You are on page 1of 204

TVRTKO JAKOVINA
Socijalizam na američkoj pšenici

MATI CA

HR VATS KA

POVIJHSNA KNJIŽNICA

Knjiga 3.

Glavna urednica
Jelena Hekman

Urednik
Ivica Prlender

(!) M atica hrvatska, Z agreb 2 0 0 2

U P - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb
UDK 327(497.1:73) "1948/1963"
JAKOVINA, Tvrtko
Socijalizam na američkoj pšenici
(1948-1963) / Tvrtko Jakovina. - Zagreb .
Matica hrvatska, 2002. - 199 str. : 19 cm. (Povijesna knjižnica ; knj. 3)
ISBN 953-150-676-2
421120100

1963) MATICA HRVATSKA ZA G R LI* 2002 .TVRTKO JAKOVINA SOCIJALIZAM NA AMERIČKOJ PŠENICI ( 1948.

.

do 1963. Namjerno nisam ulazio u pitanja poput nastanka pokreta nesvrstanih. 5 . Libanon. Za ovo izdanje osnovni tekst rukopisa je proširen a napose oni dijelovi koji problematiziraju prilike od 1955. iskrcavanju u Libanonu i jugoslavenskom od­ nosu prema zbivanjima u tome području tijekom te važne godine. barem prema dokumentima koje je objavio State Department.PREDGOVOR Najveći dio ove knjige napisan je u Belgiji. Bart Kerremans. Završni rad pod naslovom The American Communist Ally? The United States — Yugoslavia Foreign Relations (1955-1963) obranio sam u ljeto 1997. gdje sam 1996. Washin­ gton nisu posebno zanimali. jugoslavenske politike prema Kongu i slično. ali i odgajanja hrvatskoga javnoga mnijenja za politiku »trećega puta«. Taj je dio rekonstruiran na temelju pisanja hrvatskog dnevnika »Vjesnik« i može poslužiti kao ilustra­ cija odnosa (novinarske) javnosti prema tom prostoru. Ti su problemi u literaturi obrađeni i. Potpuno je nov tekst o američkoj politici na Bliskom istoku 1958. na flamanskom Katholieke Universiteit Leuven pohađao poslijediplomski program američkih studija. godine. broju časopisa »Radovi« Zavoda za hrvatsku povijest 1998. dr. i 1997. U skraćenu obliku rad je tiskan u 31. Mentor mi je bio prof. U uvodnim poglavljima pokušao sam naglasiti one doga­ đaje koji su imali posebnu važnost u odnosima između Beograda i Washingtona. Irak i Bliski istok izabrao sam zbog važ­ nosti koje su Amerikanci pridavali prijateljskim odnosima Tita i Nasera.

koji velikim dijelom odražavaju promjene u unutrašnjoj politici. U tome su razdoblju odnosi između dviju država obilježeni usponima i padovima. Oni su diktirali strukturu 6 . biblioteci tamošnjeg American Collegea. Tiskani izbor dokumenata State Departmenta o vanjskopolitičkim odno­ sima između Beograda i Washingtona tako su osnova. U ovoj knjizi radu želio sam ponajprije pokazati dinamiku vanjskopolitičkih odnosa između Sjedinjenih Američkih Dr­ žava i Jugoslavije od svibnja 1955. ali i nekim važnim djelima hrvatske i američke historio­ grafije. Završetak obrađenoga raz­ doblja. ali i u zemljama Trećega svijeta. ali i činjenicom da se do toga doba stiglo s objavom građe State Departmenta. Temeljna knjiga koja dijelom obraduje ovu proble­ matiku i danas je Jugoslavija u hladom ratu Darka Bekića. Manje pozornosti obratio sam gospodarskim odnosima. dakle listopad 1963. Pri izradi ove verzije teksta konzultirao sam i one radove koji su tiskani poslije 1997. ali i temeljno ograničenje ovoga rada. Oni su bili predmetom obrade nekih stranih autora i zahti­ jevali bi posebnu studiju. napose Beograda i Moskve. Beogradska deklaracija logična je vododjelnica u jugosla­ venskoj diplomatskoj povijesti. mijene u odnosima između komunisti­ čkih zemalja. ili mi ranije nisu bili poznati.Izbor korištene literature bio je ponajprije diktiran onim što sam mogao pronaći u knjižnicama Sveučilišta u Leuvenu. Riječ je prije svega o člancima objavljenim u srbijanskim časopisi­ ma. do kasnog listopada 1965. Centra za ame­ ričke studije Kraljevske knjižnice u Bruxellesu i Dokumen­ tacijskih centara američkih veleposlanstava u Bruxellesu i Parizu. određen je Titovim posjetom Sjedinjenim Državama. Pokušao sam objasniti zašto i kako su Sjedinjene Države pomagale Jugoslaviju i nakon potpisivanja Beograd­ ske deklaracije te koji su bili motivi Kisenhowera i Kennedyja u daljnjem »držanju Tita na površini«.

najbrojnija su izvješća američkoga vele­ poslanika u Beogradu o bilateralnim odnosima dviju zema­ lja. Public Papers predsjednika Eisenhowe­ ra i Kennedyja. a za razdoblje od 1961. Za godinu 1955. nisu ni spomenuti. do 1960.rukopisa. Te sam praznine popunjavao samo sporadično. objavljen je ukupno 31 dokument. Građa tiskana u tri sveska Foreign Relations of the United States donosi 209 dokumenata koji su nejednako podijeljeni po godinama. Informacijama su najbogatije analize eksperata Intelligence Advisory Committee. zbivanja u Mađarskoj 1956. Nehrua i Nasera. odnosno pokazuje koliko su (javnih) pisama izmijenili najviši dužnosnici dviju zemalja kao i broj susreta na vrhu. U svesku s dokumentima iz razdoblja od 1958. jugoslavensku će verziju biti vrlo teško rekonstruirati. do 1963. dakle zdravice. kao. pri­ mjerice. uglavnom se prate jugoslaven­ ska stajališta o različitim svjetskim krizama. fokusirali su američku pomoć Jugoslaviji. na temelju dostupne litera­ ture i memoarske građe. koji je rad usuglašavao s CIA-om (Office of National Estimates). Zato brojni važni događaji koji su se zasigurno ticali i Sjedinjenih Država i Jugoslavije u tom razdoblju. Urednici za razdoblje od 1955. pogođeni i uništeni arhivi nekada­ šnjeg Saveznog sekretarijata za vanjske poslove u Ulici kneza Miloša u Beogradu. 7 . Ukoliko se po­ kažu istinitim glasine da su tijekom rata između Jugoslavije i NATO saveza 1999. Tablica pokazuje kako to izgleda po godinama. Za hrvatsko izdanje ti su dijelovi najviše prošireni. ili Brijunski sastanak Tita. Ovisit ćemo samo o onim dokumentima koji se čuvaju u Washingtonu ili predsjedničkim knjižnicama Eisenhowera i Kennedyja. ali i kriteriju uvrštenja. javni nastupi i konferencije za tisak. također su izoštrile uvid u neke od problema. svescima. do 1957. kao i primijenjenu metodologiju. Razmjerno veliki dijelovi građe još su tajni. ali je punih šest stranica i 124 retka nedešifrirano.

ovaj rad osvjeljava samo dio slože­ nih vanjskopolitičkih odnosa SAD i Jugoslavije. B. Popovic Kcnncdy-K. 1957. B. Kusk-K. Tito j__________ 1J. Murphy-J. nepouzdanost literature.Godina [izmijenjena i Stranic^Broj doku.5 redovaj 17 redova i 1 pismo j (Dulles-Tito) i jA. Minccv-D. | K. Popovic124 redova Eisenhower) iJ. Rusk-K. 64 28 ! 196. ali i hrvatskim knjižnicama. Popovic iD.27 1958. Dillon jD. 65 16 1962. 1955. Dillon— J._____ : mcnata Sastanci na vrhu ! 31 i 53 26 11. l ito J. Bez beogradskih diplomatskih arhiva ili arhiva nekoga od svjetskih diplomatskih središta. pisanje diplomatske povijesti bivše države bit će vrlo teško. posebice u prvim desetljećima. Vanjsku je politiku. . Kennedy . 1959.5 stranica. Popovic Uzimajući u obzir sva ograničenja koja je postavljala izvorna građa.1 44 19 i 2 pisma (Tito. 49 . Herter 14 redova! i D. njezina zastarjelost ili tek usputno bavljenje vanjskopolitičkim pitanjima. Tito 3. Nadamo se da će budući diplomat­ ski povjesničari za trideset ili pedeset godina biti u boljem položaju kada budu analizirali hrvatsku diplomaciju. F. B.j K. I ito!J. Dulles j R.:Nijc Idešifrirano | pisma . određi­ 8 . B. F.5 redova. Četrdeset i šest godina života u Titovoj Jugoslaviji zajed­ ničko je nasljeđe i baština svih stanovnika bivše Jugoslavije. 96 I 19S6. Dulles-J. Huino-J. Popovic °Kennedy) i J. Dulles ‘ 2. ' ! 6 stranica 14 pisma (Tito.5 j 4 pisma (Tito1 stranica 1Eisenhower) i 12. 75 25 1961.D. Tito-Eisenhower jN. Popovic-C. B. F. Rusk-V. F. kao i nepostojanje svih relevantnih radova u belgijskim. s kojima je Jugoslavija imala intenzivne kontakte. 62 23 36 14 1960.

poglavito njegova zaključna desetlje­ ća. a završilo okončanjem hladnoratovskoga sukoba. U Zagrebu. 1999. priopćavati telefonom ili elektronskom poštom. Istodobno. A riječ je o razdoblju kada je Hrvatska. U povijesnom smislu. Ukoliko i na ovome području ne želimo bitno zaostajati za svijetom. stručnjaci za govor nazivaju postgutenberškim dobom. a na njezinu se prostoru događao niz važnih susreta. preopširna elaboriranja onoga što bi se ekskluzivno moglo smatrati svjetskom poviješću. koja su već niz godina hit svih velikih svjetskih histo­ riografija. morali bismo se timski uključiti u istraživanje recentnih zbivanja. . Zbog nepostojanja prevedenih monografija o američkim predsjednicima i ostalim vodećim državnicima toga vreme­ na nisam bježao od. Znači li to da ćemo u nedostatku primarnih izvora o tome prestati pisati? Velika koločina sekundarne građe morat će kompenzirati nedostatak primarnih izvora. iako kao dio veće zajednice. Dvadeseto stoljeće. možda. Veliki je hendikep za hrvatske povijesne znanosti što je o »najkraćem« stoljeću svjetske povijesti napisano tako malo. velik broj Hrvata najaktivnije je sudjelovao u njezinu formiranju. Stoga rasvjetljavanje vanjske politike FNRJ/SFRJ ima veliku važnost za sve koji se bave poviješću hrvatskog naroda uopće.vala razmjerno malena grupa ljudi i nju nije moguće dijeliti na pojedine narode ili republike. dvadeseto stoljeće započelo je za­ vršetkom Prvoga svjetskoga rata. To ponajviše vrijedi za tek nešto više od četiri hladnoratovska desetljeća svjetske povi­ jesti. Svakako da će se sve veći broj važnih odluka donositi usmeno. Nedostatak ili nedostupnost primarne građe ne mora biti zapreka u istraživačkim naporima. bila najviše zastupljena u svjetskim zbivanjima.

.

Bitka sa Sovjetima započeta 1948. njezina nedemokratska vlast i isuviše velika Brozova ambicija. dokument koji je priznavao mogućnost različitih oblika socijalističkoga ra­ zvoja. Siromašna i razmjerno nevažna zemlja . Do 1955. Upravo je složenost položaja Titove Jugoslavije. ispreple­ tenost različitih utjecaja iznutra. Prvi put od dolaska SKJ na vlast i stvaranja nove diplo­ matske službe Jugoslavija nije bila oštro suprotstavljena ni jednoj supersili.UVOD Dvadeset i šestoga svibnja 1955. Učili su kako pomiriti osobne ideološke ograde i specifično uređenje vlastite zemlje s pragmatičnom zadaćom diplomacije o kojoj je isprva ovisila sama opstojnost neovisnosti njihove domovine. u hladnoratovskom okružju i na strateški važnom mjestu u Europi. Nekoliko dana nakon toga jugoslavenski i sovjetski politi­ čari potpisali su Beogradsku deklaraciju. zrakoplov s visokim so­ vjetskim izaslanstvom sletio je u beogradsku zračnu luku. U vremenu od donošenja Rezolucije Informacij­ skoga biroa komunističkih partija 1948. Čovjek kojega su sovjetski agenti pokušali nekoliko puta ubiti Hruščovljevim je dolaskom u Beograd dobio i više od osobne zadovoljštine. Zemlja koju je obnovio po ukusu vlastite partije došla je u povoljniji vanjskopolitički položaj no što ga je imala ikada prije. a jedino je Albanija bila država s kojom se odnosi nisu bitno popravili. godine završena je Titovom po­ bjedom. ono što proučavanju vanjske politike bivše jugoslavenske federacije daje posebnu čar. koji su isključiva briga pojedinih zemalja. pa do Beogradske deklaracije jugoslavenski su diplomati bili dobrodošli u svim zapadnim zemljama. riješena su sva granična pitanja.

sada su dobili nove vrijednosti. 12 . Od 1955. ali i koja je heretički socijalizam održala na životu. Odnosi sa Sjedinjenim Državama. zemljama Trećega svijeta. Daleko je važnije bilo što sam Broz namjerava učiniti. Vanjska politika često je samo odraz unutrašnje. zemljom koja je od 1949. odnosno 1963. otvaraju se svi putovi po kojima se jugoslavenska diplomacija kretala do propasti Federacije 1990. Ostala su uporišta vanjskopolitičkoga djelovanja bila u Washingtonu.postala je poznata i hvaljena u širokom krugu zemalja. dijelom. tako da je opasnost od povratka ili pribli­ žavanja prvoj socijalističkoj zemlji svijeta stalno postojala. ali nije promijenio vjeru. S Tito­ vom Jugoslavijom ona je to bila tek u ograničenoj mjeri. a diplomati akre­ ditirani u Beogradu nisu svoja imenovanja doživljavali kao kaznu ili podcjenjivanje. Moskvi i. Tito je ostao heretik. kada je Tito došao u prvi službeni posjet SAD-u. namjeravala iskoristiti Brozovu herezu. pa do 1961. kada je u Beogradu održan prvi sastanak nesvrstanih zemalja. Titovi sudovi o razvoju prilika slušali su se u velikom broju država Trećega svijeta i istočnoga bloka.

Komunistička partija Jugoslavije uspjela je organizirati i koordinirati otpor. Prva vlada Demokratske Federativne Jugoslavije. Jugoslavija je također bila jedina zemlja u regiji čiji su se stanovnici u velikom broju borili protiv okupacijskih snaga tijekom Drugoga svjetskoga rata i oslobodili se sami. bile su jedine države u Srednjoj i Jugo­ istočnoj Europi s endemskim komunističkim pokretom. siječnja 1946. Ivan Subašić. DO 1955. u Moskvi. članovima skupštine. kako je glasilo službeno ime zemlje do 31. a onda i za vrijeme konferencije na Jalti 1945. . Tijekom sastanka Staljina i Churchilla krajem 1944.JUGOSLAVIJA I SVIJET OD 1945. dobio je resor vanjskih poslova. do određe­ ne mjere. ali je rat završen na pobjedničkoj strani prije svega zahvaljujući politici pokreta kojim je on rukovo­ dio. Sovjetski je Savez pristao da se saveznički utjecaj u Jugoslaviji dijeli prema formuli fifty-fif­ ty. ali nije pokvarilo temeljne Titove planove. Sovjetski satelit broj 1: Jugoslavija od 1945. Iako je danas jasno da svi Titovi vojni potezi nisu bili genijalni. koji se nisu kompromitirali tijekom rata. Dr. Albanija. nema nikakve dvojbe da je Broz pokazivao izni­ man ratnički talent i hrabrost. Federativna Narodna Republika Jugoslavija i. Protiv pripadni­ ka sila Osovine i njihovih saveznika među svim južnoslaven­ skim narodima nisu se borili samo komunisti i njihovi simpatizeri. nekadaš­ nji ban Banovine Hrvatske. Takvo sovjetsko popuštanje razočaralo je jugoslavensku stranu. bez znatnije vanjske pomoći. AVNOJ je bio proširen onim predratnim političarima. Tito isto tako nije bio jedini neupitni voda tijekom sukoba. do 1948. stvorena je u suglasju sa sporazumom na Jalti.

pomoći i prijateljstvu dviju zemalja. jer su sve poslove ionako obnašali ko­ munisti.Vlada je formalno. bezbrojnih pokušaja i nezavršenih projekata.1 Konačni jugoslavenski cilj bila je federacija balkanskih zemalja. Tek su poneki od predratnih političara i dalje ostali u vlasti. Albanija je praktički bila pod jugoslavenskim nadzorom. a dvije jugoslavenske divizije »pomagale« su Albancima u nadzoru graničnih priI’ctranović. Albaniju. koja bi uključivala Bugarsku. postali su ogledni primjer svjetskoga komunizma. Prilikom pokopa Kalinjina. potpisao je 1947. Takav je. 14 . baš kao i mnogi drugi procesi nestale zemlje. Georgi Dimitrov. kada to ministarstvo preuzima Hdvard Kardelj. Bledski sporazum o budućoj suradnji. Tito je. Ponekad su i sami Sovjeti davali Titu takav položaj. primje­ rice. a poslije i Grčku. iza koje je bila Komunistička partija. bio Stanoje Simić. Na njima su s više od 90 posto glasova pobijedili kandidati Narodne fronte. Ipak. Makedonija bi bila uvećana za pirinski i egejski dio. postojala do izbora u studenom 1945. premijer Narodne Republike Bugarske i Titov dugogodišnji prijatelj iz kominternskih dana. Neki bugarski krugovi nisu bili odu­ ševljeni takvim razvojem. Jugoslavenski komunisti na čelu s Titom. prepuni su kratkih rezova. 184. Ono što je Sovjetski Savez bio za svjetski komunistički pokret Jugosla­ vija je željela biti za »narodne demokracije« u Srednjoj i Jugoistočnoj Kuropi. zbog specifičnog načina na koji su vlast osvojili i zadržali je. Stvorene su zajedničke kompanije. Vanjskopolitički odnosi jugoslavenske federacije. Titov plan da vlast ne dijeli ni sa kim sada se ostvario. koji je ministar vanjskih poslova FNRJ sve do 1948. ne sporeći Staljinu posljednju riječ. velikih ambicija. smatrao da mu pripada položaj vodećega medu satelitskim zemljama. Josip Broz je bio jedini strani partijski i državni voda koji je stajao na svečanoj tribini na Crvenom trgu.

Tek poslije nekoliko napetih dana partizanske su jedinice bile prisiljene povući se u novostvorenu Zonu B južno od Trsta. poput nedorasle djece koja visi na jugoslavenskoj ’sisi’ još od vremena kad su im Popović. Zapadni saveznici i Sovjeti prisili su partizane na povlačenje. Razgovor Vladimira Velebita sa Željkom Krušeljem. Kada već bez sovjetske potpore nije mogao sam na terenu stanje promijeniti u svoju korist. 15 . novozelandske trupe izgubile su utrku za grad.* Jugoslavenski plan uključenja što je više moguće slavensko­ ga stanovništva u sastav nove države činio se da je na putu ostvarenja u pokrajini Venezia Giulia. Mugoša i Tempo osnovali komunističku partiju. kada je naglasio kako Jugoslavija nije ničija »moneta za potkusurivanje«. građana koji su ih pratili. 165-166. travnja 1998. 18. 45. Moskva u tim događajima Beogradu nije pomogla. u svemu tome uopće nisu imali vla­ stitoga stava«. Rubinstein. Njemačke obrambe­ ne crte u okolici Trsta probijene su na početku svibnja 1945. kao i pripadnika različitih vojski kod Bleiburga nikako se nije mogla odigrati bez Brozove suglasnosti. 1 Clissold. rekao je nedavno Vladimir Velebit. Za jugoslavensku je stranu nadzor nad Albanijom u ovom trenutku bio važan kao dodatni argument u pregovo­ rima s Italijom! Da je Balkanska federacija zaživjela. 9.4 To je izazvalo reakciju sovjetskoga ambasadora. iako je Tito smatrao da bi Jugoslavija trebala dobiti svoju okupacijsku zonu u susjednoj zemlji. U demaršu Vlade SSSR-a pisalo je kako So­ vjetski Savez govor druga Tita smatra neprijateljskim napa­ dom. Titov bijes postao je i javno vidljiv tijekom govora u Lju­ bljani. Kosovo bi postalo albanskom nagradom. * Clissold. Savezničke. Nesmilje­ na likvidacija ostataka hrvatske vojske. prešle austrijskojugoslavensku graničnu crtu i došle do Klagenfurta i Villacha.1 2* Partizanske su jedinice u proljeće 1945. Tito je mogao zapovjediti 1 Večernji list. »Albanski čelnici.jelaza.

prizemljenje američkih zrakoplova, koji su tada prelijetali
Jugoslaviju. Letni koridor između Udina i Beča prelazio je
preko slovenskoga teritorija iznad Bleda. Leo Mates piše
kako je američka strana bila opetovano upozoravana da ne
koristi taj put. Kako nije bilo reakcije, Jugoslavija je »mora­
la« zaštititi svoj zračni prostor i granice.5 Vladimir Velebit
kaže kako je osobno upozorio američkoga vojnoga atašea
na povrede jugoslavenskoga zračnoga prostora, ali ih je ovaj
odbacio. Tito je potom ukorio časnika u Ljubljani odgovor­
na za nadzor neba iznad Slovenije. Kako bi dokazao da
letovi postoje, jugoslavenski je časnik zapovjedio djelova­
nje.6 Najprije je 9. kolovoza 1947. prisilno prizemljen jedan
transportni avion, a posada uhapšena. Potom je 19. kolo­
voza srušen transportni G-47 čiji kapetan nije poslušao
zapovijed za spuštanje. Tito je 21. kolovoza popustio pred
48-satnim ultimatumom da se zarobljena posada oslobodi,
ali je naveo, odbijajući odgovornost, da su SAD narušavale
jugoslavenski suverenitet. Najbliža rodbina poginulih dobi­
la je i financijsku odštetu Beograda, ali tek kao čin sućuti,
objavile su vlasti u Beogradu.
Neposredno po završetku Drugoga svjetskoga rata i u
prvim poratnim godinama Tito je na Zapadu imao mnogo
drukčiji image od onoga koji ga je pratio nakon prekida sa
Staljinom. U svezi sa zbivanjima u Trstu nazivan je »balkan­
skim Hitlerom«, a Jugoslavija »satelitom SSSR-a broj l«.7
Štoviše, i sam je Fdvard Kardelj rekao sovjetskom ambasa­
doru Sadčikovu, navodi se u Pismu CK SKP(b), 4. svibnja
1948, kako se nada da će »Jugoslavija u budućnosti postati
sastavni dio SSSR-a« i da bi bilo poželjno da Moskva gleda
na Jugoslaviju kao na »predstavnike jedne od budućih so­
s Mates, 62.
6 Večernji list, IX. travnja 1998. Razgovor Vladimira Velebita sa Željkom Krušeljem.
Bilandžić 1999, 210.

16

vjetskih republika, a ne kao na predstavnike druge države«?
Bivši britanski premijer Winston Churchill 1946. u pozna­
tom govoru u Fultonu, u američkoj saveznoj državi Misso­
uri, rekao je kako se »željezna zavjesa« spustila preko eu­
ropskog kontinenta od Sczeczyna na Baltiku do Trsta na
Jadranu. Jedina dva političara čija je imena naglasio bili su
maršali Staljin i Tito.9 Unatoč atomskoj bombi, činilo se
nemogućim zaustaviti širenje sovjetskog imperija. Kolika je
bila oholost i sigurnost u povijesnu opravdanost politike
»narodnih demokracija« i vlastitu snagu ilustrira odgovor,
vjerojatno Janeza Stanovnika Molotovu, nakon rušenja ame­
ričkog zrakoplova. Na primjedbu da druga strana posjeduje
atomsko oružje rekao je »Vrlo važno, oni imaju atomsku
bombu, a mi imamo partizansku!«10
Pomoć komunističkoj gerili u Grčkoj stizala je uglavnom
iz Jugoslavije. Upravo je na grčkom primjeru najvidljiviji
neovisni Titov položaj. Već tijekom rata jugoslavenski je
utjecaj ondje bio znatan. Poslije novog ustanka komunisti­
čke gerile potkraj 1946. obilna pomoć stizala je ponajprije
iz Makedonije, a u manjoj mjeri i iz Albanije i Bugarske. U
slučaju da odredi »generala« Markosa svrgnu prozapadnu
vladu u Ateni, koju je do tada pomagalo Ujedinjeno Kra­
ljevstvo, prema (poslije osviještenoj) »domino teoriji« neza­
ustavljiv bi bio pad Turske, pa i brojnih drugih zemalja u
kojima je komunizam bio snažan, primjerice u Italiji i
Francuskoj. Kako se rat u Grčkoj intenzivirao, Sjedinjene
Države, imajući na umu vlastitu sigurnost i društvene vri­
jednosti, nisu više mogle besposleno gledati kako se totali­
tarizam širi svijetom. Prema Trumanovoj doktrini iz 1947.
SAD su bile obvezne pomagati grčke i turske vlade, a onda
i sve one koje su ugrožavali ljevičari. Ni Grčka, ni brojne
H Dokumenti o spoljnoj politici SFRJ 1948, 606.
Patcrson/Mcrrill, 248.
Bekić,26.

17

Harry Truman (1884-1972), predsjednik SAD-a od 1945. do 1953.
Iz knjige Davida McCullougha, Truman, snimak UPI, Bettmann

18

druge države, nisu morale biti uzorne demokracije. Važan
je bio konačni rezultat. Danas je teško prigovoriti američkoj
strategiji »zaprečavanja« {containment). Ako je i bilo taktič­
kih, većih strateških pogrešaka nije bilo.
Marshallov je plan bio gospodarski izraz Trumanove
doktrine. Većina zemalja koje su ga prihvatile, a bilo ih je
šesnaest, danas su medu najrazvijenijim državama svijeta.
Sjedinjene su Države nudile vlastite proizvode, ali i prisilile
europske zemlje da rade zajedno na rasporedu pomoći.
Mnogi političari i teoretičari Europske unije danas nevoljko
priznaju da je zapravo Marshallov plan bio pravi početak
gospodarske suradnje zemalja Staroga kontinenta i zametak
današnje simbioze. Jugoslavija je pomoć, za razliku od
Čehoslovačke koja ju je htjela, ali je nije smjela prihvatiti,
odbila. Nakon rušenja koalicijske vlade u Pragu (na početku
1948) i neuspjeha komunista na izborima u Italiji i Francu­
skoj, činilo se je da je konačno postignuto razgraničenje
dvaju blokova u Europi.
Titova retorika i nedemokratski postupci vrlo su uspješno
Jugoslaviju odijelili od Zapada. Richard C. Patterson, prvi
poslijeratni američki veleposlanik u Beogradu, kojega je
imenovao još Franklin Delano Roosevelt, javljao je kako je
Jugoslavija diktatura »pod gotovo posvemašnjim sovjetskim
nadzorom«.11 Patterson nije bio diplomat od karijere, nego
politički kadar i stoga nije čudo da je poslije afere sa
zrakoplovima, špijunskih procesa i optužbi protiv niza Ju ­
goslavena koji su radili u veleposlanstvu (ne uvijek i bez
osnove) zatražio i dobio premještaj. Njegova je obitelj iona­
ko zbog sigurnosnih razloga živjela u Švicarskoj! John Ca­
bot, otpravnik poslova koji vodi američko predstavništvo u
prvoj polovici 1947, pokušao je popraviti odnose čijem je
zaoštravanju pridonio i loš Pattersonov posao. Sličnu poli­
tiku nastavio je i novi šef misije, diplomat od karijere i
11 I.ccs,5.

19

do 1949) George Marshall (1880-1959). Od 1950.Predsjednik Trnman s državnim tajnikom za vanjske poslove generalom Georgeom C Marshallom (od 1947. Kongres SAD-a za Marshalla je izglasao drugačiju odluku. je nagrađen Nobelovom nagradom za mir. zbog zasluga za pokretanje Kuropean Recovery Programmea (Marshallova plana). Kako je aktivnim vojnicima zakonski bilo zabranjeno doći na čelo Pentagona. koga je predsjednik Truman zvao »Veliki«. 1953. 20 . do 1951. obnašao je dužnost ministra obrane. Mai shall je zbog lošega zdravlja s mjesta državnog tajnika odstupio u korist Deana Achesona 1949. kojim su obnovljena gospodarstva zemalja zapadne Europe.

na konferenciji nekih europskih komunističkih partija u Poljskoj. Zadaća toga tijela. Jugoslavija je konačno bila istjerana iz Informacijskoga biroa (Kominforma). osnovana u rujnu 1947. Cannon. zbog toga što su »okruženi nedruželjubljem«. 38-39. koordinaciji zajedničkih aktivnosti i ti­ 12 Lccs. i vojnih instruktora 19. prije no satelit i u isto vrijeme predvodnik dinamičkog i ekspanzionističkoga komunizma« možda nastupa odveć agresivno i prebrzo da bi ga Sovjeti u svemu podupirali. jugoslavensko-sovjetski nespo­ razumi su se gomilali. Tito je osobno bio nezadovoljan zbog njihova inzistiranja na modelima koji nisu bili kompatibilni s jugo­ slavenskima. rad u Beogradu težak. čije je sjedište i bilo u Beogradu. Cavendish W. Veleposlanstvo je. visoki su jugoslavenski dužnosnici doista upućivali kritike što su se ticale broja i držanja sovjetskih savjetnika.12 Izgon Jugoslavije iz Kominforma U isto vrijeme kada su izvješća iz svih zapadnih velepo­ slanstava u Beogradu vjerojatno bila slična onima koja su slana u State Department. ožujka 1948. Nakon povlačenja sovjetskih civilnih stručnjaka 18.stručnjak za Balkan. Iako poboljšanja odnosa gotovo i nije bilo.*11Nakon dugotrajnih međupartijskih rasprava. bilo pod opsadom tajne policije. više ili manje. 108. spekulirao je kako bi jednoga dana jugoslavenski nacionalizam mogao prestati biti koristan sovjetskim nasto­ janjima. sukob je postao javan. bila je u izmjeni iskustava. Doduše. 21 . pregovori gotovo onemogućeni i bezuspješ­ ni. 11 Nenadović. Cannon je ipak u jednome pismu javio kako »kao sovjetski najodaniji i najsavjesniji saveznik. Ne pretpostavljajući da će do toga doći tako brzo.

Pra­ vi je razlog vjerojatno bila Titova neovisnost i velika ambi­ cija za uspostavu Jugoslavije kao drugoga komunističkoga središta u Europi. doduše. Tako su se jugoslavenski drugovi prikazivali kao »nerevolucionarni«. U vrijeme svojevoljnoga podčinjavanja Moskvi o tome se nije govorilo. So­ vjeti su se ponašali naduto.14 Ljutio se zato što su Titovi vojnici u kolovozu 1947. Jaltski sporazum Tito je doživio kao udarac u leđa. a potom i srušili američki transportni zrakoplov. a kraljevsku vladu u Londonu priznavali su do 1944. »nedemokratski«. Sovjeti nisu poslali oružje jugoslavenskim partizanima tijekom kritičnih ratnih godina. »nesocijalistički«. Staljin nije podupirao velike ambicije »gospodara Balkana« i nije Zapadu želio prkositi zbog jugoslavenskih pretenzija prema austrijskom prostoru (koji je. ponekad i silovali. Tijekom Drugoga svjetskoga rata dolazilo je do nesuglasica između Tita i Moskve.ampc. Trsta ili Grčke. Jedinice Crvene armije na jugoslavenski su teritorij ušle nakratko. ali tijekom tih tjedana suradnja dviju vojski nije bila zadovoljavajuća. Sukob Beograda i Moskve imao je svoju pretpovijest.skanju ideoloških časopisa. diplomatski su krugovi u Beogradu zapazili neuobičajena događanja. iako je tek u retrospektivi niz jasnih nesporazuma i nepopularnih odluka iz prošlosti postao važan. često su pljačkali. Potkraj veljače 1948. Pitanje je zapravo koliko je smještanje sjedišta Kominforma u Beograd bio Staljinov »trojanski konj« i samo odličan paravan kako bi se u Jugo­ slaviju doveli agenti sovjetskih vlasti? Pravi razlog izbaciva­ nja KPJ iz Kominforma bili su zamagljeni ideološkim fra­ zama. 22 . plan koji nije bio u suglasnosti s planovi­ ma Kremlja. 243. bio naseljen Slovencima i Hrvatima). 160-166. domaće stanovništvo. Autv. Povučeni su sovjetski struč-1 11 I. prvo nasilno prizemljili.

vezanih uz događaje nakon donošenja rezo­ lucije Informbiroa. Jugoslavenska iskustva sa zajednič­ kim poduzećima stvorenim 1946. nota jugoslavenskih i stranih veleposlanstava itd.17 Sastanak Informacijskog biroa komunističkih partija na kojem se raspravljalo o stanju u KPJ održan je u Bukureštu. godine. Deset dana što je prethodilo objavljivanju Rezolucije Informbiroa 28. samo da bi što jasnije pokazali kako nema nikakvih »buržoaskih zastranjivanja«.15 Jugoslaveni su tada. američki diplomat na službi u Beogradu opisao je kao »najuzbudljivije razdoblje u svom životu«. sa izborom novinskih članaka. Dokumente o spoljnoj politici SI'RJ— 1948.16 Njegovo je mišljenje bilo da je Titovo odbijanje Staljinova diktata »potencijalno najvažniji doga­ đaj u međunarodnoj politici od predaje Japana«. nikada se u povijesti nije dogodilo da se neka kompartija suprot­ stavila sovjetskoj Svesaveznoj komunističkoj partiji (boljše­ vikaJ . 16 brands. bilo jasno da bi. 18 Već toga je ljeta 1948. 1H Centar za informaciono-dokumentacijske poslove nekadašnjeg Saveznog sekretarijata za inostrane poslove i Institut za međunarodnu politiku i privredu tiskali su 1989. 23 . 146. lipnja tiskala famoznu Rezoluciju (donesenu 28. »Borba« je 30. uspije li. bila su negativna. Izvještaji koje je State Departmentu slao savjetnik veleposlanstva Robert Reams govorili su o »briljantno flu­ idnoj« atmosferi. a da mu se nisu odazvali jugoslavenski komunisti. lipnja 1948. govora. bili još agresivniji u protuzapadnoj politici i promidžbi. poput zračne kompanije JUSTA-e i dunavskoga brodarskog prijevoznika JUSPAD-a. Iako je nesu­ glasica među komunističkim političarima bilo i prije. 145. 242. a centralni su komiteti u Moskvi i Beogradu izmjenji­ vali tada još tajna pisma. r Isto.njaci. dok je obećana pomoć sporo pristizala. prekid svih odnosa s Moskvom do tada najodanijeg i najpravovjernijeg Staljinova saveznika nepopravljivo narušio 15 Lampe. lipnja 1948) i odgovor Titova Centralnog komiteta.

?. primjerice. Oni tvrde da trenutne poteškoće ne bi postojale. Staljin se bojao »nacionalističkog komunizma« u zemljama koje su. baš kao što je i predstavljalo važnu činjenicu za Zapad u razmatranju daljnjih poteza prema Federaciji Južnih Slavena. Marx je Isus Krist.mit o monolitnosti i jedinstvu komunističkog svijeta. a Tito prvi protestant. pa onda i Sovjetskog Saveza. 21 SiilzberBcr. tradicionalno imale otklon od Rusije. američki skulptor koji je tijekom 1949. 24 . još početkom 1949.) jasno leži u netoleranciji ’Pape’. »bistu prvog komuni­ stičkog protestanta«. 211 Brands. Staljin je prvi papa. 154. Jugoslavija postaje glavno oruđe u strategiji »raskoljavanja« komunističkih zemalja. Lenjin je sveti Petar. a. iako pretenciozna.21 Usporedba sukoba Staljina i Tita s raskolom u zapadnom kršćanstvu na početku šesnaestog stoljeća. da je ’Papa’ prakticirao Kristov nauk«. jer su poneki. Jugo­ slavija nije graničila ni sa Sovjetskim Savezom ni s Njemač­ kom i u tom je smislu bila u povoljnijem položaju od Poljske ili Mađarske.47. 19 Carlcton. 166.19 Dakako. Jugoslaveni inzistiraju da krivnja (za raskid s Informbiroom. op. Sovjetska reakcija je krenula istog trenutka s montiranim političkim procesima u satelitskim zemljama i uklanjanjem svih koji su mogli slijediti Brozov put. uključujući i generala Eisenhowera.20 »U komunizmu. svakako nije bila nelogična. s iznim­ kom Bugarske i dijelom Cehoslovačke. trebalo se najprije uvjeriti da je prekid s Moskvom doista iskren. Rušenje monolitnosti komunističkog svijeta i potkopavanje vodstva Sovjetskog Saveza brzo su iskoristile Sjedinjene Države. izradio Titov portret. smatrali da se može raditi o pukom triku. Jadransko more omogućavalo je komunikaciju sa svima koji su bili voljni pomoći. govorio je Jo Davidson.

nedvojbe­ no. lako odlučila na koju kartu zaigrati. snažna vojska ostala je odana Titu. . veleposlanika Sjedinjenih Država ak­ reditirana u Jugoslaviji od ljeta 1947. Kine. 10. doista bilo uz Tita. Poslije. Najuže vodstvo KP Jugoslavije. lipnja CIA je napomenula da Tito nastoji učiniti od Jugoslavije lidera balkanskoga tipa komunizma. našavši se pred izborom Broz ili Staljin. 1950. Iako je teško točno utvrditi koliko je ljudi 1948. 650. prema riječima Cavendisha Cannona.15. Unatoč činjenici da su se neki visoki jugoslavenski časnici izjasnili za Staljina. uz iz­ nimku Blagoja Neškovića i Sretena Zujovića. uz pad Cehoslovačke. pa i oni koji su se suprotstavljali režimu. velika. vjerojatno se velika većina. središnja oba­ vještajna služba nije reagirala. zbivanja u Palestini i napad na državnoga tajnika Marshalla na konferenciji u Bogoti 1948.Američka obavještajna služba CIA prekid Tita i Staljina nije uspjela predvidjeti (ili otkriti) na vrijeme. probitke za Zapad.22*Unatoč indicijama. značile su. Doduše. navođeni su kao pet glavnih promašaja američke obavještaj­ ne zajednice do toga vremena. Iako je ot­ pravnik poslova u Beogradu Cabot već punu godinu prije prekida napisao State Departmentu kako mu se čini da bi Jugoslaveni mogli porazmisliti oko »držanja svih jaja u sovjetskoj korpi«. prekid odnosa Moskve i Beograda. promašaj s Jugoslavenima. 25 .2’’ Osim opstanka »opkoljenog« i blokiranog Zapadnog Ber­ lina. odnosno moskovska marioneta. 649. ali za Rezoluciju su također saznali iz novina. 23 Barnes. kao što su bile nezadovoljstvo zajedničkim poduzećima i sadržaj depe­ še jednog šefa istočnoeuropske ambasade koji je govorio o nužnosti gušenja »balkanskoga nacionalizma«. Strah od efikasne Službe držav­ 22 Lces. nije uključiva­ lo istinske moskovite. službe za analizu očito takve izjave nisu smatrale posebno važnima.

privremeno barem. a i kasnije procjene stranih obavještajnih službi. Da nije bilo 1948. a velika je vojna sila najednom postala.1. navodno prijetio vojnom inter­ vencijom zbog hrvatskog proljeća. brzo zaboravile sve što im se u Broza nije sviđalo i odlučile su pomoći. ako već ne pravi zapadni saveznik. tadašnje. Stvoreni su uvjeti za rješavanje građanskog rata u Grčkoj.25 Bilo bi manje slobodnih putova­ nja. Tripalo 151. koliko se god opetovalo mišlje­ nje da je većina stanovništva u osnovi anti-komunistički raspoložena. povoljno uređenje odnosa s Italijom i Austrijom postalo je izvjesnije za Zapad. govorile su da ne postoji nikakva mogućnost da bi se ijedna druga politička grupa mogla nametnuti i preuzeti vlast. pišu u memoarima i Savka Dabčević i Miko Tripalo.24 Sovjetima je onemogućen pristup Jadra­ nu i Sredozemlju. bivša bi Jugoslavija vjerojatno bila svedena na stupanj zemlje s ograničenim suverenitetom. Boris Kidrič tih je godina izjavio kako su Sovjeti Jugoslaviju smatrali isključivo prostorom za eks­ ploataciju ruda i žitarica. a ono barem neutralna snaga. 144. Brežnjev je Titu još 1971. Prema riječima američkog predsjednika Kisenhovvera. suočene s istom dvojbom.ne sigurnosti (Uprave državne bezbednosti. »trn u ruskom mesu«. Vjerojatno bi još naglašenije bilo izvlačenje iz prirodnog okružja i siromaštvo. odnosi koji su uspostavljeni s Jugoslavijom bili su jedna od najvećih zapadnih pobjeda u hladnom ratu. UDB-a) uvjerio je i one koji su dvojili kako se orijentirati. Ž00. 25 Isto.26 iako je to u ondašnjim 21 Brands. Komunistička zemlja koja se odvojila od Moskve stalno je podsjećala ostale nacionaliz­ mom prožete države u regiji da se može uspješno preživjeti i bez sovjetskoga tutorstva. Konač­ no. tržište bi bilo još zatvorenije. 26 . Zapadne su sile. 26 Dabčević-Kućar 59. Konačno. pitanje je koliko bi se potisnula mogućnost buduće nacionalne afirmacije.

a ostajanje odanim marksizmu. bio i jedini komunistički voda koji je mogao i pomisliti na prekid s Moskvom. otvorenijima. bio sam pozvan da pohodim Staljina. napredniji­ ma. 104. pokazujući kopiju pisma 1 Nenadović. kad sam stigao iz Kijeva u Moskvu. Hrvati su. »Jedno­ ga dana. Hrabrost i antifašistička borba za vrijeme Drugoga svjetskog rata iona­ ko mu je bila priznavana. gdje su boravili sovjetski vojnici. upotpunilo je američku strategiju »zaprečavanja« ekspanzije Sovjetskog Saveza. 27 . Raskid sa Staljinom. o Jugoslaviji su govorili kao o »američkom komunističkom savezniku«. imali najmanji broj informbiroovaca.uvjetima bilo gotovo ravno prijetnji svjetskim sukobom. Osjetljivost koja u Hrvatskoj vlada(la) kada je se stavlja u isti rang s »istočnim zemljama«. Prvi se put moglo započeti »raskoljavanje« komunističkog svijeta. Za ono što je Tito učinio trebalo je mnogo hrabrosti. napominjući kako Tito u slučaju poraza vjerojatno ne bi ostao živ. Rezolucija Informbiroa promijenila je sliku o nama samima. pokazuje kako je Staljin pogrešno procjenjivao odnose u Jugoslaviji. Poznati citat iz tajnoga Hruščovljeva referata 1956. pomagan i opraštan svake krivice. Za samo nekoliko godina od najodanijeg i najsavjesnijeg saveznika (ne pukog satelita!) Sovjetskog Saveza. koji mi je. Poglavito nekome tko je čitavog života ostao dogmatski komunist. posljedica je upravo razvoja omogućena 1948. a do tada je njegova ideološka rigidnost često bila vezana s grubošću i odbijanjem bilo kakvih kompromisa. Odluka Josipa Broza Tita u ljeto 1948. a tamošnji su »građanski« raspoloženi krugovi i Katolič­ ka crkva bili razmjerno najopasniji režimu. Koča Popović Titu daje predvodničku ulogu u zbivanjima. učinila je maršala Jugoslavije popularnim i cijenjenim na Zapadu.27 Tito je. međutim. Tito je zbog toga bio pažen. jer smo se jasno odje­ ljivali od istočnih susjeda i smatrali se boljima. uz Slovence.

demokracije.(’ kako je izbijanje Korejskog rata spasilo Jugoslaviju 28 Banac. situacija je zapravo bila i više nego zabrinja­ vajuća. jugoslavenski je režim ušao u sukob i sa svim susjednim zemljama »narodne demokracije«. kada se otvore arhivi. 8-26 IV. 29 (Hrvatski HDA državni arhiv) CK SKH — AGITPROP. Iako se nije činilo posve izvjesnim da Sovjeti i njihovi sateliti konačno ipak neće intervenirati. 28 . rekao: ’J este ^ čitali ovo?’ Ne čekajući moj odgovor. Citat je preuzet iz izvješća <> pisanju talijanskog tiska o Jugoslaviji 13. 1 19. čini se da je tvrdnja Darka Bekića. Kongresu jugoslavenskog Narodnog fronta imamo potvrdu otvoreno neprijateljskog i provokatorskog stava beogradske trockističke klike prema Sovjetskoj Uniji i zemljama narodne demokracije. 160. U isto vrijeme imamo dokaz potpunog prijelaza ove klike u tabor zakletih neprijatelja Sovjetskog Saveza. bit će zanimljivo vidjeti što su razmišljali i gdje su izlaz vidjeli Tito i nekoliko njegovih najbližih suradnika. 531. Priključiti se Zapadu nije bilo moguće. mogla poprimiti i drukčiji tijek. a s Italijom i Austrijom nije bilo sporazuma o razgraničenju. ’«2S Nakon tri godine sustavnog izazivanja Zapada. pomaga­ nja gerile u Grčkoj. 1949. a s nejasnom potporom unutar zemlje. sasvim lako. otvorenog kršenja suvereniteta Albanije. Karei Pišković za tršćanski »II Lavoratore«. Slično je želio i Istok. Bekić.nedavno poslanog Titu. izjavio je: ’Bit će dovoljno da ma­ knem svojim malim prstom — i Tita više neće biti. Kako Trećeg svijeta tada još nema. jer bi takav korak u konačnici doveo ne samo do nestanka socijalizma u Jugoslaviji nego i do pada Titova režima. na­ pretka i mira. On će pasti. Jugoslavija je vjerojatno bila najizoliranija svjetska država. Kako se na granici prema Grčkoj koristilo oružje. travnja 1949. »U Titovom govoru na III.«2829 — pisao je o jugoslavenskom režimu u proljeće 1949. Zbivanja su. Vlašću opijeni Broz o tome nije niti razmišljao.

ipak ishitrena. Dok se ne otvore najvažniji arhivski fondovi,
o ovome se može spekulirati, ali sve je manje vjerojatno da
su Sovjeti hrlili u vojnu konfrontaciju sa Zapadom. Za
izbijanje rata u Koreji, misle neki povjesničari, najveću
odgovornost ipak imaju korejski političari, a Staljin samo
posrednu.n Konačnog odgovora, dakako, još nema.

51 Halliday/Cummgs, 383-.W5.

29

»AMERIČKI KOMUNISTIČKI SAVEZNIK«:
JUGOSLAVIJA OD 1949. DO 1955.

Jugoslavenski je režim i prije prekida sa Staljinom diskretno
nastojao uspostaviti bliže odnose sa Zapadom. Prvi su
pokušaji išli preko Švicarske i Njemačke. Oprema za Institut
za istraživanje strukture materije u Vinči kod Beograda
(poslije Institut nuklearnih nauka Boris Kidrič), planiran od
1946, a izgrađen 1948, došla je iz Njemačke. Slični su
instituti 1949. izgrađeni u Ljubljani i Zagrebu. Oprema za
te ustanove kupljena od 1948. do 1953. koštala je 35
milijuna dolara i ona nije došla iz zemalja Lagera. Pregovori
o trgovini s Ujedinjenim Kraljevstvom, započeti 1947, do­
bili su novi zamah.'2 Prisiljen sasvim zbiljskom opasnošću
od gladi, Tito je učinio i prve vidljive poteze koji su trebali
udobrovoljiti Zapad. Prestala je potpora grčkim partizani­
ma. Pozitivni su signali odaslani i u svezi s graničnim
problemima u Koruškoj i Trstu. Iako je najtvrdoglavijim
skepticima trebalo više od godine da bi doista i povjerovali
u prekid odnosa Beograda i Moskve, neki su američki
političari odmah uočili prednosti novonastale situacije na
jugoistočnom krilu Europe. Eisenhower je, kako je već
istaknuto, osobno upozorio Vijeće za nacionalnu sigurnost
(NSC) Bijele kuće da sve »može biti ne istinski opis položaja
Jugoslavije, već samo jedan iznimno podao trik«. Ipak,
general se uvjerio u pravo stanje i promijenio retoriku. CIA
je, čim se sabrala nakon šoka Rezolucije, procijenila da je
Lampe, 174; Auty, 168; članak Igora Alborghettija u tjedniku Globus od 25. veljače
2000. napisan prema radu u (Potter, Šlaus, Miljanić) Bulletin of Nuclear Scientists o
jugoslavenskom nuklearnom programu.

30

Dean Acheson (1893-1971), državni tajnik od 1949. do 195.?.
Acheson je, uz Marshalla, l1'0 najsnažnija ličnost Trumanova kabineta i jedan
od najuspješnijih ministara vanjskih poslova SAD-a uopće. Istaknuo se u
stvaranju NATO saveza, izgradnji politike zaprečavanja širenja komunizma,
jačanja uloge Ujedinjenih nacija. »Mislite li da je ijedan raniji predsjednik SAD-a
uz sebe imao takva dva čovjeka kao što si ti i general Marshall?«, napisao je
Truman u pismu Achesonu. Unatoč tomu, kako se u vrijeme Achesonova
mandata dogodio »pad Kine« i sovjetska detonacija atomske bombe 1949.
mnogi su ga optuživali <ln je isuviše popustljiv prema »crvenima«. Achesonove
usluge kasnije su koristili članovi mnogih administracija, primjerice John
Fitzgerald Kennedy tijekom kubanske krize 1962. i Henry Kissinger, savjetnik
za nacionalnu sigurnost predsjednika Richarda Nixona.
Iz knjige Davida McCullougha, Truman, snimak H. Truman Library.

31

»raskid između Tita i Kremlja najznačajniji događaj u me­
đunarodnom komunističkom pokretu u 20 godina«, ali i da
se ne treba nadati da će ga slijediti drugi sateliti." Brojčano
velika i u gerilskom ratu stvorena vojska bila je nakon 28.
lipnja 1948. važan čimbenik odvraćanja sovjetskoga udara
i argument Washingtonu da se brzo odluči pomoći državi
koja je ostala slijepo odana rigidnim komunističkim ideja­
ma, ali ipak neovisna o Moskvi. U studenom 1951. Eisen­
hower, tada glavni zapovjednik NATO snaga, za vrijeme
europske turneje nastojao je polaskati i popraviti odnose
između nekih zemalja koje je obilazio. U dnevnik je napisao
kako će problem europske sigurnosti riješiti samo »sjedi­
njene europske države«, koje bi, osim tadašnjih članica
NATO-a uključile i Zapadnu Njemačku, Švedsku, Španjol­
sku i Jugoslaviju!" U tome je smislu i djelovao kada je
razgovarao s talijanskim premijerom, demokršćaninom Alcideom de Gasperijem i predložio izglađivanje nesporazu­
ma s Jugoslavijom oko Trsta. Eisenhoweru je bilo važno
ojačati južno krilo NATO-a i na svoju stranu pridobiti
svakoga potencijalnog saveznika. Preko Italije, barem je
tako govoreno Titu, a u slučaju napada na Jugoslaviju, ići
će gotovo cjelokupna pomoć Beogradu." De Gasperi nije
bio impresioniran, a dijelovi republikanske stranke u SADu bili su bijesni. Već je pomaganje socijalističkim vladama u
Zapadnoj Europi bilo mnogo; ustupci Titu (iako je vojna
pomoć već pristizala), shvaćeni su kao provokacija.’6
Titov prekid sa Staljinom bio je prvi udarac sovjetskom
imperijalizmu. Njegov je primjer mogao postati model za
druge zemlje u regiji, ali i neke u Aziji. Tako se u zapisniku
s izvanrednog sastanka Odjela za Rusiju britanskog Eoreign
Barnes, 650.
Vl I.ees, 107.

Bogetič, 127. Ovo je svakako Bilo točno. Iz talijanskih su zračnih luka NATO-ovi
zrakoplovi polijetali i za vrijeme Kosovskoga rata 1999.
'6 Ambrose, 254-254.

32

(H6 Chi Minh). PRO. Isto tako.1/28.) ™ liernkopf Tucker. vjerojatno je bio među prvim američkim diplomatima koji su. 8. Propagandni udari na kapitalistički svijet i SAD nisu postali manje oštri.40 Iako se utjecaj Josipa Broza na svjetski komunistički pokret ne može zanemariti.159. ožujka 1949. koji se u Beogradu zalagao za realističniji pristup Titu. Beograd je mjesecima po donošenju Rezolucije IB-a na­ stavio podupirati Sovjetski Savez na svakom vanjskopolitič­ kom području. 1. Velikom broju jugoslavenskih komunista psihološki je bilo iznimno teško preko noći prihvatiti sukob koji je izbio između Staljina i Tita. r Boyle. (F 0 3 7 1/77601/N2581/102. CIA je u kolovozu 1948. . on nije naudio sovjetskom carstvu onoliko ko­ liko su Amerikanci i ostali zapadni političari priželjkivali. S Titom ili Jugoslavijom uspoređivani su i sjevernokorejski diktator Kim II Sung. Sovjeti su vjerojatno ipak bili najveći gubitnici. Isti ortodoksni pristup bio je vidljiv i u unutrašnjoj politici.v i vijetnamski vođa Ho Chi Minh.190. 81. Od 21. . H alliilav/Cum inus. jasno napisala da ne treba očekivati da će Tito postati saveznik Zapada. 33 . nakon »preparacije« u Ju­ goslaviji. malo prije konačnog poraza snaga Chiang Kai-sheka/8 Tamo je trebao ispitati kolike su nade za kineski titoizam. pa su se Sovjeti s razlogom plašili da bi Mao mogao učiniti isto što je učinio T ito/7 John Cabot. navodi kako su i Beograd i Peking do neovisnosti došli bez pomoći Moskve. odlazili u »prave« komunističke zemlje.Officea od 11. njegovali kult ličnosti. Josip Broz se daleko manje približio zapadnom bloku nego što se željelo i nadalo potkraj četrdesetih. Vol. nekadašnji otpravnik po­ slova američkog veleposlanstva u Beogradu i zbog svojih je jugoslavenskih iskustava bio imenovan generalnim konzu­ lom u Sangaju. Cabot. Tito i Mao vodili su oslobodilačke ratove.1 Britannica.

650. Izdanja Kominforma sa člancima prepunih uvreda i napada na Titov račun slobodno su cirkulirali među delegatima.42 Delegati su skandirali Titovo i Staljinovo ime i nema dokaza da je to bilo namješteno. a sam Broz svoje je izlaganje.4’ U najtajnijem izvješću od 22. 165. 171. Singleton. postati tek smetnja. održan je Peti kongres KPJ.41 Dušan Bilandžić u svojoj novoj sintezi ne spominje usklik u Staljinovu čast. Rubinstein. završio riječima: »Živio Sta­ ljin!«. lipnja 1949. 299. »u tom slučaju ulozi nisu ekonomski. kako se navodi u knjizi Yugo­ slavia's Security Dilemmas. George Allan smatrao je da »trenutno marksistička država neovisna od Moskve« koristi »Slobodnom svijetu« mnogo više nego Jugoslavija povezana sa Zapadom. Brands. 6. Bilandžić 1999.44 Slično je bilo i razmišljanje iskazano u uvodniku »The New York Herald Tribunea« od 20. kolovoza 1949. Doskora će i gospodarski pritisak SSSR-a. Početak gospodarske suradnje SAD i Jugoslavije. srpnja 1948. koji će i sam osjetiti nedostatak jugoslavenskoga boksita. 246. ali citira posljednju rečenicu u kojoj Tito kaže kako će i ubuduće »svojom nepokolebljivošću i jedinstvom. pisalo je u listu. to su ulozi visoke međunarodne politike. 141-142. Ipak. Amerika ne očekuje dobitak u obli­ ku zahvalnosti ili iznenadnog skretanja u demokraciju. Do­ voljno je ako Jugoslavija — kao rezultat pomoći — može i 11 . svojom nepokolebljivom vjernošću nauci Marxa-Engelsa-Lenjina-Staljina na djelu dokazati da ona nije skrenula s puta te nauke«. do 1955. američka je tajna služba kategorički tvrdila da Sovjeti neće napasti Beograd. daleko je od dobra i sigurna gospodarskog poteza. 195. Barnes.do 28. Marxa i Engelsa. ali ne i dovoljno snažna poluga za rušenje Titove vlasti. Uz slike Tita ravnopravno su stajale i slike Staljina.J H “ 34 Lampe. . Američki veleposlanik u Jugoslaviji od početka 1950.

Veleposlanstva su jedva mogla obavljati svoj posao.4fl tražio je u rujnu 1948. upadljivo uhođeni. Ikkić. tajne službe i dio medija očito su glede Jugoslavije bili u suglasju. 156. odgovoreno mu je kako ga u takvim slučajevima ne obvezuje »nikakva diplomatska etiketa«. . a službenici su zastrašivani. Nakon što su u zemljama Lagera provedena . nije bio pozvan položiti vijenac na Lenjinov mauzolej 21. '. ponižavani. koji su zapravo pokazivali minimum onoga što se od Beograda očekivalo. 1 12. otpravnik poslova i šef misije u Moskvi poslije povlačenja veleposlanika Vladimira Popovića. Pond A(. ' Tripković.ft Vladimir Popović ubrzo jc imenovan zamjenikom ministra vanjskih poslova.odine 1950. Kako se čita u spisu iz Diplomatskoga arhiva Saveznog ministarstva za inostrane poslove. . a američku javnost pozivali su na razumijevanje finesa diplomatske igre oko Balkana. siječnja 1949. imenovan je veleposlanikom u Washingtonu. Salko Feić. bio je upoznat i Odjel za agitaciju i propagandu (Agitprop) u Zagrebu. U ljeto iste godine savjetnik veleposlanstva Lazar Latinović u službenom je prijemu proveo samo dvije (sic!) minute.^5 Sa sadr­ žajem ovakvih članaka. Sovjetima su jasno poka­ zivali da će se učiniti sve ne bi li se iskoristla napuklina u Komunističkom svijetu. Jugoslavenski diplomati na službi u Moskvi i svim zemlja­ ma Lagera nakon donošenja Rezolucije iznenada su se našli li neprijateljskim sredinama. 1 16.s UDA. posebne instrukcije kako odgovarati na iznimno uvredljive »ponude« za prelazak u sovjetski tabor. koje su mu upućivane za vrijeme primanja.I'I PROP 1949.47 Kada je u Moskvu došao Popovićev nasljednik.dalje izražavati svoje nacionalističke tendencije. ambasador Karlo Mrazović. Zahtjevi Washingtona svakako nisu bili takvi da bi Jugoslavenima značili nepremostivu poteškoću. Tripković. Ame­ rička diplomacija. 1 12. To je sutradan učinio sam.

suđenja »titoistima« i »otkrivene« nove »činjenice« koje su teško inkriminirale Jugoslaviju. Tek kada je postalo posve jasno da se Moskvi neće »dokazati« pravovjernost. Potpuna gospodarska blokada i politička izolacija nisu donosile rezultate. . 156. s američkim veleposlanikom Georgom Kennanom. U međunarodnim forumi­ ma. a Karlo Mrazović. imalo određeno simboličko značenje. Jugoslavija je postala sve aktivnija i uspješnija. u kojem je izravno napao sovjetsku politiku prema Jugoslaviji.49 Prija­ teljski kontakti nisu mogli trajati dugo. Britanci i Amerikanci omogućili su im uporabu svoga ureda za tisak.H lie kič. po­ stati komunist jugoslavenskoga tipa. čovjeka koji je zapravo istjeran iz Moskve. označio je početak aktivne uloge beo­ gradske diplomacije u međunarodnim tijelima. 116. proglašen nepoželjnom oso­ bom na prostoru Sovjetskog Saveza i protjeran. korespondirajući s općom politikom Jugoslavije. šahovskim turnirima i otvara se sve više zapadnim kolegama. 4 Tripković. Vjerojatno je i naglaše­ no srdačno predavanje vjerodajnica novoga jugoslavenskog veleposlanika Vladimira Popovića." Tih je godina Sovjetski Savez gubio bitku oko Jugoslavije na svim razinama. posebice Ujedinjenim narodima. Kanadski diplomat Lester Peterson tada je Kardelju rekao kako će. i osoblje veleposlanstva prekida sa zajedničkim izletima. vraćen je u zemlju. Govor Edvarda Kardelja u New Yorku 1949. 500.(l Bohlcn. .36 . predsjedniku Harryju Trumanu. jer je Kennan nakon izjave da ga prilike u SSSR-u podsjećaju na atmosferu iz 1941. odluči li se možda pridružiti komunističkom pokretu. Kardeljev govor u . kada su ga internirali nacisti i zabranili bilo kakav kontakt s običnim građanima. i sam prozvan tijekom suđenja Laszlu Rajku u Budimpešti.*4*” Novi otpravnik poslova FNRJ u Moskvi Dragoje Đurić sprijateljio se tijekom 1952.

55 Rubinstein. ili barem neutralna sila. Burmom. So-*5 51 Rubinstein. koja se u Povelji UN-a ili bilo kojem drugom ugovoru ne spomi­ nje kao uvjet za članstvo u Vijeću sigurnosti. dvije je zemlje učinila partnerima. iako se tada još ne razmišlja o »nesvrstanosti«. s iznimkom u tom slučaju izolirane Albanije. Maloj zemlji ambicioznoga vođe UN je bio idealno mjesto za senzibiliziranje svjetskoga javnog mnijenja. sovjetski vanjskoposlovnjak. Egiptom.UN. 225. komunistič­ ka. lickić. 37 . Jugoslavija bi također. Koincidencija da su i Jugoslavija i Indija u Vijeću sigurnosti UN-a često glasovale slično. Italiji ili Grčkoj. s. Jugoslavenski strateški položaj dao je svemu novu dimen­ ziju. Andrej Visinski. Ujedinjeni narodi postali su odličan forum za propagiranje jugoslavenske politike i uspostavljanje do­ dira s novim državama Afrike i Azije. znatno olakšava stratešku situaciju prema Austriji.Uissold. ne može i neće biti razmatrana kao predstavnik istočnoeuropskih zemalja i da će uvođenje Jugoslavije u Vijeće sigurnosti od delegacije Sovjetskoga Saveza biti smatrano novim kršenjem Povelje koje podriva same temelje suradnje u Ujedinjenim narodi­ ma. politički je bilo sa­ svim jasno da ona ne pripada Istoku. Jedina mogućnost bila je pronaći zemlje koje su bile u sličnoj poziciji. Upravo je tako začeto prijateljstvo s Indijom. 15. Američki generali predviđali su da Jugoslavija kao saveznik. 20. a ne može se priključiti ni Zapadu.«5' Bez obzira gdje se Jugoslavija geografski nalazila. Jedina stvar koja nedostaje jest dominacija Kremlja.« Američki predstavnik Višinskom je odgovorio riječi­ ma: »Jugoslavija je istočnoeuropska.1 1 bio je i jedna od najranijih javnih demonstracija nove jugoslavenske politike/1U listopadu 1949. pokušao je blokirati izbor Ju­ goslavije u Vijeće sigurnosti. slavenska. 84-85. Etiopijom i Ga­ nom.52 »Sovjetski Savez izražava punu odlučnost da Jugoslavija ne treba.

rekao je o Jugoslavenskoj armiji Omar Bradly. 252. Velebit dao je ponešto različite izjave Darku Bekiću (čija je knjiga tiskana 1988) i Aleksandru Nenadoviću. dinamično. zadivila. 115. 176. listopada 1951. Bekić. Popović. u blizini Banjaluke pro­ matrao je vojnu vježbu koja ga je. na početku 1951. a pod izgovorom da ide posjetiti prijatelja Vladimira Popovića. šef združenog stožera SAD-a. Military Assistance Pacta (MAP). Jugoslavija je uključena u Mutual Defense Aid Program (MDAP). koje ranije praktički jedva da je postojalo. Francuskoj i Nizozemskoj..55 Unatoč teškim pregovorima i pritisku generala Bedela Smitha i Allena Dullesa.) vojska takve veličine na našoj strani bila bi od osjetne pomoći«. Na temelju sklopljena sporazuma. « 5 . zahvaljujući opremi. sastanku kod Tita na samom kraju studenog ili početkom prosinca i povratku u Washington. Njemač­ koj. »Da. Zrakoplovstvo. Ujedinjenom Kraljevstvu. Lawton Col­ lins. Nenadović. Jugoslavenska je armija (ime u JNA promijenila je 22. prosinca 1951) od 1948. O tijeku samoinicijativno poduzetih pregovora potkraj 1950.54 Pregovori o vojnoj suradnji započeli su sondiranjem Vladimira Velebita u ka­ snu jesen 1950. Prije sklapanja sporazuma general J. V. stagnirala u svakom pogledu. koji ne navodi kada je s Velebitom razgovarat). koji je Ameriku doživio kao »veliko otrežnjenje«. gospodine (. postalo je respektabilna snaga. tvrdili su jugoslavenski izvori. 114. doputovao načelnik Gene­ ralštaba Jugoslavenske armije Koča Popović i general-pukovnik Kilibarda. šef zajedničkoga stožera američke vojske. pa do 1951.vjetima zatvorila Jadran i Sredozemlje. uspio je dogovo­ riti zadovoljavajuću pomoć. Najviše opreme primile su jedinice kopnene vojske. Potom je u Washington u tajni posjet. veleposlanika. letjelicama i obuci letača u Sjedinjenim Državama. de­ mokratsko i tehnološki savršeno društvo. kako stoji u predgovoru Razgovora s Koćom. koji je trebao biti na snazi punih 28 godina. 14.. ali je to moralo biti do jeseni 1988. Posebnu su važnost imali Vl Brands.

nalazio u Oficirskoj školi veze u Škofjoj Loki. Tako je teško oružje dopremano morem do riječke luke. Za primanje materijala određeno je nekoliko pravaca i središta. ali i mlažnjaci) dopremani su i u vojni dio zračne luke Pleso. Major JNA Branko Kuzik (1923) autoru je pričao kako se početkom 1950. Automobilska tehnička baza stvorena je u Prečkom kod Zagreba. 21-31. Uz Pančevo u Vojvodini i Batajnicu kod Beograda. ali je zbog nemogućnosti transportiranja uskotračnom prugom od Ploča preusmjeravano u Ljubljanu. 25 letjelica tipa T-33A i 167 komada F-84G.1953. U Vranjicu je oformljena prihvatna baza za mornaričku tehničku pomoć. radari i elektronička oprema. Kako ih je neznatni broj časnika bio kadar razumjeti. Američki časnici. a inženjerijska i komunikacijska oprema. Najmanje je profitirala mornarica. utjecaju na ustroj i doktrinu obrane. Kako je cilj nastave hio upoznati se s funkcioniranjem uređaja. .5* Veliki problem u uporabi dobivena materijala bile su deklaracije na engleskom jeziku. mitraljezi.5657 56 Dimitrijević. nastavnik hi davao moguće prijevode riječi. dobavljeni mlazni zrakoplovi. iako su i njoj isporučene protupodmorničke i protubrodske mine. za vrijeme njegove dostave jugoslavenske su oružane snage doživjele najveći rast. Najveći ih je broj bio u Hrvatskoj. topničko oružje manjeg kalibra. Iako velik dio materijala nije bio najsuvremeniji. Njihov dolazak na središnji vojni aerodrom Batajnica kod Beograda dobio je veliki publicitet. pa hi se zajednički nastojalo odgonetnuti stručno značenje termina. Engleski jezik predavao im je jedan slovenski civil. prije preusmjeravanja u Zagreb. Teško topništvo trebalo se skupljati u Hadžićima kod Sarajeva. pomogli su u konačnoj preobrazbi Jugo­ slavenske narodne armije od gerilske do regularne vojske. prvi zrakoplovi (transporteri tipa C-47. stizala je u Solin. Nemjerljiv je prinos MADP-a u podizanju tehničke kulture JNA. uvedeni su brzi tečajevi. koji su bili dio Military Assistance Group. koji nije poznavao elektroniku i elektrotehniku.

onda Kočina sjećanja nisu posve točna. veliki broj tenkova. od Sjedinjenih Država dobila dvjesto mlaznih zrakoplova. 158/427. a Tita je podupirao u nepriključivanju Atlant­ skom paktu. vrijednost američke vojne pomoći Jugoslaviji iznosila je 296 milijuna dolara. rekonstruirao Darko Bekić. francuskim predsjednikom vlade. osam manjih brodova. prekinuo Titov monolog tvrdnjom da zemlja treba ostati neovisna. Interview autoru. Jugoslavija je do 1957. ako je vjerovati sjećanjima Koče Popovića. do 1953.Iz straha od mogućeg napada Sovjeta. bio spreman ići »dosta daleko« prema Zapadu. Kod Makarske i Han Pijeska u Bosni i Hercegovini izgrađena su atomska skloništa za vojni i državni vrh.58 Prema podacima Operacij­ skoga plana za Jugoslaviju.5 milijuna dolara. velik dio strateških industrijskih postrojenja premještan je u unutrašnjost ze­ mlje. kojega je izradio Operations Coordinatig Board. vozila i ostale opreme59 Tito je. Ukoliko je riječ o istom razgovoru koji je na temelju arhivskoga gradiva Kabineta Maršala Jugoslavije od 26. Bekić nije naveo da se razgovaralo o drugim Nakon školovanja raspoređen je u Varaždin. kako Sovjeti ne bi mogli prodrijeti prema unutrašnjosti! U samo dvije godine. Spekuliralo se i s »obnavljanjem« Panonskoga mora: pota­ panju Vojvodine. neko vrijeme poslije prekida sa Sovjetima 1948. od 1952. navodno. Dimitrijević. X/đok. nagovijestio je kako bi Jugoslavija mogla ući i u Europsku obrambenu zajednicu (European Defence Community) i tako se otvoriti prema NATO-u. Dobro se sjeća i njihove začuđenosti kada su otkrili da je svako dostavljeno vozilo bilo garažirano. Prilikom razgovora s Guy Molletom. Ukupna planirana pomoć trebala je imati protuvri­ jednost 746. 40 . ožujka 1952. Popović je tada. S9 FIU JS/1960A 'ol. Bekić piše kako je tada Mollet bio tek šef socijalisti­ čke stranke. veljača 2000. 2 1. Sjeća se dolaska američkih časnika koji su obilazili jedinice i provjeravali kako se dostavljena oprema koristi u postojbama.

nakon povratka iz službenoga posjeta Ankari. 4 9 3 . a postajanje punopravnim članom Atlantskog pakta nije dolazilo u obzir.61 Kako od ulaska u Europsku obrambenu zajednicu ipak nije bilo ništa. Ncnadović. kao i rješavanje tršćanskoga pitanja. Jugoslavija bila spremna »uzeti učešća u njoj«. Jugoslavija se sa zapadnim vojnim strukturama povezala posredno. 1IS. 61 Birkić. već dobri odnosi s dvjema članicama NATO-a. 37. te su dvije članice NATO-a bile obvezne dobiti barem načelni pristanak Rima za dogovore s Beogradom. Svakako da je potpisivanje toga vojnog sporazuma. ali i odnose sa cijelom Zapadnom Europom. Nakon uspješnih pregovora u prvoj polovici 1954. 606. 62 Isto. Grčkom i Turskom. Time je izbjegnuto potpuno posredno vezanje uz NATO-pakt. I 19. Bio je to prvi vojni savez između zemalja s različitim socijalnim i političkim sustavom u modernoj povijesti62 Jugoslaveni su. strahujući od mogućeg Wl Uekić. Sporazum o suradnji.1. ipak uspjeli nametnuti točku po kojoj će ući u rat samo budu li Grčka ili Turska izravno napadnute. Tršćanski je problem najviše opterećivao odnose Jugosla­ vije i Italije. na zboru u Beogradu pojasnio kako bi u slučaju prerastanja EDC-a u zajednicu sa širom osnovom od isključivo vojne. 41 .60 Tito je još u travnju 1954. 607. kolovoza. i prije nego se krenulo u bliže povezivanje s Ankarom i Atenom. Mates. koja bi bila posvećena očuvanju mira na kontinentu i rješavanju poteškoća koje postoje u mnogim zemljama. savezništvu i međusobnoj pomoći potpisan je na Bledu 9. kulminirali su sklapanjem vojnog dijela već ranije sklopljenog Balkansko­ ga pakta. Za­ pravo. Sjedinjene Američke Države bile su osobito zainteresirane za što brže rješavanje toga spora. dovelo do poboljšanja političkih odnosa Beograda sa Zapadom. 256. unatoč prethodno danom pristanku.vojnim strukturama.

u Londonu. Naime. Stoga su sve strane nastojale povoljno završiti pregovore započete potkraj 1953. započela je najambicioznija tajna akcija CIA-e u nekoj europskoj zemlji.5 četvornih kilo­ metara i tri tisuće Slovenaca. Po njezinu sudu Italija je polako. Titu je već ranije postalo jasno da se Zapad nikada neće odreći najvećega sjevernojadranskog grada. U Jugoslaviji se također demonstriralo i napadala ne samo Italija nego i Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD. listopada 1954. (Bio je to novac za izgradnju luke u Kopru. umanjena za 11. dodijeljena je Italiji. potpisani sporazumi ipak nisu bili posve nepravedni. Štoviše.nepovoljnog razvoja događaja na talijanskoj političkoj sce­ ni. kada je američka financijska potpora i djelatnost CIA-e odlučila izbore u korist demokršćana. Zona A.) Iako je zbog ovakve podjele s jugoslavenske strane bilo negodo­ vanja. od imenovanja Clare Boothe Luce za veleposlanicu u Rimu 1951. ali sigurno klizila prema Kremlju. Demokršćanin De Gasperi. tada veleposlanik FNRJ u Londonu. utjecaj američkih tajnih službi na talijanska zbivanja nije prestajao. Već 1953.^ Bilo je to vrijeme prosvjeda i demonstracija s obiju strana Jadrana. 42 . od 1948. koja je uključivala grad Trst i bila pod upravom anglo-američkih snaga. a zatim i njegov nasljednik na premijerskoj dužno­ sti Giuseppe Pella. U njegovu donošenju važnu je ulogu imao Vladimir Velebit. ona je shvatila kako neriješeno pitanje Trsta uzrokuje zastoj u talijanskoj politici uopće i šteti ugledu talijanskih proameričkih stranaka. Vjerojatno je i početak normali­ zacije odnosa Beograda s Moskvom bio dodatni argument da se do dogovora što prije dođe. Londonski Memorandum o sporazumu potpisan je 5. podupirali su demonstracije kao sredstvo pritiska. Cijela Zona B i dodatnih 20 milijuna dolara nagrade pripali su Jugoslaviji.

iznosila je 1. lipnja 1952. koji je na Zapadu do pedesetih doživljavan kao komunistički diktator koji ugnjetava vlastito stanovništvo. iz Washingtona javio u Beograd kako je jedan sovjetski diplomat norveškom kolegi rekao da će sovjetski i jugoslavenski komunisti uskoro »prijateljski stisnuti kao drug drugu. Materijalna pomoć koju je Jugoslavija pedesetih godina primala.Hrvati su u podjeli svakako prošli najbolje. Vladimir Popović je 20.66 Prve glasine o popravljanju odnosa Beograda i Moskve javile su se još za Staljinova života. ^ Schlesinger. kulturni djelatnici. ožujka 1953. Spor oko STT^a ipak nije znatno opteretio gospodarske odnose dvaju zema­ lja. već 5. 72. pravih po­ boljšanja nije moglo biti. koji je postao udobniji nakon Staljinove smrti 1953. Baš kao i tijekom kasnijega prekida punih diplomatskih odnosa sa Saveznom Republikom Njemačkom. piše Arthur Schlesinger. Međutim. jugoslavenska je delegacija pozvana pribivati pogrebu so-6 6" Mates. 43 . Tu bi tvrdnju svakako valjalo provjeriti! “ Lees. ruku«. 164. Campbell. U kratku je roku iskoristio prednosti svoga položaja.65 Za građane FNRJ koristi su bile vrlo brojne. prema ko­ ličini uvezene i izvezene robe Italija je stalno bila drugi ili treći trgovinski partner. do 1955. 2H. ali sve dok je Staljin bio živ. Tito je pozvan u dug posjet Ujedinjenom Kraljevstvu. Ju­ goslaviju su posjećivali brojni poznati političari. Sovjeti su ublažili napade. Eisenhowerov veleposlanik u Beogradu James Riddleberger izjavio je kako je Trumanova odluka da po­ mogne Titu bila »jedna od najhrabrijih odluka koje je Truman učinio«. počela je kulturna suradnja. 91. zbog osobne dimenzije sukoba. postao je tako korisni američki saveznik.64 Tito. bila je veća nego cjelokupna pomoć koju su SAD upućivale svim zemljama Latinske Amerike i od 1949.2 milijarde dolara.

kao prvi sekretar CK6 6 Tripknvić.69 Od rujna 1954.vjetskoga vođe/’7 Američki diplomati u Beogradu bili su svjesni da će do normalizacije odnosa doći uskoro i da ona neće uključivati samo ustupke sa sovjetske strane. kao i Titove izjave o Europskoj obrambenoj zajednici. upravo potkraj 1953. jugosla­ venska tvrdoglavost. 120. 6H Isto. Zato je Dobrivoje Vidić u Moskvu poslan tek u listopadu.68 Međutim. svibnja 1955. 1 19. Tito nije želio ugroziti odlične odnose sa Zapadom. Takvo stanje povla­ čenja užeta potrajalo je sve dok se nije vidjelo koja će struja u borbi za prevlast u Kremlju prevladati. Svejedno. silile su Sovjete da preuzmu inicijati­ vu u zatopljavanju. dolazi do novog zastoja u normaliza­ ciji. rješavanje tršćanskoga problema i pot­ pisivanje Balkanskog pakta. jugoslavenskom otpravniku poslova Dragoju Đuriću priopćio da je »došlo vrijeme« za slanje velepo­ slanika u Beograd i kako se nada da će Vasilij Aleksejevič Valjkov dobiti agreman Titove vlade. w Pelikan. ma koliko da je prekid izolacije s Istoka bio poželjan zbog gospodarskih. lipnja 1953. 1 16. pozvan u Moskvu na »konzultacije«. 44 . 1Vi 142. Molotov je 6. Konačno. I jedna i druga strana smatrale su da je na onom drugom da učini odlučni korak. počelo je poslije 26. sigurnosnih i ideoloških razloga. Uskoro su započeli i gospodarski razgovori. Beograd je svakako bio ugodno iznenađen tako brzim imenovanjem bivšeg veleposlanika u Den Haagu i tadašnjega načelnika za Balkan u sovjetskom ministarstvu vanjskih poslova. Novo poglavlje u jugoslavenskoj vanjskoj politici. a tako i odnosu s Washingtonom. Nikita Sergejevič Hruščov. a Valjkov je u ožujku 1954. u sovjetskom i tisku zemalja Lagera (osim Albanije) članci o Jugoslaviji više nisu negativno intonirani.

«70 Iako nevoljko. Bulganjin. na čelu brojne i visoke delegacije. Tito je govor slušao pozorno. Čak nije ni zatražio da se izrečeno prevede.. između ostalog. . Sovjeti su pri­ znali da postoje različiti putovi u socijalizam. predsjednik Ministarskoga savjeta. Tamo je. a još je manje poželio zagrliti i poljubiti komunističkoga suborca. posjetili su Jugoslaviju. M ić u n o vić .. 52f>.KPSS i član Prezidija Vrhovnog sovjeta i Nikolaj A. u kojem je za sve što se dogodilo između »bratskih naroda« optužio Beriju. bivšega šefa tajne policije. integriteta i ravnopravnosti medu državama u uzajamnim odnosima i odnosima sa drugim državama. nezavisnosti. Nikita Hruščov po slijetanju u beogradsku zračnu luku održao je govor. naglašeno »poštovanje suverenosti. neprozirna lica. priznavanje i razvijanje miroljubive koegzisten­ cije među narodima. držeći se vrlo formalno. koja je zapravo bila komunike između dviju vlada (a ne partija!). Sovjet­ ska Kanossa završila je potpisivanjem Beogradske deklara­ cije. bez obzira na ideološke razlike i razlike u društvenom uređenju.

46 . 28 1. a ovlasti su federalne vlade i SKJ smanjene. siječnja 1953. Kardelj je pripremio tekst još liberalnijeg Ustava. Većina od 139 članaka prvoga poslijeratnoga temeljnoga zakona. koji je Ustavotvorna skupština jednoglasno usvojila 1946. U tom je ustavu zaključeno kako je vrijeme socijalističke izgradnje završeno. 26 I. M oša Pijade i Edvard Kardelj bili su glavni autori Temelj­ nog zakona. " I.71 Kasnije započeta gospodarska reforma (1965). imajući na umu stalne napetosti i fluidne odnose unutar Jugoslavije. i 1961. 145. 256-257. liilaiktžić.«72 Reformi su prethodile dvije zakonske dopune donesene 1958. a politika »tri D« — [' l ampe. 115 članaka koji su usvajanjem 13. barem na površini. dopunili i izmijenili Ustav FNRJ. povećan je nizom članaka koji su jasno pokazali odstupanje od dotadašnjega sovjetskog modela. 15iland/.POKUŠAJ REFORME: RADNIČKO SAMOUPRAVLJANJE U JUGOSLAVIJI 1955-1963.ampc. Deset godina kasnije. smatrati uspješnim i stabilnim. 1963. koje naglašavaju suprotnosti izme­ đu reformski raspoloženih političara i političara sklonih centralizaciji. kojim je FNRJ postala SFRJ. Razdoblje omeđeno tim dvama zakonskim tekstovima moglo bi se. bila je »najambiciozniji pokušaj tržišno orijentiranih promjena poduzetih u cijelom komunističkom svijetu prije 1989. 2 17. godine. Industrijski je rast bio najviši u jugo­ slavenskoj povijesti i jedan od najviših u svijetu.ie 255. ' Singleton.7' Otvoreno je dva milijuna novih radnih mjesta. koja se zasnivala na novom Ustavu.

Na VII. jasno je rečeno da isključivi nadzor nad gospodar­ stvom i svim dijelovima društvenog života od strane držav­ ne administracije vodi centralizaciji moći i pretvara državnu upravu u silu iznad i izvan društva. ukoliko se ujedine. U programu Saveza ko­ munista Jugoslavije. nema pravo nametati svoja rješenja i ideje drugoj. Dva suprotstavljena bloka što ugro­ žavaju mir. davala je prve rezultate. Zemlje s različitim sustavima mogu živje­ ti jedna uz drugu tako dugo dok su njihovi bilateralni odnosi pošteni i bez ucjenjivanja. Takvu je praksu valjalo zaustaviti. gospodarske razlike. trebala bi nestati u modernom svijetu. politika nesvrstavanja. Ni jedna svjetska zemlja. Raspad kolonijalnih carstava i proglašavanje neovisnosti mnogih azijskih i afričkih naroda nije te zemlje dovelo do stupnja istinski neovisnih zemalja. manje bogatoj. ma kako snažna i velika. koji su autarkičko zatva­ rali pojedina područja. zapisano je u dokumentima Kongresa. Male i siromašne zemlje. kongresu Saveza komunista Jugoslavije u Ljublja­ ni 1958. utrku u naoružanju i vodila do različitih vojnih saveza. isticalo se u materijalu SKJ. Jugoslavenski je cilj. Isto vrijedi i za socijalistička društva. Vlada se trebala transformirati od one koja vlada u ime radnih ljudi u vladu radnika. Politika koja je utemeljena na čistoj sili i snazi povećavala je nepovjerenje. mogu popraviti svoj položaj u podijeljenu svijetu. Uloga Organizacije ujedinjenih naroda treba ojačati. uz razumijevanje potreba drugih. postala je jugoslavenski put. Aktivna miroljubiva koegzistencija.deetatizacije. Njihova gospodarska ovisnost prema bivšim metropolama vodi do političke neravnopravnosti. kako se KPJ nazivala od VI. demokratizacije i debirokratizacije— unatoč brojnim preprekama. Glavna formula u međunarodnim odnosima treba biti puna jedna­ kost i vlastiti interes. bio ubrzati proces stvaranja socijalističke demo­ kracije. tražilo se očuvanje neovisnosti i punog suvereniteta. kongresa u Zagrebu 1952. Program je naglašavao kako su glavni sukobi u suvremenom svijetu između socija­ 47 .

Promjene su bile vidljive i u radu republičkih parlamenata. tijekom razdoblja in­ dustrijalizacije bilo je moguće podnositi veliki trgovinski deficit. 204. Staljinovi potezi iz 1948. u stalnom porastu. Obrazovne su i intelektualne slobode povećane. navedeno je kako je potpisivanje Varšavskoga ugo­ vora 1955. životni je standard porastao.412. u Programu SKJ iz 1958. Zahvaljujući kreditima i gospodarskoj pomoći sa Zapada. Bilamlžić 1999. Sve više je jugoslavenskih građana dobiva­ lo dozvolu za odlazak na rad u inozemstvo. antidemokratski. bili su krivi. a vize za strance uglavnom su ukinute do 1957. Lampi*. a za cilj su imali uspostavu sovjetske he­ gemonije nad Jugoslavijom. 48 . najradikalniji imperijali­ stički krugovi i dalje planiraju obnoviti hegemoniju. godine samo su dijelom liberalizirala odnose u gos­ '* Program SKJ. Svejedno. Tvrd neprijateljski odnos prema svim crkvenim zajednicama od početka šezdesetih ponešto je ublažen. bio je 13 posto. dakle socijalističke. Singleton. i 1961. Ta je promjena bila najvidljivija u odnosu na Katoličku crkvu. dosegnuo je čak 17. a 1958/1959. do 1959. bila normalna reakcija na ponovno naoružavanje Njemačke i jačanje NATO-a.77 Međutim. više se nisu mogli smatrati klasičnim propa­ gandnim govornicama. 75-89.74 Rast industrije i rudarstva ostao je za gospodarstvenike i nadalje od prvorazrednoga interesa. Iako su snage mira.lizma i kapitalizma-imperijalizma. 261. dva zakonska paketa koja su donesena 1958. Sovjet­ ski Savez jedina je zemlja implicitno spomenuta u novom partijskom programu.6 posto.7' Prosječni godišnji rast industrijske proizvodnje od 1952. urbana kultura postaje sve dominantnija. Singleton. 175.76 Na ulicama gradova bilo je daleko više automobila. Iako su bili daleko od slobodnih i demokrat­ skih institucija.

preraspodjelu dohotka i protiv dalje integracije gospodarstva bile su Slovenija i Hrvatska.podarstvu. prema zapadnim izvorima. Jugoslavenski izvori spominjali su 70 posto.78 Dramatičan pad rasta proizvodnje nastupio je već 1960.80 U Udbu su od njezina osnutka (1944) primani najtvrđi i najortodoksniji kadrovi što će stvoriti strukturu koja se nije nadzirala. [H Vucinich. a uglavnom su samo članovi SK mogli doći na ključne polo­ žaje. 80 posto Srba. Za bržu decentralizaciju. Neposredno po završetku Drugoga svjetskoga rata bila je prva po veličini iza Crvene armije. koja je u to doba politički još jača od JNA. država je i nadalje ostala glavni gospodarski čimbenik. 19. Osim nastojanja ostvarenja gospodarske neovisnosti. bili su manje razvijeni dijelovi drža­ ve. Vojska od petsto tisuća vojnika 1955. 49 . 265. Lampe. Industrijski je rast tada iznosio samo 7%. ja­ sno su pokazali koliko je veliki raskorak između »glasnosti« i djelatne reforme društvenog sustava. dvije razvijene republike. U suprotnom taboru zagovornika središnjeg planiranja. Neprestani ustupci središtima političke moći koji su bili neskloni proklamiranoj i zamišljenoj »perestrojki«. i još uvijek respektabilnih tristo tisuća nakon 1957. dr­ žavno i partijsko rukovodstvo nastojalo je očuvati snažnu vojnu silu. činilo je. Liberalni trend prema debirokratizaciji i masovnijem sudjelovanju u upravljanju kod dijela dužnosnika i javnosti doživljen je kao trend prema totalnoj destrukciji. 4X. Neočeki­ vana recesija zaoštrila je sukobe između dva tabora jugosla­ venskih rukovodilaca. Ona je nadzirala sve prihode. Časnički zbor. baš kao i tajnu policiju.79 imala je nedvojben politički utjecaj. Rješavanje nesuglasica odgođeno je za drugi dio šezdesetih. Početkom šezdesetih JNA je bila treća vojska Europe. 264. W l Milivojcvic. Unatoč unisonom deklarativnom izjašnjavanju za reforme.

Nedvojbeno je utvrđeno da je Udba tih godina prisluškivala niz jugoslavenskih političara i članova njihovih obitelji. i centralizacija-docentralizacija i dogmati preHl Vuđnich. Tito nije vidio »nikakve perspektive iz ovoga sastanka«. Poteškoće su bile na relaciji razvijeni-nerazvijeni.57 posto. Šezdesetih je godina Srba u ukupnom postotku stanov­ ništva bilo 40. kako vlada Federacije izgleda poput sastanka pred­ stavnika pojedinih republika. ističe Dušan Bilandžić.*2 Tito je od 14. ožujka 1962. Iz rasprave su bile posve vidljive razlike zagovor­ nika decentralizacije i onih koji nisu mogli vjerovati da je stanje tako teško. a da je za časnike članstvo bilo obvezatno. 256. a u Partiji ukupno 6. Na sastancima SIV-a »samo se gleda da se (Federacija. dok su Hrvati imali 23. ali su u partijskom članstvu bili natprosječno zastu­ pljeni sa 6.77 posto. Crnogorski udio u stanovništvu bio je 2. do 16. op. a. ali su činili čak 51.31 posto članova.) što više očerupa i kao da je ona Maršalov plan pa gledaj da ugrabiš što više«. H1 Bilandžić 1999. 416. disku­ tirao je savezni tajnik za unutrašnje poslove Svetislav Stefanović. Za Makedon­ ca Lazara Koliševskog bila je to sjednica »mučnija nego što je bila ona 1948«.77 posto svih članova Partije.74 posto. 50 . Slovenci i Hrvati imali su manji broj članova u jedinoj stranci u odnosu na broj stanovnika. naziv »cvatuće zemlje u raspadanju«. Više je puta ponovljeno kako jedinstva nema. Šezdesetih je godina Jugoslaviji najbolje pristajao. pa je i u dva navrata najavio povlačenje s funkcija. tržište-plan.13 posto članova Partije. sazvao proširenu sjednicu Izvršnog komiteta Centralnog komiteta SKJ. Optužbe da je prisluškivan bio i sam Tito nisu dokazane.*1 Kako je gotovo apsolutno pravilo bilo da samo članovi SKJ mogu napredovati u državnoj hijerarhiji.15 posto stanovništva i tek 18.08 posto. ove se brojke mnogo jasnije čitaju. Slovenaca je bilo 8.

možda za CIA-u nije baš sve što se zbivalo na ovoj sjednici IK CK SKJ ostalo tajno. U pozadini svega bile su nacionalne trzavice. a hladnoratovsko okružje za FNRJ je to bilo. brojni problemi mogli potiskivati. Velikim dijelom to je bilo moguće zbog totalitarnoga načina uprav­ ljanja zemljom i vještine održavanja na vlasti njezina apso­ lutnog gospodara. maršala Tita. ali su se i nadalje uspješno skrivale. Doduše. Poteškoće u samom vrhu jugoslavenske države sve su se teže rješavale. čuli Titov govor u Splitu u svibnju 1962.ma liberalno orijentiranim političarima. jugoslavenski se model nije bitno mi­ jenjao. Iznenađujuće nikako nisu mogle biti nacionalne suprot­ nosti i njih su američki dužnosnici bili posve svjesni. Bit će zanimljivo otkriti je li ponešto s toga ili sličnih sastanaka »procurilo«. iz kojega je izbijala jasna doza bezna­ đa. 51 . parcijalno rješavati i držati u tajnosti. Zaista zadivljuje kako su se dugo u povoljnim okol­ nostima. Sjedinjene su Države. kao i čitav svijet. Unatoč očito golemim razlikama unutar rukovodstva.

kada je taj položaj stvoren. Bio je sklon centra­ lizmu. Tito je odlučivao u svakoj važnijoj situaciji. dodajući da je dan H. ali se nije suprotstavljao određenim federalističkim nastojanjima. američki veleposlanik u Beogradu od 1961. do 1963. JUGOSLAVENSKI JAKI ČOVJEK I NJEGOVI DIPLOMATI Središnja politička ličnost jugoslavenske države od 1945. do 1980. suprotstavljajući se bilo kakvu oporbenom djelovanju u maniri nasljednog vladara.STVARAOCI VANJSKE POLITIKE 1955-1963. državni tajnik SAD i George F. 20d. opisao kao »očaravajući«. 227. koji su se vanjskom politikom bavili previše dugo. bili su zadivljeni osobnošću maršala Tita. Kennan. 1 Milivojcvić.84 Maršalski čin. Njegov je neupitni autoritet imao raz­ mjerno jasnu potporu velikoga dijela stanovništva. John Foster Dulles. koncentracija moći i ranije pokazane sposobnosti dali su mu položaj osobe iznad svakodnevnih političkih borbi.** Bio je predsjednik Republike od 1953.85 Dulles je svoj susret 1955. Brands. a do 1963. Brozu je dodijeljen 1943.Bilanđžić 1999. jedini u povijesti jugoslaven­ skih oružanih snaga. obnašao je i dužnosti predsjednika Saveznog izvršnog vijeća. Mišljenje je nekih stručnjaka da je upravo položaj šefa vojske Brozu davao najveću moć. Do smrti je bio glavni tajnik Saveza komunista Jugoslavije i vrhovni zapo­ vjednik JNA. 16. a da bi ih puko ozračje nekoga susreta moglo impresionirati. a kult ličnosti. 52 . bio je Josip Broz Tito.

Patterson. iako je bio svjestan da je u obračunu s neprijateljem bio sposoban i na »bezosjećajnu okrutnost«. 172. 27. FRUS/1961-1963/195. koja nije prepredena. Kennan je napisao da su Titovi savjetnici prema njemu »gajili osjećaje duboke privrženosti i divljenja«. 705. »Maršal Tito igra tešku partiju šaha i nije ga lako nadigrati«.91 Titova se osobnost često navodi kao važan čimbenik u stvaranju jugoslavenske vanjske i unutraš­ nje politike.ecs. tadašnji savjetnik u američkom veleposlanstvu u Beogradu Robert Reams veliki je dio sukoba pripisao »Ti­ 86 r 88 89 FRUS/195. gostoljubivog. opisuje kao »dinamič­ na. 53 . vojnog genija«. sa svim pripadajućim vrlinama i manama«. Isto. I. On posjeduje »izvanredan pragmatični politički um.90 Suprotno Dullesu i Kennanu. bivši državni tajnik SAD u Trumanovoj administraciji. 6. George F. Čim je došlo do otvorena sukoba sa Staljinom 1948. previše sumnjičava. Kennan. koji razumije samo silu i akciju.84 Slično je i u razgovoru s predsjednikom Trumanom napomenuo prvi američki veleposlanik akreditiran u novoj Jugoslaviji Ri­ chard W. koji je nezainteresiran da ga se uopće smatra demokratom. 91 Brands. On Broza 1945. nazivao je Tita diktatorom. 277. smatrajući da bi svatko trebao u njemu »vidjeti osobine koje oni vide. ne previše filozofski. pa ni previše okrutna. napisao je u pismu Cyrusu Chingu u rujnu 1946. 159. ali izuzetno razborit i realističan«8889Kennan je jugoslavenskog predsjednika doživio kao »vrlo ljudsku figu­ ru«.5-1957/698. Dean Acheson.na Brijunima bio »jedan od najzanimljivijih« koje je ikada doživio.86 Nakon prvoga službenog razgovora u svojstvu veleposlanika. dijeliti dio njihova poštovanja«87 Kennan je zaključio da Tito »ima temperament rođenog vojskovođe.

92 Savka Dabčević Kučar potvrđuje kako je Broz osobito pred intelektualcima i strancima želio ostaviti dojam otvo­ rene. Velebit ga opisuje kao iznimno sposobna političara. I neki drugi Titovi suradnici. imajući na umu brojne obračune Josipa Broza s nizom bliskih suradnika. 148. pogotovo u susretima s narodom ili strancima. domišlja­ tost i samosvijest. 857. o Brozu su sudili i vrlo kritički. američki veleposlanik u Moskvi potkraj četrdesetih. želja za osobnom. strpljiv i ljubazan. Nenadović. učinili su i da za sebe »pridobije u svijetu i one koji ga nisu nikako mogli voljeti«.95 Ipak. Tita 92 95 9* 95 54 Isto. Bio je hladan. surovost i neovisni stav«. vizionara i dovoljno hrabrog za prijelomne poteze. Imao je odličan diplo­ matski instinkt. Najčešće je riječ o »kasnijoj pameti« ili tvrdnjama koje nikada nisu izrečene pred Brozom. postati susretljiv. 129-152. Ispod površine izbijala je beskrupuloznost. nedovoljno obrazovan i indoktriniran94 Koča Popović priznavao mu je vojničku nadarenost.9’ Tako je Savka bila svjedok neglumljena poštovanja iransko­ ga šaha Reze Pahlavija i japanskoga cara Hirohita prema Titu. državnika. primjerice Koča Popović. neosjećajan »igrač« koji je u trenutku mogao promijeniti odnos. Dabčcvić-Kučar. Razgovor Željka Krušelja s Vladimirom Velebitom. Vladimir Velebit. spontane osobe. Večernji list. 145. šarmer. travnja 1998. Walter Bedell Smith. u svojem je dnevniku 1968. uz brižljivo njegovanu veličinu. apsolutnom vlasti i osjetljivost na vlastiti kult. 18. vrlo osjetljiv na dobar izgled i silno ponosan na ukusno i bogato uređene reziden­ cije diljem zemlje.tovoj osobnoj ambiciji«. S druge strane on je bio prepun taštine. . bio uglađen. nasmiješen. uz već spomenutu Savku Dabčević Kučar. prilagodljive. Svejedno. one su morale biti prilično raširene od samih početaka poslijeratne Jugoslavije. staljinist u duši. Upravo velika vještina i lakoća komuni­ kacije. organizacijske sposobnosti. naglašavao je Brozovu »aroganciju.

. Uz Rankovićevu tajnu policiju.9S Slovenac Edvard Kardelj imao je uz Tita »apsolutni monopol u vođenju vanjske politike«. »velike četvorke«. . On je korozivan. vodeći su političari potkraj pede­ setih i na početku šezdesetih godina bili Edvard Kardelj i Aleksandar Ranković. Kardelj. drugi glavni oslonac Titu bila je vojska i njezin šef. cijenjeni i obrazovani savezni tajnik za vanjske poslove % Bilandžić. Ivan Gošnjak. Moša Pijade preminuo je 1957. »na svoj kulturan građanski način«. skleroza i nezajažljiva želja za vlašću izbijali su iz svakoga Titova poteza. 420. 858. 284. Poteškoća u suradnji s Rankovićem imao je i Koča Popo­ vić. Kapitulantstvo. Srbin Ranković bio je sekretar Cen­ tralnog komiteta SKJ. glavni arbitar u postavljanju kadrova za sve važnije funkcije. nikada nisu »ugibali« pred Titom. koji samo izgleda čio i blag. 366. 100 Lampe. koji su od Josipa Broza bili mlađi gotovo dvadeset godina. godine. okrutnim i proždrljivim starim paukom. 561. sebičan i bezdušan starac koji želi biti glavni glumac u svemu. glavni teoretičar radničkoga samoupravljanja.97* Uz maršala Jugoslavije. 9H Bilandžić 1999. iz partijskog i državnog vrha uklonjen je 1954. međusobno nisu razgovara­ li. čak je optuživao šefa Udbe Rankovića kako nije učinio dovoljno da bi spriječio atentat na njega 1959. opakim.H0 Milovan Đilas. iako neopravdano. Hrvat. međutim. smatran i moćnijim političarem od samoga Broza. šef tajne policije i potpredsjednik Federacije. kao ni njegov nasljednik na mjestu šefa jugoslavenske diplomacije Marko Nikezić.usporedio s otrovnim.96 Savka Dabčević priznaje. truo. 99 Bilandžić 1999. koji je bio dio tzv. 9 Dabčević-Kučar. da se Popović. Cesto je.9910Kardelj i Ranković.

nadrealist.102 101 Nenadović. postaje član Predsjedništva SFRJ.od 1955. U 56 . izabran je za potpredsjednika SHRJ. Ranković i njegovi istomišljenici optužili su Popovića da napušta nesvrstavanje i ne želi pristati uz odluku partijskog vrha da se »istjera antisovjetizam iz glava naših kadrova«. smatrao materinskm. Rankovića. izazvali su iznimno zanimanje kulturne javnosti. Nametnuo mu je profesionalnoga partij­ skog tajnika u SSIP-u (Saveznom sekretarijatu inostranih poslova). U Sarajevu je 1927. 1(1. dok je dobro govorio njemački. U ljeto 1966. godine. Mladenački nadrealistički tekstovi. Na sastanku CK SKJ 1962. koji je uhodio za tajnu policiju. 3 17-3 19. Resor vanjskih poslova pre­ uzeo je 1953. a potom. Dotadašnje Vijeće ministara zamijenilo je Savezno izvršno vijeće. pa do 1965. gdje kao poručnik zapovijeda republikanskim batalju­ nom. general i diplomat Popović je (1908-1997) prve godine života proveo u Švicarskoj. i namjerno mu je uskraćivao važne obavijesti. odana podčasnika. uz srpski. ali je gimnaziju nastavio u Beogradu.101 Koča Popović. zapovjednik Prve proleterske divizi­ je. Prvog proleterskog korpusa i Druge armije. kao prvi zapovjednik Prve proleterske brigade (1941-1943). Dužnost saveznog tajnika za vanjske poslove Koča Popović obnašao je do 1965. 24-2S. nastali još 1931. a filozofiju studirao na pariškoj Sorbonni. Poslije rata postaje načelnik stožera jugoslavenskih oružanih snaga. od Kardelja. završio školu za pričuvne časnike. izlazi s činom general-pukovnika. Kao dragovoljac sudjelovao je u Španjolskom građanskom ratu. nakon što su potpredsjedničke dužnosti ukinute. Francuski je jezik. engle­ ski i španjolski. Ranković je često i vrlo grubo pokušavao djelovati na Koču. nakon smjene A.2 Popović. Iz NOB-a.

Tito je smatrao kako se dva bloka ipak u potpunosti ne mogu izjednačavati. njegov zamjenik na mjestu federalnog tajnika za vanjske poslove. od 1964. Nenadović. podrugljivo je nazivano »sipovskim posebnim pravcem«. 57 . 106 Bilandžić. Međutim.Najvažnije vanjskopolitičke odluke i dalje je donosio uzak krug najviših partijskih rukovodilaca.l(b Na sjednici IK CK SKJ 23. Potkraj 1972. 1<M Nenadović. sve jasnije opravdavao i najočitije sovjetske hladnoratovske poteze. Popović i.10’ Iako ni karakterno. I iz najpovršnijeg uvida u dio objavljenih dokumenata o američkim diplomatskim odnosima s Jugoslavijom vidljivo je da su oni ponajprije »igrali« na Tita i tumačili njegove poteze. 22. ipak moramo imati u vidu da smo dio socijalistič­ kih snaga i svijeta. bili su kritizirani zbog izjedna­ čavanja SAD-a i SSSR-a. w Bekić. Popović zacijelo nije bio glavni kreator vanjske politike socijalističke Jugoslavije.*104*Tito je.«106 Predsjedništvu je samo jednom govorio i to kako hi prigovorio trenutnom predsjedava­ jućem Crvenkovskom što želi prekinuti sjednicu najvišeg državnog tijela kako hi ohavio razgovor sa sovjetskim veleposlanikom.25. Tito je naglasio: »Iako smo mi nezavisni. uz potporu generala Gošnjaka.rt Isto. 124. nekadašnji veleposla­ nik u SAD Marko Nikezić. obrazovanjem ili učinjenim tijekom vojne i političke karije­ re. bosanskohercegovačkoga šefa Đure Pucara itd.. 125. travnja 1963. izlažući sebe sve većem gnevu naše ideološki tvrde struje u vrhu partijske i državne uprave«. 1. od početka šezdesetih sve češće je morao »ispravljati krive Drine. koji se razlikovao od nastojanja SKJ. Djelovanje SSIP-a usmjereno prema istinskom nesvrstavanju. Aleksan­ dra Rankovića. nije bio tek obična figura. povlači se iz političkog života. 460. 21. Od preuzimanja resora vanjske politike do druge polovice pe­ desetih Koča je imao jednoglasnu potporu većine saveznih rukovodioca. 459-460.

koji je od 1955. Vejvoda je.U poslijeratnoj jugoslavenskoj diplomaciji zadržan je vrlo malen broj predratnih kadrova. fleksibilni.108 Slično mišljenje imao je i dugogodišnji visoki diplomat Srđa Priča. diskretni. ali i od ukočenih i depešama sputanih istočnih kolega. 51. koji je od 1945. 156. Poseb­ no obrađivani bili su neki hrvatski diplomati. O njima je bivši britanski veleposlanik imao vrlo nepovoljno mišljenje.107 Sava Kosanović. izvršila samoubojstvo. veljače 1999.) 58 . Zeljko Krušelj. bio je iznimka. Gak 427 osoba protjerano je iz službe. predložio njegovo postavlja­ nje na mjesto prvoga diplomata 1953. primjerice Josip Đerđa. Novi diplomati imenovani u među­ narodne organizacije bili su sposobni. na liniji favoriziranja srpskih kadrova«..109 Nakon Brijunskoga plenuma i smjene Aleksandra Rankovića 1966. bili su osvježenje u svijetu diplomacije. do 1950. izjavio je kako se zbog Udbinih pritisaka u kadrovskoj politici »osjećaju ele­ menti nacionalnog šovinizma. Ljubo Drndić i Ivo Vejvoda. po iskazu samoga Koče Popovića. različiti od rutinerskoga tipa zapadnih diplomata. »kritizeri«. Sedmorica su. Poglavito zato jer se takve osobine nisu očekivale od komu­ nističkih predstavnika. Nesputani. (»U tihom ratu obavještajaca Tito spriječio Rankovićev državni udar«. »neprijatelji Udbe«. »neradnici«.22. a više se liječilo na psihijatriji. zbog progona i pritisaka. 110 Večernji list. »idejno—politički nepouzdani«. diplomatska komisija pronašla je 3899 dosjea članova diplomatske službe koje je obrađivala tajna policija. bio veleposlanik u Washingtonu. bio državni podtajnik za vanjske poslove. 109 Stuparič. pa do imenovanja veleposlanikom u Londonu 1960. Srđa Priča. »oni koje treba udaljiti iz službe« itd. Pojedini diplomati etiketirani su kao »bolesni«.110Rankovićeva tajna policija svakoga dužnosnika 10 Rubinstein. upućeni i organizirani. sposobni pronaći kompromisno rješenje. 108 Isu.

koji je kontaktirao sa zapadnim diplomatima ili političarima pratila je i optuživala. 132. travnja 1998. primjerice Mirka Tepavca. istinskom nesvrstanju odanih političara. a potom Koča Popović. Josipa Vrhovca. 666. Tripalo. Čak i samo nabrajanje gradova u kojima su studirali neki od jugoslavenskih diplomata koji su Beograd potkraj pede­ setih i početkom šezdesetih predstavljali u glavnim svjet­ skim državama pokazuje da se imenovanja nisu događala slučajno. Prvih poslijeratnih godina veleposlanik u Washingtonu je još jedan kraljevski diplomat. protuameričke izjave dijela jugoslavenskih političara. 18. i sam zagovornik što bolje suradnje sa Zapadom. Razgovor s Vladimirom Velebitom. demokraciji i modernizaciji sklon političar.1112 ispravljajući preoštre. kozmopolitski. koji je uz pomoćnika ministra vanjskih poslova Vladimira Velebita često »glumio vatrogasca. uključujući i najbliže suradnike fede­ ralnoga sekretara za vanjske poslove. nepartijac. Savica Kosanović. on je po odstupu Koče Popovića 1966. Nikezić je slovio kao liberalan. Jer »sipovsku« su liniju. . Među njima su 111 Bilandžić. i unatoč Rankovićevu neprijateljstvu prema Popoviću imenovan novim sekretarom za vanjske poslove. pokušavajući spasiti što se spasiti dalo«. Sirnica je zamijenio Kardelj. kreirali i najugledniji diplomati. 112 Večernji list. 667. Unatoč sukobu proruskih i liberalnih. Prvi je jugoslavenski ministar vanjskih poslova bio Stanoje Simić. Tako je sam vrh jugoslavenske diploma­ cije zasigurno bio uglavnom sumnjičav prema približavanju Istoku i pristalica istinskog nesvrstavanja. pa i posljednje­ ga. Budimira Leku Lončara.111 Bez ograda bi se i neke od novijih jugoslavenskih vanjskoposlovnjaka. moglo smatrati Zapadu sklo­ nim političarima. Sama usporedba obrazovanosti »rusofilskih« i pre­ ma Zapadu orijentiranijih kadrova vjerojatno bi navela na određene zaključke. među koje se ubrajao i Marko Nikezić. uz ministre ili tajnike.

Mates). Priča 1967-1971). Ljubo Ilić.Slavonci Leo Mates i Ivo Sarajčić. primjerice pri UN-u (Bebler. bio i glavni tajnik predsjednika Republike. Joža Vilfan. a završio 1967. Dalibor Soldatić. Svi su u pedesetim i šezdesetim godinama bili na čelu iznimno važnih diplomatskih misija. možda. Černej 1955-1959. studirali i diplomirali u Zagrebu. Impresivan niz komunika­ ciji sa svijetom sklonih ljudi na čelu Državnog sekretarijata u beogradskoj Ulici kneza Miloša i diplomata na najosjetlji­ vijim mjestima posredno ipak potvrđuje da je Broz u svojoj pragmatičnosti shvaćao da je riječ o boljem izboru. više latinoameričkih zemalja. Joža Vilfan je od 1953. Beograd su u Washingtonu predstav­ ljala tri vrlo poznata diplomata. Leo Mates. 60 . Od 1955. intimno u svemu ne slagao. čiji je mandat započeo 1962. Od početka 1954. Nizozemskoj. Dužnosti podtajnika (ili pomoćnika) u Državnom sekre­ tarijatu za vanjske poslove obavljali su Srđa Priča. Sarajčič). Vladimir Velebit. Austriji (Saraj­ čić) itd. Kanadi. osim u Francuskoj. Bebler. ma kako da se s njima. do 1963. Vjekoslav Cvrlje u Beogradu. do lipnja 1958. Ljubljani. do 1958. Ujedinjenom Kraljevstvu (Ve­ lebit 1952-1956. Vladimir Velebit. potom Marko Nikezić (koji je Eisenhoweru vjerodajnice predao 27. a Joža Vilfan. u Parizu (Priča 19511955. Aleš Bebler i Mato Jakšić u Parizu. a Leo Mates od 1958. Aleš Bebler. Priča 1960-1965. potom Srđa Priča. ili da je i 1M Stuparić. Mnogi od njih živjeli su na Zapadu i prije ulaska u diplomaciju. Italiji (Vele­ bit. Beču. riječ je uglavnom o hrvatskim (bilo Hrvatima ili Srbima iz Hrvatske) i sloven­ skim kadrovima. Leo Mates.11' Kao što je vidljivo i iz imena tih diplomata. Černej 1960-1962). Darko Černej. i bili su otvoreni u kontaktu s »ideo­ loški« suprotstavljenim vladama. studirao je i u Rimu. listopada 1958) i Veljko Mićunović. pa do 1961.

Imajući na umu lakoću odricanja i od najodanijih. malo je vjerojatno da su ta imenovanja donesena uz tek uvjetnu Titovu potporu. što nije potrebno detaljnije obrazlagati. 61 .sam shvaćao da se na drugačiji način vanjska politika ne može i ne treba voditi.

što je značilo biti konzervativan kada je riječ o novcu. Godišnja stopa inflacije bila je 1. bio je jedan od slogana vesternovskoga tipa republikanskoga kandidata na predsjedničkim izborima 1952. nasuprot prethodnom razdoblju. vrijeme nasilja. Eisenhower je bio prvi republikanac koji je ušao u Bijelu kuću nakon dvadesetogodišnje dominacije demokra­ ta. budžet je bio uravnotežen. generala Dwighta D.5 posto. Minimalna plaća na saveznoj razini podigla se od 1955. Dwight Easenhower učinio je najviše što je 62 . Neki povjesničari skloni su Ikeovo desetljeće opisivati kao »vrijeme prosječna čovjeka«. Mnogi unutrašnji problemi. sa 75 centi na jedan dolar za sat. Eisenhowera (18901969). Njegova dva mandata za sve one koji su bili »bijelci. »najdosadnije i najturobnije« u čitavoj američkoj povijesti. Drugi su hvalili njegova velika postignuća: činjenicu da se nije upleo ni u jedan novi rat i vrijeme blagostanja i mirna života. kada su se novi problemi povezali sa starim i neriješenim. Kasne pedesete i početak šezdesetih bile su. muškoga spola i srednjega staleža ili više« označavala su najbolje desetljeće u američkoj povijesti. Trudite se. zemlja je zadovoljavala vlastite potrebe u nafti. do 1959. Ikeov se program nazivao dinamičnim konzervativizmom.KREATORI VANJSKE POLITIKE 1955-1963: SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE »Neka svatko bude sretan svakoga dana. Prema Gallupovim ispitivanjima javnoga mnijenja provedenim potkraj pedesetih većina se Amerikanaca bojala rata i bolesti. a liberalan kada se govori o ljudima. Njihove se posljedice u Sjedinjenim Državama još osjećaju. uživajte u tome i prezirite zlobu«. ipak su zaboravljani. poglavito oni povezani s građanskim pravima manjina.

bila je politički oportuna i moralna. .115 Postane li bilo koja komunistička zemlja agresivna. Timlall/Slii. Oštra retorika doktrine »oslobođenja« godila je milijunima Amerikanaca slavenskog podrijetla. Eisenhower ušao je u Bijelu kuću zahvaljujući osobnoj popularnosti i općem nezadovoljstvu rezultatima koje je postigla Trumanova administracija. Skupi i ne­ djelotvorni konvencionalni sukobi bit će svedeni na mini­ mum. Operacija Solarij de­ finirala je vojnu strategiju Eisenhowerove administracije. Vrlo brzo poslije izbora Eisenhower i njegov državni tajnik John Foster Dulles odbacili su obećanja o oslobođenju dana tijekom kampanje. 438-440. na sastanku Savjeta za naci­ onalnu sigurnost (dokument: NSC 162/2). polarizirali su političku po­ zornicu i stvorili osjećaj nesigurnosti i straha. u rušenju mlađeg senatora iz Wisconsina. Takav »novi izgled« američkih oružanih snaga učinjen je službenim 30. Hodgson. nezau­ stavljivo širenje komunizma. 381. iako nedovoljno srčano. Tijekom izborne kam­ panje vanjskopolitički su problemi imali važnu ulogu. ali ne i provediva. Josepha McCarthyja. Kuklick 108. listopada 1953. Re­ publikanci su obećavali otklon od pukogzaprečavanja svjet­ skog komunizma i zalagali su se za oslobođenje zemalja Istočne Europe i borbu protiv komunizma načinom i sred­ stvima koje SAD same izaberu. Iako je malo vjerojatno da je Eisenhower na takav potez doista bio spreman. Uspio je završiti rat u Koreji.114 Hladnoratovske frustracije i. druga strana nije mogla biti sigurna u njegove stvarne namjere.mogao da bi očuvao mir. 1361-1362. 166. a pomogao je. Ambrose 1993. kako se tada činilo. . Sjedinjene Države neće se libiti upotrijebiti i taktičko atomsko oružje. a u uporabu će se uvesti »taktičko« nuklearno oružje. Zaprečavanje ostaje u osnovi nepromijenjeno. Dwight D.1S Major Problems.

Jedini način da se tada spase Mađari bio bi totalni nuklearni rat. Amerika je za vrijeme »revolucije« u Mađarskoj 1956. simpatični starčić davao je dojam hladnokrvne sigurnosti i povjerenja. unatoč obećanji­ ma. bivši guverner New Hampshirea. Williams. jedino u ta dva europska slučaja SAD su ostale dosljedne. bridž ili čitanje vestern-romana nego za rješavanje svjetskih problema. 11H Kuklick. jasno pokazala da Srednju Europu. »potpredsjednik za vanjsku politiku« Tijekom oba mandata predsjednika Eisenhowera smatra­ li su slabo zainteresiranim za politiku. »Nacionalni fenomen poput baseballa«. tražio da sva problematika s kojom je predsjednik trebao biti upoznat bude sažeta na jednu stra­ nicu teksta. Washigton odlučno zaprijetio da SAD neće napasti prve. 109. 489. Na kritike zbog pasivnosti tijekom zbivanja u Mađarskoj državni je tajnik Dulles od­ govorio: »Pa to bi bilo ludo. On je bio najmanje stranački obojen predsjednik nakon Georgea Washingtona.118 Či­ nio se zainteresiranijim za golf. Sjećali su se da ih je Eisenhower pustio da sami umarširaju u Berlin 116 America Since 1945. Želi li itko normalan da zbog Mađarske započnemo nuklearni rat?«117 Bio je to još jedan dokaz da nova administracija nije znatno odstupila od diplomatske strategije Trumana i Achesona. ali ako se napad dogodi. ne smatra svojim područjem. ništa nije isključe­ no.Jedino je u jugoslavenskom slučaju i tijekom berlinske krize 1959. Predsjednik Eisenhower i John Foster Dulles. 64 . Eisenhowerov veleposlanik u Moskvi (19531957) Bohlen pisao je kako su ga Sovjeti voljeli. Točno je da je njegov glavni savjetnik Sherman Adams. 1161doista. 164.

približavati se rubu ratnoga sukoba.. nudivši mu i vlastite govore na superviziju. On je u osnovi bio ispunjen ljubaznošću i razumi­ jevanjem. njegov je državni tajnik John Foster Dulles (1888-1959) smatran jastrebom. jer je djelovao odveć ozbiljno."9 Dok je Ike imao reputaciju osobe koja se zalaže za mir. nikada se nije dogodilo da državni tajnik na međunarodnim konferenci­ jama učini i najmanju stvar za koju prethodno nije dobio suglasnost predsjednika. Hisenhower 363. predsjednik na Sovjete ipak nije gledao kroz naočale ideologije i bio je više 119 Bohlen. 435.1945. Potpredsjednika Richarda Nixona također su smatrali izni­ mno namrgođenim i ratobornim. sma­ trao je Eisenhower. »Znam samo jednoga čovjeka koji je vidio više svijeta. »tako da bih mogao biti siguran da sam u suglasnosti s vašim razmi­ šljanjima«. Danas je jasno da je Eisenhower svjesno podgrijavao takva mišljenja. 65 .«. Bohlen je također smatrao da je Predsjednik bio suglasan sa svim Dullesovim procjenama. U memoarima Hisenhower izričito piše: »On ne bi izgovorio ni jedan važni govor ili dao izjavu sve dok ih ja nisam pročitao.11920 Između Dullesa i Eisenhowera vladalo je potpuno povje­ renje i. obdaren istančanim smislom za humor. 365. 174. Hisenhower. ali se državni tajnik Dulles svakodnevno savjetovao s predsjedni­ kom. 445. 121 Bohlen. Eisenho­ wer jest prenio velik dio dužnosti na svoje suradnike.121 Za razliku od Dullesa. 12(1 Crabb/Mulcaliy. pisao je u memoarima Easenhower. uvijek spremnim upotrijebiti nuklearno ili kon­ vencionalno oružje. hladnoratovskim ratnikom. Prosječni američki građanin imao je pogrešnu sliku o Dullesu. razgovarao s više ljudi i zna više od Dullesa — a to sam ja«. pa čak i otresito.. i smatrali ga »zarobljenikom« okoline prepune be­ skrupuloznih likova. uredio i odobrio. govorio je Eisenhower. pa i onima koje su se pokazale kao »velike greške«.

državnoga tajnika tijekom posljednje dvije godine mandata (18921893) predsjednika Benjamina Harrisona. Kisenhovver je jednom prigodom razgovarao sa sovjetskim maršalom Žukovom o prolasku vojske kroz minska polja. a dugi niz godina bio je šef CIA-e. surađivao je u radu američke dele­ gacije pri Ujedinjenim narodima. Intenzivno je čitao i bavio se vanjskom politikom. Lijevo orijentirani povjesničar Murray Kempton piše kako je preuzimanje krivice zadaća slugu. John Foster Dulles pripadao je američkoj eliti.sklon pregovorima. Robert Lansing. Žukov je začuđeno dodao kako problema nema— jer samo treba promarširati! Aludirajući na taj detalj iz Eisenhowerovih memoara. pomagao je tijekom Versajske mirovne konferencije. Martin/Kobcrts/Mintz/McMurry/Jones. 100.122 napisao je Kem­ pton. »Neka Nixon i Dulles uvijek budu tu kako bi stupali kroz minska polja«. što je vjerojatno i bilo točno!12' Kempton. U devetnaestoj godini Foster je član američke delegacije na mirovnoj konferenciji u Haagu. bio mu je ujak. Po majci je bio unuk Johna W. iako nije bio djelatni diplomat. koji je bio državni tajnik u administraciji Woodrowa Wilsona 1915-1920. Eisenhower je Fosteru ponudio mjesto šefa State Departmenta navodeći da se ionako za »mjesto državnog tajnika priprema još od devete godine«. Radio je u uglednoj pravničkoj tvrtki s Wall Streeta. Kempton kaže kako je američki predsjed­ nik to zapamtio i smatrao korisnim. ukoliko se primjenjuje dovoljno ekonomično. 66 . a 1919. Njegov brat Allen Dulles radio je u tajnoj službi. Pravo je studirao na Princetonu i George Washington University u Washingtonu. 887. Isto tako. Fostera. Dulles je isto tako vrlo često na sebe preuzimao nezadovoljstvo javnosti ili eksperata zbog loših političkih poteza.

»Taj čovjek. Leo Mates. Dulles je uvijek bio detaljno informiran. kada je trebao izabrati između nastavka pomoći Jugoslaviji ili financiranja Asuanske brane u Egiptu. pa ma­ kar ga »progutali«.CCS. Dulles je bio u izvrsnim odnosima i sa Senatom (Foreign Relations Committee). 176. " Isto. već su oni koji su bili za SAD bili u isto vrijeme za pravdu i obrnuto. odlučio pomoći Beogradu. Dulles diplomat je ipak znao da je korisnost cilj politike.126 Američka politika prema Jugoslaviji jedan je od jasnih primjera da to nije bilo tako.12H Dulles je vrlo dobro znao što je to Realpolitik i unatoč čestom moraliziranju jednom je rekao da su »Sjedinjene Crabb/Mulcahy.127 Foster je 1956. koji je svijet opisivao u crno-bijelim bojama. 177. bio je naš najbolji prijatelj u Sjedinjenim Državama«.125 Foster je bio praktični kalvinist. jer nije bilo izgleda da će Senat odobriti sredstva za obje zemlje. kršćanstvu i slobodi.00 sati i tada su ra­ spravljali o politici. istaknuo je u jednom intervjuu 1988. i(' Crabb/Mulcahy.124 Predsjednika je mogao vidjeti bez najave. medu kojima je imao reputaciju »potpuno iskrene i poštene« osobe. Svakoga su se dana čuli telefonom tri ili četiri puta. precizan i uvjerljiv u argumentira­ nju. biscnhowcr. Zato bi vrlo teško bilo opravdati mišljenje povjesničara Cecila Crabba i Kevina Mulcahyja da za Dullesa nije bilo srednjega puta. koji je bio poznat kao najradi­ kalniji ratnik hladnoga rata. 216. Nalazili su se gotovo svakodnevno. ali i životu uopće. r 1. dok su snage zla bile komuni­ stičke i ateističke zemlje. 67 . obično oko 18. 189.Imenovanjem Johna Fostera Dullesa bilo je zadovoljno desno krilo Republikanske stranke. ?67. Snage dobra utjelovljene su u kapita­ lizmu.

John Foster Dulles (1888-1959), jedan od najsnažnijih državnih tajnika u
povijesti SAD.
Tijekom života smatran je jednim od jastrebova američke vanjske politike,
osobom koja se ne libi započeti svjetski sukob. Do savršenstva dovodi politiku
sračunatog rizika (brinkmanship). Žestoka retorika koja je svim nacijama pod
komunističkim režimima obećavala oslobođenje, pridonijela je pobjedi repub­
likanaca na izborima 1952. Međutim, ubrzo se pokazalo da SAD nisu imale
namjeru aktivno se miješati u prilike s druge strane Željezne zavjese.
Iz knjige Dwighta Eisenhowera Waging Peace; snimak Roberta Phillipsa.
68

Države gotovo jedina zemlja koja je dovoljno velika i moćna
da bi bila moralna.« Međutim, napisao je Eisenhower u
svojim memoarima, samo oni koji ga nisu poznavali mogli
su vjerovati da je krut, arogantan, sklon arbitrarnim odlu­
kama i licemjeran. Utilitarnost je držao umjetnošću diplo­
macije. Tijekom konferencije o Suezu u kolovozu 1956.
Bohlen je zapisao da je Dulles bio »gladak poput jegulje«, a
tada je govorio »dvama jezicima«, na samom rubu »prijevare
i nepoštenja«.129 Britancima i Francuzima prodavao je jed­
nu, a Sovjetima drugu priču. Bohlenova procjena dugogo­
dišnjeg šefa nije suglasna s Eisenhowerovom. »On je bio
snažan državni sekretar; da li je istovremeno bio i mudar,
to je pitanje.«1’0
Foster Dulles i potpredsjednik Richard Nixon bili su
malobrojni Eisenhowerovi suradnici koje se ne može pro­
glasiti mediokritetima. Eisenhower je, kao i mnogi ljudi koji
su sami stekli bogatstvo i moć, volio biti okruženi milijuna­
šima ili ljudima s »pedigreom«. U prvom kabinetu nove
administracije u njoj je sjedilo »osam milijunaša i vodoin­
stalater«, inače ministar rada, koji je odstupio za samo osam
mjeseci.
Za vrijeme Johna Fostera Dullesa State Department,
odnosno državni tajnik i malena grupa najbližih mu savjet­
nika, doista su bili kreatori vanjske politike Sjedinjenih
Država. Dullesa su nazivali potpredsjednikom za vanjsku
politiku i on nije dopuštao Ministarstvu obrane, Savjetu za
nacionalnu sigurnost i obavještajnoj agenciji CIA-i, na čijem
je čelu bio njegov brat Allen, upletanje u vanjskopolitičko
područje. Izdvajanje za tajnu službu bilo je jedno od rijetkih
područja koja u Eisenhowerovoj administraciji nije osjetilo
proračunske rezove. Svejedno, duh CIA-e, koji je obećavao
brzo, odlučno i jeftino rješavanje teških problema, potkoUohlen, 406.
Isto, 432.
69

pavao je ekskluzivnost State Departmenta. Činjenica da je
Allen Dulles, Fosterov brat, bio direktor CIA-e pomogla je
usku koordinaciju između dviju institucija. Obojica su bili
skloni tajnim operacijama i svakodnevnim konzultacija­
ma.1’1 Iako je State Department bio kritiziran kao konzer­
vativan, pasivan i uvijek spreman savjetovati status quo,
većinu vanjskopolitičkih odluka donosio je državni tajnik.
Dulles nije bio samo »prvi među jednakima«, nego doista
zadužen za provođenje vanjske politike.

State Department tijekom »lkeova doba«
State Department, u trenutku kada je na njegovo čelo
došao John Foster, bio je ozbiljno uzdrman paranoidnim
optužbama o špijunaži i izdaji njegovih uposlenika koje je
iznosio senator McCarthy. Nova administracija, kako bi što
više udobrovoljila Kongres koji je svejedno smanjivao finan­
ciranje, nije željela (ili mogla) odmah prokazati politiku
mlađeg senatora iz Wisconsina. Upravo suprotno, tijekom
Fasenhowerove ere 425 službenika bilo je smijenjeno, po­
najviše zbog homoseksualizma ili drugih sličnih razloga koji
nisu bili povezani sa sigurnošću.
Više od dva desetljeća nakon pada McCarthyja, Charles
Bohlen čudio se kako je »taj kužni dah straha i sumnjičavo­
sti« uspio zaraziti američki život i diplomaciju.1’2 Iako su se
osobe sklone Sovjetima zasigurno infiltrirale u različite
ustanove, prave opasnosti nije bilo. Novi članovi State
Departmenta odavali su dojam američkih pionira koji su
ulazili na teritorij neprijateljskih Indijanaca. Opsesija sigur­
nošću i glasine o tajnim dosjeima stvorile su atmosferu
nesigurnosti. Ono što se tražilo od diplomatskih službenika
” * Rubin, 88.
” 2 Bohlen, Ž98.
70

bila je »stručnost, disciplina i pozitivna lojalnost politici
koju naš Predsjednik i Kongres mogu odrediti... manje od
toga neće se ovoga puta tolerirati«.1" Te su riječi bile hladne
i oštre, pisao je Bohlen, a cijelo je ministarstvo podvrgnuto
sumnji, što je uvrijedilo i republikanskoj administraciji sklo­
ne stručnjake.
Tijekom 1954. vlada je imenovala dr. Henry Wristona
na čelo posebnog Odbora za kadrove (Committee on Per­
sonnel). Reorganizacija diplomatske službe značila je pove­
ćavanje broja zaposlenih gotovo tri puta. Mnogi nevladini
stručnjaci za gospodarstvo, rad, obavještajnu službu, strane
jezike, povećali su djelotvornost ministarstva, koje je treba­
lo moći odgovoriti na sve dinamične procese u svijetu,
revolucije i državne udare. Tim proširenjem zauvijek je
nestalo aristokratskoga duha State Departmenra, ali i istin­
ske specijalizacije za određena područja i probleme. Foggy
Bottom postao je fluidan, a suradnja između njegovih razli­
čitih dijelova nedovoljno koordinirana.
Dulles je najviše volio raditi s malim hrojem suradnika,
preuzimajući na sebe sve važnije odluke. Dullesovo»e man
show bio je skriven od mnogih koji su radili u Foggy
Bottomu. Kakvoća odluka zato je prečesto ovisila o njegovu
zdravlju ili sposobnosti usredotočenja na posao. Preveliko
koncentriranje autoriteta u jednoj osobi, koja je bila neza­
interesirana za organizaciju, snažno se osjetilo po njegovoj
smrti. Stoga su u pravu oni koji upravo Johna Fostera
okrivljuju za budući gubitak utjecaja State Departments na
formuliranje vanjske politike SAD. Intenzivna putovanja
državnoga tajnika, koja su u Dullesovom slučaju iznosila 36
posto cjelokupnoga vremena, dijelom su razlog njegove
nezainteresiranosti za organizaciju posla u ministarstvu.
Odstupom smrtno bolesnog Dullesa 1959, na njegovo je
mjesto imenovan Christian A. Herter (1895-1967) njegov
,v' Rubin, 80.

71

72 . Herter je bio F’isenhowerova osoba od povjerenja. Dijelom fizički hendikepiran. State Department. ali jednom donesene odluke nije mijenjao.114 Jačanje NSC-a nastavilo se i tijekom vladavine demokrata.prvi zamjenik. a treća mogućnosti Amerike da bude vođa slobodnoga svijeta. Bio je blag.182-38.111 Predsjednički su kandidati samo korespondirali s prevlada­ vajućim raspoloženjem javnosti. Gallupova ispitivanja javnoga mnijenja između 1959. Ipak. Vanjska politika za njegova mandata postala je timski rad. . Prva se odnosila na američko gospodarstvo. obilježen većom fleksibilnošću. druga se ticala ugleda SAD u svijetu. Obojica su bili žestoki*I Rubin. pokazivala su da većinu Amerikanaca za­ brinjavaju odnosi sa Sovjetima i izgledi očuvanja mira. 86. I Eisenhowerov potpredsjednik i repu­ blikanski kandidat Richard Milhous Nixon navodio je tri temeljne točke. kandidat Demokratske stranke John Fitzgerald Kennedy naveo je tri glavne razlike između vla­ stitog i programa svoga republikanskoga suparnika.}. Herter je imao tek neke Dullesove karakteristike. Do tada nesamosta­ lan i razmjerno pasivan Savjet za nacionalnu sigurnost (NSC). i 1961. IVi Conflict and Consensus. postajao je sve više institucionalni dio mehanizma za donošenje odluka u vanjskoj politici. John Fitzgerald Kennedy (1961-1963) Uoči izbora 1960. samo je još kratko vrijeme bio mjesto gdje se raspravljalo o smjeru vanjske politike. koji je bio sve češće kritiziran zbog pasivnosti ili sporosti u reakcijama na krizne situacije. dok je među osobljem Departmenta bio iznimno popularan. kako su Hertera mnogi smatrali tek majordomom Foggy Bottoma. od kojih su se dvije također ticale vanjskih opasnosti.

71 . Odlazeći predsjednik Hisenhower i novoizabrani JFK. upravo je taj problem 1960. UPI Chafe. pokrenemo li se sada. koja je bila jedan od vrhunaca hladnoratovskih napetosti uopće. Ken­ nedy. Demokratski kandidat John Fitzgerald Kennedy za »dlaku« je prestigao Fisenhowerova potpredsjednika i kandidata republikanaca Richarda Nixona.antikomunisti. koji su tijekom McCarthyjeve histerije za­ pravo podupirali njegove postupke. raketni jaz (missile gap) i tobožnje zaostajanje SAD prema Sovjetima u krstarećim raketama. O tome je u javnosti govorio iznimno dramatično: »Vremena nema.1’6Predsjednička se kam­ panja vodila u doba krize s otkrivenim i srušenim američkim špijunskim zrakoplovom U-2 iznad SSSR-a. Već prije izbora Fisenhower je utvrdio redoslijed predaje ovlasti novom predsjedniku. Nastalo stanje nika­ da se nije niti trebalo dogoditi. i učinio glavnim u svojoj predsjedničkoj kampanji. Iz knjige Dwighta Eisenhnwera Waging Peace. Ali. koji je u Senatu zagovarao veće izdvajanje za vojsku kako bi se zatvorio tzv. 183.

192. I. Do kraja pedesetih Kongres SAD predsjedniku je predao većinu svojih prerogativa u vanjskoj politici.1™Takva je situacija Bijelu kuću još više gurnula u polje vanjske politike. radije no s našim opstankom. odgojen u srcu Srednjega zapada. siguran sam da imamo snagt i sredstava zadržati minimum uvjeta za preživljavanje. Početkom 1960-ih na tome se planu predstavnički dom SAD smatrao malo važnim. baš kao i Hisenhower. Iako su demokrati imali dvotrećinsku većinu u Kongresu. Kada je izabran. za naše saveze i za aktivno nastojanje k miru. prvi (i zasada jedini) katolik koji je izabran za predsjednika. mladi Bostonjanin bio -je. ponajprije zainteresiran za vanjsku politiku. 107. koji je smatran M ajor Problems. U zakonodavnom smislu prve su dvije godine administracije JFK-a bile potpuni debakl. Upravo su te podatke u Washingtonu imali zahvaljujući brojnim špijunskim letovima zrakoplova U-2. zastupnici su Predsjedniku sustavno odbijali sve važnije zakonske pakete. Chafe. 414. ali podatak nije učinila javnim.«117 Odmah po ulasku u Bijelu kuću Kennedy je otkrio da raketni jaz zapravo ne postoji. 74 . Mnogo mlađi Kennedy. protestant prezbiterijanac. Dakako da je to znala i prethodna administracija. S Kennedyjem je konačno i počeo nestajati stereotip američkoga katolika.ako smo voljni započeti kockarsku partiju s našim novcem. pa je tako izvršna vlast imala prednost ispred zakonodavne. Eisenhowerov i Kennedyjev stil vladanja razlikovali su se. bio je energičan i aktivan. I Eisenhower i Kennedy najveći dio vanjske politike vodili su pomoću executive agreements^ zapovijedi­ ma koje nisu tražile blagoslov parlamenta. Stari general bio je oprezan. Obojica su bili istinski vjernici. kanzaškom Abileneu.H Kuklick. U dinamičnom hladnoratovskom svijetu odluke su se trebale donositi brzo.

koji su kombinirali um i smisao za praktično. 121. Ike je politiku vodio prenoseći na svoje suradnike najveći mo­ gući dio procesa odlučivanja. otvoriti »novu granicu«. JFK je želio biti dio čitavoga postupka analize. Kapitalizam je funkcionirao na najbolji mo­ gući način i na unutarnjem se planu malo toga trebalo mijenjati. 75 . Socijalno je jedinstvo. Ken­ nedy je. doduše. Promjene koje su one donijele Ameriku su temeljito izmijenile. Fisenhowerov je cilj bio »nikada ne biti uhvaćen ni u čemu što činiš«. ostaje nejasno. Za razliku od Eisenhowera. »znanstvenici-gladijatori«. Njegov intelektualni liberalni konsenzus bio je po definiciji — konzervativan. poput senatora McCarthyja. Poteškoće s pokretom za građanska prava i nezadovoljnicima zbog društvenih nejed­ nakosti izbile su tek dvije godine po Kennedyjevu ulasku u Bijelu kuću.osobom s tek površnim prihvaćanjem demokratskih vrijed­ nosti. Izbjegavao je taktičke detalje i Štedio se za pitanja od strateške važnosti.1'1' On je obećao da će zemlju ponovno pokrenuti. bilo nužno u borbi protiv svjetskoga komunizma. potpuno suprotno. mnogi su članovi Kennedyjeva tima bili intelektualci. Sto je pod tim mislio. zadržava­ jući posljednju riječ za sebe. Kennedy je naglašavao vanjski dojam. u kojima je presuđivao tek pošto su stručnjaci obavili svoj posao. koji ne može postojati uspo­ redno sa Slobodnim svijetom. u određenoj mjeri podupirao preklapanje autoriteta različitih ogranaka vlasti. '■w Kuklick. Ni jedan važniji sastanak nije održan bez njega.

fleksibilnosti i pokretu. I državni tajnik za obranu Robert McNamara svoje ministarstvo dovodi do vrhunca utjecaja u američkoj povijesti. energije i užurbanost ne smije se poistovjetiti sa snagom. sposobnošću i mudrošću.JFK. započe­ to u vrijeme JFK-a. a kako je bio manji od ministarstva vanjskih poslova. na čijem je čelu McGeorge Bundy. Počevši od Kennedyja. u Kennedyjevoj administraciji postaje gotovo usporedni State Department. Velikom i tromom State Departmentu Kennedy nije po­ sve vjerovao. kako bi po temperaturi haube automobila saznali koliko dugo već radi i je li uopće išao kući prespavati. zbroj diploma s najčuvenijih sveuči­ lišta i silan utrošak vremena. predsjednikova brata Roberta. oni su bili jezgra tehnokratske inteligencije establišmenta s Istočne obale.140 Robert Kennedy napomenuo je kako su članovi vlade vje­ rovali da uspijevaju obaviti posao zbog priča o tome koliko je tko radio. zahva­ ljujući mobilnosti bolje je odgovarao osobinama Kennedyjeva kabineta i stila. State Department i Ured za nacionalnu sigurnost od 1960. do 1963. koja je dominirala politikom. Smatrao je da su američki diplomatski službe­ 76 . Naglasak je bio na neformalnosti. Novine su tada pisale kako najbliži suradnici McNamare odlaze nedjeljom do parkirališta Pen­ tagona. Jačanje NSG-a. kulminaciju je doživjelo u doba pred­ sjednika Nixona i njegova SANS-a (posebnog savjetnika za nacionalnu sigurnost) Henryja Kissingera. Ured za nacionalnu sigurnost (NSC). Savjet je sve otvorenije lobirao i za vlastite vanjskopolitičke prioritete. Savjet za nacionalnu sigurnost postao je za vođenje vanjske politike gotovo jednako važan kao State Department. Njegov je utjecaj sve više rastao. Svejedno. Uz ministra pravo­ suđa.

Najviše je vremena apsorbirala Kuba i Fidel Castro. Iako su ga zaposleni u State Department!! vo­ ljeli. cilj je bio postići da suprotstavljena strana prva »trepne«.nici oponirali njegovu izboru u Bijelu kuću. namjerno i postavljen na čelo Foggy Bottoma. koji je bio igra na sve ili ništa. jedan od njegovih suradnika napomenuo je kako će Ruskovo mjesto u povijesti biti nisko. Europa je i dalje ostala primarno polje djelovanja ameri­ čke vanjske politike. iako još ne i žena i Afroamerikanaca u State Departmentu. slično Eisenhoweru.141 Neki povjesničari smatraju da je Njujorčanin Rusk.1 Sclilesinger. U hladnoratovskom sukobu. Broj pripadnika različitih manjinskih skupi­ na. 77 . Međutim. sve se veća pozornost po­ svećivala Trećem svijetu.1 Rubin. mjesto duboko unutar prijateljskoga terito­ rija. Ruskov je temperament i stil podsjećao na diplomata od karijere. novi državni tajnik. dao je novo samopouzdanje administraciji. dok bi se State Department zadržao kao fasada u kojoj bi se ljudi mogli natjecati u nošenju spisa iz ureda u ured«. 283. Ui Hames/Rae. 433. Chafe 196. kao neprobitačna ličnost i osoba na koju se moglo utjecati. Namjeravao je stvoriti »tajni ured od tridesetak ljudi koji bi vodili vanjsku politiku. 1.142 Velika udaljenost diplomata od karijere i pripadnika nove administracije bila je vrlo vidljiva na početku šezdesetih. Havana se doživljavala kao sovjetski Zapadni Berlin. Kennedy je. iako ne brzo. čovjeka oprezna i nedovoljno dinamična za predsjednika Kennedyja. Oprezni Dean Rusk. razmišljao o reorgani­ zaciji Ministarstva vanjskih poslova. 295. ipak se stalno povećavao. najbliže suradnike nije izabrao sam i vidio se tek kao predsjednički savjetnik. Bijela kuća je to posti1.145 Pozitivan je pomak bio prestanak diskriminiranja katolika i Zidova. Uspješan završetak Kubanske raketne krize 1962.

kao i zemlje Trećega svijeta u čije je ime sve više govorila. Dobila je jasniji cilj. do 1963. koji je vjerodajnice predao 16.144 Jugoslavija i jugoslavenski aspekt Kennedyjeve politike nisu posebno detaljno opisani u standardnim knjigama o Kennedyjevoj administraciji ili sjećanjima njegovih savjetni­ ka. i George Frost Kennan. 124 125. koji je imenovan 13. ali i izvukla određene pouke. obnašajući dužnost veleposlanika do ostavke u lipnju 1963. zasigurno nisu bili u prvom. bili su James W. " * Kuklick. Riddleberger. Veleposlanici Sjedinjenih Država u Jugoslaviji od 1955. prosinca 1957. a služio je do 22. smjer i govorila je pomirljivijim jezikom.gla. Slično unutrašnjoj politici. travnja 1960. koji je u prosincu 1957. sada se i vanjska promijenila. imenovan veleposlanikom u Ateni. Jugoslavija. 78 . svibnja 1961. Zamijenio ga je Karl Rankin. ali ni drugom ili trećem planu američke vanjske politike.

79 . Jožom Vilfanom i dr. Riddleberger je s Kočom Popovičem. nažalost. Riddleberger napisao u izvješću State Departmentu da je »jasno kako visoki jugoslavenski dužnosnici i dalje žele kruh mazan s obje strane«. naglasio je kako će njegova zemlja ostati na putu socijalizma.I4fi Edvard Kardelj. pomoć i diplomaciju. XXVI/dok. F. World Affairs 1955.147 Najviši su jugoslavenski dužnosnici često naglašavali kako je njiho­ 1. Isto tako.VANJSKOPOLITIČKI ODNOSI SJEDINJENIH DRŽAVA I JUGOSLAVIJE (1955-1963) Jugoslavija prije promjene: od siječnja do svibnja 1955. zato jer bi »bilo koja druga politika Jugo­ slaviju izložila konfuziji i unutrašnjim potresima«.6 Diplomatski odnosi Jugoslavije i Kine obnovljeni su 19. 1. napisan početkom 1954. dr. 259/629. Prvi je kineski veleposlanik u Beogradu bio akreditiran malo prije Hruščovljeve posjete Beogradu. baš u vrijeme krize u Tajvanskom prolazu. kojom se Jugoslavija može još snažnije vezati za Zapad«. izabrala krivi trenutak za obnavljanje odnosa s Pekingom.dvardom Kardeljem.55. jugoslavenska je vlada.145* Odgovarajući na američke kritike. 259/626. isticao je kako politička strategija prema FNRJ treba uključivati »strplji­ vost. Alešem Beblerom razgovarao u veljači 1955. XXVI/dok. Dokument 5406/1 Savjeta za nacionalnu sigurnost Sjedi­ njenih Država. jugoslavenski je tajnik za vanjske poslove Koča Popović odgovorio Riddlebergeru da stalna neprijateljska stajališta prema NATO-u u tisku ne odražavaju službeno gledište Vlade Jugoslavije. prvi potpredsjed­ nik Federacije.5 l-'RUS/1955/Vol. FRUS/1955/Vol. veljače 19. U isto je vrijeme iduće godine veleposlanik SAD-a u Beogradu James W.

30. Zapad svakako mo­ že biti zadovoljan vojnim savezom Jugoslavije s Grčkom i Turskom. poslao direktoru Ureda za istočnoeuropske poslove State Departmenta vele­ poslanik Riddleberger je naveo razloge za i protiv takve politike Washingtona prema Beogradu.151 U opsežnu pismu koje je u veljači 1955. Socijalizam i politička neovisnost bili su opravdanje režimu za nepopularnu unu­ trašnju politiku. XXVI/dok.va zemlja komunistička. XXVI/dok. Maršal je još donedavno nazi­ van »američkim komunističkim saveznikom«. velika je rijetkost«. ali i protiv blokova uopće. 196. ali znatog stupnja. pisao je Riddleberger. a pozitivno je bilo i mirno rješenje tršćanske krize. koje su medu narodom bile daleko popularnije nego istočne. pomoći liberalniju struju u novom sovjet­ skom rukovodstvu. FIUJS/1955/Vol.1 lst° . Da nije tako. Jugosla­ veni su odlučni očuvati vlastitu neovisnost. iako ne i satelit SSSR-a. Beograd je bio voljan surađivati sa Zapadom kako bi se povoljno riješilo i pitanje Austrije.(1 Brands.148 Izjave više visokih jugoslavenskih dužnosnika američkom veleposlaniku bile su dvosmislene i dvojbene. Iako je Beograd glasno promicao aktiv­ nu koegzistenciju i rijetko se nalazio na istoj strani sa SAD-om i UN-om.1'0 S druge strane. Do određenog. JNA je snažna oružana sila. ‘"H FRUS/1955/Vol. primjerice.tako su ga. nije zlorabio govornicu svjetske orga­ nizacije u propagandne svrhe. 80 . 172. utjecati na sovjetske satelite. Tito i Savez komunista ne bi bili potrebni. protiv NATO-a. 1. pisao je Riddleberger. nazvali u US Neu/s and World Reportu. Barem u privatnim izjavama Jugoslaveni su jasno razlikovali namjere dva bloka. 241/639. Liberalizacija i gospodarski uspon bili su najbolji način da se ublaži sumnjičavost zapad­ nih zemalja. 239/623-6. »Ovo je sivo područje i crno-bijela boja zbog koje bi se sud mogao lako donijeti. 1.149 Zemlja u kojoj je bio akreditiran bila je socijalistička i Tito se nije pretvarao da je demokrat.

Riddlebergerova lista kontraargumenata također je bila veoma duga. je­ dino bi posve neovisna.. 656.155Svejedno.154 1. Dullesom britanski je ministar vanjskih poslo­ va Anthony Eden rekao kako su Jugoslaveni zainteresirani za priključenje procesima integracije.1 FRUS/1955/Vol. 1. 640. 198. XXVl/doc. 239. Republikanski je političar iz Michigana Alvin Bentley navodio kako mu se čini da se Tito i Nehru natječu koji će se više približiti granici komunizma. F. Za Washington. manje razvijena i protiv načela tržišnoga gospodarstva. a da ne postanu klasični sateliti Moskve. napisao je Riddleberger. S druge strane. Također je nejasno što se zaista nalazi u pozadini neutralističke politike nesvrstavanja. »Ju­ goslavija je manje od saveznika«. 251/p. ali ne i sa zapadnim gospodarstvima integrirana.w Brands. 655. Njezina je komunistička ideologija stalno potiskuje na Istok.. jednako žestoko kritiziranje obaju blokova. ali da sam nije siguran bi li to trebala biti dobra ili loša vijest?152Jugoslavija je bila na suprotnoj ideološkoj strani. . Jugoslavija mogla služiti takvoj svrsi. Odbijanje suradnje s NATO-zemljama i par­ tnerima u Balkanskom paktu. koji je započeo ubrzo po Staljinovoj smrti i visok stupanj suglasnosti s Nehruovom Indijom povećavao je zabrinutost Washingtona. Trend k »normalizaciji« sa Sovjetima. nerealne ambicije u Jugoisto­ čnoj Europi. Tijekom jednoga od svojih raz­ govora s j. bez mogućnosti da nešto sami ponude. Takav bi razvoj oslabio položaj Saveza komunista i Tita.2 Bekić. poglavito svjetski rat. 81 . koji se još nadao da bi »titoizam« mogao biti privlačan ostalim komunističkim režimima. pristajanje na dogovor oko Trsta tek nakon pritiska. nikada nije bilo niti najmanje dvojbe da Broz želi izbjeći bilo kakav oružani sukob.Tito je bio upoznat sa zapadnoeuropskim planovima za gospodarsko povezivanje. Jugoslaveni su bili uplašeni idejom da će ih se koristiti tek kao tržište zapadnih gospodarstava.

kolovoza 1955. XXVIAJok.155 U Indiji i Burmi Broz je zazvao suradnju zemalja Trećeg svijeta izvan postojećih blokova. zamijenjen Nikolajem Bulganjinom. tvrdi se da je vojna pomoć koju je Jugoslavija primila od početka 1951. a gospodarska 475. Na 19.Titov posjet brodom Galeb Južnoj Aziji. označio je otvaranje trećeg puta u svjetskoj politici. Maljenkovo smjenjivanje pokazalo je Jugoslavenima da najavljene promjene u Moskvi neće biti samo kozmetičke. Tito je »u političkom i duhovnom smislu« bio gotovo druga osoba. Washington.6 Rubinstein. Manje od dva tjedna prije nego što je Hruščov posjetio Beograd. vratiti se Istoku ili nasta­ viti neutralističku politiku.156 Iako se tada s Naserom susreo tek na brodu. Većina je američkih senatora i novinara smatrala da je pomoć koju je Jugoslavija dobivala nerazmjerno velika u odnosu na koristi koje SAD imaju od njezine politike157 i da je stoga treba stalno iznova procjenjivati. politički sustav. Isto. Clissold. 241/642-643. Aktivna koegzistencija i nesvrstavanje činile su se poželjnim rješenjem za većinu svjetskih proble­ ma.158 U isto se vrijeme iza zidina Kremlja zaoštravala borba najviših državnih i partijskih dužnosnika. do 11.7 milijuna dolara. do 1955. Georgi M. 644-645. ploveći kroz Suez. 13. godine. kulturno i povijesno nasljeđe.159Ugled koji*1 IVi Bekić. predsjednik sovjetskog Savjeta ministara. a njezine vode kao špijune koji sabotiraju razvoj Sovjetskog Saveza i drugih »narodnih demokracija«. bio je to početak prijateljstva koje će intenzivno trajati do 1970. gdje je boravio od kraja 1954. i to bez obzira na njihovu veličinu. Treća se mogućnost Allenu Dullesu činila najizvjesnijom. 1S l-RUS/1955/Vol. 82 . MaIjenkov. dosegnula 787.5 milijuna. 674. 1. Nakon što je Galeb pristao u riječku luku. 5 *-62. veljače 1955. je kongresu Komunističke partije Sovjetskog Saveza Maljenkov označio Jugoslaviju kao američku koloniju. bio je u veljači 1955. direktor CIA-e Allen Dulles naglasio je da su pred Brozom tri mogućnosti: približiti se Zapadu. U izvješću Vijeća za koordinaciju opera­ cija. 245.

. Sovjeti. nisu bili spremni raskinuti s nasljeđem staljinizma.bi stekao čovjek koji bi Jugoslaviju uspio vratiti u Lager bio bi velika pomoć u frakcijskim sukobima. opet. Beogradu bi. slika Hulton Getty. puna normalizacija odnosa sa Sovjetima donijela određene političke i više gospodarskih prednosti. Hruščov nije uspio vratiti Tita u Lager. Sovjetska je visoka delegacija sletjela u zračnu luku u Surčinu 26. Potpisani komunike označio je novo razdoblje u odnosima dviju vlada. prema Hruščovljevim memoarima. Susret sovjetskog vođe Nikite Hruščova i jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita u Beogradu i na Brijunima u svibnju 1955. a imao je i znatne poslje­ dice na kakvoću vanjskopolitičkih odnosa Sjedinjenih Dr­ žava i Jugoslavije. svibnja 1955. Pregovori koje su Tito i Hruščov vodili u Beogradu i na Brijunima bili su teški. lako su odnosi između dviju zemlja potpisivanjem Beogradske deklaracije bili normalizirani. Iz knjige The Cold War.

XXVI/dok. tako gledajući. Bekić. ratovi i nisu loši. O zabrinutosti veleposlanika Sjedinjenih 160 FRUS/1955/Vol. »Dobro obaviješteni izvori« javili su da je Tito bio vidno razočaran prisutnošću staljinističke struje u Kremlju. S4 . Brzojav je poslan 5. Jugoslavenska je vlada ostala neovisna. koji je tijekom razgovora na Brijunima »najenergičnije« branio Zapad. Adnan Menderes.NORMALIZACIJA ODNOSA SA SOVJETSKIM SAVEZOM I ZABRINUTOST SJEDINJENIH DRŽAVA (1955-1957) Razočaranje na Zapadu: Jugoslavija poslije Beogradske deklaracije U prvom službenom brzojavu State Departmentu nakon što je Beogradska deklaracija bila prevedena američki je veleposlanik Riddleberger. jednako kao i njegov turski ko­ lega Sadi Kavur. pa da. Njihovi grčki. 161 FlUJS/l955A'ol.160 Jugoslaveni su poduprli kineska presezanja na Formozu i obvezali se na čvršću suradnju sa Sovjetima. Zbog članstva u Balkanskom ugovoru sastancima veleposlanika tri savezničke sile pribivali su i veleposlanici Grčke i Turske. Veleposlanik Kavur i premijer bili su uvrijeđeni što ili jugoslavenski domaćini i saveznici nisu obavijestili da se priprema posjet Hruščova i sovjetske delegacije. potpisani dokument ocijenio »nezadovo­ ljavajućim«. šokirale su izjave sovjetskih političara da je iza oba svjetska rata komunistički svijet rastao. lipnja 1955.161 Jugoslaveni su tada više nego ikada ranije bili protiv bilo kakva vojnog sučeljavanja. francuski i britanski kolege bili su manje zabrinuti. 251/656. turski predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova Jugoslaviju je posjetio početkom svibnja. Josipa Broza. 251/654-656. 693. a napose globalnog. XXVI/đok.

Iz k n jige T h e U S in W orld A ffairs 1 955. k a r ik a tu r a iz T he M a n ch ester G u a rd ia n a . 162 Campbell. 34.Država Riddlebergera novonastalom situacijom u Jugosla­ viji američka javnost nije saznala mnogo. on je naglasio kako »ništa zapravo nije promijenilo jugoslavenske odnose sa Zapa­ dom«. Taj su korak već neko Flert u koridoru Nakon potpisivanja Beogradske deklaracije postojale su sumnje da će Broz podleći zovu Sovjetskoga Saveza i s puta neutralnosti skrenuti prema Lageru. . lipnja 1955.162 Puna normalizacija odnosa između Beograda i Moskve i jugoslavensko odbijanje daljnje rasprave o američkoj vojnoj pomoći doveli su do njezine obustave. U izjavi »The New YorkTimesu« od 16.

164 Kako je Jugoslavija bila jedna od zemalja utemeljiteljica UN-a. šefa republikanske manjine u Kongresu. Kongre: je propitivao daljnju američku potporu. Zato je vrlo vjerojatno da će se Jugoslavija i dalje »igrati« idejom o miroljubivoj koegzistenciji.165 Takav bi mu potez upro­ pastio stečeni ugled u svijetu i onemogućio da iskorištava obje strane. vođa Republikanaca u Kongresu. Većina je 165 Brands. a vlasti u Beogradu svjesne su da jedina vojna opasnost dolazi s Istoka. Knowland je predsjedniku povjerovao. 200. predsjednik Eisenhower i dr­ žavni tajnik Dulles smatrali su da je nastavak pomoći Beo gradu u američkom interesu. 254/662-664. XXVI/dok. Tijekom razgovora s Eisenhowerom u kolovozu državni je tajnik Dulles izjavio da. dakako. 161 Isto.166 Iako je gospodarska razmjena sa Sovjetskim Savezom porasla od Staljinove smrti. 86 . unatoč nedavnu razvoju događa­ ja. kako je u svojoj knjizi napisao Brands. 165 FRUS/1955/Vol. veliki dio kongresmena i novinstvo. jedino velika gospodarska nužda može Tita prisiliti na ponovno približavanje Moskvi. nije sviđalo. 253/65«.16’ Jugoslaven­ sko stajalište prema Njemačkoj i zagovaranje članstva NP Kine u Ujedinjenim narodima Washingtonu se. XXVI/dok. 70-80 posto ukupne trgovine još je sa zapadnim zemljama. 166 FRUS/1955/Vol. Tijekom ljeta 1955. Nasuprot njima. tvrdeći da je jugoslavenska potpora Kini »go­ tovo neizbježna jer i Jugoslavija također želi ući u UN«. malo je vjerojatno da je Eisenhower bio baš toliko smeten! Kako god. Eisenhower vjerojatno nije bio zbunjen. tvrdeći da s( dobro ponio u raspravama sa Sovjetima i da je to još »jedna od naših najvećih pobjeda u hladnom ratu«.vrijeme zagovarali vojni krugovi. Zamjenski dijelovi za mnogobrojnu vojnu opremu JNA su američki. William Knowland. nego je on zbunjivao kongres­ mena Knowlanda iz Californije. o tome je raspravljao s Eisenhowerom. Predsjednik je branio Tita.

potpredsjednikom SIV-a i predsjednikom Savjeta za narodno gospodarstvo. Razmjerno nabijen diplomatski raspored posjeta američ­ koga prvog diplomata Brijunima bio je motiviran i željom FRUS/1955/Vol. Tijekom desetoga redovitog zasjedanja Op­ će skupštine Ujedinjenih naroda potkraj rujna u New Yorku razgovarali su šefovi diplomacija Koča Popović i Foster Dulles. 25.ako je to njegova ambicija. Zamjenik podtajnika državnog tajnika za politiku Murphy razgovarao je s Titom i Svetozarom Vukmanovićem Tempom. X7 .. listopada 1955. onda je takva da si možemo priuštiti njezino tiho podupiranje«. na Brijunima.pučanstva sklonija Zapadu.167 Takve ciljeve treba podupirati sve do onoga trenutka dok ne počnu ugrožavati američke interese u području. ukoliko mu se to učini doista važnim. 202. Najvažniji je bio Titov sastanak s Dullesom 6. XXVI/dok. visoki su se dužnosnici Sjedinjenih Država i Jugoslavije susreli tri puta.I6S John Foster Dulles i Tito na Brijunima (6.. Kako je Eisenho­ wer pretrpio srčani udar svega dva dana prije Murphyjeva posjeta. Dulles je u Jugoslaviju došao poslije sastanka u Zenevi. poput Bugarske. listopada 1955) U svega nekoliko tjedana od rujna do listopada 1955. U takvoj situaciji nema previše razloga za zabrinutost. Dullesovo je mišljenje bilo da je Tito komunist Buharinova kova i da su njegove ambicije motivi­ rati neke od satelita. gdje je pregovarao sa sovjetskim kolegom. Rumunjske i Mađar­ ske. ponuda Titu nije spominjana. Brands. Dulles je naglasio da ». Odlučeno je da će poziv Titu da službeno posjeti Sjedinjene Države predati zamjenik podtajnika državnoga tajnika za politiku Murphyja.V658-659. da kopiraju njegovo shvaćanje socijalizma.

736-737. r i FRUS/1955/Vol. može smatrati njegovim otkazivanjem. XXVI/dok. XXVI/dok. ali je bila zadovolj­ na njegovom pasivizacijom. po mišljenju kraljevske vlade u Ateni. Tito je priznao da Jugoslavija ne naglašava vojni dio Saveza. Dullesa je ponajviše zanimala sudbina Balkanskog paktć i čvršće povezivanje Jugoslavije sa zapadnim silama. 263. prekasno ispričali za nerede usmjerene protiv pravo­ slavnog stanovništva u Istanbulu. 258/673. I. 704. 267/695.170 Do studenog 1955. 88 . XXVI/dok. najviše godinu dana. Tito je smatrao da su tamošnji lideri i dalje staljinisti. 171 b'RUS/1955/Vol. 257. do kojih je došlo u doba posjeta grčkoga suverena Beogradu. Nejasno je kakvu će politiku zaigrati Grčka nakon smrti umirućeg premijera Papagosa.172 Objema je državama u interesu bio model po kojemu svaka 169 FIUJS/1955/Vol.169 Međutim.eo Mates.(1 Bckić.da se balansira posjet visoke sovjetske delegacije u svibnju Amerikanci su isto tako željeli utvrditi koje su stvarnt posljedice Hruščovljeva posjeta. 1. 263/671. Tito i Koča Popović istaknuli su kako su trenutačni problemi unutar saveza uzrokovani ponajprije nesuglasicama između Ankare i Atene.171 Titu su laskale primjedbe poput one podtajnika Murhpyja da bi SAD mo­ gle poduprijeti »jugoslavenski tip nacionalnog komunizma u satelitima kao različitog od centralističkog sustava«. Trenutačna je situacija u Kremlju obećavajuća i do velikih bi promjena moglo doći za nekoliko mjeseci. Turci su se. ali ga i ne »ubija«. nije došlo do popravljanja odnosa između sovjetskih satelita i Jugoslavije. zapravo nepostojećeg već dvije godine. bivši jugoslavenski veleposlanik u SAD i podtajnik za vanjske poslove 1961. predložio je da se samo službeno otkazivanje Balkanskog pakta. s čime su se složile sve strane. Jugoslavija vjerojatno nije bila jedina odgovorna strana za odumiranje sporazuma između tri balkanske zemlje.694. ni jedan od civilnih dijelova sporazuma nije se ostvarivao. dok se rješavanje nesuglasica glede Cipra teško može očekivati.

listopada 1955. Josip Broz Tito i državni tajnik SAD od 1952. od problematike Njemačke i Bliskoga istoka. do 1959. Eisenhower Library 89 . Dulles je mislio kako bi pregovori poput onih vođenih prilikom rješavanja tršćanskoga problema.zemlja ima pravo biti neovisna i njegovati sustav koji joj najviše odgovara. Tito. Dwight D. John Foster Dulles na terasi Bijele vile na Brijunima tijekom razgovora 6. a u kojima bi posrednik bio Josip Broz. Tito je Dullesa osobno povezao brzim čamcem. »vrijedna cijeloga puta«. složio se da bi Arapi. U pauzi sastanka. polaskan takvim mi­ šljenjem. Iz knjige Keeping Tito Afloat. Lorraine M. Lees. Kako se Tito potkraj godine spremao u posjet Egiptu. po Dullesovim riječima. mogli pomoći u rješavanju nesu­ glasica između Egipta i Izraela. Zajednička izjava nakon susreta bila je zbog velike suglasnosti dvaju izaslanstava. ali je naglasio svoje i Naserovo stajalište kako vojni savezi poput Bagdadskog pakta samo dijele arapski svijet. do Azije. trebali prihvatiti postojanje židovske države. Dulles i Tito razgovarali su tri sata na Vangi o nizu tema. unatoč izraelskoj netaktič­ nosti.

XXVI/đok. jer su Nijemci »praktično imuni na komunizam«. već je i takvo stajalište Beograda Zapadu davalo brojne prednosti. ujedinjenu i do određenog stupnja demilitariziranu Njemačku.175 Zelje za očuvanjem mira u svijetu standardno su ponavljane u raz­ govorima o svim temama. XXVI/Jok. Zapad se ne treba bojati ujedinjene Njemačke. Konačno. kao i jačanje individualnih veza. po riječima Johna Fostera. Veća vojna pomoć i rast utjecaja SAD-a i zapadnih zemalja na političkom. 267/703. koja neće biti ekspanzionistička. 5601. 90 . potvr­ dilo je kratkoročne i dugoročne smjernice politike SAD-a prema Jugoslaviji. kulturnom. bila vrijedna cijeloga puta.174Javlje­ no je da su Sovjeti bili bijesni na Tita zbog takva suglasja i traženja istih prava koja ima Jugoslavija i za sve ostale zemlje. 171 FRUS/1955/Vol. To je potvrdila i zajednička izjava objav­ ljena kao zaključak sastanka Tito-Dulles. konačni je cilj potpuno slobodna Jugosla­ vija.177 Posredovanjem političke i gospodar­ ske liberalizacije. 34-36. neovi­ snu. objavljeno u siječnju 1956. »Zbog posebne važnosti Jugoslavije za 1 5 Isto. rf’ FRUS/1955/Vol. Iako nije postojalo previše nade da će Beograd slijediti prozapadni kurs.175 Jugoslavenske su novine poduprle bliske odnose sa SAD-om. turističkom i znanstve­ nom području. značilo i nastavak pomoći. zemlju će više vezati za Zapad.176 Izvješće NSC br. vjerojatno. Sovjetima je i nadalje bio blokiran pristup Jadranu. 266/702. što je. XXVI/dok. 1 5 Campbell. rekao je Tito Murphyju. Jugoslaveni su se zalagali za suverenu. koja je sama. 177 FRUS/1955/Vol.Pitanje Njemačke bilo je jedno od onih o kojima se najviše raspravljalo. Vrijeme koje je Dulles proveo s Titom učvrstilo ga je u mišljenju da Broz nije voljan žrtvovati vlastitu neovisnost i vratiti se Moskvi. 271/70R-7I4.

temeljito ga proanalizirala i na ljeto učinila dostupnim tisku. 272/717. smatrao je Tito. otkloni moguća optužba zbog prešućivanja i.«178179 Treba izbjegavati svaki korak koji bi se mogao protumačiti kao bezrezervna potpora. veljače 1956. Hruščov je još u svibnju 1955. Tito u Sovjetskom Savezu U Titovoj je poruci delegatima 20. 353. . ali i slabljenje Titova režima.Sjedinjene Države u Istočnoj Europi. Sada je najvažnije pomoći progresivcima u Kremlju. SAD se trebaju čuvati poteza koje bi Jugoslaviju gurnule prema sovjetskom blo­ ku.180 Kopi­ ju govora CIA je dobila od izraelskoga Mossada. na Brijunima branio Josifa Visarionoviča.H1 FRUS/1956/Vol. Jedino je pohvaljeno Staljinovo djelovanje do 1934. u vrijeme dok su trajale borbe unutar rukovodstva. Njegov je vrhunac bio Tajni izvještaj Hruščova 25. godine. zatvori. ali sigurno popravljaju u interesu svjetskog mira. 711. U istoj mjeri u kojoj su Kinezi bili razočarani Beograd je bio oduševljen govorom. 354. IHH Boffa.171' Kongres je član najvišeg rukovodstva Anastas Mikoyan nazvao najvažnijim u povijesti Partije od Lenjina. despotsko vladanje. kongresa KP Sovjet­ skog Saveza naglašeno kako se odnosi između SSSR-a i Jugoslavije postupno. ubojstva. Seciran je Staljinov kult ličnosti. Američka je pomoć i dalje pristizala. 91 . promašene odluke.181 U privatnim su izjavama zapadnim diplomatima visoki jugo­ rH Isto. što je potvrdila i Beogradska deklaracija. 179 Clissold. otkloni opasnost od ponovnoga vraćanja na prošle metode. Bila je to posljednja prigoda da se jasno označi glavni krivac za probleme u sovjetskom društvu. XXVI/clok. 258.

malo je govorio. XXVI/dok. Veleposlanik SAD-a Riddleberger bio je posebno zabrinut zbog nevoljkosti FNRJ da se ispune sve točke sporazuma o vojnoj pomoći Jugoslavenima.184Doskora je Molotov praktično prognan iz Moskve imenovanjem za sovjetskog veleposla­ 182 FRUS/1956/Vol. odstupio kako bi »izbjegao poniženje da se u prisutnosti Tita s njim postupa kao s običnim tehničkim licem«. pa se u tom svjetlu mogla promatrati žestoka antizapadna kampanja u medijima. ali je njegov zamjenik Srda Priča predlagao da se uvjeti ranije dogovoreni s Murphyjem otkažu.181Točnije se čini razmišljanje američkog veleposla­ nika u Moskvi Charlesa Bohlena. javljao je Mićunović. Isto je tako valjalo što bolje pripremiti najavljeni Titov put u Moskvu. 725. Koča Popović priznavao je kako je američka vojna potpora imala odlučan učinak na očuvanje jugoslavenske neovisnosti. Sovjeti su također pokazali znakove dobre volje. Jasnije su postale i razlike između određenih krugova u jugoslavenskom vrhu. s obzirom da se toliko protivio pomirenju. što je na Zapadu doživljeno kao dar Jugoslavenima. IH| Bolilcn. Kada je to ipak učinio. jugoslavenski veleposlanik u SSSR-u. Jugosla­ venskoj bi strani u tome trenutku dobro došla sovjetska gospodarska pomoć.slavenski dužnosnici opravdavali prosovjetske članke u ti­ sku u svezi sa stanjem u Moskvi. 1H' Mićunović. 92 . Iako je on još bio prisutan prilikom svib službenih sastanaka sovjetskih prvaka. 84-85. Molotov je prisiljen odstupiti. Druga je mogućnost da su Jugosla­ veni željeli ispitati prag popustljivosti Bijele kuće. 275.182* Moguće je da su su­ protstavljena mišljenja odražavala sukob dviju grupa unutar jugoslavenskog vodstva. 277/721. bio je samokritičan i navodno zadovoljan novim strujanjima u odnosima između dviju zemalja. Iz dobra raspoloženja Molotova »na jednom« prijemu zaključuje da je. 582.

da nisu zavređivala dulji komentar. a tijekom svih javnih istupa Tito nije ni jednom riječju u pozitivnom kontekstu spomenuo gospodarsku pomoć Zapada. ponovno Moskvu. izjavio je Veljko Mićunović. zaključeni su novi gospodarski spo­ razumi. gdje su veleposlanstva imale još samo Čehoslovačka. Tako je Tito izbjegao osjećaj koji je Hruščov imao po dolasku na prve izravne pregovore s Amerikancima u Zenevu 1955. T. Hruščov i Tito učinili su tada nešto što se u SSSR-u prije nije događalo: zaustavili su kolonu automobila i prošetali ulicama. Doček na sovjetsko-rumunjskoj graničnoj stanici Ungeni bio je uz uniformirane orkestre. Soči. Za američkog veleposlanika Charlesa Bohlena negativna su obilježja Brozova posjeta Moskvi bila tako brojna. velike transparente i slike. Sjeverna Koreja i Kina.nika u Mongoliji. travnja 1956. 176. 582. XXVIMok. Tijekom cijeloga puto­ vanja. gdje je bio dočekan »na način koji čovjek nikada ne može zaboravi­ ti«. Za maršala Tita. Uspostavljeni su medupartijski odnosi. 88.188 Bohlen se s Titom susreo za 188 FRUS/19. 279/729. koji je SSSR posjetio u lipnju. 18 Mićunović. Sepilov. Novi šef sovjetske diplomacije postao je D. ušli u slastičarnicu i naručili sladoled! Tito je posjetio i Lenjingrad. jugoslavensku delegaciju dočekivali su građani. priređen je »doček dotada neviđen u sovjetskoj povijesti«. Još svečanije bilo je u Moskvi.185 za vri­ jeme kojega je Tito bio »gušen« pažnjom svih sovjetskih vođa.56/Vol. a došlo je i do zatopljavanja u satelitskim zemljama. Kominform je raspu­ šten 17. 93 .186 Tito je odlučio u Moskvu otputovati vlakom. »a ne nekim od sićušnih jugoslovenskih aviona«. topovske plotune.187 Staljingrad. Jugoslavija je poduprla Sovjete u gotovo svim vanj­ skopolitičkim pitanjima. gdje je govorio na Dinamovom stadionu. 188 Bohlen. 186 Foreign Affairs 1956.

90. govorio je. Dullesa je izvjestio kako se Jugoslavija. barem na planu međunarodnih odnosa. Mićunovićevo je mišljenje vrlo umjereno. 8. a ne Lager«. A on je značio veće ustupke u odnosima prema Lageru i ideologiji. Tito je govorio o pitanjima koja su Sovjete najviše zani­ mala. Nakon govora na stadi­ onu moskovskog Dinama.?. a u budućnosti možemo očekivati da će se Jugosla­ vija svrstati u sovjetsku kolonu u pogledu svih značajnih međunarodnih problema«. primanje američke vojne pomoći i pitanje podijeljene Njemačke. lipnja. činilo se kao da je suglasnost sa Sovjetima »mnogo veća no što stvarno jest«.189Američki je veleposlanik sma­ trao da bi naglo prekidanje pomoći bilo posve opravdano. Potpisana Moskovska deklaracija potvrdila je pravo na »neovisni put u socijalizam« i »potpunu jednakost i dobro­ voljnost« u odnosima među komunističkim partnerima. Mićunović je u dnevnik 7. 191 Isto. 94 . nedvojbeno »ponovo pridružila komunističkoj za­ jednici.191 Budući razvoj događaja pokazao je da su Sovjeti govorili ono što su gosti željeli čuti.190 Hruščov je napo­ menuo kako bi i Sovjetski Savez rado prihvatio kredite od SAD-a. ali i da sovjetski voda u »vidu ima Zapad. U Deklaraciji nije spomenuto ni »ideološko jedinstvo« ni »so­ cijalistički Lager«. ali bi takav potez Moskva zasigurno iskoristila za sebe. doslovno zapisao kako u »osvrtu na spoljnu politiku Jugoslavije Hruščov kaže da SSSR nema nikakvih primjedbi i oni uvažavaju sve razloge koje Tito iznosi«. ukoliko ne bi bilo nikakvih političkih uvjetovanja. ne bi li se došlo do priželjkivana cilja. Doista. O odnosima s Bu­ garskom i Albanijom. lipnja 1956. 181 Mićunović.primanja u Sovjetskoj gostilnici 20. a to je bio Balkanski pakt. dokument ni izdaleka nije 189 Bohlcn. kao što je to slučaj s Jugoslavijom. Iako važan.

opravdao silan trud koji su Sovjeti uložili u pripremu puta.
Odlazak u SSSR bio je dobrovoljan i samo je nagli prekid
zapadne pomoći mogao Broza vratiti na Istok. Sovjetsko
prihvaćanje Titovih zamisli nije iskreno i Sovjete je, po
Bohlenovu sudu, na lijep odnos prema Titu motiviralo tek
koristoljublje. Međutim, čak je i takvo stajalište pokazivalo
da je Titov utjecaj među zemljama narodne demokracije na
vrhuncu i da i dalje može smetati sovjetskoj dominaciji u
Istočnoj Europi. Bohlen, čija je analiza političkog dijela
sastanka slična Mićunovićevoj, o određenim je elementima
posjeta progovorio na drukčiji način. Mićunović je bio
zadovoljan atmosferom na Dinamovom stadionu, ali ne
navodi kako je na njegovu vrhu stajao čovjek koji je signa­
lizirao fiskulturnicima kada zapljeskati. Bohlen je čuo i kako
je Josip Broz bio ogorčen nakon što su u svakoj rezidenciji
otkriveni prislušni uređaji. Privatno je izražavao sumnju u
brzu liberalizaciju režima.
Već 6. lipnja 1956. predsjednik Eisenhower dobio je
prigodu novinarima komentirati Titov put u Moskvu. Silni
ushit koji su Sovjeti pokazali američki je predsjednik obja­
snio činjenicom da je dolazak osobe koja se toliko opirala
Staljinu veliko postignuće za koje je trebalo napraviti velike
koncesije. U »glavnom stožeru komunizma« vjerojatno se sa
zabrinutošću razmišlja o simboličkom značenju sudbine
maršala Tita i mogućnosti oponašanja jugoslavenskoga pri­
mjera. »Mislim da incident s Titom nije potpuno i sasvim
gubitak«, naglasio je Eisenhower, ali i obećao da će nositelji
vanjske politike SAD o svemu iznova razmisliti.1''2
Optimističan je i ton obavještajnog izvješća br. 1952 dr­
žavnom tajniku Dullesu. Ni jedan vojni ili gospodarski
sporazum između Moskve i Beograda nije potpisan. Tito je
odbio priznati Demokratsku Republiku Njemačku, a visok
stupanj suglasnosti dviju zemalja o međunarodnim pitanjiVublic Papers 1956, 558.
95

ma nije novost. Moskva je Titovu posjetu željela prikazati
kao povratak, ali je prvi potez učinio upravo Kremlj, pri­
znavajući neovisnost Beograda. Zato za Bijelu kuću Jugo­
slavija i dalje ostaje zemlja snažnog izazova za sve satelite.19'
Jugoslavija nije izgubila nezavisnost, nije postala satelit
SSSR-a, iako je dobrovoljno ograničila samostalni nastup.
Ipak, popravljanje odnosa između Beograda i Moskve
pogoršalo je jugoslavenski položaj u Kongresu. Prema pro­
cjeni obavještajne službe (NIE, National Intelligence Esti­
mate, dokument 31-56), zamjenik direktora za obavještaj­
nu djelatnost i vojni stožer naveli su kako se ne slažu s
procjenom da je neovisni status Jugoslavije i dalje neupi­
tan.194 Kongres SAD-a uložio je 18. srpnja amandman na
Mutual Security Act iz 1954. zahtijevajući da se pomoć
ukine za devedeset dana od stupanja zakona na snagu, dajući
tek predsjedniku pravo da ga promijeni, ali tek pošto o
svemu izvjesti zastupnike.195 Kongres je od izvršne vlasti
zatražio odgovor na tri pitanja. Ima li promjene u jugosla­
venskoj politici i da li je Beograd i dalje neovisan o Sovjet­
skom Savezu. Potom stajalište o eventualnom sudjelovanju
u programu komunističkog osvajanja svijeta i postojanju
američkoga interesa za nastavak pomoći Jugoslaviji. Pred­
sjednik P’isenhower poslao je 16. listopada Senatu (kojim je
po položaju predsjedavao potpredsjednik Richard Nixon) i
Donjem domu {speaker je bio Sam Rayburn) pismo sa svojim
razmišljanjem o novonastaloj situaciji. Eisenhower je pod­
sjetio kako je pomoć Jugoslaviji 1949. i započela zbog
otklona od Moskve, i da se nikada nije skrivalo nezadovolj­
stvo unutrašnjim uređenjem Jugoslavije. Želja za neovisno­
šću i dalje postoji, a u tome nastojanju nužna je dalja
američka pomoć. Sovjetski pritisak nije prestao, već je samo
postao manje transparentan. Jugoslavija smatra da svaka
191 FRUS/1956/Vol. XXV'1/clok. 279/729.
191 FRIJS/1956/Vol. XXVI/ilok. 282, 279/737, 729.
I9S FRUS/1956/Vol. XXVI/dok. 283/738.
96

zemlja ima pravo sama odlučivati o svojoj sudbini, pa i o
načinu kako gradi komunizam. Stoga je Eisenhower jasno
zaključio kako Jugoslavija ne sudjeluje u politici ili progra­
mu komunističkog osvajanja svijeta. U interesu je Washingtona i nadalje nastaviti s, barem ograničenom, pomoći
Jugoslaviji, jer će u protivnom njezino očuvanje neovisnosti
biti ugroženo. Predsjednik je ipak ovlastio posebne struč­
njake da ispitaju kako suradnju nastaviti. Pomoć u hrani
mogla je i dalje teći bez zastoja. Na vojnom planu Eisenho­
wer je predložio slanje tek manjih i već dogovorenih dije­
lova opreme, ali ne i mlažnjaka ili teškog oružja, sve dok se
situacija detaljnije ne prouči.19*
Kongresna je odluka mogla biti i mnogo lošija da nije bilo
»otvorene javne izjave državnog tajnika za nastavak pomoći
Jugoslaviji«, rekao je Dullesu 29. lipnja jugoslavenski vele­
poslanik Leo Mates. Dulles je odgovorio kako se nada da je
učinio dobro, jer je »doista ispružio šiju«, te kako bi sada
dobro došao neki potez s jugoslavenske strane, po kojemu
bi se vidjelo da Jugoslaveni ne glasuju uvijek kao i Sovjeti.
Mates mu je naveo primjer Alžira, o kojemu Beograd nije
želio raspravljati u Vijeću sigurnosti, ističući da se sovjetska
politika približila jugoslavenskoj, a ne obrnuto.197 Dulles je
važnim smatrao Titov komentar da je jedini način sovjet­
skoga zadržavanja prijateljskih režima u susjednim zemlja­
ma popuštanje hegemonističke politike i kako su u nizu
satelitskih zemalja u tijeku promjene koje će doskora postati
vidljive. U interesu je Moskve imati lanac prijateljskih reži­
ma izvan svojih granica, a jedini način na koji se to može
ostvariti jest napuštanje hegemonističke politike.
Jugoslaviji je, zapravo, na ruku išao razvoj događaja u
zemljama Lagera. Kako je po smrti prvoga sekretara
PZPR-a (Poljske ujedinjene radničke partije) Boleslawa
l% Public Papers 19.56, 926-950.
iy" Isto, 734.
97

Bieruta doskora došlo do demonstracija i krvavog obračuna
s radnicima u Poznanu, a potom i revolucije u Mađarskoj,
Jugoslavija je ponovno, bez prevelike vlastite zasluge, dobila
liberalni izgled. Postalo je jasno da Eisenhowerova admini­
stracija, bez obzira na retoriku, nema namjeru upletati se u
probleme istočnoga bloka. Beograd je brzo dobio potvrdu
sumnji u istinsku liberalizaciju Sovjetskoga Saveza.

»Revolucija« u Mađarskoj 1956.
Tito je priželjkivao i potajno se zalagao za odstranjivanje
mađarskoga vode Rakosija, zbog kojega je u Moskvu i
putovao duljim, zaobilaznim putem. Govorio je kako preko
Mađarske ne bi išao i da je to značilo trostruko skračenje
putovanja.198 Broz svakako nije mogao biti zadovoljan so­
vjetskim stajalištem da bi u prilikama kada se stanje u
Mađarskoj zaoštrava, na vlasti i dalje trebao ostati staljinist
koji je Beogradu bio usporediv samo s Enverom Hoxhom
u Albaniji. Moskva je tvrdila da bi Rakosijeva glava u ovom
trenutku bila dar Amerikancima. Sovjetski veleposlanik u
Budimpešti Jurij Andropov, koji je poslije bio čelnik KGB-a,
od 1982. do početka 1984. za sovjetske standarde liberalni
šef države, 29. je travnja državni vrh u Moskvi obavijestio
o jačanju »pritiska zdesna« na Rakosija. Slično su morala
zaključiti i zapadna veleposlanstva, ali i jugoslavenski vele­
poslanik, Zadranin Dalibor Soldatić. Nakon što je u Budim­
peštu 7. lipnja, dakle za Titova boravka u SSSR-u, otpu­
tovao M. A. Suslov, »poznat nama i drugima po misijama
koje je izvršavao po nalogu Staljina i Kominforma 1948. i
1949.«, pisao je Mićunović, bilo je jasno da se u Mađarskoj
događa nešto ozbiljno.199
'2 Uissold, IM ,.
Mićunović, 82.

98

Čak su sedamdeset i četiri čovjeka poginula u 99 . na što je poljska vlada odgovorila slanjem tri stotine tenkova i dvije divizije. -Tito puši neovisnu marku«. Radnici su tražili »kruha i slobode«. Potom su 28. lipnja 1956. zapadne su zemlje pomagale Titov režim. Privlačna snaga jugoslavenskoga puta bila je velika.h a ugrad e. Svejedno. iako zapravo ne i isuviše zarazna. u poljskom gradu Poznanu izbili nemiri.

kao i novinari i diplomati akreditirani u Budimpešti. Cold War. a 1951. na mje­ sto prvog sekretara vraćen je »titoist« Wbdystaw Gomufka. Ministar obrane Poljske bio je već sedmu godinu maršal Rokosovski. ne dovodeći u pitanje odanost Lageru. smijenjen. a tristo je ljudi ranjeno. Tymowski. Molotova. ruski časnik rođen u Poljskoj. Kisenliowcr. 201 (iibianski. Maršal Rokosovski ubrzo je smijenjen s položaja. 146.201 Jugoslavenski ambasador u Moskvi Mićunović bio je obaviješten o tome putu. Boffa. koji je odmah predložio smjenu Rakosija njegovim bliskim suradnikom. 2. Nemire u Mađarskoj. javljao je veleposlanik Andropov Moskvi. . 10 0 . Poljaci će pronaći vlastiti način socijalističke iz­ gradnje. ali postoje i drugi putovi«. 115. sv. kao nepouzdan kadar i zatvoren. moralno podupiru neki jugoslavenski listovi i novosadska radijska stanica. Dvadesetog listopada 1956. također dogmatom. Gomulkaje obznanio kako »postoji više nego jedan put u socijalizam. srpnja doputovao novi moskovski emisar Mikoyan. nikada prije nije aktivni časnik i junak neke države bio tako dugo šel vojske susjedne zemlje. Vjerojatno sve do primjera u ze­ mljama bivše Jugoslavije potkraj 20. ali ne i o planiranim sovjetskim mjerama. iz zatvora je pušten samo dva mjeseca prije pobune u Poznanu.sukobu s vojskom.175. Malo prije no što je Mikoyan završio s misijom po Mićunoviću je priopćeno da će on iz Budim­ 200 Davis. teških i gorkih razgovora«. postoji i jugoslavenski. Gorom. U Budimpeštu je već 13.200 U Mađarskoj se okolnosti nisu popravljale. stoljeća. 156. Stari komunist koji je nakon prekida Beograda i Moskve 1948. Nakon dramatičnoga puta Hruščova. 59. popraviti životne uvjete i ojačati nacionalni suverenitet Poljske. 6-10. demokratizirati zemlju. Mikoyana i Kaganoviča u varšavsku palaču Belvedere i »otvorenih. Postoji sovjetski put.

imaju slične poglede. 287/747. promatrati u svjetlu nastojanja da se stvori dojam kako Beograd i Moskva o svim pitanjima. U isto vrijeme kada je (26.204 Tim više jer su do toga vremena Dimić. kolovoza) Tito poslao osam stranica dugo pismo predsjedniku Eisenhoweru.l1 Clissold. a posebno o Mađarskoj. 49. tijekom sastanka Vijeća za nacionalnu sigurnost. želeći osnažiti popravljanje odnosa s Moskvom. Jugoslaveni nisu željeli odbiti taj posjet. On je svoj dolazak na Brijune uvjetovao Titovim putom u crnomorski Soči. koji ih je neugodno povezivao s događajima kod sjevernog susjeda. bilo je jedno od objašnjenja.pešte otići u Beograd i o svemu obavijestiti Tita. 101 . Potkraj rujna 1956. a u njemu se ispravnost svake stranke mjerila njezinom bliskošću i podložnošću sovjetskoj. Broz je. pokazalo da je Hruščov bio spre­ mniji SKJ učiniti manje titoističkom nego dopustiti širenje titoizma Europom. rekao je general Cabell. 2(i3. tajna odredba KPSS poslana je »brat­ skim strankama« u Istočnoj Europi.201 Pismo je. u privatni posjet Jugoslaviji pozvao Hruščova.202 Činjenica jest da je mađarski tisak naglo postao prijateljski raspoložen prema Jugoslaviji. zamjenik direktora CIA-e. Moguće je tu Hruščovljevu odluku. Sadržaj pisma pokazivao je koliko je u Kremlju još snažna tvrdolinijaška struja. FRUS/1955/Vol. kao i niz ranijih i kasnijih poteza. Hruščov i Maljenkov posjetili su Jadran. XXVI/dok. a Tito je odmah uzvratio odlaskom u lov na Crno more. računajući. -. Tito je poslije u poznatom govoru u Puli (studeni 1956) rekao kako sovjet­ sko rukovodstvo ima »određene krive i manjkave poglede« na istočnoeuropske zemlje. prema kojima zauzima »druga­ čiji stav« nego prema Jugoslaviji. Drugi je put doista iznenadio sve. koje još nije dostupno javnosti. na važnost popravljanja gospodarskih odnosa.

što je zapravo pokazivalo da je Staljin ispravno protumačio opasnost Titove prijetnje SSSR-u. kako je naglasio ge­ neral Cabell. unatoč svemu. listopada. 265. Sovjeti su doista imali razloga za »nedovoljno povjerenje u socijalističke snage tih naroda«. Vlastodršci u zemljama Lagera mogli su se održati jedino igranjem na nacionalnu kartu. XXVI/doc. FRUS/1956/Vol. Iako je do tih pokreta došlo ponajprije zbog započetoga procesa liberalizacije u Sovjetskom Savezu. 747.207 Zato su Amerikanci i pozdravili promjene u Poljskoj i Mađarskoj. Mikoyan i Bulganjin nisu manje »liberalni« od Hruščova.sovjetski državnici ljetovali isključivo u zemljama Lagera. 20 Clissold. Washington je smatrao da bi nastavak pomoći Titu mogao učvrstiti njegov položaj. Jugoslavenski vlastodršci vjerojatno nisu vidjeli ili nisu htjeli vidjeti da su svi istočno­ europski režimi daleko slabiji nego što je to Titova vlast. ali. 290/751. a posebno »tajnog govora« Nikite Hruščova. XXVI/dok. Predsjednik Eisenhower i dalje je bio uvjeren da Jugoslavija ostaje neovisna i ne sudjeluje »niti u kakvom planu komunističkog osvajanja svijeta«.20* Imajući na umu razvoj u Istočnoj Europi. 10 2 . Bio je to potez u interesu nacionalne sigurnosti. Tijekom sastanka Savjeta za nacionalnu sigurnost rečeno jt kako je »Hruščov sada potpuno izoliran u potpori novom i liberalnijem pristupu Jugoslaviji«. nastavlje­ na 16. Tek usposta­ -os l'RUS/1956/Vol. Washingtonu su komunisti poput Tita bili daleko draži od mari­ onetskih pro-sovjetskih režima. pru­ žajući i nadalje dojam da se neovisna politika isplati. Jugoslavija je bila pravi laboratorij promjena i njezina se uloga u »inspiriranju« nikako ne može zanemariti.2()S Američka je pomoć Jugoslaviji. Smatrali su ih prvim vidljivim znakovima razvoja slična jugoslavenskom u satelitima. 287/p.

koji je u Mađarskoj bio persona non grata do 1956. listopada. Demonstracije u Budimpešti izbile su 23. Nagy je Ino predsjednik mađarske vlade iza prvog odstupa Rakosija 1953. zapravo koalicijska vlast. Erno Goro. John Foster Dulles obećavao je tijekom predizborne kampanje 1952. oklijevali treba li kao mađarskoga titoista optužiti Rajka ili Nagyja. listopada. a potom i obno­ vila neutralnost. Vjerojatno mu je godilo kada je od poznatoga novinara i disidenta u kolovozu 1953. »fatalna pogreška«. 555. ponovno je postao prvi mini­ star. rekao je Fejto. zamolio je Crvenu armiju da intervenira. 266. 103 . koji će je učiniti manje ovisnom o Moskvi. Za SAD bi. ne puna demokracija.201* Goroa je na mjestu prvog sekretara Partije zamijenio Janos Kadar. koji se samo dan ranije vratio iz posjete Jugoslaviji na kojoj su inzistirali Sovjeti. Tito nije upoznao Nagyja u vrijeme kada se susretao s Rakosijem. kako je poslije rekao Kissinger. Nagy je. Prvog studenog zatraženo je istupanje Mađarske iz Varšavskog ugovora.210 Na krilima demonstracija u Mađarskoj Nagy je prerastao u pravoga demokrata. uki­ nula je jednopartijski sustav 30. u mađarskom slučaju sve izjave State Departmenta od 27.0 Fejto. Bila je to. prema Titu. pažljivo motrio na prilike kod južnoga susjeda. američku pomoć i oslobođenje svakoj istočnoeuropskoj zemlji voljnoj prihvatiti neki oblik društvenoga uređenja.209 Ako je vjerovati memoarima novinara Fran^oisa Fejtoa. a bivši premijer Imre Nagy. Gorom. Revaiom.vom nacionalnog komunističkog režima u zemljama preja­ kih nacionalnih osjećaja bilo moguće održati se na vlasti. pa do njegova povratka na vlast 1955. bilo dovoljno preuzimanje titoističkog modela i istup iz vojnog saveza sa Sovjetima. Nova. Ako je tijekom zbivanja u Poljskoj i moglo biti iluzija da će SAD žešće reagirati. do 31. političar s reputacijom nacionalista i reformatora. 201. -. listopada jasno su “lw Isto. lw Kissinger. čuo kako su Sovjeti 1948.

»antisocijalističkih« snaga na zbivanja u susjednoj zemlji. ali je posve razumljivo Eisenhowerovo razmišljanje da u trenutku kada su francuske i britanske snage upletene u rat na Bliskom istoku (Sueska kriza).pokazivale da nikakva intervencija nije planirana. iako nikako ne i ne­ utralne. Sastanku su pribivali Kardelj. spreman prihvatiti »manje zlo«. On je bio nezadovoljan utjecajem »kontrarevolucionarnih«. More je bilo uzburkano i bilo je ponešto nadrealno u činjenici da se. nije bilo ni teoretske šanse da se dobije dozvola za ulazak u panonski prostor. 400. Bio je ipak. pa i socijalizam. komunistič­ kom Čehoslovačkom i titoističkom Jugoslavijom. Hruščov i Maljenkov odlučili su se prije drastičnih poteza konzultirati sa svim liderima istočnih zemalja. čime bi Jugoslavija silno pomogla Moskvi. Potezi novih vlasti u Budimpešti bili su previše i za samog Tita. Kadar se izgubio iz Budimpešte. 1X1 Ciibianski.212 Još nije jasno jesu li veleposlanik Soldatić i Bolilen. uključujući i Tita. Kremlj je tada već bio posve siguran da jedino vojna intervencija može riješiti prilike u Lageru. Ranković i Mićunović. ljulja u čamcu koji ga je prevozio do Titove vile u sjevernom Jadranu. vjerojatno. studenog.211 Bijela kuća nije bila nezainteresirana i nije odmagala Mađarima. lf>3. po cijenu očuvanja socijalizma. Čak ni emisije Radija Slobodna Europa i Glasa Amerike nisu u tome smislu bile odveć zavodljive. Jugo­ slaveni su na sebe preuzeli nastojanje da utječu na Nagyja kako bi on dobrovoljno odstupio s položaja. Na Brijune su oputovali u tajno­ sti 2/3. Tito je ugodno iznenadio goste lakoćom s kojom se suglasio da Mađari skreću udesno. Tako bi se intervencija mogla izbjeći. najmoćniji čovjek na svijetu u kritičnom trenutku za mir. 104 . a Mađarska okružena neutralnom Austrijom.

odbio i novi sovjetski prijedlog da Nagy i Losonczy budu prebačeni u Rumunjsku. Umjesto raspadnute Mađarske radničke partije stvorena je Mađarska socijalistička radnička partija s Kadarom kao glavnim tajnikom. listopada o tome razgovarao sa Zoltanom Szantom. jer ovaj formalno nije odstupio. 164. dok je Hruščov 5. J11 Crampton. Janos Kadar. nakon što je putem radija objavio da je započeo opći napad na glavni grad. studenoga Hruščov je započeo s masov­ nom i krvavom intervencijom.njegovi suradnici u Budimpešti doista nešto i činili u tome smjeru.215 Istoga dana iz sovjetskog vojnog vozila ispred vele­ poslanstva ubijen je jugoslavenski diplomatski službenik. Beograd se našao u iznimno teškoj situaciji. Nagyjevim suradnikom. Pred vlastitom javnošću i Zapadom izruče­ nje bi bilo ravno izdaji. Već u noći 3/4. Sovjeti su odmah zatražili izručenje mađarskoga vode. studenoga jasno rekao kako bi odlazak Nagyja u Jugoslaviju bio znak soli­ darnosti i nanio »nepopravljivu štetu« bilateralnim odnosi­ ma. Ciibianski. kao i još 41 čovjeka koji su bili u jugoslavenskom veleposlanstvu na budimpeštanskom Trgu heroja. Pouzdano se zna da je Savezni sekretarijat za vanjske poslove dao suglasnost Soldatiću za izdavanje azila članovi­ ma mađarske vlade. Nagy se. a borbe su trajale dva tjedna.21’ Soldatić je 2. a ostaliil ili Isto. međutim. Mađari su već bili obaviješteni da se u Rumunjskoj i Ruteniji gomilaju sovjetski vojnici. 165. Beograd je. dođe li do »antikomunističkih pogro­ ma«. postao je novi predsjednik vlade. 500. gdje je ostao do 22. kojega su poduprli Sovjeti. 105 . studenog. Angažirano je četiri tisuće tenkova i dvjesto tisuća vojnika. sklonio u jugoslavensko veleposlanstvo.214 Ona isprva postoji usporedno s vla­ dom Nagyja.

Nagy je potom preba­ čen u Rumunjsku.oslobođeni. studenog nije sviđala.21* Jugoslavija je još prije puštanja Nagyja morala učiniti nešto što bi pokazalo da se pribojava tragična završetka njegove sudbine i distancira od Moskve.11-2. Clissold. Kisenhower u Memoarima uopće ne spominje gdje je mađarski voda pronašao privremeno utočište. Iz Broza je govorio rigidni komunizam. Zato je i zapovijedio vojnom atašeu i tajniku veleposlanstva da se ukrcaju u autobus koji je. 106 . studenoga 1956. Zažalivši zbog intervencije i patnji mađarskog naroda. Dvadeset godina kasnije veleposlanik Soldatić rekao je kako mu se atmosfera na dan izlaska Mađara iz zgrade ambasade 22. Govor partijskom aktivu u Puli jedanaestoga tiskan je 16. Konačno je dogovoreno da Kadar dade pisme­ no jamstvo svima u jugoslavenskom veleposlanstvu kako će biti pušteni na slobodu. dok Sovjeti i njihov birokratski sustav ignoriraju ulogu i namjere radnih masa. sukladno dogovoru. Sovjeti su izigrali potpisano. Oklopno vozilo blokiralo je autobus i otpratilo ga do sovjetskog vojnog zapovjedništva u Budimpešti. Broz je u Puli napomenuo kako su »različiti putovi u socijalizam« jedina ispravna doktrina. Pregovore o izručenju vodio je podtajnik Državnog se­ kretarijata za vanjske poslove (SVP-a) Dobrivoje Vidić i veleposlanik Dalibor Soldatić. kao i preduga pot­ pora Rakosiju i Gordu. iako je stekao dojam da je Kadar tijekom pregovora bio iskren. do privatnih rezidencija trebao odvesti sve izbjegle. bila je pogrešna. Potpisani je dokument bio međudržavni sporazum i s njim se Nagy suglasio. što nije samo problem kulta ličnosti.217 ■ I0 Stuparić. jer su reakcionarni krugo­ vi iskoristili zbivanja. 264. 2. osim činjenice da su Sovjeti (iako oni formalno u pregovorima nisu sudjelovali) pregazili obećanje.VI. obložen osjećajem za pragmatičnost. Prva intervencija. Tito je podupro novu Kadarovu vladu i zaključio da je druga sovjetska intervencija bila nužna.

XXVI/doc.21* U analizi ovih događaja američkog veleposlanika Riddlebergera State Departmentu potvrđeno je kako je slabljenje veza Beograda i Washingtona prvorazredan cilj SSSR-a još od Hruščovljeva posjeta u rujnu 1956. Poslije su. a onda u druge zapadne zemlje. uglavnom visokoobrazovani ljudi. listopada) zbog njihovih simpatija prema socijalizmu. ovi su. Do­ dali su kako je pulski govor »druga Tita dočekan sa bučnim veseljem u buržoaskim krugovima u inozemstvu«. Odlaskom na Zapad preko »mostova slobode«. 442. tvrdilo se da je Amerika Jugo­ slaviji za ovaj govor isplatila iznos od 98. znatno poljuljali položaj mađarskih komunista.Moskva je uzvratila grubo. u doba drugoga jugoslavensko-sovjetskog zahlađenja.000 Mađara pobjeglo je nakon gušenja »revolucije « 1956. slijedile još neke isplate. Oko 200. koje je slijedilo poslije Sedmog kongresa SKJ. međutim.3 milijuna dolara.2 18219 Sada je. Iz k n jige T he C o ld War. s lik a U P I/C o rb is-B e ttm an n 218 Mićunović. lw FRUS/1956/Vol. za koji je veleposlanik Mićunović smatrao da je proglas sovjetskog CK-a. poput ovoga na slici koji je dva dana ranije srušio sovjetski projektil. navodno. u Austriju i Jugoslaviju. 759. Još 1958. navodeći da Jugoslavija zasi­ gurno ne dobiva pomoć sa Zapada (koja je obnovljena 16. 294/p. 107 . u članku objavlje­ nu u »Pravdi«.

izvješten je State Department. obrazovanim ljudima. Sjeća sc da je u džipu koji je kretao prema graničnim položajima slušao Kadio I. 410. Bijela kuća.ondon. Major JNA Branko Ku/. u Beogradu su smatrali opasnošću. 101/771. približno jednako dobro kao i izbjegli u au­ strijskim naseljima.220 Dwight Eisenhower u Memoarima napominje kako je do kraja 1956. na prostoru Jugoslavije nalazilo 17. Jugoslavija je trebala živjeti uz novi mađarski režim. Procjenjuje se da je u inozemstvo otišlo oko 200. a predsjednik je bio spreman tražiti od Kongresa dopuštenje za ulazak još većeg broja zainteresira­ nih. ali niti mogućnost. Cold War. pa i višestranačje. još se u ožujku 1957. vojno pomoći. Konačno. na kojemu je čuo da su jedinice JNA iz Banjaluke krenule prema sjeveru zemlje.ik tada sc nalazio na službi u Varaždinskom korpusu.000 mađarskih izbjeglica smještenih. kao i ostale zemlje Varšavskoga bloka. Razgovor s autorom. Oni su znali da Tito ne može pristati na ništa više od onoga što je već postojalo u Jugoslaviji. SAD su do toga vremena već prihvatile 21. ipak.000 Mađara. iz zemlje izašlo čak 150.000 izbjeglih. neki krugovi u Sjedinjenim Državama bili su razočarani jugosla­ venskom politikom prema zbivanjima u Mađarskoj.000 Mađara. 142. tako da je njihov odlazak predstavljao znatnu poteškoću za nove vlasti u Budimpešti. 141.»odgođena« sovjetska pomoć Jugoslaviji. siječanj 2000. a odnosi između Beograda i Moskve.221 Radilo se o mladim. Iako je Tito bio sve samo ne »imperijalistički agent«. 220 FRUS/1955/Vol. 108 . uz međusobna optuživanja. a korisnije pokušati poboljšati međusobne odnose. primjerice zahtjevi za napuštanjem socijalističkog svijeta. a Dulles i Eisenhower nisu imali nikakvu želju. nije bila nezadovoljna. Zato bi bilo neracionalno preglasno kritizirati susjede. 98. Ambrose. Sve što je bilo više od toga. 221 biscnhovver. ulaze u novo turbulentno razdoblje. Kada je postalo jasno da se Sovjeti iz Budimpešte neće povući. XXVI/dok. Bio je prisutan za predaje cijele mađarske pukovnije koja je prešla granicu i položila oružje.

čini se. nastojali mađarska zbivanja maksimalno iskoristiti. navodeći kako to »predstavlja novo. govori se dalje. lipnja 1958. iako je (kum­ stvu s Nagyjem unatoč). Sovjetski Savez. nadahnuo oružani otpor iz jugoslaven­ skoga veleposlanstva i poslije stvaranja nove vlade. barbarske osvete«.«22' Nagy je. lipnja 1958. Janos Kadar. naknadno se barem mogla zbog Ma-12 112 Kisenliowcr. U ime Državnog sekretarijata izjavu je odmah dao Jakša Petrić. »Poslije poraza kontrarevolucionarnog oružanog ustanka pojedine grupe zavjerenika tipa Imre Nagya potra­ žile su azil tamo. Svima je postalo vidljivo da je Lager na okupu zbog sovjetskih tenkova. smatrao se duž­ nim. nazvana Brežnjevljeva doktrina).bilo je dovoljno i ono što se zbilo. 109 . javljao se Radiju Slobodna Europa itd. djelovati unutar Lagera. 19. zabrinjavajuće smišlje­ no zaoštravanje u sklopu kampanje koja se vodi protiv naše zemlje«. u skladu s vodećim položajem među socijalističkim zemljama. Jugoslavija je ostala neovisna i zbog neusuglašene politike s Moskvom došlo je do novih međusobnih optužbi. pod sovjetskim diktatom ili bez njega. izigrao sve sporazume. izdavao ilegalni list. odakle su i ranije dobijale podršku. Citirani dijelovi optužnice teško su pogađali Beograd. zbog događaja u Cehoslovačkoj 1968. Kada već nije bilo moguće privući Jugoslaviju u Lager. 97. Sovjeti su. Također je još jednom manifestirana doktrina o ograničenu suverenitetu (kasnije. a ne bratstva naroda ujedinjenih protiv imperijalizma. ali i slobodnim.222 »Vjesnik« od 19. na naslovnoj je stranici tiskao vijest da je »Imre Nagy osuđen na smrt i pogubljen«. ipak je bio daleko bolje rješe­ nje od Rakosija ili Goroa. procijeni li da je međunarodno jedinstvo radništva ugroženo! Suđenje Nagyju u Rumunjskoj i njegovo pogubljenje Eisenhower je ocijenio kao »primjerom čiste. koristio »gusarsku zastavu« nacio­ nalnog komunizma. m Vjesnik.

govorio je Mićunovič. poslije je doživljavan jednom od uporišnih točaka u stvaranju pokreta nesvrstanih. a poglavito u perspektivi. Titu je zacijelo laskalo da se o Jugoslaviji u svezi s dvjema glavnim svjetskim krizama govori kao o jednoj od najvažnijih izravno neupletenih zemalja. koja je proglašena 26. Usporedno s revolucijom u Mađarskoj trajao je sukob Izraela. 1 IX. Naser je odluku o naciona­ lizaciji Sueskog kanala donio nakon jednotjednoga posjeta Jugoslaviji.đarske napadati. 10 . a sakrije od njega svoje glavne misli i namjere«. Kardeljeva. ali i Nehruom. kada su se očekivali pomaci za zemlju koju je napadala kombinirana anglo-francuska i izraelska vojna sila. srpnja 1956. i za vrijeme privatnoga rujanskog posjeta Hruščova Titu na Brijunima. Portreti egzekutora počinju s fotografijom Jurija Andropova. Tako je bilo. koji je održan na Brijunima 18. gdje je pregovarao i s Titom. Susret Tito-Naser-Nehru. »Mi u Jugoslaviji smatramo za manu ako prijatelj razgovara s prijateljem nedjelju dana. i 19. Još manje je mogao biti ohrabrivan od Jugoslavena da ga poduzme. Francuske i Ujedinjenoga Kraljevstva s Egiptom. Titova brijunska rezidencija bila je doista medu glavnim diplomatskim odredištima. ali i stavio Beograd u vrlo neugodan položaj. Unatoč još potpuno nerazjašnjenoj ulozi Tita i Jugoslavije u budimpeštanskim zbivanjima. nije ništa rekao o planiranoj nacionalizaciji Kanala. srpnja. On je Moskvi bio izvanredna dimna zavjesa za još slobodnije upletanje u mađarska zbivanja. ako je vjerovati Veljku Mićunoviću. l u Mićunović. Rankovićeva i Mićunovića slika još i danas stoje na zidu budimpeštanskog Vojnog muzeja uz fotografije svih onih koji su presudili Mađarskoj 1956. među­ tim.224 Arapski lider vjerojatno je dobro iskoristio publicitet sastanka. barem u očima Arapa. S jedne strane. Titova. Naser.

2251 U takvim je okolnostima Eisenhower 12. " (> HUJS/1956/Vol. Kremlj je želio iskoristiti priliku koja ga je mogla dovesti bliže toplom moru i žuđenom prostoru. 292/756.Sovjeti su vijestima iz Egipta bili oduševljeni. Oni su. koja je maskirala takvo djelovanje u Europi. Tito i Naser postali su bliski tijekom Titova posjeta Kgiptu od 2H. Dulles je navodio kako je Broz priželjkivao takvo putovanje. kada takve izjave medu Sovjetima nisu bile dobrodošle. Razlika je bila tek u ideologiji. Slično je. Broz je bio prvi strani državnik koji je snažno podupro egipatsko protivljenje Bagdadskom paktu i odobravao Naserovu kupnju čchoslovačkog (a zapravo sovjetskog oružja). Rubinstein. gdje je Staljin primjenjivao sličnu logiku osiguranja sovjetskih granica kao i carevi za vrijeme ekspanzije države u ranijim stoljećima. prosinca 1955. Za Sjedinjene Države to bi bio još jedan od načina učvršćivanja veza s Beogradom. bilo i u Istočnoj Europi. SAD su posebno pozdravile ulogu koju su Jugoslaveni imali tijekom Sueske krize u Ujedinjenim narodima i odluku da vojnici JNA sudjeluju u održavanju mira na Sinaju. studenoga pozvao Broza u posjet Washingtonu. siječnja 1956. glasno hvalio Titovu potporu u Ujedinjenim narodima 1956. Negodovanje dijela javnoga mnijenja nije se moglo izbjeći. konačno. XXVI/dok. svakako. 245. Naser je opet tijekom posjeta Moskvi 19 5X.226 Katoličko protivljenje Titovu posjetu Sjedinjenim Državama O Titovu posjetu u Washingtonu se razmišljalo još 1955. ali i odličan »pokusni balon« za budući posjet visokoga sovjetskog izaslanstva. . Baš kao i u doba ruskih careva. pa do 6. ali nije bila važna na Bliskom istoku. ali su već održani susreti izvan SAD-a pokazali da se to može prebroditi. jedini i u pravom smislu profitirali medu Arapima zbog bezrezervne potpore Naserovu potezu. 241. jer bi ono bilo dokaz prihvaćanja od »dobroga društva«.

bilo bi eventualno Ti­ tovo odbijanje putovanja. 210-211. 168.14-435. prosinca 1956. Dulles se ispričao Jugoslavenima.229 Ideje o putova­ nju kremaljskoga šefa Amerikom nadahnule su i Ronalda Reagana. Dulles je predložio da bi bilo najpametnije zaobići Srednji zapad ili prostor Nove Engleske. ali je po povratku u SSSR u unutrašnjoj politici počeo s provođenjem određenih promjena. koje su. Informaciju su prvi dobili i objavili novinari »New York Timesa« 17. 229 Bohlcn. ali da se o njemu zasada samo razmišlja. Ideju o posjetu predsjednik SADa ipak je podupirao. 4. Potom bi Tito putovao ze­ mljom kako bi dobio ideju o američkom načinu života. bile rezultat viđenoga u SAD-u. kako je Eisenhower istaknuo u telefonskom razgovoru s Dullesom. smatrajući da se time nepotrebno otežava jugoslavenska pozicija prema Moskvi. Veleposlanik Mates odmah je prosvjedovao. To je stajalište prethodno usuglašeno i s Bijelom kućom.Jedina istinska opasnost. mišljenje je veleposlanika Bohlena. navodeći tijekom svoje konferencije za tisak kako bi takav put bio »koristan«.22* Brozov boravak u SAD-u trebao je trajati deset dana. 22H Isto. i pokazala se uspješ­ nom. On. 112 . odmah je izazvala protivljenje u javnosti i medu nekim članovima Kongresa. Tri u Washingtonu trebala su biti ispunjena službenim razgovo­ rima. dakako. nije promijenio svoju ideologiju. Ideja o putovanju Amerikom i upoznavanje sa životom običnoga Amerikanca »testirana« je prigodom posjeta Hruščova 1959. koji je sredinom osamdesetih zamišljao kako će s Gorbačovom helikopterom preletjeti iznad radničkoga na­ 22' Lccs. gdje žive velike skupine stanovnika iz Istočne Europe.227 Službena objava poziva maršalu Jugoslavije da posjeti Washington tijekom 1957. svečanim objedima i si.

295/759-760. Baš tako zvuči i prijedlog da se u Washington ubrzo nakon Tita pozove španjolski generalissimus Francisco Franco ili predsjednik Republike Kine Chiang Kai-shek. kako bi »balansirali« negativne emocije koje će biti uzbur­ kane. tvornice i parkirališta. nazivajući Tita »progoniteljem vjerskih sloboda. Prije da je Dulles samo govorio senatoru ono što je ovaj želio čuti. 2M FRUS/1957/Vol. prosinca 1956. Najglasniji protivnici Brozova dolaska bili su katolički krugovi. govoreći da titoizam. ali i zato jer većina asimiliranih Hrvata u SAD nije željela »slušati o balkanskoj politici« i »stalno urlanje o balkanskim vodama«. 44. Woodcock Tender.2’1Mooney je jugoslavenski režim kritizirao i za vrije­ me ustanka u Budimpešti. Knights of Columbus. The 1958 National Catholic Almanac. 771.selja. 424^125.2’2 Katoličke su novine poziv označile šokantnim. primjerice American Legion. protivnikom ljudskih prava i ateističkim diktatorom«.*2’0 Senator Knowland već je 19. poput one u Detroitu. prosjedovale su zbog Brozova posje2. dijelile zbog financijskih i administrativnih sukoba. 2'2 The 1957 National Catholic Almanac. ne smije biti cilj europskim zemljama. National Councils of Catholic Men and Women. koje je predvodio kardinal Detroita F’dward Mo­ oney. 91. . Neke su se hrvatske kongregacije. posjetiti nasumce izabran dom nekog američkog radnika. iako je korak naprijed. Dullesu napisao kako je siguran da bi »crveni sag« Titu obeshrabrio sve antikomuniste s one strane željezne zavjese.2” Udruga hrvatskih kato­ ličkih svećenika u Sjedinjenim Državama čak je optužila vladu SAD za protitoističku i prokomunističku politiku! Mnoge slavenske crkvene udruge. U nešto kasnijem telefonskom razgovoru državni tajnik Dulles pri­ znao je Knowlandu kako do poziva možda i ne bi došlo da se on u vrijeme njegova odašiljanja nije nalazio u bolnici.0 Kissinger. XXVI/dok.

Rastuća opozicija i »neobuzdana kampanja reakcionarnih krugova«217 protiv posjeta navela je State Department da razmisli o skraćenju Titova boravka. Mates je već pregovarao o točnim datumima. 202. FIUJS/1957/Vol.244 Da bi se donekle utišali ti glasovi.<: Položaj Katoličke crkve u Jugoslaviji popravio se tek nakon smrti kardinala Stepinca 1960. 265/700. 0 Stepincu je s Titom razgovarao i John Foster Dulles za vrijeme posjeta Brijunima 1955. »U svezi s tim problemom. držeći da će biti nemoguće pristojno osigurati putovanje po SAD-u. 286. Razgovarao je s velikom žesti­ nom. još tijekom senatske karijere. daka­ ko. XXVI/ilok. koja je neograđivanjem od članaka u tisku i neisticanjem pozitivnih činjenica*21 2V‘ 2” 2. nije se slagao s rigidnim dijelom katoličke crkve i njihovim negativnim stajalištem prema pomoći Poljskoj i Jugosla­ viji. 111. Dulles i Eisenhower preporučili su Titu da učini kakav benevolentni istup prem? katolicima.1 budući predsjed­ nik John Fitzgerald Kennedy. State Departmentu je po­ nuđen vremenski rok od četrnaest dana. po mogućnosti kardinalu Stepincu. ali za trodnevni posjet.ta. O iznimnome utjecaju hrvatskih imigranata na katoličke krugove u svojim memoarima piše i George Kennan. Tito. Stuparić. Tito je pokazao prve znake emocionalizma koje je ispoljio tijekom čitavog posjeta. Matesu je priopćeno da je State Department odre­ dio dva datuma u travnju. jer je on bio potvrda postignutih odnosa. poglavito u novim uvjetima kada Jugo­ slavija više nije primala materijalnu pomoć. u tome smislu nije učinio ništa.246 Tito je poziv za posjet prihvatio.«2. Sorensen. tijekom kojega bi Broz mogao doputovati.6 21 Kcnnan. 114 . i to je jasno prigovoreno prilikom pregovora Matesa i Dullesa o otkazivanju posjeta Katolička oporba maršalu Titu u SAD-u nije bila novost. Beograd je bio ljut zbog šutnje američke vlade.

2™U njemu su citirani protesti katoličkih grupa.koje su određivale odnose dvaju zemalja zapravo. Keating iz New Yorka i Demokrati Madden iz Indiane i predstavnik Massachusettsa McCor­ mack. Uskoro je predložena i rezolucija koja bi zabranjivala raspolaganje federalnim fon­ dovima za ugošćivanje Tita i sličnih nepoželjnih posjetilaca SAD-a. 2. mislilo se u Jugoslaviji. Kongresmen McDonough iznio je podatak da po nekim anketama čak 61 posto ispitanika smatra kako posjet ne bi bio ni od kakve koristi. Lees. Kako ne bi došlo do skandala. Dokument je potpisalo 168 članova Kongresa iz 41 države. U njoj bi se moglo reći da je zbog nemogućnosti usuglašavanja datu­ ma posjet samo odgođen.2™»New York Times«. kongresna skupina bila je spremna izazvati blokadu rada parlamenta. za manje od mjesec dana objavio je izjavu kongresmena O’Konskog koji je obećao odstupiti u znak protesta posjeti li »obični krimi­ nalac« Tito Sjedinjene Države.ccs. 91. Peticiju Eisenhoweru protiv Titova posjeta u Kongresu SAD pripremili su potkraj siječnja republikanci McDono­ ugh iz Californije. koji je prvi izašao s pričom polovicom prosinca 1956. Otišao je do Dullesove privatne rezidencije i priopćio mu da se posjet otkazuje. Jugoslavenski je tisak doista 2'K The 1958 National Catholic Almanac.0 I. 212. Ukoliko Bijela kuća ustraje na pozivu. 2W Brands. 212.240 Već tijekom sastanka s Dullesom. Jugoslaveni su bili spremni usuglasiti svoju izjavu s onom State Departmenta. na kojemu je bilo riječi o skraćenju planiranoga puta. Mates je Dullest! neslužbeno priopćio kako smatra da bi otkazivanje posjeta bilo najsret­ nije za obje strane. U Senatu antititovsku skupinu predvodio je Styles Bridges. 213. Dulles je dogovorio da ga Mates obavi­ jesti o beogradskom stajalištu čim ga primi. Jugoslavenski je veleposlanik upravo to i učinio. 47. 115 . pokazala slaganje s takvim stajalištem. veterana i svih koji su se posjetu protivili.

Izvješća tajnih službi. usta­ ša i četnika«. kao i kasnijem intervjuu. ipak. detalj pokazuje kako je često i tijesno Foster razgovarao i dogovarao se s predsjednikom SAD. koji je. 299/767. svakako ne treba posve odbaciti utjecaj koji je to moglo imati na neke kasnije poteze. travnja i National Intelligence Hstimatea od 11. političkih emigranata. nije rekac kako su. bio je to pravi trenutak da se nastavi s pomoći Beogradu kako bi se pojačao utjecaj Sjedinjenih Država. bilo je jasno da su jugoslavensko-sovjetski odnosi loši. Doduše. U vlastitoj knjizi.izbjegao optužiti američku administraciju i narod za odga­ đanje posjeta.242 Prema mišljenju Johna Fostera Dullesa. I ta. Privremeno približavanje Moskvi (1957) U ožujku 1957. Mates nagla­ šava kako je posve neistinita informacija da je posjet odgo­ đen na prijedlog američke strane. točno je da je Elsenhower na prvoj idućoj konferenciji za tisak izrazio nezadovoljstvo i istaknuo kako se u borbi za mir treba razgovarati i s onima čije se mišljenje ne dijeli. 2. Tijekom razgovora s Matesom Dulles je primio pozi\ predsjednika Eisenhowera. želio što prije saznati Titovo mišljenje. lipnja 1957. osim »katoličke crkve.24' Dotadašnja je politika potpore dala prve rezulta-*2 2.1 Mates. Imajući na umu Brozovu taštinu. Tamo. XXVI/dok. ako vjerujemo Matesovim sjećanjima.2 Kadilo se o izvješćima Operations Coordination Uoarda od 24. 16 . 206.241 snaga i broj onih koje on naziva »s njima povezanim krugovima u Americi« bili veliki i vrlo impresiv­ ni. koja su razmatrala jugoslavensku poziciju tijekom mađarskih zbivanja. 2"' FRUS/1957/Vol. bila su suglasna u tome da je režim spreman i sposoban zadržati samostalnost unatoč snažnim pritiscima.

FRUS/1957/Vol.244 Takav razvoj SAD ne treba ni zabrinjavati ni radovati. unatoč tomu što je u satelitima prevladao kon­ zervativizam. represivni potezi u Poljskoj i Mađarskoj dovoljno su ilustrativni. Iako sada bez izravna suparnika. a SAD su nastavile sa slanjem vojne pomoći. 301/770. 1 17 . konačno pobijediti grupu Maljenkov-Molotov-Kaganovič.6 Lampe. Brands. U jugoslavenskoj je vanjskoj politici sve više prevladavao neutralizam u »nastojanju da se Jugoslavija učini vođom političkih snaga neangažiranih ni od jednog Bloka«.24S Hruščov. Već u svibnju 1957. XXVI/dok. Važno je da Jugoslavija ne sudjeluje u planovima komunističkog osvaja­ nja svijeta. Jugoslavija je pokazivala da se neovisna poli­ tika isplati. »Tito je jedini čovjek u Europi koji se posve uspio riješiti Sovjeta. Nastojanju da se Moskva više približi Egiptu zasigurno je mogao pridonijeti Tito. 303/778. Eisenhower je objavio da će borbeni mlažnjaci koji su Jugoslaviji obećani biti konačno isporučeni. 216. 214. što je stimuliralo pri­ bližavanje Beogradu. rekao je Eisenhower vodi antititoističke frakcije u Senatu SAD-a Stylesu Bridgesu. tražio je potporu. kako bi se uzvisio i Titov osobni prestiž. Iako režim u Beogradu ne pokazuje namjeru liberalizirati se. jer je Tito bio razdiruća snaga među socijalističkim zemljama. Jugoslavenski ministar obrane Ivan Gošnjak2 2" FRUS/1957/Vol. XXVI/dok. Svakovrsna je gospodarska pomoć i dalje bila nužna. 267. uspio je u lipnju 1957. Za vrijeme sastanka NSC-a ministar obra­ ne Charles Wilson izjavio je da je Jugoslavija »tako rekući saveznik Sjedinjenih Država«.te. kojega je podupro maršal Zukov. 2.246 U kolovozu su se Tito i Kardelj susreli s Hruščovom u Rumunjskoj i potvrdili načela iz Beogradske i Moskovske deklaracije. Ni pod kojim uvjetom ne želim vidjeti da Tito nema kamo otići nego natrag Sovjetima«.

Tito je . tih je dana u Washingtonu izjavio kako je njegovo mišljenje da Jugoslaveni postaju odveć bliski sa Sovjetima. no prijedlog da se pomoć posve prekine odbacili su i Dulles i Predsjednik. FRUS/1957/Vol. Selwyn Lloyd. prema riječima državnog tajnika Dullesa nestalo je i posljednje razlike u vanjskim politikama SSSR-a i Jugosla­ vije. prekinula je odnose s Beogradom 19. 249 FRUS/1957/Vol. 118 . što je Broz držao iznimno uvredljivim. XXVI/dok. Odbijanje ponuda s Istoka da se kupi njihova televizijska tehnologija i kupnja zapadne opreme samo je jedan od posljednjih dokaza neovisne jugoslavenske politike. listopada.H FRUS/1957/Vol. konačno priznala DDR. 510. bio je to još jedan korak natrag u jugoslavenskim odnosima sa Zapadom.250Jugoslavenski veleposlanik Ma­ tes u razgovoru sa zamjenikom podtajnika državnog tajnika za gospodarstvo Dillonom 24. Odmah po svom povratku u SSSR Žukov je smijenjen sa svih vojnih i stranačkih dužnosti.249 Savezna Republika Njemačka. X/dok. slijedeći Hallsteinsku doktrinu. ne skrivajući svoju potpunu uvjerenost u neutralni položaj Beograda. XXXVI/dok. listopada 1957. 518/801.248 Kad je Jugoslavija 15. 507/785.r World Affairs 1957. Tijekom posjeta jugoslavenskog ministra financija Avde Hume Washingtonu 15. listopada ponovio je da je Jugoslavija neutralna.otputovao je u Moskvu u lipnju. . 509/787. XXVI/ilok. Eisenhowerova je administracija iznova propitivala nastavak pomoći Jugoslaviji. 127/555. a maršal Žukov posjet je uzvratio u listopadu. britanski ministar vanjskih poslova. državni je tajnik Dulles. listopada. 2S" FRUS/1957/Vol. Iako se gospodarska suradnja nastavila. ali isto tako socijalistička zemlja.247 Smjena je pripremlje­ na za vrijeme vrlo duga Žukovljeva boravka u Jugoslaviji i Albaniji. 2. ipak zapitao gosta zašto je Jugoslavija toliko povezana sa Sovjetima na vanjskopolitičkom planu.

Godine 1957. hraneći antijugoslavenske krugove u Kongresu i medijima. došlo je do »velike bitke oko budžeta« na Capitolu u Washingtonu.5 Mićunović. politika nesvrstavanja nametala se kao jedino logično rješenje. optužila Beograd da je od Amerikanaca dobio 60. 443. 2. ispričavajući se iznenadnim akutnim lumbagom.2 Clissold. Vojna je pomoć početkom pedesetih spasila režim.1 FRUS/1957/Vol. Hruščov im je.255 U svijetu u kojem je Jugoslavija bila odveć crvena za Washington. a neposlušna Moskvi. Predsjednički prijed­ log za 72 milijarde dolara za sljedeću fiskalnu godinu zna­ čilo je povećanje od gotovo tri milijarde u odnosu na prošlu 2. 2.252 I za taj je neposluh Moskva 1958. studenog 1957. navodno. 71. ali se sada sve više pretvarala u izvor sukoba između dviju zemalja. približavao se novi prekid odnosa sa Sovjetima.5 milijuna dolara. 1 19 . I dok su mnogi zapadni promatrači zaključivali da se Tito ponovo vratio u socijalističku zajednicu naroda.nedavno sam objasnio kako je tek želja za ponovnom uspo­ stavom utjecaja među sovjetskim satelitima bila u pozadini priznavanja DDR-a. poručio da više ne mogu sjediti na dva stolca. 317/800. Zamjenik državnoga tajnika Murphy spekulirao je da bi bolest »isto tako mogla odražavati zabrinutost da se otišlo predaleko u približavanju SSSR-u«. XXVI/dok. Pomoć SAD-a bila je ključna za opstanak ovakve Jugo­ slavije. Tito je za naglo smjenjivanje Zukova nakon posjeta Ju­ goslaviji uzvratio neodlaskom u Moskvu 6. Aleksandar Ranković i Veljko Vlahović u Moskvi su odbili potpisati Dekla­ raciju dvanaest komunističkih partija u kojoj se KPSS-u priznavao položaj prvog među jednakima u komunističkom svijetu.251 Edvard Kardelj. na proslavu četrdesete obljetnice Oktobarske revolucije.

opremanje je i konačno prestalo. Sovjeti u Zemljinu orbitu lansirali prvi umjetni satelit. ali i obra­ zovanju. SAD će izgubiti tehnološku superiornost. listopada 1957. Na­ kon što su 4. Novi modernizacijski ciklus započeo je 1962. Do toga trenutka čak 92. koja je trajala proteklih sedam godina. Vrlo brza modernizacija JNA.godinu. time je bila znatno usporena. prirodnih znanosti i stranih jezika.255 FRUS/1957/Vol. povećanje izdvajanja za školstvo također je imalo svoje hladnoratovsko. vojsci. 320-323/804-809. Beograd je smatrao da bi potpuni prekid vojne pomoći mogao podići kakvoću bilateralnih odnosa. XXVI/dok. 30. Druga se strana suglasila. ponajprije zbog povećane potpore drugim zemlja­ ma. srpnja 1957. a Jugoslaveni su odmah izrazili želju da vojnu opremu od Sjedinjenih Država kupuju. 3 1. 12 0 .7 posto obećane opreme bilo je ionako isporučeno. programu razvoja atomske energije. ali tada s osloncem na Moskvu.254 Odluka o prekidu suradnje u sklopu MDAP-a objavljena je u Beogradu 15. a od veljače 1958. Eisenhower je osobno istupio s kritikom nacionalnog obrazovnog sustava. sigurnosno opravdanje. Bez znanja matematike. 255 Dimitrijcvić. Doduše.

Do drugog prekida odnosa sa SSSR-om došlo je 1958. Jugoslavija je bila siromašna zemlja s manje od dvadeset milijuna stanovnika. 121 . 176. To se posebno odnosilo na radničko samoupravljanje. Suradnja sa SAD-om bila je tek u krizi i cijela skupina zemalja Trećega svijeta na Beograd je gledala prijateljski.256 Odveć bliska suradnja s kapitali­ stičkim zemljama potkopavala je temelje jugoslavenskog ustroja.6 World Affairs 1958. Dok­ trina po kojoj je socijalizam napredniji sustav od onoga na Zapadu režimu je davao dodatnu sigurnost. bili su na najnižoj točki u posljednjih nekoliko godina. Tito je bio jedini socija­ listički voda koji je mogao diktirati uvjete sporazumijevanja sa sovjetskim blokom.JUGOSLAVIJA — PREDVODNIK ZEMALJA TREĆEG SVIJETA (1958-1961) Druga izolacija Međudržavni odnosi SAD-a i Jugoslavije potkraj 1957. Potezi Josipa Broza na kraju pedesetih godina odražavali su njegovu želju da zaigra ulogu svjetskoga državnika. drugi prekid odnosa sa Sovjetima nije bio onoliko ozbiljan kao prvi. Jugoslavija je ponovno izolirana od oba bloka. Skupina neutralnih zemalja u nastajanju cijenila je jugoslavensko rukovodstvo. Iako su koristi za većinu stanovnika Jugoslavije 2. zbog ideoloških razlika. koje se držalo više u skladu s izvornim idejama Marxa i zato bliže »pravom« socijalizmu od sovjetskog sistema. Svejedno. ali neovisna i poznata.

212. U istom razdoblju 1959. Jedan je čovjek oteo JAT-ov zrakoplov.257 Zbog velikih unutrašnjih poteškoća Beograd je nastojao postići neki uspjeh koji bi pozornost javnosti usmjerio drugamo. Gospodarske su izbjeglice vraćane u Jugo­ slaviju. prvi tajnik veleposlanstva u Beogradu Robert B. 147/422.bile minimalne. Eisenhowerovu doktrinu. Prosječni je broj jugoslavenskih izbjeglica koji su tražili azil u Austriji i Italiji dosezao i po dvije tisuće ljudi mjesečno i bio je veliki financijski napor za te države. Broj političkih i gospodarskih emigranata/izbjeglica stalno se povećavao. O tome je 30. Unatoč rastučem životnom standardu u Jugoslaviji. izdali čak 11 798 tranzitnih i 2499 turističkih viza. jedan vojni pilot preletio je u Italiju. 1959/Vol. Hill razgovarao sa svojim austrijskim. Tito je Jugoslaviju uspio staviti na svjetsku političku kartu. štrajk rudara u Trbovlju (u siječnju 1958). brojke su bile slične (10. Izbjeglički problem smanjio se do ljeta 1959. Najlakše ostvarivi bili bi oni na vanjskopoliti­ čkom planu. 429. Procjena je bila da je do toga vremena »krema« onih koji su željeli otići već otišla. Indoneziju. tako je i interes za odlaskom prestao. Početkom 1957.435 i 2747). Marcy nije bio posve siguran da će Broz moći zadržati neovisnost prema Moskvi. srpnja 1959. podupirali su Kinu. 486. Sjevernu Koreju. pokazao je ozbiljnost gospodarske situacije. prvi tajnik veleposlanstva SAD u Beo­ gradu Oliver M. ali se u Jugosla­ viji popravilo stanje. a rakav politički pravac skup i rizičan. 122 . Jugoslaveni su napadali Bagdadski pakt. 124. talijanskim i grčkim kolegom. 487. Talijani su naveli kako su nedavno uspjela tri dramatična bijega na Zapad. Austrijanci su u prvoj polovici 1958. X/dok. Postojale su brojne indikacije da se vanjskopolitička neovisnost posve istopila.25 25' FRUS/1958. a skupina mladih u čamcu je preveslala do talijanskih teritorijalnih voda.

sve dok postoje zadovoljavajući odnosi između Washingtona i Beograda. i njezin posjet kući obitelji Mates u Maksimiru. John Foster Dulles zagovarao je njezin ostanak. bila u Zagrebu i Dubrovniku. 17. srpnja 19. U dokumentu stoji da Jugoslaviju valja »tretirati kao i druge slobodne europske zemlje kod razmatranja jugoslavenskih zahtjeva za izvozne dozvole u SAD«.« Dubrovački vjesnik. dapače. X/dok. 208. 5805. 123 . Vrlo je zanimljiv dolazak bivše prve američke dame Eleanor Roosevelt Zagrebu 1956. da prenesu njegovu izjavu da je Dubrovnik najljepši grad kojega je on ikada vidio. Kratkoročni se ciljevi nisu mijenjali.2*0) Trebalo je poraditi na intenziviranju su­ radnje s Turskom i Grčkom kako bi sovjetski utjecaj u Jugoistočnoj Europi još više oslabio. Jedan od paragrafa doku­ menta (24-b) sadržavao je rečenicu u zagradi. 120/112-319. 260 Stuparić. oko koje nije postojala suglasnost među članovima NSC-a.53. NSC-a iznova se procjenjivala politika Bijele kuće prema Beogradu. Te je godine u Dubrov­ niku bio i Adlai Stevenson. koji je »pri polasku iz našeg grada ovlastio predstavnike štampe. Trebalo je stimulirati i osnovna istraživanja na područuju atomske energije.58/Vol.259260 Najvažniji je bila neovisna Jugoslavija izvan sovjetskoga lagera i oprezno nastojanje na liberalizaciji i demokratizaciji režima i zemlje. Foster je. (Posjeta vrlo poznatih američkih ličnosti bilo je i prije.25S U izvješču br. »Produžiti dopuštenje Jugoslavenima da kupuju (ili dobiju na kredit u određenim slučajevima) takvu vojnu opremu i zalihe iz SAD-a koja bi im bila potrebna da bi izbjegli ovisnost o sovjetskom bloku. Jedan od načina realizacije navedenog cilja bilo je i jačanje kulturnih veza zapadnih zemalja s Jugoslavijom te povećan broj bilateralnih posjeta. Kleanor Roosevelt već je 1953.« Dok su vojni vrhovi bili za njezino brisanje. napomenuo da su Jugoslaveni odbijanjem daljnje vojne pomoći zapravo pomogli admini­ 259 FRUS/19.Istočnu Njemačku i sovjetski prijedlog razoružavanja.

Iako pozvane. nije ni Tito. prema Jugo­ slaviji je ponovno djelovao vrlo prijateljski. spo­ minjući Zapad u povoljnijem kontekstu no što je to bilo napisano u kongresnom materijalu. 123/327. odbivši bilo kakvu kritiku programa SKJ. Clissold. 72. 2<H Foreign Relations 1958. Brojne partije već do­ govorene timove nisu poslale zbog pritiska iz Moskve. Isto je učinila KP Francuske. 42. 1 24 122/325. poslala tek promatrača.26' Tijekom posjeta Pragu i Sofiji Hruščov je optužio Jugo­ slavene za »revizionizam« i »antimarksizam«.261 VII. Cehoslovačka i Kina uopće nisu bile prisutne. 123/326.straciji u odnosima s Kongresom. X/dok. . X/dok. 265 FRUS/1958/Vol. Mnogo je oštriji bio govor Aleksandra Rankovića. 180. talijanska. ostale su komunističke zemlje odbile poslati visoke delega­ cije i ljubljanskom su sastanku prisustvovali tek njihovi veleposlanici u svojstvu promatrača. 26‘ FRUS/1958/Vol. Tito je u govoru naglasio razlike između Sovjeta i Jugoslavena. Campbell. Predstavnici zemalja Istočnog bloka na te su riječi izašli iz dvorane. 281. 264. dok je najjača zapadna komunistič­ ka partija. Ako Sovjeti nisu spremni na ustupke. osim predstavnika Poljske. Clissold. X/dok. Ma kako da je antikomu­ nističko bilo djelovanje Johna Fostera Dullesa.262 Ideološki je napad izveo P’dvard Kardelj. kongres SKJ: drugi prekid s Moskvom Materijali za VII. Lampe. koji je Sovjetski Savez optužio zbog napada na Jugoslaviju i sklapanja sporazuma s Hitlerom. kongres SKJ objavljeni su nekoliko tjedana prije njegova početka u travnju 1958. koji je zaspao. dok Albanija. za kojega je Tito rekao da je zbog*26 261 FRUS/1958/Vol.264 Vjerojatno su najbolnije odjeknule Hruščovljeve riječi na Sedmom kongresu KP Bugarske.

277. Tito je na te optužbe odgovorio za vrijeme govora u Labinu 15.. Sovjetski Savez želi djelatno pomoći druge socijalističke zemlje. a ako me je tko čuo. objavljenoj u »Pravdi« 9. neka mi to kaže. Tvrdio je da su napadi žestoki i »nimalo drugarski«. Dok američka ’pomoć’ ima za cilj učiniti zemlje-primateljice ovisnima o SAD-u. 16.. bila opravdana i da je Tito samo trojanski konj imperijalista pomoću kojega socijalističke zemlje treba razoriti. utemeljeni na lažiranim citatima. U sovjetskoj kritici novoga programa SKJ. Tito je rekao kako ga optužuju da je »hvalio američku pomoć i američki imperi­ jalizam«.) Svatko zna da američka pomoć nekoj zemlji nije bez razloga i da vodi do ovog ili onog oblika gospodar­ ske ili političke ovisnosti. 125 . »Vi znate vrlo dobro da ja nikad nisam hvalio imperijalizam. Suradnja na kulturnom i gospodarskom planu slijedila je ponovno uspostavljanje odnosa između dviju vlada i partija. Hruščov je tamo izja­ vio da je rezolucija Kominforma iz 1948. otvoreno se pitalo zašto su SA1) tako benevolentne prema Jugoslaviji? »Nije li to zbog toga što jugoslavenski vođe žele oklevetati Sovjetski Savez. kao i gospodarski nerazvijene države.. (Predsjednik Tito govorio 11a velikom mitingu u kabinu: »Ništa nas ne će moći zaplašiti. ojačati i razviti njihovo gospodarstvo. svibnja 1958. lipnja 1958.«166 Nakon normalizacije odnosa s Moskvom doista je želio što prije zaboraviti »one teške rane koje mu je Staljin zadao«. 266 Vjesnik. 265 Clissold. osla­ biti jedinstvo međunarodnog komunističkog i radničkog pokreta? (.. puni »najgrubljih psovki« i »kletva«. da se borimo za pobjedu onoga što vjerujmo da je pravedno«). lipnja 1958.«26526 Jugoslavenski veleposlanik u Moskvi Veljko Mićunović u dnevnik je zapisao kako je ova nepot­ pisana deklaracija Pravde zapravo stajalište sovjetskoga CK.stalnog spominjanja Jugoslavije »izgledao kao neki frakcij­ ski bugarsko-jugoslavenski kongres«.

na granici diplomat­ skoga incidenta.Vojna i gospodarska pomoć iz Amerike pomogla je u svla­ davanju teškoća u kojima je zemlja tada bila. 282. Pogoršanje odnosa s Moskvom pratilo je i zaoštravanje s Pekingom. čije je ime tako izgovorio da su se okupljeni na zboru počeli smijati. bilo bi nepravilno i nerazumljivo s naše strane ako bismo negirali veliki značaj te pomoći koju smo primali u vrijeme kad nam je bilo najteže. »Iako je pomoć SAD iznosila svega četiri posto našeg nacionalnog dohotka. ili su tako izvađeni iz teksta da daju sasvim krivu predstavu o našim stavovima«. prijetila glad i gubitak neovisnosti i tripartitna pomoć tada je značila mnogo. Dijelovi Brozova labinskog govora upućeni Pekingu bili su posebno oštri. Tito je rekao da »Takvim psovačkim rječnikom ti ’marksisti’ tobože brane čistoću teoretskih misli« klasika marksizma.naročito u Kini. Jugoslaviji je 1949. Trogodišnje razdoblje zatopljenja. doživjela takvu metamorfosu dok je stigla iz P’vrope do26 26' Vjesnik.« Amerikanci ne pomažu Beograd zbog socijalizma.. uostalom. Ja mislim da to može učiniti onaj koji zna.«267 Brozove su riječi bile oštre i vrlo jasne. 126 .. a onaj koji ne zna ne može graditi socijalizam ni na vlastitoj pšenici. bilo je kratko. kao što zbog socijalizma nisu pomagali ni Sovjete 1922. (. izgleda. ali da bi se oni »prevrnuli u grobu. i to na temelju citata. kad bi znali tko sve i na kakav način objašnjava njihovu nauku«. Jugoslaviju su Kinezi ponovno optužili za revizionizam. nije ništa gora od sovjetske— koju ne dobivamo.. započeto 1955.. Ističući pisanje »Renmin ribaoa« («Narodne novine«. 26. Uissold. »Zen Min Zi Bao«).) Američka pšenica. za koje je Tito naveo kako su ». dok američku dobivamo — a to važi i za ostalu robu. »Marksistička nauka je. netačni i ponekad falsificirani. lipnja 1958. »Drug Hruščov često ponavlja da se socijalizam ne može graditi na američkoj pšenici.

Isto tako. nisu se ni pojavili na večeri koju je pripremio diplomatski zbor. u svome dnevniku da se počelo događati ono što se i inače zbivalo u sličnim prigodama.. svibnja 1958.2r. Otkazan je posjet maršala Vorošilova. Londonu i Parizu željeli čuti. lipnja 1958. svakako bijaše riječ o retorici koju su u Washingtonu. drugi je prekid Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom dobro prihva­ ćen na Zapadu. Kinezi na odnose među naro­ dima gledaju kroz prizmu staljinizma.« U svjetlu tako žestokih riječi ne čudi što jugoslavenskog veleposlanika u Kini Popovića. m Mićunović. Veleposlanici malih ili neutralnih zemalja Zapada najavili 2<>HVjesnik.«. predsjedni­ ka Prezidija Vrhovnog sovjeta.s Iako ovaj put novi američki veleposlanik Karl Rankin nije bio uzbuđen poput svojega kolege prije deset godina. u oproštajni posjet nije primio ni jedan član kineske vlade. 26. iako su se u Beogradu pri­ premili slavoluci u onim ulicama gdje je kolona trebala proći. napadajući Jugosla­ viju zbog njezine vanjske politike »koegzistencije između država i naroda s različitim društvenim sistemima..kineskih rukovodilaca da je danas njeni tvorci nikako ne bi mogli prepoznati. 127 . što znači da su oni protiv popuštanja zategnutosti u svijetu i da u tom pogledu stoje na istim pozicijama na kojima su i najreakcionarniji ratnohuškački elementi na Zapadu. jer je dobila »u toj udaljenoj zemlji takva nakaradna tumačenja od nekih tobožnjih marksista koji je na svoj. što je ostavilo »mučan utisak kod većine diplomatskih predstavnika u Pekingu«. 443. koji se potkraj lipnja vraćao u Beograd. a on se još nekoliko dana ranije veselio što će ga na putu moći pratiti sin.269 Veleposlanik Veljko Mićunović zapisao je 17. a propagandni rat na­ stavljen. 423. Sovjetska je gospodarska pomoć obustavljena. Imajući u vidu neke Titove naglaske iz govora u Labinu. neljudski način tumače i hoće da drugima dijele lekcije iz marksizma«.

r l World Affairs 1958. Oni su bili prethodnica predstavnika velikih zemalja. tražeći da se Bijeloj kući dopusti odobravanje pomoći bilo kojoj komunističkoj zemlji osim Kine. Ken­ nedy. senator iz Massachussetsa John F. mi bismo. prema kojemu je Predsjednik prije odobrenja pomoći imao obavijestiti Kongres da li je Jugoslavija i dalje neovisna o SSSR-u. SSSR-a i Sjever­ ne Koreje i bez konzultacije s parlamentom. što bi po njegovom mišljenju oslabilo solidarnost unutar komunističkog bloka.«271 " u lirnnds. Ako bismo mogli uspostaviti centrifugalne nasuprot centripetalnim silama. Kada je 18. Predsjednik Kisenhower i nadalje je zagovarao nastavak pomoći. State Department imao je sve više poteškoća u opravdavanju izdašne pomoći Beo­ gradu. Protiv su glasovali čak i vHo konzerva­ tivni političari poput republikanca iz Minnesote Waltera Judda. lipnja 1958. 180.270 Drugi je amandman predložio dugogodišnji pobornik pomoći Beogradu. da li sudjeluje u komunističkom osvajanju svijeta i koji je uopće interes SAD-a da se nastavi dosadašnja politika. moje je mišljenje. 128 . Predložen je Feighanov amandman. zamoljen da svoje stajalište objasni. Amandman ipak nije prihvaćen. Ni taj prijedlog nije prihvaćen.su želju susresti se s jugoslavenskim diplomatom. Sve su to bili dovoljni razlozi da se iznova preispita i američka politika prema Jugoslaviji. 217. činili veliku uslugu slobodnom svijetu. Fisenhower je odgovorio kako bi on »dao pomoć za bilo što. što je pomoglo projugoslavenskim krugovima u Kongresu.

272 Washington je bio iznimno zainteresiran za Tito­ vo mišljenje o trenutnoj situaciji u arapskom svijetu. Jordanski je kralj Husein na to zatražio intervenciju Ujedinjenog Kraljevstva.27' Pravo na takvu akciju imaju jedino Uje­ dinjeni narodi. koja bi trebala biti neutralna i r i FRUS/1958/Vol. Gamal Abdel Naser.kM . Na Bliskom je istoku u tijeku nastajanje jedinstvene arapske države.U8. U I/. srpnja 1958. Imre Nagy pogubljen je 16.t 129 . koji su podupirali sirijski krugovi. Beograd je bio oprezan zbog više razloga. prema kojoj se pomoć SAD-a mogla protegnuti i na Bliski istok. sovjetska prijetnja jugoslavenskoj neovisnosti nije bila tako ozbiljna kao 1948. do 12. Jugoslavenski je otpravnik poslova u Washingtonu Franc Primožič obavijestio američkog državnog tajnika da se beo­ gradske vlasti protive vojnoj intervenciji SAD-a i Ujedinje­ nog Kraljevstva.M . predsjednik Ujedinjene Arapske Republike (Sirija i Egipat) boravio je u posjetu Titu od 2. X/dok. Bliski je istok ponovno prolazio kroz turbulentno razdoblje i američka je intervencija u Libanonu Sovjetima mogla poslužiti kao di­ mna zavjesa za akciju sličnu onoj u Mađarskoj prije dvije godine. Samo dan prije s prijestolja je svrgnut irački kralj Faisal II.Kriza Trećeg svijeta i jugoslavenska diplomatska inicijativa Iako 1958. Kršćanski predsjednik Libanona Camille Chamoun bio je jedini bliskoistočni voda koji je pozdravio Eisenhowerovu doktrinu. koji je pogubljen zajedno s cijelom obitelji. Na temelju te doktrine američki su se marinci iskrcali u Bejrutu 15. lipnja 1958. srpnja 1958. što je doživljeno kao izravna prijetnja Titu. Udar su vjerojatno potaknule i potpomogle vlade u Kairu i Sovjetskom Savezu. FRUS/1958A'ol. I28/. X/dok. U isto je vrijeme započinjao građanski rat u Libanonu.

'6 Brown. 1 S Carlcton. Sjedinjene su Države ubrzo promijenile pristup Bli­ skom istoku. Obrazloženje glasi da je riječ o tradicionalnim.276 Paradoksalno. Muskatu itd.autonomna i kao takva bila bi najbolji jamac mira u po­ dručju. 130 . I doista. feudalnim društvima. nakon što su pokreti za neovisnost ojačali u Kuvajtu. ali Sjedinjene su 2' ‘ HRUS/1958/Vol. Naser se čini nezainteresiran pružiti im pomoć. brinuti se da se islamski pokret ne razbukta od Casablance do Kabula. koje kanaliziraju frustracije siromaš­ na i slabo obrazovana stanovništva. Broz je naglasio kako su događanja u Libanonu i Iraku pokazala da tamošnje zemlje izlaze iz feudalnog uređenja. Umjesto da se brinu zbog sovjetske interven­ cije i. Omanu.52/44^. odlučile su svaki problem definirati u vla­ stitom političkom kontekstu. Na početku šezdesetih godina.274 Ti su zaključci bili točni. 104-105.149. ali i u suglasju s Naserovom retorikom iz kasnijih godina. To je već veliki korak naprijed. a ukoliko već nestaju stare elite. rekao je Tito. Potkraj srpnja američki je veleposlanik Rankin o istim problemima na Brijunima razgovarao s Titom. i nitko se ne treba bojati da je riječ o dolasku komunizma u tako zaostalo područje kao što je Bliski istok. kada je on naglašavao razliku između »naprednih« i »feudalnih« arapskih država. X/Jok. navodio je Tito.. . strahuju od nacionalnoga buđenja među Arapima. 1. Za gospodarsku pomoć i suradnju više se neće tražiti djelatno sudjelovanje u sustavu paktova. onda svakako treba podupirati nove. ali da Washington isto tako treba priznati novi režim u Bagda­ du. Čak ni antizapadnjačka retorika više nije smetala.2715 Jedina je zadaća SAD. Rankin je naglasio da je jedina razlika između dviju zemalja u načinu postizavanja mira u arapskom svijetu. 444. ipak bezrazložno.

Države najprije u svakom dijelu svijeta morale proći kroz krizu i suočiti se s nepremostivim preprekama da bi zatim promijenile pristup. sugerirajući kako bi to bilo u interesu Zapada. koja najviše pridonosi nacionalnom dohotku. Stoga je i savjetovao Sukarnu da bude obzirniji prema Sumatri. Cej­ lonu. Slično žele i Burmanci i Indijci. ne navodeći točno na koga misli. . X/dok. osjeća daleko sigurnije. Herter je mislio kako bi bilo vrlo dobro da u sklopu putovanja Tito. nakon povratka Broza s turneje po Indoneziji. Neki vanjski krugovi. Iako je jugoslavenski slučaj bio poučan. odgovorni su i za pokretanje pobune na Sumatri. po­ sjeti balkanskoga partnera. UAR-u i Grčkoj (od 2. Broz je napomenuo kako e službena Jakarta i dalje nepovjerljiva prema Zapadu. trebala je proći 1958. Etiopiji. koji s nepovjerenjem gledaju na američku vojnu pomoć Pakistanu. pa je u tome smislu i poslao pismo američkom veleposlanstvu u Turskoj. Indonezija je golema zemlja velikih bogatstava. 1 4 0 /4 7 0 -4 7 1. Ostale afričke i azijske H UJS/1960/Vol. ožujka 1959). do toga nije došlo. Burmi. Indonezija samo želi neovisnost i miran život izvan blokova. pa da se promijeni pristup Arapima. Iako je plan novoga državnog tajnika SAD Christiana Hertera bilo organizirati Titov po­ sjet Ankari. Rankin je s Titom ponovno razgovarao u ožujku 1959. X/dok. prosinca 1958. Broz je veleposlaniku Rankinu prenio Naserovo stajalište <ako egipatski cilj nije ujedinjenje svih arapskih država. kojega su Sovjeti opisivali kao »saveznika i oruđe imperijalista«. do 4. uključujući i Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo. kojom nije lako upravljati. Sirija se. Sudanu.278 Naserova je želja uspo­ staviti prisnije veze sa zapadnim zemljama. govorio je Tito. :' H FKUS/1959/Vol.277 SAD su se još nadale da je iživljavanje Balkanskog pakta moguće. nego samo njihova suradnja. otkad se povezala s hgiptom. 141/474.

. 282 Rubinstein. 88. jer zemlja nije mogla imati nikakve koristi od zaoštravanja odnosa s Francuskom. zapravo. Brod su zaustavile francuske vlasti i na njemu pronašle veliku količinu oružja. Odmah nakon što je Alžirska nacionalna oslobodilačka fronta objavila osnivanje privremene vlade.28WKonačno. 280 FRUS/1959/Vol. Alžirac je tada izjavio kako izbor odredišta nije slučajan. lijekovima. što je osobina velikih naroda. Posljednja rečenica veleposlanika Rankina u izvješću State Departmentu glasi: »Naš je razgovor trajao nešto manje od jednoga sata. 132 .zemlje koje je Broz obišao također su sklone miroljubivoj. »Došli smo u Jugoslaviju. 141/374. od svih je europskih zemalja najprije posjetio Jugoslaviju. U vama i vašoj hrabrosti mi vidimo vlastiti uzor.. medicinskom osoblju itd. Do posjeta je došlo 6. referirajući se na komunističke partije na Bliskom istoku«. Jugoslavija ju je de facto priznala. iako nisu skrivali da su Alžircima slali pomoć u hrani.«282 HUJS/1959/Vol. prvi alžirski predsjednik. ali svejedno pridonosi rješavanju svjetskih problema. ožujka 1964. X/dok. Jugoslaveni su isprva poricali da je riječ o oružju za gerilu u Alžiru. Kao i tijekom posljed­ njeg razgovora prošloga srpnja. Jugoslavija je ranije slala oružje i u Egipat i u Burmu.281 Radilo se.279280 Duboku jugoslavensku upletenost u političke odnose sjevernoafričkih zemalja pokazuje i slučaj s trgovačkim brodom Slovenija. X5. neovisnoj politici. 281 Campbell. gdje je čak bila oformljena brigada Tito. 139/369. koja je mala zemlja. Tito je samo jednom upo­ trijebio riječ ’komunist’. X/dok. 59. o pitanju prestiža za Tita. Ben Bela.

Bahreinu. pa onda i dobre odnose sa zemljama Sredozemlja. imala provesti revolucionarne ciljeve. a poslije je i primao sovjetsku novča­ nu pomoć za izgradnju Asuanske brane. već 1955. Utjecaj Velike Britanije Bio je iznimno snažan u Jordanu i Iraku. m . Omanu. do svrgavanja Mašemitske dinastije.281 Na­ ser je. komu­ nistička je partija u Egiptu bila zabranjena. blokovski nesvrstane zemlje Bliskoga istoka bile su najrazumljivi vanjskopolitički W Krajem 1950. Ideje panarapske solidar­ nosti i otpora zapadnom »imperijalizmu«. Sulta­ natu Muskat. 1 Hisenhower. kao i nepristaja­ nje uz Sovjete. 178. Postotak sovjetskih brodova koji su prometovali Sueskim kanalom nije prelazio više od 1 posto. doduše. bile članice NATO-a. slično Titu. U godi­ nama kada su praktički sve europske sredozemne zemlje. sklopio sporazum o kupnji oružja iz Sovjetskoga Saveza. Naser je. Kremlj se u politiku na Bliskom istoku miješao uglavnom iz političkih razloga. bio neupitni i karizmatični voda čija je monopolistička stranka. Jugoslavija je za mir. osim Albanije. Jugoslavija prema UAR-u. tzv. Egipat je u drugoj polovici pedesetih bio na vrhuncu utjecaja u arap­ skom svijetu. Ujedinjeno je Kraljevstvo prisutno u Kuvajtu. Međutim.Jedan primjer: Bliski istok oko godine 1958. za zapadne su zemlje i Kanal i izvorišta nafte bila od primarne važnosti. Nacional­ na unija.284 Tomu nasuprot. a utjecaj najveće arapske nacije osjećao se u mnogim zemljama Arapske lige. dok je Moskva imala dovoljno nafte i za izvoz. Britanskoj Krunskoj Koloniji Aden i Protektoratu Aden. Kataru. Arapskoj uniji i američkom iskrcavanju u Libanonu Titovo prijateljstvo s egipatskim predsjednikom Gamalom Abdelom Naserom te njegovi česti i dugi posjeti Jugo­ slaviji hranili su Brozov ugled i davali mu važnost u očima zapadnih diplomata. jugoslavenskoj je politici odgovaralo. bila zainteresirana zbog niza razloga.

Primjerice. Tito je. Najčešći autori komentara bili su Žar­ ko Božić i Josip Stular. I.*2 2HS Mates. put do prijateljskih država Azije vodio je kroz Suez. pa i popustljivost Arapima nije uvijek bila u suglasju s priželjkivanom politikom federalnog šefa diplomacije Koče Popovića i njegova Sekretarijata.286 što je kvarilo planirani putni raspored. Popović je smatrao da je Beograd postao zarobljenik nekih od arapskih zemalja.co Mates ide. Iznimna bliskost. predaleko kada navodi da je za vrijeme Sueske krize i rata Izraela. čak i suprotno strateškim interesima Jugo­ slavije. 257. R. u. 224-225. Uz oštre komentare i opsežne agencijske vijesti. Haldeman. ali je indikativno kako je osoblje Bijele kuće o svemu razmišljalo. Naser je umro od posljedica srčanog udara. zbivanja na Bliskom istoku dobila su iznimno velik publicitet u »Vjesniku«. 2* ’ Haldeman.izbor. 1970. vjerojatno. u dnevnik je unio tvrdnju kako će Tito »bez sumnje ići na pogreb u četvrtak«. čineći za njih i više no što je bilo oportuno. koji ga je pratio na europskoj turneji. a u slučaju egipatskog poraza prijetila opasnost da se istočno Sredozemlje pretvori u prostor medublokovske konfron­ tacije u kojem bi bio ugrožen strateški i sigurnosni položaj Jugoslavije. Kairo poslao visoku delegaciju koju je predvodio Edvard Kardelj. Francuske i Ujedinjenoga Kraljevstva s Hgiptom. H. 125. te da zato Ucograd intenzivno podupire Kairo. Emancipatorski pokreti u Africi još su u zametku. nikada do kraja zadovoljne gos­ podarskom pomoći Jugoslavije. što se njima uvijek činilo nedovoljno dobro. vrlo su česti bili putopisi po arapskim zemljama. konačno.287 Slično su reagirale i afričke zemlje. točno u vrijeme kada je američki predsjednik Nixon trebao doći u posjet Jugosla­ viji. Sef ureda predsjednika Nixona. Tijekom 1958.285 Naser i Broz odlično su se slagali i prijateljstvo dvojice državnika bilo je opće poznato. odstupajući i od nesvrstane i neovisne politike. 2H Nenadović. 134 . Popović je smatrao da se prema Arapima odnosilo s prevelikom popustljivošću.

Na sastanku članica SEATO pakta*289 (the Southeast Asia Treaty Organisation). Kairo je poticao i nerede koji su izbili u Jordanu nakon što se saznalo da je kralju Huseinu Ujedinjeno Kraljevstvo 28H Ambrose.« Tindall/Shi. Sjedinjene su se Države u travnju 1956. a početkom 1957. Hašemitska dinastija u Bag­ dadu opetovano se morala opravdavati da članstvo Iraka u Arapskoj ligi nije nespojivo s članstvom u Bagdadskom paktu. formalno. Pakistan i Irak. ondašnji je tisak preimenovao u Southeast Asia Treaty Organisation (SKATO). u Manili dogovorena je i razmjena informacija sva tri vojna saveza. m Carleton. uključile u rad Gospodarskoga savjeta. ožujka 1957. 465. stvoren je 1955.2*8 Nastojeći okružiti SSSR. 189-190. Sjedinjene su Države vojnim ugovorima stvorile gotovo neprekinuti lanac zema­ lja od Norveške (NATO) pa do Jugoistočne Azije. koji je bio i naj­ žešće kritiziran zbog članstva. nešto kasnije. promidžbu provodila radijska postaja Glas Arapa. koji je zbog sjedišta u Bagda­ du najčešće nazivan Bagdadski. koje u sprezi s europskim silama žele sačuvati status quo na Bliskom istoku. iako neopravdano. 11.Northern Tier (Sjeverni red) ili METO-pakt (the Middle Eastern Treaty Organisation). smatrajueM ga.290 Egipatski odgovor na to vojno grupiranje došao je razmjerno brzo. godine. panarapsku. ne slučajno nazvan Sout­ hern Tier (Južni red). a u manjoj mjeri i Libanon. Jemenom. Činile su ga Velika Britanija. Amerika je oružjem opskrbljivala i Saudijsku Arabiju. U to je doba naserističku. rujna 1954. Saudijskom Arabijom i. ne pristupajući mu. ipak. Jordan. Nacionalistički arapski krugovi smatrali su da je Pakt usmjeren protiv »unutrašnjih neprijatelja« tradicionalnih elita na Bliskom istoku. 1575. azijskim pandanom NATO-pakta. i Stalnog vojno­ ga vijeća Pakta. sklopljen u Manili 8. . Iran. Turska. Izdašno su pomagale svim članicama METO-a. 289 »Manila Defense Aivnrd ili MANDAC. stvoren je vojni savez. Ujedinjeno je Kraljevstvo povećalo vojnu pomoć Iraku. Zajedno sa Sirijom.

Glubb-paša morao je odstupiti 2. pod obrazloženjem da se protivi UARu. 136 . Argument da komunistička opasnost prijeti Arapima i da Sovjeti ugrožavaju postojeći odnos snaga bio je uglavnom opravdanje za domaću javnost na Zapadu. nakon egipatske. i tako uključene u američku vojnu politiku. 99-103. U njemu je bila tek jedna članica Arapske lige — Irak. Jordan je ostao izvan Pakta. koji je sklopljen 8. bila najjača u arapskom svijetu. 608. Komunistička partija Egipta.291 Tada su u svega mjesec dana srušene tri vlade u Amanu. potaknule Sjedinjene Države. koja je također bila proga­ njana zbog secesionizma. stavljena je izvan zakona 1959. METOpakt bio je još jedan od razmjerno neuspješnih vojnih saveza koji su poslije stvaranja NATO-a. a Sovjeti Egipat i Siriju). uputilo poziv za priključenje Bagdadskom paktu. ali je Husein uspio prebroditi i tu političku krizu. Unatoč siromaštvu Hašemitske Kraljevine Jordan. rujna 1954. Brown. njezina je vojska. Radnički i nacionalne »-oslobodilački pokreti. Odredbe paktova dugoročno su otežavale dinamični odgovor SAD na nacio­ nalističku politiku i pokrete u nizu zemalja u razvoju. veze sa Zapadom i Irakom.1955. ne slabeći. Slična sudbina pogodila je i Komunističku partiju Sirije. državnoj uniji sa Sirijom iz 1958. obnovljena 1943. ipak. Za elitnu beduinsku Arapsku legiju Johna Bagota Glubba London je godišnje izdvajao i do dvadeset milijuna dola­ ra. uključujući i predsjednika Tita. a Turska i Pakistan već su ionako bile članice NATO-a i SEATO-pakta. ožujka 1956. 3 10.291 Naser je smatrao da je njegova Hiscnliowcr.292 Bagdadski je pak zasigurno pridonio napetostima među Arapima. Mnogi su kritizirali paktomaniju Dullesa i Eisenhowera. Uz SEATO-pakt. koncentracija vojnoga materijala postajala je sve veća. 26-27. Kako je oružje na Bliski i Srednji istok pristizalo iz niza zemalja (Izrael su posebno naoružavali Francuzi.

masovna politička organizacija osnovana kao Pokret oslobođenja (1963. Kako ni jedan od tih režima nije bio čvrst. Upravo se takve radikalne. Srednjoistočna (ili Eisenhowerova) doktrina osiguravala je brzo i efikasno djelovanje i činilo se da su prilike na Bliskom istoku za Sjedinjene Države ponov­ no dovedene u red. odobrio rezoluciju po kojoj Washington može priteći u pomoć bilo kojoj zemlji toga područja. Zatim je uslijedila šokantna najava povezivanja Sirije i Egipta. Sueski kanal ostao je glavni prometni pravac za većinu zapadnih zemalja. Sjedinjene su Države o svemu intenzivno promišljale već dulje vrijeme. Osim odbijanja sovjetskog upletanja. Na temelju tih argumenata Kongres je 1957. 137 . moglo se pretpostaviti kako će. dok je nafta bila ne samo nužno gorivo nego i izvor velikih prihoda. dovoljno široka za sve slojeve društva. a Egipat je jasno prihvaćao sovjetsko prijateljstvo i pomoć. Kavkazu i Srednjoj Aziji. to je bio i jasan pokušaj kanaliziranja nacionalizama arapskih zemalja. Upravo zbog straha od stalnoga komunističkog jačanja među Arapima i mogućeg aktivnijeg upletanja u bliskoistoč­ na zbivanja. Amanu i Bagdadu i njihovo priključenje UAR-u. Ukrajini. preimenovala se u Arapsku socijalističku uniju). Crnomorju. nacionalističke arapske stranke Eisenhower pribojavao. Odobreno je i dvjesto milijuna dolara294 za vojnu i gospodarsku pomoć svima na Srednjem istoku koji to zatraže. skupili veli­ ke vojne snage.Nacionalna unija. organizirali urote i atentate. Parks. SAD su tražile mehanizam kroz koji bi mogle ojačati prijateljske režime. pokušavali se infiltrirati u niz zemalja. 706. Sovjeti su u prostoru neposredno uz Bliski istok: Bugarskoj. Kairo je pozivao na rušenje monar­ hija u Ilijadu. ukoliko se s time slože lokalne vlasti. Moskva u budućnosti doista biti u položaju blokirati Zapadu glavni izvor energije. nastavi li se taj trend.

sv.000 Sirijaca i 180.000 Egipćana. kao i suprotstavljene arapske zemlje. zastava. jedinstvenu državu s Kai­ rom kao glavnim gradom. lučkih i zrakoplovnih instalacija. održavao u Ankari. čak 99. Prihvaćen je jedinstveni ustav. prometnica. siječnja provedeni i u Egiptu i Siriji. 402. 405. 27 ?. što je položaj komunističkih simpatizera težak. Opremljeni su bili uglavnom oružjem sovjetske proizvodnje. veljače 1958. koji se potkraj siječnja 1958. 10.Naserovo postignuće ujedinjenja Sirije i Egipta u Ujedi­ njenu Arapsku Republiku (UAR). a Naserom kao šefom države. izazvala je šok među sudionicima sastanka predstavnika zemalja članica Bagdadskog pakta. Jugoslavenski veleposlanik u Moskvi Mićunović zapisao je 9. dok su oni iz satelitskih zemalja kritizirali »nedemokratičnost« UAR-a i prevelike ovlasti Nasera. kako su sovjetski diplomati naglašeno tihi o cijelom slučaju. Iako je Stalni savjet METO-a tada usvojio dugoročne planove o izgradnji strateških objekata. Ujedinjene voj­ ne snage Egipta i Sirije činilo je 50. zapaljivim nacionalistom. smatran je neiskusnim. Međutim. 295 Vojna enciklopedija. trijumfalno napredovanje naserističkoga panarabizma činilo se nezaustavljivim. 296 Mićunović. pod zajedničko su zapovjedništvo stavljene oružane snage.98 posto građana izjasnilo se za UAR. Tito je pozdravni brzojav UAR-u poslao odmah po proglašenju Unije.296 Ni Moskva. nisu bili sretni stvaranjem te zajednice. Na referendumima o ujedinjenju koji su 21.295 Jasno je da je takva združena vojna sila i njezin časnički kadar školovan na nizu domaćih ili sovjet­ skih vojnih akademija značio opasnost za Izrael. Hruščov je ipak uglav­ nom podupirao promjenu i zato su stajališta i Beograda i Moskve i oko toga pitanja zvučala slično. Naseru je zamjerano to što nema izgrađenu ideologiju. dogovorio zajedničke manevre. stavljajući So­ vjete u nezgodan položaj. 138 . a posebno Zapad.

273. na početku 1958. približio se UAR-u odmah po njegovu proglašenju. na čijem je čelu bio Naser i jemenski kralj. Nakon što je u jesen 1962. proglasio Jemensku Arapsku Republiku. doduše. islainističkog režima s najvećim brojem stanovništva koje je bilo ovisno o narkoticima. 298 Vjesnik. Vojno iscrpljivanje trajalo je sve do novoga rata s Izraelom 1967. Zato je okupljanje trebalo izvršiti upravo oko Damaska.29 29 Jemen. čiji je utjecaj na politiku bio velik tijekom diktature pukovnika Shishaklija (svrgnut 1954). srpnja 1958. Vojna enciklopedija. Naser je zazirao od zatvorenog. Jemenski prijestolonasljednik otputovao je u službeni posjet Kairu već u prvom tjednu veljače. kako bi ojačao svoju poziciju prema Ujedinjenom Kraljevstvu i njegovoj stalnoj potencijalnoj prijetnji iz Adcna. ko­ mentirajući pridruživanje Jemena. savezu pristupio i Jemen.tri krajnje točke najvećeg poluotoka svijeta postali simboli slobode Arapa.. Sirijci su držali da je Plodni polumjesec pravo središte arapskog svijeta.Potom je (ugovor je potpisan 8. Sve je poslove trebao voditi Federalni savjet u kojem je bio isti broj članova iz UAR i Jemena. Palestinu. Do svrgavanja jemenske kraljevske dinastije suradnja Kaira i Sane unutar Ujedinjenih Arapskih Država bila je slaba. 1. 263. 231. 334. 77. Kada se UAR raspao. Monarhističkim snagama pomagala je Saudijska Arabija. 10. Stvoren je. Libanon. koji je trebao koordinirati aktivnost i na gospodarskom i političkom polju. Mates. Te su tri države od toga trenutka tvorile Ujedinjene Arapske Države. Kisenhower. kada Kgipat povlači pedesetak tisuća ljudi. sv. međutim. koji je uz Saudijsku Arabiju bio jedina neovisna arapska država između dva svjetska rata. 39 . general Abdullah Sallal u Sani svrgnuo imama Mohammeđa al Badra i 26. Carleton. Hgipat. koja se. Sporazum Kaira s Jemenskom Arapskom Republi­ kom potpisan je u studenom 1962.297 Žarko Božić je. uz Jordan. zavjetovala da će srušiti republiku. Sirijska socijalno-nacionalistička stranka. a 1964. Irak i Cipar! Sirija je. Transjordan.. napisao kako su ». rujna 1962. despotskog. zbog sukoba u britanskom Protektoratu Aden. zalagala se za stvaranje nacio­ nalne države koja bi obuhvaćala Siriju. a pomagalo mu je obrambeno. ožujka 1958) u labavu uniju s UAR-om. gospodarsko i kulturno vijeće. vrhovni savjet. postala »sjeverna pokrajina« prema kojoj se Kairo odnosio kao prema mlađem partneru.se vojno uključio u građanski rat. stvoren je i zajednički vrhovni savjet.«298 Ujedinjavanje Sirije i Egipta bilo je iznenađujuće zbog ne uvijek prijateljskih odnosa između dviju zemalja u prošlosti.

Radnički i nactonalno-oslobodtlački pokreti. Na čelu zajednice bio je stariji vladar. Vojne snage Arapske Unije bile su respektabilne. Dvije hašemitske monarhije. najugroženije stvaranjem UAR-a. Jordana i Saudijske Arabije. ostao nezainteresiran za suradnju. Koliko je neugodno bilo iznenađenje koje je priredio Naser. Iračku vojnu silu 1958. 140 . veljače objavile stvaranje Arapske unije. obećao izvršiti pritisak na Rijad. činilo je šezdeset tisuća pješaka i pet tisuća pripadnika zračnih snaga s ukupno stotinu letjelica zapadne proizvod­ nje. Faisal od Iraka. Husein od Jordana postao je namjesnik. a glavni se grad svakih šest mjeseci trebao seliti iz Bagdada u Aman. palestinskih izbjeglica. uglavnom. sv. Dok je Naser postao predsjednik uvećane države. Saudijski je dvor. 6(M. odgo­ vor je bio brz. U saveznom parlamentu hašemitske federacije sjedilo je po dvadeset političara iz svake zemlje. U Na­ cionalnoj je gardi bilo oko trideset tisuća slabije naoružanih. Vojna enciklopedija. podnijeli su kolektivnu ostavku na ministarske položaje na Staru godinu 1959. i 4. ?. uglavnom članovi socija­ lističke partije Baas. Dulles je Nuri as Saidu. Kako je Irak bio glavni egipatski suparnik za premoć među Arapima. Jordan­ sku elitnu Arapsku legiju činilo je ukupno osamnaest tisuća ljudi opremljenih isključivo britanskim naoružanjem. broj ministara iz obje kraljevine bio je isti. bio je i američki državni tajnik John Foster Dulles. Sirijski političari. iračkom predsjedniku vlade. 769 i 202. posljednji sirijski pred­ sjednik prije stvaranja UAR-a Sukri el Kuatli postao je tek »prvi građanin UAR-a«. već su 14. pokazuje i Fosterovo nastojanje da pomo­ gne u što bržem povezivanju Iraka. taj put.299 Na skupu zemalja članica Bagdadskoga pakta u Ankari potkraj siječnja 1958.supremacija Egipćana bila je jedan od razloga sirijskog nezadovoljstva.

kako su je neki zvali) bila furiozna. 5. Postojao je strah da će princ Faisal tražiti veći udio u profitima od naftne kompanije ARAMCO (saudijski udio bio je 50 posto). što je u Washingtonu izazvalo zabrinutost. kao i u nizu drugih zemalja.’02 »Vjesnikovi« komentatori vrlo su dosljedno i neskriveno podupirali sve »naserističke« ili protuzapadne pokrete u arapskom svijetu. britanski utjecaj. najvećoj državi Adenskog Protektora­ tu Vjesnik. Sjedinje­ ne su Države u Rijad poslale posebnog izaslanika. kada komentira prilike u Lahedžu.Naserova je reakcija po objavi stvaranja Arapske unije (ili »konkurentske unije«. Isto. »Aktualnosti: Sidro se otkinuto«. pisao je u komentaru »Vjesnika« Žarko Božić. »sidro naše cjelokupne politike«'01 na Bliskom istoku. uvježbavali saudijske vojnike. koji je imao posve drukčiju reputaciju. koji je trebao ispitati zašto je protunaserovski kralj. ka progresu«.. svibnja 1958. Vjerujemo prema naprijed. Eisenhower je telefonski razgova­ rao sa Saudom. t>2 obilja 1958. zamijenivši. F. po riječima J. 141 .. Još početkom ožujka 1958. Sama činjenica da je Kairo bio zadovoljan Saudovim povlačenjem plašila je Washington. Amerikanci su od 1947. plima naserizma prijeti da ugrozi vitalne interese Zapada na Srednjem istoku. napokon se zanjihalo. zakonodavne i izvršne ovlasti prenio na prestolona­ sljednika Faisala. nadajući se da bi on mogao postati protuteža Americi sve opasnijim egipatskim nastojanjima na povezi­ vanju arapskoga svijeta. a problematično je moglo postati i gosto­ primstvo američkim vojnim snagama stacioniranim u saudijskoj bazi Dhahran. Dullesa. »Jednom riječju. Uskoro je došlo i do povlačenja Zapadu odana kralja Saudijske Arabije Sauda. Tako je vrlo vidljivo zadovoljstvo u Božićevu komentaru od 6.« »Klatno vremena. Smjesta je doputovao u Damask i održao niz govora u kojima je oštro napao stvaranje ove zajednice.

Omami i Muskatu. »trgovačka buržoazija« sve više se okretala SAD-u. priznala Eisenhowerovu doktrinu.prirodni proces (. v. dok je u istočnom Bilo pet sultanata i dva šeikata. Stular je Jordan opisivao kao »pustu i siromašnu zemlju«.« »Vjesnikov« novinar J. komentirano je u »Vjesniku«. Tako Božić o Libanonu piše da je »grubo otrgnut od svoga prirodnoga sirijskog zaleđa«. ne­ mir u Lahedžu osjećao se kao odraz pobjeda ideje arapskoga nacionalizma. Samo njezino postojanje značilo je nestanak Jordana. kao »umjetni konglomerat utjecaja. zaključuje Božić. Vrenje u Libanonu (Žarko Božić).’04 A u njemu je bilo i takvih zemalja čije je postojanje. Britanskim nastojanjem zapadni se dio Adena 1959.) koji je već pokazao izvanredne rezultate u borbi protiv kolonijalizma«. čija je »pozicija besmislena«. svibnja 1958..30’ Povezujući zbivanja na sjeveru arapskoga svijeta.. što je bio ».s Vjesnik. Zapadni protektorat činilo je osam sultanata. 1.. opterećen »breme­ nom suprotnosti i nelogičnosti«. 142 . Jordan je. Odnosi­ lo se to isključivo na one zemlje koje su bile tradicionalno zapadnjački orijentirane i na vlasti imale protunaserističke režime. religija i modernih ideja uvijenih u stare forme«. imao je oko 650 000 stanovnika i dijelio se na zapadni i istočni protektorat. Godine 1955. 10. Saudijskoj Arabiji. 13. liba­ nonska vodeća klasa. Vojna enciklopedija. komentirali su novinari. jedan emirat i jedan šerifat. 6. što je. a okruživao je prostor Britanske Kolonije Aden. Jugoslavija će trebati pronaći konstruktivni odnos prema tome prostoru. a obuhvaćala je oko 279 četvornih kilometara sa važnim naseljem Adenom i otokom Knnioranom u Crvenom moru. svibnja 1958. »besmisleno«. Protektoratu je pripadao i strateški važan otok Socotra.ta. (Komentar: Slučaj Laliedž. »uzrok sadašnjim žalosnim događajima. udružuje u Federaciju Južnoarapskih Kmirata (Južnoarapsku Federaciju). vrlo kritički govorio o Arapskoj Uniji.) v. koji je u Protektorat Aden imao je nedefinirane granice prema Jemenu. Stular u nekoliko je komentara 1958. sv..‘ Vjesnik. travnja 1937. izmi­ šljen kako bi zadovoljio ambicije emira Abdulaha.’0’ Umjesto da nastavi s politikom pozitivne neutralnosti. Britanska Kolonija Aden stvorena je 1. osam šeikata.

uspostavio dominaciju u Transjordanu. »Pusta i siromašna zemlja« 0. srpnja 19 58 (1. srpnja 1958. a za šiite mjesto predsjednika parlamenta. uvijek su davali predsjednika. a njezin glavni grad Bejrut Parizom Srednjega istoka. maroniti. Po libanonskom usta­ vu iz 1926. Tako su predstavljali stalnu opor­ bu predsjedniku Chamounu. Chamounovo prihvaćanje Kisenhowerove doktrine u Figiptu je bilo oštro osuđeno.58. Žene su imale pravo glasa od 1954.106 Husein ne uživa potporu stanovništva.16 Vjesnik. svibnja 19. \4 ^ . želeći pomoći svrgnutom bratu Faisalu u Siriji. »Zemlja na raskršću-. svaka vjerska skupina trebala je biti zastupljena u vlasti. bio je panarapskog i protuameričkog raspoloženja. koju su nazivali Švicarskom. »tipična operetna ličnost«. 19. Trnovee). Za sunite je bilo osigurano premijersko. Libanon nije prekinuo odnose s Ujedinjenim Kraljev­ stvom i Francuskom za vrijeme sueske operacije 1956. Taj je prostor bio dio velike Sirije. Čak je i Sami es Sohi. On je »od svog djetinjstva bio predmet prezira i poruge svoje okoline«. imao reputaciju čovjeka bliska Zapadu. 6. a velik broj palestinskih izbjeglica. 26. iako površinom najmanja. »s kojom je živio od davnine«. (u kojem je sudjelovao i Libanon).107 Libanon je. priglupi mladi avanturist« koji je kao »tuđinski eksponent izbio na površinu na kojoj kao posljednji od Hašemita treba da odigra dosljedno posljednji izdajnički protuarapski potez te dinastije«. »smiješni operetni kraljić«. a polako ga napuštaju i beduini iz Arapske legije. »ograničeni. Zapad je dobio odana saveznika. Izborom Camille Chamouna za predsjednika 1952. a Bejrut je postao mondeno središte Bliskoga istoka.siječnju 1921. bio najnaprednija arapska zemlja.Stulnr). Nedjeljni Vjesnik. predsjednik vlade. koji su u zemlji našli utočište po prvom arapsko izraelskom sukobu 1948. Ml Vjesnik. a 1. Tada najbrojniji kršćani. velika luka i trgovačko središte.

Najveći broj Druza živi u Siriji.511 Naoružanje i oprema kopnene vojske i žandarmerije bilo je gotovo isključivo britanskog. Encyclopaedia liritannica. Smatraju se konzervativnima i ratobornima. nezado­ voljnici. Isto. činilo je oko 10. Nezadovoljstvo u zemlji pojačalo je i Chamounovo nastojanje da osigura ustavnu promjenu. uo Druzi su islamistička sekta čiji pripadnici slijede učenje šestoga kalifa aLHakim bi-Amr Allaha. Tomu nasuprot. koja bi mu omo­ gućila novi izbor za predsjednika. U Libanonu žive u planinskom području gdje ih je više od 110. Ratna mornarica je ugovorna i čine je svega četiri obalna parrolna čamca i jedan desantni brod. kojima je pripadao Salibi. Libanonsku oružanu silu. sv. Vojne industrije nije bilo. 201. 19. sa samo 200 mornara. potom Izraelu i Jordanu. Vojne snage. 5.050 ljudi.-*08 Odmah po osnivanju UAR-a zabilježeno je povećavanje prijelaza zajedničke granice i provokacije protiv režima u Bejrutu. 178. svibnja svrgnuta lokalna uprava.000. a oporba je pozvala na opći štrajk. 144 . 179. Potom je u sjevernom gradu Tripoliju* 10. svibnja. U Tiru je zapaljena libanonska zastava. Vojna enciklopedija. Ujedinjeni su u vjerskom savezu i svaki Druz ima zadaću pomoći drugome. Ratno zrakoplovstvo imalo je 600 ljudi i zrakoplove britanske i američke proizvodnje. dok su na jugu počeli nemiri među Druzima (koje u »Vjesniku« zovu »divljima«510) Kamala Džumblata (Jumblatta). 200. Časnici su bili pretežno maroniti. 1060-1062. a obučavalo ih je RAH-ovo osoblje. posebno u sukobu s Nedruzima.509 Doskora je čitav sjever zemlje bio pod nadzorom pobunjenika i opor­ benoga vođe Rašida Karamija. iako dovoljno snažne za smirivanje nereda takve vrste. sv. a oni su gotovo isključivo bili muslimani. a bejrutsku Vojnu akademiju pohađalo je oko 50 slušača godišnje. 511 Libanonske pješačke snage činilo je oko 6000 ljudi.međusobni odnosi dovedeni do granice otvorenog suko­ ba. američkog i francuskog podri­ jetla. naj­ manju od arapskih zemalja. tražili su uključenje Libanona u UAR. nisu djelovale. Oružani sukobi u Bejrutu izbili su 12.

Eisen­ hower u Memoarima piše kako se libanonska vlada bojala da iza svega ne stoje komunisti.i general Fuad Chehab. bio mješovit. Ročnički je sastav. Pretpo­ stavljao je da od Hruščova neće stići ništa više od protesta. a Chamounovo nastojanje za reizborom bilo je motivirano njegovim strahom da ga neće naslijediti prozapadno orijentirani političar. Iz k n jige D iv ig h ta E ise n h o w e ra W agin g P eace. od svih oružanih snaga na Bliskom istoku. naftovodi Američki diplomat Robert Murphy i šef libanonske vojske general buad C. zatraži oružanu pomoć Sjedinjenih Država. svibnja uputio pismo Bijeloj kući. Ozbiljnija su bila samo Dullesova upozorenja da bi reakcija u arapskom svijetu mogla biti iznimno žestoka. Suočen s neredima. pozivajući se na Srednjoistočnu doktrinu. Chehab je bio na čelu male oružane >ile koja je od svib arapskih oružanih snaga najmanje bila povezana s politikom. Sjedinjene su Države već razmatrale moguće scenarije ukoliko Bejrut. Chamoun je 13. pa se Chehab.liebab. 145 . Eisenhowera reakcija Moskve nije posebno zabrinjavala. sn im a k B urt G lin u . vjerojatno iz straha od podjele unutar oružanih snaga. M a gn u m Ph o to s. bila najmanje upletena u civilne poslove. dakako. šef stožera. Liba­ nonska je vojska. nije miješao u sukobe.

čime je »sjekla granu na kojoj sjedi«.. Salibi. (. 2 7 . »unatoč vatikanskim direktivama« kritizirao Chamouna. sve s krizom na Bliskom istoku. Vjesnik. uključujući i nosač zrakoplova Arc Ro­ yal. a Sueski kanal zatvoren512 Dogo­ voreno je da će Washington na zamolbu libanonske vlade odgovoriti pozitivno i odlučno. kao i stavljanje zračnih snaga u Europi u viši stupanj pripravnosti unatoč izjavama. svibnja 1958. Zbog propagandne i oružane aktivnosti UAR-a protiv Libanona. 266. imalo je. Međutim. Slanje Šeste flote prema obalama Zemlje cedrova. ' 11 Maronitski biskup Paulo Mcouchi naslijedio je patrijarha Antuna ’Arida 1955.’ 15 »Zajednička crvena nit svih današnjih dilema je borba starog protiv novog.koji idu iz Sirije uništeni.’ 1’ S intervencijom se morala suglasiti još barem jedna arapska zemlja.« Štular je točno zaključivao da je duboka kriza kroz koju je Libanon prolazio svakako morala biti odraz unutrašnjih suprotnosti. iako je predstavnik mornarice SAD priopćio. 16.. Bishara al-Khurija. 198. lipnja 1958. Američke su desantne snage u Sredozemlju udvostručene. i tamošnje Amerikance. sv ib n ja 1 9 5 8 . dakako. . osim legalne vlade u Bejrutu. Chamounova je vlada podnijela žalbu Vijeću sigurnosti. SAD neće podupirati Chamouna u nastojanju promjene ustava kako bi dobio mogućnost ponovnoga kandidiranja za pred­ sjednika.) Situacija u Libanonu neos­ porno se kreće u prilog snaga arapskoga nacionalizma. Chamouna nije podupirao niti maronitski patrijarh Paulo Meouchi. komentirao je Božić. Pred­ sjednik Chamoun negodovao je zbog toga imenovanja. »Vjesnik« je rado isticao da je patrijarh Mcouchi. a snage SAD-a štitit će. da ta pojačanja nemaju veze s krizom u Libanonu!’14 Ujedinjeno Kraljevstvo na Cipar je uputilo nekoliko bata­ ljuna padobranaca.5 Vjesnik. novih snaga. ali uz određene uvjete. 14 6 .l ‘l »Vjesnik«. a »Vjesnik« prenio. jer je novi patrijarh bio poklonik prethodnoga predsjednika. za zemlju koja je toliko 512 Kisenhower. 5. Konačno. 26.

' Iy Vjesnik. Štular). MH Vjesnik. »Libanon u očekivanju« (J. kojoj je Arapska unija poslala oko tisuću »dobrovoljaca«.’ 17*Činjenica da palestinske izbjeglice ruše libanonsku vladu. Na East Riveru sovjetski veleposlanik Soboljev oštro je osudio libanonsku vladu. iznimno su ironični komentari po kojima »možda i postoje dokazi da oružje stiže iz Sirije starim krijumčarskim stazama kojima je nekad stizala droga«. Jakša Petrić. pozvati na članak 51. Povelje UN-a. koji priznaje pravo samoobrane i pozvati Zapad u pomoć. objašnjena je u Vjesniku kao »vjerojatni odgovor na izvještaj o jordansko-iračkoj podršci libanonskoj vladi«. izrazio je zabrinutost Beograda zbog događanja na Bliskom istoku. 3. lipnja 195X. veleposlanik u jugoslavenskom SSIP-u. lipnja 1958. lipnja 1958. a da je u Siriji provedena široka promidžbena akcija davanja pomoći libanonskoj Nacionalnoj fronti. 28.’1K Žalba Libanona Vijeću sigurnosti UN-a i Arapskoj ligi. »Jedan /maj na prašnjavom nebu« (J. ali da »to što je poneka puška došla ovamo iz Sirije i slično nikako ne dokazuje« da je ključ problema izvan libanonskih granica«.isticala pravo svih na vlastito stajalište i mišljenje. 147 . 1. samo dan prije no što je pred­ sjednik Naser iz Aleksandrije isplovio prema Dubrovniku. 10.’ 16U sjevernoj provin­ ciji UAR-a postojao je poseban Odbor za pomoć Libanonu. ukoliko UN-ova pomoć ne bude brza i djelotvorna. Chamoun je potkraj lipnja naveo da će se Bejrut. »Nadamo se da se u sadašnjoj situaciji neće učiniti ništa. što bi unutrašnju krizu u Libanonu pretvorilo u međunarodni sukob i time dovelo do novih opasnosti po mir u ovoj osjetljivoj oblasti. naelektrizirala je oporbu unutar Libanona. koji je objavio manifest po komu je borba Libanonaca za »oslobođenje od imperijalizma istovremeno i stvar naroda UAR«. Štular). lipnja 1958.«’ 19 M6 Vjesnik. M Vjesnik.

U Pomorskom muzeju: »Naročitu pažnju obra­ tio je pomorsko-geografskoj karti Mediterana iz XVIII. Prvi kada je »proletersko srce probilo čelične obruče okupatora« na Sutjesci. obišao dubrovački stari grad. ' 2I Vjesnik. a njegova supruga konavoskim stolnjacima. izjavio da se: ».O Naserovu posjetu »Vjesnik« je pisao iznimno opširno. 12. dr. čija je prethodnica UAR.«'20 Poslije »intimnoga ručka«. egipatski je predsjednik bio počasni govornik na Tjentištu. željom arapskih naroda pre­ tvorio u pravu veliku stvarnost. Naser je u pratnji domaćina.) stranoga kolonijalizma i domaće despocije. 11. pa potpisivanje sporazuma na Brijunima izme­ đu Tita.. Zatim rušenje monarhije u Kairu 1952. na kojoj su ubilježene sjevernoafričke luke..u periodu između dva susreta arapski nacionalizam. stoljeća. Prvoga srpnja 1958. Vladimira Bakarića. i 11.«'21 »Dubrovački vjesnik« o posjetu je pisao 3.. podsjetivši kako se broj stanovnika države kojoj je predsjednik u samo dvije godine povećao od 23 na 30 milijuna ljudi. »Između naših zemalja postoji velika sličnost. o tome se izvijestilo na pune tri strani­ ce. Žarko Božić pisao je kako su u ovome susretu povezana četiri srpnja. 148 . srpnja 1958. srpnja 1958.«'22*12 <2" Dubrovački vjesnik. kada je ponovio gotovo sve one vijesti tiskane prethodnoga tjedna. srpnja. koji je bio samo ideja i davnašnja nada. kojem pribiva dvadeset osoba u Umjet­ ničkoj galeriji. Jer i mi smo u 1952. Nakon posjeta Splitu na Brijunima su nastavljeni prego­ vori kojima se pridružio i grčki ministar vanjskih poslova. 122 Vjesnik. srpnja 1958. Nasera i Nehrua. razveselio se darovanoj maketi karake. 5. Novinarima je Naser 12. srpnja 1958. sve do novoga posjeta Nasera Dubrovniku i Brijunima.. u koji­ ma su postojali konzulati Dubrovačke republike. godini izvršili revoluciju da bismo se spasili od stranog porobljavanja (.

. koji je uvijek bio sa svojom brigadom. vitkog i crnog. koji nije pio. van svake sumnje.. stvarao ilegalnu armijsku organizaciju s tolikom pedantnošću. »visokog. uz podršku najodanijeg suradnika pukovnika Wasfi Tahira (u pozadini) 14. kad su njegove oči zračile čudnim sjajem. to je i bilo zbog revolucije. Generala Kasema novinar »Vjesnika« Žarko Božić. sn im a k UPI. ali i s nečim zbunjenim i stidljivim u izrazu lica. niti kartanjem. a. najprije kao komandir čete u vojnom koledžu. nije mnogo izlazio iz kasarne.) Taj čovjek je počeo borbu protiv Nuri Saida (kraljevskog predsjednika vlade. godine.) još 1932.. koji je u Iraku boravio nekoliko dana po prevratu.General Kasem.) Njegov jedini »hobby« bila je revolucija! Nije se ženio. On je ostao potpuno u pozadini.. opisuje kao »skromnog i ljubaznog«. na svom željeznom krevetu i grubim plahtama. (. organizacija je primala još jednog člana. op. (.) I u noćima. s ugljevitim sjajnim očima. (. dugog profinjenog lica. srpnja 1958. Pa čak i kad se radilo o detektivskim ili špijunskim romanima! Kad je dugo pješačio ili gimnasticirao— to je bilo zbog revolucije. smislom i tako nepogrešivo i strpljivo. niti aferama sa ženama. Hl Kasem je uporno odabirao ljude. 149 . s vječitim smiješkom dobrodošlice na usnama. Dvadeset šest godina je njegov mozak bio opsjednut jednom jedinom idejom: kako uništiti omrznuti režim? Dvadesetšest godina. a zatim uspinjući se sve višim i višim stepenicama vojne karijere.. Nitko se nije bojao tog discipliniranog oficira koji nije skretao nikakvu pažnju na sebe. da to naprosto frapira. izvršio je državni udar i svrgnuo iračkoga kralja Faisala. I sve čime se bavio.« Iz k n jige D w ig h ta E ise n h o w e ra W aging P e ace .. nije udvarao. Kada je čitao. bilo je na neki način podređeno revoluciji.

« Tjele­ sna garda dvadeset i trogodišnjega kralja Faisala. čineći na taj način. Time se ». 19. Irački general Kasim razvrgnuo je Arap­ sku Uniju označivši je zajednicom čiji je cilj bila »konsolida­ cija monarhija. Samo pet mjeseci bilo je dovoljno da se »poput kule od karata« sruši lažni Pijemont Bagdada i Amana. koji već trideset go­ dina zaštićuje uglavnom strane. srpnja 1958. 16. u Bagdadu izvršen puč i svrgnuta dinastija. U Iraku se. »dosta ograničena. dogodilo »obaranje jednoga policijskog režima.. tomu nasuprot.’24Jordan­ ski kralj Husein. Beograd je vojnu intervenciju nazvao »krajnje zabrinjavaju­ ćim samovoljnim aktom«. želi staviti štap u točak suvremenog društvenog razvitka u procesu oslobo­ dilačkog pokreta«. nakon što je najprije uzalud čekao kako će. »Iskrcavanjem američkih trupa u Libanonu zapaljen je fitilj neposredne ratne opasnosti«. Američko iskrcavanje na bejrutske plaže bilo je 15. Usporedba medijskoga tretmana tih dvaju događaja u »Vjesniku« pokazuje koliko je stajalište Kaira bilo sukladno mišljenju Beograda. uništenje jedinstva arapskih redova. još jedan propagandni potez politici »trećega puta«. s rp n ja 1 9 5 8 . nakon najdulje sjednice ame­ ričke administracije od završetka Drugoga svjetskoga rata. kao domaćin Naseru. 12'* Vjesnik. 1 50 . Predsjednik vlade Nuri el Said pokušao je pobjeći preodjeven u ženu. degenerirana mladića«’21 ubrzo je bila svladana. pokažu li se istinite vijesti o ubojstvu bratića mu Faisala. (I. T r n o v e c ). Tito je istoga dana poslao brzojav Nehruu. zapadne interese u svojoj zemlji«. jedna se sila umiješala u unutrašnje stvari druge zemlje. Chamounova vlada u Bejrutu odmah se pozvala na Eisenhowerovii doktrinu i pozvala SAD u pomoć. w Vjesnik.. srpnja 1958. ali su ga uhitili i likvidirali.Prilike na Bliskom istoku dramatično su se zaoštrile nakon što je 14. s rp n ja 1 9 5 8 .

Samo nekoliko tjedana poslije udara u Iraku »Vjesnikovi« novinari posjetili su Bagdad. Kasimova biografija zvuči poput biografije nekoga partizanskog heroja. odnosno iračkog petroleja.. »Vjesnik« je. Taj i svi sljedeći izvještaji koji govore o novom šefu iračkoga režima.stati na čelo Arapske Unije. i zato zapadna sirena urla nad pustinjama Srednjeg istoka jače nego ikada prije«.. samo četiri dana po prevratu. Sada oni sudje­ luju u vlasti. 18. 151 . Žarko Božić već je 6. kolovoza »kablogramom« poslao prvi izvještaj iz glavnoga grada Re­ publike Irak. govora. koji je tiskan u Egiptu u nakladi od dvadeset tisuća primjeraka! »Bila je to prva politička 12S Vjesnik . Posredan dokaz da su se u arapskom svijetu širile ideje jugoslavenskoga socijalizma priča je o »Titovoj knjizi«. koji su pomogli u održanju režima. tih dana pisao gotovo isključivo o Arapima. odmah je u zaštitu pozvao britanske komandose. strateških i ekonomskih interesa«. kao vjerojatno i sve svjetske novine. a u Moskvi su »izbile« demonstracije pred američkim veleposlanstvom. priznao novu vladu u Iraku. jer za Nuri el Saida odnosi s Kurdima nisu bili riješeni. palačama kraljevske obitelji i premi­ jera. uljučujući i Beograd. srp n ja 1 9 5 8 . »Vlada FNRJ to čini s toliko većim zadovoljstvom što u prošlosti nije bilo moguće uspostaviti diplomatske odnose između naše dvije zemlje. zbirci Titovih članaka. uključujući i tri prva poglavlja programa SKJ. Pobjeda revolucije u Bagdadu pomogla je i u rješavanju nacionalnoga pitanja. Prilike su postale ozbilj­ nije nakon što je niz zemalja. zvuče poput izvještaja o rušenju »narodnih neprijate­ lja« u Jugoslaviji. Žarko Božić komentirao je kako se iskrcavanje Amerikana­ ca u Libanonu dogodilo samo zbog Iraka »do prije nekoliko dana kičme zapadnih političkih.«’25 Sovjeti su najavili vojne vježbe u zakavkaskom i turkestanskom vojnom okrugu. koji »nije voda.

Ipak. što je onda oprav­ davalo oružane pobune. koji jedini osigurava čovječanstvu dugi mir. a s političke je scene privremeno maknut zapadnjački kralj Saudijske Arabije Saud.sadržano u pet principa miro­ ljubive aktivne koegzistencije. . a »Vjesnik« je svakako u to doba najreprezentativniji list na prostoru Hrvatske. razgrnuti i odstraniti dileme i čvrsto zakoračiti osnovnim putem. Bez pomoći Zapada Arapi nisu mogli razviti svoje gospodarstvo. baš kao što je to činio i Naser. 152 . Konačno. Jordan izoliran. Od usvajanja Eisenhowerove doktrine gotovo posve je nestao pozitivan image koji su SAD stekle ograđivanjem od svojih saveznika tije­ kom Sueskoga rata. Glavni američki saveznici u podru­ čju bili su Turska i europske države. Drugo je pitanje zašto je Beograd želio tako jasno naglasiti gdje se nalazi i za koju se političku opciju zalaže.«'27 Ju ­ goslavija je doista bila neutralna.. Božić). Jugoslavenske su novine. Njih je isto tako vrlo jedno­ stavno sagledati: treba samo skinuti ove blokovske naočari. 51. svibnja 1958. bivše kolonijalne sile.'26 Čini se da ne bi bilo posve neispravno zaključiti da je američka neaktivnost na Bliskom istoku često bila korisnija za strateške interese Washingtona. ali ne na američkoj strani. a zemlja je prestala biti saveznik Zapada i postala neutralna. kao i doista nepopularni režimi. Libanon je okusio građanski rat. Jer sloboda i mir značili su nepostojanje zapadnoga utjecaja. pisale kako je rješenje za Bliski istok ». jednakom kolonijalizmu i imperijalizmu. jugoslavenski neutralizam bio je bolji od sovjetskoga utjecaja. »Jugoslavija u Bagdadu« (Ž. 24. kolovoza 1958. pisao je specijalni Vjesnikov dopisnik iz Iraka. komunističke partije nisu bile snažne ili uopće legalne u tim zemljama.knjiga iz inostranstva koja je ušla u Irak nakon 14. »Dileme« (Ž.. Točno je126 126 Vjesnik. Iračka prozapadna dinastija je svrgnuta. Božić).2~ Vjesnik. srpnja«. Stvorena je UAR. koji je samo privremeno bio zaustavljen. prozapadna politika držana je.

S vremenom je ipak i bilo određene koristi od proarapske politike. primjerice. a financijske su koristi bile veće no u zemljama Crne Afrike. Anderson. zapovjednik VI. uspostavljati izravne kontakate s tamošnjim visokim dužnosnicima i usmjeravati ih prema Zapadu. Međutim. do 20. S. listopada 1958. Mnoga jugo­ slavenska poduzeća radila su u tim zemljama. Split je tada posjetio i viceadmiral George W. flote. . time se samo zaoš­ travao odnos prema Zapadu. što češće posjećivati jadranske luke. X/dok. Vrijeme intenzivnih diplomatskih susreta (1958-1960) U izvješću Odbora za koordinaciju operacija iz prosinca 1959. pa je Jugoslavija imala takav vanj­ skopolitički položaj koji joj ni po veličini ni po bogatstvu inače nikada ne bi pripadao. a u očima onih političkih krugova koji nisu bili upoznati s detaljima vanjske politike jedino je uskraćivanje gospodarske pomoći Beogradu bilo logično rješenje. U takve posjete ide i. Administracija i nadalje treba podupirati neovisnu poli­ tiku Beograda.da se radilo o zemljama koje su imale slične poglede na politiku kao i Beograd. 152/400. boravak U. flote boravio je u glavnoj istočnojadranskoj ratnoj luci od 17. Des Moines u Splitu. Admiralski brod američke VI.’28Trebalo je nastaviti s gospodarskom i tehničkom UH FRUS/1959/Vol. prvi je put nakon dulje vremena istaknuto kako se nastojanja jugoslavenskih vlasti kojima one žele utjecati na vođe zemalja sovjetskog lagera mnogima u SAD mogu činiti odveć slobodnima i protuzapadno orijentiranim. Međutim. Tita to očito nije previše zanimalo. Jugoslavenski diplomati to su morali znati. treba ih smatrati kompatibilnima američkim intere­ sima. ukoliko je to jedino sredstvo utjecaja na razvoj u sovjetskom bloku. S.

nabrajaju se koristi od pomaganja Jugosla­ viji.” 1 Kul­ turne i intelektualne kontakte dviju zemalja treba i dalje poticati i tu Washington ne vidi velikih zapreka. Karl Rankin je za tisak izjavio da su odnosi između Beograda i Washingtona dobri (»everything was going well«). poticati turističku razmjenu. Jugoslavija je sada zadovoljavala vlastite potrebe u žitu. deset tisuća onaj u Beogradu i četiri tisuće u Novom Sadu. i dalje spominje nastojanje na što boljim odnosima s Grcima i Turcima.V-559. Ml FRUS/1960/Vol. X/dok. Sjedinjene su Države ipak započele s agresivnijim pristupom.” 0 U oba se dokumen­ ta ponavlja nezadovoljstvo i otpor povezivanju izbjeglih jugoslavenskih državljana sa Free Europe Committeeom i Assembly of Captive European Nations.’29 Washigtonu je bilo stalo do funkcioniranja tripartitnoga Balkanskog tajništva. emitirati emisije VOA (Glasa Amerike). koji su raspravljali o problemima vlastitih nacija i podupirali antikomunistički otpor. 158/426. U svibnju 1959. U aneksu A Operativnog plana za Jugoslaviju. ali se u novome operativnom planu za Jugo­ slaviju od 24. industrijska proizvod­ nja i izvoz stalno su rasli. posjete uglednih osoba iz različitih područja. 154 . 158/422. Fordove i Fulbrightove programe raz­ mjene znanstvenika. gdje je zemlja učinila »znatan napredak«. lipnja 1960. Prosječno je dvanaest tisuća ljudi mjesečno posjećivalo Informacijski centar SAD u Zagrebu. Riječ je o udruženju osnovanu u rujnu 1954. X/dok.529 529 FRUS/1960/Vol. Napose se naglašavaju promjene u gospodarstvu. Engleski ubrzano postaje »drugi jezik u Jugoslaviji«. koji je izradio Operations Coordinating Board u srpnju 1960.pomoći. prodaju američkih knjiga i filmova. X/<Jok. VVI FRUS/1960/Vol. 1WV5. Njegovi su članovi bili izbjegli političari iz sovjetskih satelitskih zemalja i baltičkih država. koje je stvoreno kao zamjena odumirućem Balkan­ skom paktu.

Iako je bio vjerojatno jedini komunistički diktator kojega su SAD podupirale. X/dok. FRUS/196U/Vol. X/dok. 152/401. S druge strane. Prvi dugoročni cilj bila je i dalje potpuna preorijentacija jugoslavenskog režima prema Zapadu. Takva je politika trajala sve do sumraka hladnoga rata.'v” Jedini dio svijeta gdje " 2 FRUS/1959/Vol. S bilo kojim potezom Beograda u Aziji i Africi Washington je mogao živjeti. Nakon toga vojna suradnja odvijala se na temelju Mutual Security Military Sales (MSMS) progra­ ma.’ 12 Jugoslavenska politika prema zemljama Trećega svijeta za SAD je bila korisna. SAD su tako izgubile glavno oruđe utjecaja na režim u Beogradu. bilo je znakova da režim odustaje od prijašnjih represivnih mjera. Do toga treba doći bez drastičnih i radikalnih poteza koji bi mogli ugroziti Tita. ona nikada nije bila alarmantna.Jugoslavenska je strana sada tražila da umjesto darovane vojne tehnike oružje pristiže na temelju »tržišnih ugovora« i zajmova. jasno nagla­ šava kako SAD nemaju ništa protiv aktivne vanjske politike Beograda u Africi i Aziji. Zorno je demonstrirala kako Sovjeti siromašnim zemljama ne pomažu iz pukog altruizma. na jugoslavenskom su primjeru SAD pokazale kako u pomaganju nisu politički motivirane. Osim toga. Operations Coordi­ nating Board na samom kraju prosinca 1959. Josip je Broz bio samo jedna od sličnih političkih figura koje su uživale potporu Washingtona. Iako je ponekad jugoslavenska politika bila suprotna priželjkivanoj orijentaciji Washingto­ na. nego žele stvoriti gospodarsku i političku zavisnost. Tamošnjim je američkim diplomatima savjetovano da se prema jugoslavenskim kolegama ponašaju prijateljski i da »jasno čine razliku između njih i predstavnika sovjetskog bloka i da naglase kako Jugoslavija. kao neovisna zemlja. uživa potporu i poštovanje SAD-a«. 155 . 158/419.

bila je Latinska Amerika. Artuković je u SAD-u živio od 1948. Njegova je obrana inzistirala da je zahtjev za izručenjem politički motiviran. pratile tijek suđenja. a tu su činjenicu »javnosti najvećeg kalifornijskog grada saopćili čak i Herstovi listovi. lipnja 1958. nije moglo tolerirati. " HVjesnik. 19.” 5 Jedno od pitanja koje je uzrokovalo stalne poteškoće u odnosima dvaju zemalja bio je zahtjev za izručenjem Andrije Artukovića. X/dok. " Vjesnik. Jugoslavija je 21. 152/400. -1' FRUS/1959/Vol. Time je među građanima FNRJ raslo raspoloženje da je »u sudovima SAD-a nemoguće ostvariti pravdu«. X/dok.” 6 Riječ je bila o završetku procesa započeta u lipnju 1958. a njegova osobna odgo­ vornost minimalna. 158/419. vw> FRUS/1959/Vol. lipnja 1958. ali ne odveć ekstenzivno. bivšega ministra unutrašnjih poslova NDH. siječnja 1959. FRUS/1960/Vcl. Zaključci su bili kako se suđenje pretvorilo u osudu svih suradnika »fašistič­ kih okupatora«. 30.se nikakvo ljevičarenje. 138/466-568. koji inače brane ustaše i Artukovića«.” 4 Jugoslavija je ipak bila odveć malena i slaba da bi njezina komunistička promidžba »ne­ povoljno« usmjerila politiku azijskih i afričkih zemalja. napose u svjetlu zbivanja na Kubi. počinjeni zločini političke naravi.1” Zato je publicitet dan svakim dru­ gim novinama koje su o suđenju pisale na drukčiji način. Jugoslaviju treba zadržati na oku svjetske javnosti te češćim posjetima visokih dužnosnika pomoći Jugoslavenima da uđu u predsjedništva uglednih svjetskih foruma. kada je pred Theodorom Hockeom iz Federalnoga oblasnog suda u LA počelo saslušavanje kako bi se utvrdilo jesu li zločini koji se Artukoviću pripisuju bili političkoga karaktera. X/dok. pa čak ni ono jugoslavenskoga tipa. 56 . ponovo protestirala zbog odluke vlasti u Los Angelesu da Artukovića ne treba izručiti.” 7 Hrvatske su novine redovito.

koji izlazi u najvećem njujorškom kvartu.. završio je s objavljivanjem serije članaka sa dokumentima i fotografijama o zločinačkoj djelatnosti An­ 157 . Na karikaturi su prikazani Hruščov i Mao u sivilu socijalizma. dok s druge strane zida život buja..Ponekad poze lint. »Dnevni list ’Brooklyn Daily’.

Zapaženo je i da sovjetski dužnosnici tijekom bo­ ravka u Kini nisu dali verbalnu potporu Mao Zedongu u Vjesnik. 287. suđeno mu je i osuđen je na smrt. veleposlanik SAD u Jugoslaviji od 1961. Koča Popović susreo se u Washingtonu s državnim tajnikom Christianom Herterom (Dulles. Premda su neki krugovi u Jugoslaviji doista na taj način željeli riješiti jugoslavenski »slučaj Eichmann«.«w U svojim Memoarima George Kennan. Pozitivno je ocijenjen i posjet Hruščova Sjedinjenim Državama (od 15. Glavni urednik uglednog židovskog lista »Weekly Jewish News« iz Los Angelesa predložio je »sva­ kom čitaocu da uputi pismo kotarskom državnom tužiocu Rogersu i da ga pita zašto vlada pruža zaštitu Artukoviću i zašto se političke snage nalaze iza Artukovićeve obrane. On je konačno doveden u Zagreb 1986. Američki su političari potkraj pedesetih i početkom šez­ desetih sa zanimanjem slušali Titova i jugoslavenska pro­ mišljanja o različitim kriznim žarištima. koji je zbog bole­ sti odstupio. piše kako je bilo malo vjerojatno da Jugoslaveni doista žele izručenje Artukoviča. Petoga listopada 1959. 5. koji je uspoređen s posve drukčijom prirodom sovjetskog susre­ ta s kineskim vrhom. do 1963. svibnja 1958. rujna). Nevjerojatno je da poslije završetka posjeta Pekingu nije izdan nikakav službeni komunike o posjetu. Umro je u zatvorskoj bolnici. Jugoslavija je inzistirala na izručenju ovog ustaškog dužno­ snika desetljećima. svibnja 1959). Koča Popovič držao je to marginalnim pitanjem. preminuo je 24. do 27. mislio je Kennan. Kennan. 158 . Takav bi spor zasi­ gurno osvježio sjećanja iz prošloga rata.140 Pokazalo se da je Kennan i u ovom slučaju bio u krivu. Dvojica šefova diplomacija sa zadovoljstvom su zaključili kako se odnosi razvijaju u dobru smjeru i kako se mogu opisati kao »u potpunosti zadovoljavajući«.drije Artukovića«.

Washington je uvijek kasnio u procjenama. Kubanska iznenadna eksproprijacija američke imovine i bliski odnosi Havane i Pekinga Brozu se nisu sviđali142 Jugoslavija nikada nije uspostavila posebno tople odnose s Havanom. Raspitivao se o novinarki »Politike« koja ga je pratila tije­ kom boravka. Herter je Popovića pitao o sudbini američkoga prijedloga za potpisivanje sporazuma o Fulbrightovoj stipendiji. unatoč žestokim napadima Pekinga na njegov režim. X/tlok. X/ilok. ali ga je načelno podupro. s kojim su se Jugoslaveni mogli lako poisto­ vjetiti i simpatizirati ga.1 FRUS/1959/Vol. 161/4?}. prvo treba dokazati kao državnik. Službeni Beograd smatrao je da se novi kubanski voda Fidel Castro. Baš kao i u slučaju partizanske borbe tijekom rata u Jugoslaviji.graničnom sporu s Indijom. želeći očito pokazati i dugogodišnju zainteresiranost za Jugoslaviju. ali i omekšati atmosferu. w FRUS/1960/Vol.141 Nekoliko dana kasnije veleposlanik Chester Bowles. događaja u Alžiru. pred kraj susreta ispričao detalje o posjetu Jugoslaviji u kolovozu 1945. visokoj partizanskoj dužnosnici iz Crne Gore koja je studirala na Sorbonni i u Moskvi. član House Committee on Foreign Affairs na Brijunima je s Titom raspravljao o ideološkim razlikama između SSSR-a 1 NR Kine. Iraku i Kubi. Ne­ gativna politika prema Titu nanosila joj je štete medu azijskim i afričkim narodima. Obje su se strane suglasile da Moskva napadno želi popraviti odnose s Beogradom. 159 . Tito je. Popović nije znao 0 kome je bila riječ. Herter je. 149/. Takva je politika samo hranila Maovu politiku suprotstavljanja Americi. 1. Jugoslavenski diplomat nije bio upoznat s detaljima.18K-391. smatrao da Kina treba postati članica UN-a i da SAD trebaju prestati s izolacijom Mao Zedonga.

svibnja 1960).’4’ O Kini je razgovarao bez ogorčenosti. X/<. smatrajući to dobrim potezom za svijet u cjelini. Tito je na Brijunima o međunarodnim odnosima razgovarao s podtajnikom za vanjske poslove SAD Douglasom Dillonom. potpredsjednikom Vlade. Iako je u razgovoru s Hisenhowerom Tito naglasio kako ga kineski komunisti mrze više no Eisenhowera. koji je doveo do propasti planiranoga susreta na vrhu. 170/459. Najprije je 18. Amerikanci su rekli kako mogu razumjeti. U tome će slučaju Peking morati pred svjetskim forumom opravdavati svoje poteze. poglavito one prema Nepalu i Indiji.lok.’44 O incidentu U-2 (1. Posebno su razočarani zbog rušenja američkoga bom'*• FRUS/1960/Vol. Upravo je izolacija Mao Zedonga učinila agresivnim. XAlok. Kini.U srpnju 1960. ali ne i opravdati Hruščovljevu reak­ ciju. »Povijesno gledano. v" FRUS/1960/Vol. posjetio tvor­ nicu umjetnih gnojiva u Pančevu. srpnja 1960. Čini se da je tijekom sastanka s Titom na Vangi Dillon vodio glavnu riječ. Dillon je u Jugoslaviji boravio četiri dana. koje je Beograd osuđivao. Propitivala se situacija u Kongu. Kina nastoji razviti svoje nuklearno naoružanje i samo kao punopravni dio međunarodne zajednice može se zahtijevati njezino sudjelovanje u politici razoružanja. S Todorovićem je raspravljao o gos­ podarskim vezama dviju zemalja i unapređenju međusobnih gospodarskih odnosa. 160 . Kako kinesko stanovništvo ima dinamični rast. kako dugo može šesto milijuna ljudi biti isključeno iz svjetske zajednice?« pitao se Tito. objašnjavajući ekstenzivno američku politiku prema raznim dijelovima svijeta. razgovarao s Mijalkom Todorovićem. valja se brinuti za budućnost čovječan­ stva. Alžiru i na Kubi. a potom je preko Brijuna otputovao u Zagreb. 166/449. Jugoslavija je i dalje zagovarala kineski primi­ tak u UN.

147Tijekom posjeta Gani i prvog obraćanja parlamentarcima u Accri od nekog stranoga dr­ žavnika uopće Tito je javno optužio skandinavskoga politi­ v. Krize u Kongu i Alžiru pokazale su kako se uloga UN-a treba povećati. koji je.V194. V'6 Rubinstein. Jugoslavenski piloti i tehničari poslani su u Kongo nakon što je Hammarskjold pozvao međunarodnu zajedni­ cu u pomoć. 165/448. 89-90. Indonezije. treba dopustiti razvoj onoga političkog sustava koji sami izaberu. opet.’4* Zapadni je svijet to shvatio kao još jedan dokaz približavanja Beograda Moskvi. v r FR U S/196l/V ol. naglasio je. nazvavši ga jednim od »moralno odgovornih«. držao da je Jugoslavija.bardera RB-47 iznad Barentsova mora 1. pa tako i Alžircima i Kongoancima. 161 . baš kao i do sada. kada su poginula četvorica članova posade.<i FRUS/1960/Vol. XVI/dok. Etiopije i Egipta. vlada u Beogradu bila je jedna od rijetkih koja je priznala Gizenginu frakciju u Stanleyvillu. Gane. Hruščov je pod neprestanim pritiskom Kineza i ostaje »naša najveća nada«. bio nezadovoljan akcijama glavnoga tajnika UN-a u središnjoj Africi. Broz je. Gvineje. osobno. što je doista i bio trend nakon sovjetskog zaoštravanja s Pekingom. 9. Za Lumumbino je ubojstvo Tito optužio i sama Hammarskjolđa. uvijek bio na strani Belgijanaca. Jugoslavija je tada djelovala usklađeno s diplomatima iz Indije.u'’ U razgovoru s Georgom Kennanom u ljeto 1961. Tito je priznao da je prema Hammarskjoldu. Tito je svoje mišljenje o tim incidentima izrekao za vrijeme govora u Subotici. Kremlj je. »izravno ili neizravno« proamerička. Titova standardna poštapalica bila je da svakom narodu. osjećao i osobnu antipatiju. srpnja. X/dok. zahtjevajući od generalnog tajnika UN-a Daga Hammarskjolđa da intervenira u korist kongoanskog premijera Patrika Lumumbe. Po rušenju Lumumbine vlade i njegovu uboj­ stvu.

U jednom mu se trenutku učinilo da se poklici Dolje Tito pretvaraju u skandiranje Tito-Partijad™ Pripreme i održavanje Summita nesvrstanih (1961) Za 15. XVI / dok. dvije afričke i azijske zemlje. Gvineju. Daličcvić-Kučar. o demonstracijama u New Yorku »kao jedan od svojih najtežih trenutaka nakon rata(!)« govorio više puta »sveudilj se uzbuđujući«. Naser. 162 . rujna 1961.4VTito je. Možda njegove riječi ne bi bile tako oštre da je mogao znati kako će Hammarskjdldov zrakoplov biti srušen 18. vođe jedne europske. bili su na vrhuncu ugleda. kao predvodnici skupine neangaži­ ranih zemalja. Sastanak. Katange. Sukarno i Nehru. S S /1 84. Tito je. Početkom 1961. zasjedanja opće skupštine UN-a Tito. 58.V Hiscnhowcr. kao prvi komunistički vođa u povijesti. Prije puta Broz se susreo s veleposlanikom* * . zasjedanja Generalne skupštine UN-a. Nkrumah. prekidan glasnim antijugoslavenskim demonstratorima.čara. Eisenhower je u Titu pronašao zahvalna sugovornika i razmišljao je kako bi maršal profitirao od putovanja po Sjedinjenim Državama.'4” S američkim se predsjednikom Eisenhowerom Broz ko­ načno sastao prigodom 15. Togo. V. Liberiju.1-584. a dvojica su vojskovođa razgovarala o ratu. aktualnim političkim okol­ nostima i jugoslavenskoj politici aktivnog nesvrstavanja. piše Savka Dabčević Kučar.H FRU S/196 I . ali da bi bilo logično priznati vladu koja upravlja sa šesto milijuna ljudi. Unatoč proafričkoj politici Tito je ipak smatrao da ni jedna od vladajućih ideologija nije primjenjiva u Africi. jer su »Kongo i slične zemlje bile vrlo zaostale i primitivne«. 844. iznad secesionističke pokrajine Konga. trajao je dugo. planirao put u Ganu. Broz je nastojao dokazati predsjedniku SAD kako nije omi­ ljen u Kini. Maroko i Tunis..

Iz k n jige T he C o ld W ar. a posebno Havane i Pekinga. Beogradu se nisu sviđali. bliski odnosi Havane i Moskve. 163 . Iako je pobjeda kubanske revolucije veselila Josipa Broza koji je takve događaje ionako smatrao povijesnom neminovnošću. siječnja 1959. slik a P o p p erfo to .Iriju m falni ulazak 1 idela Castra u H avanu 8.

XVI/Jok. dvije europske i jedne latinoa­ meričke zemlje. pisalo je u izviješću novoga veleposlanika Kennana. dok su prema Moskvi ideološke. Kennedy je opće­ nito bio malo zainteresiran za neutralne. bio nezadovoljan kada bi na pred­ stojećem sastanku Latinsku Ameriku predstavljala tek radi­ kalna Castrova Kuba. Prvoga rujna 1961. doskora nestati. Brazilska odluka da ne sudje­ luje kao promatrač na Summitu Jugoslavenima je priopćena putem diplomatske misije u Washingtonu. W Kubinsrcin. Bilo je to vrlo raznoliko društvo. ali i da će takva pristranost.” 1 Tijekom boravka u Kairu 22.” 4 Amerikanci su željeli vidjeti tek koliko su sudionici skupa politički realni. 105. a takvo je bilo <SI Dabćević-Kučar. Naser i Tito izdali su zajedničku rezoluciju i pozvali neangažirane zemlje na konzultacije kako bi se učvrstio mir. očuvala neovisnost svih naroda i uklonila opasnost od intervencije u unutrašnje poslove drugih zema­ lja. Nehru je poziv nevoljko prihvatio svega tri tjedna prije početka konferencije. predstavnici devetnaest oslobodilačkih po­ kreta iz Afrike i jedanaest predstavnika radničkih organiza­ cija okupilo se u Beogradu. Razlike između Beo­ grada i Washingtona bile su više praktične naravi. koja je već manje naglašena.”'2 SAD je najviše zanimalo stajalište latinoameričkih zemalja prema dolazećoj konferenciji nesvrstanih. što je Tito sma­ trao neobičnim. Rubinstein. 105. jedanaest azijskih. koji je uskoro odlazio iz Beograda. Za Brazil je tamošnji američki veleposlanik Cabot rekao kako ne može biti nesvrstana zemlja. w FRUS/1961/Vol. 185. dvadeset i pet državnika iz jedanaest afričkih. a potaknuti neuspjelim pokušajem svrgavanja Fidela Castra (operacija u Zaljevu svinja).Rankinom. 164 . 92/201. travnja 1961. Tito je priznao da su Jugoslaveni uvijek bili kritičniji prema Washingtonu no Moskvi.”” Tito bi.

iako ne trajno. Sovjeti su na sam dan otvaranja konferencije izveli atomski pokus. odaslan. rujna) uputili u Wa­ shington (i Moskvu) sa zajedničkom porukom nesvrstanih zemalja. bili su takvi da bi ih Hruščov potpisao u svako vrijeme.raspoloženje i među većim dijelom diplomata u State De­ partmentsvss Zato se najprije i vodila »borba« suprot­ stavljeni unutar Administracije oko toga treba li beograd­ ski skup uopće pozdraviti u ime SAD-a. Dijelove Titova govora o Berlinu. razbjesnilo je Kennedyja. gdje su Sovjeti upravo izgradili zid kako bi zaustavili bijeg građana na Zapad. Ona nije zadovoljila Moskvu zbog mlakosti i općenitosti izjava. zatražio razumijevanje postupka. Nkrumahom i Sukarnom). da su ga slučajno izveli Amerikanci. ipak. posve se stavivši na stranu Sovjeta. Brzojav je. Tek je daleko na drugom mjestu bilo postupno jačanje osobne i političke slobode. Beogradska je konferencija za svijet u političkom smislu značila malo. oslabila položaj zagovornika zemalja Trećega svijeta unutar State Departmental'6 Lideri nesvrstavanja postali su svjesni da će ■ ” Schlesinger. 481. javio je veleposlanik Kennan. To je bilo najvažnije i Sjedinjenim Drža­ vama. Takva »za­ panjujuća obzirnost« prema postupku koji bi. Većina zemalja primala je američku pomoć i oni su ulazili u grupu umjerenih. dok medu ekstremistima jedino Jugoslavija nije primala sovjet­ sku potporu. 4 7 8 -1 8 I . Kennedy je ljubazno primio i delegaciju koju su sudionici konferencije po njezinu završetku (6. Za odnose s Washingtonom najvažniji je bio Titov govor u kome se posve suglasio s ekstremistima (Naserom. umjesto osude. Predsjednik Malija Keita i indonezijski šef države Sukarno ipak su pokazali da je nesvrstanima očuvanje neo­ visnosti primarno. »pomračio nebo rezolucijama«. Isto. 16 5 . a Broz je. ali i bitno.

559 Već otprije Kennan se kao znanstvenik zanimao ' v Ncnadović. u kojoj se od Moskve i Washingtona tražilo da nastave pregovore. no sovjetski socijalizam — u Bijeloj kući. 269. kao i cijeloga pokreta. Ovako raznorodne zemalje lako su se suglasile tek s osudom kolonijalizma.1™ beogradska je konferencija ipak osobno duboko razočarala. Sumnja u istinsku nesvrstanost Beograda. Odluka o unošenju takva stajališta u Brozov govor donesena je bez suglasnosti SSIP-a. komu je JFK ponudio imenovanje u Beogradu ili Varšavi. Novoimenovanoga veleposlanika Kennana. odnosno — bolje jugoslavenski revizionizam.5'7 Većina je članica pokreta nesvrstanih od sama početka češće vrlo oštro napadala Amerikance. Kennanu je predsjednik Kennedy ponudio veleposlaničku službu u Poljskoj ili Jugoslaviji. 1st«.do zajedničke i usuglašene političke platforme teško doći. 29. brojni su politički analitičari smatrali da će novi demokratski predsjednik za državnog tajnika vrlo vjerojatno imenovati Georgea Kennana. Koča Popović poslije je uzalud nastojao »gasiti politički požar koji se odmah razbuktao«. za ko­ jega je Koča Popović rekao da se »veoma zalagao za pobolj­ šanje jugoslavensko-američkih odnosa«. Ipak. vjerojatno je među supersilama prevladavalo razmišljanje — bolje jugoslaven­ ski. poslije Titova uvodnoga govora samo se pojačala. Prihvaćena je i Izjava o opasnosti od rata i Apel za mir. 267. iako se radilo o skromnoj službi. George F. odlučio je otići u Jugoslaviju. Vrijeme Kennedyja i Kennana: nova najniža točka u međusobnim odnosima (1961-1963) Ponovnim ulaskom demokrata u Bijelu kuću promijenio se i američki veleposlanik u Jugoslaviji. no čisti kapitalizam — u Kremlju. Kennan. dok je Sovjetima upućivala samo mlake osude. Od 1956. *‘>> Kennan. 166 .

Zadivljenost zemljom koja je bila »agregat šest vrlo različitih zemalja« na crti podjele najstarije i najvažnije europske kulturološke grani­ ce. Iako je niz podataka točan.361 U Jugosla­ viju je doputovao u svibnju 1961. veleposlanik stanovnike Istre i Dalmacije naziva Istras-Dalmatians. 167 . Dvije godine provedene u Beogradu bile su »jedno od najbogatijih. 300. I Sovjeti.360 Jugoslavenska je strana bila počašćena imenovanjem tako poznata diplomata kao što je bio Kennan. akcije koje su se međusobno isključivale.za Jugoslaviju. iako su ga 1952. uključujući i jugoslavenskog. bilo je dodatno nadahnuće. smatrali su da je Kennan uvijek »ozbiljno« gledao na sovjetska pitanja. Biti američki pred­ stavnik u Beogradu tih je godina bilo teže no prije. Kennan je nizu jugoslavenskih diplomata bio poznat i iz njegovih veleposlaničkih dana u Moskvi. U Memoarima Kennan opisuje i Hrvatsku. tek nekoliko tjedana prije početka sastanka nesvrstanih zemalja. a za biskupa Strossmayera piše kako je djelovao u Vojvodini! Zagreb mu se posebno sviđao zbog raznovrsnoga kulturno­ ga života. najugodnijih i najkorisnijih osobnih iskustava« koje je imao kao diplomat. Od trenutka kada je Kongres 1959. Osim reputacije autora hladnoratovske vanjskopolitičke strategije Sjedinje­ nih Država (containmenta). usvojio Rezoluciju o zaro­ bljenim narodima svaka je administracija bila obvezna sponzorirati Tjedan zarobljenih naroda i protestirati protiv re­ žima u dvadeset i dvije države. Usporedo s time još je Eisenhowerova administracija nasto­ jala spriječiti uključivanje Jugoslavije u Free Europe Com­ mittee i Assembly of Captive European Nations. 361 Bolilcn. proglasili za persona non grata i tako izgnali iz SSSR-a. George Kennan je smatrao kako su Hrvati u SAD od svih južnoslavenskih političkih grupacija bili najbolje organizi­ 360 Kennan. 270.

Hames/Rae. također« podupiru dobre odnose. Senator John G. HO. ali ga je potvrdio zajednički Committee for Reconciliation.rana emigrantska skupina u Americi. mnogi bi južnoslavenski emigranti bili najzadovoljniji kada bi došlo do otvorena sukoba između SAD i Jugoslavije. XVI/dok. Oni su dostavljeni bez pripadajuće navigacijske elektronike. Za razliku od Poljaka. što je nosilo glasove. Ways and Means Committee. 282. koji je odlučivao o porezima. bio je školski primjer konzervativ­ nog odbora u kojemu su dominirali političari iz ruralnih sredina. koja. Tako je Jugosla­ viji (i Poljskoj) s 256 prema 91 glasu ukinut status koji je uživala tijekom najgrublje staljinističke prakse.RUS/1962/Vol. '<H l'RUS/1962/Vol. Millsa iz Arkansasa. iako plaćena. l.“ Kennan. nikada nije stigla u Jugoslaviju. H4/282.-’6* Senatski Odbor za vanjsku politiku prijedlog je odbacio.M/274-275. 16 8 . ■W. voda je jugoslavenskog izaslanstva na 17. Štoviše. Jugoslaviji je uskraćen status najpovlaštenije nacije. ali nisu do­ voljno glasni. a program je preusmjeren na druga američka sveučilišta. zasjedanju Opće skupšti­ ne UN-a Vladimir Popović novom državnom tajniku Deanu Rusku naglasio kako upravo »jedna velika hrvatska udruga« i »Slovenci. 97-98. Većinu su parlamentarnih odbora nadzirali demokratski političari s juga SAD. Beo­ grad je od Sjedinjenih Država naručio i platio 130 zastarjelih mlaznih zrakoplova. XVI/ilok. Biti oštar prema Jugoslaviji značilo je nagla­ šavati antikomunizam. Na prijedlog demokrat­ skog kongresmena Wilbura D. l. ?l I. govorio je Kennan. Antikomunističku su retoriku sve češće prihvaćali i brojni kongresmeni. u doba kada su Titovi vojnici rušili američke zrakoplove.u’4 Do kulminacije negativna razvoja međusobnih odnosa došlo je 1962. Prekinuta je i razmjena znanstvenika s University of Texas. Tower otkrio je »The Dallas Timesu« da se u Teksasu obučavaju jugoslavenski vojni zrakoplovci.u’2 Suprotno tome razmišljanju. predsje­ davajućeg House Ways and Means Committee.

Ništa nije manje izvjesno nego pretpostaviti da bi više fragmentiranih entiteta. do 1961. mogao osigurati efektivnije suprotstavljanje sovjetskom komunizmu na balkanskom prostoru nego neobično čvrst i iskusan nacionalni režim koji upravlja s 20 milijuna ljudi u ovome području i nadzire jednu od dvije najveće kopnene vojne sile u nesovjetskom dijelu E u ro p e .U osamnaest stranica dugom brzojavu veleposlanik Kennan analizirao je američku politiku prema Jugoslaviji od 1948. »to bi moglo biti u našem interesu«. (.) Tko god govori o svrgavanju aktualnog režima. pisao je Kennan State Depar­ tments Svejedno. XVI/ilok. 100/210.Wol. 140/294-295. Grupa »starijih dužnosnika koji ga podržavaju u takvoj antizapadnoj politici je sve uža i izoliranija«. PRUS/196 l/Vol. 5' ’' Početkom 1960. Naglasak treba staviti na mlade kadrove. zainteresirani za održavanje dobrih veza sa Zapadom i* * * FRUS/l96. Očigledna je zastrašujuća nestabilnost do koje bi takav razvoj doveo u balkanskim odnosima. nije voda čvrstorukaške centralističke« struje.« T ito je prestar da bi mijenjao sebe i svoj svjetonazor.. rujna 1961) Kennan je obavijestio State Department kako mu se čini da je u posljednjih nekoliko mjeseci izvršena smjena Zapadu sklonih kadrova u Save­ znom tajništvu za vanjske poslove SSIP-u. u Jugoslaviji su se sukobljavale reformske i antireformske snage. čini se. one koji su još na sporednim položajima. »Bolna je činje­ nica da je u poslijeratnom razdoblju Titov režim bio Jugo­ slavija i da to još uvijek jest. dok ukusi i interesi naroda sve više naginju Zapadu. držao je Kennan.. kada bi drugi političari jače ustrajavali na njegovu povlačenju. Partizanski je pokret. Samo godinu prije (29. »Tito. a neki od njih čak niti potencijalno. baš kao i većina građana. Oni su. XVlAlok. bio jedini ozbiljni unificirajući element u zemlji. 169 . u stvari zagovara razbijanje jugoslavenske države. od kojih nijedan nije spreman za neovisnost.

ostalo nerazjašnjeno. Da je Broz bio glavna zapreka bržoj demo­ kratizaciji. zvuče njegova promišljanja o koheziji bivše Federacije. proročanski. XVI/dok.«369 Iako je Kennan krivo proci­ jenio zdravstveno stanje Josipa Broza. Isto tako. Glavni dugoročni ciljevi i dalje su neugroženi: Jugoslavija je neovisna.realističniji pristup politici. 100/210. Na Kennanovo iznenađenje. postoji razlog nadati se da će proći kratko vrije­ me prije no što će Tito biti prisiljen. Jedno je pitanje. Kohler u pismu veleposlanstvu u Jugoslaviji naglasio je da sadašnja politika Sjedinjenih Država ne traži reviziju. koliko bi reformi uopće započelo bez njegove potpore? Kennanovi prijedlozi 1961. zbog godina i bolesti. Sjedinjene Države moraju izra­ ziti nezadovoljstvo jugoslavenskom politikom i pokazati Titu kako zapadna pomoć nije Bogom dana. zapravo. pomoćnik državnog tajnika za europske poslove Foy D. 369 FRUS/1963/Vol. 170 . Američki je tisak postajao sve više protu-jugoslavenski.. bio je u pravu glede mlađih kadrova. utječe na komunistički dio svijeta. XVl/dok. bez obzira na politička razmišljanja. blizu pot­ punom uspjehu osim u slučaju Tita i nekoliko njegovih suradnika. unutrašnjopolitički razvoj ima pozitivan m FRUS/1961/Vol. odstupiti u korist mlađih. međutim. na neizbježni Titov odla­ zak. 150/329.368 »Mi smo. i sukob sa State Departmentom Odmah po završetku konferencije nesvrstanih zemalja u Beogradu Kennan je savjetovao američkoj vladi da prekine tehničku pomoć Jugoslaviji. Mnogi su među njima doista čekali. Memorandum koji su Amerikanci u rujnu 1961. uputili u Beograd doživ­ ljen je iznimno uvredljivim..

Tito je na među­ narodnom planu Sovjete podupirao u svakoj važnoj točki. 171 . Isto. ali bez naglih prekida. XVI/dok. 106/224. Bezuvjetna je pomoć samo stimulirala ideološke eksperi­ mente i upletanje u različite projekte u Africi.170Svako odstupanje od postojeće politike ugrozilo bi sve što je do sada učinjeno. napisao je Kohler.«’72 Kennan je predlagao ukidanje tehničke pomoći. r i FRUS/1961/Vol. vo FRUS/1961/Vol. konačno. bilo koji oblik zapadne pomoći doživljavaju više kao poniženje. jer bi to uništilo njegov ugled i ne bi bilo prihvaćeno od javnosti. U dugom odgovoru Kohleru Kennan je naglasio kako su njegovi i pokušaji Administracije da se jugoslavensko staja­ lište promijeni propali. To što je Jugoslavija marksistička zemlja izvan sovjetskoga bloka »nije primarno proizvod naše po­ moći«. Oni. Kennan drži da američka po­ moć nije ključna za razvoj jugoslavenskoga društva. U novom je pismu Kennanu Foy Kohler još jednom istaknuo daje politika State Departmenta prema Jugoslaviji u osnovi dobra i uspješna i da takva treba ostati. Stajalište se jugoslavenskih vlasti prema Zapadu nije promijenilo.’71 Tito se nikada neće vratiti u Lager. Zanimljivo je ta izvješća uspo­ rediti s Kennanovim Memoarima.. programe privatnih agencija itd. XVI/dok. koja mogu navesti na posve drukčiji zaključak. »koji bez sumnje doprinose Titovom prestižu. postoje usponi i padovi. 228. Jugoslaveni su već izgradili »čvrstu i sigurnu osnovicu neovisnosti i ne trebaju ni vanjsku inspi­ raciju niti stranu pomoć da bi je zadržali«. 102/213.smjer. ali koji sigurno neće biti odgovori na jugoslavenske dugoročne probleme u me­ đunarodnoj trgovini i financijama. Titove izjave mogu smetati. Tito. ali se Jugosla­ vija iznutra liberalizira. Koristi za SAD bile su minimalne.

) Moje je viđenje da je najopasniji element Kennanove poruke to što se čini kako on oprezno gradi slučaj za temeljitu reviziju naše politike prema Jugo­ slaviji. r ' l'RUS/1962/Vol.) . State Department svoju politiku nije mijenjao. veleposlaniku Kennanu izrazio je jugosla­ vensko razočaranje.1/244. pripremio memo­ randum savjetniku za nacionalnu sigurnost Bundyju. Veleposlanik smatra da će naši odnosi s Jugoslavijom biti loši tako dugo dok je na sceni Tito.nije Jugoslavija. predstojnik američkog deska u SSIP-u. koji je vjerojat­ no povezan s beogradskom konferencijom i čini se da to obilježava većinu njegovih zaključaka. »Postoje različite Jugoslavije. koji postaje manje strog i štedljiv prema Beogradu..«’7' U UN-u je Beograd povezaniji s Indijom. oni su dijelom motivirani i potragom za novim tržištima. David Klein.. »Kennan očigledno ima osobni problem s Titom. one se mije­ njaju i ja sam uvjeren da će se promjene nastaviti... XVI/dok.«'"*5 Kriza u američko-jugoslavenskim odnosima započela je u lipnju 1962. Kongres je zauzimao stajalište suprotno administraciji i Kennanu. 245. Jakša Petrić.. Mi možemo podnositi ovakvu situaciju. »Želite li nas gurnuti u Lager?« bilo je I RUS/1961/Vol. je travnja 1962. Ni njegovo osobno lobiranje u Washingtonu nije uspjelo spriječiti donošenje rezolucije kojom je Jugoslaviji ukinut status najpovlaštenije nacije. XVI/dok. (. 11. Kada je do­ kument usvojen. »Ponekad nam. u posjetu Beogradu boravio je sovjetski lider Leonid Brežnjev. no SSSR-om. Egiptom i Indone­ zijom. 5~‘ Isto. Indija uzro­ kuje više problema. 172 . 17.ne postoje dokazi koji bi poduprli pogled da će naši problemi s komunističkom Jugoslavijom biti riješeni s Titovim odlaskom. zapravo. (..«'74 Ako su jugoslavenski pothvati u Aziji i Africi isuviše ambiciozni. član NSC-a. 122/261.

suprotno Reevesu. 140/284. osobno nije odveć založio da zakon ne bude prihvaćen.. 173 . Politiku nije trebalo mijenjati. Ideološki sukob s Moskvom još nije izglađen.576 Beograd je bio uvrijeđen činjenicom da je u zakonu Jugoslavija povezana s Poljskom. neproduktivnu i nezadovoljavajuću«. kojega su nazivali predsjednikov alter ego i intelektualna zaliha krvi. 632. Ipak. Soren­ sen. Bio je to sukob izvršne i zakonodavne vlasti. a Beograd se i dalje držao politike nesvrstavanja. Kennedy se.so Čini se da je sofisticirb FRUS/1962/Vol.«0 ' Istodobno. XVI/dok. Kennan je ostavku ponudio predsjedniku Kennedyju 5. On je na neko vrijeme čak prestao upotrebljavati pridjev nesvrstana kada je govorio o Jugoslaviji. što se u SAD-u često dogada. 136/2X5. ' H Reeves. opisu­ jući trenutnu politiku prema Jugoslaviji kao »kontradiktor­ nu. XVI/ilok. FRUS/!962/Vol. listopada 1962. *77 Sada se Kennan zalagao za fleksibilnost i povratak osnovim zadaćama defi­ niranim još u vrijeme Trumana. 540. 1)5. u jugoslavenskom je slučaju administracija popustila Kongresu. specijalni savjetnik predsjednika Kennedyja. i sam govori kako bi bilo glupo otpisivati političare nakon svake nezgodne izjave ili poteza. što je pokazivalo temeljno nerazumijevanje. Obavještajci State Departmenta ipak nisu bili posebno zabrinuti. Tito komunist trebao je zaštitu Moskve. Tito nije pomagao. tvrdi povjesničar Richard Reeves.retoričko pitanje koje je Petrić postavio nekoliko puta tijekom razgovora.178Theodore C. 304. istaknuo da je Predsjednik ipak i nadalje tražio gospodarsku pomoć i za Jugoslaviju i za Poljsku i kako se »borio s Kongresom oko svojih upornih zahtjeva da se objema zemljama dodijeli isti tarifni tretman koji je dodijeljen svima drugima. I doista. u svojoj je knjizi o Kennedyju. dok je Tito državnik naglašavao nesvrstavanje i prijateljske odnose sa Zapadom. ' Sorensen.

W Kcnnnn. listopada 1963. i nečega goreg u Washingtonu.™2 Možda je administracija tako željela pokazati da postoje razlike između različitih struktu­ ra vlasti u Washingtonu. 174 . Meksiko i Sjedinjene Države. »Vjerojatno je to bila njegova ideja«. moguće. Jugo­ slavenska je delegacija bila smještena u Williamsburgu. vašingtonske su administra­ cije na umu prije svega imale strateške razloge. ? 1?. uvjeren da više ne može utjecati na kreiranje politike. Tito je na južnom travnjaku Bijele kuće dočekan uza sve vojne počasti 17. uvreda i. Veleposlanik Kennan. državni tajnik Dean Rusk posjetio je Jugoslaviju »iz razloga meni ne manje nejasnih no što je bio poziv Titu da posjeti SAD«. pisao je Kennan. odstupio je s dužnosti i napustio Jugoslaviju u srpnju 1963. Tito se spremao na jednomjesečni put u Brazil.rana vanjska politka pomaganja određenim socijalističkim zemljama i revolucionarima bila nejasna i nedovoljno »či­ sta« za veči dio članova Kongresa. Čile.™1 Posve svjesni demokrat­ skog deficita brojnih saveznika.« Još je lošiji bio tretman u Isto. S vremenom je pozitivna orijentacija prema Beogradu ili Madridu mogla dovesti do priželjkivanih promjena. jer je američka vlada. smatrao je Kennan. »nije bila voljna zaštititi od nasilnih demonstracija. U svibnju 1963. Peru. ali i biskupe Katoličke crkve u Sjedinjenim Državama. Boliviju. Tijekom dobrodošlice predsjednik je Kennedy naglasio kako međusobno razumi­ jevanje temeljnih političkih načela zemalja s različitim poli­ tičkim uređenjem i poviješću treba biti zajednički cilj. Bilo je to doba novoga diplomatskog intenziviranja. Razgovori Tito-Kemiedy i 963. III.

Čile. Tito je kao nepovolj­ nu činjenicu istaknuo jačanje grupa pod kineskim utjecajem unutar lijevih političkih stranaka. U New Yorku je na Broza pokušan atentat. Jugoslavenska je delegacija odsjela u elitnom hotelu Waldorf-Astoria na Park Avenue. Mates. 208. Kennedy je ipak ostavio dobar dojam na maršala Tita.New Yorku. Po njegovim sjećanjima Tito je m Reeves. u to doba šef protokola Predsjednika Republike. Kon­ zervativni je senator iz Arizone Barry Goldwater. Sorensen tvrdi kako je Kennedy bio spre­ man na sebe preuzeti teret prigovora zbog Titova prijema u Bijeloj kući. veleposlaniku pri UN-u i šefu protokola Bijele kuće Dukeu. Sastanku Tita i Kennedyja bio je prisutan i Dalibor Soldatić. Demonstranti su nosili transparente s natpisima crvena svinjo i ubojico. ali ne u tolikoj mjeri kao prije. saveznica iz Vijetnama. 6 U . Američkoj su strani posebno zani­ mljivi bili razgovori koje je Broz vodio u Latinskoj Americi (Brazil. dok ih je policija uglavnom nezainteresirano promatrala. Meksiko). Fotografi u Ovalnom uredu Kennedyja su prigodom susreta s Brozom ipak snimali isključivo s leda. pak. kritizira­ jući činjenicu što je istodobno s Titom u njujorškom hotelu odsjela i Madame Nhu. sve do 1971. a da se američka vlada službeno ogradila od demonstracija. da Broz dobije puni i pristojni tretman prigodom posjeta Washingtonu. Bolivija. Trebalo je proći gotovo deset godina. to nazvao pljuskom odanom prijatelju. Jedino je dan proveden na Princetonu gdje je domaćin bio George Kennan. vrlo šturo i hladno.<s4 Tita je posebno vrijeđala činjenica da su protiv posjeta demon­ strirali ljudi odjeveni u nacističke odore. piše kako su protivnici posjeta postojali. Javnoga rukovanja nije bilo. Peru. bio ugodan. da se jugoslavenskom šefu države osobno isp rič aju . 175 . Theodore C. pa je Kennedy naložio Adlaiu Stevensonu.L e o Mates.

. Kennedyju rekao kako smatra da SAD griješe što pomažu latifundiste.Predsjednik JFK i supruga Jacqueline po dolasku u Dallas 22. listopada bio je posljednji Kennedyjev susret s nekim stranim državnikom u Bijeloj kući prije atentata.1. studenog 196.8S Stuparić. 2 4 0 -2 4 1. Susret s predsjednikom Titom 17. 176 . navodno je istaknuo Tito. vrijeme pregazilo. koji su budućnost Zelenog kontinenta. Pomoći treba mladim industrijalcima. koje je.

Telefonski je nazvao američkoga šefa mi­ sije. Temeljni cilj američke diplomacije nije bio ugrožen. Titova je Federacija ostala neutralna. pročitao izjavu na državnom radiju i osobno se upisao u knjigu žalosti u zgradi veleposlanstva.™6 U isto vrijeme kada su diplomatski odnosi s prvom kapi­ talističkom zemljom svijeta dosegnuli najnižu točku Jugo­ slavija je donijela novi ustav i uskoro započela s najliberal­ nijim gospodarskim reformama ikada pokrenutim u nekoj komunističkoj zemlji. '86 Schlcsingcr. nakon atentata u Dallasu. Tito je bio toliko ganut da nije mogao govoriti. 938. iako uglavnom na sovjetskoj strani. ali ipak izvan oba bloka.Uloga domaćina predsjedniku Titu bila je posljednja koju je Kennedy priredio nekom šefu države. a u školama je održan sat posvećen predsjedniku Kennedyju. Nacionalna je zastava bila izvješena na pola koplja. 177 . U listopadu 1963.

.

da su se poremećaji i promjene u odnosima prema objema supersilama mogli očekivati. Kremlju je Deklaracija bila taktički potez s konačnim ciljem privlačenja Tita Moskvi. Washington se samo pribojavao da Tito njome neće biti posve zadovoljen i odvučen od Zapada.ZAKLJUČAK U kasno proljeće 1955. Ulogu državnika Tito ne bi imao kao jedan od vođa neke od zemalja Lagera. a ko­ munistički svjetonazor bio je toliko važan dio ponašanja vodećih jugoslavenskih državnika. jugoslavenski i sovjetski državni vrh potpisao je Beogradsku deklaraciju. pa čak i Sovjetski Savez. Međutim. politika Beograda nije bila pravocrtna. Sve do raspada jugoslavenske federacije Beograd je prema Washingtonu i Moskvi funkcionirao na način koji je »vježban« 179 . U ovome su tekstu obrađeni odnosi između Jugoslavije i Sjedinjenih Država u vremenu između Beogradske deklara­ cije i Titova susreta s Kennedyjem u Bijeloj kući 1963. U drukčijim povijesnim okolnostima. Deklaracija je mogla postati sporazum od svjetske važnosti. sredinom pedesetih sve su upletene strane držale »figu u džepu«. Dokument je potenci­ jalno bio silno važan i mogao je bitno utjecati na razvoj odnosa između komunističkih zemalja. Međutim. a bez zapadne pomoći Jugoslavija bi teško preživljavala. Za Sjedinjene Države. Dakako. Hruščov nije bio iskren. Riječ je o razdoblju koje je po mnogo čemu paradigmično. pa čak i u nekim kasnijim razdobljima hladnoga rata. postojao je niz razloga zašto Broz nije ponovno postao »najodaniji saveznik Moskve«. takva je politika bila razumljivija. odnosno poslužiti kao primjer kako bi trebala teći suradnja malih i velikih uopće.

Ustav iz 1963. u vrijeme dobrih odnosa sa Sovjetima. Sjedinjene su Države spremno podupirale prvu zemlju koja je zorno pokazala da je lažan mit o nepogrešivosti Moskve. No. kulturna i intelektualna razmjena. Drugi prekid odnosa Beograda i Moskve 1957. Usporedno su trajala nasto­ janja da se Brozov režim liberalizira. Odnosi Beograda i Washingtona između 1955. Kvarenje odnosa sa SAD odgovara zatopljenju odnosa sa SSSR-om. riječ je ipak o dijelom uzročno povezanim događajima. i 1963.nakon 1955. odnosno prekid odnosa sa zemljama sovjetskoga Lagera poslije do­ nošenja rezolucije IB-a. a Jugoslavija čvršće poveže sa Zapadom. donesen je u doba zahlađenja odnosa s Amerikan­ cima i popravljanja veza sa Sovjetskim Savezom. 80 . liberalni. kao što i unutrašnja politika beogradskoga režima ne korespon­ dira u potpunosti s vanjskopolitičkim odnosima. Put do toga bila je izdašna gospodarska i vojna pomoć. Imajući na umu važnost nacionalnih osjećaja u istočnom dijelu Europe i tradicionalno antirusko raspolo­ ženje. — kada je prekinuta vojna pomoć. Razdoblje prije toga obilježavalo je gotovo potpuno neprijateljstvo prema SAD (sve do 1949). Tvrdnje onih znanstvenika koji smatraju da je jugoslavenski komu­ nizam bio liberalniji za vrijeme zahlađenih odnosa s Mo­ skvom tek su dijelom točne. uspješna i vrlo napredna Jugoslavija značila je stalan izvor nelagode za Kremlj. u dva su navrata došli u krizu. ali ne i ugrozi. Tada je potpisan dugoročni sporazum o gospodarskoj su­ radnji s Moskvom i obnovljeni krediti koji su bili obustav­ ljeni u doba nove jugoslavensko-sovjetske krize 1958. Strateški povoljan položaj Jugo­ slavije i velika vojna sila bili su dovoljni razlozi za Washing­ ton da »Tita održi na površini«. novi. Isto tako. Drugi je zastoj označilo ukidanje statusa najpovlaštenije nacije za Jugoslaviju 1962. izazvala je jugoslavenska strana. Prvi put 1957.

142/312. prosječnom je Amerikancu ostalo nejasno ko­ lika je stvarna razlika između Moskve i Beograda. Dapače. doista zadivljujuća. a pogotovo oportuno.187 Povratak Moskvi nije bio moguć. Pitanje je kako bi južnoslavenski prostori danas izgledali da se Brozov režim više približio Zapadu. a pragmatičan je bio do krajnjih granica. Ipak. njegova je duboka odanost jednoj ideji. U komu­ nističkom moralu bitan je bio samo konačni cilj. Josip Broz bio je posve odan ideji komunizma. Odnos Jugoslavije prema Washingtonu i Moskvi mogao bi se usporediti s ponašanjem učitelja prema dvojici đaka koje nejednako voli. Beograd­ ske vlasti same se nisu posebno trudile naglasiti razlike. ne toliko da bi učiteljev ugled došao u pitanje. Imao je izvanredan smisao za realnost. Sovjetima je Beograd bio spreman tolerirati daleko više. Dok su Amerikanci doista pomagali i održa(va)li režim na vlasti. 181 . Kennan je napisao kako svaki »najokrutniji marksističko-komunistički režim ostaje (Brozu.) primamljiviji no najliberalniji nekomunisti­ čki«. pa makar ona bila iskrivljena i dubiozna. Onima koji nisu bili upoznati s poviješću ovoga prostora Tito i Hruščov doista su bili slični. kako je Eisenhower želio. No. često su vrlo glasno kritizirale politiku Washingtona i onda kada to uopče nije bilo potrebno. op. približavanje i koketiranje s Washingtonom ili Londonom bilo je samo onoliko koliko je bilo potrebno za konačno ostvarivanje Brozova zamišljenoga cilja. pa je Tito balanFRUS/1962/Vol.Svejedno. a. Kako god da se danas tumače neki od Brozovih poteza. Njegova je neutralnost bila crvena i on nije bio. bili su svejedno kritizirani zbog svakog poteza koji se Beogradu nije sviđao. Zato je u Kennedyjevo doba i došlo do prevage unutrašnjopolitičkih razloga nad vanjskopolitičkim. XVI/doc. neutralan na američkoj strani.

brzih rezultata nije bilo. bez obzira na to što posebno vidljivih. Jugoslavija je bila dinamično društvo i nije se mogla opisati sivom bojom poput njezinih istočnih susjeda. Konačno. No. iako još valja utvrditi koliko je gospodarski SFRJ profitirala zbog suradnje s Trećim svijetom. koji su se tek uključivali u politički život. Bez zapadne pomoći nije bilo nade u neovisni položaj Beograda. Beograd možda i nije bio prava suprotnost zemlja­ ma Lagera. niti su mladi bili liberalni. Sjedinjenim Državama i Zapadu općenito položaj Beo­ grada bio je zadovoljavajući sve dotle dok je zemlja bila neovisna. bez pomoći Sjedinjenih Država bilo je upitno kako bi dugo trebalo prije negoli što bi na površinu izbile suprotnosti između suprotstavljenih nacionalnosti. i trgovačka razmjena bila je i dalje pretežno usmjerena prema Zapadu. Zato se isplatilo pomagati. 182 . Mnogo se očekivalo od novih kadrova. ali je ipak stjecao sve više zapadnjačkih osobina. tu je Washington pogriješio. Niti su stari s političke scene otišli brzo.sirao između dva svijeta koristeći treći za promidžbu vlastite osobnosti i zadovoljavanje velikih osobnih apetita. Nijemci takvu osobu zovu hohštaplerom.

Washin­ gton DC 1992. Office of the Historian. Government Printing Office. Cyprus. American Foreign Policy since 1938 . Department of State Publicati­ on. Agitaciono-propagandni odjel. »Kultura«. Finland. U. Phyllis. 1974. Hrvatski državni arhiv. 1957. S. Washington DC 1994. 1958. 1956.IZVORI I LITERATURA Foreign Relations o f the United States . Office of the Historian. S. Dwight D. U. Washington DC 1964. Government Printing Office. 1958-1960. S. Washington DC 1956. kutija 531. Beograd 1957. 1949. Public Papers o f the Presidents o f the United States .. 1955-1957. Department of State Publication. 1957. Tito — A Biography. 1961-1963. Washington DC 1993. Pelican Book. Peguin New York 1993. Greece. Program Saveza komunista Jugoslavije 1958. Turkey. Eastern Europe. 1963. Office of the Historian. Central and Southeastern Europe. Government Printing Office. Department of State Publicati­ on. Auty. Foreign Relations o f the United States . Stephen E. U. . Greece. Kennedy. Literatura Ambrose. Eastern Europe. John F. 8-26 IV. Turkey. Rise to Globalism. CK SKH-AGITPROP. January 1 to November 22. Foreign Relations o f the United States . 1955. Eisenhower. Public Papers o f the Presidents o f the United States.

Barnes. A.. The UnfinishedJorney.).). Zagreb 1999. Burton. David. Oxford University Press 1995. and the Research Staff of the Council on Foreigh Relations. Dragan. Jugoslavija u hladnom ratu . godine 1955-1963. Shi. Institut za savremenu istoriju. Routledge. London and New York. Parti. Brands.. 1966. Clissold Stephen (ed. W.. Nonalignment. Great Britain. Brown Tindall. The Royal Institut of International Affairs. The Historical Journal 24/25. Trevor. Golden marketing. The Revolution in American Foreign Policy. T ito’s Separate Road — America and Yugoslavia in World Politics . »Odnosi Jugoslavije sa Zapadom i Tršćansko pitanje (1948-1954)«. A Narrative History . 184 . Zagreb 1988. The United States and The Emergence o f the Third World. Andre Deutsch. W. Bogetić. Boyle. Povijest Sovjetskog Saveza . I. veka. (ed. Dušan. 1975. and American Foreign Policy in Europe 1946-1956. Darko. Bekić. 1993.Barber Hollis W. American-Soviet Relations. John C. I. USA 1995. 1947 -1 9 6 0 . 1967. George/E.. Beograd 1994. Bilandžić. New York. Boffa. Chafe. Carleton. The United States in World Affairs. Its Global Range. Giuseppe. The Specter o f Neutralism. Campbell. Council on Foreign Relations. Random House. Peter G. 1989. America Since World War II. II«. From the Russian Revolution to the Fall o f Communism . New York 1967.. Globus. 1985. America. Istorija 20. Columbia University Press. New York City. Hrvatska moderna povijest. H. William H. »The Secret Cold War: The C. William G. Otokar Keršovani. Yugoslavia and the Soviet Union 1939-1973. A Documentary Survey. Oxford University Press.

Abbott../Woodman. Lampe. Harold D. Waging Peace 1956-1961. The United States. 18 5 . Kevin V. Governing America. The Good Ruler. »Sovjetsko-jugoslovenski odnosi i Mađarska revolucija 1956. Berkley 1995. University Park. Gibianski. From Herbert Hoover to Richard Nixon. Routledge. Crampton. American History. Newbury House.. Dwight D. 10. 1967-72. Touchstone. Henry. Beograd 1996. 1988. No. Davis. Bruce. 2 (June 1997. 1-2. D. Louisiana State University Press. Eisenhower. USA 1995. USA 1995. Jugoslavenski istorijski časopis. »The Mutual Defense Aid Program in Tito’s Yugoslavia. Diplomacy. Boston. Manchester Univer­ sity Press. Interpu­ blic. XXIV. Cecil V. Hames Tim/Rae Nicol. Jr. volume II. Maddox. New York 1965. Twice there was a country. Kuklick.C'rabb. hrvatski snovi i stvarnost. Keeping Tito Afloat. Bojan. Kennan. and its Technical impact«. Yugoslavia and the Cold War. Presidents and Forcing Policy Making. Zagreb 1997.. The Journal odSlavic Military Studies. R. George F Memoirs 1950-1963.. Rutgers Univeristy Press. The Pennsylvania State University Press. 1996. 1951-1958. Allen F. Totalitarianism — the Inner History o f the Cold War. '71. Eastern Europe in the Twentieth Century. London 1994. J. 1988.). Pennsylvania 1997. The Haldeman Diaries. Haldeman. Dabčević Kučar. Kissinger. R. volume II. Savka. Lees. Robert James (ed. 1993.. god. Dimitrijević.). From FDR to Reagan. Frank Cass Journal. 1993. Vol.. Lorraine M. godine«. Heath and Company. Yugoslavia as History. An Atlantic Monthly Press Book. Inside the Nixon White House. Doubleday and Company garden City. H. Leonid. 1986./Mulcahy. C. London.. John R. Conflict and Consensus in Modern American Flistory. Gleanson.

1974. Prout. Razgovori s Kočom. godine 1955-1962. David Burner. Martin Press. John B. M. NYC. XXX. 2. Oxford University Press. Zagreb 1989. Sveučilišna naklada Liber. Marko. Popović. Makers o f American Diplomacy.Marcus. Mates. god. Istorija SAD. Meeting the Communist Threat. IRO Rad. St. tom I. Merli. Milivojevic. 1988.). Beleške uz ratovanje. Pelikan. /Burner. Leo. Koča. 1985.. 1988. Maurer Pierre (ed. Međunarodni odnosi socijalističke Jugoslavije. Nolit.). Jugoslovenski istorijski časopis.. Beograd 1976. volume II (since 1914). National Catholic Almanac-. Beograd 1986. Theodore A. Parks. Globus. Aleksandar. Foy O. Thomas G. George Kennan and the Dilemmas o f VS Foreign Policy. Beograd 1968. Truman to Reagan. Paterson New Jersey. Moskovske godine 1955/1958. Robert D. »St. Zagreb 1977. (ed./Wilson. »Radnički i nacionalno oslobodilački pokreti«. David. Felician A. Christopher. Scribner’s. Enciklopedijski priručnik. 1977. Oxford University Press.). Allcock. Martin Press. F. Dennis (ed. Yugoslavia's Security Dilemmas . »Jugoslavija i Sovjetski Savez polovinom 1954. Mićunović. BIGZ. Paterson. New York. edited by: Rev. godine. Veljko. From Theodore Roosevelt to Henry Kissinger. Thomas G. Paterson. Major Problems in American Foreign Relations. Anthony’s Guild«. Mayers. Jan. Henri Bemford. Nenadović. USA 1995. America Since 1945. /Merrill. Beograd 1997. 1988. 186 . Institut za izučavanje radničkog pokreta. St.. Market Socialism in Yugoslavia. Oxford University Press. Frank J. Od normalizacije diplomatskih odnosa do političke saradnje«. 1988.

Profile o f Power. »Normalizacija jugoslovensko-sovjetskih di­ plomatskih odnosa 1953. Stuparić. John F. Arthur M. Memoirs and Diaries. 1979. Leslie Woodcock. A Long Row o f Candeles. Schlesinger. 187 . Foreign Policy. Vucinich. Caravan Books. New York 1965. A Divided Legacy. A History of the Catholic Archdiocese o f Detroit. Elmo. Wayne S. Alvin Z. Jr. Schoenbaum. Singleton.. Twentieth-Century Yugoslavia.. Secrets o f State. Rubinstein. Eisenhower. 1934-1954. Sulzberger. Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Zagreb. USA 1972. Garden City. The Macmillan Press.. USA 1990. Detroit 1990. 1981. A Fawcet Crest Book. Sorensen. Seasons o f Grace. godine«. The Regents Press of Kansas. Fred. Theodore C. Williams. The Macmillan Company. 1965. Tripković. New York. Princeton University Press.. Miko. Darko. Thomas J. 1969. 1970. The Presidency of Dwight D. Richard. Contemporary Yugoslavia. Tripalo. Globus. Salibi. Kamal S. C. Tentler. Zagreb 1978. Blanche. 1993. Kennedy in the White House. Diplomati izvan protokola.. Wiesen Cook. L. Đoko. Hrvatsko proljeće. 1976. 1988. The State Department and the Struggle Over U. President Kennedy. 1993. Rubin. Istorija 20. Kennedy. Harper and Row Publishers. The Modern History o f Lebanon. Vojna enciklopedija. William Appleman. S. Essays in the History o f American Foreign Relations. USA 1969. University of California Press. Beograd 1994. veka. New Jersy. The Declassified Eisenhower. A Touchstone Book. Zagreb 1989. 20 Years of Socialist Experiment. Yugoslavia and the Nonaligned World. From Colony to Empire. Waging Peace and War. Beograd 1962. Barry. Simon and Schuster. Institut za savremenu istoriju... Richardson.Reeves. A Thousand Days.

.

8 1 . Dušan 16. 64 Adams. Ben 132 Bentley. Alvin 81 Bcria. 76. 34. Leonid 26. 105 Božić. 164 Campbell. 173 Bridges. 82. 92-95.8 7 . William G.5 9 Boffa.1 4 7 150 Chebab. Ales 60. 32. 101. Bishar 146 Allan. Giuseppe 91. Stephen E. 33 Cabell. 149. 139. 23. Nikolaj Ivanovič 87 Bulganjin. Dragan 32 Bohlen.135 Anderson. 77 Chamoun. 4 1 . 17 Clissold. 28. 141 u . 152 ’ ’ Bradly. 102. 115. 91.8 6 . 100 Bogetić. 50. Cavendish W. 163. 117. R. Boleslaw 97. 148. 67 Crampton. 64. V2 8 Brežnjev. H. Phyllis 22. 124-126 Collins.8 2 . 5 3 . Vladimir 148 Banac. 104.3 8 . 102 Cabot. 46. 43. Žarko 134. 69-71. Winston 13. 65. George 34 Ambrose. 24. Camille 129.33. 45. Cyrus 53 Churchill. 159.KAZALO IMENA Abdullah. Dean 20. Charles A. 63. Igor 30 Al-Hakim bi-Amr Allah. 25 Carleton. Fuad 145 Chiang Kai-shek 33. 30 Brands. 113 Ching. 117 Brown Tindall. 26. 74. Lawton 38 Crabb. Jurij 98. John C. 98 Bilandžić. 112. McGeorge 76. 172 Badr. 34 3# c-. W. 153 Andropov. 110 Artuković. Nikolaj A. 34. 31. Styles 115.5 7 . 21. 90 | ->4 132 ’ Cannon.4 0 . 82. Fidel 77.8 0 . 25. John 19. 100. George W.5 7 . Sherman 64 Alborghetti. Charles 36. Andrija 156. 35. 106. 37. 85. 130 h e 136 ' ’ Buharin. Darko 6 . 102 Bundy. Peter G. 42 Bebler. jordanski emir 142 Acheson. 164 Chafe. 48. J. William H. 158 Auty. 98. 5 5 . 8 8 Bela. 24.108. 1 3 0 1 tc 139 ’ ’ Castro. Trevor 25. Omar 38 189 . 84. 79 Bekić. 146. J. Laurentij Pavlovič 45 Bernkopf Tucker. Chester 159 Boyle. 119. Cecil 65. 167 Bowles. 73.17.8 1 . 32. Mohammed al 139 Bakarić. George 63. 52. 101. kalif 144 Al-Khuri.36 . 143. Nancy 33 Bierut. Ivo 28 Barnes. Stephen 15. 53. 151.

158. 152. 158. 8. 72. Ljuba 101 Dimitrijević. 160. 143 Herter.104. 134 Halliday. 43. 33 Cvrlje. 181 Humo.1 1 9 . 87. 140. Alcide 32. 100 De Gasperi. H. 40. Vjekoslav 60 Černej. 69. Dimić. 44 Eden. 57. 87. Allen 38.1 0 9 . Hulton 83 Gibianski. 167. Francois 103 Foster. 150 190 Feić. 181 Engels. 1 0 4 . 134. 89. John Bagot 136 Goldwater. 165. 24. 88. Georgi 14 Drndić. Ljubo 58 Duke.Crvenkovski. 141-143.1 0 5 . saudijski kralj 141 Faisal. Erno 100. Jo 24 Davis. Adolf 158 Eisenhower.1 1 2 . 141. Christian A. Godfrey 63 Hoxha. Michael Aloysius 128 Fejtd. 103. Theodor 156 Hodgson. 124 Ho Chi Minh 33 Hocke. 136. 45. 54. 1001 02. 118. 120. Avdo 8. Burt 145 Glubb. 114-1 18. 94. 145. Francisco 113 Getty. Barry 175 Gomulka. John W. Milovan 55 Đurić. 109. 94. 91.1 0 7 . 42 Dillon. 93.1 1 0 . 63-72. 124-126. Darko 60 Dabčević Kučar. 149. 150 . jordanski kralj 129. Adolf 16. 122. 30. 162. 112-116. 150. 33 Hames. 123. 104. 77. Dwight David 6-8. 128. 97. 70. Leonid 100. 159 Hill. vladar Sirije i Iraka 143 Faisal II. 66 Franco. 160. 162 Harrison. 53. 44.1 1 7 . Krste 57 Cumings. 71. 131. 90. 81. 55. 157. 103.1 1 2 . 79. 66. 68-70. 86. Jon 29. R. Ivan 55. 179. 146. 82-84. 140. 86. 124. 145. 136. 72-75. 122 Hirohito. Mihail 112 Goro. 100-102. 145. Salko 35 Feighan. 105 Gizenga. Tim 77. 117 Haldeman. 26.1 0 8 . japanski car 54 Hitler. Savka 26. 168 Hammarskjdld. Anthony 8 1 Eichmann. Dragoje 36. Angier Biddle 175 Dulles. Wladislaw 100 Gorbačov. Benjamin 66 Hašemitska dinastija 133. 137. Bruce 29. Nikita 11. 140. Douglas 8. Enver 98 Hruščov. 138. Dag 161. 136. Josip 58 Đilas. 158 Đerđa. 149. Friedrich 34 Faisal. Robert B. 95-98. 32. irački kralj 129. Allen F. 60. 118 Husein. 109 Gošnjak. Antoine 161 Glinn. John Foster 8.135. Bojan 39. 143.1 1 1 . 82 Dulles. 162. 160. 120 Dimitrov.136. 52.106 . 62-66. 106. 164 Davidson.

109 Kaganovič. 72-78. Petar 38 Kim 11-sung 33 Kissinger. Gordon Leo 115 McMurry. 157-160 Marcy.110. 34. Abdul Karim 149-151 Kavur.4 6 . David 172 Knowland. 114. William 86. 21. Leo 1 6 . Robert 76 Menderes. John 115 McCullough. 110. 2 3 . James Howard 66 Judd.4 3 . Bart 5 Kidrič. 67. Rašid 144 Kardelj. 74. Savica 58. 75. David 18 McDonough. 1 12. Budimir 59 Losonczy. Dennis 17 Mićunović. 100. Henry 31. Joseph R.107. 164-167. 25. 64. John Fitzgerald 6-8. Kainal 144 Kadar.161. 75 McCormack. Oliver M. 122 Markos. 92-95. 91 Lloyd. 59 Krušelj. Bruce 63. 53. Selwyn 118 Lončar. James Kirby 66 Marx. 108 Lampe. Patrice 161 Madden. Đuro 30 Mills.134 Kasem.104. Željko 15. 49. Lazar 35 Lees.6 0 . 179. 121 Mates. 32. 2 5 . Foy D. Adnan 84 Meouchi. 89. Janos 103-106. Geza 105 Luce. 19. 115 Lcnjin. 119. 56.127. Ljubo 60 Jakšić. Mihail 14 Karami. 139. 78. 104. 6 7 . Paulo 146 Merrill.16. 117.4 8 . Vafiades general 17 Marshall George C. 113 Kohler. Lin 66 McNamara.117 Kalinjin. 104. Modibo 165 Kempton. 60. 168 191 . 63. 22. 115 Maljenkov. Murray 66 Kennan. Mato 60 Jones. Marko 49. 34.8 8 . 112. Branko 39. 70. 138 Mikoyan.3 4 . 98. George Frost 36. 55.31.Ilić. Jacqueline 176 Kennedy. 123. 101. 52 Miljanić. Ray J. 1 1 4 . 117. 24. 124. Lazar Mojsejevič 100. Boris 26 Kilibarda. Robert 76 Kerremans.5 5 . 118. 134.119. Robert 66 Latinović. 102 Milivojevic. 16. 79. Anastas Ivanovic 91. 35. Sadi 84 Keating. Lazar 50 Kosanović.164-175. Wilbur D. 103.50 Martin. 173177. 181 Kennedy.20.4 1 . 54. 73.3 7 . Clare Boothe 42 Lumumba. 117 Mao Zedong 33.9 7 . 114-116. 170-172 Koliševski.4 6 . Vladimir 1. 76. Lorraine M.125. Kenneth Barnard 115 Keita.3 6 . 181 Kennedy. 128. 113 Klein. 175 McCarthy.1 58. Karl 24. 52. John R. Veljko 45. 100. 58 Kuatli. 124 Lansing. 31.3 0 . Edvard 14. Šukri el 140 Kuklick. 43. 59. 19. 53. 78 Kuzik. Georgi 82. Walter 128 Jumblatt.

134. Robert 68 192 Sadčikov. 185 Nenadović. 164 Rusk. 119. 168.5 4 . Robert 8. 154 Ranković. 53 Reeves. 73. 134. 130-132. 107 Roberts. 27. 82. Jan 44 Pella. 67 Murphy. 19. 109 Rankin. 149-151 Salibi. Karl 78. Madam 175 Nikezić. 78-81. Blagoje 25 Nhu. 66. Richard 173. Matyas 98. Gamal Abdel 5. Giuseppe 42 Petranović. 165 Rae. 57. James W. Richard M. Konstantin Konstantinovič 100 Roosevelt. Koča 8.9 2 . Steven 66 Mollet. 173 Phillips. Karei 28 Popović. Dušan 15 Mulcahy. Jozsef 103 Riddleberger. 103 Rakosi. 164. 60 Nixon. 59. Milentija 15 Popović. 129-131. 148. 144. 36 Mugoša. 117 Mooney.65. 88. 133. 60. Branko 14 Petrić. 96. 58. 92 Primožič. 110. 100. 162. 111. Barry 70-72. 148. 168 Potter.110. 111. Imre 103-106. 147. 15. 35. 175 Revai. 43 127. Nuri as 140. 77. Franc 129 Pucar. 138. 84. 82. Henri Bemford 137 Paterson. Laszlo 36. 69. Jakša 109. Alvin Edward 115 Pahlavi.134 Nkrumah. 109.145 Pijade. 85. 7. 89. Vladimir 8. Franklin Delano 19 Rubin. Nikola 8 Mintz. Džavaharlal 80. Lester 36 Paterson. 38. 30 Priča. 111. 146 . 36. 76. Alvin Z. Robert 23. 166 Popović. 31. 160. Kevin 65. 158. 103.165 Nehru. Srda 58. 104. Vjačeslav Mihajlovič 17.8 7 . 92. Aleksandar 55-58. 161. Guy 40 Molotov. Marko 55. Eleanor 123 Roosevelt. 174 O’Konski. 27. 43. Ivan Vasiljevič 16 Said. Karlo 35. 162. Kamal S. Randy 66 Rogers 158 Rokosovski. 40. Aleksandar 21. 166 Nešković. Ronald 112 Reams. 106. Dean 8.5 6 . 134. 38. 77 Rubinstein. 87. Moša 46. Alexandros 88 Parks. Sam 96 Reagan. Richard C. Đuro 57 Nagy. Nicol 77. Reza 54 Papagos. 168 Rajk. Thomas G 17 Patterson. 119. 4 1 . Kwame 162. 100. 92.5 7 . 139-141. 72. 150. William C. 132. 38. 127.Minčev.8 8 . 53 Pelikan. 37. 55 Pišković. 159. 147. Edward 113 Mrazović. 92. 34. 129 Naser. 90. 124 Rayburn. 54-59 7 9 .

17-20. 147 Šubašić. Michal 100 Valjkov.8 6 . 11-17. 150 Truman.Sall. 106 Vilfan. Henry 71 Žujović.9 1 . 43. kralj Saudijske Arabije 141. 31. Woodrow 66 Wriston. 125 Stanovnik. Josip 134. 177 Shi. Miko 26. 46. 22-28. Ivan 13 Tahir. Josip Broz 5-8. 42. Josif Visarionovic 13. L. Adlai 123. 153. Vladimir 15. 32-34. 44 Trnovec. Bedel 38. 40. 168 Tripalo. Sreten 25 Žukov. 79 Visinski. 24 Suslov. 4 3 . 104-106. 49. 43. William Appleman 64 Wilson. Arkadij A. Dmitrij T. 61. 135 Shishakli. 138. 151. 41. 175 Staljin. Mihail Andrejevič 98 Szant. 30. 14s’ 150. Theodore C. Ivo 30 Štular. 114. C. Svetislav 50 Stepinac.165. 98.77. Mirko 59 Tito. 146. Leslie Woodcock 113 Tepavac. 143. 173.il. Kliment Jefremovič 127 Vrhovec. 53 . Fred 34. 30. George 64 Williams. Josip 59 Vucinich. Stanoje 14. 173 Tyniowski. 106. 38. Georgij Konstantinovič 66. I. 80-99. 14. 175 Strossmayer. 58. Charles 1 17 Wilson. 54. Svetozar Vukmanović 15.4 8 . 38. 41. 36. 60. 179-181 Todorović. Abdullah 139 Sarajčić. 16. 158-166. 117-119 193 . Doko 35. Ivo 58 Velebit. Andrej 37 Vlahović. 101-104.152 Schlesinger. 93 Šlaus. Sami el 143 Soldatić. 114. 54 Soboljev. 165 Sulzberger. Vasilij Aleksejevič 44 Vejvoda. 59 Singleton. Ivo 60 Sa’ud.5 3 . Dobrivoje 44. 59. 22-28. 59 Tripković. Veljko 119 Vorošilov. Mijalko 160 Tower. Wasfi 149 Tempo. 40. Zoltan 105 Šepilov. 147 Sohl.4 5 . 111. Darko 58. 143.6 4 . Adib 139 Simić. Dalibor 60. Alojzije 114 Stevenson. 32-34. Josip Juraj 167 Stuparić.9 8 . 142. 169-177. 57.8 1 . 87 Tender. 110-12? 124-127. Ahmed 162. Harry S.1 0 2 . 60. 48 Smith. Janez 17 Stefanović. Jr. 176 Sorensen. 50 Washington. 17. 155. 36. 106-108. 16. 177 Sukarno. Joža 60. 123. John G. 60 Vidić. 43-45’ 50-55. 129-134. Arthur M. Wayne S. Davide 63.

.

Similarly. The second occurred in 1962. The first one occurred in 1957. and deteriorating with the USA. after the US denied the most-favoured-nation customs treatment to Yugoslavia. During those years the USA-Yugoslav foreign relations had two low points. when the US military aid was terminated. the Constitution of the Socialist Federal Republic of Yugosla­ via. only few months after the US denied of the MFN treatment to Yugoslavia. (the Yugoslav expulsion from the Information Bureau and breaking of all relations with Moscow and her satellites had occurred in 1948) Tito’s Yugoslavia become one of world’s largest recipients of American economic and military aid. Tito had provo­ ked the second break with the Soviet Union during the period of improving relations with Moscow. this is an oversimplification. which is based on published sources of the American State Department and literature. made the way for »the most ambitious set of market-oriented changes undertaken anywhere in Communist world«. Although some historians think that Yugoslav relations with Moscow were better during her strained relations with Washington. but opposed to Soviet hegemony and imperialism. This book. The new Constitution was adopted during the improving relations with the Soviet Union.SUMMARY Starting with the late 1940’. because the regime in Belgrade stayed deeply devo­ ted to Marxism. The situation was unique. describes the dynamics of the foreign relations between Belgrade and Washington from 1955 to 1963. adopted in 1963. Tito’s Yugoslavia 195 .

As long as Tito was representing factor of disrup­ tion and annoyance for the Soviet Union. and his army was blocking the Soviet access to the Adriatic Sea. 196 . Dulles. he was willing to support clearly Communist regime in Belgrade.also showed that no matter how anti-Communist was the rhetoric of Eisenhowers Secretary of State John F. his regime was worth every dollar American government pumped in.

provodi kao Fulbrightov stipendist na Georgetown University u Washingtonu. predsjedničkim knjižnicama i arhivima u Independenceu (Truman). Najprije radi u Institutu društvenih znanosti »Ivo Pilar«. a onda na Boston Collegeu u Massachusettsu. National Security Arhives-u u Washingtonu. go­ dine. Abelineu (Eisenhower). a od jeseni 1998. Poslijediplomski studij programa American Studies za­ vršava na Katholieke Universiteit Leuven u Belgiji 1997. godine.BILJEŠKA O AUTORU Tvrtko Jakovina (Požega. Dugogodišnji je suradnik Obrazovno-znanstvenog pro­ grama Hrvatske televizije i rubrike kulture dnevnika »Vjes­ nik«. 197 . Istražuje u National Archives of the Unites States. i član tročlanog predsjedništva udruge u njezinom sjedištu u Leuvenu. do 1955. a tijekom 1996/97. gdje priprema doktorsku disertaciju o Sjedinjenim Američkim Državama i Jugoslaviji/Hrvatskoj od 1945. 1972) studij povijesti završio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Osnivač je hrvatske podružnice Međunarodne udruge studenata povijesti (ISHA — Zagreb). Najprije kao student druge godine. a onda odmah po diplomiranju studira u Sjedinjenim Američkim Državama. Akademsku godinu 2000/2001. Library of Congress itd. prvo na University of Kansas u Lawrenceu. asistent je na Katedri za opću povijest novoga vijeka zagrebačkog Filozofskog fakulteta. gdje pre­ daje kolegije iz hladnoga rata i povijesti Sjedinjenih Država.

raz­ rede. i 4. Suautor je gimnazijskih udžbenika povijesti za 3.Autor je više znanstvenih članaka o hladnoratovskim odnosima SAD-a i Jugoslavije. odnosu velikih sila prema Titu. Hrvatskom proljeću i dvjestotinjak novinskih članaka. 198 .

.................................. Jugoslavija — predvodnik zemalja trećeg svijeta (1958-1961).......................................................................... 199 ........................................................................................................ 30 Pokušaj reforme: radničko samoupravljanje u Jugoslaviji 1955-1963................................................. Jugoslavenski jaki čovjek i njegovi diplom ati. 46 Stvaraoci vanjske politike 1955-1963................................................................... 52 Kreatori vanjske politike 1955-1963: Sjedinjene američke države........................................................................................... I^ »Američki komunistički saveznik«: Jugoslavija od 1949 do 1 ^ 5 ................................................................ Summary.......................... ...... 79 Normalizacija odnosa sa Sovjetskim savezom i zabrinutost Sjedinjenih država (1955-1957).................................................... Izvori i literatura........................ jl Jugoslavija i svijet od 1945....... Bilješka o au to ru ............................................................... 121 Zaključak................ Kazalo im ena...................................... 62 Vanjskopolitički odnosi Sjedinjenih država i Jugoslavije (1955-1963)........................................................KAZALO Predgovor.......................................................................... ^ U v o d . do 1955....