriti i svaki prljavi rob. On
radi mozgom, troi mnogo papirusa, govori u pero brojnim pisarima razne vane za
povijedi, koje ti, Sinuhe, ne bi razumio... Kao to se ni ja ne razumijem u tvoje lije
nitvo, premda potujem tvoju vjetinu. Zbog toga me je gotovo stid to sam uprljao
ruke krvlju tih kradljivaca stoke, ali nisam mogao drukije. Da se nisam vozio na elu
svojih ljudi, oni bi kukavno propali. Ovi su egipatski vojnici, koji ve dva pokoljenja
nisu omirisali krv, doista bjedniji i kukavniji olo i od samih Kabiraca.
Nisam mogao povjerovati kako se u samom boju nije ni najmanje plaio za svoj i
vot... Ili kad se ispred svojih eta vozio prema uperenim kopljima! Zbog toga sam bio
uporan i nastavio:
Koa ti je topla i ispod nje tee vrela krv, kao i kod drugih ljudi. Zar si neranjiv
slijedom djelovanja neke arolije, jer kako bi inae bilo mogue to ne osjea straha?
uo sam za takve arolije rekao je nemarno. I znam, mnogi vojnici nose oko
vrata amajlije, koje bi ih trebale zatititi. Meutim, poslije jueranje bitke, naene su
takve amajlije i na poginulima. Zbog toga ne vjerujem u njih, premda mogu koristiti
u toliko to neukom ovjeku, koji ne zna ni itati ni pisati, mogu uliti hrabrost i samo
pouzdanje u boju. Otvoreno ti priznajem, Sinuhe, to je sve skupa obina balega!
Moj je sluaj sasvim drukiji dodao je. Izabran sam za velika djela... No ot
122

kud i kako to znam, ne mogu ti rei. Ratnik ili ima dobru sreu na svojoj strani ili je
nema. A ja je imam otkako me moj sokol doveo faraonu. Istina jest, moj sokol ne voli
palau i odletio je da se nikad ne vrati. A dok smo stupali preko Sinajske pustinje, tr
pei veliku glad i jo veu e, patio sam sa svojim ljudstvom jer sam htio spoznati
to oni osjeaju, kako bih im mogao zapovijedati. Jednog dana ugledao sam u nekoj
dolini gorui grm. Bila je to iva vatra, oblija velikog grma ili drveta i nije se smanji
vala premda je gorjela dan i no. Zemlja oko te vatre imala je osebujan vonj koji mi je
udario u glavu i nadahnuo me smionou. Smotrio sam taj plamen dok sam gonio
svoje ete u lov na pustinjske divlje zvijeri, a nije ga opazio nitko drugi osim mene i
mog vozaa, koji moe posvjedoiti o toj pojavi. Tog sam trena spoznao, ne moe me
dotai ni koplje niti strijela, kao ni ratna toljaga, prije nego nastupi moj odreeni tre
nutak. Ni o tome ti ne mogu rei, odakle znam, jer nam to ostaje skriveno.
Povjerovao sam njegovu obrazloenju i bijah ispunjen strahopoitanjem. Jer, on
nije imao razloga izmiljati takvu pripovijest samo kako bi me zabavio. Dapae, teko
bih mogao povjerovati da je to tek izmiljotina, budui da je bio ovjekom koji je vje
rovao samo u ono to je mogao dotai svojom rukom.
Treega je dana Horemheb podijelio svoje ete, aljui dio s plijenom natrag u Je
ruzalem. Naime, malo je trgovaca osobno dolo na bojno polje radi otkupa robova,
kuhinjskog posua, ita i drugog plijena. Ostale ete je poslao okupljati podivljala sta
da. Ja sam uspostavio okol za ranjenike, kojeg je uvao poseban vod, no velik broj bo
lesnih je ipak umro. Horemheb je pak sa svojim bojnim kolima potekao progoniti Ka
birce, jer je ispitivanjem zatoenika doznao da su bjegunci uspjeli spasiti i otpremiti
znatan dio svojih dobara.
Poveo me sa sobom protivno mojoj volji. Stajao sam iza njega u bojnim kolima,
zagrlivi ga oko pasa i elei da se nikad nisam rodio. Vozio je kao mahnit, te sam
mislio svakog emo se trena prevrnuti, a ja u biti izbaen naglavce u stijenje. Ali se
on izrugivao i priopio mi kako eli da okusim rat, budui da sam i doao radi stjeca
nja spoznaje o ratovanju.
On mi je i omoguio spoznaju okusa rata! Gledao sam bojna kola kako su nahrupi
la na Kabirce poput oluje... Na Kabirce koji su sretno pjevali i mahali palminim grana
ma, tjerajui ukradena stada u svoja skrovita u divljini. Njegovi su konji gazili ene,
djecu i vremene. Bio je ovijen dimom goruih atora. U krvi i suzama Kabirci su
spoznali kako je bilo bolje ivjeti u bijedi u pustinji i umirati od gladi u svojim pilja
ma, nego provaliti u bogatu, plodnu Siriju, kako bi natrljali svoju od sunca isuenu
kou uljima i nakrcali se otetim itom. Tako sam okusio rat, premda to vie i nije bio
rat nego puk progon i ubijanje. Tako je to potrajalo sve dok Horemhebu nije dodijalo,
pa se okrenuo zapovjedivi postavljanje graninih kamenova koje su Kabirci sruili.
Pritom nije dopustio pomicanje graninih kamenova dublje u pustinju, premda je to
mogao lako ostvariti, nego je rekao:
Moram tedjeti ostatke Kabiraca, kako bih mogao na njima vjebati svoje vojni
123

ke. Kad bih sve njih dao pobiti, ne bi vie na svijetu bilo mjesta za ratovanje. Ve etr
deset godina vlada na svijetu mir, narodi ive u slozi, kraljevi velikih drava nazivaju
se u pismima braom i prijateljima, a faraon im alje zlato kako bi mu u hramovima
svojih bogova postavljali zlatne kipove. Zbog toga moram tedjeti Kabirce, jer e ih
nakon nekoliko godina, kada malo zaborave sve ovo to su sada doivjeli, glad opet
natjerati iz pustinje u plodne doline...
Dostigao je svojim bojnim kolima ak i kabirskog boga, te se stutio na njega klik
nuvi poput sokola, razjurivi nosae koji su bacili svoj teret i utekli u brda. Kip je
kasnije raskoljen u drvo za potpalu i spaljen ispred Sehmet. Ratnici su se udarali u
prsa, govorei: Gledaj kako spaljujemo kabirskoga boga! Ime toga boga bilo je Jeho
va ili Jahve, a bio je jedini kojeg su ovi pljakai imali, te su se morali vratiti u pusti
nju bez njega. Time su bili jo siromaniji, unato svom ranijem mahanju palminim
granama i pjesmama radosti, siromaniji nego to su bili u vrijeme kada su poli na
pohod.

5
Horemheb se vratio u Jeruzalem, koji je bio prepun izbjeglica iz pograninih predjela.
Tamo im je prodao natrag njihovu stoku, ito i posue za kuhanje. Na to su upali
svoju odjeu i uzvikivali: Ovi su razbojnici gori od Kabiraca! Ali, nisu bili u nevolji
jer su mogli posuditi novac od svojih hramova, trgovaca i skupljaa poreza, koji su se
takoer natisnuli u Jeruzalem iz cijele Sirije. Tako je Horemheb pretvorio plijen u zla
to i srebro, koje je razdijelio svojim vojnicima. Tada sam shvatio zato je veina ranje
nih preminula usprkos mojoj njezi. Tako je preostalo vie plijena za njihove drugove...
Ovi su ukrali i odjeu, oruje i blago bolesnih, ne dajui im ni vode niti hrane pa su
morali umrijeti. Nije stoga bilo udno to su neumjesni ranarnici toliko eljeli pratiti
ete u boj, kao ni okolnost to su se usprkos svojoj nesposobnosti vraali toliko bogati!
Jeruzalem je bio pun buke i galame, kao i tropota sirijskih glazbala. Vojnici su ra
sipali zlato, srebro i bakar na pivo i djevojke koje su doveli sirijski trgovci. Svaali su
se i kokali meu sobom, tukli se do krvi, pljakali jedni druge, kao i trgovce. Zato se
svakog dana na zidinama moglo vidjeti tijela objeena glavom na dolje. Ali, to vojni
ke nije mnogo smetalo... Tek bi govorili: Tako je bilo uvijek, tako e i ostati!
To je potrajalo sve dok trgovci, vrativi time svoj novac, nisu otili. Horemheb je
udario porez trgovcima kojeg su plaali i pri dolasku i pri odlasku. Time je postao bo
gatim ovjekom, premda je odustao od svog udjela u izravnom ratnom plijenu. Meu
tim, bogatstvo ga nije radovalo, jer kada sam namjerio napustiti ga, polazei natrag u
Smirnu, rekao mi je:
Vojna je prola prije nego li je zapravo i poela... A u ovom pismu faraon me kori
124

za prolijevanje krvi, poinjeno protivno njegovim naredbama. Moram se vratiti u Egi

pat, zajedno sa svojim takorima, raspustiti ih i njihovo znakovlje isporuiti na pohra
nu u hram. Ali, kakve e biti posljedice, ja uistinu ne znam. Jer, ovo su jedine uvjeba
ne ete u cijelom Egiptu! Ostatak vojske nije ni za to drugo do li prljanja zidova i ti
panja enskih trtica na trnici. Amona mi, lako je faraonu u Zlatnoj Palai pisati pje
sme u slavu svom bogu i vjerovati kako se svim narodima moe vladati ljubavlju! Ali,
kada bi mogao uti krike obogaljenih mueva i lelek ena u goruim selima, nakon to
neprijatelj prijee granice, moda bi mislio drukije.
Egipat nema neprijatelja rekoh ja. Drava Dva Kraljevstva je prebogata i
premona. Isto tako, tvoja je slava prela granice Sirije, a Kabirci nee po drugi put
pomicati granine kamenove. Zato onda ne bi raspustio ete? Jer, istini za volju, oni
bjesne u svom pijanstvu poput divljih zvijeri, njihovi brlozi smrde, a puni su nametni
ka...
Ti ne zna to zbori odvratio je, zagledan pred sebe i eui se pod pazuhom,
jer je ak i zapovjednikova koliba bila puna uiju. Egipat je samozadovoljan i time
grijei. Svijet je prostran i na skrivenim se mjestima sije sjeme koje e kao etvu doni
jeti plamen i razaranja. uo sam, primjerice, kako kralj Amoriana revno gomila ko
nje i bojna kola, premda bi mu bilo dolinije plaati danak faraonu s veom tonou.
Na gozbama njegovi visoki slubenici govore samo o tome kako su Amoriani neko
vladali cijelim svijetom, to je u biti i istina, jer u njihovoj zemlji ive posljednji Hiksi,
a zadnji vladar Hiksa je vladao zemljom Amurru.
Taj Aziru mi je prijatelj i tat ovjek, jer sam mu pozlatio zube. A sve mislim,
sada ima druge stvari na pameti, budui da sam douo kako je pribavio enu koja is
tjeruje snagu iz njegovih slabina, pa e ga uskoro iscrpiti.
Ti zna mnogo toga primijetio je Horemheb, motrei me pozorno. Ti si slobo
dan ovjek; neovisan ovjek. Putuje od grada do grada i uje mnogo toga to je ina
e skriveno uima drugih. Da sam na tvom mjestu i uz to slobodan, putovao bih u
svaku zemlju u potrazi za znanjem. Otiao bih u zemlju Mitani, a i u Babilon, te saz
nao kakva bojna kola Hetiti rabe sada i kako uvjebavaju svoje ete... Posjetio bih i
morsko otoje s nakanom utvrditi koliko su veliki tamonji brodovi, o kojima se toliko
govori. Ali, moje je ime poznato diljem Sirije, pa moda ne ujem toliko mnogo. No ti,
Sinuhe... Odjeven si u sirijsku nonju i govori jezik kojeg poznaju obrazovani u svim
narodima. Ti si istodobno i lijenik, pa nitko ne bi mogao pretpostaviti kako razumije
ita osim svojeg poziva. tovie, tvoj je govor jednostavan i u mojim uima esto zvu
i djetinjasto, a ima i otvoren pogled. Ipak znam, tvoje je srce zakljuano... 1 to u
njem nosi, ne zna nitko. Zar to nije istina?
Moda. Ali, to ti to eli od mene?
to bi rekao na to, kad bih te dobro opskrbio zlatom? I poslao te u zemlje o koji
ma sam govorio? Tamo bi se bavio svojom strukom i lijeei siromane irio slavu
egipatskog lijenitva i svoju osobnu... Bogati i utjecajni, ak i kraljevi moebitno, sla
125

li bi po tebe! A ti bi zavirivao u njihova srca... Slijedei svoje ugledno zanimanje, tvoje

bi oi gledale za mene, a tvoje ui sluale za mene. Potom, po povratku u Egipat, mo
gao bi me izvijestiti o svemu to si vidio i uo.
Ne namjeravam se nikada vie vratiti u Egipat. Osim toga, to to mi predlae,
opasno je. Ne eznem ba za tim da visim glavom na dolje, na nekim zidinama u ne
kom tuem gradu.
Nitko ne zna to donosi sutranji dan... Mislim, ipak e se vratiti u Egipat. Jer,
tko je jedanput pio vodu Nila ne moe utaiti ei nigdje drugdje. ak se i lastavice i
dralovi vraaju svake zime. Zlato je za mene poput praine i radije bih ga zamijenio
za znanje. A to, to spominje vjeanje, za mene je poput zvrndanja muha u uhu. Ne
traim od tebe da ini zlo ili kri zakone bilo kojeg mjesta. Zar svi veliki gradovi ne
snube putnika neka posjeti njihove hramove? Zar ne pripremaju svakovrsne gozbe,
razonode i zabave samo da bi privukli njega i njegovo zlato? Svugdje si dobro doao,
donosi li zlata!
Ponovno me prodorno promotrio i nastavio:
Tvoje je umijee takoer dobro dolo u zemljama gdje ubijaju vremene sjekirom
i bolesne ostavljaju u pustinji neka umru, kao to zna da se ini. Kraljevi su uznositi i
vole postrojavati svoje vojnike kako bi ostavili dojam na tuinca. Ne ini nikakvo zlo
pazei na to kako ljudstvo stupa i kako su naoruani, brojei njihova bojna kola i
pamtei jesu li krupna i teka ili malena i lagana, namijenjena posadi od dva ili tri o
vjeka. Jer, kako sam uo, neki postavljaju na kola i titonou, uz vozaa. Znaajno je
istodobno zapamtiti i jesu li ete dobro uhranjene i sjaje li se vojnici od namazanog
ulja. Ili su mravi i puni gamadi, bolesnih oiju, poput mojih takora... Pria se, na da
lje, Hetiti su otkrili neku novu kovinu te oruje napravljeno od nje moe otkrhnuti ru
bove najbolje bakrene sjekire. Je li to istina, ja ne znam. Mogue su otkrili neki nain
za otvrdnjavanje bakra? Bilo kako bilo, volio bih znati vie. A ponajvie od svega e
lio bih upoznati srca vladara i njihovih savjetnika. Pogledaj me, Sinuhe!
Pogledah ga. Priinilo mi se kako raste u mojim oima. Bio je nalik bogu, a njegov
pogled bio je gorue ugljevlje. Srce mi je zadrhtalo... i prigiboh se pred njim, pruajui
ruke u visini koljena.
Vjeruje li sada upitao me da imam mo utjecanja na ljude? I mogu zapovije
dati?
Moje mi srce priopuje kako mi moe zapovijedati, premda ne znam zato bi to
bilo tako mucao sam, a jezik mi je odebljao u ustima od straha. Nedvojbeno ti je
namijenjeno zapovijedati mnogima, kako sam govori. Zato idem, a moje oi e gle
dati za tebe i moje ui e sluati za tebe. Ne znam hoe li to dobiti kroz ono to u
vidjeti i uti, jer u stvarima o kojima eli saznati ja sam nevjea. Ipak u to uiniti,
koliko najbolje znam i umijem... Ali ne za zlato ve zato to si mi prijatelj i zato to su
bogovi oito tako htjeli. Dakako, pretpostavimo li da bogova uope ima...
Mislim, nee poaliti to si mi prijatelj... Dat u ti ipak zlata za putovanje! Jer,
126

ako ita znadem o ljudima, ono e ti zatrebati. Ti ne pita zato mi je to znanje drago
cjenije od zlata, no to ti mogu rei. Veliki su faraoni slali sposobne ljude na tue dvo
rove, ali poslanici ovog faraona su blesani ukopljena mozga koji ne znaju nita drugo
osim kako trebaju nabirati svoje odore i obnaati svoje asti, te po kojem redoslijedu
trebaju stajati desno i lijevo od faraona. Stoga ne obraaj panju na njih susretne li
kojeg, a njihov govor neka bude za tvoje uho poput zvrndanja muha.
Na rastanku je ipak otklonio svoje dostojanstvo, potapkao me po obrazu, te mi do
takao ramena svojim licem, uz rijei:
Srcu mi je teko zbog tvog odlaska, Sinuhe. Pa ako si i usamljen, to mari? I ja
sam usamljen. Nitko ne zna tajne moga srca...
Bio sam uvjeren kako zborei to misli na princezu Baketamon, ija ga je ljepota
oarala.
Dao mi je obilato zlata, vie nego sam mogao i pretpostavljati. Uvjeren sam ak,
dao mi je svo zlato koje je stekao u sirijskom pohodu. Opskrbio me i pratnjom do oba
le, te sam mogao putovati bez straha pred pljakaima. Kada stigoh tamo, smjestio
sam zlato u veliku trgovaku kuu, zamijenivi ga za glinene ploice. One su bile si
gurnije za noenje, jer su lopovima bile beskorisne. Nakon toga sam se ukrcao na brod
za Smirnu.
Htio bih jo spomenuti i jedan moj lijeniki zahvat. Pred polazak iz Jeruzalema,
otvorio sam jednom vojniku lubanju. Bio je pijan, te je u jednoj tunjavi pred Atono
vim hramom dobio toljagom po glavi. Od toga mu je pukla lubanja. Bio je na izdisaju,
nije mogao vie ni govoriti, niti podignuti ruku. Lubanju sam mu otvorio, ali ga nisam
mogao izlijeiti. Tijelo mu je gorjelo u vatri, udarao je oko sebe, a sljedeeg je dana
umro...

127

KNJIGA VI

Dan Lanoga Kralja

l

rije nego ponem novu knjigu, moram veliati minule dane kada sam nesmetano
putovao kroz mnoge zemlje, stjeui znanje. Jer, takva e se vremena teko pono
viti ili vratiti. Putovao sam svijetom koji nije znao za rat punih etrdeset godina!
Kraljevi su svuda titili karavanske putove i trgovce koji su se njima sluili, a faraono
vi su brodovi pomeli gusare s mora. Granice su bile otvorene. Trgovci i putnici koji su
donosili zlato bili su dobro doli u svim gradovima, a meu ljudima nije bilo gorine
ni nesloge. Ljudi su se klanjali jedni drugima, pruajui na pozdrav ruke u visini ko
ljena, te upoznavali obiaje i navade jedni od drugih. Mnogi od obrazovanih govorili
su po nekoliko jezika i pisali na dva naina...
Polja su navodnjavana i raala su obilnim etvama. U Crvenim Zemljama nebeske
su rijeke ispunjavale obvezu koju je nama ispunjavao Nil i osvjeavale zemlju. Tih je
dana stoka sigurno tumarala po ispaama, a pastiri nisu nosili koplja nego su prebirali
po svojim sviralama i pjevali vesele pjesme. Vinogradi su napredovali, a voke se po
vijale pod svojim teretom. Sveenici su bili pretili i sjajni od ulja i masti, a dim bez
brojnih rtvovanja dizao se iz predvorja hramova u svim zemljama. I bogovi su cvje
tali, bili sretni i milostivi, te se tovili povrh zapaljenih rtvi. Bogati su postajali jo bo
gatijima, moni jo monijima, a siromani jo siromanijima... kako su to bogovi
odredili i propisali. Tako su svi bili zadovoljni i nije bilo mrmljanja.
Takvu sam predodbu imao o tim minulim vremenima... Vremenima koja se nikad
nee vratiti, vremenima kada se u mojoj ranoj muevnosti moji udovi nisu umarali od
duga putovanja... Vremenima kada su mi oi udile za novim stvarima, vremenima
kada je moje srce edno saznanja ispijalo svoju mjeru.
Primjera radi, kao osvjedoenje o ureenim i ustaljenim odnosima, mogu navesti
sljedeu injenicu: trgovaka kua u Babilonu mi je na predoenje glinenih ploica iz
Smirne odmah izruila zlato. Nadalje, u svakom se gradu moglo kupiti vino iz luka ili
s udaljenih planina. U sirijskim se gradovima cijenilo najboljim vino iz babilonijskih
vinograda, a u babilonijskim su se gradovima zlatom plaala sirijska vina... Moglo se
dobiti sve, ako se posjedovalo zlata i srebra. Pa tako i robova raznih boja i uzrasta,
128

djecu, mukarce ili mlade djevojke s kojima se vlasnik nesmetano mogao odati nasla
dama. Moglo se drati sluge. I jo mnogo takvih i slinih blagodati koje prua mirno
dopsko vrijeme i blagostanje. Ali onaj koji nije imao zlata i srebra, morao je teko ra
diti svojim rukama. Koa je takvima brzo postajala tvrda i gruba, ruke uljevite, a
lea su mu se grbila. A ako bi netko provalio u kuu bogataa i ukrao mu zlata, kako
bi se mogao napiti i zabavljati ili kupiti roba, toga bi uhvatili, pa kao opomenu drugi
ma objesili na zidine s glavom na dolje.
Sada, nakon to sam odao priznanje minulim danima, kada je ak i sunce jasnije
sjalo i kada su vjetrovi bili ugodniji nego u ova zla i opaka vremena, pripovijedat u o
svojim putovanjima, o svemu to sam gledao i uo. Ipak, ponajprije moram priopiti o
svom povratku u Smirnu.
Kada sam se vratio kui, Kaptah mi je poletio u susret, viui i jecajui od sree.
Bacio se na tlo pred mojim stopalima i uskliknuo:
Blagoslovljen neka je dan koji mi vraa gospodara domu! Vratio si se, premda
sam mislio da si poginuo u bitci, budui po svom ustaljenom obiaju nisi mario za
moje opomene i dobre savjete... Nisam dvojio da si bio rasporen kopljem, nakon to si
unato mojim upozorenjima bezglavo pohrlio vidjeti kakav je rat. Uistinu je na ska
rabej moan bog, pa te je zatitio. Neka je blagoslovljen ovaj dan! Moje je srce puno
miline pri pogledu na tebe. A ta mi se dragost pretapa kroz oi u suze. I ne mogu ih
obuzdati, premda sam zamiljao sebe kao tvog nasljednika i oekivao stupiti u posjed
sveg zlata koje si poloio trgovcima u Smirni. Ipak, ne alim za tim imetkom, jer bez
tebe ja sam poput djeteta koje je izgubilo svoju majku, a dani su mu mrani. Nisam te
ni potkradao vie nego ranije... to vie, uvao sam tvoju kuu i posjed, kao i sve tvoje
probitke. Pa si po povratku bogatiji nego li si bio pri odlasku.
Oprao mi je stopala i polio vode po rukama, ugaajui mi na sve naine, uz nepre
kinuto kliktanje, sve dok mu ne zapovjedih nek uuti.
Brzo sve pripremi, jer kreemo na putovanje koje moe potrajati godinama i biti
puno raznih potekoa i nevolja. Idemo u zemlju Mitani i u Babilon, a i na morske
otoke.
Na to je Kaptah udario u kuknjavu:
Bilo bi bolje da se nikad nisam rodio, da nisam nikad imao dobrih dana! Bilo bi
bolje i da se nisam udebljao, postao imuan i uspjean. Jer, to je ovjek uspjeniji, to
mu tee pada odrei se lagodnosti. Da si otiao na mjesec ili dva, kako si obiavao ra
nije, ne bih rekao ni rijei, ostajui mirno ovdje u Smirni. Ali ako kree na putovanje
koje e potrajati godinama, moda se nikad nee vratiti i ja te nikad vie neu vidjeti.
Zato moram poi s tobom, nosei naeg svetog skarabeja. Protiv takvih pogibelji tre
bat e ti mnogo sree, a bez skarabeja ti bi upadao u ponore na svom putu i bio probo
den kopljima pljakaa. Bez mene i mog dragocjenoga iskustva ti si poput obinoga
teleta, kojem je lopov povezao stranje noge, pa ga nosi kamo god mu se prohtije. Ili,
poput ovjeka koji s povezom preko oiju pipka rukama oko sebe, te mu svatko na
129

koga naie moe ukrasti sve to mu se svidi i to moe ponijeti. Tako neto ja jednos
tavno ne mogu dopustiti! Jer, ako te ve i mora netko potkradati, bolje neka to budem
ja. Ta ja kradem uistinu umjereno i u skladu s tvojim imovnim prilikama, pazei pri
tom i na tvoj probitak. Ipak, vjeruj mi, bilo bi najbolje ako ostanemo u naoj kui u
Smirni...
Kaptah je postajao sve drskiji, kako su godine pretjecale... Ve je govorio o naoj
kui i o naem skarabeju, a plaajui neto govorio je o naem zlatu.
Zamorilo me je sve to, kao i njegove jadikovke. Zato mu odvalih niz udaraca po
debeloj zadnjici, kako bi imao opravdan razlog za svoju kuknjavu, pa rekoh:
Moje mi srce kazuje kako e, zbog te svoje drskosti i bezobrazluka, jednog lije
pog dana visjeti sa zidina, objeen o pete. Razmisli zato hoe li poi sa mnom ili osta
ti ovdje. A ponajvie od svega, prestani s tim mijaukanjem kada se pripremam na
dugo putovanje!
Na to je Kaptah konano zamuknuo i prepustio se svojoj sudbini, pa se pripravi
smo na polazak. Budui je prisegnuo kako nee nikad vie kroiti na palubu broda,
pridruismo se karavani koja je kretala put sjeverne Sirije. Htio sam, naime, vidjeti ce
drove u Libanonu, odakle je dolazilo drvo za palae i za sveti un Amona. O samom
putovanju malo se moe rei. Bilo je mirno, pljakai nas nisu napadali. Svratita su
bila dobra i izdano opskrbljena svim potrebnim, te smo dobro jeli i pili. Na jednom
ili dva odmorita pristupili su nam bolesni ljudi, za koje sam se pobrinuo. Putovao
sam u nosiljci, jer su mi magarci prisjeli. Ni Kaptah nije volio magarce, ali nisam mo
gao dopustiti da sluga sjedi sa mnom u nosiljci, jer bi to nakodilo mom ugledu u oi
ma drugih putnika. Zbog jahanja na magarcu Kaptah je strano jadikovao i dozivao
smrt neka mu se smiluje. Napomenuo sam mu kako bi putovanje brodom bilo bre i
udobnije, ali to ga nije utjeilo. Suhi vjetar mi je oprio lice, pa ga od tada moram
stalno mazati uljem. Praina me je guila, a pjeane buhe su mi dodijavale. Unato
svemu to mi se inilo neznatnom kunjom, a moje su se oi veselile svemu to sam
opaao.
Gledao sam velike ume cedrova, koji su bili toliko golemi, te mi ni jedan Egipa
nin ne bi povjerovao ako bih pokuao opisati ih. Miomiris tih uma bio je toliko ude
san, a vodotoci bistri, te mi se inilo kako nitko tko ivi u tako krasnoj zemlji u biti ne
moe biti nesretan. No to je bilo prije nego sam ugledao robove koji su obarali i gulili
stabla kako bi ih otpremili do podnoja planina i morske obale. Bilo je strano osvje
doiti se u bijedu tih robova. Njihove ruke i noge bile su prekrivene zagnojenim ozlje
dama, prouzroenim korom stabala i njihovim oruima. A na leima su imali masnice
od bieva, pune ivih muha. Nakon tih prizora promijenio sam miljenje.
Kaptah se pak zabavljao raunanjem koliko bi mu bilo bogatstvo za sluaj kad bi
svo to drvo bilo njegovo, te jo iskrcano na gatovima u Tebi. Njegov je izraun poka
zao kako bi skroman ovjek, od jednog jedinog takvog stabla, mogao doivotno hrani
ti cijelu obitelj, sinove kolovati za pisare, a jo i keri dobro udati. Pokuao je potom
130

prebrojiti stabla, ali bilo ih je bezbroj te se na koncu zbunio i poeo iz nova. Ponovno
bi zapeo, te je nakon nekoliko slinih bezuspjenih pokuaja zakukao:
Boli me srce pri pogledu na to, koliko se bogatstvo beskorisno ljulja na vjetru!
pa je, kako ne bi vie gledao stabla, prekrio oi svojom haljom. A ja sam zadivljeno
oslukivao velianstveno utanje kronji, zakljuivi kako se ve zbog pogleda na ce
drove ovo putovanje isplatilo.
Konano prispjesmo u grad Kade, gdje je bila utvrda s pozamanom egipatskom
posadom. Ali zidovi utvrde bili su nebranjeni, rovovi razrueni i zatrpani... A asnici i
vojnici ivjeli su u gradu zajedno sa svojim obiteljima. Na to da su ratnici prisjeali su
se samo u dane kada se iz faraonovih skladita dijelilo ito, luk i pivo. Zadrali smo se
u gradu dovoljno dugo kako bi se zalijeile Kaptahove rane na zadnjici, zadobivene od
jahanja. Lijeio sam mnoge bolesnike, jer su egipatski lijenici u tom mjestu bili nes
posobni, a njihova su imena sigurno ve davno bila izbrisana iz Knjige ivota, ako su
kojim udom ikad u nju bila i upisana... To je bilo razlogom to su bolesnici, koji su
imali dovoljno zlata za to, noeni u zemlju Mitani lijenicima osposobljenim u Babilo
nu.
U Kadeu sam pogledao spomenike koje su postavili veliki faraoni, te itao natpise
koji su veliali njihove pobjede, kazivali o pobijenim neprijateljima i lovovima na slo
nove. U tom sam si gradu dao izrezati peat od rijetka i skupocjena kamena, kakav je
odgovarao mom dostojanstvu i ugledu. Naime, i peati se ovdje razlikuju od onih u
Egiptu, tj. ne nose se kao prstenje nego objeeni na vrpci oko vrata, a izvedeni su u
obliku valjka. Takvim se valjkom zakotrlja preko ploice, pa on ostavlja svoj otisak u
glini. Siromani i neuki samo su ostavljali otisak palca na ploicama, ako su uope do
lazili u prigodu ostavljati svoj znak...
Kade je neveseo i zamoran grad, usijan od sunca i pun poroka. Zato je ak i Kap
tah navaljivao da nastavimo put, premda se strano grozio daljnjega jahanja na ma
garcu. Jedina razonoda ovdje bile su karavane, koje su pristizale sa svih strana, jer je
Kade leao na raskriju brojnih trgovakih putova. No, takvi su skoro svi pogranini
gradovi, bez obzira kakav vladar njima upravlja. asnici i vojnici egipatskih, mitan
skih, babilonijskih i drugih snaga smatrali su premjetaj u ovakve gradove najprosti
jom kaznom. I nikada nisam vidio asnike i vojnike na slubi u takvom gradu gdje je
bila smjetena stalna posada, kako rade bilo to drugo osim to se, uz sipanje kletvi na
raun ivota, meusobno tuku, opijaju loim vinom i zabavljaju s najbjednijim ena
ma, od kojih su imali vie neprilika i nedaa nego li uitka.
Zato smo uskoro nastavili putovanje i, preavi granicu, bez smetnji stigli u Naha
ru. Uskoro smo doli i do rijeke koja je tekla prema jugu, za razliku od Nila koji tee
prema sjeveru... Reeno nam je da smo u zemlji Mitani, te smo platili porez na putni
ke koji je iao u kraljevu riznicu. Ali kao Egipane narod nas je pozdravljao s potova
njem, pristupajui nam na ulicama i govorei: Izriemo vam dobrodolicu! Naa se
srca vesele pri pogledu na Egipane, jer ve dugo ne smotrismo ni jednog. Naa su
131

srca istodobno i tjeskobna, jer nam va faraon nije poslao ni vojnika ni oruja, a niti
zlata. Pria se i kako je naem kralju ponudio nekog novog boga o kojem nita ne zna
mo, premda ve imamo Itar od Ninive i nekoliko drugih koji su nas do sada titili.
Pozivali su me u svoje kue i nudili me hranom i piem. Dvorili su i Kaptaha, jer je
bio Egipanin, premda samo moj sluga. Tako mi je on rekao:
Ovo je dobra zemlja. Ostanimo ovdje, gospodaru, baviti se lijenitvom! Jer, po
svemu sudei, ovi su ljudi neuki i lakovjerni, te e biti lako obmanuti ih.
Kralj zemlje Mitani je sa svojim dvorom otiao u planine, kako je to bilo uobiaje
no za trajanja vrueg razdoblja. Nisam ih elio slijediti, budui sam bio nestrpljiv vi
djeti uda Babilona, o kojima sam uo toliko mnogo... Ali, uinio sam kako mi je Ho
remheb naloio: razgovarao sam s odlinicima i podanicima.
Svi su priali isto, kako je sve nesigurno i tjeskobno. Zemlja Mitani je nekada bila
mona, no sada se inila poput zemlje noene zrakom, okruena Babilonijom na isto
ku, divljim plemenima na sjeveru, a na zapadu Hetitima ija se zemlja zvala Hatti. to
sam vie sluao o Hetitima, koji su ulijevali veliku bojazan, to je vra postajala moja
odluka otputovati i u zemlju Hatti. Ali, prije toga sam elio posjetiti Babilon.
Podanici zemlje Mitani bili su maleni rastom. ene im bijahu lijepe i vitke, a djeca
poput lutaka. Mogue su u svoje vrijeme bili monim narodom, jer su kazivali kako su
neko vladali narodima od sjevera do juga, od istoka do zapada. Ali, tako kazuju svi
narodi. Sve od vremena velikog faraona ova je zemlja bila ovisna o Egiptu, a kroz dva
narataja keri ovdanjeg kralja obitavale su kao ene u faraonovoj Zlatnoj Kui. Pre
ci Amenhotepovaca prokrstarili su naharskom zemljom na svojim bojnim kolima s
kraja na kraj, a narod je jo uvijek pokazivao ploe koje su govorile o faraonskim po
bjedama. Sluajui kazivanje i jadikovke Mitanaca, shvatio sam: njihova je zemlja bila
odreena kao tit Siriji i Egiptu, protiv moi Babilona i divljih plemena, kako bi u svo
je tijelo primila koplja namijenjena faraonovoj vlasti. Zbog toga, jedino zbog toga, fa
raoni su u Mitaniji podupirali kraljevu uzdrmanu krunu, slali mu zlato, oruje i plae
nike. A puk to nije razumio... Bili su i izuzetno ponosni na svoju zemlju i njenu snagu,
te su govorili:
Ki naega kralja, plemenita Taduhipa, bila je veliajna faraonova suprunica u
Tebi, premda je bila jo dijete i umrla iznenada. Ne shvaamo zato nam faraon vie
ne alje zlata, pogotovu jer su prema naem sjeanju faraoni voljeli nae kraljeve. I u
ime te ljubavi, slali su nam bojna kola, zlato i skupocjene darove...
Spoznao sam kako je to zasien i onemoao narod, zemlja mu je iscrpljena, sa sje
nom smrti na ovdanjim hramovima i graevinama. Puk toga nije bio svjestan... Vie
su pozornosti poklanjali svojoj hrani, pripremajui je na vie osobitih naina. Tratili
su svoje vrijeme i na iskuavanje nove odjee, svojih zailjenih postola i visokih ei
ra, a bili su i izbirljivi pri odabiru dragocjenosti. Udovi su im bili izdueni kao u Egip
ana, a put ena toliko prozirna te se moglo vidjeti plavu krv kako im tee venama.
Govorili su i vladali se istanano, a djecu su uili draesnom hodu, kako muku tako i
132

ensku. ivot je tu bio ugodan. ak ni u kuama naslada nije ovdje bilo buke ni sva
a. Sve je bilo tiho i razborito, pa sam se osjeao nespretno i nezgrapno kada sam ih
posjeivao i pritom pio vina. Srce mi je ipak bilo teko, jer sam upoznao rat, te znao:
ako je sve ono to se prialo o Hetitima i njihovoj zemlji Hatti istinito, kob Mitanaca
je odreena...
Njihovo je lijenitvo takoer bilo na visokoj razini, a njihovi lijenici umjeni lju
di koji su znali svoj posao... A i mnogo toga to meni nije bilo poznato! Dobio sam od
njih napitak za ienje od glista, kojim je taj postupak bio osjetno manje dosadan i
neugodan od bilo kojeg drugog te namjene, kojeg sam poznavao. I oni su znali lijeiti
sljepou uporabom igle, te sam i u tome postao mnogo vjetiji. No nisu znali nita o
otvaranju lubanje i nisu mi htjeli vjerovati kada sam im o tome pripovijedao. Kazivali
su kako samo bogovi mogu izlijeiti ozljede glave i duevne bolesnike, pa ak i u slu
ajevima kada za pacijente nije bilo druge nade u oporavak i kada je za njih smrt bila
bolje rjeenje...
Unato svemu, taj je narod bio vrlo znatieljan. Dolazili su me vidjeti i dovodili
svoje bolesne, jer ih je privlailo ono to je tue. Kao to su voljeli nositi tuu odjeu i
dragocjenosti, jesti neobina jela i piti uvozna vina, tako su poeljeli i neka se za njih
pobrine strani lijenik. Dolazile su mi i ene, smijeile mi se i govorile o svojim tego
bama, te se alile na svoje mueve kako su lijeni i otupjeli, bez muevnosti. Predobro
sam shvaao to smjeraju, ali brino sam se klonio popustiti im, jer nisam elio prekr
iti zakone tue zemlje. Umjesto toga davao sam im opojna sredstva s naputkom neka
ih smijeaju supruzima u vino. Dobio sam takve mjeavine, koje bi ak i mrtvaca po
takle na parenje, od lijenika u Smirni, Sirijaca koji su u tom pogledu bili najpametniji
i najdomiljatiji na svijetu. Njihovi pripravci za te namjene bili su mnogo moniji od
slinih sredstava poznatih u Egiptu. Jesu li pak te ene dale primljene pripravke svo
jim supruzima ili potpuno drugim mukarcima, ja ne znam. No domislio sam se kako
daju prednost tuincima, jer su na svoj nain bile bez stege. Tek malobrojne meu nji
ma su imale i djece, to mi je bio jo jedan znamen kako se sjena smrti nadvinula nad
njihovu zemlju.
Moram spomenuti i kako ti ljudi nisu vie znali gdje su granice njihova vlastitog
kraljevstva, otkako su pogranini kamenovi neprestance pomicani. Hetiti bi ga otpre
mili u svojim bojnim kolima i postavili gdje im je bila volja. Ako su pak Mitanci pros
vjedovali, Hetiti bi se smijali i izazivali Mitance neka vrate kamenove na mjesto ako
tako ele. Ali oni to nisu eljeli, jer ako je bilo istinito ono to se o Hetitima pripovije
dalo, nikada na svijetu ne bijae toliko svirepa, toliko strahovita naroda. Postalo je
predajom kako im je najmilija zabava i uitak sluati krikove osakaenih i motriti krv
kako tee iz otvorenih rana. Odsijecali su ruke Mitancima u pograninom podruju,
ako su se alili kako im hetitska stada gaze polja i prodiru im ito. Potom su im se iz
rugivali i govorili neka postave pogranine kamenove natrag na njihova mjesta. Odsi
jecali bi tim seljacima i stopala, te im govorili neka tre poaliti se svome kralju! Ili bi
133

im rasijecali kou na glavi i navlaili je preko njihovih oiju kako ne bi mogli vidjeti
krajolika kroz koji ih vode ili kamo premjetaju pogranino kamenje. Mitanci su tvr
dili, meu ostalim, kako se Hetiti izruguju i egipatskim bogovima, to je za cijeli Egi
pat i faraona bio dostatan razlog slanju zlata, kopalja i plaenika u zemlju Mitani,
koje bi ova uporabila za borbu protiv Hetita. Mitancima zapravo nije bilo do rata, ve
su se nadali kako e Hetite smiriti ve sama okolnost to u zemlju Mitani stie fara
onova pomo. Ja ne mogu poblie ispriati o svim strahotama i opainama koje su
Hetiti poinili, o svim njihovim surovostima i grozomornim obiajima koji kod njih
vladaju. Pripovijedalo se kako su gori od skakavaca, jer nakon najezde skakavaca
zemlja ponovno raa ito... Ali tamo gdje prou hetitska bojna kola, ni trava nikad
vie ne raste...
Nisam se vie htio dulje zadravati u zemlji Mitani. Osjeao sam, saznadoh sve to
sam elio. Ipak, moj lijeniki ponos bio je pozlijeen sumnjama mitanskog visokog
uilita, gdje nisu vjerovali u ono to sam im kazivao o otvaranju lubanje. Tada mi je
u svratite doao jedan ugledan ovjek, alei se kako stalno uje u svojim uima hu
anje mora. Neprestance su ga hvatale nesvjestice, dodao je, pati od munih glavobo
lja... Pa ako ga nitko ne moe izlijeiti, najradije bi smjesta umro... Na to mu rekoh:
Pristane li na otvaranje svoje lubanje, postoji mogunost da te izlijeim... Ipak,
vjerojatnije je, eka te smrt. Od takvog se zahvata oporavi tek jedan od stotine.
Bio bih lud kad ne bih pristao na to odvratio mi je. Jer, u tom sluaju ipak
imam nade u preivljavanje, u omjeru jedan prema stotinu. Ne vjerujem ba u uspje
nost tvoga lijeenja, no u smrti pod tvojom rukom nema ogrjeenja pred bogovima,
poput onoga kad bih sam sebi oduzeo ivot. U drugu ruku, ako me kojim sluajem iz
lijei, rado u ti dati polovicu svega to posjedujem. A to je, bez dvojbe, uistinu spo
mena vrijedan imetak. Nee se pokajati ni ako umrem, jer e i u tom sluaju moj dar
biti velikoduan...
Pregledao sam ga vrlo temeljito, opipavi svaki dio njegove glave svojim prstima.
Ali, moj mu dodir nije prouzroio boli, a niti mu je i jedno mjesto na glavi bilo meke.
Kaptah, koji je bio nazoan ovom pregledu, ree mi:
Kucni ga batom po glavi; ne moe nita izgubiti.
Kuckao sam batiem na razliitim mjestima po njegovoj glavi, no nije davao ni
kakvih znakova. Iznenada je kriknuo i pao u duboku nesvjesticu. Iz toga sam zakljuio
kako sam naao mjesto gdje bi mu bilo najbolje otvoriti lubanju.
Pozvao sam nepovjerljive lijenike i priopio im:
Moete vjerovati ili ne, ali smjeram otvoriti lubanju ovome ovjeku, s nakanom
izlijeiti ga... Premda je u ovakvom sluaju smrt mnogo izvjesniji ishod.
Lijenici su se podrugljivo smijali:
To e doista biti vrijedno pogledati!
Uzeo sam vatre iz Amonova hrama, te proistio sebe i svog uglednog bolesnika.
Sve sam to proveo u svojoj sobi. Kada je podnevno svjetlo bilo najjae, pristupio sam
134

zahvatu. Rasjekao sam kou na glavi, zaustavio sam obilno krvarenje uarenim elje
zom, premda sam bio zabrinut zbog patnji koje mu je to nanijelo. Rekao mi je, meu
tim, kako te patnje nisu nita, usporeene s bolima od kojih pati svakodnevno. Dao
sam mu neka popije obilno vina u kojem su bila rastopljena omamljujua sredstva.
Od toga su mu se oi izbuljile nalik oima mrtve ribe, a bio je i dobre volje. Potom
sam otvorio kost onoliko pomno koliko mi je to omoguavao pribor kojim sam raspo
lagao. Pacijent se ak nije ni onesvijestio, tek je istisnuo dubok uzdah i priopio mi
kako je ve osjetio olakanje, im sam uklonio komad kosti. Tada mi se srce razveseli
lo, jer upravo tamo gdje sam mu otvorio glavu, zlodusi ili sablast boletine snijeli su
svoje jaje, kako me je Ptahor pouio. Bilo je crveno i odvratno, veliine lastavijeg ja
jeta. Uklonio sam ga s krajnjom pomnjom, ispaljujui pritom sve to je vezivalo jaje
za mozak. Pokazao sam jaje lijenicima, pa se vie nisu smijali. Zatvorio sam lubanju
srebrnom ploicom i zaio kou glave preko nje. Kroz svo to vrijeme pacijent nije gu
bio svijesti. Kada sam zahvat priveo kraju, pacijent se digao i etao uokolo zahvaljuju
i mi iz sveg srca... Vie nije uo u svojim uima zastraujue huanje mora, a i bolovi
su mu nestali!
To mi je postignue donijelo slavu u zemlji Mitani, a ona je potekla ispred mene i u
Babilon. Premda, moj je pacijent neposredno nakon zahvata navalio piti vina i veseliti
se, tijelo mu se zagrijalo i poeo je buncati. Treeg dana nakon zahvata napustio je
svoj leaj u bunilu, pao sa zida i slomio vrat. Ali, svi su tvrdili, to nije moja krivica... I
na veliko su slavili moje znanje i vjetinu.
Kaptah i ja smo tada unajmili amac s veslaima i otputovali niz rijeku u Babilon.

2
Zemlja pod ezlom Babilona naziva se mnogim imenima. Poznata je kao Kaldeja ali i
kao zemlja Kasita, prema ljudima koji ive tamo. Ja u je nazivati Babilonija, jer svi
znaju na koju se zemlju pod tim nazivom misli. To je plodna zemlja, a njena su polja
protkana prokopima za navodnjavanje. Ravna je dokle oko see, razliita po tome od
Egipta, kao i po svemu ostalome. Primjerice, dok egipatske ene melju svoje ito kle
ei i okreui okrugao kamen, babilonske ene sjede i melju zrnevlje izmeu dva ka
mena, to je dakako mnogo zamornije.
U toj je zemlji i vrlo malo drvea, pa se ruenje stabla smatra prekrajem protiv
bogova i ljudi i kanjava po zakonu. Ali zato, tko god posadi stablo, priskrbljuje si
naklonost bogova. Stanovnici Babilona su deblji i masniji od drugih naroda te su kao
sva punana eljad skloni grohotnom smijanju. Jedu obilno, branastu hranu, a poka
zali su mi i pticu koju nazivaju koko. Ta ne moe letjeti nego ivi meu ljudima i
svakodnevno ih podari jednim jajetom velikim poput krokodilovih, premda nitko ne
135

moe u to povjerovati. Bilo mi je ponueno nekoliko tih jaja za jelo, a Babilonci ih po

sebno cijene kao posebnu poslasticu. Ipak, nikad se nisam usudio kuati ih... Ta oprez
je vrjedniji od svega! Zadovoljio sam se meni poznatim jelima ili onima kojima sam
znao sastojke.
Puani te zemlje ispripovjedie mi kako je Babilon najvei i najstariji od svih gra
dova na svijetu. To im, dakako, nisam povjerovao, jer je upravo Teba najvei i najsta
riji od svih gradova. Tvrdim i dan-danas kako na cijelom svijetu nema grada poput
Tebe, premda priznajem, Babilon me iznenadio svojom veliinom i bogatstvom. Nje
govi zidovi bili su visoki poput brda i svojim izgledom utjerivali strah, a kula koju su
sagradili svom bogu dizala se u nebo. Kue u gradu imale su etiri ili pet katova, te su
ljudi obitavali iznad i ispod drugih. I nigdje drugdje, pa ak ni u Tebi, nisam uoio to
liko veliajnih trgovina i toliko bogatstvo robe, kao u trgovakim kuama hrama.
Njihov bog zove se Marduk, a u ast njihove boice Itar sagraene su dveri veli
ajnije od pilona Amonova hrama. Bile su prekrivene brojnim svjetlucajuim ploica
ma sastavljenim u slike, koje su bljetale na sunevu svjetlu. Od tih dveri iroka je
cesta vodila do Mardukove Kule, oko koje je zavojit pristup vodio prema njenom
vrhu. Taj je pristupni put bio toliko irok da je nekoliko kola moglo po njem voziti us
poredno. Na vrhu te kule obitavali su zvjezdoznanci, koji su znali sve o nebeskim tije
lima. Izraunavali su njihove staze te proglaavali povoljne i nepovoljne dane, kako bi
svi prema tome prilagoavali svoje ivote. Prialo se i kako mogu prorei ovjeku
sudbinu, ali za to su morali poznavati nadnevak i sat roenja. Budui da taj podatak
nisam znao, nisam mogao staviti to njihovo znanje na kunju.
Zahvaljujui glinenim ploicama koje sam donio sobom, imao sam zlata koliko
sam elio ponijeti iz poslovnice hrama. Smjestio sam se blizu Itarinih dveri, u svrati
tu s nekoliko katova. Ono je na krovu imalo vrtove s vokama i grmove mirte, gdje
su tekli potoci i ribe skakale u jezercima. Svratite je bilo puno uglednika koji su sa
svojih zemaljskih posjeda dolazili u Babilon, te ovdje odsjedali budui da nisu imali
vlastite kue u gradu, a bilo je tu i stranih poslanika. Sobe su bile opremljene debelim
podnim prostirkama i leajevima s mekanim koama divljih ivotinja, dok su na zido
vima bile razbludne slike vrlo veselo i raznobojno izvedene od svjetlucajuih ploica.
Svratite se zvalo Itarina Kua Radosti, a pripadalo je, poput svega drugog to je
bilo znaajno u gradu, Bojoj Kuli.
Nigdje drugdje u svijetu nije se moglo vidjeti toliko razliitih vrsta ljudi ni uti
raznovrsnih jezika, kao u Babilonu.
Svi su stanovnici grada izrijekom tvrdili kako svi putovi vode amo, te kako je Babi
lon sredite svijeta. Njegov narod su prvo i ponajprije trgovci. Nita ovdje nije toliko
cijenjeno poput obrtaja u poslu, pa ak i njihovi bogovi trguju meusobno. Zbog toga
ne vole ratovanje, a uzdravaju vojsku i grade zidove poglavito radi zatite poslova
nja. Njihova je elja odravanje putova u svim zemljama otvorenima za bilo kakve
namjernike,- ponajprije zato jer su bili svjesni da su najvei trgovci od svih te su pos
136

lovanje i trgovanje unosniji od ratovanja. Ipak su bili ponosni na svoje vojnike koji
uvaju njihove bedeme i hramove i koji svakoga dana stupaju prema Itarinim dveri
ma, a kacige i grudni oklopi im svjetlucaju od zlata i srebra. Drci njihovih maeva i
otrice kopalja bili su takoer ureeni zlatom i srebrom, u znak njihova bogatstva. A
Babilonci su se gorljivo propitkivali kod tuinaca jesu li ikad ranije vidjeli takvih eta
i takvih bojnih kola?
Babilonski kralj je u to vrijeme bio golobrad momi koji je morao ovjesiti lanu
bradu preko lica, kada se uspinjao na prijestolje. Volio je igrake te neobine i strane
pripovijetke. Moja je slava iz zemlje Mitani pobrzala ispred mene, pa kad sam se
smjestio u Itarinoj Kui Radosti te porazgovorio sa sveenicima i lijenicima Kule,
primih glas kako mi je kralj zapovjedio neka ga posjetim.
Kaptah je, po obiaju, bio zabrinut, te mi izjavio:
Ne idi! Radije bjeimo obojica, jer od kraljeva ne moe doi nita dobra.
Ti ludo! uzvratih mu. Zar si zaboravio kako je skarabej s nama?
Skarabej je skarabej odvratio je i ja to nisam zaboravio. Ali sigurnost je bolja
od neizvjesnosti i pogibelji... A mi ne bismo trebali prekomjerno iskuavati skarabe
ja... Ako si odluio poi, ja te ne mogu zaprijeiti, nego u poi i ja. Tako emo, u naj
gorem sluaju, barem moi umrijeti zajedno. Ipak, mi moramo drati do svog ugleda i
dostojanstva, te zahtijevati neka nam poalju kraljevu nosiljku koja e nas odnijeti u
dvor. Osim toga, neemo ii danas, jer je ovaj dan prema obiajima ove zemlje nepo
voljan. Trgovci su zatvorili svoje radnje, a narod poiva u svojim kuama i nitko ne
radi nita. Pa ako bismo mi radili, poluili bismo jedino neuspjeh, budui da je ovo
sedmi dan u tjednu.
Pomno sam sve razmotrio i spoznao kako je u pravu. Premda su Egipanima svi
dani nalik jedni drugima, u ovoj zemlji ipak, zahvaljujui tim proglaenim nepovolj
nostima s obzirom na poloaj zvijezda, sedmi dan moe biti nesretan i za jednog Egip
anina. Zato je ipak bilo bolje vladati se oprezno i promiljeno, te sigurnost pretposta
viti neizvjesnosti i pogibelji.
Slijedom toga priopih kraljevom poklisaru:
Oito me smatra obinim tuincem, kad trai da se pojavim pred kraljem na
dan poput ovakvoga?! Doi u sutra, ako tvoj kralj poalje nosiljku po mene. Ne elim
stupiti pred njega s magareim izmetom meu nonim prstima.
Za te tvoje rijei, egipatski olou obrecnuo se poklisar na mene bojim se te
e doi pred kralja guran kopljem u zadnjicu!
Ipak je otiao, oito dojmljen mojim odgovorom, jer je slijedeega dana kraljeva
nosiljka osvanula pred Itarinom Kuom Radosti. Ali, nosiljka je bila obina, kakvu
se slalo po trgovce i ostale obine ljude, kada su pozivani kralju pokazati dragocjenos
ti, perje ili majmune.
Zato se Kaptah glasno izderao na nosae i predvodnika:
U ime Seta i svih vragova! Neka vas Marduk itipa korpijama! Gubite se! Ba bi
137

priliilo mome gospodaru putovati u klimavom starom kokoinjcu poput ovog!!!

Nosai su se zblenuli, a trka je poastio Kaptaha svojom palicom. Promatrai su se
poeli okupljati na vratima svratita, smijali se i govorili: Doista bismo eljeli vidjeti
tvoga gospodara za kojeg kraljeva nosiljka nije dovoljno dobra.
Kaptah je tad unajmio veliku nosiljku, vlasnitvo svratita, koju je zbog teine mo
ralo nositi ak etrdeset jakih robova. Nju su rabili poslanici monih kraljevstava pu
tujui po potrebi svojih vanih i veliajnih poslova, a u njoj su noeni i kipovi stranih
bogova tijekom posjeta Babilonu. Promatrai su se pak prestali smijati, kada sam se
spustio iz svoje sobe u odjei izvezenoj znakovljem moga poziva, izraenim od zlata i
srebra. Ovratnik mi je na suncu bljetao od zlata i dragog kamenja, a robovi iz svrati
ta slijedili su me nosei krinje od cedrovine i bjelokosti koje su sadravale moje lije
kove i moj pribor. Dapae, ne samo to se nazoni vie nisu smijali, nego su se radije
poklonili preda mnom, govorei medu sobom: Ovaj je ovjek po mudrosti nedvojbe
no poput manjeg boga. Poimo ga slijediti u palau. Tako se sluilo te je za naom
nosiljkom stupalo mnotvo svijeta, koje je putem brzo raslo. Kaptah je jahao ispred
nosiljke, na magarcu lijepo ureenom, kojem su na opremi visjela jo i brojna srebrna
zvonca, a ta su pri kretanju veselo zvonila. Ipak, moram odmah rei, nisam poao uz
takav sjaj radi sebe, nego zbog Horemheba. Dao mi je obilje zlata i srebra, a moje su
oi trebale gledati za njega i moje ui sluati za njega.
Na ulazu u palau straari su rasprili mnotvo svojim kopljima i podigli svoje ti
tove kao zapreku, pravi zid od zlata i srebra. Krilati lavovi uvali su put kojim su me
nosili u unutarnje dvorite. Tamo me je doekao vremean ovjek obrijane brade, to
je ovdje bio obiaj za uenjake, te sa sjajnim zlatnim prstenovima u uima. Obrazi su
mu visjeli u zlovoljnim pregibima, a u oima mu je kipjela srdba kada me je oslovio:
Moja je jetra raspaljena zbog nepotrebna komeanja koje si prouzroio svojim
dolaskom. Gospodar sve etiri strane svijeta ve me je upitao kakav je to ovjek koji
dolazi kada to njemu odgovara, a ne kada to odgovara kralju? I tko je taj koji, kada
dolazi, stvara takvu zbrku?!
Na to mu odvratih:
Vremeni ovjee! Tvoje su rijei u mojim uima poput zvrndanja muha. Ipak,
pitam te, tko si te se usuuje osloviti me na ovakav nain?
Glavni sam lijenik gospodara sve etiri strane svijeta! A kakav si ti opsjenar,
koji smjera kralju izmamiti zlata i srebra? No znaj: ako te u svojoj dareljivosti kralj
nagradi zlatnicima i srebrnjacima s nanesenim igom, mora polovicu od toga dati
meni.
Za tvoju jetru ba ni malo ne marim! odvratio sam mu. A ti bi, koliko vidim,
bolje postupio obraajui se mojem slugi, iji je posao ukloniti iznuivae i nametnike
s moga puta. No ipak u ti biti prijateljem, jer si vremean ovjek, a oito ne zna bo
lje. Dajem ti zato ove zlatne kolutove s moje ruke, jer ti elim pokazati kako su zlato i
srebro za mene poput praine ispod mojih stopala, te da ne dooh amo stjecati zlata
138

nego zbog mudrosti i znanja.

Dao sam mu narukvice... To ga je toliko iznenadilo pa nije znao to rei. ak je do
pustio Kaptahu neka me prati, te nas poveo pred kralja.
Kralj Burnaburia je sjedio na mekim jastucima, u zranoj prostoriji, kojoj su zido
vi plamtjeli od sjajno obojenih ploica. Bio je to razmaen, prkosan djeak koji je dr
ao ruku na obrazu. Pored njega leao je lav, koji je tiho zareao kada smo se pojavili.
Vremean se ovjek bacio na tlo kako bi svojim ustima obrisao pod pred kraljem. Kap
tah je uinio to isto. Ali kada smo zauli reanje, Kaptah se naglo digao na ruke i sto
pala poput abe. Pritom je jo i vrisnuo od straha, na to je kralj prasnuo u smijeh i
prevalio se leima na jastuke, previjajui se od veselja.
Odvedite tu prokletu zvijer, dok me nije ugrizla jeknuo je Kaptah. Jo nikad
ne vidjeh stranije nemani! Njeno je reanje poput grmljavine bojnih kola u Tebi, kad
tjelesna straa pijana od blagdana, polazi na vjebu! Kaptah je uao na podu, ruku
podignutih na obranu, jer je i lav sjeo i otegnuto zijevnuo, te potom zatvorio svoje vi
lice, kljocnuvi onako kako to zveknu krinje u hramu na sitan prilog udovice.
Kralj se smijao sve dok mu ne potekoe suze niz lice. Tada se prisjetio svojih boli,
zastenjao i stavio ruku na obraz koji je bio toliko oteen te mu je jedno oko bilo do
polovice zatvoreno. Namrgodio se na starca, a taj je pourio rei:
Pred tobom je svojeglavi Egipanin koji nije doao kada si poslao po njega. Reci
samo rije i straari e mu rasporiti jetru.
Kralj ga je, meutim, poastio udarcem noge, rekavi:
Nije sada vrijeme za kazivanje besmislica nego me smjesta mora izlijeiti. Boli su
mi uasne, te se bojim kako u umrijeti jer nisam spavao ve mnoge noi niti sam jeo
ita do tople juhe.
Starac je jadikovao, udarajui glavom o pod:
O, gospodaru sve etiri strane svijeta! Uinili smo sve to je bilo u naoj moi da
bismo te izlijeili. Prinijeli smo na rtvu eljusti i zube u hramu, udarali u bubnjeve,
puhali u rog, plesali pred tobom u crvenim haljinama i uradili jo mnogo toga za tvoje
dobro... Uinili smo to ne bi li izgnali zlog duha koji se nastanio u tvojoj vilici. Vie
nismo mogli uiniti, budui nisi dopustio da dodirnemo tvoju svetu osobu. A mislim,
ni ovaj prljavi Egipanin nee moi uiniti ita vie i bolje od nas...
Na to rekoh:
Ja sam Sinuhe Egipanin, Onaj Koji Je Usamljen, Sin Divljega Osla. I ja te ne tre
bam uope pregledati jer vidim: zub je uzrok oteklini tvoga obraza. A to sve zato jer
zube nisi istio ili izvadio pravodobno, kako su ti tvoji lijenici zasigurno savjetovali.
Takva bolest dolikuje djeci i plaljivcima, a ne gospodaru sve etiri strane svijeta, pred
kojim drhte svi narodi, pa ak i pravi lavovi saginju glave, kako sam se uvjerio svojim
oima. Ipak, sve u svemu, znam koliko su ti boli velike, pa u ti pomoi.
Kralj, jo uvijek s rukom na svom licu, odgovori mi:
Govori drsko! Da mi je dobro, nedvojbeno bih dao iupati taj tvoj besraman je
139

zik, a tvoju jetru dao rasparati. Ali, nije sada vrijeme za to. Izlijei me brzo, pa e biti
obdaren obilato. No ako me pozlijedi, smaknut u te bez odlaganja.
Neka bude tako. Imam ovdje sa sobom malenog ali osobito monoga boga. Za
hvaljujui njemu nisam doao juer. Jer i da jesam, ne bi to imalo smisla ni uinka.
Vidim, danas je zlo dovoljno dozrjelo za moj zahvat, pa u ga i izvesti ako ti to eli.
Ali ak ni kralja bogovi ne mogu zatititi od bolova, premda ti najavljujem da e,
kada sve bude gotovo, toliko odahnuti da e ak zaboraviti ranije muke. Isto tako,
obeavam ti: sve u izvesti paljivo i brino koliko to ovjek samo moe.
Kralj je krzmao neko vrijeme, mrgodei se, s rukom na obrazu. Bio je sigurno zgo
dan djeak, kada je bio zdrav, premda razmaen. A i svidio mi se. Osjeajui moj po
gled na sebi, konano je rekao razdraeno:
To to mora uiniti, uini brzo.
Starac je zastenjao i udario glavom o tlo, ali nisam obraao pozornost na njega.
Naloio sam neka ugriju vina, te u njega smijeao opojne tvari. Kralj je to ispio i na
kon nekog vremena se malo razvedrio, te izjavio:
Bolovi me naputaju, pa me ne treba muiti svojim noevima i klijetima.
No moja je volja bila jaa od njegove. Uhvativi vrsto njegovu glavu pod svoj pa
zuh, natjerao sam ga neka otvori usta, te probio oteklinu na njegovoj vilici, noem
proienim u vatri koju je Kaptah donio sobom. Vatra, dodue, nije bila ona sveta iz
Amonova hrama... Naime, Kaptah je u svom nemaru dopustio da se ta sveta vatra
ugasi tijekom naega putovanja niz rijeku. Novu vatru je Kaptah zapalio u mojoj sobi,
u svratitu, vjerujui u svojoj prostodunosti i gluposti kako je skarabej jednako mo
an kao i Amon!
Osjetivi otricu moga noa, kralj je poeo isputati glasne krikove, na to se lav
podigao plamteih oiju i zareao, maui repom amo-tamo. No uskoro je momi
ustro pijuckao iscjedak iz svoje otekline. Olakanje mu je palo slatko, a ja sam mu
pomagao laganim pritiskanjem na njegov obraz. Pljuvao je i istodobno jecao od ra
dosti, pa ponovno pljuvao, uzvikujui:
Sinuhe Egipaninu, blagoslovljen si ovjek, premda si me pozlijedio! pa je po
novno pljuvao, bez prekida.
Tada se umijeao starac:
To sam mogao uiniti jednako dobro kao i on, samo da si mi odobrio dodirivanje
tvoje svete eljusti. A tvoj zubar izveo bi to najbolje!
Kralj je bio iznenaen kada sam to potvrdio:
Ovaj starac zbori istinito. Jer on je to doista mogao uiniti jednako dobro kao i
ja, a zubar bi to izveo najbolje. Ali njihova volja i htijenje nisu bili jaki poput mojih,
pa te nisu mogli osloboditi muka. No lijenik se mora odvaiti prouzroiti bol ak i
jednom kralju, ako je to neophodno i neizbjeno, ne bojei se pritom za sebe. Oni su
se bojali, ali ja ne poznajem straha, jer meni je sve i isto i svejedno... A tvoji su ljudi
dobro doli, ako mi dou rasporiti jetru, sada kad sam te izlijeio...
140

Kralj je ponovno ispljunuo i pritisnuo svoj obraz, a taj ga vie nije bolio.
Ne uh jo nikada nekog ovjeka zboriti poput tebe, Sinuhe. Uistinu si mi donio
veliko olakanje. Zato ti opratam tvoju drskost. A opratam i tvom sluzi, premda me
je vidio s glavom pod tvojom rukom i uo me kako viem. Opratam mu, jer me od
srca nasmijao svojim poskakivanjem te se obratio Kaptahu: Ponovi to!
To se protivi mom ponosu! gnjevno odree Kaptah...
Burnaburia se nasmijao, rekavi:
To emo jo vidjeti.
Pozvao je lava. A taj je ustao i protegao se dok mu vilice nisu kljocnule, upravivi
svoje pametne oi u gospodara. Kralj mu je pokazao na Kaptaha, a lav se lijeno uputio
prema njemu, njiui repom. Kaptah se na to poeo povlaiti, buljei u zvijer kao da je
zaaran. Iznenada je lav otvorio svoje eljusti i prigueno zareao. Kaptah je na to na
glo ustuknuo, hvatajui se za zavjese vrata, te urlajui od straha pobrzao uz njih kako
bi se smjestio na dovratak. A kada je ivotinja prema njemu lagano zamahnula svo
jom apom, vrisnuo je uasnuto. Kralj se smijao jo vie nego ranije.
Nikada nisam gledao takvo lakrdijaenje rekao je, jedva se pribravi od silnoga
smijanja.
Lav je sjedio liui svoje kande, dok se Kaptah drao svog nadvratka, krajnje ne
voljan. A tada je kralj naruio hrane i pia, objavivi kako je gladan. Starac je ridao
od sree to je kralj izlijeen. Tada je uneseno mnogo raznovrsnih jestvina, smjetenih
na srebrnim pladnjevima, kao i vina u zlatnim kupama.
Jedi sa mnom, Sinuhe! ree mi kralj. Premda to ne dolikuje mom dostojans
tvu i ugledu, zaboravit u danas na sve i neu misliti na to kako si moju glavu drao
pod svojom rukom i turao svoje prste u moja usta.
Tako sam jeo i pio s njim, a nakon toga mu rekao:
Tvoji su bolovi ublaeni, ali mogu se vratiti bilo kada, ako se zub koji je to prouz
roio ne ukloni. Zato, neka ga zubar izvadi, im oteklina na tvom obrazu splasne.
Tada takav zahvat nee ugroziti tvoje zdravlje.
Lice mu se smrklo:
Govori mnogo i dosadno, te mi kvari veselje, ti aavi tuine. Potom je, na
kon izvjesnog razmiljanja, dodao: Ali to je moda tono, jer se bolovi vraaju svake
jeseni i proljea, kada su mi stopala vlana. A bolovi su toliko opaki, te svaki puta po
elim umrijeti. Pa ako se to ve mora uiniti, to je onda samo tvoja zadaa, jer ne e
lim vie vidjeti onog zubara! Taj mi je prouzroio nepotrebne patnje!
Iz tvojih rijei razabirem, kao dijete si pio vie vina nego mlijeka upozorio sam
ga. A i slatkii koje prekomjerno jede, kode i tebi i tvojim zubima, jer ih ovdje
spravljaju od slatkog sirupa datulja. U Egiptu, naprotiv, slatke kolae prave od meda,
kojeg male ptice prikupljaju za ljude u velika saa. Zbog toga, jedi u budue samo
slatkie pribavljene iz luke. A svakog jutra, im se probudi, popij mlijeka.
Ti si oito velik lakrdija, Sinuhe! uskliknuo je kralj. Nimalo ti ne vjerujem
141

kako postoje nekakve male ptice koje skupljaju slatkie za ljude. Neto slino ak ni
sam nikada ni uo.
U mojoj e me domovini nazvati lacem smireno sam mu uzvratio ispripo
vjedim li im o kokoima koje imaju krila i ne mogu letjeti, koje ive kod ljudi, te im
svakog dana snesu po jedno jaje, koje onda ljudi jedu i cijene kao veliku posebnost.
Zato mi je najbolje zautjeti i prekinuti bilo kakvo pripovijedanje. Tako me nitko nee
nazivati lacem i lakrdijaem, te neu izgubiti svoj ugled i dobar glas!
Ne, ne! naglo je odgovorio. Samo govori. elim te sluati, jer do sada jo nit
ko nije sa mnom tako govorio.
Tvoj zubar treba izvaditi zub, a ne ja odgovorih mu ozbiljno. Jer za takve je
zahvate on najstruniji i najvjetiji ovjek u zemlji, struniji ak i od mene, pa ne bih
elio navui njegovu srdbu na sebe. A ako eli, stajat u tijekom zahvata pored tebe
i drati ti ruku kako bih te ohrabrio. Istodobno u ti ublaavati boli svim umijeem
koje sam upoznao u mnogim zemljama i meu mnogim narodima. A zahvat na tvom
zubu treba izvesti za dva tjedna, raunajui od danas... Najbolje je pak odmah utvrditi
vrijeme, kako se ne bi naknadno predomislio. Do tada e tvoja eljust biti zadovolja
vajue zalijeena, a u meuvremenu ispirat e usta svakog jutra i svake veeri lije
kom kojeg u ti dati, premda e ti moda draiti usnu upljinu i imati ogavan okus.
A ako ne postupim tako? razljutio se on.
Mora mi dati svoju svetu rije da e sve biti provedeno kako sam rekao... A kralj
sve etiri strane svijeta ne moe povui ono to je obeao. I pristane li na sve to sam
naveo, zabavit u te svojim umijeem i ak pretvoriti vodu u krv, pred tvojim oima.
ak u te i pouiti kako to moe sam izvesti i zapanjiti svoje podanike. No mora mi
obeati kako nikad nee razotkriti tu tajnu nikome drugom, jer je to tajna sveenika
boga Amona. A ja je ni sam ne bih znao, da nisam sveenik prvoga stupnja... Niti bih
se usudio pouiti te da nisi kralj.
Kada sam prestao govoriti, Kaptah je samilosno zavapio s dovratka:
Odvedite tu vraju zvijer ili u sii i ubiti je! Ruke su mi ukoene i pozadina me
boli od sjedenja na ovom toliko neudobnom mjestu, koje nikako ne odgovara mom
dostojanstvu. Zaista, pourite, jer odmah silazim i ubit u tu mrcinu, ako istoga trena
ne nestane.
Burnaburia se jo vie nasmijao na tu njegovu prijetnju. Tada, hinei ozbiljnost,
ree:
Bila bi velika teta ako bi ubio mog lava, jer sam ga uzeo iz legla, te mi je prija
telj. Zato u ga opozvati, kako ne bi poinio taj opak in u mojoj palai.
Pozvao je lava k sebi. Kaptah se tek tada spustio niz zavjese, stajao je trljajui svoje
zgrene noge i poprijeko zagledao lava. To je kralja ponovno natjeralo u smijeh, kojeg
je popratio pljeskanjem po svojim koljenima.
Smjenijega ovjeka nisam vidio u cijelom ivotu. Prodaj mi ga, Sinuhe, pa u te
uiniti bogatim.
142

No nisam elio prodati Kaptaha. Kralj u tome nije bio uporan, pa se rastasmo kao
prijatelji. Poeo je naime kimati glavom, a kapci su mu padali. To je san traio svoje,
budui nije poinuo ve mnoge noi.
Vremeni lijenik me ispratio do vrata, te mi rekao:
Iz tvoga sam se nastupa i vladanja uvjerio kako nisi opsjenar, nego vjet i u svom
poslu umjean ovjek. Divim ti se zbog drskosti s kojom si se obraao kralju sve etiri
strane svijeta. Kad bi se netko od njegovih lijenika drznuo govoriti s njim na slian
ili ak i mnogo manje drzak nain, davno bi taj ve poivao u glinenoj urni, u krugu
svojih predaka.
Bit e najbolje rekoh mu, ne obraajui pozornost na to njegovo ulagivanje
ako se ve sada posavjetujemo i dogovorimo o onome to se treba zbiti za dva tjedna,
jer e to biti opak dan. Zato bismo postupili mudro, prinesemo li rtve svim odgovara
juim bogovima.
To mu je osobito godilo, jer je bio poboan ovjek. Tako se dogovorismo za susret u
hramu kako bismo prinijeli rtve i raspravili s lijenicima o kraljevom zubu. Prije
nego napustismo palau, poslao je osvjeenje nosaima koji su me donijeli. Jeli su i
pili u predvorju i hvalili me biranim rijeima. Nosei me natrag u svratiste, glasno su
pjevali. Svjetina nas je slijedila, a tog je dana moje ime postalo slavno u Babilonu.
Kaptah je, meutim, silno gnjevan jahao svog bijelog magarca, te nije htio razgovarati
sa mnom, budui je bio pozlijeen u svom dostojanstvu.

3
Po isteku dva tjedna susreo sam kraljeve lijenike u Mardukovoj Kuli, gdje smo zajed
no prinijeli ovcu kao rtvu, a sveenici su ispitali njenu jetru. Naime, u Babilonu sve
enici gledaju u jetru rtvovane ivotinje, tumaei iz nje mnogo toga to je skriveno
drugima. Najavili su nam kako e kralj biti krajnje srdit, no nitko zbog toga nee izgu
biti ivot niti trpjeti trajnije posljedice. Ali se ipak moramo uvati kandi i kopalja.
Potom smo zamolili zvjezdoznance neka provjere u Knjizi Nebesa, kako bi saznali je li
dotian dan povoljan za namjeravani zahvat. Priopili su nam kako taj dan nije nepo
voljan, premda smo mogli izabrati i neki bolji. Sveenici su potom, na na upit, izveli i
pokus s uljem. Ulili su ga u vodu kako bi i na taj nain proitali budunost. Prouivi
ulje, izjavie kako nisu zapazili nita znaajno, odnosno barem nita zlokobnoga. Pri
naputanju hrama, povrh glava nam je preletio strvinar, nosei u kandama ljudsku
glavu koju je ugrabio s gradskih zidina. To su sveenici protumaili kao povoljan zna
men, ali moje se miljenje bitno razlikovalo od njihovoga.
Slijedom upozorenja dobivenih od proroka, otpustili smo kraljevu gardu i zakljua
li lava. Jer, rekoe lijenici, ako bi se kralj razljutio, mogao bi ga poslati da nas rastrg
143

ne! Bilo je poznato, naime, da se to ve dogodilo. Kralj Burnaburia je ipak uao ju

naki, osnaivi svoju jetru vinom, kako to kau u Babilonu. Ipak, smotrivi zubar
ski stolac dopremljen u palau, krajnje je problijedio te izjavio kako ga zovu znaajni
dravniki poslovi, koje je zaboravio dok je pio vina.
Htio je otii, dok su ostali lijenici leali licem na tlu i brisali pod svojim ustima.
Nisam se dao smesti, ve pograbih kraljevu ruku. Ohrabrio sam ga, rekavi kako e
sve biti brzo gotovo, samo ako bude odvaan. Naloio sam lijenicima neka se prois
te, te sam proistio i zubarski pribor, u vatri skarabeja. Potom sam utrljavao umrtvlju
jue pomasti u djeakovo zubno meso, sve dok mi nije promucao kako mu je obraz
poput drva i vie ne moe micati jezik. Tada ga poslasmo u stolac. Zavezali smo mu
glavu za naslon i stavili mu klinove u usta, kako ih ne bi mogao zatvoriti. Drao sam
mu ruke i bodrio ga, a zubar je glasno zazvao sve bogove Babilona na pomo. Potom
je uvukao svoja klijeta u djeakova usta i iupao zub toliko hitro i spretno, kako to
jo nisam nikada imao prilike vidjeti. Usprkos alama, kralj je urlikao na straan na
in, a lav je poeo reati s druge strane vrata, bacajui se na njih dok nisu zakripala,
te ih je grebao svojim kandama.
Bio je to zastraujui trenutak, jer kad smo odvezali djeakovu glavu i izvadili kli
nove iz njegovih eljusti, ispljunuo je krvi u pliticu, vritei i kriei, dok su mu suze
tekle niz obraze. Vikao je kako nas njegova tjelesna straa treba sve pobiti. Zvao je
svoga lava i prevrnuo svetu vatru, te svojom palicom tukao svoje lijenike, sve dok
mu je nisam oduzeo i zamolio ga neka isplahne usta. Posluao me, dok su njegovi li
jenici leali pod njegovim stopalima treperei svim udovima, a zubar je bio uvjeren
kako mu je doao smrtni tren. No kralj se ubrzo primirio i popio neto vina, premda
iskrivljenih usta, te zatraio neka ga zabavim, kako sam obeao.
Poli smo u veliku dvoranu za gozbe, budui da prostorija u kojoj mu je bio izva
en zub vie nije bila kralju po volji. Dapae, smjerao ju je zatvoriti zauvijek, te je na
zvati Ukletom Sobom. Doavi u veliku dvoranu, nalio sam vode u pliticu i pustio
kralja kao i ostale lijenike neka je kuaju i uvjere se kako je u plitici sasvim obina
voda. Potom sam polako prelijevao vodu u drugu pliticu, a za vrijeme pretakanja ona
se pretvorila u krv tako te su kralj i njegovi lijenici glasno kriknuli u svojoj prepasti.
Zatim sam pozvao Kaptaha i zapovjedio mu neka donese kutiju u kojoj je bio kro
kodil izraen od drveta. Naime, sve igrake koje se moglo nabaviti u Babilonu, bile su
napravljene od gline, a moram rei i vrlo vjeto. Ja sam se pak sjetio krokodila, s ko
jim sam se igrao jo kao dijete, te od jednog vjetog obrtnika naruio neka mi, prema
mojem naputku, izradi isto takvog krokodila. To mu je vrlo dobro uspjelo. Izradio ga
je od cedrovine i srebra, potom ga oliio i ukrasio, pa je bio vrlo slian svom ivom
predloku. Kad je Kaptah donio naznaenu kutiju, izvadio sam iz nje krokodila, te ga
poeo vui po prostoriji. Potezan za mnom na uzici, drveni je krokodil pomicao noge i
kloparao vilicama, kao pravi krokodil kada kljoca za plijenom. Tog sam krokodila po
tom darovao kralju. Vrlo mu se svidio, jer je i u njihovoj rijeci bilo takvih ivotinja.
144

Kralj je odmah poeo vui svoju novu igraku po sobi, te je sasvim smetnuo s uma
boli koje je pretrpio. A lijenici su zadovoljno namigivali jedni drugima i radosno se
smijuckali.
Nakon toga kralj je doista bogato nagradio svoje lijenike, te uinio zubara bogata
em. Potom ih je sve otpravio, zamolivi mene neka ostanem, te ga pouim kako pre
tvoriti vodu u krv. To sam i uinio, te mu dao neto od tvari koje se mora pomijeati s
vodom kako bi se to udo izvelo. To je jednostavan postupak, kao to to zna svatko
tko ga poznaje. Ali, svako veliko umijee je jednostavno. No kralj se jako udio i bio
pun hvale za mene. Nije bio zadovoljan sve dok u svoje vrtove nije sazvao dostojans
tvenike s dvora, kao i narod pred zidine. Pred oima svih njih pretvorio je vodu jezera
u krv, na to su moni i ugledni kriknuli od straha, bacajui se na tlo pred njim... To
mu je priinilo veliko zadovoljstvo.
Ve je bio zaboravio svoj zub, pa mi ree:
Sinuhe Egipaninu, izlijeio si me od velikog zla i razdragao moju jetru na mno
go naina! Zato smije od mene zatraiti to god hoe. Imenuj dar kojeg god eli, a
ja u ti ga dati, ma to to bilo! Jer, i ja elim tebe razdragati...
Kralju Burnaburiau, gospodaru sve etiri strane svijeta! odgovorih mu. Kao
tvoj lijenik drao sam te pod rukom i stiskao ti dlanove kada si isputao zastraujue
krike. Nije prispodobivo ako ja, kao tuinac, sauvam takvo sjeanje na babilonskoga
kralja, kada se jednoga dana vratim u moju zemlju, kako bih pripovijedao to sam
mogao vidjeti ovdje. Usadi mi dojam bljeskom svoje moi! Pokai se u svoj svojoj ve
liini! Objesi bradu o svoje lice, opai se lavljim repom, te zapovijedi svojim ratnicima
neka stupaju pred tvojim licem, kako bih spoznao tvoje velianstvo, snagu i mo.
Tako da se mogu smjerno baciti pred tobom na tlo i cjelivati prainu. Ne traim nita
vie od toga...
Moj ga je odgovor oito oraspoloio, jer je uzvratio:
Uistinu nitko do sada nije govorio poput tebe, Sinuhe. Ispunit u ti elju, premda
je tako neto za mene najdosadnije od svega, jer moram sjediti cijeli dan na zlatnom
prijestolju dok mi se oi ne umore i ne svlada me zijevanje. Usprkos tome, bit e kako
eli...
Poslao je glas u sve krajeve svoje zemlje pozivajui ete i odredivi dan mimohoda.
Mimohod je uprilien kod Itarinih dveri. Kralj je sjedio na zlatnom prijestolju, s la
vom podno nogu, okruen svim svojim vrhovnim uglednicima koji su bili u punoj
spremi. Pojava mu je bila kao da lebdi u oblaku srebra i grimiza. Ispod njega, du i
roke ceste, trali su ratnici. Nizali su se tu kopljanici i strijelci, po njih ezdeset u redu
rame o rame, te bojna kola po njih est u svakom redu. Njihov mimohod potrajao je
cijeli dan. Kotai bojnih kola su grmjeli, a tutanj stopala u trku i tropot vojnike
opreme bili su nalik oluji, tjerajui suze na oi i koljena na podrhtavanje.
Nee dostajati izvijestimo li kako babilonskih ratnika ima poput pijeska na mor
skim alima ili zvijezda na nebu rekoh Kaptahu. Moramo ih prebrojati.
145

 Gospodaru, to je nemogue prosvjedovao je on. Ta na svijetu ne postoje toli

ko veliki brojevi!
Stoga sam raunao najbolje to sam mogao. Pjeaka je bilo ezdeset puta ezdeset
ljudi, a bojnih kola ezdeset. Naime, ezdeset je sveti broj u Babilonu, a isto tako i pet,
sedam i dvanaest. Zato je tome tako, ja ne znam niti mi je itko to znao objasniti.
Zapazio sam i kako su titovi i oruje kraljeve tjelesne strae bljetavi od zlata i
srebra, lica im sjajna od ulja, a bili su toliko debeli te ih je tranje ostavljalo bez daha.
Zato su soptali, prolazei ispred kralja, poput krda volova. No oni su bili malobrojni.
Ljudstvo eta iz vanjskih pokrajina bilo je opaljeno suncem, prljavo i smrdjelo je na
mokrau. Mnogi od njih nisu imali koplja, jer ih je kraljev poziv zatekao. Oi su im
bile bolne i kapci puni rana od muha, pa sam zakljuio kako su vojnici u svim zemlja
ma slini jedni drugima. tovie, bojna kola Babilonaca bila su stara i rkipava, a jed
na ili dvoja od njih izgubila su kota upravo dok su vozila mimo nas! A otrice kosa
uglavljenih na njima bile su zelene od bakrene patine.
Te me veeri kralj pozvao k sebi i rekao smijeei se:
Onda, jesi li spoznao moju mo, Sinuhe?
Bacio sam se na tlo pred njegova stopala, poljubio zemlju, te odgovorio:
Uistinu vidim, nema monijega vladara od tebe. I nije sluajno to te ljudi priziv
lju gospodarom sve etiri strane svijeta! Moje su oi umorne, moje ui zagluene, u
mojoj se glavi vrti, a udovi mi trepere od bojazni... Jer tvojih je ratnika poput pijeska
u moru i zvijezda na nebu...
Smijeio se razdragano.
Tako ti je elja ispunjena, Sinuhe... Ali i s manje truda mogao sam ti pokazati
moju mo. Naime, moji savjetnici su vrlo kivni, budui cijeli taj mimohod smatraju
obinim hirom, koji je meutim progutao godinji porez cijele jedne pokrajine. Vojni
cima se mora, naime, osigurati jelo i pie. Povrh toga, noas e se skitati po gradu, bu
iti i po svom obiaju izvoditi svakakve ludorije. A zbog njih e i ceste jo mjesec
dana biti nesigurne. Zato nikad vie neu ponoviti takvu predstavu. Na takvu me od
luku potakla i moja bolna pozadina, sva ukoena od dugotrajna sjedenja. A u glavi mi
bruji kao i tebi. Ipak, to je bilo, bilo je... Pijmo sada vina i razveselimo svoju jetru,
nakon ovog tegobnog dana, a elim te i mnogo toga pitati.
Potom sam pio s kraljem, a on mi je postavljao brojna pitanja, onakva kakva pos
tavljaju djeca i mladi, koji nisu vidjeli svijeta. Moji su ga odgovori oito zadovoljili...
Jer, nakon pozornoga sluanja svega onog to sam mu kazivao, iznenada me upitao:
Ima li tvoj faraon keri? Odluio sam, prema svemu onome to si mi priao, za
traiti faraonovu ker za enu. U mojoj enskoj kui, dodue, ve imam etiri stotine
ena, to je vie nego dovoljno, jer u godinu dana svaka tek jedanput doe na red za
upoznavanje. Ali, i to bi mi vrlo brzo dosadilo, kad ne bi bile toliko razliite jedna od
druge. Ipak, kad bi meu mojim enama bila i faraonova ker, porastao bi moj ugled,
a narodi kojima vladam potivali bi me jo vie.
146

Podigao sam ruke, zaprepaten i uasnut tim huljenjem, te jedva protisnuh:

Ti ne zna to zbori, Burnaburiau! Nikad se jo, nikad otkada je svijeta i vijeka,
nije dogodilo te se faraonova ki mijeala sa strancem. Sve se faraonove keri udaju
za svoju brau, a ako nemaju brae, ostaju cijeloga ivota neudate i postaju sveenica
ma. Tvoje rijei uvreda su za bogove Egipta! Ipak, oprostit u ti, jer ne zna to zbori.
Ljutito je nabrao elo i dreknuo na mene:
Tko si ti, pa da mi neto oprata? Nije li, u ostalom, i moja krv isto tako boan
ska, poput faraonove?
Vidio sam dobro, kakva ti je krv, kad si pljuvao u posudu, koja je stajala do mene
priznao sam. A isto sam tako gledao kako tee krv velikog faraona Amenhotepa. I
nisam mogao uoiti neke razlike izmeu tvoje i njegove krvi. Meutim, sjeti se kako
je na faraon mlad, a i tek se nedavno oenio, pa i ne znam je li ve blagoslovljen dje
com. A ako ih i ima, pitanje je jesu li ba keri.
Mlad sam i mogu jo ekati rekao je Burnaburia i osmotrio me lukavo, oito
smiljajui neku podvalu. Ta bio je on kralj narodu trgovaca i trgovia! Ali, ako
tvoj faraon jo nema keri, mogao bi mi poslati neku drugu otmjenu egipatsku djevoj
ku? Ja bih ovdje mogao rei, kako je to faraonova ki! Naime, ovdje nitko ne sumnja u
moje rijei, a faraon u tom sluaju ne bi nita izgubio. Ali ako ne pristane na moj pri
jedlog, poslat u svoje vojnike neka silom dovedu njegovu ker ovamo, jer sam vrlo
svojeglav te kad si neto uvrtim u glavu, nitko to ne moe izbiti iz nje!
Njegove su me rijei uplaile, pa ga brzo upozorih na tetnost rata, kako za njego
vu kesu tako i za svjetsku trgovinu. Pritom sam posebice naglasio da bi to prouzroilo
vie tete njemu nego faraonu. Razmislivi, dodao sam:
Bit e najbolje ako prieka, dok ti tvoj poslanik ne javi o roenju keri faraonu.
Tada ga moe izvijestiti o svojoj elji, pa ako mu bude po volji, sigurno e ti poslati
svoju ker i nee te prevariti. Jer on sada ima novog i monoga boga, s kojim ivi u is
tini. Zato mu je svaka la upravo odvratna.
Burnaburia to nikako nije mogao shvatiti, pa mi je odvratio:
Ne elim ni uti za takvoga boga. Vrlo se udim izboru tvog faraona, koji se od
luio ba za takvoga boga! Ta, svatko predobro znade kako istina kodi ovjeku i osi
romauje ga.
Istina, i ja esto zovem u pomo sve bogove, pa i one koje uope ne poznajem. No,
takav je obiaj, a i inae je opreznost vrlina, te nije dobro zavaditi se s bogovima. Ali,
s takvim istinoljubivim bogom elim razgovarati samo na daljinu. Openito mislim,
nigdje on ne bi bio dobrodoao... Sigurno je i narod Egipta udan i neobian, ako se
protiv takvoga boga ne buni. Zastao je malo, razmiljajui. Potom, kao da se iznena
da neega dosjetio, ree:
Vino me je obodrilo i ulilo mi nov duh, te razdragalo moju jetru, a tvoj me govor
o faraonovim kerima poprilino zagrijao. Zato sada idem svojim enama. Moe me
pratiti, jer ti je to kao lijeniku doputeno. Kako ve rekoh, imam ena na pretek, pa
147

me nee smetati izabere li jednu od njih sebi za ovu no... Dakako, uz uvjet da bude
paljiv i ne obremeni je djetetom, jer bi to prouzroilo potekoe. Ljubopitljiv sam i
kako Egipani lijeu sa enama, budui svaki narod ima svoje obiaje. A ako bih ti
priao o navadama ena iz dalekih zemalja, ne bi mi vjerovao i bio bi vrlo zapanjen...
Nije se ni najmanje obazirao na moje otklanjanje ove ponude, ve me je poveo u
enski dio odaja. Na zidovima mi je pokazao slike koje su njegovi umjetnici izradili
od obojenih ploica. Prikazivale su mukarce i ene kako uivaju jedni s drugima, na
brojne i razliite naine. Pokazao mi je i neke od svojih ena, a bile su odjevene u bo
gate halje i ukraene skupocjenim kamenjem. Meu njima je bilo ena a i djevojaka iz
svih poznatih zemalja. Neke su bile iz divljakih naroda, odakle su ih dopremili trgov
ci. Boja puti i lik razlikovali su im se u velikoj mjeri, a brbljale su razliitim jezicima
poput majmunica. Plesale su ispred kralja, obnaenih trbuha, te ga zabavljale na razne
naine, natjeui se za njegovu pozornost i sklonost.
Neprestance me je poticao neka izaberem jednu od njih za sebe, dok mu konano
ne rekoh kako sam se zavjetovao svome bogu da u se suzdravati od ena uvijek
kada se spremam lijeiti bolesnika. Predstojao mi je zahvat na jednom od dvorskih
asnika, predvien za sutradan... Zato sam ustrajao na tvrdnji kako je za mene bolje
poi na poinak, ako se ve ne mogu pribliiti eni, kako ne bih osramotio svoj ugled.
Kralj mi je to povjerovao i odobrio mi odlazak, ali su zato ene bile vrlo oneraspoloe
ne... To su i iskazale raznovrsnim kretnjama i zvukovima. One do tada jo nisu vidjele
mukarca u naponu snage, nego samo eunuhe i kralja, koji je bio jo mlad i slabaan,
a povrh toga i bez brade.
Prije nego pooh, kralj mi je priopio, smijeei se sam sebi:
Rijeke su preplavile obale, a proljee je dolo... Sveenici su zato odabrali trinaes
ti dan, raunajui od danas, za proljetnu svetkovinu Dana Lanoga Kralja. Pripravio
sam za taj dan iznenaenje za tebe. Vjerujem, jako e te razgaliti, a oekujem kako u
i ja uivati. Neu ti otkriti o emu se radi, jer bi to pokvarilo moje zadovoljstvo.
Otiao sam zbog njegovih rijei pun zlih slutnji, bojei se kako ono to uveseljava
kralja Burnaburiaa moebitno mene uope nee razveseliti... Glede toga Kaptah je,
po prvi puta i za divno udo, iskazao isto miljenje kao i ja!
Tijekom moga stalnoga boravka u Babilonu stekao sam mnogo tajnih saznanja
koja su korisna lijeniku. Sveeniki nain proricanja posebice me je zanimao. Od njih
sam saznao, sve to se na zemlji zbiva, davno prije je ve zapisano u zvijezdama. Zato
nema ni najneznatnijeg dogaaja, a onih velikih i znaajnih pogotovu, koji se ne bi
mogli predvidjeti tumaenjem iz zvijezda. Preduvjet za to je, dakako, stjecanje dovolj
no znanja u itanju tih nebeskih zapisa. Ozbiljno sam se nad tim zamislio, vaui ak,
ne bih li ostao u Babilonu radi izuavanja i te znanosti? Ipak, napustio sam tu nami
sao, jer bi stjecanje takvih znanja iziskivalo duge godine i ak desetljea uenja i vje
banja. Tjeio sam se zbog tog svojevoljnog odustajanja pretpostavkom, kako je i ta
odluka zasigurno bila zapisana u zvijezdama, jo prije moga roenja. Umjesto toga,
148

prema naputcima sveenika, nauio sam pretkazivati iz jetre ovaca, koja je otkrivala
mnoge skrivene stvari. Na to sam utroio dosta vremena, kao i na prouavanje mije
anja ulja i vode. Naime, zamolio sam sveenike za poduku i o tom nainu gatanja, te
sam nakon dobivenih tumaenja i naputaka provodio mnoge sate prouavajui likove
koje je ulje tvorilo na povrini vode.
Prije nego izvijestim o proljetnoj svetkovini u Babilonu i Danu Lanoga Kralja,
spomenut u neobinu zgodu koja se odnosila na moje roenje.
Nakon to su sveenici razgledali jetru ovce namijenjenu otkrivanju moje sudbine,
te promotrili plutajue ulje, rekli su mi: Za tvoje je roenje vezana neka strana taj
na, koju mi ne moemo razotkriti. Po tome proistjee kako ti nisi samo Egipanin,
onako kako o sebi misli, nego i tuinac na ovom svijetu.
Objasnio sam im kako se nisam rodio poput ostalih ljudi nego me je nanijela rijeka
noenog u unu od rogoza, te me je majka nala u trsci. Tada su se sveenici zgledali
izmeu sebe, a zatim mi se duboko naklonili, uz izjavu: To smo i nasluivali.
Potom su mi ispripovjedili o njihovom velikom kralju Sargonu, koji je prikupio sva
etiri kuta svijeta pod svoje ezlo, carstvo mu se prostiralo od sjevernoga do junoga
mora, a vladao je i morskim otocima. Kazali su i da ga je kao novoroene donijela ri
jeka u osmoljenom unu od rogoza, te nita nije bilo poznato o njegovu roenju sve
dok njegova silna djela nisu pokazala kako je sin bogova.
Moje se srce ispunilo stravom na te rijei... Ipak sam se pokuao naaliti glede sve
ga:
Sigurno ne mislite kako ja, lijenik, potjeem od bogova?
Ali se oni mojoj izjavi uope nisu smijali, nego su mi krajnje sveano i smrknuto
rekli: Jesi li potekao od bogova, to mi ne znamo. Ipak, oprez i razboritost su vrline.
Zato se klanjamo pred tobom.
Potom su mi se ponovno duboko naklonili, sve dok mi to nije prisjelo, pa im rekoh:
Privedimo kraju ovu ludost i vratimo se naem poslu.
Potom su poeli ponovno odgonetati tkivo i kanalie jetre, kradimice bacajui zas
travljene poglede prema meni i doaptavajui se meusobno.
Od toga je dana misao o mome roenju teko opteretila moj duh, a srce mi je klo
nulo, jer bijah tuincem na sve etiri strane svijeta. arko sam elio ispitati zvjezdoz
nance... Ali nisam tono znao sat svoga roenja, pa je bilo uzaludno pitati, budui me
zbog te pojedinosti nisu mogli pouiti! Bez obzira na to, na upit sveenika, prouili su
glinene ploice vezane za godinu i dan moga prispijea niz rijeku. Naime, i sveenici
su bili ljubopitljivi u toj stvari. Na alost, sve to su zvjezdoznanci mogli rei bilo je:
ako sam roen u to i to doba dana, sigurno sam kraljevske krvi i predodreen sam
vladati dravom s brojnim narodom. To mi saznanje ne bijae utjehom... Jer, pri raz
miljanju o prolosti, prisjeao sam se jedino zloina kojeg sam poinio i sramote koju
sam time navukao na sebe u Tebi. Mogue su me zvijezde proklele od samog dana
moga roenja i poslale me u unu od rogoza kako bih natjerao Senmuta i Kipu u pre
149

uranjenu smrt, te da bi ih pod starost liio zadovoljstva, ak im oduzevi i mjesto za

posljednji poinak. Na tu sam misao protrnuo, jer ako su me jedanput zvijezde izopi
le, ne mogu umai svojoj kobi... To znai, i dalje u donositi propast i patnje onima
kojima sam bio drag i koji su me ljubili. Budunost me titala, a i bojao sam se onoga
to dolazi. Spoznao sam kako je sve to mi se dogodilo bilo usmjereno na odvraanje
moga srca od blinjih i s ciljem moga izgona u samou. Jer, samo me je usamljenost
mogla spasiti, kako ne bih donosio propast i pusto drugima.

4
Ali obeao sam kazivati o Danu Lanoga Kralja.
Kada je mlado ito poelo klijati, a estoka se nona studen prometnula u toplinu,
sveenici su otili iz grada donijeti svoga boga iz grobnice, kako bi mogli izvikivati o
njegovom ponovnom uskrsnuu. Za to se vrijeme grad Babilon pretvorio u sajmite,
gdje se pleue i veselo odjeveno mnotvo razlijevalo ulicama. Svjetina je pljakala tr
govine, stvarajui vie guve i buke, nego su to inili vojnici nakon velike smotre.
ene i djevojke odlazile su u hram boice Itar radi prikupljanja srebra za svoj miraz...
I tko je god htio, mogao je uivati s njima bez i najmanjeg skanjivanja ili srama. Pos
ljednji dan svetkovine bio je Dan Lanoga Kralja.
Do tada sam se zbliio s mnogim obiajima i navadama u Babilonu. Ali me osup
nuo pogled na kraljevu tjelesnu strau kako pred osvit toga dana grne pijana u Itari
nu Kuu Radosti, razbijajui vrata i udarajui drcima kopalja svakoga tko bi im se
naao na putu. Pritom su se derali iz sveg glasa:
Gdje se krije na kralj? Izvedite ga hitro, jer je sunce pripravno izai, a kralj
mora dijeliti pravdu svome narodu!
Galama i strka bili su neopisivi. U svratitu su na brzu ruku upaljene svjetiljke, a
prestraeni robovi iz svratita bjeali su du prolaza. Kaptah se pak, povjerovavi u iz
bijanje pobune u gradu, skrio ispod moga leaja. Ali ja pooh u susret vojnicima, nag
ispod svoje vunene halje, budui sam se netom probudio oda sna. Upitao sam ih:
to to elite? Pripazite kako se vladate prema meni, jer ja sam Sinuhe Egipanin,
Sin Divljega Osla, ije ste ime zasigurno ve uli.
Na to tek udarie u dreku:
Ako si ti Sinuhe, taj si kojeg traimo!
U hipu su mi strgnuli ogrta, te sam ostao potpuno obnaen, kao od majke roen!
Tada stadoe jedan drugome pokazivati na mene, budui nikada ranije ne vidjee
obrezana ovjeka. Potom su raspravljali, govorei:
Moemo li ovog ovjeka pustiti neka slobodno ee? On je opasan po nae ene,
koje vole sve to je novo i neobino.
150

Nakon to se zasitie izrugivanja, oslobodie me i rekoe:

Ne rasipaj vie naeg vremena uludo, ve nam predaj svoga slugu! Moramo ga
dopremiti u palau najhitrije to moemo, budui je danas Dan Lanoga Kralja. Kra
ljeva je volja neka pourimo u palau s tim ovjekom.
Kada je Kaptah to uo, bio je toliko ustraen te je poeo drhtati i tresti cijeli leaj,
pa su ga odmah nali. Izvlaei ga ispod leaja, uz pobjedonosno klicanje, iskazivali su
mu duboku poast. Pritom su govorili meu sobom:
Ovo je dan velike radosti, jer smo konano nali svoga izgubljenog kralja, koji je
nestao iz naeg vidokruga. Pogled na njega raduje nae oi, te se nadamo kako e na
graditi nau vjernost brojnim darovima.
Uzdrhtali Kaptah zurio je u njih s oima velikim poput koluta konjske orme. Opa
zivi njegovu prepast i stravu, vojnici su kikotali jo vie nego prije i rekli:
To je uistinu kralj sve etiri strane svijeta, a mi ga prepoznajemo po licu!
Duboko su se prignuli pred njim, a oni koji su stajali iza njega ritnuli su ga u dio
tijela namijenjen sjedenju, kako bi ga pourili.
Uistinu je ovaj grad, uistinu je ovaj svijet pun pokvarenosti, gluposti, zlobe i pro
pasti rekao mi je Kaptah kao i luaka i podmuklica. ini se, od njih me ni skara
bej ne moe zatititi. Ne mogu rei stojim li na svojoj glavi ili na svojim tabanima.
Moebitno sam zapravo usnuo tamo na leaju i mnome je ovladao zao san. Kako bilo
da bilo, moram poi s njima, jer su jaki momci. A ti spaavaj svoj vlastiti ivot, gospo
daru, ako uspije. Skini moje tijelo sa zidina kada me objese za pete, te im ne dopusti
da ga bace u rijeku. Sigurnosti radi, balzamiraj ga. Jer, premda mi je poznato postoja
nje zapisa koji daje pravo pristupa u Zapadnu Zemlju i u sluaju kada tijelo nije sau
vano, a to vrijedi ako je smrt prouzroila vojnika ruka, radije bih da izbjegnemo sva
ki mogu nesporazum. Eto, zato te molim, balzamiraj mi tijelo i sauvaj ga za vje
nost. Molim te i zbog toga, jer znam i poznajem tvoju vinost glede toga.
Vojnici su tek tada zaurlali od zadovoljstva, uvi to je rekao. Smijali su se groho
tom, pali na koljena i lupali jedni druge po leima kako se ne bi uguili od silnoga
smijeha.
Tako nam Marduka, nismo mogli nai boljega kralja od ovog. udo jedno da mu
se jezik ne zaplete od govora!
Poelo se daniti, pa su stali pourivati Kaptaha, netedimice ga gurkajui i udaraju
i kopljima u lea. Tako ga i odvedoe. Brzo se odjenuh. Pobrzao sam odmah slijediti
ih u palau, gdje sam zatekao prednja dvorita i vanjske odaje pune bune svjetine. To
me uvrstilo u uvjerenju o izbijanju pobune. Bio sam siguran, ispustima e zasigurno
potei krv, im pojaanja stignu iz pokrajina.
Slijedei vojnike uao sam u veliku krunidbenu dvoranu. Tu sam zatekao Burnabu
riaa kako sjedi na svom zlatnom prijestolju s lavljim nogama, pod natkrovljem vr
hovnoga vladara. Bio je odjeven u kraljevsku odjeu, sa znakovima moi u svojim ru
kama, a uz njega je bio i lav ljubimac. Uokolo su stajali najvii sveenici Marduka, sa
151

vjetnici i najistaknutiji ljudi kraljevstva. Ali vojnici se nisu nimalo obazirali na njih!
Sunuli su Kaptaha naprijed, krei puta svojim kopljima, sve dok se nisu doepali pri
jestolja. Tamo zastae. Nenadano je nastupio potpun muk. Nitko nije ni zucnuo, sve
dok Kaptah iznenada ne ree:
Otpremite ovog vrajeg stvora! Inae e mi ova igra dosaditi i odlazim!
Upravo tog trena suneva se svjetlost probila kroz kamene ipke prozora, te svi sta
doe vikati:
U pravu je! Uklonite mrcinu, jer nam je dosta vlasti golobrada momia. Ovaj je
ovjek mudar, zato emo ga uiniti kraljem pa neka vlada nad nama.
Nisam mogao vjerovati svojim oima kada smotrih kako su podigli kralja, gurajui
i smijui se, uz neotesane izraze, kako kralju otimaju znakovlje moi iz njegovih ruku,
kao i odjeu s njegovih lea te je uskoro bio obnaen poput mene kada su me vojnici
nedavno, istoga jutra presreli. tipali su kraljeve udove i opipavali njegove bedrene
miie, te mu se izrugivali:
Bjelodano jest, tek se nedavno odbio od sise, pa su mu usta jo vlana od maji
na mlijeka. Krajnji je tren za ene u enskim odajama da doive neto uitka! A mi
mislimo kako ovaj stari ugursuz, Kaptah Egipanin, moe uzjahati u to sedlo!
Burnaburia nije izustio ni rijei prosvjeda nego se naduio smijati s njima, dok se
njegov lav u krajnjoj zbunjenosti i smetenosti, oduljao repa podvuena izmeu nogu,
uplaen tolikom svjetinom.
A tada, po svemu sudei, oito se sve preokrenulo naglavce, a istodobno i ja. Jer,
svjetina je od kralja pobrzala prema Kaptahu, odjenula ga u kraljevske halje, te ga
nasnubila neka uzme vladarsko znamenje u svoje ruke! Gurnuli su ga na prijestolje pa
se bacili na tlo pred njim, briui tlo svojim ustima. Prvi je meu njima puzao Burna
buria, potpuno nag, viui:
Tako i treba biti! Neka on bude na kralj! Boljega nismo mogli izabrati.
Potom svi skoie na noge i proglasie Kaptaha kraljem. Pritom su toptali i izvijali
se, smijali se kao ludi, hvatajui se za trbuhe i na sve druge mogue naine iskazivali
svoju veselost. Kaptah ih je mjerio kiljei, kose razbaruene i nakostrijeene ispod
kraljevske krune, koju su mu na brzinu, iskoeno postavili na glavu. Nakon nekog vre
mena se oito malo pribrao, te dreknuo glasom od kojeg su svi zanijemjeli:
Uistinu, ovdje se radi o runom snu, kojim me je netko zaarao! Ni najmanje ne
elim biti vaim kraljem, jer bih radije vladao nad pavijanima i prascima. Ipak, ako
me doista i iskreno elite za kralja, ne mogu sam nita protiv toga, jer vas je mnogo, a
ja tek jedan. Zaklinjem vas, zato, recite mi poteno: jesam li va kralj ili ne?!?
Povikali su kao za okladu i u zboru:
Ti si na kralj i gospodar sve etiri strane svijeta! Zar to, budalo, ne vidi i ne ra
zumije? te su mu se ponovno duboko poklonili. Netko je od tih luaka navukao
lavlje krzno na sebe, legao do Kaptahovih nogu, okretao se, protezao, reao i urlao.
Bilo je to vrlo smijeno.
152

Kaptah je razmiljao i, po svemu sudei, oklijevao. Tada je gromko rekao:

Ako sam uistinu kralj, to je vrijedno kapljice vina. Potecite zato hitro, vi robovi,
donijeti vina! Ako ga uope ovdje ima... Inae e moj prut zaplesati po vaim leima,
a budui da sam kralj, dat u vas objesiti na zidine. Donesite mnogo vina, jer e ova
gospoda i prijatelji, koji me uinie kraljem, piti sa mnom. A ja sam, smjeram se oku
pati u vinu do gue!
Njegove rijei pobudie veliku razdraganost, te ga je viue mnotvo odvuklo u go
lemu dvoranu gdje su bila iznesena brojna slasna jela i mnogo vina. Svatko je uzeo
to mu se svidjelo, a Burnaburia je odjenuo sluinsku pregau i skakutao uokolo po
put lakrdijaa, spotiui se preko stopala nazonih ljudi, te prolijevajui vino i umake
po njihovoj odjei. Na to su mnogi poeli kleti i bacali oglodane kosti za njim. U svim
prednjim dvoritima pie i hrana istodobno su bili ponueni svjetini. Volovi i ovce su
tamo komadani, a puanstvo je moglo zagrabiti piva i vina iz velikih posuda te se
snabdjeti kaom pripravljenom s vrhnjem i slatkim datuljama. I kako se sunce dizalo,
neopisiva zbrka je sve vie bujala. Sunce je tek skromno odmaklo preko neba, a palaa
se ve orila i tresla od buke, vike, smijeha i ludovanja. Nikad ne bih ni u snu pomislio
kako je takvo neto mogue.
im su to okolnosti omoguile, pristupio sam Kaptahu i rekao mu povjerljivo:
Kaptah, slijedi me. Pobjegnimo neopazice, jer iz ovoga se ne moe izlei nita do
bra.
No Kaptah je pio vina, a trbuh mu je od dobre hrane bio poput veliajne lopte. Od
govorio mi je s visoka:
Tvoje su rijei u mojim uima poput zvrndanja muha. Jo nikada ne uh toli bu
dalasta i nerazborita govora. Zar da poem sada? Sada, kad su me ovi dobri ljudi ui
nili kraljem i klanjaju se preda mnom? Nema sumnje, za ovu iznenadnu ast mogu
zahvaliti skarabeju! No dakako, i svojim sjajnim vrlinama, koje je tek ovaj narod us
pio sagledati i dostojno ih vrednovati, onako kako one to i zasluuju. Smatram, meu
tim, nedolinim ako me i dalje zove prosto Kaptah, te ako govori sa mnom kao s ro
bom. Mora mi se smjerno klanjati, poput svih ostalih!
Ja sam ga uporno zaklinjao:
Kaptah, Kaptah! uvaj se! Vidjet e, skupo e te stajati ova ala... Bjei hitro,
dok jo moe bjeati! Oprostit u ti i svu tvoju drskost!
No Kaptah je tek obrisao mast sa svojih usana i, prijetei prema meni oglodanom
magareom kosti, povikao:
Odvedite ovaj egipatski olo prije nego izgubim strpljenje i pustim svoj prut neka
mu zaplee po leima!
Na to se onaj luak, koji je navukao lavlje krzno, bacio urlajui na mene! Ugrizao
me za nogu, prevalio me na zemlju i izgrebao mi lice. Ve sam bio siguran kako e sve
poi vrlo loe po mene, ali se tog trena oglasio rog. A jedan je ovjek najavio kako je
153

doao trenutak kada kralj mora istupiti i podijeliti narodu pravdu. Tako su me, sreom
po mene, odmah zaboravili.
Kaptah se malo zbunio kada su ga poveli prema Kui Pravde, te je izjavio sprem
nost prepustiti taj posao imenovanim sucima, uglednim ljudima kojima on vjeruje.
No svjetina se tome estoko i s ogorenjem usprotivila, viui: elimo se osvjedoiti
u kraljevu mudrost, kako bismo se uvjerili da je on pravi kralj i poznaje zakone.
Kaptah je tako uzdignut u prijestolje suca. Pred njim su leali bi i okovi, znakovlje
pravde. Potom je puk pozvan neka istupi i iznese svoje sluajeve kralju...
Prvi se Kaptahu pred noge bacio neki ovjek, razderavi haljine i posipajui kosu
pepelom. Lice je utisnuo u prainu na tlu, te u suzama rekao:
Nitko nije mudar poput naega kralja, gospodara sve etiri strane svijeta. Zato
mu podnosim svoju tubu i traim od njega pravdu. Uzeo sam prije etiri godine
enu, te do sada nismo imali djece. Ali otkrio sam nedavno da je bremenita. Juer sam
saznao, ona me vara s nekim vojnikom. Uhvatio sam ih i na djelu, ali nisam mogao
uiniti ba nita, jer je vojnik velik i jak. Jetra mi je obuzeta alou i sumnjom... Jer,
kako mogu znati istinu o djetetu koje nosi moja ena, a ja zdvajam: je li moje ili voj
nikovo? Zaklinjem te, kralju, presudi u ovom sluaju... Bez tvoje presude ne znam
kako dalje postupiti!
Kaptah je kratko vrijeme utio... Oklijevajui se ogledao uokolo, a potom odluno
izjavio:
Uzmite batine u ruke i poastite njima ovog ovjeka, kako bi zauvijek zapamtio
ovaj dan. Sudske sluge dohvatie ovjeka i iskuae svoje prutove na njemu, a on se
kukajui alio narodu:
Zar je to pravda? na to je narod poeo mrmljati i traiti objanjenje. Kaptah je
tada vano priopio:
Ovaj je ovjek zasluio batine, ve zbog toga jer mi dosauje takvim sitnicama.
A jo ih je vie zasluio zbog svoje gluposti. Je li itko ikada uo nekoga, koji nije zasi
jao svoju njivu, pa se jo ali to mu je to netko drugi u svojoj dobroti uinio, te mu
jo ostavio i etvu? Ni ena, koja trai drugog, nije kriva! Krivica je do mua, koji nije
sposoban zadovoljiti je. Eto, to je glavni razlog zato je ovog ovjeka trebalo izbatina
ti!
Sasluavi obrazloenje presude, narod je poeo klicati, smijati se i hvaliti kraljevu
mudrost. Uskoro je pred njega stupio ozbiljan starac i rekao:
Pred ovim kamenim stupom, na kojem je ispisan zakon, kao i pred kraljem, tra
im pravdu. Evo moga sluaja: Sagradio sam kuu pored ceste, ali me graditelj preva
rio, gradei loe i kradui materijal, pa se kua sruila i ubila jednog prolaznika. Nje
govi roaci su me optuili i trae veliku odtetu. to mi je initi?
Kaptah se ovaj puta dulje zamislio, te vano priopio:
Ovaj je sluaj mnogo zapleteniji. Zbog toga zahtijeva temeljitije ispitivanje. Mis
lim, to je prije posao za bogove, nego za ljude. to kae zakon o tome?
154

Istupili su pravnici, proitali na stupu zakon, te dali ovakvo objanjenje:

Ako se kua sruila zbog graditeljeve nemarnosti i pod sobom ubila vlasnika,
graditelja se osuuje na smrt. Ako pak kua pod sobom atre i vlasnikova sina, na
smrt se osuuje i graditeljev sin. Zakon o tome ne kae nita drugo, ali cijenimo ga i
tumaimo na slijedei nain: graditelj jami za svoj rad i ostvarenje, te mu treba uni
titi isto ono to je uniteno zbog njegove nesavjesnosti, u ovom sluaju ruenjem
zgrade.
Nisam ni znao niti slutio ree Kaptah kolike su varalice ovdanji graditelji.
Vidim, valja ih se dobro uvati. Imat u to na pameti. A glede cijelog sluaja, taj je
prema slovu zakona jasan. Neka roaci ubijenog prolaznika postave zasjedu kraj gra
diteljeve kue i neka ubiju prvog prolaznika koji naie. Ali, ako to uine, prijeti im
pogibelj optube za ubojstvo, ako ih roaci ubijenog prolaznika tue. Zato smatram
kako je najvea krivnja na ovjeku, koji prolazi mimo kue koja je ruevna. To nee
uiniti ni jedan pametan i razborit ovjek, osim ako bogovi nisu ba tako odredili.
Zbog toga oslobaam graditelja svake krivnje, a ovjek koji je od mene traio pravdu,
obian je luak i budala. Jer, pri gradnji kue nije nadgledao radove ni graditelja. Bu
dale moraju biti prevarene, jer samo tako stjeu iskustvo! Tako je oduvijek bilo, tako
jest i tako e uvijek biti!
Narod je i opet hvalio kraljevu mudrost, a tuitelj se razoarano povukao. Prijesto
lju je tada pristupio debeo trgovac u bogatoj odjei, te iznio svoj sluaj:
Prije tri dana otiao sam do Itarinih dveri, gdje su se u noi proljetne svetkovine
okupile siromane djevojke iz grada, kako bi prema obiaju i propisima, boici daro
vale svoje djevianstvo i tako dole do novca za miraz. Meu njima sam naao djevoj
ku, koja mi se jako svidjela. Neko smo se vrijeme pogaali i potom se sloili, te joj da
doh lijepu hrpu srebra. Ali kad htjedoh prijei na ono zbog ega sam doao, spopala
me nekakva gadna trbobolja, te sam morao hitno u stranu kako bih se olakao. Nije to
dugo potrajalo, hvala bogovima, no kad sam se onako odtereen i poletan vratio, ona
se djevojka ve pogodila s nekim drugim mukarcem, primila od njega srebro i poi
nila ono radi ega sam i ja doao do Itarinih dveri. Ponudila mi je, to moram prizna
ti, kako e sve ponoviti i sa mnom... Ali sam to odbio, jer vie nije bila djevicom. Tra
io sam, naprotiv, neka mi vrati moje srebro, ali je to ona odbila. Traim zato pravdu
od kralja, jer sam bio izloen velikoj nepravdi. Izgubio sam, naime, svoje srebro, a ni
ta nisam dobio za uzvrat. Naime, ako sam ve kupio vr, prodavatelj nema prava raz
biti ga bez moje suglasnosti i potom mi nuditi tek krhotine!
uvi ovu pritubu, Kaptah je gnjevno ustao s prijestolja pravde, zamahnuo biem
i dreknuo:
Uistinu, jo nikada u svom ivotu ne naioh na toliko gluposti, kao u ovome va
em gradu. Na ovu pritubu mogu rei jedino: strano me je naljutila. Tuitelj, ovaj
matori i tusti jarac ovdje, oito me smatra budalom! Jer, djevojka je postupila sasvim
ispravno, uzevi drugoga nakon to ova budala nije bila u stanju uzeti ono to je plati
155

la i to je prodavatelj bio voljan dati. Djevojka je postupila istodobno jo i dobro i ple

menito, jer je bila voljna ovoga ovjeka naknadno namiriti, premda on to nije zaslu
io. Trebao bi biti zahvalan kako djevojci, tako i onom drugom mukarcu, to su zbog
njegove udobnosti i naslade uklonili smetnju, koja donosi tek jad i neprilike, smanju
jui nasladu i esto kvarei svaki uitak. I sad taj trbonja dolazi meni, ali se i bunca o
nekakvim vrevima! Zato ga osuujem neka se u budue brine oko vreva, te nikad
vie ne dotakne djevojke!
Nakon to je proglasio ovu presudu, Kaptahu je dosadilo daljnje sudovanje. Prote
gao se i priopio:
Danas sam ve dostatno jeo i pio te, koliko mi se ini, dovoljno namuio i razapi
njao svoj mozak. Zato neka sada suci, ima li jo tuitelja, preuzmu daljnje sudovanje.
A posljednji me je sluaj podsjetio kako sam, kao kralj, istodobno i gospodar enskih
odaja, gdje koliko znam nekih etiri stotine ena eka na mene. Zbog toga moram
provjeriti taj moj posjed, a ne bi me nimalo zaudilo ako pritom razbijem nekoliko vr
eva, jer su me vino i asti jako raspalili, pa se osjeam jakim poput lava!
Mnotvo je, uvi to, udarilo u burno odobravanje. inilo se, nee nikad zamuknu
ti. Slijedili su Kaptaha natrag do palae, gdje su se pak zaustavili u dvoritu, pred vra
tima enskih odaja. Burnaburia se, meutim, vie nije smijao. Razdraeno je trljao
dlanove i eao nogu stopalom druge. Zamijetivi me, hitro mi je pritrao i rekao
uurbano i uzbueno:
Sinuhe, ti si moj prijatelj, a kao lijenik ima pristupa u odaje kraljevih ena. Sli
jedi ga i pazi: neka ne poini neto to bi kasnije mogao poaliti... Dat u mu oderati
kou i postaviti glavu na zidine, takne li samo moje ene. Bude li se vladao primjere
no, jamim mu laku smrt.
Burnaburiau odvratih ja sam ti doista prijateljem i elim ti dobro. Ipak, reci
mi, to to sve predstavlja? Jer, teko mi je pri dui gledati te kao slugu i kako ti se svi
jo i izruguju.
Danas je Dan Lanoga Kralja otpovrnuo mi je nestrpljivo kao to to svi zna
ju. Pohitaj sada i slijedi ga, kako se ne bi sluilo zlo.
Nisam se ni pomakao na taj nalog, premda me je zgrabio za ruku, nego mu rekao:
Ja ne poznajem obiaje i navade tvoje zemlje. Mora mi objasniti to to sve zna
i!
Svake godine, na Dan Lanoga Kralja, najglupljeg i najaavijeg ovjeka u Babi
lonu izaberu za kralja. I on vlada od osvita do smiraja sunca, s punim dostojanstvom i
moi, pa mu slui ak i sam kralj. I jo nikad nisam gledao smjenijega kralja od Kap
taha, kojeg sam osobno odabrao u tu svrhu. Meutim, on ne zna to se s njim zbiva i
to ga na kraju eka! A to je najaljivije od svega...
to e biti poslije?
Sa zalaskom sunca bit e smaknut, jednako nenadano i brzo kao to je bio i usto
lien. Mogu ga dati ubiti na surov nain, odaberem li tako... Ali najee im dajem
156

ugodan otrov, smijean u vinu. Tako usnu, ni ne znajui da e umrijeti. Naime, nije
dolino ostaviti na ivotu ovjeka, koji je jedan dan igrao kralja, te mu se ak i gospo
dar etiri strane svijeta klanjao. Samo se jedanput zbilo, te je na Dan Lanoga Kralja
umro pravi kralj! Previe je uivao u vinu, pa je nepanjom sasuo vruu mesnu juhu
pravo u grlo. Na vlasti je tada ostao lani kralj, koji je vladao punih tridesetest godi
na! I nitko se ni najmanje nije poalio na njegovu vladavinu. Zato se ja svake godine
na taj dan uvam i ni ne prilazim mesnoj juhi. A ti sad, kad sve zna, pohitaj i pobrini
se kako tvoj sluga ne bi poinio glupost zbog koje bi se mogao pokajati i prije smiraja
dana!
No nije bilo potrebe traiti Kaptaha. Izjurio je iz kue vrlo razgnjevljen. Krv mu je
tekla iz nosa, a dlanom je prekrio svoje jedino oko! Isputao je urlike i krikove.
Pogledajte to su mi uinile! Ponudie mi stare vjetice i crnkinje. A kad namje
rih kuati jedno njeno dijete, poput jareta, pretvorilo se ono u tigricu i tako me tres
nulo po oku te je smjesta oteklo i pomodrjelo. I to joj nije bilo dosta, nego je jo na
mjerila i papuom po mom nosu!
Burnaburia se naduio toliko smijati, te je ostao bez snage. Morao se ak osloniti,
hvatajui moju ruku, dok je Kaptah nastavljao svoje jadikovke.
Ne usuujem se vie otvoriti vrata te kue, jer ta mladica tamo bjesni poput div
lje zvijeri, pa ne znam to uiniti. Osim ako ti, Sinuhe, ne ue i, primjenjujui svoju
veliku vjetinu, otvori joj lubanju pa je oslobodi zlog duha koji je u njoj. Uistinu,
mora biti te je opsjednuta! Kako bi se inae usudila poloiti ruke na kralja i tresnuti
me po nosu papuom tako te mi je krv potekla, kao iz priklanog vola?
Burnaburia me pogurnuo laktom i rekao:
Ui, Sinuhe, pogledaj to se zbilo. Ti ve poznaje to mjesto, a danas ja ne smi
jem ui. Tada se vrati i izvijesti me. Mislim kako znam koja je to djevojka, jer je do
premljena juer, a stie s morskih otoka. Od nje oekujem mnogo zadovoljstva, prem
da je prvo treba omamiti makovim sokom.
Dodijavao mi je sve dok nisam krenuo u enske odaje, gdje je vladao pravi mete.
Eunusi me nisu ometali, znajui da sam lijenik. Stare ene koje su se u ast ovoga
dana odjenule u punom sjaju i naliile svoja izborana lica, pristupie mi u gomili, ras
pitujui se jednoglasno:
to se zbilo s njim, naim voljenim, cvijetom naih srdaca, naim malim kozli
em, na kojeg smo ekale od jutra?
Ogromna crnkinja, ije su grudi nalik na crne lonce za kuhanje visjele preko tuste
trbuine, razodjenula se kako bi mogla prva primiti Kaptaha. Pritom vikala:
Dajte mi moga voljenog! elim ga stisnuti na svoje grudi! Dajte mi moga slona
kako bi mogao omotati svoju surlu oko mene!
A uznemireni eunusi su mi rekli:
Ne obaziri se na te ene. Njihova je zadaa zabavljati lanoga kralja, pa su se na
lile vina ekajui na njega. Ipak, uistinu trebamo lijenika, jer je djevojka koja je do
157

premljena juer, doista podivljala. Jaa je od nas i estoko se rita oko sebe, branei se i
rukama i nogama. Ne znamo to e se iz toga izlei, jer je od nekud pribavila no i
divlja je poput divlje zvijeri.
Poveli su me u enske odaje, gdje su obojene ploice svjetlucale pod sunevim
svjetlom. Usred prostora bilo je veliko jezero u kojem su stajala isklesana vodena u
dovita, trcajui vodu iz svojih eljusti.
Pomahnitala djevojka popela se na jedan od tih kipova. Odjeu su joj rastrgali
eunusi kuajui uloviti je, a bila je i mokra, kako od plivanja tako i od brojnih mlazo
va vode iz vodoskoka, koji su tekli po njoj. Jednom se rukom pridravala za usta dupi
na iz kojih je tekla voda, a u drugoj je drala bljetav no. to od ubora vode, to od
povika eunuha, tek nisam mogao razabrati ni rijei od onoga to je govorila. Unato
rastrganoj haljini i mokroj kosi, bila je uistinu lijepo dijete... Zbunilo me sve to, te
gnjevno rekoh eunusima:
Odlazite i pustite me govoriti s njom i umiriti je. Zaustavite vodu kako bih uo
to govori, jer vidim kako vie.
Uplaeno su mi rekli:
Posluat emo te. Ali, ne pribliuj joj se previe... No kojim mae vrlo je otar,
to smo i sami iskusili!
Kada je ubor vode utihnuo, spoznao sam kako djevojka ne vie nego pjeva. Nisam
mogao razumjeti ni jedne jedine rijei njene pjesme, jer su bile na nekom jeziku kojeg
nisam poznavao. Pjevala je glave zabaene u natrag, oi su joj svjetlucale zeleno po
put majih, a obrazi su joj bili zaareni od uzbuenja.
Zazvao sam je ljutito:
Obuzdaj to mijaukanje, divlja mako! Odbaci no i doi ovamo pa emo moi
popriati i moi u te izlijeiti, jer si oito pomahnitala.
Prekinula je pjesmu i odvratila mi na loem babilonskom jeziku, koji je bio gori
ak i od mojeg:
Skoi ti u vodu, pavijane jedan, te doplivaj amo k meni... Pa u pustiti noem krv
iz tvoje jetre, jer sam krajnje ljutita!
Ne kanim te pozlijediti! doviknuh joj.
Mnogi mukarci rekoe mi to isto i lagali su, elei mi uiniti na ao. Ne smijem
pustiti mukarca k sebi, sve ako to i elim, jer sam namijenjena mom bogu, da pleem
pred njim. Zato nosim no i zadrat u ga, te u mu radije dati piti moje vlastite krvi
nego da me neki mukarac dodirne. Ponajmanje e mi nedolino prilaziti onaj jedno
oki vrag, koji vie slii napuhanoj konatoj vrei nego ovjeku.
Ti si dakle ta koja je udarila kralja? upitah je.
Jest odvratila je divlje. akom sam mu smjerila u oko, a pod mojom je papu
om zauborio izvor krvi iz njegova nosa. I vrlo se radujem zbog toga, bio on kraljem
ili ne. Jer, mene ak ni jedan kralj ne smije dotaknuti. Moj mi bog zabranjuje svaki
dodir mukarca, jer sam odgojena za njegovu plesaicu i posveena.
158

 Plesati moe koliko ti srce eli, ti luda djevojko. To me se nimalo ne tie. Ali,
odloi taj no! Ta mogla bi ozlijediti samu sebe! A to bi bila teta, jer su mi eunusi pri
opili kako su na trnici, u kraljevo ime, platili pozamanu koliinu zlata za tebe.
Ja nisam robinja. Potajno sam ukradena, to bi morao vidjeti ako ima oiju u
glavi. Ali, zar ne moe govoriti nekim pristojnim jezikom, kojeg ovi ljudi ovdje ne
razumiju? Eunusi naime vrebaju meu stupovljem nauljenih uiju, nastojei uti to
govorimo.
Ja sam Egipanin odgovorih joj na jeziku svoga oca i majke. Ime mi je Sinu
he, a znan sam i kao Onaj Koji Je Usamljen, odnosno Sin Divljega Osla. Po zanimanju
sam lijenik, pa me se ne treba bojati.
Na te moje rijei skoila je u vodu i doplivala k meni, s noem u ruci. Bacila se
pred mene i rekla:
Znam kako su Egipani njeni i nee uzeti enu silom. Zato ti vjerujem i molim
te oprosti, to u zadrati no... Jer se ini, ovo je dan kada u otvoriti svoje vene,
kako moj bog ne bi bio oskvrnut kroz mene. Ali, ako se boji bogova i eli mi dobro,
spasi me i odvedi iz ove zemlje, premda te ne mogu nagraditi onako kako bi takvo
djelo zasluivalo. Naime, uistinu se ne smijem pribliiti mukarcu. To mi je zabranje
no...
Nije mi ba ni malo stalo do toga da te dodirnem uvjeravao sam je. U tom
pogledu moe uistinu biti spokojna, barem to se mene tie. A tvoja je ludost doista
velika, kad eli otii iz kraljeve enske kue, gdje je u izobilju jela, pia, nakita, halji
na i svega ostalog, to ti srce moe samo poeljeti.
Mukarac govori samo o jelu, piu, haljinama i nakitu, jer nita drugo ni ne zna
rekla je, prodorno me motrei svojim neobinim zelenim oima. Ali ena moe
eznuti i za drugim stvarima, no to mukarac ne shvaa. Nerazumljiva mi je i tvoja
tvrdnja kako me ne eli, te ona za mene predstavlja veliku uvredu. Navikla sam ve
da me ele svi mukarci, a to prepoznajem po njihovim licima i njihovom disanju,
dok gledaju moj ples. Najbolje sam to zapazila na trnici roblja, kad su mukarci zurili
u mene, a njihovi eunusi utvrivali moje djevianstvo. Ali, o tome moemo i kasnije
razgovarati, ako ti je po volji. Najvanije je: odvedi me odatle i pomogni mi utei iz
Babilona!
Bila je toliko drska i umiljena, te u prvi mah nisam jednostavno znao, to joj od
govoriti. Konano sam je otro izgrdio:
Nemam ni najmanje namjere pomoi ti u bijegu. Bio bi to zloin prema kralju,
koji mi je prijatelj i koji je platio brdo srebra za tebe. Povrh toga, mogu ti rei, ona na
puhnuta kona vrea koja je bila ovdje, zapravo je lani kralj, koji vlada samo danas.
A sutra e te posjetiti pravi kralj. On je jo golobradi momi ali i ugodna osoba, te
oekuje nai s tobom mnogo zadovoljstva, nakon to te pripitomi. Ne vjerujem kako
je mo tvoga boga tolika pa te moe dosegnuti ovdje. Zato nee izgubiti nita, poko
ravajui se onom to se ne moe promijeniti ni izbjei. Pa bi bilo najbolje ako uini
159

kraj tim svojim ludostima, odloi no, odjene se i uresi za njega. Nisi ni najmanje
lijepa, ovako mokre kose i crvenila s usana razmazanog po cijelom licu, sve do uiju...
Ove primjedbe su oito imale uina, jer je popipala svoju kosu, navlaila vrak pr
sta i njime protrljala obrve i usne. Potom mi se nasmijeila. Imala je maleno i draes
no lice. Tada mi je rekla smjerno:
Ime mi je Minea. Smije me tako zvati kada me odvede i zajedno pobjegnemo iz
ove uasne zemlje.
Podigao sam ruke razdraeno i srdito, te se okrenuo i hitro otiao. No njeno me se
lice toliko kosnulo, pa se vratih i rekoh joj:
Minea, idem kralju i zagovarat u te kod njega. Ali vie od dobre rijei za tebe ne
mogu uiniti. U meuvremenu se odjeni i smiri. Ako eli, dat u ti umirujue sred
stvo pa vie nee mariti to se zbiva s tobom...
Pokuaj to, ako se usuuje!.. Unato svemu, budui si stao na moju stranu, dat
u ti ovaj no, koji me je branio do sada. inim to jer znam, postupim li tako, ti e
me tititi i nee me iznevjeriti, te e me izvesti iz ove zemlje.
Smijeila se, te mi je predala svoj no, premda sam uzviknuo:
Ne elim tvoga noa, ti suluda djevojko!
Htio sam joj ga vratiti, ali ga sad ona nije vie htjela. Samo se smijeila ispod svoje
mokre kose, te sam se posramljen povukao, nosei njen no i istodobno muen dubo
kom zbunjenou. Spoznao sam kako je bila prepredenija od mene, jer je dajui mi
svoj no povezala svoj usud s mojim pa joj nisam mogao izmai.
Burnaburia me je presreo na putu iz enskih odaja, krajnje ljubopitljiv, elei saz
nati to se zbilo.
Tvoji eunusi postupili su vrlo loe priopih mu. Jer Minea, djevojka koju su ti
dopremili, bjesni i nee stupiti u blizinu mukarca budui joj je to njen bog zabranio.
Zato bi bilo najbolje ako je ostavi na miru dok se sama ne predomisli.
Burnaburia se samo sretno smijao.
Uistinu predosjeam mnogo zadovoljstva s njom, jer znam tu vrstu djevojaka. Za
njih je prut najbolje sredstvo uvjeravanja. Ja jo jesam mlad, brada mi jo nije poela
rasti, a esto se i dosaujem u rukama ena. Nalazim vie uitka u gledanju i sluanju
njihovih krikova dok ih eunusi nemilice ibaju tankim prutovima. Zato me ova tvrdo
glava djevojka vrlo veseli, dajui mi povoda da je izvrgnem ibanju eunuha. I kunem
se, upravo e ove noi biti ibana, sve dok joj koa ne natekne toliko te vie nee moi
leati na leima. Time e moje zadovoljstvo postati veim nego ranije.
Trljao je ruke naputajui me, kikoui poput djevojke. Dok sam stajao i gledao ga
kako odlazi, znao sam: vie mi nije prijatelj. I vie mu ne elim dobra. A Minein no
jo je poivao u moj ruci.

160

5
Nakon toga nisam vie mogao sudjelovati u tom opem veselju, premda su palaa i
njena prednja dvorita bili preplavljeni narodom koji je pio vina i piva, te divlje odo
bravao Kaptahovim lakrdijama. A on je oito bio zaboravio neprilike iz enskih odaja.
Na njegovo pomodrjelo oko stavili su ploke sirovog mesa pa ga vie nije boljelo,
premda je jako potamnilo i sjalo svim moguim bojama. A ja sam se osjeao nekako
udno... Ali zato je to bilo i zbog ega, nisam znao.
Razmiljao sam kako trebam jo mnogo uiti u Babilonu, budui da moja izuava
nja vezana za jetre ovaca jo nisu bila zaokruena, a u nalijevanju ulja u vodu jo ni
sam bio toliko vjet kao sveenici. Nadalje, Burnaburia je bio moj veliki dunik, kako
glede moga strunog umijea tako i vezano za prijateljstvo. Znao sam, u koliko bih
mu ostao prijateljem, pri odlasku bih primio izdane darove. Ali sada, to sam vie o
tome mozgao, to me je upornije uznemirivalo Mineino lice. Mislio sam i o Kaptahu,
koji je trebao umrijeti te veeri! I to samo zbog glupog hira jednog kralja, sve u svemu
bez moje privole, premda je bio mojim slugom.
Posljedak toga ubrzo sam spoznao. Moje je srce otvrdnulo prema kralju, jer je na
ljutivi me svojim postupkom, meni dao pravo ljutiti se na njega. Srce mi je dodue
govorilo kako je i puka takva pomisao, krenje svih zakona prijateljstva. Ali ja sam
bio samotan tuinac, neobvezan tamonjim obiajima. Tog poslijepodneva sam zato
otiao do rijene obale i unajmio amac s deset veslaa, te im rekao:
Danas je Dan Lanoga Kralja pa znam, opijeni ste zadovoljstvom i pivom, te
vam nije drago veslati. Ali dat u vam dvostruko od uobiajene nagrade, jer je umro
moj bogati ujak, pa moram otpremiti njegovo tijelo i poloiti ga meu pretke. A to
mora biti hitro, prije nego njegova djeca ili moj brat ponu osporavati nasljedstvo i
ostave me bez prebita novia. Zato u vam platiti izdano, budete li veslali brzo una
to duljini putovanja i ako svladate put bre nego inae. Naime, moji su preci okuplje
ni na starom obiteljskom posjedu, na granici sa zemljom Mitani.
Veslai su mrmljali, ali kupio sam im dva vra piva i rekao im neka budu pripravni
za polazak im se smrai. Na to su stali estoko prosvjedovati.
Ni pod kojim okolnostima neemo krenuti nakon to se smrai! Ta no je puna
vragova, velikih i malenih, kao i zlih duhova koji isputaju sablasne krikove! I vjero
jatno e prevrnuti na amac ili nas pobiti...
Na to sam odgovorio:
Idem prinijeti rtvu u hram, kako nas nikakvo zlo ne bi dopalo tijekom putova
nja. A zveckanje svog onog srebra koje u vam dati kada stignemo, otjerat e vraje
urlike i dreku duhova...
161

Doista sam poao u hram i u predvorju prinio na rtvu jednu ovcu. Tamo nisam
zatekao mnogo ljudi, jer se veina puanstva okupila u palai, na svetkovini Dana
Lanoga Kralja. Prouio sam jetru ovce, ali su moje misli bile toliko zbrkane, pa mi je
jetra malo toga obznanila. Uoio sam jedino, bila je tamnija nego inae i imala oga
van vonj. To me je ispunilo zlim slutnjama. Pokupio sam krv ovce u konatu vreu,
koju sam pod rukom ponio u palau. Stupivi u enske odaje, lastavica mi je prhnula
pored glave. To mi je ogrijalo srce i ohrabrilo mi tijelo, jer je to bila ptica iz moje do
movine. Zato sam to prihvatio kao dobar znak i pretkazanje.
U enskim odajama rekoh eunusima:
Ostavite me nasamu s onom ludom enom, kako bih mogao istjerati neastivog
iz nje.
Posluali su me i odveli u malenu prostoriju gdje objasnih Minei to treba uiniti.
Istodobno joj predadoh no i vreu s krvlju. Obeala je slijediti moje naputke pa sam
otiao, zatvorivi vrata za sobom. Na odlasku sam rekao eunusima kako je nitko ne
smije uznemiravati, budui da sam joj dao lijek koji e izgnati neastivog iz nje. A taj
bi neastivi mogao napasti i opsjesti prvog koji otvori vrata bez moje privole... Veeg
upozorenja nije im trebalo.
U meuvremenu je sunce na zalasku ispunilo prostorije palae rumenom svjetlo
u. Kaptah je ponovno jeo i pio, dok je Burnaburia stajao uz njega, smijui se i kiko
ui poput djevojke. Svuda po tlu leali su pijani ljudi, kako oni ugledni tako i bezna
ajni, dremuckajui u jezercima vina.
elim se uvjeriti da e Kaptah umrijeti bezbolno rekoh kralju. Jer, on je moj
sluga, pa mu to dugujem.
Tada pohitaj ree on. Starac ve mijea otrov u vino. A tvoj sluga mora umri
jeti uz zalazak sunca, kako to obiaji zahtijevaju.
Pronaao sam starog ovjeka, kraljevog lijenika. Kada mu priopih da me je pos
lao kralj, povjerovao je i rekao:
Smijeaj otrov sam... Ruke mi se tresu od ispijanja vina. A i oi su mi jako zamu
ene, pa ne vidim nita. Toliko sam se, od srca, smijao vragolijama tvoga sluge...
Bacio sam njegovu mjeavinu i nalio makova soka u vino, ali koliinu koja nee
prouzroiti smrt...
Tada sam odnio pehar Kaptahu, pa mu rekoh:
Kaptah, mogue se vie nikada neemo sresti, jer su ti dostojanstva udarila u gla
vu i sutra se vie nee udostojiti poznavati me. Ispij zato ovu kupu koju ti nudim,
kako bih po povratku u Egipat mogao govoriti, kralj sve etiri strane svijeta bio je mo
jim prijateljem. Nakon to ispije, znat e kako ti ne elim nita do li dobra, ma to se
zbilo. Sjeti se i naeg skarabeja!
Govor ovog Egipanina rekao je Kaptah bio bi mojim uima poput zuja
muha, da mi ve ui nisu pune zujanja od vina pa nikako ne razabirem to mi govori.
Ali pehar s vinom nisam nikada odbio ni prezreo, kao to to svi ovdje znaju. A i danas
162

sam se borio da bih to dokazao svim svojim podanicima, s kojima sam vrlo zadovo
ljan. Zato u ispiti pehar kojeg mi nudi, premda sam svjestan, sutra e mi divlji ma
garci buiti i tutnjati u glavi.
Istrusio je pehar, a tog je trenutka zalo sunce. Unesene su gorue lui i zapaljene
su svjetiljke... Svi su ustali i stajali u tiini, te je muk zavladao cijelom palaom. Kap
tah je skinuo s glave krunu babilonskoga kralja, govorei:
Ova kleta kruna oteava mi glavu... A i dosadila mi je. I noge su mi ukoene, a
oni kapci kao od olova. Najbolje mi je poi na poinak!
Govorei to povukao je teak stolni pokrov preko sebe i svalio se spavati na tlu.
Zajedno sa stolnim pokrovom popadali su po njemu, uz buan tropot, vrevi i vinske
kupe. Tako se naao okupan u vinu sve do grla, upravo kao to je istoga jutra naja
vio... Kraljeve sluge su ga svukle, te su vinom promoenu odjeu navukle Burnaburi
au, na glavu mu stavile kraljevsku krunu, a znakovlje kraljevskog dostojanstva u nje
gove ruke. Nakon toga poveli su ga neka zauzme svoje mjesto na prijestolju.
Ovo je bio iscrpljujui dan rekao je. A sada znajte, glede toga, nisam propus
tio zapaziti one meu vama koji su mi iskazali nedovoljno tovanja tijekom zabave,
nadajui se kako u se zaduiti mesnom juhom i nikada neu povratiti svoju krunu.
Zato ove spavae ovdje istjerajte ibama i najurite svjetinu iz dvorita! Ovu pak ludu,
ako je mrtva, strpajte u vr vjenosti... Jer mi ga je dosta!
Kaptaha su preokrenuli na lea i lijenik ga je pregledao. Pritom su mu se ruke
tresle od popijenog vina, a oi bile zamagljene. Nakon kraeg pregleda, objavio je:
Mrtav je poput gnojitara.
Sluge su unijele veliku zemljanu urnu, kakvu Babilonci rabe za pokapanje svojih
mrtvih. Kaptah je smjeten u nju, a otvor je odmah bio omazan glinom. Kralj je tada
zapovjedio neka odnesu urnu u grobnicu ispod palae i smjeste tamo meu one s tije
lima ranijih lanih kraljeva...
U tom trenu sam se umijeao, rekavi:
Ovaj ovjek je Egipanin i obrezan je, poput mene. Zato moram balzamirati nje
govo tijelo prema egipatskom obiaju, a za njegovo putovanje u Zapadnu Zemlju mo
ram ga opremiti svim to mu je neophodno, kako bi mogao jesti i piti, kao i uivati
nakon smrti, a da se za to ne mora patiti munim radom. To moe potrajati trideset
dana ili pak sedamdeset dana, sukladno poloaju kojeg je pokojnik imao za ivota.
Mislim, za Kaptaha e biti dovoljno trideset dana, jer je bio tek moj sluga. Nakon tog
razdoblja vratit u ga natrag na njegovo mjesto meu prethodnike, ostale lane kralje
ve, u grobnicu ispod tvoje palae.
Burnaburia je ljubopitljivo sluao i rekao:
Udovoljit u tvojoj molbi, premda mislim kako je to zaludan posao. Jer ovjek
koji je mrtav teko da mari to se s njim zbiva. Njegov nemiran duh leti svuda uokolo
i jede balegu s ceste, ako dobri ljudi nisu spravili njegovo tijelo u glineni vr, te ga ne
dre u svojoj kui, u kojoj sudjeluje pri svakom objedu. Tako se to zbiva sa svima,
163

osim sa mnom, jer sam kralj. Mene bogovi odmah poslije moje smrti uzimaju k sebi,
pa se ne moram brinuti za kau i pivo. Ipak, uini s njim kako eli, ako je to obiaj u
tvojoj zemlji. Neu raspravljati o obiajima, budui da se i sam usrdno molim bogovi
ma koje i ne poznajem, elei ih udobrovoljiti zbog grijeha koje sam mogao nesvjesno
poiniti. Poniznost je vrlina.
Zapovjedio sam robovima neka iznesu Kaptaha u njegovoj urni i stave u nosiljku
koja je stajala ekajui uz zidine palae. Prije odlaska, priopio sam kralju:
Nee me vidjeti kroz predstojeih trideset dana, jer se za vrijeme balzamiranja
ne smijem pokazivati meu ljudima, kako im ne bi prenio vragove koji se roje iz tije
la.
Neka bude po tvojoj volji nasmijao se Burnaburia. Ali, bude li se pokazao
unato toj pogibelji za druge ljude, upozoravam te, zapovjedit u slugama neka te ba
tinama istjeraju, kako mi palau ne bi napunio tim zlim i opasnim duhovima.
Kada prispjesmo do nosiljke, probio sam rupu u glini kojom je urna bila zaptivena,
kako bih Kaptahu dao zraka za disanje. Potom sam se kriomice vratio do palae i en
skih odaja.
Eunusi su se razveselili smotrivi me, jer su se bojali da bi kralj mogao banuti sva
kog trena.
Otvorivi vrata sobe u kojoj sam ostavio Mineu, smjesta sam se vratio, upajui
kose i jadikujui:
Doite i pogledajte to se zbilo! Ona lei mrtva u lokvi svoje krvi, s okrvavljenim
noem uz sebe, a i kosa joj je sva krvava.
Eunusi su doli i prestravili se. Naime, svi se eunusi jako plae krvi. Zato se nisu
usudili dotaknuti je, nego udarie u jecanje i kriku, bojei se kraljeva gnjeva.
Zadesila nas je zla srea, i vas i mene brzo im rekoh. Hitro mi donesite ne
kakvu rogoinu u koju mogu umotati tijelo. Potom smjesta operite krv s poda, kako
nitko ne bi saznao to se zbilo. Jer, kralj je oekivao veliko zadovoljstvo i uitak od te
djevojke, pa e njegov gnjev biti straan sazna li da smo vi i ja pogrijeili, pustivi je
umrijeti, onako kako je to njen bog zahtijevao. Pobrzajte zato, te dovedite neku drugu
djevojku na njeno mjesto, primjerice neku iz stranih zemalja, koja ne govori va jezik.
Odjenite je i uresite za kralja, a ako bude pruala otpor, iibajte je svojim prutovima
pred njegovim oima, jer to posebno zabavlja kralja, te e vas bogato nagraditi.
Eunusi su odmah spoznali mudrost mojih rijei, pa sam im nakon kratkog pogaa
nja dao srebra... I to polovicu vrijednosti od onog to su naveli kao cijenu plaenu za
novu djevojku.
Pritom mi je bilo potpuno jasno kako je to izgubljen novac, zapravo ukraden, jer e
novu djevojku kupiti kraljevim srebrom, pa e pritom opet krasti. Naime, od prodava
a e zahtijevati neka im na glinenu ploicu napie cijenu viu od one koju su nakon
duga cjenkanja doista platili. Tako su obiavali eunusi na cijelome svijetu, a tako e i
ostati. Ali, meni nije bilo do raspre i svae.
164

Donijeli su mi rogoinu u koju sam umotao Mineu. Nakon toga su mi jo pomogli

odnijeti umotano tijelo kroz tamno dvorite do nosiljke u kojoj se ve nalazio Kaptah,
u svojoj zemljanoj ari.
Tako sam nou i po magli naputao veliajni Babilon, poput nekakvog bjegunca,
poput obinoga tata. Pritom sam jo izgubio mnogo zlata i srebra... A mogao sam se
naprotiv jo vie obogatiti te stei neizmjerno mnogo novih i korisnih znanja.
Tko je taj ovjek mrmljali su i prigovarali nosai koji nas sili hodati okolo u
tamnoj noi, bez upaljene lui, trpajui pritom u nau nosiljku mrtvake urne i kra
ljevske sagove? Tako moramo sagibati vratove i ramena pod tekim teretom, kao vo
lovi pod jarmom, dok nas teke rukunice do krvi ranjavaju po ramenima i leima!
Uistinu, jetra nam crne od straha, jer moramo nou vui naokolo trupla i jer nam se iz
saga cijedi krv za vrat! To sve morat e nam skupo platiti.
Po prispijeu na rijenu obalu, zamolio sam nosae neka smjeste umu u amac. Ali
rogoinu sam svojim rukama odvukao i skrio je pod palubu. Tada rekoh nosaima:
Robovi i pasji sinovi! Ako vas itko ita upita, ove noi niste nita ni uli niti vi
djeli. Da vas podsjea na to, svakom od vas dat u po srebrnjak.
Poskakujui od veselja, povikali su:
Uistinu smo sluili veliajnog gospodara! A nae su ui gluhe i oi slijepe! I ni
smo ba nita ni vidjeli niti uli ove noi.
Potom sam ih otpustio, dobro znajui: smjeraju se bez odlaganja napiti, kakav je
ve obiaj nosaa svih dobi i svih podneblja, te e u svoje vinske kupe izbrbljati sve
to su vidjeli. Ali to nisam mogao zaprijeiti. Budui da ih je bilo osam, svi pokrupni i
snani momci, nisam ih mogao pobiti i baciti u rijeku, premda bi to bilo najsigurnije.
Moram priznati, to bih najradije bio i uinio.
im su otili, probudio sam veslae. U svjetlu izlazeeg mjeseca, izvadili su svoja
vesla i otisnuli smo se od obale. Pritom su zijevali i proklinjali svoju kob, jer im glave
bijahu smuene od mnoine piva koje su popili.
Tako sam utekao iz Babilona, ali koji je tome bio razlog uistinu ne znam objasniti.
Nedvojbeno je sve to bilo zapisano u zvijezdama jo prije dana mog roenja, pa je
time bilo neizbjeno...

165

KNJIGA VII

Minea
1

daljili smo se od grada, a ophodnje nas pritom nisu ometale, jer je pristup rijeci
nou bio slobodan. Ja sam se zavukao pod palubu, odmoriti svoju umornu gla
vu. Ta, kraljevi su me vojnici probudili jo prije zore! A i dan je bio prepun
buke, jurnjave i uzbuenja, kakvog jo nisam nikada ranije doivio. Ali ni sada nisam
naao mira, jer se Minea odmotala iz rogoine te se prala od ovje krvi, grabei vodu
iz rijeke dlanovima. Pritom se mjeseina iskrila u kapima koje su joj padale izmeu
prstiju.
Pogledala me je mrko i rekla prijekorno:
Sluajui tvoj savjet, uprljala sam se. Sada vonjam po krvi i jamano nikad vie
neu biti ista... I sve je to tvoja krivica. to vie, dok si me nosio zamotanu u sagu,
stiskao si me jae nego je bilo nuno, pa nisam mogla do daha.
Njene su me rijei ozlovoljile, a bio sam i umoran. Zato se izderah na nju:
Obuzdaj jezik, ukleta eno! Pomislim li samo na to si me sve nagnala, najradije
bih te bacio u rijeku, gdje bi se mogla oprati svome srcu po volji. Da nema tebe, sada
bih sjedio uz desnu ruku babilonskome kralju, a sveenici kule prenosili bi mi svu
svoju mudrost, ne zatajivi nita... Tako bih postao najmudrijim lijenikom na svijetu.
Zbog tebe sam pak proigrao darove koje sam mogao priskrbiti bavei se svojim zva
njem. Moje je zlato na izmaku, a ne usuujem se pokazati svoje ploice koje me opu
nomouju podizati novac u poslovnici hrama. Sve to ide na tvoj raun, te proklinjem
dan kada sam te ugledao! Svake godine na taj u se dan odijevati u vreu i posipati
pepelom...
Vukla je ruku kroz mjeseinom obasjanu vodu rijeke. Pod njenim dlanom voda je
pritom prtala poput otopljena srebra, iskrei u bezbroj malenih svjetlaca. Rekla mi je
tihim glasom i skreui pogled:
Ako je tome tako, pusti me neka skoim u rijeku, kad ve to eli. Tako e me se
rijeiti...
Ustala je i bila bi skoila! Uhvatio sam je i zadrao, govorei:
Dosta je bilo tih ludorija! Skoi li, tek bi tada sva moja domiljatost i moj trud
166

bili uzaludni. Za ime svih bogova, pusti me spavati u miru, Minea! I ne dosauj mi
svojim hirovima, jer sam vrlo umoran.
S tim rijeima zavukoh se pod rogoinu. I odmah sam je tijesno navukao oko sebe,
budui da je no bila svjea, premda je proljee ve stiglo i rode su klepetale u trsci.
Upuzala je kraj mene, mrmljajui:
Dopusti mi barem da te grijem svojim tijelom, ako ve ne mogu uiniti nita
drugo za tebe. Jer, no je studena.
Bio sam preumoran za daljnje raspravljanje. Zaspao sam i vrsto snio okruen nje
nom toplinom. Ta bila je mlada i tijelo joj je pored mene bilo poput peice.
Kad sam se probudio, bili smo ve odmakli uz rijeku, a veslai su prigovarali:
Naa su ramena odrvenjela, a lea nas bole. eli li nas ubiti? Zar ti gori kua, pa
moramo brzati gasiti je?
Namjerno sam otvrdnuo srce i rekao im:
Tko god popusti osjetit e moj prut! Prvi odmor imat ete u podne. Tada smijete
jesti i piti, a svakome od vas dat u i gutljaj vina od datulja, kako bi vas okrijepilo.
Poslije toga osjeat ete se poletno poput ptica. No bude li jo mrmljanja i prigovara
nja, zazvat u sve vragove na vas. Morate znati, lijenik sam i arobnjak, te su mi zna
ni i vragovi koji prodiru ljudsko meso!
Rekao sam namjerno tako, elei ih uplaiti. Ali sunce je jasno sjalo i nisu mi vje
rovali. Tek su rekli: On je sam, a nas je deset! A najblii od njih me ak pokuao
udariti veslom.
U taj as zau se grohotna buka s pramca. Bio je to Kaptah, koji se ritao u svojoj
urni, kunui i derui se. Veslai su problijedjeli, te jedan za drugim skoie u rijeku i
otplivae izvan vidokruga. amac se zavrtio u matici, ali uspio sam ga usmjeriti k
obali, gdje sam bacio sidreni kamen. Minea je izala ispod palube, eljajui kosu. U
tom trenutku sav me strah proao, jer je bila toliko lijepa, Sunce je sjalo, a rode su kle
petale u trsci. Potrao sam na pramac, do posmrtne urne i rekao glasno, dok sam lo
mio peat na otvoru:
Ustani, ti ovjee, koji si unutra!
Kaptah je promolio svoju raskutranu glavu iz urne, a ja ne vidjeh zbunjenijeg i
smuenijeg ovjeka. Zastenjao je:
Kakva je to ludorija? Gdje sam to? Gdje je moja kraljevska kruna, gdje je zna
kovlje moga kraljevskoga dostojanstva? Neodjeven sam i izloen hladnoi! Glava mi
je puna osa, a udovi poput olova, kao da me ugrizla otrovna zmija. uvaj se zbijanja
ale sa mnom, Sinuhe, jer je opasno podsmjehivati se i izrugivati kraljevima!
Htjedoh ga kazniti zbog drskosti koju je pokazao prethodnoga dana, te sam ga za
ueno pogledao i rekao:
Ne razumijem o emu to zbori, Kaptah. Sigurno te jo dri vinska magla, pa si
sve zaboravio. Prisjeti se kako si pri odlasku iz Babilona previe pio, te si postao nasi
lan u amcu i govorio tako divlje te su te veslai morali zatvoriti u taj zemljani lonac,
167

kako ih ne bi ozlijedio ni poinio kakvu tetu. Brbljao si o kraljevima i sucima, te jo

mnogo toga.
Kaptah je sklopio oi, borei se sam sa sobom. Nastojao je sjetiti se, te je konano
odgovorio:
Gospodaru, nikad vie neu piti vina, jer su me vino i snovi odveli u stranu pus
tolovinu. Pustolovinu koja je toliko sablasna te ti je ne mogu iskazati. Ipak, ovo mogu
rei: uinilo mi se kako sam, po milosti skarabeja, postao kraljem. Dijelio sam i prav
du s prijestolja, te sam stupio u enske odaje i izuzetno uivao s predivnom djevoj
kom. Kao da su se zbile i brojne druge zgode, ali o njima se sada ne usuujem ni mis
liti. Ukazao bi mi veliku milost, gospodaru, ako bi mi dao lijek, kakav poslije pijanke
uzimaju vinopije u tom prokletom Babilonu.
Tek to je to izgovorio, uoio je Mineu. Hitro je ponovno utonuo u glinenu urnu,
rekavi jadnim glasom:
Gospodaru, sigurno jo nisam sasvim doao k sebi... Ili jo uvijek sanjam. Jer mi
se priinja kako tamo na krmi vidim djevojku koju sam u svojim sanjama upoznao u
kraljevim enskim odajama. Neka me uva skarabej, jer se bojim gubitka razuma!
Dotakao je svoje pomodrjelo oko i oteen nos, te je glasno jaukao. Minea je prila
urni, izvukla mu glavu poteui za kosu, te rekla:
Pogledaj me! Jesam li ja moda ta ena s kojom si uivao prole noi?
Kaptah se zagledao u nju s grozom, zatvorio svoje jedino oko, te zastenjao:
Svi bogovi Egipta, imajte milosti prema meni i oprostite mi to sam tovao tue
bogove i prinosio im rtve! Oprostite mi, premda je to bio samo san!
Pomogao sam mu istupiti iz glinene posude, te mu dao gorak pripravak za ienje
eluca. Potom sam ga opasao uetom i potopio ga u rijeku, unato njegovim prosvje
dima Drao sam ga u vodi kako bi razbistrio glavu od makova soka i vina. A kada
sam ga izvukao natrag na palubu, smekao sam se malo i rekao mu:
Neka ti to bude poukom zbog tvoga neposluha prema meni, svom gospodaru.
Sve to se zbilo, istinito je. A bez moje pomoi sada bi beivotno poivao u glinenoj
urni, meu ostalim lanim kraljevima.
Potom sam mu ispripovjedio o svemu to se zbilo u palai. Morao sam sve ponav
ljati nekoliko puta, prije nego je shvatio i povjerovao mi. Na koncu mu rekoh:
Nai su ivoti u opasnosti, a ono to je prolo, vie se ne ini smijenim. Sigurno
jest, kao to sjedimo ovdje i ljuljamo se u amcu, ljuljat emo se i na zidinama, s gla
vama na dolje, ako nas samo kralj nae. A koliko ga znam, mogao bi smisliti i neto
jo gore. Nai su veslai pobjegli... Zato je stvaranje dobre osnove o tome to emo da
lje, sada presudno. Mora nai izlaza i puta kojim bismo se dohvatili zemlje Mitani i
na taj nain spasili ivote.
Kaptah se poeao po glavi i dulje vremena mozgao. Napokon je rekao:
Ako sam te pravo shvatio, sve to se zbilo istinito je, a ne opsjena iz moga sna ili
roena u vinu. Pa ako je uistinu tako, uzdizat u ovaj dan kao dobar i sretan, jer sada
168

mogu piti vina bez zlih slutnji glede moje glave. Premda sam mislio, nikad vie u i
votu neu se usuditi okusiti ga...
Odgmizao je u potpalublje, slomio peat na vru vina te povukao dug gutljaj, hva
lei sve bogove Egipta i Babilona poimence. Zazivao je i hvalio jo i mnoge druge bo
gove, kojima nije znao ak ni imena. Svakom se imenovanom boanstvu duboko nak
lonio, potom bi nategnuo iz vra s vinom, dok se nije strovalio na rogoinu i usnuo,
hrui poput vodenkonja.
Njegovo me vladanje toliko raspalilo te ga htjedoh otkotrljati u vodu i utopiti... No
Minea mi ree:
Kaptah je u pravu! Svaki dan donosi svoje jade i brige. Stoga, zato ne bismo po
pili vina i bili sretni na ovom mjestu gdje nas je rijeka nanijela? Jer ovdje je uistinu
prekrasno, a i skriveni smo u trsci. Rode klepeu oko nas, te vidim i druge ptice izdu
enih vratova kako grade gnijezda... Voda svjetluca zeleno i zlatno u sunevu sjaju, a
moje je srce jednako poletno kao i ptica, jer sam osloboena ropstva.
Razmotrio sam njene rijei i uinie mi se razboritima.
Budui ste oboje pomahnitali, zato bih ja jedini bio razuman? Uistinu mi je pot
puno svejedno visi li moja koa na zidinama, suei se, sutra ili za deset godina. Jer,
sve je to zapisano u zvijezdama jo mnogo prije moga roenja, kao to su mi sveenici
u kuli rekli. Sunce sija divno, a na poljima du rijene obale ito se zeleni. Zato u se
okupati u rijeci te kuati rukama uloviti neku ribu, onako kako sam to nekada inio
kao dijete. Jer, ovaj je dan jednako dobar kao i svaki drugi.
Tako smo se kupali u rijeci i osuili svoju odjeu na suncu, te smo jeli i pili vina.
Minea je prinijela rtvu svome bogu i na palubi izvela svoj sveti ples, za mene. Pri po
gledu na to, grudi su mi se stegnule i zastao mi je dah. Konano joj rekoh:
Samo jedanput u mom ivotu nazvao sam neku enu sestro moja... Ali njen je
zagrljaj bio poput vatre, a njeno tijelo isuena pustinja koja mi nije donijela osvjee
nja. Zato te preklinjem, Minea, oslobodi me opinjenosti u koju me tvoji udovi sapi
nju. Ne gledaj u mene oima koje su poput odraza mjeseine u rijeci, jer u te u pro
tivnom nazvati sestro moja... A ti e me povui u propast i smrt kako je i ona druga
ena uinila.
Minea me pogledala ljubopitljivo.
Mora biti, upoznao si neobine ene, Sinuhe... No, moda su ene u tvojoj zemlji
drukije... Ne budi nespokojan zbog mene. Daleko sam od toga da te pokuam napas
tovati, od ega oigledno strahuje. Moj bog mi je zabranio pristupiti mukarcu, pod
prijetnjom i kaznom smrti. Zato u se dobro uvati, kako te ne bih zavela... Premda ne
shvaam, odakle ti takve aave misli?!
Uzela je moju glavu meu svoje dlanove i poloila je na svoja koljena, te milujui
mi obraze i kosu, rekla:
To je glupa glava kada te tjera tako runo zboriti o enama. Jer, premda postoje
ene koje zatruju sve izvore, svakako ima i onih drugih koje su poput vrela u pustinji,
169

kao rosa na isuenoj livadi. Iako ima tvrdu i nerazumnu glavu, a kosa ti je crna i kru
ta, ugodno mi je drati je u svojim rukama. To je ono neto kod tebe, u tvojim oima i
tvojim rukama, to nalazim dragim i zamamnim. Zato sam tuna to ti ne mogu dati
ono to eli... I to ne samo zbog tebe! Tuna sam i zbog sebe same... I kaem ti to
otvoreno, ako ti takvo besramno i ak razvratno priznanje moe goditi...
Voda je uborila i mrekala se oko amca, zelena i zlatna, a ja sam vrsto drao
njene prekrasne ruke u mojima. Drao sam ih poput ovjeka koji se utapa... I gledao
sam je u oi koje su bile poput mjeseine na rijeci, a sada su bile tople poput poljupca.
Minea, sestro moja rekoh. Mnogo su bogova ljudi uzdigli, te im je broj neiz
mjeran. Ali dosta mi je svih njih, jer mislim kako je glavni razlog njihova velianja
ponajprije strah. Odrekni se zato svog boga, jer je njegov zahtjev surov i besmislen, a
danas jo suroviji nego ikada. Odvest u te u zemlju do koje ne dosee njegova mo...
Premda emo za to morati putovati na kraj svijeta, te jesti travu i suenu ribu, boravi
ti meu divljim plemenima, kao i spavati na rogoini, do konca naeg ivljenja. Jer
negdje mora postojati granica preko koje mo tvoga boga ne dosie!
Privinula se vrsto uz moje ruke, zadrhtala i okrenula glavu na stranu.
Moj je bog postavio svoje granice u mojem srcu. Zato, kamo god pola, u njego
vu sam dosegu, te ako se predam bilo kojem mukarcu, moram umrijeti. Dok sam te
danas gledala, moj mi se bog inio surovim i nerazboritim, to tako neto zahtijeva...
Ali ja ne mogu nita poduzeti protiv toga. Sutra e moda sve biti drukije, dosadit u
ti i zaboravit e me. Jer, mukarci su takvi...
Nitko ne zna to donosi sutranji dan rekoh joj nestrpljivo, jer mi je cijelo bie
plamtjelo za njom poput svenja trske, prene suncem godinu za godinom, dok je is
kra ne bi zapalila. Tvoj je govor nalik obinom izbjegavanju, kojim me smjera mu
iti, kako to sve ene vole initi... I jo uiva u tom muenju.
Povukla je ruke, uz prijekoran pogled. Zamislila se i tada mi rekla:
Ja nisam neuka ena, jer osim svog jezika govorim i babilonski i tvoj jezik. Znam
takoer napisati i svoje ime, s tri vrste slova, kako na glinenim ploicama tako i na
papirusu. to vie, boravila sam u mnogim velikim gradovima, ak i na obali Egipta,
pleui za mnoge razliite narode, koji su se divili mojem umijeu, sve dok me nisu
ukrali trgovci nakon to je na brod potonuo. Znam, mukarci i ene isti su u svim
zemljama, premda su razliite boje puti i govore razliitim jezicima. Znam i to te se u
svojim mislima i obiajima ne razlikuju mnogo jedni od drugih, nego samo uivaju u
vinu i u svojim srcima vie ne vjeruju u bogove, premda im i dalje slue, polazei od
toga kako je opreznost vrlina. Od najranijeg djetinjstva rasla sam u zaklonu boga i
bila sam posveena u njegov sveti obred. Zato me nikakva mo arolije ne moe raz
dvojiti od njega. Da si i ti plesao pred bikovima i u plesu se vinuo izmeu otrih rogo
va, eui u igri svojim bosim stopalom oboavanu vlanu njuku koja rie, razumio
bi! No sigurna sam, nikad nisi promatrao mladie i djevojke kako pleu pred bikovi
ma.
170

 Za to sam tek uo. Znam neto o prireivanju takvih plesova u Donjem Kraljevs
tvu... Predmnijevao sam kako to sve rade ljudima za zabavu. Premda, morao sam se
dosjetiti kako su i u to, kao i uvijek i u sve, umijeani bogovi... Ali, mogu ti kazati, mi
u Egiptu takoer tujemo bika, koji nosi boje znakovlje, te se samo jedanput raa u
ovjekovom vijeku. No nisam jo nikada uo o tome kako netko pleui skae biku na
lea, jer bi to bilo huljenje i uvreda za njegovo dostojanstvo. Naime, sveti bik moe
proricati budunost. A ako ve trebam potedjeti tvoje djevianstvo u korist bikova,
onda je to neto izvan svakog razumijevanja i shvaanja... Premda sam douo, svee
nici u Siriji, izvodei sveti obred Majke Zemlje, rtvuju djevojke jarcima, a te su dje
vojke odabrane iz puka.
Snano me je pljusnula po obrazima, a oi su joj usplamtjele kao divljoj maki u
tami, kad je razjareno povikala:
Tvoje mi rijei pokazuju kako nema nikakve razlike izmeu mukarca i jarca!
Tvoje su misli usmjerene samo na tjelesna pitanja, te bi neka koza udovoljila tvojoj
strasti jednako dobro kao i ena. Propadni zato u zemlju i ostavi me na miru! Ne na
pastuj me vie tom svojom ljubavnom enjom i zaljubljenou, jer o tome zna koli
ko i svinje o srebru...
Govor joj je bio opor, a udarci estoki. Napustio sam je i otiao na krmu. Kako bi
mi prolo vrijeme, otvorio sam svoje lijenike krinje i zapoeo istiti svoj lijeniki
pribor, te mjeriti lijekove. Ona je sjedila na pramcu, u svom ogorenju lupkajui peta
ma o dno amca. Iznenada je strgnula odjeu sa sebe, utrljala tijelo uljem, te poela
plesati toliko divlje i nasilno da je cijeli amac poskakivao. Nisam se mogao uzdrati,
te sam postrance pogledavao, jer je njena izvedba bila daleko vie od onoga to bi se
moglo povjerovati. Mogla se svijati unatrag bez ikakva napora sve dok se ne bi osloni
la na ruke, proteui svoje tijelo u luk, te bi potom podigla noge u vis. Svo miije nje
na tijela treperilo je ispod svjetlucave koe. Izgubila je dah, a kosa joj je leprala oko
glave. Jer, njen je ples zahtijevao spretnost i umijee kojem jednako, a ni slino, nikad
ranije nisam imao prigode vidjeti. I to premda sam promatrao ples djevojaka u kua
ma naslada mnogih zemalja.
Gledajui je, moja se ljutnja otopila. Vie nisam bio mrzovoljan zbog svega to sam
izgubio ukravi ovu udljivu, nezahvalnu djevojku iz enske kue babilonskoga kralja.
Prisjetio sam se i njene pripravnosti da se probode, u obrani svoje nevinosti. Spoznao
sam kako je moje vladanje bilo neprilino, budui da sam od nje traio ono to mi nije
mogla dati. Plesala je sve dok joj znoj nije potekao niz cijelo tijelo, a svaki mii zatre
perio od iscrpljenosti. Tada je istrljala tijelo, a udove oprala u rijeci. Potom se odjenu
la, pokrila elo i preko sebe prebacila komad odjee... I zauh kako jeca... Na to sam
zaboravio na svoje lijekove i pribor. Pohitavi k njoj, njeno sam joj dotakao rame i
upitao:
Je li ti zlo?
Nije odgovorila, tek je odgurnula moju ruku i jecala jo jae. Sjeo sam pokraj nje, a
171

srce mi je bilo prepuno tuge.

Minea, sestro moja, ne plai. Ne plai zbog mene ni najmanje, jer uistinu ni ne
pomiljam dotai te! Nikada, nikada; pa ak i ako to zatrai. Spasio bih te svih patnji
i tuge i bez toga. I elim, ostani zauvijek kakva jesi...
Podigla je glavu i nevoljko obrisala suze, uz kretnju koja je pokazivala svo njeno
nezadovoljstvo.
Ne osjeam ni patnje niti tuge, ti ludo! I ne plaem zbog tebe nego zbog svoje
kobi, koja me odvojila od mog boga, te me uinila slabom poput krpe! Pa mi zbog po
gleda jednoga budalastog mukarca klecaju koljena...
Drao sam joj ruke, a ona ih nije povukla, nego se cijela okrenula k meni, rekavi:
Sinuhe Egipaninu, u tvojim oima sigurno izgledam nezahvalnom i hirovitom...
Ali si ne mogu pomoi, jer ne znam to se to zbiva sa mnom. Rado bih ti priala o
svom bogu, kako bi me mogao bolje razumjeti, no nije doputeno o njemu govoriti
neposveenima. Mogu ti rei tek da je on bog mora i ivi u tamnoj kui na brijegu, a
nitko od onih koji su uli u tu kuu nisu se vratili. Ostaju vjeno s njim. Neki govore,
nalik je biku, premda obitava u moru. Zato nas, koji smo posveeni za sluenje bogu,
uvjebaju za ples pred bikovima. Drugi kau, nalik je ovjeku, unato svojoj bikovskoj
glavi, ali ja vjerujem to je tek pria. Rekavi to, malo je zastala, pa nastavila:
Znam samo, svake se godine rijebanjem odabire dvanaestoro izmeu onih koji
su posveeni za ulazak u njegovu kuu. Svaki puta po jedno od njih, kad god je Mje
sec pun, stupa u Boju kuu... I nema vee radosti za posveene, od one kada nastupi
njihov red za ulazak. rijeb je ve bio pao na mene, ali prije nego je moj red doao,
na je brod potonuo, kao to sam ti ve ispripovjedila. Trgovci su me tada ukrali i pro
dali na trnici roblja u Babilonu. Svu svoju mladost snatrila sam o predivnom bojem
obitavalitu, o njegovom logu i besmrtnosti. Premda je nama koji smo posveeni odo
breno vratiti se na ovaj svijet nakon isteka mjesec dana boravka u Bojoj kui, nitko
to do sada nije uinio. Zato mislim kako ovaj svijet ne nudi vie nita privlanoga oni
ma, koji su jedanput vidjeli Boga...
Dok je govorila, uinilo mi se kao da je oblak zakrio Sunce, omotavi ga u nekakav
veo. Krajobraz je u mojim oima poprimio bezbojan i samrtan izgled. I iznenada me
je obuzela nekakva zimica. Spoznao sam, Minea nije namijenjena meni. Njeno je pri
povijedanje bilo nalik onima koja su kazivali sveenici u svakoj zemlji. A ona je u to
vjerovala, to ju je ogradilo prema meni zauvijek. Nisam joj htio dodijavati niti je ras
tuiti.
Grijui njene dlanove meu svojima, samo sam rekao:
Shvaam tvoju elju za povratkom svome bogu... Zato u te odvesti preko mora
do Krete, jer sada znam odakle potjee. Pretpostavljao sam to kada si kazivala o biko
vima, a ono to si priala o Kui tame uvjerilo me. O tome su mi priali trgovci i po
morci u Smirni, premda u to nisam nikada povjerovao, sve do sada. Oni su smatrali
kako sveenici ubijaju sve one koji se pokuavaju vratiti iz Boje kue, kako nitko od
172

njih ne bi doznao o izgledu boga. To su bile tek prie pomoraca i obinoga puka... Ti,
koja si posveena, znat e o tome bolje.
Moram se vratiti! Ti to zna! molila je. Nigdje drugdje na svijetu neu nai
mira ni poinka. Veselim se svakom danu kojeg u provesti s tobom, Sinuhe. I to ne
zato jer si me oslobodio od zla, nego zato to si postupio sa mnom plemenito kao nit
ko do sada. Zato ne eznem ni za Bojom kuom jednako kao ranije, nego idem s tu
gom u srcu. Potede li me, vratit u se k tebi poslije propisanog vremena. Ipak, ne
mislim da e se to ostvariti, jer se jo nitko nije vratio iz Boje kue. Nae je vrijeme
kratko, a kako ti kae, nitko ne zna rei to moe donijeti sutranji dan. Zato uivaj
mo u svakom danu, onakvom kakav doe i kakav bude, Sinuhe. Radujmo se letu div
ljih pataka povrh naih glava, rijeci i trsci, jelu i piu. I nemojmo gubiti misli na ono
to dolazi. Tako je najbolje.
Drugi bi je mukarac moda uzeo silom, odnio je u svoju zemlju i proivio tamo s
njom sve svoje dane. Ali, ja sam znao da govori istinu, te nee nikada imati sretnoga
trena, iznevjeri li svog boga za kojeg je ivjela i za kojeg je odrasla. Prije bi dolo vri
jeme kada bi me proklela i pobjegla od mene. Takva je mo bogova kada ljudi vjeruju
u njih... Ali onima koji u njih ne vjeruju, bogovi ne mogu ba nita.
I vjerujem, umrla bi, da sam je samo dotaknuo. Vidio sam kako propadaju i umiru
ljudi, koji zapravo i nisu bili bolesni. A umirali su jedino zato to su se, bar su tako
mislili, ogrijeili o boga u kojeg su vjerovali.
Nedvojbeno je sve to bilo zapisano u zvijezdama jo prije mog roenja i nije bilo
podlono promjenama... Tada smo jeli i pili u svom amcu, skriveni u trsci, a budu
nost je bila skrivena od nas. Minea je sagnula glavu i prela svojom kosom preko
moga lica, smijeei se. Nakon to je pila vina, dotakla je moja usta svojim usnama.
Mirisale su po vinu. Boli koje je prouzroila mome srcu bile su slatke, slae moda od
onih koje bih trpio da sam je uzeo... Premda, nisam tada tako mislio.

2
U suton se Kaptah probudio i iskobeljao ispod rogoine, trljajui oi i zijevajui.
U ime skarabeja, a u svemu ne zaboravimo ni velikog Amona, moja glava nije
vie poput nakovnja. Osjeam, ponovno bih se mogao uklopiti u ovaj svijet, samo ako
bi se nalo neto za jelo. Naime, osjeam se kao da mi je eludac pun pobjenjelih la
vova.
Ne pitajui za doputenje, pridruio se naem obroku, hrskajui ptice peene u gli
ni, pijuckajui usput koice preko palube. Pogled na njega podsjetio me na nau ne
volju, te sam mu pun straha rekao:
Ti pijani netopiru! Trebao si nas oraspoloiti dobrim savjetom i pomoi nam nai
173

izlaz iz svega! Inae emo uskoro svo troje u nizu visjeti na zidinama, objeeni o pete.
Umjesto toga, napio si se i hrkao licem okrenut na dolje, poput prasca u blatu. Brzo
reci to nam je initi, jer su kraljevi vojnici zasigurno ve krenuli u potjeru za nama,
kako bi nas ubili.
Kaptah se nije uzbuivao... Tek si je poeao glavu i rekao:
Ako si kazivao istinu, kralj te ne oekuje prije isteka trideset dana. Prijetio ti je
ak i tjeranjem batinama, pojavi li se prije tog roka. Zato mislim, nema razloga urbi.
A ako su stvari pole naopako, te su nosai rekli nekome o bijegu... ili eunusi u en
skoj kui izbrbljali o svemu, mi protiv toga ba nita ne moemo. Zbog toga se osla
njam na naeg skarabeja. I mislim, tvoj je postupak bio zapravo lud, kada si me oma
mio ovakvim stranim sokom, pa me od njega boli glava, kao da je po njoj eprkao
postolar svojim ilom. Da se nisi prenaglio, Burnaburiau bi zasigurno zapela kost u
grlu ili bi se spotaknuo preko vlastitih nogu i slomio vrat. U tom bih sluaju postao
babilonski kralj i vladar nad sve etiri strane svijeta. I ne bi nam bilo loe. Tolika je
moja vjera u skarabeja. Ipak, opratam ti, jer si moj gospodar, a nisi ni znao uiniti
neto bolje. Opratam ti i to si me strpao u glineni lonac, u kojem sam se usput budi
reeno skoro uguio i smrznuo, a to bi se kosilo s mojim dostojanstvom. Zbog toga
sam smatrao nunim pozabaviti se prvo svojom glavom i izlijeiti je. Sad ti, meutim,
mogu u punoj mjeri posluiti svojom mudrou, jer znam da si bez mene poput izgub
ljenoga janjeta...
Zabranio sam mu svako daljnje brbljanje, te zatraio neka iznese osnovu za na bi
jeg.
Ovaj je amac doista prevelik i preteak za nas troje. I ne moemo sami veslati
uz maticu. Iskreno reeno, ba i ne osjeam neku veliku ljubav prema veslima, budui
da mi stvaraju plikove na dlanovima. Zato trebamo poi na kopno, te ukrasti nekoliko
magaraca na koje bismo nakrcali nae svenjeve. Presvucimo se i u otrcanu odjeu,
kako ne bismo privlaili panju, a morat emo se pogaati i cjenkati u svratitima i po
selima. Ne smije pritom otkrivati svoje zvanje lijenika, nego e hiniti kako se bavi
nekim drugim poslom. Mogli bismo se, primjerice, izdavati za drubu priuenih glu
maca koja putuje od sela do sela, zabavljajui naveer seljake na gumnima. Nitko ne
progoni sajmine zabavljae, a lopovi dapae misle kako nije vrijedno truda i zamora
pljakati ih. Ti moe seoskim glupanima proricati budunost, onako kako si uio. Ja
mogu kazivati smijene pripovijesti, bez kraja i konca, a djevojka moe plesati za
kruh. Moemo, dakako, unajmiti i veslae, te se ovim amcem dohvatiti granice. Ta,
konano, sve ovisi o skarabeju! On nas moe zatititi isto tako na rijeci kao i na pra
njavome putu. A opreznost je vrlina. Osim toga, ne bi bilo ni plemenito, ukrasti a
mac siromanim veslaima, koji bez sumnje vrebaju negdje u trsci, ekajui samo
mrak kako bi nas pobili... Bilo bi zato mudro krenuti odmah.
Veer se sputala oko nas, pa nije bilo vremena za gubljenje. Kaptah je nedvojbeno
bio u pravu, pretpostavljajui kako e veslai svladati svoj strah te se vratiti i pokuati
174

ponovno doi do svoga amca. A bili su jaki ljudi! Namazali smo se njihovim uljem i
umrljali odjeu i lica rijenim blatom. Potom smo meu sobom podijelili ostatke
moga zlata i srebra, sakrivi to u svoje pojaseve i drugu odjeu. Moju lijeniku kri
nju, koju nisam elio odbaciti, zamotali smo u rogoinu i stavili na Kaptahova lea,
unato njegovim prosvjedima. Potom, ostavivi amac u trsci, pregazili smo na obalu.
U amcu smo ostavili hrane i nekoliko vreva vina, budui da je Kaptah vjerovao
kako e veslai to nai i ostati na mjestu da bi se napili, te im poslije toga nee biti do
potjere za nama. A pokuaju li nas kasnije, kada se otrijezne, optuiti pred sucima, da
vali bi proturjene iskaze, priali o mrtvacima koji divljaju u mrtvakim urnama, o
udesima, a njihova bi pria bila toliko zbrkana te bi ih suci otjerali svojim prutovima
i poslali sveenicima u hram, ni ne provjeravajui njihovu priu. Tomu sam se i ja na
dao.
Tako smo poeli svoje lutanje i pravodobno se dohvatili nekog karavanskog puta
kojeg smo slijedili svu no. Kaptah je proklinjao dan svoga roenja zbog tereta sve
nja koji je svijao njegova ramena. Ujutro smo stigli u neko selo, gdje su nas mjetani
pozdravili srdano i s potovanjem, jer smo se usudili putovati nou, ne obazirui se
na vragove. Dali su nam zobene kae zakuhane na mlijeku i prodali nam dva magar
ca. Upriliili su sveanost kada smo otili, jer su bili priprosta eljad koja nije vidjela
zlatnika mjesecima. Poreze su plaali itom i stokom, a obitavali u kuicama od blata
zajedno sa svojim ivotinjama.
Dan za danom vukli smo se cestama Babilonije. Sretali smo trgovce i uklanjali se s
puta pred nosiljkama bogataa, klanjajui im se dok su prolazili. Sunce je oprljilo nau
kou, a odjea nam se istroila. Vremenom smo se priuili na izvoenje naih predsta
va na gumnima, na utabanoj zemlji. Ulijevao sam ulje u vodu, proricao sretne i us
pjene dane, kao i obilne etve, mukarcima pak djecu, povoljne enidbe... Jer, saali
jevao sam njihovo siromatvo, pa sam nerado predviao ita drugo osim dobra. Vjero
vali su mi i veoma se veselili mojim rijeima. Da sam se drao istine, morao bih im
govoriti o neumoljivim skupljaima poreza, tekim udarcima, potkupljenim sucima,
groznici u doba poplava, skakavcima i muhama, puevima, paleoj ezi i ustajaloj
vodi tijekom ljeta, te tekom radu nakon kojeg slijedi neumitna smrt. Jer, takav im je
bio ivot. Kaptah im je kazivao pripovijesti o arobnjacima i princezama, o tuinskim
zemljama gdje ljudi nose svoje glave pod rukom i jedanput godinje se pretvaraju u
vukove. Vjerovali su Kaptahu, divili mu se i hranili ga dobro. Minea im je svakog
dana plesala na tvrdim gumnima, elei se odrati pripravnom za svog boga. Seljani
su se divili njenom umijeu, govorei: Nikad jo ne vidjesmo neto nalik ovome!
Od tog sam putovanja imao probitka, jer me pouilo kako su siromani u neem
slini bogatima i monima. Jer, ako su bogati i moni posvuda na svijetu slini jedni
drugima i misle na isti nain, tako su i siromani po tome svuda u svijetu isti. Njihove
su misli iste, premda im se obiaji i navade razlikuju, a njihovi bogovi nose razliita
imena. Nauio sam i kako su siromani milosrdniji od bogatih, jer su nam, cijenei
175

nas jo bjednijima od sebe, rado i od srca poklanjali suenu ribu. I pritom nikakvih
darova nisu oekivali od nas. Bogata, naprotiv, prezire siromaha i tjera ga prutom od
svojih vrata. Nauio sam kako i siromasi osjeaju radost i tugu, smrt i enju, te i siro
mahovo dijete dolazi na svijet na isti nain kao i bogataevo. Moje bi im se srce smi
lovalo i priklonilo zbog njihove velike jednostavnosti. Zato se nisam mogao obuzdati i
lijeio sam bolesne na koje bih naiao. Tako sam im otvarao ireve i istio im oi. Jer,
znao sam: bez takve njege uskoro ih eka gubitak vida. I sve sam to inio dragovoljno,
ne traei nita za uzvrat...
Zato sam se time izlagao pogibelji da nas otkriju, ne znam kazati. Moda je moje
srce bilo raznjeeno zbog Minee, koju sam viao svakodnevno i ija je mladost nou
grijala moje bokove, dok smo leali na zemljanom podu koji je mirisao po slami i vo
njao po jetkom gnoju? Moebitno sam to inio zbog nje, elei ishoditi naklonost bo
gova dobrim djelima i zaslugama. Moda sam elio tek iskuavati svoje umijee, kako
moje ruke ne bi izgubile mirnou, a moje oi otrinu u otkrivanju bolesti? Jer, kako su
godine prolazile, sve sam jasnije spoznavao: ono to ovjek ini, ini iz vie razloga. I
to ak ako tih razloga moda i nije svjestan. Zbog toga su ovjekova djela za mene po
put praine pred mojim nogama, budui da ovjek nikad ne zna to hoe i to smjera.
A ovjekove poticaje ni svrhu nisam mogao spoznati ni ja...
Susretali smo se s brojnim potekoama i tegobama. Ruke su mi postale uljeviti
ma, tabani mojih stopala su odebljali, a praina mi je zasljepljivala oi. Usprkos sve
mu, kada se prisjetim tog putovanja du pranjavih babilonijskih cesta, ono mi se ini
divnim i ne mogu ga zaboraviti. to vie, dao bih velik dio onoga to sam saznao i po
sjedovao na ovom svijetu, samo ako bih jo jedanput, mlad, neumoran, bistra i budna
vida, mogao ponovno proivjeti to putovanje... S Mineom uz mene, s njenim oima
koje svjetlucaju poput mjeseine na rijeci.
Cijelim putem sjena smrti nas je slijedila, smrti koja ne bi bila laka ni brza, ako bi
nas otkrili i ako bismo pali u ruke kralja. Ali tih dalekih dana nikada nisam ni pomi
ljao na smrt niti sam je se bojao. ivot mi se tada inio vrjedniji i dragocjeniji nego
ikada ranije, jer sam mogao putovati s Mineom i gledao njeno plesanje na pokroplje
nim gumnima. Uz nju sam zaboravio ak i zloin i sramotu moje mladosti... Svakog
jutra kada me budilo brbljanje djece i mukanje stoke, srce mi je bilo lagano poput pti
ce. Izlazio bih gledati raanje sunca i poetak plovidbe suneva zlatnog una preko
plavetnila neba, s kojeg je no pomela sve oblake.
Konano se dohvatismo opustoenih i popaljenih pograninih krajeva. Pastiri su
nam, vjerujui da smo siromani, pokazali put. Tako smo preli u zemlju Mitani i dos
pjeli do Nahare, ne plativi namet. Nismo sreli ophodnje ni jednoga od oba kralja. Tek
kad smo prispjeli u velik grad, gdje se ljudi meusobno ne poznaju, usudili smo se
poi na sajmite. Tamo smo si kupili novu odjeu, oprali se i odjenuli prikladno na
em ugledu i poloaju. Nakon toga usmjerili smo put najboljeg svratita.
Budui da je moje zlato brzo izmicalo, zadrao sam se neko vrijeme u tom gradu
176

bavei se svojim pozivom. Naao sam mnogo pacijenata i izlijeio brojne bolesnike,
jer su Mitanci bili ljubopitljivi kao i uvijek i imali sklonost za sve to je bilo strano.
Minea je takoer pobudila panju, zbog svoje ljepote, te su mi mnogi nudili otkup za
nju. Kaptah je poivao nakon napora... Udebljao se i upoznao mnoge ene koje su mu
podarile svoju naklonost zbog njegovih pria. Kada smo pili u kuama naslada, pripo
vijedali bismo o njegovim doivljajima dok je bio babilonski kralj. Svi su se tome smi
jali, pljeskali si koljena i uzvikivali: Nikad jo ne upoznasmo takvoga laca! Jezik mu
je dug i govor mu tee poput rijeke.
Tako je vrijeme pretjecalo, sve dok me Minea nije poela motriti zabrinuto, a nou
je leala budna, jecajui. Tada joj rekoh:
Znam, ezne za svojom vlastitom zemljom i za svojim bogom, te nas eka dugo
putovanje. Ali prvo moram posjetiti zemlju Hatti, gdje ive Hetiti. Razloge za to ti ne
mogu otkriti. Vjerujem kako se iz njihove zemlje moe odjedriti na Kretu, premda u
to nisam siguran. Ipak, ako ti je to milije, odvest u te izravno na sirijsku obalu, gdje
plovila za Kretu polaze svakog tjedna. uo sam, meutim, kako uskoro polazi karava
na koja nosi godinje darove kralja zemlje Mitani kralju Hetita. S njom moemo puto
vati sigurno, te vidjeti i uti mnogo novoga... Kako bilo da bilo, ne elim odluiti ja,
nego neka bude po tvojoj volji!
U srcu sam osjeao kako je obmanjujem, jer je moja elja za posjetom zemlji Hatti
bila tek posljedkom moje enje. Tako sam je htio dulje zadrati uz sebe, prije nego je
prepustim njenom bogu! Minea mi je smjerno odvratila:
Tko sam ja pa da se mijeam u tvoje namjere i planove? Ii u s tobom rado,
kamo god to bilo, budui da si obeao odvesti me natrag u moju domovinu. Poznato
mi je da djevojke i mladii u mjestima uz hetitsku obalu pleu pred bikovima, na po
sebnim poljima. To je dokaz, odatle do Krete nije daleko. A tako mi se prua prigoda
za vjebanje, to je vrlo vano... Ve godinu dana nisam plesala pred bikovima pa se
bojim, na Kreti e me bikovi nabosti na rogove, ako bez priprema ponem plesati pred
njima...
O bikovima, dodue, ne znam nita odgovorio sam joj. Ali Hetiti su, po sve
mu to sam uo, okrutan i podmukao narod, pa nam zbog toga prijete mnoge pogibe
lji na takvome putovanju, a mogue i smrt. Moda bi bilo najbolje ako ostane u zem
lji Mitani i eka tu moj povratak. Ostavit u ti dostatno zlata, pa moe u meuvre
menu dobro i sigurno ivjeti.
Ne troi rijei uzalud, Sinuhe! otro mi je odvratila. U svakom sluaju, kamo
god ti poao, idem s tobom i ja. A ako nas smrt zadesi, neu oplakivati ni sebe niti
tebe.
Odluio sam prikljuiti se karavani s kraljevim poslanicima kao lijenik, te tako
pod zatitom kralja zemlje Mitani putovati u zemlju Hatti, koju jo nazivaju i Cheta.
Kada je Kaptah uo za to, iz njega su provalile kletve, te je zazvao bogove u pomo.
Netom smo izbjegli raljama jedne smrti, a moj gospodar ve eli posrljati u dri
177

jelo drugoj! Svi znaju kako su Hetiti gori od divljih zvijeri, jedu ljudsko meso, stranci
ma kopaju oi i potom ih jo upreu u teko mlinsko kamenje, poput volova ili maga
raca. A ine i stvari jo gore od toga! Bogovi su mi nedvojbeno gospodara kaznili ludi
lom! A ti si, Minea, takoer dovoljno luda te ga jo i brani u njegovoj ludosti. Postu
pili bismo najbolje, ako bismo zajedniki gospodara vezali i zatvorili ga u sobu, a na
potkoljenicu mu stavili pijavice kako bi se umirio. Skarabeja mi! Tek to sam se malo
oporavio i dostigao svoj raniji obujam, a ve me tjera na naporan put. Neka je proklet
dan kada sam se rodio na ovaj svijet, kako bih ispatao zbog hirova svog suludog gos
podara!
Morao sam ga ponovno urazumiti svojim prutom... Kad mi je to uspjelo, rekoh mu:
Neka bude po tvojoj elji. Poslat u te u drutvu nekoliko trgovaca izravno u
Smirnu, te platiti za to putovanje. Brini se za moju kuu dok se ne vratim. Upravljat
e njome dok se ja ne vratim. Osim toga, smrtno si mi dosadan s tim svojim jadikov
kama.
Kaptah se, meutim, zagledao u mene. I rekao:
Kakvog bi tek to imalo smisla? Tko se to usuuje samo i spomenuti, da bih mo
gao pustiti svog gospodara samog na putovanje u zemlju Hatti? Jednako bi bilo pustiti
novoroeno janje u opor pasa, a moje srce ne bi me nikad prestalo koriti zbog tog
zlodjela. No pitam te samo jedno, a ti mi mora iskreno i poteno odgovoriti, najbolje
kako zna: Moe li se u zemlju Hatti ikojim drugim putem osim morem?
Koliko znam, nema mora izmeu zemalja Hatti i Mitani objasnih mu, napomi
njui kako neki ljudi tvrde suprotno, ali to su zasigurno neznalice.
Blagoslovljen neka je moj skarabej glasio je Kaptahov odgovor. Jer, ako bi
bilo neizbjeno putovati morem, ne bih ti mogao praviti drutvo, budui da sam obe
ao bogovima, iz niza razloga koje ovdje ne bih elio poimence nabrajati, kako nikad
vie neu stupiti nogom na palubu broda. Ni tebi za ljubav, a ni za volju ovoj Minei s
njenim drskim vladanjem, ne bih mogao prekriti tu prisegu danu bogovima, premda
njihova imena ne mogu ba sada nabrojiti.
Tada je poeo skupljati nae stvari i pripremati odlazak. Prepustio sam sve njego
voj brizi, jer je u tome bio spretniji i iskusniji i od mene samoga.

3
Ve sam spominjao to se sve u zemlji Mitani kazivalo o Hetitima. Sad u pripovijeda
ti o onome to sam opazio svojim vlastitim oima i upoznao kao istinu. Ipak, piui
ovo, ne znam hoe li itko povjerovati mom izvjeu, s obzirom na strah koji je pred
hetitskom silom obuzeo sav poznat svijet, kao i nakon svega to se moglo uti o njiho
vim nedjelima. Treba priznati kako Hetiti imaju i dobrih strana pa ak i odlika, prem
178

da su vrlo opasan narod, a obiaji im se uvelike razlikuju od obiaja drugih naroda.

Jedna od tih dobrih strana je, primjerice, to u njihovoj zemlji ni u kojem pogledu ne
vladaju onako nesreene prilike kao to se govori. Tamo, suprotno svim tim kazivanji
ma, vladaju red, mir i poslunost. Za putovanje je kod njih potrebna posebna putovni
ca, ali s njom se putuje u njihovim brdima sigurnije nego i najirim putem u bilo ko
joj drugoj zemlji. Dogodi li se, kojim sluajem, da posjednik takve putovnice neto iz
gubi ili ak bude opljakan, kralj mu namiruje tetu u dvostrukom iznosu. A ako put
nik pogine od ruke Hetita, kralj nadoknauje tetu roacima poginuloga, rukovodei
se poloajem i ugledom kojeg je poginuli uivao za ivota.
To je bilo razlogom te se i nae putovanje s poslanicima mitanskoga kralja odvijalo
mirno i bez posebnih dogaaja. Zato se malo moe izvijestiti o samom tom putovanju,
jer su nas Hetiti u svojim bojnim kolima pratili cijelim putem, brinui se kako bismo
imali dostatno hrane i pia na svakom odmoritu. Hetiti su otporni, ne mare ni za
hladnoe niti za vruine, budui da ive u neplodnim gorskim krajevima i izvjebani
su trpjeti tegobe i oskudicu jo od djetinjstva. Neustraivi su i ustrajni u boju, a ne
tede ni sebe. Izruguju se slabijim narodima i podjarmljuju ih, ali potuju hrabre i tra
e njihovo prijateljstvo.
Narod im se dijeli u manja plemena i sela kojima upravljaju kneevi. Njihova vlast
nad podanicima je potpuna i neograniena. Oni su pak podloni velikom kralju koji
obitava u svom gradu zvanom Hatua, smjetenom meu planinama. Kralj im je is
todobno i veliki sveenik, vrhovni zapovjednik i najvii sudac. Tako su u njemu obje
dinjene sve ovlasti kojima se upravlja ljudima, kako boanske tako i prolazne. Ne
znam ni za jednoga kralja kojem su pridijeljene takve moi i koji vlada toliko neogra
nieno i potpuno, premda je sva kraljeva vlast ve po svojoj prirodi uzviena. U dru
gim zemljama, ukljuujui i Egipat, sveenici i suci imaju nad kraljevim djelovanjem
vei nadzor, nego to se to openito pretpostavlja.
Sada u opisati zemlju Hetita i glavni grad velikog hetitskog kralja, smjeten u br
dima. Premda, i opet znam, ni jedan itatelj nee povjerovati mojim rijeima.
Putujui po popaljenim pograninim krajevima, gdje gospodare graniari koji na
plauju svoju plau pljakom susjednih drava i krajeva, premjetajui granino ka
menje po miloj volji, nemogue je stei dojam o bogatstvu hetitske drave. Jednako ga
je teko spoznati, gledajui njihova gola brda i planine, koje ljeti izgore na suncu, a
prema priama, zimi su potpuno pokrivena hladnih pahuljicama. Te pahuljice padaju
s neba na zemlju i prekriju je poput pravoga vela. Pribliavanjem ljeta one se ponu
topiti, pretvaraju se u vodu i nestaju stapajui se u malene i sve vee vodotoke, kojima
je ova zemlja posebice bogata. Svojim sam se oima osvjedoio u brojna uda i neo
binosti u hetitskoj zemlji, pa vjerujem i u to o bijelim pahuljicama. Ali nikako ne
mogu shvatiti kako se te pahuljice mogu pretvarati u vodu. Ipak, moram priznati, za
vrijeme moga boravka u zemlji Hetita, premda je bilo toplije razdoblje godine, opazio
sam kako se neki visoki vrhovi planina bijele. Rekli su mi kako te bijele pahuljice
179

mogu ljeti opstati samo na najviim vrhovima, a i to ne uvijek. Ipak, moram priznati,
opipao ih nisam, pa i ne znam kakve su uistinu...
U niskoj ravnici, na samoj sirijskoj granici, lei pogranina utvrda Karkemi. Njene
su zidine izgraene od golemih kamenih blokova, a u te su blokove uklesane razne
spodobe zastraujuih oblija. Ova je utvrda sredie iz kojeg Hetiti nadziru veliko po
druje, te na njemu ubiru pristojbu od svih trgovaca i karavana, dakle svih koji ovuda
prolaze. Na taj nain dolaze oni do ogromnih prihoda, jer su im pristojbe visoke, a
Karkemi je raskrije mnogih karavanskih putova. Svatko, tko je u svitanje dana smo
trio ovu utvrdu, kako se zastraujui uzdie na uzvisini usred ravnice, te uo grakta
nje gavranova koji se sputaju i goste na ljudskim glavama i lubanjama, tijelima i kos
turima, izvjeenim na zidinama, povjerovat e u ovaj moj izvjetaj o Hetitima i nee
vie sumnjati u moje rijei!
Karavanama i trgovcima doputen je prolazak kroz zemlju Hatti samo du odree
nih cesta. Sela su uz te ceste neugledna i siromana, a putnik moe vidjeti tek vrlo
malo obraene zemlje. Ali, ako se netko nepromiljeno udalji s odreene ceste, kazna
stie vrlo brzo. Uhvate ga, otmu mu robu i poalju ga na robovski rad u rudnike.
Hetitsko bogatstvo, koliko ja cijenim, potjee ponajprije i ponajvie iz rudnika. U
njima rade, bolje reeno robijaju, njihovi zarobljenici i robovi. Iz tih gorskih jama
pristie zlato i srebro, a i neka nepoznata rudaa sivkasto modroga sjaja. Ta je tvra
od svih poznatih kovina i vrlo skupocjena. U Babilonu izrauju od nje nakit, vjerojat
no zato jer je teko dobivaju, no u zemlji Hatti od nje kuju oruje. Ne znam tono na
koji se nain ova rudaa dobiva i kako se iz nje stvara kovina, ni kako tu kovinu kuju i
oblikuju, budui da se to ne radi ni u jednoj drugoj zemlji. Ta se kovina, naime, ne tali
na vruini na kojoj omekava bakar i prelazi u tekue stanje. O tome sam se osobno
osvjedoio.
Osim rudnika, meutim, Hetiti raspolau i plodnim dolinama. One se obino nala
ze meu brdima, a po njima teku bistri i hladni potoci. Sade i voke, koje kao ume
pokrivaju obronke brda, a uz morsku obalu njeguju i vinovu lozu. Veliko bogatstvo im
je i stoka.
Govori li se o veliajnim i znaajnim gradovima svijeta, ljudi spominju Tebu ili
Babilon, a ponekad i Ninivu koju nisam uspio vidjeti. Ali nikad nisam nekoga uo go
voriti o Hatuau, velikom gradu Hetita i sjeditu njihove vlasti odnosno moi, smje
tenom izmeu planina poput orlova gnijezda u sreditu lovita. Ipak, taj se grad
moe valjano usporediti s drugima. Prisjetim li se njegovih golemih graevina, na
pravljenih od klesanoga kamena i koje ulijevaju strahopotovanje, te njegovih zidina
koje su neosvojive i vre od bilo kojih koje sam ikada imao prilike vidjeti, moram
priznati kako je taj grad jedan od najveliajnijih. Grad Hatua ostaje tajnom za ostali
svijet, jer ga je kralj zatvorio za tuince. Jedino je opunomoenim poslanicima drugih
zemalja doputen ulazak u grad i prijem kod kralja, kako bi mu predali svoje darove.
No, ak se i na te ljude pomno motri, tijekom njihova boravka u Hatuau. Zbog toga
180

stanovnici Hatuaa nerado razgovaraju s tuincima, ak i ako znaju njihov jezik. Po

kua li ih netko nagovoriti ili ak ispitivati, oni odgovaraju: Ne razumijem! ili Ne
znam!, te gledaju oko sebe nespokojno, kako ih netko ne bi opazio dok razgovaraju s
tuincem. Pa ipak, nisu oni netrpeljivi, otresiti i prosti po prirodi. Moe se ak rei,
prijateljski su nastrojeni i uljudni, a i rado gledaju odjeu tuinaca, ako je lijepa, te
slijede ulicama ljude koji je nose.
Nonje njihovih odlinika i slubenika su jednako sjajne kao i odjea stranaca i
kraljevskih poslanika. Nose arene odore, izvezene zlatom i srebrom. Vez je u obliku
vijenaca kakve se vidi i na zidovima, ili prikazuje dvostruku sjekiru, to je znakovlje
njihovih bogova. esto im sveanu odjeu resi i slika krilatoga sunca. Na nogama
nose izme od arene i mekane koe, kojima su vrci zavinuti prema gore, a na glavi
visoke iljaste eire. iroki rukavi i umjetniki nabrane suknje seu im do samog tla.
Od puana u Siriji, Babiloniji i Mitaniji razlikuju se po tome to briju brade, kao i
Egipani. Neki odlinici briju i glavu, ostavljajui neka raste tek uperak na tjemenu.
Njega pak pletu u malu pletenicu. Lica su im izraajna, jer imaju iroke i jako razvije
ne brade i krive kukaste nosove, poput ptica grabljivica. Ljudi na poloaju, kako oni u
dravi tako i oni u gradu, debeli su i lica im se sjaje od masti. Jer, poput bogataa u
drugim zemljama i velikim gradovima, i ovi ovdje navikli su na raskoan ivot i obi
lje.
Hetiti nemaju plaenike vojske, kao drugi uljueni narodi, nego su sami ratnici.
Svi su Hetiti, prema tome, vojnici. in i poloaj odreuje se svakome prema staleu
kojem pripada. Tako su najugledniji oni koji si mogu priutiti dranje vlastitih bojnih
kola. Ali, poloaj im nije utvren po roenju, ve po vojnoj vjetini, znanju i umijeu
rukovanja orujem. Svi podobni za borbu sastaju se jedanput godinje na vojne vje
be, pod nadzorom svojih zapovjednika i kneeva. Hatua, meutim, nije trgovaki
grad, poput ostalih velikih gradova... Ali zato obiluje kovanicama i radionicama, iz
kojih neprestance odjekuje zvon ekia. Jer, u tim se radionicama kuju vrhovi strijela i
glave kopalja, te kotai i postolja za bojna kola.
Pravosue im se takoer razlikuje od pravosua ostalih naroda. Kazne su im udne
i posebne vrste. Uroti li se neki nii vladar protiv kralja, pa sam tei za kraljevskom
vlau, nee biti ubijen. Premjeste ga u neko pogranino mjesto, kako bi tamo doka
zao svoju sposobnost i postigao ugled. Openito, malo je zloina koje se tu ne moe is
kupiti darovima. ovjek moe ubiti ovjeka, ali zbog toga ne biva tjelesno kanjen.
Duan je jedino pokojnikovoj obitelji darovima naknaditi gubitak. Ni preljub tu nije
kanjiv. Nae li ena mukarca, koji je bolje zadovoljava od njena mua, ima pravo
ostaviti svoj dom i preseliti se drugome. Ali taj drugi mora tada platiti odtetu za nju.
Brakovi koji ostaju bez djece, nakon nekog se vremena razvode, i to javno, budui da
kralj zahtijeva od svojih podanika mnogo djece. Ubiju li nekoga na osamljenome
mjestu, naknada je manja, nego ako ga ubiju u gradu i u nazonosti vie ljudi. Smatra
se, naime, da odlazei na osamljena mjesta, ovjek i sam namjerno navodi druge na
181

zloin i ubojstvo, kako bi se vjebali u ubijanju. Ipak, postoji i smrtna kazna. Ona se
pak primjenjuje samo u dva sluaja. I upravo to pokazuje svu ludost Hetita u pravnim
pitanjima! Smrtnom se kaznom, naime, kanjava brak izmeu brata i sestre, te bavlje
nje vraanjem i aranjem bez odgovarajueg doputenja. U ovom drugom sluaju,
vlasti moraju prvo ispitati sposobnost onih koji araju, pa ako pristupnici zadovolje,
izdaju im doputenje za bavljenje tim zvanjem.
U vrijeme mog dolaska u zemlju Hatti, veliki kralj ubiluliuma vladao je tamo ve
dvadesetosam godina. Njegovo je ime djelovalo toliko zastraujue pa se narod na
samo njegovo spominjanje klanjao i dizao ruke, izvikujui njegove vrijednosti i vrline,
jer je uveo red u zemlju Hatti i pokorio brojne narode. Kralj ubiluliuma obitavao je u
kamenoj palai smjetenoj usred grada, a kazivale su se mnoge pripovijesti o njegovu
podrijetlu i njegovim junakim djelima, onako kako se pripovijeda o svim velikim
vladarima. No nisam ga uspio vidjeti, a to nisu uspjeli ni mitanski poslanici.
Morali su odloiti svoje darove na tlo prijemne prostorije, uz smijeh i podrugljivo
klicanje kraljevih vojnika.
U prvo se vrijeme inilo kako je u Hatuau malo posla za lijenika. Naime, kako
sam spoznao, Hetiti su se stidjeli bolesti i krili su je koliko god dugo su to mogli. Sit
nu, krljavu i djecu s manama su ubijali, a oboljele robove bi takoer pobili. Zbog
toga su njihovi lijenici bili slabog umijea i znanja, ljudi neuki i neobrazovani, prem
da su ozljede i modrice njegovali dosta dobro... A i za boljke svojstvene brdskim pre
djelima imali su lijekove koji su brzo stiavali vruicu i o kojima sam bio pripravan
rado neto nauiti. Ako bi pak netko otkrio kako pati od boljke koja prijeti smru, ra
dije bi odabrao smrt nego lijeenje, da ne bi ostao obogaljen ili slab do konca ivota.
Jer, Hetiti se nisu bojali smrti poput uljuenih naroda, ali ih je zato pomisao na tjeles
nu slabost tjerala u velik strah.
Konano, kao to su svi veliki gradovi u biti slini, tako su i uglednici i bogatai u
svim zemljama nalik jedni drugima. Kada se moja slava proirila meu narodom,
mnogi su mi doli u svratite, traei lijeka svojim boljkama. Njihove bolesti sam poz
navao, pa sam im mogao pomoi. Dolazili su k meni prerueni, tajno i pod okriljem
tame, kako im ponos i dostojanstvo ne bi bili umanjeni. Zato su mi davali velikodune
poklone, te sam na koncu u Hatuau stekao mnogo zlata i srebra, premda sam u po
etku mislio kako u ga napustiti kao prosjak. To je velikim dijelom bila Kaptahova
zasluga. On je, prema svom starom obiaju, lutao uokolo. Tratio je vrijeme po pivni
cama, trnicama i na ostalim mjestima gdje se okupljaju ljudi. Tamo bi se na svim
svjetskim jezicima koje je znao ili bar poznavao, hvalio mojim znanjem i vjetinom.
Dakako, o tome bi sluge izvijestile svoje gospodare...
Hetiti su se vladali strogo, a ljudi uglednijih slojeva nisu se smjeli pojavljivati na
ulici pijani, jer bi izgubili ugled i dostojanstvo. Ipak, kao i u svim drugim velikim gra
dovima, odlinici i bogati pili su velike koliine vina i pogubne mjeavine. Lijeio sam
greve koje su od toga dobivali i smirivao im drhtanje ruku kada su se trebali pojaviti
182

pred kraljem. Nekima sam, kupkama i sredstvima za smirenje, istjerivao iz tijela mie
ve i druge prikaze, koje su ih navodno glodale.
Pustio sam Mineu neka ih zabavlja plesom... Jako su joj se divili i darivali je boga
to, ne elei nita povrh toga od nje. Jer, Hetiti su bili velikoduni i dareljivi kada bi
im neto godilo. Stekavi time njihovu naklonost odvaio sam se upitati ih o mnogim
stvarima koje nisam mogao otvoreno istraiti. Tako sam ipak doao do nekih obavi
jesti, koje nisam mogao pribaviti javno. Najvie sam saznao od kraljeva pismohranite
lja, koji je govorio i pisao na mnogim jezicima, bavio se kraljevim inozemnim dopisi
vanjem, te nije mnogo drao do obiaja. Uvjerio sam ga kako sam prognan iz Egipta
bez prava povratka, te moja putovanja u inozemstvo nemaju drugu svrhu osim pri
kupljanja bogatstva i uenja. Vjerovao mi je i rado odgovarao na moja pitanja, kao
uzvrat za dobro vino i Mineino plesanje.
Zato je Hatua zatvoren za tuince? upitao sam ga. I zato se karavane i tr
govci moraju drati odreenih putova, premda je vaa zemlja bogata, a gradovi vam
se po znamenitostima mogu natjecati s drugima? Zar ne bi bilo bolje kada bi drugi
upoznali vau mo i pjevali meu sobom o tim vaim vrijednostima i vrlinama, to
vaa zemlja uistinu zasluuj e?
Kuao je vino i rekao, dok su mu oi s poudom motrile Mineine vitke udove:
Na veliki kralj ubiluliuma, pri uspinjanju na prijestolje, rekao je: Dajte mi tri
deset godina i uinit u zemlju Hatti najmonijim kraljevstvom koje je svijet ikada
spoznao. Tih trideset godina uskoro istjee... Mislim, svijet e uskoro uti o zemlji
Hatti vie nego bi to volio saznati!
Ali, u Babilonu sam gledao ezdeset puta ezdeset puta ezdeset vojnika kako
stupaju u mimohodu pred kraljem, a silan odjek njihovih stopala bio je poput mlata
mora. Ovdje sam opazio istodobno moda deset puta deset momaka, te ne razumijem
to inite sa svim tim bojnim kolima koja se izrauju u gradskim radionicama. Ne ra
zumijem, na dalje, ni kakav je probitak od bojnih kola u brdskoj zemlji? to e vam
ona u brdima, kad su namijenjena ratovanju u ravnicama?
Za jednog lijenika, poprilino si ljubopitljiv, Sinuhe Egipaninu! odgovorio, je,
nasmijavi se. Tko zna, moda si priskrbljujemo siromaku koricu kruha, prodajui
bojna kola kraljevima ravniarskih zemalja...
Namignuo mi je i lukavo suzio oi.
U to ne vjerujem odvratih smiono. Jednako bi pripravno vuk posudio svoje
eljusti ovci ili svoje kande zecu.
Prasnuo je u smijeh, udarajui se po koljenima, dok vino nije pljusnulo iz njegove
kupe.
To moram priopiti kralju... Moda jo za svog ivota doivi velik lov na zeeve.
Jer, pravda Hetita razlikuje se od one u ravnicama. Koliko sam mogao razumjeti, u
tvojoj zemlji bogati vladaju siromanima. U naoj zemlji jaki vladaju slabima. Svijet
e, barem tako mislim, nauiti novu pouku, prije nego ti kosa posijedi, Sinuhe...
183

 I faraon u Egiptu je takoer pronaao novog boga rekoh hinjenom prostodu

nou i bezazleno.
Znam to, jer itam sva pisma svojega kralja. Taj novi bog tvoga faraona je velik
ljubitelj mira. On objavljuje kako nema prijepornih pitanja izmeu naroda i drava,
koja se ne bi mogla rijeiti mirnim putem. Nemamo nita protiv njegovoga boga, da
pae vrlo nam je drag, dok vlada u Egiptu i na ravnicama. Va je faraon poslao naem
kralju Egipatski kri za kojeg kae kako predstavlja ivot. I on e jamano imati neko
liko godina svoj mir, pod uvjetom da nam alje mnogo zlata, kako bismo mogli nakr
cati jo vie bakra, eljeza i ita, izgraditi nove radionice, te oblikovati jo vie i jo te
ih bojnih kola od onih koja sada imamo. Sve to guta mnogo zlata, te su velike kolii
ne zlata neophodne. A na kralj okupio je ovdje u Hatuau najokretnije i najspretnije
oruare iz mnogo razliitih zemalja, te ih nagrauje obilno. A zato on to ini, vjeru
jem da ne moe shvatiti mudrost nikakvog lijenika!
Budunost koju ti prorie moe goditi jedino vranama i akalima... Mene ne ve
seli. A ne vidim ni nekog razloga za smijanje, jer sam se svojim vlastitim oima osvje
doio kako u vaim mlinovima za ito kamenje okreu zarobljenici probodenih oiju,
a u zemlji Mitani krue zastraujue prie o vaim zlodjelima u pograninim zemlja
ma. Te su prie toliko uasne te ih radije ne elim ponoviti, kako ti ne bih povrijedio
ui, budui da te prie ne prilie uljuenim narodima.
A to je uljudba? upitao me, dotaui si jo vina u kupu. I mi znamo itati i
pisati, a u naoj pismohrani uvamo brojne brojkama oznaene glinene ploice. Pa
ako zarobljenicima, koji kroz cijeli ostatak svog ivota moraju okretati mlinsko kame
nje, izbodemo oi, inimo to samo iz ovjenosti. Njima bi taj i inae teak i naporan
rad, bio jo teim, ako bi radei mogli gledati nebo, zemlju i ptice u zraku! To bi ih je
dino navelo na prazne i nepoeljne misli, a pri pokuaju bijega sigurno bi bili ubijeni.
A kada u pograninim podrujima nai vojnici ponekome neprijatelju odreu ruku ili
mu kou s glave navuku preko oiju, ne ine to iz neke okrutnosti! Kako i sam vidi,
mi smo u svojim domovima gostoljubivi i srdani, volimo djecu i male ivotinje, a ne
tuemo ni nae ene. Na je cilj kod neprijateljskih naroda pobuditi strah i trepet,
kako bi nam se, kada doe vrijeme, predali bez borbe i tako ouvali i sebe i nas od ne
potrebnih stradanja i teta. Nije tono ni kako mi volimo pljakanje i pustoenje. Mi
radije elimo podvrgnuti pod svoju vlast nedirnute gradove i zemlje, sauvane koliko
je to god mogue. A neprijatelj koji je upoznao strah, ve je napola pobijeen.
Ta zar su vam svi narodi neprijatelji? Zar uope nemate prijatelja?
Nai su prijatelji svi oni koji nam se podvrgnu i plaaju nam danak objasnio je.
-Putamo ih neka ive na svoj ustaljen nain, ne mijeamo se mnogo u njihove obia
je i po mogunosti izbjegavamo vrijeati im bogove... Sve dok nas priznaju za vladare
i lako vladamo njima... Prijatelji su nam i oni narodi koji nam nisu susjedima, ili bar
do tada dok nam ne postanu susjedima. A kad se to slui, pa doemo s njima u izra
van dodir, otkrijemo kod njih odbojne crte koje remete mir i skladnost dobrosusjed
184

skih odnosa, te nas sile na rat s njima. Tako je to bilo do sada, a bojim se isto e biti i
u budue, koliko ja poznajem naega velikog kralja.
Zar vai bogovi nemaju nita za rei o svemu tome? U drugim zemljama esto
upravo oni odluuju to je pravda a to nepravda, to je dobro i to je loe.
to je pravda i to nepravda? to je dobro i to loe? uzvratio je protupitanjem.
Za nas je pravda i ispravno ono to mi elimo, a nepravda i loe ono to ele nai
susjedi. To je vrlo jednostavno poelo, koje olakava i ivot i dravniku mudrost. A
prema mom miljenju, takav se pristup vrlo malo razlikuje od uenja bogova u ravni
cama. Jer, ako sam dobro shvatio, ti bogovi smatraju ispravnim ono to ele bogati, a
loim ono to ele siromani. eli li neto vie saznati o naim bogovima, mogu ti
rei kako su nai jedini bogovi nebo i zemlja. Slavimo ih svakog proljea, onda kad
prva kap kie s neba blagoslovi i oplodi zemlju. Za tih blagdana poputa malo ona
naa inae toliko uobiajena strogost u obiajima, jer je puku potrebno dati priliku ba
rem jedanput godinje, neka se dobro izdivlja... Zbog toga se upravo tijekom tih blag
dana zane mnogo nove djece. A to je vrlo dobro, jer rani brakovi i djeca znae blago
dat za dravu... Ta to je priljev novih snaga. Dakako, i na narod, poput drugih, tuje
istodobno jo i velik broj malih bogova. Ali, to je nebitno, jer nisu ni u kojem pogledu
vani za dravu. Ne moe, prema tome, poricati postojanje neeg velikodunoga u
naoj vjeri. Ako se, jasno, tako smijem izraziti...
to vie saznajem o bogovima, to postajem sve tuniji i turobniji rekoh na to
utueno. Pismohranitelj kralja ubiluliume se nasmijao, zasien vinom, crvenoga i de
belog nosa. Zavalivi se na naslon stolca, rekao mi je:
Ako si mudar i dalekovidan ovjek, ostat e kod nas i sluiti naim bogovima.
Jer, ve su redom svi narodi vladali poznatim svijetom, pa je eto red doao i na nas.
Nai su bogovi upravo nevjerojatno jaki, njihovo je ime sila i strah, a mi emo im po
dii goleme rtvenike sazdane od izblijedjelih ljudskih lubanja. Ne zabranjujem ti,
znaj, pripovijedati o tome drugim ljudima, ako si toliko glup te nas napusti. Dopu
tam ti to jer ti nitko nee vjerovati. Svi znaju jedino kako smo siromaan i prljav na
rod, koji sa svojim ovcama obitava u planinama i voli samo panjake. No, sada vidim,
s tobom sam izgubio previe vremena. Moram pohitati i pogledati to rade moji pisa
ri... A i utisnuti klinove u neke ploice, namijenjene uvjeravanju svih naroda u nae
dobre namjere.
Otiao je svojim putom, a te sam veeri rekao Minei:
Dovoljno sam saznao o zemlji Hatti i naao ono to sam traio. Spreman sam za
polazak, ako dopuste bogovi, te zajedno s tobom otii iz ove uklete zemlje. Jer, ovdje
toliko vonja po smrti i crkotinama, da me taj odvratan smrad gui. Uistinu, dok smo
god ovdje, nada mnom kao da lebdi teka sjena smrti, jer vjerujem da bi me kralj He
tita dao nabiti na kolac im bi saznao to sam ovdje sve otkrio i koliko ve znam o
njegovoj zemlji. Od toga mi je eludac bolan, dok god se nalazim meu graninim ka
menjem zemlje Hatti. Zato bjeimo iz ove gnjilei! Ona me tjera na zakljuak kako bi
185

bilo bolje da sam se rodio kao gavran, a ne ovjek.

Uz pomo nekih od mojih uglednih pacijenata uspio sam pribaviti putovnicu za
prolazak kroz zabranjena podruja sve do obale, te za ukrcaj na brod i naputanje
zemlje. Moji pacijenti su iskazali aljenje to odlazim, te me nagovarali neka ostanem,
uvjeravajui kako bi me nastavak moga rada meu njima za samo nekoliko godina
uinio bogatim ovjekom. Ipak, nitko nije pokazivao namjere ometati me u odlasku,
te sam se smijao i alio s njima, priajui im prie koje su ih vrlo razveselile i oraspo
loile. Stoga se rastasmo kao prijatelji, a na rastanku su mi predali i brojne darove.
Napustili smo zastraujue zidine Hatuaa, iza kojih je vrebao svijet budunosti. Ja
hali smo na magarcima, prolazei pored kamenih mlinova u kojima su oslijepljeni ro
bovi muno okretali teko mlinsko kamenje, te pored trupala reca nabijenih na kolce
s obje strane puta. Jer one koji su se bavili aranjem su tako ubijali, ali i one koji su se
bavili novim znanostima, budui da je drava doputala samo jednu jedinu znanost.
Poticao sam na to veu urbu, te se za dvadeset dana dokopasmo lukog grada.

4
Neko smo se vrijeme zadrali u tom lukom gradu, premda je bio buan, pun grijeha i
zloina. Za taj prekid putovanja moe se zahvaliti ponajprije Minei. Jer, kada bismo
vidjeli neki brod koji se spremao za Kretu, ona bi mu nalazila mane. Taj je premalen,
pa emo potonuti, a nikako ne elim po drugi put doivjeti brodolom, rekla bi. A kad
smo pronali neki vei, opaska bi glasila: To je sirijski brod, ne elim putovati na nje
mu. Sljedei brod popratila bi ovako: Kapetan ima zao pogled! Bojim se, mogao bi
prodati putnike u roblje, u neku stranu zemlju!
Tako smo produljivali boravak u tom lukom gradu, to mi nije bilo krivo. Imao
sam tamo dosta posla, istei i ivajui rane, a otvarao sam i razbijene lubanje. Povje
rio mi se i luki zapovjednik. Doao je k meni, jer je patio od posebne vrsti prita, koji
nastaje na odreenom mjestu mukareva tijela. Ta ga je bolest ometala u openju sa
enama, a trpio je i velike bolove. Poznavao sam tu bolest iz Smirne, te sam ga mogao
izlijeiti lijekovima koje su rabili tamonji lijenici. Bio mi je neizmjerno zahvalan, jer
se opet bez zapreke i usputnih bolova mogao zabavljati s djevojkama u luci. To je, na
ime, slijedilo uz njegov poloaj kojeg je obnaao. Svaka djevojka koja se u luci htjela
baviti najstarijim obrtom na svijetu, morala se bez odtete podati njemu i njegovu pi
saru. Zato je bilo razumljivo njegovo ranije nezadovoljstvo i ljutnja, jer se uz tu bolest
nije mogao koristiti svojom povlasticom.
Nakon to sam ga spasio bolesti i patnji, rekao mi je:
Kako mogu nagraditi tvoje veliko umijee, Sinuhe?
Ne elim tvoga zlata rekoh mu. Nego, pokloni mi taj no kojeg ima za pa
186

som. Time u postati ja obvezan tebi, te u imati i trajan dar koji e me sjeati na
tebe.
On se usprotivio, objanjavajui:
To je sasvim obian no. Du njegove otrice nema vukova, niti mu je drka op
toena srebrom.
Tako je govorio jer je no bio od nove hetitske kovine. Bilo je zabranjeno izratke
od te kovine darivati ili prodavati tuincima. Zato nisam mogao kupiti takvoga oru
ja, ni u Hatuau niti igdje u zemlji Hatti. A nisam ga smio ni previe nasrtljivo traiti
od njega, kako ne bih pobudio podozrenje. U zemlji Mitani takve su noeve imali
samo najodliniji pojedinci. Cijena im je bila deseterostruka teina mjerena u zlatu, a
u srebru etrdeseterostruka. No oni koji su posjedovali takve noeve, ipak ih nisu htje
li prodati, jer je takvog oruja u ostalom svijetu bilo svega nekoliko komada. Ali, za
Hetita takav no nije bio osobito vrijedan, jer je bilo zabranjeno prodati ga tuincu...
Luki zapovjednik je znao da namjeravam uskoro napustiti zemlju. S obzirom na
to, zakljuio je kako svoje zlato moe bolje uporabiti, umjesto poklanjanja lijeniku.
Tako mi je, konano, darovao no. Bio je toliko otar te se njime moglo brijati kosu
mnogo lake nego najboljim kremenim noem. U bakru je ostavljao duboke zareze, a
otrica mu se pritom ne bi ni najmanje otetila. Bio sam oaran tim noem. Odluio
sam mu posrebriti otricu i napraviti mu zlatan drak, kako su to inili Mitanci kad bi
doli do takvog oruja. Ni luki zapovjednik nije bio nezadovoljan! ak smo postali
prijatelji, jer sam ga trajno izlijeio. Savjetovao sam ga neka djevojku, koja mu je pre
nijela bolest, istjera iz luke. Odgovorio mi je, ve ju je dao nabiti na kolac! Zakljuio
je, takva boletina oito dolazi od aranja...
U tom se gradu nalazilo polje, gdje su drali divlje bikove, kako je to bio obiaj u
lukim mjestima. Mjesna mlade se tamo u borbi s bikovima iskazivala u spretnosti i
smionosti, zabijajui bikovima koplja u ramena ili ih preskakujui. Minea se obrado
vala bikovima i poeljela provjeriti svoje umijee. Tako sam je prvi puta gledao kako
plee meu divljim bikovima. Neto slino nisam nikada ranije promatrao, a pri po
gledu na taj ples srce mi se smrzlo. Jer, divlji je bik najstraniji od svih divljih ivoti
nja, gori ak i od slona, koji je miran dok ga ne diraju. Rogovi divljeg bika su dugi i
otri poput ila. Jednim udarcem moe lako rasporiti ovjekovo tijelo ili ga odbaciti
visoko u zrak te ga potom izgaziti nogama.
Minea je, meutim, plesala pred njima odjevena tek u laganu odjeu. Vjeto je iz
micala bikovima kada bi, grozno riui, sputali svoje glave i jurnuli na nju. Lice joj je
bilo zaareno, njeno je uzbuenje raslo te je u jednom trenu odbacila svoju srebrnu
mreicu za kosu pa su joj vlasi zaleprale na vjetru. Plesanje joj je bilo toliko lakonogo
i hitro te se okom jedva jedvice moglo slijediti sve njene kretnje. ak se izvinula
meu rogove jednoj ivotinji koja je srljala na nju, uhvatila se vrsto za njene rogove,
pritom se uprijevi stopalima o bikovo elo, da bi se potom odbacila naprijed u okretu
i nakon punog premeta doekala se ponovno na noge, na bikovim leima. Bez daha
187

sam zurio u njenu izvedbu. Vjerujem da ju je upravo moja nazonost potakla na takve
poteze, za koje ne bih mogao povjerovati kako ih moe izvesti ljudsko bie. Ipak, sada
sam se u to osvjedoio roenim oima. Tako sam je motrio, dok mi je tijelo bilo obli
veno znojem, te nisam mogao mirno sjediti, premda su nazoni na klupama iza mene
kleli i potezali me za plat.
Pri naputanju polja, ponjela je burno odobravanje. Glavu i vrat ovjenali su joj
cvijeem, a ostala ju je mlade obdarila posudom oslikanom bikovima u crvenoj i cr
noj boji. Svi su uzvikivali: Tako neto nismo jo nikada vidjeli! Brodski kapetani,
koji su posjeivah Kretu, istjerujui vinske pare kroz nosnice, dometnuli su: ak se i
na Kreti teko moe vidjeti bolju od nje.
Minea mi je prila, naslonila se na mene, a tanka halja bila joj je sva mokra od
znoja. Pripila se uz mene, a svaki mii njenog vrstog, vitkog tijela treperio je od
umora i ponosa. Rekoh joj:
Nisam jo nikada gledao ikoga poput tebe.
Ali srce mi je bilo puno tuge. Jer sada, nakon to sam gledao njen ples pred bikovi
ma, znao sam da su se te divlje ivotinje uvukle izmeu nas dvoje, poput zlih arob
njaka.
Uskoro je u luku prispio neki brod s Krete. Nije bio ni prevelik niti premalen, a ni
kapetanov pogled nije bio zao. Taj je jo govorio i Mineinim jezikom, te mi je priopi
la:
Taj e me brod sigurno prevesti u moju domovinu i mom bogu. Sada e me vje
rojatno ostaviti, te se od srca radovati. Ta, prouzroila sam ti toliko nevolja i gubitaka!
Ti i predobro zna, Minea! odvratih joj Pratit u te na Kretu...
Pogledala me svojim oima koje su bile poput mora na mjeseini. Usne su joj bile
naliene, a obrve su joj bile poput uskoga crnog luka.
Ne znam zato bi me pratio, Sinuhe. Ta brod e me odvesti ravno kui, u sigur
nost, pa me ne moe dopasti neko novo zlo...
Ti zna zato, Minea, jednako dobro kao i ja!
Poloila je svoje duge, vrste prste u moje i duboko uzdahnula:
Mnogo toga proli smo zajedno, Sinuhe. Vidjela sam toliko naroda te mi je sjea
nje na moju postojbinu zamagljeno, poput divnoga sna. Ni za svojim bogom ne ez
nem onako kako sam to ranije inila. Zbog toga sam, kao to si to i sam spoznao, od
lagala daljnje putovanje izmiljajui prazne izgovore. Ali sada, nakon to sam ponov
no jedanput plesala pred bikovima, spoznala sam kako bi moja kob bila smrt, ako bi
me dotaknuo.
Da, da, znam to! Sve smo to ve razmotrili. To je dosadna, besmislena i ve esto
ponavljana pria. Ne mislim te napastovati, jer to nije vrijedno sukoba s tvojim bo
gom. Svaka robinja moe mi dati ono to ti odbija. Nema u tome razlike, kako Kap
tah obiava rei.
Na to su njene oi zaiskrile zeleno poput oiju divlje make u tami. Zabila je nokte
188

u moj dlan i siknula:

Tada se pouri svojoj robinji, jer mi je pogled na tebe oduran! Tri prljavim lu
kim djevojkama za kojima toliko ezne, no znaj: poslije toga neu te poznavati i vje
rojatno u ti pustiti krv tvojim vlastitim noem. Ono ega se ja odriem, moe se i ti
odrei.
Nasmijao sam joj se:
Meni ni jedan bog nije zabranio te stvari!
Ja ti zabranjujem! I ne usuuj mi se vratiti, uini li to!
Budi spokojna, Minea, jer su mi uistinu dosadile te stvari. Nema nita jednolini
jeg i dosadnog od tjelesnog openja sa enom. Nakon to sam to iskusio, ne osjeam
elje ponoviti to iskustvo.
Na to se ponovno naljutila i odbrusila mi:
Tvoje rijei vrijeaju enu u meni. Te si mislim: moda ti ipak ne bi, ba svaka,
bila jednolina i dosadna...
Spoznah kako ne mogu rei nita to bi je oraspoloilo, premda sam se trudio koli
ko sam znao i umio. Te noi nije legla uz mene, kako je to uobiajila. Odnijela je svoju
rogoinu u drugu prostoriju, te si pokrila glavu spremajui se na spavanje.
Minea pozvao sam je Zato me ne eli grijati? Ti si mlaa od mene; noi su
studene, a ja drhtim od zime?
To nije istina, jer moje tijelo gori kao da imam groznicu. Ne mogu disati uz tu
sparinu! Radije bih spavala sama. A ako ti je hladno, potrai si aru i donesi je u svoju
sobu. Ili uzmi maku k sebi! I vie mi ne dodijavaj!
Poao sam k njoj i opipao je. Tijelo joj je bilo vrue i drhtala je pod pokrivaem.
Zato joj rekoh:
Moda si bolesna. Daj da te izlijeim.
Ritnula se i bacakala ispod pokrivaa. Potom me i odgurnula, rekavi srdito:
Gubi se odatle! Moj e bog, bez sumnje, izlijeiti tu bolest.
Nakon nekoliko trenutaka, ipak je dometnula:
Daj mi neto, Sinuhe, jer e mi srce prepuknuti, a morat u i plakati.
Dao sam joj sredstvo za umirenje, te je konano usnula. A ja sam bdio sve dok se
nisu oglasili luki psi, u mutnom svjetlu osvita.
Svanuo je dan naeg odlaska, pa rekoh Kaptahu:
Pospremi nau imovinu, jer emo na brod koji polazi za Kretu, otok s kojeg je
dola Keftiu... A to je i Minein otok.
Nasluivao sam to odgovorio mi je Kaptah. Ali neu razderati svoju odjeu,
jer bih je tada morao popravljati. A nije vrijedno ni posipati si kosu pepelom zbog
takvog laljivca poput tebe. Zar mi pri odlasku iz zemlje Mitani nisi prisegnuo da ne
moramo putovati morem? Naslutio sam tvoju podvalu uoivi kako se poput tata u
lja po luci i kako uka s ovom ukletom Mineom, koja e nam na kraju doi glave.
Osjetio sam to ve onda kad su je prvi put ugledale moje oi, kad mi je papuom ras
189

krvarila nos, premda sam joj dobro mislio. No moje je srce postalo tvrdo, prepustio
sam se zbivanjima i neu rei nita... Neu ak ni plakati vie, kako ne bih izgubio vid
na tom mom jedinom, preostalom oku. Dovoljno sam suza prolio po zemljama u koje
nas je tvoja ludost odvukla. Kaem tek, kako bismo izbjegli kasnije nesporazume, ovo
je moje posljednje putovanje. To mi govori moj eludac. Neu se zamarati ak ni
predbacivanjima, premda mi je i sam pogled na tebe kao i tvoj vonj po lijekovima
oduran. Stvari sam ve sredio i pripravan sam za polazak, jer bez skarabeja i onako ne
moe putovati preko mora. A ako ti ga prepustim, ja pak ne mogu kopnom putovati
za Smirnu i pritom sauvati ivu glavu. Zato idem zajedno sa skarabejem, te u ili iz
dahnuti na palubi ili se utopiti zajedno s tobom. Jedina mi je utjeha pritom, to si mi
sve to zapisao batinom na zadnjici, ve onoga dana kada si me kupio na trgu robova u
Tebi.
Kaptahovo me razborito i razlono vladanje jako zaudilo. Kasnije sam doznao
kako se meu pomorcima u luci raspitao o lijekovima protiv morske bolesti i, skupo
plativi, od njih pribavio arobne amajlije. Prije nego smo isplovili, te je predmete
objesio oko vrata, pritegnuo pojas, te popio nekakav opojan biljni sok. Poslije toga,
stupajui na palubu, oko mu je bio izbuljeno kao kuhanoj ribi. Oteala jezika molio je
neka mu daju masne svinjetine, jer su ga pomorci uvjerili kako je to najbolje sredstvo
protiv morske bolesti. Zatim je legao u svoj odjeljak i usnuo, drei u jednoj ruci kou
svinjee unke, a u drugoj skarabeja. Luki zapovjednik je uzeo nae glinene ploice i
oprostio se od nas. Veslai su ispruili vesla, te potjerali brod iz zaljeva.
Tako je zapoelo nae putovanje na Kretu. U svojim odajama kapetan je prinosio
rtvu bogovima mora i drugima, te izdao nalog neka se podignu jedra. Brod se zalju
ljao. I poeo sjei valove. eludac mi se popeo u grlo, jer pred nama nije bilo nikakvo
ga kopna na vidiku. Pred nama se prostiralo tek beskrajno, valovito more.

190

KNJIGA VIII

Tamna kua
1

red nama se uzbibalo beskrajno more. Ali se nisam bojao niega, jer je Minea
bila sa mnom. Minea, udiui morski zrak, ponovno se razdragala, s mjeseevim
sjajem u oima. Stajala je pored pramanoga kipa, naginjui se naprijed i upravo
pijui zrak... Kao da nas svojom vlastitom snagom eli potjerati bre prema naem ci
lju. Nebo se nad nama plavilo, sunce je sjalo. Vjetar nije bio previe udljiv, nego
svje i postojan, puui iz povoljnog smjera. Barem je kapetan tako rekao, a ja nisam
imao razloga sumnjati u njegove rijei. Kada sam se priuio na kretanje plovila, nisam
trpio od morske bolesti. Ali srce mi je ispunila bojazan od nepoznatog, kada su drugo
ga dana plovidbe i posljednje od bjelokrilih ptica, koje su do tada kruile oko broda,
nestale iz vidokruga. Umjesto toga, pojavili su se dupini, zaprega morskoga boga. Sli
jedili su nas ili se utrkivali s brodom, bljeskajui svojim glatkim leima, dok su skaka
li iz vode. Minea je glasno uskliknula i pozdravljala ih na svom jeziku, jer su joj doni
jeli pozdrave od njenoga boga.
Na moru ipak nismo bili potpuno sami. Opazili smo kretski bojni brod, kojem su
bokovi bili okovani bakrenim titnicima. Pozdravili su nas sputanjem svojih zastavi
ca, uvjerivi se da nismo gusarski brod. Kaptah se digao iz svog odjeljka, kad se osvje
doio da moe stajati. Upustio se u razgovor s mornarima, hvalei se svojim putova
njima po mnogim zemljama. Pripovijedao je i o plovidbi od Egipta do Smirne, o ne
vremenu koje je otkinulo jedro s jarbola, te kako su kapetan i on bili jedini na brodu
koji su mogli jesti, dok su svi ostali leali po palubi, stenjali i praznili svoje eluce u
vjetar. Priao je i o zastraujuim morskim nemanima, koja uvaju deltu Nila, a s la
koom progutaju cijeli ribarski amac koji bi se odvaio predaleko na more. Mornari
su mu vraali milo za drago, opisujui mu odreeno stupovlje na najistonijoj toki
oceana, koje podupire nebesa. Kazivali su i o djevama s ribljim repom, koje u zasjedi
ekaju na mornare, bacaju ini na njih i zavode ih. ulo se od njih i pripovijesti o
morskim nemanima... Ta su kazivanja prouzroila dizanje kose na Kaptahovoj glavi,
pa je poletio k meni poblijedjela lica i grevito se uhvatio za moj plat.
Minea je iz dana u dan postajala sve ivahnijom. Kosa joj je leprala na vjetru, oi
191

su joj bile poput odsjaja mjeseine u vodi. Bila je toliko vitka i lijepa te se moje srce
topilo u grudima od miline, pri pogledu na nju. Ipak, prisjeao sam se, vrlo skoro u je
izgubiti. Povratak u Egipat ili Smirnu bez nje izgledao mi je potpuno besmislenim. i
vot mi je u ustima ostavljao okus pepela, pri pomisli na vrijeme kada vie nee pola
gati svoj dlan na moj niti se privinuti uz moje bokove... Kada je vie neu moi gleda
ti.
Kapetan i njegova momad su se prema njoj odnosili s velikim potovanjem. Bilo
je to zato to su douli kako je plesala pred bikovima te je rijeb pao na nju, odabravi
je za ulazak u Boju kuu, pri punom Mjesecu, premda ju je u tome ranije sprijeio
brodolom. Kada sam pak pokuao ispitivati ih o njihovom bogu, nisu mi odgovarali.
Neki su tek rekli: Ne znamo, a drugi su dodali: Ne razumijemo tvoj jezik, tuine
Znao sam jedino da kretski bog vlada morem, a s otoka alju mladie i djevice kako bi
plesali pred njegovim rogatim bikovima.
Plovidba je protekla bez neprilika i nezgoda. I jednoga je dana pred nama Kreta iz
ronila iz mora, poput modroga oblaka. Mornari su povikali od radosti, a kapetan je
ponovno prinio rtvu bogovima mora koji su nam poslali lijepo vrijeme i povoljan
vjetar. Planine Krete i njene vrleti, te u maslinike odjevene obale, otvarale su se pred
mojim oima. Bila je to strana, nepoznata zemlja o kojoj nisam znao ba nita, prem
da sam u njoj morao pokopati svoje srce.
Minea je, naprotiv, u tom neobinom krajobrazu vidjela svoju voljenu domovinu...
Zato je jecala od radosti pri pogledu na strma brda i njeno zelenilo zemlje u zagrljaju
mora. Jedra su uskoro prikraena, veslai su izbacili svoja vesla, te potjerali brod du
gata, prolazei pored drugih plovila iz svih moguih zemalja. Bilo je tu i bojnih bro
dova i trgovakih, a leali su usidreni u redovima. Zasigurno je tu bilo tisuu plovila,
a Kaptah je, promatrajui ih, primijetio kako ne bi nikada povjerovao na puku rije
nekome tko bi tvrdio kako postoji toliko brodova na cijelom svijetu. Tu nije bilo ni zi
dina niti kula, kao ni bilo kakvih utvrda, a grad je sezao do same obale. Toliko je bila
sigurna vlast Krete na morima. I toliko silan njen bog.

2
Sada u izvijestiti o Kreti i o onome to sam tamo mogao vidjeti. Ali, o tome to mis
lim o toj zemlji i o njenom bogu neu rei ni rijei. Zapeatit u svoje srce i govoriti
samo o onome to su mi kazivale moje oi. Nigdje u svijetu, dakle, nisam zapazio ne
to toliko neobino i lijepo kao na Kreti. A to mogu rei jer sam doista proputovao sve
poznate zemlje.
Kao to blistavu pjenu more nanosi na obalu, kao to mjehurii blijete u svih pet
boja duge, kao to koljke sjaje sedefastim sjajem, toliko je Kreta bila blistava u mojim
192

oima. Nigdje ivotna radost, elja za uitkom i ljudska zadovoljstva nisu bili toliko
nesuzdrani, toliko hiroviti, toliko razigrani, kao ovdje. Nitko se u svom vladanju
tamo ne povodi ni za im do li za porivom trenutka, a mnijenje ljudi se vrlo brzo mi
jenja, iz sata u sat. Zato je tamo vrlo teko dobiti obeanja ili sklapati bilo kakve do
govore odnosno pogodbe. Lijepo govore i vrlo su prijazni, jer uivaju u glazbi rijei.
Smrt se u njihovoj zemlji ne prihvaa, a ne vjerujem ni da je ikako spominju. Pri
krivaju je, a kada netko umre, uklanjaju tijelo potajice, kako ostali ne bi bili potiteni.
Vjerujem da spaljuju tjelesa mrtvih, ali u to nisam siguran, jer za svoga boravka na
Kreti nisam mogao vidjeti ni jednoga umrloga, niti jedan grob; osim grobnica kraljeva
iz davnine. Te su izgraene od velikih kamenih gromada, u neka pradavna vremena, a
suvremenici ih obilaze u velikom luku, kako bi ih izbjegli. Kao da bi im otklanjanje
oiju i misli od smrti moglo pomoi da je izbjegnu...
Umjetnost im je takoer neobina i hirovita. Svaki slikar slika kako mu se dopada,
ne obazirui se na pravila... I slika samo ono to mu u njegovim oima izgleda lijepo.
Vrevi i plitice im blijete u bogatim bojama, a po obodu im plivaju ribe i drugi
neobini morski stvorovi. ini se kao da cvijee raste i cvjeta na njima, leptiri krue i
lebde povrh njega u zraku... Pa se ovjek, nauen umjetnosti koja potuje odreena
pravila, osjea zbunjen kada ugleda takva djela, mislei kako sanja.
Graevine im nisu toliko veliajne poput hramova i palaa u drugim zemljama.
Udobnost i bogato unutarnje ureenje vaniji su im od vanjske pravilnosti i izgleda.
Kreani vole svje zrak i istou, pa reetkasti prozori proputaju strujanje zraka.
Kue im imaju vie kupaonica, gdje i topla i hladna voda tee iz srebrnih slavina u
srebrne kade, na obian okret ruice. U intimnim prostorijama, tekua voda ispire
koljke uz popratan ubor. Nigdje drugdje na svijetu nisam zapazio takvu istananu
rasko. tovie, na takav nain ne ive samo bogati i ugledni, nego svi Kreani; osim
onih oko luke, gdje obitavaju tuinci i luki radnici. b alk ka ndo v v nloa d
Njihove ene provode beskrajno mnogo vremena perui se, odstranjujui dlake s
tijela, te u dotjerivanju, uljepavanju i lienju svojih lica. Tako ne mogu nikad biti pri
pravne do utvrenog vremena, nego stiu na objede kada to odgovara njihovoj opu
tenosti. ak i na primanja kod svoga kralja dolaze kada to njima odgovara i nitko im
to ne zamjera niti uzima za zlo. Najneobinija od svega im je ipak odjea. Nose halji
ne istkane od zlata i srebra, koje im pokrivaju tijela osim ruku i prsa. Naime, ponosne
su na svoje lijepe grudi. A njihove iroke, nabrane suknje, ureene su tisuama vezova
ili oslikane rukama umjetnika. Nose i haljine sastavljene od bezbroj iskovanih zlatnih
ploica, oblikovanih poput sipa, leptira, palmina lia i drugog, a koa im svjetluca
kroz taj udesan oklop. Kosu eljaju visoko, u sloene tornjeve, za to im treba pone
kad i itave dane strpljiva rada. Kosu pokrivaju malenim, laganim eiriima koje u
vruju za kosu zlatnim pribadaama, te se ini kako ta pokrivala lebde poput leptiri
a. Tijela su im gipka i vitka, a bokovi uski kao u djeaka, pa imaju potekoa s raa
njem djece. Zato izbjegavaju materinstvo dokle god to mogu, ne sramei se ako uope
193

nemaju djece ili samo jedno do dvoje.

Muevi nose ureene izme koje seu do koljena. No pregae oko bokova su im
jednostavne, a pojasevi pritegnuti, jer se ponose uskim bokovima i irokim ramenima.
Glave su im malene i lijepe, a udovi i zglobovi njeni i istanani. Slino kao i ene, ne
doputaju postojanje malja po tijelu. Tek malen broj njih govori strane jezike, jer daju
prednost svojoj zemlji pred drugima, koje ne pruaju istu lagodnost i zabavu. Premda
za svoje bogatstvo mogu zahvaliti brodarenju i trgovini, upoznao sam ljude koji nisu
eljeli otii u luku, jer im se gadio tamonji ogavan zadah. Povrh svega, bilo je i tak
vih, koji nisu znali izvesti ni najjednostavniju raunicu, nego su se u svemu oslanjali
na svoje upravitelje. Umjeni tuinci, upravo zbog toga, mogu se ovdje brzo obogatiti,
ako su zadovoljni obitavanjem u lukoj etvrti.
Posjeduju zatim i glazbala koja proizvode skladbe bez nazonosti glazbenika. Zna
ju i zapisati glazbu, pa je drugi mogu nauiti izvoditi, premda nikada ranije nisu uli
ni zvuka dotine skladbe. Glazbenici u Babilonu takoer su tvrdili kako to mogu, pa
neu proturjeiti ni njima niti Kreanima. Jer, o glazbi ne znam nita, a glazbala mno
gih zemalja izazvala su zbrku u mojim uima. Ipak, mogu shvatiti uzreicu, uobiaje
nu u ostalim dijelovima svijeta, koja glasi: Lae poput Kreanina.
Na Kreti se ne moe vidjeti hramova, a ni za bogove ne mare mnogo. Umjesto toga
zadovoljavaju se sluei svojim bikovima. Ali to zato ine s velikom predanou, te im
rijetko mine dan, a da ne posjete polje gdje bikovi obitavaju. Mislim, meutim, kako
to ne ine iz neke pobonosti i bogobojaznosti, koliko zbog uzbuenja i zadovoljstva
koje im promatranje plesa pred bikovima pobuuje.
Ne potuju ba previe, kako mi se ini, ni svoga kralja, jer je i on sam poput njih.
Jedino to obitava u palai mnogostruko veoj od kua njegovih podanika. U kralje
vom se drutvu ponaaju kao i u drutvu svih drugih. ale se s njim, priaju pripovi
jesti, dolaze na njegove prijeme kada im to odgovara, a odlaze kada im pribivanje do
sadi ili ih ponese neki novi hir. Vina piju umjereno, tek za volju dobrog raspoloenja.
U vladanju su vrlo slobodnih nazora. Usprkos tome, nikada se ne opijaju, smatrajui
to barbarskom navadom. Nikada nisam ugledao nekoga kako povraa zbog posljedica
opijanja na gozbama, to je estom pojavom u Egiptu i drugim zemljama. Ali zato se
meusobna enja kod njih brzo i lako budi, te uivaju u suprugama ili supruzima
svojih blinjih kada i gdje ih obuzme naklonost.
Mladii koji pleu pred bikovima u najveoj su milosti ena. Zbog toga mnogi
ugledni i otmjeni ljudi ue to umijee, premda nisu posveeni. ine to iz zadovoljstva
i uitka, te esto dostiu umijee i spretnost ravnu onoj koju posjeduju posveeni mla
dii, a kojima je pristupanje enama zabranjeno, kao to je i posveenim djevojkama
zabranjen pristup mukarcima. Ovo posljednje ne mogu shvatiti, jer se na temelju nji
hova naina ivota ne bi moglo oekivati kako e tome posveivati mnogo pozornosti.
Sve to pripovijedam tek radi objanjenja, zato sam se u poetku, dok nisam upoz
nao njihove obiaje i koliko sam mogao privikao se na njih, udio postupcima Krea
194

na. Oni smatraju obvezom i pitanjem asti stalno izmiljati neka iznenaenja, pa se
nikad ne moe znati to donosi ve sljedei trenutak. Ipak, moram se vratiti kazivanju
o Minei, premda mi se od toga srce stee i vid mi se zamrauje.
Po prispijeu u luku, poli smo u svratite za strance. Bilo je najraskonije od svih
koje sam ikada upoznao, premda ne i osobito veliko. Usporeena s ovim kretskim do
mom za namjernike, Itarina Kua Radosti u Babilonu, sa svojom pranjavom veli
ajnou i priglupim slugama, djelovala je kao pravo barbarsko leglo. U svratitu smo
se umili i odjenuli. Minea je uredila kosu i kupila novu odjeu, kako bi se mogla poka
zati prijateljima.
Ugledavi je u tom novom obliju, vrlo sam se iznenadio. Na glavi je nosila malen
klobuk nalik svjetiljci, a na nogama postole s visokim potpeticama, neugodnim i nes
pretnim za hodanje. Nisam je elio ozlovoljiti nikakvim opaskama, nego joj dadoh na
unice i ogrlice od raznobojnog kamenja. Za taj mi nakit trgovci rekoe kako je toga
dana svima po volji... No na pitanje, hoe li tako biti i sutra, nisu mi znali nita odgo
voriti. Upravo me je zapanjio i pogled na njene obnaene grudi, kojima je bradavice
oliila crveno, a strale su iz srebrne koulje. Izbjegavala je moj pogled, te prkosno
rekla kako njene grudi nisu neto ega bi se trebala stidjeti, ve bi naprotiv izdrale
usporedbu s grudima svake ene na Kreti. Nakon kraeg promatranja, nisam to pori
cao, jer je po svoj prilici bila u pravu...
Zatim smo se, noeni u nosiljci, otputili gore u grad. Sa svojim vrtovima i zranim
kuama djelovao je poput sasvim drugoga svijeta, nakon vreve, buke, mirisa riba i
cjenkanja u luci. Minea me povela jednom starijem, uglednom ovjeku, koji joj je bio
osobitim prijateljem i zatitnikom. Obiavao je ulagati novac na nju prigodom natje
canja na bikovskom polju, a Minea je kod njega boravila i njegovu kuu prihvaala
kao vlastitu. Upravo je prouavao popis bikova, kada prispjesmo, biljeei oklade koje
je smjerao uloiti sutradan.
Ugledavi Mineu, u svojoj je radosti potpuno zaboravio na svoje zapise. Zagrlio ju
je bez suzdravanja, te kliknuo:
Gdje li si se samo krila? Moje te oi nisu vidjele ve toliko dugo! Pa sam ak po
mislio kako si ve ula u Boju kuu... Do sada jo nisam nikoga izabrao na tvoje rani
je mjesto, a tvoje odaje ekaju onakve kakve su bile kada si otila. Dodue, barem
mislim da je tako, ako su se moje sluge sjetile odravati je kakva je bila, a moja ena
ih nije sruila smjerajui napraviti prostor za jezero. Upravo ju je obuzela velika sklo
nost za uzgajanjem riba razliitih vrsta, pa ne moe misliti ni o emu drugome...
Helea?! Uzgaja ribe?! uskliknula je Minea zaueno.
Ne Helea... poneto zbunjeno je odvratio starac. Sada imam novu enu.
Upravo je kod nje neki neposveeni mladi plesa pred bikovima. Pokazuje mu svoje
ribe. Pretpostavljam, zbog toga sada ne eli biti ometana... Ali, upoznaj me sa svojim
prijateljem, kako bi mogao postati i mojim prijateljem, a ova kua njegova.
Moj prijatelj je Sinuhe Egipanin, Onaj Koji Je Usamljen. Po zanimanju je lije
195

nik predstavila me Minea.

Ba sam ljubopitljiv koliko e dugo ostati usamljen ovdje nasmijao se starac.
No ti valjda nisi bolesna, Minea, kad dolazi u drutvu lijenika? To bi me raalostilo
jer se nadam da e sutra plesati pred bikovima i preokrenuti moju sreu. Naime, moj
upravitelj u luci se potuio kako mi prihodi vie ne pokrivaju izdatke. Ili je moda
obrnuto? Ne mogu se prisjetiti, jer uope ne shvaam te zamrene obraune i rauni
ce, koje mi neprestance izlae na krajnje zamoran nain.
Nisam bolesna, a ovaj me je prijatelj spasio iz brojnih pogibelji, te smo preli dug
put kako bih se vratila u domovinu. Doivjela sam bila brodolom, putujui u Siriju,
gdje sam trebala plesati pred bikovima.
Doista? uznemireno je rekao starac. Nadam se da si usprkos tom prijateljstvu
sauvala svoje djevianstvo?
Inae e biti iskljuena s nadmetanja, a prijete ti i druge nevolje, kao to sigurno i
sama zna. I ja sam zabrinut, jer uoavam, grudi su ti razvile na sumnjiv nain, a oi
su ti mnogo sjajnije nego ranije. Minea, Minea! Nisi valjda pola stranputicom?
Nisam! odgovorila je ljutito. I kada to poriem, trebao bi mi vjerovati na ri
je... Ne uputajui se u provjeru, kakvu provode na babilonskoj trnici robova. ini
mi se kako ne shvaa da se ovom mom prijatelju ovdje moe zahvaliti to sam se
uope sigurno vratila, nakon brojnih nevolja i pogibelji. Nadala sam se, moji e se pri
jatelji veseliti kada me vide... A ti misli samo na svoje bikove i na svoje oklade! Po
ela je bijesno jecati, a suze su joj izbrazdale obraze crnim tracima od otopljenog o
nog crnila.
Starac se silno zbunio i klonuo, rekavi:
Nesumnjivo si iscrpljena nakon svojih putovanja, budui da se u stranim zemlja
ma nisi mogla ni okupati svakoga dana. Isto tako, ne vjerujem da se babilonski bikovi
mogu usporeivati s naima. No to me podsjea, ve sam odavno trebao biti kod Mi
nosa, to sam potpuno smetnuo s uma. Zato je najbolje ako krenem odmah. Neu se
ni presvlaiti, jer je tamo uvijek mnotvo ljudi, pa se moja odjea nee ni primijetiti.
Vi pak, dragi prijatelji moji, jedite i pijte. I ti se, Minea, smiri! Pojavi li se moja ena,
recite joj da sam s Minosom, a nisam je htio ometati dok je bila s mladim natjecate
ljem. Mogao bih, zapravo, isto tako poi spavati, jer tako i tako nitko kod Minosa nee
zamijetiti jesam li se pojavio ili ne. A ako poem, mogao bih usput zaviriti u staje i
utvrditi u kakvom je stanju onaj novi bik, onaj s mrljom na slabinama. Zato je moda
ipak najbolje, ako poem. Uistinu iznimna zvijer!
Odsutno se poeo opratati, ali Minea ga je preduhitrila:
I mi idemo Minosu. Tamo u zatei sve svoje prijatelje, pa im mogu predstaviti
Sinuhea.
Tako se otputismo Minosovoj palai, pjeice, samo zato jer se starac nije mogao
odluiti je li vrijedno za tako kratku udaljenost uzeti nosiljku. Dok nismo stigli do pa
lae, nisam uope shvatio kako je taj, kojeg su jednostavno nazivali Minos, zapravo
196

njihov kralj... I da sve svoje kraljeve nazivaju tim imenom, jer se i po tome ele razli
kovati od drugih naroda. No koji je to Minos bio po redu iz njegove loze, nitko nije
znao rei. Ta nitko nije imao strpljenja to raunati i pribiljeiti! I nasljeivanje su rje
avali vrlo jednostavno. Kada bi jednog lijepog dana ieznuo Minos, zamijenio bi ga
drugi istoga imena i u svakom pogledu slian svom prethodniku. Zato se na Kreti ni
ta ne mijenja...
U palai je bilo bezbroj soba. Stijene dvorane za prijeme bile su oslikane uzbibanim
morskim algama, sipama i meduzama, kako lebde u prozirnoj vodi. Velika je dvorana
bila puna ljudi. Bili su odjeveni jedan neobinije i napadnije od drugoga. Kretali su se
uokolo ivahno razgovarajui, smijui se glasno i ispijajui iz malih kupa rashlaena
pia, vino i vone sokove, dok su ene usporeivale haljine. Minea me je predstavila
mnogima od svojih prijatelja, koji su svi iskazivali jednaku odsutnu uglaenost. Kralj
Minos uputio mi je nekoliko prijateljskih rijei na mom jeziku, zahvaljujui mi to
sam spasio Mineu za njenog boga i dopremio je kui. Sada joj predstoji ulazak u Bo
ju kuu, prvom prigodom, kako je objasnio, premda je njen rijebom odreen red pro
ao.
Minea se kretala po palai kao da je to njen vlastiti dom. Vodila me od sobe do
sobe, kliui od zadovoljstva i uitka pri pogledu na njoj poznate predmete. Pozdrav
ljala je i sluge, koji su joj uzvraali pozdrav, kao da i nije izbivala. Doznao sam kako
svaki ugledan Kreanin moe posjetiti svoja imanja ili poi na put kada mu je to dra
go. A ako to ne bi spomenuo svojim prijateljima, nitko se ne bi udio to ga nema. Po
povratku, meutim, pridruio bi se ostalima kao da i nije izbivao. Ta im je navada, po
svemu sudei, oito ublaavala zbilju smrti. Jer kada bi netko ieznuo, nitko ga nije
traio te bi ubrzo nestali potonuo u zaborav. Izbivanje s nekog dogovora, sastanka ili
prijema nije pobuivalo nikakve opaske, a kamo li uenje. Pretpostavljalo se kako je
onom koji nije doao, u meuvremenu moglo neto drugo pasti na pamet, pa je otiao
za tim novim hirom...
Na kraju me Minea odvela u zdanje smjeteno na stijeni, povrh ostalih graevina.
Kroz njegove velike prozore pruao se prekrasan vidik na umiljata polja i oranice, ga
jeve maslina i nasade izvan grada, te modrikasta i magliasta brda iza njih. Tu mi je
priopila:
Ovo je moje boravite.
Sva njena imovina bila je tamo, onakva kakvom ju je ostavila. Kao da je otila tek
juer... Premda, odjea i nakit u njenim sanducima i krinjama sada su ve bili zasta
rjeli i nije ih vie mogla staviti na sebe.
Tek sam tada doznao i da je kraljevskog roda i roakinja Minosa. Toga sam se tre
bao i ranije dosjetiti, s obzirom na njeno ime. Zlato, srebro i skupocjeni darovi za nju
nisu imali neku posebnu vrijednost, jer je od djetinjstva mogla dobiti sve to bi poe
ljela. Ali je jo u djetinjstvu bila posveena bogu i odgojena u kui bikova, gdje je obi
tavala u vrijeme kad nije bila u palai ili kod svog starog zatitnika odnosno kod pri
197

jatelja. Jer, Kreani su i glede svog mjesta boravka jednako hiroviti kao i u svemu os
talom u ivotu.
Zaelio sam vidjeti i kuu bikova. Zato se vratismo u dvoranu za primanja, elei
se oprostiti od Mineinog zatitnika. Iznenaeno me je pogledao i priupitao, jesmo li se
ve negdje vidjeli, jer mu se inim nekako poznatim. Zatim me je Minea odvela u
kuu bikova. Bio je to grad za sebe, sa stajama, poljima, panjacima, gledalitem, kol
skim zgradama i sveenikim stanovima. Ili smo od staje do staje, udiui otar vonj
tih ivotinja. Minea se pritom nije umarala, neprestance ih nazivajui imenima od mi
lja i vabei ih. Dotle su oni muklo rikali i rovali otrim papcima po pijesku, zurei zlo
kobno svojim crvenim izbuljenim oima u nju, te je pokuavali ubosti rogovima izme
u preki svojih odjeljaka.
Minea je tu srela mladie i djevojke koje je poznavala, premda meu onima koji su
bili odabrani za plesanje pred bikovima u pravilu nije bilo velikog prijateljstva. Bili su
zavidni jedni drugima na umijeu i nespremni meusobno odavati tajne svojih izved
bi. Sveenici koji su uvjebavali i bikove i plesae, primili su nas toplo. Kada su doz
nali da sam lijenik, postavili su mi brojna pitanja o probavi bikova, o dijetnoj prehra
ni za njih, sjaju njihove dlake... Premda su o tome zasigurno znali vie od mene! Mi
nea je kod njih bila u velikoj milosti, te su joj odmah dodijelili bika za sutranje natje
canje i uvrstili je u raspored. Ona je pak bila nestrpljiva, elei mi pokazati svoju vje
tinu i umijee, plesanjem ispred najboljih ivotinja...
Poslije toga me Minea povela u omalenu zgradu, gdje je kretski visoki sveenik i
vio sam, odvojeno od drugih. I kao to se kretski kralj uvijek zvao Minos, tako se i
glavni sveenik nazivao Minotauros. Zbog nekog razloga bio je on ovjek kojeg su
Kreani najvie tovali i najvie ga se bojali. Njegovo su ime nerado izgovarali, nazi
vajui ga radije ovjek iz male bikove kue. ak se i Minea bojala posjetiti ga, prem
da mi to nije htjela priznati. Spoznao sam to iz njenih oiju, jer sam nauio prepoznati
u njima svaku promjenu...
Nakon najavljivanja, primio nas je u mranoj prostoriji. U prvi sam mah pomislio
kako smo se nali pred samim bogom, te sam povjerovao u sve pripovijesti koje sam
uo o Kreti i njenom bogu. Jer, pred nama je stajala spodoba ljudskoga oblija, ali sa
zlatnom glavom bika. Kad smo mu se poklonili, meutim, skinuo je zlatnu obrazinu i
otkrio svoje vlastito lice. Premda mi se uljudno nasmijeio, nije mi se sviao. U njego
vom bezizraajnom licu bilo je neega ukoenog i okrutnog. Nisam mogao utvrditi to
je to, jer je ipak bio ugodne vanjtine, vrlo tamne puti i oito s priroenim nagonom
za zapovijedanjem. Minea mu nije trebala nita objanjavati, jer je ve znao sve o nje
nom brodolomu i kasnijem putovanju. Nije postavljao nikakva izlina pitanja, nego
mi se zahvalio na dobrohotnosti prema Minei i kroz nju prema Kreti i njenom bogu.
Dodao je kako me u svratitu oekuju bogati darovi, za koje pretpostavlja kako e mi
vjerojatno biti po volji.
Ravnoduan sam prema darovima odgovorih mu. Znanje mi vie znai od
198

zlata. Da bih ga uveao, proputovao sam mnoge zemlje, te sam upoznao bogove Babi
lona i Hetita. Nadam se upoznati i kretskoga boga, o kojem sam uo mnogo udesnih
pria. uo sam kako voli djevice i iste djeake, za razliku od bogova Sirije, iji su
hramovi istodobno i kue naslada i koje posluuju ukopljeni sveenici.
Imamo mnogo bogova, koje narod tuje odgovorio je. U luci su hramovi po
dignuti u slavu tuih bogova. Tamo moe, eli li to, prinijeti rtvu Amonu ili lu
kom Baalu. Ali te ne elim dovoditi u zabludu. Priznajem, mo Krete ovisi o bogu ko
jeg se tajno tuje jo od davnih vremena, dokle nae znanje i poznavanje see. Samo
posveeni smiju ga upoznati, a i to samo kada ga sretnu licem u lice. No, nitko se nije
vratio kako bi nam opisao njegov lik.
Bogovi Hetita su nebo i zemlja, te kia koja pada s neba i udahnjuje plodnost
zemlji. Bog Krete je pak, koliko sam shvatio, bog mora, jer bogatstvo i mo Krete po
tjeu od mora?
Moda ima pravo, Sinuhe rekao je s udnim smijekom. Ali znaj ipak, mi
Kreani molimo se ivome bogu. Po tome se razlikujemo od naroda s kopna, koji se
klanjaju mrtvim bogovima i drvenim likovima. Na bog nije neka slika, iako su bikovi
prispodobljeni kao njegovo znakovlje. I dok bude ivio na bog, trajat e i mo Krete
na morima. Tako je bilo reeno u proroanstvima, a mi vjerujemo u njih... Premda po
laemo veliku vjeru i u nae bojne brodove, s kojima se ni jedna pomorska zemlja ne
moe natjecati.
Douo sam, va bog obitava u svojoj tajnovitoj tamnoj palai, zamrenih prolaza
bio sam uporan. Rado bih razgledao taj labirint, o kojem sam mnogo sluao. Ali
nikako ne shvaam, zato se posveeni nikada ne vraaju nakon odlaska bogu, prem
da im je to doputeno nakon to tamo proborave razdoblje jedne Mjeseeve mijene,
do slijedeega punog Mjeseca.
Najvea ast, najdublje blaenstvo koje moe rijebom dopasti posveene kretske
mladie i djevojke, jest ulazak u Boju palau odvratio je Minotauros, ponavljajui
rijei koje sam uo ve bezbroj puta. Upravo zato se morski otoci natjeu meu so
bom, koji e poslati najljepe djevice i cvijet svojih mladia kako bi plesali pred biko
vima i time stekli pravo sudjelovanja u rijebanju. Nije mi poznato jesi li douo kazi
vanja o dverima morskoga boga. Tamonji ivot u svemu se razlikuje od ovog nama
poznatog. Zato, tko god stupi unutra, ne eli se vie vratiti patnjama i tuzi ovog svije
ta. to ti kae, Minea? Boji li se ui?
Minea nije odgovorila nita. Zato ja rekoh:
Gledao sam tijela mornara koje je more izbacilo na alove kod Smirne. Lica i tr
busi bili su im napuhnuti, a u crtama lica nisam im smotrio ni najmanje radosti... To
je sve to znam o dverima boga mora. Ipak, to ne znai kako sumnjam u tvoje rijei...
A Minei elim sve dobro.
Vidjet e labirint hladno je uzvratio Minotauros. -Jer, no punog Mjeseca je
blizu. Te e noi Minea ui u Boju kuu.
199

 A ako bi se opirala? zapitao sam silovito, jer su me njegove rijei razljutile i za

mrznule moje srce oajem i beznaem.
Tako se neto jo nikad nije sluilo. Ali budi spokojan, Sinuhe Egipanine. Nakon
to Minea otplee svoje pred bikovima, svojevoljno e ui u Boju kuu.
Ponovno je stavio zlatnu bikovsku obrazinu na glavu, kao znak da trebamo otii.
Njegovo je lice opet bilo skriveno od nas. Minea me je uzela za ruku i odvela. No od
tada kao da je u njoj ugasnula svaka radost...

3
Vrativi se u prenoite, zatekao sam Kaptaha koji je u meuvremenu obilno pio vina
po lukim krmama. Doekao me rijeima:
Gospodaru, za sluge je ova zemlja poput Zapadne Zemlje. Nitko ovdje ne tue
svoje sluge i ne pamti koliko je zlata imao u kesi ili koje dragulje u krinji. Rasrdi li se
gospodar na slugu i zapovjedi mu neka napusti kuu, to se ovdje smatra najveom i
najteom kaznom za slugu, taj se tek treba pritajiti i vratiti sutradan. Jer, do tada je
njegov gospodar cijeli sluaj ve zaboravio. Za pomorce i luke robove, meutim, ovo
je zla zemlja. krti upravitelji slue se tekim batinama, a trgovci su spremni prevariti
ovjeka iz Smirne, isto tako brzo i lako, kao to bi trgovac iz Smirne prevario Egipa
nina objasnio je, te zastao. Potom je nastavio: Ipak, ivot je ovdje lijep! U gline
nim posudama dre male, u ulju spremljene ribe, koje su neslueno slasne i odlino
pristaju uz vino. I mnogo im toga pratam, samo zbog tako slasnog okusa tih riba.
Sve je to izgovorio na svoj uobiajeni nain, kao da je pijan. Ali, kad je zatvorio
vrata, te uvjerivi se kako nitko ne prislukuje, ozbiljno mi se obratio:
Gospodaru, udne se stvari spremaju u ovoj zemlji. Mornari u krmama kazuju
kako je kretski bog umro, pa sveenici ustraeni trae novoga boga. To su opasne rije
i, zbog kojih je nekoliko mornara ve baeno s vrha litica u more, kao hrana sipama.
Jer, pradavno je proroanstvo: smru njenog boga i mo Krete e se sruiti u prah...
U srcu mi je planula luda nada. Rekoh Kaptahu:
U noi punoga Mjeseca, Minea treba ui u Boju kuu. No, ako je njen bog mr
tav, a to je mogue, jer narod uvijek sve sazna, pa i ono to mu se nastoji zatajiti, tada,
tada...! Tada e nam se Minea moda vratiti iz Boje kue, premda se odatle do sada
jo nitko nije vratio...
Sljedeega dana pobrinuo sam se za dobro mjesto u velikom okruglom gledalitu,
koje je bilo izgraeno uokolo velikog polja za ples pred bikovima. Kamene klupe gle
dalita uzdizale su se poput ogromnih stuba jedne nad drugom. Na taj su nain svi
gledatelji bez potekoa mogli vidjeti bikove. Vrlo sam se divio tom mudrom rjeenju,
kakvo prije nisam nikada imao prilike vidjeti. U Egiptu, primjerice, podiu se samo
200

prigodna visoka gledalita i nadstrenice kod prolaska povorki, za predstave i svea

nosti, kako bi svi mogli vidjeti boga i sveenike koji pleu.
Bikove su putali u arenu jednog za drugim, a svaki je plesa izvodio sloen i uz
budljiv sastav. To je ukljuivalo razliite kretnje, a sve ih je trebalo izvesti besprijekor
no i po utvrenom redoslijedu. Najtee od svega bilo je uspeti se izmeu bikovih ro
gova, stati mu na glavu, odbaciti se potom u zrak, izvesti pun premet i doekati se na
noge na bikovim leima. To ni najspretniji nisu mogli izvesti bez pogreke, jer je velik
dio te toke, osim o njima, ovisio o vladanju ivotinje, njenom kretanju, napadu, spu
tanju glave i dr. Bogati i ugledni Kreani meusobno su sklapali oklade za svaku po
jedinu izvedbu, a svaki je podravao svog miljenika. Nakon to sam promatrao neko
liko izvedbi, nisam vie mogao shvatiti njihovo oduevljenje i predanost... Meni su bi
kovi svi bili nalik jedan drugome, pa nisam mogao uoiti razliku izmeu pojedinih iz
vedbi plesaa.
Minea je takoer plesala pred bikovima. Pritom sam strepio za njen ivot, sve dok
me njena udesna predanost i umijee nisu oarali... Tada sam zaboravio na strah i
bio razdragan poput ostalih. Ovdje su pred bikovima djevojke plesale obnaene, jed
nako kao i mladii, jer je njihova izvedba bila toliko opasna te bi ih i najmanji koma
di odjee mogao omesti pri kretnjama i ugroziti im ivote. Prema mojoj procjeni,
najdraesnija od svih plesaica bila je Minea, koe koja je svjetlucala od utrljanoga
ulja. Ipak, moram priznati, i meu ostalima plesaicama bilo je prelijepih djevojaka
koje su poluile velik pljesak. Ali ja nisam mogao skinuti pogleda s Minee. U uspored
bi s drugima, ona nije bila redovito uvjebana, zbog svoga dugog izbivanja, te nije
osvojila ni jedan cvjetni vijenac. Njen stari zatitnik, koji se na nju kladio, bio je pun
gorine i povrijeenosti... Sve dok nije zaboravio na srebro koje je izgubio, te poao do
staja izabrati nove bikove i brojeve, radi sklapanja novih oklada, na to je kao Minein
zatitnik imao pravo.
Kada sam nakon izvedbe susreo Mineu u kui bikova, ogledala se oko sebe i rekla
mi hladno:
Sinuhe, vie te neu vidjeti. Jer, moji su me prijatelji pozvali na gozbu. Isto tako,
moram se pripraviti za mog boga, jer e Mjesec biti pun u drugoj noi, raunajui od
danas. Zbog toga je uputno i da se vie ne viamo, prije nego uem u Boju kuu,
osim ako me ne eli pratiti onamo zajedno s ostalim mojim prijateljima.
Neka bude tako rekao sam. Mnogo je toga za vidjeti na Kreti. Obiaji kao i
odjea ena jako su mi zanimljivi. Dok sam sjedio i promatrao tvoju predstavu, neke
od tvojih prijateljica pozvale su me u svoju kuu. Vrlo me zabavljalo gledati im lica i
grudi, premda su te ene bile neto punanije i lakoumnije od tebe.
Bijesno me je dograbila za ruku. Oi su joj plamtjele, a dah joj se ubrzao kad je
rekla:
Zabranjujem ti zabavljanje s mojim prijateljicama, dok sam odsutna! Meni za
ljubav, Sinuhe, mogao bi priekati barem dok ne odem. I premda sam u tvojim oima
201

nedvojbeno premrava, to nikada ranije nisam pomislila, uini sada to traim... Za

volju naeg prijateljstva i jer te molim.
Ma to je bila tek ala! umirio sam je. Ne elim ometati tvoj mir, jer zasigurno
ima dosta toga za srediti prije nego stupi u Boju kuu. Zato u se vratiti u svoje
svratiste i lijeiti bolesnike, jer je u luci mnogo onih koji trebaju moju pomo.
Otiao sam... Ali mi je otar vonj bikova jo dugo ispunjao nosnice. Nikada neu
moi zaboraviti taj vonj kretskih staja. I dan danas, ugledam li stado i do mene dopre
njegov miris, obuzme me munina i ne mogu jesti, a srce me zaboli u grudima... Po
ao sam tako svojim pacijentima u svratite. Lijeio sam ih i ublaavao im boli sve
dok nije pao mrak, te su svjetiljke zapaljene u lukim kuama naslada. Kroz zidove su
dopirali glazba i smijeh, jer su sluge pa ak i robovi na Kreti poprimili bezbrinost
svojih gospodara. Svi su ivjeli kao da nikada nee umrijeti, te kao da na svijetu nema
boli, jada ni gubitaka.
Bilo je mrano. Sjedio sam u svojoj sobi, gdje je Kaptah prostro moju rogoinu, u
mraku, jer nisam palio svjetiljke. Mjesec se dizao velik i sjajan, premda jo nije bio sa
svim pun. Mrzio sam tog nonoga gosta, jer sam znao kako e me odvojiti od jedine
na ovom svijetu koja mi je bila sestrom. Ali sam mrzio i sebe samoga to sam toliko
slab i plaljiv, toliko nesiguran u svojim enjama i udnjama. U taj se as otvorie
vrata... I Minea je kradimice stupila u sobu! Nije vie bila odjevena na kretski nain,
nego je nosila istu jednostavnu haljinu u kojoj je plesala za mone i ugledne mnogih
zemalja, a kosa joj je bila povezana zlatnom vrpcom.
Minea! kliknuh iznenaeno. Zato si dola? Ta mislio sam, priprema se za
svoga boga?!
Govori tie, kako nas nitko ne bi uo! upozorila me. Sjela je do mene, te gleda
jui Mjesec, nastavila hirovito:
Ne dopada mi se vie moj leaj u kui bikova, a ni meu prijateljicama vie ni
sam sretna kao nekada. Ali zato te dooh posjetiti u ovom lukom svratitu, to je
uistinu nedolino, ne znam rei. No eli li spavati, neu ti dosaivati, nego idem...
Nisam mogla zaspati, te sam poeljela jo jedanput osjetiti u nosnicama stari miris li
jekova i ljekovitog bilja. Poeljela sam i jo jedanput tipnuti Kaptaha za uho i povui
za kosu, zbog besmislica koje govori. Oito su me putovanja i strani narodi smutili, pa
se vie meu bikovima ne osjeam kao kod kue. Ni odobravanje na natjecalitu ne
veseli me vie, a ni za Bojom kuom ne eznem vie onoliko kao nekada... Govor lju
di oko mene mi je poput brbljanja aave djece, njihovo veselje poput morske pjene
na alu, a ne dijelim ni njihova zadovoljstva. Srce mi je prazno, a glava mutna. Ne
mam ni jedne misli koju bih mogla nazvati svojom. Sve me boli, a u svom dosada
njem ivotu nikada se nisam osjeala toliko smeteno i zbunjeno. Zato te molim, uzmi
moj dlan u svoje, kao to si to nekad obiavao. Jer, kad mi tako dri ruke, Sinuhe, ne
bojim se nikakvog zla, ak ni smrti... Premda predobro znam, drae ti je gledati pu
nanije i ljepe ene od mene, te njih drati za ruke...
202

 Minea, sestro moja otpovrnuh. Moje su djetinjstvo i mladost bili poput bis
troga, dubokog potoka. Godine moje muevnosti bile su pak kao neka velika rijeka,
koja se irila i irila, pokrivi mnogo zemlje. Ali je voda postajala plitkom, pretvaraju
i se u ustajalu, smradnu barutinu. Ali kada si mi ti dola, Minea, prikupila si sve te
vode. Radosno su se slile u dubok tok te se sve u meni proistilo. Svijet mi se ponovno
smijeio, a svo zlo jednostavno je otkliznulo u stranu, te mi izgleda poput obine pa
uine, koju se lako i bez muke razmie i uklanja rukom. Tebe radi teio sam dobro
instvu, tebe radi lijeio sam bolesne ne traei nagrade, a bogovi tame nisu imali
vlasti nada mnom. Tako je bilo otkad si dola. A sada, kad odlazi, s tobom gasne i
svjetlo, a moje je srce poput usamljene vrane u pustinji. Ne osjeam vie dobrona
mjernosti prema nikome. Mrzim ljude, a mrzim i bogove, te ne elim vie ni uti o
njima. Bacio sam pogled na Mjesec. Spokojno se dizao povrh luke i stjenovitih litica
iza nje, darujui svoju nestvarnu svjetlost posljednjim trenucima koje smo dijelili.
Eto, tako je to sa mnom, Minea. Zato ti kaem: na svijetu je mnogo zemalja, ali
samo je jedna i jedina rijeka. Dopusti da te povedem u Crnu Zemlju, na obale te jedi
ne rijeke, gdje se divlje patke glasaju u trsci, a Sunce svakoga dana plovi u svom zlat
nome unu preko neba. Poi sa mnom, Minea! Razbit emo vr zajedno.. I biti muem
i enom, da se nikad vie ne razdvojimo jedno od drugoga! ivot e nam biti jednos
tavan i spokojan! A kada umremo, naa e tijela biti pripremljena za vjenost te emo
se moi ponovno sresti u Zapadnoj Zemlji
1 tamo zajedno obitavati zauvijek.
Ona je tek grevito stiskala moju ruku u svojima. Dotakla je vrcima prstiju moje
one kapke, moje usne i moje grlo... Zatim je tiho rekla:
Sinuhe, i da hou, ne bih te mogla slijediti. Nema toga broda koji bi nas ponio s
Krete, nema kapetana koji bi se odvaio skriti nas pod palubom. Paze na mene zbog
boga, te neu dopustiti da te zbog mene ubiju. Ne mogu poi s tobom. Ne bih te mo
gla ni vjerno pratiti, kad bih to i htjela. Otkako sam plesala pred bikovima, njihova je
volja jaa od moje... Premda ti to ne mogu objasniti, jer to nisi outio. Eto, zato mo
ram u noi punoga Mjeseca stupiti u Boju kuu... I nema te sile na svijetu koja bi me
u tome mogla zaprijeiti. Zato je tome tako, ne znam i ne mogu objasniti. Moda to
nitko ni ne zna, osim Minotaurosa.
Srce u grudima bilo mi je poput praznoga groba, te sam rekao:
Nitko ne zna to donosi sutranji dan... Ipak, ne vjerujem da e se vratiti iz Bo
je kue. U zlatnim dverima boga mora moda e piti iz njegovih vrutaka, koji daju
vjean ivot, te e zaboraviti sve zemaljsko, pa i mene. Premda, ne vjerujem ba nita
od toga. Sve su to bajke. I nita od onoga to sam mogao vidjeti u bilo kojoj zemlji
nije me potaklo na vjerovanje u bajke. Znaj zato, ako se ne vrati nakon propisanoga
razdoblja, osobno u ui u Boju kuu, doi po tebe i dovesti te natrag. Odvest u te
ak i protiv tvoje volje, ak i ako se ne bude eljela vratiti! To je moja tvrda namjera,
Minea, pa makar mi to bilo i posljednje djelo na zemlji...
203

No ona mi je, prestraena, prekrila dlanom usta, te se ogledavi uzviknula:

Tiho! Ne smije tako govoriti! ak ni misliti tako! Boja je kua tamna, iz nje tu
inac ne moe nai izlaza. Neposveene tamo vreba strana smrt. A u nju ne bi mo
gao ni ui, jer je uvaju bakrena vrata. I to mi je drago, jer znam tvoju ludost te bi do
ista mogao uiniti kako kae, pa bi se time izvrgao propasti. Vjeruj mi! Vratit u se
svojevoljno, jer moj bog ne moe biti toliko okrutan te me sprijeiti u povratku tebi,
ako to tako arko elim. On je divan i drag bog, koji uva mo Krete i dobrohotan je
prema svima. Zato nam masline cvjetaju i ito zori na njivama, a brodovi jedre od
luke do luke. On usmjerava vjetrove kako bi nam bili povoljni i vodi naa plovila kada
ih prekrije magla, da one koje titi ne dopadne nikakvo zlo. Zato bi onda meni nanio
boli?
Rasla je od djetinjstva u sjeni svoga boga. Oi su joj bile zaslijepljene, a ja ih nisam
mogao otvoriti... Premda sam slijepe izlijeio iglom i vratio im oinji vid. U nemono
me bijesu pograbio sam je u zagrljaj i poljubio je, te milovao njene udove, udove glat
ke poput stakla... Bila mi je kao istinsko vrelo zalutalome u pustinji.
Nije se branila... Samo je pritisnula svoje lice uz moj vrat i drhtala. Njene suze bile
su vrue na mom vratu, kada je rekla:
Sinuhe, prijatelju moj, ako sumnja u moj povratak, neu ti odbiti nita. Radi sa
mnom to god eli, ako ti to moe pruiti radosti... Pa ak i ako moram umrijeti zbog
toga. Jer, u tvojim se rukama ne bojim smrti, te nita nije vano ako me moj bog
odvaja od tebe.
Bi li to i tebe veselilo? upitao sam.
Ne znam odgovorila je oklijevajui. Znam samo kako mi je tijelo nemirno i
nezadovoljno, dok sam daleko od tebe. Znam samo da mi se zamagljuje vid, a koljena
mi poputaju kada me dotakne. Mrzila sam samu sebe zbog toga i bojala se tvog do
dira. Ranije je sve u meni bilo razlono, a nita nije pomuivalo moju radost. Ponosila
sam se jedino svojim umijeem, svojom okretnou i svojim djevojatvom. Sada znam
kako mi je tvoj dodir sladak premda mi moe nanijeti boli. Ipak, ne znam bi li me ve
selilo ono to eli uiniti. Moda bih nakon svega jedino bila tuna... Ali, ako bi ti bio
sretan, nemoj odlagati... Jer je tvoja radost i moja radost, i ne elim nita drugo.
Pustio sam je iz naruja, dotakao joj rukom kosu, oi, vrat, te rekao:
Mome srcu dostatno je to mi dolazi, onakvom kakva si bila, kada smo lutali ba
bilonijskim cestama. Ipak, elim uspomenu i na ovaj trenutak. Pokloni mi vrpcu iz
svoje kose! To mi je dovoljno i neu traiti nita vie od tebe...
Pogledala me sumnjiavo, te prelazei si rukama preko bokova, rekla:
Moda sam ti premrava, pa misli kako ti moje tijelo nee pruiti uitka? Ne
dvojbeno bi ti milija bila neka ivahnija i raspoloenija ena? Ali bit u ivahna i ras
poloena! Uinila bih sve to eli, samo da te ne razoaram, te bih ti pruila naslade
koliko god to mogu.
Nasmijeio sam joj se, pomilovao njena glatka ramena, pa odgovorio:
204

 Minea, u mojim oima nema ene koja je ljepa od tebe. I ni jedna mi ne bi mo

gla prirediti vee veselje... Ali te ne elim uzeti samo radi moga uitka, dok si nevolj
na zbog svoga boga. Ali znam neto drugo, to bismo mogli uiniti, a razveselilo bi
nas oboje. Po obiaju moje zemlje, uzet emo vr i razbiti ga izmeu nas. Time posta
jemo mu i ena, premda te neu posjedovati i premda nee biti nazoni sveenici koji
bi tome posvjedoili ili zapisali naa imena u knjige hrama. Neka nam zato Kaptah
donese vr, kako bismo proveli taj obred.
Oi su joj se rairile i blistale na mjeseini. Pljesnula je rukama i smijeila se puna
radosti.
Tako pooh potraiti Kaptaha, ali sam odmah naletio na njega! Sjedio je na tlu
pred vratima moje sobe. Trljao je nadlanicom svoje suzama umrljano lice. Ugledavi
me, glasno je zaridao.
to ti je, Kaptah? upitao sam ga. Zato plae?
Gospodaru, imam meko srce odgovorio mi je bez i najmanjeg stida. Nisam
mogao zadrati suze sluajui sve to ste ti i ova djevojka uskih bokova govorili. Jo
nikad u ivotu nisam uo neto toliko dirljivo...
Ritnuo sam ga ljutito i upitao:
Hoe li time kazati kako si cijelo vrijeme prislukivao na vratima i uo sve to
smo rekli?
Upravo tako otpovrnuo je neduno. Jer, drugi su prolazili i zastajkivali smje
rajui prislukivati na tvojim vratima. A ti nisu imali nikakva posla s tobom, nego su
dolazili uhoditi djevojku. Zato sam ih otjerao svojom batinom i sjeo pred vrata kako
bih bdio nad tvojim mirom. Smatrao sam, ne bi ti bilo drago ometanje usred vanoga
razgovora. Ali, sjedei ovdje tako, nisam mogao ne uti to ste govorili. Sve je bilo to
liko divno, premda moram rei istodobno i djetinjasto. I nisam se mogao obraniti od
suza, koje su mi navalile iz tog mog jedinoga oka...
Nakon to je to izrekao, nisam se vie mogao ljutiti na njega to je bio priprost.
Samo sam rekao:
Budui da si prislukivao, zna to trebamo. Pouri i pribavi mi vr.
Kakve vrste treba biti vr, gospodaru? upitao je, izmotavajui se. eli li
zemljani vr ili kameni, oslikan ili ne, visok ili nizak, irok ili uzak?
Udario sam ga prutom, premda slabo, jer mi je srce bilo puno dobrohotnosti, te mu
priopio:
Predobro zna to mislim. Za tu e namjenu posluiti bilo kakav vr. Zato se ne
moj izvlaiti, ve mi brzo donesi prvi vr koji ti doe pod ruku.
Idem ve, idem, gospodaru. Hitam i trim! A govorei ono prije, samo sam ti da
vao vremena za razmiljanje o onome to smjera. Razbijanje vra sa enom znaajan
je korak u ivotu mukarca. Takav korak ne smije se nikako uiniti na brzinu i bez
primjerenog promiljanja. Vr u ti, dakako, donijeti. Zato, jer to eli. I neu te vie
ometati u tvojoj nakani.
205

Kaptah nam je donio stari vr za ulje koji je zaudarao na ribu. Minea i ja smo ga
zajedno razbili. Time smo postali muem i enom, a Kaptah je bio svjedok. Stavio je
Mineino stopalo na svoju glavu i izjavio:
Od ovog si trena moja gospodarica... I moe mi zapovijedati isto kao i moj gos
podar. Ili ak i vie! Nadam se ipak, nee mi polijevati noge kipuom vodom, kada se
razljuti. Nadalje, nadam se kako voli mekane papue, bez potpetica. Ne volim, na
ime, potpetice na papuama jer ostavljaju modrice i otekline na mojoj glavi. Namjera
vam ti sluiti vjerno kao to sluim i svoga gospodara, otkako mi je iz nekog nepozna
tog razloga srce postalo blisko tvojemu. I to premda si mrava i grudi su ti malene, te
ne mogu shvatiti to je to moj gospodar naao privlanoga u tebi. I potkradat u te
jednako savjesno kao i njega, pazei pritom vie na tvoj probitak nego na svoj.
Govorei to, bio je toliko dirnut, pa su ga ponovno spopali pla i glasno jadikova
nje. Minea ga je milovala po leima i debelim obrazima, te ga tjeila dok se nije smi
rio. Tada sam mu zapovjedio neka pokupi krhotine vra i otpremio ga iz sobe.
Te smo noi Minea i ja legli zajedno, kako smo to ranije obiavali. Spavala je u
mom naruju, osjeao sam njen dah na svome vratu i milovanje njene kose po obrazi
ma. Ali je nisam uzeo, jer ono to nije veselilo nju, ne bi veselilo ni mene. Smatrao
sam, moja je radost ovako slaa i dublja, nego li bi bila da sam je posjedovao.
U tome, meutim, ne mogu biti potpuno siguran, jer nikad nisam mogao napraviti
usporedbu... Jedno ipak znam: te sam noi osjeao dragost prema svim ljudima, u srcu
mi nije pretekla ni jedna zla misao. Svaki ovjek bio mi je brat, svaka ena moja maj
ka, a svaka djevojka moja sestra. I to kako u Crnoj tako i u Crvenoj Zemlji, pod istim
nebom obasjanom mjeseinom.

4
Sljedeega dana Minea je jo jedanput plesala pred bikovima. Srce mi je pritom drhta
lo zbog nje, ali nije joj se dogodilo nikakvo zlo. No zato je jedan mladi iz njene dru
be skliznuo s bikova ela i pao na tlo. Tada mu je bik rasporio tijelo i izgazio ga kopi
tima. Gledatelji uokrug borilita ustali su i vikali od uasa i oduevljenja. Kada su
otjerali bika, a tijelo plesaa odnijeli u staju, ene su potrale pogledati ga. Dodirivale
su njegove krvaree udove, dah im se ubrzao, te su uzvikivale: Kakav prizor! A mu
karci su govorili: Ve dugo nismo vidjeli tako izvrsnu priredbu, kao danas! Sreiva
li su svoje oklade meusobno, bez i najmanjeg znaka aljenja, mjerei zlato i srebro.
Potom su svi zajedno pili vina i veselili se u svojim kuama, pa su svjetla gorjela do
dugo u no. ene su otile od svojih mueva, u postelje drugih. Ali nitko to nije za
mjerao, jer je takav bio obiaj.
Leao sam usamljen na svojoj rogoini, jer te noi Minea nije mogla doi. Rano ju
206

trom unajmio sam nosiljku u luci i uputio se pratiti je na putu u Boju kuu. Nju su
otpremili tamo zlatnom koijom koju su vukli konji s perjanicama. Prijatelji koji su je
slijedili u nosiljkama ili pjeice, buili su, smijali se, bacali cvijee po njoj i zadravali
se uz rub puta kako bi popili vina. Put je bio dugaak, ali su svi bili dobro opskrbljeni.
Lomili su usput granje i hladili njime jedni druge, plaili ovce seljacima i izmiljali
kojekakve druge ludorije... Boja kua leala je na osamljenome mjestu, na podnoju
planine, nedaleko morske obale. Kad se drutvo primaklo tome mjestu, stiali su gla
sove i govorili aptom, a smijeh je uminuo.
Boju kuu je teko opisati. Bila je nalik niskom brdu, obrasla travom i cvijeem, te
kao da je urastala u planinu. Ulaz je bio zatvoren veliajnim bakrenim dverima, a is
pred je bilo malo svetite. Tu se provodilo posveenje, a tu su obitavali i uvari. Ve se
mrailo, kada je sveana povorka stigla pred Boju kuu. Mineini prijatelji istupili su
iz nosiljki, bacili se na travu te su jeli i pili, zbijajui ale meu sobom, zaboravivi
svoju raniju sveanu ukoenost.
Jer, Kreani su kratkoga pamenja. S dolaskom noi zapalili su lui i lovili jedni
druge po gutari. Uzvici ena i smijeh mukaraca dopirali su iz tame. Minea je pak
sjedila sama u svetitu... Nitko joj se nije smio pribliiti.
Promatrao sam je kako sjedi. Bila je odjevena u zlato poput boanskog kipa, a na
glavi joj je bio velik pozlaen ukras. Pokuala mi se nasmijeiti, ali smijeak joj je bio
bez radosti. Nakon izlaska Mjeseca, skinuli su s nje nakit i zlato. Odjenuli su je u jed
nostavne halje i povezali joj kosu srebrnom mreicom. Potom su uvari skinuli zasune
bakrenih dveri, koja su se otvorila s dubokim, muklim i monim zvukom. Deset je lju
di trebalo uprijeti u svako pojedino krilo, kako bi se vrata otvorila. Iza vrata zjapila je
tama. Zavladala je duboka tiina i muk. Minotauros se opasao zlatnim opasaem, na
kojem je visio ma, te je nataknuo zlatnu bikovsku glavu. Tako vie nije liio na o
vjeka. Minei su dali u ruku goruu lu, te ju je Minotauros poveo u Tamnu kuu. Nes
tali su s vidika, a svjetlo lui je ugasnulo s njima. Tada su gromovita bakrena vrata
ponovno zatvorili i osigurali jakim zasunima, za to je trebala snaga mnogih mueva.
Mineu vie nisam mogao vidjeti.
Obuzelo me strano beznae i oaj. Osjeao sam srce kao otvorenu ranu kroz koju
mi istie sva krv. Pao sam na koljena i prignuo glavu zemlji. U tom sam trenu spoz
nao kako vie nikada neu vidjeti Mineu, premda mi je obeala vratiti se i ivjeti u
budunosti uz mene. Znao sam: nee se vratiti! Zato sam toliko bio siguran u to, ba
u tom trenu, ne mogu rei. Do tog sam trena jo bio neodluan, vjerovao sam, bojao
se, nadao i traio... Sve to kako bih uvjerio samog sebe, da je kretski bog drukiji od
svih drugih bogova, te e otpustiti Mineu za volju ljubavi koja ju je vezivala uz
mene... Sada vie nisam ni u to vjerovao. Leao sam licem na tlu, dok je Kaptah sje
dio uz mene, kimao glavom i jadikovao.
Cvijet kretske mladei jurcao je oko mene nosei upaljene lui u rukama. Plesali su
zamrene plesove i pjevali pjesme kojih rijei nisam razumio. Nakon to su bakrena
207

vrata jednom bila zatvorena, bili su opsjednuti takvim ludilom te su raspojasano ska
kali, plesali i jurili sve do iznemoglosti. Njihova je vika u mojim uima odjekivala po
put graktanja vrana s gradskih zidina.
Poslije nekog vremena, Kaptah je prestao jadikovati i rekao mi:
Ako me moje oi ne varaju, a i nisam jo popio toliko da bi mi se slika udvostru
ila, rogata se glava vratila iz planine. Ne znam dodue kako, jer nitko nije otvorio ba
krena vrata.
Zborio je istinu. Minotauros se doista vratio, a njegova zlatna bikovska glava blje
tala je na mjeseini zastraujuim sjajem, dok je s ostalima plesao prigodne sveane
plesove. Pri pogledu na njega, nisam se vie mogao svladavati. Skoio sam i pobrzao k
njemu, zgrabio ga za rukave i upitao:
Gdje je Minea?
Odgurnuo je moju ruku i zakimao svojom obrazinom. No kad sam mu zaprijeio
put, otkrio je lice i rekao u srdbi:
Zabranjeno je ometati svete obrede! Ali, ti si tuinac, pa ti to jamano nije poz
nato. Zato ti opratam, uz uvjet da vie ne digne ruku na mene.
Gdje je Minea? upitao sam ponovno.
Ostavio sam Mineu u tami Boje kue, kako je to propisano, te se vratio radi su
djelovanja u sveanome plesu u slavu boga. to jo eli od Minee, nakon to si bio
nagraen za njeno vraanje u domovinu?
Kako si se ti mogao vratiti, a ona ne? upitao sam, unosei mu se u lice. No on
me odgurnuo, a plesai su stali izmeu nas. Kaptah me je uhvatio za ruku i odvukao.
Bio je to razloan postupak, jer tko zna to se sve moglo zbiti?
Lud si to privlai toliko pozornosti na sebe upozorio me. Bilo bi bolje pri
druiti se plesu s preostalima, smijati se i pjevati poput njih. Inae bi za tebe moglo
poi po zlu. Otkrio sam i kako se Minotauros vratio: kroz mala vrata koja su pored ba
krenih. Poao sam to pogledati, te zamijetio kako ih je uvar zakljuao i odnio klju.
Ali sada pij vina, gospodaru, te se priberi. Lice ti je izoblieno kao da si opsjednut, a
oima koluta poput sovuljage.
Dao mi je piti vina, pa sam usnuo na livadi obasjanoj mjesenom, dok je sjaj lui
titrao pred mojim oima. Naime, vidjevi u kakvom sam stanju, Kaptah je kradom u
vino smijeao makova soka. Time mi se osvetio za ono to sam ja uinio njemu u Ba
bilonu, kako bih mu spasio ivot. Ali me nije strpao u zemljanu urnu. Prostro je preko
mene pokriva i pazio da me plesai ne bi izgazili. Svojim postupkom mi je vjerojatno
spasio ivot, jer sam u svom oaju mogao sjuriti svoj no u Minotaurosa i ubiti ga.
Kaptah je sjedio uz mene cijelu no, sve dok vinski vr nije bio prazan. Tada je zaspao
i ispuhivao vinske pare u moje uho.
Probudio sam se tek kasno sljedeega dana. Opojno sredstvo bilo je toliko jako te
sam se u prvi mah udio gdje se nalazim. Prisjetivi se, bio sam miran i bistre glave, a
zahvaljujui opojnom sredstvu nisam vie mahnitao. Mnogi od sudionika sveanosti
208

ve su se bili vratili u grad... Ali neki su jo spavali u grmlju, mukarci i ene ispremi
jeani, besramno otkrivenih tjelesa, jer su pili i plesali do jutra. Kad su se probudili,
obukli su svjeu odjeu, a ene su si uredile kosu. Bili su neraspoloeni, jer se nisu
mogli okupati. Voda u potoku bila im je prehladna, budui da su bili navikli na toplu
vodu iz srebrnih slavina, koja je tekla u njihovim kupaonicama.
Isprali su usta i utrljali pomasti u kou svojih lica, naliili usne i obrve, te uz zije
vanje pitali jedni druge:
Tko ostaje ekati Mineu, a tko se vraa u grad?
Veina njih bila je iscrpljena od ludovanja pa su se tijekom dana vratili. Tek oni
najmlai i najnezasitniji Mineini prijatelji ostali su se zabavljati pred Bojom kuom.
Naveli su kao izliku ekanje na Minein povratak, premda se jo nitko nije vratio iz
Boje kue. No istinski razlog bio je sastanak po noi s nekim koga su upoznali i svi
dio im se. ene su iskoristile tu prigodu te poslale svoje mueve natrag u grad, kako bi
ih se rijeile. Tada sam shvatio zato u cijelom gradu nije bilo ba ni jedne jedine kue
naslada, osim u luci. Pratei njihovu igru tijekom noi i sljedeega dana, spoznao sam
kako bi se mnoge djevojke kojima je ljubav posao, teko mogle natjecati s kretskim
enama.
Prije nego je Minotauros otiao, rekao sam mu:
Smijem li ostati ovdje i ekati na Minein povratak, u drutvu njenih prijatelja,
premda sam tuinac?
Promatrao me zlovoljno i odgovorio:
Nita te u tome ne prijei. Ali mislim, upravo sada je u luci brod, kojim moe u
Egipat. Jer, ekanje ti je uzaludno. Nitko od posveenih bogu nije se jo nikad vratio...
Bio sam ipak uporan, ulagujui se, s izrazom lakovjernosti na licu:
Istina jest, bio sam malo zanesen Mineom, premda je bilo dosadno to me je od
bijala zbog svoga boga. Istinu govorei, ne oekujem da e se vratiti, premda to navo
dim kao razlog mog ostanka ovdje. Pravi razlog su brojne oaravajue djevojke, a i
ene, koje rado zagledaju u moje oi i polau zavodniki svoje dojke na moje dlanove.
A to je neto to prije nisam nikada iskusio. Minea je zapravo bila prokleto ljubomor
na i svadljiva djevojka. Budila je u meni elje, unato tome to mi se nije mogla pre
dati. Nadalje, moram te zamoliti za oprost, ako sam sino bio toliko pijan, te sam te
protiv svoje volje uvrijedio. Dodue, teko se toga mogu sjetiti, budui mi je u glavi
jo uvijek pomalo mutno. Sjeam se samo kako sam te rukama uhvatio za vrat, traei
da me naui plesni korak kojeg si tako lijepo izvodio, na nain kakav jo nikad prije
nisam susreo... A ako sam te doista uvrijedio, molim te iz dubine svoga srca za oprost.
Tuinac sam, vai mi obiaji nisu jo dovoljno poznati, pa lako mogu pogrijeiti. Tako
nisam znao ni da te, kao svetu osobu, ne smijem dodirnuti.
Sve sam to brbljao oteala jezika, mrikajui i tuei se na glavobolju.
Konano se nasmijeio, smatrajui me pravom budalom, te odgovorio:
Ako je tome tako, neu ometati tvoje uivanje i zabavu. Jer, mi na Kreti doista
209

nismo uskogrudni... Ostani, dakle, ekati Minein povratak, onoliko dugo koliko eli.
No pripazi kako neku ne bi obremenio... S obzirom da si tuinac, bilo bi to vrlo nepri
lino. Pritom te tim savjetom ne elim uvrijediti. Dajem ti ga kao mukarac mukar
cu, kako bi shvatio nae obiaje...
Uvjeravao sam ga, bit u oprezan. Jo sam brbljao o mojim navodnim iskustvima s
djevicama hrama u Siriji i Babilonu, dok nije zakljuio kako sam jo vea budala nego
je to mislio ranije, te sam i vrlo dosadan. Pljesnuo me po leima, okrenuo se i poao u
grad. Unato tome, vjerujem kako je naputio uvare neka pripaze na mene. A isto
tako i Kreane, neka me zabave, sudei po tome to su se uskoro po njegovom odlasku
ene sjatile oko mene. Ovjesile su cvjetne vijence oko moga vrata, gledale me u oi i
oslanjale se na mene, sve dok svoje obnaene dojke nisu pritisnule na moju ruku. Po
vele su me sa sobom u grmlje lovora kako bismo tamo jeli i pili. Kroz to sam spoznao
njihovu pustopanost i raskalaenost, a nisu pokazivale ba nikakvog stida preda
mnom. Pio sam mnogo i hinio pijanstvo te nisu nalazile nekog zadovoljstva u mom
drutvu. Dosadio sam im, pa su me ak udarale, nazivajui me svinjom i barbarinom.
Kaptah me uhvatio za ruku i odvukao na stranu, buno me vrijeajui zbog moga
pijanstva. A Kreankama je ponudio da e preuzeti moje mjesto meu njima, kako bi
ih zabavio. Kikotale su pri pogledu na njega, a mlade mu se izrugivala, ukazujui na
njegovu trbuinu i elavu glavu. Ali je bio tuinac, a posvuda je tako te ene privlai
ono to je neobino... Nakon to su se smijale, primile su ga u drutvo, dajui mu vina
i turajui mu voa u usta. Oslanjale su se na njega i nazivale ga svojim jarcem. Pritom
su se uasavale zbog njegova mirisa, dok im na koncu i taj miris nije postao privlaan.
Tako je proao dan, sve dok mi se nisu zgadili njihova lakoumnost i razvrat. I ni
sam mogao zamisliti dosadnijega ivota od njihovoga. Jer, hirovi bez ogranienja
vode gubljenju svrhe i smisla cjelokupnoga ivljenja. No koja je dola proveli su u
uivanju poput prethodne, te su moje turobne snove prekidali uzvici ena, koje su to
boe pokuavale utei progonu mladia koji su ih hvatali za odjeu nastojei ih svui.
Sljedeega su jutra ipak, ve svi redom, bili vrlo umorni. Svega im je bilo dosta, a
eznuli su i za kupanjem. Zato se mnogi od njih vratie u grad. Tek su najmlai i naj
ustrajniji ostali uz bakrena vrata. Treega su dana i ti posljednji otili. Prepustio sam
im moju nosiljku, koja me je jo uvijek ekala. Oni koji su doli pjeice nisu bili u sta
nju hodati. Posrtali su i teturali nakon duga bdijenja i neumjerene razbludnosti, te su
jo jedino eljeli spavati.
Mojim je pak nakanama pogodovalo to vie nitko ne ostaje ekati na mene. Sva
koga sam dana davao uvarima vina, te kad sam im u sumrak iste veeri donio vr,
nisu bili iznenaeni i primili su ga s radou. Imali su malo zadovoljstava u svojoj
osamljenosti, koja je trajala mjesec dana, od dolaska jednog posveenika do dolaska
drugoga. Ako su se iemu udili, bilo je to to sam jo uvijek ostajao ekati na Mineu.
Budui bijah tuincem, pretpostavljali su kako sam priglup i pijan od vina.
Tako su pili moje vino... Opazivi da im se pridruio i sveenik iz svetita pred bo
210

jom kuom, rekao sam Kaptahu:

Bogovi su odredili, moramo se rastati. Minea se nije vratila, a mislim ni nee...
ako ne odem po nju. Ali do sada se jo nitko od onih koji uoe u Tamnu kuu nije
vratio, pa nije za oekivati da e to meni uspjeti. Zato sam za tebe napisao glinenu
ploicu i ovjerio je svojim sirijskim peatom. Ona te opunomouje pa se moe vratiti
u Siriju i podii moj novac iz kua sirijskih trgovaca. Moju kuu moe prodati, ako
eli. Nakon to to uini, moe raditi to hoe i ii kud te volja. Boji li se kako bi te
u Egiptu mogli uhvatiti kao odbjegloga roba, ostani u Smirni i ivi u mojoj kui i od
moga novca. Kako sada stvari stoje, ne treba se pobrinuti ak ni za balzamiranje
moga tijela. Ne naem li Mineu, nije mi vie stalo hoe li moje tijelo biti ouvano ili
ne. Bio si mi vjernim slugom, premda si mi poesto dosaivao svojim brbljanjem.
Sada mi je ao to sam te moda preesto i prejako astio batinom. Ali, inio sam to s
dobrom namjerom. Zato se nadam, to e mi oprostiti. Poi sada! I neka te prati ska
rabejev blagoslov. Jer, moe ga uzeti sa sobom, budui u njega vjeruje vie nego ja.
Mislim da mi tamo, kamo smjeram, nee trebati.
Kaptah je neko vrijeme utio, ne gledajui me. Konano je ipak rekao:
Gospodaru, ne zamjeram ti to si me ponekad tukao nepotrebnom estinom, jer
si to radio s dobrim namjerama. ee od toga, ipak si posluao moj savjet i razgova
rao sa mnom kao s prijateljem, a ne kao sa slugom. Zbog toga sam povremeno bio za
brinut za tvoje dostojanstvo i ugled, sve dok tvoj prut ne bi ponovno uspostavio razli
ku koju su bogovi davno odredili... Kako sada stvari stoje, nakon to sam stavio male
no Mineino stopalo na moju glavu, postao sam i njen sluga, te sam i ja odgovoran za
nju. Ne mogu ti dopustiti ni ulazak u Tamnu kuu samome. I ako te ve ne mogu pra
titi kao sluga, jer prisjeti se, zapovjedio si mi neka te ostavim, a ja moram posluati
tvoje naloge koliko god bili glupi i aavi... ipak mogu poi s tobom kao prijatelj. Ta
uistinu te ne mogu ostaviti samoga i, razumljivo, pogotovu ne bez skarabeja! Iako, kao
i ti, sumnjam da nam ak i skarabejeva potpora moe pomoi u ovom pothvatu.
Govorio je toliko ozbiljno i zamiljeno! Zato sam ga teko prepoznavao. Nije ni ja
dikovao, po svom ustaljenom obiaju. No po mom miljenju bilo bi ludo ako se oboji
ca izlaemo smrtnoj pogibelji, kada je za predstojei pothvat i jedan bio dovoljan. Re
kao sam mu to, te mu ponovno naloio neka me ostavi.
Protivi li se mojoj pratnji tvrdoglavo je nastavio tada u poi nakon tebe.
Ali radije bih ipak poao zajedno s tobom, jer se strano bojim mraka. No jo se vie
plaim ove Tamne kue, te mi se pri samoj pomisli na nju cijelo tijelo pretvara u vodu.
Zbog toga se nadam, dopustit e mi ponijeti vr vina. Tako bih mogao gutnuti sada
kao i putem, to bi me osokolilo. U protivnom bih mogao dreknuti od straha, to bi te,
vjerujem, moglo zasmetati. A nema smisla ni ako ponesem oruje sa sobom, jer sam u
biti doista dobroudan ovjek, kojem je mrsko svako prolijevanje krvi. Osim toga,
uvijek sam se vie oslanjao na svoje noge nego na najbolje oruje. Pa, smjera li upus
titi se u borbu s bogom, kaem ti u naprijed kako e se morati boriti sam... Ali, ja u
211

te pritom promatrati i sokoliti te savjetima.

Prekinuo sam to naklapanje rijeima:
Prestani s tim brbljarijama i ponesi vina, ako ve hoe. No poimo, jer cijenim
kako su uvari zaspali, omamljeni vinom koje sam im smijeao.
uvari su doista tvrdo spavali, a s njima i sveenik. Tako sam bez smetnji mogao
uzeti klju Minotaurosovih vrata, s mjesta u sveenikovoj kui gdje sam ga opazio.
Ponijeli smo sobom i aru te nekoliko lui, premda ih nismo odmah zapalili, jer je
mjeseina bila vrlo jasna. Mala smo vrata lako otkljuali. Uli smo u Boju kuu i za
tvorili vrata za sobom. U tami sam uo kako Kaptahovi zubi lupkaju o rub vinskoga
vra.

5
Nakon to je Kaptah osnaio svoju odvanost vinom, rekao mi je slabim glasom:
Gospodaru, upalimo lu. Njeno se svjetlo nee moi vidjeti izvana, a ova je tama
gora od one u carstvu smrti. Ali tamu smrti nitko ne moe izbjei, dok smo mi u ovu
uli svojevoljno.
Puhnuo sam u eravicu, te zapalio lu. Otkrio sam kako se nalazimo u velikoj pi
lji, kojoj su ulaz zatvarala velika bakrena vrata. Iz te pilje granalo se deset hodnika u
raznim pravcima, a razdvajali su ih jaki zidovi od opeka. To me nije iznenadilo, nakon
to sam uo kako kretski bog obitava u labirintu. A babilonski su me sveenici podu
ili kako je labirint graen po uzoru na utrobu rtvovanih ivotinja. Zato sam vjero
vao kako u moi nai pravi put, jer sam toliko puta promatrao iznutrice bikova pri
rtvovanju. Pretpostavljao sam kako je i kretski labirint bio graen prema takvom ras
poredu.
Zbog toga sam pokazao Kaptahu na hodnik koji je leao najdalje na jednoj strani i
rekao:
Tamo emo ui.
Kaptah mi je odvratio:
Nema razloga za urbu, a zbog opreznosti nikad nije nita propalo. Pripazimo
kako se ne bismo izgubili, a ponajprije se osigurajmo glede puta za povratak. Dakako,
ako se ikada vratimo, u to ozbiljno sumnjam...
Rekavi to, izvukao je iz depa klupko pree i zavezao mu kraj na zatik od kosti,
kojeg je zabio izmeu dviju opeka. Ta je osnova bila toliko jednostavna, pa mi nikad
ne bi pala na pamet. Ali mu to ne priopih, kako ne bih izgubio na ugledu u njegovim
oima. Jedino sam mu otro rekao neka pouri.
Tako stupismo u odaje Tamne kue. Napredujui, imao sam stalno na umu vijuge
bikovskih crijeva, a Kaptah me je slijedio odmatajui klupko.
212

Lutali smo beskrajno po tamnim hodnicima i prolazima. Novi su se hodnici ne

prestance otvarali pred nama... Povremeno smo nailazili na zid i morali se vraati
kako bismo poli nekim drugim putom. Iznenada, Kaptah je zastao i poeo njuiti
zrak. Tada su mu zubi zacvokotali, a lu je zadrhtala u njegovoj ruci. Upitao je:
Gospodaru, osjea li vonj bikova?
Tog trena sam i ja postao svjestan stranog smrada, nalik vonju bikova. No ovaj je
bio jo odvratniji. inilo se, izvire iz svih zidova, kao da je cijeli labirint jedna ogrom
na staja za stoku. Zapovjedio sam Kaptahu neka produlji, zadravajui dah. Otpio je
dug gutljaj iz vinskoga vra, pa smo pohitali naprijed sve dok mi se stopalo nije pok
liznulo na neem ljigavom. Sagnuvi se, otkrio sam kako je to natrula enska glava,
na kojoj je jo bilo slijepljene kose. Od pogleda na taj straan nalaz, spoznao sam, Mi
neu zasigurno vie neu vidjeti ivu. Ali neki sulud poriv i elja za osvjedoenjem, us
prkos tomu, gonio me je naprijed. Gurnuo sam Kaptaha i zabranio mu naricati, te
smo produili dalje, odmatajui klupko pri napredovanju. Ali uskoro nam se isprijeio
nov zid, pa smo se morali vratiti.
Iznenada se Kaptah ponovno zaustavio, pokazujui na tlo. Rijetka kosa mu se digla
na glavi, a lice mu je bilo izoblieno i sivo. Slijedio sam njegov pogled i spazio sasue
ni kup balege na tlu. A taj je kup bio visok poput ovjeka! Ako je potjecao od bika, taj
je stvor morao biti vei nego se moglo i zamisliti!
Kaptah je oito doao na istu pomisao, jer mi je rekao:
To ne moe biti bikov izmet, jer tako velik bik ne bi mogao ui u ove hodnike.
Mislim, to je ispustila nekakva udovina zmijurina!
Nakon te izreene prosudbe, potegnuo je nov pozamaan gutljaj iz vra. Zubi su
mu opet zveckali o rub vra. Ja sam razmislio i zakljuio kako su ove odaje oito na
pravljene za kretanje neke orijake zmije, te me je obuzela snana elja da se okrenem
i vratim. Ali, tada je Minein lik iskrsnuo pred mojim oima... Obuzet divljim oajem,
posrljah naprijed, vukui Kaptaha i drei svoj hetitski no u znojem ovlaenoj ruci...
Premda sam znao, no mi ovdje ne moe pomoi.
Napredovali smo dalje hodnicima... Smrad je postajao sve uasniji, nalik na otro
van zadah nekakve goleme grobnice, pa nam je bilo teko disati. Ipak, bio sam na neki
udan nain i radostan, znajui po tome: blizu smo naeg cilja. Hitali smo naprijed,
sve dok nismo opazili nejasno svjetlo pred nama. Sada smo ve bili duboko u planini,
a zidovi vie nisu bili od opeka nego uklesani u meku stijenu. Put se poeo sputati, te
smo se spoticali o ljudske kosti i hrpe izmeta, kao da se nalazimo u brlogu neke gole
me nemani. Konano se pred nama otvorila prostrana pilja. Stajali smo na stjenovi
tom izboju koji je nadvisivao prostranu vodenu povrinu, a okruivao nas je pokvaren
i otrovan zrak.
Svjetlo je prodiralo u pilju s mora, uz jezovito zelenkasto svjetlucanje. Ali nam je
ono omoguavalo gledanje i bez svjetla lui. Negdje, na izvjesnoj udaljenosti, mogli
smo uti valove kako treskaju o stijene. Na povrini vode pred nama plutalo je neto
213

nalik na niz neizmjerno velikih konatih vrea. Konano su nam oi razaznale to je

to. Pred nama je leala golema, uginula ivotinja! Bila je to neman vea i uasnija
nego se uope moglo zamisliti, a zaudarala je na trule i raspadanje. Glava joj je bila
potonula u vodu, a izgledala je kao u ogromnoga bika. Tijelo je bilo nalik zmiji, a
olakalo uslijed raspadanja, ljuljalo se na vodi, onako savijeno u vijuge. Spoznao sam,
gledam u kretskoga boga. A bilo mi je jasno jo neto: mrtav je ve mjesecima. No,
gdje je Minea? Gdje je Minea?!?
Mislei na nju, iznenadno sam spoznao kako je u svemu tome postojao neki jezo
vit, grozomoran smisao i sustav. I unato svojoj strahovitosti, inilo se kako je bio i
nevjerojatno istanan. Zapravo se vodilo rauna o nizu stvari, dopunjenih s bezbroj
pojedinosti. Prisjetio sam se svih koji su, posveeni, uli u boju kuu prije Minee.
Mislio sam na mladie kojima su ene bile uskraene i na djevojke koje su morale sa
uvati svoje djevojatvo kako bi svi oni stupili u blaenstvo i slavu boga. Vjerojatno je
kretski bog vie volio miris nevine mladei, jer je poznato kako se odavanjem bludu u
tijelu mijenjaju sokovi, pa se i miris ena i mukaraca mijenja. Mislio sam i o njiho
vim lubanjama i kostima koji sada lee u hodnicima tamne kue. Mislio sam i o ne
mani koja ih progoni kroz odaje i zatvara im put svojim udovinim tijelom, te im
nisu mogli pomoi ni njihovi skokovi niti bilo koje druge varke i vjetine. Usprkos
tome paljivo su odabirani i uvjebavani za ples pred bikovima, premda je netko mo
rao znati kako u ovim hodnicima ne mogu izbjei udovitu. Uvjebavanje plesaa
vjerojatno je imalo za svrhu uiniti ljudsku lovinu sposobnijom za bijeg, ali tek zato
da bi se udovite pri hvatanju vie zabavljalo i kretalo. Jer, zatvoreno u pilji zasigur
no se nije kretalo dovoljno, onako kako je to inilo u prostranstvima mora iz kojih je
dolo... Pa ga je trebalo potai na razgibavanje!
To mitsko udovite prehranjivalo se ljudskim mesom, a bio mu je dovoljan jedan
obrok mjeseno. Taj su mu obrok priskrbljivali vladari Krete, rtvujui najljepe dje
vojke i najbolje mladie. inili su to zato jer su umiljali kako time mogu odrati vlast
nad morima. Neman je oito stigla iz stranih morskih dubina, nekada davno, stjerana
u pilju nekom olujom. A da bi nemani onemoguili povratak u more, ulaz je zaprije
en pregradom. Izgraen je i labirint kako bi neman ula u njega. Potom su je hranili
rtvama, mladiima i djevojkama, sve dok nije uginula. I sve je to netko znao ili ba
rem morao znati. Zar je mogue da se istina utopila u legendi? Pa su ostali samo obi
aji sluenja bogu? A cijeli grozomoran smisao i kleta stvarnost nisu vie nikoga zani
mali na toj razuzdanoj i lakomislenoj Kreti? Ili im je bilo dovoljno to se mo i bogat
stvo Krete odravaju, pa su bili pripravni za to platiti svaku cijenu? Pa i ovu toliko
uasnu, sve ako su i znali istinu o kretskome bogu? Ali, netko je ipak morao znati!
Netko je morao pamtiti! Je li to bio samo Minotauros? Ili jo netko? Ili, ak ni on?
Slijed mojih misli prekinula je jedna druga. Ta jo jedne takve nemani zasigurno
vie nema na svijetu! Pa gdje je onda Minea?
U bijesnom oaju izvikivao sam njeno ime, budei jeku u pilji, sve dok mi Kaptah
214

nije pokazao prema stijeni na kojoj smo stajali. Bila je zamrljana sasuenom krvlju.
Slijedili smo taj trag dolje prema vodi. I, moje su oi smotrile Mineino tijelo. Ili, toni
je, ono to je od njega ostalo. Lagano se zibalo u dubini, a pomicale su je morske rako
vice, kidajui je prodrljivo. Lica vie nije bilo, a prepoznao sam je samo po srebrnoj
mreici za kosu. Nisam trebao pogledati ranu od maa na njenim grudima, jer mi je
bilo jasno to se zbilo. Minotauros ju je slijedio do ovog mjesta, te je probo maem
odostraga i potom bacio u vodu, kako nitko ne bi saznao istinu o smrti kretskoga
boga. Jamano je jednako postupio prema brojnim momcima i djevojkama prije nje.
Nakon to sam sve to ugledao i potom shvatio, iz moga je grla provalio uasan
krik. Sloio sam se na tlo, izgubivi svijest. I sigurno bih bio pao sa stijene i pridruio
se Minei, da me Kaptah nije povukao na sigurno. Tako mi je barem kasnije priopio.
O onome to se poslije toga zbivalo ne znam nita, osim po Kaptahovu prianju.
Jer, toliko je milostivo duboka bila nesvjestica koja je uslijedila nakon pretrpljenih uz
buenja, potresenosti, muke i oajanja.
Kaptah mi je kasnije ispripovjedio, dugo je jadikovao nada mnom, mislei kako
sam mrtav. No plakao je i zbog Minee, sve dok se nije pribrao. Opipao me je i utvrdio:
iv sam. Zakljuio je kako bar mene moe spasiti, dok za nju ne moe uiniti vie ni
ta. Opazio je i tijela, bolje reeno ostatke tijela ostalih mladia i djevojaka koje je Mi
notauros pobio. Rakovice su im oglodale svo meso s kostiju, te su ove leale glatke i
bijele povrh pjeanog poivalita na dnu mora. Ne znam je li mi to priao utjehe
radi...
Smrad ga je tada poeo polagano guiti. Uvjerivi se da ne moe nositi i mene i
vinski vr, odluno je ispio ostatak vina i bacio prazan vr u vodu. Vino mu je dalo
toliku novu snagu, pa je uspio napola me vukui, napola nosei, krenuti prema bakre
nim vratima. Pratio je pritom nit pree koju je odmatao pri naem dolasku. Nakon
kraeg je razmiljanja, naime, zakljuio kako je najbolje tu nit ponovno namotati pri
odlasku, jer tako ne bi ostao trag naeg posjeta. Uinilo mu se i kako je pri svjetlu lui
otkrio na zidovima tajne oznake, koje je nedvojbeno ostavio Minotauros. Sluili su
mu za snalaenje. Kaptah mi je priopio i zato je bacio vinski vr u vodu. Htio je
time Minotaurosu dati povod za razmiljanje, kada doe sljedei puta po svom krva
vom poslu...
Svitalo je ve kada me je iznio iz Boje kue. Zakljuao je vrata za sobom, te vratio
klju na mjesto u sveenikov dom. Jer, sveenik i uvari su jo uvijek spavali, omam
ljeni vinom koje sam im smijeao. Potom me Kaptah otpremio na skrovito mjesto u
gutiku, uz obalu potoka. Tamo mi je umio lice i trljao mi ruke sve dok se nisam osvi
jestio. Ni od tih mi zbivanja nita nije ostalo u sjeanju. Izgledao sam vrlo smeten i
nesposoban ita rei, te mi je dao sredstvo za smirenje. Potom me je poveo prema gra
du, podupirui me i vodei. Nisam doao punoj svijesti dugo vremena. Bilo je to tek
kad smo se ve prikuili gradu. Poslije toga sjeam se opet svega.
Ne mogu se, meutim, sjetiti jesam li osjeao neku patnju, niti jesam li esto mislio
215

na Mineu. Ona je sada bila tek udaljena sjena u mojoj dui, kao da sam je poznavao u
nekom drugom ivotu... Umjesto toga, mislio sam kako je kretski bog mrtav te e mo
Krete sada usahnuti, u skladu s proroanstvom. To me nije ni na koji nain titalo,
premda su Kreani bili ljubazni sa mnom, a njihova je radost svjetlucala poput pjene
na morskoj obali. Doavi pred grad, bilo mi je drago pri pomisli kako e te prozrane,
istanane graevine jednoga dana plamtjeti, a razvratni krikovi ena pretvoriti se u
smrtne hropce. Isto tako, to e Minotaurosova zlatna obrazina biti batom izravnana,
raskomadana i podijeljena s ostatkom plijena, te to ba nita nee preostati od sjajne
veliajnosti Krete, nego e cijeli otok utonuti u morske valove kao to je nekad izronio
iz njih, zajedno s ostalim udima i udovitima koje je donio.
Mislio sam i o Mintaurosu. Nisam bio posebno kivan na njega. Jer, Mineina je smrt
bila laka i jednostavna. Nije bila osuena bjeati od nemani, sluei se svim dosjetka
ma koje je stekla svojim umijeem. Umrla je prije nego je uope i shvatila to se zbi
va. Mislio sam i na to, kako je Minotauros jedini koji zna da je kretski bog mrtav, te je
Kreta osuena na propast. I mogao sam pretpostaviti, nije mu lako nositi teret te taj
ne. Mislio sam i o tome kako mu njegova zadaa zapravo nikad nije bila laka, ak i u
danima kada je neman jo bila iva, a on je nemilice slao cvijet mladosti svoje zemlje
u Tamnu kuu! Mjesec za mjesecom, godinu za godinom, svo vrijeme predobro znaju
i to se tamo zbiva...
Ne, nisam utio mrnje. Pjevao sam i smijao se poput luaka, dok sam hodao, oslo
njen na Kaptaha. Mineine prijatelje koje smo sreli, Kaptah je lako uvjerio kako sam
jo pijan nakon ekanja na Minein povratak. Smatrali su to razumljivim, s obzirom
to sam tuinac i time nesvjestan injenice koliko barbarski njima djeluje pijan ovjek
na javnom mjestu i to usred bijela dana. Kasnije se Kaptahu posreilo te je uspio
unajmiti nosiljku. Tako me je otpremio natrag u svratite. Tamo sam popio jo popri
lino vina, te pao u dubok i dugotrajan san.
Probudivi se, spoznao sam kako mi je glava ponovno trijezna i bistra, a prolost
udaljena. Iznova sam pomislio na Minotaurosa. Da ga potraim i ubijem? Ve pri sa
moj primisli na to, bijah svjestan, to ne bi posluilo niemu niti bi meni donijelo ita...
Razmiljao sam i o tome da narodu u luci obznanim istinu o smrti kretskoga boga?
Ali, postigao bih samo izbijanje nereda, grad bi se zavio u plamen, te bi potekla krv
njegovih stanovnika. Priopivi istinu, time bih barem mogao spasiti ivote onih koji
ma je jo uvijek predstojalo rijebanje ili im je red ve bio izvuen, pa su stekli pov
lasticu stupanja u Boju kuu. No imao sam na umu onu stranu injenicu: istina je
poput noa izvaenog iz korica, koji se pritom nalazi u rukama djeteta te se lako i jed
nostavno okrene protiv onoga tko ga nosi...
Osim toga, bio sam tuinac. Zato sam zakljuio kako me se kretski bog zapravo ne
tie. A Minea je otila zauvijek i nisam je mogao vratiti. Rakovi i rakovice e oglodati
do kraja njene njene kosti, te e zauvijek poivati na pjeanom leaju morskoga
dna. Ne, u toj stvari doista vie nisam mogao uiniti ba nita, to bi ikome na svijetu
216

donijelo bar traak radosti ili ikakav probitak. Sve je zapravo minulo, a ja nisam znao
ivim li u prolosti, sadanjosti ili budunosti.
Zato jedino ponovih sam sebi ono to mi je u najteim trenucima uvijek padalo na
pamet... Sve je zapisano u zvijezdama, jo davno prije moga roenja. Roen sam kako
bih svjedoio razdoblju sumraka svijeta i propasti bogova, kada se sve mijenja i posta
je drukijim nego ranije. Jedno razdoblje tee svome kraju i nestaje, a novo se raa i
buja.
To mi je donijelo utjehu. O tome sam mnogo razgovarao i s Kaptahom. A on mi je
odgovarao kako mi je jo uvijek loe, te se moram odmarati. Istodobno je zabranio da
me itko vidi, premda sam upravo bolesnom udnjom elio o tome razgovarati s ne
kim.
Kaptah mi je u to vrijeme bio vrlo odan, ali mi je i strano dodijavao, silei me na
jelo, premda uope nisam bio gladan. Jedino sam elio piti vina. Patio sam od stalne i
neutaive ei. Bio bih najmirniji tek nakon ispijanja koliine vina koja je dostajala za
remeenje mora koje su me muile. U tim sam trenucima spoznao kako stvari ne mo
raju biti onakvima kako nam izgledaju. U oima pijanoga sve se udvostruuje, nakon
to je popio dostatno. Tada mu se i neko privienje ini istinitim i stvarnim, premda
istodobno u svom srcu zna da to nije tako. I zar to nije sama sr svake istine? Ali, kad
sam pokuao svu tu mudrost razloiti Kaptahu, strpljivo i svladavajui sebe samoga,
on me jednostavno nije htio sluati. Samo mi je naloio neka legnem, zatvorim oi i
priberem se.
utio sam teku studen po cijelome tijelu, kao da sam nepokretan poput ribe u
vru s uljem. Oi pogotovu nisam smio zatvoriti, jer su mi istoga trena pred njih dola
zili neugodni i zastraujui prizori: oglodani kosturi u ustajaloj vodi, nekakva Minea
koju sam davno poznavao izvodi neki teak i zamren umjetniki ples, pred zmijom s
bikovskom glavom... Zato nisam htio zatvarati oi, nego sam pokuavao dohvatiti
tap i odalamiti Kaptaha. Jer, bio sam ga vie nego sit. Ali, ruka mi je bila toliko slaba
od mnoine ispijenoga vina, pa mi je taj drznik bez imalo napora oteo tap. Povrh
toga, skrio je i moj dragocjeni no, kojeg mi je darovao hetitski zapovjednik luke. Slu
tio je, naime, kako bih vrlo rado gledao istjecanje krvi iz svojih vlastitih ila.
Unato mojim opetovanim usrdnim molbama, Kaptah je bio toliko beskrajno dr
zak, te nije dopustio ni Minotaurosu pristup k meni. A ja bih tako rado govorio s vr
hovnim sveenikom... Smatrao jedinim ga ovjekom na cijelome svijetu koji bi me
mogao shvatiti... I razumjeti moje veliajne misli o bogovima, istini i tlapnjama.
Kaptah mi nije htio donijeti ni krvavu bikovu glavu, s kojom bih barem mogao
razmijeniti misli o bikovima, moru i plesu pred bikovima.
Sada mogu spoznati razmjere moje rastrojenosti, jer sam zaboravio ak i svoje
misli iz tog razdoblja. Ta vino me je sveg bilo smutilo i potamnilo mi razum. Ali uvje
ren sam i kako mi je ba dobro vino spasilo razum i pomoglo bi prevladati ono najgo
re kad sam izgubio Mineu zauvijek... A s njom i svoju vjeru u bogove i u ljudski rod.
217

Kao da je neto iz moje due oteklo zajedno s vinskim parama. utio sam neto
slino onome u doba moga djeatva, onom doivljaju pri pogledu na Amonova sve
enika kako u svetitu pljuje u boje lice i otire ga svojim rukavom. Rijeka moga ivo
ta je opet usporila, a vode su se razlile... Razlile su se u iroko jezero ija je povrina
bila prekrasna, te zrcalila zvjezdano nebo. No sputanjem tapa u nju pokazivala bi se
voda plitkom, bila je tmasta, a dno prekriveno crkotinama i trulei.
Jednoga se jutra probudih u svratitu. Kaptah je sjedio u kutu sobe, tiho plaui i
ljuljajui glavu uronjenu u ruke. Prignuo sam glavu nad vinski vr i otpivi rekao gru
bo:
Zato plae, ti pseto?!
Bilo je to prvi puta poslije mnogo dana da sam ga oslovio. Naime, toliko mi je bila
dozlogrdila njegova njega i gluparenje. Vjerojatno su ga zato i te moje grube rijei ra
zveselile, pa mi je brzo poeo objanjavati:
U luci lei brod koji e uskoro za Siriju! Vjerojatno je posljednji koji e tim prav
cem isploviti, prije nego ponu zimske oluje. Eto, zato plaem...
Tri, onda, na taj tvoj brod izderah se prije nego li te ponovno mlatnem.
Tako u barem biti poteen daljnjeg gledanja tvoga nepodnoljivoga lica i zvuka tvo
jih beskrajnih jadikovki i prigovora!
Izrekavi to, meutim, odmah sam se i zastidio svojih rijei... Zato odgurnuh vr s
vinom. Gorkom utjehom bila mi je misao kako je barem jedan stvor ovisan o meni,
premda to bijae tek jedan odbjegli rob...
Uistinu, gospodaru odgovorio mi je. I ja sam ve presit tog tvoga pijaneva
nja i bijede. Gledajui to, vino je u mojim ustima izgubilo svaki okus. Premda u to ni
kada ranije ne bih povjerovao. ak ni pivo vie ne mogu protisnuti kroz grlo, a kamoli
sisati ga kroz cijev iz vra. Ali pogledajmo istini u oi! Mrtvi su mrtvi i ne vraaju se.
Poimo zato odavde, dok jo moemo. Tvoje zlato i srebro, sve ono to si namaknuo
tijekom svojih putovanja, izbacio si kroz prozor. Isto tako, ne vjerujem kako si jo u
stanju, s tim svojim drhtavim rukama, ikoga lijeiti a jo manje izlijeiti. Jedino to
jo moe... je drati vinski vr. U prvo sam vrijeme mislio kako je za tebe dobro to
pije, imajui na umu tvoj nemir. ak sam te i poticao na posizanje za vinom, nepres
tance lomei peate na novim vrevima. Pritom sam i ja pio... ak sam se i pretjerano
hvalio drugima, govorei: Pogledajte, kakvog to samo gospodara imam! Pije poput
vodenkonja, nemilice utapa zlato i srebro u vinu, silno se radujui ivotu. Ali, ne
hvalim se vie... Sada sam posramljen zbog svoga gospodara. Naime, sve u ivotu ima
svojih granica, a po mome miljenju, ti si ih sve nemilice preao...
Nikad neu osuivati ovjeka nastavio je koji se napije zbog osjeaja, potue
na ulici i dobije po glavi. Razuman je to obiaj, koji na mnoge naine odtereuje misli
brojnih briga. esto sam tome pribjegavao i sam. Posljedinu zbrkanost u glavi treba
potom razborito lijeiti pivom i usoljenom ribom. Nakon toga, ovjek razmotri svoje
postupke, kako su to bogovi naloili i kako to pristojnost zahtijeva. Ali ti pije kao da
218

je svaki dan ba onaj posljednji, te mi se ini kako smjera piem otjerati sam sebe u
grob. Ako ti je to nakana, bilo bi ti bolje utopiti se u kaci vina. Jer je to mnogo bri
postupak, osim toga i ugodniji... A nije ni sramotan.
Razmotrio sam njegove rijei. Promotrio sam potom i svoje ruke. Ruke lijenika!
Drhtale su kao da imaju neku svoju vlastitu volju, a ja im vie nisam gospodar. Pro
mislio sam o svom onom znanju koje sam prikupio u mnogim zemljama i tada sam
spoznao svu ludost svakog pretjerivanja. Bilo je jednako nerazumno odati se neumje
renosti u jelu i piu, kao i krajnostima u radosti i tuzi. Zato rekoh Kaptahu:
Neka bude kako ti zbori! Ali znaj, sve je to jasno samo po sebi, te nisu tvoje rije
i to to me je uvjerilo. One su u mojim uima uistinu tek poput dosadnog zvrndanja
muha. Ostavit u se pia kroz neko vrijeme i ne kanim otvoriti nov vr. A svoje sam
misli sredio i kanim se vratiti u Smirnu...
Na te moje rijei Kaptah zapoe radosno skakati po prostoriji. Potom je odbrzao
sve srediti oko naega odlaska. Istoga dana ukrcali smo se na brod...
Nedugo potom padoe zapovijedi i brodska je momad izbacila svoja vesla. Klizili
smo iz luke, prolazei mimo brodova i stotina drugih plovila koja su poivala na svo
jim sidrima. Minusmo i pored kretskih bojnih brodova, okovanih bakrenim titnicima.
Nakon to isplovismo iz luke, momad je uvukla vesla. Kapetan broda prinosio je u
svojim odajama rtvu bogu mora i ostalima, te potom zapovjedio neka se razviju je
dra. Brod se nagnuo pod vrstim milovanjem vjetra i poeo ubrzavati, uzimajui pra
vac prema sirijskoj obali. Po krmi je nestajao otok Kreta, topei se poput modra obla
ka. Ili sjene? Ili sna? I uskoro smo bili potpuno sami na uzbibanom prostranstvu
mora...
Smireno i odsutno ponovio sam u sebi: sve je uzalud. Ta ionako je presudan zapis u
zvijezdama, koji je nastao mnogo prije moga roenja! Premda, ni toan trenutak dola
ska na ovaj svijet nije mi bio poznat, niti tko su mi pravi roditelji. Dakle, sve je bilo
uzalud, svako protivljenje i svaki pokuaj izigravanja u naprijed odreene kobi. Ali
ipak! Ipak, negdje duboko, u onoj neznanoj i neizmjerljivoj dubini moje due, daleko,
tako daleko te nisam bio ni siguran nije li to jo jedna varka kojom obmanjujemo
sami sebe, zauh neki unutarnji glas kako jei: Zbogom, Minea! Zbogom, sestro
moja!

219

KNJIGA IX

Krokodilov rep
1

ako sam dozrio do muevnosti... I po povratku u Smirnu nisam vie bio mlad...
Izbivao sam iz toga grada pune tri godine. Kroz to razdoblje prikupljao sam zna
nje mnogih zemalja, kako ono dobro tako i zlo. Na putovanju s Krete, morski
vjetrovi su mi istjerali vinske pare iz glave, razbistrili oi i obnovili snagu u mojim
udovima. Opet sam jeo i pio, te se vladao poput ostalih ljudi. Jedino sam govorio ma
nje od njih i bio jo usamljeniji nego ranije.
Usamljenost je, na neki nain, sudbina svakoga mukarca. I to njegova sudbina u
zrelim godinama, no ja osobno bio sam usamljen jo od djetinjstva. Bio sam svo vrije
me svoga ivljenja tuinac na ovome svijetu, otkad me je un od rogoza naplavio na
obalu u Tebi, pravo pred noge moje pomajke Kipe. Zato se i nisam morao posebno
privikavati na usamljenost, onako kako to mnogi moraju. Jer, ona je od samoga poet
ka bila moj dom i moje utoite u potitenosti.
Dok sam na putu za Smirnu stajao uz brodski pramani kip, posred zelenih valova,
a vjetar izgonio ludost iz moje glave, u daljini sam pratio dva zelena oka nalik mjese
ini na vodi. uo sam Minein neusiljen smijeh i gledao je kako plee po itnim gum
nima uz babilonijske ceste, odjevena tek u svoju tanahnu halju, mlada i vitka poput
netom propupale trske. Njen lik mi nije vie bio tegotan, ve prije poput slatke patnje,
kakvu mukarac uti probudivi se iz sanja ili pak snatrenja koja su ljepa od jave.
Mislei o njoj, ponovno sam se radovao to sam je uope upoznao, te nisam bio voljan
liiti se spomena ni na jedan tren naeg drugovanja. Znao sam, da je nisam upoznao, i
ja sam bih bio mnogo, mnogo prikraeniji i siromaniji. Brodski pramani kip bio je
od hladnog, obojenog drveta, ali lice mu je bilo ensko. Stojei uz njeg, lica okrenuta
vjetru, osjeao sam se pun snane muevnosti. Bio sam siguran, jo e biti mnogo
ena u mom ivotu... Jer, samom mukarcu nije ugodno leati svaku no, bez ikoga uz
sebe! Pretpostavljao sam, meutim, da e sve te ene biti za mene poput obojenih dr
venih kipova, te u u njima traiti jedino Mineu, kad ih u tami budem privijao uz
sebe... Trait u jedino ono svjetlucanje mjeseine, toplinu vitkoga tijela, podatnu put,
te miomiris empresa, to e me sve podsjeati na Mineu. Zato, uz brodski pramani
220

kip, uputih joj posljednje zbogom...

Moja kua u Smirni bila je jo na svome mjestu, ali su tatovi provalili kroz rebreni
ce i kapke. Odnijeli su sve to im se inilo vrijednim njihova truda, dakako od onog
to nisam povjerio na uvanje trgovcima. Budui da sam izbivao toliko vremena, su
sjedi su poeli rabiti prostor pred mojom kuom kao odlagalite otpadaka i mjesto za
olakavanje. Zato je sve oajno zaudaralo. A kad sam uao u moje odaje, takori su tr
ali uokolo, mrsei pauinu na pragovima.
Moji se susjedi nisu veselili, ugledavi me. Okretali su glavu u stranu i govorili je
dan drugome: On je Egipanin, a svo zlo dolazi iz Egipta! Zato sam prvo otiao u
svratite, zapovjedivi Kaptahu neka hitno uredi kuu kako bih mogao ponovno tamo
obitavati. Potom sam posjetio trgovake kue u kojima sam pohranio svoj novac. Jer,
nakon tri godine putovanja, vratio sam se kao siromaan ovjek, budui da sam osim
svojeg imetka izgubio jo i sve to mi je dao Horemheb. Ponajvie od toga ostalo je
kod babilonskih sveenika, zahvaljujui Minei.
Bogati brodovlasnici su se vrlo iznenadili mom dolasku. Nosovi su im u meuvre
menu postali jo duljima nego ranije. Potezali su si zamiljeno brade, jer ih je moje
dugo izbivanje bilo osnailo u pretpostavkama kako bi moj imetak mogao pripasti nji
ma. Ipak su mi izruili toan iznos. Neki su brodovi u meuvremenu potonuli, te sam
izgubio svoj udjel u njima... Ali su mi ostali donijeli veliku dobit. Po konanom obra
unu ispostavilo se kako sam sada bogatiji nego pri odlasku, te se ne trebam brinuti
od ega u dalje ivjeti u Smirni...
Moji dugonosi prijatelji brodovlasnici su me, meutim, pozvali u svoje urede, po
nudili me vinom i medenjacima, te mi izduljenih lica priopili:
Lijenie Sinuhe! Ti si na prijatelj, ali si i Egipanin. I premda rado trgujemo s
Egiptom, ne volimo kad se Egipani uvlae i udomauju kod nas. Narod mrmlja, a i
dozlogrdio mu je porez kojeg mora plaati faraonu. Teko je rei kada i kako je sve to
zapoelo, no stanje postaje ozbiljno. Nedavno su neki Egipani kamenovani na ulici, a
crknute svinje baene su u njihove hramove. Kako sada stvari stoje, nai se ljudi vie
ne ele pokazivati u drutvu Egipana. Ti si, Sinuhe, na prijatelj. I vrlo te tujemo i
cijenimo zbog tvoga lijenikog umijea, kojeg se dobro sjeamo. Zato ti elimo sve
podrobno razjasniti, kako bi se mogao uvati i po svemu ravnati...
Njihove su me rijei zapanjile, jer su se prije moga odlaska upravo natjecali za
naklonost Egipana, pozivajui ih u svoje kue. No, isto onako kao to su u Tebi poeli
oponaati sirijske obiaje, tako su izgleda i ovdje u Smirni uzimali za uzor one egipat
ske. ak je i Kaptah potvrdio rijei trgovaca, kad me krajnje ogoren potraio u svra
titu:
Zasigurno je zao duh uao kroz zadnjicu u ove ljude! Vladaju se poput bijesnih
pasa, hinei kako ne znaju egipatskoga jezika. Izbacili su me danas iz pivnice u koju
sam svratio osvjeiti grlo, isueno nakon svih poslova koje sam po tvojem nalogu tre
bao posvravati. A izbacili su me samo zato jer su spoznali kako sam Egipanin! Za
221

mnom su izvikivali zle rijei, a djeca su me zasula magareom balegom. Potom sam
otiao u drugu pivnicu, jer mi je grlo bilo suho poput slame i edno jakoga sirijskog
piva. No tu sam bio oprezniji i utio kao zaliven... A ti zna koliko je to meni tegotno,
budui mi je jezik nalik slobodnoj ivotinji koja nikako ne moe mirovati. U svakom
sluaju, bio sam oprezan. utei sam potopio svoju tricu u pivo, te oslukivao to se
govori. Naklapali su kako je Smirna nekad bila slobodnim gradom, nije plaala porez
nikome, te vie ne ele da im se djeca raaju kao faraonovi robovi i taoci. Kazivali su,
nadalje, kako su i drugi sirijski gradovi bili slobodni, te zato na sve Egipane treba na
valiti toljagom i otjerati ih, a to je sveta dunost svakoga mua koji ljubi slobodu i sit
je biti faraonovim kmetom. Takve su eto besmislice govorili, premda je dobro poznato
kako od egipatske zatite Sirija ima vie probitka nego sam Egipat. Egipat u svojoj ve
likoj plemenitosti uva sirijske gradove jedne od drugih, jer bi se preputeni sami sebi
vladali poput divljih maaka u vrei. Meusobno bi se napadali i komadali jedni dru
ge, to bi prouzroilo velike tete poljodjelstvu, stoarstvu i trgovini! To je svaki Egip
anin nauio jo u koli, a i ja to znam, premda nisam polazio kolu ve sam sjedio
pred kolskim vratima ekajui zloestog klipana, sina moga gospodara, koji me uvi
jek ritao i bockao svojom pisaljkom po osjetljivim mjestima tijela. No da, o tome za
pravo nisam htio pripovijedati, ve samo ponoviti ono to sam sve uo u pivnici. Ti su
se ljudi hvalili snagom Sirije i govorili o nekakvom savezu svih sirijskih gradova. Kao
Egipaninu, postalo mi je zlo od takvih rijei. Zato sam, im je vlasnik okrenuo lea,
strugnuo ne plativi pivo... A prije toga sam slomio i cjevicu kroz koju sam pio!
Nisam trebao otii duboko u grad, kako bih se osvjedoio u istinitost tih Kaptaho
vih rijei. Dodue, nije mi nitko dodijavao, jer sam bio odjeven u sirijsku odjeu. Ali,
oni koji su me poznavali od ranije, sada su pri susretu okretali svoje glave na drugu
stranu... Drugi su Egipani ili po gradu praeni ophodnjom. Unato tomu, mjetani
su im se izrugivali i bacali na njih trulo voe i uginule ribe. Svejedno to nisam sma
trao posebice opasnim. Naime, u Smirni su nedvojbeno bili ogoreni ponajprije zbog
novouvedenih poreza i prireza. Ipak, takvi su se nemiri brzo stiavali, jer je Sirija uis
tinu imala barem jednako toliko probitka od Egipta, koliko i Egipat od Sirije. Bio sam
siguran i kako se obalni gradovi ne bi mogli dugo odrati bez egipatskoga ita.
Zato sam mirno sredio kuu i poeo primati bolesnike, te ih lijeio kao i nekada.
Dolazili su kao i ranije, jer boli i bolesti ne pitaju koje si rase, nego samo za lijeniko
vo znanje i vjetinu...
Ipak, bolesnici su se sada znali sa mnom upustiti u raspravu, govorei: Reci nam,
ti koji si Egipanin, zar nije nepravedno to Egipat cijedi porez i prirez iz nas, iskori
tava nas te se tovi na naoj bijedi poput pijavice? Stalna egipatska posada u naem
gradu za nas je istinska uvreda. Red moemo i znamo i sami odravati, te se braniti
od neprijatelja i protivnika, samo ako nam se za to prui prigoda. Koliko je tek nepra
vino to ne smijemo popraviti nae gradske zidine i kule, kada to zaelimo, a priprav
ni smo sami snositi trokove! Nai vlastiti vijenici sposobni su vladati naom zem
222

ljom dobro i poteno, bez mijeanja Egipana u krunidbu naih kraljeva ili provedbu
pravde... Tako nam Baala, bez mijeanja Egipana, naa bi zemlja cvjetala i napredo
vala. Oni su nad nama poput skakavaca, a tvoj faraon nam sada namee jo i novoga
boga te gubimo naklonost svojih bogova!
Nisam se htio s njima prepirati. Ipak sam rekao:
Protiv koga zapravo elite graditi zidine i kule, ako ne protiv Egipana? Nitko ne
sumnja u injenicu kako je va grad neko bio slobodan unutar svojih vlastitih zidina.
Ali, to je bilo u vrijeme vaih pradjedova. A tada ste prolijevali krv i uvlaili se u bez
brojne ratove izmeu susjeda, koje jo uvijek mrzite, jer su vam kneevi nasljedni vla
dari pod ijom vlau nisu sigurni ni bogati niti siromani. Sada ste, zahvaljujui ti
tovima i kopljima Egipta, zatieni od svih neprijatelja, a egipatski zakoni jame od
govarajuu pravdu kako bogatima tako i siromanima.
Te moje rijei su ih naljutile. Oi bi im usplamtjele, a nosnice zatreperile, dok su mi
odgovarali:
Egipatski su zakoni za nas smee, a njihov bog nam je odvratan. Pa to ako su
nai kneevi silnici i nepravini, u to ne vjerujemo, jer su tu la izmislili Egipani
kako bi nam omrznuli slobodu i opravdali svoju vlast. Kakvi bili da bili, nai su kne
zovi ipak nai! A srca nam govore kako je nepravda u slobodnoj zemlji bolja od prav
de u porobljenoj!
Ne vidim ovdje nikakvog traga porobljavanja odgovorio sam. Upravo suprot
no! Sve ste deblji, sami se hvalite bogatstvom koje ste stekli na raun egipatske glu
posti. Kada bi pak bili slobodni, pljakali bi jedni drugima brodove, uzajamno si sjekli
voke i unitavali druga dobra. A pri putovanju u unutranjost, vai ivoti ne bi vie
bili sigurni...
Ali me nisu htjeli sluati. Bacali bi svoje darove pred mene i odlazili, govorei:
U svom si srcu Egipanin, premda nosi sirijsku odjeu. Svaki je Egipanin ug
njetava i izvor zla. A dobar je samo onaj Egipanin koji je mrtav!
S obzirom na sve to, nisam se vie ugodno osjeao u Siriji. Zato sam poeo prikup
ljati sve to sam posjedovao, pripremajui se za odlazak. Morao sam u Egipat, kako
sam to obeao Horemhebu, te ga izvijestiti o svemu to sam imao prilike vidjeti. Ipak,
nisam se prekomjerno urio, jer mi je duu titala pomisao na ponovno taenje ei
vodom Nila. I tako je vrijeme protjecalo, a i stanje se u gradu smirilo, nakon to je
jednoga jutra u luci naen egipatski vojnik prerezanoga grkljana. Zbog toga su se
mjetani ozbiljno ustraili, te se zatvorili u svoje kue. Zato su red i mir u gradu bili
ponovno uspostavljeni. Egipatski namjesnik i njegovi slubenici nisu mogli nai ubo
jicu, te se tim povodom nije nita dalje zbivalo. Na to su graani ponovno otvorili
svoja vrata, govorili sve drskije i na ulici se vie nisu micali Egipanima s puta. Na
protiv, Egipani koji su se nenaoruani ili bez pratnje usudili na ulice, morali su se uk
lanjati s puta domaima.
Jedne sam se veeri vraao iz hrama boice Itar, kojeg sam povremeno posjeivao,
223

budui da edan ovjek pije ne pitajui odakle dolazi osvjeenje. Bilo se ve smrailo.
Prolazio sam pored zidina, kad mi iznenada pristupi nekoliko mukaraca, govorei
meu sobom:
Nije li ovaj ovjek Egipanin? Zar emo mirno trpjeti da obrezanac lijee s naim
djevicama i oskvrnjuje na hram?
Vae djevice odgovorio sam im za koje bih toplo preporuio naziv koji im bo
lje pristaje, ne vode rauna ni o rasi niti o vanjtini posjetilaca. Odmjeravaju svoje za
dovoljstvo i nasladu prema tome koliko oni zlata imaju u svojoj kesi. Ipak, zbog toga
se ne uputam s njima u nekakve raspre, jer obiavam traiti naslade kod njih... A
tako namjeravam i dalje initi, kada mi to bude po volji.
Na te moje rijei navukoe oni svoje platove preko svojih lica, te nasrnue na
mene. Oborili su me na tlo i lupali mojom glavom o zid. Ve sam pomislio, smrt mi je
neizbjena. No kad su me poeli pljakati i trgati odjeu s mene, vukui me prema
luci, jedan od njih mi je zagledao u lice i rekao s udnim prizvukom u glasu: "Nije li
to Sinuhe, egipatski lijenik i prijatelj kralja Azirua?"
Potvrdio sam to, zaklevi se kako u ih pobiti, a tijela im baciti psima. Glava me je
grozno boljela, a bio sam isuvie bijesan da bih osjeao straha. Nisam sve to stigao
pravo ni izrei, a oni su me pustili i pobjegli, skrivajui i dalje svoja lica podignutim
ogrtaima. Nisam mogao nikako shvatiti zato su tako postupili, jer sam bio u njiho
voj vlasti i nisu imali razloga pribojavati se mojih prijetnji.

2
Nekoliko dana kasnije pred moja je vrata pristigao glasnik na konju, to je bila rijet
kost. Jer, Egipanin nikad ne putuje na konjskim leima, a Sirijac vrlo rijetko. Poglavi
to su pustinjski razbojnici ti, koji ovdje putuju na takav nain, budui je konj visoko i
neobuzdano ivine, koje se rita i grize, pokua li se ovjek uspeti na njega, te ga ko
nano i zbaci. Po tome je konj potpuno razliit od strpljivoga magarca, koji je pogo
dan za svaku namjenu. ak i kad je upregnut u kola, konj je strana ivotinja, kojom
mogu upravljati jedino posebno uvjebani vojnici. Krote ih tako to im gurnu prste u
nozdrve.
Glasnik koji je prispio jahao je, dakle, na konju. A taj je bio sav zapjenjen i zadi
han, dok mu je iz gubice tekla krv. ovjekova nonja mi je otkrila kako stie iz brda
zemlje ovaca, a lice mu je odavalo krajnje uzbuenje.
Pohitao je k meni, jedva si uzimajui vremena za naklon i doticanje ela u znak
pozdrava, te mi odmah zatim uzrujano kliknuo:
Brzo narui nosiljku, Sinuhe, te me hitro slijedi! Dolazim iz zemlje Amurru. Njen
kralj Aziru me poslao po tebe. Sin mu je bolestan, a nitko ne zna to je s djeakom.
224

Kralj bjesni poput lava u divljini i nemilice lomi kosti svakome tko se priblii. Zato
uzmi svoju lijeniku krinju i hitro me slijedi, inae u ti smaknuti glavu s ramena i
zakotrljati je ulicom.
Moja glava, sama za sebe, teko bi tvome kralju bila od nekog probitka. Opra
tam ti tvoju naglost i estinu, i slijedit u te. Ali ne iz straha od tvojih prijetnji, nego
zato jer je kralj Aziru moj prijatelj i zato sam mu spreman pomoi.
Zapovjedih potom Kaptahu neka se pobrine za nosiljku, te sam slijedio glasnika,
veselei se u srcu. Bio sam toliko usamljen, te sam se radovao ak i susretu s Aziruom,
kojem sam svojedobno zube prevukao zlatom. Zato sam rado poao u zemlju Amori
ana. No moja je radost vrlo brzo ugasnula! im smo prispjeli do planinskog prijelaza,
mene i moju lijeniku krinju jednostavno su podigli na bojna kola, koja su vukli
divlji konji. Jurili smo preko kamenja i stijenja, te sam bio siguran kako e mi svi udo
vi biti slomljeni. Zato sam poeo prodorno vikati od prepasti. Moj je pratilac podosta
zaostao na svom umornom konju. Nadao sam se kako e jaui slomiti vrat.
S druge strane gorskoga lanca doekala su me druga bojna kola, u koja su bili
upregnuti odmorni konji. Vie nisam znao stojim li na glavi ili na petama. Jedino sam
uspijevao urlati na vozae:
Vi mrcine, vi strvine jedne! Prokleti balegari! te sam ih stao udarati akom po
leima, nakon to su usmjerili na neto bolji put pa sam se usudio otpustiti dra koji
me je vezivao za kut kola. No oni se na mene nisu ni najmanje obazirali, ve su trzali
uzdama i pucali biem te smo tako poskakivali preko kamenja da sam mislio kako e
nam otpasti kotai.
Zbog takve hitnje nije nae putovanje do zemlje Amurru bilo dugotrajno. Ve prije
sumraka prispjeli smo u grad, okruen novoizgraenim, visokim zidinama. Po njima
su kruili vojnici sa titovima, ali vrata su nas ekala otvorena.
Jurnuli smo ulicama, posred njakanja magaraca, uz kriku ena i djece, ruei koa
re s voem koje su letjele zrakom, a bezbrojni vrevi ostajali su zdrobljeni pod kotai
ma. Vozai nisu obraali panju ni na koga, ni najmanje ne pazei kako i kuda voze.
Stigavi na cilj, bez oklijevanja su me skinuli s kola. Nakon te sulude vonje, nisam
vie mogao ni hodati. Samo sam teturao, poput obinoga pijanca. Vozai me zato po
grabie za ruke i odvukoe u kuu, a slijedili su ih robovi nosei moju lijeniku kri
nju. Nismo pravo stigli ni do vanjskih zidina, koje su bile pune titova, grudnih oklo
pa, te kopalja okienih perjanicama i lavljim repovima, ve je Aziru izletio pred nas.
Trubio je poput ranjenoga slona. Rastrgao si je odjeu i posipao si kosu pepelom, gre
bui si lice noktima sve do krvi.
Gdje ste do sada, vi razbojnika bando, proklete mrcine i truli puevi?! urlao je
upajui si kovravu bradu, te su zlatne vrpce kojima je bila isprepletena sijevale po
put strjelica. Navalio je akama na vozae, koji su me podupirali i vukli, te se derao na
njih:
Gdje ste se skitali, olou najbjedniji, vi propala sluinadi?!? Zar ste se usudili
225

smetnuti s uma kako moj sin lei na samrti?

Vozai su se branili i govorili: Mnogo smo konja satrli i jurili preko brda bre od
ptica. A najzasluniji za to je upravo ovaj lijenik po kojeg si nas poslao. On ti upravo
gori od elje da izlijei tvoga sina, pa nas je cijelim putem vikom podsticao im bi i
najmanje usporili... A lea su nam sva bolna i modra od njegovih udaraca akom, ko
jom nas je astio kako ni trena ne bismo usporili. Jest, bilo nas je malo i strah, ali uz
tu njegovu jarost nismo se usudili ni najmanje predahnuti i jurili smo kao bjesomu
ni. Nikada takvo neto ne bismo oekivali od jednoga Egipanina, jer svi znaju kakvi
su oni. I pouj! Nikad jo u povijesti nije put od Smirne do tvoga grada prevaljen u
kraem vremenu. To ti kaemo mi, tvoji najbolji vozai. A ti nam vjeruj, jer o tome
mi najbolje znamo to govorimo!
Na te me je rijei Aziru toplo zagrlio i plaui rekao:
Izlijei mi sina, Sinuhe! Izlijei ga i sve to posjedujem neka bude tvoje!
Lake malo rekoh mu, jo uvijek smuen vonjom i neopisivo bijesan nakon ri
jei njegovih vozara. Poimo najprije tvome sinu, kako bih ga mogao pregledati i
utvrditi mogu li ga izlijeiti.
Smjesta me poveo u prostranu prostoriju, u kojoj je povea ara isijavala vruinu,
premda je bilo ljeto. Zrak je tu bio krajnje zaguljiv, to od vruine, a to od ustajalos
ti. Posred prostorije, u zipki je lealo djetence, staro ni godinu dana, povezano u vune
ne ovoje. Toliko je drealo te je ve bilo modro-crno u licu, a grake znoja prekrivale
su mu elo. Premda tako maleno, ve je imalo gustu crnu kosu poput oeve. Ni po
emu nisam mogao utvrditi neke znakove bolesti ili opasnosti po njegov ivot. Da je
bilo na samrti, ni u kojem sluaju ne bi moglo toliko krepko dreati! Uz zipku, na tlu,
spazio sam gdje lei Keftiu, ena koju sam neko poklonio Aziruu. Bila je deblja i bje
lja nego ikada, a njene brdovite naslage mesa tresle su se dok je u tuzi udarala elom
o tlo, jadikovala i vritala. Iz kutova prostorije dopiralo je naricanje robova i dojilja.
Lica su im bila nateena i puna modrica od udaraca koje im je Aziru podijelio jer mu
nisu mogli izlijeiti sina.
Osokoli se, Aziru rekoh. Sin ti ne umire. No prije nego ga pregledam, moram
se proistiti. Ali, ukloni tu prokletu aru, prije nego se svi poguimo!
Keftiu je brzo podigla glavu s tla i uplaeno rekla:
Ali, dijete e se prehladiti! Pritom se njene oi zadrae na meni. Osmijeh se
ubrzo pojavio na njenom okruglome licu... Popravila si je odmah kosu i haljinu, te
rekla: Sinuhe, jesi li to ti?
Aziru je jo uvijek krio ruke i naricao:
Dijete nita ne jede, a i ono malo to mu uguramo u usta odmah povrati! A i tije
lo mu je vrue. Ve tri dana nije progutao ni hrane niti pia. Samo plae, pa mi se slu
ajui to, srce kida na komade.
Zatraio sam neka otpremi dojilje i robinje iz sobe. Posluao me je krotko, potpuno
zaboravivi na svoje kraljevsko dostojanstvo. Potom sam se proistio, razmotao i svu
226

kao s djeteta njegovu vunenu odjeu, te zapovjedio neka se otvore rebrenice... Zrak u
prostoriji je pod blagotvornim utjecajem nastupajue veeri postao svjeiji i hladniji.
im se soba prozraila, dijete se umirilo. Dreka mu je postupno utihnula, pa se djea
i poeo bodro ritati svojim punanim noicama. Opipao sam mu tijelo i okrugao tr
bui. Tada mi je naglo pala na um jedna namisao. I imao sam pravo! Prvi zubi izvi
rivao mu je iz eljusti, poput malena bisera.
Aziru, Aziru! uzviknuo sam na to, razljuen. Zar si zbog ovoga zapovjedio
neka tvoji divlji konji hitno dovuku najumjenijega lijenika u cijeloj Siriji? Jer ne go
vorim napamet, ako tako zborim o svojem ugledu, budui da sam proputovao brojne
zemlje i mnogo toga nauio. Tvom djeaiu nije ba nita, a ponajmanje je bolestan.
ini se, jedino, nestrpljiv je i razdraljiv na svoga oca! Moda je i dobio malu vruicu,
ali ta je nestala. A povraao je u nagonu samoobrane, zato jer ste ga opali premasnim
mlijekom. Dolo je vrijeme da ga Keftiu odbije od sise i priui ga na pravu hranu. Ina
e e uskoro odgristi majci bradavice, to bi te, siguran sam, vrlo rastuilo, jer zasigur
no eli i dalje uivati sa svojom enom. Znaj, prema tome: tvoj je sin plakao razdra
en izbijanjem svoga prvoga zuba! A ako mi ne vjeruje, nitko ti ne brani, pa se izvoli
uvjeriti i sam!
Otvorio sam djetetova usta i pokazao Aziruu zubi. Istoga je trena iz njega upravo
provalilo neko divlje veselje. Poeo je pljeskati rukama, te je zaplesao uokrug po sobi
toliko neobuzdano te se tresao pod. Pokazao sam zubi i Keftiu, koja mi je odmah ust
vrdila kako jo nikada nije vidjela toliko lijep zub u djejim ustima. A kad je htjela di
jete ponovno vrgnuti u vuneni oklop, to sam joj smjesta i odluno zabranio te ga za
motao u hladan laneni rubac, kako se ipak ne bi prehladilo na veernjem zraku.
Aziru je nastavio plesati, toptati i pjevati svojim promuklim glasom. Oito mu nije
bilo ni najmanje neugodno to me dovukao na opisan nain, toliko daleko i bez pra
vog razloga. Uporno je elio pokazati zub svoga sinia dvorskim velikodostojnicima i
asnicima. ak su i straari sa zidina bili pozvani pogledati zubi. Natiskivali su se
oko zipke, buei svojim kopljima i titovima, divei se djetetu i kuajui ugurati svoje
prljave prste u djetetova usta kako bi bolje vidjeli zubi.
Sve sam ih potjerao i upozorio Azirua neka misli na svoje dostojanstvo i ponovno
ovlada sobom.
Uistinu, moda sam se malo zaboravio odgovorio mi je smeteno te sam zbog
toga digao nepotrebnu zbrku. No mnoge sam noi probdio uz njegovu zipku, bolna
srca. Ali to mora shvatiti! On je moj sin i moj prvoroeni, moj knez, moj dragulj, ja
buica moga oka, moj maleni lav koji e jednoga dana nositi amoritsku krunu i vlada
ti mnogima. Doista mislim ovu zemlju uiniti velikom, vrijednom nasljeivanja, te e
jednoga dana moj sin veliati i slaviti oevo ime. Sinuhe, Sinuhe, ti i ne sluti koliko
sam ti zahvalan to si mi skinuo ovaj kamen sa srca. A mora priznati kako jo nikada
nisi mogao vidjeti toliko krasno dijete, usprkos svim svojim putovanjima i lutanjima.
Pogledaj mu samo kosu! To je prava mrka lavlja griva! Reci, jesi li ikad ranije zapazio
227

takve kose u djeteta te dobi? A sam si se uvjerio kako mu je zub poput bisera, bez
mane i blistav. A pogledaj mu samo udove! Ili trbui, okrugao poput bavice!
Nastavio je tako brbljati, to mi je bilo krajnje dosadno. Zato sam ga zamolio neka
zajedno sa svojim sinom propadne u najdublju provaliju! Rekao sam mu i kako se, na
kon one sulude i strahovite vonje, osjeam jo uvijek poput raspetoga na kotau za
muenje... I nikako jo ne mogu pouzdano utvrditi stojim li na nogama ili moda na
glavi. Tek tada mu je dolo do pameti emu me je potpuno nepotrebno izvrgnuo. Stao
me umirivati, zagrlio me, te ponudio razna jela na srebrnim pladnjevima... Kao poseb
nost njegove zemlje tu se nalazila peena ovetina i u masti kuhana krupica. Tome je
dodao i vino, doneseno u zlatnom peharu. Okrijepio sam se, te mu ipak oprostio, i Os
tao sam pri njemu, u gostima, nekoliko dana. Obdario me je izdano, meu inim ak i
obiljem zlata i srebra. Oito se od naega prethodnog susreta poprilino obogatio. Ali
na koji je nain njegova siromana zemlja postala naglo bogatom, nije mi htio otkriti.
Samo se smijuckao u svoju crnu kovravu bradu, te mi je na kraju rekao kako to dije
lom zahvaljuje i meni. Jer, ena koju sam mu poklonio, donijela mu je sreu. I Keftiu
je bila srdana i prijazna sa mnom, iskazujui mi uoljivo potovanje. Oito je to bio
posljedak prisjeanja na prut kojim sam tako esto iskuavao otpornost njene koe.
Slijedila me uokolo, gegajui se i tapkajui u svoj punoi i raskoi svoga tijela, gleda
jui me prijazno i milujui me svojim pogledom.
Njena bijela koa i debljina oaravali su sve Aziruove velikae i vojskovoe. Jer,
protivno Egipanima, Sirijci vole debele ene, pa se i po tome razlikuju od egipatskih
svjetonazora. Pjesnici su Keftiu, mojoj nekadanjoj robinji, sada pjevali pjesme, koje
su bile sastavljene od dugih tonova i dugotrajnog ponavljanja istih rijei. Njoj u slavu
pjevali su i straari na zidinama, te je Aziru bio vrlo ponosan na nju. Njegova ljubav
spram Keftiu bila je toliko arka pa je rijetko odlazio drugim enama... A kad bi to i
inio, razlog je bila tek utivost. Jer, one su ipak bile keri plemenskih glavara njegove
zemlje, koje je oenio kako bi na mudar i razborit nain osigurao njihovo saveznitvo.
Putovao sam i promatrao tolike zemlje, pa se Aziru osjeao pozvanim pohvaliti
glede svoje moi. Priopio mi je o mnogo toga, za to bi kasnije mogao i poaliti, ve i
zbog samog spominjanja. Tako sam doznao i istinu o ljudima koji su me napali u
Smirni, te bili pripravni baciti me u more. Bili su to njegovi hukai koje je odaslao, a
oni su mu i dojavili o mom povratku u Siriju. Ispriao mi se zbog tog nemilog doga
aja, ali i objasnio:
Mnogim e jo Egipanima morati stradati lubanja, te e mnogi egipatski vojnici
jo morati zavriti u moru, dok ljudi u Biblosu, Sidonu i Gazi ne shvate kako ni Egip
anin nije nepovrediv te kako i iz njegova tijela tee krv, ubode li ga se noem. Sirijski
su trgovii pretjerano oprezni, njihovi knezovi su plaljivi, a narodi lijeni poput volo
va. Zato su nuni odluniji ljudi, koji e sve zapoeti i povesti ih, pokazujui im gdje
lee njihov probitak i dobrobit.
Zato sve to mora biti, Aziru? upitah ga I zato gaji toliku mrnju prema
228

Egipanima?
Pogladio je svoju bujnu kovravu bradu, te mi je uz lukav smijeak odvratio:
Tko tvrdi, da mrzim Egipane? Ne mrzim ih uope. Odgajan sam u faraonovoj
Zlatnoj Kui, poput moga oca prije mene i svih drugih sirijskih i egipatskih prineva.
Znani su mi egipatski obiaji, znam itati i pisati, premda su me moji uitelji ee
povlaili za djeaki uvojak i udarali trskom po prstima, samo zato to sam Sirijac.
Ali, kako rekoh, uope i nimalo ne mrzim Egipane, jer sam upravo u Egiptu nauio i
spoznao mnogo toga to s vremenom mogu uporabiti protiv egipatske moi i samog
Egipta. Nauio sam, ponajprije, kako su u oima svih obrazovanih ljudi svi narodi dio
cjeline. Nema naroda vrjednijeg ili u srcu plaljivijeg od drugog, surovijeg ili samilos
nijeg, opakijeg odnosno pokvarenijeg ili kreposnijeg od drugih. U svakom narodu i
rasi, ima junaka kao i kukavica, pravednih ljudi kao i pokvarenjaka. A upravo tako je
i u Siriji i u Egiptu. Zato vladari ne mrze niti vole ba nikoga, te ne priznaju nikakvih
razlika meu pojedinim narodima. Ali, mrnja je velika snaga i mo u rukama vlada
ra! Ona je monija od mnogih oruja, jer su ruke koje ne vodi mrnja, preslabe za ru
kovanje orujem zastao je tren, i dalje me lukavo zagledajui ispitivakim pogle
dom. Ubrzo je nastavio:
Roen sam za vladara. U mojim ilama tee krv amoritskih vladara, a pamtim i
vremena kada je u doba Hiksa moj narod vladao nad svima koji su obitavali izmeu
mora. Eto, zato inim sve to mogu, kako bih posijao mrnju izmeu Sirije i Egipta.
Raspirivat u tu iskru dok ne plane u vatru koja e prodrijeti egipatsku vlast nad Siri
jom, pretvarajui ovdje tu mo u pepeo. Svi sirijski gradovi, sva njena plemena, spoz
nat e kako su Egipani jadniji i vee kukavice, potkupljiviji i gramzljiviji, te neza
hvalniji od Sirijaca. Spoznat e i nauiti odmah pljunuti kada se spomene egipatsko
ime i Egipani, te ih smatrati osvajaima, tlaiteljima, krvopijama, muiteljima, kao i
oskvrniteljima djece. I to sve dok im mrnja ne naraste tolika te e moi pomicati pla
nine.
Ali, nita od toga nije istina! Barem si tako i sam upravo rekao.
to je istina, Sinuhe? odvratio mi je, irei ruke, uz slijeganje ramenima.
Kada im se krv dostatno nasre te istine koju im ja nudim, prisizat e na sve svoje bo
gove kako je to jedina istina i nee vjerovati nikome tko tvrdi suprotno. Bit e tada
uvjereni kako su jai, odvaniji, poteniji, bolji i praviniji od bilo kojeg naroda na
ovome Svijetu. Mislit e i kako ljube slobodu vie nego li se boje smrti, gladi i tegoba,
te su pripravni platiti za slobodu svaku cijenu, samo da je dobiju. Svemu tome u ih
pouiti. Mnogi to ve vjeruju, a svaki od njih uvjerit e daljnje, sve dok nova istina
nalik divljoj vatri ne obleti cijelom Sirijom. A istini za volju, Egipat je svojedobno do
ao u Siriju u vatri i krvi, pa zato u vatri i krvi mora biti i istjeran...
O ijoj im to slobodi ti govori? upitao sam, utei kako se u meni budi strah.
Jer, kao Egipanin, bojao sam se i brinuo za svoju zemlju i krajeve koje je drala pod
svojom vlau.
229

Ponovno je podigao ruke, nasmijeivi se utivo:

Sloboda je rije s mnogo znaenja. Netko pod njom podrazumijeva jedno, a osta
li drugo ili neto tree. Ali, to nije nimalo vano, sve dok sloboda nije i postignuta. Za
stjecanje slobode potrebno je mnogo ljudi, ali kada se stekne, najsigurnije je ne dijeliti
slobodu s drugima, ve je zadrati za sebe. Vjerujem kako e jednoga dana zemlja
Amuru biti nazivana kolijevkom slobode. Mogu ti rei i staru, premda brino skrivanu
istinu: narod koji vjeruje sve to mu se govori, je poput krda goveda koje moe bati
nom stjerati kroz vrata. Odnosno, nalik je stadu ovaca, koje posluno slijede ovna pre
dvodnika, ne razmiljajui kuda i kamo ih vodi. I moda sam upravo ja taj koji e tje
rati krdo i voditi stado.
U svakom sluaju, ima mozak ovce, kad izgovara tako opasne rijei odrezao
sam mu. Douje li to faraon, poslat e svoja bojna kola i koplja protiv tebe. Sruit e
tvoje zidove, a pri povratku u Tebu objesiti i tebe i tvoga sina o pramac svoga bojnoga
broda, glavom na dolje!
Ali Aziru se samo smjekao:
Ne vjerujem ba kako mi od faraona prijeti ikakva pogibelj. Ta iz njegovih sam
ruku primio znamen ivota, te podigao hram njegovom bogu. Zato ima u mene vie
povjerenja nego u bilo koga u Siriji. ak to vie, vjeruje mi vie nego svojim vlasti
tim namjesnicima ili zapovjednicima posada koje oboavaju Amona. Doi, pokazat
u ti sada neto ba zabavno!
Poveo me na zidine i pokazao mi sasueno, nago tijelo ovjeeno za pete. Bilo je
prekriveno rojevima muha.
Pogledaj paljivo rekao mi je. Primijetit e sigurno kako je i taj ovjek bio
obrezan. I doista, bio je Egipanin. Sluio je kao jedan od faraonovih prikupljaa pore
za. I bio je toliko drzak, te se usudio doi ovamo, u moj dom, utvrditi zato godinu ili
dvije kasnim s plaanjem poreza. Moji su se vojnici s njim dobro zabavljali, prije nego
su ga zbog njegove drskosti objesili na zidine. Time sam postigao da Egipani vie ne
putuju rado zemljom Amuru, ak ni u velikim skupinama. A trgovci sada radije pla
aju danak meni, a ne Egipanima. Spoznati e to to znai, ako ti kaem kako je Me
gida u mojoj vlasti, te slua mene a ne egipatsku posadu, koja se povukla u svoju ut
vrdu i ne usuuje se pokazati na ulicama grada!
Krv ovog sirotog ovjeka past e na tvoju glavu rekoh preneraen. Bit e
kanjen uistinu strano, kad se dozna istina o tvojim nedjelima. Jer, u Egiptu se moe
radije poigravati s bilo im, nego s faraonovim prikupljaem poreza.
Istinu sam izloio na zidinama odgovorio mi je Aziru, oito zadovoljan sam so
bom. -A s tim u svezi bilo je ve mnogo istraga. Za objanjenje tog sluaja s velikim
sam veseljem ikrabao more papirusa i glinenih ploica, a mnogo sam ih i primio. Oz
naio sam ih brojevima, te ih briljivo uvam, kao podlogu za ispisivanje novih. I tako
u postupati sve dok ih ne nakupim toliko te u od tih ploica moi izgraditi nove za
titne zidove. Tako mi amoritskoga Baala! Sve sam toliko uspjeno zamijesio, pa na
230

mjesnik u Megidi proklinje dan svojega roenja, jer mu neprestance dodijavam novim
glinenim ploicama u kojima traim pravdu, koju je ovaj utjeriva poreza povrijedio.
Brojni svjedoci su prisegli kako je bio ubojica i tat, koji je pronevjerio faraonovo bla
go. Dokazao sam i kako je u svim selima napastovao ene, te izvijestio o njegovom ru
ganju sirijskim bogovima i kako se ak pomokrio na Atonov oltar. Sve to velia moj
ugled pri faraonu i daje mu vrstinu stijene. Vidi, Sinuhe, zakon i pravo su zapisani
na papirusu, koama i glinenim ploicama, zapleteni su i djeluju sporo. I to se vie
glinenih ploica gomila pred sucem, to i zakoni postaju sve zapleteniji. Na koncu ni
sam vrag, a kamo li suci ili obini ljudi, ne mogu pronai istinu ni odrediti pravdu. I u
tome sam nadmoniji Egipanima, jer je moja pravda brza i uinkovita. U to te moe
uvjeriti prizor na zidinama. A uskoro u biti nadmoan Egipanima i u mnogim dru
gim stvarima.
to je due govorio, nekako me je sve vie podsjeao na Horemheba. Imao je neto
od njegove muevnosti, te bio roenim ratnikom poput njega. Jedino je bio neto sta
riji od Horemheba i uz to zatrovan sirijskom politikom. Nisam vjerovao u umijee
vladanja velikim narodima, kako ga je opisivao Aziru. Procijenio sam njegove misli i
planove kao nasljedstvo otaca, nastalo u ono vrijeme kada je Sirija bila nalik zmij
skom gnijezdu. Mnogobrojni kraljevi, kraljii i kneevi borili su se meu sobom za
vlast i ubijali jedni druge. Trajalo je to sve dok Egipat nije smirio Siriju, a sinove nje
govih vladara odvodio na faraonov dvor i tamo ih odgajao u duhu uljudbe.
Pokuavao sam svome domainu i prijatelju objasniti kako ima pogrene predod
be o egipatskom bogatstvu i moi, te ga opominjao neka se ne nadima previe. Jer, i
najvra kona vrea, napunjena zrakom, probodena ipak brzo splasne. Ali, Aziru se
tek smijao, a zlatni zubi su mu pritom bljetali. Potom je zapovjedio neka donesu jo
peene ovetine, na tekim srebrnim pladnjevima, ostavljajui time dojam kako nasto
ji na taj nain pokazati svoje bogatstvo.
Radna soba mu je bila uistinu puna glinenih ploica, jer su mu glasnici donosili
obavijesti iz gradova cijele Sirije. Primao je glinene ploice i od hetitskoga kralja, kao
i iz Babilona. Glede njih se nije mogao suzdrati od opetovanog hvalisanja, ali mi nije
pokazao to na njima pie. Bio je krajnje ljubopitljiv u elji da uje od mene o zemlji
Hetita, gradu Hatuau i tamonjim stanovnicima. No ubrzo sam otkrio kako o tome
zna barem koliko i ja. Osim toga, posjeivali su ga hetitski poslanici, te razgovarali s
njegovim ratnicima i vojskovoama. A kada sam sve to smotrio i spoznao, rekao sam
mu:
Lav i akal mogu sklopiti savez i udrueno loviti isti plijen. Jesi li ikad vidio kako
je pritom neki bolji komad dopao akala?
Ali se on i dalje samo smjekao, rekavi mi:
Moja e za znanjem velika je. I poput tebe, udim za upoznavanjem novih stva
ri, premda me dravniki poslovi zapreuju pa ne mogu putovati kao to moe ti, koji
ne snosi odgovornosti i slobodan si poput ptica u zraku. Pa koje je zlo u tome, to he
231

titski asnici savjetuju moje vojskovoe o umijeu ratovanja? Oni imaju novo oruje i
iskustva, to sve nama manjka. A to moe i samom faraonu biti jedino na probitak,
doe li do rata. Jer, Sirija ve dugo slui Egiptu kao tit, a taj je esto bio obliven krv
lju. To je okolnost koju ne smijemo zaboraviti, kada doe do meusobnog polaganja
rauna izmeu Egipta i Sirije.
Dok je govorio o ratu, sjetih se Horemheba i rekoh mu:
Uivao sam u tvom gostoprimstvu predugo. Moram se vratiti u Smimu, ako mi
stavi na raspolaganje nosiljku. Jer, nikad vie u ivotu neu stupiti u jedna od tvojih
zastraujuih bojnih kola. Radije bih pristao neka mi odmah razbiju glavu toljagom. U
svakom sluaju, Smirna je za mene postala previe nemirnom i divljom. Bez sumnje
sam predugo sisao krv siromane i nevoljne Sirije. Stoga smjeram potraiti brod koji
e me vratiti u Egipat. Moda se neemo vidjeti tako skoro, a moda i nikad vie. Jer,
sjeanje na vodu Nila toliko je slatko i opojno mojim ustima. Tko zna, moda u ostati
tamo taiti svoju e iz vjene rijeke, jer sam se nagledao zala cijeloga svijeta. A u
tom sam pogledu neto nauio i od tebe...
Nitko ne zna to moe donijeti sutranji dan glasio je Aziruov odgovor. Na
kamenju koje se kotrlja, mahovina ne raste. A nemir koji plamti u tvojim oima nee
ti dopustiti dulji ostanak ni na jednom mjestu... Izabere li sebi enu iz mog naroda,
sagradit u ti kuu u mom gradu, dostojnu tvog ugleda i dostojanstva, a jo vie zna
aja kraljevoga dara. I nee se pokajati, ostane li ovdje, bavei se svojim zvanjem...
Zemlja Amuru uzvratio sam mu podrugljivo je najnepravednija zemlja, koju
treba mrziti najvie od svih na svijetu. Njen bog Baal je uasan i sije stravu, a njene
ene smrde poput koza. Stoga u izmeu sebe i tvoje zemlje sagraditi zid od mrnje. A
svakom onom tko i pokua govoriti o njoj, a pogotovu neto dobro, razbit u lubanju.
I jo u kojeta uiniti, o emu pristojan ovjek ne govori ili se sada ne mogu prisjetiti.
U svakom sluaju, ispisat u brojne glinene ploice najrazliitijim znakovima, dokazu
jui kako si mi obeastio enu, ukrao volove koje nikad nisam imao, bavio se aroli
jama i poinio mnoga zla i odurna djela, te zasluuje kraj na zidinama, objeen o
pete, glavom na dolje. I neu prestati tako pisati, sve dok te takva kob i ne stigne. Tada
u ti opljakati kuu i oteti zlato. Kupit u za njega stotinu puta stotinu vreva s bira
nim vinom i isprazniti ih u ast uspomene na tebe.
Njegov gromki smijeh odjekivao je dvoranama palae, a zlatni su mu zubi blistali
kroz kovravu bradu. Kasnije, kada su doli zli i opaki dani, prisjeao sam se kako je
izgledao ba u tom trenutku. Rastali smo se kao prijatelji. Dao mi je nosiljku i brojne
darove, a njegovi su me ratnici otpratili u Smirnu. I to za svaki sluaj, kako mi se to
ne bi dogodilo, jer sam bio Egipaninom.
Ulazei u Smirnu kroz gradska vrata, neto mi je proletjelo mimo glave, poput st
rjelice. Bila je to lastavica. To me je uznemirilo, a ulice su mi palile stopala. im sam
stigao svom domu, rekoh Kaptahu:
Skupi svu nau imovinu i prodaj ovu kuu. Plovimo za Egipat.
232

3
ini mi se izlinim poblie opisivati nae putovanje, koje je sada u mom srcu nalik tek
na sjenu ili nemiran san. im sam stupio na palubu broda koji me trebao ponijeti put
Crne Zemlje i Tebe, grada moga djetinjstva, moju je duu obuzela snana i neizmjer
na enja. Zbog nje nisam mogao ni sjediti niti leati, nego sam smjerao amo-tamo po
krcatoj palubi, izmeu smotanih prostirki i smotaka robe. Miris Smirne se dodue jo
uvijek zadravao u mojim nosnicama, te sam sa svakim danom puta bivao sve nestrp
ljiviji. ekao sam kad e se pred mojim oima, umjesto brdovitog i stjenovitog zida,
pojaviti obina nizinska obala zelena od otoka trske. A dok je brod danima poivao na
kraju gatova usputnih gradova, nisam imao dovoljno strpljenja za istraivanje tih
mjesta ni za prikupljanje obavijesti. Njakanje magaraca na obali mijealo se s uzvici
ma prodavaa ribe i mrmorom tuinskih jezika, stapajui se u buku koja se u mojim
uima nije bitnije razlikovala od huanja mora.
Proljee je ponovno stiglo u sirijske doline. Gledano s mora, planine su bile crvene
nalik vinu... A u predveerja bi zapjenjena obala svjetlucala bisernim zelenilom. Ba
alovi sveenici su po uskim ulicama stvarali prodornu buku. Parali su si lica kreme
nim noevima, sve dok ne bi potekla krv, a slijedile su ih ene usplamtjelih oiju i za
mrene kose, gurajui drvena kolica. Ali me to nije uzbuivalo, jer sam bio svjedokom
tih obiaja ve mnogo puta. Njihovi tui obiaji i surova ludost smetali su mi jo vie,
budui da su mi se pred oima ve oslikavali obrisi moje domovine. Mislio sam do
tada kako mi je srce otvrdnulo, da sam se priuio na sve obiaje i sve vjere, shvaajui
i prihvaajui sve ljude bez obzira na boju koe i ne podcjenjujui nikoga, te mi je je
dini cilj prikupljanje znanja... Ipak, spoznaja o zapoetom putovanju natrag u domo
vinu, natrag u Crnu Zemlju, proimala je moje srce poput uskrsnule vatre.
Kao nekim udom, odloivi tue misli na isti nain kako se odbacuju tue halje,
postao sam ponovno pravim Egipaninom. eznuo sam za mirisom prene ribe koji
preplavljuje ulice Tebe u predveerje, kad su ene palile vatru na ognjitima pred koli
bama od blata. Moja su usta eznula za okusom egipatskih vina, za vodom Nila u ko
joj se osjea miris plodnoga mulja. eznuo sam i za arobnim utanjem papirusovih
grmova pod milovanjem veernjega vjetra, za lopoevim cvjetovima koji se jutrom
otvaraju du obala rijeke, u ribnjacima i jezerima, za arenim veliajnim stupovljem
ureenim njihovim vjenim slikama i crteima, za pisanim znakovima natpisa po hra
movima, za mirisom svetog tamjana pod kamenim svodovima... Eto, toliko je bilo uz
neseno i ludo moje srce!
Vraao sam se kui, premda nisam imao doma i bio tuincem na cijelome svijetu.
Vraao sam se kui, a sjeanja me vie nisu titala. Vrijeme i znanje slegli su se poput
233

pijeska povrh moje gorine. Nisam utio vie ni tuge niti stida. Tek je nemirna udnja
morila moje srce.
Za nama je u nebeskom svodu polako iezavala sirijska zemlja... Bogata i plodna,
ali puna mrnje i uskomeanosti.
Nae plovilo, tjerano naprijed veslima, klizilo je pored crvenih obala Sinaja. Moni
pustinjski vjetrovi su daleko nad more tjerali vru zrak i to mi je isuilo lice, premda
je bilo proljee. No doao je i dan kada je more poprimilo utu boju, a iz nebeskog
svoda se prvo stidljivo pa potom sve jasnije ukazao tanak zeleni trak. Mornari su
spustili vr ovjeen o uetu i zagrabili njime vode. Ta vie nije bila slana, jer je to bila
voda Nila s okusom na egipatski mulj. Nikada mi u cijelom mom ivljenju, ni jedno
vino nije bilo toliko slasno i opojno, kao ova mutna voda, izvuena toliko daleko od
obale.
Kaptah je pak mislio drukije:
Voda je uvijek voda. I uvijek ostaje vodom. Pa ak i ona iz Nila. Budi strpljiv,
gospodaru, priekaj dok ne naemo neku potenu krmu gdje toe bistro i zapjenjeno
pivo, pa ga ovjek ne mora sisati kroz slamicu kako bi izbjegao zalijetanje pljeve i
tarica u usta. Tada i tek tada znat u, stigao sam kui!
Njegove pakosne i bezbonike rijei, izreene u toliko osjetljivom trenutku, toliko
su me razdraile, te mu rekoh:
Rob ostaje uvijek robom. ak i kada je odjeven u profinjeno sukno. Budi strpljiv,
Kaptah, dok ne naem vitku stabljiku trske, onakvu kakva se moe nai samo u tr
skom obraslim movarama du obala Nila. Tada e uistinu outjeti, stigao si kui!
Moje ga rijei nisu nimalo uvrijedile Oi su mu se ipak napunile suzama, brada mu
je zadrhtala, te mi se duboko naklonio, pruajui ruke u visini koljena, uz rijei:
Uistinu, gospodaru, ima velik dar i sposobnost, odvaliti pravu rije u pravome
trenu. Jer, gotovo sam zaboravio nasladu koju vitka trstika prua nogama i zadnjici.
Ah, moj gospodaru Sinuhe, to je iskustvo koje bih rado da ga i ti iskusi. Bolje je i od
vode i od piva, bolje od bogatog mirisa tamjana, bolje od divlje patke u trsci. I tenije
od svega toga! Ono zbori o ivotu u Egiptu, gdje se sve i svatko nalazi na svom odgo
varajuem mjestu, gdje se nita ne mijenja ve ostaje uvijek istim. Ne udi se stoga
to plaem od ganua! Jer, tek sam sada svjestan svoga povratka kui, nakon to sam
gledao mnogo toga to je strano, udno, zbunjujue i tek prezira vrijedno. O, blagos
lovljena trstiko, koja smjeta svakoga na njegovo mjesto i rjeava sve nejasnoe i
potekoe! Nita, uistinu ba nita ne moe se usporediti s tobom!
Malo je jo zaplakao... Tada je otiao pomazati skarabeja. Pritom sam primijetio
kako vie ne rabi onako skupocjeno ulje kao ranije. Zemlja se bliila, pa je bez sumnje
cijenio, kada se jedanput vrati u Egipat, njegova prirodna lukavost e mu dostajati...
Pa je tako valjda odluio, poneto utedjeti na trokovima za skarabeja.
Pristali smo u velikoj luci donje drave. I tek tada sam spoznao koliko su mi dodi
jala tuinska obiljeja i navade, primjerice poput sjajnih i arenih, pretjerano irokih
234

haljina, a isto tako i kovrave brade, tustih tjelesa i tomu slino. Uski bokovi nosaa u
ovoj egipatskoj luci, njihove bedrene pregae, njihova obrijana lica, njihov govor Do
njeg Kraljevstva, dah njihova znoja, ili dah koji je stizao od rijenoga mulja, trske i
luke... Sve je to bilo toliko razliito od Sirije. Bilo mi je to toliko blisko, a sirijske halje
koje sam jo uvijek nosio, postale su mi tijesne i guile me. Zavrivi poslove s lukim
pisarima i potpisavi svoje ime na brojne listine, smjesta sam pobrzao kupiti novu
odjeu. Nakon toliko vune, tanahno platno bilo je prava naslada za moju kou. No
Kaptah je odluio i dalje se izdavati za Sirijca. Razlog tome bio je strah da bi njegovo
ime moglo jo uvijek biti na popisu odbjeglih robova. I to unato injenici to je pris
krbio glinenu ploicu koju su izdale vlasti u Smirni, a potvrivala je kako potjee iz
Sirije, gdje je i roen. Na ploicama je bilo zapisano i da sam ga tamo pravovaljano
kupio.
Potom smo se s naim stvarima prebacili na rijeni brod, kako bismo nastavili nae
putovanje Nilom. Dani su protjecali i mi smo se sve bolje ponovno privikavali na Egi
pat. Na obje strane rijeke leala su polja koja su gubila vlagu, isuujui se na jarkome
suncu. Mogli smo opaziti i lijene volove kako vuku drvene plugove, te poljodjelce
kako ih slijede po brazdama, pognute glave i sijui ito. Lastavice su naglo prelijetale,
uz gorljivo cvrkutanje, povrh lijenoga toka rijeke i mulja, u kojeg e se uskoro zavui
traei zatitu od ljetne jare. Palme pognutih stabala obrubljivale su obale Nila, a u
sjeni visokih sikomora poivale su kolibice seljaka u selima. Naa brodica pristajala je
uz gatove kako velikih tako i malenih gradova i mjesta, pa ak i sela. A Kaptah je tada
revno obilazio luke krme, ne propustivi ni jedne jedine, sve u nastojanju da teme
ljito navlai grlo egipatskim pivom.
Usput se, dakako, hvalio i priao udnovate i neobine pripovijesti o svojim puto
vanjima i mome umijeu. Sluatelji su mu bili luki radnici, koji su se smijali njego
vim kazivanjima, izrugivali se i zazivali bogove.
Tako je eto doao i dan kada se pred mojim oima, na istonome nebu, ukazae i
vrhovi tri sveta brda, tri vjena uvara Tebe. Polako smo se primakli i samom gradu...
Odmah sam zapazio kako su graevine sada vie zbijene, jer su izmeu starih iznikle
nove, a siromana su naselja ustupila mjesto novim bogatim predgraima. Gradske su
pak zidine postale poput bregova.
Ugledao sam i krov velikoga hrama te njegovo stupovlje, sve okrueno bezbrojnim
graevinama i svetim jezerom. Na zapadu se Grad Mrtvih protezao sve do breuljaka.
Faraonski Hram smrti bljetao je svojom bjelinom ispred utih padina, a niz veliaj
nih stupova hrama velike kraljice jo je okruivalo more rascvjetalog drvea. Iza bre
uljaka leala je Zabranjena Dolina, sa svojim zmijama i korpijama. A u pijesku, to
no ispred ulaza u grob velikoga faraona, sasuena i time sauvana za vjenost, poiva
la su tijela mojih roditelja Senmuta i Kipe, uivena u volovsku kou, naavi tamo
svoj vjeni mir. Dalje prema jugu, uz obalu rijeke, u izmaglici se dizala zlatna, proz
rana palaa faraona, okruena zidovima i vrtovima. Zapitao sam se, obitava li tamo
235

jo uvijek moj prijatelj Horemheb.

Brod je pristao uz poznat mi kamenit gat. Nita se nije izmijenilo, a svega nekoliko
ulica dalje bilo je mjesto gdje sam proveo svoje djetinjstvo, ni ne sanjajui kako u
jednoga dana donijeti propast svojim roditeljima. Pijesak vremena, koji se nataloio
povrh svih tih gorkih uspomena, malo se uskomeao. Poeljeh tog trena skriti se i za
kriti lice, te me je minula svaka radost. I to premda sam u uhu iznova uo amor veli
koga grada, premda sam u oima ljudi, te kroz njihovu uurbanost i nemirno kretanje,
a i svojim vlastitim osjetilima outio grozniavo bilo Tebe.
O svom povratku nisam kovao ba nikakve osnove, odluivi kako u sve to pove
zati s onim to proistekne iz mog susreta s Horemhebom i s obzirom na njegov polo
aj na dvoru. Ali kada su moja stopala dotakla kamen gata, u mojoj se glavi hitro
uobliila osnova. Ona nije, dodue, obeavala ni slave niti bogatstva, kao ni izdane
darove dobivene za uzvrat, s obzirom na moje znanje koje sam prikupio. Ta je osnova
ponajprije bila poput nekog sna, vodei me put jednostavnoga i priprostog ivota
meu siromanim ljudima. A moje misli iznenadno je ispunila neka uzviena vedrina,
im mi se na tako uzvien nain otkrila spoznaja o mojoj budunosti.
Bijae to dokazom vie, kako ovjek slabo ili ak nikako ne poznaje svoga srca,
premda sam primjerice i ja bio duboko uvjeren da svoje poznajem do najdubljega
dna. Nikad ranije nisam ni pomiljao da je neto slino mogue. Ta odluka, taj skriven
plod iskustva, sazrijevala je u meni neopazice. Kada sam ponovno uo amor Tebe
oko sebe, a moja su stopala outjela prenje kamenih ploa na gatu, uinilo mi se
kako sam ponovno neduno dijete, koje ozbiljnim i ljubopitljivim oima prati rad svo
ga oca meu siromanima.
Zato sam otjerao nosae koji su mi buno dodijavali, svadei se ve neko vrijeme.
Potom sam rekao Kaptahu:
Ostavi nau prtljagu u brodu. No pouri mi kupiti kuu, nije bitno kakvu, ali
kuu koja lei blizu luke, u etvrti siromanih. I neka bude blizu mjesta gdje je neko
stajala kua moga oca, prije nego je sruie. Uini to hitro, kako bih mogao useliti jo
danas, a sutra poeti s lijeenjem.
Kaptahova je vilica na oigled kapnula na nie, a kad kaem kapnula onda je to ba
tako i izgledalo. Lice mu se pritom pretvorilo u blijedu obrazinu. Oekivao je kako
emo se smjestiti u najboljem svratitu, te e nas posluivati robovi. Ipak, za divno
udo, ovaj puta nije rekao ni pokazao ba nikakav, ni najmanji znak prosvjeda. Ipak se
zagledao u moje lice, pa zatim zatvorio usta i otiao oborene glave.
Iste veeri uselio sam u kuu koja se nalazila u etvrti siromanih, a ranije je bila
vlasnitvo nekog ljevaa bakra. Dopremljena je potom i moja prtljaga s broda, te sam
rairio svoju prostirku po zemljanom podu. Ognjita su sjala ispred kuica siroma
nih, a miris prene ribe razlio se preko cijele te prljave, bijedne i boleljive etvrti. Po
tom su planule i svjetiljke ovjeene povrh ulaznih vrata kua naslada, a sirijska je
glazba stala brenati iz krmi, mijeajui se s drekom pripitih mornara. A nebo povrh
236

Tebe arilo se crvenilom od bezbrojnih svjetala u sreditu grada. Putovao sam mno
gim tuinskim cestama do njihova kraja, prikupljajui mudrost i vjeito bjeei od
sama sebe, da bih se ipak vratio svom domu...

4
Sljedeega jutra rekoh Kaptahu:
Nai mi lijeniki znak i postavi ga povrh vrata. Neka bude jednostavan, bez
ukrasa i slikarija. A upita li itko za mene, ne govori nita o mojoj slavi ili umijeu.
Reci tek da lijenik Sinuhe prima bolesnike, siromane isto kao i bogate, a zadovoljan
je s darovima kakve si pacijenti mogu dopustiti.
I siromane? zgranuo se Kaptah, uistinu prestraen. Gospodaru, nisi se valjda
razbolio? Moda si pio barske vode ili te ugrizla korpija?
Postupi kako sam rekao, eli li ostati kod mene. Ako ti ova jednostavna kua
nije po volji, ili ti vonj siromatva vrijea tvoj tankoutan sirijski nos, slobodan si i
moe doi ili otii, kako ti je volja. Mislim, ve si me dostatno pokrao, te si moe
priutiti kupovinu vlastite kue, a i uzeti si enu, ako to eli. Neu te u tome sprjea
vati.
enu? uzviknuo je Kaptah jo prestraenije nego ranije. Uistinu, gospodaru,
ti si bolestan i groznica ti muti pamet! Zato bih si uzeo enu? Ta bi me kinjila, a pri
povratku iz grada njuila mi dah. I kad bih se jutrom probudio s glavoboljom, zar ne
bi stajala nada mnom s prutom u ruci i ustima prepunim zlih rijei? Zato uzeti enu,
kad i najobinija robinja moe zadovoljiti moje elje i potrebe? Ta o tome smo ve sve
raspravili! Sada vie ne sumnjam, oito su te bogovi kaznili ludilom, emu se ni naj
manje ne udim, budui da i predobro znam to misli o bogovima. Ali ti si moj gos
podar, pa je tvoj put i moj put, a tvoja kazna i moja. Dodue, razmiljao sam i nadao
se kako u konano outjeti mir i spokoj, nakon svih tih tegoba i nevolja koje si mi
priskrbio... A da i ne govorim o vonji morem, koju u najradije odmah zaboraviti!
Ali, ako je tebi obina rogoina dostatna kao leaj, tada sam rogoinom zadovoljan i
ja. Bijeda koja se nadvila oko nas ima i svoju dobru stranu, jer je krmi i kua naslada
ovdje u izobilju. A i krma Pri krokodilovu repu, o kojoj sam ti govorio, nije jako
udaljena. Sve u svemu, smjeram onamo ba veeras... I nadam se tvom oprostu ui
nim li tako, pa se u toj rupi poteno napijem. Mora shvatiti, ova najnovija zbivanja i
tvoje udne odluke, sve me je to poprilino potreslo. Zato se moram oporaviti, a za
mukarca je dobra pijanka najbolji lijek za takve nevolje i dvojbe. Isto tako, moram
priznati kako u meni budi sve jai, trajan nemir. Jer, kad te god osmotrim, nasluu
jem neko novo zlo. Nikad u naprijed ne znam to e rei ili uiniti, jer je to uvijek
protivno onome to bi rekao ili radio razuman ovjek. Unato svemu i svim mojim te
237

gobnim iskustvima s tobom, ovako neto nisam oekivao. Ugurati svoj dragulj u kup
balege! To ini samo luak... Zato znaj, takvim postupkom pokapa i svoju vjetinu i
znanje koje si uz toliku pogibelj prikupljao diljem svijeta!
Kaptah odgovorio sam na taj njegov govor, koji je bio dulji od uobiajenog, a
to neto znai, jer je i inae bio blagoglagoljiv, opisujui svoje vrline i moje mane.
Svaki ovjek dolazi nag na ovaj svijet. A u bolesti se siromani ne razlikuju od boga
tih, ni Egipani od Sirijaca!
To je mogue istina, ali istodobno se siromani i te kako razlikuju od bogatih, po
darovima koje donose lijeniku objasnio je Kaptah razlono. Tvoja je namisao
predivna i plemenita, te ne bih imao nita protiv nje, ako bi je ostvario neki drugi o
vjek a ne ti. Jer, nakon svih naih tegoba i patnji, mogli bismo si priutiti ljuljanje u
zlatnome unu! Tvoji nazori prispodobiviji su nekome tko se rodio u ropstvu. Takvim
sam se mislima bavio i ja, dok sam bio mlai, dok me prut jo nije bio otrijeznio.
No, kako bi odmah znao sve nastavio sam uporno priopavam ti, ako ikad
naiem na neko odbaeno dijete, smjeram ga posvojiti i podii kao moje vlastito.
emu bi to bilo dobro?! upitao je Kaptah zateeno. U hramu postoji dom za
naputenu djecu. I neke od njih odgajaju za sveenike najnieg stupnja... A ostali, na
kon to ih uine eunusima, vode vie nego sjajan ivot u enskim kuama faraona ili
drugih odlinika, mnogo bolji nego su njihove majke mogle i sanjati. eli li sina, to
je razumljivo, nita nije lake ostvariti. Za to doista nije potrebno poiniti glupost i
razbiti vr s nekom enom, s kojom bismo imali samo neprilika. A ako ti nije do ku
povine robinje, moe uvijek namamiti i zavesti neku sirotu djevojku te je obremeniti
svojim sjemenom. I bit e sretna i zahvalna pobrine li se za njeno dijete i tako je sa
uva od sramote. Mora misliti i na to, koliko su djeca neugodna i napasna. Sobom
donose muke i nevolje, a kazivanja o radosti koju ona donose sigurno su pretjerana. O
tome, dodue, ja ne mogu mnogo govoriti, jer nikada nisam upoznao ni jedno moje
dijete, kojih je zasigurno poprilian broj te rastu kojegdje po svijetu. Bilo bi ti najpa
metnije i najrazlonije kupiti mladu robinjicu jo danas. Takva bi i meni mogla biti na
pomo u kui, budui da su moji udovi postali ukoeni, a ruke mi drhte i tresu se, kao
posljedak svih naih tegoba i stradanja. To me mui osobito jutrima. Briga za tvoju
kuu i za pripremanje tvoje hrane, preobimna je zadaa za mene, jer moram voditi ra
una i o tvojim ulaganjima.
Na to nisam mislio, Kaptah priznadoh mu. Ipak, neu kupiti roba. A ti moe
unajmiti slugu, ako tako eli, jer si to zasluio i nije vie od onog na to ima pravo.
Ostane li u mojoj kui, slobodno dolazi i odlazi, kako ti je drago. To zasluuje zbog
svoje vjernosti i odanosti, a s obzirom na tvoju neutaivu e i uz njenu pomo moe
za mene prikupljati mnogo vrijednih obavijesti. Zato, uini kako sam rekao i ne pos
tavljaj mi daljnja pitanja, jer sam odluku ve donio na temelju neeg u sebi to je jae
od mene i to se ne moe poricati i povui.
Razjasnivi sve Kaptahu i ponovivi date mu naloge, zaputih se potraiti svoga pri
238

jatelja iz djetinjstva. U krmi Pri sirijskom vru upitah za Tutmozisa. Tu je sada bio
nov vlasnik, a taj mi nije znao nita poblie rei o nekom siromanom slikaru koji je
preivljavao crtajui make u slikovnicama za djecu bogatih. Uputio sam se potom do
vojnikih nastambi, raspitati se o Horemhebu. A tamo je sve bilo pusto! U dvoritima
nije bilo rvaa, niti su kopljanici nasrtali svojim orujem na vree ispunjene rogozom.
Ni u poljskim kuhinjama nisu se vie puili veliki kotlovi. Sve je bilo naputeno.
Neki mualjiv ardanski asnik me je promatrao iz prikrajka, vrtajui nonim pal
cem rupe u pijesku. Lice mu je bilo koato i nenauljeno. Naklonio se kad sam upitao
za Horemheba, faraonovog vojskovou koji je prije nekoliko godina u Siriji, nedaleko
pustinjske granice, vodio rat protiv Kabiraca. Natucajui egipatski, objasnio mi je
kako Horemheb jo uvijek obnaa ast kraljevog zapovjednika, ali ve mjesecima pu
tuje po zemlji Ku, gdje rasputa tamonje postrojbe i otputa ljude iz slube. Nitko ne
zna kada e se vratiti. Dao sam mu srebrnjak, jer mi je izgledao vrlo utuenim. Pogled
na srebro u njegovoj ruci toliko ga je razgalio, da je istoga asa zaboravio na ponos i
dostojanstvo ardanaca. Nasmijao se, te u svojoj razdraganoj iznenaenosti prokleo
ime nekog meni nepoznatoga boga. A kad sam namjerio poi, zadrao me je povlae
njem za rukav, pokazujui mlitavom rukom na dvorite:
Horemheb je, bez ikakve dvojbe, velik vojskovoa i asnik. On razumije vojnike i
ne poznaje straha. Horemheb je lav, dok je faraon koza bez rogova. Vojarne su prazne.
Nema vojnika, nema plae, nema hrane. Moji drugovi prosjae po cijeloj zemlji. to se
sprema i to e biti iz svega toga, ne znam. Neka te Amon blagoslovi zbog darovana
mi srebra, jer ti si dobar ovjek. Nisam nita popio ve mjesecima, a trbuh mi je pre
pun strave. Napustio sam svoju zemlju privuen brojnim obeanjima. Egipatski su vr
bovnici novaili idui od atora do atora, obeavajui mnogo srebra, mnogo ena,
mnogo pia. A sada? Nema srebra, nema pia, nema ena!
Pljunuo je, u znak pun prijezira, te uljevitim tabanom rastrljao ispljuvak u prai
ni. Bio je vrlo alostan taj ardanac... Suosjeao sam s njim. Iz onoga to mi je rekao,
spoznao sam istinu. Faraon je raspustio svoje vojnike i razvojaio ete, skupljene u
vrijeme njegova oca u tuim zemljama, uz velike napore i trokove, te plaane iz fara
onove riznice.
Napustio sam opustjelo vojniko okolite, te se sjetio starog Ptahora. elei saznati
gdje bi mogao biti, prikupio sam odvanost i poao u Kuu ivota, u hram boga Amo
na. Tamo sam htio potraiti Ptahorovo ime u zapisima. No uvar zapisa mi je priopio
kako kraljev otvara lubanja poiva u Gradu Mrtvih ve godinu dana ili ak i vie. I
tako u Tebi nisam naao vie ni jednog prijatelja... U gradu moga djetinjstva bio sam
potpuno sam.
Nalazei se ve u okruju hrama, poao sam put velike dvorane sa stupovljem, u
sveti sumrak Amona. Miomiris tamjana obavijao je oslikano kameno stupovlje s ukle
sanim svetim natpisima. A visoko gore, lastavice su strjelimice prelijetale kroz kame
ne ipkaste urese prozora. Hram je bio gotovo prazan, a vanjsko dvorite isto tako. U
239

bezbrojnim radionicama i prodavaonicama nije bilo ivosti i urbe kao ranije, te se

nije ulo uobiajeno cjenkanje. Sveenici obrijanih i nauljenih glava, odjeveni u svoje
bijele halje, pogledavali su me plaljivo.
Ono malo ljudi, koliko ih je bilo u dvoritu, razgovaralo je utianim glasovima, ba
cajui brojne poglede postrance. Ostavljali su dojam kako se boje prislukivanja i uho
enja. Radini amor ovog prednjeg dvorita, koji mi je bio toliko blizak i drag u mo
jim danima uenja, te nalikovao hujanju vjetra kroz trsku, sada je utihnuo do gotovo
potpunoga muka. Nisam utio posebne ljubavi prema Amonu, ali me ipak obuzela
neka udna sjeta. Tako se neizbjeno slui ovjeku kada misli o svojoj mladosti, koja
je zauvijek prola, a bez obzira je li ta mladost bila dobra ili zla, lijepa ili runa...
Izaavi izmeu stupovlja i gorostasnih kipova faraona, opazio sam kako je tik do
velikog hrama izrastao neki nov. Bio je ogromnih razmjera i vrlo udnovato graen.
Nije bio okruen zidovima, a stupivi unutra utvrdio sam kako njegovo stupovlje
okruuje tek prazan prostor. Na rtveniku su kao prinosi bili poloeni ito, cvijee i
voe. Velik izrezbaren duborez prikazivao je okrugloga Atona kako obasiplje faraona
zrakama, dok ovaj prinosi rtvu. Svaka je zraka zavravala rukom koja blagosilje i
dri kri ivota.
Glave u crveno odjevenih sveenika nisu bile obrijane, a mnogi od tih ljudi bili su
jo mladiima. Lica su im se zaneseno arila, dok su pjevali sveanu pjesmu, ijih sam
se rijei prisjeao jer sam je jedanput ve uo. Bilo je to dodue daleko odatle, u Jeru
zalemu, na dan polaska egipatske vojske u boj protiv Kabiraca. I ponovno je oivjela
jeka te pjesme u mojim uima, osnaena pjevanjem sveenika, koje je odjekivalo sada
i u Tebi:
...Samo ti si u mojemu srcu
nitko te ne poznaje, osim kralja, tvoga sina.
Njemu povjerava svoje namjere
I krijepi ga svojom snagom,
Ti ga pomazuje snagom.
Svijet ti poiva izmeu ruku...

Veliajnije i od sveenika i od duboreza bilo je stupovlje. etrdeset monih gromada

dizalo se put neba, a sa svake je nov faraon, isklesan u veliini primjerenoj tom gole
mom stupu, zurio u posjetitelja. Ruke su mu bile tijesno prekriene na grudima; u nji
ma je drao zakrivljen tap i kraljevski bi.
Ovi klesani stupovi prikazivali su novog faraona, to sam nedvojbeno mogao vi
djeti. Prepoznao sam, naime, njegovo uznemireno, strastveno lice, tijelo irokih boko
va s vitkim, tankim udovima. Obuzelo me zastravljeno divljenje za umjetnika koji je
posjedovao dovoljno veliko umijee i jo bio dovoljno odvaan isklesati ove kipove.
Jer, sloboda u umjetnosti, za kojom je moj prijatelj Tutmozis nekad eznuo, mogla se
240

osmotriti ovdje, u sablasnoj odvratnosti. Svaka mana na faraonovu tijelu bila je nepri
rodno naglaena i istaknuta. Poevi od oteenih bedara i tankih zglobova pa sve do
mravog i neprirodnog vrata. To je neprirodno isticanje ostavljalo dojam kao da u
njemu lei nekakav tajnovit, nedostupan, mistian i boanski smisao. No najstranije
je djelovalo faraonovo lice, koje je bilo toliko udno izduljeno, s iskoenim obrvama i
upadljivo izboenim jagodinim kostima, a na usnama mu je krzmao tajnovit, pod
smjeljiv osmijeh sanjara i sladostrasnika. U Amonovom hramu su kameni faraoni
sjedili s obje strane stupovlja, gorostasi veliajni i nalik bogovima. Ovdje pak, u Ato
novu hramu, ta nateena i ivana spodoba u ljudskom obliju buljila je s etrdeset
stupova na rtvenik Atona, kao da vidi dalje i dublje od drugih ljudi. A cijela ta sklad
ba, uhvaena u kamenu, bila je puna gorljivosti i vjerske opsjednutosti.
Uzdrhtao sam do dubine svoga bia, gledajui to stupovlje. Jer, prvi sam puta smo
trio etvrtoga Amenhotepa, onakvog kakvim je vjerojatno on smatrao samoga sebe.
Sreo sam ga davno, dok je jo bio krhak, slabaan momak, raspinjan svetom boleu.
Gledao sam ga tada okom lijenika, premda moda neiskusnog, te njegove rijei pri
hvatio kao buncanje ovjeka opsjednutoga boleu. Sada sam ga mogao vidjeti onako
kako ga je doivio kipar, s pomijeanom ljubavlju i mrnjom. Bio je to umjetnik ko
jem po odvanosti nije u Egiptu bilo premca. Barem ne do nedavnih dana. Jer, da se
neki od njegovih prethodnika drznuo stvoriti takav faraonov lik, raskomadali bi ga i
objesili o zidine, glavom na dolje, zbog uvrede i izdaje velianstva.
I u tom je hramu bilo svega nekoliko ljudi... Neki od njih, sudei po kraljevskoj
odjei, tekim ovratnicima i nakitu kojeg su nosili, bili su uglednici i lanovi kraljevo
ga dvora. Obian je puk sluao pjev sveenika s beutnim, glupavim izrazom na licu.
Jer, rijei pjesme bile su nove, pa je obinome puku bilo prenaporno shvatiti njihovo
znaenje... Rijei su se i bitno razlikovale od drevnih zazivanja koja su se prenosila s
pokoljenja na pokoljenje ve dulje od dvije tisue godina, kroz razdoblje proteklo od
gradnje piramida do sada. A na te uvrijeene rijei su se ui vjernika navikavale od
najranijeg djetinjstva. Bile su te prastare rijei istodobno i poznate, ljudi su ih razumi
jevali srcem, premda esto i nisu moda shvaali njihovo znaenje. Bilo, je pitanje,
postoji li u tim starim rijeima jo ono izvorno ili ak i bilo kakvo znaenje i smisao?
Jer, prema mom miljenju, tisuljetnim ponavljanjem s koljena na koljeno, te pogre
nim prenoenjem i netonim prepisivanjem sveenika-pisara, rijei tih prastarih moli
tvi i pjesama potpuno su se izmijenile, izobliile i gubile smisao.
Kraj pjevanja su, ini se, svi rado doekali. Tada je sveenicima pristupio neki sta
rac. Sudei po odjei, bio je sa sela. Istupio je s potovanjem, elei razgovarati sa sve
enicima i zamoliti ih za neku amajliju, arobno oko ili neki papir s arobnim zapisi
ma, dakako ako je cijena umjerena. Sveenici su mu, meutim, objasnili kako se u nji
hovom hramu ne prodaju takve stvari, jer Atonu ne trebaju ni arolije, niti darovi i
rtve. Amo slobodno dolazi svaki tko u njega vjeruje. Starac se, uvi to, ozbiljno na
ljutio. Poao je svojim putom, kunui usput takve lai i ludorije. Primijetio sam i kako
241

je usmjerio put starih, dobro poznatih i bliskih vrata Amonova hrama.

Sveenicima je potom pristupila starija ena nekog ribara. Gledajui ih s dobrohot
nim tovanjem, upitala je:
Zar nitko ne prinosi Atonu ovnove i volove, kako bi vi siroti i mravi momci po
vremeno dobili barem malo mesa? A ako je taj va bog toliko jak i moan, koliko se
pria, pa ak jai i od Amona, premda u to teko mogu povjerovati, njegovi bi svee
nici trebali biti debeli i sjajni od dobroga ivota. Ja sam, dodue, tek priprosta ena, pa
ne poznajem blagostanja, ali od srca vam elim, dobro se najedite mesa i masti...
Sveenici su se nasmijali i aputali meu sobom nalik prponim momcima. Najsta
riji od njih tada se uozbiljio i rekao eni:
Aton ne eli prinoenje krvavih rtava. Osim toga, ne prilii u Atonovu hramu
govoriti o Amonu, jer je Amon laan bog, ija e kruna uskoro pasti, a hram e mu se
raspasti u ruevine.
ena se trgnula i hitro odstupila, pljunuvi na tlo. Rukom je hitro izvela sveti
Amonov znak, te uzviknula:
To si ti rekao, a ne ja! Neka kletva tebe stigne! A ne mene! Odbrzala je, a s
njom su otili i ostali, zbunjeno se osvrui preko ramena na sveenike. A ovi su se
samo buno smijali i jednoglasno dovikivali za odlazeim ljudima:
Idite sami, vi siromani u vjeri! No Amon je laan bog. Amon je tek idol, a nje
govo e gospodstvo i vlast pasti poput trave pred srpom.
Na te je rijei jedan od onih to su odlazili podigao kamen sa zemlje, bacio ga i po
godio jednog od sveenika, pravo u lice, te je ovome potekla krv. Pogoeni sveenik je
prekrio lice rukama, gorko jadikujui, a ostali su pozvali straare. No napada je ve
dao petama vjetra i izgubio se u svjetini okupljenoj pred stupovljem Amonova hrama.
Sve to natjeralo me je na duboko razmiljanje. Priavi sveenicima, upitao sam ih:
Egipanin sam, ali sam dugo obitavao u Siriji. Zato ne poznajem tog novog boga
kojeg nazivate Atonom. Biste li me milostivo prosvijetlili i pouili u mom neznanju,
te mi objasnili tko je Aton, to zahtijeva i kako mu se slui?
Oklijevali su i prouavali mi lice, oekujui izrugivanje... Nakon nekog su mi vre
mena ipak odgovorili:
Aton je jedini bog. On je stvorio zemlju i rijeke, ljudski rod i sve zvijeri, kao i
uope sve to je na ovom svijetu i to se kree. On je vjean i oduvijek, a ranije je ve
lian kao Ra, u svojem prijanjem obliju kojim se bio otkrio. U ovo nae doba prika
zao se sinu faraona u obliju Atona, koji ivi u istini. On je jedini bog, a svi ostali su
tek idoli. On ne odbacuje nikoga tko mu se obrati, a bogati i siromani jednaki su u
njegovim oima. Svakoga jutra pozdravljamo ga i veliamo u Sunevu koturu, kada
blagosilje zemlju svojim zrakama. On sjaji jednako po dobrima i zlima, te svakome na
ovome svijetu nudi kri ivota. Primi li ga, njegov si sluga. Njegova je bit i sutina
ljubav, on je besmrtan i vjean, te nazoan uvijek i svuda. I nita se ne moe zbiti bez
njegova znanja...
242

 Sve je to lijepo i krasno odgovorio sam. Ali, je li to bila njegova volja, to je

kamen pogodio ovog vaeg druga u usta, te mu je potekla krv?
Sveenici su se zbunjeno zgledali, te konano rekli:
Huli na Boga! A mladi, kojeg je pogodio kamen, povikao je:
On je to dopustio, jer ga nisam dostojan. Htio je nek iz toga izvuem pouku, jer
sam se previe ponosio faraonovom milou. Otac mi je bio pastir, a majka crpila
vodu iz Nila. Mene je pak faraon uzdigao, kako bih svojom glavom sluio bogu.
Uistinu je taj bog vrlo moan rekoh s hinjenim strahopoitanjem kad moe
uzdii ovjeka iz praine do faraonove Zlatne kue!
Odgovorili su mi u zboru:
Pravo zbori! Faraon ne gleda ni na vanjtinu niti na bogatstvo, ni na ovjekovo
podrijetlo, ve samo njegovo srce. A kroz snagu i mo Atona, faraon moe prodrijeti u
srca svih ljudi i spoznati ak i njihove najskrivenije tajne.
Tada on sigurno nije ovjek prosvjedovao sam jer ni jedan ovjek ne moe
gledati u srce drugoga. Samo Oziris moe mjeriti ljudska srca.
Na to su zaeli raspravljati meu sobom, te odgovorie:
Oziris je lik iz prie. I nije potreban ni jednom ovjeku, koji vjeruje u Atona. Iako
faraon iskreno ne eli biti nita vie do li ovjekom, mi ipak ne sumnjamo kako je u
biti on boansko bie. Tome svjedoe i privienja koja ima, tijekom kojih moe proi
vjeti mnoge ivote u kratkom vremenu. Ali, to mogu spoznati samo oni koje on ljubi.
Zato ga je umjetnik uobliio na ovom stupovlju istodobno kao mukarca i enu, jer je
Aton ivua snaga koja budi ivot sjemenu u mukarcu i ini te iz majine utrobe iza
e dijete.
Na to podigoh ruke u izrugujuem oaju. Zgrabivi svoju vlastitu glavu, uzviknuh:
Jednostavan sam i priprost ovjek, poput one ene od malo prije. Pa ne mogu
potpuno shvatiti tu vau mudrost... to vie, izgleda mi, mrana je i nejasna ak i
vama, jer se morate posavjetovati prije nego mi moete odgovoriti.
Nisu se smeli, nego su mi revno uzvratili:
Aton je savren kao to je savren i Sunev kotur. I sve ono to u njemu jest, to
u njemu ivi, to u njemu die, savreno je... Ljudska misao je nesavrena i poput ma
gle. Zato te ne moemo potpuno prosvijetliti, jer ni mi ne znamo sve. Zato moramo
uiti o njegovoj volji svakodnevno. Njegova se volja potpuno razotkrila samo faraonu,
njegovom sinu, koji ivi u istini...
Te su me rijei potresle i pogodile. Uinilo mi se, ti su sveenici postojani u svojim
srcima, premda su bili odjeveni u birano tkanje, mazali si kosu uljem, te tijekom pje
vanja uivali u divljenju nazonih ena odnosno ismijavali priproste. Ono to je u
meni dozrelo, neovisno o mojoj volji ili uenju, odgovaralo je tim rijeima.
Po prvi sam puta doao do zakljuka kako su zapravo ljudske misli nesavrene, te
izvan njihove moi postoji mnogo toga to ovjekovo oko ne moe vidjeti, ovjekovo
uho ne moe uti, a ovjekova ruka ne moe dohvatiti. Je li bilo mogue, te su faraon i
243

njegovi sveenici nali konanu i potpunu istinu, koja ukljuuje i sve ono to je izvan
ovjekovih osjetila, pa su sve to cjelovito nazvali Aton?

5
Ve se stalo mraiti, kada sam prispio kui. Povrh mojih vrata stajala je jednostavna
ploica s oznakom... A u dvoritu je ualo nekoliko prljavih spodoba, ekajui na
mene. Kaptah, odajui nezadovoljstvo, sjedio je na trijemu tjerajui mahanjem palmi
na lista brojne muhe s lica i nogu. Muhe su dole s bolesnicima, a do Kaptaha se, oito
utjehe radi, koio netom otvoren vr piva.
Rekao sam mu neka prvo uvede majku koja je na rukama drala mravo dojene.
Lijek za nju bio je jednostavan, tek nekoliko bakrenjaka kojima bi mogla kupiti neto
dobre hrane i dojiti dijete. Potom sam se pobrinuo za roba koji je slomio nekoliko pr
stiju meu mlinskim kamenjem. Poravnao sam mu kosti i zglobove, te mu dao ispiti
umirujue sredstvo smijeano u malo vina, kako bi zaboravio boli. Tada je doao stari
pisar, s izraslinom na vratu velikom poput glave djeteta. Od toga su mu oi bile izbu
ljene, cijela glava se nakrivila, pa je teko disao. Dao sam mu iscrpak morskih algi, za
kojeg sam saznao u Siriji, premda sam sumnjao kako e mu to pomoi. Izvadio je iz
istog rupca dva bakrenjaka i ponudio mi ih, moleivih oiju, stidei se svoje bijede.
Nisam mu uzeo novac, rekavi kako u ga pozvati im mi bude potrebna usluga pisa
ra. Otiao je razveseljen, jer je utedio svoj novac.
I djevojka iz oblinje kue naslada zamolila me za pomo. Oi su joj bile toliko
pune krasti te su je ometale u njenome poslu. Oistio sam joj oi i smijeao joj pripra
vak kojim ih je trebala ispirati i izlijeiti od boljke. Stidljivo se obnaila i ponudila mi
jedini dar kojim je raspolagala. Nisam je elio povrijediti odbijanjem, te sam joj
objasnio kako se zbog predstojeeg vanog lijeenja moram uzdravati od pristupanja
enama. Povjerovala je u to, ne znajui nita o lijenitvu, te mi se divila zbog samos
vladavanja. to vie, kako njena voljnost ne bi ostala nenagraena, uklonio sam joj
nekoliko nakaznih bradavica s bokova i trbuha. Prvo sam ih natrljao mau za ublaa
vanje bolova, te potom izveo zahvat gotovo bezbolno. I ona je otila radosno.
Tako mi prvi dan rada, kao lijeniku siromanih, nije donio ni onoliko koliko je po
trebno za kupovinu soli za kruh. Zato se Kaptah izrugivao, kada je iznio tustu gusku
pripravljenu na tebanski nain, jelo kakvome nema premca u cijelome svijetu. Donio
je taj slastan obrok iz ugledne toionica u gradu i odravao gusku toplom u penici. U
obojen stakleni pehar natoio je najboljega vina iz Amonovih vinograda. Cijelo je vri
jeme ismijavao unosnost moga radnog dana. No moje je srce bilo poletno, te sam bio
sretniji zbog posla sada, brinui se za siromane, nego kada sam lijeio bogate trgovce
pa su me nagraivali zlatnim lancima. A moram napomenuti, s tim u svezi, da se ne
244

koliko dana kasnije ponovno pojavio rob iz mlina, elei mi pokazati svoje prste koji
su dobro zarastali. Pritom mi je darovao pun lonac krupice kojeg je ukrao za mene.
Time moj prvi radni dan ipak nije proao bez ikakve nagrade.
Siguran sam rekao mi je na sve to Kaptah glas o tebi e se od danas proiriti
kroz cijelu sirotinjsku etvrt, a do veeri e tvoje dvorite biti puno bolesnika. ini mi
se, ve ujem prosjake kako brbljaju jedni drugima: Pohitajte kui ljevaa bakra na
uglu ulice. Tamo se doselio lijenik koji lijei bolesnike potpuno besplatno, a ini to
bezbolno i s velikim umijeem. Daje i bakrenjake majci koja je bez prebite pare, te
provodi zahvate uljepavanja jadnih djevojaka iz kua naslada, ne traei ni za to ni
kakvoga dara. Pohitajte tamo! Tko prvi stigne, najbolje e proi. Jer, taj e ovjek
uskoro morati prodati svoju kuu i otii nekamo drugamo. Osim ako ga ne zatvore u
mranu sobu i stave mu pijavice na noge i koljena! Tu je Kaptah zastao predahnuti,
te sam se uistinu zabrinuo za njega. Nikada ranije nije se jo zbilo te je nakon tako
kratkoga zborenja ostao bez daha. Oito je ostario! Ipak, razuvjerio me, nastavivi pu
nom brzinom, onako kako sam ga poznavao:
U tome se ovi glupani, sreom, varaju. Zahvaljujui dobroj kobi, ti posjeduje
zlata, kojeg u promiljeno i vjeto uloiti, kako bi radilo za tebe. Nikad vie u ivotu
nee morati trpjeti oskudicu. Moi e jesti gusku svakodnevno, ako to poeli... I piti
najbolja vina.. Te e, bez obzira na sve, i dalje postajati bogatiji, ako e ostati zado
voljan ovom skromnom kuom. A budui da se nikad ne vlada poput ostalih ljudi,
nee me iznenaditi probudim li se jednoga jutra s pepelom u kosi, jer si svoje zlato ba
cio u zdenac, te prodao kuu zajedno sa mnom. Ne, kaem, nee me to zapanjiti jer
znam, takav je nemir u tebi, takvo je tvoje nespokojno srce. Zato, gospodaru, bilo bi
dobro ako zabiljeimo na papirus da mogu slobodno dolaziti i odlaziti, po svojoj volji,
te dostavimo tu listinu u kraljevu pismohranu. Izreena rije lako se zaboravlja i ie
zava, a papirus e trajati zauvijek, nosi li tvoj peat izraen u glini i ponudi li kralje
vim pisarima podesan dar. Mogu ti rei, imam poseban razlog za taj zahtjev... Ali ne
elim ti sada optereivati glavu i misli, te ti oduzimati vrijeme zbog toga.
Bila je blaga proljetna veer. Pred kolibicama od blata gorjele su vatre naloene ba
legom... A iz luke je vjetar donosio miomiris cedrovine i sirijskih mirisnih vodica.
Dah akacija slatko se mijeao s vonjem ribe prene na uegloj masnoi, stvarajui
onaj toliko mi poznat i drag veernji ugoaj u etvrti siromanih. Ja sam blagovao gu
sku pripravljenu na tebanski nain i pio vina, te sam bio prepun zadovoljstva. Vino mi
je oslobodilo srce od tekih misli, enje i jada, te ih odvelo daleko, kao iza nekog div
nog vela.
Kaptaha sam pak pozvao neka i sebi natoi vina, u zemljanu kupu, te mu priopio:
Slobodan si, Kaptah! Slobodan si, kao to to ve dugo zna. Unato tvojoj drskos
ti, vie si mi bio prijateljem nego li robom, od onoga dana kad si mi posudio srebra i
bakra, premda si tada vjerovao kako ga nikad nee dobiti natrag. Budi slobodan,
Kaptah, te budi sretan! Sutra e kraljevi pisari sastaviti pravnu listinu koju u snab
245

djeti s oba svoja peata, egipatskim i sirijskim. Ipak mi sada reci, u to si uloio moje
zlato i srebro, kako bi radilo za mene dok ja ne priskrbljujem nita. Zar ga nisi odnio
u hramsku pohranu, kako sam ti naloio?
Ne, gospodaru odgovorio je, motrei me ravno u lice, svojim jedinim okom.
Nisam tako postupio. Zanemario sam tvoj nalog jer je bio budalast. A ja nikad nisam
posluao neku tvoju budalastu zapovijed, nego sam postupao u skladu s mojim osje
ajem. Sada, kad sam slobodan, a ti si popio umjerenu koliinu vina, pa se nee ljuti
ti, mogu ti to priznati bez pogibelji. Ipak, znajui za tvoju brzopletu i prijeku ud, koju
godine oito nisu smekale, iz istoga opreza skrio sam tvoju batinu. Kaem ti to kako
je ne bi pokuao traiti, nakon to ti ponem iznositi potankosti o onome to sam po
duzeo... Samo budale alju svoje zlato na pohranu u hram, jer im on ne plaa nita za
to nego ak zahtijeva darove za smjetanje zlata u podrume hrama i straarenje nad
blagom. To je glupo zbog jo jednog razloga. Porezni ured tada zna koliko posjeduje
zlata, a posljedak je brzo otjecanje tvoga zlata s mjesta gdje lei, dok ga potpuno ne
nestane. Jedini razuman cilj prikupljanja zlata je njegovo putanje u optjecaj, neka
ono radi za tebe, kako bi mogao sjediti prekrienih ruku... I vakati lopoeve sjemenke
prene u soli, to pobuuje prijatno eanje. I tako, dok si ti otiao na etnju u hram i
pregledavao grad, ja sam cijelog dana optravao uokolo, na svojim ukoenim nogama,
nastojei doznati najbolji nain u Tebi za ulaganje tvoga zlata. I pritom, zahvaljujui
mojoj ei, nauio sam mnogo toga. Zadovoljno je otpio vina, te nastavio, lukavo
me gledajui:
Doznao sam, izmeu ostalog, kako bogatai vie ne pohranjuju zlato u podrumi
ma hrama, jer se govori kako tamo vie nije na sigurnom. A ako je tome tako, onda
zlato nigdje vie u Egiptu nije sigurno. uo sam, isto tako, Amon prodaje svoja zem
ljita...
E, to lae! prekinuo sam ga otrim uzvikom i ustao, jer je i sama pomisao na
to bila besmislena. Amon nikada ne prodaje. On samo kupuje. Amon je uvijek ku
povao i sada posjeduje etvrtinu zemlje u cijeloj dravi. A ono to jedanput Amon
stekne, on nikada vie ne isputa iz ruku.
Dakako, dakako! umirivao me Kaptah, nalijevajui jo vina u moj stakleni pe
har, te kriomice i u svoj zemljani. Svaki razuman ovjek zna, zemlja je jedini posjed
koji traje i odrava svoju vrijednost, ukoliko je ovjek u dobrim odnosima s mjernici
ma i nadzornicima, te je razborit i daruje ih nakon svake poplave. Unato tome, istini
to je. Amon na brzinu i potajice prodaje zemlju svojim vjernicima, koji imaju novaca.
I sam sam bio zaprepaten tom vijeu, te sam odluio sve potanko ispitati. Uistinu
Amon prodaje zemlju, ak to vie jeftino, ali uz uvjet da je poslije izvjesnog vremena
moe otkupiti natrag, po istoj cijeni. Kupovina je unato tome povoljna, jer uz zemlji
te idu i zgrade, poljodjelsko orue, stoka i robovi. S obzirom na to, kupac moe, ako
dobro obrauje zemlju, izvui iz nje lijepu dobit svake godine. Jer, poznato ti je kako
se u Amonovu posjedu nalaze najplodniji dijelovi egipatske zemlje. I kad bi sve bilo
246

uobiajeno, kao ranije, ne bi bilo zamamnije stvari od takve kupovine, jer nudi zaradu
sigurnu i brzu... Amon je u vrlo kratkom roku rasprodao mnogo svoje zemlje, a svo
raspoloivo zlato Egipta nagomilao u svojim podrumima. Zato je zavladala nestaica
novca, a cijene nekretninama su jako pale. Ali sve su to tajne, pa o njima inae ne bih
saznao nita. No moje toliko korisno eanje odvelo me je pravim ljudima, koji sve to
znaju...
Nemoj mi rei, Kaptah...! Kupio si nekakvu zemlju? uskliknuo sam uasnuto.
On me odmah razuvjerio, rekavi:
Nisam toliko budalast, gospodaru! A ti zna, premda sam rob, nisam se rodio s
balegom meu nonim prstima, nego u kamenom poploanoj ulici s visokim kuama.
Ja ti se, osim toga, ne razumijem ba nikako u zemlju, a isto tako ni u poljodjelstvo.
Da sam za tvoj raun kupio zemlju, znailo bi to kako me moe opljakati do gole
koe svaki upravitelj, svaki pastir, svaki rob i sluavka. Ali, meni u Tebi nitko ne moe
ba nita ukrasti, ve Naprotiv ja potkradam druge. Amonova je ponuda toliko stra
no zamamna, te je sigurno kako negdje iza nje viri akal. To je oito i iz sumnjiavosti
bogataa glede sigurnosti pohrane blaga u podrumima hrama. Ja mislim, sve je to u
svezi s novim faraonovim bogom. Mnogo e se jo udnih stvari dogoditi, gospodaru,
prije nego ih shvatimo i spoznamo ishod! Zato sam, mislei stalno na tvoju dobrobit i
probitak, kupio u tvoje ime vei broj unosnih zgrada u Tebi. To su trgovine i kue za
stanovanje, koje odbacuju stalnu i sigurnu godinju najamninu. Te su kupovine sve
ve zakljuene i ekaju samo jo tvoj potpis i peat, te e biti pravovaljane. Vjeruj mi,
kupio sam te zgrade povoljno i ak jeftino. A ako me poslije zakljuenja posla proda
vatelji budu darivali, to se tebe ne tie nego je stvar izmeu mene i njih, a proistjee
iz njihove vlastite gluposti. Pri tim kupovinama od tebe ne kradem ba nita. Ipak,
neu se protiviti ponudi li mi dobrovoljno neki dar ili neto slino, budui sam tako
povoljno pripremio i utanaio cijeli posao.
Zamislio sam se kratko, te mu odgovorio:
Ne, Kaptah, nee od mene dobiti nikakvoga dara! Ta oito smjera odvojiti za
sebe dio od najamnina, te sklopiti posebna utanaenja s graditeljima oko godinjeg
odravanja...
Tono na to sam i mislio spremno mi je rekao Kaptah, bez imalo stida ili sme
tenosti. Jer, budui da je tvoje bogatstvo istodobno i moje bogatstvo, tako i tvoj pro
bitak mora biti i mojim. Zato moram uvijek, htio ne htio, misliti na tvoj probitak.
Mogu ti priznati i ovo: saznavi za Amonove poslove sa zemljitima, naglo sam se po
eo zanimati za poljodjelstvo. Poao sam na itnu burzu i tamo lutao od krme do kr
me, sluajui i uei. Tako sam, poglavito iz razgovora trgovaca itom, doznao mno
go novosti. S tvojim zlatom i doputenjem, gospodaru, kupio bih od sljedee etve za
lihe ita, te ih uskladitio. To je najunosniji nain, a cijene itu su za sada jo uvijek
vrlo razumne. Priznajem, ito se uva tee nego kamen i graevine. Kradu ga takori i
robovi. Ali, tako je to u cijelom poljodjelstvu. A tko se ne usuuje upustiti u posao, ne
247

moe ba nita ni poluiti... Jer, poljodjelstvo i etva ovise o poplavama, skakavcima,

poljskim mievima, prokopima i dovodima za navodnjavanje, te o mnogim drugim
stvarima. Neu sada sve to nabrajati, jer mi i nije sve poznato. elim samo rei, seljak
mora snositi veu odgovornost od mene, koji ve pri kupovini znam kako u na jesen
napuniti svoja skladita itom, kojem je cijena odreena. Smjeram pribavljene zalihe
ita drati u skladitima i dobro ih uvati, jer mi neto govori kako e protokom vre
mena cijena itu poeti rasti. Nasluujem to upravo s obzirom na Amonovu prodaju
zemljita... Jer, ako preko noi svaka budala postane poljodjelcem, etva ne moe biti
toliko obilna kao onda kad su zemlju obraivali upueni ljudi. Zato sam odmah kupio
i dobro zidana, suha skladita za ito. Kasnije ih moemo, ako nam vie nee biti po
trebna, prodati trgovcima itom, kada za to doe povoljan trenutak. Tako emo polu
iti dvostruk probitak...
Kaptah se, po mom miljenju, nepotrebno trudio i kinjio, sa svim tim svojim naka
nama i osnovama. No, sve to ga je nedvojbeno vrlo veselilo i zabavljalo. A ja pak ni
sam imao nita protiv ulaganja, sve dok briga o tome ne bi pala na moja lea... Tako
sam mislio, te sam mu to i priopio. Oito je bio jako zadovoljan i polaskan... No svoje
je veliko zadovoljstvo nastojao briljivo prikriti. Zato je, uz navjetaj izazova, samo
rekao:
Postoji jo jedan krajnje unosan pothvat, u koji bih se elio upustiti u tvoje ime.
Prodaje se, naime, jedna od najveih trnica robova. Mislim kako smijem ustvrditi da
znam sve to se o robovima moe i treba znati, budui da bijah robom cijeloga ivota.
Upustimo li se u to, sigurno bih te uinio bogatim ovjekom, u vrlo kratkom roku...
Znam predobro na koji se nain mogu skriti mane i manjkavosti robova, te znam i
kako se moe uporabiti prut da bi se postiglo najbolji uin. A to je neto to ti, gospo
daru, ne moe znati i nikako ne zna. Dakako, nadam se, doputa mi iznoenje te i
njenice, pogotovu nakon to sam skrio tvoju batinu... Sada me tite zle slutnje, u bo
jazni kako bi nam ta sjajna prilika mogla izmai, odnosno jer se ti moda nee sloiti
s tom namisli. Jesam li u pravu?
Potpuno si u pravu, Kaptah. Trgovina robljem je neto u to se neemo uputati...
Jer, to je prljav i poniavajui posao, premda ne znam rei zato. Naime, svi kupuju
robove, koriste se robovima, trebaju robove. Tako je to oduvijek bilo, tako jest i tako
e uvijek biti. Ipak mi neto kazuje kako ne bih mogao biti trgovcem robljem... Zato
elim da se i ti okani toga.
Ipak sam dobro spoznao tvoje srce, gospodaru! uzvratio mi je Kaptah, popra
tivi to uzdahom olakanja. Time smo izbjegli veliko zlo i iskuenje. Jer, ako podrob
nije promislim, pribojavam se da bih moda posveivao previe vremena i pozornosti
nepotrebnom prouavanju odlika i vrijednosti robinja, pa tako beskorisno troio svoje
snage. A to si vie ne mogu priutiti, otkako sam ostario. Udovi su mi izgubili gipkost,
a ruke mi se tresu vrlo jako, posebice jutrima nakon buenja i prije nego stignem srk
nuti vr piva... Budui da sam ovime ispitao i provjerio tvoje srce, dopusti mi pobrzati
248

opaskom kako su sve kue koje sam kupio za tvoj raun ugledne, te priskrbljuju umje
ren ali siguran prihod. Nisam kupio ni jednu kuu naslada, niti ulice u siromakim e
tvrtima, premda njihove jadne i blatne kolibice odbacuju vei probitak od udobnih
kua imunih i uglednih. Pritom sam morao voditi preteku borbu sa samim sobom...
Pa mi je drago to te mogu izvijestiti o mojoj asnoj pobjedi. Premda, zato ne bismo i
mi zaraivali onako, kako zarauju drugi? Ipak, srce mi je govorilo da ti takvo neto,
gospodaru, ne bi nikako prihvatio i odobrio. To mi je dalo dodatnih snaga u borbi sa
samim sobom i poslije velikog samosvladavanja odrekao sam se tih osnova, ma koliko
su mi bile privlane. Ipak, neto bih te zamolio...
Kaptah je iznenada postao maloduan i promatrao me je ispitljivo svojim jedinim
okom. Natoio sam vina u njegovu kupu i osokolio ga neka govori. Jer, jo nikad ni
sam imao prigode vidjeti Kaptaha nesigurnog...! To je snano potaklo moju ljubopitlji
vost.
Moja je molba drska i preuzetna konano se odvaio zapoeti. Ipak, otkad
sam, prema tvojoj vlastitoj obznani, postao slobodnim ovjekom, skupio sam odva
nost izrei je. I to sve u nadi kako te moja molba ipak nee razljutiti. elim da me pra
ti u krmu koja se nalazi u luci, a zove se Pri krokodilovu repu. O njoj sam ti ve
esto govorio. Tamo moemo zajedno uivati u mjerici vina, a ti se moe osvjedoiti
kako izgleda mjesto o kakvom sam toliko esto snatrio u Siriji i Babilonu, srui ta
monje zamueno pivo kroz tricu.
Na tu njegovu doista neobinu i aavu molbu, jednostavno sam prasnuo u groho
tan smijeh. I nisam se uvrijedio, jer me je vino oraspoloilo. Proljetni je sumrak bio
pun neke neodreene sjete, a ja sam se osjeao vrlo usamljenim. Dodue, bilo je uisti
nu neuobiajeno, nedolino i udno, ako bi gospodar poao u bijednu luku krmu,
zajedno sa svojim robom, te tamo kuao s njim napitak kojeg su zbog njegove estine
nazivali Krokodilov rep. Ali, prisjetih se kako je neko Kaptah spremno i dragovolj
no poao mene pratiti kroz odreena tamna vrata, iako je dobro znao kako se od onih
koji su uli kroz njih, nitko nije iv vratio... Zato sam poloio svoju ruku na njegovu i
rekao mu:
Srce mi kazuje, Krokodilov rep je prava stvar za okonavanje dana. Zato, poi
mo!
Kaptah je od radosti i veselja poeo skakati od sree, onako kako to ve robovi obi
avaju. Pritom je oito i potpuno zaboravio na svoje ukoene udove. Pobrzao je i do
nio moju batinu s mjesta na koje ju je skrio, te mi prebacio plat preko ramena. Potom
poosmo prema luci, u krmu Pri krokodilovu repu. Putem smo osjeali daak ce
drovine i ozelenjele zemlje, kojeg je donosio vjetar s rijeke.

6
249

Krma Pri krokodilovu repu leala je posred luke etvrti, okruena velikim skladi
tima, u sjenovitoj uliici. Njeni zidovi izgraeni od glinenih opeka bili su neizmjerno
debeli, te je i ljeti u njoj bilo svjee, a zimi je dobro uvala toplinu. Povrh vrata, uz
vinski i pivski vr, koio se povei osueni krokodil, sjajnih staklenih oiju i razjaplje
nih eljusti. Te su pak bile pune zubi, nanizanih u nekoliko redova... Kaptah me ustro
uveo, pozvao vlasnika, te potraio meka sjedita. Oito je bio ovdje dobro poznat i
udomaen. Ostali gosti, nakon to su me sumnjiavo i postrance zagledali, nastavili su
svoje razgovore. Na moje iznenaenje, utvrdio sam kako je pod krme izveden od dr
veta, a i zidovi su bili obloeni drvenom oplatom. Na zidovima su visjeli razni znako
vi i uspomene s brojnih putovanja: crnaka koplja, perjanice, koljke s morskih otoka,
oslikani kretski vrevi i tome slini predmeti.
Kaptah je s ponosom slijedio moj pogled, te rekao:
Sigurno se udi drvenim podovima, nalik onima u kuama bogatih. Znaj pri
tom, sve te daske potjeu od starih brodova koji su razbijeni. I premda nerado mislim
na putovanja morima, moram spomenuti kako je ova uta daska, koju su izjeli morski
crvi, jedrila za zemlju Punt. A ova smea, ta je pak ostrugala gatove svih morskih oto
ka. Ali, ako se slae, uivajmo sada u jednom repu, kojeg je vlasnik osobno smije
ao za nas.
Prekrasan pehar, izveden u obliku koljke, stavljen mi je u ruku. Bio je to pehar od
one vrste koju se dri na dlanu. Ali ga uope nisam gledao, jer su mi oi ostale zarob
ljene na eni koja je pehar donijela. Vjerojatno vie nije bila mlada, Kao to je bila ve
ina drugih djevojaka koje su posluivale u krmama. Nije ni bila napola obnaena
kako bi privlaila poglede i misli gostiju. Bila je, Naprotiv, pristojno odjevena. U jed
nom je uhu nosila srebrn kolut, a na uskim i vitkim zglobovima srebrne narukvice.
Srela je moj pogled bez bojazni, te nije oborila oi, kako to veina ena ini. Obrve su
joj bile iupane tako da je ostala tek uska crta, a u njenim su se oima zrcalili i smi
jeh i tuga. Bile su to tople oi, smee boje, ivahne... Pogled u njih budio je toplinu u
srcu. Pehar koji mi je ponudila prihvatio sam na dlan ruke, a isto je uinio i Kaptah.
Gledao sam je jo uvijek u oi. Za inat samome sebi, rekoh joj:
Kako se zove, ljepotice?
Zovem se Merit odgovorila je tihim glasom. I nije uobiajeno nazivati me
ljepoticom, kako to ine stidljivi djeaci, kada ele pomilovati bokove djevojke koja ih
posluuje. Nadam se, nadalje, kako e to zapamtiti, iskae li ponovno ast naoj
kui, lijenie Sinuhe, Ti Koji Si Usamljen.
Ni najmanje ne eznem za opipavanjem tvojih bedara, lijepa Merit odgovorih
joj razljueno. Ali, odakle zna moje ime?
Nasmijala se, a smijeak joj je bio prelijep na njenom smeem licu, kada mi je vra
goljasto rekla:
Tvoja je slava ila pred tobom, Sine Divljega Osla. I gledajui te, vidim kako ta
250

slava nije lagala. Naprotiv, bila je istinita u svakoj pojedinosti.

U dubini njenih oiju leao je, poput nestvarne sjene, neki udaljen jad. Dospio je
do mog srca premda se smijeila, te se vie nisam mogao ljutiti na nju. Zato sam joj
rekao oputeno:
Ako pod tom slavom podrazumijeva ovog Kaptaha, mog biveg roba kojeg sam
danas uinio slobodnim ovjekom... Tada zna vrlo dobro, njegovim rijeima nije za
vjerovati. Od njegova roenja jezik mu je nesposoban razlikovati istinu od lai, te ih
podjednako ljubi, a nerijetko ak vie naginje neistini. To nisam uspio izlijeiti ni svo
jim lijenikim umijeem, niti batinama!
Neistina i ak la, ponekad mogu biti slai od istine odvratila mi je Merit.
Pogotovu onome tko je vrlo usamljen, a proljee njegova ivota je ve minulo. Rado
vjerujem tvojim rijeima kada me naziva lijepa Merit, a vjerujem i svemu to mi
tvoje lice kazuje. Ali, zar nee kuati krokodilov rep kojeg sam ti donijela? Ljubo
pitljiva sam saznati, je li usporediv s bilo kojim od napitaka stranih zemalja koje si
posjetio...?
Zadravi oi na njoj, podigao sam pehar i pio. No odmah sam je i prestao gleda
ti!!! Krv mi je sunula u glavu, poeo sam se guiti, a grlo kao da mi je obuzela strana
vatra. Kad sam konano malo doao k sebi, promucao sam:
Povlaim ono to sam rekao o Kaptahu. Jer, to se krokodilova repa tie, ni naj
manje nije lagao. Tvoj je napitak jai od bilo ega to sam ikada kuao, ei ak i od
ulja iz zemlje, kojeg Babilonci pale u svjetiljkama. I nimalo ne sumnjam da obara i ja
koga ovjeka, poput udarca krokodilova repa...
Uz te rijei, usporedo sam s uenjem pratio to se zbiva u meni! Tijelo mi je plam
tjelo, a u ustima mi se jo uvijek zadravao okus zaina. Moje je srce dobilo krila po
put lastavice, te sam rekao:
Tako mi Seta i svih vragova, ne mogu ni zamisliti kako se pripravlja ovaj pakleni
napitak.... A ne mogu procijeniti ni je li me zaarao on ili tvoje oi, Merit. arolija mi
tee udovima, a srce mi je ponovno mlado... Zato se ne smije uditi stavim li ipak
ruku na tvoje bokove, jer krivica e biti do krokodilova repa, a ne mene!
Oklijevajui se povukla i vragoljasto podigla ruke. Bila je vitka i dugih udova. Na
smijala se i rekla:
Nije dolino to kune. Ovo je pristojna krma. A ni ja nisam toliko stara niti to
liko daleko od djevianstva, premda to moda nee povjerovati. Glede napitka, pak,
mogu ti rei samo kako je to jedini miraz kojim me otac opskrbio. Zbog njega me taj
tvoj rob toliko revno prosio, nadajui se saznati tu tajnu od mene... Ali bilo mu je za
lud. On je jednook, star i debeo, te si mislim, kao zrela ena ne bih s njim mnogo ui
vala. Pa je morao zlatom kupiti ovu krmu... Nada se i kupovini moga naputka za pri
pravljanje krokodilova repa, no doista e morati odvagnuti mnogo zlata prije nego o
tome postignemo dogovor.
Kaptah je oajniki kreveljio lice, nastojei je upozoriti neka zauti. Ja sam pak po
251

novno kuao napitak, te kad je njegov plam prostrujao mojim tijelom, primijetio sam:
Uistinu vjerujem kako bi Kaptah rado razbio vr s tobom, radi ovoga napitka,
iako znade kako bi mu uskoro poslije vjenanja poela bacati vruu vodu po nogama.
Ali i bez toga mogu dobro shvatiti njegove osjeaje, samo ako te pogledam u oi. Ipak,
mora pritom imati na umu, iz mene sada zbori krokodilov rep... A sutra u moda
porei te svoje rijei. Istina je, dakle, Kaptah je vlasnik ove krme?
Gubi se, bezobrazna eno! dreknuo je Kaptah, dodajui niz bojih imena koje
je nauio u Siriji. Okrenuvi se potom prema meni, nastavio je kao da se ispriava:
Gospodaru, to je izbilo malo nenadano. Smjerao sam pripraviti te na tu novost pos
tupno i zamoliti te za suglasnost, jer sam tvoj sluga. Ipak, istina je, kupio sam ovu
kuu od dosadanjeg vlasnika, a od njegove keri namjeravam nekako ispipati tajnu
napitka. Jer, po tom se napitku krma proula du cijele rijeke, uzvodno i nizvodno,
gdje se god skupljaju veseli i raspoloeni ljudi. A ja sam svakoga dana mislio na nje
ga, svo vrijeme dok sam bio daleko. Kao to ti je poznato, potkradao sam te i pljakao
sve ove godine, koliko sam samo i to vjetije mogao, te sam se potrudio uloiti svoje
srebro i zlato. Jer, moram misliti na svoje stare dane, kad vie neu moi trati i pro
voditi tvoje bezbrojne naloge, nego u poeljeti grijati noge uz raspaljenu aru...
Nisam se vie mogao svladavati, te sam prasnuo u grohotan smijeh. Kaptah me po
gledao uvrijeeno, no nisam se mogao zaustaviti. Uzalud sam pokuavao zamisliti
kako bi to izgledalo kad bi Kaptah, koji je uzimao nosiljku dok sam ja pjeaio, htio
potrati! Zamiljao sam i kako bi toplina are teko prodrla kroz debele naslage njego
va sala da bi mu ogrijala kosti. Te luckaste misli su, po svoj prilici, dolazile od kroko
dilova repa. Na tu sam pomisao ipak uspio obuzdati smijeh, te sam Kaptaha najoz
biljnije zamolio za oprotenje i zatraio, neka nastavi svoje izlaganje.
Jo u svojoj mladosti zamiljao sam posao gostioniara kao najzamamniji i naj
privlaniji nastavio je tako Kaptah, budui ga je krokodilov rep raznjeio. Tih
sam dana, uistinu, zamiljao kako krmar moe piti piva koliko mu srce eli, a za to
ne mora platiti ba nita. Sada znam, u tom zvanju treba biti umjeren glede pia, te se
gostioniar nikad ne smije opiti, a to je za mene vrlo zdravo. Naime, pretjerano uiva
nje piva ponekad neobino djeluje na mene, te me boli glava i vidim vodenkonje kao i
druge zastraujue stvari. Krmar, isto tako, neprestance susree i upoznaje nove lju
de, to mu moe biti na probitak, te uje o svemu to se zbiva. Upravo me to ponajvie
privlai, jer sam jo od roenja bio uvijek krajnje ljubopitljiv. Moj e mi jezik dobro
posluiti, te vjerujem kako u svojim kazivanjima toliko zabavljati goste, pa e nes
vjesno prazniti vr za vrem, a zauditi se tek kad doe vrijeme za plaanje rauna.
Nakon zrela razmiljanja, vjerujem kako su me upravo bogovi odredili za krmara, ali
zbog neke pogreke ili propusta rodio sam se kao rob. Ali ak je i to sad pogodnost, jer
doista nema podvale ni lai kojom bi gost pokuao utei ili izmai ne plativi rauna,
a da to meni nije poznato ili to nisam sam iskuao.
Kaptah je zadovoljno ispraznio svoju koljku u obliku pehara, oslonio glavu na
252

dlanove i smjekao se:

Cijenim, isto tako, posao krmara kao najsigurniji i najpouzdaniji. Jer, to se god
zbilo na ovom jadnom i emernom svijetu, e uvijek ostaje. Moe se poljuljati fara
onova vlast, mogu pasti i bogovi sa svojih prijestolja, ali krme i vinotoja nikad nee
izgubiti njihovu zatitu. ovjek pije vino kako u svojoj radosti, tako i u tuzi. Pije kada
slavi svoje uspjehe, a u vinu utapa i svoje neuspjehe. Mukarac pije vino kad je za
ljubljen, ali i kad ga tue ena. U vinu trai spas kad je nesretan u poslovima, vinom
zalijeva svoje pobjede. Bogati neizmjerno uivaju u vinu, ali s druge strane ni siro
matvo ne prijei ovjeka u ispijanju vina, jer siromaak radi marljivije i predanije
samo kako bi stekao koji novi vie, kojim e kupiti vina i njime razveseliti srce u
svojoj bijedi. ak to vie, i oni najsiromaniji i najbjedniji, esto se odriu mnogo
ega ili svega, te i posljednji novi daju za vino...
Nisam vie znao govori li to Kaptah ili krokodilov rep iz njega, jer je u svom izla
ganju mijeao nesmiljenu poslovnu razlonost, dakako onu na njegov nain, s izljevi
ma raznjeenosti. Tako je nastavio:
Zato sam svoje zlato i srebro, koje sam tijekom godina stekao na sve mogue na
ine, uloio u ovu krmu. Jer, kako rekoh, nema primamljivijeg i korisnijeg posla od
ovog. Krma je sada moja, ali trenutano je vodi njen raniji vlasnik uz pomo ove vje
tice Merit. Dobit dijelimo dok se pod stare dane ne povuem ovamo i smirim. O
tome smo sklopili utanaenje, te na njega prisegnuli svim bogovima Egipta. Pretpos
tavljam da me nee varati vie nego je to razumno, jer on je poboan ovjek i odlazi u
hram za sve sveanosti, pokloniti se bogovima i prinijeti rtvu. Premda mislim kako
on to ini djelimice i zato jer nekoliko sveenika zalazi ovamo. Ipak, ne sumnjam u
njegovu pobonost. Ona nije nita vie od onog to ovjeku dolikuje, a mudar ovjek
e uvijek spajati svoje poslovne i duhovne poteze, osim, osim... Ah, zaboravio sam to
sam mislio i to htjedoh rei. Jer, ovo je dan velike radosti za mene! A ponajvie me
veseli to se ti nisi na sve ovo uvrijedio, te me jo uvijek smatra svojim slugom, una
to tome to sam sada vlasnik jedne krme. A to je zvanje koje svi ba i ne smatraju
uglednim...
Poslije tih rijei Kaptah se sav zbunio i briznuo u pla. Poloio je glavu u moje kri
lo i u velikom ganuu zagrlio mi koljena. Uhvatio sam ga za ramena, utisnuo ga na
trag na njegovo sjedite, te mu rekao:
Uistinu mislim, nisi mogao nai zvanje koje bi ti bilo podesnije ili bi te bolje osi
guralo za stare dane. Jedno ipak ne razumijem... Ako dosadanji vlasnik zna koliko je
ova krma unosan posao, a poznaje i tajnu spravljanja napitka krokodilov rep, zato
je pristao na prodaju i nije krmu zadrao?
Kaptah je ovo moje pitanje popratio prijekornim pogledom svog jedinog oka, te re
kao:
Zar nisam tisuu puta rekao kako posjeduje jedinstvenu i veliajnu nadarenost
da mi svojim razumom i mudrou, to je gora od pelina, zatruje i ogadi svu ra
253

dost? Nije li dostatno ako kaem, da smo od djetinjstva bili prijatelji i voljeli se poput
brae, te elimo sada podijeliti svoju sreu i dobru kob! Tu je malo zastao, osmotriv
i me ispod oka.
Dobro, dobro! Vidim iz tvog pogleda, takvo te objanjenje ne zadovoljava... Priz
najem, i u ovom se poslu krije akal. ire se glasine kako e uskoro doi do velikih ne
mira kada se Amon i novi faraonov bog zakae zbog moi i vlasti. Kao to zna, kr
me u takvim okolnostima prve ispataju. Neljudi provaljuju u njih, razbijaju, krmara
izbiuju i bace u rijeku, a vreve prevrnu, namjetaj satru u komade, te u najgorem
sluaju, nakon to sve polou, krmu i zapale. To se dogodi osobito u onom sluaju,
ako je krmar poklonik pogrene strane. Ovaj je ovjek na strani Amona i to svatko
zna. Zato u sadanjim prilikama teko moe promijeniti stranu. A kad je douo za
prodaju zemljita, posumnjao je u svog boga. Ja sam, dakako, raspirivao te sumnje.
Dodue, ovjek koji se boji nepoznate budunosti zato jer ne zna to ona nosi, zapravo
nije razuman, jer se isto tako moe pokliznuti i na kori voa, moe mu pasti opeka na
glavu ili ga pregaziti volovska zaprega... A zar ima smisla bojati se takvih nepoznani
ca? Nisam zaboravio, a nemoj ni ti, gospodaru... Mi imamo skarabeja! Uvjeren sam
kako nam moe podariti malo zatite i za krmu Pri krokodilovu repu, iako je ja
mano zauzet i ima dovoljno posla uvanjem svih tvojih raznih dobara i probitaka.
Zamislio sam se neko vrijeme, te konano odgovorih:
Bilo kako bilo, Kaptah, moram priznati... U jednom si danu mnogo toga postigao
i napravio velik posao.
Kaptah je, meutim, otklonio moju pohvalu, te se stao braniti i odgovorio mi:
Zaboravlja, gospodaru, brod smo napustili jo juer. No, uistinu, pod mojim no
gama nije ostalo trave. Ipak, moram ti priznati, ma koliko ti to izgledalo nevjerojat
nim, jezik mi je umoran jer se zaplie od jednog jedinog krokodilova repa...
Potom smo ustali, te se pozdravili s krmarom. Merit je pola s nama do vrata, a
srebrni kolutovi zveckali su na lancima njenih ruku i nogu.
U tami sam joj stavio ruku na bokove i outio njenu blizinu. No odluno je odmak
nula moju ruku i odgurnula je, te rekla:
Tvoj bi mi dodir mogao biti ugodan, ali ga ne doputam jer to krokodilov rep
zbori kroz tvoje ruke...
Iznenaeno sam podigao ruke i promotrio ih. Doista su mi jako nalikovale na sto
pala krokodila... Poli smo zatim najkraim putem kui, prostrli svoje lealjke, pa smo
te noi spavali vrlo duboko.

7
Tako je zapoeo moj ivot u kui koja je ranije bila vlasnitvom bakroljevaa, u siro
254

tinjskoj etvrti Tebe. Tono kako je Kaptah predvidio, imao sam mnotvo bolesnika...
Ali troio sam vie nego li je od posla pritjecalo. Trebali su mi brojni skupi lijekovi, a
nije bilo ni smisla lijeiti izgladnjele, ako si nisu mogli kupiti dovoljno krupice i masti
da vrate snagu. Pokloni koje sam dobivao, bili su od male vrijednosti, ali su me rado
vali... Jo me je vie radovalo kada sam saznao da su siromani poeli blagosiljati
moje ime. Svake se veeri nebo povrh Tebe arilo od svjetala sredita grada. Bio sam
umoran od dnevnoga posla, a i po noi moje su misli bile s patnjama mojih pacijena
ta. Mislio sam mnogo i o Atonu, faraonovom bogu.
Kaptah je naao neku staru enu, za voenje naeg kuanstva. Nije me smetala, a
lice joj je pokazivalo kako su joj dosadili i ivot i mukarci. Kuhala je dobro i bila je
tiha. I nikad nije stajala na trijemu, rugajui se siromanima zbog njihova zadaha niti
bi ih tjerala od mene otresitim rijeima. Brzo sam se privikao na nju, a nikad mi se
nije nala na putu. Bila je sjena, a ja je nisam zamjeivao. Zvala se Muti.
Tako je mjesec slijedio za mjesecom i vrijeme je protjecalo. Nemir u Tebi je sve
vie rastao, a o Horemhebovom se povratku nije nita moglo douti. Sunce je sprilo
vrtove u utilo, a najarkiji dio ljeta bio je pred nama. Ponekad sam, udei za pro
mjenom, odlazio s Kaptahom u krmu Pri krokodilovu repu. Tamo sam se alio s
Merit i gledao je u oi... Ali se ona drala podalje od mene i zadavala mome srcu
boli...
Nikad vie nisam okusio pakleno pie po kojem je krma dobila ime. U vrue ljetne
dane zadovoljavao sam se hladnim pivom, koje nije opijalo ve osvjeavalo. Od njega
sam izmeu prohladnih zidova krme postajao veseo. Prislukivao sam razgovore os
talih gostiju i uskoro zamijetio kako tu nema mjesta za svakog, niti se svakom na
mjerniku iznosi pehar s piem. Gosti su bili birani i odabirani... Pa iako su neki od
njih moda ivjeli od pljake grobova ili iznuivanja, stupivi u krmu zaboravili bi
svoj posao i vladali se pristojno. Povjerovao sam Kaptahovu tumaenju kako se u toj
kui sastaju samo ljudi koji jedni od drugih imaju nekakav probitak. Jedino od mene
nitko nije imao ba nikakvoga probitka, a bio sam i tuinac... Ipak su me trpjeli i nisu
me se bojali, jer sam bio Kaptahov prijatelj.
Tamo sam doista uo svega i svata. uo sam kako faraona proklinju, ali ga i veli
aju. A njegov novi bog bio je najee predmetom izrugivanja. Jedne je veeri u kr
mu svratio trgovac mirisima, poderane odjee i kose posute pepelom.
Doao je utopiti tugu u jednom krokodilovu repu, viui:
Neka taj lani faraon bude proklet do vjenosti! Taj kopilan, taj nasilnik, taj lani
nasljednik! Nitko ga vie ne moe obuzdati niti urazumiti. Djeluje rukovoen tek svo
jim vlastitim hirovima, na utrb mome svetome poslu. Ranije sam najbolje zaraivao
na robi koju sam pribavljao iz zemlje Punt. A putovanje po Istonome moru nije uop
e bilo pogibeljno. Svakoga su ljeta opremani i pripravljani brodovi na trgovake po
hode, pa bi se tijekom sljedee godine od deset brodova vratila najmanje dva, ne kas
nei vie od jedne mjerice vodnoga sata. Tako sam mogao uvijek tono izraunati svoj
255

ulog i prihode. Ali sada! Je li itko ikada uo za veu ludoriju? Upravo kad su se brodo
vi uobiajeno pripravljali za odlazak, sam se faraon osobno pojavio u luci i zatraio
smotru! Seta mi, zato mora njukati posvuda poput hijene? Zar nema u tu svrhu pi
sare i savjetnike, koji moraju provjeravati odvija li se sve prema zakonu i dobrim obi
ajima, kao to je oduvijek bilo? Ta zato su oni tu! Ovako je faraon mogao vidjeti i
uti mornare kako jadikuju na brodovima i njihove ene s djecom kako plau na oba
li, grebui si lica otrim kamenjem, onako kako to trae dobri obiaji i pristojnost,
kada netko blinji kree na put. Istini za volju, mnogi odlaze na more, a malobrojni se
vraaju. Ali, to je svima poznato! Sve se to samo po sebi razumije, kada brodovi odla
ze za zemlju Punt. Tako je bilo oduvijek, jo od dana velike kraljice. A sada je, vjero
vali ili ne, taj boleljiv i muiav mladac, taj prokleti faraon, zabranio isplovljavanje i
zapovjedio kako brodovi vie ne smiju polaziti za Punt! Amone, spasi nas! Svaki po
ten trgovac zna to to znai. To donosi nevolje i propast mnogima, siromatvo i glad
za ene i djecu mornara. Sigurno jest, nitko nije u Setovo ime poslan na more, ako
svojim djelima ili neim drugim nije zasluio takvu kob. I samo suci, ravnajui se pre
ma zakonu, mogu nekoga osuditi na slubu na moru. Ne dogaa se ni esto, da netko
bude nepravedno osuen i poslan na more. Tako neto zgodi se samo u najrodnijim
godinama, kad je manje zloina. A pod vlau novog faraona, ljudi se vie ne boje bo
gova, pa ive kao da je svaki dan posljednji... Broj nedjela i zloina se strano pove
ao. Pomislite samo, na dalje, koliko je bogatstvo uloeno u brodove, trgovaka skladi
ta, u stakleno biserje i glineno posue! Pomislite i na egipatske predstavnike, koji
sada moraju skapavati zauvijek naputeni u slamnatim kolibama zemlje Punt, napu
teni od bogova! Pri pomisli na njih i njihovu djecu, odmah mi prokrvari srce, jer su
mnogi od njih tamo utemeljili nove obitelji i izrodili djecu, premda druge rase i boje.
Trgovac mirisima se malo primirio tek kad je na dlan dobio trei krokodilov rep.
Tada se i ispriao, zamolivi za oprost, ako je u svome jadu i ogorenju izrekao neto
omalovaavajue ili ak pogrdno o faraonu.
Ipak vjerujem kako e kraljica Taja dodao je koja je mudra i razborita ena,
bolje ravnati postupcima svoga sina. Vjerovao sam kako je i sveenik Eie razuman o
vjek. Ali, oni svi imaju isti cilj, prevladati i sruiti Amona, pa putaju faraonu slobod
ne uzde u njegovoj suludosti. Jadan Amon! Mukarac se obino pribere i urazumi na
kon to razbije vr sa enom i oeni se, ali ta Nefertiti, njegova kraljevska druica,
misli samo na odjeu i svoju nedolinu nonju. Vjerovali ili ne, ene na dvoru si sada
malahitom lie zelene krugove oko oiju, te krue okolo u haljama koje su nie pupka
rastvorene, a takve se pojavljuju i u vidokrugu mukaraca.
To kazivanje je probudilo Kaptahovu ljubopitljivost, pa se ukljuio u razgovor:
Takvu nonju nisam imao prilike vidjeti nigdje... Pa ni u stranim zemljama gdje
sam zapazio mnogo neobinosti, posebice glede enskoga odijevanja. eli li rei,
kako ene, ukljuujui kraljicu, sada stupaju uokolo s otkrivenim stidnim mjestima?
Trgovac mirisima se naljutio i uzvratio:
256

 Pristojan sam i dolian ovjek, a imam enu i djecu. Zato nisam oima smjerio
nie od pupka, a ni tebi na savjetujem poiniti neto tako nedolino.
Nedolina i bestidna su tvoja usta umijeala se, meutim, oito razljuena Me
rit. A ne ta nova ljetna nonja, koja je predivno svjea i u punoj mjeri asti ensku
ljepotu! Dakako, uz pretpostavku da dotina ima lijepo oblikovan trbuh i pupak, kojeg
nije izobliila nevina primalja. A mogao si mirne due svojim pogledom usmjeriti i
nie. Jer, ispod rastvorene odjee, uzana je pregaa od najboljega i najlaganijeg platna,
lepravog poput ljubavnoga daha, koja ne moe pozlijediti ni najednije oko. Dakako,
ako si je ena koja nosi takvu odjeu, a svaka e pristojna to nedvojbeno uiniti, pret
hodno iupala dlake...
Trgovac mirisima bi joj rado odgovorio, ali trei krokodilov rep bijae jaim od
njegova jezika. Zato je tek poloio glavu meu svoje dlanove i gorko zaplakao zbog
novoga naina odijevanja dvorskih ena, a i zbog kobi Egipana naputenih u zemlji
Punt.
Umjesto njega, u razgovor se umijeao stari Amonov sveenik, ije su se debelo
lice i obrijana glava sjali od ulja. Raspaljen krokodilovim repom, tresnuo je akom
po stolu i povikao:
To je ipak previe! Ne mislim pritom na novu ensku odjeu, jer Amon doputa
svaku vrstu i nain odijevanja, pretpostavljajui kako ljudi u svete dane nose bjelinu.
A to se tie okrugloga enskog trbuia i pupka, ta to svatko rado promatra! No u
svakom je sluaju previe, ako faraon na tako bezobziran nain prijei svaki dovoz
miomirisnoga drveta iz zemlje Punt, pod izlikom saaljenja nad sudbinom mornara!
Amon se privikao slatkim miomirisima, a u budue emo morati paliti uz svoje rtve
balegu? Ovo je sramotna bruka i namjerno izazivanje! Ne bih se ni najmanje zaudio,
ako bi poslije svega poten ovjek pljunuo u lice onima koji na svojim haljama nose
izvezen znak kria, znak onoga prokletoga boga, ijim imenom neu prljati svoja sve
ta usta. Platio bih doista mnogo krokodilovih repova onome koji bi noas otiao u
poznat vam hram i tamo se obilato olakao, praznei svoja crijeva. Platio bih pie,
premda se ne radi o osobito tekom pothvatu, budui je taj nov hram otvoren i bez za
titnih zidina, pa vjerujem, spretan i umjean ovjek bi bez potekoa zavarao uvare
i ostavio im svoj znamen... to vie, uinio bih to i ja osobno, kad se to ne bi istodob
no kosilo s mojim dostojanstvom... A i Amonov bi ugled trpio zbog toga.
Izazivaki se ogledavao, dok mu nije pristupio neki ovjek, lica izjedenoga od gube.
Kratko su aptali, sveenik je naruio dva krokodilova repa, a gubavi ovjek podigao
je glas i rekao:
Uistinu, ja u to uiniti! Ne zbog zlata, koje mi obeava, nego zbog svoje vlastite
due. Jer, premda sam u ivotu mnogo grijeio, te se ne bih ustruavao prerezati o
vjeku vrat od uha do uha, ipak jo vjerujem u ono emu me je uila moja mati. Amon
je moj bog, pa inim to u elji za stjecanjem njegove milosti jo prije moje smrti. Na
ime, kad god me zaboli eludac, prisjeti me to na sva mrana djela koja sam poinio.
257

 Doista! otpovrnuo je sveenik, pijan kao i njegov sugovornik. Tvoje e djelo

biti hvale vrijedno i zasluno... Zbog njega e ti mnogo toga biti oproteno! Znaj, isto
tako, bude li zbog Amona izvrgnut bilo kakvoj pogibelji, otii e izravno u Zapadnu
Zemlju. Pa ak i onda ako ti tijelo istrune na zidinama. Isto se dogaa i s ljudima, koji
se u Amonovoj slubi utope u moru, na plovidbi u daleke krajeve iz kojih mu donose
skupocjeno drvo i mirise. I oni, takoer, izravno idu u Zapadnu Zemlju, te ne moraju
prije toga gacati po barama i movarama Carstva Mrtvih. A to to im faraon ne dopu
ta da se utope zbog Amona, obian je zloin i svetogre.
Ponovno je punom snagom tresnuo akom o stol, te se izazovno obratio svim gosti
ma u krmi, viui iz petnih ila:
Kao sveenik etvrtoga stupnja kaem vam i obeavam, svako djelo poinjeno
zbog Amona i za njega, bit e oproteno! ak i ako se radi o otimaini, zlostavljanju,
ubojstvu ili silovanju. Jer, Amon svojim pogledom prodire u najtamnije dubine ljud
skoga srca, on vidi sve, a ljudima sudi njihova cijela prema namjerama srca. Idite! Uz
mite oruje pod svoje platove i...
Njegovo je urlanje bilo naglo prekinuto! Naime, krmar mu je mirno priao, te ga
tako oinuo konatim biem po glavi, da se odmah svalio na tlo... A rije mu je zapela
u grlu. Svi u krmi su se na to trgnuli, a od gube izjedeni ovjek ak je trgnuo no iza
pojasa. No, krmar se nije ni najmanje uzbuivao. Tek je mirno rekao:
Uinio sam to zbog Amona i zato mi je u naprijed oproteno. I sam sveenik e,
nakon to se probudi, priznati kako sam u pravu. Jer, premda je u ime Amona zborio
istinu, iz njega je naizmjence govorio i krokodilov rep. Zato je vikao preglasno, a u
ovoj sam kui ja jedini koji moe i smije vikati i divljati. Uvjeren sam kako ete svi vi,
koji ste pri zdravom razumu, shvatiti i odobriti ono to time mislim...
Na to su se svi sloili i priznali kako krmar ima pravo. Gubavac se pak na sve na
ine trudio prizvati sveenika svijesti. A neki su se gosti na brzinu izgubili...
Uskoro smo poli i Kaptah i ja. Na vratima, opratajui se, rekoh Merit:
Poznato ti je kako sam usamljen... A tvoje su mi oi rekle, i ti si. Pomno sam raz
mislio o onome to si mi nekom prigodom rekla, te sad i sam vjerujem kako protokom
vremena la, osamljenoj osobi ije je proljee prolo, moe postati slaa i draa od is
tine. Zato elim da odjene onakvu novu ljetnu halju, o kojoj je bila rije, jer si uisti
nu skladno graena i noge su ti duge. Mislim takoer, nee se morati stidjeti svoga
trbuha etajui sa mnom du Ceste ovnova.
Ovaj put nije uklonila moju ruku sa svojih bedara... ak ju je njeno stisnula i rek
la:
Moda u postupiti, kako predlae.
Njeno me obeanje, meutim, nije razdragalo... Kada sam istupio u veernju vrui
nu luke, prije bi se moglo rei, bio sam sjetan... Negdje iz daljine, s rijeke, dopirali su
zvuci dvoredne svirale.
Bilo je to u predveerje dana povratka Horemheba u Tebu. Stigao je u pratnji na
258

oruanih eta. Ali, kako bih ispriao o svemu to se dalje zbivalo, moram ipak zapoe
ti novu knjigu. Sada elim navesti tek jedan podatak vezan za moj struan rad. Na
ime, dvaput mi se pruila prigoda za otvaranje lubanje. Jedan je bolesnik bio moan
ovjek, a drugi neka sirota ena, koja si je umiljala kako je velika kraljica Hatepsut.
Skromno istiem, oboje se nakon zahvata oporavilo i bili su potpuno izlijeeni. To me
je kao potvrda moje vjetine uistinu radovalo, premda mi je radost pomalo zagorava
la pomisao kako je stara ena moda ipak bila sretnija zamiljajui sebe kraljicom,
nego nakon ozdravljenja, kad joj se razum vratio...

259

KNJIGA X

Nebeski Grad
1

rativi se iz zemlje Ku, Horemheb je zatekao ljeto na njegovu vrhuncu. Nastu

pili su ba oni najtopliji ljetni dani. Lastavice su ve davno iezle, zakopavi se
u rijeni mulj. Voda u jezerima i ribnjacima uokolo grada osjetno se spustila i
usmrdjela, a skakavci i druga gamad napadali su usjeve. No u Tebi su raskoni vrtovi
bogatih jo uvijek nudili prohladnu i zelenu svjeinu, a na obje strane Ceste ovnova
prostirao se cvatui pokriva svih duginih boja... Samo je siromanima u Tebi manjka
lo vode. A i hrana im je bila zagaena prainom koja je padala posvuda, poput neke
pauinaste mree, prekrivajui lie akacija i sikomora u gradskoj etvrti siromanih.
Junije, na udaljenijoj obali, faraonova se Zlatna Kua uzdizala i arila jarkim crveni
lom, kroz mutnu sparinu, okruena svojim zidinama i vrtovima, poput modroga ma
gliastog sna. I premda je nastupilo najvrelije razdoblje godine, faraon se nije povu
kao u svoje ljetne palae u Donjem Kraljevstvu, ve je ostao u Tebi. Iz toga su svi za
kljuili kako e se zbiti neto znaajno. I kao to se nebo smrkava uoi pjeane oluje,
tako su i srca puka bila zasjenjena stravom.
Nitko se nije zaudio smotrivi ratnike kako u suton, stupajui junim prilazima
gradu, ulaze u Tebu. titovi su im bili pranjavi, bakreni vrci kopalja sjali su na zala
zeem suncu, a u rukama su im bili napeti lukovi. Bile su to ete sastavljene od crna
ca. Stupajui ulicama grada u udu su zurili oko sebe. Pritom su im se bjeloonice
svjetlucale na oznojenim licima. Slijedili su svoje pogansko znakovlje i otili u prazne
vojarne, gdje su uskoro planule kuhinjske vatre, te su grijani kamenovi koje se smje
ta u velike zemljane kotlove. U meuvremenu su pristigli i ratni brodovi, te su prista
jali du gatova. Uskoro su iz njih iskrcana bojna kola i perjanicama okieni konji as
nika. Ni meu tim etama nije bilo Egipana... Bile su sastavljene preteito od Nubija
ca s juga i Sardanaca iz sjeverozapadnih pustinja. Zaposjeli su grad, straarske vatre
zapalili na uglovima ulica, a i rijeka je zatvorena. Tijekom dana je, postupno, zamro
svaki posao i rad u radionicama i mlinovima, u poslovnicama i trgovinama. Trgovci
su unijeli svoju robu s ulica u kue i zakraunali kapke i rebrenice. Vlasnici krmi i
kua naslada pohitae uposliti krupne i krepke momke s batinama, radi uvanja i za
260

tite kua. Ljudi su se odjenuli u bijelo i iz svih su se dijelova grada, kako onih siro
manih tako i bogatih, poput rijeke stali slijevati prema velikom Amonovom hramu...
Uskoro su se dvorita hrama prepunila pa su mnogi ostali izvan zidina.
U meuvremenu su se proirile nove glasine... Atonov je hram tijekom noi opoga
njen i oskvrnjen. Na rtvenik je baeno raspadajue pasje truplo, a uvar je naen
grla prerezanog od uha do uha... Douvi to, ljudi su postrance izmjenjivali ustraene
poglede. A mnogi se nisu mogli suzdrati, te su potajice i zlurado u sebi klicali.
Oisti svoj pribor, gospodaru savjetovao mi je Kaptah ozbiljno. Pretpostav
ljam, jo prije pada sumraka imat e mnogo posla. Ako se ne varam, bit e prigoda i
za otvaranje lubanja...
Ipak, prevario se... Do veeri se nije zbilo nita vrijedno spomena. Nekolicina pija
nih Nubijaca provalila je u trgovine i silovali su nekoliko ena. Ophodnje su ih uhitile,
te su bili izbievani pred oima ljudi. Ali, to nije donijelo nimalo utjehe ni opljaka
nim trgovcima niti silovanim enama...
Douvi da se Horemheb nalazi na svom zapovjednikom brodu, poao sam u
luku. Ali sam bio unaprijed pomiren s milju, bit e vrlo teko probiti se do njega i po
razgovarati s njim. Straar me je nezainteresirano i nehajno sasluao, te otiao izvijes
titi o mom dolasku. Potom se vratio i, na moje veliko iznenaenje, pozvao me u kape
tanove odaje. Tako sam prvi puta stupio na bojni brod, pa sam se ogledavao uokolo s
velikom ljubopitljivou. Plovilo se, meutim, od obinoga razlikovalo samo po tome
to je bilo opremljeno orujem, a i posada je bila brojnija. Pramac broda bio je pozla
en, a jedra arena, ali takvi si bili i trgovaki brodovi...
Tako sam ponovno susreo Horemheba. Uinio mi se viim i uzvienijim nego rani
je. Ramena su mu bila iroka, a miice ruku snane i mone. No na licu su mu se
usjekle duboke bore, a oi mu bijahu podlivene krvlju i umorne... Duboko sam se nak
lonio pred njim i ispruio ruke u visini koljena.
Ali se on gorko nasmijao i rekao:
Pogledaj! Ta to je Sinuhe, Sin Divljega Osla! Uistinu stie u sretan tren!
Nije me zagrlio, ne htijui izgubiti na ugledu i dostojanstvu pred nazonima. Okre
nuo se debelom, omalenom asniku izbuljenih oiju, koji je stajao pokraj njega. Taj je
dahtao i stenjao od vruine. Horemheb mu je uruio svoj zapovjedniki zlatan bi i
rekao:
Evo ti ga!... Pa preuzmi dunost! Skinuo je i svoj zlatom izvezen ovratnik, te ga
stavio usoptalom debeljku oko vrata i dodao: Preuzmi zapovjednitvo! Pa neka krv
naroda potee po tvojim prljavim rukama! Zatim se naglo okrenuo k meni i rekao:
Sinuhe, prijatelju moj, sad sam slobodan poi s tobom kamo god eli. A nadam
se pritom da ima u svojoj kui prekobrojnu prostirku, gdje bih mogao ispruiti kosti.
Jer, Seta mi i svih vragova, smrtno sam umoran od raspravljanja s luacima i budala
ma!
Tada je poloio svoje ruke na ramena malenoga asnika, koji je bio za glavu nii
261

od njega, te rekao:
Dobro ga pogledaj, prijatelju Sinuhe... A ono to vidi, dobro utisni u svoje pam
enje. Jer, ovo je ovjek u ijim rukama ovih dana lei kob Tebe. A moda i kob cijelo
ga Egipta. Faraon ga je postavio na moje mjesto, jer sam javno rekao da je faraon lud.
A nakon to si ga osmotrio, moe lako naslutiti, faraon e me uskoro opet zatrebati!
Na to se zapoeo smijati nadugo i nairoko, udarajui se rukama po koljenima. Ali u
njegovu smijehu nije bilo radosti. Smijao se na nain koji mi je utjerivao strah u kosti.
Omalen asnik gledao ga je krotko i ponizno. Oi su mu bile izbuljene od vruine, a
znoj mu je tekao niz lice i vrat i po debelim prsima.
Ne ljuti se na mene, Horemheb rekao je tankim, visokim glasom. Ta ti zna,
nisam eznuo za tvojim zapovjednikim biem. Vie mi je stalo do mojih maaka i
mira mojega vrta nego do ratne buke... Ali tko sam ja, da bih se smio usprotiviti fara
onovoj zapovijedi? Osim toga, on je objavio kako nee biti rata, a lani e bog pasti
bez prolijevanja krvi!
On objavljuje ono to je tek njegova elja odvratio mu je Horemheb. Srce mu
je bre od razuma, kao to ptica prestie pua. Zato njegove rijei nemaju snage ni te
ine... Ti mora misliti svojom glavom i svojom pameu, a krv prolijevati samo umje
reno i promiljeno. Ali, ako treba, mora prolijevati i krv Egipana... Tako mi sokola,
svojom u te rukom izbievati, ostavi li razum u kavezima sa svojim istokrvnim
makama koje se die rodoslovljem. Jer, koliko sam uo, u vrijeme prethodnoga fara
ona bio si ugledan ratnik. To je, nesumnjivo, bilo razlogom to ti je faraon povjerio
ovu neugodnu zadau.
Snano je pljesnuo novoga zapovjednika po leima, te se mali zagrcnuo i skoro
zaduio. Tako mu je ono to je zaustio, jednostavno zapelo u grlu. Horemheb se u dva
skoka vinuo na palubu. Vojnici su se ukrutili i pozdravili ga uzdignutim kopljima.
Mahnuo im je rukom, te uzviknuo:
Zbogom, vi propalice! Pokoravajte se od sada ovom malenome maiu s rodos
lovljem, koji sada nosi bi zapovjednika! Pokoravajte mu se kao djetetu, te pripazite
na njega kako ne bi pao iz bojnih kola ili se ozlijedio svojim vlastitim noem...
Vojnici su se smijali i slavili ga, ali se on razljutio i zaprijetio im akom, govorei:
Zapravo vam ne dovikujem Zbogom!. Ponovno emo se sresti, a bit e to usko
ro... U oima vam vidim to smjerate. Zato vam kaem: pripazite kako se vladate i
upamtite moje rijei. Inae u vam po povratku utaviti lea u trakama!
Upitao me gdje stanujem i rekao to asniku ophodnje. Istodobno mu je zabranio
slanje prtljage mojoj kui, jer je bio uvjeren kako je na brodu sigurnija. Tada je, ko
nano, kao u starim danima, prebacio ruku oko moga vrata i uzdahnuo:
Uistinu, Sinuhe, ako postoji itko na ovome svijetu, tko noas zasluuje potenu
pijanku... Onda sam to ja!
Sjetio sam se krme Pri krokodilovu repu i ispripovjedio mu o njoj. Toliko se za
nimao za Kaptahovo ulaganje, pa se odvaih zamoliti neka pred nju postavi posebnu
262

strau. Odmah je izdao potrebne zapovijedi asniku ophodnje. Taj je posluao kao da
Horemhebovu ruku jo uvijek resi bi zapovjednika. asnik je obeao u tu svrhu iza
brati nekoliko pouzdanih starijih ljudi iz svoje postrojbe. Tako sam mogao Kaptahu
uiniti uslugu, a da me to nita ne stoji...
Ve sam tada znao kako u krmi Pri krokodilovome repu postoji izvjestan broj
malih, tajnih sobica. U njima su pljakai grobova i nakupci ukradene robe, kao i dru
gi udnovati svati, obiavali sreivati svoje raune. Ponekad su se u tim sobicama i
ugledne gospoe sastajale s miiavim, snanim nosaima iz luke. Poveo sam Horem
heba u jednu takvu sobu. Merit mu je u koljci donijela krokodilov rep. Ispio je na
duak, zakaljao se malo i rekao: O-ho-ho! Odmah je zatraio jo jedan... A kad je
Merit otila po novi napitak, ree kako je ona lijepa ena. Upitao me potom i ima li
to meu nama. Uvjeravao sam ga kako nema nita... Ipak, bilo mi je drago to si Me
rit jo nije pribavila nove, sprijeda rastvorene halje, te joj je skriven trbuh. No Horem
heb nije poduzeo nita vie. Duboko joj se zahvalio, uzeo kupu s dlana i oprezno ku
ao pie.
Sinuhe, sutra e krv tei ulicama Tebe rekao mi je, uz dubok uzdah. A ja ne
mogu uiniti nita kako bih to sprijeio. Faraon mi je prijatelj, volim ga unato njego
vom ludilu. Neko sam ga pokrio svojim platom. Bilo je to onda kad je sokol povezao
nae kobi. Moda ga volim ba zbog njegova ludila, ali ne elim biti uvuen u ovaj su
kob. Moram misliti o vlastitoj budunosti, pa ne elim navui mrnju naroda. O, Sinu
he, prijatelju moj! Mnogo je vode proteklo Nilom, mnogo je poplava dolo i prolo, od
dana naeg zadnjeg susreta u onoj smrdljivoj Siriji. Upravo sam stigao iz zemlje Ku...
Tamo sam po nalogu faraona raspustio posade i doveo crnake ete natrag u Tebu.
Time je jug drave sada nebranjen. Nastavi li se to tako, samo je pitanje vremena
kada e izbiti nemiri u Siriji. Moda ga to dovede pameti. A u meuvremenu, drava
je osiromaila. Od njegove krunidbe broj je radnika u rudnicima spao na nekolicinu, a
rudnici ne odbacuju nikakav prihod. Stegu se ljenjivcima vie ne smije utjerivati bati
nom... Umjesto toga smanjuju im obroke. Moje srce uistinu drhti za faraonovu budu
nost i dobro! A i za cijeli Egipat... Kao i za dobro njegova boga! Premda o bogovima,
budui da sam ratnik, ne znam nita. Kaem samo kako e mnogo njih, ak vrlo mno
go, izginuti zbog tog boga. To je ludost, jer bogovi jamano postoje kako bi odravali
ljude mirnima, a ne radi svaa i sukoba.
Zastao je na kratko, razmiljajui, te nastavio:
Sutra e Amon biti svrgnut, a ja zasigurno neu biti jedini koji e aliti za njim.
Ta postao je previe moan da bi dijelio Egipat s faraonom. Zato je dravniki mudro
od faraona to ga obara, jer mu poslije toga moe oduzeti njegovo golemo bogatstvo,
to nam moe donijeti spas. Bude li mudar, privui e na svoju stranu i sve druge bo
gove, jer su sveenici drugih bogova do sada bili u sjeni Amona i zbog toga su mu sil
no zavidjeli. Mogao bi zavladati njima i ako podijeli Egipat mnogim malim bogovima.
Ali, ni njegovoga Atona sveenici ostalih bogova ne ljube... A sveenici su ti koji vla
263

daju srcima naroda. Zbog toga nam predstoji propast...

Ali rekoh ja Amon je bog kojeg treba mrziti, a njegovi su sveenici predugo
drali narod u tami, guei svaku ivotnu i novu namisao. Zato je i dolo do toga te se
nitko ne usuuje rei i jednu rije, bez Amonova odobrenja i blagoslova. Suprotno
tome, Aton nudi svjetlo i ivot u slobodi, ivot bez straha i bojazni. A to je veliajna
stvar, prijatelju Horemhebe!
Nije mi jasno to podrazumijeva pod strahom rekao je zamiljeno. Narodom
se moe upravljati samo i jedino uz pomo straha. A ako se bogovi za to pobrinu, kru
na ne treba oruja da bi to podravala. U tom je pogledu Amon dobro ispunio zadau.
I da se zadovoljio steenim, te ostao faraonovim slugom, u potpunosti bi i dalje zaslu
ivao svoj poloaj. Jer, kako rekoh, ni jednom se dravom, ni jednim narodom, ne
moe vladati bez uporabe straha. A to se nee moi ni u budunosti! Nikada! Pazi, ka
em nikada! Eto, zato je Aton, sa svojom blagou i svojim kriem ljubavi, izuzetno
opasan bog!
On je vei bog, nego to ti vjeruje rekoh tiho, ne shvaajui ni sam zato sam
to izustio. Moda je on u tebi, bez tvoga znanja. A moda i u meni! Kad bi ga ljudi
razumjeli, mogao bi ih sve spasiti od straha i tame. Vjerojatnije je, ipak, mnogi e mo
rati umrijeti zbog njega, kao to kae. Jer, te stvari koje su vjene, mogu se nametnuti
glavnini puanstva jedino silom...
Horemheb me osmotrio nestrpljivo, onako kao to se gleda dijete koje gugue i
brblja gluposti. Ali, nakon to se okrijepio krokodilovim repom, ponovno mu se vra
tilo dobro raspoloenje i rekao je:
No, dobro! Slaemo sa barem u jednom: doao je tren za ruenje Amona. Pa ako
se to ve moralo zbiti, trebalo je to izvesti iznenadno, nou i potajice, te u cijeloj zem
lji istodobno. Sveenike najviega stupnja trebalo je smjesta pogubiti, a ostale poslati
u rudnike i kamenolome. Ali faraon, suprotno tome, u svojoj ludosti eli to sve pro
vesti otvoreno i javno, sa znanjem naroda i u svjetlosti svoga boga. Jer, Sunev kotur
njegov je bog! A to i nije neko novo uenje, meu nama budi reeno. Takav nauk je
mjesearenje i odnijet e mnogo krvi. Ne bih nikako pristao na ovakvu provedbu toga
nauma, no nije mi u naprijed najavio svoje nakane... Tako mi Seta i svih vragova, da
sam o tome znao, pripremio bih sve dobro i svrgnuo Amona toliko hitro da bi i sam
teko shvatio to se zbiva. Sada svaki ulini djeak zna o toj zamisli. Sveenici bune
narod u dvoritima hrama, muevi lome grane u svojim vrtovima i kane ih uporabiti
kao koplja, a ene odlaze put hrama sa svojim prakljaama, skrivenima pod odjeom.
Tako mi sokola, zaplakao bih pri pomisli na svu faraonovu ludost...
Oborio je glavu na ruke i prolio suze zbog iskuenja koja su se nadvila nad Tebom.
Merit mu je prinijela i trei krokodilov rep. Pritom je toliko zadivljeno gledala nje
gova iroka lea i napete miice, te sam joj otro naloio neka ode i ostavi nas nasa
mu. Pokuavao sam izvijestiti Horemheba o onome to sam zapazio u Babilonu, u
zemlji Hatti i na Kreti. Ipak sam odustao, zapazivi kako ga je krokodil svojim re
264

pom ve pograbio za glavu, te je duboko usnuo, s glavom zaronjenom u ruke. Te je

noi poivao u mom naruju, a ja sam bdio nad njegovim snom. Istodobno sam cijelu
no oslukivao buenje straara u krmi. Naime, Kaptah i krmar smatrali su svojom
obvezom zabavljati vojnike, kako bi pripravnije branili kuu kad izbiju nemiri. Gala
ma i buka nisu zbog toga prestajali cijelu no. U krmu su dovukli ak i slijepe pjeva
e, te plesaice, to je po svemu sudei zabavljalo vojnike. Ali ja nisam bio veseo, mis
lei na to kako se u svakoj kui u Tebi bruse noevi i otre srpovi, a kuhinjski tuci
okivaju bakrom. Mislio sam i na to, kako je samo nekolicina te noi u gradu spavala.
Faraon jamano nije bio meu tima. Ipak, Horemheb je, kao roeni ratnik, spavao du
boko i vrsto.

2
Cijele je noi mnotvo bdjelo ispred Amonova hrama. Siromasi su polijegali na svjee
tratine cvjetnih vrtova, dok su sveenici neprestance prinosili bogate rtve Amonu te
dijelili narodu rtveno meso, kruh i vino. Glasno su zazivali Amona i obeavali vjean
ivot svima koji u njega vjeruju i poloe ivot za njega.
Sveenici su mogli sprijeiti prolijevanje krvi, da su tako htjeli. Trebali su se samo
pokoriti i faraon bi ih ostavio na miru... Ne bi ih ni progonio, jer su progon i mrnja
bili strani njegovu bogu. Ali mo i bogatstvo bili su udarili sveenicima u glavu, pa ih
ak ni smrt nije plaila. Dobro su znali kako se ni okupljeni narod niti onih nekoliko
uvara Amonova hrama ne mogu oprijeti naoruanim vojnim etama, uvjebanima i
ovrslima u ratu. Moralo im je biti jasno kako e takva vojna sila pomesti sve pred so
bom, kao to rastua voda otplavljuje hrpice slame zaostale na obalama rijeke. Ali su
sveenici eznuli za krvoproliem izmeu Amona i Atona, kako bi faraon time ispao
ubojica i zloinac, koji e dopustiti prljavim crncima prolijevanje iste egipatske krvi...
Oni su eljeli prinoenje rtava Amonu, kako bi mogao vjeno opstati zapahnut rtvo
vanom krvlju, pa ak i ako njegov kip bude sruen i hram zatvoren...
Tako je protjecala ta duga, preduga no. Atonov je kotur konano izdigao svoje lice
iza istonih brda. Prohladna je tama ustupila mjesto i prostor preoj vrelini dana. Po
svim su ulicama i javnim mjestima zatrubili rogovi, a najavljivai su glasno iitavali
proglas kojim faraon potvruje kako je Amon laan bog i sada je svrgnut, te je proklet
za vijeke vjekova, pa e mu ime biti izbrisano iz svih zapisa i spomenika, kao i s gro
bova. Svi Amonovi hramovi, kako u Gornjem tako i Donjem Kraljevstvu, sva njegova
zemlja, stoka, robovi, graevine, zlato, srebro i bakar i svi ostali posjedi, sva ostala
imovina, sve se to oduzima u ime faraona, na probitak njegov i njegova boga. Faraon
je istodobno obeao kako e hramove otvoriti javnosti, parkove pretvoriti u javne vr
tove, a sveta jezera u javna, u kojima e se siromasi moi kupati i crpiti iz njih vode
265

slobodno i koliko im bude potrebito. Obeao je i podjelu Amonovih zemljita onima

koji nisu posjedovali zemlje, kako bi je mogli obraivati u Atonovo ime i u njegovu
slavu...
Svjetina je sluala faraonov proglas mirno, kako su to obiaji zahtijevali. No tada
se sa svih strana, s ulica i trgova, kao i ispred hrama, podigao huk nalik grmljavini:
Amon!... Amon!. Usklik je bio toliko moan te se inilo kako nadire i iz samog kame
nja i zidina. Na to su crni vojnici ustuknuli. Lica su im posivjela, ispod nalienih crve
nih i bijelih oznaka, a bjeloonice zasjale dok su kolutali oima. Pogledavi uokolo
sebe, osvjedoili su se kako ih je, unato brojnosti eta, ipak malo u ovom monom
gradu, kojeg su ugledali po prvi put u ivotu. Zbog velike buke tek je malo ljudi ulo
dio proglasa kako faraon, razdruujui svoje ime od Amona, toga dana mijenja ime u
Ehnaton, to znai Atonov ljubimac.
Vika je probudila Horemheba u tajnoj sobi krme Pri krokodilovu repu. Proteg
nuo se, te promrmljao zatvorenih oiju i nasmijeena lica:
Jesi li to ti, ljubimice Amona, moja kneginjo? Jesi li me zvala?
Gurnuo sam ga lagano laktom, te je otvorio oi. Smijeak mu je smjesta iezao s
lica, kao to pada odbaena ili strgnuta odjea:
Seta mi i svih vragova! Tvoj je napitak bio uistinu moan, Sinuhe... ini mi se da
sam sanjao.
Svjetina zazivlje Amona rekoh mu.
Tada se sjetio svega, te pohitao napolje. Proli smo kroz krmu, gdje smo se spoti
cali preko obnaenih nogu djevojaka i vojnika. Horemheb je dograbio komad kruha s
police i ispraznio vr piva. Tada smo obojica pohitjeli prema hramu, kroz ulice koje su
bile puste kao nikada ranije. Putem se Horemheb umio na vodoskoku u Cesti ovnova,
uronivi glavu u vodu. Popratio je sve to s mnogo dahtanja i puhanja, budui da je
krokodilov rep jo uvijek bubnjao i divljao u njegovoj glavi.
Tusti maleni mai, po imenu Pepitamon, razmjetao je svoje ete i bojna kola is
pred hrama. Primivi izvjee kako je sve pripravno, te da je svaki ovjek razumio do
bivene zapovijedi, ustao je u svojoj pozlaenoj nosiljci i uzviknuo visokim i prodor
nim glasom:
Vojnici Egipta! Neustraivi muevi iz zemlje Ku! Smioni Sardanci! Poite sada i
sruite kip prokletoga Amona. Tako je zapovjedio faraon... A vaa e nagrada biti iz
dana!
Procijenivi kako je tim rijeima uinio sve to se od njega zahtijevalo, zadovoljno
se ponovno zavalio na meke jastuke svoje nosiljke. Odmah je naloio robovima neka
ga hlade lepezama, jer je ve postalo jako vrue.
Pred hramom se rojilo neizbrojivo mnotvo u bijelo odjevenih ljudi, mukaraca i
ena, staraca i djece. Oni nisu ustuknuli pred nadiruim etama i bojnim kolima. Crn
ci su svojim otrim kopljima potiskivali ljude u stranu, a pritom poneke udarali tolja
gama. Ali ljudi je bilo mnogo, osjeaj mnotva davao im je snage, te usprkos nadira
266

nju vojnika... nisu uzmicali. Iznenada su pak gromko i veliajno uzviknuli: Amon!,
te se bacili na tlo ispred nailazeih vojnika i bojnih kola. Tako su konji gazili po njima,
a kotai bojnih kola prelazili preko ljudskih tijela. asnici su uvidjeli kako im je dalj
nje napredovanje zaprijeeno, ako ne ele prolijevati krv. Zato su opozvali svoje ljude
i povukli se, ekajui nove zapovijedi. Ta, faraon je izrijekom zabranio prolijevanje
krvi! Ipak, krv je ve obojila kamenje prostranoga trga, gdje su ranjenici stenjali i ja
ukali. A meu svjetinom je zavladalo veliko oduevljenje, pri pogledu na vojnike u
povlaenju. Zbog toga su si umislili kako je pobjeda njihova.
Pepitamon se u meuvremenu prisjetio faraonove objave kojom je, meu ostalim,
obznanio promjenu svoga imena u Ehnaton. Iznenada je odluio i on promijeniti ime,
elei time stei naklonost faraona. Kada su zapovjednici, kupajui se u znoju i zbu
njeni, doli k njemu radi savjetovanja, hinio je kako ih ne uje. Samo je irom rastvo
rio oi i rekao:
Ne poznajem nikakvog Pepitamona. Moje je ime Pepitaton! Pepi, kojeg je blagos
lovio Aton!
Zapovjednici su se zbog toga, a svaki je nosio zlatan bi i zapovijedao postrojbom
od deset stotina momaka, strahovito razjarili. Zapovjednik postrojbe bojnih kola tada
je otvoreno rekao:
Neka se Aton goni u najdublji ponor! Kakve su to ludorije? to nam je initi
kako bi narod oslobodio put do hrama? Izdaj zapovijedi!
Na to im se Pepitaton izrugivao, govorei:
Jeste li ratnici ili ene? Rastjerajte svjetinu! Ali nikako nemojte prolijevati krvi...
Jer, tako je faraon izrijekom zapovjedio.
uvi to, asnici su se meusobno zgledali i pljunuli na tlo. Tada, budui se vie ni
ta nije moglo postii, vratie se svojim ljudima.
Dok se odvijalo to savjetovanje na visokoj razini, svjetina je nagrnula za crncima
koji su uzmicali. Pojedini se dosjetie, pa stadoe upati kamenje iz nogostupa i bacati
ga na vojnike. Ostali su urlali i vitlali svojim tucima i odlomljenim granama. Mno
tvo je bilo golemo, a ljudi su vikom poticali jedni druge. Brojni crnci, pogoeni kame
njem, leali su na tlu u vlastitoj krvi. Konji su podivljali zbog urlanja ljudi, te su se
propinjali i otimali. Zato su vozai morali ulagati mnogo truda i napora kako bi ih dr
ali na uzdi. Zapovjednik postrojbe bojnih kola, vrativi se svojim etama, imao je to
vidjeti! Kamenje je i tu imalo pogubnoga uinka, a meu inim i njegovom najboljem i
najvrjednijem konju bilo je kamenom izbijeno oko i osakaena jedna noga. To ga je
toliko razjarilo da je poeo gnjevno urlikati i jadikovati:
Zlatna moja strijelo, srndau moj, sunana zrako moja! Izbili su ti oko sokolovo i
prebili ti nogu... A ti si uistinu drai mome srcu od svog tog naroda i svih bogova za
jedno. I zato u se osvetiti! Ali, nemojmo prolijevati krvi, jer je to faraon izrijekom za
branio!
Na elu svojih bojnih kola stutio se u mnotvo, a svaki je voza pograbio u svoja
267

kola po jednog od najbunijih buntovnika. Pritom su konji gazili starce i djecu, a vika
se pretvorila u stenjanje. A one koje su dograbili, vojnici su zadavili uzdama, te krv
nije bila prolivena. Jer, to je faraon izrijekom zabranio! Potom su okrenuli svoja kola i
potjerali natrag, vukui trupla za sobom kako bi posijali strah u srca ljudi. Nubijci su
otpustili svoje lukove, nasrnuli i davili svoje rtve strunama. Davili su sve po redu,
ak i djecu, a od kamenja i udaraca branili su se titovima. No svakog ratnim bojama
olienog crnca, koji se odvojio od svojih drugova, svjetina je izgazila nogama i rastr
gala na komade.
Uspjeli su s jednih bojnih kola zbaciti vozaa, te mu tresnuli glavom o kamenje no
gostupa toliko estoko te je pukla, usred mahnitih urlika i divljeg ushita...
Zajedno s Horemhebom promatrao sam to strahovito divljanje. Nalazili smo se u
Cesti ovnova, odakle smo imali samo djelomian pregled zbivanja. Mete, buka i strka
pred hramom bili su toliko strahoviti, pa zapravo nismo mogli tono vidjeti to se sve
zbiva. Sve nam je postalo jasnije tek naknadno. U tom trenu, meutim, sve je izgleda
lo krajnje zbrkano.
Nemam ovlasti, pa se ne smijem umijeati u ovaj pokolj objasnio mi je Horem
heb. -Ali mislim, gledajui sve to, mogu poprilino nauiti! Uspeo se na lea lava s
ovnovskom glavom, odakle je imao bolji pregled. Usput je grickao kruh ponesen iz kr
me Pri krokodilovu repu.
Vrhovni kraljev zapovjednik Pepitaton, u meuvremenu se ipak uznemirio. Jer, vri
jeme je prolazilo, a iz vodnoga sata uz njega je isklokotala sva voda, pa se sprava za
ustavila. Buenje svjetine u njegovom je uhu odjekivalo poput huanja bujice. Ponov
no je sazvao zapovjednike, ukorio ih zbog odugovlaenja, te rekao:
Moja sudanska maka Mimo treba se danas omaciti. Zabrinut sam zbog nje jer
nisam tamo kako bih joj mogao pomoi... U ime Atona, krenite konano! Uite i pre
vrnite proklet Amonov kip, kako bismo svi mogli poi svom domu. Inae, Seta mi i
svih vragova, strgnut u lance s vaih vratova i prelomiti vam bieve. Na to priseem!
uvi to, zapovjednicima je postalo jasno: propali su, kakav god bio ishod svega
toga. Zato su se meu sobom kratko posavjetovali, pozvali u pomo sve bogove pod
zemlja i odluili spasiti barem svoju vojniku ast. Prestrojili su svoje ete i ustremili
se put svoga cilja, razbacujui svjetinu u stranu kao to pred poplavom otprhne plje
va. Koplja crnaca se zacrvenjee, krv je potekla trgom. I stotinu puta stotinu mukara
ca, ena i djece poginulo je toga jutra u ime Atona. Naime, kad su sveenici opazili
kako vojnici kreu u ozbiljan napad, zatvorili su velike pilonske dveri hrama, a narod
se razbjeao na sve strane poput podivljalih ovaca. Crnci opijeni krvlju progonili su ih
i ubijali strijelama, a vozai bojnih kola stutili su se ulicama i probadali svakog dos
tignutog bjegunca kopljima. Bjeei, narod je prodro u oblinji Atonov hram, prevr
nuo rtvenike i pobio sve sveenike koji su se tamo zatekli. Progonitelji su u grmeim
bojnim kolima jurili za njima. Tako je kameno tlo Atonova hrama uskoro bilo natop
ljeno krvlju i pokriveno umiruima...
268

Zidine Amonova hrama zaprijeile su, meutim, put Pepitatonovim crnakim eta
ma. Oni nisu bili vini napadati takve utvrde, a ni njihovi ovnovi za ruenje zidova
nisu bili od neke vrijednosti pred bakrenim dverima hrama. Tako vojnici nisu mogli
uiniti nita, nego tek opkoliti hramske zidine... A te su zidine okruivale lijep komad
zemljita, gotovo pravilnu etvorinu kojoj su stranice bile duge oko tisuu i stotinu
puta devet stotina lakata!
Sveenici su se uspeli na zidine i sipali kletve na vojnike, a hramski su uvari oda
pinjali strijele i bacali koplja na opsadnike. Tako je poginulo jo mnogo nalienih cr
naca, a sve bez ikakve svrhe.
S trga pred hramskim vratima uzdizao se teak zadah krvi, a muhe iz cijeloga gra
da slegle su se amo u ustalasanim rojevima. Pepitaton je u svojoj zlatnoj nosiljci pris
tigao na trg. Od stranoga mu je vonja posivjelo lice. Hitro je zapovjedio robovima
neka zapale tamjan uokolo njega. Smotrivi tolike poginule, zaplakao je, te rastrgao
odjeu na sebi. No srce mu je zapravo bilo nemirno zbog njegove sudanske make
Mimo, te je rekao svojim asnicima:
Strepim, faraonov e gnjev biti krajnje strahovit. Niste sruili Amonov kip, a
umjesto toga bujice krvi potekle su ljebovima! Ali ono to se sluilo, ne moe se vie
promijeniti. Moram zato pobrzati faraonu, izvijestiti ga o svemu to se zbilo. Pritom
u pokuati spomenuti koju dobru rije za vas. Istodobno mi je to prigoda pa mogu
svratiti i svom domu. Moram pogledati kako je moja maka! A usput u se i presvui,
jer ovdje vlada zastraujui zadah koji se ne uvlai samo u odjeu nego ak i u samu
kou. U meuvremenu smirite crnce jelom i pivom. A zidine hrama danas vie ne mo
emo napasti. Kao iskusan vojskovoa znam to. Nismo opremljeni za napad na zidine.
Ipak, krivica nije do mene! Faraon nije ni jednom rijeju spomenuo mogunost opsa
de hrama. Zato neka osobno odlui to sad treba poduzeti.
Tog se dana nije zbilo vie nita bitno. Zapovjednici su povukli sve svoje ljude s
poloaja ispod zidina i od gomila mrtvih. Potom su pozvali opskrbu neka dopremi
hranu, kako bi Nubijci mogli jesti.
U noi koja je uslijedila, poari su bjesnjeli po gradu. Kue su pljakane, olieni
crnci pili su vino iz zlatnih kupa, a Sardanci su leali na mekim leajevima s nadsvo
em. Sveenici unutar zidina hrama su neprestance i neumorno proklinjali lanoga
faraona, kao i sve one koji su zatajili ili izdali Amona. Sav se olo i klate grada izvu
kao iz svojih zaklona: tati, pljakai grobova, cestovni razbojnici i ostali koji se nisu
bojali bogova, pa ak ni Amona. Pobono su blagosiljali ime Atona i odlazili u njegov
hram, koji je na brzinu bio oien. Tamo su primali kri ivota iz ruku sveenika koji
su preivjeli prodor svjetine. Kri ivota bi ovjesili oko vrata, kao zatitnu amajliju.
Potom bi u tami noi lake krali, ubijali i pljakali, zatieni kriom ivota.
I moralo je protei mnogo godina da bi Teba opet postala ono to je neko bila, jer
su tih nesretnih dana mo i bogatstvo grada otjecali poput krvi iz izbodenoga tijela.
269

3
Horemheb je odsjeo u mojoj kui. Ali spavao nije. Bio je izmoden. Oi su mu iz dana
u dan postajale sve mranije. Nije ak mogao ni jesti hranu, koju mu je Muti uvijek
iznova donosila. Muti je, poput mnogih ena, bila oduevljena Horemhebom i iskazi
vala mu je vie potovanja nego meni. Jer, bez obzira na steeno znanje, bio uen ili
ne, u oima ena bio sam tek ovjek mlohavih miia.
Meni je potpuno svejedno, Amon ili Aton mozgao je Horemheb Briga me za
to! Ali, zbog tog e sukoba moji ljudi podivljati. Zato e mnoga lea morati okusiti
moga bia i morat e pasti mnoge glave, prije nego ih privedeni razboru. A to je veli
ka teta, jer mnoge od njih osobno poznajem. Znam im i ime, znam njihove zasluge i
djela. Znam i kako su dobri borci, kad su pod stegom, kad ih dri na uzdi i poteno
grdi...
Kaptah se bogatio iz dana u dan, a lice mu je blistalo od masti. Sada je noi provo
dio u krmi Pri krokodilovu repu. Tu su ardanski asnici i narednici popijeno plaa
li zlatom! A u stranjim sobama krme gomilala se sve vea mnoina ukradenoga bla
ga, dragulja, krinja i sagova, koje su gosti davali kao zamjenu za vino, ne pitajui za
cijenu. Samu kuu nitko nije napadao, a tati su je obilazili u velikom luku, jer su je
uvali Horemhebovi ljudi. A Kaptah je brino pazio da budu pijani od jutra do mraka.
Ipak su doista vjerno i pouzdano uvali krmu, zazivajui blagoslov bogova na njego
vu glavu i ime. A jednoga, kojeg su uhvatili pri pokuaju krae, bez imalo oklijevanja
objesili su o vrata, glavom na dolje, kao opomenu drugim pljakaima i razbojnicima.
Ve treeg dana od poetka tih nemilih zbivanja, moja zaliha lijekova bila je iscrp
ljena. to je bilo jo gore, nove se lijekove nije moglo pribaviti. ak ni za suho zlato!
Moje je umijee zbog toga bilo nemono, suoivi se s bolestima koje su plijenile kroz
sirotinjsku etvrt, irei se zbog mrtvih trupala i zagaene vode. Bio sam umoran, srce
u grudima bilo mi je poput rane, a oi su mi zbog pomanjkanja sna bile podlivene
krvlju. Bio sam sit svega! I siromanih, i ozljeda, i Atona... Zato sam otiao Krokodi
lu i tamo ispijao mijeano vino, sve dok me nije oborilo u teak san.
Ujutro me probudila Merit. Leao sam na njenoj prostirci, a ona uz mene! Duboko
posramljen, rekoh joj:
ivot je poput studene noi, ali je uistinu slatko kada se dvoje usamljenih smrt
nika uzajamno griju. ak i onda ako im pritom dlanovi i oi lau, za volju njihova
prijateljstva.
Zijevnula je pospano i odvratila mi:
Otkud zna da moji dlanovi i moje oi lau? Ve mi je prisjelo i dozlogrdilo uda
rati vojnike po prstima i ritati ih u potkoljenice. Ovdje, uz tebe, Sinuhe, jedino je si
gurno i spokojno mjesto u cijelome gradu. To je poivalite gdje nitko nee posegnuti
270

za mnom. Zato je to tako, ne znam i ne mogu rei. Ali, malo sam i pozlijeena, jer mi
kazuju kako sam lijepa i kako na mom trbuhu nema ikakve mane. A ti se nisi udosto
jao ak ni pogledati ga!
Popio sam pivo koje mi je ponudila. Htio sam hitro razbistriti mutnu i bolnu glavu.
No to mi nije pomoglo u smiljanju nekakvog pametnog odgovora. Pogledala me je u
oi smijeei se, premda je u dubini njenih smeih oiju poivala nekakva tuga, poput
mranih voda u dubini vrela.
Sinuhe rekla mi je blago. Rado bih ti pomogla, ako ikako mogu. Znam kako u
ovom gradu obitava ena koja se strano ogrijeila o tebe i ima prema tebi neizmjeran
dug. U ove su dane irom otvoreni krovovi i podovi... A i sva vrata. Na ulicama se
zahtijeva naplatu brojnih starih dugova. Mogue bi i tebi dobro inilo, ako bi poao
poravnati stare raune... Tako bi moda izgubio svoje vjerovanje kako je svaka ena
poput divljine u kojoj e sagorjeti.
Odvratio sam kako moje miljenje o njoj nikad nije bilo takvo. Potom sam otiao,
ali njene su rijei ostale u mojim mislima. Ta i ja sam tek ovjek! Srce mi je bilo na
breklo od pogleda na krv, ozljede i smrt. Je li ba to doprinijelo, te sam outio ludilo
mrnje, toliko strano te se uplaih za sebe samoga? Tako se prisjetih hrama Bastut
Makoglave i kue uz njega, premda je vrijeme poput pijeska prostrujalo preko tih
sjeanja. Ali, u tim danima nasilja i straha, mrtvi su se dizali iz svojih grobova. I ja se
prisjetih svoga njenoga oca Senmuta, kao i predobre majke Kipe. Pri pomisli na njih i
njihovu nevoljnu kob, usta mi je preplavio okus vrue krvi. Tih dana u Tebi nije bilo
nikoga tko je bio dovoljno bogat ili ugledan, te bi bio izvan pogibelji ako bi hodao
uokolo. A za moju je nakanu bilo dovoljno povesti nekoliko vojnika. U tom trenu, me
utim, ja jo nisam znao to mi je nakana. Zato sam otiao kui, uinio za svoje boles
nike ono to se moglo, s obzirom na pomanjkanje lijekova. Stanovnike sirotinjske et
vrti naputio sam neka iskopaju vodocrpilita na obali rijeke, kako bi odatle uzimali
zdraviju vodu, koja se proiava protjecanjem kroz mulj.
Petoga je dana nekakva uznemirenost obuhvatila ak i asnike, koji su bili pod Pe
pitatonovim zapovjednitvom. Jer, vojnici vie nisu sluali znakove rogova, vrijeajui
svoje predvodnike na ulicama, otimajui im zlatne bieve i lomei ih preko koljena.
Zato su zapovjednici otili Pepitatonu, kojemu je ve bilo preko glave neudobnoga
vojnikog ivota. A eznuo je i za svojim etvorononim majim miljenicama... Uvje
rili su ga i nagovorili neka zatrai prijem kod faraona, rekne mu istinu i odrekne se
svoga slubenog ovratnika. I tako su petoga dana veliajni glasnici prispjeli pred moj
dom. Donijeli su poziv Horemhebu, neka se pojavi pred faraonom. Horemheb se di
gao s lealjke poput pravoga lava, hitro se umio i odjenuo, te poao s momadi koja je
pristigla po njega. Jer, faraon je faraon... Njegov je poziv jednak zapovijedi kojoj nema
proturjeja. Ipak, odlazei, Horemheb se nije suzdrao od mrmljanja samome sebi u
bradu. Koliko sam razumio, radilo se o svemu to je smjerao izrei faraonu ravno u
lice. Jer, tih je dana i faraonova vlast bila poljuljana, te uistinu nitko nije znao to do
271

nosi sutranji dan.

Stupivi pred faraona, Horemheb je rekao:
Ehnatone, nemamo ni trena za gubljenje. A nemam vremena ni za ponavljanje
svega to sam ti savjetovao. eli li sve vratiti na staro, da sve bude onako kako je
bilo, predaj mi svoju vlast na tri dana. Treeg dana u ti je vratiti. I nee morati ni
kad saznati to se zbilo.
Hoe li sruiti Amona? upitao je faraon zdvojno.
Ti si uistinu opsjednut! odgovorio mu je Horemheb. Nakon svega to se zbilo,
Amon mora pasti, ako hoemo odrati faraonovu vlast. Zato u ga sruiti. Ali, ne pitaj
kako e se to zbiti!
Njegove sveenike ne smije pozlijediti rekao je faraon. Jer oni ne znaju to
ine.
Tebi bi uistinu ve sada trebalo otvoriti lubanju otresao se Horemheb. Oito
nema drugoga lijeka koji bi te mogao izlijeiti! Usprkos tome, posluat u tvoje zapo
vijedi, u ime onog doba kad sam pokrio tvoju slabost svojim platom.
Faraon je na to zaplakao i predao mu svoj kraljevski bi i zakrivljeni kraljevski
tap. Time je Horemheb preuzeo obnaanje faraonske vlasti, ali i asti, na tri dana. to
je toga asa on mislio, ako je ita i stigao misliti, teko mi je rei. On, siromanoga po
drijetla i neznanoga imena, vinuo se do najvee asti prispodobive jednom smrtniku,
asti koja je ovjeka uzdizala bogovima. Ali, koliko je u tom trenu Horemheb, moj
prijatelj, bio jo onaj stari? Onaj kojeg sam upoznao davnoga jutra u pustinji, dok sam
u smrtnoj noi starog faraona pratio prestolonasljednika i dananjeg faraona Ehnato
na? to je ostalo od mladia koji je slijedio sokola i svog boga Horusa, pranjavih
nogu i pod jednostavnim ogrtaem, naoruan kopljem? Je li ve ranije, ili mogue ba
toga trena, stupio na stazu bogova? Na straan put kojim e poi i kojem u ja biti
svjedokom?
Dakako, nisam bio nazoan toj privremenoj primopredaji vlasti. Tako nisam ni mo
gao vidjeti niti uti to se uistinu zbilo na tom susretu. Doznao sam o tome od Ho
remheba. A on je, prema obiaju ratnika, svoje kazivanje udesno iskitio. Bilo kako
mu drago, moj se prijatelj Horemheb vratio u grad u faraonovoj zlatnoj nosiljci i po
tegao ulicama zazivajui vojnike po imenu. Okupio je oko sebe one najpouzdanije i
najpovjerljivije. Zapovjedio je neka se oglase rogovi, te svrstao ljudstvo pod njihovo
znakovlje, njihove sokole i lavlje repove. Potraga se otegla svu no. Krici i urlici razli
jegali su se iz vojnikih logora, a u rukama bievatelja obilje snopova trstike istroilo
se i raspalo na trijee. Ruke krvnika su se umorile, i jadahu se kako nikad jo nisu to
liko crnili. Horemheb je izdvojio svoje najbolje ljude i poslao ih u ophodnju ulicama.
Zapovjedio im je neka zgrabe svakog vojnika koji nije posluao znak rogova, te ga
privedu na bievanje. A mnogima, ije su ruke i odjea bili okrvavljeni, glava je
smaknuta pred oima njihovih drugova. Kada je jutro svitanjem najavilo svoj dola
zak, tebanski je olo utekao u svoje rupe poput takora. Jer, svi zateeni u krai i pri
272

provali u kue, bili su na licu mjesta probodeni kopljem. Bjeei u svoja tajna skrovi
ta, te su propalice skidale s vrata i Atonov kri. inili su to bojei se da bi po njemu
mogli biti prepoznati i uhvaeni.
Horemheb je sazvao i sve graditelje Tebe. Naloio im je neka srue sve kue boga
tih i rastave brodove. Tako je namjerio brzo doi do potrebne grae. Potom je doveo
radnike koji su gradili ovnove za ruenje zidova, ljestve, naprave za razbijanje vrata i
opsadne kule. Jeka ekia je odjekivala i ispunjala svu no. Ali jae od svega uli su se
krici Nubijaca i ardanaca koji su bili izloeni bievanju. A to je bio zvuk koji je na
ilazio na odobravanje graana Tebe. Zbog toga su Horemhebu u naprijed oprostili svo
njegovo nasilje, te mu poklonili svoje srce. Najpametniji meu stanovnicima Tebe bili
su, naime, zbog svih tih razaranja i stradanja ve preko glave siti Amona. Zato su se
nadali kako e ubrzo biti sruen, a grad osloboen vojnika.
Horemheb nije gubio vrijeme na isprazne pregovore sa sveenicima Amona. im
je jutarnje sivilo najavilo dan, izdao je zapovijedi svojim zapovjednicima. Opsadne
kule rasporeene su na pet mjesta uokolo zidina hrama... A istodobno su probojni ov
novi zapoeli svoju grmljavinu po ulaznim dverima. Pritom nitko nije bio ranjen, jer
su vojnici svojim titovima tvorili krov povrh sebe. Sveenici i hramski uvari, najvje
rojatnije opijeni ranijim neuspjehom faraonovih snaga, podcijenili su protivnika. Ra
unali su, opsada e biti ista kao i do tada. Zato nisu zakuhali vodu ni rastopili smolu,
koje bi sa zidina mogli bacati na napadae. Sve u svemu, nikako se nisu mogli oprijeti
i odrati pred tako odlunim i dobro usklaenim napadom. Rasprili su se, te usplahi
reno i ak bezglavo jurcali amo-tamo uokolo zidina. Dotle su iz dvorita podno njiho
vih nogu dopirali uzvici prestraenog naroda koji se tamo zaklonio. Kada su najvii
sveenici opazili kako ulazne dveri poputahu, a crnci se penju na zidine, naloili su
neka se zatrubi u rogove, kao znak za prestanak borbe. Htjeli su sauvati preostale
vjernike, jer su ocijenili kako je za Amona ve palo dovoljno rtava. A trebalo je svoje
najvjernije sljedbenike sauvati na ivotu, za slubu Amonu u budunosti. Vrata su
zato otvorena, a vojnici su na Horemhebovu zapovijed pustili svjetinu, do tada sabije
nu u dvoritu, neka se razbjei na sve strane, kamo i . kuda je kome na volju. Zaziva
jui Amona, ljudi su u strahu nagrnuli iz dvorita hrama, kroz na pola razvaljene i
sada otvorene dveri, pa na trg pred hramom. Bjeei, zaplaeno su se ogledavali, stra
hujui od vojnike ruke i osvete. No Horemhebovi vojnici, na izgled potpuno ravno
duni, pustili su ih neka nesmetano uteknu. Ljudi su, u biti, rado otili svojim kuama
i zbog toga bili zadovoljni. Zadravanje i mete u predvorjima hrama postali su, na
ime, krajnje nepodnoljivi. Pogotovu tijekom ljetnoga dana koji je palio strahovitom
jarom ispod arkoga sunca. A bilo im je preko glave i Amona, bogova i svih sukoba.
Time je Horemheb zaposjeo dvorita, predvorje, trgovine, staje i radionice hrama.
A sve to bez ozbiljnijih rtava i gubitaka. Kua ivota i Kua Smrti takoer su dole
pod njegov nadzor. Lijenike iz Kue ivota poslao je u grad neka lijee bolesne. U
Kuu Smrti, meutim, nije dirnuo. Jer, oni koji su obitavali tamo, bili su izvan ivota i
273

zatieni svetinjom. I to uvijek i bez obzira to se zbivalo u vanjskome svijetu. Svee

nici i uvari uspostavili su posljednju obranu u velikom hramu. Smjerali su zatititi
svetinju nad svetinjama. Sveenici su bili bacili ini na uvare i dali im opojnih droga,
kako bi se mogli boriti do smrti, ne osjeajui pritom bolova.
Bitka u velikom hramu nastavljena je do noi. Do tada je i posljednji od zaaranih
i opsjednutih uvara ubijen, a s njima i svi sveenici koji su pruali oruani otpor.
Preostali su samo sveenici najviega stupnja. Okupili su se u svetitu, oko svoga
boga. Tada je Horemheb zapovjedio neka se oglase rogovi u znak prestanka borbi.
Odmah je poslao ljude skupljati mrtve, s nalogom neka sva trupla pobaaju u rijeku.
Potom je osobno istupio pred visoke sveenike Amona i rekao:
Ne ratujem protiv Amona. Ratnik sam, a i sam sluim bogu Horusu, svom soko
lu. Unato tome, moram posluati faraonove zapovijedi i svrgnuti vaega boga. Zar ne
bi bilo prihvatljivije i za vas i za mene, ako se u svetinji nad svetinjama ne bi zateklo
nikakvoga oblija, koje bi vojnici oskvrnuli i obeastili? Jer ja ne elim poiniti osk
vrnua, premda zbog svoje prisege moram sluiti faraonu. Razmislite o mojim rijei
ma. Za to vam ostavljam jednu mjeru vodnoga sata. Nakon toga moete otii u miru,
a nitko nee dii ruku na vas, jer ne traim vae ivote.
Ove se rijei uinie sveenicima razumnima i prihvatljivima. Ta bili su se ve za
grlili, spremni umrijeti za slavu Amona. Tako su ostali u svetitu dok nije istekla mje
ra vode u vodnome satu. Tada je Horemheb svojom rukom strgnuo zavjesu svetita i
dopustio sveenicima odlazak. Nakon njihova odlaska, prostorija je ostala praznom, te
se nikakav kip ni oblije Amona nisu mogli vidjeti. Sveenici su hitro unitili oblije
svoga boga, a dijelove skrili pod svoje halje i platove, te ih odnijeli sa sobom. Tako su
mogli kasnije objaviti da se zbilo udo, te potvrditi kako Amon ivi i dalje.
Horemheb je zapovjedio stavljanje faraonovog peata na sve trgovine. Svojom je
rukom zapeatio sve podrume, u kojima je bilo skriveno zlato i srebro. A jo iste vee
ri, uz svjetlo brojnih lui, klesari su se bacili na posao brisanja Amonova imena sa
svih kipova i iz svih natpisa. Tijekom noi Horemheb je uspio odstraniti s trga sva tje
lesa poginulih i razbacane dijelove tijela. Istodobno je poslao svoje ljude gasiti poare
koji su jo uvijek harali i pustoili po nekim dijelovima grada.
Bogatai i uglednici Tebe, netom su douli o svrgnuu Amona te ponovnom uspos
tavljanju mira i reda, pojavili su se u svojoj najprobranijoj odjei. Zapalili su i svjetilj
ke pred svojim kuama, te izali na ulice slaviti Atonovu pobjedu. lanovi dvora, koji
su izbjegli u faraonovu Zlatnu Kuu, dopremljeni su sada brodom u grad. A nebo po
vrh Tebe uskoro se zaarilo crvenilom od svjetla brojnih sveanih lui i svjetiljki. Na
rod je pak rasipao cvijee po ulicama. Ljudi su se meusobno grlili, uz uzvike i smi
jeh. Horemheb nije mogao zaprijeiti mjetane u nuenju ardanaca vinom, a nije
ometao ni otmjene ene u grljenju crnaca koji su na vrhovima kopalja nosili nadjenu
te glave sveenika koje su pobili. Teba se te noi veselila u slavu Atona. U njegovo je
ime i slavu sve bilo doputeno, te nije bilo razlike izmeu Egipana i crnaca. Kao do
274

kaz tome, ugledne ene s dvora ak su putale Nubijce u svoje domove. Izvukle su i
svoje nove ljetne halje nainjene prema posljednjim navadama na dvoru, te uivale u
muevnosti crnih ratnika i kiselkastom i oporom zadahu po krvi, koji se od njih irio.
A kad je jedan ranjeni uvar hrama, koji se do tada skrivao u sjeni zidina, nekako is
puzao na trg, zazivajui Amona u svom zanosu i opsjednutosti, satrli su mu glavu o
kamenje ulice. A otmjene su ene slavei plesale oko tijela nesretnika...
Sve sam to promatrao svojim roenim oima. A nakon to se sve izredalo pred mo
jim pogledom, uhvatio sam glavu objema rukama. Postao sam i ravnoduan prema
svemu to se zbilo. Pomislio sam kako nema tog boga koji bi izlijeio ovjeka od nje
gova ludila. To me je uinilo potpuno beutnim, te pobrzah Krokodilu. Meritine su
rijei plamtjele u mom srcu, te pozvah vojnike koji su tamo straarili. Posluali su me
bez pogovora, budui su me esto viali u drutvu Horemheba... Premda nisu znali ni
kamo niti zato idemo. Poveo sam ih kroz no ushita i zanosa. Prolazili smo pored
razdraganih plesaa koji su igrom iskazivali opu radost na ulicama. I ja sam bio kao
u nekom udnom zanosu, istodobno i ponesen i mrtvaki leden. Kroz svo to slavlje
vodio sam ih prema hramu Makoglave i kui Nefernefernefer. Kad smo pristigli do
moga cilja, zatekli smo i ovdje veselo raspoloenje. I tu su plamtjele lui i gorjele svje
tiljke. Iz kue, koja nije bila opljakana niti je pretrpjela ikakve tete, zvukovi i buka
pijanke dopirali su sve do ulice. Stigavi amo, koljena su mi zadrhtala, a eludac mi je
propao u neznane dubine. Ipak, smogao sam snage... Hinei odlunost, rekao sam voj
nicima:
Ovo su zapovijedi Horemheba, moga prijatelja i kraljevoga vrhovnog zapovjed
nika. Uite u kuu! Tamo ete nai enu ohola dranja, s oima nalik zelenom kame
nju. Dovedite mi je! Usprotivi li se, udarite je drkom koplja po glavi. Ali joj nemojte
nanijeti nikakvo drugo zlo...!
Vojnici razveseljeno stupie u kuu. Iz nje su uskoro isteturali preplaeni gosti, a
sluge su zazvale strau. Moji ljudi ubrzo se pojavie s voem, mednim kolaiima i vr
evima vina u rukama. Sobom su donijeli i Nefernefernefer. Opirala se i borila, te su
je poastili drkom koplja po glavi. Pritom joj je pala vlasulja, a glatko izbrijana glava
je krvarila.
Poloio sam svoj dlan na njene grudi. Koa joj je bila glatka poput toploga stakla.
Ali se meni uinila poput dodira zmijske koe. Outjeh njeno srce kako bije, te sam
spoznao, neozlijeena je... Ipak sam je umotao u tamnu prostirku, onako kako se uma
taju trupla mrtvih. Potom sam je smjestio u nosiljku.
Pristigla ophodnja nije me ometala, uvjerivi se kako me prate vojnici. Moji naoru
ani pratitelji su me slijedili prema Kui Smrti, a ja sam sjedio u nosiljci koja se njiha
la. Besvjesno tijelo Nefernefernefer drao sam u svom naruju. Bila je jo uvijek lije
pa, ali meni mrskija i odvratnija od zmije. Tako smo ili kroz bunu i razuzdanu te
bansku no, te stigosmo do Kue Smrti. Tamo sam vojnike darivao zlatom i otpustio
ih. Otpremio sam i nosiljku...
275

Nosei Nefernefernefer na rukama, stupio sam u Kuu Smrti. Peraima tjelesa, koji
mi dooe u susret, rekao sam:
Donosim tijelo ene koje sam naao na cesti. Ne znam joj imena ni obitelji...
Pretpostavljam kako e nakit kojeg nosi biti dostatna nagrada za va trud, pobrinete li
se i ouvate njeno tijelo za vjenost.
Uzvratie mi bujicom najcrnjih kletvi, koje sam ve poznavao, te izjavie:
Budalo! Zar misli kako nemamo dovoljno strvina ovih dana, za koje se moramo
pobrinuti? I tko e nas nagraditi za na trud?
Ali, kad su razmotali crnu prostirku, naglo su zamuknuli. Otkrili su tijelo koje je
bilo toplo... Skinue joj potom odjeu i nakit, te se uvjerie o njenoj ljepoti. Bila je
ljepa od bilo koje ene, ikada donesene u Kuu Smrti. Nisu mi rekli vie ni rijei,
nego poloie dlanove na njene grudi i pritom outjee i srce kako joj bije ispod glatke
koe. Bre-bolje su je ponovno prekrili crnom prostirkom, namigujui jedan drugome
i krivei lica... Pritom su se oarano smjekali, to je na njihovim stranim licima dje
lovalo potpuno nestvarno i jo uasnije.
Poi svojim putem, strane rekoe mi smjerno. I neka je blagoslovljeno ovo
tvoje djelo. Uinit emo sve kako bi ovo tijelo zatitili za vjenost. Koliko je do nas sa
mih, zadrat emo je sedamdeset puta sedamdeset dana, kako bi njeno tijelo bilo dois
ta zatieno, te za sva vremena ostalo lijepo i svjee.
Tako sam od Nefernefernefer na odgovarajui nain naplatio raniji dug... Tako je
trebala ispatati za zloin koji mi je uinila na raun mojih roditelja. Zamiljao sam
kako e se osjeati, nakon to se probudi pod svodovima Kue Mrtvih, opljakana i li
ena svoga bogatstva, u moi peraa tjelesa i onih koji se bave balzamiranjem. A ako
sam ita znao o mojim bivim poludrugovima u Kui Smrti, oni je sigurno vie nikad
nee pustiti na svjetlo dana. To je bila moja osveta. Jer, Nefernefernefer sam mogao
zahvaliti to sam upoznao Kuu Mrtvih. No moja je osveta bila djetinjasta, kako u to
naknadno otkriti i pokazati...
Ali nije jo dolo vrijeme za potanko kazivanje o tome. Sada mogu rei tek toliko:
osveta je moda slatka i opojna, ali je od svih plodova ljudskoga bitka najprolaznija. I
iza svake osvete rei mrtvaka glava. Priznajem, i meni je osveta toga trena bila slat
ka. U trenu ostvarenja ispunila me je cijelog, od tjemena do vrha nonih prstiju. Ali je
svaka opojnost iezla, im sam izaao iz Kue Smrti. Umjesto ranije slatke opijenosti,
obuzela me ledena hladnoa popraena osjeajem besmislenosti. Nisam naao zado
voljenje ni u pomisli kako sam svojim djelom moda spasio ponekog nesigurnog mla
dia od sramote i prerane smrti. Propast, sramota i smrt bili su, naime, stalni i vjerni
pratitelji uz Nefernefernefer. Ipak, ni ta me misao nije zadovoljila niti me je smirila.
Jer sve ima neki smisao, bez obzira je li nam on poznat ili nije. Istini za volju, najee
taj smisao ne vidimo. Tek ga ponekad, ak vrlo rijetko, naziremo. A i tada je nekako
nejasan, kao u magli. Pitao sam se, nije li to jo jedna grozomorna ala bogova, koji su
time ljude stavili na neprestanu kunju. I zato, to je ovjek pametniji, to je i nesretni
276

ji... On sve vie nazire neki smisao, postaje svjestan njegova postojanja, ali ga nikako
ne moe dokuiti. Zato su neuki i budale sretniji. Njih takve misli ne more. Prema
tome, i postojanje Nefernefernefer imalo je neki smisao i svrhu, pa time i opravdanje.
Na svijetu mora biti i ena njene vrste i prispodobe, kako bi muka srca bila stavljena
na kunju. A ako je sve, ipak, besmisleno? Tada je i ovaj moj in bio isprazan i bezna
ajan, kao u ostalom i svako drugo ljudsko djelo. I konano, ako je ba sve bez ikakvo
ga smisla, zar ne bi bilo bolje po kratkom se postupku utopiti u rijeci, pa neka nam
voda odnese tijelo bez traga?
Vrativi se Krokodilu, spazio sam Merit i rekao joj:
Naplatio sam dug. I to moda na nain straniji nego je to itko uinio ikada rani
je... Ipak, osveta mi ne daje olakanja. Srce mi je jo praznije nego ranije. I unato to
plini noi, moji su udovi ledeni.
Pio sam vina, ali ono mi je u ustima imalo okus praine. Rekao sam:
Neka mi tijelo usahne i propadne, poloim li ikad vie dlan na neku enu. Jer, to
vie razmiljam o enama, to ih se vie bojim... Tijelo im je pusto, a srce smrtonosna
stupica.
Pomilovala mi je ruke. Pogledala je svojim smeim oima ravno u moje, te rekla:
Sinuhe, ti nisi nikad upoznao enu koja bi ti eljela dobro?
Neka me svi bogovi Egipta odgovorio sam joj ouvaju od ene koja bi mi e
ljela dobro! I faraon eli samo dobro! Pa je ipak rijeka puna podbuhlih mrtvih trupala,
zahvaljujui toj njegovoj dobroj elji...
Ponovno sam pio vina. Potom sam i zaplakao. Konano sam se iznova obratio Me
rit:
Merit, tvoji su obrazi glatki poput stakla, a dlanovi su ti topli. Dopusti mi ove
noi dotaknuti usnama tvoje obraze i staviti moje hladne ruke meu tvoje tople dla
nove. Tada bih mogao spavati bez snova. Za to u ti dati to god poeli.
Nasmijala se tuno i rekla:
Sinuhe, to kroz tvoja usta krokodilov rep zbori! Ali naviknula sam se ve na to!
Zato ti neu zamjeriti i neu se uvrijediti. Ipak znaj, Sinuhe, od tebe ne traim ba ni
ta i nikad u svom ivljenju nisam traila ita od nekog mukarca. I ni od koga nisam
nikad uzela dar, koji bi imao neku vrijednost. A ono to dajem, dajem od srca. Tako i
tebi dajem ono to trai, od srca, ne traei nita za uzvrat. I to zato, jer sam usamlje
na poput tebe...
Uzela je vinsku kupu iz moje drhtave ruke, te je prostrla svoju rogoinu za mene.
Potom se smjestila uz mene, grijui moje dlanove svojima. Doticao sam njene glatke
obraze svojim usnama i udisao miomiris cedrovine koji je izvirao iz njene puti. Tako
smo se zajedno predali uitku. Bila mi je pritom poput oca i poput majke. I kao razga
ljena ara u studenoj zimskoj noi. I poput obalnog svjetla koje vodi pomorca njego
vom domu, kroz no i oluju. A kad sam usnuo, bila mi je kao Minea; Minea koju sam
zauvijek izgubio. I poivao sam uz nju, kao da sam pored Minee na njenom vjenom
277

pjeanom poivalitu, u domu kretskog boga, na dnu mora. I te me noi nisu pohodi
li zli snovi, ve sam spavao duboko i mirno. A ona mi je aptala u uho onakve rijei,
kakve brina mati apue u uho djeteta koje se boji tame. Od te je noi Merit postala
mojom prijateljicom. U njenim sam rukama mogao jo jedanput povjerovati kako
postoji neto vee i veliajnije od mene, neto izvan moje moi shvaanja, neto to je
vrijedno ivljenja.
Slijedeega jutra joj rekoh:
Merit, ja sam razbio vr s jednom enom, koja je mrtva. I jo uvijek imam zlatnu
vrpcu kojom sam vezivao njene duge vlasi. Ali sada, u ime naega prijateljstva, spre
man sam s tobom razbiti vr, ako to eli.
Zijevala je, te zapeem ruke prekrila usta i rekla:
Nikad vie ne smije piti krokodilovih repova, Sinuhe. Jer, nakon toga, slijede
ega dana daje aave izjave. Prisjeti se, odrasla sam u krmi... I nisam vie neduna
djevojka koja bi te mogla uhvatiti za rije. Pa nakon toga bila duboko razoarana i ne
sretna!
Gledajui te u oi, Merit, mogu povjerovati kako na svijetu ima i dobronamjer
nih ena... Rekavi to, dotakao sam njene glatke obraze usnama. Zato ti to nudim!
A i kako bi znala koliko mi znai...
Smijeila se i potom rekla:
Zamijetio si, zabranila sam ti daljnje pijenje krokodilova repa. Jer, prvi znak e
nine naklonosti i njenosti prema mukarcu je zabrana neega. Ona time eli outjeti i
provjeriti svoju mo nad njim. Zato, ne govorimo o vrevima, Sinuhe! Ti zna, moja je
prostirka i tvoja, kada si god tako usamljen i tuan... No neka te ne pozlijedi, utvrdi li
kako na svijetu ima i drugih osim tebe, koji su usamljeni i tuni. Kao ljudsko bie, i ja
sam slobodna birati si drutvo. A ni tebe ne elim vezati, ni na koji nain. I tako, una
to i za inat svemu, dat u ti krokodilov rep svojom rukom.
Toliko je udan i neobian ljudski razum... I toliko malo poznaje svoga vlastitog
srca. Zato je moje srce toga trena bilo slobodno i lagano poput ptice, pa vie nisam
prizivao u sjeanje svo zlo koje je minulo tih dana. Bio sam zadovoljan i toga dana ni
sam vie okusio krokodilova repa...

4
Slijedeega sam jutra otiao po Merit, kako bismo zajedno promatrali faraonov svea
ni mimohod. Unato tome to je bila odrasla u krmi, injae se vrlo draesnom u no
voj ljetnoj haljini, skrojenoj po novoj navadi. Zato se uope nisam trebao stidjeti dok
sam stajao uz nju, u ograenom prostoru predvienom za faraonove miljenike.
Ljudsko je srce toliko nepredvidljivo i nespoznatljivo! Faraonova me je istina bila
278

toliko zaslijepila, te nisam slutio nita zla, premda je ljetna vruina guila, ispunjena
vonjem dima iz ruevina, koje su se jo puile, te odvratnim smradom raspadajuih
tjelesa koji je dopirao s rijeke. Velianstvena Cesta ovnova bila je okiena zastavica
ma, a du nje je s obje strane stajalo veliko mnotvo. Svi su doli vidjeti faraona. Dje
aci su se uspeli na drvee u vrtovima koji su obrubljivali cestu. A na Pepitatonov na
log postavljene su du cijeloga puta bezbrojne koarice s cvijeem, kako bi gledatelji
mogli njime zasipati faraonovu stazu. Jer, takav je bio obiaj... I ja sam bio dobro ras
poloen. Srce mi je bilo puno nade i suneve topline. inilo mi se kako nazirem slobo
du i svjetlo za Egipat. Iz faraonove sam kue bio, naime, primio povelik zlatan pehar i
postavljenje za Kraljevog otvaraa lubanja. Uz mene je stajala zrela i lijepa ena, koja
mi je bila prijateljicom. A oko nas, u tom povlatenom prostoru, mogao sam vidjeti
samo sretne, nasmijeene ljude. Lica onih koji su stajali po strani, bila su izvan moga
vidokruga. Ipak je u svemu bilo neto neobino... Vladala je nekakva neuobiajena i
ak zagonetna tiina. U njoj se jasno ulo graktanje vrana s krovova hrama. Tih su se
dana vrane i strvinari slegli u Tebu sa sve etiri strane svijeta. Bili su toliko prederani
da nisu mogli odletjeti i otprhnuti natrag u svoja brda.
Moda je pogreka bila u tome to su nalieni crnci stupali iza faraonove nosiljke.
Ve sam pogled na njih probudio je jarost meu svjetinom. Ta malo je bilo onih, koji
nisu stradali ili pretrpjeli neku nepravdu tih dana. Mnogima je dom progutala vatra.
Suze ena nisu se jo osuile, a ozljede mueva jo su pekle ispod svjeih zavoja. A
njihova natuena i razbijena usta nisu se mogla smijeiti. Faraon Ehnaton se pojavio,
njiui se u svojoj nosiljci, visoko iznad glava naroda i dostupan svaijem pogledu. Na
glavi je nosio krune Dva Kraljevstva, satkane od oblija lopoa i papirusa. Ruke su mu
bile prekriene na prsima, a u akama je vrsto stiskao svoj zakrivljeni tap i kraljev
ski bi. Sjedio je nepomino, poput kipa, onako kao to su u svim vremenima i svim
prigodama faraoni sjedili pred narodom. A kad se pojavio, zavladala je prava pravcata
grobna tiina. Kao da su od pogleda na njega zanijemjela sva ljudska grla. Vojnici koji
su uvali put kojim se kretala faraonova povorka, podigli su svoja koplja i kliknuli u
znak pozdrava. A oni ugledniji i bogatiji meu nazonima, takoer su se pridruili
pozdravu. Poeli su vikati i bacati cvijee pred faraonovu nosiljku. U prijeteem muku
svjetine, meutim, ti su uzvici zvuali slabako, jadno i samilosno... Tek poput zuja
usamljene muice u gluhoj zimskoj noi. Zato su i ti pojedinci uskoro zamuknuli i
meusobno se zaueno zgledali.
Faraon se tada, protivno svim obiajima, ipak pomaknuo. Podigao je zakrivljeni
tap i bi, ushieno pozdravljajui svoj narod. No svjetina je ustuknula. Tada se, nena
dano i time jo strahotnije, iz zdruenih grla prolomio krik. Bio je stravian, poput
grmljavine mora koje tue i rasprskava se o stijenje:
Amon!... Amon!... Vrati nam Amona, kralja svih bogova!
Svjetina se njihala i zibala, a krik je postajao sve glasniji i glasniji. Uplaio je ak
vrane i strvinare, pa su uzletjeli s krova hrama i lepeui svojim crnim krilima stali
279

kruiti povrh zlatne faraonove nosiljke. Na to je svjetina zagrmila novim krikom:

Nosi se, lani faraone!... Odlazi!
Krika je uzbunila nosae, te su nosiljku spustili na tlo. A kad su ponovno krenuli,
podbadani uznemirenim asnicima tjelesne strae, ljudsko je mnotvo poteklo u neza
drivoj bujici du iroke Ceste ovnova. Rsprili su vojniki lanac kao to bujica pred
sobom raznosi hrpice slame, te se u neredu bacili na tlo pred nosiljku, kako bi zausta
vili njeno napredovanje.
to se dalje zbivalo, zbog opega se metea, jednostavno vie nije moglo tono pra
titi. Vojnici su stali mlatiti ljude svojim kopljima i toljagama, ne bi li raistili prolaz.
Ali su uskoro morali posegnuti i za kopljima i bodeima, kako bi zatitili sebe same.
tapovi i kamenje fijukali su zrakom na sve strane... I krv je potekla du veliajne
Ceste ovnova. A svu tu buku nadjaavali su krici i jauci umiruih.
Unato svemu, ni jedan jedini kamen nije bio namijenjen faraonu. Ta njega je ro
dilo Sunce, kao i sve faraone prije njega. Faraonova je osoba zato bila sveta, pa se nit
ko u gomili ne bi ni u snu usudio podii ruku na njega. Sumnjam da bi se ak i svee
nici odvaili uiniti neto takvo.
Faraon je zato, iz svoje uzviene nosiljke, neometan mogao gledati to se zbiva.
Tada je ustao, zaboravljajui svoje dostojanstvo, te pozvao vojnike, elei ih zaustavi
ti. Ali se njegov glas jednostavno izgubio u svoj toj buci...
Svjetina je kamenovala vojnike, a straari su se branili, ubivi pritom mnogo ljudi.
I dalje se glasno orilo:
Amon!... Amon!... Vrati nam Amona! i jo Nosi se, lani faraone!... Odlazi!
Kamenje je upueno i put onih najuglednijih i najodlinijih, a narod se prijetei
uzbibao i prema ograenom prostoru za uzvanike, buei i maui rukama. Nazone
ene su se toliko prestraile da su odbacile svoje cvijee, ispustile boice s miomirisi
ma i utekle.
Horemheb je tada zapovjedio neka zatrube rogovi. Iz dvorita i pobonih ulica, do
zvana jekom rogova, pristigla su bojna kola. Njih je Horemheb tamo promiljeno i lu
kavo razmjestio, izvan vidokruga naroda. Nije htio da pogled na bojna kola razdrai
svjetinu, te su ova trebala tamo i ostati skrivena. Namjena im je bila pritei u pomo
samo ako narod bude izazivao. Izbijanje nemira ponukalo je Horemheba na ukljuiva
nje svoje najmonije postrojbe. Bojna kola su stigla uz tropot i fijukanje bieva. I
mnogi su stradali pod kopitima konja i pod kotaima. Ipak, Horemheb je prethodno
dao skinuti bojne kose, inae postavljene na kotaima kola. Time je htio sprijeiti ne
potrebno prolijevanje krvi. Mora se priznati, bojna su se kola kretala sporo, vjerojatno
zbog istog razloga. Postavila su se u obliku prije utvrenoga rasporeda, zaokruivi
faraonovu nosiljku, titei njegovu kraljevsku obitelj i ostale sudionike sveane povor
ke. Uz tu pratnju povorka je mogla otii. Mnotvo je i dalje pravilo nered, ne razilaze
i se sve dok nisu ugledali faraonovo brodovlje kako odlazi rijekom. Tada je izbilo
ogromno slavlje, a njihova je radost bila jo strahovitija od ranije ljutnje i bijesa.
280

Lupei i razbojnici, koji su se bili pridruili svjetini, sada su poeli navaljivati na

kue bogataa. Sve je to potrajalo, dok vojnici nisu ponovno uspostavili red, a ljudi se
razili svojim kuama. Veer se spustila nad grad, a vrane su kruile i sputale se na
Cestu ovnova, gdje su kidale tjelesa ljudi, koja su leala na tlu.
Na taj se nain faraon Ehnaton po prvi puta suoio s razbjenjelim pukom i gledao
krv kako tee zbog njegova boga. I nikada on nije zaboravio pogled na sve to. Istodob
no se u njemu neto slomilo. Mrnja koju je upoznao, nakapala je otrova u njegovu
ljubav. Ali njegova je zanesenost rasla i dalje. Konano je odluio poslati u rudnike
sve one koji glasno spomenu Amonovo ime ili kriju kipove i posude na kojima je ure
zano njegovo prokleto ime. I kako to ve biva meu ljudima, jedno zlo raalo je dru
go. Pa tako u nedogled. Jer, ljudi nisu htjeli optuivati jedni druge, pa su se kao svje
doci javljali lupei i robovi, voeni svojim raunima i probitkom. Prijavljivanje je
time uzelo maha, te uskoro nitko vie nije bio siguran od krivog i lanog svjedoenja.
Zbog svega toga, u rudnicima je zavrilo mnogo potenoga i sposobnog svijeta... A
njihove su kue, radionice i trgovine, te svo ostalo vlasnitvo, u Atonovo ime, prele u
ruke raznih probisvijeta i pogubnih varalica.
Spominjem ta zbivanja sada, prije nego ponem kazivati o vremenu u kojem su se
ona odvijala, jer im elim razjasniti uzroke. Iste sam veeri bio urno pozvan u Zlatnu
Kuu, budui da je faraona pograbio napad njegove bolesti. Dvorski lijenici su se
plaili za njegov ivot, te su eljeli podijeliti teret odgovornosti, jer me je sam faraon
spomenuo. Zatekao sam ga u njegovim odajama. Bio je u bez svijesti tijekom nekoliko
vodnih mjera. Leao je poput mrtvaca, ledenih udova, a bilo mu se vie nije moglo
opipati. Nakon razdoblja poremeene svijesti, u kojem je izgrizao vlastiti jezik i usne
toliko te je potekla krv, ipak je doao k sebi. Tada je otpustio sve lijenike, jer nije mo
gao podnijeti pogled na njih. Zadrao je samo mene... Tako sam po drugi puta ostao
nasamo s njim. Ali, prvi puta je on bio kraljevi i prestolonasljednik imenom Amen
hotep, a sada faraon koji je sam sebe prozvao Ehnatonom...
Pozovi veslae rekao mi je, nakon to se oporavio i pribrao. I nek se podignu
crvena jedra moga broda. A moji prijatelji neka me slijede, jer kanim na putovanje.
Prepustit u se mom privienju i mojoj spoznaji neka me vode, dok ne naem zemlju
koja ne pripada ni bogovima ni ljudima. Tu u zemlju posvetiti Atonu i tamo sagraditi
grad koji e biti njegov i nositi njegovo ime. I vie se nikad neu vratiti u Tebu...
Predahnuvi kratko, dodao je:
Vladanje Tebanaca mrskije mi je od svega to se do sada zbilo... Gnusnije i ne
dostojnije od iega to su moji preci ikada spoznali, pa ak i od stranih ljudi i naroda.
Zato u svom dubokom preziru odbacujem Tebu i naputam je, preputajui je njenom
vlastitom mraku.
Njegovo je uzbuenje bilo toliko veliko. Zahtijevao je neka ga odmah odnesu na
brod, premda je jo bio slab. U tome ga nismo mogli sprijeiti ni ja ni ostali lijenici i
savjetnici. Horemheb je samo rekao:
281

 Bolje je tako. Puani Tebe odabrali su svoj put, a Ehnaton svoj. Jedna i druga
strana bit e zadovoljne, pa e u zemlji ponovno zavladati mir.
Faraonovo zdravstveno stanje bilo je teko. Svijest mu je potamnjela, a oi gorjele.
Zato se vie nisam protivio njegovoj odluci o promjeni okoline. Smatrao sam, kao li
jenik, kako je za njega najbolje ako primijeni podneblje i okolinu, vidi nove krajeve i
nove ljude, koji ga ne mrze. Zato sam ga slijedio na njegovu putovanju niz rijeku. Bio
je toliko nestrpljiv i eljan polaska, pa nije htio priekati ak ni svoju kraljevsku obi
telj, nego je odjedrio prvi. Horemheb je poslao ratne brodove kao pratnju, kako nitko
ne bi naudio faraonu.
Tako je pod razapetim crvenim jedrima plovio faraonov brod niz rijeku, a Teba je
ostala za nama. Zidine, krovovi hrama, zlatni vrhovi obeliska, sve je to polako tonulo
u nebeski svod. Posljednji su nam u vidnom polju ostali vrhovi tri brda, vjenih uva
ra Tebe. A tada su i oni iezli... Ipak, sjeanje na Tebu ostalo je u nama tijekom neko
liko dana, jer je rijeka vrvjela debelim krokodilima to su repovima pljeskali po smrd
ljivoj vodi koja je vonjala po mrtvacima... A stotinu puta stotinu napuhnutih tjelesa
plutalo je noeno strujom. I nije bilo pliine ni otoia trske na kojima nije bilo na
plavljenoga tijela, koje je tamo zapelo haljinama ili vlasima. I sve je to bilo zbog fara
onovog, Ehnatonovog novog boga. No on o svemu tome nije znao nita. Leao je u
svojim brodskim odajama, na mekanim prostirkama, dok su ga sluge mazale mirisnim
uljima i palile tamjan povrh njega, kako ne bi mogao outjeti miris svog boga...
Nakon desetdnevnoga jedrenja, rijeka je postala opet ista. Tada je faraon izaao
na pramac broda, da bi se malo ogledao uokolo. Zemlja je odisala zlatnoutom bojom
ljeta. Poljodjelci su po njivama prikupljali ljetinu, a predveer su stada gonjena na po
jilita uz rijenu obalu. I pastiri su puhali u svoje dvoredne svirale. Smotrivi faraonov
brod, ljudi na poljima odijevali su se u bijelo i trali du obale, izvikujui pozdrave i
maui palminim granama. Pogled na ove zadovoljne ljude vie je koristio faraonu od
bilo kakvog lijeka.
Povremeno bi zapovjedio neka brod pristane uz obalu. Izlazio bi tada meu ljude,
razgovarao s njima, dodirivao ih, te rukama blagosiljao ene i djecu. ak su i plaljive
ovce prilazile faraonu, njukale i grickale rub njegove odore, a on se smijao od radosti
i sree.
Nije se bojao Suneva kotura, premda je on u ljetnoj vruini bog koji prijeti smru.
Naprotiv, okretao se prema Suncu, te mu je grozniavo lice uskoro preplanulo. Od
toga mu je ponovno porasla uzbuenost i vratila se groznica, te je stao opet pourivati
vonju.
U tami noi zatekao sam ga na pramcu, zagledanog u plamtee zvijezde. Opazivi
me, rekao je:
Podijelit u svu zemlju koja je bila vlasnitvom lanoga boga. Podijelit u je oni
ma koji su zadovoljni s malim. Jer, moje srce razveseljava pogled na punaku djecu,
kao i smijeh svih ena i mueva, koji rade u ime Atona, ne boje se niega i ne mrze
282

nikoga. Zastao je malo, i dalje bludei pogledom kroz nebeska prostranstva noi.
Uskoro je nastavio:
Tamno je i mrano ljudsko srce. Ali nikad ne bih u to povjerovao, da se nisam
osvjedoio svojim roenim oima. Jer moja je jasnoa toliko bljetava pa ne shvaam i
ne razumijem tamu. A kad svjetlo natapa moje srce, zaboravljam sva srca koja su la
na i zasjenjena... Zasigurno je mnogo onih koji ne prepoznaju i ne shvaaju Atona,
premda ga vide i ute njegovu ljubav. To je zato jer su proveli ivot u mraku, pa nji
hove oi ne uoavaju svjetlo u koje gledaju. to vie, nazivaju to svjetlo zlom i kau:
pozlijeuje im oi! Zato ih ostavljam same... Neu im smetati i zamarati ih. Ali ne e
lim vie ivjeti meu njima. Okupit u oko sebe one koji su mi najdrai i ostati s nji
ma, ne naputajui ih nikad. Tako neu morati trpjeti one strane bolove, koje u mojoj
glavi budi pogled na stvari to mue moj duh i odvratne su Atonu.
Zamirio je na tren, pogleda i dalje uprta u zvijezde, pa nastavio:
Gnuam se noi i odvratna mi je! Ne volim tamu... Nje se ak bojim. Ne volim ni
zvijezde! Jer, kad one sjaje, akali se uljaju iz svojih brloga, a lavovi naputaju svoja
stanita, uz krvolonu riku. I Teba je za mene no! Zato sam ih odbacio i napustio, kao
to uistinu odbacujem i naputam sve to je staro i pokvareno. Zato vjeru i nade pola
em u mladost i djecu. Jer, oni raaju svijetu proljee. A oni koji od djetinjstva prime
Atonovo poslanje i predaju se njegovom uenju, bit e oieni od zla, pa e i cijeli
svijet biti proien. kole treba preustrojiti, stare uitelje potjerati, te napisati nove
poslanice koje e djeca prepisivati. Sto vie, pojednostavit u pisanje i uiniti ga lak
im nego je sada, jer ne trebamo sliica za njegovo razumijevanje. Potai u izradu pi
sma koje e biti prihvaeno, pa e ga ak i oni najskromniji moi brzo i lagano naui
ti. Ne smije biti vie nikakve razlike izmeu pisara i puka. Svi e ljudi nauiti itati i
pisati... I u svakom e selu, pa ak i onom najmanjem, biti netko tko zna proitati ono
to u im ja pisati. Jer, smjeram im pisati vrlo esto, o mnogim stvarima koje bi trebali
znati...
Faraonove su me rijei potresle. Poznavao sam novo faraonovo pismo. Bilo ga je
doista jednostavno uiti i itati. To nije bilo sveto pisanje, a nije bilo ni izdaleka toliko
lijepo ili tako bogato sadrajnou, poput onog starog. A svaki pisar, koji je imalo po
tovao sebe i svoj poziv, duboko ga je prezirao, te je ismijavao one koji su ga rabili.
Zato sam odgovorio:
Narodno pismo je runo i divljako, te nije posveen nain pisanja. to e biti od
Egipta, ako svatko postane pismen? Toga jo nikad nije bilo... Nitko tada vie nee
htjeti raditi svojim rukama niti e biti zadovoljan takvim poslom. Zemlja e tada osta
jati neobraenom, a ljudi nee uivati u svojoj sposobnosti pisanja, jer e umirati od
gladi.
Nisam to smio rei, jer se strano uzrujao i gnjevno uskliknuo:
Dakle, mrak i tama toliko su mi blizu! Stoje uz mene! U tebi, Sinuhe! Gaji sum
nje i postavlja smetnje na mom putu. Ali, istina bukti u meni poput poara. Moje oi
283

prodiru kroz sve zapreke, kao da su te zapreke od iste vode. I vidim svijet koji dolazi
poslije mene! U tom svijetu nema mrnje ni straha. Ljudi dijele trud, napore i muku
meu sobom, te nema vie ni bogatih niti siromanih! Svi su jednaki. I mogu svi itati
to im piem! Nitko nikome ne govori prljavi Sirijcu! ili bijedni crne! Svi su ljudi
braa, a rat je iezao sa svijeta. Sve to vidim pred svojim oima. I na taj pogled upra
vo utim kako raste snaga u meni. A moja je radost toliko velika i veliajna, te samo
to mi srce ne prsne...
Ve sam se jedanput bio osvjedoio u njegovu ludost. Poveo sam ga do prostirke i
dao mu sredstvo za smirenje. Ali njegove su rijei bile tegobne, a moje je srce osjealo
njihov podraaj. Muile su me i pekle jer neto kao da je sazrelo u meni za prijem nje
govog poslanstva. Proao sam dalekim zemljama i moje su oi gledale mnoge narode,
a svi su oni u biti bili meusobno jednaki. Vidio sam i mnoge gradove, a i oni su u biti
bili meusobno jednaki. Za pravog lijenika nema razlike izmeu bogatog i siroma
nog bolesnika, izmeu Egipanina i Sirijca. Lijenikova je dunost i obveza pomoi
svima i svakome. Zato sam u svome srcu govorio: Njegov je razum jako pomuen us
lijed njegove bolesti. Unato tome, ta je pomuenost blagotvorna i zarazna. I mogao
bih poeljeti ostvarenje tom njegovom privienju, iako mi razum govori kako takav
svijet ne bi mogao opstojati nigdje do li u Zapadnoj Zemlji...
A ipak mi srce klie kako je njegova istina uzvienija od svih istina koje su ikad iz
reene, te vee i veliajnije istine nee biti nikada. Pa makar prolijevanje krvi i ruevi
ne ostaju iza njegovih stopa. I poivi li dovoljno dugo, sruit e svoje vlastito kraljevs
tvo!
Nikoga nije bilo u mojoj blizini. Usamljenost je bila moja kob i moja svakodnevica,
a sada sam bio i sam. U tami noi prikovao sam oi na zvijezde i razmiljao. Ja, Sinu
he, tuinac sam na ovome svijetu. ak ne znam ni tko me je na njega donio. Po svojoj
slobodnoj volji opredijelio sam se za lijenika siromanih u Tebi. Do zlata malo drim.
Draa mi je utovljena guska od suhoga kruha, drae mi je vino od vode.
Ali nita od toga nije mi toliko vano, da se toga ne bih mogao odrei. Budui da
ne mogu izgubiti nita osim ivota, zato ne bih bio potpora njegovoj slabosti? Zato
ne bih stao uz njega i sokolio ga, bez sumnjiavosti? Ta on je faraon! Mo je u njego
vim rukama, a bogatije i plodnije zemlje od Egipta nema na cijelom svijetu. I, tko zna,
moda Egipat ipak preivi i odoli ovoj kunji? Ako je to mogue, svijet e se uistinu
obnoviti i preporoditi. Ljudi bi tada bili braa, te ne bi bilo ni bogatih niti siromanih!
Nikada ranije, otkad je svijeta i vijeka, nije nekom ovjeku bila ponuena takva prigo
da za ostvarenje njegove istine. Jer, ovaj je ovjek roen kao faraon, te se takva prigo
da najvjerojatnije nee nikad vie sluiti. Ovo je jedini tren, u cijelom trajanju svijeta,
kada se njegova istina moe prometnuti u stvarnost...
Tako sam snatrio, otvorenih oiju, na palubi broda koji se njihao, a noni je vjetar
donosio mojim nosnicama bogat miomiris zreloga ita i itnih gumna. Noni me je
vjetar i osvjeio, te se moje snatrenje rasplinulo poput privienja u pustinji. To me
284

nagnalo da skrueno pomislim: Eh, kad bi samo Kaptah bio tu i sve to uo! Jer, iako
je lijenik pametan ovjek, pa moe izlijeiti mnoge bolesti, ipak su oboljelost i bijeda
svijeta toliko veliki da ih ni svi lijenici svijeta zajedno ne mogu ozdraviti... Pa ak i
kad bi za to bili sposobni! A ima bolesti pred kojima su i sami lijenici nemoni. Zato
je moda upravo Ehnaton lijenik za ljudska srca, ali ne moe stii svuda. Postoje srca
koja su toliko otvrdnula i zacrnjena, pa im ak ni njegova istina ne moe pomoi.
Kaptah bi rekao: Ako bi i nastupila vremena u kojima ne bi bilo ni bogatih niti siro
manih, uvijek bi bilo mudrih i glupih, lukavih i priprostih... Jer tako je uvijek bilo,
tako jest, te e tako biti i na vijeke vjekova! Snaan ovjek stavlja svoju stopu za vrat
slabiu; spretan ovjek bjei s kesom naivine i uvaljuje glupanu neka radi za njega.
ovjek je pokvaren trgovac, a ak je i njegova vrlina nesavrena. Te je samo onaj pot
puno dobar koji lijee i vie nikad ne ustaje. I upravo se mogu sagledati plodovi dobra
i dobrohotnosti, a oni koji imaju najvie razloga za blagosiljanje tog dobra su krokodi
li u rijeci, te prederane vrane na krovu hrama.
Faraon Ehnaton je razgovarao sa mnom, a ja sam raspravljao voen svojim slabim,
kolebljivim i neodlunim srcem. Ali nekog ishoda i odluke nisam poluio.
Petnaestoga dana plovidbe niz Nil stigosmo do zemlje koja nije pripadala ni bogu
ni nekom ugledniku. Promatrano s obale rijeke, njeni su se brjegovi prelijevali od zlat
noutog do modrog. Tlo je samovalo neobraeno. Tek je nekoliko pastira uvalo
uokolo svoja stada, a obitavali su u kolibicama od rogoza, smjetenim na obali rijeke.
Tu je faraon Ehnaton istupio na obalu i posvetio ovaj kraj Atonu, s nakanom da tu
utemelji nov grad. Buduem gradu odmah je nadjenuo ime: Ahetaton, Nebeski Grad.
Brodovi su stizali jedan za drugim. Faraon je okupio svoje glavne mjernike i gradi
telje, te im davao upute o stvaranju nacrta grada. Pokazao je gdje trebaju biti glavne
ulice, gdje izgraditi Zlatnu Palau, a gdje Atonov hram. A kada su mu se pridruili
njegovi sljedbenici, svakome je pokazao budui poloaj njihovih kua. Graditelji su
otjerali pastire i njihova stada, sruili njihove kolibice od rogoza, te izgradili gatove na
obali rijeke. Graditelji oito jo nisu znali kako tu poinje gradnja temelja novom svi
jetu, u kojem e svi ljudi biti braa i meu sobom jednaki... Svijeta u kojem nee biti
ni bogatih niti siromanih. Sva srea, to nisu znali ni siroti pastiri, ostavi bez svoje
djedovine...
Faraon Ehnaton je i graditeljima dodijelio zemljite, za njihovo posebno naselje iz
van buduega grada. Tamo su si smjeli, prije poetka posla kojim e upravljati, izgra
diti kolibe od blata za svoja obitavalita. Pet je glavnih ulica ovdje zacrtano u smjeru
sjever-jug, a pet u smjeru istok-zapad. Kue uz njih sve su trebale biti iste visine i s is
tim unutarnjim rasporedom prostorija, s dvije jednake sobe. I sve ostalo trebalo je biti
jednako i na istom mjestu, ognjite u svakoj kui, a i prostirke i vrevi. Faraon je htio
pokazati svoju naklonost svim svojim radnicima, pa je elio da svi dijele i iste pogod
nosti, kako bi mogli sretno ivjeti u svom vlastitom malom mjestu, izvan faraonova
grada, te blagosiljati ime Atona...
285

Jesu li, meutim, doista blagosiljali Atonovo ime? Ne, naprotiv! Gorko i ogoreno
su ga proklinjali, kao to su u svom nerazumijevanju proklinjali i faraona. I to samo
zato to ih je iz njihovih udobnih kua i gradova preselio u pustinju, u kojoj nije bilo
ni ulica, ni pivnica, nego tek pijesak i smea, spaljena trava. Ni jedna ena nije bila
zadovoljna s ognjitem u kui, te su unato zabrani, palile vatre za kuhanje pred koli
bama, te neprestance u svojoj nerazumnosti prenosile i premjetale posue i rogoine.
A oni pak, koji su imali brojnu djecu, zaviali su zbog prostora onima kojima blagos
lov malih dreavih nasljednika nije bio podaren pa nisu imali djece, pa su u kuama
imali vie mjesta za sebe same. Nadalje, oni koji su bili priueni na zemljani pod, tui
li su se na pranjav i nezdrav pod od ilovae. A oni koji su pak bili priueni na pod od
ilovae, tvrdili su za ilovau u Ahetatonu kako nije ista poput one na drugim mjesti
ma, ve je bez sumnje ukleta i prokleta, jer se prigodom pranja pojavljuju na njoj pu
kotine.
eljeli su pred svojim kolibama, kako su obiavali svuda i uvijek, uzgajati povre.
Zato su prigovarali i rogoborili to im je faraon u tu svrhu dodijelio zemljite izvan
grada... Tvrdili su kako tamo nema dovoljno vode, a i gnojivo se mora dovlaiti iz da
leka. Stvarali su i drugi nered. Tako su po ulicama napeli uad ispletenu od rogoza, te
na tome suili rublje. U sobama su drali koze, premda je i to faraon zabranio, zbog
zdravstvenih razloga i zbog djece... Obiao sam brojne gradove u mnogim zemljama,
te mogu odgovorno ustvrditi kako nezadovoljnijeg i svadljivijeg mjesta i naselja od
grada graditelja Ahetatona nije bilo. Ipak, moram priznati i to, da su se s vremenom
priuili na sve nedae i neugodnosti, te se pomirili sa svojom kobi. Nisu vie prigova
rali faraonu, tek su uzdisali za svojim ranijim kuama, premda se vie nisu htjeli vra
titi... A ene su i dalje skrivale koze u svojim sobama i u tome ih nije mogao zaprijei
ti ni sam faraon. Eto, takav je u biti ovjek. Sve pokvari, pa opogani i najplemenitije
misli i nakane. No istodobno se na sve priui i na sve pristane. Ipak, uvijek i na sve ro
gobori i nezadovoljan je. Ali, zato je to tako, ne bih znao rei...
Tada je stigla zima i razdoblje poplava. Ali se faraon Ehnaton nije vratio u Tebu,
protivno ustaljenom obiaju... Ostao je na palubi svoga broda, koji je sada postao sje
ditem vlasti. I sa svakim novim kamenom poloenim na kamen, sa svakim stupom
podizanim u predvien poloaj, on se neobino veselio. esto bi se naduio zlobno
smijati, pri pogledu na lijepe, istanane drvene kue koje su rasle du ulica. Jer, prisje
anje na kue u Tebi nagrizalo mu je razum poput najopakijega otrova. Na izgradnju
Ahetatona potroio je sav novac kojeg je oteo od Amona, a Amonovu je zemlju razdi
jelio meu siromane.
Zapovjedio je neka se zaustavljaju svi brodovi koji plove uzvodno. Otkupio je sve
njihove terete i iskrcao ih u Ahetatonu. Osim graditelja, u Ahetaton je dolo i mnogo
drugih radnika, najrazliitijih zanimanja. Oni su obitavali u jamama od ilovae i u ko
libama od rogoza na obali rijeke. Glavno zanimanje bilo im je gnjeiti ilovau i praviti
opeke. Ravnali su i ceste, kopali propuste za vodu namijenjene navodnjavanju, a u
286

sklopu buduega faraonova vrta, dubili su jamu za Atonovo jezero. amcima su poe
li dovoziti grmlje i ak drvee, te su ih odmah poslije poplave zasadili u Nebeskom
Gradu. Dovukli su ak i povelika stabla, pa je faraon ve za godinu dana mogao svo
jim nestrpljivim rukama brati datulje, smokve i mogranje.
Posla sam ovdje imao mnogo. I faraonovo se zdravlje poboljavalo, kako tijela tako
i duha, dok je promatrao kako njegov nov grad cvjeta i raste iz zemlje, na arenim
stupovima. Ali je zato meu graditeljima zavladala zaraza, prije nego je tlo isueno.
Bilo je i poprilino nezgoda i nesrea pri graenju, kao posljedica hitnje koju se name
talo ljudima.
Prije nego li su izgraeni mostovi za iskrcavanje, morali su radnici radi iznoenja
tereta, gacati kroz vodu do brodova. Pritom su ih napadali krokodili. Bilo je jezivo slu
ati jadnike, dok su dozivali u pomo. Moda nema nita stranijeg od pogleda na jad
nika, koji se nemono praaka, otima i urla u eljustima krokodila, dok ga ovaj nosi u
svoj brlog, gdje e ga proderati... Faraon je, meutim, bio toliko zanesen svojom isti
nom, te nije nita od svega toga opaao. U meuvremenu su mornari, plativi svojim
vlastitim bakrenjacima, unajmili lovce na krokodile. Njihov se uinak ipak zamjei
vao, jer se broj krokodila postupno ipak smanjio. Mnogi su tvrdili kako su krokodili
zapravo nagrnuli ovamo, slijedei faraonov brod... Ali o tome ne mogu posvjedoiti
nita odreeno, premda znam kako je krokodil vrlo pametna i lukava ivotinja.
S prestankom poplava, u Ahetaton je doao Horemheb, zajedno s dvorskim odli
nicima. Nije doao s nakanom duljeg ili stalnog boravka, nego u elji da odgovori Eh
natona od odluke o rasputanju vojske. Faraon mu je, naime, zapovjedio neka raspusti
sve Nubijce i Sardance iz slube i poalje ih natrag u njihovu domovinu. Horemheb
je, pak, odlagao provedbu te naredbe, pribjegavajui svim mogunim izlikama. Sa
svim opravdano se bojao izbijanja skorih nemira u Siriji, te je htio onamo povesti
ete.
Faraon je, unato svemu, bio nepokolebljiv u svojoj odluci. Zato je Horemheb
samo gubio vrijeme u Ahetatonu... Njihovi svakodnevni razgovori bili su gotovo isto
vjetni.
Horemheb ga je izvijestio:
U Siriji su izbili zabrinjavajui nemiri, a tamonje su egipatske naseobine i posa
de slabe. Kralj Aziru potie mrnju prema Egiptu i svemu to je egipatsko. Uvjeren
sam kako e, im vrijeme za to sazrije i doeka pogodan tren, poeti s otvorenom po
bunom...
Faraon Ehnaton mu je, meutim, odgovorio obraajui se svim nazonima:
Jeste li vidjeli podove u mojoj palai? Na njima umjetnici upravo slikaju mova
re s trskom i patkama koje plivaju. I sve to u duhu kretske umjetnike kole... Da, gle
de pobune u Siriji, to mi zvui iznenaujue i nevjerojatno, jer sam svim knezovima
poslao kri ivota. A glede kralja Azirua, on je na istinski prijatelj, jer je primio moj
kri ivota i u zemlji Aziru podigao hram u slavu Atona. No, reci mi, jesi li razgledao
287

ovdanji Atonov hram sa stupovljem, sagraen uz moju palau? Vrijedno je razgleda,

premda su ulazni stupovi napravljeni od opeka, kako bismo utedjeli vrijeme. Da, kad
smo kod toga, pomisao na robovski rad u kamenolomima mi je odvratna... Ipak, vrati
mo se Aziruu. Nema razloga za sumnju u njegovu odanost. Primio sam od njega bez
broj glinenih ploica u kojima izraava udnju za upoznavanjem Atonova uenja. e
li li, moji e ti pisari pokazati te ploice, im naa pismohrana bude ustrojena.
Horemheb mu je otvoreno uzvratio:
Pljujem na njegove glinene ploice! One su pokvarene i laljive jednako kao i
onaj koji ih alje. A ako si vrsto odluio raspustiti vojsku, dopusti mi barem ojaati
pogranine postrojbe. Juna plemena upravo utjeruju svoja stada na panjake unutar
podruja oznaenog naim pograninim kamenjem, u zemlji Ku i Siriji. Spaljuju sela
naih crnakih saveznika, premda to i nije neka velika teta, budui da su ta sela sa
graena od slame...
Ne vjerujem da ih potiu loe nakane uzvratio mu je Ehnaton a na nae pa
njake tjera ih jedino siromatvo. Zato neka nai saveznici podijele panjake s junim
plemenima, pa u i njima poslati kri ivota. Ne vjerujem ni kako namjerice pale sela.
Ta su sela, kako i sam kazuje, napravljena od slame, pa zato i jako zapaljiva... Zato
nema smisla, zbog nekoliko poara, osuivati itava plemena. Ipak, eli li to, ojaaj
ete u zemlji Ku i Siriji, jer je tvoja zadaa brinuti o sigurnosti zemlje. Ali ete moe
drati iskljuivo zbog sigurnosti granice, a nikako kao stalnu vojsku.
Horemheb je, meutim, bio uporan:
Uistinu mi mora dopustiti, moj ludi prijatelju Ehnatone, ponovno uspostavljanje
stalnih posada u cijeloj zemlji. Otputeni vojnici, u svom siromatvu, pljakaju kue
stanovnika, kradu im porezne zapise i premlauju ih svojim batinama.
Eto, sad i sam vidi posljedice svojeg neposluha! pouavao ga je faraon Ehna
ton. Da si vie bio s vojnicima i pouavao ih i o Atonu, ne bi radili takve nepodop
tine. Njihova su srca sada zamraena, a oiljci koji su im ostali od udaraca tvoga
bia, peku im lea. Zato ti ljudi ne znaju to ine... No da... Jesi li imao prigode vidjeti
moje keri kako zajedno idu u etnju? Meritaton vodi manju za ruku, dok im je drug
u igri draesna mala gazela!... Dobro, dobro, nema nikakve zapreke glede zapoljava
nja otputenih vojnika kao straara po cijeloj zemlji, ali samo ako budu ophodnja a ne
stalna postrojba za vojne ciljeve. Mislim, isto tako, trebalo bi unititi sva bojna kola.
Jer, nepovjerenje raa nepovjerenjem, a mi moramo nae susjede uvjeriti kako se Egi
pat nikad vie nee posluiti ratnim sredstvima, bez obzira to se sluilo.
Horemhebova misao ratnika bila je uvijek budna, te je jetko i podrugljivo otpovr
nuo:
Ne bi li bilo jednostavnije, prodati bojna kola Aziruu ili Hetitima? Dobro plaaju
za bojna kola i konje! Shvaam, ne isplati ti se redovna vojska, jer zakapa svo egipat
sko bogatstvo u movaru i prerauje ga u opeku!
Tako su raspravljali i svaali se gotovo svakoga dana... Ali je Horemhebova tvrdo
288

glavost ipak poluila rezultat. Postao je vrhovnim zapovjednikom svih pograninih

eta i svih straa po gradovima. Ipak, faraon je odluivao o njihovu naoruanju, te je
odredio neka to budu samo drvena koplja. Odreivanje broja momaka u tim postroj
bama bilo je preputeno Horemhebu. Na to je Horemheb tada pozvao sve zapovjedni
ke pokrajina u Memfis, budui je taj grad leao u sreditu drave i na granici Dva
Kraljevstva.
A dok su oni vodili takve isprazne razgovore, stvari su se odvijale svojim tijekom.
Tako je na dan ukrcavanja i polaska za Memfis, uspinjui se na palubu broda, Horem
heb naletio na brzog glasnika, koji je netom prispio u amcu na vesla. Taj je donio uz
nemirujue glase, te brojna pisma i glinene ploice iz Sirije, pune zabrinjavajuih no
vosti... Horemhebove su se nade opet raspalile. Poruke su nedvojbeno potvrivale za
brinjavajua zbivanja u Siriji. Kralj Aziru, douvi o nemirima u Tebi, prosudio je
kako je to povoljan trenutak za pripojenje nekoliko pograninih mjesta. I u Megidi,
koja je bila klju Sirije, plamtjela je pobuna. Aziruove ete opsjedale su utvrdu, u koju
se povukla egipatska posada. Traili su hitnu pomo od faraona... No faraon Ehnaton
je samo odmahnuo rukom i rekao:
Kralj Aziru nedvojbeno ima opravdanih razloga za ono to radi. Koliko mi je
poznato, nagle je udi, pa su ga moda razljutili moji poslanici? Zato ga, dok mu ne
pruim mogunost za opravdavanje, neu osuivati. Ali neto mogu odmah uiniti. I
zlo je to nisam ranije na to mislio. Sada, kad podiemo Atonov grad u Crnoj Zemlji,
moram sagraditi slian i u Crvenoj Zemlji, upravo u Siriji, gdje e biti sjedite vlasti.
A isto tako i u zemlji Ku. Megida je raskrije karavanskih putova i time najpodesnije
mjesto za Atonov grad u Siriji. Premda, bojim se, tamo je trenutano previe nemira i
metea, to bi ometalo izgradnju. Sjeam se, meutim, govorio si mi o Jeruzalemu.
Tamo si ak podigao i hram u slavu Atona, za rata protiv Kabiraca, a taj si sukob neu
nikad oprostiti... Jeruzalem, dodue, ne lei u sreditu Sirije, jer je mnogo junije.
Unato tomu, poduzet u smjesta pripreme za gradnju Atonova grada u Jeruzalemu,
te e to u budunosti biti sredite Sirije, premda je sada Jeruzalem tek ruevno selo.
uvi to, Horemheb je prebio svoj zapovjedniki bi, bacio ga pred faraonove noge
i otiao na svoj brod. I odmah je odjedrio za Memfis, na sastanak sa svojim zapovjed
nicima. Hitao je preustrojiti svoje postrojbe u cijeloj zemlji, u dravne straarske ete.
Uz sve te dravnike poslove na najvioj razini, naao je vremena i za sastanak sa
mnom. Tako sam mu mogao u miru i potanko ispripovjediti to sam sve zapazio u Ba
bilonu, Mitaniji, zemlji Hatti i na Kreti. Sluao je pozorno, utei. Tek bi povremeno
kimnuo glavom, kao da mu ne kazujem neto posebno novo. Posebice je opipavao no
kojeg mi je dao hetitski luki zapovjednik. Povremeno bi mi postavio neko pitanje,
primjerice: Zapoinju li babilonijski vojnici stupanje lijevom nogom poput Egipana,
ili desnom kao Hetiti? ili Tri li kod Hetita rezervni konj za bojna kola uz ostale ko
nje ili iza kola? ili Koliko palaca je promjer kotaa na bojnim kolima? Jesu li privr
eni opavom od kovine? I sve takve i sline besmislice. Ipak, nisam mu zamjerio, jer
289

je tako pitao budui bijae vojnikom. Shvaao sam kako takve beznaajne stvari zani
maju vojnike, jednako kao to dijete zanima broj nogu stonoge. Sve to sam mu pripo
vijedao o cestama, mostovima, rijekama i ostalom, dao je zapisati. A isto tako i sva
imena koja sam naveo.
Pri kraju izvjea, naputio sam ga neka o svemu popria i s Kaptahom, koji je u
mislima bio jednako djetinjast kao i on, pa je pamtio svakovrsne nepotrebne stvari. A
kada sam mu priao ono najzanimljivije, o tome kako se moe predskazivati budu
nost iz jetara, te mu opisivao tisue vrata, hodnika i izvora u jetrima, kao i o izuava
njima glede mijeanja ulja i vode u svrhu proricanja onoga to dolazi tu nije poka
zao ni najmanju ljubopitljivost... Isto tako, ta kazivanja nije dao zapisati.
Iz Ahetatona je Horemheb otiao ljutit. A faraon se razveselio njegovom odlasku.
Rasprave s Horemhebom su ga jako zamarale i muile, te bi ga zaboljela glava im bi
opazio svog zapovjednika. A meni je rekao zamiljeno:
Moda je Atonova volja da Egipat izgubi Siriju. A ako je tome tako, tko sam ja
da se opirem tomu, ako je za dobro Egipta? Ta sirijsko je bogatstvo izjelo srce Egipta.
Svo pretjerano bogatstvo, sva mekoa, poroci i zloa dolaze od tamo. Izgubi li Siriju,
Egipat bi se vratio jednostavnosti i istini. A to bi bilo i najbolje to se moe sluiti.
Nov ivot mora zapoeti ovdje i rairiti se meu sve narode, po cijelome svijetu.
Srce mi se pobunilo protiv njegovih rijei, te otpovrnuh:
Zapovjednik posade u Smirni ima sina imenom Ramzes. To je ivahan djeak,
velikih smeih oiju, koji se voli igrati s lijepim kameniima. Neko sam ga lijeio od
kozica. A u Megidi obitava i jedna Egipanka, koja je, douvi o mojemu umijeu, po
tegla sve do Smirne kako bi me posjetila. Trbuh joj je bio napuhnut. Otvorio sam ga
noem, a ona je preivjela. Koa joj je bila uistinu predivno mekana poput vune, a ho
dala je prekrasno kako to Egipanke obiavaju, unato napuhnutome trbuhu i grozni
ci koja ju je morila...
Ne razumijem zato mi sve to kazuje rekao mi je faraon Ehnaton, zaevi cr
tanjem skice hrama na papirus, prema svojoj zamisli. Neprestance je dodijavao mjer
nicima i graditeljima, donosei svoje crtee i nacrte, premda su dakako bili daleko vje
tiji graditeljstvu od njega.
elim kazati tek kako vidim malog Ramzesa razrezanih i razbijenih usta, te kose
pune zgruane krvi, gdje lei u hramu... Vidim i onu Egipanku iz Megide kako lei
naga i krvari u dvoritu utvrde, nakon to su je Amoriani silovali... Ipak, sada spoz
najem i koliko su moje misli beznaajne u usporedbi s tvojima. Ta vladar se ne moe
prisjeati svakog Ramzesa i svake ene predivno mekane koe, meu tolikim svojim
podanicima!
Faraon je na to stisnuo pesti, a pogled mu je potamnio dok je uzviknuo:
Sinuhe, zar ne moe shvatiti? Ja moram radije izabrati smrt nego ivot, jer time
biram smrt stotine Egipana radije nego smrt tisua Sirijaca!... Ako bih se odluio za
rat u Siriji, samo da bih oslobodio svakog Egipanina koji se tamo nalazi, tada bi
290

mnogi, kako Sirijci tako i Egipani, izgubili ivot u boju. A Sirijac je jednako tako o
vjek kao i Egipanin! U njegovim grudima kuca srce, ima enu i djeicu bistrih oiju.
Ako bih htio uzvraati zlom na zlo, proistei moe samo novo i jo vee zlo. A napla
tim li zlo dobrim, zlo koje iz toga nastane, moe biti samo manje. Ne elim i neu dati
prednost smrti pred ivotom. Zbog toga zatvaram ui pred tvojim rijeima!... I molim
te, vie mi ne govori o Siriji, ako ti je drag moj ivot i ako me ljubi. Jer, pri pomisli na
Siriju, srce mi osjea svu patnju koju moraju podnijeti oni to umiru zbog moga htije
nja. A ovjek ne moe dugo podnositi patnje drugih, pogotovu ako su brojne. Zato, u
ime Atona i moje istine, ostavi me na miru!...
Pognuo je glavu, a oi su mu bile nateene i podlivene krvlju, zbog tuge i jada. De
bele usnice su mu pritom drhtale. Zato sam ga ostavio na miru. Ali u mojim sam ui
ma uo tutnjavu ovnova za probijanje zidina, koji su se ustremili na zidine Megide.
uo sam i krikove silovanih ena, iz vunenih atora Amoriana. Ipak sam stegnuo
srce pred tim zvukovima, jer sam ga ljubio, unato svoj toj njegovoj ludosti. I moe
bitno sam ga zbog te njegove ludosti volio jo i vie, budui da je ta njegova ludost
bila ljepa i veli-ajnija od sve mudrosti drugih ljudi.

5
Uglednici s dvora slijedili su svoga faraona u budui Nebeski Grad. Doli su s fara
onom ili odmah za njim. Cijeli svoj ivot proivjeli su u Zlatnoj Palai i ivot im nije
imao nikakvog drugog smisla do li obitavanja u faraonovoj blizini, smijeenja kada se
on smijei, mrtenja ela kada ga on namrti. Tako je to bilo oduvijek, tako su radili
njihovi oevi, prije oeva djedovi, a prije njih pradjedovi. Svoje dvorske naslove, polo
aje i slube takoer su naslijedili od svojih otaca. Bili su ponosni na to, usporeujui
svoj ugled s drugima na dvoru. Meu njima su, primjerice, bili kraljev nosa sandala
koji nikad sam sebi nije navukao postole, kraljev peharnik koji nikad nije bio u berbi
groa, kraljev pekar koji nikad nije vidio kako se mijesi tijesto, pa kraljev obreziva i
brojni drugi dvorjani i slubenici... A tu sam bio i ja, Kraljev otvara lubanja, od kojeg
nitko nije oekivao otvaranje kraljeve lubanje... Premda sam, za razliku od svih tih
brojnih dvorjana i slubenika, zahvaljujui svom umijeu, bio kadar ispuniti svoju za
dau.
Svi ti uglednici i dvorjanici radosno su poli u Ahetaton i pjevali himne u ast i
slavu Atona. Stigli su na brodovima ukraenima cvijeem, te doveli sobom ugledne
ene s dvora i dopremili brojne vreve vina. Smjestili su se pod atorima i suncobrani
ma na obali rijeke. Tamo su jeli, pili i uivali u ivotu. Voda se, naime, ve bila povuk
la. Ponovno je nastupilo proljee, zrak na poljima bio je svje poput mladoga vina, na
stablima su cvrkutale ptice, a posvuda gukali golubovi. Za dvorenje tolikog broja ljudi
291

trebalo je mnotvo slugu i robova, te je njihov tabor predstavljao pravi pravcati grad
za sebe. Sva ta dvorska svita bila je bez slugu i robova potpuno nemona, poput sa
svim malene djeice koju ue prvim koracima...
Unato tome, svi su odvano poli za svojim faraonom. On im je pokazivao prosto
re za ulice i kue. Dakako, pratili su ih robovi, nosei velike suncobrane, kako bi zati
tili njihove dragocjene glave od preobilja sunevih zraka, tog Atonova blagoslova ko
jeg su toliko slavili. Iznenada, poput razmaene djeice, dobili su volju za sudjelova
njem u izgradnji svojih kua, jer su vidjeli faraona kako je jednom prigodom digao
opeku i poloio je na zid kojeg su zidari podizali. Teko diui nosili su opeke za zido
ve kua, a dine uglednice kleale su na zemlji i rukama gnjeile ilovau. A one mlade
i lijepe pristupile su tom poslu prethodno odbacivi odjeu, te su zadrale samo uzak
pojas oko bedara, onako kako to ine ene iz naroda pri meljavi ita.
Pri gnjeenju ilovae, meutim, morali su robovi povrh njih drati suncobrane,
kako im sunce ne bi oprljilo brino njegovana tijela. Ali, isto onako brzo kao to su ot
krili svoju ljubav za sudjelovanje u izgradnji, tako su je se brzo i zasitili. Jednostavno
su prestali raditi, digli se i otili svojim putem. Za njima je ostao straan nered, pa su
ih zidari ogoreno proklinjali i skidali opeke koje su uzidale plemenite ruke. Mlade i
odline uglednice, dakako, nisu proklinjali. Njih bi ponekad pljesnuli svojim rukama
zaprljanim od ilovae, pa bi ove prestraene i uzrujane glasno zaviknule. Sasvim
drukije provele bi se stare i rune dvorske uglednice. Jer, i te su uvaene matrone
pristizale na gradilite, elei graditelje poticati na rad. Pritom su zadivljeno opipavale
miice zidara i radnika ili u Atonovo ime gladile njihova ilovaom umrljana lica, isto
dobno lakomo udiui zadah znoja koji se irio od njih. Njih su zidari takoer astili
kletvama, isputajui im opeke na noge, elei ih time otjerati.
Dvorjanici su, meutim, bili vrlo ponosni na uinjen posao i svoj doprinos izgrad
nji Nebeskoga Grada. Hvalili su se jedan drugome, priali koliko je tko naslagao ope
ka... A faraonu su smjerno ali i ponosno pokazivali ogrebotine na rukama, elei stei
njegovu naklonost i milost.
Nakon to su tako radili neko vrijeme na gradilitima, pa im je ta razonoda dosadi
la, otkrili su vrtove i vrtlarstvo. Poeli su se tada baviti tom novom zabavom, kopajui
i rujui po zemlji poput djece. Uin je bio straan... Stabla i grmove neprestance su is
kapali i presaivali s jednog mjesta na drugo. Vrtlari su u nemonome gnjevu dizali
ruke i zazivali u pomo bogove, te proklinjali dvorjanike i njihovu rabotu. Radnici
koji su kopali sustav za navodnjavanje, nazivali su tu dvorsku svitu Setovim sinovi
ma, jer su im svakog dana dolazili s novim zahtjevima za smjetaj i kopanje ukrasnih
jezera i ribnjaka.
Sve to dvorjanici nisu radili, barem tako ja mislim, sa zlim namjerama. Oni na
prosto nisu shvaali kako njihovo mijeanje u poslove stvara radnicima nepotrebne
brige i trud. tovie, mislili su pritom kako radnicima pruaju dragocjenu pomo.
Zato su dan uvijek zavravali ispijanjem vina, te se razmetali svojim ostvarenjima.
292

Nita ih nije moglo trajno zaokupiti, pa su ubrzo napustili i vrtlarstvo. Posljedice

su se mogle uskoro vidjeti. Na podrujima buduih vrtova bilo je mnogo manje rovo
va i hrpa zemlje, a naglo se smanjio i broj stabala i grmova s poutjelim liem i osu
enoga korijena. Dvorjanici su pak otkrili i neke druge ari ivota u gradu koji je tek
nicao. Tuili su se na vruinu i neudobnost, to je bilo opravdano, uzmu li se u obzir
uvjeti ivota u Zlatnoj Palai u Tebi, iz koje su stigli. Nadalje, atori su im se napunili
buhama, pa su po cijele noi stenjali i jadali se na svojim rogoinama, izloeni napa
dima tih malih nasilnika. Ujutro su dolazili k meni i traili mast protiv ugriza buha.
Konano im je sve to dosadilo... Prokleli su tada Nebeski Grad i sve u njemu. Mno
gi su otputovali na svoje posjede, a mnogi su se kriomice vratili u Tebu. Tamo ih je
ekao udobniji ivot, na kojeg su bili naueni, kao i velebne zabave koje su im u Ahe
tatonu silno nedostajale.
Tako su u faraonovom novom gradu, od njegovih sljedbenika, ostali samo oni naj
vjerniji. Zadravali su se u sjeni svojih atora, gdje su pili rashlaeno vino i kockali se
meusobno. Pritom su naizmjence dobivali i gubili uloeno zlato, odjeu i nakit. Ali
su u igri nalazili zabavu i utjehu za svoj jednolian ivot.
Prvo zidovi, a uskoro i cijela zdanja, ubrzo su poeli dobivati svoje obrise, te je i
grad poeo ocrtavati svoj pravi izgled. Za nekoliko mjeseci je, tu u pustinji, kao u ne
koj prii, uistinu izrasao pravi grad sa svojim veliajnim i udnovatim vrtovima. No
taj je pothvat teko iscrpio dravnu riznicu, jer su trokovi izgradnje bili ogromni, a
prihoda nije bilo dovoljno. Te izdatke nije moglo pokriti ni Amonovo zlato. O tome se
nije mnogo prialo... Doznao sam tek, faraonovi su povjerenici, razbivi peate na
vratima podruma Amonova hrama u Tebi, zatekli gotovo prazna spremita. Sveenici
su, oekujui oluju, oito mnogo zlata podijelili najvjernijima neka ga skriju...
Izgradnja novog grada razdvojila je i kraljevu obitelj. Prvo je Kraljica Majka odbila
slijediti sina u pustinju. Teba je bila njen grad, a faraonovu Zlatnu Palau, koja se sja
la magliasto plavo i crvenkasto smee unutar svojih zidina i vrtova povrh rijeke, sa
gradio je Amenhotep IV. za svoju voljenu. Taja, Kraljica Majka, rodila se kao siroma
na ki ptiara u trsticima movara Donjeg Kraljevstva. Zato nije htjela napustiti
Tebu... A kneginja Baketamon, koja je po uzoru na brata, promijenila ime u Baketa
ton, ostala je uz nju. Sveenik Eie, obnaatelj zakrivljenoga kraljevog tapa, koji je sta
jao faraonu s desne strane, vladao je sad u Tebi. Sudio je tamo, sjedei na faraonovu
zlatnom stolcu, drei pred sobom kone svitke na kojima su bili zapisani zakoni.
ivot se u Tebi pak nastavio jednak onom ranijem. Jedino nije bilo lanoga fara
ona. Ali, za njim nitko nije alio...
Kraljica Nefertiti vratila se u Tebu radi poroaja svoga sljedeeg djeteta. Naime,
nije se usuivala roditi bez pomoi lijenika i crnih reca svoje svekrve. U Zlatnoj
Kui je rodila svoju treu ker, koju je nazvala Anhesenaton, te joj je bilo namijenjeno
postati kraljicom. Kako bi olakali poroaj, reci su glavu djeteta pri izlasku iz utrobe
majke suzili i izduili, slino kao to su to izveli i ostalim dvjema kraljevnama. A kada
293

je djevojka narasla, sve su otmjene uglednice na dvoru, kao i sve one koje su htjele
pratiti dvorske navade i oponaati tamonje obiaje, stavljale lane produetke na
stranji dio glave. inile su to kako bi i njihove glave izgledale izduenima. A male
kraljevne su svoje glave glatko izbrijavale, kako bi pokazale profinjen izgled svojih lu
banja. Umjetnici su takoer veliali taj oblik glave, te su kraljevne esto crtali, slikali i
uklesavali im lik u kamen. Pritom nisu ni slutili kako se iza ovog osebujnog izgleda
krije tek umijee crnih reca...
Rodivi dijete, kraljica Nefertiti se ipak vratila u Ahetaton. Tu se smjestila u svoje
odaje unutar novoizgraene palae, budui da je ta u meuvremenu postala uselji
vom. Ostale je faraonove prilenice ostavila u Tebi, razljuena to je rodila i treu
ker, te je htjela sprijeiti faraona u rasipanju njegove muke snage na leajevima
drugih ena. Ehnaton je time bio ak zadovoljan, jer ga je ispunjavanje obveza u en
skoj kui zamaralo... A nije elio ni jedne druge do Nefertiti. Svi oni, koji su imali pri
godu vidjeti kraljiinu ljepotu, mogli su to dobro shvatiti. Ni trei poroaj nije uma
njio njenu draest. inila se ak mlaom i svjeijom nego ikad. No je li se tu promje
nu moglo zahvaliti gradu Ahetatonu ili pak crnim recima, ne bih znao rei...
Tako je Ahetaton niknuo u divljini i pustinji u ciglih godinu dana. Palme su se po
nosno njihale du sjajnih ulica, mogranji su dozrijevali i crvenili se u vrtovima, a u
ribnjacima su plutale ruiaste ake lopoa. Cijeli grad bio je rascvjetani vrt. Kue su
bile od drveta, zrane i lagane poput ljetnikovaca, a njihovi stupovi od palmi i trstike
bili su areno obojeni. Vrtovi su ulazili i u same kue, jer su po unutarnjim stijenama
prostorija bile naslikane palme i sikomore koje prigiba vjetri vjenoga proljea. Na
podovima su bili izvedeni otoii trske, a meu njima ribe raznih i ivih boja kako pli
vaju, te patke blistavih krila pri uzlijetanju iz trske. U tom gradu nije manjkalo niega
to bi moglo razveseliti ovjekovo srce. Pripitomljene gazele etale su vrtovima, a uli
cama su prolazila laka kola koja su vukli vatreni konji ureeni nojevim perjem. Iz ku
hinja se pak irio miomiris probranih zaina, dopremljenih iz svih krajeva svijeta.
Nebeski Grad bio je, dakle, dovren. Vratila se ponovno jesen, a lastavice su se po
javile iz mulja te u beskrajnim jatima prelijetale povrh rastue vode. Faraon Ehnaton
je tada posvetio grad i zemlju svom bogu Atonu. Posvetio je i meane kamenove na
sjeveru, jugu, istoku i zapadu. Na svakom od njih bio je prikazan Aton, kako iri bla
goslov svojih zraka na faraona i njegov dom. Zapis na kamenu sadravao je i faraono
vu prisegu, kako nikada nee istupiti nogom izvan granica svoga novog grada. Za tu
su sveanost radnici izgradili kamenjem obloene ceste prema sve etiri strane zemlji
ta, pa se faraon mogao odvesti do gradskih mea u svojim zlatnim koijama. Pratili
su ga lanovi njegove obitelji, u svojim koijama i nosiljkama, te uglednici i ostali pri
padnici dvora. U prolazu su bacali cvijee, a svirale i strune glazbenika slavile su veli
inu i ast Atona.
Faraon Ehnaton nije namjeravao napustiti svoj grad ni nakon smrti. Kada je grae
nje Ahetatona bilo dovreno, faraon je poslao svoje radnike u istona brda, u posvee
294

nu zemlju, sa zadaom neka u kamenu izdube vjena poivalita. Tamo su imali posla
za cijeli ivot i nisu se mogli nikada vratiti u svoja rodna mjesta. No oni za povratkom
i nisu osobito eznuli, jer su se priuili na boravak u svom gradu i u faraonovoj sjeni.
Ovdje im je ito davano u izobilju, vrevi za ulje im nikad nisu bili prazni, a ene su
im raale zdravu djeicu...
Faraon je odluio sagraditi grobnice kako sebi tako i svojim uglednicima, te svako
me od svojih odlinih sljedbenika koji ostanu ivjeti s njim u Nebeskom Gradu i vje
ruju u Atona, darovati jedan grob. Zato je sagradio i Kuu Mrtvih, smjestivi je izvan
grada. Time je htio osigurati da trupla umrlih u Ahetatonu ne bi propala, nakon to bi
se u Kui Mrtvih pripremila na odgovarajui nain, te bi bila sauvana za vjenost. Za
to su mu bili potrebni majstori tog neobinog zanata, pa je pozvao iz Tebe balzamere i
perae trupala, one koji su bili najviniji u tim zadaama. I nije ih pitao u kojeg boga
vjeruju, jer oni zbog svog zvanja i ne mogu biti vjernici, te je vano samo njihovo
umijee. Stigli su niz rijeku crnim brodom, a njihov straan zadah im je prethodio, do
nesen vjetrom. Stanovnici Ahetatona su se zato hitro zavukli u svoje prekrasne kue,
oborenih glava, kazujui molitve Atonu. A mnogi su se molili i starim bogovima, te
uinili rukom sveti znak Amona. Jer, kada im je u nosnice dospio straan zadah pera
a tjelesa, Aton im se uinio vrlo dalekim i misli su im se okrenule starim boanstvi
ma.
Balzameri i perai trupala stupili su s broda na kopno, nosei sav potreban pribor i
pripravke. mirkali su oima koje su bile priuene na mrak Kue Smrti, te gorko prok
linjali svjetlost koja im je nanosila boli. Brzo su otili u novu Kuu Smrti, nosei so
bom svoj zadah, te je ta ustanova ubrzo postala njihov dom i u njoj su se udomaili.
Po svom obiaju, svoga obitavalita vie nisu naputali. Meu pristiglima bio je i stari
Ramose, strunjak s klijetima, ija je zadaa bila izvlaenje mozga iz glava umrlih.
Sreo sam ga u Kui Smrti, jer su se sveenici Atona uasavali te ustanove, pa ju je fa
raon stavio pod moj nadzor. Neko me je vrijeme pozorno motrio, pa me tada prepoz
nao i silno se zaudio. Pritom sam i sam poticao njegovo sjeanje, elei stei njegovo
povjerenje. Jer, odavno me izjedala neizvjesnost, rujui u mom srcu poput crva... elio
sam saznati kako se razvijala i kakvim je plodovima urodila moja osveta koju sam pri
premio za Nefernefernefer, u tebanskoj Kui Smrti...
Prvo smo porazgovarali, sasvim razumljivo, o njegovu poslu i zadaama. Tada sam
ga zapitao, naoko bez posebnog zanimanja:
Prijatelju Ramose, nije li ti sluajno dola pod ruke jedna lijepa ena, donesena u
Kuu Smrti za trajanja onih dana uasa u Tebi... A ako se ne varam... ime joj je bilo
Nefernefernefer?
Gledao me je, pognute ije i mirkajui poput kornjae. Tada je rekao:
Uistinu, Sinuhe, ti si prvi uglednik koji je jednog peraa trupala nazvao prijate
ljem. Moje je srce iskreno i vrlo ganuto, a obavijest koju trai nedvojbeno je vrlo
znaajna, kad me tako oslovljava... Nisi li moda ba ti onaj, koji ju je dopremio jed
295

ne tamne noi, umotanu u crni mrtvaki pokriva? Jer, ako si ti taj, nikako nisi prija
telj peraa trupala. I ako douju o tome, izbost e te zatrovanim noevima i time ti
priskrbiti krajnje uasnu smrt...
Na njegove sam rijei zadrhtao, te ipak rekao:
Tko god je donio, svoju je kob zasluila. Ali iz tvojih rijei razabirem kako nije
bila mrtva, te je oivjela pod rukama peraa tjelesa?
I te kako je ta zastraujua ena oivjela odgovorio mi je Ramose. No otkud
je to tebi poznato, radije ne bih pogaao. Probudila se, jer takve ene nikad ne umiru.
A ako kojim sluajem i umru, treba ih spaliti, kako se ne bi nikad ponovno vratile.
Kad smo je upoznali, nazvali smo je Setnefer, to kao to znade znai Vraja ljepo
ta.
Obuzela me je strana sumnja, te sam upitao:
Zato o njoj govori kao o neem to je prolo? Zar ona vie nije u Kui Smrti?
Perai trupala prisegnuli su kako e je zadrati tamo sedamdeset puta sedamdeset
dana!
Ramose je srdito zveckao svojim noevima i klijetima. Bio sam siguran, nasrnuo
bi na mene, da mu nisam bio donio vr vina iz faraonovog podruma. Ovako je samo
palcem opipao pranjav peat na vru, pa zatim rekao:
Nismo ti eljeli zla, Sinuhe. Bio si mi poput sina, te sam bio pripravan zadrati te
u Kui Smrti za cijeli ivot i pouiti te u mom umijeu. A tijela tvojih roditelja balza
mirali smo na nain primjeren samo uglednicima, ne tedei na najprobranijim uljima
i pomastima. Zato si nam onda svo to dobro uzvratio tolikim zlom i dopremio tu
uasnu enu ivu? Znaj, prije njena dolaska vodili smo jednostavan, tegoban radini
ivot, razveseljavajui si srca pivom i silno se bogatei kraom nakita s mrtvaca, ne
marei za njihov spol ili poloaj. Zaraivali smo dobro i prodajom dijelova tijela a
robnjacima i recima, kojima je to trebalo za njihove tajne rabote... A tada je dola ta
strahovita ena! Nakon njenoga dolaska Kua Smrti postala je poput ponora u pod
zemlju. Ljudi su nasrtali noevima jedni na druge, te se tukli i grizli meusobno nalik
bijesnim psima. Opljakala nam je svo nae bogatstvo, svo zlato i srebro koje smo na
gomilali protokom godina, te ga skrili u Kui Smrti. Da, nije prezirala ni bakrenjake!
Odnijela nam je ak i odjeu. Opljakavi mlaim ljudima sve to su posjedovali, po
ticala ih je na krau od nas starijih, iju se poudu vie ne moe raspaliti. Nije joj tre
balo vie od trideset puta trideset dana, te smo svi bili ogoljeni i opljakani. A kad je
uvidjela kako vie ne posjedujemo nita, te ne moe vie nita od nas iscijediti, poela
nas je ismjehivati i izrugivati nam se. Tako su se dva peraa lubanja, koji su bili za
ljubljeni u nju, zbog tog njenoga ruganja, objesili o svoje pojaseve. Zatim je otila
svojim putem, odnosei sobom i svo novosteeno bogatstvo. Nismo je u tome mogli
zaprijeiti... Jer, im bi joj netko stao na put, odmah bi se naao drugi i suprotstavio se
prvome. A sve to tek za njen smijeak ili dodir njenih prstiju... Tako nam je oduzela i
odnijela i nae bogatstvo i na spokoj. Posjedovala je tada ne manje od tri stotine de
296

bena zlata, ne spominjui srebro, bakar, platnene zavoje, kao i pomasti koje smo, pre
ma ustaljenom obiaju, godinama krali od mrtvaca. Odlazei, tvrdo je prisegnula, vra
tit e se za godinu dana, kako bi provjerila koliko emo do tada priskrbiti dobara. Zato
se sada u tebanskoj Kui Smrti krade vie nego ikada. tovie, perai trupala vie ne
kradu samo od mrtvih, nego potkradaju i jedni druge. Tako su na mir i spokoj tako
er nestali. Sada vjerojatno shvaa, zato smo joj dali ime Setnefer. Jer, uistinu je vrlo
lijepa, ali to je Setova ljepota!
Tako sam saznao koliko je djetinjasta bila moja osveta. Jer, Nefernefernefer se neo
zlijeena i bez tete, dapae jo bogatija, vratila iz Kue Smrti. Pretpostavljam i kako
nije imala nekih loih posljedica od tog boravka, osim jezivog smrada Kue Smrti koji
se upio u njeno tijelo i nedvojbeno je neko vrijeme zapreavao u njenom poslu. Na
kon izlaska iz Kue Smrti zasigurno je, dakle, neko vrijeme mirovala, pa se zbog nje
nisam morao brinuti. Ali zato me je moja osveta muila i izjedala mi srce, a njoj uop
e nije naudila... Spoznavi to, shvatio sam i kako osveta ne donosi ni radosti niti za
dovoljstva. Njena je slast kratkotrajna, te se ubrzo okree protiv samoga osvetnika,
prodirui mu srce poput poara...
U elji za olakanjem srca i due, spremam se izvijestiti o zbivanjima u Egiptu i Si
riji, o ivotu Ehnatona u njegovu Nebeskom Gradu Ahetatonu, zatim o Horemhebu,
Kaptahu i svom starom prijatelju Tutmozisu. A neu zaboraviti ni Merit. Ipak, toga je
uistinu previe, pa moram zapoeti novu knjigu...

297

DIO DRUGI

298

KNJIGA XI

Merit
1

vatko je gledao kako istjee voda iz vodnog sata. Tako otjee i ovjekovo vrijeme,
premda ga se ne mjeri istjecanjem vode ve zbivanjima i doivljajima. Duboka je
i uzviena ta istina, no ovjek je moe dokuiti tek u starim danima, kada mu
vrijeme otjee u nitavilo, u jednolinost... To je doba u kojem ovjek vie nita ne do
ivljava, premda si jo uvijek umilja kako ipak proivljava neto veliko i veliajno. A
tek kasnije uvidi svoju zabludu i njenu trpkost. I jedan jedini dan iz razdoblja koje
obiluje zbivanjima i doivljajima, ostaje urezan u sjeanju i srcu, mijenjajui ih, te se
moe initi duljim i znaajnijim od pune godine ili vie vremena iz razdoblja jednoli
noga rada koji srce ostavlja netaknutim. Tu sam istinu spoznao u Ahetatonu, gdje je
moje vrijeme protjecalo glatko i mirno poput matice Nila, a ivot mi je bio kratkotraj
nim snom, poput divne pjesme koja se stiava. Deset godina koje sam proboravio u
sjeni faraona Ehnatona, u njegovoj Zlatnoj Palai Nebeskog Grada Ahetatona, bre su
mi protekle nego li bilo koja godina moje mladosti... Mislim pritom na godine putova
nja i promjena.
U Ahetatonu nisam nita dodao ni svojoj mudrosti niti svojem znanju. Vie sam se
okretao svom iskustvu, prikupljenom u tolikim zemljama, kao to pela preivljava
zimu troei med kojeg je prikupila u doba cvatnje i pohranila u sae svoje konice. I
kao to kapanje vode mijenja izgled kamena, tako je moebitno i protok vremena iz
mijenio moje srce... Premda to tada nisam zapaao. Bio sam u to doba manje usam
ljen nego ranije... Moda sam postao utljiviji, manje umiljen glede samoga sebe i
moje nadarenosti. Ali, to nije bila moja zasluga, ve se moglo pripisati okolnosti to
Kaptah vie nije bio kod mene. Obitavao je daleko od Ahetatona, u Tebi. Tamo je
upravljao mojom imovinom i krmom Pri krokodilovu repu.
Faraonov Nebeski Grad se na neki neobian nain zatvorio sam u sebe, unutar sno
va i privienja faraona, bez ikakvoga zanimanja za vanjski svijet. Sve to se zbivalo
izvan granica postavljenih Atonovim meanim kamenjem, bilo je udaljeno i nestvar
no poput mjeseine na vodi. Jedina stvarnost bilo je ono to se odvijalo u samome
gradu. Gledajui unatrag, postaje jasnim kako je moda istina bila sasvim protivna!
299

Ahetaton i sve to se u njemu zbivalo nisu bili nita drugo do li sjene i opsjene, lijepe
vanjtine, dok su istina i stvarnost bile u gladi, patnjama i smrti izvan njegovih mea.
A sve ono to nije bilo po volji faraonu Ehnatonu, vjeto su skrivali od njega. I kad bi
se ukazala potreba za donoenjem neke odluke, koja je bila prispodobiva samo fara
onu, prikazali bi mu sve uljepano, zavijeno u veo i zaslaeno medom i zainima. Pri
tom bi mu paljivo i uljepano opisivali potrebnu odluku, sve zato da mu se ne vrati
bolest u glavi.
Kroz to je vrijeme u Tebi vladao sveenik Eie, kao nositelj zakrivljenog tapa i onaj
koji stoji kralju s desne strane. A i Teba je zapravo jo uvijek bila prava prijestolnica
Egipta. Faraon je u Tebi ostavio sve vladarske poslove i upravne obveze, kao to su
ubiranje poreza, trgovina, pravosue, jer mu je sve to bilo zamorno i oneraspoloava
lo ga. Nije htio vie ni uti za sve to. Imao je puno povjerenje u svoga tasta Eiea, oca
kraljice Nefertiti. A Eie je bio ovjek eljan vlasti, pa je gajio i velike nakane. U biti je
tada Eie bio stvaran vladar Dvaju Kraljevstava, jer je sve ono od utjecaja na ivot
obinih puana, bilo u njegovim rukama. Nakon to je sruen Amon, nije preostala ni
kakva mo koja bi se mogla natjecati za vlast s faraonom; a faraon je tada zapravo bio
Eie. On se pritom nadao i skorom stiavanju nemira do kojih je dolo zbog obaranja
Amona. I nita mu nije moglo vie biti po elji i udi, od grada Ahetatona, koji je dr
ao faraona podaleko od Tebe. Uinio je sve to je bilo u njegovoj moi, kako bi priku
pio novac za izgradnju Nebeskoga Grada i njegovo uljepavanje. Stalno je slao izda
ne darove, kako bi Ahetaton uinio faraonu jo prihvatljivijim i jo ugodnijim. Mir se
mogao vratiti i sve je moglo postati kao i ranije, osim to se tie Amona. Jer faraon je
ipak bio kamen smutnje za Eiea, poput kolca gurnutog meu bice kotaa. A taj je ka
men prijetio prevrnuti Eieova kola.
Eie je vlast dijelio s Horemhebom. Taj je stolovao u Memfisu, te bio odgovoran za
sigurnost i red diljem cijele zemlje. A bio je i snaga koja je stajala iza batina utjeriva
a poreza i iza batova klesara koji su brisali Amonovo ime sa svih kipova i natpisa, te
radi toga ulazili ak i u svaki grob. Faraon Ehnaton je dopustio otvaranje ak i groba
svoga roenoga oca, kako bi se i tamo uklonilo Amonovo ime s natpisa i ispisa. Eie
mu se nije suprotstavljao sve dok su Ehnatona zadovoljavale takve po dravu i vlast
nedune razbibrige. Bilo mu je drae ako faraona zaokupljaju vjerska pitanja, te se ne
mijea u svakodnevni ivot puana.
Kroz neko razdoblje nakon svih onih dana uasa u Tebi, Egipat je poivao u miru,
tiho poput ljetnoga jezera, nad kojim se ne pojavljuju oluje. Eie je prikupljanje poreza
povjerio svojim glavnim namjesnicima, koji su mu utedjeli mnogo truda i nevolja. Ti
su namjesnici pak prenijeli to pravo prikupljaima poreza u gradovima i selima, pa se
tako silno obogatili. Prikupljai poreza su, konano, preuzetu zadau naprtili svojim
pomonicima i niim slubenicima. Oboruavi se batinama, ovi posljednji su poli
ubirati porez, posebno vodei rauna kako bi u tom vanom dravnom poslu i sami
doli na svoj raun. Pa je tako, barem kroz neko razdoblje, sve ponovno bilo kao i ra
300

nije... Barem na prvi pogled! A ako bi se siromani, pri posjetu prikupljaa poreza, a
lili na svoj razrez i posipali si glave pepelom, nisu to inili vie nego ranije. Ta tako su
postupali otkad je svijeta i vijeka...
Roenje etvrte keri faraonove doivljeno je u Ahetatonu kao vea nesrea od
pada Smirne. Kraljica Nefertiti se pobojala kako raa same djevojice jer je rtva neke
arolije. Zato je pola u Tebu, potraiti pomo od crnih reca Kraljice Majke. Jer, uisti
nu je rijetkost i protivno zakonima prirode, kada ena rodi etiri djevojice za redom,
a ni jednog djeaka!... Unato tome, njena je kob bila podariti faraonu Ehnatonu est
keri i ni jednoga sina. A njena je sudbina bila povezana s njegovom.
Kako je vrijeme protjecalo, vijesti iz Sirije postajale su sve ozbiljnije i gore. Kad bi
god pristao neki brod s glasnikom, odlazio sam u kraljevu pismohranu i prouavao
najnovije ploice s ponavljanim pozivima u pomo. itajui ih, priinjalo mi se kako
ujem pjev strjelica koje prolijeu pored moga uha i miriem vonj goruih kua. Kroz
izriaje pune tovanja mogao sam uti krike umiruih mueva i vapaj obogaljene dje
ce. Aziruovi su vojnici bili surovi divljaci, a obuavali su ih hetitski asnici. Ni jedna
jedina, od svih egipatskih posada u Siriji, nije bila kadra oprijeti im se. itao sam po
ruke kralja iz Biblosa i kneza iz Jeruzalema. U porukama su spominjali svoje godine i
svoju odanost. Prizivali si i uspomenu na faraonovog oca Amenhotepa IV, te isticali
svoje prijateljstvo s Ehnatonom. Faraona su te molbe i pozivi u pomo toliko zamara
li, pa je ploice poeo slati u pismohranu ni ne proitavi ih... Tamo smo ih itali samo
pisari i ja., Pisarima su te ploice, meutim, bile zanimljive tek u toliko, to su ih oz
naavali rednim brojevima prema redoslijedu pristizanja, te ih uvodili u popis i odla
gali... Tako sam ja bio jedini u Ahetatonu koji je pratio povijest svijeta.
Pao je napokon i Jeruzalem, pa su se prestali opirati i posljednji Egiptu vjerni gra
dovi. Svi su se predali, ukljuujui i Jafu. Nije im preostalo drugo ve sklopiti savez s
kraljem Aziruom. Tada se pojavio Horemheb, pristigavi iz Memfisa i traei prijem
kod faraona.
Zahtijevao je vojsku s kojom bi mogao ustrojiti otpor u Siriji. Do tada je vodio
samo tajni rat pismima i zlatom, trudei se spasiti barem jednu egipatsku posadu u Si
riji. Ne oklijevajui, sada je faraonu, na svoj vojniki nain, izravno rekao:
Dopusti mi unajmljivanje najmanje stotinu puta stotinu kopljanika i strijelaca, te
stotinu bojnih kola, pa u ti vratiti itavu Siriju. Jer sada, nakon to se i Jafa predala,
Egipat je izgubio vlast u Siriji.
Faraon Ehnaton bio je krajnje utuen na vijest o padu Jeruzalema, jer je u meu
vremenu ve poduzeo neke korake kako bi ga uinio Amonovim gradom, s nakanom
da umiri Siriju. Zato je rekao:
Taj starac u Jeruzalemu, kojem se trenutano ne mogu sjetiti imena, bio je prija
telj mome ocu. Pamtim ga kao djeak, jer sam ga sretao u Zlatnoj Kui u Tebi. Imao je
dugu bradu. Zato u mu na ime odtete dati doivotno uzdravanje iz egipatskih pri
uva... Premda su se prihodi od poreza jako smanjili nakon zastoja trgovine sa Siri
301

jom.
Bojim se, ba i nije u stanju da bi ga moglo razveseliti egipatsko uzdravanje
suho je uzvratio Horemheb. Od njegove je lubanje napravljena krasna zdjelica, ure
ena zlatom, po nalogu kralja Azirua... Pa kao njegov dar poslana kralju ubiluliumi u
Hatua. Dakako, osim ako moje uhode ne alju potpuno netone obavijesti.
Faraonovo je lice na to postalo pepeljastosivim, a oi su mu se podlile krvlju. Ipak,
obuzdavajui slabost, pokuao je mirno odgovoriti:
Teko mogu povjerovati u takvo neto, glede kralja Azirua. Smatrao sam ga pri
jateljem, a i tako je radosno prihvatio kri ivota kojeg sam mu uputio... Moda sam
se ipak u njemu prevario, te mu je srce mranije nego sam pretpostavljao. Ipak, Ho
remhebe, ti od mene trai nemogue, zahtijevajui koplja i bojna kola. Naime, narod
se ve sada buni zbog visokih poreza, a i etva je bila manje izdana nego li sam se
nadao.
Atonu za volju, daj mi onda barem vlast nad deset bojnih kola i deset puta deset
kopljanika, kako bih mogao poi u Siriju i spasiti to se jo spasiti moe!
Ne mogu zametnuti rat u ime Atona ili za njegovo dobro glasio je faraonov od
govor. -Radije u se odrei Sirije. Pusti Siriju neka bude slobodna i neka uspostavi
svoju vlastitu saveznu dravu. Pa emo moi s njima trgovati kao i prije. Ta Sirija ni
kako ne moe opstati bez egipatskoga ita!
Zar ti uistinu umilja, kako e se oni time zadovoljiti? zgromljeno je upitao
Horemheb. Svaki ubijeni Egipanin, svaki osvojeni zid, svaki zaposjednut grad, po
veavaju njihovu samosvijest, poveavaju njihovu bolesnu pohlepu i potiu ih na za
nas sve sramotnije zahtjeve. Nakon Sirije na red e doi rudnici bakra na Sinaju! A
bez njih vie neemo moi kovati iljke za naa koplja i za nae strjelice.
Ve sam ti objasnio, kako su drvena koplja dostatna za uvare odvratio je fara
on razdraeno. Zato me zamara i mui neprekidnim priama o kopljima i strjeli
cama, te mi te rijei krue i krue po glavi upravo kad elim sastaviti sveanu pjesmu
Atonu?
Poslije Sinaja na redu je Donje Kraljevstvo nastavio je Horemheb gorko. Ta
sam si rekao, Sirija ne moe bez egipatskoga ita! Premda ujem, sada ga pribavljaju
iz Babilonije... Ali, ako se ve ne boji Sirije, trebao bi se bojati Hetita, jer njihova
strahovita udnja za vlau ne poznaje granica...
Faraon Ehnaton se na te rijei tek saaljivo nasmijeio, kao to bi se nasmijao svaki
razuman Egipanin na takve izjave, te je rekao:
Koliko nam pamenje see, nikad jo ni jedan neprijatelj nije stupio unutar gra
nica Crne Zemlje. A nitko se i nee usuditi, jer je Egipat najbogatije i najmonije kra
ljevstvo na svem svijetu. I, za tvoje umirenje, Hetiti su tek jedan divljaki narod, koji
napasa goveda i ovce po svojim planinama. A saveznici u Mitaniji su nam brana pro
tiv Hetita. Osim toga, i kralju ubiluliumi sam poslao kri ivota, a na njegov poseban
upit i zlata kojim bi napravio i postavio u svom hramu moj kip, u prirodnoj veliini.
302

On nee uznemiravati i remetiti mir u Egiptu, sve dok od mene moe dobiti zlata kad
god zatrai...
ile na Horemhebovome elu su nabrekle, kao da e prsnuti. Ipak, budui se pri
uio samosvladavanju, nije vie rekao nita.
Poao je sa mnom, nakon mog upozorenja, da mu kao lijenik ne mogu dopustiti
daljnje zamaranje i optereivanje faraona.
Suzdravao se sve do moje kue... Uavi, estoko je udario zlatnim biem po svo
joj butini i rekao:
Seta mi i svih vragova! Kola od balege kojeg je ostavila krava na cesti korisniji
je od njegova kria ivota! A pritom je od svega jamano najvea moja ludost! Jer, kad
me pogleda u oi, poloi dlan na moje rame i nazove me prijateljem, ja vjerujem u
njegovu istinu! I to premda sam vie nego uvjeren kako je on u krivu, a ja u pravu!
Seta mi i svih vragova, ponovno! Ona neobina snaga u njemu kao da stalno i uvijek
iznova proima ovaj grad, koji je nalien poput bludnice, a i vonja po njoj! I uistinu,
kada bi netko mogao svakog pojedinog ovjeka na svijetu dovesti pred njega, kako bi
svakom govorio i dotaknuo ga svojim profinjenim prstima, pretaui u svakog svoju
unutarnju snagu, uvjeren sam, svijet bi se tada mogao promijeniti... Ali to je, na a
lost, nemogue. Fuj! Ako bih dulje ostao u ovom gradu, poele bi mi rasti grudi kao
dvorjanima, te bih zavrio kao dojilja!

2
Horemheb se vratio u Memfis, ali zvuk njegovih ostao je u mojim uima. Muile su
me i krivio sam sebe samog kako sam mu lo prijatelj i faraonu lo savjetnik. No moj
je leaj bio mekan i nadsvoen, moji kuhari pripravljali su mi malene ptice s medom,
antilopina peenja nije manjkalo, a voda je brzo istjecala iz mog sata.
A i druga po redu faraonova ki Meketaton teko je oboljela. Maleni obrazi gorjeli
su joj u vruici i poela je kaljati. Na njenom djetinjem licu pojavile su se crvene pje
ge, a omravjela je toliko te su joj se kljune kosti poele nazirati kroz kou... Pokua
vao sam je ojaati raznim mijeanim napitcima, dajui joj neka pije ak i zlato rastop
ljeno u tekuini. Pritom sam oplakivao svoju kob, jer netom su prestali faraona muiti
napadi njegove bolesti, morala se razboljeti njegova ki, pa nisam imao mira ni danju
niti nou. Faraon je takoer bio zabrinut, jer je njeno ljubio svoje keri. Dvije starije,
Meritaton i Meketaton, pratile su ga u danima primanja na trijem Zlatne Kue, te bi
odatle bacale zlatne lance i kolajne onima koje je faraon elio nagraditi i uzvisiti.
I kako to ve mukarci obiavaju, faraonu je ova bolesna ki postala milija od osta
le tri. Darovao joj je loptice od slonovae i srebra, te maleno pseto koje ju je slijedilo
posvuda i spavalo uz njen leaj. Smravio je i izgubio san zbog njene bolesti, ustajui
303

svake noi po nekoliko puta kako bi osluhnuo djetetovo disanje. Svaki njen kaalj i
hripanje raspinjali su njegovo srce.
Na slian je nain ova djevojica bila prirasla i mom srcu. Znaila mi je vie od
imetka u Tebi, ili od Kaptaha ili od gladne godine, ili od sveg puka koji je gladovao ili
umirao u Siriji, u slavu i u ime Atona. Tom sam djetetu podario svo svoje znanje,
umijee i brigu, zanemarujui svoje ostale ugledne bolesnike, koji su patili od prodr
ljivosti i dosade, a ponajvie od glavobolje, jer se na nju faraon tako esto alio...
Bavei se njihovim glavoboljama stekao bih vie zlata... No zlata sam bio sit, kao i
ulagivanja. Zato sam poesto bio grub prema svojim bolesnicima, te su govorili: Si
nuheu je ast kraljevog lijenika udarila u glavu! Umilja si kako njegove rijei slua
faraon, pa se ne obazire na ono to drugi imaju za rei...
Pri pomisli na Tebu, na Kaptaha i krmu Pri krokodilovu repu, ispunjavala me
sjeta... A srce mi je ispunjavala glad koju nisam mogao utoliti. Zamijetio sam i kako
gubim kosu ispod vlasulje. Bilo je i dana kada bih se, zaboravljajui svoje obveze, pre
putao snatrenju na javi. Tada bih u svojoj mati ponovno kroio babilonijskim cesta
ma, nosnica iznova ispunjenih mirisom ita koje se sui na zemljanim gumnima. Za
mijetio sam i kako sam dobio na teini, a san mi je bio teak. Za prevaljivanje ak i
najmanjih udaljenosti trebao sam nosiljku, budui da me i najkrae pjeaenje ostav
ljalo bez daha. A ranije ni najdulje stupanje nije toliko pogubno djelovalo na mene.
Bila mi je nesnosna pomisao kako e u mom predstojeem ivljenju svaki dan biti
jednak jueranjem, te e mi ivot biti ispunjen tek svakidanjim zbivanjima i navika
ma. Jer, ljudsko je srce toliko nerazumno, te nikad nije zadovoljno svojom kobi. Ne
prestance ono svim silama nastoji pomutiti ovjekov razum i mir, budei uznemire
nost. Zbog toga mi je sve dosadilo.
Kad je ponovno stigla jesen, pa se rijeka podigla, a lastavice se izvukle iz svojih
stanita u rijeci, kako bi lakih krila i bez predaha kruile zrakom povrh grada, zdravlje
malene faraonove keri se poboljalo. Pojavili su se znaci ozdravljenja, poela se smi
jeiti, te nije vie osjeala boli u grudima. A moje je srce slijedilo lastavice u njihovu
lakokrilu letu, te sam se s faraonovom suglasnou ukrcao na brod koji je kretao
uzvodno, za Tebu. Faraon mi je povjerio zadau, neka prenesem njegove pozdrave na
seljenicima du obala rijeke, kojima je razdijelio zemlju lanoga boga. Poslao je poz
drave i kolama koje je utemeljio, te se nadao uti od mene dobrih vijesti, kada se vra
tim...
Putem smo pristajali u mnogim selima. Tako sam zahtijevao, elei ispuniti fara
onov nalog. Sazivao sam pritom elnike sela na razgovor. Putovanje je bilo ugodnije i
udobnije nego sam se nadao. Faraonov je stijeg leprao na glavnom jarbolu broda, le
aj mi je bio mekan, a nakon to je prola poplava ni komaraca vie nije bilo na rijeci.
Moj me kuhar slijedio u posebnom amcu-kuhinji, a iz svih su mu sela donosili daro
ve, pa mu nije manjkalo ni svjeih namirnica.
Ali, kad su me naseljenici posjetili, opazio sam koliko su strano mravi, ak suhi
304

poput kostura, a njihove su se ene ogledavale uokolo zastraenih oiju, plaei se

svakoga zvuka. Djeca su im bila boleljiva i iskrivljenih nogu. Pokazivali su mi svoje
krinje za ito, koje nisu bile ispunjene ni do polovice, a zrnje u njima bilo je puno ne
kakvih crvenih mrljica, kao da je bilo pokropljeno krvlju.
Prvo smo pomiljali kako su ti podbaaji posljedica naeg neznanja objanjava
li su mi jer se nikad ranije nismo bavili obraivanjem zemlje. Nagaali smo o vlasti
toj krivici za slabe etve i za ugibanje stoke. Ali sada znamo! Zemlja koju nam je fara
on razdijelio prokleta je, prokleti su i oni koji je obrauju, pa smo tako prokleti i mi
svi. Tako nam nou nepoznate stope izgaze itna polja, a nevidljive ruke lome voke
koje posadismo. Naa stoka ugiba bez vidljivoga razloga, nai dovodi vode su zaprije
eni, a u naim izvorima nalazimo strvine... Tako nam manjka ak i vode za pie. Zato
su mnogi napustili dodijeljenu zemlju i vratili se u gradove, jo siromaniji nego li su
bili pri dolasku, proklinjui ime faraona i njegovoga boga... Mi smo ipak izdrali, vje
rujui u aroban kri ivota i u poslanice koje nam je faraon slao. Njih vjeamo na
kolce po poljima, kao zatitu od skakavaca. No Amonove su arolije mnogo monije i
uinkovitije od faraonovih arolija. Zato nam ni najmanje nije na probitak to tako
postojano dozivamo u pomo faraonova boga, pa nam se i vjera pokolebala. Sve mis
lim kako ni mi vie neemo moi dugo izdrati, te emo uskoro napustiti ovu ogavnu
zemlju. Prije nego svi ne pomremo, kao to su ovdje ve pomrle ene i djeca mnogih...
Posjetio sam i njihove kole. Kad su uitelji na mojoj odjei uoili Atonov kri,
skrili su svoje prutove i rukom izveli Atonov znak. Dotle su djeca poravnato sjedila
prekrienih nogu na itnom gumnu, motrei me toliko pozorno te se nisu usudila ak
ni obrisati si mrkave nosove.
Vrlo dobro znamo rekli su mi uitelji kako nema vee ludosti od namisli da
se svako dijete naui itati i pisati. Ipak, sve smo spremni uiniti za naeg faraona, ko
jeg ljubimo i koji je na otac i majka, te kojeg slavimo kao bojega sina! Ali mi smo i
ueni ljudi, pa sjedenje po itnim gumnima vrijea na ponos i dostojanstvo, isto kao
i brisanje nosova musavoj djeici, odnosno crtanje odvratnih znakova u pijesku. Na
ime, nemamo ni ploica niti tranih pisaljki. Povrh toga, ova nova slova nikad ne
mogu vrednovati svu mudrost i znanje koje smo stjecali, uz velike nevolje i trokove.
Nae plae primamo neredovito, a roditelji djece nagrauju nas vrlo mravo. Njihovo
je pivo slabo i kiselo, a ulje u naim vrevima je ueglo... Ipak, mi ustrajemo, elei
pokazati i dokazati faraonu kako je nemogue nauiti svu djecu itati i pisati, budui
da uiti mogu samo najbolji uenici kojima su glave podatne i prijemljive. Cijenimo
kao ludost, isto tako, nastojanje da i djevojice ue itati i pisati. Takvo neto jo ni
kad nitko nije pokuao, pa nasluujemo da se ipak radi o pogreci faraonovih pisara,
koji su pri ispisivanju njegovih odluka pogrijeili. A to je jo jedan dokaz nepotpunos
ti i nesavrenosti novoga pisma...
Provjerio sam njihovo znanje i umijee. Bilo je daleko ispod zadovoljavajueg. Jo
sam manje bio zadovoljan njihovim izgledom. Imali su oteena lica i nepostojan po
305

gled. Ti su uitelji zapravo bili propali pisari, koje nitko nije htio uposliti... Prihvatili
su Atonov kri tek za svoj osobni probitak i preivljavanja radi. A ako je meu njima
i bila neka hvale vrijedna iznimka, poznato je kako jedna usamljena muha nije spo
sobna pretvoriti zimu u ljeto.
Naseljenici i njihovi elnici takoer su gorko proklinjali Atonovo ime i rekli mi:
Gospodaru Sinuhe, reci faraonu koju dobru rije za nas! Zamoli ga, nek nas ba
rem oslobodi tereta ovih kola, inae neemo moi preivjeti. Nai djeaci vraaju se
kui crni i modri od batinanja kojim ih podaruju uitelji, te raupanih vlasi od njiho
va upanja. A ti strani uitelji jo su i nezasitni, poput krokodila. Izjedaju nam sve iz
kua...
I pritom im nita nije dovoljno dobro! Preziru na kruh i nae pivo, a cijede nam i
posljednji bakreni novi kao i ivotinjske koe, kako bi sebi kupili vina. A dok radi
mo na poljima, ulaze u nae kue i zavode nam ene, govorei kako je to volja Atono
va, jer u njegovim oima se jedan mukarac ne razlikuje od drugoga, a ni ena od
ene. Mi uistinu nismo eljeli nekih promjena u naem ivljenju. I premda smo bili si
romani u gradu, bili smo tamo sretni. Tamo smo svakog dana bar vidjeli neto novo,
a ovdje ne vidimo nita do blatnjavih jama i krava koje muu. Sada spoznajemo, bili
su u pravu oni koji su nas opominjali rijeima: uvajte se bilo kakvih promjena! Si
romanima one donose samo novo pogoranje! Ma kakve promjene nastale u svijetu,
budite sigurni, to e za siromane zasigurno uroditi smanjenjem mjerice ita i snia
vanjem razine ulja u njihovim vrevima.
Srce mi je govorilo kako su moda u pravu, tako govorei. Ali se nisam elio upu
tati u rasprave... Zato sam nastavio putovanje. Bio sam alostan zbog faraona, isto
dobno se udei kako sve to on dotakne doivljava propast. Tako zbog njegovih daro
va i objava radini postaju lijenima, a samo se bezvrijedni okupljaju oko Atona, poput
muha koje se roje oko strvine. Prisjetio sam se i pomisli na koju sam nadoao za puto
vanja nizvodno, dok smo traili mjesto za budui Atonov grad: Nita ne mogu izgu
biti, poem li za Atonom!. Jesam li prema tome u pravu, ako predbacujem neto lje
njivcima, krticama i bijednicima, koji nisu imali to izgubiti polazei za Atonom, te
su donijeli sobom ono to su jedino i mogli, a to su lijenost, krtost i bijeda? A to sam
ja uinio u proteklim godinama, dok sam ivio poput tovljene ivotinje i gotovana u
faraonovoj Zlatnoj Kui?! Zar nisam moda, kao lijenik siromanih u Tebi, u samo
jednoj godini ostvario i uinio za ljude vie, nego tijekom svih tih zlatom bremenitih i
prezasienih godina u Ahetatonu?
Tada je moje srce obuzela strana sumnja! to ako faraon i njegovi otmjeni bespos
liari na dvoru, ukljuujui u to i mene kroz nekoliko proteklih godina, nisu nita dru
go do nametnici, gliste, buhe u pasjem krznu? Buha moe zamiljati kako pas postoji
jedino za dobrobit buha i za njihovu prehranu. Faraon i njegov bog mogli bi biti upra
vo takvim buhama, koje stvaraju mnogo neprilika i nevolja, ne inei ba nita dobra,
a psima bi bilo mnogo bolje ako se rijee glista i buha...
306

Tako se moje srce probudilo nakon duga sna, te je prokleto Nebeski Grad Aheta
ton. Pogledao sam na samoga sebe novim oima... I nisam zapazio nita dobrog. No
pritom su moje oi moda bile zamagljene arolijom Amona, koji je na nekakav skri
ven nain upravljao cijelim Egiptom. A Nebeski Grad bijae jedino mjesto u zemlji
bez njegova nadzora... Gdje lei istina, to ja ne mogu rei, jer uvijek postoje ljudi koji
misle na isti nain i na pojavu bilo ega novoga uvlae svoje glave u ramena poput
kornjaa. Ali moje su se misli uvijek mijenjale, kada bih zapazio, uo ili shvatio neto
novo. Upravo je zato mnogo stvari utjecalo na moja razmiljanja, ak i onda kada ih
nisam ba najbolje shvatio.
Konano je mojim udnim oima poklonjen prizor magliastih obrisa tri brda, koja
su gotovo nezamjetno izronila iz ruba nebeskog svoda. Bili su to vjeni uvari Tebe...
Postajali su sve jasniji, dok se moj brod primicao gradu moga djetinjstva. Istodobno
su mi se pred oima pojavili prvo krov hrama pa zatim i njegovi zidovi, a jedino vrho
vi obeliska nisu plamtjeli na suncu, jer ih nitko nije iznova pozlatio. Pogled na sve to
osvjeio mi je srce, te sam izlio vina u vode Nila, slino mornarima koji tako postupa
ju, vraajui se kui s duga putovanja... Dodue, oni pritom izlijevaju pivo, radije u
vajui vino za sebe same, ako ga uope imaju. Ugledao sam ponovno i velike kamene
gatove tebanske luke i u nosnicama uhvatio njen miris. Bio je to toliko znan i mome
srcu drag miris pljesnivoga ita, ustajale i smrdljive vode, zaina, ljekovitoga bilja i
smole...
Poao sam ravno u etvrt siromanih, svome domu. Ali kua koja je neko pripa
dala ljevau bakra, a sada bila moje vlasnitvo, izgledala mi je krajnje skuenom i
uskom, a ulica pred njom neistom, punom muha i smrada. Nije me oraspoloila ni si
komora u dvoritu, iako sam je osobno svojom rukom zasadio, te je visoko narasla za
mojeg izbivanja. A tako sam se osjeao, jer su me toliko razmazili i iskvarili bogatstvo
i obilje Ahetatona. Bio sam zato alostan i postien, jer se vie nisam bio kadar veseli
ti ni svome domu...
Kaptaha nisam zatekao u kui. Tu je bila tek moja kuharica Muti, koja je ogoreno
uskliknula:
Blagoslovljen neka je dan koji dovodi mog gospodara domu svome! Ali znaj!
Sobe nisu poiene, a rublje i posteljina su na pranju. Zato mi tvoj dolazak stvara
mnogo nevolja i jada. I to premda od ivota openito ne oekujem ni malo radosti.
Ipak, i nisam iznenaena tvojim nenadanim dolaskom... Jer, takva je navada svih mu
karaca, od kojih nije za oekivati nita dobrog.
Umirio sam je rekavi kako smjeram ove noi prespavati na brodu. Ali ona je frk
tala po stubitu i dvoritu, oito vrlo razljuena zbog moga povratka, budui da sam
joj time u njenoj starosti zadao mnogo posla. Upitavi za Kaptaha, naredio sam neka
me odnesu u Krokodilov rep. Merit me je doekala na vratima, ne prepoznavi me,
oito zbog moje otmjene odjee i nosiljke u kojoj sam stigao.
Jesi li naruio mjesto za veeras? Jer, ako nisi, ne mogu ti dopustiti ulazak!
307

Postala je u meuvremenu neto punija... A njene jagodine kosti nisu bile vie to
liko izraene. No oi su joj jo uvijek bile iste kao nekada, ne raunajui nekoliko no
vih bora oko njih. Srce mi se razveselilo, te poloivi ruku na njene bokove, rekoh:
Potpuno mi je jasno to si me zaboravila... Jer, zasigurno je u meuvremenu bilo
mnogo usamljenih i tunih mukaraca koje si utjeila grijui ih na svojoj prostirci...
Ipak, nadam se dobiti neko mjesto u tvojoj kui, kao i kupu ohlaena vina. I to ak i
ako se ne drznem pomiljati na tvoju prostirku.
Sinuhe! Zar si to ti? uskliknula je iznenaeno. Neka je blagoslovljen dan koji
donosi moga gospodara domu!
Poloila mi je na ramena svoje snane, lijepe ruke, te izbliza prouavajui moje
lice, ree:
Sinuhe! to si to uinio od sebe? Ako ti je samoa nekad bila nalik lavljoj, sada
lii na onu psetanceta u krilu, i ti kao da si na uzici! Skinula mi je otmjenu vlasulju,
te blago pomilovavi moju glatko izbrijanu glavu, nastavila:
Sjedni, Sinuhe! Donijet u ti rashlaena vina, jer se znoji i dahe od zamornoga
putovanja.
Nemoj mi ni u kom sluaju donijeti Krokodila! kliknuo sam tjeskobno. Jer,
moj mu eludac vie nije dorastao, ne govorei koliko bi mi nakodio glavi!
Zar sam toliko stara, debela i runa lupnuvi me u koljeno, rekla je alei se
te nakon to smo se prvi puta sreli poslije toliko godina, ti misli samo na svoj elu
dac? I nisi ba obiavao u mom drutvu bojati se glavobolje. to vie, bio si toliko e
ljan krokodilova repa, te sam ti ga morala i braniti!
Njene su me rijei smele, jer je govorila istinu. A istina esto ima takav uin. Zato
joj rekoh:
Oh, Merit, prijateljice moja! Ostario sam... I nisam vie ni za to...
Tako ti misli spremno mi je odvratila ali tvoje su oi, dok me promatra, da
leko od toga da bi bile ostarjele... I drago mi je zbog toga.
Merit, za volju naeg prijateljstva rekoh na to pohitaj i donesi mi jedan kro
kodilov rep. Inae u na svoj poznat nain postati nasilan prema tebi. A to e nauditi
mom ugledu i dostojanstvu kraljevog otvaraa lubanja. I osobito mom ugledu u jed
noj lukoj krmi.
Donijela je pie u koljci i poloila je na moj dlan. Napitak mi je palio grlo, u me
uvremenu priueno na blaa vina. Ali, ta mi je vatra u grlu bila ugodna, jer mi je
druga ruka poivala na njenom bedru.
Merit! rekoh joj. Neko si mi rekla kako la moe biti slaa od istine, onome
koji je usamljen i ije je prvo proljee minulo... Zato ti kaem, moje je srce jo uvijek
mlado i cvjeta, dok te gledam! Duge su bile godine nae razdvojenosti, ali nije minuo
ni jedan dan, a da nisam aputao tvoje ime nestanome vjetru. Slao sam ti pozdrave
po lastavicama koje su letjele uzvodno, a svakog sam se jutra budio s tvojim imenom
na usnama...
308

Pogledala me, a u mojim je oima jo uvijek bila vitka, mlada i lijepa. U ponorima
njenih oiju nazirao se treptaj smijeka i tuge, kao u vodi dubokog vrela. Pomilovala
mi je obraz dlanom i rekla:
Zbori predivno, Sinuhe! I zato ne bih i ja priznala kako mi je srce eznulo za
tobom, a moje su ruke traile tvoje u noima, kada sam bila sama na svojoj prostirci?
I kad god mi je neki mukarac, potican krokodilovim repom, govorio besmislice, pri
sjeala sam se tebe s tugom i alou. Ali, u faraonovoj Zlatnoj Kui je, bez sumnje,
bilo mnogo lijepih i privlanih ena. Kao lijenik, zasigurno si savjesno koristio vrije
me svoga odmora s njima...
Uistinu sam se uputao u naslade s nekim od uglednica s dvora, koje su u svojoj
dosadi dolazile zatraiti moj struan savjet. Njihova je koa bila glatka poput voa i
meka poput paperja. A i zimi je posebice bilo toplije spavati u dvoje nego sam. No to
su bile beznaajnosti, te nisu ostavile nikakvoga traga u meni... Tako se nisam zama
rao ni biljeenjem takvih sitnica u svoju knjigu. Zato joj odgovorih:
Merit, ako i nisam ba uvijek spavao sam, ti si uistinu jedina ena koja mi je pri
jateljicom! Krokodilov rep je ve poeo djelovati u meni. Moje je tijelo postajalo
mladim poput moga srca, a nekakva slatka vatra prostrujala je mojim ilama, pa sam
joj rekao: Sigurno je u meuvremenu mnogo mukaraca dijelilo tvoju prostirku, ali
postupila bi dobro upozorivi ih na mene, za vrijeme moga boravka u Tebi! Jer, kad se
razjarim, postajem nasilan! Kada sam ratovao protiv Kabiraca, Horemhebovi vojnici
nazvae me Sinom Divljega Osla!
Podigla je ruke, hinei strah, te rekla:
To je ono ega sam se toliko plaila! Naime, Kaptah mi je pripovijedao o brojnim
arkama i tunjavama u koje te je uvukla tvoja raspaljiva narav, te si se iz njih izvla
io iskljuivo zahvaljujui njegovoj odanosti i odlunosti. Ipak, za moje i tvoje dobro,
molim te vodi rauna kako moj otac pod svojom klupom dri u pripravnosti komad
podebelog ueta i moan konat bi, ve to mu zatreba, jer nikome ne doputa reme
enje reda i mira u ovoj kui!
uvi Kaptahovo ime, te nagaajui o svim besramnim laima koje je zasigurno
kazivao o meni i mom ivotu u tuinskim zemljama, srce mi se raznjeilo. Suze su mi
potekle niz obraze, te uskliknuh:
Gdje je Kaptah, moj nekadanji rob i sluga? elim ga zagrliti! Jer mojem je srcu
toliko nedostajao, premda je u neskladu s mojim ugledom i dostojanstvom tako govo
riti o obinom robu...
Uistinu vidim kako nisi vian krokodilovu repu pokuavala me umiriti Merit
te moj otac srdito pogledava prema nama, zbog tvog buenja. A Kaptaha nee vi
djeti prije veeri. No bit e iznenaen susretom, jer izgledom ni najmanje ne podsje
a kako je neko bio rob, koji je nosio tvoje sandale na ramenu, ovjeene o prut. Izvest
u te sada, kako bi udahnuo svjeeg zraka, prije nego Kaptah doe. Nedvojbeno eli
osmotriti koliko se Teba izmijenila od vremena kada si posljednji put bio ovdje. A
309

tako emo moi biti i sami...

Pola se preodjenuti i utrljati lice probranim pomadama, te se uresila zlatom i sre
brom. Tako se samo po rukama i stopalima razlikovala od otmjenih ena... No moda
je tek nekoliko uglednica imalo toliko jasan i postojan pogled poput nje, kao i toliko
ponosna usta. Naloio sam slugama neka nas ponesu do Ceste ovnova. Putem sam se
uvjerio kako Teba vie nije bila ista kao ranije... Gredice cvijea bile su izgaene i uta
bane, stabla su strala u zrak slomljenih grana, a na mnogo su mjesta jo uvijek gradi
li kue umjesto onih koje su progutali poari. Putem smo u nosiljci sjedili tijesno jed
no uz drugo, te sam udisao miomiris njenih pomada.
Bio je to i miomiris Tebe, reskiji i opojniji od mirisa svih rijetkih masti u Ahetato
nu! Drao sam njenu ruku u svojoj, a moje je srce bilo slobodno od bilo koje zloudne
namisli. Nakon duga izbivanja i putovanja, vratio sam se svom domu!
Pribliili smo se hramu. Tu su kruile crne ptiurine i graktale povrh praznine i
pustoi. Nisu se nikad vratile u svoja brda, naselivi se u okolici. Bilo je to ukleto
mjesto, narodu odvratno, te su ga izbjegavali i zaobilazili u velikom luku. Istupili smo
iz nosiljke i lutali kroz prazna predvorja. Jedini ljudi koje smo smotrili ovdje bili su
oni uz Kue ivota i Kue Smrti... Te ustanove nisu bile preseljene, budui da bi to
zahtijevalo prevelike trokove i nakodilo bi poslu. Merit mi je rekla kako narod izbje
gava i Kuu ivota, pa se zato veina lijenika preselila u sam grad, kako bi se tamo
nastavili baviti svojim pozivom. Poli smo u vrtove hrama, ali tu je trava prerasla sta
ze, a drvee je bilo posjeeno ili pokradeno. Jezera i ribnjaci bili su takoer opustoe
ni, a ono malo prestarjelih riba bilo je izlovljeno ostima. Jedina ljudska bia koja smo
zapazili u tim vrtovima, koje je faraon svojom odlukom pretvorio u javne parkove i
djeja igralita, bijahu jedna ili dvije prljave, kukavne lutalice, koje su nas postrance
zagledavale.
Zatravljuje mi srce udnim glasom mi ree Merit dovodei me na ovo ukle
to mjesto. Valjda e nas zatititi Atonov kri... Ipak, radije bih ako ga ukloni sa svog
ovratnika. Zbog njega bi mogao biti kamenovan ili na usamljenom mjestu dobiti no
u lea. Jer, mrnja jo vlada u Tebi!
Bila je u pravu. Vrativi se na otvoren trg pred hramom, ljudi koji su se tu zatekli,
smotrivi moj kri, pljuvali su na tlo. Vrlo me zaudilo kad sam u mnotvu zapazio i
jednog od Amonovih sveenika. Drsko je stupao u mnotvu, obrijane glave unato fa
raonovoj naredbi, odjeven u bijelo. Lice mu se sjalo, odjea mu je bila od najprobrani
jeg tkanja, te se inilo kako ne oskudijeva ni u emu. Ljudi su mu se uklanjali s puta
uz izraze tovanja. Opreznost me nagnala pa sam ruku primaknuo grudima i prekrio
Atonov kri, ne elei biti uzrokom nepotrebnog komeanja. Nisam elio ni vrijeati
osjeaje drugih, jer sam za razliku od faraona, smatrao kako svakom treba ostaviti
njegovu vjeru... A nisam se elio izvrgavati neugodnostima ni zbog Merit.
Zastali smo kod zidina, privueni kazivanjem pripovjedaa pria. Taj je sjedio na
svojoj prostirci, s praznom pliticom pred sobom. Sluatelji su stajali uokrug, a najsiro
310

maniji meu njima sjeli su na tlo, jer se nisu morali obazirati na svoju odjeu i bojati
se kako e je uprljati.
Priu koju je pripovjeda kazivao, uistinu nisam nikad ranije uo. Govorio je o la
nom faraonu koji je ivio u davna vremena, prije mnogo, mnogo godina. Majka mu je
bila zla crna vjetica, koja je voljom Seta poluila ljubav dobrog faraona. Taj ju je
uzeo za enu, te mu je rodila lanog faraona. Lani je faraon, na Setovu elju, htio
upropastiti egipatski narod i sapeti ga u ropstvo Nubijaca i divljaka. Sruio je kipove
boga Ra, te je ovaj prokleo zemlju, koja je zato postala jalova i neplodna. Zbog toga su
se ljudi utapali u monim poplavama, skakavci su prodrli etvu na poljima, abe su
skakale ljudima u postelje i u posude za mijeanje tijesta, a jezera i ribnjaci su se pro
metnuli u smrdljivu krv. Dani lanog faraona bili su odbrojani. Jer, snaga boga Ra
vea je od snage Seta, koji je potajice tjerao lanog faraona na njegova pogubna djela.
Na koncu je lani faraon umro bijednom smru, a isto tako i njegova majka vjetica.
Ra je potom smrvio sve one koji su ga zanijekali, te je njihove kue, dobra i zemlju
razdijelio onima koji su ostali postojanima i njemu vjerni tijekom svih iskuenja, vje
rujui u njegov povratak...
Pripovijest je bila duga i uzbudljiva, te su nazoni toptali nogama po tlu, nestrplji
vo diui ruke, u oekivanju kakav bi mogao biti kraj kazivanja. ak su se i meni ra
zjapila usta pri sluanju. Pria je okonana time to je lani faraon dobio svoju zaslu
enu kaznu... Bio je baen u ponor bez dna, njegovo je ime bilo prokleto, a Ra je na
gradio sve one koji su mu ostali vjerni. Na takav kraj kazivanja sluatelji su poskoili,
oduevljeno uzvikujui, te su bacali bakrenjake u pripovjedaevu pliticu. A neki su
mu ubacili ak i srebrn novi.
Bio sam vrlo zbunjen. Zato rekoh Merit:
To je neka nova pria, koju nikad ranije nisam imao prilike uti. A bio sam uvje
ren kako znam sve prie, jo iz djetinjstva, jer ih je moja majka Kipa tako strastveno
voljela, te je osobito cijenila pripovjedae. Ta je njena sklonost pripovjedaima bila to
lika, te im je moj otac Senmut znao priprijetiti prutom dok ih je majka hranila u kuhi
nji. Da, to je uistinu nova pria! Kad to ne bi bilo nemogue, rekao bih ak kako se od
nosi na faraona Ehnatona i lanoga boga, ije se ime ne usuujemo izrei glasno. Ovu
bi pripovijest trebalo zabraniti!
Tko bi mogao zabraniti priu? sa smijekom mi je odgovorila Merit. Ovu pri
aju u oba kraljevstva. I to na svim gradskim vratima i podno svih zidina, kao i na
gumnima u najmanjim selima. Narod je jako voli i rado slua. A kad straari zaprijete
pripovjedaima, ovi tvrde kako je pria iz davnih vremena. A to mogu i dokazati, jer
su je sveenici pronali u zapisima koji su stari vie stoljea. Zato je straari ne mogu
sprijeiti, premda sam doula kako je Horemheb, koji je krut ovjek i ne mari mnogo
za dokaze i zapise, nekolicinu pripovjedaa objesio na zidine te bacio njihova tijela
krokodilima.
Merit me drala za ruku i smijeila se, te je nastavila:
311

 Mnoga se pretkazanja prepriavaju u Tebi. I im se dvojica sastanu, govore jedan

drugom o pretkazanjima koja su douli, kao i o zlim predznacima. A kao to zna, za
lihe ita neprestance se smanjuju, dok mu istodobno cijena stalno raste. Pritom siro
mani gladuju, a nameti su teak teret kako za bogate tako i za siromane. Pretkazuje
se jo gore prilike, te odmah zadrhtim pri pomisli na sva zla kojima nas proroci plae.
Povukao sam ruku iz njenih, a i svoje srce. Postala mi je nekako tua. Krokodilov
rep je ve odavno ispario iz moje glave, koja me je sada boljela. Klonuo sam duhom,
a njena naivnost i tupa tvrdoglavost nisu ni malo doprinijeli mom raspoloenju. Zato
se mrzovoljni vratismo u krmu. A ja sam spoznao kako je faraon Ehnaton govorio is
tinu, rekavi: Aton e odvojiti dijete od njegove majke i mukarca od sestre njegova
srca, prije nego njegovo kraljevstvo zavlada na zemlji. Ali ja se, unato toj veliajnoj
misli, nisam htio rastati od Merit... Zato sam bio i dalje krajnje loe volje, sve do vee
ri kad sam se sastao s Kaptahom.

3
Nitko nije mogao ostati neraspoloen pri pogledu na Kaptaha, koji se ukotrljao kroz
vrata krme, golem i teak poput krmae koja e se uskoro oprasiti. Bio je toliko ne
vjerojatno debeo, da se jedva mogao postrance provui kroz otvor vrata. Lice mu je
bilo okruglo poput Mjeseca, sjajno od znoja i skupocjenih ulja. Nosio je profinjenu
plavu vlasulju, a svoju praznu onu duplju prekrio je zlatnom ploicom. Nije vie no
sio sirijsku odjeu, ve je bio odjeven po egipatskoj navadi, u najbolju odjeu koju su
krojai u Tebi mogli izraditi. Oko vrata su mu bili nanizani zlatni lanci, a oko zapea
i na oteklim nonim listovima zveckali su brojni teki zlatni kolutovi.
Ugledavi me, kliknuo je i iznenaeno podigao ruke. Potom se duboko prignuo
preda mnom i ispruio ruke, premda je to bio poloaj kojeg je teko poluio, zbog svo
je pozamane trbuine. Zadahtano je rekao:
Neka je blagoslovljen dan koji donosi moga gospodara domu!
Osjeaji su ga svladali, te je briznuo u pla. Bacio se na koljena i obujmio mi noge.
Pritom je toliko buio da sam odmah prepoznao svoga starog Kaptaha, unato kra
ljevskom tkanju i zlatnim kolutima, skupocjenom ulju i plavoj vlasulji. Zato sam ga
dohvatio za ruke, te ga privukao i zagrlio, poloivi nos na njegovo rame i lice. Pritom
mi se uinilo, kao da sam zagrlio tustoga vola koji je vonjao po svjeem kruhu. Na
ime, toliko je ve bio upio miris itne trnice, pa je ovaj mono izbijao iz njega.
I on je utivo i uljudno omirisao moja ramena, osuio suze i nasmijao se:
Ovo je za mene toliko radostan dan! Zato svakome tko sjedi u ovoj mojoj krmi
darujem po jedan krokodilov rep! Ali, nek se odmah zna: poeli li netko jo jedan,
mora ga sam platiti!
312

To rekavi, poveo me je u unutarnje odaje. Tamo mi je prostro mekane sagove,

kako bih na njima otpoinuo. Dopustio je Merit neka sjedne uz mene, a sluge i robovi
donijeli su mi najbolje to je domain mogao ponuditi. Njegova su se vina mogla us
poreivati s faraonovima, a njegova peena guska bila je na tebanski nain, kojoj
nema ravne u cijelom Egiptu. Jer, u Tebi kljukaju guske trulim ribama, od ega guje
meso poprima najfiniji, najosebujniji tek i miris.
Nakon to smo jeli i pili, priopio mi je:
Sinuhe, moj gospodaru i prijatelju, vjerujem kako si paljivo prouio sva izvjea
i obraune koje su ti prema mom nalogu pripremili pisari, te sam ti ih tijekom protek
lih godina odailjao u tvoju kuu u Ahetaton. Moda e mi dopustiti da troak ovog
objeda s guskom i vinom prebacim na raun naih poslovnih izdataka, a isto tako i
krokodilove repove kojima sam u svojoj neizmjernoj radosti darivao nae vjerne
goste? To ti ni malo nee tetiti, ve e ti ak biti i na probitak, jer najvie nevolja
imam pri varanju faraonovog poreznog ureda, pri procjeni tvojeg imetka, gdje nasto
jim izvui za tebe to povoljnije obraune. Dakako, pritom ne zaboravljam ni na
sebe...
Tvoj mi govor zvui u uima poput crnakoga bubnjanja! odrezah mu. Od
svega to govori, zapravo, ne razumijem ni rijei. ini ono to cijeni najboljim. Jer,
ti zna... Poklonio sam ti punu vjeru. Proitao sam tvoje zapise i obraune, ali moram
priznati, od svega nisam shvatio ni razumio gotovo nita. Ta u njima je toliko preko
mjerno stavki i brojki te me je glava zaboljela mnogo prije nego li sam se primakao
kraju obrauna...
Kaptah se oduevljeno nasmijao, a smijeh je pritom brenao i tropotao iz njegova
trbuha, kao da stie ispod mekanih pernatih pokrivaa. Nasmijala se i Merit, jer je
pila vina sa mnom, a sada se nagnula unatrag, ruku zabaenih iza glave, kako bih mo
gao smotriti koliko su joj jo uvijek lijepe obline grudi, ispod njene haljine.
O Sinuhe, moj gospodaru kroz smijeh mi je rekao Kaptah. Veseli me to si jo
uvijek uspio sauvati nedirnutom svoju djetinju duu, te od svakodnevnih stvari ne
razumije vie nego li svinja o biserju... Dakako, pritom mi je daleka i sama pomisao
tebe usporediti sa svinjom! Iskazujem hvalu i slavim sve bogove Egipta u tvoje ime,
jer su ti za slugu mogli namijeniti nekog tata i lupea ili neku beskorisnu nitariju koji
bi te otjerali na prosjaki tap... Za razliku od mene, koji sam te uinio bogatim!
Upozorio sam ga kako za to ne treba zahvaljivati bogovima, nego vie mojoj do
broj procjeni kada sam ga kupio na trnici robova. I to jeftino, jer je bio izgubio oko
prigodom tunjave u nekoj krmi. Prisjeanje na sve to me je ganulo, pa sam rekao:
Uistinu neu nikad zaboraviti prizor, kad sam te prvi puta ugledao... lanak ti je
icom bio vezan za robovski stup, te si izvikivao besramne rijei za enama koje su
prolazile, a od mukaraca si prosio novi za pivo. Ipak sam bio dovoljno mudar, pa
sam te kupio, premda sam tada dvojio je li to pametno. No moram priznati, tada ni
sam imao vie srebra, jer sam bio tek mlad lijenik. A tvoje izbijeno oko, ako se sjea,
313

upravo je odgovaralo prirodi tvoga zaposlenja kod mene...

Kaptahu se lice smrklo i iskrivilo u mnogo bora, kad je odgovorio:
Nije mi drago, ako me netko podsjea na takve prastare i zamorne pojedinosti,
koje su krajnje neprimjerene mom ugledu i dostojanstvu. Zatim je, nakon kraeg
predaha, stao uznositim rijeima veliati naeg skarabeja: Bilo je mudro od tebe to
si mi ostavio skarabeja, kako bi pazio na tvoj probitak i dobrobit. Jer, on te je uinio
bogatim, ak bogatijim nego si ikad mogao i snivati! I to za inat prikupljaima poreza,
koji se roje nada mnom poput dosadnih muha. Zaposlio sam kao knjigovoe dva Sirij
ca, koji ti vode posebne knjige za porezni ured... Jer nitko, uistinu nitko, pa ak ni Set
zajedno sa svim njegovim vragovima, ne moe nai ni glave ni repa u tome sirijskom
knjigovodstvu. A kad ve spominjem Seta, prisjeam se naeg starog prijatelja Ho
remheba, kojem sam u tvoje ime, kao to ti je poznato, posudio novaca. Ali nisam za
pravo htio govoriti o njemu... Vjerojatno me zanijelo uzbuenje zbog tvog povratka.
Zato mi misli lete poput osloboenih ptica, koje radosno krue zrakom. I to sve zato
jer opet mogu gledati tvoje neduno lice, a moda i od radosti zbog vina koje u naru
iti na raun poslovnih izdataka. I zato pij, moj gospodaru! Pij koliko ti moe podnijeti
eludac. Do takvog e vina teko doi ak i u faraonovom podrumu! Uistinu, htio
sam govoriti samo o tvom bogatstvu, premda moe malo shvatiti od toga. Ipak,
mogu ti sasvim jednostavno rei kako si mojim zalaganjem i mojom zaslugom postao
bogatiji od mnogih egipatskih uglednika. Bogatstvo ti je ravno onom najviih dosto
janstvenika. A uistinu bogat nije onaj koji ima zlata i dragocjenosti, ve onaj koji po
sjeduje kue i skladita, brodove i gatove, stoku i zemlju, vonjake i robove. Sve to ti
posjeduje, premda toga moda i nisi svjestan, jer sam bio prisiljen mnogo toga upisa
ti na imena naih slugu, robova i pisara, kako bih izigrao poreznike i izbjegao oporezi
vanje. Jer, faraonovi porezi teko optereuju upravo imune, koji moraju plaati vie
od siromanih. Naime, siromani moraju predati faraonu petinu svoga ita, dok bogati
moraju prokletim prikupljaima poreza izruiti jednu treinu pa ak i jednu polovicu
svojih prihoda! To je velika nepravda i ak najbezbonija opaina od svega to je fara
on skrivio. Takvo neto nije nikad ranije postojalo. To oporezivanje i gubitak Sirije
osiromaili su zemlju i bacili je na prosjaki tap. A pritom je najudnije i najneobi
nije, kako se usprkos svemu, bogatstvo drave smanjuje. Pritom siromani postaju jo
bijednijima, a bogati se neizmjerno vie obogauju. To je bez sumnje djelo bogova... A
tu ni sam faraon ne moe nita izmijeniti. No, ti se moe i mora veseliti, Sinuhe!
Uistinu si bogat. I, jo u ti odati tajnu: izvor tvoga bogatstva ponajprije lei u trgovi
ni itom...
Kaptah je potom, sav razdragan sobom i svojim djelima, udario ustrajno i obilno
ispijati vina. Uskoro mu je vino teklo po uglovima usta i niz bradu, te je na njegovoj
bogatoj odjei ostavljalo mrlje u obliku otoia, potom otoka i konano cijelih zema
lja. Ne marei mnogo za taj zemoljvid, izjavio je kako e i tu odjeu namiriti na raun
trokova poslovanja. Ili, jo bolje, darovat e je posredniku u trgovini itom! Tako e
314

zaraditi jo vie, kroz zahvalnost posrednika i usluge kojima e mu taj uzvratiti. A to

doista vrijedi mnogo vie od odjee, ma koliko ona skupocjena bila. Pogotovu zato jer
je ve noena, a i polivena vinom... Zatim se ponovno vratio velianju svojih poslov
nih poteza i zasluga u trgovanju itom:
Na je skarabej, gospodaru, neobian i izvanredan. Jer, prvog dana nakon to
smo se svojedobno vratili s naih putovanja, odveo me u toionicu vina u koju zalaze
trgovci itom, pa se nakon velikih poslova opijaju. Poeo sam na veliko kupovati ito
za tvoj raun, te sam ve u prvoj godini ostvario veliku dobit, jer je Am... Ovaj, htio
sam rei... kao to sigurno i sam zna, velike povrine zemlje ostale su neobraene i
nezasijane. ito je osebujna roba po tome to se moe kupiti i prodati jo i prije nego
je Nil poeo rasti, prije nego je posijano. Osim toga, i po tome to mu cijena nepres
tance raste iz godine u godinu, kao da je zaarana. Zato kupac, to god uinio, ne
moe izbjei dobitak. Zbog toga ni u budue ne namjeravam prodavati, ve u nasta
viti kupovati ito. Kupljeno ito u pohraniti u moje silose, sve dok ne bude plaano
zlatom. A kako stvari sada stoje i kako se razvijaju, to je neminovno. ak ni stari tr
govci itom ne vjeruju svojim oima, kidaju odjeu sa sebe i tule od bijesa, pri pomisli
na zalihe ita koje su u svojoj gluposti prodali. A mogli su na njima, da su ih zadrali,
mnogostruko zaraditi!
Kaptah mi je ispitivaki zagledao u lice, natoio jo vina za nas troje, te nastavio
ozbiljnoga lica:
Ipak, ni jedan razuman ovjek nee sve to posjeduje, staviti na jedno bacanje
kocke. Zato sam tvoje uloge rasprio na mnogo poslova, kao da igra s vie kocaka,
dragi moj gospodaru. Eto, zbog toga si sada vrlo bogat. I nisam te potkradao vie nego
ranije! Nisam uzimao ak ni polovicu od onoga to sam ti priskrbio svojim otroum
ljem i umjenou. Odvajao sam jedva jednu treinu za svoj probitak. Zato se poesto
sam sebi rugam, zbog svog mekog srca i potenja. I hvala bogovima, nemam ene ni
djece, te me nema tko grditi i predbacivati mi moju velikodunost. To tim prije, jer
uistinu ne znam ovjeka kojeg bi bilo lake i isplativije potkradati do li tebe, moj dragi
i blagoslovljeni gospodaru Sinuhe!
Merit se zavalila na svojoj prostirci, smijeei se... Potom se i glasno nasmijala na
moj zbunjen izgled, dok sam pokuavao shvatiti sve o emu je Kaptah zborio... Moj se
bivi rob, meutim, nije zbunio. Nastavio je objanjavati:
Mora shvatiti, gospodaru, kada govorim o prihodima, mislim samo na ist pri
hod. Dakle onaj koji je preostao nakon oporezivanja. Pritom sam morao odbiti i izdat
ke za izvjesne darove poreznicima, zbog mojih sirijskih knjigovoa, kao i troak za ve
like koliine vina kojim sam ih morao opskrbljivati kako bih bio siguran da e zami
riti pri provjeravaju mojih stavki. To, samo za sebe, i nije bila tako malen izdatak, jer
su ovi poreznici lukavi i prepredeni, te neobino ustrajni i izdrljivi. Zato se toliko
goje uz svoj posao. Za poreznike je ovo nae vrijeme udesno i osobito povoljno. Ni
kad oni takvo neto nisu doivjeli! I kad ne bih bio Kaptah, veletovani trgovac itom
315

i prijatelj siromanih, ne bih se ni najmanje protivio da budem upravo poreznik... Na

lagao sam ponekad, neka se podijeli ita siromanima, kako bi blagosiljali moje ime.
Jer, opreznost je vrlina, pa je u nemirna i nesreena vremena, razumno i uputno biti u
dobrim odnosima sa siromanima. Dodue, moram ti odmah rei, i to razdijeljeno ito
sam odbio od tvog ukupnog dobitka, kao neku vrstu osiguranja tvoje imovine za bu
dunost. Jer, iskustvo i predobro pokazuje, kako u nemirnim vremenima vrlo lako za
plamti u kuama i skladitima ita onih bogataa i odlinika koji su tvrda srca... Takva
podjela ita odlian je posao, nakon to je faraon u svojoj ludosti dopustio da se svo
tako podijeljeno ito odbije od dobitka. Dam li, naime, mjericu ita siromahu, potiem
ga neka mi svojim otiskom palca potvrdi primitak pet mjerica... Jer, siromani ne zna
ju itati. A da i znaju, iz zahvalnosti i za tu jednu dobivenu mjericu blagosiljali bi mi
ime i utisnuli svoj palac na kraju svakog zapisa kojeg bih im poturio...
Okonavi svoj izvjetaj, Kaptah je izazovno prekriio ruke, isturio glavu i oeki
vao moju pohvalu. No njegove su me rijei natjerale u misli, te sam sve dobro razmo
trio. Tada sam ga upitao:
To znai, imamo na skladitu velike koliine ita?
Kaptah je krepko kimnuo, jo uvijek oekujui moje pohvale. Ali, ja sam nastavio:
U tom sluaju mora pohitati naseljenicima koji obrauju prokletu zemlju i podi
jeliti im ito za sjetvu, jer ga sada nemaju. ito koje imaju je zamrljano kao da je po
njem padala krvava kia. Voda je ve opala, te je nastupilo razdoblje oranja i sijanja.
Zato mora pohitati!
Na te moje rijei suutno me pogledao, kimajui glavom...
Dragi moj gospodaru! ree mi tada. Ne bi trebao zamarati svoju vrijednu gla
vu stvarima koje ne razumije. Pusti mene neka ja mislim za tebe! Evo kako stvari sto
je: mi, trgovci itom, prvo smo zaradili na naseljenicima, ustupivi im ito. Jer, u svo
joj su bijedi bili prisiljeni uzeti ga, uz obvezu vraanja dvije mjerice za jednu posue
nu. A ako nisu mogli platiti, prisilili bismo ih neka zakolju svoju stoku i daju koe pod
dug. Skokom cijena itu, takva je naplata postajala neprobitana. Sada nam je najko
risnije ako to vie zemlje ostane neposijano sve do proljea, jer e time cijene itu i
dalje rasti. Zato nemojmo postupati kao luaci, posuujui naseljenicima ito za sje
tvu! To bi tetilo naim vlastitim probitcima, a istodobno bih nakopao na vrat neprija
teljstvo svih trgovaca itom...
No bio sam odluan. Zato rekoh otro:
Postupi kako sam naloio, Kaptah! ito je moje, a ja sada ne mislim na dobitak i
probitak, ve mislim o ljudima ija se rebra vide kroz kou poput rebara onih koji
rade u rudnicima. Mislim i na ene kojima dojke vise poput isuenih praznih vreica.
Mislim jednako tako i na djeicu koja iskrivljenih noica bazaju obalom rijeke, a oi
su im pune muha... To je moja volja i odluka! Podijeli im ito za sjetvu i pomogni im
na sve naine kako bi ga i posijali. elim da to uini za dobro Atona i dobro faraona
Ehnatona, kojeg ljubim. Ipak, nemoj im ga dati bez naplate, jer sam se ve mnogo
316

puta osvjedoio kako darovi raaju bezvoljnou i zloom, lijenou i pohlepom. Zar
im zemlja i stoka nisu bili poklonjeni? I unato tome nisu uspjeli. A ako zatreba, Kap
tah, poslui se pri naplati dugovanja i batinom. Pobrini se neka ito bude posijano i
ponjeveno. A kad bude zahtijevao povrat duga, ne doputam ti zagrabiti u to i uzeti
ita sebi. Uzet e od njih samo jednu mjericu za svaku koja im je data u zajam...
Zauvi to, Kaptah je razderao svoju odjeu, to i nije mnogo znailo jer je ve bila
sva zamrljana vinom, te udario jadikovati:
Mjeru za mjeru, gospodaru?! Ta to je prava ludorija! Od ega mogu potkradati,
ako ne od tvoje zarade? Ta neu valjda krasti tvoje ito? I u svakom drugom pogledu,
to to zbori je ludo i bezbono. Naime, osim trgovaca itom, protiv mene e se dii i
Amonovi sveenici! A sada mogu bez opasnosti glasno izgovoriti njegovo ime, dok
sjedimo ovdje u zatvorenoj prostoriji, gdje nema nikog tko bi me uo i potkazao. Za
zivljem njegovo ime glasno, gospodaru, jer on jo uvijek ivi, a njegova je mo jo
strahovitija nego ranije. Proklet e nae kue i nae brodove, naa skladita i nae tr
govine. Proklet e i ovu krmu, te bi bilo uputno prenijeti je na Meritino ime, ako je
ona s tim suglasna... A ja sam, istodobno, sretan to je toliki dio tvojeg posjeda upisan
na tua imena, pa sveenici ne mogu doznati za njih i na njih baciti kletvu. U to se
moe pouzdati, jer te lane prijenose vlasnitva nisu nanjuili ni faraonovi poreznici,
premda uspiju opljakati ak i zemlju koja je ve poput elave lubanje. Time te, daka
ko, ne mislim uvrijediti, dini moj gospodaru. Jer, tek sad kad si skinuo vlasulju, mogu
vidjeti koliko si elav. Ako eli, mogu ti pribaviti mast pripravljenu uz posebne aro
lije. Od nje kosa ponovno naraste i ak se kovra. Poklonit u ti je, bez naplate, te je
neu namiriti ni iz naih prihoda. Naime, dobivam je iz nae trgovine, a imam i velik
broj potvrda o njenom udesnom uinku...
Kaptah je tako brbljao, ne prestajui. elio je, po svojoj staroj navadi, time dobiti
na vremenu i odvratiti me od moje odluke. A kad je spoznao moju ustrajnost i vrstu
odluku da ne promijenim miljenje, gorko je zaeo proklinjati i zazivati u pomo sve
one bogove ija je imena nauio za naih dugih putovanja. A meni je rekao:
Je li te ugrizao bijesan pas, gospodaru? Ili te ubola korpija? U poetku sam mis
lio kako je to tek nekakva tvoja loa ala! Tvoja e nas namisao osiromaiti ako nam,
unato svemu, skarabej ipak ne bude od pomoi. Povrh toga, elim li biti poten, mo
ram ti rei kako i ja nerado gledam te iscrpljene i mrave ljude, te radije skreem po
gled s njih. Volio bih kad bi i ti tako postupio, gospodaru! Jer, ono to ovjek ne vidi,
ne mora ni znati. A svoju sam savjest umirio dijelei ito siromanima, budui je to
istodobno, zbog faraonova glupog naina obraunavanja poreza i olakica, bilo i vrlo
unosno. Ali ono najodbojnije u tvojoj nakani je to od mene zahtijeva neka stavim
ivot na kocku odlazei na neudobna i naporna putovanja i gacanjem uokolo kroz
blato! Gdje u se, bez ikakve sumnje, okliznuti i pasti u neki prokop za navodnjavanje.
Tada e imati moj ivot na savjesti, gospodaru! Ta ja sam uistinu star i umoran o
vjek, a udovi su mi ukoeni. Nedostajat e mi moja mekana lealjka, kao i juhe i
317

odresci koje priprema Muti. Osim toga, od hodanja gubim dah...

No ja nisam imao milosra, te mu odrezah:
Lae vie nego ikada, Kaptah! Za ovih se godina nisi ni malo postarao, ve si se
naprotiv pomladio. Ruke ti se vie ne tresu kao nekada, a ni oi ti nisu bile zacrvenje
ne kada si doao... Zacrvenjele su ti se tek poslije, od previe vina kojeg si u meuvre
menu popio. Nadalje, kao lijenik ti propisujem odlazak na takvo neudobno i naporno
putovanje, zbog ljubavi koju gajim prema tebi. Doista si predebeo, to je naporno za
tvoje srce i oteava ti disanje. Nadam se kako e tijekom takvog putovanja smravje
ti, te time ponovno postati tovanja vrijedno ljudsko bie. Tada se vie neu morati
stidjeti zbog pretilosti svoga sluge. Zar se ne sjea, Kaptah, koliko nas je radovalo
stupanje po babilonijskim cestama, s koliko oduevljenja si jahao svog magarca kroz
planine Libanona? Ili, koliko se tvoje oduevljenje jo povealo kad si u Kadeu mo
gao sjahati s te mrcine?... I uistinu, kad bi bili mlai, te kad ne bih morao ostvariti
brojne prevane zadae koje mi je povjerio faraon, poao bih i osobno s tobom. Jer,
mnogi e tijekom tog putovanja blagosiljati tvoje ime.
Nismo vie raspravljali. Kaptah se pomirio s mojom nakanom i odlukom. Tu smo
no pili do kasna. I Merit je pila, te je obnaila svoja smea koljena. Tako sam ih mo
gao dotai svojim usnama. Kaptah nam je pripovijedao o svojim sjeanjima na ceste i
itna gumna Babilonije. Veliao je pritom svoja djela i osobno junatvo, pa ako je sve
to svojedobno uistinu poinio, kako je sada tvrdio, sigurno me kroz svo ono doba lju
bav prema Minei oito uinila slijepim i gluhim... Jer, nieg se od tih njegovih veleb
nih djela nisam mogao prisjetiti.
Moram rei, naime, kako nisam zaboravio Mineu, premda sam tu no legao na Me
ritinu prostirku i uivao s njom. Tako mi se zagrijalo srce, a moja se usamljenost oto
pila. Ipak, nisam je nazvao sestro moja... Legao s njom jer mi je bila prijateljicom, a
za mene je uinila ono najprijateljskije to ena moe pruiti mukarcu. Zato sam bio
pripravan i vr razbiti s njom, ali ona na to nije pristala, rekavi: Tek sam eljade, ro
eno u krmi... A ti si prebogat i preugledan ovjek za mene! Ipak mislim, tako je
postupila, elei zadrati ponajprije svoju slobodu, a potom i moje trajno prijateljstvo.

4
Slijedeeg sam dana morao posjetiti Zlatnu Kuu, gdje me je poeljela primiti Kraljica
Majka, koju je cijela Teba ruila nazivajui je vraarom i crnom vjeticom. inili su to
toliko otvoreno i nedvojbeno, te je svatko odmah znao na koga se misli. I smatram da
je, bez obzira na svoju sposobnost i mudrost, sav razum i druge sposobnosti, zasluila
taj naziv. Bila je, zapravo, nemilosrdna i okrutna stara urotnica i spletkarica. Velika
mo kojom je raspolagala zatrla je u njoj svaku vrlinu i odliku...
318

Radi toga sam se ujutro vratio na brod, preodjenuo u kraljevsko platno, te stavio
na sebe oznake svoga dostojanstva i svoje asti. Ali, tada je prispjela moja kuharica
Muti, ravno iz kue koja je neko pripadala ljevau bakra. Bila je vrlo ljutita i rekla
mi:
Neka je blagoslovljen dan koji te vratio domu, gospodaru! No kakvo je to tvoje
vladanje? Moe li se na bilo koji nain opravdati to cijele noi bani po kuama nas
lade, te ne navraa svom domu ni na zajutrak? I to premda sam trpjela vrlo velike
boli pripravljajui jelo za tebe! to vie, probdjela sam cijelu no, pekui i prei, te
prutom natjeravala lijene robove kako bi pobrzali s ienjem kue... Od silnoga me
umora zaboljela desna ruka. Ja sam sada stara ena i izgubila sam vjeru u mukarce, a
ni ti nisi svojim vladanjem sino, noas i jutros ba nita uinio kako bi popravio
moje miljenje o njima. Dolazi sada kui, te pojedi zajutrak kojeg sam ti spravila! Do
vedi i svoju bludnicu, ako ve ne moe biti ni dana odvojen od nje...
Tako je Muti zborila, premda je vrlo cijenila Merit i divila joj se. Ali takav joj je bio
nain govora, na kojeg sam se morao priuiti. Njena zajedljivost mi je bila puna neke
glazbe, potvrujui mi osjeaj kako sam opet kod kue.
Poslavi poruku Merit u Krokodilov rep, poao sam bodro za Muti. Stupala je uz
moju nosiljku, vukui noge, te nastavila neprestance mrmljati i prigovarati:
Vjerovala sam, smirio si se i nauio dostojno vladati, tijekom duga boravka kod
kralja. Ali oigledno nisi stekao nikakve odlinosti, te si neobuzdan kao i ranije. Juer
mi se priinilo kako na tvom licu itam smirenost i staloenost. Razveselilo me i to
mi se uinilo kako su ti obrazi malo puniji. Jer, kad se mukarac udeblja, postaje i mir
niji. A ako oslabi i smravi ovdje u Tebi, to uistinu nee biti moja krivica, nego pos
ljedak tvoga opakog naina ivota. Svi su mukarci jednaki i svo zlo svijeta izvire iz
one male alatke koju kriju ispod svoje bedrene pregae, jer se je srame. A uistinu se i
imaju ega sramiti!
Tako je neprestance rogoborila... Podsjetila me time na moju majku Kipu. I sigurno
bih bio dirnut do suza, da se nisam hitro obrecnuo na nju:
Zaepi usta, eno, jer mi tvoje klepetanje ometa misli i u mojim je uima nalik
zvrndanju muha!
Nenadano je zamuknula, oduevljena to me je uspjela bocnuti i potai da se izde
rem na nju. Tako je outjela da joj se gospodar doista vratio svom domu.
Kuu je za moj doek pripremila i uredila doista vrlo ukusno i lijepo. Struci cvije
a bili su privezani za ulazne stupove, vrt i cesta pred kuom bili su pometeni, a crk
nuta maka koja je dan ranije leala pred mojim vratima sada je leala pred susjedo
vim. Skupila je i podmitila sitnim darovima djecu, neka stoje na ulici i viu: Blagos
lovljen neka je dan koji je vratio naeg gospodara domu! Tako je postupila jer je bila
ogorena to nemam vlastite djece. Naime, njoj bi bilo drago kad bih imao nekoliko
deriadi, ali uz uvjet da ih pribavim bez ene. Kako je to zapravo zamiljala, nije mi
bilo jasno. Okupljenoj djeci sam dao bakrenjaka, a Muti im je podijelila mednih kola
319

a. Zato su otila uistinu razveseljena.

Dola je i Merit, prekrasno odjevena, s cvijeem u kosi. Kosa joj je sjala od miris
noga ulja, te je Muti njuila zrak i brisala si nos dok nam je lijevala vode po rukama.
Jelo koje nam je pripremila bilo je slatko mome nepcu, jer je bilo pripravljeno na te
banski nain. Naime, u Ahetatonu sam protokom vremena ve bio zaboravio, kako se
nigdje na svijetu ne jede tako dobro i ukusno kao u Tebi.
Zahvalio sam Muti i pohvalio njeno umijee, to ju je razdragalo, premda se poku
ala mrgoditi i frktati. Merit joj je takoer polaskala. Ne znam je li taj obrok u kui,
koja je neko pripadala ljevau bakra, bio na ikoji nain toliko osobit ili vrijedan pa
nje, te zato sam ga ovdje spomenuo. Uinio sam to najvjerojatnije za samoga sebe,
jer sam se tog trenutka osjeao sretnim. Zato sam rekao:
Zaustavi svoj hod, vodni satu! Jer, ovaj je trenutak dobar. Neka nikad ne mine!
Dok smo jeli, u dvoritu su se okupljali ljudi. Bili su to itelji iz etvrti siromanih,
koji su odjenuli najbolje to su imali i utrljali lica uljem, kao da je kakav blagdan.
Tako dotjerani doli su me pozdraviti i poaliti se na svoje tegobe i boli. Mnogo je u
meuvremenu bilo isteklo vode iz vodnog sata, prole su godine, ali oni me nisu zabo
ravili...
Vrlo si nam nedostajao, Sinuhe rekoe mi. Dok si boravio meu nama nismo
te dovoljno cijenili i nismo spoznali tvoju pravu vrijednost... Tek kad si otiao, spoz
nali smo koliko si nam dobra pruio i uinio! I koliko smo izgubili tvojim odlaskom...
Donijeli su i darove, mada neznatne i vrlo skromne. Jer, ti su ljudi sada bili siro
maniji nego ikada, zahvaljujui Ehnatonovu bogu. Jedan mi je donio mjericu krupi
ce, drugi pticu, trei suenih datulja, a etvrti nije imao nita pa mi je ubrao cvijet. To
me potaklo pa sam pogledao svo ono cvijee kojim je moj vrt za ovu zgodu bio uljep
an. I bilo mi je jasno zato su cvjetne gredice u Cesti ovnova bile tako gole i opusto
ene... Meu posjetiteljima sam prepoznao i starog pisara koji je, zbog otekline na vra
tu, glavu drao iskoeno. Zaudio sam se to je jo uvijek iv. Tu je bio i rob kojem
sam izlijeio prste, pa mi je ponosno pokazao kako ih opet moe pomicati. Krupica je,
dakako, bila njegov dar. Jo je uvijek radio u mlinu, gdje ju je lako mogao ukrasti. A
jedna majka mi je pokazala sina koji je izrastao u zgodnog i krepkog momka, imao
plavo oko i oiljke na nogama. Hvalila se kako joj sin s lakoom istue svakog djeaka
istog uzrasta, u cijelom susjedstvu.
Pojavila se i djevojka iz kue naslada, kojoj sam izlijeio oi i uklonio joj neprik
ladne madee. Mojoj je slavi, dodue, tada pridonijela tako to mi je poslala sve svoje
druge iz ustanove u kojoj je zaraivala za ivot. Poeljele su neka i njima uklonim
madee s tijela, jer su smatrale kako im ti znakovi s kojima su se rodile nisu probita
ni u njihovu zvanju. Moja je pacijentica u meuvremenu uznapredovala, zatedjevi
dovoljno da bi mogla kupiti javno kupatilo u blizini trnice. Tamo je prodavala i miri
se, te trgovcima dojavljivala gdje mogu nai mlade djevojke iroka srca...
Svi su donijeli darove, govorei:
320

 Ne prezri naih darova, Sinuhe! Ne prezri ih, premda si kraljev lijenik i obitava
u faraonovoj Zlatnoj Kui. Naa srca je razveselilo to smo te mogli ponovno vidjeti...
Sve dok nam ne govori o Atonu.
I nisam im govorio o novom faraonovom bogu... Sa svakim sam porazgovorio po
sebno, u skladu s njegovom boljkom. Sasluao sam njihove tegobe, te im propisao lije
enje i lijekove. A veselilo me i to sam za vrijeme rada mogao promatrati Merit, koja
mi je bila prijateljicom. Ona je, naime, skinula svoju prekrasnu haljinu, kako bi mi po
mogla. Ispirala im je rane, proiavala moj no u vatri, te mijeala omamljujue na
pitke za one kojima je predstojalo vaenje zuba. Kad bih je god pogledao, srce mi je
ispunjala neka topla milina i njenost... A pogledavao sam je esto. Ta bila je toliko li
jepa i vjeta. Dranje joj je bilo draesno i milovidno, a nije se stidjela ni tijekom rada
odloiti svoju haljinu, kako to ine siromane ene, ostajui odjevena tek u bedrenu
pregau. Moji se siromani pacijenti pritom nisu tome udili... Bili su previe zaokup
ljeni vlastitim nevoljama.
Tako je dan neumitno protjecao, u primanju bolesnika i razgovoru s njima. Bilo je
gotovo jednako kao u ona davna vremena, kada me je toliko veselilo moje znanje i
umijee, a pogotovu uspjeh u lijeenju. Mislio sam kako su ta vremena prola i zabo
ravljena... Ali su sada uskrsnula u svom svojem uzbuenju i iskriavosti. Takva su mi
sjeanja vraala snagu i polet mladosti, premda mi je u dubini srca crv razuma ipak
govorio kako je to tek prolazan trenutak sree... Ali zato nije bilo neobino to sam
poesto uzdisao i punio plua zrakom do krajnjih granica, toliko te su skoro prsnula. I
nekoliko puta sam ponovio:
Zaustavi svoj hod, vodni satu!... Vodo, prestani tei!... Jer, zasigurno e biti malo
trenutaka u mom preostalom ivljenju, koji e biti toliko lijepi i dragi!
Tako sam potpuno smetnuo s uma kako moram posjetiti Kraljicu Majku, koju su
obavijestili o mom prispijeu u Tebu. Ali, sve nekako mislim, namjerice sam zaborav
ljao na taj posjet, jer ga se jednostavno nisam htio sjetiti. I to zato jer bijah sretan.
Vodni je sat, ne marei za moje uzdisaje, nemilice mjerio vrijeme... A zlatni je sun
ev un spokojno jedrio nebom prema zapadu. Tako su se sjene izduile, a tada su i
posljednji od mojih pacijenata otili. Merit mi je polila vode po rukama, te mi je po
mogla oistiti se i urediti nakon naporna posla. Bilo mi je vrlo drago usluiti i nju na
isti nain. Na koncu smo se ponovno odjenuli u otmjene halje.
Ali kad sam joj namjerio pomilovati obraz i dotai njene usne mojima, odgurnula
me je i rekla:
Pohitaj u posjet svojoj vjetici, Sinuhe! I ne gubi vremena, kako bi se mogao vra
titi prije noi. Moja te rogoina nestrpljivo oekuje. Da, upravo utim kako te prostir
ka u mojoj sobi udno doziva... Ali zato je tome tako, ne bih znala objasniti. Tvoji su
udovi meki, Sinuhe, tvoje meso mlitavo, a ni tvoje milovanje nije ba ni u kojem po
gledu osobito. Unato svemu, ti si mi drukiji od ostalih mukaraca, te mogu dobro
shvatiti osjeaje moje rogoine...
321

Ovjesila mi je oko vrata znake moga ugleda i dostojanstva, te smjestila lijeniku

vlasulju na glavu, usput mi milujui obraze. Zato nisam elio ostaviti Merit i poi fa
raonovoj Zlatnoj Kui, unato svem strahu kojeg je u meni pobuivala Kraljica Maj
ka. Ipak sam batinom i srebrom gonio moje nosae i veslae, sve dok nismo prispjeli
pod zidove palae. Moj je amac dotakao pristupni most Zlatne Palae upravo u trenu
kada je sunce zalazilo iza brda na zapadu, a prve su zvijezde stidljivo zasvijetlile na
nebu. Tako sam ipak stigao na vrijeme, pa se nisam osramotio.
Prije nego izvijestim o razgovoru s Kraljicom Majkom, moram napomenuti kako je
tijekom svih tih godina samo dvaput posjetila sina u Ahetatonu. I oba ga je puta kori
la i predbacivala mu zbog njegove ludosti, to ga je teko pogaalo. Jer, on je volio
svoju majku i bio slijep za njene mane. Bila je to ona sljepoa, toliko esto prispodobi
va sinovima, sve dok se ne oene pa im supruge otvore oi. A Nefertiti nije ni pokua
la otvoriti oi faraonu Ehnatonu, za volju i dobro svog oca, velikog sveenika Eiea.
Kraljica Taja i Eie u to su vrijeme otvoreno ivjeli zajedno, ni ne pokuavajui vie
prikrivati svoju strast i poudu. Posvuda su se i pojavljivali zajedno, te na svakom ko
raku pratili jedno drugog, kao da se ele meusobno nadzirati. I ne znam je li fara
onova kraljevska kua ikada svjedoila takvoj otvorenoj, neprikrivenoj sramoti. To,
ipak, nije iskljueno... Ta takve se stvari ne biljee u dvorske zapise, te zato poslije
smrti svjedoka, brzo padnu u zaborav. Ipak nisam sumnjao o podrijetlu faraona Ehna
tona, jer sam vjerovao kako je boanske loze... Naime, ako u ilama ne bi imao krvi
pokojnoga velikog faraona Amenhotepa IV, ne bi u ope imao kraljevske krvi. Tada bi
uistinu bio lanim faraonom, kako su to sveenici uvjeravali, te bi svi protekli dogaa
ji bili jo opakiji, besmisleniji i lui. Zato nisam htio vjerovati sveenicima, nego sam
se radije prepustio onom to su mi nametali srce i razum.
Kraljica Majka Taja me je primila u posebnoj prostoriji, u sklopu svojih osobnih
odaja. Ta je prostorija bila puna malenih ptica potkresanih krila, koje su skakutale i
cvrkutale u svojim krletkama. Naime, ona nikad nije zaboravila svoje zanimanje iz
mladosti, te je jo uvijek uivala hvatajui ptice u dvorskim vrtovima... U tu je svrhu
mazala ljepilo po stablima i razapinjala posebne mree za ptice. Zatekao sam je kako
plete prostirku od obojene rogoine. Obratila mi se otrim glasom i prekorila me zbog
kanjenja.
Nakon krae stanke, upitala me:
Je li se moj sin oporavio od svoje ludosti? Ili je zreo za otvaranje lubanje? On
uistinu pravi previe buke oko tog svog Atona, te time uznemiruje narod. A to je sada
izlino, otkad je lani bog sruen, pa nema vie nikog tko bi se s faraonom nadmetao
za vlast...
Ispripovjedio sam joj o faraonovom stanju, o malim kneginjama i njihovoj igri,
njihovim gazelama i psima, te kako veslaju po svetom jezeru u Nebeskom Gradu. Na
to se umirila, pozvala me nek sjednem uz njene noge i ponudila pivom. Nije me ponu
dila tim napitkom zbog krtosti, ve zato to je kao i veina puka pretpostavljala pivo
322

vinu. Njeno je pivo bilo jako i slatko, a svakog bi dana ispila vie pehara. Od toga bi
joj se napuhnulo tijelo, a i lice isto tako, te joj je bilo nalik crnakom, premda nije bilo
sasvim tamno... Tko bi je pogledao, ne bi nikad povjerovao kako je ova debela i stara
ena svojom ljepotom neko osvojila ljubav velikoga faraona. Zato je narod i tvrdio,
kako je to postigla crnim aranjem. Jer, uistinu je velika rijetkost pa faraon oeni obi
nu ptiarku i uzdigne je do poloaja i ugleda kraljevske supruge.
Pijui pivo, poela mi je govoriti otvoreno i u punom povjerenju. To nije bilo nita
neobino, jer sam bio lijenikom. ene naime povjeravaju svojim lijenicima mnogo
toga to nitko ne bi ni pomislio, da e kazati ikome na svijetu. U tom pogledu Kraljica
Taja nije se ni malo razlikovala od drugih ena.
Pivo joj je razvezalo jezik, pa mi je rekla:
Sinuhe, moj ti je sin zbog neke svoje lude dosjetke nadjenuo ime Onaj Koji Je
Usamljen... Premda se meni ba ne ini kao to i jesi. I spremna sam okladiti se kako u
Ahetatonu svake noi spava s drugom enom, jer predobro poznajem ene na dvoru.
Ali, uvjerena sam kako si u biti staloen i miran ovjek, te nedvojbeno u srcu dobro
namjeran. Tvoja me spokojnost pak toliko drai, te bih te najradije izbola bakrenom
iglom... Samo zato da vidim kako skae i zapomae. Ne mogu nikako shvatiti otkud
ti taj mir. Vjerojatno si ba u samom srcu dobar ovjek. Dodue, ne znam kakav je
probitak ovjeku od toga to je dobar. Primijetila sam kako su dobri samo oni ljudi
koji su glupi, jer nisu sposobni ni za to drugo. Unato svemu, tvoja me nazonost
jako smiruje... Htjela bih ti rei kako me taj Aton, kojem sam u svojoj ludosti i nepro
miljenosti dopustila da se dokopa vlasti, sada vrlo uznemiruje. Nikad nisam ni na
kraju pameti pomiljala da e to otii tako daleko. Smislila sam tog Atona radi svrga
vanja Amona, kako bi se poveala moja vlast i vlast moga sina. Zapravo je sve to na
mislio Eie, koji je kao to zna moj suprug. Osim ako nisi previe prostoduan, pa ti to
nije poznato. Ali on je ipak moj suprug, premda nismo mogli razbiti vr, jer to ne bi
bilo dolino. Taj bijedni Eie, u kojem nema mukosti vie nego li u kravljem vimenu,
tada je dovukao tog Atona iz Heliopolisa i napunio njime djeakovu glavu...
Otpila je dug gutljaj piva, uzdahnula, pa nastavila:
Uistinu nemam ak ni pojma, to moj sin vidi u tom Atonu... Jo kao dijete se
preputao snatrenju, te mogu jedino pretpostaviti kako je doista lud, pa mu treba
otvoriti lubanju. I to je to s njim pa mu ena, prelijepa Eieova ki Nefertiti, raa dje
vojicu za djevojicom, premda su svi moji dragi reci dali sve od sebe kako bi joj po
mogli? A kad smo ve kod toga, ne razumijem ni zato narod mrzi moje rece? Oni su
pravo blago, unato tome to su crni i u nosu imaju tapie od slonove kosti, a i raz
vlae si usne i izduuju lubanje svojoj novoroenadi. I ja znam zato, ljudima su
odurni, pa ih moram drati skrivene, u podzemlju Zlatne Kue, jer bi ih inae pobili.
Ali ja ne mogu bez njih. Jer, nitko mi poput njih ne zna kakljati tabane, niti mi pri
premati pomade koje mi omoguavaju da jo uvijek ivim ivotom ene, uivajui u
ivotu i preputajui se nasladama. A ako misli da jo uvijek uivam u Eieu, u velikoj
323

si zabludi. Ne razumijem pravo ni zato sam mu jo uvijek toliko privrena i sklona,

kad bi bilo bolje pustiti ga nek padne. Dakako, bolje za mene. Moji dragi crnci sada su
mi jedini uitak i zadovoljstvo...
Velika kraljevska mati stala se tiho kikotati samoj sebi, kao to se nad svojim pi
vom kikou stare pralje u luci. Ipak je nastavila:
Ti moji crnci su lijenici velikoga umijea, Sinuhe, iako ih ljudi zbog svoje ne
upuenosti nazivaju recima i arobnjacima. ak bi i ti mogao poneto nauiti od
njih, samo kad bi mogao prijei preko svojih predrasuda glede njihove boje puti i nji
hova zadaha. Moda bi i oni pristali, posvetiti te u svoju umjetnost? Ipak, to ne vjeru
jem, jer svoje tajne kriju i uvaju vrlo ljubomorno... Ta boja njihove puti je toliko to
pla i tamna! A njihov zadah nije ni malo odvratan, nego upravo ugodan i nadraujui.
Zato ne moe vie ivjeti bez njega, nakon to se na njega priui. Lijenik si, Sinuhe,
te me nee odati, pa ti mogu povjeriti kako ponekad uivam s njima. Naime, to su mi
propisali zdravlja radi, budui da stara ena poput mene mora imati neku razonodu i
veselje. Ne preputam se tome iz ljubopitljivosti i elje za spoznavanjem neeg novog,
kako to ine ene na dvoru. One u svojoj izopaenosti uivaju u crncima poput pro
drljivaca, koji su ve sve kuali pa su zasieni, te tvrde kako je nagnjilo meso najteni
je. Ja ne ljubim moje crnce zbog toga! Moja je krv jo uvijek mlada i crvena, te joj ne
trebaju umjetni podraaji i poticaji. Oni za mene predstavljaju tajnu koja me priblia
va toplim izvoritima cjelokupnoga ivota, blie Suncu, blie zemlji, blie ivotinjama.
Ipak, molim te, nemoj ovo moje priznanje odati drugima. Dodue, ako to i uini, nee
mi osobito nauditi! Rei u jednostavno kako si to izmislio, kako lae. A to se tie
puana, oni i onako vjeruju sve to se govori o meni, pa ak i vie od toga. Zbog toga
nee nastati vea teta ni u puanstvu, ako o mojim rijeima ispria nekome, pa to
dospije u narod. Ipak, uvjerena sam, ti e utjeti. I to zato jer si dobar ovjek. A ja ni
sam...
Vladanje joj je postalo nekako mranije. Nije vie pila piva nego se vratila tkanju
sjajne rogoine. Zagledao sam se u njene crne prste, koji su pletui prebirali po rogo
ini, jer se nisam usudio sresti njen pogled. utio sam, te nisam nita obeao na njeno
polupitanje-polutvrdnju o mojoj povjerljivosti glede njenih tajni, koje mi je netom ot
krila. Ne dobivi nikakvog odgovora od mene, nastavila je:
Dobrotom se nita ne postie. Jedino znaajno na svijetu je mo, dakle vlast...
Oni koji su roeni s njom ne znaju je cijeniti. Stvarno vrednovati mo i vlast mogu
samo oni koji su se, poput mene, rodili s balegom meu nonim prstima. Doista, Sinu
he, ja mogu odrediti vrijednost moi i vlasti! I sve to sam poinila, bilo je to zbog
vlasti i njenog ouvanja za moga sina i sina moga sina, kako bi se moja krv odrala u
faraonovoj Zlatnoj Kui i na zlatnom faraonovom prijestolju. I nieg se nisam libila u
stremljenju tom cilju! U oima bogova moja se djela moda priinjaju zlim, no otvore
no ti kaem: glede toga se ne osjeam neasno, sve dok je faraon iznad njih. A nakon
to je sve reeno i uinjeno, ne postoje vie ni dobra niti zla djela... Dobro je ono to
324

pobjeuje, a zlo ono to ne uspijeva ili biva razotkriveno. Unato tome, srce mi povre
meno zadrhti, a utroba mi postaje poput vode, pri pomisli na moja djela. Jer ja sam
ipak samo ena, a sve su ene praznovjerne... Nadam se pa e mi i glede toga moi po
moi moji crnci. Srce mi se razdire i to Nefertiti raa jednu ki za drugom. Ve je ro
dila etiri keri, a svaki put kad stigne nova djevojica uini mi se kao da sam bacila
nov kamen iza sebe, samo zato da bih ga opet nala kako lei preda mnom na putu,
poput neke prijetee kletve. Ne mogu to objasniti, ve se bojim kako sam svojim djeli
ma izazvala neko prokletstvo, koje se na neki neobjanjiv nain ulja za mnom.
Kroz debele je usne mrmljala nekakva zazivanja, a istodobno je i noge irokih sto
pala nemirno pomicala po podu. Ipak, svo su vrijeme njeni ustri prsti pleli sjajnu ro
goinu i pretvarali je u prostirku. Pratei njeno tkanje, iznenada mi se srce skoro zaus
tavilo u lenom gru! Jer, uzlovi koje je vezivala... bili su ptiarski, meni dobro pozna
ti. Da, poznavao sam ih dobro! Bili su osebujni, uobiajeni u Donjem Kraljevstvu. A
upoznao sam ih jo kao dijete. Istim je uzlovima bio ispleten poaavjeli un od rogo
za, koji me je donio mojim roditeljima, te ga je moja majka Kipa objesila povrh mog
leaja. Kada mi je ta spoznaja bljesnula pred oima, jezik mi se smrznuo, a udovi se
ukoili. U noi mog roenja blag je zapadnjak puhao na rijeci, nosei un od rogoza
niz nabujalu vodu i dopremio ga do cilja na obali nedaleko kue moga oca. Misao
koja mi je dola na pamet, dok sam pratio prste Kraljice Majke kako vino pletu ro
goz, bila je toliko strana i mahnita, te sam se smjesta poeo boriti protiv nje kako bih
je odbacio. Nisam je htio ni domisliti do kraja, govorei sam sebi kako zapravo svatko
moe rabiti ptiarske uzlove pri izradi una od rogoza. Dodue, ptiari su se bavili tim
poslom u Donjem Kraljevstvu, a sam nisam nikad imao prilike ikoga vidjeti u Tebi
kako vezuje takve uzlove. A kao djeak sam esto zagledao aavi un, slomljenih
strukova, ovjeen pod krovom nae kue u etvrti siromanih. Pritom sam se divio tim
uzlovima koji su ga povezivali... Premda tada jo nisam ni nasluivao njegovu poveza
nost s mojom vlastitom prolou.
Kraljica Majka nije zamijetila moju iznenadnu ukoenost. Nije ni oekivala odgo
vora, ve je i dalje bludjela u vlastitim mislima i sjeanjima. Nastavila je:
Moda ti se inim opakom i odbojnom enom, Sinuhe, nakon to sam ti sve to
otvoreno rekla. Ipak, ne sudi mi prekruto za moja djela, ve pokuaj shvatiti i razu
mjeti... Ubogoj mladoj ptiarevoj keri nije lako pri ulasku u faraonovu Zlatnu Kuu i
njegove enske odaje, gdje je svi mrze zbog njene tamne puti i irokih stopala. I gdje
je bodu tisuama igala, te nema drugog utoita do li faraonova hira, te ljepote i mla
dosti svoga tijela. I zar se udi to se nisam previe sluila uobiajenim putovima i
nainima, pokuavajui vezati faraonovo srce uz mene? Ne, noi i noi upoznavala
sam ga s neobinim postupcima i navadama crnaca, sve dok vie nije mogao ivjeti
bez mog milovanja, te dok nisam putem njega vladala Egiptom! Na taj sam nain
nadjaala sve one spletke u Zlatnoj Kui, izbjegla sve stupice i smaknula sve mree
koje su mi postavljali na moj put. A nisam zazirala ni od osvete, kada sam za nju ima
325

la povoda i razloga. Tako sam strahom umirila sve jezike i vladala Zlatnom Kuom po
svojoj volji. A moja je volja bila i da mu ni jedna druga njegova ena ne rodi sina,
dok mu ga ja ne rodim. Zato mu ni jedna ena i nije rodila sina, a keri koje su se ro
dile poudavala sam ve pri roenju, za razne uglednike. Toliko je jaka bila moja volja
i moja mo. A ja se u poetku nisam mogla odvaiti na raanje djece faraonu, jer ni
sam eljela porunjeti u njegovim oima. Naime, u poetku sam svoju mo nad njim
odravala samo svojim tijelom, jer tada jo nisam bila zaplela njegovo srce u tisue
dragih mrea. Osim toga je i stario, pa su ga zagrljaji kojima sam njim vladala iscrp
ljivali. Tada, prosudivi kako je sazrelo doba za raanje, upustila sam se u materins
tvo. Ali, na svoj uas, podarila sam mu djevojicu. To je bila Baketaton. I nisam je
udavala, pa je ona jo jedna strjelica u mom tobolcu. Jer, mudri uvaju mnogo strjeli
ca u svom tobolcu i nikad se ne uzdaju samo u jednu. Vrijeme je prolazilo, te sam u
mislima bila vrlo zdvojna, sve dok mu nisam rodila sina. Ali sam u njemu nala ma
nje zadovoljstva nego li sam to oekivala, jer je lud. Zato sam sve svoje nade polagala
u sina moga sina, premda se taj jo nije rodio. Da, tako je velika moja mo, pa veli
kom faraonu ni jedna ena u njegovu domu nije rodila sina tijekom svih tih godina,
nego su dolazile na svijet same djevojice... Kao lijenik, Sinuhe, mora priznati kako
je to moje udesno umijee doista neto osobito?
Tvoje udesno umijee odvratio sam, ne mogavi se suzdrati od drhtanja je
vrlo jednostavne i odvratne naravi, velika kraljevska majko! Tvoji ga prsti upliu u
sjajnu rogoinu, kao to svi mogu vidjeti.
Ispustila je rogoinu, kao da ju je oprila, te uasnuto zakolutala oima zacrvenje
nim od piva i uskliknula:
Zar si i ti arobnjak, Sinuhe, kad govori takve rijei? Ili je to takoer poznato ci
jelom narodu?
Trajno se pred narodom ne moe nita vjeno skrivati. Sve on dozna, prije ili
kasnije. Pa ak i onda kad mu nitko ni rije ne kae. I premda nitko nije svjedoio tvo
jim djelima, ipak te je vidjela no, vidjele su te zvijezde, a noni je vjetar o tome apu
tao mnogim uima. Pa iako moe utiati jezike ljudi, ipak ne moe priguiti njegov
noni uh. Unato svemu, arobna prostirka koja nastaje pod tvojim prstima je izuzet
no lijepa, pa bih ti bio zahvalan ako mi je daruje. Bila bi to za mene velika vrijed
nost, te bih je cijenio sigurno daleko vie od bilo koga drugog kome bi je mogla daro
vati.
Smirila se dok sam govorio. Ponovno je uzela prostirku u ruke i drhtavim prstima
nastavila raditi na njoj. Usput je otpila jo piva. Kada sam zautio, lukavo me pogle
dala...
Moda u ti dati ovu prostirku, Sinuhe ree tada ako je ikad dovrim. To je
predivna i dragocjena kraljevska prostirka, jer je izraujem svojim vlastitim rukama.
Ipak, jedan dar zahtijeva drugi... to mi moe ponuditi za uzvrat, Sinuhe?
Nasmijao sam se i odgovorio nehajno:
326

 Kao dar za uzvrat, Kraljevska Majko, evo ti mog jezika. Premda, volio bih ga za
drati na mjestu gdje se sad nalazi. A mom jeziku nee biti na probitak, govori li pro
tiv tebe... Pa ti ga zato darujem!
Neto je mrmljala samoj sebi u bradu, postrance me promatrajui dugim pogle
dom. Tada je rekla:
Zato bih prihvatila kao dar neto to je ve u mojoj moi? Nitko me ne bi zaus
tavio i sprijeio u pokuaju da ti oduzmem jezik. Mogla bih ti oduzeti i ruke, kako ne
bi mogao pisati, kad si ve sprijeen u brbljanju. Na dalje, mogla bih te otpremiti u
moje podrume kako bi pozdravio moje drage crnce... A od tamo se moda i ne bi vra
tio, jer vrlo rado prinose ljude kao rtve!
Oito si popila previe piva, Kraljice Majko mirno sam joj odvratio. I ne pij
vie noas, kako ne bi naletjela na vodenkonje u svojim snovima. Moj je jezik tvoj i
nadam se tvojoj prostirci od rogoine, kad bude dovrena.
Podigao sam se, nakanivi poi. Nije me zadravala, ve se samo kikotala kako to
ine stare ene kada su pripite. Ipak mi je na rastanku jo rekla:
Divno me zabavlja, Sinuhe! Divno me zabavlja!
Ostavio sam je i bez smetnji se vratio u grad. Te je noi Merit dijelila prostirku sa
mnom. Ali srea mi vie nije bila nepomuena. Moje su misli bjeale unu od rogoza,
pocrnjelom od ae, koji je tolike godine poivao nad mojim leajem. Pratile su i tam
ne prste koji su oblikovali prostirku, veui je ptiarskim uzlovima. Pratile su none
povjetarce koji su krhke unove nosili niz rijenu maticu, otiskujui ih od zidina Zlat
ne Palae i usmjerujui ih prema tebanskim obalama... Uistinu vie nisam bio potpu
no sretan, jer ono to doprinosi znanju primee i poveanju briga. A znanje i spoznaja
toliko su pogibeljna roba. ovjek neprestance tei za njima i stremi njihovu irenju i
poveanju. Istodobno, to ih vie stjee, to je nesretniji... A ova moja najnovija spoz
naja, potaknuta prostirkom od rogoine koja je nastajala pod rukama Kraljice Majke,
bila je tegoba koje sam mogao biti poteen, jer vie nisam bio mlad.

5
Slubeni razlog moga putovanja bio je posjet Kui ivota u Tebi. Prole su godine od
mog posljednjeg ulaska u nju, no moj je poloaj Kraljevog otvaraa lubanja ukljui
vao tu obvezu. A bojao sam se i nazadovanja moga umijea i vjetine, jer za svog bo
ravka u Ahetatonu nisam otvorio ni jedne jedine lubanje... Tako sam se otputio u
Kuu ivota, gdje sam odrao nekoliko predavanja i pouio one polaznike koji su iza
brali usavravanje u tom podruju. Ali utvrdio sam kako Kua ivota nije vie ono
to je neko bila. Njen je ugled osjetno opao, te u nju nisu htjeli vie zalaziti ak ni
obini ljudi i siromasi. A najbolji su je lijenici napustili i preselili se u grad, gdje su
327

se samostalno bavili lijenitvom.

Vie se od pitomaca nije zahtijevalo, prije ulaska u Kuu ivota, promaknue u
sveenike najnieg stupnja. To me potaklo na pretpostavku kako se znanje oslobodilo
okova ustaljenih pravila, te je i uznapredovalo, jer uenicima vie nije bilo zabranjeno
postavljati pitanje Zato?
Glede toga, meutim, doivio sam veliko razoarenje. Ti su momci bili nezreli i bez
i najmanjeg poriva, koji bi ih tjerao na postavljanje pitanja Zato? Jedina im je elja
bila, u najboljem sluaju, preuzeti znanje svojih uitelja, u obliku podesnom za pri
mjenu, te upisivanje vlastitih imena u Knjigu ivota, kako bi mogli poeti raditi kao
lijenici i to prije zaraivati zlato i srebro.
Bolesnika je u Kui ivota bilo vrlo malo. Zato sam morao ekati tjednima prije
nego li se ukazala prigoda za otvaranje tri lubanje, na kojima sam htio iskuati svoju
vjetinu. Ovi su mi zahvati priskrbili veliko tovanje i slavu. I lijenici i pitomci laska
li su mi, hvalei mirnou, postojanost i okretnost mojih ruku. Poslije tih zahvata me
ipak spopao muan osjeaj i potitenost, jer mi se inilo kako su te ruke manje umje
ne nego su to bile ranije. I pogled mi se zamutio, te nisam uspijevao prepoznati bolest
s nekadanjom pronicljivou i sigurnou. Zato sam bolesnicima morao postavljati
brojna pitanja i poduzimati duge preglede, prije nego sam mogao doi do odluke. To
je bilo razlogom, to sam i kod kue primao bolesnike i lijeio ih bez naplate, a jedini
mi je cilj pritom bio vraanje moje ranije vjetine i umijea.
Od tri lubanje koje sam otvorio u Kui ivota, jednom sam se pozabavio iz suuti i
samilosti. Bolesnik je, naime, bio neizljeiv i trpio nepodnoljive bolove. Preostala dva
sluaja bila su zanimljiva i zahtijevala svo moje umijee i spretnost.
Jedan od njih bio je ovjek, koji se prije nekih godinu dana ljeti zabavljao s tuom
enom. Bjeei pred njenim muem, pao je s krova kue na cestu. Udario je pritom
glavom i pao u nesvjesticu, ali ne zadobivi nekih vidljivijih ozljeda. Kasnije je doao
k svijesti, bez nekih veih posljedica. Ali, nakon nekog vremena ga je spopala sveta
bolest, te je trpio od uzastopnih napada koji su redovito slijedili kad bi pio vina. Nije
imao privienja, ve je samo estoko vikao, ritao se i grizao svoj vlastiti jezik, te nije
mogao zadravati mokrau. Toliko se strano bojao daljnjih napada, pa je bez oklije
vanja pristao na zahvat i ak me molio neka ga izvedem. Zato sam pristao da mu
otvorim lubanju. Na poticaj lijenika iz Kue ivota pritom sam pozvao i Zaustavlja
a Krvi, premda nisam bio nauen na takvu pomo, radije se oslanjajui na svoju
vlastitu sposobnost i umijee. Ovaj zaustavlja krvi bio je jo tuplji i pospaniji od
onog koji je svojedobno pustio duu pod hinjenim smaknuem u faraonovoj Zlatnoj
Kui, o emu sam ve izvijestio. Tijekom cijelog zahvata trebalo ga je gurkati i tresti,
kako ne bi zadrijemao i zaboravio na svoju ulogu i zadau. Unato njegovu sudjelova
nju pri zahvatu, krv je ipak neprestance tekla iz rane... Otvorivi lubanju, opazio sam
kako je bolesnikov mozak na vie mjesta crn od usirene krvi. Zbog toga je ienje
mozga potrajalo dulje vremena, te ga nisam mogao provesti u cijelosti, zbog opasnosti
328

od ozljeda. No ovjek ipak vie nikad nije patio od onih stranih napada, budui je iz
dahnuo treeg dana nakon zahvata, kako je to uobiajeno. Unato tome, zahvat je
proglaen vrlo uspjenim, te je moje umijee hvaljeno na velika usta. A uenici su pa
ljivo zapamtili i pribiljeili sve to sam uinio i tumaio.
Drugi je sluaj bio jednostavan. Bolesnik je bio djeak kojeg su straari pronali
kako bez svijesti lei na ulici. Bio je opljakan, razbijene glave, na izdisaju. Sluajno
sam se zatekao u Kui ivota, ba kada su ga straari donijeli. Ve sam na prvi pogled
smotrio kako otvaranjem njegove lubanje nemam to izgubiti, pogotovu jer ga ostali
lijenici nisu htjeli preuzeti. Bili su osvjedoeni u neumitnost njegove smrti... Lubanju
sam mu otvorio najbre to sam mogao. Uklonio sam krhotine kosti iz mozga, a otvor
na lubanji zatvorio srebrnom ploicom, koju sam prije smjetanja na otvor lubanje
proistio na vatri. Djeak se oporavio, te je bio na ivotu i puna dva tjedna nakon za
hvata, kada sam naputao Tebu. Ipak, teko je pokretao ruke, a dlanovi i tabani su mu
bili bez osjeta, kada bi ih draili perom. Vjerovao sam kako e se s vremenom potpu
no oporaviti. Sluaj je, meutim, bio neobian po neem drugom. Vrsta rane i brzina
kojom sam bio prisiljen pristupiti zahvatu, nisu ostavili vremena za prethodno brija
nje glave. Zato, kada sam nakon zahvata zaio kou na glavi, povrh srebrne ploice,
kosa je stajala kao i ranije, te se pod njom nije moglo vidjeti ranu od zahvata.
Premda su se u Kui ivota prema meni svi odnosili s potovanjem, s obzirom na
moj poloaj, stari su me lijenici izbjegavali i uskraivali mi povjerenje. Jer, dolazio
sam iz Ahetatona, a njima je jo uvijek vladao strah od lanog boga. Nisam nikad s
njima govorio o Atonu. Raspravljali smo samo o strunim pitanjima. Dan za danom
pokuavali su otkriti moje misli, te njukali oko mene poput pasa koji slijede neki
trag. Ja sam se pak udio njihovu vladanju.
Konano, nakon treeg otvaranja lubanje, koje je nedvojbeno ne samo potvrdilo
nego i povealo moj ugled, pristupio mi je izvjesni lijenik, dobro znan kao iznimno
mudar i sposoban ranarnik u Kui ivota. Nekako krzmajui, ali ipak povjerljivo, re
kao mi je:
Zasigurno si zamijetio, kraljevski Sinuhe, Kua ivota pustija je nego ranije. A
nae se znanje ovdje trai mnogo manje nego nekada. I to premda je bolesnih u Tebi
isto onoliko kao i prije, pa ak i vie... Proputovao si mnoge zemlje, Sinuhe, te mogao
vidjeti mnoge naine ozdravljenja. Ipak, uvjeren sam, nisi imao prilike svjedoiti nai
nu lijeenja kakav se ovih dana tajno provodi u Tebi. To lijeenje ne zahtijeva ni noa
niti vatre, kao ni lijekova niti zavoja. Rekli su mi neka te upoznam s tim i pozovem,
eli li doi i biti nazoan takvom postupku. Ali mora mi tvrdo obeati da nee ni
kome govoriti o onomu to e vidjeti, te pristati na vezivanje oiju povojem dok te
budu vodili na sveto mjesto iscjeljenja, kako ne bi doznao gdje se ono nalazi.
Njegove su mi rijei bile odbojne, jer sam se plaio kasnijih nevolja s faraonom.
Ipak, moja je ljubopitljivost bila probuena, pa sam mu odgovorio:
I ja sam, dapae, douo o neobinim i ak udnim zbivanjima u Tebi. Mukarci
329

pripovijedaju prie, a enama se javljaju prikaze. Ali o nekim tajnim lijeenjima nije
do mene dospio nikakav glas. Moram odmah rei kako sam, kao lijenik, krajnje ne
povjerljiv i sumnjiav glede lijeenja koje ne rabi ni no niti vatru, kao ni lijekove niti
zavoje. Zato mi je drae ako ne budem upleten u neku obmanu, kako moje ime ne bi
bilo iskoriteno za svjedoenje o stvarima koje ne postoje i koje se ne mogu zbiti...
Na moje je rijei gorljivo prosvjedovao, rekavi:
Smatrali smo te ovjekom bez predrasuda, kraljevski Sinuhe, jer si putovao na
sve strane svijeta i prikupio saznanja o mnogoemu nepoznatom nama u Egiptu. Kr
varenje se moe zaustaviti bez uporabe klijeta i usijanog metala, kao to je poznato.
Pa zato se onda ne bi moglo lijeiti bez noeva i vatre? A tvoje ime nee biti poveza
no s tim zbivanjima, to ti moemo jamiti. Imamo i svoje osobite razloge zato elimo
da ba ti vidi sve to i uvjeri se kako u tome nema nikakve podvale. Ti si, Sinuhe, ne
pristran svjedok. Zato si nam potreban. To je ono to mi elimo!
Njegove su me rijei iznenadile i podraile moju ljubopitljivost. Kao lijenik uvijek
sam udio za novim saznanjima, pa sam pristao na njegov prijedlog. Obeao sam doi
i pribivati takvom tajnom iscjeljenju. inilo se kako mu je bilo vrlo stalo do mog pris
tanka, jer se nakon mog obeanja odmah oprostio i otiao, napomenuvi tek neka ga
ekam iste veeri.
Sunev je un odjedrio svom svakoveernjem smiraju. A kad je pala tama, pred
moj je dom stigla nosiljka s mojim domainom, ranarnikom iz Kue ivota. Uao sam
u nju, a on mi je vezao rubac preko oiju. Tako nisam mogao vidjeti kuda idemo, a
uskoro sam izgubio i osjeaj o smjeru kojim se kreemo. Stigavi na odredite, poveo
me kroz nekakve hodnike, uz i niz brojne stube. Sve me to zamorilo, te mu rekoh kako
mi je sva ta ludorija uistinu prisjela. No on me umirivao i uklonio mi povez oiju, te
me poveo u veliku dvoranu kamenih stijena, u kojoj je plamtjelo mnotvo svjetiljki.
Na nosiljkama, smjetenim jednostavno na podu, lealo je troje bolesnika. Pred
mene je istupio sveenik obrijane glave i lica koje se sjalo od svetoga ulja. Oslovio me
imenom i pozvao neka savjesno pregledam bolesnike... Neka se uvjerim kako tu nije
posrijedi nikakva podvala. Glas mu je bio postojan i ugodan, a lice mudro. Odazvao
sam se njegovu pozivu i pregledao bolesnike, uz pomo ranarnika iz Kue ivota.
Osvjedoio sam se u stvarnu bolest osoba koje su leale na nosiljkama. Bile su ak
toliko slabe, te se svojim vlastitim snagama nisu mogle podii sa svojih poivalita.
Prva je bila mlada ena, iscrpljenih i skvrenih udova. Leala je beivotno, te su joj se
samo tamne, uplaene oi micale na izmravjelu licu. Drugi je bio djeak, cijelog tijela
prekrivenog zastraujuim osipom i brojnim krvavim krastama. Trei je bio neki sta
rac, oduzetih nogu te nije mogao hoditi. U istinitost njegove tegobe sam se uvjerio.
Ubo sam ga iglom u nogu, ali nije outio nikakve boli.
Moj je pregled potrajao neko vrijeme. Privevi ga koncu, obratio sam se sveeniku,
koji je spokojno stajao po strani i promatrao to inim:
Pregledao sam ove bolesnike s najveom pomnjom. Kad bih bio njihov lijenik,
330

ne bih mogao uiniti nita drugo do li poslati ih u Kuu ivota. No teko da bi ena i
starac ozdravili i tamo, a djeakove patnje moglo bi se ublaiti svakodnevnim sum
pornim kupkama.
Sveenik se samo nasmijeio i naloio meni i mom pratitelju ranarniku, neka se
samo smjestimo na sjedalice u dnu prostorije, gdje je vladala polutama, te strpljivo
ekamo. Tada je pozvao robove neka podignu nosiljke s bolesnicima i smjeste ih na
rtvenik, pa je zapalio nekakav opojan tamjan. Iz pobonog se hodnika zaula pjesma,
te je uskoro u dvoranu prispjela skupina sveenika, pjevajui sveane Amonove pje
sme. Zauzeli su poloaj oko bolesnika i tada zapoeli moliti, poskakivati i uzvikivati.
Tako su skakali i uzvikivali sve dok im znoj nije potekao niz lica. Odbacili su svoje
platove, zazvonili zvonima koja su nosili u rukama i derali si grudi otrim kamenjem.
Sline sam obrede ve imao prilike vidjeti u Siriji. Zato sam njihov zanos proma
trao hladnim okom lijenika. Uzvici su im postajali sve glasnijima, te su zapoeli uda
rati akama o kamene zidove. Zid se tada rastvorio. Iza njega se sveti lik Amona mo
gao sablasno nazrijeti u odsjaju svjetiljaka. Tog su trena sveenici zamuknuli, te je iz
nenadna tiina, nakon sve te silne buke, djelovala silovito i zastraujue... Amonovo je
plamtee lice i oblije svjetlucalo iz tame prema nama nebeskim svjetlom.
Tada je nenadano pred bolesnike istupio glavni meu sveenicima, koji je predvo
dio skupinu... Zazivajui svakog od bolesnika po imenu, kliknuo je:
Ustanite i stupajte. Blagoslovio vas je veliki Amon, budui da vjerujete u njega!
Tada sam se svojim oima osvjedoio kako tri bolesnika nesigurno ustaju s nosiljki,
zagledani u boji lik. Treperei cijelim tijelom podignuli su se na koljena, ustali i opi
pavali svoje udove u nevjerici. Potom su briznuli u pla, te su molili i blagosiljali
Amonovo ime. Kameni zidovi ponovno su se stopili. Sveenici su otili, a robovi odni
jeli tamjan i upalili mnoge jake svjetiljke, kako bismo ponovno mogli pregledati boles
nike. Sada se mlada ena mogla kretati i uinila je nekoliko koraka uz nau pomo.
Starac je pak mogao hodati bez iije pomoi. A to se tie djeaka, onaj straan osip je
nestao s njegove koe, koja je sada postala istom i glatkom. Sve se to zbilo u nekoliko
vodnih mjera.
I nikad ne bih povjerovao kako je takvo neto mogue, da se kojim sluajem u sve
to nisam osvjedoio svojim vlastitim oima...
Sveenik koji nas je pozdravio pri dolasku, pristupio mi je s pobjednikim smije
kom na usnama i rekao:
to kae sada, kraljevski Sinuhe?
Odvano i bez straha sam ga pogledao u oi i odgovorio:
ini mi se kako su ena i starac bili pod nekim arolijama koje su sputavali nji
hovu volju. A arolija i vradbina lijee se arolijom i vradbinom, ako je volja arob
njaka i reca vea od volje onog koji ih je urekao. Ali osip je osip, te se ne moe izlije
iti aranjem nego samo viemjesenom njegom i primjenom ljekovitih kupki. Zato
otvoreno moram priznati, nisam jo nikada imao prilike vidjeti ita usporedivo s
331

ovim!
Gledao me sjajnih oiju i upitao:
Priznaje li, dakle, Sinuhe, kako je Amon jo uvijek kralj svih bogova?
Ne elim da glasno izgovara ime lanog boga odvratio sam mu. Jer to je fa
raon zabranio, a ja sam faraonov slubenik!
Opazio sam kako su ga moje rijei razjarile, jer je bio sveenik najvieg stupnja.
Ipak, njegova je volja nadvladala njegovo srce. Obuzdavajui svoje osjeaje, rekao mi
je, uz smijeak:
Zovem se Herihor. Tek toliko da zna, kako bi me mogao odati straarima. Ali ja
se ne bojim straara u slubi lanog faraona. Kao to se ne bojim ni njegovih bieva i
njegovih rudnika. Ozdravit u sve koji mi dou u ime Amona. Ali nemojmo sada ras
pravljati o svemu tome. Radije popriajmo kao uljuena i obrazovana bia... Dopusti
mi pozvati te u moju eliju na gutljaj vina. Ta sigurno si umoran nakon dugotrajna
sjedenja, kroz vie vodnih mjera, na tvrdoj podlozi!
Poveo me kroz kamene hodnike u svoju eliju. Sudei prema zaguljivom i ustaja
lom zraku, nalazili smo se pod zemljom. Pretpostavio sam da se smo pod svodovima
podzemnih odaja Amona, o kojima su se kazivale brojne prie, ali ni jednom neposve
enom pristup u njih nije bio doputen. Herihor je otpustio lijenika iz Kue ivota,
koji me je doveo. Tako smo on i ja bez iije pratnje stupili u njegovu eliju. Bilo je to
ljudsko obitavalite kojem nije manjkalo one udobnosti, koja razveseljava ljudsko
srce. Nad leajem je bio veliajan natkrov, ormari i sanduci bili su od slonovae i cr
nog drveta, a prostirke meke i prekrasne. Cijela je prostorija bila proeta miomirisima
rijetkih tvari i ulja. Utivo i paljivo mi je polio zamirisane vode po rukama, ponudio
mi gdje u sjesti, te iznio pred mene medne kolae, voe i birano jako vino iz Amono
vih vinograda, zainjeno mirhom.
Pili smo to jedinstveno vino. Nakon nekog vremena mi se obratio:
Sinuhe, mi te znamo. Pratili smo tvoje korake. Svjesni smo kako gaji veliku lju
bav prema lanom faraonu, pa je i njegov lani bog tebi manje stran i odbojan nego
bismo to mi eljeli. Uvjeravam te, meutim, njegov bog ne donosi ba nita to ve
nije obuhvaeno u Amonu. Faraonova su mrnja i progoni pritom samo proistili
Amona, uinivi ga jaim nego li je bio ranije. Ipak, neu sada spominjati boanska
pitanja... Obraam ti se kao ovjeku koji je lijeio bolesnike ne traei od njih darova,
te koji kao Egipanin vie ljubi Crnu Zemlju od Crvene. Zbog toga ti kaem: Faraon
Ehnaton je prokletstvo za siromane i propast za cijeli Egipat. Zato mora biti sruen
prije nego zlo koje stvara postane toliko veliko da se nee moi iskupiti ak ni uz pro
lijevanje krvi.
Otpio sam njegova vina i rekao:
Dosta mi je bogova i ve sam ih sit i presit. Meni ne znae vie nita. Ali se bog
faraona Ehnatona razlikuje od svih dosadanjih bogova. On nije prispodobiv i zato
nije iskazan ni slikama niti kipovima, a svi su ljudi pred njim jednaki. Svi, i siromani
332

i robovi, a i tuinci, vrijedni su u njegovim oima. Uvjeren sam kako se jedno razdob
lje primaklo svom kraju, te poinje neko novo. A u takva se vremena mogu zbiti i naj
nevjerojatnije stvari, protivne svim razlozima i objanjenjima. Jo se nikad, ni u koje
vrijeme, nije pojavila takva prigoda za obnavljanje svijeta i pretvaranje svih ljudi me
usobno u brau.
Herihor je na moje rijei podigao ruke u znak protivljenja. Tada se nasmijeio i uz
vratio:
Vidim, ti sanja snove na javi, Sinuhe. Uz svo svijetlo i mrak svijeta, sanja otvo
renih oiju. Ipak, smatrao sam te razboritim i razloitim ovjekom. Moja su stremlje
nja manje veliajna. elim tek, neka sve bude kao to je neko bilo. Neka siromani
dobiju punu mjericu, te neka se potuju zakoni. elim tek, neka svakom ovjeku bude
doputeno baviti se u miru vlastitim poslom, te da moe odabrati vjeru po vlastitoj
volji. elim i postojanje razlike izmeu roba i njegova vlasnika, sluge i gospodara. e
lim i trajnu nadmo i slavu Egipta, kao zemlje u kojoj se djeca raaju svako u svojem
okruju i svako sa svojom ivotnom zadaom. Te potom u tom svijetu mirno obitava
ju i ispunjavaju svoju zadau do kraja ivota. I pritom im isprazan nemir ne izjeda
srca. Sve to elim, Sinuhe, pa zato faraon Ehnaton mora biti svrgnut...
Dotakao mi je ruku zaklinjui i, prignuvi se naprijed, nastavio:
Ti si, Sinuhe, ovjek umjeren i mirotvoran. I ne eli zla nikome. Ali, ivimo u
vremenima kada svatko od nas mora izabrati i odluiti se... I nikako ne moe izbjei
tom izboru. Znaj i to: onaj tko nije s nama, protiv nas je! Zato e i takvi neodluni
jednog dana morati zbog svoje neodlunosti ispatati. Vjerujem kako nisi toliko luc
kast i naivan, pa vjeruje kako e njegova vlast potrajati jo dugo? Potpuno mi je pri
tom svejedno da li i kojem bogu slui. Amon moe preivjeti i bez tvoje vjere. Ipak, u
tvojoj je moi, Sinuhe, osloboditi Egipat od kletve. U tvojoj je moi da izgna iz Crne
Zemlje glad, bijedu i nemir. U tvojoj je vlasti, konano, i vraanje Egiptu njegove ne
kadanje moi i ugleda, njegove kraljevske veliajnosti...
Njegove su me rijei uznemirile. Pio sam jo vina, a usta i nosnice ispunjao mi je
bogat miomiris mirhe. Usiljeno se nasmijeivi, rekoh:
Sigurno te je ugrizao bijesan pas ili te tipnula korpija, kad izgovara takve
tvrdnje. Ja doista nemam takvih moi i snage. A ak ni bolesne ne mogu lijeiti onako
dobro kako to ti ini.
Pokazat u ti neto presjekao je razgovor, ustajui. Ponijevi svjetiljku, poveo
me u nekakav hodnik, gdje je otvorio vrata zabravljena mnogim zavorima i bravama.
Podigao je svjetiljku kako bi rasvijetlio eliju. Pred mojim je oima sablasno zablistalo
silno zlato, srebro i drago kamenje, zlatne i druge vrijedne posude. Sve je to ispunjalo
eliju do visine ovjeka! Priekavi trenutak, preputajui me na kratko mojim dojmo
vima, rekao mi je:
Ne boj se! Neu te dovoditi u iskuenje zlatom. Nisam toliko lud. Ali ti nee na
uditi spoznaja kako je Amon jo uvijek bogatiji od faraona. No, kako rekoh, neu te
333

kuati potkupiti zlatom... Ali u ti zato pokazati i neto drugo.

Otvorio je druga teka bakrena vrata, te osvijetlio malenu eliju iza nje...
Na kamenom leaju ugledao sam votani kip okrunjen dvojnom krunom, grudiju i
sljepooica probodenih otrim kotanim iglama. Nehotice sam podigao ruke i izrekao
molitve koje tite od aranja, one koje sam nauio prije mog posveenja za sveenika
prvog stupnja. Herihor me promatrao sa smijekom na usnama, a svjetiljka u njego
vim rukama nije podrhtavala.
Vjeruje li sada da su faraonovi dani skoro odbrojani? Upitao me. Urekli smo
i zaarali ovaj lik, u Amonovo ime, te mu proboli glavu i srce svetim iglama. Ali aro
lije, kao to je poznato, djeluju sporo. Zato e se jo mnogo zla sluiti prije nego lani
faraon bude sruen. Osim toga, njegov ga bog moe donekle tititi od naih uroka.
Sada, kad si sve to mogao vidjeti, nastavit u ti svoje izlaganje.
Pomno je osigurao i zabravio vrata, pa me poveo natrag u svoju prostoriju za bora
vak. Tamo mi je iznova napunio kupu vinom. Primaknuo sam je ustima, ali mi se vino
razlijevalo po bradi, a zubi su mi zveckali o rub kupe... Jer, znao sam: svojim sam oi
ma vidio aranje koje je monije od svih drugih i kojem se nitko vie nee moi opri
jeti.
aranje votanim kipovima je toliko strahovito, pa se ni sveenici u Amonovim
hramovima nisu usuivali o tome glasno govoriti, a moglo se nauiti samo iz pradav
nih zapisa. Unato tome, bilo je ljudi koji nisu vjerovali u njegovu mo i djelovanje.
Naime, od gradnje piramida proteklo je vie od dvije tisue godina, pa svijet vie nije
bio toliko mlad ni toliko pun arolija kao u ona davna vremena...
Iz ovoga vidi ree Herihor Amonova se mo protee i do Ahetatona. Ali ne
pitaj kako smo doli do kose s njegove glave i do komada njegovih podrezanih nokti
ju, kako bismo ih utisnuli u vosak... Mogu ti tek rei ovo: nismo ih morali kupiti zla
tom, ve su nam darovani u ime Amona.
Promatrao me je izbliza i, paljivo odmjeravajui rijei, nastavio:
Amonova se mo poveava iz dana u dan, kao to si se netom mogao i sam os
vjedoiti, kada sam izlijeio bolesnike, u njegovo ime... Njegova kletva i urok, baeni
na Egipat, svakim su danom sve uasniji. I koliko god dulje faraon ivi, to e narod
morati dulje i vie trpjeti zbog njega. Jer, kako rekoh, aranje djeluje sporo. A to bi ti
rekao, Sinuhe, ako bih ti dao lijek za faraonove glavobolje, te on vie nikad ne bi mo
rao trpjeti boli?
ovjek je oduvijek osuen na boli uzvratio sam. Samo mrtvi ne osjeaju bo
love.
Gledao me svojim usplamtjelim oima, a njegova me volja prikovala za moju sje
dalicu. Zato nisam mogao ak ni podii ruke, kad mi je rekao:
To je moda istina... No ovaj lijek ne ostavlja nikakvih tragova. Nitko te nee
moi okriviti, pa ak ni najvrsniji balzameri nee zamijetiti nita neobino na njego
voj utrobi i crijevima. O tome ne treba ak nita ni znati. Jedino daj faraonu napitak
334

protiv njegovih glavobolja... Kad ga uzme, zaspat e, te vie nikad nee patiti od bolo
va i tuge.
Podigao je ruku kako bi presreo svaki moj odgovor, pa nastavio:
Ne potkupljujem te zlatom. Ali, uini li to, tvoje e ime biti blagoslovljeno za
sva vremena. I tvoje tijelo nee biti nikad uniteno, ve e se odrati u vjenost. Ne
vidljive e ruke bdjeti nad tobom i uvati te svih dana tvoga ivljenja. I ni jedna je
dincata ljudska elja, koju iskae, nee ti ostati neispunjena ili neostvarena. To ti pri
seem, jer imam moi i sredstava to i ostvariti!
Podigao je ruke, plamteega pogleda i dalje prikovanog za moje lice. A ja nisam
mogao izbjei njegove oi. No bio sam i potpuno uzet! Nisam se mogao ni pomai ili
podii, ak ni uzdii ruke. Rekao mi je:
Kaem li ti Ustani, posluat e me. Kaem li ti Podigni ruke, postupit e
tako... Ali te ne mogu prisiliti na klanjanje pred Amonom, protivno tvojoj volji, niti te
mogu potai na djela koja se protive tvome srcu. To ograniava moju mo i moju
vlast nad tobom. No zaklinjem te, Sinuhe, za dobro Egipta: daj mu taj lijek, te izlijei
njegovu glavobolju zauvijek!
Ruke su mu, nakon tih rijei, doslovce pale u krilo. Ponovno sam se mogao micati,
te sam prikuio kupu s vinom svojim ustima. Nisam vie ni drhtao. Udahnuo sam
opojan miris mirhe i rekao mu:
Herihoru, ne obeavam ti nita. Ipak, daj mi to svoje sredstvo. Daj mi taj milosr
dan lijek... Moda je bolji od makova soka. A moda se stekne vrijeme te faraon i sam
poeli zaspati snom iz kojeg vie nema buenja.
Predao mi je boicu od arena stakla, u kojoj se nalazila tekuina. Pritom me po
zorno gledao... I rekao:
Budunost Egipta lei u tvojim rukama, Sinuhe. Pamti to! Dodue, nije dolino
iijoj ruci dii se na faraona, jer se to protivi obiajima i navadama. Ali, toliko je gor
ka bijeda naroda, te je moda sve blii dan kada e se netko prisjetiti kako i faraon
nije besmrtan, nego je i on tek smrtno bie, pa na udarac noa ili koplja i njemu istje
e krv. No to se ne bi smjelo zbiti, jer bi potkopalo faraonov ugled, dostojanstvo i
vlast. Zato ti ponavljam, Sinuhe: budunost Egipta u tvojim je rukama!
Smjestio sam lijek na sigurno mjesto za pasom. Zatim sam ga pogledao i podruglji
vo odgovorio:
Jo od dana mog roenja, sudbina Egipta leala je u izvjesnim crnim prstima koji
su pleli uzlove od rogoza. Ima stvari koje ni ti ne zna, Herihoru... Premda si umilja
kako si sveznajui! I imaj na umu: napitak si mi dao, ali ja ti nisam obeao nita...
Nasmijeio se, podigao ruke u znak oprotaja, te me poveo iz elije s izriajem koji
je bio u skladu s obiajima:
Tvoja e nagrada biti velika!
Potom me proveo kroz hodnike, ne skrivajui vie nita. Njegove su oi, naime,
mogle prodrijeti u srca ljudi. Ni moje se srce nije moglo oprijeti njegovoj pronicljivos
335

ti. Zato je znao, neu ga izdati...

Tako mogu priopiti kako podzemne odaje Amona, u kojima sam boravio, lee is
pod njegova velikoga hrama. Ali kako se u njih ulazi neu odati. Jer, ta tajna nije
moja...

6
Nekoliko dana kasnije preminula je u faraonovoj Zlatnoj Palai Taja, velika Kraljica
Majka. Ugrizla ju je mala pustinjska zmija, dok je u vrtu palae pregledavala mree za
hvatanje ptica. Njen osobni lijenik nije bio tog trena u blizini. A to je est sluaj s li
jenicima! Nema ih ba kad su najpotrebniji. Pa su mene hitno pozvali iz Tebe. Pris
pjevi u Zlatnu Kuu, nisam mogao uiniti vie nita do potvrditi njenu smrt. Ipak,
njen osobni lijenik u svemu nije bio ni najmanje kriv, jer je ugriz te otrovnice uvijek
smrtonosan, ako se ranu ne stigne zarezati i oistiti prije nego li bilo otkuca stotinu
puta, te uz uvjet da su ile povrh mjesta ugriza bile odmah stegnute. Zato se za doga
aj nije moglo okrivljavati njenog lijenika.
Obiaji i navade nalagali su moj ostanak u Zlatnoj Kui sve do dolaska nosaa iz
Kue Smrti, kojima sam trebao izruiti tijelo kako bi ga otpremili sa sobom. Tako sam
se, ekajui, namjerio na mranog sveenika Eiea, koji je stajao uz mrtvaki leaj. Do
taknuo je oteene obraze Kraljice Majke i rekao:
Dolo je bilo vrijeme za njenu smrt. Jer, postala je neprijatnom i odbojnom sta
rom enom, koja je spletkarila protiv mene. Njena vlastita djela su je osudila, te se na
dam kako e sada, kad je mrtva, nemiri meu pukom prestati.
Ne vjerujem kako je njena smrt bila Eieovo djelo. Teko bi se on odvaio na tako
neto. Zajedniki zloini i dijeljenje mranih tajni stvaraju veze koje su monije od
onih koje proistjeu iz ljubavi... I znam, Eie je, unato svojim beutnim rijeima, ipak
alio za njom, te mu je i nedostajala. Duge su godine proveli zajedno, dijelili mnogo
toga, te se i priuili jedno na drugo.
Vijest o smrti proirila se u meuvremenu Tebom. Ljudi su odjenuli najbolju odje
u koju su jo imali, te se razdragano okupljali po ulicama i trgovima. Od usta do usta
krenula su nova proroanstva i pretkazanja. Mnogo se svetih ena pojavilo u svjetini,
najavljujui nove strane dogaaje. Mnotvo se okupilo i pod zidinama Zlatne Palae.
Zato je Eie, elei umiriti narod i stei njegovu naklonost, dao crne rece Kraljice
Majke bievima istjerati iz podruma Zlatne Kue. Bilo ih je etiri, te jedna arobnica,
debela i runa poput vodenkonja. Straari su ih izgnali kroz Papirusna vrata. Svjetina
se odmah ustremila na njih i rastrgala ih na komade. ak ih ni sva njihova mo ara
nja nije mogla spasiti takve kobi. Eie je sav njihov pribor i potreptine dao spaliti,
tamo gdje su zateeni, a takoer i sva njihova opojna sredstva i svete panjeve drvea.
336

To mi je bilo ao, jer bih sa zadovoljstvom pregledao njihove tajanstvene potreptine.

Ni u palai nitko nije oplakivao smrt kraljice, kao ni sudbinu njenih reca. Jedino
se kraljevna Baketaton prikuila majinom tijelu... Poloivi svoje prelijepe ruke po
vrh tamnih udova svoje majke, rekla je:
Tvoj je suprug zlo postupio, majko, dopustivi mnotvu da rastrgne tvoje crne
rece... Obratila se potom i meni:
Ti reci nisu ni u kojem pogledu bili zli. I nisu ovdje boravili svojevoljno. eznu
li su za povratkom u svoje praume i slamnate kolibe. Zato nisu trebali biti kanjeni
za djela moje majke.
Takav je bio moj susret s kraljevnom Baketaton. Razgovarala je sa mnom, a njeno
uznosito dranje i njena prelijepa glava ostavili su dubok dojam na mene. Upitala me
tada za Horemheba, govorei o njemu s porugom:
Horemheb je niskog podrijetla, a govor mu je grub i surov. Ali, ako se oeni, mo
gao bi izroditi veliajne potomke. Moe li mi rei, Sinuhe, zato nije tako postupio?
Ti nisi prva koja me to pita, kraljevska Baketaton odvratio sam joj smjerno.
I samo zbog tvoje ljepote kazat u ti ono to se ne bih nikada usudio izrei bilo kome.
Doavi kao mladi u Zlatnu Palau, Horemhebu se priinilo kako je ugledao Mjesec.
Od tada on vie ne moe ni jednu enu promatrati kao onu s kojom bi mogao razbiti
vr. A kako je s tobom, Baketaton? Ni jedno stablo ne moe vjeito cvjetati i listati,
ve mora i raati! Kao lijenika, razveselio bi me pogled na tvoj trbuh zaokruen od
plodnosti.
Zabacila je glavu ponosno i rekla:
Predobro ti je poznato, Sinuhe, kako je moja krv previe sveta za mijeanje, ak i
s najplemenitijom i najiom krvlju u Egiptu. Bilo bi najbolje ako bi me moj brat, u
skladu s lijepim i starim obiajem, uzeo za enu. Da je tako postupio, nedvojbeno bih
mu ve odavno podarila sina. A to se Horemheba tie, kad bi to bilo u mojoj moi,
dala bih mu iskopati oi!
Toliko je poniavajua i sama namisao to se usudio podii oi prema Mjesecu. Is
kreno reeno, Sinuhe, i sama pomisao na mukarce mi je odurna te me ispunjava ua
som. Njihov je dodir surov, a njihovi grubi udovi mogu pozlijediti krhku i njenu
enu. Osim toga, mislim i kako su uici koje nam pruaju, u velikoj mjeri precijenjeni.
No, dok je govorila, njene su oi zasjale od uzbuenja, te je poela oteano disati.
Opazio sam i kako joj takav razgovor pobuuje velik uitak. Zato joj rekoh:
Svojim sam se oima osvjedoio kako je mom prijatelju Horemhebu prsnuo vrst
bakreni kolut, kojeg je nosio na ruci, i to samo zato jer je napeo miice. Udovi su mu
dugi i milovidni, a grudi mu odjekuju poput monih bubnjeva, kada po njima ljutito i
bijesno udari akom. Uglednice s dvora slijede ga i progone poput maaka, te sa sva
kom od njih moe poiniti to god zaeli...
Kraljevna Baketaton me pogledala. Njena naliena usta su zadrhtala, a bademaste
oi su joj plamtjele kad je gnjevno uskliknula:
337

 Sinuhe, tvoje su mi rijei krajnje odurne. I uope ne znam zato mi dodijava s

tim Horemhebom! On se rodio s blatom meu nonim prstima, te mi i samo spomi
njanje njegovog imena budi gnuanje. Kako moe tako zboriti u nazonosti smrti?!
Nisam drao vanim podsjetiti je, tko je prvi skrenuo razgovor na Horemheba. Hi
nei skruenost i aljenje, odgovorio sam joj:
Oh, Baketaton! Ostani rascvjetano stablo. Jer, tvoje tijelo ne stari i cvjetat e jo
mnogo ljeta koja su pred tobom. No, reci mi, zar tvoja majka nije imala povjerljivih
ena na dvoru, koje bi mogle alovati nad njenim tijelom? Barem u meuvremenu,
dok iz Kue Mrtvih ne poalju po nju, pa e tada poeti naricati i upati kose plaene
narikae? Ja bih i sam zaplakao... Ali ja sam lijenik i meni su suze presahnule jo
davno, budui da sam se neprestance suoavao sa smru. ivot je tek vru dan, a smrt
moebitno hladna no. ivot je tek plitak zaton, Baketaton, a smrt je bistra, duboka
voda, poput modrih morskih dubina.
Ne govori mi o smrti, Sinuhe! otpovrnula je. Jer, okus ivot jo je uvijek sla
dak na mom nepcu. Ali, uistinu je sramotno to nitko ne narie nad tijelom moje maj
ke... Ja, dakako, ne mogu plakati, jer je to nespojivo s mojim ugledom i dostojans
tvom. Osim toga, suze bi mi otopile boju s trepavica i pokvarile nali na licu. Ali pos
lat u ti neku enu s dvora, neka plae s tobom, Sinuhe...
Pokuao sam se naaliti s njom:
Uzviena Baketaton, tvoja me ljepota smela i uzbunila, a tvoje su rijei pothrani
le moju uzbuenost kao doliveno ulje. Zato mi poalji neku staru vjeticu, kako ne bih
doao u iskuenje zavesti je, te time osramotiti kuu u alosti.
Sinuhe, Sinuhe! potresla je glavom predbacujui. Zar te ni malo nije stid?
ak i ako se ne boji bogova, jer tako su me o tebi izvijestili, trebao bi osjeati poto
vanje pred smru...
Ipak, budui da je bila ena, moje je rijei nisu uvrijedile. Otila je potraiti neku
enu s dvora, koja bi naricala nad tijelom njene majke, dok ne stignu nosai iz Kue
Smrti.
Svojim bezbonim rijeima ja sam pak imao odreene namisli, te sam sada nestrp
ljivo oekivao dolazak narikae. Uskoro je dola, a bila je uistinu starija i runija nego
sam se usudio oekivati i u najgorem sluaju! Udovice pokojnog Tajinog supruga su,
naime, jo uvijek obitavale u enskoj kui, zajedno sa enama faraona Ehnatona, doji
ljama i dvorskim uglednicama.
Premda je bila krajnje runa, pristigla se narikaa zvala Mehunefer. Lijepa Mehu?!?
Po licu joj se opaalo kako je ljubiteljica mukaraca i vina. Ugledavi tijelo mrtve kra
ljice, poela je plakati, naricati i upati si vlasi, kako su to ve obiaji nalagali.
Otiao sam i donio vina, te nakon to je naricala neko vrijeme, na moj je poticaj
privolila kuati ga. Prizivajui se na svoje lijenitvo, uvjeravao sam je kako joj dobar
gutljaj nee nakoditi, ve je okrijepiti u njenoj velikoj tuzi. Pa kad je ve dobila takvu
potporu i podrku, nije se vie suzdravala i nekoliko je puta dobrano potegnula iz po
338

nuene kupe. Uoivi poetak djelovanja vina, stao sam je salijetati i hvaliti njenu ra
niju ljepotu. Naveo sam rije i na djecu, te na male keri faraona Ehnatona. Nakon
tog okolianja, hinei prostodunost, upitao sam je:
Je li to istina, da je od svih ena besmrtnog faraona, Kraljica Majka bila jedina
koja mu je rodila sina?
Mehunefer je bacila uasnut pogled na mrtvu enu i potresla glavom u znak, neka
ne govorim dalje. No ja sam nastavio, obasipajui je i dalje lijepim i laskavim rijei
ma. Govorio sam o njenoj kosi, o odjei i nakitu, te o njenim usnama i oima. Tako je
postupno sasvim zaboravila na naricanje, pa me ushieno sluala i promatrala...
Takvim rijeima ena uvijek povjeruje i prihvaa takve izjave. ak i onda kad zna
koliko su lane i neistinite! I to je ena starija i runija, to je spremnija prihvatiti ta
kav govor. Naprosto zato jer sama eli vjerovati u njih... Tako smo ubrzo postali do
brim prijateljima. I potom, kad su pristigli nosai iz Kue Smrti, pa odnijeli tijelo, pre
tjerano smjerno me pozvala u svoju sobu u faraonovoj enskoj kui. Iznijela je pred
nas vina, te smo nastavili piti i razgovarati. Postupno su joj sve brane popustile, a je
zik joj se sasvim oslobodio. Stala mi je milovati obraze, nazivala me svojim dragim i
lijepim mladiem, te mi se sve vie prikuivala. Usput mi je istresla svu silu najodur
nijih i najbesramnijih ogovaranja iz palae, sve u elji da me uspali. Tako mi je dala
naslutiti i o eem i otvorenom zabavljanju Kraljice Majke s njenim crnim recima.
Potom je, neobuzdano se kikoui, dodala:
Kraljevska je mati bila uasna i zastraujua ena. Priznajem, lake diem poslije
njene smrti. I nisam nikako mogla shvatiti njen ukus, to je uz tolike brojne egipatske
mladie, lijepe i uljuene, iste i namirisane, sa smeom koom i njenim mesom,
ipak davala prednost mranim i prljavim crnim recima...
Sasvim mi se primakla, njukajui mi ramena i ui. Ja sam je zadravao i upitao:
Velika kraljica Taja bila je vrlo spretna u pletenju rogoza, zar ne? Zar nije pravila
male unove od rogoza i nou ih putala niz rijeku?
Te moje rijei su je estoko preplaile. udila se i htjela je znati odakle znam za to.
Ali vino joj je pomutilo sposobnost prosudbe i svu opreznost... A poticala ju je i elja
za pokazivanjem svoje obavijetenosti i znanja, te je napokon rekla:
Znam ja vie od tebe! Izmeu ostalog, poznato mi je kako su najmanje tri novo
roena djeaia otplavljena niz rijeku u malenim unovima od rogoza, kao to to
ine siromani sa svojom djecom. Prije nego se pojavio Eie, stara se vjetica ipak boja
la bogova i nije bila sklona zamrljati si ruke krvlju. Upravo ju je Eie pouio kako e
spravljati otrov. Nakon toga, smrt je zapahnula faraonovu ensku kuu. Tako je umrla
i kraljevna Taduhipa iz Mitanije, jer je ipak plakala i zazivala svog sina, te je bila
spremna pobjei iz palae kako bi ga traila...
O, lijepa Mehunefer! uskliknuo sam i pomilovao joj oteale, debelo naliene
obraze. Zlorabi moju mladost i moje neiskustvo, te me kljuka takvim priicama u
kojima nema ni trunke istine. Ta, kraljevna iz Mitanije nije rodila sina! A da jest, kad
339

li se to moglo zbiti?
Nisi ti ni mlad niti neiskusan, Sinuhe! odgovorila je, uz glasno kikotanje. to
vie, daleko si od toga! Tvoje su ruke prepredene i laljive, no najprevrtljiviji i najla
ljiviji ti je jezik. On izbacuje drske lai izravno u moje lice... Ali takve su lai slatka
glazba u uima stare ene! Zato ne mogu birati i moram ti kazati o mitanskoj kraljev
ni, koja je mogla postati kraljevom druicom. Znaj zato, Sinuhe, kraljevna Taduhipa
bila je jo malom djevojicom, kada je pristigla u ensku kuu faraona Amenhotepa...
Da, igrala se s lutkama i rasla u enskoj kui. Uostalom, poput one druge male mitan
ske kraljevne, koja je bila udata za faraona Ehnatona, te je takoer umrla. Faraon
Amenhotep, meutim, nije dirao kraljevnu Taduhipu. Volio ju je kao dijete, pa se s
njom igrao i poklanjao joj igrake od zlata. Ipak, vrijeme je inilo svoje! Taduhipa je
odrastala i sazrijevala u enu. Kada je imala etrnaest godina, postala je ve pravom
pravcatom ljepoticom. Udovi su joj bili njeni i vitki, a put prelijepe svijetlosive boje,
kakva ve jest u mitanskih ena... A u tamnim joj je oima bio neki dalek i tajanstven
pogled. Tada je faraon ispunio svoju branu duost prema njoj, kao to je s velikom
radou to inio i mnogobojnim drugim enama, unato Tajinim spletkama. Jer, u tak
vim je stvarima mukarca teko obuzdavati, sve dok mu se ne sasui korijenje njegova
stabla. Tako je sjeme poelo klijati u Taduhipinu krilu, a uskoro nakon toga i u krilu
Taje... Kraljica Taja je pritom bila osobito buna. Kliktala je od radosti, jer je do tada
bila rodila faraonu samo jednu ker, drsku i oholu Baketamon... ah, da, mislila sam
rei Baketaton. Na alost, stara sam ena, pa mi ponekad jezik brza ispred misli...
Brzo si je osnaila jezik vinom, te odmah nastavila gorljivo brbljati:
Dobro je poznato kako Tajin nasad vue podrijetlo iz Heliopolisa! Bilo bi ipak
dobro, ako o tome vie ne bismo govorili. Taja je trpjela od velike tjeskobe i ak straha
tijekom Taduhipine trudnoe. Na sve se naine trudila i nastojala potai Taduhipin
pobaaj, kao to joj je to uspjelo s brojnim faraonovim enama. Pritom se, dakako,
sluila znanjem i umijeem svojih crnih reca. Do tada je ve, tijekom nekoliko minu
lih godina, poslala dva novoroena djeaia niz rijeku, u malim unovima od rogoza.
Ali ti su bili manje znaajni, jer su bili sinovi manje uglednih ena. Te su se ene
strano bojale Taje, koja ih je izdano darivala, pa su se pomirile naavi uz sebe dje
vojice, umjesto sinova koje su rodile. No kraljevna iz Mitanije bila je mnogo opasnija
suparnica, jer joj je u ilama tekla kraljevska krv, a imala je i mone prijatelje. Nadala
se postati kraljevom druicom i time istisnuti Taju. Uvjet je bio, dakako, roditi fara
onu sina. Ali Tajin je utjecaj bio toliko velik, a njene sklonosti toliko estoke i nasilne,
kako je sjeme u njoj sazrijevalo, te joj se nitko nije usuivao opirati... Osim toga je i
Eie, kojeg je sobom dovela iz Heliopolisa, stajao uz nju i podravao je.
Ponovno je moja oaravajua Mehunefer zastala, kako bi osnaila tijelo i duu vi
nom iz kupe. Ali, taj je predah bio kratkotrajan, poput daka tame izmeu dvije mu
nje... Ubrzo je nastavila:
A kada je, nakon neuspjelih pokuaja izazivanja pobaaja, vrijeme kraljevne Ta
340

duhipe dolo, njeni su prijatelji otpremljeni. Okruili su je crni reci, kako bi joj olak
ali boli. Tako je barem bilo reeno. Poslije poroda preklinjala je neka joj pokau
sina, no donijeli su joj mrtvu djevojicu. Ali Taduhipa nije povjerovala Tajinim rijei
ma. A ja, Mehunefer, ja znam to se zbilo. Kraljevna Taduhipa rodila je sina, a dijete
je bilo ivo... Jo te iste noi taj je djeai smjeten u malen un od rogoza i prepu
ten rijeci neka ga ponese niz struju.
Glasno sam se nasmijao i rekao:
Ma kako je to mogue, te ba ti, od sveg svijeta, zna sve to, lijepa Mehunefer?
Planula je na moje rijei, zadrhtala joj je ruka, te joj se vino razlilo po bradi:
Tako mi svih bogova! Kad neto kaem, onda to i znam! Ta svojom sam rukom
morala brati rogoz, jer Taja zbog svoje trudnoe nije htjela zagaziti u vodu!
Uasnut njenim rijeima, skoio sam i ispraznio svoju kupu na tlo, te stopalom utr
ljavao vino u prostirku, pokazujui na taj nain svoju stravu.
Mehunefer me je dograbila za ruku, privukla me ponovno dolje k sebi, te rekla:
Uistinu ti nisam smjerala kazivati sve to, a time sam i sebi naudila. Ali, u tebi je
neto, Sinuhe, to ni sama ne mogu prepoznati. To nepoznato u tebi toliko neodoljivo
slama svaki moj i najmanji pokuaj otpora i protivljenja. Zato moje srce nema tajni
pred tobom... Priznajem ti: ja sam sjekla rogoz, a Taja je svojim rukama od njega plela
un. Nije se htjela povjeriti i pouzdati u sluge, a mene je vezala i potinila svojim a
ranjem i znanjem o mojim vlastitim djelima... Naime, u svojoj sam mladenakoj lu
dosti poinila takvih stvari zbog kojih bi me, kad bi se saznalo za njih, bievali i istje
rali iz Zlatne Kue... Ali, da budemo poteni, tko iz Zlatne Kue nije postupao slino?
Ipak, nesmisleno je sada jo i o tome govoriti. Tek, tono je kako sam u cijelosti ovisila
o Taji. Zato sam na njen zahtjev zagazila u vodu i sjekla rogoz, dobacivala narezano
njoj na obalu, gdje ga je ona vezivala u tami. Pritom se smijala samoj sebi i mrmljala
bezbone rijei, razdragana jer je time nadvladala mitansku kraljevnu...
Predana pripovijedanju, na tren je izgubila dah. Zastala je, otpila ponovno vina, pa
nastavila:
Umirivala sam svoje srce pretpostavkom kako e netko zasigurno nai dijete...
Ali bila sam istodobno svjesna kako je to nemogue. Jer, novoroenad koju ponese
rijeka, ili umiru od suneve ege ili ih proderu krokodili odnosno ptice grabljivice.
Mitanska je kraljevna, meutim, postajala velikom brigom kraljice Taje. Taduhipa se
nikako nije htjela primiriti. Nije se zadovoljila s mrtvom djevojicom, koju su crni
reci poloili uz nju, jer su se boja puti i oblik glave mrtvog novoroeneta razlikovali
od njenih. Zato nije vjerovala kako je to dijete upravo ono koje je donijela na svijet.
Put mitanskih ena je, naime, glatka kao kora voa, boja joj je nalik dimu ili svijetlom
pepelu, a glave su im male i lijepe. Zato je Taduhipa neprestance naricala i plakala,
upala si vlasi i optuivala Taju i njene rece. Konano je Taja naloila recima neka
Taduhipi smijeaju nekakva opojna sredstva, jer je izgubila razum zbog mrtvoroenja
njenog djeteta... A faraon je, kako je to ve mukarcima prispodobivo, radije povjero
341

vao Taji nego Taduhipi. Nakon toga je mitanska kraljevna poela venuti, te je na kon
cu izdahnula. Prije nego je umrla, pokuala je nekoliko puta pobjei iz Zlatne Kue.
eljela je traiti svoga sina. Zato su svi bili potpuno osvjedoeni kako joj se uistinu
pomraio razum...
Pogledao sam svoje ruke i prste. Usporeene s Mehuneferinim majmunskim apor
cima, bile su moje ruke mnogo svijetlije, boje dima... Moja potresenost bila je tolika,
te sam je tek priguenim glasom uspio upitati:
Lijepa Mehunefer, moe li mi rei... Kada se sve to zbivalo?
Pogladila me svojim tamnim prstima po zatiljku, pa rekla laskavim glasom:
O, lijepi i dragi djeae, zato gubi dragocjene trenutke na te davno minule stva
ri?... I to sada, kad moe bolje uporabiti vrijeme? No budui da ti ne mogu otkloniti
nita, ipak u ti odgovoriti na postavljeno pitanje. Zbilo se to u dvadesettreoj godini
vladavine velikog faraona Amenhotepa, u jesen, kada su poplavne vode Nila bile na
svom vrhuncu. I ne treba se uditi mojoj tonosti, jer to pamtim po tome to se iste
godine rodio faraon Ehnaton, premda tek na proljee, u vrijeme sjetve, kad se pokazao
Sirius... Zato se tako tono sjeam vremena kad se to zbivalo.
Na njene me je rijei obuzela ledena smrzavica groze. Nisam bio kadar poiniti
vie ni jedan obrambeni pokret. Nisam ak osjeao ni njenih vinom ovlaenih usana,
koje su na mom obrazu ostavljale crvene mrlje. Zagrlila me rukama i privukla k sebi,
nazivajui me svojim malim biiem i golubiem. Branio sam se od njenih nasrtaja,
dok su mi misli bile zbrkane poput visokih valova na moru, a cijelo se bie opiralo
ovoj stranoj spoznaji. Ako su njene rijei bile istinite, krv velikog faraona tekla je
mojim ilama!... Bio sam polubrat faraona Ehnatona i mogao sam postati faraonom
prije njega, samo da se nije isprijeila ona Tajina lukavtina i prijevara, kojom je izi
grala moju nesretnu mrtvu majku i njenu ljubav.
Buljio sam zgromljen pred sebe, jer sam nenadano shvatio moju usamljenost. Jer,
kraljevska je krv uvijek usamljena meu svjetinom.
Osvijestila me Mehuneferina nasrtljivost. Morao sam se krajnje upeti kako bih iz
bjegao njena milovanja, koja su mi bila odvratna. Ali, sada mi je i sve drugo u Zlatnoj
Kui bilo odbojno. Ipak, premda su mi njene ruke i govor bili odurni, razum mi je go
vorio kako moram podnositi njenu blizinu. Poticao sam zato Mehunefer neka pije jo
vina, kako bi joj se u vinskim parama utopilo sjeanje na sve to mi je rekla. S poras
tom koliine ispijena vina, meutim, postajala je sve nasrtljvija, te sam joj morao smi
jeati u kupu makova soka. Tako sam je poslao u carstvo snova i oslobodio se njenog
napastovanja.
Poao sam iz enskih odaja Zlatne Kue, te zamijetio kako je u meuvremenu ve
pala no. Straari i sluge u Zlatnoj Palai su me ispratili pokazujui jedan drugome
prstom na mene, poprativi to smijuckanjem. Pretpostavljam kako je uzrok tome bilo
moje teturanje, moje tupe oi, te moja neuredna i izguvana odjea.
Kod Kue me je doekala Merit, budna i uznemirena zbog mojeg dugog izbivanja.
342

A eljela je i potanko uti o smrti Kraljice Majke... Ugledavi me, samo je podigla ruke
i pokrila njima svoja usta. Muti je postupila na vlas isto tako! Pritom su izmjenjivale
znaajne poglede.
Konano je Muti rekla Merit, gorkim glasom:
Zar ti nisam tisuu puka rekla?! Svi su mukarci slini i nije im za vjerovati!
Bio sam umoran. Istodobno sam elio ostati sam sa svojim mislima. Zato sam im
ljutito rekao:
Dan mi je bio vrlo naporan, pa ne mogu trpjeti vaeg podbadanja...
Na to su Meritine oi postale tvrde, a lice joj je potamnjelo od srdbe. Potkuila mi
je srebrno zrcalo pred lice, pa rekla:
Pogledaj se, Sinuhe! Nikad ti nisam branila naslaivanje s drugim enama, no
pretpostavljala sam kako e to initi potajice. I izbjegavati pritom ranjavanje mog
srca. Ne moe se pretvarati i braniti govorei kako si bio usamljen i tuan, kada si ju
tros naputao ovu kuu...
Pogledao sam odraz svog lica u zrcalu... I duboko se prestravio! Lice mi je cijelo
bilo uprljano Mehunefeririim naliom. Njena su usta ostavila grozne crvene mrlje na
mojim obrazima, na sljepooicama i na vratu. Zbog svoje se runoe i bora, naime,
sluila toliko debelim slojem nalia, te je taj bio poput prave zidarske buke. A njena
je tatina bila tolika, te je nakon svakog poljupca i svakog gutljaja vina, iznova liila
svoja usta crvenilom! Zato mi je lice bilo nalik obrazini gubavca. Izgledao sam kao r
tva poasti... Postidio sam se duboko, te pohitao otirati lice. Svo vrijeme mi je Merit,
bez znaka samilosti, drala zrcalo pred nosom.
Nakon to sam oprao lice uljem, rekao sam pokajniki:
Sve si krivo shvatila, moja najdraa Merit! Dopusti, elim ti sve objasniti.
Nema potrebe za ikakvim objanjenjima, Sinuhe uzvratila mi je, uz leden po
gled. Ne elim da zbog mene prlja usne laima. Pogled na tvoju zamazanu njuku
nije ostavljao mjesta nikakvom krivom shvaanju i nesporazumu. Pretpostavljao si,
vjerojatno, kako vie nisam budna? Zato se nisi ni potrudio ukloniti s lica tragove
svojih pustolovina. Ili si se ak htio preda mnom pohvaliti svojim uspjenim osvaja
njima, elei dokazati kako su ene u Zlatnoj Kui slabe i popustljive prema tebi, po
put trske na vjetru? Ili si, jednostavno, pijan poput svinje, pa ni ne shvaa koliko je
tvoje vladanje neprilino i nepristojno?
Morao sam uloiti mnogo truda, kuajui je smiriti. A Muti je naduila plakati, sve
iz samilosti prema Merit. Pokrila je lice rukama, te se ubrzo povukla u kuhinju, sipa
jui prezir prema mukarcima u cjelini. Bilo mi je potrebno mnogo vie napora za
umirivanje Merit, nego li sam morao uloiti u oslobaanje od Mehuneferinog zagrlja
ja. Konano sam se i ja razljutio, prokleo sve ene i rekao:
Merit, poznaje me bolje od ikoga i zato bi morala imati povjerenja u mene. Vje
ruj mi, prema tome, da bih ti mogao objasniti. Kad bi sve saznala, bila bi potpuno za
dovoljna... Ali, tajna se ne tie samo mene, nego i Zlatne Kue. Zato, za tvoje vlastito
343

dobro, moda je bolje ako je ne sazna.

Njen je jezik bio otriji od osinog alca, kad mi je podrugljivo odgovorila:
Mislila sam kako te poznajem, Sinuhe! Ali ti, ini se, krije ponore u svom srcu,
kakve nisam nikad ni nasluivala. ini dobro, titei ensku ast, te ni najmanje ne
kanim istraivati tvoju tajnu. Moe odlaziti i dolaziti po slobodnoj volji! A ja zahva
ljujem svim bogovima to sam imala dovoljno razuma i sauvala svoju slobodu, kada
sam odbila razbiti s tobom vr. Jasno, ako si pritom uope i mislio ozbiljno ono to si
izrekao. Ah, Sinuhe, koliko sam bila aava, vjerujui tvojim laima! Ta iste si rijei
zasigurno aptao u lijepe uke cijele ove veeri. Zato bih najradije umrla!
Htio sam je pomilovati, umirenja radi. No ona se povukla i rekla:
Ruke k sebi, Sinuhe! Ta zasigurno si umoran nakon valjanja po mekih prostirka
ma Zlatne Palae... Ne sumnjam kako su one meke od moje rogoine, a tamo si zasi
gurno naao mlae i ljepe druice od mene!
Nastavila je takvim govorom ranjavati moje srce, malim ugrizima, sve dok nisam
pomislio kako u pobjesniti od ludila. Tek me je tada ostavila na miru i uzdignute gla
ve otila u krmu Pri krokodilovu repu, zabranivi mi slijediti je... Patio bih jo ee
nakon njena odlaska, da mi misli nisu huale u glavi poput olujnoga mora. A istodob
no mi je bilo i lake, jer sam elio biti nasamu sa svojim brigama. Tako sam je pustio
otii. Pretpostavljam da ju je iznenadilo to se nisam protivio njenom odlasku...
Leao sam potom budan cijele noi. Protokom sati moje su se misli razbistrile i
postajale nepristrane, onom brzinom kojom su nestajale vinske pare iz moje glave. A
kosti mi je tresla studen, jer nisam imao nikog uz sebe tko bi ih grijao. Neprekidno i
tiho kapanje vode u vodnom satu bilo mi je te noi jedinim drugom. Oslukivao sam
ga... Voda nije prestajala istjecati, a vrijeme se beskrajno vuklo. Osjeao sam se daleko
od svih i od svega na ovom svijetu, pa ak i od sebe samog.
Zato sam rekao svom srcu: Ja, Sinuhe, ono sam to su od mene uinila moja vlas
tita djela. Sve ostalo nema nikakvoga znaaja... Ja, Sinuhe, natjerao sam u preranu
smrt roditelje koji su me othranili, a sve samo zbog jedne nemilosrdne i surove ene...
Ja, Sinuhe, jo uvam zlatnu vrpcu za kosu, jedino to mi je ostalo od moje sestre Mi
nee... Ja, Sinuhe, svojim sam oima promatrao mrtvu morsku neman, kako pluta na
vodi... Ja, Sinuhe, gledao sam glavu moje ljubljene, kako se mie pod klijetima rako
va koji su joj trgali komade mesa s lica... Pa od kakvog je onda znaaja moja krv? Sve
je bilo zapisano u zvijezdama jo davno prije moga roenja, te mi je bilo sueno obi
tavati na ovom svijetu poput tuinca. Mir i spokoj Ahetatona bili su zlatna laa, a ta
mi je najstrahotnija namisao bila korisna. Podigla mi je srce i probudila ga iz uma
losti, te me uvjerila kako u zauvijek morati ostati i biti usamljen.
Tako sam doekao i svitanje. Sunce se uzdiglo izranjajui iza istonih brda, a tam
ne sjene noi su nestale. Ah, kako je ovjekovo srce neobino i puno obrata! S jutrom
sam se gorko nasmijao utvarama moga vlastitoga mozga, koje su me muile svu no.
Jer, ako i jesam one noi plutao niz rijeku u malenom unu od rogoza, pa i premda je
344

njegova rogoina bila povezana ptiarskim uzlovima, to nije moralo znaiti ba nita!
Ta svake je noi rijeka nosila naputenu djeicu u malenim unovima od rogoza... Pa
zato ne bi bili i svi ti unovi spleteni i povezani ptiarskim uzlovima? Zar iz Donjeg
Kraljevstva nije u Tebu zalazilo mnogo pomoraca, koji su zavedene ene mogli pouiti
vezivanju ba takvih uzlova? ak ni svjetlija boja moje koe nije ba nikakav dokaz!
Lijenik ne ivi na otvorenom, esto je pod krovom i u tami svoje sobe odnosno pros
torije u kojoj spravlja svoje lijekove. A kad izae na danje svjetlo, najee je pod
platnenim krovom ili suncobranom. Zato nije neobino ako mu put ostane blijedom.
Ne, na svjetlu dana nisam mogao nai ni jedno jedino uvjerljivo posvjedoenje o tak
vom mom podrijetlu...
Umio sam se i obukao. Muti mi je iznijela pivo i usoljenu ribu. Oi su joj bile crve
ne od plaa. Duboko me je prezirala, jer sam bio mukarac. Tada sam naruio nosiljku
i naloio nosaima neka me odnesu u Kuu ivota. Tamo sam radio i pregledavao bo
lesnike. No nije bilo ni jednog sluaja za otvaranje lubanje. Nakon toga sam lutao
pustim hramom i oko veliajnih ulaznih stupova. Pratilo me je graktanje tustih vrana,
koje su se smjestile na kamenoj ogradi gornjih prozora, pod samim krovom. Odatle su
nesmetano ekale na novu gozbu.
Tada je lastavica strjelovito proletjela pored mene, usmjerivi prema Atonovu hra
mu. Odatle se ula pjesma sveenika, koji su sveanom pjesmom slavili Atona, te mu
prinosili tamjan, ito i voe. Poao sam za lastavicom. Atonov hram sada nije bio pra
zan. Tu se okupilo mnotvo ljudi, koji su sluali sveani pjev. Podizali su ruke slavei
Atona, a sveenici su pouavali narod faraonovoj istini. Ipak, sve to, samo po sebi,
nije znailo ba nita. Teba je bila velik grad, pa je i puka ljubopitljivost mogla okupiti
mnotvo ljudi na bilo kojem mjestu u gradu. Lastavicu sam i dalje mogao vidjeti pre
da mnom, te sam je i dalje slijedio. Usput sam mogao ponovno promatrati likove is
klesane na zidovima hrama. Lice faraona Ehnatona, toliko uzbunjujue i strano u
svojoj strasti, zurilo je dolje na mene s etrdeset stupova. Naiao sam i na lik faraona
Amenhotepa, takoer isklesan prema postavkama nove umjetnosti. Bio je prikazan
kako sjedi na svom prijestolju, star i oslabio, glave pognute pod teretom dvostruke
krune. Kraljica Taja sjedila je do njega. Tako sam iao dalje, pa su se pred mojim oi
ma redali likovi cijele kraljeve obitelji i prizori iz njihova ivota. Tada sam zastao pred
prizorom koji je prikazivao mitansku kraljevnu Taduhipu, kako prinosi rtvu egipat
skim bogovima. Moglo se jasno zamijetiti gdje je izvorni natpis bio izbijen dlijetima, a
novi je tumaio kako Taduhipa prinosi rtvu Atonu... I to premda u njeno vrijeme
Aton jo uope nije bio slavljen, pa ak ni poznat u Tebi!
Prikaz je bio isklesan prema pravilima stare umjetnosti. Predstavljao je Taduhipu
kao mladu, lijepu enu, vie nalik djevojici... Njena malena glava pod kraljevskim je
ukrasom za kosu bila prekrasna. Udovi su joj bili njeni i vitki, a lice draesno. Dugo
sam se zagledao u njen lik, a lastavica koja me je potakla na dolazak ovamo, pritom je
letjela povrh moje glave i radosno cvrkutala. Konano, premorenog od bdijenja i te
345

gobnog razmiljanja, svladalo me je ganue. Zaplakao sam zbog zle i nemilosrdne

kobi ove usamljene djevojke iz strane zemlje. Zbog nje sam mogao poeljeti da budem
isto tako lijep kao i ona... Ali moji su udovi bili teki i omekali, dok je glava pod lije
nikom vlasuljom bila bez vlasi. Razmiljanje je urezalo duboke brazde na mom elu,
a lice mi je bilo podbuhlo od raskonog ivota u Ahetatonu. Ipak sam se usporeivao
s njom, ali se nikako nisam mogao zamisliti njenim sinom. Unato tome, bio sam du
boko dirnut i plakao sam zbog njene usamljenosti, kojoj je bila izloena u faraonovoj
Zlatnoj Kui. A lastavica je i dalje veselo izvodila svoj hitar ples po zraku oko moje
glave. Prisjetio sam se lijepih i istananih kua zemlje Mitani, te njenih sjetnih pua
na... To mi je misli ponijelo jo dalje, te sam dozvao u sjeanje pranjave babilonijske
ceste i itna gumna. Tada sam spoznao kako je moja mladost minula zauvijek, a moja
muevnost potonula u mrtvilu i propadanju Ahetatona, kao u ustajaloj vodi i blatu.
Tako mi je proao dan... Kad je pristigla veer, otputio sam se Krokodilovu repu.
Smjerao sam neto pojesti i pomiriti se s Merit. Ali me primila vrlo hladno i odnosila
se prema meni kao prema tuincu, dok me je posluivala. Stajala je preda mnom, nije
htjela sjesti, ve me samo ledeno gledala. Kada sam pojeo, upitala me:
Jesi li naao svoju ljubljenu?
Razdraeno sam joj odgovorio kako nisam iao za enama, ve sam radio svoj po
sao u Kui ivota, te potom posjetio Atonov hram. elei joj pokazati, koliko sam bio
povrijeen, opisao sam joj potanko svaki korak kojeg sam uinio tog dana. Ona me je
za svo vrijeme mog kazivanja promatrala s podrugljivim smijekom. Kad sam zavrio
opisivanje, ree:
Nisam ni trenutka pomiljala kako si otiao u posjet nekoj eni. Ta ve si se pro
le noi iscrpio... A uz svoju elavost i pretilost, zasigurno nisi ni bio kadar za neki nov
pothvat! eljela sam samo rei... Tvoja je ljubljena bila ovdje i pitala za tebe, a ja sam
je naputila u Kuu ivota.
Skoio sam toliko naglo, te sam prevrnuo sjedalicu!
to time misli, glupa eno?! kriknuo sam.
Merit je mimo rukom popravila kosu, iznova se podrugljivo nasmijeila, te objasni
la:
Doista! Dola je amo, traei te. Bila je odjevena poput mladenke. Uresila se blis
tavim draguljima i naliila lice poput majmuna. Miris njenih pomada sezao je sve do
rijeke. Dala te je pozdraviti i ostavila ti pismo... Za sluaj ako te ne nae. I molim te,
iz dubine mog srca, reci joj nek se dri podalje od nae krme. Mi smo ugledna i to
vanja vrijedna kua, a ona je ostavljala utisak poput uvarice u javnoj kui...
Predala mi je nezapeaeno pismo... Otvorih ga uzdrhtalih ruku. Pri itanju mi je
krv jurnula u glavu, a srce mi je stalo bubnjati u grudima. Evo to mi je Mehunefer
napisala:
Lijenika Sinuhea pozdravlja sestra po srcu Mehunefer, uvarica Kutije s iglama u faraonovoj Zlatnoj Kui.
346

Moj mali biiu, slatki moj golubiu, Sinuhe! Probudila sam se sama na svojoj prostirci, s tekom glavobo
ljom, ali jo veom boljkom u srcu. Jer, moja je prostirka postala pustinjom, nakon to si otiao. Tek je blagi
dah tvoje pomasti pretekao na mojim rukama... Oh, kad bih samo mogla biti pregaom oko tvojih bokova ili
pomada u tvojoj kosi ili vino u tvojim ustima, Sinuhe! Putujem od kue do kue, traei te... I neu prestati
dok te ne pronaem. Jer moje je tijelo puno mravaca, ve pri samoj pomisli na tebe, a tvoje su mi oi ushie
nje. Znam, plah si. No ne treba se bojati! Slobodno doi k meni, jer u Zlatnoj Kui svi ve znaju za moju taj
nu. A sluge e zatvoriti oi kad bude ulazio i progledati kroz prste zbog nae strasti. Pohitaj k meni, im pri
mi ovo! Pohitaj na krilima ptice, jer moje srce ezne za tobom. A ne doe li, poletjet u ja k tebi, strjelovitije
od ptice...
Mehunefer, sestra tvog srca, pozdravlja te.

Proitao sam taj straan izljev nekoliko puta za redom, opet i opet. A Merit se nisam
usuivao ni pogledati. Napokon mi je pograbila pismo iz ruke, prebila koli na kojem
je bilo namotano, razderala papir i izgazila ga, te razjareno rekla:
Mogla bih te jo razumjeti, Sinuhe, da je mlada i lijepa. Ali ona je stara, sva na
borana i runa poput stare vree, a na lice je nabacala nalia kao buke na zid. Ne
mogu ak ni zamisliti to je posrijedi, Sinuhe! Moda ti je sjaj zlata u faraonovoj kui
toliko zabljesnuo oi, te sve vidi naopako? Tvoje vladanje te uinilo predmetom ismi
javanja u cijeloj Tebi. A zbog toga sam i ja ispala smijenom.
Rastrgao sam odjeu, izgrebao si grudi i kriknuo:
Merit, poinio sam stranu pogreku. Ipak, moram rei, za to sam imao svoje raz
loge. Ali nisam ni sanjao kako mi slijedi ovoliko strana odmazda! Potrai veslae i
naloi im neka smjesta podignu jedra na mom brodu! Moram bjeati, inae e ona
ogavna vjetica doi i na silu lei pored mene, a ja nemam snage drati je podalje.
Pie kako e poletjeti k meni strjelovitije od ptice, to i vjerujem!
Merit je zapazila moj istinski strah i tjeskobu... inilo se, napokon je shvatila kako
izmeu mene i Mehunefer nije bilo niega. Naduila se, naime, smijati! Smijala se to
liko otvoreno i bez suzdravanja, svijajui lijepo tijelo sve do koljena. Konano je us
pjela vratiti dah, te rekla glasom koji je jo uvijek treperio od veselja:
Ovo neka te poui! Mora biti paljiviji i obzirniji u odnosu prema enama, Sinu
he... Mi ene krhke smo posude, a sama sam se osvjedoila koliki si arobnjak, Sinuhe
moj ljubljeni!
Njeno izrugivanje bilo je nemilosrdno. S hinjenom poniznou, dodala je:
Ta ti je otmjena gospoa nedvojbeno privlanija i poeljnija za prostirku od
mene... U svakom sluaju, barem je dvaput starija od mene, pa se u ljubavnom umije
u mogla usavravati barem dva puta dulje od mene. Zato ne mogu ni zamisliti kako
bih se mogla nadmetati s njom. Pa se bojim, zbog nje e me surovo i nemilosrdno
odbaciti.
Toliko je estoka bila moja patnja, te sam odveo Merit svom domu i ispripovjedio
joj sve. Priopio sam joj tajnu svog roenja i sve to sam iscijedio od Mehunefer. Re
kao sam i zato ne elim vjerovati kako moje roenje ima ita sa Zlatnom Kuom i
347

mitanskom kraljevnom. Sluajui, zamuknula je. Nije se vie smijala, nego je samo
gledala nekako kroz mene, u daljinu. Tuga u njenim oima bila je sve izraenija, te je
konano poloila ruku na moje rame:
Sada razumijem mnogo vie od onog to mi je bilo zagonetno. Sada shvaam i
zato je tvoja usamljenost toliko vapila prema meni, bez glasa, te zato mi se srce topi
lo im bi me pogledao. Ali i ja nosim u srcu tajnu, a od nedavna sam bila u velikom
iskuenju, da te u sve uputim. Sada pak zahvaljujem bogovima to to nisam uinila!
Tajne su tegoban teret... I opasan. Zato ih je bolje sauvati za sebe, nego li podijeliti s
drugima. Unato svemu, drago mi je to sada sve znam... A glede cijele te tvoje tajne,
kako i sam kae, bit e mudro ako ne bude muio i kinjio samog sebe ispraznim te
kim mislima o onom to se moda nikad nije ni zbilo. Zato zaboravi sve, kao da je to
bio tek san, a zaboravit u i ja...
Postao sam ljubopitljiv glede njene tajne... Ali, ona ne htjede o tome govoriti. Tek
je dotakla moj obraz usnama, stavila mi ruku oko vrata, te malo plakala. Najzad je
rekla:
Ostane li u Tebi, imat e neprilika s Mehunefer... Progonit e te svojom strau
iz dana u dan. I ivot e ti postati nepodnoljiv. Imala sam prilike ve, upoznati takvih
ena, pa znam koliko mogu biti strane. Ali krivica je dijelom i do tebe, jer si je poti
cao na vjerovanje u svakovrsne besmislice, a to si inio svjesno. ini se najmudrijim,
ako smjesta krene natrag u Ahetaton. No prvo joj pii i uvjeri neka te ostavi na miru,
inae e te i dalje progoniti, te konano natjerati da u svojoj bespomonosti razbije
vr s njom. A to je zla kob koju ti doista ne elim.
Njen je savjet bio dobar. Zato sam naputio Muti neka brzo prikupi moje stvari i
umota ih u prostirke. Tada sam poslao sluge u potragu za mojim veslaima, po krma
ma i kuama naslada u gradu. U meuvremenu sam sastavio pismo za Mehunefer. Ni
sam je elio pozlijediti, te sam pisao vrlo utivo:
Sinuhe, Kraljev otvara lubanja, pozdravlja Mehunefer, uvaricu Kutije s iglama Zlatne Kue u Tebi. Prijate
ljice moja, vrlo alim zbog moje uzbuenosti, ako te je dovela u zabludu glede moga srca. Nikad te vie ne
smijem sresti, jer bi me takva prigoda mogla navesti na grijeh, budui da je moje srce ve vezano. Zbog toga
odlazim, te me nee vie nikad vidjeti. Nadam se da e me zapamtiti samo kao prijatelja. Zajedno s ovim
pismom aljem ti i vr pia koje zovu krokodilov rep. Ono e ti, barem se tako nadam, ublaiti svaku tugu i
alost koji bi te mogli obuzeti. Uvjeravam te i kako za mnom ne treba aliti, jer sam tek umoran i star o
vjek u kojem ena poput tebe ne moe nai zadovoljstva ni radosti. Raduje me to smo se oboje ouvali od
grijeha. Zato te vie nikad neu vidjeti. Tome se od srca nada
Tvoj prijatelj Sinuhe, kraljev lijenik.

Merit je proitala pismo, te tresla glavom, smatrajui ga preblagim... Bila je miljenja

kako sam se trebao oitovati mnogo otresitije i rei Mehunefer koliko je odvratna sta
ra vjetica, te se zato od njenog progona spaavam bijegom. Ali takvo neto naprosto
348

nisam mogao napisati ni jednoj eni. Nakon kraeg raspravljanja, Merit mi je dopusti
la zavrnuti pismo i zapeatiti ga. Ipak je nastavila tresti glavom u znak zlih slutnji.
Poslao sam roba u Zlatnu Kuu, s pismom i vrem napitka. Raunao sam na monoga
Krokodila i njegov uinak, kako bih se osigurao da me Mehunefer nee progoniti
barem te veeri... Vjerujui kako sam je se time rijeio, dopustio sam si uzdah olaka
nja.
Upravo to je prigoda za ponovnu opasku o ljudskoj naravi i srcu... Premda pouen
mnogim i ak ponovljenim iskustvima, ovjek ipak tvrdoglavo vjeruje u ono to mu je
po volji i u ono to eli. Tako prevre po glavi svoje misli, gradi i dograuje, zaslijep
ljen i smijean u svojoj ludosti. A u ivotu je drukije. Misliti nije isto to i znati...
Tako sam i ja odahnuo prerano, smetnuvi s uma kako ivot uvijek iz nova zbija s
nama opake ale. Nekad se slui pa i ne saznamo za zbilju, a ponekad do tog trenutka
protekne mnogo vremena koje moebitno otupi otricu istine. Ipak, buenje i otre
njenje poesto stiu vrlo brzo, te je tada udarac kobi gotovo uvijek osobito bolan... Ni
ja nisam bio dovoljno mudar, mislei kako sam se rijeio Mehunefer! Moja ljuta kob
tu mi je spremala skoro iznenaenje...
Bio sam u tolikom strahu i brigama, pa sam potpuno smetnuo s uma Merit i moje
osjeaje za nju. Pogledao sam je tek nakon to je pismo bilo na putu, a Muti je ve
bila umotala moje krinje i kutije u prostirke. Taj me pogled ispunio takvom neopisi
vom tugom, zbog pomisli kako je gubim zbog vlastite gluposti. A mogao sam mirne
due jo neko vrijeme ostati u Tebi!
inilo se, i Merit je utonula u neke misli... Nenadano me upitala:
Voli li djecu, Sinuhe?
Njeno me pitanje zbunilo. Gledajui me u oi, lagano se nasmijeila i dodala:
Ne boj se! Ne namjeravam ti roditi dijete; Ali, jedna moja prijateljica ima etvo
rogodinjega sina... esto mi je govorila kako bi lijepo bilo ako djeak dobije priliku
jedriti niz rijeku! I time uzmogne vidjeti zelene livade, valovite oranice, vodene ptice i
stada... Umjesto maaka i pasa na pranjavim gradskim ulicama Tebe.
Njene su me rijei uzrujale i smele.
Ta valjda ne misli da u uzeti na brod neko nemirno dijete, koje bi mi ometalo
mir i spokoj, te mi neprestance tjeralo srce u grlo zbog straha nee li pasti preko ogra
de ili poturiti svoju ruku u ralje krokodila? Pa makar je to i stotinu puta sin tvoje pri
jateljice!
Merit se nasmijeila, a tuga joj je zamraila oi kad mi je odgovorila:
Ne elim ti prouzroiti nikakvih briga! Ali, putovanje bi djeaku zasigurno bilo
vrlo korisno... Moram ti rei, tog sam djeaka na svojim rukama odnijela na obreziva
nje! Zbog toga imam prema njemu i nekih obveza, odnosno dunosti, to nadam se
razumije. Smjerala sam, dakako, i ja poi s djeakom, te pripaziti kako ti ne bi ome
tao mir i spokoj, pao u vodu ili poturio ruku u ralje krokodila... Tako bih imala dobar i
dostatan razlog, kao i objanjenje to te pratim na putovanju, pa ne bih ugrozila svoj
349

dobar glas i ugled. Meutim, ne elim nita poiniti protivno tvojoj volji. Zato zabora
vimo na taj moj prijedlog...
Na to sam uskliknuo od radosti i zapljeskao rukama povrh glave:
Ako je tome tako, moe povesti i cijelu malu kolu iz hrama! Ovo je za mene
uistinu radostan dan! U svojoj zatupljenosti nikako nisam mogao ni pomisliti kako bi
ti mogla poi sa mnom u Ahetaton. I uistinu nee izloiti svoj ugled opasnosti, pove
de li sobom djeaka, kao izliku za svoje putovanje.
Upravo tako, Sinuhe! rekla je, uz onaj razdraujui smijeak koji obuzima en
ska lica pri raspravljanju s nama mukarcima o stvarima koje mi ne razumijemo.
Moj ugled nee biti u opasnosti, povedem li dijete... O, kakve su mukarci budale!
Ipak... Opratam ti.
Na je odlazak bio nenadan, sve zbog mog straha pred Mehunefer. Zato smo raza
peli jedra u samo svitanje. Merit je donijela dijete na brod umotano u pokrivae, dok
je jo spavalo. Njegova mati nije dola, premda bih rado upoznao enu koja se usudila
nazvati svoje dijete Tot, budui da se roditelji rijetko odluuju nazvati dijete imenom
bogova. Osim toga, Tot je bog pisanja i svih znanosti, ljudskih i boanskih, te je ne
promiljenost te ene bila u toliko vea. Djeak je mirno spavao na Meritinim ruka
ma, neoptereen znaenjem svoga imena. I nije se budio kroz svo vrijeme dok vjeni
uvari Tebe nisu utonuli iza nebeskog svoda, a Sunce nije toplinom i zlatom obdarilo
rijeku.
Tot je bio sme, zgodan i punaak djeai. Kosa mu je bila crna i meka poput svi
le. Nije pokazivao straha preda mnom, ve mi se popeo u naruje. Rado sam ga drao,
jer je bio miran. I inae nije jurio uokolo ni buio, nije se bacakao ni izvodio druge
nepodoptine. Gledao me svojim tamnim, zamiljenim oima, kao da njegova mala
glava ve dugo razmilja o zagonetkama cjelokupnoga ivljenja i bitka. Postao mi je
vrlo drag, zato to je bio staloen. Izraivao sam mu malene unove od rogoza. Do
pustio sam mu i igranje s mojim lijenikim priborom i mirisanje mojih lijekova. Nji
hov miris mu se oito svidio, te je svoj nosi turao u svaki vri i posudu.
Njegova nazonost na brodu nije nam zadavala nikakve brige ni neprilike. Nije pao
u vodu niti je gurnuo ruku u ralje krokodila. A nije lomio ni moja pera od trske. Cije
lo nae putovanje bilo je puno suneva sjaja i sretno, jer je Merit bila sa mnom. Svake
je noi leala uz mene na prostirci, a mali je djeak spokojno i mirno poivao u naoj
blizini.
Bilo je to uistinu sretno putovanje. Zato u do svoje smrti pamtiti hujanje rogoza
pod vjetrom, kao i veeri kada je stoka tjerana na pojila uz rijene obale. Bilo je sati
kad mi je srce bujalo od sree, kao to zrelo voe puca od preobilja soka...
Merit, ljubljena moja rekao sam joj. Razbijmo vr, kako bismo zauvijek ostali
zajedno. I moda mi jednog dana daruje sina, poput ovog malog Tota. Ako mi itko
moe darovati takvo mirno, smee malo bie, to si jedino ti... Priznajem ti iskreno, ni
kad ranije nisam poelio djeteta. Ali sad je moja mladost ve minula, a krv mi je oslo
350

boena slijepe strasti. Gledajui malog Tota, poelim od tebe dijete, Merit.
Nestano mi je rukom prekrila usta i, okrenuvi glavu u stranu, tiho rekla:
Sinuhe, ne govori tako ludo. Ta zna, odrasla sam u krmi! Moda vie i ne mogu
roditi djeteta... Povrh toga, ti nosi svoju kob u svome srcu, pa je moda i bolje ako
ostane sam. Tako e jednoga dana moi srediti svoj ivot i djelovanje neometan e
nom ili djetetom. To sam proitala u tvojim oima, jo pri naem prvom susretu. Zato,
Sinuhe, nemoj mi tako govoriti. Od tvojih rijei postajem slaba, te ne bih zadravala
suze radosnice ako bi me takva srea snala. Drugi sami grade svoju sreu i veu se ti
suama veza, ali ti nosi svoju kob u svom srcu. A kob ti je i vea i znaajnija od
moje. Volim ovog malenog djeaka, a pred nama je i mnogo toplih, svijetlih dana na
rijeci. Pretvarajmo se zato kao da smo razbili vr zajedno, te smo mu i ena, a Tot
na sin. Pouit e ga nek ti govori Oe, a meni Majko. A on je malen i ubrzo e za
boraviti, te mu to nee nauditi... Tako emo ukrasti bogovima iver ivota, kojim emo
raspolagati kroz ovih nekoliko dana. Zato neka ni tuga niti strah od sutranjice i bu
dunosti ne zatamnjuju i ne pomuuju nau sreu.
Tako sam se oslobodio svih zlih misli. Zatvarao sam oi pred bijedom Egipta i pred
izgladnjelim ljudima u selima du rijenih obala. ivio sam samo za onaj dan koji je
dolazio. Maleni Tot bi rukama obgrlio moj vrat, stisnuo svoj obraz uz moj i govorio
mi Oe. Njegovo njeno tijelo bilo je radost mojim rukama. Svake sam noi osjeao
Meritinu kosu na svom vratu. Drala bi moje ruke u svojima, a njen bi mi dah milo
vao lice. Bila mi je prijateljicom, te me nisu vie muili nikakvi zli snovi. Tako su dani
pretjecali... Hitro poput daha minuli bi i nestajali zauvijek. Ali neu vie kazivati o
tom putovanju, jer me sjeanje na njega i na te dane bode u grlu poput otre pljeve, a
rosa iz mojih oiju kapa na rukopis i razmae slova... ovjek ne bi nikad smio biti
previe sretan, jer nita na ovom svijetu nije prolaznije, neuhvatljivije i neshvatljivije
od ljudske sree.

7
Tako sam se vratio u Ahetaton. Ali sam se u meuvremenu promijenio i gledao na
Nebeski Grad drugim oima. Sa svojim krhkim i arenim kuama, obasjanim bljeta
vim suncem, ispod duboke modrine neba, grad mi je bio nalik nekakvom mjehuru ili
prolaznoj prikazi. Istina nije obitavala ovdje, ve negdje izvan Ahetatona. Istina, to je
bilo gladovanje, patnja, bijeda i zloin.
Merit i Tot su se vratili u Tebu, odnosei sobom i moje srce. Tako sam jo jedanput
otvoreno pogledao na sve, oima koje nisu bile zastrte velom. Pogledao sam potpuno
hladnokrvno. I sve to sam mogao vidjeti, bilo je hrpa zala.
Od mog povratka nije minulo mnogo dana, a istina je nesmiljeno stigla u Aheta
351

ton. Faraon Ehnaton morao se s njom suoiti, licem u lice, na terasi Zlatne Kue. Iz
Memfisa je Horemheb poslao skupinu izbjeglica iz Sirije, u svoj njihovoj bijedi, neka
porazgovaraju s faraonom. Platio im je i putovanje, a mislim kako ih je pritom napu
tio neka pretjeruju u iznoenju svojih nevolja. Bio je to straan prizor u Nebeskom
Gradu, kada su se pojavili. Ugledavi ih, odlinici s dvora su se odmah razboljeli i za
tvorili u svoje kue. Straa je pak odmah zatvorila vrata Zlatne Kue. Glasno su vika
li, udarali u vrata i bacali kamenje na zidine, sve dok ih faraon nije uo, pa ih je pri
mio u unutarnjem dvoritu.
Posluaj s naih razbijenih i raskrvarenih usnica krik svoga naroda! vikali su.
U zemlji Kemet mo i vlast su tek sjena, koja lebdi na rubu groba! A uz grmljavinu
probojnih ovnova i itanje plamenih jezika, tee krv onih koji su vjerovali u tebe i
koji su polagali svoje nade u spas iz tvojih ruku!
Podigli su svoje osakaene ruke prema faraonovom zlatnom izboju, gdje je no sje
dio u prijestolju, te su maui patrljcima dovikivali:
Pogledaj nae ruke, faraonu Ehnaton!... Pogledaj!... Gdje su nae ruke?
Gurnuli su naprijed ljude kojima su bile iskopane oi, te su kroili tapkajui. Gur
nuli su naprijed i starce, kojima su bili iupani jezici, pa su im razjapljena usta bila
prazna i mogli su tek grgljati i isputati neuobliene krikove.
Ne pitaj za nae ene i keri! vikali su drugi. Jer njihova je kob, pod rukom
Aziruovih ratnika i Hetita, grozomornija i od smrti. Iskopali su nam oi i odrezali
ruke, a drugima iupali jezike!... Samo zato, jer smo ti vjerovali, faraone Ehnatonu!
Faraon je skrio lice rukama, drhtei od slabosti. Zatim im je govorio o Atonu...
Na to su mu uzvratili stranim smijehom i porugama, viui:
Vrlo dobro znamo, kako si svoj kri ivota poslao i naim neprijateljima. Oni ga
vjeaju o vrat svojim konjima! A u Jeruzalemu su odsjekli stopala tvojim sveenicima,
te od njih traili neka poskakuju od radosti, u ast i slavu tvog boga!
Na te je rijei faraon Ehnaton strano kriknuo. Njegova sveta bolest ga je iznova
napala. Stao se griti, te je izgubivi svijest pao sa svog prijestolja na tlo. Kad su stra
ari to vidjeli, uplaili su se i htjedoe potjerati sirijske beskunike. Ovi su se, pak, u
svom oaju opirali. Ali vojnici su vojnici, bez obzira koga slue. I sila je njihov jedini
nain govora. Tako su nasrnuli na nevoljnike, pa je krv potekla i obilato natopila to
kamenjem poploano unutarnje dvorite Zlatne Kue... A sva trupla pobijenih straari
su, po kratkom postupku, odnijeli i bacili u rijeku. Krokodili, slijedei faraona, ponov
no su doli na svoje...
Kraljica Nefertiti, te njene keri Meritaton, bolesna Meketaton i malena Anhesena
ton, taj su prizor promatrale s gornjeg dijela Zlatne Kue. S tog su mjesta mogle sve
tono vidjeti. Tako su se one, po prvi puta u svom ivotu, suoile sa strahom i smru,
tim stranim i nesmiljenim plodovima i pratiteljima rata.
Naredio sam neka faraona umotaju u vlano platno. Kad se osvijestio, dao sam mu
umirujui napitak. Napad kojeg je pretrpio bio je toliko teak, pa sam strahovao ak i
352

za sam njegov ivot. Zaspao je, ali mu san nije donio oporavka. Kad se probudio, lice
mu je bilo pepeljastosivo, a oi podlivene krvlju od strane glavobolje.
Sinuhe, moj prijatelju! rekao mi je. Ovome moramo stati na kraj! Horemheb
mi je rekao kako poznaje Azirua. Poi zato k njemu i kupi mir. Kupi mir Egiptu, pa
makar to odnese svo zlato koje posjedujem i osiromai cijelu zemlju...
Faraone Ehnaton odvratio sam, estoko se protivei njegovoj namisli. Poalji
svoje zlato Horemhebu i on e ubrzo kupiti mir kopljima i bojnim kolima... A Egipat
nee pretrpjeti sramotu i izgubiti ast!
U ime Atona, Sinuhe! uskliknuo je, drei glavu rukama. Zar ne moe uvi
djeti? Mrnja pobuuje novu mrnju, neprijateljstvo nova neprijateljstva, odmazda
nove odmazde, a prolijevanje krvi raa nova prolijevanja krvi, dok se svi ne utopimo
u krvi! Kakav je probitak i pomo rtvama, ako se njihove patnje osveti zadavanjem
patnji drugima? Ovo prianje o sramoti i asti nije nita drugo do predrasuda. Zapo
vijedam ti: poi Aziruu i kupi mi mir!
Faraone Ehnaton rekoh prestravljen. Iskopat e mi oi i iupati jezik mnogo
prije nego li se uope uspijem pribliiti Aziruu! Tako neu ni imati priliku za prenoe
nje poruke i razgovor s njim. A njegovo prijateljstvo mi pritom nee biti ni od kakvo
ga probitka, jer ga je zasigurno do sada ve zaboravio. Nisam ni sviknut na napore
rata, kojeg se ak jako bojim... Moji su udovi otvrdnuli, a moje su kretnje sporije nego
ranije. Osim toga, ne mogu ni redati izriaje onoliko vjeto i neiskreno, poput drugih
koji su se uili laima jo od djetinjstva, te ti slue branei tvoj probitak na dvorovima
drugih kraljeva... Poalji zato nekog drugog posrednika, eli li postii mir, a ne mene!
Poi kako sam ti zapovjedio! bio je on nepopustljivo tvrdoglav. Faraon je go
vorio!!!
A meni su jo uvijek pred oima bile izbjeglice, okupljene u dvoritu palae. Njiho
va razbijene, natuene i raskrvarene usnice, prazne one duplje, patrljci njihovih
ruku... Zato sam bio krajnje nesklon na putovanje u Siriju. Poao sam svom domu,
smjerajui lei u krevet i hiniti bolest sve dok faraon ne zaboravi svoju namisao.
Na putu kui me je, meutim, presreo moj sluga. S nekim iznenaenjem u glasu
priopio mi je:
Ba dobro te si naiao, moj gospodaru Sinuhe! Iz Tebe je upravo prispio brod i
sobom donio neku enu po imenu Mehunefer. Kae, prijateljica ti je?! eka te u tvojoj
kui, ureena poput mladenke. A kua ti je sva zapahnuta mirisom njenih pomada!
Okrenuo sam se na mjestu, kao da me je osa ubola ili korpija tipnula! I punom
sam brzinom utekao natrag u Zlatnu Kuu... Tko zna to je moj ubogi sluga pomislio
o mome vladanju. Premda, to me nije osobito zabrinulo, jer sluge i onako nemaju do
bro miljenje o vladanju svojih gospodara, a poesto se niemu vie i ne ude.
Uletjevi pred faraona, zadihano sam mu rekao:
Neka bude, kako si rekao! Poi u u Siriju. A ako mi se nekakvo zlo dogodi i stra
dam, neka moja krv padne na tvoju glavu! I ako ve moram poi, neka to bude od
353

mah. Zato neka tvoji pisari priprave potrebne ploice s vjerodajnicama, koje potvru
ju moj poloaj i ovlasti... Jer, Aziru osobito tuje glinene ploice...
Dok su se kraljevi pisari zabavljali izradom vjerodajnica, ja sam pohitao u radioni
cu mog prijatelja Tutmozisa. Naime, svojedobno sam ga naao kao kipara u Ahetato
nu. On mi je bio prijateljem i nije me napustio kad sam bio u nevolji. Viali smo se u
Nebeskom Gradu, posljednji put kad je u Ahetaton doao Horemheb, elei ishoditi
od faraona Ehnatona odobrenje za obranu onih dijelova Sirije koji su jo bili u egipat
skim rukama. Poslije bezuspjenog razgovora s faraonom, potraili smo zajedno Tut
mozisa radi zajednike utjehe u njegovom dobrom vinskom podrumu. A htjeli smo ga
podsjetiti i na staro obeanje, kako e izraditi Horemhebov kip za njegovo rodno
mjesto Hetnetsut. Ali, od povratka iz Tebe, nisam susreo Tutmozisa... Sada sam ga za
tekao kako upravo dovrava kip Horemheba, isklesan iz smeeg pjeanika, a po pra
vilima nove umjetnosti. Djelovao je vrlo vjerno i ivotno, ali po mom je miljenju
Tutmozis pretjerao glede obujma miica na rukama i irine prsa. Zato je Horemhebov
kip vie podsjeao na nekakvog rvaa nego na glavnog zapovjednika faraonovih sna
ga i dvorskog dostojanstvenika. No u samom biu nove umjetnosti bilo je ba to pre
tjerivanje u svemu, pa ak i do runoe, jer je to bio njen nain iznoenja istine. Stara
je umjetnost prikrivala sve ono to je bilo runo na ovjeku, te ga pokazivala s njego
ve najbolje strane... A nova je umjetnost naglaavala ba ono to je na ovjeku bilo
najrunije, samo da se ne bi zanemarilo i zaobilo istinu. Ne znam i ne mogu rei,
predstavlja li pretjerano iskazivanje ovjekove runoe ba neku osobitu ljubav za is
tinom... Ali Tutmozis je mislio kako on to zna, a ja mu nisam htio prigovarati i ras
pravljati se s njim, jer mi je bio prijateljem.
Obrisao je kip mokrom krpom, elei pokazati i istai koliko se lijepo i veliajno
sjaji pjeanik na Horemhebovim miicama, te koliko se boja kamena dobro slae s
bojom Horemhebove puti. Osmotrivi zadovoljno svoje djelo, rekao mi je:
Namjeravam putovati s tobom do Hetnesuta, te uzeti kip sa sobom, jer se elim
osvjedoiti o tome gdje e stajati... To svakako mora biti u mjesnom hramu, na mjestu
koje odgovara visokom Horemhebovom poloaju i ugledu, a isto tako i mojem kipar
skom stupnju. Da, poi u s tobom, Sinuhe, da bi mi putem vjetar s rijeke ispuhao
vinske pare iz glave, nakupljene u Ahetatonu. Jer, ruke mi se tresu pod teinom bata i
dlijeta, a srce mi nagriza vruica...
Pisari su mi donijeli glinene ploice i potreban novac, sve. to popraeno s faraono
vim blagoslovom. I im je Horemhebov kip prenesen na brod, podignuta su jedra i mi
smo se otputili niz rijeku. Svom sam sluzi izdao nalog neka potrai Mehunefer i pri
opi joj kako sam otiao u Siriju, u rat, te tamo poginuo. Osjeao sam pritom, u tome
ba i nema mnogo netonosti, jer sam se uistinu bojao mogue skore smrti na tom pu
tovanju; i to smrti na straan nain. Sluzi sam zapovjedio i nek otprati Mehunefer, sa
svim uobiajenim znacima tovanja, i smjesti je na prvi brod koji polazi za Tebu. Ne
uspije li mu to milom, odobrio sam i uporabu sile. Sve sam pojaao jo i prijetnjom,
354

rekavi: "Vratim li se kojim sluajem kui, u to ba i ne vjerujem, te u njoj zateknem

Mehunefer, zapovjedit u neka se izbiuju svi robovi i sluge. I svojom u im rukom
odrezati uesa i nosove, te ih poslati u rudnike, gdje e ostati do konca ivota!
Sluga je donekle sumnjiavo sasluao tu moju izjavu. Ali, pogledavi mi u oi,
spoznao je moju ledenu odlunost... I shvatio kako to mislim krajnje ozbiljno. Zato se
jako uplaio i revno obeao da e moja naredba biti provedena.
Tako sam, olakavi si misli i srce, odjedrio niz rijeku, u drutvu s Tutmozisom. Bio
sam ipak uvjeren u izvjesnost sigurne smrti, koja me ekala od ruke Aziruovih ljudi ili
Hetita. Zato nismo tedjeli vina. Tutmozis mi je objasnio kako nije uobiajeno tedjeti
vino pri odlasku u rat. A on je glede toga doista mogao govoriti s punim pravom, jer
se rodio u vojarni.

355

KNJIGA XII

Vodni sat mjeri vrijeme

1

ao faraonovog poslanika, u Memfisu me Horemheb doekao sa svim poastima,

duboko mi se poklonivi. U gradu je, naime, bilo mnogo dravnih slubenika
koji su pobjegli iz Sirije, zatim uglednih Egipana, poslanika i zastupnika stra
nih drava, koje su bile upletene u rat. Zbog svih njih nije mogao izbjei odavanje po
asti faraonu, u ovom sluaju u mojoj osobi. Ali, im smo ostali sami, poeo se udara
ti zlatnim biem po nozi, te nestrpljivo upitao:
Kakav te to lo vjetar tjera pa hita kao faraonov poslanik? I kakvu je to liinku
opet snijela njegova luckasta glava?
Priopio sam mu o svojoj zadai i putovanju u Siriju, gdje po svaku cijenu trebam
kupiti mir od Azirua. Douvi o tome, Horemheb je ogoreno prekleo, spominjui sve
bogove. ak je i svog sokola poastio izrazima koje ne bih elio ponoviti... ako ne mo
ram. Potom mi je rekao:
Nisam li nasluivao da e potkopati sve moje namisli i osnove, koje sam pripre
mao uz toliko napora, brige i trokova? Znaj, Egipat mi duguje zahvalnost to je Gaza
jo uvijek u naim rukama, te time imamo mostobran za vojne pothvate protiv Sirije.
Na dalje, to darovima, to prijetnjama, privolio sam Kreane neka svojim bojnim
brodovima tite nae pomorske putove i veze s Gazom. Jer, tu su nam ciljevi djelimice
zajedniki, budui da bi jaka i neovisna sirijska udruga bila prijetnja kretskoj prevlasti
na moru. Treba znati jo neto. Kralj Aziru ima mnogo posla oko nadzora nad svojim
saveznicima. Isto tako, mnogi sirijski gradovi sada meusobno ratuju, nakon to su
Egipani otjerani... A oni Sirijci koji su izgubili domove, svoj imetak, ene i djecu,
udruili su se sada u dragovoljake ete, koje nadziru pustinju od Gaze do Tanisa! to
je najhitnije, u sukobu su s Aziruovim postrojbama. Naoruao sam ih egipatskim
orujem, a pridruili su im se mnogi odvani ljudi iz Egipta, raniji vojnici, razbojnici,
bjegunci iz rudnika... Svi su oni poli braniti Egipat, stavljajui u pustinji svoj ivot na
kocku. Razumljivo je pritom to ti ljudi ratuju protiv cjelokupnog stanovnitva na tom
podruju, snabdijevaju se na licu mjesta, u zemlji u kojoj bjesni rat, te unitavaju sve
ivo. Ali, to je i dobro, jer stvaraju vie neprilika Siriji nego nama. Zato ih i opskrblju
356

jemo orujem i itom. Najvanija vijest je, ipak, to to su Hetiti konano svojom pu
nom snagom nasrnuli na kraljevinu Mitani. Potpuno su ih porazili, mitanski narod iz
brisali s lica zemlje, a kraljevina Mitani vie ne postoji. Ipak, hetitske su ete tamo za
okupljene svojom pobjedom. S druge strane, uznemirila se Babilonija, pa naoruava
svoje ete radi uvanja vlastitih granica. Zato Hetiti ne mogu pruiti veliku pomo
zemlji Amurru ni njenom kralju Aziruu. Kad bi bio mudar, Aziru bi se bojao Hetita,
nakon to su pokorili Mitaniju, koja je Siriji bila titom prema Hetitima. Zato je ovaj
mir, kojeg nudi faraon, Aziruu dobro doao... Mir bi mu podario vrijeme za uvriva
nje svojih poloaja i kovanje novih osnova. Daj mi pola godine, a moda i manje, pa
u Egiptu pribaviti astan mir. S pjevajuim strijelama i tutnjavom bojnih kola prisilit
u Azirua na strah pred egipatskim bogovima!
Ali, ne moe ratovati, Horemheb primijetio sam. Faraon ti je to izrijekom
zabranio. Zato ti nee dati ni zlata, potrebnog za voenje rata.
Pljujem ja na njegovo zlato odrezao je on. Uzeo sam zajmove na sve strane.
Toliko sam se zaduio da sam poput prosjaka. A sve to kako bih opremio vojsku u Ta
nisu. Te su ete, dodue, sirotinjske... Njihova bojna kola su jadna, a konji hromi. I
nespretni su u upravljanju bojnim kolima. Ipak, zajedno s dragovoljakim etama, a
pod mojim zapovjednitvom, mogle bi postati vrak koplja koji bi prodro u samo srce
Sirije, pa ak i do Jeruzalema, a moda i do Megide. Zlato sam uzajmio od svih imu
nih Egipana, koji su sve bogatiji, te se napuhavaju poput krastavih aba, dok narod
trpi i stenje pod bremenom poreza i prireza, gladujui i na rubu smrti. Od tih bogata
a sam uzeo zlato, propisavi svakom koliko ga mora dati. I dali su ga rado, jer sam im
obeao petinu iznosa kao godinje kamate. Meutim, ba me zanima izgled njihovih
lica, pojave li se jednoga dana i zatrae svoje kamate i glavnicu, te uju to u im od
govoriti! Sve sam to inio samo zato jer sam smjerao spasiti Siriju za Egipat. Pa ipak,
premda im ne mislim vraati uzajmljeno zlato, najvei e probitak izvui upravo bo
gatai. I to zato jer oni uvijek izvuku najvie iz svakog rata i plijena. Najudnije je u
svemu, to bi oni zaradili i u sluaju ako bi Egipat izgubio rat... Zato mi nije ni najma
nje ao to su ostali bez svoga zlata.
Te su ga pojedinosti oraspoloile, pa se srdano nasmijao. Ponovno mi je poloio
ruku na rame i nazvao me svojim prijateljem. Ipak, uskoro se iznova uozbiljio i rekao,
s mranim izrazom na licu:
Tako mi sokola, Sinuhe! Valjda ne misli unititi sav moj trud i postignua, moje
osnove i ciljeve... Odlazei u Siriju kao mirotvorac?
Putujem po nalogu i zapovijedi faraona, opremljen svim ploicama potrebnim za
sklapanje mira. No, dobro mi je dola obavijest kako i Aziru ovoga trena eli mir. U
tom e sluaju biti pripravan sklopiti ga uz uvjete koji su za nas povoljniji.
Na tu moju izjavu Horemheb je doslovce pobjesnio. Udarcem noge prevrnuo je sje
dalicu i zavikao:
Kupi li od Azirua takav mir, na sramotu Egipta, uistinu u ti po povratku dati
357

oderati kou i baciti te krokodilima! Priseem ti na to, ma koliko mi bio prijateljem!

Poi, dakle, razgovaraj s Aziruom o Atonu. Hini prostodunost, reci kako je faraon u
svojoj beskrajnoj dobroti spreman biti milostiv prema njemu! Aziru ti, dakako, nee
povjerovati, jer je prepreden. Ali zato e sam sebe uvui u iskuenje, prije nego te
pusti otii. Pogaat e se, cjenkati, onako kako to samo Sirijci znaju. Istodobno e ti
puniti i oi i ui svim moguim i nemoguim laima. Ali stalno imaj na umu jedno: ni
u kojem sluaju ne smije mu ustupiti Gazu! Reci mu i kako faraon nije odgovoran za
dragovoljake ete i njihovo pljakanje. Jer, te snage ni pod kojim uvjetima nee polo
iti svoje oruje. Oni ne daju ni prebitog novia za faraonove ploice... Za njih u se
ja pobrinuti, kada doe pravi trenutak. Dakako, to ne treba rei Aziruu. Reci mu
kako su to dobri, krotki i strpljivi ljudi koje je zaslijepila alost, te e sigurno drago
voljno zamijeniti svoja koplja pastirskim tapovima, im se uglavi i potpie mir. No ne
uvlai u obeanja Gazu! Uini li to, oderat u ti kou vlastitim rukama. Jer, toliko
sam patnji pretrpio, toliko zlata rasprio po pijesku, toliko sam svojih najboljih uhoda
rtvovao! A sve samo zato kako bih naveo Gazu neka otvori svoja vrata Egiptu.
U Memfisu sam ostao nekoliko dana, raspravljajui s Horemhebom o uvjetima za
sklapanje mira i usput se svaajui s njim. Susreo sam se i s poslanicima s Krete i iz
Babilonije, te s mitanskim uglednicima koji su pobjegli iz svoje zemlje. Iz tih sam raz
govora sloio spoznaju o svemu to se zbilo, te sam bio pun stremljenja, astohleplja i
ljubopitljivosti, osvjedoen kako sam po prvi puta vaan initelj u velikoj igri, u kojoj
su ulozi kobi ljudi i gradova.
Horemheb je bio u pravu... U trenutanim okolnostima, mir je bio mnogo vrjedniji
dar Aziruu nego Egiptu. Ali, vodei rauna o svemu to se zbivalo u svijetu, takav bi
mir bio samo krae ili neto dulje primirje. Ta, im bi sredio prilike i odnose u Siriji,
Aziru bi zasigurno ponovno krenuo protiv Egipta. Sirija je, naime, bila kljuem svije
ta. Egipat, zbog svoje vlastite sigurnosti, a nakon to su Hetiti unitili kraljevinu Mita
ni, nije mogao dopustiti pad Sirije pod vlast nekog nepouzdanog, neprijateljski nastro
jenog i jo k tome zlatom potkupljivog saveza. Budunost je sada ovisila o tome hoe
li Hetiti, nakon to su uvrstili svoju vlast u Mitaniji, krenuti na Babiloniju ili na Egi
pat kroz Siriju. Razum je upuivao na smjer njihova nadiranja, dakle smjerom gdje je
otpor manji. A Babilonija se naoruavala, dok je Egipat zanemario svoju vojsku i bio
slabo naoruan... Hetiti su, nedvojbeno, bili neugodan saveznik za svakog, ali ipak su
pomagali Azirua. Kao hetitski saveznik, imao je Aziru iza sebe silu. A od saveza s
Egiptom, protiv Hetita, opravdano je zazirao, dok je god u Egiptu na vlasti bio faraon
Ehnaton, jer bi time iza sebe, umjesto potpore, dobio samo pustinjski pijesak.
Sve sam to spoznao i pred tim trijeznim saznanjem rasplinule su se sve strahote
rata. Nisam vie mislio na poare i dim zapaljenih gradova, na ljudske lubanje kako
trunu po bojitima, a ni na bjegunce koji su jatimice prosjaili po ulicama Memfisa.
Nisam se vie obazirao ni na mitanske odlinike, koji su prodavali svoj nakit i svoje
dragulje, kako bi mogli kupiti vino, a svojim su dugim i vitkim prstima doticali crnu
358

zemlju iz Nahare, koju su donijeli u svojim rupcima...

Horemheb me je naputio o najpodesnijem mjestu za sastanak s Aziruom. Ocijenio
je najboljim predjel izmeu Tanisa i Gaze, gdje su Aziruova bojna kola progonila dra
govoljake ete. Zatim mi je opisao i prilike u Smirni, nabrajajui kue koje su bile
spaljene tijekom opsade, te je naveo imena uglednika koji su bili pobijeni. Iskreno sam
se zaudio kako on sve to zna... Tada me je izvijestio o svojim uhodama koje su posje
tile sirijske gradove i slijedile Aziruove ete pod krinkom gutaa maeva, glumaca,
pretkazivaa sree, prodavaa piva ili trgovaca robovima. Priznao mi je kako su i Azi
ruove uhode dolazile ak do Memfisa, te su izdajui se za rece, prodavae piva ili na
kupce ratnog plijena, slijedile dragovoljake ete i pogranine ophodnje. Aziru je radi
uhoenja unajmio ak i sveenice boice Itar, a te su mogle bile najopasnije jer su,
zabavljajui se s egipatskim asnicima i zapovjednicima, mogle doznati mnoge za njih
vane stvari. Sreom, slabo su se razumjele u vojna pitanja, pa nisu mnogo naudile.
Bilo je ak i dvojnih uhoda, koje su sluile i Horemhebu i Aziruu. Horemheb je ak
priznao kako su ti bili najpametniji, jer im nije prijetila opasnost ni s jedne strane...
Tako su ostajali dugo ivi i gomilali zlato.
Od Horemhebovih sam asnika, a i od bjegunaca, douo zastraujue pripovijesti o
Aziruovim vojnicima. A i o dragovoljakim etama! Od toga mi je srce zastajalo, a ko
ljena se pretvarala u vodu, kako se trenutak mog odlaska bliio.
Sam odlui, hoe li poi kopnenim ili morskim putem objasnio mi je Horem
heb. Izabere li morski put, mogli bi te do Gaze pratiti kretski bojni brodovi. Pritom
je mogue, ta bi zatita bila samo prividna, pa bi Kreani utekli im bi opazili sidon
ske i tirske bojne brodove, koji uvaju more oko Gaze i pristup gradu s mora. U tom
bi sluaju imao vrlo skroman izbor. Ako bi se hrabro borio, brod bi ti potopili, a tebe
ubili. Ako se pak ne bi hrabro borio, brod bi bio zarobljen, a ti bi postao vesla na si
rijskom bojnom brodu. A tamo bi izdahnuo ve za nekoliko dana, pod udarcima bia
ili od suneve vruine. Ipak, budui da si Egipanin i jo k tome odlinik, vjerojatnije
je da bi ti ivom oderali kou, objesili je o svoje titove, a kad se osui od nje napravili
torbe za trnicu. Meutim, ne elim te uznemiravati, jer se ipak moe dogoditi, pa iv
dospije u Gazu. To je nedavno uspjelo jednom amcu s orujem, ali je zato brod koji
je prevozio ito, bio potopljen. A kako e iz opsjednute Gaze stii do Azirua? E, to mi
je uistinu velika zagonetka...
Moda je bolje, ako putujem kopnenim putom nekako sam uspio nevoljno pro
tisnuti kroz usnice, sav zatravljen Horemhebovim nagaanjima i opisima. Oklijevaju
i sam ga gledao. Horemheb je potvrdno kimnuo glavom i objasnio:
Do Tanisa e stii bez potekoa. Zapovjedit u neka te na daljnjem putu prati
eta bacaa kopalja i skupina bojnih kola. Ali, kad doe u dodir s Aziruovim etama,
oni e brzo pobjei i ostaviti te samog u pustinji. Tada e ostati preputen sam sebi, a
to se ne moe izmijeniti... U tom sluaju vidim vie mogunosti. Jedna je da te Aziru
ovi vojnici, kad shvate kako si Egipanin i odlinik, na hetitski nain nataknu na kolac
359

i obave nudu po tvojim glinenim ploicama. A mogue, unato svojoj pratnji, padne
u ruke pripadnika dragovoljakih eta. Oni e te opljakati i svui do gole koe, a po
tom upregnuti u mlinsko kamenje sve dok te ne uspijem otkupiti zlatom. Ali zapravo
ne vjerujem da bi izdrao toliko dugo, jer je tvoja koa svijetla, pa bi teko podnosila
suneve zrake... A i bievi su im od koe vodenkonja. Dodue, nakon to te orobe, mo
da ti odmah raspore trbuh kopljima i ostave te gavranima i strvinarima za hranu. I
vjeruj, u ovo vrijeme to nikako nije najgori nain na koji netko moe skonati. Jer, u
tom sluaju, smrt e ti biti brza i laka. A to je povlastica koju bi mnogi poeljeli i pla
tili zlatom, kad bi je mogli osigurati za neizbjean i odluan trenutak.
Srce mi je sada treperilo vie nego ikad ranije. I unato ljetnoj vruini, hladnoa mi
je prostrujala udovima. Udahnuvi, rekao sam:
Gorko alim to sam ostavio svog skarabeja Kaptahu, kako bi se brinuo za moju
imovinu. Jer, moda bi mi mogao pomoi vie nego faraonov Aton, ija se vlast, sude
i po tvojim rijeima, ne protee do ovih bezbonih krajeva. Po svemu sudei, prije u
se sastati sa smru ili Aziruom, putujem li u pratnji tvojih bojnih kola kopnenim pu
tem. Zato odabirem taj put... Ali, za volju naeg prijateljstva, Horemhebe, douje li
da kao zarobljenik negdje okreem mlinsko kamenje, smjesta me otkupi, ne tedei
zlata. Jer, ja sam bogat ovjek, ak bogatiji nego to misli, premda ti ne mogu podni
jeti potpuno izvjee o mojem imetku, budui da je i moje saznanje o njemu necjelo
vito...
Poznato mi je tvoje bogatstvo odgovorio mi je Horemheb. Zato sam odgova
rajui iznos uzeo od tebe kao zajam, preko Kaptaha. Postupio sam jednako kao i s
drugim bogataima, jer sam ovjek potenih namisli, pravedan i nepristran. A nisam
te elio ni iskljuiti iz sudjelovanja u toj povlastici i zasluzi. Nadam se ipak kako, za
volju naeg prijateljstva, nee traiti vraanje tog zlata... To bi, naime, moglo nauditi
naem prijateljstvu ili ga ak i unititi. Putuj dakle, Sinuhe, prijatelju moj! Poi u Ta
nis i tamo uzmi pratnju za svoje putovanje u pustinju. Neka te uva moj sokol! Jer ja
te ne mogu uvati, budui da moja vlast ne see tako daleko. Bude li zarobljen, otku
pit u tvoju slobodu. Pogine li, osvetit u te. Na to priseem, a ti zna: prisega ratnika
nije za potcjenjivanje!... Neka ti to saznanje bude utjehom u trenutku kada e ti neije
koplje parati trbuh.
Douje li o mojoj smrti odbrusio sam mu gorko ne rasipaj svoju odmazdu
zbog mene. Mojoj lubanji koju iskljuju vrane nee donijeti olakanja ako je okupa u
krvi svojih rtava. Ali pozdravi u moje ime kraljevnu Baketaton, jer ona je lijepa i po
eljna ena, premda ohola, a uz posmrtni leaj svoje majke pitala je za tebe!
Ovom otrovnom strjelicom, izbaenom na odlasku i preko ramena, malo sam se
utjeio. Jer, barem sam se malo naplatio od Horemheba, za njegovo sokoljenje glede
mog poslanja, odlaska u neizvjesnost i moebitne kobi.
Prije polaska na putovanje jo sam otiao pisarima, te tamo dao sastaviti oporuku,
koju sam opskrbio svim potrebnim peatima. Tom sam listinom sve svoje posjede i
360

imovinu oporuno namijenio Kaptahu, Merit i Horemhebu, te je dao odnijeti u pismo

hranu grada Memfisa. Tada sam se uspeo na brod za Tanis i nesmetano stigao u taj
grad. Tamo sam, u jednoj suncem prenoj utvrdi na rubu pustinje, naao Horemhebo
vu pograninu strau.
Ti su ljudi pili pivo, proklinjali dan svoga roenja, lovili antilope u pustinji, te pili
jo piva... Njihove su kolibe od blata bile prljave i zaudarale su po mokrai. A ene
koje su ivjele s njima bile su najbjednije od najbjednijih, koje ne bi bile dobre ni
mornarima u lukama Donjeg Kraljevstva. Ukratko reeno, ti su ljudi ivjeli uobiaje
nim ivotom pograninih eta i udjeli su za danom kada e ih Horemheb povesti u
vojnu na Siriju. To bi im, konano, promijenilo dosadnu svakodnevicu, uz veliku vje
rojatnost pribavljanja boljeg piva i mlaih ena. Svaka druga kob, pa i smrt, inila im
se boljom i privlanijom od nepodnoljivog i jednolinog ivota u ovoj zabiti nalik pe
ici, u kolibicama od blata, usijanim od sunca i punim pustinjskih buha. Bili su puni
ara i revnosti, te su eznuli za bojem. Priali su o pripravnosti za ustrojavanje vrka
koplja dragovoljakih eta, koji e prodrijeti do Jeruzalema i ak Megide, rastjerujui
pred sobom prljave Sirijce kao to rastue vode Nila otplavljuju suhu trstiku. A ono
to su obeavali uiniti s kraljem Aziruom, njegovim Amorianima iz zemlje Amurru
i hetitskim voama, neu ponoviti... Neu to uiniti jer je takav govor strano i bez
bono hvalisanje.
Gorjeli su od oduevljenja za ast i spas Egipta, te proklinjali faraona... U mirnim
su vremenima, naime, imali prigoda za zabavu. Ubirali su poreze od karavana, koje su
prolazile. Zabavljali su se i s pastirskim enama, te nalazili razna druga sitna zado
voljstva, koja su im ivot inila podnoljivijim. Sve se izmijenilo nakon promjena koje
je uveo faraon Ehnaton, zajedno sa svojim novim bogom. Zavladalo je stanje koje se
nije moglo nazvati ni ratom niti mirom. Ve nekoliko godina nije preko Tanisa ula u
Egipat ni jedna jedina karavana. Pastiri su pak pobjegli u Donje Kraljevstvo. A ako je
neka karavana, tjerana neijom ludou, i pokuala ovim putem iz Sirije doi u Egi
pat, opljakale bi je dragovoljake ete jo prije nego bi se i primakla faraonovim gra
niarima. Zato su graniari i pripadnike tih dragovoljakih eta mrzili i prezirali iz
dubine srca, te ih nazivali najpogrdnijim imenima.
Moja se pratnja brzo pripravila za polazak. Napunili su mjeine vodom, te pohva
tali i doveli konje s panjaka. Istodobno su kovai osnaili kotae bojnih kola. Ogle
davi se uokolo, spoznao sam tajnu cjelokupnog vojnikog odgoja, kojim ljudi postaju
hrabriji od lavova. Vrstan zapovjednik dri svoje ljude u strahu, umara ih vjebama,
te im svakodnevno i u svakom pogledu zagorava ivot najvie to moe. Nakon toga
im je svaka promjena, pa ak i rat i smrt, draa od ivota u vojarni. Najudnije je pri
tom to ti izmueni vojnici uope ne mrze svoga zapovjednika, nego mu se ak dive i
slave ga. Jo se i ponose svim svladanim naporima, kao i znakovima koji su im po le
ima svjedoili o surovim udarcima bia. Toliko je neobina i nevjerojatna ljudska na
rav... Razmiljajui o tome, grad Ahetaton uinio mi se jo vie kao nekakav san, jo
361

udaljeniji i jo vie poput varljive slike...

Prema Horemhebovoj zapovijedi, dodijeljeno mi je deset bojnih kola. U svaka od
njih bila su upregnuta po dva konja, a pratio ih je jo po jedan kao priuva. Na sva
kim se kolima, uz vozaa, nalazio po jedan pjeak i jedan baca koplja. Kad je sve bilo
pripravno, pristupio mi je na prijavak zapovjednik moje pratnje. Duboko se naklonio
preda mnom i u znak tovanja ispruio ruke u visini koljena. Zagledao sam ga palji
vo iz blizine, jer sam svoj ivot polagao u njegove ruke. Njegova pregaa oko bokova
bila je jednako poderana i prljava kao i one njegovih vojnika, a pustinjsko sunce mu
je isprilo tijelo i lice. Tek se po srebrom isprepletenom biu razlikovao od ostalih voj
nika... No upravo zato sam imao u njega povjerenje, vie nego bih ga imao da je nosio
biranu odjeu i vodio sobom pratitelja sa titnikom protiv sunca.
Kad sam poeo govoriti o nosiljci, zaboravio je pak na vojniko potovanje i stao se
grohotom smijati. Povjerovao sam, kad mi je objasnio, kako je naa jedina zatita br
zina, te u se zato morati voziti s njim u njegovim bojnim kolima. A nosiljke i ostale
udobnosti doma, moram ostaviti i zaboraviti na njih! Ma koliko bio na njih naviknut.
Obeao mi je kako u smjeti sjediti na vrei krme, ako elim. Uvjeravao me pritom,
meutim, kako je u bojnim kolima najbolje stajati i prilagoditi se njihovom njihanju.
Inae e mi pustinja istresti dah iz tijela, te mi kosti razbiti o stjenke kola.
Pribrao sam se i rekao mu kako mi to ni u kojem sluaju nee biti prva vonja u
bojnim kolima. Jedanput sam se vozio iz Smirne u zemlju Amurru, u najkraem mo
guem vremenu, te su se ak i Aziruovi ljudi zapanjili nad brzinom moga putovanja.
Dodue, tada sam bio mlai nego sada. A sada mi ni moje dostojanstvo ne doputa iz
vrgavanje tjelesnim naporima. asnik, ime mu je bilo Juju, me je uljudno sasluao.
Nakon toga je preporuio moj ivot svim bogovima Egipta, a ja sam se uspeo u prva
kola, do njega. Tada je istaknuo svoj ratni stijeg, uzvikom potaknuo konje, te poteko
smo karavanskim putem u pustinju. Moje je tijelo bilo bacano uokolo, po vreama s
krmom, premda sam se svom snagom obim rukama odrao za stranice kola. Udario
sam nos, te oplakivao svoje stanje. Ali moje su se jadikovke izgubile u buci kotaa, a
vozai iza nas luaki su urlali od zadovoljstva. Ta konano su mogli napustiti usijani
pakao svojih koliba od blata i izvesti se u pustinju!
Tako smo putovali cijeli dan. No sam proveo na vreama s krmom, vie mrtav
nego iv, ogoreno proklinjui dan svog roenja. Slijedeeg sam jutra pokuavao sta
jati u kolima, pridravajui se za Jujuov pojas. Ali, nakon nekog vremena jedan je ko
ta udario u kamen, te sam izletio iz kola u velikom luku i prizemljio glavake na pije
sak, gdje mi je jo i trnje izgreblo lice. No vie nisam mario ni za to. U smiraj dana,
kad smo se pripremali za noenje, Juju se zabrinuo za moje stanje. I premda je svojim
ljudima davao vodu samo u strogo odreenim, malenim koliinama, dio vode je pri
tedio kako bi mi mogao politi glavu. Drao mi je ruke i tjeio me, govorei kako je
putovanje do sada prolo uspjeno i sretno. Dodao je jo, ako nas dragovoljci ne izne
nade ni sutradan, mogli bismo etvrtog dana dospjeti do nekih od Aziruovih izvidni
362

ka.
Slijedeeg me jutra iz sna prenuo Juju, grubo me iskotrljavi iz kola na pijesak. Za
mnom je izbacio jo i moje ploice, kao i krinju. Tada je okrenuo konje i, preporuiv
i me zatiti bogova, dodao i nekoliko ohrabrujuih rijei. Potom je odjurio punom br
zinom, a ostatak moje pratnje slijedio ga je u stopu, te su sve iskre frcale pod kotai
ma, kada bi kresnuli o kamen.
Kada sam istrljao pijesak iz oiju, opazio sam skupinu sirijskih bojnih kola. Pribli
avala su se s brda i prestrojavala u obliku lepeze, zauzimajui bojni postav. Prisjetivi
se svoje uloge i svog dostojanstva, ustao sam i poeo u znak mira mahati povrh glave
zelenom palminom granom, premda su se za putovanja kroz vrelinu pustinje njeni lis
tovi osuili i poutjeli. Taj moj veliajan nastup nije ostavio nikakvog dojma na posa
de bojnih kola. Projurili su pored mene, uope se ne obazirui, osim to je jedna strije
la zapjevala pored mojeg uha i pala u pijesak iza mene. Sirijska su ratna kola progoni
la Jujua i njegove ljude, te sam mogao vidjeti kako ovi iz svojih kola izbacuju vree s
krmom, a zatim i mjeine s vodom, elei olakati kola. Zapazio sam kako su skoro svi
uspjeli utei. Zaostala su samo jedna kola, jer je konj naletio na gomilu kamenja. Na
padai su se u punoj brzini, ne zaustavljajui se i ak bez usporavanja, brzo obrauna
li s nesretnim Egipanima. Dostigavi nevoljnike, prevrnuli su njihova kola, sasjekli
konje i pobili ljude, te nastavili juriti za Jujuom i njegovim ljudima.
Aziruovi su se ratnici pak uskoro uvjerili u uzaludnost daljnjeg progona. Vratili su
se do mene, a predvodnici su istupili iz bojnih kola. Objavio sam im svoj poloaj i
dostojanstvo, te im pokazao faraonove glinene ploice. No oni se na sve to nisu ni naj
manje obazirali. Opljakali su me, otvorili moju putnu krinju i uzeli moje zlato. Tada
su mi svukli odjeu i sapeli zapea konopom, a njegov drugi kraj vezali za jedna kola.
Kada su krenuli, morao sam trati za njima. Trao sam dok se umalo nisam uguio, a
pijesak mi je pritom izgrebao kou s koljena. Usput sam vikao na njih, ali ni na to se
nisu obazirali, mada sam se grozio Aziruovim bijesom... Eto, sve sam to morao otrpje
ti zbog faraona Ehnatona i njegovoga boga.
Zasigurno bih uskoro ispustio duu na tom putu, no sreom je Aziruov okol leao
odmah iza brdskog prijelaza. Poluslijepim oima ugledao sam veliku skupinu atora,
izmeu kojih su pasli konji. Uokrug je bio zid od bojnih kola i volovskih zaprega. Na
kon toga se vie nieg nisam sjeao, sve dok se nisam probudio i uoio robove kako
me polijevaju vodom i utrljavaju ulje u moje udove. Neki asnik, koji je znao itati,
razgledao je glinene ploice. Nakon toga su prema meni postupali sa svim potova
njem, vrativi mi moju odjeu.
im sam se toliko oporavio pa sam mogao opet stati na noge, poveli su me u Azi
urov ator. U njem me zapahnuo miris loja, vune i tamjana. Aziru mi je istupio u su
sret, glasajui se poput lava. Zlatni su lanci zveckali oko njegova vrata, a kovrava mu
je brada bila sapeta u srebrnu mreicu. Priao mi je, zagrlio me i rekao:
Vrlo mi je ao, to su moji ljudi tako loe postupili prema tebi. Ali trebao si im
363

rei svoje ime i objasniti kako si faraonov poslanik i moj prijatelj. Trebao si i mahati
palminom granom povrh glave, u znak mira, kako to nalau dobri obiaji. Moji su mi
ljudi rekli kako si nasrnuo na njih vitlajui izvuenim noem, te su u samoobrani bili
prisiljeni ukrotiti te i tako spasiti svoje glave...
Koljena su me pekla poput ive vatre, a zapea su me strano boljela. Srce mi je
bilo puno gorine, pa mu rekoh:
Pogledaj me, pa sam reci, jesam li mogao biti opasan tvojim ljudima! Prebili su
moju palminu granu, orobili me i oduzeli svu odjeu. Pritom su se izrugivali i izgazili
faraonove ploice. Trebao bi ih dati izbievati, kao pouku o tome kako trebaju poti
vati faraonovog poslanika.
Aziru je samo podrugljivo rairio svoje halje i podigao ruke:
Ti si sigurno imao neke zle snove, Sinuhe! Zar ti mogu pomoi, ako si ozlijedio
koljena na kamenju, tijekom svoga napornog putovanja? Ne mogu ni u snu dati izbi
evati svoje najbolje ljude, zbog jednog bijednog Egipanina! A rijei faraonova pos
lanika su poput zvrndanja muha u mojem uhu.
Aziru, kralju mnogih kraljeva, zapovijedi neka izbiuju barem onog ovjeka koji
me, dok sam trao za kolima, besramno bockao kopljem u zadnjicu te me na mnogo
mjesta izranio do krvi. Neka ga izbiuju i bit u zadovoljan... Znaj, dolazim k tebi kao
faraonov poslanik i donosim mir, kao dar i tebi i Siriji.
Aziru se glasno nasmijao, udario se po prsima, te rekao:
to meni znai ako taj jadan faraon puzi preda mnom u praini, molei mir? Ali
tvoje su rijei razloite... I jer si moj prijatelj, prijatelj moje supruge i moga sina, dat
u bievati ovjeka koji te bockao kopljem u zadnjicu, pourujui te. Jer, takav postu
pak odstupa od dobrih obiaja. A kao to zna, ja se borim istim orujem i za uzvie
ne ciljeve.
Tako sam imao zadovoljstvo gledati kako biuju barem mog najljueg muitelja.
To se odvijalo na oigled cjelokupnim etama, koje je Aziru sazvao ispred svoga ato
ra. Nevoljnikovi drugovi pritom nisu pokazivali ni najmanje suuti, nego su mu se iz
rugivali i urlali od smijeha na njegovo vritanje, pokazujui prstom na njega. Jer, bili
su ratnici, i oraspoloila bi ih svaka promjena u njihovom dosadnom ivotu. Nesum
njivo bi im Aziru dopustio bievanje tog ovjeka do smrti. No, kad sam opazio krv
kako tee i meso kako se odvaja od rebara, podigao sam ruke i poklonio tom nevoljni
ku ivot. Smatrao sam, naime, kako ga sada bole lea upravo onako kao mene moja
koljena i zadnjica, te sam mu se smilovao. Smotrivi potom u kakvom se bijednom
stanju nalazi, naloio sam neka ga odnesu u moj ator, kojeg mi je dodijelio Aziru, na
veliko ogorenje asnika koji su se tamo bili smjestili. Pritom su drugovi bievanog
vojnika stali poletno odobravati, uvjereni kako smjeram nastaviti bievanje i muenje
raznim dosjetljivim nainima. Ali ja sam mu namazao lea mastima kojima sam utr
ljao i vlastita koljena i guzove. Potom sam mu povezao rane i dopustio mu neka popi
je mjeru piva. ovjek je zato pomislio da sam lud, te sam izgubio svako potovanje u
364

njegovim oima.
Naveer me Aziru pozvao na objed. Posluena je peena ovetina i kaa skuhana u
masti. Blagovao sam s njim i njegovim asnicima, a nazoni su bili i hetitski asnici,
koji su se zatekli u okolu. Njihovi su platevi i grudni oklopi bili ureeni znakovima
dvostruke sjekire i krilatog sunca. Zajedno smo pili vina, te su se svi prema meni od
nosili ljubazno i dobrohotno, kao prema naivini koja je dola ponuditi mir upravo u
trenutku kada im je bio najpotrebitiji. Glasno su raspravljali o sirijskoj slobodi, o bu
duoj moi i o jarmu tlaitelja, kojeg su upravo zbacili sa svojih ramena. A kad su do
voljno popili, poeli su se meusobno svaati. Nakon nekog vremena je neki ovjek iz
Jafe potegao no i usmjerio ga u vrat jednom Amorianinu. Napada je meutim bio
pripit, pa nije bio sposoban tono usmjeriti no. Tako nije dolo do vee nevolje, jer
ozljeda nije bila opasna, budui da no nije prerezao ile kucavice. Zato sam mogao
uspjeno obraditi ranu, te mi se taj nenadani pacijent oduio mnogim biranim darovi
ma. Ali, zbog tog mog djela, svi su me smatrali slaboumnim.
Istini za volju, mogao sam ga ostaviti neka umre. Jer, dok sam jo bio u okolu, taj
je isti Amorianin dao zaklati ovjeka iz Jafe koji ga je ranio. Nastojei odrati red u
svojim etama, Aziru ga je zbog toga dao objesiti glavom na dolje, jo i prije nego mu
je zarasla rana na grlu. Aziru je, naime, sa svojim ljudima postupao stroe i okrutnije
nego s ostalim Sirijcima. Jer, upravo su mu zemljaci, vie od svih drugih, zaviali na
vlasti i kovali spletke oko njega. Zbog toga se osjeao kao da stoji na mravinjaku.

2
Po okonanju gozbe, Aziru je otpustio svoje asnike i Hetite, kako bi svoje raspre i
svae mogli nastaviti u vlastitim atorima. Pokazao mi je tada svoga sina, koji ga je
pratio na vojnom pohodu, premda je imao tek sedam godina. Djeak je izrastao u lije
pog momia, obraza poput pahuljaste breskve i sjajnih crnih oiju. Kosa mu je bila
crna i kovrava, nalik oevoj bradi, a od majke je naslijedio lijepu put. Aziru ga je po
milovao po kosi i rekao:
Jesi li ikad imao prilike vidjeti ljepeg djeaka? Priskrbio sam mnogo kruna za
njega, te e zasigurno biti velikim vladarom. Njegova e vlast sezati toliko daleko, pa
se teko usuujem i pomisliti gdje e joj biti granice. Bit e pravi kralj! Svojim vlasti
tim malenim maem ve je rasparao trbuh robu koji ga je uvrijedio! A zna ve i itati
i pisati, te se ne boji bitke. Naime, vodio sam ga ve u boj, ali samo kada smo guili
bune po selima, pa njegov mlad ivot nije bio izloen pogibelji.
Keftiu je ostala u zemlji Amurru, dok je Aziru ratovao. Priznao mi je kako nepres
tance i duboko udi za njom, te je uzalud kuao utaiti svoju enju sa enama koje su
zarobili ili hramskim djevicama koje su slijedile vojsku. Tko je jedanput kuao Keftiji
365

nu ljubav, ne moe je nikad zaboraviti. S godinama je ona postala jo bujnija, izvijes

tio me, te kad bih je sada imao prilike vidjeti, ne bih povjerovao svojim oima. Djea
ka je ipak poveo sa sobom, jer se nije usuivao ostaviti ga kod kue. Tom je sinu na
mijenio noenje krune udruene Sirije.
Tijekom naeg razgovora do uiju su nam doprli prodorni enski krikovi. Aziru mi
je na to rekao, krajnje razljuen:
Hetitski asnici opet mue ene. Ali ne mogu nita poduzeti kako bih to zaprije
io, jer ovisim o njihovoj odvanosti na bojnom polju. Veseli ih muenjem navesti
ene na jaukanje, to nikako ne razumijem. Ta sigurno je mnogo ugodnije dovesti
enu do stenjanja od naslade. Dodue, svaki narod ima svoje obiaje, a ja nemam pra
vo prigovarati im, zato to se njihove navade razlikuju od sirijskih. Ipak, nije mi ta
njihova sklonost draga, jer ne elim da moji ljudi naue te zloudne obiaje. Dodue,
moram priznati, ljudi su od pamtivijeka postajali u ratu vukovi i krvoloni lavovi.
Tako je oduvijek bilo i uvijek e biti.
Njegove su me rijei duboko potresle i ak uasnule, iako sam dobro poznavao He
tite i znao to se sve od njih moe oekivati. Zato sam iskoristio prigodu i rekao mu:
Aziru, kralju kraljeva, raskini s tim Hetitima dok je jo vrijeme, prije nego li ti
razbiju krunu o glavu, a uz nju i samu glavu! Njima nije za vjerovati. Sklopi mir s fa
raonom, dok su Hetiti zauzeti pohodom na Mitaniju. Babilonija se naoruava protiv
njih, to ti je sigurno poznato, te vie nee slati ita ostane li u savezu s Hetitima.
Kad pristigne zima, glad e se uuljati u Siriju poput bijesnoga vuka, ako ne sklopi
mir s faraonom. A on bi ti poslao ita u tvoje gradove, kao i ranije.
Govori gluposti usprotivivi se, odgovorio mi je Aziru. Jer, Hetiti su dobri
prema svojim prijateljima, a strani prema neprijateljima i protivnicima. No mene s
njima ne vezuje nikakav savez, premda mi alju prekrasne darove i sjajne grudne ok
lope. Zato sam slobodan glede odvojenog sklapanja mira. Hetiti su, dodue, bez spora
zuma i nae suglasnosti zauzeli grad Kade, a rabe i luku u Biblosu kao da je njihova...
S druge strane, poslali su mi brod pun oruja iskovanog od nove kovine, te moje ljude
vie nitko ne moe svladati. Meni osobno je, ipak, drai mir. Ratujem tek zato jer e
lim postii astan mir. Rado u se pomiriti s faraonom, ako vrati Gazu, koju mi je oteo
na prijevaru i izdajom, te ako razorua razbojnike skupine u pustinji. I jo me obete
ti itom, uljem i zlatom za sva pustoenja koja su sirijski gradovi pretrpjeli tijekom
sukoba. Jer, kao to zna, za ovaj je rat kriv iskljuivo Egipat...
Zagledavao me je drsko i bestidno, lukavo se cerei iza ruke koju je podigao pred
lice. Ali sam mu otro uzvratio:
Aziru, ti si razbojnik i kradljivac stoke, krvnik nedunih! Zar ne zna to se spre
ma? Ta u svakoj kovanici diljem cijelog Donjeg Kraljevstva plamte vatre i nadimaju
se mjehovi, kuju se i bruse vrhovi kopalja, a Horemheb ve sada ima bojnih kola vie
nego ti ima buha u svojoj lonici! I te e te buhe nemilice gristi, kad doe vrijeme e
tve. Taj Horemheb, ija ti je slava nedvojbeno poznata, pljunuo mi je pred noge kad
366

sam mu govorio o sklapanju mira s tobom. ak me je htio bievati zbog mojeg pos
lanstva! Ali faraon, za volju svom bogu, radije eli mir nego prolijevanje krvi. Zato ti
dajem posljednju priliku, Aziru! Egipat e zadrati Gazu, a pustinjske ete mora ras
tjerati sam, jer Egipat ni u kojem pogledu nije odgovoran za njihova djela. Upravo je
tvoja okrutnost prisilila te Sirijce na bijeg u pustinju, gdje su podigli oruje na tebe.
Zato su to unutarnje stvari Sirije... Na dalje, mora osloboditi i sve zarobljene Egipa
ne i platiti namiru egipatskim trgovcima za tete koje su pretrpjeli u sirijskim gradovi
ma te im vratiti njihovu imovinu.
Aziru si je rastrgao odjeu, upao bradu i stao ogoreno vikati:
Zar te je ugrizao bijesan pas, Sinuhe? Pa zato bjesni na takav nain? Gaza mora
biti preputena Siriji! Egipatski pak trgovci neka sami snose tete koje su imali. A za
robljeni e Egipani, u skladu s obiajima, biti prodani u roblje. I nita ne prijei fara
ona da ih otkupi, eli li njihovu slobodu! Dakako, uz pretpostavku kako posjeduje do
voljno zlata za tu namjenu.
Sklopi li mir odvratio sam mu moe izgraditi mone i visoke kule za svoje
gradove, te se vie nee morati bojati Hetita. A Egipat e ti dati potporu. Trgovci tih
gradova e se obogatiti, uzmognu li poslovati s Egiptom bez plaanja poreza i prireza.
A Hetiti, budui nemaju bojnih brodova, ne mogu ometati tvoju trgovinu. Sve pogod
nosti bit e na tvojoj strani, Aziru! Ali samo ako sklopi mir... Faraonovi uvjeti su
umjereni, a ja pritom ne mogu davati drugih ustupaka...
Tako smo raspravljali i nadmudrivali se dan za danom. Aziru je mnogo puta trgao
svoju odjeu, posipavao si kosu pepelom, te me nazivao besramnim razbojnikom. Pla
kao je i nad budunou svoga sina, govorei kako e zasigurno izdahnuti u nekoj
rupi kraj pute, jer ga je Egipat uinio prosjakom. Jednom sam prigodom ak napustio
njegov ator, te zatraio nosiljku i pratnju za odlazak u Gazu. Htio sam ve stupiti u
nosiljku, ali me je Aziru pozvao natrag.
Mislim kako ga je to silno pregovaranje i pogaanje oduevljavalo, budui je bio
Sirijcem, pa si je najvjerojatnije umiljao kako izvlai sve vie od mene, jer sam popu
tao u nekim pojedinostima. Oito nije mogao ni naslutiti kakav sam naputak dobio
od faraona, koji je htio kupiti mir pod svaku cijenu, pa makar Egipat zbog toga i osi
romaio. Zato sam sauvao samopouzdanje i pregovaranjem ishodio uvjete koji su bili
vrlo povoljni za faraona. Vrijeme je takoer radilo za mene, jer su nesloga i sukobi u
Aziruovom okolu rasli. Svakog je dana sve vie pripadnika njegovih eta odlazilo u
svoje vlastite gradove, a on im to niim nije mogao zaprijeiti, jer mu vlast jo nije
bila dovoljno uvrena...
Pregovori su ipak, u tom prevrtljivom tonu, polako odmicali. Aziru je napokon do
ao do osnove po kojoj bi se utvrde i obrambeni zidovi Gaze trebali sruiti, kralja u
Gazi bi on postavljao, a savjetnika tom kralju davao bi faraon. U Gazi bi smjeli prista
jati i egipatski i sirijski brodovi, trgovina bi u gradu biti slobodna, te se ne bi plaali
porezi ni prirezi. Tu ponudu, dakako, nisam smio prihvatiti! Gaza bez ikakve obrane,
367

bila bi potpuno bezvrijedna za Egipat, izloena na milost i nemilost Aziruu. Praktiki,

time bi Gaza bila pod njegovom punom vlau.
Kratko i jezgrovito sam mu odgovorio, kako na to ne pristajem, te od njega zatra
io pratnju za odlazak do Gaze. Strano se razljutio, istjerao me iz svog atora, te za
mnom pobacao sve glinene ploice. Unato tomu, nije mi dopustio otii, pa sam kratio
dokolicu lijeei bolesnike i otkupljujui zarobljene Egipane, koji su bili izloeni stra
hovitim patnjama jer su ih upoljavali kao nosae i za vuu teretnih kola. Otkupio
sam i nekoliko ena, a drugima sam dao lijekove koji su im pomogli da zauvijek zas
pu. Poslije hetitskih muenja, smrt im je bila poeljnija od daljnjeg ivota...
Tako je prolazilo vrijeme, radei ipak za mene. Pritom nisam imao to izgubiti, dok
je Aziru stalno imao svoj ulog na kocki. Trpio je iz dana u dan sve veu tetu, te je od
nestrpljivosti trgao srebrnu mreu sa svoje brade, upao si cijele uperke svoje crne
kose, a mene zbog nepopustljivosti astio najpogrdnijim imenima.
Aziru me je dao i stalno nadzirati... Uhode je naputio neka prate svaki moj korak.
Oito je sudio po sebi, bojei se kako bih mogao kovati spletke s njegovim zapovjedni
cima i raditi mu o glavi. U tamonjim bi okolnostima to bilo ak i lako, ali jednostav
no se takvom neem nisam domislio. Jer, uistinu imam srce i duu nedunog janjeta.
Osim toga, Aziru mi je bio i prijateljem.
Jedne su noi u njegov ator prodrla dva ovjeka, oito ubojice... Nasrnuli su na
njega noevima. Ranili su ga, ali ostao je iv. Jednog je napadaa ak sam ubio, a za
drugog se pobrinuo njegov sini. Probudila ga je buka, pa je svoj malen ma zabio u
lea drugom ubojici te je i taj izdahnuo.
Slijedeeg me dana Aziru pozvao u svoj ator. Optuio me stranim rijeima, pa
sam se uistinu uplaio. Ipak, potom je pristao na konaan dogovor. U faraonovo sam
ime zakljuio mir s njim i sa svim sirijskim gradovima. Egipat je zadrao Gazu, rastje
rivanje dragovoljakih eta ostavljeno je na brigu Aziruu, a faraon je pridrao pravo
otkupa slobode zarobljenih Egipana. Pod tim smo uvjetima utanaili savez vjenog
prijateljstva izmeu Egipta i Sirije. To je zapisano na glinene ploice i potvreno u
ime tisua sirijskih i tisua egipatskih bogova, a dakako i u Atonovo ime. Aziru je
strahovito kleo, utiskujui svoj valjkasti peat u glinu. Ja sam pak razderao svoje ha
ljine i gorko plakao utiskujui u glinu moj egipatski peat. Tako su obiaji nalagali, jer
smo time, unato obostranom poputanju, obojica sauvali ast. A u srcima smo obo
jica bili zadovoljni. Aziru mi je uruio bogate darove, a ja sam mu obeao poslati isto
tako bogate darove za njega, te njegovu enu i sina. I to prvim brodom koji stigne iz
Egipta, pod uvjetima zakljuenog mira...
Rastali smo se u slozi. Aziru me ak zagrlio i nazvao prijateljem. Ja sam pak na
rastanku podigao njegovog lijepog djeaka, pohvalio njegovu smionost i odvanost, te
dotakao njegove ruiaste obraze svojim usnicama. Unato tomu smo obojica, i Aziru
i ja, bili svjesni kako savez koji smo sklopili za sadanjost i vjenost, nije vrijedan ni
koliko glina na koju je zapisan. Sklopio je mir jer su ga okolnosti na to silile, a Egipat
368

pak zato jer je to bila faraonova elja. Na je mir zato ostao visjeti u zraku, kao plijen
svakom vjetru. Naime, sve je ovisilo o Hetitima i kojim e putem nadrijeti iz Mitanije,
zatim o odlunosti i odvanosti Babilonije, te o kretskim bojnim brodovima koji su
titili pomorsku trgovinu...
Aziru je pak poeo po svaku cijenu rasputati svoje snage, a meni je osigurao prat
nju do Gaze... Istodobno je uputio zapovijed tamonjim etama neka uklone beskoris
nu opsadu toga grada. A ja osobno dospio sam blie smrti nego ikada na ovom stra
nom putovanju. Naime, kad smo se prikuili gradskim vratima, a moji pratitelji poeli
mahati palminim granama i dovikivati kako je mir sklopljen, egipatski hranitelji Gaze
zasuli su nas sa zidina strjelicama i kopljima. Ve sam pomislio kako mi je doao
smrtni tren. Nenaoruani vojnik koji me je zaklanjao titom, dobio je strijelu u grlo i
pao obliven krvlju, a njegovi su drugovi hitro utekli. Strava mi je oduzela noge, ta
sam plazio pod svojim titom poput kornjae, plaui i jadikujui krajnje samilosno.
Pod zaklonom tita me Egipani nisu mogli pogoditi svojim strijelama, pa su iz veli
kih vreva izlili na mene kipuu smolu. Ta je kipei i itei tekla po tlu prema meni.
Sreom je tu bilo nekoliko veih kamenova, pa sam zadobio tek nekoliko manjih
opeklina po rukama i koljenima.
Cijeli taj nevoljan prizor potakao je Aziruove ratnike na grohotan smijeh. ak su
od silnog cerekanja popadali na tlo i leei se valjali od grohotnoga smijeha. Moda
je, gledano sa strane, sve to i bilo krajnje smijeno. No meni je svaki smijeh prisjeo!
Konano je njihov zapovjednik naloio neka zatrube rogovi, a moda je i moje ja
ukanje smekalo Egipane na zidinama. Tako su privoljeli pustiti me u grad. Ali nisu
htjeli otvoriti gradska vrata, nego su vezanu za kraj brodskog konopa spustili koaru
od rogoine, u koju sam se morao uspeti, nosei sve svoje mirovne glinene ploice i
palminu granu. Tada su me potegnuli uz zidine u grad. A ja sam se od silnoga straha
toliko tresao da se prokleta koara poela jako zibati. Zidine su bile visoke, a u tom su
mi se trenu inile doista i previsoke. Pratei moje nespretno putovanje zrakom, Aziru
ovi su se vojnici naduili jo jae smijati, te je njihov smijeh tretao nalik huci mora
koje mlati oluja i treska njime o stjenovitu obalu.
Zbog takvog sam doeka otro ukorio zapovjednika tamonje posade... No taj je
bio nekakav grub i tvrdoglav ovjek. Rekao mi je:
Iskusivi toliko podvala i lai od Sirijaca, ne kanim otvoriti gradska vrata niko
me, bez izriite naredbe Horemheba!
Nije htio povjerovati ni u sklapanje mira, premda sam mu pokazao sve svoje gline
ne ploice i govorio mu u ime faraona. Bio je priprost i nepopustljiv momak. Ali, bez
te njegove priprostosti i nepopustljivosti, Egipat bi zasigurno ve davno prije bio izgu
bio Gazu. Zato nisam imao prava prigovarati mu preestoko. A kad sam na zidinama
ugledao kako se sue koe zarobljenih Sirijaca, zakljuio sam: ipak je najbolje ako tak
vog ovjeka, za svaki sluaj, ne razdraujem. Zato sam ga prestao grditi, premda su
mi ugled i dostojanstvo bili i te kako povrijeeni onim povlaenjem uz zidine, obi
369

nim brodskim konopom...

Iz Gaze sam odjedrio natrag u Egipat. Zapovjedio sam neka se na glavni jarbol iz
vjesi faraonov stijeg, kao i svo drugo znakovlje mira, za sluaj susreta s neprijatelj
skim brodovima.
Zbog toga su me mornari duboko prezirali, te govorili kako nae plovilo, ureeno i
iskieno na taj nain, vie nalikuje djevojuri nego brodu. Kada smo prispjeli do rije
ke, ljudi su se okupljali du obala, maui palminim granama i slavei me kao fara
onova izaslanika i vjesnika mira. Tada su me ak i mornari na brodu konano poeli
potivati, te su zaboravili kako sam bio podizan uz zidine Gaze, u obinoj koari od
rogoine... Prispjevi u Memfis, poslao sam im obilje vina i piva, kako bi to prije u
njem potpuno utopili sjeanje na taj dogaaj, koji nikako nije odgovarao mom ugledu
i dostojanstvu.
Tako sam se opet naao u Memfisu... Premda to, s obzirom na moje putovanje i za
dau, nije bilo za oekivati....
Horemheb je pomno proitao i prouio moje glinene ploice, te iz sveg glasa po
hvalio moje pregovarako umijee. To me je jako zaudilo, jer on nikako nije obiavao
odobravati moja djela. to vie, najee je bio nezadovoljan sa mnom. Nisam to mo
gao nikako razumjeti, sve dok nisam doznao kako su kretski bojni brodovi dobili za
povijed neka se vrate na Kretu. Zbog toga bi Gaza ubrzo pala u Aziruove ruke, ako bi
se rat nastavio. Bez podrke s mora, taj bi grad bio izgubljen. A Horemhebu ne bi bio
na probitak ni pokuaj stizanja do Gaze kopnenim putom. Njegove bi ete, stupajui
kroz pustinju u jesen, naprosto lipsale od ei. Zato me je Horemheb toliko veliao... I
pobrzao poslati brojno brodovlje u Gazu, nakrcano etama, orujem i svakovrsnim
zalihama!
Za vrijeme mog boravka kod Azirua, babilonijski kralj Burnaburia poslao je u
Memfis svog poslanika. S njim je doputovala bogata pratnja, a nosila je bogate daro
ve. Babilonijskog sam poslanika primio na faraonov brod, koji me je ekao u Memfi
su. Tako smo zajedno nastavili uz rijeku... Putovanje je bilo ugodno, jer je poslanik
bio dostojanstven starac, svilenkaste brade koja mu se sputala do prsiju. Bio je vrlo
uen, pa smo raspravljali o zvijezdama i ovjim jetrima. Pritom nam nije manjkalo
poticaja za razgovor, jer se o zvijezdama i ovjim jetrima moe raspravljati u nedo
gled, a da tema ne bude iscrpljena...
Raspravljali smo i o dravnim pitanjima, te sam zamijetio njegovu duboku uzne
mirenost glede rastue snage Hetita. Sveenici Marduka su dodue predvidjeli, kako
mi je objasnio, da e hetitska mo biti ograniena i trajat e manje od stotinu godina.
Tada e je zatrti divljaki bijeli narod koji e doi sa zapada, te unititi njihovu dravu
kao da nikad nije ni postojala... Meni je to bilo slabom utjehom, jer sam oito bio ro
en da ivim za vrijeme njihove moi. A udio sam se i kako moe bilo koji narod
doi sa zapada, jer tamo nije bilo ba nikakve zemlje, osim morskih otoka. Ipak, budu
i da su tako kazivale zvijezde, bio sam uvjeren kako je to istinito, nakon to sam u
370

Babilonu upoznao toliko mnogo udesa. Zato sam radije vjerovao zvijezdama nego
mom vlastitom znanju.
Babilonijski poslanik se za put opskrbio i lijepim zalihama najbiranijeg vina s
obreja, pa smo si tom blagoslovljenom kapljicom uveseljavali srca i due. Pritom mi
je priopio o sve brojnijim znakovima i proroanstvima, koji su najavljivali kraj jed
nog razdoblja. To su potvrivala i pretkazanja znalaca iz Mardukova hrama. I on i ja
bili smo uvjereni kako ivimo o zalazu svijeta, te nam predstoji no za cjelokupnu
uljudbu. Predstojali su nam brojni preokreti i promjene, a mnogim narodima bio je
suen nestanak s lica zemlje, kao to su primjerice Mitanci ve bili izbrisani s karte
svijeta. I stari e bogovi umrijeti prije nego li se rode novi i zapone novo razdoblje
svijeta. Vrlo ljubopitljivo me ispitivao o Atonu, te je odmahivao glavom i gladio si
bradu na moja kazivanja o novom bogu. udio se to Aton nije prispodobljen kroz ki
pove i slike, ne hrani se rtvama i darovima nego meusobnom ljubavlju ljudi i naro
da. I jo objavljuje kako su svi ljudi, bez obzira na boju koe i jezik, pred njim braa.
Neobino mu je bilo jo i to to Aton objavljuje kako za njega nema razlike izmeu
bogatih i siromanih, izmeu plemia i robova, te u cjelini proglaava bratstvo svih
ljudi.
Babilonijski poslanik je priznao kako se nikad do sada ni jedan takav bog nije uka
zao svijetu, te je ocijenio kako pojava takvoga boga moe biti znamenjem poetka
kraja svijeta. Jer, toliko opasno uenje kao ovo Atonovo, nije nikad ranije bilo predo
eno. Objasnio je kako po Atonovom nauku pod postaje stropom, vrata se otvaraju
prema van, a ovjek stoji na glavi, te hoda unatrag umjesto unaprijed... Pred njegovim
sam znanjem i mudrou ostao bez rijei, jer je dolazio iz Babilona, kolijevke svekoli
ke zemaljske i nebeske mudrosti. Zato sam tog starca iznimno potivao. Istodobno se
nisam elio izloiti njegovom preziru, zbog moje gluposti. Pa mu nisam povjerio svoje
misli kako su Aton i vjera faraona Ehnatona prilika za sve narode. I to prilika koja se
nee nikad ponoviti... Dodue, donekle sam i sam posumnjao u te pretpostavke, jer
sam se vraao iz rata s opaljenim rukama i nogama, sa svjeim uspomenama na una
kaene leine. Sve to sam netom proivio i iskusio, govorilo mi je kako ovjek ovje
ku nikako nije bratom, nego divljim lavom koji rie i razdire sve oko sebe.
Nae se ugodno putovanje ipak primaklo kraju, jer smo sretno i bez smetnji stigli u
Ahetaton. Vrativi se u Nebeski Grad, injae mi se kako sam mnogo sam mudriji
nego pri odlasku iz njega. Dakako, to je bila jo jedna ljudska obmana, kojoj ljudi ne
popravljivo naginju, kao to e skora zbivanja pokazati...

3
Za moga izbivanja faraonu su se vratile njegove glavobolje. Tjeskoba i nemir izgrizali
371

su mu srce, jer se osvjedoio kako sve to takne doivljava neuspjeh... Tijelo mu se a

rilo i plamtjelo vatrom od njegovih prikaza, pa je od_ tog stranog unutarnjeg nemira
sve vie blijedio i kopnio. elei ga obodriti i razveseliti, sveenik Eie je odluio upri
liiti mu na jesen spomen-svetkovinu tridesete obljetnice. To je predvidio za razdoblje
nakon etve, kada vode Nila ponu rasti. I nije pritom nimalo smetalo to je faraonu
Ehnatonu jo mnogo manjkalo do tridesete obljetnice vladanja! Naime, slavljenje sva
kovrsnih obljetnica, prema vlastitoj elji, bilo je davnanjom navadom faraona...
Ta je sveanost privukla mnotvo ljudi u Ahetaton. Jednoga jutra, za uobiajene
jutarnje etnje uz sveto jezero, Ehnatona su noevima napala dvojica ubojica. Sluilo
se te je u taj rani jutarnji sat na obali jezera sjedio neki mlaahni uenik Tutmozisa,
crtajui patke. Naime, moj je prijatelj Tutmozis poticao svoje uenike na crtanje prizo
ra iz ivota, a ne prema uzorcima. To, dakako, nije bilo lako, jer su morali prikazati i
ono to su zapaali, a ne samo ono to su znali. Taj je djeak priskoio u pomo fara
onu, branei ga od razbojnika tek svojom crtaljkom, dok nisu pritrali straari i svla
dali napadae. Ehnaton nije bio ozbiljnije ozlijeen, zadobivi tek ubod noem u
rame. Ali, zato je djeak bio smrtno ranjen i izdahnuo je pred faraonom, a njegova je
krv tekla po vladarovim rukama. Tako se smrt otkrila faraonu Ehnatonu, koji je ranije
nije poznavao. U svom sjaju i jesenskoj ljepoti svoga vrta, dok je krv tekla po njego
vim svetim rukama, zavirio je u same oi smrti... Gledao je kako smrt, zbog njega, za
magljuje djeakove oi, oputajui eljust tom nesretnom Tutmozisovom ueniku, koji
se bez razmiljanja i odvano izloio pogibelji...
Hitno su me pozvali neka poveem Ehnatonovu ozljedu. Bila je neznatna, te je
ubrzo zacijelila. Tom sam prigodom mogao osmotriti ubojice. Jedan je bio obrijane
glave, a lice mu se sjalo, namazano svetim uljem. Drugi je pak bio bez uiju, koje su
mu odrezali oito zbog nekog sramnog zloina, te nikome vie nije mogao otvoreno
pogledati u oi. Straari su ih sapeli u uze od rogoza. No oni su se i dalje bijesno oti
mali. Nisu prestali ni nakon to su ih uvari toliko izudarali drcima svojih kopalja po
usnicama, te im je krv potekla. Nije bilo dvojbe kako su to obini zloinci. Ali svee
nici su ih oito zaarali, pa nisu osjeali nikakvih boli.
Bio je to uzbunjujui izgred, jer se jo nikad do tada nitko nije drznuo otvoreno i
javno podii ruku na jednog faraona. Mogue su faraoni ve umirali neprirodnom
smru, ali to se nikad nije zbilo javno. Ono to se glede toga poduzimalo, izvodilo se
uvijek tajno, primjerice otrovom ili tankom uzicom, zaguivanjem pod sagom ili ne
kim slinim postupkom koji nije ostavljao traga... Pa o tome narod nije nita dozna
vao. Dovoljno sam dugo obitavao u Zlatnoj Kui, te sam doznao o takvim postupci
ma. Isto tako, ponekom su faraonu protiv njegove volje otvorili lubanju... Ali je ovo
sad bio prvi otvoren nasrtaj na faraona, po bijelom danu i pred svjedocima. Zato se
dogaaj nije mogao ni zatajiti, jer je bilo nazono previe svjedoka. A faraon ih nije
htio dati pobiti ili poslati u rudnike, kako bi im zauvijek vezao jezike i zaepio usta...
Tako je ponovno postupio nerazumno i protivno ustaljenim obiajima.
372

Govorei o tom dogaaju, Amonovi su sveenici objanjavali narodu kako je podi

zanje ruke na faraona bogougodno djelo, te e si onaj koji ga usmrti priskrbiti vjean
ivot, ak i u sluaju ako njegovo tijelo ne bude balzamirano. Potajice su, naime, po
uavali kako je Ehnaton lani faraon, te svatko smije podii ruku na njega... Naime, to
nitko ne bi htio uiniti, kad bi se radilo o pravom faraonu. Narod je vjerovao kako vi
novnika takvog neasnog napada na faraona ekaju sve mogue strane muke pod
zemlja i vjeno prokletstvo due.
Oba uhienika ispitivana su u nazonosti faraona. Odbili su ita rei... Saznalo se
ipak, stigli su iz Tebe, te su se proteklu no skrivali u vrtovima. Ve i samo spominja
nje Tebe ukazivalo je na to, tko ih je poslao. Ali oni sami nisu nita priznali. A kad su
otvorili usta, bilo je to jedino radi zazivanja Amona i proklinjanja faraona. Prestali su
tek nakon to su ih straari opleli drcima kopalja po usnicama. Na spominjanje ime
na prokletog boga, faraon Ehnaton se i sam razjario. Zato je dopustio straarima neka
dalje tuku uhienike, te su im lica uskoro bila strano izubijana i okrvavljena, a zubi
su im letjeli iz usta. No ipak su i dalje tvrdokorno odbijali govoriti, te su nastavljali
zazivati Amona u pomo. Konano je faraon zabranio daljnje nasilje i muenje. Ali su
uznici tada zavikali prkosno:
Pusti neka nas mue, lani faraone! Neka nam slome udove, rastrgnu meso, spale
kou! No boli mi nikakve ne osjeamo!
Bili su toliko okorjeli te se faraon okrenuo od njih, borei se sam sa sobom. Pri
bravi se, bio je gorko postien to je dopustio straarima udarati ljude u lice... Zato je
rekao:
Oslobodite ih! Oni ne znaju to ine...
Straari su, u nevjerici, razvezali konope od rogoza. Ali to je zatoenike potaklo na
jo ee kletve. Pjena im je izbila na usta, te su vikali:
Smakni nas, prokleti faraone! U ime Amona podari nam smrt, lani faraone!
Kako bismo poluili vjean ivot!
Spoznavi da ih faraon smjera pustiti, bez daljnjeg kanjavanja, oteli su se iz ruku
straara i svom silinom zaletjeli glavom u zid. Od toga su im lubanje prsnule i uskoro
su izdahnuli... Tako je velika i silna bila Amonova tajna mo nad ljudskim srcima.
Nakon tog dogaaja svi su u Zlatnoj Kui bili osvjedoeni kako je faraonov ivot
ugroen. Njegovi su pouzdanici udvojili strae i nisu mu doputali dulje naputanje
vidokruga, premda je u svojoj tuzi stalno elio sam lutati po svojim vrtovima i du
obale. Zasigurno je esto mislio kako je doista sam, ali su nevidljive oi uvara i stra
ara pratile i pazile na svaki njegov korak. Oni koji su vjerovali u Atona, prepustili su
se jo gorljivijim molitvama. A oni koji su prihvatili novu vjeru radi stjecanja bogat
stva i visokih poloaja, poeli su se bojati za sebe i postali revniji u sluenju faraonu.
Tako se vjerska gorljivost poveala u oba kraljevstva, a narod se uspaljivao kako za
Atona tako i za Amona. Pa nije bila rijetkost te se zbog Atona mu odijelio od ene,
otac od sina, a sestra od brata...
373

Sveanosti i prigodne ophodnje upriliene su i u Tebi, kao dio obiljeavanja prosla

ve tridesete obljetnice. U grad su donesene brojne koare sa zlatnim pijeskom i noje
vim perjem.
Dovueni su i kavezi s panterama, a rijekom su dopremljene irafe, maleni majmu
ni i papige sjajnog perja. Sve je to uinjeno kako bi narod mogao spoznati faraonovo
bogatstvo i mo, te slaviti i veliati njegovo ime. No tebanski su itelji promatrali sve
ane ophodnje utke i neveselo. Dolo je i do tunjava na ulicama, a Atonov je kri tr
gan s odjee onih koji su ga nosili. Dva su Atonova sveenika, koji su se odvaili zai
u mnotvo bez naoruanih pratitelja, na smrt pretuena toljagama.
Najgore od svega je bilo to su se o svemu tome osvjedoili i strani poslanici...
Doznali su i o napadu ubojica na faraona, jer se to zbog njegove tvrdoglavosti nije
moglo zatajiti. Zato je Aziruov veleposlanik, vrativi se u Siriju, zasigurno imao mno
go ugodnih vijesti za svog gospodara...
Ponio je sobom i brojne faraonove darove za Azirua, a i ja sam po tom veleposlani
ku poslao darove Aziruu i njegovoj obitelji. Njegovom sam sinu poslao cijelu malu
vojsku izrezbarenu od drva, s lijepo obojenim kopljanicima i strijelcima, konjima i
bojnim kolima. Naloio sam neka polovicu od njih izrade nalik na Hetite, a drugu po
lovicu poput Sirijaca. Nadao sam se kako e ih u igri sukobljavati... Te je male likove
izradio krajnje umjean drvorezbar iz Amonova hrama, koji je ostao bez posla nakon
to su hramovi i hramske radionice bili zatvoreni. Svi drvorezbari, kao i ostali majsto
ri iz hramskih radionica, tada su ostali bez posla. Zato su se njihove usluge i izratci
mogli dobiti po vrlo niskoj cijeni. No kipii koje sam naruio bili su od plemenitih
materijala i vrlo vjeto izraeni. Oi su vojnika bile od crnog bazalta, a oi asnika od
dragog kamenja. Zapovjednika bojna kola bila su pozlaena, a njihovi mali bievi od
zlata i srebra. Jo i sad sam uvjeren kako je to bio uistinu kraljevski dar. Ali sam zato
za te male vojnike platio vie nego za sve ostale darove namijenjene Aziruu...
Faraon Ehnaton je, meutim, u to vrijeme jo jako patio, borei se sa svojim dvoj
bama. Vjera mu je bila toliko poljuljana i uzdrmana te bi ponekad u tamnim noima
gorko plakao i tuio se kako su mu privienja usahnula, a Aton ga napustio. Na koncu
je ipak uspio poluiti probitak od napada na njega i pokuaja ubojstva. Crpio je iz
toga novu snagu i uvjerenje kako je njegovo poslanstvo sada jo uzvienije nego do
tada, a djela su mu jo presudnija i znaajnija, jer je jo uvijek toliko tame i straha u
Egiptu. Kuao je gorki kruh mrnje i slanu vodu opaine! Taj mu kruh nije mogao
utoliti gladi kao to ni slana voda nije ugasila njegove ei. Unato tome, bio je osvje
doen kako djeluje dobrotom i ljubavlju, kada je pojaao progon Amonovih sveeni
ka. Kanjavao je i poslao u rudnike one koji su se odvaili glasno izrei Amonovo
ime. U svemu tome najvie su patili, dakako, oni najprostoduniji i siromani. Jer, taj
na je mo Amonovih sveenika bila jo uvijek ogromna, te se faraonovi ljudi nisu
usuivali uputati s njima u sukobe... ak to vie, umjesto uredovanja, pred njima su
se pravili nevjeti i zatvarali oi. Tako je mrnja raala novu mrnju, a nepravde su se
374

i dalje mnoile. Pritom se nemir u Egiptu, umjesto smirivanja, i dalje poveavao...

Nemajui sina, faraon Ehnaton je tada pokuao osigurati prijestolje udajom svoje
dvije starije keri, Meritaton i Anhesenaton, za sinove vjernih sljedbenika na svom
dvoru.
Meritaton je razbila vr s djeakom po imenu Sekenenre, koji je bio kraljev pehar
nik i itav je ivot proivio u Zlatnoj Palai. A bio je i vjernim sljedbenikom Atona.
Bio je to ivahan i uzbuen petnaestogodinjak, uvelike predan snatrenju na javi, te je
faraonu Ehnatonu bio vrlo drag. Faraon mu je ak dopustio da na svoju glavu stavi
krunu, te ga odredio za nasljednika, budui da se vie nije nadao roenju vlastitoga
sina...
Anhesenaton je pak razbila vr s desetgodinjim djeakom imenom Tut. Momiu
je podijeljen naslov kraljeva konjuara, te nadzornika kraljevih gradnji, rudnika i ka
menoloma. Tut je bio mrav, boleljiv djeak koji se igrao lutkama i volio slatkie. U
svakom je pogledu bio posluan i povodljiv. O njemu se ne moe rei nita zlo, ali isto
tako ni nita dobro...
Vjerovao je ba svemu to mu je bilo priopeno, te je ponavljao rijei onog koji je
posljednji zborio. Oba su djeaka vukla podrijetlo od najotmjenije i najodlinije egi
patske krvi. Udajui svoje keri za njih, faraon je namislio osigurati sebi i Atonu savez
s njihove dvije plemenite i mone obitelji. Djeaci su mu bili po volji jer nisu imali
vlastite volje. Naime, u svojoj vjerskoj zanesenosti, faraon nije podnosio razliitosti
miljenja niti je sluao svoje savjetnike.
Naoko je sve teklo kao i prije, te se inilo kako je sve opet u redu. Ali je napad na
faraonov ivot bio zlo znamenje. Ipak, jo je gore bilo to je svoje ui zatvorio za glas
naroda, kao i pred svim zemaljskim zvucima... Oslukivao je jo samo svoja nadahnu
a i privienja.
ivot u Ahetatonu postao je tegotan. Ulice i zvuci na njima bili su sve mirniji i tii.
Ljudi su se smijali manje nego prije, a govorili su prigueno. Zato se inilo kako neki
tajanstven strah ophodi Nebeskim Gradom. Tako bih se i ja sve ee prenuo iz misli,
usred svoga rada, jer sam uz tiho klokotanje vode u vodnom satu postajao svjestan
neke sablasne, mrtvake tiine koja je leala povrh Ahetatona, nalik gustoj i ljepljivoj
magli. I ba nikakav drugi zvuk ne bi dopirao do mene, osim kuckanja vodnog sata,
koji je mjerio nemjerljivo vrijeme povijesti... Nije se moglo uti ni najmanjeg, ni naj
tieg ljudskog glasa, ni buke kola, ni vike slugu, a izostajao je ak i ptiji cvrkut... Kao
da su i ptice, ti neduni stvorovi, osjetile stravu koja se irila Nebeskim Gradom... Te
utekle put sretnijih dolina...
U takvim mi se trenucima tihi um vodnog sata inio kobnim i zloslutnim, kao da
najavljuje propast i blienje svome kraju, u naprijed odreenog vremena i razdoblja.
Tada bih prekoravao svoje srce i razum, optuujui ih zbog ludosti. Istodobno sam
uvjeravao sam sebe kako je vrijeme nemjerljivo i beskrajno, ako voda u vodnom satu
ne presahne. Tada bi neka usamljena kola prola ulicom ispred moje kue, te bih opa
375

zio raznobojne perjanice kako se vijore povrh konjskih glava. A s veselim tropotom
kotaa mijeali bi se i glasovi slugu koji su erupali perad u kuhinjskom dvoritu. To
bi me osokolilo i pomislio bih kako me je tek pohodila nona mora...
Unato svemu, zahvaala bi me i raspoloenja kada sam prosuivao hladno i tri
jezno, postajui svjestan kako je Ahetaton tek lijepa ljuska voa, koje su iznutra izjeli
crvi. Liinke i sablasti vremena isisali su svu sr draesnog ivota u Nebeskom Gradu,
te je radost u njemu uminula, a svaki smijeh zamro...
Ja sam pak poeo eznuti za Tebom. Srce me je vuklo gradu moje mladosti. Nisam
ak ni morao dugo traiti izgovor ili opravdanje za odlazak. Srce mi je bilo ubrzo za
dovoljeno. Naime, uskoro sam bio obilato obdaren dokazima o potrebi mog neodlo
nog odlaska u Tebu. Bili su to razlozi kojima faraon nije mogao umanjiti valjanost. U
to su vrijeme mnogi, koji su se prikazivali odanima faraonu, naputali Ahetaton. Jedni
su kao razlog navodili nunost obilaska svojih posjeda i imanja, drugi vjenanje svo
jih potomaka ili roaka, trei neke druge povode... Odlazili su u Tebu, Memfis i druge
gradove. Mnogi bi se i vratili u Ahetaton.. Ali neki vie nisu pokazali lica u Nebesko
me Gradu... Vie nisu marili za faraonovu naklonost, polaui vie na tajnu snagu i
mo Amona. Ja sam pak neodlono morao u Tebu, zbog svojih poslova i sreivanja
presudnih imovinskih pitanja. Priznajem, ipak, Kaptaha sam pravodobno naputio
neka mi poalje brojne isprave koje svjedoe o nunosti mog dolaska u Tebu, kako fa
raon ne bi mogao zaprijeiti moj odlazak. Suoen s tom hrpom meni odurnih papira i
obrauna, faraon me bez pogovora pustio. Takve spise do tada nisam nikako volio, te
sam na sve naine uvijek izbjegavao itati ih i prouavati. Ipak, sada sam im priznao
znaaj i mo, ma koliko su mi bili mrski...

4
Nakon to sam stupio na brod i krenuo put Tebe, priinilo mi se kao da je s moje due
spala neka teka kletva i urok. Proljee nas je iznova pohodilo, rijene su vode opale, a
lastavice su ustro prolijetale povrh brze ukasto-smee vode. Plodan se mulj ras
prostro po poljima, a voke su se osipale cvatom. Hitao sam i pourivao plovidbu, is
punjen slatkim proljetnim nemirom, kao to mladoenja hita svojoj voljenoj. Eto, toli
ko ovjek robuje svom srcu, pa e zatvarati oi pred onim to mu nije drago... I pritom
vjeruje u sve ono emu se nada. Osloboeno uroka i vrebajueg straha Ahetatona,
moje je srce likovalo poput ptice, netom osloboene iz kaveza. Tegobno je ovjeku biti
okovan tuom voljom, a svatko je u Ahetatonu bio sapet grozniavom, hirovitom i
ugnjetavakom voljom faraona Ehnatona. No meni je, kao lijeniku, bio on tek ovje
kom. Ali zato mi je to ropstvo bilo gore i tegobnije, nego onima za koje je on bio bog,
te su lake podnosili robovanje svog srca.
376

Razveselio sam se to sam opet mogao gledati svojim vlastitim oima, sluati svo
jim vlastitim uima, govoriti svojim vlastitim jezikom... Te ivjeti po svojoj volji i svo
joj udi. Takva sloboda ni na koji nain nije kodljiva. Na mene je ponajprije djelova
la tako to me inila krotkim, uz to otapajui gorinu iz mog srca. Zato sam faraona
poeo sve vie gledati u drugom, po svemu sudei nepristranijem i istinitijem svjetlu.
I kako se poveavala udaljenost od njega, tako sam ga spoznavao sve jasnije, ljubio ga
sve vie i elio mu svako dobro. A to sam se vie bliio Tebi, to su mi neposrednije i
ivlje postajale uspomene u srcu, te mi se sve veim inio faraon Ehnaton i njegov
bog.
Zato sam vjerovao u sve ono emu sam se nadao. Veselio sam se u srcu i svojim
mislima, osjeajui kako sam dobar ovjek i bolji od mnogih drugih. elim li biti po
ten prema sebi i ivjeti u istini, moram ovdje priznati: u svom sam srcu sebe smatrao
boljim ovjekom ak i od faraona Ehnatona... Jer, ja nikome nisam namjerno naudio,
nisam nikoga optereivao svojom vjerom, te sam se u svojoj mladosti brinuo za siro
mane i lijeio ih, ne traei darova za uzvrat.
to smo vie odmicali uz rijeku, a isto tako veerima kada bi pristajali uz obalu i
noili na brodu, sve sam vie zapaao tragove novog boga faraona Ehnatona. Premda
je u punom jeku bilo sjetveno razdoblje, polovica svih polja u Egiptu leala je neobra
ena i nezasijana, jalovo preputena korovu i icima. A mreu prokopa za navodnja
vanje poplavne vode rijeke su ispunile muljem kojeg nitko nije uklanjao...
Amon je rasprostirao svoju mo nad srcima ljudi. Otjerao je naseljenike sa zemlje
koja je neko bila njegova, istodobno bacajui uroke na faraonova polja. Zato su orai
i radnici bjeali s njih i krili se u gradovima... Tek su malobrojni naseljenici ostali u
svojim kolibama, uplaeni i ogoreni. Govorio sam s njima i rekao im:
Luaci, zato ne orete i ne sijete? Skapat ete od gladi kad prispije zima!
Gledali su me neprijateljski, budui da mi je odjea bila od najprobranijeg tkanja,
te odgovorili:
Zato bismo sijali, kad je kruh koji raste na naim poljima proklet, te e ubiti one
koji e ga jesti? Jednako kao to je pjegavo ito ve pobilo nau djecu!?
Toliko je grad Ahetaton bio udaljen od ivota i stvarnosti, te sam tek sada doznao
kako je pjegavo ito prouzroilo smrt djece. Nikad ranije nisam ni uo za takvu bolest.
Bila je priljepiva i irila se s djeteta na dijete. Trbuii bi im se napuhnuli, te su umi
rali uz stenjanje koje je tjeralo na samilost. I nisu ih mogli spasiti lijenici, kao ni reci
koje su naseljenici na kraju pozivali, u skladu sa starim obiajima. Meni se pak inilo
kako ta bolest ne vue uzrok iz ita, nego je prije posljedica poplavnih voda s kojima
su pristigle zimske zarazne bolesti. Dodue, ta je tajnovita bolest uistinu ubijala samo
djecu. Ali, kad sam pregledao odrasle koji se nisu usuivali zasijati svojih polja, pre
putajui se radije smrti od gladi, utvrdio sam da je ta bolest u najmanju ruku ubila
njihova srca. Za sve to sam zapazio, ipak nisam krivio faraona Ehnatona, ve Amona
koji je strahom toliko zatrovao ljude te su radije birali smrt nego ivot.
377

Jedrei uzvodno rijekom prema Tebi, sve sam promatrao otvorenim oima. Na
plodnim podrujima, gdje je zemlja bila uzorana i posijana, te sjeme baeno u blato,
vidio sam sluge i robove, ela oblivenih znojem i lea iaranih od udaraca bieva.
Mrmljali su i rogoborili protiv svojih gospodara, te proklinjali njihove posjede. Tu ne
pravdu moje srce nije smatralo boljom od neobraenih Atonovih njiva i iaka po
plodnim poljima.
Nestrpljivost i elja za to skorijim dolaskom u Tebu tjerali su me grozniavo na
prijed. Niz lica mojih veslaa tekao je znoj. Prijekorno su mi pokazivali svoje ruke,
oteene i prekrivene uljevima od naporna veslanja, jer sam ih tjerao na hitnju. Obe
ao sam im rane izlijeiti srebrom, a e sam im gasio pivom, u svom stremljenju za
dobroinstvom. Poteui vesla, kukovi bi im se iskretali, te sam uo kako prigovaraju
meu sobom:
Zato bismo veslali za tu debelu svinju, kad su u oima njegova boga svi ljudi
jednaki? Neka sam malo pokua i osjeti kako je to... Tada neka si lijei ruke srebrom,
ako moe.
Batina uz mene upravo me je dozivala da je uporabim! Ali srce mi je bilo ispunje
no dobrohotnou, jer sam putovao natrag u Tebu... Razmislivi o njihovim rijeima,
spoznao sam njihovu ispravnost. Zato sam poao meu one koji su ranije govorili, te
rekao:
Veslai, dajte i meni veslo!
Stao sam meu njih i veslao zajedno s njima, sve dok tvrdo drvo vesala nije nau
ljalo dlanove mojih ruku, a uljevi se pretvorili u rane. Lea su mi se pognula, te sam
mislio, kraljenica e mi pui! Svaki me je mii bolio i pekao kao vatra, a prsa su me
probadala kod svakog udisaja i izdisaja. Ali sam svom srcu pritom govorio: Zar e
napustiti rad kojeg si dragovoljno preuzeo, pa e ti se tvoji sluge i robovi jo vie izru
givati i prezirati te? Sve to i jo mnogo vie oni podnose svakodnevno. Okusi prema
tome njihov tegotan posao, njihov znoj, njihove oteene ruke. Tako e spoznati stvar
nost veslaa i njihov ivot. Ta ti si, Sinuhe, neko zahtijevao neka ti kupa bude ispu
njena! Tako sam veslao i dalje, sve dok uskoro nisam pao u nesvijest, pa su me sluge
morale odnijeti do leaja...
Sljedeeg sam se dana ipak ponovno prihvatio vesala, iako mi je s ruku bila odera
na koa. Veslai mi se vie nisu smijali, ve su me poeli usrdno moliti neka presta
nem...
Ti si na gospodar govorili su mi a mi tvoji robovi. Ne veslaj vie, jer e nam
se pod pretvoriti u krov, te e nam se initi kako hodamo unatrag, sa stopalima u zra
ku. Ne veslaj vie, jer e izdahnuti! Ne veslaj, jer naposljetku, reda mora biti u sve
mu. Svaki ovjek ima svoje odreenje, koje su mu namijenili bogovi, a tvoje nije pote
zati vesla.
Ali ja sam veslao uporno i dalje, zajedno s njima, tijekom sveg preostalog puta do
Tebe. Jeo sam isti kruh i istu kau kao i oni, te pio gorko pivo namijenjeno robovima.
378

No svakog sam dana mogao veslati sve dulje i dulje, a moji su udovi iz dana u dan
postajali sve ilaviji. Pritom mi je zadovoljstvo ivotom stalno raslo, te sam zapazio
kako sam unato naporima prestao gubiti dah...
Moje sluge su se, meutim, zabrinule za mene. Meusobno su govorili:
Sigurno je korpija ugrizla naeg gospodara! Ili je naprosto poaavio i sve mu se
izmijealo u glavi, nalik svim ostalima u Ahetatonu. Jer, ludilo je priljepiva pojav
nost, ne nosi li oko vrata amajliju koja te uva... Ali mi se toga ne bojimo, jer pod
odjeom nosimo skriven Amonov rog.
Dakako, ja nisam bio lud. I nisam namjeravao nastaviti veslati, nakon to stignemo
u Tebu, niti ostati cijelog ivota veslaem. To mi je zvanje ipak bilo prenaporno.
Tako smo se pribliili Tebi, a osebujan miris toga grada presreo nas je jo daleko
vani na rijeci. Taj je miris, onome tko je roen u tom gradu, divniji i slai od svih
drugih mirisa svijeta. Slai ak i od miomirisa mirhe! Naloio sam slugama neka utr
ljaju ljekovite masti u moje ruke, operu me i odjenu u moje najbolje halje. Tada se po
kazalo, bedrena mi je pregaa postala preirokom, jer se velik dio mog trbuha istopio
tijekom veslanja... Zato su mi pregau morali dodatno pritegnuti i osigurati pribada
ama, to im je vrlo teko palo. Jadikovali su i govorili:
Na je gospodar nesumnjivo bolestan! Izgubio je cijelu trbuinu, taj toliko znaa
jan znamen ugleda. Morat emo se stidjeti pred slugama i robovima drugih odlinika,
kada opaze kako sluimo gospodara koji nema trbuine!
Ali ja sam se na sve to samo smijao, te ih otputio svojoj kui kako bi upozorili
Muti na moj dolazak... Naime, vie se nisam usuivao tamo pojaviti nenajavljen!
Veslaima sam pak razdijelio srebra, pa ak i zlata, te im rekao:
Atona mi! Idite se najesti i napunite svoje trbuhe. Razveselite si srca dobrim pi
vom i uivajte s lijepim tebanskim djevojkama, jer Aton daruje radost i ljubi jednos
tavne uitke. Zato su mu siromani miliji od bogatih, jer su i njihovi uici manje iz
vjetaeni i jednostavniji su od radosti bogataa!
Na te moje rijei lica veslaa su se natmurila. Premetali su srebro i zlato izmeu
prstiju, te napokon rekli:
Ne elimo te uvrijediti... Ali, reci nam, nije li to tvoje srebro prokleto srebro i
tvoje zlato prokleto zlato, budui da zbori o Atonu? Jer takvog prokletog srebra i zla
ta ne moemo primiti. Pali nam prste i pretvara se u prah, kako je to svima dobro poz
nato!
Takvo neto ne bi mi nikad rekli, da nisam veslao zajedno s njima i time poluio
njihovo povjerenje. Umirio sam ih odgovorivi:
Bojite li se toga, pohitajte i zamijenite odmah svo srebro i zlato za pivo. Ali ne
majte straha! Ni moje zlato niti moje srebro nisu prokleti. Prema igu na njima moe
te se uvjeriti kako su od iste, stare kovine, bez primjese ahetatonskoga bakra. Ali mo
ram vam pritom rei, budui da se bojite Atona, kako ste budalasti ljudi, koji ne uspi
jevaju prosuditi to je za njih dobro. Nema ba nikakvoga razloga za strah i pribojava
379

nje od Atona.
Ma, ne bojimo se mi Atona! otpovrnue mi spremno. Ta tko bi se bojao jed
nog nemonog boga? Ti predobro zna, koga se mi bojimo, gospodaru! Samo to ne
smijemo glasno izgovoriti njegovo ime, jer je faraon to zabranio!
Gorio sam od uzbuenja, pa nisam htio nastaviti raspravljanje s njima. Otpustio
sam ih te su otili, poskakujui, smijui se i pjevajui svoje pjesme veslaa. I meni je
dola elja za poskakivanjem, smijanjem i pjevanjem. Ali poskakivanje bi bilo nespo
jivo s mojim ugledom i dostojanstvom, a pjesma bi hrapavo zvuala u mom grlu. Po
ao sam bez odlaganja izravno Krokodilu, ak ne ekajui ni na nosiljku. Tako sam
opet susreo Merit, nakon dulje razdvojenosti... Pogled na nju nije razoarao moju e
nju, jer mi se vidjela jo draesnijom nego ranije. Pritom moram priznati kako ljubav,
poput svih strasti, dodaje boje u ono to ovjek vidi ili mu oi zasipa pijeskom. Jer
Merit vie nije bila previe mlada, ve mi je u punom cvatu svog ivotnog ljeta bila
prijateljicom i na svoj nain blia nego li mi je to ikad itko bio...
Ugledavi me, duboko se naklonila i podigla ruke. Zatim mi je pristupila i dotakla
ramena i obraze, smijeei se, te rekla:
Sinuhe, Sinuhe! to se to zbilo s tobom te su ti oi toliko sjajne? I to se to zbilo s
tvojim trbuhom?
Merit, najdraa moja! odvratih joj. Oi su mi sjajne od enje i od ljubavne
groznice! A trbuh mi se istopio od sjete dok sam hitao tebi, sestro moja!
Na te moje rijei oi su joj se ovlaile... No ubrzo ih je obrisala i rekla:
O, Sinuhe! Koliko samo la slatkoom natkriljuje istinu, kad je netko usamljen, a
proljee mu je ocvalo u ispraznosti! No sad, kad si doao, i proljee me je ponovno po
hodilo. Razveselit e mi srce, pa ponovno vjerujem u sve stare prie.
Neu vie duljiti o tom susretu, jer moram kazivati o Kaptahu. Njegova trbuina,
dakako, nije splasnula. Bio je krupniji i okrugliji nego ikad ranije. Oko vrata, zapea i
glenjeva zveckalo mu je jo vie zlatnih kolutova. A zlatna pak ploica kojom je skri
vao praznu onu duplju sada je bila optoena biranim dragim kamenjem. Kad me je
smotrio, oblile su ga suze i kriknuo je od radosti, rekavi odmah:
Neka je blagoslovljen dan koji vraa mog gospodara njegovu domu!
Smjesta me poveo u posebnu sobu i ponudio mi poinak na mekanoj prostirci. Isto
dobno nam je Merit donijela sve najbolje to je krma Pri krokodilovu repu mogla
ponuditi, te smo se veselili svi zajedno.
Kaptah me je izvijestio o mom imetku i dodao:
Moj gospodaru Sinuhe, ti si najmudriji od svih ljudi! Ti si jo lukaviji od trgova
ca itom... A kad ja to kaem, onda to neto i znai! Jer, trgovce itom nitko ne moe
prevariti i malo je onih koji se time mogu podiiti. Ipak, ti si ih svojom lukavou i
pronicljivou uistinu sve natkrilio i nadmudrio prolog proljea; ak i u sluaju ako ti
je skarabej pomogao i ima svoje prste u tome!.. Prisjea se, tada si mi naloio neka
naseljenicima razdijelim ito za sjetvu, zahtijevajui od njih pri vraanju tek jednu
380

mjericu za dobivenu mjericu, zbog ega sam te nazvao luakom... Jer, sudei prema
zdravom razumu, takva budalatina mogla je pasti na pamet samo nekome tko je pot
puno poaavio. Ali znaj, zahvaljujui mojoj dovitljivosti i domiljatosti, sada si dvos
truko bogatiji nego ranije. Veliinu i iznose tvog bogatstva vie ne mogu drati u gla
vi, ali mi krajnje velike neprilike i neugodnosti ine faraonovi poreznici, ija je be
sramnost, drskost i pohlepa sada beskrajna...
Zastao je na tren, lukavo me zagledajui, te nastavio:
A evo to se zbilo! im su trgovci itom douli kako e naseljenici dobiti ito za
sjetvu, cijene itu smjesta su pale i pogotovu nastavile padati na vijesti o sklapanju
mira. Zato su svi pohitali navrat-nanos se rijeiti svojih zaliha i obveza, na emu su
trgovci itom pretrpjeli velike gubitke. Mnogi od njih ak su i osiromaili. U tom sam
trenutku ja kupio velike koliine ita, po vrlo niskoj cijeni, premda jo nije bilo ni po
njeveno. S dolaskom jeseni prikupio sam dug od naseljenika, tono mjericu za ranije
danu mjericu, kako si ti to zapovjedio... Na taj sam nain u potpunosti obnovio svoje
ranije zalihe. U punom ti povjerenju priopujem, moj gospodaru: masno lau svi oni
koji tvrde kako je naseljeniko ito pjegavo! ito koje su uzgojili i ponjeli ti naselje
nici dobro je i isto kao i svako drugo, te ne kodi nikome. Ja pak sumnjam, sveenici
su zajedno sa svojim vjernicima i sljedbenicima potajice krvlju pokropili ve sprem
ljeno ito, te je od toga postalo pjegavo i poprimilo ogavan zadah. Ali o tome je uisti
nu opasno govoriti, pa te zato molim, nemoj to nikome spominjati. Dodue, sumnjam
kako bi ti itko i povjerovao u takve prie, jer su svi najdublje uvjereni kako je ito na
seljenika prokleto, a i njihov kruh da je proklet. No, ta je praznovjerica bila za tvoj
probitak, gospodaru! Naime, s dolaskom zime su cijene itu ponovno poele rasti, na
kon to je Eie po faraonovom nalogu poslao odreene koliine u Siriju, poslije sklapa
nja mira. Nakana toga bila je istisnuti babilonijsko ito sa sirijskog trita. Posljedak
svega bio je skok cijena na razinu kakva se ne pamti. Zato su nai dobici neizmjerni,
te e se i dalje poveavati, to dulje budemo zadravali zalihe u skladitima. Sljedee
jeseni e glad zavladati Egiptom, jer su polja naseljenika neuzorana i neposijana. A
robovi bjee s faraonovih polja, dok poljodjelci kriju svoje ito kako im ne bi bilo odu
zeto i poslano u Siriju. Zbog svega toga ne mogu nita drugo do li pjevati slavopojke u
tvoje ime, gospodaru, te do nebesa hvaliti tvoju prepredenost. I to zato jer si mnogo,
mnogo lukaviji od mene, koji sam te smatrao ludim...
Kaptah je ponovno kratko zastao, jer je morao predahnuti. Uskoro je pak nastavio,
jo uzbueniji:
Odajem svaku hvalu i slavu ovim vremenima u kojima ivimo. Ona ine bogate
jo bogatijima, bez obzira ele li to ovi ili ne. I trgovci itom se opet vesele, te se goste
od jutra do mraka, kako bi nastavili od mraka do jutra. Vino potocima tee, jer tko
god kupuje zalihe ita obogauje se preko noi. A to su i vrlo neobina, ak udna
vremena! U moje krinje i sanduke zlato pritjee ni iz ega! Eto, primjerice, prodajom
praznih vreva zaradio sam isto koliko i na itu. To nikako nije brbljanje u vjetar, ve
381

ista istina, premda nitko u nju ne vjeruje. Po cijelom Egiptu krue ljudi koji otkuplju
ju prazne i rabljene vreve svih vrsta i oblika. Zbog toga pivari i vinogradari ve jadi
kuju i upaju kose, jer nemaju vie u to spremiti svoje napitke. Sada razumije zato
ovo nae vrijeme nazivam udnim; to je zato jer se sada ovjek moe obogatiti a pri
tom i sam ne zna kako se to zbilo. Douvi to s vrevima, uspio sam pokupiti sve ras
poloive vreve u cijeloj Tebi. Unajmio sam stotine robova i poslao ih nek kupuju vr
eve. Ljudi su im davali rabljene vreve ak i bez plaanja, sretni to su mogli iz svo
jih dvorita odstraniti te posude koje su tamo zauzimale prostor i jo neugodno volja
le. Pa ako kaem kako sam ove zime prodao tisuu puta tisuu praznih vreva, moda
malo pretjerujem... Ali zasigurno ne mnogo. Pritom i nemam ni potrebe niti rauna
lagati, jer istina o vrevima premauje sve moje lai!
Koja to budala kupuje prazne vreve? upitao sam, zauen njegovim kaziva
njem.
Kupci tvrde kako je u Donjem Kraljevstvu otkriven nov nain spremanja ribe u
soli i vodi odgovorio mi je Kaptah, poprativi to lukavim namigivanjem onog svoga
jedinog oka. Ja sam pak sve podrobno ispitao i otkrio kako te vreve alju u Siriju...
Puni brodovi vreva iskrcani su u Tanisu, a i u Gazi. Odatle su karavanama otprem
ljeni u Siriju. No to Sirijci rade s tolikim vrevima, to je ostalo tajnom. Nitko ne
moe spoznati i objasniti koja je namisao i probitak Sirijcima od tolikih vreva, pa ku
puju rabljene po istoj cijeni koja se plaa za nove...
Kaptahova pria o vrevima bila je uistinu neobina i zanimljiva. Ali nisam oko
toga htio razbijati glavu. Poslovi vezani za ito bili su mi mnogo vaniji. Zato sam,
sasluavi Kaptahova izvjea do kraja, rekao:
Prodaj sve, ako je to potrebno. Ali kupuj ita! Otkupi sve zalihe koje moe, bez
obzira na cijenu. Ipak, nemoj kupovati onoga koje jo nije ponjeveno, a pogotovu ne
onoga koje jo nije ni niklo iz zemlje. Kupuj samo ono ito koje moe vidjeti svojim
oima i opipati svojim prstima. Procijeni takoer i moe li otkupiti natrag ito koje je
ve otpremljeno u Siriju. Naime, premda faraon mora slati Siriji ita, u skladu s uvje
tima mirovnog saveza, Sirija ga ne treba toliko jer dio jo uvijek pribavlja iz Babiloni
je. Povrh svega, iz Babilonije ga mogu uvoziti i vie. Istina je i ono o gladi u Egiptu,
jer e ona doista ove jeseni zavladati u zemlji Kemet. Zato neka bude proklet ovjek
koji ito od faraonovih zaliha prodaje u Siriju, zbog pukog natjecanja s dobavljaima
iz Babilonije.
Te moje upute Kaptah je popratio novim pohvalama mojoj mudrosti:
Pravo zbori, gospodaru! Kad se ova zbivanja privedu sretnom zavretku, ti e
biti najbogatijim ovjekom u cijelom Egiptu. Cijenim kako u jo uvijek moi kupova
ti ita, premda e to biti po lihvarskim cijenama. No ovjek kojeg proklinje zbog is
poruka ita Siriji, je naivni sveenik Eie. On je taj koji je prodao ita Siriji, odmah na
kon sklapanja mira, kada su cijene jo bile niske. U svojoj je ludosti prodao koliine
koje su Siriji dostatne za vie godina, a sve to samo zato jer je Sirija plaala odmah i
382

zlatom... Naime, njemu su trebale velike koliine zlata za podmirivanje trokova svet
kovine faraonove tridesete obljetnice. Sirijci nam ga nee htjeti prodati natrag. Nai
su ih trgovci ve i pitali glede toga. Ali Sirijci su svo kupljeno ito jo za vrijeme zime
otpremili prijeko i ne ele vratiti ni zrna. Ta Sirijci su vrlo prepredeni trgovci... Pret
postavljam kako e ekati dok se ito u Egiptu ne bude mjerilo istom teinom u zlatu.
Tek e nam ga tada htjeti prodati natrag, te tako pokuati isisati svo zlato Egipta u
svoje krinje!... Mislim pritom, dakako, na zlato koje ne uspijemo prije toga osigurati i
zatititi, gospodaru...
Uskoro sam potpuno smetnuo s uma svo ito i trgovanje njim, a isto tako i prijet
nju skore gladi koja smjera pohoditi Egipat. Nisam vie mislio ni na budunost koja je
leala skrivenom u tami, otkad je sunce na zalazu pokrilo Ahetaton svojim krvavocr
venim arom.
Sve mi je to nestalo iz glave jer sam gledao Merit u oi. Pritom se moje srce ispuni
lo njenom ljepotom, a ona je bila vino na mom nepcu i miris u mojoj kosi. Rastali smo
se od Kaptaha, te mi je razmotala svoju prostirku. Nisam se ovaj puta ustruavao na
zvati je svojom sestrom, iako sam neko pretpostavljao kako vie nikad neu moi tim
rijeima osloviti ni jednu enu. Poslije sve lakoumnosti i razoaranja moje mladosti,
Meritino prijateljstvo bilo mi je poput kruha i vina, koji hrane gladnog i utauju ed
nog. A njena su me usta opijala vie i dublje od svih vina iz svjetskih luka i svjetskih
brda. udno sam u njenom zagrljaju utolio svoju glad i utaio e. Nakon toga je u
tami noi drala moje ruke svojima, a njen dah milovao mi je vrat. Razgovarali smo o
mnogo emu, a ja sam osjeao kako moje srce nema tajni pred njom, te sam joj govo
rio bez lai ili obmana.
No ona je istodobno u svom srcu pomno krila tajnu, ne otkrivajui mi je... A ja ni
sam nikako mogao naslutiti to bi to moglo biti. No i to je zasigurno bilo u naprijed
zapisano u zvijezdama... Zato se sada ne elim sjeati Merit s gorinom u srcu.
Eto, tako me je opijala moja ljubav, te sam se u svojim zrelim mukim godinama
utio jaim i monijim nego u svojoj mladosti. Jer, mladost luta! Zato je njena ljubav,
zbog neznanja, puna patnje... Ona nije svjesna svoje snage, nego je cijeni prirodnom i
razumljivom samom po sebi... Tako i ne pomilja na nezaobilaznu istinu: s protokom
godina i blienjem starosti, udovi mukarca slabe. Ipak, sada, u svojoj starosti, cijenim
kako je mladost ipak sretnija od zrelih mukih godina... I to zato jer je glad moda
sretnija od sitosti, jer moda upravo elja jae raspiruje ovjekove misli nego srce za
sieno vinom.
Unato tome, kako ve rekoh, tih sam trenutaka u Tebi uobraavao kako sam u
svojim zrelim godinama snaniji nego li sam bio u svojoj mladosti... Ali to je najvjero
jatnije bila tek jo jedna puka tlapnja, jedna od onih kojima ivljenje neumoljeno ob
daruje ovjeka, zasljepljujui ga... I jo ga uvlai u nesluene ludosti.
Zbog tog mog samozavaravanja i tlapnje, meutim, tada mi je sve izgledalo lijepo
u mojim oima. Tako nikom nisam elio zla, ve samo dobro. Leei tada uz Merit, ni
383

sam se vie osjeao ni tuincem na ovom svijetu... Njen mi je naruaj bilo poput
doma, a njena su usta poljupcima odagnala moju usamljenost.
Ali i to je bila samo prolazna varka i tlapnja, kroz koju sam morao proi, kako bi se
moja mjera ispunila do samoga vrha...
U Krokodilovom repu sam ponovno imao prilike vidjeti i maloga Tota. Pogled na
njega zagrijao mi je srce. Zagrlio me je rukama oko vrata i rekao mi Oe, te se ni
sam mogao suzdrati od ganua zbog njegova dobrog pamenja. Merit mi je priopila
kako je djetetova majka umrla pa je momia uzela k sebi i ivjela s njim. Jer, napo
menula je, ona ga je na svojim rukama nosila na obrezivanje. Time je preuzela obve
zu, kako su to nalagali lijepi i dobri obiaji, podii ga i othraniti, ne budu li to mogli
njegovi roditelji. Tot se oito u krmi osjeao kao u vlastitome domu. Gostima je po
svemu sudei bio drag, pa su mu donosili darove i igrake, elei ugoditi Merit. I
mene je duboko oarao, pa sam ga za boravka u Tebi uzimao sa sobom u kuu koja je
neko bila vlasnitvom ljevaa bakra. Muti je zbog toga bila oduevljena.
Gledajui Tota kako se igra pod sikomorom, te sluajui njegovo buenje i rasprav
ljanje s ostalom djecom na ulici, prisjetio bih se svog vlastitog djetinjstva... I tada bih
mu zavidio. Toliko mu se svidjelo u mom domu, te je ostajao i preko noi sa mnom.
Zbog svog osobnog zadovoljstva poeo sam ga pouavati, iako jo nije bio u dobi za
polazak u kolu. inio mi se bistrim i nadarenim. Brzo je uio pismovne znakove i
slova. Zato sam odluio platiti mu kolovanje u najboljoj tebanskoj koli, koju su po
lazila djeca najviih uglednika. Merit se jako radovala toj mojoj odluci...
Muti je neumorno pekla medne kolaie za Tota, te mu kazivala prie. Bila je zado
voljna jer je sada sve bilo po njenoj mjeri. Ta u mojoj je kui bio sin, ali ne i ena koja
bi joj zadavala brige ili joj izlijevala vrue vode po stopalima, kako su to obiavale i
niti ene nakon to bi se posvadile sa svojim muevima.
I tako bi sve dostajalo mojoj srei, ali u to su vrijeme izbili nemiri i izgredi u Tebi,
pred kojima nisam mogao zatvarati oi. Ne bi ni jedan jedini dan minuo bez tunjava
na ulicama, a beskrajne raspre i prepirke o Amonu i Atonu vodile su prolijevanju krvi
i razbijenim glavama. Faraonovim straama i suditima to je zadavalo mnogo posla...
Pa su svakodnevno muevi, starci, ene i djeca bili vezivani konopima od rogoza i
odvoeni na dokove. Odatle su otpremani na prisilan rad po faraonovim poljima, pa
ak i u rudnike. A sve to s obrazloenjem da podravaju Amona. Ali nisu odlazili po
put zloinaca, koje su nekada itelji grada vrijeali i poniavali pri ukrcaju. Ove je
pak ljude pratilo na odlasku mnotvo dobronamjernog naroda. Gatovi su se upravo
bijelili od ljudi koji bi se okupili, elei doviknuti pozdrav ili samo domahnuti onima
koji su odlazili. Ne obazirui se ni najmanje na faraonove straare, svjetina je uznike
zasipala cvijeem. A oni bi dizali ruke sapete konopima od rogoine i uzvikivali:
Uskoro se vraamo! ili Uistinu se uskoro vraamo, kako bismo okusili Atonovu
krv! Zbog nazonoga mnotva, faraonovi uzniari nisu se usuivali utiati vezane.
Zato bi ih izbatinali tek kad bi se brodovi odijelili od obale i uputili uz rijeku.
384

Tako su puani Tebe bili podijeljeni meu sobom. Zbog Atona se sin odijelio od
oca, ena od supruga. I kao to su Atonovi sljedbenici nosili kri ivota oko vrata ili
istaknut na odjei, tako je rog bio znak vjernosti Amonu, a njegovi pristae takoer su
ga javno isticali. U tome ih nitko nije mogao zaprijeiti jer je takav rog od davnina
bio prihvaen kao ukras na odjei ili nakitu. A zato im je ba rog bio znakom, nisam
uspio doznati. Moda je to bio Amonov rog ovna? Dodue, i jedno od njegovih mno
gobrojnih bojih imena pisalo se kao rije rog, pa su sveenici izvukli tu rije iz zabo
rava i poturili je narodu kao sveti znak...
Bilo znaenje i smisao tog znaka kakvo mu drago, tek nositelji znaka roga su pro
davaima ribe prevrtali njihove koare, razbijali prozore na kuama, te ozljeivali sve
one na koje bi u svojoj razularenosti nailazili, viui: Rogom emo udariti na Atona,
rogom emo mu rasporiti utrobu! Atonovi su pak tovatelji nosili noeve, skrivene
pod odjeom, iskovane u obliku kria ivota, te vikali: Uistinu je na kri otriji od
noa, te emo vam kriem ivota ucijepiti vjenost! Sljedbenike Atona strae nisu
progonile... ak su ih i titili. Ali zato su vrlo esto nasrtali na one koji su nosili znak
roga, pogotovu ako bi takve pojedince zatekli same... Ubijali bi ih, opljakali, a njiho
va naga trupla ostavljali na ulici.
Na moje uenje, mo i snaga Atona osjetno su porasli u Tebi. U poetku nisam ni
kako mogao spoznati uzrok tome. Mnogi naseljenici pobjegli su s dodijeljene im zem
lje i vratili se u grad. Izgubivi sve to su posjedovali, donijeli su u svojoj ogorenosti
Atona sa sobom, te su optuivali sveenike za trovanje ita i bogate zemljoposjednike
kako su im pregradili dovode za navodnjavanje i pustili stoku neka im izgazi njihova
polja.
Mnogi od onih koji su nauili novo pismo i polazili Atonove kole, bili su gorljivo
oduevljeni novim bogom... Kao to se ve mladost, otkad je svijeta i vijeka, oduev
ljava svim novim i proturjei starijima.
Nosai i robovi iz luke su pak govorili: Nae su se mjerice smanjile na polovicu
ranijih, pa nie nemamo nita to bismo jo mogli izgubiti. U oima Atona nema ni
gospodina ni roba, nema gospodara ni sluge, doim Amon od nas za sve trai plaanje
pune cijene...
Najgorljiviji pobornici Atona bili su tatovi, pljakai grobova i varalice. Jer, neiz
mjerno su se obogatili, potkazivanjem navodnih Amonovih sljedbenika... Pa su se
sada bojali odmazde. A svi oni koji su na bilo koji nain priskrbljivali svoj kruh za
hvaljujui faraonu, eljeli su ostati u njegovoj milosti, pa su takoer vrsto i odluno
podravali Atona. To je u velikoj mjeri podijelilo narod i unijelo raskol, a potenim i
miroljubivim graanima sve je krajnje dozlogrdilo. Izgubivi vjeru u sve bogove,
ogoreno su jadikovali i tuili se: Amon ili Aton, to nam je ve sasvim svejedno! e
limo tek ivjeti u miru i nesmetano raditi svoj posao, te smo zadovoljni ako za njega
dobijemo punu protuvrijednost i punu mjeru! Ovako nas vuku sad na jednu, sad na
drugu stranu, te vie ne znamo stojimo li na glavi ili na vlastitim petama!
385

Najvie su ispatali oni koji su nastojali ostati neopredijeljenima, otvorenih misli i

doputali svakom neka bira vjeru po slobodnoj volji. Na njih su se slono ustremljiva
li pobornici oba boga te ih grdili i poniavali, optuujui ih za mlakost i ravnodunost,
govorei im da su glupi i tvrdokorni, tvrdoglavi i okorjeli. Potpuno izmueni i izlue
ni takvim odnosom, ti bi nevoljnici konano ipak prihvatili kri ili rog, ve prema
tome od kojeg su oekivali manje neugodnosti i nevolja...
Na brojnim je kuama takoer bio istaknut jedan od ta dva vjerska znaka. Toioni
ce vina, pivnice, kue naslada, svi su isticali svoje obiljeje. Tako su rogovi pili na jed
nim, a krievi na drugim mjestima. ak su i djevojke, koje su se svojim obrtom bavile
podno zidina, vjeale o vrat kri ili rog... Sve samo zato da bi to vie udovoljile svo
jim posjetiteljima. Svake su pak veeri krievi i rogovi u skupinama i ponapiti srljali
ulicama, razbijajui svjetiljke, palei lui i treskajui nemilice o rebrenice i kapke na
kuama i trgovinama. Redovito su izmeu tih skupina izbijale i krvave tunjave. Gle
dajui sve to, naprosto nisam mogao sa sigurnou ocijeniti koji su od njih bili gori,
krievi ili rogovi, jer su mi i jedni i drugi utjerivali strah u kosti.
I Krokodilov rep je bio prisiljen istai svoj znak, premda to Kaptah nije nikako
elio. Radije bi pristao uz svakoga od koga je mogao musti srebra. Ali odluka nije bila
preputena njemu... Svake bi noi netko nadrljao krieve ivota na zidove krme, po
prativi ih nepristojnim i besramnim crteima. To je bilo prirodno, jer su trgovci i
tom gajili ogorenu mrnju prema Kaptahu, budui da ih je otjerao na prosjaki tap
podjelom ita naseljenicima. Nije pomoglo ni kad je u poreznim listinama naveo kako
krma pripada Merit. Tvrdilo se, na dalje, kako su neki Amonovi sveenici u krmi
bili izloeni nasilju. Kaptahovi redoviti gosti pripadali su sumnjivim lukim bogatai
ma, koji se nisu acali sredstava ako se radilo o zaradi i bogaenju. I pljakai grobova
su tu rado pijuckali Krokodila, a u sobicama iza toionice i dalje su potajice proda
vali plijen donesen iz grobova. Svi su ti ljudi listom bili za Atona, jer su upravo za
hvaljujui njemu uspjeli i domogli se blagostanja. Zahvaljujui Atonu mogli su uklo
niti i unititi svoje suparnike, te ih po kratkom postupku, temeljem lanog svjedoe
nja, poslati u rudnike. Pljakai grobova su, povrh svega, nalazili opravdanje za svoje
zloine, tvrdei kako ih je na provaljivanje u grobove potakla vjerska revnost! inimo
to, govorili su, samo radi skidanja omraenih i prokletih Amonovih znakova sa zidova
u grobnicama...
Mene se ipak nitko nije usuivao proganjati. Ta sam bio kraljev lijenik! A i itelji
siromanih etvrti uz luku poznavali su i mene i moja djela... Zbog toga na zidove
moje kue nitko nije drljao krieve ivota ni bestidne slike, niti je itko u moje dvorite
bacao strvine ivotinja. ak su i pijani noni bukai, koji su pod zatitom tame izviki
vali Amonovo ime, kako bi izazivali i ljutili faraonove straare, zaobilazili moju kuu.
Oito je potovanje naroda, prema svakome tko je nosio faraonove znakove, bilo toli
ko duboko. ak i unato naporima sveenika koji su inili sve, elei uvjeriti narod
kako je faraon Ehnaton laan faraon...
386

Jednog vrueg dana mali se Tot s igranja vratio kui pretuen i pun modrica. Krv
mu je tekla iz nosa, a i jedan mu je zub nedostajao u eljusti. A upravo se tada nije
mogao odrei ni jednog jedinog zuba, jer je ba gubio mlijene, pa su mu krezuba usta
ionako izgledala vrlo smijeno... Udario je jecati, premda se trsio pokazati odvanost.
Muti se silno prestravila, pa je i ona zaplakala, dok mu je prala lice. Njoj su ubrzo na
vrle i suze od bijesa... Nakon to je umila Tota, nije se vie mogla svladavati. Svojom
je mravom rukom dograbila prakljau za pranje rublja, te dreknula:
Amon ili Aton, sve mi je isto!!! Ali ta rogoareva deriad e platiti za ovo!
Odjurila je prije nego je stigoh zaprijeiti... Uskoro su s ulice odjeknuli krici djea
ka, koji su zazivali u pomo, kao i kletve odraslih. Tot i ja smo preplaeno virkali kroz
vrata na ulicu, te vidjeli Muti kako u ime Atona mlati svih pet rogoarevih djeaka,
njegovu enu pa i njega samoga! Iz nosa mu je potekla krv, te je uzalud kuao zatititi
rukama glavu...
Tada se Muti ipak vratila, jo uvijek jarosno daui... Pokuao sam je bez odlaga
nja izgrditi, objanjavajui joj kako mrnja raa novu mrnju, a osveta novu osvetu.
Na to mi se prijetei pribliila te je malo manjkalo da i mene poasti svojom praklja
om. Spasio sam se u zadnji tren, mudro izmakavi tom olienju mrnje i osvete. Ali
protokom dana, savjest ju je stala muiti, te je napunila koaru mednim kolaima i
dodala vr piva, ponijevi i nov rubac za rogoara... Sve je to odnijela rogoarevoj
kui i sklopila mir s njim, njegovom enom i sinovima. Pritom je pletau rogoine
rekla:
Dri svoje sinove u strahu kao to ja drim svojega, hou rei gospodarova. Ne
prilii dobrim susjedima, a ponajmanje njihovoj djeci, svaa oko rogova i krieva!
Nakon tog je dogaaja pleta rogoine iskazivao Muti najdublje tovanje... A daro
van rubac ponosno je nosio oko vrata, ali samo o najveim blagdanima. Njegovi sino
vi su se sprijateljili s Totom, te su vjeito na sitno potkradali medne kolae iz nae ku
hinje. Sada su se udrueni s Totom tukli protiv drugih nepoznatih djeaka koji bi zali
u nau ulicu smjerajui initi nered. I pritom se nisu ni malo obazirali jesu li ti uljezi
sljedbenici rogova ili krieva. Tot je revno sudjelovao u tim okrajima, ali ni sam Set
nije mogao razabrati, a kamoli ja, naginje li vie rogu ili kriu... Tek, meni bi uvijek
zadrhtalo srce kad bi odlazio igrati se na ulici. Ipak, nisam mu to htio zabraniti. Mo
rao je nauiti kako se treba braniti i poluiti svoju punu mjeru. Ipak, svakog sam mu
dana govorio:
Rije je jaa od ake, Tot! A znanje uvijek natkriljuje neznanje... Vjeruj mi!

5
Gotovo mi vie nita nije preostalo za izvjee o tom mojem kratkom boravku u
387

Tebi... Doao je dan kad je faraon Ehnaton zapovjedio neka me pozovu, jer su mu se
glavobolje pogorale. Zato vie nisam mogao odlagati svoj odlazak.
Pozdravio sam se s Merit i malim Totom, jer ih na svoju alost nisam mogao po
vesti sa sobom na ovo putovanje rijekom. Naime, faraon je u svojoj zapovijedi zahti
jevao moj dolazak najveom moguom brzinom...
Doi za mnom ipak sam rekao Merit a povedi i malog Tota. ivjet ete sa
mnom u mojoj kui u Ahetatonu, Nebeskome Gradu, te emo zajedno biti sretni...
Uzme li pustinjski cvijet s njegova krtog stanita odgovorila mi je Merit
moe ga posaditi u masnu zemlju i obilno zalijevati svakog dana... Ali e on ipak ve
nuti, usahnuti i umrijeti. To bi se meni si uilo u Ahetatonu, a tvoje prijateljstvo koje
uti prema meni venulo bi, usahnulo i umrlo na isti nain, kada bi me usporedio sa
enama na dvoru. One bi upirale svojim njegovanim prstima u mene, te bi se trsile
naglasiti i istai svaku pojedinost i ak najmanju sitnicu po kojima se razlikujem od
njih... Jer, ja poznajem ene, a i mukarce; barem tako mislim. Povrh toga, jako bi ti
nakodilo ugledu i dostojanstvu, ako bi u svojoj kui drao enu koja je rodom iz
obine krme, te su je godinama opipavale pijanice...
Merit, voljena moja! odvratio sam. Vratit u se k tebi im to uzmognem, jer
patim od gladi i ei svakog trena kad nisam s tobom. Mnogi su napustili Ahetaton da
se nikad ne vrate... Moda i ja postupim tako. Doi u ponovno k tebi i nikad se vie
neu vratiti u Nebeski Grad!
Sinuhe! rekla je na to Merit. Govori i obeava vie od onog to ti je srce ka
dro podnijeti. Ta ja te poznajem! Znam kako se tvojoj prirodi i biu protivi ostaviti na
cjedilu faraona, kada ga drugi budu napustili. Za dobrih dana moda bi i postupio
kako kazuje, ostavljajui Nebeski Grad. Ali sada to vie nikako ne moe. Takvo ti je
srce, Sinuhe! I moda je upravo to razlogom to sam ti prijateljica...
Njene su mi rijei uzburkale i uzbunile srce. Nenadano me obuzela pomisao kako
bih je mogao izgubiti! Od toga me je poelo peckati u grlu, kao da je puno pljeve.
Zato sam joj rekao, vrlo ozbiljno:
Merit, Egipat nije jedina zemlja na svijetu. Postoji mnogo drugih zemalja pod
kapom nebeskom. A ja sam ve uistinu umoran od svaa i borbe meu bogovima, kao
i od faraonove ludosti... Pobjegnimo zajedno, nekamo daleko i poivimo tamo zajed
no, ti i ja, i maleni Tot, ne strahujui pritom od sutranjice!...
Merit se samo smijeila... A tuga u njenim oima je rasla i postajala sve dubljom
kad je rekla:
Tvoje su rijei isprazne, a to i ti sam predobro zna. No tvoje su mi lai ipak dra
ge, jer pokazuju koliko me ljubi. Ipak, ne vjerujem da bi ti mogao ivjeti i biti sretan
igdje osim u Egiptu. Ta i iz najveih si se daljina vraao svome domu na obali Nila.
Tako je i sa mnom!... Mislim, ni ja ne bih nikako mogla biti sretna igdje osim u Tebi.
Ta predobro zna, tko se samo jedanput napio vode iz Nila, ne moe utaiti ei nig
dje drugdje! Ne, Sinuhe, nitko ne moe utei svom srcu... I svatko mora ispuniti svoju
388

mjeru do samoga kraja. Zamisli! Vremenom bih ostarjela, udebljala se i porunjela.

Tada bi me se zasitio, te me zamrzio zbog svega to gubi zbog mene. Zato bih te se
radije odrekla sada, prije nego se takvo to dogodi.
Ti si moj dom i moja postojbina, Merit! Ti si kruh u mojoj ruci i vino u mojim
ustima, a to i predobro zna. Ti si jedino bie na svijetu u ijem drutvu ne osjeam
osamljenosti... Zato te toliko ljubim!
Da, uistinu... oraspoloila se Merit, premda s malo gorine. Ja sam, po svemu
sudei, tek pokriva tvojoj usamljenosti. A moda i samo tvoja istroena prostirka. No
tako oito mora biti, pa ne oekujem ni ne traim nita vie... Ali ti zato neu odati
tajne koja izgriza moje srce... Tajne koju bi moda trebao znati. Zadrat u je za sebe,
premda sam ti, u svojoj slabosti, smjerala sve otkriti. Zatajit u ti je, za tvoje dobro,
Sinuhe! Samo za tvoje dobro...
Nikako mi nije htjela povjeriti svoju tajnu. Moda zato jer je bila ponosnija nego li
sam ja bio usamljen.
Ali tada to nisam spoznao, mislei samo na sebe. Tvrdo sam uvjeren: tako postupa
ju svi mukarci kada su uistinu zaljubljeni. Ipak, to nije nikakva isprika za moje pos
tupke. Naime, kad zaljubljen mukarac misli kako vjeruje u neto drugo, a ne u samo
ga sebe, tada se ne radi ni o emu do li o pustoj njegovoj umiljenosti i tlapnji... No
isto je, u biti, i s mnogim drugim stvarima na ovome svijetu...
Eto, tako se sve to sluilo, pa sam jo jedanput napustio Tebu. Poao sam u Aheta
ton, Nebeski Grad... A o onom to je uslijedilo ne mogu nita drugo izvijestiti, osim
zla, zla i iznova samo zla...

389

KNJIGA XIII

Atonovo kraljevstvo na zemlji

1

rativi se u Ahetaton, osvjedoio sam se kako je faraon Ehnaton vrlo bolestan te

mu nuno treba moja pomo. Lice mu se nekako sasvim suzilo i upalo, jagodi
ne kosti se izboile, a vrat mu je djelovao jo duljim nego ranije. ak vie nije
bio kadar ni podnositi teinu dvojne krune. Ali nije mogao ni izbjei prigode kada se
morao pojavljivati s njom, kao to su sveanosti, prijemi i sline dravnike zgode.
Tada bi mu, pod tim teretom, glava padala nauznak te bi ostavljao krajnje saaljiv do
jam. Stegna su mu natekla, ali noge ispod koljena bile su tanke poput kolia. Oi su
mu pak, od stalnih glavobolja, bile nateene i podbuhle, uokvirene otealim kesicama
i purpurnim sjenama. Te oi nisu vie nikog izravno gledale.... Pogled mu je bludio po
nekim drugim svjetovima, te je uz svog boga, esto i sve ee znao potpuno zabora
viti svoje sugovornike. Glavobolje mu je dodatno pojaavala i pogoravala njegova
nesmotrena navika podnevnog etanja nepokrivene glave, po najjaem suncu. Uporno
je htio na taj nain, kroz suneve zrake, upijati blagoslov na svoju glavu. No Atonove
zrake nisu ga obasipale blagoslovom, ve su ga trovale... Zato je buncao i imao zlo
udna privienja. Moda je u tom svom stremljenju faraon bio uistinu slian svom
bogu; bogu koji je bio prevelikoduan i predareljiv u svojoj predivnoj ljubavi, prees
tok i prenasilan u svom blagoslovu... Te je time donosio samo propast svemu to bi
dotaknuo!
U svijetlim trenucima, kada sam mu hladnim oblozima bistrio glavu i raznim lije
kovima kuao olakati i suzbiti boli, njegov bi zatamnjen, napaen pogled, poivao na
meni. Pritom bi mu oi zraile nekim neizrecivim razoarenjem. Od toga bi se moje
srce raznjeilo prema njemu i njegovoj slabosti. Tada bih iznova spoznao svoju veliku
ljubav prema njemu, te sam bio pripravan rtvovati mnogo, samo kad bih ga mogao
rasteretiti i osloboditi te njegove potitenosti i tjeskobe.
Sinuhe, je li mogue, da su moja privienja tek obine lai? pitao me je. Je li
mogue, pa su to tek plodovi bolesnoga mozga? Ako je tome tako, ivot je nepojmlji
vo odvratan... Jo i grozniji nego to uope mogu zamisliti! U tom sluaju, to je izvjes
no, svijetom ne vlada dobrota ve neizmjerna zloa. No to ne moe biti istina! Moja
390

privienja moraju biti istinita. uje li me, ti tvrdoglavi Sinuhe?! Moja privienja jed
nostavno moraju biti istinita, premda Atonovo sunce vie ne osvjetljava moje srce, a
moji prijatelji pljuju na moj leaj. Ta nisam slijep! Vidim u srca ljudi! Prodirem svojim
pogledom i u tvoje srce, Sinuhe! U to tvoje meko i kolebljivo srce... I tako znam to
misli... Misli, lud sam. Ali ipak ti pratam, zbog svjetla koje je neko sjalo u tom
tvom srcu!
A kad bi ga spopali bolovi, stenjao bi i uzvikivao:
Ljudi suosjeaju s bolesnom ivotinjom, Sinuhe, pa je umlate batinom. A ranje
nome lavu koplje donosi osloboenje. No prema ovjeku, nitko ne iskazuje milosti!
Moje je razoarenje gore od smrti jer Njegovo svjetlo struji u mom srcu. Pa ako moje
tijelo i umre, moj e duh ivjeti vjeito i u Atonovom svjetlu sjati nad svijetom. Sunce
me je rodilo, Sinuhe... Njemu u se i vratiti... A za tim povratkom eznem, jer je moje
razoarenje toliko gorko i duboko.
Tako mi je govorio, u svojoj bolesti. Ali ne znam, je li bio svjestan svojih rijei i
njihova znaenja.
Prispijeem jeseni poeo se ipak oporavljati, zahvaljujui mojoj njezi. Premda bih
mogue bolje uinio, ne trudei se oko njega, preputajui ga njegovoj kobi... Ali lije
nik ne smije dopustiti smrt bolesnika, posjeduje li dostatno umijee pa ga moe izlije
iti. To je upravo ono to esto potvruje prokletstvo lijenikoga zvanja, protiv kojeg
lijenik ne moe nita poduzeti. On mora s jednakim marom lijeiti i zle i dobre, i bo
gate i siromane, i pobone i nevjernike, i zloince i nevine...
Poboljavanje njegovog zdravlja, s dolaskom jeseni, donijelo je i jednu promjenu.
Kako mu se zdravlje popravljalo, tako je rasla i njegova suzdranost. Sve se vie za
tvarao u samoga sebe... Nije vie htio razgovarati ni sa mnom, a ni s ikim drugim. Oi
su mu nekako otvrdnule, a usamljenost se produbila.
Govorio je istu istinu, napomenuvi kako mu prijatelji pljuju na leaj. Naime, kra
ljici Nefertiti je jednostavno sve dosadilo i prisjelo, nakon to mu je rodila i petu
ker... Poela ga je ak mrziti i vrijeati, te se trudila na sve mogue naine nanijeti
mu boli. I kad je po esti put stalo bujati sjeme u njenome krilu, dijete u njenoj utrobi
bilo je faraonove krvi samo po imenu. Jer, bila je dopustila da se u njeno krilo prospe
tue sjeme. A kad je ve prela tu granicu, nije vie zastajala. Potpuno je popustila
uzde, ne prezajui ni pred kakvim obzirima ili smetnjama. Podavala se svakome, tko
bi joj se svidio. Tako se neko vrijeme zabavljala i s mojim prijateljem Tutmozisom. I
nije joj bilo teko nai prilenika! Jest, njeno je proljee tada ve bilo ocvalo i minulo,
ali ljepota joj je jo uvijek ostala kraljevskom. A u oima i podrugljivom smijeku bilo
je neeg emu se mukarci nisu mogli oprijeti... Namjerice je u svoje mree hvatala
one koji su faraonu bili vjerni, smjerajui otuiti ih i odaleiti od njega. eljela je
time razbiti krug ljubavi koji je faraona okruivao. I doista, taj je krug postupno slabio
i otapao se.
Nefertiti je posjedovala snanu volju, a um joj je bio uznemirujue pronicljiv. A
391

ena koja udruuje zlou s pameu i ljepotom, vrlo je opasna... Ali jo je opasnija
moe li tome dodati i mo, koju posjeduje kraljeva supruga. Nefertiti se, naime, dugo
obuzdavala. Predug se niz godina zadovoljavala vladanjem tek svojom ljepotom, odu
evljavajui se draguljima, vinom, stihovima i ulagivanjima. Nakon to je i po peti put
rodila ker, kao da se neto prelomilo u njoj. Tada je povjerovala kako nikad nee ro
diti sina i za to je okrivila Ehnatona. Treba priznati kako je to s njenim potomstvom
uistinu bilo neobino i neprirodno, te time kao stvoreno za smuivanje enske pameti.
No ne smije se zaboraviti, u njenim je ilama tekla crna krv sveenika Eiea. A bila je
to krv puna nepravde, prijevare i stremljenja. Zato je i Nefertiti udjela za vlau...
U njenu obranu treba ipak istai kako je sve do tada bila neporona i nije se mogao
nai ni najmanji prigovor njenu vladanju. Bila je vjerna i odana supruga, te okruiva
la faraona Ehnatona njenou zaljubljene ene, branei njegove ludosti i vjerujui u
njegova privienja. Zbog toga su se mnogi duboko iznenadili na tu naglu promjenu,
te u tome gledali znak prokletstva koje je bujalo povrh Ahetatona nalik gueem obla
ku i poput more visjelo na njim. Toliko je velik bio njen pad te se, prema prianjima,
uputala sa slugama, Sardancima i kopaima grobova, premda ja u to ne vjerujem.
Naime, kad ljudi ponu o neem govoriti, vole pretjerivati i uveliavati stvari, pa po
nu kazivati i prie koje se ne temelje na injenicama. A Nefertiti je postala toliko po
ronom, te i nije trebalo mnogo izmiljati...
Bilo kako mu drago, tek faraon Ehnaton se povukao u samou. Hranio se, poput si
romaha, kruhom i zobenom kaom... A piem mu je bila voda Nila. Jer, nakana mu je
bila proienjem svoga tijela vratiti jasnou pogleda i bistrinu razuma. Bio je uvje
ren, naime, kako mu meso i vino zamrauju pogled...
Iz vanjskoga svijeta nisu u Ahetaton dolazile vie nikakve radosne vijesti. Aziru je
iz Sirije slao mnotvo ploica, punih prigovora i pritubi. Njegovi su ljudi udjeli za
povratkom svome domu, pisao je, kako bi se brinuli za svoje ovce i stoku. ele se bri
nuti za svoja polja i uivati sa svojim enama, budui da su pobornici mira. No raz
bojnike skupine, opremljene egipatskim orujem i voene egipatskim asnicima, ne
prestance iz Sinajske pustinje provaljuju u Siriju. Te su skupine predstavljale stalnu
opasnost, pa Aziru nije mogao dopustiti svojim ljudima povratak njihovim domovi
ma. Zapovjednik Gaze se pak, prema njegovim navodima, takoer ponaao nedolino.
Krio je i duh i slovo mirovnog dogovora. Zatvorio je vrata grada miroljubivim trgov
cima i karavanama, te proputao samo one koji su mu bili po udi. Aziru je navodio i
druge optube, naglaavajui kako bi svi drugi ve odavno izgubili strpljenje, za razli
ku od njega, koji tako dugo pati i istrajava samo zato jer je poklonik mira... Ali tim
neprilikama i nepravilnostima mora se stati na kraj, inae ne odgovara i ne jami za
posljedice. Tako je pisao...
Babilonija je takoer bila duboko uvrijeena zbog egipatskog natjecanja za sirijsko
trite ita, kojim ju je Egipat pokuavao istisnuti iz tih poslova. Kralj Burnaburia bio
je vrlo nezadovoljan darovima koje je primio od faraona, smatrajui kako nisu dostat
392

ni. Zato je i on upuivao brojne zahtjeve. Pritom je nabrojio i to sve trai od faraona,
eli li vladar Egipta sauvati Burnaburiaovo prijateljstvo i naklonost. Babilonijski
poslanik u Ahetatonu je na sve to slijegao ramenima, potezao si bradu i irei ruke,
rekao:
Moj je gospodar nalik lavu, koji se nemirno die u svojoj pilji, te njui vjetar,
pokuavajui odgonetnuti to vjetar donosi. Svoje nade je poloio u Egipat, ali ako je
ova zemlja presiromana te mu ne moe poslati dostatno zlata kako bi iz divljakih
zemalja unajmio snane i krepke momke za nove vojnike te za izradu bojnih kola, ja
naprosto vie ne znam, to e se dogoditi. Moj bi gospodar zasigurno uvijek i radije
imao za prijatelja moan i bogat Egipat. Takav bi savez osigurao mir cijelome svijetu,
jer su Egipat i Babilonija dovoljno bogati pa im nije do rata, ve zbog svog bogatstva
radije tee neka sve ostane po starom. Ali prijateljstvo siromanog i nemonog Egipta
nema za moga vladara vrijednosti, ve je vie na teret. Mogu samo rei i naglasiti
kako je mog gospodara ozbiljno potreslo i iznenadilo to se Egipat u svojoj nemoi
odrekao Sirije. Svatko je sebi samom najblii, pa tako i Babilonija mora ponajprije
misliti nasamu sebe... Meni osobno je Egipat vrlo drag i elim mu sve najbolje. Ipak,
probitak moje zemlje mi mora biti vaniji od probitka Egipta. Vjerujem, to i sam do
bro shvaa, prijatelju Sinuhe! Zato se neu zauditi, ako me uskoro opozovu. Premda
bi mi to uistinu bilo jako ao...
Tako mi je govorio... A njegovim rijeima ni jedan razuman i pametan ovjek nije
imao to prigovoriti.
Tada je u Ahetaton prispjelo i hetitsko poslanstvo, u kojem su bili mnogi njihovi
uglednici i visoki zapovjednici. Objavili su kako dolaze potvrditi i uvrstiti staro prija
teljstvo izmeu Egipta i zemlje Hatti.
Istodobno elimo dodali su upoznati obiaje i navade u Egiptu, o kojima smo
uli mnogo dobrog... A isto tako elimo upoznati i egipatsku vojsku. Uvjereni smo
kako bi nam ona, svojim orujem i stegom, mogla posluiti kao uzor, te bi iz toga mo
gli mnogo nauiti!
Vladali su se srdano i pristojno, a odlinicima na dvoru donijeli su i obilje bogatih
darova. Faraonovu zetu, mladom Tutu, darovali su no od modrikaste kovine, otriji i
tvri od svih ostalih noeva. Djeak se toliko oduevio, pa nije znao kako bi im se za
hvalio. Ja sam do tada bio jedini u Ahetatonu koji je posjedovao takav no. Bio je to
onaj kojeg mi je darovao hetitski luki zapovjednik, kako sam to ve spomenuo. Sa
vjetovao sam Tutu neka i svoj no uglavi u drku od zlata i srebra, kako to Sirijci ine,
a i ja sam se ugledao na njih, uresivi svoj no u Smirni. Poklonjeni no se tom dora
dom pretvorio u krasno, blistavo oruje. A Tut je bio toliko razdragan njim, te je izja
vio kako eli da taj no bude poloen s njim u njegov grob.
Bio je on njean i boleljiv djeak, koji je o smrti razmiljao mnogo vie i ee od
druge djece njegove dobi.
Ovi hetitski uglednici bili su uistinu ugodni i uljueni, obrazovani ljudi. Na prsnim
393

titovima i platovima sjale su im se dvostruke sjekire i krilato sunce. Njihovi poza

mani nosovi, odluan rez eljusti, te oi kao u divljih bia, oduevili su ene na dvo
ru. Ta bile su one poput svih drugih ena; privlailo ih je sve neobino i novo... Zbog
toga su ovi tuinci sklopili u Ahetatonu mnogo prijateljstava, te su ih najvii ugledni
ci faraonova dvora, od jutra do veeri kao i od veeri do jutra, gostili i zabavljali u
svojim palaama. No sve ih je to iscrpljivalo, pa su se tuili na glavobolju. Ali su ipak,
uz smijeak, rekli:
Poznato nam je, o naoj se zemlji priaju jezive stvari. Ali to su tek izmiljotine
zavidnih i jalnih susjeda... Zato smo puni oduevljenja to smo mogli osobno doi k
vama, te se moete uvjeriti kako smo uljuen narod, a mnogi od nas vrlo su umjeni u
itanju i pisanju... Isto tako, mi ne jedemo sirovo meso i ne pijemo djeju krv, kako to
nai neprijatelji tvrde, nego uivamo u dobrim jelima pripravljenim bilo na egipatski
bilo na sirijski nain. Mi smo i miroljubivi, te ne elimo svae i rat... Zato smo vam
donijeli najrazliitije darove i ne oekujemo nita za uzvrat. elimo i traimo tek
nova saznanja, ona koja bi nam mogla biti na probitak u nastojanjima za obrazovanje
i pouavanje naeg naroda... Osobito nas zanima na koji se nain vai vojnici slue
orujem. Posebice se divimo vaim bojnim kolima, koja su pozlaena i toliko draes
na, te se s njima naa teka i nespretna vozila iste namjene nikako ne mogu usporedi
ti, jer su liena svake umjetnosti. Ne vjerujte ni u besmislice koje o nama govore mi
tanski izbjeglice... Oni su ogoreni jer su zbog straha i kolebljivosti napustili svoju
zemlju i ostavili tamo sve to su posjedovali. Ali uvjeravamo vas: nikakvo im se zlo
ne bi dogodilo da su ostali. Jo i sada im savjetujemo neka se vrate svojim domovima
i ive s nama u slozi. I nita im ne zamjeramo zbog svih tih gluposti koje priaju i ire
o nama, jer smo razumni i susretljivi ljudi, te razumijemo njihovo ogorenje... No mo
rate razumjeti i nas! Zemlja Hatti je skuena, a imamo mnogo djece, jer na kralj u
biluliuma jako ljubi djecu. Zato trebamo vie prostora za nae potomke i nove panja
ke za naa stada. Sve smo to nali u Mitaniji, jer su ene tamo raale po jedno ili naj
vie dva djeteta. Osim toga, nismo vie mogli mirno trpjeti ugnjetavanje i nepravde
koji su zavladali u mitanskoj dravi. Istini za volju, moramo navesti i kako su nas
sami Mitanci pozvali u pomo, te smo u njihovu zemlju uli stupajui kao oslobodite
lji, a nikako ne kao osvajai. U Mitaniji smo nali dovoljno ivotnog prostora za sebe,
svoju djecu i nau stoku. Zato ni ne pomiljamo na neka daljnja osvajanja, jer smo
miran narod koji iznad svega ljubi mir. Trebali smo samo prostora, kojeg sada imamo
dostatno, pa smo potpuno zadovoljni...
Podigli su svoje pehare ispruenim rukama, na hetitiski nain, te veliajno govorili
u slavu Egipta. A ene su pritom eznutljivo zurile u njihove snane miiave vratove
i divlje oi...
Egipat je uistinu sjajna i slavna zemlja dodali su te ga volimo. Osim toga, i u
naoj zemlji ima mnogo zanimljivoga za vidjeti, a zasigurno i poneeg to bi Egipani
mogli od nas nauiti. Vjerujemo kako bi na kralj rado platio putovanje i boravak u
394

naoj zemlji onim egipatskim odlinicima koji su nam skloni i koji ele upoznati nae
obiaje. Moda bi ih i darivao, jer jako voli Egipane, a osobito djecu. Ni lijepe egipat
ske ene nas se ne trebaju bojati, jer emo se s njima zabavljati kao uljueni i obrazo
vani mukarci. Tako ih neemo ni oploditi, nego s njima opiti na egipatski nain, kao
to ovdje i jedemo egipatski...
Nastavili su egipatskim odlinicima sipati gomile laskavih rijei, pa su svi prema
njima bili otvoreni i nitko pred njima nije nita skrivao. A meni se pri samom pogledu
na njih budio u nosu smrad strvina, koji je s njima doplazio u Ahetaton. U sjeanju su
mi se probudile slike njihove vjetrovite i otune zemlje, onih vraeva nabijenih na
kolce i istaknutih uz ceste. Zato nisam alio za njima, kad su konano napustili Ahe
taton.
Grad se u meuvremenu jo izmijenio. Njegove je itelje zarazilo neko udnovato
ludilo i opsjednutost. Oitovalo se to ponajprije kao neka krajnje razuzdana elja za
ivljenjem. Nikad ranije nije se ovdje toliko jelo i pilo, grozniavo igralo i zabavljalo,
kao tih dana. Od veeri pa do samoga jutra su pred kuama odlinika plamtjele svje
tiljke, a od jutra do veeri iz tih su se kua razlijegali glazba i smijeh. Ista je groznica
obuzela i sluge, a i robove. Tako su i oni, u pol bijeloga dana ponapiti lunjali ulicama,
ne iskazujui svojim gospodarima ni najmanje potovanja... A od toga ih ni batina
nije mogla izlijeiti. No svo je to veselje bilo nezdravo i ak bolesno, te zapravo nije
zadovoljavalo ljude, ve ih je muilo poput neke teke bolesti. Predavali su mu se jedi
no zato, jer nisu eljeli misliti na budunost. I poesto bi na Nebeski Grad pala nena
dana smrtna tiina, te bi se smijeh zamrzavao u ljudskim grlima. Svi bi se tada ustra
eno zgledavati meu sobom, zaboravljajui ak i to su netom htjeli rei...
Po Ahetatonu se proirio i nekakav udan, odvratan i gadan zadah. Prvo je bio sla
bije zamjetan, ali postupno je ojaao... I nikako ga se nije moglo ukloniti. Najjae bi
zapahnuo grad jutrima i oko zalaza Sunca. Nije dolazio ni iz rijeke, ni iz ribnjaka, ni
iz Atonova jezera. Zbog njega su otvorili i oistili odvode, no zadah nije nestao. Nika
ko mu nisu mogli otkriti uzroka. Mnogi su kriom tvrdili kako to isparava Amon i
njegovo prokletstvo...
I umjetnike je zahvatila ona jedinstvena grozniavost. Probudio im se i pojaao
nov, udan nagon za uurbanim stvaranjem. Tako su crtali, slikali i oblikovali preda
nije i marljivije nego ikad ranije. Kao da su osjeali kako im vrijeme izmie kroz prste,
pa su nastojali do kraja iscrpiti svoju nadarenost i stvaralaku mo. U svojim su djeli
ma pretjerivali s naglaavanjem istine do udesnih razmjera, te su se pod njihovim
dlijetima i crtaljkama pojavljivale prave nakaze... Upravo su se natjecali meusobno u
tome tko e stvoriti to neobiniji i pretjeraniji nov oblik za svoju istinu!
Konano su se stali kleti kako mogu neku znaajku ili pokret predstaviti sa samo
nekoliko crtica i mrljica. Tako su se poeli zadovoljavati i sa samo jednom obinom
krivuljom, tvrdei kako je to umjetniki prikaz sanjarskog izraza ljudskog oka... A fa
raona Ehnatona slikali su na toliko neprilian nain te sam bio siguran kako to mogu
395

initi samo oni koji ga od srca mrze. Na svoje slike i druga ostvarenja bili su pritom
vrlo ponosni, te bi govorili: Uistinu nitko prije nas nije ovako crtao i oblikovao! To je
ista istina!"
Barem su s tom posljednjom tvrdnjom bili u pravu...
Prijatelju Tutmozisu sam pak rekao:
Faraon Ehnaton te je podigao iz praine i uinio te svojim prijateljem. Zato
onda klee njegov lik kao da ga ogoreno mrzi? Zato si pljunuo na njegov leaj i
oskvrnuo njegovo prijateljstvo?
Ne mijeaj se u stvari koje ne razumije, Sinuhe odgovorio mi je. Moda ga
uistinu mrzim... Ali sebe mrzim jo vie! Stvaralaki ar plamti u meni, a ruke mi jo
nikad nisu bile toliko spretne i umjene kao sada. Moda umjetnik, ba kada je neza
dovoljan i mrzi sam sebe, najbolje stvara. I to mnogo bolje nego kad je zadovoljan i
pun ljubavi! Ja stvaram sve iz samoga sebe i iz dubine svoje due, a u svakom pojedi
nom kipu kleem sebe u kamenu, kako bih opstao u vjenost. I nitko nije poput mene!
Nadmaujem sve ostale i za mene nema pravila i zakona koje ne bih smio i mogao
prekriti. Moja me umjetnost uzdie iznad svih pravila i zakona, te sam vie od ovje
ka, postajem poput boga. Kada stvaram oblik i boju, natjeem se s Atonom i natkrilju
jem ga! Jer, sve to Aton stvara, smrtno je i prolazno! A moja su djela besmrtna i bit
e sauvana za vjenost!
To mi je govorio nakon to je pio jo od jutra. Zato sam mu oprostio izgovorene ri
jei i nisam mu zamjerio, jer sam se osvjedoio kako mu lice gori od muke- i patnje, a
iz njegovih sam oiju spoznao koliko je duboko nesretan.
Sve se ovo zbivalo u vrijeme kada je etva prikupljana po poljima. Rijene su se
vode podigle i ponovno opale, pa nas je pohodila zima... A sa zimom je i glad dola u
zemlju Egipat, pa vie nitko nije mogao rei ili predvidjeti koju i kakvu nevolju, ne
sreu ili propast donosi nov dan. Pred zimu je pristigla i nova vijest iz Sirije. Kao i
skoro sve koje su odatle dolazile u posljednje vrijeme, nije bila dobra... Aziru je otvo
rio mnoge sirijske gradove Hetitima, a hetitska su laka bojna kola dola kroz Sinajsku
pustinju, napala Tanis i opustoila krajeve u njegovoj okolici.

2
Vijesti o provali Hetita dovele su Eiea iz Tebe i Horemheba iz Memfisa. Htjeli su se
posavjetovati s faraonom Ehnatonom i spasiti to se jo spasiti moe... Bio sam nazo
an tom sastanku, kao lijenik, jer sam se bojao kako bi ga sve te nevolje, koje e mo
rati uti i progutati, mogle pretjerano uzbuditi. A to je moglo dovesti do ponovnog iz
bijanja njegove bolesti i novog napada. Ali se faraon tijekom cijelog sastanka drao
suzdrano i hladno, te je zadrao nadzor i vlast nad sobom.
396

 Faraonova su skladita prazna zapoeo je sveenik Eie. A zemlja Ku ove go

dine nije platila porez, sruivi tako moje nade glede tog prihoda dravnog prorau
na... Zemljom vlada velika glad. Ljudi iskapaju vodene biljke iz mulja i jedu im korije
nje. Jedu i skakavce, kukce i abe. Mnogi su pomrli, a mnoge jo eka ista kob. Ni uz
najstrou tednju pri raspodjeli faraonova ita nema ga dovoljno, a ito koje prodaju
trgovci preskupo je te ga narod uistinu ne moe kupovati. Svi su opsjednuti velikom
stravom. Seljaci bjee u gradove, a itelji gradova bjee na selo. Svi meutim govore:
Sve je to zbog Amonove kletve! Trpimo i patimo zbog faraonovoga novog boga, koji
nam je donio sve te nevolje! Zato, faraone Ehnaton, pomiri se sa sveenicima te ob
novi Amonovu mo i vlast. Tako e ga narod moi ponovno tovati i prinositi mu r
tve, pa e se umiriti. Vrati Amonu i njegovu zemlju. Neka_ je zasije, budui da se na
rod ne usuuje obraivati je... ak je i tvoja zemlja ostala neposijanom, jer narod vje
ruje kako je i ona prokleta. Pomiri se s Amonom i nastoj se nagoditi, faraone Ehnaton,
sada dok je jo vrijeme i zadnji tren. Inae perem ruke i ne jamim za posljedice.
Burnaburia je kupio mir od Hetita... zapoeo je Horemheb. Kralj Aziru je
pak popustio pred njihovim pritiskom i sklopio savez, otvorivi im sirijske gradove.
Brojnost njihovih eta u Siriji je poput pijeska u pustinji, a njihovih bojnih kola je ko
liko i zvijezda na nebu. Oni su vjesnici propasti Egipta... Budui da nemaju brodovlja,
u svojoj su se lukavosti i dovitljivosti dosjetili rjeenju, pa su pustinju napunili vrevi
ma s vodom. U tim su vrevima donijeli u pustinju neizmjerne koliine vode, pa e na
proljee kroz pustinju moi proi i velika vojska, ne izlaui se pogibelji od ei. Pri
tom se Hetiti izruguju gluposti Egipana, jer su velik dio tih vreva kupili upravo u
Egiptu! Trgovci koji su im te vreve u svojoj lakoumnosti prodali, iskopali su time
sami svoj grob! Aziru i Hetiti su, u svom nestrpljenju, bojnim kolima provalili u izvi
akom pohodu do Tanisa i preli na egipatsko podruje. Time su prekrili mir! Dodu
e, bile su to neznatne povrede granice i s neznatnom tetom. Ali ja sam u narodu
proirio vijesti o stranim unitenjima i hetitskoj okrutnosti, smjerajui ga time pri
premiti za rat. Doao je tren, faraone Ehnaton! Naredi neka zajee rogovi, zastavice
neka zalepraju! Navijesti rat! Pozovi na vjebalita sve one koji su sposobni nositi
oruja, zapovijedi neka se prikupi sav bakar u zemlji za koplja i vrke strjelica, pa e
tvoja vlast biti spaena! Ja osobno u ti je spasiti, ratom kakvog do sada nije bilo i koji
se ni sa im ne moe usporediti. Porazit e Hetite i ponovno osvojiti Siriju za tebe. Sve
to mogu postii ako egipatske priuve, sva sredstva i sve zalihe ita, budu stavljene na
raspolaganje vojsci. Jer glad stvara ratnike ak i od kukavica. Amon ili Aton, to je
meni svejedno. Ljudi e smetnuti s uma Amona kada izbije rat. Njihov e nemir i ne
zadovoljstvo nai oduka u mrnji prema neprijatelju, a pobjedniki e pohod uvrsti
ti tvoju vlast i mo, te e biti jo moniji nego prije. Obeavam ti pobjedonosan po
hod, faraone Ehnaton! Jer ja sam Horemheb, sin sokola! Roen sam za velika djela. A
ovo je tren na koji sam ekao cijeloga svog ivota!
Ne vjeruj Horemhebu, faraone Ehnatonu, moj ljubljeni sine! pobrzao se umije
397

ati Eie, uvi rijei glavnog zapovjednika. La tee s njegova jezika, a on ezne za
tvojom vlau. Pomiri se i dogovori s Amonovim sveenicima, pa tek tada objavi rat.
Ali nemoj zapovjednitvo prepustiti Horemhebu! Povjeri ga nekom od iskusnih starih
zapovjednika, koji su se umijeu voenja rata obuavali iz starih spisa, kako je to bilo
uobiajeno u vremenima velikog faraona... Neka to bude ovjek kojem moe podariti
puno povjerenje.
Sveenie Eie rekao je na to Horemheb. Kad ne bismo sada stajali pred fara
onom, razbio bih ti tvoju prljavu njuku vlastitom akom. Ti me mjeri svojim vlasti
tim mjerilom, a izdaja govori iz tvojih usta! Jer, ve si potajice pregovarao s Amono
vim sveenicima i postigao dogovor, iza faraonovih lea. Ali ja neu izdati djeaka
iju sam slabost neko zatito mojim platom, podno tebanskih breuljaka! Moja je
nakana i cilj, veliajnost Egipta. A ja sam jedini koji to moe spasiti!
Jeste li govorili? upitao je faraon Ehnaton, zaudo mirno.
Govorili smo! odvratili su jednoglasno.
Moram bdjeti i moliti, prije nego odluim priopio im je tada faraon. Sazovi
te za sutra sav puk, sve koji me ljube; i uglednike i prost puk, gospodare i sluge. Pozo
vite i grobare i zidare, iz njihovih naselja. elim putem njih govoriti cjelokupnom
svom narodu i iznijeti mu svoje nakane.
Postupili su kako je zapovjedio i naloili cjelokupnom puanstvu neka se sutradan
okupi pred Zlatnom Kuom. Eie je to uinio vjerujui u pristanak faraona na pomire
nje s Amonom. A Horemheb se nadao podrci njemu i objavljivanju rata Aziruu i He
titima... Cijele te noi faraon je bdio i molio, te neprestance stupao po svojim odaja
ma. Nije pritom dotakao nikakve hrane niti je govorio s ikim. Zato sam se, kao njegov
lijenik, zabrinuo za njega. Slijedeega dana odnijeli su ga pred okupljen narod. Sjedio
je na svom zlatnom prijestolju, a kad je podigao ruke i obratio se puku, lice mu je bilo
jasno i zraee poput Sunca:
Zbog moje slabosti vlada Egiptom glad! Zbog moje slabosti neprijatelji ugroa
vaju nae dravne mee! Hetiti se pripravljaju za nasrtaj na Egipat, kroz Siriju, pa e
njihove stope uskoro stupiti na tlo Crne Zemlje. Sve je to posljedak moje slabosti! Pos
ljedak toga to nisam dovoljno jasno uo glas svoga boga ili nisam provodio i ostvario
njegovu volju. Sada mi se moj bog konano otkrio. Aton mi se prikazao, a njegova is
tina plamti u mom srcu, te vie ne utim ni slabosti niti dvojbe. Sruio sam lanoga
boga, ali u nesigurnosti i slabosti svoga opredjeljenja dopustio sam drugim bogovima
neka vladaju uz Atona. Tako je njihova sjena pala na cijeli Egipat. Zato danas moraju
pasti svi stari bogovi, kako bi svjetlo Atona konano nadvladalo kao jedino svjetlo di
ljem cijele zemlje Kemet. Od danas moraju ieznuti svi stari bogovi, a Atonovo kra
ljevstvo na zemlji poinje!
uvi to, mnotvo je jeknulo u neprikrivenom uasu. Mnogi od nazonih podigli
su ruke, a podosta ih se bacilo na tlo pred faraonom. A faraon je u svom zanosu podi
gao glas i viui nastavio:
398

 Vi koji me uistinu ljubite, poite i sruite stare bogove u zemlji Kemet. Smrvite
njihove rtvenike! Razbijte njihove kipove i druga oblija! Razlijte njihove svete vode!
Razvalite njihove hramove! Izbijte njihova imena sa svih natpisa! Uite ak i u grobo
ve, kako biste proveli tu svetu zadau! Tako Egipat moe biti spaen. Uglednici i asni
ci, pograbite kladiva i toljage u ruke! Vi kipari, zamijenite svoja dlijeta sjekirama!
Radnici, pograbite svoje batove i poite u sve pokrajine, svaki grad i svako selo! Srui
te tamo sve te stare bogove i izbriite njihova imena! To e osloboditi Egipat od robo
vanja zlu!
Mnogi su zgroeni utekli jo dok je govorio... Faraon je tek duboko udahnuo zrak,
a lice mu je sjalo od zanosa dok je nastavljao vikati:
Neka Atonovo kraljevstvo doe na zemlju! Od dananjega dana neka vie ne
bude ni roba ni gospodina, ni sluge ni gospodara. Neka svi budu jednaki i slobodni
pred Atonom! Nitko vie nee biti prisiljavan obraivati tue zemlje, niti okretati tu
ega mlina! Svaki ovjek e slobodno moi birati posao kojeg e raditi, te e nesmeta
no moi dolaziti i odlaziti, po svojoj slobodnoj volji... Faraon je govorio!
U mnotvu je tada zamro svaki pokret i nastao potpun muk. Svi su se nijemo i ne
pokretno, u nevjerici zagledali u faraona. Mrtvaka se tiina razlila cijelim Ahetato
nom... A u mojim se nosnicama naglo probudio zastraujui smrad leina. Ali u oima
mnotva, dok je opinjeno piljilo u faraona, on je poeo rasti. Zraei zanos cijele nje
gove pojave tako je zaslijepio i ponio nazone, pa su se plamen s njegova lica i njego
va snaga pretoili u njih. Tada su protisnuli krik potaknut vjerskim arom, te poeli
jedan drugome govoriti: Takvo neto nikad jo nije vieno! No njegov bog uistinu
zbori kroz njega i mi ga moramo posluati!
Puk se uzbueno rasprio, burno raspravljajui meu sobom. Dolo je i do tunja
va po ulicama, a faraonovi su sljedbenici na raskrijima ulica pobili starije ljude koji
su govorili protiv faraona...
Kad se narod raziao, sveenik Eie obratio se faraonu:
Ehnatone! Odbaci svoju krunu i slomi svoj zakrivljeni tap! Rijei koje si izgovo
rio, upravo sruie tvoje prijestolje!...
Rijei koje sam izgovorio odvratio je faraon Ehnaton priskrbile su i osigurale
besmrtnost mome imenu! Time u zadrati utjecaj i vlast u srcima ljudi za sva vreme
na, na vijeke vjekova!
Na to je Eie protrljao dlanove, pljunuo na tlo pred faraona, te stopalom rastrljao
ispljuvak u prainu. Rekao je:
Ako je tome tako, perem ruke od svega. Postupat u nadalje onako kako budem
mislio da je najbolje... Luaku nisam odgovoran za svoje djelovanje!
Namjerio je otii, no Horemheb ga je dograbio za ruku i vrat, te ga s lakoom zadr
ao, premda je Eie bio visok i snaan ovjek. Horemheb mu je rekao:
On je tvoj faraon! I ti e ispuniti svoju obvezu, Eie, a ne izdati ga. A izda li ga
ipak, probost u ti tu tvoju gadnu trbuinu, pa makar morao radi toga okupiti najveu
399

postrojbu. To ti kaem i priseem, a kao to ti je sigurno poznato, mene znaju kao o

vjeka koji ne lae i koji dri do svoje rijei! Njegova je ludost, uistinu, duboka i pogi
beljna. Ali ja ga ipak ljubim i u tom njegovom ludilu, te vrsto i vjerno stojim uz nje
ga. Jer ja sam mu prisegnuo na vjernost, neko pokrivi svojim platom njegovu sla
bost! A u njegovom buncanju je i iskra razuma. Kad bi njegov jedini potez bio ruenje
starih bogova, uslijedio bi bratoubilaki rat. Oslobaajui istodobno robove iz mlino
va i s polja, pokvario je sveenicima igru i pridobio narod uz sebe... Pa ak i ako iz
toga proistekne jo vea zbrka! No meni je to sasvim svejedno! Ipak, faraone Ehnaton
obratio se tada izravno faraonu to emo napraviti s Hetitima?
Faraon Ehnaton nije odgovorio nita. Ruka mu je beivotno poivala na vlastitome
koljenu. Horemheb je zato nastavio:
Daj mi zlata i ita, oruja i bojnih kola, daj mi konje i ovlasti za novaenje ratni
ka i plaanje vojnika. Odobri i pozivanje straara iz svih gradova u Donje Kraljevstvo.
Mislim, u tom bih se sluaju mogao oprijeti nasrtaju Hetita...
Faraon je tada podigao svoje krvlju podlivene oi prema Horemhebu, a ar je ugas
nuo na njegovu licu kad je tiho rekao:
Zabranjujem ti navijetanje rata, Horemhebe. eli li narod braniti Crnu Zemlju,
ja to ne mogu sprijeiti. ita i zlata, ne govorei pritom jo i o oruju, ne mogu ti dati!
Naprosto zato, jer ga nemam... A i kad bih ga posjedovao, ne bi ga dobio, budui da
ne elim odgovarati zlom na zlo. Ti moe po svojoj volji pripremiti obranu Tanisa...
Ali, ne prolijevaj krvi! I jedino se brani, ako bude napadnut...
Neka bude kako si rekao odvratio je Horemheb. Nek prevlada ludilo! Sve je
to, na kraju, ista glupost! A ja u poginuti u Tanisu po tvojoj zapovijedi, jer bez ita i
zlata i najsranija vojska ne moe dugo preivjeti i opstati. No bez dvojbi i polupraz
nih mjerica, faraone Ehnaton! Branit u se kako najbolje budem znao i umio. Zbo
gom!
Horemheb je tako otiao, a faraona je napustio i Eie. Tako sam ostao s faraonom
nasamu... Gledao me je oima ispunjenim beskrajnim i neizrecivim zamorom, te mi se
obratio:
Snage su istekle iz mene zajedno s mojim rijeima, Sinuhe. Ali ak i u svojoj sla
bosti sam sretan... to smjera uiniti?
Njegove me rijei iznenadie, te sam ga gledao smeteno i zbunjeno. Slabano se na
smijeivi, tada me upitao:
Ljubi li me, Sinuhe?
Priznao sam kako ga ljubim, ak i u tom njegovom ludilu. Na to mi je rekao:
Ako me ljubi, tada zna to ti je initi!
Razum mi se pobunio i protivio toj njegovoj volji, premda sam u sebi predobro
znao to trai od mene... Konano sam ljutito rekao:
Mislio sam kako me treba kao lijenika. Ako tome nije tako, otii u. Uistinu ni
sam osobito dobar u ruenju oblija bogova ili razvaljivanju hramova. Ta moje su
400

ruke preslabe za rukovanje kladivima i batovima. No tvoja e volja biti provedena...

Ljudi e mi, dodue, ivom oderati kou i kamenicama razbiti glavu, te me objesiti o
zidine glavom na dolje, ali to se to tebe tie? Idem, prema tome, u Tebu, gdje je mno
go hramova i gdje me ljudi poznaju...
Nije me poastio nikakvim odgovorom, te sam ga ljutito napustio. To mi je sve vie
liilo na potpuno ludilo.
Slijedeega se dana Horemheb ukrcao na svoj brod za Memfis, odakle je trebao
nastaviti za Tanis. Prije njegova odlaska obeao sam mu dati u zajam svo zlato koje
uspijem prikupiti u Tebi, te mu poslati polovicu od sveg ita koje posjedujem. Drugu
sam polovicu smjerao uporabiti za vlastite nakane. I moda je upravo ta moja pogre
ka odluila i odredila moj cjelokupan daljnji ivot i kob. Naime, polovicu ita nami
jenio sam Ehnatonu, a drugu Horemhebu. Ni jednom od njih nisam ustupio sve. Ne
znam i ne mogu objasniti taj svoj postupak... Moda me je na njega potakla moja sla
bost.

3
U Tebu sam otputovao u drutvu Tutmozisa. Bili smo jo daleko od grada, kad su nas
presrela prva trupla koja je rijeka nosila niz maticu. Podbuhli i njiui se na valovima,
mrtvaci su brodili na svom posljednjem putovanju... Bili su to ljudi svih slojeva. Meu
njima smo zapazili sveenike obrijanih glava, odlinike i obine ljude, straare i robo
ve. Po njihovoj smo kosi, odjei i koi mogli prepoznati to su bili za ivota i odakle
su dolazili, dok im leine nisu pocrnjele i raspale se, ili su ih poderali krokodili. A
krokodili se nisu morali truditi i plivati uzvodno do Tebe, kako bi doli do ljudskog
mesa. Jer, u svim gradovima i selima du rijeke odvijalo se isto. Mnogi su pritom ljudi
izgubili svoje ivote i bili baeni u Nil. Tako su ak i krokodili postali izbirljivi. Naime,
to su prepredene i lukave ivotinje, pa su radije traili meko i sono meso ena i djece,
kao i masna trupla odlinika, ne obraajui pozornost na tvrdo i ilavo meso robova i
nosaa... A ako te ivotinje imaju i malo pameti, a to je vie nego sigurno, nedvojbeno
su i one u te dane na veliko hvalile i slavile Atona...
Sva je rijeka ogavno smrdjela na crkotine i trule. A kad smo se primaknuli Tebi,
vjetar nam je u nosnice donio otar zadah dima...
Uistinu se ini rekao je podrugljivo Tutmozis poelo je Atonovo kraljevstvo
na zemlji!
Ja sam pak svladao svoje meko srce i rekao mu:
Takvo se neto jo nikad nije sluilo, Tutmozis! I svijetu se vie nikad nee prui
ti ovakva prilika. Ne moe se pei kruh, ako se prije toga ne smelje ito. Ispecimo zato
kruh, radi faraona Ehnatona, pa e se svijet uistinu promijeniti. I svi e ljudi najzad i
401

konano biti braa pred Atonom...

Tutmozis je pak obilato pio vina, tjerajui njime iz nosnica smrad leina. Na moju
pouku je odgovorio:
Oprosti mi to svoju nemo krijepim i osnaujem vinom! Moram ti otvoreno
priznati, jako se bojim. Koljena mi postaju poput vode, im pomislim na sve to nas
eka. Zato cijenim najboljim, u takvim se trenucima napiti. Ta pijana ovjeka ne
mue kojekakve nepotrebne misli...! Njemu nije ni do ivota ni do smrti, kao ni do lju
di ni do bogova!
Bliei se Tebi, po prvi puta nisam mogao vidjeti tri njegova brda, zatitnike gra
da... U tome nas je ometao dim koji je smanjivao vidljivost. Prikuivi se dovoljno bli
zu Tebi, osvjedoili smo se kako mnogim dijelovima grada haraju poari. Plameni su
se jezici dizali ak i iz Kue Mrtvih, jer je narod stigao i tamo, pljakajui grobove i
spaljujui balzamirana tijela sveenika. Sa zidina su na brod zasuli strjelicama, ni ne
pitajui tko smo i zato dolazimo. Kad smo prispjeli u luku, pomahnitali su krievi
upravo bacali u vodu rogove i mlatili ih batinama i tapovima sve dok nisu potonuli i
utopili se. Iz toga smo zakljuili kako su stari bogovi ovdje ve srueni, te je Aton po
bijedio...
Poli smo izravno u Krokodilov rep, gdje smo zatekli Kaptaha. Svukao je svoju
biranu i dragocjenu odjeu, kosu natrljao blatom umjesto pomadom, te navukao sive
halje siromanih. Uklonio je i zlatnu ploicu kojom je skrivao svoju praznu onu dup
lju, te je na tom mjestu, nakon dugog vremena, opet nosio prost crn povez. Revno je
usluivao piem odrpane robove i oboruane nosae iz luke...
Veselite se i radujte, brao moja govorio je pritom jer ovo je dan velike sree.
Nema vie ni gospode niti robova, ni gospodara niti slugu, ni uglednika niti bijednih.
Svi su sada slobodni i mogu doi i otii po svojoj volji. Zato pijte danas vina na moj
raun i troak! Nadam se pritom, sjetit ete se moje krme, obdari li vas usud dobrom
sreom te uspijete priskrbiti srebra i zlata u hramovima lanih bogova i u kuama
bezdunih i loih gospodara. Jer i ja sam rob poput vas, a kao rob sam i roen. Kao
dokaz tome, pogledajte moje oko, koje mi je izbio okrutan gospodar svojom pisalj
kom. I to samo zato jer se razljutio, nakon to sam ispio vr njegovoga piva, te potom
vr napunio svojom vlastitom vodom. Nitko nam takva zlodjela nee vie nikad initi.
I nikad vie nitko nee raditi svojim rukama ili okusiti batine samo zato jer je rob. i
vot e biti samo radost i slavlje, neprekidno plesanje i uivanje...
Lupetajui tako nije ni zapazio Tutmozisa i mene. Uoivi nas, oito se malo posti
dio svojih rijei, jer nas je sa zbunjenim izrazom lica odveo put odvojene sobe u stra
njem dijelu krme.
Postupili biste razumno rekao nam je odmah preodjenete li se u jeftiniju
odjeu i pritom zamrljate lica i ruke blatom. Naime, sluge i nosai potucaju se ulica
ma, slavei Atona. U Atonovo ime prebijaju svakoga koji im se ini predebeo i nema
uljeva na dlanovima, kao znak da nije nikad radio svojim rukama. Meni su progleda
402

li kroz prste glede moje trbuine, zato jer sam i ja neko bio rob... A i zato jer sam im
razdijelio ita i dao im piti, ne naplaujui im nita. Ali recite mi, koja vas to zla srea
donosi u Tebu upravo sada? Jer, ovih je dana Teba najnezdravije mjesto za sve odli
nike visokoga stupnja...
Pokazali smo mu svoje sjekire i kladiva i rekli:
Svrha naeg dolaska je ruenje kipova i oblija lanih bogova, te izbijanje njiho
vih imena iz svih natpisa.
Kaptah je kimnuo mudro i s razumijevanjem, te nas upozorio:
Vaa je nakana mudra i sigurno po volji narodu. Ali samo dok ne saznaju tko ste.
Mnoge su promjene u tijeku i druge jo dolaze, a rogovi e biti osveeni za sve ono to
su im poinili, vrate li ikad svoju mo. Ne vjerujem da e se ovi nemiri i guva jako
oduljiti, jer gdje e robovi nai ito za prehranu? Pored toga, u svojem neobuzdava
nom nasilju poinili su djela koja su i gorljive sljedbenike Atona dovela u dvojbu... Pa
sada razmiljaju o vraanju rogovima, kako bi se opet uspostavio mir! A neki su to
ve i uinili. Faraonova naredba o oslobaanju robova je, meutim, bila vrlo mudra,
domiljata i dalekovidna. To mi je omoguilo otputanje svih nesposobnih i starih ro
bova, koji troe moje skupo ito i ulje, a pritom nisu ni od kakvog probitka. Otpali su
mi odmah i veliki trokovi za smjetaj i prehranu robova, jer u ih sada nagraivati i
otputati po svojoj volji. Nisam vie ni vezan na svoje robove, te u sam birati radnike
i plaati ih onako i onoliko koliko u ja htjeti. ito je sada skuplje nego ikada ranije.
Kad se ti bukai probude iz svoga ludila i pijanstva, poet e se boriti za posao i odu
zimat e jedan drugome kruh. To e smanjiti moje izdatke za radnu snagu, jer e
uskoro robovi raditi u bescjenje, sretni to dolaze do korice kruha! Ranije, ako je rob
potkradao gospodara, a to je spadalo u dobre obiaje, gospodar ga je u najgorem slu
aju mogao izbievati. Sada, ako krade netko koga sam zaposlio, mora on ukradeno
namiriti svojim radom. Zbog toga slavim faraona Ehnatona zbog njegove mudrosti!
Mislim kako e i ostali postupiti tako, kad sve promisle i spoznaju svoj probitak.
Spomenuo si ito, Kaptah rekoh mu. Zato znaj, polovicu svekolikog ita ko
jeg posjedujem obeao sam Horemhebu, kako bi mogao zaratiti s Hetitima... Taj dio
zaliha mora odmah brodovima poslati u Tanis. Drugu polovicu smelji te od brana
ispeci kruha. Taj kruh dijelit emo izgladnjelom narodu u svim gradovima i selima
gdje je nae ito uskladiteno. A kada tvoji sluge budu dijelili kruh, nee ga naplaiva
ti nego e govoriti: Ovo je Atonov kruh. Uzmite ga i jedite ga u njegovo ime, te veli
ajte i blagosiljajte faraona Ehnatona i njegovoga boga!
uvi to, Kaptah je razderao svoju odjeu, dakako zato jer je bila robovska i time
malo vrijedna. Poeo je upati i kosu, te se iz nje zaelo praiti, a uz to je i gorko za
plakao i zajadao:
Gospodaru, to e te otjerati na prosjaki tap! I gdje u ja tada ostvarivati svoju
zaradu? Tebe je obuzelo faraonovo ludilo! Stoji na vlastitoj glavi i hoda natrake. Ja
dan li sam, ja siroti bijednik, doivjevi ovaj dan! Tu nam ni skarabej nee pomoi... I
403

nitko te nee ni blagosiljati zbog tog dijeljenja kruha. tovie, taj mi prokleti Horem
heb alje drske i besramne odgovore na moje upite i zahtjeve, te poruuje neka sam
doem po zlato koje sam mu uzajmio u tvoje ime. Gori je od svakog razbojnika, taj
tvoj prijatelj. Jer, razbojnik uzme ono to uzme, dok Horemheb obeava kamate na
ono to je uzeo na zajam, muei tako i raspinjui vjerovnike ispraznim nadama, dok
im od ogorenja i jada ne pukne jetra! Ipak, iz tvojih oiju vidim, gospodaru, sve to
ozbiljno misli... Moje jadikovke su oito uzaludne! Zato se moram pokoriti i udovolji
ti tvojoj volji, premda e zbog toga osiromaiti...
Napustili smo Kaptaha, koji se u krmi trudio stjecati i odravati naklonost robo
va... A u stranjim prostorijama krme trgovao je svetim posudama i drugim drago
cjenostima, s nosaima koji su ta dobra pokrali i opljakali po hramovima. Svi poteni
ljudi tih su se dana zatvarali u svoje kue i zabravili bi vrata, te su ulice bile puste i
zaputene. Neki hramovi, u kojima su se sveenici utvrdili i pruali otpor, bili su zapa
ljeni i jo su uvijek gorjeli.
Ulazili smo u opljakane hramove kako bismo uklonili imena bogova. Tamo smo
susreli i druge faraonove odlinike, koji su doli radi iste zadae... Vitlali smo i udarali
svojim sjekirama, kladivima i batovima, toliko krepko i snano te su iskre frcale na
sve strane. Predano smo crnili, uobraavajui kako uistinu radimo vrlo vaan posao,
utirui svojim udarcima i kladivima put novom razdoblju u Egiptu. Mlatili bismo sve
dok nam se zglobovi ne bi ukoili i ruke nas zaboljele. Danomice smo rabotali na isti
nain. Nisam stizao ni jesti niti spavati, jer su irina i obujam nae zadae bili neiz
mjerni... Ponekad bi u hramove ule skupine pobonih ljudi, koje su vodili sveenici, s
nakanom zapreavanja naeg posla. Bacali su kamenje na nas i prijetili nam batina
ma... Bijesni je Tutmozis zato jednoga dana kladivom razbio glavu nekom starom sve
eniku, samo zbog toga jer je taj nevoljnik htio zatititi svog boga... Naa je revnost i
gorljivost rasla iz dana u dan, ali tako smo radili da bismo odvratili svoje oi od svega
to se zbivalo oko nas...
Narod je patio od gladi i neimatine. A nakon to su robovi i nosai neko vrijeme
uivali, radujui se svojoj slobodi, postavili su u luci modre i crvene motke kao svoje
znakovlje za mjesta okupljanja. Sastavili su posebne skupine koje su provaljivale u
kue pristalica Amona i u kue bogatih, te su zateeno ito, ulje i bogatstvo dijelile si
romanima. Faraonovi straari i ophodnje ih u tome jednostavno nisu mogli zaprijei
ti. Kaptah je zaposlio ljude sa zadaom neka melju ito i peku kruh. Ali narod je krao
i otimao kruh od njegovih slugu, govorei: Taj je kruh iscijeen nevoljnicima i siro
masima, te je poteno i podijeliti ga njima! I nitko me nije blagosiljao zbog podijelje
noga ita i kruha, premda sam osiromaio u ciglih mjesec dana...
Minulo je tako etrdeset dana i etrdeset noi. Nemiri i neredi u Tebi postajali su
sve gori. Ljudi koji su neko mjerili zlato, sada su prosili po raskrijima ulica... A nji
hove su ene prodavale svoje dragulje i nakit robovima kako bi imale ime kupiti kru
ha svojoj djeci. Potkraj tog razdoblja Kaptah je jedne noi kriomice doao mojoj kui i
404

rekao:
Moj gospodaru, mora bjeati! Posljednji je tren! Atonovo kraljevstvo uskoro e
pasti. I uvjeren sam, ni jedan astan i poten ovjek nee aliti za njim... Zakon i red
bit e ponovno uspostavljeni, a zavladat e i stari bogovi. Ali prije toga krokodile tre
ba nahraniti, a ovaj puta e to biti izdanije i obilnije nego ikad prije. Jer, sveenici
smjeraju osloboditi Egipat od zle krvi...
Odakle sve to zna? upitao sam ga.
Ta zar nisam oduvijek bio odan rogu? odgovorio mi je naoko neduno. I zar
nisam uvijek i stalno, premda potajice, tovao Amona? A i Amonovim sam sveenici
ma velikoduno i dobrovoljno posuivao zlata, jer plaaju dobre kamate! Petinu pa
ak i etvrtinu daju na primljeni iznos, a kao zalog za zajam u zlatu ustupaju zemlju.
Eie je sklopio dogovor sa sveenicima, nastojei time spasiti svoj vlastiti ivot, pa su
strae na njihovoj strani. Svi bogati i ugledni ponovno su se povezali s Amonom i sta
vili pod njegovu zatitu. A sveenici su pozvali crnce iz zemlje Ku i okupili Sardance,
koji su se do sada skitali i pljakali po pokrajinama. Sada ih plaaju i oni e posluati
naloge sveenika. Uistinu, Sinuhe, mlinovi e se uskoro ponovno pokrenuti... Ali kruh
koji e se pei od tog brana bit e Amonov kruh, a ne Atonov. Bogovi se vraaju, sta
ri se poredak vraa, te e sve biti kao i nekada. Neka je hvaljen i blagoslovljen Amon!
Jer i meni je ve preko glave sve te zbrke... ak i unato bogatstvu, koje mi je ovo
udno vrijeme donijelo.
Faraon Ehnaton nee nikad pristati na to povikao sam, duboko potresen i uzru
jan njegovim rijeima. Kaptah se na moj odgovor lukavo nasmijeio, protrljao svoje
slijepo oko kaiprstom i rekao:
Nitko faraona nee nita pitati, niti traiti doputenje od njega. Grad Ahetaton je
ve osuen i svi koji tamo ostanu umrijet e. im pobunjenici preuzmu vlast, zatvorit
e sve putove prema Ahetatonu, ak i rijeku. Zato e svi u Ahetatonu izgladnjeti. Po
bunjenici zahtijevaju, naime, neka faraon doe u Tebu i baci se niice na tlo pred
Amonom...
Tada su mi se misli razbistrile. Preda mnom se ukazalo faraonovo lice, kao i njego
ve oi u kojima se zrcalilo razoarenje, gore od smrti. Rekao sam:
Kaptah, ta se opaina jednostavno ne smije sluiti! Prehodali smo mnoge ceste
zajedno, ti i ja. Poimo zato i ovim putem zajedno, do kraja! Podijelivi svo svoje ito
postao sam siromaan... No ti si jo uvijek bogat. Kupi ruke! Kupi koplja i strjelice!
Kupi sve toljage do kojih moe doi! Svojim zlatom potkupi straare i stavi ih u svoju
slubu. Nagovori ih neka brane sebe i faraona! Razdijeli oruje robovima i nosaima
iz luke. Ne znam kakav e tome biti ishod, Kaptah... Ali svijet uistinu do sada jo ni
kad nije imao takvu priliku za preobraaj, obnovu i nov poetak! Sve bi moglo biti
ureeno drukije nego li je ranije bilo! I nakon to zemlja bogatakih posjeda bude po
dijeljena siromanima, nakon to se u kue bogatih usele siromasi, a bogatstvo boga
tih i monih bude razdijeljeno cijelome narodu, te sadanji vrtovi bogatih budu pre
405

tvoreni u djeja igralita dostupna i djeci robova, tada e se narod zasigurno umiriti...
Svatko e tada biti doista na svojem, svakome e njegov rad najbolje goditi. Tada e
svatko ostati na svom posjedu i dragovoljno raditi! I sve e biti bolje nego ranije!
Na moje nadahnute rijei, Kaptah je tek zadrhtao...
Gospodaru! rekao mi je. U svojoj odmakloj dobi ne bih htio raditi svojim ru
kama. Ve sada su odveli ugledne ljude u mlinove te ih batinama tjeraju neka okreu
mlinsko kamenje... A njihove ene i keri odvukli su u kue naslada, kako bi usluiva
le robove i nosae. U tome nema nieg dobrog, nego samo zlo. Moj gospodaru Sinuhe!
Ne trai od mene stupanje na takvu stazu! Ve pri samoj pomisli na to, prisjetim se
tamne kue u koju sam neko uao, pratei te. Prisegnuo sam kako o tome neu govo
riti nikad vie, no sada govorim jer moram. Gospodaru, ti si ponovno namjerio ui u
tamnu kuu, ne obazirui se na ono to te tamo moe oekivati. A moda te tamo opet
eka neman koja se raspada u gnjilei i uz nju smrdljiva i ogavna smrt! Sudimo li po
onome to smo imali prigode vidjeti, moemo pretpostaviti kako je bog faraona Ehna
tona jednako straan i uasan poput onoga na Kreti... Jer, taj novi Ehnatonov bog sili
najbolje i najnadarenije ljude Egipta na ples pred bikovima i nemilosrdno ih vodi u
tamnu kuu odakle nema povratka! Unato tome, oni ulaze u nju, pouzdavajui se u
svoje umijee i vjetinu, kliui i pjevajui... I vjerujui kako ih tamo u dvoranama
njihovoga boga eka blaenstvo, koje mogu oekivati jedino od Zapadne Zemlje... Ne,
gospodaru! Po drugi te put neu slijediti u Minotaurosovo obitavalite!
Kaptah ovoga puta nije ni plakao niti prosvjedovao, kako je to inae uvijek obia
vao initi. Naprotiv, govorio mi je ozbiljno i sveano, usrdno me molei i zaklinjui
neka odustanem od svojih nakana. Konano je rekao:
Ne eli li razmisliti i promijeniti svoje osnove ni zbog sebe niti zbog mene, po
misli barem na Merit i maloga Tota, koji te ljube. Povedi ih odatle i skrij na sigurno
mjesto! Jer, budi uvjeren: kad se pokrenu Amonovi mlinovi i stanu mljeti... Niiji ivot
ovdje vie nee biti siguran!
Moja me gorljivost zaslijepila, pa su mi njegova upozorenja zvuala poput obinih
ludorija. Zato sam mu odgovorio, nepopustljivo i kruto:
Ta tko bi proganjao jednu enu i malenoga djeaka? U mojoj su kui sigurni.
Aton pobjeuje i mora pobijediti. Ne zbude li se tako, ivot vie nema ni smisla niti
svrhe. Narod je dovoljno pametan te zna kako mu faraon eli dobro. Kako bi prema
tome bilo mogue, te bi se narod dragovoljno i prema vlastitoj elji vratio nasilju,
tami i strahu? Tamna kua o kojoj si netom govorio, nije Atonova nego Amonova! Pa
e za ruenje Atona i faraona, kada je cijeli narod uz njih, trebati vie od nekoliko
potkupljenih straara i preplaenih, kolebljivih odlinika...
Rekao sam ti ono to sam smjerao odvratio je Kaptah. I neu to ponavljati.
No gorim od nestrpljenja, jer bih ti htio odati jednu malu tajnu. Ipak, budui da ta taj
na nije moja, ne usuujem se razotkriti je. A moda i ne bi ni malo utjecala ne tebe,
koliko si sada opsjednut svojim osnovama... I zato ne krivi naknadno mene, gospoda
406

ru, ako e jednog dana derati duboke rane u svom vlastitom licu i koljenima, uspi
njui se uz nazupane stijene oaja i beznaa. Ne krivi poslije mene, ako te udovite
prodere. Sa mnom je drukije. Meni je sve svejedno, jer sam tek nekadanji rob, koji
nema djece koja bi tugovala zbog moje smrti i oplakivala me. Zato u te, gospodaru,
slijediti na tom krajnjem i moda posljednjem putu, premda znam kako je sve uza
lud... Uimo dakle u tamnu kuu zajedno, gospodaru, kao nekad! A ako doputa, po
nijet u i ovaj puta vr vina...
Od tog je dana Kaptah zaeo piti, otvarajui vinske vreve od jutra do veeri. No i
u tom svom pijanstvu, pokoravao se mojim nalozima. Dijelio je oruje svojim znanci
ma okupljenima oko crvenih i modrih motki po luci. Potajice je pozivao asnike i za
povjednike straa u Krokodilov rep i potplaivao ih neka podre siromane a protiv
bogatih. Po svom se pijanevanju Kaptah nije razlikovao od mnogih drugih. U to su
se vrijeme skoro svi neprestance opijali. Pio je i moj prijatelj Tutmozis. Robovi su za
pijali plijen kojeg su oteli bogataima. Bogatai su se pak odricali posljednjega nakita,
samo kako bi doli do vina. Svi su govorili: Jedimo i pijmo, jer nitko ne zna to dono
si sutranji dan!
Nastupom Atonova kraljevstva na zemlji, Tebom su zavladali glad i pobune. Ljude
je pak obuzelo nekakvo bunilo, preplavivi im mozak, te su bili pijani i bez vina. Vie
se nije moglo uoiti nikakve razlike izmeu onih koji su nosili kri i onih koji nisu. Je
dino to se brojalo bilo je oruje, tvrda aka i jak glas. Slualo se samo onoga koji je
najgrlatije urlao.
Ako bi pak netko ugledao hljeb u ruci nekog drugog, jednostavno bi mu ga oteo,
govorei: Daj mi taj hljeb! Ta zar nismo svi braa pred Atonom? Zato nije pravo ako
ja gladujem, a moj si brat pretrpava trbuinu! I bez obzira koliko je taj hljeb bio velik,
ne bi ga u takvoj prigodi razdijelili na manje komade kruha! Nego bi otima odnio ci
jeli hljeb, ne marei to sad njegov brat pred Atonom ostaje gladan!
Slino je bilo i s odjeom. Kad bi sreli nekog odjevenog u bolju odjeu, rekli bi mu:
Daj mi svoje halje! Ta mi smo braa pred Atonom! Jer, nitko ne treba biti odjeven bo
lje od svoga brata! I otevi odjeu, ostavljali bi nevoljnika obnaenog, ne marei to
im je brat ostao na ulici otkrivene zadnjice.
A kad bi pak nekome otkrili rog skriven na laniu oko vrata ili negdje na odjei,
odmah bi ga odveli neka okree mlinsko kamenje, kopa korijenje ili rui spaljene
kue. Pritom je takav nevoljnik jo i imao sree, jer su ponekad za noenje Amonovo
ga roga, uhvaenoga na mjestu zatukli i bacili krokodilima... Ovi su spremno ekali,
okupljeni pred lukim dokovima. Oito su ve dobro nauili gdje i kako mogu doi do
obilate gozbe, te su upravo opsjeli tebanske obale. ekajui na obroke, kloparali su i
kljocali eljustima, te treskali repovima po vodi i mulju. Ti su se zvukovi mijeali s
buenjem ljudi, koji su se okupljali oko modrih i crvenih motki te su tu raspravljali i
svaali se u nedogled.
Reda nije bilo ba nikakvog. U okupljenim skupinama najgrlatiji su vikali:
407

 U Atonovo ime moramo odravati red i poslunost! Skupimo zato svo ito i podi
jelimo ga meu sobom! Nitko vie ne smije plijeniti za svoj raun, nego se moramo
udruiti svi mi koji smo najjai, te plijen podijeliti drugima. Tako su se doista udru
ivali oni koji su bili najjai i najodvaniji, te su batinama premlaivali sve koji su po
kuavali krasti samo za sebe. Istodobno su sami pljakali opakije i vie nego ikad rani
je, ubijajui odmah sve one koji bi im se usprotivili. Bili su siti, odijevali se u kraljev
ske halje, te su oko vrata, zapea i gleanja nosili zlato i srebro. Bilo je meu njima
ak i onih kojima su zbog sramotnih zloina bili odrezani nosovi i uesa. Na zglobovi
ma su imali iroke oiljke od konopaca kojima su nekad bili vezani te su ih ovi bili oz
lijedili ne samo do krvi nego i do kostiju. Lea su im bila prekrivena modricama, to
su bile posljedice udaraca batinom. No ti su se strani ljudi ak ponosili takvim ukra
sima, ne skrivajui nego ak otkrivajui svoju sramotu pred ljudima. Pritom bi govo
rili: Sve smo ovo pretrpjeli zbog Amona! Zar nismo, prema tome, zasluili odtetu?
Nije ih se moglo razlikovati od onih koji su kao rogovi bili poslani u rudnike i kame
nolome, pa su se sad vratili i izmijeali s narodom. Bezvlae se irilo sve vie, te su se
zloini i nasilje mnoili svakodnevno.
U svoj toj guvi i neizvjesnosti, ipak se nitko nije odvaio dirnuti Zlatnu Kuu...
Jer, to je bila faraonova kua! A u njoj je jo uvijek stolovao Eie, obnaajui zlatan bi
i zakrivljen faraonov tap. On je tako jo uvijek provodio vrhovnu vlast... Ali i titio
Amonove sveenike.
Tako je prolo dva puta po trideset dana. Atonovo kraljevstvo na zemlji nije dulje
izdralo. Tada se sruilo i raspalo. Crnake ete koje su stigle brodovima iz zemlje
Ku, te Sardanci koje je unajmio Eie, zajedniki su okruili grad. Svi su putovi bili za
tvoreni, pa ak i rijeka. Zato vie nitko nije mogao pobjei.
Pristalice i sljedbenici roga okupljali su se u svim etvrtima, a sveenici su ih ops
krbljivali i opremali orujem koje je izvueno iz tajnih Amonovih podruma. Oni pak
koji nisu imali oruja, uzeli su motke i vrhove im ovrsnuli u vatri, a kuhinjske tuke
presvukli bakrom. A i svoje su strjelice opremili iljcima, izraenima od prekovanoga
nakita svojih ena...
Uz rogove su pristali i svi oni koji su eljeli Egiptu dobro. Ustali su ak i oni tihi,
strpljivi ljudi, govorei: elimo povrat staroga reda, jer smo vie nego siti ovog no
vog. A Aton nas je ve dovoljno opljakao!

4
Ja, Sinuhe, govorio sam narodu drukije:
Mogue se ovih dana zbilo mnogo nepravdi, a i nepravda je znala pogaziti prav
du, pa su mnogi neduni ljudi ispatali umjesto pravih krivaca. Unato tome, Amon je
408

jo uvijek bog tame i nasilja. On vlada ljudima samo zbog njihove gluposti. Aton je
jedini bog, jer on obitava i u nama i oko nas, te nema drugih bogova osim njega. Bori
te se za Atona, svi vi ljudi i robovi, vi nosai i sluge! Jer vi nemate vie to izgubiti!
Pobijedi li Amon, uistinu ete iskusiti ropstvo i smrt. Borite se za faraona Ehnatona,
jer njemu slian jo nije vien na zemlji i u cijelome svijetu, a bog govori kroz njego
va usta. Nikada se jo nije ukazala takva prilika za obnavljanje svijeta. I nikad vie
vam nee biti ponuena.
Robovi i nosai iz luke glasno su se smijali mojim rijeima i rekli:
Ne brbljaj nam o Atonu, Sinuhe. Ta svi su bogovi meusobno slini! A i svi su
faraoni meusobno slini! No ti si dobar ovjek, Sinuhe, premda vrlo prostoduan i
naivan. Povezivao si nam slomljene ruke i lijeio razbijena koljena, ne traei za to
nagrade. Zato odloi toljagu! Ta i onako nema snage zavitlati njome. Nisi ratnik i ni
kad to nee postati. Ali ako rogovi smotre oruje u tvojim rukama, ubit e te bez ok
lijevanja. Za nas vie nije vano ako umremo, jer smo ruke uprljali krvlju. Proivjeli
smo ipak lijepe dane, spavali na leajevima sa sjajnim natkrovljima, pili iz zlatnih
kupa! Premda vie nismo uvjereni kako se sve to isplatilo...
Naa je svetkovina sada pak dola svome kraju, te kanimo umrijeti s orujem u
svojim rukama. Nakon to smo okusili slobodu i lagodan ivot, ropstvo nam se vie ne
mili. Ali ti se uvaj, jer je tvoje lijeniko umijee mnogo vanije. Lijei nae rane i
ublai nam bolove, ako tako hoe. No nemoj se uljati izmeu nas s orujem u ruci!
Pogled na to toliko je smijean, pa se moramo previjati od smijeha. Pritom nam i kop
lja padaju iz ruku, te bi tako onesposobljeni mogli stradati od crnaca, Sardanaca i
Amonovih rogova!
Njihov me govor postidio. Odbacio sam svoju toljagu i poao kui, donijeti odanle
svoju lijeniku krinjicu. Opskrbivi se tako svojim najjaim oruem, poao sam
Krokodilovu repu i tamo viao rane. Jer, ve su tri dana i tri noi trajale borbe u
Tebi... Kroz to su razdoblje mnogi zamijenili kri rogom. A mnogi su i odloili oruje,
te se skrili u kuama i vinskim podrumima, u itnim ostavama i praznim koarama u
luci. No robovi i nosai iz luke ustrajali su u otporu. Uz njih su se isticali i oni kojima
su bili odrezani nosovi i uesa, jer nisu imali drugoga izlaza. Znali su, njih e odmah
prepoznati. Tri dana i tri noi borbe nisu prestajale. Krievi su palili kue i po noi se
dalje borili u svjetlu plamena. Crnci i Sardanci su takoer potpaljivali zgrade, te plja
kali i ubijali svakog na koga bi naili. Pritom nisu pitali nosi li kri ili rog... Zapovjed
nik u borbama za grad bio im je onaj isti Pepitaton, koji je dopustio onaj pokolj na
Cesti ovnova. Samo to se sad ponovno zvao Pepitamon. Eie ga je izabrao za zapo
vjednika, jer je bio visokog podrijetla i najueniji meu faraonovim asnicima...
Ja sam pak stolovao u Krokodilovu repu, povijajui ozljede robovima i brinui se
za njihove razbijene glave. Merit je uz nas parala moju i Kaptahovu odjeu, a isto
tako i svoju, kako bi mi pripravila zavoje... A mali je Tot nosio vina onima iji su bo
lovi bili najtei. Tko je god to mogao, vratio se u borbu.
409

Posljednjega dana su se borbe ograniile jo samo na luku i etvrt siromanih.

Tamo su ratu vini crnci i Sardanci kosili ljude poput snopova ita, te je krv tekla du
uskih ulica i preko gatova u rijeku. Smrt jo nikad nije imala toliko obilnu etvu u
zemlji Kemet, kao toga dana. im bi koji ovjek pao na tlo, te ostao leati jer se nije
mogao podii, naboli bi ga crnci i ovnovi na svoja koplja. Isto su radili robovi i luki
nosai s ranjenim rogovima, ako bi im dopali ruku. Ja sam malo od toga mogao vidje
ti, jer sam stalno deurao u Krokodilovu repu, povijajui rane, te nisam imao ni tren
vremena za neto drugo. Pretpostavljam, sve sam to radio za faraona Ehnatona. Ali,
kada dobro prozmislim, nisam u to vie siguran... Ta ovjek tako slabo poznaje svoje
srce!
Voe robova doli su u Krokodilov rep, dok je borba jo trajala, smjerajui osvje
iti se vinom. Ve su bili pijani... Nisam mogao raspoznati je li to bila posljedica popi
jenoga vina ili opijenosti od krvi i ara bitke. Udarajui me svojim grubim akama po
ramenima, rekli su mi:
Pripremili smo ti udobnu koaru u luci, gdje se moe skriti, Sinuhe. Ta sigurno
ne eli visjeti glavom na dolje, objeen o zidine, i to jo veeras? Zar ne misli da je
dolo vrijeme, pa bi se trebao skriti, Sinuhe? Besmisleno je povezivati rane koje se
smjesta opet otvaraju.
Ja sam kraljev lijenik odgovorio sam im. I nitko se ne usuuje podii ruku
na mene.
Na taj moj odgovor oni su se tek nasmijali, obilno popili vina i vratili se u boj.
Tada mi je priao Kaptah i rekao:
Kua ti gori, Sinuhe! A rogovi su zaklali Muti njenim vlastitim noem, jer ih je
napala prakljaom za pranje rublja, kad su palili kuu. Krajnji je tren, eli li se spasi
ti! Pohitaj i obuci najbiraniju odjeu, te istakni svo znakovlje svoje asti i dostojans
tva. Ostavi ove ranjene robove i razbojnike, te me slijedi u unutarnje odaje. Tamo se
moemo pripraviti za doek Eieovih sveenika i zapovjednika, onako kako to prilii
naem dostojanstvu. Skrio sam i nekoliko vreva vina pred tim razbojnikim klate
om, smjerajui njime umiriti sveenike i zapovjednike, a i da mi poslui za nastavlja
nje posla...
I Merit mi je ovila ruke oko vrata, usrdno me molei i preklinjui:
Spasi se, Sinuhe! Ako ne zbog sebe, a ono meni i malome Totu za ljubav!
Ali tuga, pomanjkanje sna i smrt, kao i odjek boja, toliko su me smeli, pa vie ni
sam poznavao ni vlastitoga srca... Kao u nekoj magli, odgovorio sam:
to me briga za moju kuu? I to me briga za mene ili za tebe i Tota! Krv koja
ovdje tee je krv moje brae po Atonu. A ako Atonovo kraljevstvo padne, ni ja vie ne
elim ivjeti!
Zato sam govorio toliko divlje i ludo, jednostavno ne znam. Kao da je govorio
netko drugi, a ne moje neodluno i kolebljivo srce...
Ne mogu rei ni jesam li jo uope imao vremena za bijeg!? Jer, za kratko vrijeme
410

su na vrata Krokodilova repa nasrnuli Sardanci i crnci, razbili ih i prokrili si put

unutra. Vodio ih je sveenik obrijane glave i lica sjajnog od svetoga ulja. Odmah su
stali ubijati ranjenike. Sveenik im je svetim rogom vadio oi, a prugasto nalieni crn
ci skakali su po njima sastavljenih stopala, te je krv mlazom iktala iz njihovih ila.
To je Atonov brlog uzviknuo je sveenik, zavrivi svoju rabotu s oima ranje
nika. Jo je dodao: Proistimo ga vatrom!
Pred mojim vlastitim oima razbili su glavu malom Totu i proboli Merit kopljem
kad je pokuala zatititi djeaka. A ja ih nisam mogao zaprijeiti, jer me je sveenik
udario svojim rogom po glavi, pa mi je krik zamro u grlu i izgubio sam svijest. Tako
vie nisam znao to se dalje zbivalo...
Kad sam ponovno doao svijesti, leao sam u drvoredu ispred Krokodilova repa.
U poetku nisam znao gdje se nalazim, mislei kako sam zasigurno runo sanjao ili
sam sada mrtav. Sveenik je otiao, a vojnici su odloili svoja koplja te su ispijali vina
koje im je donio Kaptah. Istodobno su ih njihovi zapovjednici srebrom protkanim bi
evima podbadali i pourivali u daljnji boj.
Pred mojim oima Krokodilov rep je bio sav u plamenu. Oplata mu je bila na
pravljena od drva, pa je gorio poput suhe trske na obali... Tada sam se prisjetio svega i
pokuao ustati.
Ali snaga me je izdala, pa sam poeo puzati, oslonjen na ruke i koljena, prema go
ruim vratima i u vatru. Smjerao sam nai Merit i Tota. Primaknuo sam se plamenu,
koji mi je spalio ono malo kose koja mi je jo bila preostala na glavi. A i odjea mi je
takoer planula. Opekao sam i ruke i koljena, no tada je Kaptah glasno kriknuo. Pritr
ao je i izvukao me iz vatre, a zatim me valjao po praini sve dok nije ugasio moje za
paljene halje.
Na taj prizor vojnici udarie u smijeh, ali Kaptah im ree:
Sigurno je malo lud, nakon to ga je sveenik udario svojim rogom po glavi... A
taj e nesumnjivo biti kanjen za to zlodjelo! Ovo je faraonov lijenik, te nikom nije
preporuljivo podii ruku na njega. On je i sveenik prvoga stupnja, iako je bio prisi
ljen staviti na sebe ovu otrcanu odjeu i skriti znakovlje svoga dostojanstva. To je ui
nio kako bi se spasio od razjarene svjetine...
Sjedio sam u praini na cesti, drei glavu opeenim rukama. Suze su tekle iz mo
jih oprenih oiju.
Merit, Merit! Moja Merit! jadikovao sam i jecao.
Kaptah me ljutito munuo pod rebra i apnuo:
Tiho, budalo jedna! Zar svojom maloumnou nisi do sada navukao dovoljno ne
sree?!
Ali se nisam mogao smiriti, pa mi je pribliio lice i ogoreno rekao:
Neka te ovo sve prizove pameti, gospodaru! Jer, sad si uistinu dobio punu mjeru!
I to puniju nego to i sam zna! Zato u ti odati, premda je ve prekasno... Maleni Tot
je bio tvoj roeni sin, zaet iz tvoga sjemena, kad si prvi put spavao s Merit... Kaem
411

ti to kako bi se pribrao i sredio ono to ti je u glavi! A Merit ti to nije htjela rei jer je
bila ponosna i usamljena, a i zato jer si je zapustio zbog faraona i Ahetatona. Bio je
tvoje krvi, taj maleni Tot! Ali ti si bio potpuno pobjesnio, inae bi u njegovim oima
prepoznao svoje oi i u crtama njegovih usta uoio crte vlastitih. Bio bih dao svoj
vlastiti ivot, samo da sam ga mogao spasiti! No to je bilo nemogue, upravo zbog
tvoga ludila i bjesnila, a Merit te nije htjela napustiti. Umrli su samo zbog tvoga ludi
la! Nadam se, sada e se konano sabrati, gospodaru...
Njegove su rijei presjekle sve moje jadikovke i jecaje. Zurio sam u njega ukoe
nim oima, kao gromom oinut. Jedva sam uspio promucati:
Je li to istina?!
Ali nisam trebao odgovora. Kad sam sve promislio, istina se u svoj svojoj stranoj
irini raspuknula pred mojim oima. Kaptah mi je rekao istinu... Istinu, koja mi je toli
ko dugo leala ponuena na dlanu! Istinu, koja bi donijela toliku neizmjernu sreu
mom napaenome i usamljenom srcu... Zato sam i dalje nepomino sjedio u ulinoj
praini, presahlih oiju, ne osjeajui nikakvih bolova od zadobivenih ozljeda. Sve se
u meni sledilo i stegnulo, moje se srce zatvorilo poput koljke, te sam bio potpuno
ravnoduan prema svemu to se zbivalo oko mene...
Krokodilov rep je bio sav zavijen plamenim jezicima. Dim i aa sukljali su na
sve strane. Zajedno s krmom izgorjelo je i maleno Totovo tijelo, a i Merit sa svom
svojom draesti. Tijela su im izgorjela zajedno s truplima raskomadanih robova i lu
kih nosaa, te ih nisam mogao sauvati za vjeni ivot. Tot je bio moj sin, pa ako je
ono to sam pretpostavljao bila istina, u njegovim je ilama tekla sveta krv faraona,
kao to je tekla i u mojima. Da sam to samo znao, sve bi bilo drukije. Jer, ovjek smi
je za svoga sina uiniti ono to za sebe ne bi nikada uradio. Sad je sve uistinu i kona
no bilo prekasno. Sveta Totova krv izgorjela je zajedno s krvlju robova i nosaa... Nije
vie bio na ivotu, a ja sam spoznao kako mi je Kaptah mogao rei tek dio istine. Za
jedan dio on nije znao! Nije znao za tajnu moga roenja. I shvatio sam kako mi Merit
istinu nije otkrila iz dva razloga. Naime, zatajila mi je istinu o Totovom roenju, ne
samo zato to je bila ponosna i usamljena! Zatajila ju je i zbog moje strane tajne ro
enja. Zbog toga sam sjedio i dalje u ulinoj praini, okruen dimom i iskrama. A pla
men koji je progutao njihova tijela, palio mi je lice. Spalio je istodobno i moje srce,
pretvorivi ga u pepeo. I to. ovaj puta, zauvijek...
Obuzelo me je nekakvo bunilo. Prepustio sam Kaptahu neka radi to hoe i neka
me vodi kamo eli. Ja sam ga posluno slijedio. Odveo me do Eiea i Pepitamona, bu
dui da su borbe utihnule. etvrt siromanih jo je uvijek gorjela, no njih dvojica su
na kamenim gatovima luke sjedili u zlatnim prijestoljima i sudili. Vojnici i rogovi su
pred njih dovlaili zarobljenike, te su padale presude po kratkom postupku. Svakoga
koji je bio zateen s orujem u ruci objesili su na zidine s glavom na dolje, a oni kod
kojih su naene ukradene stvari baeni su u rijeku za hranu krokodilima. Oni pak,
kod kojih je naen Atonov kri, bievani su i poslani na prisilan rad. ene su preda
412

vane vojnicima kako bi na njima mogli zadovoljiti svoju poudu, a djeca su poslana
na odgoj u Amonov hram. Tako je smrt harala uz rijenu obalu u Tebi. Eie nije znao
za milost, jer je elio poluiti naklonost sveenika. Izjavio je:
elim oistiti zemlju Egipat od zle krvi!
Pepitamon je takoer bio krajnje bijesan, jer su robovi opljakali njegovu kuu i
otvorili vrata njegovih majih kaveza. Pojeli su ivotinjama hranu, a mlijeko i vrhnje
namijenjeno njegovim ljubimicama odnijeli kui, svojoj djeci. Tako su make glado
vale i podivljale od toga. Zato je i on bio nemilosrdan... I za dva su dana zidine bile
upravo naikane gusto poredanim tjelesima ljudi, objeenih za pete.
Uz pobjedniko klicanje i slavlje, sveenici su iznova postavili Amonov kip u hram
i prinijeli mu obilne rtve.
Eie je imenovao Pepitamona namjesnikom Tebe i pohitao u Ahetaton. Kanio je na
tjerati faraona Ehnatona neka se odrekne prijestolja. Smjerao je postaviti prestolonas
ljednika, te time uvrstiti svoju vlast. Meni je rekao:
Poi sa mnom, Sinuhe! Mogao bih zatrebati pomo lijenika, kako bih faraona
podvrgnuo mojoj volji...
Dakako odgovorio sam. Idem s tobom, Eie, jer elim da moje zadovoljstvo
bude potpuno.
Ali on nije spoznao, to sam time mislio...

5
I tako sam jedrio natrag u Ahetaton, zajedno s Eieom, u posjet prokletome faraonu. U
dalekom Tanisu i Horemheb je douo o tim zbivanjima u Tebi i du rijeke. Zato je
brzo ukrcao ljude na bojne brodove i pohitao uzvodno u Ahetaton. Putem je zaticao
mir i u gradovima i u selima. Hramovi su ponovno bili otvoreni, a kipovi i oblija bo
gova vraeni na njihova ranija mjesta. urio se stii u Ahetaton istodobno s Eieom,
kako bi se mogao upustiti s njim u borbu za vlast. Zato je podario oprost svim robovi
ma koji su poloili oruje i nije kaznio nikoga od onih koji su dragovoljno odbacili
Atonov kri zamijenivi ga Amonovim rogom. Narod ga je slavio zbog njegove milo
srdnosti, premda on to nije inio na poticaj srca nego vie zbog elje za ouvanjem
mukaraca kao buduih vojnika...
Ahetaton je bio ukleto podruje.... Sveenici i rogovi zaposjeli su sve putove koji su
vodili u Nebeski Grad. Nemilice su ubijali svakog bjegunca, ako nije htio zamijeniti
kri rogom i prinijeti rtvu Amonu. Zaprijeili su rijeku, razapevi bakrene lance, pa
ni tim putem nitko nije mogao utei. Bjegunci su ipak u velikom broju stizali iz grada.
I rado su prinosili rtve Amonu, proklinjui Atona, jer je ahetatonskim iteljima no
voga faraonovog boga bilo vie nego dosta. Ugledavi grad s broda, nisam ga prepoz
413

nao. Smrtna je tiina vladala na ulicama. Cvijee po vrtovima je uvenulo i osuilo se,
a nekad zeleni travnjaci su poutjeli, sad kad vie nije bilo nikoga tko bi ih zalijevao.
Ni jedna ptica nije pjevala u kronjama sparuenim od sunca, a cijeli je grad bio pre
plavljen odvratnim, stranim zadahom smrti, za kojeg nitko nije znao odakle dolazi.
Odlinici su napustili svoje domove, a prije njih pobjegle su njihove sluge. Zidari i os
tali radnici takoer su napustili svoje naselje. Pritom su svi ostavili cjelokupnu imovi
nu i stvari u Ahetatonu, jer se nitko nije usuivao ba nita ponijeti iz prokletog gra
da. Psi vie nisu lajali jer su uginuli u svojim kuicama. Konji su uginuli od gladi u
svojim talama jer su im timaritelji prije bijega prerezali tetive na nogama. Prekrasni
Ahetaton je ve bio mrtav grad. Kad sam stigao, odisao je po trulei.
Ali faraon Ehnaton i njegova kraljevska obitelj jo su uvijek boravili u Zlatnoj
Kui. Najodaniji od slugu ostali su s njim, kao i stariji dvorjanici koji nisu mogli za
misliti ivot negdje drugdje, osim uz faraona. Nitko od njih nije znao nita o zbivanji
ma u vanjskome svijetu, pa tako ni o onome to se odvijalo u Tebi. Jer, ni jedan glas
nik ve mjesecima nije stigao u Ahetaton. Zalihe u Zlatnoj Kui su dole svome kraju,
pa su se po nalogu faraona svi hranili tek suhim kruhom i kaom siromaha. Oni po
duzetniji kopljima su hvatali ribu u rijeci ili ubijali ptice, gaajui ih zailjenim pruto
vima. Lovinu bi potom jeli potajice...
Sveenik Eie je prvo mene poslao faraonu. Trebao sam mu kazivati o svemu to se
zbilo. Zaduio je time mene, jer sam bio faraonu prijatelj, kojem je vjerovao. Tako
sam poao, ali sve je u meni bilo kao od leda. Nisam osjeao ni radosti ni tuge, a ak i
za Ehnatona je moje srce bilo zatvoreno. Tako i u takvom raspoloenju stupio sam
opet pred faraona. Podigao je svoje sivo ispaeno lice, dok mu je ruka umorno poiva
la na koljenu. Gledajui me mutnim, beivotnim oima, rekao je:
Sinuhe, zar si ti jedini koji mi se vraa?! Gdje su svi oni koji su mi bili vjerni?
Gdje su oni koji su me ljubili i koje sam ja ljubio?
U Egiptu ponovno vladaju stari bogovi! odgovorio sam mu. A u Tebi sveeni
ci prinose rtve Amonu, okrueni radosnim narodom. Prokleli su te, faraone Ehnaton!
Prokleli su tebe i tvoj grad! Prokleli su tvoje ime zauvijek i ve ga uklanjaju sa svih
natpisa...
Nestrpljivo je odmahnuo rukom, te je unato patnji bio ozarena lica, ustrajui:
Ne pitam te to se zbilo u Tebi! Gdje su oni koji su mi bili vjerni? I svi oni koje
sam ja ljubio?
Tvoja lijepa supruga Nefertiti jo je uz tebe. I tvoja djeca su uz tebe. Mladi Seke
nenre kopljem lovi ribu na rijeci, a Tut se kao i ranije igra pogreba sa svojim lutka
ma... Zato se brine za druge?!
Gdje je moj prijatelj Tutmozis? pitao je uporno. On, koji je bio i tvoj prijatelj,
a kojeg sam ljubio? Gdje je on, umjetnik, ija je ruka u obian kamen udahnjivala vje
an ivot i ija su umjetnika djela razveseljavala srce?
Umro je. Za tebe, faraone Ehnaton! odgovorio sam. Crnci su ga proboli i ras
414

porili mu tijelo kopljima, te ga bacili u rijeku neka ga krokodili proderu. Zato to ti je

bio toliko vjeran, faraone Ehnaton! Premda je pljunuo na tvoj leaj, ne misli sada na
to! Sada, kad u njegovoj praznoj radionici zavija akal; sada, kad su se njegovi uenici
razbjeali; sada, kad su njegov alat i radove koje je htio ostvariti za vjenost, raznijeli
svi vjetrovi!
Faraon Ehnaton podigao je ruku, kao da je htio otrti paukovu mreu s lica. Tada je
zaeo redati imena onih koje je ljubio. Za neke sam rekao:
Umro je zbog tebe, faraone Ehnaton.
Za veinu njih morao sam pak izvijestiti:
Taj prinosi sada rtve Amonu, odjeven u svoju najbolju odjeu! I proklinje tvoje
ime, faraone Ehnaton!
Kada je zavrio redanjem imena, dodao sam:
Atonova mo je sruena, faraone Ehnaton. Atonovo kraljevstvo na zemlji ne pos
toji vie... Amon ponovno vlada Egiptom!
Mutnim se oima zagledao nekud pred sebe. Potom je nestrpljivo odmahnuo svo
jom beskrvnom rukom i rekao:
Da, da! Znam... Moja privienja to su mi najavila. Vjeno kraljevstvo ne moe se
smjestiti u zemaljske granice. Sve e ponovno biti kao i prije. Strah, mrnja i nepravde
vladat e svijetom. Bilo bi bolje da sam umro, a jo bolje da se nikad nisam ni rodio i
gledao svo to zlo koje se ini na zemlji.
Njegova me zaslijepljenost toliko razjarila te sam mu uzbueno odgovorio:
Nisi ti vidio ni mrvicu od onoga zla koje se sluilo zbog tebe, faraone Ehnaton!
Nisi ti gledao krv, krv svoga sina, kako ti tee po rukama! I nije se tvoje srce sledilo
zbog smrtnoga krika tvoje voljene! Zato je tvoj govor isprazan, faraone Ehnaton!
Tada idi od mene, Sinuhe! odgovorio je umorno. Idi od mene, ostavi me, kad
sam toliko zao. Odlazi i ne ispataj vie zbog mene. Odlazi, jer sam sit tvoga lica. Sit
sam lica svih ljudi, jer iza svih njih vidim njuke ivotinja i zvijeri.
Ja sam tek sjeo na pod pred njim i rekao:
Ne tako, faraone Ehnaton! Neu otii od tebe! Neu otii jer elim da se moja
mjera ispuni do samog vrha! Nema vie nikakve sumnje: roen sam za to i sve je jo
prije moga roenja davno bilo zapisano u zvijezdama. Znaj! Stie sveenik Eie, a na
sjevernoj mei tvoga grada Horemheb je zapovjedio neka zajee rogovi i neka se ra
skinu lanci koji sapinju rijeku, kako bi mogao dojedriti k tebi.
Slabano se nasmijeio, ispruio ruke i odgovorio:
Eie i Horemheb, zloin i nasilje! To su, znai, jo jedini sljedbenici koji su mi pre
ostali i hitaju k meni!
Poslije toga vie nita nismo govorili, nego smo tek sluali tiho istjecanje vode iz
vodnoga sata... To je potrajalo sve dok Eie i Horemheb nisu stupili pred faraona. Bili
su zadihani, lica crvenih od ljutnje, jer su se dolazei strano svaali. Ne gubei vrije
me i ne iskazujui ni najmanje tovanje faraonu, stali su ubrzano govoriti, upadajui
415

jedan drugome u rije...

Odrekni se prijestolja, faraone Ehnaton! govorio je Eie. Odrekni ga se, eli li
sauvati svoj ivot. Dopusti neka umjesto tebe vlada Sekenenre. Nek se vrati u Tebu i
prinese rtvu Amonu... Tada e ga sveenici pomazati za faraona i staviti mu na glavu
bijelo-crvenu krunu.
Moja koplja e ti sauvati krunu! upao je Horemheb. Sauvat e krunu tebi
samome, faraone Ehnaton, ako se vrati u Tebu i prinese rtvu Amonu... Sveenici e
pritom moda malo mrmljati i rogoboriti, no umirit u ih svojim biem... Pa e zabo
raviti na prigovore, ako objavi sveti rat za vraanje Sirije Egiptu. A kad ponovno
osvojim Siriju, potpuno e zaboraviti na nezadovoljstvo.
Faraon Ehnaton promatrao ih je obojicu s beivotnim smijekom na licu. Tada je
rekao:
ivjet u kao faraon i umrijeti kao faraon. Neu se nikad pokoriti lanome bogu i
neu nikad objaviti rat. I neu uvati svoju vlast i mo uz cijenu prolijevanja krvi. Fa
raon je govorio!
Izrekavi to, pokrio je lice skutom svoje odjee i laganim korakom otiao u svoje
odaje. Tako smo nas trojica ostali sami u velikoj dvorani, sa zadahom smrti u nosnica
ma.
Eie je bespomono rairio ruke i pogledao Horemheba. Horemheb je uinio to isto i
pogledao Eiea. Ja sam pak sjedio na tlu, jer u koljenima vie nisam imao snage. I gle
dao sam obojicu... Nenadano se Eie lukavo nasmijeio i rekao:
Horemheb, ti dri koplje i prijestolje je tvoje! Stavi na svoju glavu dvostruku
krunu, za kojom ezne!
Horemheb se podrugljivo nasmijao i odgovorio mu:
Takva budala nisam! Zadri svoje prljave krune za sebe, ako ih eli. Kopljima bi
mi smjesta rasparali zadnjicu, ako bih pokuao stati na elo Egipta, a nisam kraljevske
krvi. Osim toga, vrlo dobro zna, poslije svega ovog to se zbilo, ne moemo se ponov
no vratiti na staro, jer Egiptu prijete rat i glad. Ako bih sada uzeo krunu, narod bi me
krivio za svo zlo koje bi uslijedilo, a ti bi naao neki jednostavan povod za moje svr
gavanje, im bi okolnosti za to sazrele!
Dakle, Sekenenre! rekao je Eie. Pristane li vratiti se u Tebu! A ako ne, neka to
bude Tut. On e sigurno biti suglasan. Njihove supruge su kraljevske krvi. Pa neka oni
ponesu mrnju naroda, dok ne dou bolja vremena!
A dotle e ti vladati u njihovoj sjeni! odrezao je Horemherb.
Ti zaboravlja: ima vojsku i treba se suoiti s Hetitima. Pobijedi li, nitko u
zemlji Kemet nee biti moniji od tebe...
Nastavili su se raspravljati i svaati na slian nain. To je potrajalo sve dok nisu
spoznali kako su vezani jedan na drugoga i meusobno ovisni. I ne mogu poluiti ni
kakvog rjeenja, ako se ne udrue... Zato je Eie konano izjavio:
Otvoreno priznajem: inio sam i poduzimao sve, nastojei te sruiti, Horemheb.
416

Ali ti si se uzdigao previsoko i sada me prerastao, Sine Sokola! Vie te se ne mogu rije
iti i ne mogu bez tebe... Napadnu li Hetiti zemlju, neu imati nikakvoga zadovoljstva
od vlasti. A sumnjam i da bi Pepitamon mogao povesti rat protiv njih, ma koliko je
moda podesan za prolijevanje krvi i kanjavanja. Zato, neka ovaj dan bude dan skla
panja naega saveza, Horemheb! Udrueni moemo vladati zemljom, dok bismo raz
dvojeni zasigurno obojica pali. Bez mene je tvoja vojska nemona, a bez tvoje vojske
Egipat je izgubljen. Prisegnimo zato na sve egipatske bogove, kako emo od danas na
dalje drati zajedno. Ja sam ve ostario, Horemheb, te elim kuati slast vlasti. A ti si
mlad i ima jo cijeli ivot pred sobom... Pa moe priekati!
Nimalo mi nije stalo do kruna uzvratio je Horemheb nego do dobroga rata za
moje vojnike! Ali zato moram od tebe dobiti jamstvo, Eie. Inae e me prevariti ili iz
dati prvom prigodom. Zato mi nemoj proturjeiti. Ta poznajem te!
Kakav bi zalog htio, Horemheb? Zar vojska nije jedini valjan zalog?
Lice Horemheba je potamnilo. Pogled mu je neodluno i oklijevajui lutao po zido
vima dvorane, a sandalama je strugao po kamenome podu kao da eli nonim prstima
vrtati i kopati po pijesku, prema staroj vojnikoj navadi. Napokon je izjavio:
elim kraljevnu Baketaton za enu! Uistinu, elim razbiti vr s njom, pa makar
se otvorili i nebo i zemlja... A ti me ne moe sprijeiti!
A, tako! uzviknuo je Eie. Sada vidim to smjera. Prepredeniji si nego sam
mislio i nasluivao. Za to ti odajem potovanje. No ona je opet promijenila ime u Ba
ketamon, a sveenici nemaju nita protiv nje. U njenim ilama tee sveta krv velikoga
faraona. Oeni li je, stei e zakonsko pravo na krunu. I to vee pravo od mueva
Ehnatonovih keri, jer iza njih stoji tek krv lanoga faraona. To si vrlo spretno smis
lio, Horemheb. Svaka ti ast! Svaka ti ast! Ali na to ne mogu nikako pristati, barem
ne zasad. Jer, tada bih bio potpuno u tvojim rukama i bez ikakve vlasti nad tobom.
Zadri svoje prljave krune, Eie! dreknuo je Horemheb. Nju elim vie od kru
na. elim je od trena kad sam prvi puta smotrio njenu ljepotu u Zlatnoj Kui. elim
pomijeati svoju krv s krvlju starog faraona, kako bi budui kraljevi Egipta nikli iz
moga sjemena i bili plod mojih bokova. Ti pak eli samo krune, Eie... Zato ih uzmi
kada bude ocijenio da je trenutak sazrio. A moja e koplja podrati tvoje prijestolje.
Daj mi kraljevnu, a ja neu vladati dok si god ti iv. Pa makar ti i dugo poivio. Jer, ci
jeli je ivot jo preda mnom, kako si i sam rekao, pa mogu ekati.
Eie si je trljao usta rukom, razmiljajui. Mozgajui tako, lice mu je postajalo sve
vedrije i raspoloenije. Spoznao je kako ima meku kojom moe navesti Horemheba na
djelovanje koje e njemu, Eieu, odgovarati. Sjedei na podu i sluajui taj uman raz
govor, udio sam se ljudskome srcu, koje je doputalo ovoj dvojici raspolaganje kru
nama, uz ivog faraona Ehnatona koji je disao u susjednoj prostoriji.
Dugo si ekao na svoju kraljevnu konano je prozborio Eie. Zato moe pri
ekati jo malo. Jer, prije toga mora povesti oajniki rat. A rat i pripreme za vjena
nje ne idu zajedno. Trebat e vremena i za pridobivanje kraljevnine suglasnosti, koja
417

te prezire jer si roen s balegom meu nonim prstima. No ja i samo ja imam sredstva
kojima mogu probuditi u njoj sklonost prema tebi. Priseem ti zato, Horemheb, svim
bogovima Egipta: onoga dana kada na svoju glavu stavim bijelo-crvenu krunu, svo
jom u rukom razbiti vr izmeu tebe i kraljevne! Vie ne mogu uiniti za tebe, jer se
ve i time predajem u tvoje ruke...
Neka bude tako! rekao je Horemheb, izgubivi strpljenje za daljnje pogaanje. Privedimo dakle ovu prljavu igru sretnome kraju. I pretpostavljam, nee previe izvr
davati oko dogovora, budui da toliko predano udi za tim krunama... Premda one
nisu nita drugo do igrake!
U aru rasprave potpuno su zaboravili na moju nazonost. Pa kad se Horemheb os
vrnuo i opazio me, sav se smeo i rekao:
Sinuhe, zar si ti jo tu? To je lo dan! uo si stvari koje nisu podesne za nedostoj
ne ui. Zato se bojim, morat u te ubiti. Iako nerado, jer si mi prijatelj!
Njegove su mi rijei bile smijene i na neki nain ak zabavne, na pomisao koliko
su nedostojni ba njih dvojica, pogaajui se za krune meu sobom... I to dok sam ja,
sjedei na podu, vjerojatno najdostojniji ovjek od svih! Najdostojniji jer sam bio jedi
ni muki potomak velikoga faraona, ija je sveta krv tekla u mojim ilama. Zato jed
nostavno nisam mogao zadrati smijeh, te sam stavio ruku preko usta i kikotao se po
put neke stare babetine...
Eiea je moje kikotanje jako razdrailo, te mi je nestrpljivo rekao:
Ne prilii ti, Sinuhe, smijati se i kreveljiti u ovakvoj prigodi. To su ozbiljna pita
nja! Ipak, neemo te ubiti, premda to zasluuje. I dobro je to si uo sve ovo. Na si
svjedok. A o tome to si ovdje uo nee moi nikome kazivati, jer te trebamo i vezat
emo te uz sebe na nain jai od svih prisega. I tebi je sada jasno: doao je trenutak
kada faraon mora umrijeti.
Kao njegov lijenik otvorit e mu lubanju jo danas. Pritom pripazi neka tvoj no
zadre dovoljno duboko, kako bi faraon mogao otii na pristojan i dobrim obiajima
prilagoen nain.
U to ne elim biti umijean otresao se Horemheb. Jer moje su ruke ve do
voljno uprljane od dodira Eieovih ruku. Ali to to on kae, istina je. Faraon Ehnaton
mora umrijeti ako elimo spasiti Egipat. Drugog izlaza uistinu nema...
Opet sam se poeo smijuljiti, drei ruku pred ustima... Ali sam se uskoro pribrao i
rekao im:
Kao lijenik, ne smijem mu otvoriti lubanju. Ne smijem to uiniti, sve dok se za
to ne stekne dovoljno razloga... Na to me vezuju propisi i poslanje moga zvanja. No
budite spokojni! Kao njegov prijatelj, smijeat u mu dobar lijek. Nakon to ga ispije,
zaspat e kako se ne bi nikad probudio. I time u postati toliko povezan s vama, pa se
ne trebate bojati kako bih ikad mogao neto o tome odati...
Izvadio sam lijepu boicu od arenoga stakla, koju mi je neko dao Herihor. Njen
sam sadraj izlio u zlatnu kupu s vinom i sve promijeao. Provjerivi potom, utvrdio
418

sam kako nema nekoga neprijatnog mirisa. Uzeo sam kupu u ruku i sva smo trojica
uli u sobu faraona Ehnatona. Krune je bio uklonio s glave, a svoj bi i zakrivljeni
tap ostavio je pokraj leaja, na kojem je potraio odmor. Lice mu je bilo sivo, a oi
podlivene krvlju.
Eie je pristupio blie, uzeo krune i bi, te im odmjeravao teinu u ruci. Rekao je:
Faraone Ehnatone, tvoj prijatelj Sinuhe smijeao ti je dobar napitak. Popij ga,
kako bi ojaao... Pa emo sutra ponovno razgovarati o tunim stvarima.
Faraon je sjeo na svom leaju i uzeo kupu u svoje ruke. Pogledao nas je sve redom,
te je zaustavio svoj pogled na meni. Bio je toliko prodoran, te mi je drhtavica prola
kraljenicom. Rekao je:
Ljudi su milostivi prema bolesnoj ivotinji te je dokraje udarcem toljage... Jesi li
se ti meni smilovao, Sinuhe?... Ako je tako, zahvaljujem ti! Jer moje je razoarenje
gore od smrti, a smrt mi je danas slaa od mirhe.
Pij, faraone Ehnatone! rekao sam. Pij za svoga Atona!
Pij, prijatelju Ehnatone! dodao je i Horemheb. Pij kako bi Egipat bio spaen.
Svojim u ogrtaem ponovno zatititi tvoju slabost... Kao to sam to neko ve uinio,
u pustinji pred Tebom.
Faraon Ehnaton pio je iz ae, a ruka mu se toliko tresla te se vino razlijevalo po
njegovoj bradi. Tada je pograbio kupu obim rukama i ispraznio je. Potom se spustio
na lea i poloio glavu na drveni oslonac. Nije nam uputio vie ni rijei. Samo je svo
jim zamagljenim, krvlju podlivenim oima, ukoeno gledao u svijet svojih privie
nja... Nakon nekog vremena poeo se tresti, kao da mu je hladno. Horemheb je smak
nuo svoj ogrta s ramena i rairio ga povrh faraonova tijela. Za to je vrijeme Eie uzeo
krune obim rukama i, pokusa radi, smjestio ih na svoju glavu...
Tako je izdahnuo faraon Ehnaton. Ja sam mu dao smrt, nek je ispije. I on ju je ispio
iz moje ruke...
Ali zato sam to poinio, ne znam. Ne znam zato, jer ovjek ne poznaje svoga srca.
Mislim ipak, to sam uinio manje zbog dobra Egipta, a vie zbog Merit i moga sina
Tota. Uinio sam to manje iz ljubavi prema Ehnatonu, a vie zbog ogorenosti, mrnje
i svih zala koja je poinio.
Ali ponajprije i nedvojbeno, uinio sam to zato jer je tako bilo zapisano u zvijezda
ma, samo da bi moja mjera bila ispunjena...
Sada, kad je uistinu bio mrtav, pogled na njegovo beivotno tijelo potaknuo me na
pomisao kako je moja mjera, sada i konano, ispunjena do samoga ruba. Ali, ovjek
ne poznaje svoga srca! A ono je nezasitnije od najgorega krokodila u rijeci...
Utvrdivi smrt faraona Ehnatona, napustili smo Zlatnu Kuu. Odlazei, zabranili
smo slugama da ga smetaju jer je zaspao. Tako sve do drugoga jutra nisu nali tijelo,
pa su tek tada zapoeli jadikovati. Zlatnu Kuu ispunili su naricanje i pla, premda
vjerujem kako je njegova smrt mnogima bila olakanje. Kraljica Nefertiti stajala je uz
posmrtni leaj svoga supruga bez suza. Izraz njenoga lica nitko nije mogao odgonet
419

nuti. Kada sam prispio, svojim je prelijepim rukama dodirivala mrave prste faraona
Ehnatona i milovala mu obraze. Dunost mi je nalagala otpremiti i otpratiti njegovo
tijelo u Kuu Smrti. Bila je to jedina zgrada u Ahetatonu u kojoj je, osim Zlatne Kue,
bilo jo nekog ivota. Prispjevi tamo, povjerio sam faraonovo tijelo peraima trupala
i balzamerima, kako bi ga mogli pripremiti za vjenost...
U skladu sa zakonom i lijepim drevnim obiajima, faraonom je sada trebao postati
mladi Sekeennre. Ali je on bio sav izvan sebe zbog alosti. Samo je zvjerao oko sebe,
te nije bio kadar istisnuti ni jednu razumnu rije. Jer, bio se priuio sve zamisli preuzi
mati od faraona Ehnatona. Eie i Horemheb su govorili s njim i objasnili mu kako
mora pohitati u Tebu i prinijeti rtvu Amonu, eli li zadrati krunu na svojoj glavi.
Ali on im jednostavno nije vjerovao, jer je bio tek djetinjast momi, preputen sanja
renju na javi. Odgovorio je:
Obznanit u Atonovu svjetlost svekolikome narodu! A svom ocu Ehnatonu sa
gradit u hram i u njem ga slaviti poput boga, jer nije bio poput drugih ljudi!
O djetinjastom ponaanju Sekenenrea priala se i neobina zgoda s vojnicima. Na
vodno je trao za etama koje su u uzornom rasporedu naputale prokleti grad, te ih
je plaui molio nek se vrate i govorio: Ta ne moete tek tako ostaviti kue, ene i
djecu! Sardanci i crnci su u prvi mah bili zaueni. A tada su mu se poeli rugati i is
mijavati ga. Neki je podasnik izvadio svoje spolovilo, pokazao mu ga i rekao: Tamo
gdje je ovo orue, tamo je i na dom, naa ena, naa djeca! Tim je postupkom djeti
njasti Sekenenre osramotio svoje kraljevsko dostojanstvo, budui je moljakao plae
nike ete nek se vrate.
Eie i Horemheb su ga odmah napustili, osvjedoivi se koliko je ogranien. Slijede
ega dana, kad je poao kopljem loviti ribu u rijeci, nekako se zgodilo te se prevrnuo
njegov un od rogoza, pa je bio preputen krokodilima. Tako se barem prialo... Kako
se to tono zbilo, ja ne znam. Mislim ipak, to nije bilo Horemhebovo djelo. Prije bih to
pripisao Eieu, kojem se urilo natrag u Tebu, kako bi zadrao vlast nad zemljom.
Nakon toga Eie i Horemheb su poli mladome Tutu. Zatekli su ga kako se igra na
podu svoje sobe. Igrao se pogreba, kako je to obiavao, a njegova brana druica An
hesenaton pravila mu je drutvo u igri...
Doi, Tut! obratio mu se Horemheb. Vrijeme je da ustane s tog prljavog
poda, jer ti si sad faraon!
Tut je posluno ustao, sjeo na zlatno prijestolje i rekao:
Ja sam faraon? To me ne iznenauje! Uvijek sam se osjeao iznad drugih ljudi.
Zato i jest jedino ispravno, to sam ja postao faraonom. Svojim u biem kazniti sve
one koji ine zlo, a sa svojim u zakrivljenim tapom poput pastira bdjeti nad svima
koji su bogobojazni i dobri!
Ostavimo se besmislica, Tut! uskoio je Eie. Uinit e tono sve ono to ti
kaem, bez raspravljanja. Prvo emo pripremiti radosnu svetkovinu ulaska u Tebu.
Zatim e se u Tebi pokloniti Amonu u njegovome velikom hramu i prinijeti mu r
420

tvu. Potom e te sveenici pomazati i staviti bijelo-crvenu krunu na tvoju glavu. Jesi li
razumio?
Tut je neko vrijeme razmiljao, pa upitao:
Poem li u Tebu, hoe li i meni sagraditi velik grob, nalik poivalitima velikih
faraona? I hoe li ga sveenici ispuniti igrakama, zlatnim stolcima i mekanim leaje
vima? Jer grobovi u Ahetatonu su uski, skueni i mrani. Nisam zadovoljan ni ako u
svom grobu imam tek slike na zidovima, nego elim ponijeti prave igrake, a i onaj li
jep modri no kojeg sam dobio od Hetita.
Sasvim sigurno, sveenici e ti izgraditi prekrasan grob obeao mu je Eie. Ti
si mudar momak, Tut, to odmah misli o svome grobu, ve kod samog stupanja na
prijestolje. ak mudriji nego to i sam misli... Ali prvo ti moramo promijeniti ime.
Tutankaton ne bi bilo po volji Amonovim sveenicima... Neka ti zato, od danas na da
lje, ime bude Tutankamon.
Tut nije prigovarao niti stavljao ikakve primjedbe. Jedino je poelio nauiti kako se
pie njegovo novo ime, budui da nije poznavao slova kojima se prikazivalo Amonovo
ime. Tako su po prvi puta u Ahetatonu ispisali Amonovo ime...
Kad je Nefertiti doznala za izbor, prema kojem bi Tutankamon postao faraonom, a
nju bi sasvim zaobili, pokuala se ipak ukljuiti u ta zbivanja. Unato alosti, odjenu
la je svoje najljepe haljine, te namirisala tijelo i kosu rijetkim miomirisima. Takva je
pola Horemhebu na njegov brod...
Protivno je svakom razumu rekla je Horemhebu postaviti nedorasloga djea
ka za faraona, te njegov odgoj prepustiti mom prokletom i zloinakom ocu Eieu! On
mi ga uzima iz ruku i sam e vladati u djeakovo ime cijelim Egiptom, premda sam ja
velika kraljeva supruga i kraljica mati! Osim toga, mukarci su me uvijek gledali s
enjom, govorei kako sam ljepotica. Tvrdilo se i da sam najljepa ena u cijelome
Egiptu; no to smatram pretjerivanjem. Pogledaj me, dakle, Horemheb! Unato alosti
koja je potamnila moje oi i pognula mi glavu... Pogledaj me! Vrijeme je dragocjeno, a
koplja su na tvojoj strani! Moda bi ti i ja zajedno mogli mnogo toga uini na probitak
Egiptu... Govorim tako otvoreno s tobom jer mislim jedino na dobro Egipta, i jer
znam koliko je moj otac, taj prokleti Eie, pohlepan i upljoglav ovjek koji e cijeloj
zemlji nanijeti mnogo tete...
Horemheb ju je promatrao, a Nefertiti je otvoreno izvodila svoju igru, razmeui se
pred njim. U svojim se haljinama izazovno kretala, pa je pred njim ak razgrnula i
odjeu, tvrdei kako je u brodskim odajama vrlo vrue... Trudila se na sve mogue na
ine biti to zavodljivijom. Nije nita znala o tajnom Horemhebovom dogovoru s
Eieom. A ak ako je i naslutila neto, kao ena, o Horemhebovoj enji za Baketamon,
smatrala je kako moe lako iz njegovih misli istisnuti tu neiskusnu i oholu kraljevnu.
U Zlatnoj Kui je bila nauila na laka osvajanja i pobjede nad onima koje je odabrala
ili prihvatila, u vrijeme dok je doputala mnogima pljuvanje na faraonov leaj.
No njena je ljepota zakazala pri pokuaju ostavljanja dojma na Horemheba. Gle
421

dao ju je hladno i rekao:

Ve sam dovoljno bio potezan po blatu i mulju, u ovome prokletom gradu... Zato
nemam ni najmanju nakanu uprljati se jo i s tobom, lijepa Nefertiti. Osim toga, mo
ram svojim pisarima kazivati u pero neke vane poruke... Zato nemam vremena za
poigravanje s tobom.
Sve to mi je Horemheb ispriao kasnije. Pretpostavljam kako je u svom kazivanju,
sasvim razumljivo, sve iskitio i pritom malo pretjerao. Ali u svojoj je osnovi pria bila
istinita.
Od toga je dana Nefertiti mrzila Horemheba krajnje dubokom strau, te je podu
zimala sve kako bi ga pozlijedila i ocrnila njegov ugled. U Tebi je postala prijateljicom
s Baketamon, zbog ega e Horemheb teko patiti, kako e se kasnije pokazati. Razbo
ritije i promiljenije bi postupio da je nije uvrijedio, te da je zadrao njeno prijatelj
stvo i bio prijazan prema njoj u alosti...
No Horemheb nije htio pljunuti na leaj mrtvoga faraona. Jer, ma koliko se to ini
lo neobinim, Horemheb je jo uvijek ljubio Ehnatona. I to premda je zapovjedio neka
se njegovo ime i lik uklone iz svih natpisa, a Atonov hram u Tebi srui.
Kao dokaz o toj ljubavi prema faraonu Ehnatonu, mogu navesti kako je Horemheb
svojim povjerljivim ljudima dao nalog neka tijelo mrtvoga faraona potajice prenesu iz
groba u Ahetatonu u onaj njegove majke u Tebi. Uinio je to zato jer se htio osigurati
kako tijelo mrtvoga faraona Ehnatona ne bi palo u ruke sveenicima... Sveenici su,
naime, eljeli spaliti truplo Ehnatona i pepeo rasuti u rijeku. Ali sve se to dogodilo
mnogo kasnije.

6
im je Eie priskrbio Tutankamonovu privolu, pohitao je prikupiti brojne brodove. U
njih se ukrcala cijeli faraonova obitelj, sva preostala dvorska pratnja uglednika i dos
tojanstvenika, preostali sluge i robovi... Ahetaton je sada ostao potpuno naputen,
osim balzamera u Kui Mrtvih. Oni su jedini ostali, pripremajui tijelo faraona Ehna
tona za vjean ivot. Posljednji stanovnici Nebeskoga Grada urno su utekli, ni ne os
vrui se za sobom. U Zlatnoj Kui je pribor za jelo i pie ostao po stolovima, a Tuto
ve igrake leale su naputene na podu, u vjenoj igri pogreba...
Pustinjski su vjetrovi otvorili i iupali rebrenice i kapke na palaama i kuama
Nebeskoga Grada... Kroz otvorene prozore i vrata nadirao je pijesak i padao po podo
vima gdje su umjetniki prikazane sjajne patke jo uvijek letjele kroz vjeno zelen ro
goz, a arene ribe plivale kroz vodu. Pustinja se vratila i ponovno zaposjela ahetaton
ske vrtove. Ribnjaci su presahnuli, prokopi za navodnjavanje bili su zatrpani, a voke
su se osuile. Blato od kojeg su bili napravljeni zidovi koliba se razmrvilo, krovovi su
422

se uruili... Cijeli grad raspadao se u ruevine. akali su zavijali kroz prazne dvorane,
ugnijezdivi se na mekim natkrivenim lea-jevima... Tako je umirao Nebeski Grad
Ahetaton, jednako brzo kao to ga je faraon Ehnaton stvorio svojom voljom, podigav
i ga iz niega. Nitavilu se sada vraao...
Tebanci su se jako veselili povratku Amona i nastupu novoga faraona. Toliko je
ludo ljudsko srce te uvijek iz nova polae nade u budunost. I nita ne naui iz ranijih
pogreaka u prolosti, vjerujui kako sutranjica mora biti bolja od dananjice... Tako
su se ljudi ponovno natisnuli du Ceste ovnova, elei pozdraviti svoga novog fara
ona. Pozdraviti ga usklicima radosti i bacajui cvijee na njegov put. Svjetina je ispu
nila i sve vrtove s obje strane Ceste ovnova, gurala se na trgu pred hramom i u svim
predvorjima. A ako je netko, tih i mraan, stajao po strani, Horemhebovi i Eieovi voj
nici bi ga vrcima svojih kopalja brzo urazumili...
U luci i etvrti siromanih ruevine su se jo uvijek puile i dimile. Trpak se dim
dizao iz njih, a rijeka je vonjala po krvi i mnogobrojnim leinama. Du izboja na kro
vovima hrama, vrane i strvinari su istezali svoje krvave vratove. No toliko su se pre
deravali, te nisu mogli odletjeti. Prederali su se i krokodili u rijeci, te vie nisu uda
rali repovima ve su iroko razjapljenih gubica leali po obalama, doputajui male
nim pticama neka izmeu njihovih zubi kljucaju i pobiru ostatke njihove strane goz
be...
Ponegdje se izmeu ruevina i preostalih zidova kua moglo vidjeti ustraene ene
i djecu kako ruju i eprkaju traei ostatke svog kuanstva, na mjestima gdje su im
nekad stajala obitavalita. Siroad ostala iza pobijenih robova i nosaa pratila je fara
onova bojna kola i iz konjskoga izmeta eprkala neprobavljena zrna ita. Jer, velika je
glad tih dana vladala u Tebi!
Ja, Sinuhe, hodao sam gatovima... Jo su uvijek smrdjeli po usirenoj krvi. Gledao
sam prazne koeve i neistovarene brodove, osvrtao se put ruevina Krokodilova
repa, te mislio na Merit i malenoga Tota, koji su umrli zbog Atona i moga ludila..
Koraci su me odveli do ruevina Krokodilova repa, te sam se sjetio Meritinih rije
i: Ja sam, po svemu sudei, tek pokriva tvojoj usamljenosti. A moda i samo tvoja
istroena prostirka... Pred moje je oi iskrsnula i slika malenoga Tota, koji je bio moj
sin, a ja to nisam tada znao... Vidio sam ga s njegovim okruglim obraiima i vitkim
udovima, koji su bili tako djetinje glatki, kad bi me zagrlio oko vrata i poloio svoj
obraz uz moj. S oporim vonjem dima u nosnicama kroio sam kroz prainu luke, gle
dajui pred sobom kopljem probodeno Meritino tijelo, kao i Totov okrvavljeni nosi te
njegovu kovravu kosu slijepljenu krvlju. Sve se to lelujalo u privienju pred mojim
oima, te sam razmiljao kako je faraon Ehnaton imao laku i brzu smrt. Razmiljao
sam i kako na svijetu nita nije stranije od sanja faraona, jer je sjeme koje oni siju
tek krv i smrt. A tim se snovima na koncu raduju samo vrane, strvinari i krokodili...
Tako sam razmiljao, hodajui po opustoenoj i zaputenoj lukoj etvrti. Do mojih
su uiju tada iz daljine doprli radosni poklii svjetine. To su pozdravljali faraona Tu
423

tankamona, u svojoj zabludi kako e taj smeteni djeak, kojem se misli vrte samo oko
lijepoga groba, iskorijeniti nepravdu te vratiti mir i blagostanje zemlji Kemet.
Lutao sam tako, kamo bi me god noge ponijele, bez nekoga cilja. Bio sam svjestan
kako sam ponovno sam, a moja krv prelivena u Tota usahnula je bez ploda, te se ni
kad vie nee vratiti... Nisam gajio vie nikakve nade u vjean ivot i besmrtnost.
Smrt mi je vie nalikovala odmoru i snu, te toplini are u zimskoj noi. Ehnatonov
bog opljakao mi je sve moje nade i svu moju radost. Tako sam znao, svi bogovi obi
tavaju u tamnim kuama, iz kojih nema povratka... Faraon Ehnaton je ispio smrt iz
mojih ruku, ali to mi nije prualo utjehe, jer je zajedno sa smru ispio i zaborav pun
milosra i samilosti. A ja sam jo ivio i nisam mogao zaboraviti! Srce mi je spalila
gorina, te sam bio ogoren na sve ljude. A posebice na svjetinu koja je upravo tada
urlala pred hramom nalik na stoku. Njena je iskustva nisu ba niem pouila, te je
bila jednako luda i naivna kao i ranije...
Utisak kojeg su ostavljale ruevine u luci bio je krajnje alostan i pun smrtnoga
daha. Iz gomile praznih koeva preda mnom izdvojila se tada nekakva ljudska prilika,
te na rukama i koljenima dopuzala pred mene. Bio je to nekakav omalen i mrav mu
karac... Udovi su mu bili iskrivljeni, to je oito bila posljedica pomanjkanja hrane
jo u djetinjstvu. Pocrnjelim je jezikom ovlaio usta, divlje me osmotrio i rekao:
Nisi li ti Sinuhe, koji je narodu dijelio kruh, te pritom govorio: To je Atonov
kruh. Uzmite i jedite u njegovo ime! Ako je tome tako, daj mi sada, u ime svih bogo
va podzemlja, komadi kruha! Ve se cijelu vjenost, ni sam ne znam vie koliko dana,
skrivam pred oima straara i ophodnji, ne usuujui se ni do rijeke, kako bih se na
pio vode... Tako ti svih bogova podzemlja, daj mi sada komadi kruha! Slina mi se
potpuno osuila, a trbuh mi je zelen poput trave.
Ali ja mu nisam mogao dati kruha, jer ga nisam imao. No on ga nije ni oekivao...
Htio mi se u svom ogorenju tek mrano narugati.
Imao sam kuu dodao je. i premda je bila bijedna i smrdjela po gnjilim riba
ma, bila je moja. Imao sam i enu, te premda je bila runa i iscrpljena od tekoga rada
i neimatine, bila je moja. Imao sam i djece, te premda su patila pred mojim oima,
bila su moja... Gdje su sada moja kua, moja ena, moja djeca? Tvoj bog mi ih je odu
zeo, Sinuhe! Aton, koji razara i unitava sve, uzeo mi ih je! A meni je ostalo tek blato
u rukama. I umrijet u uskoro... Ali ne alim.
Sjeo je do mojih nogu, stisnuo pesti povrh napuhnutoga trbuha i grozniavo apu
tao:
Moda je ta naa igra bila vrijedna svoje cijene, Sinuhe! Premda su moji drugovi
pali i premda u i ja uskoro umrijeti. Moda e uspomena na nas preivjeti, u ustima
ljudi. Moda uspomena na nas ostane i u srcima onih koji moraju raditi svojim ruka
ma i okusiti batinu. Moda e nas se sjeati i onda kad Atonovo ime bude davno za
boravljeno, a prokleto ime tvog faraona bude uklonjeno sa svih natpisa. Moda e
neka tamna uspomena na nas ostati u srcu puka, te e djeca ve s gorkim materinjim
424

mlijekom usisati sve to njihovi roditelji znaju o nama... Pa e tako uiti na naim po
grekama. Tako e znati: izmeu ovjeka i ovjeka nema razlike, koa bogataa i od
linika jednako se lako otvara kad je zapara noem, a krv je uvijek ista krv, bez obzi
ra tee li iz gladnoga ili iz zadovoljnog srca. Znat e, rob i siromah ne mogu se pouz
dati i osloniti na faraona, ni na kraljeve lijenike, ni na zakone i obeanja odlinika.
Mogu se osloniti samo i jedino na svoju snagu i na mo svojih aka, te e sami stvara
ti svoje zakone. Tko nije s njima, protiv njih je! Tu nema milosra, a ni razlike meu
ljudima. Ni ti, Sinuhe, nisi u svome srcu bio s nama! Zato si bio protiv nas, premda si
nam davao kruha i zbunjujui govorio o faraonovome Atonu. Svi su bogovi jednaki, a
isto tako i svi faraoni i svi odlinici, premda to ne ele priznati. To kaem ja, Meti, is
ta riba! I ne kajem se zbog svojih rijei, jer u uskoro umrijeti, pa e mi truplo baciti
u rijeku. Neto e ipak ostati iza mene na zemlji! ivjet u u nemirnim srcima robova,
u tajnom aru njihovih oiju i u gorkom materinjem mlijeku, kakvo siu sva djeca si
romaha! Ja, ista riba Meti, bit u kvasac kad se bude peklo posljednje veliko tijesto!
Njegove grozniave oi buljile su u mene, a svojim rukama punim oiljaka obu
hvatio mi je koljena. Pao sam u prainu, no leei sam podigao ruke i rekao:
istau riba, Meti! Vidim, pod svojim krpama skriva no. Ubij me, ako misli da
sam kriv! Ubij me, Meti, jer sam sit svojih sanja i nikakve radosti vie nema za mene
na ovome svijetu! Ubij me, ako ti to moe umiriti srce! Druge usluge vie ti ne mogu
pruiti...
Izvukao je ribarski no iza pojasa, ispitao mu vrh i otricu na svojoj uljevitoj
ruci... A zatim me je pogledao. Oi su mu se zamutile, odbacio je no i rekao:
Sad shvaam... Svako je ubijanje beskorisno i uzaludno. Time ba nita ne posti
emo, jer no jednako dohvati i nedune i krive. Ne, Sinuhe! Zaboravi na moje rijei i
oprosti mi moju pakost! Jer, tko ubode noem drugog ovjeka, ubo je svoga brata. Mo
da smo to mi siromasi i robovi znali u svome srcu i zato nismo mogli ubijati... Moda
smo ba zato mi pravi pobjednici, a pobijeeni su oni koji su nam oduzeli ivote i sve
to smo imali. I to zato jer su sami pritom najvie izgubili. Moda e, Sinuhe, brate
moj, svanuti jedanput dan kada e ovjek vidjeti brata u drugome ovjeku, te se ljudi
vie nee meusobno ubijati. Neka do tada moje suze budu nasljedstvo, koje ostav
ljam svojoj brai! Neka Metijeve suze poslije njegove smrti prokapaju u sanje siroma
ha i robova! Neka majke, uz moje suze, uspavljuju svoju djecu! Neka moj pla vjeno
odjekuje iz buke mlinskoga kamenja. Tako e svi, koji zauju moj pla kako im odje
kuje u srcu, pronalaziti oko sebe svoju brau!
Pomilovao me uljevitim rukama po obrazu. Iz oiju su mu tekle vrue suze, koje
su padale na moje ruke, a otar vonj istaa riba ispunjavao mi je nosnice. Rekao je:
Poi, brate Sinuhe! Poi, kako te ne bi zatekli straari. Mogao bi zbog mene imati
neprilika. Poi! I neka te na svakom koraku prate moje suze, sve dok ti ne otvore oi,
te pone na sve gledati na isti nain kao i ja. I tada e ti moje suze biti dragocjenije
od biserja i dragoga kamenja! A ovoga trenutka ja ne plaem sam. Sa mnom plau po
425

nieni i uvrijeeni svih vremena. Moje su suze istodobno suze ogromnoga mnotva
ljudi. Zemlja od tih suza stari i dobiva bore. Voda koja tee u rijeci potie od onih koji
su ivjeli prije nas, a voda koja kii u tuim zemljama su suze onih koji e biti roeni
poslije nas... Sad, Sinuhe, sad kad sve zna, vie nee biti osamljen.
Pao je preda mnom na zemlju... Njegovi iskrivljeni i zgreni prsti grebli su po pra
ini obale, a suze su postajale nalik sivim biserima nakon to bi pale na tlo i odjenule
se sivim prahom.
Ali ja ga nisam shvaao, premda sam bio pripravan umrijeti od njegove ruke, ne
branei se. Zato sam pobjegao, te platom obrisao ruke jo mokre od njegovih suza.
Ali u nosnicama sam jo dugo osjeao njegov vonj. Ipak sam zaboravio na njega, jer
mi je srce bilo proeto gorinom. Mislio sam, moja su samoa i alost vei od samoe i
alosti drugih ljudi.
Nesvjesno sam se uputio prema kui koja je neko pripadala ljevau bakra... Sretao
sam preplaenu djecu, koja bi se skrivala kad bih naiao. Nailazio sam i na ene, koje
su kopale po hrpama krhotina traei svoje lonce i vreve... Skrivale su lice kad bi me
ugledale.
Vatra je unitila moj dom. Zidovi su jo stajali, pocrnjeli od ae. Jezerce u vrtu je
presahnulo, a debele grane sikomore bile su sasvim crne i bez lia... Ali je meu rue
vinama stajao zaklon od nekoliko dasaka, a pod njim i vr za vodu! Pred mene je iza
la Muti! epala je zbog brojnih ozljeda, a sijeda joj je kosa bila puna zemlje i praine...
Pomislivi u pravi mah kao to vidim njen Ka, uplaeno sam ustuknuo. No ona se nak
lonila preda mnom, na svojim uzdrhtalim koljenima i rekla, u gorkoj poruzi:
Blagoslovljen neka je dan, koji donosi moga gospodara domu!
Vie nije mogla istisnuti. Glas joj je zaguila gorina. Spustivi se u uanj, skrila je
lice u svoje dlanove... Njeno mravo tijelo imalo je brojne ozljede od udaraca Amono
vih rogova... Ali su rane ve zarastale. Zato im nije bila potrebna ni njega niti moja
pomo. Ipak sam je pregledao, unato njenom prigovaranju.
Gdje je Kaptah? upitao sam.
Kaptah je mrtav odgovorila je. Kako sam doula, ubili su ga robovi, doznavi
da ih je izdao i odnio vina Pepitamonovim ljudima.
Nisam joj vjerovao, jer sam znao: Kaptah ne moe umrijeti! Ma to se zbilo, Kap
tah e preivjeti i ono najgore! Zato sam se ak i nasmijao.
Sigurno ti je lako i ugodno, smijati se sada, Sinuhe! povikala je Muti, razljue
na to sumnjam u njene rijei. Sada, nakon to si mogao vidjeti pobjedu svoga Ato
na! Vi ste mukarci uistinu svi isti. Svo zlo na svijetu dolazi od mukaraca, jer oni ni
kad ne odrastu. Oni ostaju djeacima! Bacaju kamenje jedni na druge, udaraju jedan
drugoga batinama, te jedan drugome razbijaju noseve!... A najvie ih ushiuje nanoe
nje boli i tuge onima koji ih vole i koji im ele dobro. Zar ti nisam oduvijek eljela
najbolje, Sinuhe? I kako sam nagraena za to? epava noga, rane po cijelome tijelu, te
aica pljesnivoga jema za kau! Ali te ne krivim zbog mojih nevolja, nego te krivim
426

zbog Merit! Ona je bila daleko predobra za tebe, jer si mukarac. A ti si je svjesno i s
odreenom nakanom poslao u smrt, tako nepogreivo kao da si joj sam zabio no u
srce. Isplakala sam oi i zbog maloga Tota, koji mi je bio poput vlastitoga sina i kojem
sam pekla medne kolaie, elei blagou ukrotiti njegovu divlju muku prirodu. No
to je tebe briga za sve to! Dolazi amo prijetvorno, izgrebana lica i nakon to si rasuo
svo bogatstvo i imetak. Dolazi otpoinuti pod krovom koji sam ja podigla s toliko
muke i potekoa, dolazi da bih te nahranila! Spremna sam se okladiti u velik novac,
kako e jo prije jutra cviljeti za pivom, a ujutro me tui batinom jer ti ne sluim do
voljno revno...
Tjerat e me neka radim za tebe, dok e ti leati besposleno na svojoj lijenoj koi.
Jer takva je narav mukaraca! Ali se tome ni malo ne udim. Na sve sam se ve priui
la, pa me ba nita to bude uinio, vie ne moe inenaditi...
Tako me je obasipala jetkim pogrdama, ne razmiljajui mnogo. Ali sam bio ganut,
jer je sve to zvualo i djelovalo toliko domae... To me podsjetilo na Kipu i Merit.... A
i na Muti i Merit, na njihov meni neobjanjiv odnos za koji nikad nisam znao gdje se
nalazi u rasponu izmeu ljubavi i mrnje. Na to prisjeanje moje je srce potopila toli
ko neizmjerna tuga, te su mi suze stale liti iz oiju. Vidjevi to, Muti se sva smela i
rekla:
Predobro zna, Sinuhe, ti usijana glavo, kako svojim rijeima ne mislim nita zlo.
Govorim tako samo zato jer te elim pouiti. Sauvala sam jo jednu pregrt ita, te u
ga smljeti i prirediti dobru kau. Pripremit u ti i leaj od suhe rogoine. Moda e
uskoro moi poeti raditi kao lijenik, pa emo imati od ega ivjeti... Ali ne brini
zbog toga, jer sam nala posla u kuama bogatih. Za njih perem rublje. Tamo je mno
go zakrvavljene odjee, pa uvijek neto zaradim. to vie, mislim kako mogu posuditi
i vr piva u kui naslade, gdje su smjestili vojnike. Tako e imati ime razveseliti
srce.
Zbog njenih rijei sam se postidio suza. Pribrao sam se i rekao joj:
Nisam doao amo, kako bih ti bio na teret, Muti. Uskoro odlazim i moda se
dugo i ak nikad vie neu vratiti. Tek zato sam, pred odlazak, htio jo jedanput vidje
ti kuu u kojoj sam bio sretan, jo jedanput pomilovati hrapavu koru sikomore, jo je
danput dotai prag kojeg su istroile stope Merit i maloga Tota. Ne brini se zbog
mene, Muti! I ne mogu jesti tvoje ito, jer znam koliko je velika oskudica u Tebi. Pos
lat u ti malo srebra, budem li to priskrbio, kako bi se mogla snai za vrijeme moga
izbivanja. A za tvoje te rijei blagosiljam, kao da mi ih je uputila vlastita majka... Jer
ti si vrlo dobra i plemenita ena, premda ti jezik ponekad ubada poput osinjega alca!
Muti je na to zajecala i otrla si nos nadlanicom svoje grube ruke. I nije mi dopusti
la otii, nego je potpalila vatru i pripremila mi objed iz svojih mravih zaliha. Morao
sam jesti kako je ne bih pozlijedio, premda mi je svaki zalogaj zapinjao u grlu. Muti
me je pritom promatrala, te je kimajui glavom promrsila:
Jedi, Sinuhe! Jedi, ti tvrdoglavi ovjee, premda je ito pljesnivo i jelo odvratno,
427

te ga se gotovo ne moe progutati. Ali ne znam, to mi je danas! Jedva sam zapalila

vatru, a kruh mi je pun pepela. Jedi, Sinuhe! Dobar objed lijei svaku alost, krijepi ti
jelo i razveseljuje srce. Nakon to je ovjek isplakao mnogo suza i osjea se osamlje
nim, nema nita boljega od dobra jela. Znam, opet e otputovati. Pretpostavljam te
e pritom posrljati svojom ludom glavom u sve mree i zamke koje e ti se nai na
putu. No glede toga ne mogu uiniti nita niti ti pritom pomoi. A ne mogu te ni spri
jeiti u tvojim nakanama. Jedi zato, Sinuhe, okrijepi se! I vrati se... Ja u te vjerno e
kati, gospodaru. Blagoslovit u dan tvoga dolaska, kada se vrati. I ne brini zbog
mene, bez obzira to oito vie nema srebra, nakon to si svo svoje bogatstvo spiskao
na kruh za siromahe i robove, koji te zbog toga nisu slavili nego se ak izrugivali tvo
joj ludosti. Ne brini za mene! Jesam stara, i epam, ali vrlo sam ilava... Priskrbit u si
kruha pranjem i peenjem, dok je god barem neto ita u Tebi. No vrati se, gospodaru,
to je najvanije...
Sjedio sam na ruevinama svoje kue, sve dok nije pao mrak. Mutina je vatra baca
la usamljen sjaj u aavu tamu. Ali to mi je bio jedini dom kojeg sam jo imao. Zato
sam gladio hrapavo stablo sikomore i izlizani kamen praga... Razmiljao sam kako se
sigurno vie nikad neu vratiti. Milujui koatu i materinsku ruku Muti, rekao sam
sebi samome: Uistinu je najbolje, ako se nikad ne vratim. Ta onima koji su me ljubili
donosio sam jedino tugu i zlu sreu. Bilo bi zbog toga najbolje da sam ivio i umro
sam. Sam i usamljen, kao to sam bio i one noi moga roenja, kad me je rijeka doni
jela niz maticu, u unu od rogoza, ispletenome ptiarskim uzlovima i omazanom smo
lom.
Tada su se i zvijezde upalile. Straari su poeli udarati drcima kopalja o svoje ti
tove, smjerajui time zaplaiti ljude po razruenim ulicama luke etvrti. Tada sam se
oprostio od Muti i napustio negdanju kuu ljevaa bakra, te jo jedanput poao u fa
raonovu Zlatnu Kuu. Koraajui ulicama, prema obali rijeke, opazio sam kako se
nebo povrh Tebe ponovno ari crvenilom, a svjetiljke iz velikih ulica raskono su sja
le. Iz sredita grada dopirali su strastveni zvuci glazbala. Jer to je bila no Tutankamo
nova stupanja na prijestolje, pa je Teba raskono slavila njegovo ustolienje.

7
Te su iste noi sveenici vrlo marljivo i gorljivo radili u hramu boice rata Sahmet.
istili su travu izraslu izmeu kamenih ploa i postavili na staro mjesto kip Lavogla
ve. Odijevali su je u crvene halje i uresili je znakovljem rata, razaranja i pustoenja.
Jer, kad je Eie okrunio Tutankamona krunama oba kraljevstva, bijelom krunom i crve
nom krunom, lopoovom i papirusovom, rekao je Horemhebu:
Nastupio je tvoj tren, Sine Sokola! Zapovijedi, nek zajee rogovi i objave rat! I
428

neka krv potee zemljom Kemet, poput olujnoga oblaka i vala koji proiava, kako bi
sve postalo kao prije i narod zaboravio na lanoga faraona!
Sljedeega dana, Horemheb je izdao nalog: neka se rogovi oglase na raskrijima
ulica. U to isto vrijeme, faraon Tutankamon se u Zlatnoj Kui igrao sa svojim lutkama
pogreba, u drutvu svoje kraljevske supruge Anhesenaton. A istodobno su i sveenici
Amona, opijeni vlau, palili tamjan u velikome hramu i proklinjali ime faraona Eh
natona u samu vjenost.
Na veliajan zvuk rogova razjapile su se dveri Sahmetina hrama, u susret Horem
hebu koji je stupao na elu probranih eta, vodei ih slavodobitno du Ceste ovnova.
Dolazili su prinijeti rtvu Sahmet, lavoglavoj boici rata, kojoj su prisegnuli predanost
i vjernost na vijeke vjekova, ne marei za napore i tegobe.
Sveenici su takoer bili zadovoljni, jer su dlijeta kamenorezaca za sva vremena iz
brisala prokleto ime faraona Ehnatona sa svih natpisa u hramovima, palaama i gro
bovima, kako bi ljudi zaboravili na njegovu uspomenu.
Novom faraonu Tutankamonu elja je takoer bila ispunjena. Kraljevi su se gradi
telji ve savjetovali o mjestu gdje e mu sagraditi veliajan grob. Eie je, isto tako, os
tvario svoje elje. Sjedio je faraonu s desna, te vladao i upravljao Egiptom. Odluivao
je o porezima, pravosuu i darovima, o odlikovanjima i faraonovim poljima.
Preostala je jo zadovoljtina Horemhebu, te su i njegovi zahtjevi takoer trebali
biti ispunjeni. Slijedio sam ga u hram boice Sahmet, jer je poelio prikazati mi se u
svoj veliini svoje moi. Naime, uistinu je doekao svoj dan. Mogao je povesti rat za
kojeg je radio i spletkario cijeloga svog ivota!
Njemu u prilog treba ipak rei, u tom je trenu svojeg slavlja prezreo sav vanjski
sjaj. Smjerao je ostaviti utisak na narod jednostavnou svoga dranja i pojave. Zato
se put hrama vozio na tekim, obinim bojnim kolima. Glave konja koji su vukli nje
gova kola nisu resile perjanice, a na uponama kotaa nije se sjalo nikakvo zlato.
Umjesto toga, britke su bakrene kose sjekle zrak s obje strane kola. Slijedili su ga ba
cai koplja svrstani u poravnate redove, a za njima laki strijelci. Jednolian tutanj nji
hovih bosih tabana o kamene ploe Ceste ovnova bio je dubok i postojan poput hua
nja veliajnoga mora. Sve je to pratilo bubnjanje Crnaca, koji su udarali u bubnjeve
izraene od ljudske koe...
Narod je u muku i prestravljeno promatrao stamen i moan lik koji se uzdizao na
bojnim kolima, te nadvisivao sve glave. Na isti su nain zurili u njegove ete, koje su
odisale zdravljem i krepkou, premda je cijela zemlja istodobno patila od teke ne
imatine... Bez i najmanjega glasa i rijei promatrali su taj nastup, kao da se poslije
nonih sveanosti i opijenosti ipak u njima budi sumnja kako njihove prave patnje
sada tek poinju. Zato su slijedili povorku mukom, bez i jedne rijei...
Horemheb se zaustavio pred hramom boice Sahmet. Istupio je iz svojih bojnih
kola i uao, u pratnji svojih zapovjednika i asnika. Sveenici su mu doli u susret,
ruku i odora poprskanih svjeom krvlju i poveli ga do kipa Lavoglave. Boica je bila
429

odjevena u crveno ruho, navlaeno svjeom krvlju prikupljenom od rtvi, te se tkanje

tijesno pripilo uz njeno tijelo. A ispod njene halje ponosno su se isticale kamene doj
ke, s kojih je jo kapala krv. U sumraju hrama prividno se njena divlja lavlja glava
pomicala, a njene oi od dragulja kao da su zurile dolje poput ivih, izravno u Horem
heba koji je u svojim rukama drobio jo topla srca sa rtvenika i pritom molio boicu
za pobjedu.
Sveenici su poskakivali oko njega, u veselju, bodui se meusobno svojim noevi
ma... U zboru su izvikivali:
Vrati se kao pobjednik, Horemheb, Sine Sokola! Vrati se kao pobjednik, pa e bo
ica iva sii k tebi i zagrliti te svojom nagou!
Horemheb nije dopustio da to poskakivanje i vika sveenika pomute njegovu pri
branost. Izveo je propisane obrede s hladnom uznositou i napustio hram. Dok je pri
nosio rtvu u hramu, zvukovi rogova privukli su u hram i na trg pred njim nepregled
no mnotvo ljudi. Izaavi iz hrama, Horemheb je podigao svoje okrvavljene ruke i
obratio se svjetini koja je ekala:
ujte me svi vi, sav narod u zemlji Kemet! ujte me, jer ja sam Horemheb, Sin
Sokola! U svojim rukama nosim pobjedu i besmrtnu slavu svima koji e me slijediti u
sveti rat. Upravo ovoga trena, bojna kola Hetita grme kroz Sinajsku pustinju, a njiho
ve prethodnice pustoe Donjim Kraljevstvom... Zemlja Kemet jo nikad nije bila izlo
ena tako velikoj pogibelji, jer su u usporedbi s njima Hiksi bili krotki i milosrdni lju
di. Hetiti dolaze, a ima ih neizbrojivo mnogo. Njihova surovost i okrutnost su strani,
odvratni svim ljudima. Oni e poharati vae domove, iskopati vam oi, silovati vam
ene... A vau e djecu odvesti u ropstvo kako bi okretala mlinsko kamenje. Gdje pro
u njihova bojna kola, ito vie ne uspijeva, a pod kopitima njihovih konja zemlja se
pretvara u pustinju... Zato je rat koji im navjeujem, svet rat! To je rat za vae ivote
i za bogove zemlje Kemet, za vau djecu i vae domove! Poe li sve po dobru, nakon
to pobijedimo Hetite, vratit emo i Siriju. Tada e nam se ponovno vratiti blagostanje
i bogatstvo, te e svaki ovjek u zemlji Kemet ponovno doi na svoj raun i biti zado
voljan. Tuinci su oskvrnjivali nau zemlju dovoljno dugo! I izrugivali su se naoj sla
bosti dovoljno dugo! Smijali su se i nemoi nae vojske! Sada je doao sveti tren, kada
u obnoviti vojnu slavu zemlje Kemet! Ali pobjedu moemo postii jedino prikuplja
njem uistinu svih svojih snaga. Svakome tko dragovoljno poe za mnom, obeavam
punu mjeru ita i pun udjel u plijenu...! A plijen e biti tolik te e svi oni, koji se na
dan pobjede budu vraali sa mnom, biti bogatiji nego su ikada mogli ne samo pomis
liti nego i sanjati! Meutim, tko ne poe dragovoljno, bit e na to prisiljen. Pritom e
jo trpjeti porugu i sramotu, te e ostati bez plijena. Mislim zato, te se i nadam, kako
e za mnom odmah poi svaki mukarac u Egiptu, koji ima srce mukarca i ija ruka
moe podii koplje... Danas smo bez svega, a za petama su nam glad i neimatina. No
poslije pobjede osvanut e dan obilja! Nitko od onih koji poginu u borbi za zemlju Ke
met ne treba biti zabrinut za balzamiranje svoga tijela, jer e izravno otii u kraljevs
430

tvo blaenih, gdje e se za njega zauzeti svi bogovi Egipta. I zato ponavljam: sve to
postii emo samo ako okupimo i uloimo sve svoje snage! Vi ene Egipta, odreite
svoje lijepe vlasi i spletite od njih strune za lukove, te poaljite radosno svoje mueve
i sinove u sveti rat! Vi egipatski muevi, prekujte svoje ukrase u vrke za strijele i sli
jedite me, pa u vam podariti rat kakvog svijet jo nikad nije imao prilike vidjeti!...
Duhovi velikih faraona, kao i svi bogovi Egipta, a meu njima ponajprije uzvieni
Amon, bore se na naoj strani. ujte me, svi vi! Horemheb, Sin Sokola, je govorio!
Zautio je, putajui okrvavljene ruke neka mu na izgled beivotno padnu uz tije
lo... Silna su mu prsa pritom soptala i umila od silnoga napora, jer je svo vrijeme vi
kao punim glasom.
Tada su se iznova oglasili veliajni rogovi, a vojnici su udarali drcima svojih ko
palja o titove i toptali stopalima. Tu i tamo uzvik se podigao iz mnotva. Slijedili su
ih novi i sve ei kliktaji, te su uzvici nabujali u oluju glasova i sav se svijet priklju
io pobjednikome klicanju. Uskoro su se svi derali, vikali i dizali ruke u vis. Krv je
ljudima udarila u glavu, te su sve vie padali u zanos, premda mislim kako mnogi za
pravo i nisu znali zato se deru. Horemheb je, smijeei se, stupio u svoja bojna kola.
Ratnici su mu oslobodili prolaz, kroz uzbibanu i bueu svjetinu. Na odlasku ga je svo
mnotvo okupljeno uz Cestu ovnova burno pozdravljalo...
Shvatio sam tada, kako ljudi neobino i nadasve vole urlati i derati se u zboru... A
uzrok i povod im pritom nisu ni najmanje vani. Svatko se u takvome trenu osjea
snanim, te je uvjeren kako je stvar zbog koje se dere jedina pravedna. Horemheb je
bio presretan, pa je s visine svojih bojnih kola dizao ruku na pozdrav...
Odvezao se izravno u luku i ukrcao na svoj bojni brod vrhovnoga zapovjednika.
Bez odlaganja je kretao za Memfis. Predugo se zadrao u Tebi jer su, sudei prema
najnovijim izvjeima, hetitski konji ve pasli u Tanisu... Poao sam s njim na brod.
Nitko me nije pokuao sprijeiti kad sam stupio pred njega i rekao:
Horemheb, faraon Ehnaton je mrtav. Tako sam osloboen svojih dunosti kao
Kraljev otvara lubanja. Slobodan sam otii i doi po svojoj volji. Zato kanim s tobom
poi u boj, jer mi je sve postalo svejedno i nigdje nisam sretan. elim vidjeti kakvu e
vrstu blagoslova donijeti ovaj rat, o emu si govorio tijekom cijeloga svog ivljenja.
elim doznati i hoe li tvoja vladavina biti bolja od one Ehnatona... Ili svijetom vlada
ju duhovi podzemlja.
Neka to bude dobar znak! uskliknuo je Horemheb, vie nego radostan. Prem
da nikad ne bih pretpostavljao kako e ba ti, Sinuhe, biti prvi dragovoljac u ovome
ratu! Ne, to nikako ne bih povjerovao, znajui kako prednost daje udobnosti i mekom
leaju, pred tegotnim naporima na bojitu... Mislio sam ak, sa svojim e poznanstvi
ma i vezama, paziti na moje probitke u Zlatnoj Kui... No, moda je ovako ipak bolje
za tebe, ako me slijedi. Jer, ti nisi od one vrste prostodunih ljudi, koje bilo tko moe
vui za nos. Ovako barem dobivam pametnoga i umjenoga lijenika sa sobom... A ta
kav mi uistinu moe i te kako dobro doi! Doista, Sinuhe, moji su te ljudi s pravom
431

prozvali Sinom Divljega Osla, dok smo se zajedno borili protiv Kubiraca... Jer ti zasi
gurno ima srce te divlje ivotinje, kad se ne boji Hetita!
Jo dok je govorio, veslai su slono izbacili svoja vesla, te se brod otisnuo u mati
cu. Plamenci istaknuti na jarbolu leprali su na vjetru, a gatovi su se bijeljeli od mno
tva. Njihova vika bila je u naim uima nalik olujnome vjetru... Horemheb je duboko
udahnuo i rekao, smijeei se:
Moj je govor poluio dubok dojam na narod, kao to i sam vidi. Poimo u moje
odaje, elim sprati krv sa svojih ruku!
Poao sam za njim. Iz svojih je odaja potjerao pisare, te oprao ruke, omirisao ih i
hladnokrvno rekao:
Seta mi i svih vragova! Nisam mislio kako sveenici boice Sahmet jo prinose
ljudske rtve. Ali stari su momci nedvojbeno bili ushieni, budui dveri Sahmetina
hrama nisu otvarane najmanje etrdeset godina. A nakon dugoga ekanja sada su to
ipak doivjeli. udio sam se i zato su traili zarobljene Hetite i Sirijce za tu svea
nost... Ali ipak sam im izaao u susret. I prepustio sam neka sve tee kako su oni to
eljeli...
Na te njegove rijei obuzeo me toliki uas, da su mi koljena zadrhtala i popustila...
I skoro sam se sloio na tlo. Horemheb je nastavio ravnoduno:
Da sam to znao, teko da bih to dopustio. Vjeruj mi, Sinuhe, uistinu sam se jako
prepao dobivi pred rtvenikom u ruku toplo ljudsko srce, iz kojeg je jo tekla krv. No
ako smo s ovom rtvom zadobili Sahmetinu naklonost, isplatilo se. Potrebna mi je
svaka pomo, do koje mogu doi. Dodue, izvjesna koliina tvrdo kovanih vrkova ko
palja i strijela bi mi moda ipak bila vrijednije od Sahmetina blagoslova... Ali prepus
timo sveenicima ono to je njihovo, pa nam nee zadavati briga niti praviti neprilika.
Potom se zaeo iznova hvaliti govorom kojeg je odrao narodu. Sigurno se pritom
nadao, i ja u pohvaliti njegovu govorniku vjetinu. No ja sam mu rekao, kako mi se
vie sviao onaj govor, kojeg je svojedobno odrao vojnicima u Jeruzalemu, pred po
lazak u boj s Kabircima. Na to se jako uvrijedio i odrezao mi:
Jedno je govoriti narodu, a drugo vojnicima! Imat e jo prigode uti, s kakvom
u otvorenou govoriti vojnicima. Govor kojeg sam odrao pred hramom boice Sah
met bio je namijenjen i buduim naratajima. Uvjeren sam, naime, bit e urezan u ka
men i sauvan za sva vremena... I to, smatram, sasvim opravdano! Zato sam se morao
drukije izraavati, nego kad govorim vojnicima, te ovom prigodom uresiti govor vi
sokoparnim i zvunim rijeima, kako bih time narodu zaslijepio oi i natjerao ga da
mu crno izgleda bijelim.
Horemheb upitah sav zdvojan. Je li tebi ita sveto?
Velik vojskovoa i vladar odvratio mi je, nakon kraeg razmiljanja mora
vladati svim pojmovima i rijeima, te znati rabiti ih kao oruje u svojoj ruci. On mora
uvijek pronai pravu rije. Ali, povrh toga, mora je jo i izgovoriti na pravi nain, pa
zei na svaki drhtaj glasa, svaku kretnju i ak pomicanje tijela. I ne smije si nikako
432

dopustiti gubljenje nadzora nad sobom, nad svojim glasom, nad svojim kretnjama,
nad svakim migom svoga oka... A pogotovu ne smije dopustiti onima koji ga sluaju,
da ga izbace iz ravnovjesja! Nikako ne smije pokazati ako ga uznemire ili uzrujaju!
Tako neto moe se dogoditi samo ljudima koje je tijek povijesti iz tko zna kojega raz
loga izbacio na povrinu ili su se na tko zna kakav nain domogli vlasti. No, u biti,
nisu je dostojni, te su nesrea i zla kob onima koje vode i kojima vladaju. Priznajem,
Sinuhe, nije to laka, nego krajnje teka i odgovorna zadaa. Zbog nje je ivot uistinu
teak i neveseo. No moda svu tu tegobu i teret nadoknauje osjeaj vladanja, ona ve
liajna spoznaja kako svojom voljom moe upravljati drugim ljudima, te ih potie
na velika djela. U mladosti sam se oslanjao na svoje koplje i na svoga sokola. Sada,
nakon to sam toliko iskusio i toliko nauio, oslanjam se na svoju volju... Jer znam, u
njoj poiva moja kob. Ali volja me izdire i troi, te sam poput brusnoga kamena na
kojem tvrda kovina dobiva otrinu, ali se pritom kamen polako topi. Zbog toga ne
mam mira ni danju ni nou, ni budan niti u snu. Zato, elim li odahnuti, jedini mi je
izlaz u vinu... Kad se napijem, zaboravljam.
Zastao je malo, gledajui me zamiljeno... Tada je nastavio, prvo zamiljeno, a za
tim zaneseno i sve zanesenije:
Dok bijah mlai, vjerovao sam i u prijateljstvo. Vjerovao sam i kako ljubim jed
nu odreenu enu, ali njen su me prijezir i poruga tjerali u ludilo. I sada znam: nitko
sam po sebi nije cilj. Svaki ovjek, pa i svaka ena, nisu cilj, nego tek sredstvo za pos
tizanje cilja. Ja, Horemheb, sredite sam svih stvari! Iz mene sve izlazi i u mene se sve
vraa! Ja sam Egipat!
Ja sam narod! inei Egipat ponovno velikim i monim, inim i sebe velikim i
monim. Ali i sve zasluge za to bit e moje i jedino moje, te u imati sva prava i neo
granienu vlast. I to je uistinu pravo i pravedno, Sinuhe! Nadam se kako to shvaa i
razumije...
Njegove su rijei vrlo malo djelovale na mene. Moda bi one i djelovale na nekoga
tko ga nije poznavao. No ja sam ga znao kao hvalisava djeaka. A imao sam i prigodu
u Hetnetsutu vidjeti njegove roditelje, koji su vonjali po siru i stoci, premda ih je uz
dignuo u dostojanstvo i uvrstio u uglednike. Zato ga nisam mogao shvatiti jako ozbilj
no, premda je bilo oito kako stremi prikazati se boanskim u mojim oima.
Zatajio sam te svoje misli i poeo mu pripovijedati o kraljevni Baketamon, koja je
bila smrtno uvrijeena jer je smatrala kako joj u Tutankamonovoj sveanoj povorci
nije bilo dodijeljeno odgovarajue mjesto, onakvo koje prilii njenom ugledu i dosto
janstvu. Horemheb je to moje kazivanje udno sluao i ponudio mi vina, kako bih mu
jo vie pripovijedao o Baketamon... Tako smo pili vina, zabavljeni razgovorom.
A i bre nam je prolazilo vrijeme, dok smo jedrili niz rijeku put Memfisa. Istodob
no, hetitska su bojna kola pustoila Donjim Kraljevstvom...

433

KNJIGA XIV

Sveti rat
l

rikupljajui u Memfisu ete i opremu, Horemheb je pozvao k sebi bogate Egipa

ne. Obratio im se ovim rijeima:
Vi ste svi ugledni i bogati ljudi... A ja sam tek pastirov sin, roen s balegom
izmeu nonih prstiju. Unato tome, Amon me je blagoslovio, a faraon me poastio
povjerivi mi voenje ove vojne. Neprijatelj koji prijeti naoj zemlji, kao to znate,
strahovit je i okrutan... Veliko su mi zadovoljstvo pruile vae odlune i hrabre izjave,
kojima ste prihvatili i potvrdili kako svi moraju doprinijeti rtvu ratu. To je vjerojatno
bilo razlogom to ste ve smanjili mjeru ita svojim robovima i radnicima, a poveali
cijene svoj robi u cijelome Egiptu... Iz vaih sam rijei i djela shvatio kako ste i sami
pripravni podnijeti velike rtve, koje odgovaraju vaem poloaju i bogatstvu...
Zastao je na tren, paljivo ih osmotrio i nastavio:
To me osobito veseli, jer sam odluio uzeti od vas zajam, potreban za pokrie tro
kova rata, za plaanje eta, gradnju bojnih kola, te mnogo drugih stvari kojima vas
ne bih zamarao jer ih i ne razumijete. S tim sam ciljem prouio porezne kartice, ali to
nije bilo dovoljno... Zato sam se zanimao i za imetak kojeg ste u vrijeme lanoga fara
ona zatajili poreznicima. Sada Egiptom vlada pravi faraon, u Amonovo ime. Zato ne
trebate vie skrivati svoju imovinu, nego je javno i s punim ponosom moete darovati
za voenje rata. U tu svrhu, svaki od vas mora mi odmah, bez odlaganja, dati na za
jam polovicu svoje cjelokupne imovine. Nisam sitniav, pa mi je pritom svejedno
hoe li to biti u zlatu ili srebru, itu ili stoci, konjima ili kolima... Kako rekoh, nije bit
no u kojem je obliku taj zajam. Bitno je da ga dobijem odmah!
Na te su njegove rijei bogatai Egipta udarili buno prosvjedovati, razderali su
svoje halje i rekli:
Ve nas je lani faraon natjerao na prosjaki tap, pa smo bez prebita novia! A
podaci koje si o nama prikupio nisu toni! I kakvo nam jamstvo nudi za tu polovicu
nae imovine? I kolike si kamate pripravan platiti?
Horemheb ih je prijateljski promatrao, pa rekao:
Moje jamstvo, dragi moji prijatelji, je pobjeda koju smjeram izvojevati, uz vau
434

pomo i to je bre mogue. Jer, ako ne bih pobijedio, doli bi Hetiti i opljakali vam
sve to imate. Zato mislim, to je jamstvo sasvim dostatno. A glede kamata, namjera
vam sa svakim od vas ponaosob sklopiti posebno utanaenje... Vjerujem, moji e se
uvjeti pokazati prihvatljivima za sve vas. Ali poeli ste prosvjedovati prerano, jer jo
nisam zavrio iznoenje svoje osnove. Zahtijevam polovicu vaega imetka kao zajam,
odmah i neodlono. I to kao zajam, moja predraga gospodo! A po isteku etiri mjese
ca, raunajui od danas, dat ete mi nov zajam i to u visini polovice svega onoga to
tada budete imali, a nakon godine dana polovicu od onoga to vam preostane... Vi ste
sami najsposobniji izraunati vrijednost i imetak koji e vam na koncu ostati. Uvjeren
sam, pokazat e se kako je to vie nego dostatno za namirivanje vaih lonaca za kuha
nje, do konca vaih ivota... Pa se nikako ne moe rei da vas pljakam!
Sasluavi sve to, bogatai Egipta mu se bacie pred noge, plaui i jecajui ogore
no. Lupali su i svojim elima o pod dok im nije potekla krv. Govorili su jo, radije e
se predati Hetitima...
Hinei iznenaenje, Horemheb je odgovorio:
Ako je tako, ispunit u vam elju! Mislim, ipak, kako e moji vojnici, koji u boju
stavljaju svoj vlastiti ivot na kocku, a ne tek svoje kese, biti strahovito bijesni kad do
uju kako odbijate doprinijeti rtvu koju se od vas trai. Bojim se, iskreno govorei,
ve vas ekaju pred vratima, s uzama u rukama. Smjeraju vas vezati, odvui na bro
dove i, prema vaoj elji koju ste netom izrekli, izruiti vas Hetitima... A to mi je od
srca ao, jer nikako ne razumijem koji vam je probitak i zadovoljstvo od vaega imet
ka kojeg u tada zaplijeniti, a vi ete iskopanih oiju okretati hetitske mlinove... Ali,
budui da sami tako elite, obavijestit u vojnike!
Tek su se na te rijei bogatai uistinu preplaili. Poeli su vikati od straha, obujmili
mu koljena i pristali na sve to je od njih traio. Ipak, istodobno su ga ogoreno prok
linjali... No on ih je tjeio:
Pozvao sam vas jer znam kako ljubite Egipat i pripravni ste dragovoljno prinijeti
rtve za njega... Vi ste, isto tako, najbogatiji Egipani. A svaki se od vas obogatio vlas
titim zalaganjem i zaslugom. Uvjeren sam zato kako ete uskoro ponovno obnoviti
svoje bogatstvo. Jer, bogati uvijek postaju jo bogatijima, ak i ako se suvian sok po
vremeno istisne iz njih... Vi ste, moja najuzvienija gospodo, meni poput dragocjenoga
vonjaka. I premda vas cijedim kao to bih cijedio plod mogranja, pa sjemenke iskau
izmeu mojih prstiju, kao dobar voar ipak neu otetiti samo stablo niti mu nauditi.
Zato ga oberem tek s vremena na vrijeme. Ne zaboravite pritom: darujem vam i veli
ajan rat, vei nego ste se usudili i sanjati! A u vrijeme rata, imuni ljudi se bogate. I
to rat dulje traje, to je vee njihovo bogaenje. I nema te sile i vlasti koja bi to mogla
sprijeiti. To ne moe ak ni faraonov porezni ured. Trebali biste mi zapravo biti za
hvalni. Sada vas aljem domovima praene mojim blagoslovom... Poite u miru, pa se
iznova dobro ugojite, poput skotnih krmaa, to vam nitko ne moe zabraniti. Da, jo
neto: neu nikako prigovarati, ako mi povrh onog to traim, od zgode do zgode po
435

aljete i dodatne darove. Mislite stalno, kako smjeram iznova osvojiti Siriju! Vi i pre
dobro znate to i koliko to znai za Egipat! A i za vas same, kad vam nakon veliajne
pobjede iskaem svoju naklonost! Zato mirno jadikujte i dalje, ako vam to donosi
olakanje. Jer, to jadikovanje odjekuje u mojim uima kao zveckanje zlata!
S tim ih je rijeima otpustio. Otili su jecajui i jadikujui, te trgali svoju odjeu.
Ali, im su promakli kroz izlazna vrata, prestali su buiti. Poeli su odmah poslovno
raunati koliki im je to gubitak, te su slagali osnove kako bi ga mogli nadoknaditi.
Ovaj je rat za njih poklon! rekao mi je Horemheb. Od sada e, pri pljakanju
naroda, za sve nevolje kriviti Hetite. A isto tako e i faraon okriviti Hetite za glad i bi
jedu koje u zemlju Kemet donosi rat. Na koncu, narod je taj koji plaa... A bogatai e
ih orobiti za iznos koji je viestruko vei od onog kojeg mi daju na zajam. Pa u ih
moi iscijediti ponovno! Takav mi nain bolje odgovara od uvoenja ratnoga poreza.
Da sam, kojim sluajem, udario takvim porezom na narod, proklinjali bi moje ime.
Otimajui od bogatih, kako bih mogao podmirivati trokove ovoga rata, priskrbljujem
si blagoslov naroda i njihovu naklonost, jer me smatraju pravinim ovjekom... Zbog
moga budueg visokog poloaja, moram ve sada paziti na svoj dobar glas.
U to je vrijeme zemlja u podruju delte Nila bila ve sva u plamenu. Lutajue he
titske skupine palile su sela i napasale konje proklijalim itom. Izbjeglice su u gomila
ma stizale u Memfis. Pripovijedali su takve zastraujue stvari o hetitskoj bjesomu
noj udnji za razaranjem, te mi se srce zgrilo i udovi mi zadrhtali. Zato sam prekli
njao Horemheba neka pohita. No on se tek bezbrino i nehajno smijeio, pa mi rekao:
Egipani moraju prvo upoznati Hetite i njihovu ud. Time e se uvjeriti kako ih
ne moe dopasti stranija kob, od pada u neprijateljsko ropstvo. A ja bih bio obian
luak, ako bih poao u susret Hetitima s neuvjebanim etama i bez bojnih kola. Ali,
ne budi zabrinut, Sinuhe! Gaza je jo uvijek naa! Gaza je kamen temeljac na kojem se
gradi ovaj rat. Sve dok taj grad nije u njihovim rukama, Hetiti se nee usuditi poslati
glavninu svojih snaga u pustinju. Naime, oni nemaju neosporni nadzor na moru. Pos
lao sam i ophodnje u pustinju, sa zadaom neka potiu razbojnike i dragovoljake
ete. I nisam toliko lijen i uspavan, kao to se to tebi u tvojoj nestrpljivosti ini... Egi
pat nije izloen nekoj posebnoj opasnosti, sve dok Hetiti ne budu mogli prebaciti svo
je pjeake preko pustinje i dok te postrojbe ne stignu u Crnu Zemlju. Sada je sva nji
hova mo u bojnim kolima, a njihova je sloboda kretanja ograniena u Crnoj Zemlji,
jer su im na putu prokopi za navodnjavanje. Zbog toga se kreu sporo i s velikim gu
bitkom vremena, te u bijesu pale beznaajna sela i unitavaju ito... A to je manje
ita u Egiptu, vie je Egipana koji hitaju pod moje lavlje repove i drugo ratno zna
kovlje. Jer, kod mene svaki dobiva svoj obrok ita i piva!
To je bila istina! U Memfis su sa svih strana Egipta pristizali ljudi. Bilo je meu nji
ma jednostavno reeno izgladnjelih ljudi, zatim onih kojima ivot vie nije predstav
ljao neku vrijednost jer su zbog Atona izgubili domove i obitelji, a na koncu i onih
koji su naprosto teili za pustolovinama i ratnim plijenom. Horemheb je, krijui to od
436

sveenika, potajice podijelio oprost svima koji su sudjelovali u stvaranju Atonova kra
ljevstva na zemlji. Oslobodio je i uznike iz kamenoloma, kako bi ih potakao na stupa
nje u vojne ete. Memfis je uskoro postao ogromnim okolom. ivot je ovdje postao
vrlo buran i ak nesiguran. Tunjave su u krmama i kuama naslada izbijale svake
noi, zavravajui ozljedama i ranjavanjima. A miroljubivi su se ljudi zabravljivali u
svojim domovima, ne izlazei, zaplaeni i zabrinuti. Iz kovanica i radionica nepres
tance je odjekivala buka ekia i huka mijehova. Tamo su kovai izraivali vrke za
strjelice, koplja i drugo oruje... Strah od Hetita bio je ve toliko velik, pa su ak i naj
siromanije ene donosile svoj bakreni nakit i davale ga neka bude prekovan u vrke
strijela...
Brodovi su neprestance pristizali u egipatske luke. Dolazili su s morskih otoka i s
Krete. Horemheb ih je sve zaplijenio, pa uzeo kapetane i momadi u svoju slubu. Za
plijenio je ak i kretske bojne brodove, te prisilio njihove posade na sluenje Egiptu.
Ti su se brodovi sada rasprili po moru, plovei iz luke u luku bez cilja, jer se nisu e
ljeli vratiti na Kretu. Naime, nije se nita pouzdano znalo o tamonjim zbivanjima.
Doulo se kako je izbila pobuna robova, pa je grad uglednika na brdu planuo i tjedni
ma svijetlio nalik golemoj buktinji. A odsjaj poara se mogao opaziti ak vrlo daleko
na moru. No nitko nije imao pouzdano izvjee o svemu tome. Kretski su pak pomorci
po obiaju toliko lagali, pa im nitko nije vjerovao. ule su se i tvrdnje o hetitskoj naj
ezdi na otok... Ali, kako bi se to moglo sluiti, bilo je teko objanjivo, budui da Heti
ti nisu bili pomorska zemlja i nisu imali brodovlja. Neki su pak govorili o udnom,
svjetlokosom i bjeloputom narodu koji je dojedrio s istoka, opustoio Kretu i oplja
kao je. Pritom je, navodno, bilo poraeno i kretsko brodovlje, budui da je veina nji
hovih pomorskih postrojbi bila na puini, titei pomorske putove za Siriju. A svi su
Kreani jednoglasno tvrdili kako je do tih njihovih stradanja dolo jer je njihov bog
mrtav. Zato su bili zadovoljni stupanjem u egipatsku slubu. No neki su njihovi suna
rodnjaci odjedrili za Siriju, pa se povezali i udruili s Aziruom i Hetitima...
Sve je to bilo Horemhebu na velik probitak, jer je na moru zavladala neizmjerna
zbrka, te su se svi borili protiv svih. I to sve zato jer su se otimali za brodove... Pobuna
protiv Azirua je izbila u Tiru, ali je bila uguena, pa su preivjeli pobunjenici morem
pobjegli u Egipat i stupili u Horemhebovu slubu. Tako je Horemheb mogao prikupiti
brodovlje i opremiti ga za boj, uz pomo uvjebanih posada i momadi. A ja nisam ni
pokuavao izraunati cijenu svega toga, jer je ope poznato kako izgradnja i oprema
nje bojnog brodovlja zahtijeva neizmjerno vie zlata nego bilo kakav kopneni rat...
Dok se sve to zbivalo, Gaza se jo uvijek drala. Kad je etva prikupljena, a vode
Nila su poele rasti, Horemheb je napustio Memfis u pratnji svojih eta... Poslao je na
prijed glasnike morem i kopnom. Zadaa im je bila provui se kroz crte opsjedatelja i
prenijeti poruke onima koji su se jo odrali. A brod koji je pod okriljem i zatitom
noi dojedrio u Gazu, nakrcan vreama ita, donio je i poruku: Drite Gazu! Drite
Gazu pod svaku cijenu! Gaza ne smije pasti! I dok su probojni ovnovi tutnjali o grad
437

ska vrata, a krovovi plamtjeli jer nitko nije imao vremena gasiti poare, povremeno bi
pjevajui doletjela strjelica s porukom: Horemheb vam nareuje! Drite Gazu! A
kad su Hetiti preko zidina bacali u grad vreve u kojima su bile zatvorene zmije
otrovnice, poneki od njih bi bio pun ita, u kojem se nalazila Horemhebova poruka:
Drite Gazu!
Na koji je to nain Gaza odolijevala udruenim nasrtajima Aziruovih ljudi i Hetita,
vie je nego zagonetno. A onaj tvrdoglav i naprasit zapovjednik koji me je osramotio
potezanjem uz zidine u koari od rogoine, uistinu je zasluio slavu i ugled koje je ste
kao sauvavi Gazu Egiptu.
Horemheb je sa svojim etama ubrzano stupao prema Tanisu. Tamo mu je uspjelo
okruiti i odrezati neku jedinicu hetitskih bojnih kola, koja je zastala na zemljitu
unutar rijene okuke. Hetiti su mislili kako su na tom mjestu sigurni i zatieni, okru
eni s tri strane rijekom, pa su pustili svoje konje neka slobodno pasu. Pod zatitom
noi Horemheb je poslao svoje ljude neka prodube isuene prokope za navodnjavanje,
pa ih je nadolazea rijeka ispunila vodom. Ujutro su Hetiti otkrili kako se nalaze na
otoku, koji je sa svih strana okruen vodom. Bili su u zamci, gdje im njihova bojna
kola nisu bila ni od kakve koristi. Zato su poeli ubijati svoje konje i unitavati bojna
kola. Opazivi to, Horemheb je pobjesnio. Nakana mu je bila upravo zarobiti konje i
neoteena bojna kola! Zato je naredio neka rogovi najave napad. Neuvjebane egi
patske ete potom su s lakoom pobijedile i sasjekle neprijateljske vojnike, koji su mo
rali sii s kola i boriti se kao pjeaci, u blatu. A tome ti divlji jurinici iz bojnih kola
nisu bili ni najmanje vini! Tako je Horemheb zarobio stotinjak hetitskih bojnih kola i
oko dvije stotine konja. Ali, pobjeda je bila mnogo znaajnija od toga plijena! Jer, na
kon nje, Egipani vie nisu vjerovali u prie kako su Hetiti nepobjedivi...
Prikupivi bojna kola i konje, Horemheb je na elu svojih eta pohrlio u Tanis.
ete pjeaka i opskrbna kola, koji su mogli tek polaganije napredovati, naputio je
neka ga slijede koliko god brzo mogu... Lice mu je plamtjelo nekim divljim arom kad
mi je rekao:
Smjera li udariti, uini to prvi! I pritom udari estoko!
Zato je jurio put Tanisa, grmei svojim bojnim kolima, kao da je pobjesnio. Usput
nije obraao panju na hetitske skupine koje su lutale Donjim Kraljevstvom i pustoi
le zemlju. Ni u Tanisu se nije zaustavio. Odvezao se ravno u pustinju, te svladao hetit
ske ete koje su bile postavljene radi uvanja zaliha vode. Tako je osvojio i skladita
vode, jedno za drugim. Hetiti su, naime, nakrcali u pustinji stotine tisua vreva s vo
dom... Postavili su ih na odreenim razmacima, du cijele pustinje. Te su zalihe bile
namijenjene njihovim pjeacima. Jer, kako nisu bili pomorci, nisu se usuivali poku
ati napasti Egipat s mora.
Ne tedei konje, Horemheb i njegovo ljudstvo jurili su bez predaha dalje. Mnogi
su konji pritom pali iscrpljeni od napora, tijekom te luake vonje. No Horemheb je
elio napredovati to bre, kako bi poluio plodove iznenaenja. A oevidci su tvrdili
438

kako je njegovih stotinjak bojnih kola podiglo zastraujui stup praine, koji se dizao
do samog neba. Njihovo je pak napredovanje djelovalo kao pribliavanje olujne pija
vice. Svake su noi palili krijesove uokrug po sinajskim brdima, dozivajui dragovo
ljake ete iz njihovih skrovita neka unite hetitske strae i zalihe diljem cijele pusti
nje. Iz svega toga nastalo je kazivanje kako Horemheb tutnji kroz divljinu Sinajske
pustinje, danju poput olujne pijavice, a nou nalik ognjenome stupu. Nakon tog poho
da njegova je slava toliko porasla, pa su se o njemu kazivale prie nalik onima koje se
pripovijedaju samo o bogovima... A tako nisu govorili samo Egipani, nego i Sirijci,
koji su uistinu imali razloga za to. Prialo se o njemu na isti nain kao o junacima iz
drevnih mitova.
Horemheb je potpuno iznenadio neprijatelja, zatekavi ga u svakome pogledu nes
premnog. Hetiti nisu slutili nita zla, osvjedoeni u egipatsku slabost i nemo. Nikako
nisu mogli zamisliti kako bi se Horemheb usudio napasti ih kroz pustinju, dok njihove
isturene ete pustoe Donje Kraljevstvo. Glavnina hetitskih snaga bila je rasprena po
gradovima i selima Sirije, oekujui predaju Gaze. Naime, podruje oko Gaze i rub
pustinje nisu mogli opskrbljivati i prehranjivati ogromnu hetitsku vojsku, koju su bili
prikupili u Siriji radi osvajanja Egipta. U svom su vojevanju Hetiti, naime, bili krajnje
promiljeni i oprezni, pa nisu nikad napadali, sve dok se nisu osvjedoili u svoju pre
mo. Njihovi su zapovjednici na glinenim ploicama imali pribiljeke o svakom pa
njaku, svakom napajalitu, pa i svakome selu na podruju koje su smjerali napasti.
Radi tih su priprava odgodili svoju glavnu navalu, pa su bili zaprepateni i kao gro
mom oinuti neoekivanim Horemhebovim pothvatom. Dijelom je to bilo zato jer jo
nikad nisu doivjeli da bi se neki protivnik usudio prvi napasti njih... A dijelom jer su
vjerovali kako Egipat nema dovoljno bojnih kola za tako znaajan potez. Zato su i bili
toliko zaprepateni, kad su se na rubu pustinje pojavila Horemhebova bojna kola... Iz
gubili su mnogo vremena prije nego su se pribrali, te barem donekle utvrdili broj na
padaa, broj njihovih bojnih kola i cilj napada.
Osim Horemheba nitko nije znao za tu osnovu, za taj napad i cijeli pothvat. Meu
tim, kako se sve dalje odvijalo, ni njemu vie nije bilo sasvim jasno u to se upustio i
kakva mu je konana osnova. Dodue, kako mi je poslije rekao, krenuo je s odreenim
ciljem. Ponajprije je smjerao unititi hetitska skladita vode u pustinji, kako bi zaprije
io njihov nasrtaj i odgodio ga za najmanje godinu dana. Na taj bi si nain priskrbio
vremena za primjernu obuku i opremanje svojih eta. Ali lak i iznenaujui uspjeh
pohoda ga je opio, a jednostavne i lake pobjede zaslijepile su vozae njegovih bojnih
kola. Stoga je poput vihora usmjerio put Gaze. Nasrnuo je s lea na Hetite koji su op
sjedali grad, pa ih rasprio, razorio njihove ratne strojeve i zapalio im okolite. Ali u
Gazu nije mogao ui!... Jer, Hetiti su ubrzo spoznali kako je egipatskih bojnih kola
malo, pa su se pribrali i krenuli u protunapad. A onaj tvrdoglav i naprasit zapovjednik
utvrde, u onoj zabuni koja je nastala, nije Horemhebu htio otvoriti gradska vrata!
Tako je, uz sve svoje zasluge, ipak prekrio rije. Svojedobno mi je izjavio kako vrata
439

grada nee otvoriti osim na izriitu Horemhebovu zapovijed... Sad ju je dobio od nje
ga osobno, ali vrata nije otvorio...
Horemheb bi bio izgubljen, da mu srea nije pritekla u pomo. Naime, Hetiti koji
su drali Gazu pod opsadom, nisu imali bojnih kola. Aziruova i hetitska bojna kola
bila su rasprena diljem Sirije i pustinje, na raznim zadaama ili na odmoritima, jer
je konjima pred velik pohod bio nuan odmor i dobra ispaa. A za opsadu grada bojna
kola nisu bila potrebna! Zbog toga se Horemheb uspio izvui i pred brojano premo
nim neprijateljem hitro umai natrag u pustinju. Povlaei se, unitio je skladita
vode na rubu pustinje, prije nego li su razjareni Hetiti uspjeli prikupiti dovoljno boj
nih kola za progon. Oprezni, kakvi su bili, nisu naime htjeli svoje dragocjene borce iz
vrgavati pogibelji u manjim etama. eljeli su prikupiti dovoljno snaga, premda bi
moda i stotinjak njihovih bojnih kola bilo dovoljno za potpuno unitenje Horemhe
bovih postrojbi, koje su bile iscrpljene od borbi i dugoga nadiranja. Taj hetitski oprez
ovaj je puta bio na probitak Horemhebu. Vrijeme potrebno Hetitima za ustrojavanje
dovoljno jake potjere, iskoristio je za bijeg... Te najveom moguom brzinom odjurio i
nestao u pustinji...
Horemheb je iz svega toga potpuno pravilno naslutio kako je njegov sokol uz nje
ga. Prisjeajui se gorueg drvceta kojeg je neko opazio u sinajskim brdima, poslao je
poruku svojim bacaima koplja i strijelcima. Zapovjedio im je neka ubrzanim stupa
njem poteku kroz pustinju, du jedne od cesta koje su Hetiti izgradili i uz njih uskla
ditili stotine tisua zemljanih vreva s vodom. Bile su to zalihe dostatne za itavu
vojsku pjeaka. Horemheb je sada, naime, smjerao prebaciti rat u pustinju, premda je
takvo tlo bolje pogodovalo za rat bojnim kolima. To je, na izgled, odgovaralo Hetitima
i njihovim bojnim kolima, jer je najvea snaga Hetita bila upravo u tim postrojbama.
Ja pak mislim, u tom asu Horemheb i nije mogao mnogo birati. Jer, nakon to je sret
no uspio izmai razjarenim Hetitima kod Gaze, suoio se s novom nevoljom. Njegovi
su ljudi i konji bili toliko izmoreni, pa bi vrlo teko uspjeli vratiti se do Tanisa i Do
njega Kraljevstva... A on, kao pravi vojskovoa i ratnik, nije nikako htio dopustiti da
njegovi hrabri vojnici sami izginu u pustinji... Pa je zato odluio ostati uz njih. Zato je
pozvao i ostatak svojih snaga, neka mu se prikljue u pustinji. Takvo neto nije se zbi
lo nikad ranije. Kad su veliki faraoni vojevali u naharskoj zemlji, slali su na jesen svo
je ete brodovima u sirijske luke i odatle zapoinjali pohod kopnenim putom. No u ta
je vremena Sirija bila u egipatskim rukama, dok je Horemheb sada imao tek Gazu i
opu pomutnju na moru...
Sve to sam netom ispriao o Horemhebovom prvom napadu na Hetite, saznao
sam dijelom od njega, a ostalo od njegovih ljudi ili iz pria koje su kasnije o tome kazivane. Ja nisam bio uz njega. A da sam kojim sluajem bio, sigurno danas ne bih vie
bio iv i ne bih mogao izvjeivati o tim zbivanjima. Taj su pohod izdrali samo najs
naniji i najilaviji ljudi. Jedino sam mogao, iz svoje nosiljke, razgledavati tragove ne
tom minulih sukoba, dok sam slijedio pjeake ete na njihovom ubrzanom stupanju
440

kroz sprenu zemlju. Napredovali smo u oblacima guee praine, pod blijetanjem
nesmiljenoga sunca. Tako sam mogao opaziti poneko truplo vojnika koji je u onoj su
manutoj vonji pao s bojnih kola i slomio vrat. Paklena pustinja brzo je rastakala ta
tjelesa, pa su pocrnjela i napuhnula se. Oko njih su se natezale pustinjske ptice grab
ljivice. Ponegdje su leala i trupla mrtvih konja. Nailazili smo i na razbijene, vreve za
vodu, iz kojih je dragocjena tekuina nepovratno usahnula u pustinjskome pijesku. Uz
te krhotine leala su trupla pobijenih hetitskih straara. Njih su razbojnici i pripadnici
pustinjskih dragovoljakih eta, im je Horemheb odjurio, opljakali do gole koe i
osakatili. A zatim su ih nabili na kolce i postrojili oko skladita vode. Zato mislim, ra
zumljivo je to manje priam o besmrtnoj slavi i opojnosti pobjede, a vie o ljudskim
patnjama i smrti...
Dva smo se tjedna tako patili, stupajui kroz divljinu i pustinju. Unato izdanim
zalihama vode, za koje smo mogli zahvaliti Hetitima, napredovanje je bilo muno i is
crpljujue. Tada smo jedne noi smotrili ognjeni stup kako se die s brda iza pustinje.
Znali smo, Horemheb nas tamo eka sa svojim bojnim kolima. Ta mi se no urezala u
sjeanje, jer nisam mogao zaspati. San mi nikako nije dolazio na oi. U tami sam ne
prestance gledao u ognjene stupove na udaljenom brdu, kako sipaju dim i iskre, te
svojim sjajem izbljeuju blistanje zvijezda. S tamom je u pustinju pristizala studen,
kao potpuna suprotnost paklenim dnevnim vruinama, zbog ega su vojnici teko pa
tili. Ljudstvo je danima i tjednima bosonogo stupalo kroz usijani pijesak i preko trnja,
pa su sada po nonoj studeni u snu stenjali i jeali kao da su ih opsjeli zli duhovi.
Odatle nesumnjivo potjee i vjerovanje kako je pustinja puna takvih zlokobnih bia,
duhova i vragova... U samu zoru zajeali su vojni rogovi, pa se stupanje nastavilo,
unato sve veoj malaksalosti vojnika prouzroenoj naporima napredovanja i noenja
tekih tereta opreme. Sve ee bi se poneki od njih sruio, nemajui vie snaga za us
tajanje. No Horemhebova nas je lu vodilja pozivala i pourivala. Iz svih predjela pus
tinje istodobno su pristizale manje skupine odrpanih i suncem opaljenih razbojnika i
dragovoljaca. I njih je vodio vatreni znak. Prolazei, pohlepno su promatrali nau
opremu, koplja, volovske zaprege i zalihe. Ali nam se nisu prikljuili. Ili su prema
Horemhebovom znaku. Bio sam uvjeren, kako su nas samo naa brojnost i oruje ou
vali od njihova napada. Kako su nas zagledavali, zasigurno bi nas jednako tako rado
napali i opljakali kao i Hetite... Dakako, da su samo mogli!
Prikuivi se Horemhebovom okolu, uoili smo i prve znakove rata. Zamijetili smo
kako se nad cijelim obzorjem diu gusti oblaci praine. Naime, Hetiti su prikupili sna
ge i krenuli za Horemhebom. Smjerali su ponovno osvojiti skladita vode. Njihove su
izvidnice na bojnim kolima jurile pustinjom, te napadale Horemhebove predstrae,
nastojei posijati strah meu ljudstvom. Jer, egipatske ete nisu imale nikakvih iskus
tava u borbi protiv bojnih kola. A, istini za volju, nisu jo nikada ni okusile pravoga
boja, niti su ikad ranije ubijale kopljima i strijelama. Napad Hetita na egipatsko pje
atvo doveo je do velike guve i strke, pa se mnogo momaka razbjealo po pustinji. A
441

Hetiti su jurili za njima i probadali ih kopljima. Ali Horemheb je bio iskusan i promi
ljen vojskovoa... Brzo je uoio opasnost koju hetitska bojna kola predstavljaju egipat
skim pjeacima. Jo i prije nego su Hetiti na svojim bojnim kolima stigli do glavnine
naih snaga, uli smo rogove iz Horemhebova okola. Pozivao je egipatska bojna kola
pod svoj stijeg, pa su se obruili na Hetite nalik pustinjskoj oluji koja sve mete pred
sobom. I premda nam je Horemheb poslao u susret samo manji broj bojnih kola, a to
su bila ona koja su jo bila uporabljiva u boju, osvjedoili smo se kako su njegov glas i
slava ve duboko zalegli u neprijateljsko ljudstvo. Potovanje Hetita prema Horemhe
bovim bojnim kolima i ratnicima u njima sada je ve bilo toliko, pa su se na njihovu
pojavu odmah povukli i ostavili nae pjeake ete na miru. A moda se i nisu povukli
iz potovanja, nego im je bilo nareeno neka samo ometaju nae ete i promatraju to
se zbiva, a pritom izbjegavaju otvoren sukob...
Njihovo povlaenje poluilo je meu egipatskim etama veliko oduevljenje. Baca
i kopalja su mahali svojim orujem i prijetili, a laki strijelci su, sasvim izlino, poslali
oblak strijela za hetitskim bojnim kolima koja su se povlaila. No uz svo to slavlje, svi
su kriomice pogledavali prema zidu od praine koji se dizao iza hetitskih bojnih kola,
te su govorili meu sobom: Ne prijeti nam nikakva opasnost, jer nas uva mona Ho
remhebova ruka! Zato se ne moramo brinuti. Horemheb e poput sokola nahrupiti na
Hetite, iskopati im oi i oslijepiti ih!
Pristigle su ete bile u velikoj zabludi, ako su po prispijeu u Horemhebov okol
oekivale odmor... Razoarenje je bilo duboko. Tim vie, jer su oekivali pohvale za
ubrzano stupanje i brz dolazak, zbog ega su do krvi oderali kou s tabana, na pustinj
skom pijesku i trnju. No doekao nas je s licem iskrivljenim od bijesa, zakrvavljenih
oiju od umora... Maui svojim zlatnim biem, zamrljanim krvlju i prainom, izderao
se na nas:
Gdje ste do sada, vi gnojitari jedni?! Gdje ste se skrivali, vi vraji okote? Uistinu
e me razveseliti sutranji dan, pogledom na vae lubanje gdje se bijele u pijesku! To
liko sam prepun stida zbog vas! Dopuzali ste poput kornjaa, a zaudarate po znoju i
prljavtini te si moram zaepiti nos! A za to vrijeme moji najbolji ljudi krvare iz bez
brojnih ozljeda, dok moji plemeniti konji putaju zadnji dah. Zato kopajte sada, vi
Egipani, kopajte za svoje ivote! Taj vam posao sigurno najbolje odgovara, jer ste ci
jeli ivot eprkali po blatu! Ako svojim prljavim prstima niste eprkali po nosu ili zad
njici!
Neiskusni se egipatski ratnici nisu ni najmanje uvrijedili na te njegove rijei. Na
protiv, njegove su ih rijei razdragale, pa su smijui se ponavljali meu sobom ono to
je rekao. Osjeali su se zakriljenima od zastraujue pustinje, ve samom Horemhebo
vom nazonou. Tako su zaboravili svoje oderane tabane i isuene jezike, pa su po
njegovim uputama zapoeli kopati duboke rovove u tlu i zabijati kolce izmeu kame
nja. Potom su izmeu kolaca razapinjali konope od rogoza, dok su drugi kotrljali i
vukli velike gromade kamenja niz obronke brda, te ih gomilali u hrpe.
442

Horemhebovi umorni borci iz bojnih kola izvukli su se i dopuzali iz pukotina u sti

jenju i iz svojih atora. Doepali su do doljaka kako bi im mogli pokazati svoje ozlje
de i pohvaliti se svojim junatvom. Uspravili su se ak i oni koji su bili na samrti, hva
lili se unato bolovima i nemoi, ulijevajui tako hrabrost onima koji su kopali, baca
ima kopalja i lakim strijelcima, pobuujui meu njima zavist. Jer, tog istog jutra su
Horemhebovi borci s bojnih kola, ugledavi Hetite kako se pribliavaju u ogromnom
oblaka praine, bili uvjereni: doao im je smrtni tren! Zbog toga ih je dolazak pjeaka
osokolio, jer je i umrijeti lake i ugodnije u gomili, nego sam. Istini za volju, bio je i
krajnji tren za pristizanje pomoi. Od nekih dvije tisue i pet stotina boraca, koliko je
s Horemhebom krenulo na bojnim kolima u opisani pohod, preostalo je manje od pet
stotina momaka sposobnih za boj... A njihovi su se konji spoticali od umora i sputali
glave do pijeska.
Najvei se dio Horemhebovih snaga slio u okolite tijekom dana, nalik neizbrojivoj
matici. Odmah po prispijeu, svi su slani na kopanje rovova i podizanje zapreka, koje
su trebale Hetitima zaprijeiti prodor u pustinju. Iscrpljenim etama, koje jo nisu
pristigle, Horemheb je poslao naredbu kako moraju jo iste noi dohvatiti utvrene
poloaje njegovog okola. Naime, sve koje bi zora zatekla u pustinji, ekala je strana
smrt od neprijateljske ruke, ako bi se njihova bojna kola probila kroz brdski prijevoj u
pustinju. Ali nitko nije brojao prispjele. Horemheb to nije dopustio, jer takav podatak
ne bi nikome koristio, te bi samo pokazao koliko ih je malo u odnosu na hetitsku voj
nu silu...
Hrabrost Egipana uoljivo se poveala, pri pogledu na brojnost vlastitih eta. Jer,
u divljini pustinje se inilo kako ih je uistinu mnogo. Osim toga, slijepo su vjerovali i
uzdali se u Horemheba, uvjereni kako e ba on potui Hetite i spasiti svoje ete od
hetitskih ruku. Dok su uurbano podizali zapreke, napinjali konopce i kotrljali kame
nje na hrpe, opazili su neprijatelja kako se pribliava, zavijen u velik oblak praine, te
su uli njihove ratne poklie. Problijedjelih lica i ustreptalih pogleda, puni uasa, zir
kali su prema Hetitima, zastravljeni nadolazeim bojnim kolima i njihovim zastrau
juim kosama, koje su se ljeskale pri vrtnji kotaa.
Spustila se no. Hetiti nisu htjeli napasti, dok ne razgledaju zemljite i ocijene sna
gu protivnika. Zato su udarili okol u pustinji, pa zatim pustili konje na pau meu tr
novito pustinjsko grmlje, te zapalili vatre. U tami noi rubovi pustinje bili su naika
ni okolskim vatrama, dokle je oko sezalo. Cijele su noi njihovi izvidnici i prethodnice
na lakim bojnim kolima prilazili do samih utvrda Egipana, nastojei pobiti straare i
istodobno uznemirujui branitelje du cijele obrambene crte. Ali na oba boka, gdje
nije bilo mogue podii zapreke, razbojnici i dragovoljake ete presretale su Hetite i
zarobljavale njihova bojna kola i konje. Pohvatali su velik dio tih prethodnica i izvia
a, te ih se u hetitski okol malo vratilo od onih koji su skrenuli s puteva ili se odvojili
od svojih snaga...
No je zbog svega toga bila buna, ispunjena tutnjavom kotaa bojnih kola, smrt
443

nim kricima umiruih, fijukom strijela i zveketom oruja... Vojnici nepriueni ratu
zbog toga nisu mogli zaspati, opsjednuti strahom. No Horemheb ih je smirivao i tje
io:
Spavajte samo, movarni takori! Spavajte! Odmorite se i utrljajte svoje oderane
tabane uljem. I budite spokojni, jer ja bdijem nad vaim poinkom i uvam vas!
Ni ja nisam mogao usnuti. Hodao sam po okolu cijelu no, brinui se za rane Ho
remhebovih boraca iz bojnih kola. A on me je sokolio, govorei:
Izlijei ih, Sinuhe! Uporabi svo svoje znanje i umijee. Hrabrijih ratnika svijet jo
nije smotrio! Svaki od njih vrijedi za stotinu ili ak i tisuu ovih koji ruju po blatu. Iz
lijei ih, jer srdano ljubim taj moj olo i propalice, koji znaju ukrotiti konja i drati
uzde. Izlijei ih, jer nemam priuvnoga ljudstva kojim bih mogao nadomjestiti ove
pred tobom. Zato e, od sada pa na dalje, svatko morati u aru boja uiti kako se
upravlja konjem i bojnim kolima. Dat u ti, zato, po deben zlata za svakoga ovjeka
kojeg mi osposobi za boj!
No meni nije bilo ni najmanje do ale, jer sam bio neraspoloen od duga i zamorna
putovanja kroz pustinju. I to premda sam cijeli put preao u nosiljci. Jezik mi je bio
potpuno isuen od trpke pustinjske praine, a bio sam i ljutit na pomisao kako u zbog
sulude Horemhebove tvrdoglavosti morati umrijeti u toj bijednoj pustinji, od hetitske
ruke...
Premda, to moram naglasiti, smrti same po sebi nisam se pribojavao.
Zato sam mu razdraeno odgovorio:
Sauvaj svoje zlato za sebe! Ili ga razdijeli vojnicima, neka bar pred smrt osjete
kako su bogati! Sutra emo, nedvojbeno, svi izginuti, jer si nas u ovoj stranoj pustinji
uvukao u klopku. A taj tvoj olo i propalice kuam izlijeiti zbog samog sebe, jer mi se
ini kako su oni jedini ljudi u ovoj vojsci, sposobni za boj. Ovi pak s kojima sam do
ao, pobjei e im se Hetiti toliko priblie te e im moi sagledati bjeloonice. Osvje
doio sam se u njihovu hrabrost obilazei okol! U Jami su se uplaili otrgnute grane. A
kad bi iza kamena skoio zec i pretrao im preko puta, zazivali su u pomo sve egipat
ske bogove! Nema dvojbe, bili su dovoljno hrabri razbijati jedni drugima glavurde po
tebanskim ulicama ili usamljenome putniku prerezati grlo i opljakati torbu. U pusti
nji su pak nalik janjcima, koje vodi na klanje, pa te ponizno slijede, pripravni ve sli
jedeega trena razletjeti se na sve strane. Prema tome, lijeim tvoje ratnike zbog sa
moga sebe, kako bi nam njihova hrabrost i snaga spasili ivote. Ipak mislim, bilo bi
najbolje, ako bi odabrao najhitrije konje i pobrzao, uzevi me sa sobom, put Donjega
Kraljevstva... Tamo bi mogao prikupiti novu i bolju vojsku!
Horemheb si je protrljao nos i rekao:
Tvoj savjet slui na ast tvojoj mudrosti, Sinuhe! I nesumnjivo bih ga prihvatio,
kad bih imao barem jo traak mudrosti. Ali, moj olo i moje propalice su mi prirasli
srcu. Zato ih ne elim prepustiti smrti daleko u pustinji, bez mene. Istina, mogao bih
pobjei bez potekoa, putem unititi zalihe vode i na taj nain odgoditi rat za slijede
444

u godinu. Uistinu, ne znam zato jo nisam utekao. To bi na mojem mjestu uinio

svaki pametan i razborit ovjek, te bi kasnije mogao svojim vojnicima podii veliajan
spomenik, uklesati u njeg njihova imena i tako ovjekovjeiti uspomenu na njih. Ipak,
kako vidi, odustao sam od toga. Zato nemamo izbora. Jedini nam je izlaz pobijediti
Hetite. I to pobijediti ih ovdje, u pustinji. Moramo ih pobijediti, jer drugoga izlaza ne
mamo... A moda sam pak postupio i vrlo razborito, pozivajui svoje vojnike u pusti
nju. Ta ovako nemaju kamo pobjei, pa se moraju, htjeli ne htjeli, boriti za svoj i
vot!.. Eh, sad idem i ja otpoinuti. Lei u u svoja kola i piti vina. Nakon opijanja uvi
jek sam mamuran i krajnje loe volje, te u se valjano boriti, mnogo bolje nego trije
zan!
Napustio me i zaputio se prema svojim bojnim kolima. Iz tog sam smjera uskoro, u
nonoj tiini, zauo klokotanje vina koje je teklo iz vra, sve dok se iz daljine nije po
novno zauo tropot bojnih kola i uzvici uplaenih Egipana, koji su s utvrda bjeali u
mrak. Horemheba su njegovi ljudi eljno zagledali, pa je zato svakome od njih koji bi
naiao pruao pehar, nudei nek se iz njega napije vina. A dok su pili, zasipao ih je
grdnjama i kletvama, govorei:
Vae su trbuine poput vrea bez dna! A svojim prljavim gubicama ete mi zasvi
njiti pehar i polokati svo vino, pa se vie neu moi poteno napiti!
Pritom je svakog vojnika svojom tekom rukom tapkao po ramenu, oslovljavajui
ga imenom, te hvalio njihovu odvanost u boju pred Gazom, gdje su se u aru boja
toliko zapleli u uzde te su ih njihovi vlastiti konji mogli udarati kopitima.
Tako je prola ta neizvjesna no. Napokon je svanula zora, nalik nekakvoj plavias
toj sablasti koja se dovukla iz pustinje. Pred utvrdama su leali mrtvi konji i prevrnu
ta bojna kola, a grabljivice su kljuvale oi Hetitima koji su tamo izginuli. Na Horem
hebovu zapovijed zajeali su vojni rogovi, pa je postrojio svoje ljude u podnoju brda
i odrao im govor.

2
Dok su Hetiti u pustinji duili svoje vatre pijeskom, uprezali konje i brusili otrice,
Horemheb se obratio svojim etama. Naslonio se na hrapavu stijenu, grizao od koma
da suhog kruha i glavice luka, te ovako kazivao svojim etama:
Pogledajte pred sebe! Vidjet ete veliko udo. Amon je u nae ruke izruio Hetite,
te emo danas poiniti veliajna djela. Neprijateljski pjeaci jo nisu stigli! Oni ekaju
na vanjskome rubu pustinje, budui da im manjka vode. Njihova bojna kola moraju
prvo probiti nae crte i domoi se zaliha vode u naoj pozadini, smjera li njihova voj
ska nastaviti pohod na Egipat. Njihovi su konji ve sada edni i bez krme, jer sam im
spalio sve priuve i razbio vreve s vodom cijelim putem od Sirije do ovoga mjesta.
445

Zato se moraju probiti kroz nae poloaje ili se povui, osim ako ne bi udarili trajniji
okol i ekali na svjee zalihe. U tom se pak sluaju ne bi mogli upustiti u boj s nama.
Kad bi bili mudri, zbog tih bi okolnosti odustali i vratili se u Siriju. Ali Hetiti su po
hlepni ljudi, lakomi! Svo svoje zlato i srebro uloili su tu u Siriji, u ove vreve s vo
dom, koji nanizani lee iza nas, napunjeni, na cijelom putu do Egipta. Oni ih se ne
ele odrei bez borbe. Zato tvrdim: Amon ih je uistinu predao u nae ruke! Pri napadu
e im se konji zaplesti u nae zapreke. I nee moi navaliti na nas svojom punom sna
gom, jer e rovovi koje ste tako revno i marljivo iskopali, hrpe stijenja i konopi slomiti
otricu njihova napada.
Horemheb je nemarno ispljunuo lupinku luka, te snanim zubima odgrizao nov
komad kruha i vakao ga. Za to su vrijeme ete poele toptati nogama i vikati, poput
djece eljne nove prie. Tada se Horemheb namrgodio i rekao:
Seta mi i svih njegovih vragova! Zar su pekari ispekli takorov izmet u kruh?! Ili
mi to usta smrde po blatu od mamurluka? Znajte, moj dragi olou i propalice, noas
sam se poteno napio. I to od radosti to su nam Hetiti u svojoj naivnosti doli na do
hvat koplja... I jedino ega se bojim, to je vaa mlitavost, te bi zbog nje mogli dopusti
ti Hetitima proboj, pa bi tako iskliznuli kroz nae prste. Zbog toga vam elim objasni
ti: drke u vaim rukama su drke kopalja, a njihovi vrhovi napravljeni su za paranje
hetitskih trbuha. A onima s lukom u rukama kaem: vjerojatno sebe smatrate velikim
ratnicima i junacima kad zapjevaju strune vaih lukova, a strijele vam polete visoko u
zrak, pa kao djeca viete: Gledajte koliko sam visoko dobacio strjelicu! Meutim, vi
morate gaati Hetite! Kad bi bili pravi ratnici i strijelci, ije stijelice pogaaju cilj,
smjerili bi svoje strijele Hetitima tono u oi. No neu troiti svoje savjete na vas!
Zato kaem sasvim kratko i jednostavno: usmjerite svoje strijele na hetitske konje, jer
su konji vee mete, a ljude na kolima i onako nikad ne biste mogli pogoditi. I to vam
blie priu, to ete ih u svojoj nevinosti lake pogoditi. Zato vam savjetujem: pustite
ih neka priu vrlo blizu. I svojom u rukom izbievati svakog ovjeka koji uzalud is
pusti strijelu, te e poaliti to se rodio! Jer, nemamo strijela za bacanje... Pri odapinja
nju strijela prisjetite se, ako vas to veseli, iljci strijela izraeni su od nakita egipatskih
ena i od nonih prstenova bludnica! Sve su one dragovoljno priloile svoj bakar za
izradu oruja i pobjedu Egipta. Mislite na to! Zatim vi, bacai kopalja! Kad konji nasr
nu, uprite drke svojih kopalja o tlo i drite ih vrsto, obim rukama. A iljak usmjerite
u trbuh ivotinja! Na taj se nain neete izvrgnuti nikakvoj opasnosti, te moete od
skoiti u stranu, prije nego bi konj mogao pasti na vas. Budete li pak oboreni na zem
lju, prereite konjsku ormu, jer je to jedini nain kojim moete izbjei kotaima boj
nih kola, koja e vas inae pregaziti i smrviti. Eto, to je vaa zadaa, vi vodeni takori
s Nila!
S gaenjem je omirisao kruh u svojoj ruci i bacio ga. Potom je podigao vr s vo
dom i potegao dug gutljaj, elei razbistriti glavu. Potom je nastavio:
Zapravo je teta daha, kad vam govorim i savjetujem vas! im ete zauti ratni
446

pokli Hetita i tutnjavu njihovih bojnih kola, zacvilit ete i skriti glave u pijesak, bu
dui nemate ovdje svoje majke pod ije bi se skute zavukli! Ipak, s tim u svezi, moram
vam jo na neto skrenuti pozornost... Probiju li se Hetiti kroz nae redove i dou do
zaliha vode u naoj pozadini, svaki od vas je izgubljen te e prije noi biti mrtav ili
zarobljen. A svi znate kakva je kob namijenjena onima koji padnu u hetitsko zaroblje
nitvo!... U najboljem sluaju, ako vas zadesi brza smrt, za nekoliko mjeseci e vae
koe biti preraene u torbe za trnicu, te e se ljuljati u rukama sidonskih i babilon
skih babetina. Vama, koji ne budete takve sree, prebit e i smrskati udove, te vas
objesiti glavom na dolje niz zidine, a zatim ostaviti neka tako derete kou i bijedno
skapate. Ili e vas oslijepiti te ete poput stoke okretati mlinsko kamenje u njihovim
brdima! Zato vam otvoreno kaem: to e se zbiti sa svima nama, uspije li Hetitima
proboj kroz nae postrojbe. Bit emo opkoljeni i izgubljeni, bez ikakve odstupnice.
Moram naglasiti i kako im sada vie ni na koji nain ne moemo umai. Naime, na
pustimo li utvrde koje smo izgradili, hetitska e nas kola dostii bez napora, te nas sa
sjei i raspriti poput pljeve koja se nae na putu naplavnim vodama. Spominjem to
samo usput, za sluaj ako nekoj budali padne na pamet kako bi mogao glavom bez ob
zira pobjei u pustinju!.. A kako se ne bi zabunili glede smjera iz kojeg dolazi neprija
telj, postavit u iza vaih lea, na odgovarajuoj udaljenosti, pet stotina svojih najhra
brijih vojnika, mojih predragih propalica i lopua! Tako e se moi, za nagradu svojoj
odvanosti koju su do sada iskazali, do sita nasmijati gledajui vas kako se borite... Ti
su ljudi tako neto i zasluili, jer je tek svaki peti preivio na pohod do Gaze i natrag!
Priseem na dalje, svakog tko se zabuni glede pravca odakle stie neprijatelj, zaklat u
svojim vlastitim noem ili podvri onom malom i jednostavnom zahvatu koji divljeg
bika pretvara u poslunoga vola! Iz toga vam je sada valjda jasno: smrt ne vreba na
vas samo sprijeda, nego je jo izvjesnija ako pokuate bjeati pred neprijateljem! A is
pred vas, to imajte na umu, velika je pobjeda i ast. I ni najmanje ne sumnjam, ako se
svatko od vas valjano zaloi, pobijedit emo Hetite. Zato vam nema druge, ve se mo
rate baciti na njih i unititi ih svim orujem koje ste dobili u ruke... Svi sjedimo u is
tom unu i jedini nam je izlaz poraziti neprijatelja. Zato u poi s vama i s biem u
ruci boriti se uz vas. I bude li moj bi ibao vie po vama nego po Hetitima, to nee
biti moja krivnja nego samo vaa... Tako je to, moji odvani i hrabri vodeni takori!
Ljudi su ga sluali kao zaarani. ak su zaboravili premjetati se s noge na nogu i
kopkati nonim prstima po praini, to je stari vojniki obiaj. Sluajui ga, ljudi su
zaboravili i na Hetite! Priznajem, ja sam se uznemirio, jer su se hetitska bojna kola
ve poela valjati prema naim poloajima, to su potvrivali udaljeni oblaci praine.
Vjerujem Horemheb je namjerice otezao svoj govor, kako bi ljudstvu prenio svoju pri
branost i mir, te ih time potedio munoga iekivanja napada... To su potvrivale
njegove oi, kojima bi povremeno, ali kradomice, usmjerio prema udaljenom hetit
skom okolu. Napokon je i otvoreno pogledao prema pustinji, s uzviice na kojoj je sta
jao, podigao ruke i zakljuio svoje kazivanje uoi boja:
447

 Nai prijatelji Hetiti su krenuli. Za to od srca zahvaljujem svim bogovima Egipta!

Uistinu ih je Amon toliko zaslijepio, pa se previe oslanjaju na svoju snagu. Ali Amon
je uz nas i bori se na naoj strani! Zato poite, vi bijedni nilski vodeni takori. Svaki
ovjek neka zauzme mjesto koje mu je odreeno! I neka ga ne naputa bez posebne
zapovijedi! A vi, moje predrage i prekaljene propalice i lopue, poite za tom ruljom
zeeva i pueva. Brinite se za njih i opkolite ih. A bude li potrebno, ukopite ih, ako
nakane bjeati. Mogao bih vam jo rei: Borite se za egipatske bogove, borite se za
Crnu Zemlju, borite se za svoje ene i djecu! Ali, to su tek isprazne rijei, jer kad bi
bijegom mogli spasiti svoje ivote, bez razmiljanja bi pomokrili lica svojih ena... I
zato vam kaem: Borite se za sebe, vi egipatski vodeni takori! Borite se za sebe i ne
mojte pobjei, jer su vam borba i pobjeda jedini izlaz i spas! A sad potrite, momci,
potrite hitro koliko vas noge nose! Inae e hetitska bojna kola stii do zapreka prije
vas, pa e boj biti okonan i prije nego zapone!
Potjerao ih je, te su ete uz glasnu viku potekle prema poloajima. No ne znam
jesu li vikali od ara i revnosti ili naprosto od straha... Horemheb ih je polako slijedio.
A ja sam ostao sjediti na podnoju brda, namjeravajui promatrati bitku sa sigurne
udaljenosti. Ta ja sam ipak bio lijenik, te je moj ivot bio dragocjen...
Hetiti su stigli preko ravnice do podnoja brda, gdje su se prestrojili u bojni pore
dak. Njihove arene zastavice, bljetanje krilatih sunca na bojnim kolima, perjanice
konja te ivopisni vuneni oklopi koji su titili njihove konje od strijela, predstavljali su
veliajnu i krajnje zastraujuu sliku. Bilo je nedvojbeno kako svim snagama smjeraju
udariti na otvoren prostor, preko kojeg je put vodio do zaliha vode, a Horemheb ga je
na brzinu zaprijeio lakim pregradama. Drugim rijeima, nisu eljeli napasti s obje
strane prijelaza kroz brda, gdje su krila egipatskoj vojsci branili pustinjski razbojnici i
dragovoljake ete. To bi im, istina, pruilo vie prostora za nalet bojnih kola i razno
vrsne pothvate, ali bi njihovim konjima put do vode bio predug. Zato nisu mogli
mnogo birati i dugo ekati. A oslanjajui se na svoju snagu i vojnu vjetinu, kojoj se
jo nitko do tada nije uspio oprijeti i odrvati, bili su uvjereni kako je najprei put i
najbolji za njih. Raspolagali su raznovrsnim bojnim kolima, od onih najlakih do te
kih. Kola su djelovala u skupinama od po est, a deset takvih skupina tvorilo je veu
postrojbu. Prema mojoj procjeni, Hetiti su ovdje krenuli s oko ezdeset takvih postroj
bi. Prema tome, raspolagali su s oko 3000 do 3600 bojnih kola! A bilo je poznato kako
su ljubitelji parnih i okruglih brojeva, te su to primijenili i na ustroj svojih postrojbi. S
tom su snagom usmjerili na Horemhebove neuvjebane i iscrpljene ete...
Bilo je zanimljivo promatrati poredak kojeg su razvili. U sreditu njihovoga bojnog
ustroja bila su ona teka bojna kola, koja su vukla po tri konja, a posada je brojila tri
ovjeka. Gledajui ta teka bojna kola, koja su ve svojom veliinom i teinom budila
strahopotovanje, jednostavno nisam mogao ni zamisliti kako bi se Horemhebove
postrojbe mogle oprijeti njihovu napadu i zaustaviti ih... Kretala su se polako i teko,
nalik pravim pustinjskih brodovima, te su prijetila unititi sve to bi im se isprijeilo
448

na putu...
Tada su zajeali hetitski rogovi, a njihovi su zapovjednici podigli svoje zastavice.
Bojna kola su se pokrenula i poela poveavati brzinu. Kad su se primakla egipatskim
zaprekama, na svoje sam uenje zamijetio kako izmeu njih jure slobodni konji. Ali,
na leima svakog konja nalazio se jaha, drei se za grivu konja i udarajui ga peta
ma u slabine, kako bi potekao jo bre. Nikako nisam mogao razumjeti, zato su svoje
priuvne konje poslali u prethodnicu, a jo k tome i bez zatite. Ali uskoro sam shva
tio zato! Zamijetio sam kako se ti vjeti jahai, pri punom trku svojih konja, sagibaju
do samoga tla te sjekirama i noevima reu konopce o koje su se trebali spoticati konji
koji vuku bojna kola. Tada su prispjeli i daljnji jahai, polegnuti po leima konja i
oboruani kopljima, na ijem su se vrhu nalazile arene zastavice. U punom galopu
zalijetali su u prodore koje su u zaprekama prorezali prethodni jaha, ne obazirui se
na egipatske strijele i koplja. Pritom su bacali svoja koplja, ali ne na Egipane, nego su
ih pobadali u zemlju, u uspravnom poloaju, sa zastavicom koja je vijorila na vrhu...
Sve se to zbilo munjevito, bre nego mogu o tome i pripovijedati. Ali nakane im
nisam mogao pogoditi. Jer, nakon to su prerezali konopce i poboli svoja koplja, jahai
su okrenuli svoje konje i odjurili natrag punom brzinom svojih konja. Zamakli su iza
postrojbi bojnih kola, te se zaustavili iza njih. Ali neki su i skliznuli sa svoga sedla,
probodeni egipatskim strijelama. I mnogi su konji pali, te su divlje udarali kopitima
oko sebe i strano njitali.
Sada su hetitska laka bojna kola krenula u pravi napad. No tada se zbilo neto kraj
nje neobino! Horemheb, koji je slijedio prve redove svojih obrambenih eta, upravo
je provalio iza zapreka i potpuno sam krenuo prema nailazeim neprijateljskim boj
nim kolima! Sve sam to mogao dobro promatrati sa svoje uzvisine, a Horemheba sam
prepoznao po njegovoj jedinstvenoj pojavi i jer je bio za glavu vii od ljudi iz nilske
doline, koji su bili niega rasta. Ugledavi to, prestravio sam se, sumnjajui kako mu
njegov sokol moe pomoi u tom usamljenom juriu na hetitska bojna kola. Vikao
sam i grio ake. Ali on se zaputio tek do zabijenih hetitskih kopalja sa arenim zasta
vicama na vrhu. Iupao je pobodeno hetitsko koplje i zavitlao ga to dalje, te se ono
ponovno zabilo u pijesak i ostalo na udaljenom mjestu, zibajui se u pijesku. Njegov
je ratniki mozak i osjeaj oito djelovao mnogo bre nego kod drugih ljudi. Jedini je
on odmah spoznao o emu se radi! Koplja i zastavice bili su pobodeni kao oznake na
ilazeim bojnim kolima, pokazujui im gdje su najslabije toke obrane, gdje se najlak
e moe poluiti proboj...
Takvi postupci, premda na izgled sitni, potvrivali su koliko je Horemheb uistinu
moan i sposoban vojskovoa i ratnik, koliko je utemeljena i opravdana slava koja ga
je pratila. Jer, ni jedan jedini od svih ostalih Egipana nije se dosjetio toj hetitskoj lu
kavtini. Samo je on bio toliko pribran, te je iupao takvo koplje-oznaku i bacio ga na
drugo mjesto, kako bi zbunio Hetite. Ali, treba i to rei, nekoliko je odvanih momaka
hitro slijedilo njegov primjer. Potekli su iza zapreka, te i oni istrali na otvoren pros
449

tor. upali su hetitska koplja iz zemlje, no nisu ih odbacivali ve su se vratili i donijeli

ih kao ratni plijen. Sada, razmiljajui smireno o tome, cijenim kako je Horemhebova
brza pamet i domiljatost zapravo spasila njegovu vojsku, a istodobno i cijeli Egipat.
Jer, da su Hetiti mogli usmjeriti svu udruenu, strahovitu snagu prve navale, na toke
koje su oznaili njihovi jahai, Egipani im se gotovo sigurno ne bi uspjeli oprijeti i
odbiti ih.
Ali tada jo nisam shvaao znaaj Horemhebova postupka, smatrajui njegov istup
prema nadiruim bojnim kolima tek besmislenom mladenakom obijeu. Zato sam
ga u sebi i osuivao, mislei kako je tim primjerom htio tek osokoliti i podjariti svoje
ljude. Ipak, treba priznati, moda i nema hrabrijega djela od stupanja na otvoren pros
tor, u susret nadiruim bojnim kolima. Na tako neto moe se odvaiti tek iskusan
vojnik, koji dobro poznaje svoju snagu i spretnost, kao i brzinu bojnih kola, te zna
kada se i kako treba povui, prije nego ga bojna kola pregaze i smrve... S obzirom na
svoje sposobnosti i veliko iskustvo, Horemheb pritom moda i nije bio u nekoj velikoj
pogibelji, ali njegov je istup imao velike posljedice. Egipatsko je ljudstvo to doivjelo
kao veliko junatvo, te su svi glasno klicali, slavili ga i zaboravili na nastupajuu pogi
belj...
Horemheb se u zadnji tren dokopao zaklona, jer su nadirua hetitska laka bojna
kola ve dospjela do zapreka. Hetiti su pred obrambenom linijom egipatskih eta ubr
zali kretanje i, slijedei preostala pobodena koplja sa zastavicama kao putokaze, zale
tjeli se u zapreke, ustrojeni u obliku klinova. Ovaj prvi nasrtaj popratila je silovita
buka. Digli su se i toliko gusti oblaci praine, pa s obronka brda nisam vie mogao
pratiti tijek zbivanja. Mogao sam zapaziti jedino mrtve Hetite i nekolicinu njihovih
konja koji su leali ispred zapreka, oboreni egipatskim strijelama. No nadolazei voza
i su okretno i vjeto izbjegavali prevrnuta bojna kola i jurili dalje. Uskoro se moglo
vidjeti kako su hetitska laka bojna kola, unato velikim gubicima, uspjela probiti
obrambene crte na nekoliko mjesta. No Hetiti nisu nastavili prodor, ve su ostali
okupljeni i zaustavili svoja bojna kola. Iz tih su kola hitro iskoili priuvni vojnici, te
poeli kotrljati navaljano stijenje u stranu, oslobaajui tako put onim teim snaga
ma. A te su stajale izvan dohvata strijela i ekale svoj trenutak za napad.
Iskusan vojnik bi, osvjedoivi se o tim uspjesima neprijatelja, bio uvjeren kako je
bitka izgubljena. Ali Horemhebovi neuvjebani vodeni takori imali su pred oima je
dino konje koji su leali pred zaprekama i u rovovima, te se ritali kopitima u smrtno
me hropcu. Mogli su vidjeti i kako je neprijatelj imao ozbiljnih gubitaka, te su mislili,
njihova je vlastita smionost i hrabrost zadrala napadaj. Urlajui od ushita i uasa,
bacili su se svim svojim snagama na zaustavljena bojna kola, nasrui kopljima na vo
zae kola i obarajui ih na tlo. Ostali su pak puzali uokolo i noevima rezali konjske
orme, kako bi oslobodili konje. A strijelci su odapinjali strijele na Hetite koji su ukla
njali kamenje. Horemheb je svojim ljudima dopustio neka divljaju po miloj volji, a
budui da su bili brojni, uspjeli su zarobiti mnogo hetitskih bojnih kola. Odmah su ih
450

predali, ludi od oduevljenja i ponosni, Horemhebovim iskusnim propalicama i lopu

ama... Naime, sami ih nisu mogli nikako uporabiti, jer nisu znali njima upravljati,
ve su preplaeno visjeli na uzdama konja koji su se propinjali. Svi su se strano bojali
kako bi mogli ispasti iz bojnih kola, ako bi se uspeli u njih, te zavriti pod kotaima...
Horemheb im nije htio kvariti opu radost i ushit, niti ih obeshrabriti. Zato im nije
rekao kako e bitka biti izgubljena i svemu doi kraj, kada krenu hetitska teka bojna
kola. Horemheb se, naime, budui mu nita drugo nije preostajalo, uzdao u svoju sre
u i svoga sokola... Ali i u velik rov kojeg je dao iskopati sredinom doline u zaleu
svojih eta, te ga prikrio nabacanim grmljem i gutikom. Hetitska laka bojna kola nisu
dospjela do toga rova, jer su njihovi vozai bili uvjereni kako su probojem egipatskih
zapreka svladali sve to im se moglo nai na putu.
Raskrivi dovoljno irok prolaz za teka kola, preivjeli Hetiti su se hitro uspeli u
svoja bojna kola i strjelovito uzmaknuli prema svojoj glavnini. Taj je bijeg pobudio
veliko slavlje meu Horemhebovim momcima, koji su pomislili kako je pobjeda ve
njihova! Zato su poletjeli svojim kopljima probosti preostale ive konje, koji su slom
ljenih nogu leali u rovovima. Pritom su ubijali i Hetite koji su bili pali s bojnih kola i
sada puzali izmeu gomila kamenja, traei zaklon. Ali Horemheb se nije zavaravao...
Hitno je naredio neka se oglase rogovi, kako bi ljudi to je bre mogue ponovno na
valjali stijenje i kamenje na prokren prolaz, te usadili koplja vrcima ukoenim pre
ma napadaima. elei izbjei nepotreban gubitak ljudstva, Horemheb je bio prisiljen
postaviti svoje vojnike na obje strane prodora probijenih kroz zapreke. Jer, da nije
tako postupio, velike kose tekih bojnih kola, okreui se na kotaima, pokosile bi nje
gove pjeake poput zreloga ita.
To je uinio u posljednjem trenutku. Jer, vodni se sat nije pomakao ni za jednu
punu oznaku, a iz praine koja se jo nije bila slegla iza uzmiuih lakih hetitskih boj
nih kola, zaula se buka i tropot njihovih tekih bojnih kola. Doao je njihov trenu
tak, toga cvijeta i ponosa hetitskih postrojbi. Pokrenula su se u svoj svojoj silini i ko
taima drobei sve zapreke koje su im bile na putu. Kola su vukli siloviti konji, za cije
la prsa vei od egipatskih. Glave su im titile obrazine od kovine, a bokove debeli vu
neni oklopi. Kotai tih kola bili su toliko moni da su zdrobili ili odgurnuli u stranu
ak i kamene gromade koje su im se nale na putu... A iza njih su se dizali oblaci pra
ine. Siloviti su konji svojim snanim prsima razgrnuli i slomili koplja usaena u zem
lju, a drke kopalja pritom su pucale kao da su od suhe rogoine. Urlici i krika od koje
se ledila krv u ilama pratili su to hetitsko nadiranje, jer su hranitelji bili drobljeni ko
taima ili bi ih prepolovile smrtonosne kose. Na svom mjestu, na obronku brda, ustao
sam i ogledao se uokolo. Mogunosti i puta za uzmak uistinu nije bilo...
Uskoro su velika, teka hetitska vozila izbila iz oblaka praine. A njihovi konji, na
dirui u svojim raznobojnim oklopima od vune i s dugim bronanim iljcima koji su
strali na njihovim obrazinama od kovine, liili su na nepoznata, sablasna udovita i
nemani. Gomile Hetita sada su napredovale u veliajnome poretku, poput bujice...
451

Uinilo mi se tada, nema vie te sile na svijetu koja ih moe zaustaviti. A nije vie bilo
ni Egipana koji bi ih prijeili u prodoru do vreva s vodom u pustinji. Jer, Horemheb
je zapovjedio svojim ljudima neka se iz doline povuku u zaklone na obroncima brda.
Hetiti su tada istisnuli veliajan bojni pokli i silovito su zatutnjali dalje put pustinje,
te se praina dizala za njima u golemim vrtlozima i skrila ih od naih pogleda. Ja sam
se pak bacio na tlo licem prema zemlji, te sam poeo gorko plakati i oplakivati kob
Egipta, kob nezatienoga Donjeg Kraljevstva, te svih onih koji e uskoro morati
umrijeti zbog Horemhebovih suludih hirova i tvrdoglavosti.
Hetite nije zaslijepila njihova pobjeda. Ponovno su zastali, zakoili svoja teka boj
na kola i poslali ona laka u ispitivanje terena. Bili su oprezni i iskusni vojnici, te su se
uvali svakoga iznenaenja. Dodue, nisu osobito cijenili Egipane, a nisu poznavali
ni njihovu lukavost i prepredenost. Zato su uskoro nastavili svoj pohod punom brzi
nom. Treba ovdje napomenuti, kako je vozaima neprilino zaustavljati teka bojna
kola kada su u punome naletu, u pokretu. Orijake konje je u trku nemogue naglo
obuzdati, pogotovu kada za sobom vuku svoju ogromnu masu tekih bojnih kola. Oni
se kreu nezadrivo naprijed, pa pokuaj naglog mijenjanja pravca kretanja ili zaus
tavljanja neizbjeno vodi u propast. Uzde i oprema pucaju, konji se otimaju i kola se
prevru. Zato vozai takvih kola imaju posebna koplja sa irokim sjeivom, kako bi u
sluaju potrebe mogli prerezati konjsku ormu...
Takav postupak Hetiti sada oito nisu cijenili nunim, jer pred sobom vie nisu vi
djeli nikakvoga neprijatelja. Pustili su zato konje neka u razvijenom ustroju ustro ka
saju naprijed.
Nenadano je Hetitima utonulo tlo pod nogama! Konji, kola, ljudstvo, sve se to str
moglavilo u nezamislivoj zbrci u dubok rov, kojeg su iskopale movarne krtice s Nila!
I vjeto ga zakrile, prevarivi Hetite... Taj se rov protezao preko cijele irine doline, od
obronka brda na jednoj do onih na drugoj strani. Tako je red za redom hetitskih te
kih bojnih kola padao u rov, ne mogavi se zaustaviti u svome naletu. I mnogo ih je
tako stradalo, jer su vozai bili iznenaeni, a oni koji su dolazili nisu bili svjesni to ih
eka. Postupno su vozai ipak stizali i uspijevali uoiti to se zbiva, pa su nekako
obuzdavali konje i uspijevali skrenuti kola u desno i lijevo du rova. To je njihovu bu
jicu rascijepilo na dva kraka, kao to voda obilazi zapreku. Iznenaenje na koje su na
ili popratili su strahovitom krikom i drekom, sasvim razliitom od ranijega pobjedo
nosnog bojnog poklia. uvi tu promjenu, podigao sam ipak glavu sa zemlje... Prizor
pred mojim oima bio je strahovit! Ali uskoro se vie nita nije moglo vidjeti, jer je
sve zakrilio oblak praine...
Ovim nenadanim udarom hetitske su snage pretrpjele ogromne gubitke. Ali bitka
time za njih jo uvijek ne bi bila izgubljena. Da su bili oprezniji i sagledali mogunost
obrata u bitci, mogli su bez napora spasiti polovicu svojih bojnih kola i s njima jo
uvijek nanijeti Egipanima teak poraz. Mogli su i okrenuti konje koji su jurili uz ru
bove, te se vratiti kroz probijene zapreke i dokopati se ravnice. U svojoj samouvjere
452

nosti, meutim, jednostavno nisu mogli shvatiti kako su ovaj puta oni zadobili uda
rac, jer na tako neto nisu bili navikli. Isto tako, nisu nikako pomiljali ni na mogu
nost svoga poraza. Zato nisu pobjegli pred egipatskim pjeacima, nego su pritjerali
svoje konje do obronaka brda i tu se zaustavili. Tada su se okrenuli i sa svojih kola
prouavali dolinu iza sebe. eljeli su uoiti kako bi najlake mogli prijei preko rova
ili spasiti svoje drugove koji su pali u njega. ekali su i slijeganje praine, koja je pri
jeila vidik, kako bi mogli utvrditi osnovu za svoj sljedei udar na Egipane.
Ali Horemheb im nije htio dopustiti ni trenutka predaha. elio je sprijeiti njihov
oporavak i pribiranje snaga. A jo je vie htio iskoristiti neoekivan obrat, ne dajui
vremena iznenaenim Hetitima za stvaranje novih osnova glede voenja bitke. Zapo
vjedio je neka se oglase rogovi i obznane svekolikom egipatskom ljudstvu, kako je
njegova arolija zaustavila neprijateljska bojna kola, satrla im mo i snagu te su sada
bili potpuno nemoni. Istodobno je poslao svoje lake strijelce na obronke, odakle su
trebali ometati i uznemiravati Hetite. Ostatak ljudstva zaduio je neka metu tlo odva
ljenim grmljem i granama, kako bi se podiglo to vie praine. To je imalo dvojaku
svrhu... Htio je i dalje unositi zabunu meu neprijatelja, a moda jo i vie, prikriti
svojim vlastitim vojnicima koliko je jo mnogo hetitskih bojnih kola ostalo neotee
nih i sposobnih za bitku. Zapovjedio je i neka se jo kamenja navalja na probijene
prolaze u zaprekama, kako bi se zatvorili svi ti izlazi. Tako je smjerao zadrati hetitska
bojna kola u svojoj moi, te osigurati i upotpuniti pobjedu. Na dalje, time je istodobno
raunao doi i do velikog broja neoteenih bojnih kola.
U meuvremenu su se hetitska laka bojna kola zaustavila uz obronke. Smjerali su
napojiti i odmoriti konje, srediti konjsku opremu, te popraviti slomljene upore na ko
taima. Vidjeli su vrtloenje praine meu breuljcima, a do njih su dopirali vika i
zveket oruja. Zato su mislili kako njihova teka bojna kola progone Egipane i ubija
ju ih poput bijednih takora...
Horemheb je, pod zatitom oblaka praine, poslao svoje najsmionije bacae kopalja
do rova koji je zaustavio Hetite. Zadaa im je bila sprijeiti Hetite u spaavanju njiho
vih drugova iz rova i onemoguiti njihov moebitan pokuaj zatrpavanja prokopa...
Ostatak eta poslao je protiv bojnih kola. Naputio ih je neka navaljaju velike stijene i
gromade kamenja, dovoze ih na volovskim zaprekama i tako zaprjeuju prolaz bojnim
kolima. Osnova je bila stjerati bojna kola u uzak prostor, okruiti ih sa svih strana i
onemoguiti u kretanju. Pritom ih je savjetovao i neka nastoje razbiti postrojbe bojna
kola u manje skupine i potom odvojiti jedna od drugih. Du svih obronaka uskoro je
pokrenuta velika mnoina kamenja. Dio je izravno strovaljivan na bojna kola koja bi
naila, a ostatak je kotrljan i odvlaen du doline, za stvaranje novih zapreka. Taj je
posao Egipanima osobito dobro iao od ruke, jer su od davnina bili vini radu s ka
menom i baratanjem s njim. A u Horemhebovoj je vojsci bilo mnogo ljudi koji su tu
vjetinu i te kako dobro nauili u kamenolomima... Upravo to umijee bilo im je na
probitak pri zadavanju odluujueg udarca neprijatelju, udarca koji je zapeatio nje
453

govu sudbinu.
Oblak praine koji se nikako nije razilazio osjetno je smetao Hetitima i izazivao za
bunu meu njima. Zbog praine nikako nisu mogli smotriti to se to zbiva pred njima.
Zato su stajali i neodluno ekali... No im bi se nagnuli iz kola, mnoge od njih pogo
dile su egipatske strijele, te su pali s kola u prainu. Njihovi su zapovjednici pritom
raspravljali i ak se svaali, jer jo nikad nisu doivjeli takav napad. Jednostavno nisu
znali to zapoeti ili uiniti. Ni pri svojoj obuci nisu uili to treba poduzeti u takvim
okolnostima. A pri vojnim vjebama iskuavali su samo napadake osnove. Dok su
tako gubili vrijeme u raspravama i svaama, ipak su poslali nekoliko bojnih kola u
oblak praine, sa zadaom izvianja egipatskih poloaja i nakana. Ali ni jedna od tih
izvidnica nije se vratila. Konji su se u oblaku praine zalijetali i spoticali o kamenje, a
Horemhebovi su bacai kopalja skidali vozae s kola i ubijali ih. Konano su hetitski
zapovjednici naredili neka se oglase rogovi i pozovu bojna kola neka usmjere prema
ravnici, gdje bi prestrojili svoje postrojbe. A kada su namjerili putem kojim su doli,
nisu ga vie mogli prepoznati. Njihovi su konji posrtali preko napetih konopaca i pa
dali u zamke, a njihova teka kola prevrtala bi se nakon udaranja o kamene gromade.
Na kraju su Hetiti morali sii sa svojih bojnih kola i boriti se pjeice. Bili su to hrabri i
iskusni vojnici, pa su pobili mnogo Egipana. Ali su bez svojih bojnih kola, unato
svojoj hrabrosti i iskustvu bili u podreenom poloaju, jer su bili navikli stajati u svo
jim kolima povrh svojih protivnika i biti im nadmoni. Borba pjeice ih je zato bre
iscrpljivala. Bitka je ipak potrajala cijeloga dana, sve do noi... Tada su Horemhebove
ete napokon prevladale.
Nastupom veeri zapuhao je vjetar iz pustinje i rastjerao silnu prainu, koju su cje
lodnevne borbe u neizmjernim koliinama podigle u zrak. Tako se razotkrilo bojite i
pokazalo svu strahotu hetitskoga poraza. Izgubili su vei dio svojih tekih bojnih kola,
a mnoga od njih pala su zajedno s konjima i opremom neoteena u Horemhebove
ruke. Njegovi ljudi, umorni i grozniavi od ara bitke, izranjavani i natopljeni vonjem
krvi, prestravili su se pri pogledu koji im se otkrio pred oima i osvjedoivi se o vlas
titim gubicima. Jer, mrtvih je Egipana lealo po dolini mnogo vie nego mrtvih Heti
ta. Zbog toga su preivjeli Egipani, obuzeti stravom, uzrujano govorili meu sobom:
To je bio dan strave i uasa! I ba je dobro to tijekom bitke nismo mogli nita vidje
ti... Da smo mogli opaziti brojanu nadmo Hetita i koliko je naih palo, srca bi nam
sigurno zapela u grlu. I ne bismo se borili ovako kako jesmo, poput lavova.
Posljednji su se Hetiti skrivali iza svojih kola i palih konja. Borili su se uporno, ali
kad se praina razila mogli su spoznati svu veliinu svoga poraza. Tada su izgubili
svaku daljnju elju za otporom. Oblile su ih suze, pa su rekli: Naa teka bojna kola,
cvijet i ponos nae vojske, izgubljena su! Pustinja vie ne pripada majci zemlji, nego
svim vragovima! Zato je besmisleno boriti se i dalje. Predajemo oruje! Potom su za
boli svoja koplja u tlo, ispustili oruje i podigli ruke. Horemheb je zapovjedio neka ih
veu konopima, kao ratne zarobljenike. A svi movarni takori s Nila tada su se oku
454

pili i divili uhienicima. Pritom su opipavali Hetitima rane i ozljede, te im s kaciga i

odjee skidali znakovlje dvostruke sjekire i krilatoga sunca.
Horemheb je kruio posred cijele te zbrke. Iao je od ete do ete, te buio i gala
mio. Pritom je laganim udarcem bia astio svoje ljude i imenom oslovljavao one koji
su se istakli u boju. Nazivao ih je svojom dragom djecom i predragim vodenim tako
rima. Naredio je neka se vojnicima razdijeli vina i piva, te im je dopustio pljakanje
poginulih. I to ne samo Hetita nego i Egipana! Tako su svi preivjeli dobili svoj udjel
u obilnoj etvi pobjede. A njegov najvei i najdragocjeniji plijen bila su teka bojna
kola i konji koji su ostali neozlijeeni. Ti su veliajni konji bili strano divlji, grizli su
oko sebe i udarali kopitima. Smirili su se tek kad su ih napojili i nahranili oni Horem
hebovi ljudi koji su znali postupati s konjima. Blago su im govorili i na samo njima
znanome jeziku sporazumijevanja s konjima nagovarali ih neka prijeu u slubu
Egipana... Poslije su mi objasnili da su tako postupali zato, jer je konj pametna i ra
zumna, mada i strana ivotinja, ali razumije ljudski govor. Smirivi se, konji su poka
zali privolu za stupanje u egipatsku slubu, jer su ih prije toga napojili i nahranili.
Ipak, kako se to sluilo, te su razumjeli nagovaranje konjuara koji su im govorili egi
patskim jezikom, dok su ranije iskljuivo mogli uti samo hetitski, ne mogu shvatiti...
No Horemhebovi su mi ljudi tvrdili kako su hetitski konji razumjeli sve to su im egi
patski konjuari rekli. To sam ipak i ja morao povjerovati, osvjedoivi se kako su se
te snane i divlje ivotinje potpuno predale Egipanima i dopustile da im odveu i ski
nu teke i tople oklope od vune...
Jo te iste noi Horemheb je poslao glas dragovoljakim etama i pustinjskim raz
bojnicima koji su mu titili oba boka, izvjeujui ih o veliajnoj pobjedi. Istodobno je
i sve odvane i hrabre ljude meu njima pozvao neka pristupe u njegovu izravnu
slubu, u postrojbe bojnih kola, te se pridrue njegovim dragim i voljenim propalica
ma i lopuama. Naime, stanovnici pustinje bili su mnogo viniji rukovanju s konjima
i kolima, nego li Egipani, koji su se ak bojali konja. Svi su se ljubitelji konja vrlo
rado odazvali njegovom pozivu. Uskoro su se okupili na podruju netom minule bitke,
te se radovali krupnim bojnim kolima i prelijepim konjima. No jo su se vie veselili
pustinjski vukovi, akali i strvinari, koji su se pojavili u vrlo velikome broju, sa svih
strana. Oito su i ivotinje imale meu sobom neke svoje naine dojave, jer je bilo
upravo nevjerojatno koliko ih se mnogo i u koliko kratkome roku sleglo sa svih stra
na. U gomilama su se bacili na trupla poginulih, ne pravei razlike izmeu Egipana i
Hetita...
Ja nisam imao ni malo vremena za obilazak, razgledavanje bojita i razmiljanje o
svemu to se zbilo. Ruke su mi bile prepune posla, te nisam stizao ni predahnuti. Lije
io sam rane, ivao posjekotine, namjetao udove, a otvarao sam i lubanje koje su raz
bile hetitske bojne toljage... I premda sam imao mnogo pomonika za rezanje udova i
ivanje rana, trebalo nam je puna tri dana i tri noi napornoga rada kako bismo se po
brinuli za sve ranjenike i nevoljnike. U meuvremenu je pomrlo mnogo od onih koji
455

su bili teko ozlijeeni. A svoj posao, na alost, nisam mogao raditi neometano. Ne
prestance me je uznemiravala i uzbunjivala ratna huka i buka. Jer, Hetiti jo uvijek
nisu mogli povjerovati u svoj poraz... Ili se nisu mogli pomiriti s njim?
Tako su slijedeega dana izveli nov napad svojim lakim bojnim kolima, smjerajui
vratiti ona koja su izgubili. Treeg su dana jo uvijek kuali probiti zapreke. Ta nisu se
usuivali vratiti vrhovnom zapovjedniku svojih postrojbi u Siriji, gdje bi morali otvo
reno priznati svoj poraz...
Treeg je dana Horemheb izgubio strpljenje. Nije vie bio zadovoljan obranom. Za
povjedio je neka se otvori prolaz kroz obrambene zapreke. Potom je poslao naprijed
svoj olo, propalice i lopue, u zarobljenim bojnim kolima. Zadaa im je bila progoniti
hetitska laka bojna kola i raspriti ih. Uspjelo im je protjerati Hetite i razbiti njihove
ete, ali uz velike gubitke. Jer, Hetiti su ipak bili mnogo viniji i iskusniji u upravlja
nju bojnim kolima i takvom nainu ratovanja. Tako sam ponovno imao pune ruke
posla... No Horemheb je imao svoju raunicu. Izjavio je kako se takvi gubici u ratu ne
mogu izbjei, a sve to ima i dobru stranu. Jer, samo u ljutome boju mogu njegovi ne
iskusni vojnici nauiti kako upravljati konjima i bojnim kolima. I bolje je vjebati i
uiti dok je neprijatelj slab i obeshrabren, nego kad nasrne potpuno odmoren i opo
ravljen, te jo i dobro opremljen...
Nikad neemo osvojiti Siriju tumaio mi je ne budemo li se mogli svojim
bojnim kolima djelotvorno suprotstaviti neprijateljskima. Ovo skrivanje iza zapreka i
takav nain borbe, to je sve djetinjasto i beskorisno. Time neemo ba nita postii,
ak i ako onemoguimo hetitski prodor prema Egiptu...
Silno je eznuo da Hetiti poalju u pustinju i svoje pjeatvo. Tu bi oni, bez dostat
no vode, bili za njega laganim plijenom. No Hetiti su bili razborite i mudre glave i
skloni uenju iz iskustava. Zato su zadrali svoje pjeake ete u Siriji. I oni su imali
svoje nade. Moda Horemheb, opijen i zaslijepljen svojom pobjedom, poalje svoje
ete u Siriju? Tamo bi ih oni brzo unitili svojim odmornim i iskusnim postrojbama,
sastavljenima od mnotva bojnih kola i ratu vinih hetitskih eta. Tako su razmiljali.
U Siriji je pak zavladalo veliko zaprepatenje i uzbuna, nakon to su douli za bitku
kod Brda Pobjede, kako su preivjeli Egipani nazvali taj u pustinji izgubljen i od
boga zaboravljen komadi zemlje, gdje su uspjeli zaustaviti Hetite. Posebice je toj uz
nemirenosti doprinosila i okolnost to su Hetiti doivjeli ba takav poraz, u kojem su
unitene njihove probrane ete, koje su do tada smatrane nepobjedivima. Uskoro su se
mnogi gradovi pobunili protiv Azirua i zatvorili mu svoja vrata. Prisjele su im njego
ve velike osvajake osnove i udnja za vlau, kao i hetitska lakomost i pohlepa. U tim
su gradovima vjerovali kako e pobunom priskrbjeti naklonost Egipta i udjel u brzoj
pobjedi. Sirijski su se gradovi od pamtivijeka meusobno svaali, a Horemhebove
uhode i suradnici raspirivali su nezadovoljstvo njihovih puana, te irili pretjerane i
uznemirujue vijesti o velikom porazu Hetita u pustinji.
Horemheb je, kao velik i iskusan ratnik, bio svjestan svojih slabosti. Zato je i on
456

zadrao svoje ete na mjestu koje mu je bilo najpodesnije, izmeu pustinjskih brda
koja su mu omoguila pobjedu. I nije poao na Siriju... Ali se kroz svo vrijeme nepres
tance savjetovao sa svojim uhodama i kovao nove osnove. A poruka Drite Gazu!
uvijek iznova je odailjana put opsjednutoga grada. Drite Gazu! Drite Gazu pod
svaku cijenu! To su bile rijei koje su na neki nain postale kljuem ovoga rata. Ipak,
Horemhebu je i te kako bilo jasno: Gaza vie nee moi dugo izdrati, opirui se broj
nim opsadnim etama. A ako hoe ponovno zadobiti Siriju, uporite na obali bilo mu
je vie nego nuno. U meuvremenu je meu svojim vojnicima irio prie o bogatstvu
Sirije, te o sveenicama boice Itar i njihovom osobitom umijeu pri pruanju uita
ka hrabrim i odvanim vojnicima. Nikako nisam mogao shvatiti to Horemheb eka?
No jedne se noi kroz zapreke provukao polumrtav, izgladnio, eu iscrpljen ovjek.
Predao se kao zarobljenik i molio neka ga odvedu Horemhebu. Vojnici su mu se izru
givali zbog njegove drskosti... Ali je Horemheb ipak primio toga ovjeka. Doljak mu
se duboko naklonio, pruajui ispred sebe ruke u visini koljena, unato tome to je no
sio sirijsku odjeu. Tada se uspravio i desnom rukom prekrio jedno oko, kao da ga ono
boli.
to je? zapitao ga je Horemheb. Nije te valjda govnovalj ubo u oko?
Sluajno sam se bio zatekao u Horemhebovu atoru. Tako sam mogao uti taj neo
bian razgovor. Smatrao sam ga ispraznim brbljanjem, jer je govnovalj neduna buba,
koja ba nikome ne ini nikakvo zlo. Ali, na moje veliko iznenaenje, pridolica je od
govorio:
Uistinu me je govnovalj ubo u oko! Jer, u Siriji je deset puta deset govnovalja, a
svi su krajnje otrovni!
Pozdravljam te, odvani ovjee! rekao mu je na to Horemheb. Govori bez
ustezanja, jer ovaj ovdje u mome atoru je tek lijenik, prostoduan ovjek, koji tako i
tako nita ne shvaa.
Tajanstveni ovjek se tada ponovno naklonio, te kratko rekao:
Gospodaru Horemheb, sijeno je stiglo! Nije rekao nita drugo, no iz tih sam ri
jei zakljuio: upravo gledam jednoga od Horemhebovih uhoda. Horemheb nije gubio
ni trena na daljnji razgovor s njim. Skoio je kao podboden magareim ostanom u
zadnjicu i izletio iz svoga atora, te gromkim glasom pozvao svoje asnike. Prva zapo
vijed koju je izdao, bila je:
Neka plameni stup poleti! To je rekao neto glasnije, pa sam njegove rijei mo
gao razabrati. Tada je tiim glasom nastavio izdavati zapovijedi svojim doglavnicima i
stoernim asnicima. Za svega nekoliko asaka ognjeni se stup vinuo s vrha brda, put
tajanstvenoga i zagonetnog pustinjskoga neba, osutog zvijezdama. Ubrzo su mu odgo
vorili slini vatreni stupovi du brda. Slagali su se u lanac koji se protegao od Brda
Pobjede, kroz cijelu pustinju, sve do Donjega Kraljevstva. To je Horemheb, na svoj
nain, slao poruku i zapovijed egipatskom brodovlju u Tanis:
Isplovite bez odlaganja! Najkraim putem za Gazu! Bude li potrebno, zaratite sa
457

sirijskim brodovima koji opsjedaju Gazu!

Kotai rata poeli su se ponovno kotrljati i zahuktavati.
Sljedeega jutra zajeali su rogovi. ete su se svrstale pod svoje znakovlje i bez od
laganja pole u pustinju, prema Siriji. Bojna su kola ila ispred pjeatva, kao isturena
izvidnica i straa. Istodobno su istili put od neprijatelja i traili pogodna mjesta za
okolite. Kako i zato se Horemheb ipak odvaio i odluio upustiti u bitku s Hetitima
na otvorenome prostoru, nisam mogao smotriti ni razumjeti. Ljudstvo je rado polo za
njim, jer im je bilo preko glave amljenja u pustinji. A moda jo vie, zbog toga, jer
su im glave bile pune snova o sirijskome bogatstvu, koje im je izgledalo na dohvatu.
Meni se pak inilo, kako na svim licima vidim ponajprije sjenu smrti. Ipak sam stupio
u svoju nosiljku i slijedio postrojbe. Za sobom smo ostavili Brdo Pobjede, gdje su kosti
palih Hetita i Egipana mirno i spokojno ostale zdrueno leati u pijesku. Sada su mo
gle mirno i nesmetano bijeliti u pijesku, te se raspadati u dolini zaprijeenoj zapreka
ma.

3
Sada u govoriti o ratu u Siriji, premda o tome mogu malo kazivati, budui da sam
nevian glede vojnih pitanja i slabo se snalazim u njima. U mojim su oima, naime,
svi ratovi jedan nalik drugome. Bez obzira gdje i kako se vode. Slini su mi svi zapa
ljeni gradovi, sve opljakane kue, sve ene koje jadikuju, sva osakaena trupla, ma
gdje ih ugledao. Zbog toga bi moje izvjee bilo uistinu jednolino i dosadno, ako bih
htio pobrojati sve to je minulo ispred mojih oiju. Rat u Siriji potrajao je pune tri go
dine, a bio je okrutan i nemilosrdan. Bezbroj je ljudi u njemu izginulo i bilo pobijeno.
Mnoga su sela opljakana, vrtovi opustoeni i voke posjeene, a gradovi poharani.
Ponajprije moram ipak izvijestiti o Horemhebovoj lukavtini. Neustraivo je poveo
svoje ete u Siriju, uklonio pogranino kamenje koje je podigao Aziru, te dopustio
svojim ljudima pljakanje sela i zabavljanje sa sirijskim enama. Sve je to uinio kako
bi vojnici okusili slasti budue pobjede. Stupao je ravno za Gazu. im su Hetiti smo
trili njegove nakane, prikupili su svoje postrojbe na ravnici u blizini grada. Namjera
vali su preprijeiti mu put i odsjei ga od branitelja, te unititi egipatske ete. Vjeto
su odabrali podruje koje je bilo pogodno za ratovanje bojnim kolima. Zato su bili
uvjereni u svoj uspjeh.
Sve se to zbivalo u vrijeme kada je zima ve uznapredovala. Zato su Hetiti morali
urediti svojim konjima topla obitavalita, ispunjena suhom slamom, te ih hraniti kr
mom i sijenom koje su pribavili od sirijskih trgovaca. No prije nego je sama bitka i za
poela, svi hetitski konji su se naglo razboljeli. Oslabili su i posrtali u svojim stajama,
izmetine su im bile staklasto zelenkaste i vodenaste. Mnogo je ivotinja i uginulo...
458

Tako je Horemheb mogao neprijatelju suprotstaviti priblino jednake pjeake sna

ge. A ono najjae hetitsko oruje, njihova bojna kola, bilo je gotovo sasvim iskljueno.
Zato je Horemheb mogao ui u otvoren sukob i s bojnim kolima. Njegovi su konji bili
umorni, ali zdravi i otporni, pa su egipatska bojna kola ve na samome poetku bitke
natjerala u bijeg desetkovane hetitske postrojbe bojnih kola. Potom su se Egipani kao
oluja obruili na obeshrabreno, izbezumljeno i uasnuto hetitsko pjeatvo. Rasprili
su ih s lakoom. Bacai kopalja i strijelci hitro su dovrili posao, koji su toliko uspje
no zapoela egipatska bojna kola. Hetiti su ovdje pretrpjeli poraz straniji i tei nego
ikada ranije. Ali je na bojitu ostalo isto toliko egipatskih vojnika koliko i hetitskih i
sirijskih. Zato je to mjesto nazvano Poljanom Kostiju...
Prva stvar koju je Horemheb uinio, stupivi u hetitski okol, bilo je spaljivanje nji
hovih zaliha krme i sijena. Ta je hrana za konje bila izmijeana s odreenim otrovnim
biljkama. Od toga su se razboljeli hetitski konji! No nikako nisam mogao spoznati
kako se tome Horemheb dosjetio i kako je to izveo...
Horemheb se konano dohvatio Gaze. A Hetiti i Sirijci su se u cijeloj junoj Siriji
povukli i zatvorili u utvrene gradove i vojne utvrde. Egipatske su ete razbile i raspr
ile opasan obru, koji je toliko dugo sapinjao Gazu... U meuvremenu je do Gaze
prispjelo i egipatsko brodovlje, ali teko oteeno i dijelom uniteno. Mnogi od pris
pjelih brodova jo su plamtjeli, nakon dvodnevne bitke koja nije dala prevage ni jed
noj strani. Egipatski su se brodovi nakon iscrpljujuih sukoba na moru povukli u
Gazu. Ali tu je stradalo jo mnogo brodova, na zaprekama koje su prijeile pristup u
luku. Nepovjerljivi i tvrdoglavi zapovjednik Gaze dugo nije htio ukloniti te zapreke,
pa je brodovlje zbog toga pretrpjelo dodatne gubitke. Konano ih je pustio u luku, to
je u Gazi pobudilo ogromno slavlje. Napaeni hranitelji sada su konano mogli odah
nuti. Nakon razbijanja opsade na kopnu, i pomorski su putovi bili barem odkrinuti.
Brodovi su donijeli opskrbu i pojaanja za Gazu, te otpremili u Egipat ranjene i ones
posobljene vojnike. Nakon sukoba s Egipanima, sirijsko se brodovlje takoer povuk
lo. Odjedrili su za Tir i Sidon, kako bi popravili nastala oteenja na svojim plovilima.
Zato je netom minula pomorska bitka uistinu ostala bez odluke. Ni jedna strana nije
bila poraena, pa nitko nije poluio ni prevlast na moru. Ipak, Egipanima su sad ba
rem donekle bili otvoreni pomorski putovi za Siriju.
Dan kada su otvorena gradska vrata postojane i neosvojive Gaze, kako bi propusti
la Horemhebove ete, jo se uvijek velia u Egiptu kao Dan svetkovine. Taj je zimski
dan posveen boici rata Sahmet... To je dan kada se maleni djeaci igraju opsade
Gaze, ratujui drvenim toljagama i kopljima od trske. U dotadanjoj povijesti ni je
dan grad nije bio hrabrije i smjelije branjen, a njegov je zapovjednik doista zasluio
sve one pohvale, klicanje i slavlje, koje mu je iskazano. Zato u navesti njegovo ime,
premda me je svojedobno izvrgao ruglu i naruio moje dostojanstvo, kada sam po nje
govom nalogu povuen uz zidine Gaze u bijednoj koari od rogoine.
Ime toga zapovjednika bilo je Roju. Njegovi vlastiti ljudi nadjenuli su mu nadimak
459

Bikovska ija. Taj je nadimak savreno opisivao njegovu pojavu i njegovu narav.
Tvrdoglavijeg i nepovjerljivijeg ovjeka u ivotu nisam sreo. Nakon pobjede na boj
nom polju, Horemheb je cijeloga dana zalud trubio u svoje rogove. Roju nikako nije
htio povjerovati kako je opasnost minula. Vrata Gaze ostajala su zato i dalje zatvore
nima... Konano je Roju popustio, ali i tada je zahtijevao neka prvo doe Horemheb
osobno i sam. Htio se uvjeriti kako je ovjek koji dolazi uistinu Horemheb, egipatski
vojskovoa, a ne nekakav prerueni Sirijac... Pogledavi u oi Horemhebu, osvjedoio
se kako za Gazu vie nema pogibelji i slom opsade je zbilja. Tome se, meutim, nije ni
malo poveselio, nego je ostao jednako mrzovoljan i zagriljiv kao i ranije. Nije mu
bilo po volji ni to je doao netko po inu vii od njega. Ta, za dugogodinje je opsade
nauio sam odluivati o svemu, ne sluajui nikoga.
Taj Roju, zvan Bikovska ija, bio je i velik udak. Mislio je na poseban nain, a
svojom je stranom tvrdoglavou izazvao mnoge i velike zabune u Gazi. Ne znam je
li takav bio oduvijek, ali dugogodinja ga je opsada prisilila na samostalnost i svoje
voljno donoenje odluka. Tako je samovolja postala glavnom odrednicom njegovih
postupaka. ini mi se kako je zbog toga s vremenom postao i pomalo aav, kao da
mu u glavi nije ba sve bilo na broju. Ipak, upravo se njemu i takvome njegovom vla
danju moglo zahvaliti to se Gaza odrala. Da je bio drukiji, Gaza bi najvjerojatnije
jo odavno pala u ruke Hetita i Aziruovih eta. Sve nekako mislim, taj Roju vjerojatno
ni na kojem drugom poloaju i zadai ne bi imao uspjeha. Bogovi ili sretan sluaj, tko
to moe znati, postavili su ga na mjesto u Gazi, koje je ba trailo takvog ovjeka i
upravo odgovaralo njegovim sposobnostima. Ovamo je bio ak i premjeten, zapravo
po kazni, zbog svoje tvrdoglavosti, vjeite nepovjerljivosti i buntovnosti. U vrijeme
njegova premjetaja, Gaza je u usporedbi s drugim gradovima i sjeditima vojnih po
sada, bila tek zabaeno i nevano mjesto, jadan gradi i mjesto za izgnanstvo. Svoj je
znaaj dobila tek slijedom kasnijih zbivanja. No tom je znaaju nesumnjivo pridonio
ba Roju, jer nije predao grad Aziruu u vrijeme njegova naleta, kada su svi ostali sirij
ski gradovi bez otpora otvorili vrata amortiskome kralju.
Posebno moram izvijestiti o naem ulasku u Gazu i zastraujuoj slici koja nas je
doekala... Ve sam spominjao zidine Gaze, koje su toliko visoke te je moja bojazan da
u slomiti vrat pri svojedobnom potezanju uz njih, bila uistinu opravdana. Ti su zido
vi omoguili spaavanje Gaze. Bili su sagraeni od silnih kamenih blokova, a temelji
postavljeni u pradavnim vremenima, te nitko nije znao tko je bio utemeljiteljem gra
da. U narodu je kruila predaja kako su te zidine izgradili divovi. Pred takvim zidina
ma i Hetiti su bili nemoni. Bili su oni sposobni i iskusni, no uspjeli su tek naeti zidi
ne i dio sruiti svojim strojevima za bacanje kamenja. Ipak, unitili su i jednu straar
sku kulu, ali to su poluili potkopavanjem. Zaklonjeni titovima toliko su rovali pod
tom kulom, dok se nije uruila.
Stari dio grada, unutar zidina, bio je veim dijelom spaljen. Ni jedan krov tu nije
bio itav. Novi dio grada, onaj koji se nalazio izvan zidina, Roju je dao zapaliti i uni
460

titi, im je douo za Aziruovu pobunu. Postupio je tako velikim dijelom i iz inata, jer
su mu njegovi savjetnici prigovarali, a itelji Gaze teko prijetili zbog namjeravanoga
unitavanja tog dijela grada. Takvim je postupkom Roju potakao sve sirijske itelje
grada na preuranjenu i nepripremljenu pobunu. Naime, Aziruova je osnova predvia
la pobunu u gradovima s egipatskom posadom tek onda, kad njegove ete i bojna kola
stignu pred gradska vrata. Takve je naputke poslao u sve sirijske gradove, ali tvrdo
glavi ga je Roju, svjesno ili ne, nadmudrio. Preuranjenu pobunu Sirijaca u Gazi uspio
je uguiti silom svojih vojnika, pa nije morao traiti pomo od Ehnatona. A taj mu i
onako ne bi poslao nikakvu pomo. Roju je pobunu uguio po kratkom postupku,
krajnje krvavo i strano. Poslije toga ni jednom stanovniku Gaze nije vie ni sluajno
palo na pamet prosvjedovati protiv njegovih postupaka, a kamoli pobuniti se...
Pobunjenike u Gazi hvatali su Rojuovi vojnici poput zeeva. Ako bi se netko, zate
en s orujem u ruci, predao i molio milost, Roju bi rekao: Zatucite ga toljagom, jer
je toliko tvrdoglav i trai milost! A ako bi se netko predao ne traei milosti, Roju bi
se razljutio i dreknuo: Razbijte lubanju tom tvrdoglavcu, koji toliko visoko die svoj
nos! ene i djecu, koji su dolazili moliti milost i oprost za svoje mueve i oeve, ne
milosrdno je dao smaknuti, rekavi: Pobijte svu tu sirijsku gamad! Jer, oni ne shva
aju kako su moja volja i mo iznad njihove, poput neba nad zemljom! Nitko ga ni
na koji nain nije mogao zadovoljiti. Svuda je vidio samo uvredu i prigovor. Neki su
ga upozoravali na faraona i njegovu naredbu prema kojoj se nije smjelo prolijevati
krvi. Takvima bi odrezao: U Gazi sam ja faraon! Eto, tolika je bila njegova tvrdogla
vost i samouvjerenost... Ipak, moram priznati, tako se poeo vladati i govoriti tek na
kon to su Aziruove ete prispjele pod Gazu i opsjele je.
Aziruova opsada Gaze bila je tek djeja igra, u usporedbi s nemilosrdnom, okrut
nom i ustrajnom hetitskom navalom. Dan za danom zasipali su grad i utvrde goruim
i zapaljivim predmetima, glinenim loncima i vrevima u kojima su bile ljute otrovni
ce, truplima mrtvih vojnika i ivim egipatskim zarobljenicima koji bi ubaeni na taj
nain u grad bijedno pogibali. Kad je Horemheb razbio opsadu, u gradu smo zatekli
tek malen broj preivjelih itelja grada. Tek je nekoliko ena i staraca ispuzalo pred
nas, iz podruma i zaklona ispod kua kojima su stajali jo samo zidovi ili su se jo pu
ile i dimile nakon poara. Ti su nevoljnici bili nalik sjenama, toliko su bili smravjeli.
Na njihovim kostima vie uope nije bilo mesa, te su bili nalik kosturima na koje je
navuena koa. Sva djeca u gradu su izginula, a muevi su se napatili i lipsali do smr
ti, pod Rojuovim biem, popravljajui oteenja i proboje u zidinama. Preivjeli itelji
grada nisu pokazali ni traak radosti, ugledavi egipatske ete kako stupaju kroz grad
ska vrata, oteena od nasrtaja probojnih ovnova. ene su nam prijetile kotunjavim
akama, a starci sipali na nas kletve. Horemheb im je razdijelio ita i piva, ali mnogi
su zbog toga umrli iste noi, u stranim mukama. Jer, njihovi su eluci bili takoer
potpuno isueni. Ve mjesecima nisu jeli gotovo nita, jer su jedva dolazili do najbijednijih mrvica hrane. Sada su se, nakon predugoga vremena, mogli do sita najesti. Pa
461

su, sasvim razumljivo, pretjerali i jeli koliko su god mogli utrpati u sebe. A to njihovi
izgladnjeli eluci jednostavno nisu mogli podnijeti. Osim toga, zbog pretrpljenoga
straha i napora tijekom te dugotrajne opsade, bili su toliko iscrpljeni i puni nemone
mrnje, te ih vie nita na svijetu nije moglo oraspoloiti i razveseliti...
Kad bih bio tome vian, naslikao bih Gazu onakvom, kakvu sam je ugledao na taj
dan pobjede, nakon ulaska kroz gradska vrata. Opisao bih osuene ljudske koe kako
vise sa zidina i pocrnjele ljudske lubanje iskljucane kljunovima ptica grabljivica. Kazi
vao bih o sprenim zidinama i aavim kostima ivotinja koje su leale po ulicama
zaprijeenim hrpama opeke i grae, a i meu ostacima zgrada. Nastojao bih doarati i
zastraujui smrad opsjednutoga grada, smrad koji je odisao po kugi, poasti i smrti.
Pred tim su uasnim smradom i najprekaljeniji Horemhebovi borci zaepili nos. Sve
bih to rado opisao i naslikao, kako bih barem donekle doarao znaaj i veliinu toga
trenutka pobjede... Te pojasnio zato se tada nisam mogao radovati tom danu, koji je
toliko dugo sanjan i eljno oekivan... Ta i ja sam tek smrtno ljudsko bie, nevino
svim tim oblicima i dubini izraavanja koji su potrebni za opisivanje i oslikavanje to
liko sloenih prizora i doivljaja. Tih sposobnosti nisam imao. Zato su moji opisi krat
ki, a slike saete.
Jednako sam tako elio doarati i sliku preivjelih vojnika, njihovih bijednih i is
crpljenih tijela, oteklih koljena i lea razmesarenih udarcima bia. Naslikao bih prije
svega njihove oi... Te strane oi koji vie nisu bile nalik ljudskima, ve su se u sjeni
zidina iskrile poput oiju divljih zvijeri. Posljednjim su snagama dizali prema nama
svoje iznemogle ruke, koje su jo grozniavo stezale koplja i lukove. Ugaslim glasom,
vie nalik aptu, pozdravljali su svoga vrhovnog zapovjednika, koji ih nije izdao kao
ni oni njega. Iz njihovih je usta dopirao krajnje neobian pozdrav: Drite Gazu! Dri
te Gazu! Gaza ne smije pasti! Ne znam jesu li to izvikivali rugajui se sami sebi, ru
gajui se Horemhebu za to doista nisu imali razloga, ili tek zato jer u njihovim bijed
nim i sprenim mozgovima vie nije mjesta ni za kakvu drugu misao. Unato njihovoj
bijedi, ipak se moglo vidjeti kako nisu u toliko loem stanju kao obini itelji grada, a
mogli su i jesti i piti. Horemheb je zapovjedio neka se zakolju goveda, kako bi branite
lje grada nahranio svjeim mesom. Razdijelio im je piva i vina. Naime, nakon to su
njegove ete zaposjele velik hetitski okol i zaplijenile zalihe koje su tamo zatekli, imao
je namirnica i pia u izobilju. Izgladnjeli i edni vojnici nisu izdrali ekanje dok se
meso skuha i ispee. Nasrnuli su i trgali sirovo meso rukama, te takvo trpali u usta i
jeli. Pivo i vino su im uskoro udarili u glavu, pa su poeli pjevati nedoline pjesme i
hvaliti se svojim junatvom.
A povoda za samohvalu svi su uistinu imali na pretek. U te prve dane nakon pro
boja opsade Gaze, ni jedan jedini Horemhebov vojnik nije se ni kuao mjeriti i uspo
reivati s njima. Svi su znali, vojnici u Gazi ostvarili su nadljudsko djelo, sauvavi
Gazu za Egipat. Slavili su branitelji i Horemheba, jer im je dao vina, a tijekom dugo
trajne opsade slao ohrabrujue poruke i sirijsko ito. Tada se doznalo kako su se tije
462

kom opsade hrabri ljudi neprestance, malim krijumarskim amcima provlaili do

Gaze, izbjegavajui neprijateljske brodove koji su opsjedajui grad s morske strane jo
i razapeli teke lance radi zaprijeavanja plovidbe. Dolazili su po Horemhebovom na
logu, uljali se izmeu brodova i ispod lanaca, dovozei ito i ostalu opskrbu. No bio
je to i in osobne hrabrosti i samoprijegora. Stavljali su. svoj ivot na kocku, premda
im je prijetila grozna i stravina smrt, ako bi bili uhvaeni... A mnogi su uistinu tako i
skonali, premda je bilo i onih koji su se mnogo puta uspjeli provui kroz guste nepri
jateljske strae, te ostati na ivotu. Vojnici su slavili i Horemhebovu lukavost i domi
ljatost. Jer, nakon to su unato svoj tedljivosti i gladovanju, ipak potroili i najdale
kovidnije sauvane zalihe ita, novo im je poelo stizati na najneobiniji nain. Doba
civali su ga preko zidina, u glinenim loncima i vrevima, sami Hetiti. A u svakom je
vru bila Horemhebova poruka: Drite Gazu! Taj je nadnaravni dogaaj toliko ohra
brio opsjednute u njihovoj bijedi, te su u Horemhebu poeli gledati boga. Dio zasluga
pripadao je, meutim, i umjenim Horemhebovim uhodama, koji su neprestance dje
lovali u cijeloj Siriji. Tako se i u glinenim loncima, koje su Hetiti bacali u grad, uvjere
ni kako time pune Gazu ljutim zmijama... nalo ito. No tko je to sve i kako izvodio,
ostalo mi je tada tajnom. Ipak, bilo mi je sueno skoro osvjedoenje o toj pozadini
rata u Siriji.
Svakom preivjelom vojniku posade u Gazi, Horemheb je osobno darovao zlatan
lanac i svojom ga rukom ovjesio oko njegova vrata. Nije ga to mnogo stajalo, jer je
preivjelo tek neto manje od dvije stotine momaka. Predao im je i sirijske ene, koje
je zarobio u hetitskome logoru, kako bi se s njima zabavili i zaboravili ono to su pre
patili. No koliko je god bilo istinsko udo to su izdrali sve tegobe dugotrajne opsade
i sve patnje, sada vie nisu imali snage za uivanje sa enama. To je najbolji dokaz ko
liko su bili izgladnjeli i iscrpljeni. Ali zato su boli te ene noevima i kopljima u ivo
meso, uivajui na hetitski nain u njihovim bolovima i jaucima. Naime, tijekom du
gotrajne opsade su oni nauili mnogo novih obiaja od Hetita. Meu njima i onaj
kako ivom zarobljeniku oderati kou, pa se kasnije i zarobljenika i njegovu kou
objesi na zidine neka se sue... Bodui te nesretne ene, govorili su kako to rade zato
to su Sirijke, te bi dodali:
Pokaite nam Sirijca! Skoit emo mu za vrat i zadaviti ga golim rukama!
Zapovjednik Roju, zvan Bikovska ija, dobio je kraljevski dar. Horemheb mu je
svojom rukom stavio oko vrata lanac od zlata i cakline s umetnutim skupocjenim ze
lenim dragim kamenjem, te mu uruio zlatan zapovjedniki bi. Svojim je ljudima
pak zapovjedio neka kliu u ast zapovjednika Gaze. Zidovi su se tresli od povika i us
klika, punima dubokog i iskrenog divljenja za ovjeka, koji je odrao Gazu. Klicanju
su se pridruili svi nazoni, te su gromki povici silno odjekivali na iroko i daleko. A
zidine Gaze, nakon to su pretrpjele i oprle se dugotrajnoj opsadi i svim sirijskim i he
titskim nasrtajima, izdrale su i to iskuenje. Tek se neto sitnijega kamenja i veziva
skotrljalo, pokrenuto silinom te buke.
463

Kad se dugotrajno i gromko klicanje ipak stialo, Roju je, podozrivo opipavajui
svoj novi lanac, rekao Horemhebu:
Zar me smatra konjem, Horemhebu, kad si me zakitio zlatnom ormom? A ovaj
bi, je li protkan pravim zlatom ili onim sirijskim s primjesama? Malo je poutio, pa
dodao: Odvedi svoje ljudstvo iz grada! Njihova brojnost me izluuje! A zbog buke
koju stvaraju, ne mogu vie zaspati u svojoj kuli, premda sam i te kako dobro spavao,
uz svu buku probojnih ovnova koji su tukli o gradska vrata, dok su vatre pucketale na
sve strane. Vodi ih iz Gaze, jer u Gazi sam ja faraon! I ako se razljutim, zapovjedit u
svojim ljudima neka napadnu tvoje i pobiju ih. To u uistinu i uiniti, ako ne prestanu
buiti i time ometati moj san!
Doista se pokazalo, Roju Bikovska ija nije vie mogao zaspati, otkad je opsada
prola. Nesanice se nije mogao rijeiti ni ispijanjem uspavljujuih i ak opojnih pri
pravaka, a kamoli vinom. to vie, ako bi popio vina, muio bi se jo vie nego inae.
Leao bi na svom leaju poput kvoke na jajima, muei misli popisima zaliha u gra
du i utvrdi, koje je sve znao napamet. Nastojao se pritom prisjetiti kakvo je najnovije
stanje, to je potroeno, kamo je i zato baeno svako koplje i strijela. Jo su mu se
bezbrojne sline gluposti i besmislice motale po glavi. Nastojao se svega prisjetiti, pa
ga je san sasvim napustio. I nije bilo naina ni sredstva koje bi mu podarilo blagoslov
sna.
Konano je doao Horemhebu, sav pokunjen i snuden, pa mu rekao:
Moj si gospodar i zapovjednik. Kazni me, jer faraonu dugujem obraun za sve
to mi je povjerio. A taj mu obraun ne mogu dati. Ne mogu zato jer je plamen pro
gutao mnogobrojne svitke papirusa, kad su mi Hetiti u sobe i skladita ubacili vatrene
vreve. A moje je sjeanje popustilo zbog pomanjkanja sna! I to mi je sad initi? Sve
ga drugog mogu se prisjetiti, ali u skladitima bi trebalo biti i etiri stotine komada
konog podrepnog remenja za magarce... A ja ih nigdje ne mogu pronai! Ni moji pi
sari u skladitima ih ne mogu nigdje otkriti, premda ih mlatim biem svakodnevno.
Od toga oni vie ne mogu ni sjediti niti hodati, te jo jedva bauljaju po tlu na rukama
i koljenima. Horemheb, kamo je nestalo tih prokletih etiri stotine komada magareih
podrepnjaka, koji nisu niemu sluili i nisu nikome trebali, jer smo sve magarce jo
davno pojeli? Seta mi i svih njegovih vragova, Horemheb, zapovijedi neka me zbog
toga ukletog remenja izbiuju pred svim ljudima! Jer, pomisao na faraonovu srdbu,
ispunjava me stravom! Bojim se stupiti pred njega na nain dolian mome poloaju,
ako prije toga ne naem te podrepnjake!
Roju, bit e mi drago, budem li ti mogao dati etiri stotine komada takvih po
drepnjaka odgovorio mu je Horemheb, kuajui ga umiriti. Tako e stanje zaliha u
tvojim skladitima odgovarati zapisima na papirusu...
Ti me oito eli namamiti u klopku! odgovorio mu je grozniavo Roju. Jer,
ako bih prihvatio taj tvoj prijedlog, stanje u skladitima bilo bi usklaeno, ali bi to bila
podvala! Magarei podrepnjaci koje bih uzeo od tebe ne bi bili oni isti koji su mi bili
464

povjereni, kad mi je faraon predao zapovjednitvo nad Gazom!... To si mi ponudio za

sigurno samo zbog toga jer me smjera poniziti i optuiti pred faraonom, budui da
mi zavidi na mojoj velikoj slavi i hlepi za poloajem zapovjednika posade u Gazi!
Moda si ak zapovjedio svojim neobuzdanim vojnicima neka mi ukradu to remenje
iz mojih skladita, kako bi me mogao optuiti faraonu i tako poluiti zapovjednitvo
nad Gazom? Zato ne pristajem na tvoj podmukli prijedlog! Ne elim primiti ni ponu
eno remenje! Ja i moji ljudi drat emo Gazu, sve dok jo bude u nama makar i iskri
ce ivota. A tih u etiri stotine podrepnjaka nai, pa makar morao razvaliti Gazu ka
men po kamen!
Na te se rijei Horemheb uistinu vrlo zabrinuo za njegov razum. Savjetovao mu je
neka otputuje u Egipat, te se uz enu i djecu odmori od napora opsade. A ba to nika
ko nije smio predloiti! Od tog je trenutka Roju bio jo uvjereniji kako je Horemhebu
do njegova poloaja, te mu eli oduzeti Gazu. Izjavio je:
Gaza je moj Egipat! Zidine Gaze su moja ena, a kule Gaze moja djeca! Ali, ako
ne pronaem to prokleto remenje, koje je nestalo, rasparat u eni trbuh, a djeci odre
zati glave!
Bez znanja Horemheba zapovjedio je smaknue skladinog pisara, ovjeka koji je
uz njega izdrao sve tegobe i nevolje opsade, vjerno mu sluei. A svoje je ljude Roju
poslao neka trnokopima i svim ostalim raspoloivim oruem razvale pod u njegovoj
kuli, u potrazi za magareom ormom. Ugledavi to, Horemheb je odmah zapovjedio
neka ga zatvore u njegovu spavaonicu i dre pod straom. Tada je doao k meni, kako
bi se posavjetovao. Posjetio sam Rojua, te prijateljski porazgovarao s njim, premda se
prema meni nije odnosio kao prema prijatelju. Mislio je kako i ja kanim, na prijevaru,
postati zapovjednikom Gaze... Poslije tog razgovora otiao sam Horemhebu i izvijestio
ga:
ovjek e se smiriti tek kad sa svojim etama napusti Gazu. Tada e moi opet
zatvoriti vrata i vladati gradom poput faraona.
Kako to mogu uiniti, Seta mu i svih njegovih vragova? kliknuo je Horemheb.
Ta moram ekati na brodove iz Egipta, koji dopremaju svjee ete, hranu i oruje.
Tek tada mogu poeti pohod na Jafu! Dok ne prispiju ta pojaanja, ove su mi zidine
jedino osiguranje... Ako ih sada napustim, prijeti mi pogibelj da izgubim sve to sam
do sada poluio!
Moda bi za njega bilo najbolje rekao sam, oklijevajui ako mu otvorim lu
banju i tako ga pokuam izlijeiti. ovjek oito strano trpi dok si ti ovdje, te ga mo
ramo vezati za leaj. Inae bi uistinu mogao sebi ili tebi uiniti neto nepromiljeno!
Horemheb mi nije dopustio otvaranje lubanje najslavnijem junaku ovoga rata. Pri
bojavao se, oito, da bi Rojuova smrt mogla nauditi slavi vrhovnoga zapovjednika... A
ja nikako nisam mogao zajamiti preivljavanje bolesnika nakon otvaranja lubanje,
jer je takav zahvat smion, ali i nesiguran... Tako me je Horemheb ponovno poslao k
zapovjedniku Gaze. Uz pomo vie snanih momaka uspjelo nam je vezati ga za nje
465

gov leaj. Pripremio sam mu tada umirujui napitak, u kojeg sam dodao i omamljuju
e tvari. Ali, ni to ga nije smirilo. Leao je vezan, a oi su mu u tami zeleno iskrile i
zvjerale uokolo, poput oiju divlje ivotinje. Previjao se na svome leaju, a pjena mu
je udarala na usta od bijesa kad mi se obratio...
Zar ja nisam zapovjednik Gaze, ti Horemhebov akalu?! izderao se na mene. Prisjeam se sada, u podzemnoj je tamnici bio Sirijac kojeg sam uhvatio pri uhodare
nju, jo prije nego je tvoj gospodar doao. Zbog svojih mnogobrojnih obveza i zadaa,
zaboravio sam ga objesiti na zidine. Taj je uhoda krajnje lukav i spretan momak, jer
sam sada shvatio: on je taj koji je smotao onih etiri stotine magareih podgunjaka!
Dovedi ga pred mene, kako bih to remenje mogao iscijediti iz njega! Tada u napokon
moi ponovno mirno spavati...
Tako je bjesnio i buao o sirijskom uhodi, pa mi je to dosadilo. Zapovjedio sam
neka donesu upaljene lui i spustih se do podzemnih tamnica... Tamo sam zatekao ne
koliko tjelesa koje su oglodali takori, a bila su lancima vezana za zid. uvar je bio
nekakav starac, koji je od dugoljetnoga boravka u tamnim rupagama podzemnih
tamnica i sam oslijepio. Ipak se vrlo vjeto i sigurno kretao podzemljem, jer mu svje
tlo nije bilo potrebno. Poznavao je, naime, svaku stopu svoga podzemnog pakla. Upi
tao sam ga za nekakvoga sirijskog uhodu, koji je bio navodno zatoen prije proboja
opsade. Kleo mi se i objanjavao kako su svi zatoenici davno pomrli, nakon to su
bili raspeti na muke zbog ispitivanja, a potom po naredbi zapovjednika Gaze bili os
tavljeni bez kruha i vode. Poznavajui ljudsku narav, vladanje starca bilo mi je sum
njivo i pobudilo je moje nepovjerenje.
Navalio sam ga ispitivati i salijetati, dok se napokon nije bacio na tlo preda mnom
i zavapio:
Potedi mi ivot, gospodaru! Odano sam sluio Egiptu cijeloga ivota, te u ime
Egipta muio zatoenike i krao njihovu hranu. Ali ovaj uhoda nije obian ovjek. Nje
gov je jezik toliko neobian te se glasa poput slavuja. Obeao mi je veliko bogatstvo
ako ga budem hranio i odrao na ivotu sve do dolaska Horemheba. Obeao mi je
vratiti ak i oinji vid, ako mu spasim ivot... Jer, i sam je bio slijep, sve dok mu jedan
vrstan lijenik nije izlijeio jedno oko. Obeao je i mene odvesti tom vrsnom lijeni
ku, kako bi i meni vratio vid. Tada bih mogao ivjeti u gradu, meu ljudima, te uiva
ti u svom bogatstvu. Sada mi ve duguje vie od dvije stotine puta stotinu puta stoti
nu debena zlata, sve za kruh i vodu koje sam mu priskrbio po cijenu svoga ivota i
gladovanja. Zato mislim, taj iznos nije pretjeran! Nisam mu jo rekao ni o prestanku
opsade, niti o Horemhebovu dolasku u Gazu, kako bi mu dug svakim danom i dalje
rastao. eli da ga odmah po Horemhebovu dolasku odvedem kriomice pravo k njemu.
Kune se i prisee, Horemheb e ga otkupiti, a mene obdariti zlatnim lancima. A ja mu
moram vjerovati, jer je cvrkutanje njegovoga jezika neodoljivo i nitko mu se ne moe
oprijeti! No ne namjeravam ga odvesti Horemhebu, sve dok njegov dug ne dostigne
bar jo za polovicu vie od iznosa kojeg mi sada duguje. To bi bila okrugla svota, te
466

bih je lako drao u glavi...

Koljena su mi poela treperiti na te rijei, a srce se topiti u grudima. Priinilo mi se
kako nasluujem o kome on to govori. Zar duhovi ustaju iz grobova? Zar se mrtvi
vraaju na ovaj svijet? Ipak, uspio sam nekako zadrati vlast nad sobom i rekao:
Stare, toliko zlata nema u cijelome Egiptu i Siriji zajedno. Iz tvojih rijei spoz
najem, taj je ovjek velika varalica te zavrjeuje kanjavanje. Smjesta me vodi k nje
mu, te se moli svim bogovima da mu se nije sluilo kakvo zlo! Inae e odgovarati za
to, svojom starom slijepom glavom!
Gorko ridajui i zazivajui Amona u pomo, stari me ovjek poveo do male elije,
smjetene iza ostalih. Otvor njenih vrata bio je zakriven kamenjem. Tako se starac
osigurao, kako je Rojuovi ljudi ne bi mogli otkriti. Nakon to je starac polako uklonio
zapreku, svojim slabakim rukama, usmjerio sam svjetlost svoje lui u tu rupu... Smo
trio sam ljudsku spodobu vezanu lancima za zid, kako ui na podu. Sirijska odjea na
ovjeku bila je sva u ritama, lea sva ranjava, a smravjela mu je trbuina visjela u
naborima. Jednoga oka nije imao, a drugim je treptao u svjetlu lui i zakrilio ga ru
kom, titei ga od nenadanoga svjetla, koje mu je nakon dugoga mraka zadavalo bol.
Jesi li to ti, moj gospodaru Sinuhe? prozborio je taj podzemni svat. Neka je
blagoslovljen dan koji te donosi k meni. Ali pozovi kovae neka pohitaju i oslobode
me ovih negvi. Donesi mi i vr vina, kako bih zaboravio svoje patnje. Pozovi i robove,
neka me umiju i namau najboljim mastima, jer sam navikao na udobnosti i ivotno
obilje. A ovo prokleto otro kamenje ostrugalo mi je svu kou s lea. Nemam nita
protiv, takoer, ni ako mi osigura mekan leaj, a i drutvo nekolikih djevica boice
Itar bilo bi mi po volji. Jer, vidim kako mi moj trbuh vie ne prijei upranjavanje
ljubavnih zadovoljstava. I to premda sam, vjerovao ti to ili ne, u svega nekoliko dana
izjeo kruha u vrijednosti veoj od dvije stotine puta stotinu puta stotinu debena...
Kaptah, Kaptah! upravo sam kriknuo. Pao sam na koljena i zagrlio ga oko ra
mena, koja su izgrizli takori. Bio si i ostao nepopravljiv! Ta rekoe mi u Tebi, da si
mrtav! Ali ja to nisam mogao povjerovati, mislei kako ti jednostavno ne moe umri
jeti. Najbolji dokaz o tvojoj besmrtnosti je to te nalazim ovdje, u podzemnoj rupagi
smrti! I iv si, ak i dobroga zdravlja, tu meu leinama. ak unato injenici to su tu
u lancima skapali svi oko tebe, premda su bili mnogo uvaeniji ljudi i svojim bogovi
ma mnogo miliji nego ti... No ipak me raduje to sam te naao na ivotu!
Jo si uvijek isti isprazan brbljavac kao i ranije, moj gospodaru Sinuhe! odvra
tio mi je pokroviteljski Kaptah. Nemoj mi nikako govoriti o bogovima, jer sam u
svojoj nevolji i bijedi zazivao sve bogove koje sam znao i poznavao... I pritom nisam
zaboravio ni sve babilonske i hetitske bogove... Ali ni jedan jedini od njih nije se oda
zvao i nije mi pomogao. Izjeo sam sebe do prosjaka, sve zbog ovog pohlepnoga i gra
beljivog straara. I samo mi je na skarabej pomogao, dovevi te k meni, jer je zapo
vjednik ove utvrde luak te ne slua i ne vjeruje ni u jednu razumnu rije. Dopustio je
svojim ljudima da me opljakaju i potom mue na vrlo gadan i strahovit nain, te sam
467

tulio i rikao na njihovu kotau poput bika. No skarabeja sam uspio sauvati, na moju
veliku sreu. To mi je uspjelo jer sam ga, spoznavi to mi se sprema, skrio u dio svo
ga tijela... To je stanite, priznajem, nedostojno i uvredljivo za boravak jednoga boga.
A moda je skarabeju ipak bilo ugodno, jer te je doveo k meni. Uvjeren sam, ovako
osobit susret je udo i moe se pripisati samo skarabeju u zaslugu!
Na to mi je pokazao skarabeja, jo uvijek prljavog zbog boravka na tako nedostoj
nome i nezgodnom mjestu...
Pozvao sam kovae neka ga oslobode okova, te ga potom odveo u svoju sobu unu
tar utvrde. Bio je jo slab i nemoan, a njegovo je oko bilo nenaviklo na svjetlost. Po
zvao sam robove i naloio im neka ga umiju i natrljaju probranim uljima, te odjenu u
najbiraniju odjeu. Ustupio sam mu privremeno i svoj zlatan lanac, narukvice i drugi
nakit, kako bi mogao nastupiti u javnosti i ostaviti dojam koji dolikuje njegovu dosto
janstvu. Robovi su ga i obrijali, te mu nakovrali kosu. Dok su ga robovi njegovali i
dotjerivali, jeo je mesa i pio vina, te je podrignuo od zadovoljstva. Kroz svo to vrijeme
tamniar je jecao i jadikovao iza vrata, udarajui o njih rukama i nogama, te viui
kako mu Kaptah duguje dvije stotine puta stotinu puta stotinu i jo k tome tri stotine i
ezdesetpet debena zlata, za sauvan ivot i hranu u podzemnoj tamnici. I nije bio pri
pravan odbiti ni jedan jedini deben od toga iznosa, istiui kako je stavio na kocku
svoj vlastiti ivot da bi sauvao Kaptahov i kradui hranu za njega... Spoznao sam
kako je u Gazi, osim zapovjednika, bilo jo luaka. No to moda i nije bilo neobino,
nakon svega to su proivjeli u opsjednutome gradu...
Zamorila me ta dernjava i buenje muiavoga starca, pa rekoh Kaptahu:
Horemheb je u Gazi ve dulje od tjedan dana. Starac te je varao. Zato mu ne du
guje nita. Zapovjedit u straarima neka ga izbiuju. A ako treba, mogu mu odrubiti
i glavu, jer je podmukao ovjek i na dui ima ivote mnogih zatvorenika.
Kaptaha su moje rijei sablaznile, pa je zgroen odgovorio:
Nije mi ni na kraj pameti, pogaziti svoju rije! Jer ja sam astan i poten ovjek!
Trgovac mora drati do svojih obveza i obeanja, eli li sauvati svoj dobar glas. Ne
elim nikoga prevariti, premda nisam siguran kako i u cijelom Egiptu ima dostatno
zlata za podmirivanje mog duga prema starcu. Bio sam siguran u svoju smrt, zbog ve
like ludosti i gluposti zapovjednika Gaze. Zato sam se alio sa starcem i obeavao mu
sve to je zahtijevao. Bio sam, kako rekoh, uvjeren kako neu ostati na ivotu, pa mu
neu morati ni vraati taj dug.
Da sam samo nasluivao kako u preivjeti i biti spaen, bio bih se s njim, sasvim
razumljivo, pogaao i cjenkao, te mu sruio cijenu... Ali kad bih osjetio miris kruha
kojeg je donosio u ruci, obeavao sam mu sve bi je zatraio!
Zar je to nekadanji Kaptah? uzviknuo sam, obrisavi elo i oi, te zurio u nje
ga zaprepateno. Ne, to ja ne mogu povjerovati... Nekakva kletva oito vreba u zidi
nama i stijenju ove utvrde, te svi koji dulje ostanu u njoj polude. I ti si poludio! Ti vie
nisi isti Kaptah! Zar e mu platiti cijeli dug? I ime e mu platiti?! Nakon pada Ato
468

novog kraljevstva, koliko znam, izgubio si svo svoje bogatstvo, te si siromaan isto
tako kao i ja.
Ja sam poboan ovjek! odvratio mi je Kaptah, ispivi jo vina. tujem bogo
ve i drim svoju rije... Smjeram zato isplatiti moj dug starcu, do posljednjega debena!
Dakako, ovjek mi mora dati vremena i primjeren rok! U svojoj prostodunosti zasi
gurno ni ne zna koliko mu to zlata trebam platiti na ime duga, pa e biti zadovoljan i
ako mu odmah odmjerim nekoliko debena, jer jo nikad u ivotu nije stiskao pravoga
zlata meu prstima. Mislim kako bi i s jednim jedinim debenom bio van sebe od sree,
te ne bi znao to initi od silne radosti. Ali to me, jasno, ni u kojem sluaju ne osloba
a mojega duga i obveze prema njemu. Priznajem, ne znam gdje bih i mogao nai to
liko zlata, jer sam vrlo mnogo izgubio u tebanskim nemirima i ustanku. Morao sam
sramotno pobjei i ostaviti cijeli imetak. Robovi i nosai su mislili kako sam ih izdao
Amonu, pa su me progonili i htjeli ubiti. Nakon toga sam uinio velike usluge Horem
hebu u Memfisu. Ali mrnja i progon robova su me i tamo dostigli, pa sam morao po
bjei i iz Memfisa. Potom sam Horemhebu uinio jo vee usluge u Siriji, gdje sam
boravio izdajui se za trgovca, te prodavao ito i krmu Hetitima. Sraunao sam kako
mi za sve to Horemheb ovog trena duguje oko pet stotina puta stotinu debena zlata, a
ak moda i vie. Jer, morao sam u krajnjoj hitnji sve ostaviti i utei malenim amcem
za Gazu, izlaui tako ivot pogibelji na moru. Hetiti su, to nadam se shvaa, bili
strahovito bijesni kada su im se razboljeli konji i to od krme koju sam im ja isporu
io... A u Gazi sam uletio u jo veu pogibelj! Suludi zapovjednik me uhitio i zasu
njio, kao sirijskoga uhodu, pa su me muili na kotau. Moja bi koa sada, bez i najma
nje sumnje, resila zidine Gaze, da se nije naao onaj ludi starac koji me skrio i svima
se kleo kako sam skapao u tamnici. Time je zasluio, na svaki nain, izmirenje toga
mog duga prema njemu... Zato ga jednostavno moram isplatiti.
Njegovo kazivanje otvorilo mi je oi! Shvatio sam kako je upravo Kaptah bio naj
bolji Horemhebov povjerenik u Siriji i njegov glavni uhoda. Ta zar nije onaj izglad
njeli i edan bijednik, koji je u pustinji kod Brda Pobjede nou posjetio Horemhebov
ator, pokrio jedno oko kao znak tko ga alje? A slao ga je jednooki! Shvativi to, pos
talo mi je jasno i kako nitko drugi u Siriji ne bi uspio izvesti uda koja je izveo Kap
tah. Jer, u lukavosti mu nije bilo premca. Ipak sam mu rekao:
to ti vrijedi, ako ti Horemheb duguje mnogo zlata?! Ti predobro zna, on nikad
ne plaa svoje dugove. I prije e istisnuti zlato iz kamena, nego i deben od Horemhe
ba!
To je uistinu tako. mirno je odgovorio Kaptah. On je ovjek tvrda srca i neza
hvalan. Jo je nezahvalniji od ovog tu ludog zapovjednika, kojem sam isporuivao ito
u zapeaenim vrevima, leteom dostavom iz hetitskih bojnih naprava. Hetiti su ra
unali kako su u zemljanim vrevima ljute zmije otrovnice, koje sam uz velik trud,
potekoe i zalaganje pohvatao u pustinji. Kao dokaz tome u prilog, razbio sam jedan
vr i zmije su ugrizle tri hetitska vojnika, te su u tijeku jedne vodne mjere umrli u
469

stranim mukama... Nakon toga Hetiti nisu vie pokazivali ni najmanje elje za otva
ranjem ostalih vreva i provjeravanjem njihova sadraja, ve su mi zatvorene vreve
izdano plaali... A u vrevima je bilo dobro ito! Prema tome, svako zrno toga ita
vrijedno je svoje teine u zlatu... A bestidan postupak kojem me je izvrgnuo ludi za
povjednik Gaze, samo poveava tu cijenu. No ja si ne umiljam, kako e mi Horem
heb namiriti svoj dug u zlatu. Umjesto toga, imenovat e me povjerenikom za luka
prava i primanje lukih pristojbi u svim sirijskim lukama, te slinih nameta u svim si
rijskim gradovima koje bude osvojio. I svu trgovinu solju u Siriji povjerit e meni, a i
jo mnoge druge poslove, kako bi me namirio glede mojih potraivanja.
Govorio je razborito i promiljeno... Ali ja sam se ipak udio:
Dakle, uistinu smjera patiti se kroz cijeli preostali ivot, kako bi isplatio ovu sta
ru budalu, koja toliko galami pred mojim vratima?
Kaptah je s uitkom ispio jo vina. Potom je cmoknuo usnama i mljacnuo jezikom
od zadovoljstva, te poeo objanjavati:
Uistinu vrijedi amiti i venuti tjedan ili dva u mranoj rupagi, s tvrdim kame
nom pod sobom i ustajalom vodom za pie. Tek nakon toga ovjek u punoj mjeri
moe uivati u mekanom leaju, danjem svjetlu i okusu vina. Ne, Sinuhe, nisam toliko
lud kao to pretpostavlja. Ipak, moja rije je obveza i jamstvo. Zato mora izlijeiti
starca i vratiti mu vid, kako sam mu i obeao. Tada u ga pouiti kockanju sa mnom.
Bio je strastven kockar prije nego je oslijepio od neprestanoga boravka u tami. Namje
ravam se zatim s njim kockati. Pa ako pritom izgubi, to ja tu mogu?... Sad ti je valjda
jasno? Smjeram igrati za vrlo visoke uloge!
Uvidio sam kako je to doista jedini astan izlaz Kaptahu za izmirenje toga ogrom
nog duga. Jer, Kaptah je bio vjet kocki i umjean igra, dakako u kockanju prema
njegovom izboru i s kockama koje sam izabere. Obeao sam uloiti svo svoje umijee
u pokuaj vraanja vida starcu ili barem za poboljanje koje bi mu omoguilo raspoz
navanje brojeva na kockama. Za uzvrat, Kaptah je preuzeo na sebe poslati mojoj Muti
dovoljno srebra za ponovno podizanje moje kue u Tebi, koja je neko pripadala lje
vau bakra, kao i za njen udoban i dostojan ivot tijekom moga izbivanja...
Nakon to smo sve tako lijepo dogovorili, pozvao sam starca k nama. Kaptah ga je
uvjeravao kako e mu platiti cjelokupan dug, ako mu za to odobri malo vremena. Pre
gledao sam potom starcu oi i utvrdio kako mu sljepoa nije posljedak obitavanja u
tami, nego dugotrajne i zanemarene one bolesti. Slijedeega dana izlijeio sam ga
uporabom igle, u skladu s postupkom kojeg sam nauio u Mitaniji... No koliko e mu
dugo vid potrajati, nisam mogao rei, jer oi izlijeene na taj nain sklone su zarasta
nju u kratkome roku. Nakon toga se vid ne moe vie ni sauvati niti lijeiti.
Zatim sam odveo Kaptaha Horemhebu. Taj se razveselio susretu. Zagrlio je Kapta
ha i nazvao ga hrabrim ovjekom. Uvjeravao ga je u zahvalnost cjelokupnoga Egipta,
za sva velika djela i usluge koje je poinio, ne traei pritom nagrade. Dok je Horem
heb tako govorio, Kaptahovo se lice snudilo... Pa je zapoeo plakati i jecati, te zatim
470

rekao:
Pogledaj moj trbuh! Zgrio se poput prazne konate vree od silnih napora slue
nja tebi i Egiptu. Pogledaj moja izranjena lea i zadnjicu, te moje ui, koje su izgrizli i
razderali tamniki takori Gaze! Govori mi samo o zahvalnosti Egipta. No ta zahval
nost ne donosi ni zrno ita u moja usta, a nije dostatna ni da mi tek navlai grlo. Nig
dje ne vidim vree zlata koje si mi obeavao! Vjerovao sam, za mene si osigurao dio
plijena do kojeg si doao. Ne, Horemheb, ja ne traim hvale i zahvale... Molim i traim
isplatu onog to mi duguje! Traim to od tebe, kao asnoga i potenog ovjeka. Jer, i
ja imam dugova i obveza koje moram izmiriti, a u njih sam upao zbog tebe... Dapae,
vrlo sam zaduen! ak i vie nego bi mogao sanjati.
Na spominjanje zlata Horemheb se namrtio. Nestrpljivo je udario biem po svojoj
butini, te mrko rekao:
Govori poput budale, Kaptah! Tvoje su rijei u mojim uima poput dosadnoga
zvrndanja muha. Usta su ti prljava i govori gluposti! Ti predobro zna kako nemam
nikakvoga plijena za dijeljenje s tobom. A svo zlato koje mi doe u ruke, koristim za
rat protiv Hetita. Osobno sam ak siromaan ovjek, te je jedino slava moja nagrada.
Nadam se, zato, ubudue e birati pogodnije prigode za razgovore o zlatu! Ali neto
ti mogu uiniti... Mogu zasunjiti tvoje vjerovnike, optuiti ih za brojne zloine i obje
siti na zidine. Tako e se osloboditi svojih dugova!
Kaptah se na takav nain nije htio rijeiti dugova, pa nije prihvatio Horemhebovu
ponudu. A ovaj mu se oporo smijao, ponovno udarajui zlatnim biem po svojoj buti
ni, te rekao:
Svaki je bogata zloinac. ovjek moe prikupiti mnogo zlata samo ako nema sa
vjesti, te cijedi i pljaka siromahe. Zato se tamo, gdje je mnogo zlata, uvijek i lako
moe nai opravdan razlog za optubu... I nitko me u takvom sluaju ne moe okriviti
kako sam nepravian tuitelj, jer i sam optueni zna koliko je kriv. No reci mi, Kaptah,
kako se to sluilo pa te je zapovjednik Gaze razapeo na kota kao sirijskoga uhodu i
potom strpao u podzemnu tamnicu? Roju jest lud, ali on je vrstan ratnik, pa je zasi
gurno imao neki razlog za svoj postupak...
Na to je Kaptah razderao svoju raskonu odjeu, to za njega nije predstavljalo ni
kakvu tetu, jer su haljine bile moje... Uinio je to u znak svoje nedunosti, udarao se
u prsa i zavapio:
Horemheb, Horemheb! Zar mi nisi ba ti netom govorio o zahvalnosti? A sada
me vrijea lanim optubama! Zar nisam otrovao Hetitima konje i u zatvorenim lon
cima isporuivao ito u Gazu? A dok si tavorio u svome pustinjskom okolu, bogu iza
lea, zar nisam novaio hrabre ljude kako bi ti donosili izvjea s pojedinostima o na
prijateljskom razmjetaju, njegovim nakanama i opremljenosti? Zar nisam unajmio
robove neka razreu mjeine s vodom u bojnim kolima kojima su Hetiti krenuli na
tebe? Sve sam to uinio za tebe i za Egipat, ne mislei pritom na dobit... Zato je bilo
pristojno, pravo i poteno ako sam mogao pruiti poneku bezazlenu uslugu Hetitima i
471

Aziruu... Slijedom toga sam od Azirua dobio glinenu ploicu, koja mi je jamila nje
govu zatitu i slobodan prolaz. Ali Hetiti su se strano razbjenjeli i optuili me za bo
lest svojih konja i poraz na Poljani Kostiju. Tako sam morao hitno bjeati, spaavajui
vlastiti ivot pred pobjenjelim Hetitima. Bjeei put Gaze, ponio sam sobom onu gli
nenu ploicu koju sam dobio od Azirua... Jer, pametan se ovjek brine za svoju zatitu
i sigurnost, te se nikad ne zadovoljava jednom strjelicom, nego nastoji imati to puniji
tobolac. Ni ti niti Egipat ne bi imali ni najmanjega probitka, ako bi moje truplo i moja
koa sada resili zidine Gaze i suili se na njima. A tada bi Hetiti jo prije tvoga dola
ska osvojili Gazu. Nadalje, Aziruovu sam ploicu morao ponijeti i za sluaj ako ti bu
de oklijevao ili zakasnio, pa bi Gaza mogla pasti. Jer, priznaje, stigao si u posljednji
tren... Da si zakasnio moda samo dan ili dva, Gaza bi najvjerojatnije pala. Zbog sve
ga toga morao sam se osigurati! Aziruovu sam ploicu ipak brino skrio pod odjeu.
No taj je Roju uistinu vrlo nepovjerljiv i sumnjiav ovjek. I straan tvrdoglavac! Kad
su mi njegovi ljudi razderali odjeu, nali su i ploicu. Zalud sam pokrivao rukom
svoje slijepo oko i pritom govorio o otrovnim sirijskim govnovaljima, kako smo to
utanaili. Ugledavi ploicu, nije vie vjerovao ni u kakve lozinke. Poslao me muite
ljima na kota, koji su me raspinjali toliko te sam tulio i rikao poput bika. Nije mi
tada bilo druge, ako sam se htio spasiti daljnjih muka, pa sam sve priznao. Meu inim
i da sam Aziruov uhoda, te sve ostalo to su traili. Inae bi mi rastrgali udove. A bez
udova ti ne bih bio ni od kakve koristi, zar ne, Horemhebe? Zar ne govorim istu isti
nu?
Horemheba je ovo kazivanje odobrovoljilo i raspoloilo. Nasmijao se i rekao:
Neka ti sve to to si podnio i pretrpio, a jo vie ono to si izbjegao, bude tvoja
nagrada, moj dragi Kaptah. Poznajem te, a i ti poznaje mene... Ne dodijavaj mi vie i
ne mui me tim prianjem o zlatu. Takvi me razgovori razdrauju i tjeraju na ljutnju.
Ali Kaptah je bio uporan sve dok od Horemheba nije iskamio iskljuivo pravo ot
kupa i prodaje ratnoga plijena u Siriji. Tako je on jedini dobio punomo za otkup pli
jena od vojnika, kockanje u kojem se kao ulog stavljalo plijen, te za zamjenjivanje op
ljakanoga za pivo, vino i ene. Time je bilo obuhvaeno trgovanje cjelokupnim plije
nom koji je vojnicima pripao od onoga to je opljakano u hetitskome okolu na Polja
ni Kostiju i u rovovima opsadnika Gaze. Dobio je punomo i za prodaju faraonovoga
dijela plijena, a isto tako i Horemhebovoga. Pritom ga je mogao prodavati ili u zamje
nu isporuivati potreptine za vojsku. Ve i samo to pravo bilo mu je dovoljno za bo
gaenje u kratkom roku. Naime, u Gazu su nagrnuli trgovci iz Egipta, pa ak i oni iz
sirijskih gradova. Ne obazirui se na Azirua i Hetite, kupovali su ratni plijen i ratne
zarobljenike za trite robova. Ali nitko nije vie mogao kupovati u Gazi, ako nije
Kaptahu platio njegov udjel. On se time nije zadovoljio, ve je zahtijevao jednaka pra
va i uvjete za sav plijen u Siriji do kojeg e Horemhebova vojska doi u budunosti.
Horemheb se neko vrijeme protivio, ali je konano ipak pristao... Jer, to ga obeanje
nije stajalo ba nita, a nije bio ni trgovac. Za uzvrat mu je Kaptah obeao velikodu
472

ne darove...

4
Horemheb je popravio sva bojna kola kojima je raspolagao. U meuvremenu su pristi
gle pomone ete iz Egipta, a prikupio je u Gazi i sve konje iz cijeloga Donjeg Kraljev
stva. Uvjebavao je ete u okolici Gaze i pred gradom. Tada je jo izdao proglas kojim
obznanjuje kako u Siriju dolazi kao osloboditelj a ne osvaja...
Pod dobrohotnom zatitom Egipta, tako je rekao, svi su sirijski gradovi uivali slo
bodu i pravo nesputane trgovine... A i svaki je mogao imati svoga vlastitog kralja.
Podlom prijevarom i izdajom Azirua ti su gradovi podvrgnuti njegovoj nasilnoj vlasti.
Aziru je pritom liio sirijske kraljeve vladanja i oduzeo im nasljedne krune, te optere
tio njihove gradove tegotnim nametima. U svojoj je pohlepi prodao Siriju Hetitima, o
ijoj su se surovosti i zloudnosti mogli Sirijci osvjedoiti svakodnevno. Tako Siriju ne
eka nita drugo do li potpun gubitak svih prava i robovanje Hetitima, koji jo nisu
pokazali svoju pravu narav, budui da prvo ele osvojiti Egipat. Zato je u Siriju doao
on, Horemheb Nepobjedivi, Sin Sokola, osloboditi Siriju od jarma i ropstva. Potai e
trgovinu, ponovno ustoliiti ranije kraljeve te e pod zatitom Egipta ova zemlja po
novno moi procvjetati i napredovati, kao i nekada, te dostii ranije blagostanje i bo
gatstvo. Obeao je pomo svim gradovima koji istjeraju Hetite i zatvore svoja vrata
Aziruu, jamei im slobodu i samostalnost. A gradovi koji se nastave opirati Sinu So
kola, bit e spaljeni, opljakani i uniteni, njihove e zidine biti sravnjene sa zemljom
zauvijek i puani otpremljeni u roblje...
Nakon to je uputio taj proglas, Horemheb je napustio Gazu i poveo svoje ete pra
ene bojnim kolima prema Jafi. Istodobno je uputio i svoje brodovlje du obale, sa za
daom okruivanja i zatvaranja pristupa luci u Jafi. Uz pomo svojih uhoda proglas je
poslao i razglasio u svim gradovima. To je poluilo veliku nesigurnost i kolebljivost u
sirijskim gradovima, te rasprave, svae i razdor meu neprijateljima. A ba to je Ho
remheb i htio postii. Kaptah je, kao oprezan i promiljen ovjek, ostao zaklonjen
unutar zidina Gaze. Postupio je tako, za sluaj ako Horemheb pretrpi poraz. Jer, Aziru
i Hetiti su zajedniki prikupljali velike snage u unutranjosti zemlje. Kaptah se lukavo
izgovarao zbog svoga ostanka u pozadini... Naveo je kako nije u stanju podnijeti teke
napore ratnoga pohoda, nakon svega to je prepatio u tamnici Gaze. Zato je zadrao i
mene, tvrdei kako ga moram lijeiti.
Roju Bikovska ija se pak pomirio s Kaptahom, jer ga je ovaj izlijeio od njegove
zablude glede magareih podrepnjaka. Objasnio mu je kako su vojnici, izgubivi ra
zum tijekom opsade, ukrali etiri stotine podrepnjaka iz skladita ormi i pojeli ih. To
su uinili jer su ti komadi opreme bili izraeni od mekane koe, pa ih se moglo vaka
473

ti i time zavarati glad... Kad je Roju to uo, njegova opsjednutost i ludilo su se stiali,
pa smo ga mogli osloboditi uza. Svoje ratne drugove je dodue estoko izgrdio. Ali im
je potom oprostio tu krau, zbog velike hrabrosti koju su iskazali u obrani Gaze. Pri
tom je ovako govorio svojim vojnicima:
Istina, faraonu moram poloiti raun za etiri stotine magareeg podrepnog re
menja! Ali, sad u to moi uiniti mirne savjesti, jer znam to se s njime dogodilo. I
neu vas kazniti, premda ste to zasluili. uo sam, naime, na moju veliku radost i za
dovoljstvo, kako ste po ulicama pretukli mnogo Horemhebovih vodenih takora, tako
da su ostali svi krvavi i razbijenih gubica. Time su dobili pouku kako se trebaju vlada
ti u Gazi. Zato vas oslobaam svake kazne glede toga prokletog remenja... A nastalu
u tetu namiriti faraonu iz svojih sredstava. No to samo uz uvjet ako i u budue pre
tuete svakog Horemhebovog vodenog takora, na kojeg naiete. Premlaujte ih mot
kama, bodite zailjenim batinama! Otimajte im djevojke, a u pivo podmetnite ovju
balegu. Time ete me uistinu razveseliti, pa u moi ponovno mirno spavati!
Tako je Roju potpuno ozdravio... I ponovno naao svoj mir. Njegovi su vojnici pro
ganjali i napadali Horemhebove. Ali zbog tih prijestupa Horemheb nije htio kanjava
ti junake Gaze... A kad je Horemheb odveo svoje ete put Jafe, Roju je zapovjedio
neka se zatvore gradska vrata. Pritom je prisegnuo kako vie nikad nee pustiti nikak
ve i niije ete u grad. Pio je s Kaptahom vino i pratio njegovo kockanje sa starim
tamniarom, kojem se toliko vratio vid te je mogao razlikovati brojke na kockama. U
vrijeme Horemhebova odlaska, Kaptah je uspio vratiti od starca tek pet stotina puta
stotinu debena zlata... Nalijevali su se obojica vinom i bacali kockice od jutra do mra
ka. Uz to su se raspravljali i svaali. Ponekad bi bacili kockice jedan drugome u lice i
glavu. No uskoro bi se opet dohvatili arobnih kockica, hinei kako nita nije bilo. Pi
juckajui u ake, ponovno bi ih iz kupe zakotrljali po podu. Starac je bio velika krtica
i bijednik, te je htio igrati samo za malene uloge. Usput je jadikovao i kleo zbog gubi
taka, kao da je proigrano zlato doista njegovo, a ne puka tlapnja... U vrijeme kada je
Horemheb opsjeo Jafu, Kaptah je uspio ponukati tamniara na vee uloge. A kad je
konano prispio glasnik s vijeu o proboju zidina Jafe, Kaptah je ve bio potpuno
opeljeio svoga protivnika u igri. Uinio je to toliko temeljito, da se njegov dug pro
metnuo u potraivanje od nekoliko stotina puta stotinu debena zlata. Ali Kaptah nije
bio sitniav. U svojoj je velikodunosti oprostio starom tamniaru taj dug, jer mu je
ovaj ipak spasio ivot u tamnicama Gaze i hranio ga kruhom kojeg je krao za njega, te
ga tako ouvao lipsavanja od gladi. Kaptah je ak starca jo i odjenuo u nove halje i
dao mu nekoliko pregrti srebra. Na to je stari tamniar zaplakao od ganua, blagoslo
vio Kaptaha i nazvao ga svojim dobrotvorom.
Ne znam i ne mogu rei je li Kaptah pri tome kockanju varao i igrao preraenim
kockicama. Znam samo kako je igrao vrlo vjeto i s nevjerojatno velikom sreom. A
glas o tom kockanju, koje je potrajalo tjednima, u kojem su ulog bile stotine puta sto
tinu puta stotinu debena, rairio se po cijeloj Siriji. Starac, koji je uskoro ponovno iz
474

gubio vid, obitavao je do kraja ivota u kolibici uz zidine Gaze. Putnici, prolaznici i
namjernici su dolazili k njemu, neki ak i iz drugih pa i udaljenih gradova, elei uti
njegovo kazivanje o tom veliajnom kockanju. I jo nakon protoka mnogo godina,
mogao je starac tono ponoviti ishod svakoga bacanja kockica. Jer, poznato je, slijepi
ljudi imaju izvrsno pamenje. Najponosniji bi bio pri opisivanju posljednjega bacanja
kockica, kojim je izgubio stotinupedeset puta stotinu debena zlata. Jer, od kada je svi
jeta i vijeka, nitko nije kockao za toliko velik iznos. A starac je bio uvjeren kako ni u
budue nitko nee kockati u tako visok ulog. Posjetitelji su mu donosili darove, elei
ga potai i nagovoriti na prianje. Tako mu nita nije manjkalo, ve je ivio sretno i
zadovoljno... ak moda i bolje nego bi mu bilo kad bi se Kaptah brinuo za njegove
posljednje dane. Eto, tolika je mo ovjekove mate i tlapnje.
Kad je Horemheb osvojio Jafu i grad pao u njegove ruke, Kaptah se meutim naglo
oporavio i pobrzao onamo. Poao sam i ja s njim, te smo po prvi puta mogli vidjeti
kako izgleda bogat grad, nakon to padne u ruke osvajaa. I to premda su najhrabriji
itelji Jafe, elei sauvati grad od pljake i unitenja, podigli ustanak protiv Azirua i
Hetita, ali tek kad su napadai prodrli kroz zidine. No to Horemhebu nije bio razlog
da ih potedi... Naime, od njihove pobune nije imao nikakvoga probitka, pa je svojim
vojnicima dopustio pljakanje grada tijekom puna dva tjedna. Kaptah je pritom nago
milao neizmjerno bogatstvo, jer su vojnici u bescjenje zamjenjivali sagove, namjetaj,
umjetnine i sline stvari koje nisu mogli ponijeti sa sobom. Bili su zadovolji kada bi
za stvari ak i neprocjenjive vrijednosti dobili malo srebra ili dva-tri vra vina. A lije
pa i draesna Sirijka mogla se dobiti u Jafi za dva bakrena koluta...
Tu sam spoznao i kakva je zvijer ovjek, kolika je njegova surovost i divljatvo pre
ma drugu s kojim je do juer dijelio dobro i zlo. Nije bilo zvjerstva i zloina koji se
nisu zbili tijekom tog razdoblja pijanstva, pljake i palei. Vojnici su palili kue iz pu
koga zadovoljstva i zabave, te nisu ni pokuavali gasiti vatru, jer su uz svjetlo poara
nou mogli bolje pljakati, silovati ene i muiti trgovce ne bi li im otkrili gdje su
skrili svoje blago... Bilo je pak i onih koji su se zabavljali zauzimanjem poloaja na
raskrijima, te bi bojnim toljagama, kopljima i drugim orujem zatukli svakoga Sirijca
kojeg bi noge tim putem nanijele. Pritom nisu marili jesu li to muevi, ene, djeca ili
starci. Gledajui u Jafi svu tu ljudsku zloestou i opainu, srce mi se stegnulo i smrz
nuto. Sve ono to se u Tebi svojedobno zbivalo zbog Atona bilo je neznatno prema
ovome to je Horemheb dopustio u Jafi... Svojim je vojnicima dao slobodne ruke, ele
i ih tjenje vezati uz sebe. Onaj tko je sudjelovao u pustoenju Jafe, nije to nikada
mogao zaboraviti. Pohlepa za plijenom tada je ula Horemhebovim vojnicima u krv
toliko duboko, te ih vie nita nije moglo zaustaviti u boju. Nisu se bojali ni smrti, na
dajui se kako ih nakon pobjede oekuje isto slavlje i provod kao u Jafi... Doputajui
im takvo surovo pljakanje Jafe, Horemheb ih je uz sebe vezao na jo jedan nain. Jer,
poslije takvog pustoenja, nisu mogli oekivati nikakve milosti od Sirijaca. Aziruovi
vojnici su, primjerice, svakoga tko je sudjelovao u haranju Jafom, bez iznimke ivoga
475

oderali kad bi uhvatili. A takvim je potezom Horemheb poluio i mnoge druge probit
ke. Douvi za sve to se zbilo u Jafi, te elei izbjei istu kob, mnogi su obalni gradovi
istjerali Hetite iz svoje sredine. Potom su, u strahu i nadi kako e biti poteeni, otva
rali svoja vrata Horemhebu bez borbe i otpora...
Ne elim vie govoriti o tim strahotnim danima, o onome to se danonono zbivalo
za pljakanja Jafe. Na spomen toga srce u grudima mi se pretvara u kamen, a ruke mi
obliva leden znoj. Mogu tek napomenuti kako je u Jafi, u vrijeme Horemhebova napa
da, osim Aziruove posade i hetitskih vojnika, bilo oko dvadeset tisua graana. A pos
lije odlaska egipatskih eta, u gradu je preostalo manje od tri stotine ivih...
Tako je Horemheb vodio rat u Siriji. A ja sam iao za njegovim etama, brinui se
za rane vojnika i svjedoei svom onom zlu koje ovjek moe poiniti svome bli
njem...
Rat je potrajao tri godine. Kroz to razdoblje Horemheb je potukao Hetite i Aziru
ove ete u mnogo navrata. No dva su puta i njega iznenadile hetitske postrojbe bojnih
kola, koje su mu nanijele velike tete. Napali su neoekivano, pobili mnotvo njegovih
ljudi i prisilile ga na uzmak. Morao je ak potraiti utoite iza zidina gradova koje je
bio osvojio. Istodobno je uspio ouvati pomorsku vezu s Egiptom, a sirijsko brodovlje
nikako nije uspijevalo svladati njegovo. Naime, momadi njegovoga brodovlja su ve
bile stekle iskustva u proteklim sukobima. Tako je nakon svakoga neuspjeha uvijek
mogao pozvati pojaanja iz Egipta, prikupljajui snage za nove napade. Sirijski su
gradovi bili u ruevinama, a ljudi su se skrivali poput divljih zvijeri, u brdskim pilja
ma. Cijele su pokrajine bile opustoene, a podivljale horde gazile su usjeve i ruile
voke, kako neprijatelj ne bi mogao ivjeti od plodova zemlje koju bi zaposjeo. Time
je u Siriji kopnilo i egipatsko bogatstvo, kao i njegova muka snaga. Tako je Egipat bio
nalik majci koja trga svoju odjeu i posipa si kosu pepelom, gledajui kako joj pogiba
ju i umiru djeca. Du cijele rijeke, od poetka Donjega Kraljevstva do kraja Gornjega
Kraljevstva, nije bilo grada ni sela, pa ak ni najbjednije kolibice, koji nisu u Siriji, za
veliinu Egipta, dali mueva i sinova.
Tijekom te tri godine rata u Siriji, ostario sam vie nego za cijeloga ivota. Kosa mi
je ispala, lea su mi se zgrbila, a lice mi se naboralo nalik osuenome vou. Kesice is
pod oiju produbile su se i natekle od svega to sam promatrao i svega to sam doi
vio. Postao sam zlovoljan, nepovjerljiv i razdraljiv. Svaao sam se s ljudima, brecao
se i osorno obraao bolesnicima, kako to ve ine mnogi lijenici kada ostare, premda
imaju dobre namjere. U tom se pogledu nisam razlikovao od drugih lijenika, iako
sam imao prilike vidjeti mnogo vie od veine njih.
Tree godine rata nova je poast napala Siriju. Pojavila se kuga, ta strana bolest
koja uvijek slijedi tragove rata i pojavljuje se na mjestima gdje velik broj tjelesa trune
ili su nagomilana u hrpe. A te tree godine rata, cijela je Sirija uistinu nalikovala
ogromnome, otvorenom grobu. Cijela su plemena i narodi nestajali u tom stranom
ratu, a njihovi jezici i navade tonuli su u vjean zaborav. Kuga je pak kosila one koje
476

je potedio rat. Pomorila je i mnoge vojnike, na obje strane, kako egipatskoj tako i he
titskoj. Broj rtava je u obje vojske bio toliki, da su zbog toga i borbe zamrle. ete
obih strana utekle su u brda ili pustinju, kamo ih pokora kuge nije mogla slijediti... A
kuga nije birala. Nije razlikovala ni ugledne od neuglednih, ni bogate od siromanih.
Svi su jednako padali kao njene rtve... Protiv te bolesti nije bilo lijeka. Oni koji bi se
razboljeli legli bi na leaj ili tlo, gdje se ve tko zatekao. Navukli bi plat preko glave i
za tri dana bili su mrtvi. Ako bi kojim udom neki preivjeli, ostali bi im za cijeli ivot
strani oiljci pod pazuhom i izmeu nogu, gdje su tijekom oporavka izbijali plikovi
kuge.
Kuga je bila hirovita i udljiva i po tome koga je tedjela a koga ubijala. Tako se
dogaalo pa ne bi preivjeli oni najjai i najzdraviji, nego upravo oni iscrpljeni i iz
gladnjeli. Moglo se zbog toga pomisliti, kako kuga u tim bijednim tijelima nije nala
dovoljno hrane za svoju nezasitnost. Njegujui bolesne od kuge, konano sam doao
na pomisao kako je najbolje ispustiti im iz ila to je mogue vie krvi, te im uskratiti
svaku hranu dok god bolest traje. Na taj sam nain izlijeio mnoge, ali mnogi su ipak
izdahnuli pod mojim rukama. Zato ne mogu tvrditi da li je i koliko takav postupak is
pravan... No morao sam neto initi za bolesnike, kako bi i dalje svoju kob povjeravali
mojoj vjetini. Jer, bolesnik koji izgubi vjeru u svoje izljeenje i lijenikovo umijee,
umire mnogo prije i ee od onoga koji sauva takvu vjeru. Moj je nain lijeenja,
osim toga, bio bolji od drugih, jer je u svakome pogledu bio jeftiniji za bolesnike.
Brodovi su prenijeli kugu i u Egipat. Ali je tamo rtava bilo malo. Kao da je putu
jui izgubila svoju estinu. Broj preivjelih je u Egiptu bio vei od onih koji su umrli
od kuge. Nestala je iz cijele zemlje na zagonetan nain, jo te iste godine, nakon to su
porasle vode Nila. Iste zime prestala je i u Siriji... To je omoguilo Horemhebu ponov
no okupljanje eta i nastavljanje rata. Ve na proljee je preao brda i izbio na ravnicu
Megide, gdje je porazio Hetite u veliajnoj bitci. Nekada siloviti i okrutni Hetiti tada
su zatraili mir. Dijelom se to dogodilo i zato, jer je babilonijski kralj Burnaburia,
koji se za vrijeme trogodinjega rata drao po strani, uoio vrijednost i znaaj velikih
Horemhebovih pobjeda. Prikupio je novu hrabrost i prisjetio se svoga saveza s Egip
tom. Poeo se osorno odnositi prema Hetitima, te je poslao svoje ete u predjele koji
su nekad bili kraljevina Mitanija. Prispjele babilonijske ete su protjerale Hetite s pa
njaka u okolici Nahare. Hetitima je tada postalo jasno kako vie nemaju moi nad
opustoenom i time za njih beskorisnom Sirijom. Ponudili su Horemhebu mir, ponaj
prije zato jer su bili pametni vojnici i tedljivi ljudi, pa zbog prazne slave koju nisu
pratili i opipljivi probitci, nisu htjeli vie rtvovati svoja bojna kola... Ta su im bila po
trebna za smirivanje Babilonije.
Horemheb je radosno doekao ovu mirovnu ponudu. ete su mu se smanjile, a rat
je osiromaio Egipat. elio je obnoviti Siriju i njenu trgovinu, te tako ostvariti dobit
od te zemlje. Pristao je na mirovnu ponudu, ali uz uvjet da Hetiti ustupe Megidu, koju
je Aziru proglasio svojim glavnim gradom i utvrdio je neosvojivim zidinama i kula
477

ma. Zato su Hetiti uhvatili i zasunjili Azirua, zajedno s njegovom obitelji, te prisvoji
li neizmjerno bogatstvo i imovinu koje je tamo dovukao iz cijele Sirije. Potom su ga
zajedno s dva sina i enom Keftiu, sve u okovima, predali Horemhebu. Poslali su oko
vanog Azirua i njegovu obitelj ravno u Horemhebov okol, kao jamstvo mira i svojih
dobrih namjera. S predajom Megide su meutim oklijevali, sve dok je nisu potpuno
opljakali. Potjerali su i amoritska stada ovaca i goveda prema sjeveru, izvan podruja
koja su prema mirovnome ugovoru trebala doi pod egipatski nadzor...
Horemheb se zbog toga nije htio sporiti. Privevi rat kraju, zapovjedio je neka se
oglasi mir. Za hetitske je pak knezove i zapovjednike pripravio gozbu, te je cijelu no
pio s njima i pritom se hvalio svojim junatvom. Slijedeega je dana smjerao smaknu
ti Azirua i cijelu njegovu obitelj, pred okupljenim etama, u znak vjenoga prijatelj
stva koje je sada trebalo zavladati izmeu Egipta i zemlje Hatti...
Nisam htio sudjelovati na toj gozbi. Ali sam se zaputio u tamu, prema atoru u ko
jem je Aziru leao u lancima. Straari se nisu usudili zaprijeiti mi prolaz, jer sam bio
Horemhebov lijenik. A znali su me i kao mrzovoljnog pa ak i pakosnoga ovjeka,
koji se grubim rijeima usuuje usprotiviti ak i samome Horemhebu.
Poao sam Aziruu zato, jer sada u cijeloj Siriji vie nije imao ni jednoga prijatelja.
Naime, ovjek koji je izgubio sve to je posjedovao i bio osuen na sramotnu smrt,
nema vie nikoga na ovome svijetu. Svi ga tada ostavljaju... Otiao sam k njemu i zato
jer sam znao koliko strastveno voli ivot, pa sam mu htio objasniti, nakon svega to
sam osobno vidio i iskusio, kako uope nije vrijedno ivjeti. elio sam ga i uvjeriti,
kao lijenik, kako je smrt laka i jednostavna, laka od ivotnih muka, tuge i patnji. i
vot je tek plamen koji pali i saie, a smrt tamna i mrana voda zaborava i milosra.
Sve sam mu to htio rei, jer je trebao umrijeti slijedeega jutra. A nije mogao spavati,
jer je toliko strastveno ljubio ivot. Ako me ne bi htio sluati, namjerio sam utke sjes
ti uz njega, kako u toj svojoj posljednjoj noi barem ne bi bio sam. Jer, ovjek moda i
moe ivjeti i opstati bez prijatelja, ali umrijeti usamljen i bez prijatelja uistinu je te
ko. No najtee je od svega umrijeti osamljen, ako si cijeloga ivota kraljevao, posje
dovao vlast i mo, te zapovijedao drugima...
Tiho sam stupio u ator gdje je leao okovan... Danju mu se nisam htio pokazati.
Zato sam pokrio lice platom i uklonio se kada je na poniavajui nain dopremljen u
Horemhebov okol. Njega i obitelj dovukli su okovane u lance, a vojnici su mu se ruga
li i bacali na njega blato i konjske izmetine. Bio je krajnje ponosit ovjek, te bi mu za
sigurno bilo teko vidjeti me kako svjedoim njegovome ponienju, nakon to sam ga
neko imao prilike gledati u danima njegova vladanja i moi. Zato sam se po danu
povukao, te poao k njemu u tamnoj noi... Straari pred atorom u kojem je Aziru le
ao nisu me zaustavili. Tek su podigli koplja i rekli: Pustimo ga ui! To je lijenik Si
nuhe. On zasigurno dolazi po nalogu. Zabranimo li mu pak pristup, izgrdit e nas ili
nas svojim aranjem ak liiti nae mukosti. Ta znamo koliko je zloban i pakostan o
vjek, a njegov jezik ubada ee od korpije!
478

U atoru je vladala mrkla tama. Priekao sam nekoliko trenutaka... Nikakav se

zvuk nije uo.
Aziru, kralju Amorita! rekoh tada tihim glasom. Hoe li primiti prijatelja, u
noi pred svoju smrt?
Iz mraka sam zauo njegov dubok uzdah. Okovi su tiho zvecnuli... Tada je progo
vorio:
Nisam vie kralj! I nemam vie nikakvih prijatelja... No jesi li to uistinu ti, Sinu
he? Tvoj glas, ini mi se, prepoznajem i u tami!
Ja sam!
Marduka mi i svih njegovih vragova podzemlja! Ako si to ti, Sinuhe, donesi neko
svjetlo! Dosta mi je ve leanja u tami!... I onako u je uskoro imati i previe, jer odla
zim u vjeni mrak. Dodue, moram ti rei, prokleti Hetiti su mi strgnuli odjeu i slo
mili udove muei me, pa pogled na mene ba i nije osobito ugodan. Ali ti si lijenik,
pa si zasigurno gledao i gore prizore. A i ne stidim se, jer pred licem smrti nije vrijed
no crvenjeti se zbog vlastite bijede. Donesi svjetlo kako bih ti mogao gledati lica i sta
viti ruku u tvoju. Boli me jetra, a voda mi tee iz oiju zbog moje ene i mojih djea
ka. Moe li usput priskrbiti i malo jakoga piva, kojim bih si navlaio grlo, spomenut
u sva tvoja dobra djela sutra, u Kraljevstvu Smrti. Ali ne mogu ti platiti ni najbjedni
ji gutljaj, jer su me Hetiti opljakali do posljednjega komadia bakra...
Poao sam straarima i zamolio neka donesu lojanicu, jer bi me od jetkoga dima
obine lui pekle oi, te bi mi poelo curiti iz nosa. Donijeli su traenu svjetiljku i za
palili je, a ja sam im oduzeo vr sirijskoga piva iz kojeg su srkali kroz cjevice. To im
je za vrijeme slube i tako bilo zabranjeno... No mislili su kako e zapovjednici zami
riti u vrijeme dok Horemheb ima gozbu. Aziru se stenjui uspravio u sjedei poloaj.
Pomogao sam mu utaknuti cjevicu u usta, kako bi mogao piti sirijsko pivo, mutno od
jema i slada. Dok je udno srkao, osmotrio sam ga, pri drhtavome svjetlu lojanice.
Kosa mu je bila upava i prosijeda, a njegovu velianstvenu bradu su Hetiti iupali
tijekom muenja. S bradom su otili i komadi koe, te su mu brada i podbradak bili
potpuno iskrzani i zapravo jedna rana. Prsti su mu bili zdrobljeni, nokti pomodrjeli od
krvi, a rebra slomljena te je pri disanju stalno stenjao. Nakon to je ispio pivo, ak je
ispljunuo krv... Tako je naizmjence pio pivo i pljuvao krv, promatrajui drhtav plamen
lojanice. Tada je progovorio:
Koliko je samo jasno i ugodno ovo svjetlo mojim umornim oima, nakon to sam
toliko dugo leao u tami... Plamen pucketa, treperi i ugasit e se. I isto tako pucketa i
treperi ovjekov ivot, te se gasi... Hvala ti, Sinuhe, za svjetiljku. I za pivo. Rado bih ti
uzvratio darom. No ti predobro zna, nemam vie nita to bih mogao darovati. Moji
prijatelji Hetiti su mi u svojoj pohlepi i grabeljivosti slomili ak i zube koje si ti pre
vukao zlatom...
Lako je biti mudar i razborit nakon nekog dogaaja, kad je ve prekasno... Zato ga
nisam htio podsjeati na moja upozorenja i opomene neka se uva Hetita. Tek sam
479

uzeo njegovu zdrobljenu ruku u moju i tako je drao. A on je pognuo svoju ponosnu
glavu na moje rame i plakao, te su suze iz njegovih natuenih i modro obrubljenih
oiju padale na moje ruke. Pustio sam ga neka isplae svoju tugu, koliko je to bilo mo
gue u takvome trenu...
Nakon nekoga vremena suze su mu presahle... Tada mi ree:
Radovao sam se i smijao pred tobom bez ustezanja, u danima moje slave. Zato
bih se onda u svojoj tuzi pred tobom stidio svojih suza? Ali znaj, Sinuhe, ne plaem ja
zbog sebe, a ni zbog izgubljenoga bogatstva niti zbog propalih kruna... I to premda
sam pohlepno teio za vlau i za zemaljskim dobrima! Ja plaem zbog svoje ene
Keftiu, plaem zbog svoga velikog i predivnoga sina, plaem i zbog onoga malenog,
malenoga sina. Plaem zato jer i svi oni moraju sutra umrijeti...
Aziru, kralju Amoriana odvratio sam mu. Prisjeti se, zbog tvoje je enje za
vlau i krunama, sada cijela Sirija tek jedan velik, smrdljiv grob, prepun mrtvaca. Ne
moe se izbrojati koliko je ljudi umrlo zbog tebe, Aziru. A mnogima od njih smrt nije
bila ni brza ni laka! Zato je jedino pravedno i dolino ako i ti sutra umre, jer si pobi
jeen. A moda je pravino i ako te tvoja obitelj slijedi u smrt. Znaj, ipak, preklinjao
sam Horemheba neka potedi ivot tvoje ene i tvoje djece... Nudio sam mu i bogate
darove za njih. Nije pristao... eli u Siriji izbrisati tvoje sjeme i tvoje ime, pa ak i
samo sjeanje na tebe. Zato ti nee priutiti ak ni groba, Aziru, a tvoje e ostatke ba
citi divljim zvijerima, neka ih rastrgaju. Time eli sprijeiti Sirijce, kako se u budu
nosti ne bi okupljali na tvome grobu i tamo polagali opake prisege u tvoje ime...
Douvi to, Aziru se prestravio i rekao:
Zaklinjem te mojim bogom Baalom, Sinuhe, prinesi poslije moje smrti kao rtvu
mesa i vina za mene! Prinesi je amoritskom Baalu, kako ne bih bio osuen lutati vje
no gladan i edan kroz tamna prostranstva Kraljevstva Smrti. Uini to i za Keftiu,
koju si neko ljubio, premda si mi je iz prijateljstva prepustio. Uini to i za moje sino
ve! Uini to kako ne bih bio zabrinut u trenutku smrti, te da mogu mirno umrijeti. Ne
zamjeram Horemhebu zbog njegove odluke... Nedvojbeno bih po svoj prilici i ja tako
postupio s njim i njegovom obitelji, da su mi pali aka. Istinu govorei, Sinuhe, prem
da plaem zbog njih, ipak mi je drago to me moja obitelj prati u smrt, te e se naa
krv sutra pomijeati, kada potee. U protivnom bih u Kraljevstvu Mrtvih vjeno patio
pri pomisli kako je Keftiu u naruju nekoga drugog mukarca, koji dodiruje njeno pre
lijepo tijelo... Ona ima mnogo oboavatelja, a mnogi joj se dive. Pjesnici su sroili
brojne stihove o njenoj ljepoti, a pjevai udarali u svoje strune slavei njenu bujnu i
raskonu ljepotu! Dobro je i ako moji sinovi umru. Roeni su kao kraljevii i da bi
jednoga dana bili kraljevi. Ve su i okusili krunu, nosei je, pa makar je to bilo u koli
jevci... Zato ne bih elio da budu odvedeni u Egipat kao robovi.
Ponovno je srkao piva. U svoj svojoj nevolji i bijedi nije vie bio ni sasvim trijezan.
Jako sirijsko pivo oito je bre djelovalo na njegovo izmueno tijelo. Kopkao je i svo
jim slomljenim prstima po ostacima blata i izmetina koje su na njega bacali vojnici, te
480

rekao:
Sinuhe, prijatelju moj, pogreno me optuuje, govorei kako je zbog mene Sirija
otvoren grob pun smrdljivih mrtvaca. Moja je jedina krivica to sam izgubio rat i do
pustio Hetitima da me obmanu i prevare... Da sam pobijedio, svo zlo koje se zbilo na
svijetu bilo bi natovareno Egiptu! A moje bi ime bilo slavljeno i hvaljeno. I samo zato
jer sam izgubio, samo zato e svo zlo naprtiti meni i diljem Sirije e proklinjati moje
ime.
Jako mu je pivo sada ve bilo poprilino udarilo u glavu. Okovanim je rukama po
eo upati svoju prosijedu kosu i glasno zavapio:
O, Sirijo, Sirijo! Patnjo moja, nado moja, ljubavi moja! Sve to sam uinio bilo je
za tvoju veliinu i slavu! Za tvoju slobodu digao sam pobunu. A sada, na dan moje
smrti, ti me se odrie i proklinje moje ime! O ti prekrasni Biblose, o ti cvjetna Smir
no, o ti lukavi Sidone, o ti mona Jafo! O svi vi gradovi koji ste bljetali poput dragu
lja u kruni, zato ste me ostavili i odbacili? Ali ja vas previe ljubim! Zato vas ne
mogu mrziti zbog vaega nevjernitva. Ljubim Siriju zbog nje same, zato jer je takva
kakva jest: laljiva i podmukla, okrutna i surova, nepouzdana i hirovita, te uvijek
spremna na izdaju. Plemena e nestati, narodi se dizati samo kako bi pali! Kraljevstva
e propasti, drave se mijenjati! ast i slava nestaju poput sjene! Unato svemu i za
inat svima, istrajte i opstanite, vi moji predivni i ponosni gradovi! Neka blijete vai
bijeli zidovi na podnojima crvenih gora uz morsku obalu, neka va sjaj vjeno opsta
ne kroz vijekove vjekova! A moj prah, noen pustinjskim vjetrom, letjet e zrakom i
milovati vas!
Boli su mu svladale srce, dok je tako govorio u svome zanosu. Ali tjelesnih boli
oito vie nije osjeao. Spoznao sam kako je jo uvijek obuzet sanjama, no zbog njih
ga nisam htio koriti... Ta bile su mu utjehom u zadnjoj noi njegova ivota! To me je
meutim ispunilo tugom, pa sam ga uhvatio za osakaene ruke. Tiho stenjui, stiskao
je moje prste i nastavio kazivati:
Ne oplakujem ni svoj poraz, niti svoju smrt, Sinuhe! Samo odvani, oni koji se
mnogo usuuju, mogu mnogo i dobiti... A pobjedi i veliini Sirije bio sam toliko, toli
ko blizu. Cijeloga sam ivota bio silovit, i u ljubavi i u mrnji, jer drukije nisam ni
znao niti mogao. Drukiji ivot ne mogu zamisliti. I kad bih to mogao, ne bih izmije
nio tijek svoga ivota. Ne kajem se ni za jedno svoje djelo, premda su me ovako bijed
no izmuili i vezali, te me vode u sramotnu smrt, a akali e poderati moje tijelo.
Uvijek sam bio ljubopitljiv... A kao svim Sirijcima, i u mojim ilama tee krv trgovca.
Sutra u umrijeti, a smrt pobuuje u meni silnu znatielju. Htio bih znati, mogu li je
potkupiti, a bogove prevariti? Mui me misao o tome, kakav je onaj svijet... Kao i to,
hou li vjeno lutati u tami kao sjena? Ti si, Sinuhe, prikupio u svome srcu znanje i
mudrost svih zemalja! Kai mi: kako bih mogao potkupiti smrt?
Odmahnuo sam glavom i odgovorio mu:
Ne, Aziru! Sve drugo ovjek moe lako potkupiti i prevariti. Ljubav i vlast, do
481

brotu i zlou, razum i svoje srce... Ali roenje i smrt nemaju cijenu. Njih ne moe ni
kada i nikako potkupiti... Ipak, kaem ti ove noi, pri treperenju svjetiljke: Smrt nije ni
malo strana, Aziru! Smrt je plemenita i blagotvorna. Pomisli li na svo zlo koje se
zbiva na svijetu, spoznaje kako je smrt ovjekova najbolja prijateljica. Kao lijenik
vie ne vjerujem ni u Kraljevstvo Mrtvih, a kao Egipanin ni u Zapadnu Zemlju i ou
vanje tijela za vjenost. Smrt je nalik dugome spavanju i hladnoj noi, poslije toploga
dana. Uistinu, Aziru! ivot je topao pijesak, a smrt hladna voda. U smrti se tvoje oi
zatvaraju i vie nita ne moe vidjeti. U smrti se tvoja dua utia i ne osjea vie ni
kakvih patnji ni boli. U smrti ti se uspavaju ruke i ne tee vie ni za kakvim radom. U
smrti ti se umore noge i ne ele vie hodati po praini beskonanih puteva i cesta. Eto,
to je smrt, prijatelju Aziru! Ipak, zbog naega prijateljstva, rado u prinijeti rtvu Ba
alu. Prinijet u mu biranoga mesa i vina za tebe i tvoju obitelj. Uinit u to i zbog tvo
ga kraljevskog dostojanstva, kao i za dostojanstvo tvoje kraljevske obitelji. Uinit u
to, iako ne drim mnogo do prinoenja rtvi. Ipak, oprez je vrlina! Zato u prinijeti r
tve za tebe, kako ne bi morao patiti, gladovati i eati u Kraljevstvu Mrtvih; ako takvo
uope i igdje postoji!...
Moje su ga rijei osokolile i dale mu novu snagu.
Kad bude prinosio rtvu za mene rekao je uzmi najdeblje ovce. One ije se
meso gotovo samo topi na jeziku! I ne zaboravi na ovje iznutrice! One su mi najvea
poslastica. A to se vina tie, ako je ikako mogue, kuaj pribaviti ono sidonsko, zai
njeno mirhom. Moja je krv uvijek voljela jaku i masnu hranu, te teka vina. elio bih
da kao rtvu prinese i udoban leaj, koji podnosi velik teret. Ta ne bi priliilo mome
kraljevskom dostojanstvu i ugledu, ako bih spavao na travi poput kakvoga bijednog
pastira! Premda, zemlja nikad ne kripi, a pod teinom Keftiu jei i najvri leaj...
Nastavio je nabrajati jo mnogo stvari koje bih trebao za njega prinijeti kao rtvu.
Zanio se i zagrijao poput djeteta, te se jako veselio svim onim stvarima koje e dobiti
u Kraljevstvu Mrtvih. Tada se ponovno rastuio, duboko uzdahnuo, naslonio izmue
nu glavu na moje rame i dodao:
Misli li sve to uiniti za mene, Sinuhe, tada si mi uistinu pravi prijatelj! Ipak, ne
razumijem zato si pripravan na to, nakon to sam i tebi i svim Egipanima nanio to
liko zla. Lijepo si govorio i o smrti, a moda je sve upravo tako kako si opisao, te je
smrt tek dugo spavanje i hladna voda. Ipak me boli srce, pri pomisli na cvatuu granu
jasmina, pa ujem blejanje ovaca i vidim janjce kako skakuu po planinskim obronci
ma. Osobito mi je pak teko pri pomisli na proljee u mojoj zemlji, na ljiljane kako
cvjetaju i njihov miris po smoli i balzamu. Ljiljan je kraljevski cvijet, koji mi dobro
pristaje. Pri pomisli na sve to, teko me zaboli srce, jer vie nikad neu vidjeti amorit
ske zemlje. Neu je vidjeti ni u proljee niti u jesen, ni za ljetnih vruina niti za zim
skih hladnoa... Pa ipak, i ta mi je tuga u srcu slatka, zato jer mislim na svoju zemlju.
Tako smo razgovarali svu no, prizivajui u sjeanje nae ranije susrete iz onih
davnih vremena, kada sam obitavao u Smirni, a obojica smo bili u cvatu mladosti i
482

snage. Aziru mi je kazivao o mnogoemu iz svoga djetinjstva i svoje mladosti. Ali ne

mam ni srca niti snage sve to ovdje ponavljati. Jer, djetinjstvo i mladost svim su ljudi
ma jednaki... A sjeanja na njih imaju smisla samo ako su vlastita, ako se svatko pri
sjea svojih osobnih minulih dana...
U zoru su nam moji robovi donijeli hrane, koju su pripremili. Straari se nisu pro
tivili tom posljednjem Aziruovom obroku, jer su i sami dobili svoj dio. Robovi su do
nijeli vruu masnu ovetinu i riu kuhanu u masti, a u nae su kupe natoili jakoga
vina iz Sidona, zainjenoga mirhom. Svojim sam slugama naloio i neka oiste i operu
Azirua od svog onoga blata i izmetina koji su bili baeni na njega. Zatraio sam i
neka mu poeljaju i urede kosu, a bradu skriju u mreicu od zlatnih niti. Njegove is
krzane halje i teke okove prekrio sam pak kraljevskim ogrtaem i tako ih zaklonio
pogledima. Jer, okove mu se nije moglo skinuti, budui da su bili od bakra i zakovani,
pa ga nisam mogao presvui u istu odjeu. Moji su robovi otili na isti nain usluiti
Keftiu i njena dva sina, jer je Horemheb zabranio Aziruu da vidi enu i djecu prije su
sreta na stratitu.
Vrijeme smaknua se primaklo. Horemheb je, glasno se smijui, istupio iz svoga
atora, oslanjajui se na pijane hetitske knezove. Pristupio sam mu i rekao:
Horemheb! Uistinu sam ti uinio mnogo usluga. Moda sam ti ak i ivot spasio
u Tiru, kada sam ti iz butine izvukao otrovanu strjelicu i sredio ti ranu. Uini ti sada
meni uslugu. Dopusti, neka Aziru umre dostojanstveno, a ne sramotnom smru. On je
ipak kralj Sirije, a borio se hrabro. A i tvoj vlastit ugled i slava bit e vei, udijeli li
mu smrt koja ga nee osramotiti. Tvoji hetitski prijatelji su ga ve dovoljno muili.
Slomili su mu sve udove, silei ga nek im otkrije gdje je skriveno njegovo bogatstvo...
Horemhebovo se lice smrklo na moje rijei. Bio je smislio brojne istanane naine
kako bi produljio Aziruovo umiranje i muke. Sve je bilo pripravljeno, a i ete su se ve
u samu zoru okupile uz podnoje breuljka, gdje je smaknue bilo predvieno. Ljud
stvo se meusobno guralo i borilo za bolja mjesta. Htjeli su to bolje sve vidjeti i time
vie uivati u zabavi. Horemheb je to sve pripremio ne zato jer je osobno uivao u
muenju i produljenju Aziruovih smrtnih muka i patnji. elio je zabaviti svoje ljude,
a istodobno i prestraviti cijelu Siriju... Smatrao je da se, nakon strahovite smrti kralja
koji je podigao pobunu, nitko vie nee odvaiti ni pomisliti, pa ak ni sanjati o neem
slinom... Moram to ovdje napomenuti, zbog Horemhebova ugleda i asti. Jer on nije
bio po prirodi okrutan ni surov, kako se to smatralo. Bio je on ratnik, a smrt za njega
nije predstavljala nita vie do oruja u njegovoj ruci. Ipak je dopustio irenje pria
koje su pretjerivale o njegovoj surovosti. Htio je time pobuditi stravu u srcima nepri
jatelja i poluiti tovanje i divljenje ljudi. Bio je uvjeren kako ljudi vie potuju okrut
noga vladara nego li onog koji je blag, a na blagost gledaju kao na obian znak slabos
ti...
Eto, zato se namrgodio na moje rijei. Skinuo je ruku s vrata kneza ubatua, te po
ao prema meni, lagano se njiui u hodu. Istodobno se, po svom starom obiaju, uda
483

rao svojim zlatnim biem po butini. Unijevi mi se u oi, rekao je mranim glasom:
Ti si mi, Sinuhe, poput vjenoga trna u boku! Popeo si mi se time na sam vrh
glave! Za razliku od svih razumnih ljudi, ti si krajnje tvrdoglav. S jedne strane, otrov
nim rijeima grdi i ocrnjuje sve koji imaju uspjeha, te napreduju i uzdiu se u asti
ma i bogatstvu. S druge strane pak, tankoutan si i pripravan na utjehu prema onima
koji su pali i pobijeeni. I kad netko izgubi bitku, ti si prvi koji dolazi aliti ga i tjeiti!
Predobro zna s koliko sam zalaganja i trokova doveo sa svih strana najumjenije
krvnike za Azirua. Gomilu srebra pak dao sam i za izradu i postavljanje raznih sprava
za muenje, ranjeva i kotlova. Nikako ne mogu u posljednji trenutak uskratiti svojim
movarnim takorima zadovoljstvo i najavljeni uitak... Ta zbog Azirua su pretrpjeli
mnogo nevolja i krvarili iz brojnih rana!
Hetitski knez ubatu pljesnuo ga je po ramenu, te se nasmijao i povikao:
U pravu si, Horemheb! Nee nam valjda sad uskratiti zadovoljstvo! Da bi ga
ouvali za tvoje veselje, nismo Aziruu trgali meso s kostiju... Jedino smo mu paljivo
upkali meso klijetima i drvenim stegama.
Ove su rijei povrijedile Horemhebovu tatinu, a nije mu bilo drago ni to ga je he
titski knez pljeskao po ramenu. Nabrao je obrve, namrtio se i rekao:
Ti si pijan, ubatu!... Glede Azirua nemam drugih nakana, osim pokazati cijelo
me svijetu kakva kob eka one koji vjeruju Hetitima i pouzdavaju se u njih! Ali, bu
dui da smo tijekom ove noi postali prijatelji i popili mnogo kupa vina u znak bra
timljenja, potedjet u tog tvoga saveznika... I za volju novosklopljenoga prijateljstva
darujem mu laku i brzu smrt!
ubatuovo lice se izobliilo od gnjeva. Jer, Hetiti su vrlo osjetljivi na svoju ast!
Premda je svima poznato kako, bez obzira na tu toliko slavljenu i velianu hetitsku
ast, izdaju i prodaju svoje saveznike bez i najmanjega razmiljanja. ine to im od
njih vie nemaju nekih koristi, a izdaja im donosi vei probitak. Istini za volju, i svi
drugi narodi tako postupaju, a i svaki pametan vladar. Jedino to su Hetiti u tome dr
skiji i bestidniji od drugih naroda, pa se ak ni ne trude nai izlike i izgovore, kojima
bi svoj postupak prikazali uglaenijim i pravednijim.
A ubatu je uistinu bio ljutit! No njegovi su mu drugovi rukama pokrili i tako za
epili usta, te ga odvukli od Horemheba. Potom su ga vrsto drali sve dok zbog ne
monoga gnjeva nije izrigao svo vino koje je popio, pa se nakon toga smirio.
Horemheb je u meuvremenu zapovjedio neka dovedu Azirua iz atora u kojem se
nalazio. Silno se zaudio ugledavi ga kako je istupio ponosno uzdignute glave, kra
ljevskoga dranja i s kraljevskim ogrtaem na ramenima. Aziru, nakon to se najeo
masnoga mesa i napio jakoga vina, ponovno je zadobio i svoje samopouzdanje. Zaba
cio je glavu i glasno se smijao dok je kroio prema stratitu. Pritom je sipao uvrede
asnicima i straarima. Kosa mu je bila poeljana i kovrava, a lice mu se sjalo od
ulja. Preko glava vojnika doviknuo je Horemhebu:
Horemheb, ti prljavi Egipaninu! Ne treba me se vie bojati! Pobijeen sam i sa
484

pet u okove! Zato se ne treba vie kriti iza kopalja svojih eta. Prii, kako bih mogao
tvojim platom obrisati blato s mojih nogu!... Jer, prljavijega mjesta od tvoga okola,
uistinu nisam vidio otkad sam iv! A elim stupiti pred Baala istih stopala.
Horemheba su te rijei oduevile. Glasno se nasmijao i doviknuo Aziruu:
Ne mogu ti prii, jer mi se od tvoga ogavnog sirijskoga zadaha okree eludac,
unato tom ogrtau kojeg si zasigurno negdje ukrao kako bi prikrio svoju prljavu tru
pinu. No ti si nesumnjivo hrabar mu, Aziru, kad se smije odlazei u smrt. Darujem
ti zato laku i brzu smrt, radi moje vlastite slave i ugleda...
Poslao je svoju tjelesnu postrojbu neka prati Azirua i sprijei vojnike ako bi poku
ali na njega bacati blato. Horemhebove lopue su okruile Azirua i drkom kopalja
udarali su po ustima svakoga tko bi ga pokuao vrijeati. Nisu vie mrzili Azirua,
unato svim onim velikim nevoljama i patnjama koje im je bio prouzroio. Sada su se
divili njegovoj odvanosti i neustraivosti. Doveli su zatim na stratite i kraljicu Kef
tiu, te oba Aziruova sina. Keftiu se, kao prava ena, dotjerala i uresila, te naliila obra
ze crvenom i bijelom bojom. Djeaci su pak stupali pred njom, u susret svojoj kobi,
ponosito kako to dolikuje kraljeviima. Pritom je stariji vodio mlaeg za ruku...
Ugledavi svoju obitelj, Aziru je ipak malo zadrhtao...
Keftiu, Keftiu! uskliknuo je Moja bijela kobilo, ljubavi moja, jabuico i zjeni
co oka moga! Uistinu sam alostan to me mora slijediti ak i u smrt, premda bi ti i
vot jo mogao biti pun slasti!
Ne alosti se zbog mene, kralju moj! odgovorila mu je Keftiu. Slijedim te dra
govoljno. Ti si moj suprug i jak poput bika. Zato ne vjerujem kako postoji neki drugi
ovjek, koji bi me nakon to ti ode, mogao zadovoljiti onako kako si ti to inio. Tije
kom naega zajednikog ivota odijelila sam te od drugih ena i vezala te uz sebe.
Zato ne doputam da sam ode u Kraljevstvo Mrtvih. Sigurna sam kako tamo na tebe
ekaju sve one brojne lijepe ene koje su umrle prije mene. I nikako te ne elim pre
pustiti njihovome naruju i zagrljaju! Uistinu, vladaru moj, radije bih te svojom vlas
titom kosom zadavila. Zato bih svejedno pola za tobom, sve ako bi moj ivot bio i
poteen. Ta bila sam samo robinja, a ti si me uzdigao do kraljice i dopustio mi roditi
dva kraljevska sina...
Azirua su njene rijei toliko obodrile i ushitile te je kliknuo. Potom je uputio pos
ljednje rijei svojim sinovima:
Lijepi moji djeaci! Roeni ste kao sinovi kralja... Umrite zato poput kraljevia,
kako vas se ne bih morao stidjeti. Vjerujte mi, smrt nije bolnija od vaenja zuba. Po
kaite zato, koliko ste hrabri, slatki moji momci!
S tim je rijeima kleknuo na tlo pred krvnika. Okreui se prema Keftiu, dodao je:
Dosta mi je gledanja svih ovih smrdljivih Egipana uokolo, kao i njihovih okr
vavljenih kopalja! Obnai zato svoje preslatke grudi, Keftiu, kako bih mogao gledati
tvoju ljepotu do posljednjega trena. Tako u umrijeti jednako sretan, kao to sam bio i
ivei uz tebe!
485

Keftiu je razdrljila svoje bujne grudi, a krvnik podigao svoj ogroman ma... I spus
tio ga uz zlokoban fijuk. Jednim je udarcem odijelio Aziruovu glavu od tijela. Pala je
tono pred noge Keftiu, a njegova snana krv mono je iknula iz silnoga tijela, s pos
ljednjim kucajima bila. Mlazovi krvi oblili su i djeake, te su se preplaili, a mlai je i
zadrhtao. No Keftiu je podigla Aziruovu glavu s tla, poljubila oteene usnice i pomilo
vala izranjeno lice. Potom je pritisnula njegovu glavu na svoje grudi i rekla sinovima:
Pohitajte, hrabri moji djeaci! Poite svome ocu bez straha, maleni moji! Vaa
mati pretvorila se sva u nestrpljenje, elei ga slijediti!
Oba su djeaka pokorno kleknula, a vei je jo uvijek drao manjega za ruku. Krv
nik je s lakoom odrubio njihove malene glave s njenih vratova... Tada je, odgurnuv
i njihova tijela nogom u stranu, snanim udarcem presjekao debeo, mekan vrat Kef
tiu. Tako su svi umrli brzo i bez muka. Ipak, po Horemhebovoj naredbi, tijela su im
baena u jamu, te preputena divljim zvijerima neka ih proderu.

5
Iako je skonao moj prijatelj Aziru, ne kuajui podmititi smrt. A Horemheb je utana
io mir s Hetitima. No bio je pritom svjestan, kao u ostalom i Hetiti, kako je taj mir
tek predah. Naime, brojni sirijski gradovi, poput Sidona, Smirne, Biblosa i Kadea, os
tali su i dalje pod hetitskom vlau. Kade su Hetiti, primjerice, pretvorili u snano ut
vreno sredite, kao uporite svoje moi u sjevernoj Siriji i radi nadzora tamonjih to
liko znaajnih trgovakih putova. Ali trenutano su i Hetiti i Horemheb bili siti rata i
umorni od njegovih napora. Horemheb je posebno bio zadovoljan zbog sklapanja
mira, jer se htio u Tebi pozabaviti svojim osnovama, koje su zahtijevale njegovu na
zonost i nadzor. Morao je i uvesti red u zemlji Ku i Nubiji, gdje su puani u svojoj
slobodi podivljali i odbijali plaati poreze i prireze Egiptu...
U to je vrijeme u . Egiptu vladao faraon Tutankamon... Bio je jo djeakom, a nije
ga zanimalo nita drugo doim gradnje njegova vlastitog groba. Narod ga je optui
vao za sve patnje, nedae i gubitke, koje je prouzroio rat. Puk ga je i duboko mrzio, te
se u narodu govorilo: Ta to ve moemo i oekivati od toga vladara, ija je ena iz
roda prokletoga faraona?!
Eie nije uinio nita kako bi suzbio takva govorkanja. ak je i sam irio priice o
Tutankamonovoj nepromiljenosti i pohlepi. A posebno o tome kako pokuava svo
blago Egipta strpati u svoj grob. Faraon je uistinu bio pretjerao. Uveo je nov porez na
grobove, a prikupljenim je zlatom plaao izgradnju svoje vlastite grobnice... Taj se po
rez morao u Egiptu plaati za svakoga umrlog, ije se tijelo htjelo sauvati za vje
nost. Ali to je zapravo zamislio Eie, te nagovorio mladoga faraona na provedbu, jer je
bio uvjeren kako e takav porez razljutiti narod.
486

Kroz cijelo to razdoblje nisam uope odlazio u Tebu... Putovao sam s vojskom, koja
je traila moje umijee, te dijelio s etama sve tegobe i oskudice. Ipak, od namjernika i
vojnika, koji su dolazili iz Tebe, dobivao sam povremeno barem nekakve vijesti. Tako
sam saznao, faraon Tutankamon je slabaan i boleljiv. Nekakva tajanstvena bolest iz
jeda njegovo tijelo. Rat u Siriji je, tako se barem govorilo, iscrpljivao njegove snage...
Naime, kad bi god prispjela vijest o nekoj Horemhebovoj pobjedi, faraon bi se razbo
lio. A kad bi se doznalo za Horemhebov poraz, faraon bi naglo ivnuo, oporavio se i
ustao. To je po svemu sliilo na nekakvu aroliju. Tako se barem mislilo i tvrdilo... A
tko je god drao oi otvorenima, mogao je zapaziti kako je faraonovo zdravlje uistinu
tijesno povezano s ratom u Siriji.
S protokom vremena je Eie postajao sve nestrpljiviji. Povremeno i sve ee slao je
Horemhebu poruke u Siriju:
Zar ne moe prekinuti taj rat i podariti mir Egiptu? Star sam ve ovjek i umo
ran od ekanja. Pobijedi konano, Horemheb, te nam donesi eljeni mir, kako bih do
bio nagradu o kojoj smo se suglasili. A ja u se potruditi kako bi i ti dobio svoju!
Zato se nisam ni najmanje zaudio ni iznenadio vijesti, koju smo primili na po
vratku u Tebu. Rat je bio okonan, a mi smo upravo jedrili uz rijeku, na bojnim bro
dovima, okienim plamencima. Glasnik koji nas je presreo donio je tu vijest... Faraon
Tutankamon je stupio u zlatan un svoga oca Amona i odjedrio u Zapadnu Zemlju.
Zato smo morali skinuti pobjednike plamence s jarbola, a lica namazati aom. Pri
alo se kako je Tutankamon dobio teak napad i ozbiljno obolio upravo onoga dana
kada su u Tebu prispjele vijesti o padu Megide u egipatske ruke, kao i one o sklapanju
mira. Lijenici u Kui ivota jo su se dugo prepirali o uzroku njegove smrti i toj za
gonetnoj bolesti. Govorilo se i kako mu je sva utroba bila crna od otrova. Ali nitko
nije znao nita poblie o njegovoj smrti. A narod, kao narod! Smatrali su kako je iz
dahnuo od napadaja vlastite zlobe, nakon to je rat zavrio, budui da je bio najzado
voljniji kad bi Egipat patio...
Ja sam pak bio uvjeren kako je Horemheb, utiskujui svoj peat na glinenu ploicu
koja je sadravala mirovni ugovor, ubio faraona jednako izvjesno kao i kad bi mu za
rio no u srce... Kraj rata i mir, naime, bilo je sve to je Eie ekao, kako bi Tutankamo
na uklonio sa svoga puta. I okrunio se kao Kralj Mira.
Zato smo morali zaprljati lica i s brodova skinuti blistave plamence, znakove nae
pobjede. Horemheb je, u svojoj ogorenosti, oslobodio i bacio u rijeku trupla sirijskih i
hetitskih zapovjednika i vojskovoa. Njih je, naime, bio objesio na pramce brodova,
glavom na dolje, kako je to bio obiaj jo iz vremena velikih faraona. Svoje je movar
ne takore ostavio u Siriji, da bi donijeli mir zemlji i utovili se na njen raun, nakon
to su pretrpjeli tolike tegobe i patnje rata. Svoje je razbojnike, ljubljene lopue, poveo
kui sa sobom, kako bi zajedniki u Tebi proslavili mir... Ovi su takoer bili vrlo ogor
eni, te su proklinjali Tutankamona, od kojeg nisu za ivota doivjeli nikakvoga do
bra, a sad im je ak i svojom smru pokvario veselje i zabavu.
487

Tako sam se nakon tolikih godina vratio u Tebu... vrsto sam odluio, vie je neu
naputati. Moje su oi vidjele dovoljno oblika ljudske zlobe, a pod drevnim suncem
nije bilo niega novog. Namjeravao sam ostati u Tebi zauvijek i proivjeti svoje preos
tale dane u siromatvu, u kui ljevaa bakra. Svo bogatstvo koje sam stekao u Siriji
potroio sam na prinoenje rtvi za Azirua. Ali bilo je to, tako i tako, bogatstvo koje
nisam elio zadrati. Meni je ono vonjalo po krvi, pa ne bih imao nikakva zadovolj
stva od njega. Zato sam darovao sve za Azirua, uistinu sve to sam stekao u njegovoj
zemlji.... Pa sam se u Tebu vratio potpuno siromaan.
Ali moja se mjera jo nije bila ispunila... Bila mi je namijenjena zadaa, koju nika
ko nisam elio i nikako mi nije bila po volji. A ispunjavala me je i stravom! Unato
svemu, nisam je ni na koji nain uspio izbjei... Zato sam, nakon svega nekoliko dana,
ponovno napustio Tebu. Eie i Horemheb su bili uvjereni kako su vjeto skovali one
svoje osnove i spletke, razapeli mree i zamke, te je sva vlast potpuno u njihovim ru
kama. No ta im je vlast poela kliziti kroz prste i prije nego su to spoznali! A cjelokup
na kob Egipta ovisila je o muiavosti i hiru jedne ene...
Zato u morati poblie kazivati o kraljici Nefertiti i kraljevni Baketamon, prije
nego zavrim svoje izvjee i konano naem spokoj i mir...
Ali to je i nova pria, pa joj moram posvetiti i novu knjigu... No neka ta bude i po
sljednja koju u napisati. I piem je samo zato jer kuam objasniti, kako se to sluilo te
sam ja, Sinuhe, ja koji sam bio roen za lijenika, postao ubojicom...

488

KNJIGA XV

Horemheb
1

ie je nestrpljivo ekao na svoje ustolienje za faraona, u skladu s dogovorom ko

jeg je sklopio s Horemhebom u Ahetatonu, uoi smrti faraona Ehnatona. Kru
nidba je trebala uslijediti odmah nakon sveanoga ukopa Tutankamona. Zato je
Eie pospjeio i samo balzamiranje Tutankamonovoga tijela, te obustavio daljnje rado
ve na njegovu grobu. Tako je taj grob ostao malen i neugledan, beznaajan u odnosu
prema poivalitima velikih faraona. Eie je pritom zadrao i velik dio blaga, od svega
onog to je Tutankamon prikupio i smjerao ponijeti sa sobom u grob.
Prema istom dogovoru s Horemhebom, Eie je trebao nagnati kraljevnu Baketamon
na udaju za Horemheba... Time bi Horemheb, premda je bio roen s balegom meu
nonim prstima, stekao zakonito pravo na egipatsko prijestolje. Ipak, prema istome
dogovoru, on to pravo ne bi potraivao prije Eieove smrti.
Dio dogovora koji se odnosio na kraljevnu Baketamon, Eie je smjerao ostvariti uz
pomo sveenika. Dogovorio je s njima da, nakon razdoblja alovanja za netom umr
lim faraonom, bude upriliena proslava pobjede. U sklopu te sveanosti, Baketamon je
u Sahmetinu hramu trebala stupiti pred Horemheba, u liku same boice, te mu se pre
dati. Tako bi njihovu vezu i zajednitvo blagoslovili bogovi, a Horemheb bi bio uzdig
nut na boansko prijestolje.
Takva je bila Eieova osnova. Ali je kraljevna imala druge nakane. Njihovu je pro
vedbu pripremala s mnogo pomnje i promiljanja, a ja znam, u tome ju je poticala
kraljica Nefertiti. Ona je, kako sam to objasnio, mrzila Horemheba... I eljela mu se
osvetiti. Osim toga, nadala se i postati drugom najmonijom enom Egipta, odmah
poslije Baketamon.
Osnova je bila toliko bezbona i opaka, kakvu moe smisliti samo lukavost ogore
ne i podmukle ene. A sve je istodobno bilo i toliko nevjerojatno i neobino, te je ba
zato malo uzmanjkalo do ostvarenja. Naime, nitko nije mogao ni zamisliti kako bi
takvo to bilo mogue. I tek kad se saznalo za tu osnovu, postalo je jasno zato su He
titi toliko velikoduno prihvatili mir i postavljene uvjete, naputanje Megide i zemlje
Amurru, kao i ostale ustupke. Hetiti su bili lukavi i promiljeni ljudi, jer su imali u to
489

bolcu tajnu strjelicu... A o njoj Horemheb i Eie nisu imali ni najmanjega pojma. Zato
su Hetiti bili uvjereni kako svojim poputanjem ne gube nita... Horemheb pak, kao
lukav i iskusan ratnik, nije im smio svojedobno nikako povjerovati, upravo zbog te
njihove popustljivosti. Ali zaslijepili su ga njegovi ratni uspjesi, a bilo mu je i do
mira... elio je, naime, utvrditi svoju vlast u Egiptu. I napokon, dobiti Baketamon za
enu! Predugo je ve ekao na nju, a njegova strast za kraljevskom krvlju postala je
nepodnoljiva. Tako je povjerovao Hetitima, zaboravljajui na njihovu lukavost...
Nakon smrti supruga Ehnatona, Nefertiti se takoer morala pokloniti Amonu. No
kraljica nikako nije mogla podnijeti injenicu to je bila istisnuta s prijestolja, pa vie
nije mogla vladati ni utjecati na vlast u Egiptu. Bila je svedena na znaaj i ulogu bilo
koje druge ene na dvoru... Ostala je jo uvijek ljepoticom, premda je odravanje nje
ne ljepote sada zahtijevalo vrlo predanu njegu i raznovrsna sredstva. Jer, i njoj su go
dine inile svoje, a buran ivot kojeg je vodila takoer je uzeo svoj udjel. Ali i takva
kakva je bila, uspjela je pridobiti brojne egipatske uglednike, koji su se poput trutova
motali po dvoru i oko svoga nevanog faraona. Svojom pameu i lukavtinom oprez
no si je priskrbila i prijateljstvo kraljevne Baketamon. Njenu priroenu uznositost ras
pirila je u plamen sveunitavajueg poara, te je ova prela granice i najveega pono
sa i prerasla u pravu opsjednutost i ludilo... Kraljevna Baketamon postala je uskoro to
liko prepuna sebe i ponosa na svoju kraljevsku krv, pa nije podnosila ni najmanji do
dir drugih smrtnika. Zabranjivala je ak i prelaenje preko svoje sjene!.. Zbog tog je
svog ponosa ostala i netaknuta, uvjerena kako u cijelome Egiptu nema ovjeka koji je
nje vrijedan, budui da u njenim ilama tee krv faraona... Tako je prola i uobiajene
godine za udaju. Njena netaknutost i djevianstvo oito su joj dodatno udarili u gla
vu, pa se razboljela u samome srcu. A lijek za to bio bi dobar brak i brani leaj! Una
to svemu tome, bila je jo uvijek lijepom enom. A i bila je uvjerena i kako vrijeme
ne moe nauditi njenoj ljepoti! Njegovala se s najveom pomnjom, ali nije doputala
dodirivanje svoga tijela ni jednoj jedinoj robinji niti bilo kome drugome.
Nefertiti je svim silama podjarivala Baketamon i njenu umiljenost. Govorila je
kraljevni kako je roena za ostvarivanje velikih djela... I za oslobaanje Egipta iz ruku
ljudi niskoga roda, koji ele prisvojiti vlast. Kazivala joj je i o velikoj kraljici Hatep
sut, koja je stavila kraljevsku bradu na svoj obraz, opasala se lavljim repom i vladala
Egiptom s faraonskoga prijestolja. Njih su dvije zajedno etale izmeu bljetavoga bi
jelog stupovlja hrama kraljice Hatepsut, isklesanoga u stijenama, te po vrtu obraslom
mirtom. Pritom su zagledale kipove velike kraljice, a Nefertiti je uvjeravala Baketa
mon kako je svojom ljepotom nalik na Hatepsut.
Nefertiti je napriala i mnogo zla o Horemhebu, pa ga se kraljevna u svom djevo
jakom ponosu i uznositosti uskoro poela uasavati kao ovjeka niskoga podrijetla,
koji je osim toga bio za glavu vii od svih egipatskih uglednika... Bila je upravo pres
travljena na pomisao kako bi je jednoga dana mogao posjedovati, sa svojom ratni
kom grubou i ak surovou, te oskvrnuti njenu kraljevsku krv... Ljudsko je srce,
490

meutim, toliko muiavo i puno suprotnosti, te mislim kako je izvor njene mrnje
prema Horemhebu bio zapravo i ponajprije u tome, to ju je potajno ali neodoljivo
privlaila njegova neukrotiva snaga... Nekako sve sumnjam, Baketamon je previe za
gledala mladoga Horemheba, u doba kad je tek bio prispjeo u Zlatnu Kuu, te pritom
nije ostala ravnoduna na njegove arke poglede... Ipak, to nikako i nikada nije htjela
priznati, pa ak ni samoj sebi...
S vremenom su Eieove i Horemhebove osnove postajale sve jasnije... A faraon Tu
tankamon je, usporedo s blienjem kraju rata u Siriji, sve vie slabio. Zato je Nefertiti
sve vie panje posveivala podjarivanju Baketamon, to joj je bilo sve lake, jer je na
nju imala sve vei utjecaj. Pretpostavljam kako i Eie nije pred Nefertiti zatajio svoje
nakane. Ta, bila mu je ki! Zato je bez napora doznala to smjeraju njen otac i Horem
heb, te na kako visoke uloge igraju. Nefertiti je duboko mrzila svoga oca, jer ju je bio
odbacio nakon to mu je posluila za njegove osnove. Kada mu vie nije bila od ni
kakvoga probitka, zatvorio ju je u Zlatnu Kuu i zabranio joj nazonost na dvorskim
zbivanjima i sveanostima, jer je bila udovica prokletoga faraona... Douo sam mnogo
toga, te sam uvjeren kako je bilo i drugih razloga za tu njenu mrnju. Ali ih neu na
voditi, jer nisam osvjedoen u njihovu istinitost. A i zato jer ne vjerujem svakoj brb
ljariji koja krui Zlatnom Kuom. Premda, siguran sam i kako je to vrlo tamna kua,
meu ijim se zidinama i zidovima zbivaju strane stvari...
Tvrdim tek kako su ljepota i razum, pa jo udrueni u eni otvrdla srca, vrlo opas
ne i pogibeljne znaajke. Opasnije i pogibeljnije ak i od isukanoga noa i bakrenih
kosa na kotaima bojnih kola. I na cijelome svijetu nema vee pogibelji, barem tako ja
mislim, od vrlo lijepe i pametne ene, koja nema srca. A o tome uistinu mogu posvje
doiti iz osobnoga iskustva, nakon onog to mi je u mladosti uinila Nefernefernefer.
Najbolji dokaz za tu moju tvrdnju je paklena osnova koju je oito iznjedrila Nefer
titi i potom nagovorila kraljevnu Baketamon na sudjelovanje i provedbu.
Zavjera je izbila na svjetlo dana odmah nakon Horemhebovoga povratka u Tebu.
Bio je nestrpljiv, pa je poeo obilaziti oko odaja kraljevne Baketamon. elio ju je vi
djeti i govoriti s njom, premda ga je ona uporno odbijala primiti. Tako je opazio, sa
svim sluajno, hetitskoga poslanika koji se uputio kraljevni. Vrhovni zapovjednik se
zaudio zato kraljevna prima takvoga svata... A moda jo vie, zbog ega je taj toli
ko dugo ostao kod nje?! Zato je na svoju ruku, ne savjetujui se ni s kim, dao uhititi
toga Hetita. Ali je taj bio vrlo uznosit i obratio mu se izrazima koje rabi samo onaj tko
je osvjedoen u svoj ugled i svoju mo...
Horemheb je o tome neobinom dogaaju odmah izvijestio Eiea... to se tada sve
motalo po njihovim glavama, ja ne znam. Ali dogovorili su se brzo. I jednako brzo
djelovali! Iste su noi obojica silom upali u odaje Baketamon. Pobili su njene sluge
koji su je uvali, te pretraili prostorije. Tako su, skrivenu u pepelu are, nali zanim
ljivu prepisku... Bile su to glinene ploice, koje su odmah i proitali. Na to ih je obuze
la krajnje duboka prepast, pa su odmah zasunjili kraljevnu Baketamon u njenim oda
491

jama, te postavili strau pred njena vrata. Strau je dobila i Nefertiti.

Iste su noi Horemheb i Eie banuli na moja vrata, potraivi me u nekadanjoj kui
ljevaa bakra. Muti je kuu bila iznova podigla, srebrom koje je poslao Kaptah. Doli
su kao pravi zavjerenici, u najobinijoj nosiljci, krijui lica platom. Primila ih je
Muti. U tami i onako zabraene, nije ih prepoznala. Zato je vrlo ljutito prigovarala
kad su joj naredili neka me probudi. No nisam jo bio zaspao. Otkako sam svjedoio
svim onim patnjama i uasima u Siriji, spavao sam vrlo, vrlo loe. Ustao sam s leaja,
ne znajui tada jo tko me to trai, dok je Muti jo uvijek rogoborila. Zapalio sam
svjetiljke i primio te tajnovite posjetitelje, vjerujui kako dolaze, premda u toliko ne
prilian sat, tek zatraiti od mene lijeniku pomo...
U svjetlu svjetiljki sam ih prepoznao i vrlo se zaudio tom posjetu i njegovoj tajno
vitosti. Naredio sam odmah Muti neka donese vina... A kad je to uinila, poslao sam
je na spavanje. Horemheb je bio toliko izvan sebe, te je htio odmah ubiti Muti, jer im
je vidjela lica, a mogla bi i uti o emu govore. Jo nikad nisam vidio Horemheba toli
ko uplaenog... To mi je bila najvea mogua zadovoljtina. Zato sam rekao:
Ni u kojem sluaju ne doputam da ita uini Muti! Sigurno si pomahnitao, kad
govori tako divlje. Muti je tek gluha starica i hre poput vodenkonja. Oslune li,
uskoro e se u to i osobno uvjeriti. Zato pij vina, te budi uvjeren: ne treba se brinuti
zbog jedne starice!
Nisam doao amo naklapati o hrkanju, Sinuhe! nestrpljivo je huknuo Horem
heb. A ponajmanje o hrkanju tvoje Muti! I to je jedan ivot manje ili vie, ako je ci
jeli Egipat u smrtnoj pogibelji?!... Ta o Egiptu se radi! A ti ga mora spasiti.
Egiptu uistinu prijeti smrtna pogibelj, Sinuhe istisnuo je nekako i Eie. A isto
tako prijeti i meni! Nikada ranije nije tako velika nevolja prijetila ovoj zemlji, kao u
ovaj zao as! U svojoj tekoj nevolji i tjeskobi obraamo se tebi.
Gorko i podrugljivo sam se nasmijao, te podigao prazne ruke. Tada je Horemheb
izvukao nekakve glinene ploice i dao mi ih, rekavi:
itaj, Sinuhe!
Ve prvi pogled na te ploice presjekao je i najgori smijeh na mojim usnama. Stao
sam se tresti od ledene groze, te mi se na tren zamaglilo pred oima... Drao sam u
ruci glinenu ploicu koju je poslao jedan moan kralj! A taj je kralj bio ubiluliuma,
vladar Hetita! im sam se pribrao, te mogao ponovno jasnije gledati, razmotrio sam
sve ploice. Po naslovima i nadnevcima utvrdio sam o emu se radi. Bile su to ploice
koje je kralj ubiluliuma slao kraljevni Baketamon, te prijepisi ploica koje je ona
odailjala njemu u Hatua. I to u vrijeme, kada rat jo nije bio zavren! Nakon prvo
ga razgleda, poeh pomno itati. Ranija groza, koja me je obuzela pri prvome pogledu
na ploice, bila je tek proljetni lahor prema uasu i stravi kojima su se poeli puniti
moja dua i moje srce, sa svakim novim proitanim retkom! A vino na mojim usnama
nije vie imalo nikakvu slast, ve me je peklo poput najeega otrova. Kraljevna Ba
ketamon pisala je ubiluliumi ovako:
492

Ja sam faraonova ki, a u mojim ilama tee sveta krv. U cijelome Egiptu nema mua koji me je vrijedan i
dostojan. ula sam kako ima mnogo sinova. Poalji mi jednoga sina, kako bih s njim mogla razbiti vr, te e
uz mene vladati zemljom Kemet!

Sadraj toga pisma bio je krajnje nevjerojatan i neuven! Zato hetitski kralj ubiluli
uma, promiljen i oprezan kakav je ve bio, nije povjerovao u valjanost te poruke. Pa
je uzvratio Baketamon vrlo sumnjiavim pismom, koje je potajice donio njegov izas
lanik. U pismu se ubiluliuma vrlo nepovjerljivo propitkivao, kakve uvjete kraljevna
postavlja. Uslijedilo je novo pismo Baketamon. U njemu je ponovila svoju ponudu,
uvjeravajui ga kako su i egipatski uglednici i Amonovi sveenici na njenoj strani. To
je ubiluliumu uvjerilo u njenu iskrenost, pa je s njom sklopio dogovor i pobrzao
sklopiti mir s Horemhebom. Istodobno je ubiluliuma pripravljao svoga sina ubatua
na polazak iz Kadea za Egipat. Jer, upravo je ubatu bio taj odabranik namijenjen za
egipatsku kraljevnu! Iz Kadea je trebao poi, tako je pisalo na ploici, prvoga povolj
nog dana, s mnotvom darova za Baketamon. Sudei prema posljednjoj glinenoj ploi
ci, koju je oito izruio hetitski izaslanik kojeg je uoio Horemheb, ubatu je ve bio
na putu za Egipat, zajedno sa svojom pratnjom!
Tako mi svih bogova Egipta! uskliknuo sam zaprepateno. Kako vam ja u
tome mogu pomoi? Ja sam tek lijenik... I nikako ne mogu pridobiti srce jedne polu
djele ene za Horemheba!
Pomogao si nam ve jedanput! mrko je rekao Horemheb. A onaj koji jedan
put uzme veslo u ruku, mora veslati bez obzira je li mu to po volji ili nije! Mora od
mah otputovati i presresti kneza ubatua, te se pobrinuti da nikad ne stigne u Egipat.
Ne znam kako e to izvesti, a i ne elim znati... Mogu tek rei, ne moemo ga javno
ubiti tijekom putovanja, jer bi to dovelo do novoga rata s Hetitima. A za to bih radije
sam odabrao pravi trenutak.
Njegove su me rijei uzbudile i prestravile, te su mi koljena poela drhtati. Srce mi
se pretvorilo u vodu, a jezik se zaplitao kad sam odgovorio:
Uistinu, jedanput sam vam pomogao. Ali to sam uinio istodobno i zbog sebe i
zbog Egipta. No taj mi hetitski knez nikad nije poinio nekoga zla. Ta vidio sam ga
samo jedanput! Bilo je to pred tvojim atorom, na dan Aziruove smrti. Ne, Horemheb,
nee od mene napraviti podmukloga ubojicu! Radije u umrijeti, jer nema sramotni
jeg zloina od toga na kojeg me snubi. Dajui otrov faraonu Ehnatonu, radio sam za
njegovo vlastito dobro. Ta bio je teko bolestan, a ja sam mu bio prijateljem!
Horemheb se jo vie namrgodio i opleo si butinu svojim biem. Ipak, nije odgovo
rio nita.... Zato se pak oglasio Eie:
Sinuhe, ti si mudar ovjek. Zato uvia kako ne smijemo izgubiti cijelo nae kra
ljevstvo pod leajem muiave i hirovite ene. Vjeruj meni, za rjeavanje ovoga, nema
drugoga puta ni naina... Taj knez ubatu mora umrijeti tijekom svoga putovanja u
493

Egipat. A hoe li mu se dogoditi nekakva nesrea ili e to biti od neke bolesti, potpuno
mi je svejedno... Mora otputovati i presresti ga jo u Sinajskoj pustinji. Putovat e
po nalogu kraljevne Baketamon, kao lijenik. Zadaa e ti biti ispitati ga i pregledati,
kako bi utvrdio je li sposoban ispuniti brane dunosti supruga. On e spremno u to
povjerovati, te e te srdano primiti. Zasigurno e postavljati i mnogo pitanja o Bake
tamon... Jer, ak su i knezovi tek samo ljudi! A zamiljam i kako je vrlo ljubopitljiv, jer
eli saznati kakvom ga to arobnicom Egipat smjera vezati. Sinuhe, zato e ova tvoja
zadaa biti lagana... I zasigurno nee prezreti darove koje e ti njeno ispunjenje doni
jeti... Oni e te uiniti bogatim ovjekom.
Odlui se brzo, Sinuhe! opomenuo me Horemheb. Pritom bira izmeu ivota
i smrti! Odbije li, ne moemo te ostaviti na ivotu, jer si upravo saznao previe. I mo
ramo te smaknuti, pa makar mi i stotinu puta bio prijateljem... Vjerujem kako to i sam
shvaa?! Ta radi se o faraonskoj tajni, koju osim mene i Eiea nitko ne smije dokuiti.
A ime koje ti je podarila mati, Sinuhe, bilo je koban predznak! Doznao si ve previe
tajni o faraonima. Rekne li ne, istoga u ti trena prerezati vrat od jednoga uha do
drugog! Uinit u to, dodue, nerado i sa aljenjem, jer si na najbolji povjerenik i tak
vu zadau ne moemo prepustiti nikome osim tebi. Tvoja je kob vezana uz nae, kroz
zajedniki zloin... A i ovaj emo zloin mi podijeliti s tobom. Kaem pritom zloin,
jer si ti to tako nazvao! No moe li se zloinom smatrati postupak koji oslobaa Egipat
od hetitiske vlasti i od poludjele ene?!
Tako sam se naao uhvaen u mrei. Bila je to i mrea i zamka, ispletena od mojih
ranijih djela. A bila je toliko jaka, da nisam mogao raskinuti ni jedno jedino njeno
oko. Svoju sam kob vezao uz kobi Eiea i Horemheba zauvijek. Svojom sam rukom is
pleo konop, koji je sezao daleko. Sezao je sve do one noi, u kojoj je izdahnuo veliki
faraon. Sezao je jo dalje, ak do Ptahorova posjeta kui moga oca. Ali njegov je pravi
kraj, ili poetak, bio u onoj noi moga roenja... Bila je to ista no, u kojoj me je un
od rogoza odnio niz maticu Nila, prema pristanu u trsci, pred nogama moje majke
Kipe... A svoju sam kob neraskidivo vezao za Horemheba i Eiea onoga trena kad sam
faraonu Ehnatonu pripremio i uruio napitak koji mu je podario vjean san. Vezao
sam je i zapeatio posljednjim faraonovim dahom... I to zauvijek, premda to u onome
trenutku svoje alosti i ogorenja nisam spoznao ni razumio.
Predobro zna, Horemheb, ja se ne bojim smrti! Odgovorio sam mu, zalud ku
ajui osokoliti samoga sebe. Mnogo sam i esto govorio o smrti, pa je ak i nerijetko
dozivao. Nije dola... Ipak, bila je ona straan i hladan gost u nonoj tami. Zato, gleda
jui joj u oi sada, kada je nepozvana zaprijetila, nimalo mi nije bilo do njenoga zagr
ljaja.
Nisam se htio nasilno osloboditi ovoga svijeta, a pogotovu me nije privlaila takva
smrt kakvu mi je natuknuo Horemheb, prijetei kako e mi tupim noem prerezati gr
kljan...
Sve ovo piem, kako sam to ve vie puta napomenuo, za samoga sebe. Zato se ne
494

tedim i ne pokuavam prikazati boljim nego uistinu jesam. Na svoju sramotu moram
otvoreno priznati, pomisao na smrt te me je noi ispunila uasom. Bilo je to zato jer je
smrt stupila pred mene toliko hitro i nenadano, pa nisam imao vremena kako bih se
na nju pripravio. Moda bih se manje uplaio, da se sve to nije zbilo toliko nenada
no?... Ne znam zato, no u svom tom strahu, misli su mi naglo odlutale. Tako sam po
mislio na strjelovit let lastavica povrh rijeke, na vino iz luke, na gusku koju mi je Muti
pekla na onaj jedinstven i neponovljiv tebanski nain... Zbog svega toga mi se pak i
vot nenadano priinio vrlo dragim i lijepim! Mislio sam i o Egiptu, te se sjetio kako je
faraon Ehnaton morao umrijeti radi spasa i opstanka Egipta, kako bi Horemheb oru
anom silom mogao odbiti hetitski nalet. Konano, faraon Ehnaton bio mi je prijate
ljem, kojeg sam iskreno ljubio. A knez tuinske zemlje mi je bio gotovo nepoznat i
nije mi znaio ba nita!... Osim toga, on je tijekom rata nesumnjivo poinio bezbroj
nedjela i zloina, te je time tisuu puta zasluio smrt. Zato bih se onda ustruavao
poiniti ubojstvo i smaknuti ga, ako time ponovno spaavam Egipat, nakon to sam
zbog istoga razloga liio ivota faraona Ehnatona?!
Te su mi misli brzinom lastavice minule glavom. A tada me je naglo obuzela ne
kakva pospanost. Zato sam zijevnuo i rekao:
Odloi no, Horemheb! Pogled na tup no me uzrujava. Neka bude kako ti kae.
Spasit u Egipat od hetitske vlasti, iako jo ne znam kako bih to mogao izvesti.
Najvjerojatnije u pritom i sam izgubiti ivot, jer e me Hetiti nedvojbeno ubiti,
umre li njihov knez... No nije mi ba mnogo stalo do ivota, a i ne elim da Hetiti zav
ladaju Egiptom. Ali to neu uiniti radi vaih darova i vaih obeanja! Uinit u to
zato jer je takvo djelo bilo zapisano u zvijezdama, jo prije moga roenja, pa mu se
zato ne moe izmai. Primite zato krune iz moje ruke, Horemheb i Eie! Primite svoje
krune i blagosiljajte moje ime! Blagosiljajte me zato jer vas ja, premda neznaajan li
jenik, inim faraonima!
Obuzela me nekakva velika elja za smijehom, nakon to sam to izrekao. Pomislio
sam, naime, kako sveta krv faraona najvjerojatnije tee mojim vlastitim ilama, te
sam zato bio jedini zakonit nasljednik faraonskoga prijestolja. A Eie je po podrijetlu
bio tek sitan i neznatan sveenik boga Sunca, dok su Horemhebovi roditelji vonjali po
stoci i siru. Pokrio sam zato dlanom usta i hihotao kao neka stara baba. Na to me nag
nala pomisao: to bih sve mogao poluiti, ako bih kojim sluajem posjedovao Horem
hebovu neukrotljivu snagu i hladnokrvnu promiljenost Eiea? U tom bih sluaju zasi
gurno pokuao dokazati svoje podrijetlo i zasjesti na faraonsko prijestolje! Jer, sve je
bilo mogue u vrijeme velikih preokreta i prevrata... Ali takav, kakav sam bio, nisam
bio sposoban za ostvarenje takve osnove. Toga sam bio potpuno svjestan. Bojao sam
se vlasti i uasavao pred krvlju omaenim faraonskim krunama. Suneva krv faraona
u meni bila je pomijeana s plemenitom mitanskom krvlju, a to je bila krv Suneva
zalaza. Zato u meni nije bilo potrebne snage i lukavosti za visok let. Eto, zato se nisam
mogao obraniti od smijeha koji me spopao... Drao sam ruku pred ustima i hihotao.
495

Ipak, moram rei, tako se smijem kad se naljutim. A kad me zahvati strah, odmah mi
se spava. Sve si nekako mislim, i po tome se razlikujem od drugih ljudi...
Horemheba je moj smijeh jako razljutio. Ponovno je nabrao obrve i poeo zlatnim
biem udarati po svojoj butini. Eiea, meutim, nita nije moglo uznemiriti. Bio je ve
tada star i umoran ovjek. Zato ga ni smijeh niti pla ljudi nisu dirali i nisu mu pred
stavljali nita. Stigavi do pozne jeseni svoga ivota, bilo mu je stalo jo samo do sebe
samoga. Tog sam ih asa obojicu sagledao tono onakvima kakvi su uistinu bili, bez
arenoga perja mate! Vidio sam pred sobom dva razbojnika koji su nesmiljeno plja
kali umirue tijelo Egipta. Ali istodobno su u mojim oima bili i poput djece koja se
igraju krunama i znakovljem vlasti. Spoznao sam koliko su sputani i ak zasunjeni
svojim eljama i enjama, te zbog toga nikad nisu mogli outjeti sreu. Oi su mi se
tada okrenule budunosti, te je smijeh zamro na mojim usnama. Rekao sam Horem
hebu:
Horemheb, prijatelju moj! Kruna je teak teret. Spoznat e to u smiraj vruega
ljetnog dana, kada stoka doe na obalu rijeke napiti se vode, a glasovi oko tebe za
mru...
Horemheb, oito, nije shvatio smisao mojih rijei... Tek je nestrpljivo rekao:
Pohitaj sada i kreni! Brod te eka. Mora presresti ubatua u Sinajskoj pustinji,
prije nego sa svojom pratnjom stigne u Tanis.
I tako sam ponovno napustio Tebu, premda sam se netom prije zavjetovao kako to
neu uiniti... Otputovao sam iznenadno, usred noi. Horemheb mi je stavio na raspo
laganje svoj najbri brod. A ja sam pratnji koja mi je dodijeljena izdao nalog neka na
brod donesu moju lijeniku krinjicu, kao i ostatke guske pripremljene na tebanski
nain... Bili su to ostaci objeda kojeg mi je Muti brino pripremila o podnevu istoga
dana. Zatraio sam neka donesu i vina, jer se nisam htio dosaivati tijekom plovidbe...
No istodobno mi nije bilo ni najmanje stalo, to e se sa mnom zbiti...

2
Na brodu sam imao dovoljno vremena za razmiljanje. A nakon zreloga promiljanja,
promijenilo se neto u mome srcu i u mojim mislima. Zato sam poeo pourivati po
sadu, te istodobno batinama i obeavanjem bogatih darova poticati veslae. Naime,
to sam vie mozgao, postajala mi je jasnija strahovita pogibelj koja se nadvila nad
Egipat. Bila mi je nalik tamnome oblaku pijeska, koji se podigao u pustinji i prijeti
zemlji Kemet... Mogao sam lako uljepati djelo na koje sam se spremao, primjerice
tvrdei kako sve to inim zbog Egipta. Ali ljudska djela nije lako objasniti. Ona nisu
nikad jasna i ista. Vie su nalik mijeanome vinu.
Sve ovo piem samo za sebe, to iznova istiem. Zato priznajem, moda nikad ne
496

bih preuzeo tu novu zadau, da se one noi u mojoj kui nisam onako preplaio smrti,
koja je tako nenadano i hitro stupila pred mene. Zbog toga sam straha prihvatio pro
vesti Horemhebovu i Eieovu osnovu. I nakon prihvaanja te strane zadae, nastojao
sam je to vie uljepati. Odijevao sam je u arenu i raskonu odjeu mate, sve dok i
sam nisam postao uvjeren kako stupam po veliajnoj stazi, bliskoj bogovima, jer idem
spasiti Egipat. Ali sada, kad sam ostario, vie ne vjerujem u to svoje poslanstvo. A to
je i razumljivo... No tada, dok sam brodom putovao niz rijeku, neto me je tjeralo na
krajnju hitnju.
Bio sam toliko nestrpljiv, pa su mi od uzbuenja otekle oi i nastale kesice pod nji
ma... A nisam mogao ni spavati.
Ponovno sam bio sam, usamljeniji od drugih ljudi. I nije bilo nikoga na cijelome
svijetu kome sam mogao povjeriti svoje skrivene misli i zamoliti ga za pomo pri pro
vedbi povjerene mi zadae. Pritom sam morao uvati i faraonsku tajnu koja bi, doe li
na svjetlo dana, prouzroila smrt tisua ljudi... Zbog toga sam morao biti lukaviji od
pustinjske zmije, ako sam elio ostati neotkriven. A spoznaja da u biti izvrgnut stra
noj smrti, uhvate li me Hetiti, dodatno me je poticala na krajnju lukavost...
Bio sam u istinskom iskuenju napustiti sve, odustati i potraiti utoite u nekome
udaljenom kraju. Slino kao to je postupio moj imenjak iz prie, Sinuhe, sluajno
saznavi za faraonovu tajnu. Sve me je poticalo na bijeg i putanje kotaa usuda neka
se zakotrljaju na Egipat bez moga uplitanja. Da sam tako postupio, moda bi tijek zbi
vanja bio drukiji? A svijet bi danas takoer moda bio drukiji... No bi li takav druk
iji svijet bio bolji ili gori, to ne znam rei. Ali sada, kad sam ostario, spoznao sam
kako su svi vladari u biti nalik jedan drugome, te zapravo nema neke velike razlike u
tome tko vlada i koji narod porobljava druge narode. Jer uvijek trpi samo sirotinja.
Upravo zato bi moda sve ostalo isto i u sluaju da nisam ostvario svoju zadau. Ipak,
u tom bi mi sluaju duu razdirao osjeaj odgovornosti to nisam uinio ono to se od
mene trailo za dobro i spas svoje zemlje. Tada pogotovu ne bih imao vie ni jednoga
sretnog i radosnoga trenutka. Ipak, time ne mislim tvrditi, kako sam sada sretniji.
Dani i trenuci moje sree ugasnuli su, zapravo, jo u mojoj mladosti...
I nisam pobjegao, unato svoj slabosti koja me je znala obuzeti. Jer, kad je smrtan
ovjek slab, preputa se volji drugoga i ak doputa da bude uvuen u zastraujui
zloin. Umjesto da bira svoj vlastiti put i sam odluuje... Slab e ovjek uistinu dopus
titi ak da ga odvedu i u smrt, ni ne kuajui prerezati konop na kojem ga vode! Ipak
si mislim, nisam ja jedini takav slabi na ovome svijetu. Njih je mnogo, premnogo...
Zato je knez ubatu morao umrijeti. Sjedei pod zlatnim natkrovljem, s vrem vina
uz sebe, na brodu sam razbijao glavu i muio misli o tome, kako ubiti hetitiskoga kne
za?
Kako to uiniti, a da ostanem neotkriven, te odgovornost za njegovu smrt nee
moi biti svaljena ni na mene niti na Egipat? Zadaa nikako nije bila jednostavna, jer
je knez ubatu zasigurno putovao na nain i s pratnjom koji su odgovarali njegovu
497

poloaju i njegovome dostojanstvu. Hetiti pak, poznati po svojoj uroenoj sumnjia

vosti, nedvojbeno su budno pazili na njegovu sigurnost. Pa ako bih ga i potpuno sa
moga sreo u pustinji, ako bi se to kojim udom zbilo, ne bih ga mogao ubiti kopljem
ili strijelom. Jer, takvo oruje ostavlja traga, pa bi zloin bio oit i nedvojben. Na tren
sam pomislio kako bih mogao pokuati dovabiti ga u pustinju, prijedlogom da potra
imo pustinjskoga gutera kojem su oi od zelenoga kamenja.
Pritom bih ga gurnuo u provaliju, te mogao izvijestiti kako mu se pokliznula noga
pa je slomio vrat. To je bila, dakako, vrlo djetinjasta namisao. Jer, bio sam siguran,
njegova me pratnja nikad nee ostaviti s njim nasamu. Ta ljudi iz pratnje su za uba
tuov ivot jamili izravno kneevome ocu, velikome kralju ubilulimiju! Zato nije bilo
ni najmanje nade da u sa ubatuom moi ostati nasamu i govoriti u etiri oka. A to
se otrova tie, Hetite su uvijek pratili kuai jela i pia. Oni bi svojim nepcima i elu
cima prethodno provjeravali sve to je bilo namijenjeno gospodarovu stolu... Zato je i
trovanje bilo neizvedivo.
Tada sam se prisjetio govorkanja o tajnovitim otrovima sveenika i Zlatne Kue.
Douo sam i kako postoje naini za unoenje otrova u voe dok se jo nezrelo zeleni
na stablu. A kad bi takvo voe dozrelo, svi koji bi ga brali i okusili, odmah bi upoznali
tajnu smrti. Bilo je i odreenih svitaka papirusa, koji donose polaganu smrt onome
tko ih je razmotao. Bilo je navodno i cvijea, kojega je miomiris donosio smrt, nakon
to bi ga sveenici tajanstveno blagoslovili svojim rukama. No to sve bile su tek svee
nike tajne, koje nisam poznavao. Osim toga, mislim i da su mnoge od tih pria bile
uistinu samo prie. No kad bi i bile istinite, te i ja u njih upuen, gdje bih mogao u
pustinji nai voke? I jo k tome one s nezrelim plodovima, koje bih zainio otrovom,
te ekao na sazrijevanje smrtonosnih plodova? Isto tako, bilo mi je jasno, kako ni je
dan hetitski knez ne bi svojom rukom otvorio svitak papirusa. To za njih rade njihovi
pisari. Konano, mirisanje cvijea nije ba bila navada Hetita! Prije je bilo za oekivati
kako e svojim biem sasjei cvjetne stabljike i nemilice izgaziti cvjetne ake pod
svojim stopalima.
to sam vie razmiljao o svojoj zadai, to mi se ona inila sve teom i neizvedljivi
jom. Poelio sam da je Kaptah sa mnom, kako bi mi pomogao svojom lukavou. Ipak,
nisam ga mogao uvlaiti u cijelu dogodovtinu. Osim toga, bio je jo uvijek u Siriji,
vodei rauna o svojim potraivanjima. Zbog toga mu se nimalo nije urilo u Egipat...
A nije mu se urilo i iz drugoga razloga! Svojedobno je bio upleten u zbivanja oko
Atonovoga kraljevstva na zemlji, pa je bio i te kako uvjeren da mu je sirijsko podneb
lje mnogo podnoljivije i zdravije od egipatskoga.
Mogao sam raunati, o tome oito nije moglo bilo nikakve dvojbe, samo na svoje
vlastite snage i sposobnosti. Zato sam pozvao u pomo svu svoju matu i dosjetljivost,
kao i cjelokupno svoje lijeniko znanje i umijee... Nije mi toliko teko padalo to to
sve stavljam u slubu smrti. Ta svaki je lijenik blizak sa smru! Priborom i tvarima
kojima raspolae i vlada, svaki lijenik moe svojim bolesnicima spasiti ivot, ali i do
498

nijeti smrt. Ta je lijenikova mo pogubna, te ga zato obvezuje mona lijenika prise

ga. Ako bi se knez ubatu razbolio, a ja bio odreen za njegova lijenika, predao bih
ga u naruje smrti vrlo jednostavno. A pritom bih se brinuo za njega u skladu sa svim
pravilima i zakonima lijenitva, te mi ni jedan lijenik koji dri do sebe i svoga ugle
da, ne bi mogao prigovoriti ili me ak optuiti zbog naina lijeenja kojeg sam primi
jenio. Jer, otkad je svijeta i vijeka, lijenici svih razdoblja su se meusobno ispomagali
glede pokapanja svojih rtvi... I to bez obzira jesu li dotinoga nevoljnika poslali u ti
inu Kraljevstva Smrti igrom sluaja, svojom nemarnou, neznanjem i nesposobno
u ili ak namjerice...
No ubatu nije bio bolestan! A kad bi se kojim sluajem i razbolio, nedvojbeno bi
radije pozvao hetitskoga lijenika nego egipatskoga!
Nastavio sam mozgati o svim moguim pojedinostima. A o svojim razmiljanjima
izvjeujem ovdje toliko podrobno, samo zato kako bih pokazao i objasnio koliko je
teka i preteka bila zadaa koju mi je naprtio Horemheb. Ipak, neu se vie zadrava
ti na svemu onome to mi je tih dana prohujalo kroz misli. Kazivat u na dalje samo o
onome to sam inio. Ponajprije sam na proputovanju, u Kui ivota u Memfisu, do
punio svoju zalihu lijekova. Nitko se pritom nije udio mome popisu traenih lijeko
va... Jer, ono to je za svjetovnjaka i u lijenitvo neupuena ovjeka smrtonosan
otrov, u rukama lijenika moe biti spasonosan lijek. Bez odlaganja sam nastavio pu
tovanje, otiavi za Tanis. Tamo sam unajmio nosiljku, a vojna posada mjesta mi je na
raspolaganje dala pratnju bojnih kola. Trebali su me pratiti i tititi na putovanju kroz
pustinju, du iroke vojnike ceste kojom smo se zaputili. Pritom sam se, kao lijenik i
ovjek koji voli udobnost, odluio za putovanje u nosiljci. Ali istodobno nisam htio
pokazivati neku hitnju, na koju bi zasigurno upuivalo putovanje nekim brim ali ne
udobnijim prijevoznim sredstvom. Jer, ubrzano bi putovanje moglo pobuditi sumnje u
mojoj pratnji, a jo vie kod Hetita...
Horemhebove obavijesti o kretanju ubatua pokazale su se vrlo tonima. Naiao
sam na hetitskoga kneza i njegovu pratnju svega tri dana nakon naputanja Tanisa.
Uokolili su se kraj izvora u pustinji, ograenoga zidom... I ubatu je putovao u nosilj
ci, jer je htio sauvati svoje snage i izbjei nepotrebno umaranje. Ta putovao je u su
sret branoj lonici! Njegovu je pratnju inilo brojno ljudstvo, a vodili su i mnogo te
ko natovarenih magaraca, nakrcanih darovima za kraljevnu Baketamon. Teka bojna
kola bila su pak u pratnji zbog njegove zatite, dok su laka bojna kola izviala put
pred glavninom poslanstva. Kralj ubiluliuma upozorio je svoga sina ubatua neka
bude pripravan na iznenadne napade i svako drugo iznenaenje. Jer, bio je uvjeren,
uostalom sasvim opravdano, kako ovo poslanstvo Horemhebu nee biti ni najmanje
po volji. Pratnja koja se nalazila uz ubatua bila je toliko brojna i jaka, pa bi je mogla
svladati tek jaka postrojba bojnih kola. A to nije bilo dopustivo, jer bi posljedica ne
dvojbeno bio nov rat s Hetitima...
Hetiti su iskazali veliku srdanost i utivost prema meni i prema asnicima moje
499

skromne pratnje. Ali tako su uvijek postupali kada bi dobivali dar kojega nisu mogli
poluiti silom i orujem. Primili su nas u svome okolu, kojega su postavili pripremaju
i se za no. ak su pomogli egipatskim asnicima pri postavljanju njihovih atora.
Potom su nas okruili brojnim straama, te za to dali uobiajeno hetitsko obrazloe
nje... ele nas uvati i obraniti od pljakaa i pustinjskih lavova, kako bi mogli mirno
spavati. Doznavi pak da dolazim kao poslanik kraljevne Baketamon, kneza ubatua
je ljubopitljivost toliko nadvladala, pa me odmah pozvao u svoj ator, elei neodlo
no porazgovarati sa mnom...
Stupivi u njegov ator, zatekao sam naoitoga mladog mukarca... Oi su mu bile
velike i jasne poput vode brdskoga potoka njegove domovine. Nisu bile mutne i podli
vene krvlju kao onoga jutra, kad je nakon cjelononoga banenja s Horemhebom bio
pijan, te istupio iz njegova atora radi pribivanja Aziruovoj smrti. Uzbuenje i ieki
vanje natjerali su sada i krv u obraze njegova tamnog lica. Nos mu je bio plemenit i
velik, poput kukastoga kljuna ptice grabljivice. A kad se nasmijao, zubi su mu zasjali
bjelinom, poput zuba divlje zvijeri. Jer, srdano mi se nasmijao u znak dobrodolice.
Predao sam mu pismo kraljevne Baketamon, koje je krivotvorio Eie. Potom sam se
duboko naklonio pred njim i ispruio ruke u visini koljena, poprativi to svim znako
vima tovanja, kao da je ve moj vladar. Zamijetio sam i kako se preodjenuo u egipat
ske halje, prije nego me je primio. Taj njegov postupak me je vrlo zabavljao, a jo vie
okolnost to se u egipatskoj odjei osjeao neudobno i smeteno, budui da nije bio na
vikao na nju.
Moja budua supruga ti je podarila svoje povjerenje rekao mi je ubatu a is
todobno si i lijenik, pa ti ni ja neu nita kriti. Jer, kad se knez eni, on se vezuje za
svoju druicu... Zato neka zemlja moje supruge bude i moja zemlja, a egipatske obia
ji neka budu i moji. Trudio sam se koliko sam god mogao, nastojei ih prihvatiti, kako
ne bih u Tebu prispio kao tuinac. Nestrpljiv sam u svojoj iskrenoj elji za upoznava
njem svih uda Egipta, o kojima su mi toliko mnogo kazivali... A elim upoznati i
mone egipatske bogove, koji e od sada biti i moji bogovi. Ali ponajvie eznem
upoznati moju kraljevsku suprugu, jer u njenom voljom utemeljiti novu vladajuu
lozu u Egiptu. Zato smjeram s njom imati brojne potomke! No, ne gubimo vrijeme!
Priaj mi odmah o njoj... I to sve to zna. Koliko je visoka, kakvog je lika i koliko su
joj iroki bokovi. Govori iskreno, kao da sam ve Egipanin. Pritom mi nemoj zatajiti
ni njene nedostatke, ako ih ima. Vjeruj mi kao bratu, jednako kao to i ja vjerujem
tebi...
O njegovom povjerenju najrjeitije je svjedoila skupina asnika i zapovjednika,
koji su stajali iza njega, s isukanim bljetavim maevima... A isto tako i svi oni vojnici
koji su uvali ulaz u ator, s vrcima svojih kopalja usmjerenim put mojih lea... Ja
sam pak hinio kako ne primjeujem ba nita od svega toga. Tek sam mu se jo jedan
put naklonio i rekao:
Moja vladarica, kraljevna Baketamon, ubraja se meu najljepe ene Egipta...
500

Zbog svoje svete krvi sauvala je svoje djevianstvo, premda je nekoliko godina stari
ja od tebe. Ali njena je ljepota bezvremena i protok godina joj ne moe nauditi. Lice
joj je kao u Mjeseca, a oi nalik lopoovome cvijetu. Kao lijenik ti mogu zajamiti da
su joj bokovi podobni za raanje djece, premda donekle uski, kako je to uobiajeno za
egipatske ene. Poslala me je tebi u susret, elei se osvjedoiti je li tvoja kraljevska
krv dostojna njene i moe li ispunjavati tjelesne brane dunosti bez neugodnih izne
naenja. eka te nestrpljivo, jer nju jo nikad nije posjedovao mukarac...
Knez ubatu se na te rijei isprsio i podigao laktove do visine ramena, kako bi po
kazao miice svojih ruku. Potom je rekao:
Moje ruke mogu napeti najjai luk, a stiskom bedara istjerujem dah magarcu. I
moje je lice bez mana, kao to se moe osvjedoiti, te se ne sjeam kada sam posljed
nji put bio bolestan.
Oito si neiskusan mladi odvratio sam ozbiljno i mudro a istodobno i ne
upuen u egipatske obiaje... To zakljuujem po tome to misli kako je egipatska kra
ljevna luk kojeg treba napinjati ili magarac kojeg treba sapeti bedrima... No to je dale
ko od stvarnosti! Oito, moram te pouiti o egipatskome ljubavnom umijeu i navada
ma, kako se ne bi osramotio u kraljevninim oima. Moja je vladarica nedvojbeno pos
tupila mudro i promiljeno, poslavi me amo, da bih te kao lijenik prethodno uputio
u obiaje i navade Egipta.
Moje su rijei teko pogodile kneza ubatua. Bio je on vatren momak, kao i svi He
titi, te ponosan na svoju muevnost. Njegovi su zapovjednici prsnuli u buan smijeh,
a to ga je oigledno jo vie raspalilo. Problijedio je od jarosti i zakrgutao zubima...
Ipak, prema meni se nastojao odnositi na utiv egipatski nain, te se pribrao koliko
god je to mogao. Nastojao je govoriti to mirnijim glasom, kad mi se obratio:
Nisam ba tako neiskusan mladi, kao to ti izgleda misli! A moje je koplje pro
bolo ve mnogu lijepu kou! I mislim, tvoja kraljevna nee biti nezadovoljna kad je
posvetim u umijee zemlje Hetita!
I te kako vjerujem u tvoju snagu, vladaru moj! odgovorio sam ponizno. Ali
oito si se zabunio, netom mi rekavi kako se ne moe sjetiti kada si posljednji put
bio bolestan. Lijenik sam, te po tvojim oima i obrazima vidim, upravo si sada boles
tan... Pati od proljeva.
Nema toga ljudskog bia koje nee povjerovati u svoju bolest, samo ako ga dovolj
no dugo i dovoljno uporno u to uvjeravamo... U srcu svakog ovjeka ui elja da ga
netko tetoi i njeguje. To je bilo dobro poznato lijenicima svih vremena, a ta im je
spoznaja donosila bogatstvo. A ja sam u svemu imao jo jednu prednost, znajui da
pustinjski izvori sadre lunate tvari, koje pospjeuju probavu onima koji nisu bili pri
ueni na takvu vodu... Takve bi u pustinji nerijetko muio proljev...
Vara se, Egipaninu Sinuhe! silno iznenaen, kliknuo je ubatu. Uistinu ni
sam bolestan! Ipak... priznajem, imam proljev! Zato sam tijekom putovanja stalno mo
rao zastajati i odlaziti uati uz cestu. No odakle ti to zna, nikako se ne mogu domis
501

liti. Oito si umjeniji od moga osobnog lijenika, koji nije zamijetio te moje tegobe...
Uutio je na tren, ispitujui sam sebe i oslukujui svoj dah. Potom si je jo opipao
oi i elo, pa pomalo nesigurno rekao:
Uistinu osjeam neku vatru u oima, nakon to sam cijeloga dana buljio u crveni
pijesak pustinje. elo mi je takoer vrue, te se nekako ne osjeam onako dobro koli
ko bih to elio.
Tvoj bi lijenik dobro postupio pojasnio sam mu staloeno ako bi ti dao neki
lijek za olakavanje eluanih i probavnih tegoba. To bi ti omoguilo i dobar san. Na
ime, pustinjske eluane bolesti su pogubne. Poznato mi je kako su brojni Egipani
pomrli tijekom svoga stupanja za Siriju. Nitko ne zna uzroka tim boljkama. Neki
kau, donose ih otrovni pustinjski vjetrovi. Drugi pak krive vodu, a trei prenoenje
tih bolesti pripisuju skakavcima... Ipak, bez obzira na sve, neka ti tvoj lijenik pripravi
za veeras dobru mjeavinu. Nakon to je ispije, bit e ti lake. Bez sumnje, sutra e
opet biti zdrav i sposoban nastaviti putovanje...
Zamislio se nad tim mojim rijeima. Oi su mu se tada suzile... Bacio je pogled
prema svojim zapovjednicima, nasmijeio se poput obijesnoga djeaka, te mi rekao:
Pripremi mi ti takav lijek, Sinuhe! Tebi su, nedvojbeno, te neobine pustinjske
bolesti mnogo bolje poznate nego mojim pratiteljima...
Nisam bio toliko naivan i glup, kao to je pomislio. Zato se nisam uhvatio u pos
tavljenu zamku... Podigao sam ruke u znak protivljenja, dlanova okrenutih prema nje
mu, te odgovorio:
Ni sluajno! Ne usuujem se pripremiti takav lijek za tebe. Jer, ako bi ti se stanje
pogoralo, optuio bi mene i rekao da sam ti kao Egipanin htio nakoditi... Tvoj osob
ni lijenik e se za tu tvoju boljku jednako dobro pobrinuti kao to bih to i ja uinio.
Najvjerojatnije e to uiniti ak i bolje od mene, jer ti dobro poznaje tijelo i tvoje
zdravstveno stanje, kao i tvoje ranije bolesti. Dovoljno je ako ti pripremi jednostavan
lijek za zatvaranje...
Moda je tvoj savjet dobar uzvratio mi je, smijeei se. Namjeravam jesti i
piti s tobom, kako bi mi mogao kazivati o mojoj kraljevskoj supruzi i o egipatskim
obiajima. Pritom ne bih elio neprestance skakati i trati iz atora, kako bih iza njega
uao u mraku, prekidajui na taj nain tvoje izlaganje.
Pozvao je svoga osobnog lijenika. To je bio nekakav neprijatan i sumnjiav Hetit.
Razmotrili smo kneevu boljku sa strune strane. Nakon to se uvjerio kako nemam
namjere nadmetati se s njim i njegovim znanjem, postao je prijateljskiji prema meni.
Prihvatio je i moj savjet, te je knezu ubatuu skuhao uinkovito i vrlo jako sredstvo
za zatvaranje. Napuujui ga tako, provodio sam jednu drugu, vlastitu osnovu. A kad
je ljekovit napitak bio gotov, lijenik je prvo sam otpio iz kupe, elei time pokazati
kako je lijek nekodljiv. Tek tada ga je dao knezu. Po tome kako je vjeto pripravljao
lijek, sastojcima koje je odabrao i nainu na koji ga je mijeao, osvjedoio sam se da je
uistinu iskusan lijenik. Unato tome, moj ga je nastup ipak zbunio.
502

Pretpostavljam kako me je smatrao boljim lijenikom od sebe, koji vie zna, pa

sam zbog svoga znanja mogao dati bolji savjet. Zbog toga je posluao naputak kojeg
mu dadoh, vjerujui kako je to za dobro njegova gospodara...
No ja sam znao; knez ubatu nije bio bolestan. Od svoje prolazne tegobe ozdravio
bi ubrzo i bez ikakvoga lijeka. Ali dio moje osnove bio je ponukati kneevu pratnju da
povjeruju u ubatuovu bolest. Htio sam i to je mogue jae zaustaviti njegovu proba
vu, kako napitak kojeg sam mu namijenio, ne bi prebrzo proao kroz njega.
Prije objeda, kojeg je priredio meni u ast, otiao sam u svoj ator i napio se ulja.
Unato ogavnom okusu i munini koja me je od njega spopala, tjerajui me na povra
anje, pio sam sve dok mi eludac nije bio pun. A pio sam udno, jer sam time smje
rao zatititi svoj vlastiti ivot... Prije polaska na veeru, uzeo sam malen vr s vinom,
u kojem ga je bilo jedva za dvije ae. Paljivo sam skinuo peat s vra, pazei kako se
ne bi ni najmanje otetio. Tada sam u vino smijeao otrov i vr ponovno paljivo za
tvorio. Peat sam namjestio i popravio, te je izgledao nedirnut. Ipak sam ga po rubovi
ma jo natrljao prainom. Poslije toga ni najistananije i najsumnjiavije oko ne bi ot
krilo tragove ranijeg otvaranja vra...
Tada sam se vratio u kneev ator, nosei vr skriven pod haljom. Sjeo sam na bo
gate prostirke, jeo jestvine koje su njegovi robovi donosili pred mene, te pio vino koje
su mi natakali njegovi peharnici... Cijelo vrijeme me je opsjedala teka munina, go
nei me na povraanje. Unato tome, nastojao sam pokazivati dobro raspoloenje, te
sam iznosio kojekakve gluposti o egipatskim obiajima. Time sam htio to bolje zaba
viti kneza ubatua i njegove doglavnike.
Princ ubatu je od smijeha iroko razvalio usta, te su mu svi zubi blistali. Pljesnuo
me je po leima i rekao:
Zabavan si svat, Sinuhe! I to premda si Egipanin. Kad se smjestim u Egiptu,
postavit u te za moga osobnog lijenika. Uistinu se duim i pucam od smijeha, te za
boravljam na svoju boljku, dok opisuje egipatske brane navade i postupke! Meku
asti su ti obiaji... I sve mi se nekako ini, te su navade i postupke Egipani izmislili i
usvojili kako bi izbjegli zaee djece... Smjeram pouiti Egipane mnogim, odgovara
juim hetitskim obiajima i postupcima. Postavit u i svoje zapovjednike za namjesni
ke u pokrajinama, jer mislim kako e i to biti dobro i korisno za Egipat... Ali, prije
toga, kraljevni u dati ono to joj pripada!
Bio je vrlo dobro raspoloen, te je rukama udarao po svojim koljenima. Pod utjeca
jem popijenoga vina bio je ve dobrano ushien. Smijao se i rekao mi:
Uistinu, elio bih da kraljevna ve lei na mojoj prostirci! Tvoje me je kazivanje
jako zapalilo, Sinuhe, te sam siguran kako u je natjerati na stenjanje od naslade i
ushita. Tako mi svetih nebesa i velike Majke Zemlje, sav e Egipat klicati od radosti!
Jer, kad se ujedine zemlja Hatti i Egipat, nee biti takvoga kraljevstva na zemlji koje
bi se moglo oprijeti naoj zajednikoj moi i vlasti! Svojoj emo vlasti potiniti i pod
vri sve etiri strane svijeta. Tako e se ujedinjeno kraljevstvo protegnuti od drave do
503

drave, od mora do mora! Ali, prije toga, Egipane treba prekaliti eljezom i vatrom,
kako bi dobili eljezne udove i vatrena srca... Sve dok i posljednji ovjek ne povjeruje
da je smrt veliajnija od ivota... Sve e se to ostvariti! I to ubrzo!
Podigao je svoj pehar i pio. Potom je izlio vina na tlo, prinosei rtvu Majci Zemlji,
a nakon toga i nebesima, sve dok mu pehar nije ostao prazan. Do tada su svi Hetiti
ve bili donekle pod utjecajem vina, a moje vesele priice otopile su onu njihovu sum
njiavost i nepovjerenje... Zato sam iskoristio prigodu i rekao:
Ne elim vrijeati ni tebe, niti tvoga vina, knee ubatu! Ali ti sigurno nisi nikad
pio egipatskoga vina! A da si ga okusio, sva bi ti druga vina bila prazna, poput vode.
Oprosti mi, zato, ako u piti svoje vino... Naime, jedino me ono moe opiti. To je raz
log zato ga uvijek nosim uz sebe, kad odlazim na gozbe tuinaca...!
Izvukao sam onaj malen vr, kojeg donesoh pod haljama. Stresao sam ga, kako bi
se otrov dobro izmijeao s vinom, te pred njegovim oima nespretno slomio peat...
Potom sam natoio vina u svoju kupu, hinei pijanost. Kako bih to potkrijepio, pri
natakanju vina sam namjerno malo izlio, mimo pehara, na tlo. Zatim sam otpio gut
ljaj i uskliknuo:
Ah, to je vino iz Memfisa!... Vino piramida, koje se plaa zlatom! Jako je, slatko i
opojno! Nema mu premca na cijelome svijetu!
Vino je uistinu bilo jako i dobro. A primijeao sam mu i mirhe, kad sam ranije
otvorio vr, kako bi svojom opojnou priguila zadah i okus smrti... Svojim je miri
som ispunila cijeli ator, im sam natoio vina iz moga malenog vra. No kroz miris
vina i svu opojnost mirhe ipak sam mogao osjetiti hladan i jeziv dah smrti. Vino mi se
zbog toga razlijevalo po bradi, kad sam prikuio kupu ustima i pio. Hetiti su to pripi
sivali mojem pijanstvu. Hinio sam kako udno i predano pijem. A srce i duu istodob
no mi je raspinjala strava, jer sam znao: niz grlo mi tee smrtonosan otrov. Ipak, jo
me je vie potresalo pitanje: hoe li se uhvatiti u klopku?!
Nakon nekoliko trenutaka, koji su mi bili dugi poput vjenosti, knez ubatu je oi
to postao ljubopitljiv... Pruio mi je svoj pehar i rekao:
Za tebe vie nisam tuinac! Ve sutra bit u tvoj gospodar i tvoj faraon... Daj mi
zato okusiti tvoga vina, jer inae neu povjerovati da je toliko izvrsno kao to kae...
No ja sam pritisnuo malen vinski vr na svoje grudi, naizgled se ozbiljno protivei
i odbijajui mu ispuniti elju... Rekao sam:
Toga vina nema za dvojicu! A ja ga ni nemam vie, osim ovoga vra! Kako rekoh,
veeras se elim opiti, jer je ovo dan velike radosti za cijeli Egipat i za zemlju Hatti,
predveerje veliajnoga saveza izmeu nae dvije zemlje!
Nakon tih rijei ponovno sam hinio kako pijem iz svoje kupe. Tada sam, oponaa
jui magaree njakanje, povikao:
Ia, ia!... Revao sam poput magarca, njihao se na svom mjestu i sve jae stezao
vr s vinom. Obujmivi ga, ak sam mu stao tepati. Sestro moja, nevjesto moja, lju
bavi moja!... Moje je grlo tvoj dom, moj je eludac tvoje mekano gnijezdo!... Ni jedan
504

te tuinac ne smije dodirnuti!

Hetiti su se previjali od smijeha, te su se od silnoga grohotanja stali udarati ruka
ma po svojim koljenima. ubatu je pak bio navikao dobivati sve to bi poelio! A moje
ga je odbijanje, oito, jo vie poticalo i drailo njegovu ljubopitljivost... I dalje je dr
ao ispruenu ruku s aom, te me uporno molio i zaklinjao neka mu omoguim kua
ti moga vina... Napokon sam zajecao, te mu natoio u pehar dok se moj malen vr nije
ispraznio... I pritom mi nije bilo teko roniti suze, jer sam toga trena bio na smrt pres
travljen!
Tako je ubatu dobio svoje vino, koje sam mu namijenio, kao ispunjenje moje za
dae... I ono najaljivije pritom, ako je u neem toliko stranom moglo biti neke mra
ne ale, bila je okolnost kako je sam zatraio smrt iz moje ruke. I to ne tek zatraio,
nego ak i usrdno molio i preklinjao, samo da bi je dobio. A to i jest svo umijee
upravljanja ljudima! Treba im jedino prenijeti vlastite osnove i nakane, ali na zaobila
zan nain, dok sami ne poele ono to smo im pripremili! Tada su pripravni poiniti
najvee gluposti i ak ludo poginuti. Pa nerijetko i nasrnu na onog tko im je usadio
svoju namisao, ako se taj na izgled protivi provedbi takve podvale!
Primivi svoje vino vjenosti, ubatu je na tren ipak zastao i pogledao uokolo...
Kao da ga je neki unutarnji glas opomenuo i pobudio u njemu priroen oprez i nepo
vjerljivost. No to je minulo u kratkome hipu. Tada se ponovno iroko nasmijeio, te
na hetitski nain pruio pehar s vinom prema meni i rekao:
Posveti moj pehar, Sinuhe, jer si mi prijatelj! A ja u tebi ukazati istu milost i po
ast! -Rekao je tako, htijui prikriti svoju sumnjiavost i nepovjerenje, koji bi pak bili
oiti ako bi vino dao kuati peharniku. Njegova ga je ljubopitljivost uvukla u dvojbu,
ali mu ponos sada nije doputao uzmak. Iz iste uznositosti nije mogao pruiti vino
peharniku... A ipak se elio i osigurati, pa je svojim lukavim postupkom mene prisilio
neka prvi pijem iz njegovoga pehara. Sasvim razumljivo, spremno sam prihvatio nje
govu kupu i iz nje potegnuo dobar gutljaj. Potom sam sladostrasno mljacnuo jezikom,
povjeravajui istodobno u mislima svoj ivot bogovima i svoj onoj mnoini ulja koja
je toliko muno razapinjala moj eludac i crijeva.
Osvjedoivi se kako udno pijem, ubatu mi je gotovo oteo pehar iz ruku. Bez
daljnjega razmiljanja i krzmanja, prinio ga je usnama i ispio do dna. Tada je ponov
no zastao, kao da jo na neki nain vae okus vina i istodobno oslukuje odgovor svo
ga tijela na ono to je ispio... Drei glavu nagnutu na stranu, nakon nekog vremena
je rekao:
Uistinu je to tvoje vino jako, Sinuhe! Penje se u glavu poput dima i pali eludac
nalik vatri. Ipak, ostavlja gorak okus u ustima! Zato u ga isprati vinom iz planina i
tako iz usta ukloniti egipatski miris.
Tada je napunio pehar vlastitim vinom, otpio i njime isplahnuo usta... Znao sam,
otrov nee poeti djelovati prije jutra, jer su mu crijeva bila zatvorena ranije ispijenim
lijekom, a i zbog velike koliine hrane i pia kojima se natrpao.
505

Nastavio sam piti vina, koliko sam god mogao protisnuti kroz grlo, elei to je
vie mogue razrijediti otrov koji je bio u mome elucu. Istodobno sam hinio dobro
raspoloenje, a i opijenost. Tako sam postupao kako Hetiti ne bi nita posumnjali...
Zato sam se svladavao priblino jo polovicu vodne mjere, pa tek onda zamolio neka
me netko odvede do moga atora. Odlazei, grevito sam stiskao prazan, malen vinski
vr... Jer, nisam nikako smio dopustiti da ostane u ubatuovu atoru i bude izloen
njihovom moebitnom ispitivanju... Nekoliko snanih Hetita se odazvalo mojoj molbi.
Dograbili su me ispod ruku i zatim doslovce odnijeli u moj ator. Usput su se grubo
alili i ak izrugivali na moj raun, jer su mislili kako ne podnosim vina, te sam se
zbog toga brzo opio. Pa su me ak svojim rukama smjestili na leaj i pokrili, jer su
noi u pustinji studene.
No ja sam bio potpuno trijezan i budan! Toga trena nije bilo ni vina ni iega dru
gog to bi moglo nadvladati moju stravu i opiti me. im su me moje dadilje Hetiti
strpali na poinak i otili, hitro sam ustao... Porinuo sam prst u grlo pa povratio otrov
i zatitno ulje. Bio sam neizmjerno prestravljen... Smrtni mi je znoj potekao iz svih
pora. Koljena su mi se tresla i oblijevala me vruica. Moda je to djelimice bila poslje
dica otrova, koji je u nekoj mjeri ipak poeo djelovati na moje tijelo? Zbog toga sam
nekoliko puta naizmjence ispirao eludac i uzimao napitke za ienje, te ponovno po
vraao... Napokon u mome elucu zasigurno vie nije bilo niega. Ali sam i dalje po
vraao, iz istoga straha. Vie mi za to nisu bila potrebna nikakva pomona sredstva...
Tako sam se muio sve dok nisam bio iscijeen poput mokre krpe. Tada sam pobr
zao rijeiti se i posljednjih tragova. Uzeo sam onaj malen vinski vr, dobro ga isprao i
razbio u sitne komade. Komadie vra potom sam paljivo zakopao u pijesak i porav
nao tlo. Nakon toga sam ponovno legao, ali nisam mogao zaspati. Jo sam uvijek drh
tao od strave i posljedica djelovanja otrova. I cijelu sam no pred oima imao nasmi
jano ubatuovo lice, s njegovim velikim oima, koje su me gledale. Nikako se nisam
mogao osloboditi toga privienja u tami, ni zaboraviti njegov ponosit, bezbrian smi
jeh, kao ni njegove sjajne, blistave zube.

3
Hetitiski ponos pomogao mi je i slijedeega jutra. Knez ubatu se probudio neraspolo
en i nevoljan. Uskoro mu je pozlilo, ali iz ponosa to nije htio priznati, niti prekidati
putovanje zbog bolova u elucu. Nakon to je raspremljen okol, ubatu je stupio u
svoju nosiljku, skrivajui svoje patnje, premda je to zahtijevalo mnogo samoprijegora.
Tako se putovanje nastavilo. Napredovali smo kroz pustinju cijeloga dana, a kad sam
proao pored ubatuove nosiljke, domahnuo mi je i naprezao se izmamiti smijeak na
svoje lice. Njegov mu je lijenik u dva navrata, tijekom dana, pripravio napitke za za
506

tvaranje i za ublaavanje boli. No ti su jo vie pogorali njegovo stanje, doputajui

otrovu djelovanje punom snagom. Tada ga je moglo spasiti, a i to samo moda, jedino
uzimanje jakoga sredstva za ienje eluca i crijeva. Ali i to samo u sluaju ako bi
takvo sredstvo uzeo to prije, a najkasnije istoga jutra...
Negdje tijekom poslijepodneva knez ubatu se onesvijestio. Oi su mu se izokrenu
le, a njegovo izraajno lice postalo je votano uto... Njegov se lijenik prestravio, te
me pozvao u pomo. Pohitao sam hetitskom knezu bez odlaganja. Ugledavi njegovo
oajno stanje, nisam trebao hiniti prepast. Ono je samo po sebi bilo dovoljno strano.
Hladna mi je jeza prostrujala lenom modinom, unato svoj jari pustinjskoga posli
jepodneva. Osvjedoivi se o djelovanju otrova, i ja sam se odmah osjetio bolnim.
Svladavajui se, ipak sam sigurnim glasom izjavio kako prepoznajem te znake i pos
ljedice bolesti. Radi se, naglasio sam, o pustinjskoj boljki koja napada eludac. Njene
sam znake opazio jo prethodne veeri na kneevome licu i upozorio ga, ali on se na
moje rijei nije obazirao...
Poslanstvo se zaustavilo, te smo poeli lijeiti kneza u njegovoj nosiljci. Davali smo
mu sredstva za jaanje i napitke za ienje, istodobno polaui jo i vrue kamenje
na njegov eludac... Cijelo sam vrijeme pripravljanje lijekova preputao hetitiskome
lijeniku, a isto tako i samo davanje lijekova bolesniku. To je morao ostvarivati na
silu, ulijevajui ih kroz stisnute ubatuove zube... Znao sam, knezu nema spasa...
Mora umrijeti u pustinji! Ali elio sam mu svojim savjetom barem olakati umiranje i
ublaiti boli, koliko je to bilo mogue, kad ve nita drugo nisam mogao uiniti za nje
ga...
Predveer smo prenijeli kneza ubatua u njegov ator. Hetiti su se okupili pred a
torom, glasno jadikujui. Pritom su trgali svoju odjeu, posipali pepeo po kosi i boli
sami sebe noevima... Spopao ih je smrtni strah, znajui kako kralj ubiluliuma nee
imati milosti prema njima, umre li knez dok je bio povjeren njihovoj brizi. Zajedno s
hetitiskim lijenikom, bdio sam cijelu no uz bolesnikov leaj. Pritom su me zbog
dima brojnih lui pekle oi i curilo mi je iz nosa. Promatrao sam toga lijepog mladia,
koji je jo dan ranije bio snaan, zdrav i sretan. A sada je na oigled venuo i gasnuo,
blijed i porunio od patnji i otrova...
Gledao sam kako ga naputa ivot, kako potamnjuju i gasnu njegove kristalno bis
tre oi i oblijeva ih krv. Zjenice su mu se pretvorile u dvije tokice, ne vee od vraka
igle. Zube mu je prekrila nekakva uta pjena i slina, a koa je izgubila svoju svjeu
boju i na udan je nain omlohavila. Gotovo neprestance je grio ake i od bolova uti
skivao nokte u dlanove...
Hetitiski lijenik ga je stalno pregledavao, nepovjerljiv i oajan, ali svi su znaci
ukazivali na teku eluanu bolest... Zato nitko nije ni pomislio na otrov. A sve i da se
netko tome dosjetio, ne bi me mogli optuiti, jer sam pio isto vino, pa ak i iz njego
voga pehara. Jo bi me manje mogli optuivati kako sam ga kriomice otrovao, jer za
to nije bilo ni najmanje prigode. Izveo sam svoju zadau vrlo spretno i s pozornosti
507

vrijednim umijeem. I sve to za slavu i dobrobit Egipta!.. Ipak, gledajui ubatua kako
umire, nisam osjeao ni najmanjega ponosa niti zadovoljstva.
Tako je prola no. Slijedeega jutra, kad mu se ve bliio kraj, doao je ipak svijes
ti... Gledajui sve blioj smrti u oi, tiho je zazivao majku, poput bolesnoga djeteta...
Jedva ujnim glasom, koji je budio samilost, stenjao je:
Majko, majko! Voljena moja majko!
Iznemoglom rukom ipak je stegnuo moje prste, kada mu je smrt potamnila oi.
Tada su bolovi oito popustili svoj straan stisak, pa mu je lice ozario nevin djeaki
osmijeh. Prisjetio se i svoje kraljevske krvi. Pozvao je svoje zapovjednike i asnike, te
im rekao:
Neka nitko ne snosi odgovornost za moju smrt! Ona me je dograbila u obliku
pustinjske bolesti, a njegovali su me najbolji lijenik zemlje Hatti i najugledniji lije
nik Egipta, primjenjujui svo svoje znanje i pridravajui se svih pravila svoga umije
a. Ipak, svo to njihovo znanje i umijee nije mi bilo na dobrobit, jer je takva bila vo
lja nebesa i Majke Zemlje, volja kojom su mi uzvieni namijenili smrt. Pustinja zasi
gurno nije pod vlau Majke Zemlje, nego njom vladaju egipatski bogovi, a ona ne
dvojbeno postoji radi zatite Egipta. Znajte zato, svi vi! Hetiti ne smiju u pustinju. Ne
smiju ni pokuati prijei je! To dokazuje moja smrt, a isto tako i poraz naih bojnih
kola u pustinji, premda u to nismo vjerovali i jo zanemarivali to upozorenje. Lijeni
cima pak dajte, poslije moje smrti, dar primjeren mome dostojanstvu i ugledu. A ti,
Sinuhe, ti pozdravi kraljevnu Baketamon... Reci joj, oslobaam je njenoga obeanja, te
sam vrlo alostan to je neu moi, na svoju i njenu radost, ponijeti u branu loni
cu... Prenesi joj te pozdrave, jer je i umirui vidim u svojim sanjama, nalik kraljevni iz
bajke. Tako umirem s njenom bezvremenom i neprolaznom ljepotom pred oima,
premda je moje oi nisu u stvarnosti nikada vidjele...
Otiao je sa smijekom na usnama... Naime, ponekad ili ak i esto, nakon velikih
bolova i patnji, smrt dolazi kao olakanje i blagoslov. I prije nego su mu se oi ugasile,
gledao je neobina privienja. Promatrao sam ga drhtei cijelim tijelom, jer sam u
njemu gledao tek ovjeka... Gledao sam ga kao sebi ravna, zaboravljajui pritom na
rasu, jezik i boju koe. Imao sam na umu jedino stranu zbilju, po kojoj je on, moj
ljudski brat, umirao od moje ruke i zbog moje zloe. Moje srce i dua jo su davno ot
vrdnuli zbog svih smrti kojima sam tijekom svoga ivljenja svjedoio i bio nazoan.
Ipak mi je srce treperilo pri pogledu na umiruega kneza ubatua... Suze su mi potekle
iz oiju, niz obraze. Razderao sam odjeu i u nehinjenome oaju zavapio:
ovjee, brate moj! Ostani iv!
No on je ve bio posveen smrti i nitko je nije mogao zaprijeiti u njenome mo
nom zagrljaju. Hetiti su poloili mrtvo ubatuovo tijelo u jako vino i med, kako bi ga
zatitili od raspadanja tijekom povratka u Hatua. Tamo je trebao biti smjeten u
stjenovit grob kraljeva zemlje Hatti, gdje orlovi i vukovi bdiju nad vjenim poinkom
kraljeva. Bili su vrlo ganuti mojim izljevom osjeaja, te su na moj zahtjev rado napi
508

sali na glinenu ploicu uvjerenje koje sam zatraio. Njime se potvrivalo kako ni na
koji nain nisam odgovoran ni kriv za smrt kneza ubatua, nego sam se, to vie, svim
svojim znanjem i umijeem trsio spasiti ga. Ovjerili su tu ploicu svojim peatima i
peatom kneza ubatua, kako zbog smrti njihova gospodara ne bi ni najmanja sjena
sumnje pala na mene u Egiptu. Naime, sudili su Egipat prema svojim pravilima i na
vadama. Zato su bili uvjereni, kraljevna Baketamon e me dati smaknuti, kad joj pri
opim o kobi kneza ubatua...
Tako sam spasio Egipat od hetitske vlasti. Zato sam trebao biti veseo i radostan...
Ali, nisam to bio ni najmanje! Bio sam potiten zbog pomisli kako mi je smrt nepres
tance za petama. I gdje god kroim, ona ubrzo stie i iri svoj zagrljaj. Postao sam li
jenikom, kako bih svojim znanjem i umijeem mogao lijeiti i darivati ivot. No moji
su otac i majka umrli zbog moje zloe, Minea je izgubila ivot zbog moje slabosti, Me
rit i mali Tot gurnuti su u smrt zbog moje zaslijepljenosti, a faraon Ehnaton morao je
izdahnuti zbog moje mrnje, mojega prijateljstva i za spas Egipta. Svi koje sam ljubio,
umrli su nasilnom smru. ak i knez ubatu, kojeg sam zavolio tijekom njegove pat
nje i smrtne muke. Vraajui se u Tanis, poeo sam se bojati svojih vlastitih oiju i
svojih vlastitih ruku. Jer, kamo sam god poao, posvuda me je pratilo prokletstvo.
Vratio sam se Tanis, a odatle odmah nastavio brodom za Memfis. Tamo sam zatra
io brz bojni brod, koji mi je bez pogovora stavljen na raspolaganje, nakon to sam se
pozvao na Horemheba. Miice snanih momaka veslima su upravo razdirale vode
Nila. Bio je to glasniki brod, koji je imao samo jednu zadau, saetu u jednu jedinu
rije. Ta je rije bila hitnja. Nikad tako brzo nisam preao udaljenost od Memfisa do
Tebe. Nikad jo nije toliko malo vremena prolo od uoavanja tri sveta zatitnika gra
da do pristajanja u Tebi... Ali nisam usmjerio brod prema gradskoj luci, nego sam ves
lae naputio izravno na pristan Zlatne Kue. Bez odlaganja pobrzao sam u dvor i za
traio prijem. Na moju rije prestravljeni su se straari najdublje klanjali, ruku ispru
enih u visini koljena, a najavljivai brzali javiti o mome dolasku toliko hitro te im je
odjea leprala na sve strane, a oprema i znakovlje njihova dostojanstva na njima kle
petalo je u trku, nalik egrtanju otrovnica. U hipu su dotekli najpovjerljivi faraonovi
straari, okruili me i poveli u unutarnje odaje. Gotovo su ruili sve pred sobom, a us
traeni uvari na pojedinim vratima skakali su u stranu, kako bi nas propustili. Tako
sam bez i najmanjega odlaganja ili, ne daj boe!, gubitka vremena stupio pred Eiea i
Horemheba. Doavi, nisam ih pravo ni pozdravio, a pogotovu nisam rasipao vrijeme
za klanjanje, nego im izravno pristupih i rekoh:
Vaa je volja provedena! Knez ubatu izdahnuo je u sinajskoj pustinji... I nikakva
sjena, zbog njegove smrti, nije pala na Egipat!
Moje su ih rijei silno razveselile. Eie je skinuo sa svoga vrata zlatan lanac koji na
sljedno pripada faraonu kao nosiocu ezla vlasti... Zastao je trenutak i tada, bez rijei,
ovjenao njime moj vrat. Tako sam, u svojim poznim godinama, ipak namirio djeli
onoga duga koji je ostao neizmiren prema mojoj vjerojatnoj majci, mitanskoj kraljev
509

ni Taduhipi. Ja, vjerojatno sin velikoga faraona, ja kojem je u ilama tekla sveta krv,
te sam time bio zakoniti nasljednik faraonskoga prijestolja u Egiptu, sada sam dobio
jedno od znakovlja faraonske vlasti! Koje li poruge i strane zloe, kojom nas kob asti
u naim ivotima!
Horemheb je bio staloeniji. Rekao mi je:
Izvijesti o tome i kraljevnu Baketamon! Nama ne bi povjerovala, ako bismo joj
mi to rekli... Mislila bi, dao sam ga smaknuti iz ljubomore.
Zato sam poao i kraljevni Baketamon... Primila me je bez odlaganja. Usnice i
obraze naliila si je ciglasto crvenom bojom... Ali, u dubini njenih izduenih, tamnih
oiju, vrebala je smrt.
Tvoj izabranik, hetitski princ ubatu rekao sam joj oslobodio te danoga obe
anja... Uinio je to pred smrt. Podlegao je pustinjskoj eluanoj bolesti, tijekom puto
vanja kroz Sinajsku pustinju. Ni uz svo svoje znanje i umijee nismo ga nikako mogli
spasiti, ni ja a niti njegov hetitski osobni lijenik!
Skinula je teke zlatne kolutove sa svojih zglobova, te ih stavila na moje ruke. Po
tom mi je rekla:
Donosi mi dobre vijesti, Sinuhe! I ja ti zahvaljujem za njih... Ve sam posveena
za poklonicu boice Sahmet, Lavoglave! I moje plamenocrvene halje ve su pripravlje
ne za sveanost proslavljanja pobjede. A glede pustinjske eluane bolesti... Sve mi se
nekako ini, poznajem je ve predobro! Znam, od nje je izdahnuo i moj brat, faraon
Ehnaton, kojega sam ljubila iskrenom sestrinskom ljubavlju... Budi zato proklet, Sinu
he! Budi proklet zauvijek i na vijeke vijekova! Neka i tvoj grob bude proklet! A tvoje
ime neka prodere vjeni zaborav! Ti si faraonsko prijestolje pretvorio u razbojniko
gumno, a u mojoj si krvi zauvijek i u vjenost oskvrnuo i obeastio krv faraona!...
Duboko sam joj se naklonio i ispruio ruke u visini koljena pred njom. Tada sam
rekao:
Neka bude tako!
Okrenuo sam se i otiao. A Baketamon je naredila svojim robovima, neka za
mnom pometu pod, sve do samoga izlaznog praga Zlatne Kue. Pri mome prolasku
kroz odaje i hodnike Zlatne Kue, svi na koje bih naiao, daleko su mi se izmicali. Svi
su mi strjelovito otvarali prolaz, ukljuujui i straare, koji me nisu nita pitali, puta
jui me neka idem po faraonovome dvoru kamo me glava vodi i noge nose. Tolika je
tada bila moja mo, toliki je bio moj ugled. A danas, kada sve ovo piem, nekako mi
se sve vie ini, za to strahopotovanje na koje sam nailazio, nisam trebao zahvaljivati
svome lijenikom znanju i umijeu. Ili, barem ne samo njemu... Po svemu sudei,
kako to uvijek i posvuda biva, neki se glas o mojim zadaama i djelima strelovito pro
irio dvorom. Tako si sada mislim, to strahopotovanje koje su mi ukazivali, moda
ba i nije sadravalo previe divljenja. U njem je ponajvie bilo obinog, jadnog i bi
jednoga straha od smrti... I to smrti, koja me je pratila i oko mene irila svoj dah.
510

4
U meuvremenu je truplo faraona Tutankamona pripremano za prevladavanje smrti i
za vjean ivot... A Eie je naloio sveenicima, neka tijelo umrloga faraona to bre
otpreme na Zapad, u njegovo vjeno poivalite isklesano u stijenama Doline kralje
va. Na to posljednje putovanje, s faraonom Tutankamonom bilo je otpremljeno mno
tvo darova, premda je Eie zadrao za sebe velik dio blaga koje je Tutankamon pripra
vio za svoj pogreb. I sam njegov grob bio je neugledan, usporeen s posljednjim poi
valitima velikih kraljeva. Tako je i u svojoj smrti bio jednako beznaajan, kao to je
bio i za ivota, okruen u Zlatnoj Kui tek svojim igrakama... im je pak ulaz u nje
gov grob bio zatvoren i zapeaen, Eie je proglasio kraj razdoblja alovanja. Naloio
je neka se stupove na Cesti ovnova okiti plamencima, u znak radosti. A Horemheb je
poslao svoja bojna kola neka zauzmu poloaje na svim raskrijima ulica i svim trgovi
ma Tebe...
Taj je oprez, meutim, bio izlian. Nitko, ba nitko, nije se bunio protiv krunidbe
Eiea za faraona Dva kraljevstva. Ta narod je bio preumoran i iscrpljen, nalik divljai
ili ivotinji koju neprestance progone kopljima, na beskonanoj stazi patnje i zamara
nja. Zato nitko nije pitao s kojim je pravom Eie prisvojio krunu... Ali od te krunidbe i
njegove vlasti, isto tako, nitko nije oekivao nikakvo dobro.
Tako je Eie okrunjen za faraona. Sveenici, koje je potkupio bezbrojnim darovima,
pomazali su ga u velikome hramu svetim uljem. Potom su mu na glavu spustili bijelu
krunu Gornjega Kraljevstva i crvenu krunu Donjega, lopoovu i papirusovu. Nakon
toga su ga u zlatnome Amonovom unu iznijeli pred narod, a taj mu je klicao i buno
izvikivao u njegovu slavu, jer im je razdijelio kruha i piva. A Egipat je bio ve toliko
osiromaen, pa su to Tebancima bili izdani darovi... Mnogi su, a meu njima i ja, bili
uvjereni kako je pravi vladar Egipta, unato svom slavlju i krunidbi Eiea, zapravo Ho
remheb... Ta on je imao koplja za sobom! Zato su se mnogi udili i potajno pitali, za
to nije vlast prigrabio sebi, u svoje ruke? I zato je dopustio vremenom i omraenom
Eieu uspinjanje na faraonsko prijestolje?!
Horemheb je, meutim, i predobro znao to radi. On je bio u potpunosti svjestan
prilika u Egiptu. Bijes naroda jo se nije bio istutnjao. Isto tako, narod svoj pehar pat
nji jo nije bio ispio do samoga dna. Uznemirujue i loe vijesti iz zemlje Ku pozivale
su ga u boj protiv crnaca. Zato je morao pobrzati, kako bi uvrstio vlast Egipta na
jugu i ojaao granice iza brzaca. Poslije toga, ekala ga je i obnova sukoba s Hetitima,
radi konane prevlasti u Siriji... Zato je htio ogorenje naroda, zbog predstojeih pat
nji i bijede, mudro usmjeriti na Eieovu glavu. Tako bi njega, Horemheba, kasnije mo
gli slaviti i veliati kao pobjednika, obnovitelja mira i dobroga vladara. I pritom ni
kakva sjena ne bi smjela pasti izmeu njega i naroda, pa mu je u tom razdoblju Eie na
511

mjestu faraona i te kako bio dobro doao...

Eie se na to nije obazirao... Zaslijepili su ga faraonsko prijestolje, vlast i sjaj kruna.
Zato je s voljom ispunio svoj dio dogovora, sklopljenog s Horemhebom u Ahetatonu,
na dan smrti faraona Ehnatona. Sveenici su u sveanoj povorci odveli kraljevnu Ba
ketamon do hrama boice rata Sahmet. Tamo su je odjenuli u plamenocrvene halje,
uresili je boiinim nakitom, te je uzdigli na Sahmetin rtvenik. Horemheb je na elu
svojih eta doao pred hram, u znak slavlja zbog pobjede nad Hetitima i oslobaanja
Sirije. Sva mu je Teba pritom klicala u ast. Pred hramom je svojim ljudima podijelio
zlatne lance i odlija, te ih otpustio. Potom je stupio u hram, a sveenici su zatvorili
bakrene dveri za njim. Tada mu se Sahmet prikazala u obliju kraljevne Baketamon i
on ju je uzeo... Bio je ratnik i dugo je ekao na to.
Tu je no cjelokupna Teba slavila blagdan boice Sahmet. Nebo se arilo crvenilom
od sjaja svjetiljki i zapaljenih lui. Horemhebovi prekaljeni borci, koje je od milja na
zivao lopuama i propalicama, ispraznili su toionice piva i vina, te razbili vrata kua
naslade, natjeravi u vrisak sve djevojke na tebanskim ulicama...
Pred zoru su se vojnici ponovno okupili pred hramom boice Sahmet, oekujui iz
lazak Horemheba. Ali kad su se bakrene dveri otvorile i on istupio, vojnici su glasno
povikali od iznenaenja, te surovo kleli na mnogim jezicima. Jer, boica rata Sahmet,
Lavoglava, ostala je vjerna svome lavljem liku... Horemhebovo su lice, ruke i ramena
bili izgrebeni dubokim ogrebotinama iz kojih je tekla krv. Izgledao je kao nakon su
sreta s pravim lavom, koji ga je izderao svojim kandama. To je silno oduevilo njego
ve ljude, pa su ga zbog toga voljeli jo vie nego ranije. Kraljevna Baketamon se pak
nije pojavila i pokazala narodu. Sveenici su je odmah odnijeli u Zlatnu Kuu, u za
tvorenoj nosiljci, putem uz obalu...
Nije jo pravo ni zamakla put Nila, a vojnici su provalili u hram. Pokupili su sa
zemlje ostatke crvene haljine, rastrgali ih na malene komade i podijelili ih meu so
bom... Trebali su im posluiti kao uspomena i arobno sredstvo za zavoenje nepo
pustljivih ena.
Eto, takva je bila svadbena no moga prijatelja Horemheba. I ne znam koliko mu je
pruila uitka i naslade... Uskoro je prikupio svoje ete i poao pokrenuti svoju vojsku
na Prvim Slapovima, daleko na jugu. Smjerao je krenuti vojnom silom na zemlju Ku,
kako bi smirio tamonje nemire. A za vrijeme rata, sveenicima boginje Sahmet nije
uzmanjkalo nikakvih rtava. Od obilja mesa i vina u svom hramu, uskoro su postali
debeli i okrugli...
Sveenik Eie pak, zaslijepljen svojom faraonskom au i vlau, klicao je od ra
dosti. Tako raspoloen, rekao mi je:
U cijeloj zemlji Kemet nema ovjeka iznad mene! I nije bitno ivim li ili umrem.
Jer, faraon nikada ne umire! On je besmrtan i vjeno ivi... Jednog u dana stupiti u
zlatan un moga oca Amona i zajedriti preko nebesa na Zapad. I dobro je tako! Ne e
lim da mi Oziris srce mjeri na svojoj vagi! Porotnici njegovoga stranog suda, praved
512

ni pavijani, mogli bi me teko optuiti i baciti moj Ka u ralje deraa. Jer, star sam
ve ovjek, pa me esto moja djela dozivaju iz none tame... Zato mi je osobito drago
to sam faraon, pa se vie ne moram bojati smrti.
Govorio mi je tako, jer su me moja djela vezala uz njegovu kob... Zato nisam mo
gao ni govoriti o njemu nita loe, jer bih time ocrnjivao i sebe samoga. A ni pogled
na njega nije bio osobit. Preda mnom je sjedio umoran, star ovjek, kojem su pri hodu
klecala koljena. Lice mu je bilo naborano i uto, a kosa sijeda i prorijeena. Osjeao se
osamljenim, upravo zato jer je bio star ovjek, a jo vie zato jer je bio vladar. A vla
dari su uvijek osamljeni... Oni na ovome svijetu nemaju nikoga tko im je blizak i s
kim mogu podijeliti svoj teret i kob. Ipak, prema meni je mogao biti otvoren i iskren...
Ta vezivala su nas zajednika, strana zlodjela! Zato nije ba nita krio preda mnom.
Ja sam se podrugljivo nasmijao onim njegovim rijeima i rekao:
Jest, star si ovjek. A vjerovao sam, i mudar! Ta valjda ne vjeruje, kako su te
sveenici svojim smrdljivim uljem uinili besmrtnim, dok trepne okom?! S kraljev
skim ukrasom na glavi ili bez njega, jo si uvijek isti ovjek i to ostaje. Smrt e te
uskoro preuzeti i ivot e ti ugasnuti!
Usta su mu tada zadrhtala, a strava mu se zacaklila u oima. Glasno je jauknuo i
tugaljivo rekao:
Ta zar sam sva ta zlodjela i zloine poinio uzalud?! Zar sam uzalud sijao smrt
oko sebe, cijeloga svog ivljenja? Ne, ne, Sinuhe! Ti zasigurno nisi u pravu! Sveenici
e me spasiti od ponora smrti i sauvati moje tijelo u vjenost, te mi tako podariti bes
mrtnost. Moje tijelo mora biti besmrtno i boansko, jer ja sam faraon. I zbog istoga
razloga i moja su djela boanska, pa ne mogu biti okrivljen za njih!
Razum mu je, nedvojbeno, ve poeo tamniti. A radost i opijenost vlau su ugas
nule... U strahu od smrti, sav se posvetio njegovanju samoga sebe. Tako se, primjerice,
nije usuivao ak ni piti vina! Hranio se iskljuivo suhim kruhom i prokuhanim mlije
kom... Tijelo mu je bilo previe izmodeno, pa se nije vie mogao zabavljati sa ena
ma. Ta je izmodenost bila posljedak onih raznih tajnovitih i stranih sredstava, koja
je uzimao u mladosti, elei tada ojaati svoju mukost i svoju muku snagu, kako bi
njima osvojio i stekao naklonost kraljice Taje. S vremenom su ga spopadali i razni
drugi strahovi i bojazni. Tako se sve vie bojao i mogunosti nasrtaja ubojica iz zasje
de i trovaa. Zato bi protjecalo i po vie dana, a on nita ne bi jeo, bojei se trovanja.
Nije se usuivao ak ni svojom rukom brati voe u vrtu Zlatne Kue, jer se bojao kako
je zatrovano dok jo nije ni dozorilo. Time se pod stare dane zapleo u mree svojih
vlastitih djela... Zbog toga je postao toliko podozriv, nepovjerljiv i okrutan, te su ga se
svi klonili.
U kraljevni Baketamon je, meutim, klijalo i dozrijevalo novo sjeme. Sveenici su
izraunali vrijeme njenih mjesenica i obavijestili Horemheba. A kraljevna je bjenje
la zbog svoga stanja, te je samu sebe trovala raznim stranim sredstvima, elei uni
titi dijete dok je jo bilo u njenoj utrobi... Ti su pripravci unitili njenu ljepotu i ugro
513

zili joj ivot. Ali plod koji je bujao u njenome tijelu, kako to ve biva pri takvim poku
ajima, bio je jai od smrti i svih njenih nasrtaja. Tako joj je dolo vrijeme, pa je Ho
remhebu uz velike bolove rodila sina... Poroaj je bio teak i muan, jer je dijete bilo
preveliko za njene uske bokove. A nakon to je dolo na svijet, lijenici i robovi su ga
morali skrivati od majke, kako mu ne bi naudila... O tom su se djetetu i njegovome ro
enju u narodu kasnije priale razne pripovijesti. Neki su tvrdili, primjerice, dijete se
rodilo s lavljom glavom! Drugi su pak tvrdili, rodilo se s kacigom na glavi! Ali ja
mogu osobno posvjedoiti kako se djeai ni najmanje nije razlikovao od druge no
voroenadi, niti je na njemu bilo ieg neobinog. Momi je bio zdrav i krepak. Ho
remheb je poslao glasnika iz zemlje Ku i naredio, neka njegovoga prvog sina upiu u
Zlatnu Knjigu ivota pod imenom Ramzes...
Horemheb je, naime, jo uvijek vojevao u zemlji Ku. Njegova su bojna kola jurila
po tamonjim panjacima i unosila rasulo meu crnce. Oni su bili nevjeti takvom na
inu ratovanja, te bi ih s lakoom rasprio. Crnake su ete pred njegovim bojnim ko
lima bile nalik suhoj pljevi pred rastuim vodama Nila. Horemheb im je spaljivao
slamnate kolibe i sela, a ene i djecu hvatao te ih kao roblje slao u Egipat. No mukar
ce je odmah ukljuivao u svoje ete i vjebao ih za vojnike. Pokazali su se dobrim rat
nicima, nakon to vie nisu imali ni doma, ni ene, ni djece... koji bi ih smuivali.
Tako je Horemheb, ratujui u zemlji Ku, ve pripremao novu vojsku za predstojei
sukob s Hetitima. Ti su crnci bili dobri vojnici. Bili su krepki i snani ljudi, a kad bi ih
spopao zanos potaknut udaranjem u njihove svete bubnjeve i jo bio raaren poprat
nim plesom, nisu se bojali vie niega... Pa ni smrti.
Horemheb je iz zemlje Ku poslao mnotvo robova, koji su bili vie nego dobro
doli za poljodjelske radove. Naime, nakon svih nemira i pobuna, a ponajvie zbog
rata u Siriji, u Egiptu je manjkalo ruku za teke poslove. Horemheb je dao dotjerati i
velika stada stoke, pa je tako zemlja Kemet ponovno osjetila dah obilja. etve su po
novno bile bogate, djeci nije manjkalo mlijeka, a sveenici su bili dobro namireni i
votinjama za prinoenje rtvi... Ali u zemlji Ku su, meutim, cijela plemena naputa
la svoja stanita i bjeala u praume, traei tamo spas od egipatskih eta. Bila su to
podruja onkraj pograninih kamenova Egipta, golema carstva irafa i slonova...
Tamo su otili nevoljni domoroci i tako spasili ivote i slobodu, a zemlja Ku ostala je
poharana i gotovo potpuno pusta. Tako je to ostalo dulje vremena, ali neke velike te
te za Egipat nisu vie mogle iz toga proistei.
Naime, zemlja Ku prestala je plaati porez Egiptu jo u vrijeme faraona Ehnatona.
Tada je to bio velik gubitak, jer je zemlja Ku u vrijeme velikih faraona bila bogatija i
od same Sirije, te je bila i glavni izvor egipatskoga bogatstva...
Dvije pune godine Horemheb je ostao u zemlji Ku. Tek se tada vratio u Tebu, do
nosei velik plijen. Podijelio je darove gradskome stanovnitvu i upriliio veliajne
sveanosti u ast pobjede. Te su potrajale punih deset dana i deset noi. Za tih je sve
anosti obustavljen svaki rad i posao u Tebi. Pijani su se vojnici vucarali ulicama i
514

meketali poput koza. A nakon odreenoga roka tebanske su ene donijele na svijet
djecu vrlo tamne puti... Mnoga od te djece bila su potpuno crna, premda su Egipani
bili ljudi svijetlije puti.
Horemheb je drao svoga sina u naruju, uio ga hodati i govoriti. Pokazujui mi
ga, ponosno je rekao:
Pogledaj, Sinuhe! Nova je loza kraljeva navrla iz mojih slabina! A u ilama moga
sina tee sveta krv egipatskih faraona, premda sam roen s balegom meu nonim pr
stima!
Otiao je i do Eiea. Ali taj ga nije htio primiti! U svom prevelikome starakom stra
hu zatvorio je pred njim vrata i na njih nespretno nagurao stolove i leajeve. Iza tako
utvrenih vrata, krijetao je prodornim starakim glasom:
Odlazi od mene, Horemheb! Ja sam faraon! Znam, doao si me smaknuti i hoe
staviti krune na svoju glavu!
Horemheb se na to glasno i srdano nasmijao, te nogom razvalio vrata, sruivi na
gomilan namjetaj iza njih. Dograbio je svojim snanim rukama Eiea, protresao ga i
rekao:
Neu te ubiti! Nije mi to ni na kraj pameti, ti stara lisice! Stari svodnie, neu ti
oduzeti ivot. Ta ti si mi vie od pukoga tasta, a tvoj mi je ivot dragocjen! Dodue, ti
hrope, iz usta ti tee slina, a koljena ti se tresu. Ipak, mora izdrati, Eie! Mora pre
ivjeti jo jedan rat, kako bi Egipat imao faraona na kojem e iskaliti svoju mrnju i
gnjev, dok sam ja odsutan...
Eie mu nije povjerovao... Gorko je zapomagao i ridao, ovio mu drhtave ruke oko
koljena i molio, neka ga ostavi na ivotu... Takav se saalio Horemhebu, pa je ovaj oti
ao. Ali je prije odlaska naredio neka Eiea dobro uvaju. Svoje je pouzdanike postavio
na visoke poloaje, povjerivi im kao jedinu zadau skrb za Eieovu sigurnost i ivot.
Posebno su trebali paziti kako Eie moebitno ne bi sam sebi poinio neku glupost, u
vrijeme Horemhebove izonosti. Eieovo je vrijeme, nedvojbeno, ve bilo minulo. Bio
je on jo samo luckast, sjedoglav starac, koji se javno pojavljivao jedino u sveanim
zgodama. Pritom je pred narodom nosio krune tek s velikim naporom. No osim od
starake nemoi, ta se glava tresla i od velikoga straha.
Svojoj supruzi Baketamon Horemheb je donio veliajne darove. Bilo je tu zlatnoga
pijeska u pletenim koarama, krzna i glava lavova koje je pobio svojim strjelicama,
nojevoga perja, ivih majmuna i svakakvih drugih vrijednosti i uda. A ona sve to
nije poastila ni jednim jedinim pogledom. Tek mu je rekla:
U oima ljudi, ja sam tvoja ena. Rodila sam ti i sina. Budi time zadovoljan... Jer
znaj! Poloi li ikad vie svoju ruku na mene, pljunut u na tvoj leaj i varati te tako
sramotno kako jo ni jedna ena nije nikada varala svoga mua. Kako bih te osramoti
la, na javnim u mjestima lei s tebanskim trgovcima, s robovima i nosaima, s goni
ima magaraca... Nee pritom biti ni jednoga mukarca kojeg bih prezrela zbog njego
voga preniskog poloaja. Svima u se podati, samo da uprljam tvoju ast! Upozora
515

vam te, sve u to uiniti, ako me samo dotakne! U mojim oima nema bjednijega o
vjeka od tebe, u cijelome Egiptu. Tvoje ruke i tvoje tijelo vonjaju po krvi. Od njih i od
tebe mi je zlo! Odlazi, odvratan si mi!
Njeno protivljenje jo je vie raspalilo Horemhebovu udnju za njom. Gledajui
njeno usko lice, njene vitke bokove i podrugljiva usta, poeo je dahtati i gubiti nadzor
nad sobom. Doao je k meni, ogoreno se alei:
Zato je tome tako, Sinuhe? to sam to uinio i skrivio toj eni, pa me nee? Do
bro zna koliko sam se samo trudio, kako bih je osvojio! I koliko sam teio slavi, kako
bih je svojom slavom bio dostojan! Ti zna, nisam preesto dirao ni lijepe ene, koje bi
mi moji vojnici dovodili kao plijen u ator. Najee sam ih preputao svojim ljudima.
Uistinu, prstima ruku i nogu mogao bih pobrojati ene s kojima sam se za svih ovih
godina predavao putenoj nasladi... A pritom nisam ni osobito uivao, jer sam stalno
mislio na Baketamon, koja mi je bila arobna poput Mjeseca. Kakvo mi to prokletstvo
zagorava ivot i mui srce poput zmijskoga otrova?
Ostavi se lude enske glave! uzvratio sam mu. Ona trpi zbog svoga ponosa i
uznositosti... ak i vie nego ti! Teba vrvi lijepim i mladim enama, a i najbeznaajni
ja mlada robinja moe ti pruiti isto to i Baketamon.
Govori protiv svoga vlastitog srca, Sinuhe! rekao je Horemheb. Ta ti dobro
zna, ljubavi se nikako ne moe zapovijedati!
Nemoj je silom tjerati na ljubav, Horemheb! upozoravao sam ga. Iz toga e se
izlei veliko zlo!
Ali on me nije htio posluati, raspinjan svojom strau i eljom. Rekao je:
Smijeaj mi barem nekakav uspavljujui napitak, Sinuhe! Neki od tvojih udo
tvornih lijekova, od kojeg e zaspati. Dati u joj ga i uzeti je, te zadovoljiti svoju ud
nju, barem dok spava! Jer, tako mi Seta i svih vragova, ta mi ena duguje mnogo ui
taka! .
Odbio sam mu pripremiti takav napitak. Tada je, oito, potraio nekog drugog li
jenika, te od njega pribavio nekakve opasne pripravke. Bile su to mjeavine one vrste
od kojih se ene raspale i podivljaju, kao da ih podjaruje nekakva unutarnja vatra.
Horemheb je svojim nainima i putovima osigurao da ti pripravci dospiju u hranu i
pie za Baketamon. Priekao je dok sredstva nisu poela djelovati, te je tada pristupio
Baketamon. Pod utjecajem paklenih mjeavina, ona mu se nije opirala, ve je divljala
na zastraujui nain. Tako je Horemheb ipak uspio zadovoljiti svoju poudu.
Kad se Baketamon pribrala, budui da su popustile ini koje su potekle od mjeavi
na koje je dobila, zamrzila je Horemheba jo i vie nego prije. Diui se iz njegova za
grljaja, samo je rekla:
Sjeti se to sam ti rekla!... Sjeti se mojih upozorenja!
Horemheb je, meutim, nakon viegodinjega suzdravanja, bio zaslijepljen svojim
osjeajima i odbijanjem koje je sada bila jedina preostala zapreka u ostvarivanju nje
govih elja. Zato se nije mogao osvijestiti... Slijep i lud od strasti, prisiljavao je Bake
516

tamon na ispijanje vina i raznih omamljujuih sokova, sve dok ne bi zaspala, postala
neosjetljiva i obustavljala otpor. Ne znam koliko je Horemheb u svemu tome uivao.
Gotovo sam siguran, putena mu je naslada bila gorka, a ljubav trpkija od pelina.
Uskoro je otiao za Siriju, radi priprema za rat s Hetitima. Odlazei, objasnio je:
Veliki su faraoni postavili pogranino kamenje u Kadeu! Zato, sve dok moja boj
na kola ne zagrme ulicama Kadea, ja neu biti zadovoljan!
Kraljevna Baketamon je uskoro opazila, kako sjeme ponovno klija u njoj. Tada se
zatvorila u svoje odaje. eljela je biti sama. Nikoga nije htjela ni vidjeti niti uti. Pre
dala se razmiljanju o svom ponienju. Sluge i robovi morali su joj donositi hranu i
ostavljati je pred zatvorenim vratima. A jela je toliko malo, te su se lijenici u Zlatnoj
Kui zabrinuli. A kad se prikuilo vrijeme poroaja, lijenici su je i potajno nadzirali.
Bojali su se, mogla bi roditi kriomice, te dijete otpraviti niz rijeku, u unu od rogoza.
Na isti nain, kako su to inile majke, koje bi zbog poroaja bile izvrgnute ruglu i sra
moti...
Ali Baketamon tada nije uinila nita nepromiljeno. Kada su nastupili njeni trenu
ci, sama je pozvala lijenike. A poroajne su joj muke ak izmamile smijeak na lice,
te je radosno rodila svoga drugog sina. No dala mu je ime Seti, ni ne pitajui oca. Oi
to je toliko strano mrzila Horemhebov porod, bez obzira to je to bila njena krv i nje
no meso. Zato je djetetu dala ime boga smrti Seta i zvala ga Onaj Koji Je Roen Od
Seta, dakle Setovim sinom!
Kad se pak oporavila od poroaja, naredila je robovima neka joj utrljaju tijelo sku
pocjenim uljima, a lice probranim pomadama. Potom se naliila i odjenula u kraljev
sko platno, te zapovjedila robinjama neka je prevezu u grad. Tada je sama samcata
otila na riblju trnicu u Tebi. Obratila se goniima magaraca, nosaima vode i istai
ma riba:
Ja sam kraljevna Baketamon, supruga Horemheba, velikoga egipatskog vojskovo
e. Dva sina sam mu rodila, ali on je dosadan i lijen ovjek... Vonja po krvi i ne prua
mi nikakvoga uitka. Doite i uivajte sa mnom, kako bih doivjela nasladu! Vae iz
brazdane i uljevite ruke i va zdrav zadah po balegi mi gode, a drag mi je i vonj po
mulju i ribi.
Ljudi na ribljoj trnici silno se zaudie tim rijeima. Uplaili su se i kuali na sve
naine izmai joj. Ali ona ih je ustrajno i tvrdoglavo slijedila, vabila ih rijeima i ot
krivala svoju ljepotu i ari, te govorila:
Zar vam nisam dovoljno lijepa?! Zato oklijevate? Zar vam se inim starom i
runom? Znajte, ne traim od vas kao protuuslugu nita drugo, ve samo po jedan ka
men. To je sve, to mi svaki od vas mora darovati, za pruen uitak. Kamen moe
svatko odabrati po elji, no veliini e biti srazmjeran uitak, kojeg u svakome prui
ti! Vjerujte mi, pritom u sve uiniti, da biste potraili to vee kamenje!
Takvo neto ljudi na ribljoj trnici jo nikad nisu doivjeli. Sve mislim, neto se
slino nikad nije sluilo ni u itavome Egiptu. Goniima, nosaima i istaima na rib
517

ljoj trnici u Tebi oi su se rairile i zaplamtejele od poude, pri pogledu na njenu lje
potu... Mamile su ih njene kraljevske halje, a opojan miris njenih pomada udario im je
u glavu.
Govorili su jedan drugom: Takvo se neto jo nikad nije zbilo! Zasigurno je to bo
ica, koja nam se pokazuje, jer smo stekli njenu milost. I pogrijeili bismo, protivei se
njenoj volji... Od svih ena koje smo ikada vidjeli, nije joj bilo sline. A uitak kojeg
nudi, zasigurno je boanski! Drugi su dodali: U svakom sluaju, zabava e nas malo
stajati! Ta ak i crne enetine, stare i rune, zahtijevaju najmanje jedan bakrenjak!
Ovo je, nesumnjivo, sveenica boice ljubavi Bastet, koja na ovaj nain prikuplja ka
menje za nov hram svoje zatitnice. Postupimo li kako nam nalae, ugodit emo bogo
vima i poiniti bogougodno djelo!
Tako su naklapali ljudi s riblje trnice, slijedei je s oklijevanjem u trsku na obali.
Jer, onamo je pola, elei se ukloniti ljubopitljivim pogledima prolaznika. istai riba
su ipak govorili: Radije nemojmo ii za njom! Moda je dola iz vode, pa nas eli na
vabiti i odvui u dubine. Moda je to i sama Makoglava osobno, pa e joj se glava
pretvoriti u maju? A svojim e nam stranjim nogama, kad je zagrlimo, razgrepsti
mukost? Ipak su je slijedili, kao zaarani, omamljeni tom njenom ljepotom i njenim
predivnim mirisom. A gonii magaraca su se usput rugali istaima riba: Pa to, ako
joj se glava i pretvori u maju? Njenih se stranjih nogu ne bojimo, ako emo s njom
uivati!
Tako je Baketamon cijeloga dana pruala uitak ljudima s riblje trnice. I ni jednog
nije prevarila ni razoarala u oekivanjima, nego je svakom ponaosob ugodila. O nji
hovom je zadovoljstvu najbolje svjedoila hrpetina kamenja, koja je brzo rasla na
obali rijeke. Jer, svaki je od usluenih morao darivati kamen. Takva je bila pogodba!
Mnogi od njih su, promatrajui to darivatelji dobivaju za svoje kamenje, otili i po
traili goleme gromade, a neki su ak dopremili klesane stijene, za koje su kamenores
cima platili pozamanu svotu. Toliko su bili zadovoljni onim to su oekivali i bili os
vjedoeni u ispunjenje svojih oekivanja.
Takve ene, uistinu, nismo jo nikad sreli... rekao je jedan. Usta su joj poput
tekuega meda, grudi kao zrele jabuke, a njen zagrljaj i krilo nalik su raspaljenome
ugljenu u ari, na kojem peemo ribe!
Lijepa je i poeljna, kao prava boica dodade drugi. Ali najveliajniji je njen
miomiris. Uz sav uitak njenog zagrljaja, upravo me taj predivan miomiris uzdigao do
nebeskih visina.
I ljepota i miris su joj veliajni... prikljuio se trei. Ipak, sve to nije dostatno
za cjelovit uitak, ako je ena hladna i nepaljiva! Zato posebno slavim ovu enu zbog
njene tople due i srca, njene susretljivosti i truda, njene predanosti i istananosti ko
jom je budila u meni muku snagu!
Tako su nadahnuto izmjenjivali svoja iskustva i misli, iako su bili tek bijednici s
riblje trnice. Zvali su je i preklinjali neka ubrzo ponovno doe na riblju trnicu. Obe
518

avali su joj prikupiti mnogo velikoga kamenja. Smijeila im se skromno i plaho. Za

hvalila im je za njihovu susretljivost i velik uitak kojeg su joj pruili... A kad se nave
er vraala u Zlatnu Kuu, morala je na obali unajmiti povei brod i krepke momke,
kako bi otpremila svo ono kamenje prikupljeno tijekom dana.
Slijedeega se jutra zaputila u Tebu veim amcem. Robinjama koje su doveslale
do gradske obale, zapovjedila je neka tamo ekaju. Ona se zaputila na trnicu povra.
Tamo se obratila seljacima koji su u zoru doli u grad, gonei svoje volove i magarce,
nakrcane zelenjem za prodaju... Bili su to ljudi ruku uljevitih i otvrdnulih od zemlje,
koe grube i ohrapavjele od vremenskih nedaa. Obratila se jo i pometaima ulica,
istaima javnih zahoda, te straarima crncima, koji su naoruani drvenim kopljima
pazili na red i odreivali prodavaima mjesto na trnici. Vabila ih je, pokazujui im
svoje ari i drai, te svima govorila:
Ja sam kraljevna Baketamon, supruga Horemheba, velikoga egipatskog vojskovo
e. No on je dosadan, lijen ovjek. U tijelu nema snage i ne moe mi pruiti nikakav
uitak. Osim toga, postupa sa mnom loe! Uzima mi djecu, tjera me iz mojih odaja, pa
nemam ni krova nad glavom. Doite, zabavljajte se i uivajte sa mnom, kako bih do
ivjela nasladu! Ne zahtijevam od vas kao protuuslugu nita drugo, ve samo po jedan
kamen, pa makar bio i malen. Koliko znam, ni najbjednije crnkinje u Tebi nisu jeftini
je!.. Ipak, kaem vam u naprijed: o veliini kamena kojeg donesete, ovisit e veliina
uitka kojeg pruam!
Seljaci, pometai ulica, istai zahoda i straari, u prvi su se mah prepali njenih ri
jei. Uzbueno su raspravljali i govorili: To nije mogue! Ona zasigurno nije kraljev
na! Kraljevne se jo nikad nisu tako vladale! Ali Baketamon ih je i dalje snubila, ot
krivala svoje tijelo... I pola u trsku na obali Nila! Na to su i oni najnepovjerljiviji os
tavili svoja kola s povrem, svoje volove i magarce, nepometene ulice i javne zahode
pune izmetina. A straari su odbacili svoja drvena koplja, zaboravili na red i mir, te su
i oni potekli za mnotvom. Slijedei je put rijeke, ljudi s trnice povra govorili su
meu sobom: Takva poslastica ne dopadne siromaha svakoga dana! Koa joj nije na
lik tamnoj i hrapavoj koi naih ena! Odjevena je u kraljevske halje, a meka i svijetla
koa svjedoi o njenom plemenitom podrijetlu. I miris joj je nalik mirisu odlinika i
bogataa. Bili bismo budale i aavci, ako bismo propustili uitak kojega nam nudi!
Zato uinimo sve, kako bismo je zadovoljili, kad je ve mu toliko zanemaruje! Poeli
su revno donositi kamenje, kako bi joj mogli pristupiti. Jer, takva je bila pogodba! Se
ljaci su joj donijeli kamene pragove i stepenice iz krmi, a straari su krali kamenje iz
zidova faraonovih zdanja. Ali nakon to su uivali s Baketamon, ipak su se preplaili i
govorili: Ako je ona uistinu Horemhebova ena, on e nas pobiti, sazna li za to! Stra
niji je od lava, tat i ljubomoran na svoj dobar glas! I to premda nije sposoban pruiti
uitak svojoj eni... Spasit emo glave samo ako nas bude mnogo, koji smo uivali s
njegovom enom. Ta, zbog svoje ene, koliko god bio tat i ljubomoran, ipak ne moe
pobiti sve ljude u Tebi! Zato nam je svima na probitak, ako ona dobije to vie kame
519

nja!
Zbog toga su, nauivavi se s kraljevnom, potekli natrag na trnicu povra. Tamo
su svim prijateljima i znancima pripovijedali o svome neobinom doivljaju, te i njih
uputili u trsku. Uskoro je kroz trsku vodila iroka utabana staza.
Do nedavno mirna, pitoma i netaknuta obala Nila, sada je na tom mjestu izgledala
kao okupljalite vodenkonja. A na trnici povra istodobno je harao sve vei nered.
Mnogo je kola ukradeno, zajedno s teretom na njima... Uokolo su njakali edni ma
garci i mukali izgladnjeli volovi. Vlasnici toionica piva trali su trnicom i okolnim
ulicama, jadikujui i upajui si vlasi, jer su nestali njihovi skupi kameni pragovi. Pa
su svuda zagledali, ne bi li ih otkrili pod klupama, u seljakim kolima ili u grmlju uz
rubove cesta. Kupci na trnici povra takoer se nisu dobro proveli. Douvi o provo
du na obali Nila, seljaci, istai i straari brzali su put obale rijeke ruei sve pred so
bom. Pritom je mnogi kupac zavrio pod prevrnutom klupom ili hrpom povra, a
mnogima su bile izgaene noge i zaderana odjea. Trnica povra uskoro je nalikovala
bojnom polju...
U sumrak se kraljevna Baketamon skromno zahvalila svima koji su joj doli s tr
nice povra, za njihovu ljubaznost i uitak kojeg joj pruie. Svi su joj zduno pomogli
ukrcati prikupljeno kamenje na amac, te je taj utonuo do samoga ruba i skoro poto
nuo. Tog je dana kraljevna Baketamon utedjela, jer za ukrcaj kamenja nije morala
unajmljivati krepke i snane radnike. Ali je svoj ivot i kraljevsku krv izloila velikoj
pogibelji, otisnuvi se u tako prekrcanom amcu na rijeku. A robinje koje su veslale,
imale su velikih nevolja dok nisu uspjele dotjerati pretovaren amac do pristana Zlat
ne Kue.
Iste je veeri ve cijela Teba znala o pojavljivanju makoglave boice Bastet, koja
se prikazala narodu na trnicama i predavala nasladi sa svima koji su to eljeli. Po
gradu su strujale i irile se najneobinije glasine. Naime, oni koji su izgubili vjeru u
bogove, izmiljali su druga objanjenja. Ali svi su, kako to ve ljudi obiavaju, doda
vali glasinama svoje pojedinosti i nove podatke. Pa su prie uskoro nabujale do zas
traujuih razmjera, o Makoglavoj koja pustoi gradom...
Slijedeega se dana kraljevna Baketamon zaputila ljudima na trnici ugljena... Tu
je namamila prodavae ugljena i podala im se. Te je veeri trska na obali rijeke tako
er bila izgaena, ali i sva crna od garei i ugljene praine. A sveenici iz brojnih ma
lenih hramova, koji su imali tu nesreu te se nalazili u blizini trnice ugljena, ogore
no su se jadali. Optuivali su prodavae ugljena kao bezbonike, jer su besramno u
pali kamenje iz zidova hramova i nosili ga u trsku, kao dar za primljen uitak. Jer, po
godba je pogodba!... Svaki tko je htio uivati s Baketamon, morao je donijeti po jedan
kamen. Treba priznati, bila je pritom i velikoduna. Nije uvijek traila kamenje una
prijed. Uivati se s njom moglo odmah, a kamen donijeti naknadno. Ipak, treba odati
priznanje i onima koji su joj tako pristupili, na poek. Svi su se ti njeni vjernici i vje
rovnici iskazali. Ni jedan jedini nije otiao, a da se ne bi vratio s kamenom kojeg je
520

dugovao. I takvi, koji su davali kamenje naknadno, donosili su velike gromade, oito
prezadovoljni doivljenim uitkom...
Kamenje se tako skupljalo uz obalu rijeke. A trgovci ugljenom nisu se ni najmanje
obazirali na kletve sveenika koji su zaprepateno buljili u razruene i dijelom razne
sene zidove njihovih hramova. Ugljenari su se samo lakomo oblizivali, te govorili:
Uistinu, okusili smo nebesku poslasticu. Boica nam se objavila i primila nas. Njene
su se usne topile u naim ustima, a njene dojke su u naim rukama bile poput raare
noga ugljena. Nikad ranije nismo ni slutili, a kamo li pomislili, da na cijelome svijetu
postoji takav uitak!
Iste veeri, Teba nije samo brujala, nego upravo tutnjala i grmjela o nevjerojatno
me djelovanju makoglave boice, po trnicama grada. Trea je objava boice poluila
u Tebi vei nered od onih nesretnih zbivanja vezanih za Amona i Atona. Jer, tada ipak
u nemirima nisu sudjelovali svi. A od onih koji su bili uvueni u rasprave i sukobe ro
gova i krieva, dio je ipak bio i prisiljen uzeti udjela, jer su ih drugi silili na opredjelji
vanje.
Sada su pak svi, bez i najmanje iznimke, sudjelovali u opem uzbuenju. Nije bilo
ene koja nije odbacila svoje kuanske poslove i obveze, te pobrzala susjedi douti i
razmijeniti novosti o haranju Makoglave. Neke ene pritom nisu ni poele kuhati, a
one koje su ve imale jelo na vatri, ostavile su ga pa je izgorjelo... Malena su djeca
ubrzo ogladnjela i udarila u pla i dreku. Dotle su se ene savjetovale o tome kako se
oprijeti Makoglavoj. A muevi su se okupljali odvojeno, sluajui prie sretnika koji
su imali priliku darivati Makoglavoj kamen. Napuhnuti od ponosa i znaaja, ti su
sretnici pripovijedali o svome doivljaju, veliajui uitak i kitei opis nevjerojatnim
pojedinostima o susretljivosti i predanosti Makoglave...
Oekujui etvrto pojavljivanje boice, ak i oni najdiniji i najugledniji muevi
napustili su svoje ene i pobrzali u pivnice i krme, te se po noi pridruili upanju
kamenja iz faraonovih zdanja...
Slijedee je jutro u Tebi pruilo najneobiniji prizor, nikad zapamen u povijesti
toga grada! Svi su mukarci trali ulicama, od trnice do trnice, nosei pod rukom
kamen. Zastajali bi po trnicama, nestrpljivo iekujui i propitkujui se o dolasku
Makoglave...
Posebno su se zabrinuli i sveenici. Uputili su svoje straare neka potrae i uhite tu
enu koja je bila izvorite toga nereda i sablazni.
Ali toga dana kraljevna Baketamon nije dola u grad... Leala je u Zlatnoj Kui,
odmarajui se od napora u protekla tri dana. Smijeila se svima i svakome tko bi joj se
obratio. Bila je ljubazna, a pri govoru stidljivo prigibala tijelo, te drala ruku pred us
tima, nastojei prikriti zijevanje. Dvor se jako udio tome njenom vladanju. Ali tada
jo nitko nije ni pomiljao, da je upravo Baketamon ona tajanstvena ena koja se
objavila narodu u Tebi, te pruala uitak ugljenarima i istaima riba...
Odmorivi se, kraljevna Baketamon je pola razgledati prikupljeno kamenje. Bilo
521

ga je svih veliina i oblika, razne vrste i svih boja. Nakon to je prouila sav kamen
kojeg je prikupila, Baketamon je pozvala u vrt kraljevoga graditelja staja. Rekla mu je:
Prikupila sam ovo kamenje na obali rijeke. Ono mi je sveto, jer je uz svaki i naj
manji kamen vezana radosna i vesela uspomena. I to je kamen vei, to je i moja us
pomena radosnija. Sagradi mi od tog kamenja vidikovac, kako bih imala krov nad gla
vom. Jer, moj me suprug zanemaruje i tjera iz mojih odaja, kao to si zasigurno ve
douo. Nek to zdanje bude prostrano i visokih zidova, pa zaponi graditi odmah! Bude
li ti potrebno jo kamenja, ne brini i ne strahuj. Pribavit u ga jo, pa nee ostati bez
grae...
Kraljev graditelj staja bio je priprost i jednostavan ovjek, ali pravi dovitljivac svo
ga zvanja. Poteno je i predano radio svoj posao, najee i svojim vlastitim rukama.
Pregaa oko bokova bila mu je zato sva siva od praine tesanoga kamenja, a ramena
iskrivljena od noenja tekih tereta. Nikako nije bio priuen razgovoru s otmjenim
uglednicama.
Zato je u neprilici zamuknuo, oborio oi pred kraljevnom i nonim prstima kopkao
po pijesku. Konano je nekako protisnuo, nakon to je razgledao svo ono raznovrsno
kamenje, smeteno i ponizno:
Visoka kraljevno Baketamon! Bojim se, moje umijee nije dostatno za graenje
zdanja vrijednoga tvog ugleda i poloaja. Ovo je kamenje razne veliine i boja, te e
biti vrlo teko prilagoditi ga i sloiti u cjelinu. To zahtijeva i umjetniki ukus, pa zato
radije povjeri tu zadau nekome odlinom graditelju hramova ili nekom umjetniku. Ja
se bojim, zbog svoje nespretnosti i nevinosti takvim poslovima, mogao bih pokvariti
tvoju lijepu zamisao. U tom bi sluaju sav tvoj trud oko prikupljanja kamenja bio uza
ludan!
Kraljevna Baketamon je na to lagano dodirnula njegovo koato rame i plaho rek
la:
Dragi moj graditelju volovskih staja! Ja sam tek sirota ena, koju mu zanemaru
je, pa si ne mogu priutiti uglednoga i odlinog graditelja. A ni tebi ne mogu ponuditi
vrijedan dar, kao nagradu za tvoj rad, onako kao to bih to eljela. Ali kad vidikovac
bude gotov, pregledat u ga zajedno s tobom. I budem li s izvedbom zadovoljna, podat
u ti se! Na to ti priseem! Nemam nita drugo za ponuditi, osim to malo radosti. Ali
neto uitka e u tome ipak biti, jer nisam toliko runa ni stara. Zato, neka ti to bude
nagrada za tvoj trud. Snaan si mukarac, jakih ruku, a ja tek slabana enica koja
ezne za radou... A kao to zna, mu mi to uskrauje.
Graditelja staja za stoku su njene rijei i dodir ruke silno uzbudili. Pogledao ju je
ponovno, drugim oima... oima mukarca. Njena ga se ljepota jako dojmila, a prisje
tio se i priica o kraljevnama koje su se zaljubile u skromne i siromane mukarce, te
uivale s njima i ispunjavale im sve elje. Dodue, jako se bojao Horemheba, no nje
gova je elja bila jaa od straha. A i kraljevnine rijei su mu silno pobudile tatinu,
koliko god je bio skroman. Zato se prihvatio posla i u vrtovima Zlatne Kue hitro po
522

eo graditi vidikovac. Pritom je primijenio svo svoje znanje i umijee, trudei se koli
ko je god samo znao i umio. Gradei, usput je i sanjario, otvorenih oiju. Tako je u vi
dikovac ugradio i sve svoje sanje, sa svakim kamenom po jedan svoj nov san. enja i
ljubavna pouda nadahnuli su ga preko svake mjere i pretvorili u velikoga umjetnika.
Jer, svakog je dana viao i sretao kraljevnu Baketamon. Tako mu se srce neprestance
iznova arilo, pod pogledom njenih bademastih oiju, te je izgaralo poput suhe rogo
ine. Naprezao se luaki, omravio je i problijedio od rada i udnje... Od kamenja
raznih boja i veliina pod njegovim je rukama nicao vidikovac kakav nikad ranije nije
bio vien. Ali takvi su svi mukarci. Zaneseni svojim sanjama stvaraju djela koja ih
ponekad uzdiu svojom vrijednou do praga bogova. A pritom su potpuno slijepi za
svu niskost onog tko ih je prijetvorno potaknuo...
Kamenje koje je kraljevna Baketamon prikupila u tri dana svoga boanskog nastu
pa po trnicama Tebe i u trsci na rijeoj obali je, meutim, ubrzo potroeno. Trebalo je
priskrbiti novo. Zato je ponovno krenula put grada. Prikupljala je kamenje po svim tr
nicama, uz Cestu ovnova, u vrtovima hramova i po svim javnim mjestima. Ta vidi
kovac je trebao biti veliajan! Zato uskoro nije bilo ni jednoga mjesta u Tebi, koje kra
ljevna Baketamon nije posjetila radi prikupljanja kamenja. Mukarci koji su joj dono
sili kamenje nisu je samo zavoljeli, nego i tovali. I brinuli su se za nju i njeno posla
nje. Krili su je i titili na sve naine, kako bi je ouvali od progona. No ipak su je jed
nom prigodom otkrili i uhitili sveeniki i faraonovi straari. Htjeli su je sapeti u uze i
zbog njena sablanjiva vladanja odvui pred suce. Ali ona je uznosito podigla glavu i
rekla im:
Ja sam kraljevna Baketamon! I rado bih vidjela tog smrtnika, koji bi se drznuo
suditi mi! U mojim ilama tee sveta krv! Ja sam nasljednica faraonske vlasti. Ipak,
neu vas kazniti zbog vae gluposti i pogreke. Lijepi ste i snani muevi, pa u se i s
vama predati uitku. Ali, svaki od vas mora mi donijeti po jedan kamen na dar! Jer,
takva je pogodba! Uzmite kamenje iz kua sudaca ili hramova! I to bude vee kame
nje, to e biti vei i uitak kojeg u vam pruiti. U tome mi moete vjerovati na rije!
Uinit u sve to mogu, a u tome sam stekla ve poprilinu vjetinu...
Straari su je pogledali. I bio je dovoljan tek jedan pogled na njenu ljepotu i drai!
Uhvatilo ih je isto ludilo kao i sve druge Tebance. Bez rijei su se okrenuli i pohitali
po kamenje. Otili su i svojim kopljima rasklimali i izvadili kamenje iz zgrade Velike
Sudnice i predvorja Amonovoga hrama, te ga donijeli Baketamon. Bila je vrlo potena
prema njima, te je u cijelosti i bogato ispunila dato obeanje. Njoj u ast moram rei,
pritom se uvijek vladala edno i nimalo bestidno. Nakon to bi se podala mukarcima,
stidljivo i plaljivo bi se ogrnula platom, oborila bi oi i nitko je vie ne bi smio ni
dirnuti... Dogaaj sa straarima ipak joj je bio upozorenje. Nakon toga je potraila
zaklon u kuama naslade... Meu njihovim zidovima kriomice je nastavila prikupljati
kamenje za svoj vidikovac. Obilazila bi tako cijelim gradom, pa je zalazila i u etvrti
siromanih. I tu je za pruanje uitka zahtijevala samo po jedan kamen od svakog tko
523

bi joj pristupio. Zato je bila dobrodola u svim kuama naslade i krmama, gdje su joj
svi rado otvarali vrata. Naime, dobro su zaraivali na njoj. Ipak, sigurnosti radi, sva
kog bi dana mijenjala kuu naslade i krmu, kako bi izmakla straarima i okupljanju
naroda.
S vremenom se saznalo za njeno vladanje... lanovi dvora i uglednici okupljali su
se u vrtu Zlatne Kue, kako bi kradimice osmotrili vidikovac koji je tamo nicao pod
rukama opsjednutoga kraljevog graditelja staja, od kamenja koje je Baketamon osob
no pribavljala. A kad su uglednice s dvora ugledale visinu zidova i pokuale prebrojiti
svo ono krupno i sitno kamenje ugraeno u njih, samo su podigle ruke do usta i zau
eno kliknule. No nitko se zbog svega toga nije usudio prigovoriti kraljevni Baketa
mon ni jedne jedine rijei. A Eie, koji bi je svojim faraonskim ugledom moda mogao
obuzdati, luaki se veselio zbog njena vladanja, nakon to je o svemu douo. U svo
joj starakoj zlobi i zloi je vjerovao, kako e to sve silno razjaditi i razbjesniti Horem
heba.
Horemheb je, meutim, bio daleko. Vodio je rat u Siriji. Oteo je Hetitima Sidon,
Smirnu i Biblos, te poslao u Egipat obilan plijen i mnotvo robova. Svojoj je eni na
mijenio veliajne i prekrasne darove. Cjelokupno puanstvo Tebe dobro je znalo to
radi Baketamon, a isto tako su to znali i svi u Zlatnoj Kui. Ali, nitko nije bio dovolj
no hrabar, kako bi izvijestio Horemheba o vladanju njegove ene. A njegovi vlastiti
pouzdanici, kojima je podijelio asti i visoke slube, zatvarali su pred svime oi. Hinili
su kako ba nita ne vide, a meu sobom su govorili: To je obiteljska stvar. Pametnije
je i mudrije staviti ruku izmeu gornjega i donjeg mlinskog kamena, nego li se mije
ati u svau mua i ene. Mlinsko ti kamenje, u najgoremu sluaju, moe zdrobiti pr
ste. No ta bol ipak proe, a mlinsko kamenje ostaje kakvim je i bilo. A ako se upetlja
u sukob mua i ene, napast e te oboje i nanijeti ti boli koje moda nikad ne prou. I
pritom e njihovo prijateljstvo zauvijek izgubiti. tovie, zasigurno e ti postati smrt
ni neprijatelji...
Tako Horemheb nita ni doznade o tim zbivanjima u Tebi i Zlatnoj Kui. Vjerujem,
bilo je tako najbolje za cijeli Egipat. Da je kojim sluajem Horemheb doznao za vlada
nje Baketamon, to bi zasigurno jako poremetilo mir njegova srca, te mu odvratilo
misli od voenja rata. I pitanje je koliko bi tada uspio zadrati usredotoenost svoga
djelovanja i kakav bi bio ishod cjelokupnoga vojevanja u Siriji.

5
Mnogo kazivah o drugim ljudima i njihovim doivljajima, za vladavine Eiea u Egiptu.
O sebi i o svojim doivljajima pritom sam iznio vrlo malo. To je zato jer o sebi i ne
mam mnogo zanimljivoga za izvijestiti. Rijeka moga ivota nije vie brzala, nego je
524

tekla mirno i polagano u svome plitkom koritu. Godinu za godinom ivio sam u kui
koja je neko pripadala ljevau bakra, bila sruena za vjerskih sukoba u Tebi i potom
ponovno podignuta Kaptahovim srebrom. Sve te godine Muti se brinula za mene.
Noge su mi bile iscrpljene od pjeaenja brojnim pranim cestama, a oi izmorene od
promatranja nemira ovoga svijeta. Mome je pak srcu dojadila ispraznost i tatina ljudi
i svijeta. Zato sam se zatvorio u svoju kuu i nisam vie primao bolesnike... Tek sam
ponekad lijeio svoje susjede, a i one vrlo siromane, koji nisu imali nita to bi mogli
dati drugim lijenicima.
Dao sam u vrtu napraviti nov ribnjak, te ga napunio arenim ribama... Po itave
bih dane prosjedio tako u vrtu, ispod sikomore. Na ulici pred kuom njakali bi i revali
magarci, a djeca se igrala u praini... Za to bih vrijeme ja sjedio i promatrao ribe koje
su lijeno plivale u prohladnoj vodi... Od poara oprljena sikomora je, naime, potjerala
novo lie i zazelenjela se. To me je u mojoj sjeti barem malo razgalilo, jer je ipak ba
rem neto, od svega onog to sam zapoeo i uinio u ivotu, opstalo i razvijalo se.
Muti se pak predano skrbila za mene. Pripravljala mi je krepke obroke i doputala mi
umjereno uivanje vina, kad bi mi se to prohtjelo. Vodila je rauna i da dostatno spa
vam i ne iscrpljujem se preko svojih snaga...
Jelo je u mojim ustima takoer izgubilo svaku slast, a vino me nije vie razveselja
valo. S nastupom veernje svjeine, vino bi me podsjealo na sva moja nedjela i zloi
ne... Ponajee bi mi prizivalo lice umirueg faraona Ehnatona i mladoliko lica kneza
ubatua... elja za lijeenjem ljudi me je napustila. Jer, moje ruke, za koje sam se na
dao i elio da budu izvorite dobra, prometnule su se i postale proklete i smrtonosne...
Zato sam tek promatrao ribe u svom ribnjaku i zavidio im. Ta njihova je krv bila
hladna, njihove su elje i enje bile hladne, te su proivljavale cjelokupan svoj bitak
ne udahnuvi ni jedan jedini dah vruega zemaljskog zraka...
Sjedei tako u svom vrtu, zadubljen u promatranje riba i njihova hladnog ivota u
svjeoj vodi, raspravljao sam sa svojim srcem. I govorio mu: Miruj, ti ludo moje
srce!... Krivica nije do tebe! Sve to se zbiva na svijetu ludost je i besmislica. Ni dobro
niti zlo nemaju ba nikakvoga smisla ni vrijednosti. Jedino pohlepa, praena mrnjom
i udnjom, vladaju svijetom. Ni ti nisi kriv, Sinuhe! Ta ovjek je samo ovjek... I nikad
se ne moe i nee promijeniti. A godine jure, ljudi se raaju i umiru. Njihov je ivot
poput toploga dana, pa ipak nisu sretni u ivotu. Smiraj i spokoj donosi im tek smrt.
Zato nema niega ispraznijeg i nesmislenijeg od ljudskoga ivota! Ti, Sinuhe, u svemu
tome nisi ni najmanje kriv! ovjeka ne moe promijeniti, ma koliko se trudio. Tvoja
je zla kob i nesrea, to to nisi pravodobno spoznao... Zato si se djetinjasto trudio mi
jenjati ovjeka i njegovu zloudnu narav. No uz sav trud i zalaganje, ovjek ostaje ne
promijenjen, iz vijeka u vijek, iz davne prolosti u vjenost. I nee se nikad promijeni
ti. Zalud utapa ovjeka u vjenu rijeku vremena. Njegovo se srce nee izmijeniti i on
e nepromijenjen izai iz nje... Tek e biserne kapi na njegovoj koi svjedoiti o susre
tu kojeg je imao s bitkom, u rijeci vjenosti. Ali, kao i sve drugo to doe u doticaj s
525

ovjekom, i te e biserne kapi uskoro nestati, sprene paklenom toplinom ovjekova

tijela... Tada se vie nee moi zamijetiti ni najmanjega traga o njegovu kupanju, koje
ga je trebalo nadahnuti vjenou. Zato ovjek uvijek i zauvijek ostaje smrtan, raspet
svojim stranim eljama i enjama, sapet svojom zloom i opainom. Uzalud ga stav
lja na kunju ratovima i oskudicom, kugom i poarima, bogovima i kopljima. Izvrg
nut takvim iskuenjima, ovjek ubrzo otvrdne i postaje jo nemilosrdniji i okrutniji,
gori od krokodila. Zato ovjek postaje dobar tek kad je mrtav. I uistinu, jedini je dobar
ovjek, onaj koji je mrtav...
Moje je srce prigovorilo: Samo ti sjedi mirno, Sinuhe, te gledaj svoje ribe! No ja ti
neu dati spokoja. Neu te ostaviti na miru, do posljednjega tvog daha! Svakoga dana
i svakoga sata ponavljat u ti: Upravo si ti kriv! I svake noi, u snu, govorit u ti:
Ti si kriv, Sinuhe! I ja, tvoje srce, i ja sam nezasitnije od krokodila! I ja elim, neka
tvoja mjera bude puna!
Strano sam se zbog toga naljutio na svoje srce i rekao mu: Ludo si, srce moje! Ve
mi te je dosta i preko glave. U mome tegobnom ivotu nisi mi donijelo niti podarilo
nita drugo do jada i nevolja, alosti i briga. Znam predobro, moj je razum ubojica cr
nih ruku! Ali moja su zlodjela i zloini neznatni, prema svim onim silnim zloinima,
koji se dogaaju na svijetu. Zbog tih me zloina nitko ne moe optuiti. Zato ne razu
mijem i ne shvaam, zato mi neprestance predbacuje moju krivnju?! Zato me ne
ostavi na miru? Ta tko sam ja, da bih mogao popravljati ovaj svijet i mijenjati ljud
sku narav?
Srce mi je nemilosrdno odgovorilo: Ne govorim o tvojim zlodjelima i zloinima,
Sinuhe. I ne optuujem te zbog njih. Ona su uistinu malobrojna prema ukupnosti zlo
ina na svijetu. Drugi je razlog, zato ti i danju i nou, bez prestanka i predaha, zabi
jam u savjest rije kriv! I opet iznova: kriv, kriv. inim to zato jer su zbog tebe
morale umrijeti tisue i tisue, Sinuhe! Umrli su od gladi, kuge i rana! Izdahnuli su
pod kotaima grmeih bojnih kola ili na tegobnom stupanju kroz pustinju... Zbog tebe
su skapala djeca u utrobama svojih majki; zbog tebe su se na pognuta lea oborili
udarci bia! Zbog tebe je nepravda gazila pravdu; zbog tebe je pohlepa nadvladavala
dobro; zbog tebe razbojnici vladaju svijetom! Uistinu, Sinuhe, nebrojeno je mnogo lju
di izgubilo ivot zbog tebe. Razlikuje im se boja koe, razliiti su im jezici, ali svi su
umrli neduni, Sinuhe, jer nisu znali koliko i ti! I svi ti koji su umrli, a i ovi koji upra
vo sada umiru, tvoja su braa, Sinuhe! I umiru samo zbog tebe! Zato u ti ponavljati i
uvijek iznova ponavljati, Sinuhe! Ti si za to kriv, ti jedini si za to kriv! Zbog toga uje
u snovima njihov pla, Sinuhe! I taj njihov pla i jecaj, to je ono to ti usahnjuje okus
i tek hrani u ustima, to te liava svakoga osjeaja sree.
Unato tim tekim optubama, koje mi je prtilo moje srce, trgnuo sam se. Osnaio
sam duh svoj razumom, te uzvratio svome srcu: Ribe su moja braa, zato jer ne
mogu isprazno govoriti. Pustinjski vukovi su takoer moja braa, a i lavovi u divljini!
Ali ovjek mi nije bratom! Nije zato, jer zna to ini!
526

Srce mi se narugalo ovom odgovoru, te ustrajalo: Zar ovjek zna, kako kae, to
ini?! Ti zna!!! Ti zna to ovjek ini! Ali znaju li drugi ljudi?! Ti zna zato, jer si
uio i spoznao. Zna zato jer si toliko pio s vrela spoznaje! S tog si vrela pio mnogo,
mnogo vie od veine ljudi. I zato u te tjerati na patnju, sve do posljednjega dana
tvoga ivljenja, do posljednjega daha iz tvoga grla. A i taj e posljednji dah biti nabi
jen patnjom... A drugi ne znaju, Sinuhe! Drugi ljudi ne znaju to ine! Malo je, jako
malo, onih koji znaju... I zato si samo ti kriv, Sinuhe! Samo ti! Glasno sam kriknuo,
razderao odjeu i zavapio: Prokleto neka bude moje znanje! Proklete moje ruke,
proklete moje oi! Ali najprokletije od svega, neka bude moje srce, koje mi ne daje po
inka ni mira, nego me bremeni lanim optubama! Donesite mi odmah Ozirisovu
vagu, donesite mi je kako bi na njoj bilo vagnuto moje laljivo srce! Neka mi sudi nje
govih etrdeset pravednih pavijana! Njima vjerujem vie, nego svome bijednom srcu!
Toliko sam se uzrujao i razvikao, te je preplaena Muti dojurila iz kuhinje, ne zna
jui to se zbiva. Brzo je u vodi ribnjaka namoila ubrus kojeg je imala pri sebi, te mi
ga omotala oko glave. Tako mi je hladila elo i prizivala me razboru. Sipajui na mene
bujicu tekih prijekora i grdnji, spravila me je u postelju. Tada me je prisilila neka po
pijem brojne gorke napitke, pa sam se umirio.
Dugo sam jo bolovao. Povremeno sam bjesnio i buncao Muti o Ozirisovoj vagi, ali
i o nekakvoj vagi za ito i za brano, koju sam traio neka je donese, zatim o Merit i
malenome Totu...
Muti me vjerno i odano njegovala. Sve se nekako domiljam, bila je pritom i jako
zadovoljna to me je mogla zadrati u postelji i hraniti me. Najstroe mi je zabranila
sjedenje u vrtu za dnevnih vruina, jer su mi u meuvremenu ispale i posljednje vlasi;
zato moja elava glava vie nije mogla podnijeti otrovnih sunevih zraka. No ja nisam
sjedio na suncu, nego u hladovitoj sjeni sikomore, promatrajui ribe... Ribe, koje su mi
bile braom, jer nisu govorile.
Moje se stanje polagano popravljalo. Postupno sam i ozdravio. S ozdravljenjem
sam, meutim, postao nekako mirniji i miroljubiviji. Pomirio sam se i sa svojim sr
cem, pa me vie nije muilo. Nisam vie govorio ni o Merit i malenome Totu... Ali
sam ih trajno zadrao u svome srcu. Spoznao sam, njihova je smrt bila nuna i neiz
bjena, kako bi se moja mjera napunila do vrha, a ja bio usamljen. Kad bi bili uz
mene, bio bih sretan i smiren, a moje bi srce bilo mirno i spokojno. A ja moram uvijek
i zauvijek biti sam i osamljen, u skladu s mjerom koja mi je bila dodijeljena. Morao
sam biti usamljen, u znaku svoje kobi koja je bila zapisana u zvijezdama jo davno
prije moga roenja... U znaku moje kobi, kojoj je bila preputena moja nesretna majka
Taduhipa, takoer usamljena i izloena bolima, nevoljama i alosnome kraju, usred
sveg sjaja i bogatstva, ali i zla i prokletstva Zlatne Kue... U znaku te iste kobi, im
sam dospio na ovaj svijet, bio sam otrgnut od svoje majke, i to zauvijek! U znaku te
iste kobi bio sam poloen u un od rogoza i preputen matici rijeke. Pritom sam ponio
tu svoju ukletu kob sa sobom, jer su mu zvijezde namijenile da je cijelog ivota irim
527

oko sebe. Zato su svi u mojoj blizini morali patiti i umrijeti, zato su tisue i tisue lju
di morale platiti ivotom.
Jednoga sam dana potajno odjenuo priprostu i grubu halju siromaha, odbacio san
dale s nogu i bos otiao iz kue, koja je neko pripadala ljevau bakra. Otiao sam iz
nje, ne namjeravajui se vratiti u nju nikada vie...
Otiao sam u luku i tamo zajedno s lukim nosaima prtio teke terete, sve dok me
nisu zaboljela lea, a ramena se iskrivila. Otiao sam i na trnicu povra i skupljao iz
gaene ostatke i otpatke, za svoju prehranu. Poao sam i na trnicu ugljena, te pokre
tao teke mjehove ugljenara i kovaa.
Radio sam zajedno s robovima i nosaima, koji su iskrcavali robu. Jeo sam i njihov
kruh, pio sam i njihovo pivo... I govorio im:
Nema razlike izmeu ljudi! Svi se raaju nagi i takvi dolaze na ovaj svijet. ovje
ka se ne moe suditi prema boji puti, prema jeziku kojim govori... Ili prema njegovoj
odjei i nakitu. Srce je jedina mjera za ovjeka! Dobar je ovjek bolji i vrijedi vie od
zlog ovjeka, a pravda vrijedi vie i bolja je od nepravde. To je sve to znam.
Tako sam zborio ljudima u predveerja, pred njihovim kolibama od blata, dok su
njihove ene na ulici pripaljivale vatre za kuhanje, pa se u zrak dizao miris prene
ribe i ispunjavao etvrt siromanih. Oni su mi se smijali i odgovarali:
Ti si aav, Sinuhe! aav si jer radi robovski posao, premda si uen ovjek, te
zna itati i pisati. Oito si uvuen u neki zloin, pa se eli skriti, ovdje meu nama.
U tvom je govoru i neki trag Atona, ije ime ne smijemo izgovoriti. No, neemo te
odati straarima. Zadrat emo te uz nas, kako bi nas zabavljao svojim budalastim
brbljarijama... Ali nemoj nas usporeivati s prljavim Sirijcima i bijednim crncima. Jer,
premda smo tek robovi i nosai, barem smo Egipani! I kao takvi, diimo se svojom
puti i svojim jezikom, svojom prolou i svojom budunou!
Nerazuman je i besmislen va govor... uzvratio sam im. Dokle god e ovjek
biti ponosan na samoga sebe i vjerovati kako je bolji od drugih ljudi, dotle e ljudski
rod biti proganjan okovima i bievanjem, kopljima i pticama grabljivicama. Sva su
ljudska srca jednako vrijedna i ni jedno nije bolje od nekoga drugog srca. I sve su
ljudske suze jednake i jednakovrijedne, i onih crnoputih i onih smeeputih, i Sirijaca i
crnaca, i siromaha i bogataa. Jer, sve su ljudske suze isplakane od iste vode i jednako
su slane... ovjeka treba suditi samo i jedino prema njegovome srcu!
Na to su se tek glasno smijali, udarali se rukama po koljenima i govorili:
Uistinu si lud, Sinuhe! Zasigurno si odrastao zatvoren u vrei, pa ba nita nisi
sagledao u ivotu! ovjek ne moe ivjeti, ako ne vjeruje kako je bolji od drugih ljudi.
I nema toliko bijednoga i jadnog svata, koji se barem po neem ili na neki nain ne bi
smatrao boljim i iznad svoga susjeda. Jedan se ponosi spretnou svojih prstiju, drugi
pak snanim leima, tat lukavou i spretnou, sudac mudrou, krtac tedljivou,
rasipnik velikodunou, zakonita ena svojom krijepou, a djevojka iz kue naslade
lakoumnou te pomanjkanjem predrasuda i primisli... Nita i nikada ne moe ovjeka
528

toliko zadovoljiti i oraspoloiti kao pomisao da u bilo emu nadvisuje druge ljude.
Tako smo i mi zadovoljni, jer vidimo kako smo mudriji i prepredeniji od tebe! I to
premda smo tek siromasi i robovi, a ti si uen ovjek, koji zna itati i pisati!
Ipak, dobar je ovjek bolji i vrijedi vie od zlog ovjeka... odgovorio sam im
kratko. -A pravda vrijedi vie i bolja je od nepravde!
Ta to je dobro, a to zlo?! odgovorili su mi ogoreno. Ubijemo li okrutnoga
gospodara, koji nas biuje, potkrada nam hranu, te preputa nae ene i djecu patnji i
smrti, bilo bi to dobro djelo! Pa ipak nas za to straari otpreme pred faraonove suce,
gdje nam odreu uesa i nosove, te nas glavom na dolje objese na zidine. To je pravda,
Sinuhe! Pritom je jedino pitanje, kakvim je utezima odmjerena? Zato je pravda vrlo
esto ba nepravda... I to zato, jer na zdjelicu vage ne smijemo staviti svoje utege. A
utezi kraljevih sudaca razlikuju se od naih!
Dali su mi peenih riba, koje su pripremile njihove ene. Pio sam i njihovo pivo, te
im rekao:
Ubojstvo je najnii i najbjedniji zloin kojeg ovjek moe poiniti i za kojeg
moe biti optuen! I jednako je zlo ubijati zbog dobroga kao i zbog loega razloga i
povoda... Ni jedan ovjek ne bi smio biti ubijen. Bilo bi bolje lijeiti ga od njegovih
zloudnih navika.
Podigli su ruke pred svoja usta, ogledali se i odgovorili mi:
Ta nikoga ne elimo ubiti! Pokorili su nas bi i batina, pa pokorno i bez prosvje
da, mirno primamo udarce nogom, ponienja i uvrede. I nikog ne ubijamo zbog toga...
Ali ako eli izlijeiti ljude od njihove zloe, te pravdom istjerati krivdu, poi prvo
odlinicima, bogataima i faraonovim sucima... Porazgovaraj o tome s njima! Mislimo
i ak smo uvjereni, tamo e nai mnogo vie zloe i nepravde nego meu nama...
Tako su mi govorili, smijali se, gurkali jedan drugog laktovima i namigivali meu
sobno. Zato sam im rekao:
Radije razgovaram s vama. Zato jer ste vi narod. Vas je vie od pijeska ili zvijez
da, pa svo zlo i sva nepravda, kao i svo dobro, dolazi od vas. I zato niste ni nevini niti
neduni. Jer, ako vas nekud pozovu, vi odlazite i uinite to se od vas trai. esto do
laze k vama faraonovi povjerenici, daju vam bakar i sukno, a u ruke gurnu koplje, te
vas odvedu u rat. Ne elite li poi, veu vas, okuju i ipak prisile na odlazak u boj.
Tamo ranjavate i ubijate ljude jednake vama, koji su na isti nain dospjeli na bojite,
samo to su na drugoj strani. Parate tako trbuhe svojoj brai, a jo se i silno ponosite i
hvalite svojim djelima. A takvo je ubijanje takoer ubojstvo, isti podao zloin! Zato e
prolivena krv pasti na vae glave. I zato ni vi niste nevini ni neduni!
Na te moje rijei, neki od nazonih su se ipak zamislili. Nakon kraega razmilja
nja, odgovorili su mi:
Uistinu, ako tako gledamo, nitko od nas nije bez krivnje i odgovornosti. Ali, zar
smo mi odgovorni, zato to smo doli na ovaj i ovakav svijet? Doli smo bez svoje vo
lje i pristanka na svijet koji je zao i iskvaren, plaui smo iz majine utrobe i njenog
529

krila stupili u ivot! Zato nas na svim ivotnim putovima i stazama prate suze. Rops
tvo je naa jedina i vjeita kob. A sveenici nas svojim uenjem i arolijama sile da i
poslije smrti radimo za gospodare, jer drvenim likovima koje unose u grobnice gospo
dara daju naa imena. Poi odlinicima i bogataima, pa s njima razgovaraj o tim
stvarima! Mislimo kako svo zlo i nepravda dolaze od njih, jer je vlast u njihovim ru
kama. No nemoj kasnije kriviti nas, ako ti zbog tvojih rijei odreu uesa i poalju te u
rudnike... Ili te objese na zidine glavom na dolje. Jer, rijei koje zbori, opasne su i po
gibeljne! Kad bi netko od nas tako zborio, ne bi ga se usuivali sluati. Tebe pak moe
mo sluati, jer si oito tek neopasan luak. A najopasnije su one tvoje rijei o ratu! Ta
ubijanje u ratu je na ovjekovu slavu i ast! To je ope poznato i ope prihvaeno. A
Horemheb, na veliki vojskovoa, nedvojbeno bi te dao na mjestu ubiti, im bi douo
tvoje rijei koje upuuje narodu. Uinio bi to, premda je nemoan ovjek, koji ni svo
ju vlastitu enu ne moe zadovoljiti!
Posluao sam njihov savjet, okrenuo lea kolibama od blata i otiao. Bosonog,
odjeven u sivo ruho siromaha, lutao sam ulicama Tebe.
Govorio sam trgovcima koji su mijeali pijesak u brano, kao i vlasnicima mlinova
koji su svojim robovima vezivali na usta tapie, kako ne bi pojeli ito koje melju. Go
vorio sam i sucima koji su krali nasljedstva siromanima to su ostali bez oeva, te za
dobivene darove krivo sudili. Svima njima sam govorio, predbacujui im i optuujui
ih zbog njihovih zlodjela. Svi su me pritom zaueno gledali, te govorili jedan drugo
me: Tko je zapravo taj lijenik Sinuhe? Taj koji govori toliko drzovito, premda dolazi
odjeven u halje robova? Budimo oprezni! Zasigurno je on faraonova uhoda i potkazi
va. Inae se nikad ne bi odvaio govoriti nam na takav nain.
Strpljivo bi sasluali moje rijei. Trgovci su me pozivali u svoje domove i nudili mi
darove, vlasnici mlinova me astili vinom, a suci pitali za savjet glede daljnjega sue
nja. Tako su zapoeli suditi na probitak siromanih, a na tetu bogataa, te je dolo do
velikoga nezadovoljstva u Tebi. Ljudi su govorili: Ovih se dana ne moe pouzdati ni
u faraonove suce! Nepoteniji su i neasniji od tatova, lupea i razbojnika, kojima
sude!
Ali kad sam poao uglednicima, izgrdili su me i nahukali pse na mene. Slugama
su naredili neka me otjeraju bievima s njihovih vrata i iz njihovih dvorita. Time su
me silno ponizili, te sam razderanih haljina i raskrvarenih nogu morao bjeati ulica
ma Tebe, progonjen podivljalim psima. Ljudi su mi se smijali i udarali se po koljeni
ma. Trgovci i faraonovi suci, vidjevi moju sramotu, nisu me vie sluali. Otjerali su
me, rekavi: Doe li nam ponovno s lanim optubama, osudit emo te kao klevetni
ka i hukaa naroda! Tada e zavriti na zidinama, glavom na dolje, a strvinari e ti
kljucati tijelo! Potom su pozvali straare, neka me premlate drcima svojih kopalja.
Tada sam se vratio svome domu, u etvrti siromanih, u kuu koja je neko bila
vlasnitvo ljevaa bakra. Spoznao sam, sav je moj trud bio uzaludan. Moja smrt ne bi
nikome donijela probitka, osim pticama grabljivicama. Zato sam ponovno sjedio u
530

hladu moga vrta, ispod sikomore, te promatrao nijeme ribe u ribnjaku. Magarci su
njakali na ulici pred mojom kuom, a djeca se igrala rata, nabacujui se meusobno
magareim izmetom. Sve mi je to pomoglo, pa sam ponovno naao svoj mir...
Posjetio me i Kaptah. Konano se odvaio vratiti u Tebu. Naime, nije se vie morao
bojati robova i nosaa, koji su ponovno bili ponizni i pokorni. Doao je gizdavo, kao
velik gospodin, u prekrasno nalienoj i ureenoj nosiljci, koju je nosilo osamnaest cr
nih robova. Sjedio je u njoj na mekanim jastucima, a probrani su mirisi kapali s nje
govoga ela, kako bi ga zatitili od neugodnih vonjeva etvrti siromanih...
U meuvremenu se opet znatno udebljao, a neki sirijski zlatar mu je izradio novo
oko od zlata i dragoga kamenja. Na to je oko bio silno ponosan, premda ga je jako u
ljalo u duplji. Zato ga je izvadio im se smjestio uz mene, u vrtu pod sjenom sikomo
re. Postupio je tako, jer ga nitko osim mene nije mogao vidjeti.
Pri susretu me je ponajprije zagrlio, te zaplakao od radosti zbog ponovnoga vie
nja. Poloio je svoje iroke ruke na moja ramena, te mi se priinilo da su se Sinajske
gore svalile na mene. Sjedalica koju je Muti donijela, zdrobila se pod njegovom tei
nom u komade. Zato ja zadigao skute svoje odjee i sjeo na zemlju. Priopio mi je
kako se rat u Siriji blii koncu. Horemheb je sa svojim bojnim kolima dospio do Kade
a, ali nije uspio uzeti grad. Zato je pod njim postavio opsadu. Kaptah se pak hvalio
svojim bogatstvom, velikim poslovima i kupoprodajama u Siriji. Ispripovijedao mi je i
o svojoj kupovini stare palae u tebanskoj etvrti bogatih, gdje je unajmio stotinu rad
nika za njenu pregradnju, da bi bila dostojna i primjerena njegovu ugledu i dostojans
tvu.
O tebi sam douo zle rijei, moj gospodaru Sinuhe! rekao mi je. Pria se kako
si bunio narod protiv Horemheba... A suci, bogatai i drugi uglednici strano su bijes
ni na tebe jer si ih optuio za brojne nepravde. Savjetujem ti, budi oprezan! Bude li i
dalje tako nepromiljen, te nastavi toliko opasno zboriti na javnim mjestima, jednog
e te dana osuditi na rad u rudnicima. No moda se ipak nee na to odvaiti, jer si u
Horemhebovoj milosti... Ali, prisjeti se, kua ti je ve jedanput gorjela! Moglo bi se
sluiti, ne obuzda li svoj jezik i ne prestane li buniti siromane protiv bogatih, pa te
stigne zlo! Jedne mrane noi mogli bi naii neki neznanci koji e te ubiti, a tvoju
kuu predati plamenu... Reci mi, to je to s tobom? I to je to natjeralo takve mravce u
tvoju glavu? Moda ti mogu pomoi, kao to dobar sluga i treba biti na usluzi svome
gospodaru!
Prignuo sam glavu i ispriao mu o svemu to sam mislio i uinio. Odao sam mu i
sve sumnje i zdvajanja svoga srca. Sluao je paljivo, te pritom toliko tresao glavom,
da su mu debeli obrazi zadrhtali. Kada sam zavrio, kratko se zamislio... Tada mi je re
kao:
Znao sam da si aav, usamljen ovjek, moj gospodaru Sinuhe. Ali vjerovao sam
i nadao se, tvoje e se ludilo s godinama smiriti. Na alost, sada vidim kako se ono, po
svemu sudei, ak i pogoralo. I to unato svemu to si iskusio, premda si svojim roe
531

nim oima vidio svo zlo koje se sluilo u Atonovo ime. A Aton je unitio i tvoju osob
nu sreu. Moda si se u Ahetatonu zarazio Ehnatonovom boleu?! Ipak vjerujem, te
muice i hirovi koji te spopadaju, posljedak su tvoga nerada i ljenarenja. Zato bi bilo
bolje, ako bi se ponovno poeo baviti svojim zvanjem. Lijeio bi ljude, pregledavao im
lubanje i olakavao patnje. Pritom bi, izlijeenjem jednoga jedinog ovjeka, poinio
vie dobra nego svim svojim naklapanjem. A te prie i brbljarije kode ne samo tebi,
nego i svima koje s njima uznemirava. Ako vie nema volje za lijeenjem, moe si
kratiti vrijeme nekim drugim korisnim djelatnostima, kako to ine svi imuni ljudi.
Potrudi se i nai neto to te privlai.
Dobro, slaem se, ne bi bio dobar lovac na vodenkonje. teta to ne podnosi maji
smrad, inae bi se mogao ugledati na faraonovoga vojskovou Pepitamona i postati
slavan uzgajiva istokrvnih majih pasmina! Ali zato ne bi skupljao nakit i k tome
druge predmete iz vremena velikih piramida? Ili sirijska glazbala? Ili crnake kumire,
kakve prodaju vojnici koji su se vratili iz zemlje Ku? Uistinu, Sinuhe, izbor je velik!
Postoji mnogo zanimljivih mogunosti za kraenje slobodnoga vremena i ubijanje do
sade. To je mnogo bolje i probitanije od predavanja samoga sebe ispraznim i ak po
gibeljnim mislima... ene i vino, primjerice, ni u kojem sluaju nisu najgore sredstvo
za razbibrigu. Ili kockanje? I kockanje moe udobrovoljiti ovjeka, premda mislim
kako ono nije za slabia kakav si ti, Sinuhe. To bi za tebe bila pogibeljna zabava, ako
mi doputa primijetiti. Amona mu, Sinuhe! Kockaj! Razbacuj zlato na ene! Pij preko
svake mjere! Radi to god se sjeti!.. Ali ne upropatavaj se tim ispraznim naklapanji
ma! Posluaj me, moj gospodaru Sinuhe. Ta ja te iskreno i njeno ljubim. I elim te
potedjeti svakoga zla...
Nita na svijetu nije savreno nastavio je, kratko predahnuvi. Kora svakoga
hljeba je nagorjela, u svakom je vou crv. A ako ovjek pije vina, slijedeega jutra pati
od mamurluka i glavobolje. Zbog toga nema ni savrene pravde, te se u svakoj pravdi
krije i nepravda. ak i dobra djela mogu roditi zle posljedice. Tako i najbolji i najple
menitiji poticaji mogu dovesti do nesmotrivih posljedaka, gomila mrtvaca i propasti.
Primjer faraona Ehnatona mogao te o tome najbolje pouiti! Pogledaj me, gospodaru
Sinuhe! Zadovoljan sam svojom obinom kobi, te se mirno debljam, u slozi s bogovi
ma i ljudima. Faraonovi suci klanjaju se preda mnom, narod slavi moje ime... A tebi
psi mokre po odjei! Zato ne primi ivot mirno?! Nisi ti kriv to je svijet takav, ka
kav jest! I to je takav oduvijek bio, te e takav i vjeito ostati!...
Promatrao sam ga i razmiljao o njegovoj gojaznosti, o njegovome bogatstvu i us
pjehu, te mu silno zaviao na duevnome miru.
Zamislio sam se nad njegovim rijeima, pa mu rekao:
Neka bude kako ti kae, Kaptah! Umirit u se i jo jedanput posvetiti svome zva
nju. Ali, reci mi... Pamte li ljudi jo Atonovo ime i proklinju li ga jo uvijek? Pitam te
zato, jer si netom izgovorio njegovo ime, premda je to zabranjeno, pa onaj koji ga
spomene moe biti osuen i poslan u rudnike ili objeen na zidine glavom na dolje...?
532

 Uistinu, Atonovo je ime ubrzo zaboravljeno odgovorio mi je Kaptah. Zabo

ravljeno je jednako brzo kao to su se brzo sruili potpornji Ahetatona, raspali se nje
govi zidovi, a podruje Nebeskoga Grada bilo zasuto pijeskom. Ipak, jo viam umjet
nike koji crtaju i slikaju na onaj nain, usvojen za vrijeme Ehnatona i njegove istine...
Ima i pripovjedaa, koji kazuju pogibeljne prie. Ponekad se na pijesku, na trgovima
ili na zidovima javnih zahoda moe ugledati nacrtan Atonov kri... Po tome sudim,
mogue Aton jo nije sasvim mrtav.
Neka, dakle, bude kako si ti rekao ponovio sam. Umirit u se i ponovno pri
hvatiti svoga zvanja. Posluat u i tvoj drugi savjet, te se u dokolici i za razonodu po
eti baviti skupljanjem neega. Budui da ne elim oponaati druge, skupljat u neto
to nitko ne skuplja... Skupljat u one koji se jo uvijek sjeaju Atona!
Kaptah je pomislio kako to govorim u ali. Zato se nasmijao mojim rijeima, kao
nekoj dobroj dosjetki... Ta znao je predobro, u ostalom kao i ja, koliko je zla Aton pris
krbio Egiptu i meni osobno. Tako smo nastavili ugodno razgovarati o mnogim pitanji
ma i stvarima. Muti je donijela vina, pa smo zajedno pili. Tada su doli njegovi robo
vi, kako bi mu pomogli ustati... Eto, godine su i kod njega inile svoje! Zbog svoje se
debljine teko osovljavao na noge... Pozdravili smo se i tada je otiao, u nosiljci koju je
dralo osamnaest robova. A slijedeega mi je dana poslao bogate i raskone darove. Ti
su mi darovi osigurali takvu udobnost i obilje, pa nita ne bi uzmanjkalo mojoj srei;
da sam kojim sluajem jo uope mogao outjeti sree...

6
Iako se sluilo, te sam ponovno istaknuo lijeniki znak povrh mojih vrata. Ponovno
sam se poeo baviti svojim zvanjem, a od bolesnika sam primao darove primjerene
njihovim imovinskim prilikama. No od siromaha nisam traio nita, pa su tako boles
nici u mome dvoritu uali od jutra do noi. No prihodi su mi bili vrlo skromni. Lije
ei bolesnike, oprezno sam ih ispitivao o Atonu. Tako sam inio, jer ih nisam elio
uplaiti, a ni osnaiti loe miljenje o meni. Ta u Tebi sam ve bio na dovoljno loemu
glasu. Kroz ta paljiva propitkivanja sam doznao, Aton je zaboravljen i nitko ga vie
nije razumio... Prisjeali su ga se jedino hukai i oni koji su prepatili neku nepravdu.
Oni su ga pamtili, a zamiljali ga prispodobivo nepravdi koju su doivjeli. A Atonov
je kri rabljen kao zao znak, kojim se eli nakoditi ljudima...
Kada su se povukle vode Nila, u svome vjenom ritmu, iz Zlatne Kue stigla je vi
jest: umro je sveenik Eie. Umro je od gladi, tako se tvrdilo, jer nije vie nita jeo, u
silnome strahu od moguega trovanja. Tako vie nije jeo ni kruh od brana koje bi
sam smljeo i osobno ispekao u Zlatnoj Kui... Bojao se mogunosti da su zrna otrova
na dok su jo rasla na polju.
533

Horemheb je pak okonao rat u Siriji. Hetitima je ostavio Kade, jer ga nikako nije
uspijevao osvojiti. Pobjedonosno se i u velikome sjaju i slavlju vratio uz rijeku u Tebu,
gdje je proslavio sve svoje veliajne pobjede. Eiea pak nikad nije smatrao pravim fara
onom, pa poslije njegove smrti nije odredio nikakvo razdoblje alovanja. Javno je ob
znanio, Eie je bio laan faraon, koji je svojim beskrajnim voenjem ratova i pretjera
nim porezima i prirezima Egiptu donio samo patnje. Zavrivi rat, naredio je neka se
zatvore vrata hrama boice Sahmet. Istodobno je uvjeravao narod, kako on nikad nije
elio rat, ve je bio na ratovanje prinuen, pokoravajui se lanome faraonu. Zato mu
se narod silno radovao, kada je stigao u Tebu, te mu veliajno klicao i slavio njega i
njegove ete.
im se vratio u Tebu, Horemheb je poslao po mene. Kad sam stigao k njemu, bez
mnogo uvoda mi je rekao:
Sinuhe, prijatelju moj! Stariji sam sada, nego sam bio kad smo se rastali. Srce i
dua duboko su mi potiteni tvojim rijeima, kojima si me optuio kako sam krvolo
an ovjek, koji je Egiptu nanio samo tete. Ostvario sam svoju elju i cilj, obnovivi
mo Egipta. Sada vie nikakva pogibelj ne prijeti zemlji. Slomio sam vrke hetitiskih
kopalja, a osvajanje Kadea preputam svome sinu Ramzesu... Sit sam rata i kanim se
posvetiti izgradnji monoga kraljevstva za svoga sina. Egipat je sada prljav poput si
romahove staje... Ali uskoro e se osvjedoiti kako u poistiti balegu, nadomjestiti
nepravdu pravdom, te u svakome ovjeku osigurati punu mjeru. Svakoga u nagradi
ti prema njegovim stvarnim djelima: marljivoga za marljivost, ljeninu za lijenost,
tata za njegova djela, a pravednoga za njegovu pravinost. Uistinu, prijatelju Sinuhe,
sa mnom se vraaju stara vremena, te e sve biti kao to je bilo i nekad. Zato smjeram
iz svitaka, na kojima je zapisan slijed kraljeva, izbrisati bijedna imena Eiea i Tutanka
mona, nakon to je ime Ehnatona ve uklonjeno. Tako e nestati iz povijesti, te e biti
kao da nisu nikad ni vladali... A poetak svoga vladanja raunat u od noi u kojoj je
umro veliki faraon Amenhotep, kada me je s kopljem u ruci u Tebu doveo moj sokol!
Zlovoljno je oslonio glavu na svoj dlan. Rat mu je urezao bore po licu, a u oima
mu nije bilo radosti, kad je nastavio:
Svijet se uistinu promijenio i razlikuje se od onoga kakvim je bio u doba naega
djeatva. Tada su siromani imali punu mjeru, pa ak ni u kolibama od blata nije uz
manjkalo ulja niti masti. Ali, sa mnom e se opet vratiti stara vremena, Sinuhe! Egipat
e ponovno biti plodan i bogat. Poslat u opet brodovlje i u zemlju Punt. Obnovit u
rad u kamenolomima i pustinjskim rudnicima, pa u moi sagraditi jo vee i veliaj
nije hramove, nego su oni raniji i sadanji. U faraonovu e riznicu tei zlato, srebro i
bakar. Kaem ti, Sinuhe, za deset godina nee vie prepoznati Egipat. Tada vie nee
biti prosjaka i bogalja u zemlji Kemet. Slabi e ustupiti mjesto jakima, ali slabii e
morati ustupiti mjesto onima koji su sposobni za ivot. Oistit u Egipat od sve ne
voljne, bolesne krvi! Stvorit u krepak i otporan narod, kojeg e moji sinovi povesti u
boj za pokoravanje cijeloga svijeta!
534

Nisam se ni najmanje razveselio njegovim rijeima. eludac mi je propao do kolje

na, a srce mi obuzela smrtna groza. Zato mu se nisam nasmijeio, ve sam stajao pred
njim nijemo, bez rijei. To ga je razljutilo, namrtio je elo kako je to neko obiavao...
I poeo se udarati biem po butini, pa rekao:
Ogoren si i mrzovoljan, Sinuhe, kakav si oduvijek bio. Nisi se promijenio... U
mojim si oima poput jalovoga, neplodnoga trnovitog grma. I ne znam, zato sam
oekivao toliko radosti od naega ponovnog susreta. Pozvao sam te k sebi ak i prije
nego sam podigao svoje sinove u naruaj ili zagrlio svoju suprugu Baketamon. Postu
pio sam tako jer su me rat i mo natjerali u samou. U Siriji nije bilo ni jednoga jedi
nog ljudskoga bia, s kojim sam mogao dijeliti svoju tugu i radost. S kim god sam go
vorio, morao sam dobro mjeriti i vagati svoje rijei, vodei rauna o cilju kojeg sam
imao pred oima. Od tebe, Sinuhe, ne zahtijevam nita, osim to elim da mi bude
prijateljem! No sada mi se ini, tvoje je prijateljstvo sagorjelo, te se ni malo ne veseli
mome povratku...
Duboko sam se naklonio pred njim, a moja ga je samotna dua dozivala. Rekao
sam:
Horemheb! Od svih prijatelja iz nae mladosti, poslije svega to se zbilo, ti si je
dini jo iv. I zato u te uvijek ljubiti. Mo i vlast sada su u tvojim rukama, te e
uskoro staviti na svoju glavu krune obaju kraljevstava. I nitko nee moi ograniiti ni
sputati tvoju vlast... Zato te preklinjem, Horemheb, uzdigni jo jedanput Atona!... Ui
ni to zbog naega zajednikog prijatelja Ehnatona... Uzdigni Atona! Zbog naih naj
stranijih zloina, uzdigni Atona! Uzdigni ga, kako bi svi ljudi mogli biti braa, kako
ne bi bilo razlika izmeu ovjeka i ovjeka, kako nikad vie ne bi bilo ratova!
Kad je Horemheb to uo, samilosno je potresao glavom i odgovorio:
Lud si kao to si bio i prije, Sinuhe!. Zar ne shvaa? Ehnaton je bacio kamen u
vodu s velikim pljeskom, a ja sad zaglaujem i smirujem povrinu vode, kao da tog
kamena nije nikad ni bilo! Zar ne shvaa, da me je moj sokol doveo u Zlatnu Kuu
one noi, u kojoj je umro veliki faraon, radi spasa Egipta? Doveo me je kako bi Egipat
opstao i nakon smrti velikoga faraona, jer bogovi ne ele propast zemlje Kemet. Zato
sve vraam na staro, na ono to je neko bilo. ovjek, naime, nikad nije zadovoljan sa
sadanjou. U njegovim je oima dobro samo ono to je ve prohujalo, kao i ono to
tek dolazi u budunosti. Udruit u prolost s budunou. Izmust u i iscijediti boga
tima njihovo obilje! Izmust u i iscijediti bogove koji su se previe udebljali. U mome
kraljevstvu bogati nee biti previe bogati, niti e siromani biti previe bijedni. Pa se
nitko, ni bogovi ni ljudi, nee moi sa mnom nadmetati i otimati za vlast. Ali, ini se,
govorim ti zalud... Jer, ti ne moe shvatiti mojih rijei. Ne moe ih shvatiti zato, jer
su tvoje misli tek snatrenja slabia. A slabii i kukavice nemaju prava ivjeti na ovo
me svijetu, nego su stvoreni samo zato da bi ih jaki pregazili svojim stopama... I ne
zasluuju bolju kob! Nita se bolje nee dogoditi ni slabim narodima, kao ni malima.
Slabe e smljeti pete jakih, a malenima e veliki pred ustima oteti i odnijeti krmu...
535

Tako je uvijek bilo, tako e uvijek biti!

Tako smo se rastali, Horemheb i ja. Nae je prijateljstvo svenulo. Nakon moga od
laska, poao je svojim sinovima i podigao ih u svoj snaan naruaj. Od radosti ih je
bacio u zrak i ponosno ih ogledavao.
Od sinova se zaputio u odaje kraljevne Baketamon...
Moja kraljevska suprugo! rekao joj je. U mojim si mislima sjala poput Mjese
ca, kroz svo ovo razdoblje proteklih godina. I silno sam eznuo za tobom... Sad je
moje djelo dovreno, te e uskoro uz mene sjediti kao velika kraljeva supruga, s des
ne strane, na to ti tvoja sveta krv daje puno pravo. Prolio sam mnogo krvi zbog tebe,
Baketamon! Zbog tebe su gorjeli i pretvoreni u pepeo cijeli gradovi, a za mojim se e
tama do neba dizalo jadikovanje ljudi. Zar nisam zasluio svoju nagradu?
Baketamon mu se ljubazno nasmijeila, plaljivo dotakla i pomilovala njegova
snana ramena, te rekla:
Uistinu si zasluio svoju nagradu, Horemheb, moj suprue, veliki egipatski ratni
e!... Zato sam ja u vrtu Zlatne Kue dala sagraditi vidikovac, kakav jo nije vien,
kako bih te tamo mogla primiti na nain kakav zasluuje. Toliko sam eznula za to
bom i mislila na tebe, te sam svaki kamen za njegove zidove sama priskrbila. Zato po
imo u to zdanje, kako bi u mome naruju dobio nagradu, koju u ti pruiti s radou!
Horemheba su njene rijei oduevile i razdragale... Slijedio je Baketamon, koja ga
je oprezno uhvatila za ruku i povela u vrtove. Dvorjani su se tada razbjeali i posakri
vali, od straha pred onim to e uslijediti. ak su i robovi utekli, a i sluge iz staja.
Tako nitko nije ostao u Zlatnoj Kui... Baketamon je dovela Horemheba u vidikovac.
A kad je nestrpljivo posegnuo za njom, njeno se obranila i rekla mu:
Obuzdaj svoju muku strast na tren, Horemheb. elim ti ispriati, s kolikim sam
trudom i naporom podigla ovo zdanje! Nadam se, prisjea se jo rijei, koje sam iz
rekla kad si me posljednji put uzeo silom? Pomno pogledaj ovo kamenje! Svaki kamen
ovdje spomen je na moju nasladu u naruju drugoga mukarca. Kako vidi, broj tih
uspomena nije malen... Sagradila sam ovaj vidikovac mojom vlastitom nasladom, a u
tvoju ast, Horemheb! Onaj veliki bijeli kamen tamo, prisjeam se, donio je ista riba
koji je bio oaran sa mnom! Onaj zeleni dao mi je ista javnih zahoda s trnice uglje
na. A ovih osam smeih kamenova, koji su tako lijepo sloeni zajedno, njih je donio
prodava povra koji je bio upravo nezasitan i toplo je slavio i hvalio moje umijee i
uslugu... Budi strpljiv, Horemheb, rei u ti povijest i podrijetlo svakoga kamena ov
dje. Vremena imamo na pretek. Mnoge su godine pred nama, a i nau emo starost
proivjeti zajedno... I sve si nekako mislim, kamenja je ovdje vie nego dostatno, pa u
ti izvanredne priice moi nastaviti kazivati do moje kasne starosti, kad me god bude
htio zagrliti...
Horemheb u prvi tren nije povjerovao njenim rijeima... Smatrao ih je udovinom
alom, osobito zato jer ga je prevarilo suzdrano vladanje kraljevne. Ali kad je pogle
dao u njene bademaste oi, otkrio je u njima mrnju strahotniju od smrti. Tada je mo
536

rao povjerovati njenom kazivanju... Spoznavi pun smisao i znaaj onoga to je netom
uo, strahovito se razbjesnio i izgubio nadzor nad sobom. Obuzet bijesom, dograbio je
svoj hetitski no, smjerajui ubiti enu koja ga je osramotila i obeastila na toliko
uasan nain, te mu do nesluenih dubina uvrijedila mukost i tatinu. Ali je Baketa
mon ostala hladnokrvna... Mirno je obnaila svoje grudi i rekla:
Udri, Horemheb! Smakni udarcem noa krune sa svoje glave!... Jer ja sam svee
nica boice Sahmet!... Svete sam krvi... Ubije li me, proigrao si pravo na faraonsko
prijestolje!
Te njene rijei prizvale su Horemheba razboru. Bio je prisiljen ivjeti s njom u slo
zi, jer je jedino preko te brane zajednice stekao pravo na dvostruku krunu... Tako ga
je vezala Baketamon, a on joj nije mogao uiniti ba nita. Njena je osveta bila potpu
na. Nije se usuivao ni sruiti vidikovac, pa mu je to zdanje uvijek bilo pred oima,
kad bi god pogledao iz svojih odaja u vrtove. Nakon zreloga razmiljanja, zakljuio je
kako i nema drugoga izlaza osim neobraanja pozornosti na kraljevnino vladanje. Jer,
ako bi sruio vidikovac, priznao bi svima kako zna za Baketamoninu rabotu, kojom je
dopustila cijeloj Tebi pljuvanje na njegov leaj. Bio mu je drai tihi podsmjeh iza lea,
od izlaganja javnoj sramoti. A od tada vie nikad nije poloio ruku na Baketamon, ve
je ivio osamljeno. Za dobro i ast Baketamon, treba priznati kako je i ona od tada i
vjela na slian, usamljeniki nain. Nije se vie uputala u graevinske pothvate... Bila
je zadovoljna svojim vidikovcem.
Takav je bio Horemhebov povratak iz rata. Sve nekako mislim, nakon svega, vrlo
su ga malo veselile egipatske krune i steeno kraljevsko dostojanstvo. Sveenici su ga
pomazali i stavili mu na glavu bijelu krunu gornje i crvenu krunu donje drave, lopo
ovu i papirusovu. Ali od tada je postao nepovjerljiv i nije vjerovao vie nikome. Vje
rovao je kako mu se iza lea svi rugaju i ismijavaju ga zbog Baketamon. Tako je za ci
jeli ivot dobio trn u meso, a srce mu nije imalo spokoja. Nije se mogao tjeiti ni s
drugim enama, jer su uvreda i ponienje koje je doivio, bili preduboki i preokrutni...
Nakon toga vie nije nalazio nikakvoga zadovoljstva u putenoj nasladi...
Zatravio je zato svoj jad i gorinu, te ih prekrio radom. Poeo je istiti balegu iz
Egipta, kako je najavio. Nastojao je obnoviti sve onako kao to je neko bilo, te prav
dom zamijeniti svu postojeu nepravdu...

7
elim li biti pravian, moram spomenuti i Horemhebove vrline, kao i njegova dobra
djela. Narod je slavio njegovo ime i smatrao ga dobrim vladarom. Ve nakon nekoliko
godina vladanja bio je ubrojen u red velikih egipatskih faraona. To je ponajprije mo
gao zahvaliti svojoj strogosti prema uglednicima i bogataima. Bio je strog s njima,
537

muzao ih je i cijedio, pazei kako nitko ne bi postao previe ugledan i bogat... Tako se
osiguravao kako mu nitko ne bi podrivao vlast ili se s njime pokuao nadmetati oko
vladanja. A to je silno uveseljavalo narod. Kanjavao je nepravedne suce i osiguravao
siromanima pravdu. Preispitao je i izmijenio nain prikupljanja poreza, a poreznike
je redovito plaao iz kraljeve riznice... Tako se ni oni vie nisu mogli bogatiti pljaka
njem i guljenjem naroda.
Neprestance je putovao iz pokrajine u pokrajinu, od sela do sela, te istraivao sva
ku zloporabu. Njegovu se stazu moglo slijediti po odrezanim uesima i krvavim noso
vima iskvarenih poreznika. A iz mjesta u kojima je sudovao, prasak bieva i jadikovke
kanjenih uli su se na daleko i na iroko. ak su i najsiromaniji mogli stupiti pred
njega sa svojim molbama, a inovnici ih u tome nisu smjeli sprjeavati... Njegova je
pravda bila nepodmitljiva.
Poslao je i brodove u zemlju Punt. Tako su ponovno razapeta jedra egipatskog bro
dovlja na Istonom moru, te je tamonjim pristanima opet odjekivao pla ena i djece
pomoraca. Pritom su ene i djeca, kako su to zahtijevali stari dobri obiaji, grebli lica
kamenjem, pri rastanku od svojih mueva i oeva. Egipat se tim plovidbama bogatio
preko svake mjere, jer bi se od svakih deset brodova to odjedrie, nakon godine dana
vraala barem tri. No bili bi nakrcani dragocjenom robom i donosili goleme dobitke...
Horemheb je sagradio i nove hramove. A bogovima je dao udjel, primjeren njiho
vome ugledu, dostojanstvu i pravu. Pritom ni jedan bog nije bio povlaten osim Horu
sa, kao ni jedan hram osim onoga u Hetnetsutu. Upravo je u tome hramu Horemhe
bov kip bio slavljen i oboavan poput boga, kojem je narod prinosio volove kao rtve.
Pritom su ga ljudi slavili i hvalili, blagosiljajui njegovo ime. Zbog svih tih njegovih
pothvata i djela, narod mu je jo za ivota veliao ime, a o njemu su kruile najne
obinije i nevjerojatne prie.
Kaptah je takoer bio uspjean. Svake je godine bio sve bogatiji, te uskoro nije bilo
nikoga u cijelome Egiptu, tko se s njim mogao natjecati po bogatstvu. Nije imao ni
ene niti djece, pa je odredio Horemheba za svoga nasljednika. Tako je mogao ostatak
svoga ivljenja provesti u miru i skupljati sve vie blaga. Zbog njegovoga mudrog
odabira svoga nasljednika, Horemheb ga je cijedio manje nego druge bogatae. A i
poreznicima je bio naredio neka ne budu prestrogi prema Kaptahu...
Kaptah me je esto pozivao u svoj novi dom, u etvrti odlinika. Zajedno s okol
nim vrtovima, njegova je palaa zauzimala cijeli dio te etvrti. Kaptah nije htio imati
susjeda, koji bi mu mogli remetiti mir. Jeo je sa zlatnih pladnjeva, a u njegovim je so
bama tekla voda iz srebrnih slavina, kao u kretskim domovima. Kupaa kada mu je
bila od istoga srebra, a sjedalo na zahodu od ebanovine. Zidovi osobnih odaja bili su
ureeni rijetkim kamenjem, tako sloenim te su tvorili zabavne slike... Ponudio mi je
neobina i strana jela, te vino piramida. Tijekom objeda zabavljali su ga glazbenici i
plesai, a najljepe i najspretnije tebanske plesaice izvodile su udesne umjetnike
plesove, kako bi mu ugodile i pruile zadovoljstvo.
538

Prireivao je i vesele gozbe, a odlinici i bogati Egipani rado su posjeivali njego

vu kuu. inili su to unato okolnosti to je bio roen kao rob, te je svojim vladanjem,
primjerice kad bi prstima useknuo nos ili se glasno podrigivao, esto odavao svoje po
drijetlo. Ali bio je velikoduan i skrban domain i gostoprimac. Svojim je gostima ak
poklanjao bogate darove, a njegovi savjeti glede poslovnih pitanja bili su vrlo daleko
vidni i lukavi. Tako su svi, koji bi mu zalazili u kuu, imali velikoga probitka. Njegovo
prianje i zgode koje je iznosio bili su neizmjerno duhoviti i zabavni. Ponekad bi, ele
i zabaviti goste, obukao robovske halje i na robovski nain raspredao raznovrsne i
nevjerojatne prie. Njegovo je bogatstvo bilo neizmjerno, pa se nije morao bojati izru
givanja glede svoje prolosti. Svojim se podrijetlom ak i hvalio pred svim onim egi
patskim uglednicima i bogataima.
A meni je to objanjavao, na svoj stari Kaptahov nain:
Moj gospodaru Sinuhe! Nakon to ovjek priskrbi odreeno bogatstvo, ne moe
vie ni na koji nain osiromaiti. Naprotiv, on se bogati i dalje, a za to ne treba vie ni
pomaknuti prstom. Tako je udan red i poredak na ovome svijetu... Za svoje bogatstvo
moram zahvaliti ponajprije tebi, Sinuhe! Zato te priznajem i uvijek u te priznavati za
svoga gospodara. I nikad u ivotu nee trpjeti od nestaice, te ti nita nee uzmanjka
ti do konca tvoga ivljenja. No za tebe je bolje ako nisi bogat, jer nikad ne bi uporabio
svoj imetak na pravi nain i za pun probitak. Ti bi svojim bogatstvom samo sijao ne
mir i prouzroio velike nevolje, kako si to ve poesto inio. Tvoja je srea to si za
vrijeme lanoga faraona potratio svoje bogatstvo. Zato sada moe biti spokojan. Os
loni se na mene i moju rije. Uvijek u misliti na tebe i tvoj probitak, te se brinuti
kako ti nita ne bi uzmanjkalo niti nedostajalo...
Pruao je veliku potporu i umjetnicima. Kipari su oblikovali njegov lik u kamenu,
darujui mu otmjen i uznosit izgled. Udovi tih likova bili su vitki, ruke i stopala male
ni, a jagodine kosti lica poloene visoko. Ti su likovi imali oba oka, te ga prikazivali
kako prekrienih nogu zamiljen sjedi, sa svitkom papirusa na koljenu i s pisaljkom u
ruci... I to premda nije nikad ni pokuao nauiti itati i pisati!... Za njega su to radili
iskljuivo njegovi pisari. itali su, pisali i nizali podatke o ogromnim svotama njego
voga bogatstva. Ti su kipovi Kaptaha jako zabavljali. A Amonovi sveenici, koje je po
povratku iz Sirije upravo obasuo neizmjernim darovima, kako bi ivio u slozi s bogo
vima, postavili su mu u velikome hramu kip, s tim to je on podmirio troak toga veli
ajnog djela.
U Gradu Mrtvih podigao si je velik grob. Njegovu unutranjost umjetnici su uljep
ali mnogobrojnim prizorima iz njegovoga svakodnevnog ivota i s njegovih zabava.
Naslikali su ga i tu s oba oka, mladoga i vitkog. Smjerao je, naime, prevariti bogove pa
u Zapadnu Zemlju prispjeti u obliju koje je elio, a ne onakvim kakav je uistinu bio.
U svom je ivotu ipak ostao nepromijenjen, kakav je doista bio. Nije se trudio i muio
biti otmjenim, jer mu je to zadavalo previe napora. Za svoj je grob dao izraditi i
umjetniku, ali vrlo zbrkanu Knjigu mrtvih, kakvu jo nikad nisam imao prilike vidje
539

ti. Obuhvaala je dvanaest svitaka, ispunjenih slikama s ispisima i zaklinjanjima na

mijenjenima umirivanju podzemnih duhova, za optereivanje Ozirisove vage lanim
utezima i za podmiivanje pravednih pavijana... Sve je to dao napraviti jer je oprez
nost smatrao vrlinom, iako nije ba rado pomiljao na smrt. A i skarabeja je jo uvijek
najvie tovao i slavio, vie od svih drugih bogova...
Nisam zavidio Kaptahu. Bilo mi je drago zbog njegovoga bogatstva i sree. to
vie, veselilo me je zadovoljstvo svih ljudi, veselilo me je njihovo veselje i njihova ra
dost. Nisam vie smjerao liavati ljude njihovih privienja, sanja i matanja, ako su ih
usreivali... Spoznao sam, naime, ljudski je ivot preesto satkan od sanja. Zato je isti
na toliko teka i gorka. I ponekad je bolje i milostivije ubiti ovjeka, nego mu oduzeti
njegove sanje... Eto, zato sam se uvao liavanja ljudi njihovih sanja, dok su ih usrei
vale, a pritom nisu inili zlo ve su bili zadovoljni u svojim zabludama...
Moje elo, meutim, nisu hladili nikakvi snovi niti sanje. Nisam mogao ivjeti u
zabludama. I nije bilo radosti koja bi mogla podariti mira i spokoja mome jadnom,
napaenome srcu. Nije mi to pruio ni moj rad, premda sam u to vrijeme imao mnogo
posla i lijeio mnogo bolesnika. Otvarao sam i lubanje raznim ljudima, a od svih tih,
samo su trojica umrla. To mi je donijelo ugled i slavu vrhunskoga otvaraa lubanja.
Ali u sebi sam bio vjeito nezadovoljan, nalazei svakome krivice i mane. Moda sam
se zarazio od vjeito ogorene Muti, koja je neprestance rogoborila? Tek, svi su mi bili
za neto krivi. Kaptahu sam predbacivao prodrljivost, siromanima njihovu lijenost,
bogatima njihovu krtost, a sucima nemar. Nitko mi nije bio po volji, nitko mi nije
mogao ugoditi. Sve sam ih grdio i ruio. Ipak, bolesne ljude i djecu nisam nikad ku
dio... Lijeio sam svoje bolesnike uvajui ih od nepotrebnih boli, a Muti je dijelila
svoje medne kolae malenim djeacima na ulici, ije su me oi neodoljivo podsjeale
na jasne oi malenog Tota...
Ljudi su o meni govorili: Sinuhe je zamoran, ogoren svat! Jetra mu je otekla, a
mjehurii ui izlaze mu zajedno s rijeima. Ostario je prerano, pa se vie ne moe ra
dovati ivotu. Njegova zla djela ga progone, pa ni nou ne moe nai odmora i poin
ka. Zato nemojmo obraati pozornost na ono to govori, jer njegov jezik opakije uba
da njega samog, nego li ubada ikoga drugog...
To je bilo tono... Kad bih god lio gorinu, patio bih zbog toga i plakao. Tada bih
davao ljeninama ito, te svlaio halje elei ih darovati pijanici. Bogatae sam pak
molio za oprost, zbog izreenih grdnji... I suce sam molio za oprost, nenadano osvje
doen u njihovu pravinost... Tako sam postupao, jer sam bio tek slabi. I nikako ni
sam mogao promijeniti svoju narav i svoje navade.
Govorio sam zlobno i o Horemhebu. Sva su njegova djela u mojim oima bila
loa... Ponajvie sam prigovarao zbog njegovih propalica i lopua, vojnika koje je iz
dravao iz faraonove riznice... Ti su besposliarili i ljenarili po krmama i kuama
naslade, hvalisali se svojim junatvima i silovali keri siromaha. Zbog njih vie ni jed
na ena nije bila sigurna na ulicama Tebe. A Horemheb je svojim ratnim drugovima
540

opratao sva njihova nedjela, te ih ak i uljepavao. A kad su mu se siromasi obratili

pritubama zbog stanja u kojima su im keri ostale, rekao im je:
Budite ponosni na to! Moji e ljudi time zaeti krepak narataj!
Naime, Horemheb je zamrzio sve ene. U njima je gledao tek rodilje. I nikakve im
druge vrijednosti i znaaja nije priznavao.
Horemheb je i openito postajao sve sumnjiaviji i nepovjerljiviji. Tako su jednoga
dana u moj dom doli straari. Drcima kopalja istjerali su bolesnike iz dvorita, a
meni nataknuli sandale i zaogrnuli me platom. Potom su me odveli ravno Horemhe
bu.
Bilo je to u proljee... Vode su bile pale, a lastavice su uz nemiran cvrkut prolijetale
amo-tamo povrh valova lijene, muljevite vode. Straari su me dovukli pred Horemhe
ba. Iznenadio me njegov lik. Posljednjih se godina jako postarao. Lea su mu se pogr
bila, glava pognula i lice poutjelo. A miice na njegovom visokom i mravom tijelu
bile su nalik na neke udnovate konope. Pogledao me je oima, u kojima vie nije bilo
nikakve radosti. utio je neko vrijeme, a tek tada rekao:
Sinuhe!... Vie sam te puta opominjao, ali ti se na to nisi obazirao. Nastavlja go
voriti ljudima kako je ratniki poziv najnii i najnedostojniji od svih. Pria kako bi
bilo bolje, ako bi djeca umrla u majinoj utrobi, nego da se rode i postanu vojnicima...
Tvrdi i kako je dvoje ili troje djece dostatno svakoj eni, te joj je bolje ako je sretna s
troje djece nego nesretna i siromana s njih devet ili deset. Izjavio si i kako su svi bo
govi jednaki, a svi njihovi hramovi tamne kue, no da je bog lanoga faraona vei od
svih drugih bogova i najvei bog. Kazuje uokolo i kako ni jedan ovjek ne bi smio
kupovati i prodavati drugoga, jer na to nema pravo. Za ljude koji oru, siju i anju, re
kao si kako imaju pravo zahtijevati vlasnitvo nad zemljom koju obrauju, iako ta
zemlja pripada faraonu ili bogovima. Napokon, drsko si tvrdio, kako se moje vladanje
gotovo i ne razlikuje od vlasti Hetita. Nabrbljao si jo mnogo drugih, daleko zloudni
jih i opakijih stvari. Svaki drugi ovjek bio bi zbog takvih rijei jo odavno poslan u
kamenolome, gdje bi skapavao radei i pod udarcima bieva. Bio sam strpljiv glede
tebe, Sinuhe, jer si mi neko bio prijateljem... A dok je sveenik Eie bio iv, trebao
sam te jer si mi bio jedinim svjedokom protiv njega... Sad te vie ne trebam. Sa svim
onim to zna, dok si god iv, prije bi mi mogao biti na tetu. Da si bio mudar, drao
bi jezik za zubima, ivio mirnim ivotom i bio zadovoljan svojom kobi. Jer tebi, uisti
nu, nita nije manjkalo... Umjesto toga, nabacuje se na mene blatom i klevetama. To
vie neu trpjeti!
Bijes mu je rastao, dok je govorio. Poeo je udarati biem po svojim omravjelim,
tankim nogama. Namrtio se i nastavio:
Bio si mi poput pjeane buhe meu nonim prstima ili konjske muhe na rame
nu. Ne trpim u svome vrtu nikakvo neplodno drvo, na kojem je tek otrovno trnje, a ne
raa plodovima! U zemlji Kemet je opet proljee. Lastavice su se poele ukopavati u
mulj, vode opadaju, golubi guu, a akacije cvjetaju. Opasno je doba... Proljee uvijek
541

iznova budi krv, raa nemire i razne brbljarije. Nepromiljenim ljudima krv zamag
ljuje oi, vide crveno, te podiu kamenje i bacaju ga na straare. U hramovima su
moji kipovi ak zaprljani kravljom balegom! Tvoje bi lude rijei, Sinuhe, mogle biti is
krom koja bi zapalila suhi rogoz. A kad se on zapali, sagori do temelja!... Moram te
zato protjerati iz Egipta, Sinuhe. Nikad vie nee vidjeti Kemet. Jer, ako ti dopustim
ostanak, doao bi dan kad bih te morao dati smaknuti. A to nikako ne elim, jer si mi
neko bio prijateljem... Nepromiljene i pretjerane, zlonamjerne rijei, mogu esto biti
opasnije od kopalja. Zato sada dobro shvaam Hetite, to svoje arobnjake nabijaju na
kolce uz puteve. elim osloboditi Egipat opasnosti, kao to postupa dobar vrtlar, koji
plijevi korov po gredicama povra u svome vrtu. Neu ni na koji nain dopustiti da
zemlja Kemet jo jedanput postane plijenom poara. Ni za volju bogova, niti za volju
ljudi! Zato te protjerujem, Sinuhe, jer ti zasigurno i nisi Egipanin! Po svoj si prilici
tek udan izrod, tuinac i mjeanac... Bolesne misli komeaju ti se u glavi!
Moda je bio u pravu. Moda mi je srce uistinu patilo zbog mjeavine u mojim i
lama, u kojoj su se udruile sveta krv velikoga faraona i blijeda, umirua krv Mitanije.
Ali se nisam mogao suzdrati od smijeka nakon tih njegovih rijei... Pa sam uljudno
drao ruku pred ustima, elei skriti razvuene usne. No njegove su me rijei istodob
no i preplaile. Ta Teba je bila moje rodno mjesto, u kojem sam odrastao! Zato nisam
elio ivjeti nigdje drugdje, do li u Tebi... Moj je smijeh dodatno uvrijedio i razgnjevio
Horemheba. Vjerojatno je oekivao kako u se na njegove prijekore i prijetnje baciti
pred njim licem na zemlju, te preklinjati za milost. Zato je prelomio svoj faraonski bi
i povikao:
Neka bude tako! Protjerujem te iz Egipta zauvijek! A kad umre, tvoje tijelo ne
smije biti doneseno natrag i pokopano u zemlji Kemet. Ipak, doputam neka ono bude
balzamirano, prema starim obiajima, radi ouvanja nakon smrti. Tijelo e ti biti po
kopano uz obale Istonoga mora, odakle brodovi polaze za zemlju Punt! Jer, to je
odredite tvoga izgnanstva... U Siriju te ne mogu poslati, tamo ar jo uvijek plamti i
nikako joj ne treba mijeh. Ne mogu te prognati ni u zemlju Ku, budui tvrdi kako
boja ljudske puti nema znaaja, te su Egipani i crnci jednako vrijedni... Kakve bi tek
lude primisli usadio u crnake glave!?
Da, obala Istonoga mora je podesna nastavio je nakon kraega razmiljanja,
tijekom kojeg se pribrao. Taj je kraj pust. Tamo e do mile volje moi govoriti crve
nim morskim valovima i crnim pustinjskim vjetrovima. A s okolnih e brda moi,
svoga uitka radi, propovijedati akalima, pticama grabljivicama i zmijama. Straari
e odmjeriti prostor tvoga obitavalita. Stupi li preko tih mea, usmrtit e te svojim
kopljima. Osim tog ogranienja, nita ti nee uzmanjkati. Leaj neka ti bude mekan i
udoban, a hrana ukusna i obilna. I svakoj tvojoj razumnoj elji bit e udovoljeno. Uis
tinu, usamljenost e ti pritom biti dostatnom kaznom. Budui da si mi neko bio pri
jateljem, ne elim te izlagati drugim patnjama. Dakako, ostvarim li time svoju naka
nu, te se oslobodim tvoga ludog brbljanja...
542

Samoe se nisam bojao. Ta cijeloga sam ivota bio sam! A bio sam i roen za
usamljenost. Ali srce mi je izgaralo od tuge pri pomisli kako vie nikada neu vidjeti
Tebu, vie nikad neu osjetiti podatnu mekou Crne Zemlje pod svojim stopalima, te
e mi biti uskraeno taenje ei vodama Nila...
Imam samo nekoliko prijatelja odgovorio sam Horemhebu, ne elei se poniziti
pred njim. Ljudi su me se klonili i izbjegavali me, zbog moje ogorenosti i otroga
jezika. Zasigurno e mi omoguiti oprotaj od mojih prijatelja! Rado bih se oprostio i
od Tebe, jo jedanput proao Cestom ovnova, udahnuo miris kadionica izmeu sjajno
ga stupovlja velikoga hrama, te miris prene ribe u predveerja, u etvrti siromanih,
kada ene pale vatre i muevi se umornih ramena vraaju s posla...
Horemheb bi zasigurno odobrio moj zahtjev, da sam zaplakao i bacio se na tlo pred
njegove noge... Ta bio je vrlo tat ovjek! Zato me je, nedvojbeno, posebice mrzio jer
mu se ne divim i ne priznajem ga za pravoga faraona. Bio sam slabi i ovjek plalji
voga srca, ali ipak se nisam htio poniziti pred njim. Ta znanje i saznanje se nikad ne
smiju klanjati sili! Zakrio sam zato usta dlanovima, skrivajui tako svoj strah zijeva
njem. Jer, oduvijek sam zatomljivao strah pospanou! I po tome sam se, naime, razli
kovao od drugih ljudi.
Neu dopustiti nikakvo izlino opratanje! odgovorio mi je Horemheb. Rat
nik sam i otvoren ovjek, nesklon takvim slabostima. Zato u ti sve olakati, pa te a
ljem na put bez odlaganja, kako bismo izbjegli uzbunu u javnosti ili prosvjede. Jer ti si
poznat u Tebi... Moda i vie nego to misli! Zato e otputovati u zatvorenoj nosiljci.
Ako te netko eli pratiti u izgnanstvo, to u dopustiti. No taj e morati tamo ostati do
svoga posljednjeg trenutka, ak i ako ti umre prije njega. I on e morati umrijeti
tamo, u izgnanstvu. Jer, opasne su misli poput kuge i pokore, pa se jednako brzo kao
kuga i pokora prenose s ovjeka na okolinu. A ja ne elim povratak tvoje bolesne i za
razne misli u Egipat, kroz nekoga drugog ovjeka, ni kroz misli niti kroz djela. Spome
nuo si oprotaj od malobrojnih prijatelja... Misli li pod time na odreenoga roba iz
mlina, kojem su zarasli ozlijeeni prsti, zatim na pijanoga umjetnika koji slika boga
uei kraj puta, te na nekoliko crnaca koji su te ee posjeivali... Ne treba ih traiti
radi rastanka i opratanja... Svi su oni otili na dugo putovanje s kojeg se nee vratiti...
Tog sam trenutka mrzio Horemheba... Ali sam pritom sebe mrzio jo vie. Moje su
ruke ponovno, jo jedanput, posijale smrt. A moji su prijatelji morali patiti zbog
mene. Bez i najmanje sumnje, Horemheb je sve moje malobrojne prijatelje dao pobiti
ili ih je poslao u rudnike bakra na Sinaju. One, koje sam okupio oko sebe, jer nisu za
boravili Atona...
Zato vie nisam rekao ni rijei. Nijemo sam se naklonio pred njim i ispruio ruke u
visini koljena, te se okrenuo od njega. Tada su me straari odveli. Pritom je dvaput
otvorio usta, oito smjerajui jo mi neto rei, prije moga odlaska. ak je i istupio
korak naprijed, prema meni. Ali se zaustavio, snano udario biem po svojoj butini i
izrekao uobiajenu potvrdu:
543

 Faraon je govorio!!!
Straari su me zatvorili u nosiljku i odnijeli iz Tebe. Proli su pored tri brda, vjei
tih uvara Tebe, te usmjerili u pustinju. Uputili su se kamenjem poploanom cestom
na istok, koja je sagraena prema Horemhebovoj zapovijedi. Tako smo putovali punih
dvadeset dana, sve dok nismo stigli u luku, iz koje je brodovlje jedanput godinje is
plovljavalo za zemlju Punt. Tu se krcalo robu, ispraalo mornare i iekivalo povratak
brodovlja s dragocjenim teretima. Jer, od deset brodova koji bi razapeli jedra i otplovi
li, nakon godine dana bi ih se vraala ak tri, a roba koju bi dopremili obilato bi izmi
rila cjelokupne trokove i donosila ogromnu dobit. Ali oko luke se nalazilo naselje,
gdje su obitavali ljudi! Zato su me straari odnijeli dalje i stupali jo tri puna dana,
du obale koja nije bila nita drugo do samotne i jednoline crte koja je odvajala more
od pustinje.
Tako smo napredovali sve dok nismo stigli u naputeno selo, gdje su neko obita
vali neznani ribari. Tu su mi moji nemilosrdni pratitelji odmjerili prostor po kojem
sam se u budue smio kretati, te sagradili kuu u kojoj od tada ivim sve ove godine...
U njoj sam i ostario i postao umoran od svega. No nije mi nedostajalo niega, a svaka
razumna elja bila mi je ispunjena. ivio sam ivotom bogataa. Na raspolaganju sam
imao pribor za pisanje i najbolji papirus, te kutije od crne ebanovine za uvanje ruko
pisa i svih lijenikih potreptina.
Ali knjiga koju sada piem, petnaesta po redu, posljednja je... Nemam vie nita za
rei, jer sam star i umoran. A i pisanje mi je, samo po sebi, uistinu dojadilo. Ruka mi
se umorila, a oi toliko zamaglile te jedva jo raspoznajem slova na papirusu...
Ne vjerujem da bih mogao preivjeti, da nisam sve ovo biljeio i time ponovno
proao stazu svog cjelokupnoga bitka. I to premda se o mome ivotu ne moe navesti
mnogo dobroga. Zato sam sve ovo pisao radi samog sebe, kako bih mogao dalje ivje
ti, te sam sebi razjasniti zato sam zapravo ivio. Ali priznajem, to ni sada ne znam.
tovie, sada kad dovravam svoju posljednju knjigu, to mi je jo manje jasno nego
to mi je bilo, kad sam se latio pisanja... Ipak, i unato svemu, pisanje mi je svih tih
ljeta bila velika radost i utjeha.
More mi je svakodnevno bilo pred oima. Gledao sam ga crvenog. Gledao sam ga
crnog. Bilo je zeleno danju i bijelo u tami noi. A u danima pree jare bilo je modrije
od modroga kamenja. Ali i ono mi je dojadilo... More je preprostrano i preneizmjerno,
prepusto i preuasno, da bi ga ovjek mogao neprestance i zauvijek imati pred svojim
oima. Od njegova beskraja zaboli glava, a kad se njegovo zrcalo zaari o zalasku
Sunca, srce propada u dubok ponor.
Kroz sve te godine promatrao sam i crvena brda koja su okruivala moje stanite.
Prouavao sam i pjeane buhe, a korpije i zmije bili su moji pouzdanici. Ta udna
bia nisu vie bjeala od mene, nego su sluala to im govorim... Ali ipak mislim,
korpije i zmije loi su prijatelji ovjeku. Dosadile su mi jednako kao i beskrajno va
ljanje i mlat mora o obalno grebenje.
544

Moram napomenuti i o jednoj rijetkoj promjeni, koja se zbila jo prve godine moga
obitavanja u tome selu izblijedjelih kostiju i ruevnih koliba. Kada su brodovi ponov
no jedanput trebali otplovili za zemlju Punt, Muti je doputovala iz Tebe, prikljuivi
se faraonovoj karavani. Stupila je pred mene, duboko se naklonila i ispruila ruke u
visini koljena... Odmah zatim je i gorko zajecala, pri pogledu na moje bijedno stanje.
Nije joj bilo za zamjeriti... Obrazi su mi bili upali, trbuh se skvrio, a mozak utonuo u
ravnodunost. Nita me vie nije privlailo ni zanimalo, te sam jo jedino buljio u
morsku puinu, nastojei tako ubiti vrijeme, sve dok me ne bi zaboljela glava.
Muti se brzo pribrala i zaela me otro koriti:
Zar te nisam tisuu i tisuu puta upozoravala, Sinuhe? Ta toliko sam ti puta po
navljala, ne turaj svoju glavu u stupice i zamke, na svoj aav muki nain... Ali mu
karci su tvrdoglaviji od kamena! Oni su tek deriad, koja mora uvijek udarati i raz
bijati svoje glave o zid. I pritom nikad ne poputaju! A ti si se uistinu dovoljno esto
zalijetao glavurdom u zid, moj gospodaru Sinuhe!.. Konano je dolo vrijeme da se
pribere i smiri, te zapone ivjeti staloeno i mudro...
Izgrdio sam je i rekao kako nikad nije smjela napustiti Tebu, jer sada nema vie ni
kakve nade za povratak. Svojim je dolaskom povezala svoj ivot i svoju kob s izgnani
kom i njegovim tegobnim bitkom. A to joj ja nikad ne bih dopustio, da sam samo
znao za njene nakane.
Na sve moje grdnje, meutim, uzvratila mi je dugim prijekornim izlaganjem:
Upravo suprotno! Ono to ti se dogodilo, najbolje je to te moglo pripasti. Za
tebe nema niega boljeg od ovakvoga izgnanstva. I vjerujem, Horemheb se iskazao
kao tvoj pravi i iskren prijatelj, otpremajui te pod stare dane na ovako mirno mjesto.
I meni samoj je dojadila buka i vreva Tebe, te oni plaljivi i svadljivi susjedi koji dou
toboe uzajmiti lonce za kuhanje i potom ih ne vraaju, te bacaju smee i otpatke u
moje dvorite. I kad pravo promislim, kua koja je neko pripadala ljevau bakra, pos
lije poara nije nikad vie bila ista, kao ona u kojoj smo obitavali prije znanih alos
nih zbivanja. U penici bi zagorjelo meso, ulje u vrevima bi se ueglo, propuh je vu
kao oko nogu, a kapci i rebrenice neprestance su klepetali. A sada moemo sve poeti
iz nova, te pritom sve urediti kako nam je drago i po svome ukusu. Ve sam izabrala
prekrasno mjesto za vrt. Uzgajat u razno bilje, povre i potoarku, koja ti toliko prija
u umaku. A dobro u zaposliti i ove lijene trutove i nitarije, koje ti je faraon dao kao
zatitu od razbojnika i zloinaca! Svakog e ti dana loviti svjeu divlja, hvatati ribe i
na obali skupljati koljke i rakovice. Premda, prema mome miljenju, morske ribe nisu
tako dobre kao rijene. Na dalje, razmiljam i o odabiru podesnoga mjesta za pokop.
Dakako, ako to doputa, moj gospodaru... Ta kad sam ve dola ovako daleko, ne ka
nim ovaj kraj nikad vie naputati. Dozlogrdilo mi je lutanje od jednoga mjesta do
drugog, dok sam te traila, a i putovanja se bojim jer nikada ranije nisam naputala
Tebu...
Tako me je Muti utjeila i oraspoloila svojim gunanjem. I sve nekako mislim, za
545

pravo je njena zasluga to sam ponovno ispruio ruke za ivotom i zapoeo pisati.
Smatrao sam kako bih joj poinio veliku nepravdu ako bih ubrzo umro, te je pod nje
ne stare dane ostavio samu u izgnanstvu. Poticala me je i nagovarala na pisanje,
premda uope nije znala itati. Pa sam se vrijedno i marljivo latio pisaljke. A zapravo
mislim, svo to moje pisanje smatrala je besmislicom. Potiui me na pisanje, nakana
joj je tek bila neim me zaposliti, kako bi moj ivot u izgnanstvu dobio neki smisao i
cilj... Zato je bila i jako zadovoljna to sam se kroz pisanje neem posvetio. Brino je
bdjela nada mnom. Traila je neka povremeno prekidam pisanje i odmaram se, te mi
nije doputala pisati do kasno u no, kako ne bih pokvario vid... Openito je nastojala
da radim umjereno. Istodobno je osobitu pozornost posveivala pribavljanju hrane i
kuhanju, te bi rogoborila:
Mukarac mora dobro jesti! Premda to nikako ne zasluuje!!!
Kuhala je velianstveno i tjerala me neka pojedem sva ona birana jela koja bi pri
pravila. Ispunila je i obeanje, te natjerala faraonove sluge i straare na posao, zagor
avajui im ivot. Zato su je uljivo proklinjali i iza lea je nazivali starom vjeticom
i krokodilom. Ali se nisu usuivali proturjeiti joj i opirati se, jer bi tada sasula na
njih bujicu grdnji, a jezik joj je uistinu bio otriji od ostana za tjeranje volova...
Takav odnos Muti bio je, barem tako ja mislim, openito koristan i zdrav. Nepres
tance je zapoljavala sve straare i sluge, pa im nikada i nikako nije bilo dosadno.
Zato nisu imali vremena ni za pogubne misli, primjerice da me ponu proklinjati zbog
ivota na tome mjestu i moda ak ubiju. Jer, smaknuem bi me se rijeili i mogli bi se
vratiti u Tebu!... A ovako im je vrijeme brzo prolazilo te su, nakon ispunjavanja ne
prekidnih Mutinih zahtjeva, bili sretni kada bi nali vremena makar za kratak predah.
U znak zahvalnosti i kao nagradu, Muti im je zato pekla dobar kruh i u velikim im vr
evima varila jako pivo. Iz njenoga povrtnjaka stizalo je svjee zelenje, a pouila ih je
i kako e mijenjati i obogatiti svoju inae mravu prehranu, kakva im je jedino bila
osigurana kao faraonovim straarima.
Svake godine pak, kada bi brodovlje smjeralo za zemlju Punt, Kaptah bi nam iz
Tebe slao brojne magarce nakrcane raznovrsnom robom. A svojim je pisarima povje
rio neka biljee i alju nam zapise o svemu to se zbiva u gradu, pa sve u svemu ni
sam ivio kao u vrei.
Sve je to bilo vrlo probitano i za moje straare. Muti ih je pouila brojnim vjeti
nama i umijeima, a i obogatili su se kroz darove koje su od mene primili... Tako i
nisu previe eznuli za Tebom.
Sada, kad sam sve zabiljeio, umoran sam od pisanja, a i oi me bole. Mutine mi
make skau na koljena i u krilo, te trljaju svoje glave o moju ruku, koja dri pisaljku.
Zato i ne mogu vie pisati. Srce mi je prazno i umorno od svega to sam zabiljeio i
ispripovjedio, a udovi su mi iscrpljeni... I eznu za vjenim odmorom i poinkom... Pa
kad ve ne mogu biti sretan, nisam ni nesretan u toj svojoj usamljenosti. Jer, to sam
postajao osamljeniji i vie se udaljavao od ljudi, to su mi se sve vie otvarale oi i mo
546

gao sam sve bolje i sve jasnije sagledavati i ljude i njihova djela, te svu njihovu ni
tavnost. I mogu tek rei, sve ono to ovjek uini i postigne u ivotu, nitavno je i
bezvrijedno. A i nema ba nikakvoga smisla ni svrhe...
Ipak blagosiljam moje listove papirusa i moju pisaljku. Zahvaljujui njima, ponov
no mogu postati malenim, netom roenim djetetom, kojega mona i ivotonosna rije
ka usmjerava niz maticu, u unu od rogoza, omazanome smolom. I pritom kao male
no djetece brodim bezbrino, jer unato svoj naputenosti i usamljenosti, njih jo ne
prepoznajem, te jo ne znam za ivotne patnje i muke spoznaje. Zahvaljujui njima,
ponovno sam malenim djeakom, u kui moga oca Senmuta. Zahvaljujui njima, po
novno mi na ruke padaju vrue suze istaa ribe Metija. Zahvaljujui njima, s Mine
om ponovno hodim babilonijskim cestama, a Mineine lijepe i draesne ruke ovijaju
mi se oko vrata. Zahvaljujui njima, mogu ponovno plakati s onima koji su tugovali i
dijeliti ito siromanima. Zahvaljujui njima, svega se sjeam... A to se tie svih mo
jih zlih djela i gorine mojih gubitaka... Njih se vie ne elim sjeati niti na njih misli
ti.
Sve ovo napisao sam ja, Sinuhe Egipanin, samo zbog sebe. Nisam to napisao zbog
bogova, a ni zbog ljudi, niti radi priskrbljivanja besmrtnosti svome bijednom imenu.
Uinio sam to jedino i samo zato, kako bih poluio mir i utjehu svome vlastitom jad
nome i alosnome srcu, kojem se mjera konano ispunila do samoga ruba...
Ne smijem ak ni gajiti nade, da e mi ime biti sauvano, kroz ovo to sam napi
sao. Ta znam, odmah poslije moje smrti, straari e unititi sve tragove koji iza mene
preteknu... Tako je zapovjedio on, Horemheb, faraon, koji mi je neko bio prijateljem.
Naloio im je neka unite sve moje spise, a kuu u kojoj sam obitavao tu u izgnans
tvu, srue do samoga temelja. Ali vie i ne znam zapravo, je li mi to jo uope bitno. I
je li mi do toga posebno stalo. Po svemu to sam doivio i iskusio, ne elim besmrt
nost svom imenu...
Unato tome, pomno uvam ove knjige koje napisah. A Muti je za svaku od njih
isplela vrste i jake korice od palminih vlakana. uvam te ukoriene knjige u srebrnoj
kutiji, koja je pohranjena u krinji izraenoj od tvrdoga drva, a ta se pak nalazi u or
maru od bakra. Tako su zatiene na isti nain kako su neko bile zatiene i svete To
tove knjige, prije nego su potopljene na dno rijeke... Ali hoe li time moje knjige iz
mai oku straara, te hoe li ih Muti skriti u moj grob, ja uistinu ne znam... Ne znam
to, a i ne brine me mnogo...
Jer sam ja, Sinuhe, ljudsko bie. Kao takav, obitavao sam u svakome tko je ivio
prije mene i ivjet u u svima koji e doi i ivjeti nakon mene... ivjet u u suzama i
u smijehu svakoga ovjeka, u njegovoj tuzi i u njegovome strahu, u njegovoj pjesmi i
u njegovome kriku, u njegovoj dobroti i u njegovoj zloi, u njegovoj radosti i u strasti,
u njegovoj njenosti i u njegovoj opaini, u ljubavi i u mrnji, u pravdi i u nepravdi, u
slabosti i u snazi, u moi i u bespomonosti... A kao ljudsko bie, vjeno u ivjeti i
opstati u ovjeanstvu i u ljudskome rodu...
547

Eto, zato ne traim nikakve darove ni rtve na mome grobu... Zato ne traim ni
kakvih priznanja... Zato ne traim ni besmrtnost svome imenu!...
Ovo je napisao Sinuhe, Egipanin, koji ivljae usamljen svih dana svoga bitka.
boden & postar

548

POGOVOR

549

POVIJESNI OSVRT

EGIPAT
Kemet (Crna zemlja)
POVIJEST Po svojem znaenju, duljini postojanja i veliini, stari je Egipat jedna od
najznaajnijih tvorevina u staroj povijesti svijeta. S njim je usporediva moda jedino
Kina, jer su rijetko koje drugo kraljevstvo i drava gotovo neprekinuto opstojali neko
liko tisua godina. Dodue, bilo je u tom starom Egiptu i razdoblja slabljenja i padova
drave, ali se ona uvijek iznova dizala i obnavljala... Postanku i razvoju Egipta u vrlo
je velikoj mjeri pridonijelo podneblje i plodonosna dolina Nila. Uz gornji dio toka,
dug nekih 2000 km, prostire se dolina.
Tek u donjem dijelu Nila ona se iri i obuhvaa iroke predjele delte, gdje rijeka
utjee u Sredozemno more (staroegipatski: ua-ur, tj. Veliko Zeleno) kroz nekoliko
zrakastih rukavaca. Prema gornjem dijelu, plodna dolina je sve ua i ponegdje je dos
tizala krajnje tanak trak izmeu obala i litica. Pogodno podneblje i plodan mulj kojeg
je redovito svake godine donosio Nil, omoguili su Egiptu da postane itnicom, koja je
itom snabdijevala i drave na podruju dananjega Bliskog Istoka. Postanak stare
egipatske uljudbe see u razdoblje izmeu 6000-5000. pr.Kr. (prije Krista). U razdoblju
3700-3400. pr.Kr. u Gornjem Egiptu ve postoji napredna drava, koja odrava veze s
mezopotamijskim kulturama i rabi slikovno pismo. U to vrijeme ve poznaju bakar, te
ga sve vie koriste. Egipat je i tada bio podijeljen na dvije drave. Gornjoegipatska je
bila s puanstvom preteito hamitskoga podrijetla, a donjoegipatska s hamitsko-ber
berskim. Negdje oko 4000. pr.Kr. stiu u Egipat semitski nomadi. Oko 2880. pr.Kr. vla
dari Gornje drave Narmer i Aha ujedinjuju obje drave i udaraju temelje povijesnog
razdoblja Egipta. Bilo je to tzv. Arhaiko razdoblje (III. dinastija) 3168-2705 pr.Kr.
Pritom neki povjesniari smatraju kako je Narmer upravo i onaj legendarni Menes,
prvi faraon I. dinastije, utemeljitelj ujedinjene egipatske drave...
Vrijeme Stare drave protee se na 2705-2250. pr.Kr. (IIIVI. dinastija), Srednje dr
ave 2035-1668. pr.Kr. (XI-XIII. dinastija), a Nove drave 1552-1070. pr.Kr. (XVIII-XX.
dinastija). Uoljivi su prekidi izmeu tih razdoblja i slijeda dinastija. Bila su to raz
doblja slabljenja stare egipatske drave, ali bi se ona ponovno uzdizala, jaala i cvjeta
la...
550

No nakon XX. dinastije, Egipat postupno sve vie slabi i konano propada kao dr
ava 333. pr.Kr. kada ga osvaja Aleksandar Makedonski. Na vlasti se izmijenilo 30, a
dodamo li Perzijance, Aleksandra, Ptolomejevie i rimske careve 34 dinastije.
Nakon utemeljenja Stare drave uslijedilo je ureenje unutarnjih prilika, zatim
prva osvajanja na jug (Ku tj. Nubija), osvojen je Sinaj, te ostvaren prodor u Palesti
nu. Egipat ve tada ima bogato razvijenu kulturu, trgovinu, pomorstvo, graditeljstvo i
si. Drava je nasljedno kraljevstvo, kojem je na elu nesu (faraon je grki naziv), te
duboko religiozna. Slijedom vjerovanja u zagrobni ivot nastaje kult balzamiranja mr
tvaca. Iz vremena IV. dinastije ostale su veliajne piramide Keopsa, Kefrena i Mikeri
nosa kod Gize. Prijestolnica Egipta je Memfis. Egipani ve tada poznaju Sunevu go
dinu, no njen je poetak vezan uz nadolazak voda Nila. Nova godina zato pada u ljeto
(sredina lipnja).
U to doba u Mezopotamiji vladaju Sumerani, a poslije njih Akaani. Socijalna pre
viranja i pobune slabe dravu pa se ona djelimice raspada na manje dijelove kojima
vladaju podruni vladari. Mentuhotep (XI. dinastija) oko 2052. pr.Kr. ponovno ujedi
njuje cijeli Egipat i uvodi ga u razdoblje Srednje drave. Slijede velika osvajanja, pa
pod egipatsku vlast dolaze, osim Nubije, jo i Sirija i Palestina. Oko 1700. pr.Kr. Egipat
ponovno slabi, pa u dio delte Nila provaljuju Hiksi. U Mezopotamiji to je razdoblje
obnavljanja vlasti, kada Sumerci ostvaruju preporod. U tom podruju jaa i utjecaj
Amoriana.
Faraon Ahmose (Jahmes) I. protjeruje Hikse oko 1550. pr.Kr. i utemeljuje time
Novu dravu. Glavni grad joj je bio u Tebi (Weset). Zaslugama faraona XVIII. dinasti
je (Amenhotep I, kraljica Hatepsut, Tutmozis III, Amenhotep III.) postaje Egipat naj
veom silom u tom dijelu svijeta. Egipatska vojska prodire sve do Eufrata i krajnjeg
sjevera Sirije, ak su i Hetiti, Libija, dio morskih otoka, Babilonija i Asirija priznavali
neke oblike vlasti Egipta, plaajui mu danak. Upravo u to doba gradi se velianstven
hram kod Tebe, u dananjem Karnaku. Carstvo koje je proirio i utvrdio Tutmozis III,
odrava se i za njegovih nasljednika, osobito za Amenhotepa III. (1402-1363. pr.Kr.).
Njegov sin Amenhotep IV, zvan i Ehnaton (Ahnaton, Eknaton, 1363-1345. pr.Kr.), uv
lai Egipat u vjerske sukobe i time ga gotovo upropatava. Dravu spaava zapovjed
nik egipatskih postrojbi u Siriji Horemheb (1337-1301), koji uvodi u zemlji red i mir, te
ak postaje faraonom. Nakon kraega slabljenja, nov razmah Egipta poinje za vlada
ra XIX. dinastije. Osobito su se istakli Seti I. (1304-1292. pr.Kr.) i Ramzes II. Veliki
(1292-1225. pr.Kr.).
S vremenom jaaju sukobi Egipta sa sve jaim Libijcima, Grcima, Filistejcima,
Asircima, Perzijancima i dr., koji nagrizaju snagu i mo Egipta. U nizu sukoba, izrav
nih ili putem saveznika, Egipani gube ratove i tuinci izravno prodiru u zemlju Ke
met. Od tada stari Egipat postupno ali nezaustavljivo slabi, pa unato povremenim
oporavcima, vie nikad ne dostie veliinu i mo iz vremena Ramzesa II. Sa XXI. di
551

nastijom prijestolnica seli u Tanis, a sa XXII. (libijskom) u Bubastis. Vlast preuzimaju

Nubijci (XXV. dinastija), pa Asirci (XXVII. dinastija), zatim Perzijanci (XXVII. dinas
tija) itd. Tako i asirski kralj Asurbanipal kree 668. pr. Kr. na Egipat, ali je prodor za
ustavljen. Ipak, na svom drugom pohodu na Egipat 663. pr.Kr., Asurbanipal prodire do
Tebe (za faraona Tatunamona) i pljaka je. Oko 400. pr.Kr. Egipat se oslobaa asirsko
ga jarma, no oko 340. pr.Kr. ponovno djelomice potpada pod Asirce, pa ponovno pod
Perzijance. Osvajanjima Aleksandra Makedonskoga 333. pr.Kr. Egipat je osloboen
perzijske vlasti (Aleksandar je doekan kao osloboditelj i uvrten kao prvi vladar
XXXII. dinastije), ali je Egipat time dokinut kao samostalna drava. Aleksandar na
vlast postavlja svog vojskovou Ptolomeja (Ptolomejevii se broje kao XXXIII. dinas
tija i vladaju dulje od 300 godina). Tada jo jae prodire grki utjecaj, ali Egipat vie
nije ni sjena ranije drave. Rimljani dolaze 27. pr.Kr. pa se broje kao XXXIV. dinastija.
Postupno nastupa ope rasulo, a unitavanje se nastavlja tijekom bizantske vladavine.
Posljednji udarac ostacima Egipta zadaju Arapi. Jedina zatita egipatskih vrijednosti
ostaje pijesak koji je prekrio hramove i graevine i time ih barem djelimice ouvao od
pljake i unitenja... Ipak, na tom podruju i dalje se nastavlja slijed naprednih i razvi
jenih drava. Ali, nitko od njih nije dostizao razinu egipatskoga drutva, kulture i dr
ave...
Stari je Egipat (izvoran naziv Kemet ili Kem, tj. Crna zemlja) bio nazivan i zem
ljom Dva Kraljevstva. Gornje je obuhvaalo podruje gornjega dijela toka Nila, a Do
nje kraljevstvo pokrivalo je deltu Nila. Boja gornjega je bila bijela i znak lopo, a do
njega crvena i znak papirus. Zato se faraone krunilo dvojnom krunom, bijelom i crve
nom, zapravo dvjema krunama Gornjeg i Donjeg Kraljevstva. Daljnji znaci faraonove
asti bili su: posebno pokrivalo za glavu nemes (neka vrsta bogato ureenoga poveza,
u vie izvedbi), pokrivalo afnet, kraljevska kobra ureus od zlata, trubasta brada, zlatan
bi, zakrivljen tap, bedrena pregaa endit, lavlje krzno s repom koje se opasivalo oko
struka i dr.
Literatura
Literatura staroga Egipta ponajvie je vjerskoga karaktera, pisana u stihu i prozi. Iz
najstarijega doba potjeu i prie, a meu njima i ona o Sinuheu, koja se u ovom djelu
spominje, te je na neki nain posluila i kao svojevrstan okvirni predloak za roman
M. Waltarija. Pripovijest je iz razdoblja tzv. Srednje drave. Sauvana je u brojnim
prijepisima, a smatra se klasinim djelom staroga egipatskog spisateljstva. Opisuje do
ivljaje Sinuhea, dvorjanina faraona Amenhotepa I. Izvorni Sinuhe takoer bjei u Si
riju, gdje postie velik ugled, pa se vraa u Egipat.
S podruja lijenitva naeno je vie zapisa. Oni dokazuju kako je jo prije 1500.
pr.Kr. u starom Egiptu lijenitvo bilo na zavidnoj razini, osobito glede poznavanja
552

grae ljudskoga tijela. Na mnogo se mjesta govori o bolestima, njihovom utvrivanju,

lijeenju, lijekovima... Opisuju se i pravi kirurki zahvati, ali je esto nazona i magi
ja. Poznavali su vanost sterilizacije i dezinfekcije, jer je prije svakoga zahvata bilo
propisano proienje pribora u vatri... Popravljali su zube, izraivali zubne mostove,
posebno se brinuli za rodilje... Mnogi tekstovi pak govore i o lijeenju ivotinja.
Govor i pismo
Egipani su se sluili s nekoliko vrsta pisama. Sva su bila sloena i neusporedivo tea
od dananjega naina pisanja. Dokazano je postojanje egipatskoga pisma jo u etvr
tome mileniju prije Krista, prema tome prije est tisua godina. Bilo je to slikovno pi
smo, kojem su osnovu inile sliice pojmova (ideogrami). No, to nije bilo isto slikov
no pismo, jer su sliice imale fonetsku vrijednost i oznaavale skupine samoglasnika
(najee dva do tri, a katkada i samo jedan). Pojednostavljeno reeno, pisalo se za
pravo slaganjem tih znakova i dopunama koje su im pridavale razliito znaenje. Rije
i su se slagale na slian nain. Uzimali su se poetni suglasnici naslikanoga pojma,
vezivali s drugima, dopunjavali, popratnim oznakama proirivao se ili dodatno odre
ivao smisao i sl. Izvorni hijeroglifi nastali su kao religijsko pismo, a rabili su se po
najvie za ispisivanje raznih sveanih tekstova, natpisa na graevinama, spomenici
ma, grobnicama i sl.
Hijeroglifi su bili u uporabi u starom Egiptu punih 3000 godina. No, ve u treem
mileniju pr.Kr. razvilo se jednostavnije pismo (hijeratsko). Tu se ve pojavljuju znako
vi, a svaki je znak odgovarao jednom hijeroglifu ili skupini hijeroglifa. Ovo se pismo,
za razliku od hijeroglifa, koristilo za poslovne i upravne svrhe. Njime su se ispisivali
tekstovi na papirusu, koi i sl., a rijetko na kamenu.
I to je pismo pojednostavljeno, oko 1200. pr.Kr. Postalo je jednostavnije za pisanje,
no izgubili su se znakovi za pojedine suglasnike. Negdje od 800. pr.Kr. prevladava de
motsko pismo, najjednostavnije od svih u starome Egiptu. Ono se odralo sve do pada
Egipta pod tuinsku vlast. I to je pismo, preko hijeratskog, vuklo podrijetlo od hijero
glifa, no tijekom uporabe se neprestance razvijalo.
Sve u svemu, jasno je zato su u starome Egiptu ljudi od pera, vini itanju i pisa
nju, bili visoko uvaavani. Bilo je to ponajprije zato jer je itanje, a pogotovu pisanje,
bilo pravo umijee. Osim toga, svladavanje pismenosti bilo je dostupno tek uem kru
gu ljudi...
Egipatsko je pismo bila velika zagonetka za suvremenu znanost. Odgonetnuto je
tek poetkom 19. stoljea. Francuski arheolog i egiptolog Jean-Francois Champollion
(1790-1832), godine 1822. imao je rijetku sreu. Otkrio je ono to znanstvenici nazivaju
dublet (isti tekst usporedno ispisan na dva pisma ili jezika), s tim da je to bio ak
triplet s tri ispisa istoga teksta: hijeroglifima, demotskim i grkim pismom. Bila je to
553

tzv. Rosetta (naziv prema mjestu nalaska).

Time je postavljen temelj za rjeenje zagonetke egipatskih hijeroglifa. Ona je toliko
godina i stoljea ostajala zavijena velom tajne, pa to objanjava zato su se brojni
strunjaci u svijetu poetkom 19. stoljea, nakon Champollionovoga otkria, upravo
bacili na istraivanja hijeroglifa i egipatskoga pisma openito. Uslijedila su brojna is
pitivanja, usporedbe, studije itd. pa je i ta tajna oteta neznanju i zaboravu.
Ipak, jedna je tajna nepremostiva. Ona nije rijeena i nee to nikada biti. Naime,
egipatsko pismo, dakle i izvorni hijeroglifi, kao i sva kasnija stara egipatska pisma, sa
dravala su oznake samo za suglasnike.
Slino kao i u mnogim starim pismenima, oznaka (da ne kaemo slova) za samo
glasnike nije bilo... Barem ne u naemu dananjem smislu.
Zbog toga je nemogue sasvim tono utvrditi kako su stari Egipani (uostalom,
slino kao i mnogi drugi stari narodi) izgovarali pojedine rijei i pojmove. Primjerice,
znak za lastavicu bio je v-r (zar izgovor toga ne podsjea neodoljivo na glasanje lasta
vice?!). Ali nitko ne zna sasvim pouzdano, kako se to tono izgovaralo!... Ili, za uho su
ispisivali m-s-d-r!... No ne zna se koji su samoglasnici povezivali te suglasnike. Mo
gunosti za to, osobito u duljim rijeima, je bezbroj. Tome treba dodati i pretpostavku
da su ondanji Egipani govorili grleno. I napokon, kako se uistinu izgovaralo ime na
ega Sinuhea?
Svako nagaanje o tome je dvojbeno. Tim vie i tim prije jer su stari Egipani naj
vjerojatnije, osim to su govorili grleno i nazalno, koristili i glasove koje na govor ne
poznaje. Stari je Egipat, gubei svoju mo, usporedno i gasnuo, pa je poput mnogih
velikih kraljevstava, propao bez pravoga nasljednika i sljednika. I odnio je sa sobom
bezbroj tajni. Mnogo toga je pronaeno i odgonetnuto na temelju nalaza i istraiva
nja, posebice zahvaljujui zapisima i predaji kasnijih naroda, primjerice Grka, Rimlja
na i dr. Jer, oni su ve pisali na nain sliniji dananjem! No, koliko su oni tono i
sami poznavali, a potom i koliko vjerno pribiljeili egipatska imena, pojmove i si.?
Grci su nedvojbeno bili ne samo na mnogo nioj razini kulture od Egipana nego pre
ma njima pravi barbari, pa neki njihovi opisi i tumaenja o starome Egiptu zvue
upravo djetinjasto i ak bedasto... Velik dio egipatskih vrijednosti jo je tada izbrisan
ili uniten upravo "zahvaljujui" Grcima. A nakon Grka doli su Rimljani, Arapi, Tur
ci i ostali koji su poharali ostatke egipatskih vrijednosti. Zbog svega toga, tajna izvor
noga egipatskog govora nije u cijelosti odgonetnuta i zasigurno e zauvijek ostati ne
dostupnom. Pogotovu to se tie izgovora, naglaavanja i sl.
Uz ovo treba jo upozoriti na neujednaenost sadanjega pisanja (i izgovaranja)
starih egipatskih pojmova i osobito imena. To je posljedica niza okolnosti, od one te
meljne, tj. to su imena pisana raznim pismom i na razne naine. A mnoga su staro
egipatska imena jo davno zamijenjena grkim, po staroj navadi osvajaa, kao primje
rice mnoga imena bogova, nazivi mjesta, ivotinja i sl. Ve i sam naziv Egipat je grki
(umjesto izvorno Kemet), faraon je takoer grka rije (u Kemetu se govorilo o kralju
554

ili izvorno nesu), prvi faraon Menes se zvao Meni, za papirus su Egipani govorili papuro itd... Od gradova se Memfis staroegipatski zvao Mennefer (Stalna je ljepota) i
Hot-Ka-Ptah, Teba je bila Weset (Uast), Heliopolis je Annu, Sais je Sa... A bog Anubis
se staroegipatski zvao Anpu, Horus je bio Heru, Izida je Auset, Oziris je Ausar, Hator
je Het-Heru... Razna novovjeka istraivanja dala su i raznovrsna tumaenja, ponekad
prilagoena jeziku samih istraivaa. Zato neki Tutmozisa nazivaju Tutmosis ili Thot
hmes, Amenhotep je i Amenofis, Ehnaton je Eknaton ili Ahnaton itd. Istrauje se i is
pituje i dalje, pa egiptolozi i danas imaju dosta posla na otkrivanju tajni staroegipat
ske drave, uljudbe, vjere, obiaja i dr. A moda jo i vie na potpunijem i tonijem
tumaenju ranije otkrivenog...
Vjera
Stari Egipani, poput svih naroda tada razvijenoga svijeta, bili su mnogoboci. Oboa
vali su Sunce, kao vrhovnoga boga. Nazivali su ga jo i Amon, ali i Amon-Re (ili Ra),
Hanatre, Harahti, Aton, Atum. No oboavali su i prirodne sile, neke ivotinje, te vje
rovali u besmrtnost. Uz vrhovnoga boga bilo je jo mnogo drugih bogova. Dio njih su
bili ope prihvaeni, koji su pravili drutvo Amonu. Ostali su bili mjesni bogovi, jer je
bilo uobiajeno da svako iole znaajno mjesto ima svog boga zatitnika, a vea mjesta
i njih vie. Bogovi su, isto tako, ukljuivali i pojavnost, nerijetko u obliku neke svete
ivotinje, premda se za neke uzimalo kako mijenjaju oblije u kojem se pojavljuju.
Oni opi bogovi bili su: Anubis, pratilac umrlih, sin Ozirisov; Bastet, boica lju
bavi, Hapi, bog Nila; Hem, bog zemlje; Horus, bog neba; Izida, boica plodnosti i plod
ne zemlje, zatitnica braka, lijenitva, poljodjelstva i plovidbe, majka boga Horusa;
Mut, boica majka u Tebi; Nun, bog mora; Nut, boica neba, majka Ozirisa i Izide;
Oziris, bog sunca i plodnosti; Ptah, bog umjetnosti i obrtnika, otac boga Re i time za
etnik svih bogova, stvoritelj cjelokupnoga ivota i svih stvari; Set, bog tame i zla,
brat Ozirisov; Tot, bog znanosti, umjetnosti i pisanja; te mnogi drugi. Mjesni bogovi
bili su u Tebi Amon (Amon Re, tajnoviti), u Memphisu Ptah, u Heliopolisu Atum, u
Ombri Set... Ugled i znaaj bogova ovisio je esto i o ugledu i znaaju mjesta u kojem
su bili udomaeni. Primjerice, kada je Teba za 18. dinastije postala prijestolnicom,
njen zatitnik Amon postao je ope prihvaeni bog. Slino se zbilo i s Horusom, bo
gom Donjeg Egipta i Setom koji je bio bog Gornjeg Egipta. Svo to mnotvo bogova
Amenhotep IV-Ehnaton htio je ukloniti i slavljenje Sunca kao boanstva imenom
Aton uvesti kao jedinu i slubenu dravnu religiju.
Egipanima se pripisuje i vjera u Jedinoga, Boga koji se ne pokazuje u nekom odre
enom obliju, Stvoritelja i Vjeitoga. Mnoge kasnije religije, pa tako i grka, idov
ska, kranstvo i sl. pokazuju iznenaujue mnogo slinosti ili poklapanja s dijelovima
staroegipatske religije. A to je u tom sluaju izvorno, nije teko utvrditi! Jer, egipat
555

ska je religija starija od ostalih spomenutih tisue godina...

Pravo
O pravu i pravnitvu staroga Egipta sauvano je podosta zapisa, ali ne dovoljno da bi
se moglo stvoriti ba potpuno tonu i pravu sliku o pravnim ustanovama i postupci
ma. No, zanimljiv je natpis na grobu faraonova namjesnika Rehmirie, iz razdoblja
2100-1700. pr.Kr. koji govori o 40 svitaka koe, koji za vrijeme sudovanja moraju biti
pred najviim sucem. Na alost, o sadrini tih svitaka ne navodi se nita...
Teba (Theba, Tebe, egipatski Weset ili Opet, Nut-Amon ili Amonov grad) stari
grad u Gornjem Egiptu. Oko 2050. pr.Kr. postaje faraonovim sjeditem i vjerskim cen
trom, za XVIII. dinastije, koja je vladala Egiptom od 1570. do 1305. pr.Kr. Oko 660.
pr.Kr. Tebu je opljakao asirski kralj Asurbanipal.
Grad se nalazio na desnoj, istonoj obali Nila. Uzvodno od grada bila je smjetena
faraonova palaa, zapravo poseban grad. Na lijevoj, zapadnoj obali Nila nalazio se
Grad Mrtvih, a iza njega Zabranjena Dolina (poznata i kao Dolina Kraljeva) u kojoj
su pokapani faraoni. Iza plodnoga, naplavnog podruja uz Nil, izgraen je veliajan
sklop hramova, gdje su se uz velik hram Amona nalazili i hramovi drugih bogova i
boica (boga Ptaha, boice Mut, boga Honsua i dr.) Veliki Amonov hram nalazio se na
podruju koje su opasivale zidine (duljine oko 550 x 450 metara). Sam hram bio je pr
votno dug oko 150 i irok oko 75 metara, no kasnije je za Amenhotepa III. i potom
Ramzesa II. dograen jo oko 120 metara u duljinu, dopunjen je velikim bonim izbo
jima i sl.
Na tom podruju svoje su hramove dizali i faraoni, pa se tamo nalazi primjerice
hram Ramzesa III. Pred samim hramom su i veliajni obelisci Ramzesa II. Podruje
hrama danas je poznato pod imenom Karnak, a predjel s faraonovom palaom kao
Luxor. Na zapadnoj obali nasuprot Tebi, nalaze se hramovi mnogih faraona: Amenho
tepa II, Tutmozisa III, Amenhotepa III, Setija I, Mineptaha, Ramzesa III. i drugih. Iza
tih hramova, u Dolini Kraljeva, bili su i pokopani svi ti faraoni XVIII. i XIX. dinastije,
kao i mnogi drugi, zatim lanovi njihovih obitelji (kraljica Nefertiti!), odlinici, dvor
janici, visoki slubenici... Sve su to nalazita neprocjenjive vrijednosti, koja su naoj
povijesti dala nemjerljiv doprinos unato zubu vremena i pljakakim hordama koje
su mnogo vrijednoga pomele s lica svijeta i iz njedara povijesti. I premda su Teba i to
razdoblje u povijesti Egipta odigrali znaajnu ulogu, u dugom postojanju i veliajnosti
te drave, bila je to tek jedna latica u cvijetu ove nevjerojatno razvijene i napredne
uljudbe i drave.

SIRIJA
556

Kao jedna od zemalja koja se nalazila na raskriju najvanijih puteva starih uljudbi,
Sirija se neprestance morala boriti za svoju nezavisnost.
Susjedi su joj bili Babilonija, Egipat i kasnije Hetiti, pa je esto bila izloena napa
dima tih drava i naroda. Za Egipat ju je osvojio Tutmozis III. (1490-1436. pr.Kr.).
Negdje oko 1350. pr.Kr. Siriju osvajaju Hetiti, koje je vodio njihov veliki kralj ubiluli
uma (upiluliuma, ubilituma). To se zbilo nakon to je Egipat toliko oslabio, da vie
nije mogao braniti Siriju. Nakon osvajanja, kralj Hetita postavlja za vladare u Siriji
svoje sinove, u Karkemiu i Alepu. Kasnije se obnavljaju borbe Egipana za Siriju, za
faraona Setija I, Ramzesa II. i Ramzesa III. Tek ovaj potonji uspijeva ponovno osvojiti
Siriju, ali samo do Smirne. Kasnije pak Sirija dospijeva pod vlast Asiraca.
Sirija je od davnina bila zemlja trgovaca i brodara. Du obale Sredozemnoga mora
nizali su se prelijepi i bogati gradovi, primjerice Tir, Sidon, Biblos, Smirna, Jafa (Jop
pa) i dr. Ovdje spominjanu Smirnu (Simiru), koja se nalazila nasuprot Cipru, ne smije
se nikako mijeati s istim imenom koje je vezivano za Izmir, grad u zapadnoj Turskoj,
na Egejskome moru.

AMURRU (AMORITIJA)
Amoritija (kraljevina Amurru) nalazila se u sredinjem dijelu Sirije. Nastavali su je
Amoriani (Amurci, Amorejci), semitski narod koji je oko 3000. pr.Kr. prodro iz unu
tranjosti Arabije u Mezopotamiju, Siriju i Palestinu. Pretpostavlja se da je i poznati
babilonski kralj Hamurabi bio Amorianin. Amoriani su na prostoru dananje Sirije
opstali nekoliko tisua godina, a njihovu su zemlju konano zauzeli idovi koje je
predvodio Mojsijev nasljednik Joua. Amoriani su bili ponajprije pastirski i dijelom
nomadski narod. Ali istodobno i ratniki nastrojeni, kao u ostalom i svi drugi narodi
tog vremena, koji su dulje opstali.

BABILONIJA I ASIRIJA
Babilonija je u najstarija poznata vremena bila nastavana najrazliitijim narodima.
Stoga nije neobino to ju se naziva i jednom od kolijevki uljudbe. No svoj je uspon i
najveu mo dostigla ipak nakon nastanka stare egipatske drave. Jer, tek oko 2000. g.
pr. Kr. ujedinjuje Hamurabi (Hamurappi) manje dravice u jedno kraljevstvo, kojem
je glavni grad Babilon. Iza toga osvajaju je Kasiti i vladaju u njoj oko est stoljea
(1746-1171. pr.Kr.). Kasitski je vladar bio i Burnaburia, kojeg se spominje u pripovi
jesti Sinuhe Egipanin. Kasnije se i na tu dravu ustremljuju Hetiti. Neto prije 1000.
pr.Kr. ovdje poinje jaati Asirija.
557

U Babiloniji je, kao i u starome Egiptu, svako mjesto imalo svoga lokalnog boga.
Bog glavnoga grada Babilona bio je Marduk, koji je po predanju stvorio svijet iz ka
osa. Uz njega je vaan bog bio i Baal, bog sunca i neba, zatim bog plodnosti Tamuz
koji umire u jesen kako bi uskrsnuo na proljee (u neku ruku bog plodnosti), boica
ljubavi i rata bila je Itar (feniki Astar, grki Astarta) i drugi.
U Babiloniji je bilo razvijeno graditeljstvo (Babilonska kula, Itarine dveri), trgovi
na, znanost (zvjezdoznanstvo), kultura, pravo (Hamurabijev zakonik).

HATTI (HETITIJA)
Drava Hatti jedna je od najzagonetnijih tvorevina tadanjeg razdoblja. Sredite joj je
bilo u Maloj Aziji, na podruju dananje Turske. Osvajanjima se protezala i na susjed
ne zemlje, sve do obala Crnoga mora i Palestine. Neko su vrijeme podjarmili ak i Ba
biloniju, Siriju i druge zemlje. Prijestolnica im je bila grad Hatua (Hatua, Hati), da
nas u sredinjoj Turskoj, nedaleko mjestaca, zapravo sela Bogazkale (Bogazkoy, Bo
gazkeni), oko 150 km istono od Ankare, sjeverozapadno od Yozgata. U okolici su sa
uvane peine sa skulpturama i ruevine nekadanjega Hatuaa. Tu je pronaena i
vea koliina glinenih ploica sa zapisima u klinastome pismu, ponajvie na hetitskim
jezicima. Sadraj tih zapisa omoguio je dodatno rasvjetljavanje toga povijesnog raz
doblja u Maloj Aziji i na Bliskome istoku.
Hetiti su bili indoeuropski narod, koji je dugo kovao svoju snagu i mo u planina
ma dananje Turske, da bi postupno irili mo na svoje susjede i konano krenuli u
velika osvajanja. Najistaknutiji vladar bio je upravo ubiluliuma (oko 1400. pr.Kr.) koji
je zapoeo velika izravna osvajanja.

HIKSI
Hiksi su bili azijatski osvajaki narod, semitskoga podrijetla. Prodrli su bili ak i u
Egipat, a neko vrijeme vladali u istonome dijelu podruja delte Nila (1710-1570.
pr.Kr.). U delti Nila su osnovali grad Avaris. Najpoznatiji im je vladar bio Hian
(Ianas). Hikse je porazio i protjerao faraon Ahmose (Jahmes) I, utemeljitelj Srednje
drave.

MITANIJA
Kraljevstvo Mitanija se protezalo od lijeve obale Eufrata na zapad. Neko je vrijeme
558

bilo monom dravom, no postupno propada potinjujui se monijim dravama (pa

tako neko vrijeme i Egiptu), da bi konano ugasnulo oko 1350-1300. pr.Kr. padom pod
Hetite. Mitanci su bili indoeuropski narod, koji je doao s Iranske visoravni oko 1600.
pr.Kr. Nametnuli su se kao vladarski sloj i stvorili mono kraljevstvo. S Egiptom su
prvo ratovali, a potom sklopili savez i priznavali njegovu vlast. Pokorili su ih Hetiti i
pod njima postaju vazalska drava. No uskoro ulaze u sastav asirske drave i gube
svaku daljnju osobnost.

KRETA
Otok Kreta bio je u starome vijeku, kroz dulje razdoblje (3000-1400. pr.Kr.) znaajno
sredite kulture. Glavni grad bio je Knosos, a osobito je bilo razvijeno graditeljstvo
(palae s brojnim sobama, kupaonicama, vodovodnim instalacijama), zatim kiparstvo,
slikarstvo, obrtnitvo, rukotvorine i dr. Materijalno blagostanje Kreti su osiguravali
brodarenje i trgovina. Raspolagali su i monim bojnim brodovljem.
Minotauros (Minotaur) mitska je neman, s ljudskim tijelom i glavom bika. Prema
predaji, u svojem ga je labirintu drao zatvorenog kralj Minos, hranei ga djevojkama
i mladiima. Takoer po predaji, Minotaurosa je ubio grki junak Tezej, a spasio se iz
labirinta koristei se odmotanom niti s klupka koje mu je dala voljena Arijadna.

PUNT
Stara zemlja u somalijskome dijelu Afrike. Odatle se u stari Egipat dopremalo tamjan
i mirisnu smolu mirhe. Spominje se jo i prije 3000. pr.Kr., kao zemlja s kojom Egipat
trguje. Nije tono utvreno gdje se zapravo nalazila, no pretpostavke govore kako je
to bilo na podruju dananje Somalije. Upravo u zemlju Punt je glasovita egipatska
kraljica Hatepsut poslala veliko trgovako poslanstvo (oko 1500. pr.Kr.).
O tom pohodu sauvani su prekrasni reljefi u Hatepsutinom hramu u Deir El Ba
hri. Prema nekim zapisima, putovanje morem do zemlje Punt bilo je dugotrajno i po
gibeljno. Trajalo je mjesecima, a mnogi se brodovi ne bi vratili. No oni koji bi stigli,
donosili su dragocjene terete, pokrivajui sve trokove putovanja i odbacujui veliku
dobit.

559

TUMAENJE NEK IH POJMOVA

BALZAMIRANJE postupak kojim se leevi zatiuju od raspadanja. Osobito je bilo rai
reno i tovano u starom Egiptu, gdje su osim trupala ljudi, balzamirali i tijela svetih
ivotinja poput maaka, krokodila, bikova i dr. Takav je postupak trajao i po nekoliko
mjeseci. Iz mrtvoga se tijela uklanjala utroba i odlagala u posebne posude (kanope), a
samo tijelo se ispiralo raznim pripravcima, natapalo solju, bitumenom i eterinim ulji
ma (mirha, kasija, cedrova piljevina), uranjalo kroz dulje razdoblje u nitron (natri
jev karbonat, kojeg ima u nekim egipatskim jezerima) i konano uvijalo u platnene
trake i povoje natopljene smolastim i alkoholnim pripravcima. Postupak balzamiranja
razlikovao se ovisno o poloaju, ugledu i bogatstvu pokojnika. Dugotrajne i skupocje
ne metode primjenjivale su se samo na truplima vladara, uglednika i bogataa. Manje
imuni a i siromani (ovi potonji ako su si uope mogli priutiti balzamiranje) prolazi
li su mnogo jednostavniji postupak. Leevi su uranjani u nitron, a potom premazivani
bitumenom, ispunjavani slanim muljem, rogoinom i si. Balzamiranje su u raznim
oblicima primjenjivali i mnogi drugi stari narodi, poput Asiraca, Perzijaca, kasnije i
Grci, Rimljani, zatim na drugim krajevima svijeta pripadnici starih indijanskih kultu
ra u Meksiku i Sjevernoj Americi, zatim Polineani, uroenici u Australiji i na Novom
Zelandu itd. Balzamiranje je bilo prihvaeno i u Europi, temeljeno ponajvie na sta
rim egipatskim metodama. Kasnije su ti postupci u Europi usavravani, no s vreme
nom su potpuno naputeni, osim za balzamiranje ivotinja namijenjenih muzejima i
zbirkama.
DEBEN staroegipatska mjera za teinu, oko 92 grama.

MIRHA (mira, myrrha, dragomast, smirna, izmirna) crvenkasto-smea smola

koja se dobiva od drveta (Commiphora abyssinica) i drugih vrsta roda Commiphora
iz porodice Burseraceae, koje uspijevaju poglavito u Somaliji. Smola curi sa stabla
sama od sebe u obliku utoga voska, a rjee se dobiva prisilno, zarezivanjem stabla.
Mirha sadri 3-10% eterinih ulja, 25-40% smole i 50-60% gume. Kao sredstvo za kae
nje i balzamiranje bila je poznata jo u starom Egiptu, a primjenjivala se i kao lijek
protiv mnogih bolesti. Rabi se jo i danas, za pripravljanje mirisa i kao sastojak u vodi
za ispiranje usta.
MIRTA (mra, gr. myrtos, lat. myrtus), sredozemna biljka zimzelenih listova, bijelo
ga cvata, iz roda drvenastih biljaka u sklopu porodice Myrtaceae. Uspijeva ponajvie
na podruju June Amerike, Australije, na otocima Polinezije i dr. Najpoznatija je
560

Myrtus communis, zimzeleno drvo visine 2-5 m, tamnozelenih listova, s malim bije
lim mirisavim cvjetiima. Plod mu je veliine graka. U Hrvatskoj i openito naem
podneblju raste samonikla po toplim, sunanim obalnim podrujima, osobito na oto
cima (Loinj, Vis, Mljet, Lokrum i dr.). Lie sadri eterino ulje (0,3-0,5%), koje se pri
mjenjuje u kozmetikoj industriji. Bila je poznata i cijenjena jo u starome Egiptu, te
nalazila raznovrsne primjene: kao ukrasna biljka, miris, sastojak u raznim pripravci
ma (mirisi, balzamiranje i dr.).
PAPIRUS egipatski pa-puro; papiru slina podloga za pisanje. Izraivao se od srike
biljke Cjperus papyrus. Sriku se rezalo na tanke vlati, njih se slagalo poprijeko jedne
preko drugih, pa dodavalo ljepilo. Sloj se zatim vlailo, tlailo, suilo i izglaivalo. Po
svemu sudei, papirus su prvi rabili Egipani, jo prije 3000. godine pr.Kr.
SIKOMORA divlja egipatska smokva; drvo iz porodice javora.

SKARABEJ lat. scarabeus (Scarabeus Sacer) od gr. karabos vrsta kukca kornjaa iz
porodice Scarabaeidae, potporodice gundevalji (Coprophaginae); nai nazivi: balegar;
balega; kotrljan (jer od izmetina pravi kuglice do veliine oraha i kotrlja ih u svoje
podzemne nastambe za prehranu liinaka); nosoroac obini; zujak; govnovalj...
U starom Egiptu (naziv hepera) bio je posveen bogu Sunca i oboavan kao sveta
ivotinja (simbol Sunca).
Naziv skarabej koristi se i kao oznaka za amulet u obliku tog kukca. Osim kao
amulet, koristio se i kao peatnjak ili ukras u prstenu, na ogrlici i na raznim drugim
predmetima. Moe biti ukraen figurama ili ornamentom, a katkad ima i natpis. Izvo
en je s udubljenjima ili reljefno.
Uobiajena izvedba u starome Egiptu u cijelosti je oponaala izgled kukca: gornja,
izboena strana, imala je urezan lik skarabeja, a na donjoj strani bi bio natpis odgova
rajuega sadraja. Iz Egipta se, kao amulet odnosno peatnjak, proirio po prednjoj
Aziji, Grkoj i Etruriji. Poetak izrade gema see u III. tisuljee prije Krista, gdje su
raene kao peatni valjii. Preuzeta u Egiptu, proirila se preko Krete u Grku, poz
navali su je i Etruani, a u Rimskome carstvu bila je u vrlo svestranoj uporabi. Tu
tradiciju preuzeo je i Bizant, a pravi procvat doivljava izraivanje gema u razdoblju
renesanse i baroka. U doba klasicizma oponaa se antike uzore.
VODNI SAT jedna je od najstarijih pokretnih naprava kojima se ovjek sluio za mje
renje vremena. Koristio je dvije posude smjetene jednu povrh druge, a voda je kapala
iz gornje u donju. U donjoj posudi bio je plovak, u kojeg je bila utaknuta kazaljka,
koja se s porastom razine vode u posudi pomicala i na odgovarajuoj razdiobi pokazi
vala koliko je proteklo vremena...

561

PRIPOVIJEST SINUHE EGIPANIN

Finski pisac Mika T. Waltari (1908-1979) objavio je u jesen 1949. godine roman Sinuhe
Egipanin (Sinuhe Egypilainen), kao svojevrsnu krunu svoga literarnog djela. Poslu
io se starom egipatskom priom o Sinuheu, dvorjaninu faraona Amenhotepa I, koji
doznavi za neke faraonove tajne, bjei u Siriju. Tamo se obogatio i vratio u Egipat.
Kao vrstan poznavatelj povijesti, kulture i religija starih uljudbi i kultura, Waltari do
tini predloak koristi za stvaranje nevjerojatno svestranog djela. U tu potku on uplie
vrlo velik broj pojedinosti iz povijesti, kulture, religije, obiaja i ivota u starome
Egiptu. No to mu je samo sredstvo za glavnu zadau koje se latio. A to je opisivanje
ljudske due, ovjekovih najdubljih osjeaja, naravi i obiaja. U tome je Waltari ostva
rio zaudno bogatu sliku ovjeka i njegovih najistananijih strasti, neovisno o vreme
nu i prostoru, drutvenome ureenju, poloaju, kulturi, vlasti itd.
Faraoni Amenhotep IV-Ehnaton i Horemheb nedvojbeno su povijesne linosti, a
povijesna je istina i da je Amenhotep IV-Ehnaton htio uvesti Atona kao jedinog boga
u Egiptu. No to je dovelo do sukoba oko moi i vlasti izmeu faraona i sveenika boga
Amona... Uslijedili su nemiri i previranja, u kojima je Horemheb odigrao bitnu ulogu
i postao faraonom. Sruio je sveenika Eiea, koji je bio preuzeo faraonsku vlast, pa se
sam nametnuo za faraona. Potpuno je uklonio Ehnatonovog Atona i njegovo uenje o
jednome bogu. Ali ga mnogi povjesniari ne opisuju ba lijepim rijeima... Za svog je
nasljednika odabrao jednoga od svojih visokih asnika, Ramzesa I, koji zainje jednu
od najveliajnijih i najmonijih dinastija, uvenu XIX. dinastiju Ramzesida. Iz vreme
na faraona Horemheba sauvan je dokument u kojem se govori o kraama inovnika
na tetu siromanoga naroda i donose neke izmjene zakona. Znaajniji likovi iz ove
pripovijesti sauvani su na brojnim umjetnikim djelima i zapisima u kamenu, na pa
pirusu, na glinenim posudama i ploicama i sl.
Waltari se obilno slui povijesnom potkom. No njegov roman nije povijesni udbe
nik ili znanstvena studija staroga Egipta. Zato se u pripovijesti pojavljuju i pojedinosti
koje su moda tek pretpostavke ili plod njegove nevjerojatno plodne i iskriave mate.
Pri itanju romana Sinuhe Egipanin treba o tome voditi rauna...
A kako je nastao Sinuhe? Evo autobiografskog, vrlo duhovitoga zapisa samog Wal
tarija:
Moji su me Egipani progonili ee nego ranije. Tada sam shvatio, neu im utei
sve dok ih ne ispiem iz sebe. Dotini Sinuhe bio je osobito napasan. To me je krajnje
ozlovoljilo i muilo, jer sam lijen ovjek i gnuam se napora. Ipak, kupio sam mnogo
562

papira za pisanje, stavio novu vrpcu u svoj pisai stroj i oistio njegova slova vrkom
crtaega pera. Moj je pas reao neprestance, u svojoj nestrpljivosti ak pokazujui
zube. Jer, on je poznavao simptome i osjeao to se zbiva u mome umu. Naime, star i
mudar pas, pa ak ako je i malen, lako moe zamijetiti ono to ostali ne vide. Vjeru
jem, nekako u to vrijeme poeo je voljeti Sinuhea Egipanina, koji se neprestance nas
lanjao na moj pisai stol. I pritom je drao ruku na bradi, dodijavajai mi i tjerajui
me neka zaponem s poslom. Tako je, napokon, doao dan kad sam bio pripravan na
odlazak. Rekao sam eni:
- Kao to znade, mukarac mora napustiti svoju enu i djecu, te slijediti svoju zvi
jezdu, ako eli pisati... Osjeam, moja e me zvijezda odvui u divljinu, a ja bezuvjetno
moram slijediti svoju zvijezdu, elim li se konano rijeiti tih ukletih Egipana! Idem,
premda se silno bojim samoe u divljini, gdje nou odjekuju krici divljih zvijeri, a
vlane grane struu po krovu. Nedostajat e mi i tvoje oi, a i naa ki, no psa u po
vesti sa sobom. Nuan mi je, kako bi odravao red meu mojim Egipanima...
- Ve sam ti pripravila stvari odvratila mi je ena. U koveg sam ti stavila i pa
pue, mnogo vunenih arapa i toplo rublje. I zahvaljujem Gospodu to smo konano
doli tako daleko, pa stvarno odlazi. ivot je s tobom, naime, postajao iz dana u dan
sve nepodnoljiviji, jer si neprestance brbljao o tim svojim Egipanima, ne obraajui
pozornosti mojim rijeima. A i kad bi jeo, buljio bi zaslijepljeno pred sebe, poput ma
loumnika. Poi zato u divljinu, na obalu jezera, staroj baki. Tamo te eka tvoja soba u
potkrovlju, ve zagrijana, jer sam se pobrinula o tome za vrijeme tvoga beskrajnog i
nekorisnog oklijevanja oko odlaska. Morat e se hraniti, razumljivo, ribom koju e
sam i uloviti u jezeru, a mislim da e ti to initi samo dobro. A nema sumnje, baka e
ti i preesto pei pa nee patiti ni od kakve oskudice. Osim nekoliko divljih maaka i
usamljene lisice, ne treba se tamo bojati nekih divljih zvijeri. I vjerujem, spavat e
tamo dobro, samo ako bude ozbiljno i predano radio, kako to dolikuje pristojnome i
asnom ovjeku...
Stigao sam u daleke ume jedne travanjske veeri. Sve je bilo tiho, a uma se crnila
oko mene. Put se tijekom dana odmrznuo i omekao, pa sam se jako uplaio i pomi
ljao da u potonuti u zemlju na razmoenome putu u dalekim umama. Ali kola je vu
kao konj Rylle, a on je strpljiv i mudar stari stvor, nauen vui kola s mlijekom i neko
risnim putnicima poput mene, ne marei vie za vee terete. Zato je po tom nepouzda
nome putu stupao oprezno, kao da je na klizaljkama, sve dok nismo stigli do bakine
kue ispunjene svjetlom. A baka je pekla i prila i lovila ribe u svoje zamke, na mjesti
ma gdje se led ve otopio na rubovima jezera. Bilo je upravo onako kako je moja ena
nagaala, pa sam se uz baku osjeao udobno i namiren. Tijelu mi je bilo udobno i dos
tatno, ali mi je um bio nemiran i oi su mi bile nemirne. Bezbrojna pitanja zavlaila
su mi se u glavu, jutrom kada bih gledao ledenu plohu koja se topila, modrikastu, zas
563

traujuu i predivnu. Ali, imao sam ugovoren susret sa svojim strojem za pisanje! Zato
sam ga izvadio, a on je piljio u mene svojim crnim i bijelim tipkama, pohlepno i zah
tjevno kao i uvijek. Njegovo me je besramno i drsko povjerenje krajnje razdraivalo. A
moji su se Egipani uokolili na podu sobice u potkrovlju. Jezero sa svojom zaleenom
povrinom bilo je prostrano i veliajno strano pred mojim prozorom, a debla breza bi
jela poput smrti dizala su svoje bezlisne grane pred samim oknima. Sinuhe je zasjeo
na svoju arenu rogoinu, oslanjajui bradu o dlan, a lice mu je bilo klonulo od tereta
godina i iskustva. Tako mi je zapoeo pripovijedati zgode iz svoga ivota. A ja sam po
eo zapisivati ono to je kazivao... Jer, ako netko eli napisati knjigu, ne preostaje mu
nita drugo nego zapoeti pisati. To je, po mome saznanju, jedini nain za pisanje
knjiga... Ali, ako netko znade neki bolji nain, uvijek sam pripravan dragovoljno pri
hvatiti savjet.
Tako sam zapoeo pisati...
Za svega nekoliko mjeseci bila je gotova pripovijest Sinuhe Egipanin! Prvi je puta
objavljena 1949. godine u Finskoj, u dva toma. Uskoro je Sinuhe preveden na norveki
i danski, pa njemaki i flamanski. U SAD-u je prvi puta objavljen u kolovozu 1949. i
iste godine u V. Britaniji. Knjiga je u SAD-u za svega dva mjeseca prodana u pola mi
lijuna primjeraka! Uslijedili su prijevodi na daljnje jezike i nova izdanja. Tako je Sinu
he Egipanin preveden na vie od 30 jezika, a broj izdanja gotovo i nije mogue po
brojati. Kod nas je preveden s talijanskog i objavljen 1956. godine, pa ponovljen 1966.
Ovaj je prijevod potpuno nov, na temelju engleskoga izvornika. Dopunjen je i iz
vornim osvrtom na samo djelo, njegov nastanak, pisca i stari Egipat.

564

O PISCU
Mika Toimi Waltari (1908-1979). Bez sumnje najglasovitiji i najvie prevoen finski
pisac. lan Finske akademije, Waltari je bio novinar, pjesnik i pripovjeda. Otac mu je
bio sveenik, ali je umro 1914. godine, kada je Waltariju bilo svega 5 godina. Srednju
kolu zavrio je 1926, a potom i sam studirao teologiju. Preao je na studij povijesti
umjetnosti i diplomirao 1929. godine s radnjom o odnosu religije i erotike. Zaposlio se
kao prevoditelj, bavio se knjievnom kritikom, bio je radijski izvjestitelj, urednik aso
pisa i pisac scenarija.
Oenio je 1931. ker sanitetskoga general-majora, a za godinu dana postao je otac
keri, koja kasnije i sama postaje spisateljicom. U tridesetoj godini Waltari postaje slo
bodan pisac. Bio je najuspjeniji ali i najproturjeniji finski pisac u razdoblju prije II.
svjetskog rata.
Waltari se dokazao kao ovjek svestranoga duha, kulturan i naitan. Nevjerojatno
dobro je poznavao i povijest openito, a stare uljudbe posebice. Zato nije neobino to
trai i nalazi nadahnue u prolosti, vjeri, istraivanjima ljudske due, ralambi i spa
janju... Sebe nije smatrao propovjednikom, borcem ili prorokom. Vie je naginjao slo
bodi uma, humanizmu i trpeljivosti.
Najvei dio Waltarijeva ivotnog djela su pripovijesti s povijesnom potkom: Sinu
he Egipanin, Etruanin (Turms, Kuolematon), Putnik (Mikael Hakim), Pustolov (Mi
kael Karvajalka), Tamni aneo (Johannes Angelos), Tajna jednoga kraljevstva i dr. No
osim tih naslova, od kojih je najpoznatiji i najvie prevoen Sinuhe (na vie od 30 je
zika!) iza Waltarija je ostalo mnogo vee djelo, od ve zaboravljene pripovijesti Velika
iluzija (1928. kada je imao samo 19 godina!), trilogije S oca na sina (1933-1935) i pripo
vijesti Stranac je doao na farmu (1944.) do zadivljujuega niza od stotinjak djela. Uz
pripovijesti i kratke prie, to su jo poeme, bajke, igrokazi, zabavne knjige, vie od 30
filmskih scenarija! A Sinuhea, svoje kapitalno djelo, pisao je s netom navrenih etr
deset godina (objavljen u jesen 1949.)! Knjiga je praktiki preko noi postala bestsel
ler u velikome dijelu svijeta. A Waltari ju je napisao za samo nekoliko mjeseci...
Njegova djela najee imaju za potku povijesna zbivanja ili prilike. A neprestance
ga zaokuplja i odnos prema religiji i vjeri, velike pobune, tragine ljubavi, putovanja i
lutanja ... No to je Waltariju tek podloga za nevjerojatnu ralambu vjenih dvojbi o
vjeka, ovjeanstva, cjelokupne uljudbe, a jednako tako i najaktualnijih zbivanja. On
nesmiljeno igoe ovjekovu zlou, niske strasti i opaine, no jo vie svu strahotu
vlasti i moi, uskogrudnost religije i sveenstva, politike i ratova...
565

Posebice je kritian i prema hladnoratovskim zbivanjima. Primjerice, Sinuhe je

objavljen godinu dana nakon sklapanja mira izmeu Finske i Sovjetskog saveza. I to
govori pismohranitelj hetitiskog kralja ubiluliume? Evo navoda iz Sinuhea:
- Nai su prijatelji svi oni koji nam se podvrgnu i plaaju nam danak. Putamo ih
neka ive na svoj ustaljen nain, ne mijeamo se mnogo u njihove obiaje i po mogu
nosti izbjegavamo vrijeati im bogove, sve dok nas priznaju za vladare i lako vladamo
njima... Prijatelji su nam i oni narodi koji nam nisu susjedima, ili bar do tada dok
nam ne postanu susjedima. A kad se to slui, pa doemo s njima u izravan dodir, ot
krijemo kod njih odbojne crte koje remete mir i skladnost dobrosusjedskih odnosa, pa
nas sile na rat s njima. Tako je to bilo do sada, a bojim se isto e biti i u budue, koliko
ja poznajem naega velikog kralja...
- No zar vai bogovi nemaju nita za rei o svemu tome? pita Sinuhe U drugim
zemljama esto upravo oni odluuju to je pravda a to nepravda, to je dobro i to je
loe...
to je pravda i to nepravda? to je dobro i to loe? uzvratio je pismohranitelj
protupitanjem. Za nas je pravda i ispravno ono to mi elimo, a nepravda i loe ono
to ele nai susjedi. To je vrlo jednostavno poelo, koje olakava i ivot i dravniku
mudrost...
U Waltarijevim djelima mogu se zato nai skoro svi. Od silnika starih svjetova,
preko tame Srednjega vijeka, do najnovijih zbivanja. Evo to jo govori pismohranitelj
kralja ubiluliume:
A to je uljudba? I mi znamo itati i pisati, a u naoj pismohrani uvamo brojne
brojkama oznaene glinene ploice. Pa ako zarobljenicima, koji kroz cijeli ostatak svo
ga ivota moraju okretati mlinsko kamenje, izbodemo oi, inimo to samo iz ovje
nosti. Njima bi taj i inae teak i naporan rad, bio jo teim, ako bi radei mogli gle
dati nebo, zemlju i ptice u zraku! To bi ih jedino navelo na prazne i nepoeljne misli, a
pri pokuaju bijega sigurno bi bili ubijeni. A kada u pograninim podrujima nai
vojnici ponekome neprijatelju odreu ruku ili mu kou s glave navuku preko oiju, ne
ine to iz neke okrutnosti. Kako i sam vidi, mi smo u svojim domovima gostoljubivi i
srdani, volimo djecu i male ivotinje, a ne tuemo ni nae ene. Na je cilj kod nepri
jateljskih naroda pobuditi strah i trepet, kako bi nam se, kada doe vrijeme, predali
bez borbe i tako ouvali i sebe i nas od nepotrebnih stradanja i teta... Nije tono ni
kako mi volimo pljakanje i pustoenje. Mi radije elimo podvrgnuti pod svoju vlast
nedirnute gradove i zemlje, sauvane koliko je to god mogue. A neprijatelj koji je
upoznao strah, ve je napola pobijeen...
Zar to upravo stravino ne podsjea na sve strahote koje smo nedavno i u naoj
zemlji proivjeli?
Waltari oito gotovo nita nije zaboravio, gotovo nita mu nije promaklo. Kupova
566

nje slobode i mira, plaanje danka izmeu zemalja, osvajanja, ratovi, mirovni uvjeti,
trgovina narodima i dravama... Osobito se okomljuje na sve oblike ideologije. Govo
rei o Sinuheu, jednom je prigodom naveo pouku toga svog djela: uvajte se ideolo
gija!
No on se jo vie bavi ovjejom duom i srcem, ne prezajui pred igosanjem
najviih i najmonijih. S druge strane, pun je naklonosti za osjeajni ivot malog i na
izgled beznaajnog ovjeka. Waltari je esto pun gorine i glede ovjeka i cjelokupne
uljudbe, ali istodobno i pun razumijevanja za sve ljudske slabosti. On zastupa esto
opetovan stav iz vjerske povijesti, koji kae: Tako je uvijek bilo, tako e uvijek i biti!
ovjek i svijet se pritom ne mijenjaju, nego ostaju istu. Mijenjaju se tek jezici, obiaji,
nonje i drugi pojavni oblici uljudbe...
I zato se ne kae uzalud: Povijest je uiteljica ivota. ivot i ljudska djela su pro
lazni i nitavni, no iza njih ipak neto ostaje. Evo kako zavrava Sinuhe:
Jer sam ja, Sinuhe, ljudsko bie. Kao takav, obitavao sam u svakome tko je ivio
prije mene i ivjet u u svima koji e do i ivjeti nakon mene. ivjet u u suzama i u
smijehu svakoga ovjeka, u njegovoj tuzi i u njegovome strahu, u njegovoj pjesmi i u
njegovome kriku, u njegovoj dobroti i u njegovoj zloi, u njegovoj radosti i u strasti, u
njegovoj njenosti i u njegovoj opaini, u ljubavi i u mrnji, u pravdi i u nepravdi, u
slabosti i u snazi, u moi i u bespomonosti... A kao ljudsko bie, vjeno u ivjeti i op
stati u ovjeanstvu i u ljudskome rodu.
Eto, zato ne traim nikakve darove ni rtve na mome grobu, zato ne traim nikak
vih priznanja, zato ne traim ni besmrtnost svome imenu!
Ovo je napisao Sinuhe, Egipanin, koji ivljae usamljen svih dana svoga bitka.
Tako Waltari, unato svoj strahoti i uasu koje ljudsko bie nosi u sebi, ostavlja is
kru nade: ...moda e doi vrijeme, pa e ljudi pristupati jedan drugom kao bratu, ne
ubijajui se meusobno...
Vjerski nemiri oito su posebice privlaili Waltarija. Gotovo i nema njegovoga dje
la u koje nisu utkane vjerske razmirice, sukobi i ak ratovi. Tako je i u pripovijesti Si
nuhe. Faraon Ehnaton, zadojen svojim privienjima i poslanjem ljubavi, oboruan
svojom nadarenou i lucidnou koja granii s ludilom (padaviar?) posjeduje i mo
izabranoga vladara. Odluuje se za novog boga, u biti tek oivotvorenje ranijih bo
gova, pa zaveden tom neizvornou, ulazi u sukob i u pravi boj sa svim ostalim bogo
vima. Ehnaton je pun ljubavi i dobrih namjera, no potpuno nesvjestan stvarnosti i
prirode ljudskoga bia. Waltari mu prispodobljuje ulogu prvoga mirotvorca u povijes
ti ovjeanstva. No njegova poslanica ljubavi i dobrote, bratstva i jednakopravnosti
izmeu ljudi svih rasa i slojeva, propada u krvi, nasilju i uasu. Pobjeuje ratnik i voj
skovoa Horemheb, "roen s balegom izmeu nonih prstiju", sebian i astohlepan.
On pobjeuje neprijatelje ali se i namee Egiptu za faraona. Svijetom upravlja samo
ivost i sljeparenje, kao sredstvo za ostvarivanje vlasti. No takva pobjeda nosi u sebi
567

svoju kaznu. Horemheb, na putu do vlasti, nenadano dospijeva na rubove ponora, ali
se spaava, ak i uz pomo slabia Sinuhea! A i konanu pobjedu Horemheba pomu
uje osobna nevolja, kazna jer je posegnuo za neim emu nije bio dorastao...
Na hrvatski jezik prevedeno je, prema raspoloivim podacima, pet Waltarijevih
djela. Moe ih se jo nai u popisima javnih knjinica, ali vrlo rijetko i na policama...
Vijek trajanja knjiga i njihova sudbina je naime takva. S vremenom i uporabom do
traju, a esto i nestanu. Ali zato ne nestaje djelo! A uestalost izdavanja Waltarijevih
djela u svijetu, najbolji je dokaz zanimljivosti, privlanosti i itljivosti njegovoga ti
va. Nakladnik ove knjige priprema nova izdanja M. Waltarija...
Waltari osobno je pak ostao manje poznat, kao stvaralac i ovjek. Podrijetlo iz da
leke i malene Finske zasigurno je jedan od razloga tome. A moda i nije teio za ne
kom posebnom osobnom promidbom? To mu zapravo nije bilo ni potrebno, jer je
svojim djelom, a osobito romanom Sinuhe Egipanin, zabiljeio i ostavio za sobom to
liko toga...

568

Sadraj
SINUHE EGIPANIN
DIO PRVI

2
3

KNJIGA I
1
2
3
4
5
KNJIGA II
1
2
3
4
5
6
KNJIGA III
1
2
3
4
5
6
KNJIGA IV
1
2
3
4
5
6
7
KNJIGA V

4
4
8
10
17
19
27
27
29
33
37
40
45
48
48
53
60
63
68
73
78
78
81
85
89
92
94
100
105
569

1
2
3
4
5
KNJIGA VI
l
2
3
4
5
KNJIGA VII
1
2
3
4
KNJIGA VIII
1
2
3
4
5
KNJIGA IX
1
2
3
4
5
6
7
KNJIGA X
1
2
3

105
108
112
119
124
128
128
135
143
150
161
166
166
173
178
186
191
191
192
200
206
212
220
220
224
233
237
244
249
254
260
260
265
270
570

4
5

278
291

DIO DRUGI

298

KNJIGA XI
1
2
3
4
5
6
7
KNJIGA XII
1
2
3
4
5
KNJIGA XIII
1
2
3
4
5
6
7
KNJIGA XIV
l
2
3
4
5
KNJIGA XV
1
2

299
299
303
312
318
327
336
351
356
356
365
371
376
387
390
390
396
401
408
413
422
428
434
434
445
458
473
486
489
489
496
571

3
4
5
6
7

506
511
524
533
537

POGOVOR

549

POVIJESNI OSVRT
EGIPAT
SIRIJA
AMURRU (AMORITIJA)
BABILONIJA I ASIRIJA
HATTI (HETITIJA)
HIKSI
MITANIJA
KRETA
PUNT

550
550
556
557
557
558
558
558
559
559

TUMAENJE NEKIH POJMOVA

PRIPOVIJEST SINUHE EGIPANIN
O PISCU

572

560
562
565