Boris Deulovi: Nadivjela je Lepa drave i reime,

kraljeve i predsjednike...
Smrt je pratila cijelim tim putem, a na kraju joj je uzela i najboljeg prijatelja, suputnika i mua
Miljenka Smoju

Kolumnist, novinar i pisac Boris Deulovi napisao je za autobiografsku knjigu Lepe Smoje
'Ona' iz 2008. godine predgovor koji najbolje govori kako je osjeao i doivljavao...

Djevojica i smrt

Slavnih devedesetih, u ono vrijeme ljudskog zla to se naziva 'ratnim dobom', neki je majmun na
ulazna vrata Kulturno umjetnikog drutva Mozaik u Splitu velikim slovima napisao 'Smrt
Lepi!'. Vrijedni je nepoznati sudac Prijekog suda Slobodne i Suverene Hrvatske uz presudu
dodao i obrazloenje - velikim tampanim slovima, lijepo i itko 'Lepa etnik' - da ne bi valjda
ostalo nejasno zato Lepa zasluuje smrt.

Tko god da je neznani hrvatski vitez to nou flomasterom prijeti osamdesetogodinjim enama,
prilino je zakasnio: Leposlava atipovi na smrt je osuena odavno, smrt je njoj suputnica od
djejih dana, cijeli ivot ona ivi s njom. Smrt je prati kao sjena, ona to jutrom uhodi ovjeka s
lea, a u smiraj mu se dugaka isprui na putu. Reklo bi se, smrt je Lepin ivot.

Ima o tome jedna stara arapska pria, o nekom slugi iz Samarkanda koji je u guvi na bazaru
ugledao vlastitu smrt, pa od gospodara posudio najbreg konja da pobjegne daleko, u Buharu.
Njegovom gospodaru, kae pria, bilo to malo udno, pa otiao na bazar i tamo zaista vidio smrt
svoga sluge. Kad je pitao zato mu je uplaila slugu, ova mu je odgovorila kako ga nije htjela
uplaiti.

'Samo sam se iznenadila to ga vidim u Samarkandu,' rekla je slugina smrt, 'a imam s njim
ugovoren susret veeras, na bazaru u Buhari.'

Lepina je pria o smrti slina, ali je ona na svoju ruku dopisala. Lepa tako sa smru otobraco
eta bazarima svog ivota ve skoro devedeset godina, od Kotora do Zadra, od Trebinja do
Dubrovnika, od Prijepolja do Splita, do Samarkanda do Buhare.

U Kotoru je susrela smrt dida Matea, u Trebinju je vidjela smrt none Virdinije, u Splitu pod
njemakom okupacijom nestala je cijela obitelj njenog prvog mua, idova Karla Gleichera, a
majka Veronika i otac Fedor umrli su od ekanja sina, Lepinog brata, kojega su negdje u
istonoj Bosni ubili etnici i kojemu se groba ni danas ne zna. U Cetinju je smrt dola po njenu
tek roenu bebu, sina Borisa, koji nije doivio ni da ga krste, ni da ga sveenik nekrtenog
sahrani, ker Renatu smrt joj je uzela iz naruja, a na kraju joj uzela i najboljeg prijatelja,
suputnika i mua Miljenka Smoju.

Smrt je pratila cijelim tim putem, nadivjela je Lepa drave i reime, kraljeve i predsjednike, u
osloboenom Dubrovniku gledala je ljude na vjealima, u splitskom zatvoru sluala krikove
nesretnika to su ih partizani vodili na strijeljanje, a u korulanskom prunu tjeila dva mlada
sveenika osuena na smrt. Ispratila je svoje prijateljice, kontesinu Nadu to se onomad zaljubila
u engleskog pijuna pa poslije digla ruku na sebe, i Budu iz Pljevalja, 'lepu protinu ki' to se
zaljubila u talijanskog oficira, pa su je nakon rata kao okupatorsku kurvu muili i objesili, i Astu
Davison, idovku koja se zaljubila u njemakog oficira, pa su im oboma presudili nacisti,
ispratila je Lepa i prijatelje iz splitskog antifaistikog intelektualnog kruga, od Silvija
Bombardellija do ekija Srbljenovia.

Ima pria o tome, o ivahnoj, mravoj djevojici, kerki kapetana Sreskog naelstva u Kotoru
koja je prevarila smrt. Prvi put malena ju je vidjela u kotorskoj crkvi, kad su je postavili pored
oltara s otvorenim lijesom nekog sveenika. Iznenadila se djevojica vidjevi smrt, pa je pitala
otkud ona tu. A smrt joj odgovorila: 'Traim Lepu.'

'Ja u ti pokazati', odgovorila joj, kae pria, ta curica, pa je povela sa sobom na put. Od toga
dana, skoro devedeset godina, od pazara do bazara, od bazara do pazara, vodi ta djevojica smrt
za ruku, u oi je gleda i zajebava.

'Je li to Lepa?', pita je smrt na pljevaljskom pazaru, a malena kae: 'Nije. Lepa je kod brata u
Beogradu.'

'Koja je od ovih Lepa?', pita je smrt na Bajlonijevoj pijaci u Beogradu, a ona kae: 'Nijedna,
Lepa ti je u Dubrovniku.'

'Je li ono Lepa?', pita je smrt na dubrovakom pazaru, a ona eta meu bancima na Placi i kae:
'Nije, Lepa je u Splitu.'

Tako, kae pria, Lepa cijeli ivot vara smrt. Ne zna smrt da Lepa ne kupuje spizu na pazaru.
Lepa rua u konobi kod Fife. A kod Fife ni smrt ne zalazi.

Zato je pria o djevojici koja je zajebala smrt vjerojatno najivotnija i najvedrija pria o smrti
koju ste ikad proitali. Nee vas, naime, ona nauiti nijednoj velikoj i mudroj istini, doli onoj
najveoj i najmudrijoj: smrt nije kraj ivota, smrt je njegov dio, cijeli je ivot od smrti, pa je
valja prihvatiti i s njom na zajebanciju, na valcer, kako bi se u Splitu reklo, 'ala traus'. Pouka je
te prie da je ivot ono izmeu dvije smrti. I izmeu te dvije smrti Lepa ivi puna srca, udie
ivot kao planinski zrak, nasmijava ga i plee s njim tango argentino. Ima ona i svoje noi,
ispunjene sjeanjima i tjeskobama, ali one su samo njene, u njih nikoga ne puta. ivot i smrt po
cijelu no na stubitu pred vratima stana na splitskom Draancu igraju mure japanee, ekaju da
se Lepa probudi i izae u grad.

Lepin je ivot nalik na one velike prie kakve znamo iz starih debelih romana, one kakve znaju
priati samo ene. Jer muka je historija velianstvena i slavna, naslikana krvlju i izlivena u
bronci, i mukarci je imaju samo po jednu - ostatak ivota te se povijesti sjeaju ili stide. Kroz
enski ivot, meutim, slavne muke historije prolaze kao prljavi, buni vlakovi kroz malu
provincijsku stanicu s drvenim klupicama i koaricama crvenog cvijea: u tih nekoliko minuta
nereda i guve ulaze u vlak muevi, prijatelji i suputnici, iskrcavaju se novi neki ljudi, a mala
stanica pamti oblake pare na obzoru i samo ih zapisuje u svoj red vonje, strpljenjem i
dostojanstvom kakve nema u mukim priama.

Nema vie takvih enskih starinskih pria, kroz koje defiliraju carski oficiri, sreski naelnici i
partizani s violinama, a izmeu sonata s koncertnog klavira, posmrtnih zvona, amora sveanih
balova i tutnjave tekih topova meandriraju radosni brzaci ivota. U vremenu u kojemu se
pamenje mjeri gigabajtima, memorija je povjerena strojevima; ljudi zato imaju vremena na
bacanje, pa ga oholo razbacuju svojim putem. Nae se sjeanje zato mjeri tek mjesecima, sami
sebe ne pamtimo, ukinuto nam je pamenje dulje od dvadeset godina kao suvino, nepotrebno,
ak i nepoeljno. Uveli smo brze vlakove bez vagon restorana i ukinuli male, provincijske
stanice s drvenim klupama i koaricama crvenog cvijea. Ukinuli smo male, velike enske
romane, one u kojima glavna junakinja vara smrt s ljubavnikom ivotom.
Ima o tome jedna pria, o nekakvom piscu to ga je dopalo napisati predgovor za takvu knjigu,
biografiju djevojice to je naumila prevariti smrt. Pourivali ga prijatelji, njeni i njegovi, jer da
je ona bolesna i da bi bilo nekako poteno da knjiga o njenom ivotu za njenog ivota i izae. A
taj pisac prijateljima objanjavao da ima ruan osjeaj kako pie predgovor za neiji testament,
kao da mu sama smrt stoji nad glavom i pouruje ga da zavri. Pa je zamislio taj glupan da je
prevari, sve oteui i odugovlaei pisanje predgovora. Iako su svi znali da je zapravo lijen i
neodgovoran, pa da se izvlai i vadi na smrt.

itajui tako jo jednom rukopis knjige, ugleda on iznenada ivot te djevojice.

'Jesi li vidio Lepu?', upitao ga njen ivot.

'Ne, zar nije u Splitu?', silno se iznenadio pisac.

'Ma jest, vidio sam je jutros, ali kad me vidjela pobjegla je od mene', poalio se ovaj.

'to, dosadio si joj? Ili si je preplaio?', upitao ga onda pisac. 'Nisi je valjda preplaio?"

'Ma nisam', odgovorio mu Lepin ivot, 'samo sam se iznenadio to je vidim na pazaru s nekom
crnom babom, a imam s njom dogovoren ruak kod Fife.'

10. 03. 2016. | 13:10h