ETIKA

Prvi element pred-razumijevanja jest moralno vrednovanje. Mi svojim i tuđim postupcima

uvijek dajemo neku moralnu vrijednost.

Drugi element pred-razumijevanja jest savjest. Kad ljude moralno vrednujemo, uvijek
pretpostavljamo da imaju uporabu razuma, i da znaju što je dobro, a što zlo.

Ovo opće znanje o dobru i o zlu u svakodnevnom govoru naziva se savjest.

Elementi iskustva i razumijevanja moralne zbilje u svakodnevnom životu

Prvi element jest sloboda volje. Uvijek pretpostavljamo da je čovjek gospodar svoga
djelovanja, pa kažemo da je čovjek uračunljiv. Tako sebe i druge možemo smatrati krivim za
neko loše djelovanje.

Drugi element jest odgovornost. U samoj pojmu sadržana je riječ odgovor. Od čovjeka
očekujemo da može razumno, argumentirano odgovoriti na pitanje o svom djelovanju,
objasniti ga. Mi pretpostavljamo da je čovjek odgovoran.

Treći element jest socijalna povezanost. Budući da je čovjek ne samo individualno već i
društveno biće, naše moralno djelovanje većinom se tiče i drugih ljudi, posebno onih s
kojima živimo.

Četvrti element jest svijest o vlastitoj vrijednosti. Moralna kvalifikacija čovjeka kao dobrog
ili zlog, ima bitno drugačije značenje od drugih kvalifikacija (npr. inteligentan, bogat itd.).

pojam etika izveden je od grčke riječi ήτos-pisan s eta) (boravište, stalno mjesto, karakter), a
ne od έτοσ-pisan s epsilon (običaj, navika). Izvedeno značenje je nutarnje raspoloženje, na
koncu moralnost po čemu je neki čin dobar ili zao.

Etiku definiramo: normativno filozofsko učenje o ljudskom djelovanju ukoliko ono stoji pod
moralnom diferencijom dobra i zla i obligacije koje iz te razlike proizlaze.

Pored riječi etika imamo i riječ moral, moralnost (lat. mos=običaj), koja je zapravo prijevod
grčke riječi etika….

Predmet etike je ljudsko djelovanje. Pod ljudskim djelovanjem podrazumijevamo čine za

koje je odlučujući princip ljudski moment: um i sloboda (po čemu je čovjek ono što jest).

Razlikujemo actus hominis i actus humanus….

Kriterij za svaki čin, koliko je ljudski=humanus, jest koliko je on uman i slobodan.

Važna je dimenzija općevaljanosti - to je kriterij za moralnost: je li neki čin vrijedan,

općevaljan za sve ljude.
Dobro i zlo su dijametralno suprotne kvalifikacije, koje jedna drugu isključuju. Stoga je
moralnost normativna - obvezujuća.

Cjelokupnost vrijednosni predodžbi u nekom društvu, norme koje u njemu vrijede,

nazivamo moral ili etos

moralnost je, u užem smislu, moralno stanje neke osobe, svijest o dobru i zlu po kojoj se
čovjek osjeća odgovornim za izvršen ili propušten čin;

moralnost, u teoretskom smislu, ukazuje na temeljna načela morala

grecizam "êthos" za skup normi i moralnih vrednota što ih je usvojila neka civilizacija, neki
narod, neka društvena klasa, neka profesionalna skupina, ili neka osoba. Tako se govori o
etosu društvenom, profesionalnom, liječničkom, zdravstvenih radnika, osobnom, itd.

imenice etika i moral označavaju znanost koja se odnosi na moralnu dimenziju ljudskoga ili,
drugim riječima, na "sustavno istraživanje vrednota koje mogu nadahnuti, privući i voditi
djelatnost".

Do moralne razine najlakše je doći preko dviju razina koje su joj bliske, ali joj prethode:
sociološke i juridičke.

Moral nekoga društva najjasnije se pokazuje u "običajima" (mores). Skup moralnih običaja
koje je prihvatila neka skupina, kako smo rekli, jest njezin êthos.

Nužna je povezanost između moralne i sociološke razine, ali i jasna razlika:

Sociološko znanje – a još više statističko – odgovara svijetu faktičnih sudova, dok se etika
kreće u svijetu vrijednosnih sudova. Opis i analiza "onoga što jest" ne poklapa se sa studijem
"onoga što treba biti".

Postoji također povezanost između juridičke i moralne razine, ali i jasna razlika:

Neko ljudsko ponašanje može biti vrednovano s gledišta savjesti i u tom smislu ima moralnu
razinu; može biti vrednovano također s motrišta juridičkog uređenja i u tom smislu ima
juridičku r

Juridički poredak je važan faktor u oblikovanju aktualnog društva

Moralnost

- pretpostavlja da smo slobodni, drugim riječima da možemo dobro činiti a zlo izbjegavati.

- ako nemamo mogućnosti za to oboje, odnosno za izbor između toga dvoga, onda nismo ni
odgovorni

Antička etika u biti je postavila dva učenja o zadnjem cilju kao zadnjem odredbenom razlogu
svega ljudskog djelovanja:
Užitak (hedonizam)

Životna sreća (eudajmonizam

Hedonizam

Jedan od odgovora na pitanje što je dobro za čovjeka jest ono što je ugodno.

Utemeljitelj hedinizma je Aristip.

Dvije su varijante ove teorije:

 antička - mudar čovjek će nastojati postići užitak, a izbjeći neugodno;

 kasnija - čovjek ne može drugačije, on faktički uvijek slijedi za svojim užitkom

Hedonizam kao teorija ljudskog djelovanja, bez sumnje sadrži elemente koji su ispravni:

Međutim, da je postizanje vlastitog užitka uvijek pravi i zadnji cilj i da tako određuje naše
djelovanje, jednostavno nije točno. Užitak je naime posljedica postavljena i ostvarena cilja,
ali ne sam cilj.

Eudaimonizam

Pod eudaimonizmom se obično podrazumijeva etičko učenje prema kojem je životna sreća,
blaženstvo (eudaimonia) zadnji cilj svakog ljudskog djelovanja

tri osnovna stajališta kod pojedinca koji se susrece sa raznim problemima u etici:

Prvo odbacuje postojanje bilo kakve vrste obvezatnosti za održavanje moralnih normi što ih
postavlja društvo ili pak smatra da se takva obvezatnost ne može dokazati. To shvaćanje
zastupa amoralizam i etički skepticizam.

Drugo stajalište u postavljenom pitanju razlikuje se od prvog po tome što se razlika između
dobra i zla priznaje bitnom razlikom tako da se zauzima za dobro djelovanje a okreće protiv
zla, ali se ipak ne smatra da je ovdje prava obvezatnost. Naprotiv ostvarivanje dobra i
sprečavanje zla smatra se samo poželjnim i preporučljivim, a ne nečim što bi iznutra
pojedinca obvezivalo. Ovo stajalište označavamo stajalištem bez stroge obligacije.

Treće stajalište jest stajalište priznavanja prave obligacije, koje ćemo nazvati stajalište etike
obligacije.

Pojmovi dobra i zla označavaju bitnu razliku između različitih ponašanja u moralnom
pogledu: postavlja se pitanje u čemu se zapravo ta razlika sastoji i koji je to princip prema
kojemu u pojedinačnom slučaju možemo odrediti što je moralno dobro, a što zlo, ili što
trebamo činiti a što propustiti.
Ovo je zapravo srž svih problema u etici. Sva druga pitanja su više manje priprava za
postavljanje pitanja o principu moralnosti

Situacijska etika

Pod tim se pojmom podrazumijeva učenje koje priznaje postojanje moralnih zahtjeva i
odgovarajuće bitne razlike između dobra i zla, ali dalje tvrdi da se ne može općim
pojmovima odrediti šta je moralni zahtjev, nego se on na koncu dobiva iz pojedine i
jedinstvene i neponovljive situacije u kojoj se djeluje

Etika biti

Nasuprot situacijskoj etici, etika biti vjeruje da se sadržajni princip može odrediti na opći
način

Ali načn na koji etika biti to čini vrlo je različit: treba razlikovati tri grupe shvaćanja

Princip moralnosti leži dakle u nekom momentu izvan samog ponašanja, pa se može
govoriti o vanjskim određenjima moralnog ponašanja

 Princip moralnosti koji povezuje vanjsko i nutarnje određenje

a) Princip pravednosti. Staro je učenje da je pravednost bit moralnosti.

b) Princip ljubavi. Poput pravednosti i ljubav je proglašena stavom koji sadrži svu moralnost.

c) Princip "zlatnog pravila", kao temeljni princip moralnosti.

Ovaj princip, poznat općenito u formi izreke :"ne čini drugome ono što ne želiš da se tebi
učini" ima svoju dugu povijest kroz koju se pojavljuje u brojnim i različitim formulacijama.

Dublja analiza pokazuje da postoje tri osnovna značenja zlatnog prvila

1. Prvi tip susrećemo u zahtjevu stoika Epikteta: "Ono što pokušavaš izbjeći da ne pretrpiš,
ne pokušavaj ni drugomu učiniti"... Zlatno pravilo ovoga tipa moglo bi se nazvati "pravilo
uživljenja".

2. Drugi tip susrećemo kod Herodota, u pozitivnom obliku kod Isokrata: "Nemojte dobre
samo hvaliti, nego ih nasljedujte". Zlatno pravilo ovog tipa naziva se "pravilom
autonomije"= prihvaćanje obvezatnosti moralnih zahtjeva.

3. Treći tip zlatnog pravila povezuje se pravilo uživljenja i pravilo autonomije, pa glasi: "Što
nećeš da se tebi učini, ne čini ni ti drugima"; I "što hoćete da ljudi vama čine, to činite i vi
njima". Ovaj tip zlatnog pravila naziva se "pravilo uzajamnosti

d) Princip strahopoštovanja pred životom, tj. da svaki život susrećem sa

strahopoštovanjem.
e) Princip poretka ljestvice vrednota

Drugorazrednu vrednotu imaju oni sadržaji koji su u skladu s prirodom ili koji pridonose
tomu da život bude u skladu s prirodom. To su npr. zdravlje, tjelesni integritet, snaga,
ljepota, materijalni posjed i sl.

Vrednoti nasuprot stoji nevrednota i ona karakterizira ono što je protiv prirode, kao što je
npr. bolest, osakaćenost i tjelesna slabost.

Apsolutne vrednote su takve koje svoj vrijednosni karakter nose u samima sebi, dok se
relativne pokazuje kao "vrednote za nekoga".

DEFINICIJA(E) I SADRŽAJ BIOETIKE

Van Rensselaer Potter, biokemičar i onkolog s Wisconsin sveučilišta u Madisonu, SAD.

njegovom zaslugom pojavio se (1970.) termin bioetika (bios=život; ethos=etika) u naslovu
njegove knjige Bioethics: Bridge to the Future.Prema njegovu mišljenju , treba dobro
razlikovati etičke vrijednosti (ethical values), koje pripadaju humanističkoj kulturi u širem
značenju, i biološke činjenice (biological facts); inače će doći u opasnost sama opstojnost
života na zemlji.

Za njega bioetika treba biti "nova disciplina koja združuje biološko znanje i znanje o ljudskim
vrijednosnim sustavima. temelj je bioetike antropologija, ljudska osoba i njezina specifična
narav. Sve to uključuje širok spektar bioetičkih tema. U prvi okvir ulaze kao glavne teme

s jedne strane, status embriona, ljudsko kloniranje, genetička eksperimentiranja na čovjeku i

umjetna oplodnja, a s druge strane, kontracepcija, sterilizacija i pobačaj, eutanazija, vađenje
organa i samoubojstvo.

U drugi okvir tema spadaju: sva istraživanja koja se odnose na terapiju, kao i
eksperimentiranja u farmaciji, rasprava o kliničkim slučajevima, presađivanje organa,
prenatalne dijagnostike (kad im nije cilj pobačaj), skrb i kontrola psihičkih i fizičkih
nedostataka, toksičke ovisnosti, spolno prenosive bolesti, smetnje u spolnosti (spolne
bolesti, zastranjenja i perverzije

BIOETIKA I BIOETIČKA FORMACIJA

Povijesna perspektiva nastanka i razvoja bioetike otkriva upravo buđenje etičke svijesti u
novonastalnim civilizacijskim okolnostima u kojima su:

-prijetnje od samouništenja postale realnost,

-kao i prijetnje od srozavanja čovjeka na običan materijal za eksperimentiranje,

manipuliranje, eksploatiranje i uništavanje.
Pojam i definiciju bioetike kao znanosti o preživljavanju ili interdisciplinarnu znanost za
rješavanje gorućih moralnih pitanja prouzročenih biomedicinskom i uopće znanstveno-
tehničkom djelatnošću (I).

bioetičku formaciju: njezine modele i sadržaje (II);

s posebnim osvrtom na BiH

 Neologizam (= novi pojam) “bioetika” prvi put je konstruirao američki onkolog Van
Renselaer Potter 1970. godine u svojem članku naslovljenom Bioetika: znanost
preživljavanja. Godinu dana kasnije, tj. 1971., isti autor je objavio opsežnu studiju
pod naslovom Bioetika: most prema budućnosti.

Očito da je pojam bioetika složenica u kojoj prvi dio “bio” upućuje na biomedicinske
znanosti, dok “etika” upućuje na sustav moralno-etičkih vrijednosti koje ta disciplina definira
i pretpostavlja ih kao uvjet ispravnog ljudskog ponašanja bioetika bi trebala podučavati kako
se služiti znanjem, osobito onim biološkim, za preživljavanje

Iako su do dnas ponuđene mnoge definicije, najčešće se citira ona koju donosi Bioetička
enciklopedija (1978):

 “sustavno proučavanje ljudskog ponašanja na području znanosti o životu i

zdravlju promišljanog u svjetlu moralnih vrijednosti i principa”.

Donesena definicija je u novom izdanju navedene enciklopedije (1995) doživjela određene

modifikacije:

 “bioetika je sustavno proučavanje moralnih dimenzija – uključujući moralnu

viziju, odlučivanje, ponašanje i razborito vladanje – znanosti o životu i zdravlju
primjenjujući različite etičke metodologije s interdisciplinarnom
impostacijom”.

U na prvi pogled različitim definicijama jasno se nazire bitna i jedinstvena “svijest” o bioetici
kao intelektualnom naporu da se u ozračju akademskog dijaloga i tolerancije iznađu točke
zajedničkih humanih i etičkih vrijednosti u svrhu njihove primjene na polje biomedicinske i s
njom povezane prakse.

činjenice (interdisciplinarnost i pluralnost, multietičnost i vjerski utjecaji) uvjetuju na neki

način izbor modela i sadržaja bioetičkog obrazovanja.

Kakve sadržaje i modele mora uključivati bioetička formacija? To uključuje odgovore na

sljedeća pitanja:

 "Koga" formirati?

 "Kako" formirati?
  "Kada" formirati?

 "Tko" formira u bioetici?

1. Koga formirati u bioetici?

Potrebno je razlikovati opću od specifične bioetičke formacije.

Opća se odnosi na čitavo društvo. Takva formacija u širem smislu znači formacija:

 za “kulturu zdravlja”

 za “kulturu života”

Dakle, neophodno je formirati čitavo društvo za prihvaćanje kritičke svijesti o važnosti

pitanja koja je pokrenuo tehno-znanstveni napredak, a odnose se na “znanost o životu i brizi
za zdravlje”.

U najspecifičnijem smislu bioetička se formacija mora usmjeriti prema onima koji će raditi u
društveno-zdravstvenom sustavu, bili oni zdravstveni radnici ili ne.

Formacija u zdravstvenom sustavu odnosi se:

-na liječnike i bolničare, koji su u izravnom dodiru s bolesnikom, ali i na osobe koje djeluju
povezano sa zdravstvenim radnicima (dakle, ne-zdravstveni personal, socijalni pomoćnici i
profesionalni odgojitelji, administrativni, organizacijski i birokratski službenici).

Formacija onih koji ne radi u zdravstvenom sustavu odnosi se: na eksperte različitih
disciplina koji studiraju iste probleme iz različitih perspektiva, kao što je teologija, filozofija,
pravo, političke i ekonomske znanosti, humane znanosti (psihologija, sociologija, kulturalna
antropologija).

2 Kako formirati u bioetici?

Drugo važno pitanje je: kako formirati u bioetici. Da bismo na njega odgovorili, nužno je prije
toga iznijeti neka promatranja:

- općega značenja,

-a potom preći na specifičnija

Na prvu, opću razinu, spada jedan od nezaobilaznih vidova za svaki formativni model u
bioetici. Bioetika kao etika primijenjena na probleme nastale napretkom znanosti i
tehnologije, zahtijeva formaciju na tri plana:

 na planu znati,

 na planu znati raditi,

  na planu znati biti.

Prvi plan se odnosi na teoretsko-spoznajnu sferu, a drugi i treći na praktično-aplikativnu

sferu djelovanja.

Sfera znanja, izravnije je povezana s interdisciplinarnošću i pluralizmom. Formacija se u

bioetici ne može ograničiti na teoretsko-spoznajni vid.

Bioetika se ne smije svesti na "hladno" znanje, objektivno i strogo, čiji je vrhunac u

prihvaćanju principa i normi: bioetika mora formirati dušu kako bi se shvaćanje prevelo u
akaciju i kako bi akcija bila motivirana iznutra.

3. Kada formirati u bioetici?

Postoje različita mišljenja:

- Neki smatraju da bi bioetika trebalo da bude poučavana već u srednjim školama kako bi se,
makar još u općim terminima, olakšalo senzibiliziranje za bioetičke probleme: neki smatraju
da bi je trebalo staviti u nastavu biologije, drugi filozofije ili religije.

- Prema drugima, bioetika bi morala biti poučavana u univerzitetskim predavanjima

medicine, farmakologije, biologije i veterine, filozofije, teologije i prava.

-Neki još misle da bi bioetika morala biti poučavana i kroz profesionalna predavanja za
bolničare, bili oni zdravstveni radnici ili ne.

- Osim toga, sve se više govori o potrebi predavanja kojima je cilj permanentna formacija
članova etičkih komiteta u bolnicama.

4. Tko formira u bioetici?

Čini se da interdisciplinarnost isključuje prisutnost samo jednog nastavnika bioetike, ili

barem ističe potrebu "formiranja formatora" u bioetici: bioetiku može poučavati jedan
nastavnik koji je stekao barem nezaobilazne informacije i iz drugih disciplina

OD MEDICINSKE ETIKE K BIOETICI

Samom nastanku termina "bioetika" prethodio je dug put etičkog razmišljanja u medicini. Na
tom putu posebno su važna neka razdoblja, kao što su:

- Hipokratska medicinska etika

-Teološki prilozi medicinskom moralu

-Prilozi moderne filozofije

-Razmišljanja o pravima čovjeka

Hipokratova zakletva:

U arhaičkim društvima, kao i u društvima razvijenije antike, medicinska etika je uvijek isticala
tri čimbenika:

 etičke zahtjeve koje liječnik i zdravstveno osoblje moraju poštivati;

 moralno značenje liječničke i uopće zdravstvene skrbi o bolesniku;

 dužnosti države s obzirom na zdravlje svojih građana.

Zakletva predstavlja:odraz kulture onoga vremena, pred-juridičkog obilježja;posebno s

obzirom na osobu liječnika koja je na neki način bila iznad zakona

Zakletva ima sljedeću strukturu:

a) zazivanje božanstva (kao karakterističan uvod);

b) središnji dio sadrži dva dijela:

 prvi se odnosi na poštivanje učitelja, besplatno poučavanje učiteljeve

djece, poučavanje potpisnika Zakletve;

 drugi je posvećen terapiji koja obvezuje liječnika i zdravstvenog

radnika da isključi stanovite djelatnosti: davanje otrova, namjeran
pobačaj, svaku seksualnu zloporabu bolesnika i njegove rodbine; na
koncu nalaže poštivanje liječničke tajne;

c) zaključak u kojem se prizivaju sankcije od strane božanstva u pozitivnom značenju

(benedikcije) tko opslužuje Zakletvu, a u negativnom (maledikcije) tko je krši.

V jerski prilozi:

Ne može se u okviru ovog razmišljanja mimoići prilog teologije, kako kršćanske tako i
islamske, pogotovo praktične zauzetosti vjernika i jedne i druge religije na zdravstvenom
području. U tom smislu posebno treba naaglsiti: Vjera se nije ograničilo na puko prihvaćanje
hipokratske etike, nego je uvela nove pojmove i nove vrijednosti kako poučavanjem tako i
skrbničkom praksom.

Ti se prilozi mogu pronaći prije svega

- u konačnom utemeljenju pojma „ljudske osobe“,

-u teološkom i novom obliku skrbi o bolesnicima i zdravstvenoj profesiji,

-u traženju dijaloga između znanosti i vjere, itd

teologija je razvila teološki moral koji proglašava

-svetost i nepovredivost života svakog ljudskog stvorenja,

-osuđuje pobačaj, eutanaziju, sakaćenja

-i razvija medicinski moral,

SLOŽENOST ODNOSA BIOETIKE I MEDICINE(

U pravilu se odnos između bioetike i medicine uzima:kao nešto samorazumljivo. Ili, drugim
riječima, bioetika i medicina odnosile bi se po načelu obrnute proporcionalnosti, u smislu da
ono što ne može riješiti medicina može bioetika, ali i obrnuto. Takvo poimanje njihova
odnosa predstavlja tipičan slučaj predrasude po kojoj se medicina i bioetika definiraju samo
u nazivu.

Prvo, problematičnost takva objašnjenja pojavljuje se već kod samog spomena bioetike

 budući da je u sklopu medicine, tj. medicinske prakse njegovana medicinska

etika koju valja poistovjetiti s bioetikom naprosto.

Drugo, proizlazi iz prvoga.

Treće, medicinska klinička praksa je eminentno humanistička djelatnost pa se u tom

segmentu bioetika i medicina gotovo poistovjećuju. Međutim, medicina nije danas više
samo klinička djelatnost, dakle neposredan rad s pacijentima, nego više i složenije od toga

Što se tiče prvog stava valja reći da bioetiku nije moguće potpuno, dakle po svim idejnim,
sadržajnim i metodološkim šavovima, poistovjetiti s tradicionalnom medicinskom etikom.

Ni suvremenu medicinu nije moguće potpuno poistovjetiti s tradicionalnom medicinom.

 Suvremena medicina je visoko tehnologizirana, sofisticirana, umnogome

dehumanizirana i stavljena na ispit pred autonomijom pacijenta.

 Tradicionalna se uglavnom temeljila na paternalističkom susretu liječnika s

pacijentom, a ne liječnika i pacijenta, dakle dva autonomna subjekta

Što se tiče drugog stava, valja reći da bioetika u jednoj od svojih najprodornijih
interpretativnih varijanti

 zadržava kontinuitet s tradicionalnom medicinskom etikom,

 ali je bitno proširuje, obogaćuje i posuvremenuje.

Suvremena medicinska klinička praksa postala je prezahtjevna

Glede trećeg stava, valja reći da je sasvim točno smatrati medicinsku kliničku praksu
human(ističk)om djelatnošću,

 ali ona u svim svojim aspektima nije svediva na humanum, jer su s njime
isprepleteni mnogi elementi tehnike.

Prema tome, tehnički aspekti medicine, i to ne samo na kliničkoj nego i na osnovnoj

znanstvenoj razini, predstavljaju jedan u nizu drugih razloga koji bioetiku razlikuju od
medicine, i obrnuto

U svakom slučaju, može se primijetiti da isprepletenost i razgraničenje u odnosima između

bioetike i medicine nije lako utvrditi.

 Najvažnije je imati na umu činjenicu da među njima postoji značajno

prožimanje, ali da je među njima također moguće utvrditi crte razgraničenja.

To se ističe zbog napasti, kojoj su osobito skloni neki liječnici, da (bio)etičko promišljanje o
liječničkom, bilo kliničkom ili znanstvenom djelovanju i ponašanju

 spada samo na liječnike,

 a ne i na profesionalne (bio)etičare, bilo filozofijske ili teologijske inspiracije.

No, bioetika od medicine zahtijeva i više od toga.

Bioetika i medicinska etika

Mnogi ne znaju kako postupati i što misliti o odnosu između medicinske etike i bioetike.

 Medicinska etika se naime bavi proučavanjem moralnih dilema proizišlih iz

konkretne liječničke prakse.

Ne želeći preduhitriti zaključak moramo ustvrditi

 da je medicinska etika mnogo starija nego bioetika.

No, “starost” ne bi smjela nipošto ometati odnos između medicinske etike i bioetike.

 Istina je, medicinska etika je prisutna kao posban način razmišljanja i

ponašanja specifičnih liječnicima još u staroj Grčkoj.

Pojam “deontologija”

 dolazi od grčkog deomai sa značenjem trebati, morati ili još preciznije deon-
ontos-logos s jednostavnim značenjem nauka o dužnosti, nužnosti.

Iako je ovaj pojam prvi put u literaturi spomenut 1834. godine, u djelu Znanost o moralnosti
(Jeremiah Bentham, The Science of Morality) ondje se njegova teoretska interpretacija
stavlja u kontekst utilitarističkog odmjeravanja stvarnosti – ‘kakve koristi mogu imati od
ovoga ili onoga’.

Sasvim drugo značenje ima sintagma “medicinska deontologija”.

 Ona najprije označava određivanje temeljnih postavki medicinske profesije

koje se izriču pojmom dužnosti, ali i prava.

Medicinska deontologija je, stoga, sustav dužnosti liječničke profesije.

Medicinska praksa se u svjetlu deontologije promatra nadalje u svrhu određivanja dužnosti

na polju znanstveno-medicinskog istraživanja, konkretne liječničke prakse i odnosa liječnika
prema drugim zdravstvenim djelatnicima. Osim toga, medicinska deontologija proučava
također

 odnose između liječničke prakse i društvenih odnosa

 te, još konkretnije, bavi se samim liječnikom te mu određuje obnašanje

liječničke vlasti u odnosu na potrebe i očekivanja pojedinaca i skupina.

U najuzornija deontološka pravila zdravstvene profesije svakako spadaju

 kompetencija,

 marljivost,

 savjest i integritet, te pravednost.

Kompetencija razotkriva samu bit liječničke profesije utoliko što će liječnik trajno raditi na
bližoj i daljnjoj (in)formiranosti o/u vlastitoj profesiji.

Marljivost u liječničkoj praksi ne smije biti samo stvar navike ili osjećaja odgovornosti, već
odraz iskrene ljubavi prema svojoj profesiji. Tada ona više ne mora biti dužnost, nego
istinska krepost.

Savjest i integritet u liječničkoj praksi ukazuju na samo središte liječnikove osobnosti.

Njegova praksa mora biti lišena svakog oblika podmićivanja, potkupljivanja, mistificiranja i
zastrašivanja.

Pravednost ima snažnu poruku:

 u temeljima pravednosti leži istina.

 Stoga, liječnik mora biti svjestan da je uvjet pravednosti pravo svih na

zdravstvenu skrb, zaštitu zdravlja i života u svim razvojnim fazama.

Sve dosad rečeno o bitnim deontološkim vlastitostima liječnika može se smatrati njihovim
pravima i sažeti u ono staru vir bonus, sanandi peritus, doslovno “dobar čovjek i vješt lije
U odnosu na bioetiku medicinska deontologija ne smije biti izdvojena jer upravo bioetika
predstavlja etičko određenje “moći” koje biomedicinske znanosti pokazuju i ostvaruju.

ETIKA U ZDRAVSTVENOJ PRAKSI I U IZOBRAZBI STUDENATA

Model medicine kao prirodne znanosti došao je do svoga kraja.

Traži se medicina koja u svom središtu ima pacijenta. Znanstveno osposobljavanje mladih
liječnika i zdravstvenih radnika ubuduće je samo jedan od ciljeva medicinskog studija; ide se
i za drugim odlikama:

 za sposobnostima ispravnog ophođenja s pacijentom

 sposobnost razgovora i preuzimanja odgovornosti.

Medicina je na prekretnici s još jednog motrišta. Njezino je normativno usmjerenje oduvijek

počivalo na liječničkom staleškom etosu.

 Taj se etos neformalno prenosio, primjerom i poukom, od učitelja na učenike.

Razvojem neslućenih dijagnostičkih, terapeutskih i preventivnih mogućnosti u modernoj

medicini, nastajale su vrlo složene situacije, koje zahtijevaju stručno etičku prosudbu.

 Za nju će se zdravstveni radnici osposobiti samo ako im se etika posreduje

profesionalno i uporno. Etika se međutim dosada u medicini većinom
shvaćala rubnom strukom pa je stoga tako i prihvaćana.

Uz znanstveno-tehnički razvitak same medicine, izmijenila se jako i društvena situacija.

 Danas pacijent sve više ističe svoju autonomiju.

 Odluke o liječničkim zahvatima donose se sve više partnerski između liječnika

i pacijenta.

 Naposljetku, postavljanje vrijednosti i moralnih normi nije više u društvu

jedinstveno, nego vrlo heterogeno, katkada i oprečno.

Ipak će se uz punu profesionalnu odgovornost, u problematičnim situacijama morati

donositi etički ispravna i zajednički odgovorna oluk

Nije više riječ samo o bolesti, već i o preventivi. Od liječnika, zdravstvenih radnika i
od medicine ne očekuje se više samo liječenje bolesti, nego unapređenje zdravlja

Prije svega treba zahvaliti velikom napretku oko poznavanja funkcija ljudskoga tijela kao i
napretku u dijagnostici, terapiji i prevenciji:

 da su moderne prirodoznanstvene i tehničke mogućnosti uvelike razjasnile

procese koji utječu na naše zdravlje;
  da znamo u čemu se sastoje smetnje tih procesa, ako smo obolljeli;

 da je moguće ispitati s kojom terapijom najbolje početi, a da pritom ne bude

prevelikih štetnih popratnih učinaka.

Svi ti veliki napreci mogu lako dovesti do predodžbe, da je medicina samo prirodna znanost.
Ako bi ta predodžba bila ispravna, iz nje bi slijedile posljedice, što su se često izvodile:

Pacijent je objekt, kao i svaki drugi tehnički ili prirodni objekt, na kojem se mogu
korigirati defektne funkcije, presađivati organi i mijenjati genetske informacije

Kod liječničke djelatnosti riječ je, dakle, o tomu, da liječnik i zdravstveni djelatnik svoje
pacijente i njihovo zdravstveno stanje može ispravno procijeniti i prosuditi.

 On može, iz punine medicinskog znanja i dijagnostičkih mogućnosti, izabrati

odgovarajuće metode, kako bi došao do pouzdane dijagnoze.

 Potom slijedi procjena, što je terapeutski ostvarivo i koja se sredstva za to

imaju primijeniti.

Postoji doduše niz čvrstih ograda i okvirnih uvjeta, koji sprečavaju fatalne pogreške,
ali zadnju odluku o izabranim sredstvima mora zdravsteni djelatnik donijeti u dijalogu s
pacijentom i drugim sudionicima u procesu liječenja

Prosudbena snaga jest moć, "razumjeti posebno sadržano u općem", njega općim
obuhvatiti .

Nema međutim nikakvih općih pravila i propisa, iz kojih bi se mogla izvoditi prosudbena
snaga, kojom se izvode zaključci. Ona ostaje prepuštena samoj sebi pa je stoga "jedan
poseban talent..., koji se ne može naučiti već samo vježbom postići

Medicina nije dakle u svom atomskom području, tj. u liječničkom djelovanju, ni prirodna ni
duhovna znanost, već praktična disciplina.

Čovjek se u medicini ne smije promatrati pukim biokemijsko-fiziološkim objektom, nego

osobom u svom životnom svijetu

Potrebno je o svemu ovome voditi računa u nastojanjima oko reforme medicinskog studija.

Sam pojam "medicinska etika" mogao bi izazvati utisak, da je riječ o nekoj posebnoj etici.
Ipak se ne radi o tomu.

U središtu medicinske etike jesu norme, koje su bitne, neovisno o pozivu, za svako
odgovorno postupanje s ljudima. U medicinskoj etici vrijede ista načela i dokazivanja kao i u
općoj etici. Stoga je medicinska etika jedna primijenjena etika .
 Njezina je posebna zadaća, zamijetiti suvremene medicinske probleme i prožeti ih
etičkim razmišljanjem.

Za neke probleme postoji pokušaji rješenje, ali većina pitanja je međutim još otvorena. Kao
pomoć u nevolji angažiraju se etički komiteti, koji trebaju ad hoc pomoći u donošenju
odluka.

Da se studenti fakulteta medicine i zdravstvenih studija osposobe za etičko prosuđivanje,

potrebno je:

- prvo, da budu uvedeni u etičke uzročne odnose i modele za iznalaženje odluke (Ovdje
mislimo prije svega na Kantovu formalnu etiku, na utilitarizam, na američku medicinsku
etiku i na Aristotelovu usmjerenu etiku, koja je i u Evropskoj konvenciji za bioteku 1996
ostavila svoj pečat). Uvođenje u etičko mišljenje i utemeljenje treba da vode stručno
nadležni i profesionalni etičari. Diletantsko zastupanje ove struke za obrazovanje bi bilo više
štetno nego korisno.

- drugo, da studenti poznaju gore spomenuta područja problema i da se s njima odgovorno

susreću. Sučeljavanje s ovim područjima problema odvijalo bi se najbolje u strukama, koje
su najbliže pojedinim poljima problema (npr. embriologija, ginekologija i pomoć pri rađanju
za ophođenje s nerođenim i novorođenim djetetom).

- treće, da se studenti osposobljavaju za razgovor i za sud u ophođenju s iznesenim

slučajevima problema i odlučivanja. Ovo se događa najbolje, kad se studenti u etičkim
sudovima na osnovu konkretnih situacija odlučivanja u svim važnim medicinskim strukama
mogu uvježbati, što naravno pretpostavlja, da je odgovarajući sam nastavnički zbor stekao
stručno-nadležno obrazovanje u etici i da ga stalno upotpunjuje.

BIOETIKA U MEDICINI

Bioetika i medicina čvrsto su vezane sponama podrijetla, tako da ne čudi što neki smatraju
medicinu »mjestom gdje je rođena bioetika«.

Do 1962. godine se u medicini govorilo, kad je bilo riječi o profesionalnoj odgovornosti i

savjesnom radu,

-o etici, o deontologiji zvanja liječnik, o eugenici ili eugenetici napokon i o medicinskoj etici.

Međutim, 1962. godina bila je prekretnica za napuštanje sintagme medicinska etika, koju je
sve češće nadomiještao izraz biomedicinska etika, a onda od 1970. godine, samo neologizam
bioetika.
Istražujući povijesni uzrok, odnosno poticaj nastanku nove znanstvene discipline, bioetike,
nađena su bar tri dokumentirana velika propusta, kao primjeri nehumanog ponašanja i
nedopuštenog načina eksperimentiranja na čovjeku.

Prvi je primjer iz 1949. godine, kad je u Willowbrook State School, u kojoj su štićenici, u to
vrijeme njih dvjestostinjak, bili maloumna djeca, većina koje nije imala IQ (kvocijent
inteligencije) viši od 20. Neka su djeca oboljela od nozokomijalne (“kućne”) infekcije
hepatitisa, koja je prelazila s djeteta na dijeteDo 1963. godine, broj je djece u ustanovi
porastao na 6000 i - kako nisu bila uopće zaštićena gamaglobulinom djeca su postala
»pokusni kunići« inače renomiranog liječnika Saula Krugmana, koji je ispitivao njihovu
prirodnu otpornost prema akutnim i kroničnim oštećenjima jetre

Drugi primjer, koji je društvo učinilo još osjetljivijim za zbivanja u medicini i za eksperimente
na čovjeku, opet je jedan slučaj iz Amerike, iz Židovske bolnice za kronične bolesti u
Brooklynu, New York. Naime, 1963. godine su 24 stare osobe a da nisu obaviještene o čemu
se radi, niti upitane pristaju li na pokus primile žive stanice raka. No, 1964. godine, ravnatelj i
involvirani liječnici proglašeni su krivima radi »zlih namjera i obmane u medicinskoj praksi
kao i profesionalnih nepravilnosti«

Treći je primjer zapravo najtužniji i najružniji, jer nas, uz medicinsko-etičke probleme, dovodi
i do problema rasizma. Od 1932. do 1972. godine, 600 crnih nadničara iz Tuskegeeja, u
američkoj saveznoj državi Georgiji, podvrgnuto je eksperimentu koji je provodila Federalna
služba za javno zdravstvo SAD-a. Svrha je pokusa bila praćenje prirodnog tijeka i učinaka
bolesti kakva je sifilis u oboljelih koji ne primaju nikakvu terapiju. 399 muškaraca neliječenih
od sifilisa, živjeli su u svojim obiteljima, i
dalje prenoseći svoju bolest na one s kojima su kontaktirali, a da nisu bili upozoreni niti na
preventivno ponašanje. Preostali 201 muškarac bio je liječen tad već dostupnom terapijom,
kasnije i antibioticima. Ekonomska bijeda i strah pred gubitkom posla natjerala je 399
jadnika da se svojim iznuđenim pristankom i pasivnošću izlože laganom umiranju sve do
1972. godine, kad je javnost, doznavši za slučaj Tuskegee, tad već moralno senzibilizirana za
probleme rasizma i diskriminacije, pokušala ispraviti posljedice nedopušteng pokusa.

Uz navedene primjere, neposredan razlog za uvođenje pojma bioetika u medicinu bio je i

početak nove ere u radu liječnika, koju se naziva erom tehnologizirane medicine. To se zbilo
1962. godine, opet u Sjedinjenim Američkim Državama, kad je izvjesni bolesnik Mayers
primljen u jednu bolnicu u Seattleu zbog teškog bubrežnog oboljenja koje je zahtijevalo
dijalizu. Kako je ta bolnica bila jedna od poznatijih u svijetu koja je posjedovala umjetne
bubrege, a kandidata za primjenu je bilo uvijek daleko više nego aparata, trebalo je stvoriti
jedan etičan skup ljudi, koji će odlučiti i izabrati između mnogobrojnih kandidata onu osobu
koja će kao sljedeća koristiti aparat.

Ta je skupina savjesnih i dobronamjernih ljudi postavila i osnovne kriterije pomoću kojih su

izabirali između mnogih onoga koji je, po njihovim kriterijima, bio najviše ugrožen, zbog čega
je postajao sljedeći korisnik »umjetnog bubrega«. Kriteriji povjerenstva izazivali su, i pored
krajnjeg opreza s kojim se radilo, društvenu podozrivost, vezanu za pravednost donesene
odluke.

Potter u tom trenu »prosvjetljenja« proširuje najprije pojam etike na

sve što živi nazvavši to novo polje promatranja i istraživanja »mostom
prema budućnosti« (bridge lo the future), a kasnije, 1970. godine, uvodi
pojam »bioetika« pod čime on podrazumijeva novu disciplinu koja bi ujedinjavala i
promicala biološke spoznaje, biološka znanja o svemu živom, i spajala ih sa znanjem o
ljudskim vrijednosnim sustavima.

Etimologija riječi jasno ukazuje da se radi o složenici u kojoj prvi dio (bio) označava
posvećenje nove znanosti živim sustavima znači, biomedicini (medicini mikroorganizama,
biljaka, životinja i napokon, čovjeka), a drugi dio (etika) upozorava na potrebu znanja i o
ljudskim
vrijednosnim sustavima, kako bi se na taj način mogao sačuvati onaj prvi
dio, bios, sam život.

Personalno, osobna bioetika je obaveza svakoga čovjeka koji tijekom svoga života - ovisno o
svojoj psihičkoj zrelosti - nastoji steći sposobnost da prepozna rizik i blagodat neke odluke,
pri čemu vodi računa o posljedicama svoga opredjeljenja.

Kasnije, 1988. godine, Potter nas upoznaje sa svojim razmišljanjima o globalnoj bioetici, kao
neminovnosti suvremena čovječanstva, koja traži da etične osobe pokušaju razumjeti i
prihvatiti razliku u ljudskom načinu razmišljanja. Ona bi se trebala dijeliti na medicinsku i
ekološku bioetiku.

Filozof Scarpel1i govorio je o normativnoj bioetici, koja je zapravo filozofska bioetika i koja
pokušava objasniti pojmove i neutralno iznositi upite i probleme, nastale u ovom
pluralističkom društvu

Normativna bioetika kao »biološka mudrost« temeljena na filozofiji, »znanosti o mudrosti«,

predstavlja svojevrsnu novost između teorijskog i praktičnog razmišljanja. Međutim Scarpelli
smatra da su današnja kultura i društvo pluralistički, pa prema tome »nema nitko pravo
nametati drugima vlastitu viziju čovjeka i svijeta«. Po njemu, laiku Mauriziju Moriju i
mnogim drugima, globalizacija

bioetike s temeljima na odnosu »priroda-ljudsko biće«, daleki je cilj, pa je danas prikladnije

prihvatiti jednu pluralističku bioetiku, u kojoj nema mjesta određenim, fiksnim načelima.

Umjesto antropocentrizma XVIII. stoljeća bioetika danas nudi humanizirani biocentrizam pa

je stoga i kao interesna sfera mnogih znanosti i profesija u pravom smislu riječi
interdisciplinarna.
Navedimo, uglavnom taksativno, s najnužnijim objašnjenjima, najvažnija načela odnosno
principe usvojene od mnogih nacionalnih bioetičkih društava i njihovih članova:

Načelo autonomije počiva na dužnosti poštivanja slobode drugih i njihovih odluka a odnosi
se na osobe, a ne stvari. U medicini to znači da liječnik mora poštovati prvenstveno odluku
bolesnika koji mora biti
obaviješten o svom stanju liječenju i svrsi svih postupaka na njemu.

Načelo neškodljivosti počiva na Hipokratovoj doktrini »Primum non nocere«, čime se

zapravo ne dozvoljavaju postupci koje bolesnik ne prihvaća ili koji bi mu mogli škoditi.

Načelo dobročinstva obvezuje liječnika na korištenje postupaka koji vode dobru bolesnika i u
biti je slično prethodnom načelu neškodljivosti.

Načelo dopustivosti znači neophodnost da se za svaku aktivnost traži i dobije informirani

pristanak (informed consent) bolesnika koji može odlučiti prihvaća li ili ne postupke, smatra
li ih korisnim ili ne po svoje zdravlje.

Načelo vlasništva proizlazi iz načela dopustivosti i njime se savjetuje uzajamno poštovanje

između osoba koje ulaze u dogovor, u ovom slučaju bolesnika i liječnika.

Načelo pravednosti obvezuje liječnika da se prema svakom bolesniku odnosi jednako i da -

ovisno o objektivnim, a ne subjektivnin čimbenicima - daje prednost tretmana. Obazrivost,
poštivanje svake osobe, staro je, kroz milenje prihvaćeno etičko načelo.

Postoje još mnoge nadopune načela, recimo,

 načelo obvezne intervencije, u korist osobe pod skrbništvom,

 načelo političkog autoriteta,

 načelo dodjeljivanja zdravstvene skrbi, itd.

 RAD ETIČKOG KOMITETA

Etički komitet Kliničkog Centra Univerziteta u Sarajevu je formiran u studenom

(novembru) 1997. godine kao NEOVISNA INSTITUCIJA u okviru ove ustanove.

Helsinška deklaracija o biomedicinskim istraživanjima Svjetskog medicinskog

udruženjakoja je kao dokument prvi puta usvojena 1964. godine, a zadnja modifikacija
verzije iz oktobra 2000. izvršena januara mjeseca 2004. godine.

HIPOKRATOVE ZAKLETVE (5. stoljeće prije nove ere), odnosno njene osuvremenjene verzije

ŽENEVSKE DEKLARACIJE Svjetskog medicinskog udruženja (1948., 1968., 1983.),

INTERNACIONALNOG KODEKSA MEDICINSKE ETIKE Svjetskog medicinskog udruženja (1949.,

1968., 1983.),
LISABONSKE DEKLARACIJE O PRAVIMA PACIJENATA (34. Skupština Svjetskog medicinskog
udruženja, Lisabon 1981.),

U svakodnevnom radu također se pridržava i važećih zakonskih propisa u našoj zemlji.

Posebnu pažnju pridaju

 Zakonu o zdravstvenoj zaštiti

 Zakonu o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama

 Zakonu o lijekovima

Etički komitet se sastoji od 11 članova različitih profesija, koji potječu iz različitih

institucija.

Po profesiji u sastavu Etičkog komiteta su:

 Ljekari – kirurgija, interna medicina, psihijatrija, klinička farmakologija - 7

 Predstavnici religijskih zajednica - 2

 Pravnik - 1

 Socijalni radnik - 1

Od navedenih članova 6 je doktora nauka u zvanju profesora i 1 magistar nauka.

Iz godine u godinu obim poslova se povečavao i usložnjavao tako da u današnji

svakodnevni obim poslova Etičkog komiteta spadaju:

Naučnoistraživački projekti - ispitivanja novih lijekova, ispitivanja u cilju registracije novih

lijekova, ispitivanja starih lijekova u novim indikacijskim područjima - do kraja 2005.
odobreno oko 30 različitih kliničkih ispitivanja;

Praćenje neželjenih efekata i komplikacija u toku kliničkih ispitivanja i u toku rutinskog

liječenja mnogobrojnih pacijenata Kliničkog centra - svi kliničari su upoznati sa pravilom
prijavljivanja ozbiljnih i po život opasnih neželjenih efekata u roku od 24 sata Etičkom
komitetu i drugim relevantnim institucijama

Naučnoistraživački rad - procjena naučnih, etičkih i moralnih problema koji se javljaju pri
izvođenju magistaskih i doktorskih radova - do kraja 2005. dano je mišljenje za 123
magistarska rada i 69 doktorskih disertacija;

Praćenje eventualnih stručno-profesionalnih propusta u dijagnostici i liječenju

(organiziranje timova stručnjaka po pojedinim pitanjima);

Razmatranje problema i propusta koji su vezani za korektan odnos ljekar, odnosno

zdravstveni radnik-bolesnik.
Pitanje eventualne korupcije i zloupotreba.

BIOETIČKA NAČELA

1. Objektivni i subjektivni moral

Dužnost je moraliste, a posebno odgojitelja:

- razlikovati objektivnu vrijednost nekog djelovanja od subjektivnog

momenta, tj. kako ga subjekt u svojoj nutrini shvaća i o njemu
odlučuje;
- podvući moralnu obvezu o prilagođavanju subjektivnog suda s
objektivnom vrijednošću samog djelovanja: time se osigurava
jedinstvo moralnosti čina.

1. Donošenje suda o objektivnoj vrijednosti određenog djelovanja plod je

spoznajnog procesa, koji može imati različite stupnjeve sigurnosti i različite načine
shvaćanja:

- može se očitovati kao umno neposredna reakcija, po "suprirodnosti";

- može biti svjesna i refleksna spoznaja; katkada će je pratiti sumnja.

Dolaženju do suda o objektivnoj vrijednosti djelovanja pridonose razne

komponente koje mogu biti manje ili više nazočne u procesu postupnog spoznanja.

- Sud, naime, pretpostavlja prije svega sučeljenje sa zakonom, koji posreduje

objektivne vrednote i njihovu hijerarhiju: taj zakon može biti prirodni moralni zakon
usađen u savjest čovjeka i potom objašnjiv razumom, stoga se može definirati kao
razumska norma. U kršćanskoj personalističkoj filozofiji prirodni zakon je shvaćen kao
odsjaj vječnog zakona, a on je sam red stvarnosti onakav kakav je u umu Stvoritelja.

- Čovjek može biti ili ne biti svjestan postojanja Stvoritelja, ali vlastitom savješću
može postupno doći do prirodne ili razumske norme te do oblikovanja suda o svom
konkretnom djelovanju. Tako liječnik može biti uvjeren u savjesti da ne može odobriti
eutanaziju što je traži neki teški bolesnik, kako neposrednom reakcijom savjesti tako i
svjesnim odnosom prema normi razumskog reda koja brani nedodirljivost ljudskoga života.

- Jedan od čimbenika koji može pridonijeti izradi i rasvjetljenju toga suda jest vjera,
tj. objavljeni zakon u objavljenim religijama, kao što je kršćanska, židovska ili islamska.
Vjera je svjetlo što razum prosvjetljuje da na ljudski čin gleda u obzorju šireg značenja i
tako pomaže savjesti u oblikovanju suda o objektivnoj vrijednosti određenog djelovanja.
Ta vjera može biti vlastita pacijentu koji je, stoga, dužan slijediti je, ili može biti vlastita
liječniku koji je isto tako dužan slijediti je, želi li živjeti s njom u skladu.
 - K tomu, pri dolaženju do objektivnog suda mora se imati na umu pozitivni zakon
što ga je donio nadležni autoritet, koji se brine za opće dobro. Može biti riječi o autoritetu
države ili međunarodnih organizama, kao na primjer u slučaju "prava čovjeka", a može biti
riječ i o vjerskom autoritetu: vjerski autoritet se temelji na vlastitoj slici vjerskih vrednota,
proizlazi iz objavljene norme i vjere.

- Put koji vodi do k donošenju objektivnog suda može naići na sumnje, a katkada i
dramatične nesigurnosti. Na tom putu može se, praktički, umiješati neznanje pa stoga
prouzročiti zabludu. S moralnog motrišta zabluda i neznanje koje joj je uzrok, može biti ne
s krivnjom i nesavladivo, ako subjekt nije propustio ništa što se od njega tražilo s obzirom
na razmišljanje i spoznanje pa mu nije onda moguće drugačije suditi; u suprotnom slučaju
može biti s krivnjom "in causa", kad je ta zauzetost izostala subjektivnom krivnjom, radi
neiskustva, nerazboritosti ili nemarnosti. Podsjetimo na odgovornost koju može uključivati
nedostatan studij ili manjak trajne formacije liječnika na biomedicinskom području.

2. Druga razina vrednovanja moralnog čina jest subjektivna: djelovanje se shvaća i

o njemu odlučuje u nutrini subjekta. Subjektivna savjest nije neki kompjuter, nego jedan
vitalni i življeni čin svijesti, slobode i odgovornosti, koji dodiruje samo otajstvo osobe.

U vrednovanju čovjekove subjektivne odgovornosti pred djelovanjem, treba imati

na umu slabost ljudskog bića. Ljudsko iskustvo potvrđuje utjecaj čovjekove sklonosti zlu.
Tu je sklonost kršćanstvo definiralo kao plod "istočnoga grijeha" za koji postoji
ozdravljenje: pomoć Božja u Kristu; pomoć koja omogućuje obnovu sposobnosti za dobro.

Osim toga, krhku slobodu mogu otežavati uvjetovanosti koje mogu umanjiti pa i
poništiti odgovornost. Već smo govorili o jednoj od njih, o neznanju koje može navesti na
zabludu u vrednovanju. Riječ je o indirektnoj uvjetovanosti u odnosu na odgovornost jer
djeluje prvotno na intelektualno vrednovanje, koje ograničava prostor slobode.

U moralnim traktatima govori se o tzv. okolnostima o kojima moraju voditi računa

moralisti, odgojitelji, pastoralni radnici, a u određenoj mjeri i suci u cilju primjerenijeg
vrednovanja subjektivne odgovornosti. Postoji čitav niz okolnosti ili uvjetovanosti o kojima
su psiholozi, moralisti i pravnici pisali i koji u svojoj cjelini, u određenim situacijama, mogu
činiti posve problematičnim moralni sud o subjektivnoj odgovornosti, a katkada skinuti
svaku odgovornost.

- Postoje uvjetovanosti slobode koje mogu ovisiti o osobnosti i psihologiji pacijenta

gledom na dob, na stupanj kulture, na psihičko i mentalno zdravlje: to je okolnost koju
moralni traktati imenuju s upitnom zamjenicom quis (tko)?

- Postoje okolnosti koje ovise o samoj prirodi predmeta o kojem se donosi sud
(quid=što?): jedno je za neku majku prihvatiti majčinstvo koje izgleda normalno, a drugo je
 prihvatiti ga kad je plod bolestan ili kad uključuje rizik za sam život majke; u tom slučaju
prihvaćanje djeteta predstavlja tešku dužnost i katkada herojsku, makar ostaje obvezatno.

- I uvjetovanosti mjestom i ambijentom imaju stanovitu težinu kao, npr., ubojstvo

zbog pitanja časti u određenim zemljama (ubi=gdje?).

- Velika se važnost daje nakani djelovanja (cur=zašto?): često se događa da od

djelovanja koja su zamišljena u cilju postizanja dobra proizađe stvarna šteta, pa dakle
objektivno zlo. Danas se, na primjer, eutanazija često predstavlja kao samilostan čin.

- Druge okolnosti, nastale iz iskustva i nalaze se u udžbenicima, kao okolnost koja

se odnosi na modalitet (quomodo=kako?) i na vremensku situaciju (quando=kad?).

Ono što u svakom slučaju treba jasno potvrditi jest da moralnost subjektivne odgovornosti
ne poništava objektivnu moralnost djela pa stoga postoji moralna obveza da se učini što
spada na subjektivnost da se prilagodi objektivnosti, a ne protivno.

2. Načela personalističke bioetike

Nakon kratkog uvoda, koji se odnosi na značenja i sadržaje personalističke etike,

sada ćemo iznijet neka načela i usmjerenja bioetike, ona koja se tiču interventa čovjeka na
ljudskom životu. Ta načela imaju svoju važnost u primjeni na slučajeve koje ćemo
razmatrati u specijalnom dijelu bioetike: ovdje ih želimo utemeljiti.

2.1 Načelo zaštite fizičkoga života.

Čovjekov tjelesni, fizički, život nije nešto osobi izvanjsko, već jedna od njezinih
temeljnih vrednota. Podvlačimo jedna od, jer tjelesni život ne iscrpljuje sve bogatstvo
osobe koja je i duh pa kao takva nadilazi tijelesnost i vremenitost. Ipak, tijelo je
utjelovljenje osobe, jedini temelj u kojem se i po kojem se osoba ostvaruje i ulazi u vrijeme
i prostor, izražava se i očituje, tvori i izražava druge vrednote, uključujući slobodu,
društvenost i vlastiti budući projekt.

Iznad takve temeljne vrednote postoji duhovno dobro osobe. Ono bi moglo tražiti
žrtvu tjelesnoga života samo ako se bez nje ne bi moglo ostvariti. Ali ni u tom slučaju nikad
ne bi mogli drugi nametnuti takvu žrtvu već ona mora biti slobodan dar. Mučenik daruje
život opravdano samo kad nema drugoga puta za ostvarenje moralnog dobra osobe i
društva. Tko je odgovoran za takvu situaciju, odgovoran je i za gubljenje toga života. U
slučaju mučeništva ne ubija život mučenik već drugi; mučenik, izlažući svoj tjelesni život
riziku, ostaje vjeran najvišem dobru.

2.2 Načelo totaliteta ili terapeutsko načelo

 Ono se temelji na činjenici da je ljudska tjelesnost svekoliko jedinstvo različitih
dijelova među sobom organski i hijerarhijski objedinjenih.

Načelo nepovredivosti života, što smo ga osvijetlili kao prvo i temeljno, ne biva
dokinuto već zapravo primijenjeno kad se, radi spašavanja svega i samoga života subjekta,
mora zarezati na dijelu organizma koji se osakaćuje. U biti ovo načelo dopušta i obvezuje
na medicinske i kirurške terapije. Kirurg koji odstranjuje slijepo crijevo moralno je
opravdan, pa i dužan je to učiniti, ukoliko je nužno za spašavanje organizma. Zbog toga se
ovo načelo naziva također terapeutsko načelo.

Terapeutsko načelo, da bi se moglo primijeniti, zahtijeva neke okolnosti:

- 1) da je riječ o zahvatu na bolesnom dijelu ili da je usmjeren na uzrok zla, radi

spašavanja zdravog organizma;

- 2) da nema drugih sredstava ili načina za sprečavanje bolesti;

- 3) da postoji velika mogućnost i visoka proporcionalnost za uspjeh;

- 4) da postoji suglasnost pacijenta ili onoga koji nad njim ima pravo.

2.3 Načelo socijalnosti i supsidijarnosti

Potrebno je prije svega razlikovati što je moralno načelo socijalnosti, a što je

organizacijska i politička formula socijalizacije.

Načelo socijalizacije angažira svaku pojedinu osobu da ostvari samu sebe u

sudioništvu na ostvarivanju dobra sebi sličnih. U slučaju promocije života i zdravlja, to
uključuje da se svaki građanin angažira oko promatranja svoga života i života drugih kao
dobra ne samo osobnog već i društvenog, a zajednicu angažira da promiče život i zdravlje
svakoga, da promiče opće dobro promičući dobro svakoga.

2.4 Načela sjeverno-američke bioetike

U literaturi o bioetici, nadasve engleskog jezičnog područja, mogu se naći druga

načela koja mogu voditi liječnika u njegovom odnosu prema pacijentu i općenito u
djelovanju na biomedicinskom području.

Već smo spominjali da se u okviru prekooceanske rasprave raširio tzv.

prinicipalizam (ili principlizam). Ovdje ćemo ponoviti da su njegovi zastupnici (Tom
Bauchamp, James Childress, i dr.) izradili neku vrstu etičke paradigme namijenjene
zdravstvenim djelatnicima kao pomoć pri donošenju odluka u konkretnim situacijama.
Sadržaj te paradigme jesu načela autonomije, dobročinstva, neškodljivosti i pravednosti.
 1. Načelo poštovanja osoba, što podrazumijeva da su one autonomni subjekti – a
pod autonomijom se shvaća sposobnost raditi svjesno i bez prisila - i da ih treba štititi kad
je njihova autonomija ugrožena. Odatle slijedi obveza obaviještenog pristanka na
medicinski postupak od strane subjekta ili onoga tko ga može zakonito predstavljati.

2. Načelo dobročinstva, tj. neškodljivosti, minimiziranje rizika i maksimiziranje

koristi, unaprijed procjenjujući kakav je odnos između rizika i koristi u svakom vršenju
pokusa.

3. Načelo pravednosti u podjeli opterećenja i rizika eksperimentiranja.

SLOŽENOST ODNOSA BIOETIKE I MEDICINE

Odnos liječnik-pacijent i zdravstveni radnik-pacijent postaje u medicini sve jasnije temeljem

moralne problematike. Taj se odnos shvaća kao

 vjernost i liječnika i pacijenta, zdravstvenog radnika i pacijenta, vrednotama

ljudske osobe i stalnog vrednovanja toga odnosa.

 To je ono što zahtijeva personalističku postavku medicine.

1. Narav odnosa liječnik-pacijent

Život i zdravlje su dobra povjerena osobi i svatko ima pravo-obvezu odgovorno se služiti tim
dobrima. Tako:

 pacijent je odgovoran za svoj život i svoje zdravlje, ali nema apsolutnu vlast
samovoljno njime upravljati, već mu je obveza zaštititi svoj život i brinuti se za
vlastito zdravlje.

 Liječnik je stručnjak koga pacijent slobodno izabire, poziva i prihvaća da

pomogne spriječiti bolest ili je izliječiti. On je onaj koji pruža kvalitetnu
uslugu.

 Prema tome, pacijent je uvijek glavni posrednik (u slučaju zapreke, aktivna

uloga prelazi na članove obitelji ili zakonite predstavnike) u brizi oko svoga
zdravlja.

Iz analize liječnikova čina u njegovim dinamičnim sastavnicama i zamršenosti suradnje,

proizlazi prvotna i opća odgovornost pacijenta te područno-specijalistička odgovornost
liječnika, koja je supsidijarnog karaktera i u okviru autonomne odgovornosti

Iz toga proizlazi važnost dijaloga između pacijenta i liječnika: dijaloga koji ima informativnu,
terapeutsku i odlučujuću vrijednost.
Dijalog koji dvije savjesti stavlja pred dobro koje ih obje nadilazi: život i osoba sa svojim
vrijednostima.

Glede ciljeva dijaloga između liječnika i pacijenta, ne ulazeći u retorička tumačenja i

metodološke pojedinosti, ograničit ćemo se na to da istaknemo kako takav dijalog, da bi bio
moralan, mora imati ove ciljeve: informiranje, liječenje i odlučivanje.

2. Utemeljenje liječnikovog čina

Odnos između liječnika i pacijenta uvijek je bio po prirodi složen jer i dijagnoza i terapija jako
ovise o subjektivnim čimbenicima. Ipak, od nastanka medicine pa sve do početka prošlog
stoljeća taj je odnos samo iznimno susretao stvarne probleme, i to samo ako se liječnik nije
držao pravila igre ili kad je bolesnik gubio povjerenje prema onomu tko ga je liječio.

U ime tog dobra, cilj se ostvarivao često s autoritetom liječnika čija je glavna odgovornost
bila donositi sve odluke, te se vrlo lako moglo pasti u ono što je u negativnom značenju
nazvano liječnički paternalizam.

U tom modelu, npr., liječnik daje pacijentu odmjerenu informaciju kako bi ga uvjerio, i
eventualno natjerao, da nešto čini za vlastito dobro, pa koštalo to i žrtava na koje u tom
trenutku pacijent nije spreman.

U interesu pacijenta, moglo se, osim toga, u nekim okolnostima također neke informacije
prešutjeti, manipulirati istinom, intervenirati bez potpunog pristanka pacijenta

U modelu autonomije, liječnikov čin postaje pozitivan ne toliko jer ostvaruje dobro pacijenta
već što proizlazi iz njegova slobodnog izbora.

Informacija ima ovdje samo ulogu da omogući pacijentu da se odluči, pa ako taj izbor i ne
bio razuman u odnosu na vlastito kliničko stanje.

Liječnikov čin tako dobiva ovo utemeljenje: pristanak pacijenta. Liječnik može intervenirati
samo uz pristanak pacijenta i nikad protivno njemu

Stoga je, za utemeljenje liječničkog čina s etičkog motrišta, potrebno uzeti u obzir sve tri
sastavnice ili motivacije:

a) dobro pacijenta kao objektivni element i svrha;

b) pristanak pacijenta i samog liječnika kao subjektivni element;

c) pravno priznanje kao društvena sastavnica i jamstvo zakonitosti, moralno zahtijevane.

3. Modeli odnosa liječnik-pacijent

Dva suprotstavljena modela odnosa liječnik-pacijent, proizišla iz moralnog razmišljanja

tijekom zadnjih četrdesetak godina, obilježila su i možda previše pojednostavila susret
liječnika i pacijenta, s pravima i dužnostima obiju strana. U novije vrijeme neki autori misle
da bi oštru oprečnost tih dvaju modela bilo bolje izraziti u četiri modela, vodeći računa o
nekim svojstvima: različiti ciljevi koji se dodjeljuju odnosu liječnik-pacijent, dužnosti liječnika
prema pacijentu, uloga koju imaju vrednote pacijenta i, naposljetku, značenje koje se
dodjeljuje pojmu autonomije pacijenta.

Prvi model jest paternalistički, nazvan također roditeljski ili svećenički.

Ovaj model pretpostavlja postojanje objektivnih sredstava za određivanje onoga što je bolje
za pacijenta zbog čega je liječniku olakšano donošenje odluke. Liječnik praktički predstavlja
pacijentovog staratelja i njegovi izbori imaju prednost nad autonomijom pacijenta. Očito je
da ovaj model vrijedi samo u hitnim slučajevima: u svim normalnim situacijama
dijagnostičko-terapeutske djelatnosti on ne bi trebao biti prihvaćan kao idealan model.

Drugi model jest informativni, nazvan također i znanstveni ili inženjerski ili model korisnika:
uzajamno djelovanje s pacijentom služi liječniku da prikupi sve informacije koje se odnose
na dijagnozu, terapije i rizike svakoga od njih. Nakon toga, uz temeljnu suglasnost pacijenta,
on će obaviti potrebne zahvate.

Treći model jest interpretativni. Uloga liječnika je pomoći pacijentu promisliti svoje
vrijednosti i dati značenje vlastitim izborima, tako da liječnik, preko informacija o rizicima i
blagodatima pojedinačnih intervencija, pomaže pacijentu da argumentira ovo posljednje i
izabere one intervencije koje bolje realiziraju specifične vrijednosti

Četvrti model je deliberativni, u kojem bi liječnik trebao postupiti kao učitelj ili kao stariji
brat pacijenta, informirajući ga o kliničkim aspektima i vrednotama koje sadrži svaki
pojedinačni intervent.

4. Značenje dobra pacijenta

Kako se moglo vidjeti, mnogi od spomenutih modela predstavljaju dubok konflikt, koji se u
današnjoj bioetici, čini se, rješava u korist samoopredjeljenja pacijenta i njegove autonomije.

U stvari, ne slažu se svi znanstvenici u rješavanju konflikta u prilog autonomije kao apsolutne
ili u svakom slučaju prvotne vrednote.

Neki izbor pacijenta naizgled autonoman, koji se liječniku čini da nije u skladu s najboljim
interesima samog pacijenta, ne može postati načelom uzdržavanja, već liječnika mora
potaknuti na traženje zgodne prilike za intervenciju kako bi, koliko je moguće, pacijentu bilo
vraćeno dobro, uključujući i ponovnu uspostavu njegove autonomije.

5. Opseg i kvaliteta informacije i pristanka

Ovdje je potrebno govoriti o različitim vrstama pristanka: po sebi razumljiv ili tih, izričit,
osoban, zastupnički, šutnjom.
Obično se podrazumijeva da pacijent, u trenutku uspostavljanja odnosa liječnik-pacijent,
prešutno pristaje da liječnik radi koliko je u njegovoj nadležnosti za njegovo dobro. Tako se
zbiva u slučaju hospitalizacije: dijagnostički nalazi i terapije koje slijede zapravo su prešutno
tražene i dopuštene. Ipak, sve to često nije dovoljno, niti s moralnog niti s deontološkog
stajališta

Utjecaj poljoprivredne tehnologije na okoliš

ZELENA REVOLUCUJA Normana Bourlaga 1970. dobitnika Nobelove nagrade za mir

Pozitivni učinak: povećana proizvodnja riže i pšenice (od uvoznika Indija postaje izvoznik
žitarica)

Negativni učinci: Smanjena biološka različitost – mali broj visokorodnih sorata na velikim
proizvodnim površinama; Bogati postaju još bogatiji, a siromašni još siromašniji

GENETIČKI MODIFICIRANE BILJKE - ZAŠTO DA? ZAŠTO NE?

Genetički modificiran organizam je organizam čiji je genetički materijal modificiran od

strane čovjeka na način koji se ne dešava prirodnim križanjem, niti prirodnom
rekombinacijom

GM BILJKE – Zašto da?

 Uzgoj GM usjeva će doprinjeti borbi protiv gladi i smanjenju siromaštva u svijetu;

 Smanjenja primjena pesticida pozitivno utiče na ekonomiju i velikih i malih

proizvođača;

 Smanjena primjena pesticida koristi biodiverzitetu, kao što se vidi u većim

populacijama insekata grabljivaca;

 Veće populacije insekata predatora i grabljivaca smanjuju uticaj drugih štetočina

(vaši, grinje);

 Manje kemijskih oštećenja na usjevu

primjer starijih preparata: Cobra (lactofen),Blazer (acifluorfen)

Proširen spektar suzbijanja korova, naročito za problematične korove (npr. višegodišnje)

Manje problema sa ostacima herbicida u zemljištu . Jednostavna primjena

GM BILJKE – Zašto ne?

GM usjevi neće riješiti pitanje gladi. Ni jedan GM usjev nije uveden da bi riješio glad,Broj
uzgajivača Bt pamuka se od 2000. Godine u Južnoj Africi smanjio. Mnogi od njih imaju
gubitke i ne izvršavaju obaveze prema svojim kreditima.
 GM usjevi nisu uspjeli da se izbore sa glađu i siromaštvom Većina GM usjeva, koji
su do danas komercijalizirani, namijenjeni su za ishranu životinja, a ne za hranu i ni
jedan od njih nije namijenjen da riješi pitanja gladi i siromaštva.

 Brzi prodor i širenje GMo biljaka je rezultat agresivnih strategija biotehnološke

industrije

 Korporativna skoncentriranost

Nema koristi za potrošače

 Nema koristi za okruženje

 Malo GM usjeva, većina je za stočnu hranu i visoko obrađene proizvode

 Nema koristi za industriju životinjske hrane