You are on page 1of 292

Vi jedna ideja nije bita sposobna da

jdari peat po cijeloj zemaljskoj


Kugli - i da na taj nain podari svima
davidentniji doivljaj identiteta Kao h a d ja.
Nacija je to uspjela stoga to je sve
razlike medu ljudima poznala i svim
drutvenim nosiocima tih razlika i
posebnih oblika ivota otvorila
prostor za samostalno usavravanje
u, skladu sa zahtjevima razvoja i
jmodernizacije graanskog drutva
To je bilo m ogue zato to ncite
zbiljski ive kao pofitiki narodi.
iakle kao individualizirane
jedinstvene i nedjeljive narodne J
*zajednice ko)e su ve postigle
sposobnost da gospodare same
sobom. U politikom pak smislu
nacija se konstituira kat jedinstven
nedjeljiv narod onim istini d n o m
Mojim je graani r po* , mora
pravna osoba.
Iz ove je sveze interpretativna
sociologija dokazivala da je
individualiacija kako graana
pojedinaca tako i nacionalnih
zajednica bila djelotvorni uzrok
moderne ideje slobode. Marksisti su
pak individualizaciju graana, pa
nacija, razumjeli iz razvoja procesa
rada Radna koncentracija i
centralizacija enormnog broja ljudi
sredstavaj strunosti, znanja i
energije proizvela je m o
koncentracije i objedinjavanja
milijunskih masa ljudi u nacije.
Knjiga pred vama nastoji otkriti tajnu
nacije kao politikog naroda
sustavnim praenjem modernih,
tebrija: marksizma, funkcionalizma.
ipterpretativne sociologije i
sistemske analize.

Zvonko Leroti
NACIJA
Teorijska istraivanja drutvenog temelja
i izgradnje nacija

BIBLIOTEKA GLOBUS

Urednik
INES UPANOV

ZVONKO LER O T I

Nacija
Teorijska istraivanja drutvenog temelja
i izgradnje nacija

Drugo dopunjeno i proireno izdanje

GLOBUS/ ZAGREB

GLOBUS, Zagreb, Jugoslavija

U POVODU DRUGOG IZDANJA

U prvom smo izdanju, izlaui teorije o nacijama,


pokuali Marxovo miljenje da je nacija apstrakcija
jedne zajednice, a to po njegovu shvaanju znai
ideal, vrijednost i moralna kategorija, postaviti kao
skriveno motrite, s kojega smo promatrali sva nave
dena miljenja i sistematizirane teorije. U ovom iz
danju upravo to motrite, dobrim dijelom, iznosimo
na vidjelo onako kako se ono razlae u suvremenoj
drutvenoj znanosti.
Sva su se dosadanja konkretna odreenja nacije,
bilo uzeta praktiki-materijalno ili duhovno-kulturno,
pokazala nedoraslima objasniti snagu irenja nacio
nalne ideje po cijelom globusu. Svako pozitivno odre
ivanje nacije moe biti, tek dijelom, objanjenje
formiranja onih nacija koje posjeduju upravo i samo
to pozitivno svojstvo. Trebalo je pronai i uporite
objanjenja tolike snage nacionalne ideje koja je mou
prerasla, a bitno svojstvo moi je njezino irenje do
njoj ravne moi, sve suvremene vjere, poretke, ideje,
ideale i ideologije.
Idealne vrijednosti koje u sebi nosi nacija toliko su
se osamostalile i pribliile onome ovjenome da mogu
biti uporite za svaki oblik kulturnoga, vjerskoga, teri
torijalnoga, politikoga i narodnosnoga. Dapae, po
stale su uporite i za one posebne zajednice koje nisu
prele prag feudalnog poretka. Svaka posebna zajednikost i na njoj graena narodna zajednica identifici
rajui se s nacijom ustanovljuje i obznanjuje svoju spo
sobnost za samostalno i odgovorno usavravanje u
moralnom, kulturnom, znanstvenom i drutvenom po5

gledu. Meutim, materijalno i znanstveno usavrava


nje je bitna odluka epohe i stoga svih nacija, to je
odluno za razumijevanje njihove strukture i izgrad
nje.
Zagreb 1983.

PREDGOVOR PRVOM IZDANJU

Nastojanja suvremene znanosti da dokui smisao,


ulogu i razvoj nacija danas korijene se u snaenju
njihove drutvene moi, u utjecaju nacije kao zajed
nice na posebnost politikog, privrednog i kulturnog
ivota drutava, i u traenju, na tom temelju, nove
podloge za ravnopravnije meunacionalne i meu
narodne odnose. Nacije tako, to neposredno a to po
sredno, prodiru svojim utjecajem u poredak svakog
drutva, one od drave, politikog sustava, privrede,
meunarodnih veza i zajednikog u jedinstvu suvre
menog svijeta, nastoje izvui maksimum koristi za
svoju jo veu integraciju i za postignue to inten
zivnijeg drutvenog ivota. Rad nacije, stoga, kao za
jednice i cjelovita sustava, prelazi u znanstvenim ob
janjenjima od jedne periferne difuzne u samodostatnu
i diferenciranu ulogu i pojavu, ija se djelatnost, ko
munikacija i snaga tumae strukturalno, kategorijalno
i povijesno, sve vie, kroz zasebnu disciplinu, pa ak
kroz zasebno podruje o naciji. Za sada, pak, moemo
govoriti o zaetku jedne znanosti o naciji koju umjesto
dosadanjeg istraivanja nacija unutar sociologije,
povijesti, politologije ili antropologije, nalazimo u teo
rijama nacionalnog ili u teorijama nastanka i izgrad
nje nacija.
Problemi oko konstituiranja znanosti o naciji ni
kako nisu malobrojni, niti beznaajni. Njihovo je
porijeklo u razliitim tumaenjima socijalne strukture
i drutvenog razvoja, to je rezultanta pripadnosti ili
nepripadnosti pojedinih istraivaa odreenoj klasi
ljudi ili odreenoj narodnoj ili nacionalnoj zajednici.
Pripadnost naciji, primjerice, osim svog racionalnog
7

utemeljenja, prema miljenju velikog broja teoretika,


sadri emotivnu i tradicionalnu stranu, to djeluje na
istraivaev pristup, uvid i prosudbu o biti i razvoju
nacije openito.
Snana ukorijenjenost ili neukorijenjenost koja nije
osloboena sentimenata i tradicije i koja nije preve
dena na jedan apstraktni duhovno-racionalni kategorijalni aparat stoji kao najjaa prepreka univerzal
nom promiljanju onoga bitnoga to je zajedniko za
sve suvremene nacije. Razliitosti teorijskih pristupa,
ije korijene nalazimo u specifinoj klasnoj i nacio
nalnoj drutvenoj utemeljenosti, omoguuju da, za
sada, ono zajedniko i ope u svim nacijama dohva
amo tek kroz razliite teorijske razrade i koncep
cije nacije. U tom smislu, u ovoj knjizi, razlaganje
pojedinih teorija o naciji, njezinu drutvenu utemelje
nju i njezinoj izgradnji treba pojmiti kao pokuaj
prezentiranja napora da se s razliitih pozicija dopre
do onoga zajednikog to nazivamo nacijom. Druga
nakana knjige sastoji se u tome da se ukae tiS jedan
zbiljski proces unutar suvremene drutvene znanosti
koja postupno naputa poimanje nacije kao udruenja
graana vili kao drave, naputa misao da naciju kao
politiku cjelinu tek drava ini pravom zajednicom,
to znai da se nacija, u pravilu, na jedan profinjen
nain promilja strukturno, povijesno i vrijednosno na
nain koji je blizak izvjesnim marksistikim istrai
vanjima.
Nae prikazivanje suvremenih istraivanja o naciji
nije svedeno na razlaganje i suoavanje teorija. Uko
liko je i to sadraj knjige, ono je podreeno obja
njenju misaonog povezivanja triju komponenti svakog^
istraivanjajuvremene nacije: labilnog odreenja, 2)
drutvenog utemeljenja i 3^ njezine izgradnje. Kao to
se dade naslutiti, bitno odreenje nacije poiva na
kategoriji zajednice, kojoj se pridaju takva odreenja
to odgovaraju kompletnoj slici drutva pojedine teo
rijske orijentacije i njezinih reprezentativnih autora.
Drutveno utemeljenje nacije jedni trae u najirem
znaenju rijei suvremeno drutvo, drugi ga smje
taju unutar graanskog drutva, trei pak unutar ka

pitalistike klase itd. Ono to je graansko drutvo,


kao povijesni zaetnik suvremenog drutva stvorilo,
jest politika zajednica slobodnih graana koji su,
ujedno, slobodni da vlastitu, povijeu nastalu narod
nosnu zajednicu, kao zajednicu puka, postave kao na
cionalnu zajednicu. Puk je slobodan da narodnosnu za
jednicu koju u sebi nosi postavi kao politiku zajed
nicu odnosno da je utvrdi kao vlastitu naciju. Razvoj
slobode suvremenog drutva na svim razinama ini
da najnii slojevi, puk, masa i graani oslobaaju
vlastite zajednice i afirmiraju ih politiki i drutveno
to znai da je nacija kao zajednica prirodni izda
nak univerzalnosti suvremenog drutva.
Iz spomenutog obzorja utemeljenja nacije u suvre
menom drutvu pojam izgradnje nacije je kod veine
autora dvoznaan. On znai nastanak i formiranje
nacija iz amorfne narodne zajednice puka; njegovo je
drugo znaenje osamostaljivanje nacije kroz izgradnju
vlastitog politikog, ekonomskog, kulturnog i drut
venog sustava, njegove unutranje integracije, demo
kratizacije i modernizacije. Prema tome, u veine
autora izgradnja nacije, u uem znaenju rijei, odre
uje procese unutranje demokratizacije i jaanja poli
tike integracije ekonomske i drutvene moi nacije
i njezine kulturne homogenizacije.':U tom emo smislu
slijediti promiljanja znaajnih suvremenih autora o
izgradnji nacija kao procesu izgradnje onih eleme
nata drutva koji poivaju i jaaju drutvenu mo
zajednice. Shodno tome, izgradnja nacija nije vie
spontani povijesni proces, ve aktivno djelovanje re
levantnih drutvenih grupa na razvoj i modernizaciju
drutava. Kako izgradnja nacije ima znaenje izgrad
nje svih aspekata drutva, a to znai da se izgradnja
nacije teorijski ne odnosi na izgradnju i usavravanje
narodne zajednice kao fundamenta politikog i dru
gih podsustava, to se ono temeljno i sveutemeljujue
u naciji tek posredno i stihijski razvija. Ono to ini
sr svake zajednice, koju moemo izrei kao pripad
nost pojedinaca jedan drugome kao dio iste cjeline i
radi te cjeline same po sebi, ini se da ne moe biti
izgraivano nasiljem i mou. To moemo zakljuiti iz
9

injenice da se suvremena drutvena znanost ne upu


ta u unutranje domiljanje progresa onih odnosa
i veza koji naciju kao zajednicu iskazuju ne kao silu
iznad i protiv pojedinaca, ve kao zajedniki izdanak
napretka slobode pojedinaca i naroda.
Zagreb 1977.

1()

M ARXOVO I EN GELSOVO PO IM A N JE
N A C IJE

M arxova misao politikog naroda


U poznatoj replici Buharinu, Lenjin je 1919. godine iz
razio tada najvii domet marksistikog stanovita o
nacionalnom pitanju, ustvrdivi kako je nepriznavanje
finske nacije a priznavanje samo radnih masa, najvea
budalatina. Ne priznavati pak ono to jest, nije mo
gue: ono to postoji iznudit e svoje priznanje smo.
Nacija je u Lenjinovu shvaanju ono to jest, dakle
posjeduje zbiljski ivot kao neposrednu, osjetilnu
stvarnost i egzistenciju. Egzistencija je svojstvo koje
ini prirodu zbiljskom i ivom, pa se tako priroda
kroz nacionalnu egzistenciju namee kao gola, nuna
injenina mo, koju nije mogue mimoii. Moe li se
nacionalna egzistencija kao ovjekovoj prirodi svojst
vena stvarnost jedne odreene epohe zanijekati? ini
se da moe, stoga to je zanemarivanje prirode i egzi
stencije ovjeku priroeno, u njegovoj mahnitosti
i budalatini, kako bi rekao Lenjin. Buharin je dakle
mogao i htio naciju u njezinoj egzistenciji zanijekati
i ne priznati, time to je faktino ponitavanje nacije
zamijenio ponitavanjem nacionalne problematike u
ideji, vrijednosti, ideologiji i teoriji.
ini se kao da su Marx i Engels, osamdesetak go
dina ranije, kroz kritiku lijevih njemakih ideologa
hegelijanaca, a napose Feuerbacha, nastojali radikal
nije misliti o naciji od Buharina. Ne samo u smislu
nijekanja i nepriznavanja, ve i u smislu ukidanja
(Aufhebung) ili ak ponitavanja anihilacije.
U zajednikoj knjizi Njemaka ideologija (prvi dio
Feuerbach), Marx i Engels su napisali da buroazija
svake nacije jo zadrava zasebne nacionalne interese,
meutim, krupna je industrija ve stvorila klasu,
11

koja kod svih nacija ima isti interes i kod koje je


nacionalnost ve unitena, klasu koja se stvarno oslo
bodila od itavog starog svijeta i ujedno mu se suprot
stavlja. \Krupna industrija je mogla unititi nacional
nost koci proletarijata stoga, vele Marx i Engels, jer je
ona openito unitila svaku prirodnost na taj nain to
je sve prirodne odnose pretvorila u novane odnose,
ukoliko je to unutar rada mogue.
Unitenje nacionalnosti odnosi se na unitenje,
bolje ukidanje (Aufhebung) sustava koji integrira sve
posebnosti i specifinosti nekoga drutva i koji imade
trajnost neovisnu o volji pojedinaca i o povijesnim do
gaanjima unutar jedne ili vie epoha. Zasebnost, sva
kako znai prirodno svojstvo svih aspekata zbiljskog
osjetilnog ivota drutva, u kojemu rad ini njegovu
osjetilnu i prirodnu ivotnu osnovicu, stoga Marx i
Engels zasebnost kao prirodnost, pa i nacionalnost kao
sustav posebnih svojstava, ili kao samu zajednikost,
smatraju ve unitenom jer je rad sve prirodne odnose
pretvorio, u svom povijesnom napretku do krupne
industrije, u novane dakle trne i obezliene odnose.
Kako krupna industrija ini radniku nepodnoljivim
ne samo odnos prema kapitalu, kapitalistu nego i
sam rad, to mu logino ini nepodnoljivim sav pri
rodni, osjetilni i duhovni ivot, dakle i zajednicu bilo
naciju ili dravu, ukoliko su imanentni dio prirode i
egzistencije radnih procesa. Prema tome, radniku je
nepodnoljiva samostojea zasebnost nacije, kao svoj
stvo stvarnog ivota i prirode graanskog drutva, jer
se ova prirodnost pokazuje kao nunost odnosno kao
.samostalnost koja vlada ljudima i njihovim odnosima.
Kako je Marx bio miljenja da se ukidanjem rada
ukida i nunost priroerStirje pripremljeno krupnom
industrijom, uklanjanjem nunosti drutvene prirode
rada, unitava se i sama prirodnost kao nunost.
Prirodno je pak ono to je pri-rodu, pripada ne
emu od roenja ili od njegova postanka, pripada nu
no njemu kao njemu. Ukoliko je ovjek taj rod, onda
prirodno oznaava sve ono to njemu nuno pripada
kao ovjeku, kao rodnom biu i od ega ne moe biti
osloboen. Unitavanje kao ukidanje (Aufhebung) nije
odstranjivanje nunosti niti zasebnosti svega zbilj
12

skoga, jer bi to znailo unititi samog ovjeka u nje


govu izvornom odreenju, budui da je svojstvo za
sebnosti imanentni dio njegove prirode. Sigurno nije
u duhu Marxa i Engelsa miljenje da je kod prole
tarijata ponitena svaka zasebnost, unutranja drut
vena raznolikost, te iz toga nastala kulturna, proiz
vodna, razvojna, jezina, politika i trina samobit
nost i specifinost. Kad bi to bilo tako, u proletarijatu
bi s unitenjem prirodnosti bila unitena svaka spon
tanost, neponovljivost, originalnost pa ak i ovjenost.
Stoga to iz biti slobode proizlazi samodeterminacija,
samobitnost, neponovljivost i individualnost, dakle
prirodi ovjeka kao nunosti primjereno ponaanje.
ovjek je ovjek samo ukoliko ivi sa i u borbi s
prirodom kao nunou.
Nacija pak iz prirode graanskog drutva, kao
za sebe opstojei drutveni individualitet, nije samo
rezultat slobodnog udruivanja ili asocijacije graana,
premda je imanentni aspekt ivota slobodnih graana
kao individuuma, ona je u svojoj drutvenoj prirodno
sti samobitna, jedinstvena, cjelovita i nedjeljiva zajed
nica. Narodom Marx naziva onaj aspekt samobitnosti
~i specifinosti drutva, koji na temelju osjeaja zajednikosti iz najrazliitijih svojstava gradi samosvojnost
i drutveni identitet. Politiki aspekt nacije sastoji se u
sposobnosti i volji naroda da sam sobom raspolae.
Stoga Marx, to emo analizirati u ovom dijelu knjige,
naciju promatra kao politiki narod.
Postupnom promjenom stanovita o radu i podjeli
rada, tvrdnjom da se drutvena podjela rada kao pri
rodni, dakle nuni zakon drutva ne moe ukinuti,
Marx je promijenio i stanovite o naciji, ustvrdivi
da je proletarijatu imanentno da promie naelo
rada kao osnovicu unutranjeg ureenja nacije a na
elo mira kao temelj odnosa meu nacijama.
Pokuat emo u daljnjem tekstu imanentnom ana
lizom doi do Marxova stanovita o tome to je nacija
i koje su drutvene pretpostavke nastanka nacija.
Marx i Engels su panju usmjerili na otkrivanje
fundamentalnih drutvenih procesa i odnosa, odnosno
razvoja kapitalistike ekonomske strukture i njezinog
pretvaranja u svjetsko-povijesni proces u kojem sklo
13

pu se nalaze promjene svih elemenata drutva po


litike, pravnog poretka, ideologije, kulture, saobraaja,
pa tako i struktura lokalnih, etniko-jezinih, odnosno
narodnih i nacionalnih zajednica. Oni su, nadalje,
u vie navrata, opirno i studiozno, raspravljali o
politikom sustavu, dravi, partijama, diktaturi prole
tarijata, o ideologiji, oblicima drutvene svijesti i
ostalim elementima nadgradnje s naroitim aspektom
na izgradnju i utjecaj tih elemenata na revolucionarne
preobraaje drutva, nosilac ega je proletarijat. Me
utim, sline rasprave o utjecaju nacije i narodne
strukture na strukturu i razvoj graanskog drutva,
Marx i Engels ine, samo ilustracije radi, bez preten
zija da zahvate u teorijsko i univerzalno znaenje
nacije u modernom drutvu.
Uz nedostatnu analizu strukture nacija i njihove
uloge u graanskom drutvu, mnogi su autori milje
nja da su i Marx i Engels podjednako pristupali teorij
skoj odredbi nacije kao i nacionalnom pitanju. U tom
kontekstu Predrag Vranicki dri da je i Mancovo i
Engelsovo zakljuivanje o historijskim i nehistorijskim
narodima bilo identino i, dakako, neopravdano, prem
da primjenu ove Hegelove sheme na male narode
Istoka i Jugoistoka Evrope, po njemu, treba razum
jeti iz njihove velike averzije prema svemu to bi
moglo ii na ruku reakcionarnom ruskom samodravlju i panslavizmu.1 Meutim, razlika izmeu
Marxove i Engelsove interpretacije, prema naem mi
ljenju, postoji ne samo u tumaenju biti nacije ve i
pristupu rjeavanju nacionalnog pitanja. Pogledajmo
ukratko o emu je rije.12
1 Predrag Vranicki, Mjesto nacionalog pitanja u marksistikoj
teoriji. (Zbornik: Klasno i nacionalno u socijalizmu, Nae teme,
Zagreb 1970, knjiga 1, str. 23)
2 Mnogi su autori pisali o razlikama izmeu M arxa i Engelsa
ne samo o pitanjima nacije, ve i o drugim sadrajima i tum a
enjima koja ulaze u marksistiku znanost. (H. Davis, Nationalism
and Socialism Marxist and Labor Theories of Natioalism to
1917, Monthly Review Press, New York 1967; Predrag Vranicki,
Engels i filozofija, Praxis, 1/1966, str. 106; Ante Paanin, Marx i
dijalektiki materijalizam, Praxis, 1/1966, str. 115; Vanja Sutli,
Praksa rada kao znanstvena povijest, Kulturni radnik, Zagreb 1975;

14

Principijelno stanovite da revolucionarni pokreti,


vladajuih naroda stoje na visoj-ra^ini yriiednpsti od
isto nacionalnih pokreta malih, odnosno nevladajuih'
naroda moemo otkriti i u Mancovom i Engelsovomj
neodobravanju stvaranja slavenskih drava, u njihovim1
stavovima oko
Indije, Australije itd. Meutim,'
primjena spomenutog naela na konkretne sluajeve
bila je razliita u Marxovim tekstovima od onih koje
je Engels pisao. Mnogi autori zamjeraju Engelsu da
nije bio jednako osjetljiv na njemaki nacionalizam
kao na druge nacionalizme graanskog drutva, naro
ito je bio neumjeren u potcjenjivanju malih slaven
skih i drugih naroda sa stajalita interesa njemake
nacije.*i*3
Nije teko zapaziti kako je Mane, u konkretnoj
analizi koja se odnosila na sukob Iraca i Engleza, iz
vrsno uoio postojanje nacionalizma velike anglosak
Ernesto Ragionieri, Na izvorima II internacionale, Nae teme,
Zagreb 2, 3, naroito 4/1969; G. Haupt C. Weil, Marksovo i Engelsovo naslee i nacionalno pitanje, Centar za drutvena istrai
vanja Predsednitva CK SKJ Beograd 1975) P. Vranicki je saeo
razlike izmeu teorijskog djela Marxa i njegovog najblieg su
radnika Engelsa u slijedeem: (...) iz cjelokupnog koncepta fi
lozofije za Engelsa je nestala ontoloko-antropoloka problematika
i time jedna znaajna dimenzija filozofskog interesa i analize koja
se u suvremenoj situaciji ovjeka pokazala od prvorazrednog zna
aja. Ovim svojim momentima davao je Engels mogunost kasni
jim marksistima da iscrpljuju filozofsku problematiku u ontologistikoj interpretaciji dijalektike i nemarkslstikom postavljanju
teorije odraza kao osnovne spoznajno-teoretske problematike. (P.
Vranicki, n. dj, str. 114)
3
Takvo miljenje o F. Engelsu naroito je istakao Roman
Rosdolsky u lanku Friedrich Engels und das Problem der
Geschichtslosen Vlker, Nationalism and Socialism Marxist and
Labor Theories o f Nationalism to 1917, Monthly Review, New
York 1967; Robert Lafont, Minorites nationales en France, Pre
sentation, Les Temps Modernes, Paris, 324 325 326/1973.
Iz Engelsovih tekstova se moe zakljuiti da svoje shvaanje ve
likih i malih nacija nije sainio da bi iao na ruku njemakom
nacionalizmu, ve uspjehu revolucije vladajuih naroda. Engels je
kritiki nastupao naspram njemakog nacionalizma: Nijemci nisu
nikad bili nacionalni ondje gdje se podudaraju interesi nacional
nosti i interesi progresa; oni su uvijgk bili nacionalni ondje gdje se
nacionalnost suprotstavlja progresu.\(F. Engels, Drei neue K on
stitutionen, Deutsche Brsseler Zeitung, 20. II. 1948, citirano prema
H. Davis, n. dj, str. 70)

15

sonske i nacionalizma male irske nacije iz ega je


zakljuio da je za rjeenje sukoba izmeu nacija je
dan od najboljih naina, kada se iscrpu ostale mogu
nosti, dravno odvajanje male od velike nacije. Prem
da su Irci bili jezino asimilirani u veliku englesku
govornu zajednicu, Marx nije smatrao moguim niti
drutveno opravdanim zagovarati nacionalnu asimi
laciju Iraca niti u englesku nacionalnost niti u britan
sku naciju. Vladajue nacije, ukoliko ugnjetavaju druge
narode, nisu slobodne. Za Marxa kategorija vladajua
nacija nema znaenje dravno-politike vlasti nad
drugim narodima, ve je znaenje civilizacijski napred
nije zemlje koja dominira na podruju znanosti, tehno
logije, odnosno openito u sferi proizvodnje i duhov
nog^ ivota.
/Marx je takoer analizom odnosa izmeu Engleza
i Iraca elio implicite ukazati na drutvenu nemogu
nost da se-nastlntnOHItgm>narodi denacionaliziraju i
asimiliraju, to je u vezi s njegovim odreenjem na
cije kao povijesnim radom stvorene zajednice, koja
u sebi nosi snagu odranja i reprodukcije neovisno
0 trenutnim drutvenim konstelacijama u kojima se
moe nai. Nacija lak moe^i vlastiti jezik zamijeniti
jezikom drugog, naroda, a da ne^izgubi vlastiti identitet
zajednice^ Marx nije odredio naciju pozitivistiki "jed
nim elementom ili sklopom elemenata, ve je uoio
specifinost narodne zajednice kao produkta graan
skog drutva koja dugotrajnim povijesnim procesom
dolazi do nacionalne samoizgradnje.
Engelsu je izmaklo iz panje razlikovanje izmeu
velikih i malih nacija, odnosno razlikovanje nacio
nalizma velike vladajue nacije i ugnjetene podreene
nacije, to je vidljivo iz njegove procjene poloaja i
uloga slavenskih nacija i drugih malih nacija u Evropi
1 Americi. Njegovo je razmiljanje ilo u tom pravcu
da je smatrao opom tendencijom da e se male i sla
bije nacije pretoiti u velike i na taj bi nain nacio-j
nalno pitanje prestalo ometati revolucionarnu djelat
nost vodeih kapitalistikih zemalja. Shodno tome bi
rjeenje nacionalnih pitanja bilo ne u jednakosti na
cija, ve u disoluciji malih nacionalnih zajednica i nji
hovom pretvorbom u vodee nacije. Nehistorijski
16

pristup naciji, uz izraziti pozitivizam izvorite je teo


rijskog utemeljenja Engelsovih analiza o disoluciji
malih nacija. Pozitivizam se oituje u tumaenju nacije
specifinim svojstvom, gubitak kojega znai ujedno
prestanak ivota nacije. Pogledajmo kako Marx vidi
i tumai povijesni razvoj i bitnu strukturiranost nacije.
U Mancovim tekstovima.jiacaiLIma znaenjc-ljud-ske zajednice kojaJe_u svojim prvotftira-oblicima subjekHyno i objektivno .prirodno.odreena-kao po sebi
bivstvujue prirodno jedinstvo podrijetla, jezika, za
jednike prolosti itd.'Primjere ovakvog rasnog, ple
menskog ili etnikog jedinstva Marx nalazi kod Germana, Rimljana, Feniana, _Slavena,._ Grka^itcL, dok
Engelnr svom poznatom djelu Porijeklo porodice, pri
vatnog vlasnitva i drave narodnim zajednicama s
etnikim svojstvima daje naziv nacionalnosti. Engels
dri da je do tvorbe_ nacional nos t i do 1o u_Jtiri_vijeka od propasti Zapadnog Rimskog Carstva
(476. g.) do IX. stoljea kada se nakon smrti Karla
Velikoga formiraju veliki evropski narodi Francuzi,
Talijani i Nijemci. Za ova etiri stoljea Engels veli:
(...) Ma koliko neproduktivne izgledale ove etiri sto
tine godina, one su ostavile za sobom jednu veliku
tvorevinu: moderne nacionalnosti, nove oblike i sustav
zapadnoevropskog oveanstva za buduu istoriju.4* ,
Narodne zajednice koje susreemo u graanskom
drutvu zadravaju od sveobuhvatnog jedinstva prvo
bitne zajednice tek neznatan dio, zapravo samo ono
liko koliko je potrebno da se uvrsti i unaprijedi raz
voj graanskog drutva. Narod vie nije prirodna
cjelina ve produkt povijesnog razvoja, meusobnog
mijeanja plemena i etnikih zajednica, produkt po
4 K. Marx, F. Engels, Izabrana dela, Kultura, Beograd 1949.
tom II, str. 296. Kao to je vidljivo iz Engelsove citirane knjige,
pojam naroda ima znaenje etnike skupine nastale udruivanjem
plemena. Etnika je zajednica u tom smislu veoma proirena srodstvena zajednica. Dugotrajnim povijesnim razvojem narodi su, u
pravilu, izgubili svojstva etnike zajednice u spomenutom znaenju
proirene srodstvene zajednice. Razlozi tome su asimilacija, amalgacija, seobe, mijeanje raznih etnikih skupina i drugi elementi,
tako da se izgubilo prvobitno prirodno jedinstvo bazirano na pro
irenom krvnom srodstvu.

2 Nacija

veanja proizvodnih snaga, prometa, individualizacije,


privatnog vlasnitva i drutvene podjele rada. Shodno
tome moderan narod prestaje biti rasna i etnika za
jednica kao takva; on je produkt asimilacije i amalgacije raznih rasnih i etnikih skupina. Marx e ustvr
diti da se energija pojedinih nacija poveava ukoliko
je ista nacija rezultat mijeanja rasa i etnikih sku
pina. U tom su pogledu, on smatra, narodi etniki
isti izuzeci u Evropi i to je razlog nedostatka indivi
dualne energije tih naroda.5
Ve smo istakli da Marx sustavno ne tematizira
problem formiranja modernih naroda, odnosno nacija,
ve naprotiv pokazuje kako se prvobitno prirodno
jedinstvo prvih ljudskih zajednica razgrauje i dife
rencira na podruja gdje je naelo organiziranja ute
meljeno u podjeli rada, koja prvobitnu zajednicu kroz
dugotrajne povijesne procese liava pojedinih njezinih
svojstava. Sveobuhvatno i osamostaljeno jedinstvo
prirodne zajednice koje je zajednitvo krvi, jezika i
obiaja a istovremeno i zajednitvo vlasnitva, zemlje,
vika proizvoda itd, postaje temeljem politikog ute
meljenja ove zajednice u tom smislu to je politiko
jedinstvo i osamostaljenje vodstva, ukoliko postoji,
dio sveukupnog difuznog jedinstva. Prirodna zajednica
je osamostaljeni proizvoa, radnik, politiar, prego
vara, ratnik i umjetnik. Sto vie svojstava ima zajed
nica kao cjelina to manje je razvijen individualitet i
samostalna djelatnost pojedinaca nezavisno od zajed
nice. Marx veli da sveobuhvatno jedinstvo prirodne
zajednice ima strukturu substancije kojoj su individue
samo akcidencije ili kojoj su one samo prirodni sa
stavni dijelovi. Ruenje i unutranji razvitak ide od
prirodne ka historijskoj zajednici, to Marx objanjava
slijedeim rijeima: Sto se manje vlasnitvo pojedinca
moe oploditi zajednikim radom (...) to je vie isto
prirodni karakter plemena naruen historijskim kreta
njem, seljenjem; to se vie, nadalje, pleme udaljuje
od svog prvobitnog boravita i zauzima tue tlo,
dakle dolazi u bitno nove uvjete rada, a vie se raz-6
6
str. 297.

18

K. M arx, F. Engels, Rani radovi, Naprijed, Zagreb 1961,

vija energija pojedinca, to se vie njegov zajedniki


karakter prema vani pojavljuje i mora pojaviti kao
negativno jedinstvo, to su vie dani uvjeti da poje
dinac postane privatni vlasnik zemlje posebne
parcele ija posebna obrada dopada njemu i nje
govoj porodici.6
Sveobuhvatno prvobitno jedinstvo se raspalo na
nekoliko dijelova, reeno suvremenim rjenikom, na
nekoliko diferenciranih podsustava. Istina, jo postoji
zajednica kao obuhvatno jedinstvo, ne vie svih svoj
stava ivota, ve samo odreenog dijela elemenata da
nih u zajednitvu jezika, zajednikoj prolosti, obiaji
ma itd; drugo, nastaje klasa privatnih vlasnika i njiho
vi oponenti robovi i kmetovi; tree, stvara se opina,
seoskog ili gradskog tipa, koja ima politika svojstva
itd. Nosilac proizvodnih snaga postupno prestaje biti
zajednica. Dok je prije rad zajednice omoguavao
rad pojedinca u svim aspektima njegova ivota, sada
rad zajednice omoguuje izvjesnom broju individuuma
da budu vlasnici ili upravljai dok ostali lanovi po
staju privatni vlasnici, trgovci, zanatlije itd.
Graansko drutvo uzima od sveobuhvatnog je
dinstva zajednice samo ona svojstva za osnovu vlastite
zajednice koja nee biti prepreka njegovoj reproduk
ciji. Narod i nacija, kao zajednice graanskog drutva
nisu vie prirodno strukturirane ve su produkt histo
rije: Ljudi poinju raditi polazei od neke osnove
najprije od prirodno nastale osnove, zatim od historij
ske pretpostavke. A zatim se sama ta osnova ili
pretpostavka ukida ili se postavlja kao prolazna pret
postavka koja je postala pretijesna za razvijanje ra
stue ljudske mase.67 Nastao je obrat. Dok je prije rad
zajednice bio glavna proizvodna snaga koja je uvjeto
vala i inila moguim rad pojedinca, sada rad udru
enih pojedinaca omoguuje i kontrolira rad historij
ske zajednice. Zajednica dakako nema znaenje pukog
produkta rada pojedinaca, naime ona postoji kao po
vijeu izgraeni narod i nacija, ona djeluje kao
6 K. Marx, Temelji slobode osnovi kritike politike eko
nomije, Naprijed, Zagreb 1974, str. 187.
7 Isto, str. 209.

19

osamostaljena struktura i sila iznad i protiv indivi


duuma.
U historijskim zajednicama narodu i naciji,'kroz
povijest graena zajednica rada i svijest o meusob
noj pripadnosti pojedinaca kao dijelova te zajednice,
ne korijeni se na unaprijed fiksiranim odrednicama
kao to su jezik, zajedniki teritorij, svijest o istom
podrijetlu, politiko jedinstvo i tome slino. Ukoliko
bi narod i nacija bili ista dedukcija postojanja jezine,
teritorijalne ili kulturne skupine, to bi znailo reduk
ciju kategorije zajednice na komunikacijski, kulturni
ili politiki sustav, odnosno na sustav razumljivih po
ruka, vrijednosni sklop ili na strukturu moi i vlasti
itd. Niti poruka, ni vrijednost, ni mo i vlast itd, ne
sadre meusobno pripadnitvo pojedinaca kao dije
lova iste cjeline niti sadre elju svih pojedinaca da se
identificiraju s grupom koja nosi jedinstvo vrijednosti,
komunikacija i vlasti.
Meutim, ako ne postoji drutveni redukcionizam
u odnosu naroda i nacija kao zajednica naspram raz
liitih oblika ljudskog udruivanja i povezanosti, to
ne znai da odreene kulturne, jezine, politike i
druge skupine ljudi ne mogu dugotrajnim zajednikim
radom uiniti da se njihova povezanost pretvori u
pravo narodno zajednitvo. To je povijesni proces
dugotrajne socijalizacije i internalizacije svojstava,
simbola i zbivanja koje zajednica u mogunosti, radom
formira i na taj nain samu sebe izgrauje. Politika,
ekonomska i kulturna emancipacija svih ljudi bez
obzira na srodstvene veze i vjersko pripadnitvo
koje je graanstvo unijelo u povijest, bila je neopho
dan uvjet formiranja takvih narodnih zajednica u ko
jima svi bez razlike mogu nai ukorjenjenost i zado
voljenje potrebe za pripadnou drugim ljudima i iroj
drutvenoj grupi. Shodno tome za formiranje naroda
i nacija bitniji su dugotrajni vremenski procesi, rad
zajednice kao cjeline, historijska zbivanja unutar od
reene populacije, rjahronija, sukobi naroda s dru
gim narodima, oslobodilaki ratovi, socijalizacija, itd.
nego li skup strukturnih svQjstava^sinhroniia<<^ili
neko prirodno zajednitvo.^Budui da je moderni na
rod povijesnim procesima proizvedena osamostaljena
20

drutvena cjelina, iz rada cjeline zajednice proizlazi


postojanje zajednikog jezika, kulture i slinih svoj
stava koje po sebi niti pojaavaju niti slabe jedin
stvo narodne zajednice. U tom smislu Marx veli o
svojstvima modernih zajednica: Apstrakcija jedne za
jednice u kojoj lanovi nemaju nita zajedniko, osim
recimo jezik itd, a jedva i ovaj, oito je proizvod
mnogo kasnijih historijskih uvjeta.8
Moderni narodi utemeljuju meusobnu pripadnost
pojedinaca na apstrakciji, odnosno na povijesno iz
graenoj svijesti, elji i volji da postoji i da se odri
zajednica u svojoj individualnosti i posebnosti, a ne
utemeljuju se u nekom prirodnom ili organskom jedin
stvu s grupom.
Marx suprotstavlja prirodnog lana zajednice sa
lanom zajednice koja se apstraktno u svijesti doiv
ljava i u svijesti i volji utemeljuje socijalizaciju i
internalizaciju proizvoda i djelatnosti zajednice od nje
zina prapoetka do sadanjeg trenutka, kao i kroz
njezina unutranja zbivanja i relacije prema drugim
zajednicama. Svaki narod pohranjuje u vlastitoj kolek
tivnoj svijesti sva ta zbivanja koja kao simboli i
vrijednosti veim ili manjim dijelom prodiru u svijest
pojedinaca.
U prirodnim kao i u historijskim zajednicama po
stoji slinost u strukturi zajednice koju Marx obja
njava slijedeim rijeima: U odnosu na pojedinca
jasno je npr. da se on ak i prema jeziku odnosi kao
prema soom vlastitom samo kao prirodni lan neke
ljudske zajednice. Jezik kao proizvod pojedinca jest
apsurd. Ali to vrijedi i za vlasnitvo. Sam je jezik isto
tako proizvod jedne zajednice, kao to je, s druge
strane, sam postojanje zajednice, i to njeno samo po
sebi razumljivo postojanje.9
U prirodnim i u historijskim uvjetima, zajednica
radom proizvodi neke ope tenje, svojstva i aktiv
nosti, koji se dugotrajnim povijesnim procesima for
miraju i stabiliziraju. Kljuno je uoiti da zajednica
kao cjelina, odnosno kao osamostaljena drutvena sila*
8 Isto, str. 201.
Isto.

21

djeluje i da se to djelovanje u historijskim zajedni


cama razlikuje od rada utemeljenog na privatnoj akciji
i na privatnom vlasnitvu.
Koje uinke zajednica kao cjelina vlastitom djelat
nou proizvodi u historijskim zajednicama? Ona udo
voljava potrebu pojedinaca koji su, u svom najindividualnijem postojanju, istdvremeno i dio zajednice da
rade i ive zajedno, ali ona kao drutvena snaga ne
samo da zadovoljava njihove potrebe za zajednicom
ve ih sili radi vlastita opstanka na stvaranje zajed
nikih oblika i uinaka rada u materijalnoj i duhovnoj
sferi.
Zajednica, prirodna i historijska, radi osiguranja
aktivnosti zajednice prisiljava pojedince da ive za
jedno kao politika i kao prostorna cjelina; pojedinci
to ne doivljavaju kao prisilu ve kao snanu vlastitu
potrebu za ivljenjem na istom prostoru i u istoj
politikoj zajednici. Da bi djelatnost i reprodukcija
zajednica bila osigurana, zajednica stvara ne samo
volju za zajednikim ivotom ve i komunikacijske
medije, jezik i kulturu, koji olakavaju rad i proizvod
nju.
Iz Mancovih tekstova slijedi da su jezik, politika
zajednica, teritorij, kultura, obiaji i druga svojstva
prirodnih i historijskih zajednica, samo proizvodi i
uinci zajednice i da niti jedno od tih svojstava samo
po sebi bitno ne odreuje samu zajednicu. Ona je dana
u zajednikom povijesnom radu, i kad se jednom cje
lina rada postigne tada ona ini sve da bi taj stupanj
odrala i obogatila. Narodna _ijiacionalna zajednica
su, izmeu zajednica klasnih drutava, najrazvijeniji
oblici, budui da uinci i proizvodi rada zajednice pod
jednako zahvaaju sve lanove u tom smislu to je rad
zajednice iz sfere nesvjesnoga spontano povijesnog
preao u podruje svijesti pojedinaca i u sferu volje
i moi svih slojeva i klasa. Narodna i nacionalna
svijestne znai samo puko injenino znanje ili osjeaj
pripadnosti ve smisaonu orijentaciju lanova zajed
nice u pravcu stvaranja uvjeta za rad zajednice kao
samostalne drutvene cjeline. Jednom stvorena zajed
nica, kojoj utemeljenje moe biti dano u kulturnom
ili ekonomskom i drugom gradivu, tei da sve drut
22

vene komponente politiku, prometnu, prostomu


itd povee s djelatnou cjeline ne vie kao prirodni
rast organizma ve kao svjesno motivirani organizi
rani rad svih pripadnika.
Narod korijeni svoj nastanak i opstanak u radu
zajednice kao cjeline, u radu koji je nezamjenjiv dio,
elemenat, podsustav sveobuhvatnog rada graanskog
drutva i uope drutva na ovom stupnju razvoja
proizvodnih snaga i drutvenih odnosa. Rad naroda i
nacije je komplementaran dio rada i proizvodnje po
jedinaca, grupa, institucija, klasa i meunarodnih
udruenja i institucija. Uinci toga rada su mnogo
struki i rad drugih drutvenih grupa i subjekata ne
moe ih nadomjestiti. Od nacionalne knjievnosti, je
zika, politike zajednice pa do nacionalne ekonomije
itd. uoavamo proizvode nacija kao zajednica. Drugim
rijeima nacija radom stvara na svoj nain sve pod
sustave koje svaki rad imanentno sadri u svom naj
jednostavnijem obliku. Ona, kao jednom stvorena
zajednica, zahtijeva integraciju privrede i ekonomike,
ona tei politikom osamostaljivanju i osiguranju re
zultata rada i vlastitosti ivota, ona djeluje na stvara
nje unutranjeg normativnog i zakonskog poretka koji
e tititi i osiguravati osebujnost ivota i rada. Na
kraju, u duhovnoj sferi ona djeluje na stvaranje nacio
nalne ideologije i nacionalne svijesti kojima se upot
punjuje rad nacije.
Formiranje nacija....izlazi iz potrebe graanskog
drutva da. vlastiti rad, koji je djelomian jer obuhva
a rad svih individuuma u sferi proizvodnje i trgovine,
istodobno dobije tvorbu zajednice, koja osamljenim,
egoistinim individuama graanskog drutva prua ko
lektivni identitet, odnosno zadovoljava njihovu po
trebu za zajednicom. Drava im pak prua sigurnost
vlasnitva, jednakosti, slobode i drugih graanskih
prava. Rad drave je u sferi moi i vlasti, rad zajed
nice je u sferi meusobne pripadnosti pojedinaca kao
dijelova iste cjeline. Rad zajednice je usmjeren na
odranje meusobne pripadnosti pojedinaca, na ou
vanje zasebnosti cjeline i na odravanje trajne elje
za samostalnim ivotom; ona istodobno stvara identi
tet prema drugim zajednicama, jaa unutranju inte
23

graciju i trajno proizvodi uinke zajednitva.\ Ona


slabi unutranje barijere a jaa svoju neovisnost o
okolini. Meutim, ta neovisnost nije dana samo u
odnosu na druge zajednice, ve je prisutna u samom
drutvu u kojemu se ona izdvaja kao relativno samo
stalna podstruktura, kao djelatnost zajednice koja u
sprezi s radom graanskog drutva, politikim i du
hovnim radom stvara cjelinu. Diferenciranje eleme
nata unutar globalnog drutva Marx izvodi iz graan
skog drutva: Graansko drutvo obuhvaa cjelo
kupno materijalno saobraanje individuuma unutar
odreenog stupnja razvitka proizvodnih snaga. Ono
obuhvaa itav trgovaki i industrijski ivot jednog
stupnja i utoliko prelazi dravu i naciju, iako ono, s
druge strane, spolja mora isticati nacionalnost, a iz
nutra se mora organizirati kao drava.101
Nacija i nacionalnost imaju funkciju zajednice
koja^segmentira graanko drutvo na zasebno stojee
praktike cjeline, meusobno odvojene i razliite.
Unutranja struktura nacije razlikuje se od graanskog
drutva i drave. VKako Marx lui strukturu drave
od nacije moemo razumjeti iz njegova poimanja
starogermanske opine od zajednice kao po sebi bivstvujueg jedinstva: Opina se, dakle, pokazuje kao
udruivanje, a ne kao udruenje, kao sjedinjavanje
iji su samostalni subjekti zemljovlasnici, a ne kao
jedinstvo.H Historijski razvoj mijenja oblike drav
nog udruivanja i oblike zajednice, i sve dok se drava
i zajednice temelje na specifinim oblicima rada,
moemo govoriti openito o strukturi naroda kao za
jednice za razliku od drave. Kan j t o moderna drava
po Marxu jest politika drava tako isto narodna za
jednica puka jest nacija kada postane politika za
jednica. Nacija kao politika narodna zajednica ozbiljuje svjesnu elju pripadnika iste zajednice da ive
samostalno kao politika cjelina, i to u nacionalnoj
dravi. Nacija kao politika narodna zajednica ishod
je sprege pojedinaca lanova graanskog drutva koji
10 K. Marx, F. Engels, Rani radovi, str. 358.
11 K. M arx, Temelji slobode, n. dj, str. 112.

24

su istodobno lanovi narodnosne zajednice koja im


formira svijest i volju za politikom samostalnou.
Strukturni razvoj svih drutvenih tvorevina pa tako
i razvoj narodnih i nacionalnih zajednica ne moemo
dokraja pojmiti ukoliko ne poemo iz obzorja stvar
ne zajednice, kategorije koja Mancu oznaava budue
komunistiko drutvo, odnosno oblik zajednice u ko
jemu prestaje prevlast osamostaljenih drutvenih cje
lina i na njima graenog grupnog identiteta. Mancu je
stalo da pokae, od prvih svojih radova, kako sloboda
individuuma i na tome graeno udruivanje jest osno
va komunistike zajednice u kojoj bi svi grupni iden
titeti i strukture od politikih, klasnih, porodinih,
narodnih, jezinih ili nacionalnih, samim drutvenim
razvojem prestali biti priznata openitost i sila za
jednice koja stoji iznad i protiv individuuma.
Bez obzira na interpretacije pojma zajednice u
komunistikom drutvu, oito je da je Marx prihvatio
univerzalnije stanovite s kojeg promatra oblike udru
ivanja i identiteta pojedinaca u graanskom drutvu,
a to je stanovite ljudskog drutva ili drutvenog o
vjeanstva kako o tome govori u 10. tezi o Feuerbachu. Udruivanje sa ovog novog stanovita kojemu
tei sam rad, napredak proizvodnih snaga i drutvenih
odnosa, moemo ilustrirati Marxovom i Engelsovom
napomenom o razlici surogata od stvarne zajednice
na primjeru klasnog udruivanja, to se kao model
odnosi na sve oblike dosadanjeg udruivanja. Marx i
Engels objanjavaju potonje slijedeim rijeima: U
dosadanjim surogatima zajednice, u dravi itd, po
stojala je lina sloboda samo za individuume, koji su
se razvili u odnosima vladajue klase, i samo ukoliko
su bili indviduumi vladajue klase. Prividna zajednica,
u kojoj su se individuumi dosad ujedinjavali, stalno
se nasuprot njima osamostaljivala, a jer je bila ujedi
njenje jedne klase nasuprot druge, istovremeno je bila
za potinjenu klasu ne samo sasvim iluzorna zajed
nica, nego i novi okov. Tek u stvarnoj zajednici stjeu
individuumi u svom udruenju i pomou njega i svoju
slobodu, a da se ovo udruivanje nee osamostaliti
protiv individuuma Marx i Engels dalje na istom
mjestu vele: (...) sasvim je obrnuto u zajednici revo
25

lucionarnih proletera, koji stavljaju pod svoju kon


trolu uvjete svog postojanja i postojanje svih lanova
drutva; u toj zajednici uestvuju individuumi kao in
dividuumi.12 Iz ove je perspektive razumljivo kako
Marx nije mogao zadrati niti jedan drutven identi
tet, odnosno osamostaljenu drutvenu strukturu rada
kao mogui model budue komunistike zajednice.
Logino je da niti narodni ili nacionalni identiteti, kao
nadreene drutvene strukture koje odreuju poje
dinca, ne univerzalno kao ovjeka, ve samo kao lana
nacije kojoj je podreen, ne mogu biti modeli niti
primjereni tip organiziranja i povezivanja ljudi budu
eg drutva stvarne zajednice.
Prema Marxu oblici zajednice, pa tako i narodne
i nacionalne zajednice, vezani su uz specifini oblik
ili epohu svijeta rada. Bez sumnje da odlunu ulogu
pri tome ima koliina vika rada koja ostaje drutvu
na raspolaganju, uz pomo kojega se sve vei broj
ljudi iz niih klasa ukljuuje u vie oblike drutvenog
ivota i intenzivnije stupnjeve komunikacije i meuakcije. Meutim dokle god vikom rada raspolae
odreeni sloj ljudi u ime neke ope i osamostaljene
drutvene strukture i dok god se taj sloj suprotstavlja
ostalim slojevima kojima je oduzeta mogunost raspo
laganja vikom rada, postojanje i organizacija zajed
nica ima temelj u osamostaljenoj koncentraciji eko
nomske moi, politike moi, vlasti i sile. ovjekova
potreba za irom zajednicom moe nai svoje udovoljenje u identitetu s narodom i nacijom, zajednicama
koje odgovaraju graanskoj epohi i suvremenom stup
nju proizvodnih snaga i stvaranja vika rada.

Pozitivno odreenje nacije kod F. Engelsa


Friedrich Engels je bio daleko odreeniji u nabrajanju
odrednica koje daju zajednitvo, identitet i unutranju
integraciju nacije. On je isticao etiri komponente na18 K. Marx, F. Engels, Rani radovi, n. dj, str. 398.

26

ije: jezik, narodnost (nacionalni osjeaj), teritorij i


broj pripadnika nacije. Jezik i narodnost su prema Engelsu kljuni strukturni elementi nacije, za razliku
od (...) najosnovnijih uslova nacionalne egzistencije,
broja i kompaktnosti teritorija.13 Nacije kojima nedo
staje kompaktni teritorij i koje su malobrojne za Engelsa su sjenke narodnosti, odnosno one nemaju
fiziku i politiku snagu da se odupru denacionalizaciji
posljedica ega je da bivaju (...) postepeno podrivane
djelovanjem historijskih uzroka koji ih neizbjeno uta
paju u energinijem narodu (.. .).14 Prirodna poslje
dica malih naroda ka disoluciji jest rezultat njihove
nemoi, odnosno nedovoljne koncentracije duhovne
i politike snage kojom bi osigurale vlastiti samostalni
razvoj i odranje u civilizacijskom napretku. Male na
cije nisu sposobne po sebi integrirati vlastitu zajed
nicu, jer nisu sposobne uzdignuti vlastiti politiki i
drutveni ivot na razinu samostalne moi, odakle tek
dolazi i snaga da se nacija usmjeri ka viim civilizacij
skim tvorbama. Unutranja potreba ljudi da budu la
novi zajednice, odnosno nacije modernog vremena,
podvrgnuta je naelu jaeg, a ne naelu politikog i
narodnog zajednitva puka, to znai da je velikim
nacijama dovoljna ekonomska, kulturna i politika
superiornost da male i slabije nacije apsorbiraju i tako
unite.
Pogledajmo kako odnos velike i malih nacija En
gels objanjava na primjeru njemake i bliskih malih
nacija srednje i june Evrope. Engels govori o historij
skoj tendenciji, fizikoj i intelektualnoj snazi njemake
nacije da apsorbira i asimilira istone narode, pa u
tom smislu nastavlja: (...) tendencija apsorbiranja na
strani Nijemaca uvijek je bila i dosad ostala jedno od
najmonijih sredstava kojima se civilizacija Zapadne
Evrope irila na istoku ovog kontinenta; da ona moe
prestati samo kad proces germanizacije dostigne gra
nicu velikih, kompaktnih, nerascjepkanih nacija, spo
sobnih za nezavisan nacionalni ivot, kao to su Ma13 F. Engels, Njemaki seljaki rat; Revolucija i kontrarevo
lucija u Njemakoj, Naprijed, Zora, 1973, str. 191.
14 Isto, str. 164.

27

dari i, u izvjesnom stupnju, Poljaci; i da je stoga pri


rodna i neizbjena sudbina ovih umiruih nacija bila
da dopuste da se ovaj proces rastvaranja i apsorbiranja od strane njihovih jaih susjeda sam od sebe
zavri.15
Ovaj je citat usko vezan s onim mjestom gdje
Marx i Engels u Njemakoj ideologiji govore o vladajuim narodima, meutim, oita je razlika u Marxovoj
i ovdje vidljivoj Engelsovoj interpretaciji znaenja
vladajui narod. Marxovo tumaenje naroda koji vlada
nema politiko, vojno ili hegemonistiko nacionalisti
ko odreenje, ve se zadrava na razini graanskog
drutva, na razini industrije, znanosti i tehnologije.
Engels pak odluno izdvaja vladajue, vodee, vi
talne revolucionarne, odnosno povijesne narode
Francuze, Engleze, Amerikance, Talijane, Nijemce, Po
ljake, Maare i panjolce koji, u pravilu, dokazuju
svoju snagu time to aktivno nose drutveni razvoj, na
viem su civilizacijskom stupnju, civilizaciju ire ap
sorpcijom malih i zaostalih nacionalnosti, one su broj
ne i imaju veliki i kompaktni teritorij. Kljuni pokaza
telji energinih i vladajuih nacija jest nezavisna na
cionalna egzistencija, koju su ve ostvarili ili su na
putu da to uine.
Drugi sklop naroda u Evropi Engels ne zove naci
jama stricto sensu, ve nacionalnostima, odrednice
kojih su nepovijesnost, kontrarevolucionarnost, za
ostalost, nesposobnost za vlastitu dravnu egzistenciju,
postupna denacionalizacija u korist velikih nacija itd.
Male nacionalnosti na zapadu Evrope su Velani,
Baski, Bretonci, Akvitanci, panjolski i francuski Kreoli itd, a na istoku Evrope to su esi, Slovaci, Slovenci,
Hrvati, Srbi, Bugari itd.
Spomenute male nacionalnosti su nazadne i kontrarevolucioname kao nacionalnosti a ne samo po vladajuoj klasi u njima, po drutvenom i politikom po
retku, pa je stoga nuno njihovo unitenje i apsorpcija
u naprednije nacije da bi i same postale sudionici po
vijesnog razvoja. Procjena o nazadnosti malih nacio
nalnosti i o njihovoj povijesnoj ulozi nije samo bila
18 Isto, str. 190.

28

rezultat mogue manipulacije od strane Rusije protiv


zapadnoevropskih zemalja, ve je Engels smatrao da
se spomenute nacionalnosti kao takve moraju unititi
kao narodi zemljoradnika i pastira, to dakako
pretpostavlja njihovu denacionalizaciju i apsorpciju u
velike industrijske nacije.16
Engels je smatrao da vladajui narod mora biti
vladajui u svim aspektima, dok je podreeni narod
podreen takoer u svim aspektima. Shodno tome
irenje civilizacije ujedno je irenje nacionalne zajed
nice, ideologije i dravne vlasti vladajueg naroda,
sam podreeni narod e dozvoliti vlastito razaranje i
disoluciju kako bi ubrzao opu historijsku tenden
ciju. Ovo shvaanje je posljedica odreenja nacije kao
narodno-jezine zajednice ija snaga ne izvire iz biti
same zajednice, kao politike narodne zajednice, kao
to je to Marx uoio, ve snaga nacije i njezina djelo
tvornost u ostvarenju civilizacijskih tekovina i poli
tike samostalnosti proizlazi iz veliine nacije, dostig
nutog stupnja drutvenog razvoja i njezine teritori
jalne kompaktnosti. ak je nebitna svijest, volja, jezik
i narodni osjeaj za razumijevanje snage, tendencija i
funkcija nacije u graanskom drutvu, u tom je po
gledu vanija mo i snaga kojoj veliina i stupanj
razvoja daju podlogu.
Pozitivistiko odreenje ne dopire do bitnih uzroka
i struktura i stoga ne moe biti dovoljna podloga za
objanjenje niti za razumijevanje drutvenih pojava i
procesa. To je sluaj i s Engelsovom pozitivistikom
odredbom nacije kao cjeline odreene pozitivnim ele
mentima jezikom, nacionalnim osjeajem, teritori
jem i brojem lanova nacije. Jezik i nacionalni osjeaj,
kao duhovna nadgradnja materijalne baze nacije sa
drane u teritoriju i broju lanova, za Engelsa nisu
kljuni za odranje nacije, budui da sfera svijesti
mora striktno pratiti materijalnu sferu. Marx je snagu
nacije izvodio, ne iz kompaktnog teritorija ve iz
narodnog naela graanskog drutva, koje po svojoj
prirodi stvara naciju kao moderni politiki izraz zajed
,# G. Haupt, C. Weil, Marxovo i Engelsovo naslee i nacio
nalno pitanje, n. dj, str. 17.

29

nitva koji je povijesno stvoren i utemeljen. Engels je


sinhronijski kroz pozitivne strukturne odredbe nazna
io bit nacije dok je Marx dao naciji dijahronijsko
povijesno i od pozitivnih naznaka osloboeno odree
nje. Stoga je u Manta snaga nacionalne zajednice
osloboena od vezanosti na kompaktni teritorij kao
to nije bitno za snagu nacije i njezinu unutranju in
tegraciju postojanje velikog broja pojedinaca lanova
nacije. Za Manta dakle prodor civilizacije, graanskog
drutva, odnosno revolucije sa Zapada na Istok nije
bilo ujedno i prodiranje germanizacije, ve naprotiv
s jaanjem graanskih elemenata u naroda slavenskog
podrijetla jaala je nacionalna svijest i nacionalni
pokret. Prodor civilizacije je dakle znaio jaanje ma
lih nacija i nije vodio u njihovu disoluciju. Marx je
gledano iz dananje perspektive postavio takve teorij
ske tvrdnje koje je povijest verificirala, dok naprotiv
Engelsove postavke o naciji nisu mogle biti potvrene
u historiji jer su bile pozitivistiki utemeljene i stoga
promaene. Marx je naciju utemeljio u narodu i puku.
njegovoj svijesti i volji, a nije kao Engels na veliini,
drutvenoj i civilizacijskoj moi.
Teorijsko ispitivanje o biti nacije i razmatranja o
nacionalnom pitanju Engels je saeo, na jednom mje
stu, 1859. godine: Sve promjene (na karti Evrope)
koje trebaju potrajati openito bi morale biti uteme
ljene u naporu da velike i za ivot sposobne evropske
nacije dobiju sve vie istinske nacionalne granice, koje
se odreuju jezikom i simpatijama ljudi, dok u isto
vrijeme ruine od naroda, koje se nalaze tu i tamo
i koje su nesposobne za nacionalni ivot trebaju biti
apsorbirane od velikih nacija tako da postanu njihov
dio ili da odre sebe kao etnografske spomenike bez
politikog znaenja.17 U ovom citatu koji je napisan
17 F. Engels, Po und. Rhein, citirano prema: H. Davis, n. dj,
str. 60. Engels je do kraja ivota na slian nain pisao o malim
i velikim narodima. U pismu Bernsteinu iz 1882. Engels govori o
Srbima, Grcim a i Bugarima slijedee: (...) imam dosta razloga
da sm atram da postojanje ovih primitivnih naroda usred Evrope
predstavlja anahronizam. (Eduard Bernstein Briefwechel mit Fried
rich Engels (2225. II. 1882), Herausgegeben von Helmut Hirsch,

30

nekoliko godina nakon 1848. oito je da Engels nije


izmijenio svoje shvaanje nacije, osim to je umjesto
kategorije narodnosti upotrebio naznaku simpatija
ljudi, koja se u naelu poklapa sa jezinom zajedni
com. Shodno tome jezina asimilacija vodi u promjenu
nacionalnog identiteta i u promjenu dosadanjeg na
cionalnog osjeaja i simpatija izmeu lanova nacije.
Na ovoj tvrdnji je, kasnije, Kautsky naroito inzistirao
Mo, veliina, uz progresivnost, je prema Engelsu
odluna za ocjenu sposobnosti koliko je nacija snana
da se odri na ivotu i kolika je njezina drutvena
mo. Velika nacija po prirodi stvari samu sebe pro
iruje apsorpcijom manjih nacija, ona od malih i za
ivot nesposobnih nacija stvara svoje sastavne di
jelove.
Engels je smatrao potrebnim naglasiti drutveno
neprogresivnim segmentaciju velikih naroda u nekoliko
manjih nacija. U tom je smislu smatrao da politiko
izdvajanje i osamostaljivanje dijela velike nacije ni
kako ne moe dovesti do stvaranja nove nacije, ve
samo artificijelne dravne tvorevine. U tom smislu
slijedi njegovo osporavanje austrijske nacije: (...) Meternich je bio siguran u podrku dvije najjae i naj
utjecajnije klase u carevini (feudalne veleposjednike
i krupne financijere), a pored toga je raspolagao armi
jom i birokracijom koje su bile podeene ciljevima
apsolutizma da ne moe bolje. inovnici i oficiri u
austrijskoj slubi ine posebnu kastu; njihovi oevi
sluili su cara i to isto e raditi i njihovi sinovi; oni
ne pripadaju nijednoj od mnogobrojnih nacija okuplje
nih pod krilima dvoglavog orla; njih premjetaju i
oduvijek su ih premjetali iz jednog kraja carevine u
drugi, iz Poljske u Italiju, iz Njemake u Erdelj; oni
podjednako preziru svakog tko ne moe pokazati pe
at carske i kraljevske vlasti itd, tko ima poseban
nacionalni karakter, pa bio Maar, Poljak, Nijemac,
Rumunj, Talijan ili Hrvat; oni nemaju nacionalnosti.
Essen, 1970, str. 8283. Citirano prema G. Haupt, C Weil, n. dj,
str. 29). Postoje drugi Engelsovi tekstovi iz kojih je vidljivo da se
on nije strogo drao svojih naelnih stavova o meunacionalnim
odnosima. (Vidi H. Davis, n. dj, str. 35).

31

ili tonije, samo oni sainjavaju pravu austrijsku na


ciju.18
Oigledno je da Engels razlikuje dravnu zajednicu
i politike i drutvene snage na kojima se gradi drava
od nacije i njezine drutvene osnove. Njegovo inzistiranje na nepostojanju austrijske nacije korijeni se u
tome to su, po njemu, velike nacije jedine prave na
cije i njihovo postojanje nije rezultat politike samo
stalnosti ve jezinog zajednitva i simpatija ljudi.
Meutim dugotrajno politiko zajednitvo i samostal
nost mogu kroz dugotrajno povijesno zbivanje dovesti
do nacionalne svijesti o zasebnom identitetu i do
cijepanja velikih nacija. U tom smislu e Engels 1880.
pisati: Za njemaku radniku klasu je u cijeloj ovoj
glavnoj i dravnoj akciji samo ovo od znaenja:
(...) etvrto, to austrijski Nijemci moraju sada ve
jednom da postave sebi pitanje, to hoe da budu:
Nijemci ili Austrijanci? koga vie vole da se dre
Njemake ili svojih izvannjemakih translajtanskih
privjesaka. Da moraju da se odreknu jednog ili drugog
ve je odavna bilo samo po sebi razumljivo, ali to su
sitnoburoaski demokrati stalno zabaurivali.19
U ovom tekstu Engels je implicite priznao da i
dugotrajna politika samostalnost dijelova istog na
roda moe uiniti da se odvoji i zapone samostalnim
ivotom dio velike nacije. Unoenjem novog faktora
kao supstrata nacije Engels sam rui vlastitu konstruk
ciju o naciji kao narodnosti i jezinoj zajednici, koja
ima za materijalnu osnovicu kompaktni teritorij i broj.
Uvoenje same mogunosti da i politiki faktor dje
luje na tvorbu nacije daje drugu sliku o velikim i ma
lim nacijama. Naime, Engels je u godinama pod kraj
19. stoljea uoio da se proces germanizacije ne do
gaa onako kako je on govorio o tome, ve je nastu
pio obratni proces zajednitvo Nijemaca i drugih
naroda u Austrijskoj monarhiji razbilo je i samu nje
maku naciju tako da se jedan njezin dio nacionalno
identificirao ne sa njemakim narodom ve sa vlasti
tom dravom. Tako su nastali Austrijanci kao nacija
18 F. Engels, N jemaki seljaki rat, n. dj, str. 11.
18 K. M arx, F. Engels, Izabrana dela, tom II, n. dj, str. 619.

32

djelovanjem politikog faktora na isti njemaki na


rodni supstrat. Koliko dakle povijesne razlike unutar
iste nacije mogu djelovati na njezino segmentiranje,
toliko razlike izmeu pojedinih nacija, bez obzira na
njihovu veliinu, djeluju u smjeru odranja nacionalne
razliitosti i samosvojnosti.
Marx je naznaio naciju kao zajednicu koja kao
cjelina djeluje povezujui nesvjesno i svjesno poje
dince i dajui im iroki drutveno politiki identitet.
Rad nacije je bitno upuen na jaanje zajednitva, iz
ega slijedi opa tendencija ka samostalnom politi
kom ivotu i radu unutar odreenog segmentiranog
materijalnog, prostornog i duhovnog ambijenta. Kao
to rad pojedinca tei ka punoj slobodi tako i rad na
cije ima podsticaj za slobodom iz njoj svojstvenih
potreba i naela. Rad nacije moe biti jednako otuen,
podjarmljen i neslobodan kao to moe biti rad poje
dinca, klase ili rad organizacija i institucija. Slijedee
su zajedno Marx i Engels izrazili i na taj nain to su
rekli da tamo gdje postoji subjekt rada postoji mogu
nost otuenja a ukoliko su ti subjekti rada zateeni
u klasnom drutvu, tada kljuni initelji klasne polari
zacije djeluju na polarizaciju u ostalim podrujima
rada, pa tako i u radu nacija. Evo njihove analize:
Uslijed podjele rada razvijaju se istovremeno unutar
tih razliitih grana (industrije, trgovine, zemljoradnje)
opet razliite grupe individuuma, koji zajedniki dje
luju u ovoj ili onoj grani rada. Meusobni odnos ovih
pojedinih grupa uvjetovan je nainom organizacije
zemljoradnikog, industrijskog i trgovakog rada (pa
trijarhat, ropstvo, stalei, klase). U uzajamnim odno
sima meu razliitim nacijama kod razvijenog sao
braaja pokazuju se isti odnosi.20
Engels je u vlastitoj interpretaciji nacije zastao na
efemernim naznakama ne dovodei u vezu naciju, na
rod, puk, zajednicu, njezin rad i ulogu toga rada. Iz
navedenih citata vidljivo je da je Marx bitno povezao
rad, podjelu rada i diferencirani rad nacije koji moe
biti otuen kao svaki drugi specifini oblik rada. Iz
20 K. Marx, F. Engels, Rani radovi, n. dj, str. 343.
3 Nacija

33

Engelsova shvaanja nacije kao jezine i teritorijalne


skupine, lanovi koje nose odreene simpatije, proiz
lazi da asimilacija i podreivanje takve skupine veoj
i jaoj naciji ne znai eksploataciju rada dotine na
cije, niti guenje njezine slobode i snanog osjeaja
njezinih pripadnika da budu ba pripadnici te zajed
nice. Asimilacijom se ne moe neposredno nauditi
odreenoj formiranoj nacionalnoj zajednici, ali se nje
zin rad, proizvodnja i uinci djelatnosti zajednice
ograniavaju ili potpuno onemoguuju, ime se vri
presija da nacija stvara proizvode suprotne vlastitim
potrebama i izvornoj strukturi. Dok god se rad nacije
kao zajednice potpuno ne obustavi, vladajua nacija
ne moe biti sigurna da e industrijski, zemljoradniki,
trgovaki i drugi oblici rada podreene nacije biti
izvor jeftinih ljudskih, materijalnih i duhovnih re
sursa u korist vladajue nacije. Nacija kao zajednica
naroda branei sebe brani i ostale aspekte rada koji
u njoj postoje, od mogue eksploatacije i otuenja.
Osim individualnog ljudskog, klasnog, ideologijskog
postoji i nacionalni elemenat koji djeluje na to da se
slobodno radi i da se slobodno raspolae proizvodima
rada. Opravdavanje disolucije nacija ima u svakom
sluaju pretpostavku ograniavanja slobode rada i ak
trajne eksploatacije proizvoda rada. Stoga je prodor
civilizacije kroz asimilaciju dio eksploatatorskog od
nosa koji stavlja samu zajednicu i narod u klas
no podreeni rad. To su neke od moguih implika
cija pozitivistikog odreenja nacija, koje uope ne
dolaze do kategorije zajednice kao narodne cjeline
koja djeluje, ve se zadravaju na onim uincima
nacije iji gubitak pojedinci ne osjeaju tako inten
zivno kao gubitak njima komplementarne nacionalne
zajednice.
I Marx i Engels su trajno inzistirali na razlici iz
meu vladajuih, odnosno drutveno i kulturno vode
ih nacija naspram ostalih nacija i nacionalnosti koje
su zastale na niem stupnju drutvenog razvoja i na
niem stupnju civilizacije. Moemo radi bolje ekspli
kacije napraviti jednu paralelu s terminologijom koju
danas rabimo. Marxovo razlikovanje izmeu vladaju
ih i nevladajuih nacija ima unekoliko karakteristike
34

onih odnosa koje nalazimo u sadrajima suvremenih


izraza: visoko razvijene nacije, srednje razvijene i
zemlje u razvoju. Koncentracija najsuvremenije tehno
logije, znanosti, kapitala i suvremene organizacije
proizvodnje locirana je u visoko razvijenim zemljama
i tu se korijeni njihova uloga s obzirom na druge na
cije i zemlje. Meutim, internacionalni karakter proiz
vodnih snaga, znanosti, organizacije itd, ni u kom
sluaju ne znai disoluciju malih i nerazvijenih naroda
kroz njihovu apsorpciju u velike i visoko razvijene
narode.
Kod Engelsa razlikovanje izmeu vladajuih nacija
i nacionalnosti u raspadanju, vodi u zakljuak kako
zaostale i nazadne nacionalnosti tek gubitkom vlastite
cjeline kao zajednice postaju sposobne za stvaranje
progresivnih civilizacijskih tekovina. Nacionalnost u
zaostalim zemljama po Engelsu prijei ljude i drutvo
u njegovoj progresivnoj akciji, pa je odluno pitanje
kako te nacionalnosti, kao prepreke razvoju, ako ne
ukloniti a ono barem onemoguiti.
I oni marksistiki autori koji ne dijele miljenje
o razlici u shvaanju nacije u Manta i Engelsa, esto
su primorani da vide u Engelsu ne samo zaetnika
ideje o naciji unutar II. internacionale, ve idu i mno
go dalje u kritici njegovih tvrdnji. Navest emo samo
jedno miljenje citiranih marksistikih autora: Ako
e Engels precizirati termine, to nee uiniti s produb
ljivanjem i teorijskim fundiranjem samog pojma (na
cije), koji e sauvati svoju dvosmislenost i sve svoje
protivrenosti. One e kao takav ui u arsenal nove
generacije marksista i duboko e se urezati u misao
Druge internacionale. Nepotpuno shvatanje ovog poj
ma, uklopljeno u kontekst opte evolucije i trans
formacija kroz koje je prolazila marksistika misao,
pogodovat e na irokim podrujima, a naroito kod
revizionista, njegovoj devijaciji prema socijaldarvinistikom tumaenju nacionalnog fenomena, koje se kao
fina nit ve osea kod Engelsa.21
Zadrimo se, na kraju, na Mancovu i Engelsovu
shvaanju izgradnje nacije, gdje vie ne postoje tako
21 G. Haupt, C. Weil, n. dj, str. 26.
S5

znaajne razlike izmeu njih u teorijskoj analizi. Da


kako rije je o ve formiranim nacijama, koje uz po
litiku samostalnost posjeduju i kulturno homogenu
strukturu.
Prije smo konstatirali da je graansko drutvo
osnovica na kojoj se formiraju nacije kao zajednice,
to u Marxovoj i Engelsovoj interpretaciji znai da
nacija ne moe doi do svijesti o sebi bez ekonom
ske koncentracije i ujedinjenja, bez unitenja loka
lizma i regionalizma, bez politikog zajednitva i
razumljivo bez izvjesne kulturne i duhovne homogeni
zacije, naroito na podruju knjievnog jezika. Tek
sprega ovih elemenata graanskog drutva i volje odre
enog naroda da ivi samostalno daje naciju. Ali tu
smo tek na poetku. Rije je tek o negativnoj pret
postavci izgradnje nacija, koja prestaje biti, nakon
ovog poetnog utemeljenja, predmet stihijskog i ko
lektivno nesvjesnog razvoja i sve vie postaje predmet
to ga ljudi oblikuju vlastitom voljom i akcijom. Na
cija kao narodna politika zajednica koja je tek ap
strakcija jedne zajednice svoju izgradnju iz sebe same
nastavlja na jezinom i kulturnom planu (knjievni je
zik i nacionalna knjievnost), na ekonomskom planu
(nacionalna ekonomija) i na politikom (samostalna
dravna cjelina) itd. Bitno je za Marxa i Engelsa da
buroazija i proletarijat kao klase ne mogu pristupiti
osvajanju vlasti i preobrazbi drutva na temelju vla
stitih vrijednosti i interesa bez vlastite nacije i kroz
njezinu izgradnju. Buroazija svladava politiku, eko
nomsku i regionalnu srednjovjekovnu rasparanost i,
putem ekonomske centralizacije i koncentracije kapi
tala koju prati politika i kulturna centralizacija unu
tar vlastite nacije, organizira sebi adekvatan drutveni
poredak.
Nacija ne ostaje kao progresivna drutvena struk
tura samo unutar kapitalistikog drutva, ona je pro
gresivna unutar cijele drutveno-ekonomske epohe
graanskog drutva, kojega je dio i prijelazni period
socijalizam. Progresivna uloga nacije i u periodu so
cijalizma rezultat je nunosti da se tek kroz naciju
proletarijat moe uzdignuti do nacionalne klase od
nosno vodee klase nacije, da postigne potrebnu op
36

enitost i univerzalnost s kojom moe partikularne,


regionalne i ostale pojedinane interese objediniti i
dati im kroz organizaciju vlastita drutvena sustava
odreeni pravac. Shodno tome izgradnju nacija koju
je zapoela kapitalistika klasa nastavlja radnika
klasa. Potonja se ne zadrava na pukoj politikoj i na
cionalnoj revoluciji u njihovoj apstraktnoj formalnoj
odreenosti, pruajui jednaka politika prava svim
graanima, odnosno jednaka prava svim nacijama na
samoodreenje, ve provodei zbiljsku socijalnu revo
luciju proletarijat se konstituira kao nacija i tako
politiku, nacionalnu i ekonomsku jednakost sa for
malno pravne razine prevodi na razinu zbilje i reali
teta. Konkretno govorei to znai da nacija kao pro
ireni proletarijat raspolae vlastitim vikom rada,
kontrolira i preko politike moi i vlasti rasporeuje
znatan dio nacionalnih resursa, i na taj nain nacija
postaje onaj medij kroz koji se svjetski proces ka
demokratizaciji ekonomskih, politikih, i vojnih i dru
gih odnosa postupno i trajno uspostavlja. S prestan
kom klasnih suprotnosti postupno prestaju sukobi iz
meu naroda.
Druga injenica, koju su Marx i Engels imali pred
oima kad je rije o naciji jest progresivna tendencija
ka internacionalizmu koju pokazuje i kapitalistika
klasa i radnika klasa, odnosno proletarijat. Tek
preko nacije nastaje internacionalno, ali i obratno.
Struktura internacionalizma je razliita u jedne i
druge klase. Kapitalistika klasa tei koncentraciji i
centralizaciji ekonomske moi, i na tome politike i
vojne, ne samo u nacionalnim razmjerima, ve tu mo
proiruje do granica svjetskog trita, ukoliko to fak
tiki moe, odnosno ekonomskim podreivanjem za
ostalih naroda i nacija eli osigurati vlast u inter
nacionalnim razmjerima. Razumljivo je da nikad jedna
visoko razvijena nacija ne moe biti sigurna u uspjeh
ovakvog procesa, ve se stvaraju grozdovi visoko
razvijenih zemalja i njihovih metropola koji svojom
tehnologijsko-znanstvenom superiomou zaostale na
rode dre u podreenom poloaju.
Imperijalizam, kolonijalizam ili neokolonijalizam
osim svoje klasne pozadine imaju istodobno i nacio37

nalistiko-hegemonistiku pozadinu, budui da njihovu


ekspanziju brane ne samo politike i vojne nacionalne
institucije, ve i kulturne i znanstvene institucije u
kojima intelektualci i strunjaci stvaraju teorije i ideo
logijske sustave kojima, u ime progresa, civilizacije
itd, brane i propagiraju postojee odnose izmeu
naroda. U faistikim oblicima nacionalizma populi
stiki pokret zahvaa gotovo sve slojeve bez iznimke,
tako da nekontrolirana erupcija masa druge narode
nastoji zbrisati ili podrediti na najsuroviji nain uni
tavajui im svaku podlogu samostalnosti, osim one
koja je potrebna da se odre tek kao radna snaga. Na
cionalni pokreti kojima je svrha, na politikoj samo
stalnosti, meunarodnu podjelu rada tako organizirati
da narodi raspolau vlastitim vikom rada, imaju
progresivnu ulogu zajedno sa onim pokretima koji
tee imanentnoj promjeni vladajuih drava u pravcu
unutranje i vanjske demokratizacije. Suvremeni po
kreti bili oni i progresivni ukoliko zaobilaze demo
kratske tendencije vlastita naroda nemaju dovoljno
podrke da realiziraju svoje ciljeve. Nacija je prema
tome jedna energetska pozadina cjeline'rda koja
postoji u svijestTnaroda^da ivi samostalno i da sam'
raspolae plodovima svoga rada. Tek na to j samo
stalnosti i potujui samostalnost drugih naroda moese" izgraditi meunarodna suradnja i internacionalizam,
koji nee biti prepreka koncentraciji, i centralizaciji
ekonomske moi radi ubrzanja ekonomskog razvoja,
ali ne u korist najjaih ve svih zainteresiranih naroda
podjednako.
<
Kao to smo rekli radnika klasa ukida klasni
sistem osvajanjem vlasti samoizgradnjom sebe kao
nacionalne klase posljedica ega bi bila vie ili manje
pribliavanje stanju u kome oduzimanje vika rada
od drugih naroda postaje bespredmetnim i nemogu
im. Nacija dakle i za vladajuu radniku klasu, a ne
samo za njezino politiko i administrativno vodstvo,
postaje neposredan medij i okvir djelatnosti, drutveni
okvir revolucionarne prakse s ime pada svako nepri
jateljstvo meu narodima. Posljedice takvog odnosa
unutar i meu nacijama moemo tek teorijski dokuiti,
meutim, oito je da internacionalne vrijednosti koje u
38

sebi nosi radnika klasa i openito ovjek nee imati


smetnju u postojanju nacija. Rad nacije se podvrgava
radu radnike klase.
Daljnji put izgradnje internacionalizma ide putem
prevladavanja svih oblika organizacija i zajednica
koje bi stajale kao sila iznad i protiv individuuma.
Taj put smo ve naznaili u ranijem tekstu, a sada ga
ekspliciramo kroz Marxovu i Engelsovu misao iz
Manifesta: U mjeri u kojoj se ukida eksploatacija
jednog individuuma od strane drugog, ukida se i
eksploatacija jedne nacije od strane druge.22

Naela rada i mira


Marxov je ivot bio internacionalan i njegove procjene
za taj aspekt ivota graanskog drutva i u njemu
radnikog pokreta su relevantnije od pojedinih analiza
nacionalnog ivota jedne zemlje ako je bila vienacio
nalna. Izuzetna je, unekoliko, njegova briga za rad
niki pokret u Njemakoj. S tog internacionalnog sta
novita Marx je uoio, isto to je teorijski izveo
I. Kant, da je ratno stanje prirodno stanje meu gra
anskim nacijama i dravama. U tom e smislu napi
sati godine 1864. u Inauguralnoj adresi Meunarod
nog radnikog udruenja: Ako osloboenje radnike
klase zahtijeva bratsku suradnju radnika, kako mogu
oni ispuniti ovu veliku misiju dok se vanjska politika
rukovodi zloinakim planovima, koristei se nacio
nalnim predrasudama i ne tedei u pljakakim rato
vima ni narodnu krv ni narodno bogatstvo?23 inje
nica je da se takvo stanje do naih dana nije izmije
nilo i da radnika klasa od izglasavanja ratnih kredita
u Njemakoj pred I. svjetski rat, do danas, faktiki
slijedi politiku svojih nacionalnih vlada a vrlo malo
radniku meunacionalnu i meunarodnu politiku.
22 Marx, Engels, Lenjin, Nacionalno pitanje, Svjetlost, Sara
jevo 1973, str. 14.
23 K. Marx, F. Engels, Izabrana dela, tom I, Kultura, Beograd
1950, str. 358.

39

Premda su procesi u graanskom drutvu prirod


nom zakonitou voeni, ratno se stanje meu naro
dima ne moe izbjei, no Marx smatra da je dunost
radnika da pokua ovu politiku tek izobliiti, zahti
jevajui da obini zakoni morala i pravde, kojima
treba da se rukovode pojedinci u meusobnim odno
sima, budu vrhovni zakoni u odnosima meu naro
dima.24
Iz povijesti francuske revolucije znamo da idejom
nacije srednji i nii slojevi zamjenjuju vlast aristokra
cije, a ti isti srednji i nii slojevi istodobno trae
proirenje Francuske do njezinih prirodnih granica,
pokoravajui pritom ne-francuske narode suprotno
idealima koji se vezuju uz ideju nacije.
Sef diplomatskog odbora Konventa pisao je 26. XI.
1792. slijedee: Mi ne moemo biti mirni sve dok se
ne zapali Evropa i to itava Evropa (...). Samo kad
odmaknemo nae granice do rijeka Rajne, samo kad
Pirineji budu granica izmeu slobodnih naroda, naa
sloboda e biti postavljena na vrstu osnovu.25 Sigur
nost kao nacionalnu vrijednost najviega reda, naro
ito jer se radi o sigurnosti slobode, Konvent, dakle,
titi nacionalnim proirenjem. ' Nesigurnost slo
bode ili, pak, oduzimanje slobode (oblik potpunog ili
djelominog oduzimanja suvereniteta) slabijim naci
jama je prirodna posljedica zahtijeva da se iz same
nacije, samo njezinim vlastitim snagama uvrsti sigur
nost. Samostalnost treba biti osigurana, ako se pak
osigurava samo vlastitim snagama, nacija e ubrzo
postati militaristika drava. Stoga je Marxova ideja
kako bi moralna naela mogla pridonijeti sigurnosti,
a potom i miru. samo jedan utopijski zahtjev i vrijed
nosni imperativ koji je imaginaran, alegorijski, ap
straktan i umjetan.
Kako je Marx bio uvjeren da je osiguranje slobode
i suvereniteta nacije u graanskom drutvu izvodivo
tek sa stanovita vlastite moi, oito je da se pitanje
sigurnosti ne promatra iz obzorja zajednikih vrijed
24 Isto, str. 359.
24 Albert Matieuse, Francuska revolucija, Presveta, Beograd
1948, str. 295.

40

nosti koje pripadaju svim nacijama, nego iz uvida u


vlastitu snagu. Radnika klasa tu zaista imade sasvim
neznatnu ulogu, ako prema Marxovim rijeima, treba
samo izobliiti, tj. skrenuti u drugom pravcu ratniki
poriv, ratno stanje i podjelu plijena. A jo manju ulo
gu moe imati apelima na svijest i moral u stanjima
kada je dominantna orijentacija prema drugima napad
i elja za podvrgavanjem.
Ideju federaliteta, koju su u modernu politiku
praksu unijeli ameriki voe, pa irodinci za vrijeme
francuske revolucije, teorijski pak su pripremali J. Althusius, Montesquieu i Kant, Marx nije smatrao pri
kladnim naelom za dravne saveze njegova vremena.
Izuzetno je smatrao da bi se federalizmom moglo po
kuati razrijeiti nepomirljivo stanje izmeu irskog
i engleskog naroda. Federalizam je, Marx je tako mi
slio, jedna od glavnih crta njemakog carstva do
ujedinjenja Njemake 1871. i stoga nepremostiva po
litika prepreka prijelaza od koncentracije drutvene
moi sa mnotvom odluivalaca na centraliziranu
drutvenu mo sa jednim subjektom odluivanja. Sma
trao je da je federalizam jedan anahroni ostatak
feudalnog vijeka, da je umjesto federalizacije bolje
preporuiti vladama pojedinih zemalja obina naela
morala i pravde kao putokaz u rjeavanju njihovih
sporova.
No sasvim su drugaiji oblici zajednikog ivota
nacije Marxu pred oima kada motri radniku klasu
u pojedinoj zemlji, a naroito radniku klasu u njezi
noj internacionalnoj aktivnosti. Ako je 1848. godine
zastupao ideju jedinstvenih i nedjeljivih nacija, nakon
revolucije Pariana 1871. i propasti Komune, Marx
zastupa ideju komunalnog poretka koji je Engels na
zvao dobrovoljnom federacijom svih francuskih ko
muna.20
Kakve je ideje imao Marx o odnosima meu naci
jama i dravama iz obzorja povijesnih interesa rad
nike klase, moemo utvrditi iz Opeg statuta Meu
narodnog radnikog udruenja, koji je on osobno
razradio 1864, prihvaen je 1871, na Londonskoj kon-*
K. Marx, F. Engels, n. dj, str. 459.
41

ferenciji Meunarodnog radnikog udruenja: Udru


enje izjavljuje da sva drutva (rije je i o nacionalnim
drutvima, op. Z. L.) i pojedinci koji stupaju u njega
priznaju istinu, pravdu i moral za osnovu svoga pona
anja u meusobnim odnosima prema svim ljudima
bez obzira na boju koe, vjeroispovijest ili nacional
nost.27
Postoji nada kod Marxa da radnika klasa, u postrevolucionarnom periodu, nee uzimati naela istine,
pravde i morala kao apstrakcije, imaginarne tvorbe
i kao puritanski moral u njegovu dvolinu odnosu,
dakle licemjerno, ve bi ova naela postala dio ivota
i prakse radnike klase. Nije u pitanju neka nova
istina ili neki novi moral, ve ona naela koja nosi
ovjek od svoga iskona, samo s tom razlikom to bi
se ova naela neto vie pribliila stvarnome ivotu.
Traiti od ovjeka da postane neki novi ovjek zna
ilo bi za Marxa obnoviti ono to je svim snagama
htio ukloniti, homo duplexa, buruja i njegovu
protusliku moralnu osobu.
Ako se prisjetimo Hegelova odreenja ope samo
svijesti i Marxova odreenja zajednice, koju je Tn
nies psihologijski, a Max Weber sociologijski interpre
tirao, tada se moe zakljuiti da su Marxova odre
enja istine, pravde i morala karakterike zajednice
koju najbolje oznaavaju dva naela: jedinstvo i brat
stvo.
Ideju bratstva su Marx i Engels prihvatili jo zarana
od Saveza pravednih i u tom vremenu svi Marxovi
proglasi zapoinju rijeju: Brao! Ideja bratstva meu
narodima provlai se kroz sve Mancove tekstove do
Kritike Gothskog programa, kada lucidno razgraniuje
svoje stanovite od graanske ideje bratstva iz 1867.
godine, koje su inicijatori graanski pacifisti i demo
krati. Godine 1 8 6 4 . Marx pie o ideji bratstva meu
narodima na slijedei nain: Iskustvo je iz prolosti
pokazalo, kako zanemarivanje ove bratske veze koja
treba da postoji izmeu radnika svih zemalja i koja
treba da ih pobuuje da u svim svojim borbama za
osloboenje stoje vrsto jedan uz drugoga biva
27 Isto, str. 36.

42

kanjeno opim osujeivanjem njihovih nepovezanih


napora.28
Princip bratstva je najvii oblik zajednice, gdje se
ono izvorno, ovjenost kao istinitost, pravednost, i
moral, pojavljuje kao zajedniki tvorac i roditelj
ljudi. Stoga se egzistencijalno, kao imanentni dio i
vota javljaju, samo po sebi razumljiva, jednakost i
privrenost i zblienost. Ideja bratstva sadri ve ideju
jedinstva, to zbiljski znai da su jedinstvo i bratstvo
komplementarni ideali ili idealne vrijednosti nacije.
Iz ideje bratstva Marx i Engels izveli su parolu: Pro
leteri svih zemalja ujedinite se!
Ideje jedinstva i bratstva ukoliko dobiju svoju
organizacionu i politiku dimenziju, jesu naela koja
poznajemo pod nazivom federalitet, odnosno saoez
slobodnih naroda.
1871. godine Marx upotrebljava, u spisu Graanski
rat u Francuskoj, umjesto rijei brat i bratstvo izraz
prijatelj, to odgovara tipu zajednitva kao to je
prijateljstvo, drugarstvo i slino. Lenjin e 1902. go
dine isticati izraz drugarstvo kao tip zajednica prikla
dan za revolucionare.29 U svakoj zajednici, gdje se,
per definitionem, ostvaruje jednakost posebnih subje
kata, upravo ouvanje pojedinane zasebnosti i identi
teta, ini moguom samu zajednicu. Tamo pak gdje se
u zajednici unitavao odnos: mnogi koji su ZA
JEDNO ili za jednu stvar ili za jedan cilj, na djelu
je ujednaavanje i homogenizacija a ne jednakost.
Ujednaavanje unitava zajednicu, stapanje ponitava
bratski odnos a pogotovo to ini sa prijateljskim od
nosom.
Ideju federaliteta izraenu kroz pojam bratstva
(prijateljstva) i jedinstva, Marx implicite razrauje
i propagira. Ideja saveza federaliteta znai Marxu
savez radnika svih zemalja. Engleska radnika klasa
bratski prua ruku, pie Marx 1871, i francuskim
i njemakim radnicima. Ona je vrsto uvjerena da e
ma kako se zavrio predstojei strani rat saoez*I,
98 Isto, str. 358.
89 V. I. Lenjin, to da se radi, u knjizi Izabrana djela, tom
I, knjiga I, Kultura, Zagreb 1948, str. 266.

43

(foedus, op. Z. L.) radnika svih zemalja na kraju isko


rijeniti ratove.30 Da se kojim sluajem ne radi o sa
vezu pojedinanih radnika i njihovih strukovnih orga
nizacija i slino Marx rjeito govori kada ustoliuje
naela na kojima savez radnika mora poivati na
miru i na radu: Dok se zvanina Francuska i zvanina Njemaka bacaju u bratoubilaku borbu, fran
cuski i njemaki radnici alju jedni drugima poruke
mira i prijateljstva. Sama ta velika injenica, kojoj
nema ravne u historiji prolosti, otvara izglede za
svjetliju budunost. Ona dokazuje da se, nasuprot sta
rom drutvu s njegovom ekonomskom bijedom i po
litikim bezumljem, stvara novo drutvo, iji e meu
narodni princip biti mir, jer e kod svakog naroda
vladati isti princip rad. A pionir tog novog drutva
je Meunarodno radniko udruenje.31
Novo drutvo ne treba dakle neke izuzetne mud
rosti za vlastitu organizaciju i za odnose unutar sebe
i odnose izmeu nacija, ono e ostvariti najjednostav
nije a ipak najtee ostvarive i najtee dohvatljive
vrijednosti: bratstvo/jedinstvo na naelima rada i mira.
Samo su dvije prepreke tomu: ekonomska siromatina
i politiko bezumlje, koje Marx naziva kao i Kant
despotizmom. Ako su filozofi svijet do Manta samo
tumaili, a radi se o tome da se ta tumaenja ostvare,
osvrnimo se na autore ije ideje Marx smatra vrijed
nima ostvarenja. Taj autor kae: Kako, meurim, um
sa najvieg prijestolja moralne zakonodavne vlasti ap
solutno proklinje svaki rat kao pravni postupak, za
htijevajui, naprotiv kao najneposredniju dunost, mir
koji se bez meunarodnog ugovora ne moe ni ostvari
ti ni osigurati to je potreban jedan savez naroite
vrste, koji bismo mogli nazvati savezom mira (foedus
pacificum). Taj savez bi se od ugovora o miru (pactum
pacis) razlikovao po tome to ovaj posljednji hoe da
okona samo jedan rat, a onaj prvi sve ratove, za
uvijek. Savez ne ide za tim da se domogne kakve
moi za dravu (Kant je protiv unitamog i centrali
stikog federalizma, op. Z. L.), nego iskljuivo da odri
so K. Marx, F. Engels, n. dj, str. 467.
31 Isto, str. 467.

44

i osigura slobodu svake pojedine drave, kao i drugih


drava u savezu, a da se ipak nijedna od njih ne potini javnim zakonima i njihovoj prinudnoj sili (kao to
je to sluaj kod ljudi u prirodnom stanju). Moe se
pokazati da je ova ideja federaliteta, koja bi trebala
zahvatiti sve drave i tako dovesti do vjenog mira,
izvodljiva (objektivno realna).32
Utvrdili smo ideju bratstva i ideju jedinstva u federalistikoj izvedbi kao sastavni dio idealnih vrijed
nosti nacije. Ne radi se dakle o tome da li ideali i vri
jednosti postoje, da li su pojmljeni i objanjeni, ve
je nadolo vrijeme njihove realizacije. Dakako subjekt
realizacije je radnika klasa, a pretpostavka je ukla
njanje siromatva, bijede, bezumlja i politikog despotizma.
Radi potpunije slike to je Marx smatrao pod
internacionalizmom i bratstvom, dobro se podsjetiti
na poznato mjesto u Kritici Gothskog programa. 5. teza
Gothskog programa glasi: Radnika klasa radi za
svoje osloboenje prije svega u okviru dananje na
cionalne drave, svjesna da e nuni rezultat njena na
stojanja, koje je zajedniko radnicima svih zemalja,
biti internacionalno bratstvo naroda.33 Marx smatra
samorazumljivom prvi dio reenice, a frazi internacio
nalno bratstvo naroda daje slijedei komentar: Ta
fraza uzeta od buroaske Lige mira i slobode, treba da
vai kao ekvivalent internacionalnog bratstva radni
kih klasa u zajednikoj borbi protiv vladajuih klasa
i njihovih vlada. O internacionalnim funkcijama nje
make radnike klase dakle ni rijei. I to treba biti
dvostruko uzvraanje vlastitoj buroaziji, koja se
protiv nje ve zbratimila s buroazijama svih drugih
zemalja, u politici internacionalne zavjere gospodina
Bismarcka.3'*
U drutvu koje je podjeljeno klasama, o takvome
drutvu Marx govori u naznaenom citatu iz Kritike
Gothskog programa, sasvim se podudaraju miljenje
Marxa i pisaca socijaldemokrata o tome da je zem-*
** I. Kant, Um i sloboda, Ideje, Beograd 1974, str. 146.
** K. Marx, F. Engels, tom II n. dj, str. 17.
84 Isto, str. 18.

45

lja odreene radnike klase neposredno poprite nje


zine borbe, ili da se osloboenje radnike klase zbiva,
poglavito, u okviru vlastite nacionalne drave.
U nastavku pak Marx osporava ideju da e sama
borba i to borba u okviru vlastite nacionalne drave
rezultirati iz same sebe, internacionalnim bratstvom
naroda. Marx ironino komentira da je to isto kao kad
bi svi narodi vodili trgovinu samo u vlastitoj zemlji.
Iz navedenih reenica, koje smo citirali, Marx go
tovo rezignirano tvrdi kako je buroazija istinski internacionalnija (zbratimljena protiv proletarijata) od
njemake radnike klase. Oito je kako Marx otro
lui dvije dimenzije: postojanje njemake radnike
klase i radnikih klasa drugih nacija drava i in
ternacionalno bratstvo sa internacionalnim funkcijama
radnikih klasa pojedinih nacija. Stoga e jo jedanput
ponoviti misao: Internacionalna djelatnost radnikih
klasa ne zavisi od postojanja Meunarodnog radni
kog udruenja. Ono je bilo samo prvi pokuaj da se
za tu djelatnost stvori jedan centralni organ.35
Njemaka radnika klasa bi, shodno navedenom
tekstu iz 1875. godine, trebala djelovati na dvjema
razinama u okviru funkcija koje proizlaze iz inter
nacionalnih, dakle zajednikih interesa radnikih klasa
i nacionalnih interesa njemake nacije. Dvostruka ra
zina interesa, funkcija, obveza i djelatnosti u svome
politikom ozbiljenju naziva se savez ili foedus, a na
elo koje te dvije razine, u sebi upotpunjujue, pove
zuje nazivamo federalizmom. To je stoga to se na
ela rada i mira ozbiljuju u federalizmu.
Na alost, pokazalo se tonim da nesposobnost
radnitva i proletarijata pojedine nacije da u sebi gaji
obvezu internacionalnog djelovanja, kao unutranju
vrijednost oslonjenu na svakog radnika, ostavlja in
ternacionalizmu u smislu bratstva i prijateljstva, i na
njima izgraenom jedinstvu djelatnosti i funkcija, tek
sporednu ulogu. Kad je na djelu bilo sluajeva inter
nacionalizma, nerijetko se ono osiguravalo prinudom
i centralizacijom s malo potrebe da se ukorijeni u mo
ralnoj obvezi ili u intimnoj vrijednosnoj orijentaciji.
Isto.

46

Nizanjem Marxovih misli o ideji bratstva, nastojali


smo pokazati kako Marx faktiki polazi od stanovita
da je prirodno stanje radnike klase u graanskom
drutvu takvo da se ona zbiljski i egzistencijalno po
javljuje kao pluralitet klasa, pa je iz toga zakljuio
da je postojanje radnike klase kao nacionalnih rad
nikih klasa u njihovom neposrednom ivotu injenica
uz koju treba nadodati i skromnu internacionalnu svi
jest poradi niskog kulturnog ivljenja.36 To je razlog
da cijeli svoj ivot posveuje postavljanju zahtjeva.*
* Za faiste ne postoji proleterijat ve proleterijati, za staljinizam proleterijat je jedna jedinstvena i nedjeljiva snaga. Kod
faista proleterijat se utapa u jedan tip kastinske strukture u kojoj
su najvaniji dijelovi: 1) elan velikog voe, 2) elan udarnih grupa
(elita), 3) drutvo kao masa u koju se pretapaju svi slojevi i klase
i 4) ljudi bez graanskih prava, manjinske nacionalne i etnike
grupe i stanovnici radnih i politikih logora.
U staljinizmu se proleterijat utapa u radne ljude, koji se
raslojavaju u jedan tip feudalne strukture sa ostacima robovla
snitva: 1) postoji kult linosti, 2) birokratsko-politika struktura
sa punim graanstvom, 3) radne mase bez nekih osnovnih gra
anskih i politikih prava, 4) robovski rad u Glazima.
Staljinizam je meunacionalnu politiku usmjerio ka stapanju,
faisti ka eliminiranju i asimiliranju nacionalnih i etnikih zajed
nica. Mussolini je na slijedei nain vidio pitanje jednakosti:
>(...) stvarna historija kapitalizma poinje tek sada, jer kapitali
zam nije samo sistem podjarmljivanja, naprotiv, on predstavlja
izbor to je najvrednije, izjednaavanje (op. Z. L.) onih koji su
najvaljaniji, veoma jako razvijen smisao za individualnu odgovor
nost. (K. Mannheim, Ideologija i utopija, Nolit, Beograd 1968,
str. 119). Pokazat emo da su ideje stapanja i izjednaavanja ne
primjerene idealnim vrijednostima koje poivaju u naciji, stoga
to uklanjaju slobodu i jednakost kao pretpostavke ivota graa
nina u modemom drutvu.
Za vrijeme francuske revolucije u ime slobode se ograniavala
sloboda, dapae, ivot u poredbi sa slobodom nije mnogo vrijedio.
Faisti i nacisti su, slinim cinikim postupkom, u ime nacije
podjarmljivali i unitavali nacije.' Faisti i nacisti u naciji nisu
vidjeli ideal niti vrijednost ve mit: (...) mit je vjerovanje, ple
meniti entuzijazam, nije potrebno da bude realnost(i), on je podstrek i nada, vjera i hrabrost. Ovim rijeima Mussolini optimizam
ideala i vrijednosti zamjenjuje s tragikom mita, logos zamjenuje
mythosom. Mit kao nepovijesna kategorija oslonac ima u nepovijesnome u ovjeku kao iracionalnom masovnom biu u porivima
i instinktima, u mrnji, neprijateljstvu, paranoinom strahu i ne
sigurnosti. Tako je unitio optimistiku i idealnu sliku nacije ute
meljenu u ideji razuma i slobodne volje i u uenjima prosvjetitelja.

47

kroz pisanje i agitiranje, za bratskom povezanou i


jedinstvom radnika svih zemalja. Budui da je ideja
nacije kao snane vrijednosti, koja upravlja voljama
i svijestima milijuna ljudi na gotovo prirodan nain,
logino je da povijesni interes radnike klase, kao
jedinstven interes svih radnika svijeta imanentno ivi
u samome nacionalnome, kao to komunizam kao pro
ces neravnomjerno egzistira u svim drutvima gra
anskog svijeta.
Tematiziranjem ideje bratstva u Kritici Gothskog
programa Marx je nastojao uvaiti kao golu inje
nicu postojanje njemake radnike klase i postojanje
drugih nacionalnih radnikih klasa. No da bi predu
hitrio buroaziranje njemake radnike klase, a to bi
se zbilo u zatvorenom prostoru njemake drave, to
je povijest i potvrdila, da bi sprijeio izraivanje na
cionalnog u nacionalizam i ovinizam, on je pokazao
da je neophodno ostvariti takav stupanj zbratimljenosti iz kojeg e rezultirati zajednika internacionalna
akcija nacionalnih radnikih klasa. Kao uvjet zahtijeva
da se promisli o internacionalnim funkcijama, djelo
vanju koje je istoznano za sve radnike svih zemalja.
Ovdje navedene misli o internacionalnom bratstvu
vae za klasno drutvo. Meutim kao to smo rekli,
kada se ostvari ideja novoga drutva u kojemu e
ivot tei na principima mira i rada, parala Proleteri
svih zemalja ujedinite se! bitno oznaava ostvarenje
federalne ideje. Za klasne vladavine buroazije ova je
parola uzdignuta na razinu ideala i zahtjeva, koji u
ostvarenju, nailazi na mnoge prepreke.

48

ETATISTIKE TEORIJE O NACIJI

Etatistika izvedba nacije


Namjera i praksa da se od skupine dravljana lanova
jedne drave stvori nacija jest ilegitiman proces, koji
je dobio peorativan naziv etatizam. Etatizam je svoj
stvo birokratskih struktura drave, to je posljedica
njezine ve uspostavljene nadmoi u drutvu, na osno
vi njene tehnike, politike i strune nadmoi.1 Prodi
ranje birokratskih struktura u podruje drutva i u
podruje nacionalnog ivota provodi se kroz uniformiranje ivota i kroz niveliranje svih drutvenih razlika,
dakako i nacionalno-narodnosnih, ali i klasnih i vri
jednosno idejnih. Sto je razlog da se racionalna organi
zacija administracije u dravi birokratizira i osamosta
ljenom moi provodi ujednaavanje u ime egalitarizma,
kao ideologije mladih liberalnih slojeva, ponitavajui
razlike meu ljudima? Odgovor na ovo pitanje moe
mo dobiti usporeujui birokratizaciju dravnog apa
rata s birokratizacijom u industriji. I u jednom i u
drugom sluaju razlog je u prevelikom stupnju centra
lizacije i u potrebi da se u borbi sa suparnikim orga-1
1
Etatistike teorije nacije nastoje u dravi i njezinu apstraktnu
nosiocu pojedincu dravljaninu odnosno citoyenu vidjeti i naciju,
to znai da se drava tek kao ugovorom ili silom stvorena cje
lina, ozbiljuje kao nacija. Teorije ove vrste, premda u veini anglo
saksonske, nalazimo u razliitim varijantama marksizma. ini se
da je etatizam kao ideologija dravne nacije, jedna, gotovo naj
rairenija vrsta unitarizma. Vidjeti o tome u knjigama A. Smitha:
Theories of Nationalism, Harper/Torchbook, New York 1972;
Nationalism in the Twentieth Century, Martin Robertson, Oxford
1979. Oblike i povijest etatistikog oblika nacionalizma u svijetu
italac moe nai u knjizi Hugh Seton-Watsona Nacije i drave
Ispitivanje porijekla nacija i politike nacionalizma, Globus, Zagreb
1977.
Nacija

49

nizacijama, vodstvo ili vladajua elita odre samostal


nom i neovisnom o lanstvu. Kada proces izgradnje
moi od pluralistikog oblika koncentracije moi pree
u ruke jedne grupe, tvrtke, institucije, one svoju mo
odravaju putem dva procesa. Na njih je upozorio
K. Marx u Kapitalu: Centralizacija dopunjuje djelo
akumulacije stavljajui industrijske kapitaliste u polo
aj da mogu poveati razmjer svojih operacija. Bilo
sad da je ovaj posljednji rezultat, posljedica akumu
lacije ili centralizacije; bilo da se centralizacija izvodi
putem nasilnih aneksija (potcrtao Z. L.) tamo gdje
neki kapitali postanu tako nadmona privlana sre
dita za druge, da lome njihovo individualno jedinstvo
i onda privlae sebi odvojene odlomke ili da se
stapanje (potcrtao Z. L.) mnogih ve stvorenih kapi
tala, ili takvih koji su u stvaranju, vri pomou ugla
enije metode: osnivanjem akcionarskih drutava
ekonomski uinak je isti.2
Centralizacija, svejedno da li je rije o kapitalu kao
ekonomskoj moi ili o politikoj ili nacionalnoj moi,
provodi se putem dva procesa koje smo u Mancovu
tekstu potcrtali: aneksijom ili stapanjem, i u jednom
i u drugom sluaju jedna mo ubija mnoge, odnosno
kako Marx veli: Jedan kapitalist ubija mnoge.3 Para
fraziramo li odnos moi meu nacijama, proces dr
avne centralizacije vodi u birokratizaciju koja anek
sijom ili stapanjem omoguuje da drava ili dravna
nacija ubija mnoge nacije. To je etatistika izvedba
nacije od drave.
Etatistiki put izvedbe nacija sastoji se u traenju
jednog istovrsnog svojstva prisutnog u svim graa
nima drave, koje se proglauje nacionalnim svojst
vom, unitavajui na taj nain stvarni opstanak nacija
u tako birokratiziranoj dravi na dva ve poznata
naina: aneksijom lomei njihovu unutranju snagu
i inei ih potpuno nesamostalnim u svim vitalnim di
jelovima drutvenog ivota ili stapanjem proglaa
vajui dravljanstvo nacionalnou, dodjeljujui svoj
2 K. Marx, Kapital, kolska knjiga, Zagreb 1975, str. 257.
3 Isto, str. 286.

50

stvu graanina kao dravljanina obvezatan jezik,


kulturu, interese, etnicitet, povijest, tradiciju, vrijed
nosti itd. U modernim birokratskim dravama metodu
aneksije uoavamo pri stvaranju, primjerice, sovjet
skog naroda, gdje se stare nacije i narodi pojavljuju
u tek sporednoj ulozi kao ostatak prolosti bilo kao
buroaske ili seljake. Slinost potonjemu nalazimo
i u sintagmi indijska nacija, malezijska ili indonezijska
nacija, kazuistika bi pokazala izuzetnu raznovrsnost
etatistikih pokuaja izvedbi nacije iz drave. Slinu
strukturu imaju i britanska ili vicarska nacija, ali tek
slinu budui da je britanska i vicarska nacija nastala
i od njoj pripadajuih naroda priznata i prije graan
ske revolucije i nakon povijesnog nastanka modernih
nacija. vicarski Nijemci, primjerice, pripadnici su
njemakog naroda ali i vicarci jo od 13. stoljea.
I u jednom i u drugom sluaju rije je o prirodnoj
simbiozi dvostrukog identiteta, koji nije sproveden
dravnom moi. Hrvati su, suprotno ovim primje
rima, stoljeima ivjeli u ugarsko-hrvatskoj dravi, su
verenitet koje nije bio u osobnoj vlasti kralja ve je
simboliki bio utjelovljen kao vrhovnitvo svete
krune (iurisdictio sacrae regni coronae), koja je mogla
pripadati raznim, po izboru hrvatsko-ugarskog plem
stva, razliitim kraljevskim kuama. Stoga se nije
mogla uspostaviti simbioza hrvatsko-ugarskog identi
teta. Sa stanovitva pak narodne samobitnosti Hrvati
su se ove sprege s Maarima oslobodili nakon odluke
da stupe u savez s njemakom provincijom Austrijom
(1527. g).4
Sluajevi birokratsko-normativnog proglaavanja
drave nacijom, ime se sve nacije izjednaavaju i
stapaju u jednu veliku dravnu naciju poznati su i
dosta opisivani. Takva je, primjerice, etatistiki pojm
ljena bugarska, rumunjska ili istononjemaka drava-nacija. Rukovodstvo u Bugarskoj smatra legitim
nim ostvariti stapanje nacija dekretiranjem odozgo
administrativnim ukidanjem nacionalnih manjina i*
* Mihajilo Lanovi, Zapadnoevropski feudalizam i ugarskohrvatski donacionalni sustav, Narodna prosvjeta, Zagreb 1928, str.
63. i dalje.

51

stvaranjem jedinstvene bugarske socijalistike na


cije.5
Iz slijedeih odrednica moemo uoiti kako se na
cija u Rumunjskoj identificira s dravom: Rumunjska
socijalistika nacija koju, bez obzira na nacionalnu
pripadnost, ujedinjuje zajednitvo ciljeva i interesa
svih slojeva stanovnitva cvjeta i sve se snanije
potvruje, osiguravajui svim trudbenicima nae do
movine slobodan i sretan ivot.6
Oita je namjera birokratiziranih drava da ujed
naavanjem i uniformiranjem drutvenog ivota ot
klone nacionalni pluralizam i na taj nain sve graane
kao pojedince jednostavno uine ne samo jednakima
ve da radikaliziraju jednakost u unitarnoj homogeni
zaciji iskljuivanjem razlika. Birokracija ideju jedna
kosti ne uzima za pretpostavku drave ve propisuje
svim graanima jednaku koliinu svih dobara,
jednaku koliinu rada i jednaka svojstva koja moraju
posjedovati, dapae propisuje jednakost u jeziku, osje
ajima. miljenju i u odijevanju. Nebitno je u kojoj
se sferi ivota primjenjuje, bitno je da se nitko ne
razlikuje.', Meutim, ve je Max Weber uoio da se
etatistika politika izjednaavanja odnosi na podre
ene a nikako na vlasti: Ovdje (u birokraciji op.
5 D. Takovski, K on etnogenezata na makedonski narod, Skop
je 1974; K ak si v Bulgariji prisvojuju tuju zgodovino in za kaj?.
T eorija in praksa IX/X, Ljubljana 1976, str. 790801; O make
donskoj naciji, Naa knjiga, Skopje 1974, str. 15. i dalje. Socija
listiku naciju DDR, a time i njezin karakter, individualnost i
posebnost odreuju, prem a autorim a iz DDR-a, socijalno politiki
i klasni faktori; ostali faktori kao to su jezik, obiaji i znanost,
zatim etniki elementi i kultura imaju drugorazredno znaenje.
Iz ovoga m otrita predstavnici istononjemake nacije kritizi
raju W illyja Brandta: I miljenje koje zastupa prije svega pred
sjednik Willy Brandt, da je nacija pitanje svijesti i volje, gubi
iz vida odluujue socijalno ekonomske i klasne osnove nacije.
Ova shvaanja, koja treba da obrazloe navodno dalju egzi
stenciju jedne jedinstvene njemake nacije temelje se na neodr
ivom voluntaristikom, tj. subjektivno idealistikom pristupu poj
mu nacije koji nebitna obiljeja nacije od sporednog znaenja
uzvisuje do presudnih. B. Bucholz i H. Pallus, Primjedbe o nekim
problemima socijalistike nacije koja se razvija u N jD R, Mark
sistike sveske 1 4, Sarajevo 1975, str. 109. i 110.
4 N. Ceausescu, govor odran 6. XII. 1967.

52

Z. L.) je najvanije samo niveliranje podvlaene grupe


nasuprot vladajuoj birokratski ureenoj grupi koja
pritom moe zauzeti sasvim autokratski poloaj, kako
faktiki tako i formalno.7 Prerastanje jednakosti kao
ideala u faktiko izjednaavanje tipino je za posto
janje masovnog drutva, odnosno za ovjeka kojemu
su sociolozi dali ime masovni ovjek, a njemu pak
odgovara birokratski poredak. Kao to ovjek mase ne
podnosi ljude razliite od sebe, to stanovite, njemu
svojstvena, birokracija provodi u zbiljskom drutve
nom ivotu.
Ideja jednakosti, bez obzira u kojemu se drutvu
uzima kao norma i ideal ivota, ne daje povoda za
izjednaavanje u smislu nacionalne aneksije ili stapa
nja. ovjek kao dravljanin citoyen posjeduje
odreena ljudska, drutvena i politika prava, ne u
smislu kvalitativnog odreenja prava, kao prava na
odreeni posjed, prava na ba to radno mjesto, prava
na odreeni drutveni poloaj, ve u smislu apstrakt
nog odreenja prava. Izvorno odreenje pojmova pra
vo, jednakost i sloboda takvo je da nikome ne omo
guuje nasilno izjednaavanje to je ravno oduzimanju
prava, slobode i jednakosti. Ako utvrdimo razliku
izmeu plemia sa izvjesnim privilegijama ili slobo
dama ili graanina sa izvjesnim pravima ili slobodama,
iz te razlike moemo zakljuiti slijedee: Ako bi neki
liberal iz iste epohe (ranog kapitalizma, op. Z. L.)
rekao 'sloboda', on je pod time mislio upravo na
slobodu od onih privilegija koje su se konzervativcu
staroga kova inile kao osnova svih sloboda,- on je,
dakle, upotrebljavao 'egalitarni pojam slobode', u
kome je sloboda znaila upravo to da svi ljudi raspo
lau jednakim osnovnim pravima.8
Pojam slobode koji se gradi na gore spomenutim
pravima koja se podjednako dodjeljuju, apstraktan je
pojam i zato ga poznati politiki znanstvenik Franz
Neumann naziva juristikim ili negativnim odree
7 M. Weber, Privreda i drutvo, tom II, Prosveta, Beograd
1976. str. 82.
8 K. Mannheim, Ideologija i utopija, Nolit, Beograd 1968,
str. 221.

53

njem slobode, tvrdei da je on (...) jednostran te


stoga neprimjeren (za puno odreenje slobode, op.
Z. L.). Negativni se pojam slobode ipak ne smije iz
baciti to dovodi do prihvaanja totalitarizma no
on sam po sebi ne moe primjereno objasniti pre
dodbu o politikoj slobodi. Preveden u politiku, nega
tivni aspekt slobode nuno je doveo do formule o
graaninu nasuprot dravi.9
Provedba izjednaavanja koju provodi etatizirana
drava ukida osnovna prava i tako uklanja svaku
pretpostavku politike slobode. Na taj nain se poli
tiki sistem pretvara u totalitarnu cjelinu, gdje "se
ukida razlika i suprotnost drave i graanina, a time
dakako izmeu drave i nacije kao dva razliita posistema drutva. Stvaranje dravne nacije znak je
nedostatka osnovnih prava, nedostatak slobode, znak
djelotvornosti etatizirane drave koja je u nekim ili
u veini svojih elemenata totalitarna^.
Ako drava eli ostati demokratskom, eli li iz
bjei zamke etatizma i procesa stapanja i aneksije,
neophodno je sauvati i provoditi ideju da je drav
ljanin citoyen, kao nosilac ljudskih, socijalnih i po
litikih prava samo apstrahiran, umjetan ovjek,
ovjek kao alegorijska, moralna osoba.10 Ako se libe
ralna drava posvema temeljila na tome principu
da graanina kao dravljanina pojmi kao apstraktnu
osobu, socijalna drava ukoliko je zadrala demokrat
sku strukturu ne oduzima svojim dravljanima ta
prava, ve naprotiv proiruje prava dravljana. Na
taj nain se drava u modernom odreenju ne pribli
ava svojim dravljanima jaanjem vlastite moi na
raun svojih graana ve jaa svoju mo na bazi ja
anja prava, slobode i moi svojih graana. Na taj
nain je socijalna drava pokazala slabost teorije ze
ro sum odnosa, po kojemu jaanje jedne strane mora
zavriti slabljenjem moi ostalih dijelova sustava. So
cijalna drava dakle jaanjem ne unitava individualna
F. Neumann, Demokratska i autoritarna driava, Naprijed,
Zagreb 1974, str. 88.
10
K. Marx, F. Engels, Rani radovi, Naprijed, Zagreb 1964,
str. 72.

54

graanska niti kolektivna prava pojedinih nacija ve


zajedno rastu u moi.
Dravljanin citoyen s veim ili manjim pravi
ma postoji kao apstraktna osoba u svim demo
kratskim zemljama i njegovo je postojanje neovisno
i o nacionalnoj pripadnosti. Budui je apstraktna i
idealna osoba, dravljanin kao takav postaje temeljem
formiranja svake nacije i ne smije biti istovjetan niti
s jednom nacijom niti pak s nijednom dravom. Iz
formalne opstojnosti graanina samo kao dravlja
nina citoyena a potom i kao pravne osobe i nosioca
politikih prava, ne moe se izvesti niti jedno posebno
odreenje, time se ukida univerzalna ideja prava i
slobode i njegov nosilac pojedina osoba. Pripisati
dravljaninu jedno posebno svojstvo, znai oduzeti mu
openitost, a tek na takvom apstraktnom i imagi
narnom dravljaninu gradi se i drava kao politika ili
pravna drava, za koju Marx veli da se (...) iznad
posebnih elemenata drave konstituira kao openi
tost.11 Shodno tome kategorija citoyena kao apstrak
cije i openitosti komplementarna je s pojmom pra
va, trita, znanosti i drave u modernom odreenju,
pa je jednako tako univerzalna, opa, dakle izvan i
iznad svake posebnosti i iz sebe ne moe biti poseb
na, ve je ista u svim svojim pojavnim oblicima. Ako
pojam drave i pojam graanina-dravljanina nisu
nositelji kategorije posebnosti, prema tome ne mogu
iz svoje apstraktne strukture proizvesti naciju kao
zbiljsku i osjetilnu drutvenu cjelinu, pitamo se odakle
moe doi uposebnjavanje drave i stvaranje dravnih
nacija.
Oito je da iz imaginarnih kategorija dravljanina,
pravne i politike drave moramo zai u zbiljski
ivot koji je ivot individuuma, posebnih stvari i od
nosa, klase i naroda. Napokon, kae Marx, ovjek
kao lan graanskog drutva vai, kao pravi ovjek
kao homme za razliku od citoyena, jer je on ovjek
u svojoj neposrednoj osjetilnoj individualnoj egzisten
ciji .. ,1112 Ovaj stvarni ovjek graanin, za razliku od
11 Isto, str. 72.
12 Isto, str. 56.

55

dravljanina, sa svojom zbiljskom osjetilnom umnom i


materijalnom egzistencijom, sa svojim oblicima dru
tvenosti baza je i pretpostavka politike drave.
Stvarni su drutveni razlozi, bilo u svome materijalno
interesnom ili duhovno vrjednosnome obliku pret
postavka tome da se jedna posebna drutvena egzi
stencija uzima za podlogu i pretpostavku politike,
apstraktne ili pravno imaginarne drave. Utemelje
njem u nekom socijalnom supstratu: etnikom, vjer
skom, ekonomskom i narodnosnom, drava dobiva
svoj poseban i zasebian identitet, pretvarajui je
u pravnu osobu i u individualnost.
Moderna drava nije samo pravna i politika ve
i socijalna drava i nacionalna drava, u prvom, dru
gom i u treem sluaju njezina je pretpostavka ivot
zbiljskog graanina koji eli biti posjednik ljudskih
prava (osobna i drutvena), koja su dio prirode o
vjeka i graanskih prava (politika), nadalje on je
pripadnik drutva koje mu dravnim posredovanjem
moe dati socijalnu sigurnost, na kraju on svoju na
rodnosnu zajednicu ini temeljem stvaranja jedne
posebne suverene drave. Graanin kao osjetilno i
ivo bie nosilac je svih ljudskih svojstava, te su dio
njegova stvarnoga ivota njegova jezina, teritorijalna,
vjerska, narodnosna i druge pripadnosti i posebnost
toga zajednikoga ivota slijedi logiku zajednice: i
vjeti samostalno.
'Pokuamo li sada odgovoriti na pitanje otkuda
pokuaji da se drava proglasi nacijom a to znai da
svi dravljani jedne drave istodobno trebaju biti
jednoznano nacionalno definirani, moemo rei da
tako neto iz strukture moderne pravne i politike
drave niti iz pojma dravljanina citoyena ne mo
emo izvesti niti je to praktiki izvodljivo, ve se iz
sfere stvarnoga drutvenoga ivota koji poiva na
neposrednoj osjetilnoj individualnoj egzistenciji po
javljuju dravi najblie zajednice koje svoju zajednikost hoe proiriti na cijelu dravu. Stoga je dravna
nacija rezultat zahtjeva moi jedne zbiljske neposred
ne i osjetilne narodne zajednice, koja centralizirajui
dravni aparat, ostale zajednice nastoji aneksijom ili
stapanjem liiti njihove snage i ivotnosti i uiniti
56

sastavnim dijelom svojega osjetilnoga materijalno


ga i duhovnoga ivota. Jedna nacija tako ubija druge
nacije.
Potvrde u empirijskom smislu zaista su nepregled
ne. Na primjeru amerike nacije, koja je u etnikom
pogledu doista krajnje heterogena, a u apsolutnom
broju ima najvie Amerikanaca njemakog podrijetla,
vidljivo je da su nosioci drutvene, ekonomijske i
politike moi, bijelci, anglo-saksonci i protestanti
(WASP). Svoja su nacionalna svojstva preko spo
menutih centara moi naprosto nametnuli amerikim
graanima. No svaki onaj koji ide u Ameriku ve je
spreman odrei se svoga nacionalnoga ivota za to
dobiva gratifikacije druge vrste. Njihov vrijednosni
sustav poinje na logici: ubi bene ibi patria. No o
tome e biti vie govora u slijedeem poglavlju.
U Sovjetskom Savezu sovjetski narod kao povi
jesno sasvim nova zajednica ljudi, je politiko-ideologijska tvorevina (artefakt) i ulazi u partijski program
i u partijski statut (1959. g.), izraava jedinstvo pri
vrednog ivota i centraliziranog dravnog privrednog
sistema, socijalno, klasno jedinstvo svih dravljana
SSSR-a, odanost stvarima komunizma, zajednicu poli
tikog ivota, marksistiko-lenjinistiki pogled na svi
jet, jedinstvo mnogonacionalne sovjetske kulture, so
cijalistiki internacionalizam i sovjetski patriotizam,
mnoge zajednike crte karaktera, morala, svakodnev
nog ivota, tradicije, a ruski jezik je jezik meuna
cionalnog saobraaja. Kao to je u amerikom narodu
anglo-saksonska zajednica svojstva svoje narodne zajedinice uinila svojstvima amerike nacije, tako je
ruska nacija sovjetskom narodu dala svoja nacionalna
svojstva putem kontrole svih centara drutvene moi,
ime se samo potvruje da neruske nacije i narodi ne
mogu kao ljudi ostvarivati gore spomenute odnose i
djelatnosti, dakle socijalizam u punini na svome ma
terinskom i nacionalnom jeziku i u okviru svoje za
jednice. Drugim rijeima te nacije nisu sposobne no
siti sve vane i velike stvari socijalizma, one su spo
sobne za svoja nacionalna svojstva na razini knjiev
nosti, folklora i upotrebe na srednjim i privatnim
razinama drutvenog ivota.
57

Sovjetski narod slijedi logiku centralizacije, to


znai da u odnosu na raznovrsnost nacionalnog ivota
slijedi ve navedene procese stapanja (asimilacija)
i aneksije (oduzimanje vitalnih elemenata nacije i nji
hovo prebacivanje u sovjetski narod). Prema uenju
sovjetskih etnologa meuetnika asimilacija pozitivna
je ukoliko se provodi prirodnim putovima.13 Primjera
radi, migracijama, raseljavanjem i amalgamacijom
enidbenim vezama male se etnike i kulturne
grupe asimiliraju u vee. U rusku su se naciju
asimilirali Mishari, Kriaeni, Nagajbaki, s Bakircima
su Teptari, s Gruzijcima Mengrele, Kevuri, Svani itd.
Sovjetski su etnolozi istraivanjima utvrdili da je
1926. g. bilo 194 nacije, narodnosti i etnike grupe,
1959. bilo ih je tek 109, a 1970. broj je spao na 104.
Drugi proces meuetnika integracija raz
likuje se od asimilacija po tome to tako zbliava
etnike i narodne zajednice da se to zbliavanje
otjelovljuje u zbilji jedinstvene kulturne i narodne za
jednice sovjetskog naroda, dok se vlastita zajednica
djelatno zadrava na nebitnim i perifernim podrujima
ivota. Sovjetska kultura, na primjer, kao svojstvo
sovjetskog naroda uvjetuje i potrebu iznalaenja i afir
miranja novih izraza poput sovjetski ovjek umjesto
graanin, sovjetski karakter i sovjetski patriotizam
itd. Znaenje tih izraza i njihova primjena u ivotu
drutva i kulture imaju za pretpostavku shvaanje
kako pluralizam naroda i kultura treba nadmaiti sve
veim i monijim kulturnim zajednicama i drutvima.
Rani period kapitalizma je, po tome uenju, svim
etnikim skupinama omoguio izraavanje samodostatnosti i specifinosti, dok monopolski stadij kapitaliz
ma, a jo vie nastupajui socijalizam, stvaraju uvjete
za prevladavanje kulturne razjedinjenosti i nacional
nog suprotstavljanja. Tamo gdje postoji jedinstvo
drave, drutva, kulture i jezika nema sukoba i pro
turjenosti kao u drutvima s vie klasa, vie nacija
i naroda. Stoga i kategoriju sovjetski narod treba
shvatiti kao zajednicu budunosti, u izvodima teoreti13
Y. Bromley, Sovjet Ethnography: Main Trends, USSR
Academy of Sciences, Moskva 1977, str. 112. i dalje.

58

cara realnog socijalizma, koja prevladava ne samo na


cionalnu rasparanost ve i sam nacionalni oblik orga
niziranja drutva i s njim i sve negativne osobine na
cionalnog fenomena.
Kazuistika bi otkrila da su sline zbiljske nacionalne
zajednice svojom snagom stajale iza etatistike izvedbe
nacija poput panjolske, austrijske, bolivijske, peruan
ske, paragvajske itd., a u naim prilikama jugoslaven
ske. To je jedino mogue stoga to moderna pravna i
politika drava i dravljanin citoyen naprosto
nemaju niega u sebi zbiljskoga i uposebnjujuega
to bi moglo uiniti naciju od dravne zajednice. Na
slijedeim emo stranicama razlagati teoreme funkcionalistike sociologije nacije s namjerom da poka
emo da su najvrsniji teoretiari ovoga pravca naciju,
s pravom, nastojali utemeljiti u onom aspektu drutva
koji znamo pod imenom graansko drutvo ili u mo
dernoj terminologiji u socijetalnoj zajednici. Dakle niti
u dravi kao skupu dravljana citoyena niti u poli
tikoj zajednici.
Naime, ono to je oito, uzimajui u obzir povijes
ne procese, i tamo gdje se politikim putem ili revo
lucijom zemlja oslobodila zavojevaa, u dravama
kolonista ili u proirenju ve postojee drave, tije
kom vremena kroz isticanje posebnih karakteristika i
njihovim skupljanjem u jedinstveni doivljaj zajednikosti, drava pokuava nai svoju komplementarnu
dopunu kojom bi postala drutvom izgradnjom jedin
stvenog etniciteta i nacionalnosti. Jedina stvarna pre
preka tim procesima i takvoj politici je ve postojei
etnicitet kao zajednika vjera u isto porijeklo i u
istu prolost i na tomu izgraeni narodni i nacionalni
identitet. Stoga nacije koje poinju kao drave ili
asocijacije graana dovravaju svoje formiranje iz
gradnjom etnike zajednice, to emo na primjeru
povijesti Sjedinjenih Amerikih Drava ilustrirati u
slijedeem poglavlju.

59

STRUKTURALNO-FUNKCIONALISTIKE
TEORIJE O NACIJI

Nacija kao socijetalna zajednica i asocijacija


graana
Nezaobilazne u promiljanju znanstvenog utemeljenja
o biti, nastanku i izgradnji nacija jesu strukturalno-funkcionalne teorije, kojima pripada vie od 80 %
graanskih sociologa, politologa i antropologa. Bu
dui da su neki autori iz ove grupe uznastojali analizu
nacije, promatrane kao relativno diferencirani pod
sustav drutva, osamostaliti i uiniti predmetom za
sebne drutvene discipline pod naslovom teorija
izgradnje nacija to je po njima stvarno znailo
osamostaljivanje same znanosti o naciji, razumljivo je
da u okviru funkcionalistikog utemeljenja znanosti
o naciji postoje odgovori na pitanja o njezinom na
stanku, razvoju i drutvenim nosiocima. Ova injenica,
sama za sebe dovoljna je da paljivo promotrimo
to veli i kuda smjera uenje znanosti o naciji kako
je postavljaju funkcionalisti; da li su, iz svog obzorja,
koje je skueno na pitanja i odgovore funkcioniranja
sklopa elemenata i drutva kao sustavne cjeline,
uspjeli protumaiti ne samo pojam i nastanak nacije
tijekom uspona graanske klase u 18. i 19. stoljeu,
ve i nastanak i izgradnju nacija u razdoblju anti i
postkolonijalizma.
,f Na duhovno-znanstvenom planu funkcionalizam
je izriaj sustavno uoblien u teoriji izgradnje na
cija ne samo cjelokupnog graanskog drutva, ve
napose specifinosti struktura i doivljaja pripad
nosti individuuma i grupa pojedinim nacijama unu
tar istog drutva^ Tu je ^njegovo. utemeljenje,.? tu
je ona snaga koju ta znanstvena orijentacija vue
u svojem suprotstavljanju marksistikoj drutvenoj
60

znanosti openito, a marksistikoj znanosti o naciji


posebice.
r
Radi se, dakako, o jo neemu| Uenje o naciji
nije u funkcionalista zaostalo na teorijskoj razini,
oni su ili k objanjenju pojedinih mladih nacija i
zemalja treeg svijeta, s tim da su izvrili vie nego
znatan utjecaj na znanstvenike zemalja u razvoju,
koji nerijetko, implicite, usvajaju funkcionalistiko
poimanje nacije kao podlogu za objanjenje ne sa
mo nastanka i razvoja vlastitih nacija, ve er njime
koriste u rjeavanju nacionalnih problema. / Vjerojatno jc jedan od razloga tome i(~stanje marksistike
teorije o naciji koja je uvelike optereena shvaa
njima i definicijama to su sainjene prije I. svjet
skog rata i koje nisu bile predmet modernizacije po
put drugih znanstvenih kategorija. To je, dakako, u
novije vrijeme podstaknulo marksistike istraivae
da jae prionu na posao kako bi vlastito shva
anje naroda i nacije produbili unoenjem novih
komponenti i produbljavanjem misli klasika mark
sizma. To je, u stvari, glavni povod prouavanju
vladajuih strujanja u suvremenoj znanosti o naciji^
Da bi izlaganje uinili jasnijim tek emo u ne
koliko reenica skicirati sr funkcionalizma i nje
gove metode strukturalno-funkcionalne analize. fDok
je funkcionalno-strukturalna analiza nezaobilazna me
toda u drutvenim znanostima, jer upuuje na struk
turalni i razvojni aspekt drutva, dotle je funkcionalizam ne samo teorijska orijentacija, ve, da
leko vie, na nov nain izraeni pozitivizam kojemu
je interes upuen samo na drutvene injenice a ne
uzima u obzir potrebe, vrijednosne pristupe i eljeC
Takvom jednom pozitivizmu, dakako, odgovara izu
avanje drutvenog sustava, kakav je dan kao inje
nica u njegovu strukturalnom i razvojnom aspektu,
izbjegavajui svako pitanje o tome da li ovjek kao
drutveno bie trai adekvatniji oblik ljudske zajed
nice, ostajui na razini drutvene evolucije i ravno
tee vie ili manje diferenciranih podsustava djelat
nosti, kolektivnosti i uloga. Iz tog obzorja treba ra
zumjeti i funkcionalnu analizu koja se usredotouje
na sustave, cjeline koje se ne moe razumjeti iz
61

zbroja diferenciranih elemenata i funkcija, ve tek


iz takve sprege funkcija i podstruktura koje su podre
ene opstanku cjeline.1
Funkcionalistike nas teorije zanimaju i poradi
toga to je u njima prezentirana slika nacije koja
se na prvi pogled ini toliko oprenom mark
sistikim shvaanjima, da je svaki sadrajni dijalog
onemoguen razliitou koja postoji u terminolo
giji, odreenjima i intelektualnoj pozadini. ^Pojedini
su autori, poput Carltona Hayesa, Hansa Kohna ili
Helmutha Plessnera, na svojevrstan nain izvodili
teze o nacijama koje su po prirodi demokratske,
pozitivne i napredne, dok su neke mesijanistike,
nazadne i autoritarne, da bi uinili providnijom raz
liku izmeu nacija zapadnog tipa, koje posjeduju
tobonje demokratsko utemeljenje u drutvu, i na
cija istonog nedemokratskog tipa, koje su paradig
matski -modelirane u njemakoj naciji u kategoriji
naroda
shvaenog etniki a ne kao asocijacije*i
1
K. Davis, W. M oore, Som e Principles o f Stratification, ASR,
10945, str. 242249; K. Davis, The M yth o f Functional A naly
sis as a Special M ethod in Sociology and Antropology, ASR, Vol.
24, Decem ber 1959; R. K. M erton, Social Theory and Social Struc
ture, Glencoe, III, The F ree Press, 1957; T. Parsons, The Social
System , Routledge and Kegan Paul Ltd, London 1970; M arion J.
Levy. Jr, Structural-Functional Analysis, A Reprint from Interna
tional Encyclopedia of the Social Sciences, The M acmillan Com
pany, N. Y. 1968; B. Malinovski, Nauna teorija kulture, Vuk Karadi, Beograd 1970 itd. N a izvjesne nedostatnosti funkcionalizma
da se poistovjeti s drutvenom znanou upozorili su, primjerice:
P ierre L. van den Berghe, Dialectic and Functionalism: Toward
a Theoretical Synthesis, ASR, Volume 28, No 5 1963; Ralf
Dahrendorf, Class and Class Conflict in Industrial Society, Stanford
University Press, Stanford 1959. O neodrivosti sprege dijalektike
i funkcionalizm a van den Berghea raspravlja marksist Andre
G under Franck, Fonctionalisme et dialectique, Lhomme et Ia
societ N o 12, Paris 1969. Veliki broj naih autora kritiki je
preispitivao metodologijske pretpostavke funkcionalizma i funkcio
nalne analize. U pravilu, autori su kod nas suglasni o neprije
pornoj potrebi da funkcionalna analiza, uz ostale pristupe, prui
drutvenoj zajednici sveobuhvatnost na metodologijskoj i teorij
skoj razini. D ostatno je za nae svrhe spomenuti knjigu Ivana
Kuvaia, Marksizam i funkcionalizam, Komunist, Beograd 1970.
Neki dre da je historicizam i iracionalizam osnova funkciona
lizma.

62

graana odreene drave.2 Na taj nain spomenuti


autori su jaz izmeu pojmovnog odreenja nacije
to ga nalazimo kod zapadnih sociologa i politologa,
veinom funkcionalista, i marksistikih znanstveni
ka pojaali, jer su funkcionalisti uzimali kao bit
no odreenje nacije njezino odreenje kao drave i
politike zajednice graana, dok su marksisti shva
ali naciju kao politiku zajednicu utemeljenu u
etnikom, odnosno kulturnom supstratu.
Treba napomenuti da su neki marksisti ve dav
no prevladali usko stanovite po kojem naciju treba
svesti na kulturnu tvorevinu kojoj pripada kulturna
autonomija, te su je bitno odredili kao cjeloviti
drutveni sustav koji u sebi sadri politiku, drav
nu, kulturnu i ekonomsku individualnost. Edvard
Kardelj je ova marksistika razmiljanja formulirao
tako to je, u predgovoru drugog izdanja svoje knji
ge Razvoj slovenskog nacionalnog pitanja, naciju de
finirao slijedeim rijeima: Nacija, kako je da
nas shvaamo, historijska je socijalno-ekonomska i
kulturno-politika pojava, nastala u odreenim uslovima drutvene podjele rada.3 Ovakvo definiranje
prevladava jaz izmeu shvaanja o naciji kakvo jo
uvijek nalazimo kod pojedinih autora da, naime,
naciju treba shvatiti kao zajednicu graana u okvi
ru neke drave, ili po drugima, kao kultumo-etniku
zajednicu, i tako ukazuje na neutemeljenost tvrdnji
o demokratskim i nedemokratskim, progresivnim i
autoritarnim nacijama, pretpostavka ega je spome
nuta razlika u definiranju nacija.
2 Opirnije u tom pogledu: Antony Smith, Nationalism, Cur
rent Sociology, Volume XXI, N o 3, Paris 1973, str. 27 i dalje. Od
autora koji na ovoj tezi inzistiraju svakako treba spomenuti
Hans Kohna: s A History of Nationalism in the East, Harcourt
Brace, New York 1929: The Idea of Nationalism, Macmillan
Comp, New York 1945; Nationalism: Its Meaning and History,
Van Nostrand, Princeton 1955. S ovog stajalita takoer je znaa
jan autor Carlton I. Hayes s prvom knjigom Essays on Nationalism,
Macmillan, New York 1962, itd; Helmuth Plessner, Die versptete
Nation, Suhrkamp, Stuttgart 1974. (prvo izdanje 1933)
3 Edvard Kardelj, Razvoj slovenakog nacionalnog pitanja,
Komunist, Beograd 1973, str. XLII.

63

Nacionalno naelo kalemilo se na razliite narod


nosne, socijalne i ideologijske pokrete, zajednice i
saveze stoga to je bilo toliko openito u svojemu
odreenju i toliko prihvatljivo da nije bilo nikakvih
drutvenih niti psihologijskih prepreka njegovu irenju
u sve krajeve svijeta. U tome nisu, ni izdaleka, bili
tako uspjeni ni velike religije, svjetski poznate ideo
logije i poreci. Premda je, u evropskom odreenju
i praksi nacionalnog oslobaanja, ideja nacije znaila
najprije politiki' potom i svaki drugi suverenitet
naroda, bila je tako snana da je u jedinstvenim na
rodima -pronalazila rascjepe, irila ih do nevienih
granica, uzrokovala protivurjeja i borbe i usput, svim
nastalim dijelovima naroda, davala odrednicu nacio
nalnog i tako ih inila sposobnima da vladaju sobomH
Ideja nacije je tako neke narode integrirala u
naciju, ali je moda jo vie njih razdvojila u niz
zajednica zasebnih u nacionalnom i na tome temelju
i u drugim aspektima drutvenoga ivota. Svi veliki
narodi: Englezi, Nijemci, Francuzi, Arapi, Indijci, pa
njolci itd. ive u mnogim nacijama.
Sve su prekomorske zemlje evropskih kolonista,
pustolova i najrazliitijih doseljenika otcjepljene od
matinih zemalja i uzdigle su se na razinu nacija^
-drava.
Graanska ideja nacionaliteta koja poiva na jed
nakosti i slobodi ivih ljudi, graana i na njihovoj
volji, gradi svijest i volju za samostalnou. U svome
izvoritu u Francuskoj, za graanske revolucije, nacija
je oznaavala uignue narodnog suvereniteta protiv
kraljevske vlasti (Nation contre Roi). U svome dalj
njem irenju kao ideala, nacija je evropske kolonije
koje su etniki bile podudarne s pojedinim evropskim
narodima, naprosto razdvojila od matice zemlje u ime
istoga principa: narodi prekomorskih kolonija ne ele
biti podjarmljeni ni kralju, ni njegovoj vladi a niti
njegovoj matinoj zemlji.^Amerikanac Thomas Paine
napisao je 1784. pamflet protiv Engleza u kojemu
izraava duhovna i drutvena stremljenja tadanjih
Amerikanaca: Hoemo li sami donositi svoje zakone
64

ili emo tu brigu prepustiti kralju, koji je najvei


neprijatelj ovoga kontinenta?4
Ideja nacije kod stvaranja amerikih nacija nije se
korijenila u strukturi etniciteta, razliitosti jezika,
kulture, drutvenih obiaja, vjere pa niti u razliitosti
nacionalne svijesti, ve je svoju snagu crpla iz poli
tike i ekonomijske nejednakosti i doivljaja ne
slobode. A. Maurois pie u ve spomenutoj knjizi
kako se englesko javno mnijenje pitalo u predveerje
amerike revolucije, da li su Amerikanci jo uvijek
Englezi ili nisu. Amerikanci su odgovarali, kae on:
Mi smo Englezi, ali mi ne prihvaamo unutranje
namete.5 Razrjeenje spora a kasnije i otrih sukoba
bilo je ostvareno dravnom samostalnou trinaest
engleskih kolonija, koje su ve otprije bile ujedinjene
u borbi protiv Indijanaca i Francuza, a kasnije pogla
vito u borbama i sporovima s Englezima.
U analizi suvremenih, visoko razvijenih nacija
Talcott Parsons, ameriki sociolog nastojao je pokazati
da su one nastale kao izraz gospodarske, politike
zajednikosti iz kojih su se razvili svi ostali elementi
zasebnosti i sam identitet amerike nacije. Zasigurno
je da su engleski jezik i engleska kultura pripomogli
komunikaciji i razumijevanju kako pojedinih drava
tako i samih graana, no duboke jazove koji su se na
kon revolucije otkrili meu pojedinim dravama et
nika zajednikost ne bi premostila. Savez amerikih
drava najprije u obliku konfederacije a potom fede
racije rezultat je racionalnog kompromisa interesa
veine drava i interesa samih graana. Zajedniki
interes postignut je kroz zajedniki posjed golemog
podruja na sjeverozapadu Amerike, to je Kongresu,
koji je u to vrijeme bio bez stvarnog autoriteta,
pribavilo dovoljno samostalne vlasti. Nadalje, carinski
rat izmeu amerikih drava i monetarna anarhija
prijetila je da upropasti rezultate dvostoljetnih muka
Amerikanaca. 1786. izbila je pobuna farmera i druge
4
Andre Maurois, Povijest Sjedinjenih Amerikih Drava, Na
prijed, Zagreb 1960, str. 119.
8 Isto, str. 98.

5 Nacija

65

nevolje koje su ih snale, natjerale su ih da labavu


konfederativnu vezu pretvore u federaciju.
Stoga emo razumjeti Parsonsov odreenje ame
rike nacije kao asocijacije graana na bazi dobro
voljnosti i interesa a izostaju integrirajui initelji pri
sutni u evropskim nacijama zajednikost kulture i
zajednika etnika svijest koja se iskazuje kroz vjeru
u zajedniko podrijetlo i zajedniku prolost. Time
dakako nije dovreno formiranje amerike nacije.
S tim pak to je postigla stupanj politike zajednice,
ula je u proces koji je izvrsno uoio Max Weber:
(...) politika zajednica, kakva god da joj je vjetaka struktura, svuda budi vjeru u etniku zajedni
kost; ta vjera ostaje da postoji i kad politika zajednica
propadne, osim ako postoje prepreke u obliku drasti
nih, razlika u obiaju, habitusu ili, posebice, u jeziku.6
i Sredinom 19. stoljea razvojem samostalne ame
rike kulture i inzistiranjem na posebnosti amerikog
naina ivota dovren je jtroces formiranja amerike
nacije. Proces o kojemu je rije dovren je u~vffjeme
i nakon graanskog rata izmeu__ Sjevera i Juga
(18611865)) kada su dijelovi zavaene nacije' nekom
vrstom pomirenja priznali da su dijelovi iste cjeline,
r" Za prvu polovinu 19. stoljea tipino je ne samo
privredno osamostaljivanje Sjedinjenih Amerikih
Drava ve nadasve da su (...) odgoj i knjievnost
poprimali malo po malo vlastito ameriko obiljeje(...).
Mjesto to ga je u intelektualnom ivotu zemlje zauzi
mao New York, taj nasrtljivi novarski grad, bilo je
samo po sebi jedan od znakova roenja nove Amerike(...). Amerika je postala amerikom.7j Ocrtali
smo ukratko genezu formiranja prekomorskih nacija
gdje su razlozi privredne i politike naravi bili pre
sudni, s tim dakako da je razvoj amerike nacije
uspjenou drutvenoga razvoja postao ideal tip na
cije u kojoj je izvorni etniki momenat uniten u
svojoj snazi i djelotvornosti. Ali tek na prvi pogled.
Poetna asocijacija amerikih graana koja je izborila
M. Weber, Privreda i druitvo, tom I, Prosveta, Beograd
1976, str. 327.
7 A. Maurois, isto, str. 241.

66

jedinstvenu dravu sastavom je bila engleskog pori


jekla; tek 10 % tadanjih kolonista nisu bili Englezi.
Svoju su prevlast sauvali do naih dana.
Bitno je u analizi koja slijedi zapaziti da se ideja
nacije u Parsonsa ne poklapa s dravom niti sa sku
pinom dravljana-citoyena, ve se gradi na zbiljskoj
egzistenciji graana i na cjelokupnosti njihovih mate
rijalnih interesa, drutvenih veza i duhovnih vrijedno
sti. Ako im nedostaje osjeaj zajednikosti u obliku
vjere u isto etniko porijeklo, kroz proces stvaranja
nacije taj e se momenat nuno izgraditi. Dakle ono
etniko to neke nacije posjeduju na poetku, nacije
koje poinju kao politike zajednice postiu na kraju
svoga razvitka.
Kod graanski orijentiranih znanstvenika, od ko
jih ogromna veina dri da treba naciju odrediti
kao zajednicu ljudi unutar jedne drave, odnosno,
da naciju treba odrediti kao politiku zajednicu gra
ana koji su lojalni i koji podravaju postojeu su
verenu vlast drave nad odreenim teritorijem, u
potonja dva desetljea prisutna je tendencija da se
znaenje nacije proiri i utemelji ne samo u dravi,
suverenoj vlasti i politikoj zajednici, odnosno u
drutvenom poretku koji bi osiguravao jednakost
svih graana, ve i u kulturno-jezino homogeniziranom stanovnitvu unutar jedne dravne cjeline.]
Nacija nije potpuno oblikovana ako je dana tek na
razini vlasti i politikog zajednitva, ona se izgra
uje, prema spomenutom shvaanju, kroz okvir op
eprihvaenog zajednikog drutvenog poretka i na
temelju zajednike kulture i jezika. ^Nejednakosti
unutar drutvenog poretka, nejednakosti na osnovi
jezika, rase, kulture i tome slino, ine od nacije kao
dravne odnosno politike asocijacije graana ne
stabilnu cjelinu kojoj u kriznim situacijama prijeti
unutranji razdor, koji moe doprijeti do uskrai
vanja podrke vladajuoj politikoj klasi, odnosno
u dubljim krizama moe se raspasti drutveni pore
dak, pa i sama politika zajednica^
Nebrojeni empirijski izvjetaji o manifestnim su
kobima oko toga da se nacija poistovjeti s dravom,
to su ga sami funkcionalistiki istraivai prikup
67

ljali po svijetu, prisilila ih je da potrae utemeljenje


nacije u sprezi dravnosti, politike zajednice, dru
tvenog poretka i kulturne homogenizacije, ime
su ujedno uklonili jednostrano definiranje nacije i
ukazali na to da svaka nacija, bez obzira na isho
dite njezina postojanja, sebe nastoji izgraditi kao
cjeloviti drutveni sustav. No, to je ujedno bio put
da su neki funkcionalisti odluno poeli zastupati
tezu da nastanak nacije ne mora vremenski biti
posljedica stvaranja drave, jer je prije i nakon nje
zina nastanka prisutan proces nastajanja i izgradnje
nacija iz sasvim drugog temelja. Na jedno ovakvo
stajalite utjecali su, bez sumnje, marksistiki teore
tiari, a dakako i sistemski orijentirani znanstvenici.
Ne mali broj autora unutar funkcionalistiki
orijentirane drutvene znanosti naciju shvaa kao
teritorijalno-dravnu cjelinu, odnosno oni dravljan
stvo poistovjeuju s nacionalnou, to znai da se
pripadnost naciji i sama nacija izvodi iz postojanja
suverene dravne vlasti koja se vri nad odreenim
stanovnitvom i teritorijem. Meu potonje, primje
rice, spada Cliford Geertz, u knjizi Stara drutva
i nove drave; David Apter slino miljenje zastupa
u knjizi Politika modernizacije; Kalman Silvert u
knjizi Narodi u iekivanju nacionalizam i raz
voj, itd.8
^ Istraivanja su pokazala da je empirijski nemo
gue izjednaiti dravu s nacijom, osim u malom
broju zemalja gdje se drava uvelike poklapa s narodnosno-etnikom, jezinom i kulturnom zajednicom
i gdje je drutveni poredak potpuno izjednaio po
jedince, ne samo kao pripadnike drave, ve i kao
lanove drutvenog i ekonomskog i kulturnog susta
va., Takvih je drava tek nekoliko u svijetu (primje
rice: Danska, Demokratska i Savezna Republika
Njemaka, Island, Japan, Sjeverna i Juna Koreja,
Lesotho, Nizozemska, Luxemburg, Norveka i Por
8 Clifford Geertz / ed. Old Societies and N ew States, The
F ree Press, N. Y. 1963; David E. Apter, The Politics o f Moderni
zation, University of Chicago Press, Chicago 1965; Kalman H. Sil
vert, Expectant Peoples Nationalism and Development, Vintage
Books, New York 1967, itd.

68

tugal). Brojano izraeno, manje od 4 % sveukupnog


broja svjetskog stanovnitva ivi u dravama koje
priblino odgovaraju narodnosnom sastavu stanovni
tva. U svim ostalim zemljama dravna integracija
znai integraciju na temelju zajednike vlasti, a ne
na temelju kulture, zajednike prolosti, jezika, vri
jednosnih sustava, ekonomskih interesa i tome slino.
f Kako je sama dravna vlast preslab integrativni
initelj ako se ne korijeni u dubljim drutvenim
strukturama, to su potvrdili brojni oslobodilaki
i nacionalni pokreti, to su bili razlozi da je ne mali
broj znanstvenika, unutar funkcionalizma, smatrao
nunim iznai drugaije odreenje nacije, koje e
s jedne strane zahvatiti svu raznolikost kulturnu
i klasnu unutar drutvenog ivota, a s druge stra
ne nee napustiti shvaanje nacije kao, dijelom, za
jednice ljudi unutar odreene drave.
Dvije se grupe u tom pogledu izdvajaju/Jedna
koja je radila na pitanjima politikog razvoja tre
eg svijeta i koja je smatrala pogodnim naciju de
finirati prvenstveno kao politiku zajednicu koja
neovisno o kulturnom utemeljenju tvori politiki
supstrat, dajui podrku opstanku i funkcioniranju
drave. U ovoj se grupi istiu Lucian Pye, Myron
Weiner, Gabriel Almond, Samuel Finer i mnogi nji
hovi istomiljenici koji trae ishodite u razlici iz
meu vlasti i moi, odnosno izmeu drave kao aso
cijacije dravljana i drave kao politike zajednice.9
Prema rijeima Samuela Finera, cilj koji ima pred
sobom izgradnja nacije lei u potrebi da se nacija
kao asocijacija dravljana zamijeni politikom za
jednicom, koja bi iz same sebe osiguravala integra
ciju i identitet drutva i drave. Ona, tj. politika
zajednica, trebala bi pridonijeti stvaranju nacional
nog osjeaja koji bi davao podrku opstanku i raz
voju drave, eliminirajui podreene identitete ve
9
Grupa spomenutih autora izdala je do sada osam zbornika,
od kojih navodimo samo dva posljednja: L. Binder i dr. (ed) Crises
and Sequences in Political Development, Princeton University
Press, New Jersey 1971; Charles Tilly (ed), The Formation of Na
tional States in Western Europe, Princeton University Press, New
Jersey 1975.

69

zane uz etnike, rasne ili jezine grupe. Politiko


zajednitvo implicira ne samo formalnu pripadnost
odreenoj dravi kroz dravljanstvo, ve i neformal
no subjektivno osjeanje i elju pojedinaca da ive
s drugima u toj zajednici, radi toga to nose u sebi
svijest da pripadaju drugima kao dio iste politike
cjeline.
Politiko zajednitvo se temelji na dobrovoljno
sti, za razliku od dravne integracije, koja moe
ali i ne mora biti utemeljena na dobrovoljnosti gra
ana; stoga je iznalaenje nacije kao politike zajed
nice pogodnije da se suzbiju stresovi i rascijepi koji
nastaju unutar drava uslijed etnikih, rasnih ili
plemenskih sporova i sukoba. Integracija drave kao
nacije znai utemeljenje vlasti u politikoj zajednici
graana, koju mogu pratiti procesi asimilacije i stva
ranja zajednikog jezika, kojim bi se otupila otrica
etnikih grupa,- ali i etniko-kulturno-jezini plurali
zam ne prijei vieetnike zajednice na kojoj bi se ba
zirala nacija drava.
^D ruga grupa autora pola je od pitanja: Koji
uvjeti moraju biti dani da bi se stvorila politika
zajednica koja bi iz sebe podravala danu dravu, a
da je ne dovedu u pitanje rasni, etniki ili religiozni
sporovi. Na to su pitanje s jednog aspekta pokuali
odgovoriti eminentpi funkcionalisti Reinhard Ben
dix i, naroito, Talcott Parsons, u vie svojih djela
tijekom posljednjih desetljea. Na jedan drugi as
pekt u utemeljenju politike zajednice kao nacije
ukazao je norveki sociolog Stein Rokkan. Dok su
Bendix i Parsons ispitivali drutveni supstrat nacije
shvaene kao asocijacije graana unutar odreene
drave, dotle je Stein Rokkan istraivao kulturne
utjecaje u procesima nastajanja i izgradnje nacija.
Iza svakog od spomenutih imena Parsonsa i
Rokkana stoje njihovi istomiljenici; meutim,
na je interes upuen na trendove razmiljanja o
naciji unutar funkcionalizma, a ne toliko na imena
i naslove djela, broj kojih se penje na stotine i
tisue.
Talcott Parsons, kao to smo naveli, smatra ne
dovoljnim odrediti naciju dravom etatistiki.
70

odnosno samom politjjoom zajednicom, ve kae


da je nacija .SQcijetalna. zajednica, koja ini sredite
solidarnosti i_ meusobne. povezanosti lanova i koja
prua konsenzualnu podlogu za adekvatnu politiku
integraciju.10 Ova definicija nacije kao socijetalne
zajednice, iznesena u Parsonsovom lanku Puno gra
anstvo za crnce Amerikance? polazi od Weberove
koncepcije zajednice, koja bi trebala biti prisutna u
onoj sferi drutva koju su Marx i Weber nazvali
graanskim drutvom. Parsons se, naime, pita moe
li graansko drutvo samo sobom biti dovoljna
nacionalna integrativna podloga politikoj zajednici,
premda u njemu ne postoji adekvatna i cjelovita et
nika i narodnosna podloga.
Tamo gdje se nalazi etniko-narodnosni supstrat
politikoj zajednici ne samo kao izvor nacional
nog identiteta, ve i nacionalne integracije, socijetal
ne zajednice kao asocijacije graana moe on pojaati
ili oslabiti politiku zajednicu, ali je ne moe dovesti
u pitanje. Veina evropskih nacija, prema Parsonsu,
ima etniku podlogu nacije, to je u vrijeme nastan
ka evropskih nacija bio znak poveane sekularizacije
i diferencijacije zajednice od religioznog utemeljenja
politikih jedinica tijekom srednjeg vijeka.
Etniku solidarnost Parsons shvaa hegelovski,
kao proirenje srodstvene zajednice. Pojedinac je pri
rodni izdanak etnike zajednice i prirodno postaje
iz te zajednice lan nacije, pa je razumljiva snana
integrativna funkcija etnikih struktura koje su do
spjele do stupnja nacije. Meutim, kao to je etnika
zajednica znaila sekularizaciju od religije kad se
radilo o stvaranju nacija i politikih zajednica, tako
je, smatra Parsons, socijetalna zajednica graana, od
nosno ameriko graansko drutvo dalo naciji druga
10
Talcott Parsons, Sociological Theory and Modern Society,
The Free Press, N. Y. 1967, str. 423. to znai socijetalna zajednica
kao nacija moemo pojasniti slijedeim citatom iz istog Parsonsova djela: Na kraju treba rei da diferencija socijetalne zajedni
ce kao nacije znai pomak od oblika integracije drutva na temelju
triju elemenata: zajednica, pripisanosti (etniko zajednitvo op.
Z. L.) i vlasti u pravcu sinteze dvaju elemenata: dravljanina i te
ritorijalnosti (isto, str. 425).

71

iju strukturu koja, tvorei politiku zajednicu, oslo


baa drutvo negativnosti koje su svojstvene etnikoj
strukturi^U potonjoj strukturi Parsons ponavlja ope
prihvaenu misao unutar funkcionalizma: pripadnost
pojedinca etnikoj zajednici prirodna je, organska,
odnosno pripisana,Isto je razlog da se nesloboda indi
viduuma, to se tie ove pripadnosti, prenosi na druga
drutvena podruja u kojima je slobodni individuum
pretpostavka akcije i rada, primjerice u kulturi, zna
nosti, proizvoenju, politici itd. Snana etnika pri
padnost djeluje na pojedinca da je uzima kao ishodite
vrednovanja drugih ljudi, poredaka i drutvenih tvo
revina drugih naroda. ^Etnika pripadnost, ukratko,
kae Parsons, onemoguuje ostvarenje osnovnog za
kona drutvene podjele rada na planu vrijednosti
naime, pojedinci i drutva uzimaju za ishodite vred
novanja i akcije sve univerzalnije i za sve ljude pri
mjerenije maksime i naela, a zaostala se drutva
zadravaju na naelima koja se kreu do granica
njihove zajednice."]
Ako se iz etnikih struktura uklone negativne po
sljedice, tada je etninost kao drutvenost, na od
reenu stupnju drutvene organiziranosti i openitosti,
poeljna i funkcionalno-pozitivna. Ona, naime, pri
donosi pluralizmu ljudskih zajednica, njihovu komu
niciranju i obogaivanju, umanjivanju jednostranosti
i iskljuivosti, i u tom smislu, kae Parsons, odgovara
pluralistikoj strukturi graanskog drutva.
p a rs o n s dri da su Velika Britanija i Sjedinjene
Amerike Drave najuspjenije rijeile probleme plu
ralizma religioznih, etnikih, pa ak i rasnih zajednica,
premda u potonjem sluaju prethodi dugotrajna ak
cija. U tom smislu Parsons uzima ove nacije kao uzor
modele za mlade drave Afrike i Azije u kojima
su plemenski, rasni i etniki sukobi prepreka formi
ranju nacije koja bi se poklopila s dravom^
U etniki i plemenski pluralistikim drutvima,
formiranje nacije ukoliko se slijede ameriki i bri
tanski, a ne francuski i ostali evropski primjeri
prvenstveno znai izgradnju socijetalne zajednice jed
nakih graana u svim aspektima, tako da socijalno-ekonomsko-politika nejednakost ne stvara jaz iz
72

meu pojedinih plemenskih i etnikih grupa, koji se


moe produbiti do rascjepa politike zajednice. Bez
obzira na procese izgradnje socijetalne zajednice,
treba, veli Parsons, oduzeti snagu etnikim zajedni
cama, koja je dana u jeziku kao komunikacijskom
temelju prepoznavanja slinih pojedinaca i prepozna
vanja pripadnosti pojedinaca odreenoj etnikoj grupi.
U tom je smjeru najdalje otila praksa Sjedinjenih
Amerikih Drava. On spominje kako je druga svjet
ska velesila. Sovjetski Savez, u tom pogledu krenula
stvaranju jedne vieetnike socijetalne zajednice.11
Naime, etninost se ne gubi time to se promijeni jezik;
snaga etninosti jednostavno se umanjuje, a to je
svrha formiranja nacije iz vieetnike zajednice, sma
tra Parsons.
Talcot Parsons u svojoj interpretaciji graanskog
drutva unutar pojedine drave, koje naziva socijetalnom zajednicom, polazi od toga da je kategoriju gra
anina teorijski, pravno i u stvarnosti mogue raz
dvojiti i uiniti temeljem razliitih podsustava drutva.
Nejednakost graana ili skupina graana unutar istog
drutva s obzirom na bilo koji aspekt kategorije
graanina, dri Parsons, prije ili kasnije moe dovesti
do znaajnih sukoba na razliitim razinama u drutvu.
Ukoliko sukobe na razini graanskog drutva prate re
ligiozne, etnike ili rasne razlike na razini centar
periferija u okviru iste etnike grupe, neizostavno
slijede procesi segmentacije i disolucije politike za
jednice. Primjeri su mnogobrojni: od stvaranja samo
stalnih drava u Junoj i Sjevernoj Americi, pa do ze
malja Afrike i Azije koje su se oslobodile kolonijalnih
gospodara. Logino je zakljuiti, veli Parsons, da e1
11
U tom smislu Parsons veli slijedee: Enormna korist po
stoji za drutvo od jezine uniformnosti (...). Obje supersile dva
desetog stoljea grade svoje socijetalne zajednice daleko iznad pu
kog etnikog utemeljenja i logino je da su usvojile jedinstvene je
zike. (T. Parsons, The system o f Modern Societies, Prentice Hall,
Inc, New Jersey 1971, str. 89) Nema razlike izmeu amerike i
sovjetske nacije u strukturi nacionaliteta, ve je razlika u tome
to je amerika nacija asocijacija graana, a sovjetska nacija
asocijacija graana kojoj nedostaje politiki pluralizam i u tom
smislu je kao dediferencirani sustav nedovoljno razvijeno drutvo.
Modelski su izjednaeni ameriki i sovjetski narod.

73

proirenje svih prava graanina na sve pripadnike


drave i ostvarenje tih prava ukloniti tenzije koje bi
dovodile u pitanje opstanak cjelovitosti politikih za
jednica.
Naciju nije mogue svesti samo na dravu dr
avnost, niti na politiku zajednicu dobrovoljno po
dravanje unutar politikog sustava, ve je prven
stveno treba shvatiti, to ona od prosvjetiteljstva
naovamo i jest, asocijacijom graana jednakih u pra
vima i u stvarnosti. Ukoliko ta i takva jednakost nedo
staje drutvu,[ nacija po svojoj imanentnoj strukturi
tei da izgradi jednakost svih pojedinaca na svim pod
rujima ivota, da bi se sauvala cjelovitom i da bi
kao takva mogla biti integrirajui initelj drutva,
temelj politike zajednice i dravne vlas^) Shodno
tome, samo graansko drutvo pronalazi u sebi meha
nizme kako bi sauvalo naciju kao asocijaciju graana
cjelovitom, od kojih su kljuni procesi izjednaavanje
pojedinaca u stvarnom ivotu, ne samo kao dravljana
neke zemlje, ve prvenstveno kao nosioca ekonomske,
kulturne, intelektualne i socijalne aktivnosti. U tom
pogledu integracija graana kao slobodnih i jednakih
pojedinaca znai ozbiljenje asocijacije, koja kao cje
lina pripada svima podjednako, i na taj nain vii i
univerzalniji stupanj ljudskog povezivanja zamjenjuje
etniku zajednicu, u kojoj takoer pojedinci pripadaju
jedan drugome kao dio iste cjeline, ali na niem stup
nju drutvene diferencijacije i integracije.
Razmotrimo Parsonovu razradu ovog pristupa na
ciji neto podrobmjeTT)n je uoio da moderne nacije
svoju podlogu sve manje korijene u prirodnoj pri
padnosti, jednoj nunosti kojom drutvena cjelina
podvrgava pojedince da budu to jesu, odnosno za
jednitvu koje utemeljuje mo, neovisno o univerzal
nim ljudskim vrijednostima, se izgrauju na jed
nakosti, slobodnom odabiru i na slobodnom udrui
vanju. Zato Parsons kae da izranjaju modeme na
cije koje su po svojoj strukturi asocijacije (associa
tion), drugim rijeima zajednice jednakih stvorene
na dobrovoljnoj meusobnoj pripadnosti. Teorijski go
voreno, Parsons, tvrdi
asocijacija, t^kvo udrui
vanje u "kojemu je bitna odrednica jednakost i dobro
74

voljnost, to znai da svaki lan zadrava lanstvo po


volji, ili prestaje biti lanom zajednice kad to smatra
oportunim. Na osnovi dobrovoljnosti nadograuje se
nacija kao skup graana koji daju puno suglasje odr
anju postojeeg poretka i vlasti vodstva.12
to smo do sada spomenuli o biti nacije kao socijetalne zajednice, tj. kao asocijacijske zajednice, ini
se da izmie uobiajenoj klasinoj praksi definiranja
kategorija drutva, zajednice i asocijacije. Oito da na
cija kao asocijacija prestaje biti zajednica i postaje
slobodan ugovor izmeu pojedinaca koji su meusob
no izjednaeni. Ona prestaje biti zajednicom u korist
drutva, po emu bi se moglo zakljuiti da Parsons
nije dopro do kategorije nacije, kojoj je bitna odredba
grupni identitet jednakih koji ne ovisi o volji pojedi
naca. On pak uoava da povezanost zajednice nije
ipak potpuno preputena pojedinanim odlukama, ve
se utvruje normativnim poretkom i nosiocima vlasti
u drutvu, to bi znailo da se nacija izjednaava s po
litikom zajednicom.
Postoji drugi nain kako nacija, kao dobrovoljno
udruivanje graana, djeluje na integraciju tih gra
ana kao lanova politike zajednice. Razumljivo je
da je prvotno jedinstvo izvedeno iz koncentrirane po
litike moi koja preko specifinih institucija vlasti
dri cjelovitost zemlje. Pitanje je, kao to smo ve
napomenuli, kako stvoriti konsenzualnu bazu za do
brovoljno prihvaanje i odranje politikog sustava,
a time i drave. Parsons potonje izvodi iz integrativ
nih uinaka nacije, odnosno socijetalne zajednice:
Vjerojatno je najopenitija funkcija socijetalne za
jednice artikulacija sustava normi radi kolektivne or
ganizacije koja posjeduje jedinstvo i koheziju.13 Nacija je daklesprega ili asocijacija graana koji stvaraju
ope prihvatljivi normativni jjoredak unutar politiki
objedinjenog drutva; drugim rijeima, nacija je sin
teza kategorije gradanina J teritorijalne cjeline<<, st
T. Parsons, isto, str. 24. Prema Parsonsu, moderno se dru
tvo sve vie pribliava asocijacijskom modelu integracije, koji prati
poveanje dobrovoljnosti, egalitarizma i suglasja oko procedumih
institucija neophodnih za donoenje zajednikih odluka.
13 Isto, str. 11.

75

znai da zajedniki i isti poloaj graana prua do


voljno snano utemeljenje za solidarnost i lojalnost
odreenoj teritorijalno-dravnoj cjelini.
S ovog stajalita promatrano, nacija se javlja kad i
graansko drutvo, funkcionalno i strukturalno raz
dvojeno od crkve i nosioca vlasti. Graanstvo je u
sebi nosilo princip integracije na vlastitom normativ
nom poretku, za koji Parsons veli da se u amerikom
sluaju moe nazvati zakonskim poretkom. Graanska,
odnosno zakonska komponenta koju su nosili graani
kasnije je dopunjena politiko-demokratskom i socijalno-demokratskom komponentom.1415
Normativni poredak djeluje dvostruko na jaanje
integrativnih veza unutar graanskog drutva kao
nacije. Najprije kao skup maksima i normi koje gra
ani podravaju radi vlastita interesa, kroz integri
ranje prava i obveza i njihovo meusobno upotpu
njavanje i kroz obvezu graana da se dre utvrenih
maksima. Drugim rijeima, lanom_ se nacije postaje
utvrenim pravilom, a lanovi meusobnu povezanost
realiziraju iz sile koje djeluje kroz zajedniki norma
tivni poredakTJ
Drugo, razumljivo je da razliite razine pravila
normativnog poretka graanskog drutva odreuju po
naanje uloge pojedinaca, koje su smjetene na razli
itim poloajima s obzirom na potrebp drutva za
funkcionalno openitijim djelatnostima. Racija, dakle,
kao graansko drutvo nuno ima svoj hijerarhijski
aspekt, koji dakako nije staleko-feudalni, niti, kako
bi Parsons rekao, klasni ranog kapitalizm ajOn kae
14 U ovoj koncepciji narodni identitet i zajednica korijene se
u organizaciji vlasti i sile (drava), premda se integracija izvodi iz
graanskog poretka.
15 G raanska (privatna), politika i socijalna komponenta za
konskog poretka podrazum ijeva slijedea prava graanina: 1) gra
anska (privatna) prava sloboda osobe, sloboda govora, milje
nja i vjerovanja, pravo na privatno vlasnitvo, pravo zakljuivanja
valjanih ugovora itd; 2) politika prava pravo glasanja i pravo
na javne poloaje; 3) socijalna prava pravo na minimum eko
nomskog standarda neophodnog da ovjek bude punopravni gra
anin, osiguranje protiv bolesti, siromatva, pravo na elementarnu
naobrazbu itd; T Parsons, Sociological Theory and Modern Society,
isto, str. 430.

76

slijedee u tom aspektu nacije. U svom hijerarhij


skom aspektu, normativni poredak socijetalne zajed
nice s obzirom na lanstvo obuhvaa stratifikacijsku
skalu, skalu prihvaenog dok god su vrijednosti i
norme integrirane i legitimne prestia podkolektivnosti, statusa, uloga i osoba kao socijetalnih la
nova.16
Per definitionem, dakle, socijetalna zajednica, stratifikacijski sustav, nacija, odnosno graansko drutvo
funkcioniraju kao difuzni mehanizam koji ima funk
ciju integriranja pojedinaca u drutvo. Stratifikacijski
sustav nejednake raspodjele drutvenih poloaja za
mjenjuje jedinstvo koje je nekad izlazilo iz religiozne,
etnike zajednice ili iz drutva koje je via klasa
integrirala koncentracijom moi, vlasti i vlasnitva.
Drugim rijeima, stratifikacijski sustav kao objedinjavatelj nacije moe vriti integrativnu funkciju, premda
se jedinstvo i integracija na razlikama odluno suprot
stavljaju modernom konceptu nacije i nacionalnog
identiteta, utemeljenog na cjelini koja podjednako pri
pada svima.
\ Parsons je izgradio integraciju nacije na graan
skom drutvu, odnosno funkcionalnom stratifikacijskom poretku, ali time nacionalni identitet nije razja
njen, niti zajednitvo na bazi istoga i identinoga, to
tek omoguuje naciji individualizaciju spram drugih
nacija.
Drugi je jedan aspekt sprijeio izgradnju identiteta
na kategoriji graanina. Taj aspekt bitno je sadran
u tome to je kategorija graanina i graanskog drut
va univerzalna i tek u sprezi s nacijom kao politikom
cjelinom dobiva nacionalni ili politiki identitet. Bu
dui da specifini nacionalni identitet ne moe biti
izveden iz univerzalnog graanskog poretka, koji je
prvenstveno sfera privatnog, treba ga utemeljiti na
nekom drugom naelu da bi se omoguilo razlikovanje
drutva od drutva. Prema tome. Parsons e odvojiti
identitet nacije i funkciju identiteta od integrativne
uloge nacije: prvi e povezati naciju s vrijednosnim
10 T. Parson, The System of M odem Societies, n. dj, str. 13.

77

drutvenim komponentama li, kako smo vidjeli, ne


temelji integrativnu funkciju nacije.
Identitet nacije, odnosno isto i zajedniko to
svima podjednako pripada za Parsonsa predstavlja
najvii podsustav unutar drutvenog sistema. To mo
raju biti univerzalne i od konkretnog, diferenciranog
drutva toliko odvojene kategorije da mogu podjed
nako obuhvatiti sve norme, strukture, poloaje i uloge.
Budui da graansko drutvo nije moglo utemeljiti
zajednicu u Tnniesovu znaenju, a to je nuno za
razumijevanje nacije kao zajednice jednakih, to e
Parsons u apstraktivnim kategorijama nai okosnicu
za utemeljenje nacije kao zajednice. Ona bi samim
tim bila odvojena od stratifikacijske nejednakosti sta
tusa i spletova uloga kojima je stvorena kohezija dru
tva. Pregledajmo na koji nain Parsons tumai stva
ranje zajednitva kao baze nacionalnog identiteta.
Tamo gdje su zanimanja i uloge znaajno diferen
cirane s aspekta ugleda, moi i bogatstva tek posto
janje istih, univerzalnih i dovoljno apstraktnih drut
venih vrijednosti prua utemeljenje za normativnu i
stratifikacijsku integraciju i strukturu drutva. Zajed
nitvo i univerzalnost koja prekriva sve elemente
drutva proizlazi iz fakta da su vrijednosti za Parsonsa
univerzalistike sheme poeljne orijentacije za sustav
kao cjelinu, nezavisno od specifine situacije ili od
izdiferencirane funkcije unutar sustava.17 Drugim rije
ima, ako drutvo ne postigne suglasje o nekim funda
mentalnim vrijednostima, odnosno o trajnoj zajedni
koj orijentaciji prema nekim dobrima i ciljevima, tada
ni normativni poredak ne moe djelovati integrativno,
jer dio stanovnitva gradi vlastiti normativni poredak
koji e trajno probijati neformalnim kanalima protiv
institucionaliziranog poretka? U takvoj situaciji socijetalna zajednica nee biti jedinstvena, ve iznutra
razbita cjelina, opstanak koje ne proizlazi iz nje same
ve iz jedinstva vlasti i sile. Dakle, zajednitvo na ra
zini vrijednosti daje naciji kao socijetalnoj zajednici
svojstva zajednice u kojoj lanovi osjeaju meusobnu1
11 T. Parson i dr, (cd) Teorije o druitvu, tom I, Vuk Karadi,
Beograd 1969, str. 47.

78

povezanost kao i povezanost s cjelinom, ba iz toga


to su vrijednosti kao kljuni elementi drutva podjed
nako dio graanskog svijeta uope. Interpretirajui
Durkheimovu teoriju mehanike i organske solidar
nosti, Parsons nastoji dokazati da u modernoj naciji
postoje zajednike vrijednosti kao crte mehanikog,
kao to postoje odrednice organskog.18
Parsons stvara ishodite za analizu zajednitva
univerzalnih drutvenih vrijednosti u Durkheimovoj
odredbi kolektivne svijesti. Sr potonje je u zajed
nitvu vjerovanja i sentimenata, iz ega proistjee eks
plikacija razliitih sustava drutvenog ivota. Kolek
tivnu svijest nalazimo u organskom i u mehanikom
tipu solidarnosti, to zavisi o tome da li se radi o
drutvu s razvijenom drutvenom podjelom rada ili o
prirodnim zajednicama u kojima nije nastupila struk
turalna i funkcionalna diferencijacija. Prema shvaanju
E. Durkheima, modernizacija znai prevlast funkcio
nalnog integriranja nad mehanikom solidarnou. Po
tonja poiva na zajednici kao bitnoj snazi drutva ko
joj je individualna svijest i akcija podreena vie ili
manje u potpunosti.
U modernim nacijama, nadovezuje Parsons na
Durkheima, mehanika solidarnost u kojoj se pojedinci-graani podvrgavaju sili zajednitva, nalazi uteme
ljenje u sustavu zajednikih, opih ili socijetalnih vri
jednosti na kojima se bazira ustavni poredak, poredak
privatne sfere i sav javni ivot. Zajednitvo na vrijed
nosnoj razini takve je prirode da svi lanovi drutva,
u principu, na jednak nain i u istoj mjeri vjeruju i
osjeaju da ope vrijednosti vae za njih i za sve
ostale lanove i iz toga izvlae svijest o meusobnoj
istosti i pripadnosti. Prema tome, nacija kao socije18 T. Parson, Durkheims Contribution to the Theory of Social
Systems, u knjizi Sociological Theory and Modern Societies, n.
dj, str. 3. Whitney Pope (Indiana University) osporio je Parsonsovu interpretaciju Durkheimove teorije u lanku Classic on Clas
sic-Parsons Interpretation of Drkheim ARS, august 1974. W. Pope
ukazuje na to da je Parsons od Durkheima pozivista nainio
Durkheima sljedbenikom voluntaristike teorije akcije, a kasnije i
sociologijskim idealistom. Kratku ocjenu Parsonove interpretacije
saima Pope u reenici: Parsonsova interpretacija je vie funkcija
njegovih vlastitih perspektiva negoli Durkheimovih. Isto, str. 399.

79

talna zajednica mora biti shvaena kao posljedica


vrijednosnog zajednitva koja stoji iznad funkcionalne
diferencijacije uloga, institucija i njihove integrirajue
uloge,- ona je posljedica vrijednosnog zajednitva koje
je svojstvefio graanskom drutvu a dano je u krilatici
francuske graanske revolucije: sloboda, jednakost i
bratstvo. Zajednitvo kao gradivo na kojem poiva na
cija stojt na univerzalnim graanskim vrijednostima,
dok integracija proistjee kao funkcija iz normativnog
i stratifikacijskog sustava.
Da li univerzalnost i zajednitvo vrijednosti gra
anskog drutva, na kojem participiraju lanovi nacije,
moe nositi u sebi nacionalni identitet po kojem se
lanovi jedne nacije razlikuju od drugih? Parsons to
ne moe izvesti iz graanskih vrijednosti kao takvih,
ve je bio prisiljen potraiti trei izvor koji bi uni
verzalne vrijednosti to prelaze naciju kao zajednicu,
specifikacijom individualizirao u zasebnu drutvenu
cjelinu i pruio lanovima iste drutvene cjeline gra
divo za njihovo razlikovanje od drugih nacija.
Specifikacija, odnosno individualizacija vrijednos
nog svijeta graanskog drutva zbiljski, prema Parsonsu, biva kroz normativni sustav koji se u modernom
diferenciranom drutvu nalazi u ustavnom i pravnom
poretku s njegovim rukovodstvom, naroito sudskom
i pravnom profesijom. Sustav pravnih normi poklapa
se s najviom kolektivnou politikom organiza
cijom na odreenom teritoriju. Formulu kako se
individualiziraju drutva kao nacionalne zajednice unu
tar univerzalnog sustava vrijednosti graanskog drut
va, Parsons nalazi u sprezi politiki organizirane
teritorijalne zajednice i normativnog poretka koji
regulira odnose izmeu graana. U tom smislu e
Parsons konstatirati da amerika nacija, kao primje
rice najrazvijenija nacija, zapoinje svoj opstanak kao
objedinjena i teritorijalno utemeljena kontrola nad
resursima i pravima.19 Pod time se podrazumijeva
da nacija svoj identitet naspram drugih nacija ima u
tome to je ona per definitionem drava.
19 T. Parsons, Sociological Theory and Modern Societies, n.
dj, str. 429.

80

Normativni poredak ima integrativnu funkciju na


cije, vrijednosni sustav ima funkciju stvaranja zajed
nitva, na emu se dalje gradi normativni, ustavni i
stratifikacijski poredak; drava pak ima funkciju naj
vie kolektivnosti nacije po emu se nacija razlikuje
od drugih.
Rekli smo neto ranije da je drava negativna
pretpostavka nacije, to znai da Parsons smatra kako
svaka nacija zapoinje kao dravna cjelina, da bi unu
tranjom izgradnjom jednakosti graana postala poli
tika zajednica i asocijacija graana jednakih u svim
ostalim aspektima drutvenog ivota. Da bi se, pak,
uklonio disolucijski trend kojemu je izvorite u vie
etnikoj strukturi drutva, Parsons smatra kako osim
izgradnje nacije sa stajalita unutranje demokra
tizacije drutva, sa stajalita jednakosti i slobode po
jedinaca i grupa moderna drutva stvaraju zajed
nike komunikacijske sustave inzistirajui naroito
na zajednikom jeziku, ime se umanjuje izrazita
drutvena tendencija etnikih zajednica ka politikoj i
drutvenoj samostalnosti.
Bendixovo i Parsonsovo shvaanje modernog drut
va poiva na radikalizaciji prosvjetiteljskog shvaanja
biti nacije, kako ju je jednim dijelom naznaio jo
Jean Jacques Rousseau. Parsons je dobro uoio da je
ideja jednakosti i slobode parola i osnovna vrijednost
koju je sa sobom nosilo graansko drutvo; meutim,
ta se ideja politike i svake druge slobode ne odnosi
samo na pojedince koji stvaraju asocijaciju graana,
ve i na povijeu stvorene narodne zajednice. Gra
ansko drutvo nosi u svojoj strukturi potrebu da
oslobodi pojedince feudalnih odnosa, ali nosi i po
trebu da narodne zajednice jednako uini slobodnima
da same odluuju o svojoj politikoj i drutvenoj
zbilji i o svojoj budunosti. Prema tome, dati slobodu
pojedincima-lanovima graanskog drutva, a ne dati
slobodu narodnim i etnikim zajednicama, koje jed
nako trae slobodu za sebe, znai uiniti i same po
jedince neslobodnima, budui da oni kao graani, nisu
u mogunosti da slobodno zadovolje potrebu za onom
zajednicom kojoj povijesno pripadaju i na kojoj ele
utemeljiti vlastitu naciju.
6 Nacija

81

Upravo na tu stranu Rousseauovog djela ukazali


su poznati znanstvenici Anthony Smith, Carl Friedrich
i, na sebi svojstven nain, Parsonsov sljedbenik Stein
Rokkan. Dva Rousseauova teksta Carl Friedrich uzima
kao dokaz da narod kao politika i drutvena zajed
nica graana nema samo asocijacijsko odreenje, ve
je eksplicite zadrano odreenje naroda kao povijeu
stvorene zajednice ljudi koja se strukturno poklapa
s etnikom zajednicom.20 To su Rousseauovi tekstovi
Nacrt ustava za Korziku i Razmatranje o poljskoj
vladi s osvrtom na njezinu zamiljenu reformu, iz ko
jih je vidljivo isticanje nacionalne fizionomije, po
kojoj se jedan narod razlikuje od drugoga i po kojoj
nacija traje, bez obzira na to to joj nedostaje poli
tika i dravna samostalnost.
Osnovno je, dakle, pitanje na koje do sada mnogi
funkcionalisti nisu nali zadovoljavajui odgovor: to
je to narod koji prerasta u naciju? itava funkcionalistika koncepcija o narodu kao politikoj asocijaciji
graana prestaje biti primjerena graanskom drutvu,
ako prihvatimo Rousseauovu tvrdnju da postoje na
rodi bez dravne i politike samostalnosti, i da je u
njih tenja za prerastanjem i za izgradnjom vlastite
nacije drave jednako snana kao i u razvijenih i
politiki samostalnih naroda!. Istraivanja Steina Rokkana upuena su upravo na1slijedee pitanje da li
narod moe dobiti naznaku nacije tek iz drave ili iz
nekog drugog drutvenog supstrata, ili iz obojeg. Nje
gova istraivanja evropskih i drugih nacija upravo
imaju cilj da upotpune funkcionalistiko shvaanje na
cije kao politike zajednice, ne toliko u graansko-asocijacijskom utemeljenju, ve u kulturnim zajed
nicama. to je pak sama narodna zajednica, bez ob
zira na-mogue drutvene naznake te zajednice, na to
pitanje nisu odgovorili ni Rokkan ni Parsons; to je
predmet izuavanja teoretiara sistemske i kibernetske orijentacije, a naroito su se time bavili Karl
Deutsch i David Easton.*
*o C arl J. Friedrich, The Nation: Growth or Artefact?, u zbor
niku M. Albertini i dr. (ed) L'idee de Nation, Presses Universitaires
de Frances, Paris 1969, str. 23.

82

Nacija kao sprega asocijacije graana


i kulturne zajednice
Stein Rokkan nastoji odgovoriti na pitanje o specifi
nosti evropskih nacija, velikih koje su ve svoju spo
sobnost za ivot pokazale kroz srednji i suvremeni
vijek i malih koje svoju trajnost grade na najrazliijim
posebnim obiljejima a poglavito se radi o zasebnosti
kulturnog i politikog ivota.21 Ono to odlikuje sve
nacije zapadne, sredinje i istone Evrope za razliku
od prekomorskih ili nacija koje se izvode iz drave
jesu odlike zasebnog kulturnog ivota, postojanje
snane vjere u zajedniko etniko podrijetlo iz ega
su roene svijest i volja za samostalnou.
Odakle malim nacijama mo za odvajanjem iz je
dinstvenih ili zajednikih drava, odakle im volja da
ivot velike zajednice smatraju manje podobnim od
samostalna ivota. Ve smo spomenuli rascjep koji
postoji izmeu graanina kao ovjeka, kao lana
drutvene zajednice i drave. Kategorija dravljanina
citoyena komplementarna je sa dravom i jedno
bez drugoga ne moe niti teorijski niti zbiljski biti
izvedeno. Graanin pak kao zbiljsko i osjetilno bie
nosi ljudska prava i ope slobode koje mu pripadaju
neovisno i protiv drave, a to isto vrijedi i za veinu
njegovih drutvenih prava: prava na informiranje,
slobodu vjeroispovijesti, ideologijsku slobodu, slobodu
govora, druenja itd.
Graanin imade pravo samoopredjeljenja i protiv
drava, on moe kao graanin svijeta stajati s onu
stranu svih drava i zajednica stoga to: Pravno pro
matrano, temeljna prava stvaraju prednost u korist*I,
11 Stein Rokkan, Nation Building, Citizenship and Political
Mobilization: Approaches and Models, u knjizi: S. Rokkan, Citi
zens, Elections, Parties, Universitetsforlaget, Oslo 1970, str. 11; S.
Rokkan, Nation Building, Current Sociology, Vol. XIX, No. 3/1971;
S. N. Eisenstadt, S. Rokkan (ed), Building States and Nations, Vol.
I, II, Sage Publications, London 1973: S. Rokkan, Dimension of
State Formation and Nation-Building: A Possible Paradigme for
Research on Variations within Europe, u zborniku: Ch. Tilly, The
Formation o f National States in Western Europe, n. dj, str. 561.
6

83

prava individue, a protiv dravne snage prinude.22


Ako se pojedinac moe odvojiti i stajati nasuprot
dravi kojoj pripada, logino se zbilo i to da su gra
ani istomiljenici i pripadnici iste nacije, smatrali te
meljnim ljudskim pravom da svoju nacionalnu zajed
nicu integriraju razarajui mnotvo drava u kojima
je ivjela. Tako su stvorene, primjerice, njemaka i ta
lijanska drava. Slino tome, utemeljujui svoju dje
latnost u temeljnim pravima graanina koja mogu
biti i protiv drave, graani malih nacija, u pravilu,
kao graani drugoga reda u velikim dravama ostva
rili su svoju dravnu samostalnost ozbiljujui pravo
graanina na samoopredjeljenje. Graanin kao nepo
sredni pripadnik male nacije ne moe podnijeti sramni
poloaj graanina drugog reda samo stoga to je pri
padnik odreene nacije pa trai da dravnom samo
stalnou svoje nacije izbori sebi pravo da bude graa
nin u punom smislu rijei. Pravo ovjeka, pravo
graanina na samoodreenje istodobno je i pravo o
vjekove ili graaninove zajednice na samoodreenje.
Ideja nacije je dakle posljedica prava ovjeka na
samoodreenje kako F. Neumann veli i protiv dr
ave.
Stein Rokkan je pokuao otkriti snagu nacije iz
sveze prava graanina na samoodreenje i prava na
cije na samoodreenje s interesom da se sva dostig
nua suvremenog svijeta u svim aspektima drutve
nog ivota ostvare kako u pojedincu tako i u njegovoj
nacionalnoj zajednici. Moderna ideja nacije tako po
vezuje ideju slobode i samoopredjeljenja pojedinca i
narodne zajednice sa voljom za ekonomskom, politi
kom, drutvenom i kulturnom moi i razvojem. Kroz
proces formiranja nacije pravo na samoopredjeljenje
se integrira s neposrednim i stvarnim elementima
drutvenog ivota i sa eljom da se u vlastitoj kui od
nosno zajednici osjea bogatstvo, imunost, intelek
tualna ivost a na temelju toga zadovoljstvo zbog po
stignutog prestia.
Sto nacija eli postii ozbiljenjem prava na samo
odreenje? Stein Rokkan se posluio teoretskim mo F. Neumann, n. dj, str. 88.

84

delom Talcotta Parsonsa demonstrirajui funkcionalne


aspekte globalnog drutva kao toke kojima nacija
usmjerava svoje snage. T. Parsons smatra da globalno
drutvo moemo predoiti kao sustav akcije i stoga,
kao cjelina mora ispuniti etiri funkcionalna zahtje
va.23 To su 1) smislena i vrijednosna orijentacija sub
jekata akcije; 2) orijentiranje sustava prema ciljevima
i njihovo sreivanje prema potrebama samoga su
stava; 3) integracija svih segmenata i diferencirajuih
elemenata u drutvu i 4) prilagodba sustava na prirod
nu i drutvenu okolinu. Stein Rokkan smatra da svaka
nacija pravom na samoodreenje eli postii punu
mo i kontrolu nad svim nabrojenim elementima: 1)
ujedinjujui graane smisleno i vrijednosno ini mogu
im odravanje napetosti i sukoba u naciji to ini bit
drutvenog ivota, ali na taj nain da interiorizirane
ope i nacionalne vrijednosti prijee prerastanje unuttranjih sukoba svih vrsta u opasni nacionalni razdor;
2) orijentacija prema ciljevima oituje se kao politiki
podsustav nacije. Politiki podsustav ima funkciju pri
kupljanja podrke i snage graana radi ostvarenja
unutranjih i vanjskih ciljeva. 3) Integracija drutva
ozbiljuje se putem normativnog poretka kojemu je
funkcija legitimiranje sistema na bazi vjere da su
postojee institucije, zakoni i drutveni odnosi dobri,
korisni ili ak i idealni, stoga su po miljenju graana
za njih obavezujui. Legitimitet koji nacija prua lei
u vjeri samih graana u norme a ne izlazi iz snage
drutvenih centara moi. 4) Nacija eli tako vladati
svojom privredom, zemljom, resursima i kadrovima
da njihovom povezanou putem industrijalizacije, ur
banizacije, obrazovanja uspjeno poveava standard
i blagostanje ljudi.
U ovu shemu Rokkan unosi relaciju centra i peri
ferije, s tim to u centar smjeta politiki sustav, a na
periferiju pojedince razliito vrijednosno socijalizirane
unutar lokalnih zajednica. Politiki sustav neposredno
se povezuje s lokalnim zajednicama posredstvom vla
sti, politike moi i fizike sile, dok se pravni i nor
mativni poredak centra i periferije povezuje organiza23 S. Rokkan, Citizens, Elections, Parties, n. dj, str. 96.

85

ijom sudstva i zakonodavstva. Kakva e biti struk


tura drave, politike, zakonodavstva i sudstva ovisi
prvenstveno o ekonomskoj podstrukturi drutva o
odnosu primarne, sekundarne i tercijarne ekonomije,
0 odnosima radnika i poslodavaca i drugih meuslojeva. Procesi jaanja ili slabljenja dravne, politike
1 pravno-normativne kontrole centra nad periferijom,
pod neposrednim utjecajem ekonomskog i ireg drut
venog ivota, ulaze u podruje teorije izgradnje dr
ave.
S druge strane, procesi unutar relacije centar-periferija koji nastaju utjecajem kulturnih, jezinih, reli
gioznih i etnikih zajednica na jaanje ili slabljenje
integracije ili dezintegracije centra od periferije
potpadaju u sklop teorije o izgradnji nacija. Shodno
tome, drava i nacija su dva teorijski diferencirana
podsustava drutva, kao to se razlikuju meu sobom
dravnost i nacionalnost.
U pravilu, procesi formiranja nacija neprijeporno
ulaze u domenu kulture i po tome u domenu stvaranja
narodne zajednice; meutim, tamo gdje se kultura i
zajednica drutvenog centra ne mogu stopiti s kultu
rama i zajednicama periferije dolazi do stvaranja dviju
politikih zajednica, od kojih jedna tei proirenju
s teritorijalno-dravnom cjelinom, a druga tei odva
janju i samostalnosti. Ekonomski podsustav ne nosi u
tolikoj mjeri u sebi tendencije razbijanja drave kao
cjeline; za Evropu to je svojstveno zajednicama koje
se utemeljuju u kulturi. Kako je nacija po svojoj biti
integrativni podsustav drutva, njezino je izvorite u
onoj drutvenoj strukturi koja najjae odrava cjelinu
drutva, i koja, s druge strane, najvie prijeti integra
ciji drutva.
Stein Rokkan zakljuuje da teritorijalno-kulturni
rascjep na relaciji centar-periferija ulazi u domenu
nacije, jer na toj relaciji nastaju nacije a ne na osnovi
vlasti asocijacije dravljana ili graana u irem zna
enju rijei. Evropske nacije nastaju nakon industrij
ske u nacionalnim revolucijama, izvorite kojih je,
kae Rokkan: Sukob kulture koja iz centra nastoji
izgraditi naciju s poveanim otporom etnikih, jezi
nih i religioznih zajednica, razliitih od centra, kao

podreena populacija u provincijama i na periferiji.2'*


Rezultanta takvih sukoba je stvaranje velikog broja
nacija, ne samo Istoka ve i Zapadne Evrope. Primje
rice, to su velike nacije poput Italije i Njemake,
zatim Norveka, Finska, Island, Belgija, Luxembourg
i Irska, koje su vlastitu izgradnju dovele do stupnja
dravne samostalnosti na bazi zajednice kulture, reli
gije i etniciteta, dok su nedovreni procesi formiranja
nacija tako oiti i u ostalim velikim zapadnoevropskim
dravama poput panjolske, Engleske i Francuske, ba
radi toga to su ove stoljeima nastojale da im se
drava poklopi s nacijom. Drugim rijeima, dravna
vlast, politika mo i fizika sila postali su mediji
kojima su se sluile jae nacionalne zajednice da bi
asimilirale male i periferne narode i da bi osigurale
jo vie moi, vlasti i teritorija.
Premda Stein Rokkan na kategorijalnom planu
zaostaje u analizi za Bendixom ili Parsonsom i premda
su njegova teorijska razmatranja nerijetko dvoznana,
jer je stvarao model na bazi nekoliko poznatih funkcionalistikih radova, ipak su njegove povijesno-komparativne analize dragocjeniji dio rada, iz kojih se
njegova misao moe uiniti providnijom. On je, za
pravo, komparativnom analizom pokazao da su na
rodne zajednice, koje su svoju individualnost mogle
izraziti na kulturnom planu, postale vie ili manje
jezgro iz kojega su izrasli narodi s veim ili manjim
uspjehom u ostvarenju ekonomske, politike i dravne
individualnosti.
Napomenuli smo ranije da je Stein Rokkan ovakvo
Parsonsovo shvaanje nacije implicite napustio u
prilog miljenju da graansko drutvo oslobaa poje
dince i narodne zajednice, nevano je kakvog uteme
ljenja, da same odabiru svoj put daljnje izgradnje.
Prema Rokkanovu shvaanju, sama asocijacija gra
ana nije po sebi nacionalna zajednica, nego ona tek
omoguuje da se jezine, etnike i druge narodne za
jednice transformiraju u nacije. U tom pogledu, sa
stajalita nacije kao narodne politike zajednice, ne
postoje razlike u strukturi amerike i ostalih evrop
14 Isto, str. 102.

87

skih nacija. Na to e Karl Deutsch usmjeriti svoju


panju. No, o tom emo podrobnije u kasnijem izla
ganju.
Osvrnimo se nakratko na komparativno-povijesne
analize o tome kako je graansko drutvo u pojedinim
podrujima Evrope djelovalo na formiranje i izgrad
nju nacija.
Stupanj razvijenosti i strukture graanske klase,
njezina samostalnost ili ovisnost o feudalnom poretku,
kao i povijesna batina kulturnog i etnikog ivota,
djelovali su na odabiranje specifinih putova u formi
ranju i izgradnji nacija. Tri pojasa unutar srednjo
vjekovnih feudalnih drutava daju specifinost drut
venim porecima na kojima Rokkan temelji svoja
uopavanja. Prvi pojas ine drave Zapadne Evrope:
Velika Britanija, Francuska, skandinavske drave Dan
ska i vedska, te na jugu Evrope panjolska: drugi
pojas obuhvaa sredinje evropsko podruje na relaciji
sjever-jug, kuda su tijekom srednjeg vijeka protjecali
glavni trgovaki putovi. Trei je pojas smjeten na
istoku Evrope, gdje su uz Prusiju dominirala tri impe
rija austrijski, ruski i turski.
U Evropi je odlunu ulogu u izgradnji buduih
nacija i drava imala graanska klasa locirana u jakim
urbanim i administrativnim centrima i spletovima gra
dova iz kojih su se irile pojedine drave ili iz kojih
su izrastala suprotstavljanja takvom irenju. U raz
vitku Evrope, prema Rokkanovu miljenju, srednjo
vjekovni trgovaki pojas gradova-drava, koji se pro
tezao od Sredozemnog mora do Atlantskog oceana,
djelovao je na stvaranje federalnih i konfederalnih
unija gradova-drava, to je prijeilo put tvorbi velikih
i jakih drava i njihovu prerastanju u takve kulturne
zajednice koje bi uz pomo drave osigurale nacio
nalnu revoluciju. Velika gustoa gradova unutar ovog
podruja oteavala je ustolienje jednog grada koji bi
se nametnuo ostalima, napominje Rokkan.
Nakon otkria novih zemalja umanjuje se znaenje
trgovakih putova centralne Evrope u korist pomor
skih trgovakih putova, to je imalo za posljedicu
jaanje pomorskih velesila: Nizozemske, Britanije,
Francuske i panjolske. U ovom podruju ne postoje

spletovi gradova, ve pojedini urbano-vojni centri,


potpomognuti financijskom moi graanske klase, naj
prije vre konsolidaciju feudalnih drava, da bi po
tom izvrili prodore u prekomorske zemlje.
U istonom dijelu Evrope dominirala su tri im
perija Rusija, Turska i Austrija s Prusijom. U ovim
zemljama feudalne dinastije odravaju vlast iz jakih
urbanih sredita; meutim, za razliku od evropskog
Zapada, izvorite financiranja nije u veoj mjeri ba
zirano na djelatnostima graanske klase, ve je to
bogatstvo od zemljoposjeda i rada seljaka-kmetova.
Drava je pomagala proizvodnju poljoprivrednih do
bara i njihovu trgovinu. Dakako da je potpora plem
stvu znaila zaostajanje u manufakturnoj i industrij
skoj proizvodnji, to je utjecalo na strukturu i razvoj
drutva. Istok je gradio svoju mo na velikom broju
nekvalificirane radne snage, na ekstenzivnom sustavu
poljoprivrednog privreivanja, dok je Zapad zarana u
manufakturama, industriji i poljoprivredi proizvodnju
temeljio na kvalificiranom i strunom osoblju, to je
bilo razlogom trajnog intenziviranja proizvodnje i po
veanja komunikacija meu ljudima.
Ekonomsko-politike strukture kasnog srednjeg vi
jeka ostavile su duboke brazde u razdoblju industrij
ske, demokratske i nacionalnih revolucija u tri na
vedena pojasa. Zajedniko im je svima da je graanska
klasa radi potreba proizvodnje i trgovine u okviru
vlastite drave poticala kulturnu i komunikacijsku
homogenost drutva, ona je poticala stvaranje naroda
u modemom znaenju te rijei. U sredinjem pojasu
Evrope, renesansa u Italiji, a reformacija u Njemakoj
i sjevernim zemljama Evrope, uobliuju narodne je
zine standarde. Njihovo izvorite, dakako, nije u
vertikalnoj vojno-politikoj strukturi, ve u meupovezanosti graanske klase u spletovima talijanskih i
njemakih gradova. Kulturna homogenizacija je u cen
tralnim dijelovima Evrope prethodila formiranju na
cija, no nepostojanje adekvatnog politikog sustava
sprijeilo je ranu politizaciju narodnih zajednica u
Italiji i Njemakoj.
U zapadnim zemljama Evrope, uz formiranje jakih
urbanih sredita i uz ubrzani razvoj graanske klase.
89

postojao je jedan dodatni elemenat koji nije postojao


u centralnom pojasu Evrope: to je izrazito jaka dr
ava. Kulturnu homogenizaciju stanovnitva pojaa
vala je i sama dravna administracija, negdje sa vie
a negdje s manje uspjeha. Jezina asimilacija u nekim
zapadnim zemljama nije znaila i narodnu asimila
ciju, to je nakon nacionalnih revolucija pojedinih ze
malja rezultiralo stvaranjem nacija putem secesije.
Rokkan napominje da su Norveka, Belgija, Luxem
bourg, Irska, Island i Finska nastale kao posljedica
nemogunosti da kultura centra homogenizira ne samo
jezino, ve i etniki pojedine narodne zajednice.
Tamo, pak, gdje je to unekoliko i uspjela (primjerice
koti i Velani u Britaniji, Baski i Katalonci u panjol
skoj, Bretonci i Korzikanci u Francuskoj) duboki se
oiljci osjeaju u nacionalnoj zajednici.
Na zapadu Evrope postoje jake drave i jake gra
anske klase, u centralnom pojasu jaka graanska
klasa bez jake drave, dok je na istonom dijelu pri
sutna jaka drava bez razvijene graanske klase. Mi
nimum komunikacija i drutvene pokretljivosti koji je
bio potreban za odranje feudalnih drava istone
Evrope nije bio prijetnja odranju etnikih i na
rodnih zajednica i njihovoj kasnijoj politizaciji tije
kom nacionalnih revolucija. Proces germanizacije, ma
arizacije, rusifikacije itd. u istonim dijelovima Ev
rope nije bio rezultat spontanog drutvenog razvoja,
ve politiko-administrativna akcija koja je samo
pojaala ve mobilizirane narode u tom podruju u
njihovim zahtjevima za veom autonomijom i za for
miranjem vlastitih drava.
Pokuavajui dati rezime Rokkanovu razmiljanju,
moemo ponoviti njegovu misao da je teko razumjeti
formiranje i kasniju izgradnju evropskih nacija ako
se ne vratimo u rani srednji vijek, kada kao novi nu
kleus drutva graanstvo, koje je izvrilo preokret
unutar ekonomske sfere drutva, iznosi na vidjelo u
sebi skrivenu strukturu nove zajednice koju danas
znamo kao narod i naciju. Kljuni dogaaji u tom raz
voju vezani su za nastanak velikih evropskih gradova
i za irenje narodnog jezika koji je bio medij povezi
vanja mase ljudi sline kulture. Rokkan u tom smislu
90

saima svoju misao: Pismo i grad odluie sudbinom


Evrope. Uz grad je vezana sfera ekonomije i politike,
a uz pismo na narodnom jeziku kulture, narodni
jezici, narodni identiteti i nacije. Grad i pismo omogu
ili su graanskoj klasi da ozbilje u naciji onu na
rodnu zajednicu koja je postojala u samoj klasi i koju
je trebalo osloboditi feudalnih spona.
Iz ovih shvaanja eminentnih predstavnika funkcionalizma o odrednicama, nastanku i izgradnji nacija
nameu nam se dvije misli kao zakljuak.
Kao prvo, izrazili bismo miljenje da graanski
mislioci, od kojih su funkcionalisti dosad najsustavnije
promiljali suvremeno drutvo, trae mogunost ob
janjenja daljnjeg opstanka i razvoja graanskog
drutva radikalizirajui naela, na kojima je gra
eno, do krajnjih granica. U tom smislu izgradnja na
cija, kako su je predloili autori poput Marshala, Bendixa, Parsonsa i njihovih istomiljenika, ima smisao
unoenja principa jednakosti svih graana u sve sfere
i podsustave drutva, ne samo na razini formalnog
dravno-pravnog odreenja ve na razini stvarnih
drutvenih odnosa, radi stvaranja takvih integrativ
nih veza meu ljudima koje odgovaraju razvoju svi
jesti o jednakosti svih ljudi bez razlike i razvoju po
treba visoko razvijenog drutva, u kojemu tek rad
punopravnih graana daje rezultate adekvatne tim
potrebama. Kao drugo, razvojem svijesti o neophod
nosti izjednaavanja svih pojedinaca kao graana,
prodire ideja i o neophodnosti izjednaavanja u pra
vima i u stvarnosti svih ljudskih zajednica, koje sebe
smatraju zajednicama i narodima, a ne da se to pravo
garantira samo onim zajednicama koje nazivamo dr
avama, odnosno nacijama-dravama. Obje su ove
tendencije prisutne u razmiljanjima znanstvenika
funkcionalista, to je po naem miljenju poslje
dica razvoja samog graanskog drutva, koje vlastitu
krizu eli prebroditi ozbiljenjem vlastitih naela.

91

NACIONALNE VRIJEDNOSTI KAO IDEALI

Ozbiljenje nacije kao idealne vrijednosti


Jedan broj suvremenih teoretiara pokuava nai
pravi odgovor na pitanje: koje je to svojstvo koje
ideja nacije nosi u sebi da moe zadovoljiti interese
i potrebe izrazito razliitih drutvenih grupa, suvreme
nih i tradicionalnih, dapae i veoma niskog stupnja
razvoja kao to su plemenske zajednice? Kako to da
nacija odgovara potrebama zajednica potpuno razli
ita sadraja, primjerice, vjerskog, jezinog, politikog,
teritorijalnog ili isto rasnog? U tom engleski sociolog
Anthony Smith zapoinje svoje istraivanje nacije kao
ideala: Od svih vizija i uvjerenja koja su se otimala
za ovjekovu podrku i lojalnost u suvremenome svi
jetu, najraireniji i najtrajniji je nacionalni ideal.
Druga su uvjerenja postigla spektakularne i kratko
trajne uspjehe ili su imale trajno uporite u ponekoj
zemlji. No, nijedno nije bilo tako uspjeno da bi pro
drlo u sve dijelove globusa i da na tomu idealu pri
vue ljude sviju vrsta, ljude sviju obiaja i to u svakoj
zemlji (...) Ni jedna poznata ideja nije bila sposobna
da udari peat po cijeloj zemaljskoj kugli i da, na taj
nain, podari svima najevidentniji doivljaj identi
teta.1
Doista je nacionalna ideja, vie nego bilo koja
druga, sve razlike meu ljudima priznala i svim no
siocima tih razlika i posebnih oblika drutvenog i
vota, otvorila prostor za tekovine modernog drutva:
1 A nthony D. Smith, Nationalism in the Twentieth Century,
M artin R obertson, O xford 1979, str. 1. Ernest G ellner konstatira
slinu stvar u knjizi Thought and Change, Weidenfeld and Nikolson, London 1972, str. 147179.

92

za industriju i suvremenu tehnologiju, znanost i obra


zovanje, masovnu kulturu i komunikacije, demokratski
sistem i ideju socijalizma, vispk stupanj blagostanja,
bezbrinosti i dugovjenosti itd. Ako ostvarenje ideala
nacionalne slobode prua i najslabijim i najneznatnijim narodnim zajednicama da e postii mo da pre
skoe zaostalost, da svima obznane svoju egzistenciju
i da tako ostvare tenju za ugledom i prestiem, tada
taj ideal mora biti iri i jai od svojstava koje svako
drutvo nosi kao zajednica trita i politiki sustav.
Da bismo slijedili misao suvremenih autora o naciji
kao idealnoj vrijednosti koja sve ovo omoguuje, po
trebno je ukratko razloiti njihovo miljenje o tome
to je nacija. Nae postavljanje problema, dakako,
nije korektno do kraja. Naime, prema miljenju koje
pratimo, nacija nije primodijalna drutvena grupa
koja raa odnos prema sebi kao idealnoj vrijednosti,
ve sasvim obrnuto: nacionalna ideja kad se prihvati
raa naciju kao zbiljsku drutvenu grupu.
Nacija svoj opstanak duguje postojanju identiteta
najrazliitijih vrsta i, konzekventno, postojanju raz
lika medu drutvenim skupinama. Par identitet-razlika, a to je ve postalo oito, ak minimalne razlike
stvaraju identitet i istiu zasebnost na razini svijesti i
samostalnost na razini aspiracija. To su, da se poslu
imo terminologijom sociologije znanja, socijalni uvjeti
nastanka i ivota nacija. Razlike mogu biti dvovrsne:
na razini svojstava (razlika u jeziku, vjeri, politikom
sustavu, ekonomskom ivotu itd) i razlike u postig
nuu veeg ili manjeg stupnja razvoja ili samostalnosti
u bilo kojoj vrsti ljudske djelatnosti. Nekad su odlune
razlike u jeziku, vjeri ili ekonomskom poretku a po
nekad razlike u stupnju gospodstva, stupnju jedna
kosti, razini iskoritavanja i eksploatacije, nesigurno
sti i poniavajuih stanja^ Austrija, kao dio iste
njemake jezine i narodne zajednice, nije . .stala dije
lom njemake nacije stoga to nije prihvatila drugoraz
rednu i za nju poniavajuu ulogu u integraciji nje
makih drava.
Razlike horizontalnog karaktera koje se tiu svoj
stava i razlike vertikalnog karaktera kojima se iska
zuje razlika u moi, stupnju razvoja, odnosima domi
93

nacije i podreenosti imaju sline drutvene posljedice:


stvaranje narodnih zajednica. Ako su razlike u svijetu
tako mnogovrsne, neophodno je u svrhu otkrivanja
prerastanja jedne zasebne skupine ljudi, a razliite od
drugih, na vidjelo postaviti onaj elemenat koji, bez
obzira o kakvoj se razlici radi, skupine ljudi integrira
kao narod. Neophodno je, kako to veli francuski
marksist Roger Martelli u svojoj knjizi Nacija, defini
rati zajedniku toku na kojoj poivaju sve vrste
drutvenih razlika. Njegov je odgovor: Da bismo na
znaili i analizirali tu zajedniku toku, treba se po
sluiti jednim novim pojmom: to je etnicitet ili etnika
zajednica.2
Etnika zajednica je kod klasika, poglavito etno
loga, oznaavala opi tip zajednice kojemu su pripa
dali: rod, pleme, narod i nacija.
Ova shema nema odgovora na pitanje zato isti
narod ivi u vie nacija, odnosno zato nacija postaje
sposobnom dati isto nacionalno jedinstvo veem broju
naroda. Ova shema se pokazuje potpuno neprimjere
nom objasniti nastanak narodnih zajednica uslijed raz
lika u odnosima moi i nejednakosti.
Dakle, etnicitetom se naziva ono svojstvo naroda
ili drugog oblika zajednice kojim se ona razlikuje od
druge i na emu grai svoj identitet. Teorijsko isho
dite za ovakvo poimanje etniciteta, autori A. Smith,
J. M. Leclerq, sovjetski autor J. Bromley itd. nalaze
u sociologiji etnikih zajednica Maxa Webera. Weber
naime etnicitet poima na slijedei nain: Etnika zajednikost (u naem smislu) ne predstavlja zajednicu
ve samo faktor koji olakava udruivanje u zajednice
svih vrsta.3*
2 Roger M artelli, La nation (ethies, formations sociales, tra
ditions luttes olitiques en France), Editions sociales, Paris 1979,
str. 3.; Slino m iljenje zastupa i sovjetski etnolog J. Bromley, n. dj,
zatim A. Smith u knjizi Theories o f Nationalism, H arper Torchbooks, N. Y. 1972; V. Sutli, N arod i miljenje na narod, Kulturni
radnik, Zagreb 6/1981. itd.
* M ax Weber, Privreda i drutvo, Prosveta, Beograd 1976,
str. 327, tom I. Instruktivno je pogledati u tom pogledu tekst Ivana
Urbania, Kraj naroda kao predznak zbivanja nove epohe, Kul
turni radnik, Zagreb 6/1981, str. 330.

94

Etnicitet, u ovom kontekstu, vodi ka pitanju prvobitnosti ali ne vie u jednom dosta uskom etnologijskom odreenju ve u smislu uvjerenja, vjere i s toga
motrita i procjena posebnosti ivota u kojemu se
neka zajednica nalazi. to je to zajedniko razliitosti
kao takvoj, odnosno, to je zajedniko a ujedno je
differentia specifica u drutvenim skupinama? Za
drutvene grupe koje prerastaju u nacije to je slije
dee: (...) mi emo 'etnikim' grupama nazvati one
grupe ljudi koje na osnovi slinosti u vanjskom izgledu
ili u obiajima, i u jednom i u drugom, ili na osnovi
sjeanja na kolonizaciju i seobu, gaje subjektivnu
vjeru u zajedniko porijeklo, tako da ta vjera postaje
znaajna za propagiranje formiranja zajednica.'*
Etnicitet u modernom odreenju nije vie struk
tura, npr. srodstvena, gdje su odnosi izmeu pripad
nika zajednice krvno i rodbinski utanaeni, ve je na
razini kulture koja se iskazuje kroz uvjerenje i vjeru.
Stoga je, istie veina spomenutih autora, samom po
etku nastanka nacije dan duhovno-kulturni karakter
svake narodne i nacionalne zajednice, ime se zajed
nica otvara za sve ljude koji imaju ili ele imati slino
uvjerenje.
Etnicitet, nadalje, svoju snagu gradi na vjeri u dje
lotvornost prvog uzroka, praoca (Biblija) prvobitne
zajednice (marksizam), prajezika, to je tek slaba ilu
stracija duhovne potencije ovjeka da smatra jednu
stvar objanjenom, ili sebe smatra spoznatim, ukoliko
otkrije uzroke i etiologiju postojeeg stanja. Zato je
prvobitno stanje iz kojega je zajednica nastala toliko
znaajnoT^Stoga to je takav doivljaj proizvod jedne
skrivene zakonitosti svake zajednice, naime (...) ona
je tijelo, koje se dodue stalno obnavlja u izmjeni po
koljenja, ali koja u toj izmjeni postoji kao jedna te
ista. Prema tome, nalazimo neku prirodnu crtu u svim
tvorbama zajednice; irom cijele zemlje kod svih na
roda nalazimo drvo kao simbol zajednice. Zajednica
dodue stoji u povijesti, ali u svojoj unutranjosti4
4 M. Weber, isto, str. 327.

95

nema povijesti, ve samo trajnosti. Povijesni dogaaji


prodiru samo u nju, ali ne i iz nje.5
Zajednica je povijesna zajednica, dijeli sudbinu
povijesti, dakako uvijek ista moe sudjelovati u povi
jesti jer posjeduje unutranje vrijeme koje ju ini
uvijek istom i daje joj identitet. Ona nema identitet
iz nepodudarnosti prema drugim razliitim zajedni
cama ve posjeduje isto unutranje vrijeme, isti identi
tet i u razliitim povijesnim dogaajima i razliitim
vremenskim razdobljima. Stoga, primjerice sva povi
jest Kine pripada istom identitetu, a taj je kineski
narod. Isti se kineski narod razlikuje od Japanaca ili
Indijaca, ali taj isti kineski narod nosi jednu cjelo
kupnu svoju povijest a to je vie od etiri tisue go
dina, od dinastije Tsin i dinastije Ming i u suvreme
nom razdoblju, kolonijalnog poloaja, graanske Kine
ang Kai Seka i socijalistike Kine danas. Samo stoga
to traje jedan te isti narodni identitet a s njim i
drutvena svijest, stoga to ta ista svijest traje tisu
ljeima za razliku od pojedinca koji posjeduje konti
nuitet tek osamdesetak godina, mogua je i sama
povijest. Da bi postojala povijest pretpostavka je po
stojanje jednog nepovijesnog identiteta koji tu povijest
spoznaje, doivljava i prenosi generacijama'. Bez do
ivljavanja, sjeanja i miljenja istog subjekta, koji
se ne mijenja, nije mogue obnoviti sjeanje, ni do
ivljavanje, niti misliti o tome. Drugim rijeima bez
narodnih zajednica nema povijesti, jer ne postoji pret
postavka, a taj je kontinuitet, unutranje trajanje i
vrijeme koje ne podlijee promjeni.6
Budui da smo doli do biti zajednice a to je dugo
trajnost njezina identiteta bez promjene u povijesti.*
5 Hans Freyer, Uvod u sociologiju, Dubrava, Zagreb 1944, str.
157.
O vremenu kao trajanju za razliku od vremena kao mijenjanja
vidi kod Im m anuel Kant, Kritika istoga uma, Kultura, Beograd
1958, str. 118 126; J. F. Liotar, Fenomenologija, BIGZ, Beograd
1980; To vrijeme trajanje jest istodobno tem elj vremena promjena,
E. Husserl, Ideja fenomenologije, B IG ^, Beograd 1975, str. 84. U
duhu Husserlove filozofije pie i Burkart Holzner, The Construction
o f Social Actors A n Essay on Social Identites, u knjizi Phenome
nology and Sociology (Ed. Th. Luckmann), Penguin Books, N. Y.
1978, str. 291.

96

ono to je u njoj odluno na poetku za njezin identi


tet, to je taj isti princip koji je doveo do prvotnog
identiteta i objanjenja njezinih kasnijih stanja identi
teta, bez obzira kakva su i kada su se zbila. Otkriva
nje prauzroka je dakle objanjenje cjelokupnosti za
jednice u svim povijesnim dogaajima, a nije obja
njenje samo njezina suvremena znaenja i smisla.
Otkrivanje prauzroka samo je jedna strana koja je
praena doivljajem zajednikosti, a doivljaj zajednikosti, bez obzira da li je rije o istoj vjeri, jeziku
ili politikoj grupi, istodobno je doivljaj kontinui
teta zajednice. Doivljaj zajednikosti je dakle doiv
ljaj cjelokupne povijesti, a vjera u zajedniko porijeklo
objanjava tu povijest, daje joj smisao u njezinoj po
sebnoj egzistenciji. To se sada naziva etnicitetom.
Nita od onoga to posjeduje narod u smislu et
nike zajednikosti nije podobno da proizvede naciju.
Samo neke razlike meu ljudima posjeduju mo proiz
vodnje etnike zajednikosti, a ove pak kada pripo
mognu stvaranju naroda nuno vode u naciju. Nacija
je proizvod povijesti koji ulazi u bit suvremenih na
rodnih zajednica. Tomu je razlog drutveni odnos iz
kojega je izila sloboda i neposredna osjetilna ljudska
egzistencija pojedinca-graanina. Sve drutvene odnose
koji su proizveli modernog graanina treba uzeti kao
povijesni razlog raanja nacionalne ideje. Prema tome,
otkrit emo da je graanin proizvod novane privrede
odnosno robne proizvodnje, demokratskog politikog,
pluralistikog sistema, normativnog poretka koji ute
meljuje i legitimira sav narod te racionalni i utilitarni
svjetonazor. A. Smith nanovo postavlja pitanje: Sto
je zajedniko svim ovim vrstama drutvenih odnosa?
Unutar zapadne civilizacije, filozofije, racionalizma,
prosvjetiteljstva, liberalizma i socijalizma i kao ideje
i pokreta, on otkriva jednu zajedniku crtu: racional
nost koja prevladava u djelovanju, radu, odnosima,
porecima i dakako u grupama, institucijama i svim
zajednicama.
Za razliku od Talcotta Parsonsa, koji je naciju
pojmio kao asocijaciju graana unutar modernih dra
va, Anthony Smith dri da se graansko drutvo od
18. stoljea naovamo odlikuje napretkom u raciona7 N acija

97

litetu, kako u sferi industrije i znanosti, tako i u sferi


drutvenog poretka. Strunost, znanje i vjetina ute
meljuju opeprihvaeno naelo postignua (achieve
ment), odnosno konkurencije i uinka u ekonomskom i
duhovnom ivotu. Kao sveobuhvatnu osnovu na kojoj
se utemeljilo graansko drutvo i na primjeni ega
poiva njegova daljnja i suvremena modernizacija i
ekspanzija u sva podruja svijeta, Smith navodi usa
vravanje tehnologije proizvodnje i prodor znanstvene
svijesti u sva podruja ivota. U tom pogledu on go
vori slijedee: Strukturalno, modernizacija znai pri
mjenu znanosti i mainske tehnologije na sva pod
ruja drutvenog ivota, ona znai takvu djelotvornost
kojom se postie maksimum energije uz najnie tro
kove .. .7 Smithovo poimanje modernog drutva i
njegova razvoja poiva na veberijanskoj tezi, koju su
funkcionalisti podrobno razradili, da su osnovne ten
dencije graanskog svijeta poveanje diferencijacije
elemenata u drutvu, poveanje prilagodljivosti i djelo
tvornosti drutvene akcije i rada, te trajni napredak
u smjeru univerzalnog racionalizma i kozmopolitskog
odreenja graanina. Da bi se postigla visoka podjela
aktivnosti i djelatnosti, visoka efikasnost i univer
zalno izjednaavanje ljudi, graansko drutvo je usta
novilo racionalan poredak i racionalnu organizaciju
rada i ivota, koju Smith naziva, slijedei Weberovu
teoriju, birokratskim drutvenim ureenjem.
Racionalizam, od prosvjetiteljstva naovamo, po
staje sve znanstvenijim, jer je to potreba sve razvije
nijeg modernog drutva i u tom smislu sve drutvene
odnose ponikle iz suvremenosti ili iz tradicije ini sve
pozitivno racionalnijim i znanstvenijim.
Prema tome, Smith e zakljuiti da naciju i nacio
nalizam trebamo shvatiti kroz prodor znanosti i racio
nalnog birokratskog poretka graanskog drutva u
tradicionalne oblike etnikih i narodnih zajednica.
Suvremeni oblici naroda i nacije nisu, dakle, izraz
zajednitva koji je izvorno nastao kao oblik zajednice
graanskog drutva, ve su oni sekularizirani i na
racionalno-birokratskom ureenju ukorijenjeni tradi
7 A. Smith, Theories o f Nationalism, n. dj, str. 89.
98

cionalni tipovi kulturnog i etnikog zajednitva, skri


venog u feudalnim i drugim agrarnim drutvima. Od
reena slinost, bliskost i zajednitvo, koje se stolje
ima odravalo kao latentna struktura, postalo je
korijenom zajednice koja je neophodna i modernom
ovjeku, ali ne vie na tradicionalnoj kulturi i po
retku, ve u sprezi sa suvremenim racionalnim od
nosom, koji naciju kao zajednicu sekularizira, oslo
baajui je od religioznog i utopistikog odreenja.
Prema Smithu, nacija je smjetena negdje izmeu dvije
krajnosti izmeu ideala zajednice prisutne u reli
gioznim sustavima, gdje je prisutan mit o potrebi po
stizanja prvobitnog stanja zajednitva i modernih uto
pistikih sustava u kojima je zajednica prebaena u
budunost. Nacija se ne moe svesti na asocijaciju
graana, kao to smo to uoili kod Parsonsa, kad
objanjava trendove u izgradnji nacija, niti se nacija
moe svesti na etniku zajednicu u kojoj bi jezik ili
kultura bili odluni. Objanjavajui svoju misao Smith
veli: Neprijeporna je injenica da etnicitet igra od
lunu ulogu u mnogim dijelovima svijeta, tako da se
Zapadna Evropa javlja tek kao jedinstveno podruje
s tog aspekta. Mi elimo pokazati da je snaga i oblik
nacionalizma danas prisutna rezultanta sprege veoma
starih i nekih relativno modernijih inilaca, tu mislimo
naroito na meuzavisnost etniciteta i birokracije.8
Masovna demokracija nalije je birokratskog po
retka graanskog drutva, a nacija je, shodno tome,
masovna sekularizirana znanstvena zajednica odre
ene etnike skupine, iji je nuan uvjet racionalna
organizacija (birokracija) cjelokupne zajednice i svih
njezinih pojedinanih dijelova. Iz ovakvog shvaanja
nacije slijedi da su nedostatne etatistike definicije
nacije, koje naciju poistovjeuju s dravom, a niti
su dovoljne definicije nacije koje polaze od iste tra
dicionalne kulture, jezika, odnosno isto etnicistike
teorije.' Ukoliko Smith pokazuje da je etnicistiki pri
stup povoljniji da objasni vei broj prisutnih nacija
u svijetu, on taj svoj pristup detaljno eksplicira i, kao
to smo vidjeli, unosi neke kljune initelje ukorije
8 Isto, str. 90.

99

njene u graanskom drutvu. Po nemu, to su nepo


sredno pripadanje naciji uz jednakost graanskih
prava, to je i racionalna vertikalna integracija na bazi
odreene politike moi i zajednikog ekonomskog
sustava.9
U daljnjem analiziranju nacije iz znanosti i tehno
logije, odnosno iz svih oblika djelatnosti i rada koje
sve vie postaju znanstvenim a manje se temelje u i
vom fizikom radu, Smith dolazi do jednoznanog
evolucijskog procesa, koji je u marksistikim teori
jama izrazit, a sastoji se u tome da se strukturalno i
genetski pokazuje slijed: pleme, etnika zajednica,
nacija i nacija-drava.
Razlika, pak, u formiranju nacija izmeu Zapada
i ostalog dijela zemaljske kugle poiva na tome
da li je moderni birokratski poredak graanskog
drutva samonikao ili uvezen u pojedinu zemlju.
Ondje gdje nije samonikao vladajua birokracija
politika, vojna, ekonomska itd, koja je veinom sa
stavljena od stranaca stvara politike jedinice
drave u kojima se postupno stvara jedan zajed
niki kvazi-etniki sentiment, iz kojega se moe
roditi svijest o identitetu i nacionalna homogenost.
U tim zemljama nacija nije sastavni dio modernizacije
ve je njezina posljedica.
Etnika zajednikost kao istovrsnost u svim razli
kama meu ljudskim skupinama ne moe pretopiti
svoju praznu trajnost i unutranju nepovijesnu vreme-
A. Smith predlae slijedee definicije:
Nacija je grupa ljudi koja posjeduje zajednike i od drugih grupa
razliite elemente kulture, objedinjen ekonomski sustav, graanska
prava jednaka za sve lanove, osjeaj solidarnosti podrijetlom
iz zajednikog iskustva i koja posjeduje zajedniki teritorij.
Nacija drava je ona nacija koja faktiki posjeduje teritorijalni
suverenitet i odreen stupanj vlasti nad samom sobom.
Nacionalni osjeaj je svijest pripadnosti naciji i osjeaj solidarnosti
s njezinim lanovima; to je takoer elja za jaanjem, slobodom i
jedinstvom nacije.
N acionalizam je ideologijski pokret za postignuem i odranjem
autonom ije i individualiteta vlastite drutvene grupe, od kojih
neke shvaaju taj pokret kao sredstvo za daljnom izgradnjom
nacije ili za konstitucijom mogue nacije (Theories of Nationa
lism, isto, str. 26).

100

nitost u racionalnu strukturu, niti se racionalni sustav,


i sve ono to on u sebi nosi, moe povezati sa svim
oblicima zajednica koje nalazimo na kugli zemaljskoj.
Da bi povijesni dogaaji modernog drutva prodrli
u narodne zajednice svih vrsta, a da ne unite samu
zajednikost, pretvarajui je u neku vrstu racionalnog
kompromisa, potreban je jedan drugaiji svijet razliit
od oba sastavna elementa nacije. Spomenuta dva
aspekta mogue je nai u jednoj naciji samo stoga to
se nacija uzdie do idealnog svijeta vrijednosti, iz ko
jega proizlazi obveza i prinuda, gotovo nunost da
svaka nacija dosegne najviu moguu razinu koju sa
sobom nosi racionalna kultura modernoga drutva.
Nacija stoga ne pripada podruju injenica niti svijetu
pojmova, ve ulazi u svijet vrednovanja, ideala, ideo
logija i kulture. Nacija ima funkciju da kao idealna
vrijednost narodnu zajednicu kultivira, usavrava i
razvija u skladu sa zahtjevima modernoga drutva.
Stoga ona prekida svaku vezu sa samom zbiljom, ona
naprosto kao vrijednost obvezuje na poslunost Pre
kid nacije i zbilje radikalno formulira francuski socio
log J. Leclerq: Ukratko, nacionalno je puka rije
koja nita ne odreuje, ak naprotiv, postavlja se u
odnos sa onim to ne posjeduje nikakvu vezu s poru
kama koje upuuje.10
Odreujui naciju kao ideal, Anthony Smith, pri
mjerice, u njoj vidi sklop niza vrijednosnih orijenta
cija, koje ideologijski, moralno i djelatno obvezuju
ljude. Sastavne vrijednosti nacije kao ideala su: 1)
ideja samostalnosti zajednice,- 2) zahtjev za njezinim
jedinstvom i nedjcljivou; 3) osjeaj patriotizma i
uspostava kriterija kojima sc razlikuje patriotizam
od nacionalizma; 4) ideja bratstva, dakle pluraliteta
i tolerancije, te suradnje i saveza; 5) vrijednosni svijet
naprosto legitimira volju za mo stoga to je volja
za mo ono, odakle se postavljaju nacije kao vrijed
nosti.^
Graansko drutvo je razvilo individualizam kao
ideologiju koja zahtijeva od pojedinaca da sami svo
10 Jean Michel Leclerq, La nation et son ideologic, Anthropos, Paris 1979, str. 345.

101

jom moi naine sve to mogu, ne traei, bez potrebe,


pomo drugih ljudi, ovjek postaje kova svoje sree.
Ideologija individualizma vai i za nacije, a to znai
da e one pokuati same rjeavati svoje probleme i da
e stoga same preuzeti odgovornost i pravo za svoje
usavravanje i razvoj. Ovom idejom zapoinje novo
vjekovno razdoblje nacionalnog ivota, a nju je pregnantno iznio pred dvjesto godina J. J. Rousseau: Evo
dakle principa, koji bi po mome miljenju trebali
posluiti kao osnova njihovom (korzikanskom op.
Z. L.) zakonodavstvu: iskoristiti sve mogunosti svoga
naroda i svoje zemlje, skupiti i razvijati svoje vlastite
snage, osloniti se samo na njih i ne pomiljati vie
na strane sile kao da nijedna ne postoji.11
Sve drutvene institucije modernog drutva, naro
ito obitelj, odgojne i obrazovne, profesionalne itd,
pripremaju mlade ljude na samostalnost u poslu, obi
teljskom ivotu, a naroito u profesionalnoj djelatno
sti. Razvoj drutva ka drutvu profesija upravo takvu
samostalnost pretpostavlja i jo vie podstie. Voe
naroda i sam narod koji imaju povjerenja u sebe, u
svoje ljude i potencije osjeaju obvezu da se oslanjaju,
prvenstveno, na vlastite snage i da se izbore da se
tako mogu ponaati. Da bi se postiglo puno iskorita
vanje vlastitih snaga svih vrsta, nacija se uzdie do
toke motrita s koje vrednuje i ocjenjuje svoju samo
stalnost i svoju sposobnost koju usmjerava kako i
kamo eli. Samostalnost u djelovanju predstavlja sa
mostalno raspolaganje sobom to je i najvaniji zada
tak to ga narodu namee ideal nacije. Poznato je da
je ostvarenje samostalnosti mogue ukoliko se nacija
kao ideal oivotvori u zbilji kao jedinstvena i nedje
ljiva cjelina. Moda je J. G. Fichte bolje od drugih
izrazio miljenje koje nam otkriva razloge koji ob
vezuju ljude da ostvare jedinstvo nacije: Prvotne,
izvorne i istinske nacionalne granice drave su. bez
sumnje, unutranje granice. Ljudi koji govore istim
jezikom, spojeni su mnotvom nevidljivih prirodnih
veza, prije negoli su zapoeli sa zajednikim ustano
11 J. J. Rousseau, N acrt ustava za Korziku, Politika misao,
Zagreb 1/1979, str. 120.

102

vama; ljudi se meusobno razumiju i posjeduju mo


da se sve jasnije razumiju; oni pripadaju jedan dru
gome i prirodni su dio jedne i nedjeljive cjeline (...) Iz
ovih unutranjih granica stvaranje izvanjskih ograda-granica kao prebivalinog prostora iskazuje se kao
posljedica.12
Sto znai jedna i nedjeljiva cjelina? Jedna i nedje
ljiva cjelina moe biti samo svojstvo duha-intelekta.
volje i emocija; nedjeljivost-cjelina moe dakle biti
izraena tek u idejama i idealnim vrijednostima a
njezina tvarna podloga ostaje drutvena, psihologij
ska i prirodna raznovrsnost, itajui uitelje koji su
pripremali, u teoriji dakako, novo doba, neizostavno
emo pronai izjave o jedinstvu i nedjeljivosti kao
sastavnom dijelu nacionalnog naela. Tako su Marx
i Engels godine 1848. iz Pariza poslali proglas nje
makim komunistima i ostalima, u kojemu zahtije
vaju, nasuprot federalistikim politikim orijentaci
jama, jedinstvo i nedjeljivost njemake nacije: Cijela
Njemaka proglauje se jedinstvenom i nedjeljivom
republikom.13
Implicite, svi autori koji trae jedinstvo i nedje
ljivost nacije priznaju prevlast njezine idealne i vri
jednosne strane nad raznovrsnou njezina zbiljskog
ivotaTfracionalna misao se dakle svojom snagom kao
vrijednosti unosi u etniku zajednikost i u sve ele
mente racionalnog djelovanja ljudi i institucija, kao
duh pun smisla i nedjeljivog jedinstva.
Vrijednosno znaenje nacije daje joj za pravo, ak
namee sebe kao moralnu obvezu, da neupitno postav
lja obveze i treba da, na sve aspekte drutvenog
ivota, otuda pak proizlazi potreba tovanja onoga
vrijednoga i obvezujueg u naciji. Stoga se na tom
izvoru, izvoru vrijednosti i ideala to ih u sebi sadri
rije nacija raaju osjeaji rooljubivosti, nacionalne
gordosti i patriotizma. Ujedno s tim i kriterij i sta
novite da indiferentne i ljude koji zanemaruju nacio
** Citirano prema knjizi Elie Kedourie, Nationalism, Hutchin
son i Co, London 1971,, str. 70.
13
K. Marx, F. Engels, Izabrana dela, Kultura, Beograd 1950,
tom II, str. 337.

103

nalne dunosti treba vrednovati i procjenjivati kao


ljude koji se ne dre svojih dunosti, kao nezahvalnike
i ljude bez korijena, lutalice i neodgovorne. Naputa
nje pak nacije u odsutnim trenucima smatra se izda
jom.
Nacija je, opisana na ovakav nain, dua svakoga
graanina kao drutvenog bia, ona njegovo vlasnitvo
i njegove sposobnosti, njegov intelektualni i znanstveni
potencijal, njegov interes povezuje sa zajednicom
kojoj pripada. Nacionalni ideal nije puka materijalna
i novana suma, *mje politiki poloaj i mo nad lju
dima, on je svakom graaninu kao lanu narodne za
jednice ujedno i osjeaj dostojanstva, prestia i ljubavi
prema svojoj zem ljicu tom smislu tumai patriotizam
Peter Berger, jedan suvremeni fenomenolog: (...) po
stoji prirodni patriotizam, ukorijenjen u onome to
resi ovjeka, kojega susreemo u svim povijesnim
razdobljima. U svim kulturama i povijesnim razdob
ljima, koje poznajemo, ljudi su posjedovali iskustvo
i osjeaj ljubavi prema vlastitom zaviaju i pridavali
su moralno znaenje kompleksu tih iskustava (...).
Afirmacija partiotizma i moralna osuda iznevjerenja
i izdaje, konstitutivni su ovjeku (ako hoete ak
ljudskoj prirodi), i logino je da ljudsko drutvo ne
moe postojati bez ove moralne osnovice (meu mo
dernim teoretiarima ideju partiotizma najjasnije je
pojmio Emil Drkheim).1'*
Pretpostavka patriotizma je stupanj drutva kao
zajednice u kojoj su tek mogui moral, odanost, pri
vrenost i rodoljublje. Tamo pak gdje je odnos prema
ovjeku odreen novcem, moral je izgubio svoje upo
rite i zajednica ne postoji. Stoga proleter, prema ko-*i
14
P. Berger, Facing up to Modernity, Penguin Books, N. Y.
1979, str. 153. Samo je odnos zajednice kom plementaran m oral
nom ponaanju. Tam o gdje vladaju sistemi potreba ili odnos sluge
i gospodara m oral nije mogu. Zajednicu Hegel definira kao sin
tagm u opa samosvijest: Opa samosvijest je gledanje na sebe
ne kao na posebno od drugoga razliito, ve kao na po sebi bivajue,
Ope Sebe. Tako ona u sebi priznaje kako samu sebe tako i druge
samosvijesti i od njih biva priznata (...) . Ta samosvijest je osnova
svih vrlina, ljubavi, asti, prijateljstva, svake portvovnosti, svake
slave itd. (G. W. F. Hegel, Filozofska propedeutika, Grafos, Beo
grad 1975, str. 96 i 97)

104

jemu se njegovi poslodavci odnose samo preko nov


ane raunice, to postaje i stanovite drutva, nosi
u sebi osjeaj da nema za njega istinske zajednice
u takvu odnosu. Marx je to pregnantno izrazio: Prole
teri nemaju domovine. To jednako vrijedi i za gra
ane koji su objekt birokratske drave, gdje se po
srednik meu ljudima ne pojavljuje u obliku novca
ve u obliku izoblienog i korumpiranog inovnika
birokrate. Graani nad kojima se vri politika i ad
ministrativna presija ne osjeaju ljude nad sobom kao
sebi ravne, ve osjeaju da je mo i sila zamijenila
moral. Takvi graani nemaju domovine i silom ih se
mora zaustavljati da je ne napuste. eljezne zavjese
su dokaz da je domoljublje kao moralna odgovor
nost prema rodnoj grudi unitena politikom domina
cijom i terorom.
Iz istoga, naime, primordijalnoga iskustva a to je
zajednica na razini jednakosti graana, proizlazi i osje
aj patriotizma, proizlazi i osuda nemoralnog patrio
tizma a to je nacionalizam. Ukoliko promatramo nacionalizam sa stanovita patriotizma, tada je naciona
lizam pitanje morala..'fiemoralan ovjek ne moe biti
patriota ve samo nacionalist zato to se ne ponaa
shodno osnovnom moralnom naelu: ne ini drugima
ono to ne eli da tebi drugi ini. Ako pak nacionali
zam promatramo isto politiki ili ekonomijski, isklju
ujui pitanje zajednice u svom bitnom odreenju
jednakih, u kojoj se ovjek odnosi prema potrebama
i interesima drugoga a ne prema novcu ili moi, tada
je kriterij za nacionalizam da li pripomae odra
nju moi ili stjecanju novca i bogatstva. U tom se slu
aju gubi kriterij za procjenu to je a to nije nacio
nalizam. Kriteriji se mijenjaju shodno politikim i eko
nomskim prilikama ili neprilikama. Nacija preko raz
vijanja osjeaja patriotizma eli sebe predoiti i kao
moralnu vrijednost. Proturijei tome kada sebi po
stavlja isto pitanje moi u ekonomskom ili politikom
odreenju, kao svoju svrhu i najvii domet.
Ako je nacija vrijednosno podruje, tada se poli
tika, norme i obiaji ivota pa i sam rad okreu tome
vrijednosnom svijetu. U tom e nam smislu Max We
ber u knjizi Protestanska etika i duh kapitalizma opi
105

sati osjeaj rodoljubivosti kod kapitaliste asketskog


tipa: Treba .samo proitati Francklinov opis njegovih
ivotnih nastojanja da pobolja komunalne slube Philadelphije, da bi se tako rei rukama opipala ova oi
gledna istina. Radost i gordost to se mnogim ljudima
daje posao i to se pomae ekonomski procvat rodnog
mjesta u onom smislu rijei koji kapitalizam s tim
vezuje sve to spada u specifine i nesumnjivo idea
listiki zamiljene radosti modernih poslovnih ljudi.15
Ima ljudi koji novac uzdiu sa razine razmjenskoga
medija na razinu centralne vrijednosti ivota, kao to
i svaku drugu stvar, osobu ili drutveni odnos mogu,
sa sebi svojstvene razine vaenja, uzdignuti na stano
vite vrijednosti po sebi. Ipak i kod izrazito nov
arskih naroda, ukoliko je ostvaren zadovoljavajui
stupanj zajednikosti i jednakosti, premda i razliitih
naroda, postoji visok stupanj domoljublja: (...) kod
Svicaraca, gorda samosvijest o vlastitoj svojevrsnosti
i spremnost da nju bezobzirno brane ne razlikuje se
kvalitativno, niti su kod njih manje rairene nego kod
bilo koje velike i mone nacije.16
Svakako se ne moe zaobii injenica da je nacija
ideal posebnoga u tom smislu to iz svoga vrijednos
noga odreenja stvara obvezu da se uva sva poseb
nost nacionalnog ivota tako da se ona uvajui
kultivira i usavrava. Pokuajmo objasniti ovu stvar
neto preciznije. Parafrazirajui misao Frantza Fanona, J. P. Sartre pie: Taj ovjek s Juga, muen
rasnim problemima, pomogao nam je da sami sebe
bolje shvatimo, ali shvaajui sebe uz njegovu pomo,
mi smo otkrili aspekte njegova djela koje Amerikanci
nisu zapazili. To omoguuje da razumijemo glasovitu
izreku Andrea Gidea inei se u najveoj mjeri
partikularnim, postajemo najuniverzalniji. Dakako,
partikularan treba uzeti u nacionalnom i historijskom
smislu, a ne u smislu idealistikog subjektiviteta.17
15
M ihailo uri, Sociologija Ma.xa Webera, Matica hrvatska,
Zagreb 1964, str. 286.
,# M. Weber, Privreda i drutvo, isto, tom I, str. 336.
17
J. P. Sartre, Filozofske i politike rasprave, kolska knjiga,
Zagreb 1980, str. 202.

106

Koga je to Fanon demaskirao, amerikanizam ili


idealistiki kozmopolitizam, znanstveni idealizam ili
europeizam? Sto je to Sartre otkrio u Gideovoj ree
nici? ini se da je uoio vanost posebnosti i razlii
tosti, koje se bore za afirmaciju i razumijevanje. Ka
tegorija partikulariteta, odnosno zasebne opstojnosti
jedne zajednice, ne moe se razumjeti u smislu jedne
podreene dimenzije jednom od sebe openitijem svoj
stvu. Nacionalna zasebnost oznaava idealnu vrijed
nost koja ivi u neponovljivosti same posebne i za
sebe opstojee stvarnosti; slinu emo neponovljivost
i individualnost susresti samo u umjetnikom ili mo
ralnom inu, koji upravo svojom jedinstvenou i osebujnou jesu ono to jesu. U tom smislu transcendiraju povijesne mijene i iskazuju svoj nepovijesni ka
rakter. ivei u povijesti pojave jedinstvenog obiljeja
vie nisu povijest.
Na svojstvo umjetnosti da transcendira povijesne
mijene i epohe ne moramo, doista, upozoravati, ali
tek ilustracije radi spomenimo Marxovo miljenje o
grkoj umjetnosti kao tvorevini koja je u sebi, iznutra,
s onu stranu povijesne kontingencije: Ali, tekoa nije
u tome da se razumije da su grka umjetnost i ep ve
zani za izvjesne oblike drutvenog razvitka (ive u po
vijesti op. Z. L.). Tekoa je u tome da se razumije
to nam oni pruaju umjetniko uivanje i to u izvjes
nom pogledu oaze kao norma i nedostian uzor.18
I tako se potvruje istina da se preko grke umjet
nosti i grkoga epa, koji oaze i danas, jer su idealne
vrijednosti, i sam grki duh antike kao jedinstveni i
neponovljivi oblik narodne egzistencije i danas pojav
ljuje kao izvorite svega to vai kao grko: kao grka
filozofija, grka umjetnost ili grka hrabrost i ratnika
vjetina. Nacionalno je u svojoj neponovljivosti isto
dobno i umjetniko, moralno i pravno itd, stoga to je
svako nacionalno sprega ostvarenog pojedinanog koje
kao idealna vrijednost postaje norma i obveza i vai
u svojim djelima ak i kad prestaje zbiljski opstojati.
U tom smislu treba povezati partikularitet i univerzal
18
K. Marx, Temelji slobode osnovi kritike politike ekono
mije, Naprijed, Zagreb 1974, str. 38.

107

nost u egzistenciji nacije. Suprotno ovome, pak, je


proces izjednaavanja i homogenizacije nacija ime se
posebnost unitava i podvrgava jednom lanom obliku
openitosti. U takvom procesu openitost prava na
ravnopravnost nije pretpostavka ve se pretvara u po
zitivan program, kojim se razlike briu i svaka se neponovljivost u korijenu gui i nadomjeta tipiziranim
oblicima ponaanja, djelovanja i ivota. Ima naroda
koji su svojim ostvarenim materijalnim i duhovnim
tvorevinama, svoju nacionalnost kao idealnu vrijed
nost postavili kao normu, ali svako uzdizanje naroda
od sistema potreba ili od sistema koji je Hegel nazvao
odnosom sluge i gospodara, na razinu zajednice ili
ope samosvijesti gdje se jednakost i privrenost i
skrb iskazuju kao bit, jest jedan bitno umjetniki i
moralni in.19 U takvom ostvarenju zajednice, uni
verzalno ne opstoji kao apstrakcija ili u obliku pukog
dravljanstva, ve zbiljski i ivotno. Stoga narod pu
tem nacije kao idealne vrijednosti ini da jedna po
sebnost drutvene egzistencije istodobno ivi kao ozbiljenje univerzalnoga-moralnoga, humanoga, umjet
nikoga itd.20 Posluajmo to o tome veli J. G. Fichte:
Najvii nagon u ovjeku je (i u naciji kao aspektu
ovjenosti, op. Z. L.) nagon za identitetom, za savre
nom suglasnou sa samim sobom, a da bi se on time
uvijek mogao suglasiti sa sobom, nagon za suglasnou,
sa svim onim to je izvan njega, s njegovim nunim
pojmovima o tome (...). Odavde nastaje meusobno
djelovanje prema pojmovima, svrhovita zajednica; a
ova je ono to nazivam drutvom.21 Drugim rijeima
posebnost narodne zajednice kao jednog neponovljivog
zbiljskog drutvenog nosioca identiteta ispunit e
svoju svrhu ukoliko se podudara sa onim to je osno
19 N orm e i zakoni, ideje, ideali i vrijednosti mogu biti pro
dukt iste kulture agresije Superega, kako veli Sigmund Freud,
no idealne vrijednosti i iz njih nastale norm e mogu biti isto to
i ljubav, privrenost, vrlina i odobravanje. S. Freud, The Ego
and the Id, Volum e XIX, The Hogart Press, 1973, poglavlje The
Ego and the Super-Ego (Ego Idea!), str. 28 40.
20 M ax Weber, Privreda i druitvo, tom I, isto, str. 17.
21 J. G. Fichte, Zatvorena trgovaka driava, Nolit, Beograd
1979, str. 151. i 153.

108

vica svake zajednice, a to je ovjek kao humano bie


ili kao ovjeanstvo. Kako postii stupanj humanosti
ili ovjenosti, moda se to ve danas u javnom ivotu
i ne spominje. Ali ipak, djeluje kao skriveni zakon
drutvene prirode: sve obdarenosti i posebne odlike
ivota, sve posebne zajednice imaju zadatak izgrad
nje za najvie mogue savrenstvo.
Svaka idealna vrijednosna orijentacija, u smislu
kako ga upotrebljavaju A. Smith, E. Gellner, J. M. Leclerq, E. Kedourie pri odredbi nacije kao ideje ili na
ela, proizlazi iz svjesne vjere u apsolutnu vrijed
nost jednog oblika ponaanja, bilo da je ovo etiko,
estetsko, religiozno ili kakvo drugo, i to samo radi
njega i bez obzira na uspjeh. Vrijednosna orijentacija
subjekta moe se razumjeti iz toga to on, postiui
identitet sa vrijednou kao idealom ili normom, pri
hvaa njezino natpovijesno znaenje, koje ga obvezuje
na djelovanje, gotovo u apsolutnom smislu, bez obzira
na okolnosti. Kako, dakle, u idealnom obzorju vrijed
nosti razumjeti poloaj nacionalnih zajednica, poslu
imo se idejom Wilhelma Diltheya, koji je na neto
drugaiji nain od E. Kardelja, izrekao sud o naciji kao
vrstoj i politikoj povezanosti dijelova. Oito je,
prema Diltheyu, da mnotvo dijelova nacije treba uje
diniti, to razliiti oblici instrumentalne i politike
moi faktiki ne mogu, pa se nacija identificirajui kao
idealna vrijednost ne pojavljuje kao izvanjska sila ili
kao instrumentalna mo, ve kao unutranja vrijednost
miliona svojih pripadnika. Vrijednost, u bilo kojem
idealnom obliku po svome odnosu prema ivotu,
postaje mo, jer okuplja ono to je u ivotu razdvo
jeno, nejasno i to se stapa.22
!t Wilhelm Dilthey, Izgradnja istoriiskog sveta u duhovnim
naukama, BIGZ, Beograd 1980, str. 304. Nunost preobrazbe svijeta
vrijednosti u svijet moi (ne postoji mogunost moraliteta ili lju
bavi kao to tvrde I. Kant, Hegel, S. Freud itd.) analizirao je I.
Urbani u knjizi Temelji metode moi problem filozofske
hermeneutike kod Diltheya, Mladost, Beograd 1976.
Rado citirani i spominjani tekst Martina Heideggera o odnosu
moi i vrijednosti moemo, ilustracije radi, ovdje iskoristiti na
voenjem dviju reenica: Kao to je u metafizici Nietzschea
misao o vrijednosti fundamentalnija od temelja misli o izvijesnosti

109

Krajem 19. stoljea u okolnostima kada se nje


maka nacija ve uzdigla do idealnog oblika vrijed
nosti, W. Dilthey ima pred sobom povijest integriranja
i stvaranje cjelina od razasutih dijelova njemakog
naroda. Tako neto je 1848. Marx za njemaki narod
samo prieljkivao. Vrijednosna orijentacija imade tu
snagu da ljude istih ideja okuplja, povezuje i tvori za
jednicu kojoj je najvii smisao: ivjeti samostalno.
Idealne vrijednosti koje poivaju na etnikoj zajednikosti, u ovdje odreenom smislu, tvore zajednice
koje su iznutra optoene granicama pa se vani pojav
ljuju kao zatvoren drutveni odnos ili kao zatvorena
grupa, u koju ulaze samo oni koji prihvaaju ideale
grupe koji vae i stoje kao obveza. Ovdje treba spo
menuti i misao Maxa Webera da svaka zajednica,
dakle staleka ili nacionalna, ograniavaju faktinu
mo koja daje peat stvaranju klasa.23
Pripadajui idealnom poretku vrijednosti, nacija
ivi u svijetu ugleda, a ne u podruju gole sile ili
faktike moi novca. Patos ovog kae M. Weber,
emocionalnog utjecaja nije preteno ekonomskog po
rijekla, nego se zasniva na osjeaju prestia koji ima
vrlo duboke korijene u masama sitnog graanstva
onih politikih tvorevina ija povijest obiluje borbom
za osvajanjem pozicije moi (...) 'Nacija' je pojam
koji se, ukoliko je uope nedvosmislen, u svakom slu
aju ne moe definirati prema empirijskim kvalitetama
u metafizici Descartesa, ukoliko izvijesnost kao ispravnost moe
vaiti samo ako vai kao vrhovna vrijednost, tako se u razdoblju
ispunjenja zapadne metafizike u Nietzschea iskazuje uvidna samoizvijesnost subjektiviteta kao opravdanje (dakle kao legitimacija
neega izvan sebe, op. Z. L.) volje za mo primjereno pravdi
koja vlada bitkom bia. Zatim : Volja za mo jest ono, odakle
se i upravlja postavljanje vrijednosti kao takvo. M. Heidegger,
Doba slike svijeta, Razlog, Zagreb 1969, str. 86. i 82. Volji je
dakako im anentna orijentacija ka dobru ili u ncokantijanskom po
im anju ka vrijednostima, a nije ka istinitosti i pitanju smisla. Ako
je volja usm jerena sam o ka moi, tada nam nije mogu nikakav
oblik zajednice koja iskljuuje mo i borbu iz svoje unutranje
strukture. Ostaju dva podruja ivota kao podruje moi: sustav koji
se gradi na zadovoljavanju potreba i sustavi vlasti koji ive u od
nosu sluga gospodar.
23 M. uri, Sociologija Maxa Webera, isto, str. 316.

110

zajednikim onima koji se ubrajaju u naciju. Onako


uzet kako ga oni koji ga u datom trenutku upotreb
ljavaju, taj pojam oznaava prije svega, nesumnjivo
to da se od izvjesnih grupa ljudi moe oekivati speci
fian osjeaj solidarnosti u odnosu na druge grupe, tj.
ovaj pojam spada u sferu vrijednosti.2'* Tamo gdje
u ivotu susreemo drutveni odnos u kojemu pre
vlast imaju u konstituciji poretka ideje i norme na
osnovi idealnih vrijednosti, suzbijaju se kao osnovice
poretka ista mo novca, to ima za posljedicu ograni
avanje trita i klasnog rascjepa u zemlji. Ograni
avanje slobodnog trita ublauje klasnu borbu to
su ve mnogi istraivai otkrili kao bitnu karakteri
stiku suvremenih drutava. Jedna druga posljedica
za klasni odnos, koji je danas vie latentan nego mani
festan, nastaje pod utjecajem nacionalnog patosa
i onemoguuje pretvaranje klase u zajednicu.
Tezu da ideja i vrijednost koja se pripisuje naciji
faktiki mijenja narod u politiku zajednicu uoio je
francuski marksist Nicos Poulantzas tvrdei da na
cija nije kreacija robnog kapitala: Generalizacija
robne razmjene ne moe voditi rauna o stvaranju mo
derne nacije: ona izraava potrebu za stvaranjem
jedinstva tzv. unutranjeg trita i podizanjem za
preka cirkulaciji robe i kapitala, ali ni u emu ne
objanjava zato se to jedinstvo lokalizira upravo na
nivou nacije. Dakako, rije je o jedinstvu unutra
njeg trita; ali to zapravo definira pojam unutra
njeg to omoguuje pojavu vlastitog prostora iji
obrisi zacrtavaju unutranje i vanjsko? Zato te gra
nice ogranienja slijede ovakvo dijeljenje (nacija),
a ne neko drugo, te zato i kako dolazi do oznaava
nja granica, obrisa polja unutar kojega se ve postav
lja problem jedinstva? Utoliko je tono da izjednaa-24
24 M. Weber, Privreda i drutvo, tom II, isto, str. 13. Webern
je ovdje ideal ili vrijednost koja legitimira grupe koje ele osvojiti
pozicije politike moi. Ako upotrebu izraza shvatimo veberijanski
tada politika mo treba znaiti volju i djelovanje u pravcu po
stizanja autokefalije i autonomije, samostalnosti u postavljanju
voe i samostalnosti u donoenju zakona. Ideja samostalnosti je
sr nacionalnog prestia.
111

vanje unutarnjeg trita pretpostavlja zatvaranje


upravo onoga prostora koji treba ujediniti.25
Upravo ono isto to danas tvrdi veina istraivaa
nacije, to da idealne vrijednosti nacionalnog ivota
nadmauju u snazi i moi sferu gole ekonomske moi,
sferu kapitala i rada, isto tako ove idealne vrijed
nosti nadmauju u integraciji snagu trita gdje vla
daju naela borbe, konkurencije, naela suprotnih
ideja zajednice. U suvremenom svijetu osim vrijedno
sti pripadajuih naciji, slobodno trite potiskuju
ideje drave blagostanja, planiranje i usmjeravanje
proizvodnje, samo postojanje multinacionalnih kom
panija koje, per definitionem, ive na osnovi kontroli
ranog trita, to znai da je trite jedna, u nizu
komplementarnih kategorija, upotpunjujua strana ko
ja osigurava ivot drutva; njegova funkcija ne smije
biti ni zanemarena ni preuveliana.
Na vie smo mjesta upozorili na odnos moi i vri
jednosti, na snagu moi koju vrijednosti i ideje legiti
miraju, osmiljavaju i usmjeravaju, ali i na snagu
vrijednosti da svojim autoritetom razliite oblike moi
objedini i stopi u nedjeljivo jedinstvo. Uoili smo na
poetku da politika mo drave moe niveliranjem
razlika teiti ka izgradnji jedinstvene dravne nacije,
ali tek noena duhom jedinstva i nedjeljivosti nacije
koja vlada dravom. U slijedeem dijelu knjige pratit
emo teoriju Karla Deutscha koji vidi naciju ozbiljenu
kao vladavinu i tenju za mou. U treem dijelu
knjige uoit emo injenicu da je sukus nekih marksi
stikih analiza odnos nacije prema revoluciji, vlasti i
dravi, kako je taj odnos mladi Marx zarana izrazio
kao odnos graanskog drutva i drave.
Uoili smo da suvremeni drutveni znanstvenici
postavljaju pitanje nacije zbog injenice da je nacija
postala drutvena snaga koja je otkrila identitet svih
zemalja i naroda njima samima i drugima, uoili smo
da svoje miljenje o naciji grade na tradiciji teorijskih
dostignua od prosvjetiteljstva do danas, vidjeli smo
da socijalnu ukorijenjenost nacije nalaze u razlikama*
** Nikos Poulantzas, Driava, vlast, socijalizam, Globus, Za
greb 1981, str. 96.

112

svih vrsta i u ivoj i neposrednoj egzistenciji graa


nina, i pokazali smo kako mo koju nacija posje
duje treba traiti u sreditu ovjekova ivota, u svijetu
ideala i vrijednosti. Sa stanovita kritike analize, me
todika analiza svijeta vrijednosti, ideala i ideja pret
hodi i pretpostavka je svake kritike analize njihove
koncepcije o naciji. Kakav je svijet vrijednosti suvre
menog ovjeka? Pragmatian i utilitaran? Ne okree
li se postupno zajednicama svih vrsta? Nemogunost
empirijskog i faktikog otitavanja idealnih vrijednosti
prijei da ljudi s politikom moi, strunjaci koji pro
diru u stvarnost intelektualnom moi a pogotovo obi
ni ljudi koji se rado uputaju u razmiljanja o naciji
nikad ne znaju niti mogu predvidjeti gdje e se i na
koji sadraj spustiti duh i ideal nacije.
No, ne treba misliti da je iracionalnost sklopa
vrijednosti koje se kriju pod nazivom nacija neshvat
ljiva do kraja. Gotovo da su svi navedeni autori su
glasni da se faktika drutvena stvarnost ni blizu ne
poklapa sa vrijednostima i idealima koje smo ovdje
ocrtali, to znai da unutranji ivot nacija i njihov
meuodnos ni izbliza ne reguliraju zakoni zajednice,
samostalnosti, slobode, usavravanja svojih posebnih
svojstava, rodoljublje itd. Vrijednost u svojemu ideal
nom odreenju ne bi bila vrijednost da ne iskazuje
protivstav svakoj posebnoj egzistenciji. Ako pak po
sebne egzistencije jesu pojavni oblici graanskog
drutva, gdje se zakonitost podjele rada uzdie na
razinu snage prirodne nunosti, tada se konstituira
jui elementi ove prirodne nunosti, a to su proi
reni sustavi potreba i interesa, pojavljuju kao nuna
sveza poput one u prirodnim zajednicama. Marksisti
su uoili da je sklop drutvenih odnosa, koji nosi ideje
nacije, graansko drutvo kojemu osnovicu drutve
nih odnosa ini sveza rada i kapitala, dakako u svojim
razliitim pojavnim oblicima: liberalnom, monopolnom, dravnom, tehnokratskom i u svojim nerazvije
nim oblicima u nerazvijenim zemljama. Iz toga se
moe zakljuiti da marksistika analiza vrijednosnih
sadraja nacije treba biti analogna marksistikoj ana
lizi odnosa graansko drutvo i politika drava. Za
politiku dravu kao istinsku zajednicu u apstraktnom
13

odreenju vai isti odnos kao i za naciju kao splet


idealnih vrijednosti: ona je apstraktna, umjetna, ale
gorijska i moralna. Stvarna i zbiljska osoba graa
nin egoistina je osoba, stvarna i zbiljska nacija je
egoistina grupa u graanskom drutvu i u svim njego
vim oblicima. Time ne prestaje vaenje politikog
dakle openarodnog svojstva moderne drave niti
prestaje vaenje i obveza da se ostvare ideali sadrani
u vrijednosnom sklopu nacije. Ideje, pak, koje se kao
vrijednosti ne mogu ostvariti radi specifine i njimd
protivne strukture drutvenog sklopa, ostaju u svome
sadraju neokrnjene, ali u provedbi i u praksi iskriv
ljavaju pa ak i izopauju svoj sadraj, ovisno o
potrebi legitimacije nelegitimnog drutvenog poretka.
U koju je strukturnu tvorbu prelo graansko
drutvo suvremenosti u najrazvijenijim zemljama, gdje
ouvanje postignutoga bogatstva i obilja, steenog di
jelom radom a dijelom pekulacijama ekonomske i
politike naravi, odreuje vrijednosnu orijentaciju i
nacionalnog naela? Sustavi potreba i interesa kom
plementarni su sa novanom privredom, odnosom
rada i kapitala i sa znanstvenom primjenom tehnolo;
gije, nunou toga spleta drutveni se odnosi racio
nalno usmjeravaju, sistematiziraju, poznanstvenjuj
i postvaruju. Drutveni stroj ili kibemetski sustav
prelaze iz analognog u homologni odnos iste struk
ture koja se kao naprava odrava samokontrolom
sistema putem racionalnog uvida u efekte razliitih sti
mulansa i u oekivane odgovore. Kontrola i uprav
ljanje stimulus-response sustavom ili akcija-reakcij
odnosima, tehniki je predvidivo a pojedini ljudi su
u tom sklopu tek nesvjesni i sluajni sudionici jedne
prirodne nunosti izazivanja i zadovoljavanja po
treba.
Max Weber je dobro uoio da sudbina masovnog
drutva, dakle drutva koje svoj opstanak gradi na
izazvanom ponaanju i isto tako izazvanim odgovo
rima, svoje dovrenje ima u sistemu tehnike ili si
stemu birokratske racionalnosti. Tamo gdje se ideje
postavljaju kao vrijednosti oekuje se od ljudi da sa
stanovita tih vrijednosti svjesno i praktino djeluju.
to nikako ne spada u ponaanje masa i njihovih voda
114

koji podilaze prvima; na taj nain ni jedni ni drugi


ne mogu dosei stupanj subjektivnosti, osobnosti i
samostalnosti u odluivanju i djelovanju na osnovi
idealnih naela. Stoga ideja nacije koja pretpostavlja
samostalne pojedince ve sposobne za ivot u zajed
nici, nije zbiljski oblik ivota ve samo apstraktni
moralni zahtjev, koji moe biti upotrebljen za oprav
danje svake vrste moi.

115

SISTEMSKA TEORIJA I IZGRADNJA


NACIJA

Kibemetsko-komunikacijski model
Karla Deutscha
Izlaganje suvremenih teorija o biti i izgradnji nacija
zapoeli smo miljenjem o pozitivizmu koji predlei
kao potka funkcionalistikih pristupa, znanstvenih
usmjerenja kojih je istraivanje postojee strukture u
njezinu statinom i dinaminom aspektu podreeno
prouavanju onih komponenti koje te strukture ine
stabilnim i bitno neizmjenjivim u njihovu sve uspje
nijem prilagoavanju okolini i u meusobnom prilagoavanju elemenata unutar drutva, kako bi se iz
bjegla izmjena njihova meuodnosa, specifina za
razvijeni tip graanskih drutava.
Sistemske teorije, u koje neki autori ubrajaju i sam
funkcionalizam, paradigmatski nastaju pojavom kibernetike i komunikacijskih teorija, da bi se potom pro
dubile i jo vie formalizirale u istim teorijama o
sustavu poznatih autora, kao to su Ludwig von Bertalanffy, Anatol Rapoport, Keneth Boulding itd. Pozitivizam ovih teorija jo je istiji, terminologija i sadr
aji su neutralniji u vrijednosnom odreenju, to je
pogodovalo da su sistemski modeli mogli nai svoju
primjenu od sociologije i politologije do biologije, me
dicine ili istih matematskih teorija. Ova suvremena
orijentacija, koja iz samog sustava eli nai sve odgo
vore na pitanja odranja i razvoja sustava, premlada
je i nedoraena da bi mogla nai adekvatnu primjenu
u svim znanostima o ovjeku i drutvu; meutim re
zultati i istraivanja izvrena iz tog vidokruga uneko
liko, modelski, i izomorfno, produbljuju i otkrivaju
nove i zanimljive aspekte.
Kibemetici, kao sustavnoj i sistemskoj znanosti
o komunikacijama i upravljanju u organizacijama svih
116

vrsta, dao je profesor matematike Norbert Wiener


kategorijalni aparat i preko nje je izvrio revolu
ciju unutar znanosti.1 Netom to se pojavila ubaena
je u vakuum drutvenih znanosti, kako bi prebrodila
jedan misaoni i znanstveni zastoj. Prije drugog svjet
skog rata svi su se stari modeli pokazali nedovolj
nim i na popritu drutvene teorije imamo samo
poetke grupe Talcotta Parsonsa, koja je radila na
dobroj sociologijskoj i antropologijskoj tradiciji. Prem
da je kibernetika pruila izvjesnu novu razinu i novi
nain istraivanja drutvene zbilje, do danas se tek
nekoliko znaajnijih knjiga javilo, s tog aspekta, na
podruju sociologije, politologije i ostalih drutvenih
znanosti.
Jedna od tih knjiga, danas klasino djelo socio
logijske i politologijske misli, knjiga Karla W. Deutscha
Nacionalizam i drutvena komunikacija,2 sama je pro
eta a i potaknuta prvotnim zanosom znanstvenika-kibernetiara. Deutsch, u prvom naletu, komunikacij
ski aspekt kibemetike primjenjuje u sociologiji politike
uspjeno i pionirski objanjavajui strukturu nacije
i njezino formiranje. U drugoj svojoj knjizi. ivci vla
sti nastoji istu zamisao ostvariti na politologijskom
podruju tako to je dao do znanja da je politiki
proces kibernetski proces u prvom redu, a tek
zatim odnos moi i vlasti. Pod kibemetskim proce
som on misli na komunikacije (poruke i medije) i na
procese i centre odluivanja. Naslov knjige ivci vlasti
podsjeaju tek imenom na organicizam; organski mo-*
1 Nobert Wiener, Kibernetika ili upravljanje i komunikacija kod
ivih bia i maina, ICS, Beograd 1972. Opirna literatura o pri
mjeni kibernctike i sistemske teorije na znanosti o drutvu nalazi
se u francuskom sociologijskom asopisu pod naslovom Analyse
de systemes en sciences sociales, Revue francaise de sociologie, I,
II, Numero special, 1971.
* Karl W. Deutsch, Nationalism and Social Communication
In Inquiry into Foundation o f Nationality, The M. I. T. Press,
London 1972. Od ostalih djela ovog autora koja smo koristili nabra
jamo: The Nerves o f Government Models o f Political Communi
cation and Control, The Free Press of Glencoe, London 1963; Na
tionalism and Its Alternatives, Alfred A. Knopf, New York 1969;
te knjigu koju je kao zbornik izdao sa W. Foltzom, Nation-Building,
Atherton, New York 1963.
117

del nije paradigma za objanjenje politike, ve je


apstraktni kibernetski model paradigma objanjenja
i politikih i organskih procesa.
Deutsch podsjea kako je Norbert Wiener bitno
stanovite kibernetike u odnosu na drutvene zna
nosti izrazio tako da ne moe biti dileme o vanosti
komunikacija i kibernetskih upravljakih i samoupravljakih procesa i sprega. Wiener, naime, ovako kae:
Postojanje drutvenih znanosti temelji se na uvidu
u drutvenu grupu kao organizaciju a ne kao aglo
meraciju. Komunikacija je cement koji stvara organi
zacije. Komunikacija sama osposobljava grupu da
ima zajedniko miljenje, da zajedniki promatra i da
zajedno djeluje. Sva sociologija zahtijeva razumijeva
nje komunikacija. Sto je istinito za grupno jedinstvo
ljudi, slino vrijedi i za pojedinani integritet svake
osobe. Razliiti elementi, koji ine osobu, u trajnoj
su komunikaciji i djeluju jedan na drugoga preko
upravljakih mehanizama koji sami imaju komuni
kacijsku prirodu.3
Teorija informacija i kibernetika za Norberta Wienera imaju podruje komunikacija i upravljanje kod
ivih bia i strojeva, to je kasnije izmijenjeno u
znanost komuniciranja i upravljanja sustavima. Iz
mjena je nainjena da se izbjegne mogua primisao
o strojnom i biologijskom redukcionizmu kibernetike.
Premda je mogunost proirenja kibernetike danas
nesluena, ona kao formalizirana apstraktna disciplina
primjenjiva na sva podruja strojeva, ivota ili drut
venih odnosa zahvaa tek jednu razinu stvarnosti.
To je informacijsko-komunikacijski sustav, koji je
apstrakcija bez materijalne i energetske strukture su
stava to nosi ivot, odnose, prolost i budunost.
Ve smo spomenuli da je teorija sistema na nov
nain izraen pozitivizam, lien potrebe da uzima u
obzir moralne sudove i ideologijske koncepte koji iz
nekih unaprijed ili iz prolih vrijednosnih shvaanja
oblikuje drutveni ivot. Ne postavlja se pitanje to
3 N. Wiener, Communication, The M. I. T, London 1965
citirano prem a K. Deutsch, The Nerves o f Government, n. dj,
str. 77.

118

treba izvesti da bi drutvo bilo suvremenije ili napred


nije, teorija sistema pita o tehnici upravljanja mai
nama, ivim biima i drutvom kao sustavima na te
melju dobivenih informacija iz njihove unutranje i
vanjske okoline. Pretpostavka jednog takvog poimanja
svijeta lei u novom tehnokratskom shvaanju svi
jeta koji nastoji prevladavati probleme kapitalizma,
socijalizma, nerazvijenosti i tome slino, nastoji odba
citi ideologijsku stranu kao neprimjerenu suvremenom
razvoju drutva i sve drutvene odnose izvesti iz spre
ga komunikacija i tehnike upravljanja sistemima. Sve
postaje sistem: obitelj, drava, grad, poduzee, partija,
obrazovanje, a tako su shvaeni i narod i nacija.
Prema tome, pitanje naroda i nacije kao pitanje si
stema iscrpljuje se spoznajom kljunih informacija i
tehnikom upravljanja njima samima prema ciljevima
koji su danas neosporni, npr. k poveanju standarda,
obilja, drutvene moi, demokratizacijom, u povea
nju ekonomske i politike djelotvornosti, u jaanju
unutranje integracije i si.
Izvorite promjena u samoj strukturi znanosti
koja tendira k tome da se oslobodi svega moralnog i
ideologijskog lei, prema shvaanjima suvremenih
autora, u promjeni strukture proizvodnih snaga i u
promjeni strukture samog rada. Unutar sfere proiz
vodnje naglasak u strukturi rada nije na ivom fizi
kom radu ve na znanosti, njezinoj primjeni u tehno
logiji uz sustav kontrole i upravljanja, a na nacio
nalnom planu u tom pogledu glavnu funkciju imaju
znanstvene institucije i drava koja upravlja cijelim
drutvom. Nacija je u tom obzorju novi sistem inte
gracije znanosti, upravljanja i proizvodnje, koja nadi
lazi klasni antagonizam.
Nacija stoga nije vrijednosno pozitivna ni vrijed
nosno negativna, ona je jednostavno sistem informa
cija i komunikacija i sistem upravljanja, koji sam sebe
izgrauje u skladu sa zahtjevima modernizacije su
vremenog drutva, i koja svoju funkciju izvodi iz sve
veeg znaenja sistema komuniciranja i kontrole, od
nosno iz prevlasti pozitivne znanosti, tehnologije koja
nadomjeta antropologiju i politiku koja koncentrira
mo kontrole i upravljanja nacijom. Nacija kao cjelo
119

viti sistem proizvodi vrijednosti, znanstveno-tehnologijska i politika podstruktura pri tome imaju kljunu
ulogu, dok je rad svih grupa, organizacija i institucija
drutva samo dio cjelovite produkcije nacionalnog
produkta i bogatstva. Ovakvo rezoniranje smatra da
marksistika teorija vrijednosti, ukoliko je primijenimo
na moderno drutvo, trai svoje proirenje, to znai
da znanstveni i politiki rad postaju kljuni u razu
mijevanju nacija i itavoga modernog drutva, a ne
toliko rad niih slojeva ili radnike klase.
Premda je utemeljenje nacije u marksista i u sistemiara stubokom razliito, ipak se uoava da je
kod sistemiara, naroito u poimanju nacije i naroda
kod Karla Deutscha, uoljivo pribliavanje teorijama
nacije poteklim iz Marxove i Engelsove batine. Nai
me, Karl Deutsch i, na sebi svojstven nain David
Easton, kategorije naroda i nacije temelje u zajednici,
a ovu pak u kulturno-komunikacijskom sustavu. Ne
kao da je nacija potpuno izjednaena s kulturom, ve
zajedniko kulturno stvaralatvo omoguuje stvaranje
zajednice. Shodno Parsonsu i Bendbcu, dovoljno je
postojanje politikog i drutvenog sustava, da ono iz
sebe stvori asocijaciju koju danas zovemo nacijom.
Istina, ovi e autori pokuati proiriti kategoriju gra
anina na sva podruja drutvenog ivljenja, kako bi
to bre i sigurnije doveli do tumaenja nacionalne
zajednice.
Marksisti takoer naciju shvaaju kao zajednicu,
no pojam zajednice koji je Marx inaugurirao vie slui
kao ishodina toka kritike svih oblika udruivanja
unutar klasnih drutava, pa tako i nacije. Neki mark
sisti, koji su pisali o naciji, odreivali su nacionalnu
zajednicu nabrajanjem elemenata i svojstava to ih
ova zajednica posjeduje teritorijem, jezikom, kul
turom, etnikom povezanou, zajednikom povijeu
itd. Nabrajanje elemenata nikad ne pogaa bitnu
strukturiranost zajednice. Deutsch je ponovio Lenjinovu misao da tek zajednica, koja se eli politiki iz
raziti i politiki osamostaliti, postaje nacija. U pro
tivnom ona ostaje na razini narodne zajednice.
Drugi su marksisti usmjerili panju na bitno pita
nje o naciji na njezino drutveno izvorite. U tom
120

je pogledu prevladavala bitna marksistika misao


da se nacija mora povezati i objanjavati u svom
postojanju i svojoj strukturi nastupom graanske klase
i graanskog drutva, ili odreenim stupnjem drut
vene podjele rada. Prema Karlu Deutschu, ne postoji
nacija gdje nema iroke komunikacije meu ljudima,
a ove pak nema ako cijelo drutvo ili veliki dio nje
govih pripadnika nije mobiliziran, ako nije ukljuen
u javni ivot, u politiku, u kulturna zbivanja i u pro
cese poveanja obrazovanja i standarda. Opa drut
vena demokratizacija razara prepreke kulturnom zbli
avanju i omoguuje stvaranje kompatibilne zajednice.
Shodno tome, demokratizacija i asimilacija dva su
bitna procesa formiranja nacija^

Diskontinuitet drutvenih centara graevni


blokovi nacija
Povezivanje narodnih zajednica s ostalim subsistemima drutva Deutsch tumai ekspanzijom centra u pe
riferiju. Okosnica izgradnje drutva i nacije poiva na
graevnim blokovima, odnosno drutvenim podsu
stavima, integraciju kojih djelotvorno uobliava koa
licija sredinjih elita koje uz sebe veu periferno sta
novnitvo. Tvorba drutvenih centara s izrazitom
koncentracijom moi, bogatstva, znanja, informacija,
saobraajnica, radne snage, strunjaka, itd, bitan je
preduvjet manifestacije relativnog i apsolutnog diskontinuiteta drutava, izgradnje njihove specifinosti
i samokontrole. Drutvena sredita oko kojih se okup
lja periferno puanstvo ini gradivo na kojemu se
stvaraju moderne narodne i nacionalne zajednice.
Nacija nije sprega graevnih blokova; oni ine
tek sklopove drutvenih odnosa, grupa i institucija
u koje je nacija smjetena i iz kojih uzima gradivo
za vlastito formiranje i izgradnju. Nacija nije zbroj
elemenata, to bi se moglo pogreno zakljuiti iz iz
raza graevni blokovi, niti se poklapa s drutvom
kao cjelovitim sustavom, ve je autonoman (samo121

organizirajui) podsustav koji daje identitet drutvu


i njegovim dijelovima, razuenim graevnim bloko
vima. Pogledajmo sastav kljunih graevnih dijelova
koje Deutsch nie ovim redom: 1. institucije, klase
i kaste, 2. kulturni centri i civilizacije, 3. stru k tu ri
naselja i populacije, 4. jezine zajednice, standardni
jezici i dijalekti, 5. trite, pokretljivost, monopolistika konkurencija, bogatstvo i investicije.
Institucije (drutveni odnosi), kaste i klase su
za Deutscha produkt tehnologije (naina proizvod
nje). Tehnologija i drutveni odnosi ine drutveno
jedinstvo putem podjele rada. Tehnologijske pro
mjene djeluju u prvom redu na izmjenu drutvenih
odnosa i institucija, a katkad prethode promjeni
ekonomske cjeline u kulturnu cjelinu i zajednicu.
Tako Deutsch spominje izdvajanje Nizozemaca iz
sjeverno-njemake narodne zajednice tijekom sred
njeg vijeka, to je uvjetovano vjekovnim naporima
Nizozemaca da nasipima osiguraju zemlju od pro
vala Atlantskog oceana. Naporan rad i borba s ocea
nom bili su izvorite nastanka specifinog naina
ivljenja, to je vremenom dovelo do svijesti o spe
cifinoj nizozemskoj narodnoj zajednici.
Nastanak vicarske takoer je produkt izdvaja
nja i osamostaljivanja vicarskih Nijemaca (u naj
veoj mjeri) koji su ivjeli na sredinjem dijelu
glavnih trgovakih putova to su povezivali Italiju
i Njemaku. Ovo izdvajanje iz njemake zajednice
potaknuto je od trinaestog stoljea naovamo izmje
nom tehnologije u prometu i izgradnji mostova.
Ubiranje poreza od trgovaca omoguilo je dravi
u prolazu izgradnju svijesti o zasebnosti. Na slian
nain Karl Deutsch tumai i irenje arapskog jezika,
to je posljedica novog naina prometa s devama i
specifinog tipa agrikulture uzgoja palmi.4
Drutvo je podijeljeno radno i po skupinama
osnovne grupe u drutvima su grupe slinih zanima
nja, kaste i klase. Kaste se poklapaju dijelom s kla
sama, no imaju dodatnu strogo zatvorenu kulturu,
4 K. Deutsch, N ationalism and Social Communication, n. dj,
str. 29.

122

iz koje proistjeu stroge zabrane druenja sa lano


vima drugih kasta.
Klasa ne prijei drutvenu mobilnost svojih la
nova kasta. Deutsch je definira etirima elementi
ma: 1. To je interesna grupa ljudi koji nastupaju
zajedno na tritu, kao skup osoba s veoma slinim
poloajima u procesu proizvodnje i s utvrenim
obrascima drutvenih institucija tako da imaju pod
jednake anse da gube ili dobivaju u privrednim i
drutvenim promjenama.5 2. Klasa je zajednica obi
aja i navika koja nastaje slinim nainom ivljenja
tijekom vie generacija, susjedskim kontaktima, sli
nim poslovima, enidbenim vezama itd, uvjerenjem
da e i njihova djeca pripadati istoj grupi. 3. Klasa
obino podrava neke specifine sindikalne ili poli
tike organizacije kojima je cilj poboljanje uvjeta
rada, poveanje plaa, osvajanje vlasti itd. 4. Klasa
okuplja, u pravilu, ljude s istim ili slinim ideologij
skim tvorbama ili vjerovanjima.
Deutsch eli uklopiti dio marksistike analize u
ovaj koncept klase koji zastaje na stratifikacijskoj
razini. Nedvosmislenost potonjeg pristupa uoava
mo kod Deutschevog odreenja vladajue klase. On
kae da u svakom pojedinanom drutvu neki teh
nologijski obrasci i neke institucije imaju veu va
nost od drugih. Iz toga se jednom raa vladajua
feudalna, pa trgovaka ili industrijska klasa. Vlada
jua klasa ili elita razlikuje se od drugih klasa u bo
gatstvu, moi i prestiu, to joj pomae da vri naj
vei utjecaj na drutvo. U vladajuoj su klasi etiri
nabrojene komponente (interesna grupa, obiaji i na
vika, politike organizacije i ideologija) tijesno pove
zane i homogenizirane.
Kad Deutsch promatra drutva sa stajalita po
djele rada, rei e kako je oito da postoji re/at/oni diskontinuitet unutar pojedinih klasa. Unutar
neke zemlje je podjela rada daleko intenzivnija ne
goli izmeu dotine zemlje i drugih drutava. U po
tonjem sluaju postoji manje ukljuivanje rada, sred
stava i dobara negoli u prvom. Gledano sa sta
1 Isto, str. 31.

123

jalita podjele rada, postoji mnotvo drutava i ne


ma homogenosti svjetskog drutva. Kategorija svjet
ske civilizacije ne znai samo zajednitvo u vrsti
materijalne kulture, ve i izvjesnu svjetski pove
zanu cjelinu podjelom rada, koja je manje intenziv
na od one unutar pojedinih zemalja.
Kulturni centri i civilizacije
Kultura obuhvaa mnogo sadraja vrijednosne i
ideologijske sustave, umjetnike tvorevine i djelat
nosti, znanost, nain ivljenja i ophoenja sa stva
rima i ljudima, jezik itd. Deutsch dri da moemo
pronai zajednike osobitosti kulture u komunika
cijskoj zajednici, inilac koje su drutveno tipizirani
obrasci ponaanja, navike govorenja i miljenja ste
ene putem raznovrsnih oblika drutvenog ue
nja (.. .).6
U kulturama se neki oblici izraavanja, neke teo
rijske tvorbe, neke ideologijske ili umjetnike grupe
izdvajaju kao vodee, ili kao modeli ponaanja i
uzori. Neke regije i krajevi u kulturnom pogledu
stoje kao centri odakle se penetracijom, akulturacijom i socijalizacijom (uenjem) vri homogeniza
cija kulture na izvjesnom podruju,- otuda diskontinuitet kulturnih centara i kultura. Kulturni centri
s periferijom ine komunikacijske cjeline koje e
Toynbee nazvati civilizacijama, a Oswald Spengler
i Leo Frobenius kulturnim krugovima. Pojedini na
rodi participiraju na kulturnim dostignuima poje
dinih kulturnih krugova. Kultura se razvija s dru
tvom i u razdobljima drutvenih preobraaja, re
volucionarnih promjena dolazi do uspona novih kul
turnih orijentacija.
Evropske nacionalne zajednice, njihov karakter
i svijest, njihova kulturna svojstvenost dolaze do
izraaja u velikim industrijskim i graanskim revo
lucijama nizozemskoj (1617. st.), engleskoj (17.
st.), francuskoj i amerikoj (18. st.) itd. Drutvene
Isto, str. 37.

124

promjene, prema Deutschu, djeluju na stvaranje na


roda i njihove svijesti o zasebnosti. Na alost, budu
i da Deutsch nije razradio vlastito miljenje o tome,
ne moemo izvesti u njegovoj teoriji i zakljuak o
sprezi vodee drutvene snage s kulturom i rezultat
te veze s narodom i nacijom.
Struktura naselja zemlja i saobraaj
Trei initelj koji upotpunjuje zasebne klasne strukture
i kulturne osobitosti naroda poiva na strukturi naselja
i saobraajnica. Da li e geografski faktor biti od
luujui u povezivanju ili odvajanju naroda zavisi
o stupnju tehnologije i o neophodnim resursima za
razvoj zemalja. Tako su vicarske Alpe u srednjem
vijeku postale ne prepreka, ve veliki putovi za
trgovinu, zahvaljujui ve spomenutoj tehnologiji iz
gradnje mostova i cesta.
Urbana sredita i ruralne regije stoje najee
zajedno uslijed veih ili manjih pogodnosti saobra
aja iz jednog kraja u drugi, a odvajaju se od dru
gih urbano-ruralnih cjelina ba radi izvjesne neefi
kasnosti u prometu, koja postoji unutar vie sustava.
Struktura saobraaja i struktura naselja pridonosi
relativnom diskontinuitetu zemalja i naroda. Zemlja
ima znaenje drutva s visokom meuzavisnou, ili
preciznije, kada odreeni narod ima ujedinjena na
selja saobraajnicama, komunikacijama i ekonomskom
aktivnou, tada ljudi za svoj kraj kau da je to
zemlja tj. cjelina saobraaja i povezanosti naselja.
Izmeu zemalja ne postoje stvarne i krute granice,
osim u rijetkim sluajevima, no i one postaju ire
levantne zbog razvoja modernog saobraaja.
Jezine zajednice standardni jezici
dijalekti
Jezik je u evropskih naroda bio veoma znaajan,
a ponegdje i ideologijski najizrazitiji inilac indi
vidualizacije naroda i nacija. Preko jezika je dola
125

do izraaja kultumo-etnika zajednica kao komu


nikacijski sustav u izgradnji naroda. Jezina je za
jednica, kae Deutsch, zajednica informacijskih ka
nala: veinu rijei jednog jezika, ili barem naj
uestalije rijei, veina lanova grupe razumije i go
vori, u istom ili slinom odreenju.7 Jezik je trajna
teko izmjenjiva struktura povezivanja znakova (ri
jei) sa znaenjima, pa je rije i strukturu govora
teko izmijeniti ako se znaenja ne mijenjaju. Na
znaenja, pak, postupno djeluju svi drutveni ele
menti stratifikacija, klasni ili kastinski sustav,
opa kultura kojoj pripada jezina zajednica, eko
nomsko i saobraajno povezivanje s drugim narodi
ma, masovni mediji i mnotvo drugih stvari. S dru
ge strane, svi ovi initelji djeluju tu i tamo i na ujed
naavanje znaenja razliitih jezika iste zemlje i iste
ekonomske ili politike zajednice, pa je razumljivo
to nerijetko zapone homogenizacija sklonosti i na
vika, a preko njih zajednitva. Tipian je primjer
vicarska, gdje postoje etiri jezika, a ipak zajedni
ka semantika znaenja. Deutsch pripominje da ri
je sloboda francuskom, njemakom, talijanskom
vicarcu znai lokalnu samoupravu i neovisnost
o centralnoj vlasti. Francuzu u Francuskoj rije
sloboda oznaava slobodnu, centraliziranu i slavnu
Francusku, dok Nijemcu iz Njemake sadri poko
ravanje porodinom autoritetu kao simbolu vlasti
bilo cijele Njemake ili njezinog dijela. Bernard
Shaw je govorio kako su Irci i Englezi dva naroda
s istim jezikom, budui da su im konotacije rijei
razliite, pa ak i suprotstavljene. Narodi se mogu
sluiti istim jezikom, premda je u njima skrivena
razliita vrsta osobina, znaenja, sklonosti i zajed
nitva, kao to razliite jezine zajednice mogu no
siti osjeaj pripadnosti istom politikom sustavu,
ili ak istoj naciji. Koji e faktori prevladati u iz
gradnji pojedinih nacija to se ne moe unaprijed
niti napamet rei. Teorijski je to nedokuivo zaklju
iti radi mnotva varijabli. To je rezultat prakse
naroda koja se potvrivala kao najprikladnija i naj

1Isto,
126

str. 41.

bolja stoljeima. Deutsch dri da razliiti obrasci vae


za zemlje zapadne i istone Evrope i za novooslobo
ene drave Afrike i Azije.
Jezik je komunikacijsko sredstvo cijele zajednice
i dok traje struktura zajednice njezino izraavanje
mijenja se u vremenu jedva primjetno, zavisno o tome
da li se zajednica iznutra uvruje ili rastae. Jezik
ne moe biti bitno odreenje zajednica, ve je izrazit
fenomen iz kojega se najlake ita samosvojnost i
specifinost strukture pojedinih ljudskih etnikih, na
rodnih i nacionalnih skupina.
Trite pokretljivost bogatstvo
industrijalizacija
U ekonomskoj podstrukturi svi initelji privrednog
ivota imaju iste procese koje je Karl Deutsch pri
mijetio u strukturiranju drutvene podjele rada, kon
centraciji naselja i saobraaja ili distribuciji kulturnih i
jezinih obrazaca. U svim podrujima vlada odnos
centra i periferije i diskontinuitet ekonomskog ivota.
U suvremenom ekonomskom ivotu, proizvoai
obavljaju razmjenu putem trita, a istim putem
potroai podmiruju svoje potrebe. S obzirom na
vrste proizvoda, razlikujemo trite investicijskih do
bara ili opreme, trite predmeta rada, sirovina i
reprodukcijskih materijala; nadalje, postoji trite fi
nalnih proizvoda. Gledano sa stajalita ljudskog fak
tora u proizvodnji, ekonomisti govore o tritu radne
snage. Ako je za trite bitna relacija ponuda
potranja, onda nas Deutsch upuuje na injenicu da
se ponuda i potranja koncentriraju oko odreenih
trinih centara, oko kojih se stvaraju trine pe
riferije, gdje potranja i ponuda nisu tako intenzivne
da bi privukle znaajne resurse kapitala, roba ili
radne snage. Jak ekonomski i trini centar (market
center) moe istodobno biti regionalni, nacionalni i
meunarodni centar. Razumljivo je da je to ovisno o
stupnju specijalizacije, razvoja tehnologije, organizaci
je rada i proizvodnosti. Ekonomska mo nekog tri
nog centra redovito je i u komparativnoj prednosti
127

naspram provincije ili ekonomski slabijih podruja,


koja ne prati trajna koncentracija novca i kreditnih
institucija (center of credit and currency).
Slijedei logiku ekonomske i trine koncentra
cije, Deutsch veli: (...) populacija odreenog trnog
podruja i metropolske regije sklona je zakljuiti da
0 monetarnim resursima vitalnim za njihovo po
druje moraju voditi poslove ljudi iz njihove sredine
a ne bilo koji 'svjetski bankarski centar' ili neki
automatski zlatni strani standard. Ukoliko ista po
pulacija ima potekoa oko opsega kredita tijekom
poslovnih ciklusa, spomenuto zakljuivanje moe pre
rasti u veoma jak 'monetarni nacionalizam'.8
Na primjeru trita, investicija, novca i kredita
Deutsch primjenjuje uobiajenu sliku relativnog
diskontinuiteta, o emu je ve bilo rijei. Na eko
nomskom planu relativni diskontinuitet trita ne
ovisi samo o prometnom i zemljopisnom diskontinuitetu, ve i o urbanizaciji, podjeli rada, koncentra
ciji radne snage, stupnju tehnologije to ga neko po
druje posjeduje, o prirodnom bogatstvu itd. Osim
diskontinuiteta koji postoje s obzirom na faktore
proizvodnje stanovnitvo, sredstva za proizvod
nju, sredstva rada, proizvodnost, intenzivnost, bo
gatstvo zemlje itd, postoji stratifikacija faktora pro
izvodnje, prednost odreene tehnologije ili industri
je, koja ima funkciju najtraenije i trenutno naj
efikasnije na tritu, kao to postoji prednost izvjes
nog profila strunjaka ili kadikad nekvalificirane rad
ne snage.
Bogatstvo je izraz kojim se naznaava opseg
usluga i dobara kao rezultat, u najveoj mjeri, dugo
godinje proizvodnje. Bogatstvo je agregat dobara
1 usluga dostupnih za realokaciju, bilo kupovanjem,
prodajom, obiajima, dravnim planiranjem ili bilo
kojom drugom kombinacijom ili metodom. Indu
strijska i druge vrste privreivanja ovise bitno o
investiranju akumulaciji kapitala, poveanju izu
ma, tehnologiji, odluci gdje, kako i kada ulagati u
inovacije itd. Investiranje je prostorno i vremenski
8 Isto, str. 49.
128

nejednako i podlijee relativnom diskontinuitetu


i stratifikaciji. Diskontinuitet bogatstva ekonomisti
obino prezentiraju podacima o nacionalnom dohot
ku po glavi stanovnika, a Karl Deutsch pokazuje na
odnosu bogatstva i broja stanovnika pojedinih ze
malja (Lorenzova krivulja) ovaj relativni diskon
tinuitet izmeu zemalja.
Siromane zemlje:
26 % populacije ivi u 36 zemalja sa 4 % svjet
skog dohotka,
55 % populacije ivi u 58 zemalja sa 9 % svjetstog dohotka,
64 % populacije ivi u 91 zemlji sa 12 % svjet
skog dohotka.
Bogate zemlje:
6 % populacije ivi u 1 zemlji sa 33 % svjet
skog dohotka,
13 % populacije ivi u 12 zemalja sa 54 % svjet
skog dohotka,
20 % populacije ivi u 17 zemalja sa 71 % svjet
skog dohotka.
Srednje bogate zemlje:
14 % populacije sa 17 % bogatstva (uglavnom soci
jalistike zemlje).
Lorenzova krivulja prikazuje faktino stanje re
lativnog i apsolutnog diskontinuiteta pojedinih ze
malja svijeta, iz ega Deutsch izvodi zakljuak o
poveanju barijere u drutvenoj mobilnosti izmeu
pojedinih zemalja (od 1910) kao i o pojaanju nacio
nalizma u svjetskim razmjerima, utemeljenog na,
razlikama u bogatstvu.
Drutvena mobilizacija je u razdoblju naciona
lizma i industrijalizacije izrazita unutar zemalja s
brzim privrednim i drutvenim razvojem, no nije
nevana i ona pokretljivost koje smo oevici poslije
9 Nacija

129

II. svjetskog rata, a odnosi se na migraciju iz nerazvijenijeg dijela svijeta u razvijeniji. Karl Deutsch
nabraja vie uzroka koji predstoje suvremenim obli
cima horizontalne i vertikalne pokretljivosti. Naj
prije je tu pokretljivost radi upoznavanja drugih
krajeva i obiaja ljudi (demonstration effect), pa
radi trgovine i kupovine. Meutim, veoma je djelo
tvorna na izmjenu drutvene strukture pokretljivost
agrarnog stanovnitva u neagrarna zanimanja, s im
je povezan proces urbanizacije. Meunarodna eko
nomska migracija uzima maha kada unutranji razvoj
industrije i privrede ne moe obuhvatiti stanovnitvo
jedne zemlje, koje prelazi s ratarskih na radnika
zanimanja ili kada je odlazak u inozemstvo motiviran
poboljanjem ivotnog standarda ili, nerijetko, pove
anjem strunog i znanstvenog standarda. Prema
podacima kojima je Deutsch raspolagao 1969. go
dine, u zemljama u razvoju svake godine 1 % sta
novnitva emigrira na drugo mjesto u potrazi za
novim poslom. To je za 10 godina oko 10% sta
novnitva.
Ekonomska kao i psihologijska nesigurnost ve
u se uz odsutnost vlastite zajednice, a ivljenje
meu nepoznatim ljudima dovodi u pitanje osobni
identitet pojedinaca i njihov drutveni (lokalni i na
rodni) identitet. Uenje jezika u stranim zemljama
i njegovo poznavanje ne dovodi tako brzo do povrat
ka identiteta osobe, koja i dalje ostaje izdanak s
osobitostima stare sredine.
Nacije nisu, kao to smo ve rekli, identine s
pojedinim sklopom diskontinuiranih graevnih blo
kova; one imaju to svojstvo da na najadekvatniji
nain strukturiraju u cjelinu, objedinjuju interese
i potrebe, djelotvorno ih povezuju radi ispunjenja
svih zahtjeva koji izbijaju iz najraznolikije sprege
nabrojenih centara i periferija na bazi razuenosti
samih drutvenih blokova. Nacije, dakle, kao ive
drutvene zajednice, imaju ulogu da zahvate svojstvenosti i raznolikosti drutva u svijetu i da gra
evne blokove koje ujedinjuju udrue takvim
poretkom da ne budu puki sastavni dio najjaih
centara i najjaih metropola, bilo u klasnom bilo
130

u stratifikacijskom ureenju svijeta, ve da kroz


jednakost i samostalnost osiguraju izgradnju shod
no stupnju vlastitog razvitka zajednice od koje do
bivaju identitet. Narod i nacija, ukratko oblici mo
dernih zajednica izgraenih na specifinoj kulturnoj
i komunikacijskoj meupovezanosti, ne ine sami
po sebi drutvene sustave cjelovitim i za sebe opstojeim; to ini jaka meupovezanost ukorijenjena
u intenzivnoj unutranjoj razmjeni, proizvodnji i
podjeli rada, tome dapae pridonosi i razmjena do
bara i usluga, razmjena ideja i ljudi izmeu razlii
tih zemalja. Razmjena jedne zemlje s drugim zemlja
ma trajno je kontrolirana, bez obzira na kakvu se
razmjenu to odnosilo, pa ona odrava, a u ne ma
lom broju primjera ak i pojaava relativni diskontinuitet izmeu naroda i zemalja. Funkcija je nacija
da relativni diskontinuitet graevnih blokova, bilo
onih koji su univerzalni i internacionalni, bilo onih
specifinih poput jezika, pretvore u niz segmentira
nih drutvenih cjelina, kako bi se umanjio ili do
mogue tolerancije doveo odnos dominirajuih cen
tara i zemalja naspram njima podreenih centara
i zemalja.
Deutsch pokuava dati odgovor na pitanje
odakle naciji takva snaga da segmentira i u posebne
i za sebe stojee drutvene cjeline pretvori diskonti
nuirane drutvene blokove. Ljudska potreba za za
jednicom, istina, prethodi ovakvom segmentiranju.
no to je bit zajednice openito i kako se ta bit
kroz racionalnu kulturu Zapada i kulturu ostalog
dijela svijeta transponira u segmentirane nacionalne
zajednice, ostaje dakle pitanje koje emo razmotriti u
Deutschovoj teoriji.

Kultura zajednica drutvo


Klasino sociologijsko razdvajanje zajednice od dru
tva, to su Drkheim i Tnnies pa kasnije Weber
i Easton prihvatili kao ishodite svojih teorijskih
analiza, Karl Deutsch takoer uzima kao uporinu
9*

131

toku, no uz razumljivo povezivanje s teorijom


komunikacija. Poetnu razdiobu ovih kategorija pru
ili su Karl Marx i Friedrich Engels, meutim njihovu
odredbu ovih kategorija spomenuti sociolozi nisu slije
dili.9
Dakle, Deutsch oznaava drutvo kao grupu in
dividuuma meusobno povezanih podjelom rada,
proizvodnjom i distribucijom dobara i usluga.10
Tamo, pak, gdje je udruivanje razliitih zanimanja
i funkcija razrijeeno i gdje se usluge i dobra u
manjoj mjeri razmjenjuju nalazi se granino po
druje izmeu drutava i njihovih periferija. U
centru drutva postoji koncentracija funkcija, zani
manja, razmjene, nalazi se akumulirano bogatstvo,
politika mo, nalaze se koncentrirane informacije i
institucije razliitih djelatnosti. Podjela rada jest
naznaka za opu zakonitost drutvene integracije i
razvoja, s kojom se povezuju drutvene grupe razli
itih struktura (zanimanja, kaste, klase, organiza
cije itd) u jednu komplementarnu cjelinu. Razli
itost zanimanja i uloga to ih pojedinci imaju u
9 Shodno klasicima m arksizma ne postoji stvarna zbiljska
zajednica unutar klasnih drutava, odnosno unutar graanskog
drutva. U tim drutvim a postoje prividne zajednice, odnosno osa
m ostaljene i strukturirane cjeline koje nam eu svoje zahtjeve i in
terese individuama. F. Tnnies je shvatio zajednicu psihologijski
kao jedinstvo volja, kao koncentraciju zajednike sile, jrioi i
prava. Tnnies govori kako je zakon zajednice da njezini lanovi
ive zajedno i organiziraju vlastiti unutranji poredak. (F. Tnnies,
Zajednica i drutvo, citirano prem a knjizi T. Parsons i dr, tom I,
Teorije o drutvu, Vuk Karadi, Beograd 1969, str. 186) Tnniesovo shvaanje zajednice u Weberovoj doradi slijede gotovo svi
drutveni znanstvenici. W eber na slijedei nain definira zajed
nicu: Pod zajednicom treba razumeti takav drutveni odnos u
kome se orijentacija drutvenog delanja, svejedno da li u konkret
nom sluaju, u proeku ili u istom tipu, osniva na subjektivnom
oseanju uesnika (koje moe biti afektivno ili tradicionalno po
karakteru) da pripadaju jedan drugom kao deo iste celine. (M.
uri Sociologija M axa Webera, M atica hrvatska, Zagreb 1964,
str. 240)
10 K. Deutsch, isto, str. 87. Deutsch slijedi Weberovu inter
pretaciju drutva, prem a kojoj jedna drutvena akcija im a svojstvo
drutva ukoliko se zasniva na racionalno motiviranom kompro
misu interesa ili njihovu povezivanju, bez obzira da li je to racio
nalna ili vrijednosna orijentacija akcije. (M. uri, isto)

132

podjeli rada diferenciranog drutva ima svoje


izvorite u opem napretku tehnologije (sredstava
za proizvodnju), racionalizacije, efikasnosti i, kona
no, potpunijem zadovoljavanju potreba i interesa sve
veeg broja lanova drutva. Razliitost zanimanja
i uloga samo je jedan aspekt razliitosti u drutve
nom poloaju pojedinaca i grupa, razliitosti vlasni
tva, moi, bogatstva i ugleda.
Drugi aspekt drutva sadri odredbu jednakosti
i demokracije, to se u modernom drutvu izraava
kao jednakost poetnih uvjeta ili jednakost pogod
nosti za svakog graanina. Demokratska prava, slo
boda i jednakost imaju, veli Deutsch interpretirajui
Parsonsa difuzno, partikularistiko i askriptivno
obiljeje, to znai da svi graani ukoliko po
stignu taj apstraktni status mogu zadobiti bilo
koje zanimanje ili poloaj u drutvu (difuznost);
graani nisu graani svijeta, ve graani odreene
drave (partikularizam); samim roenjem netko za
dobije dravljanstvo i potencijalno graanstvo i radi
toga ima izvjesne kvalifikacije i pogodnosti (pripisanost). Svi graani najvieg i najnieg statusa bi
vaju u modernom drutvu izjednaeni pred zakonom,
bivaju izjednaeni u mogunosti postignua (achieve
ment) njima poeljnih zanimanja.
Princip podjele rada i princip jednakosti za sve
graane su, u isto vrijeme, suprotstavljeni i nadopunjujui. Princip hijerarhije koji je okosnica podjele
rada suprotstavlja se jednakosti koje je zahtjev
rezultat demokratskih tendencija modernog drutva.
Oni su nadopunjujui, jer sve lanove drutva ine
lanovima socijetalne zajednice, jer je itavo dru
tvo maksimalno angairano u^ korist sfere podjele
rada. Klasna, radna ili statusno-funkcionalna struk
tura sebi podreuje demokratsku i egalitarnu struk
turu, premda se ova opire tom procesu. Shodno to
me, demokracija nije vlastitom snagom izvojevani
drutveni proces, ve je izdanak drutvene podjele
rada i vodeih snaga drutva kojima takav oblik
vlasti odgovara. Demokracija je tako jedan funkcio
nalni i strukturalni aspekt globalnog drutva koji
upotpunjuje sliku drutvene podjele rada.
133

Svi dijelovi drutva, bez obzira na sadrajnu


stranu, bez obzira da U je rije o ekonomskom ili
politikom ureenju, o pravnom i normativnom po
retku, ili o centralizaciji, demokratizaciji ili fede
ralizmu, sadre vrijednosno kulturni aspekt, potka
kojemu je takvo oblikovanje unutranjeg duhovnog
racionalnog i emotivnog svijeta individuuma, iz
kojega izlazi specifino i za odreenu epohu ti
pino ponaanje na svim podrujima ivota. Ono
to Max Weber naziva racionalizmom zapadne kul
ture, Deutsch promatra sa stajalita protoka infor
macija. Nuno je postojanje relativno uniformira
nog, univerzalnog komunikacijskog sustava, elementi
kojega su uspjeno socijalizirani u svijesti pojedinaca.
To se odnosi na univerzalnu graansku kulturu,
proizvoaki i potroaki tip kulture, kulturu poli
tikih, ekonomskih akcija i poredaka itd. ovjek je
misaono i djelatno bie, pa kultura ima funkciju da
oblikuje nain, navike i vrijednosno utemeljenje nje
gova miljenja, kao to ima funkciju da oblikuje i
samu ljudsku djelatnost.
Univerzalnost racionalne kulture Zapada proizvod
je rada graanskog drutva i graanske klase, koja
oblikujui svjetonazor i unutranju potrebu za prak
som takva svjetonazora, sebe potvruje u svim dru
tvima i zajednicama gdje se takav svjetonazor uzima
kao uzorit za oblikovanje poretka. Kako se graanstvo
uzdie u moi, bogatstvu i ugledu u zapadnom dru
tvu, tako se i njegova kultura, kao duhovno proiz
voenje i kao proizvoenje i oblikovanje duha i
unutranjeg ivota pojedinaca i cijeloga drutva
postavlja kao vladajua nad tradicionalnom aristo
kratskom kulturom. Njezinu univerzalnost i racio
nalnost Weber je stavio u samu bit kapitalistikog
duha i u samu bit modernog birokratskog naina
strukturiranja svih oblika organizacija.
Ta univerzalna graanska racionalna kultura stva
ra i potrebuje zajednice, bilo narodne ili nacionalne,
u kojima pohranjuje svoje uinke, znanost, ideolo
gijske sustave, demokratsko ponaanje, racionalno po
slovanje itd, i kroz koje ozbiljuje duboku ljudsku
potrebu za zajednitvom. Oblik zajednice koji odgo
134

vara modernom drutvu ima svoje bitno utemeljenje u


racionalnoj graanskoj kulturi Zapada, to znai,
prema Deutschu, da suvremena racionalna kultura
djeluje i utemeljuje zajednicu narod i naciju kao
kulturom posredovanu i odgojenu potrebu za pri
padnou drugom i pripadnou cjelini kojoj mnogi
pripadaju na isti nain. Graansko drutvo ne unitava
ekonomski ili politiki ivot, a isto tako nema po
trebe da uniti potrebu za narodnom zajednicom; ono
ove oblike povezivanja jednostavno preoblikuje shod
no vlastitim potrebama i na njima utemeljenoj duhov
noj proizvodnji.
Potreba za zajednicom osnovna je ljudska po
treba i zato ju je nemogue iscrpsti ili zadovoljiti
ispunjenjem nekim specifinim funkcijama, sluba
ma, zadovoljenjem parcijalnih interesa ili potreba.
Zajednitvo s drugim ljudima cilj je i vrijednost po
sebi i ono se ostvaruje u razliitim razinama dru
tvenog ivota kroz obitelj, drugarstvo, lokalne
zajednice, kroz narodne i ire zajednice. Shodno ozbiljenju zajednice u odreenoj drutvenoj razini,
moe se govoriti o prisnijim ili o manje prisnim tj.
apstraktnijim oblicima pripadnosti. Deutsch eli po
kazati da moderno drutvo stvara takvu opu kultu
ru i posebne diskontinuirane kulturne cjeline koje
neposredno utemeljuju segmentaciju narodnih zajed
nica, kao onih drutvenih tvorbi koje zadovoljavaju,
na odreenoj razini drutvenosti, ljudsku potrebu za
pripadnou drugima.
Kultura modernog drutva ne samo da uvjetuje
nastanak narodnih zajednica (istina, u jednom veo
ma apstraktnom odreenju pripadnosti), ve nepo
sredno utemeljuje samu zajednicu kroz oblikovanje
kulturnog zajednitva na razini pojedinih zajednica.
Nosioci modernog drutva, koncentrirani oko gra
anske klase, nisu trebali posebno traiti oblike
zajednitva kojima bi zadovoljili potrebu za ivotom
sa sebi slinim ljudima, jer je svaka kroz povijest
formirana narodna zajednica postala dio graanske
kulture i istodobno zajednica graanske klase. Sna
ga graanske klase je, osim ostaloga, bila u tome to
je predstavljala koncentrirani izraz zajednice nekog
135

naroda i njegovih povijesnih interesa, a njezino segmentiranje ujedno je bilo dio njezine univerzalnosti.
Karl Deutsch tumai, kao to smo ve rekli, pro
cese segmentiranja, izgradnje i same biti narodnih
zajednica kroz tvorbu zasebnih kulturnih cjelina na
univerzalnosti demokratske graanske kulture. Za
sebnost zajednica djelo je relativnog diskontinuiteta
graevnih blokova unutar samog graanskog dru
tva, koje se u kulturnom proizvoenju oituje kroz
stvaranje narodnih zajednica.
Relativni diskontinuitet graevnih blokova ima
dugotrajan historijski karakter; otuda je razumljivo
uniformirano socijaliziranje kulturnih pretpostavki,
svijesti, navika, sklonosti, vrijednosti i komunikacij
skih kanala koji su duhovno-kulturni proizvod za
jednice, kroz koje proizvode se tek zajednica po
tvruje u svojoj egzistenciji. Bez akcije i proizvo
enja zajednike kulture nema zajednice, pre
ma Deutschu. Zajednicu kulture Deutsch definira kao
povijesno stvorene selektivne procese koji kanali
ziraju ljudske reakcije na unutranje i vanjske podra
aje.11
Unutranji identitet kultiviranih navika i vrijed
nosti, istovrsnost ili pak velika slinost kulture, upi
sane u ljudskom duhu i emotivnom ivotu, odreuje
ne samo oblik ponaanja, ve i individuume s koji
ma se komunikacija lake uspostavlja i pripadnost
zajednici kojoj su, unekoliko, podreeni. Zajednica
je, dakle, utemeljena u kulturi, za razliku od poli
tike kojoj je mo i podrka izvorite strukturiranja,od drave kojoj je izvorite vlast; od ekonomskog
ivota kojega je izvorite proizvodnja na bazi rada
ili kapitala itd.
U kulturu Deutsch smjeta jezik, vrijednosne
orijentacije, stil ivota, nain osjeanja i milje
nja, dok je za zajednicu, kao izdanak kulture i kao
upotpunjujui dio drutva, bitno da je pokriva ko
munikacijski aspekt meu pojedincima. Deutsch e
definiciju zajednice izraziti ovim rijeima: (...) ona1
11 Isto, str. 88.

136

je skupina individuuma u ijem su pamenju i svi


jesti iste navike i komunikacijski kulturni kanali.12
Sistemsko, odnosno kibernetsko-komunikacijsko
poimanje zajednice kao grupe s istim komunikacijsko-kulturnim kanalima, polazi od stajalita da
je relativni diskontinuitet drutva djelovao dugotraj
nim povijesnim radom na to da se stvori zajed
nitvo kulture, kako smo ga maloas definirali, ali
tek u sprezi s univerzalnom graanskom, masovnom
i demokratskom kulturom ini podlogu nastanka na
rodnih zajednica naeg vremena. Prema tome, na
rod u modernom znaenju rezultanta je kulture pu
ka, treeg stalea, odnosno graana i kulture izrasle
na dugotrajnoj povijesnoj specifinosti naroda kao
jednog dijela diskontinuirane cjeline svijeta. Dakle,
per definitionem, zajednica graana u sebi nosi na
rodnosnu zajednicu. Poveanjem demokratizacije su
vremenog drutva, koje je i samo nastalo kroz demo
kratske revolucije, zajednice tog drutva, u narodnos
nom smislu rijei, sve vie i vie dolaze do izraaja,
to potvruje opi proces dekolonizacije u zemljama
treeg svijeta i proces segmentacije starih evropskih
nacija, u kojima se pojedine ak brojem neznatne
narodne grupe ele formirati kao nacije i kao
politike jedinice.
Relativni diskontinuitet djeluje na to da drutva
(Gesellschaft) proizvode, odabiru, kanaliziraju i tro
e dobra i usluge u zavisnosti o stupnju razvoja,
0 privrednim, geografskim, vrijednosnim i o tehno
logijskim specifinostima; isti pak diskontinuitet dje
luje na zajednice (Gemeinschaft) da proizvode spe
cifine duhovne proizvode, da odabiru, kanaliziraju
1 potiu one vrijednosti, navike, obrasce ponaa
nja i sklonosti koje odgovaraju kulturnoj specifi
nosti zajednice i njezinoj unutranjoj strukturiranosti. Na planu kulture i zajednice, spomenuti dis
kontinuitet izmeu drutva djeluje na to da se poje
dinci podvrgavaju povijesno stvorenoj cjelini zajed
nice, oni su njezin dio i nose specifine kulturne
crte i kulturom njegovanu potrebu za drugima. U
Isto, str. 89.

137

takvim cjelinama, segmentiranim na bazi kulture,


odnosno gdje je potreba i opstanak zajednice kao
kulturne tvorevine izdanak konstelacije u kojoj se
nalo drutvo, oito postoji izrazita gustoa, inten
zitet i koncentracija poruka i meudjelovanja.
Intenzitet i koncentracija upuivanja informa
cija i njihovo primanje prua nam uvid u stupanj
djelotvornosti neke zajednice, odnosno daje nam mo
gunost objektivnog odslikavanja stupnja komplemen
tarnosti kulture i svih njezinih elemenata, navika,
sklonosti, potreba, procesa, duhovne proizvodnje, je
zinih kanala itd.13 Komplementarnost se sistemski
izdvaja kao veoma vana kategorija, znaenje koje je
u tome to tumai protok poruka kroz kanale i dijelo
ve cjeline koji su meusobno prilagoeni. Relativni
diskontinuitet drutva djeluje na stvaranje komple
mentarnih kulturnih sustava, unutar kojih se zajed
nice kao cjeline ozbiljuju na sebi svojstven nain.
Komplementarnost zajednice oituje se u djelotvor
nom protoku informacija i komunikacija; ona se,
nadalje, korijeni u povijesno izgraenoj slinoj struk
turi kulturnih navika, emocionalnog ivota, sklonosti,
obiaja, slinih kulturnih znaenja itd.
U zajednici postoji veliki broj komplementarnih
osobitosti koje pomau reprodukciji zajednice, dok
se u drutvu komplementarnost svodi na podruje
interesa dobara i usluga. Tako gdje je visok stu
panj komplementarnosti, naime gdje interesnu kom
plementarnost na osnovi privredne, klasne, politike,
profesionalne ili neke druge solidarnosti proiruje
i pojaava etnika, jezina, narodna i nacionalna
solidarnost, stvara se daleko jaa i homogenija so
cijalna grupa od sluaja kada je povijesno stvoren
jaz izmeu zajednice i drutva. Tumaenje koje na
13 Uz pom o stupnja kom plementarnosti moe se izmjeriti re
lativna djelotvornost komunikacijskog kanala, odnosno uspjeno
prenoenje poruka od izvora do primaoca. Shodno tome, kom
plem entarnost je podudarnost dvaju ili vie dijelova fizikog ili
drutvenog sustava koja je m jerljiva otkrivanjem naina kako se
operacija izvedena u jednom dijelu od njih prenosi u drugi dio, kao
i otkrivanjem opsega razliitih, tako prenesenih, operacija (isto,
str. 284). Vii stupanj kom plementarnosti znai pribliavanje onom
drutvenom odnosu koji nazivamo zajednicom.

138

lazimo kod Marxa, Durkheima, Tnniesa ili kasnije


Webera i Parsonsa o sprezi kulture, zajednice i dru
tva neemo tako studiozno nai kod Karla
Deutscha. Gledano sa stajalita komplementarnosti
komunikacijskog sustava kultura i komunikacijskog
sustava drugih drutvenih podsustava, postoji raz
lika izmeu drutva i zajednice. Razlika je u povije
sno stvorenoj kulturi i u velikom broju slinih infor
macijskih kanala.
Potrebno je razjasniti kako drutvo funkcionira
i povezuje pojedine individuume razliitih drutve
nih poloaja ili razliitog podrijetla, kako opstoji i
kako se odrava u odnosima gospodara i sluge,
radnike i graanske klase, crnaca i bijelaca s istom
kulturom. Deutsch dri da u takvim sluajevima ko
munikacija biva suena na nuni minimum, da bi
se mo vladajue grupe, klase ili nadreenog poje
dinca mogla realizirati u poslunoj djelatnosti po
dreenih pojedinaca i skupina. Komunikacija ima
svrhu da se zapovijed ili elja nadreenih razumije
i izvede, za to je neophodno da postoji izvjesna
jezina i obiajna slinost izmeu ovih suprotstavljenih pojedinaca i grupa. U tom je pogledu asimi
lacija i naturalizacija stranaca poeljna, da bi se
sistem gospodarenja i pokoravanja pretvorio u tra
jan i stabilan drutveni odnos.
Suavanje uporabe kulturnih kanala na izvjestan
broj sprega Deutsch dri osiromaenjem zajednitva,
to je razlogom stvaranju restriktivnih zajednica
vie ili manje otro odvojenih s obzirom na vri
jednosne orijentacije, naine ivljenja, ophoenja i
komunikacije od drugih osoba i grupa unutar ire
drutvene cjeline. Ako izolacija restriktivnih zajed
nica prijee odreenu granicu, tada interesna kom
plementarnost potiskuje snagu komplementarnosti
narodne zajednice. Drugim rijeima, izdvojenost viih
slojeva i restrikcija i otuenost niih slojeva stvaraju
pretpostavke da internacionalizam viih klasa i in
ternacionalizam niih klasa na bazi restrikcije razbija
ju narod na otro podvojene strane, koje vlastiti
sukob transponiraju na ideologijsku i politiku scenu.
Ukoliko je izrazito otar, sukob moe dovesti ne samo
139

do borbe oko vlasti, ve dovodi u pitanje opstanak


cjeline naroda. Razumljivo je da ishod zavisi o me
unarodnoj konstelaciji, i o meunarodnim saveznici
ma i neprijateljima pojedinih sukobljenih strana unu
tar odreenog naroda.
Na kraju treba rei da je u eksplicitnoj Deutschovoj verziji razlika izmeu drutva i zajednice, klase
i naroda relativna i naelno je mogue kvantitativ
nim putem odrediti kada drutvo prelazi u zajednicu.
Kultura je kljuni graevni blok drutva i zajednice,
samo to u drutvu kanalizira svojim kanalima tek
odreeni dio poruka i komunikacija, dok u zajednici
postoji daleko vei broj kanala, poruka i komunika
cijskih sprega.
Premda je razlika izmeu drutva i zajednice rela
tivna, Deutsch uoava da su dva razliita procesa od
luna za njihov nastanak i razvoj. Za zajednicu je od
znaaja asimilacija, a za drutvo mobilizacija. Pod
mobilizacijom podrazumijeva industrijalizaciju, urba
nizaciju, masovno opismenjavanje i demokratizaciju,
a pod asimilacijom homogenizaciju zajednice sa staja
lita slinih kulturnih kanala i procesa. Kao to smo
prije uoili da graanin po sebi nosi narodnosno odre
enje, tako isto procesi mobilizacije idu usporedo s
asimilacijom ljudi u zajednice.

Asimilacija, mobilizacija i demokratizacija


bitni procesi u formiranju narodnih
i nacionalnih zajednica
Stanje komplementarnih kanala jezika i kulture u
jednom narodu ovise o procesima uenja mnogih
generacija i o procesima socijalizacije: internalizacije
kulturnih kanala i naturalizacije novih lanova, pridolica iz drugih zemalja. Svrha je drutvenog uenja
i asimilacije da pojedince uini kompatibilnim ili
strukturno podudarnim, s obzirom na bitna svojstva
komunikacijskih kanala jezika i kulture jednog na
roda ili nacije.
140

Sva svojstva i kanali, navike i predispozicije ko


jima se osigurava komunikacija, steeni su postupnim
drutvenim uenjem i stoga se mogu i mijenjati. To
je pretpostavka izgradnje narodnih zajednica.
Pamenje je okosnica drutvenog uenja. Svaka
poruka prolazi kroz nekoliko kanala da bi stigla na
odredite. Sami kanali djeluju na poruku isto kao i
prethodno primljene i upamene poruke. Kulturna
i drutvena prolost nekog naroda djeluje i modificira
sadanje poruke koje prolaze kroz, uenjem u prolo
sti, steene kanale i sklonosti. Aktualno iskustvo mi
jea se i kombinira s prolim i tako pohranjuje u me
moriju, da bi izilo na vidjelo pri nadolasku novih
poruka. Individuum i zajednica su tako trajno pod
vrgnuti procesu uenja i trajnoj promjeni svojega
iskustva.
U zajednicama, narodnim skupinama ili nacijama,
jezik i kultura kao komplementarni kanali djeluju i
modificiraju informacije o aktualnim drutvenim po
javama. Aktualne informacije bivaju modificirane od
u prolosti steenih informacija. Svaki drutveni pro
ces uenja ne djeluje samo u smjeru adaptiranja na
zbiljsku drutvenu situaciju kao izvor strukturiranja
informacija za konkretno djelovanje, ve se drutveno
uenje moe upotrebljavati i za uenje novih kanala
uenja jezika i kulture, a s njima, novih navika,
sklonosti, predispozicija, sentimenata ili naina pona
anja.
Promotrimo sada ovaj teorijski model drutvenog
uenja u situaciji kada u nekom drutvu postoji neko
liko naroda, etnikih grupa ili nacionalnih manjina i
kada iste informacije ulaze u razliite procese uenja
ili u razliite komplementarne kulturne kanale. U isto
vrijeme dok dva ili vie naroda primaju iste poruke,
oni se prisjeaju poruka iz prolosti i vlastitih odgo
vora na trenutne poruke (povratna sprega). Ukoliko
moemo statistiki pratiti promjene u broju pojedi
naca koji se ponaaju prema nekim novim zajednikim
kulturnim obrascima, ili prema obrascima njima novog
naroda, a mali dio njihovog ponaanja i kulturnih
obrazaca je dio izvorne narodne svijesti, tada mo
141

emo pratiti procese asimilacije i disasimilacije. Kod


asimiliranih pojedinaca i grupa izrazito je poveanje
novih standardiziranih kanala i osobina koje slue
za protok poruka, a umanjuje se broj akcija i poruka
na temelju prolih informacija, pohranjenih u memo
riji ili onih kojima je izvor postojea specifina struk
tura naroda. Pojedinci i grupe postaju podudarni s
novim kulturnim i jezinim realitetom, zahvaljujui
procesu uenja novih komplementarnih kanala i svoj
stava.
Procesi asimilacije teku veoma sporo ako komple
mentarne osobitosti pojedinih kulturnih grupa, koje
slue kao kanali za informacije i poruke u procesu
uenja, ostaju nepromijenjeni. U tom se sluaju samo
naizgled vri asimilacija. Kod onih zajednica gdje je
kompatibilnost povezana s veoma razraenim i kom
pleksnim procesima drutvenog uenja asimilacija
nije mogua, osim u sluaju da se itav narod izvue
iz tradicionalnog okvira i originalnog komunikacijskog
sustava i ubaci u izrazito mobilizirani sustav komuni
kacija povezanih s viim drutvenim standardom.
Kako ubrzati procese asimilacije kad postoji rela
tivno zatvoreni sustav komplementarnih svojstava u
nekoj zajednici, pita Deutsch. Najvei problem u tom
procesu je nunost asimilacije prolosti zajednice,
kroz trajnu redukciju i destrukciju vrstih informacija
iz prolosti pohranjenih u narodnoj svijesti. Neophod
no je nadalje, potisnuti neprimjerene navike koje
su izvor djelovanja u sadanjosti. U pravilu, proces
uenja djeluje najprije na izmjenu jezika a potom na
izmjenu socijalnih i kulturnih navika pojedinaca koji
pristaju na asimilaciju. Destrukcija nauenih i fiksira
nih kulturnih osobina, ukoliko je na brzinu izvedena
i nije nadomjetena adekvatnim sustavom uenja, vodi
u oigledno osiromaenje pojedinca, u frustracije i
gubljenje sigurnosti. Ukoliko je naputanje starih na
vika i sklonosti, jezika i kulture postupno, npr. u prvo
vrijeme putem stjecanja male sposobnosti uenja
na temelju novih komplementarnih kanala u pod
ruje znanstvenog istraivanja ili tehnologijskih vje
tina koje zahtijeva bolje radno mjesto, a potom
stjecanja socijalnih navika, tada je destrukcija stare

142

kulture manje bolna i dozvoljava pojedincu uspjeniju


adaptaciju na promjene okoline.
Asimilacija se izrazito pojaava totalnom promje
nom okoline npr. emigracijom u drugu zemlju, gdje su
iskustva i nain ivota potpuno novi, a veze sa starom
zajednicom polagano, ali sigurno, zamiru. Tako se
objanjava brza i djelotvorna asimilacija keltskog sta
novnitva u Glasgowu, doseljenika u Sjedinjene Ame
rike Drave i u drave June Amerike.
Druga vana pojava djeluje kao akcelerator asi
milacije. To su drutvene promjene koje stubokom
mijenjaju tradicionalni nain ivota zajednice. Karl
Deutsch spominje ubrzanu asimilaciju Alzaana, Bretonaca i Provansalaca nakon francuske revolucije 1789.
Slino tome britanski se osjeaj jedinstva produbio
tijekom industrijske revolucije asimilacijom Skota i
Velana, premda je taj proces zapoeo dva stoljea
prije.
initelje asimilacije rezimira Deutsch ovim rije
ima: (...) vrste promjena koje pridonose asimilaciji
moemo na ovaj nain specificirati: to su promjene
koje jaaju i intenziviraju komunikaciju meu su
narodnjacima i daju vie pogodnosti za ostvarenje
ciljeva i vrijednosti koje su prihvaene u prethodnom
periodu.14 Deutsch potvruje injenicu kako je neop
hodna sprega kulturnih i komunikacijskih initelja
zajedno sa initeljima drutvene podjele rada da bi se
realizirao proces asimilacije pojedinaca i grupa u kul
turnu i narodnu zajednicu.
Za Karla Deutscha pojam mobilizacije bitno je od
reen relativno intenzivnijim stupnjem komunikacije
ljudi u nekoj sredini ili odlaskom iz nje. Za komuni
kacijsku mobilnost vani su ovi pokazatelji: 1) urbani
zirana populacija, 2) broj ljudi koji rade u sekundar
nim i tercijarnim djelatnostima, 3) skupina osoba koja
je zavrila barem osnovno obrazovanje, 4) broj pisme
nih odraslih osoba, 5) broj osoba koje posjeuju kina,
kazalita, broj pretplatnika radija i televizije, 6) broj
osoba koje prate tampu barem jedanput tjedno itd.
Isto, str. 150.

143

Bez drutvene pokretljivosti pojedinaca i grupa


nema procesa asimilacije, to znai da su visoko korelirana izmeu sebe tri procesa: asimilacija, drutvena
mobilnost i demokratizacija. Ukoliko drutvenu mo
bilnost ne prate procesi demokratizacije na svim pod
rujima ivota, tada se poloaj i komunikacijske veze
pojedinaca, grupa i cijelih zajednica sporo mijenjaju,
to blokira homogenizaciju odreene zajednice ili vie
zajednica. Demokratizacija, dakle, intenzivira komuni
kaciju meu ljudima, jer ih izjednaava u pravima
i u stvarnosti i na taj nain razbija statusne, klasne,
kastinske ili rasne razlike i barijere; ona, nadalje,
djeluje na homogenizaciju kulture, kao to je rezultat
homogenizacije dane na jednoj apstraktnoj razini,
koja je zapoela u demokratskim teorijama 18. sto
ljea, noena klasom graanstva i njezinom potrebom
da slobodu iskoristi za djelotvornijim iskoritavanjem
radne snage i za stvaranje veeg vlastitog i nacional
nog bogatstva.
U svojim istraivanjima Deutsch poklanja panju
samo onom aspektu asimilacije i komunikacije meu
ljudima koji dovodi do jezine standardizacije po
jedine zajednice, naroda ili nacije, ili do jezine asimi
lacije pojedinih narodnih zajednica koje u svom raz
voju nisu uspjele, formiranjem vlastitih ekonomskih
i politikih centara, izbjei asimilaciju s drugim naro
dima.
Jezina asimilacija i segmentacija sastavni su dije
lovi kulturne asimilacije i segmentacije; ona je put
kojim se ulazi u drugu zajednicu ivljenja kao sebi
svojstvenu, ona otvara mogunost upijanja drutvenih
i kulturnih navika novih zajednica. Prema Klukhonnu
i Kellyju, jezik implicite sadri bazine kategorije mi
ljenja, dapae morfoloka struktura jezika sadri neformuliranu filozofiju grupe (...) Shodno tome, jezik
ima funkciju specifinog komunikacijskog kanala da
oblikuje i kategorizira iskustvo, da znaenjima u po
rukama iz svijeta i prirode omogui razumijevanje,
da prui mogunost izraavanja emocijama i sentimen
tima.
U kojim sluajevima moemo govoriti da postoji u
jednoj ili vie zajednica jezina asimilacija? Deutsch
144

aproksimativno oznaava napredak u jezinoj asimila


ciji kada je vei broj osoba koje su u odreenom raz
doblju asimilirane negoli je broj osoba koje su uspo
stavile ekonomski, politiki ili drutveni kontakt usli
jed mobilizacije sa zajednicom koja asimilira. U tom
smislu, mnogo vie ljudi je sposobno da komunicira
unutar zajednice koja asimilira drugu, negoli to proiz
lazi iz potrebe za direktnom komunikacijom mobili
ziranog dijela stanovnitva zajednice koja podlijee
asimilaciji.
Asimilacija je, dakle, prisutna kada sposobnost ko
municiranja i prihvaanje novog identiteta raste bre
negoli to proizlazi iz radnih potreba; segmentacija
jezinih zajednica pojaava se ako potrebe komuni
ciranja koja proizlazi iz radnih potreba ne prati asi
milacija nemobiliziranog i ukupnog mobiliziranog pu
anstva.
Finska
Primjer Finske prikladan je za prouavanje procesa
asimilacije i mobilizacije dviju narodnih skupina
veana i Finaca, jer postoje kakvi-takvi podaci o kre
tanju stanovnitva unatrag dvjesto godina, otprilike od
1750. godine.
1750. Finska je bila pod vedskom vlau s
oko 420.000 stanovnika, od ega mobiliziranih
21 tisuu ili 5 %, dok je ostatak ivio na selu. vea
na, koji su u velikoj veini ivjeli u gradovima i tako
pripadali mobiliziranoj populaciji, bilo je prema ta
danjim podacima ukupno 68.000 ili 16,3 % .13 Domi
nantnu ulogu imali su u svakom pogledu veani,
koji su sve do osloboenja Finske od vedske i pripo
jenja Rusiji poslije 1811. bili veinom u gradovima.
veani su nametnuli svoj jezik i kulturu, kao grupa
koja je drala sve vanije drutvene i politike polo
aje. Za tono izraunavanje odnosa veana i Finaca
u gradovima Deutsch upotrebljava tri metode,- prema
prvoj najgrubljoj tek nakon 1775. dolaze prvi
Finci u gradove, prema drugoj je relacija u 1750. god.
1S Isto, str. 196208.
III Nacija

145

14.000 veana i 7.000 Finaca, a prema treoj


18.000 veana i 3.000 Finaca u gradovima. Deutsch
dri da je drugi proraun najblii stvarnosti, pa emo
ga navesti.
Populacija Finske prema upotrebi jezika od 1750.
do 1820. godine:16

Godina
1750.
1760.
1770.
1780.
1790.
1800.
1810.
1820.

Ukupno u
gradovima
21.000
25.000
29.000
35.000
40.000
46.000
55.000
63.000

veani

Finci

14.000
16.000
18.000
20.000
23.000
25.000
27.000
30.000

7.000
9.000
11.000

15.000
17.000
21.000
28.000
33.000

Oko 1800. godine ukupna populacija u Finskoj po


pela se na 833.000 stanovnika, a mobilizirano stanov
nitvo u gradovima na 46.000. Gradsko je stanovnitvo
raslo bre od ukupne populacije, to je razumljiva
posljedica ubrzane industrijalizacije i urbanizacije. Sa
svim je sigurno da je broj Finaca nadmaio broj ve
ana u gradovima, ali to nije mnogo znailo za iz
mjenu klasne pozicije i prestia to su ga veani
imali u tom razdoblju. Latentni sukobi izmeu Finaca
i veana na podruju mobilizirane javnosti ve su
zapoeli, da bi ubrzanje u smjeru izmjene prevlasti
Finaca nad Sveanima nastalo nakon otcjepljenja Fin
ske od vedske i pripojenja Rusiji 1811. godine. Fin
ska je unutar ruskog carstva bila jedna od zemalja u
tamnici naroda, a tek nakon 1905. postaje autonom
no vojvodstvo s relativno velikim ovlastima. Ruska
politika slijedila je naelo divide et impera. Razbu
ivanjem finskog nacionalnog osjeaja, usmjerenog
protiv veana, Rusi su htjeli osigurati sigurnu vlast
* Isto, str. 204.

146

u Finskoj manipulacijom sukoba ova dva naroda. Kroz


nekoliko desetljea pojaavala se mobilizacija Finaca
u daleko veem broju negoli je to sluaj sa veanima,
to je bilo odluno u formiranju finske nacije.
Populacija Finske prema upotrebi jezika od 1830.
do 1848. godine (u tisuama):
Sela
Godina

Finci

1830.
1840.
1850.
1860.
1865.
1870.
1880.
1890.
1900.
1910.
1920.
1930.
1940.
1948.

1095
1161
1331
1436
1516
1422
1656
1898
2117
2256
2381
2525
2612
2721

veani
165
180
190
200
204
215
229
244
252
231
227
222
215
206

Gradovi
Finci veani
42
49
65
63
64
75
100
151
236
315
373
497
715
906

34
36
40
47
52
56
66
78
97
108
114
121
139
156

Prevaga finskog jezika u javnoj uporabi tee upo*


redo s poveanom mobilizacijom Finaca i njihovom
migracijom iz sela u gradove, vedski je do danas
ostao drugi slubeni jezik zemlje, to je posljedica
meusobne tolerancije veana i Finaca.
Formiranje finske nacije predvode, kao i drugdje
u Evropi, predstavnici graanske klase i intelektualci.
Prve manifestacije probuenog finskog nacionalizma
dovele su izmeu 1840. i 1860. do mijenjanja vedskih
naziva za obiteljska imena finskim. Finski jezik po
stupno od 1863. do 1902. postaje slubenim jezikom,
paralelno sa vedskim; osnovne i srednje kole od
1868. obavljaju nastavu na finskom jeziku. Tek na
kon dobivanja nezavisnosti 1918. godine finski jezik i
kultura institucionaliziraju se u punom smislu rijei.
10*

147

Finska je tipian sluaj kad jedna mobilizirana i


neasimilirana narodna i graanska jezgra kao em
brio i centar uz pomo brze urbanizacije, industri
jalizacije, razvoja sredstava informiranja i opeg raz
voja sekundarnih i tercijarnih' djelatnosti perifer
nom stanovnitvu udari peat vlastite nacionalne kom
plementarnosti. Komplementarnost centralne mobilizi
rane finske populacije bila je kompatibilna s Fincima
na periferiji zemlje, to je dovelo do uspjenog formi
ranja nacije.
kotska
kotskoj nije uspjelo sauvati narodni jezik u odnosu
na dominantni engleski jezik, to je Fincima polo
za rukom. Dvije stvari su pridonijele tome da je engle
ski jezik postao materinski jezik Skota. U prvom redu,
neuspjeh mobiliziranog dijela Skota u gradovima, na
roito u Glasgowu, da postanu centar i jezgro nacio
nalnog buenja Skota tijekom engleske graanske re
volucije od 1640. Naime, gradsko stanovnitvo kot
ske asimilirano je u englesku jezinu zajednicu ve
i prije 1760. godine.
Protjerane od lordova zemljoposjednika, kotske
crkve u Glasgowu prihvatile su engleski jezik koji je
bio jezik industrije, bankarstva, trgovine i masovnih
medija. Mobilizacija je znaila ujedno i asimilaciju.
Drugi je razlog u nepovezanosti male jezine kotske
skupine u gradovima sa selom, gdje se zadrao kelt
ski (kotski) jezik do danas. Sredinom i krajem devet
naestog stoljea, kada su masovni mediji i kole omo
guavali uspjeno povezivanje sela i grada, koti su
u gradovima ve bili asimilirani.
Prema izvornim proraunima, kotskim jezikom
govori jo oko 100.000 (ili 130.000) stanovnika kot
ske. Slian je primjer Irske, meutim, jezina asimila
cija Iraca nije dovela do njihove kulturne i nacionalne
asimilacije. Snaga nacionalne svijesti Iraca izvire iz
silne presije Engleza nad Ircima, naroito tijekom
engleske graanske revolucije, posebice za Cromwella.
Izvor odranja i jaanja svijesti o zasebnosti postoji
u etnikoj, vjerskoj i teritorijalnoj zasebnosti Irske.
148

Zemlje Zapadne i Istone Evrope


Tijekom srednjeg vijeka u Zapadnoj Evropi teku pro
cesi asimilacije bre od procesa mobilizacije, pa je na
cionalno pitanje imalo politiko-demokratsku (repu
blikansku) konotaciju za vrijeme industrijskih i de
mokratskih revolucija. To nije sluaj s Istonom
Evropom, gdje su nacionalni pokreti rasli paralelno
sa socijalnim pokretima, dok je u zemljama u razvoju,
u procesu oslobaanja, nakon II. svjetskog rata, a i
prije, nacionalizam i antikolonijalizam bio primaran
zadatak, ak ispred socijalnog pokreta i asimilacije.
U Irskoj, Welsu i kotskoj jezina asimilacija ila
je ispred i bila bra od mobilizacije, kako na selu tako
i u gradovima, to je prema Deutschu tipino za cijeli
evropski Zapad (kao i Daleki istok) tijekom srednjeg
vijeka. Asimilacijski procesi unutar Zapadne Evrope za
vreni su u bitnim crtama prije nadolaska velikih gra
anskih revolucija. To nije sluaj s Istonom Evropom,
naroito Slavenima, koji u formiranju nacija slijede
neasimilacijske i segmentirajue procese. S drutve
nom mobilizacijom tee formiranje nacija. Razlog za
prevagu segmentirajuih procesa tijekom srednjeg vi
jeka i poetkom novog vijeka Deutsch nalazi u da
leko sporijem ekonomskom razvoju Istone Evrope
i na tome utemeljen lokalizam jezik i kultura, ija je
integracija bila usporena nedostatkom snanih urba
nih sredina i mobiliziranog puanstva.
Nepismenost, politika apatija, ekonomska zaosta
lost, zemljopisna izolacija vodili su tome da su zavo
jevai za potrebe uprave, trgovine, kolstva i rudar
stva itd. slali pripadnike dominantne nacije, jer je
bilo teko nauiti izvorno stanovnitvo tim vjetina
ma (...). Jednostavnije rjeenje bilo je uvoz specijali
sta izvana. Danas, primjerice, jeftinije je i lake
uvesti knjiare iz kotske u Limu negoli uvjebati u
tom poslu Indijance koji govore kveua jezikom.17
No, ovi doseljenici ubrzo stvorie stranu drutvenu
elitu, koja eljna vlasti i bogatstva zauzima vodee
17 K. Deutsch, Nationalism and Its Alternatives, n. dj, str. 44.

149

poloaje u pojedinim zemljama nad domaim stanov


nitvom. Tipini su primjeri dominacije Nijemaca u
Poljskoj, Litvi, ehoslovakoj i Sloveniji.
Daljnji je razlog specifinosti razvoja asimilacijskih
procesa u zemljama Istone Evrope, to nije bio slu
aj sa zemljama Zapadne Evrope, da je domae plem
stvo govorilo jezikom naprednijeg i monijeg plem
stva, poprimivi njihove obiaje i kulturu. Bugarsko
je plemstvo koristilo grki jezik, plemii su govorili
latinskim jezikom u cijeloj Evropi. Zemljoposjednici u
Bosni za turske vlasti, veli Deutsch, upotrebljavaju
turski, litvanska aristokracija poljski itd.
Daljnji initelj koji je djelovao dezintegrirajue na
procese asimilacije u srednjem vijeku bilo je onemo
guavanje mobilizacije domaeg stanovnitva u pri
morskim oblastima.
Formiranje nacija na istonoj strani Evrope, u
pravom smislu rijei, zapoinje tek nakon Napoleonovih osvajanja, u vrijeme kada u tim zemljama poinju
procesi brze mobilizacije, industrijalizacije i prodora
novih graanskih ideologija. Graanska klasa, dijelom
feudalna klasa i intelektualci koji su bili nosioci for
miranja nacija na ovom podruju, imali su pred sobom
lokalnom tradicijom, kulturom i dijalektima razbijene
zemlje koje je trebalo ujediniti, trebalo je nai zajed
nike spone, trebalo je izgraditi narodnu podrku u
borbi za veom autonomijom ili za vlastitom dravom.;
Drutvena i komunikacijska mobilizacija pokrenula je
narode na put pismenosti, politikog aktivizma i pove
zivanja sa svijetom, ona je bila razlogom poveane
asimilacije u Evropi i stvaranja relativno kompaktnih
naroda nacija drava. Shodno tome, paralelizam
drutvene mobilizacije i jakog nacionalizma prisutan
je u izgradnji nacije Istone Evrope.
Zemlje u razvoju
Mobilizacija u Evropi poinje prije 1000 godina, a
poeci irenja trita negdje prije 800 godina, najprije
trgovakim pojasom centralne, a potom na zapadu i
istoku Evrope. Prema proraunima povjesniara, prije
150

petsto godina u Evropi je bilo negdje oko 10 do 12 %


pismenih ljudi.
Opa asimilacija i stvaranje narodnih zajednica na
zapadu Evrope prethodi, prema Deutschu, industrij
skoj mobilizaciji, drutvenoj pokretljivosti i osvajanju
vlasti graanstva. Na istoku Evrope procesi asimilacije
i mobilizacije graanstva rastu istodobno.
Deutsch dri da su bitne odrednice formiranja na
cija Istone Evrope brzina, kasno zapoinju procesi,
prevladavaju secesionistiki oblici u samoj izgradnji.
Gradovi Istone Evrope poinju izgradnjom prije 400
godina, a tek glavnina njih nastaje u 19. stoljeu. Pe
netracija novca i irenje trita zapoinje nekih 150
godina unatrag. Tek prije dvjesto godina imamo oko
10% pismenih, a domai jezici postaju standardni
prije 100 do 200 godina.
Za zemlje Istone Evrope proces asimilacije tekao
je paralelno s procesom mobilizacije, to je rezultiralo
spregom nacionalizma i socijalne mobilnosti.
U Zapadnoj Evropi sedam nacija nastaje secesijom:
vicarska, Nizozemska, Portugal, Belgija, Norveka,
Irska i Island, dok na istoku Evrope, gdje su domi
nirala tri carstva rusko, austrijsko i tursko, sve na
cije ili drave nastaju pobunom protiv dominacije
Rusa, Nijemaca i Turaka. To su Finska, Poljska, ehoslovaka. Maarska, Rumunjska, Jugoslavija, Bugar
ska, Albanija i Grka sa nacijama u tim dravama.
Za mobilizaciju stanovnitva i formiranje naroda i
nacija u zemljama u razvoju Deutsch kae da je veo
ma brzo i u velikom zakanjenju prema zemljama
Evrope. Brzu mobilizaciju ne moe slijediti proces
asimilacije koji je po prirodi daleko sporiji i podlijee
dugotrajnom socijalnom uenju. Deutsch dijeli zem
lje u razvoju na dvije vrste: 1) stare civilizacije i 2)
nove zemlje afrikog kontinenta. U zemljama starih
civilizacija drutveni je razvoj negdje prekinut i kas
nije je pokrenut po uzoru na Zapad.
U zemljama starih civilizacija drutvena mobiliza
cija ima svoj poetak negdje prije 200300 godina,
trite i novac penetriraju u selo prije 150 godina, a
negdje i kasnije, pismenost i politika mobilizacija po
inju pred ezdesetak godina itd. Moderni kineski
151

jezik poinje oko 1917. reformistikim pokretom Hu


Shiha. U Indiji je 1941. tek 10 % odraslog stanovnit
va bilo pismeno, 1951. negdje oko 24 %, a 1971. oko
30 %. U razdoblju jedne generacije mobilizacija sta
novnitva veoma je izrazita.
Zemlje Afrike jo su siromanije i svoj put ka
mobilizaciji i industrijalizaciji poinju kasnije, ali s ve
om upornou. Urbanizacija, monetarizacija, industri
jalizacija, pismenost i ostali inioci mobilizacije i mo
dernizacije zapoinju tek nedavno. Narodni jezici su
u uporabi tek unatrag pedesetak godina, novine na
narodnom jeziku datiraju tek, u pravilu, nakon II.
svjetskog rata. U svim ovim zemljama drutvena i po
litika mobilizacija je veoma brza. Populacija, pak,
nije prola kroz asimilacijske procese. Najee, kao
to znamo, gdje je mobilizacija postupna, postoji do
voljno vremena za drutvenu, jezinu i kulturnu asimi
laciju. Meutim, gdje su neophodnost i zahtjev za
mobilizacijom, industrijalizacijom, pismenou i drugim
elementima pokretljivosti veoma jaki i planiraju se u
roku od jedne ili dvije generacije, to je za proces asi
milacije nedovoljno vrijeme, te ona moe biti izvrena
tek djelomino u populaciji i djelomino u sadraju.
Mobilizirano puanstvo zadrava svoj jezik, navike,
poglede na svijet, plemenske ili seoske obiaje, to je
daleko od toga da bi za sada mogli govoriti o formi
ranim narodnim zajednicama. U ovom smislu Deutsch
kae. Trebala su stoljea da se stvori Englez i Fran
cuz. Kako iroke plemenske grupe pretvoriti u Tanzanijce, Zambijce ili Malavijce u jednoj generaciji?18
Kao to vidimo. Deutsch razlike u razvoju nacija
izvodi iz razliitih drutvenih konstelacija pojedinih
sklopova zemalja, odnosno iz uoljivog diskontinuiteta urbaniziranih i industrijskom revolucijom proetih
zemalja na zapadu Evrope, gdje je asimilacija lokalnih
zajednica zavrena prije graanskih revolucija, od
agrarnih zemalja Istone Evrope i od zemalja u raz
voju, u kojima se drutveni razvoj prirodnih zajed
nica naao suoen sa zahtjevom formiranja nacija.
U onim, pak, zemljama Azije i Afrike gdje su procesi
18 Isto, str. 46.

152

asimilacije prethodili mobilizacijskim procesima, for


miranje nacija ima velike slinosti s najrazvijenijim
zemljama. Vidljivo je da Karl Deutsch nain, brzinu
i uspjenost formiranja nacija izvodi iz specifinosti
osnovnih elemenata drutvene strukture, naina i
vota i rada, pa je zato njegova analiza primjerenija
praksi od strukturalno-funkcionalne analize Talcotta
Parsonsa i njegovog bijega od nacije kao zajednice.

N arod i nacija
R elativ ^ diskontinuitet drutava proizvodi, u dugo
trajnom povijesnom procesu, raznolikost komplemen
tarnih kulturnih cjelina u kojima se stvara odreena
istovrsnost iskustava, zajednike memorije, zajedni
kih simbola, sklonosti, slinih znaenja i istovjetnih
komunikacijskih kanala, u kojima moe nai uteme
ljenje jedna zajednica koja radom u kulturnoj sferi
sebe potvruje i odrava.' Paradigmatski, zajednica je
cilj i vrijednost po sebi i ne moe biti protumaena
iz nekog vanjskog cilja, istog vanjskog interesa ili po
eljne vrijednosti. Zajednitvo je po sebi poeljno i
vrijedno kao drutveni odnos, pa je Deutschu stalo
da pokae kako je zajednica kao vrijednost nezami
sliva bez neposredne sprege s kulturom, kao povijeu
socijaliziranom i kultiviranom sferom duha i emocija,
koja komunikacijski, emotivno i intelektualno omogu
uje i oblikuje pripadnost izmeu pojedinaca i pripad
nost cjelini. Iz samopostojanja zajednice kao poelj
nog dobra slijedi da su ire zajednice globalne i stoga
nesvedive na odreenu funkcionalnu ili strukturalnu
djelatnost. One su to od prvih prirodnih zajednica do
veoma apstraktnih suvremenih zajednica kao to su
narod i nacija.
Suvremena graanska i druga drutva stvaraju na
rodne zajednice, struktura kojih je prilagoena razvije
nijoj racionalnoj kulturi i oblicima strukturalno i funk
cionalno specijaliziranih institucija. Potreba za zajed
nicom je u modernom drutvu inkorporirana u same
temelje drutva, naime potreba za zajednicom se po
153

klapa s diskontinuitetom drutava i kultura. Narod ie


tvorba zajednice koja se, u pravilu, poklapa s povi
jesno izgraenim i segmentiranim drutvenim Cjeli
nama. Deutsch strukturno definira narod jpeople)
kao veliku grupu ljudi povezanu komplementarnim
sklonostima i pogodnostima komuniciranja19
Nastanak i trajanje naroda, premda oblikovanog
na komplementarnoj kulturnoj cjelini koja odgovara
izvjesnom segmentu specifinom unutar diskontinui
ranog niza zemalja, nije ni u kojem sluaju isto to
i nastanak i trajanje etnikih zajednica. Karl Deutsch
tek pripominje, objanjenja radi, da je narod (people)
u strukturnom pogledu kao zajednica razumljiv kroz
model etnike skupine kao zajednice. Narod naime
posjeduje, iz kulture izraslu, komunikacijsku djelo
tvornost, odnosno komplementarnost komunikacijskih
medija i pogodnosti, isto kao i svaka etnika skupina.
Slino kao u etnikim zajednicama i u modernom se
narodu komunikacijski medij i kulturne navike i sklo
nosti polagano socijaliziraju i shodno tome, teko
gube.
Jezik, karakter, sjeanje na prolost i druga etnika
svojstva ne moraju determinatorno djelovati na tvorbu
naroda kao kulturne i drutvene cjeline s dovoljno
komplementarnih komunikacijskih kanala. Primjerice,
etiri narodne skupine u vicarskoj postoje kao jedan
narod, jer su razvile u prilinoj mjeri zajednike sklo
nosti, navike, simbole, pamenje, obrasce stratifikacije
i uzajamnih veza to im omoguuju daleko uestaliju
komunikaciju unutar zemlje negoli izvan nje. Simptomatine su za to rijei Ernesta Scheurcha, Nijemca-Svicarca, novinara: Francuz-vicarac i ja upotreblja
vamo razliite rijei za iste pojmove, mi se razumije
mo. Jedan Beanin i ja koristimo iste rijei za razliite
pojmove i jasno je da, u najmanju ruku, ne shvaamo
jedan drugoga.
Narod je integriran iznutra povezivanjem centra i
periferije, viih, srednjih i niih slojeva graevnim
blokovima, i per definitionem, komunikacijskom djelo19 K. Deutsch, Nationalism and Social Communication, n. dj,
str. 96.

154

tvomou, komplementarnou komunikacijskih po


godnosti i navika koje lanovi istoga naroda kroz
povijesna zbivanja interioriziraju uenjem.
Spomenuti elementi drutva, graevni blokovi
nacije nastali podjelom rada izmeu centra i perife
rije, nuan su uvjet izgradnje naroda u modernom
znaenju rijei, koji prelazi okvire etnikih zajed
nica, kao to su nuan uvjet nastanku nacije iz
naroda. No, graevni blokovi, sami po sebi, ne ine
strukturu naroda ili nacije. Narod pa prema tome
i nacija su skupine ljudi ili grupe kojih indivi
duumi posjeduju takav stupanj komplementarnih
svojstava, n a v ik a , s k lo n o s ti i kulturne konfiguracije
koja im prua pogodnosti maksimalne individualiza
cije komunikacije i povezanosti. Barijere komunika
ciji unutar naroda ne proistjeu, dakle, iz kulturnog
sustava koji je komplementaran, ve iz drutvene
podjele rada. Kada komplementarnost komunikacij
skih kanala, svojstava i sklonosti unutar neke popu
lacije postigne izvjesnu gustou i intenzitet, tada
nastaje novo svojstvo zajednice, koje Deutsch naziva
podudarnou (compatibility), a koju inae drugi so
ciolozi i politolozi imenuju razliitim imenima, kao
npr. solidarnost (Parsons), zajedniki sentimenti
(Easton), mehanika solidarnost (Drkheim), zajed
nitvo volje (Tnnies) itd.
Kompatibilnost ili kulturna podudarnost indivi
duuma nekog naroda nije nita drugo do visok stu
panj komplementarnosti svojstava i kulturom naue
nih navika i sklonosti koje odstranjuju barijere me
usobnom povezivanju. Kada svojstvo podudarnosti
komunikacijskih spletova izmeu individuuma po
stane tako snano da se osamostali i funkcionira kao
zasebna i neovisna struktura iznad individualnih hti
jenja i osobitosti, tek tada, za Deutscha, nastaje na
rodna zajednica. Kompatibilnost je bitno svojstvo na
roda, po emu on postaje fiksirana struktura, kojoj
mobilnost individuuma ili pokuaj asimilacije ili disolucije izvana bitno ne mogu nauditi. Razlii
tim imenima se pokualo dokuiti ovo osamostalje
no svojstvo naroda i nacija neki govore o narod
nom ili nacionalnom karakteru, drugi o identitetu i
155

svijesti, trei pak govore o kulturnoj autonomiji i


samosvojnosti itd.
JCultuma komplementarnost je najadekvatnije gradivcTza_jtyorbu naroda, budui da n sp-hi nr>;i v p .
oma snanu svijest o drutvenom kontinuitetu,
janje leoje su pomogli mnogobrojni komplementarni elementi ~npr. slinost jezika, zajednika domovina, 'pelficm (Tru^tveni odnosi, bqrb a" odra
njem itd. Socijalna i klasna komplementarnost;-za
visno o drutvenim prilikama, moe utjecati direkt
no, a naroito preko politikih organizacija i ideo
logija, na procese dezintegracije narodne cjeline, kao
to moe u drugim prilikama djelovati na jaanje na
rodne kohezije.
Povezanost utemeljenja na oblicima zajednice i
komplementarnost na osnovi drutvene podjele rada
dva su aspekta istog drutva i zato je neophodno
razumjeti klasno ili profesionalno povezivanje, uko
liko ono jaa ili ostaje po strani, u izgradnji narodnih
zajednica.
Profesionalna komplementarnost znanstvenika i
strunjaka lako prelazi granice vlastita naroda i ne
rijetko slui kao baza asimilacije pojedinaca u neku
drugu narodnu zajednicu. Specifinost profesionalne
komplementarnosti je za Deutscha u tome to je
ona ograniena sadrajno i komunikacijski na od
reeni segment cjelovita drutvena ivota. U svim
ostalim stvarima vezanost uz narod je neusporedivo
bogatija i intenzivnija.
ivot u klasi je daleko intenzivniji negoli je to
sluaj s profesionalnom grupom. Prema Deutschovoj definiciji klase, koja osim tri bitna elementa kla
se kao grupe koja ima razliite pogodnosti u drutvu
a napose na tritu, grupe koja se politiki i ideolo
gijski specifino izraava, ona je u pravilu i nosilac
supkulture, razliite od supkulture drugih klasa. Rad
nika je klasa u tom pogledu specifina i razlikuje
se od seljatva, srednje klase (malograani) ili od
slojeva vie klase.
Radnika klasa moe biti odvojena od ostalog
dijela naroda; stanovi radnika mahom su izdvojeni
156

o ostalih grupa, oni komuniciraju i trajno ive u


istoj grupi, imaju svojevrsne zatvorene radnike ko
le, nepristupano im je ope obrazovanje i uspon
na vie drutvene poloaje, imaju niske plae i
nizak standard, sav dohodak potroe za hranu i
stan itd. Sve to, kad postoji u izrazitijem obujmu,
ini da se narod cijepa na dva naroda, ako ne i na
dvije nacije. Deutsch smatra da je to razlog to je
ponekad internacionalna radnika solidarnost i kom
plementarnost izrazitija i jaa negoli povezanost rad
nitva s ostalim dijelovima vlastita naroda. Politiki
se to odraava kroz stvaranje internacionalnih rad
nikih udruenja, kroz pritiske da se poboljaju uvje
ti ivota i rada radnike klase u svim zemljama.
Ukoliko radnici imaju, ne samo na rijeima, ve
zbiljski dobre izglede za napredak, ukoliko su im
primanja zadovoljavajua i imaju sve pogodnosti
da vlastitim radom osiguraju sebi i svojoj obitelji
takav nain ivota koji ih povezuje s drugim dije
lovima puanstva kroz kolovanje, socijalnu skrb,
kulturni ivot, javne manifestacije itd, rezultat to
ga e biti djelotvornija komplementarnost drutve
nih komunikacija itava naroda. U tome se Deutschovo miljenje poklapa s Lenjinovim, da e rad
niki interesi teiti zadovoljenju na razini sindikalizma i srednje klase i tako e pojaati integraciju
nacije ukoliko im se pruaju visoka primanja i do
bri uvjeti ivota i rada. Radnika revolucionarnost
u tom sluaju poputa u korist suglasja sa sistemom.
Openarodni interesi i ideologija pokrivaju radni
ke interese, njih asimiliraju i sebi uspjeno podreu
ju. Teorijska analiza, i bez konkretnog uvida u em
pirijsku zbilju, otkriva da je radnitvo u tom sluaju
odustalo od povijesnih interesa u korist rjeavanja
trenutnih ivotnih pitanja.
Deutsch dri da se moe empirijski utvrditi, iz
stupnja komplementarnosti pojedinih niih drutve
nih klasa, da li e krenuti u politikoj akciji prema
ideologiji desne, lijeve ili centralistike politike. Uko
liko je komplementarnost s drugim grupama istog
naroda dovoljno velika, radnika e orijentacija biti
vie sistemska i narodna, ukoliko je niska, rezultat e
157

biti politika akcija lijeve orijentacije, antisistemska


politika akcija.
Vratimo se pojmu naroda. Vidjeli smo da sa sta
jalita drutvene podjele rada graevni blokovi i
ne cjelinu spregom centra s periferijom. Koncentra
cija i centralizacija drutvene moi dio je stvaranja
politikih, ekonomskih, urbanih i prometnih okos
nica, oko kojih se iri periferija koja je u svim ovim
aspektima zavisna. Premda se ovi centri u jednom
drutvu ne moraju uvijek meusobno poklapati, to
se najee ipak dogaa, a tamo gdje to nije sluaj
centri se meusobno dopunjuju. Sprega centara
i periferija ili nejednaka distribucija podijeljenog
drutvenog rada ini jedan aspekt kojega je dopu
na narodna zajednica kao komplementarna komuni
kacijska cjelina, utemeljena na kulturnom zajednitvu
tj. na komplementarnosti komunikacijskih sklonosti i
osobitosti.
Narod je, dakle, zajednica, kompatibilnost i kom
plementarnost koje se naslanja na segmentirane dru
tvene cjeline uvjetovane relativnim diskontinuitetom
graevnih blokova, odnosno specifina drutva pro
izvode zajednitvo kulture koje je potka zajednici
ljudi. Karl Deutsch na pojam naroda (people) na
dograuje tri strukturne razine zajednice: nacionalnost
(nationality), naciju (nation) i nacionalnu dravu (na
tion-state).
Nacionalnost prerasta strukturu naroda kao kom
plementarne kulturne cjeline integracijom pojedina
ca kroz elemente drutva (Gesellschaft), kroz eko
nomsku, prometnu, politiku ili obrazovnu spregu
centra i periferija, odnosno viih i srednjih s ni
im slojevima. Narodna zajednica na razini nacio
nalnosti pokree unutranje drutvene snage k aku
mulaciji drutvene moi i ka njezinoj koncentraciji,
da bi kroz ove procese nacionalnost ostvarila osnov
ni zakon zajednice vlast naroda nad samim so
bom. U tom smislu Karl Deutsch definira nacionalnost kao narod koji.nponicrntoji postii, jelotvorn u -^ v te s im a ' ponaanjem svojih lanova. N acio
nalnost ujedinjuje narod s drutvenom, moi, kojom
nastoji razbuditi ili stvoriti navike i dobrovoljnu
158

podrku, kako bi vlastitu mo izgradila u tolikoj


mjeri da osigura punu samostalnu dravnu vlast
ili barem njezin dio. U pravilu, vodei su slojevi gra
anskog drutva obavljali funkciju pretvaranja na
roda u nacionalnost; meutim, ondje gdje je izosta
la njihova aktivnost, nali su se srednji slojevi, na
pose inteligencija, a nerijetko i pripadnici aristokracije.
Pogledajmo, ukratko, koji su drutveni slojevi, prema
Deutschovom shvaanju, bitno utjecali, u pojedinim
zemljama, na formiranje nacionalnosti.
Nakon sloma feudalnog poretka, u nekim je zem
ljama aristokracija imala veliki utjecaj u tvorbi
nacionalnosti, ali tek ukoliko se oslobodila feudal
nog univerzalizma i ukoliko je prihvatila kulturna
i drutvena svojstva naroda kao vlastita. Ako je u
aristokraciji prevladao duh religioznog, kulturnog i
plemikog nadnacionalizma, tada su druge klase i
relevantne politike grupe vodile ideologijsku i po
litiku borbu za formiranje nacionalnosti. Grupa,
vodea u drutvenom poretku, ne mora takvom biti
i na nacionalnom planu. Primjer za potonje nalazi
mo u panjolskoj i Francuskoj. panjolski monarh
i panjolska crkva nikad nisu vodili brigu o bitno
panjolskim problemima. Francusko plemstvo je bilo
aktivno u borbi za francusku dravu i za vlast, ali
nikad za francuski narod. U Engleskoj i Njema
koj, ili Nizozemskoj i ak Austriji, imamo drugaije
sluajeve; vodea prijenacionalna klasa prihvaa
nacionalizam radi ouvanja vlastita poloaja i vlasti
tih interesa. Prosvijeene monarhije su radile na ja
anju industrijske proizvodnje, irenju i omasovlje
nju kolstva, reorganizirale su vojnu slubu i poma
gale nacionalistike i patriotske sentimente. Tamo,
pak, gdje se socijalna struktura polagano mijenjala
ili je zadravan status quo, tako da iza nacionalne
ideologije nije stajala stvarna drutvena snaga, naci
onalizam je zaostajao na razini umjetnikog i knjiev
nog izraza, na razini ideologije ili retorike.
Razvoj narodne svijesti i potom nacionalne ideo
logije i pokreta (shvaenog kao nosioca jaanja
komplementarnih kulturnih osobitosti naroda) i una
preivanje drutvene strukturalne i funkcionalne
159

diferencijacije, na novim modernijim i demokratski


jim temeljima ovisio je uvelike o postojeoj
vladajuoj klasi i njezinoj spremnosti da unaprijedi
te procese, koje je drutveni razvoj spontano donio
sa sobom. Na izmaku feudalnog drutva to je bio
rezultat graanstva, ali i povezanosti aristokracije i
monarha s ostalim klasama i slojevima koji su sa
sobom nosili zahtjeve za novim drutvenim poret
kom.
U razvoju naroda bitan je i drugi proces. On se
odnosi na mobilizaciju i angairanje irokih masa uz
nacionalne pokrete, bilo pod vodstvom trenutno vladajue klase ili druge grupe koja nastupa s nacio
nalnim zahtjevima i sa eljom da izmijene stari
drutveni poredak, iroki narodni slojevi su, prua
njem aktivne podrke, izvor moi i energije uz po
mo koje nacionalistika grupa transformira narod
u nacionalnost. Kao to smo ve rekli, transformaci
ja naroda u nacionalnost, prema Deutschu, znai po
drku naroda odreenoj nacionalnoj politikoj ili dru
tvenoj organizaciji, grupi ili klasi, u njezinu nasto
janju da vlastitom narodu osigura punu kontrolu i
vlast nad ponaanjem svojih lanova.
Izrastanje nacije iz nacionalnosti je drutveno za
konomjeran proces, u kojemu narod postaje ko
herentna politika cjelina ne u smislu osnutka
drave, ve u znaenju integracije politike moi na
bazi openarodne podrke. Ovdje Deutsch preuzima,
kako vidimo, od Karla Mannheima i jo ranije od
Alberta Schfflea razliku izmeu racionalne orga
nizacije drave unutar sfere vlasti i politike kao
sfere moi iracionalnog manevarskog prostora.20
20 Karl M annheim vidi Schffleovo tum aenje razlike izmeu
politike i tekueg dravnog ivota u slijedeem: Austrijski sociolog
i politiar Sefle, ukazao je na to da se svaki drutveno-dravni
ivot svakog trenutka moe razloiti na dve svoje strane: najprije na
jedan niz drutvenih zbivanja koji se, tako rei zgruan neprestano
jednoliko ponavlja; a zatim, na one dogaaje koji se nalaze u sta
nju nastajanja, gde, dakle, nove oblike moe proizvesti i sama od
luka koju treba doneti u pojedinanom sluaju. (K. Mannheim,
Ideologija i utopija, Nolit, Beograd 196R, str. 82) Politika sfera je
difuzno koncentrirana u moi i zato je trajno u neuhvatljivom na-

160

Nacija je ve uspjela politika organizacija nacio


nalnosti, odnosno naroda, ona jejmlitiki narod, to
znai da za njezin opstanak nije neophodno ozblljenje
dravnog suvereniteta, ve iznutra akumulirana i kon
centrirana politika mo na bazi iroke podrke ve
ine naroda; ourje, dakle, sprega narodne i na njoj
izrasle politike zajednice.
Nacija moe izgubiti svoju dravu, ona ne mora
dosei dravnu samostalnost, ona je kao zajednica
sfere moi funkcionalno i strukturalno izvoena od
sfere vlasti i fizike sile. U tom e smislu Karl
Deutsch rei da je bit nacije u (...) odreenoj popu
lacijskoj cjelini ili grupi, kohezija koje izvire iz za
jednikih vrijednosti, interesa i vjerovanja i koja
je neovisna, politiki organizirana, autonomna i le
gitimna.21 Nacija se formira iz nacionalnosti kao
nosilac ideologijskog i interesnog zajednitva i kao
neovisna politika jedinica, koja svoju mo i svoje
zahtjeve smatra legitimnim iz samog svog opstanka,
iz shvaanja o vlastitoj prirodi i iz opih demokrat
skih naela. Nacija je, dakle, vorite koje ujedinju
je narodnu zajedntdT (Gemeinschaft)
graevnim
blokovima drutva (Gesellschaft) najprije s politi
kim sustavom, zatim s ekonomskim i drugim su
stavima u njihovoj integraciji i cjelovitosti; tovie,
nacija integrira potonje sustave, ona jaa u moi
i snazi, to je pretpostavka poveanja njezine auto
nomije i mogunosti pune formalne samostalnosti na
razini drave i vlasti. Nacija jaa svoju mo naj
prije radi dostigua to vee samostalnosti, ona je
trajno obuzeta ispunjenjem tendencije zajednice ka
samostalnosti kroz politiku, ekonomiku i organizaciju
vlasti. Prirodni izdanak nacije je nacija drava,
odnosno nacionalna drava, znaenje koje je u tome
da nacija (...) iskoritava u svoju korist staru ili
stajanju, za to se pretpostavlja postojanje iracionalnog manevar
skog prostora. Drava je utemeljena u institucionaliziranoj moi,
to znai da se njezino ponaanje temelji na unaprijed utvrenim
propisima, koji vrijede za sve pojedinane sluajeve.
K. Deutsch, W. Foltz (ed), Nation-Building, Atherton, New
York 1963, str. 1112. Citirano prema Albertini i dr, L idee de
Nation, Presses Universitaires de France, Paris 1969, str. 25.
It

N acija

161

novu dravnu organizaciju, kojom ona postaje su


verena (.. .),22 i na taj nain osim politikog mo
nopola ima monopol vlasti nad samom sobom.
Izgradnjom samostalne drave nacija ispunjava
svoju funkciju na razini vlasti; njoj prethodi daljnja iz
gradnja moi, vlasti i sile, poevi od politike pa do
socijalne razine. Daljnju analizu izgradnje nacije pre
uzimaju politologija i sociologija, jer je sada rije o
izgradnji drave i o izgradnji drutva.
Kao to smo vidjeli Deutscha zanima formira
nje i izgradnja nacija u povijesno-komparativnom
sklopu, njegov je interes upuen i na razvoj nacije
u njezinoj bitnoj strukturiranosti, od relativnog diskontinuiteta drutva preko kulturnih zajednica i na
roda do nacije i nacionalne drave. U tome mu je
pogledu kibemetska teorija informacija i sistemska
analiza posluila svojim modeliranjem u ocrtavanju
bitnih odrednica pojedinih razina izgradnje nacije.
Kad se narod konstituira kao nacija, on zapo
inje unutranju samoizgradnju prema jednom vri
jednosnom i moralnom uzoru, odnosno prema odre
enom ekonomskom i drutvenom cilju, dosizanje
kojega nam tek omoguuje ne samo jedan objek
tivan i neutralan uvid u stabilnost i koheziju nacije,
ve nadasve u njezinu moralnu i vrijednosnu oso
bnost, u sve oblike njezina rada i djelatnosti o koji
ma ovisi svaki njezin lan pojedinac, njezin po
redak i odnosi prema drugim narodima i nacijama.
Nijedna klasa ili vladajua grupa ne moe izbjei
pitanje u kojem pravcu usmjeriti izgradnju naci
ja, to znai da je izgradnja nacija sastavni dio iz
gradnje suvremenih drutava, bez obzira kojem dru
tvenom poretku pripadali. Sistemiari, poput Karla
Deutscha, nisu izbjegli ta pitanja, premda emo kod
nekih drugih autora probleme izgradnje nacije nai
tek u razini pitanja o koheziji i integraciji nacije,
to izlazi izvan okvira onoga bitnoga, kad postavimo
pitanje izgradnje nacije u njezinoj bitnoj strukturi22 K. Deutsch, Nationalism and Social Communication, n. dj,
str. 105.

162

ranosti kao zajednice. Pogledajmo na slijedeim stra


nicama kako nam svoje shvaanje izgradnje nacije
predouje Karl Deutsch iz obzorja kibernetike i nje
gova vlastitog iskustva i doivljaja nacije.

Izgradnja nacija
Pojam svijesti sadri informacije, miljenja i osjeaje
o sustavu, dok volja Deutschu obuhvaa elemente
djelatnosti, vrijednosti i nauenih predispozicija. Na
cija je djelatna zajednica i vlastitu komunikacijsku
mreu, preko koje dopire do informacija i resursa
okolnih sustava, rabi u svrhu samoizgradnje. Na
rodna zajednica, ili jo prije etnika, ili sklop etnikih
grupa, poinje samoizgradnju spontano i na slijepo,
a tek kada se razvije nacionalna svijest njezina
izgradnja dobiva usmjerenje u vremenu i prostoru.
Podloga za djelatno usmjerenje jest volja. Deutsch e
0 volji rei slijedee: Volju moemo opisati kroz
skup normi steenih prolim iskustvima i pame
njem sustava, koje ona primjenjuje na odabir i pro
putanje pojedinih poruka u informiranju, sjeanju ili
odlukama.23 Voljne predispozicije ponekad koe dalj
nje uenje, a katkad unapreuju novo uenje ciljeva
1 samih predispozicija. Volja na taj nain radi na
izmjeni same sebe, kao vrhunski samoregulator svojih
vlastitih vrijednosnih orijentacija i sklonosti, a ne
samo izvanjskih ciljeva.
Nacionalna svijest, kao sveobuhvatni izraz dru
tvene svijesti u odreenoj narodnoj zajednici, pret
postavlja minimum razlika i minimum kompatibil
nosti, to za jedan narod predstavlja vrijednost po
sebi koja odreuje djelatnost pojedinih grupa u
narodu. Drutvene promjene od graanskih revo
lucija utjecale su na uvijek novo i novo odreenje
nacionalnih vrijednosti i, shodno tome, usmjeravao
se pravac izgradnje nacija. Karl Deutsch ne moe iz
* Isto, str. 177.

163

bjei implicitnu tvrdnju da je pfoqnjena strukture


graanske klase izravno utjecala na izgradnju naci
ja, to je zavisilo o poloaju graanske klase u dru
tvu, njezinoj sprezi s ostacima ostalih klasa fe
udalnog drutva i o njezinoj snazi i umjenosti da
neutralizira radniki pokret. U modernom drutvu
graanska klasa ulazi u spregu s tehnokratskim i
dravno-administrativnim strukturama, a nerijetko i s
vojnim elitama, uz iju pomo osigurava svoju pre
vlast u rjeavanju pitanja od zajednikog interesa
za itavu naciju. U takvoj konstelaciji opi nacionalni
interes postaje identian s interesom graanske klase.
Nacionalna svijest, zajedno s nacionalnom voljom
kao olienjem vrijednosne djelatne orijentacije, ini
u modemom svijetu mogui centar za nove. pb-rasce individualnog i drutvenog ponaanja ipolitike akcije. I dalje, Deutsch nastavlja: Kad se
to d e srT r vrijeme izrazite drutvene pokretljivosti
i jaanja drutvenih sukoba, nacionalizam se pre
obraa s lakoom u politiko oruje, moni obrazac
organiziranja ljudi u sukobima, prisiljavajui ih da
napuste ili umanje napore na rjeavanju postoje
ih sukoba da bi usmjerio svu njihovu snagu u po
stizanju pobjedonosnih uspjeha na nekim drugim
podrujima.24 Nastavak razmiljanja o naciji Deutscha vodi u zakljuak da je jj^ naem vremenu
nacionalizam dominantna mo, ne po svojoj priro
di, ve vidljivi izraz susreta razliitih snaga koje
ga stvaraju.
Ukruivanje nacionalne volje, njezino jaanje, pctrifikacija uz odreene vrijednosti i uz pomo me
hanizama svijesti, dovodi do pojava ekstremnog--na
cionalizma u izgradnji nacija do samounitenja
i nacionalne agresije. I jedan i drugi proces ima
ju svoje korijenje u zatvaranju nacija u vlastitu ko
munikacijsku i vrijednosnu strukturu, prekidajui veze
s ostalim zajednicama. Prestanak komunikacija^ iz
meu odreene zajednice i drugih slinih oznaava
da je nastupilo poetno razdoblje nacionalne psi
hoze. Rezultat zatvaranja nacionalne svijesti jest
* Isto, str. 181.

164

poetak rascjepa svijesti, volje i emocije. Unitenje


emotivnog i svjesnog (razumnog) dijela dovodi do
prevage iste volje (der blanke Wille) nad umom
i emocijama, to ima za posljedicu identitet volje i
moi.
Agresivni nacionalizam, u kojem je volja jed
nako mo, naciju uzdie do paroksizma, gdje indi
viduumi moraju biti spremni na krajnju rtvu radi
postignua to vee moi zajednice. Spremnost na
rtvu vlastita ivota samounitenje individuuma
za naciju jest simbol nacionalne integracije. Ili,
na drugi nain izvedeno preko smrti drugih naci
ja treba ii do ostvarenja ciljeva vlastite nacije.
Deutsch pripominje: Smrt ili smrtnik su bili spo
menuti u 52 od 102 pjesme u slubenoj pjesmarici
njemake Nacional-socijalistike stranke u 1930. go
dini.25 U svom bolesnom i krajnje otuenom obliku
nacija trai smrt vlastitih pripadnika, unitenje in
dividualiteta i na njihovoj svijesti i volji zasnovane
djelatnosti, a u zamjenu zahtijeva potpuno pretaka
nje svjesne djelatnosti vlastitih pripadnika u opu
nacionalnu svijest i nacionalnu akciju. Unutranja
potreba otuenog oblika jedne nacije tei ka povea
nju vlastite moi u politikom, ekonomskom i voj
nom smislu i iznad stvarnih potreba za moi, i iznad
strukturne mogunosti da u sebe primi toliku mo.
Razaranje moi drugih i apsorpcija te moi u vlastitu
naciju dovodi, veli Deutsch, do samounitenja takve
nacije.
Kako zaustaviti ekstremni nacionalizam, koji po
prirodi uvijek trai vie moi, vlasti, jaanja
integracije, homogenosti i poveanja slinosti itd,
pita se Deutsch. Na to on pokuava ovako odgovoriti:
Da li e mukarci i ene slijediti nacionalistike
voe do kraja ovog puta ili e zaustaviti fatalni cik
lus, ovisi o sposobnosti alternativnog vodstva, a mo
da daleko vie o iskustvu i aspiracijama poteklim iz
svakodnevnog ivota.26*
Isto, str. 183.
* Isto, str. 105.

165

U ekstremnim formama nacionalizma, koncentirana mo nacije svojim unutranjim procesima okree se prema onima koji su podrkom stvorili
tu mo, da bi na kraju koncentrirana mo nacije
kao i svake druge ekstremne drutvene grupe svo
je odranje traila u vlasti i sili, kojoj je podrka
potrebna tek formalno.
Postoje razliita teorijska rjeenja mogunosti i
uspjenosti kontrole koncentrirane politike moi,
pa prema tome i kontrole koncentrirane politike
moi kojoj je potka nacionalizam. Deutsch dri da je
pluralizam elita izvrsna garancija samokontrole nacija.
Tako on u razmiljanju o demokratskom politikom
poretku slijedi pluralistike koncepcije Maxa Webera,
Karla Mannheima, Talcotta Parsonsa, Josepha Schumpetera, S. M. Lipseta i mnogih drugih.
Ekstremni je nacionalizam izraz neprirodnog i
samoj naciji neprimjerenog razvoja i unutranjeg ra
sta, ali i normalni rast nacije upuen je na trajno
unutranje jaanje koncentrirane i akumulirane mo
i; drugim rijeima, nacija iz sebe raa, u nekom
smislu, nedemokratski oblik poretka, to znai da
izgradnja nacije mora ii iz okvira nacije da bi do
bila iri drutveni, demokratski, odnosno socijalisti
ki oblik. U tom se pogledu Deutsch razlikuje od
Reinharda Bendixa, Talcotta Parsonsa i drugih teoreti
ara izgradnje nacija.
Nacije su izrasle iz potreba relativno diskonti
nuiranih graanskih drutava; nacija i danas ima
faktiku funkciju da izrazi razlike unutar univer
zalnih svjetskih poredaka kapitalizma i socijalizma.
Nacija se, kae Deutsch, nacionalizmom, odnosno
jaanjem nacionalne svijesti i moi, suprotstavlja
tvorbi nadnacionalnih organizacija, koje se stva
raju kao ekonomske, politike, dravne ili vojne
nadnacionalne cjeline. U tom e smislu on rei:
Kapitalizam i socijalizam tee raslojavanju u svom
internacionalnom razvoju.27 Nacionalizam, bez ob
zira na njegovu unutranju strukturu, dri Deutsch,
jest temelj nacionalnih drava, koje faktiki pove
27 M. Albertini i dr. (ed), L idee de Nation, n. dj, str. 230.

166

avaju opseg svojih funkcija, naroito kroz monopol


nad duhovnim svijetom i komunikacijama. Da bi
ouvali, nastavlja Deutsch, bazine vrijednosti nae
civilizacije koje su univerzalne i nadasve interna
cionalne, treba ih iupati iz obzorja i svijeta nacija
i utemeljiti ih u transnacionalnoj drutvenoj po
drci. Utemeljujui svoje shvaanje na univerzalnim
vrijednostima nae civilizacije. Deutsch nastavlja: Ne
obino je vano shvatiti da su nacionalne drave
izgradile takve vrijednosne orijentacije kod svojih
graana da potonji gledaju na svijet sa stajalita
njihovih nacionalnih vlada i kao da sav moral izlazi
iz drave. Mi znamo (...) da moral izlazi iz daleko
viih izvora.28
Deutsch ne nalazi drutvene snage koje bi zami
jenile funkciju nacionalne drave, koja je po njemu
najmoniji instrument u svijetu da se neto uini,
pa je stoga prevladavanje odnosno pretvaranje naci
ja u druge oblike drutvenog udruivanja samo na
a elja, jedno treba da u smislu moralnog im
perativa. O alternativama koje se mogu postaviti
nasuprot nacijama i nacionalnim dravama, treba
govoriti, misli Deutsch, kao o velikom i tekom in
telektualnom zadatku. Jedna je alternativa naciona
lizmu, prema Deutschu, nii stupanj usmjerenosti
interesa, koji poiva na razini lokalne zajednice, ma
le grupe, obitelji i ak, individualiteta. (...) Druga
alternativa nacionalizmu je u transcendiranju politi
ke iznad nacionalnih drava, na odreenu inter
nacionalnu razinu.29 Potonja moe biti dana u stva
ranju federacija, razvoju i jaanju internacionalnog
prava, organizaciji vie skupina drava koje bi unu
tar sebe osiguravale mir i sigurnost, funkcional
nom udruivanju poput zajednikog trita, zajedni
kom svjetskom zakonodavnom sustavu i svjetskoj
vladi koja bi stajala iza zakonskih odredbi jednog
takvog sustava. Ovakva bi vlada mogla iriti svoje
nadlenosti postupno na sve ostale dijelove ivota.
Za sada se tek moe govoriti, realno, o stvaranju*
18 K. Deutsch, Nationalism and Its Alternatives, n. dj, str. 125.
* Isto, str. 166.

167

pluralistikog svijeta ogranienog internacionalnim


pravom, ogranienog, ali koji raste kroz internacio
nalnu suradnju i kroz regionalne pluralistike zajed
nice koje garantiraju sigurnost.30
Deutsch smatra da neki sklopovi internacional
nih tvorevina nisu samo upereni protiv opstanka po
jedinih nacionalnih drava i nacija, ve razorno dje
luju i na individuume i lokalne zajednice. Jedna je
od posljedica glomaznih internacionalnih organizaci
ja i gubitak svake vertikalne komunikacije izmeu
niih, srednjih i viih upravljakih slojeva, gubi se
nadalje veza izmeu nosilaca vlasti i naroda koji je
podreen toj vlasti. Na sadanjem stupnju zahtjeva
za nadnacionalnom demokratskom vladom, veli
Deutsch, nema pogodnosti za jednu takvu interna
cionalnu vladu,31 to znai da su bolji i demokratskiji
politiki i drutveni poreci nacionalnih drava negoli
internacionalnih, sa stajalita funkcioniranja drutva.
Nasuprot ove ope konstatacije, Deutsch izvodi
zakljuak da su nacionalne drave Zapada krenule
k internacionalnoj integraciji radi postizanja ope
sigurnosti, ekonomskog i politikog probitka, to je
u krajnjoj liniji odgovor na suprotne tendencije ko
je bi ile reizgradnji nacionalnih drava, oivljava
nju zatvorenosti, suparnitva i politike sile koja ih
je unitila 1914. i 1939. Dok na Zapadu izgradnja na
cionalnih drava nema pozitivnu funkcionalnu ko
notaciju s obzirom na internacionalno udruivanje
na razliitim razinama, dotle je funkcija nacionalnih
drava, smatra Deutsch, pozitivna u disoluciji jedin
stvene socijalistike ideologije, kao i nadnacional
nih organizacija koje izrastaju na tom sustavu vrije
dnosti. Prema tome, iz jednog opeg treba da
u smislu moralnog imperativa k izgradnji teorijskih
sustava i moguih rjeenja za prevladavanje moi na
razini nacije, dolazimo ipak do jednog drugog treba
da, koji nalae izgradnju pojedinih nacija u smi
slu koncentracije moi, monopola nad ideologijom
i komunikacijama u tono odreenim granicama po
30 Isto, str. 190.
31 Isto, str. 204.

168

jedinih zemalja. Sam Deutsch tvrdi da potonja analiza


nije u skladu sa injeninim stanjem, ve poeljna
orijentacija kojoj on podvrgava dio svoje teorijske
analize.
Oito je da su mlade drave i nacije zauzele naj
nii poloaj na ljestvici relativnog diskontinuiteta
drutava i da im je nacionalna ideologija, pokret i
stvaranje vlastitih drava pripomoglo u osloboe
nju od krajnje periferne uloge koju su imale u raz
doblju kolonijalizma. Deutsch smatra da je nasta
nak novih drava i nacija prirodna i pozitivna dru
tvena injenica i da treba ostaviti zaboravu milje
nje da su pripadnici starih kultura manje sposobni
u obavljanju delikatnih znanstvenih i tehnologijskih
operacija ili u organizaciji drutva. To je za Deutscha
jednostavno mit. No, daljnja izgradnja mladih
nacija ima negativno funkcionalno odreenje, jer
ih to vodi u nacionalizam odnosno u suprotstavlja
nje zemljama Zapada. Prema Deutschu, nacionalizam
zemalja u razvoju e, ukoliko je usmjeren protiv
prevlasti Zapada, (.. .) napregnuti ozbiljno nau
ogranienu radnu snagu i resurse, to nas moe uba
citi u lanac sukoba bez predvidivog kraja.32
Za Deutscha su nacije izrasle kao rezultat de
mokratskog pokreta graanskog drutva i relativnog
diskontinuiteta narodnih cjelina unutar tog drutva.
Njihova je uloga u nastanku bila pozitivna kako
sa stajalita ujedinjavanja lokalnih zajednica, tako i
sa stajalita razjedinjavanja feudalnog univerzalizma.
U suvremenom svijetu nadnacionalni univerzalni
sustavi nerijetko nastaju kao rezultat nastojanja ne
kih regija i zemalja da osiguraju izvjesnu aloka
ciju ljudi i resursa u svoju korist, emu se, meutim,
nacije, u pravilu, trajno i uporno opiru. U tome je
jedna od njihovih pozitivnih uloga u svijetu diskon
tinuiranih drutava i svijetu internacionalnih usta
nova i organizacija. Nacija, dakle, ima pozitivnu de
mokratsku ulogu u univerzalnom graanskom i soci
jalistikom svijetu, kao to ima pozitivnu ulogu unu
tar zemalja u razvoju, ona takoer ima pozitivnu ulo
32 Isto, str. 91.

169

gu na unutranjem planu, to je izmaknuto panji


Karla Deutscha. Naime, nacionalno naelo poiva na
narodnom suverenitetu koji znai maksimum politike
demokracije; suprotno tome naelu je oblik samovlaa, odnosno svaki oblik vlasti, pojedinaca i grupa
nad akumuliranom drutvenom moi koja nije nepo
sredni izraz narodnih zahtjeva i koja nije pod narod
nom kontrolom.
U raspravama o naciji u Karla Deutscha uoa
vamo duboki jaz izmeu objektivne znanstvene ana
lize nacije u okviru modela kibernetike i teorije ko
munikacija i druge slike nacije koju nabacuje iz
vlastite vrijednosne, i emocionalno obojene, orijen
tacije. U prvoj je nacija pozitivan izraz ralanjenosti svijeta na nejednake segmente, a u drugoj je na
cija opasnost koju prevladavamo bijegom u svijet
privatnog ili u svijet univerzalnog. Ovaj duboki jaz
Karl Deutsch nije uspio teorijski ralaniti i premo
stiti.

170

R EV IZ IJE MARKSISTIKOG TU M A EN JA
N A C IJE

Lingvistiki pozitivizam Karla Kautskog


Za Karla Kautskog moemo rei da je na pozitivi
stiki i pojednostavljen nain tumaio i popularizi
rao osnovne postavke klasika marksizma, ostajui
na razini onoga to je iskustveno i pojavno u injeni
cama, bez pretenzije da dopre do marksistikog
objanjenja bitnih i povijesnih uzroka koji predlee
sklopu injeninog materijala. Radi enormnog utje
caja to ga je imao unutar cjelokupne evropske
socijaldemokracije, radi revizije marksizma unutar
Druge internacionale i posljedica koje je ta revizija
imala za radniki pokret, mislimo da je interpreta
cija nacije i formiranja nacija kakvu je razradio Karl
Kautsky pouna i, unekoliko, prisutna u pozitivisti
koj interpretaciji nacije koja kulminira u djelima J. V.
Staljina.
Nas zanima, u prvom redu, kako K. Kautsky po
ima naciju i na koji nain svoje poimanje primje
njuje na pojedine evropske nacije, odnosno u kojoj
mjeri slijedi Engelsovo pozitivistiko razmiljanje o
biti nacije i o razlici izmeu velikih i malih nacija.
Kautsky je u svom eseju Moderna nacionalnost
iz godine 1887. ishodite i formiranje nacije uteme
ljio u ekonomskom poretku graanskog drutva u
kojemu su, neprijeporno, robni promet i openito
osiguranje slobodne trgovine unutar zemlje i zatita
od inozemne konkurencije bili kljuni initelji nastan
ka nacija i nacionalnih drava.1 Unutranje objedi
1 Karl Kautsky, Die moderne Nationalitt, Neue Zeit V/1887,
str. 402, citirano prema H. Davisu, n. dj, str. 229. Skretanje ka
pozitivizmu je izrazitije kod Kautskog negoli kod Engelsa. Vidi: I.

171

njavanje trita odnosilo se na slobodan promet roba


kao i na slobodno kretanje radne snage zavisno o
ponudi i potranji roba, radne snage i kapitala. Me
utim, Kautsky nalazi rudimentarne oblike nacije u
predgraanskim drutvima i dri da postoje i drugi
vanjski initelji formiranja nacija osim ekonomskih
potreba graanskog drutva.
Kautsky klice nacije nalazi u prirodno poveza
nim zajednicama koje kao nacija, odnosno skupi
na relativno vrsto povezanih jedinki nastaju uslijed
trajne borbe protiv drugih plemena i naroda, i radi
obrane od prirodnih nepogoda. Klanski i plemenski
odnosi imaju neke osobitosti nacije u najopenitijem
smislu, premda nerazvijen ekonomski ivot, tj. go
spodarska samodovoljnost pojedinih klanova, ple
mena ili lokalnih zajednica ne dozvoljava da se
govori o viem obliku nacionalnog ujedinjavanja. S
prvom velikom pojavom podjele drutvenog rada
na stoare i zemljoradnike, teritorij ima sve znatniju
ulogu pri tvorbi nacija. Boravak i rad na odreenoj
zemlji pruali su daleko veu ekonomsku i drutvenu
sigurnost i komunikaciju sa susjednim plemenima
negoli u prethodnom periodu razvoja bez stalnog
boravka. Svaka nacija eli sauvati i proiriti terito
rij, a ukoliko ga nema nastoji ga zadobiti. Za Kaut
skog uz jezik, zajedniki teritorij u svim historij
skim periodima formiranja nacije ima vano mjesto,
jer se pripadnost teritorijalnoj i jezinoj zajednici
smatra izvorom narodne i nacionalne pripadnosti.
Od ostalih initelja Kautsky smatra vanim geo
grafski poloaj pojedinih zajednica, vojni poloaj
zemlje i unekoliko, poloaj gradova, naroito metro
pola. Razvoj saobraaja prema Kautskom prati ali
i potpomae razvoj drutva i procese formiranja na
cije. On pridonosi meusobnom zbliavanju ljudi
razliitih dijalekata i jezika, on ini da se postojee
jedinstvo poveava i koncentrira i zato se ne moe
Prpi, Pogledi Karla Kautskog, N ae teme, Zagreb, 4/197Q, str. 747.
Utjecaj Engelsa na razvoj teorijske misli kod Kautskog razradio je,
prim jerice, Ernesto Ragionieri, N a izvorima marksizma II internacionale, N ae teme, Zagreb, 2, 3, 4/1969.

172

mimoii pri razmatranju procesa nastanka i stapanja


plemenskih, etnikih i nacionalnih zajednica.
Od kulturno-duhovnog podruja pri razmatranju
initelja nastanka nacija, Kautsky istie utjecaj religije. Religija je kroz cijelu povijest djelovala izrazito
snano na odvajanje i osamostaljivanje pojedinih sklo
pova naroda, ona ih je povezivala i razdvajala. U
zaostalijim podrujima religijski je initelj djelotvor
niji u procesu stvaranja nacija od jezika i teritorija.
Mnoge nacionalne drave odravale su svoj opstanak
uz pomo jedinstvene vjerske organizacije iza koje su
stajali i drugi nevjerski initelji odranja jedinstva.
Ipak, teorija Karla Kautskog o naciji pridaje
jeziku i jezinim zajednicama izuzetno znaenje ne
samo kao initeljima u izgradnji nacije ve kao
kljunom strukturnom svojstvu koje, gotovo samo po
sebi, definira bit i osebujnost nacije. Zajedniki jezik
je uinak rada zajednice samo kao sredstvo komu
nikacije koje predlei materijalnom, politikom i du
hovnom ivotu zajednice. Kautsky ne dijeli mi
ljenje da je jezik iskljuivo obiljeje kojim moemo
obuhvatiti svu stvarnost koja se krije u naciji, a
niti je jezina zajednica trajna i homogena skupina
u kojoj ne postoje drutvene i dijalektalne razlike.
Jezik se kao produkt zajednice stalno mijenja, sta
pajui se i razdvajajui tijekom drutvenog razvoja.
Kadikad se srodni jezici razdvajaju, a razliiti spa
jaju, zavisno o saobraaju i drugim vezama izmeu
ljudskih skupina u prolosti. Kautsky stoji iza tvrd
nje da su dananji jezici rezultat opeg procesa koji
ide od mnotva jezika na poetku ljudskog drutva
ka opesvjetskom jezinom jedinstvu.
Kod Kautskog je jezik tako prenaglaen kao
initelj koji obrazuje naciju i koji tvori njezinu naj
znaajniju osobitost, da se dobiva dojam kao da
naciju kao trajnu zajednicu proizvodi postojanje za
jednikog jezika, a ne obratno, kako je Marx pokazao.
Na as emo stati u analizi jezika da bi ocrtali
miljenje Kautskog o ekonomskom faktoru koji je
bitan u procesu prerastanja primitivnih i feudalnih
oblika nacija u moderne nacije. Modema nacija
izrasta iz elemenata graanskog drutva srednjeg
173

vijeka. Robna proizvodnja, trgovina i naroito stva


ranje vika rada, koji u nekim evropskim dravama
od 14. stoljea jaaju i potiskuju feudalne odnose u
nainu proizvodnje, stoje kao glavni initelji pre
obrazbe starih zajednica u moderne nacije. Inten
zivna trgovina i saobraaj emu predlei znatno
poveanje vika rada, djelovalo je u pravcu integra
cije i koncentracije jezinih zajednica oko velikih
urbanih centara. Jezik trgovaca i inteligencije kao
ideologijskih predstavnika graana potpuno potisku
je latinski i kroz izum tampe postaje nacionalni
jezik. Ekonomske potrebe, interesi buroazije i gra
dova prethode nunosti proirenja nacionaliteta, od
lokalnih zajednica do ruba velikih narodnih jezika,
koji e s porastom proizvodnje vika proizvoda, trgo
vine i svjetskih komunikacija postupno prerasti u
svjetske jezike, a konano u jedan jezik. Promjenu
jezinih zajednica istodobno prati i promjena svijesti
pojedinaca o pripadnosti odreenim nacijama. Na
cija je, to je vidljivo, povijesna kategorija koja se
mijenja s razvojem drutva a naroito s promjenama
prema jedinstvenom jeziku.
Pismo je fiksiralo jezik a knjievni jezici umoderno doba fiksiraju nacije. Utvrivanje nacija
kroz knjievni jezik nema trajan karakter. Kroz i
renje knjievnog jezika razvijenije nacije ire svoju
nacionalnost. Drugim rijeima, poznavanje drugih je
zika, naroito svjetskih, ne samo da ukida snagu
nacionalne pripadnosti, ve omoguuje da se poje
dinac u svakoj zemlji osjea kao kod kue, jer
naciju moe da mijenja kako mu je volja.*2 Procesi
stapanja pojedinih nacija s velikim svjetskim naci
jama naroito e doi do izraaja kod malih naroda
koji privredno, drutveno i kulturno zaostaju za
velikim. Tako e rei Kautsky: Kapitalizam se raz
vija bre od eke nacije; eki jezik e nestati,
premda se ne moe rei da e to biti u korist nje
makog jezika.3
2 C itirano prem a Enveru Rediu, Prilozi o nacionalnom pi
tanju, Svjetlost, Sarajevo 1963, str. 178.
2 Citirano prem a H. Davisu, n. dj, str. 141.

174

Govorei o socijalizmu Kautsky smatra da e u


njemu graanima kroz naobrazbu drutvo pruiti
mogunost da naue vie svjetskih jezika a to je
put na kojem se gradi internacionalna zajednica.
Knjievni jezici velikih nacija su potke za internacio
nalnu zajednicu ljudi.
Formiranje nacije znai proces stvaranja svijesti
0 pripadnosti na bazi jezika, a ne na bazi zajednice
kao radne cjeline koja se tek verificira kroz zajed
niku povijest, kulturu i tome slino. Da bi nacija
bila potpuna, prema Kautskom, nacionalna zajednica
mora proslijediti vlastitu izgradnju na svim podru
jima drutvenog ivota. To se prvenstveno odnosi
na stvaranje uvjeta za proizvodnju vika proizvoda,
osiguranje reprodukcije zajednice, unutranjeg tri
ta i osiguranja vanjskog trita. Na kulturnom po
druju nacionalna izgradnja pretpostavlja bujanje
nacionalne knjievnosti i nacionalne kulture. I tree:
Razmjerno modemom ekonomskom razvoju, pove
ava se potreba za sve koji govore istim jezikom
da se poveu u zajedniku dravu.4 Nakon uspje
nog formiranja nacije kao jezine zajednice, daljnja
izgradnja nacije najpotpunije se ostvaruje u vlastitoj
nacionalnoj dravi, to promatrano s drugog stanovi
ta znai da je za pojedine drave najbolje ako
se svaka od njih sastoji od jedne nacije, odnosno
jedne jezine skupine. U tom se pogledu Kautsky
razilazi sa austromarksistom Ottom Bauerom, koji je
naglaavao prednost vienacionalne drave nad nacio
nalnom dravom. Lenjin je smatrao da je Kautskijeva
interpretacija nacije blia biti marksizma od Bauerove,
to se po miljenju Lenjina naroito odnosi na uenje
Kautskog o tome da je u kapitalizmu adekvatniji od
nos jedna drava unutar jedne nacije negoli vie nacija
u jednoj dravi. U prilog tvrdnji da je za razvoj nacije
1 drutva dravna samostalnost pogodnija od vie
nacionalnih dravnih zajednica Kautsky iznosi milje
nje kako se dravom osigurava uspjenije raspolaga
nje vikom proizvoda, razvoj kulture, obrazovanja i
drugih djelatnosti, to sve nije podreeno jednoj vioj
4 Isto, str. 140.

175

nadnacionalnoj i vie nacionalnoj dravnoj tvorevini,


u kojoj nacionalni sporovi i sukobi ometaju drutveni
razvoj sa stajalita klasne borbe i drutvenog razvoja.
U nacionalnim dravama, shodno Kautskom, klasna
borba izmeu klasnih suparnika je direktna, ista i
bez takvih prateih problema koji se vuku i koje
treba trajno rjeavati. Unutar graanskog drutva
jednonacionalne drave imaju prednost pred vienacio
nalnim radi internacionalizma, jer je u prvom sluaju
to najbolji uvjet za ostvarenje ujedinjenja drava. U
Evropi bi se npr. takvo udruenje drava zvalo Sje
dinjene Drave Evrope, to bi bio put za sintezu
nacionalnog i internacionalnog. Ozbiljenje ujedinjenja
nacionalnih drava u velike savezne drave dolo bi,
prema miljenju Kautskog, tek nakon pobjede prole
tarijata u tim dravama. U stvari, s pobjedom rad
nike klase kategorija drave odumire, jednako kao
i nacionalna drava a umjesto nje drutvo se organi
zira na principima samouprave. Jedna od pretpostavki
za takav samoupravni poredak jest stapanje malih na
cija u velike evropske nacije i njihovo postupno pre
tvaranje u evropsku nacionalnost. Kao to smo ve
napomenuli taj bi proces tekao uenjem velikih ev
ropskih jezika, odnosno irenjem knjievnih jezika
velikih nacija meu male i slabije razvijene evropske
nacije.
Kautsky nije dopro do nacije u sociologijskom
znaenju, odnosno do one zajednice koja stoji kao
narodna i radna cjelina. Narodna zajednica je trajan
drutveni odnos i trajni nosilac kolektivne svijesti,
u kojoj je jezina zajednica konglomerat dijalekata,
slangova i knjievnog jezika. Jezik za Kautskog nije
ivi, umjetniki izriaj unutranjeg ivota zajednice i
drutva, ve vie puko sredstvo sporazumijevanja, s
promjenom kojega nastupa gubitak svijesti o pripad
nosti odreenoj zajednici. S tog stanovita se pak ne
moe razumjeti utjecaj narodnog i nacionalnog naela
na suvremene drutvene pojave.
Sa stajalita borbe proletarijata, Kautsky nije tono
ocijenio znaenje nacionalnog momenta ve se kao to
zapaa Enver Redi: (...) dao na slikanje nacional
nih odnosa u dalekoj budunosti ovjeanstva, koje
176

se na bazi svjetskih i univerzalnog jezika iz mozaika


nacija preobraava u mononacionalnu zajednicu.5 Isti
autor napominje da je razlog promaaja to ih je Kautsky napravio u teoriji o naciji rezultat njegova nedo
sljednog marksistikog i revolucionarnog uporita, to
se u krajnjoj liniji oitovalo u njegovu neuvianju,
njemu prisutnog, njemakog nacionalizma.
Vie puta smo naglasili da je ekonomski sustav
graanskog drutva djelovao da se jezina zajednica
postavlja kao sinonim za naciju u teorijskom djelu
Karla Kautskog. Ekonomski sustav je podloga inter
nacionalizmu bilo u kapitalistikom ili u socijalisti
kom drutvu, jer ekonomika, saobraaj, komunikacije
itd. nadilaze nacije u njihovoj zasebnosti i samostal
nosti. Nacije su stoga prirodno podreene ekonom
skom, komunikacijskom i tehnologijskom internacio
nalizmu, kojemu stoga odgovara postojanje velikih
drava. Kautsky je u tom smislu podravao postojanje
Austrije kao velike drave u kojoj se naelo inter
nacionalizma, kako je on mislio da treba biti u pro
gramu socijaldemokracije, poistovjeuje s odreenom
vrstom federalizma, odnosno sa sintezom teritorijalne
samouprave i ekonomsko-politikog centralizma. Fe
deralizam je put da male nacije prihvate svjetski jezik
velikih nacija i da se nacije to vie zblie i postupno
stope u jedinstvenu naciju. Unekoliko je sam Kautsky
prihvatio Bauerovu i Rennerovu zamisao o kulturnoj
autonomiji i federalizmu kao prijelaznom obliku ka
tvorbi velikih drava i nacija koje bi se opet meu
sobno ujedinjavale podstaknute ekonomskim zakonito
stima u jo vee nacionalne cjeline.
Moemo rei da se jedna od neutemeljenih pret
postavki cjelokupnog djela Karla Kautskog, to se na
roito vidi u njegovoj odredbi nacije, oituje u izvo
enju strogog paralelizma izmeu ekonomskog sustava
s jedne strane i jezinih zajednica i nacija s druge.
Prema Kautskom, veliki ekonomski sustavi postaju
efikasni i pospjeuju napredak drutva koncentracijom
i centralizacijom kapitala, posljedica ega je da se
internacionalizam ozbiljuje kroz odnos centra i peri-*
* E. Redi, n. dj, str. 210.
12 N acija

177

ferije. Ekonomska, politika i kulturna superiornost


centra, primjerice u vienacionalnoj zajednici, kao
akumulirani izraz internacionalizma, prema Kautskom,
tjera pojedince iz malih nacija da ue jezik ekonomski
vodee nacije i da se tako stope s velikom nacijom.
U vie je navrata Karl Kautsky raspravljao o teo
rijskim pitanjima o naciji kao i o nacionalnoj emanci
paciji pojedinih nacija unutar srednje Evrope. Istak
nuto mjesto ima njegova studija Nacionalno i interna
cionalno (1908) kojom je elio ukazati na neodrivost
koncepcije Otta Bauera. Kautsky je Bauerovom shva
anju o naciji kao zajednici karaktera nastaloj na za
jednici sudbine, suprotstavio naciju ne kao zajednicu
ve kao jezinu i, unekoliko, teritorijalnu drutvenu
cjelinu. Zamjerka Bauerovoj teoriji bila je u tome
to se nacija ne povezuje sa samostalnom nacionalnom
dravom, ve se naciji pridaje tek kulturna autono
mija unutar zajednike vienacionalne drave. Kautsky
oponira Bauerovom shvaanju o vienacionalnoj dravi
kao pogodnijoj tvorbi za nacije od nacionalne drave,
a u neku ruku ga i prihvaa.
Za Kautskog nacionalna autonomija prijei irenje
trita i centraliziranje kapitala obuhvatnijeg pod
ruja i tako koi potreban razvoj za uspjenu repro
dukciju modernog drutva. S tog stajalita Kautsky
dri da su i Bauer i Renner prenaglasili nacionalno
naelo naspram internacionalnog. Kulturna autonomija
nacija unutar jedne drave djeluje na odranje nacije,
na zatvaranje trita usporavajui ekonomski i drut
veni razvoj, dok nacije koje su ostvarile svoju dravu
i jednako kao i druge nacije ulaze u vienacionalnu
zajednicu proirujui ekonomsku cjelinu, proirenjem
saobraaja i zajednikog jezika, postupno provode kra
ju nacionalne zasebnosti i rascjepkanosti. Kautsky na
pada Bauerovu koncepciju kulturne autonomije u ime
ekonomskog i politikog internacionalizma koji sve
vie postaje gradivom nove nacije.
Prednosti velikih drava i velikih ekonomskih su
stava su prema Kautskom tako oite da e zahtjevi
malih nacija za samostalnou potpuno zamrijeti.
Ako je prva pretpostavka u analizi biti nacije i
nacionalnih pitanja, prema Kautskom, determinatorni
178

odnos izmeu ekonomike i nacije, tada je druga pret


postavka identifikacije strukture nacije sa strukturom
sindikata, partija, drava ili profesionalnih organiza
cija. Za Kautskog to su sve oblici ljudskih zajednica
(Gemeinschaft). Kautsky je na taj nain elio opovri
razlikovanje izmeu zajednice i drutva to je Otto
Bauer prihvatio od F. Tnniesa s naznakom da su
nacije zajednice u pravom smislu rijei dok drava,
sindikati itd. pripadaju drutvima.6
Kautsky je pod zajednicom razumijevao asocijaciju
pojedinaca, odnosno udruenje interesa radi i nije joj
pridavao klasino odreenje koje je uobiajeno u
drutvenoj znanosti. U tom je pogledu Kautsky pruio
izoblienu sliku nacije kao to je to uinio i sam
O. Bauer koji je prenaglasio strukturu zajednice u eks
plikaciji nacije. Nacija je za Kautskog jezina i komu
nikacijska zajednica koja pripomae djelotvornosti
ekonomskog sustava jer je brza i uspjena komunika
cija uvjet efikasnog ekonomskog funkcioniranja drut
va. Izvan te funkcije nacija je disfunkcionalna. Kada
se dakle ekonomske potrebe poveaju i stvore iri re
gionalni i svjetski ekonomski sustavi, nacija e kao
jezina zajednica nuno slijediti taj razvoj. Nacija iz
sebe, iz svoje strukture ne moe biti prepreka takvom
procesu jer je ona asocijacija koja se moe proiriti
samom jezinom asimilacijom, odnosno ona ne dosie
takvu unutranju koHezionu snagu da bi se kao cje
lina razvijala shodno vlastitoj potrebi odranja i repro
dukcije zajednice rada. Prema tome, Kautsky je mo
rao naciju svesti na takav strukturni odnos u kojemu
je povezanost izmeu pojedinaca gotovo dobrovoljna
i otuda labilna, da bi iskljuio svaku moguu prepreku
irenju velikih ekonomskih cjelina i na njima uteme
ljenu internacionalistiku organizaciju drutva. Kautsky je dakle teorijski razorio naciju kao narodnu zajed
nicu svodei je iskljuivo na zajednicu komuniciranja.
I sama zajednica komuniciranja ne funkcionira kao
U svojim kasnijim djelima sam Tnnies je smatrao da su
vremene nacije ne postoje vie kao zajednice (Gemeinschaft), ve
kao drutva (Gesellschaft). (F. Tnneis, Die Entwicklung der sozia
len Frage bis zum Weltkriege, Berlin Leipzig 1926, str. 32; citi
rano prema H. Davisu, n. dj, str. 231)
12'

179

cjelina koja iz sebe organizira vlastiti ivot ve je


podreena funkcioniranju ekonomike pa iz tog aspekta
treba razumjeti potrebu za udruivanjem ljudi koji se
meusobno razumiju i koji ine, zbog potreba eko
nomike, sve da jezina rascjepkanost ne prijei put
irem ekonomskom povezivanju. S tog obzorja u mo
dernom drutvu ljudi pripadaju svakoj zemlji i svakoj
naciji ukoliko znaju jezik te zemlje ili nacije. Shodno
tome nacija kao narodna zajednica prestaje biti zajed
nica rada u svim aspektima ivota, ona zadrava svoju
egzistenciju kao radna cjelina tek na stvaranju jezika
i to prvenstveno knjievnog jezika. Osim jezika kao
vlastita uinka, nacija u sebi nema druge osnove za
vlastitu reprodukciju, ona vie nema ni potrebe da
pojedince dri na okupu i da ih udruuje kao radnu
cjelinu u svrhu stvaranja i odravanja, u vlastitom
drutvu, proizvoda rada. Kada se naciji oduzme taj
tanki sloj jezika kao posljednjeg proizvoda rada nacije
ona se tada uklapa u drugu veu nacionalnu cjelinu.
Na temelju dosad izloenog moemo rei da su
dvije pojednostavljene analize sprijeile Karla Kautskog da dopre do bitnog odreenja pojma nacije i do
razumijevanja procesa njezine izgradnje. To su strogi
paralelizam izmeu ekonomike i nacije, kao i pozitivistiko, odnosno tek manifestno shvaanje strukture
nacije.

Nacija kao nepolitika kulturna zajednica


kod Bauera i Rennera
Knjiga Otta Bauera Nacionalno pitanje i socijaldemo
kracija i rana djela Karla Rennera jesu pokuaj da se
tradicionalna marksistika misao prilagodi austrougar
skoj politikoj i drutvenoj praksi, s tim da se ouva
njezino jedinstvo uz priznavanje kulturne autonomije
nacijama stvarno podreenim hegemoniji Nijemaca i
Maara.7 Bauera je muilo pitanje kako priznati pravo
7 Otto Bauer, Die Nationalittenfrage und die Sozialdemokra
tie, Wien 1907 citirano prema H. Davisu, n. dj. Karl Renner je
sustavno razloio svoje shvaanje nacije i kulturno-personalne

180

nacijama na njihov autonomni ivot a da u isto vri


jeme naelo nacionaliteta ne bude razlogom secesije
istih nacija iz dualistike monarhije, niti da se umanji
ekonomsko i politiko-administrativno jedinstvo u
okviru zajednike drave. U to vrijeme, kad su Bauer
i Karl Renner pisali o nacionalnom pitanju, bilo je ve
oito da su nacije kao drutvene zajednice veoma ot
porne na pokuaje odnarodnjavanja i asimilacije, kao
i na pokuaje da im se oduzme ekonomska i politika
samostalnost. Stoga su spomenuti autori nastojali tako
razraditi poimanje i teoriju o nacijama da se dobije
slika o njima kao kulturnim i kolektivno-psihologijskim cjelinama, iz ega se izvodila nemogunost da
se nacije nasilnim putem stope s veim nacijama ali i
pretpostavka da je kulturna autonomija dovoljna rije
iti nacionalne probleme.
Nacija je, za Otta Bauera, zajednica prisutna na
razliiti nain na svim stupnjevima drutvenog raz
voja, s tim da je u prirodno udruenim grupama nje
zino postojanje latentno i embrionalno, dok se nje
zino puno ozbiljenje nalazi u klasnim i u socijalisti
kim drutvima.8 U klasnim drutvima naciju ini
vladajua klasa, u socijalistikom svi lanovi drutva.
U pravom smislu rijei nacija zapoinje svoju egzisten
ciju s povezivanjem lanova etnikih, odnosno kul
turnih zajednica, emu pridonosi kapitalistika robna*
autonomije u knjizi Staat und Nation, Wien 1899, objavljenoj pod
pseudonimom Synopticus, citirano prema posthumno izdanoj
Renncrovoj knjizi, Die Nation: M ythos und Wirklichkeit, Europa
Verlag, Wien 1964, str. 7, 98 i dalje. Prije I. svj. rata Renner je
pisao i pod pseudonimom Rudolf Springer. U kasnijim djelima
Renner naputa ideju kultumo-pcrsonalne autonomije u prilog
kulturno-teritorijalne autonomije, koju je Bauer prihvatio kao ra
zumnije rjeenje nacionalnog pitanja unutar Austro-Ugarske od kulturno-personalne autonomije. Personalno naelo autonomije zna
ilo je povezivanje svih pojedinaca neke nacije, bez obzira na mje
sto boravka u zasebne registre, neto nalik na religiozne organi
zacije.
* Karl Renner je slijedeim rijeima izrazio Bauerovu misao
da je nacija trajni supstrat svih oblika udruivanja, od prvobitne
zajednice do komunistikih drutava: Nacije su postojale prije
drava i postojat e nakon to drava odumre. (K. Renner,
Organisation der Welt, Der Kampf, III [1909/1910], str. 341; citi
rano prema H. Davisu, n. dj, str. 162)
181

proizvodnja i intenziviranje komunikacija izmeu kul


turno slinih grupa. Unutar ekonomskog faktora,
Bauer izdvaja istodobno povijesni proces razvoja
proizvodnih snaga, odnose u proizvodnji, dok od kul
turnih initelja smatra vanim knjievnost, prosvjeenost i ostale kulturne osobitosti pa i jezik. Utjecaj
jezika na formiranje nacija u kapitalizmu vie je na
glaavao Karl Renner. Za Bauera je kultura najsnaniji
initelj, koji se prenosi od generacije na generaciju i
koji socijalizacijom od zajednike kulturne cjeline
stvara kroz dugotrajno povijesno zbivanje samosvjesni
narod odnosno naciju. U nacijama kapitalizma na
cionalna kultura pripada nacionalnoj vladajuoj klasi
pa se nacija poistovjeuje s graanskom klasom, a tek
u socijalizmu se nacija iri na sve lanove jer svima
u istoj mjeri pripada i kultura.
U kojem pravcu djeluju svi nabrojeni initelji, od
nosno to se dobiva formiranjem nacije najlake emo
otkriti iz Bauerove-definicije-nacije koja glasim Nacija
je naromTjeHna, ujedinjena zajednikom sudbinom,
koja posjeduje zajedniki karakter.9 D. Bauer dri da
trajna zajednika sudbina djeluje i izgrauje naciju
kao zajednicu karaktera. Zajednika sudbina je sino
nim za povijesne procese u kojima prirodne, eko
nomske, politike a naroito kulturne injenice djeluju
na zajedniko doivljavanje iste sudbine. Odlunu ulo
gu pri tvorbi nacionalnog karaktera ipak igraju kul
turni fenomeni i na njima stvorena kulturna zajednica,
koja funkcionira kao nacionalna zajednica djelatnou
zajednike sudbine u okviru zajednikog jezika. Jezik
nije u Bauerovoj teoriji dobio tako znaajno mjesto
kao u koncepciji nacije kod Karla Kautskog, ali ipak
nije potpuno zaobien. Nije nevano rei da Bauer
(suprotno Staljinu) smatra da se nacija ne moe ob
jasniti kombinacijom razliitih obiljeja: Tako mi
postavljamo najprije namjesto obinog nabrajanja ele
menata nacije sistem zajedniku historiju kao dje
latni uzrok, zajedniku kulturu i zajedniko porijeklo
sredstava njene djelotvornosti, zajedniki jezik opet
Citirano prema H. Davisu, n. dj, str. 150.
182

kao posrednika zajednike kulture, koji je u isti mah


njen proizvod i proizvodi je.101
Spomenutom definicijom Bauer eli rei da nije do
voljno postojanje zajednikog teritorija ili zajednikog
jezika ve da nacija u pitanju, u pravilu, ima sline
reakcije na specifine podraaje iz okoline, posjeduje
zajednike obiaje, odnosno kulturu kao rezultat za
jednike prolosti i s tim u vezi sline poglede na
budunost. Kulturni obiaji, shvaanja i sline reakcije
proizvodi su zajednikog nacionalnog karaktera koji,
shodno Baueru, unekoliko djeluje tako snano da
ini pojedince iste jedne drugima u pogledu njihova
karaktera. Nacija nije cjelina sastavljena od pojedi
naca istog karaktera, ve je to duboka i skrivena za
jednica koja kao (...) ista sila djeluje na karakter tih
individuuma bez obzira kakve su druge snage koje
djeluju i kakva im je djelotvornost. Jer (...) slinost
karaktera je mogue zapaziti u veine lanova nacije,
zajednica karaktera znai injenicu da su oni svi
proizvod jedne i iste djelotvorne sile, koja je zajed
nika svima bez razlike. Ova djelotvorna sila koja je
povijesno usaena u nas, to je ono nacionalno u nama.
To nas objedinjuje u naciju.11
Otto Bauer je otiao u drugu krajnost u obja
njenju biti nacije, za razliku od Kautskog koji nije u
svojoj interpretaciji dopro do nacije kao zajednice.
Otto Bauer nalazi u naciji takvu djelotvornu silu,
odnosno zajednicu rada, proizvodi i uinci koje nisu
samo na razini pripadnosti i identiteta, nesvjesne ukorijenjenosti i nacionalne svijesti, ve su sami poje
dinci u svojoj individualno kulturnoj strukturi odre
eni djelatnou nacionalnog karaktera. Nacija kao
proizvodna snaga ulazi svojim tvorbama u individuali
tet svakog pojedinca, njegovo izvanjsko ponaanje i
njegovu unutranju duhovnu strukturiranost. Za raz
liku od prirodnih zajednica koje ak oblikuju tjelesnu
slinost meu pojedincima, nacije kao povijesnom
10 O. Bauer, n. dj, citirano prema: P. Vranicki, Historija mar
ksizma, Naprijed, Zagreb 1961, str. 236.
11 O. Bauer, n. dj citirano prema: Karl W. Deutsch, Nationa
lism and Social Communication, The M. I. T. Press, London 1972,
str. 11.

183

sudbinom stvorene zajednice djeluju prvenstvopo na


tvorbu pojedinaca slinih u kulturnom, osjeajnom i
vrijednosnom pogledu.12
Vidjeli smo da je u Marxovoj interpretaciji nacija
shvaena kao apstrakcija zajednice koja cjelinom
rada trajno pojedince dri na okupu dajui im iri
drutveni identitet a nije shvaena kao takva cjelina
rada koja pojedince kulturno i mentalno oblikuje
prema unaprijed utvrenim ili povijesno stvorenim
modelima i kalupima, po emu bi se pojedinci kao
pripadnici iste kulturne cjeline razlikovali od pripad
nika drugih nacija. Nacija se ozbiljuje u narodnom
zajednitvu i tako udovoljava jednu od osnovnih po
treba ljudi za pripadnou, i ne moe se razumjeti niti
verificirati ukoliko joj se pridaju svojstva subjekta
koji radom determinira individualnost u njegovoj
kulturnoj i vrijednosnoj specifinosti. Svijet vrijed
nosti i svijet kulture najveim dijelom ima univerzalno
ljudsko znaenje bilo da se radi o elementima graan
skog ili socijalistikog svijeta vrijednosti, bilo da se
radi o znanosti, djelima umjetnosti ili masovnoj kul
turi. Meutim, funkcija nacije je da univerzalno u
kulturi i sustavima vrijednosti priblii svim pojedin
cima i grupama u svijetu podjednako, kroz nacionalne
medije, spreavajui kulturnu i vrijednosnu domina
ciju jednih nad drugima. Nacija kroz rad zajednice u
kulturnom sektoru podstie pojedince na izraavanje
ne samo individualne ve i nacionalne osebujnosti i
nacionalnog ivota. Ona svojim radom djeluje na
nesvjesno i na svjesno umjetniko poimanje i stvara
nje kulturnih tvorbi. Budui da je karakter pojedinaca
produkt socijalizacije i internalizacije odreenih vri
jednosti i naina ivota okoline i priroenih sklonosti,
to je razumljivo da se oblikovanje karaktera pojedi
naca oslobaa utjecaja uih i irih zajednica u onoj
12
Sam Bauer ne iskljuuje mogunost da rad nacionalne za
jednice proizvodi sline tjelesne osobitosti: Nacionalni karakter je
zbroj obiljeja po kojima se ljudi jedne nacionalnosti razlikuju
od druge nacionalnosti, kompleks tjelesnih i duhovnih osobina po
kojima se jedna nacija razdvaja od druge. (O. Bauer, n. dj, ci
tirano prema: J. V. Staljin, Marksizam i nacionalno-kolonijalno
pitanje, Kultura, Zagreb 1947, str. 11.) Otto Bauer, Pojam nacije,
Politika misao, Zagreb, 1/1983, str. 99.

184

mjeri u kojoj se univerzalne kulturne i drutvene vri


jednosti suvremene civilizacije masovnog drutva oslo
baaju utjecaja obiteljskih, lokalnih i nacionalnih
komponenti. Ono dakle to pripada u sferu djelatnosti
obitelji, prirodnih sposobnosti, lokalne zajednice i
univerzalnom vrijednosnom poretku masovnog drut
va, to je Bauer u najveoj mjeri uinio proizvodom
nacije. Zato je njegovo shvaanje nacije kao zajednice
neprimjereno stvarnosti kao to je neprimjereno nje
govo zakljuivanje o moguim uincima rada nacije.
Na objekcije koje je Karl Kautsky uputio shvaa
nju nacije kao zajednice karaktera O. Bauer je od
govorio u lanku Opaske o nacionalnom pitanju napi
sanom u asopisu Neue Zeit 1907. i 1908. godine.1-1
Drutvenu mo nacije, u tom lanku, Bauer korijeni
u strukturi nacije kao zajednice (Gemeinschaft) koja
radom ne samo proizvodi istu cjelinu koja pripada
mnogima ve kao osamostaljena sila, kao to smo
vidjeli, stvara zajedniki nacionalni karakter koji po
jedince meusobno zbliuje na bazi slinosti njihovih
karaktera stvorenih radom zajednikog karaktera.
Drutvo (Gesellschaft) je za Bauera hijerarhijski struk
turirana asocijacija, koja rezultira udruivanjem po
jedinaca i grupa s raznolikim drutvenim poloajem,
bogatstvom i moi. Nacija se ne moe svesti na struk
turalne oblike drutva (Gesellschaft) jer su oni usmje
reni prema specifinim, funkcionalno odreenim cilje
vima, dok zajednica (Gemeinschaft) kao kolektivna
psiha, odnosno kolektivni karakter proizvodi za
jednike motive i zajedniki nain miljenja kod
svih lanova nacije.
Kod Karla Rennera nalazimo takvu interpretaciju
moderne nacije u kojoj on povezuje uenje O. Bauera
o zajednici karaktera sa uenjem K. Kautskog o je
ziku.1314 Renneru je moderna zajednica sinonim za je
13 O. Bauer, Bemerkungen zur Nationalittfrage, Neue Zeit,
XXVI, Bd. 1, 1907/1908, p. 793; citirano prema H. Davisu, n. dj,
str. 159.
14 K. Renner (Synopticus pseudonim), Staat und Nation,
Wien 1899, citirano prema: K. Renner, Die Nation: M ythos und
Wirklichkeit, Manuscript aus dem Nachlass, Europa Verlag, Wien
1964, str. 7. i 98.

185

zinu i kulturnu zajednicu koja zajednikom sudbinom


stvara karakter odreenog jezika kao i karakter na
roda. Jednako kao i Bauer, Renner smatra da naciia
posjeduje- veliku drutvenu~mo_ kojom oblikuje ne
samo nacionalni identitet i nacionalnu svijest, od
nosno elju za zajednikim ivljenjem, ve. rad otilikuje zajednitvo u nainu miljenja i nainu ponaanja.
Moderne nacije se formiraju tijekom srednjeg vi-
jeka i na poetku graanske epohe kroz suprotstav
ljanje univerzalizmu crkve i rimskog carstva koji su
na vjerskom i svjetovnom planu vladali nad narodima,
kroz suprotstavljanje srednjovjekovnoj stalekoj ideji
po kojoj je sveenstvo svih naroda i jezika jedna
zajednica, isto kao to su to plemii po roenju. Za
jednica jezika graana i seljaka postaje ona pokre
taka sila koja daje naciji novi drutveni supstrat. Za
jednica preko jezika tvori riznicu, okvir, odnosno
rudimentarnu drutvenu strukturu u koju se pohra
njuju (...) pojedina steena iskustva, znanja, nauene
vjetine i umjetniko stvaralatvo (...). Ova riznica
sigurnim dri cjelokupno kulturno dobro, koje su
pripadnici istog jezika stoljeima nosili. Zajednica
jezika je dakle zajednica kulture.15
U injenju narodnih zajednica jezik nije jedini,
uz njega najznaajniju ulogu ima politika sudbina
zemalja i naroda. Jezik je forma, riznica, odnosno
podloga udruivanja, zajednika pak sudbina daje jed
nom narodu (...) sadraje o kojima se govori i misli:
povijest ne oblikuje samo karakter jezika, ve i karak
ter naroda koji rabi taj jezik; nacija se pak zasigurno
budi kroz sudbinsku zajednicu koja je dana u istom
jeziku, pismu i kulturnom biu.16
U vrijeme kada su O. Bauer i K. Renner zajedno
prije I. svjetskog rata pisali, njihova je misao bila da
se formirana nacija kao sudbinska zajednica karaktera
zadovoljava izgradnjom vlastite kulture, jer nacija po
svojoj biti ne izlazi iz okvira kulturne zajednice jezika
i karaktera (slinog miljenja i ponaanja). Iz toga su
15 K. Renner, Die Nation: Mythos und Wirklichkeit, n. dj,
str. 26.
16 Isto, str. 27.
186

izveli zakljuak da je za nacije najvii domet samo


stalnosti nacionalno-kulturna autonomija unutar vie
nacionalne drave. Kautsky, koji je manje drutvene
moi pridavao naciji, uoio je njezinu politiku kom
ponentu koja se ozbiljuje u samostalnoj dravi; Bauer
i Renner su dali daleko vie drutvene moi naciji,
ali su joj odrekli priznati unutranju potrebu za poli
tikom i dravnom samostalnou: Austro-Ugarska
socijaldemokracija je u svom programu iz 1899. pri
hvatila naelo prava nacija na samoodreenje, ali
ga je interpretirala u duhu Bauerove i Rennerove na
cionalno kulturne autonomije, a ne u smislu izgradnje
samostalnih nacionalnih drava.
Bauer i Renner zastali su u analizi nacije tek na
razini jezika, kulture i nacionalnog karaktera ne dajui
odgovor o onome to stvarno nacija jest. Prekid u
izvoenju bitnog odreenja nacije imao je za potku
unaprijed smiljeni nacrt rjeenja nacionalnog pitanja
Austro-Ugarske monarhije. Mnogo godina kasnije
(19361937) Karl Renner e nastaviti s analizom na
cije u skladu s njezinom stvarnom strukturom.
Renner je u kasnijoj analizi ustvrdio da je jezina
zajednica naciju oformila tek kao kulturnu zajednicu.
No ona je u tom odreenju prazan, vegetativni bitak
kojemu nedostaje puna egzistencija. Egzistenciju, od
nosno samostalan ivot, nacija dobiva kroz snaenje
vlastite moi, odnosno kroz vlastitu izgradnju kao po
litike nacije. Ovu misao Renner saima u slijedeoj
tvrdnji: Nacija nakon to pretali sve predslojeve
u sebe nije ni prirodnoznanstveni, ni etnologijski,
ni sociologijski, ve je politiki pojam.17
Znaenje potonje odrednice nacije ima smisao u
slijedeem. Formiranje nacije ima svoj poetak u stva
ranju ljudskih zajednica na bazi specifine povijesti,
jezika i kulture, koje uporedo i protiv drugih tee za
poveanjem vlastite moi i za njezinim vrenjem da
bi na taj nain sebe izgradile kao samostojee i radne
cjeline. Izgradnja nacije kao samostalne cjeline putem
poveanja i vrenja moi bitno pripada sferi politike.
Prema tome Renner e zakljuiti: Nacija je nadila
17 K. Renner, n. dj, str. 28.
187

ve sada razinu iste fizike (krvna i boravina zajed


nica), ona je nadila individualno duhovnu sferu
(jezina i kulturna zajednica) jednako kao prazni i
pasivni osjeaj pripadnosti zajednici, da bi se nala
u sferi samosvjesnog odluivanja (nacionalna svi
jest).18 Samosvjesno odluivanje naroda jest drugi
izraz za politiku zajednicu koja se postupno pretvara
u suverenu narodnu pravnu osobnost shodno naelu
narodnog suvereniteta iz 1789. da naciji pripada puni
suverenitet, odnosno, kako veli Renner: Nacija iz
grauje dravu.19
Naknadna razmatranja Karla Rennera ukazala su
na neutemeljenost teorije o naciji koju su predloili
u svoje vrijeme on i Otto Bauer. Poimanje nacije kao
zajednice kulture i karaktera bilo je komplementarno
s rjeavanjem nacionalnog pitanja u okviru modela
kulturne autonomije. Prema tome krajnji domet prava
nacija na samoodreenje bilo bi iscrpljeno pravom
nacija na veu ili manju kulturnu autonomiju unutar
federalne drave, to znai da se izgradnja drave
kao pravnog subjekta ne deducira iz narodnog suve
reniteta, ne iz nacije, nego iz potrebe modernog drut
va za velikim ekonomskim sustavima i na njima za
snovanim velikim dravama. Mnogi su marksisti uka
zali veoma brzo na neodrivost teorijskog shvaanja
nacija kao sudbinom stvorenih karakternih cjelina i
na implikacije ovog shvaanja za rjeavanje nacional
nog pitanja. Kljuan propust ove koncepcije je u da
vanju prevelike drutvene moi naciji kao kulturnoj
sili te u isputanju politike komponente koja ini
konstitutivni dio svake nacije.
Na kraju moemo, usputno rei, da je utjecaj
Bauerove i Rennerove koncepcije na socijaldemokra
cije nekadanjih zemalja Austro-Ugarske monarhije bio
izrazit i da je dugo trebalo socijalistima tih zemalja
da se oslobode, ne toliko praktinih postavki u rje
avanju nacionalnog pitanja, ve teorijske batine
Rennerove i Bauerove interpretacije nacije.

8 Isto.

in Isto, str. 29.


188

N ad ja kao recidiv zaostalih drutvenih klasa


Dok je Karl Kautsky teorijska i praktina pitanja
koja se odnose na naciju gradio na njemakoj naciji
Karl Renner i Otto Bauer uzimaju kao podlogu
Austro-Ugarsku monarhiju, Staljin pak nacionalne od
nose u carskoj Rusiji. Niti jedan od ovih autora nije se
mogao osloboditi neposrednog utjecaja vlastitih nacija,
koje su u njihovim interpretacijama unekoliko dobile
marksistiko objanjenje nastanka, ali nisu u marksi
stikom duhu radikalno mijenjale otuenost na nacio
nalnom planu, nisu u praktinom pogledu bitno mi
jenjale poredak izmeu nacija, o kojima su oni ras
pravljali. Oito je da je struktura drutvene zbilje
djelovala na marksistiko miljenje ovih autora da su
zauzimali razliite teorijske poglede o biti nacije iz
kojih izvire razliitost rjeavanja odnosa izmeu na
cija.
Staljin je nakon Otta Bauera prvi definirao naciju,
to je do dana dananjega, mnogim marksistima naj
pogodnija hipoteza za znanstveno istraivanje suvre
menih pojava formiranja i objanjenja strukture na
cija.20 Staljin se nije uputao u razradu biti nacije
kao zajednice, odnosno skupine ljudi koja kao cjelina
stvara jezik, nacionalni karakter, psihiku konsti
tuciju itd, ve se zadovoljio da eksplicira, uz izvjesnu
preinaku, tada usvojene definicije nacije, koju su
francuski sociolozi, poput Marcela Maussa ili Websterovog rjenika prije Staljina naznaili kao: Stabilnu
zajednicu ljudi, nastalu tijekom povijesti, koja ima
zajedniki teritorij, ekonomski ivot, kulturu i speci
fini jezik.21 Staljin je ovu definiciju preinaio na
20 Vidi: J. Chesneaux, Le Processus de formation des nation
en Afrique et en Asie, La pensee, No 119, II, Paris 1965, str. 72;
Anri Lefevr, 5 onu strunu strukturalizma (lanak Klasa i narodnost
posle Manifesta (1848), Komunist, Beograd 1973, str. 199;
Emanuel Terray, L idee de nation et la transformations du capitalisme. Les Temps Modernes, No 324, 325, 326, Paris 1973* str.
492; Pierre Fougeyrollas, Question nationale et lutte des classes
dans la France de demain, Le Temps Modernes, No 324, 325, 326,
Paris 1973, str. 509.
11 Jerzy Wiatr,, Osnovni problemi teorije nacije, Ideje, 6/1972,
Beograd, str. 30; isto J. Chesneaux, n. dj, str. 72.

189

slijedei nain: Nacija je historijski formirana sta


bilna zajednica ljudi, riaTala na bazi zajednice iezikat
teritorija, ekonomskog ivota i psihike konstitucije
koja se ispoljava u zajednici kulture.22
Potonja definicija, uzimajui u obzir formulaciju
reenice, nastoji naciju odrediti genetski kao povi
jesnu zajednicu koja je nastala na osnovi nekoliko
zajednikih svojstava. Staljin je takoer razradio tezu
da je nacija nastala djelovanjem buroazije u usponu
radi osiguranja vlastitog trita, reakcijom na repre
sivne mjere vladajuih nacija itd. Drugim rijeima,
nacija je za Staljina povijesna tvorevina koju je proiz
veo rani kapitalizam, razbivi feudalne okvire i feu
dalni poredak.
Staljin je malo prostora posvetio problemu razli
itih putova i razliitih nosilaca formiranja nacija. Kri
tiari Staljinove koncepcije nacije veinom zapaaju
da on nije uvidio pozitivnu ulogu nacije unutar posto
jee svjetsko-historijske epohe, ve je njezinu ulogu
shvatio kao neznatan dio graanske i proleterske re
volucije.
Za etiri objektivne osnove nacije teritorij, je
zik, ekonomsku cjelinu i psihiku konstituciju (kul
turna zajednica) Staljin veli da nisu samo uvjeti
nastanka modernih nacija, ve su obiljeja nacije
koja tek uzeta zajedno daju nacionalnu cjelinu. No
kako samo objektivno postojanje ovih obiljeja po sebi
ne znai postojanje nacionalne zajednice, to je on pri
nuen rei da kombinacija svih ovih obiljeja daje
naciju, a pod kombinacijom podrazumijeva da se reljefnije istie jedno ili vie spomenutih obiljeja.
Oito je da se nikakvim kombiniranjem manifestnih
svojstava koje Staljin prua u svojoj definiciji ne
moe univerzalno obuhvatiti svaku naciju kao po
litiki narod; naciju u svom bitnom i strukturnom
odreenju koje bi se moglo primijeniti na sve poznate
sluajeve nacionalnih zajednica. Nacija kao zajednica
ljudi svjesnih pripadnosti odreenom narodu i ije se
zajednitvo temelji na jednakosti svijesti i volje,
moe u spomenutim znaajkama, odnosno objektiv22 J. V. Staljin, Kultura, Beograd, 1947, str. 10.

190

nim svojstvima imati samosvojnu konkretnu realizaciju


koja kroz povijesno djelovanje raa meusobnu pri
padnost i svijest o tome. Staljin je potpuno zanemario
ovu bitnu stranu nacionalnih struktura zanemario
je skriveni rad nacije kao cjeline koja se ozbiljuje u
objektivnim sklopovima danim u razliitim svojstvima.
Razmotrimo potonje neto detaljnije.
etiri komponente koje Staljin rabi u vlastitoj de
finiciji nacije nisu iskljuivo povijesna osnova formi
ranja nacija epohe kapitalizma u usponu ve su i
obiljeja, karakteristine crte, osobitosti, odnosno
bitna odreenja po kojima se nacija bitno odreuje
kao stabilna zajednica ljudi. Drugim rijeima, nacija
kao zajednica svijesti i volje za pripadnou koja
proizvodi neke zajednike produkte, nije dohvaena
u svojoj bitnoj aktivnosti u radu cjeline ve
je dohvaena u vanjskim pokazateljima ili karakteri
stinim crtama koji uzeti sami po sebi ne moraju re
zultirati nacijom; ona je dohvaena u proizvodima i
uincima svoga rada oitost kojih nas moe natjerati
na zakljuak da njihova uspjena kombinacija daje
naciju.
Za Staljina su uinci rada zajednice oevidni na
etiri obuhvatne cjeline nacija proizvodi zajedniki
jezik, prisiljava ljude da se odre na zajednikom
teritoriju, stvara pogodnosti i potrebe za ekonomskom
cjelinom i proizvodi isti kulturni mentalitet odnosno
nacionalni karakter. U Staljinovoj definiciji nacije ne
postoji ona bitna odredba i kljuna aktivnost svake
nacije u modernom vremenu a koja se odnosi na ima
nentnu spregu nacije i politike zajednice. On nije u
definiciji izrazio politiku aktivnost kao proizvod
nacije, aktivnost koja je usmjerena na jaanje vlastite
drutvene moi i na njoj politike i ekonomske samo
stalnosti.
Naglasiti je da od etiri navedene osobitosti
svake nacije, ekonomska komponenta je zasigurno,
prema Staljinu, prva koja gubi nacionalni okvir pre
tvorbom liberalnog u monopolni kapitalizam a do
kraja se ekonomika proiruje do svjetski jedinstvene
cjeline u socijalizmu. Staljin je u tom smislu pisao
1923: Razvitak kapitalizma pokazao je jo u prolom
191

vijeku tendenciju k internacionalizaciji naina proiz


vodnje i razmjene, k unitenju nacionalne zatvoreno
sti, k privrednom zbliavanju naroda i postepenom
ujedinjavanju ogromnih teritorija u jednu povezanu
cjelinu (...) ukoliko je taj proces odravao kolosalni
razvitak proizvodnih snaga, ukoliko je on olakavao
unitenje nacionalne izoliranosti i suprotnosti interesa
razliitih naroda, on je bio i ostaje progresivan proces,
jer on priprema materijalne preduslove budue svjet
ske socijalistike privrede.23 To znai da nacija, u raz
doblju kapitalizma u usponu do imperijalistiko-monopolne faze, zadrava karakteristinu crtu eko
nomske zajednice da bi potom stvaranjem velikih
ekonomskih sustava u post-liberalnom i socijalistikom
razdoblju ula u internacionalni sklop odnosa graenih
na modelu velikih centara naspram periferije. Nacije
u potonja dva perioda, monopolnom i socijalistikom,
zadravaju ostale tri naznake one su jo teritori
jalno jezine zajednice i cjelina sa zasebnim nacional
nim karakterom, vidljivim u specifinosti kulture.
Staljin je na ovoj konstrukciji zakljuio da sve
nacije ne moraju u principu imati vlastitu dravu, jer
one tome ne tee po svojoj strukturi. To to neke
nacije imaju vlastitu politiku zajednicu a druge ne
maju, to ne slijedi iz nacionalnog naela koje dopire
samo do prava nacija na samoodreenje, ali ne i do
zbiljske izgradnje vlastite politike zajednice. Za Sta
ljina je nevano da li postoji neravnopravnost izmeu
nacija ako jedne posjeduju dravnost a druge ne jer
nepunopravne nacije i kolonije ne mogu biti oslobo
ene ako se ne obori vlast kapitala.2'4
Druga konzekvencija Staljinove definicije jest:
(...) za narode koji ostaju u granicama dane drave
oblasna autonomija.25 Staljin je prigovorio Bauerovoj i Rennerovoj ideji o nacionalno kulturnoj auto
nomiji slijedee: To, znai (...) da openacionalne
ustanove, koje se u tu svrhu moraju stvoriti za Po
ljake, ehe itd, nee upravljati politikim pitanjima.*
M J. V. Staljin, isto, str. 138.
** Isto, str. 115.
* Isto, str. 68.

192

nego samo kulturnim.26 Staljin zamjera Baueru i


Renneru da su rjeenjem nacionalnog pitanja nacionalno-kulturnom autonomijom nacijama oduzeli mo
gunost politikog odluivanja, meutim svoje shvaa
nje oblasne autonomije, za razliku od Bauerovog i
Rennerovog odreenja, eksplicira na slijedei nain:
(...) oblasna autonomija za oblasti koje se ne budu
htjele otcijepiti, a koje se razlikuju osobitostima ivota
i jezika.27
Drugim rijeima, oblasna autonomija za narode
i nacije na periferiji drave, dok centralno mjesto
ekonomske moi i politike vlasti ima centralna pro
leterska Rusija koja brani njihove i samo njihove
interese. Periferne oblasti bi zadrale autonomiju
nacionalnog jezika, kulture i ivota, autonomiju radi
ouvanja specifinosti i osobitosti, ali ne u pravcu
izgradnje ekonomskog sustava i politike zajednice
na pretpostavci tih osobitosti i specifinosti. U bit
nom se Staljinova koncepcija ne razlikuje od teritorijalno-kulturne autonomije koju su naknadno pri
hvatili austromarksisti. Staljin je kasnije pod Lenjinovim utjecajem prihvatio federativno ureenje u So
vjetskom Savezu kao bazu rjeenja nacionalnog pita
nja, no o tome neto kasnije.
Moemo zakljuiti da je Staljinu potreba za iz
gradnjom nacije na politikoj i ekonomskoj samo
stalnosti bila teorijski zanemariva i onemogueno
je njezino izvoenje iz definicije nacije. Moemo rei
i obrnuto. Poimanje uloge i izgradnje nacije kao
nepolitike i neekonomske zajednice u monopolskoj
i kasnijim fazama drutvenog razvitka bilo je razlo
gom da je odabrao upravo onu definiciju nacije u
kojoj se mogla ukorijeniti tek teritorijalno kulturna
autonomija perifernih nacija u vienacionalnoj dravi
kao to je carska Rusija.
Objektivni initelji i objektivna svojstva drutva
djeluju kroz dugo povijesno razdoblje na stvaranje
narodne zajednice, svijesti o zajednitvu i pripadnosti
odreenom narodu i ta svijest i pripadnost u nacio-*
* Isto, str. 28.
17 Isto, str. 67.
13 N acija

193

nalnoj zajednici kao svaka drutvena svijest postupno


postaje osamostaljena cjelina i struktura koja radi i
traje premda se objektivna svojstva i osnove te
svijesti mogu promijeniti. Ova_svijest, dok traje od
reeni stupanj drutvene podjele rada dane epohe
graanskog drutva, iznova i iznova pronalazi vlastito
utemeljenje i osnove reprodukcije. Iza nas je prekratak vremenski period da bismo mogli utvrditi tone
strukturne tendencije kako se i u kojem pravcu ova
svijest mijenja.
Kako od objektivnih okolnosti i postojeih oso
bitosti drutva nastaje nacija kao zajednica pojedi
naca svjesnih meusobne povezanosti kroz pripad
nost odreenoj narodnoj cjelini? Staljin ne govori
o formiranju nacionalne svijesti i jaanju meupovezanosti, ve govori o nacionalnim osjeajima i na
cionalnoj ideji, koje stavlja pod navodnike. Ovim
kategorijama pod navodnicima Staljin eli dokuiti
neto objektivno to se oituje na drutvenoj i po
vijesnoj sceni a to je nacionalizam, odnosno na
cionalni pokret. Glavni i kljuni razlog nastanka
nacionalnog pokreta, tj. izgradnje nacionalnog osje
aja i svijesti, Staljin pronalazi u sukobu izmeu
nacija, u nametanju represivnih mjera malim na
cijama koje se nacionalno osvjeuju i politiki uje
dinjuju kako bi se suprotstavile vladajuim nacija
ma. Nikako ne nacija u cjelini drugoj naciji u cjelini,
ve nacionalni pokret po obliku, sadraju, odnosno
po svojoj biti i po nacionalnom osjeaju i svijesti
pripada samo kapitalistikoj klasi u usponu, koja se
bori prvenstveno sa kapitalistikom klasom druge na
cije. Buroazija je i njezin pokret, ne samo po formi
ve i sadrajno nacionalan, to znai da su buroaska
kultura, politika i gospodarstvo istodobno i nacionalni,
iz ega proizlazi, prema Staljinovu shvaanju, da se
politika svjesnog proletarijata bitno razlikuje od po
litike buroazije, koja nastoji da produbi i raspiri
nacionalnu borbu, da produi i zaotri nacionalni
pokret. Shodno ovoj koncepciji, buroaske nacije raz
likuju se od socijalistikih po tome to u socijalistikim
proletarijat samo po formi ima nacionalno obiljeje
dok je sadrajna strana obuhvaena internacionali
194

stikom kulturom, politikim i ekonomsko-drutvenim


ivotom koji prelazi sve granice naroda i drava.
Nacionalno pitanje i nacionalna borba nikad za
Staljina nije bila proleterska borba ve je prije ok
tobarske revolucije ona istovjetna s borbom buroa
zija, dok je nakon oktobarske revolucije ona u su
tini seljaka.28 Prije stvaranja prve socijalistike
drave, nacionalna je borba bila dio buroasko
demokratske revolucije, a nakon Oktobra ona je
djeli proletersko socijalistike revolucije. U
potonjem periodu borba izmeu buroazija razlii
tih kapitalistikih nacija, za Staljina, nema tako
odluujue, niti neko vano znaenje, koliko ima
eksploatacija i ugnjetavanje to ga vre vladajue na
cije nad seljakim masama kolonija i zavisnih nacio
nalnosti. U svakom sluaju revolucionarna uloga na
cionalnih seljakih pokreta za osloboenjem nema
svrhu u samom osloboenju, ve u potpomaganju
odranja jedine socijalistike drave borbom protiv
kolonizatora, kao i u ulozi posrednog aktera koji
potpomae svjetsku proletersku revoluciju, koju je
Staljin vidio u bliskoj budunosti.
Proleteri ipak nisu iskljueni iz nacionalnog i
vota, koji ini formu njihove djelatnosti u obliku
jezika, kulture i forme ivota. Dapae oni moraju
milijunske mase razliitih nacionalnosti u Sovjetskom
Savezu uiti socijalizam na njihovu jeziku, kroz njiho
ve kulturne tvorevine itd. Shodno tome proleteri od
reene nacije i drugih nacija imaju dunost izgradnje
nacije sa stajalita kulturnog i jezinog ivota, kako
bi sve narode ukljuili to uspjenije u izgradnju
socijalizma. Tek nakon punog procvata svih nacional
nosti u svjetskim razmjerima i pobjede socijalizma
stvorit e se uvjeti stapanja nacija. Kada Staljin govori
o milijunskim masama koje treba pridobiti za izgrad
nju socijalizma i uiniti sposobnim za istu izgradnju
onda misli u prvom redu na milijunske mase seljaka
pojedinih naroda.
Nacionalno pitanje je seljako pitanje nakon
Oktobra. Razumljivo je da se kategorija nacionalnog
29 Isto, str. 204. i 228.
13*

19S

suava na svojstvo jezine i kulturne zajednice dok


se ekonomsko, teritorijalno i politiko vojno
administrativno jedinstvo zasniva na diktaturi prole
tarijata i interesima radnike klase. Shodno tome
izgradnja nacija ne moe se provoditi na ekonom
skom, politikom ili drutvenom planu jer je tu na
djelu internacionalizam radnike klase, ne pristupa
se izvedbi naela da svaki narod raspolae vikom
rada to ga je sam proizveo, niti se pristupa organi
zaciji zajednike drave u kojoj bi sve nacije pod
jednako sudjelovale u njezinoj izgradnji, podjednako
u donoenju odluka i zakona i podjednako u aloka
ciji drutvenih resursa.
Namjesto nacionalne kulturne autonomije, koju su
propagirali O. Bauer i K. Renner, Staljin predlae
za ruske prilike i prije i poslije Oktobra jedino is
pravno rjeenje oblasnu autonomiju za narode koji
ostaju u granicama zajednike drave. Pravo nacija
na samoodreenje Staljinu ne znai pravo na stva
ranje samostalne drave, drugim rijeima priznanje
prava narodima da raspolau stvorenim vikom rada
i da ga samostalno kroz instituciju drave raspore
uju shodno opim interesima svojih zemalja. Sta
ljin rjeenje nacionalnog pitanja izvodi iz shvaanja
po kojemu sr nacije ini jezik, teritorij i kultura;
osiguranje razvoja tih karakteristika naroda unutar
pojedinih oblasti gdje ti narodi ive, jest pretpostav
ka za ravnopravnost nacija. Autonomija dakle na
podruju formi nacionalnog ivota, ali ne i sadraja
nacionalnog ivota nad kojima ima vlast i kontrolu
jedan i jedinstveni dravno-administrativni centar no
silac kojega je najmonija nacija.
Oblasna autonomija je u stvari drugi izraz za
specifian odnos ruske nacije kao centra i ostalih
nacija kao periferije. Vlast i odluke centra bi se pro
vodile preko odgovarajuih organa koji bi postojali
u perifernim oblastima, meutim, kulturna autono
mija bi bila sauvana jer bi se odluke i zakoni i
uope ivot periferije mogao razvijati na neruskom
jeziku. Slijedi, dakle, da je Staljinova koncepcija
oblasne autonomije imala u svojoj biti teritorijalno-kulturno znaenje a ne nacionalno-politiko, drugim
196

rijeima nacije ne bi ulazile ravnopravno, faktiki


gledano, s ruskom nacijom u sovjetsku dravu, jer
bi periferne oblasti i periferne nacije bile podreeni
dio centralnoj ruskoj naciji. U svom prvom djelu
0 nacionalnom pitanju iz godine 1913. Staljin je
napisao slijedee: Prednost oblasne autonomije jest
prije svega u tome to kod nje imamo posla ne s
fikcijom bez teritorija, nego s odreenim stanovni
tvom koje ivi na odreenom teritoriju. Zatim, ona
ne razgraniava ljude po nacijama, ona ne uvruje
nacionalne pregrade, naprotiv, ona rui te pregrade
1 ujedinjuje stanovnitvo, da bi prokrila put raz
graniavahu druge vrste, razgraniavanju po klasa
ma.29
Naglasak na teritorijalno-kulturnoj autonomiji a
ne na nacionalnoj i politikoj imao je za posljedicu
injenicu da sve do 1923. Staljin uope ne govori o
tome da u centralnim predstavnikim organima vlasti
sovjetske drave treba na razini zakonodavnog pred
stavnitva i drugih tijela vlasti uspostaviti proporcio
nalnu ili neku slinu zastupljenost naroda i nacija
zajednike sovjetske drave. U stvari prije devetog
sveruskog kongresa Sovjeta prosinca 1921. samo su
Ukrajina i Bjelorusija bile na neki nain zastupljene
u najviem predstavnikom tijelu. Uspostava stalnog
predstavnitva republika i autonomnih pokrajina nadola je nakon upornih zahtjeva predstavnika triju
zakavkaskih republika nakon IX kongresa Sovjeta. U
stvari neki oblik predstavnitva republika i nacija
postojao je tek u narodnom komesarijatu za pitanja
nacionalnosti, kojega je predsjednik bio sam Staljin.30
Iz dosadanjih je analiza nacije vidljivo da je
Staljinova definicija nacije komplementarna sa shva
anjem da je nacionalno pitanje seljako pitanje,
odnosno u okviru sovjetske drave to se svodi na
pitanje kako periferne nacionalnosti ili seljaku
pozadinu ukljuiti u sovjetsku vlast. U tom smislu
Isto, str. 59. Teritorijalna autonomija se, ovdje, ne razlikuje
od oblasne u carskoj Rusiji.
a# Podrobnije vidjeti kod W. R. Batsell, Soviet Rule in Russia,
The Macmillan Company, New York 1929, str. 275.

197

Staljin loe: Ovdje, u nacionalnoj oblasti, imamo


sloeniji mehanizam. Ovdje imamo posla s pitanjem
uspostavljanja pravilnih uzajamnih odnosa izmeu
proletarijata bive vladajue nacije, koja predstavlja
najkulturniji sloj proletarijata cijele nae federacije,
i seljatva, preteno seljatva ranije ugnjetavanih
nacionalnosti. U tome je klasna sutina nacionalnog
pitanja.31 Da bi dakle sovjetska vlast postala bliska
i razumljiva seljatvu perifernih nacionalnosti, ona
treba biti provoena na jeziku domorodaca kao to
na jeziku domorodaca moraju raditi kole i druge
ustanove. U tom Staljin vidi kljuno rjeenje nacio
nalnog pitanja uope, u tome vidi ostvarenje auto
nomije.
Shodno Staljinovoj koncepciji nacionalni proble
mi i nacionalni sukobi mogu izbiti izmeu buro
azija razliitih naroda, buroazija razvijenih te bur
oazije i seljatva nerazvijenih. Drutveni nosioci
nacionalnog su u sutini samo buroazija u usponu
i seljatvo, a nikad proleteri. Shodno tome u socija
listikoj zemlji odnos klasnog i nacionalnog se ma
nifestira kao odnos izmeu proletera s jedne strane
i zaostataka buroaske ideologije, odnosno seljatva
s druge. To je prema Staljinu znailo da je klasni
interes proletarijata i odranje diktature proletari
jata u najuoj sprezi s centralnim, industrijskim di
jelom zemlje, s potrebom jaanja diktature prole
tarijata, jaanjem dravne maine, jaanjem centra
lizacije vlasti, s potrebom izgradnje drave koja
predstavlja najmoniju i najsnaniju vlast od svih
dravnih vlasti koje su dosad postojale. Marksisti
razliito interpretiraju klasni interes proletarijata, raz
liito pristupaju tumaenju izgradnje drutvenog po
retka na klasnom interesu i vrijednostima prole
tarijata i shodno tome slijedi i razliitost interpreti
ranja mjesta i uloge nacionalnog sa aspekta izgradnje
socijalizma. Staljinova je interpretacija poznata kao
dogmatsko iskrivljavanje marksizma, posljedica e
ga je bilo podvrgavanje klasnog interesa proletari
jata izgradnji velike i jake drave to se u krajnjoj
J. V. Staljin, n. dj, str. 151.

198

instand svelo na izgradnju snanog centralistiko


-birokratskog i dravno partijskog aparata kojemu
su podreeni svi interesi pa i nacionalni. Faktiki
gledano, isticanje prednosti industrijskog centralnog
i kulturno razvijenijeg dijela u vrenju sovjetske
vlasti znailo je dati prednost ruskoj naciji koja je
postala glavni nosilac najmonije i najsnanije vla
sti koja je ikada postojala.
Staljin nije teorijski dokuio da pravo na samo
opredjeljenje izvire iz narodnih i nacionalnih zajed
nica, koje se ne suprotstavlja klasnom interesu pro
letarijata, dapae ako ostvarenje interesa proletari
jata ne oslobaa ljude od svih oblika otuenosti, in
dividualne, ideologijske ili nacionalne, to znai i
na stvaralatvo, samoizgradnju i udruivanje, od
nosno na raspolaganje proizvodima vlastita rada,
tada interesi i vrijednosti proletarijata nemaju klju
nu ulogu u stvaranju temeljnog drutvenog odnosa.
Staljin suprotstavlja klasne interese proletarijata i
prava nacija na samoodreenje to je i logino u
njegovoj teoriji kad je pravo nacija na samoodree
nje u svojoj bitnoj odreenosti buroaskog ili se
ljakog podrijetla. Ilustraciju potonjeg vidimo iz sli
jedee Staljinove tvrdnje: Treba imati na umu da
osim prava naroda na samoopredjeljenje postoji jo
i pravo radnike klase na uvrivanje svoje vla
sti i ovom pravu podreeno je pravo na samouprav
ljanje. Ima sluajeva kada pravo na samoopredje
ljenje dolazi u opreku s drugim, viim pravom
pravom radnike klase koja je dola na vlast, na
uvrenje svoje vlasti. U takvim sluajevima to
treba otvoreno rei pravo na samoopredjeljenje
ne moe i ne treba da bude prepreka ostvarenju
prava radnike klase na svoju diktaturu.32 Iz ove
perspektive treba shvatiti Staljinovo miljenje za raz
liku od miljenja austromarksista O. Bauera i K.
Rennera, te Karla Kautskog o obliku dravne i po
litike zajednice koja najbolje odgovara naciji. Sta
ljin nije smatrao potrebnim govoriti o nacionalnoj
ili o vienacionalnoj dravi, jer je smatrao da je i-*
** Isto, str. 169.

199

njenica priznavanja prava nacija na samoodreenje


dovoljno jaka da osigura jednakost izmeu nacija
kao kulturnih cjelina. Ovo pravo znai pravo na
vlastiti jezik i kulturu dok bi druge drutvene dje
latnosti, a naroito raspodjela politike moi i vika
proizvoda, bile krajnje centralizirane. Treba dakako
rei da je Staljin do otprilike 1934. podjednako
napadao na sve nacionalizme, ruski i ostalih nacija i
naroda, no on je taj nacionalizam svodio tek na kul
turno jezinu razinu.
Tako e on 1930. rei: Sutina skretanja k
velikoruskom ovinizmu sastoji se u tenji da se
zaobiu nacionalne razlike jezika, kulture, ivota.33
Unitenje nacionalnih razlika razlika u kulturi,
jeziku i formama ivota jest ovinizam; unitenje
nacionalnih privilegija i nacionalne neravnopravnosti
Staljinu izvodi tek jedna jaka zajednika drava kao
izraz centraliziranog jedinstva ekonomskih i politi
kih interesa svih naroda, tim samim to je sruena
stara drava. Shodno tome Staljin je na svim pla
novima vie ili manje objektivno pruio priliku pred
stavnicima ruske nacije da zauzmu dominantni poloaj
u federaciji a preko nje i u sovjetskoj dravi.
Nakon 17. kongresa KP Sovjetskog Saveza, 1934.
godine, Staljin oivljuje uspomenu ruskih nacional
nih heroja Aleksandra Nevskog, Ivana IV. Groz
nog, Petra I. Velikog itd. i prestaje s tvrdnjom da je
velikoruski ovinizam glavna opasnost u Partiji u
oblasti nacionalnog pitanja. U polemici s ruskom
historiografskom kolom Staljin osuuje njihovo ocr
njivanje Rusije i ruskih heroja kao neprogresivnih
elemenata u ruskoj povijesti; Staljin je. naime, sma
trao da je ruski ekspanzionizam i kolonijalizam u
prolosti bio progresivan. On tada poinje javno po
dupirati ruski nacionalizam i poistovjeivati ga s in
teresima cijele drave, zapoinje u tom pravcu akcije
radi kulturnog objedinjavanja zemlje i njezine rusifikacije.34
** Isto, str. 258.
34 Vidjeti podrobnije: John Reshctar, The Societ Polity, Dodd,
M ead & Company, New York 1972, str. 283; Tajni referat N .S .

200

Moemo zakljuiti da oduzimanjem naciji onoga


to ini naciju nacijom, a to je nacionalna svijest o
pripadnosti istom narodu, to su nadalje njegova
ekonomska podloga i politika zajednica, odnosno
faktino raspolaganje vikom rada ekonomskim, po
litikim i drugim kanalima od nje na kraju kra
jeva teorijski ostaje jedan zaostali residuum pro
losti. Staljin nije dopro do uvida u naciju u kojoj se
praktiki moe sve oduzeti, ak jezik, teritorij i eko
nomska cjelovitost, a da se u biti njezin opstanak u
duem periodu nee izmijeniti. Ostaje injenica da
razlike u pristupu osnovnim marksistikim postav
kama, razlike u revolucionarnoj teoriji i praksi ine
da marksisti razliito gledaju na naciju i njezinu
izgradnju. K tome, kao to smo na poetku naeg
razmatranja o Staljinovoj teoriji nacije rekli, utje
caj zemlje kao i pripadnost pojedinoj naciji moe
vie ili manje djelovati na izgradnju teorije. To je
djelovanje jae to je manje samokontrole prolosti,
predrasuda i neposrednog drutvenog utjecaja pri
stvaranju teoretskih sustava.

Hruova, Stvarnost, Zagreb 1970; S. Suvar, Odnosi u vienacional


nim zajednicama u suvremenom svijetu, Komunist, 1971, str. 29
i dalje; Erich Goldhagen (ed). Ethnie Minorities in the Soviet
Union, Fraeditic A.Praeger, New York 1968 itd.

201

LENJINOVO SHVAANJE NACIJE

Od prava na samoodreenje do stvarnog


samoodreenja nacija
U dosadanjim razmatranjima teorija o naciji uoili
smo da je pripadnost spomenutih autora odreenoj
naciji, odnosno u irem smislu pripadnost drutve
nom sustavu uvjetovala njihovu drutvenu svijest i
teorijsko oblikovanje te svijesti. Neke__Qd_ih_teorija
krajnje su ideologizirane i nesposobne za tumaenje
biti nacije bez obzira na konkretnu odreenost;
neke od njih su bile put kojim se marksizam kao
teorijski pravac i praksa koja smjera nadilaenju
ideologije, pretvorio u jednostrano tumaenje drutva
i povijesti. Formiranje nacija je akcija koja zavrava
krajem graanskog drutva, shodno tome bi Staljin
i Kautsky utvrdili da se izgradnja nacija u soci
jalizmu mora oznaiti kao nacionalizam u pejorativ
nom smislu, dok su Bauer i Renner smatrali da se
izgradnja nacije svodi na kulturno jezinu zajednicu
i da je svaki zahtjev za ekonomskom ili politikom
samoizgradnjom neprimjeren biti nacije.
TLenjiri pak zastupao je tezu da je nacionalno
naelo koje se oituje u nacionalnim ideologijama i
pokretima, u nastanku, formiranju i iezavanju na
cija, neizbjean dio graanskog drutva i da je to
naelo progresivno jer olakava prijelaz od feudal
ne razbijene zajednice ka veoj krupnijoj i opeljudskoj zajednici. U svom razvoju, nacija prema
Lenjinu ima dva kljuna razdoblja. Prvo, kad se
budi nacionalni ivot i stvaraju nacionalni pokreti
u borbi za politiku kulturnu ili ekonomsku samo
stalnost. Ovo razdoblje nacionalizma kao nacionalne
ideologije i nacionalnog pokreta ima za cilj stvaranje
samostalne drave.
202

U drugom razdoblju proirenje trita u svjet


skim okvirima, stvaranje internacionalnog ekonom
skog jedinstva i koncentracija kapitala, politike, zna
nosti, tehnologije itd. djeluju na raznovrsno po
vezivanje izmeu nacija, razbijaju samodovoljnost
nacionalnog ivota i podstiu internacionalno poli
tiko povezivanje. Nacija u kasnom kapitalizmu us
tupa mjesto internacionalnoj organizaciji kapitala,
opeovjeanskoj kulturi, zajednikim velikim drav
nim cjelinama i postupnoj jezinoj nacionalnoj asi
milaciji. U ovoj fazi kapitalizam ide ka: (...) lom
ljenju nacionalnih pregrada, k brisanju nacionalnih
razlika, k asimiliranju nacija koje se sa svakim de
cenijem ispoljava sve snanije, koje je jedna od naj
veih pokretakih snaga pretvaranja kapitalizma u
socijalizam.1 k
Rekli smo da je Lenjin nacionalno naelo i for
miranje nacija povijesno vezao uz prvi, do-imperijalistiki period razvoja graanske klase, stoga je
nacionalna ideologija i nacionalni pokret (naciona
lizam) istodobno i graanska ideologija i graanski
pokret. U tom je smislu Lenjin pisao 1913, etiri
godine prije oktobarske revolucije: Princip buroaskog nacionalizma je razvoj nacionalnosti uope,
otuda iskljuivost buroaskog nacionalizma, otuda bez
izlazno nacionalno gloenje. A proletarijat ne sa
mo da se ne poduhvata toga da brani nacionalni
razvitak svake nacije, nego naprotiv opominje ma
se da se uvaju takvih iluzija, brani najpuniju slo
bodu kapitalistikog prometa, pozdravlja svaku asi
milaciju nacija osim nasilne ili one koja se oslanja
na privilegije.2
Lenjinu stoga izgradnja nacije kao nacionalne
drave, nacionalne ekonomije ili nacionalne kulture
prestaje biti tendencija i pokret nacije unutar ka
pitalizma, epohe imperijalizma, jednako tako i prole
tarijat kao nosilac daljnje progresivnije drutvene *
1 V. I. Lenjin, Kritike biljeke o nacionalnom pitanju, u knji
zi: Marx, Engels, Lenjin, Nacionalno pitanje, Svjetlost, Sarajevo
1973, str. 64.
* Isto, str. 71.

203

epohe iz svoje strukture i svojih povijesnih intere


sa ne tei za izgradnjom vlastitih nacija jer ekono
mika, politika i kultura u najrazvijenijim drutvima
ive u internacionalnoj polamosti buroaske kul
turne politike i ekonomike naspram internacionaliz
ma kultura, demokratizma i svjetskog radnikog po
kreta.34
Lenjin e zato suprotstaviti buroaski naciona
lizam proleterskom internacionalizmu ne samo kao
dva razliita drutvena procesa ve i kao dvije raz
liite politike o nacionalnom pitanju, kao dva razli
ita puta u izgradnji drutva i u perspektivi indivi
duuma. Proletarijatu, prema Lenjinovu miljenju,
odgovara to krupnija drava; Ujedinjuje to ve
i teritorij i to vie nacija u jedinstvenu dravu,
radi ujedinjavanja akcije i njegove uspjene
borbe protiv buroazije. On e tako rei: Centrali
zirana krupna drava je golem istorijski korak na
prijed od srednjovjekovne razdrobljenosti k budu
em socijalistikom jedinstvu cijelog svijeta, i druk
ije nego kroz takvu dravu (nerazdvojno povezanu
s kapitalizmom) nema i ne moe biti puta k socija
lizmu/' Klasni interes proletarijata je internaciona
lan, on apstrahira, imanentno ne ukljuuje nacional
ne razlike kao vlastite konstitutivne elemente, ve
ih postavlja tek kao sporednu komponentu drutve
nog razvoja, kao injenicu koju internacionalizam
proletera implicite rjeava. Drugim rijeima, nacional
ni zahtjevi i formiranje nacija su podreeni intere
sima klasne borbe.
Lenjin je potpuno svjestan da ova naela koja
smo maloas naveli nisu ni izbliza praktino ostva
rena i da ponaanje proleterskih predstavnika i ide
ologa samo sa ovih visokih i dalekih principa zna
i djelovanje na bazi elja, odnosno fantazije. Tako
je Lenjin kritiki ocijenio Buharinovu nakanu da iz
partijskog programa ruskih komunista izbaci mak
simu o pravu nacija na samoodreenje jer prolete
3 Isto, str. 60.
4 Isto, str. 81. V. I. Lenjin, Imperijalizam kao najvii stadij
kapitalizma, Kultura, Zagreb 1947, str. 116.

204

ri ne priznaju nikakvo pravo prezrenoj buroazi


ji.5 Buharin je nakanio umjesto prava nacija na sa
moodreenje uvrstiti princip o pravu radnih klasa
na samoodreenje, emu se Lenjin otro usprotivio
rijeima: Ako reknemo da ne priznajemo nikakvu
finsku naciju, nego samo radne mase to e biti
najvea budalatina: ono to postoji iznudit e svo
je priznanje samo.6
Lenjin dri da je u njegovo vrijeme nacionalni
problem i nacionalno formiranje zavreno tek u ne
koliko najrazvijenijih zemalja zapadnog svijeta, dok
je u najveem broju zemalja graansko-demokratski preobraaj tradicionalnog u moderno drutvo
tek na poetku. U Istonoj Evropi, Aziji i Africi i
drugdje, po Lenjinovim rijeima, ak otprilike 95 %
zemalja nalaze se na putu od srednjeg vijeka ka buroasko nacionalnoj demokraciji i formiranju nacija.
Proletarijat podrava borbu ovih naroda za samo
stalnou ne zbog toga to se podvrgavaju interesi
ma buroaskog nacionalizma ve iz razloga to je
formiranje nacija neizbjeno u razvoju svakog poje
dinog drutva. Drugi je razlog, dakako, to samo
stalne nacije slabe meunarodni imperijalistiki blok
kapitalistikih drava. Lenjin je bio duboko uvjeren da
e proleteri jo dugo i nakon izgradnje socijalizma
kao svjetskog sustava morati voditi rauna o nacio
nalnim osobitostima i nacionalnim razlikama, jer e
se nacionalne i dravne razlike odravati veoma dugo
i poslije ostvarenja diktature proletarijata u svjetskim
razmjerima.*I,
5
Buharin je drao da je pravo nacija na samoodreenje bitno
buroasko naelo; stoga mu suprotstavlja proletersko naelo prava
radnih klasa na samoodreenje. (V. I. Lenjin, Izabrana djela, tom
II, knjiga II, Kultura, Zagreb 1950, str. 110) Buharin je smatrao,
kae Lenjin na istom mjestu, da se pravo samoodreenje moe
priznati nekim narodima, primjerice Hotentotima, Bumanima ili
Hindusima. Lenjin prua slijedei razlog da bi opovrgao Buharinovu tezu: Ogromna veina, devet desetina itavog stanovnitva
zemaljske kugle, moda 95/, potpada pod tu karakteristiku, jer
se sve zemlje nalaze na putu od srednjeg vijeka k buroaskoj demo
kraciji, ili od buroaske demokracije k proleterskoj demokraciji.
(Isto, str. 111)
Isto, str. 112.

205

Kako se radnika klasa ponaa prema formira


nju, jaanju i samoizgradnji nacija, da li podrava
ili ne podrava nacionalnu izgradnju, kako gleda na
nacionalno ugnjetavanje i nacionalnu diskriminaci
ju? Lenjin smatra da je radnika klasa na putu da
ovjeanstvo oslobodi klasnog drutva i graanskog
poretka i u tom slijedu e liiti ovjeanstvo nacio
nalnih rascjepkanosti, podvojenosti, otuenja i po
robljavanja. Radnika klasa oslobaanjem ljudi i naro
da djeluje u pravcu oslobaanja ljudi od nacionalne
diskriminacije to Lenjin izraava rijeima da svaka
nacija ima pravo na samoodreenje do dravnog
otcjepljenja. Puna nacionalna ravnopravnost preko
osiguranja prava svakoj naciji na samoodreenje jest
nain kako da se rijei i nacionalno pitanje tamo gdje
postoji, i da se interesi radnike klase u svom istom,
internacionalnom obliku iskau i provedu u djelo.
Idealno govorei, Lenjin govori da znaenje mak
sime pravo nacija na samoopredjeljenje ne izlazi iz
okvira prava, tj. apstraktnog i formalnog odreenja
ovog samoopredjeljenja, odnosno iskljuenja nejed
nakosti. Sto to znai Lenjin nastoji objasniti slijede
im rijeima: itav zadatak proletera u nacionalnom
pitanju 'nepraktian' je s gledita nacionalistike bur
oazije svake nacije, jer proleteri, kao neprijatelji
svakog nacionalizma, zahtijevaju 'apstraktnu' ravno
pravnost, principijelno nepostojanje i najmanjih pri
vilegija.7 Zadaci su razliiti, buroazija izgrauje
aktivno i praktino svoju naciju i zato je svaka1
7 V. I. Lenjin, U pravu nacije na samoodreenje, u knjizi:
M arx, Engels, Lenjin, Nacionalno pitanje, n. dj, str. 101. Cijela
Lenjinova studija O pravu nacije na samoodreenje nije nita
drugo negoli polemiki tekst protiv koncepcije Rose Luxembourg,
koja je po Lenjinovim rijeima glavni teorijski protivnik glasovitog
paragrafa devet, kojim se u program u marksista Rusije iz 1903.
unosi naelo sam oodreenja nacije. Ukratko, Lenjinovu misao
neodrivosti teze Rose Luxembourg moemo svesti na slijedee:
1) N a tvrdnju Rose Luxembourg da je i najbolja nacionalna drava
drava pljakaa i puka apstrakcija, jer svjetski ekonomski su
stav prijei stvaranje samostalnih nacionalnih drava, Lenjin od
govara, da politiko sam oodreenje nacije u graanskom drutvu
treba odvojiti od ekonomske samostalnosti i nezavisnosti, koje i po
Lenjinu male i zaostale drave ne posjeduju. 2) Rosa Luxembourg
dri, po Lenjinu, da je priznanje prava na samoodreenje pruanje

206

aktivna, pozitivna izgradnja nacije posao buroazije,


dotle proletarijat aktivno i pozitivno izgrauje svoju
klasu, jaa idejno i praktino njezinu mo radi uspje
nije izgradnje nekapitalistikog drutvenog poretka,
odnosno radi njegove transformacije ili revolucionarne
izmjene. Budui da je nacionalnost u svijetu snana
datost koja se sama po sebi namee kao okvir
izgradnje drutva, Lenjin e ustvrditi da jaanje klas
nih pozicija proletarijata nasuprot buroazije izis
kuje maksimu koja e negativno odrediti ponaanje
proletera prema injenici i prisutnosti nacionalnih
razlika. Shodno tome proleteri iskljuuju svaku na
cionalnu neravnopravnost, oni priznaju potpuno jed
naka prava svim nacijama. Znai da nijedna nacija
nema vie prava od druge na ekonomski, politiki
odnosno kulturni razvoj, niti jedna nacija nema pred
nost i privilegije pred drugom u ime nekih naprednijih
nacionalnih osobitosti, i zato e se profiterska praksa
sastojati aktivno u tome da onemogui nacionalne
nejednakosti. Oni aktivno ne izgrauju naciju kao
takvu.
U vioj fazi kapitalizma i u socijalizmu presta
je praksa proletera s obzirom na naciju. Oni se ne
e pozitivno angairati oko izgradnje kulture, eko
nomike ili politike bilo koje nacije, to je ve i bur
oazija najrazvijenijih kapitalistikih zemalja prevla
dala, ali e potpomoi tu i tamo formiranje nacija
podrke buroaskom nacionalizmu ugnjetenih nacija. 3) Socijal
demokracija je protiv svakog nasilja i nejednakosti izmeu nacija
pa, po Rosi Luxembourg, to znai da nije potrebna posebna toka
o samoodreenju nacija kojom bi se uklonile nejednakosti i nasilja
izmeu nacija. (Isto, str. 104) Lenjin dri da naelni stav o pravu
nacije na samoodreenje, koji iskljuuje nejednakosti i nasilja izme
u nacija, nije isto to i pozitivno izjanjavanje i angairanje oko
dravnog samoodreenja nacija. Rosa Luxembourg zbog straha
od druge interpretacije prava nacija na samoodreenje (graanske
interpretacije), koja je istoznana s buroaskim nacionalizmom,
odbacuje i prvi negativni aspekt prava nacije na samoodreenje,
to ga i socijaldemokracija mora nositi u svom programu. Lenjin
svoju analizu konkretizira na taj nain to spoitava Rosi Luxem
bourg da ju je strah pred nacionalizmom poljske partije toliko
zaslijepio i onemoguio da na stvari pogleda s malo dubljeg i i
reg gledita nego to je gledite krakovskog mravinjaka (isto,

207

koje buroazija mora izvesti u nerazvijenim zem


ljama. Proleteri dakle usmjeravaju svoju borbu u
pravcu osiguranja prava svih nacija na samoodree
nje, odnosno jednakih prava bez obzira na nacional
nu pripadnost, ali oni ne usmjeravaju svoju akciju
u pravcu realizacije samog samoodreenja osim uvjet
no, ocjenjujui svaki nacionalni zahtjev, svako na
cionalno odvojenje faktiki pod uglom klasne borbe
radnika.*8
Pravo nacija na samoodreenje Lenjinu znai
primjenu demokratskog naela to ga je inauguri
rala graanska klasa, naela koje izjednaava ljude
bez obzira na spol, vjersku, rasnu ili nacionalnu pri
padnost. Vei ili manji stupanj demokracije znai
vei ili manji stupanj rjeavanja nacionalne nejed
nakosti. Razlog tome je to je Lenjinu nacionalnost
u suvremenom kapitalizmu i socijalizmu ostatak pro
losti, prirodno svojstvo koje ne odreuje drutvene
podsustave niti drutveni razvoj razvijenog kapitaliz
ma i zato pripada podruju koje se moe regulirati
dravnim pravom i normativnim poretkom. Lenjin ovu
postavku ilustrira primjerom vicarske i francuske re
volucije: A iskustvo vicarske pokazuje da je u
praksi mogue i da je ostvareno obezbeenje najveeg
(relativno) nacionalnog mira pri dosljednom (i opet
relativno) demokratizmu cijele drave (...). To znai
da je epoha velike francuske revolucije, koja je dala
najdemokratskije rjeenje neodlonih pitanja prelaza
od feudalizma ka kapitalizmu, umjela uzgred, izmeu
ostalog, rijeiti i nacionalno pitanje.9 Shodno tome u
suvremenom kapitalizmu nema vie mjesta govoriti o
izgradnji nacije kroz nacionalnu ekonomiju, kroz na
cionalni politiki sustav, nacionalnu dravu, kao to
bi bio nonsens izgraivati dravu, ekonomiju ili kul
turu na vjerskim postavkama ili na razlici izmeu
spolova. Umjesto izgradnje nacije Lenjin daje pred
nost izgradnji drutva, drave i ostalih komponenti
u vezi s tim. Svoje shvaanje o demokratizaciji pu
8 Isto, str. 101.
8 V. I. Lenjin, Kritike biljeike o nacionalnom pitanju, n. dj,
str. 77.

208

tem dravno pravnog poretka kao osnove rjeenja


nacionalnog pitanja, uzor kojeg je vicarska, Lenjin
smatra da je mogue i nuno primijeniti u predoktobarskoj Rusiji: Propagiranje potpune ravnoprav
nosti nacija i jezika odjeljuje u svakoj naciji samo
dosljedno demokratske elemente (tj. samo proletere),
ujedinjavajui ih ne po nacionalnosti, nego po tenji
k dubokom i ozbiljnom poboljanju opeg ureenja
drave.101
to marksisti predlau umjesto buroaske for
malne pluralistike demokracije: Lenjinu je to de
mokratski centralizam, koji odgovara jedinstvu rad
nike klase, jedinstvu i koncentraciji politike, idej
ne i ekonomske moi, jedinstvu kojemu odgovara
velika krupna drava: Ali dok i ukoliko razne na
cije ine jednu dravu, marksisti ni u kom sluaju
nee propagirati ni federativni princip, ni decentra
lizaciju.11 Moramo imati na umu da je Lenjin ove
rijei pisao 1914. i svoje miljenje o federaciji pro
mijenio je nekoliko mjeseci uoi oktobarske revolu
cije. No i tada je bio uvjeren da je federacija tek pri
jelazni oblik k potpunom jedinstvu trudbenika svih
nacija. Lenjinov je prvi prijedlog rjeenja nacional
nog pitanja unutar vienacionalne zajednice iroka
oblasna autonomija, koja osigurava s jedne strane
centralizaciju odluivanja u ozbiljnom, u krupnom,
u osnovnom, a s druge strane preputa autonomnom
odluivanju oblasti u specifinim, nacionalnim i lokal
nim pitanjima.
Iz reenoga bi se moglo zakljuiti da je Lenjin
toliko uzdigao klasni princip da je potpuno zanema
rio ozbiljenje prava na samoodreenje u praksi. No
to bi bilo vie nego pogreno zakljuiti.
Pogledajmo neke od implikacija na meunaci
onalnom planu prava nacija na samoodreenje kad
ne postoji jednakost medu nacijama, odnosno kad
postoji odnos ugnjetake prema ugnjetenoj naciji.
Lenjin konstatira kako su u carskoj Rusiji jedino
Velikorusi stvorili samostalnu i nezavisnu dravu.
10 Isto, str. 78.
11 Isto, str. 81.
It

Nacija

209

dok taj privilegij nisu imale druge nacije unutar


Rusije jer im je to onemoguila najjaa nacija. Na
cionalizam Velikorusa po Lenjinu nije ak ni buroaski, ve je feudalan, on je glavna brana razvoju
graanske demokracije i proleterske akcije. Na ovu
misao Lenjin nastavlja slijedeom tvrdnjom: U soakom buroaskom nacionalizmu ugnjetene nacije po
stoji opedemokratski sadraj protiv ugnjetavanja,
i taj sadraj mi bezusloDno podravamo, strogo
odjeljujui tenju k svojoj nacionalnoj iskljuivo
sti (. . .).12 Premda je Lenjin smatrao, kao to smo vid
jeli, da su u razvijenoj fazi kapitalizma i dosljedno
tome u socijalizmu, velike i krupne vienacionalne
drave u prednosti pred malim, ipak on ovu tvrdnju
nije prekruto shvatio, jer ponekad separacija, od
nosno stvaranje samostalne drave moe biti u in
teresu napretka ugnjetake i ugnjetene nacije. Marx
je ovo primijenio na sluaj Irske, tvrdei da je drav
no osamostaljenje Irske nuno radi toga da se rad
nika klasa Velike Britanije oslobodi nacionalizma
i zapone diferencijaciju od buroazije. U tom smislu
Lenjin analizira sluaj odvojenja Norveke od vedske
naglaavajui da je u ovom sluaju stvaranje nove
norveke drave pojaalo veze meu norvekim i
vedskim radnicima.13
Po uzoru na Mancovo inzistiranje na potrebi
odvojenja Irske od Engleske, Lenjin godine 1915.
trai radi revolucionarne borbe ruskih proletera pra
vo odvojenja od Rusije svih ugnjetenih nacija. Za
htjev za odvojenjem nema smisao u cjepkanju Rusije
u sitne dravice shodno nacionalnom naelu, ve
hoe veliku dravu u kojoj bi se nacije udruile,
ak i spojile ali na ravnopravnoj bazi. Po Lenji
nu, proleteri podravaju onaj pozitivni aspekt iz
gradnje odreene nacije koji ima opedemokratski
sadraj osloboenja od ugnjetavanja drugih nacija,
koji ima opeljudsku znaajku revolta protiv gos
podarenja i eksploatacije. Kada izgradnja nacije po
stane sebi samosvrha, kada odreeni narod eli ima-1
11 V. I. Lenjin, O pravu nacija na samoodreenje, n. dj, str. 102.
Isto, str. 117.

210

ti vlastitu ekonomsku i politiku samostalnost radi


te samostalnosti, tada je izgradnja nacija prema
Lenjinu nacionalistika i podlona nacionalnoj isklju
ivosti. Lenjin od poetka eli provui misao da
u visoko razvijenom kapitalistikom drutvu naci
ja kao narodna zajednica prestaje biti onaj drutve
no progresivni medij i okvir koji bi imao monopol
odluivanja u ekonomskoj, politikoj ili kulturnoj sferi.
To e isto vrijediti i za socijalizam.
Lenjin je 1913. pisao i o tome da demokracija
djeluje u pravcu ujedinjavanja ljudi ne prema nacio
nalnom naelu, ve prema tenji k dubokom i ozbilj
nom poboljanju opeg ureenja drave, imajui na
umu primjer vicarske i francuske revolucije. Lenjin
je tada zastupao ideju o nunosti iroke oblasne
autonomije, jer marksisti ne moraju da potpune
i iskljuivo stoje na tlu nacionalno teritorijalistikog
principa. Tada je on bio miljenja da e nakon
izjanjavanja naroda pojedinih oblasti, centralni par
lament drave odreivati granice autonomnih oblasti i
granice nadlenosti autonomnih skuptina. 1916. u je
ku I. svjetskog rata, u periodu uestalih aneksija od
imperijalistikih velesila, Lenjin pie kako je aneksija
naruavanje samoodreenja nacije, ona je odreivanje
granica drave protivno volji i simpatijama stanovni
tva. Na temelju te situacije Lenjin daje sliku budu
eg socijalizma: Preizgradivi kapitalizam u socija
lizam, proletarijat stvara mogunost potpunog od
stranjenja nacionalnog ugnjetavanja,- ova mogunost
e se pretvoriti u stvarnost 'samo' 'samo'!
kad demokracija bude provedena u svim oblasti
ma, sve do odreivanja granica drave prema 'sim
patijama' stanovnitva, sve do potpune slobode odvojenja.1'*
Govoriti o stvaranju drave prema simpatija
ma stanovnitva znai ustvrditi kako e odreeni
narod izgraivati vlastiti politiki sustav i ostalo to
je potrebno za opstanak samostalne drave. To je pot
vrda da e narod i u socijalizmu ipak nastaviti s iz-14
14 V. I. Lenjin, Rezultati diskusije o samoodreenju, u knjizi
Marx, Engels, Lenjin, Nacionalno pitanje, n. dj, str. 152.
14*

211

gradnjom vlastite zajednice i da e nacija pristupiti


politikoj i dravnoj samoizgradnji. Nije li to nuan
izvod iz Lenjinove maksime o pravu nacija na samo
odreenje. kojoj je u poetku dao tek negativno
apstraktno odreenje, da bi, slijedom dogaaja, utvr
dio nunost kako je demokracija prazno mudrovanje
ako narod i u socijalizmu nema odlunu rije o vla
stitoj sudbini, ako on pozitivno ne radi na vlastitoj
izgradnji. Lenjin e u tom smislu rei: Autonomna
nacija nije ravnopravna s dravnom nacijom; (...)
autonomna Norveka uivala je, kao dio vedske, do
1905. najiru autonomiju ali ravnopravna sa vedskom
nije bila. Tek njeno slobodno odvojenje pokazalo je
na djelu i dokazalo njenu ravnopravnost (pri emu je
dodat emo u zagradama upravo taj slobodni
izlazak stvorio bazu za rjeenje demokratskije zblia
vanje, osnovano na jednakosti prava).15
Priznanje prava nacijama na samoodreenje do
otcjepljenja znai da e druge nacije prepustiti volji
i simpatijama naroda da odlue o izgradnji samo
stalne drave ili o udruivanju s drugim dravama.
Ukoliko druge nacije prijee izvedbu ovog prava
nekoj naciji, znak je da potonja nacija nije potpuno
slobodna i izjednaena u pravu, znai da joj je nametnutjilom takav odnos i da se silom odrava.
i Pravo nacija na samodreenje realizirano do kra
ja znai nadalje da e sve nacije biti izjednaene
u ekonomskoj, kulturnoj, obrazovnoj, a Lenjin na
glaava da e biti izjednaene i u dravnoj izgrad
nji. Na istom mjestu nastavlja: U socijalizmu sa
me radne mase nee nigdje pristati na zatvorenost
iz isto ekonomskih, gore spomenutih motiva, a raz
nolikost politikih formi, sloboda izlaska iz drave,
eksperiment dravne izgradnje sve e to biti, dok
ne odumre svaka drava uope, osnova bogatog kul
turnog ivota, jamstvo ubrzanja procesa dobrovoljnog
zbliavanja i spajanja nacija.16
Isto, str. 169.
18 Isto, str. 165; Lenjin je 1916. uoio da naelo o pravu na
cija na sam oodreenje, ukoliko se eli do kraja ostvariti, mora
osigurati jednakost izm eu nacija kao zajednica u svim aspektima,

212

Kao to vidimo negativno odreenje prava na


cija na samoodreenje dobilo je u konkretnoj anali
zi drutvenih meunarodnih i meunacionalnih od
nosa unekoliko pozitivno odreenje. Nasilna asimi
lacija, postojanje spleta ugnjetakih nacija, aneksi
je, kolonijalizam itd. ine, od apstraktnog principa
koji zahtijeva ravnopravnost meu narodima, nae
lo koje proletere potie na aktivnu borbu protiv ne
ravnopravnosti, na aktivnu izgradnju nacija protiv
ugnjetakih i kolonijalnih velesila, a u vienacional
nim zajednicama protiv privilegiranih dravnih na
cija koje onemoguavaju da druge nacije dopru do
stupnja dravnost Nije razlog ovom aktivnom su
djelovanju u izgradnji nacija, shodno interesima rad
nike klase, u tome to postoji nejednakost eko
nomskog i drutvenog razvoja, ve nejednakost u
stupnju slobode, samostalnosti u donoenju odgova
rajuih odluka odnosno silovitiji ili profinjeniji na
in ekonomskog, kulturnog i politikog iskoritava
nja. ekati dok radnika klasa osvoji vlast u naj
razvijenijim zemljama da bi se na taj nain nacio
nalno pitanje u svijetu skinulo s dnevnog reda ini
se utopijom, to Lenjin ilustrira Marxovom opas
kom na francuski prudonizam: (...) cijela Evropa
moe i mora sjediti tiho i mirno na svojoj stranjici
dok gospoda u Francuskoj ne ukinu bijedu (.. .)*17
Pravo nacija na samoodreenje nije ostvarljivo unu
tar demokratske graanske drave, kroz osiguranje
jednakih prava svim pojedincima pred zakonom,
ve to pravo ide daleko dublje, jer ne trai demokra
tizaciju reima i politikog poretka, ve samu dra
vnu zajednicu dovodi u pitanje ukoliko sve nacije
od kulture, politike, posjedovanja drave itd. Meutim, kao to se
vidi iz citata u to vrijeme jo oklijeva prihvatiti realizaciju prava
na samoodreenje u potpunoj dravnoj izgradnji nacija, bilo u sa
mostalnoj dravi ili u zajednici drava kao federaciji ili nekom
drugom obliku udruivanja nacija. Lenjin smatra da bi u socijaliz
mu izgradnja drava koju bi nacija provodila bila tek eksperimen
talna, a ne zbiljska.
17 V. I. Lenjin, Revolucionarni proletarijat i pravo nacija na
samoodreenje, u knjizi: Marx, Engels, Lenjin, Nacionalno pitanje,
n. dj, str. 143.

213

jednako ne sudjeluju u vlasti, u organima sile, u


svemu onome to je od opeg znaenja, to je krup
no, vano i osnovno za opstanak drave. Demokra
cija se u potonjem sluaju ne odnosi samo na poje
dince ve na narodne i nacionalne grupe. Lenjin je
svojim djelima i dosljednim marksistikim izvoe
njem naela da svaka nacija ima jednako pravo na
samoodreenje klasni proleterski pristup produbio
i uinio komplementarnim suvremenim zbivanjima i
procesima usmjerenim na osloboenje ugnjetenih na
roda od razliitih kolonijalnih sila i od neokolonijalne politike. Zahtjevi za nacionalnom izgradnjom
proiruju se od formiranja nacija u klasinom
smislu na stvaranje demokratskih i socijalistikih
drutvenih odnosa na svim podrujima ivota. Iz
gradnja nacije nema dakle samo smisao na narod
nom naelu izvesti dravno osamostaljivanje, ve da
leko vie izgradnju socijalistike demokracije i jed
nakosti naroda svih lanova odreene zajednice
u pogledu distribucije politike moi, primjene za
kona na sve lanove podjednako, iskljuivanjem privilegiranosti, osiguranjem ekonomske jednakosti itd.
Zanimljivo je promotriti Lenjinovo teorijsko ra
suivanje i upute za praksu meunacionalnih odno
sa u Sovjetskom Savezu nakon oktobarske revolu
cije u svjetlu naela da svaka nacija ima jednako
pravo na samoodreenje do otcjepljenja. Radi se o
socijalistikoj praksi u jednoj vienacionalnoj drav
noj zajednici, radi se o potrebi da se ispravi iz
korijena odnos izmeu porobljivake velikoruske na
cije i ostalih porobljenih nacija, koje su bile u
pravom smislu rijei kolonije. Potonje su, na pe
riferiji zemlje, imale izrazito vojno strateko zna
enje,- bile neiscrpno vrelo hrane, prirodnih rudnih
bogatstava, energetskih izvora itd.
Ne moemo potpuno razumjeti Lenjinovu teorijsku
misao za vrijeme prvih godina nakon oktobarske
revolucije bez uvida u ratno stanje, bez uvida u
kontrarevoluciju i intervenciju kapitalistikih drava,
bez uvida u unutranje stanje unutar sovjetske drave
u kojoj je ratom ostala opustoena zemlja, u kojoj je
trebalo rjeavati osnovne egzistencijalne potrebe i gdje
214

su sve akcije koncentrirane na to da se obrani i


prehrani stanovnitvo mlade socijalistike drave.
Lenjin, i u tim prilikama, imao je na umu da je
za socijalistiku izgradnju pogodnija velika i krup
na drava, da je federativno ujedinjenje socijalisti
kih zemalja priprema da se u dalekoj budunosti
nacije lanice same od sebe udrue u vie inter
nacionalno jedinstvo, gdje e nestati nacionalne raz
like i dravne granice. Meu prvim slubenim akti
ma nove socijalistike drave jest Projekt deklara
cije o pravima radnog i eksploatiranog naroda, ko
jeg je Lenjin napisao prvih dana sijenja 1918. Istie
se slobodan i dobrovoljan savez radnih klasa svih
nacija Rusije. Savez bi imao svojstva federacije, u
kojem bi ustavnotvorna skuptina donosila osnovna
naela za udruene sovjetske republike preputajui
radnicima i seljacima svake nacije da na svom vlasti
tom opunomoenom sovjetskom kongresu donesu od
luku da li i na kojim principima ele uestvovati u
federalnoj vladi i u ostalim federalnim sovjetskim
organima.18 Ve od prvih dana oktobarske revolucije
Lenjin izrijekom zastupa federaciju, a ne vie ob
lasnu autonomiju na emu je Staljin i dalje inzistirao.
Sva ona duboko uvrijeena prijanja protivljenja fe
deralizmu Lenjin je odbacio u ime principa prava
nacija na samoodreenje. On radnom narodu odre
ene nacije preputa slobodu da se odlui da li e
uope pristupiti u zajedniku federativnu dravu i da
slobodno odabire stupanj ukljuenja u zajednitvo.
U svojim e posljednjim godinama Lenjin zaotri
ti pitanje ostvarenja prava nacija na samoodree
nje u Sovjetskom Savezu. Primjerice, u 1922. go
dini on uvia da se drutvena praksa u odnosima iz
meu nacija u zemlji ne poklapa sa proleterskim
naelima, niti sa zakonodavstvom oktobarske revo
lucije. On je u dopisu za politbiro izrekao injenicu
dominantnog utjecaja velikoruskog nacionalizma na
stvaranju ustrojstva budue sovjetske drave. Misle
i da e velikoruski nacionalizam potisnuti mode
18 V. I. Lenjin, Izabrana djela, tom II, knjiga I, Kultura, Za
greb 195Q, str. 267.

215

lom paritetnog rukovoenja on nadodaje: Treba


apsolutno nastojati da u saveznom centralnom izvr
nom komitetu predsjedavaju po redu: Rus, Ukraji
nac, Gruzin itd. Apsolutno!19
Lenjin se nije zadrao samo na tom prijedlogu
kad je uoio opasnost od velikoruskog velikodravlja, kad je uoio nastojanje pripadnika ruske naci
je da oni zadre monopol nad dravnom organizaci
jom i da i u novoj socijalistikoj dravi kao i u predoktobarskoj budu dravna nacija. On je vidio da
se nacionalnost ne moe svesti na privatnu stvar, a
ukoliko je pak drutvena kategorija, sve nacije mo
raju biti jednako ukljuene u izgradnju drutva. Ako
se nacionalno naelo i u prijelaznom periodu isklju
i iz izgradnje politikog, ekonomskog ili zakonodav
nog sustava, ono se kao injenica namee drugim
neformalnim kanalima. Lenjin je smatrao produet
kom imperijalizma Staljinovo rjeenje nacionalnog
pitanja u Rusiji putem modela autonomizacije.20
Autonomizacija je takav model u kojem se nacio
nalni problem postavlja kao problem perifernih ob
lasti ruske drave, odnosno gdje periferne nacional
nosti slue centralnoj dravnoj naciji kao obrambe
ni pojas i kao izvor rudnog bogatstva, snabdjeva
hrane, nepregledno trite za plasiranje roba razvije
nog centralnog dijela itd.
Dravna administracija, zakonodavstvo, voenje
osnovne politike ne moe se apstrahirati i tako
neutralizirati da u vienacionalnoj zajednici bude uni
verzalno i irelevantno sa stajalita pojedinih naci
ja. U tom smislu je Lenjin ustao protiv ruskog velikodravlja, koje je drugim nacijama onemoguavalo,
a sebi davalo prednost u izgradnji dravne zajed19 V. I. Lenjin, Ceduljica za Politbiro u borbi protiv velikodravnog ovinizma, u knjizi: Marx, Engels, Lenjin, Nacionalno
pitanje, n. dj, str. 186.
* Lenjin uzima dio odgovornosti za ideju autonomizacije i
na sebe: Ja sam, ini se, mnogo kriv pred radnicima Rusije za
to to se nisam umijeao dovoljno energino i dovoljno otro u
famozno pitanje o autonomizaciji, koje se oficijelno zove, ini se,
pitanje o savezu sovjetskih socijalistikih republika. (V. I. Le
njin, K pitanju o nacionalnostima ili o autonomizaciji, n. dj, str. 187

216

nice, i to s aspekta apstraktnog proleterskog de


mokratskog principa i apstraktno formuliranog nae
la prava nacija na samoodreenje. Ukoliko postoji
zajednika drava, ona je djelo proletera svih nacija
podjednako, svaki narod ima jednako pravo na drav
nost i dravu bez obzira na veliinu i tradiciju.
Mogunosti ozbiljenja jednakosti izmeu nacija
u vienacionalnoj zajednici su viestruke. Koji put
je Lenjin odabrao? Vidjeli smo da je naglasio prin
cip izjednaenosti u centralnim organima vlasti. No,
on nije na tome stao. Uoio je da se jedinstvo
aparata dravnog centra pretvorilo u ruski apa
rat. Lenjin stoga tvrdi: U takvim uslovima sasvim
je prirodno da e 'sloboda istupanja iz saveza', ko
jom mi sebe opravdavamo, biti prazan papiri, ne
moan da obrani inoroce Rusije od najezde istinoruskog ovjeka, velikoruskog oviniste, u sutini pod
laca i nasilnika kakav je tipini ruski birokrat. Nema
sumnje da e neznatan procenat sovjetskih i sovjetiziranih radnika tonuti u tom moru ovinistike velikoruske bagre kao muha u mlijeku.21
Iza parole jedinstva kriju se nerijetko velikoruske ambicije na razliitim sektorima dravnog i
drutvenog ivota: Lenjin ih uoava na jedinstvenoj
eljeznikoj slubi, u fiskalnom jedinstvu narodnih
komesarijata sa ruskim komesarijatima itd. Uoivi
kako je trenutno stanje birokratizma i enormnog
centralizma poremetilo meunacionalne odnose i uda
ljilo meunacionalnu povezanost od principa prava
nacija na samoodreenje, Lenjin e kritiki dodati
kako je u najblioj budunosti potrebno razmotriti
raspodjelu nadlenosti izmeu saveznih i republikih
organa: Pri tome se nikako ne treba unaprijed
zaricati da se poslije cijelog tog rada na iduem
kongresu sovjeta neemo vratiti nazad, to jest ostaviti
savez socijalistikih republika samo u pogledu vojnom
i diplomatskom, a u svakom drugom pogledu uspo
staviti potpunu samostalnost pojedinih narodnih ko
mesarijata.22*
21 Isto, str. 188.
** Isto, str. 192.

217

Izgradnja nacije je dakle gotovo u potpunosti


predana samim nacijama, one izgrauju vlastiti dru
tveni ivot shodno svojim interesima i projekcija
ma. Koordinaciju izmeu pojedinih republika, te re
publika i saveza Lenjin smatra da moe uspjeno or
ganizirati i provoditi partijski autoritet, ukoliko
se bude primjenjivao razumno i nepristrano. ak je
za socijalistiku praksu podobnije nepostojanje je
dinstva nacionalnih organa vlasti s ruskim apara
tom vlasti, manje je tetno takvo stanje negoli bi
rokratskim objedinjavanjem unijeti u socijalistiki
poredak i u drutveni odnos izvjesne oblike nacio
nalne nejednakosti i zloupotrebe. Da bi se to izbjeg
lo, da bi se izgradnja socijalistikog drutva neome
tano razvijala, jednom formirana narodna zajednica
odnosno nacija ima pravo da u svim aspektima dru
tvenog ivota sama sebe izgrauje, ona ostaje i da
lje najbolji okvir izgradnje dravne zajednice i dru
tvenog ivota.
Lenjinovo razmiljanje i izvoenje ne samo ne
gativnog odreenja prava nacija na samoodreenje
dobija u kasnijim njegovim radovima novu odredni
cu a ta je da trai ozbiljenje ne samo jednakosti
prava, ve jednakosti samoodreenja i jednakosti
zbiljske drutvene samoizgradnje. Ukoliko u soci
jalizmu postoje nejednakosti klasnog karaktera, ne
jednakosti uslijed centralizma, birokratizma, politi
ke i drutvene podjele rada, one e djelovati na
stvaranje nejednakosti u odnosima meu nacijama.
Temeljne drutvene nejednakosti u slobodi i posje
dovanju ekonomske moi socijalizam rjeava na naj
bolji mogui nain, ali je razumljivo da je to dug
i naporan drutveni zadatak.
Vienacionalna osnova sovjetske drave, to je
Lenjin nakanio adekvatnije uskladiti s proleterskim
naelom o pravu nacija na samoodreenje, samo je
jedan od bitnih initelja koji su davali peat sovjet
skom drutvu. Sve komponente koje je on smatrao
izuzetno znaajnim kao socijalistiki ekonomski po
redak i sustav sovjetske vlasti, temelje se u jedin
stvu interesa proleterijata. Iz ovog je interesa Le
njin do kraja ivota izvodio svoje stavove o nacio
218

nalnom fenomenu u suvremenom svijetu pa i u so


cijalizmu. Njega nije toliko zanimalo izvoenje pra
va nacija iz strukture same nacije, nego je izgrad
nju nacija prvenstveno smatrao sastavnim dijelom
drutvene izgradnje socijalistikog drutva. Lenjin
je doao do shvaanja o nunosti da svaka nacija i
u socijalizmu preuzme odgovornost za vlastitu dru
tvenu izgradnju kroz dosljednu primjenu sveobu
hvatne jednakosti meu ljudima koju nosi sa sobom
radnika klasa. Narod i nacija u socijalistikom
drutvu ne potpadaju pod periferne probleme orga
nizacije drutva kao to su to smatrali Rosa Luxem
bourg, Buharin, Staljin, ili Trocki, ve nasuprot
iz klasnog pristupa izvedeno naelo prava nacija na
samoodreenje slijedi da je narod slobodan u svo
joj odluci o tome da li e samostalno izgraivati
vlastitu kulturnu i politiku zajednicu, odnosno drutvo
ili e u zajednici s drugim narodima ostvarivati
sebi postavljene ciljeve. Lenjin je bio pobornik milje
nja da narod svojom voljom na temelju zajednikih
simpatija ini osnovu na kojoj se daleko prirodnije
izgrauje politiki i privredni ivot, negoli se to
postie na drugim osnovama kao to su vojna sila,
dravna vlast, ili politika mo. Dok postoji drava i
nejednaka distribucija ekonomskih dobara, klasna
podvojenost drutva, rascjep izmeu centralno-birokratskih nosilaca vlasti i narodnih masa, odnosno dok
odreeni stupanj proizvodnje stvara specifino otu
ivanje vika proizvoda, i taj viak rasporeuju
osamostaljene grupe i institucije drutva, nacija ima
progresivnu ulogu.
Pravo nacije na samoodreenje je takav princip
koji priznaje injenicu da je narod i nacija ona
drutvena tvorevina koja ne samo zahtjevom za slo
bodom eli ouvati vlastiti viak proizvoda i njego
vu distribuciju ekonomskim, politikim i kulturnim
kanalima, ve, to je daleko vanije, nacija kroz so
cijalistiku izgradnju prevladavajui graansku de
mokraciju tei ekonomskoj i kulturnoj demokrati
zaciji narodne i nacionalne zajednice. Drutvena
funkcija nacije se nee iscrpsti dok ne bude ostva
ren taj socijalistiki program. U tom smislu izgrad
219

nja nacije oznaava spajanje naroda kao ljudske za


jednice ne vie sa politikom zajednicom graan
skog drutva, to je Rousseau teorijski razradio, a
graanska francuska revolucija na djelu izvela, ve
je nacija sprega narodne zajednice sa socijalisti
kim drutvom u kojemu radnika klasa svojim vri
jednostima utemeljuje drutveni poredak. U graan
skom periodu izgradnja nacije zastaje na politikoj
jednakosti graana, bez obzira na vjersku, etniku
ili bilo koju prirodnu razliku, dok izgradnja nacije
u socijalizmu ide prema potpunoj jednakosti ne vie
graana, odnosno ne vie samo politiki jednakih
pojedinaca, ve prema jednakosti ljudi u svim as
pektima. To znai da nacija u ovom novom uteme
ljenju vie nema samo striktno nacionalne intere
se kao bitno odreujue, to je odluno u graan
skoj epohi, ve je, kroz klasu, internacionalna; naci
ja postaje medij kroz koji opeljudski ivot; opeljudske osobitosti prodiru do pojedinaca i ine ih
pripadnicima ovjeanstva kao zajednice.
Drutveni ivot iz kojega nacija crpi elemente
svoje samoizgradnje ve u fazi internacionalnog i
renja kapitala, a jo vie socijalizmu, nije bitno ve
zan uz strukturu nacije ve je djelo mnogih naroda i
na njemu participiraju svi kojima je to od interesa.
Radi pripadnosti irem drutvenom ivotu, bilo gra
anskih, socijalistikih ili razvojnih drutava, izgrad
nja i uloga nacija dobiva razliite crte u procesu
vlastite samoizgradnje. U okviru kapitalistikog svi
jeta, izgradnja nacija je najdalje otila u ekonomsko
tehnologijsko znanstvenom pogledu, meutim
onaj isti impetus (stvaranje profita) koji je djelovao
na ovakav razvoj nacija u kapitalizmu djelovao je i
na takvu meuzavisnost izmeu nacija i takvu hijerar
hijsku povezanost, da je slabijima meu njima oduzeta
samostalnost ekonomska i politika i shodno tome je
nacionalna izgradnja potpuno podlona najjaoj naciji.
Do sada je ovaj vrsti hijerarhijski sustav unutar kapi
talistikog svijeta bio model u odnosima najrazvijeni
jeg bloka zemalja sa nerazvijenim nacijama, narodima
i dravama. Imperijalizam kapitalistikog drutve
nog sustava inio je da se izgradnja nerazvijenih i
220

slabijih nacija stavlja u punu ovisnost naspram inte


resa imperijalistikog sklopa zemalja, ime su pot
rebe naroda zemalja u razvoju u podreenom po
loaju i njihov napredak usmjeren, za njih. u ne
adekvatnom pravcu. Lenjin je u tom smislu vie pu
ta naglaavao da kapitalistiki svijet ne moe ostva
riti naelo prava nacija na samoodreenje do drav
nog otcjepljenja.
Svijet socijalizma je takoer internacionaliziran
ne samo s aspekta ekonomike, tehnologije i zna
nosti ve bi trebao biti svijet humanizma, jednako
sti i slobode koju u sebi nosi povijesni interes rad'nike klase. Izgradnja nacija u internacionalnom
svijetu socijalizma imala bi za potku izgradnju po
jedinaca i itave nacije na bazi zbiljske jednakosti
i zbiljske slobode koju bi omoguilo povijesno dovr
enje drutvenih tvorevina i institucija koje su sta
jale iznad naroda i individuuma. Teko je rei da
novi oblik proizvodnih snaga i da stubokom proti
van proizvodni odnos graanskom drutvu stoji u
osnovi socijalistikog sklopa zemalja. To je tek je
dan prijelaz koji tu i tamo omoguuje jaanje drav
no partijsko ideologijskog elementa u stvaranju
i distribuciji vika rada koji iz potrebe vlastite re
produkcije stvara takoer hijerarhijski odnos meu
narodima i nacijama i koji izgradnju pojedinih nacija
podvrgava tom meunarodnom hijerarhijskom sklopu.
Vidjeli smo kako je Lenjin izvrsno uoio poetke
birokratizacije sovjetskog dravnog aparata i poslje
dice toga na relaciji centralna i periferne nacije.
I zato je i u internacionalnom svijetu socijalizam
smatrao nunim obnoviti i ozbiljiti naelo o pravu
nacija na samoodreenje time da prepusti svakoj
naciji samostalnu izgradnju socijalizma.
Lenjin je iz naela o pravu nacija na samoodre
enje izveo potrebu izgradnje nacija kao politikih
zajednica ne samo iz funkcije nacije iz prijelaza feu
dalizma u kapitalizam ve je uvidio pozitivnu ulogu
nacije u njezinoj tenji za samostalnom dravnom
organizacijom unutar imperijalistikog razdoblja ka
pitalizma.
221

Isto naelo dakle koje je bilo potka udruiva


nja lokalnih zajednica u ire zajednice, sada u peri
odu imperijalizma i kolonijalizma, odnosno buroaskog internacionalizma, postaje potkom ravnomjerne
raspodjele proizvoda materijalne i kulturne sfere;
nacija dakle svoju pozitivnu funkciju ne vue samo iz
procesa objedinjavanja lokalnih zajednica, ve svoju
pozitivnu ulogu ima dokle god se internacionalizam
gradi na odnosima podreenosti perifernih naroda
ekonomski i vojno najjaim dravama, nacijama i
metropolama. Potonje je Lenjin primijenio i na pro
leterskom internacionalizmu utemeljenu, veliku dra
vu; dovodei u vezu potrebu za aktivnom izgradnjom
svih nacija sve dotle dok se na internacionalizmu
temelji osamostaljeni centar moi nad kojim dominira
jedna ili nekoliko nacija.
Lenjin nije od ovih zakljuaka doao na teme
lju prethodno teorijski utvrene biti i strukture na
cije, on nije teorijski razmatrao bitnost etnikih,
narodnih ili nacionalnih zajednica, ali je do teorij
ski relevantnih rezultata o izgradnji i funkciji u mo
dernom drutvu, nadoao razmatrajui i postavlja
jui naelo o pravu nacija na samoodreenje u odre
enu drutvenu konstelaciju sa pozicija radnike
klase, interes koje nije vidio samo u dohvaanju
apstraktnih naela i prava ve je njezin interes
pojmio kao ostvarenje tih naela. Shodno tome pravo
nacija na samoodreenje, u potonjem smislu, mo
e biti istinsko pravo tek ako je ostvareno kao fak
tino i zbiljsko samoodreenje.

222

NA TR A G U SUVREM ENIH
MARKSISTIKIH T E O R IJA
O STRUKTURI, FO R M IRA N JU
I IZ G R A D N JI N A CIJA

Suverenitet nacije nad vikom rada


Lenjin je u svojim razmatranjima o drutvenoj praksi
suvremenog kapitalizma i socijalizma, pruio buduim
marksistima uvid u ulogu nacije u suvremenom dru
tvu sa stajalita graanske klase u raspadu i proleter
ske klase u usponu. Vidjeli smo da njegovi teorijski
prodori u samu bit nacije nisu takvi da ne bi trebali
daljnje dorade, ali iz rjeavanja nacionalnog pitanja
moe se implicite izraditi stubokom razliito tumae
nje nacije negoli je ono dano u teorijama Kautskog,
austromarksista i Staljina. Lenjinovo implicitno po
imanje nacije i uloge nacija u suvremenom svijetu uz
dignuto je na jedan takav vrijednosni i apstraktno
teorijski nivo da je primjenjivo ne samo na evropske
zemlje i na Sjevernu Ameriku ve, naroito, na zemlje
triju kontinenata Afrike, Azije i June Amerike, u
kojima formiranje i izgradnja nacija ima potpuno spe
cifine karakteristike. Na alost, mali je broj marksi
stikih znanstvenika koji su uspjeli definiranje nacije
i poimanje njezine uloge u svijetu osloboditi pripad
nosti vlastitoj naciji, odnosno pripadnosti zapadno
evropskoj tradiciji, i na taj nain proslijediti dublje
i sustavnije poimanje nacije na Marxovoj i Lenjinovoj
tradiciji.1
1 Na neprimjerenost evropeiziranog sociologijskog kategorijalnog aparata u razumijevanju zemalja u razvoju ukazali su marksi
sti Anouar Abdel-Malek, Sociologie du development national:
problems de conteptualisation, Revue de linstitut de sociologie,
Paris, 2/3, 1967. (Sociologie de la construction nationale dans les
Nouveaux Etats), str. 255. Autor citira marksistiki i nemarksistiki
orijentirane autore koji su pisali o evropocentristikoj drutvenoj
znanosti. U tom je pogledu instruktivan lanak S. N. Eisenstadta:

223

Tvorba kategorijalnog aparata suvremene drutve


ne znanosti, kojoj pripada i marksistika misao, izrasla
je na zapadnjakoj drutvenoj praksi graanskih i so
cijalistikih zemalja, pa je stoga uvelike prikladna su
stavno objasniti drutvene procese formiranja i iz
gradnje nacija u Evropi i Sjevernoj Americi. Nije
naodmet spomenuti nesuglasice u tumaenju postanka
i uloge nacija u zapadnoj i istonoj Evropi: u tim po
drujima nacije nemaju isto drutveno utemeljenje niti
istu funkciju. Upravo radi svoje snane ukorijenjenosti
u zapadnoevropskoj praksi nastanka i strukturiranja
nacija, radi svog evropocentrizma, velika veina mar
ksistikih znanstvenika ekstrapolirala je zapadnoevrop
ski model nacije na trei svijet i na novonastale nacije.
Pitanje koje mora biti rijeeno u definiranju nacije,
bez obzira radilo se to o novim ili starim nacijama,
lei u injenici da nove nacije ne nastaju kao izraz po
trebe graanske klase i graanskog drutva da vlastite
zajednice strukturiraju kao nacije, ve se mogu javiti
neke druge klase, slojevi ili ak organizacije kao dru
tveno gradivo i kao kljuni initelj pretvorbe odree
ne grupe ljudi u nacije. Da li je dovoljna oporba prema
tuinskoj vlasti, sukob sa rasno i kultumo-ekonomski
razliitim i stranim vlastodrcima da bi se stvorila na
cija, da li je dovoljna dezintegracija imperijalistikog
sklopa zemalja u kojem jedne igraju nadreenu a dru
ge podreenu i perifernu ulogu, da bi nastale u pravom
smislu rijei moderne nacije, ili je k tome potrebno
dodati jo neke elemente, procese i drutvenu praksu
podreenih zemalja? Na sve bi te upite morale su
vremene marksistike teorije o naciji odgovoriti, da bi
bile suvremene i pojmovno relevantne za novu kon
stelaciju u svijetu nacija.
Od marksistikih autora koji su razmotrili nazna
ena pitanja u konstrukciji kategorijalnog aparata i
uvidu u procese nastanka novih nacija izdvojit emo
neke autore u nas, koji su dali okosnicu marksistikog
pristupa nacijama za daljnje mogue interpretacije i
Varieties of Political Development: The Theoretical Challenge,
u knjizi: S. N. Eisenstadt, Stein Rokkan, (ed) Building States and
Nations, Sage Publications, London 1973, Volume I, str. 4173. itd.
224

dorade. Od marksista u ostalim dijelovima svijeta sma


tramo uputnim razmotriti izmeu ostalih teorijske
analize Jeana Chesneauxa i Anouara Abdel-Maleka.
Ako je rije o naciji i ulozi nacija u suvremenom
drutvu izrazitost ega jest oslobaanje porobljenih
naroda od kapitalistikih zemalja sjevernog dijela ze
maljske kugle, Edvard Kardelj je uznastojao pruiti
openitu odredbu nacije koja bi se mogla prilagoditi
na postojee sluajeve. Prvi pokuaj definiranja, u tom
pogledu, moda nije bio tako znaajan jer je elio dati
tumaenje malog sklopa nacija kao to su one u sre
dinjoj Evropi i u samoj Jugoslaviji. Prvotna definicija
nacije uzeta sama po sebi kao teorijski izraz odgovara
strukturi nacija Junih Slavena, s tim da je unesen
marksizmu adekvatni aspekt geneze i initelja formi
ranja nacija. Tako Kardeljeva definicija glasi: Nacija
je, dakle, specifina narodna zajednica, nastala na os
novi drutvene podjele rada epohe kapitalizma, na
kompaktnoj teritoriji i u okviru zajednikog jezika i
bliske etnike i kulturne srodnosti uopte.2 O genezi
i ulozi nacije u pojedinim razdobljima drutvena raz
voja rei emo, interpretirajui Kardeljeve postavke
o nastanku modernih nacija neto vie nakon analize
bitnih elemenata nacije.
etiri drutvene skupine elemenata pridonose unu
tranjoj konstituciji nacije kao zajednice, to e rei
da modema nacija uzima od prethodne ili paralelno
postojeih zajednica elemente vlastite unutranje struk
ture. Samo zajednica moe prerasti u naciju zavisno
o prilikama i drutvenoj epohi primjerenoj zajednici.
2 Edvard Kardelj, Razvoj slovenakog nacionalnog pitanja,
Komunist, Beograd 1973, str. 35. U pravilu, veina naih znan
stvenika polaze, bilo eksplicite ili implicite, od ove Kardeljeve
definicije nacije, to znai da uzimaju za izvorno drutveno gra
divo na kojem se formiraju nacije etnike zajednice. Kao relevant
nog predstavnika takvog definiranja nacije spomenimo Stipu uvara, koji e nam slijedeim rijeima izraziti bit nacije: Nacija je
via, velika, sloena etnika zajednica, to se formira u kapitaliz
mu, a temelji se na posjedovanju teritorija, knjievnog jezika kao
openacionalnog medija, na jedinstvu ekonomskog privreivanja
u obliku nacionalnih ekonomskih interesa i nacionalnih ekonomija,
na politikoj organiziranosti i integriranosti. (S. uvar, Nacio
nalno i nacionalistiko, Marksistiki centar, Split 1974, str. 23)
H

N acija

225

Shodno tome teritorijalna, jezina, etnika ili kulturna


zajednica, odnosno njihove kombinacije iz sebe daju
neka strukturna svojstva naciji kao specifinoj narod
noj zajednici. Ne stvara zajedniki jezik, zajedniki
teritorij i tome slino elemente strukture samo jednog
modernog naroda. Zajedniki jezik moe uslijed razli
itih povijesnih okolnosti stvoriti vie jezinih zajed
nica, odnosno zajedniki teritorij ne mora stvoriti je
dinstvenu zajednicu. Isto se moe tumaiti na primjeru
etnikog zajednitva. Slijedi da se moderni narod, od
nosno nacija kao zajednica ne mogu identificirati sa
tipom jezine, etnike, teritorijalne ili kulturne zajed
nice, budui da injenica i bit same nacije proturjee
takvoj redukciji. Kardelj je u jedan mah mislio da bi
moda rjeenje bilo u tome da se strukturne okvire na
cije vie ili manje odredi kombinacijom ovih elemena
ta: Bez obzira na pojedine delimine izuzetke, oi
gledno je dakle, da po pravilu ne moemo govoriti
o razvijenoj naciji ako u vie ili manje razviienom
obliku ne postoje svi gore spomenuti elementi.M
Meutim, u daljnjoj razradi svoje definicije, po
sebice u predgovoru povodom drygog izdanja i u kas
nijim tekstovima, oito je da selnacija kao specifina
narodna zajednica strukturno razlikuje od svih na
brojenih konstitutivnih elemenata kao i od svih ini
telja koji su djelovali na njezinu tvorbu.^Neosporno
je u tom pogledu najdalje dopro Duan Pirjevec u
interpretaciji nacije kod Kardeija, kad kae: Narod
je dakle, tvorevina jedne nacionalne snage kojoj je
svijet etnikog sam na sebi sasvim irelevantan. I ako
je dosta tako, onda se bar naelno otvara jedna vanredna mogunost, da naime razumijemo i opiemo
narod bez obzira na sve etniko, jezino kulturno i
narodno, odnosno naroeno i roeno.*4 Shodno ovak
voj interpretaciji, Kardeljeva definicija nacije, i u svom
prvotnom obliku, dobiva univerzalnije i obuhvatnije
odreenje po kojem transcendira okvire iz kojih je
nikla.
* E. Kardelj, n. dj, isto.
4 Duan Pirjevec, Pitanje naroda, Pregled 5/1971, Sarajevo,
str. 497. Rije narod kod Pirjavca ima znaenje nacije.

226

Pronali smo ve ranije da je ovakva interpretacija


u kojoj se nacija kao povijesna zajednica odlikuje time
to ljude povezuje kroz apstraktne spone kolektivne
narodne svijesti, koja svoje utemeljenje povijesno iz
grauje u najrazliitijim oblicima prethodnog ljudskog
zajednitva, jo prije Renanove studije to je narod
nalazi utemeljenja u Marxovim analizama razvoja
ljudske zajednice. Kardelj pronalazi da je svijest o
zajednitvu najubedljiviji i najverodostojniji znak po
stojanja nacije.5 Ako je nacionalna svijest vanjski
znak prepoznavanja opstojnosti nacije, ako je to elemenat sinhronije i sadanjosti, tada je zajednica kao
baza nacije drutveno-povijesna cjelina koja je svoju
unutranju zbilju izgraivala spregama razliitih ele
menata. Jezine, religiozne, kulturne, etnike, teritori
jalne zajednice jednako su tako djelovale u drugim
vremenskim razdobljima na izgradnju nacija kao i po
litike, dravne ili ekonomske zajednice. Naciju kao
zajednicu ne moemo razumjeti iz postojanja moi
politike i ekonomske provenijencije, ne moemo je
razumjeti iz kulturnih tvorevina niti iz specifinog
naina sporazumijevanja. Stvaralac naroda je ovjek
koji je sve i koji je slobodan da stvori sebi svojstve
nu zajednicu, da u nju pristupi ukoliko je ve dana,
ili da ne pristupi. Shodno naciji kao zajednici razum
ljivo je da se i sama pripadnost zajednici oblikuje u
pravilu i najdublje kroz jednu drugu vrstu zajednice
kroz socijalizaciju u obitelji.
S razlogom Kardelj u predgovoru Povodom drugog
izdanja svoje knjige Razvoj slovenskog nacionalnog
pitanja, nije objelodanio neko predloenu definiciju
nacije, ve je priao njezinoj reinterpretaciji dajui joj
univerzalnije i zato obuhvatnije znaenje. On naime
u predgovoru II. izdanja pod nacijom smatra slijede
e : 'Nacija, kako je danas shvatamo, istorijska je socijalno-ekonomska i kulturno-politika pojava, nastala
u odreenim uslovima drutvene podele rada.6 Ona,
nacija kao socijalna pojava jest zajednica ljudi svjesnih
pripadnosti istoj cjelini, djeluje na svoje lanove da*
5 E. Kardelj, n. dj, str. 36. i 24.
Isto, str. XLII.
15*

227

rade zajedno na produkciji materijalnih dobara (eko


nomska cjelina), da rade na produkciji duhovnih do
bara (kulturna cjelina) i da ive samostalno (politika
zajednica). Kardelj dri da je nacija najprije socijalna
pojava, odnosno zajednica za nastanak i opstanak koje
je bitna uloga zajednike nacionalne svijestiAPogledajmo ovo jo neto razraenije.
Sprega razliitih drutvenih elemenata ili sprega
razliitih oblika zajednitva kao graevnih blokova
stoji u osnovi povijesne izgradnje narodne svijesti.
Kolektivna ili zajednika svijest jest izraz cjeline uz
dignute na razinu identiteta i openitosti sa koncentri
ranom i integriranom svjesnom moi usmjerenom na
punu drutvenu samoizgradnju kojoj je pravac odreen
unutranjim interesima. U tom smislu Kardelj veli da
narod najprije raspolae sam sa sobom, kao to su
to drugim rijeima prije izrazili sociolozi Tnnies ili
Weber, da zajednica tei tome da njezini lanovi ive
zajedno i samostalno. Nacija je ba zbog ove snane
tendencije ka samostalnom ivljenju podloga izgradnji
ekonomskog, kulturnog i politiko-dravnog ivota.
Ona je stoga drutveno-ekonomska i kultumo-politika
cjelina, to Kardelj izraava rijeima da u dananjem
drutvenom okviru nacionalna drava predstavlja najadekvatniji okvir relativno slobodnog razvoja: U stva
ri, sve dok postoji raspodela prema radu kao nuan
osnov i oblik socijalistikih drutveno-ekonomskih od
nosa, nacionalno pitanje imat e i ekonomsku, politi
ku i dravnosnu sadrinu a ne samo kulturnu, etniku
i demokratsku.71
1 E. Kardelj, Nacija i meunarodni odnosi, Bigz, Beograd
t975, str. 104. Kardelj je vie sklon istraivanju uloge koju na
cije imaju u suvremenom svijetu, a u prvom dijelu o slovenskoj
naciji prom atra procese form iranja nacije u naim srednjoevrop
skim krajevima. Tek kasnije je prevladao evropocentristiko gle
danje na form iranje i ulogu nacija u svijetu. Usputno moemo rei
da Kardelj i mnogi nai autori m anje panje posveuju pitanjima
izgradnje ve form iranih nacija. U tom pogledu iznimku ini knjiga
Vladimira Bakaria Drutvene klase, nacija i socijalizam, kolska
knjiga, Zagreb 1976. Bakari prati izgradnju hrvatske nacije una
trag pedesetak godina u jugoslavenskoj zajednici naroda, objanja
vajui put izgradnje kroz razliite povijesne etape, kao proces koji

228

Nakon poetnog formiranja nacionalnog identiteta


i nacionalne svijesti, kojoj predlei povijesno izgrae
na narodna zajednica, nacija poinje vlastitu izgrad
nju u komunikacijskom, kulturnom, politikom i eko
nomskom podruju jaanjem politike moi i vlasti,
poveanjem blagostanja i bogatstva i kulturnim uzdi
zanjem ljudi. Sve to prati postupna demokratizacija
drutvenog ivota. Odluno pitanje je unutranje slo
bode naroda da se u vlastitu interesu u zajednici s
drugima izgrauje ili da ide samostalno prema postav
ljenim ciljevima.
lU Kardelja razlikujemo dva aspekta razvoja nacije,
prvo ono to se klasino naziva formiranjem nacija,
a oznaava povijesno oblikovanje naroda, zajednike
narodne svijesti i narodnog identiteta; i drugo, izgrad
nju drutvenog sustava u okviru formirane narodne
zajednice. U izgradnji nacija ne moe se mimoii drugi
aspekt, ali tek nakon to se ostvari prvi zahtjev. Sto
ljea i stoljea su prola prije negoli se na zapadu
Evrope, nakon pojave graanstva javljaju uvjeti i zbilja
nacionalnih tvorbi. Na istoku Evrope bez sumnje nisu
izostali prirodno-drutveni elementi formiranja nacija
jezine, kulturne i teritorijalne politike zajednice,
ali nepostojanje snane graanske klase bilo je razlo
gom da su se kasnije nego na Zapadu javili drutveni
uvjeti za nastanak nacije. Nacija nije mogla izraziti
svoju bit u feudalnoj drutvenoj konstelacijiTj
U zemljama u razvoju vodee politike i drutvene
grupe intenzivno rade na ekonomskoj izgradnji dru
tva, na jaanju komunikacijskih veza izmeu ratrka
nih provincija, plemena i naroda odnosno na izgradnji
suvremene drave s razvijenom privredom i obrazov
nim sustavom. U nekim od tih zemalja postojali su
drutveni uvjeti da se narodne ili plemenske zajednice
transformiraju, nakon djelovanja ekonomsko politi
kih initelja, u nacionalne zajednice u marksistikom
znaenju. Meutim jedan veliki broj zemalja, koje su
samostalne drave, jednostavno nemaju adekvatnu
vodi k stvaranju takve politike zajednice u Hrvatskoj kojoj samo
upravljanje i jugoslavenska zajednica osiguravaju idejno, kulturno i
materijalno-politiko osamostaljivanje i unutranje sazrijevanje.
229

drutvenu podlogu, nedostaju im komponente i struk


tura cjelovite zajednice, nedostaje klasa koja bi uz
ostale nune drutvene uvjete kroz nekoliko decenija
postupno dovela do formiranja naroda i narodnog iden
titeta u modernom smislu. Znai da je u takvim drav
nim zajednicama proces formiranja nacija daleko kom
pliciraniji i dugotrajniji proces. U tom smislu Kardelj
veli: Zaostali plemenski, feudalni i drugi drutveni
oblici koe taj razvitak, spreavaju unutranje povezi
vanje naroda istog jezika i istog i bliskog kulturnog
podruja, a time i razvitak jedinstvene nacionalne sve
sti.8
injenica da su se zemlje u razvoju i bez vlastite
kapitalistike klase politiki i dravno osamostalile,
da aktivno mobiliziraju stanovnitvo na razliitim po
drujima drutvenog ivota, da podstiu jezik ili jezike
koji su ljudima najblii i koji su tradicionalno sluili
kao komunikacijski medij, sve to dakako ubrzava
oblikovanje narodnih i nacionalnih zajednica. Politiki
i privredni napredak na bazi dravnog kapitalizma i
socijalizma uz bri razvoj obrazovanja i sredstava ma
sovnih komunikacija tvore samo vanjski okvir, vie ili
manje pogodan da se unutar njega kristaliziraju vee
narodne skupine i da ponu stvarati povezanost i odre
eni nacionalni identitet. Dugotrajno djelovanje svih
ovih initelja na dane elemente zajednike svijesti i
elemente onoga to pojedince i grupe ini svjesnim
meusobne pripadnosti, Kardelj naziva historijskim
procesom i nadodaje: (...) jasno je da subjektivni fak
tori mogu u tom pogledu odigrati vrlo veliku ulogu,
pogotovo u izgradnji nacionalne kulture i specifinih
crta nacionalnog karaktera. Ali sve ovo ipak ne moe
ba nita promeniti na injenici da politike ideologije
ne stvaraju naciju.9 Formiranje nacije je dakle dugo
trajniji i tei proces negoli tvorba dravne, privredne
ili obrazovne cjeline, jer u potonjima drutveni sustav
ima podlogu u funkcionalnoj ili klasnoj distribuciji
moi, gdje manjina uz pomo koncentrirane politike *
9 E. Kardelj, R azvoj slovenakog nacionalnog pitanja, n. dj,
str. 36.
Isto, str. 39.

230

moi, ekonomskih resursa osigurava postojanje susta


va. U nacionalnim zajednicama povezanost ne pro
istjee iz nejednakosti uloga i hijerarhije vlasti, ve
iz dugotrajnog povijesnog procesa koji neke zajednike
elemente trajno k svijesti priziva i uz njihovu pomo
ini da se pojedinci osjeaju podjednako pripadnicima
cjeline. Daleko je, dakle, tee uobliiti svijest o meu
sobnoj povezanosti kojoj je pretpostavka jednaka pri
padnost cjelini, negoli povezanost cjelini na temelju
moi, akumuliranog znanja, koncentracije sredstava i
ljudi itd. Oito je da je Kardeljevo poimanje suvreme
nih nacija uvelike primjereno zbilji nacionalnog feno
mena kao i procesima nastanka novih nacija.
Daljnji problem koji je Kardelj u nekim dijelovima
pomno razradio tie se razdoblja formiranja nacija i
razdoblja izgradnje nacionalne drave, privrede i kul
ture na povijesno stvorenoj narodnoj zajednici. Kad je
rije o spomenutim razdobljima u nacionalnom razvo
ju, svakako je potrebno imati pred sobom nejednak
razvoj graanskog drutva i privrednog razvoja u po
jedinim podrujima svijeta, to je utjecalo na to da
nacija ima razliite uloge ne samo u pojedinim raz
dobljima ve i u pojedinim podrujima svijeta.
Kardelj svoju teoriju suprotstavlja Staljinu i pro
sljeuje Lenjinovo inzistiranje na pravu nacija na samo
odreenje do dravnog otcjepljenja, postavkom da
osim klasne podvojenosti drutava, unutranjeg anta
gonizma slojeva i klasa, borba oko novostvorene vri
jednosti, odnosno vika rada postoji i postojat e bor
ba meu plemenima, narodima i nacijama za taj viak
rada. Drugim rijeima dok pojedine funkcionalne,
klasne ili nacionalne grupe prisvajaju viak proizvoda
drugih grupa, klasni i nacionalni problemi e postojati
i izgradnja nacija e biti initelj koji e vie ili manje
spreavati da se viak rada oduzima proizvoaima,
bez obzira da li je rije o klasi, sloju, instituciji ili na
ciji,.
Formiranje i kasnija izgradnja nacija ima u svim
periodima izuzetnu ulogu. Ona razbija barijere lokal
nih zajednica i autarhiju feuda, razbija privrednu ras
cjepkanost, omoguuje slobodno kretanje radne snage
i robe, stvara jedinstveno trite nad kojim graanska
231

klasa ima monopol. Razumljivo je da je bitan uvjet za


proirenje privrednih cjelina bilo u novom stupnju
tehnologije, drutvene podjele rada i openito u novim
proizvodnim snagama i odnosima. Na nacionalnom
planu desilo se da je proirenje trinih cjelina zahtije
valo (...) preoblikovanje usitnjene drutvene svesti
feudalne etnike zajednice, to jest svesti koja je na
stala u nierazvijenim oblicima unutranje drutvene
integracije.10 iri oblici ekonomske trine povezano
sti otvorili su prostor da se razliiti oblici narodnih
zajednica jezine zajednice politiko-ekonomske,
religiozne i teritorijalne zajednice na periferiji dra
va itd, sklope s formiranjem narodne svijesti i na njoj
zahtjeva za samostalnom politikom zajednicom. Inte
gracija nacija znai politiko-ekonomsku integraciju i
u mnogo sluajeva i jezino-kultumu integraciju, to
sve prati integrirana i homogenizirana nacionalna svi
je s t
Openitost jedne zajednice izraava se dakle nacionalnou, njezinu duhovnu pozadinu ini nacional
na svijest i kultura, a materijalnu trina i politika
cjelina. No da nacionalne institucije i organizacije uz
dignute iznad lokalnih zajednica ne bi postale dik
tatorska sila iznad i protiv individuuma i protiv lo
kalnih zajednica lokalna samouprava uz ustavom ga
rantirana prava graanina kao pojedinca slue kao
regulator i kontrola nad osamostaljivanjem i pretje
ranom koncentracijom moi na nacionalnoj razini.
Proces slian ovome vidljiv je izmeu nacionalnih za
jednica i velikog broja internacionalnih organizacija,
koje su i preko kojih su jai narodi do dananjeg dana
na najrazliitije naine oduzimali slabijim narodima
njihovu novostvorenu vrijednost iskoritavajui je kao
radne, materijalne ili energetske resurse.
Netom spomenuta uloga nacija u sklopu meu
narodnih internacionalnih politikih, ekonomskih ili
vojnih organizacija nije samo prisutna u naoj suvre
menosti i ve su prvi oblici formiranja nacija tijekom
graanskih revolucija bili usmjereni protiv internacio
nalnih institucija i organizacija koje su narodima odu
10 Isto, str. 34.

232

zimale mo raspolaganja vlastitim vikom proizvoda,


onemoguavale su im uporabu njihova jezika, razvoja
nacionalne kulture i spreavale politiko osamostalji
vanje. Ne radi se o unitenju internacionalne poveza
nosti, budui da se nacija ne bi ni pojavila kao drutve
na kategorija da graansko drutvo sa svojim inter
nacionalnim i univerzalnim poretkom nije razbilo uni
verzalnost i internacionalnost feudalnog poretka. Na
cija ivi na temelju dostignua koja su internacionalna
a danas univerzalno-svjetska. Nacije ustaju protiv onih
internacionalnih tvorbi koje se kao nadnacionalne tvo
revine uzdiu i nameu slabijim nacijama u korist jaih.
Besmisleno je tvrditi da su sve internacionalne institu
cije i organizacije takvog tipa, no nedvosmisleno je da
svaki imperijalistiki, kolonijalni, neokolonijalni, blo
kovski i tome slian sustav internacionalno poveziva
nje koristi radi osiguranja dominacije najjaih. Formi
ranje i izgradnja nacija suprotstavlja se direktno tak
vim procesima unutar internacionalnog udruivanja
zemalja bilo da se radi o federacijama, konfederacija
ma, ekonomskim ili politikim savezima dijela ili cije
log svijeta.
Formiranje i izgradnja nacija dogaala se u trima
drutvenim porecima koji su po svojoj struktyjri in te t
nacionalni," i gdje se uloga nacija iskazaTa u punoj snazi
nasuprot deformacija internacionalizma ovih poreda
ka. To su poreci feudalnog, graanskog i socijalisti
kog drutva, po sebi je svaki od njih internacionalan
premda su im pretpostavke razliite bilo sa stajalita
proizvodnih snaga bilo sa stajalita proizvodnih i dru
tvenih odnosa izmeu klasa koje odreuju ope in
terese, vrijednosti i sustav drutva.
Srednjovjekovnoj lokalnoj rascjepkanosti feuda,
gradova, provincija i razliitih posjeda bilo je komple
mentarno internacionalno feudalno jedinstvo uteme
ljeno u zajednikoj univerzalnoj rimskoj crkvi, latin
skom i francuskom jeziku, u politiko vojnim imperijama, ili u stvaranju zajednikih drava personalnom
unijom, enidbenim vezama, nasljednim pravom. Feu
dalna aristokracija kao politiko-vojna elita, uz po
drku religiozno-duhovne elite, bila je kozmopolitska,
kojoj se suprotstavlja masa puana, kmetova, slobod
233

nih seljaka i graana zatvorenih u lokalne, gradske ili


seoske zajednice. Pokret graanstva razbio je funda
mente feudalnog poretka, dok je graanska klasa for
miranjem vlastitih nacija razbila univerzalizam i inter
nacionalizam feudalnog srednjovjekovnog drutva,.
Buroazija nije uzela za okvir svoje borbe feudalnu
dravu, ve, kae Kardelj, etniku pripadnost, prije
svega jezik i kulturu. Graanska klasa dugotrajnim
procesom unitavala je privilegije plemstva, meutim
njezin je uspjeh rezultat angairanja treeg stalea koji
je narodnim naelom potisnuo univerzalnost aristo
kratskog feudalizma. Vjersko jedinstvo je pak prote
stantizam uspjeno dokrajio na sjeveru Evrope i time
otvorio put ka stvaranju novih oblika zajednitva koji
su se poklapali sa voljom obinog naroda.
/ Vlast feudalne aristokracije u periodu jaanja gra
anstva unutar vienacionalnih drava, nije bila samo
pod pritiskom mlade kapitalistike klase, ve su po
litiko drutvene relevantne grupe cijelih nacija
ustale protiv dominacije stranih centara. Tako su na
stale nove nacije i drave poput Nizozemske, vicar
ske, Islanda, Norveke, Finske, Poljske, Irske, Portu
gala, Belgije, Maarske, ehoslovake. nacija Junih
Slavena, nacije unutar obiju Amerika itd.^\
Internacionalizam i univerzalnost graanskog dru
tva daleko je jaa i prodornija od kozmopolitizma
feudalne aristokracije jer je ukorijenjena u irim na
rodnim slojevima. Graanski internacionalizam po
stupno prelazi u kolonijalizam, imperijalizam, faizam,
nacizam, neokolonijalizam, blokovsko udruivanje na
cija, nadnacionalne kompanije i razne druge oblike
udruivanja i meuodnosa kojima se novostvorena
vrijednost prelijeva iz slabijih i siromanijih zemalja
u jae i bogatije. Internacionalizmu kapitala suprot
stavili su se nacionalizmi nerazvijenog svijeta arap
ski, afriki, junoameriki, indijski, svrha kojih je bila
ouvanje plodova vlastita rada, politika emancipacija
i izlazak iz zaostalosti, iskorjenjivanje nepismenosti,
gladi, bolesti, kratkog ivotnog vijeka i svih ostalih
neprilika koje su dolazile sa zaostalim privrednim i
kulturnim ivljenjem. U takvom stanju gore spomenuti
narodi nisu dospjeli do takve razine ekonomskog i
234

drutvenog razvoja koja bi stvorila uvjete da se uz


dignu do nacije i do koncentrirane drutvene svijesti
0 meusobnoj povezanosti. Formiranje nacionalne svi
jesti i izgradnja pojedinih naroda i nacija na drutve
nom i privrednom planu ini ih sve sposobnijim u bor
bi protiv oduzimanja dijela nacionalnog dohotka i
protiv ograniavanja nacionalnog suvereniteta. ak
unutar pak veoma razvijenih zemalja kao to je Fran
cuska, Sjedinjene Amerike Drave ili panjolska po
tlaeni narodi nacionalnosti ustaju protiv vojno-politiko-kulturnih centara. Kako graanska demo
kracija nije svojim internacionalizmom uspjela zado
voljiti potrebe tih perifernih naroda, oni se poinju
formirati u nacije, i kao ekonomske i politike cjeline
ele svoje vlastito djelovanje, odluivanje i rezultate
rada podloiti svojim potrebama. Da spomenemo mi
sao Kardelja u ovom kontekstu: Ukratko, danas je
princip nacionalne suverenosti pre svega neophodna
obrambena barikada naroda protiv najrazliitijih po
kuaja nametanja strane ekonomske i politike hege
monije i reakcionarnih politikih sistema.11 Formira
nje nacija i izgradnja nacija nisu zavreni procesi u
svijetu, no s ubrzanjem izgradnje naroito nerazvijenih
1 novih nacija otvara se nova perspektiva u izgradnji
internacionalne zajednice, ne poput blokova ili nad
nacionalnih privrednih konglomerata i kompanija, ve
naelno i zbiljski izjednaenih.
z meunarodnog
udruivanja, meunarodne podjele -raaTluilturno
znanstvene povezanosti, izgradnja nacija u sadanjem
i buduem svijetu potpuno zastaje i biva onemogue
na. Bez internacionalizma i univerzalnog nacije umiru.
Izgradnja modernih nacija nuno ima za pretpostavku
internacionalno povezivanje, ali isto taktr^samu Jzc
11 E. Kardelj, Nacija i meunarodni odnosi, n. dj, str. 134.
O disoluciji starih evropskih nacija moe se nai mnogo ra
dova; primjerice Minorites Nationales en France, Les Temps
Modernes, 324, 325, 326/1973, Paris; Juan Linz, Early State Buil
ding and Late Peripheral Nationalism against State: The Case of
Spain; u zborniku S. N. Eisenstadt, S. Rokkan.. Building States and
Nations, n. dj, II, str. 32 i dalje; Nicos Poulantzas, Les Classes
sociales dans le capitalisme aujourdhui, Editions du Seuil, Paris
1974. itd.

235

gradnju nacija dobrano koi svaki iskrivljeni inter


nacionalizam koji se postupno pretvara u hegemoniju
jaih nacija ili u hegemoniju nadnacionalnih organiza
cija. Isto tako, formiranje nacija i njihova unutranja
progresivna izgradnja koi stvaranje takvih internacio
nalnih organizacija koje se uzdiu kao osamostaljene
nadnacionalne strukture iznad i protiv slabijih naroda
i nacija.
Proleterski internacionalizam temeljna je marksi
stika misao kojom se eli rei da se proleteri i nacio
nalizam ni na kojem mjestu ne mogu nai zajedno.
Socijalistika praksa utemeljena u proleterskom inter
nacionalizmu od svojih prvih dana u meunarodnim i
meunacionalnim organizacijama nije bila liena de
formacija internacionalizma bilo s aspekta hegemonije
najjae nacije, bilo s aspekta stvaranja takvih nad
nacionalnih i meunarodnih organizacija koje su pre
putene samovolji administrativno-vojnih centara od
luivale o rezultatima privreivanja pojedinih naroda,
0 kulturnom i drutvenom razvoju itd. Vidjeli smo da
je na principu proleterskog internacionalizma Staljin
gradio rusku naciju kao centralnu i najjau, ona je, po
njemu, snosila najveu odgovornost i dobila najvea
prava, dok su se ostale nacije i narodi pretvorili u
periferne oblasti. U socijalistikoj praksi oitovali
su se i drugi oblici izroavanja proleterskog internacio
nalizma. Partijska i politika rukovodstva, bilo silom
okolnosti ili iz drugih razloga, pribjegavala su takvom
ustrojstvu federalnih zajednica i meunarodnih orga
nizacija izmeu nacija koje nije uzimalo u obzir speci
finost u privrednom, drutvenom i kulturnom razvo
ju, ve je administriranjem provodilo subjektivizam
1 faktiki narodima znatan dio rezultata njihova rada
prelijevalo u druge krajeve, naprosto im onemoguu
jui izgradnju vlastita drutva shodno njihovim potre
bama. Internacionalizam radnike klase prestaje biti
internacionalizam kada se meunacionalne zajednice i
meunarodne organizacije zasnovane na tom naelu
ponaaju kao nadnacionalne ili a-nacionalne sile iznad
i protiv pojedinih naroda u korist dakako jae ili jaih
nacija. U takvim okolnostima drutvena i idejna iz
gradnja pojedinih ve formiranih naroda ima izvan
236

rednu ulogu, jer pripomae da se klasni princip pro


leterskog internacionalizma realizira na naelu jedna
kosti a ne na osnovi hegemonije, prisile i ideologijskog
monopola tek odreenih nacija.
O posljedicama nastalim stvaranjem nadnacional
nih zajednica i organizacija na klasnom radnikom na
elu govori Kardelj slijedee: Svaki oblik ograniava
nja nacije u tom njenom elementarnom istorijskom in
teresu ne samo da izaziva meunacionalne konflikte,
ve i pojaava otpor radnike klase i zaotrava klasnu
borbu. Prema tome, bitno za oseanje slobode jednog
naroda jest da pored politike i kulturne samostalno
sti raspolae i vikom svog drutvenog rada i slobodno
upravlja celokupnom drutvenom reprodukcijom.12
Ako naciju shvatimo kao ideal ili skup naela koji
svakoj zajednikosti bilo horizontalne ili vertikalne
prirode dosegle stupanj etniciteta, pa logino i svakoj
iz nje nastaloj narodnoj zajednici, pridaje svojstva na
cije kao idealne vrijednosti, tada se tek narod moe
nazvati politikim narodom ili nacijom. Pretpostavka
za to je ustanovljenje zbiljskog graanina kao slobod
ne osobe, to je rezultat razvoja svih aspekata moder
noga drutva a ne samo jednoga, bilo kulturnoga ili
ekonomskoga. Graanin, pak, kao zbiljska egzistenci
ja svoju drutvenu pripadnost i svojstvo svoje nacio
nalnosti uzdie na razinu idealnih vrijednosti nacije
zahtijevajui suverenitet svomu narodu. Stoga je i Kar
delj utvrdio da se nacija iskazuje kao sveukupnost
drutvenih pojava.
Klasno utemeljenje nacionalnog ivota ishodite je
promiljanja koje vodi Kardelja. Slijedom Marxove
ideje da se novo drutvo treba graditi na naelima
mira i rada (Kardelj bi to nazvao i sreom, jer je malo
naroda koji uivaju stvarne plodove mira i rada), novo
drutvo bi trebalo biti ozbiljenje interesa radnike
klase, pa u tom sluaju iz ideje rada proizlazi i oblik
integriranja nacija. Oblik integriranja poznajemo kao
udrueni rad i slobodnu razmjenu rada, kojim se po
tiskuje, ali ne uklanja, posredovanje novca i admini-1
11 E. Kardelj, Nacija i meunarodni odnosi, BIGZ, Beograd
1975, str. 109.

237

stratora kao medija integracija ovjekovih radova.


Oblik integracije novcem i dravnom regulativom ne
moe biti zamijenjen, pa se tako jugoslavensko dru
tvo mora, u svojoj cjelovitosti, boriti za harmoniju
ova tri faktora integriranja ljudi: rada, novca i pravne
prinude.
Ako je ovjek kova svoje sree, to on po svojoj
prirodi, postaje radom. Radom ovjek ispunjava svoju
osnovnu potrebu da se razvija, kultivira, usavrava;
usavravajui sebe usavrava radom i svoju drutve
nost do najvie mogue razine ovjenosti. Da bi ov
jek mogao slobodno djelovati i raditi u tomu pravcu
potreban je mir. Rat i borba su prepreke koje rue
pretpostavke za radnu aktivnost, mir je za to neizo
stavan.
Osim potivanja meunarodnog prava, savezi meu
nacijama i dravama su snaniji oblici zatite mira, a
zatitom mira osiguravaju trajnost radnim procesima,
trajnost razvoju i svekolikom drutvenom usavrava
nju. Nacije su u Jugoslaviji dogovorno odabrale fede
rativan savez ve za vrijeme narodnooslobodilakog
rata (29. XI. 1943), a na to su se pripremale, moemo
slobodno rei, gotovo stotinu godina, od i prije stva
ranja ideje jugoslavenstva. Kardelj je kao teoretiar
samoupravljanja i meunacionalnih odnosa, federativ
no naelo tako formulirao da je iz njega rezultirala
faktika Jugoslavija kao savezna drava i kao drav
na. zajednica dobrovoljno ujedinjenih naroda i soci
jalistika samoupravna demokratska zajednica radnih
ljudi i graana i ravnopravnih naroda i narodnosti.
Ove ustavne odredbe, dakako, samo usklauju slobodu
i prava graanina, dakle njegov suverenitet kao osobe
ali i suverenitet njegove nacionalne zajednice ustanov
ljujui princip zajednice kao temelj povezivanja graa
na pojedinaca i kao temelj povezivanja nacija kao
jedinstvenih i nedjeljivih cjelina u saveznu dravu.
Ideju zajednice kao ostvarenje naela mira i rada pro
vodi radnika klasa zato to graansko klasno drutvo
sve integracije temelji na principima ekonomske moi
(kapital odnos) ili pravne moi (drava).
Ustavna odredba da je ujedinjenje naroda Jugosla
vije u smislu suverenih nacija dobrovoljno, dakle slo
238

bodnom odlukom pretpostavlja da ujedinjenje i dalje


osigurava slobodu, jer kakva bi to bila slobodna od
luka subjekta kojom on ponitava i gubi svoju slobodu
kao svoju bitnu odrednicu. Jedinstvo ima funkciju
osiguranja mira i slobodnog razvoja, dakako i udru
ivanja svih vrsta u tu svrhu. Konzekventno ideja jugo
slavenstva pokriva sve aspekte i funkcije jedinstva i
dobrovoljnog udruivanja u dravnu zajednicu fe
derativnu dravu. To bi bile internacionalne funkcije
jugoslavenstva u Marxovu smislu internacionalnih
funkcija iz Kritike Gothskoga programa.
Sav drutveni ivot pripada naciji osim onoga slo
bodno objedinjenoga. Ta je injenica stvorila pitanje
odnosa nacionalne i jugoslavenske svijesti, nacionalne
i jugoslavenske pripadnosti i patriotizma itd. Kardelj
rado analizira tri oblika nacionalne svijesti koji, svaki
sa svoga stanovita, promatraju ideju jugoslavenstva
i otuda izvode politike stavove o organizaciji jugosla
venske dravne zajednice. Identifikaciju ova tri tipa
svijesti moemo uoiti iz slijedeeg citata: Ujedno
moramo budno bdeti nad takvim revolucionarno de
mokratskim tekovinama nae revolucije kao to su
ravnopravnost naroda Jugoslavije i federativno uree
nje njihovih meusobnih odnosa, koje im obezbeuje
samoopredeljenje i svestrani kulturni i ekonomski raz
vitak. U tome je osnova jedinstva naroda Jugoslavije
i izvor zdrave socijalistike jugoslovenske svesti. A
svako uskonacionalistiko i birokratsko-centralistiko,
odnosno iliristiko tretiranje jugoslovenstva mora se
negativno odraziti na proces zbliavanja naroda Jugo
slavije i na razvitak socijalistikih odnosa u Jugosla
viji.13
Prema Kardeljevu miljenju stvaranje nacionalnih
sukoba iz ozbiljenja ova tri oblika nacionalistike svi
jesti, prijei stvaranje mira neophodnog za razvoj so
cijalistikih odnosa (rad) i prijei zbliavanje nacija.
A ideja bratstva i ideja zbliavanja moe biti u Jugo
slaviji, u kojoj postoje snane i moderne nacije, jedini
,s E. Kardelj, Razvoj slovenaikog nacionalnog pitanja, n. dj,
str. XLVIII.

239

temelj jedinstva. Pozicija uskonacionalistike svijesti


u jednoj zajednici znai ustolienje egoizma i vlastita
interesa kao jedinog kriterija meunacionalnih odnosa
ime se ideja zajednice ponitava. Etatistiki oblik na
cionalizma izvire iz birokratsko centralistike struk
ture drave, koji ujednaavanjem na bazi prinude na
stoji ukloniti nacionalni pluralitet i proglasiti jugosla
venstvo nacijom. Etatizirana drava stoji u svojim in
teresima protiv pojedinca graanina i dakako protiv
same nacije, ukoliko se radi i o jednonacionalnoj dra
vi. Vidjeli smo iz homologne strukture pojedinca gra
anina i nacije kao jedinstvene zajednice graana, da
su oni suprotstavljeni dravi a. poglavito, etatistiki
ureenoj dravi. Etatistika drava, naime, oduzima
slobodu graanima i samoj naciji puku, radnicima,
javnosti, intelektualcima, institucijama, udruenom ra
du itd. Naciju ine vema ove potonje strukture, iji
ivot drava treba tititi pravnim poretkom, a ne odu
zimati im slobodu raspolaganja i upravljanja samima
sobom. Etatizam je stoga najsnaniji protivnik, koji
se u modernom drutvu javlja kao protivnik ideala
koje u sebi nosi nacija. Etatizam u vienacionalnoj za
jednici ujednaavanjem i homogenizacijom oduzima
ivot nacijama, slino kao to u jednonacionalnoj dra
vi etatizam oduzima ivot svojoj naciji.
Zbliiti narode u zajednicu ne moe ni tree sta
novite koje Kardelj naziva iliristikim jugoslaven
stvom, jer ono pretpostavlja da e se sadraj jugosla
venstva poveavati na raun vitalnih ekonomijskih,
politikih, kulturnih itd. svojstava posebnih nacija.
Takvo jugoslavenstvo postaje anacionalno u svome
stanovitu stoga to hoe probleme jugoslavenske za
jednice vidjeti naprosto izvan pripadnosti pojedinim
narodima i narodnostima. Na toj se svijesti anacional
nog tipa hoe provoditi onaj proces centralizacije, koji
Marx naziva aneksijom, a u kojemu otuena dru
tvena mo hoe biti tako nadmona da moe lomiti
individualno jedinstvo nacija lomei ih u segmente i
privlaei sebi odgovarajue posebne dijelove, ostali
ma ostavlja zanemarivi stupanj drutvene moi. Iliristika ili anacionalna varijanta jugoslavenstva nalik
je na kategoriju sovjetskog naroda.
240

Kardelj je svoj sud o potonjem obliku svijesti iz


rekao 1964. godine: (...) umjesto da se otvoreno i
jasno kae da je takva teorija u sutini velikodravna,
nacionalistika, nerealna i duboko tetna i reakcionar
na, i da bi se njenom afirmacijom u naem drutvenom
ivotu ponovo otvorilo nacionalno pitanje u Jugosla
viji i izazvao sukob izmeu naroda Jugoslavije ovoj
teoriji se posredno priznaje pravo graanstva, prikazu
jui je kao ipak progresivnu, makar da je preuranjena.
A u stvari ta je teorija ve u vreme stare Jugoslavije
odigrala veoma reakcionarnu i ruilaku ulogu, a mogla
bi imati pogotovo slinu ulogu danas.1'1
Ideja zbliavanja i bratstva i na njoj graena, ili
bolje reeno, i u njoj ve ugraena kao njen imanentni
sadraj, kriterij je za odnos svake nacionalne i svijesti
jugoslavenstva. To je u osnovnim crtama ozbiljenje
ideje zajednice u naim uvjetima kao odnosa posebnih
nacionalnih cjelina i njihova jedinstva.
Zajednica je najvii oblik ovjekove, pa prema
tome i drutvene povezanosti, znatno vii od interesne
i politike, jer se temelji na pripadnosti osobe osobi,
subjekta subjektu, nacije naciji radi nje same, bezinteresno i bez egoizma. Ta meusobna pripadnost
pretpostavlja postojanje istoga u svima i na njemu
ve postojanja jedinstva, stoga ono ope kao jedinstvo
i ono posebno kao nacionalno ive zajedno. U federali
zmu koji je graen na tome naelu, za razliku od
federalizma utemeljenog u kompromisu interesa (ame
riki federalizam) ili politikoj dominaciji centra (so
vjetski federalizam), ono posebno i ope opstoje uza
jamno i neodvojivo, pa je iskljuenje opega ili isklju
enje posebnoga ruenje principa zajednice. Logino
je da se ruenjem toga naela mora uspostaviti interes
na (mo ekonomske prirode) ili politika dominacija
kao initelj integracije: to znai da se ustanovljuje
princip bit u s tobom dok mi je u interesu, ili po
litiki dok moram. Podruje je zajednice podruje
vrijednosti i stoga je njezin opstanak osiguran i u
krizama materijalne i svake druge interesne ili poli
tike provenijencije.14
14 E. Kardelj, Nacija i meunarodni odnosi, n. dj, str. 71.

241

Pojam federalne drave kao zajednice ne dozvolja


va odvajanje pripadnosti nacionalnim i kulturnim po
sebnostima od pripadnosti federativnoj zajednici kao
cjelini. Odvajanje bi razorilo princip zajednice, jer bi
jedna anacionalna dravna opost sebe postavila kao
nadreeni dio nad federalnim jedinicama. Tu misao
Kardelj izrie na slijedei nain: Ova svijest o za
jednikom interesu ve se odrazila i sve jae se odra
ava u optoj drutvenoj i kulturnoj svesti naroda
Jugoslavije. Na toj osnovi razvija se socijalistika jugoslovenska svest, koja nije nikakva suprotnost demo
kratske nacionalne svesti, nego je njena nuna inter
nacionalistika dopuna (op. Z. L.) u uslovima socijali
stike zajednice naroda.15
Kardelj upotrebljava rije dopuna dakle jugosla
venstvo je internacionalna dopuna nacionalne svijesti,
jedan oblik koji upotpunjuje, koji se nadograuje i
koji ivi simbiotski sa svakom posebnom nacionalnom
svijeu. Johannes Althusius, nizozemski mislilac, pi
sao je 1603. godine u knjizi Politica methodice digesta,
da je bit federalizma zajedno ivjeti, pa je federalizam
definirao rijeima: consotiatio symbiotica universalis
(univerzalna simbiotska zajednica) u kojoj moraju iv
jeti zajedno (simbiotski) ono ope i jedinstveno i ono
posebno i nacionalno.
Kardelj smatra da odvajanje nacionalnog od inter
nacionalnog, rascjep jednog prirodno povezanog sim
biotskog sustava, mora dovesti do suprotnosti jedne
i druge razine, jedne svijesti nasuprot drugoj svijesti,
jedne snage nasuprot drugoj, jednog dijela populacije
nasuprot drugome. Drugim rijeima, Kardelj je htio
rei da odvajanje iz same posebnosti svakog naroda
i narodnosti ponaosob, jugoslavenstva kao jedne beznacionalne drutvene svijesti, unosi sa suprotnou
sukob i borbu, jedan nepotrebni rascjep, koji sistemu
postupno razara djelotvornost i legitimitet.

15 E. Kardelj, Razvoj slovenakog nacionalnog pitanja, n. dj,


str. XLVI.

242

N acionalna ideja u zemljama u razvoju


Mnogi marksisti ne samo da su nastavili na Lenjinovoj interpretaciji nacija ve su tu teoriju pojmovno
dotjerali i prilagodili zbilji meunacionalnih i meu
narodnih odnosa u svijetu. Naelo samoodreenja na
cija, koje je Lenjin na poetku izrazio u apstraktno
negativnom odreenju, pod ime se podrazumijeva
iskljuivanje nejednakosti izmeu naroda i nacija
ostvarivanjem socijalistike prakse, kasnije je aktivno
formulirao kroz izgradnju nacionalne drave, nacio
nalne ekonomije itd. Apstraktno odreenje prava na
cija na samoodreenje u uvjetima politike i privredne
nejednakosti i hegemonije nuno trai aktivnu borbu
za nacionalnu ravnopravnost. Ova aktivnost dobiva
svoju konkretizaciju u izgradnji nacija, ondje gdje su
slabe, kroz daljnju politiku, privrednu i kulturnu iz
gradnju.
Tako nacija prestaje biti okvir zatvaranja pojedi
nih drutava u sebe, sredstvo iskljuivanja meuutjecaja naroda shodno svjetskom procesu koji ide za pre
vladavanjem graanskog drutva. Klasni interes pro
letarijata je strukturno internacionalan univerzalan
i nacionalan; klasni interes proletarijata je takoer u
ozbiljenju internacionalizma u svim drutvima i svim
narodima a da se u ime dogmatizirane openitosti uni
verzalnog i internacionalnog ne pretvori u natklasnu
i nadnacionalnu osamostaljenu silu i tvorevinu iznad
naroda i radnike klase, iznad pojedinih drutava i
njihova napretka. Dakako da nadnacionalne drutve
ne strukture nisu sile iznad jakih i velikih nacija i dra
va ve iznad slabih i malih koje vlastitom izgradnjom
same ne mogu osigurati praenje svjetskih razvojnih
procesa.
Nastavljanjem istraivanja funkcioniranja imperi
jalizma i funkcioniranja nadnacionalnih birokratsko-dravnih organizacija suvremeni marksisti su produ
bili analizu klasika marksizma o deformacijama inter
nacionalizma, internacionalizacije kapitala, odnosno
birokratskih organizacija. Zajedniko u njihovim za
kljucima je miljenje da se tumaenje odnosa izmeu
razvijenih zemalja, kapitalistikih i drugih metropola
243

i nadnacionalnih kompanija naspram zemalja i nacija


u razvoju moe adekvatno objasniti relacijom centar
periferija. Lenjin je, primjerice, u svojoj poznatoj
knjizi Imperijalizam kao najvii stadij kapitalizma,
potonji odnos centralnih kapitalistikih nacija i ne
razvijenog svijeta smatrao parazitskim odnosom u ko
jem nekoliko dravnom organizacijom osiguranih mo
nopola, eksploatira itavu zemlju, naroito preko
oceanske zemlje i kolonije, koje u njegovo vrijeme
nemaju ni osnovne politike i na njoj utemeljene drav
ne samostalnosti.
Da se odnos izmeu vladajuih i nevladajuih na
roda, izmeu imperijalistikih i drugih metropola i
ostalog 'perifernog' svijeta izmijenio, na to su ukazali
mnogi istraivai, no veina se slae da su nacionalno
buenje i nacionalni pokret bili kljuni initelji koji
su, najprije, na politiko-dravnom planu razbili stari
kolonijalni odnos centra i periferije, da bi za naih
dana izgradnjom vlastitih nacija u kulturnom, narod
nosnom i drutvenom odreenju, usmjerili svoju akci
ju na izmjenu meunarodnih ekonomskih odnosa.16
Podloga nacionalnim pokretima su narodni identiteti
ukorijenjeni na drutvenom gradivu moderniziranog
tradicionalnog ivota suprotstavljenog ivotu bijelih
doseljenika i kolonijalnih upravljaa. Odnos centar
periferija, kao to smo ve vidjeli u djelima klasika
marksizma, moe biti razliito oblikovan zavisno o
temeljnom drutvenom odnosu koji dominira centrom
i koji dominira periferijom. U suvremenom svijetu
1# Vidi, primjerice: Celso Furtado, Dependence externe et
la theorie economique, Lhome et la societe, NO 22, Paris 1971,
str. 53: Arghiri Em m anuel, Le colonialisme des poor whites
et le m yth de Vimperialisme dinvestissement, Lhomme et la so
ciete, n. dj, str. 68; vidi u istom broju ostale polemike priloge;
Samir Amin, La bourgeosie d affaires senegalaise, Lhomme et
la societe, No 12, Paris 1969, str. 29; Ivan Kuvai, Znanost, ideo
logija i druitvo, 2/1976, Kulturni radnik, Zagreb; Nicos Poulantzas, Les classes sociales dans le capitalisme aujourdhui, Editions
du Souil, Paris 1974; N ajdan Pai, Nacionalno pitanje u suvreme
noj epohi, Radnika tampa, Beograd 1973; Veljko Vlahovi,
Svijet i stvarni ivot, Svjetlost, Sarajevo 1975; Umberto Cerroni,
Nacionalno, internacionalno, univerzalno, Praxis* 4/1968; Mao Ce
Tung, Kineska revolucija, Vuk Karadi, Beograd 1968.

244

gdje sve vie jaa dravni karakter razvijenog kapita


lizma i socijalizma i dravni karakter privrednog i
drutvenog razvoja zemalja u razvoju, odnos izmeu
centra odnosno vladajuih industrijskih zemalja i
periferije zemalja u razvoju, dobiva sve izrazitiji
dravni i nacionalni odnos i suprotstavljenost. Prema
miljenju mnogih suvremenih istraivaa, nacionalna
buroazija nerazvijenih drava nema anse da iskoi
iz satelitskog poloaja naspram buroaziji onih zema
lja koje dre kljune poloaje na internacionalnom
tritu. Na primjeru senegalske ovisnosti o francu
skom kapitalu Samir Amin govori: Istraivanje senegalskog sluaja ukazuje na to da internacionalno tri
te postavlja ogranienja razvoju cijele zemlje. Ne
postoji autonomna buroazija oko koje bi se organizi
rao i koncentrirao nacionalni kapitalizam; radi se o
perifernoj buroaziji, kao to ekonomija ostaje peri
ferna u svojoj cjelini, to znai da je oblikovana za
potrebe internacionalnog trita, orijentirana u svojoj
strukturi dominacijom razvijenih kapitalistikih cen
tara, i da je svedena na funkciju promjenjivog dodat
ka, prosperitet koje kao i njezina stagnacija ne ovisi
nikada o njoj samoj.17
Rjeenja se trae na razliitim stranama, veinom
se pokuava spojiti socijalizam ili politiki pluralizam
razvijenih zemalja sa specifinim narodnim potrebama.
Kljunu ulogu gotovo svi vide u jaanju akumulacije
i koncentracije sredstava i drutvene moi drave koja
bi bila vodea snaga u realizaciji ciljeva koji proizlaze
iz suvremenih potreba jedne nacije ili jedne zemlje.
Vie ili manje, narod kao natklasna cjelina stoji u po
zadini kao nosilac moi i podrke za izvoenje akcija
neophodnih radi osloboenja od neravnopravnog po
loaja zemlje u politikom ili u ekonomskom pogledu,
to se vie pojedinaca ukljuuje u puni nacionalni
ivot, to je unutranja izgradnja nacije sigurnija, ime
se podsijecaju korijeni zavisnosti o drugim zemljama.
Znanstvenici marksistike orijentacije unekoliko su
posvetili panju konstituiranju nacija i njihovoj dru
17 Samir Amin, La bourgeoisie daffaires senegalaise, Lhomme et la society No 12/1969, Paris, str. 29.
245

tvenoj izgradnji, ali to tek povremeno i nesistematski.


Svakako da u tom pogledu prednjae autori iz Sovjet
skog Saveza, za njima slijede francuski, talijanski i,
tek unekoliko, marksisti zemalja u razvoju. Kod sov
jetskih autora ishodite u definiranju nacije i analize
historijskih procesa koji vode konstituciji nacije, na
slanjaju se na Staljinovu definiciju i teoriju nastanka
i izgradnje nacije. Mi smo utvrdili da u naelu razliiti
oblici zajednice, odnosno razliito gradivo moe biti
podloga konstituiranju nacija, to su jezine, religiozne,
teritorijalne, etnike, politike ili ekonomske zajedni
ce, shodno tome uvijek je u podlozi nacije narod ali
nikako odreen samo kroz zajedniko podrijetlo, za
jednike pretke, ve i narod u politikom, kulturnom
ili nekom drugom odreenju. Ima dovoljno primjera
za potvrdu teze da je neutemeljeno tvrditi kako po
stoji direktan drutveni razvoj od plemena, naroda
kao etnike zajednice direktno do nacije. U suvreme
nim uvjetima ak i sklop plemenskih zajednica direkt
no prerasta u moderne nacije, pa tako te zajednice iz
predfeudalnog drutva preskau stupnjeve razvoja
evropskog drutva i odmah ulaze u izgradnju moder
nog politikog i privredno-obrazovno-kulturnog dru
tvenog sustava. Isto tako vie narodnih zajednica s
istim ili razliitim jezicima i kulturama, politikom i
drutvenom tradicijom, povijesnim djelovanjem razli
itih okolnosti prerastaju u jedinstvenu naciju, koju
raspoznajemo po stvorenoj svijesti o nacionalnoj pri
padnosti.
Sovjetski autori otro razlikuju graanske i socija
listike nacije, kao to razlikuju dva naina proizvod
nje, dva tipa drutvenih odnosa ili dvije drutvene
epohe koje postoje u suvremenom svijetu. Na istom
teorijskom pristupu ovom shvaanju o dvama tipovi
ma nacija ovisno o drutvenom poretku, isti autori
grade poznatu shemu da proces formiranja nacija tee
od plemenskih zajednica, preko narodnosti (etnike
zajednice), koja bi bila jedino prirodno gradivo na
kojem se moe nacija oformiti.18
18 U velikoj polemici na stranicama asopisa Presence africaine (1957) i Marxism Today (1959), direktor sovjetskog Institu-

246

Francuski marksist Jean Chesneaux dri da dogma


tizam sovjetskih autora o izgradnji nacija ima tri iz
vorita i u tom smislu veli: Pri teorijskoj elaboraciji
nacije, oito je da su napori marksista pod tetnim
utjecajem povijesnog evropskog iskustva, da su svoje
shvaanje nacije ukrutili na razdoblje kapitalizma u
usponu i pobjede socijalizma u starom ruskom car
stvu.19 Shodno tome postoji u sovjetskih shvaanja
izraziti evropocentrizam koji Chesneaux odreuje kao
specifinost drutvenog i nacionalnog ivota istone
Evrope, zakanjelo formiranje nacija nosilac ega je
bila graanska klasa u usponu u carskoj Rusiji i kasni
je shvaanje da se pobjedom socijalizma u Sovjetskom
Savezu mijenjaju svi elementi drutva u svojoj struk
turi. Tako se stvara socijalistika kultura, drava,
znanost, nacija itd, razliite u bitnom od slinih u gra
anskom drutvu. Budui da postoje dva naina pro
izvodnje formiranja nacija u nerazvijenim zemljama,
sovjetski autori, tvrdi Chesneaux, interpretiraju ih kao
varijante buroaskih nacija odnosno varijante evrop
skih nacija ili kao prednacionalne zajednice. Da bi
postale nacije plemenske zajednice u nerazvijenim
zemljama, dugim povijesnim procesima trebaju stii
ta afrikih naroda i lan Akademije znanosti Potekhin pisao je da
je kljuni pokazatelj nastanka nacije formiranje kapitalistikog
trita. Prema tome, za sada se, po istom autoru, moe govoriti
da u Africi postoji prijelaz plemenskih zajednica u narode poput
egipatskog, tuniskog, aanti ili zulu naroda. Prema Potehkinu,
tek kada se u punom smislu bude mogla Staljinova definicija na
cije primijeniti na narode u razvoju, moe se o njima govoriti
kao o nacijama. (Vidi opirnije: J. Chesneaux, La Pensee, Paris,
119/1965, str. 74. i 75). Chesneaux i drugi suvremeni marksisti dre
da je kod sovjetskih autora vie ili manje prisutno poimanje nacije
i njezine uloge u svijetu kakvo je u globalnim crtama naznaio
Staljin, i kako se tretira nacionalno pitanje u sovjetskoj praksi.
Slino miljenje dijeli i Stipe uvar, premda uz primjedbu da se
kod sovjetskih autora, ipak, nacija razmatra svestranije i slobod
nije: Ne postoji vie uniformnost u teoretskom objanjavanju
nacije, ali jo nije uinjen prodor prema definicijama koje bi hit
nije odstupale od Staljinove, premda je malo koji autor danas
zadovoljan tom definicijom. (S. uvar, Nacionalno i nacionalisti
ko, n. dj, str. 19)
,# J. Chesneaux, Le processus de formation des nations en
Afrique et en Asie, La Pensee, Paris, 11/1965, str. 73.

247

do one toke u kojoj se narodna zajednica poklapa sa


jezinom, teritorijalnom, kulturnom i ekonomskom.
Nosilac formiranja nacija moe biti dakako ili buroa
zija ili proletarijat, meutim u veini zemalja u raz
voju nedostaje domaa buroazija i radnika klasa.
Politike grupe, inteligencija i seljatvo ostaju drutve
ni nosioci formiranja nacija, to se ne uklapa u dog
matsku formulu o nastanku nacija koju je razradio
Staljin.
U zemljama u razvoju formiranje nacije zapoinju
razliite grupe, koje su natklasnog karaktera, jer sav
svoj specifini poloaj, u pravilu, podreuju nacional
nom osloboenju. Formiranje nacija i daljnja izgradnja
nacija, prema dogmatskim shvaanjima, potpuno je
podvrgnuta interesima kapitalistikih zemalja, ili so
cijalistikih zemalja, interesima dvaju lagera ili dvijema svjetskim epohama. Meutim, nije svjetsko histo
rijski proces usmjeren na izgradnju pojedinih drutava
i naroda, na njihovo internacionalno povezivanje na
bazi jednakosti, ve je kljuno svjetsko pitanje klas
na ideologijska borba, borba dvaju lagera, dvaju dru
tvenih sustava, borba imperijalizma sa proleterskim
internacionalizmom. Nacije su, prema spomenutim
autorima, sa stajalita klasne borbe dvaju drutvenih
sustava i sa stajalita njihovih nosilaca, stvar prolosti,
one su i u kapitalizmu monopolskog tipa i u socijaliz
mu suvremenog tipa podvrgnute internacionalnoj or
ganiziranoj borbi jednog drutva protiv drugog, ra
zumljivo pod vodstvom najjaih nacija. Da se osigura
drutvena podloga socijalistikom internacionalizmu
osim jedinstva radnike klase na povijesnim interesi
ma, ideologijsko-politiko dravno jedinstvo samog
Sovjetskog Saveza pretpostavlja, ne izgradnju pojedi
nih nacija, ve izgradnju nove nacionalne zajednice,
nove narodne forme adekvatne univerzalnim inter
nacionalistikim sadrajima socijalizma. Internaciona
lizam koji sadrajno daje osmiljenje sovjetske politi
ke, ekonomike, kulture ili obrazovanja trai svoju
komplementarnu osnovu i u internacionalnoj narod
nosnoj formi odnosno zajednici. Sovjetski autori o
tome govore na slijedei nain: Jedna od najveih
tekovina socijalizma jeste ostvarenje lenjinske nacio
248

nalne politike (...). Partijska i dravna politika, koja


je usmjerena na svestrani razvoj privrede i kulture
svake nacionalne republike, na zbliavanju nacija i
narodnosti, odigrala je bitnu ulogu u formiranju nove
istorijske zajednice sovjetskog naroda.20
Izgradnja nacija gubi na svojoj vanosti kae na
primjer sovjetski autor V. F. Kotok, barem za Sovjet
ski Savez, jer je postignuta zadovoljavajua, a uskoro
i potpuna industrijalizacija, urbanizacija perifernih
podruja, s ime je ojaala internacionalna kultura.
Umjesto izgradnje nacija u socijalizmu i nastupajuem
novom razdoblju komunizma sovjetski graani izgra
uju internacionalnu zajednicu, to se poklapa sa iz
gradnjom komunizma.21
Velika veina marksistikih autora izvan Sovjet
skog Saveza zapoinju ispitivanje to je i kako se for
mira, iz kojih elemenata i pod kojim uvjetima nastaju
nacije s odredbom nacije koju je dao Staljin. Bez sum
nje, kod veine od njih moe se nai izvjesna vea ili
manja kritika distanca pokuajima da se Staljinovo
teorijsko ishodite osuvremeni i prilagodi formiranju
novih nacija Afrike i Azije. U tom pogledu svakako
se istie ve spominjani francuski marksist Jean Chesneaux. Za njega je neosporno da su narodi i plemena
Afrike i Azije, bez obzira na stupanj razvoja, bez ob
zira dokle su stigli na putu do moderne nacije, po
kazali da je pravo svih ljudi bez obzira na oblik za
jednice, da raspolau sami sobom i da imaju pravo da
vode borbu za vlastito osloboenje. Narodi i plemena
u razvoju zahtijevaju i bore se za samostalnu i slobod
nu izgradnju vlastite zajednice, koja ne bi bila podre
ena nekom stranom zavojevau ili kolonijalnoj vlasti.
Plemenske i narodne zajednice ne moraju doi do svi
jesti o naciji da bi se tek onda u njima razbudila elja
za nezavisnou.
* Nikolaj Kristosturjan, X X IV kongres KPSSS i perspektive
izgradnje komunizma u SSSR-u, Novosti, Moskva 1971, str. 60.
M V. F. Kotok; Distinctive Feature of the Development of Na
tions and National Statehood within the U. S. S. R, u knjizi: S. Ei
senstadt, S. Rokkan (ed), n. dj, Vol. I, str. 32.

249

Da bi jedna narodna ili vie plemenskih zajednica


dole do stupnja nacije moraju biti ispunjeni uvjeti od
kojih su kljuni politiko ureenje, osloboenje od
plemensko feudalnog utemeljenja (politika demokra
cija), razvoj trita, industrije i trgovine (ekonomska
demokracija), ostvarenje narodnog naela tj. narodnog
kulturnog ivota irenjem komunikacija i masovnih
medija (kulturna demokratizacija), izgradnjom pro
metnog sustava povezujui urbana sredita sa seoskom
periferijom. Nabrojeni initelji su vie ili manje spon
tano i dugotrajno djelovali na stvaranje narodnih za
jednica u Evropi, koje su se u periodu pobjede graan
skih revolucija, predvoene graanskom klasom i tan
kim slojem inteligencije, transformirale u nacije. Dugo
trajno povijesno djelovanje kulturnih, ekonomskih i
politikih elemenata doprinijelo je da su se formirali
graevni blokovi naroda a potom i same narodne
zajednice. Treba primijetiti da se do prvih graanskih
revolucija, skoro do 19. stoljea nisu angairali sub
jektivni intelektualni i politiki faktori u veoj mjeri
na formiranju ovih zajednica.
Rekli smo da znatan broj marksista u svijetu, tako
i Jean Chesneaux, dre da je Staljinova interpretacija
formiranja nacija u razdoblju kapitalizma u usponu
bitno marksistika i da se moe s lakoom primijeniti
na kapitalistiki svijet Evrope. Spomenuti francuski
autor smatra da treba uvaiti Staljinovo miljenje o
etirima konstitutivnim elementima nacije.- jeziku, te
ritoriju, ekonomskoj povezanosti i kulturno-psihikoj
zajednici, ali sam proces nastajanja nacija dogaa se
u drugim uvjetima i na drugaijem drutvenom gradi
vu, negoli se to zbilo u zapadnom graanskom svijetu.
Bitna je razlika u tome to su daleko vie na djelu sub
jektivni initelji koncentrirani u dravi. Vode po
jedinih zemalja, politike stranke i dravni aparat uz
podrku srednjih slojeva, naroito inteligencije, ne
posredno djeluju u pravcu jezinog, kulturnog i vri
jednosnog objedinjavanja pojedinih zemalja ne bi li
na taj nain stvorili svijest o meusobnoj povezano
sti i pripadnosti, koja bi se naslanjala na politiku za
jednicu kao cjelinu. Drugim rijeima, u pravilu, svrha
250

im je da politiku zajednicu pretvore i u nacionalnu


zajednicu.
Tako se proces izgradnje nacije u velikom broju
zemalja, izuzetak su nacije poput Kine, Perzije, Etio
pije, Turske, Maroka, Egipta, Vijetnama itd, uputio
oprenim stazama od onih u Evropi. U zemljama u
razvoju koje su skokovito dole od predfeudalnog dru
tva u kapitalistiko, odnosno u drutvo dravnog ko
lektivizma, nosioci drutvene moi, politike stranke,
administracija i vojska s drugim slojevima, ukoliko
postoje, imaju kljunu ulogu aktera tvorbe one po
vijesne zajednice koju znamo kao naciju; drava, ini
se, stvara naciju.22 Dok je graanska klasa bila klju
ni drutveni nosilac proizvodnih snaga odreenog pe
rioda u kojem su narodne zajednice transformirane u
nacije, u zemljama u razvoju drava je drutveno orga
nizirani nosilac drutvenog razvoja, pa prema tome
vri proizvodnu funkciju kakovu je vrila graanska
klasa u zapadnom svijetu. Drava akumulira sredstva,
osigurava trite, razbija lokalne zajednice, podstie
horizontalnu i vertikalnu mobilnost, ona potrebuje za
svoje utemeljenje zajednicu ljudi koji e se s tom za
jednicom nacionalno identificirati. Prema tome, po
litika zajednica je ne samo organizacija moi, vlasti
i sile, ve je i proizvoaka cjelina koja nastoji stvoriti
naciju bez obzira na to da li su stvorene zajednike
kulturne crte ili zajedniki jezik. Subjektivni drutveni
initelji imaju izvanrednu ulogu, ne samo u moderni
zaciji drave, ekonomskog, obrazovnog i drugih su
stava, ve i u formiranju zajednice koja je, po defini
ciji, rezultat demokracije koja oslobaa u izraavanju
onu pripadnost pojedinaca zajednici, vlastitost koje je
samonikla i trajna.
Uspjeh ovih aktera je razliit, to zavisi u prvom
redu o tome na kakvom drutvenom gradivu oni te
melje svoju akciju, odnosno da li postoji izgraena
svijest o zajednitvu, to bi posluilo za daljnju iz
gradnju nacije. Razliite okolnosti uvjetuju nastanak
nacija u Kini, Vijetnamu, Egiptu, Iranu i zemalja kao
to su Meksiko, Nigerija, Indija ili Burma i Tanzanija.
- J. Chesneaux, n. dj, str. 84.

251

Akcija na oblikovanju nacije koja bi se poklopila


sa politikom zajednicom, koju iniciraju politiki voe
i dravna administracija pojedinih zemalja u razvoju,
esto nije usklaena s injenicom formiranih narodnih
zajednica koje ive unutar postojee dravne zajedni
ce. Nerijetko su pojave unutranjeg kolonijalizma i
imperijalizma u zemljama u razvoju to je izvorite
nasilne nacionalne integracije, koja se provodi bez
obzira na otru borbu zemlje protiv svjetskih imperi
jalistikih centara.23 U sklopu takvih okolnosti peri
ferne zajednice koje bi trebale postati dio nove naci
je, uslijed nacionalizacije imperijalizma odnosno
provedbe vanjskog imperijalizma na unutranji plan,
naroito prema periferiji, izrastaju u svjesne drutvene
cjeline koje se kroz otpor prema centru sve snanije
integriraju i afirmiraju kao narodne zajednice. Takvi
drutveni odnosi ne idu u prilog formiranju nacija na
gradivu politike zajednice, ve provociraju sasvim
druge odnose koji se ne mogu razumijeti samo sa sta
jalita formiranja nacija jer se ne radi samo o prevla
davanju plemenske, kastinske i lokalistike strukture
uz pomo politiko dravne ili vojne diktature. No,
bez obzira na suprotstavljanja tvorbi nacije na osnovi
dravne zajednice, ista dravna zajednica, budui ne
dostaje domaa graanska klasa i proletarijat, kao to
smo maloas vidjeli, razbija lokalne i plemenske okvi
re i stvara mogunost da se ljudi povezuju u vee cje
line kroz koje mogu participirati na svjetskim privred
nim, tehnologijskim i znanstvenim dostignuima.
Dravni kolektivizam afro-azijskih zemalja ima svoje
korijene ne samo u modernim drutvenim ureenjima,
ve i u plemenskom i seljakom kolektivizmu velike
veine odnosnih zemalja.
Bitno jc napomenuti da su mnogi marksisti uoili
da se proces formiranja nacija u nerazvijenim zemlja
ma ne moe tumaiti predloenim marksistikim defi
nicijama. To npr. zastupa i sam Jean Chesneaux, prem
da razvoj formiranja konstitutivnih elemenata nacije
u afro-azijskim zemljama tumai staljinistiki. On ipak
** B. H. Levy, Nacionalizacija imperijalizma, citirano prema:
Socijalizam, Beograd, 3/1971, str. 408.

252

smatra da je potrebno modernizirati marksizam kad


je rije o izgradnji nacija, pod ime podrazumijeva
jednu potrebu da se na teorijskom planu razradi ono
to nam prua stvarnost naeg vremena: treba upo
znati svijet koji je fundamentalno jedan, no u isto
vrijeme on prestaje ivjeti ritmom samog Zapada.24
Pojam nacije ima evropsko podrijetlo i znaenje
koje odgovara evropskim prilikama od 17. stoljea na
ovamo, misli primjerice i A. Abdel-Malek. Evropocentristiko tumaenje nacije predlei definiciji nacije,
koju Abdel-Malek izraava slijedeim rijeima: Na
cija se tumai kao drutveno-ekonomska i dravna
tvorba, nastala dezintegracijom feudalnog sustava u
zapadnoj Evropi; ona izrasta istodobno s kapitalisti
kim sustavom.25 Abdel-Malek nastavlja svoju misao
24 J. Chesneaux, n. dj, str. 86. Razmatrajui nastanak alir
ske nacije, Mohammed Habri kritiki preispituje stavove francuskih
i alirskih komunista i ukazuje na neadekvatnost Staljinove defi
nicije u objanjenju formiranja alirske nacije: Openito, moemo
ustvrditi da je alirskim komunistima nedostajalo razumijevanje
osobitih obiljeja alirskog drutva, karakteriziranog rasnom di
skriminacijom, uslijed ega je klasna borba bila ograniena na na
cionalnu razinu. Nerazumijevanje tog injeninog stanja dovelo je
do protivljenja izradi analize koja bi, pozivajui se na jedinu klasu
s alirskim identitetom, seljatvo, ukazala na putove promjene
postojeeg drutva. Seljatvo je odstranjeno u korist iluzornog
proleterskog jedinstva Aliraca i Francuza, znai: ugnjetenih i oku
patora pozicija koja polazi od dogmatske primjene teorije to
ju je Staljin razvijao 1913. godine, polazei od ruskih prilika. (M.
Habri, Seljatvo i revolucija, Marksizam u svetu, Beograd, 9/1975,
str. 119)
25 A. Abdel-Malek, Sociologie du development national: problemes de conceptualisation, Revue de linstitut de sociologie, Paris,
2/3, 1969, str. 254. A. Abdel-Malek je u svojim djelima razradio
probleme vlastite zemlje Egipta, primjerice u knjizi: Egypte,
societe militaire, Paris 1962 citirano prema lanku istog auto
ra, Sociologie du development national: problemes de conceptuali
sation, n. dj, str. 249. Tema njegove doktorske disertacije (obranjene
25. III. 1969 u Parizu) objavljena je pod naslovom: Ideologie et re
naissance nationale: VEgypte moderne, Editions Anthropos, Paris
1969, citirano prema dijelu knjige objavljenom pod naslovom: Un
itineraire sociologique: le concept de renaissance nacionale,
Lhomme et la societc, NO 12/1969, Paris, str. 3. Za pojmovno od
reenje nacije i njezina formiranja u zemljama treeg svijeta vaan
je lanak: Esquisse dune typologie des formations nationale dans
les trois continents, Cahiers internationaux de sociologie, Vol.
XLII 1967, str. 49.

253

tvrdnjom da su neki marksisti ovu definiciju jedno


stavno prisvojili i dali joj odreenu preciznost, to nije
uope izmijenilo evropski karakter interpretacije na
cije. Kljuna implikacija staljinistikog poimanja i de
finiranja nacija lei u tome to se odbija teorijski po
tvrditi pravo na nacionalno postojanje onim drutve
nim formacijama koje izranjaju iz pretkapitalistikog
sustava ivota jer im nedostaju one karakteristine
crte koje tvore konstitutivne elemente moderne nacije,
teritorijalno jedinstvo, povijesni kontinuitet, zajedniki
jezik, objedinjeno ekonomsko trite, jedinstvo kul
turne svijesti.26
Evropocentrizam u sociologiji i u marksizmu moe
se izbjei, smatra Abdel-Malek, ukoliko se proiri zna
enje modernih drutava na sve zemlje i narode, po
sebice na trei svijet Afrike, Azije i June Amerike.
Posljedice sveobuhvatnijeg pristupa suvremenim svjet
skim drutvima bile bi u preformuliranju i stvaranju
teorijskih sklopova i pojedinih kategorija, koje bi adekvatnije objanjavale drutvenu praksu svih zemalja
u istoj mjeri. Sociologijske kategorije iziskuju produb
ljeno restrukturiranje i takvo uopavanje koje bi se
korijenilo ne samo na prolosti Zapada ve i u sada
njosti zemalja u razvoju iji postanak se korijeni na
drugom drutvenom gradivu negoli je to bio sluaj
u Evropi. U zemljama u razvoju, dri Abdel-Malek,
postoji nekoliko razliitih pretkapitalistikih drutve
nih sustava, ije uvoenje u modernost, i iju se pre
tvorbu u moderne nacije moe objasniti pluralizmom
putova u formiranju nacija i pluralizmom samih na
cionalnih struktura. Kad se izvede teorijska integracija
kategorije koja bi pokrivala sve te putove i specifine
strukture, logino je potraiti njezino odreenje na
veoma visokom stupnju openitosti.
Kljuno mjesto koje ini drava kao organizacija
ekonomskog, politikog i kulturnog ivota u novim
nacijama, mnoge je zavela na tvrdnju da je nacija isto
to i politika zajednica, odnosno nacija jednako dra
va. To se, u pravilu, odnosi na znanstvenike zemalja
u razvoju. Neki od znanstvenika zemalja u razvoju
!# A. Abdel-Malek, Sociologie du development, n. dj, str. 299.

254

zaokupljeni problemima o formiranju nacije i njezinoj


ulozi u politikoj zajednici i svijetu nisu pojednostav
nili pitanje o naciji identificirajui je s dravom. Na
cija je za njih jedna autonomna drutvena tvorba ne
ovisna o strukturi etnikih, rasnih ili jezinih grupa,
ona je u njihovoj interpretaciji pojmljena dovoljno
univerzalno da moe jednako aplicirati na stare i
nove nacije. Uzmimo primjerice slijedee odreenje
nacije kako ju je formulirao jedan senegalski znanstve
nik: Nacija je zajednica koja nadilazi sve objektivne
datosti (etnicitet, rasu, jezik itd), ona je bitno odree
na svjesnom voljom ljudi da ive zajedno.27 Dugo
trajno zajedniko ivljenje, prema Abdoulaye Bara
Diopu, djeluje na stvaranje zajednikih komponenti,
meutim glavni pravac akcije nacije ide u smjeru stva
ranja politike zajednice ili u kojoj nacija ostvaruje
volju ljudi da ive samostalno i zajedno.
Slino razmilja i Anouar Abdel-Malek, koji u svo
jim opservacijama o novim nacijama eli ujedno dati
odgovor na zahtjeve koje je postavio pred marksisti
ku teoriju. Nove nacije triju nerazvijenih kontine
nata izrastaju po njemu iz stubokom razbijenih dru
tvenih grupa, iz nepostojanja homogenih drutvenih
skupina koje bi se mogle nazvati narodima. U veini
zemalja, s izuzecima starih tisuljeima graenih kul
tura, ne postoji niti jedan integrativni initelj koji bi
iz sebe objedinjavao veliki broj lokalnih i plemenskih
zajednica u narode.
Ujedinjujua snaga koja je ipak djelovala na po
vezivanje ratrkanih plemenskih i lokalnih zajednica
u ire i vee cjeline, bila je, prema istom autoru, vlast
i organizirana sila, ne domae provenijencije, ve ko
lonizatora. Ujedinjenje je dolo iz jedne sile utemelje
ne na potpuno razliitoj podlozi negoli su to mogle
pruiti drutvene strukture zemalja tri kontinenta.
Vlast stranaca i njihove represivne metode na
spram domorodakog stanovnitva bila je ne samo
podlogom poetne integracije osvojenih zemalja, ve
podlogom stvaranja neraspoloenja, suprotstavljanja
** Abdoulaye Bara Diop, Formation dune nouvelle nation au
Senegal, Revue de linstitut de sociologie, n. dj., str. 217.

255

pa ak i mrnje prema strancima. Otuda je izrastao


nacionalni osjeaj i nacionalna svijest tankog sloja
intelektualaca i drugih obrazovnih slojeva, koja se
brzo irila na sve ostale slojeve drutva. Nacija se
dakle javlja na razini svijesti, ije je konkretno i stvar
no utemeljenje u eksploatatorskom i kolonijalnom
odnosu domorodaca naspram vlasti stranaca. Nacio
nalizam je nerazvijenog trikontinenta nekoliko slian
nastanku klasnog pokreta i klasne svijesti kada se pro
dubi jaz izmeu klasa.
Funkciju izgraditelja drutava kojima su bivi go
spodari utvrdili granice, nastavljaju, misli Abdel Malek, prvenstveno dravne administracije potpomognute
organiziranom silom unutar drutva. Drava dri os
novne ekonomske funkcije poduzetnitva, vlasnitva
i distribucije dobara, ona institucionalizira drutveni
poredak shodno modernim ciljevima prilagoenim
specifinosti zemlje, ona indirektno kao kljuni dru
tveni i ekonomski organizirani initelj predlei direkt
noj politikoj i dravnoj akciji na stvaranju jedinstva
zemlje i na stvaranju politike i nacionalne zajednice.
Mnoge injenice govore u prilog tome, dri Abdel-Malek, da se drava kao kategorija mora pojmovno re
strukturirati, budui da ona nije u zemljama treeg
svijeta samo centralizirani aparat sile pod kontrolom
vladajue klase. Drava u zemljama u razvoju nije
pod kontrolom klase i tako relativno autonomna od
klase, ve je simbiotski srasla s vladajuom klasom ili
s vladajuom grupom, odnosno postoji organska ko
hezija izmeu ekonomskih izvora vlasti i aparata koji
ga dri. Posljedice takvog stanja su npr. da vlast one
moguuje svako osporavanje ili oponiranje vlasti,
svako osamostaljivanje od dravne ideologije, sustava
vrijednosti, svako kritiko miljenje itd.
Kroz dravni kolektivizam rascjepkane lokalne i
druge zajednice postupno prerastaju vlastitu ogranie
nost povezivanjem sa irim ekonomskim, kulturnim i
urbanim centrima kroz koje nosioci vlasti ire svoju
mo, ideologiju i vrijednosti. Sve funkcije koje su u
zapadnoj Evropi vrili graanstvo, inteligencija i po
litiko nacionalni pokreti, saimaju se u kljunim stva
rima u dravnim institucijama, od kojih se institucije
256

i grupe postupno osamostaljuju stvaranjem kadrova,


poveanjem drutvenih potreba i demokratizacijom
drutva. Naglasak u vrsti dravne akcije radi obliko
vanja drutva i nacije zavisi o drutvenoj situaciji
zemlje, negdje je vea panja posveena ekonomskom,
prometnom ili urbanom aspektu, negdje politiko-ideologijskom, a u nekim zemljama je na djelu izrazitost uporaba sile. U tom e smislu nastaviti Abdel-Malek: Renesansa, jedinstvo i konstrukcija nacija u
naem stoljeu, ini se da ipak stavlja u prvi plan ne
ophodnost snane i djelotvorne moi, u kojoj se vojske,
esto, nalaze u prvom planu. Uloga sociologije kao
znanosti sastoji se u tumaenju, a ne u opravdavanju
ili optuivanju.28
Nabrojeni initelji drutvena struktura, koloni
jalno nasljee, utjecaj nosilaca vlasti i sile, razvoj dru
tvenih klasa i slojeva itd. razliito su u pojedinim
zemljama povezani i zato, prema Abdelu-Maleku, ine
raznovrsnim puteve u formiranju nacija a ujedno dje
luju na specifino strukturiranje nacionalnih zajednica.
On ipak smatra da se mogu iznai neke odrednice,
dovoljno apstraktno formulirane da bi bile prikladne
za tumaenje svih razina na kojima se zatiu nacije u
svom formiranju. Predloak definicije nacije je slije
dei: Nacija posjeduje tisuljetnu ili stoljetnu etati
stiku, odnosno etatistiko-centralistiku tradiciju,
trajnu narodnu kulturu izraenu u jednom ili vie suk
cesivnih narodnih jezika, ona posjeduje minimalne
resurse nune za kolektivni opstanak i zadovoljavaju
u demografsku masu, individuumi koje nose svijest
o pripadnosti, kao i volju da pripadaju istoj zajedni
ci (.. .j.29 Etatistika tradicija prema Abdel-Maleku
znai takvu organizaciju irih drutvenih sklopova,
koji se nisu mogli utemeljiti na ekonomici ili kulturi
kao takvoj na vlasnitvu ili ideologijskim sustavima,
ve su se znaajniji zajedniki radovi veih drutvenih
sklopova obavljali, u samom nastanku, razvitku i do
vrenju, pod kontrolom i organizacijom vlasti, odnosno
A. Abdel-Malek, isto, str. 260.
* A. Abdel-Malek, Esquisse dune typologie des formations
nationales dans les trois continents, n. dj, str. 56.
17 N acija

257

dravom, ali u smislu svake mogue drave. Drava


u potonjem smislu, nema samo karakteristike dru
tva u znaenju koje su definirali primjerice F. Tn
nies ili Weber, ve je prevaga na odreenju drave
kao etnike simbioze nosilaca vlasti i aparata vlasti
sa cjelokupnim stanovnitvom, odnosno kao prirodno-askriptivne povezanosti to ini bitno odreenje
zajednice, bazirane na tradiciji i sentimentima. Shod
no tome drava nema isto znaenje i isti utjecaj na
formiranje- i samu strukturu nacije u zapadnim zemlja
ma i u nerazvijenim zemljama trikontinenta, jer je
dravnost razliito utemeljena u iroj drutvenoj struk
turi. U zapadnim civilizacijama, a naroito u graan
skom drutvu, ona je apstraktni izraz openitosti
ozbiljen kroz funkcionalni podsustav vlasti i sile pod
kontrolom vladajue klase odvojen od pojedinanih
interesa, potreba i sentimenata, dok je u zemljama
trikontinenta ona prirodan izdanak drutvene struk
ture s kojom se pojedinci emocionalno identificiraju.
Otuda osebujnost nastanka nacionalnih zajednica.
Promotrimo ukratko diverzifikaciju naina formi
ranja nacija i promotrimo razine do kojih je stigao
stupanj zajednitva i nacionalnog identiteta u pojedi
nim sklopovima zemalja u razvoju, kako to izvodi
Abdel-Malek.
Prvi sklop zemalja u razvoju koje su dospjele do
stupnja drave zbog niza okolnosti stoje na granici
onoga to se zove nacija. To su, primjerice, euana,
ad, Centralna Afrika Republika itd. Njihov nastanak
rezultat je spajanja u jednu dravu zemalja koje su
bile u kolonijalnom vremenu razdvojene a koje su i
prije toga imale razliite kulturne tradicije. Narod
unutar potonjih drava nije imao zajedniku povijest
to bi se eventualno doivjelo kroz zajednitvo svijesti,
sjeanja i osjeaje, i to bi doprinijelo stvaranju kolek
tivnog identiteta i narodne zajednice. Glavna usmjere
nost drava ovoga tipa sastoji se u osiguravanju mi
nimalnih resursa da narod preivi.
Prema tome, nizak ekonomski standard, neposto
janje zajednitva u prolosti, tekoe u uklanjanju ba
rijera postavljenih jo za vrijeme kolonijalne ere stva
raju potekoe oko pronalaenja moguih putova u
258

izgradnji drutva. Problemi su dakle usredotoeni na


izgradnju drave i na izgradnju koliko toliko zadovo
ljavajueg ekonomskog sustava. Prepreke u formiranju
narodnih i nacionalnih zajednica u ovim zemljama su
velike i prognoze razvoja ne ukazuju na poboljanje
pogodnosti.
Za drugu grupu zemalja Abdel-Malek dri da su
postigle dravnu integraciju ali im predstoji formiranje
nacionalnog identiteta. (To su Gana, Senegal, Etiopija,
Kamerun, itd; vienacionalne zajednice kao Nigerija,
Malezija itd). Nabrojena grupa zemalja ima neke pret
postavke za formiranje nacija, kao to je specifina
povijesna tradicija, ali svaka je od tih zemalja u veoj
ili manjoj mjeri bila suoena s prekidom spontanog
drutvenog razvoja za vrijeme kolonijalne vladavine.
Djelatnost drave je, izmeu ostaloga, upravljana i na
obnovu izgubljenog jedinstva ili na stvaranje novog
nacionalnog jedinstva bilo iz sklopova plemenskih ili
narodnih skupina. U vienacionalnim zajednicama for
miranje nacije ima svoj poetak u zajednikim politi
kim institucijama i u dozivanju u pamet nekadanjeg,
daleko u prolosti, postojeeg jedinstva i zajednitva.
Trei oblik drava i nacija nastaje naseljavanjem
evropskih doseljenika na strano podruje s kojega se
desetkuje postojee stanovnitvo ili se zbija u rezer
vate. Radi se o Latinskoj i Sjevernoj Americi, Austra
liji i Novom Zelandu. Abdel-Malek naziva formiranje
nacija u ovim zemljama porastom Evrope izvan
njezinih izvornih granica. I dalje, on veli: (...) autoh
tona populacija ima vie ili manje krajnje perifernu
ulogu i na svim podrujima je podreena hegemoniji
koja perpetuira mo starih konkvistadora s izuzet
kom Kube nakon revolucije iz 1958. godine.30 U La
tinskoj Americi, naroito u andskim dravama, nacio
nalno pitanje se ne postavlja u pravom svjetlu, ve se
radije govori o koegzistenciji dviju ili vie zajednica.
Formiranje postojeih nacija u nabrojenim zemljama
ima i dalje odrednice ekspanzije pojedinih evropskih
naroda, premda se u nekim zemljama Latinske Ameri
ke indijanskom stanovnitvu daju sve vee moguno
* Isto, str. 54.
17

259

sti uporabe njihova jezika i razvoja kulturne vlastito


sti, to znai da se trae drugaiji putovi rjeavanja
nacionalnog pitanja negoli je to bilo vjekovima uobi
ajeno.
etvrti sklop su nacije podudarne u potpunosti s
predloenom definicijom. Od njih autor Abdel-Malek
izdvaja Kinu, Egipat, Iran, Japan, Tursku, Maroko,
Vijetnam itd, jednom rijeju, to su narodi s vlastitim
nacionalnim dravama, sa stoljetnom ili tisuljetnom
tradicijom i zajednikim ivotom, s radom nacije na
svim podrujima ivota, od kulture, duhovnog stvara
latva, privrede do vlastitog politikog oblikovanja
drutva.
Razvoj nacija treeg svijeta pokazuje da se nacije
u modernom drutvu javljaju kao drutvene tvorbe
raznolike strukture, raznolikog drutvenog utemelje
nja i nejednako dosegnutog stupnja nacionalnog iden
titeta. Stoga je oito da se i formiranje nacija razvija
na viestruk nain. Abdel-Malek dri da je definicija
koju je prethodno predloio, ishodite za takvu re
konstrukciju shvaanja biti nacije kojom bi se obuhva
tile ne samo zasebnosti formiranja nacija zapadnog
svijeta u razvoju nego i univerzalnost nacije kao za
jednice, i njezine uloge u modernom drutvu.
Kraj prikaza o teorijama unutar suvremenog mar
ksizma prua nam priliku da istaknemo tri podruja
koja zaokupljaju marksiste-teoretiare kojima je pred
met istraivanje nacija. Kao prvo, nedvojbeno je da se
postavlja pitanje o definiranju i nastanku nacija. Kao
to se dade naslutiti pravac razmiljanja kree se oko
toga da li narod kao podlogu nacije pojmiti etniki
ili ne-etniki, da li naciju odrediti vie ili manje po
zitivistiki ili teorijskim promiljanjem onog opeg
drutvenog gradiva na kojem je utemeljena naa su
vremena epoha i konkretno onog oblika narodnog
zajednitva koje je podloga zahtjevima za samostal
nou politike i drutvene cjeline. U tom pogledu oi
to je prevladavanje stanovita da je nacija narodna i
politika zajednica samo graanskog drutva, pa otuda
zapoinje redefiniranje kategorije univerzalnog i inter
nacionalnog.
260

Drugi sklop pitanja odnosi se na ulogu nacija u


svijetu koji je danas sve jedinstveniji, internacionalniji
i povezaniji. One su produkt univerzalnog razvoja slo
bode i jednakosti pojedinaca i njihovih zajednica i u
tom smislu tvore jednu vrstu barijeru da se supersistemi utemeljeni na osamostaljenom internacionaliz
mu politike, ekonomike ili vojne integracije ne udalje
od potreba i zahtjeva pojedinaca i slobode narodnih
zajednica kao sila iznad i protiv njih. Bez sumnje je
da, po naem shvaanju, internacionalizam znai jed
nakost, dok bi internacionalizam kao temelj spomenu
tih supersistema izgubio naznaku internacionalnog s
tim da se njegova funkcija pretvara u ideologijski
paravan za odreeni nacionalizam ili drutvima ne
primjereni nadnacionalizam i a-nacionalizam. Teorij
sko preispitivanje ovog pitanja bilo bi apstraktno i
neivotno da pojedini narodi i nacije ne moraju iznova
i iznova, u sebi, pronalaziti snage da se odupiru kadikad manifestnim a ponajee latentnim pritiscima
oduzimanja slobode i nezavisnosti u ime jednog isfor
siranog i na moi i sili utemeljenog shvaanja inter
nacionalizma, odnosno internacionalizma, toboe ute
meljenog u klasi, znanosti, tehnologiji, meunarodnoj
podjeli rada i tome slino. U potonjim teorijama inter
nacionalnog pojedinac i njegova zajednica postaju dio
izgradnje drutva, ekonomskog progresa, poveanja
intergracije, njihova se sloboda i stvaralatvo reducira
zavisno o potrebama velikih sistema, pa se na drugi
nain obnavlja poznata misao o odumiranju sistema
(drave) njegovim jaanjem.
Tree se podruje odnosi na nacionalno pitanje,
odnosno na procese izgradnje nacije. to se nacija vie
izgrauje kao samostalna drutvena, ekonomska, kul
turna, ili politika cjelina, to se ujedno dogaa proces
rjeavanja nacionalnog pitanja. Prema tome, unutar
teorijskih i politikih razmiljanja o izgradnji drutva
kojeg je nosilac i okvir nacija, nalazimo kod marksista
i razmiljanja o izgradnji nacije. Oni u pravilu dohva
aju samo drutvenu, ekonomsku, politiku ili kultur
nu stranu izgradnje ve formiranih nacija, a daleko
manje izgradnju onoga bitnoga to je fundament na
cije a to je narodna zajednica. Progres u kvaliteti za
261

jednitva ne mora biti dohvaen poveanjem bogatstva


i standarda zemlje, jaom politikom kohezijom ili
kulturnom homogenizacijom. Zajednica je izvan toga
i tek posredno do nje dopiru uinci poveanja bogat
stva, politike efikasnosti ili jaanja kulturne prosvjeenosti i standardizacije. Pitanje je kako od nacije kao
iluzorne zajednice i sile iznad individuuma nainiti
ono to su Mane i Engels nazvali stvarnom zajednicom
slobodno udruenih individuuma.

262

OSVRT

Metodom pojmovne analize, kroz razliite teorijske


pristupe suvremene drutvene znanosti uoili smo da
je odreenje biti nacije podloga objanjenju formira
nja i izgradnje nacija u svijetu. Pronicanje kroz razli
ite teorijske sklopove ne vodi do uvida u postojanje
suglasJaToko onoga to ini bitnu strukturiranost nacije, dapae, drutvena pripadnost pojedinih autora
unutar neke nacije neposredno utjee na uopavanje
odrednica vlastite nacije na razinu univerzalnog po
imanja biti nacije. Posljedice potonjeg uopavanja ne
emo nai samo u evropocentristikom suavanju tu
maenja nacije ve u nametanju evropskih modela pri
objanjenju neevropskih nacija, njihova nastanka i iz
gradnje. Unutar pak glavnih znanstvenih struja, misao
na izrada modela i pojmovnih odreenja nacije korije
ni se u specifinoj strukturi nacionalne zajednice,
odnosno u strukturi drutvene grupe unutar te zajed
nice kojoj autor pripada, to ukazuje na izvanrednu
snagu kolektivnog nesvjesnog ili drugim rijeima na
veu ili manju nemo pojedinaca da samokontrolom
prodru izvan drutveno klasno uvjetovane i izvan na
cionalne pripadnosti i nacionalne svijesti. Sociologijska
analiza pojedinih teorijskih sklopova koje smo raz
loili na prethodnim stranicama, otkriva nam imanent
nu prisutnost nacionalnog realiteta na kojem se gradi
tumaenje biti i izgradnje nacije.
U strukturalno funkcionalnoj interpretaciji Talcotta
Parsonsa i svih onih autora koji naciju poistovjeuju
s politikom zajednicom, suvremene nacije tee ka
jednom asocijacijskom utemeljenju u jednakosti i do
brovoljnosti graana. Konstrukcija teorije o naciji i
263

izgradnji nacija i potonjih autora korijeni se na politiko-ekonomsko-komunikacijskoj strukturi britan


skog i amerikog drutva u kojem se podrazumijeva
postojanje religioznog, rasnog i etno-narodnog plura
lizma unutar iste nacije. [Nacija, dakle, poinje kao
samostalna politika cjelina, odnosno drava u kojoj
se pripadnost pojedinaca odreuje kroz kategoriju gra
anina dravljanina, da bi se u daljnjoj izgradnji
uvrstila kao asocijacija graana koja spreava rascjep
unutar dvije drutvene razine: unutar klasnog poretka
i unutar narodne zajednice. Izgradnjom jednog vie
slojnog stratifikacijskog sustava i adekvatnog normativnog poretka onemoguuje se rascjep nacije na po
larne klase, dok se izgradnjom jednog jezika kao
zajednikog komunikacijskog medija oduzima etnikim
i narodnim zajednicama ono bitno po emu se one
neposredno izdvajaju, pa se na taj nain onemoguuje
rascjep na komunikacijsko-kulturnoj razini.. Shodno
tome, izgradnja nacije ima znaenje, u ovih autora,
izgradnje graana izjednaenih u svakom pogledu
unutar normativnog poretka, koji bi bio potka neklasnom odnosno natklasnom drutvu, i koji ne bi
mogao utemeljiti i pruiti podrku odreenoj politici
koja bi podvojila drutva sa stajalita interesa, vrijed
nosti i politike akcije. S druge pak strane [izgradnja
jednog zajednikog jezika za cijelu naciju dravu,
kao to smo vidjeli u Parsonsovom tumaenju, znaila
bi uklanjanje opasnosti da etniki i narodni princip
zajednice zapone segmentirajue procese kroz eko
nomsko i politiko segmentiranje, to je, primjerice,
prisutno izmeu Francuza i Engleza u Kanadi ili iz
meu Valonaca i Flamanaca u Belgiji itd. Shodno ovoj
teoriji u zemljama u razvoju kljuni problemi tiu se
izgradnje drave kao temelja nacije, na emu se dalje
nadograuje stratifikacijski i normativni poredak s
jedne strane i zajedniki jezik s druge?
Parsons nije zadovoljan s utemeljenjem nacije kao
politike i teoritorijalne cjeline u politikoj solidarnosti
i lojalnosti kao to to ine teoretiari politikog razvo
ja ili Stein Rokkan koji izgradnju nacije poima kao
stvaranje osjeaja identiteta s postojeim politikim
sustavom, odnosno koji dati osjeaj identiteta s poli
264

tikim sustavom smatra potrebnim utemeljiti u kultur


noj (religioznoj) i jezinoj standardizaciji. Teorijama
ovih i drugih autora koji se smatraju sljedbenicima
funkcionalizma. Parsons je dao jedno snano sociolo
gijsko uporite nacije u kategoriji asocijacije graana
na politikom, ekonomskom, drutvenom i jezinom
planu, naputajui kategoriju zajednice kao kultur.no-etniko utemeljenje naroda i nacjje.
U tom pogledu njegovo teorijsko razglabanje o
biti nacije nije nita drugo do velikim dijelom izraz
drutvene zbilje i nacije kojoj pripada a koja ne moe
sebe izgraditi kao zajednicu jer asimilacija i naturali
zacija doseljenika ne moe u kratkom vremenu od
sedamdesetak godina izbrisati u njima zaostali duboki
osjeaj pripadnosti narodu iz kojeg su potekli, pogo
tovo jer se u novoj sredini isti sentimenti na neki nain
obnavljaju trajnim susretima pripadnika istog naroda.
Vidjeli smo da Parsons vjerske, rasne i etnike zajed
nice ne-anglosaksonskog porijekla nije mogao mimoii,
ali ih nije uzeo u obzir pri konstrukciji nacije kao aso
cijacije. lanovi istih zajednica mogu biti kao graani
lanovi amerike nacije, ne kao pripadnici neke
ue zajednice. Utemeljenje nacije u zajednici za njega
je negativno naznaeno kao fundamentalizam. Poje
dinci. prema tome, svoju pripadnost naciji utemeljuju
u politikom interesu, u poveanju bogatstva i pre
stia udruujui se s drugim pojedincima, a ne u po
trebi i htijenju za ivljenje s drugim ljudima s kojima
se tek moe zapoeti ostvarivanje politikih, ekonom
skih i drugih interesa.
Dosljedno gradei socijetalne zajednice na religioz
nom, etnikom i rasnom pluralizmu Parsons ne samo
da je svakoj razvijenoj naciji odrekao mogunost da
bude narodna zajednica, ve je iao tako daleko da je
strukturu vlastite nacije proglasio paradigmatskim
modelom koji mogu za primjer uzeti oni koji vre iz
gradnju suvremenih nacija, jer bi izgradnja svakog
drugog oblika osim nacije, kao asocijacije, bio zastoj
na niem razvojnom stupnju. Prema tome ne samo da
je Parsonsovo teorijsko shvaanje strukture nacije ve
likim dijelom izraz specifinosti amerike nacije, ve
265

je istu uzeo kao vrijednosno naelo uz pomo koje


procjenjuje stupanj razvijenosti svih ostalih nacija.
Smith nadovezuje svoje istraivanje na Rousseauovom i Weberovom poimanju u kojem se nacija inter
pretira kao jedinstvo oslobaanja puka, mase i graa
na sa narodnosnom zajednicom koju su ovi imanentno
nosili u sebi. Na taj su nain evropski model nacije,
kojem su i sami pripadali, paradigmatski shvatili kao
opevaei. Po Rokkanu kultura, a Smithu etnicitet
stvaraju zajednice koje tek proete internacionalnom
sferom industrije, tehnologije i znanosti postaju se
kularizirani i znanstveno utemeljeni drutveni sustavi
nacije.
U sistemskoj i komunikacijskoj interpretaciji nacije
Karl Deutsch je otiao dalje od strukturalno funkcio
nalne analize Talcotta Parsonsa i ostalih znanstvenika
koji na slian nain poimaju naciju, dokazujui da
svaka nacija bez obzira na oblik neposrednog uteme
ljenja, vlastitu integraciju kao narodne cjeline ne
prijeporno korijeni u odreenom obliku komplemen
tarne kulturne zajednice koja unutranjim vezama
pojedince dri na okupu i utemeljuje elju za samo
stalnou. Svaka nacija, utemeljena na ekonomskom,
politikom ili neposrednom kulturnom gradivu jest
narodna zajednica koja kroz zajednitvo izraava spe
cifinost razvojnog stupnja sklopa graevnih blokova,
odnosno ona je kulturni i komunikacijsko duhovni
ambijent u kojemu individuumi odreenog naroda,
podjednakim sudjelovanjem, ostvaruju temeljnu dru
tvenu potrebu da na odreenoj drutvenoj razini ive
u zajednici s drugim ljudima i radi njih samih. Nacio
nalna volja za Deutscha ne sadri znaenje povijesno
izgraenih predispozicija kod pojedinaca da ive u
zajednici s drugima, ve nadasve svjesno nastojanje
nacionalnih zajednica za jaanjem drutvene moi u
nedogled, odnosno postoji poklapanje izmeu osnovne
orijentacije za zajednicom i elje za jaanjem drutve
ne moi zajednice na raun drugih narodnih cjelina.
Na taj, teorijski svojevrstan nain poistovjeivanja
volje i moi, odnosno nacionalne volje i nacionalne
ekspanzije. Deutsch je izrazio svoj duboki strah i ne
povjerenje prema naciji kao drutvenoj tvorbi suvre
266

menog svijeta. Jedno duboko negativno iskustvo ali i


duboki uvid u bitnu strukturiranost nacije, proiziao
je iz neposrednog kontakta s onim oblicima naciona
lizma koji su prisilili mnoge evropske znanstvenike da
naputaju svoje domove i da negativno iskustvo pre
liju u svoje teorijske sustave.
Ako nacionalna volja ima znaenje povijesno stee
nih predispozicija da pojedinci ele ivjeti u tono
odreenoj narodnoj zajednici, toj volji za drugim
Deutsch je pripisao negativnu konotaciju volju za
moi, pod ime je podrazumijevao jaanje homogeno
sti, drutvene moi vlastite nacije bez obzira na druge,
openito rast nacije i iznad njezinih mogunosti, po
treba i interesa. Takva mo na kraju destruira samu
narodnu zajednicu. Volja i htijenje za nacionalnom iz
gradnjom ukruena povijesno steenim navikama i po
trebama, na kraju ne vodi u demokratizaciju drutva,
ve u totalnu, organsku podreenost svih individuuma
potrebi nacije za poveanjem i proirenjem njezine
moi.
Oito je da je Karl Deutsch identificirao volju ope
nito, pa prema tome i nacionalnu volju s odreenim
negativno odreenim odlukama, predispozicijama i
vrijednostima. Meutim volja je po njegovoj poetnoj
definiciji nosilac ne samo negativnih vrijednosnih ori
jentacija, ve i pozitivnih odluka, pozitivnih predispo
zicija i htijenja. Shodno tome bit nacionalne volje je
u tome da pojedince, povijesno izgraenom i kultivi
ranom eljom za bivstvovanjem u odreenoj narodnoj
zajednici, povee i odrava kao narodnu i samostalnu
cjelinu ozbiljujui na taj nain jednu ljudsku pozitivnu
potrebu za ivotom u zajednici s drugim ljudima. Toj
potrebi i toj svjesnoj volji za drugim ne moe se iz nje
same pripisati negativno vrijednosno odreenje, od
nosno ne moe se iz same volje kao povijesno steene
elje i vrijednosne orijentacije izvesti da je ta vrijed
nosna orijentacija po sebi usredotoena, ne toliko na
ivot u zajednici, koliko na takvo jaanje i deformaciju
narodnih zajednica u kojima se ne moe ostvariti istin
ska potreba za drugim na toj, odreenoj drutvenoj
razini, ve se pojedinci i narod subsumiraju odreenoj
potrebi nekih grupa u naciji da ekspanziji njihove
267

moi podvrgnu svoj i druge narode. Na taj se nain


potreba za zajednicom postavlja ne vie kao poeljan
cilj po sebi, ve se potreba za drugim ljudima i volja
da se s njima ivi u zajednici ponitava u svom izvor
nom obliku u prilog organskog povezivanja s interesi
ma vodeih grupa, koje odnos zajednice transformiraju
u odnos moi i vlasti. U tom smislu je jedno negativno
povijesno iskustvo ivljenja unutar pojedinih nacija
djelovalo na oblikovanje jedne nesvjesne averzije, koja
je svoj izraz nala u Deutschovoj teoriji o identifikaciji
nacije s ekspanzijom drutvene moi i u teoriji koja
shvaa naciju kao izvor ekstremnog nacionalizma i
ovinizma.
U marksistikim interpretacijama je, kao to smo
u prethodnoj analizi pokazali, veoma prisutan utjecaj
kolektivnog nesvjesnog na stvaranje teorija o naciji
kao i na njihovo shvaanje izgradnje i uloge nacija u
suvremenom svijetu, odnosno oito je da je specifina
svjesna pripadnost klasnoj orijentaciji kao i pripadnost
naciji ili vienacionalnoj zajednici djelovala na teorij
sko promiljanje o biti i izgradnji nacija. Kod klasika
marksizma Marxa i Engelsa, vidjeli smo, postoje iz
vjesne razlike u poimanju biti nacije i u shvaanju
odnosa velikih i malih nacija, to je velikim dijelom
posljedica njihove pripadnosti i ivota u krugu tada
najjaih kapitalistikih zemalja, razliitosti njihova
uvida da je irenje civilizacije, odnosno irenje eleme
nata graanskog drutva u sve krajeve svijeta rezultat
prodora specifine produkcije kapitala prisutnog pa
radigmatski u najrazvijenijim zemljama Zapadne Evro
pe i Sjeverne Amerike.
Meutim, njihova kritika sustava rada graanskog
drutva i kritika nacionalnog naela kao dijela toga
drutva imala je svoje drutveno ishodite u svjesnoj
pripadnosti ideologiji i pokretu radnike klase, kojoj
je Marx dao znanstveno utemeljenje prodorom do bit
nih struktura, osnovnih tendencija i mogunosti raz
voja, u kojima je implicite sadrano utemeljenje nacija
i njihove izgradnje.
Iz ovoga je obzorja Marx pojmio bit nacije i odnose
izmeu vladajuih i nevladajuih naroda, to je kasnije
268

u Lenjina, i kod mnogih suvremenih marksista, dolo


naroito do izraaja.
Kao zlatna nit, kod jednog dijela marksistikih
znanstvenika provlai se ideja da su samo vodei na
rodi Evrope sposobni razviti kapitalistiku proizvod
nju, dok ostali zaostali narodi to nisu u tolikoj mjeri
pa je neophodan povijesni proces rastvorbe tih za
ostalih naroda kroz procese asimilacije i denacionali
zacije, da bi se u njima stvorili uvjeti za prodor civili
zacije i vrijednosti graanskog drutva kroz odnos
kapital-rad. Meu njima postoje razlike i nijansiranja
ovisno o ukorijenjenosti u drutvenu zbilju vlastite
nacije i odnosa te nacije prema drugim nacijama.
Takva jedna ukorijenjenost u vladajuoj naciji djelo
vala je na Engelsovo poimanje nacije kao sklopa po
zitivno odreenih elemenata, od kojih je on smatrao
kljunim kompaktnost teritorija i njezinu brojanu
veliinu. Na takvoj, pozitivno odreenoj definiciji na
cije koja nije zahvatila njezinu bitnu strukturiranost,
on je razradio tezu o potrebi irenja velikih nacija i
nemogunosti malih nacija da se tome odupru. Karl
Kautsky je svoju interpretaciju ovih procesa zasnovao
na shvaanju nacije kao jezine zajednice u kojoj jezik
zastaje tek na komunikacijskoj razini a ne javlja se
kao duhovna tvorba zajednice u kojoj je sadrano
daleko vie i dubljih svojstava od pukog sredstva za
sporazumijevanje. On je svoje shvaanje gradio na
poloaju njemake nacije, dok su Otto Bauer i Karl
Renner svoje uporite u teorijskoj konstrukciji biti
nacije izvodili iz poloaja i interesa odranja Austro
ugarske monarhije.
Kod upravo spomenutih autora nalazimo zaetke
onoga to e Staljinova interpretacija nacije dovesti
do dogmatiziranog i ekstremnog shvaanja da su pi
tanja ekonomske proizvodnje, proizvodnih snaga, pi
tanja klasa i dravnog ustrojstva iskljuivo internacio
nalna dok su pitanja nacije i naroda iskljuivo lokalna
i specifina. Staljin, primjerice, nije pojmio da je pro
izvodnja kapitala, odnosno vika rada iz svojeg izvora
rada istodobno internacionalna i nacionalna, isto
kao to je postojanje nacija rezultat rada graanskog,
i ne samo graanskog drutva, i otuda je nacija poseb
269

na zajednica i ujedno je nosilac internacionalnih odred


nica. Drutveno uporite ovakvom podvajanju klasno-internacionalnog i nacionalno-lokalnog i definiranju
nacije kao teritorijalno-kulturne i jezine zajednice u
periodu imperijalizma i socijalizma, nalazi se u vlasti
toj jednostranoj identifikaciji na nesvjesnoj razini s
onom drutvenom grupom u vienacionalnoj zajednici
koja je nosilac drutvenog i ekonomskog progresa i
dravne organizacije. Ujedno objektivno postojanje
interesa nacije raznovrsne klase i razliite ue grupe
razliito interpretiraju ovisno o njihovom poloaju i
povijesno steenim predispozicijama, isto tako i kod
pojedinaca nesvjesna i objektivna klasna i nacionalna
pripadnost dobiva razliite svjesne i teorijske tvorbe
ovisno o nizu okolnosti pod kojima je pojedinac ivio
i iz kojih je intemalizirao nain miljenja i rasuivanja.
Nemogunost uvida u vlastitu subjektivnost, uvjetova
nu drutvenim sklopom, ini da je sam pojedinac sa
svojim teorijskim sustavom neprimjeren drutvenoj
praksi, a ukoliko ima odlunu ulogu u oblikovanju
pojedinih grupa, one, preko njega, postaju dogmatizirane i neadaptabilne u ivotnim promjenama. Ovime
elimo podsjetiti na nezaobilaznu ulogu sociologije
znanja u prosuivanju utjecaja drutvene zbilje na
drutvenu svijest, kao i u prosuivanju kako kolek
tivno nesvjesno neki pojedinci uspjeno kontroliraju
dok drugi to ine u manjoj mjeri. Za Staljina smo rekli
da je pozitivistiki naznaio naciju, to znai da nije
drutveni fakticitet i njegov utjecaj prevladao prodo
rom u bitnu strukturiranost i u bitne zakonitosti koje
nacija nosi u sebi.
Dok je u Marxovim tekstovima bitno odreenje
nacije trajno suponirano i implicite sadrano, kod Lenjina je ono rezultat zahtjeva koje je pred njega po
stavljala revolucionarna praksa koja je pretpostavljala
bitno poimanje nacije i bitno poimanje uloge nacije u
vienacionalnoj ekonomskoj i politiko-dravnoj cje
lini. Kod Kardelja i drugih spomenutih suvremenih
marksista uoavamo prodor do bitnog odreenja na
cije kojim se izlazi iz uskog vidokruga vlastite pri
padnosti kao i iz vidokruga bliskih nacija unutar za
padnog svijeta. Mogunost otkrivanja bitnog u dru
270

tvenim pojavama neprijeporno ima svoje izvorite u


drutvenoj konstelaciji koja tjera znanstvenike i istra
ivae da napuste svoje osobne i kroz drutvenu pri
padnost steene predispozicije i da dopru do zajedni
kih odrednica, kljunih uzroka i opih zakonitosti. Ra
zumljivo je da se pretpostavlja osobna intelektualna
energija i interes da se otkrije ono latentno u strukturi
to nosi svu pojavnost. Ova opa konstatacija ini se
da je primjenjiva na netom spomenute autore suvre
menog marksizma ije smo teorije nacije razglabali i
koji su nam dali takav uvid u naciju iz kojega je vidlji
va njezina unutranja povezanost i njezina funkcija
s obzirom na meunarodni ekonomski, politiki, teh
nologijski, informacijski i znanstveni ivot svijeta.
Na kraju ovog dijela zakljuka, u kojem smo eljeli
verificirati tvrdnju o drutvenoj uvjetovanosti teorija
o naciji, na koju smo to implicite to eksplicite upo
zoravali tijekom razrade suvremenih teorija o naciji,
moemo jo jednom ponoviti slijedeu misao: Unutar
glavnih znanstvenih teorijskih pravaca o naciji, misao
na izrada bitnog odreenja to je nacija, korijeni se
u pripadnosti ili nepripadnosti odreenoj nacionalnoj
zajednici, odnosno u strukturi drutvene grupe unutar
te zajednice ili izvan nje to ukazuje na izvanrednu
snagu kolektivnog nesvjesnog ili drugim rijeima na
veu ili manju nemo pojedinaca'da amokontrolom
prodru izvan drutveno-klasne i nacionalno historijski
stvorene situacije u kojoj su zateeni, do bitnih poj
movnih sustava, vaenje kojih bi bilo univerzalno.
Jedna misao koju smo eljeli uoiti slijedi iz od
govora kako su povezane suvremene teorije o drutvu,
o naciji i o razvoju sa izgradnjom i funkcijom nacija
u suvremenom svijetu. Uoili smo da je u strukturalno-funkcionalnoj interpretaciji Talcotta Parsonsa na
cija bila oblik zajednice koja se mijenjala ovisno o
drutvenom razvoju. Nacije utemeljene u religioznim
zajednicama razdrobile su feudalni aristokratsko-religiozni univerzalizam, nacije kao etnike zajednice su
sekularizirale politiko utemeljenje drutva, nacije kao
asocijacije graana zamjenjuju etniko-pripisanu struk
turu nacija, koja vie nije bila primjerena pluralisti
kim zahtjevima modernog graanskog drutva. Prema
271

tome. izgradnja modernih nacija ide u pravcu njihove


transformacije iz religioznih, etnikih ili rasnih zajed
nica u takve asocijacije graana koji e dobrovoljnou
i opom podrkom jaati politiku zajednicu. Funkcija
izgradnje nacija jest u proirenju kategorije graanina
u unoenju socijalistikih odrednica u graan
sko drutvo, odnosno u opoj demokratizaciji drutva
u kojem bi svi imali jednake uvjete rada bez obzira na
pripadnost uim etnikim ili rasnim skupinama. Nacija
je dakle ozbiljenje narodnog naela po kojemu svi po
jedinci imaju jednaka prava u svakom pogledu i to isto
naelo nagoni drutvo da ostvari to naelo. Ona dakle
u svom progresivnom razvoju iz same sebe demokra
tizira drutvo. Razumljivo je da je Parsonsovo shvaa
nje demokracije i socijalistikih odrednica graansko,
to znai da ne dira u osnovne postulate privatnog
vlasnitva, kapital odnosa i drutvene stratifikacije iza
koje je skrivena, kao to smo pokazali, struktura klas
nog drutva u kojemu je vladajua klasa suprotstavlje
na masi u koju je utopljena i radnika klasa.
Kroz komunikacijski i sistemski nain analize Karl
Deutsch je dao novi sadraj teoriji izgradnje nacija,
on je, naime, nastojao dati odgovor zato nastaje seg
mentiran je graanskog i uope modernog drutva na
narodne i nacionalne zajednice. Narod i nacije su, kao
to smo vidjeli, zajednice nastale na specifinim dru
tvenim cjelinama koje je on definirao kroz graevne
blokove. U razdoblju svog nastanka funkcija nacija
je u tome da daju izraz i oblije zajednice onim dru
tvenim cjelinama koje su relativno odvojene od dru
gih sa stajalita bogatstva, standarda, kulture, jezika,
politikog sustava, klasnog i stratifikacijskog poret
ka itd. U daljnjem razmiljanju Deutsch je izgradnju
ve formiranih nacija shvatio kao jaanje nacionalne
svijesti i volje, snaga koje se korijeni na koncentraciji
drutvene moi u najirem znaenju i u maksimalnoj
homogenosti i integraciji nacije. Otuda je zakljuio da
izgradnja suvremenih nacija ima negativnu funkciju
sa stajalita meunacionalnih i meunarodnih odnosa.
Na disfunkcionalnu odrednicu izgradnje suvremenih
nacija nije ukazao samo Karl Deutsch, ve i T. Parsons
i gotovo svi marksisti, meutim K. Deutsch nije sma
272

trao moguim izvesti i pozitivne funkcije nacije u su


vremenosti pa je izlaz pronaao u postupnoj dezinte
graciji nacije na lokalne ili druge oblike malih zajednica
i u nadnacionalnim ekonomskim, politikim i pravnim
cjelinama.
U marksistikim interpretacijama formiranja i iz
gradnje nacija dolaze do izraaja dvije orijentacije.
U prvoj na tragu Marxove i Lenjinove misli, suvreme
ni marksistiki istraivai sjedinjuju u izgradnji nacije
demokratizaciju nacije, razumljivo pod pretpostavkom
da tu demokratizaciju treba utemeljiti na povijesnim
interesima radnike klase, sa pozitivnom funkcijom,
iznutra demokratski oblikovanih nacija u okviru meu
narodnog trita, sa stajalita podjele vika rada meu
nacijama i sa stajalita osnovne ljudske tendencije da
narod ivi samostalno i raspolae sobom i rezultatima
svoga rada. Shodno tome, nacija, per dcfinitioneny
ima pozitivnu funkciju sa stajalitajntegracije lokalnih
zajednica, sa stajalita prodora u univerzalni svijet
ljudskih vrijednosti, dobara i potreba -i sa stajalita
kontrole internacionalnih i nadnacionalnih organTzaFja da ne postanu produna ruka najjaih nacija.
U drugoj vrsti marksistikih interpretacija izgrad
nje nacija naglasak je na postavljanju otrog jaza iz
meu ekonomske i klasne strukture, znanosti, tehno
logije ili sustava informiranja i nacija kao lokalnih i
specifinih zajednica koje se rastvaraju i nestaju ve
u periodu razvijenog kapitalizma a naroito u socija
lizmu. Ovakvo otro suprotstavljanje klase od nacije
rezultiralo je teorijama o disfunkcionalnosti izgradnje
nacije u razvijenim drutvima kapitalizma i socijaliz
ma, bilo da se ova izgradnja odnosi na unutranju de
mokratizaciju, bilo da je rije o samostalnosti na kul
turnom, ekonomskom i politikom podruju.
Uza sve razlike treba rei da je marksistiki do
prinos suvremenoj teoriji o nacijama produbljivanje
na bazi imanentne analize i trajno propitkivanje same
postojee znanosti o izgradnji nacija. Neprijeporno je
da strukturalno-funkcionalni aspekt pojma i izgradnje
nacije kao i komunikacijsko sistemski prodor u naciju
kao zajednicu moe pruiti jednu kategorijalnu podlogu
za sveobuhvatnije poimanje nacije ne samo kao aso
18 N acija

273

cijacije graana, koji su istodobno zajednica utemelje


na u komplementarnim svojstvima kulture, ve je je
dan povijesni protok zajednice koja odgovara potreba
ma opstanka i reprodukcije modernih drutava; u tom
smislu nacija zadovoljava potrebu individuuma za pri
padnou drugima radi njih samih, ona objedinjuje ue
lokalne zajednice iz potrebe univerzalnih vrijednosti
modernog drutva, ona vlastitu strukturu poretka traj
no demokratizira jer je njoj u osnovi narodno naelo,
odnosno naelo jednakosti, slobode i samoupravljanja,
ona je jedna posredna stepenica koja povezuje uni
verzalno kao internacionalno i univerzalno koje je
bitno ljudsko specifino i individualno. Kao to je
univerzalno i internacionalno dio i uinak svijeta rada
suvremenog drutva, isto tako je i nacija jedan od tih
nezaobilaznih uinaka i sve pozitivne i negativne od
rednice, koje su svojstvene nainu proizvodnje i ob
licima materijalnog i duhovnog rada, prisutne su u biti
same nacije i dolaze do izraaja kroz njezinu izgradnju.
Rad kao svrsishodna ovjekova djelatnost koja
odreenim sredstvima na izvjesnim predmetima tvori
odreene proizvode i uinke materijalne ili pak du
hovne prirode stoji u osnovi svakog drutva, od pri
rodnih do historijskih zajednica graanskog drutva.
Sve aktivnosti i svi oblici drutvene organizacije uvje
tovani su u graanskom drutvu radom na proizvod
nji kapitala, to znai da rad graanskog drutva iz
sebe, po Marxu, mora ostvariti ovjekovu potrebu za
zajednicom koja ljude dri na okupu, u njima, povi
jeu izgraenom eljom i predispozicijom da pripadaju
jedni drugima radi toga to je sama ta pripadnost, od
nosno zajednitvo, primjereno i pozitivno sa stajalita
njihovih potreba. Narod kao apstrakcija zajednice je
uinak rada graanskog drutva i svega suvremenog
drutva ne samo kao historijske zajednice koja nosi
svijest i volju da ivi i proizvodi duhovne uinke po
put jezika i kulture, ve je ona zajednica graana, od
nosno puka koja tei ekonomskoj i politikoj samo
stalnosti. U tom smislu govorimo o naciji kao o
politikom narodu, kao to govorimo o znaenju po
litike drave u Manca; naime, nacija je povijesnim
radom graanskog drutva izgraena zajednica ljudi
274

koji na svjesnoj pripadnosti narodu i izgraenoj volji


da ive u toj zajednici daju podrku, odnosno mo
kako bi se narodna zajednica ozbiljila kao radna i
politiko-dravna cjelina. Drugim rijeima, suvremeno
drutvo kroz opu demokratizaciju daje mogunost ni
im slojevima, masi i puku u najirem znaenju rijei,
da vlastitu bliskost i zajedniku pripadnost kao na
roda postave kao naelo u ime kojega e se stvarati
politike, ekonomske i dravne cjeline i na taj e nain
ponititi aristokratsko-religiozno naelo koje je tije
kom srednjeg vijeka bilo temeljem tvorbe drava i
temeljem na kojem se onemoguavalo da puk svoju
potrebu za zajednicom ozbilji u onoj zajednici koja
se kao latentna struktura odravala i s graanskom
klasom jaala.
U tom smislu treba zakljuiti da je rad modernog
drutva istodobno proizvodnja vika rada i proizvod
nja narodnih zajednica, to znai da je u biti kapital
rad odnosa da je on u isto vrijeme internacionalan i
nacionalan, isto kao to je sama nacija u sebi inter
nacionalna i specifino narodna. To se jednako odnosi
i na graansku i proletersku klasu, one su dakle isto
dobno internacionalne po produkciji vika vrijednosti,
odnosno vika rada, ali su i nacionalne po tvorbi na
cija iz narodnih zajednica,- jednako tako nacija je spe
cifina narodna zajednica, ali je istodobno internacio
nalna jer je tek po univerzalnoj kategoriji graanina
i ovjeka osloboena i ozbiljena kao zajednica.

275

KAZALO IMENA

Abdel-Malek, A. 223 b, 225,


253260, 253 b, 254 b, 257 b
Albertini, M. 82 b, 166 b
Almond, G. 69
Amin, S. 244 b, 245, 245 b
Apter, D. 68 b
Bakari, V. 228 b
Barra-Diop, A. 225, 225 b
Batsel, W. R. 197 b
Bauer, O. 175, 177, 178, 179,
180189, 180 b, 181 b, 183 b,
184 b, 185 b, 192, 193, 196,
199, 269
Bendix, R. 70, 87, 120
Berger, P. 104, 104 b
Berghe, P. 62 b
Bernstein, E. 30 b
Bertalanffy, L. 116
Binder, L. 69 b
Boulding, K. 116
Brandt, W. 52 b
Bromley, J. 58 b, 94, 94 b
Bucholz, B. 52 b
Buharin, N. 11, 204, 205, 205 b,
219
Causescu, N. 52 b
Cerroni, U. 224 b
Chesneaux, J. 189 b, 225, 247,
247 b, 250252, 253 b
Dahrendorf, R. 62 b
Davis, H. 14 b, 15 b, 30, 30 b,
31b, 171b, 174 b, 179 b,
180 b, 182 b
Davis, K. 62 b

Deutsch, K. 82, 88, 112, 116


711, 117 b, 118 b, 122 b, 132 b,
149 b, 154 b, 161b, 162 b,
167 b, 183 b, 266, 267, 268,
272, 273
Dilthey, W. 109, 109 b, 110
Drkheim, E. 79, 79 b, 104, 131,
139, 155
uri, M. 106 b, 110 b, 132 b
Easton, D. 82, 120, 131, 155
Eisenstadt, S. 83 b, 223 b,
224 b, 235 b, 249 b
Emmanuel, A. 244 b
Engels, F. 11, 12, 13, 14, 14 b,
15, 15 b, 17, 17 b, 18 b, 24 b,
25, 2639, 26 b, 27 b, 30 b,
31b, 32 b, 33 b, 39 b, 41b,
44, 44 b, 45 b, 54 b, 103,103 b,
120, 132, 171b, 172 b, 203 b,
206 b, 211, 262, 268, 269
Fanon, F. 106, 107
Fichte, J. G. 102, 108, 108 b
Finer, S. 69
Foltz, W. 117 b, 161b
Fougerollas, P. 189 b
Frank, A. G. 62 b
Freud, S. 108 b, 109 b
Freyer, H. 96 b
Friedrich, C. J. 82 b
Frobenius, L. 124
Furtado, C. 244 b
Geerz, C. 68 b
Gellner, E. 92 b, 109
Goldhagen, E. 201 b

277

Habri, M. 2S3 b
Haupt, G. 14 b, 29, 29 b, 31,
31b, 35 b
Hayes, C. J. 62, 63 b
Hegel, G .W .F . 14, 42, 104 b,
108, 109 b
Heidegger, M. 110 b
Hirsch, H. 30 b
Holzner, B. 96 b
Hruov, N .S . 201
Husserl, E. 96 b
Kant, I. 39, 41, 44, 45 b, 96 b,
109 b
Kardelj, E. 63, 63 b, 223343,
225 b, 226 b, 227 b, 228 b,
230 b, 235 b, 237 b, 239 b,
241b, 242 b, 270
Kautsky, K. 31,171180,171 b,
172 b, 182, 185, 189, 199, 202,
223
Kedourie, E. 103 b, 109
Kohn, H. 62, 63 b
Kotok, V. F. 249, 249 b
K ristosturjan, N. 249 b
Kuvai, I. 62 b, 244 b
Lafont, R. 15 b
Lanovi, M . 5 1 b
Leclerq, J. M. 94, 94 b, 101,
101b, 109
Lefebvre, H. 189 b
Lenjin, V. I. 11, 39 b, 43, 43 b
120, 175, 202223, 203 b,
204 b, 206 b, 207 b, 208 b,
210 b, 211b, 212 b, 213 b,
215 b, 216 b, 231, 243, 244,
273
Levy, B .H . 252 b
Levy, M. Jr. 62 b
Linz, H. 235 b
Liotar, J. F. 96 b
Lipset, S. M. 166
Luckmann, Th. 96 b
Luxembourg, R. 206, 207 b, 219
Malinowski, B. 62 b
M annheim, K. 47 b, 53 b, 160,
160 b, 166
M ao Ce Tung 244 b
M artelli, R. 94, 94 b

278

M arx, K. 1126, 14 b, 17 b,
18 b, 24 b, 26 b, 28, 29, 30,
3237, 32 b, 33 b, 3 9 -4 9 ,
39 b, 41 b, 44 b, 45 b, 50, 50 b,
54 b, 55, 103, 103 b, 105, 107,
107 b, 110, 120, 132, 139, 173,
184, 203 b, 206 b, 210, 211,
213, 223, 237, 239, 262, 268,
269, 270, 273, 274, 275
Matieuse, A. 40 b
Maurois, A. 65 b, 66 b
Mauss, M. 189
Merton, R. K. 62 b
M oore, W. 62 b
Neumann, F. 53, 54 b, 84, 84 b
Nietzsche, F. 109, 110 b
Paine, Th. 64
Pallus, H. 52 b
Parsons, T. 6083, 62 b, 71b,
73 b, 75 b, 76 b, 78 b, 79 b, 80 b,
85, 87, 97, 99, 117, 120, 132 b,
139, 153, 155, 166, 263, 264,
265, 266, 271, 272, 273
Pai, N. 244 b
Paanin, A. 14 b
Pirjevec, D. 226 b
Plessner, H. 62, 63 b
Pope, W. 79 b
Poulantas, N. I l l , 112 b, 235 b,
244 b
Prpi, I. 172 b
Pye, W .L . 69
Ragionieri, E. 15 b, 172 b
Rapoport, A. 116
Redi, E. 174 b, 176, 177 b
Renan, E. 227
Renner, K. 177, 178, 180189,
180 b, 181b, 185 b, 186 b,
187 b, 192, 193, 196, 199, 270
Reshetar, J. 200 b
Rokkan, S. 70, 82, 892, 83 b,
85 b, 224 b, 235 b, 249 b, 265
Rosdolsky, R. 15 b
Rousseau, J. J. 81, 102, 102 b
Sartre, J. P. 106, 106 b, 107
Scheurch, E. 154

Schffle, A. 160, 160 b


Schumpeter, P. 166
Seton Watson, H. 49 b
Silvert, K. 68 b
Smith, A. 49 b, 63 b, 92, 92 b,
94, 94 b, 98 b, 100 b, 97
101, 109, 266
Spengler, O. 124
Staljin, J.V . 171, 182, 184 b,
189202, 190 b, 192 b, 198 b,
216, 247 b, 253 b, 269
Sutli, V. 14 b, 94 b
Suvar, S. 201b, 225 b, 247 b
Takovski, D. 52 b
Terray, E. 189 b
Tilly, Ch. 69 b, 83 b

Tnnies, F. 48, 78, 131, 132 b,


139, 155, 179, 179 b, 228
Toynbee, A. 124
Trocki, L.N . 219
Urbani, I. 94 b, 109 b
Vlahovi, V. 244 b
Vranicki, P. 14, 14 b, 15 b, 183 b
Weber, M. 42, 52, 53, 53 b, 66,
66 b, 94, 94 b, 95, 98, 105,
106 b, 108 b, 111 b, 114, 131,
132 b, 139, 166, 228, 266
Weil, Ch. 14 b, 29 b, 31b, 35 b
Weiner, M. 69
Wiatr, J. 189 b
Wiener, N. 117, 117 b, 118,118 b

279

KAZALO POJMOVA

A daptacija 85
Amalgamacija 17, 18, 58
Ameriki narod 57, 64 67
Anacionalnost 59, 199, 236, 239,
240, 242
Aneksija 50, 51, 54, 56, 58, 213,
240
Asimilacija 16, 18, 31, 34, 58,
90, 140142, 203
Asocijacija 6082, 8391 , 120,
179, 213, 263
Austrijska nacija 31, 32
Austrom arksizam 180189,196,
202, 269
A utonom ija 181, 187, 192, 193,
196, 209, 212, 216
Birokracija 52, 98, 99, 105, 199
Birokratizacija 49, 50, 218, 239
Borba 40, 42, 44, 58, 238
Bratstvo 42, 43, 45, 46, 239,
241
Buroazija 11, 36, 90, 148, 194
C entar 85, 124, 158, 196, 198,
211, 244, 252
Centralizacija 50, 56, 58, 158,
218
Centralizam 46, 49, 199, 200,
204, 236, 239
Civilizacija 124, 125
Demokracija 37, 54, 140 152,
208, 212, 217, 229, 250
Demokratski centralizam 209
Despotizam 44, 45
Diferencijacija 19, 24, 62, 98
Diskontinuitet 121131

280

Drutvo 131140, 185


Drava 23, 24, 51, 55, 67, 80,
90, 161 b, 204, 251, 252, 256,
258
Ekonom ija 172, 177, 192
Eksploatacija 34, 210
Em igracija 57, 64, 143, 149
Etatizam 4959, 68, 70, 216,
240, 256, 257
Etnicitet 59, 67, 94, 95, 97
Etnika zajednica 17, 18, 58,
62, 63, 66, 71, 82, 94, 225,
226, 232
Evropocentrizam 223, 224, 247
Faizam 38, 47, 61, 65
Federalizam 41, 43, 44, 45, 46,
65, 66, 77, 88, 177, 215, 233,
238, 239, 241, 242
Feudalizam 66, 81, 8391, 149,
233, 294
Form iranje nacija 9, 20, 23, 86,
145 153, 175, 197, 229234,
260
Funkcionalizam 6091, 262,
263, 264
Germ anizacija 30, 32, 90
Grad 88, 89, 91, 172
G raanin 9, 54, 56, 76, 83, 97,
105, 133, 229
Graansko drutvo 9, 13, 17,
19, 24, 40, 55, 60, 73, 77,
100, 114, 135, 224
Graevni blok 121 130
Homogenost 43, 68, 89, 100,
123, 126

Ideal 92, 93
Identitet 16, 23, 31, 51, 59, 69,
75, 92, 96, 100, 122, 130, 136,
258
Imperijalizam 37, 203
Individualizacija 18, 102, 125
Individualnost 13, 18, 21, 56
Integracija 24, 58, 70, 76, 80,
85, 259
Interes 46, 48, 56, 66, 113, 123
Internacionalizam 37, 38, 39,
41, 45, 46, 166, 168, 175, 176,
192, 204, 234236
Iracionalno 37, 113
Izgradnja nacija 9, 36, 60, 69,
108, 109, 163170, 193, 204,
205, 218, 273
Izjednaavanje 47 b, 49, 52, 53,
54
Jedinstvo 17, 18, 19, 43, 58, 77,
196, 209, 217, 239, 240
Jednakost 43, 52, 53, 54, 91, 133
Jezina zajednica (v. jezik)
Jezik 16, 29, 73 b, 125, 126, 173,
174, 186
Jugoslavenstvo 59, 239, 240,
241, 242
Kapitalizam 166, 174, 191, 225
Karakter 182185
Kibernetika 82, 116, 118, 137
Klasa 19, 31, 36, 89, 111, 122,
123, 135
Kolonijalizam 37, 195, 200, 214,
255, 259
Kompatibilnost 155, 158
Komplementarnost 138, 139,
140, 141, 142, 155, 156, 157
Komunikacija 116 120, 131
139, 179
Komunistiko drutvo 25, 26, 48
Konfederacija 65, 66
Kultura 47, 70, 120, 124, 125,
131140
Legitimitet 85, 114
Liberalizam 97, 113
Marksizam 1148, 61, 171
201, 202221, 223263, 267,
268, 269, 270

Masovno drutvo 9, 11, 114


Militarizam 40
Mir 13, 39, 44, 237
Mit 47 b
Mobilizacija 140152
Mo 9, 30, 31, 109, 110, 111,
112

Modernizacija 61, 98
Moral 40, 42
Nacija {openito) 9, 16, 20, 24,
27, 5, 60, 64, 65, 70, 95, 110,
119, 135, 153, 162, 173, 182,
189, 190, 225, 227
Nacija kao autoritarna zajedni
ca 62, 63
kao demokratska zajednica
62, 63, 74, 75, 76, 81, 82
kao drava 4959, 100, 153
162, 175, 187, 188, 256,
257
kao etniko-birokratska za
jednica 99, 100
kao jezina zajednica 173
kao kulturna zajednica 83
91, 180188
kao mala nac. 8391
kao politiki narod 1125
kao sklop vrijednosti 92115
kao socijetalna zajednica 60
82, 8391
kao vladajui narod 16, 28, 34
Nacionalizam 15, 16, 100, 105,
159, 164, 165169, 179, 200,
203, 206, 210, 240
Nacionalna svijest 22, 163, 164,
165, 227, 239
Nacionalna volja 163, 164, 165
Nacionalni osjeaj 29, 100
Nacionalno pitanje 14, 181, 195,
208, 241, 261
Nacionalnost 17, 27, 28, 59, 64,
158, 163, 164, 165, 216, 261
Nacizam 165, 166
Narod 9, 16, 17, 20, 27, 82, 94,
137, 153162
Narodni suverenitet 188
Narodnost (v. nacionalnost)
Otcjepljenje 8391, 151, 181,
210, 212

281

Paritet 216
Patriotizam 103106, 242
Periferija 84, 86, 121, 193, 197
Pleme 249, 250
Pluralizam 70, 72, 166, 168,
208, 254
Podjela rada 13, 122, 123, 124,
132, 133, 155, 225, 227
Porijeklo 66, 67, 83, 97
Posebnost 12, 21, 55, 56, 106,
107
Povijesni narod 14, 28
Povijest 17, 95, 96
Pozitivizam 17, 29, 171, 180
Prava ovjeka i graanina 53
58, 74, 7683, 84
Pravo nacije na samoodreenje
do otcjepljenja 37, 84, 85,
187, 196, 199, 205, 215
Pripadnost 7, 20, 72, 126, 135,
176
Priroda 11, 12, 17, 21, 40, 95,
258
Proletarijat 12, 26, 176, 199,
203, 204, 205, 206, 211
Proleterski internacionalizam (v.
internacionalizam)
Prosvjetiteljstvo 81, 98
R acionalitet 97, 98, 114, 134
R ad 12, 13, 23, 33, 39, 44, 237,
238
Radnika klasa 38, 39, 41, 48,
156, 157, 206, 237
Rascjep 85
Razliitost 33, 93, 107
Relativni diskontinuitet 121
130, 153
Religija 71, 173
Revolucija 86, 89, 190
Samostalnost 31, 40, 102, 122,

211
Samosvijest 42
Samosvojnost 33, 124
Samounitenje 164, 165
Sam oupravljanje 176, 238, 239
Savez 42, 43, 44, 45, 46, 176,
215, 217
Segmentacija 24, 31, 131, 135,
137

282

Separatizam (v. nacionalizam)


Sila 16, 21, 46, 87, 166, 257, 258
Sistemska teorija 82, 116 137,
265267
Sloboda 20, 25, 53, 54, 81
Socijaldarvinizam 35
Socijalna demokracija 45, 171,
188
Socijetalna zajednica 75
Solidarnost 76, 79, 111, 155
Sovjetski narod 57, 58, 240, 249
Staljinizam 46, 47, 254
Stapanje 50, 51, 54, 56, 58, 174,
177, 178, 195
Stratifikacija 77, 123, 126
Strukturalizam 60
Sudbina 182, 183, 186
Suverenitet 40, 64, 161, 235
ovinizam 200, 217
Tehnologija 93, 98, 122
Teritorij 26, 125, 172
Totalitarizam 54, 164, 166
Trite 93, 111, 112, 127, 171,
232
Ujednaavanje (v. izjednaava
nje)
Ukidanje 11, 12
Unitarizam (v. nacionalizam)
Univerzalnost 37, 55, 107
Viak rada 37, 196, 223242,
275
Vrijednosti 56, 57, 77, 78, 79,
85, 184
Vrijeme 95, 96
Zajednica 8, 17, 22, 25, 42, 43,
56, 131 140, 185
Zajednikost 13, 66, 87, 94
Zajednitvo 18, 19, 30, 36, 78,
79, 80, 126
Zasebnost 12, 122
Zbliavanje 43, 48, 58, 212, 239,
240, 241
Zemlja (domovina) 125
Zemlje u razvoju 150 153, 230,
243260
Znanost o naciji 7, 60

SADRAJ

U povodu drugog izdanja / 5


Predgovor prvom izdanju / 7
MARXOVO I ENGELSOVO POIMANJE NACIJE / 11
ETATISTIKE TEORIJE O NACIJI / 49
"STRUKTURALNO-FUNKCIONALISTIKE TEORIJE
O NACIJI / 60
NACIONALNE VRIJEDNOSTI KAO IDEALI / 92
SISTEMSKA TEORIJA I IZGRADNJA NACIJA / 116
REVIZIJE MARKSISTIKOG TUMAENJA
NACIJE / 171
LENJINOVO SHVAANJE NACIJE / 202
NA TRAGU SUVREMENIH MARKSISTIKIH TEORI
JA O STRUKTURI, FORMIRANJU I IZGRADNJI
NACIJA / 223
OSVRT / 263
Kazalo imena / 277
Kazalo pojmova / 280

Biblioteka
GLOBUS
Zvonko Leroti
N ACIJA
Izdava
CGP DELO
OOUR GLOBUS, Izdavaka djelatnost
ZAGREB
Za izdavaa
TOM ISLAV PUEK
Oprem a
BRONISLAV FAJON
Lektor
N AD A JAKIR
Tisak
CGP DELO, Ljubljana, 1984.