You are on page 1of 186

Edvvard Hallett Carr

RUSKA REVOLUCIJA
Od Lenjina do Staljina (1917-1929)

PLAVA BIBLIOTEKA

Urednik
BOO KOVAEVI

Edward Hallett Carr

RUSKA
REVOLUCIJA
Od Lenjina do Staljina (19171929)

GLO BU S / ZAGREB

N aslov originala:
Edvvard H allett C arr, T H E RU SSIAN R E V O L U T IO N , From Lenin
T o Stalin (1 917-1929)
The M acM illan Press Ltd
Edvvard H allett C arr 1979

Recenzenti
BRANKO CARATAN
VJEKOSLAV MIKECIN

Preveia
DANILA DRAKOVI
Redaktor prijevoda
RENE LOVRENI

Rije izdavaa

Zanimanje za Rusiju kao veliku zemlju, sredinu s brojnim


osobitostima, vanu u evropskoj i svjetskoj politici, javilo se u vanruskoj historiografiji znatno prije 1917. godine i pomalo je kroz deset
ljea do 1914. raslo.1Prilino dugo poslije Oktobarske revolucije znanost
o povijesti malo se bavila Rusijom, tonije njezinom posve svjeom
burnom prolou. To polje prepustila je uglavnom publicistici raznih
boja i nijansi, to je, bez obzira na veliko zanimanje za treu rusku
revoluciju, lako razumljivo. Eksplozivna i korjenita promjena Rusije
ostvarena je tek nedavno, njezin veliki preobraaj jo se nije zavrio,
ak ni njegov daljnji tok i konani ishod nisu se mogli s nekom veom
sigurnou predvidjeti, izvori su bili velikim dijelom teko dostupni ili
ak kao previe svjei nepristupani istraivaima, osobito stranim,
dijelom jo nisu bili prikupljeni ili sreeni.2 Potrebne historijske di
stance za mirnije razmatranje, za valorizaciju injenica duljeg djelova
nja jo nije bilo. Prilino obilna inozemna publicistika o Oktobarskoj
revoluciji, nastala u prva dva desetljea poslije 1917, ostavila je malo
knjiga trajne vrijednosti, korisnih za njezinu ozbiljnu naunu obradu.
Te knjige potekle su uglavnom od znatieljnih i lucidnih neposrednih
promatraa uzbudljivih ruskih zbivanja.3 Iz tog publicistikog kruga
proizala je i prva temeljita historija Velikog oktobra na Zapadu, djelo
amerikog novinara W. Chamberlina, izraeno na osnovi dugogodi

1 V. H. Martin, La Russie et lEurope, Pari 1866; A. Leroy Beaulie, L Empire des Tsars et
les Russes, 3 sv., Pari 1887-89; L. Leger, Russes et Slaves, 3 sv., Pari 1890; O. Hoetzsch,
Russland, Berlin 1913; H. Williams, Russia o f Russians, London 1914. i dr. Od te opsene
predratne literature o prolosti Rusije u nas je prevedeno samo djelo T. Masaryka, Rusija i
Evropa, Zagreb 1923 (njemaki original izaao je u Jeni 1913).
- ak tridesetak godina poslije oktobarskih dana 1917. poznati vicarski historiar V. Gitermann napisao je u uvodnoj primjedbi posljednjem dijelu svoje trilogije o povijesti Rusije da se, po
njegovu sudu, o najnovijem razdoblju ruske prolosti (od 1917) jo ne moe pisati jer je nuni
izvorni materijal najveim dijelom nedostupan (v. Geschichte Russlands, sv. 3, Hamburg 1949).
3 Uz glasovitu knjigu J. Reeda, Ten Days That Shook the World, New York 1919 (Deset
dana koji su potresli svet, Beograd 1952) treba jo spomenuti J.Sadoul, Note sur la revolution
bolchevique, Moskva i Bem 1918; M. P. Prie, My Reminiscences o f the Russian Revolution,
London 1921; A. R. Williams, Through the Russian Revolution, New York 1921.

njeg sabiranja i obrade velike dokumentacije, prikupljene na licu


mjesta.4
Bez obzira na odreene slabosti, ovo se djelo smatra, s pravom, u
velikom dijelu svjetske historiografije prvijencem u skupini knjiga koja
se naziva klasikom zapadnih istraivanja o treoj ruskoj revoluciji. U
Sovjetskom Savezu njezino prouavanje u razdoblju izmeu dva svjet
ska rata nije daleko odmaklo, za to je bilo vie razloga. Poznatim
istraivaima ruske predrevolucionarne historiografije, koja se, do
dajmo usput, odlikovala dostignuima visoke svjetske razine, sovjetska
Rusija bila je strana ili su ak bili prema njoj neprijateljski raspoloeni.
Pisati o revoluciji negativno nisu smjeli, a pozitivno nisu htjeli. Neki su,
uostalom, emigrirali zbog politikih razloga, a neki su se tek sporo
pribliavali novom poretku. Historiara odanih revoluciji, ali s boga
tim znanjem, iskustvom naunog rada i kritikim odnosom ne samo
prema bivoj ve i novoj Rusiji, bilo je malo. No, jo su vie oteale
ozbiljno prouavanje Velikog Oktobra politike okolnosti. U dramati
nim borbama od 192329. izmeu Staljina, Trockog, Zinovjeva, Kamenjeva, Buharina i njihovih pristaa, u kojima se radilo ne samo o
tome koja e od suparnikih grupacija trajno prevladati u monim
vrhovima usko povezanog dravnog i partijskog aparata, ve i o
pravcima daljnjeg razvoja Sovjetskog Saveza i svjetskog komunistikog
pokreta, nedavna prolost, zbivanja, postupci, odnosi linosti iz lenjinskog doba eksploatiraju se u funkciji neposrednih politikih interesa
glavnih aktera politikih sukoba. Iz historije ruske socijaldemokracije,
boljevizma, Oktobarske revolucije izdvajaju se i akcentuiraju mo
menti koji su mogli, ili se barem tako vjerovalo, posluiti u sudbono
snim politikim obraunima, dok se opet neki momenti te prolosti
- zbog toga to su mogli baciti loe svjetlo na ovog ili onog od zavaenih
voa - preuuju, prikrivaju ili ak pobijaju. U aru borbe, u kasnijim,
naknadnim optuivanjima, poslije pojedinih obrauna a osobito nakon
definitivne Staljinove pobjede, umnoili su se indirektni i direktni
falsifikati nedavne prolosti. Njezino prepravljanje postalo je uobia
jeni postupak, a ono je poticalo i zahtijevalo sakrivanje, zatvaranje,
moda i unitavanje dijela izvorne dokumentacije i ranije objavljene
literature. S vremenom stvorena je oficijelna gruba slika Oktobra, u
koju se nije smjelo dirati; osnovnoj strukturi propisanih sudova i
ocjena malo se to moglo dodavati osim potvrdnih komadia za
upotpunjavanje sheme. U takvim okolnostima, kad se samostalno,
kritiko ispitivanje, dakako, ne samo protekle revolucije, ve i suvre
menosti, pretvorilo u krajnje opasnu igru sa zaposlenjem, poloajem a

4 The Russian Revolution 1917-21, New York 1935.

od sredine 30-ih godina i sa ivotom, historiografija o nedavnoj


prolosti nije se mogla ivlje razvijati, tovie, uglavnom je zahirila.
Velik dio dokumentacije o ruskom Oktobru stigao je raznim kana
lima izvan dosega Staljinove autokracije. Rani sovjetski listovi, perio
dika, knjige, dospjeli su u biblioteke znanstvenih centara Zapada. Dio
izvora prenijeli su onamo ruski emigranti raznih boja, pojavila su se i
brojna izdanja memoarskog karaktera, u kojima je bilo, uz mnogo ili
podosta pljeve, i vrijednog zrnja. Ipak taj zamani materijal bio je
godinama vrlo malo eksploatiran za ozbiljne studije Oktobarske revo
lucije. Najvei dio istraivaa moderne povijesti iz glavnih kapitalisti
kih zemalja imao je vie-manje neprijateljsko stanovite prema toj
revoluciji, to su uspostava Staljinove diktature i njezini ekscesi samo
uvrstili. Vjerojatno se dio historiara s interesom za sovjetsku Rusiju i
neoptereenih apriornim negativnim odnosom prema njoj susprezao
od prouavanja Oktobra kao pothvata koji im moe navui odium
komunistikih simpatizera, izazvati negodovanja, sumnjienja i nepri
like. U kapitalistikom svijetu polarizacija na bezrezervne prijatelje i
neprijatelje ruske revolucije i Sovjetskog Saveza bila je jo vrlo otra.
Svjetski komunistiki pokret preuzeo je sovjetsku oficijelnu verziju o
Oktobru s idealiziranom slikom o revoluciji, njezinoj osnovnoj dru
tvenoj snazi, boljevikoj partiji, njezinim kadrovima i dijelu vodstva, i
svakom tko bi jae dirnuo u nju udarao ig pripadnika crne reakcije.
Sovjetska historiografija o Oktobarskoj revoluciji nije pak zbog svoje
nerazvijenosti i podlonosti slubenom diktatu mogla djelovati kao jai
podstrek za njezin studij izvan ruskih mea. Godine novog svjetskog
rata nisu bile pogodne za dublja i ira istraivanja najnovije povijesti,
pogotovo sovjetske. U zemljama faistikog bloka bavljenje Oktobrom
moralo bi dati sam o radove s izrazitom negacijom svake vrijednosti
ruske revolucije, u Sovjetskom Savezu bilo kakvo njezino problematiziranje bilo bi doekano kao izdaja partije i domovine, na Zapadu pak
nije bilo umjesno dirati kritikim prstom u prolost osjetljivog vanog
saveznika.
Iz II svjetskog rata zemlja Oktobarske revolucije izala je kao veliki
pobjednik i supersila. Tako je zanimanje za njezinu suvremenost a i
prolost dobilo novu podlogu, odnosno ona se znatno proirila. Meu
tim, uskoro je buknuo hladni rat s naglo oivjelom polarizacijom
meusobno nepomirljivih prijatelja i neprijatelja Sovjetskog Saveza. Pa
ipak, u toj klimi estokih strasti, koja nije pogodovala trezvenom
istraivanju poetaka sovjetske drave, pojavio se 1950. prvi svezak
djela engleskog historiara E. H. Carra, The Bolshevik Revolution, koje
po bogatstvu dokumentacione osnovice, irini pogleda i interesa, utemeljenosti veeg dijela sudova nije imalo premca u dotadanjoj svjet
skoj historiografiji o Oktobarskoj revoluciji.

Roen 1892. godine, jo u vrijeme dugog evropskog mira, Carr


se poslije kolovanja u Londonu i Cambridgeu za dulje smjestio u
britanskoj diplomaciji, u kojoj je od 1916-36. obavljao razne dunosti;
uz ostalo, radio je u britanskoj delegaciji na Versajskoj konferenciji, u
personalu konferencije saveznikih ambasadora u Parizu, u centrali
Foreign Officea, a neko vrijeme i u britanskom poslanstvu u Rigi.
Poetkom 30-ih godina, dok je jo djelovao u diplomatskoj slubi,
prihvatio se historijskih studija, posveujui svoje prve objavljene
radove nekim znaajnim linostima X IX st.5 Ve kao etrdesetgodinjak, u vrijeme kad su se na nebu nemirne Evrope pojavili tmasti oblaci
novih meunarodnih sukoba nagovjetavajui ratnu katastrofu jo
veu od prethodne, Carr se uputio stazama univerzitetske karijere na
velkom sveuilitu u Aberystwithu i intenzivnijih historijskih istraiva
nja. Dodue, u doba II svjetskog rata obavljao je i vanu funkciju u
ministarstvu informacija a zatim u Timesu (pomonik urednika
194145), to je neizbjeno usporilo njegov znanstveni rad.
Kroz deset godina, od 193645, uglavnom do poetka rata, objavio
je vie knjiga, preteno posveenih meunarodnim pitanjima, dakle,
materiji koja mu je kao bivem diplomatu bila bliska.67Iako liberalne
orijentacije, kojoj je doivotno ostao vjeran, on je u nekim od tih
izdanja podupirao politiku smirivanja totalitarnih faistikih sila
ustupcima. Opi tok i ishod II svjetskog rata uputili su njegovu panju
u drugom pravcu.
Carrova knjiga The Soviet Impact on Western World (Sovjetski
utjecaj na svijet Zapada), izdana 1946, najavila je njegovu mnogogo
dinju koncentraciju na prouavanje Sovjetskog Saveza, njegova na
stanka, historijskog razvoja i meunarodne uloge. Nekoliko godina
kasnije, s prvim sveskom ve citirane knjige o ruskom Oktobru,
zapoelo je publiciranje Carrovih opsenih studija sovjetske prolosti.
Od 1950-76. svjetska historiografija obogaena je pravim opusom,
koji ini 10 svezaka cjelovitog djela: A History o f Soviet Russia? Samo
jedan od tih svezaka, dodue najvei, pisao je zajedno s Carrom
R. W. Davies, direktor Centra za prouavanje Rusije i Istone Evrope
sveuilita u Birminghamu. Osim ove impozantne serije, uz nastavni
rad koji je produio na Balliol College, u Oxfordu (od 1953-55) i
zatim na uglednom Trinity College u Cambridgeu (od 1955. do kraja
5 Dostoievski, 1931; The Romantic Exiles, 1933; K.M arx: A Study o f Fanatism, 1934.
6 InternationaI Relations since the Peace Treaties, 1937; The Twenty Years Crisis 1919-39;
1939; Britain: A Study o f Foreign Policy from Versailles to the Outbreak of War, 1939;
Conditions of Peace, 1942. dr.
7 Carrova Povijest Sovjetske Rusije sastoji se od slijedeih dijelova: The Bolshevik Revolution 1917-23; 3 sv., London 1950-53; The Interregnum 1923-24, 1954; Socialism in One
Country 1924-26, 3 sv., 1958-1959; Foundations of a Planned Economy 1926-29; 3 sv. (1. sv.
zajedno s R. W. Daviesom), 1969-76.

ivota 1982 g.), Carr je objavio jo nekoliko knjiga,8 koje se gotovo sve
bave ruskom i sovjetskom prolou ili je u znatnoj mjeri dotiu.
Poslije prvih svezaka Carrove Povijesti sovjetske Rusije, nakon
stiavanja hladnog rata, u prvim godinama detanta i destaljinizacije,
zapoeo je bujan rast historiografije o Oktobarskoj revoluciji, kojem su
knjige ovog engleskog historiara davale snaan poticaj i bile znaajan
prilog. Od poetka 50-ih godina do dananjih dana u Sovjetskom
Savezu, Engleskoj, Francuskoj, Njemakoj, USA i drugim zemljama ta
je historiografija viestruko poveana brojnim opim radovima i speci
jalnim studijama, kao i izdavanjem izvorne grae razne vrste.9 Okto
barskom revolucijom bave se u tom razdoblju i mnogi radovi politikolokog karaktera, kao i publicistika izdanja.
Meutim, ona je trajno sporna, ponajvie zbog svojih dugoronih,
izravnih i posrednih posljedica i utjecaja. iroku lepezu pogleda o njoj
ve desetljeima pothranjuje svjetska borba kapitalizma i socijalizma,
kojoj se ni danas ne vidi blizi zavretak. U toku te borbe iskrsli su s
vremenom neki momenti velikog znaenja, koje zaetnici marksizma
nisu uope mogli zamisliti.
Vei dio zemalja koje su krenule putem socijalistikog preobraaja
meusobno se znamo razlikuju i po nainu kako je ondje oboren
kapitalizam i po metodama gradnje novog drutva i po njegovim
konkretnim oblicima. Odnosi tih zemalja, uvelike ba zbog tih razlika,
tek su dijelom oznaene suradnjom i tolerancijom, esto su i dugo
trajno obojeni sporovima, averzijom pa i neprijateljstvima, pri emu ne
izostaju oruane prijetnje i sukobi, iako se one vie ili manje pozivlju na
Veliki oktobar, slave revoluciju ruskog proletarijata i Lenjina kao
njezinog neospornog vou. Spomenute razlike, sporovi i sukobi izmeu
socijalistikih zemalja, reflektiraju se u ukupnom svjetskom komuni
stikom i radnikom pokretu. Sve je to pak utjecalo na historiografiju o
Oktobarskoj revoluciji, u kojoj se u svjetskim razmjerima vodi stalna
sad blaa sad ea idejna borba kao dio opeg konfrontiranja kapitali
zma i socijalizm a.10
* Toj skupini Carrovih radova pripadaju: The New Society, 1951; What is history? 1961;
1917: Before and After, 1945; The Russian Revolution: Trom Lenin to Stalin, 1979 (Ruska re
volucija od Lenjina do Staljina); Trom Napoleon to Stalin, And Other Essays, 1980; The Twi!ight
o f Comintem, 1982.
* Od mnogobrojnih znanstvenih djela koja se cijela ili znatnim svojim dijelom bave opim
kompleksom Oktobarske revolucije u uem ili irem smislu a izala su poslije 1950, treba uz
Carrovu seriju spomenuti barem slijedea: G. N. Golikov, Oerk istorii Velikoj oktjabrjskoj
socialistieskoj revoljucii, Moskva 1959; isti, Revoljucija otkryvlaja novuju eru, Moskva 1967;
I. M. Mine, Istorija Velikogo Oktjabrja, 3 sv. Moskva 1967-73; M. Ferro, La Revolution de
1917, 2 s v Pariz 1967, 1976; Ch. Bettelheim, Les luttes des classes en U.R.S.S. 1917-1930, Pariz
1974, 1977; J. Curtiss, The Russian Revolution o f 1917, Princeton- New York 1957; G. Rauch,
Geschichte des bolschevistischen Russlands, Wiesbaden 1955; R. Lorenz, Sozial-geschichte der
Sowjetunion 1917-45, Frankfurt/M. 1976; J. Keep, The Russian Revolution: A Study in Mass
Mobilisation, London 1976; R. A. Medvedev, The October Revolution, New York 1979.
10 Brojna su reagiranja sovjetskih historiara na zapadnu historiografiju o Oktobru i

N a Zapadu, u historiografiji kojoj pripadaju i Carrove knjige, i u


socijalistikim zemljama, pogotovo u SSSR-u, brojni istraivai, svje
sno ili nenamjerno, ukljuili su se od 1950. u tu borbu, preputajui se
njezinim valovima ili podstrekujui njezin intenzitet borbenom pristranou. Jedni su nastojali dokazati ili su barem sugerirali historijsku
pogrenost, promaenost, uzaludnost tree ruske revolucije ili su napa
dali neke njene crte, osobito zavjerenike primjese, restrikcije politikih
sloboda i primjenu terora, prikazujui ih kao korijene ili odrednice
staljinskog totalitarizma.*11 Drugi su je bezrezervno branili i opravda
vali kao elinu historijsku nunost, preobraaj samo pozitivnog sadr
aja, zaputajui manje ili vie njezinu kompleksnost, sjene ili mrlje,
kao i neke nepoeljne dugorone efekte. T a dva pravca - superkritinosti, istovjetne ili bliske negaciji, i nekritinosti, kojom se titi sintetika
slika o revoluciji kao neka nedodirljiva ikona - jo traju u historiogra
fiji o Oktobru, iako su u oba prisutna izvjesna odstupanja.
U irokom prostoru izmeu tih ekstrema nalaze se djela onih autora
koji su nastojali shvatiti Oktobarsku revoluciju kao objektivnu real
nost uvajui se krutih predubjeenja i tendencije dokazivanja aprior
nih stanovita. Dakako, meu njima postoje znatne razlike, velik dio
njih je ipak donekle ili ak dosta blizu jednoj ili drugoj ekstremnoj
struji, a ni ostala nisu, niti mogu biti, bez ikakvih intonacija, koje
otkrivaju opa idejna opredjeljenja ili barem sklonosti autora. N ajbo
ljem dijelu te skupine upravo i pripada velika Carrova zbirka o
sovjetskoj Rusiji.
M ada autor ni u jednom odsjeku svojih dugogodinjih prouava
nja nije bio privuen konceptom revolucionarnog marksizma, njegova
e za istinom, inteligencija, iroko obrazovanje, neumorni istraivaki
mar i solidnost potisnuli su u drugi plan graansko liberalno opredje
ljenje, koje tek ponegdje, u manjem broju sudova i ocjena, dolazi jae
do izraaja. Zato je njegova slika iroko shvaene Oktobarske revo
lucije vrlo bogati mozaik, sastavljen najveim dijelom od sigurnih i
dobro situiranih elemenata, pano u kojem ope linije izviru iz mnogo
brojnih detalja, s malo nejasnih ili neispunjenih mjesta. U njegovoj
interpretaciji 3. ruska revolucija nije pogreka, nakaza ili mrtvoroene
historijske kreacije, ve njezino neobino dijete s velikim obeanjima,
izvanredno burnog, nepredvidljivog ivota, odreenog od poetka do
kraja brojnim determinantama ruskih i svjetskih prilika, ali i voljom
postrevolucionarnom razdoblju, v. Zarubenaja literatura o Oktjabrskoj revoljucii, Moskva
1961; V.I.Salov, Sovremennaja buruznaja istoriografija Velikoj oktjabrskoj socialistieskoj
revoljucii, Voprosy istorii 11, 1967; A. O. ubarjan, Buruaznaja istoriografija Oktjabrjskoj
revoljucii, Voprosy istorii 1, 1968. i dr.
11
Svjei primjer takvog pristupa nalazimo u M. Heller - A. Nekrich, L'Utopie au pouvoir,
Histoire de 1U.R.S.S. de 1917 a nos jours, Pariz 1982.

10

jakih linosti, stvorenje s vie lica, impresivno, zapovjedno, humano i


okrutno, podlono oscilacijama poleta i umora, svojom cjelinom ospo
sobljeno za obiljeavanje poetka jedinstvene epohe u razvoju ovje
anstva. Carrovo kritiko ispitivanje Oktobra tee raznim nivoima,
politikim, ekonomskim, socijalnim, u kontekstu irih, svjetskih zbiva
nja, situacija i procesa, uz traenje meusobnih veza razina, njihovih
brojnih dodira i interakcija. U tom ispitivanju tenja odmjerenosti i
nepristranosti oznaila je Carrove knjige o sovjetskoj Rusiji odreenom
dozom objektivistike hladnoe, kojoj odgovara suzdranost stila.
No, manjak ara i blistavila u njegovom izlaganju uspjeno nadomjeta
jasnoa, logika, sistematinost, zbog kojih se njegova djela itaju lako i
sa ivim zanimanjem.
Spomenute kvalitete vidljive su u znatnoj mjeri i u ovom Carrovom
manjem djelu, koje treu rusku revoluciju predstavlja kao dugi historij
ski tok od oktobarskih dana 1917. sve do 1929. god. Ono je saetak
gotovo cijele njegove serije o sovjetskoj Rusiji, rezultat napora da se
njezina prolost prikae u bitnim crtama, za iroku italaku javnost.
Stoga je lieno ogromnog dokumentacionog aparata kojim je velika
serija opremljena. Kao kondenzat velikog opusa, uz nastojanje autora
da ipak bude konkretan, da se ne ogranii na izlaganje i razvijanje
opih sudova bez faktografske podrke, knjiga se nuno kree srednjim
pravcem, izmeu bogatstva pogleda, s jedne, i obilja obraene grae, s
druge strane. Pristup koji je Carr sam sebi propisao zbog karaktera
izdanja vodio ga je putem grubih kontura, potkrijepljenih podacima
uske selekcije; ponekad se susreu simplifikacije, ponekad se isputaju
ili vrlo krto prezentiraju neki elementi cjeline koje je autor u ranijim
djelima paljivo obradio. Dodajm o ovim primjedbama da su se u knjizi
potkrale i injenine pogreke, ali njih je razmjerno malo. Ponegdje
nailazimo na sudove koji su posve ili dijelom neprihvatljivi. Veina
nunih zamjerki zapravo posve odgovara onome to je autor sam
napisao u svojoj velikoj seriji. N o, ukupno uzevi, pogledi i informacije
koje knjiga daje svojom kvalitetom zasjenjuju neizbjene primjedbe.
Korijene Velikog oktobra Carr vidi u drutvenim i politikim
uvjetima, snagama i odnosima predratne i ratne Rusije, to je u osnovi
opravdano. Meutim, vanjske odrednice razvoja, inozemni utjecaji i
ostvareni doseg modernizacije do 1914. jedva su dotaknuti. Osvrui
se, nuno kratko, na prvu i drugu rusku revoluciju, autor pri nabraja
nju njihovih glavnih snaga daje prvenstvo ruskim liberalima (str. 21),
dok ono u oba navrata stvarno pripada radnicima, s time da se politika
veeg dijela buroazije uglavnom kretala koloteinom umjerene, le
galne opozicije, odnosno tek privremene i djelomine podrke masov
nim gibanjima.
U prikazu prvih mjeseci poslije Februarske revolucije s pravom se

11

istie opa ustalasanost masa, njihova tenja daljnjim promjenama i


akcije koje su navjetavale novi revolucionarni udar (str. 22). Ipak se bez
rijei prelazi preko julskih dogaaja, prvog masovnog nasrtaja na
privremenu vladu u krizi. Dolazak Lenjina, njegove Aprilske teze i
Drava i revolucija dobro su ukljuene u ope previranje tadanje
Rusije, u kojoj se buroaska vlast i privreda brzim tempom dezintegri
raju. Autor naglaava dva usko povezana toka: opadanje autoriteta
privremene vlade i stranaka koje su je podupirale, s jedne, i brzi rast
boljevika i njihova utjecaja u sovjetima i izvan njih, s druge strane, to
je vodilo neizbjenom raspletu u prilog nove, temeljite drutvene
promjene. N o, iako Carr uvia irinu revolucionarnog gibanja jo od
proljea 1917, obaran je zadnje od privremenih vlada u oktobarskim
danima naziva udarom (coup) (str. 24), to podsjea na prilino proi
renu tezu u zapadnoj historiografiji o boljevikom dravnom udaru,
izvedenom malim uglavnom zavedenim snagama mimo volje ogromne
veine stanovnitva. Uz to, taj udar naziva beskrvnim. Ustvari, petrogradski ustanak nije proao bez krvi, a jo vie je bilo rtava u pokuaju
Kerenskog i njegovih pristaa da odmah sinhroniziranim protuudarom
na glavni grad i pobunom u njemu dokinu tek provedenu revolucio
narnu smjenu vlasti, kao i u oruanim borbama u staroj prijestolnici Moskvi.
Istiui znaenje prvih odluka sovjetske vlasti, autor prenaglaava
verbalno spominjanje budue Ustavotvorne skuptine (str. 25-26). Za
pravo, pri tome se radilo, kao i pri njezinom izboru i prvoj sesiji, o
boljevikom ustupku bez vee politike teine. Vodstvo boljevika bilo
je svjesno da se revolucija ne postie, a ni ne razvija i brani opim,
makar posve demokratskim izborima, odnosno da se njezina sudbina
ne smije prepustiti vrhovnom organu vlasti koji bi svojom veinom
inklinirao obnovi predoktobarskog stanja. Autor istodobno navodi da
su privremena vlada, koju, ranije u tekstu, ve u njezinom prvom
sastavu, pretjerano kvalificira kao demokratsku, i sovjeti, imajui u
vidu, vjerojatno, u prvom redu petrogradski sovjet menjeviko-eserskog sastava, zastupali ideju o sazivu Ustavotvorne skuptine (str.
25-26), ali ne spominje da oba ova organa vlasti nisu kroz mjesece, iako je
postfebruarska Rusija ivjela bez ustava, dovela do izbora za Konstituantu. Odluka o njima objavljena je tek u jesen 1917. - nakon to su u
okviru nove revolucionarne plime boljevici prevagnuli u sovjetima - s
prilino razgovjetnom nadom da e ta skuptina posluiti kao politika
barijera radikalizaciji masovnih gibanja.
Uspjenom prikazu ope, meunarodne i unutranje situacije
sovjetskog reima u njegovim prvim mjesecima, moe se ipak zamjeriti
to se oruane snage nove revolucije svode na Crvenu gardu i letonske
jedinice (str. 26), iako su, stvarno, meu njima bile i neke jedinice ratne

12

armije (ukljuujui i flotu), koje su imale i vanu ulogu u oktobarskim


danima, to autor preuuje (usp. str. 24), i internacionalni odredi,
sastavljeni preteno od ratnih zarobljenika. Piui o konstituiranju
mlade sovjetske republike, Carr s pravom istie da njezini prvi ustavni
dokumenti ozakonjuju politiku dominaciju proletarijata, nacionalnu
ravnopravnost i federalizam, te da su oznaeni i internacionalistikim
duhom svjetske revolucije. No, njegova tvrdnja da svjetska situacija od
poetka tjera sovjetsku Rusiju u okvire politike nacionalne drave (str.
28), moe se prihvatiti tek djelomice. Sovjetska republika, ve i kao
sredite svjetskog komunistikog pokreta, zadrat e trajno u cijelom
meuratnom razdoblju internacionalistiku orijentaciju, iako se s
njome, sad manje sad vie, mijeaju nacionalno-dravne politike
tendencije, i ak je u 30-im godinama u velikoj mjeri formaliziraju,
odnosno zasjenjuju.
Govorei o tekom izlasku sovjetske Rusije iz svjetskog rata, stva
ranju armije revolucije i graanskom ratu, autor prenaglaava ulogu
prinudno reaktiviranih oficira stare vojske (str. 29-30), a prelazi preko
injenice da je kroz godine stranog oruanog hrvanja revolucije i
njezinih protivnika izrastao znatan broj talentiranih komandanata,
koji su uli u boljeviku partiju prije oktobarskog ustanka ili u prvim
mjesecima sovjetske vlasti. Meu interventima koji su u toku 1918. na
podrujima svoje akcije likvidirali sovjete ne spominju se austrougar
ske i turske trupe, a njemako uplitanje ograniava se na Ukrajinu (str.
30), dok se ono, stvarno, proteglo i na zemlje istonog Baltika, dijelom
ak i poslije zavretka I svjetskog rata. Burna zbivanja u srednjoj i
zapadnoj Evropi, koja se opravdano navode kao podstreci boljevike
nade u svjetsku revoluciju, nisu ispravno oznaena, jer se govori o
revolucionarnoj situaciji na kraju 1918. i revolucionarnim puevima u
Bavarskoj i M aarskoj (1919), umjesto o revolucijama u Njemakoj,
Austriji i M aarskoj u posljednjim danima rata i njihovom nastavku u
prvoj godini mira. U osvrtu na neuspjeh strane intervencije i slom
ruskih kontrarevolucionarnih armija, autor izostavlja pokret zapa
dnoevropskog radnitva u prilog sovjetske Rusije, a navodei razloge
poraza bijelih konstatira da su ostali bez podrke naroda (str. 31),
to, meutim, ne objanjava, mada je vane elemente podloge njihove
nepopularnosti dao ve u prvoj knjizi svoje velike serije.12
U skladu pak s tom serijom Carr znatnu panju pridaje Komunisti
koj intemacionali, koju s pravom usko povezuje s nastankom i sudbi
nom sovjetske Rusije. Prikazujui prve kongrese Kominterne, on na
glaava novi rast nade u svjetsku revoluciju, podhranjen pobjednikim
prodorom Crvene armije u Poljsku. Meu razlozima ratnog preokreta
12 V. Bolsbevikr Revolution, sv. I (Penguin 1966), str. 310, 321, 357, i dr.

13

na Visli autor daje naroito mjesto nacionalnom osjeaju poljskih


radnika, to je uglavnom opravdano, ali i dodaje da oni, kao openito
radnici na Zapadu, usprkos svojim simpatijama za Sovjetsku Rusiju,
nisu bili spremni da podignu revoluciju u vlastitoj kui (str. 18). Takva
tvrdnja ignorira injenicu da je znatan dio evropskog proletarijata, pa i
poljskog, bio nosilac akcija revolucionarnog karaktera ili tendencija i
na zavretku svjetskog rata i kasnije. Da toga nije bilo, osnivanje
Komunistike internacionale trebalo bi smatrati posve bespredmetnim;
uostalom, i sam autor, piui o rascjepu radnikog pokreta na Zapadu
napominje da taj, voljom Kominterne, tee u vrijeme oseke revolucio
narnim borbi, tj. poslije njihova poleta.
U poglavlju o ratnom komunizmu osvjetljavaju se unutranje
prilike mlade sovjetske Rusije u godinama njezine ogorene borbe s
brojnim domaim i stranim neprijateljima, kao i mjere kojima revolu
cionarna vlast nastoji obraniti samu sebe, ostvariti programske ciljeve
boljevizma i masovne socijalne ideale, savladati kaos i rijeiti akutna
pitanja, pogotovo prehrambeno. Dakako, autora zanimaju i stvarni
efekti tih mjera, koje se s vremenom slau u globalni sistem. Vrlo
sadrajnom zahvatu te problematike ipak se mora poneto zamjeriti.
Ratnim komunizmom realiziraju se, po piscu, opi principi (ciljevi)
nacionalizacije industrije i zemlje, te radnike kontrole (str. 38). Meu
tim, zemlja je pretvorena u javno, narodno vlasnitvo ve poznatim
oktobarskim dekretom, to su kasniji sovjetski zakoni samo potvrdili, a
radnika kontrola je zakonski propisana potkraj 1917.13 Neprikladna
je pak tvrdnja da su seljaci podijelili veleposjedniku i kulaku zemlju
(str. 38). Plemiki i drugi veleposjedi nestali su uglavnom jo do
uvoenja ratnog komunizma, dok je seljaka revolucija likvidirala
kulake posjede tek djelomice, neto u prvim mjesecima sovjetske
vlasti, a vie u godinama graanskog rata. Upotreba termina radnika
kontrola odudara od Lenjinova shvaanja pojma. Naime, u anglosak
sonskoj terminologiji kontrola moe znaiti ne samo nadziranje ve i
upravljanje poduzeima, dok se u Rusiji i prije i poslije Oktobra pod
tim nazivom uglavnom podrazumjevao prvi sadraj. Stoga autorovu
tvrdnju da radnika kontrola nije bila u stanju da uspjeno upravlja
nacionaliziranom industrijom (str. 3940), valja popraviti: u datim
okolnostima, uvelike zbog realnih crta tadanjeg ruskog proletarijata,
radnika kontrola nije mogla prerasti u efikasnu radniku upravu
poduzeima. Carrovoj obradi problema rada, radne snage i odnosa u
doba ratnog komunizma jedva se to moe prigovoriti.
Prelazei na veliku promjenu NEP-a, autor razlikuje elemente dota
13 Da su oba ova revolucionarna zahvata provedena nekoliko mjeseci prije ratnog komunii inae je Carru dobro poznato (v. Bolshevik Revolution), sv. I (Penguin 1966), 41, 73-75.

14

danjeg privrednog sistema koji su imali izvjesnu podlogu u predrevolucionamo doba pa su zato izdrali teki historijski test, i druge koji su
nastali kao posve novi plod, bez korijena, to ih je, nakon nekoliko
godina iznimnih prilika, osudilo na ukidanje (str. 45). To razlikovanje
ne moe se prihvatiti bez nekih korekcija. Izvjesni, i to vani elementi
privrednog sistema, nastalog 1917/8, mada bez oslonca u prethodnom
razvoju, kao nacionalizirano bankarstvo, velika industrija i vanjska
trgovina, nadivjeli su ratni komunizam, a neki pak njegovi ele
menti, dokinuti NEP-om, uskrsnut e u veoj ili manjoj mjeri u doba
petoljetki. Pri razmatranju NEP-a autor je s pravom, jo vie nego u
tekstu o ratnom komunizmu zahvatio problematiku sindikata, bolj
evike partije i opeg politikog razvoja, pokazujui da su veliki
privredni zaokret pratile vane promjene u vanekonomskoj sferi, ko
jima je pojaana politika centralizacija, kako u okviru jedino legalne,
vladajue partije, tako i u dravnoj upravi. U skladu s time pisac
ocrtava konstitucionalno oblikovanje sovjetske Rusije, odnosno fede
racije sovjetskih republika kao i razvojni put RKP(b), u kojoj se uski
vrh, politiki i organizaciono, pretvara u jedinstvenu koncentraciju
moi, odluivanja i utjecaja.
Znatan prostor i u dijelu knjige posveenom ranim godinama NEP-a
Carr poklanja odnosima Sovjetskog Saveza i inozemstva te Komintemi. Tu se prikazuju nastojanja jedine preivljele sovjetske republike
da izae iz izolacije, stekne priznato mjesto u svijetu pod kontrolom
kapitalistikih sila i uspostavi ekonomske i politike veze s bliim i
daljim susjedima. Autor vjeto pokazuje da se sovjetsko vodstvo, ne
odrekavi se nade u svjetsku revoluciju i pomaganja revolucionarnih
snaga u drugim zemljama, kree stazama realizma, slijedi potrebe
drave kojom upravlja i postepeno se privikava na koegzistenciju s
protivnikim sistemom, to se podudara s izvjesnom regeneracijom
kapitalizma na ruskom tlu, dozvoljenom pa i potaknutom kursom
NEP-a. S tim se nastojanjima povezuje i znaajna promjena politike
Kominterne, koja se od svog 3. kongresa prilagoava neeljenom
oporavku buroaskog svijeta ali i socijaldemokracije, suspree sektake
tendencije u komunistikom pokretu i svoje sekcije upuuje prema
dugotrajnoj i strpljivoj borbi za mase. No, pri tome je pretjerana
tvrdnja da se spomenuti kongres uope nije bavio Istokom (str. 60); iz
autorova teksta ak slijedi da se time Kominterna povinuje vanjskoj
politici sovjetske drave, koja agilno radi na poboljanju odnosa s
azijskim susjedima. Ne iskljuujui potpuno taj moment, ipak treba
konstatirati da se 3. kongres bavio i oslobodilakim pokretima Istoka,
mada s manje panje i dubine nego prethodni opi skup ove internacionale.
Opirno prikazujui ostvarivanje NEP-a, nove probleme i idejnopo-

15

litike sporove koje je ono izazvalo, krizne situacije i njihovo prevlada


vanje, autor prenaglaava cijenu privrednog oporavka na osnovi datog
opeg kursa. N a jednom mjestu ak tvrdi da je ekonomsko oivljava
nje, oito u sferi poljoprivrede, pogodilo industriju (str. 61), pri emu,
izgleda, misli na veliku, teku industriju. N o, ako se uzmu u obzir ne
samo prvi mjeseci NEP-a, ve dulji period, makar samo dvije-tri
godine, neosporno je zahvaljujui i zavretku graanskog rata i prom
jenama u ekonomskom poretku dolo do uspona cijele industrije, iako
je laka, potroaka, sigurno prednjaila. Takoer je pretjerano isticanje
cijene kojom je ruski industrijski proletarijat platio privrednu obnovu
na temelju NEP-a (str. 65). Carr je u pravu kad istie da se ponovno
pojavila nezaposlenost u prilinu irokim razmjerima, da su radnici
podvrgnuti strooj disciplini i veem pritisku privredne administracije
te da su njihove plae bile preniske, ponekad i neredovite. Meutim,
radnika klasa, u cjelini uzevi, takoer se oporavlja, odmie od
gladnog standarda ratnog komunizma; nezaposlenost se javlja u
uvjetima njezinog rasta, veim dijelom zbog agrarne prenaseljenosti i
obnovljene privlanosti, rada i ivota u gradu. Uostalom, u kasnijem
tekstu priznaje se da su godine NEP-a postepeno podigle opi ivotni
standard radnitva.
Svoje prethodne konstatacije o razvoju boljevike partije u godi
nama NEP-a autor razvija u opirnom prikazu unutarpartijskih spo
rova izmeu 1921-27. Neosporna je odlika prikaza to te sporove i
obraune ne predoava samo kao borbu za vlast, ve ih usko povezuje s
opim ekonomskim i socijalnim kretanjima, odnosno s ozbiljnim dile
mama koje su ova nametnula. Autor pri tome karakterizira protagoni
ste te sudbonosne borbe, nepristrano slika i ocjenjuje njihove postupke
i ideje koje su zastupali. Naroitom panjom osvre se na koncept
socijalizma u jednoj zemlji, akcentuirajui njegovu privlanost u
politikoj i drutvenoj sredini. Meutim, njegovi ispravni zakljuci o
bitnim elementima i implikacijama koncepta prelaze preko jednog
znaajnog momenta. Naime, tim se konceptom socijalna energija
usmjeruje na intenzivnu modernizaciju, uvelike po kapitalistikim
uzorcima, dok se daljnja socijalistika transformacija proizvodno-drutvenih odnosa (osim u poljoprivredi do neke mjere) zaputa, to e
neminovno djelovati i na razvoj privrede i ukupnog drutva.
U nastavku knjige autor se ponovno vraa odnosima SSSR-a i
Zapada te razvoju 3. internacionale, koji prati sve do 6. kongresa. Ta
dva toka, koji se stalno dodiruju, povezuju se u tekstu s unutranjom
evolucijom Sovjetskog Saveza, posebno s dugotrajnom borbom u
boljevikoj partiji. Ovaj splet interakcija osobito se eksplicira u vezi s
usponom kineske revolucije i njezinom dramatinom cesurom u pro
ljee 1927. g.

16

Vraajui se problemima historijskog kretanja Sovjetskog Saveza,


autor obrauje poetke planiranja i postepenu afirmaciju ideje o
planskoj privredi. On pri tome uoava i smetnje i poticaje, koje u
prvom redu vidi u privredi, odnosno njezinom sloenom i esto protur
jenom oporavku. S probijanjem planske ideje usko povezuje rastuu
spoznaju o potrebi novog velikog vala industrijalizacije, neophodnog i
zbog ope sigurnosti Sovjetskog Saveza i zbog socijalistike perspek
tive, kao i nastavak unutranjih borbi u boljevikoj partiji. Poraz
Ujedinjene opozicije, nakon prethodne pobjede trojke nad trockistikom strujom, Carr ocjenjuje kao veliku prekretnicu kojom se konano
zapeauje demokratski centralizam i irom otvaraju vrata linoj dikta
turi Staljina. Jaanju politike represije i opeg pritiska na graane,
ukljuujui i radnike, pogodovali su imperativi industrijalizacije, koja
pomalo osvaja ekonomske i druge tokove. N o njezin daljnji brzi
napredak, upozorava autor, dovode u pitanje i ope stanje poljopri
vrede i konkretno ponaanje proizvoaa agrarnih vikova. Uglavnom
na toj osnovi raa se nova, posljednja partijska opozicija, prethodnim
politikim razvojem osuena na skori i potpuni poraz. Nova kriza
snabdijevanja gradova, u prvom redu zaposlenih u industriji, koja brzo
raste iznad predratnog nivoa, potie pak hitro traenje rjeenja, koje
pobjednika Staljinova grupacija nalazi u forsiranju kolhoza i sovhoza,
tj. odluuje se za temeljito i iroko mijenjanje proizvodno-drutvenih
odnosa u agraru.
Pri razmatranju velikog kompleksa prve u svijetu planske industrijali
zacije Carr dotie brojna, meusobno povezana pitanja njezinih izvora,
poluga, metoda, kao i ona o strunjacima, radnoj snazi, plaama, ulozi
sindikata, cijenama i potronji, te reflekse te obimne problematike u
politikoj sferi. Slomom desne opozicije nestaje posljednja politika
smetnja politici forsiranog industrijskog preobraaja kao i irokoj
primjeni prisilnih mjera na selu.
Prvom petogodinjem planu Carr pristupa kao velikom rezultatu
sazrijevanja planske ideje i njezine prilino tegobne afirmacije usred
estokih politikih okraja. Njihov je ishod urodio pravom planskom
bujicom, ali s jako izraenim voluntarizmom. Razmatrajui iroki snop
ciljeva petoljetke, autor istie razvojne zadatke za industriju i energe
tiku, poljoprivredu, financije, kao i probleme s kojima se njihovo
izvravanje sukobilo, ali uope ne spominje socijalnu i kulturnu sferu,
iji je nagli razvoj takoer bio planiran i znatnim dijelom ostvaren. S
opim kursom globalnog planskog preobraaja, kojem je teite inila
brza industrijalizacija i rekonstrukcija postojeih proizvodnji, Carr
povezuje orijentaciju na velike promjene u poljoprivredi - iroku, brzu
i prinudnu kolektivizaciju, kojom je provedena nova agrarna revolu
cija, ali ovog puta, za razliku od one 1917/8, posve odozgo, to je
2 Ruska revolucija

17

neizbjeno prouzroilo, uz pozitivne, brojne, dugorone, dijelom vrlo


tragine negativne efekte.
U irem prikazu zavrne faze unutarpartijskih borbi, Carr daje u
saetoj retrospektivi neke vane crte triju uzastopnih opozicija, ocrtava
poblie slom Buharinove struje te osvjetljava Staljinovu linost i poli
tiku, nastojei utvrditi sloenu osnovicu razloga njegova uspjeha. Na
tragu ocjene I. Deutschera,14 autor ga usporeuje s Petrom Velikim kao
znaajnom historijskom figurom, koja je, u drugom dobu i uvjetima,
takoer uz najokrutniju despociju obavila veliki zadatak daljnje mo
dernizacije Rusije, njezinog pribliavanja dostignuima Zapada kao
najrazvijenijeg dijela svijeta. No, Carr prelazi utnjom preko tete koju
je ta neobina varijanta samodravlja nanijela opem razvoju socijali
zma kao ideji, pokretu i poretku.
Pri kraju knjige ponovo se susreemo s odnosima Sovjetskog Saveza
i kapitalistikog svijeta. Autor prikazuje kako sovjetska diplomacija
potkraj 20-ih godina nastavlja napore sa ciljem da svoju zemlju ukljui
u svjetske poslove, u veliku meunarodnu politiku, podupirui tada
nje tenje privrednoj suradnji, razoruanju i opem smirivanju, bez
obzira na teoretsko-propagandna stanovita Kominterne, po kojima su
ta stremljenja bila spoj lai i iluzija. U posljednjem osvrtu na 3.
internacionalu Carr navodi momente koji su doveli do djelominog
naputanja kursa Jedinstvenog fronta, usvajanja nove linije klasa
protiv klase i pojaane ofenzive protiv socijaldemokracije. Njegovim
ispravnim konstatacijama potrebno je dodati da je definitivna pobjeda
Staljina u RKP(b) otvorila ustave politikom voluntarizmu ne samo u
SSSR-u ve i u svjetskom komunistikom pokretu, to e tek nova,
teka i skupo plaena iskustva donekle ublaiti.
Carrova zanimljiva i bogata knjiga zavrava saetom bilansom
razvoja sovjetske Rusije od njezina nastanka do poetka 30-ih godina.
Njime autor nudi trijezne odgovore na najopenitija pitanja o Velikoj
ruskoj revoluciji, njezinim preduvjetima, oznakama, najvanijim rezul
tatima i dugoronim efektima. Od zakljuaka kojima bi se nalo
prigovora treba izdvojiti onaj o kljunom plodu iroko shvaene tree
ruske revolucije. Po autoru, to je realizacija ekonomske polovice
teoretski pretpostavljenog socijalizma, tj. stvorena je njegova materi
jalna podloga (str. 172-173). Takvo gledite zapostavlja znatne soci
jalne promjene koje su nuno proizale iz gradnje te podloge. One pak,
stvarno, ine vaan dio one druge polovice preduvjeta za drutvo
budunosti kako ga je zamislila marksistika teorija.
Prof. dr. Rene Lovreni
14 I. Deutscher, Staljin, politika biografija, Zagreb, str. 313.

18

Predgovor

Velika Povijest sovjetske Rusije, koju sam prouavao pos


ljednjih trideset godina i koja je upravo dovrena, djelo je detaljnih
istraivanja namijenjeno strunjacima. Sastoji se od etiri dijela: Bolj
evika revolucija 1 9 1 7-1923, Meuvlae 1923-1924, Socijali
zam u jednoj zemlji 1924-1926 i Osnove planske ekonomije
1926-1929. Uinilo mi se korisnim da sr tog istraivanja pretoim u
kratku knjigu drukije namjene, u knjigu osloboenu navoenja izvora
podataka i fusnota, oblikovanu prema potrebama irokog kruga ita
laca i studenata koji trae prvu informaciju o tim zbivanjima. Rezultat
toga je ova kratka povijest sovjetske Rusije od 1917. do 1929. godine.
Razlike u opsegu i svrsi uvjetovale su bitne promjene u kompoziciji
knjige. Teko bi se nala ijedna reenica iz velike Povijesti sovjetske
Rusije koja nije promijenjena u ovom novom djelu.
Ruska revolucija: od Lenjina do Staljina, 1917-1929. obuhvaa
isto vremensko razdoblje kao i velika povijest. Za to razdoblje do
stupni su bogati suvremeni sovjetski izvori, to se ne moe rei za kasne
godine. Rije je o razdoblju koje u mnogo emu znai zaetak kasnijeg
toka sovjetske povijesti. Potrebno je razumjeti to se zbivalo u tom
razdoblju da bismo mogli objasniti sve ono to se kasnije dogodilo u
Sovjetskom Savezu. Govoriti o dvadesetim godinama 20. stoljea kao o
prijelaznom razdoblju od ruske revolucije Lenjina na rusku revoluciju
Staljina bilo bi, nema sumnje, preveliko pojednostavnjenje. Ipak, to bi
bilo personificiranje vanoga povijesnog procesa iji je kraj u nepredvidivoj budunosti.
Svim prijateljima i kolegama ija su imena navedena u predgovo
rima svezaka velike povijesti elim i ovdje izraziti zahvalnost kao
indirektnim suradnicima i u ovom djelu. Profesor R. W. Davies, s kojim
sam zajedno radio na prvom svesku Osnova planske ekonomije,
1926-1929, zaduio me svojom odlinom kritikom poglavlja o indu
strijalizaciji i planiranju. M nogo sam nauio itajui saetu Ekonom
sku povijest SSSR-a, djelo profesora Aleca Nove. Najtoplije zahvalju
jem Tam ari Deutscher na njezinoj svesrdnoj pomoi u pripremanju
ovog djela.
7. studenoga 1977.

E. H. Carr

19

1.

Listopad 1917.

Frika rpvnlnrija 1917. godine bila je prekretnica u povijesti


i vjerojatno e jeBudui povjesniari ocijeniti kao najznaajniji d o e ^ a j
20. stoljea. Jo dugo e se sukobljavati miljenja o njezinu znaenju,
kao to je to bilo i s francuskom revolucijom. Neki e je smatrati
vanim dogaajem za osloboenje ovjeanstva od ugnjetavanja, dok
e je drugi smatrati zloinom i katastrofom. Ona je bila prvi otvoren
izazov kapitalistikom sistemu koji je u Evropi dosegao vrhunac kra
jem 19. stoljea. Nije sluajno to se dogodila u vrijeme kad je prvi
svjetski rat bio na svom vrhuncu i to je bila posljedica tog rata. Rat je
zadao smrtonosan udarac meunarodnom kapitalistikom poretku
koji je postojao prije 1914. godine i razotkrio njegovu uroenu nesta
bilnost. O revoluciji 1917. u Rusiji moemo razmiljati i kao o poslje
dici i kao o uzroku propadanja kapitalizma.
Iako je revolucija 1917. godine imala svjetsko znaenje, nastala je u
specifinim ruskim uvjetima. Velianstvena fasada caristike autokra
cije skrivala je zaostalu poljoprivrednu ekonomiju, gladno i nemirno
seljatvo koje od ukidanja kmetstva nije doivjelo nikakva bitna po
boljanja. Teroristike grupe djelovale su ve od ezdesetih godina 19.
stoljea, a nasilju i represiji nije bilo kraja. U tom razdoblju stvoren je
pokret narodnjika (narodnjatvo), koji je kasnije, oslanjajui se na
seljatvo, slijedila stranka socijalista-revolucionara. Nakon 1890. go
dine industrijalizacija je poela kriti putove u zaostalu rusku ekono
miju. To je omoguilo stvaranje vrlo utjecajne i mone industrijske i
financijske buroazije koja je uglavnom ovisila o stranom kapitalu. Na
taj nain otvoren je put nekim liberalnim zapadnjakim idejama koje
su svoj pravi izraz nale u\Ka-de-timaJ(Konstitucionalno-demokratska
stranka). Usporedo s tim procesom jaao je tvorniki proletarijat i
nazirala su se prva proleterska previranja. Svi ti dogaaji odrazili su se
u stvaranju marksistike Ruske socija]demokrat&ke xadoike partije
1898. godine. Bila je to partija Lenjina, Martova i Plehanova.
'""""Rastue nezadovoljstvo izbilo je na povrinu zbog neuspjeha i
ponienja u rusko-japanskom ratu. Prva ruska revolucija 1905. godine

21

bila je mjeovitog karaktera. Znaila je revolt buroaskih liberala i


konstitucionalista protiv samovoljne i zastarjele autokracije. Isto
dobno, ona je bila odraz nezadovoljstva radnika to su ga izazvala
zvjerstva krvave nedjelje, koja su dovela do stvaranja prvoga Petrogradskog sovjeta radnikih deputata. Bila je to i velika, spontana,
nekoordinirana, ogorena i silovita pobuna seljatva. Te tri struje
nikada se nisu ujedinile u jednu maticu. Revolucija je s lakoom
uguena po cijenu, uglavnom, nestvarnih ustavnih ustupaka.
Isti su motivi potakli ije b r u a rsku revoluciju 1917. godine, samo to
su tada bili pojaani i obiljeeni ratnim umorom i~sveopim nezado
voljstvom zbog voenja rata. Samo je careva abdikacija mogla zauta:
viti" bujicu nezadovoljstva. Autokracija je zamijenjena demokratskom
Privremenom vladom ija se vlast temeljila na autoritetu Dume. Hibri
dni karakter revolucije jo je jedanput izbio na povrinu. Usporedo sa
stvaranjem Privremene vlade_e.onovno je formiran Petrogradski sovjet,
prema modelu iz 1905. godine.
Februarska revolucija 1917. godine vratila je u Petrograd vrlo
mnogo, prije prognanih, revolucionara iz Sibira i svijeta. Veina je
pripadala jednom^ cd dva krila Ruske Socijaldemokratske radnike
partije - fjBbTjsevicima Ili menjevicind. Bilo je i pripadnTkTfranke
socijalista^volucionara. Oni su u Petrogradskom sovjetu nali gotov
program. U neku ruku, Sovjet je bio drugo sredite vlasti, suparnik.
Privremenoj vladi, stvorenoj od konstitucionalnih stranaka stare
U um e.lzraz dvovlae stvoren je k a k o bi se mogla opisati nejasna
situacija. Poetni stavovi Sovjeta nisu bili strogo odreeni. M arxova
povijesna shema pretpostavlja dvije razliite, sukcesivne revolucije buroasku i socijalistiku. lanovi Sovjeta, osim nekih iznimaka, ocije
nili su februarske dogaaje kao rusku buroasku revoluciju koja
uspostavlja buroasko-demokratski reim osnovan na zapadnom mo
delu i odgaa socijalistiku revoluciju za budunost. Suradnja s Privre
menom vladom bila je normalna posljedica takvog shvaanja koje su,
poslije povratka u Petrograd, dijelila i dva vodea boljevika - Kamenjev i Staljin.
Lenjinov dramatian dolazak u Petrograd sredinom travnja 1917.
unitio je taj opasni kompromis. Lenjin je, u poetku gotovo sam meiV
boljevicima, otro kritizirao .miljenje da je tadanji prevrat u Rusiji
bio samo buroaska revolucija i nita vie. Razvoj situacije nakori
februarske revolucije potvrdio je Lenjinovo miljenje da se ta revolucija
ne moe potpuno smjestiti unutar buroaskih okvira. Ono to se zbilo
nakon ruenja autokracije nije bilo dvovlae, ve p o p u n o rasprenje
vlasti. Radnici i seljaci, golema veina stanovnitva, osjeali su olaka
nje, inilo im se da su se oslobodili velikog tereta. Vodila ih je duboko

22

ukorijenjena elja da sami rukovode svojim poslovima na svoj speci


fini nain. Bili su uvjereni da je to mogue i nuno. To je bio masovni
pokret ponesen velikim entuzijazmom i utopistikim vizijama o oslo
boenju ovjeanstva od ropstva i despotske sile. Nisu mu bila po
trebna zapadnjaka naela parlamentarne demokracije i konstitucione
vlade, koja je propagirala Privremena vlada. Ideja o centraliziranoj
vlasti preutno je odbijena. Lokalni sovjeti radnika i seljaka nicali su
irom zemlje. Neki gradovi i podruja proglasili su se sovjetskim
republikama. Tvorniki radniki komiteti polagali su iskljuivo pravo
na vlast na svom podruju. Seljaci su poeli uzimati zemlju i podijelili je
Izmeu sebe. Svuda se osjeala potreba za mirom, okonanjem uasa
krvavog i besmislenog rata. Vojni komiteti, birani u vojnim jedinicama,
velikima i malima, brigadama i etama, zahtijevali su izbor oficira i
suprotstavljali se njihovoj vlasti. Vojska na fronti odbacila je despotsku
vojnu disciplinu i polako se poela rasipati. Taj sveopi pokret pobune
protiv vlasti inio, se veini boljevika kao predigra za ostvarenje
njihovih snova o novom drutvenom poretku. Oni nisu imali ni elje ni
mogunosti da ga sprijee.
Kada je, zato, Lenjin odluio ponovo definirati karakter revolucije
u svojim poznatim Apxil$kim.jzama , njegova ocjena bila je jasna,
precizna i vizionarska, u p isao je sto se zbilo s revolucijom na prijelazu
iz prve faze, koja je dala vlast buroaziji, u drugu fazu, koja treba da
fcrde vlasr radnikoj klasi i siromanim slojevima seljaka. Lenjin kon
statira da Privremena vlada i sovjeti nisu saveznici, ve neprijatelji koji
zastupaju interese razliitih klasa-JCrajnji cilj nije parlamentarna repu
blika ve republika sovjeta radnika, siromanih seljaka i seljakih
deputata iz cijele zemlje, republika koja bi nastala od onih odozdo.
Napokon, ni socijalizam se nije mogao uvesti odmah. K ao prvi korak,
sovjeti treba da preuzmu kontrolu nad drutvenom proizvodnjom i
raspodjelom . Iako je ljeto 1917. godine bilo vrlo burno i promjen
ljivo, Lenjin je ipak uspio da njegovi partijski sljedbenici prihvate taj
program; napredak u sovjetima bio je sporiji. Kada se Sveruski kongres
sovjeta sastao u lipnju 1917. godine, bilo je prisutno vie od 800
delegata, od toga 285 socijalista-revolucionara, 248 menjevika i samo
105 boljevika. Bio je to prvi pokuaj da se stvori centralni organ
sovjeta sa stalnim izvrnim komitetom. Tom prilikom Lenjin je u
odgovoru na izazov rekao da u sovjetima postoji partija - boljevici koja je spremna preuzeti vlast. Ta Lenjinova izjava izazvala je buru
smijeha. Usporedo sa slabljenjem ugleda i vlasti Privremene vlade
utjecaj boljevika u tvornicama i u vojsci ubrzano je rastao. U srpnju je
Privremena vlada odluila povesti postupak protiv boljevika optuu
jui ih za irenje proturavne propagande u vojsci i kao njemake
agente. Nekoliko boljevikih voa bilo je uhapeno; Lenjin je pobje

23

gao u Finsku, odakle je vodio redovnu korespondenciju s Centralnim


komitetom partije koji je ilegalno radio u Petrogradu.
Za vrijeme toga prisilnog povlaenja sa scene Lenjin je napisao
jedno od najpoznatijih i najutopistikijih djela - Drava i revolucija,
razradu Marxove teorije drave. M arx ne samo to fe propovijedao a
e proletarska revolucija unititi buroasku dravu, ve se nadao da e
drava odumrijeti nakon pobjede revolucije i prijelaznog razdoblja
diktature proletarijata. Ono to je proletarijatu trebalo u trenutku
pobjede, pie Lenjin, bila je samo drava u procesu odumiranja, tj.
tako konstituirana da odmah pone odumirati, i nita je u tome nee
moi sprijeiti. Drava je uvijek bila instrument klasne nadmoi i
ugnjetavanja. Besklasno drutvo komunizma i postojanje drave protivrjee jedno drugome. Lenjin je to izrazio vlastitim aforizmom: Dotle
dok postoji drava nema slobode. Kad postoji sloboda, nema drave.
Lenjin ne samo to je temeljito poznavao Marxovo uenje, ve je imao
profinjen osjeaj za revolucionarno raspoloenje radnika. Njihov entu
zijazam buknuo je u nadi da e pobjei iz okova svemone, svugdje
prisutne drave. Drava i revolucija izvanredna je sinteza Marxova
uenja i tenji neobrazovanih masa. Partija je jedva i spomenuta na
stranicama tog djela.
Do rujna, nakon neuspjelog pokuaja desniarskoga generala Knrnjilova da se domogne vlasti, boljevici su dobili veinu u Petrogradskom i Moskovskom sovjetu. Lenjin je malo oklijevao prije nego to je
ponovo oivio parolu: Sva vlast sovjetima. Bio je to direktni izazov
Privremenoj vladi. LenjjrLse--u listopadu .preruen vratio u Petrograd
kako bi prisustvovao sastanku Centralnog komiteta Boljevike partije.
Komitet je odluio da se ustanak podigne i da se izvre sve potrebne
pripreme za preuzimanje vlasti. Protiv su glasali samo Zipovjev i
Kamenjev. Pripreme je uglavnom izvrio Vojno-revolucionami komitet
koji je izabrao Izvrni komitet Petrogradskog sovjeta, sada ve vrsto u
rukama boljevika. Trocki\se, nakon povratka u Petrograd, priklonio
boljevicima i odigrao glavnu ulogu u planiranju ustanka. Crvp^a
garda, sastavljena uglavnom od tvornikih radnika, zauzela je 25.
listopadajpo-starom kalendaru, a 7. studenogajx> novome) sve kljucne
poloaje u Petrogradu i krenula na Zimski dvorac, sjediteTrivremene
vlade_- i osvojila ga na juri. Bio je to dravni udafkoji je'proao bez
krvoprolia. Privremena vlada predala se ne pruivi otpor; neki su
ministri uhapeni, a premijer Kerenski je uspio pobjei.
Ustanak je bio planiran tako da se podudari s odravanjem Dru
goga sveruskog kongresa sovjeta radnikih i vojnikih deputata, koji je
poeo sljedee veeri. Boljevifii su sada na kongresu sovjeta imali
veinu - 399 delegata oaukupn o 649 - i preuzeli su tok akcije u svoje
ruke. Kongres je raspustio Privremenu vladu i prenio vlast na sovjete.

24

Jednoglasno su prihvaenim najvanija dekreta,'od kojih je prva dva


predloio Lenjin. Dekretom o miru radnika i seljaka vlada poziva
sve zaraene strane da zaponu pregovore za pravedan, demokratski
mir, bez aneksija i odteta. Apeliralo se na klasno svjesno radnitvo
triju najnaprednijih zemalja svijeta - Britanije, Francuske i Njemake
da pomogne u okonanju rata. Drugi dekret je bio Dekret o zemlii.
Sadravao je tekst koji su sastavili socijalrevolucionan, aTvie je odgovarao sitnoburoaskim tenjama seljaka nego dugoronoj boljevikoj
teoriji socijalizirane poljoprivrede. Veleposjednicima je zemlja oduzeta
bez odtete.jSamo zemlja obinih seljaka i obinih kozaka nije bila
konfiscirana. ^Privatno vlasnitvo nad zemljom zauvijek je ukinuto.
Pravo koritenja zeTritje steRli su svi stanovnirfmukarci fene) ruske
drave koji su je eljeli obraivati vlastitim radom. Pravo na korite
nje rudnog bogatstva i sva ostala prava s tim u vezi imala je drava.
Kupovina zemlje, prodaja, davanje u najam i uzimanje najamne radne
snage bilo je zabranjeno. Taj dekret znaio je povlasticu za sitnog,
slobodnog seljaka koji sam obrauje vlastitu zemlju, primarno zadovo
ljavajui svoje potrebe i potrebe svoje obitelji. Konano rjeenje pitanja
zemlje bilo je ostavljeno za buduu ustavotvornu skuptinu. Kamenjev,
koji je predsjedao skupu, predloio je trei dekret. Tim dekretom
stvoren je Sovjet narednih komesara fSovnarkomJ^kao privremena
r ^ MikaTseTfaka vlada koja e upravljati zemljom, kao izvrni organ
Sveruskoga kongresa sovjeta i njegova Centralnog izvrnog komiteta,
sve do sastanka ustavotvorne skuptine.
Ti dekreti imali su neka osobita obiljeja. Nekoliko sati prije toga
Lenjin je zavrio svoj govor u Petrogradskom sovjetu velikim rijeima:
Ovdje, u Rusiji, moramo se boriti za stvaranje proleterske, socijali
stike drave. U vie formalnim dekretima, donesenima na kongresu
sovjeta, koncept drave i socijalizma ostao je u pozadini. U
oduevljenju zbog pobjede, kad je stara drava sa svojim avoljim
slugama nestala, nitko nije gorio od elje da se suoi s problemom
stvaranja nove drave. Revolucija je bila internacionalna i nije se
obazirala na nacionalne granice. Radnika i seljaka vlada nije imala
nikakvih teritorijalnih oznaka ili odreenja; konaan opseg njezine
vlasti nije se m ogao predvidjeti. Socijalizam je bio ideal budunosti.
Govorei o Dekretu o miru Lenjin je rekao da e radnici utrti put miru
i socijalizmu. Meutim, ni jedan dekret nije spominjao socijalizam
kao cilj ili svrhu revolucije. Njegov sadraj i opseg trebalo je da odredi
budunost.
Napokon, preputanje vrhovne vlasti ustavotvornoj skuptini prih
vaeno je bez prigovora, to se, gledano unatrag, ini posve nelogino.
OcL-veljae do listopada i Privremena vlada i sovjeti zahtijevali su
ustavotvornu skuptinu - tradicionalan demokratski postupak za do

25

noenje nacrta novog ustava. Izbori su zakazani za 12. studenoga;


Lenjin ih nije elio, ili se nije osjeao dovoljno jakim da ih odgodi. Kao
to se i moglo oekivati, u preteno zemljoradnikom birakom tijelu
veinu glasova dobili su socijahsti-revolucionari (267 poslanika od
ukupno njih 520). Boljevici su imali 161, dok_su ostatak inile
frakcije. Kada su se poslanici sastali u sijenju 1918. godine, radnika i
seljaka vlada ve se bila uvrstila u Petrogradu i nije eljela abdicirati
u korist tijela koje je predstavljalo konfuzno raspoloenje sela otprije
dva mjeseca. Buharin je u Skuptini govorio o razvodu koje u ovom
trenutku dijeli Skuptinu u . . . dva proturjena tabora, proturjena u
temeljnim postavk am a,. . . za socijalizam ili protiv socijalizma. Skup
tina je sasluala taj govor, koji nije donio rjeenje. Kasno u noi
Skuptina je prekinula rad, a vlada je izvrila snaan pritisak da se
ponovno ne sastane. To je bio presudan moment. Revolucija je okre
nula lea konvencijama buroaske demokracije.
Prva gosljedjca^ revolucije, koja se sudarila sa zapadnim svijetom i
izazvala uzasavanje i gnjev, bilo ie povlaenje sovjetske Rusije iz rata i
naputanje saveznika u jeku njihove borBe'protfv Njemake. Kada je,
odmah nakonToga neoprostivog povlaenja, slijedilo i nepriznavanje
dugova prethodne ruske vlade, eksproprijacija-zemlje i tvornica, kad je
revolucija objavila d a'jeT o am o prvi korak revolucije koja e prepla
viti Evropu i cijeli svijet, vidjelo se da je to pravi napad na itavo
kapitalistiko drutvo Zapada. Meutim, ta prijetnja nije bila suvie
ozbiljno shvaena. U Evropi je malo ljudi vjerovalo da e revolucio
narni reim u Rusiji izdrati vie od nekoliko dana ili tjedana. Ni
boljevike voe nisu vjerovale da e beskonano moi izdrati ako im
ne pomognu radnici kapitalistikih zemalja i ne dignu ustanak protiv
svojih vlada. Tom skepticizmu nije nedostajalo vjerojatnosti.
Glas radnike i seljake vlade jedva je dopirao neto dalje od
Petrograda i nekih drugih veih gradova. ak ni u sovjetima boljevici
nisu imali jednoglasnu podrku. Nije bilo sigurno u kojoj e mjeri
Sveruski kongres sovjeta - jedinu vrhovnu centralnu vlast - priznati
lokalni sovjeti, koji su nicali po cijeloj zemlji, tvorniki komiteti, koji su
vrili radniku kontrolu u tvornicama, ili milijuni seljaka koji su se s
fronte vraali kuama. Birokrati, rukovodioci, strunjaci iz svih po
druja trajkali su i odbijali suradnju s novom samozvanom vladom.
Jezgru oruanih snaga kojima je raspolagao novi reim inilo je
nekoliko tisua crvenogardijaca i nekoliko lojalnih letonskih bataljona
koji su preivjeli raspad carske vojske to se borila u ratu. Ve nekoliko
tjedana^nakon, revolucije vojska kozaka, elei uguiti revoluciju, po
ela seforganizirati u podruju Dona, Kubana i Urala. Boljevicima je
bilo lako sruiti nestabilnu Privremenu vladu, rneurilfiT'pSStaviti se ha
itjezino m j^oTuspostaviti djelotvornu'kontrolu unutar kaosa to je

26

preplavio iroka podruja nekadanjega ruskog carstva, uspostaviti


novi drutveni poredak u skladu s tenjama radnika i seljaka, koji su u
boljevicima vidjeli svoje spasitelje i osloboditelje, bilo je mnogo vei,
tei i kompleksniji zadatak.

27

2.
Dva svijeta

Prvi ustavni zakon kojim je radnika i seljaka vlada dobila


definirane granice svoje vlasti bila je Deklaracija o pravima radnog i
eksploatiranog naroda, koju je formulirao Trei sveruski kongres
sovjeta u sijenju 1918. godine. To je bio boljeviki pandan Deklara
ciji o pravima ovjeka i graana koju je obznanila francuska revolucija.
N a taj nain R usijaje proglaena republikom sovjeta radnikih, vojni
kih i seljakih deputata. Ruska sovjetska republika stvorena je na
osnovi slobodnog ujedinjenja slobodnih nacija kao federacija sovjet
skih narodnih republika, kae se u Deklaraciji. Formulacija teksta
odrava internacionalne namjere revolucionarnog reima. Revolucija
je u svojoj biti bila internacionalna, implicirala je zamjenu rata supar
nikih sila klasnim ratom. Zagovaranje svjetske revolucije bilo je
primarna potreba sovjetskog reima koji se borio za opstanak. To je
bilo jedino oruje kojim su boljevici raspolagali u sukobu s nepopust
ljivim imperijalistikim silama. U svakom sluaju, reim je jedva mo
gao^ i zamisliti da e se moi odrati bez revolucije iTnajznaajni[im
zaraen imzemlj ama. Nije se mogla praviti razlika izmeu dva zaraena
tabora jer su oba jednako bili nosioci tradicionalnoga kapitalistikog
poretka koji je revolucija eljela smiti. Prema tome, bilo koja koncep
cija voenja vanjske politike osim propagiranja revolucije bila je strana
boljevikom nainu razmiljanja. Trocki, prvi narodni komesar vanj
skih poslova, jednom je prilikom izrazio to ovim rijeima: Proklamirat u narodima svijeta neke revolucionarne ideje, a potom u zatvoriti
duan.
Situacija u svijetu uskoro je uzdrmala takvu viziju i prisilila sovjet
sku republiku da odigra ulogu nacionalne drave u svijetu nacionalnih
drava. Zaraene zemlje ogluile su se na poziv za mirovne pregovore.
Neto se moralo uiniti u pogledu Njemake ija je vojska prodrla
duboko na teritorij Rusije i jo vodila ratne operacije. Jedna od prvih
odredaba nove vlade bila je odluka o sklapanju mira s njemakom
vladom . U veljai 1918. godine poeli su nmovnT pregovori u Brest-U tovskurN a elu sovjetske delegacije bio je Trocki, koji je demonstra-

28

tivno napustio tradicionalnu praksu diplomacije apelirajui na narode


zaraenih zemalja mimo njihovih vlada. Otvoreno je provodio antiratnu propagandu u redovima njemakih trupa i doveo njemaku
delegaciju u neugodan poloaj traei mir bez aneksije i odtete, to je
Njemaka u pregovorima sa zapadnim saveznicima prihvaala samo na
rijeima.
No njemaka nepopustljivost i rastua nadmo njemakog oruja
bili su neizbjean problem. Trocki ga nije mogao uskladiti sa svojim
revolucionarnim principima i potpisati sramotno primirje s imperijali
stikom silom, dok je Lenjin takav razvoj situacije smatrao neizbje
nim. S druge strane, njegov osjeaj za realnost nije mu doputao da
podupire zahtjeve Buharina i ostalih lijevo orijentiranih komunista
za obnovu revolucionarnog rata. Izmislio je parolu: Ni rat ni mir.
Meutim, kada su Nijemci iznova poeli napredovati, ne obazirui se
na njegovu nediplomatsku ekscentrinost, ponovo se pojavio isti pro
blem, ali jo snanije. Trocki je tada protiv svoje volje glasao za
Lenjinov prijedlog - prihvaanje sramotnog mira, kako ga je, naime,
sam Lenjin nazvao. Trebalo se odrei Ukrajine i jo nekih ruskih
teritorija. Trocki je dao ostavku, na mjesto narodnog komesara vanj
skih poslova. Primirje je potpisano 3. oujka 1918. i njemako napre
dovanje je zaustavljeno^ U isto vrijeme dok su se vodili pregovori u
Brest-Litovsku voeni su neslubeni i neuspjeni pregovori s britan
skim, francuskim i amerikim predstavnicima u nadi da e zadobiti
pom o zapadnih zemalja protiv Njemake. Ti pokuaji pribliavanja
kapitalistikim vladama, kao i potpisivanje primirja u Brest-Litovsku,
izazvali su ogorenje znaajne manjine CK partije s Buharinom na elu.
Z a njih je to znailo ruenje ugleda internacionalnih principa revolu
cije. Lenjin je m orao uloiti sav svoj utjecaj kako bi osigurao da se
prihvate uvjeti mira.
Boljevike voe uvidjele su to znai vojna nemo. Prije nego to je
potpisano primirje u Brest-Litovsku, ^ 3 . veljae 1918., formirana je
Crpena arm ija, ije je puno ime bilo Radnika i seljaka crvena
armija . Od tada svake godine na taj dan slavi se roendan Crvene
armije. T o ime odavalo je njezin internacionalni, revolucionarni karak
ter i svrhu. Objava kojom je oglaeno njezino stvaranje glasila je:
Socijalistika domovina u opasnosti, tako da je nacionalna svijest,
jednako kao i internacionalna, nadzirala njezino raanje. Trocki je
imenovan za narodnog komesara rata, sa zadatkom da organizira
vojsku. Bio je prevelik realist pa nije ni pomislio da bi mogao sastaviti
vojsku od neizvjebanih i neiskusnih regruta. Njegov prvi potez u toj
kritinoj situaciji bio je regrutiranje profesionalnih vojnika koji su
obuaval i novu voj skuJLj3i]i_su to nekadanji carski oficirij slubeno
nazvani vojni specijalisti. To rjeenje pokazalo se vrlo uspjenim. Do

29

poetka 1919. godine stupiloje u vojsku 30 000_takvih oficira. Crvena


garda iz 1917. gotinerkdfa je imala jedva 10 000 izvjebanih ljudi,
prerasla je u doba graanskog rata u Crvenu armiju od pet milijuna
ljudi. Sam Trocki pokazao je izuzetan vo jniki talent. Bio je uven po
svojoj okrutnosti, zahtijevajui bezuvjetnu poslunost i kanjavajui
vojnike koji su uinUTnelci disciplinski prekraj. M orao je hvaliti dobre
strane vojne discipline koje je revolucija odluila unititi; krajnje mjere
bile su potrebne u krajnjim situacijama.
Ni takve djelotvorne mjere nisu uklonile opasnosti koje su pritiskale reim. Nova vlast preselila je svoje sjedite iz Petrograda u novi
glavni g r a d - Moskvu. Neprijateljske bijele ruske vojne snage poele
su se sakupljati u raznim dijelovima zemlje. Njemaka vojska ostala je
u okupiranoj Ukrajini, jer se tako sporazumjela s marionetskom ukra
jinskom vlaomT Vlade zapadnih zemalja, pogoene revolucijom i
naputanjem saveznika u najpotrebnijim trenucima, odluile su reagi
rati. U oujku 1918. godine britanske, francuske i amerike trupe
okupirale su sjevernu luku Murmansk, kako bi, toboe, zatitile vojna
skladita koja su se ondje nalazila za sluaj daljeg prodora njemakih
trupa. Za to vrijeme vie tisua ekih ratnih zarobljenika u Rusiji,
uglavnom.dezertera iz austrijske vojske, okupilo se u ekoj legiji i
krenulo prema Vladivostoku, odakle su, prema sporazumu sa sovjet
skom vladom, trebali krenuti na Zapad. U Sibiru su se dobro organizi
rani legionari sukobili s rasprenom i neefikasnom sovjetskom vlasti. U
poetku su moda i nesvjesno bili antiboljevika snaga. U travnju
1918. godine japanska je vlada, ne elei ostati po strani, iskrcala svoje
trupe u Vladivostoku. Dva mjeseca kasnije slijedili su ih britanski i
ameriki odredi. U~srpnju su britanske, francuske i amerike snage
okupirale Arhangelsk. injenica to se radnika i seljaka vlada odr
ala u Moskvi u ljeto i jesen 1918. godine ne pokazuje njezinu snagu,
ve je to posljedica toga to su se na zapadnom frontu vodile borbe na
ivot i smrt, pa nije bilo vremena za razmiljanje o drugim dogaajima.
Propast Njemake i primirje potpisano>_11. studenoga 1918. dali su
nov zamah dogaajima^ Revolucionarna situacija-u Berlina dva mieseca nakon potpisivanja primirja, uspjean revolucionarni pu u Bavar
skoj^ i M aarskoj nekoliko mjeseci kasnije i povremeni nemiri u Britadugo oekivan a -evropska revolucija sazrela. Svi ti dogaaji, koji su
budili nadu i zadovoljstvo u Moskvi, pojaali su strah i mrnju vlada
zapadnih zemalja prema revolucionarnoj vlasti u Rusiji i uvrstili
njihovu odluku da je unite. Izgovor da su vojne akcije u Rusiji samo
.popraini-dio-r-ata^protiv Njemajcke bio-je-jmno naputen. Kapitali jiuenieJjoljevizma u ArhangelskuTSibiru i junoj Rusiji. Dakako, tada

su se pojavili novi problemi i komplikacije. Saveznike trupe, koje su


djelomino bile pogoene ratnim umorom, a djelomino zato to su
iskazivale vie ili manje simpatija prema radnikoj vladi u Moskvi,
jednostavno nisu eljele nastaviti borbu. U travnju 1919. godine^saveznici su napustili luku u Odesi zbog pobune na francuskim ratnim
brodovima. U Arhangelsku i Murmansku odgovaraiui zavretak
avanture bio ]e izbjegnut ubrzanim povlaenjem saveznikih trupa. Do
jeseni 1919. godine u R usijfvie nije bilo ni jedne saveznike vojske
1fb$im japanskih i amefi&ih-kentmgen'aTa~u Vladivostoku).
^"^Taj^pit^fSnenTneuspjeh nije ubiaiTneprijateljsite namjere zapa
dnih saveznika koji su traili naina da nadoknade povlaenje svojih
trupa. Slali su vojnu pomoj vojne misije veem b roiu moguihBiiduih
ruskih vlada koje su radile protiv b o ljevika. Vlada koja je imala
najvie Tzgleda za uspjeh bila je sastavljena pod vodstvom Kolaka.
nekadanjega carskog admirala. O n je na veem podruju Sibira uspo
stavio vlast i krenuo na evropski dio Rusije. U ljeto 1919. godine u
Parizu su se sastali saveznici na mirovnoj konferenciji. Zapoeli su
pregovori o tome da li da se prizna Kolakov reim kao jedina
legitimna ruska vlada,. Erggovori nisu donijeli rjeenje. C aristiki gene
ral Denjikin imao je veliku podrku saveznika, kontrolirao je junu
j Uisiju, pregazio Ukrajinu i u jesen 1919. godine doao na 320 km
juno od Moskve. GeneraF judem pripremao je na Baltiku bijelu
armiju za napad na Petrograd. Do tada je Crvena armija ve postala
znaajna borbena snaga, iako je bila loe opremljena. Tih nekoliko
bijelih armija niti je bilo sposobno ujediniti svoje napore niti zadobiti
podrku naroda na teritorijima gdje su djelovale, ve su se podkraj
godine poele naglo povlaiti. U_sijenju 1920. godine boljevici su_
uhvatili Kolaka i pogubili ga, a do proljea iste godine bijela armija je
razbijena i unitena. O stalo jtTsamo nekoliko izoliranih skupina bjelo
gardijaca koje su pruale otpor.
Graanski rat u Rusiji uvrstio je miljenje, koje se oblikovalo i u
zapadnom i u sovjetskom svijetu sve od studenoga 1917. godine, o dva
svijeta nepomirljivih suprotnosti koji se suprotstavljaju jedan drugome
- kapitalistikom svijetu i svijetu revolucije to se posvetila ruenju
kapitalizma. Nakon poraza njemakih snaga u studenome 1918. sred
nja Evropa postala je spojnica tih dvaju svjetova. Dah revolucije koji se
osjetio u Berlinu u sijenju 1919. godine pogodovao je jaanju samo
svjesnoga boljevikog vjerovanja. Naime, oni su smatrali da se pglasilo
mrtvako zvono kapitalizma te da se val revolucije postepeno iri
zapadno od Moskve. U takvom raspoloenju Lenjin je odluio ostvariti
tenju koju je gajio jo od jeseni 1914. godine. ZgUg .je zamiieniti
D rugu ili ^orijaldemokratsku internacionalu istinski revolucionarnom
Treom ili Komunistikom internacionalom. Druga intemacionala ra

31

spala se i nestaja na poetku prvoga svjetskog rata, napustivi principe


marksizma i internacionalizma. Osnivanje nove intemacionale bio je
logian slijed odluke donesene na partijskom kongresu u oujku 1918.
godine da se promijeni ime partije od Ruska socijaldemokratska ra
dnika partija - smatralo se da je dio naziva okaljala politika njem a
kih socijaldemokrata i menjevika - u Ruska komunistika partija
(boljevika^.
U Moskvi se poetkom oujka 1919. godine sastalo vie od pedeset
komunista i simpatizera; trideset pet ih je imalo mandate komunisti
kih partija, ili grupa i stranaka bliskih komunistima iz devetnaest
zemalja. M nogi prisutni zastupali su male zemlje koje su nekada bile u
sastavu ruskog carstva, a sada su bile sovjetske republike: Ukrajmu,
Bjelorusiju, baltike zemlje, Armeniju i Gruziju. Novoosnovana Komu
nistika partija Njemake poslala je svog predstavnika s uputama da ne
stavlja nikakve naelne prigovore, ve da trai odgodu stvaranja Internacionale za povoljniji trenutak. Putovati u Moskvu sa Zapada u ono
je vrijeme bilo praktiki nemogue. Komunistike grupe iz SAD, Francuske, vicarske, Nizozemske, vedske i Maarske dale su mandat
svojim stalnim predstavnicima u Moskvi. Samo britanski delegat nije
imao nikakav mandat. Prijedlog njemakoga delegata odbijen je zbog
sve veeg revolucionarnog entuzijazma; dolazak revolucionarnog au
strijskog delegata poveao je takvo raspoloenje. Kongres se konstituirao kao Prvi kongres Komunistike intemacionale (Kominteme) i
objavio Manifest koji je sastavio Trocki. U njemu je izloeno gledite o
raspadu kapitalizma i napretku komunizma od vremena Komunisti
kog manifesta iz 1848. godine. Kongres je prihvatio i Lenjinove teze
koje osuuju buroasku demokraciju i zagovaraju diktaturu proletari
jata, te ismijavaju pokuaje oivljavanja sramotne Druge internacionale. N a kraju kongres je pozvao radniku klasu irom svijeta da izvri
pritisak na svoje vlade kako bi obustavile vojnu intervenciju u Rusiji i
priznale sovjetsku vlast. Budui da je novostvorena Intemacionala
postala organizacija, kongres je izabrao njezin Izvrni komitet, imeno
vao Zinovjeva predsjednikom, a Radeka, koji se nalazio u berlinskom
zatvoru, sekretarom. Nekoliko dana nakon zavretka rada kongresa, u
Budimpeti je proglaena M aarska sovjetska republika, koja je bila
kratkog vijeka.
Osnivanje Komunistike intemacionale bio je najznaajniji rezultat
Prvoga kongresa Kominterne. Bio je to dramatini nagovjetaj raskola
izmeu dva svijeta, posebno onoga koji je nastao u meunarodnom
radnikom pokretu. Osnivai Kominterne vrsto su vjerovali da e
radnici zapadnih zemalja, koji su proivjeli bratoubilaki rat, posebno
njemaki radnici, kojima je blisko marksistiko uenje, brzo napustiti
nacionalne socijaldemokratske i radnike stranke, koje su ih gurnule u

32

sveopi pokolj i razaranja, i ponovo se okupiti u interesu meunaro


dnog jedinstva radnika svijeta to ga proklamira Kominterna. Kada se
ta oekivanja nisu ispunila i kada je Druga internacionala pokazala
neke znakove oivljavanja, neuspjeh je pripisan korumpiranim, izdaj
nikim voama koji su izdali svoje sljedbenike i zaveli ih na pogrean
put. Meutim, u zapadnim zemljama jaz izmeu manjine dosljednih
komunista i veine radnika koji su ostali vjerni reformistikim
voama nastavljao se, a kako je vrijeme odmicalo sve vie se produblji
vao.
RaskoJ je bio pojaan nepredvidivim razvojem dogaaja u samoj
Kominterni. Stavovi njezinih osnivaa bili su iskljuivo internacionalni.
Oni su eljno ekali dan kada e se njihov tab preseliti u Berlin ili
Pariz. Ono to se dogodilo u Moskvi u oujku 1919. godine nije bilo
stapanje nacionalnih komunistikih partija u jednu meunarodnu or
ganizaciju, ve iskoritavanje nekoliko slabih, jo nedovoljno brojnih i
jakih stranih grupa za stvaranje u biti ruske organizacije. Glavni poticaj
i izvorna snaga bezuvjetno i neminovno su dolazili od ruske partije i
sovjetske vlade. Ni to nije bilo nelogino. Zagovaranje svjetske revolu
cije imalo je dva aspekta koji su jedan drugoga pojaavali. Bila je to
dunost svih marksista, ali i vano obrambeno oruje u arsenalu
sovjetskog reima suoenoga s problemima. Dokle god se pad kapitali
stike dominacije drugdje smatrao uvjetom opstanka revolucionarnog
reima u Rusiji, nije moglo doi do proturjenosti tih dvaju elemenata.
Oni su bili razliiti aspekti jedne suvisle i cjelovite namjere. Ali to je
znailo da je preputanje stranih komunistikih partija Kominterni
imalo slabije temelje od preputanja koje je u Moskvi izgledalo oba
vezno.
Daljnje razdoblje 1919. godine bilo je vrijeme graanskog rata,
intervencije saveznika i sovjetske izolacije. Nakon raspada bijelih
armija u zimi 1919-1920. godine slijedio je kratak predah. U tom
intervalu, u travnju 1920. godine, u pripremama za Drugi kongres
Kominterne, Lenjin je napisao svoju poznatu, utjecajnu brouru Djeja
bolest Ijeviarstva u komunizmu. Cilj njegova napada bila je tzv.
lijeva opozicija koja se opirala kompromisima u ime principa.
Posebno se osvrnuo na opoziciju iz doba potpisivanja mira u Brest-Litovsku. Komunisti zapadnih zemalja moraju aktivno sudjelovati u
radu parlamenata i sindikata i ne odbijati kompromise svojstvene
takvoj suradnji. Ne zaboravljajui britansku neprijateljsku intervenciju
u graanskom ratu u Rusiji, Lenjin je pourivao britanske komuniste
da zakljue izborne dogovore s Laburistikom strankom kako bi
pomogli hendersonovcima i snovvdensovcima u borbi protiv Lloyd
Georgea i Churchilla. A taj savjet je dan iako je prevladavalo uvjere
nje u skoranju revoluciju. Taktiki savjeti u brouri bili su duboko
3 Ruska revolucija

33

proeti potrebom da se obinim lanovima radnikih stranaka pokae


pravi karakter njihovih voa, kako bi se lanstvo, odnosno stranke,
odvojilo od njih. Hendersona je trebalo podrati onoliko koliko ue
podrava ovjeka kojeg vjeaju. Lenjin nije raunao da bi se taktika
prihvaanja kompromisa i zavaravanja mogla nastaviti godinama, pa i
desetljeima, ako ne izbije svjetska revolucija.
Krajem travnja 1920. godine Pilsudski je izvrio invaziju Ukrajine,
a poetkom svibnja okupirao Kijev^Sovjetska republika pala je po
novno u krizu, veliku kao i graanski rat. Ali sada je otpor bio ei i
bri. U lipnju je Crvena armija izvela protunapad, i_ poljske snage
natjerane su u bijeg, a poetkom kolovoza Crvena armija ula je na
poljski teritorij. Ti dramatini dogaaji poklopili su se s Drugim
kongresom Kominterne, koji je poeo 19. srpnja 1920. Bilo je prisutno
vie od 200 delegata. Osim delegata male KP Njemake bili su prisutni
i delegati Njemake nezavisne socijalistike stranke, nastale s rascje
pom Njemake socijaldemokratske stranke u toku rata. Takoer su
stigli predstavnici francuske i talijanske socijalistike stranke. U te tri
stranke vladala su podijeljena miljenja o prikljuenju Kominterni, pa
su dole na kongres po upute. Doli su i delegati nekoliko ekstremno
lijevih britanskih grupa, koje su se odluile udruiti u KP Velike
Britanije. S mnogo samopouzdanja i uzbuenja govorilo se na kon
gresu i o uspjesima Crvene armije. Nisu zaboravljeni ni savjeti iz
Lenjinove broure. Donesene u rezolucije kojima se potie rad komuni
sta u sindikatima i buroaskim parlamentima. Veinom glasova odlu
eno je da se sugerira KP Velike Britanije da zatrai ulanjenje u
Laburistiku stranku. Raspoloenje koje je sada prevladavalo bilo je
znatno drukije. Kongres se obratio svim radnicima svijeta i pozvao ih
da ne dopuste nikakvu vrstu pomoi bijeloj Poljskoj, niti bilo koju
vrstu intervencije protiv sovjetske Rusije. Svjetska revolucija imala je
dobre izglede, barem se tako inilo.
Komunistika intemacionala obznanjuje manifest kongresa, pro
glaava da su ideali sovjetske Rusije i njezini ideali. Meunarodni
proletarijat nee se prestati boriti sve dok sovjetska Rusija ne postane
karika u federaciji sovjetskih republika svijeta.

Kongres je postavio 21 uvjet za pristupanje Komintemi. Postavljeni


su zato da se onemogui pristup kolebljivcima i da se od Kominterne ne
uini (kao od Druge internacionale) labavo udruenje raznorodnih
stranaka, ve da bude jedinstvena, disciplinirana partija meunaro
dnog proletarijata. Jo nikada nisu nade svjetske revolucije bile tako
sjajne i bliske.
Dok je kongres zasjedao, sovjetske voe trebalo je da donesu bitne

34

odluke. Trebaji da Crvena armija ostane na poljskoj granici i ponudi


mirovne uvjete Pilsudskom ili treba da nastavi svoje gotovo nesmetano
napredovanje prema Varavi i ostalim industrijskim centrima Poljske?
Lenjin se izjasnio za napredovanje, zaslijepljen idejom o dobrodolici
kom.i?i poljski radnici priredili Crvenoj armiji kao spasitelju od kapita
listikog jarma. Mislio ie da bi revoluciia~u Poliskoi otvorila put
revoluciji u Njemakoj i zapadnoj Evropi. Trocki i Radek suTnu sF
Mnilienje, ali ie bio na
frontu pa nije bio prisutan u trenutku donoenja te vrlo vane odluke.
Tuhaevski, odlian komandant u protuofenzivi, zagovarao je napredovanje i elio uiniti Crvenu armiju vojskom Kominterne. Entuzija
zam j odvanost odnijeli su pnhjedn rog dana Sredinom kolovoza
Crvena armija postavila ie frontu ispred Varave.~Ovdje je brzo otkrivena greka u raunu. Poljski radnici nisu se pridruili Crvenoj armiji, a
Pilsudski ie uspjeno pozivao na pruanje narodnog otpora ruskomosvajau. Sljedeih nekoliko tjedana Crvena armija je pretrpjela veliki
neuspjeh i bezglavo se povlaila, a nedavno je bila izvojevala sjajnu
pobjedu nad protivnicima. Vojske su se zaustavile daleko na istoku od
Curzonove linije, crte koju su saveznike vlade i sovjetska vlada
ranije priznale kao istonu granicu Poljske. Ondje je 12. listopada 1920.
potpisano primirje. Sovjetsku republiku skupo je stajao njezin revolu
cionarni optimizam.
Crvena armija je djelomino vratila izgubljeni ugled_uspjeno_odbivi napad generala Vrangela, posljednjega generala bijele armije. Bilo
je to u jesen 1920. godine. Meutim, poraz u Poljskoj im ao je trajna
posljedice na sovjetske odnose sa zapadnim svijetom. Ratni pohod
temeljio se na uvjerenju da e se poljski radnici pobuniti protiv svojih
vlastodraca. Uz pomo ruskih snaga trebali su osnovati revolucio
narnu vladu u Varavi. Razoaranje koje su sovjetski voe doivjeli
pokazalo je da su poljski radnici, jednako kao i oni na Zapadu, duboko
proeti nacionalnom odanou i da ne prihvaaju meunarodnu prole
tersku revoluciju. Dok su radnici irom Evrope pokazivali simpatije i
entuzijazam za rusku revoluciju, u svojim zemljama nisu bili spremni
podii zastavu revolucije. U listopadu ie Njemaka nezavisna socijalde
mokratska stranka odluila, malom veinom glasova, pripojiti se KP
Njemake. O statak lanstva, zajedno s najveom njemakom radnikom strankom - Socijaldemokratskom strankom Njemake, gajio je
osjeaje mrnje i gorine prema KP Njemake i Kominterni. Ubrzo
nakon tog dogaaja francuska Socijalistika stranka prela je u KP
Francuske, ostavljajui za sobom znaajnu manjinu disidenata. Rascjep
u rajijam k n j Socijalistiko j stran ci doveo je do stvaranja male KP
Italije. T o naknadno poveanje lanstva u Kominterni smatralo se u
Istodobno, to je pootrilo nepovjerenje

35

prema Kominterni, koje je sada prevladavalo u velikom dijelu radni


kog pokreta na Zapadu. Pokuaj revolnrinnamog udara u Njemakoj,
u oujku 1921. godine, bio je neuspjeh koji je nagovjetavao jo vee
tekoe. Poratni revolucionarni val u Evropi naoigled se povlaio.
Iz vojnog neuspjeha u Poljskoj moemo nauiti jo tota pounoga.
Ruski seljak, koji je bio glavna snaga u redovima Crvene armije,
odvano je bran io jgynlurionarnp interese u svojoj domovini, ali nije
bio sklon da revolucionarnu borbu prenese u druge zemlje. Seljaci su se
.poeli hnnifijTrntiv hijpdp i pnsmSi; posljedica graanskog rata. Posta
jali su sve netolerantniji prema tekoama koje su podnosili u ime
svjetske revolucije. U zimi 1920-1921. godine uestale su seljake
pobune u srednjoj Rusiji i zabrinutu panju rukovodstva usredotoile
na clomae probleme. N a taj se nain poelo nesvjesno mijenjati
sovjetsko miljenje o zapadnom svijetu. Bolno iskustvo graanskog
rata ojaalo je i gotovo nametnulo viziju svjetske revolucije, meutim,
kad je i to prebroeno, cilj svjetske revolucije, iako nije bio postignut,
mirno je odgoen za daljnju budunost. Sigurnost i stabilnost bile su
primarne potrebe u tom trenutku. U takvom raspoloenju poduzete su
mjere za normaliziranje sovjetskih odnosa s nesovjetskim syijetom. Ta
nastojanja pratilo je uvoenje nove ekonomske politike (NEP).

36

3.
Ratni komunizam

Neprijateljsko dranje vanjskog svijeta znailo je opasnost


za boljevike nakon njihova preuzimanja vlasti. Revolucija u Petrogradu prola je bez krvoprolia, ali su zato u Moskvi izbili otri okraji
izmeu boljevikih jedinica i vojnih pitomaca odanih privremenoj
vladi. Izvlatene politike stranke poele su se organizirati u borbi
protiv vlasti sovjeta. Prometne veze bile su prekinute zbog trajka
eljezniara, jer je njihov sindikat bio pod vodstvom menjevika.
Upravne slube bile su dezorganizirane. Huligani su tu anarhinu
situaciju iskoristili za nerede i pljakanje. gsLtjcdana nakon revolucije
vlada je izdala dekret_o stvaranja Sveruske^specijalne komisije (eke),
iji je zadatak bio suzbijanje kontrarevolucije i sabotaa. Pozvani su
i lokalni sovjeti da organiziraju sline komisije. Nakon nekoliko dana
stvoren je revolucionarni sud na kojem se vodio postupak protiv
organizatora pobuna protiv radnike i seljake vlade, onih koji joj se
aktivno suprotstavljaju i ne potuju je, kao i onih koji hukaju druge na
protivljenje i neposlunost. Tek u lipnju 1918. godine revolucionarni
sud izrekao je prvu smrtnu kaznu. Meutim, uestala su ubijanja
boljevika, kao i njihovih protivnika, irom zemlje, pa je eka imala
mnogo posla hapsei sve aktivne protivnike reima. U travnju 1918.
godine nekoliko stotina anarhista uhapeno je u Moskvi. U srpnju je
eka pozvana da ugui pokuaj dravnog udara stranke socijalistaoito protestirajui protiv sporazuma u Bresl-Litavsku. Tokom ljeta
1918.godine"dvoje istaknutih boljevikih voa ubijeno je u Petrogradu. Pucalo se i na Leniina u Moskvi. Surovost kojom je voen
graanski rat poveala je napetost; na divljanje jedne strane druga je
strana odgovarala odmazdama. Bijeli teror i crveni teror uli su u
politiki rjenik.
Potpuno nesreena situacija u ekonomiji bila je odraz oajne situa
cije u zemlji. U vrijeme rata proizvodnja je bila osakaena i prilagoena
vojnim potrebama, zbog toga to su poljoprivredni i industrijski ra
dnici bili na fronti. Sama revolucija i pustoenja graanskog rata

37

upotpunili su sliku ekonomskog, socijalnog i financijskog raspadanja.


Veliki broj stanovnitva bio je pogoen glau i hladnoom. Prve
boljevike mjere za suzbijanje oajne ekonomske situacije nisu ile
dalje od proklamiranja opih principa, kao: jednaka raspodjela, nacio
nalizacija industrije i zemlje, radnika kontrola. Prvih mjeseci revolu
cije mnoga industrijska poduzea bila su zaposjednuta; neka su preu
zeli dravni organi, odgovorni Vrhovnom savjetu narodne privrede
(Vesenki), a neka sami radnici. to se tie poljoprivrede, boljevici su
prihvatili program socijalista-revolucionara, proglasili socijalizaciju
i pravilnu raspodjelu zemlje onima koji ju obrauju. Boljevici nisu
imali velik utjecaj na selu. U stvari, dogodilo se da su seljaci pograbili i
podijelili meu sobom velike i male posjede zemljoposjednikog plem
stva i dobro stojeih seljaka, tzv. kulaka koji su se domogli zemlje
pomou Stolipinovih reformi. Ni jedna od ovih mjera nije sprijeila
smanjenje proizvodnje. Banke su nacionalizirane, a strani dugovi nisu
priznati. Meutim, bilo je nemogue sakupljati redovan porez i stvoriti
dravni budet. Tekue potrebe podmirene su pomou tiskanja novca.
est mjeseci reim je ivio od danas do sutra. Nadolazee oluje
graanskog rata i ekonomski slom uinili su svoje. Ljeta 1918. vlada je
bila primorana primijeniti drastiniju politiku, poznatu po dvozna
nom imenu ratni komunizam. Hrana je imala prioritet, jer su radnici
u gradovima i tvornicama gladovali. U svibnju se govorilo o stvaranju
odreda za hranu koji bi otili na selo i oduzimali itarice kulacima i
pekulantima, seoskoj buroaziji, jer se vjerovalo da ih oni skrivaju.
U selima su 11. lipnja 1918. stvoreni komiteti siromanih seljaka.
Oni su, prema direktivama Narodnog komesarijata za opskrbu (Narkomproda), nadzirali otkup, raspodjelu i otpremu itarica i drugih
poljoprivrednih proizvoda za gradove. Lenjin je pozdravio stvaranje tih
komiteta kao oktobarsku, tj. proletersku revoluciju na selu. Po
njegovu miljenju, to je oznailo prijelaz s buroaske na socijalistiku
revoluciju. N o taj je pokuaj bio kratkog vijeka, jer je takvu odluku,
kao i mnoge druge u tom razdoblju, bilo lake sastaviti nego provesti.
Spontana alrija seljaka u prvoj godini revolucije rezultirala je podje
lom zemlje na mnoSfvo simih posjeda kojT su proizvodili tek onoliko
Lr>)iln jp Kilo Hpvoljno za goli ivotTPoveao se broj 'posjeda, atTse
smanjila veliina obradivih povrina, a to nije pridonijelo ni efikasnosti
poljoprivrede ni opskrbi gradova, jer je sitni proizvoa gotovo sve to
je proizveo iskoristio za vlastite potrebe. Siromani seljaci nisu se lako
organizirali; ubrzo je izbilo suparnitvo izmeu komiteta i seoskih
sovjeta. Klasna slojevitost na selu bila je oita, ali je zato kriterij
klasifikacije seljatva na kulake,srednje i siromane seljake bio nestabi
lan i nestalan, a djelomino su ga uvjetovale politike potrebe u
odreenom trenutku. Izraz kulak uglavnom se upotrebljavao u parti
38

jskoj propagandi kao pogrdni termin za seljaka koji je pao u nemilost


vlasti jer se niie pokorio zahtjevima da isporui itarice. Nije se moglo
raunati ni na siromane seljake da e se ujediniti s vladom protiv
kulaka, a to su partijske voe u Moskvi oekivale. Siromani seljaci bili
su svjesni ugnjetavanja to su ga trpjeli od kulaka, ali je strah od drave
i njezinih miljenika bio jo vei; vie su voljeli zlo koje su poznavali
nego prijetnju daleke, maglovite vlasti.
U prosincu 1918. godine komiteti siromanih seljaka bili su ukinuti,
a vlasti su njihove poslove prebacile na tzv. srednje seljake, koji su se
uzdigli iznad nivoa siromanih seljaka, ali nisu imali karakteristike
bogatih seljaka ili kulaka. U kaosu graanskog rata nikakva sredstva
nisu mogla potaknuti poljoprivrednu proizvodnju. S vremena na vri
jeme vlasti su naglaavale svoj omiljeni socijalistiki cilj - kolektivna
obrada zemlje irokih razmjera. Vei broj poljoprivrednih komuna ili
kolektivnih gospodarstava (kolhoza) osnovali su komunisti idealisti,
od kojih su neki bili stranci. Kolhozi su se temeljili na zajednikom
radu i ivljenju, ali jedva da su pomogli rjeenju problema prehrane
gradova. Sovjetska gospodarstva (sovhozel stvorili su sovjetska
Mada, p o krajinski i lokalni gr>vj^H te industrijska poduzea pod kon
trolom Vrhovnog sovjeta narodne privrede. Osnovani su radi proiz
vodnje hrane za izgladnjele gradske i tvornike radnike; primjenjivao
se i najamni rad, a o njima se esto govorilo kao o socijalistikim
tvornicama ita. N o ni sovhozi nisu otili naprijed to se tie otpora
seljatva, koje je u njima vidjelo vraanje na staro. Veliki zemljini
posjedi rascjepkani su nakon revolucije, pa je stvaranje sovhoza podsje
alo na stare veleposjede, jer su se esto i osnivali na konfisciranim
gospodarstvima, a i upravitelji su preuzimani od starog reima. Je
dnom prilikom Lenjin je ponovio misao koja je, navodno, bila ope
prihvaena meu seljacima: M i smo boljevici, ali ne i komunisti; mi
smo za boljevike, jer su oni protjerali zemljoposjednike, ali smo protiv
komunista, jer su protiv privatnih posjeda.
Ratni komunizam u industriji, moe se rei, poeo je dekretom
usvojenim 28 . lipnja 1918 - nacionalizirana je svaka vana industrijska
kategorija. Rastua prijetnja graanskog rata i elja da se preduhitri to
da tvornice spontano zaposjednii radnici bez znanja ili priznanja
Vrhovnog sovjeta narodne privrede, tj. ono to je jedan pisac onoga
vremena nazvao stihijskom, kaotinom proleterskom nacionalizaci
jom odozdo, djelomino su pridonijeli donoenju tog dekreta. For
malna nacionalizacija nije bila ni od kakve koristi. Organizirati i
upravljati tvornicama i svime to je bilo preuzeto bilo bi korisno, ali tu
funkciju radnika kontrola, kako se pokazalo, nije bila kadra izvriti.
To je sada bio zadatak Vrhovnog sovjeta narodne privrede koji je
stvorio nekoliko centara ili glavnih komiteta (glavki). Iz tih

39

centara upravljalo se cijelom industrijom. Nekim industrijskim poslo


vima upravljale su lokalne vlasti. Kaotina situacija zahtijevala je
centraliziranu kontrolu, to je ponekad, moda, i moglo pogorati
situaciju. Novi reim raspolagao je s malo kvalificiranih i vjetih ljudi.
N a svim nivoima industrijom su, uglavnom, upravljali oni koji su se
ondje nalazili i prije revolucije, a sada su imali funkciju u centrima i
glavkima. Ponekad su lanovi partije imali rukovodeu ulogu, ali im
je nedostajalo iskustva da bi bili i efikasni. Ubrzo se otkrilo da su
iskusni rukovodioci i inenjeri prijeko potrebni. Zvali su ih specijali
sti, i bili su nagraivani viim osobnim dohotkom i povlasticama.
Industrijskom proizvodnjom dominirala je teka situacija graanskog
rata. Potrebe Crvene armije bile su najvanije. Svi napori morali su se
usredotoiti na nekoliko glavnih grana industrije na raun drugih.
M anja poduzea, u kojima je bilo zaposleno malo radnika, i obrti, i u
gradovima i na selu, nisu imali jaku kontrolu, ali su zato esto ostajali
bez sirovina. Ljudstvo je bilo mobilizirano za frontu. Transport nije
funkcionirao. Zalihe sirovina bile su iscrpljene i nisu se mogle obnoviti.
Z a ilustraciju toga katastrofalnog stanja industrije moemo se posluiti
statistikom o smanjivanju broja stanovnika u velikim gradovima.
M oskva je izgubila 44,5% stanovnitva u tri godine nakon revolucije, a
Petrograd, u kojemu je koncentracija industrije bila najvea, izgubio je
57,5% stanovnitva. Crvena armija regrutirala je fiziki sposobne
ljude, a masa naroda iz gradova povukla se na selo u nadi da e ondje
lake doi do hrane, jer ako se igdje mogla nai, onda je to bilo na selu.
Problem raspodjele nije bio nita laki. Tenja izraena u parti
jskom programu, tj. da se privatna trgovina zamijeni planskim siste
mom raspodjele robe na svedravnoj osnovi bila je dalek ideal. Dekret
donesen u travnju 1918. godine, kojim se Narodnom komesarijatu za
opskrbu odobrava stvaranje zaliha robe iroke potronje koja bi se
iskoristila za razmjenu za itarice seljaka, ostao je mrtvo slovo na
papiru. Planovi kojima je trebalo pojaati racioniranu opskrbu i fiksne
cijene u gradovima propali su zbog pomanjkanja zaliha i neefikasne
uprave. Ako se trgovina uope odvijala, onda je to uglavnom bilo
zabranjenim kanalima. Trgovaca je bilo mnogo, a nazivali su ih
trgovakim putnicima. Putovali su po zemlji sa zalihama robe iroke
potronje i razmjenjivali je sa seljacima za hranu, koju su u gradovima
prodavali po pretjerano visokim cijenama. Vlasti su te trgovake
putnike osuivale, prijetile im hapenjem i strijeljanjem, ali su oni
ipak prosperirali. Uinjen je pokuaj da se iskoristi postojei sistem
kooperativa; uspostavljena je kontrola nad centralnim organima kooperativa, ali ni to nije prolo bez trvenja. Budui da je novac brzo gubio
vrijednost, napravljen je plan razmjene dobara izmeu grada i sela.
Meutim, ni onih proizvoda koje su trebali seljaci nije bilo u potrebnim

40

koliinama. Kritine godine graanskog rata, kada se inilo da opsta


nak boljevikog reima visi o koncu, na teritoriju koji je imao pod
svojom kontrolom neprestano su provaljivali bjelogardijci. Tada su
potrebe Crvene armije, potrebe tvornica koje su radile za ratne potrebe
i potrebe gradskog stanovnitva bile zadovoljavane putem surovih
mjera rekvizicije, odreenih i opravdanih vojnim potrebama. Dobra
opskrba Crvene armije bio je najvaniji zadatak ekonomske politike, i
jasno je da se znatno manje panje moglo posvetiti opskrbi gradskog
stanovnitva. Najvie se rekvirirao viak itarica, to je potaklo selja
tvo na pobunu protiv okrutnosti ratnog komunizma, poto je prola
opasnost od bijelih.
Ratni komunizam imao je vane posljedice na organizaciju rada.
Prvobitna nada da e rad radnika biti reguliran dobrovoljnom samo
disciplinom, dok e zemljoposjednici i pripadnici buroazije biti prisi
ljeni na rad, ubrzo je razbijena. Radnika kontrola proizvodnje, koju
je u svakoj tvornici vrio izabrani tvorniki komitet, podravala se u
prvom naletu revolucije i imala je vanu ulogu u preuzimanju vlasti.
Sada je postala sinonim za anarhiju. U takvoj atmosferi teke krize, u
veljai 1918. godine Lenjin je citirao dobro poznatu izreku: Onaj tko
ne radi nee ni jesti, smatrajui je praktinim uvjerenjem socijali
zm a, a narodni komesar za rad govorio je o sabotai i potrebnim
mjerama prisile. Lenjin se pozitivno izrazio o akordnom sistemu na
dnica i o tajlorizmu - modemom amerikom sistemu za poboljanje
efikasnosti rada. Jednom prilikom, prije, osudio ih je kao robovanje
ovjeka strojevima. Kasnije je Lenjin podravao kampanju za uvo
enje tzv. individualnog rukovoenja u industriji, to je bilo u potpunoj
suprotnosti s dekretom koji je nalagao radniku kontrolu. Partijski
kongres u oujku 1918. glasao je za ratifikaciju sporazuma iz BrestLitovska i zahtijevao drakonske mjere kako bi se poveala samodisci
plina i disciplina radnika i seljaka. Ti zahtjevi, kao i brestlitovski
sporazum, izazvali su gnjev u redovima lijeve opozicije, u kojoj su
vodeu ulogu imali Buharin i Radek.
R evolucija je o sv ijetlila nejasnu nlngu sin d ik ati n radnikoj-d ravi.

Iako su trebali zastupati interese radnika, odnos izmeu sovjeta radni


kih deputata i sindikata bio je sr problema od najranijih dana revolu
cije, kada su u najjaim sindikatima dominirali menjevici. Kada se
sastao Prvi sveruski kongres sindikata, u sijenju 1918. godine, bolje
vici su osigurali veinu, iako su menjevici i ostale stranke takoer bili
dobro zastupljeni. Kongres se nije suoio s problemom kad je pozvao
tvornike komitete da potuju dogovor o tome da posebni interesi
malih grupa radnika moraju pridonijeti interesima proletarijata u
cjelini. Nekoliko anarhistikih delegata suprotstavilo se odluci da

41

tvorniki komiteti postanu organi sindikata. I ovdje se princip centrali


zacije vlasti, koji je revolucija nastojala proiriti, pokazao na djelu.
Problem odnosa sindikata prema dravi nije bio tako lako rijeen.
Javilo se pitanje: treba li da sindikati budu sastavni dio aparata
radnike drave, kao i druge sovjetske institucije? Treba li da zadre
svoju funkciju kao branitelji specijalnih interesa radnika, nezavisno od
drugih elemenata radnike drave? Budui da revolucija jo nije nadivjela svoj buroasko-demokratski stupanj razvoja, sindikati treba da
imaju tradicionalnu ulogu, govorili su menjevici i neki boljevici,
zalaui se za potpunu nezavisnost sindikata od drave. Meutim,
Zinovjev, koji je predsjedao skupuj nije imao problema da osigura
zadovoljavajuu veinu za slubeni boljeviki stav, tj. da se u procesu
revolucije sindikati moraju neminovno transformirati u organe socija
listike drave i u tom svojstvu ponijeti glavni teret organiziranja
proizvodnje. Taj zadatak sindikata bio je ivotno vaan u situaciji
kada se proizvodnja smanjivala, a potrebe u tako tekoj situaciji rasle.
Poveati radnu produktivnost, poboljati radnu disciplinu, regulirati
plae i sprijeiti trajkove - bili su zadaci koje je trebalo da provedu
sindikati u suradnji s Vrhovnim sovjetom narodne privrede. Razlika u
funkciji izmeu sindikata i Narodnog komesarijata za rad (Narkomtruda) bila je uglavnom formalna. Od sada su sindikati predlagali
mnoge slubenike Narodnog komesarijata za rad.
Opasnosti od graanskog rata oivjele su i odrale entuzijazam
stvoren revolucijom te uinile prihvatljivima otre mjere discipline. U
travnju 1919. godine, kad je graanski rat bio na svom vrhuncu,
uvedena je opa vojna obaveza, to je uskoro iskoriteno i za regrutira
nje radne snage za bitne poslove. Gotovo u isto vrijeme osnovani su
radni logori za prijestupnike koje su eka ili redovni sud osudili na
takvu kaznu. U logorima se radilo prema direktivama sovjetskih
institucija. Najtea kategorija tih logora, poznatih kao koncentracioni
logori, bila je odreena za politike zatvorenike, koji su bili rasporei
vani na najtee poslove. No, moglo se apelirati i na dobrovoljnu
disciplinu. U svibnju 1919. godine Leniin ie pozvao radnike na tzv.
knm iinkrirkp subote i tadf| j* r>eL-rJilrr> titnra radnika n M oskvi i
Petrogradn dnhrovoljpo radilo prekovremeno i bez naknade kako bi

ubrzali odlazak trupa i isporuku robe na frontu. Taj su primjer radnici


slijedili i godinu dana kasnije. Iz tog razdoblja datira i institucija
udarnika - radnika koji su izvravali posebno vane poslove u vrlo
kratkom vremenu. Bez te kombinacije grube prisile i entuzijazma
graanski rat ne bi nikada bio dobiven.
Poetkom 1920. godine, kada su pobijeeni Denjikin i Kolak,
smanjene su vojne potrebe, ali zemlja se nala pred tekim problemima
gotovo potpunog ekonomskog sloma. inilo se logino da e se u

42

rjeavanju tih problema moi iskoristiti isti oblici discipline koji su


doveli do pobjede na fronti. Kao narodni komesar rata Trocki je bio
pobornik regrutiranja i militarizacije rada, vjerujui da e to pridonijeti
obnovi ekonomije. U razdoblju ratnog komunizma sindikati su bili
ostavljeni po strani. Radna snaga se regrutirala u pozadini fronte, a kad
je graanski rat prestao, vojne jedinice pretvorene su u radne bataIjone zbog potreba obnove. Prva revolucionarna vojska rada stvo
rena je u sijenju 1920. godine na podruju Urala. Sada, kad je
graanski rat bio zavren i raspoloenje se promijenilo, oni koji se od
poetka nisu slagali s primjenom prisilnih mjera za rad, oni koji su
traili nezavisnost sindikata, kao i oni koji su zbog drugih razloga bili
nezadovoljni nadmoi Trockog u Partiji, ujedinili su se u napadu na
njegove zapovjednike i samovoljne postupke. Na partijskom kongresu
u oujku 1920. godine on je branio svoju politiku, usprkos sve veoj
opoziciji, i osigurao Lenjinovu podrku. Izbijanje rata s Poljskom
stialo je glasove nesloge. Meutim, kad je u jesen 1920. godine taj rat
zavren i kada su na jugu ugaene i posljednje eravice graanskog
rata, ponovo se javila snana opozicija unutar partije. Opozicija je
kritizirala nastavljanje regrutiranja za rad i zaobilaenje problema
sindikata. Pod dojmom veliine i hitnosti problema ekonomske obnove
i razbjenjen otporom sindikata prema njegovim planovima, Trocki je
dolio ulje na vatru zahtijevajui reorganizaciju sindikata. Ovdje su se
Lenjin i Trocki razili u miljenju, uan spor nezapamenih razmjera
trajao je cijelu zimu. S p o r je prekinut tek kad je na partijskom kongresu
u ouiku 1921. odlueno dn "rn n p m li pnliiilr i uin o ^ komuniTrm
Miljenja o ratnom komunizmu unutar partije bila su podijeljena.
Mnotvo praktinih mjera poznatih pod tim imenom gotovo svi su
priznali kao nune i primjerene, osim ma le grupe disidenata. Meutim,
tumaenje karaktera ratnog komunizma veoma se razlikovalo, a gle
dano u retrospektivi jo vie nego tada. U prvih osam mjeseci sovjetske
vladavine unitena je vlast zemljoposjednika i buroazije, ali nije bio
uspostavljen socijalistiki ekonomski poredak. U svibnju 1918. godine
Lenjin je jo govorio o namjeri da se ostvari prijelaz u socijalizam.
Iznenadno uvoenje mjera pod imenom ratnog komunizma inilo se
mnogim boljevicima kao nagovjetaj budue socijalistike ekonomije.
Neki dalekovidniji lanovi partije smatrali su ratni komunizam nunim
odgovorom na hitnost situacije, naputanjem opreznosti koju su do
tada slijedili, vratolomnim skokom u nepoznato, koji je, nema sumnje,
bio potreban, ali i nedovoljno osmiljen i pun rizika. Takvo gledite
steklo je popularnost nakon zavretka graanskog rata, kada se teret
ratnog komunizma vie nije m ogao podnijeti. Pobuna seljaka pridoni
jela je konanom naputanju ratnog komunizma koji je zamijenila
N ova ekonomska politika (NEP).

43

S druge strane, neki komunisti pozdravljali su dostignua ratnog


komunizma kao ekonomski trijumf, kao brz napredak prema socijali
zmu i komunizmu, koji se do tada nije m ogao ni zamisliti, ali stoga nije
bio nita manje znaajan. Razumljivo je da je industrija bila nacionali
zirana, i kad se industrijska proizvodnja i dalje smanjivala, Buharin je
mogao samouvjereno pisati o revolucionarnom raspadanju indu
strije kao o povijesno nunom stadiju. Sve bra devalvacija rublie
mogla se opisati kao udarac kapitalistikoj buroaziji i kao uvod u
komunistiko drutvo budunosti gdje nee trebati novac jer e se sve
dijeliti prema potrebama. Kao to smo ve vidjeli, trgovina je bila
iskljuena kao posrednik raspodjele; viak ita bio je rekviriran od
seljaka, a gradsko stanovnitvo racionirano je opskrbljivano najvani
jim namirnicama. Industrija je iskljuivo radila prema vladinim odred
bama. Rad se organizirao i davao prema drutvenim i vojnim potre
bama, a ne prema zahtjevima trita. Nakon graanskog rata stvarnost
oajne ekonomske situacije bila je u suvie velikoj suprotnosti s tom
utopijskom slikom a da bi se stvarno mogla odrati. Ipak, mnogi
lanovi partije bili su zabrinuti zbog naputanja tih mjera. Razilaenja
u miljenju o karakteru ratnog komunizma ponovila su se i kao
neslaganja o karakteru i trajnosti NEP-a.

44

4.
Atmosfera u kojoj je stvoren NEP

Ratni komunizam sastojao se od dva elementa: s jedne


strane, koncentracija ekonomske vlasti i moi, ukljuujui i centralizi
ranu kontrolu i rukovoenje, zamjena malih proizvodnih jedinica s
velikima i neke mjere jedinstvenog planiranja; s druge strane imamo
naputanje komercijalnog i monetarnog oblika raspodjele, osnovna
dobra i usluge po fiksnim cijenama ili besplatno, racioniranje, plaanje
u dobrima, proizvodnju za direktnu upotrebu, a ne za hipotetsko
trite. Odmah moemo uoiti razliku izmeu ta dva elementa. Iako je
proces centralizacije i koncentracije dobro cvjetao u stakleniku ratnog
komunizma, ipak je to bio nastavak procesa ve zapoetoga u prvom
razdoblju revolucije, pa ak i u vrijeme evropskog rata. Ratni komuni
zam nastao je na temeljima onoga to je ve prolo i mnoga njegova
dostignua izdrala su kunju; ali kada se kasnije govorilo o detaljnoj
primjeni tih dostignua, politika ratnog komunizma bila je izloena
odbacivanju i osudama. Drugi element ratnog komunizma, tj. zamjena
trine ekonomije naturalnom ekonomijom nije imala takve
osnove. Taj drugi element nije slijedio logian razvojni put preko
politike poetnog razdoblja revolucije, ve je, naprotiv, znaio izravno
odbacivanje takve politike - nespreman skok u nepoznato. Te aspekte
ratnog komunizma odluno je odbacio NEP; i ti su ga aspekti najvie
diskreditirali u oima kritiara.
Izmeu dva najznaajnija elementa ratnog komunizma postojala je
i daljnja razlika. Politika koncentracije i centralizacije uglavnom se
primjenjivala u industriji; pokuaji da se ta politika uvede i u poljopri
vredu nisu bili uspjeni. Upravo u industriji je revolucija imala glavnu
drutvenu podrku i pokazivala neke karakteristike razvijenog kapitali
zma. Naputanje politike novane privrede i njezina zamjena natural
nom privredom nije bila rezultat unaprijed stvorenog plana, ve je
bila izraz nesposobnosti da se rijee problemi zaostalog seljatva koje je
sainjavalo 80% stanovnitva. Takva politika bila je izraz osnovnog
problema - pokuaja da se usporedo s antifeudalnom revolucijom
seljatva sa sitnoburoaskim tenjama vodi i antiburoaska, antikapi-

45

talistika revolucija industrijskog proletarijata. Bila je, takoer, izraz


konflikta izmeu grada i sela, koji je ve sadran u takvom pokuaju.
Napokon, ta proturjenost dovela je do pobune protiv ratnog komuni
zma i slomila ga.
Do jeseni 1920. godine, kad je borba zavrena, cijela je privreda
dola do mrtve toke. Ni u teoriji ni u praksi ratnog komunizma nije
bilo niega to bi moglo dovesti do ponovnog uspostavljanja procesa
proizvodnje i razmjene, koji je bio potpuno paraliziran. Kljuni problem, kao i uvijek u ruskoj privredi, bile su itarice..Politika rekvizicije,
koja se primjenjivala u toku graanskog rata, vie se nije mogla
odrati. Seljaci su poeli voditi ekonomiju samoodranja, tj. proizvodili
su onoliko koliko im je bilo dovoljno za ivot, i nisu bili zainteresirani
da ostvare viak jer su im ga vlasti oduzimale. U zimi 1920-1921.
godine izbili su veliki .seljaki nemiri u sredinjoj Rusiji. Druine
demobiliziranih vojnika lutale su zemljom u potrazi za hranom f
uglavnom ivjele od pljake. Seljake je trebalo potaknuti na veu
proizvodnju kako ostali dio zemlje, odnosno stanovnitva ne bi glado
valo. To je postao imperativ koji se mogao ostvariti ispravljanjem
nedostataka politike rekvizicije. N o ni u partiji nije sve bilo u redu. Pod
vodstvom ljapnikova, nekadanjega metalskog radnika, koji je bio
narodni komesar za rad u prvoj sovjetskoj vladi, i Aleksandre Kollontaj, koja je u prvim danima revolucije uivala~closta velik ugled,
stvorena je disidentska grupa pod imenom radnika opozicija. Njezin
program bio je usmjeren protiv irenja ekonomske i politike kontrole
te sve vee moi partijskog ^ dravnog aparata. Teili su odranju
istih, prvobitnih ideja revolucije i podsjeali na opoziciju koja se
protivila predaji u Brest-Litovsku 1918. godine. Vodstvo te grupe nije
ba bilo impresivno, ali je uivalo iroke simpatije i podrku u partij
skim redovima.
Promjena strategije bila je prijeko potrebna. Bit politike razraene u
toku zime 1920-1921. godine sastojala se u tome to ]e seljacima bilo
doputeno da slobodno raspolau proizvodnim vikovima, odnosno da
ostatak svojih proizvoda mogu prodavati poto podmire obaveze
prema dravnim organima (plate porez u dobrima^. Da bi se to
moglo ostvariti, bilo je potrebno potaknuti industriju, i to malu
zanatsku proizvodnju, kako bi se proizvela dobra koja seljak eli
kupiti. To je bila suprotnost u odnosu prema ratnom komunizmu koji
je forsirao veliku proizvodnju teke industrije. Takoer je trebalo
oivjeti privatnu trgovinu. U vezi s tim, polagale su se velike nade u
kooperative, jednu od predrevolucionamih institucija koja je zadrala
odreenu mjeru ivosti i popularnosti. To je znailo kraj konstantnom
smanjivanju vrijednosti rublje i poetak njezina_ uspostavljanja kao
vrste valute. Meutim, rezultati toga postali su vidljivi tek kasnije.

46

Paket mjera poznat pod imenom NEP, s posebnim naglaskom na


olakice za seljake, prihvaen je na Desetom kongresu partije u oujku
1921. godine.
~
Odravanje kongresa zasjenio je nemio dogaaj koji se zbio veer
uoi njegova poetka. Mornari i vojnici Crvene flote stacionirani u
jvr av i Krontadtu pobunili su se zahtijevajui ustupke za ranfkeT
seljake te slobodne izbore za sovjete. Pobuna nije imala direktne veze s
radnikom opozicijom, ali je, takoer, odraavala duboko nezado
voljstvo tendencijama partijske politike; ini se da je pobuna izvrena
pod vodstvom anarhista. Boljevici su sumnjali da su pobunu planirali
ili potakli bijeli emigranti. Te sumnje nisu bile osnovane, iako su
boljevici to kasnije okrenuli u svoju korist. Pregovori i pozivi na
predaju bili su neuspjeni. Sedamnaestoga oujka, dok je kongres
raspravljao o Lenjinovim prijedlqzima,Jedinice Crvene armije napale
u tvravu Krontadt. Nakon krvave borbe, u kojoj su se obje strane
borile jednakom estinom,pobunjenici su svladani a tvrava zauzeta.
Ta pobuna do tada slavljenih heroja revolucije bila je snaan udarac
prestiu i povjerenju partije. Mogla je, takoer, poveati spremnost
kongresa da prihvati NEP i prijedloge za pootrenje discipline u partiji,
a mogla je i smanjiti neslaganja u miljenjima unutar i izvan partije.
Kad je Lenjin kongresu podnio rezoluciju koja je sadravala prijed
log za NEP, raspravljalo se bez pravog ara. Razoaranje ratnim
komunizmom bilo je ope, a kriza preduboka da bi se prihvaanje
NEP-a moglo odgoditi. Lenjin je smirio one koji su bili sumnjiavi,
razjasnivi da e visoki rukovodei poloaji u industriji ostati strogo
u dravnim rukama i da e monopol nad vanjskom trgovinom ostati
netaknut. Rezolucija je prihvaena bez velikog oduevljenja, ali spre
mno i formalno jednoglasno. Najotriju polarizaciju miljenja na kon
gresu pobudilo je gorue pitanje sindikata, koje je tokom cijele zime
izazivalo une diskusije. Potaknut iskustvima iz graanskog rata,
Trocki je ponovo iznio ideju o transformiranju sindikata u proizvodna udruenja koja bi tako postala dio aparata radnike drave,
a nakon stanovitog oklijevanja podrao ga je i Buharin. S druge strane,
radnika opozicija eljela je staviti organizaciju i kontrolu proizvodnje
u ruke radnika, prema tome kako su zastupljeni u sindikatima polusindikalistiko gledite. Manevrirajui izmeu te dvije zaraene
struje, Lenjin je uspio jezgru partije okupiti oko rezolucije koja je,
meutim, zaobilazila bitna pitanja, ostavivi ih nerijeenima. Zaraza
militarizacije izbjegla je diskusiju. Sindikati su priznati kao m a
sovne vanpartijske organizacije koje treba pridobiti. Uinila bi se
velika pogreka da su se pripojili dravnom aparatu. Nagovarati, a ne
prisiljavati, bio je pravi nain postizanja cilja, iako proleterska oba
veza nije bila iskljuena. Sindikati su oduvijek pokazivali brigu o

47

proizvodnji. Ve 1920. godine Centralno sindikalno vijee osnovalo je


Centralni institut rada, kako bi se prouile i primijenile metode i
tehnike pomou kojih bi se unaprijedila produktivnost radnika. Taj
aspekt njihovih odgovornosti naglaen je u rezoluciji. Zadatak sindi
kata bio je da odre radnu disciplinu i da se bore protiv izostajanja s
posla; to je trebalo uiniti preko drugarskih sudova, a ne preko
dravnih organa. Rezolucija je prihvaena veinom glasova, ali je
manjina ipak glasala za ona dva disidentska prijedloga.
estina suprotnosti uasnula je partiju i ostavila trag na kongresu.
Lenjin je govorio o groznici to je uzdrmala partiju, kao i o burnim
diskusijama i prepirkama koje partija sebi nije smjela dopustiti.
Kongres je usvojio posebnu rezoluciju O sindikalistikim i anarhisti
kim devijacijama u naoj partiji, u kojoj se program radnike opozi
cije razlagao kao nespojiv s partijskim lanstvom. Kongres je, takoer,
prihvatio opu rezoluciju nazvanu O jedinstvu partije. U njoj se
zahtijeva potpuno ukidanje svakog frakcionatva, u diskusijama
mogu sudjelovati svi lanovi partije, ali se zabranjuje stvaranje grupa s
vlastitom platform om. Sada kada su svi prihvatili takvu odluku,
bezuvjetna poslunost bila je osigurana. Posljedica povrede te odluke
mogla je biti iskljuenje iz partije. Posljednja toka rezolucije, koja se
drala u tajnosti i objavljena je tek nakon tri godine, govori da i lanovi
CK partije mogu biti izbaeni, na tim osnovama, veinom glasova koja
nije manja od dvije treine lanova CK. Te odredbe, kojima je trebalo
osigurati odanost i jedinstvo miljenja u partiji, inile su se nune u
ondanjoj situaciji, jer kao to je i Lenjin jednom rekao: Za vrijeme
povlaenja disciplina vrijedi sto puta vie. Pokazalo se da je prikriva
nje onoga to je, u stvari, monopol vlasti u centralnoj organizaciji
partije imalo dalekosene posljedice. Kad je graanski rat bio na
vrhuncu, Lenjin je zagovarao diktaturu partije i smatrao da e
partija ostvariti diktaturu radnike klase. Zakljuak donesen na
Desetom kongresu govori o koncentraciji vlasti u centralnim organima
partije. Kongres je dopustio sindikatima stanovitu autonomiju vis-a-vis
organa radnike drave, meutim, njihova uloga, koju su trebali imati,
bila je odreena monopolom vlasti to ga je imala partijska organiza
cija.
Stroga zabrana stvaranja opozicije unutar partije bila je rezultat
krize koja je pratila uvoenje NEP-a. Isti takav razvoj dogaaja zadesio
je i dvije lijeve opozicione stranke koje su preivjele revoluciju: socijalista-revolucionara i menjevika. S rasputanjem Ustavotvorne skuptine
u sijenju 1918. godine boljevici su objavili svoju spremnost da zadre
vrhovnu vlast i tako postavili temelje jednopartijskog sistema u zemlji.
U sljedee tri godine, u vrijeme graanskog rata, meusobni odnosi
sovjetske vlade i dviju lijevih stranaka bili su neodreeni i promjenljivi,

48

a mjere poduzete protiv njih neodlune. Nekoliko tjedana nakon


zavretka revolucije grupa lijevih socijalista-revolucionara odvojila le
p d stranke i stvorila koaliciju s boljevicima. Tri lijevo orijentirana
socijalista-revolucionara postavljena su za narodne komesare. Potpisi
vanje sporazuma u Brest-Litovsku u oujku 1918. godine", TojTje
izazvao ogorenje i socijalista-revolucionara i menjevika, dovelo je do"
_njihove ostavke. Desno orijentirani socijalisti-revolucionari otvoreno
su istupili protiv reima, i smatrani su odgovornima za ljetne nerede u
Moskvi 1918. godine, za ubojstvo njemakog ambasadora i dva vo
dea boljevika u Petrogradu te za pokuaj ubojstva Lenjina. etrnae
stoga lipnja 1918. zabranjeno je djelovanje desno orijentiranim socijalistima-revolucionarima i menjevicima zbog njihove suradnje sa no
tornim kontrarevolucionarima. Njihove su se novine od vremena do
vremena zabranjivale, no esto su izlazile pod drugim imenom. Neko
liko mjeseci nakon revolucije ak su izlazile novine stranka kadeta;
Povremeni napadi na ove listove, a ne potpuna zabrana, bilo je odraz
podvojenosti i oklijevanja vlasti.
Graanski rat uinio je teak poloaj reima jo teim, ali je zato u
poetku poboljao poloaj tih dviju stranaka. Menjevici su odluno, a
socijalisti-revolucionari neto manje, osuivali akcije bijelih i vlade
saveznika koje su im pomagale i podupirale ih. N a taj su nain
pomagale reim, ali su istodobno napadale njegovu unutranju poli
tiku. Zabrana djelovanja za menjevike ukinuta je u studenome 1918.
godine, a za socijaliste-revolucionare u veljai 1919. Delegati obiju
stranaka govorili su na sastancima Sveruskog kongresa sovjeta 1919. i
1920. godine, ali nisu imali pravo glasa. Tokom graanskog rata
mnogi menjevici i neki socijalisti-revolucionari priklonili su se Bolje
vikoj partiji, jo vie ih je radilo u slubi reima i u sovjetskim
ustanovama. Ljude koji su slijedili te dvije stranke vlasti su neprestano
uznemiravale, pa su poele gubiti lanstvo. Nakon zavretka graan
skog rata vie nije bilo osnove za koaliciju ili kompromis. Govorilo se
da je dvije tisue menjevika, ukljuujui i CK njihove stranke, uhap
eno veer uoi uvoenja NEP-a. Onemoguavanje menjevike opozi
cije poklopilo se s guenjem opozicije unutar vladajue Boljevike
partije. Mnogo je zatvorenika kasnije osloboeno, a menjevicima koji
su imali vane uloge doputeno je da emigriraju. Ekstremnim voama
socijalista-revolucionara sueno je 1922. godine zbog kontrarevolucioname djelatnosti. Osueni su na smrt (kazne nisu izvrene) ili na
viegodinji zatvor.

O lakanje koje je NEP j o n i o seljacima bilo je poniteno velikim


prirodnim nepogodama, a dolo je i prekasno da bi utjecalo na sjetvu za
4 Ruska revolucija

49

1921. godinu. Velika sua unitila je etvu na golemom podruju,


osobito u sredinjoj Rusiji i bazenu Volge., Glad se proirila zemljom i
poharala napaen i izmuen narod vie nego posljednjaVeUka nesta?Tca_"
1891. godine. Strahote dolazee zime, kada su milijuni umirali od
gladi, djelomino je ublaila pomo stranih misija, osobito Amerike
uprave za pruanje pomoi. Godine 1922. zasijano je mnogo vie
povrina, etva te godine i sljedee, 1923. godine bile su izuzetno
dobre, kao da su najavljivale preporod ruske poljoprivrede. ak su i
manje koliine itarica bile izvezene. Primjeeno je da je N EP, k ojije
ponovo uspostavio trgovinske odnose na selu, obrnuo politiku izjedna
avanja ratnog komunizma, te stvorio plodno tlo za stvaranje bogatih
seljaka, kulaka, kao kljunih linosti ruralne privrede. Siromani seljaci
proizvodili su tek toliko da podmire svoje ivotne potrebe i potrebe
najue obitelji. Seljak je sam potroio ono to je proizveo, a ako je i
doao na trnicu, bilo je to ee u ulozi kupca nego prodavaa. Kulaci
su proizvodili za trite i postali su sitni kapitalisti. To je bila bit NEP-a. Davati zemlju u najam i zapoljavati najamnu radnu snagu teoretski
je bilo zabranjeno od najranijih godina reima, ali je u zakonu o
poljoprivredi o 1922. goineJo doputeno, uz neka formalna ogranienja. Meutim, sve dok su seljaci imali dovoljno hrane za sebe i
proizvodili vikove u koliinama dovoljnima za opskrbu gradova, bilo
je vrlo malo i onih najodanijih lanova partije koji su urili ispraviti
odstupanja od principa i ideala revolucije to je urodila tako povoljnim
rezultatima. Da je NEP uinio malo ili nita da pomogne industriji i
industrijskom radniku i manje nego nita za unapreenje interesa
planske ekonomije, ti problemi mogli su mimo biti ostavljeni za
budunost.
Upravo na tom pitanju temeljne razlike o karakteru ratnog komuni
zma, koje su postojale u partiji, poele su se odraavati i u gleditima o
praktinim implikacijama i posljedicama NEP-a. U kriznoj atmosferi u
oujku 1921. NEP, koji je zamijenio ekstremniju politiku ratnog
komunizma, jednoglasno je prihvaen kao dobrodolo i nuno olaka
nje. Tako su se razilaenja smanjila, iako nisu potpuno nestala. Ako
ratni komunizam ne shvatimo kao korak na putu u socijalizam ve kao
devijaciju uzrokovanu vojnom nunou, kao neizbjean odgovor na
graanski rat, onda NEP predstavlja udaljavanje od tog alosnog iako
neizbjenog skretanja i povratak sigurnijoj i opreznijoj politici koja se
provodila prije lipnja 1918. godine. Ako se ratni komunizam promatra
kao prenagljen, odvie entuzijastiki skok prema viim ciljevima socija
lizma koji je, dodue, bio malo preuranjen, ali korektno zamiljen, NEP
je privremeno povlaenje s pozicije to se u tom trenutku nisu mogle
sauvati, ali e se prije ili kasnije ponovo stei. U tom smislu je govorio
Lenjin, ije gledite uope nije bilo dosljedno kad je NEP nazvao

50

porazom i povlaenjem - za novi napad. Kad je na Desetom


kongresu rekao da NEP ima strogu i dugotrajnu primjenu (ali je u
odgovoru dodao da su prorauni od 25 godina odvie pesimistini),
dao je pravo onima koji su NEP smatrali poeljnom i nunom isprav
kom greaka ratnog komunizma i onima koji su smatrali da e se i NEP
u budunosti morati ispravljati i prevladati. Neizreena premisa prvoga
gledita jest praktina potreba za uvaavanjem zaostale seljake pri
vrede i seljakog mentaliteta. Neizreena premisa drugoga gledita jest
potreba da se izgradi industrija, a ne dalje pogorava poloaj industrij
skih radnika, koji su bili glavni bedem revolucije. Te razlike u trenutku
su priguene, i akutna kriza unutar partije u zimi 1920-1921. godine
uspjeno je prebroena, a ponovo se javila u daljnjim ekonomskim i
partijskim krizama dvije godine kasnije.

51

Novi sovjetski poredak

Stvaranje NEP-a imalo je nehotine posljedice u jaanju


centralne vlasti partije, ali su isto tako ojaale i centralistike snage
koje su ve postojale u stvaranju sovjetske drave. Masovni entuzija
zam koji je vladao 1917. godine u pogledu unitenja dravne vlasti
postao je blijedi svijet neispunjenih snova. Takvi snovi uznemiravali su
sjeanja mnogih lanova partije. Meutim, od potpisivanja sporazuma
u Brest-Litovsku i od graanskog rata potreba za stvaranjem dravne
moi, koja e biti dovoljno jaka da se moe nositi s takvim opasno
stima, bezuvjetno je prihvaena. Sada je bila pojaana potrebom za
obnavljanjem unitene i nestabilne nacionalne ekonomije. U razdoblju
NEP-a oblikovalo se ono to e postati stalna ustavna struktura SSSR-a
i linija koja e se slijediti u odnosima sa stranim zemljama.
Dolo je vrijeme da se stabilizira nestabilan ustavni poredak sovjet
skog reima. Ustav Ruske Sovjetske Federativne Socijalistike Republike (RSFSR) proglaen je u srpnju 1918: god ine. Poelo se s Deklaracijom o pravima radnog i eksploatiranog naroda koju je obznanio
Sveruski kongres sovjeta est mjeseci prije. Vrhovnu vlast ustav je dao
Sveruskom kongresu sovjeta, sastavljenom od delegata izabranih u
gradskim i provincijskim sovjetima. Bio je vei broj delegata Iz gra
dova, jer su se ondje nalazili domovi radnika. Pravo glasa je ogranieno
na one koji proizvodei zarauju za ivot ili se bave drutveno
korisnim radom , kao i na vojnike i invalide. Kongres je izabrao
Sveruski centralni izvrni komitet koji e umjesto njega imati vlast u
razdoblju izmeu sastanaka kongresa. Sveruski centralni izvrni komitet imenovao je Sovjet narodnih komesara (Sovnarkom), iji je zadatak
bio uglavnom- administrativan, ah je imao i ovlatenje da donosi
naredbe i dekrete. Vidljivo je da nije postojala nikakva jasna demarkaciona linija izmeu vlasti Sovjeta narodnih komesara i Sveruskoga
centralnog izvrnog komiteta. Ustav je takoer proglasio sva opa
naela, kao npr. odvajanje crkve od drave, slobodu govora i miljenja
te okupljanja radnika, obavezu a sve stanovnike^a"e se drati naela
da onaj tko ne radi nee ni jesti, vojnu obavezu za obranu republike,

52

ukidanje svake rasne i nacionalne diskriminacije. Kaos graanskog rata


nije doputao mkakva odreenja o teritoriju republike. Izraz fede
ralna u naslovu RSFSR nije imao tono znaenje, razumijevao je i
prikljuenje autonomnih republika i pokrajina RSFSR, u kojima je
uglavnom ivjelo nerusko stanovnitvo, te uspostavljanje veza izmeu
RSFSR i ostalih sovjetskih republika koje su bile, ili e biti, proglaene
u ostalim dijelovima nekadanjega ruskog carstva. U poetku su te veze
imale vie karakter saveza nego federacije. RSFSR potpisala je ugovor o
saveznitvu s Azerbajdanskom i Ukrajinskom Sovjetskom Republi
kom u rujnu i listopadu 1920. godine, a s Bjeloruskom, Armenskom i
Gruzijskom Republikom 1921. godine. Otpor procesu ujedinjavanja
javio se u Ukrajini, ija je nacionalna antisovjetska vlada bila jedna od
nekoliko suparnikih vlasti u vrijeme graanskog rata, i u Gruziji, gdje
se ustoliila menjevika vlada. Disidenti su protjerani pomou vojne
sile, a postavljene su besprijekorne boljevike vlade. Upotreba sile
lake se moe opravdati u Ukrajini, koja je bila duboko umijeana u
graanski rat i gdje su suparnike vojske velik dio zemlje odvele u
anarhiju, nego u Gruziji, koja je dugo bila nemiran i neposluan lan
federacije sovjetskih republika.
Budui da je cijela zemlja teila ekonomskom oporavku i eljela
obnoviti veze s vanjskim svijetom, bilo je prirodno i potrebno za iste
ciljeve boriti se kao jedinstvena cjelina. Iako su se oblik i stvarnost
lokalne autonomije paljivo nastavljali, Ruska KP, kojoj su se pridru
ile regionalne partije, zadrala je jedinstvenu disciplinu; najvanije
odluke ekonomske i vanjske politike donosile su se u Moskvi. Najprije
je trebalo privoljeti tri transkavkaske republike - Armeniju, Gruziju i
Azerbajdan da se ujedine u transkavkasku socijalistiku federativnu
republiku. Nakon toga su se u prosincu 1922. godine sastali odvojeno
kongresi etiriju republika RSFSR, Ukrajine, Bjelorusije i transkavkaske federacije, te izglasali stvaranje Saveza Sovjetskih Socijalistikih
Republika (SSSR). Zatim su se zajedno sastali delegati etiriju republika, konstituirali se kao Prvi kongres sovjeta SSSR-a i izabrali komitet za izracJu novog ustava. Komitet je u srpnju 1923. prihvatio nacrt
ustava SSSR-a, a u sijenju 1924. godine i formalno ga je prihvatio
Drugi kongres sovjeta SSSR-a.
Ustav SSSR-a sastavljen je prema modelu ustava RSFSR. Vrhovni
organ Saveza Bio je Kongres sovjeta SSR-a, sastavljen od delegata iz
svih kongresa sovjeta onih republika koje su bile u sastavu SSSR-a.
Zastupljenost svake pojedine republike bila je proporcionalna broju
stanovnika. Kongres je izabrao Centralni izvrni komitet SSSR-a, koji
je imenovao Sovjet narodnih komesara SSSR-a. Organizacija narodnih
komesarijata bila je sloena. Vanjski poslovi, vanjska trgovina, vojni
poslovi i voenje borbe protiv kontrarevolucionarnih snaga, za koje je

53

bila nadlena Specijalna komisija, sada nazvana Savezna dravna i


politika uprava (OGPU), bili su iskljuivo u nadlenosti savezne vlasti.
Svaka republika imala je svoju dravno-politiku upravu koja je bila
direktno podreena Saveznoj dravnoj i politikoj upravi. Veina
ekonomskih poslova bila je u nadlenosti saveznih komesarijata; po
stojali su savezni komesarijati i komesarijati republika; republiki su
uivali odreen stupanj nezavisnosti. N a ostalim podrujima uprave,
ukljuujui poljoprivredu, unutranje poslove, zdravstvo i prosvjetu,
republike su imale svoje komesarijate, bez ekvivalenata na saveznom
nivou. Po svom obliku SSSR je bio federacija republika. Izostavljanje
rijei federativna iz imena federativne drave moda je i bilo zna
ajno jer su tendencije ujedinjenja bile jasne ve od poetka. U RSFSR
ivjelo je 75% stanovnitva Saveza, a zauzimala je 90% ukupne
povrine zemlje. Ostale republike imale su opravdanih razloga da
sumnjaju da je SSSR zapravo RSFSR u velikome. inilo im se kao da se
centralna vlast u Moskvi eli proiriti za njih. uli su se i glasovi
nezadovoljnika, osobito delegata iz Ukrajine i Bjelorusije, i to u komi
tetu koji je nainio nacrt novog ustava.
Pri pokuaju rjeavanja tih prigovora nastala je znaajna promjena
kojom se priznaje formalna jednakost svih republika. Centralni izvrni
komitet SSSR-a bio je podijeljen na dva sovjeta. U prvom, mnogo
veem, Saveznom sovjetu, broj izabranih delegata bio je proporciona
lan broju stanovnika republika, to je znailo i veliku nadmo RSFSR.
Delegati za drugo vijee, Sovjeta nacionalnosti, birani su na osnovi
jednakosti nacionalnih grupa: pet delegata iz svake od etiri glavne
republike i svake autonomne republike te po jedan iz svake autonomne
pokrajine. Budui da su se oba sovjeta sastajala samo da sasluaju i
povoljno komentiraju izvjetaje slubene politike (povremeno su se
zajedno sastajala i da uju vane govore), sporna pitanja nikada nisu
postavljena i o njima se nikad nije glasalo, pa sva ta komplicirana
organizacija praktiki nije imala nikakvo znaenje u stvaranju politike.
N a povremenim sastancima kongresa i Centralnog izvrnog komiteta
SSSR-a, ije se lanstvo s vremenom poveavalo, nisu se donosile
nikakve odluke. Meutim, ti sastanci bili su znaajan nain uspostav
ljanja kontakta s predstavnicima perifernih, esto zaostalih podruja
Saveza, popularizacije i objavljivanja politike odreene u Moskvi;
njihov zadatak nije bio da raspravljaju, ve da upute, uvjere i potiu.
Ustavi SSSR-a i njegovih sastavnih dijelova imali su potpuno drukiju
svrhu od ustava zapadnih zemalja, kojima su samo prividno nalikovali.
Kompleksna etnika struktura srednje Azije i njezine sklonosti
prema muslimanskom svijetu bili su poseban problem. Srednjoazijske
republike Buhara i Horezm, iako su bile pod utjecajem Moskve prema
ugovorima o saveznitvu sa RSFSR, bile su iskljuene iz tih ustavnih

54

dogovora s obrazloenjem da jo nisu socijalistike republike. Tek


1925. godine srednja Azija je reorganizirana na nacionalnom planu.
Uzbeka i Turkmenska Sovjetska Socijalistika Republika, sa svojim
autonomnim jedinicama, ule su u sastav SSSR-a kao njegova peta,
odnosno esta sastavna republika.
U slijedu dogaaja organizaciona struktura partije nije bila nita
manje vaan inilac od organizacione strukture sovjeta. Izmeu parti
jskih kongresa vrhovnu vlast imao je Centralni komitet. Komitet koji je
donio odluku o poetku ustanka u listopadu 1917. godine, a kasnije i o
potpisu sporazuma u Brest-Litovsku, bio je sastavljen od 22 lana. U
razdoblju akutne krize, koja je slijedila, to tijelo nije bilo efikasno za
brzu akciju, pa su odluke o kljunim pitanjima ekale dok se Lenjin ne
posavjetuje s ostalim partijskim voama. N a Osmom partijskom kon
gresu u oujku 1919. godine izabran je CK od 19 lanova i 8 kandi
data, koji su mogli prisustvovati sastancima, ali nisu imali pravo
glasanja. Takoer je na tom kongresu imenovan Politbiro od pet
lanova, odgovoran za politike odluke, i Orgbiro (Organizacioni
biro), koji je imao zadatak da kontrolira organizaciju partije. Tako je
odumro Centralni komitet kao efikasan izvor vlasti. N a Devetom
kongresu 1920. godine reorganiziran je Sekretarijat partije. Sada je
Sekretarijat bio pod upravom trojice stalnih sekretara, lanova CK.
U sljedeem razdoblju taj obnovljeni sekretarijat doivio je brzu eks
panziju, imao je nekoliko stotina inovnika. Sekretarijat se dijelio na
nekoliko odjela od kojih je svaki imao zadatak da obavlja razliite
partijske aktivnosti. Partija je takvu organizacionu strukturu zadrala
tokom dvadesetih godina, iako je procesu koji je tek zapoeo trebalo
nekoliko godina da se potpuno razvije. Tako mona partijska maina
ubrzo je postala instrument Staljinove diktature. Partijski kongresi
odravali su se jedan put svake godine sve do 1925. godine, a kasnije u
neto nepravilnijim intervalima, izmjenjujui se s manjim i manje
formalnim partijskim konferencijama. CK partije odravao je tri ili
etiri sastanka godinje. Ta su tijela i dalje sluila kao forum gdje se
raspravljalo o svim vanim problemima, iako su manipulacije Sekreta
rijata za izbor delegata uinile da rezultati budu unaprijed odreeni.
Samo je Politbiro poveao broj lanova na sedam, kasnije na devet, s
nekoliko kandidata, i ostao tokom dvadesetih godina izvorom odluka
najveeg znaenja. Budui da je vlast partije u jednopartijskoj zemlji
mandatna za sve odluke i aktivnosti sovjetske vlade, partijski Politbiro
postao je vrhovni organ u stvaranju politike SSSR-a.
Jaanje partije i organizacije sovjeta pratilo je i uvrenje sovjet
skih odnosa s vanjskim svijetom. ak i u razdoblju ratnog komunizma,
kada se najvea panja posveivala pitanju svjetske revolucije, rijetke
prilike za kontakte s vladama zapadnih zemalja nisu zanemarivane. U

55

sijenju 1920. godine predstavnici ruskih kooperativa razgovarali su u


Parizu s predstavnicima vlada zapadnih zemalja o obnavljanju robne
razmjene sa sovjetskom Rusijom. U Kopenhagenu je Litvinov pregova
rao o uzajamnoj razmjeni ratnih zarobljenika. Mirovni ugovor s Esto
nijom potpisan je 2. veljae 1920. Lenjin je taj ugovor prokomentirao
rijeima: Otvorili smo prozor prema Evropi i nastojat emo to to
bolje iskoristiti. N a partijskom kongresu u oujku 1920. godine
Lenjin je govorio o potrebi manevriranja u naoj meunarodnoj poli
tici. Nekoliko dana kasnije, Krasin, jedan od vodeih boljevika, koji
je imao iskustva u vanjskoj trgovini i industriji, poveo je delegaciju
trgovinskih strunjaka u Skandinaviju. Ve u svibnju Krasin je srdano
doekan u Londonu. Ti pokuaji pribliavanja bili su prekinuti polj
skim ratom, koji je ponovo probudio revolucionarne nade u Moskvi te
nov nastup straha i neraspoloenja na Zapadu. N o do jeseni 1920.
godine ponovno je uspostavljen mir. Rusko trgovinsko poduzee pri
javljeno je u Londonu pod imenom Arcos (All-Russian Cooperative
Society, tj. Sverusko kooperativno drutvo). Krasin je gotovo cijelu
zimu proveo u Londonu pregovarajui s britanskom vladom i tvrtkama
zainteresiranima za trgovinu sa sovjetskom Rusijom. Samo tjedan dana
poto je Lenjin predstavio NEP partijskom kongresu u Moskvi, potpi
san je anglo-sovjetski trgovinski sporazum u Londonu, 16. oujka
1921.
Taj trgovinski sporazum pozdravljen je kao znaajan napredak i
prekretnica u sovjetskoj politici. Dogovoreno je da ni jedna strana ne
stvara nikakve zapreke u trgovinskoj razmjeni, a zbog nedostatka
formalnih diplomatskih predstavnitava razmijenili su slubene trgo
vinske predstavnike. Britanci su smatrali da je najvanija toka ugo
vora ona u kojoj su se obje strane sloile da e se uzajamno uzdravati
od bilo kakvih akcija i pothvata te od slubene propagande, direktne
ili indirektne. Posebno se govorilo o djelovanju ili propagandi koja
bi bilo koji narod Azije pomagala u neprijateljskoj akciji protiv britan
skih interesa ili Britanskog imperija. Ve u sporazumu iz BrestLitovska obje strane su se obavezale da e obustaviti neprijateljsku
propagandu, samo to nije bilo tako detaljno razraeno. N o okolnosti
su bile drukije. Sporazum je potpisan u uvjetima za koje se nije mislilo
da e potrajati, a nisu ni trajali dugo. Anglo-sovjetski ugovor bio je,
kao i NEP, zamiljen ozbiljno i dugorono. Taj sporazum nagovjestio je promjenu u naglasku sovjetske politike. I dalje se govorilo o
svjetskoj revoluciji, ali se to sve vie, svjesno ili nesvjesno, smatralo
dijelom obaveznog rituala koji nije naruavao normalno odvijanje
odnosa. Prikriveni nesklad koji je postojao izmeu politike Narodnog
komesarijata za vanjske poslove i Kominternc poeo je izbijati na
povrinu.

56

Pozadina sovjetskog pribliavanja Velikoj Britaniji bila je ekonom


skog karaktera: elja za unapreenjem obostrano korisne trgovine.
Pozadina pribliavanja Njemakoj bila je, prije svega, politikog ka
raktera, a njezini korijeni nalazili su se u zajednikoj opoziciji Versajskom ugovoru i zajednikim antipatijama prema zahtjevima Poljske.
Radek, koji je gotovo itavu 1919. godinu proveo u zatvoru u Berlinu
ili u kunom pritvoru, uspio je uspostaviti odnose s Nijemcima iz
raznih drutvenih sredina, pri emu je iznad svega isticao prednosti
njemako-sovjetske suradnje. Slubeni njemako-sovjetski odnosi zao
treni su nakon ubojstva njemakog ambasadora u Moskvi 1918.
godine. U ljeto 1920. godine sovjetski predstavnik ponovno je primljen u
Berlinu, a njemaki u Moskvi. Poljski rat dao je snaan poticaj za razvoj
prijateljskih odnosa izmeu ta dva poljska susjeda. Govorilo se da je
Trocki zagovarao sporazum s Njemakom, a Lenjin je u javnom govoru u
studenome 1920. godine rekao: da iako njemaka buroaska vlada
mrzi boljevike, ipak je interesi svjetske situacije guraju u mir sa
sovjetskom Rusijom, i protiv njezine volje. Sovjetska politika jo je
bila podvojena izmeu nastojanja da slijedi revoluciju i diplomaciju.
Komunistika partija Njemake digla je 17. oujka 1921. oruani
u stana k" protiv vlade^"poznat u partijskoj povijeslITao oujska akcija. Taj pothvat sigurno su podrali, moda i potakli, Zinovjev i
predstavnici KommreffierNtrg^snova'nal:urnTT)a~da~su u to bile umijeane i ostale sovjetske voe zato to su u to vrijeme bili zaokupljeni
pobunom u Krontadtu i partijskim kongresom. Neuspjeh njemakog
ustanka poljuljao je ionako ve oslabljene nade Moskve u revoluciju na
Zapadu i ojaao stav o potrebi diplomatskih veza s kapitalistikim
svijetom kao neposredni cilj.
Budunost njemako-sovjetskih odnosa, u ondanje vrijeme, leala
je u potrebi za vojnom suradnjom. Ta suradnja motivirana je s nje
make strane Versajskim ugovorom, kojim se Njemakoj zabranjuje
proizvodnja oruja na njezinu teritoriju. U travnju 1921. godine sovjet
ski je predstavnik u Berlinu, Kopp, nakon tajnih pregovora s Reichsvvehrom, odnio u Moskvu nacrte njemakih tvrtki za proizvodnju topova,
granata, aviona i podmornica. Odgovor je bio povoljan, pa je nje
maka vojna delegacija posjetila Moskvu u toku ljeta iste godine.
Sporazum je postignut na sastanku u Berlinu u rujnu 1921. godine, na
kojem su Krasin i Seeckt, ef Reichsvvehra, bili glavni pregovarai. ini
se da je u tom trenutku Seeckt bio prvi koji je civilnu njemaku vladu
upoznao s tim poslovima. Projekt o podmornicama je propao, ali su
zato njemake tvornice u sovjetskoj Rusiji ubrzo poele proizvoditi
topove, granate i avione. Program je dopunjen proizvodnjom tenkova,
a vrili su se i eksperimenti za primjenu plina u rame svrhe. Proizvodi
tih poduzea dostavljani su i Reichsvvehru i Crvenoj armiji. Kasnije su

57

njemaki oficiri poduavali pripadnike Crvene armije, obuavali ih u


rukovanju tenkovima i vojnim avionima. Ti poslovi drani su u strogoj
tajnosti. Ni jednom rijeju nije se o tome govorilo u sovjetskoj tampi,
a dugo su ostali skriveni i od njemake javnosti i politiara, kao i od
zapadnih saveznika. Taj pothvat bio je daleko od dranja boljevika
koji su odmah drugoga dana nakon revolucije osudili tajni sporazum
sklopljen izmeu saveznika i caristike ruske vlade u vrijeme rata. U
meuvremenu, njemako-sovjetski odnosi uvreni su osnivanjem
mjeovitih kompanija i davanjem koncesija njemakim tvrtkama
u Rusiji.
Poetkom 1922. godine i sovjetska i njemaka vlada pozvane su na
meunarodnu konferenciju u Genovi, koja se sastala 10. travnja. Bio je
to smjeli pokuaj Lloyd Georgea, najaktivnijeg osnivaa konferencije,
da obnovi odnose s Njemakom i sovjetskom Rusijom, koje su do tada
bile izopene iz evropske zajednice. Lenjin je prihvatio poziv s uzdranim zadovoljstvom i kazao: Odlazimo onamo kao trgovci, jer nam je
trgovina s kapitalistikim zemljama bezuvjetno potrebna (dotle dok ne
propadnu), i odlazimo onamo dogovoriti. . . odgovarajue politike
uvjete za takvu trgovinu. ierin, Krasin i Litvinov predvodili su
sovjetsku delegaciju, prvu takve vrste koja je prisustvovala nekom
meunarodnom skupu ravnopravno s delegacijama drugih velikih sila.
Konferencija nije dala plodne rezultate, djelomino zbog nepopustlji
vosti francuske opozicije prema ciljevima za koje se zalagao Lloyd
George, a djelomino zbog nemogunosti britanskih i sovjetskih prego
varaa da postignu sporazum o sovjetskim dugovima i njihovu plaa
nju. Sovjetska vlada bila je spremna priznati predratne dugove (ali ne i
ratne) bive ruske vlade uz uvjet da joj se dodijeli zajam koji bi joj
olakao plaanje duga. Sovjetska vlada odbila je opozvati dekrete o
nacionalizaciji stranih poduzea, ali je bila spremna dopustiti, po
odreenim uvjetima, stranim tvrtkama da ponovo preuzmu svoja
poduzea, u obliku koncesija. N o takav jaz nita nije moglo premo
stiti.
Paradoksalno je da je u trenutku kada su pregovori bili na mrtvoj
toki postignut jedini konkretni sporazum - sovjetski i njemaki
diplomati ve su prije razgovarali o mogunostima politikog ugovora.
Budui da sovjetska delegacija nije uspjela ostaviti znaajniji dojam na
zapadne saveznike, forsirala je njemaku delegaciju da odmah potpiu
ugovor. Njemaku delegaciju, koja je jednako kao i sovjetska bila
razoarana radom konferencije, vodio je ministar vanjskih poslova
Rathenau, i on je pristao na potpisivanje ugovora. U Rapallu je 16.
travnja 1922. u tajnosti potpisan taj ugovor. Njegov sadraj nije bio
ba osobit, najvaniji dijelovi odnose se na uzajamno ponitenje finan
cijskih zahtjeva te uspostavljanje diplomatskih i konzularnih odnosa.

58

No to je pokazalo njihovu slonost protiv zapadnih saveznika, ostavilo


dubok trag na konferenciju i meunarodne odnose. Sovjetska Rusija je
na taj nain osigurala poloaj meu evropskim silama koji joj je
omoguavao cjenkanje. Manevriranje, to se prvobitno smatralo sred
stvom prebroenja krize, postalo je prihvaen postupak.
Ve od Treeg kongresa u lipnju 1921. godine znakovi promjene
raspoloenja u Kominterni bili su vidljivi. Uzburkan revolucionarni
entuzijazam s Drugoga kongresa Kominteme, odranoga godinu dana
prije, kao da je nestao. Dogodilo se ono to su boljevici prvobitno
smatrali nemoguim: Socijalistika Sovjetska Republika odrala se
sama i pokazivala sve vie znakova da e se i dalje odrati u kapitali
stikom okruenju. Lenjin se morao braniti na kongresu i zbog unu
tranjih i meunarodnih poslova. Uloio je velike napore da bi delega
tima, odnosno stranim predstavnicima, objasnio nunost NEP-a i
povezanosti sa seljatvom. Svi su oni bili skeptini prema takvom
tumaenju proleterske revolucije. Lenjin je tom prilikom priznao da
napredak svjetske revolucije nije bio na ravnoj liniji koju smo oeki
vali i preporuio je temeljito prouavanje njezina konkretnog razvo
ja. Trocki je dodao da se 1919. godine inilo da je svjetska revolucija
pitanje mjeseci, sada je moda pitanje godina. Razumljivo je to
je oprez zamijenio neobuzdan entuzijazam prethodnog kongresa.
Mnogo se analizirao neuspjeh oujske akcije u Njemakoj i
podjela talijanske ljevice, koja se meusobno otro sukobljavala. 21
uvjet za pristup Kominterni, koje je sastavio Drugi kongres Kominterne, podijelio je neke najvanije inozemne partije i doveo do izope
nja onih simpatizera koji nisu bili spremni prihvatiti strogu disciplinu.
Kad je prvi revolucionarni zanos u zapadnim zemljama poeo splanjavati, samo je manjina radnitva osjeala odreenu pripadnost komuni
stikom pokretu. Nazirala se opasnost od degeneracije partija u male
sekte povezane strogom doktrinom i izolirane od velikog dijela radni
tva. Posebno su upozorene britanska i amerika partija da je ivotno
vano ne pretvoriti se u sektu. Istaknuta je i potreba pridobivanja
m asa i povezivanja s m asam a. est mjeseci nakon kongresa Izvrni
komitet Kominteme izdao je saopenje o ujedinjenom radnikom
frontu. To je bio poziv svim komunistima da surauju s ostalim
radnicima i lanovima lijevo orijentiranih stranaka u zajednikim
programima s posebnim ciljevima. Ni po koju cijenu komunisti nisu
smjeli rtvovati svoju nezavisnost i pravo na kritiku, pa je koncepcija
ujedinjenog fronta ostala dvoznana i sljedeih godina uzrokovala
mnoga trvenja i nesporazume.
Preokret u vanjskoj politici, koji je bio popraen uvoenjem NEP-a, doveo je i do poboljanja odnosa s istonim zemljama. Ugovori s
Afganistanom i Perzijom potpisani su u veljai 1921. godine, a s

59

Turskom istog dana kad i anglo-sovjetski sporazum, 16. oujka 1921.


Bilo je teko razumjeti i uskladiti ugovor s Perzijom i podrku koju su
sovjetski agenti tada davali pobunjenikom voi koji je teio osnivanju
nezavisne republike u sjevernoj Perziji. Tokom ljeta ta je pomo
povuena i ustanak je propao. Ugovor s Turskom, izazvao je vee i
dugotrajnije tekoe, iako se u njemu govorilo o solidarnosti obiju
zemalja u borbi protiv imperijalizma. Tri mjeseca prije potpisivanja
tog sporazuma ubijen je voa ilegalne Komunistike partije Turske.
Kemalovi agenti ubili su i uhapsili jo neke turske komuniste. Guenje
komunizma u Turskoj bilo je jedan od glavnih ciljeva Kemalova
reima. Sve se to prikrivalo zbog zajednikog otpora britanskoj inter
venciji u Turskoj. Obaveze koje su prihvaene u anglo-sovjetskom
sporazumu - da se obustavi propaganda protiv Britanskog imperija u
Aziji - nametnule su sovjetskoj Rusiji stanovite mjere javnog ogranie
nja. Iako je Lenjin uvjeravao prisutne na Treem kongresu Kominterne
da revolucionarni pokret stotina milijuna potlaenih radnika raste
zauujuom brzinom, taj kongres nije imao, kao prethodni, problem
Istoka na dnevnom redu. N a kongresu Kominterne u studenome 1922.
godine, u sveanom zavretku svoga posljednjega govora, Lenjin je
rekao da je najvaniji zadatak sljedeeg razdoblja temeljito uenje
kojim bi se ostvarili organizacija, struktura, metode i sadraj u revolu
cionarnom radu. (Tada je Lenjin ve bio bolestan.) Bio je to vrlo
suzdran zakljuak.
S druge strane, inilo se da sovjetska vlada odlunije nego ikada do
tada zastupa tradicionalne ruske interese. Za zemlju koja gotovo itava
lei na kontinentu morski put od Crnog mora kroz tjesnace do Medite
rana oduvijek je bio osjetljiva toka. Sovjetsko-turskim sporazumom
od 16. oujka 1921. osiguran je slobodan prolaz trgovakim brodo
vima svih nacija. Problem je bio prolaz ratnih brodova, jer je Turska
protestirala protiv prolaza stranih ratnih brodova kroz tjesnace bez
njezine dozvole, smatrajui to povredom svoga suvereniteta. Ruska
ratna mornarica bila je vrlo slaba i, bojei se stranih upada u Crno
more, zduno se pridruila protestu. U namjeri da se postignu uvjeti za
mir izmeu Turske i zapadnih sila, zakazana je u Lausanni konferencija
u jesen 1922. godine. N a toj konferenciji neizbjeno je bilo pitanje
morskih tjesnaca i ratnih brodova. N a konferenciju je neoekivano
pozvana i sovjetska vlada, da sudjeluje u diskusiji u vezi s tjesna
cima. Sovjetsku delegaciju predvodio je ierin, a njegovoj konfron
taciji s Curzonom, tada vodeim pobornikom britanskog imperijalizma
na Istoku, dana je velika vanost i publicitet. Problem je rijeen
kompromisom koji je sovjetska vlada potpisala, ali nikad nije ratifici
rala taj sporazum. Postiglo se to da je sovjetska Rusija ope priznata
kao nasljednik svih prava i interesa nekadanjega ruskog carstva.

60

6.
Kriza kara

Povezanost sa seljatvom, koju je NEP trebalo da ostvari,


ostala je jo nekoliko godina glavna parola u sovjetskoj politici. U tu
nunost malo je njih sumnjalo. Lenjin je na Desetom kongresu rekao:
Dok ne doe do revolucije i u ostalim zemljama, samo sporazum sa
seljacima moe spasiti socijalistiku revoluciju u Rusiji. Kada se
nakon strane gladi 1921-1922. godine poljoprivreda naglo oporavila^
a napredak se irio i na druge privredne grane, NEP je bio pobjedono
sno dokazan. Poto je prola opasnost, i ostala su samo daleka sjeanja
na oskudice ratnog komunizma, osjeaj olakanja i smirenja polako se
gubio, da bi otvorio put nemiru i neraspoloenju prema tako radikal
nim odstupanjima od nada i oekivanja brzog napretka u socijalizmu,
koja su nadahnula prve pobjede revolucije. Napokon, netko je morao
platiti za ustupke koji su uinjeni seljacima. Neke posljedice NEP-a,
direktne ili indirektne, bile su neoekivane i nepoeljne. U neto manje
od dvije godine zemlja se ponovo nala na mukama nove krize. Ta
kriza nije bila tako dramatina kao ona koja je prethodila uvoenju
NEP-a, ali je duboko djelovala na sve privredne grane koje su bile u
razvoju.
Utjecaj NEP-a na industriju nije bio toliko direktan kao na poljopri
vredu, ali je uglavnom bio negativan. Njegov prvi uinak trebalo je da
bude poticaj za oivljavanje domae radinosti na selu i obrta, zato to
su u graanskom ratu pretrpjeli manje tete od tvornike industrije pa
ih je bilo mnogo lake osposobiti za proizvodnju. Oba ta sektora bila
su takoer glavni proizvoai osnovnih potroakih dobara koje su
seljaci eljeli kupiti od prihoda steenih prodajom poljoprivrednih
proizvoda. Kampanja nacionalizacije industrije je zaustavljena. N aj
vanija industrija ostala je u rukama drave, ali uz dvije modifikacije.
Prvo, provedene su iroke mjere decentralizacije; dravna industrija
dijelila se na tri kategorije: saveznu, republiku i lokalnu.
Saveznom industrijom upravljao je Vrhovni sovjet narodne privrede
SSSR-a, republikom vrhovni sovjeti sastavnih republika, a unutar
republika, provincija i regija osnovani su sovjeti narodne privrede koji

61

su bili odgovorni za lokalnu industriju. Povremenu kontrolu provo


dili su vii organi nad niima. N o praktini razlozi traili su visok
stupanj autonomije. N a niem nivou poticao se razvoj privatne indu
strije. Poduzea koja su zapoljavala manje od dvadeset radnika bila su
iskljuena od nacionalizacije. Vea poduzea, koja su ve bila naciona
lizirana, mogla su se dati u najam privatnim poduzetnicima, esto puta
njihovim bivim vlasnicima. Poljoprivredna, obrtnika i kooperativna
industrija radile su i rasle uz slubenu suglasnost.
Drugo, ukinuto je direktno rukovoenje Vrhovnog sovjeta narodne
privrede tvornikom industrijom preko njegovih komiteta i centara.
Industrije su organizirane u trustove, koji su bili povezani istovrsnou
proizvodnje; grupom poduzea upravljalo se kao zasebnom cjelinom.
U jednom trustu prosjeno je bilo deset poduzea. Najvei trustovi bili
su u tekstilnoj industriji i metalurgiji. Najvei tekstilni trust imao je
50 000 radnika. Najznaajnija karakteristika trustova bila je u tome
to se oni vie ne financiraju iz sredstava dravnog budeta, ve rade
prema principima trinog poslovanja i stvaranja profita. Odbijao im
se jedan dio prihoda koji se plaao dravi kao vlasniku fiksnog kapitala
poduzea. Neke osnovne industrije bile su i dalje obavezne predati dio
proizvoda dravnim institucijama. Inae, i industrija je, poput seljaka,
mogla prodati svoje proizvode na tritu po cijeni koju je mogla postii.
Takvo poslovanje bilo je u skladu s NEP-om, ali se kritiziralo u nekim
partijskim krugovima. Preporuka Vrhovnog sovjeta narodne privrede
upuena trustovima 1923. godine da postignu maksimalne profite
imala je neeljen publicitet.
Poticaj koji je koritenju i cirkulaciji robe svih vrsta dan godinu
dana nakon uvoenja NEP-a, mogao se promatrati s odreenim stup
njem samozadovoljstva. Lenjin se bojao opasnosti to je donosi slo
boda trgovine koja, kako Je rekao na Desetom kongresu, neizbjeno
vodi do pobjede kapitala, do njegova punog obnavljanja. ini se da je
Lenjin razmjenu dobara izmeu sela i grada najprije zamislio kao
impozantan sistem organizirane trampe. Ali, kako je i sam kasnije
primijetio, razmjena dobara je izmakla kontroli i pretvorila se u
kupovanje i prodavanje. Lenjin je okirao neke nepokolebljive la
nove partije govorei im da i oni moraju uiti trgovati. Godine 1922.
u Moskvi je otvorena Trgovaka burza. Nema sumnje, to je bio
pokuaj provoenja kontrole u procesu trgovine. Posljedica toga poth
vata bila je mogunost stvaranja poslova za novu klasu trgovaca, koja
je odmah prozvana nepmani. Sitna privatna trgovina nikada se nije
ugasila, ak ni u vrijeme ratnog komunizma. Poznata moskovska
trnica Suharevka bila je na glasu kao mjesto gdje se nedoputeno
trgovalo, ali to se toleriralo. Sve veu klasu nepmana nisu inili samo
sitni trgovci, ve i trgovaki poduzetnici na veliko, koji su svoje pipce

62

uvukli u sve pore ekonomije. Veliki industrijski trustovi jo su mogli


kontrolirati trgovinu na veliko svojih proizvoda. Trgovine za prodaju
na malo, poznate pod imenom GUM (Dravna univerzalna trgovina),
otvarane su u Moskvi i nekim drugim gradovima pod pokroviteljstvom
Vrhovnog sovjeta narodne privrede. U poetku nisu imale velikog
uspjeha, a postojee potroake kooperative slabo su napredovale.
Trgovinom na malo dominirali su i poticali je nepmani. Kako je
trgovina naglo procvala, u otmjenijim dijelovima glavnoga grada po
ela se osjeati atmosfera izobilja. Mnogi dobro poznati elementi
ivota koje je revolucija sruila ponovo su oivjeli. U rujnu 1922.
godine Krasin je posjetio Moskvu te tom prilikom napisao svojoj eni:
M oskva lijepo izgleda, neki dijelovi kao prije rata. Stranci su mrzo
voljno ili ushieno, ovisno o sklonostima, komentirali neke kapitali
stike pojave, kao to su prostitucija, traenje napojnica konobara i
vozaa taksija. Onima koji su uivali blagodati NEP-a perspektive su se
inile ruiaste, inilo se da je najgore ve prolo. Nestaice i napetosti
ratnog komunizma popustile su, nazirali su se bolji dani.
Nije trebalo dulje ekati pa da dublje implikacije NEP-a izau na
vidjelo u nekoliko meusobno povezanih kriza. Prva je bila kriza
cijena. Sada, kada vie nije bilo kontrole, kao u razdoblju ratnog
komunizma, cijene su vrtoglavo rasle i padale. Komitet za cijene,
osnovan u kolovozu 1921. godine, i Komisija za unutranju trgovinu,
osnovana u svibnju 1922, pokazali su se potpuno nedjelotvornima.
Glad za poljoprivrednim proizvodima u gradovima nadmaila je elju
seljaka za industrijskim proizvodima, tako da su cijene poljoprivre
dnim proizvodima osjetno porasle u odnosu prema cijenama industrij
skih proizvoda. Industrija, sa sve manje obrtnog kapitala a bez mogu
nosti kredita, mogla se financirati samo prodajom svojih proizvoda po
niskim cijenama, sputajui industrijske cijene sve nie i nie. Takav
proces dosegao je vrhunac u ljeto 1922. godine, a posljedica toga bila je
kriza radne snage. U vrijeme ratnog komunizma radna snaga, kao i
svaka druga roba, bila je rijetka, pa se o nezaposlenosti nije moglo ni
govoriti. Obavezan rad osiguravao je hranu mobiliziranim radnicima.
Sada je obavezan rad bio naputen, osim u kaznenim radnim logorima,
ponovo je uvedeno slobodno zapoljavanje za koje se dobivala plaa;
sindikati su poeli sklapati zajednike ugovore u ime svojih lanova.
Radnih mjesta bilo je manje nego radnika koji su ih traili. Jo dugo su
poslodavci radnike opskrbljivali racioniranim obrocima hrane. Sada je
to plaanje u naturi - zamjena za plau - bilo izraunato prema
trinim cijenama. Hirovitost indeksa cijena uinila je zarade radnika
predmetom cjenkanja; tako se radnik naao u tekoj situaciji u kojoj je
njegov rad bio jeftin. Plae su esto izostajale jer poduzea nisu imala
novca da ih isplate.

63

Status sindikata bio je odreen jednim prilino bezvrijednim kom


promisom koji je postignut na Desetom partijskom kongresu u oujku
1921. godine. Njegovi nedostaci izbili su na povrinu na kongresu
sindikata dva mjeseca kasnije. Tomski se nije uspio oduprijeti pokuaju
ponovnog otvaranja tog pitanja o kojem je odlueno na partijskom
kongresu i bio je zbog toga strogo ukoren. N a zahtjev partijskih
foruma smijenjen je s poloaja predsjednika Centralnog vijea sindi
kata i upuen, po dunosti, u srednju Aziju. Andrejev je, nakon
Tomskog, postao predsjednik sindikata. Bio je pristaa programa rada
sindikata kako ga je zamiljao Trocki. U sijenju 1922. godine politbiro se ponovo umijeao s rezolucijom koja je priznala postojanje niza
kontradikcija izmeu razliitih zadataka sindikata, osobito izmeu
zatite interesa radnih m asa i uloge sindikata kao sudionika dr
avne vlasti i graditelja nacionalne ekonomije u cjelini. Takav nain
gledanja na situaciju, ini se, odgodio je izvrenje kazne nad Tomskim,
kojemu je ve na sljedeem kongresu sindikata u rujnu 1922. godine
vraena uloga predsjednika. Kongres je ponovo pokuao definirati
zadatke sindikata. Njihova je funkcija bila da bezuvjetno tite interese
radnika. S druge strane, imali su obavezu da poboljaju produktiv
nost, koja se smatrala doprinosom radnika izgradnji socijalistikog
drutva. Iako trajkovi nisu bili formalno zabranjeni, pravi nain
rjeavanja sporova bili su pregovori izmeu sindikata i poslodavaca ili
dotine administracije. Znaajno je da nikada nije odreena bitna
razlika o ulozi sindikata u dravnim i privatnim poduzeima. I jedni i
drugi pridonosili su nunoj proizvodnji i bilo je vano da se taj proces
ne prekine.
Nezadovoljstvo meu radnicima proirilo se zbog sve vieg poloaja i utjecaja tzv. crvenih direktora. U vrijeme graanskog rata
nekadanji caristiki oficiri bili su angairani da obnove Crvenu armiju
i rukovode njome. Isto su tako i nekadanji direktori tvornica, ponekad
i njihovi bivi vlasnici, bili prisiljeni da preuzmu poslove direktora
nacionaliziranih poduzea u namjeri da se obnove o sn o v ne lndustrijske grane. esto puta to se odvijalo pod maskom strunjaka
i nadzorom lanova partije ili radnika. Taj je sistem zadovoljio potrebu
za rukovodeim radnim mjestima, standardizirao se i proirio u raz
doblju NEP-a, kada su trustovi i sindikati zauzeli mjesto vrhovnih
komiteta i centara iz razdoblja ratnog komunizma. Grupa crvenih
direktora dobilaje^n aajan i cijenjen poloaj u sovjetsko] hijerarhiji
usprkos svojim preteno buroaskim sklonostima i porijeklu. Neki su
ak postali i lanovi partije - nagrada za izuzetne zasluge. Osim plae
dobivali su novane nagrade i jo mnogo vie. Imali su velik utjecaj u
industrijskoj administraciji i industrijskoj politici. Vrlo esto bili su
optuivani, i to opravdano, zbog brutalnog i diktatorskog ponaanja

64

prema radnicima. Sve to podsjealo je na stari reim, i normalno je to


je takav nagli preokret situacije izazvao ogorenje, jer je bio suprotan
svemu onome to je revolucija znaila u tvornicama.
No, ba zbog nezaposlenosti radnici su postali svjesni svoga nieg
poloaja u ekonomiji NEP-a. Stagnacija teke industrije, "kriza cijenapotroake industrije, poziv na racionalizaciju proizvodnje, inzistiranje
na trinom poslovanju i profitima - sve to stvorilo je uvjete za
masovno otputanje vika radnika. U trinoj ekonomiji nezaposlenost
se smatra normalnim instrumentom radne discipline i pritiska na plae.
Nainjeno je vrlo malo statistika, a i prilino su nepouzdane. Reeno je
da je 1923. godine bilo nezaposleno oko milijun radnika, ali slubeni
izvjetaji odnosili su se na lanove sindikata i one registrirane na burzi
rada koji su dobivali neznatnu pomo, a nisu ukljuivali i masu
nekvalificiranih radnika, uglavnom seljaka, koji su traili posao u
gradovima, osobito u graevinskoj industriji. Ako je NEP spasio
seljake od propasti, onda je industriju i trite radne snage doveo na
sam rub kaosa. Ekstremna opoziciona grupa u partiji, koja se nazivala
radnika grupa i tumaila NEP kao novu eksploataciju proletari
jata, optuena je na partijskom kongresu u travnju. Kad je NEP bio
slobodno okarakteriziran kao politika ustupaka seljacima, nitko se nije
pitao na iji su raun dani ti ustupci. Proletarijat, istaknuti nosilac
revolucije, poeo se razjedinjavati i smanjivati pod utjecajem graan
skog rata i industrijskog kaosa. Industrijski radnik postao je pastore
NEP-a.
Druga kriza, ili drugi aspekt krize bio je financijski. Financijske
posljedice NEP-a bile su_prilino neoekivane-Kad je NEP.uspostavio
principe slobodnog trita, na kojem su se dobra kupovala ijprodavala,
te "se transakcije nisu dalje mogle odvijati pomou rublje--koja-je
neprestano padala i postala gotovo bezvrijedna. U jesen 1921. godine
uvedene su neke financijske jreforme. Odlueno je da se nacrt dravnog
budeta izrazi u predratnoj vrijednosti rublje, a svaki mjesec e se
preraunavati trenutna vrijednost rublje prema tom standardu. To je,
zapravo, bila rublja koja je predstavljala indeks cijena, ponekad na
zvana i rublja dobara ili artikala, a koristila se pri izraunavanju
plaa. Osnovana je Dravna banka koja je trebala da upravlja kola
njem novca, ponovo uvede kredite i poloi temelje bankovnog sistema.
Krajem 1921. godine na partijskoj konferenciji propagiralo se uvo
enje valute ija bi se vrijednost temeljila na zlatu. Nekoliko mjeseci
kasnije nestalna rublja dobara zamijenjena je hipotetskom rubljom
zlata kao mjerilom vrijednosti. U jesen 1922. godine Dravna banka
poela je izdavati novanice u novim apoenima - ervonjec je vrijedio
10 zlatnih rubalja. U poetku su bile u opticaju male koliine tog
novca. Sljedee godine ervonjec je sluio kao obraunska jedinica, a
5 Ruska revolucija

65

plaanja su vrena u starim papirnim rubljama, ija je vrijednost


neprestano padala.
U ljeto i jesen 1923. godine izbila je velika ekonomska kriza, koja je
bila posljedica takvih okolnosti. Slom industrijskih cijena u prethodnoj
godini nagnao je rukovodstvo industrije da se povee radi obrane
vlastitih interesa. Industrijski trustovi osnovali su sindikate za prodaju
kako bi odrali normalne uvjete prodaje i zaustavili daljnji pad cijena.
Od tada industrijske cijene su dramatino rasle na tetu poljoprivre
dnih. Te organizacije postigle su znaajan uspjeh u obavljanju svojih
zadataka. Do rujna 1922. godine uspostavljena je predratna ravnotea
izmeu industrijskih i poljoprivrednih cijena. Od tada su industrijske
cijene dramatino rasle na tetu poljoprivrednih. N a Dvanaestom partipokazao kako su se kare, ije krakove ine industrijske i poljopri
vredne cijene, u posljednjih est mjeseci sve vie otvarale. Svi su
osuivali tako veliku nestabilnost cijena, ali nije bilo jasno kako da se
to sprijei u sklopu NEP-a. Partija se jo zalagala za politiku poputa
nja seljacima, a to je i bila bit NEP-a. Meutim, trenutni tokovi bili su
potpuno suprotni interesima poljoprivrednih proizvoaa. U listopadu
1923. godine, kada su se kare otvorile do kraja, omjer izmeu
industrijskih i poljoprivrednih cijena bio je tri puta vei nego 1913.
godine. U meuvremenu, pojavili su se novi monetarni problemi koji su
prijetili ekonomiji. Da bi se financirala bogata etva, bilo je potrebno
tampati novanice, rublje, u neogranienim koliinama, a time se opet
smanjivala vrijednost stare papirne valute. Pokuaj da se rublja
dobara zamijeni zlatnom rubljom oteao je situaciju pri obrauna
vanju plaa. To je smanjilo stvarne isplate za 40% . Te i jo mnoge
druge tekoe radnika izazvale su val nemira i trajkova u jesen 1923.
godine.
Ti su nemiri uznemirili partijske voe, pa je CK imenovao tzv.
komitet kara, koji je imao 17 lanova, a dunost mu je bila da prati
krizu, s posebnim osvrtom na cijene. Trocki je do tada bio paljiv i
nastojao je da se ne razilazi otvoreno s miljenjem svojih kolega, i
moda je zbog toga odbio poziv da radi u komitetu kara. N o dok je
komitet razmiljao, Trocki je izgubio strpljenje i 8. listopada uputio
pismo CK partije osuujui sramotne osnovne pogreke u ekonom
skoj politici; odluivalo se bez ikakvog ekonomskog plana. Trocki
je osudio pokuaje odreivanja cijena u stilu ratnog komunizma.
Pravilan pristup seljacima jest preko proletarijata, a racionalizacija
dravne industrije klju je zatvaranja kara. Tjedan dana kasnije
slijedila je platforma 46-orice, koju je potpisalo 46 lanova partije,
od kojih su neki bili pristae Trockog, a neki su pripadali drugim
opozicionim grupama. I u njoj se govorilo o tekoj ekonomskoj
krizi, uzrokovanoj nemarnim, nepromiljenim i nesistematskim od

66

lukama CK . Pismo Trockog i platforma poeli su kritikom loeg


ekonomskog rukovoenja, da bi zavrili napadom na tiranski reim
koji je guio slobodu miljenja u partiji.
Platforma je traila iroku partijsku konferenciju na kojoj bi se
raspravljalo o tim problemima. CK partije odgovorio je na kontroverznu diskusiju lankom kojim je zapoela rasprava u Pravdi posljednja takve vrste u sovjetskoj povijesti. Rasprava je voena dulje
od mjesec dana, ali u njoj nije sudjelovao ni jedan voa, a to je dalje
odmicala, postajala je sve konfuznija i uljivija. Za to vrijeme komi
tet kara nastavljao je svoj teki zadatak. Iskustvo protekle godine
uvjerilo je gotovo svakoga da se cijene ne mogu prepustiti slobodnoj
igri trita. Komitet je spremno prihvatio kontrolu veleprodajnih ci
jena. Vie potekoa bilo je s maloprodajnim cijenama. Istaknuto je da
e se kontrolom veleprodajnih, a ne maloprodajnih cijena, neznatno
poveati profiti posrednika koji su sada bili identificirani kao sve manje
popularni nepmani. Komitet se sloio sa selektivnom kontrolom
maloprodajnih cijena. Kompleksnost problema i bojaljivost komiteta
bili su takvi da on sve do prosinca nije podnio izvjetaj.
Ekonomska situacija je do tog vremena doivjela neke povoljne
promjene. Industrijske cijene dosegle su vrhunac u listopadu, a zatim
naglo pale,. kare su se poele zatvarati; etva, glavni indikator u
zaostaloj ruskoj privredi, bila je odlina ve drugu godinu zaredom.
Industrija nije bila oteena niim cijenama i mogla je poveati svoju
efikasnost i proiriti trite. Nekoritene tvornice i pogoni ponovo su
stavljeni u pogon. ak je i pritisak na plae bio poneto smanjen.
Ekonomsku napetost u proteklih est mjeseci zasjenila je nova politika
napetost. To je bio trenutak kada je poela ozbiljna kampanja protiv
Trockog. U takvim uvjetima Politbiro je prihvatio rezoluciju na osnovi
izvjetaja komiteta kara. Ta rezolucija bila je vjet kompromis.
Naglaena je nadmo poljoprivrede, a nije se smjelo rei nita to bi
opravdalo Trockog i njegovo inzistiranje na prioritetu industrije. Indu
strija je dobila upute prema kojima mora drati niske cijene, racionali
zirati se i poveati produktivnost. Kontrola veleprodajnih cijena proiz
voda masovne potronje proirit e se i na maloprodajne cijene:
zakonske maksimalne cijene treba da se odmah odrede za sol, parafin i
eer. Obeane su i olakice za plae koje e se poveati razmjerno
poveanju industrijske proizvodnje i radne produktivnosti. Bilo je
znakova o pomoi u financiranju teke industrije i jaanju Dravne
komisije za planiranje. Svi ti prijedlozi odobreni su na partijskoj
konferenciji u sijenju 1924. godine, nekoliko dana prije Lenjinove
smrti.
Rezolucija o izvjetaju komiteta kara, usprkos velikoj oprezno
sti, dala je odreeni poticaj i industriji. Do 1924. godine industrija je

67

prestala stagnirati, izvukla se iz oajne situacije u koju je upala kad je


uveden NEP 1921. godine. Ali taj napredak je bio jednostran. Laka,
potroaka industrija, koja je direktno sluila seoskom tritu, prospe
rirala je. N o u uvjetima NEP-a nita nije stimuliralo proizvodnju teke
industrije, koja je proizvodila sredstva za proizvodnju, pa je ona
zaostajala. Prema podacima Dravne komisije za planiranje, industrij
ska proizvodnja 1924. godine, zakljuno sa 1. listopadom, iako je bila
dva i po puta vea nego 1920. godine, dosegla je samo 40% predratne
proizvodnje, a metalna industrija samo 28,7% . Ti pokazatelji unijeli su
nemir u redove partije, osobito u opozicione krugove. Rezolucija
kara od prosinca 1923. godine izrazila je gledite da metalna
industrija treba da napreduje do prvih redova i dobije dravnu pomo
svake vrste. T o je i prihvaeno na partijskoj konferenciji u sijenju
1924. godine. Nita nije uinjeno da se ta vrijedna tenja ostvari. U
veljai 1924. godine Dzeririski je imenovan predsjednikom Vrhovnog
sovjeta narodne privrede, te je ponovo upozorio na taj problem. Tri
mjeseca kasnije izvijestio je Trinaesti partijski kongres da e biti
potrebna investicija u vrijednosti stotinu do dvjesta milijuna zlatnih
rubalja sljedeih pet godina kako bi teka industrija stala na noge.
Zinovjev je retoriki uzviknuo da je sada red na metalu, red da se
pobolja proizvodnja sredstava za proizvodnju, red da oivi teka
industrija. Te razborite rijei nisu nale odgovor u direktnoj akciji, ali
su oznaile promjenu u klimi miljenja koja su davala obeanja za
budunost.
Proljee i ljeto 1924. godine bili su vrijeme poboljanja i sve veeg
povjerenja. U razdoblju NEP-a poljoprivreda je izala iz strahota
nedavne prolosti; malo se poputalo i kulacima. Industrija se nepre
stano oporavljala, iako je napredak bio neujednaen. Novana reforma
zavrena je u oujku 1924. godine, kad je ope prihvaen ervonjec,
zasnovan na zlatu, a stare su sovjetske novanice rublje povuene. U
svibnju je osnovan Narodni komesarijat unutranje trgovine, kojem je
na elu bio Kamenjev. Njegova glavna zadaa bila je kontrola cijena.
Omjer industrijskih i poljoprivrednih cijena sada je bio priblino
jednak onom iz 1913. godine. ini se da je kontrola veleprodajnih i
maloprodajnih cijena bila djelomino uspjena, dok su se poljoprivre
dne cijene pokazale neposlunima. Vanjska trgovina dosegla je zna
ajne razmjere prvi put u privrednoj godini 1923/4. Monopol nad
vanjskom trgovinom imao je posebni komesarijat s Krasinom na elu.
Poljoprivredni proizvodi, ukljuujui i itarice, inili su 75% izvoza.
Ostali glavni izvozni artikli bili su proizvodi drvne industrije i nafta.
Oko 75% uvoza bilo je namijenjeno industriji, i to pamuk i ostale
sirovine ili poluproizvodi. Ti znaajni rezultati postignuti su u razdob
lju NEP-a, i bez njega se ne bi bili mogli ostvariti, pa su pozdravljeni

68

kao pobjedniko opravdanje NEP-a. Meutim, kriza kara prevladana


je samo pomou mjera koje su bile u suprotnosti s trinim principima
NEP-a osobito kontrola cijena. To je, takoer, bio znaajan uvjet
napretka. Nitko u partiji nije bio zadovoljan upadljivom ulogom
kulaka u selima i nepmana u gradovima. Oivljavanje svakog dijela
ekonomije odgodilo je rjeavanje tih zamrenih problema za kasnije.
Borba izmeu elemenata trine privrede i upravljane privrede nasta
vila se dvadesetih godina.

69

7.
Posljednji dani Lenjina

Uspjeh u ekonomskom oivljavanju, koji je zapoeo uvo


enjem NEP-a, pomraila je 1922. godine Lenjinova dugotrajna i
sudbonosna bolest. U svibnju 1922. godine udarila ga je srana kap i
na due vrijeme onesposobila za rad. U jesen iste godine vratio se na
posao i odrao nekoliko govora. N o njegova fizika snaga bila je na
izmaku. Prema lijenikom savjetu, 12. prosinca povukao se u svoj stan
u Kremi ju, a nakon etiri dana pogodio ga je i drugi udar. Taj je udar
bio jai i paralizirao mu je desnu stranu tijela. U sljedea tri mjeseca
nije se primijetilo da njegova fizika nemo utjee na njegove mentalne
sposobnosti. Po svemu sudei, nijednom voi nije bilo doputeno da ga
vidi, pa je Lenjin nastavio diktirati biljeke i lanke u vezi s partijskim
pitanjima. Meu ostalim, tu je bio i njegov poznati Politiki testa
ment od 25. prosinca, s postskriptumom od 4. sijenja 1923. Nakon
treeg udara 9. oujka, Lenjin je izgubio mo govora, i iako je ivio jo
deset mjeseci, vie se nije vratio poslu.
Nakon treeg udara nade u Lenjinov oporavak postepeno su nesta
jale. Pojavilo se pitanje njegova nasljednika, to je zasjenilo sve ostale
probleme. Nakon pootravanja partijske discipline, na Desetom partij
skom kongresu uslijedile su partijske istke. Te su akcije nastavljene, i
na Jedanaestom kongresu, godinu dana kasnije, dvadeset dva su disi
denta, uglavnom lanova nekadanje radnike opozicije, kritizirana, a
dvojica, od petorice, njihovih voa izbaena su iz partije. Lenjin je
traio da se izbace sva petorica. Ta nova kriza u partiji zahtijevala je
daljnje uvrivanje partijske maine. Tri podjednako vana sekretara
CK partije, imenovana 1920. godine, pokazala su se neefikasnima i
smijenjeni su s dunosti. Nekoliko dana nakon Jedanaestog kongresa,
4. travnja 1922, objavljeno je da je Staljin imenovan generalnim
sekretarom, s Molotovom i Kujbievim kao sekretarima. Nitko to tada
nije smatrao posebno znaajnim, jer je Staljin bio poznat kao marljiv,
sposoban i pouzdan partijski funkcionar.
Kada se Lenjin vratio na posao nakon prvog udara, bio je oito vrlo
uznemiren vidjevi kako je Staljin pomno izgradio mo i ovlasti svog
70

ureda te vlastiti poloaj. Staljin je tada prvi put bio jedna od vodeih
linosti u partiji. Lenjinu se nita od toga nije svidjelo. U to vrijeme on
je bio jako zaokupljen porastom birokracije u dravi i u partiji te je
postao estoko sumnjiav prema Staljinovu karakteru. Testament je
izdiktirao nekoliko dana nakon drugog udara, koji je ugrozio njegov
oporavak. Ono to je u njemu izrazio bila je kobna slutnja razvoja
situacije. Poeo je opasnou od razjedinjenja dviju klasa - proletari
jata i seljatva, a partija se oslanjala na njihovo jedinstvo. Rascjep koji
je predvidio kao prijetnju u skoroj budunosti bio je razdor izmeu
lanova CK, a odnosi izmeu Staljina i Trockog predstavljali su vei
dio opasnosti tog razdora. Staljin je u svojim rukama koncentrirao
neogranienu vlast i nije uvijek bio dovoljno sposoban oprezno se
sluiti tom vlau. Trocki, iako najsposobniji ovjek u sadanjem
CK, previe je samopouzdan i pretjerano se zanosi razmatranjem
isto administrativne strane stvari. Ni ostali vodei lanovi Komiteta
nisu izbjegli Lenjinovoj kritici. Nije zaboravio ni oklijevanje Zinovjeva
i Kamenjeva u kritinom trenutku u listopadu 1917. godine. To se
nije dogodilo sluajno, v e ... ali to se ne smije iskoristiti protiv njih
osobno, kao ni neboljevizam Trockog. Iako je Buharin najvei i
najznaajniji teoretiar partije i miljenik cijele partije, on nikada
nije potpuno shvatio dijalektiku, a njegova gledita se samo uz
sumnju mogu smatrati potpuno marksistikima. Bilo je to neoeki
vano miljenje o ovjeku ija su djela Abeceda komunizma, koju je
napisao zajedno s Preobraenskim, i Teorija historijskog materijalizma
jo bili glavni udbenici u redovima partije. N o koliko god bila
otroumna Lenjinova zapaanja o manama svojih suradnika, jedini
lijek koji je mogao prepisati u testamentu bio je prijedlog da se lanstvo
CK povea sa 50 na 100 lanova; ini se da ni to nije dotaklo sr
problema.
U jesen 1922. godine Lenjin je usredotoio panju na dogaaje u
Gruziji, gdje su u toku bili pregovori o prikljuenju Gruzijske Repu
blike SSSR-u, to je izazvalo jak otpor u Komitetu gruzijske partije. U
rujnu je komisija predvoena Dzeririskim posjetila Gruziju, a vratila
se u Moskvu s dvojicom disidentskih voa. U tom trenutku Lenjin je
intervenirao i opovrgao Staljina, koji je bio zaduen za to pitanje.
Lenjin je vjerovao da je osigurao kompromis. N o stvar nije provedena
do kraja, pa su odnosi s Gruzijom ponovo zaotreni. Ordonikidze je
otiao u Tiflis (prijanje ime gruzijskoga grada Tbilisija) i nakon une
borbe smijenio buntovne voe te prisilio Komitet da prihvati Staljinove
uvjete. Nekoliko dana poto je izdiktirao testament Lenjin se ponovo
vratio gruzijskom pitanju. Nije jasno zato je to uinio, ali je izdiktirao
biljeku u kojoj se smatra odgovornim pred radnicima Rusije to nije
uspjeno intervenirao prije. Nedavne dogaaje igosao je kao veliko-

71

ruski ovinizam, govorio je i o Staljinovoj bropletosti i administra


tivnoj impulzivnosti te otro kritizirao njegovu politiku koju je na
zvao pravom nacionalistikom velikoruskom politikom, kritizirao je
i Dzerinskog i Ordonikidzea. Lenjinovo nepovjerenje prema Staljinu
ponovno je izbilo na povrinu 4. sijenja 1923, i dodao je postskriptum
svojem testamentu: Staljin je grub i treba ga smijeniti s poloaja
generalnog sekretara, a na njegovo mjesto postaviti nekog strpljivijeg,
odanijeg, ljubaznijeg, paljivijeg u odnosu prema svojim drugovima,
manje hirovitog, itd.. Kao motiv za to svoje miljenje jo je jedanput
naglasio opasnost od razdora i odnos izmeu Staljina i Trockog.
U oujku iste godine, nakon jednog dogaaja kad je Staljin navodno,
uvrijedio Krupsku, (koja mu, vjerojatno, nije dopustila da posjeti
Lenjina), Lenjin je napisao pismo Staljinu, prekinuvi tako sve drugar
ske odnose s njim. Tri dana nakon tog pisma Lenjina je pogodio trei
udar, koji je prekinuo njegov aktivni ivot.
Dvanaesti partijski kongres, na kojem se trebalo suoiti s mnogim
neugodnostima, odran je 17. travnja 1923. Tko e preuzeti rukovod
stvo nakon Lenjina, kojemu se gotovo nita ne moe osporiti? Nada u
njegovo mogue ozdravljenje jo nije bila sasvim izgubljena. N o i
privremeni izbor mogao je prejudicirati budueg nasljednika. Trocki je
kao doljak u partiju bio na glasu kao opozicionar, a svoj visoki
poloaj od 1917. godine mogao je zahvaliti samo Lenjinu i njegovoj
neprestanoj podrci. Bez Lenjina, on je bio usamljena figura i nije teio,
niti je mogao teiti, vrhovnom mjestu u partiji. Prema onima koji su bili
ljubomorni na njega i nisu ga voljeli odnosio se arogantno, a njegovo
zalaganje za militarizaciju rada pribavilo mu je nepovjerenje u sindikal
nim krugovima. Ostala trojica najznaajnijih voa - Zinovjev, Kamenjev i Staljin - ujedinili su snage u namjeri da onemogue bilo kakvo
uzdizanje Trockog. U tom provizornom trijumviratu Staljin je bio
mlai partner, ali bio je veoma svjestan potrebe da svojim ponaanjem
pobije Lenjinovo neprijateljstvo prema sebi. Do tada je to ve, sigurno,
bilo poznato ostalim partijskim voama, ako ne obinom lanstvu.
Kamenjev je bio inteligentniji, ali nije bio dovoljno jaka linost. Zinov
jev je bio neodluan, tat, ali ambiciozan u svojoj tenji da popuni
ispranjeno mjesto. Predsjedao je kongresu i s pretjeranim ulagivanjem
govorio o svojoj pokornosti odsutnom voi, nastojei prisutnima
nametnuti dojam da je on opunomoeni tuma Lenjinove razboritosti.
Nasuprot njemu, Staljin je bio proraunato skroman. Ne pridajui sebi
nikakve zasluge, neprestano je govorio o Lenjinu kao o svom uite
lju, iju je svaku rije prouio i nastojao je pravilno interpretirati.
Govorei o organizaciji, ponovio je Lenjinovu kritiku birokracije,
licemjerno ne priznajui da se velik dio te kritike odnosi na njega. U
izvjetaju o nacionalnom pitanju pruio je podrku Lenjinovim napa

72

dima na velikoruski ovinizam i elegantno skinuo sa sebe krivnju o


nestrpljivosti. Trocki nije elio nikakve direktne konfrontacije i nije
sudjelovao u debati o nacionalnom pitanju. Njegova uloga na kongresu
bila je ograniena na davanje prikaza ekonomske situacije, u kojem se
zaloio za industriju i jedinstven ekonomski plan, ali nije direktno
napao trenutnu politiku. Latentno neslaganje sa Zinovjevim paljivo je
prikrio.
Cijelog ljeta 1923. godine osobne netrpeljivosti kljuale su ispod
povrine, dok su se ekonomski problemi gomilali, a nade u Lenjinovo
ozdravljenje postepeno nestajale. Iako Trocki formalno nije bio kandi
dat za rukovodee mjesto, zasluge koje je stekao u vrijeme graanskog
rata, uvjerljivost njegovih tvrdnji i njegove odline govornike sposob
nosti uinile su ga vrlo popularnim meu lanovima partije. Trocki je
tako postao znaajan protivnik u svakoj debati o politici. N a partij
skom kongresu u travnju trijumvirat Zinovjev, Kamenjev i Staljin
uspjeno je blokirao daljnje napredovanje Trockog. Odluili su ga
slomiti. Pokrenuta je kampanja, uz velike mjere opreznosti, djelomino
i zato to ve tada Zinovjev i Staljin, moda, nisu potpuno vjerovali
jedan drugome.
Izazov je bilo pismo Trockog od 8. listopada 1923. u kojem je otro
kritizirao trenutno voenje ekonomske politike, a zatim napao neko
rektan i nezdrav odnos u partiji. Imenovanje je zamijenilo izbore pri
odabiranju ljudi na kljune pozicije u partijskoj organizaciji; imeno
vani su oni koji su eljeli zadrati postojeu situaciju u partiji. Sekreta
rijat stvoren odozgo drao je sve konce u svojim rukama i dao samo
iluzorno pravo sudjelovanja ostalim lanovima. Pismo je zavravalo
zahtjevom da se birokratizam Sekretarijata zamijeni partijskom
demokracijom. Budui da je pismo napisao lan Politbiroa, to je bila
teka optuba, a njezina je otrica, nema sumnje, bila usmjerena na
Staljina. Nekoliko dana kasnije platforma 46-orice osudila je rascjep
koji je nastao izmeu hijerarhije Sekretarijata i obinih lanova
partije. Diktatura unutar partije, koja je utiala svaku kritiku,
potjee od hitnih odluka Desetoga partijskog kongresa iz oujka 1921.
godine; ovaj reim je sam sebe nadivio. Trijumvirat nije mogao
ignorirati taj otvoren izazov njegovoj vlasti.
Upravo tada, neobinom igrom sudbine, Trocki je dobio prvi napad
nepoznate povratne groznice, koja ga je povremeno hvatala i pogaala,
u intervalima, sljedee dvije-tri godine. CK partije donio je 25. listo
pada rezoluciju, u odsutnosti Trockog (zbog bolesti), kojom njegovo
pismo od 8. listopada osuuje kao duboku politiku greku, kojim je
otvorio put stvaranju frakcija (platforma 46-orice). U toku stude
noga vodile su se ive diskusije o ekonomskim i politikim pitanjima na
stranicama Pravde, ali nisu izazvale ni intervenciju Trockog ni trijum

73

virata. Trocki je bio osuen da odigra pasivnu ulogu, jer za drugo nije
imao mogunosti. Poetkom prosinca vodio je pregovore s trojicom
voa. Razultat tih pregovora bila je dogovorena rezolucija Politbiroa
od 5. prosinca 1923. Taktika trijumvirata sastojala se u tome da se
Trockom daju najvei mogui ustupci u naelnim pitanjima, kako bi se
na taj nain odijelio od opozicije. U rezoluciji se govorilo o jedinstve
nom znaenju Komisije za dravno planiranje, o opasnostima od
birokratizacije, o degeneraciji dijela partijskih radnika u vrijeme
NEP-a i o potrebi vee radnike demokracije. Postojeu nadmo
neproleterskih elemenata u partiji trebalo je rijeiti prilivom novih
kadrova, industrijskih radnika; to se smatralo garancijom partijske
demokracije. Rezolucija od 25. listopada, kojom je CK partije osudio
pismo Trockog od 8. listopada i platformu 46-orice, bila je opet
potvrena, pa se inilo da se Trocki odrekao svojih stavova i utke
pristao na osudu onih koji su ga podravali. Trocki je to, ipak, smatrao
pobjedom svojih principa.
Tako umjetno stvoreni kompromis nije mogao biti dugog vijeka.
Tri dana kasnije Trocki, koji se jo nije mogao pojaviti u javnosti,
izloio je svoje tumaenje rezolucije u otvorenom pismu, proitanom
na partijskim sastancima i objavljenom u Pravdi. Kritizirao je dru
gove koji imaju konzervativne stavove i skloni su precjenjivanju uloge
aparata, a potcjenjivanju nezavisnosti partije. Spomenuo je njemake
socijaldemokrate prije 1914. godine i naveo ih kao primjer stare
garde koja je zapala u oportunizam. Obratio se i mladoj generaciji
koja se najee protivi partijskoj birokraciji. U postskriptumu je
upozorio na opasnosti od NEP-a, koje su usko vezane uz dugo
trajni karakter svjetske revolucije. Trijumvirat je jo oklijevao. Na
sastanku moskovske partijske organizacije 11. prosinca govorilo je
nekoliko pristaa Trockog, ukljuujui Preobraenskog i Radeka. Zinovjev i Kamenjev osuivali su opoziciju, a prema Trockom su se
ponaali s opreznom pristojnou.
Nakon nekoliko dana sve su smetnje uklonjene i trijumvirat je
odluio otvoreno pismo Trockog okarakterizirati kao objavu rata.
Staljin je 15. prosinca u lanku objavljenom u Pravdi otro napao
opoziciju i zavrio estokim vrijeanjem i izrugivanjem Trockog. To je
bio znak da moe poeti kampanja napada, koja se vodila nizom
govora i lanaka Zinovjeva, Kamenjeva, Buharina i jo nekih manje
znaajnih partijaca. ini se da je Zinovjev tada stvorio izraz trockizam . lanci u kojima se povoljno govorilo o opoziciji prestali su
izlaziti u Pravdi. Studenti su demonstrirali i podravali opoziciju, pa je
dolo do istke u CK Komsomola, kako bi se ta organizacija natjerala
na poslunost. Na partijskim sastancima u Moskvi i Petrogradu samo
je manjina radnika govorila i glasala protiv slubene linije. Nekadanje

74

zagovaranje militarizacije rada onemoguilo je Trockog da se pojavi


kao pobornik radnikih ideala. Sve vea mo partijskog aparata,
nedostatak bilo kakvog pozitivnog ili popularno predstavljenog alter
nativnog programa, strah da se ne postane rtvom u vrijeme velike
nezaposlenosti, malobrojnost i slabost u radikalnoj tradiciji ruske
radnike klase - sve to pridonijelo je da se opozicija ugui do temelja.
Trocki, Radek i Pjatakov protestirali su protiv diskriminacijskog
odnosa Pravde. Na njihov protest odgovorila je partijska kontrolna
komisija da je organ CK obavezan slijediti tono odreenu liniju CK.
Odluka je bila konana i neopoziva. Stoga je Pravda govorila iskljuivo
slubenim glasom centralnih organa partije.
Proces ocrnjivanja Trockog ubrzo je ojaao. Na sastanku IK Kominterne, poetkom sijenja 1924. godine, Zinovjev ga je otvoreno
napao, kritizirajui njegovu linost, partijsku prolost i poglede. Mu
en boleu, Trocki je odustao u neravnopravnoj borbi i, na savjet
lijenika, otputovao na Kavkaz sredinom sijenja 1924. godine. Neko
liko dana kasnije na partijskoj konferenciji (delegati su, nema sumnje,
bili pomno izabrani) veina je osudila opoziciju. Trockog su smatrali
osobno odgovornim za voenje kampanje protiv partijskih voa. Svi ti
dogaaji neposredno su prethodili Lenjinovoj smrti 21. sijenja 1924.

75

8.
Uspon Staljina

Lenjinovom smru otvoreno je pitanje koje je ve dulje


vrijeme zaokupljalo partijske voe. Zinovjev je ve, bez mnogo oklije
vanja, prisvojio privremeni plat nasljednika. Staljin se oprezno suzdr
avao od otkrivanja svojih ambicija. N a komemorativnoj sjednici
Svesaveznog kongresa sovjeta 26. sijenja 1924, dan uoi sahrane,
Staljinovo iskazivanje poasti razlikovalo se od njegovih kolega. Bila je
to bujica rijei puna ara, oboavanja i odanosti, do tada nepoznata u
marksistikom ili boljevikom rjeniku: mi komunisti bili smo
ponizni i odani uenici i obeali smo da emo provesti u djelo svaki
nalog pokojnog uitelja. Donesene su dvije vane odluke: da se Petrograd nazove Lenjingrad - Lenjin je nadmaio i zasjenio Petra stvarajui
budunost svoje domovine - i da se masovnim upisom radnika iz
proizvodnje ojaa Partija. Ta akcija nazvana je Lenjinov upis.
Zahtjev za veu zastupljenost radnika u partiji pojavio se i u pismu
Trockog od 8. listopada i u rezoluciji Politbiroa od 5. prosinca 1923, a
moe se opravdati i onim to je pisao sam Lenjin. Izvrenje tog zahtjeva
bilo je sada u rukama Staljina, generalnog sekretara partije.
Godine 1917. Boljevika partija nije imala vie od 25 000 lanova.
U vrijeme graanskog rata broj lanova naglo se poveao masovnim
upisima. Statistike za to rano razdoblje ba nisu pouzdane. No na
poetku 1921. godine bilo je 600 000, moda 700 000 lanova. istka
koja je provedena nakon odluke Desetoga partijskog kongresa u
oujku 1921. godine bila je drastina. Neki lanovi koji su pristupili
organizaciji iz entuzijazma za revoluciju i graanski rat otpali su, dok
su drugi izbaeni kao nepodobni. Poetkom 1924. godine broj lanova
smanjen je na 350 000. Lenjinovim upisom tokom dvije godine
poveao se broj novih lanova za 240 000. Tako se broj lanova
poveao za vie od dvije treine. Ta akcija pozdravljena je kao korak
dalje prema demokraciji i kao potvrda prava prednosti pravih radnika
u lanstvu Partije. Meutim, njezina povijesna uloga imala je potpuno
drukije znaenje. Ona je bila simbol postepene promjene karaktera
partije, a uzroci toga mnogo su dublji. Gotovo neprimjetno pojavila se

76

nova koncepcija koja je predstavljala razliku izmeu Staljinove i Lenjinove partije.


Prije revolucije Lenjin je zamislio partiju kao malu homogenu
grupu odanih revolucionara koji su se obavezali da e zbaciti reim
nejednakosti i ugnjetavanja. ak i nakon revolucije smatrao je partiju
elitnom grupom odanih radnika i bio je spremniji na proiavanje
partije nego na masovan upis. Znatno smanjenje broja lanova izmeu
1921. i 1924. godine posljedica je Lenjinovih zahtjeva. Iako je Lenjin
daleko odmakao od utopistikih pogleda koje je iznio u djelu Drava i
revolucija, jo je vjerovao u rijei partijskog programa iz 1919. godine
da pojednostavnjenje funkcija administracije prati poveanje kulturne
razine radnika. ini se da sve do kraja svog ivota nije bio svjestan
iroke kompleksnosti i problema javne administracije. Tada je koncep
cija partije kao elitne grupe bila anakronizam. Godine 1920. 53%
lanova partije radilo je u sovjetskim institucijama bilo koje vrste, 27%
u Crvenoj armiji. Postepeno i neprimjetno partija je pretvorena u snagu
koja pokree, vodi i nadzire poslove velike drave. Dunost obinih
lanova, osobito onih koji nisu imali revolucionarno iskustvo genera
cije prije 1917. godine, bila je da odano podupiru partijske voe u tom
tekom i znaajnom zadatku. lanovi Partije imali su neke preutne
povlastice koje su uinile da svoju dunost obave kao to se to od njih
trailo. Usporedo s Lenjinovim upisom provodile su se istke nepo
eljnih lanova. Budui da je i upis i istke kontrolirao Sekretarijat
partije, jasno je da je privrenost novoj partijskoj pravovjernosti bio
osnovni kriterij koji se primjenjivao. Lenjinov upis i itav proces
uvrstio je vlast partijskog aparata i generalnog sekretara, koji je njime
upravljao. Molotov je govorio pravu istinu kad je na partijskom
kongresu 1924. godine primijetio da e se razvoj partije u budunosti
nesumnjivo temeljiti na Lenjinovu upisu.
Nastala je jo jedna rafiniranija promjena od zamjene Lenjinove
partije elite Staljinovom partijom masa. Partijski statut nalae, naime,
lanovima da politiku odluku, kada se izglasa, svi moraju jednoglasno
podrati. Odanost partiji znaila je prihvaanje njezine discipline.
Pretpostavljalo se da e se odluke donositi demokratskim putem,
nakon slobodne diskusije meu lanovima partije. Nitko nije smatrao
da je partija nepogreiva; Lenjin je esto upozoravao na uinjene
pogreke i priznavao vlastite. N a proslavi njegova pedesetog roen
dana, u travnju 1920. godine, u trenutku pobjede u graanskom ratu,
Lenjin je neobino odgovorio na pozdrav svojih drugova. Govorio je o
opasnosti da se partija pone drati naduto. Burne polemike koje su
razjedinile partiju uoi uvoenja NEP-a suoile su Lenjina i ostale
partijske voe s opasnostima sadranima u neogranienoj toleranciji
otpadnitva. Pobuna u Krontadtu poveala je tu bojazan. Disciplinske

77

mjere koje su prihvaene na Desetom kongresu bile su koban dogaaj u


povijesti partije. N o Lenjin se nikada nije sloio s koncepcijom centrali
zirane partijske organizacije koja donosi nepogreive odluke i zabra
njuje svaki pokuaj disidentstva u partiji i izvan nje. N a posljednjem
partijskom kongresu na kojem je sudjelovao, u oujku 1922. godine,
primijetio je da partija ima dovoljnu politiku i ekonomsku mo, a da
joj nedostaje kulture. Ve tada je pokazao uznemirenost zbog opa
snosti koje su nailazile. Posljednjih burnih mjeseci aktivnog ivota
Lenjin je bio zaokupljen nepovjerenjem prema Staljinu i potrebom
suprotstavljanja birokratizmu u partiji i dravi. Daljnji razvoj dogaaja
bilo je vjerovanje u nepogreivost partije, nepogreivost Lenjina - i,
napokon, nepogreivost samog Staljina; tjedan dana nakon Lenjinove
smrti poeci takvog razvoja ve su se nazirali.
Jo dok je trajao Lenjinov upis, Staljin je nastojao sebe prikazati
kao najodanijeg Lenjinova uenika. N a Sveuilitu u Sverdlovsku
odrao je est predavanja pod naslovom O temeljima lenjinizma,
koje je objavila i Pravda. Ta predavapja bila su posve konvencionalna,
jasna i shematska. Moda samo jedna reenica moe biti indikativna za
osvjetljavanje sljedeih dogaaja:
Za konanu pobjedu socijalizma, za organizaciju socijalistike
proizvodnje nisu dovoljni napori samo jedne zemlje, posebno se
ljake zemlje kakva je Rusija; za to su potrebni i napori proletera
nekoliko razvijenih zemalja.

N o i to je bio citat poznate toke partijskog kreda. Predavanja nisu


izazvala nikakve komentare. Ostale voe nisu bile zainteresirane za
Staljinove upade u teoriju, gdje je do tada vrlo rijetko zasjao. Ono to je
znaajno u vezi sa Staljinovom inicijativom jest stvaranje posebnog
kulta lenjinizma. Iako je taj izraz bio u upotrebi za Lenjinova ivota,
upotrebljavao se kao kasnije izraz trockizam, tj. kao sramotan.
Upotrebljavali su ga protivnici s namjerom da mu okmje ugled. Od
tada je u ustima Staljina i ostalih partijskih voa lenjinizam bio nejasno
definirana, ali nepogreiva bit doktrine koja je razlikovala slubenu
partijsku liniju od kritike otpadnika.
Neugodnosti u vezi s Lenjinovim testamentom tek je trebalo svla
dati. Sreom, Staljin je svoje neugodnosti podijelio s ostalim voama,
od kojih ni jedan nije ostao poteen. Nema podataka koji bi govorili
kada su oni postali svjesni sadraja testamenta. Uoi Trinaestoga
partijskog kongresa, 22. svibnja 1924, skupu istaknutih lanova partije
Kamenjev je proitao testament. Nakon toga tom je skupu govorio
Zinovjev, rijeima odvratno pretjerane odanosti preminulom uitelju.
Svoje izlaganje zavrio je rijeima da su u jednom pogledu Lenjinove

78

bojazni neosnovane i da nije potrebno smijeniti Staljina s poloaja


generalnog sekretara. Kamenjev je podrao Zinovjeva. Nitko drugi nije
izrazio drukije miljenje. Trocki, koji se tek nedavno vratio s Kavkaza,
sjedio je tiho, bez rijei. Jedini sukob izazvala je Krupska, inzistirajui
na tome da se testament proita na kongresu. Na sastanku je veinom
glasova, 30 prema 10, odlueno da ga je dovoljno saopiti vodeim
delegatima.
Problem opozicije prijetei se nadvio nad kongresom. Zinovjev se u
glavnom izvjetaju ograniio na to da frazerski apelira na lanove
opozicije da izau za govornicu i priznaju svoje greke, odnosno
priznaju da je partija bila u pravu. Mnogi delegati osudili su opoziciju i
Trockog. Trocki je tekom mukom i nevoljko ustao kako bi odgovorio
Zinovjevu na njegov izazov. N itko ne moe imati pravo protiv
partije, izjavio je. Partija moe uiniti odreene greke; i dalje je
vjerovao da je rezolucija donesena u sijenju, kojom je bio osuen,
nekorektna i nepravedna. Pravedna ili nepravedna, ovo je moja
partija i dokraja snosim posljedice njezinih odluka. Bez obzira na to
da li tu izjavu treba smatrati izvorom inhibicija koje su ga spreavale da
zapone borbu, ili racionalizacijom inhibicije, koja je imala dublje
psiholoke korijene, ta pokornost povezana s nepriznavanjem greke
bila je znaajna za njegovo dranje u to doba. Samo dvije godine
kasnije, ali tada je ve bilo prekasno, ponovo je zapoeo slobodnu
akciju, ponosno udarao na svoje neprijatelje i nanovo okupljao prijate
lje za svoju obranu. Kongres je uo molbu Krupske koja se zalagala za
mir meu frakcijama i prekid daljnjih diskusija. No to je prolo
nezapaeno. Staljin i Zinovjev zavrili su sastanak pogrdno govorei o
Trockom. No, on je ipak ponovo izabran u CK partije, ini se uz malu
veinu. Govorilo se da su Zinovjev i Kamenjev traili da se Trocki
iskljui iz Politbiroa, ali je taj prijedlog propao zbog protivljenja
Staljina, koji se i dalje elio prikazivati blagim.
Tokom godina literarni pothvati Trockog dolili su ulje na vatru. U
brouri O Lenjinu, napisanoj u povodu njegove smrti, opisao je svoje
bliske odnose s Lenjinom u doba revolucije tako da je vlastitu ulogu
istakao, a ostale sudionike stavio u drugi plan. U listopadu 1924.
godine objavio je dugaak esej pod naslovom Pouke Oktobra u kojem
se ruga Kamenjevu i ostalim starim boljevicima zbog njihova
protivljenja Lenjinovim Aprilskim tezama poslije njegova povratka u
Petrograd u travnju 1917. godine. Isto je tako izvrgao ruglu opoziciju
Zinovjeva i Kamenjeva u vezi s preuzimanjem vlasti u listopadu. Sam
Lenjin je o tome govorio u testamentu, izjednaivi takvo dranje s
neboljevizmom Trockog, ali je smatrao da to nikako nisu stvari koje
bi se trebale iskoristiti protiv njih samih. Taj napad izazvao je bujicu
kontroverznih odgovora i potakao trijumvirat i njegove pristae da jo

79

dublje i zlobnije prekopaju dosje Trockog. Kamenjev je odrao podulji


govor, koji je objavljen kao broura pod naslovom Lenjinizam ili
trockizam? U njemu je Trockog optuio zbog menjevizma, spomenuo
sve njegove brojne otre polemike s Lenjinom i dodao ve poznatu
optubu o potcjenjivanju seljatva. Staljin je nastavio neto krae, ali
jednako jetko, u istom stilu. Optube protiv Trockog postale su
rutinska stvar na stranicama tampe i partijskim sastancima. Najokrut
niji udarac znailo je objavljivanje davno zaboravljenog pisma, punog
bezobraznih, ljutitih uvreda, koje je Trocki uputio Lenjinu 1913.
godine. Nisu vie bili potrebni nikakvi dokazi da se dokae neskladnost
izmeu trockizma i lenjinizma.
Preplavljen takvim uvredama, Trocki je ostao bez rijei. Ponovo ga
je napala neobina bolest, koja ga je pratila i prethodne zime, i lijenici
su mu preporuili blau klimu. Nije bio prisutan na sastanku CK
partije u sijenju 1925. godine. Uputio mu je pismo u kojem govori da
je njegova utnja u vezi s mnogim neistinitim i monstruoznim optu
bam a bila ispravan potez s gledita opih interesa partije, da je u
interesu zajednike stvari i moli da ga razrijee dunosti predsjednika
Vojno-revolucionarnog savjeta. Otputovao je na Kavkaz dok je sasta
nak bio u toku. Komitet je oklijevao pri donoenju sankcija koje e
primijeniti u njegovu sluaju. Ekstremisti, meu kojima su bili Zinovjev i lenjingradska delegacija, predloili su da bude izbaen iz CK ili bar
iz Politbiroa. Umjerena struja, koju je podravao Staljin, zadovoljila se
time da Trockog smijeni s vojnih funkcija. To posljednje gledite je
prevagnulo. Trocki je smijenjen s poloaja predsjednika Vojno-revolu
cionarnog savjeta i narodnog komesara rata. Naslijedio ga je Frunze,
ije je imenovanje oznailo poetak velike kampanje za izgradnju
Crvene armije, koja je bila zapostavljena od svretka graanskog rata.
Kontroverznosti koje su izazvale Pouke Oktobra gotovo su slu
ajno dovele do vanih inovacija u partijskoj doktrini. Jedna od stvari
u kojoj su se Lenjin i Trocki nekad razlikovali, a koja je sada iskori
tena protiv Trockog, bila je tzv. teorija permanentne revolucije fraza koju je prvobitno upotrebljavao M arx. Trocki je 1905. godine
govorio da e revolucija koja izbije u zaostaloj Rusiji na svom prvom
stupnju biti buroaska, antifeudalna revolucija, ali da e automatski
prerasti u socijalistiku, antikapitalistiku revoluciju. Lenjin nije bio
voljan prihvatiti taj prijelaz ako ruska revolucija ne rasplamsa vatru
revolucije u razvijenim zemljama Zapada, to su oekivali i on i Trocki.
To razilaenje i nije bilo suvie vano i bilo je zaboravljeno mnogo prije
1917. godine, kad je Lenjin u svojim Aprilskim tezama, barem se tako
ini, prihvatio stajalite blie Trockom. Nitko nije pokazivao interes u
vezi s tim problemom sve dok u prosincu 1924. godine Buharin nije
napisao lanak Teorija permanentne revolucije i tako dao svoj prilog

80

kampanji protiv Trockog. Buharin je samo osvijetlio Lenjinovo nesla


ganje s Trockim, ali nije izveo nikakve pozitivne zakljuke. No nakon
nekoliko dana Staljin je objavio podui esej o toj temi, koji je bio uvod
u seriju njegovih govora i lanaka; osudio je teoriju Trockog i iskoristio
je kao izvorite nove doktrine socijalizma u jednoj zemlji.
Staljin je sada napustio ono to je kasnije nazvao nepotpunom, pa
prema tome i nekorektnom formulom svojih predavanja koja je
odrao prethodnog proljea. U njima je govorio da napori jedne zemlje
nisu dovoljni za organizaciju socijalizma. Izjavivi da je perma
nentna revolucija Trockog negacija Lenjinove teorije proleterske revo
lucije, nastavio je tumaiti kako je Lenjin u nekoliko odlomaka u
svojim djelima razmatrao mogunost pobjede socijalizma u jednoj
zemlji. Staljin je prihvatio da su za potpunu pobjedu socijalizma, za
potpunu garanciju od restauracije starog poretka stvari, potrebni ujedi
njeni napori proletarijata nekoliko zemalja. No da li je to znailo da
se revolucionarna Rusija ne moe suprotstaviti konzervativnoj
Evropi i stvoriti socijalistiki poredak u SSSR-u? Staljin je na to
pitanje odluno odgovorio negativno. Njegovi dokazi bili su komplici
rani i kazuistiki, temeljili su se, uglavnom, na citatima izvaenima iz
konteksta. Sva ta predavanja bila su u jednu ruku nerealna, jer su
odraavala prilike koje ni Lenjin ni Trocki nisu smatrali moguima, tj.
odranje revolucionarnog reima u Rusiji bez revolucije u drugim
zemljama. N o psiholoki gledano odjek je bio golem. Postigao je
pozitivan i poblie definiran cilj: okanili su se uzaludnih oekivanja
pomoi izvana, nacionalnom ponosu laskalo je da je revolucija speci
fino dostignue Rusije, a izgradnja socijalizma uzvien zadatak kojim
e ruski proletarijat, kad ga ispuni, dati primjer svijetu. Do tada je
centralna toka partijske doktrine bila vezana uz izgradnju socijalizma
u Rusiji uz pomo revolucije ostalih zemalja. Sada je redoslijed priori
teta bio okrenut. Staljin se hvalio da je pobjeda revolucije u Rusiji
poetak i premisa svjetske revolucije. Oni koji su kritizirali bili su
implicitno i eksplicitno okarakterizirani kao maloduni, bojaljivi i
nepovjerljivi prema ruskom narodu, sumnjiavi prema njegovim mo
gunostima i odlunosti. Socijalizam u jednoj zemlji znaajno je djelo
vao na nacionalni patriotizam. Neosporno, stavio je Rusiju na prvo
mjesto.
Staljin je stvorio takvu klimu koju je dokraja iskoristio u borbi
protiv svojih protivnika. N o tog trenutka nitko nije njegove zamrene
izlete u teoriju smatrao suvie ozbiljnima. N a sastanku CK partije u
sijenju 1925. godine, na kojem je osuen Trocki, nije bilo rijei o
socijalizmu u jednoj zemlji. Buharin se dosta neodluno okrenuo toj
temi tri mjeseca kasnije, u jednom govoru, ne spominjui Staljina.
Govorio je tako kao da je on jedan od autora te teorije. Pojavilo se to
6 Ruska revolucija

81

pitanje i u glavnoj rezoluciji partijske konferencije u travnju 1925.


godine, ne ba suvie istaknuto. Kako bi imala veu snagu, ta teorija
upotpunjena je Lenjinovim citatom u kojem se govori da openito
uzevi, pobjeda socijalizma {ne u smislu konane pobjede) bezuvjetno
je mogua u jednoj zemlji. Kada se trijumvirat raspao, nekoliko
mjeseci kasnije, navodno je taj odlomak izazvao spor u Politbirou veer
uoi konferencije. Dokazni materijal govori da se Zinovjev i Kamenjev
nisu snanije protivili, bili su vie nezainteresirani nego neprijateljski
raspoloeni. Kad je Staljin slavio tu skromnu pobjedu, u govoru
odranom nakon konferencije, posluio se jo jednim Lenjinovim
citatom:
Tek onda kad zemlja bude elektrificirana, kada industrija, po
ljoprivreda i transport dosegnu tehniku osnovu moderne industrije
velikih razmjera, samo tada e naa pobjeda biti konana.
D o tada se na socijalizam u jednoj zemlji moglo gledati kao na
nastavak NEP-a, koji je, takoer, okrenuo lea loim izgledima svjet
ske revolucije i izabrao put u socijalizam u savezu s ruskim seljacima.
Sada je Staljin traio put u drukijoj koncepciji Rusije koja je dostatna
sama sebi, transformirana i izgraena kao ekonomski nezavisna po
mou modernizacije industrije i poljoprivrede. Staljin nije inzistirao na
biti te stvari i moda jo nije bio potpuno svjestan svih implikacija. Ali
to je bila samo dugorona, bljetava vizija i dobro se uklapala u
promjene koje su se poele zbivati na ekonomskoj sceni.
Postepen uspon Staljina, nakon Lenjinove smrti, odvijao se u
razdoblju otrih ekonomskih suprotnosti i sukoba, iako je to, takoer,
bilo razdoblje ekonomskog oivljavanja. Rezolucija o krizi kara,
donesena u prosincu 1923. godine, i kasniji partijski proglasi navijestili
su obnovu teke industrije. Doktrina socijalizma u jednoj zemlji, bez
obzira na namjere njezinih zagovaraa, poticala je napredak teke
industrije kao uvjet samodostatnosti. Ona, je takoer, implicirala da se
to moe postii sredstvima zaostale ekonomije Rusije. Ovdje su leale
potekoe. Kontroverzija o industrijalizaciji, kao i svaki drugi problem
na sovjetskoj ekonomskoj sceni, bila je povezana s problemom poljo
privrede, koja je jo jedanput uznemirila trenutno samozadovoljstvo.
etva penice 1924. godine, iako slabija zbog sue u kasno ljeto, bila je
dobra. ini se da nitko nije sumnjao u to da e seljaci, osloboeni
tereta krize kara, isporuiti dravnim sabirnim organima potrebne
koliine itarica za gradove po slubeno odreenim cijenama. Nita od
toga nije se obistinilo. Penica je skupljena u vrlo malim koliinama.
Privatni trgovci prvi put su se u velikom broju pojavili na trnicama, a
od fiksnih cijena moralo se odustati. N a prijelazu godine cijene su brzo

82

rasle. Cijena rai udvostruena je izmeu prosinca 1924. i svibnja


1925. godine. Otvaranjem slobodnog trita kare su se ponovo otvo
rile, ovaj put u korist seljaka, a gradovi su bili ucjenjivani. tovie,
sistem cijena funkcionirao je tako da se poveavala imovinska nejedna
kost na selu. Opet su bogati seljaci, omraeni kulaci, imali velike
vikove za prodaju i mogli su ekati sve dok cijene ne dosegnu vrhunac.
Mnogi siromani seljaci bili su prisiljeni unoviti svoj urod jeftino
prodajui u jesen, a kulaci su stekli velike zarade prodajui robu po
visokim cijenama u proljee.
Takav razvoj situacije bio je polazna toka za otre suprotnosti u
partiji. Voe su se vrsto drale glavnog principa NEP-a - izmirenje sa
seljacima. U srpnju 1924. godine Zinovjev je stvorio poseban slogan:
Okrenite se selu. Nekoliko dana kasnije Preobraenski je proitao u
Komunistikoj akademiji referat o Osnovnom zakonu socijalistike
akumulacije, koji je bio iroko prihvaen kao otar izazov slubenoj
liniji. M arx je pokazao da je raniji stupanj kapitalistike akumulacije
zahtijevao odvajanje proizvoaa od sredstava za proizvodnju, tj.
eksproprijaciju seljatva. N a taj nain, govorio je Preobraenski, socija
listika akumulacija ne moe funkcionirati bez eksploatacije proiz
vodnje malih razmjera, bez eksproprijacije dijela vika proizvoda se
ljaka i obrtnika. Odbacio je kao neizvediv princip jednake razm
jene izmeu grada i sela te zagovarao politiku cijena koja je svjesno
usmjerena na eksploataciju privatne privrede u svim oblicima. Preo
braenski nije okoliao, a njegova otvorenost dala je povoda branite
ljima partijskog vodstva i seljaka. Buharin je gnjevno odgovorio,
okarakteriziravi njegovo predavanje kao ekonomske temelje trockizm a. Preobraenski se sukobio s partijom na najotvoreniji nain, s
tekom dilemom o usklaivanju procesa industrijalizacije s nepresta
nim poputanjem seljacima.
Tokom 1925. godine, kad je Staljin lukavo manevrirao izmeu
ostalih voa, direktan sukob tih dviju politika bio je izbjegnut. Pritisak
za daljnje ustupke seljacima bio je velik, a to je uglavnom znailo
povlastice dobrostojeim seljacima i kulacima. N a partijskoj konferen
ciji u travnju 1925. godine donesene su tri takve mjere. Poljoprivredni
porez, jedinstveno sredstvo direktnog oporezivanja na selu, treba sma
njiti, a razrezivanje poreza promijeniti kako bi bio manje progresivan.
Treba priznati da je pravo na zapoljavanje najamne radne snage i
pravo na stjecanje zemlje davanjem u najam jo uvijek djelomino
neuspjeno ogranieno privrednim zakonom. Tada je Buharin odrao
govor koji se dugo citirao kao najotvoreniji komentar politike koju su
te odluke predstavljale. Branio je interes dobrostojeih visokih slojeva
seljatva - kulaka i djelomino srednji sloj seljaka, koji su trebali
poticaj za proizvodnju. Seljacima, svim seljacima, uzvikivao je,

83

moramo rei: bogatite se, razvijajte gospodarstva i ne bojte se da e


vas pogoditi oskudica. Poricao je da je to bio ulog za kulake (izraz
stvoren prije petnaest godina, kako bi se opisala Stolipinova reforma).
Jednako je odluno odbacio zaotravanje klasnog rata na selu.
Buharin je, kao i njegov protivnik Preobraenski, svoju stvar izvrgao
opasnosti nediplomatskom otvorenou. ini se da je Staljin upozorio
ostale partijske voe: bogatite se nije na slogan. To se zbilo
nekoliko mjeseci prije nego to je ta krilatica i javno opovrgnuta;
putem koji je ucrtao Buharin ilo se do kraja godine.
Usporedo s politikom koja bi osigurala poticaj za seosku proiz
vodnju, potrebe teke industrije privlaile su sve veu pozornost. Do
tada se obnavljanje industrije uglavnom odnosilo na osposobljavanje
za proizvodnju onih pogona i strojeva koji nisu bili u upotrebi od
graanskog rata; za to nije bio potreban veliki kapital. Do kraja 1924.
godine proces je dosegao vrhunac. Procijenjeno je da su postojee
tvornice i postrojenja iskoritavali 85% kapaciteta. Industrija je poela
dostizati stupanj proizvodnje iz 1913. godine i mogla je razmiljati o
poveanju. N o kako bi se odrala stopa industrijskog rasta i kako bi se,
posebno, oivjela teka industrija, bila su potrebna vrlo velika ulaga
nja. CK partije zaloio se u sijenju 1925. godine za budetske
dotacije industriji i za poveanje kredita. Zastarjelu opremu bilo je
potrebno obnoviti i stvoriti nove grane industrije. Ohrabren takvim
prijedlozima, Vrhovni sovjet narodne privrede sastavio je posebnu
komisiju za obnovu fiksnog kapitala u industriji, koja je ostala
aktivna sljedeih osamnaest mjeseci. Partijska konferencija u travnju
1925. godine, koja je izglasala povlastice za seljake, odobrila je i
trogodinji plan za metalnu industriju, ukljuujui i ukupnu investiciju
od 350 milijuna rubalja.
U 1925. godini jo je vladalo optimistiko raspoloenje. inilo se
da e se moi udovoljiti svim zahtjevima rastue ekonomije. Ne samo
etva sama po sebi, najbolja nakon revolucije, ve itav niz etava
pokazao je u nekoliko posljednjih mjeseci godine koliki je opseg
problema sadranog u odnosu izmeu industrije i poljoprivrede. Dr
avni organi za otkup penice odustali su od fisknih cijena iz 1924.
godine i bilo im je naloeno da rade prema direktivama po kojima su
se cijene s vremena na vrijeme mogle mijenjati. Usprkos iskustvu
prethodne etve, svi su pretpostavljali da e zbog obilate etve cijene
biti niske, da e se viak itarica izvesti, a dobitak stvoriti fondove za
financiranje industrije. Meutim, ta se oekivanja nisu ostvarila. N a
kon etve 1925. godine bogatiji seljaci imali su velike zalihe itarica i
nisu bili zainteresirani da ih zamijene za novac. Smanjenje poreza za
poljoprivredu oslobodilo je seljake pritiska oporezivanja. Zalihe indu-

84

srrijskih proizvoda bile su slabe i bilo je malo onoga to je seljak elio


kupiti. Iako je novac nominalno bio stabiliziran, zalihe itarica znaile
su veu sigurnost od snopa novanica. Zalihe su mogle ekati. itarice
su polako stizale na trite. Zbog nedostatka zaliha i konkurencije
kupaca na slobodnom tritu, pa ak i zbog nadmetanja dvaju razliitih
otkupnih organa, cijene su porasle. Rasplinule su se nade o izvozu
itarica i o profitima koji bi financirali industriju. etva je bila uspjena
samo za seljake. Prodaja itarica bila je prava katastrofa za vladu.
Kriza je podijelila partiju i oznaila dugotrajnu i ogorenu borbu
izmeu onih koji su zagovarali industrijalizaciju i planiranje te onih
koji su bili vie skloni seljacima i trinoj ekonomiji stimuliranoj NEP-om. Sukobi na tom podruju dominirali su u sljedeem razdoblju.
Ti su dogaaji pozadina Staljinova uspona na poloaj vrhovnog
autoriteta partije i SSSR-a. Godina 1925. bila je presudna. Ljubomora i
strah od Trockog drali su trijumvirat zajedno. Nakon njegova poraza
i sputanja na nii poloaj u sijenju 1925. godine trijumvirat se polako
poeo raspadati. Trocki je vie od tri mjeseca proveo na oporavio^na
jugu zemlje. Kada se vratio u Moskvu, u travnju 1925. godine, suoio
se s vrlo neugodnom situacijom. Eastman, poznati ameriki komunist i
otvoreni pristaa Trockog, proveo je zimu 1923-1924. godine u Moskvi.
Poetkom 1925. godine objavio je u New Yorku knjiicu pod naslo
vom Od kada je Lenjin umro. u kojoj je detaljne i pomno prikazao,-$a
stajalita Trockog, intrige trijumvirata posljednjih tjedana Lenjinova
ivota. Citirao je i testament - prvo objavljivanje tog dokumenta, u
tampi. To otkrie izazvalo je senzaciju. Uznemireni lanovi KP Brita
nije pisali su i telegrafirali Trockom traei njegov komentar za tu
publikaciju. Partijske voe zahtijevale su da opovrgne tu optubu.
Trocki je ponovo dospio u dilemu: da li da brani svoj stav ili da odbije
boriti se za ono to bi se moglo nazvati manje vanim pitanjem. Jo je
bio psihiki sputan i to ga je spreavalo da javno istupi na strani
opozicije, a protiv veine svojih kolegi: pojedinac ne moe biti u
pravu protiv partije. Iako je znao da povlaenje znai kompromitira
nje njegove stvari i nepriznavanje svojih prijatelja, uguio je u sebi glas
savjesti u ime partijske discipline. Trocki je 1. srpnja 1925. potpisao
-dugaku-izjavu na-koju -ga je primorala veina Politbiroa., kako. je
napisao trj godine kasnije. Tvrdnju da je CK partije sakrio od partije
niz vrlo vanih dokumenata koje je Lenjin napisao posljednjih dana
svog ivota. llkljllHlju t"71f
r>pirnr> jp lran klpvpfii.
Lenjin nije ostavio nikakav testament; sve to je on napisao, posebno
pismo Vladimira Iljia u kojem daje savjete o organizacionom karak
teru partije, preneseno je delegatima na partijskom kongresu. Prie o
skrivenom testamentu maliciozne su izmiljotine. Izjava Trockog
objavljena je u britanskom Ijeviarskom glasniku Sunday Worker 19.

85

srpnja i u ruskom partijskom dnevniku Boljevik 1. rujna 1925. Bila je


to posljednja pobjeda ujedinjenog trijumvirata.
Nakon povratka uj o sk v u , T rocki je bio postavljen na dvije ili tri
manje znaajne funkcije?uglavnom nominalne poloaje u vezi s indu
strijom. Do kraja godine odrao je nekoliko govora i napisao nekoliko
lanaka o industrijskom razvoju i planiranju, naglaavajui potrebu da
se uhvati korak sa Zapadom , ali nije osporavao partijsku politiku.
Njegova suzdranost oslabila je posljednju vezu koja je trijumvirat
drala zajedno. Nakon nekoliko preliminarnih zadjevica dolo je do
javnog raskida u vezi s krizom otkupa itarica. Zjnovjev i Kampnjpv
p romijenili su svoja gledita i istupili protiv orijentacije prema selja
cima. Buharin le io bio naiizrazitiji predstavnik seljake struie. U rujnu
je Zinovjev objavio lanak u Pravdi pod naslovom Filozofija jedne
epohe. Taj lanak bio je oblikovan kao napad na Ustrialova, pisca
emigranta, koji je s velikim oduevljenjem podravao Buharinov stav
prema kulacima i govorio da seljak postaje jedini pravi vlasnik
dom svjetskerevolucije, stvarno bremenit opasnostima, meu ostalima
i opasnou od degeneracije. K partije inzistirao je da se uklone one
reenice koje su odvie otvoreno upuivale na Buharina. Smisao
lanka, koji se protezao kroz dva izdanja Pravde i bio objavljen kao
broura, nije se m ogao pogreno shvatiti. Sljedeeg mjeseca Zinovjev je
objavio knjigu eseja pod naslovom Lenjinizam. U jednom je ponovo
napao Ustrialova i osudio krilaticu bogatite se, jo ne spominjui
Buharinovo ime. Drugi esej govorio je o Lenjinovoj optubi kulaka i
podsjetio na njegovo miljenje o NF.P-11 kao o uzmaku. Time se
razumijevalTda je sovjetska industrija pod NEP-om oblik dravnog
kapitalizma - zakljuak koji je Buharin negirao. Presudno je bilo
poglavlje u kojem direktno napada socijalizam u jednoj zemlji.
Nemogue je da ostanemo lenjinisti ako makar samo jednim slovom
zanemarimo meunarodni faktor u lenjinizmu. To ie znailo objavu
rata, ne sam op rotiv,Buharina, ve i -samog Staljina.
Zinovjevljevo iznenadno n ap u tanje orijentacije prema seliacim aj
prihvaanje industrije i proletarijata imalo je odreene logike. Borba za
vlast izmeu Zinovjeva i Staljina bila je borba izmeu lenjingradske
partijske organizacije, koju je kontrolirao Zinovjev, i centralne partij
ske organizacije u Moskvi, kojom je dominirao Staljin. Kamenjev je bio
na elu lokalne moskovske organizacije, ali ona je bila u sjeni centralne
organizacije u istom gradu. Kamenjev nije bio dovoljno velik autoritet
da bi stekao nezavisnost, pa je ubrzo bio potisnut. Lenjingrad je jo bio
grad s najveom industrijom u SSSR-u. U njemu je bio dom proletari
jata, avangarde revolucije, pa je ondje bila dobro ouvana proleterska
tradicija. Novi proletarijat u Moskvi bio je vre vezan uz selo.

86

Zinovjev je mogao pokrenuti lenjingradske radnike protiv moskovskih


samo tako da podupre najvanije zahtjeve radnika i prezirno odbaci
pokuaj uveJiavanja uloge seljaka. Nadmetanje izmeu ta dva grada,
dvije partijske organizacije, izmeu Pravde, kao organa CK partije u
Moskvi, i Lenjingradske pravde, novina lenjingradske partijske organi
zacije, imalo je vanu ulogu u borbi za vlast izmeu Staljina i Zinovjeva.
Poprite borbe bio je etrnaesti partijski kongres, koji je zasjedao
posljednjih^ etrnaest dana 1925. godine. Staljin i Zinovjev bili su
najistaknutiji govornici. Buharin je odgovorio Zinovjevu, a njemu
Kamenjev. Dok su Zinovjev i K a menjev osuivali kulake. Rnharin je
.zadrao svoje gledite^ a Staljin, kojem je cilj bio da porazi svoja dva
glavna protivnika, m litavo je podravao Buharina. Kongres nije donio
nikakve znaajnije odluke o poljoprivrednoj politici. N o jo je jedanput
izalo na vidjelo sve vee nezadovoljstvo zbog povlastica kulaka, a to je
ponovo pokazalo neodgodivost rjeenja pitanja industrijalizacije. Kada
se slegla praina oko toga partijskog sukoba, bilo je jasno da najvee
odluke tek treba donijeti. Buharin je na kongresu oajniki pokuavao
dokazati da dobri odnosi sa seljacima ne iskljuuju industrijalizaciju.
Izrazio je to rijeima koje su se dugo pamtile: Ii emo naprijed
puevim korakom, ali ipak emo graditi socijalizam, i izgradit emo
ga. No nikoga vie nije interesirala industrijalizacija puevim kora
kom, jer su eljeli pretvoriti SSSR u veliku industrijsku zemlju nezavi
snu od Zapada. Paradoksalno je to to pobjeda Buharina i poraz
Zinovjeva na kongresu nisu doveli do pobjede, odnosno poraza poli
tike koju je svaki od njih zastupao. Sve u svemu, to to je taj kongres
kasnije nazvan kongres o industrijalizaciji i nije bila prevara.
Ekonomski problemi nisu bili kljuni u debati koja je zapoela
prilino tiho, a postajala sve glasnija i ogorenija kada su dola na red
osjetljiva politika i osobna pitanja. Kamenjev je kritizirao teoriju o
vodi i osobno napao Staljina. Krupska je govorila za opoziciju i
izazvala senzaciju suprotstavivi se doktrini da je veina uvijek u
pravu. Molotov i Mikojan podrali su slubenu liniju, a Voroilov je
veliao Staljina. Delegate obiju strana pomno su izabrale partijske
organizacije, a falanga Lenjingraana u neprijateljskoj publici bila je
izolirana. Rezolucija koja jp podravala -slnhpni stav izglasana je
vprinnm
prpma
glasova. Lenjingradsku pravdu, do tada
glasilo opozicije, preuzeli su Moskovljani. Postavljen je novi urednik iz
Moskve. Nakon kongresa, velika delegacija, koju su inili Molotov,
Voroilov, Kalinjin, Rikov, Tomski, Kirov i kasnije Buharin, otputo
vala je u Lenjingrad i odrala niz masovnih partijskih sastanaka.
Represivne mjere, koje su uutkale i zastraile pristae Trockog, primi
jenjene su sada i
prictagp J7inovjeva. Na tim masovrtirtl sastancima

87

vrio se pritisak na radnike da osude svoje dotadanje voe i izglasaju


potvrdu odluci kongresa. Tako je bio pripremljen teren za lenjingradsku pokrajinsku partijsku konferenciju na kojoj je Buharin bio glavni
govornik. Ponovno je iznesena ista osuda, a vjerni pobornici CK partije
bili su izabrani u organe lenjingradske partijske organizacije. Sekretar
lenjingradskoga pokrajinskog partijskog komiteta postao je Kirov,
mlad i popularan novi lan u partijskom rukovodstvu. U stvari, postao
je voa lenjingradske organizacije. Bilo je to potpuno preuzimanje
kontrole nad tom organizacijom. Zinovjev je ostao lan Politbiroa i
predsjednik Ko minterne. Izgubivi svoj poloaj 11 bazi n Tenjingradn,
to je njegova pobjeda nagovjetavala, ekonomski i politiki, jo je bilo
nejasno.

88

9.
SSSR i Zapad (1923-1927)

Napredak u uspostavljanju normalnih odnosa sa zapadnim


silama, koji je uslijedio nakon uvoenja NEP-a, pogorao se tokom
burne 1923. godine. Godina je zapoela francuskom okupacijom Ruhra, kao protumjerom za njemako neizvravanje reparacija. Neuspjeh
Lloyd Georgea u Velikoj Britaniji omoguio je Curzonu iskljuivu
kontrolu vanjske politike. Nita manje neelastian Poincare bio je na
vrhuncu moi u Francuskoj. U svibnju 1923. godine, nakon niza
britanskih protesta protiv sovjetskih prekraja, dolo je do kulminacije
poznate pod imenom Curzonov ultimatum. U tom dokumentu
opirno su navedene aktivnosti sovjetskih agentata u Perziji, Afgani
stanu i Indiji kao niz prekraja uvjeta iz anglo-sovjetskog sporazuma
potpisanog u svibnju 1921. godine. U sluaju da ne prekinu te aktivno
sti i ne ispune neke manje vane nerijeene zahtjeve u roku deset dana,
britanska vlada zaprijetila je da e prekinuti taj trgovinski sporazum i
povui svog predstavnika iz Moskve. Sovjetska vlada, zaplaena tak
vim napadom, pristala je da udovolji veini zahtjeva, te se upustila u
umjerenu i nerjeivu polemiku o propagandi. Kako se inilo, oluja je
prola.
Njemaka, jedina znaajna zemlja koja je pravno priznala sovjetsku
vladu, bila je uzdrmana nemilim dogaajima. Njemaka ekonomija i
novac propadali su pod pritiskom okupacije Ruhra. Nekoliko politi
kih kriza ohrabrilo je optimiste u Moskvi koji su u tome vidjeli priliku
da se popravi pogreka iz oujka 1921. godine. U kolovozu 1921.
godine Brandler i ostale voe KP Njemake okupili su se u Moskvi i
pripremili plan za dravni udar, koji je trebalo provesti u jesen. No
uvjerenost je bila potkopana razilaenjem u vezi s taktikom. Cijela
shema bila je nevjeto pripremljena, a to je kasnije uzrokovalo besko
nane uzajamne optube. Izoliran komunistiki ustanak u Hamburgu
23. listopada s lakoom je uguen. Tada je na elu vlade bio Stresemann koji se obavezao da e obnoviti unitenu ekonomiju, a Seeckt,
naelnik Reichsvvehra, pokazao je da treba imati povjerenja u njegove
sposobnosti za uspostavljanje reda. Paradoksalno je u toj epizodi to to

89

njemako-sovjetski odnosi nisu bili narueni. Pouka je bila jasna.


Seeckt, koji je smatrao da treba dati slobodu njemakim komunistima,
imao je potpunu podrku za nastavak i razvitak vojne suradnje, a
Stresemann se dobrovoljno sloio s njegovom politikom. Sovjetska
vlada nije mogla dopustiti da pomae domae komuniste, ni u Njema
koj ni u Turskoj, na tetu vlastitih potreba za saveznicima i partnerima
u meunarodnoj diplomatskoj igri. Do istog zakljuka moemo doi
uvidimo li spremnost sovjetske vlade da odrava prijateljske odnose s
Mussolinijevim faistikim reimom u Italiji.
Godina 1924. obeavala je vie. S dolaskom laburista na vlast vlada
Velike Britanije je i pravno, 1. veljae, priznala sovjetsku vladu.
Nekoliko dana nakon toga slijedilo je i priznavanje talijanske vlade.
Izbori u Francuskoj u svibnju rezultirali su stvaranjem lijeve koalicije
pod vodstvom Herriota. Meutim, zbog mone opozicije francuskih
vlasnika ruskih predrevolucionarnih obveznica priznavanje sovjetske
vlade odgoeno je do listopada. U ljeto su u Londonu voeni pregovori
o anglo-sovjetskom ugovoru koji bi zamijenio trgovinski sporazum iz
1921. godine. Ugovor, koji je bio popraen i obeanjem za zajam,
potpisan je u kolovozu, usprkos snanoj opoziciji britanskih financij
skih i trgovakih krugova i Konzervativne stranke. Nakon tog ina
liberali su uskratili podrku laburistikoj vladi, koja je poraena u
Donjem domu parlamenta. Ugovor nije ratificiran, i na sljedeim
izborima konzervativci su nadmono pobijedili. Njihovu uspjehu pri
donijelo je objavljivanje pisma Zinovjeva prije izbora. To je pismo
sadravalo upute za KP Velike Britanije u vezi s provoenjem propa
gande u vojnim snagama i drugdje. Gotovo je sigurno da je pismo
krivotvoreno, ali sadraj se inio vjerojatan. To je bilo dovoljno da se
zapali javno mnijenje i jae usprotivi SSSR-u i njegovim britanskim
prijateljima. Konzervativna vlada, s Austenom Chamberlainom kao
sekretarom vanjskih poslova, formalno nije prekinula veze, ve je
privremeno obustavila sve poslove sa sovjetskom vladom u 1925.
godini. Francusko-sovjetski pregovori o rjeavanju pitanja dugova i
prava dospjeli su na slinu mrtvu toku.
U meuvremenu se ravnotea snaga u Evropi promijenila. U kolo
vozu 1924. godine prihvaen je Davvesov plan, koji su i diplomatski i
financijski pomagale SAD. To je bio sporazum o reparacijskim obave
zama uz pomo golemih meunarodnih zajmova. To je bio poetak
procesa zbliavanja izmeu pobjednika i poraenih 1918. godine, koji
je vrhunac dosegao poznatim sporazumom zapoetim u Locarnu u
listopadu 1925. godine a sveano potpisanim u Londonu 1. prosinca.
Bit tog ugovora bilo je uzajemno priznavanje postojeih granica Nje
make na zapadu, dobrovoljno prihvaanje tog dijela Versajskog spo
razuma od strane Njemake, ali to se nije odnosilo i na prihvaanje

90

njezinih granica na istoku. U Moskvi su te vijesti loe primljene kao


dokaz nove, zapadno orijentirane vanjske politike Njemake i skreta
nja od sporazuma u Rapallu. tovie, doulo se da je Njemakoj
obean ulazak u Ligu naroda s mjestom u Vijeu lige. Sovjetska vlada
posebno se pribojavala da bi Njemaka, kao lanica Lige naroda,
mogla biti primorana sudjelovati u sankcijama koje bi Liga naroda
odredila protiv SSSR-a. Uinjen je pokuaj da se taj strah prevlada. Svi
lanovi Lige prisutni u Locarnu potpisali su deklaraciju u kojoj se kae
da se od lana Lige moe traiti da sudjeluje u sankcijama samo u
onoj mjeri koja je uskladiva s vojnom situacijom i geografskim
poloajem zemlje. S tim uvjetima Njemaka je u rujnu 1926. godine
najzad ula u Ligu naroda.
Usprkos drukijim tvrdnjama, sporazum u Locarnu ispravno je
ocijenjen u Moskvi kao pokuaj ponovnog ukljuivanja Njemake u
zapadni svijet kako bi se udaljila od SSSR-a. Na taj nain trebalo je
izolirati SSSR kao strani element.
Pokuaj nije potpuno uspio. Njemaka je jo osjeala gorinu
ponienja koje je doivjela 1918. godine, bila je svjesna svog inferior
nog poloaja u krugu zapadnih sila i nije eljela biti zavisna iskljuivo
od njih. Veze sa SSSR-om nisu bile tako bliske kao u vrijeme sklapanja
ugovora u Rapallu, kada su se ta dva izopenika udruila, ali Nje
maka je zadrala te veze kao vlastiti adut u odnosima sa Zapadom i
vaan faktor ravnotee snaga u Evropi. Zajednika sumnja u Poljsku i
dalje je znaila vrstu sponu izmeu dvije zemlje. Tajni njemako-sovjetski vojni sporazumi dobro su se izvravali, a Reichsvvehr bi se
otro suprotstavio svemu to ih je moglo naruiti. Ekonomski odnosi
pogodovali su i jednoj i drugoj zemlji. Upravo onda kada je Stresemann
pregovarao s Chamberlainom i Briandom u Locarnu, u Moskvi je bio
potpisan trgovinski sporazum koji je ukljuivao i znaajan kredit nekih
njemakih banaka. Njemaka je za SSSR bila najznaajniji i najpouzda
niji trgovinski partner.
To nije bio jedini nain na koji je Njemaka pokazala svoju elju da
zadri uporite u istonoj Evropi. Sovjetska vlada nije se zadovoljavala
samo javnim optuivanjem Britanije za pokuaj stvaranja antisovjetske
koalicije, ve je nastojala uspostaviti posebne odnose s onim zemljama
koje bi bile spremne da se suprotstave toj zamisli. Meutim, sovjetska
vlada nije bila voljna preuzeti bilo kakve vojne obaveze i primarno je
bila zainteresirana za spreavanje udruene akcije protiv SSSR-a. Sov
jetska vlada je predloila da se strane uzajamno obaveu da nee
sudjelovati u meusobnim neprijateljskim akcijama, bilo vojnim, bilo
ekonomskim, te da e ostati neutralne u sluaju rata koji bi izazvala
agresija na jednu od strana potpisnica. N a toj osnovi potpisan je
sporazum s Turskom u prosincu 1925. godine. Ista formula, uz neke

91

jezine izmjene, primijenjena je u njemako-sovjetskom sporazumu od


24. travnja 1926. Neki Nijemci prisjetili su se prethodnoga Bismarckova reosiguravajueg ugovora s Rusijom 1887. godine. Sporazum
je izazvao veliko negodovanje na Zapadu. S vremena na vrijeme su se
zbog povremenih ispada bijesa odnosi izmeu Moskve i Berlina reme
tili. Najozbiljniji incident zbio se u prosincu 1926. godine kada su
njemaki socijaldemokrati otkrili sovjetsku poiljku ratnog materijala
Njemakoj, u skladu s tajnim vojnim sporazumom. Socijaldemokrati
su protestirali u Reichstagu, te tako doveli u neugodan poloaj ne samo
njemaku i sovjetsku vladu, ve i njemake komuniste i desno orijenti
rane nacionaliste. N o strah od saveznikih protumjera nije bio oprav
dan, zapadnim silama bilo je veoma stalo da zadre dobre odnose s
Njemakom, koji su uspostavljeni u Locam u, pa nije bilo neugodnih
pitanja. Oluja se stiala; nekoliko sljedeih godina, kada su sovjetski
odnosi sa zapadnom Evropom bili vrlo slabi, politiki, vojni, ekonom
ski i kulturni odnosi s Njemakom ostali su vrlo bliski i uspjeniji nego
s bilo kojom drugom zemljom.
Revolucionarni elementi u politici i gleditima na odnose SSSR-a i
ostalog svijeta, institucionalno utjelovljeni u Kominterni, ponekad su
dolazili u konflikt s diplomatskom aktivnou Narodnog komesarijata
za vanjske poslove, izazivajui neugodne situacije. Lani karakter
tobonjeg sukoba izmeu zahtjeva revolucije i diplomacije imao je
svoju potvrdu u izjavi da sovjetska vlada nije odgovorna za djelovanje
Kominterne, ali da je SSSR jedini vrst bedem svjetske revolucije, iji
uspjesi ovise o njegovoj snazi i sigurnosti. Interesi svjetske revolucije i
nacionalni interesi SSSR-a, prema toj pretpostavci, nedjeljivi su. Priro
dna posljedica takvoga gledita bila je ovisnost svih komunistikih
partija o ruskoj partiji. O tim ostalim komunistikim partijama esto se
govorilo kao o sekcijama Kominterne. Bilo kakav sukob izmeu
ruske partije i Kominterne bio je nezamisliv. Kada su se 22 lana
radnike opozicije u proljee 1922. godine obratila Kominterni s
molbom da se preispita odnos ruske partije prema njima, to im je
doputao statut, taj zahtjev je bez okolianja odbijen. U komisiji su bili
Bugarin Kolarov i Njemica Klara Zetkin. Ruska partija sama je vodila
pobjedonosnu revoluciju. Stekla je pravo i dunost da savjetuje ostale
partije na putovima revolucije. Povijesna injenica da se Kominterna
kao institucija razvila prema ruskom modelu i da je u centru bila ruska
partija samo je potvrdila uvjerenje da o snazi SSSR-a ovisi svjetska
revolucija, odnosno da sve partije ovise o ruskoj partiji.
Odnos komunistikih partija prema centralnim organima Komin
terne bio je glavna tema Petog kongresa, odranoga u lipnju 1924.
godine. Voe KP Njemake, koji su loe organizirali ustanak u listo
padu, bili su osueni kao desniari i smijenjeni sa svojih dotadanjih

92

poloaja. Na njihova mjesta postavljeni su ljeviari Ruth Fischer i


Maslovv. Slina promjena zbila se u francuskoj i poljskoj partiji. Voe
tih partija, igosani kao desniari, podravali su politiku Trockog. Na
kongresu se mnogo govorilo o vrlinama ljevice, ali bilo je oito da je
najvanija kvaliteta koja se trai od novih ljeviarskih voa disciplini
rano sluanje odluka Moskve. Zinovjev je sastavio krilaticu o boljevizaciji, partija, koja je u rezoluciji kongresa odreena kao prijenos
batine na sve sekcije, tj. svega onoga to je bilo i jest internacionalno i
od opeg znaenja u ruskom boljevizmu. Jasno je da je njezino
prihvaanje bilo pitanje smjera. Bila je to logina posljedica situacije u
kojoj je revolucija u drugim zemljama kasnila, a u prilog tome govori i
doktrina socijalizma u jednoj zemlji koja navodi SSSR kao jedini
primjer uspjene socijalistike revolucije. Staljin do tada nije sudjelovao
u radu Kominterne. Sada se pojavio na Petom kongresu, govorio u
nekim komisijama, ali ne i na plenarnim sjednicama. Tako se predsta
vio stranim delegatima, prepustivi vodeu ulogu Zinovjevu. Trocki je
bio prisutan, ali nije govorio, izradio je plan manifesta Kongresa u
povodu obiljeavanja desetogodinjice rata 1914. godine.
U sljedee tri godine u Moskvi je neprestano rasla zabrinutost, jer je
SSSR i dalje bio izoliran od kapitalistikog svijeta. Kapitalistike
ekonomije Evrope, otro potresene ratom 1914-1918. godine, do
sredine dvadesetih godina ponovo su stekle izgubljenu ravnoteu. Val
napretka koji se irio tim zemljama bio je stimuliran amerikim investi
cijama. Kad je Kominterna shvatila da su zapadne zemlje dole na
razinu kapitalistike stabilizacije, ocijenila je to kao relativno i
privremeno stanje. Inzistirala je da se tom pojmu suprotstavi sov
jetska stabilizacija. N o takva razmatranja izazvala su opreznost.
Ljeviarske voe stranih partija, koji su prisustvovali Petom kongresu
Kominterne, bili su smijenjeni u sljedee dvije godine; na njihova
mjesta doli su predstavnici umjerenih struja. Godinji kongresi Ko
minterne prestali su se odravati, a umjesto njih odravale su se
proirene sjednice njezina Izvrnog komiteta. esti kongres nije
sazvan do 1928. godine. Jo su se zanosili vizijama budue revolucije,
ali s manje uvjerenja nego do tada. Revolucionarna propaganda vodila
se i dalje, ali je uglavnom sluila kao obrambeno oruje protiv vlada
ije je neprijateljstvo bilo poznato, pa su se njih bojali. Zapad je s
prilino odobravanja pozdravio uspon Staljina, jer je zasjenio takve
revolucionare, buntovne linosti kao to su Trocki i Zinovjev. Za njih
je Staljin bio umjeren i oprezan voa iji je primami interes stvaranje
blagostanja u vlastitoj zemlji.
To je bilo razdoblje najveeg uspjeha ujedinjenog fronta, kada se
neprestano propovijedala suradnja komunista s ostalim lijevo orijenti
ranim strankama i grupama. Uspjeno je djelovala i organizacija

93

meunarodnih frontova, formalno nekomunistikih, iako ih je po


magala i djelomino financirala Moskva, koje su inili lijevo orijenti
rani simpatizeri heterogenih grupa ili stranaka, kako bi pomogli ideje
Kominterne. Najuspjenija takva organizacija bila je Liga za borbu
protiv imperijalizma, na ijem su osnivakom kongresu prvi put zaje
dno sudjelovali delegati iz Kine, Indije, Indonezije, Srednjeg istoka,
mnogih dijelova Afrike, Latinske Amerike, delegati Crnaca iz SAD,
ujedinjeni u svojim politikim nazorima koji su izraavali protest
protiv tiranske vladavine imperijalistikih sila nad podreenim naro
dima. Proslava desetogodinjice revolucije u Moskvi, u studenome
1927. godine, kojoj su prisustvovali mnogobrojni strani istaknuti gosti,
bila je prilika da se osnuje meunarodno drutvo pod nazivom Prijatelji
Sovjetskog Saveza. Organizacije poput Meunarodne radnike pomoi
i Meunarodne pomoi za zatoene zbog klasne borbe imale su centar
u Moskvi, a svoje ogranke u svim vanijim zemljama. Sve su imale istu
ulogu, tj. odravanje veza s nekomunistikom ljevicom i razvijanje
simpatija za SSSR.
Odnosi s britanskim radnikim pokretom od poetka su bili speci
fini. KP Velike Britanije stvorena je 1920. godine ujedinjenjem neko
liko frakcija ekstremne ljevice. Sredinom dvadesetih godina imala je
5000 lanova. Protutea njezinim slabostima bila je jedinstvena snaga
britanskih sindikata, koji su bili jezgra radnikog pokreta i imali su
velik utjecaj u Laburistikoj stranci. Sindikati su esto puta pokazali
iskrene simpatije prema ruskoj revoluciji i sovjetskom reimu. Pridobi
vanje sindikata u kapitalistikim zemljama bio je zadatak Crvene
sindikalne internacionale (Profinterne), osnovane 1921. godine u
Moskvi. U Francuskoj i ehoslovakoj uspjela je podijeliti pokret na
sindikate koji su bili lanovi ve postojee meunarodne sindikalne
konfederacije (IFTU), poznate kao i Amsterdamska sindikalna internacionala, i na sindikate koji su se priklonili Profintemi. U Njemakoj
nije dolo do podjele. lanovi KP Njemake imali su znatan utjecaj u
sindikatima koji su bili lanovi Amsterdamske sindikalne internacio
nale. U Velikoj Britaniji svi sindikati, osim nekoliko iznimaka, ostali su
vezani za Amsterdamsku sindikalnu internacionalu. Veina sindikata u
Britaniji osuivala je rascjep u meunarodnom radnikom pokretu i
pozivala na pomirenje pripadnike tih suparnikih udruenja. Velika
zavist i duboke ideoloke razlike izmeu amsterdamskog i moskovskog
udruenja uinile su od tih pokuaja beznadnu iluziju.
Profinterna je osnovana u trenutku kada se Kominterna poela
okretati politici ujedinjenog fronta. Kad je na Drugom kongresu 1920.
godine Lenjin nagovijestio zbivanja koja su godinu dana kasnije dobila
oblije pod parolom Ujedinjeni Front, njegova zapaanja bila su
uglavnom usmjerena na zbivanja u Britaniji i na potrebu da britanski

94

komunisti podre MacDonalda i Hendersona iz Laburistike stranke.


To je bilo mogue zbog specifinosti statuta kojim je lanovima KP
Velike Britanije bilo omogueno da u isto vrijeme budu i lanovi
Laburistike stranke. U Britaniji su sindikati bili najpovoljnije mjesto
gdje se moglo djelovati na radnike nekomuniste. Za tipinoga britan
skog komunista govorilo se da ima tri lanske karte: KP Velike
Britanije, sindikata i Laburistike stranke. Profinterna je otvorila ured
u Londonu, a kao odgovor na taj poticaj KP Velike Britanije osnovala
je dvije organizacije ujedinjenog fronta - Nacionalni pokret manjine,
kao osobito aktivnu grupu u sindikatu, i Nacionalni pokret nezaposle
nih radnika, radi propagande i agitacija protiv najveeg zla na svijetu u
tom razdoblju. Vodili su ih komunisti, uz sudjelovanje velikog broja
radnika. Iako je Laburistika stranka odbijala neprestane zahtjeve KP
Velike Britanije za pripojenje, njezini voe i lanovi nisu prvotno bili
neprijateljski raspoloeni prema komunistima kao pojedincima. G o
dine 1922. dva komunista bila su izabrana u parlament, jedan kao
slubeni kandidat laburista, a drugi uz njihovu preutnu podrku.
U Laburistikoj stranci reakcija je bila bra nego u sindikatima.
Godine 1924. Laburistika stranka zabranila je da se biraju komunisti
kao slubeni laburistiki kandidati. Donesena je i odluka da se lanovi
KP Velike Britanije izbace iz kongresa Laburistike stranke, ali to nije
bilo mogue provesti jer su ih sindikati ukljuivali u svoje delegacije. U
sindikatima su sve vie rasle simpatije prema SSSR-u. Na kongresima
sindikata 1924. i 1925. godine mnogobrojnim prisutnim entuzijastima
govorio je Tomski, voa sovjetskih sindikata. Britanska delegacija
prisustvovala je kongresu sovjetskih sindikata u prosincu 1924. godine,
nedugo poto im je Zinovjev uputio pismo, a laburistika vlada bila
poraena. Poetkom 1925. godine osnovan je Anglo-ruski sindikalni
komitet, a imao je zadatak da potie suradnju izmeu sindikata tih
dviju zemalja. Meutim, taj projekt zanemario je nesuglasice u gledi
tima izmeu sovjetskih i britanskih sindikalnih voa, kao i nerado
stupanje britanskih sindikata u opoziciju prema Amsterdamskoj internacionali. Sastanci tog komiteta prolazili su u tekim uzajamnim
optubama sovjetskih i britanskih delegata. Britanci su bili ogoreni na
aktivnosti Profinterne i na mnoge teke kritike svojih voa. Agresivna
taktika Nacionalnog pokreta manjine i Nacionalnog pokreta nezapo
slenih radnika takoer je izazvala srdbu. U generalnom vijeu saveza
britanskih sindikata antisovjetska veina suprotstavila se prosovjetskoj
manjini, koja je bivala sve manja.
Do razlaza je dolo zbog generalnoga britanskog trajka u svibnju
1926. godine. Generalni trajk je u sovjetskim oima bio politiki akt,
pokuaj da se preuzme vlast, djelo klasne borbe i poetak proleterske
revolucije. Z a Britance je generalni trajk bio obian spor zbog na

95

dnica. Voe sindikata i veina radnika traili su pravedniju podjelu


prihoda unutar postojeeg sistema, ali ga nisu namjeravali sruiti.
Poticaj za revoluciju koji je dolazio iz Moskve uznemirio je Britance i
poremetio odnose. Odbijena je novana pomo sovjetskih sindikata, s
obrazloenjem da e to koditi njihovoj stvari. Bila je to uvreda koju
sovjetske voe nikada nisu oprostile svojim britanskim kolegama.
Kada su nakon deset dana priznali poraz i obustavili generalni trajk,
ostavljajui rudare, koji su bili potaknuti vlastitim, specijalnim zahtje
vima, da se sami, bespomono dalje bore, Sovjeti su u tome vidjeli
potvrdu da su britanske voe sindikata napravile kompromis s buroa
zijom. Po njihovu miljenju, jedina nada bila je pobuna lanstva protiv
izdajnikog rukovodstva sindikata. Od tada je sovjetsko neprijateljstvo
prema britanskim voama bilo nepomirljivo. Neuspjeli pokuaj da se
podruje odanost veine lanova sindikata njihovim voama zaotrio je
i onemoguio odnose s pokretom na dugi niz godina.
Generalni trajk i novana pomo preostalim trajkaima pruena
iz M oskve samo je dolila ulje na vatru u antisovjetskoj kampanji koju
su vodili istaknuti politiari Konzervativne stranke. Kampanja se vo
dila sve veom estinom, kao nijednom jo od jeseni 1924. godine. U
zimu 1926-1927. godine u konzervativnim krugovima jasno je bio
izraen zahtjev za prekid odnosa sa SSSR-om. U svibnju 1927. godine u
prostorijama Arcosa, gdje su se nalazili uredi nekih sovjetskih trgova
kih predstavnitava u Londonu, izvrena je provala. Naeni dokumenti
nisu otkrili nita senzacionalno. Cilj te akcije je jasan i nije ga trebalo
potcijeniti. Balvvin se 24. svibnja izjasnio za zaotravanje diplomatskih
odnosa sa SSSR-om i ponitenje trgovinskog sporazuma. Ni jedna
druga vlada nije slijedila britanski primjer. Meutim, na evropskoj
diplomatskoj sceni britanska prisutnost bila je dominantna. Takvo
ponaanje bilo je dovoljno da izazove opu zabrinutost. Strah od rata,
ili ekonomske i novane blokade, irio se Moskvom. Godinu dana prije
Pilsudski je preuzeo vlast u Poljskoj; pojavila se bojazan da bi Britanija
mogla potaknuti ili poduprijeti vojnu akciju protiv SSSR-a. Savez
britanskih sindikata pridonio je velikim neprilikama sovjetskog ruko
vodstva, jer je na godinjem kongresu, odranom u rujnu 1927. godine,
izglasano da se raspusti Anglo-ruski komitet sindikata, koji je dugo bio
glavni cilj napada Trockog i opozicije u Moskvi. Ni traka svjetla nije
bilo na horizontu. Nakon etve, kriza prikupljanja itarica poprimila je
goleme razmjere. Borba s opozicijom u partiji dosegla je vrhunac. ak i
u Aziji sovjetski je utjecaj spao na najnie grane.
U cijelom tom razdoblju vlada SAD odluno je odbijala priznati
sovjetsku vladu i uspostaviti bilo kakve veze s njom. Takav stav stalno
su ponavljali i predsjednici i dravni sekretari, a suprotstavila im se
grupica radikala intelektualaca, bankara i poslovnih ljudi koji su bili

96

zainteresirani za obnovu trgovine sa SSSR-om. Poto je ukinut slubeni


embargo na trgovinu, zabrana davanja kredita SSSR-u i veto na
prihvaanje sovjetskog zlata, navodno zbog spornog vlasnitva i ne
spremnosti banaka za davanje kredita, inili su vrlo djelotvornu za
branu za bilo kakve vee transakcije. Ipak, iako puevim korakom,
trgovina je zapoela. Godine 1924. sovjetske vlasti osnovale su u New
Yorku trgovinsko zastupstvo pod imenom Amtorg, kao pandan Arcosu u Londonu. U Washingtonu je boravio neslubeni sovjetski
izaslanik i povremeno posjeivao State Department po privatnoj liniji.
Godine 1925. ameriki finansijer Harriman dobio je dozvolu za rad na
koritenju rudnika magnezija na Kavkazu. Iako taj projekt nije uspio, a
i dozvola je kasnije ponitena, ipak je n zbio led u odnosima izmeu tih
dviju zemalja. Tek od 1927. godine, kada je u SSSR-u zapoela
industrijalizacija, ameriki industrijalci postali su ozbiljno zainteresi
rani za sovjetsko trite.

7 Ruska revolucija

97

10.
SSSR i Istok

U M arxovoj misli neevropske zemlje imale su periferno


mjesto, a zanemarila ih je i Prva i Druga internacionala. Kad je u svom
djelu, objavljenom-1916. godine, Lenjin konstatirao da je imperijali
zam najvia, ali posljednja faza kapitalizma, on je vie bio zakupljen
njegovim djelovanjem na imperijalistike zemlje nego na njihove kolo
nijalne podanike. Razni proglasi upueni narodima Azije u prvoj
godini revolucije uglavnom su bili poticaj za pobunu protiv strane,
posebno britanske vladavine. Osnivaki kongres Kominterne u oujku
1919. godine ukljuio je u svoj manifest i apel kolonijalnim robovima
Azije i Afrike. U lipnju 1920. godine, na Drugom kongresu, poloeni
su temelji politike za tzv. kolonijalne i polukolonijalne zemlje. Teze
koje je sastavio Lenjin pozivale su na vrst savez svih nacionalnih i
kolonijalnih oslobodilakih pokreta sa sovjetskom Rusijom. Hoe li
nacionalni pokreti s kojima se sklopi savez biti buroasko-demokratski ili proletersko-komunistiki, ovisilo je o stupnju razvije
nosti dotine zemlje. U zaostalim zemljama komunisti moraju biti
spremni podrati svaki nacionalno-revolucionarni pokret osloboe
nja, ak i onaj buroasko-demokratskog karaktera. To je bio zakljuak
koji namee zdrav razum, ali je ukljuivao mnogo praktinih pro
blema.
Nakon Kongresa, Kominterna je poduzela prve znaajnije korake u
vezi s istonim pitanjem i sazvala kongres naroda Istoka u Bakuu.
Okupilo se gotovo 2000 delegata, veinom iz srednje Azije, uglavnom
muslimana. Za cijelo to podruje nije bilo teko izabrati britanski
imperijalizam kao najveeg neprijatelja, a to je i bila glavna teme
govornika na Kongresu. Neprilike su nastale zbog vjerske osjetljivosti
mnogih muslimanskih delegata, ali i zbog prisutnosti Envera, voe
mladoturskog pokreta 1908. godine, kojeg se smatralo odgovornim za
masakr Armenaca. Njegova socijalistika i demokratska vjerovanja
bila su upadljivo manjkava. Kongres nije imao nikakav nastavak i nije
donio trajnije rezultate. Bilo je planirano da se godinu dana kasnije
odri slian kongres naroda Dalekog istoka u Irkutsku. Plan je propao,

98

a Kongres je najzad odran u Moskvi u sijenju 1922. godine. Entuzija


zam je do tada oslabio, a Kongres je bio manje znaajan od onoga u
Bakuu. Japan je bio jedina zemlja na Dalekom istoku u kojoj je
industrijalizacija napredovala prema zapadnom modelu. Imao je naj
brojniji proletarijat, pa se stoga inilo da ima najvee izglede za
revoluciju. Meutim, na osnivakom kongresu Kominterne nije se
pojavio ni jedan delegat iz Japana. Kapitalistiki Japan bio je neprobojniji za utjecaj komunistikih ideja nego kapitalistike zemlje Zapada. U
Kini je sve vie jaao nacionalni pokret za osloboenje od imperijali
zma, usmjeren protiv nepravednih ugovora i stranih naselja u lu
kama na osnovi tih ugovora, pa je stoga Kina bila najplodnije tlo za
komunistiku propagandu i sovjetsku diplomaciju.
U svom lanku iz 1912. godine Lenjin je, potaknut kineskom
revolucijom te godine, izjavio da stotine milijuna radnika Azije imaju
pouzdanog saveznika u proletarijatu svih kulturnih zemalja. Proricao
je da e pobjeda proletarijata osloboditi narode Evrope i Azije; Sun
Jat-sena, kineskoga nacionalnog vou, opisao je kao narodnjaka u
ijem je programu vidljiva revolucionarno-demokratska bit. Kad je
1918. godine Sun Jat-sen osnovao disidentsku nacionalnu vladu u
Kantonu, te tako postao priznati voa nacionalnog pokreta, dolo je
do iskazivanja uzajamnih simpatija izmeu revolucionarnih sredita,
odnosno do razmjene pisama i telegrama izmeu Sun Jat-sena i ierina. Sovjetska diplomacija postala je aktivna u Kini ranih dvadesetih
godina. Japanske trupe ostale su u Sibiru dugo poto su sve ostale sile,
aktivne u graanskom ratu, povukle svoje jedinice. Pod pritiskom
SAD, do 1921. godine japanske trupe napustile su vei dio tog terito
rija. Sovjetske snage kretale su se postepeno prema istoku, protjerale
bijelu armiju, koja je okupirala Vanjsku Mongoliju, i u studenome
1921. goinejproglaena je M ongolska Narodna Republika pod sovjet
skom zatitom i kontrolom. Joffe je u ljeto 1922. godine upuen iz
Moskve u Peking sa zadatkom da razjasni odnose s neodlunom i
prilino nesposobnom kineskom vladom, ali taj pokuaj nije uspio. U
sijenju 1923. godine Joffe se u Shanghaju sastao sa Sun Jat-senom,
koji je nedavno bio protjeran iz Kantona. To se zbilo u trenutku kada
su principi ujedinjenog fronta i suradnje s nacionalnim pokretima u
borbi protiv imperijalizma bili vrsto ukomponirani u sovjetsku poli
tiku. N a kraju sastanka potpisali su zajedniku deklaraciju u kojoj je
Joffe prihvatio gledite Sun Jat-sena da niti komunistiki poredak niti
sovjetski sistem ne mogu biti uvedeni u Kini zato to ne postoje
potrebni uvjeti za uspjeno uspostavljanje ni komunizma ni sovjetizm a. Sloili su se da je najvaniji i najhitniji zadatak Kine da
postigne nacionalno ujedinjenje. Joffe je potvrdio da Kina moe
raunati na najtopliju podrku Rusije u rjeavanju tog problema.

99

Dva mjeseca kasnije Sun Jat-sen je ponovo doao na vlast u


Kantonu. Sporazum s Joffeom bio je poetak dugogodinje i plodne
suradnje sa Sunom i njegovom partijom Kuomintang. U jesen 1923.
godine ang Kaj-ek, jedan od Sunovih pomonika, otputovao je u
Moskvu na pregovore i traio oruje i opremu. Borodin, ruski komu
nist roen u Americi, koji je govorio engleski, stigao je u Kanton u ulozi
Sunova savjetnika. Tokom godine dana Borodin je uspio razviti vrstu
vezu sa Sunom, odnosno izmeu sovjetske vlade i Kuomintanga.
Zajedniki cilj bio je osloboenje Kine od dominacije imperijalistikih
sila - Britanije, Japana i SAD. Kada se vratio u Kanton, Sun Jat-sen je
osnovao narodnu vladu, koja je planirala da se jednog dana izvri
vojna sjeverna ekspedicija kojom bi dolo do ujedinjenja Kine i
protjerivanja stranih, privilegiranih uljeza. SSSR je poslao u Kanton
skromnu vojnu pomo, koja se neprestano poveavala. Sovjetski vojni
savjetnici pomagali su stvaranje kantonske armije, opremili su je i
obrazovali strunjake za novu vojnu akademiju. Uz pomo Borodina
Sun je uvrstio labavu, organizaciju Kuomintanga. Komunistika par
tija Kine, osnovana 1921. godine, imala je u to vrijeme jedva neto vie
od tisuu lanova, uglavnom intelektualaca marksista. Prije dolaska
Borodina, a oito na poticaj Kominterne, sklopljen je sporazum prema
kojem lanovi KP Kine treba da postanu lanovi Kuomintanga. Po
svemu sudei, bio je to onaj isti princip dvojnog statusa mnogih
lanova KP Velike Britanije kao lanova Laburistike stranke. Namjera
je bila da ta disciplinirana i odana grupa pridonese uvrenju vee,
labavije organizacije. Svi ti dogovori prikrivali su proturjenost izmeu
marksistike doktrine i triju principa Sun Jat-se n a- nacionalnost,
demokracija i narodno blagostanje. To je ilo lako dotle dok je sve
bilo podreeno nacionalnoj revoluciji protiv imperijalizma. Kad je
Borodin izvrio pritisak da se u program Kuomintanga unese i ekspro
prijacija zemljoposjednika, Sun se tome tvrdoglavo suprotstavio, pa je
Borodin morao popustiti.
Krajem 1924. godine Sun Jat-sen otputovao je u Japan i sjevernu
Kinu, da to potpunije razmotri situaciju. N a putu se razbolio i umro u
Pekingu 12. oujka 1925. inilo se da e ga, vjerojatno, naslijediti
Vang ing-vei, razborit ali nejak ovjek, koji je pripadao lijevom krilu
Kuomintanga. Vojna sposobnost i presti koji je stekao posjetom
Moskvi dali su ang Kaj-eku komandni poloaj. On tada nije pokazi
vao da ima politikih ambicija i vrsto se oslanjao na sovjetsku pomo
u izgradnji narodne armije. U Shanghaju se 30. svibnja 1925. zbio
senzacionalan dogaaj. Gradska policija, pod britanskom komandom,
pucala je na demonstrante, radnike i studente, i nekoliko ih ubila. Taj
dogaaj izazvao je generalni trajk i masovne radnike nemire, koji su
trajali dva mjeseca i proirili se do Kantona. Prvi put je u Shanghaju

100

osnovana uspjena sindikalna organizacija pod vodstvom KP Kine;


lanstvo KP Kine u nekoliko tjedana povealo se na 10.000. Jedna od
posljedica tih prvih radnikih pobuna u Kini bilo je zaotravanje
obostranog neprijateljstva izmeu Britanije i SSSR-a. Druga posljedica
dovela je do jaanja desnog krila Kuomintanga, koje je bilo zainteresi
rano za pitanje nacionalnog osloboenja, ali je neprijateljski gledalo na
socijalnu revoluciju. ang Kaj-ek promatrao je tiho sva ta zbivanja i
manevrirao izmeu lijevog i desnog krila Kuomintanga.
Briga za nacionalno-revolucionarni pokret sa sjeditem u Kantonu
nije iscrpila sve sovjetske interese u Kini. Sjeverna Kina graniila je
direktno sa sovjetskim teritorijem. U kolovozu 1923. godine u Peking
je doputovao Karahan, kao diplomatski predstavnik pri kineskoj vladi,
a u svibnju 1924. godine potpisao je ugovor o reguliranju kinesko-sovjetskih odnosa. Sovjetska vlada ve se prije odrekla eksteritorijal
nih prava i koncesija koje je Rusija, kao i ostale velike sile, prije imala u
Kini. Sporna toka ostala je Vanjska Mongolija, za koju je kineska
vlada tvrdila da nad njom ima vrhovnu vlast. Takoer je bilo sporno
pitanje kineske istone eljeznice, koju se sagradili Rusi, a prelazila je
preko Mandurije na putu za Vladivostok. U ugovoru se priznaje da je
Vanjska Mongolija sastavni dio Kine, meutim, nije bio spomenut
datum do kada se sovjetske trupe i administracija iz nje moraju povui.
Tako je SSSR odluio zadrati svoj utjecaj u Mongolskoj Narodnoj
Republici. Kineska istona eljeznica stavljena je pod upravu komisije
koja se sastojala od pet kineskih i pet ruskih lanova; generalnog
direktora imenovala je sovjetska vlada. Bio je to sporazum koji e
sljedeih godina izazvati velike trzavice. Sovjetska vlada bila je svjesna
suprotnosti izmeu svojih interesa u sjevernoj Kini i pomaganja revolu
cije na jugu. Neki krugovi Kuomintanga otro su odbili zakljuke tog
sporazuma SSSR-a sa zakletim neprijateljima nacionalnog pokreta.
Kineska vlada u Pekingu koja je sklopila kinesko-sovjetski spora
zum bila je pod labavom kontrolom Vu Pei-fua vojnog zapovjednika
koji je neko vrijeme vladao sredinjom Kinom i uivao britansku
podrku. U jesen 1924. godine izbilo je neprijateljstvo izmeu Vua i
ang Co-lina, zapovjednika Mandurije i japanskog eksponenta. Vu je
ubrzo poraen, a tome je pridonijelo i to to ga je napustio Feng Yiksiang, koji je upravljao velikim podrujem u sjeverozapadnoj Kini. Do
tada je bio podreen Vuu, a sada se priklonio Kuomintangu i naciona
listikoj vladi u Kantonu. T a promjena fronta mogla je biti potaknuta
subvencijama i pomoi iz Moskve. Poto je Vuova vlast oslabila, Feng
je nastojao uspostaviti svoju kontrolu nad Pekingom i susjednim
provincijama. Tu njegovu ambiciju osujetio je ang Co-lin koji ga je
krajem 1925. godine istjerao s tih pozicija. Od tada je bespomona
vlada u Pekingu postala marioneta u rukama anga.

101

Sada su u Kini postojale samo dvije vee vojne snage - snage ang
Co-lina na sjeveru i nacionalistike snage, koje su se stalno poveavale,
pod komandom ang Kaj-eka na jugu. Veliki dio sredinje Kine bio je
plijen za vojsku koja se raspadala, a nekad je bila vjerna Vu Pei-fuu. U
takvoj situaciji, poetkom 1926. godine ang Kaj-ek je donio vanu
odluku da u ljeto iste godine zapone dugo planirana sjeverna ekspe
dicija. S tom odlukom nisu se sloili ni Borodin ni sovjetski savjetnici.
O sjevernoj ekspediciji stalno se govorilo kao o krajnjem cilju vojnih
priprema, to je u naelu bilo prihvaeno. Meutim, prikazana kao
konkretan plan za blisku budunost izazivala je strah. Njezin uspjeh
bio je neizvjestan, i inilo se da bi imperijalistike sile mogle interveni
rati. U to vrijeme sovjetska vlada bila je uznemirena sporom s ang
Co-linom u vezi s kineskom istonom eljeznicom, pa nije eljela imati
drugih problema i nije obraala osobitu panju dogaajima u Kantonu.
U sijenju 1926. godine Borodin je napustio Kanton i otiao u posjet
Pekingu i Fengovu glavnom tabu. Dok je bio na putu izbio je sukob
izmeu anga i viih sovjetskih vojnih savjetnika, koji su netaktino
izrazili sumnju u planirani pothvat. Dvadesetog oujka 1926. izmiljeni
incident, koji je nastao zbog kretanja kineske topovnjae, iji je koman
dant bio komunist, posluio je angu kao izgovor da pritvori neke
sovjetske savjetnike u njihovim stanovima i da uhapsi kineske komuni
ste koji su bili povezani s oruanim snagama. Savjetnici su brzo
puteni, ali je ang bezuvjetno zahtijevao da odu oni koji su se protivili
njegovoj vlasti. Kad se krajem travnja u Kanton vratio Borodin, mir je
ponovno uspostavljen. Savjetnici koji su zgrijeili povueni su, a oficir
Crvene armije Bljuher (alias Galin), koji je prije slubovao u Kini i bio
persona grata kod anga, stigao je u Kinu da preuzme brigu nad
proirenim timom sovjetskih vojnih savjetnika. Sada su se svi suglasili
da je ekspedicija na sjever neminovna; Bljuher i njegovi pomonici
aktivno su radili na njezinu organiziranju. Meutim, ravnotea snaga
se promijenila, ang je imao komandu vrsto u svojim rukama.
Poetkom srpnja 1926. godine nacionalna armija od 70 000 ljudi,
uz pomo sovjetskih savjetnika, marirala je iz Kantona prema sjeveru.
Ratni pohod postigao je fantastian uspjeh. Ne samo to nije bio
pruen nikakav otpor, ve su se i velika pojaanja, jedinice rasputene
vojske Vu Pei-fua i grupe oruanih seljaka koji su ivjeli od pljake
imanja vojnih zapovjednika, prikljuivale nacionalnoj armiji. Kad je
ang, poetkom rujna, uao u Hankovv, veliki industrijski grad sredi
nje Kine i nekadanji glavni grad Vuova podruja, njegove snage inilo
je oko 250 000 ljudi. Nekoliko tjedana kasnije krenuo je prema istoku
zemlje, da u Nanangu smjesti svoj tab, to je bio prvi korak na putu
do Shanghaja. U studenome je uprava Kuomintanga, koja je ostala u
Kantonu, s Borodinom i njegovim suradnicima, otputovala u Hankovv,

102

gdje je, uz masovno oduevljenje naroda, proglaena nacionalno-revolucionarna vlada. Grad se proirio, jer su mu prikljuena dva susjedna
industrijska centra, i promijenio ime u Vuhan. I u Moskvi i u Vuhanu
bio je to trenutak slavlja.
Pobjeda je, dakako, prekrila sjene neprijateljstva. Dotle dok je
revolucionarni pokret ostao unutar nacionalnih okvira i propovijedao
osloboenje od stranog imperijalizma, prevladavalo je jedinstvo, me
utim, im je netko od organizatora pokreta poeo govoriti o oslobo
enju seljaka ili radnika od feudalnog ili kapitalistikog tlaenja,
dolazilo je do sukoba miljenja. Kuomintang je uglavnom imao sitnoburoaske karakteristike. Meu lanovima je bilo vie sitnih zemljo
posjednika nego seljaka bez zemlje; za veinu oficira nacionalnih snaga
govorilo se da posjeduju vlastitu zemlju. Kuomintang nije imao ni
kakve posebne veze s radnicima ili sa sindikalnim pokretom u Shanghaju, koji je zapoeo dogaajima 30. svibnja 1925. Na sastanku
Izvrnog komiteta Kominterne, u studenome 1926. godine u Moskvi, s
oduevljenjem se govorilo o pobjedi kineske revolucije i dana joj je
neodreena podrka. Ondje su se nadali sljedeem koraku, kada e
proletarijat preuzeti vodstvo u Kini, a govorili su i o vanosti agrarne
revolucije u toj zemlji. Kineskim komunistima savjetovano je da i dalje
ostanu lanovi Kuomintanga i da podravaju nacionalni pokret. KP
Kine bila je neodluna i u vezi s tim pitanjem se podijelila. Borodin je
tono prenio poruku iz Moskve u kojoj se inzistira na odanoj podrci
Kuomintangu, ak i u situaciji koja bi izazvala odgodu zahtjeva
radnika i seljaka.
Kriza je izbila u samom Kuomintangu. Vlada u Vuhanu predstav
ljala je lijevo krilo Kuomintanga i bila je pod velikim utjecajem
Borodina; spojila je interese nacionalne revolucije s obilnom verbal
nom podrkom socijalne revolucije. Seljake pobune u Hunanu, pro
vinciji juno od Vuhana, bile su este. Tada se prvi put M ao Ce-tung
pojavio kao istaknuti voa seljaka. U Nanangu su se ang Kej-ek i
njegovi generali vrsto priklonili desnici i otvoreno izrazili svoje nepri
jateljske stavove prema komunistima i zahtjevima buntovnih seljaka i
radnika, koji su se razilazili s njegovim nacionalistikim interesima. Ti
su dogaaji izazvali promjenu stava britanske vlade koja je, iznenaena
velikim uspjehom nacionalnih snaga, zakljuila da bi bilo razboritije
sporazumjeti se, a ne se s njima boriti. Takav odnos doveo je do
sporazuma kojim se britanske koncesije u Hankovvu i Kiukiangu
vraaju pod kinesku upravu. Predloeno je da se smanje ili ukinu
servituti koji su bili nametnuti Kini neravnopravnim ugovorima u
prolosti. angu je ve dugo smetalo sovjetsko tutorstvo, a sada je ve
bio dovoljno jak da se njega rijei. Pruila mu se sjajna prilika da
ostvari svoje ambicije uz blagoslov imperijalistikih snaga ija je

103

mrnja prema komunistima i njihovu programu socijalne revolucije


bila istovjetna s njegovom.
Sve implikacije tog preokreta nisu se odmah ispoljile. U to vrijeme
Shanghai je bio pod kontrolom vojnog zapovjednika Sun uan-fanga,
koji se, sasvim oito, nalazio na vrlo osjetljivu poloaju. U veljai 1927.
godine sindikati u Shanghaju organizirali su radniki ustanak, jo
raunajui na pomo ang Kaj-eka, kojega su smatrali svojim oslobo
diteljem. ang, meutim, nije uinio nita; Sun je lako uguio ustanak.
Nekoliko tjedana kasnije Cangove snage porazile su Sunove u bici
nedaleko od Shanghaja. Jo jedanput su radnici u Shanghaju ustali,
stvorili lokalnu vladu i u gradu spremali doek nacionalnim snagama,
meutim, kad je ang najzad stigao, jasno je pokazao da ne odobrava
takav slijed dogaaja. Trupe su uspostavile red, a organi vlasti bili su
rasputeni. Dvanaestoga travnja, kad je sve bilo spremno, ang je
organizirao pokolj komunista i buntovnih radnika u gradu. KP Kine i
sindikati bili su uniteni. Ta poruka nije se mogla dvosmisleno shvatiti.
ang je najotrije osuen u Vuhanu i Moskvi, ali ti protesti nisu
promijenili situaciju jer je ang zapovijedao efikasnom armijom u
sredinjoj i junoj Kini, a stekao je naklonost i toleranciju stranih sila.
Nekoliko dana prije toga jo je jedna katastrofa zadesila sovjetsku
politiku i presti u Kini. Prema nareenju ang Co-lina i uz pomo
diplomatskog zbora, vlada u Pekingu izvrila je napad na sovjetsku
ambasadu. Am basadorova rezidencija je poteena, ali su okolne
zgrade pretraene, namjetenici uhapeni i gomila papira zaplijenjena.
Kineski namjetenici ubijeni su po kratkom postupku, a sovjetski su
zadrani u zatvoru i ekali su suenje. Velik broj dokumenata, neki
pravi, a neki krivotvoreni, prema potrebi, objavljeni su na nekoliko
jezika kako bi se pokazala komunistika zavjera protiv uspostavljenog
reda. Peking se ogluio na sovjetske proteste, pa su diplomatski odnosi
izmeu te dvije drave prekinuti. Ovi dogaaji zbili su se mjesec dana
prije napada na Arcos u Londonu i prekida anglo-sovjetskih odnosa.
U ljeto 1927. godine sovjetski uspjeh u Kini bio je na najnioj toki.
Lokalni vojni zapovjednik u Vuhanu proglasio je svoju nezayisnost od
anga. Budui da nije imao nita vie sklonosti prema socijalnoj
revoluciji od anga, izvrio je pokolj seljaka u angau, glavnom
gradu pokrajine Hunan. Borodin i vlada u Wuhanu raunali su na
lojalnost Feng Yi-ksianga, koji se upravo bio vratio s duljeg i, po svemu
sudei, uspjenog posjeta Moskvi. Meutim, Feng je radije pregovarao
s angom, i nakon toga otpustio sovjetske savjetnike i iskljuio komu
niste iz svojih oruanih snaga. KP Kine odrala je kongres u Vuhanu u
travnju i svibnju 1927. godine, gdje se govorilo o 55 000 lanova. Ali
njezina nemo bila je oita. Vlada u Vuhanu polako se raspadala; jedna
od njezinih posljednjih odluka bio je zahtjev da se opozove Borodin.

104

Napustio je Kinu krajem srpnja, a otili su i posljednji sovjetski vojni


savjetnici te lanovi ostalih sovjetskih misija. Od etverogodinjih
napora, koje je ulagala Moskva, kao da nije ostalo nita. Zadobila je
takve udarce za koje bi i najvei optimisti rekli da ostavljaju premalo
nade u oporavak. Tih godina u Kini su zapoela revolucionarna
previranja irokih razmjera, koja su dugo vremena bila guena eljez
nom izmom ang Kaj-eka.
S vremena na vrijeme raspravljalo se o ambicioznim planovima za
proirenje komunistike propagande i utjecaja na podruje Pacifika.
Smatralo se da su pomorci najpogodniji za takve poslove. U ljeto 1924.
godine odrana je Konferencija pacifikih transportnih radnika (uglav
nom pomoraca, iako su bili zastupljeni i neki eljezniki radnici) u
Kantonu, pod zajednikim pokroviteljstvom komunista i Kuomintanga. Bilo je prisutno vie od dvadeset delegata iz sjeverne i june
Kine, Indonezije i Filipina. Delegatima iz Japana bio je onemoguen
dolazak. Konferencija je uputila pozdrave Kominterni i Profinterni,
iako se ini da je njezina platforma bila vie antiimperijalistika nego
specijalno komunistika. Nita se dalje nije dogodilo sve do 1927.
godine, kad je odrana sljedea Pacifika konferencija u Vuhanu. Tada
je na konferenciju iz Moskve doao Lozovski, predsjednik Profinterne.
Konferencija je nastavila raditi pod njegovim vjetim vodstvom. Bili su
prisutni delegati iz SSSR-a, Kine, Japana, Indonezije, Koreje, Britanije,
Francuske i SAD. Zbog zabrana vlasti delegati iz Australije i Indije nisu
mogli doi. Konferencija se izjasnila za podrku kineskoj revoluciji,
zahtijevala nezavisnost Koreje, Formoze, Indonezije i Filipina, te osno
vala stalni Panpacifiki sekretarijat. Povijest mu nije bila sjajna, odrao
se samo nekoliko godina u razliitim gradovima i objavljivao asopis
Pacifiki radnik.
Ostali dijelovi istonog svijeta bili su u tom razdoblju manje
otvoreni aktivnostima sovjetske vlade i Kominterne. Sovjetski odnosi s
Japanom nisu se razlikovali od odnosa s drugim kapitalistikim zem
ljama. Kada su se japanske trupe povukle iz Sibira, najvaniji sovjetski
zahtjev bio je - evakuacija sjevernog dijela Sahalina i diplomatsko
priznavanje. Oba zahtjeva ispunjena su dosta kasno, sporazumom u
sijenju 1925. godine. Pravo na ribolov i suparnitvo izmeu kineske
istone eljeznice, koja je opskrbljivala Vladivostok, i japanske junomandurske eljeznice, koja je opskrbljivala luku Dairen, pod japan
skom kontrolom, bili su stalan izvor sukoba. Obostrana sumnja nepre
stano je mutila odnose izmeu tih dviju zemalja. Poetna nada u
revolucionarni potencijal japanskog proletarijata nije se ostvarila. Ja
panska policija bila je okrutna i djelotvorna; prva KP Japana likvidi
rana je poetkom 1924. godine. Ponovo je stvorena kao ilegalna
organizacija u prosincu 1926. godine. Neki sindikati pridruili su se

105

disidentskom savezu s ljeviarskim ili komunistikim obiljejima. Ti


napori nisu urodili plodom, osim to su s vremena na vrijeme zagora
vali sovjetsko-japanske odnose; Komunistika partija je jo jedanput
praktiki unitena u velikim hapenjima 1929. godine.
Drugdje je bilo malo toga to se moe zabiljeiti. Ideja o komuni
zmu u Indiji nije imala velikog uspjeha, osim meu Indijcima koji su
ivjeli u Evropi. M ala komunistika partija imala je neizvjesnu egzi
stenciju dok su je britanske vlasti neprestano progonile. Provincijske
radnike i seljake stranke, koje su pomagali komunisti, imale su
izglede za bolji uspjeh. Zahtjevi Indijskog nacionalnog kongresa za
nezavisnost i autonomiju imali su iroku podrku; organizirani su esti
protesti protiv sporih i bezvoljnih ustupaka britanske vlade. Za neke
trajkove govorilo se da ih je poticala komunistika propaganda, ali
vlada je vrsto drala situaciju u svojim rukama. U Indoneziji je mala
komunistika partija imala pojaanje u Muslimanskoj nacionalistikoj
organizaciji i u sindikalnom pokretu, koji je bio u zaetku. U stude
nome 1926. godine, naoko bez pomoi i podrke Kominterne, organi
ziran je masovni ustanak, ali je za nekoliko dana uguen. Posljedica
toga dogaaja bila su masovna pogubljenja i deportacije. Time je KP
Indonezije unitena za dugi niz godina. Srednji istok pruao je jo
manje mogunosti za sovjetsku diplomaciju ili komunistiku infiltra
ciju. Odnosi s Turskom i Perzijom trebali su sprijeiti utjecaj velikih
sila, posebno Britanije, u tim zemljama i pospjeiti trgovinu sa SSSR-om. Povremene neugodne situacije, koje su nastajale s reimima to su
represivnim mjerama djelovali na sve ljeviarske pokrete, nisu poreme
tile tok sovjetske politike u tim zemljama. U Egiptu je polako jaao
nacionalni pokret nezadovoljstva britanskom dominacijom, koji nije
imao nikakve veze sa SSSR-om. Arapske zemlje, jednako kao i Pale
stina, jo su bile suvie vrsto pod kontrolom zapadnih sila da bi bila
mogua bilo kakva znaajnija sovjetska ili komunistika aktivnost.

106

11

Poeci planiranja

Koncepcija socijalistike planske privrede, koja bi zamije


nila trinu privredu kapitalizma^bila je duboko ukorijenjena u Mar
k o v o j teoriji, iako nTorTnPn]egovi sljedbenici nisu uinili mnogo da tu
koncepciju detaljnije razrade. N o koncept planiranja nije bio iskljuivo
socijalistiki, svojstven je svakom otporu koji se prua ekonomiji
slobodne konkurencije 19. stoljea. Osnovna tema poznatoga Witteova memoranduma upuenoga caru 1899. godine jest zahtjev za
planiranje razvoja ruske privrede, iako nije predloio nikakva kon
kretna rjeenja. U krizi revolucije i graanskog rata boljevici nisu imali
vremena za teoriju planiranja. Lenjin je bio veoma impresioniran
stupnjem do kojeg se njemaka ratna ekonomija prilagodila centralizi
ranoj kontroli i planiranju. Ali ni to nije bilo sluajno. Posljednja faza
prema kojoj se kapitalizam kretao prije rata, u okviru vlastitog razvoja,
bila je monopolistiki kapitalizam. S onim to je Lenjin nazvao dija
lektikom povijesti, rat je pospjeio prijelaz monopolistikog kapitali
zma u dravni monopolistiki kapitalizam, a to je bila najpotpunija
materijalna priprema za socijalizam. Bez velikih banaka bilo bi
nemogue ostvariti socijalizam, pisao je Lenjin u rujnu 1917. godine,
posebno naglaavajui tu injenicu. Primjena njemakog modela u
Rusiji znaila je suoenje sa svim potekoama koje su svojstvene
izgradnji socijalizma u ekonomski zaostaloj zemlji. Iako je nedavni
porast industrije u Rusiji bio vrlo koncentriran i zavisan, direktno ili
indirektno, od drave, jo je posrijedi primitivna faza organizacije, i
bilo je malo teoretske ili praktine pomoi ili uputa koje su mogli
iskoristiti socijalistiki planeri. Principu planiranja nitko se nije suprot
stavljao. Godine 1919. partijski program zahtijevao je jedan generalni
dravni plan za ekonomiju; od tada su partijske i sovjetske rezolucije
o ekonomskim pitanjima redovito sadravale poziv na jedinstven
ekonomski plan.
Tada su, dakako, planovi za pojedine grane industrije bili znatno
sigurniji. Najpoznatiji takav plan bio je onaj koji je izradila Komisija za
elektrifikaciju Rusije (Goelro), osnovana u veljai 1920. godine. Lenjin

107

je bio fasciniran tim planom i stvorio je izreku: Komunizam je


sovjetska vlast plus elektrifikacija cijele zemlje. Samo godinu dana
kasnije, veer uoi uvoenja NEP-a, donesena je odluka o osnivanju
Dravne planske komisije (Gosplana). U to vrijeme Lenjin nije bio
oduevljen tom odlukom o opem planu i odbacio ga je kao prazno
naklapanje i cjepidlaenje. Kada se Komisija za elektrifikaciju Rusije
uhvatila ukotac s praktinim zadatkom planiranja i stvaranja mree
elektrinih centrala, to je kasnije znatno pridonijelo procesu industri
jalizacije, Dravna planska komisija bila je nekoliko godina ograniena
na akademske rasprave o sveobuhvatnom planiranju. Neprestano se
naglaavala potreba jedinstvenoga ekonomskog plana. Partijske voe
odane NEP-u i prioritetu poljoprivrede nisu znaajnije reagirali. Od
1920. godine dalje najaktivniji borci za planiranje bili su Trocki i svi
oni koji su kritizirali slubenu liniju. Planiranje se primarno odnosilo
na industriju, s nejasnim i neizvjesnim implikacijama za poljoprivredu;
praktina primjena znaila je sve vee upletanje u trinu privredu
NEP-a. U takvim okolnostima napredak je bio spor. Pojedina ministar
stva radila su planove za odreene grane proizvodnje, ukljuujui i
poljoprivredu. Meutim, ni ti planovi, kao ni plan Komisije za elektrifi
kaciju Rusije, nisu imali dovoljnu zakonsku vrijednost. Predsjednik
Dravne planske komisije alio se u ljeto 1924. godine da ni tri godine
nakon osnivanja komisije ne postoji jedinstven ekonomski plan.
Pitanje sveobuhvatnog planiranja nije prolo bez kritike. O planira
nju openito mnogo se diskutiralo, ali njegov praktini smisao nije bio
istraen. Planska ekonomija predstavljala je nov i neiskuan koncept
koji se na do tada nepoznat nain suprotstavio tradicionalnim zako
nima trine privrede. Naporima planera suprotstavilo se mnotvo
argumenata izvuenih iz arsenala klasine ekonomije. Industrija u
SSSR-u, posebno teka industrija, bila je neefikasna u odnosu prema
ulaganjima u nju; poljoprivreda je sa svojom neogranienom ponudom
radne snage bila relativno jeftin proizvoa. Maksimalni dobitak kapi
tala mogao se postii investiranjem u poljoprivredu, stvaranjem poljo
privrednih vikova za izvoz, i na taj nain stvoriti materijalna osnova
za financiranje uvoza industrijskih proizvoda, ukljuujui i osnovni
kapital za konani razvoj industrije. ak i na podruju industrijske
proizvodnje u zemlji poput SSSR-a, gdje se oskudijevalo u kapitalu i
obilovalo nekvalificiranom radnom snagom, bilo je racionalno dati
prioritet granama industrije koje su proizvodile osnovna potroaka
dobra i koje su zapoljavale mnogo radne snage, a ne onima to
proizvode sredstva za proizvodnju i trebaju mnogo kapitala. Politika
prioriteta za poljoprivredu i laku, potroaku industriju, naravno u
skladu s tradicionalnim ekonomskim analizama i principima NEP-a,
bila je u suprotnosti s nastojanjima planera koji su eljeli ubrzati

108

promjene u SSSR-u i stvoriti modernu industrijsku zemlju koja bi se


mogla usporediti s industrijskim zemljama na Zapadu. Argumenti
planera bili su vie politiki nego ekonomski, ili su moda pripadali
nepoznatom tumaenju ekonomije razvoja. Otpor takvim argumen
tima, svjesno i nesvjesno, odluno su pruali gotovo svi ekonomisti
stare kole.
Kriza kara u jesen 1923. godine pokazala je sve nedostatke NEP-a
i dovela do uvoenja mjera dravnog intervencionizma. To su bili prvi
koraci na putu sveobuhvatnog planiranja. Nestabilnost cijena poreme
tila je odnose izmeu sela i grada; teka industrija je stagnirala, a broj
nezaposlenih neprestano se poveavao. Kontrola cijena uvedena je
krajem 1923. godine. U sijenju 1924. godine odrana je partijska
konferencija koja se zaloila za oivljavanje metalne industrije i po
zvala Dravnu plansku komisiju da sastavi opi perspektivni plan
ekonomske aktivnosti SSSR-a za vie godina (5 ili 10). Meutim,
planeri su se suoili s jakom opozicijom Narodnog komesarijata za
poljoprivredu i Narodnog komesarijata za financije, iako su imali
podrku Vrhovnog sovjeta narodne privrede. Suprotstavili su im se
uvari trine privrede i financijske ortodoksnosti; sve do sljedee
godine nije postignut nikakav napredak. U kolovozu 1925. godine
Dravna planska komisija objavila je kontrolne brojke nacionalne
ekonomije (tj. preliminarne vrijednosti) za godinu koja poinje 1.
listopada 1925. Ti prorauni bili su samo skica koja je, zajedno s
objanjenjima i komentarima, ispunila manje od stotinu stranica. U
njima se osjeao odluan optimizam koji je i dalje inspirirao sovjetske
planere. Prorauni se nisu morali strogo potovati, ministarstva pri
vrede trebala su ih samo uzeti u obzir pri izradi planova i programa.
Skeptici su se rugali tim proraunima, smatrajui ih istom pekulaci
jom. Sokolnikov, narodni komesar za financije, nazvao je prijedloge,
da se povea emisija novca za financiranje plana formulom inflacije.
Narodni komesarijat za poljoprivredu protestirao je protiv velike
panje koja se pridavala industriji. Od partijskih voa samo je Trocki
puste brojke pozdravio s oduevljenjem, kao velianstvenu muziku
uspona socijalizma. Ostale voe, u najboljem sluaju, primile su ih
ravnoduno. Potekoe u vezi s otkupom itarica, nakon etve 1925.
godine, pokvarile su optimistike proraune planera i okrnjile ugled
njihova voe.
Nije udno to je u takvoj situaciji etrnaesti kongres, odran u
prosincu 1925. godine, na kojem su Zinovjev i Kamenjev bili poraeni,
zanemario kontrolne proraune i nije se nita govorilo o planiranju.
Ipak, taj je kongres bio prekretnica. Znaajno je to da je Staljin trebao
napasti Sokolnikova kao glavnog zagovornika SSSR-a kao agrarne
zemlje ovisne o uvozu industrijskih dobara. Kongres je najavio da e

109

Staljin, nakon eliminacije Zinovjeva i Kamenjeva, postepeno napustiti


orijentacije na seljaku proizvodnju, prisutne u NEP-u. Takoer je
pozdravio njegovo izlaganje o dalekosenim planovima industrijaliza
cije. U rezoluciji kongresa izraena je odluka da se osigura ekonomska
nezavisnost zemlje, razvije proizvodnja sredstava za proizvodnju i
stvore rezerve za ekonomske manevre. Sve to znailo je prihvaanje
planiranja, iako oni koji su zagovarali takvu politiku toga nisu bili
svjesni. Bio je to znaajni poticaj Dravnoj planskoj komisiji i regional
nim planskim komisijama, koje su bile osnovane u mnogim dijelovima
zemlje. Do tada su planove za pojedine grane industrije i poljoprivredu
izraivala dotina ministarstva, ali bez ikakvih pokuaja koordinacije.
Sada je planiranje postalo sveobuhvatno za cijelu privredu. Poelo je
novo razdoblje: industrijalizacija se vie nije dovodila u pitanje. Prije
1925. godine industrijska proizvodnja polako se uzdizala iz rovova
revolucije i graanskog rata prema nekadanjem stupnju. Do tada je
glavni cilj bio obnova onoga to je bilo uniteno ili izgubljeno. Od
1914. godine industrijska tehnologija u kapitalistikim zemljama ne
prestano je napredovala i poveavala jaz izmeu SSSR-a i industrijskih
zemalja Zapada. Izgradnja i nova tehnologija bile su nuna potreba.
Sada, kad je put novom napretku bio slobodan, bilo je potrebno da se
glavne politike odluke temelje na jedinstvenom planu cijele privrede.
Tokom sljedee dvije godine ugled i utjecaj Dravne planske komi
sije neprestano su rasli. N a Prvom saveznom kongresu za planiranje,
odranom u oujku 1926. godine, Dravna planska komisija imala je
tri vrste plana: opi dugoroni plan, perspektivni petogodinji
plan i godinji operativni plan. Mjesec dana kasnije, u rezoluciji CK
partije o industrijalizaciji zahtijeva se jaanje principa planiranja i
uvoenje planske discipline. Opi plan pokazao se kao jalov posao,
nikada nije dovren, iako je jo neko vrijeme sluio kao poticaj
izgledima dugorone transformacije privrede. Ideja petogodinjeg pla
niranja pokazala se interesantnom i stimulirala je napore planera. Bili
su prisiljeni ograniiti nejasne i daleke izglede na tono odreeno
razdoblje; s druge strane, bilo je lake uiniti optimistike proraune
koji e biti ostvareni za pet godina nego se ograniiti na jednogodinje
planiranje. Alternativni planovi koje su izradili Dravna planska komi
sija i Vrhovni sovjet narodne privrede konkurirali su jedni drugima u
predvianjima razvoja industrije i stalno su izazivali polemike. Kon
trolni prorauni predvieni u 1926. i 1927. godini bili su potpuniji i
oprezniji od onih u 1925. godini. Interes Dravne planske komisije
okrenuo se prema mnogo ambicioznijem projektu petogodinjeg plani
ranja, pa je postalo jasno da se kontrolni prorauni moraju uskladiti s
tim hipotetskim planom. Nareeno je da se operativni planovi (nazvani
proizvodni i financijski planovi) pojedinih industrijskih grana mo

110

raju temeljiti na kontrolnim proraunima. Struktura planiranja polako


je dobivala svoj oblik.
U tom trenutku dolo je do otre konfrontacije miljenja u Dravnoj
planskoj komisiji izmeu tzv. genetike i teleoloke kole. Prvu grupu
inili su uglavnom ekonomisti koji nisu bili lanovi partije, veinom
nekadanji menjevici koji su radili u Dravnoj planskoj komisiji.
Drugu grupu inili su lanovi partije ili ekonomisti osjetljivi na slu
benu partijski liniju. Genetiari su tvrdili da se planski prorauni
moraju osnivati na objektivnim tendencijama svojstvenima ekonom
skoj situaciji i bili su ogranieni tim tendencijama. Oni koji su se
zalagali za teleologiju smatrali su da je odluan faktor u planiranju
cilj koji se ima na umu i da je jedan od njegovih zadataka da se
ekonomska situacija transformira zajedno s prisutnim tendencijama.
Direktive, a ne predvianja, bile su osnova plana. To je od planiranja
uinilo politiku, a ne iskljuivo ekonomsku-aktivnost. Oito, oba su
elementa bila prisutna u svakom planiranju, a odluke su se temeljile na
nekoj ravnotei ili kompromisu izmeu njih. Teleologisti su u praksi
nastojali odbaciti zakon trine privrede i tvrdili su da se mogu odbaciti
pozitivnom akcijom, to je znailo da se manje obaziru na nagodbu sa
seljacima. Takvi su stavovi bili direktan izazov za NEP, iako se to
rijetko priznavalo. U kasnijoj fazi posljedica teleolokog pristupa
bilo je uvjerenje da ni jedan planirani cilj, uz dovoljno vrstu odluku i
entuzijazam, nije nedostian. Takvo raspoloenje vladalo je u razdob
lju priprema konane verzije prvoga petogodinjeg plana.
Od samog poetka bilo je oito da se planiranje poistovjeuje s
industrijalizacijom. Najvaniji motiv i pokretaka snaga bila je elja da
se razvije sovjetska industrija, da se dostigne korak sa Zapadom, te da
SSSR postane nezavisan i sposoban da se sa zapadnim zemljama
konfrontira na jednakim osnovama. N o trebalo je tek stvoriti indu
striju koja bi se mogla usporediti s industrijom zapadnog svijeta.
Partijski kongres odran u prosincu 1925. bez rijei je prihvatio odluku
o prednosti proizvodnje sredstava za proizvodnju nad proizvodnjom
potroakih dobara. To je pretpostavljalo goleme investicije u teku
industriju, koje odmah ne bi donijele koristi potroaima. Da bi se
stvorile rezerve za investicije unutar same industrije, trokovi proizvod
nje bili su izloeni reimu tednje i stavljeni u djelokrug planiranja.
Budui da su ostale mogunosti za smanjenje trokova bile ograniene,
radnici su iznijeli teret reima tednje na svojim leima; trebalo je
poveati produktivnost ili smanjiti plae. Istodobno su se pokuale
dekretom sniziti maloprodajne cijene. To je rezultiralo sve veim
nestaicama proizvoda koji su se prodavali po slubenim cijenama.
Tako su potroai, osobito oni u poljoprivrednim podrujima, bili
izloeni na milost i nemilost privatnim trgovcima, koji su jo uspjeno

111

radili pod zatitom NEP-a. Teret i neugodnosti planiranja za industriju


poeli su izbijati na povrinu.
U poetku nitko nije odvie ozbiljno pokuao sprijeiti te probleme.
Cijena industrijalizacije jo nije bila potpuno shvaena. U srpnju 1926.
godine umro je predsjednik Vrhovnog sovjeta narodne privrede Dzeririski, u trenutku kada se vodila ozbiljna polemika o postotku investi
ranja u industriju. Njegov nasljednik Kujbiev pokazao se vatrenim
pobornikom forsirane industrijalizacije. Ogranienja su se jo name
tala zbog toga to je ujedinjena opozicija, Trocki i Zinovjev, stalno
traila vie industrijalizacije, pa su ih tada Buharin i Staljin optuili kao
superindustrijalizatore. Ono to je podijelilo dva tabora u drugoj
polovici 1926. godine nije bila razlika u poeljnosti ili tempu industri
jalizacije, ve optimistika pretpostavka veine, koju opozicija nije
prihvatila jer je smatrala da se takve mjere ne mogu ostvariti bez velikih
napora za ekonomiju, osobito za seljatvo. Kritika opozicije je utiana,
a opozicija optuena za nedostatak povjerenja u sovjetski reim ili
radniku klasu. U to vrijeme odobrena su dva najvea graevinska
projekta - Dnjeprostroj, velika brana na Dnjepru, i eljeznika pruga
Turksib koja srednju Aziju povezuje sa Sibirom.
Nakon optimizma u posljednjim mjesecima 1926. godine, dolo je
proljee i ljeto 1927. godine, ispunjeno napetou. SSSR se tada bojao
neprijateljstva Zapada, koji je prijetio blokadom ili ratom. Iako ta
promjena raspoloenja nije mogla zaustaviti hitnu potrebu industrijali
zacije, uvrstila je odluku SSSR-a da mora postati nezavisan i sposoban
da se suoi s neprijateljskim kapitalistikim svijetom. Bilo je uinjeno
nekoliko uzastopnih nacrta planova koji su kolali unaokolo; one koji
su im se protivili, govorei da su predvieni ciljevi nerealno veliki,
uutkala je veina onih koji su traili bri i intenzivniji napredak.
Nakon reima ekonomije slijedila je kampanja za racionalizaciju
proizvodnje - termin pod kojim su se razumijevale razliite mjere
prinude za radnike i rukovodioce radi poveanja produktivnosti i
smanjenja trokova. N a nekoliko razliitih naina mogla se racionali
zacijom poveati produktivnost rada, tj. proizvodnja po zaposlenom
radniku. To se moglo postii i tako da se uvrsti organizacija na nivou
rukovodstva ili u pogonima, da se proizvodnja koncentrira u najefika
snijim proizvodnim jedinicama, da se proizvodnja standardizira i da se
smanji broj vrsta proizvoda. M oglo se to postii i djelotvornijim i
ekonominijim rasporedom postojeih pogona i strojeva. Prije svega,
to se moglo ostvariti pomou modernizacije i mehanizacije procesa
proizvodnje, a u tome je SSSR znatno zaostajao za vodeim kapitali
stikim zemljama. Sve te metode racionalizacije ekstenzivno su se
primjenjivale od 1926. godine nadalje i imale su uspjeha u smanjenju
trokova. N o u zemlji poput SSSR-a, koja je imala siromane izvore

112

kapitala, primjena tih mjera bila je ograniena, npr. mehanizacija


industrije, najvei teren za racionalizaciju, u to je vrijeme uglavnom
ovisila o uvozu strojeva i vrlo esto o zapoljavanju stranih strunjaka
koji su bili potrebni zbog obuavanja radnika za rad na uvezenim
strojevima. Iz te situacije proistjecalo je da je produktivnost rada u
SSSR-u, vie nego na Zapadu, ovisila o fizikoj snazi radnika. Produk
tivnost se primarno morala poveavati marljivijim, efikasnijim i disci
pliniranijim fizikim radom. Da bi se to postiglo, koristile su se sve
vrste uvjeravanja i pritiska.
Implikacije planiranja za druge privredne grane bile su zabrinjava
jue i naile su na protivljenje. Kult seljaka, koji je strastveno podra
vao Buharin, bio je vrlo popularan u 1927. godini; utjecaj Narodnog
komesarijata za poljoprivredu, iako se u tom trenutku smanjivao, jo je
koio tenje planera. Narodni komesarijat za financije i dalje se opirao
tenji da se neogranieni krediti daju za industrijsku ekspanziju i
uporno vodio borbu, koja je nazvana diktatura financija, protiv
diktature industrije. To je pokrenulo pitanje financijske kontrole
putem manipulacija kreditnim potencijalima i monetarnim sistemom.
Nasuprot njoj bila je fizika kontrola putem dravnih dekreta, koja
se primjenjivala u tekoj industriji. Ona je radila direktno prema
nareenjima drave. Fizika kontrola primjenjivala se i u monopolu
vanjske trgovine. Postepeno su ak i planeri priznali da financijski
instrumenti nisu adekvatni, pa su zamijenjeni direktnom fizikom
kontrolom. N a kraju su se te kontroverzije okomile na stav o trinoj
ekonomiji, koji je bio temelj NEP-a. Najprije se pretpostavljalo da e
planeri raditi u okvirima trine privrede. Polako i muno izbile su na
povrinu suprotnosti izmeu planiranja i industrijalizacije, s jedne
strane, i NEP-a i trine privrede, s druge strane.

8 Ruska revolucija

113

12

Poraz opozicije

Razdoblje izmeu etrnaestog kongresa partije, odranoga


u prosincu 1925. godine, i Petnaestoga, u prosincu 1927, oznailo je
poetak uspjenog planiranja; uinjeni su prvi koraci u stvaranju
programa iroke industrijalizacije, a poljoprivredna kriza, koja je
dozrijevala u tom razdoblju, pratila je teak sukob u partiji to je
vrhunac dosegao kad se Trocki snano, ali neuspjeno suprotstavio sve
veem Staljinovu monopolu vlasti. Nakon raspada trijumvirata i Staljinove pobjede nad protivnicima na etrnaestom kongresu partije
Trocki je ponosno utio. Prije su Zinovjev i Kamenjev jednakom
estinom kao i Staljin napadali Trockog, a ponekad su ga u tome i
nadmaili. N o kada su se Zinovjev i Kamenjev zaloili za industrijaliza
ciju, suprotno Staljinovoj i Buharinovoj seljakoj orijentaciji, te kada
su Staljinove osobne ambicije postale jasnije i opasnije, nije bilo
mogue ostati neutralan. U ljeto 1926. godine Trocki, Zinovjev i
Kamenjev, sa svojim pristaama, konstituirali su se u ujedinjenu opozi
ciju i u tom se svojstvu pojavili na sjednici CK partije u srpnju. Iz
nastavka zbivanja vidljivo je koliku je snagu i kontrolu nad partijskim
aparatom imao Staljin. Prema Trockom su se u poetku paljivo
odnosili, meutim, Zinovjev je ostao bez svog mjesta u Politbirou, a
Kamenjev bez mjesta u vladi. Ujedinjena opozicija imala je mnogo
simpatizera meu lanovima partije, ali aktivnih pristaa nije bilo vie
od nekoliko tisua, a njih su vlasti pod razliitim izgovorima nepre
stano uznemiravale.
Nedostatak unutranje povezanosti i uzajamnog povjerenja jo je
vie pridonijeo slabostima opozicije. Borbu je zapoela bez ikakve
jasno izraene linije, osim optuivanja partijskih voa. Bilo je smijeno
to su prestale uzajamne javne optube koje su Trocki, Zinovjev i
Kamenjev u posljednje tri godine jedan drugome esto upuivali.
Zinovjev je bio ovjek koji oklijeva i spreman je na kompromise; po
temperamentu nije bio slian Trockom koji se oslobodio prijanjih
inhibicija i pozivao je na odluan napad na Staljina. Jedva je ujedinjena
opozicija bila stvorena, a igrom sluaja objavljen je prvi put u New

114

York Timesu tekst Lenjinova testamenta. Iako Trocki, sasvim sigurno,


nije imao nikakve tajne veze s objavljivanjem tog dokumenta, nije
neosnovana pretpostavka da je taj dokument prvobitno doao od njega
ili njemu bliskih krugova. Ogorena borba izmeu te dvojice suparnika
dosegla je svoj vrhunac. Na burnoj sjednici Politbiroa Trocki je otvo
reno etiketirao Staljina kao grobara revolucije, a CK partije reagirao
je na sve veu napetost tako da je Trockog iskljuio iz Politbiroa. Na
partijskoj konferenciji odranoj u listopadu 1926. godine i na sastanku
Izvrnog komiteta Kominterne, mjesec dana kasnije, Staljin je napao
Trockog otrim i pakosnim rijeima, osvetoljubivo se osvrui na
njegovu prolost prije 1914. godine, kad je Trocki koketirao s menjevicima i sukobio se s Lenjinom. Opozicija je optuena ne samo zbog
frakcionatva, grijeha koji je teko osuen na partijskom kongresu
1921. godine, ve i zbog socijaldemokratskih devijacija. Staljin je jo
ekao povoljan trenutak i nije izazvao konani lom.
U proljee 1927. godine preokret zbivanja u Kini potakao je
Trockog na nove proteste. U svibnju iste godine opozicija je izdala
dokument, koji je, uglavnom, sastavio Trocki. Prema broju prvih
potpisnika, taj je dokument poznat pod nazivom deklaracija osamdesettrojice. Bio je to do tada najpotpuniji expose njihovih gledita.
Osim vanjskih poslova, u deklaraciji se osuuje i poljoprivredna poli
tika koja ignorira proces diferencijacije meu seljatvom i ne obazire
se na siromane seljake, kako bi pomogla kulacima. Opozicija je, u
stvari, okrivila partijske voe da su marksistiku analizu stvarne
situacije diktature proletarijata u SSSR-u zamijenili sitnoburoaskom teorijom socijalizma u jednoj zemlji. Opozicija ih je, takoer,
optuila da favoriziraju desniarske, neproleterske i antiproleterske
elemente u partiji i izvan nje. Opozicija je zahtijevala potpunu javnost
svojih stavova. Deklaracija se pojavila u trenutku kada su voe bile
teko pogoene potpunim preokretom kojega je ang Kaj-ek izvrio u
Kini i prekidom odnosa s Britanijom, pa im je opozicija svojom
deklaracijom zadala jo jedan, vrlo jak udarac. Mjesec dana kasnije
Trocki i Zinovjev bili su pozvani pred partijsku kontrolnu komisiju bez
ikakvih pravih razloga. To je bio organ zaduen za odravanje partij
ske discipline, pa im je zaprijetio iskljuenjem iz partije. Nakon unih
prepirki stvar je preputena CK partije, gdje se borba nastavila. I
Trocki i Staljin govorili su vie puta. Jedina novost u toj debati bila je
optuba kojom se Trocki okrivljuje za nelojalnost prema Sovjetskom
Savezu u korist neprijatelja. Sada Trocki nije imao samo etiketu
heretika, nego i izdajice (ujedinjeni front od Chamberlaina do Troc
kog). Najzad je postignuto da je opozicija potpisala deklaraciju
kojom ponovo potvruje svoju potpunu lojalnost obrani SSSR-a i
porie svako nastojanje kojim bi se izazvao razdor u partiji ili stvorila

115

nova partija. Uz te uvjete, prijedlog da se Trocki i Zinovjev izbace iz


partije bio je odgoen.
T a odgoda nije znaila nikakvo smanjenje proganjanja opozicije.
Borba protiv Trockog bila je prilika da se uvedu i dovedu do savren
stva mnogi naini kontrole karakteristini za Staljinovu diktaturu. Od
prvih napada na Trockog, 1924. godine, opoziciji je strogo ograniena
mogunost djelovanja u novinama. Zinovjev je uutkan u sijenju
1926. godine, kada su preuzeli njegovu Lenjingradsku pravdu, glavno
glasilo opozicije. Time je javno iznoenje stavova opozicije bilo pot
puno zabranjeno. lanci o kineskoj krizi, koje je Trocki u travnju
1927. godine ponudio Pravdi i Boljeviku, bili su odbijeni. U ljeto iste
godine objavljeni su u tampi estoki napadi na Trockog i njegove
pristae, ali oni nisu imali pravo odgovoriti na te napade. N a sastanke
opozicije upadali su huligani i prekidali njezin rad. Jo jedanput je
opozicija predala CK partije opirnu platformu u kojoj je obrazloila
svoje stavove. I tu je platformu, uglavnom, sastavio Trocki. Opozicija
je traila da se taj dokument tampa i podijeli u pripremama za
partijski kongres, koji se imao odrati u prosincu 1927. godine.
Meutim, to je odbijeno. Bilo je pokuaja da se platforma opozicije
tampa ilegalno, no 12. rujna Savezna dravna i politika uprava
otkrila je ilegalnu tampariju u kojoj se taj dokument tampao i
uhapsila one koji su na njemu radili. Iz partije je izbaeno etrnaest
lanova, a Preobraenski, koji je priznao suuesnitvo, poveao je taj
broj. Taj je dogaaj znaajan zato to je tom prilikom prvi put
zatraena policijska pomo OGPU-a da se sprijei rascjep u partiji.
Od tada se slijed dogaaja polako, ali sigurno, kretao prema svom
unaprijed odreenom kraju. Organizirani su masovni skupovi na ko
jima su se iznosile optube protiv opozicije i trailo da se njezine voe
iskljue iz partije. Poznate pristae opozicije uklonjene su s mjesta
dogaaja - imenovani su na poloaje u zabaene, odnosno udaljene
dijelove SSSR-a ili su postavljeni na diplomatske poloaje izvan zemlje.
Na sjednici Prezidija Izvrnog komiteta Kominterne, 29. rujna, Trocki
je odrao dvosatni govor u kojem je osudio Staljinovu politiku. Protiv
iskljuenja Trockog iz Izvrnog komiteta Kominterne bila su samo dva
glasa. Isto se ponovilo na sastanku CK partije, mjesec dana kasnije.
Sam Staljin predloio je da se Trocki i Zinovjev odstrane iz CK partije,
to je odlueno bez glasanja. Policija u Moskvi bila je vrlo aktivna 7.
studenoga 1927, na dan proslave desetogodinjice oktobarske revolu
cije - uznemiravala je Trockog i ostale voe opozicije dok su drali
govore u gradu, oduzimala je transparente na kojima su bile ispisane
parole opozicije. Slian postupak primijenjen je i na Zinovjeva u
Lenjingradu. Ti javni nastupi voa opozicije okarakterizirani su kao

116

neprijateljske demonstracije. Glasanjem u CK partije, Trocki i Zinovjev izbaeni su iz partije, a Kamenjev, s jo nekima, izbaen je iz CK.
Na kongresu u prosincu 1927. godine nisu bili prisutni Trocki i
Zinovjev, to je bio razlog smanjenja napetosti. Kongres je iskljuio iz
CK partije dvanaest lanova opozicije. Kamenjeva i Rakovskog, koji su
bili glavni govornici opozicije, esto su prekidali; njihovi stavovi bili su
oslabljeni tobonjim pomirbenim pribliavanjem partijskim voama
iza scene, to je s prezirom odbijeno. Kongres je izbacio iz partije 75
aktivnih pristaa opozicije Trockog i 15 drugih disidenata. Trockog i
Zinovjeva u Politbirou su naslijedili Kujbiev i Rudzutak. Obojica su
bili nepokolebljive pristae slubene linije. Iako je Trocki bio izbaen iz
partije, jo nije bio uutkan i jo je znaio stanovitu opasnost. Stoga je
Politbiro odluio da ga, zajedno sa trideset njegovih najistaknutijih
pristaa, preseli iz Moskve. Veina ih je postavljena na manje znaajna
mjesta u Sibiru i sredinjoj Aziji. Trocki je odbio takvo imenovanje, pa
je deportiran na silu, prema lanu krivinog zakona koji se odnosi na
kontrarevolucionarne aktivnosti. Samo su Zinovjev i Kamenjev, jer su
ih smatrali neopasnima, protjerani u Kalugu, grad udaljen od Moskve
oko 200 kilometara. ak ni ova odluka nije strogo provedena. Trocki
je bio prognan u Alma-Atu, najudaljeniji grad na granici sredinje
Azije, znatno udaljen i od eljeznice. Ondje je ostao sve do trenutka
kad je, godinu dana kasnije, prognan iz SSSR-a. Vodio je sporu, ali vrlo
bogatu korespondenciju s lanovima opozicije ratrkanima po Sibiru. S
vremena na vrijeme dobivao je tajne izvjetaje od svojih pristaa kojih
je jo bilo mnogo u Moskvi. Uputio je mnotvo osobnih i politikih
protesta vlastima.
Poraz ujedinjene opozicije i iskljuenje iz partije jedinog ovjeka
ija se linost mogla suprotstaviti Staljinu jest povijesni dogaaj, mea
koji je u SSSR-u oznaio poetak novog razdoblja. N a partijskom
kongresu 1921. godine zabranjeno je frakcionatvo i propagiranje
disidentskih stavova, da bi se postiglo jedinstvo partije i odanost
njezinih lanova. Neslaganje s partijom povlailo je za sobom partijske
kazne, ali jo nije imalo obiljeje djelatnosti protiv drave. Predstavnici
partije u dravnim institucijama bili su prisiljeni slijediti liniju partije i
jedinstvo akcije. T a obaveza nije se odnosila na predstavnike izvan
partije, ali se ta razlika izmeu drave i partije do 1927. godine
postepeno izgubila. Ekonomska i politika kriza uvrstile su potrebu za
vrstom i jedinstvenom vlau. Najvaniji povijesni zadatak stvaranja
socijalistikog drutva bezuvjetno nalae koncentraciju snaga partije,
drave i radnike klase u pogledu ekonomske politike - tako je glasila
rezolucija partijske konferencije odrane u listopadu 1926. godine.
Ponekad su dekrete izdavali zajedniki CK partije i Centralni izvrni
komitet Kongresa sovjeta. I snaga drave iskoritavala se da se lano

117

vima partije nametnu partijske odluke i partijska disciplina. Vrhovna


vlast partije i drave bila je koncentrirana u jednom tijelu - Politbirou
partije, njegova vlast bila je apsolutna. Znaajno je konstatirati da je
opozicija, koju je predvodio Trocki, bila posljednja legalna opozicija u
SSSR-u oznaena tim imenom; rije koja se upotrebljavala u praksi
zapadne demokracije i ukljuuje opoziciju vladajuoj stranci, ali ne
proturjei odanosti dravi. U sljedeoj fazi svako neslaganje smatralo
se skretanjem s pravog puta, i to nije bila stvar razlike politikih
nazora, ve doktrinarna hereza. Najzad su disidentske grupe jedno
stavno etiketirane kao antipartijske, a neprijateljstvo prema partiji
posve se poistovjeivalo s neprijateljstvom prema dravi.
Eliminacija legalne opozicije bila je dio procesa koji je doveo do
koncentracije i centralizacije zajednike vlasti partije i drave te uinio
tu vlast apsolutnom. Posljedice, vrlo esto, nisu bile smiljene unapri
jed, ali ih ipak nisu mogli izbjei. Iako je do tada sloboda nezavisnog,
slobodnog miljenja bila ograniena, ipak se u tampi mogla nai kad
su posrijedi bili neki manje vani problemi (ponekad se urednik
ograivao od autorova miljenja), a sada je i to potpuno nestalo.
eljena kontrola nije postignuta direktnom cenzurom, ve smjenjiva
njem urednika i cijelih ureivakih odbora. Porast broja razliitih
literarnih kola, nekih avangardnih, formalistikih, nekih samozvano
proleterskih, karakteristian je za godine neposredno nakon revolucije.
Proglas CK partije iz 1925. godine, koji je, po svemu sudei, inicirao i
sastavio Buharin, pokazao je spremnost da se toleriraju ti raznoliki
pristupi literaturi, od kojih ni jedan nije usmjeren protiv reima, ali nije
bio sklon favorizirati bilo koji od njih. Jedna od literarnih organizacija
bila je Sverusko udruenje proleterskih pisaca (RAPP) u kojem je
dominirao ambiciozni politiar i knjievnik Averbah. Imao je dobre
partijske veze i od 1926. godine vodio je kampanju u ime kulturne
revolucije, s namjerom da svu literarnu proizvodnju stavi pod kon
trolu Sveruskog udruenja proleterskih pisaca i da sprijei objavljivanje
publikacija ostalih kola. U tome nije uspio sve do 1928. godine, kad je
CK partije, nakon duljeg oklijevanja, izdao odluku kojom se sva
izdavaka djelatnost stavlja pod partijsku i dravnu kontrolu. U praksi
je to izvedeno pomou Sveruskog udruenja proleterskih pisaca. ini se
da CK tu odluku nije planirao, a moda ni elio, barem ne Staljin. No
korupcija se irila odozgo. Mali diktatori na niim poloajima obma
njivali su svoje nadlene i laskali im te imitirali njihove metode.
Tenja uvrivanju i centralizaciji vlasti najvie se oitovala u
podruju zakonodavstva. Sastavne republike SSSR-a imale su pravo
zakonodavne vlasti, svaka od njih imala je svoje sudove i narodne
komesarijate pravde. N o, prema ustavu SSSR-a od 1923. godine,
Vrhovni sud SSSR-a imao je ovlatenje da rjeava pitanja koja su mu

118

podnosili vrhovni sudovi republika; Prezidij Centralnog izvrnog ko


miteta imenovao je prokuratora ija je funkcija bila da nadzire zakono
davnu vlast cijelog SSSR-a. Prema ustavu, osnovan je OGPU, naslje
dnik prvobitne eke, ije je ime ostalo popularno u narodu. OGPU je
kontrolirao dravnu politiku upravu republika,, koje su sada postale
lokalni organi monoga centralnog OGPU-a. Iako je svaka republika
imala svoj krivini zakonik (zakonik RSFSR sluio je kao model za
ostale republike), SSSR je 1924. godine izdao zbornik zakona pod
nazivom Osnove krivinog zakonodavstva. Ilo se za tim da SSSR
zadri ekskluzivno pravo za dravne zloine, koji su alternativno
tumaeni kao kontrarevolucionami zloini ili zloini koji prijete
upravnom poretku. Republike su dobile upute da svoje krivine
zakonike usklade s Osnovam a. Vidljivo je da su se republike ne
voljko prihvatile tog zadatka; RSFSR nije to uinila sve do sredine
1927. godine, a ostale republike jo i kasnije.
Centralizacija uprave popraena je postepenim modifikacijama,
zavisno od trenutnih pogleda na zakon. Marksistika koncepcija za
kona kao sredstva klasne vladavine, koje e najzad izumrijeti s dra
vom, a u meuvremenu treba da se blago primjenjuje, osobito prema
seljacima i radnicima, bez rijei je naputena. Trina praksa NEP-a
zahtijevala je da se graansko pravo razvije i strogo pojaa. Najvaniji
cilj bilo je odravanje zakona i reda pod nazivom revolucionarne
zakonitosti. Prvobitnog naglaska vie na reformatorskim nego na
kaznenim aspektima kaznene politike ubrzo je nestalo. Te promjene
bile su odraz sve vee ekonomske i politike napetosti. Dogaaji kao
to je ubojstvo sovjetskog predstavnika u Varavi, u lipnju 1927, i
eksplozija bombe u Lenjingradu, nekoliko dana kasnije, doveli su do
glasnog prosvjedovanja protiv monarhista, provokatora i agenata stra
nih vlada; potreba za onim to se zove mjere drutvene obrane
automatski je poveavala mo i utjecaj' OGPU-a. Desetogodinjica
stvaranja eke proslavljena je s velikim oduevljenjem u prosincu
1927. godine, nekoliko tjedana nakon desetogodinjice revolucije. U
oujku 1928. godine propis O kaznenoj politici i reimu mjesta
zatoenja pridonio je da se proiri postojea mrea koncentracionih
logora pod upravom OGPU-a. U njih su upuivali politike zatvore
nike i odreivali najstroe mjere represija za disidente, profesionalne
kriminalce i recidiviste. Godina 1928. slijedila je godinu u kojoj je
poraena opozicija i bila je znaajna po sve veem pritisku industrijali
zacije; u sovjetskom drutvu bilo je oito da je mona i despotska vlast
nametnuta odozgo, da vlada stroga ortodoksnost u miljenju i da su
najstroe kazne namijenjene onima koji se ogrijee o vlast.

119

13.
Dilema u poljoprivredi

Iskustvo steeno nakon etve 1925. godine pokazalo je da


jedini problem s kojim su suoeni planeri poljoprivredne politike nije
poveanje proizvodnje, ve to kako da se proizvod dovede na trite;
takoer je zloslutno pokazalo mo bogatih seljaka i kulaka. Kriza
trita je, dakako, svladana, i prevladao je optimizam. Optimistiko
raspoloenje i vjera u najbolje stimulirala je rekordna etva 1926.
godine. Nakon te etve mnogi seljaci imali su velike koliine penice, pa
su je prodavali. Nije se ponovila nestaica iz prethodne godine, i cijene
su bile umjerene. Karakteristika otkupa itarica bilo je vee sudjelova
nje poljoprivrednih trgovakih kooperativa. Iako ih je financirala i
kontrolirala drava, pokazale su se popularnijima i djelotvornijima od
dravnih otkupnih stanica. Uspjeh tih akcija izazvao je u redovima
opozicije pometnju na partijskoj konferenciji u listopadu 1926. godine,
jer nije nastala kriza koju je predvidjela opozicija. Uspjena etva,
ohrabrila je i partijske voe da ubrzaju izradu programa industrijaliza
cije i da zanemare budue posljedice tog pritiska na seosko trite.
Kako je SSSR 1927. godine doivio krizu na vanjskom planu, a i zbog
prvog naleta oduevljenja za planiranje malo se panje posveivalo
poljoprivredi. Iako je etva bila slabija od one 1926. godine, jo je bila
zadovoljavajua i pretpostavljalo se da e otkup itarica protei mirno.
Meutim, te su se pretpostavke izjalovile. Raspoloenje iz prethodne
godine se promijenilo. Napetost meunarodne situacije i ukanja o
ratu i invaziji proirila su se i na selo. Nakon dvije bogate etve seljaku
je bilo bolje nego ikada u razdoblju nakon revolucije. Bogati seljak
imao je rezerve itarica i novca. Ponuda industrijskih proizvoda, koje je
moda elio kupiti, bila je oskudna. Novac je jo jedanput izgubio
vrijednost zbog inflacije; u dravi u kojoj vlada nesigurnost i opasnost
itarice su bile najsigurnija vrijednost koju se isplatilo uvati. Tako za
seljake koji su imali zalihe itarica nije bilo nikakvih poticaja da te
zalihe iznesu na trite. U jesen 1927. godine otkupljeno je manje od
pola koliine otkupljene 1926. godine, a to su trebali biti najbolji
mjeseci za otkup. Iako su bogati seljaci podbacili, provokacija je dola s

120

druge strane. Sve od trenutka kad je stvorena, u ljeto 1926. godine,


ujedinjena opozicija nastavila je osuivati politiku poputanja prema
kulacima; u listopadu 1927. godine CK partije, uvajui svoj presti,
pozvao je na pojaanu ofenzivu protiv kulaka. Iako u poetku ni
jedna strana nije posve shvatila to se zbiva, ono to se dogodilo u jesen
1927. godine bila je najava rata izmeu vlasti i bogatih seljaka koji su
raspolagali velikim zalihama itarica na selu.
Na kongresu partije u prosincu 1927. godine prevladavala je at
mosfera lane sigurnosti. Bilo bi neoportuno priznati da je zemlja na
mukama zbog teke krize u trenutku kad je borba s opozicijom bila na
vrhuncu. Molotov je sa aljenjem primijetio da je nadmo masovne
proizvodnje na strani imunih seljaka i kulaka. Staljin je blago dodao
da je izlaz u tome da se sitni i manji seljaki posjedi, postepeno ali
sigurno, ne na silu, ve davanjem primjera i nagovaranjem, ujedine u
velike posjede zasnovane na zajednikoj, kooperativnoj, kolektivnoj
obradi zemlje. Iako je u rezoluciji kongresa reeno da je osnovni
zadatak partije na selu da dovede do ujedinjenja individualnih
seljakih posjeda u velike kolektivne posjede, ipak je dodano da se to
moe uiniti samo uz pristanak radnih seljaka. N a kongresu su
izreene teke rijei na raun kulaka, meutim, rezolucija nije ila dalje
od prijedloga za vee i bre oporezivanje bogatih seljaka. inilo se da
ne prijeti nikakva neposredna opasnost. N o tek to je kongres zavrio
nizom dekreta i hitnim mjerama, najavljena je strana nestaica zaliha
hrane u gradovima i tvornicama. Poduzete su mjere, iako malo preka
sno, da se ubrza opskrba seoskog trita tekstilom. Vodei lanovi
partije obilazili su najvanije itorodne krajeve sa zadatkom da nadgle
daju i provedu otkup itarica. Staljin je proveo tri tjedna obilazei
glavna sredita zapadnog Sibira, jer se vjerovalo da ondje postoje velike
zalihe itarica.
esto su se primjenjivale mjere koje su se zvale specijalne mjere.
esto se primjenjivao jedan lan krivinog zakona prema kojem se
predvia kazna zatvora i konfiskacija dobara zbog utajivanja itarica i
pekulacija. Propaganda i uvjeravanje izmjenjivale su se s direktnom
prisilom. Situacija je bila oajna. Oni koji su posjedovali itarice bili su
prisiljeni, milom ili silom, predati ih organima zaduenima za otkup.
Pokazalo se da neposluni seljaci,'koji su skrivali itarice, nisu svi bili
kulaci, ve da je i mnoge tzv. srednje seljake trebalo silom primorati da
isprazne svoje rezerve. Te mjere nisu se mnogo razlikovale od velikih
rekvizicija u danima ratnog komunizma. Izmeu sijenja i oujka
1928. godine prikupljene su velike koliine itarica, a u oujku je Rikov
objavio da je kriza otkupa itarica skinuta s dnevnog reda. Vlada je
dobila prvu bitku za itarice, ali u uvjetima koji su nagovjetavali
nastavak rata i jo eu i ogoreniju borbu. S jedne strane, prema

121

bogatim seljacima postupalo se strogo, esto puta i brutalno, a s druge


strane, u gradovima su se pojavili redovi za kruh; ono malo deviza,
prijeko potrebnih za financiranje industrijalizacije, moralo se potroiti
na uvoz itarica kako bi se smanjila njihova nestaica. Nije se mogao
nai ni lagan ni prihvatljiv odgovor na pitanje tko bi trebalo da trpi
zbog nestaice itarica.
Stroga primjena specijalnih mjera izazvala je podjelu u partiji.
Mnogi radnici jo su bili vrsto povezani sa selom i bili su svjesni onoga
to je uinjeno. Govorilo se da je nezadovoljstvo zahvatilo i redove
Crvene armije, u kojoj su veinu inili seljaci. Rikov je prvi partijski
voa koji je izrazio zabrinutost, uskoro mu se pridruio Buharin, glavni
zagovornik politike pomirenja sa seljacima u cijelom razdoblju NEP-a,
i Tomski, koji je bio ozbiljno zabrinut zbog pritiska to ga je industrija
lizacija nametnula radnicima i sindikatima. N a sjednici CK partije u
srpnju 1928. dolo je do podjele na one koji su eljeli smanjiti pritisak
na seljake, ak i po cijenu usporavanja tempa industrijalizacije, i na one
koji su davali bezuvjetnu prednost industrijalizaciji, bez obzira na
mjere prisile to su se primjenjivale prema seljacima. Buharin je govorio
o valu nezadovoljstva i nemira na selu te o vraanju na ratni
komunizam. Staljin se vjeto prilagodio situaciji, priznao je da je bilo
ispada i izrazio vjeru da e se to prilikom sljedeeg otkupa itarica
izbjei. Odobreno je izvjesno poveanje cijene poljoprivrednih proiz
voda kako bi se smirila situacija. U rezoluciji je osueno krenje
revolucionarne zakonitosti i esta primjena mjera rekvizije. To je
bio bezvrijedan kompromis. Nema sumnje da je partijski aparat, sa
Staljinom, Molotovom i Kujbievom na elu, sada vrsto odluio
upotrijebiti sve snage za industrijalizaciju i poduzeti sve da se osigura
nabava hrane za gradove i radnike.
U jesen 1928. godine ponovila se situacija iz prethodne godine,
samo u veim razmjerima. Iako je ukupna etva ostala na istim
koliinama, osnovnih itarica potrebnih za ljudsku prehranu, penice i
rai, bilo je manje. Vlasti su, vie nego prije, bile svjesne kritine
situacije i bile su odlunije i nemilosrdnije nego prije. Organizacija se
poboljala, osnovan je novi centralni organ, Sojuzhleb, koji je kontroli
rao otkup itarica. Rezerve koje su seljaci imali iscrpile su se u racijama
u proljee 1928. godine. N o sada su se seljaci bolje pripremili za nove
napade i bili su vjetiji u skrivanju onoga to su imali. Jo vanije je to
to je nestaica u gradovima oivila i poveala trgovinu na crno.
Privatni trgovci putovali su daleko u poljoprivredna podruja i plaali
za itarice mnogo vie od slubene cijene, koja je bila neznatno via
nego prije. Vodila se estoka borba na Dbje strane. Da bi se opravdala
konfiskacija, ponovno su se nalazili pravni izgovori. Odmazde su bile
este bez obzira na to da li se radilo o stvarnim ili prividnim prijestu

122

pima. Na Uralu i u Sibiru bio je izmiljen sistem prema kojem je seoski


sovjet ili seoska skuptina bila obavezna pribaviti odreenu koliinu
itarica, koju bi kasnije namirili od bogatih seljaka, pod prijetnjom
stroge kazne. Taj sistem, poznat pod nazivom uralo-sibirska metoda
skupljanja ita, kasnije se proirio i na ostala podruja i bio je moan
instrument pronalaenja rtava. Protiv otkupa itarica bilo je mnogo
demonstracija i nereda. Lokalne vlasti imale su ira podruja pod
svojim nadzorom kako bi se otkup itarica za gradove unutar regije
decentralizirao, pa bi nas usporedba s prethodnom godinom mogla
zavesti na pogrean put. Centralni organi skupili su samo 8,3 milijuna
tona itarica u 1928-1929. godini, a 1927-1928. godine 10,3 milijuna
tona; to je ukljuivalo samo 5,3 milijuna tona penice i rai u odnosu
prema 8,2 milijuna 1927-1928. godine. Bilo je oito da nitko nije
isporuivao itarice slubenim organima osim prisilno ili zbog straha.
Situacija je uskoro postala oajna. Kruh je postao glavna hrana
seljaka i industrijskih radnika. Moskva, koja je imala dvije petine
stanovnitva manje nego Berlin, troila je vie kruha. S napretkom
industrijalizacije broj gradskog stanovnitva naglo se poveavao. U
zimu 1927-1928. godine u gradovima je bilo normalno ekati u redu
za kruh; vrlo rijetko mogao se nai maslac, sir i mlijeko. Dravne zalihe
itarica bile su iscrpljene. Nestaica je ublaena uvozom itarica,
mijeanjem jema i kukuruza sa penicom i rai pri pravljenju kruha,
grubim, krupnim mljevenjem, racioniranjem kruha u velikim grado
vima i traenjem izlaza na crnom tritu. Sve one mjere ogranienja
koje su se primjenjivale za privatne trgovce u gradovima nisu imale
nikakav uinak na selu. ak su se pokazali vrlo neefikasnima i pokuaji
da se oni diskriminiraju u pogledu skladitenja i prijevoza. Od etve
1928. godine 23% itarica koje su se prodavale na tritu kupili su
privatni trgovci. U srpnju 1928. godine CK partije, suoen s takvom
konkurencijom i sa zahtjevima nove desne opozicije u partiji, odlu
io je povisiti slubenu cijenu itarica. Cijena koju su za itarice plaali
slubeni otkupni uredi 1928-1929. godine bila je 20% via od cijene
prethodne godine. N o na crnom tritu cijene su rasle bre. Raunalo
se da su se cijene poljoprivrednih proizvoda u privatnoj trgovini, koje
su 1927-1928. godine bile 40% vie od slubenih, gotovo udvostruile
sljedee godine. M oda je to jo bilo potcjenjivanje. Nestaica je sada
postala kronina. Kartice za kruh uvedene su u Lenjingradu u stude
nome 1928. godine, a u Moskvi u oujku 1929. godine, a i one su se
mogle iskoristiti prema koliini raspoloivih zaliha. Kartice se nisu
izdavale onima koji nisu bili radnici, pa su bili preputeni na milost i
nemilost privatnog trita. Cijela zemlja uvela je tednju, stiskala je
remen. Nikakve sigurnosti nije bilo za budunost. Nestalo je vjerovanje
na kojem se osnivao NEP, tj. da se gradovi mogu prehraniti pomou

123

kombiniranog sistema - dobrovoljnih isporuka dravi i slobodne pro


daje na tritu.
Dilema je otkrila osnovni problem koji se do tada skrivao iza
politike to se vodila od danas do sutra. Zadrati male individualne
seljake posjede, koji su esto bili podijeljeni na rascjepkane parcele, i
primjenjivati tradicionalni nain tropoljnog sistema bilo je, oito,
nespojivo s efikasnom poljoprivredom. Zdrav razum, isto kao i socija
listika doktrina, nalae da i u primitivnoj seljakoj privredi mora
postojati odreena suradnja izmeu ratara. U predrevolucionamoj
Rusiji to je bilo provedeno u veem dijelu zemlje, i to na dvije razine.
Najm anja proizvodna jedinica nije bio pojedinac, ve kuanstvo ili
dvor. Varirala su prema veliini, a u prolosti su to esto bile proi
rene obitelji koje su obuhvaale vie od jedne generacije, ponekad
dopunjene i kojim usvojenim lanom. U mnogim dijelovima Rusije
grupe dvorova inile su zemljinu zajednicu (mir ili obsinu) koja je
regulirala stvari od zajednikog interesa, kao to je ispaa, izmjena
kultura, kopanje jaraka, postavljanje ograda, izgradnja cesta, a u veini
sluajeva vrila je i preraspodjelu zemlje, vodei rauna o promjeni
sastava dvorova.
Nakon revolucije broj dvorova se poveao, ali je njihova vanost
smanjena zato to su se obiteljske jedinice esto dijelile. Govorilo se da
je uzrok tome elja za nezavisnou mladih narataja, a posebno ena
koje su nakon udaje eljele osnovati vlastita domainstva. No tradicio
nalna mo mira, pojaana nestankom zemljoposjednika i slabljenjem
dvora, stalno je jaala; esto je bila uspjean suparnik novostvorenim
seoskim sovjetima. Slubeni stav prema miru bio je ambivalentan i
promjenljiv. S jedne strane, mir se protivio pokuaju promjene tako
stare poljoprivredne prakse kao to je tropoljni sistem ili zakupljivanje
zemljita po parcelama. Govorilo se da su ponekad poduzetni seljaci ili
kulaci imali vodeu ulogu meu seljacima u miru i iskoritavali je za
svoju dobrobit. Ponekad su naputali mir, uzimali svoj dio zemlje i
osnivali nezavisne jedinice za obradu zemlje. Tako je mir odravao
kontinuitet tradicije koji je revolucija eljela iskorijeniti, S druge
strane, mir je bio najefikasniji organ akcije skupljanja u seoskim
zajednicama. Narodnjaci, kao Herzen, smatrali su mir jednom stepeni
com prema socijalizmu; mogao bi se citirati i M arx (iako su se njegove
nesigurne primjedbe odnosile na sada ve daleko razdoblje) koji je
razmiljao o mogunosti da, u sluaju radnike revolucije na Z a
padu, ruski mir moe posluiti kao poetna toka za komunistiki
razvoj. Dvadesetih godina u Moskvi se mnogo raspravljalo o statusu
mira, ali nije bilo pokuaja da se intervenira na licu mjesta, i on je
praktiki ostao netaknut sve do trenutka kolektivizacije. Utjecaj partije
i vlade na selu jo je bio vrlo slab.

124

Oblici organizacije koji su stvoreni da se unaprijedi kolektivna


obrada zemlje bili su proizvodi sovjetskog perioda. Poljoprivredne
kooperative cvjetale su i prije revolucije, postojale su i dalje, ali ih je sve
vie interesirala kolektivna prodaja robe na tritu, nabava kredita i
kupovina strojeva, a manje kolektivna proizvodnja. Kolektivna gospo
darstva (kolhozi) i sovjetska gospodarstva (sovhozi), koja su nastala u
vrijeme ratnog komunizma, propadala su u uvjetima NEP-a. Zauzi
mala su manje od 2% ukupne povrine zemlje u SSSR-u i nekoliko
godina dobivala su minimalnu pomo od vlasti. Mnogi kolhozi odrali
su se kao slabo povezane kooperative na kolektivnom principu, koji je
imao sve manje ugleda. Mnogi sovhozi postali su primjer neefikasnosti.
Kriza itarica sredinom dvadesetih godina pobudila je interes za obje
institucije. Bilo je logino da e velike kolektivne jedinice prije moi
stvoriti viak za trite nego individualni seljak, koji je radio prije svega
za sebe i potrebe svoje obitelji, a bio je i vie izloen pritiscima prilikom
otkupa itarica. Nakon revolucije broj malih seljakih posjeda veoma
se poveao, a to je povealo nestaicu. Dok su Buharin i njegove
pristae jo polagali nade u poljoprivredne trgovake kooperative
nadajui se da e one postepeno dovesti do proirenja kolektivne
obrade, slubena politika poela se orijentirati prema obnavljanju
kolhoza. Centralna organizacija, Kolhozcentar, osnovana je 1926.
godine. Poeo je pokret za stvaranje novih kolhoza, koji su se osobito
brzo poeli osnivati u drugoj polovici 1927. godine. Oni su bili manji
nego kolhozi iz vremena ratnog komunizma; praksa kolektivnog rada
meu lanovima kolhoza nije se proirila daleko. Ipak, to je bio
znaajan pokuaj da se prevlada konzervatizam mase seljaka i sebina
opozicija bogatih kulaka.
Sovhozi su zaostajali za kolhozima. Njihovo obnavljanje nije po
elo prije 1927. godine i bilo je u vezi s procesom nazvanim industrija
lizacija poljoprivrede. Ve je odavno bilo oito da je nuno zamijeniti
primitivno orue tradicionalnoga ruskog seljaka (drveni plug koji je
mogao sam napraviti) makar najjednostavnijim strojevima i pom aga
lima. Uinjeni su mnogi pokuaji da se to postigne putem poljoprivre
dnih kreditnih kooperativa i poljoprivrednih banaka koje financira
drava. M nogo ambicioznije zvuila je Lenjinova izjava da je seljacima
potrebno 100 000 prvorazrednih traktora kako bi se preobratili na
komunizam. Poetkom dvadesetih godina tvornica Putilov u Lenjingradu konstruirala je nekoliko traktora prema amerikom modelu; od
1923. godine nadalje nekoliko stotina traktora uvezeno je iz SAD.
Godine 1925. iznesen je na raspravu plan gradnje velike tvornice
traktora u Staljingradu; tek nakon tri godine taj je plan najzad odo
bren, pa je poela gradnja. Slubena propaganda isticala je pravu ulogu
sovhoza kao modela gospodarstva koji susjednim seoskim gospodar

125

stvima ne samo to treba da bude primjer modeme metode obrade


zemlje, ve treba da ih opskrbljuje traktorima i ostalim poljoprivre
dnim strojevima. N o trebalo je jo dugo ekati da se ti ideali ostvare.
Postalo je jasno; ako se poljoprivreda eli uiniti efikasnijom pomou
traktora i strojeva, moraju se obraivati povrine vee od individualnih
seoskih gospodarstava. Usprkos strogim partijskim opomenama, do
tada je postignut mali napredak i u mehanizaciji i u kolektivizaciji. To
je trebao biti zadatak sljedeeg razdoblja.

126

14

Rastue potekoe industrijalizacije

Tokom 1927. godine ope miljenje u partiji polako se


kretalo u prilog brze industrijalizacije i petogodinjeg plana, iako su se
jo mogla uti suprotna i skeptina miljenja; nitko se nije mogao
suoiti s posljedicama tako ambicioznog projekta, ili ih potpuno
razumjeti. Poto je onemoguena opozicija, na partijskom kongresu u
prosincu 1927. godine, stvoren je teren da se utia kritika i da se bez
pretjerane neugodnosti prihvati politika opozicije koju je ona u prolo
sti podravala. Kriza otkupa itarica, koja je uslijedila nakon kongresa,
ubrzala je taj proces. Prvi uvjet industrijalizacije bio je da seljaci
opskrbljuju gradove i tvornice potrebnim koliinama hrane po cijeni
koja ne bi znatnije utjecala na povienje plaa. Isto tako, trebalo je
odvojiti minimum industrijskih kapaciteta za proizvodnju potroakih
dobara za seosko trite. Ti problemi izazvali su tekoe u otkupu
itarica nakon etve 1927. godine i u poetku su se inili nerjeivi.
Uspjena akcija u prvim mjesecima 1928. godine objanjena je stavom
da se, uz dovoljnu primjenu sile, seljaci mogu obuzdati, odnosno da je
to izvedivo i nuno. Seljake su ukrotili, taj neposluni faktor socijali
stike planske ekonomije. U 1928. godini zapreke su postepeno svla
dane; industrijalizacija je nepopustljivo kretala naprijed, put je bio
slobodan. D a se ubrza tempo industrijalizacije i da se prebrode sve
potekoe koje ona nosi sa sobom, bila je potrebna elina volja, i ako
je bilo potrebno, to se postizalo i mjerama prisile. U procesu industrija
lizacije dola je do izraaja i herojska odlunost i bezobzirna brutal
nost.
Napetost koju je stvorila ubrzana industrijalizacija proirila se
mnogo dalje od svijeta seljaka. Revolucija je postavila nove ljude na
utjecajna mjesta, ali nije imala vremena podii i obrazovati nove
narataje slubenika, strunjaka, znanstvenih radnika, industrijskih
rukovodilaca, inenjera i tehniara svih struka, iji je rad potreban
svakom reimu. Sve te poslove jo su uglavnom obavljali oni isti ljudi
koji su sluili i caru i privremenoj vladi. Grupa slubenika i strunjaka
koji su inili narodne komesarijate i ostale sovjetske institucije takoer

127

je ukljuivala i znatan broj bivih menjevika i socijalista-revolucionara. Prvi su prevladavali u Dravnoj planskoj komisiji i Narodnom
komesarijatu za financije, a drugi u Narodnom komesarijatu za poljo
privredu. Veina tih slubenika nepartijaca, koji su se pomirili s
principima NEP-a, duboko su mrzili novi poredak i nisu vjerovali u
novu politiku. Naprotiv, radili su protiv nje i nisu pokazivali nikakvu
spremnost da je ostvare, ve su ponekad pruali pasivan otpor njezinu
provoenju. Odatle je i potekla sumnja partijskih krugova da postoji
aktivna zavjera i da se industrijalizacija sabotira. U proljee 1928.
godine otputen je velik broj slubenika i strunjaka nepartijaca s
utjecajnih mjesta u Narodnom komesarijatu za financije i u Narodnom
komesarijatu za poljoprivredu. Ta dva komesarijata pruala su najjai
otpor ubrzanoj industrijalizaciji. Najsenzacionalniji dogaaj zbio se u
oujku, kad je 55 inenjera i slubenika, zaposlenih u rudnicima
Donjeckog bazena, uhapeno pod optubom da su bili sudionici
sabotae, navodno organizirane izvana. Nakon javnog suenja, na
kojem su mnogi optueni priznali, izreeno je jedanaest smrtnih pre
suda, a pet ih je izvreno. Ostali su dobili dugogodinje kazne zatvora.
Tri njemaka inenjera, koji su prvobitno bili osumnjieni za suuesnitvo, osloboena su. To suenje posluilo je kao model za budue
optube i suenja. Meutim, vlasti su ipak malo ustuknule od sumnje i
neprijateljstva prema strunjacima buroaskog porijekla jer su im
bili prijeko potrebni za razvoj industrije, pa su izdale nekoliko umirujuih proglasa. Polako je teklo obuavanje radnika za kvalificirane
inenjere; zapoljavanje stranih inenjera, u poetku uglavnom njema
kih, kasnije amerikih, na vanim radovima bila je glavna karakteri
stika tog razdoblja.
Nije samo rukovodstvo u industriji bilo izloeno sve veim pritis
cima. Ako je prvi uvjet industrijalizacije, iako jo nepotvren, bio da
seljaci moraju isporuivati itarice gradovima uz skromnu naknadu,
onda je drugi uvjet, javno priznat, bio taj da se produktivnost radnika
poveava bre od njihova dohotka, kako bi se industrijska ekspanzija
djelomino mogla financirati profitima same industrije - alternativa za
neobuzdanu eksploataciju seljaka. To je bio glavni cilj kampanja koje
su se vodile 1926. i 1927. godine za reim tednje i racionalizaciju
proizvodnje. U takvim uvjetima, gdje su ostali oblici racionalizacije
ogranieni malim kapitalom i tehnikim sredstvima, to je znailo vei
fiziki intenzitet rada. N a svim frontovima vodila se borba za veu
produktivnost radnika. Smatralo se da su pijanstvo, izostajanje s posla
i simuliranje bolesti vie karakteristike seljaka, koji su sa sela bili
angairani za rad u industriji, nego pravih proletera. Ipak, toga je bilo
toliko mnogo da se nije moglo sprijeiti prijetnjom otputanja s radnog
mjesta. Usporedo sa kolama, koje su bile u sklopu tvornica, gdje su se

128

radnici struno i partijski obuavali, Centralni institut rada osnovao je


kole u kojima su mladi radnici uili o modernim tehnikama to se
primjenjuju u tvornicama. Kritiari su osuivali te kole, kao to je
jednom Lenjin kritizirao tajlorizam, da radnika tretiraju kao doda
tak stroju, a ne kao stvaratelja proizvodnje. Nisu bili zanemareni ni
ostali oblici poticanja na rad. Propagandom i nagradama poticalo se na
rad tzv. socijalistikim natjecanjem izmeu tvornica ili grupa radnika.
Naslov heroj rada donosio je odreene povlastice, a dodjeljivao se
posebno zaslunim radnicima. Orden Crvene zastave rada uveden je
kao priznanje tvornicama, industrijskim poduzeima ili radnikim
zadrugama. Da bi se radno proslavila desetogodinjica revolucije,
uvedene su komunistike subote, prema uzoru na komunistike
subote koje je Lenjin pokrenuo 1919. godine, to je znailo da se u
tvornicama i rudnicima, u nekim dijelovima SSSR-a, prekovremeno
radilo bez plaanja.
Sredstva koja su se primjenjivala u to vrijeme karakterizirao je
intenzivan pritisak na radnike. Veer uoi desetogodinjice revolucije,
u studenome 1927. godine, vlasti su objavile da se prelazi na planirani
sedmosatni radni dan. Taj projekt, pozdravljen kao veliko dostignue
revolucije, opozicija je osudila kao isti demagoki pokuaj da se
radnici uljuljaju u mirovanje, s nestvarnom vizijom budunosti. Druga
krajnost bila je na pomolu. Da bi se maksimalno iskoristili pogoni i
strojevi, neke su tvornice radile u dvije smjene u toku 24 sata. Sada je
predloeno da rade u tri smjene, svaka po sedam sati, s tim da se
proizvodnja ne prekida, a da se za ienje i odravanje tvornice ostave
tri sata. Takav rad u tri smjene nisu voljeli ni radnici ni uprava; najprije
je uveden samo u tekstilnim tvornicama, gdje su uglavnom bile zapo
slene samo ene, najslabije plaena kategorija radnika. Posve nepredvi
eno, to je dovelo do naputanja zabrane nonog rada za ene, koja je
ozakonjena prvih dana nakon pobjede revolucije; ta se odluka vie
krila nego provodila. U sljedee dvije godine, s vremena na vrijeme,
ule su se izjave u kojima se zagovara proirivanje rada u tri smjene na
cijelu industriju. N o otpor na napetosti i pritisak bio je vrlo jak.
Primijeeno je da se u onim tvornicama gdje je uveden takav sistem
produktivnost rada progresivno smanjivala u toku radnog vremena;
ini se da takav sistem nije bio ire prihvaen, osim u tekstilnoj
industriji.
Plae su, dakako, ostale u sreditu odnosa industrijskog radnika
prema poslodavcu i dravi. U razdoblju NEP-a plae su, u naelu, bile
odreene ugovorom izmeu radnika i poslodavaca - obino je to bio
kolektivni ugovor izmeu sindikata i poduzea ili institucija kojih se to
ticalo. To naelo nije bilo narueno time to su obje strane priznavale
vezu izmeu produktivnosti i zarade koja je bila upisana u ugovoru.
9 Ruska revolucija

129

Ono to je uzrokovalo da se situacija od 1926. godine nadalje radi


kalno promijeni bilo je prihvaanje planiranja kao najvanijeg zadatka.
Plae radnika bile su odvie znaajan element u ekonomiji da bi se
mogle izostaviti iz prorauna planera ili da bi bile podlone fluktuaci
jama uzrokovanima vanjskim utjecajima. Nakon mnogih nesuglasica u
stavovima sindikata i Vrhovnog sovjeta narodne privrede, obje su
strane, priznale uskladivost planiranja sa zajednikim ugovorima.
Odreivanje plaa postalo je, zapravo, predmet dvaju razliitih pro
cesa. Prvo, najvia vlast, sam Politbiro, odredio bi cjelokupni fond
plaa za sljedeu godinu i odredio kolika se poveanja mogu dopustiti i
u kojim granama industrije. (U razdoblju inflacije odreeno povienje
plaa bilo je u monetarnom smislu neizbjeivo.) Ne samo to su na taj
nain bile odreene granice, odnosno iznosi plaa, koje je trebalo
unaprijed uraunati u plan, ve se time davao poticaj za ekspanziju
odreenim granama industrije. Druga stvar bila je to da su se kolek
tivni ugovori mogli zakljuiti izmeu centralnog komiteta sindikata i
industrije u cjelini, ili izmeu lokalnih sindikalnih komiteta i pojedinih
poduzea. Meutim, ostalo je malo slobode za pregovaranje, jer su
plae morale ostati u ve postavljenim okvirima, pa su se diskusije o
kolektivnim ugovorima vie odnosile na rasprave o uvjetima rada ili o
normama proizvodnje.
Prvobitno ogranienje rada na akord ve se davno izgubilo. Ondje
gdje se nije mogao primjenjivati akordni sistem, nagrade za produktiv
nost bile su redoviti dio plae. Takvi postupci, koji su bili najhitniji
element u kampanji za usklaivanje plaa s produktivnou, zahtijevali
su stalno odreivanje normi ili odreivanje akorda. Kad je u jesen
1926. godine dolo do ope poviice plaa. Vrhovni sovjet narodne
privrede zapoeo je agitaciju za reviziju normi. To se djelomino moe
opravdati mjerama racionalizacije i mehanizacije, kojima se poveala
produktivnost, ne predstavljajui dodatan napor za radnike. Poveanje
norme bilo je, esto puta, samo nain smanjivanja plaa. Suprotnosti
izmeu Vrhovnog sovjeta narodne privrede i sindikata najvie su dole
do izraza 1927. godine, a prestale su kad je priznata potreba za
ponovnim preispitivanjem normi. Statistike o plaama rasprene su i
kompleksne pa ponekad mogu navesti na pogrean zakljuak. U vri
jeme inflacije nepromijenjene ili ak vie plae prikrivaju pad stvarnog
dohotka. Sigurno je da je izmeu 1923. i 1927. godine realni dohodak
polako, ali sigurno, rastao, dok se nekoliko godina nakon 1928. godine
smanjivao, pa je radnik, nita manje od ostalih dijelova drutva, bio
izvrgnut snanom pritisku industrijalizacije i pritijenjen eljeznim
akama planske ekonomije.
Uloga sindikata bila je vrlo esto predmet diskusija u prvim danima
sovjetskog reima. Kompromis u razdoblju NEP-a sastojao se u tome

130

to je odbaena militarizacija rada, a sindikat je formalno bio


nezavisan od drave, meutim, ta se nezavisnost pokazala iluzornom.
U vrijeme NEP-a rukovodee poloaje u industriji imala je u svojim
rukama drava, bilo je nezamislivo da se sindikati, toboe nepartijska
organizacija, ali potpuno u rukama boljevika, stave u opoziciju prema
interesima i poloaju radnike drave. Nezavisnost sindikata najprije je
naruila obaveza poveanja proizvodnje, to ih je prisililo da prihvate
odgovornost odravanja radne discipline i spreavanja takvih anarhi
stikih metoda kao to su trajkovi. trajk se smatrao dokazom
nedovoljne budnosti i izraavao je nesposobnost sindikata da se brine o
potrebama radnika. Sindikati vie nisu mogli bezuvjetno istupiti kao
pobornici kratkoronih zahtjeva radnika, njihov zadatak sastojao se u
tome da budu posrednici, odnosno da u raspravama visokih partijskih
krugova pomire te zahtjeve i dugorone potrebe dravne industrije. Na
nivou tvornice kontrola je bila u rukama trokuta koji se sastojao od
predstavnika sindikata, uprave i partije. No ondje gdje su se ovi
posljednji sloili bilo je malo toga to je predstavnik sindikata mogao
drukije uiniti. Ponekad se sindikat optuivalo da podlijee menederskim devijacijama.
Napokon i sam karakter sindikata doivio je skrivenu promjenu
kad je uslijedilo brzo poveanje radne snage i lanova sindikata.
Pretpostavka da je veina radnika klasno svjesna, meu kojima je
prilian broj lanova partije, brzo je prestala biti istinom. Mnogi
politiki aktivni radnici unaprijeeni su na direktorska mjesta ili
slubene poloaje. N ova snaga regrutirana za industriju sastojala se od
seljaka koji su doli izravno sa sela i trebalo je da naue sve o partijskoj
doktrini i sindikalnoj praksi. U to vrijeme uvelike se naglaavala
obrazovna uloga sindikata. Brzo je rasla vlast voa, koji su bili
okupljeni u Centralnom vijeu sindikata, nad lanstvom.
Kompromis NEP-a ostao je prisutan, ali uz sve vee probleme od
1922. do 1928. godine, u razdoblju u kojem jeTom ski neosporno, bez
konkurencije, rukovodio sindikatima. Bilo je to vrijeme ekonomskog
oporavljanja, kad su se radnicima uz pomo sindikata poveale neke
beneficije, dok je razdoblje planiranja neminovno dovelo do potpune
integracije sindikata s dravnim aparatom. Organizacija i nagraivanje
rada bili su vaan element u svakom ekonomskom planu. Narodni
komesarijat za rad postao je pomonik sindikata. Centralno vijee
sindikata, a ne Narodni komesarijat za rad, sudjelovao je u glavnim
raspravama o politici, ravnopravno s ekonomskim organima odgovor
nima za ostale elemente plana. N o svi su bili podreeni vrhovnoj vlasti
Politbiroa i izvravali njegove odluke. Do sredine dvadesetih godina
slubenici sindikata na visokim poloajima bili su redovito lanovi
partije, pa su, prema tome, bili direktno podvrgnuti partijskoj disci

131

plini. Kako je vrijeme odmicalo, Tomski i njegove kolege postajali su


sve nemirniji zbog zahtjeva koje je plan postavljao industrijskim radni
cima i zbog nepotovanja asnih tradicija sindikata. Ne ini se potpuno
paradoksalno to su sindikati trebali istupiti kao opozicija trenutnoj
politici ekspanzije industrije. Kada se u srpnju 1928. godine sastao CK
partije, Tomski se pridruio Buharinu i Rikovu, i oni su sada bili
manjina, od tri lana Politbiroa, koja je traila da se tempo industrijali
zacije uspori.
Brzo poveanje investicija u industriji, prije svega u tekoj industriji,
uzrokovalo je veu potranju i poljoprivrednih i industrijskih proiz
voda, kojih nije bilo dovoljno. Kriza kara 1923. godine pokazala je da
je nedopustivo prepustiti da slobodna igra na tritu regulira uvjete
razmjene. To iskustvo nije zaboravljeno, pa je kontrola cijena postala
stalan element politike. Teoretski, kontrola cijena poljoprivrednih
proizvoda provodila se putem slubenih otkupa poljoprivrednih proiz
voda po fiksnim cijenama, lako je izvren pritisak, zimi 1927-1928.
godine nije otkupljeno dovoljno itarica po slubenoj cijeni, pa su
zalihe dopunjene kupnjom itarica, po viim cijenama, na privatnom
tritu. Kontrola industrijskih cijena bila je djelotvornija, ali je bila vrlo
sloen problem. Od 1926. godine nadalje, u trenutku sve veeg pritiska
industrijalizacije, politika cijena bila je tema estih polemika. Budui
da je gotovo sva glavna industrija bila u rukama drave, kontrola
veleprodajnih cijena industrijskih proizvoda bila je dovoljno direktna.
Nakon krize kara voena je politika kojom se nastojalo obuzdati
cijene industrijskih proizvoda, s namjerom da se odri veza sa selja
cima; takva politika bila je vrsto ukorijenjena u doktrini partije.
Godine 1926. i 1927. opozicija je traila povienje veleprodajnih cijena
kako bi se poveala unosnost dravne industrije. Ti su zahtjevi odba
eni i posluili su da se pokae koliko opozicija zanemaruje seljake.
Uzastopne varijante petogodinjeg plana temeljile su se na prorau
nima snienih cijena industrijskih proizvoda.
Kontrola veleprodajnih cijena nije bila usklaena s odgovarajuom
kontrolom maloprodajnih cijena, pa se esto isticalo da u reimu koji
ima strogo kontrolirane veleprodajne cijene a maloprodajne cijene
se formiraju noene strujom, dolazi do jaeg otvaranja onoga to se
zove kare veleprodajnih-maloprodajnih cijena, te do stvaranja nee
ljenog profita za posrednike. Maloprodajne cijene odreene su 1924.
godine za velik dio standardne potroake robe. Te su cijene prilino
nerado prihvatile dravne i kooperativne trgovine, te prodajne organi
zacije, a trebale su biti obavezne i za privatne trgovce. Prisiliti ih na to
bilo je teko, a mjere prisile se nisu jednako provodile. Politike mjere i
iva propaganda protiv nepmana, da bi se ograniila privatna trgo
vina, bile su uspjenije u gradovima nego na selu. Cijene su bile

132

fiksirane bez obzira na mogunost nabave i nestaice pojedine robe. U


srpnju 1926. godine donesen je dekret kojim se poziva na snienje
maloprodajnih cijena proizvoda dravne industrije kojih nema do
voljno. Tokom 1927. godine donesen je niz odredaba i dekreta
kojima se odreuje snienje maloprodajnih cijena standardnih artikala
za 10%. Iako taj ambiciozni cilj nije postignut u toj godini, neke su
cijene ipak sniene i mnogi nepmani ostali su bez posla.
Rezultat tog snienja u praksi se pokazao gotovo potpuno iluzor
nim. Nije se poboljala stvarna kupovna mo seljaka i industrijskih
radnika za industrijske proizvode, jer je vladala kronina nestaica tih
proizvoda na tritu i u gradu i na selu. Visina cijena vie nije bila
znaajan pokazatelj ekonomske situacije. Godine 1927. poeo se sma
njivati ivotni standard, a taj je trend dugo trajao i neprestano je
rastao. To se dogodilo zbog snanog pritiska industrijalizacije i korite
nja raspoloivih izvora za planski razvoj teke industrije. Iako je
disparitet izmeu slubenih cijena i cijena na crnom tritu bio manji za
industrijske proizvode nego za poljoprivredne, potroa od toga nije
imao velike koristi, jer je nestaica potroakih dobara bila jednako
ozbiljna kao i nestaica hrane. Potroa bilo koje vrste bio je u situaciji
da snosi teak teret industrijalizacije. Nagli razvoj industrije, usmjeren
uglavnom na proizvodnju sredstava za proizvodnju, a ne potroakih
dobara, nametnuo je seljacima i radnicima goleme napore u svim
aspektima ekonomskog ivota. Oni koji su morali ponijeti najvei teret
na svojim leima bili su apatini, rezignirani i nisu bili raspoloeni za
aktivno suprotstavljanje. Meutim, oni koji su se zalagali za industrija
lizaciju vrsto su vjerovali da cilj opravdava sredstvo. Vjerovali su da e
se trokovi dobrovoljno snositi, a ako izostane dobrovoljnost, snosit e
se prisilno.
Tokom 1928. godine sumnje su poele uznemiravati i sam Politbiro. U srpnju 1928. godine, na sjednici CK partije, sukobila su se
miljenja i otvoreno se okrenula prema poljoprivrednoj politici i priti
sku kojem su bili izloeni seljaci. Meutim, najvei problem bio je
tempo industrijalizacije, koji je diktirao politiku. Znaajno je da je u
Komitetu nastao otvoren rascjep izmeu veine lanova Politbiroa, koji
su podravali industrijalizaciju, i disidentske manjine to su je inili
Rikov, Buharin i Tomski. Oni su traili da se popusti u zahtjevima, da
se pritisak smanji usporavanjem tempa industrijalizacije. Krajem rujna
Buharin je izloio svoje stavove u opirnom lanku, objavljenom u
Pravdi, pod naslovom Biljeke jednog ekonomista. Poevi od krize
itarica, Buharin je svoj napad usmjerio na postojee planove industri
jalizacije koji su potpuno zanemarili ravnoteu izmeu poljoprivrede i
industrije te vezu sa seljatvom koju je uspostavio NEP. Investicije u
industriju poveavale su se apsurdno i neprimjereno, usprkos materijal
133

nim nestaicama, ne samo itarica, ve i industrijskih proizvoda svake


vrste. Poljoprivredi se mora dopustiti da uhvati korak, a industrija
treba se da razvija na osnovi koju e stvoriti brz razvitak poljopri
vrede. Buharin je, toboe, prihvatio stupanj industrijalizacije koji je
do tada postignut, ali je smatrao da su zahtjevi postali nepodnoljivi i
da se tempo vie ne smije poveavati. lanak je zavrio kritizirajui
ludi pritisak prisutan u nacrtima petogodinjeg plana.
Biljeke jednog ekonomista, posljednju javnu izjavu opozicije o
vrtoglavom tempu industrijalizacije i posljednju zatitnu akciju u
obranu NEP-a, otro su napali slubeni ekonomisti, Trocki i njegove
pristae. Prioritet u poljoprivredi vie nije bio prihvatljiva tema. Buha
rin je u tom trenutku otputovao na odmor na Kavkaz, ali se na vrijeme
vratio kako bi prisustvovao vanoj sjednici CK partije u studenome.
Vrhovni sovjet narodne privrede, pod rukovodstvom Kujbieva, i dalje
je zahtijevao sve vee investicije u industriju. Poziv uhvatiti korak i
pretei Zapad ve su prije smislili oni koji su se zalagali za industrijali
zaciju. To je bila i glavna tema Staljinova govora na sjednici Q C
Tehnologija, tumaio je, jednostavno ide naprijed u razvijenim
kapitalistikim zemljama: ili emo ih dostii ili e nas unititi.
Citirao je i Petra Velikog, koji je bjesomunom izgradnjom radionica
nastojao zadovoljiti potrebe obrane zemlje. Bio je to pokuaj da se
preskoe granice zaostalosti. Zaostalost sovjetske ekonomije, osobito
poljoprivrede, i izolacija SSSR-a uinile su to pitanjem ivota i smrti
za na razvoj. CK je odobrio svotu od 1650 milijuna rubalja za
investicije u industriju u toku godine. Buharin se najprije mlako
suprotstavio, dao neke prijedloge, a zatim povukao svoju ostavku, nije
se suprotstavio glasanju, i na kraju je sudjelovao u izradi rezolucije.
Svoj poraz prikrio je sporazumom i pomirenjem, ali njegova predaja
bila je oita. Pobjeda industrijalizacije zapeaena je dovrenjem pr
voga petogodinjeg plana, koji je predan na odobrenje Saveznom
kongresu sovjeta u svibnju 1929. godine.

134

15

Prvi petogodinji plan

U razdoblju od objavljivanja prvih planskih predvianja


Dravne planske komisije u kolovozu 1925. godine do prihvaanja
prvoga petogodinjeg plana u svibnju 1929. osnovni principi i praksa
planiranja neprekidno su napredovali. Sredinom tog razdoblja sredite
interesa pomaklo se s godinjih predvianja na petogodinji plan, koji
je sadravao koristan prikaz ekonomske politike i dugoronih perspek
tiva ekonomskog razvoja. S vremena na vrijeme partija je, svojim
proglasima, objanjavala ciljeve plana. N a etrnaestom kongresu par
tije u prosincu 1925. godine prihvaen je zadatak ekonomske samodostatnosti, to je znailo da SSSR treba da od zemlje koja uvozi
strojeve i opremu postane zemlja koja izvozi strojeve i opremu.
Sljedee jeseni s partijske konferencije upuen je poziv za rekonstruk
ciju ekonomije na osnovama nove i naprednije tehnologije. Principu
prednosti proizvodnje sredstava za proizvodnju nad proizvodnjom
potroakih dobara esto su se suprotstavljali oni koji su traili da se
uspori tempo industrijalizacije. Godine 1927. i 1928. poveana je
proizvodnja potroakih dobara kako bi se zadovoljile potrebe seoskog
trita. Bio je to privremeni odgovor na situaciju koju je trebalo hitno
rijeiti. Meutim, partijska konferencija u travnju 1929. godine, koja je
najzad odobrila petogodinji plan, na listi zadataka na prvo je mjesto
stavila maksimalni razvitak proizvodnje sredstava za proizvodnju kao
osnovu industrijalizacije zemlje.
Prvi eksperimentalni nacrt petogodinjeg plana, koji je Dravna
planska komisija napravila u oujku 1926. godine, uglavnom se bavio
dravnom industrijom - jedinim dijelom ekonomije koji je ve tada bio
pod kontrolom planera. Nacrtom plana je predvieno godinje povea
nje industrijske proizvodnje po stopi od 40% u prvoj godini, kad je jo
bilo neiskoritenih kapaciteta na raspolaganju, do 15% u petoj godini
- tzv. smanjujua krivulja rasta. Investicije u industriju trebale su se
poveati sa 720 milijuna rubalja u prvoj godini na 1200 milijuna
rubalja u petoj. Taj nacrt nije privukao panju viih krugova, jer se
smatrao teoretskom vjebom, a ne praktinim prijedlogom. Drugi

135

nacrt Dravne planske komisije, koji je nainjen godinu dana kasnije,


bio je detaljniji i sloeniji dokument u kojem su pojedine privredne
grane bile obraene u posebnim poglavljima. Predvianja rasta indu
strije bila su znamo skromnija u odnosu prema prijanjem planu;
proraun da e se u razdoblju koji obuhvaa plan, industrijska radna
snaga poveati za milijun radnika smanjen je za vie od pola. S druge
strane, potraivanja za investicije u industriji neto su se poveala.
Dodatni fondovi za poveanje industrije trebali su se osigurati smanje
njem trokova proizvodnje i poveanjem produktivnosti rada; mnogo
se oekivalo i od kampanje za snienje cijena, koju su trebale provesti
vlasti. Planiranje je postalo osnovni problem, pa je nacrt plana od
oujka 1927. godine izazvao estoke kontroverzije. U Dravnoj plan
skoj komisiji izbio je spor izmeu boljevikog ekonomista Strumilina,
glavnog sastavljaa nacrta, i opreznoga biveg menjevika Gromana.
Taj su nacrt napali ekonomisti iz Narodnog komesarijata za poljopri
vredu i Narodnog komesarijata za financije, smatrajui ga opasnom
fantazijom. Naprotiv, Kujbiev i Vrhovni sovjet narodne privrede
okarakterizirali su ga kao pretjerano bojaljivoga. Opozicija, do koje je
iznenada dolo zbog naglog zaokreta slubene linije prema ubrzanoj
industrijalizaciji, ograniila se na optubu da je okretanje prema plani
ranju dolo prekasno a da bi bilo djelotvorno.
Od tada se vrio stalni pritisak da se poveaju ciljevi planiranja. U
svojem programu od rujna 1927. opozicija je osudila prijedlog Dravne
planske komisije kao tur i neadekvatan; ve prije godinu dana, na
sjednici u Komunistikoj akademiji, gdje se raspravljalo o planskim
veliinama, zastupnik opozicije postavio je vee zahtjeve od predstav
nika Dravne planske komisije i Vrhovnog sovjeta narodne privrede,
traei veu stopu industrijalizacije. U listopadu 1927. godine Dravna
planska komisija nainila je i trei nacrt plana. Da bi pomirila sumnji
ave i optimiste, ponudila im je osnovne i maksimalne planske
vrijednosti. M aksimalni plan pokazivao je znaajno poveanje i u
industrijskoj proizvodnji i u investicijama u odnosu prema predvia
njima drugog nacrta plana. Vrhovni sovjet narodne privrede prihvatio
je nadmetanje i izradio proraune koji su visoko nadmaili predvianja
Dravne planske komisije, zbog ega je Dravna planska komisija jo
jedanput poveala svoja predvianja. Daljnje poveanje zaustavljeno je
zbog oklijevanja partijskih voa. U trenutku krize u borbi protiv
Trockog i opozicije nije bilo zgodno popustiti njihovu zahtjevu za to
bru industrijalizaciju. Nije bilo uputno nametnuti preteke probleme
zbog kojih su postojale nepomirljive razlike u miljenjima voa. Kada
se CK partije sastao u listopadu da odobri Direktive za nacrt petogo
dinjeg plana, koji je trebalo podnijeti sljedeem partijskom kongresu,
tekst, iako je bio pun neopravdanog zanosa planom, nije izraavao

136

jasan stav ni prema jednom problemu koji je sadravao. Morala se


postii ravnotea izmeu interesa akumulacije i seljake privrede,
teke i lake industrije; maksimalni transfer resursa iz posljednjih u
prve odbaen je kao naruavanje ravnotee cijelog ekonomskog si
stema. Maksimalna stopa akumulacije u tekuoj godini nije neo
sporno i garancija najbreg razvoja na dulji rok. Nije bilo pokuaja da
se osudi ni prijedlog Vrhovnog sovjeta narodne privrede ni Dravne
planske komisije. Na toj su sjednici Trocki i Zinovjev izbaeni iz CK.
Nekolicina preostalih lanova opozicije napala je te nejasne direk
tive koje nisu sadravale ni jedan jedini broj. No veina prisutnih ih je
izvidala i uutkala.
Na partijskom kongresu u prosincu 1927. godine naglaena je
vanost petogodinjeg plana i raspravi o njemu posveeno je sedam
sjednica. Jedan je delegat prisutne neugodno podsjetio na Buharinovu
preporuku, koju je izrazio na kongresu prije dvije godine, da industrija
lizacija mora ii puevim korakom. Ovaj put Buharin nije govorio.
ula su se i neka skeptina miljenja, ali su se brzo utopila u moru
opeg entuzijazma u pogledu principa plana. Neki estoki zagovornici
plana industrijalizacije kritizirali su skromnost Dravne planske komi
sije i hvalili Vrhovni sovjet narodne privrede kao favorita u utrci.
Partijske voe, dakako, bile su suzdrane, osobito u svojim osvrtima na
poljoprivredu. Kongres se zadovoljio time da prihvati oprezne direk
tive koje je sastavio CK partije prije nekoliko tjedana i nije pokuao
entuzijazam pretoiti u statistike termine. Najvaniji zadatak kon
gresa bio je da porazi i uniti opoziciju. Nije se smjelo dopustiti da se
javi miljenje koje bi naruilo jedinstvo partijske veine u tenji da se
izvri taj zadatak. Jedina je pozitivna odluka donesena na tom kon
gresu da se plan treba pripremiti kako bi se na vrijeme predao za
sljedeu sjednicu Saveznog kongresa sovjeta u proljee 1929. godine.
Kad je opozicija unitena i njezine voe otpremljene iz Moskve,
nestale su sve smetnje koje su sputavale najvie partijske voe. Prom
jena se oitovala u okrutnosti specijalnih mjera koje su se primjenji
vale prilikom otkupa itarica u prvim mjesecima 1928. godine. Do tada
su glavnu pokretaku snagu to se krila iza petogodinjeg plana inili
ljudi iz drugih redova partije, koji su bili u Dravnoj planskoj komisiji i
Vrhovnom sovjetu narodne privrede; oni su nastojali uvjeriti voe u
realnost svojih ambicioznih projekata. Staljin je zadrao svoju najomi
ljeniju ulogu - pomiritelja dviju krajnosti. Nadalje, bilo je jasno da
utjecaj partije stoji iza svake nove revizije planskih veliina, koje su se
poveavale; pokretaka snaga sada je bio Politbiro i sam Staljin.
Tokom 1928. godine, s tim novim poticajem i na viem nivou, nasta
vilo se suparnitvo izmeu Dravne planske komisije i Vrhovnog
sovjeta narodne privrede u trci za sve viim ciljevima. U isto vrijeme,

137

planovi su postali specifiniji, obuhvaali su svaki privredni sektor, svu


industriju i svaku regiju. Prorauni su se i dalje udaljavali od svake
genetike osnove i postajali su sve snaniji izraz volje i odluke da se
postignu odreeni ciljevi. Politika se u raspravama isprepletala s eko
nomijom, pa konane odluke nisu bile toliko ekonomske koliko poli
tike. Poraz Buharina i osuda njegovih Biljeaka jednog ekonomista, u
jesen 1929. godine, pokazao je da e se od sada oprez smatrati
simptomom desne devijacije. Nakon dugotrajne diskusije izmeu Dr
avne planske komisije i Vrhovnog sovjeta narodne privrede, nacrt
plana zavren je u oujku 1929. godine. Sadravao je osnovne i
optimalne planske vrijednosti industrijske proizvodnje u razdoblju
od pet godina (1928-1929. do 1932-1933) i stope ulaganja u indu
striju. Kod optimalnih prorauna nestala je smanjujua krivulja
stope rasta proizvodnje; godinja stopa rasta rasla je progresivno od
21,4% u prvoj godini do 23,8% u petoj godini. Investicije u industriju,
koje su se u prvoj godini planirale u visini 1650 milijuna rubalja,
gotovo su udvostruene za petu godinu (osnovna varijanta) ili su bile
vie nego dvostruke (optimalna varijanta). Dok su ekonomisti koji su
sastavljali plan smatrali da su osnovne vrijednosti na granici prihvatlji
vih ostvarenja, a da su optimalne daleka mogunost, Politbiro je
hrabro prihvatio rezoluciju kojom se izjanjava za plan u njegovim
optimalnim vrijednostima kao onaj koji potpuno odgovara direkti
vama Petnaestog kongresa partije.
Plan je najzad prihvaen na velikoj partijskoj konferenciji krajem
travnja 1929. godine. Iako se Rikov dovodio u vezu s desniarima, on
je bio jedan od trojice izvjestitelja koji su na toj konferenciji hvalili
plan. N o njegova oprezna procjena nepovoljno je ocijenjena u uspo
redbi s elokventnim entuzijazmom Krianovskog, predsjednika Dr
avne planske komisije, i hladnokrvnom i praktinom odlunosti Kujbieva, predsjednika Vrhovnog sovjeta narodne privrede. Plan je objav
ljen u tri velika sveska nekoliko dana nakon konferencije; zbog nedo
statka vremena, potrebnog za korekciju, plan je jo sadravao obje
varijante koje je Dravna planska komisija prihvatila u oujku, meu
tim, sada je osnovna varijanta.ve bila zastarjela. Plan je bio impresivan
i opsean prikaz cijele privrede. Neki prorauni pokazali su se pretje
rano optimistinima, osobito kada su godinu dana kasnije postavljeni
jo vei ciljevi i donoena je odluka da se taj petogodinji plan ispuni u
etiri godine. Ipak, to je bio snaan poticaj za ambiciozne projekte
razvitka teke industrije; moe se tvrditi da bez toga velikog optimizma
ostvareni rezultati ne bi bili mogui. Petogodinji plan bio je sredite
oko kojeg se vrtjela i o kojem je ovisila cijela privreda.
Dravna planska komisija nastala je na temeljima Dravne komisije
za elektrifikaciju Rusije, tijela koje je bilo stvoreno da bi se ispunio

138

Lenjinov plan elektrifikacije; energetika je i dalje ostala njezin kljuni


problem. Nije sluajno najznaajniji projekt, koji je Dravna planska
komisija zagovarala kao osnovni zadatak prvoga petogodinjeg plana,
bila izgradnja velike brane i hidroelektrane na Dnjepru, poznate kao
Dnjeprostroj. Ameriki inenjer Cooper, koji je sagradio branu Tennessee Valley, prihvatio je poziv da posjeti gradilite u ljeto 1926.
godine. Bio je pun entuzijazma u vezi s potencijalima koje prua
projekt i najzad je prihvatio da rukovodi gradnjom. Projekt je trebalo
financirati iz sovjetskog budeta; Cooper je bio zaposlen kao savjetnik,
ali ne i kao graevinski poduzetnik. Meutim, bilo je potrebno koristiti
se amerikom tehnologijom i opremom, te zaposliti vei broj amerikih
inenjera. Projekt je ukljuivao i izgradnju novih industrija i tvornica
koje su za svoj rad trebale energiju stvorenu u hidrocentrali. Energijom
su se trebali opskrbljivati rudnici u Donbasu, velike nove eljezare,
eliane, tvornice aluminija i eljeznih legura, koje su zajedno inile
nov, znaajan industrijski kompleks gdje e se proizvoditi sredstva za
proizvodnju. Sagraena su dva nova grada - Zaporoje i Dnjepropetrovsk. Sve do 1934. godine brana i tvornice, koje su se trebale koristiti
njezinom energijom, nisu radile punim kapacitetom.
Brana Dnjeprostroj potakla je mnoge ambiciozne planove zapoete
u razdoblju prvoga petogodinjeg plana. Sedmina svih investicija obuh
vaenih planom otpala je na proizvodnju eljeza i elika, iako je neto
od toga iskoriteno za modernizaciju postojeih tvornica i pogona.
Razvitak industrije automobila bio je popraen s mnogo publiciteta.
Prije revolucije u Rusiji se nisu proizvodili automobili; prapoeci su
dvije-tri mehaniarske radionice koje su sredinom dvadesetih godina
proizvele nekoliko automobila. Zbog entuzijazma koji je pobudio plan
1927. godine, jedna mala tvornica nedaleko od Moskve postala je prva
sovjetska tvornica automobila. Planirana je godinja proizvodnja
10 000 automobila. Tek 1929. godine bio je potpisan ugovor s Fordom
iz Detroita o gradnji tvornice automobila u Njinem Novgorodu.
Planirala se godinja proizvodnja 200 000 vozila, a trebalo ju je postii
u deset godina. U poetku je naglasak bio na proizvodnji osobnih
automobila, dok je kasnije bila naglaenija proizvodnja kamiona za
potrebe industrije. Program gradnje cesta bio je dodatak rastu automo
bilske industrije. Usporedo s tim razvojem, ali odvojeno od njega,
odvijala se proizvodnja traktora. Planirana proizvodnja tvornice trak
tora u Staljingradu poveala se nekoliko puta u toku izgradnje, a fiksno
je utvrena u konanom nacrtu petogodinjeg plana. Godinja proiz
vodnja iznosila je 50 000 traktora. Do 1930. godine, kad je zapoela
proizvodnju, osnovane su jo dvije tvornice. Od 1928. godine nadalje
traktori su imali vodeu ulogu u programima modernizacije i kolektivi-

139

zacije seljake privrede. To je bio najvei doprinos prvoga petogodi


njeg plana unapreenju poljoprivredne proizvodnje.
O ratnoj industriji u petogodinjem planu rijetko se javno govorilo.
Nakon graanskog rata odlueno je da se izdaci za Crvenu armiju ne
poveavaju par godina. Godine 1926. poduzete su mjere da se ojaa i
ponovno opremi. Nakon straha od rata u proljee 1927. godine,
priznavanje industrije kao temelja vojne moi dovelo je do toga da su se
za petogodinji plan, koji je naglaavao razvoj teke industrije, zainte
resirali i vojni krugovi. Poticaj je, vjerojatno, bio i tajni vojni ugovor s
Njemakom, govorilo se da postoji i tajni petogodinji plan za potrebe
vojne industrije. Poelo je avionskom industrijom, a zatim je slijedila
proizvodnja tenkova. Mnogo panje posveivalo se razvoju moderne
kemijske industrije koja je sluila vojnim i poljoprivrednim potrebama.
Pobornici kemijske industrije smatrali su njezinu ulogu jednako va
nom kao i ulogu elektrifikacije u modernizaciji privrede.
Konstrukcija turksibirske eljeznice, koja povezuje sredinju Aziju i
Kazahstan sa zapadnim Sibirom, bila je u toku prije poetka plana i, za
razliku od ostalih znaajnijih projekata, nije ovisila o uvoznom materi
jalu i opremi ni o stranim tehnikim savjetnicima. Sredinja Azija je
podruje bogato pamukom, ali veze su bile vrlo slabe, pa je nova
eljeznica trebala omoguiti opskrbu tekstilne industrije SSSR-a siro
vim pamukom i tako je osloboditi uvoza. S druge strane, sredinja
Azija je oskudijevala u prehrambenim proizvodima i drvu. Nova
eljeznica trebala je omoguiti opskrbu itaricama i drvom, direktno s
proizvodnih podruja u Sibiru, te tako smanjiti potranju tih sirovina iz
evropskog dijela Rusije. Ruski inenjeri imali su bogato iskustvo u
izgradnji eljeznica. Doznake iz budeta redovno su stizale, i konstruk
cija pruge, duge 1500 kilometara, i to kroz teak teren, tekla je uz
neznatne tekoe. Pruga je otvorena za redovni promet 1. sijenja
1931.
Lokacija novih industrija bila je vaan problem pri planiranju i
zbog toga je dolazilo do estih diskusija i odgaanja vanih odluka. S
jedne strane, problem je bio u relativnim praktinim prednostima
pojedinih podruja. Ipak, glavna potekoa bilo je lokalno suparnitvo.
To je posebno dolo do izraaja u industriji eljeza i elika, djelomino
zato to se, prema planu, u njih najvie investiralo, a djelomino i zato
to su se Ukrajinci estoko borili da zadre dominantnu ulogu u
proizvodnji eljeza i elika. Taj prioritet stekli su ve u devedesetim
godinama prolog stoljea, uglavnom zahvaljujui blizini velikih nala
zita ugljena. Njihovu zahtjevu suprotstavila se brojna kola istonjaka koji su eljeli oivjeti nekadanju industriju eljeza i elika na
Uralu i osnovati nove proizvodne centre u Sibiru. Godine 1927.
prouavalo se i raspravljalo o velikom broju suparnikih projekata.

140

Prvi projekt, koji je bio najdoraeniji, odnosio se na veliki novi


kompleks za proizvodnju eljeza i elika u Krivoj Rogu u Ukrajini.
Drugi kompleks, slinih razmjera, bio je lociran u Magnitogorsku na
Uralu. Za taj kompleks trebalo je eljeznicom dopremiti potrebne
koliine koksa iz Kuznjeckog bazena, udaljenog 2000 kilometara na
istok, gdje se trebala smjestiti trea znaajna eljezara i eliana. Osim
tih projekata, predviena je i izgradnja velike tvornice strojeva kod
Sverdlovska na Uralu i jo jednog kompleksa za proizvodnju eljeza i
elika blizu grada Zaporoja nedaleko od brane na Dnjepru. Meutim,
izgradnja kompleksa u Krivoj Rogu odgoena je do kraja prvoga
petogodinjeg plana; progresivno poveanje planiranih investicija u
toku 1928. godine uglavnom je bila pobjeda istonjaka koji su eljeli
proiriti sovjetsku mo i aktivnost na puste predjele Sibira i razviti i
naseliti te premalo iskoritene krajeve. Strah od rata 1927. godine
uvelike je utjecao na elje planera da budue centre temeljnih sovjetskih
industrija smjeste u podruja manje ranjiva od Ukrajine.
Iako je kampanja za industrijalizaciju bila sredinji dio plana, ipak
je to bio plan za cjelokupnu privredu i nije mogao biti nita drugo.
Poljoprivreda je bila osnovni i ve dobro poznati kamen smutnje za
planere. Kao to je Rikov jednom primijetio, plan je bio.preputen na
milost kie; izbor petogodinjeg razdoblja u planiranju opravdan je
tvrdnjom da e u tom vremenu dobra i loa etva slijediti jedna drugu,
te e na taj nain biti uspostavljena ravnotea, pa e, prema tome,
vrijediti prorauni izraeni prema prosjenim vrijednostima. Jo vei
problem bilo je ponaanje seljaka, koje se nije moglo predvidjeti.
Seljake obitelji, na svojim malim posjedima, veinom su zadovoljavale
svoje tradicionalno male potrebe i mogle su se izdvojiti iz nacionalne
ekonomije te tako poremetiti proraune planera. Problem nije bila
samo proizvodnja itarica, ve i njihov otkup i otpreman je u gradove i
tvornice. Sve je to zabrinjavalo vlasti sredinom dvadesetih godina.
Utjecaj plana na seljake bio je zbog toga dvostruk. Planom se teilo
poveati proizvodnju seljake poljoprivrede do koliina odreenih
prognozama i direktivama. Takoer je trebalo promijeniti dotadanje
primitivne metode obrade nabavom suvremenih strojeva i alata. Trak
tori su bili najsavreniji i najbolji strojevi koje je industrija mogla
ponuditi radi unapreenja obrade tla i postizanja veih prinosa. Proiz
vodnja sredstava za proizvodnju u poljoprivredi mogla se initi neva
nim dijelom programa industrijalizacije, ali su zato rezultati u poljopri
vrednoj proizvodnji inili osnovu cijelog plana. Na partijskom kon
gresu u prosincu 1927. jedan vodei politiar zahtijevao je poveanje
proizvodnje itarica sa 30 na 40% u sljedeih pet godina i ak 100% u
toku deset godina. Napokon se u petogodinjem planu pojavila brojka
od 35% .

141

Zahtjevi za industrijalizacijom pokazali su zastarjelost koncepcije


dravnih financija kao kriterija izvedivosti ekonomske politike. Od
stabilizacije nove valute 1924. godine Narodni komesarijat za financije
bio je odgovoran za pripremu ne samo godinjeg budeta, kojim su se
kontrolirali dravni trokovi, ve i kvartalnoga kreditnog plana, kojim
se reguliralo davanje kredita preko banaka i stopa putanja novca u
promet. Kad je planska industrijalizacija postala permanentnim ciljem,
ti bitni elementi u ekonomiji nisu mogli izbjei panji planera. Postalo
je oito da je ogranienje kredita nuno kako bi se odrala stabilna
meunarodna valuta utemeljena na zlatu, ali to je bilo nespojivo s
razvojem industrije. Nije bilo dvoumljenja o izboru. Ve 1925. godine,
iako je budet bio strogo uravnoteen, poveanje kredita za industriju i
poveanje emisije novca, to je bilo neminovna posljedica, oslabilo je
vjeru u ervonjec, iji se paritet u zlatu vie nije mogao odrati na
meunarodnom tritu. U ljeto 1926. godine izvoz ervonjeca i poslo
vanje s njim izvan zemlje bili su zabranjeni, novac je postao posve
interno sredstvo razmjene, podlono promjenama vezanima uz potrebe
i interese privrede. Naputanje standarda u zlatu, nakon manje od dvije
godine, bio je udarac za sovjetski presti, a sve vei znakovi inflacije
izazivali su zabrinutost. Narodni komesarijat za financije uspio je jo
godinu dana odrati kontrolu nad kreditima. Neprestano je jaao
pritisak da se ubrza tempo industrijalizacije, pa je nastojanje da se
svede u okvire kreditnih ogranienja, koje je odredio Narodni komesa
rijat za financije, bilo potpuno neprihvatljivo. Pred kraj 1927. godine
planeri su kritizirani, a tradicionalne mjere financijske kontrole ocije
njene su kao zastarjele. Bilo je odreeno da se dravni budet prilagodi
planskim vrijednostima Dravne planske komisije. Tako je budet,
zajedno s kreditima i putanjem novca u opticaj, postao dio petogodi
njeg plana. Financijske operacije bile su strogo podreene planu; davali
su se krediti za industrijske projekte koje je odobrio Vrhovni sovjet
narodne privrede i Dravna planska komisija, usprkos upozorenju
Narodnog komesarijata za financije o moguim inflacionim posljedi
cama. Vladalo je raspoloenje neogranienog povjerenja, inilo se da su
i najsmjelija oekivanja premaena. Investicije u industriju, pod kon
trolom Vrhovnog sovjeta narodne privrede, za 1927-1928. godinu
popele su se na 1300 milijuna rubalja, to je bilo 20% vie nego
prethodne godine. Govorilo se da je industrijska proizvodnja koju je
planirao Vrhovni sovjet narodne privrede porasla vie od 25% . Kada
su obrisi prvoga petogodinjeg plana poeli dobivati svoj konani
oblik, u jesen 1928. godine, predviena je investicija od 1650 milijuna
cubalja. U listopadu 1928. godine Pjatakov, poznat kao superindustrijalizator, nekadanji lan opozicije koji se javno odrekao svojih
stavova, imenovan je potpredsjednikom Dravne banke, a poetkom

142

sljedee godine postao je njezin predsjednik. To imenovanje bilo je


znaajno zbog odluke da se odobre neogranieni krediti potrebni za
financiranje industrijske proizvodnje. Ukupne investicije u industriju
utvrene su nakon rasprava izmeu Dravne planske komisije, Vrhov
nog sovjeta narodne privrede i viih partijskih krugova. Da bi se
udovoljilo tim zahtjevima, trebalo je osigurati fondove, to je bilo
administrativno pitanje. Iako je plan bio sastavljen u okvirima drav
nih financija, Narodni komesarijat za financije postao je, u stvari,
organ koji je stalno poveavao prihode od poreza i vie nije kontrolirao
rashode.
Konvencionalni izvori financiranja industrijskog razvoja neobuz
dano su se iskoritavali. Izravni porezi, tj. industrijski porez za pri
vatni sektor, porez na poljoprivredu i porez na dohodak, novano su se
gotovo udvostruili izmeu 1926. i 1929. godine. Meutim, indirektni
porezi bili su vaniji, oni su se u tom razdoblju vie nego udvostruili i
iznosili su treinu svih poreznih prihoda. Porez na robu iroke potro
nje pogaao je najsiromanije slojeve stanovnitva; veliki prihodi od
monopola na votku zabrinjavali su neke partijske savjesti. No nije bilo
lako nai druge izvore prihoda. Od 1927. godine nadalje uplaivao se
itav niz dravnih zajmova iji je upis, usprkos slubenim demantijima,
ubrzo postao gotovo obavezan. Tako je Narodni komesarijat za finan
cije mogao predloiti izbalansiran budet. Deficitno financiranje sma
tralo se nedopustivim. Meutim, iza te konvencionalne fasade, finan
cije su izgubile na svojoj regulativnoj ulozi, pa je Dravna banka davala
dodatne kredite za privredu. Novac je postepeno postao sredstvo
razmjene i obraunska jedinica - nagovjetaj vremena kada e on
potpuno nestati u buduem komunistikom drutvu. Pretpostavljalo se
da e se fondovi za investicije u industriju, osim dotacija iz budeta i
kredita Dravne banke, puniti profitima same industrije. Jedini nain
da se to postigne, s obzirom na ve stari zahtjev za snienje cijena, bilo
je smanjenje trokova proizvodnje. To je bio trajan cilj svih kampanja
koje su se vodile za reim ekonomije, za racionalizaciju i poveanje
produktivnosti rada. Prorauni o produktivnosti poveavali su se u
svakoj sljedeoj verziji petogodinjeg plana; planirano poveanje bilo je
vee za sektor kapitalnih dobara nego za cjelokupnu industriju. Budui
da je najzad bila prihvaena optimalna varijanta plana, odreeno je
poveanje produktivnosti, u razdoblju plana, od 110% , a smanjenje
trokova za 35% . Prema tome, radnik je imao mogunost da povea
stvarni dohodak za 4 7% , a maloprodajne cijene trebale su se sniziti za
23% . ini se da se ti prorauni nisu temeljili ni na kakvim realnim
procjenama problema, ve na elji da se plan uini statistiki koherent
nim, i bili su znaajniji za zahtjeve koje je plan nametao industrijskim
radnicima nego za mogunost njegova ispunjenja.

143

Prihvaanje prvoga petogodinjeg plana znailo je prekretnicu u


sovjetskoj povijesti. Bit NEP-a sastojala se u tome da se seljakoj
ekonomiji do odreene mjere dopusti sloboda. Bilo je nepolitiki
objaviti smrt politici NEP-a. Staljin je govorio da je NEP, iako je dao
odreenu slobodu privatnoj trgovini, isto tako uvrstio kontrolu
drave na tritu. Svrha NEP-a bila je osiguranje pobjede socijali
zma. Slubeno je zanijekano da je NEP ukinut. Slobodno trite za
proizvode sitne privatne industrije, posebno za poljoprivredne proiz
vode, odralo se i dalje. Podreivanje svake znaajnije ekonomske
aktivnosti zahtjevima plana i sve snaniji pritisak na seljake uinili su te
ostatke NEP-a neskladnima i opasnima. Oni su se tolerirali dokle je
reimu odgovaralo, a ini se da nisu imali neko vee znaenje. Udio
privatnog sektora u nacionalnom dohotku, koji je u 1926-1927.
godini premaio 50% , smanjen je na neznatne razmjere do kraja
petogodinjeg plana. Presti plana i SSSR-a, kao protagonista planira
nja, povean je ekonomskom krizom koja je zadesila kapitalistiki
svijet u jesen 1929. godine. Osjealo se, i ne samo u SSSR-u, da je
opravdano marksistiko predvianje sloma kapitalistikog poretka,
zbog teine njegovih ukorijenjenih suprotnosti. SSSR je bio imun na
jedan od najteih simptoma krize - masovnu nezaposlenost. To je
potaklo vjerovanje da se ni jedna nacionalna ekonomija vie ne moe
prepustiti na milost krutih zakona trita. Iako uvjeti u kojima je
usvojen i proveden sovjetski petogodinji plan nisu bili dobro proueni
ni jasni, ipak je to pionirski model. Zahtjev za planiranjem u ekonomi
jama kapitalistikih zemalja pojavio se svagdje i bitno je utjecao na stav
Zapada prema SSSR-u.

144

16

Kolektivizacija zemlje

Akutna zabrinutost zbog krize u vezi sa itaricama u pro


ljee 1929. godine skrivala se iza samodopadnog uvjeravanja u potrebu
vjerovanja u budunost. Na osnovi proljetne sjetve predviala se dobra
etva. Vee prihode obeavali su kolhozi i sovhozi, a vei dio uroda
trebalo je dati na trite. Uveden je novi postupak za otkup itarica.
Unaprijed su odreene visoke kvote koje e isporuioci iz raznih regija
dati sakupljakim posrednicima. Kvote su odreene za podruja i sela.
Unutar sela najvei pritisak vrio se na kulake, kako bi oni ponijeli
najvei teret radi ispunjenja kvote. Kad je etva 1929. godine bila u
toku, iz Moskve, Lenjingrada i provincijskih centara poslane su bri
gade partijskih slubenika i lanova, radnika i sindikalista, kako bi
nadgledale i stimulirale prikupljanje itarica. Broj ljudi koji su sudjelo
vali u tim operacijama samo se moe nagaati. N o podruje je bilo
iroko pa se procjene 100 000 do 200 000 ljudi ne ine nerealne.
Seljaci, ne samo kulaci, ve svi seljaci koji su imali toliko itarica da se
moglo govoriti o nekom viku iznad osobnih potreba, reagirali su na tu
akciju skrivanjem i prodajom itarica na slobodnom tritu. Skrivanje
itarica bilo je krivini prekraj, a granica izmeu trgovine, koja je
legalna, i pekuliranja bila je izbrisana. Odmazde su se primjenjivale
naveliko i samovoljno. Nepotpuna kvota ve je sama po sebi bila
krivini prijestup. Kulaci i navodni kulaci bili su kanjavani, osuivani
na kazne zatvora ili jednostavno protjerivani iz sela. Bilo je i nasilja i
okrutnosti. N a taj nain kvote su ispunjene, ponekad ak i premaene.
Meutim, ti su rezultati postignuti u uvjetima otvorenog neprijateljstva
izmeu vlasti i seljaka, izmeu grada i sela. Govorilo se da su siromani
seljaci pozdravili mjere poduzete protiv kulaka. N o veinom je meu
seljacima prevladavala solidarnost; kulaci i siromani seljaci bili su
sporazumni da osujete otkup itarica. Partijska oekivanja u vezi s
poticanjem klasne borbe na selu nisu se ispunila.
U takvoj nepovoljnoj situaciji neprestano se nametao zahtjev za
kolektivnom organizacijom poljoprivrede. Sada se na taj problem vie
nije gledalo kao na daleku budunost, ve kao na rjeenje tekuih
10 Ruska revolucija

145

problema. Odavno se traktor smatrao kljunim elementom kolektivizacije. U jesen 1927. godine veliki sovhoz evenko u Ukrajini uspio
je dobiti 6 0 -7 0 traktora, organiziranih u traktorske redove. Iskori
tavali su ih za obradu vlastitih polja, polja susjednih kolhoza i
seljakih posjeda. Taj primjer slijedili su i drugi. Godine 1928. ev
enko je osnovao prvu strojnu i traktorsku stanicu za iznajmljivanje
kolhozima i sovhozima u regiji. U lipnju 1929. godine u Moskvi je
otvorena glavna centrala Traktorcentar, sa zadatkom da organizira i
kontrolira mreu dravnih strojnih i traktorskih stanica. Predrasude
seljaka prema inovacijama, a moda i prema stupnju dravne interven
cije koja je tu bila prisutna, bila je teko svladati. Traktore su esto
optuivali kao djelo antikrista. Uspjeh tog eksperimenta, ini se, uglav
nom je bio odreen nabavom traktora; u jesen 1929. godine samo je
35 000 traktora, uglavnom amerike proizvodnje, bilo je na raspolaga
nju cijelom SSSR-u. Gdje god se traktor pojavio, postao je mono
sredstvo kolektivizacije.
Oivljavanje kolhoza, koje je poelo 1927. godine, najprije je
dovelo do stvaranja malih i slabo organiziranih kolhoza iji rad nije
zadovoljavao. Sredinom sljedee godine nastao je zaokret stvaranjem
velikih kolhoza, definiranih kao kolhozi s povrinom od dvije tisue
hektara za sjetvu, dovoljno velikih za obradu traktorima. U tom
trenutku kolhoze su pretekli sovhozi. N a sastanku CK partije u srpnju
1928. Staljin se zaloio za stvaranje sovhoza koji e itarice proizvoditi
na veliko; bilo je zamiljeno da rade kao velike tvornice itarica orga
nizirane na industrijskoj osnovi. Prototip novog sovhoza bio je sovhoz
nazvan G igant, koji je imao 41 000 hektara zemlje, do tada uglav
nom neobraivane, u podruju sjevernog Kavkaza. Nakon toga podu
zeti su slini pothvati u podruju Volge, Urala i Sibira. Traktori i
strojne i traktorske stanice bili su nuni preduvjeti za tu operaciju, koju
su kasnije kritizirali kao gigantomaniju. Kad je kolektivizacija
ozbiljno zapoela, smanjeno je oduevljenje za sovhoze, i jo jedanput
su ih nadmaili kolhozi.
O problemu kulaka uno se raspravljalo u partijskim krugovima.
Nisu znali to da uine s kulacima i sa seljacima koje su vlasti tako
oznaile, seljacima koji su obino obraivali najvee i najbolje dijelove
zemlje u selu, imali najvie stoke i strojeva, proizvodili i zadravali
najvee vikove itarica i inili najjau opoziciju sovjetskoj politici,
ukljuujui i politiku kolektivizacije. Miljenja su bila strogo podije
ljena. Da se kulak, zajedno sa svojom zemljom i inventarom, pripoji
kolhozu, bio bi to veliki doprinos proizvodnji i efikasnosti. Tako su
tvrdili neki lanovi partije. Meutim, drugi su predviali da bi kulak
imao dominantan utjecaj koji bi usmjerio na ciljeve suprotne inte
resima partije i drave. Ako se iskljui iz kolhoza, to e se s njime

146

dogoditi? Ne moe mu se dopustiti da zadri svoju zemlju i posjede te


da postane samostalna proizvodna jedinica, rame uz rame s kolhozom.
Neki su smatrali da bi ga trebalo izbaciti i protjerati s podruja na
kojem je ivio. To bi bila vrlo teka mjera, o kojoj je u poetku
razmiljala samo nekolicina. Nije se moglo pronai nikakvo prihvat
ljivo rjeenje.
U ljeto i jesen 1929. godine zahtjev za sve veom kolektivizacijom
neprestano je jaao. Ali ak i najvei entuzijasti, zagovornici kolektivizacije, i dalje su uvaavali dvije pretpostavke: prvo - bez obzira na to
kakav pritisak vre lokalne vlasti nad seljacima, kolektivizaciju treba
provesti na dobrovoljnoj osnovi; drugo - bez obzira na naglasak koji se
moe staviti na hitnost te akcije, za njezino e ostvarenje biti potrebno
nekoliko godina. Do kraja 1929. godine rukovodioci su rekli sve to su
imali rei o te dvije pretpostavke i odjednom su bili spremni uhvatiti se
ukotac s prisilnom i momentalnom kolektivizacijom sovjetske poljo
privrede u cjelini. ini se da su te odluujue promjene uvjetovala dva
prije odreena faktora. Prvi je faktor oajanje koje su uzrokovale stalne
more u vezi s otkupom itarica; osim to su izgledi za poveanje
proizvodnje bili vei, kolhoze je bilo mnogo lake nego individualne
seljake prisiliti na isporuku itarica slubenim posrednicima. Drugi je
faktor oduevljenje izazvano uspjenom industrijalizacijom i izgledima
petogodinjeg plana. Napokon, i poljoprivreda je jedan oblik indu
strije. Kad je ubrzana industrijalizacija ve ispunila oekivanja i najve
ih optimista, neprihvaanje ubrzane kolektivizacije moglo se uzeti kao
dokaz nepovjerenja prema perspektivi uope. Da bi se na silu proveo
taj stav, bila je potrebna nepokolebljiva odlunost.
Staljin, kao i obino, nije stupio u arenu sve dok se problem nije
razjasnio putem rasprava i sazrio da se donese odluka. Od travnja do
studenoga 1929. godine Staljin je utio. Tada je u Pravdi, po obiaju,
objavio lanak u povodu godinjice revolucije pod naslovom Godina
velikog zaokreta. Nakon hvalospjeva o uspjesima industrijalizacije i
razvitku teke industrije, Staljin se osvrnuo na poljoprivredu, koja je
potpuno prekinula s malom, nazadnom, individualnom privredom i
razvila se u veliku, naprednu, kolektivnu poljoprivredu. Srednji se
ljak, govorio je Staljin, pristupio je kolhozu. Kulake je jedva spome
nuo. Sto se tie budunosti, rekao je:
Ako se kolhozi i sovhozi budu razvijali brim tempom, nema
razloga sumnjati da e za otprilike tri godine naa zemlja postati
velika itnica, moda i najvea u svijetu.
lanak je sadravao viziju budunosti i analizu trenutne situacije,
ali ne i poziv na akciju. Ako se uzme u obzir karakter lanka, kao

147

sveanog proglasa, on je bio suzdran i oprezan. Partija se jo uvijek


vrzmala po rubu odluke koju je oklijevala donijeti.
N a sastanku CK partije, nekoliko dana kasnije, ton je bio otriji.
Staljin je popravio ono to je izostavio u svom lanku i govorio o
masovnoj ofenzivi siromanih i srednjih seljaka protiv kulaka. Od
nekoliko govornika, koji su teili da se ubrza tempo kolektivizacije,
Molotov je bio najmanje spreman na kompromise. Nije prihvatio
predvianja petogodinjeg plana (kojim se predvia skromna kolektivizacija od 20% obradivih povrina u pet godina), ocijenivi ga odvie
razvuenim, veina regija trebala bi biti potpuno kolektivizirana do
1931. godine, a neke do jeseni 1930. godine. Kulak je proglaen
nepobijeenim neprijateljem kojem se ne smije dopustiti da ue u
kolhoz. N o nijedan govor nije bio objavljen sve do trenutka kad je
kolektivizacija ve bila u toku, tako da ni partija ni javnost nisu znali za
hitni karakter iznesenog problema. Rezolucije prihvaene na kraju
sastanka bile su manje precizne od Molotovljevih rokova. Moda su
odraavale skeptinost, koja je postojala meu nekim lanovima Cen
tralnog komiteta, ali su pozivale na odlunu ofenzivu protiv kulaka
spreavajui i razbijajui pokuaje kulaka da prodru u kolhoz. Jo se
nisu suoili s pitanjem - to uiniti s kulacima. Sljedeih nekoliko
tjedana stizali su izvjetaji partijskih organa, puni entuzijazma, u
kojima se govorilo o napredovanju kolektivizacije u najvanijim itorodnim regijama. Politbiro je 5. prosinca 1929. imenovao Komisiju koja
je, prema uputama, trebala u roku dvije sedmice sastaviti nacrt dekreta
o stopi kolektivizacije u pojedinim regijama. Komisija se sastojala od
predstavnika regija i u njoj nije bio ni jedan lan Politbiroa; oito je bila
zamiljena kao tehniko tijelo, a ne kao tijelo koje e stvarati politiku.
Fragmentarni zapisi komisije, objavljeni mnogo godina kasnije,
pokazuju zbrku u tim zbivanjima. Komisija se podijelila u potkomisije
koje su imale mnogo smjelih prijedloga. Jedna od njih stvorila je izreku
likvidacija kulaka kao klase. Nacrt koji je komisija predala Politbirou 22. prosinca jo je bio prilino suzdran. Komisija je predloila da
se kolektivizacija u najvanijim itorodnim regijama provede u roku
dvije do tri godine, a u nekim regijama i znamo bre. U ostalim
regijama kolektivizaciju je trebalo provesti u roku tri do etiri godine;
upozoreno je i na opasnost od zanosa izazvanog tom naredbom.
Jasno, kulacima nije bio doputen pristup u kolhoze. Njihova sredstva
za proizvodnju, tj. strojeve i stoku, trebalo je predati kolhozima, a
njima dodijeliti loiju zemlju, na veoj udaljenosti od dotadanjeg
mjesta boravka. Neposlune kulake trebalo je protjerati iz regije, a
onima koji su se pokorili moglo se dopustiti da rade u kolhozu u
nedefiniranom svojstvu.
Prije nego to je Politbiro mogao razmotriti izvjetaj komisije, u

148

Moskvi je odrana konferencija marksista agraraca. Staljin je iskoristio


tu priliku i nakon dueg vremena odrao svoj prvi javni govor. To je
bio do tada najei napad na kulake. Unitenje kulaka kao klase
istakao je kao jedan od najvanijih preokreta u itavoj naoj politici.
Gotovo istodobno, aktivni lan partije kalmikog porijekla Riskulov,
koji je bio lan komisije Politbiroa, kritizirao je izvjetaj komisije i
uputio pismo Politbirou. Bio je to neobian potez, ali on se ne bi bio
mogao dogoditi bez suglasnosti vieg nivoa. Riskulov se zalagao za
poveanje tempa kolektivizacije i za njezino proirenje na podruja
gdje se uzgajaju pamuk i stoka, to nije bilo predvieno u nacrtu
komisije. Nacrt je predviao da se krave muzare i perad ostave u
vlasnitvu individualnih seljaka, ali se Riskulov i tome protivio. Nacrt
je ispravljen prema tim primjedbama, pa g a je CK partije prihvatio 5.
sijenja 1930.
Rezolucija, koja je prihvaena 5. sijenja 1930, bila je presudna
odluka u procesu kolektivizacije zemlje. Ta je rezolucija proklamirala
zamjenu velike kulake proizvodnje velikom kolhoznom proizvod
njom i unitenje kulaka kao klase. Kolektivizaciju osnovnih itorodnih podruja - donje i srednje Volge i sjevernog Kavkaza - treba
zavriti do jeseni 1930. ili do proljea 1931. godine, a ostalih itorodnih podruja do jeseni 1931. ili proljea 1932. godine. Istaknuto je
da opremanje traktorima i strojevima treba pospjeiti, ali se to ne smije
shvatiti kao jedan od uvjeta kolektivizacije. U jednom odlomku vrlo se
otro govorilo o prijelaznom razdoblju u kojem osnovna sredstva za
proizvodnju (ivotinje i orua, gospodarske zgrade, stoka namijenjena
prodaji) treba prenijeti na poljoprivredne kooperative unutar kolhoza. Sudbina kulaka, oito jo sporno pitanje, nije bila rijeena.
Stvorena je nova komisija, s Molotovom na elu, koja je trebala rijeiti
taj problem. Politbiro je 30. sijenja 1930. prihvatio rezoluciju iji tekst
nikada nije objavljen, meutim, njezin karakter bio je vidljiv iz samog
naslova O mjerama za eliminaciju posjeda kulaka u podrujima
potpune kolektivizacije.
Ono to se zbilo na selu zimi 1929-1930. godine nije bilo toliko
odreeno tekstom rezolucije koliko karakterom akcija koje su podu
zete da se ostvari proklamirano. Zimi je 25 000 industrijskih radnika
(za koje se govorilo da su izabrani izmeu 70 000 dobrovoljaca) bilo
rasporeeno na stalan posao u poljoprivrednim podrujima. Oni su bili
jezgra velike vojske partijskih aktivista, slubenika, poljoprivrednih
strunjaka, mehaniara za traktore i crvenoarmijaca rasporeenih po
selima sa zadatkom da seljake uvedu u nove kolhoze. Znatna panja
posveivala se organizaciji, upotrebljavali su se vojni termini, npr.
brigada, tab i glavni tab. Svi koji su bili u slubi dobili su
razraene upute. U nekim mjestima organizirali su se teajevi radi

149

pouke seljaka. Vrlo malo odgovornih za te poslove imalo je iskustva sa


selom, ivotom na selu i mentalitetom seljaka. Upute su same po sebi
bile zbunjujue i kontradiktorne a pretjerana revnost u interpretaciji
uputa nije bila velik grijeh. Namjera da se prisila ne primjenjuje na
srednje i siromane seljake ubrzo je osujeena. Budui da nije bilo
nikakve milosti prema kulacima i da su ih smatrali neprijateljima
sovjetskog reima, svaki seljak koji se opirao mjerama kolektivizacije
lako je mogao dobiti etiketu kulak, ili biti prijavljen da surauje s
kulacima, pa je, prema tome, bio podloan istim kaznama kao i kulak.
Deseci tisua kulaka protjerani su sa svojih posjeda, odnosno prebivali
ta i bili preputeni sami sebi ili deportirani u daleke krajeve, a njihovu
stoku, strojeve i orua preuzeli su kolhozi. M alo je seljaka, bilo koje
kategorije, ulo je u kolhoz dobrovoljno. Ono to ih je najvie smetalo
bio je zahtjev da se stoka preda kolhozima. Stoga su je mnogi radije
ubijali nego da je predaju kolhozu. Cijelo vrijeme dok je trajala
kampanja granica izmeu uvjeravanja i prisile bila je vrlo slabo izra
ena.
Osnovno obiljeje te akcije bio je zahtjev za sve veim i veim
kolhozima - produetak gigantomanije, koja je zapoela sovhozima.
Gigantski kolhozi stvoreni su u najvanijim itorodnim podrujima, a
najvei od njih zauzimao je povrinu od 80 000 hektara. Osnovno
obiljeje po kojem su se kolhozi razlikovali od sovhoza nije bilo toliko
u tome da se neobraena zemlja kultivira koliko u tome da se ve
postojei mali kolhozi i seljaki posjedi sjedine u vee cjeline. Takvi
kolhozi, koji su se mogli sastojati od nekoliko sela i nekoliko tisua
seljakih posjeda, predstavljali su svjesno poduzete korake na putu
kolektivizacije. To je znailo da se itava zemlja odreenog podruja
nalazi u sastavu jednog ili vie velikih kolhoza; takva podruja zvala su
se podruja potpune kolektivizacije. Mnogo publiciteta izazvao je
zahtjev iz podruja Hoper, u regiji donja Volga, da njihovo podruje
bude obuhvaeno potpunom kolektivizacijom u razdoblju prvoga pe
togodinjeg plana. To je bilo pozdravljeno kao primjer. Postojale su
dvije glavne zapreke koje su spreavale irenje kolhoza. Prvo, nepopu
larnost kolhoza meu veinom seljaka, koji se nisu dali otrgnuti od
svojih posjeda i stoke, te drugo, nedovoljan broj traktora i ostalih
strojeva, koji su davali smisao i znaenje politici kolektivizacije. Slje
dea znaajna potekoa bio je nedostatak lanova partije i slubenika
sovjeta koji bi imali neke veze sa selom ili poznavali probleme sela;
nedostajali su agronomi, veterinari, kvalificirani mehaniari nuni za
tako iroku transformaciju.
Opa zbrka, to je bila posljedica takvog slijeda dogaaja, i povre
meni neredi, koje su stvarali seljaci, prijetili su uspjenosti proljetne
sjetve i plaili vlasti. U lanku koji je objavio 2. oujka 1930, pod

150

naslovom Vrtoglavica od uspjeha, Staljin je pozvao da se prekine


daljnja kolektivizacija. Pritisak je popustio, pa su u proljee mnogi
seljaci mogli napustiti kolhoze u koje su bili prisilno uli. Ponovo se
mogao zadrati mali individualni posjed i neto stoke. Uzmak je bio
napravljen na vrijeme, tako da je sjetva tekla vie-manje normalno. Taj
uspjeni potez, kojem su se pridruile izuzetno povoljne vremenske
prilike, uinio je da etva 1930. godine bude rekordna, najbogatija
nakon revolucije. Meutim, naglo smanjenje broja stoke bio je koban
znak za budunost, a predah u kolektivizaciji bio je kratak. Teki
udarci u prvim mjesecima godine slomili su glavni stup otpora seljaka i
potpuno razorili stari seoski poredak. Kulaci su bili protjerani i uni
teni. Dekretom od 30. srpnja 1930. ukinut je mir u podrujima
potpune kolektivizacije. Kad je kolektivizacija nastavljena potkraj
godine, otpor vie nije bio toliko jak pa se ona odvijala bre. Do sredine
1931. godine dvije treine svih posjeda u osnovnim itorodnim kraje
vima bile su ukljueno u kolhoze, a ostatak je ukljuen u nekoliko
iduih godina.
Meutim, nije trebalo dugo ekati da se uvidi puna cijena te
transformacije. Proizvodnja je bila dezorganizirana. Najefikasniji pro
izvoai bili su izbaeni iz proizvodnje. Usprkos tome to se broj
traktora i strojeva polako poveavao, kolhozi jo nisu bili dobro
opremljeni da bi mogli ispuniti nastalu prazninu. Otkup itarica bio je
uspjeniji, razmjerno vee koliine itarica dobivene su od kolhoza
nego od individualnih proizvoaa. Seljaci su gladovali, i sve vie su
ubijali stoku jer je nisu imali ime hraniti. Loe etve 1931. i 1932.
godine bile su vrhunac velikih nedaa. itarice su se i dalje nemilosr
dno otkupljivale u podrujima koja su nedaama bila najtee pogo
ena; sljedee zime nekad najbogatiji itorodni krajevi bili su pogoeni
glau koja je bila tea nego ita to se doivjelo u jedanaest godina
nakon graanskog rata. Broj umrlih od gladi nije se znao. Procjene su
varirale od jednog do pet milijuna.
Kolektivizacijom je dovrena agrarna revolucija koja je zapoela
1917. godine, kada su seljaci uzimali zemlju veleposjednicima. Meu
tim, u meuvremenu nisu provedene nikakve promjene u metodi
obrade zemlje i u nainu ivota.na selu. Posljednja faza, za razliku od
prve, nije imala nita zajedniko sa spontanom pobunom seljaka;
Staljin ju je prikladno nazvao revolucijom odozgo, ali je pogreno
dodao da je bila podrana odozdo. Posljednjih dvanaest godina
poljoprivreda je ostala polunezavisna enklava u ekonomiji, koja funk
cionira na vlastitim naelima, opirui se svakom pokuaju odstupanja
od njih i bez elje da ih promijeni. To je bila bit NEP-a. Taj neugodni
kompromis nije bio dugog vijeka. Kad je mona centralna vlast u
Moskvi uzela planiranje i reorganizaciju ekonomije u svoje ruke, i

151

krenula putem industrijalizacije, te kad je postalo oito da dotadanji


sistem poljoprivrede nije uspio zadovoljiti potrebe sve brojnijeg grad
skog i tvornikog stanovnitva, logian slijed dogaaja bio je raskid s
takvim sistemom. Zapoela je obostrana estoka i una borba.
Planeri su eljeli na poljoprivredu primijeniti dva znaajna principa
industrijalizacije i modernizacije. Sovhoze su zamislili kao mehanizi
rane tvornice ita. Seljake mase trebale su se organizirati u kolhoze
konstituirane na istom modelu. N o, pretjerane nade u vezi s isporukom
traktora i strojeva, to bi uinilo taj projekt izvedivim i u praktinom
smislu, nisu se ispunile. Partija nikada nije imala vrsto uporite na
selu. Ni voe koje su donosile odluke u Moskvi ni vojska partijskih
lanova i pobornika kolektivizacije, koji su preplavili sela sa zadatkom
da provedu te odredbe, nisu razumjeli seljaki mentalitet niti osjeali
ikakve simpatije za stare tradicije i stara praznovjerja koja su bila sr
seljakog otpora. Obostrano nerazumijevanje bilo je potpuno. U oima
seljaka emisari iz Moskve izgledali su kao osvajai, koji su doli unititi
ne samo njegov omiljeni nain ivota, ve i obnoviti robovlasnike
odnose kojih ga je oslobodila prva faza revolucije. Snaga je bila na
strani vlasti i ona ju je okrutno i bezobzirno primjenjivala. Seljak, a ne
samo kulak, bio je rtva onoga to je izgledalo kao otvorena agresija.
Ono to je bilo planirano kao veliko dostignue svrilo je kao velika
tragedija koja je ostavila crnu mrlju u sovjetskoj povijesti. Zemljora
dnik je bio kolektiviziran. Trebalo je dosta vremena da se sovjetska
poljoprivreda oporavi od katastrofe koja je pratila taj proces. Sve do
kasnih tridesetih godina proizvodnja itarica nije dosegla razinu iz
vremena prije prisilne kolektivizacije, a posljedice zbog gubitka stoke
trajale su i dulje.

152

17.
Metode provoenja diktature

Poraz i iskljuenje ujedinjene opozicije na kongresu partije u


prosincu 1927. godine znaili su da je uklonjena i posljednja velika
zapreka na putu Staljinova napredovanja prema apsolutnoj moi.
Uskoro je dolo do rascjepa i unutar same opozicije. Na kongresu je
dranje Kamenjeva ve mirisalo na predaju. Mjesec dana kasnije
Zinovjev i Kamenjev izjavili su da su raskinuli drugovanje s grupom
Trockog, da su odbacili njezinu politiku i da je sada njihov moto
natrag u partiju, natrag u Kominternu. Otpadnitva je bilo ak i u
redovima pristaa Trockog. Proces je ubrzan kad je postalo oito da je
nastao nov zaokret u slubenoj politici. Trocki je samouvjereno predvi
dio da e pobjeda Staljina i Buharina biti znak naglog zaokreta udesno.
Meutim, dogodilo se suprotno. Otkup itarica prvih mjeseci 1928.
godine dokazao je da je Staljin napustio politiku poputanja seljacima,
koju je osudila opozicija. Staljin jedva da je priekao da se Trockog
izbaci iz partije i Moskve prije nego to je uveo politiku ubrzane
industrijalizacije na tetu ostalih privrednih grana; takav tempo do
tada nitko, pa ni Trocki, nije m ogao zamisliti. Prognanici su propadali
u Sibiru, i sada su se mogli uvjeriti da je Staljin prihvatio politiku
opozicije, te da je njihova dunost da pomognu onima koji sudjeluju u
tom poslu. To je, svakako, bio astan nain predaje. Otpadnicima su se
nudili ustupci, ali im se istodobno i prijetilo. U lipnju 1928. godine
Zinovjev i Kamenjev, zajedno s etrdeset pokajnika, ponovo su prim
ljeni u partiju.
Tokom godine Trocki je iz.Alma-Ate odravao pismene veze s
prognanicima u cijelom Sibiru i nastojao, istina sa slabim uspjehom,
ojaati njihov otpor. Najtee ga je pogodilo kada su Preobraenski i
Radek, koje je do tada smatrao svojim najvrim pristaama, izrazili
svoje neslaganje s njim i okrenuli se vlasti u Moskvi. Od znaajnih voa
opozicije samo je Rakovski jo podravao miljenje Trockog da su
Staljinova osobna diktatura i degeneracija partije kljuni problemi za
koje ne postoji nikakav kompromis. Trocki je bio neumoran. U ljeto
1928. godine poslao je Sekretarijatu Kominterne dugu Kritiku nacrta

153

programa Kominterne predloenog kongresu, koja se nije mogla sakriti


od stranih delegata. Ta kritika sadravala je otar napad na doktrinu
socijalizma u jednoj zemlji, koju je smatrao glavnim uzrokom svih
potekoa politike Kominterne. Za Staljina je Trocki, iako izoliran u
dalekom kutu SSSR-a, jo bio arite neslaganja, organiziran izazov
njegovoj vlasti, pa je odluio da se njega rijei. Drati iza reetaka
jednog od heroja revolucije nije se tada moglo zamisliti - protjerivanje
je jo dijelilo to razdoblje od razdoblja velikih istki. Problem je bio
kamo ga poslati. Ni Njemaka ni bilo koja druga evropska zemlja ne bi
prihvatila okorjelog revolucionara. Meutim, Turska je bila voljna da
ga prihvati. U sijenju 1929. godine Trockog su otpremili u Odesu i
ukrcali na brod za Istanbul. Gotovo etiri godine imao je utoite na
otoku Prinkipo.
Bez obzira na to da li je Staljin potcjenjivao tetne efekte nemilosr
dne kampanje Trockog protiv njega u vanjskom svijetu, on se ipak
rijeio posljednjeg ozbiljnog suparnika u SSSR-u. Grupe unutar partije,
koje su nakon toga osporavale njegovu vlast, nisu prijetile njegovu
monopolu moi. Te grupe nisu organizirale svoje simpatizere i, jednako
kao i ujedinjena opozicija, teko su mogle ponuditi pozitivan alterna
tivni program. I ujedinjena opozicija i kasniji disidenti tradicionalnim
su jezikom osudili zlo koje donosi birokracija i guenje slobode milje
nja. Nae neslaganje sa Staljinom, rekao je Buharin Kamenjevu u
lipnju 1928. godine, ozbiljnijeg je karaktera od onoga koje smo imali
s tobom . N o to ba nije bilo potpuno tono. Postojala je bitna razlika
izmeu njih, koja je djelomino bila posljedica promjene Staljinova
stava nakon pobjede krajem 1927. godine. Trocki, Zinovjev i Kamenjev kritizirali su Staljina da je izdao ciljeve revolucije, da se pogaa s
kulacima u zemlji, a s nacionalistima i socijaldemokratima izvan
zemlje; to je bio ljeviarski napad. Buharin, Rikov i Tomski optuivali
su ga zbog urbe i okrutnosti kojom je elio postii ciljeve revolucije i
traili su da se uspori tempo i intenzitet tih tenji; prema terminologiji
tog vremena, to su bili napadi desniara. Ni kasniji disidenti, kao ni
prije opozicija, nisu se automatski iskljuili iz okvira partije. esto su
ih proglaavali krivima, ne zbog opozicije, ve zbog skretanja s
pravog puta.
Nova grupa desno orijentiranih zastranjivaa poela se stvarati u
tjednima pada ujedinjene opozicije i znatno prije nego to je Trocki
protjeran iz SSSR-a. Rikov, koji je dugo bio na desnom krilu partije,
otvoreno je izrazio svoje neslaganje, kao i jo neki lanovi partije, s
nasilnim otkupom itarica u sijenju i veljai 1928. godine. Buharin se
nato sporije izjanjavao. On je zajedno sa Staljinom vodio kampanju
protiv Trockog. Meutim, kad je opozicija pobijeena, Buharin je
postao onaj kojeg treba rtvovati. Stoga je Staljin usmjerio sve svoje

154

napore da potkopa njegov utjecaj. Ve na partijskom kongresu u


prosincu, na kojem je opozicija izbaena, Buharinu je podmuklo
zamjereno da zanemaruje ono to se tada zvalo desna opasnost. To
se posebno odnosilo na sukobe u Kominterni, ali je imalo i ire
implikacije. U svibnju 1928. Staljin se obratio Institutu crvenih profe
sora, kojem je Buharin bio direktor, omalovaavajui prijedlog da se
uspori industrijalizacija i naglaavajui potrebu da ojaaju kolhozi i
sovhozi te da se pobolja otkup itarica. Iako se Buharinovo ime nije
nigdje spominjalo, bilo je oito ije je stavove Staljin kritizirao. Nekako
u isto vrijeme Buharin je poslao Politbirou dva dopisa u kojima je
izrazio sumnju u tempo industrijalizacije, u pritisak koji se zbog toga
vri nad seljacima i u izvedivost kolektivizacije poljoprivrede; Tomski
je postao zabrinut zbog reperkusija industrijalizacije na radnike i svoje
uloge u sindikatima. Buharin je uz ostale funkcije, bio i urednik
partijskih novina Pravda i lan ureivakog odbora partijskog dnev
nika Boljevik. Na obje funkcije imenovani su novi ljudi, s jasnom
namjerom da se Buharinov utjecaj ogranii. Na presudnom sastanku
CK partije u srpnju Rikov, Buharin i Tomski, svi lanovi Politbiroa,
pojavili su se kao manjina trojice koja osporava trenutnu politiku.
Buharin je, na temelju svoje reputacije vodeeg teoretiara partije i
vjetine u raspravama, istupio kao voa grupe.
Za potpuni raskid jo nije bio sazreo trenutak. Rasprava je zavrila
praznim kompromisom, pa je tako ouvano formalno jedinstvo Polit
biroa. N o Buharin je tada shvatio poruku i dok je sjednica jo bila u
toku, uz znanje Rikova i Tom skog, tajno je posjetio Kamenjeva i
ponudio mu da zajedno s ostacima stare opozicije osnuju koaliciju
protiv Staljina. Staljina je opisao kao Dingis-kana koji e priekati
da zaponemo diskusiju, a onda nam prerezati grkljan. Bio je to
zakasnjeli i uzaludni potez. Ujedinjena opozicija bila je unitena i
rastjerana, a Kamenjev nepouzdana osoba. Buharin nije bio dobar
taktiar. Meutim, kad je Staljin, nakon nekog vremena, saznao za taj
korak, to je samo potvrdilo njegovu odlunost da slomi i ponizi
Buharina. Buharin je u srpnju predsjedao estom kongresu Kominterne. Staljin ga je tada grubo prekinuo i inzistirao na dopunama teza
koje je Buharin priredio za kongres; tada su mnogi delegati ve znali da
se njegova zvijezda gasi. Krajem rujna Buharin je objavio svoj ekonom
ski plotun Biljeke jednog ekonomista, i otputovao na odmor. Nije
nita uinio da bi organizirao svoje pobornike, ve je ostavio slobodno
polje za intenzivnu propagandnu kampanju protiv svojih stavova, iako
se do tada nije spominjalo ime ni jednoga vanijeg disidenta. Sjednica
CK partije u studenome jo je jedanput, toboe, zavrila kompromi
som. Ovaj put se Buharin otvoreno povukao kako bi se zadralo
formalno jedinstvo, a zapravo je pretrpio teak poraz.

155

Tomski se pokazao manje elastian i prvi je od trojice na sebe


navukao javni gnjev. Mjesec dana nakon poraza u CK partije, u
prosincu 1928. godine, otvorio je kongres sindikata i nije pokuao
raspravljati o spornim pitanjima. Bilo je oito da se ni on, kao ni ostale
sindikalne voe, ne eli suoiti s problemom industrijalizacije. Pravda
je osuivala sindikate to zastupaju apolitiku liniju, tj. to se
koncentriraju na trenutane interese radnika, a zanemaruju nove
zadatke razdoblja obnove zemlje. Politbiro je odluio da slomi otpor
Tomskog i imenovao je Kaganovia, jednog od najbliih i najvjernijih
Staljinovih pristaa, za delegata CK partije u Centralnom vijeu sindi
kata. Tomski se drao ponosno, ali se osjeao nitavno, kad je dao
ostavku na mjesto predsjednika Centralnog vijea sindikata i kad je
izostao sa zavrne sjednice kongresa. Zbog takvog ponaanja otro su
ga kritizirali. Iako je ostao lan Centralnog vijea jo tri mjeseca,
nikada se vie nije pojavio na sindikalnoj tribini.
Buharin ga nije dugo nadivio. U sijenju 1929. godine, sav oajan,
jo se dva puta sastao s Kamenjevom, ali bez uspjeha; dosje Kamenjeva
s prijanjeg sastanka ve je kruio u uim partijskim krugovima. Vie se
nije mogao odgaati konani raskid, pa je do njega dolo na zajedni
koj sjednici Politbiroa i Kontrolne komisije partije potkraj sijenja iste
godine. Tri disidenta predala su svoje ostavke. Buharin je direktno i
otro napao Staljina, ne izrekavi njegovo ime, protestirao je protiv
tiranskog reima u partiji i protiv toga da odluke partijskog rukovod
stva donosi jedan ovjek. Staljin je odgovorio pogrdnom analizom
Buharinova krivudavog puta i njegovih razmirica s Lenjinom, a optu
io je i desnu, oportunistiku, kapitulantsku platformu disidenata. U
rezoluciji usvojenoj na kraju te sjednice, 9. veljae, nabrojene su
Buharinove pogreke, a on je proglaen krivim zbog nevjemosti partiji.
Meutim, to nikada nije bilo objavljeno niti slubeno saopeno CK
partije, tako da je Buharinov status formalno jo bio isti. CK se nije
sastao sve do travnja, a poto je sasluao Staljinovu temeljitu optubu
protiv Buharina, potvrdio je rezoluciju od 9. veljae. Buharina su
uklonili s poloaja u Pravdi i Kominterni, a Tomskog s poloaja u
Centralnom vijeu sindikata. Nakon sastanka CK Molotov je te odluke
saopio na proirenoj konferenciji partije, koja je bila sazvana radi
odobrenja prvoga petogodinjeg plana. Meutim, nije bio objavljen ni
izvjetaj Molotova ni rezolucija kojom se potvruju odluke CK. Do
tada se u tampi nije pojavila ni jedna rije o padu Buharina i o tome
ira javnost nita nije saznala.
Takva krajnja opreznost bila je karakteristina za Staljina. On
Buharina nije smatrao opasnim protivnikom, pa nije vidio razloga da
forsira to pitanje. To je, takoer, bio danak Buharinovoj popularnosti
meu lanovima partije od kojih su mnogi, osobito oni na selu, dijelili

156

njegove umjerene stavove. Taj problem ponovo se pojavio u srpnju


1929. godine kada se sastao Izvrni komitet Kominterne. Na poetku
nitko nije spominjao odsutnost Buharina, ali usred sastanka stigao je
Molotov i proitao otvorenu optubu protiv trojice disidenata, po
sebno Buharina, koji je bio povezan s desnom devijacijom i napadao
nau socijalistiku ekonomiju. Nakon toga mnogi sovjetski i strani
delegati pridruili su se toj optubi, a na kraju sjednice donesena je
rezolucija kojom se Buharin proglaava krivim. Rezolucija je takoer
potvrdila odluku CK partije da se Buharin iskljui iz rada Kominterne i
njezinih organa. N o ni ta rezolucija nije objavljena, ali se pojavila u
Pravdi nekoliko tjedana kasnije. Sada je, dakako, u novinama zapoela
temeljita kampanja optuaba koja je kulminirala na sjednici CK partije
u studenome. Trojica disidenata bila su prisiljena porei svoje stavove,
to je kasnije objavljeno u Pravdi. Buharina su uklonili iz Politbiroa,
Tomski i Rikov jedva da su osueni, samo su upozoreni da vie ne
grijee. Tako su polaganim procesom unitavanja disidenti doli na zao
glas, osramoeni su, a pokazalo se da su bespomoni i neopasni.
Mjesec dana kasnije, 21. prosinca 1929. Staljin je slavio pedeseti
roendan. To je bila prilika da se samu njegove namjere, koje su
neprimjetno izrasle iz njegove borbe sa suparnicima i iz njegova uspona
prema vrhovnoj vlasti. Od trenutka kad je imenovan za generalnog
sekretara partije, u posljednjoj godini Lenjinova aktivnog ivota, nje
gova snaga temeljila se na strogom i preciznom rukovoenju partijskim
aparatom koji je kontrolirao imenovanja na sve kljune poloaje u
partiji i dravi. Staljinov pristanak bio je znak sigurnog napredovanja.
Tako je oko sebe okupio pristae, od kojih su veina bile partijske voe
drugog reda, iji je daljnji politiki uspjeh ovisio o Staljinovu napredo
vanju, pa su mu dugovali slijepu politiku podrku. Politika popunja
vanja partije novim lanovima, koja je zapoela Lenjinovim upisom
1924. godine, dovela je do formiranja obinog lanstva od pouzdanih
radnika poznatih po odanosti partijskoj liniji. N a podruju partijske
doktrine, gdje je bio manje vjet, Staljin je ub io napore kako bi se
prikazao dosljednim Lenjinovim uenikom i uvarom partijske pravov
jernosti, a ne inovatorom. Laan pokuaj da teoriju socijalizma u
jednoj zemlji pripie Lenjinu bio je primjer njegove elje da vlast temelji
na autoritetu svog uitelja. Njegova okolina svjesno ga je isticala i
usporeivala s Lenjinom. Staljinove rijei, kao i Lenjinove, stalno su se
citirale u novinama i govorima njegovih pristaa i smatrale autoritativ
nima. Njegov portret nalazio se na svim javnim mjestima, esto odmah
pokraj Lenjinova. Takvo ponaanje doseglo je kulminaciju u govorima
u povodu njegova roendana. Iz tih je govora izbijalo do tada neza
pameno osobno laskanje.
Karakter Staljinove vladavine, po mnogim obiljejima, razlikovao

157

se od svega to se u Lenjinovo doba moglo zamisliti. Oblik Staljinove


tatine Lenjinu je bio potpuno stran. Staljin je zahtijevao apsolutnu
poslunost i priznavanje svoje nepogreivosti. Nijedna otvorena kritika
ili izraz neslaganja vie se nisu pojavili u partijskoj tampi, ak ni u
asopisima za strunjake. Diskusije o tekuim problemima, koje su se
jo mogle voditi, bile su pune neukusnih i jednolinih priznanja voi,
slavei ve gotovo mitska dostignua. Staljin je postao daleka, izolirana
figura, izdignuta iznad obinih smrtnika, pa ak i iznad njegovih
najbliih suradnika. ini se da u odnosima sa svojim suradnicima
uope nije bio srdaan, bio je okrutan i osvetoljubiv prema svima koji
su se suprotstavljali njegovoj volji ili su izazvali njegovu ljutnju i
antipatije. Njegova odanost marksizmu i socijalizmu bila je vrlo po
vrna. Za njega socijalizam nije bio neto to je nastalo iz objektivne
ekonomske situacije i pobune klasno svjesnih radnika protiv ugnjetavake dominacije kapitalizma, ve neto to se mora nametnuti
odozgo, samovoljno i uz pomo sile. Staljin se s prezirom odnosio
prema masama, nije mario za slobodu i jednakost, prezirao je izglede
za revoluciju u svakoj zemlji osim u SSSR-u. On je bio jedini lan CK
partije koji je ve u sijenju 1918. tvrdio, suprotno Lenjinu, da na
Zapadu nema nikakvog revolucionarnog kretanja.
Odanost socijalizmu u jednoj zemlji odlino mu je pristajala, iako
svi stavovi koji su se o tom pitanju iskristalizirali u doktrinu nisu bili
iskljuivo njegovi. To mu je omoguilo da priznavanje socijalizma
uskladi s ruskim nacionalizmom, jedinim politikim kredom koji je
duboko osjeao. Staljinov odnos prema nacionalnim manjinama ili
manjim nacijama lako je prelazio u ovinizam. Obiljeja staroruskog
antisemitizma, koji su Lenjin i prvi boljevici strogo osuivali, ponovno
su se pojavila; slubene optube, iako su se neprestano ule, nisu bile
tako odlune. U umjetnosti i literaturi naputen je eksperimentalizam iz
prvih godina revolucije i zamijenjen tradicionalnim ruskim modelima,
to je provedeno gotovo silom, jer je cenzura bila vrlo otra. I marksi
stika kola povijesti i prava pala je u nemilost; traiti kontinuitet s
ruskom prolosti, nije vie bilo vrijedno prijekora i sramote. Socijali
zam u jednoj zemlji ukazao je na starorusku nacionalnu ekskluzivnost,
koju su odbacili i M ara i Lenjin. Smjestiti Staljinov reim u kontekst
ruske povijesti, i nije se inilo toliko apsurdno.
To zatvaranje revolucije u uske nacionalistike okvire ima i drugu
stranu. Bilo bi nepravedno prikazati Staljina kao ovjeka kojega je
pokretala samo strast za osobnom moi. Svoju neiscrpnu snagu usmje
rio je na to da preobrazi primitivnu seljaku Rusiju u modernu
industrijsku silu sposobnu da se suoi s najveim kapitalistikim silama
na jednakim osnovama. Potreba da se dostignu ili prestignu
kapitalistike zemlje bila je tema koja ga je zaokupljala i inspirirala za

158

rijetke svijetle odlomke u njegovoj inae sivoj prozi. Zavretak svea


nog lanka, koji je objavio u studenome 1929. godine, pod naslovom
Godina velikog zaokreta bio je inspiriran tom idejom:
Idemo punom parom putem industrijalizacije u socijalizam,
ostavljajui za sobom dugogodinju rusku zaostalost. Postajemo
zemlja metala, zemlja automobila, zemlja traktora. I kada SSSR
posjednemo u automobil, a seljaka na traktor, pustit emo poto
vane kapitaliste, koji se koopere sa svojom civilizacijom, da nas
dostignu. Tada e se vidjeti koje se zemlje ubrajaju u zaostale, a
koje u nerazvijene.
A kasnije, malo trezvenije, osvrnuo se na Rusiju kroz stoljea, koju
su smrvili, zbog zaostalosti strani osvajai, od mongolskih kanova
do anglo-francuskih kapitalista i japanskih barona, te zakljuio:
Zaostali smo pedeset ili sto godina za razvijenim zemljama. Taj
zaostatak moramo nadoknaditi u deset godina. To emo uiniti, ili
e nas one unititi. '
Ta neobina kombinacija predanosti industrijalizaciji i moderniza
ciji ekonomije, to su marksisti shvaali kao bitan korak na putu u
socijalizam, i predanosti ponovnom oivljavanju moi i prestia ruske
nacije, to je djelovalo na vojsku, birokratsku i tehnoloku elitu, na sve
ostatke starog reima u slubi novog, omoguila je Staljinu neslom
ljivu vlast nad partijom, vladom i administracijom. Bilo bi pogreno
sav taj uspjeh pripisati Staljinovoj politikoj lukavosti, ili efikasnosti
aparata, ili okrutnim mjerama poduzetima radi spreavanja otpadnitva. Nisu samo otpadnici opozicije 1928. i 1929. godine osjetili da je
Staljinova nepokolebljiva odlunost da ostvari dugo eljene ciljeve
pojaavala okrutne metode kojima se koristio u nametanju svoje
politike. Neki su tvrdili da se bez upotrebe tih metoda ne bi mogli
postii eljeni ciljevi, drugi su govorili da ciljevi ne bi bili postignuti bez
Staljinova odlunog vodstva, te da je stoga bilo potrebno tolerirati
njegovu nezgodnu, osebujnu narav. injenica da je to revolucija
odozgo, u kojoj su najtei teret ponijele upravo one klase koje su
morale biti njezini izriiti korisnici, nije ozbiljnije naruila sliku. Entu
zijazam koji je vladao za taj veliki skok naprijed progutao je mnoge
lanove partije, kao i mnoge druge koji su, u ovom ili onom svojstvu,
radili na unapreenju velikog projekta, pa nisu marili za ostalo. Bilo je
to drutvo naviklo da vlast povezuje s ugnjetavanjem i da ga smatra
nunim zlom.
N a svoj pedeseti roendan Staljin je na vrhuncu svojih ambicija.

159

Zaista, dosta se toga dogodilo to je potvrdilo Lenjinovu bojazan u vezi


sa Staljinovom grubom i samovoljnom upotrebom sile. Staljin je poka
zao neobinu okrutnost u provoenju svoje volje i unitavanju svih
onih koji su mu se suprotstavili. Meutim, prava bit njegove diktature
jo nije bila izala na vidjelo. To je tek slijedilo. Strahote procesa
kolektivizacije, koncentracionih logora, velikih insceniranih suenja,
sveopih ubijanja, sa suenjem ili bez suenja, i to ne samo onih koji su
mu se nekad suprotstavili, ve i onih koji su mu pomagali da doe na
vlast, praene su nametanjem stroge, uniformirane ortodoksnosti u
tampi, umjetnosti, literaturi, povijesti i znanosti, te suzbijanjem sva
koga kritikog miljenja. Sve to ostavilo je takvu mrlju koju nisu mogli
izbrisati ni pobjeda u ratu ni poslijeratni razvitak. Nestabilnost Staljinove reputacije, nakon njegove smrti, u oima njegovih zemljaka
odraava zbunjujue i proturjene osjeaje divljenja i srama. Takav
podvojeni stav moe biti prisutan jo dugo. esto su ga usporeivali s
Petrom Velikim, to je bilo zauujue primjereno. Petar je, takoer,
bio ovjek goleme snage i krajnje okrutnosti. On je oivio i nadmaio
najvee brutalnosti dotadanjih careva; kasnije generacije povjesniara
osjeale su odvratnost prema njegovim postupcima. Meutim, ono to
je postigao posuujui sa Zapada, forsirajui razvoj materijalnih teme
lja modeme civilizacije u primitivnoj Rusiji i stvorivi Rusiji mjesto
meu evropskim silama prisililo je povjesniare da mu priznaju pravo
na veliinu, bez obzira na to koliko to nerado inili. Staljin je bio
najokrutniji despot kojeg je Rusija imala nakon Petra, ali je istovre
meno bio i veliki zapadnjak.

160

18

SSSR i svijet (1927-1929)

Gotovo dvije godine nakon raskida s Britanijom, u svibnju


1927. godine, nakon sloma kineskoga revolucionarnog pokreta i sov
jetske prisutnosti u Kini, sovjetski vanjski poslovi bili su na mrtvoj
toki. Neprestani pokuaji pribliavanja Moskve britanskoj vladi do
ivljavali su sramotne neuspjehe. S Francuskom su prekinuti pregovori
o dugovima i kreditima; francuska vlada, iako nije prekinula diplomat
ske odnose, nala je izgovor i zatraila da se sovjetski ambasador
Rakovski opozove. Odnosi s Njemakom privremeno su bili narueni
zbog njemakog potpisivanja sporazuma u Locarnu i ulaska u Ligu
naroda. Meutim, njihovi su se odnosi vrsto temeljili na tajnom
vojnom sporazumu, zbog elje Njemake da izbjegne iskljuivo zapa
dnu orijentaciju, kao i zbog zajednikog neprijateljskog stava prema
Poljskoj, pa su odnosi SSSR-a s Njemakom bili blii i plodonosniji
nego s bilo kojom drugom zemljom. Odnosi s Poljskom nazadovali su
otkako je Pilsudski izvrio drzaimi udar u svibnju 1926. godine, to je
povealo strah da e Pilsudski biti voljan posluiti kao sredstvo antisovjetskih namjera zapadnih sila. Odnosi s Poljskom kasnije su se jo i
pogorali, jer je Poljska stalno, iako neuspjeno, pokuavala organizi
rati druge zapadne susjede SSSR-a, Finsku, baltike zemlje i Rumunj
sku, u pakt ili savez pod poljskim vodstvom. Odnosi s Japanom
pokazali su se nemirnima zbog nejasne japanske politike u Kini i zbog
toga to je Japan ljubomorno kontrolirao Manduriju, uz pomo svog
tienika ang Co-lina.
Paradoksalno je da je jedina vana inicijativa koju je sovjetska
diplomacija poduzela bilo sudjelovanje u meunarodnim aktivnostima
u Zenevi. Do tada je sovjetska suradnja u Ligi naroda bila ograniena
na vezu s njezinom zdravstvenom organizacijom. Ligu naroda optuiiz 1919, godine i licemjerna _rnaska za saveznike vojne pripreme,
Takva osuda i dalje je bila na snazi. Meutim, sada kada je Njemaka
stupila u Ligu naroda odsutnost SSSR-a sa scene pojaala je osjeaj
njegove osamljenosti. U svibnju 1927. godine brojna sovjetska delega11 Ruska revoluciia

161

ija stigla je prvi put u enevu da bi prisustvovala svjetskoj ekonom


skoj konferenciji. Sovjetski delegati istakli su se i na plenarnoj sjednici i
u komisijama, koje je osnovala konferencija, otrim kritikama postu
paka kapitalistikih zemalja i obranom monopola vanjske trgovine, ali
su sve to povezivali s miroljubivom koegzistencijom obaju ekonom
skih sistema. Pomanjkanje konkretnih rezultata nije smanjilo dojam
obiju strana da bi se uspostavljeni kontakti mogli razvijati.
Senzacionalniji je bio dolazak sovjetske delegacije u enevu est
mjeseci kasnije. Tu je delegaciju predvodio Litvinov, zamjenik kome
sara za vanjske poslove. N a sjednici Pripremne komisije za razoruanje
Litvinov je na sebe skrenuo panju prijedlogom o potpunom ukidanju
svih vrsta naoruanja. Bio je to senzacionalan i zbunjujui potez.
Komisija je naglo odgodila diskusiju za sljedei sastanak u oujku
1928. godine. Tom prilikom neumorni Litvinov predao je obnovljen
plan potpunog razoruanja po stupnjevima. Kad je i taj prijedlog
odgoen, Litvinov ga je zamijenio alternativnim nacrtom ogranienja
naoruanja. Iako je taj prijedlog bio manje utopijski od prethodna dva,
otiao je dalje nego to su zapadne sile mogle i zamisliti. Njemaka ga
je doekala sa simpatijama, jer je njezino naoruanje bilo strogo
odreeno Versajskim ugovorom. I Turska, novi lan komisije, pozdra
vila je taj prijedlog. Takav razvoj dogaaja zbunio je veinu delegata,
koji nisu imali drugog izlaza ve da sastanak odgode. To je Litvinovu i
SSSR-u donijelo mnogo povoljnog publiciteta u radikalnim krugovima
zapadnih zemalja, zainteresiranima za razoruanje i nezadovoljnima
sporim napretkom rada komisije.
Daljnji znaajni korak u sovjetskim odnosima sa Zapadom poduzet
je u ljeto 1928. godine. Ameriki dravni sekretar Kellogg predloio je
potpisivanje meunarodnog sporazuma kojim bi se drave odrekle rata
kao sredstva nacionalne politike. SSSR nije bio meu petnaest
zemalja koje 'su prvotno bile pozvane da u tome sudjeluju. No, kad j e
na dan potpisivanja, 27. k o lo v o z a 1 9 2 8 .iJ>SSR-u upuen poziv da
potpie sporazum, kao i ostalim zeml jama koje nisu "Bile potpTmcef,
SSSR-jr'brzo 1 srdano prihvatio poziv.Ttovie, kada su zapadne ile
odgaale ratifikaciju sporazuma, sovjetska vlada predloila je svojim
direktnim susjedima da ga zakljue kako bi odredbe Kelloggova spora
zuma odmah stupile na snagu meu njima. Taj dopunski .sporazum
potpisali su u Moskvi 9. veljae 1929. SSSR, Poljska, Letonija, Estonija
i Rumunjska, a Litva, Turska i Perzija potpisale su ga kasnije.
U svim tim akcijama jasno se vidio Litvinovljev utjecaj. Litvinov je
sada praktiki potisnuo ierina kao narodnog komesara vanjskih
poslova, iako tu titulu formalno nije dobio sve do 1930. godine.
ierin, ekscentrian potomak stare obitelji, j ao je u partiju i zadobio

162

Lenjinovo povjerenje, ali od Staljina ga je dijelila snana netrpeljivost.


Staljinu se vie sviao otresit i neuglaen stil Litvinova. Godine 1928.
ierin, tada ve bolestan ovjek, povukao se iz aktivnog ivota.
Znaajno je u toj promjeni to to ierin nije imao povjerenja u
zapadne zemlje, osobito u Britaniju, iz koje je sramotno deportiran
1918. godine; samo se u Njemakoj osjeao kao kod kue. S Litvinovom je bilo drukije, on je niz godina proveo u Britaniji, teno je
govorio engleski, a i ena mu je bila Engleskinja. Nekoliko godina
Litvinov je radio, i to uspjeno, prema mogunostima sovjetske poli
tike, na zbliavanju SSSR-a i zapadnog svijeta.
Govori vodeih britanskih politiara, nakon generalnog trajka
1926. godine, pomogli su da se u Moskvi stvori slika o Britaniji, o kojoj
je ionako ve prevladavalo miljenje da je najnepomirljiviji neprijatelj
SSSR-a, Stav konzervativne vlade u tom razdoblju temeljio se na
dubokom nepovjerenju prema SSSR-u i elji da ima to je mogue
manje posla s Moskvom. Do kraja 1928. godine politika hladnih
odnosa nije donijela nikakve rezultate, pa je nastupila neto povoljnija
klima. U vrijeme kada su Amerikanci i Nijemci poeli Britance prema
ivati u modernoj industrijskoj tehnologiji, gubitak britanskog trita u
SSSR-u bio je zabrinjavajui, a to se pripisivalo prekidu odnosa izmeu
te dvije zemlje. Grupa od 80 britanskih poslovnih ljudi koja je krajem
oujka otputovala u posjet SSSR-u, srdano je primljena i dobila je
nekoliko narudbi. Tada su se bliili opi izbori u Britaniji. I laburisti i
liberali unijeli su u svoje programe obnavljanje odnosa sa SSSR-om.
Laburistika stranka pokazala se najjaom od tri stranke i osnovala je
vladu koja je izborno obeanje provela u djelo. Krajem iste godine
ponovo su uspostavljeni, iako s malim odugovlaenjem, odnosi izmeu
Britanije i SSSR-a. Meutim, to pomirenje nije bilo dubljeg karaktera i
nije uspjelo oslabiti skrivenu napetost izmeu SSSR-a i zapadnog
svijeta.
Odnosi sa SAD bili su dvojaki i imali su specifina obiljeja.
Sovjetske voe uvidjele su da su Britaniju vrlo brzo zasjenile SAD,
najvea kapitalistika sila; neki su oekivali da e doi do otrog
neprijateljstva izmeu te dvije zemlje engleskoga govornog podruja.
Usprkos jedinstvenom neprijateljstvu prema SSSR-u, koje su pokazivali
amerika vlada, Amerika federacija rada i amerika tampa, Moskva
je reagirala zauujue blago; izraavala je divljenje i zavist zbog
dostignua amerike industrije. SAD su bile najrazvijenija zemlja na
svijem i? industrijskoj tehnologiji, masovnoj proizvodnji i standardiza
ciji; organiziranje u velike proizvodne jedinice pribliilo je SAD sovjet
skim uvjetima i zahtjevima vie nego ijednu drugu zemlju. Oslanjanje
na amerike strojeve i opremu bilo je znaajan faktor u sovjetskoj
politici industrijalizacije; od 1927. godine SAD su poele konkurirati

163

Njemakoj kao glavnom opskrbljivau SSSR-a industrijskim proiz


vodima.
Posebno je bilo znaajno da je u SSSR-u bilo zaposleno mnogo
amerikih inenjera. Ve od samog poetka problem su bili kvalifici
rani inenjeri i tehniari za sovjetske tvornice i rudnike. Mnogi koji su
u tom svojstvu radili u Rusiji prije revolucije nestali su, a lojalnost
drugih bila je sumnjiva. Mogunost da se obui nova generacija
strunjaka i da zauzme njihova mjesta bila je vrlo skromna. Mnogo
njemakih inenjera radilo je u SSSR-u u prvim godinama. Meutim, s
uvoenjern prvoga petogodinjeg plana i s brzim razvojem sovjetske
industrije potreba za visokokvalificiranim strunjacima neprestano se
poveavala, a tu su prazninu popunili uglavnom ameriki inenjeri.
Dnjeprostroj je bio prvi od nekoliko znaajnih projekata koji su
planirali i njime upravljali ameriki inenjeri, kao glavni inenjeri, koji
su sa sobom doveli i svoje ljude. Sovjetske vlasti titile su ih od
ljubomornih ispada njihovih ruskih kolega i imale su vie povjerenja u
djelotvornost i lojalnost Amerikanaca nego u ruske inenjere stare
kole. 1929. godine nekoliko stotina visokokvalificiranih amerikih
inenjera radilo je u SSSR-u. Govorilo se da je to krajnje nedovoljno
i uskoro je trebalo stii pojaanje. Dok je neprijateljstvo slubenih
krugova prema Moskvi bilo nemilosrdno, napravljen je prodor na
industrijskom i komercijalnom polju.
Aktivnost Kominteme, za sva znaajnija pitanja, odreivale su voe
partije, koji su rukovodili i sovjetskom politikom u cjelini. Stoga se i u
radu Kominteme u tom razdoblju osjeao nemir i dvosmislenost
sovjetskih vanjskih odnosa. Godine 1927. ujedinjeni front, pod
kojim se razumijevala suradnja komunista s drugim lijevo orijentira
nim strankama ili grupama u kapitalistikim zemljama, radi odreenih
ciljeva, jo je bio visoko na ljestvici direktiva Kominteme. No te godine
dva elementa u taktici ujedinjenog fronta kojima se davao najiri
publicitet - saveznitvo KP Kine s Kuomintangom i Anglo-ruski sindi
kalni komitet - doivjeli su sramotni neuspjeh. Partneri ija se suradnja
traila u tim pothvatima optueni su kao izdajnici; ujedinjeni front, u
smislu kako je dotada shvaen,preutno je naputen. Do prekida je
dolo u trenutku kada su se sovjetski odnosi sa zapadnim silama naglo
pogorali i kada su sovjetske voe bile opsjednute strahom od rata;
skretanje Kominteme ulijevo bilo je prirodna posljedica prekida miro
ljubive taktike u sovjetskoj diplomaciji, kao i u naputanju suradnje
komunistikih partija s lijevo orijentiranim strankama u kapitalisti
kim zemljama. Poto je pobijedio ujedinjenu opoziciju, Staljin se u
domaoj politici okrenuo ulijevo, pripremao se da se suprotstavi
Buharinu i desno orijentiranim otpadnicima, a sve je to bila sluajnost
koja je odgovarala istoj predodbi.

164

_Od 1928. godine nadalje u Kominterni je bila dominantna nova


linijaTPrrznanjfe' da srrkapitdistikezemlje postigle fazu stabilizacije,
ma kako povremenu', relativnu' i j ^ t a bitrT^
i
nerado se davalo. Suprotnost izmeu klasa sve servise zaotravala;
klasa protiv klase glasjja je krilatica novog razdohljaTTljedi njeni
front sada su tumaili kao ujedinjeni front odozdo, a to je znailo
suradnju s lanovima socijalistikih i socijaldemokratskih stranaka da
bi se zbacilo njihovo korumpirano i izdajniko vodstvo. esti kongres
Kominterne odran u srpnju 1928. godine, prvi poslije etiri godine i
najdulji od sviju, podijelio je povijest Kominterne u tri razdoblja: prvo
je razdoblje akutnoga revolucionarnog previranja 1917-1921. godine,
drugo oporavljanja kapitalizma 1921-1927. godine, a tree razdoblje
poinje odravanjem estog kongresa. U tom razdoblju sve vee su
protnosti kapitalizma najavljuju njegovo neminovno raspadanje i otva
raju nove mogunosti za revoluciju. Najgori neprijatelji komunizma
sada su socijaldemokrati, koji oklijevaju nastojei dobiti na vremenu.
Njemaki delegat nazvao ih je socijalfaistima. ak je i u rezoluciju
kongresa ulo da socijaldemokrati imaju nekih dodirnih toaka s
faistikom ideologijom. Novi program Kominterne, prihvaen na tom
kongresu, stavio je u istu grupu socijaldemokraciju i faizam kao
srodna orua buroazije. Dok je jo kongres bio u toku, Litvinov je
oprezno vodio sovjetsku vladu prema potpisivanju Kelloggova spora
zuma, to se saznalo prije zavretka kongresa. Ni jedan delegat ruske
partije nije na kongresu spomenuo taj sporazum, ali su ga osudili neki
delegati ostalih partija, a u komunistikoj tampi zapadnih zemalja
pisalo se o njemu kao o licemjernom izgovoru za imperijalistiku
agresiju. Rezolucija kongresa sadravala je, iako nigdje nije spomenut
sporazum, ironinu aluziju na ukidanje rata (pod navodnicima) kao
primjer slubenog pacifizma kojim kapitalistike vlade prikrivaju
svoje namjere. Oita razlika izmeu politike sovjetske vlade i politike
Kominterne vjerojatno se tumaila kao kolebljivost ili razilaenje u
miljenjima sovjetskih voa. U stvari, usporedo su se slijedile dvije
linije, a Narodni komesarijat za vanjske poslove i Kominterna ili su
svaki svojim putem, bez osjeaja meusobne povezanosti.
Buharinov pad bio je sluajni inilac u proglaavanju treeg
razdoblja 1928. godine. Njegov sukob sa Staljinom prikazan je prije
svega kao sukob zbog ekonomske politike. N o njegov rad u Komintemi dovodio se u vezu s miroljubivom politikom ujedinjenog fronta, i
poto je Buharin pao u nemilost, politika Kominterne snano se
okrenula u suprotnom smjeru. Konstatirano je da postoji objektivna
revolucionarna situacija u glavnim kapitalistikim zemljama, ak i
prije nego to je poetak svjetske ekonomske krize osvijetlio vjerodo
stojnost te tvrdnje. Revolucionarni rat klasa bio je primarni zadatak

165

svih komunistikih partija. Termin socijalfaistiki, koji je stvoren u


Njemakoj, sada se pripisivao svim reformistikim strankama lje
vice, i traiti ili tolerirati bilo kakve kompromise s njima, znailo je biti
kriv zbog oportunizma i desniarske devijacije. Te zabrane zbu
nile su komunistike partije zapadne Evrope. Ipak, u Britaniji i Francu
skoj komunisti su potajno dali podrku laburistikim i socijalistikim
kandidatima na izborima. U Njemakoj su se te zabrane najstroe
primjenjivale i imale su najtee posljedice. Podrka koju su socijalde
mokrati dali sporazumu iz Locarna i zapadnoj orijentaciji u njemakoj
politici donijela im je nepomirljivo neprijateljstvo sovjetske vlade i
Kominterne." Jaz izmeu njemakih komunista i socijaldemokratske
stranke ostao je i dalje, a kasnije se toliko produbio da ga nije mogla
ublaiti ni prijetea opasnost od Hitlerova preuzimanja vlasti.
Raskid s ostalim lijevo orijentiranim strankama zadao je sudbono
sni udarac praksi organiziranja meunarodnih frontova u kojima su
nekomunisti ljevice pozivani na suradnju s komunistima kako bi se
lake ostvarili zajedniki interesi. Miinzenberg, neumoran i svestran
njemaki komunist, koji je zagovarao te zajednike akcije i rukovodio
njima, smatrao je za potrebno da na estom kongresu Kominterne
istakne kako takve aktivnosti nemaju nita zajedniko s politikom
oportunizma ili s desnim devijacijama. No, bilo je teko pomiriti te
aktivnosti s neobuzdanim uvredama socijaldemokrata, to su sada
postale pravilo u komunistikim partijama. Bilo je prihvatljivo samo
strogo potovanje linije Kominterne, ak je i izvanredno uspjena Liga
protiv imperijalizma usahla u novoj klimi, naime, pokazalo se da je
nemogue oivjeti spontani entuzijazam stvoren na njezinu osniva
kom kongresu 1927. godine. Kada se u Frankfurtu, dvije godine
kasnije, sastao drugi, ujedno i posljednji, kongres Lige, sovjetska
delegacija je potpuno dominirala kongresom, tako da simpatizeri
nekomunisti nisu prisustvovali ili su napustili kongres. Meunarodno
drutvo prijatelja Sovjetskog Saveza, koje je osnovano prilikom pro
slave desetogodinjice revolucije u Moskvi u studenome 1927. godine,
bilo je takoer kratkog vijeka; u Britaniji se odralo dulje, nego igdje.
Posljednja od tih, toboe, nepartijskih manifestacija pod pokrovi
teljstvom Kominterne bio je antifaistiki kongres odran u Berlinu u
oujku 1929. godine.
Prirodna posljedica nove, krute linije Kominterne bilo je provoe
nje stroe discipline prema komunistikim partijama. Poslije 1924.
godine, kad je kao cilj bila objavljena boljevizacija stranih komunisti
kih partija, Kominterna je s vremena na vrijeme pokuavala utjecati na
izbor voa tih partija. Nakon 1928. godine takva intervencija postala
je direktna i stalna. U jesen te godine CK KP Njemake, nakon
financijskog skandala, odluio je smijeniti svoga vou Thalmanna, za

166

iji je uspon uvelike bila zasluna Moskva. Rukovodstvo Kominterne


stavilo je veto na tu odluku i ona je bila povuena. Poetkom 1929.
godine Kominterna je dugotrajni razdor u KP Poljske sredila tako to je
u rukovodstvo partije postavila grupu koja je bila najposlunija prema
zahtjevima Kominterne. Tadanje voe amerike partije iznenada su
smijenjene nakon osobne Staljinove intervencije. Sline promjene pa
ljivije su se provodile u francuskoj i britanskoj partiji. Znaenje svih tih
promjena bilo je u tome to se naglasak stavljao na izbor voa, koji je
bezuvjetno morao potjecati iz radnike klase. Thalmann u Njemakoj,
Thorez u Francuskoj, Pollitt u Britaniji bili su skloni lijevoj orijentaciji
koja je sada prevladavala u Kominterni, a ujedno je bila i reakcija na
nevolje koje su u prolosti stvorili intelektualci disidenti. Radnici su se
u tom pogledu pokazali prilagodljiviji. Dok su nove voe pozdravljene
kao ljeviari, oni koje su oni zamijenili optueni su kao desniari.
Osnovno mjerilo novih imenovanja bila je slijepa i bezuvjetna podlo
nost direktivama iz Moskve.
To je, dakako, stvorilo novu dilemu. Odluke Kominterne bile su, u
stvari, odluke ruske partije, one su se mogle nametati stranim parti
jama, a i nametale su se. Cijena takve politike bilo je udaljavanje sve
veeg broja radnika dotinih zemalja, koji nisu prihvaali ono to je
bilo samovoljno i ponekad potpuno neodgovarajui diktat daleke i
strane sile. Krajem dvadesetih godina komunistiki pokret na Zapadu
slabio je i brojano i po svom autoritetu, te je privlaio vrlo malo
simpatizera. Britanska i amerika partija nisu imale podrku masa. U
Njemakoj, Francuskoj i ehoslovakoj komunistike partije, koje su
imale brojno lanstvo, podijelile su radniki pokret, ali nikad nisu
uspjele stei potpun utjecaj u njemu. Svagdje je jaanje veza koje su
partijske voe vezivale za Moskvu oslabilo njihovu mo nad radnikim
lanstvom. Tek kada se politika u Moskvi radikalno promijenila,
sredinom tridesetih godina, ti su gubici nadoknaeni.
Najvaniji dogaaj u sovjetskoj vanjskoj politici zbio se u drugoj
polovici 1929. godine na Dalekom istoku. Nakon neuspjeha koji je
doivjela 1927. godine u Kini, sovjetska vlada nije dvije godine imala
pravo sudjelovati ni u kakvim kineskim poslovima; KP Kine pretvorila
se u ratrkane ilegalne grupe u nekoliko znaajnijih gradova. U pro
sincu 1927. godine ostatak partije, uz pomo iz Moskve, oajniki je
pokuao izvesti vojni udar u Kantonu. Ta je akcija doivjela straan
neuspjeh, koji je izazvao daljnja ubijanja komunista i njihovih pristaa.
Otprilike u to vrijeme komunistiki voa seljaka M ao Ce-tung i
komunistiki general u Teh okupili su mali odred borbenih seljaka
bezemljaa, nekoliko tisua jakih ljudi, u udaljenim i nepristupanim
planinskim predjelima jugozapadne Kine. Godinu dana kasnije poeli
su uspostavljati vlast nad susjednim predjelima, diui seljake na

167

ustanak i osnivajui seljake sovjete. M ao je izrazio samo formalnu


odanost partiji i Kominterni. On je iao vlastitim putem i imao je malo
kontakta s partijskim voama, koji nisu vjerovali u pokret to je sve
svoje nade u uspjenost revolucije vezivao za seljake na selu, a ne za
radnike u gradovima. ang Kaj-ek, ije se neprijateljstvo prema
kineskim komunistima i SSSR-u nije smanjilo, priirio je vlast naciona
listike vlade u Nankingu na vei dio Kine. ang Co-lin, vojni diktator
Mandurije, ubijen je u ljeto 1928. godine, a krajem te godine ang
Kaj-ek se dogovorio s njegovim sinom i nasljednikom o ujedinjenju
Kine pod zastavom Kuomintanga, uz autonomiju sjevernih provincija.
Sjeverne provincije, koje su graniile sa sovjetskim teritorijem, dugo
su izazivale zabrinutost u Moskvi. Istona kineska eljeznica, koju je
sagradila i posjedovala predrevoluonama ruska vlada, na kineskom
teritoriju odavna je bila kamen smutnje izmeu dvije zemlje. Diplomat
ski sporazum, prema kojem je Kina imala svoje predstavnike u komisiji
eljeznice, nije sprijeio niz kriza koje su izbile zbog kontrole eljeznice.
Poslije tri relativno mirne godine, kineske vlasti su u proljee 1929.
.godine potaknule nekoliko manjih napada na eljeznicu. Dvadeset
sedmoga svibnja napadnut je sovjetski konzulat u Harbinu i glavni ured
istone kineske eljeznice. Slubenici su uhapeni, a dokumenti zaplije
njeni. Bila je to umanjena replika napada na sovjetsku ambasadu u
Pekingu prije dvije godine. Prema izjavama iz Nankinga moglo se
zakljuiti da iza napada stoji ang Kaj-ek. To su ujedno bili prvi
koraci prema zaposjedanju eljeznice. Napokon su 10. srpnja kineske
vlasti zauzele eljeznike instalacije, zatvorile sovjetsku trgovinsku
delegaciju i ostale sovjetske ustanove u Manduriji, uhapsile sovjet
skoga generalnog direktora eljeznice i protjerale ga, zajedno sa ezdesetoricom sovjetskih slubenika, s kineskog teritorija. Sovjetska vlada
uzaludno je protestirala protiv tako samovoljnih mjera, povukla je
svoje namjetenike iz istone kineske eljeznice, obustavila eljezniku
vezu s Kinom i zahtijevala da se iz SSSR-a povuku svi kineski slube
nici.
ang Kaj-ek je pretpostavljao da e sovjetska vlada glasno prote
stirati, kao to je uinila i 1927. godine, i da nee moi nita uiniti. To
je bila velika pogreka u raunu, jer sovjetski interesi u sredinjoj Kini
nikada nisu bili bitni, i tu se nita nije moglo uiniti, pa poraz 1927.
godine, iako je bio poniavajui, materijalno nije bio katastrofalan.
Meutim, oduzeti Rusiji povijesni poloaj u Manduriji i primorati
Sovjete da napuste eljeznicu koju su izgradili ruski inenjeri ruskim
kapitalom i koja je bila jedina direktna veza s Vladivostokom, jedinom
sovjetskom pacifikom lukom, bio je straan udarac. Crvena armija ve
je bila izrasla u djelotvornu borbenu silu, iako jo nije bila opremljena
za rat veih razmjera. Uz neutralnost Japana u tom sporu, bila je vie

168

nego dorasla neregularnim i nediscipliniranim kineskim jedinicama,


koje su se borile jedna protiv druge na kineskom tlu. ang je pretpo
stavljao da e 1929. godine zapadne sile biti sklone njegovim potezima
protiv SSSR-a, jednako kao i prije dvije godine. To je bila druga
pogreka u njegovim predvianjima. Strah od komunizma smanjio se,
pa je britanska laburistika vlada upravo trebala obnoviti odnose sa
SSSR-om. angova agresivnost inila se kao jo jedan primjer onoga s
ime su zapadne sile ve bile vrlo dobro upoznate - kineski zapovje
dnici povrijedili su prava iz ugovora sa stranim dravama. Tako su se
prvi put simpatije zapadnih zemalja okrenule na sovjetsku stranu.
Sovjetska vlada uporno je odbijala pregovore o bilo emu osim o
potpunom povlaenju svih mjera poduzetih 10. srpnja i ponovnom
uspostavljanju sovjetskih prava nad istonom kineskom eljeznicom.
Sovjetski maral Bljuher imenovan je u kolovozu za komandanta
pojaane istone vojske. Povremeni napadi preko granice bili su znak
sve veega sovjetskog nestrpljenja. Budui da kineske vlasti nisu reagi
rale na te sovjetske provokacije, Crvena armija je u studenome upala
na kineski teritorij, razbila kineske lokalne snage i zauzela dva manja
grada. Tada su kineske vlasti shvatile ozbiljnost situacije pa su sa
Sovjetima sjele za pregovaraki stol. Tako je 22. prosinca potpisan
protokol prema kojem se vlast nad istonom kineskom eljeznicom
ponovo daje sovjetskom generalnom direktoru i ostalim sovjetskim
slubenicima, odnosno uspostavlja se status quo ante. Sporne toke
ostavljene su za budui sastanak. Crvena armija pokazala je nemo
kineskih vojskovoa. SSSR je postao vojna i diplomatska sila na
Dalekom istoku i stvorio vrste veze sa zapadnim silama, koje su bile
obostranog interesa. To je bila prekretnica u vanjskim odnosima
Sovjetskog Saveza.
Rasprena, progonjena i maloduna KP Kine nije imala nikakvu
ulogu u tim dogaajima. Prema uputama Kominterne, CK KP Kine
istakao je parolu obrana Sovjetskog Saveza i poeo s jo veim
optubama protiv vlade u Nankingu. Ono to se u Moskvi smatralo
jasnom prijetnjom sovjetskoj sigurnosti, nekim kineskim patriotima
inilo se kao mogunost da se kineski teritorij oslobodi strane, tj.
sovjetske kontrole. en Tu-hsiu,. koji je uklonjen iz partijskog ruko
vodstva nakon katastrofe 1927. godine, sada je izbaen iz partije jer je
glasno govorio o toj neugodnoj temi i kasnije se izjasnio kao pristaa
Trockog. Ovdje, kao i drugdje, Komintema je mogla nametnuti disci
plinu, ali nije mogla oiviti oslabljeno partijsko lanstvo ija se nemo
u gradskim sredinama vie nije mogla sakriti. Samo su se Maova
seljaka vojska i lokalni sovjeti, pod njezinim pokroviteljstvom, mogli
pohvaliti uspjenim revolucionarnim akcijama. N o ti junaki poduh
vati bili su ogranieni na udaljene dijelove Kine; voe tih revolucionar

169

nih akcija dvolino su iskazivale svoju suglasnost s politikom partije i


Kominterne. Koliko god kineski komunistiki pokret duguje ruskim
poticajima i primjerima, on je preivio i najzad trijumfirao zbog onih
postupaka koje M oskva nije planirala i u koje nije vjerovala.

170

19

Perspektiva revolucije

Kad je Lenjin u svojim Aprilskim tezama izjavio da februar


ska revolucija 1917. godine nije samo buroaska revolucija, ve da je
ona, predvoena radnicima i siromanim seljacima, prijelaz prema
eljenoj socijalistikoj revoluciji budunosti, adekvatno je odgovorio
na nemirnu situaciju koja je prevladavala u Petrogradu prilikom nje
gova povratka. Ruska buroazija, slaba i zaostala u usporedbi sa
zapadnom, nije imala ni ekonomske snage, ni politike zrelosti, ni
nezavisnosti, ni unutranje povezanosti koja je potrebna da bi se mogla
vrsto drati vlast. S druge strane, koncepcija o savezu proletarijata i
buroazije, radi dovrenja buroaske revolucije, bila je ista utopija.
Kada proletarijat postane stvarna mo, on ne moe vlast dati buroaskom reimu ija bi funkcija bila da iskoritava njegov rad. Buroazija
ne bi mogla podnijeti savez s proletarijatom jer je njegov konani cilj
unitenje buroazije. Kad je Lenjin pokuao nai izlaz iz te dileme,
stavljajui proletarijatu, u savezu sa siromanim seljatvom, u dunost
dovrenje buroaske revolucije i zapoinjanje socijalistike, on je, nema
sumnje, vjerovao da ne naputa marksistiko gledite o dvije razliite i
sukcesivne revolucije, ve da ga prilagoava specifinim okolnostima.
No to rjeenje, koje je postalo program oktobarske revolucije, imalo je
svoju Ahilovu petu. Mane je zamislio da se socijalistika revolucija
razvija na temeljima kapitalizma i buroaske demokracije uspostav
ljene prethodnom buroaskom revolucijom. U Rusiji je taj temelj bio
rudimentaran ili ga uope nije bilo. Lenjin se nadao skoroj izgradnji
socijalizma u ekonomski i politiki zaostaloj zemlji. Dilema se mogla
rijeiti samo uz pretpostavku da revolucija postane svjetska, da se
evropski proletarijat digne na ustanak protiv svojih kapitalistikih
gospodara i stvori uvjete za napredovanje u socijalizam, koji su Rusiji,
izdvojenoj od ostalih zemalja, nedostajali. Socijalizam stvoren revoluci
jom u zemlji u kojoj je sam proletarijat ekonomski zaostao i brojano
slab nije, niti moe biti, socijalizam koji su predvidjeli M arx i Lenjin
kao rezultat revolucije ujedinjenog proletarijata ekonomski razvijenih
zemalja.

171

Prema tome, od samog poetka ruska revolucija bila je hibridna i


neodreena. Mane je zapazio da je embrio buroaskog drutva stvoren
u krilu feudalnog poretka, i ve je bio zreo kad ga je buroaska
revolucija dovela na vlast. Pretpostavljalo se da e se neto slino
dogoditi socijalistikom drutvu prije pobjede socijalistike revolucije.
U jednom, ali samo jednom, pogledu to se oekivanje ispunilo. Indu
strijalizacija i tehnoloka modernizacija, dostignua koja su visoko
kotirala u kapitalistikom drutvu, bile su, takoer, vani preduvjeti
socijalizma. Ve mnogo prije 1914. godine kapitalistike privrede
zapadnog svijeta poele su izlaziti iz granica proizvodnje malih razm
jera individualnih poduzetnika i zamjenjivati je proizvodnjom u jedini
cama velikih razmjera, sposobnim da zavladaju ekonomskom scenom,
i tako su logikom svog razvoja postale sudionici u vrenju politike
vlasti. Sam je kapitalizam ve izbrisao granicu koja je privredu razdva
jala od politike, utirui put obliku centralizirane kontrole i postavlja
jui temelje na kojima se moe izgraditi socijalistiko drutvo.
Ti procesi dostigli su kulminaciju u prvom svjetskom ratu. Lenjinova primjedba, koju je dao u ljeto 1917. godine, da je dravni
monopolistiki kapitalizam najpotpunija materijalna priprema za soci
jalizam bila je inspirirana prouavanjem njemake rame privrede.
Nekoliko tjedana kasnije Lenjin je dodao, malo hirovito, da je materi
jalna, ekonomska polovica socijalizma realizirana u Njemakoj u
obliku dravnog monopolistikog kapitalizma. Suprotnosti kapitali
stikog poretka ve su stvorile, unutar kapitalizma, embrio planske
privrede SSSR-a. Ta injenica navela je neke kritiare da ono to je
postignuto sovjetskim planiranjem okarakteriziraju kao dravni kapi
talizam. Takva su tumaenja neodriva. Kapitalizam bez poduzet
nika, bez nezaposlenosti i bez slobodnog trita, gdje ni jedna klasa ne
prisvaja viak vrijednosti koji stvara radnik, a profiti imaju pomonu
ulogu, gdje plae nisu podlone zakonu ponude i potranje, nije
kapitalizam ni u jednom smislu rijei. Sovjetsku plansku privredu
svugdje su smatrali izazovom kapitalizmu. To je bila materijalna,
ekonomska polovica socijalizma, ujedno i najvaniji rezultat revolu
cijeKoliko god bilo glupo osporavati naziv socijalistiki tom dostig
nuu, bilo bi jednako pogreno zavaravati se da je ono ostvareno
realizacijom M arxova slobodnog udruivanja proizvoaa, ili dikta
ture proletarijata, ili Lenjinove prijelazne demokratske diktature ra
dnika i seljaka. To dostignue nije zadovoljavalo Marxove zahtjeve
da emancipacija radnika mora biti zadatak samih radnika. Sovjetska
industrijska i agrarna revolucija pripadaju kategoriji revolucije
odozgo, koju je nametnula zdruena vlast partije i drave. Ogranie
nja socijalizma u jednoj zemlji otvoreno su izbila na vidjelo. Vizija

172

kvalificiranog i obrazovanog proletarijata, nastalog unutar buroaskog


drutva, poput buroazije unutar feudalnog drutva, nije se ostvarila a najmanje u zaostaloj Rusiji gdje je radnika klasa bila malobrojna,
potlaena i neorganizirana i gdje nije ostvarila ni jednu, ak ni uvjetnu,
slobodu buroaske demokracije. M ala jezgra klasno svjesnih radnika
imala je vanu ulogu u pobjedi revolucije. Meutim, zadatak ureenja i
administracije irokog podruja, konstituiranog u sovjetsku republiku,
zahtijevao je kompleksniji i sloeniji oblik organizacije. Staljinova
partija, disciplinirani zbor predvoen grupom odanih revolucionara
intelektualaca, stupila je na prazno mjesto i vodila politiku reima
pomou metoda koje su nakon Lenjinove smrti sve izrazitije postajale
diktatorske, a sve manje je ovisila o svojoj proleterskoj bazi. Sredstva
koja su se najprije malo iskoritavala, zbog tekoa, patnji i grozota
graanskog rata, postepeno su prerasla u opsean sistem istki i
koncentracionih logora. Ako se ciljevi mogu nazvati socijalistikima,
sredstva upotrijebljena za njihovo ostvarenje esto su bila negacija
samog socijalizma.
To ne znai da uope nije uinjen nikakav napredak prema najuzvienijem idealu socijalizma - osloboenju radnika od ugnjetavanja u
prolosti i priznavanja njihove jednako vane uloge u novom drutve
nom poretku. N o napredak je zaustavljan, bio je prekidan nizom
privremenih neuspjeha i velikih nesrea koje se i jesu i nisu mogle
izbjei. Nakon pustoenja i nestaica u graanskom ratu slijedilo je
kratko razdoblje kad se standard ivota radnika i seljaka polako
poveavao iznad mizernog standarda u carskoj Rusiji. U desetljeu koje
je zapoelo 1928. godine taj se standard snizio pod jakim pritiskom
industrijalizacije; seljaci su prolazili strahote prisilne kolektivizacije.
Jedva se sovjetska zemlja ponovo malo oporavila, kad ju je zadesila
kataklizma drugoga svjetskog rata, u kojem je SSSR bio meta najrazor
nije njemake ofenzive u Evropi. Ta zastraujua iskustva ostavila su
svoj materijalni i moralni trag u ivotu sovjetskih graana, u mislima
sovjetskih voa i sovjetskog naroda. Ne mogu se sve patnje prve
polovice stoljea revolucije pripisati domaim uzrocima ili eljeznoj
ruci Staljinove diktature.
Meutim, pedesetih i ezdesetih godina plodovi industrijalizacije,
mehanizacije i dugoronog planiranja poeli su sazrijevati. Mnogo toga
ostalo je primitivno i nazadno u usporedbi sa zapadnjakim mjerilima,
ali ivotni standard znatno se poboljao. Drutvene slube, ukljuujui
zdravstvenu zatitu, osnovno, srednje i vie obrazovanje, postala je
djelotvornija i proirila se s gradova na gotovo sve dijelove zemlje.
Staljinove metode ugnjetavanja prestale su se primjenjivati. Nain
ivota prosjenih ljudi promijenio se nabolje. Kada se slavila pedeseta
godinjica revolucije, 1967. godine, moglo se uoiti da je postignut

173

golem napredak. U pola stoljea broj stanovnika SSSR-a poveao se sa


145 milijuna na vie od 250 milijuna; udio gradskog stanovnitva
poveao se s manje od 20% na vie od 50% . To je bilo golemo
poveanje gradskog stanovnitva, a veina pridolica bila su djeca
seljaka, unuci ili praunuci kmetova. Sovjetski radnik, pa ak i sovjetski
seljak, iz 1967. godine bio je znatno drukija osoba od svojih oeva i
djedova iz 1917. godine. Gotovo nije bilo mogue da sovjetski graa
nin ne bude svjestan to je za nj uinila revolucija; to je prevagnulo i
nad pomanjkanjem sloboda koje nikada nije imao i o kojima nije
mogao ni sanjati. Krutost i strogost reima bile su stvarnost jednako
kao i njegova dostignua.
Neposredni efekt ruske revolucije u drugim zemljama oitovao se u
otroj polarizaciji zapadnih stavova na lijeve i desne. Revolucija je bila
strailo za konzervativce i svjetlo nade za radnike. Vjera u tu funda
mentalnu dihotomiju inspirirala je stvaranje Kominterne. N o u svjet
skoj revoluciji, kako su je zamiljali M arx i Lenjin, kao masovni pokret
ujedinjenog evropskog proletarijata, ni jedan marksist nije mogao
tvrditi da e vodeu ulogu imati slabi ruski proletarijat. Kad se evrop
ska revolucija nije ostvarila i kad je socijalizam u jednoj zemlji postao
slubena ideologija ruske partije, sve uporniji zahtjevi da se SSSR
smatra primjerom socijalistikih dostignua, a Kominterna riznicom
socijalistike pravovjernosti, doveli su do nove polarizacije unutar
ljevice na Istoku i Zapadu. Komunisti i zapadni socijaldemokrati ili
socijalisti suprotstavljali su se jedni drugima, najprije kao nepovjerljivi
saveznici, a kasnije kao otvoreni neprijatelji - stanje koje je u Moskvi
pogreno pripisano izdajstvu voa otpadnika. To je bio simptom
rascjepa za koji se nije mogao nai nikakav zajedniki jezik. Svjetska
revolucija, onakva kakvu je zamiljala M oskva od 1924.^godine nadaIje, bila je pokret odozgo, pod vodstvom in stitu ciJT sto j^ v S ila da
djeluje u ime samog proletarijata koji je izvrio slavnu revoluciju u
svojoj zemlji; prirodna posljedica te preorijentacije bila je tvrdnja ne
samo da sovjetske Voe imaju monopol znanja i iskustva o tome kako
bi se revolucija mogla Izvesti, ve d a je prvi Im jv a n lju ntere svjetske
revolucije obrana zemlje u kojoj je revolucija uspjeno izvrena. I jedna
i Uruga pretpostavka, kao i politika i procesi koje su one diktirale,
pokazale su se potpuno neprihvatljive za veinu radnika na Zapadu. Ti
su se radnici smatrali naprednijima od svojih ruskih kolega u privre
dnom, kulturnom i politikom pogledu i nisu mogli biti slijepi prema
negativnim aspektima sovjetskog drutva. Inzistiranje na takvoj politici
diskreditiralo je u oima radnika Zapada autoritete iz Moskve, njima
podreene, nacionalne komunistike partije, a i samu revoluciju.
Odnosi sa zaostalim nekapitalistikim zemljama pokazali su se
drukiji. Lenjin je prvi uvidio vezu izmeu revolucionarnog pokreta za

174

osloboenje radnika od kapitalistike dominacije u razvijenim zem


ljama i osloboenja zaostalih i potlaenih naroda od imperijalistike
vladavine. Izjednaavanje kapitalizma s imperijalizmom bilo je usp
jena tema sovjetske propagande i politike gotovo u cijeloj Aziji. Ta je
politika doivjela svoj najvei i najdramatiniji uspjeh pomaui kine
sku nacionalnu revoluciju sredinom dvadesetih godina. im je SSSR
uvrstio svoj poloaj, njegov presti kao zatitnika i voe kolonijal
nih naroda naglo je porastao. Revolucijom i procesom industrijaliza
cije SSSR je postigao neobino veliku ekonomsku nezavisnost i poli
tiku mo - dostignue na kojem je vrijedno zavidjeti i natjecati se s
njim. Izvan Evrope ak su i pretjerani zahtjevi Kominterne imali smisla.
Obrana SSSR-a nije se inila kao nezgodna izraslina na programu
revolucije, ve je znaila obranu najmonijeg saveznika nerazvijenih
zemalja u njihovoj borbi protiv razvijenih kapitalistikih zemalja.
Ni metode, koje su izazivale zgraanje u zemljama gdje je buroaska revolucija bila stvar povijesti i gdje se razvio snaan radniki pokret
unutar elastinih granica liberalne demokracije, nisu bile toliko od
bojne u zemljama u kojima je buroaska demokracija bila nestvarna
vizija i gdje nije bilo znaajnijeg utjecaja proletarijata. U tim zemljama,
u kojima gladne i nepismene mase ljudi jo nisu dosegle stupanj
revolucionarne svijesti, bilo je bolje izvriti revoluciju odozgo nego je
uope ne izvriti. Vrenje koje je ruska revolucija izazvala u razvijenim
kapitalistikim zemljama primarno je ostalo destruktivno i nije stvorilo
konstruktivan model za revolucionarnu akciju; u zaostalim, nekapitalistikim zemljama odjeci revolucije bili su prodorniji i plodniji. Presti
revolucionarnog reima, koji se vlastitim snagama uzdigao do velike
industrijske sile, doveo je, sasvim normalno, do toga da on bude voa
pobune zaostalih zemalja protiv svjetske dominacije zapadnog kapitali
zma, koja je prije 1914. godine bila neosporna; ljage koje su u oima
Zapada okaljale vrijednosti revolucije u tom su se kontekstu inile
nevane. Kroz pobunu zaostaloga nekapitalistikog svijeta revolucija je
znaila obnovljeni izazov kapitalistikim silama, snagu koja se jo nije
iscrpila. Ruska revolucija 1917. godine podbacila je u ostvarenju
postavljenih ciljeva i nada koje je pobudila. Iako je njezina povijest
zamrljana i dvosmislena, on a je, vie nego bilo koji drugi dogaaj
modernog doba, izvor dubokih i dugotrajnih odjeka u cijelom svijetu.

175

Kazalo imena

A
Andrejev, A., 64
Averbah, L., 118

Deutscher, I., 18
Deutscher, T., 20
Dzerinski, F., 68, 71, 72, 112

Baldvvin, Sranley, 96
Bismarck, O. von, 92
Bljuher, V. (alias Galin), 102, 169
Borodin, M., 100, 102-104
Brandler, H 89
Briand, A., 91
Buharin, N., 6, 18, 26, 29, 41, 44, 47, 71, 74,
80, 81, 83, 84, 86-88, 112-114, 118,122,
125, 132-134, 137, 138, 153-157,
164-165
C
Chamberlain, A., 90, 91, 115
Chamberlin, W 5
Churchill, W 33
Cooper, H., 139
Curzon, lord, 60, 89

ang Co-lin, 101-102, 104, 161, 168


ang Kaj-ek, 100-105, 115, 168-169
en Tu-hsiu, 169
ierin, G 58, 60, 99, 162-163
u-teh, 167

Eastman, M., 85
Enver paa, 98

F
Feng Yiksiang, 101, 102, 104
Fischer, Ruth, 93
Ford, 139
Frunze, M., 80

G
Groman, V., 136
H
Harriman, W. A., 97
Henderson, A., 34, 95
Herriot, E., 90
Herzen, A., 124
Hitler, A., 166

J
Joffe, A., 99-100
Judeni, N., 31

D
K
Davves, Ch. G., 90
Davvies, R. W., 8, 19
Denikin, A., 31, 42

176

Kaganovi, L., 156


Kalinjin, M., 87

Kamenjev, L., 6, 22, 24-25, 68, 71-74,


78-80, 82, 86, 87, 109, 110, 114, 117,
153-156
Karahan, L., 101
Kellog, F. B., 162, 165
Kemal Ataturk, 60
Kerenski, A., 24
Kirov, S., 87-88
Kolarov, V., 92
Kolak, A., 31, 42
Kolontaj, A., 46
Kopp, V., 57
Komilov, L., 24
Krasin, L., 56-58, 63, 68
Krupskaja, N., 72, 79, 87
Kujbiev, V., 70,112,117,122,134,136,138
Kianovski, G., 138

Pjatakov, Ju., 75, 142


Plehanov, G., 21
Poincare, R., 89
Pollitt, H., 167
Preobraenski, E., 71, 74, 83, 84, 116, 153
R
Radek, K., 32, 35, 41, 57, 74, 75, 153
Rakovski, K., 117, 153, 161
Rathenau, W 58
Rikov, A., 87, 121-122, 132-133, 141
154-155, 157
Riskulov, A., 149
Rudzutak, 117

Lenjin, V. I., 9, 12, 19, 21-26, 29, 31-35, 37,


38, 41, 47-50, 56-62, 67, 70, 71-73,
75-82, 85, 86, 94, 98-99, 107, 108, 115,
125, 129, 139, 156-158, 160, 163,
171-174
Litvinov, M., 56, 58, 162, 163, 165
Lloyd George, D., 33, 58, 89
Lozovski, A., 105

Seeckt, H. von, 57, 89-90


Snovvden, P., 33
Sokolnikov, G., 109
Staljin, J. V., 6, 7, 17, 18, 20, 22, 35, 55,
70-74, 76-88,93,109,110,112,114-116,
118, 121, 122, 134, 137, 144, 146-149,
151, 153-160, 163-165, 167, 173
Stolipin, P., 38, 84
Stresemann, G., 89, 90, 91
Srrumilin, S., 136
Sun uan-fang, 104
Sun Jat-sen, 99, 100

M
MacDonald, J. R., 95
Mao Ce-tung, 103, 167-169
Martov, J., 21
Mane, K., 22, 24, 80, 83, 98, 107, 124, 158,
171-172, 174
Maslow, A., 93
Mikojan, A., 87
Molotov, V., 70, 77, 87, 121-122, 148, 149
156, 157
Miinzenberg, W., 166
Mussolini, B., 90

ljapnikov, A., 46

Ordonikidze, S., 71-72

Thalmann, E., 166, 167


Thorez, M., 167
Tomski, M., 64, 87, 95, 122, 131-133,
154-157
Trocki, L. D., 24, 28-30, 32, 35, 43, 47, 57,
59, 64, 66, 67, 71-76, 79-81, 85-87, 93,
108, 109, 112, 114-118, 134, 136, 137,
153-154, 169
Tuhaevski, M., 35

Petar Veliki, 18, 134, 160


Pilsudski, J., 34, 35, 96, 161

Usrrialov, N., 86

N
Nove, A., 19
O

12 Ruska revolucija

177

Vang ing-vei, 100


Voroilov, K., 87
Vu Pei-fu, 101, 102

Zetkin, K 92
Zinovjev, G 6, 24, 32, 42, 57, 68,71-79,82,
83, 86-90, 93,95,109,110,112,114-117,
137, 153, 154

Witte, S., 107


Wrangel, P., 35

178

Sadraj

Rije izdavaa (Rene Lovreni)

Predgovor .............................................................................................
& Listopad 1917...................................................................................
v2.} Dva svijeta ...................................................................................
3., Ratni komunizam ..........................................................................
4. Atmosfera u kojoj je stvoren NEP ................................................
5. Novi sovjetski poredak ................................................................
6. Kriza kara ....................................................................................
7. Posljednji dani Lenjina
.................................................................
8. Uspon S ta ljin a .................................................................................
9. SSSR i Zapad (1923-1927)
10. SSSR i Istok ................................................
11. Poeci planiranja ..........................................................................
12. Poraz opozicije ..............................................................................
13. Dileme u poljoprivredi
.................................................................
14. Rastue potekoe industrijalizacije .............................................
15. Prvi petogodinji plan ....................................................................
16. Kolektivizacija zemlje ....................................................................
17. Metode provoenja diktature .......................................................
18. SSSR i svijet (1927-1929)
19. Perspektive revolucije ....................................................................

19
21
28
37
45
52
61
70
76
89
98
107
114
120
127
135
145
153
161
171

Kazalo imena

177

PLAVA BIBLIOTEKA
Edward Halletr Carr
RUSKA REVOLUCIJA
Od Lenjina do Staljina (1917-1929)
Izdava
GP DELO, OOUR GLOBUS, Izdavaka djelatnost
ZAGREB
Za izdavaa
TOMISLAV PUEK
Oprema
BRONISLAV FAJON
Tisak
GP DELO, Ljubljana, 1984.