Revolucionarna

umjetnost
nacionalizam
antisemitizam:
sluaj Wagner
Goran Greti
Fakultet politikih znanosti
Sveuilite u Zagrebu

Izlaganje sa znanstvenog skupa

Primljeno: prosinac 2014.

Saetak lanak tematizira politike aspekte revolucionarne umjetnosti Richarda Wag

nera. Kroz itanje Wagnerova umjetniko-filozofskog projekta od strane njegovih najutje
cajnijih interpreta Friedricha Nietzschea, Thomasa Manna i Theodora Adorna autor
nam daje intelektualnu povijest recepcije toga projekta. Diskursom o Wagnerovoj revo
lucionarnoj umjetnosti, evaluira se utjecaj koji je Wagnerov kulturalni antisemitizam i
nacionalizam imao u europskoj politici 20. stoljea.
Kljune rijei Wagner, Nietzsche, Mann, Adorno, antisemitizam, revolucionarna umjetnost

Naa promiljanja sluaja Wagner, ju na Nietzscheove kritiko-ironine re-

odnosno, znaenja i uloge njegova um-
jetnikog i publicistikoga djelovanja
zapoet emo Nietzscheovim ocjenama i
tumaenjima Wagnera. Te su Nietzsche-
ove prosudbe, ne samo po naem milje-
nju, od temeljnog znaenja i mjerodavne
za shvaanje uloge i znaaja Wagnera
fleksije o Wagneru.
Nietzsche je od samog poetka svoje
literarne djelatnosti pisao doista puno o
Wagneru, a tri su njegova najpoznatija
teksta: Wagner u Beyreuth, u knjizi
pod naslovom Vremenu neprimjerena
razmatranja, zatim Sluaj Wagner i
Politika i umjetnost

i njegove umjetnosti. Zatim emo ra- Nietzsche contra Wagner. U svojoj

spravljati o tumaenjima i ocjenama
Wagnera od Thomasa Manna i Theodo-
ra Adorna, a oni su opet, svaki posebno,
dva druga bitna i mjerodavna tumaa
sluaja Wagner. Pritom je ono zajed-
niko njihovih stajalita da se oba na
mladosti Nietzsche je bio entuzijastiki
wagnerijanac, kuni prijatelj i est gost
obitelji, a to se najbolje oituje u njego-
vom ranom radu Wagner u Beyreuthu.
Ta nekadanja bliskost Nietzschea s Wa-
gnerom na osebujan nain dolazi do
73

osebujan i produktivan nain nadovezu- izraaja u Nietzscheovom prvom znaaj-

 nom djelu Roenje tragedije, dapae,
ta knjiga sadri i Predgovor za Richarda
Wagnera pod naslovom Roenje tra-
gedije iz duha glazbe. U tim se ranim
djelima vidi kako su oni zajedniki dije-
lili niz stajalita oko tumaenja znaenja
i uloge moderne, prosvjetiteljstva, civi
lizacije, demokracije, liberalizma i op
enito odnosa spram tradicije. U to je
vrijeme i kod Nietzschea bio prisutan
odreen antiidovski afekt, no i po tome
su se pitanju oni poinjali sve vie i vie
razilazili. Razlaz po tome pitanju postaje
vidljiv kada se kod Wagnera poinje jav-
ljati i oitovati rasistiki antisemitizam.
Kasnijih godina, a povezano sa stvara-
njem nacionalnog kulta oko Wagnera i
Beyreuthskih Sveanih igara, kao i same
Wagnerove glazbe, dolazi postupno do
njihovog potpunog razdvajanja, dapae,
Nietzsche kasnije govori od njima kao o
dva antipoda. Mi se ovdje, dakao, ne
moemo uputati u opirnije tumaenje
sloenog odnosa Nietzschea i Wagnera,
koliko kod to bilo izazovno. Jedino je
neophodno jo jednom naglasiti kako su
Nietzscheovi tekstovi o Wagneru izvan-
redno pronicljivi i produbljeni uvidi u
Wagnerovo psihologijsko ustrojstvo, kao
i u kulturno-politiku uvjetovanost i si-
tuiranost njegovog umjetnikog djelova-
nja i ambicija. Zato emo se ograniiti
na nekoliko vanih i karakteristinih
Anali Hrvatskog politolokog drutva 2014
Nietzscheovih citata o Wagneru, a koji-
ma se po nama jasno pokazuju intencije
i smisao Nietzscheove kritike.
Razmatrajui problem Wagnera u
svome kasnom radu Sluaj Wagner
Nietzsche na sljedei nain ocjenjuje
njegovo djelo i djelovanje:
Wagnerova je umjetnost bolesna.
Probleme koje on donosi na pozor-
nicu su sami histerini problemi
konvulzivni u svojim afektima, pre-
nadraene senzibilnosti i ukusa koji
trae uvijek otrije zaine, a njihovu
74
nestabilnost on preoblai u principe;
a ne najmanje vano, ve sam izbor
njegovih junaka i junakinja, proma-
trani kao psiholoki tipovi (galerija
bolesnika); sve skupa predstavlja bo
lesniku sliku koja ne doputa nika-
kve dvojbe. Wagner est une nevrose...
Za nae lijenike i psihologe Wagner
predstavlja najinteresantniji sluaj,
svakako jedan sasvim potpun. Upra-
vo zato jer nita nije modernije od
te cjelovite bolesti, ta zakanjelost i
prenadraenost nervozne maineri-
je, Wagner je moderni umjetnik par
excellence, Cagliostro modernosti. U
njegovoj je umjetnosti na najzavod-
ljiviji nain pomijeano ono to cijeli
svijet danas najvie potrebuje to su
tri velika stimulansa iznemoglosti: ono
brutalno, ono umjetno i ono nevino
(idiotsko) (Nietzsche, 1976a: 359).
Neto ranije u tekstu Nietzsche tvrdi:
Wagner ni o emu nije tako duboko
promiljao kao o iskupljenju; njego-
va je opera, opera iskupljenja. Kod
njega uvijek netko hoe biti isku-
pljen, jednom deko, jednom gospo-
dina to je njegov problem. Wa-
gner nas pouava kako nevinost po-
sebno rado iskupljuje interesantne
grenike (sluaj Tannhauser). Ili da
e sami vjeni idov biti iskupljen,
skrasiti se, kada se oeni (sluaj Lete-
eg Holandeza). Ili da stare i propale
ene prvenstveno hoe biti iskuplje-
ne od nevinih mladia (sluaj Kun-
dry) Ili da lijepe djevojke najdrae
budu iskupljene od viteza, koji je
wagnerijanac (sluaj u Maj storima
pjevaima). Ili da udane ene tako-
er rado hoe biti iskupljene od vite-
za (sluaj Isolde), ili da e stari bog
koji je moralno u svakom pogledu
kompromitiran, biti konano isku-
pljen od jednog slobodoumnika i
imoralista (sluaj Prstena). Divite se
posebno toj zadnjoj dubokoumno-
sti (ibid.: 354).
 Zatim se Nietzsche pita: to bi Go-
ethe mislio o Wagneru ili to je najvea
opasnost romantizma, njegova zla kob i
njegov (Goetheov) odgovor bi bio za-
guiti se u prevakavanju udorednih i
religioznih apsurdnosti, ukratko Parsi-
fal (ibid.: 356). Te konano:
emu, dakle, ljepota?... Zato ne ra-
dije veliko, uzvieno, gigantsko, ono
to pokree mase?... Mi poznamo
mase, mi znamo taj teatar. Ono naj-
bolje to sjedi u njemu, njemaki
mladii, Siegfriedi s rogovima, i dru-
gi wagnerijanci, potrebuje ono uzvi-
eno, duboko, nadvladavajue... I oni
drugi koji takoer tamo sjede, obra-
zovani kreteni, mali blazirani, oni
vjeno-ensko, sretni s dobrom
probavom, ukratko narod potre-
buje takoer uzvieno, duboko, nad-
vladavajue (ibid.: 360).
Koliko mora Wagner biti srodan ci-
jeloj europskoj decadence, a da ga ona ne
osjeti kao dekadenta? On njoj pripada,
on je njen protagonist, njihovo najvee
ime. To je samo-potovanje, kada se nje-
ga uzdie u nebesa. Jer da se protiv njega
ne brani, ve je samo to znak decadence.
Instinkt je oslabljen (ibid.: 358).
I onda se zakljuno pita Nietzsche:
Je li Wagner bio uope glazbenik? U
svakom je sluaju bio neto jo vie, stschriften, a to su Umjetnost i revolu-
naime, neusporedivi hystrio, najvei
glumac, zauujui teatarski genij...
On pripada negdje drugdje, a ne u
povijest glazbe; s velikim i pravim ne
treba ga zamjenjivati. Wagner i Beet-
hoven to je blasfemija ... On je ta-
koer kao glazbenik bio samo ono
to je uope bio: postao je glazbenik,
postao je pjesnik, jer ga je tiranin u
njemu, njegov glumaki genij, prisi-
lio na to. Ne moe se nita odgone
tati od Wagnera, tako dugo dok se
ne odgoneta njegov dominirajui
instinkt (ibid.: 365).
I konano, to nam po Nietzscheu
nedostaje kod Wagnera: la gaya scienza,
laki hod, dosjetka, plamen, ljupkost, ve-
lika logika, ples zvijezda, smjela duhov-
nost, uzbudljivost svjetla juga, glatko
more savrenstvo... (ibid.: 371). Wa-
gner je sam u svojim razliitim spisima
uvijek i iznova emfatino naglaavao
povezanost politike, drutva i umjetno-
sti, a to je i bilo polazite njegova obu-
hvatnog estetskog programa. Iz toga i
proizlazi i uloga umjetnika u Wagnero-
voj viziji umjetnikog djela buduno-
sti, odnosno, po Wagnerovoj koncepciji
samo umjetniko djelo je ono koje su-
oblikuje ivot. Prema tome kada se tu-
mai Wagnerova biografija, kao i njego-
vo umjetniko stvaranje, njegove glazbe-
ne drame, sve to valja interpretirati u
okviru Wagnerovog vlastitog i openitog
razumijevanja odnosa umjetnika, politi-
ke i umjetnosti. Stoga odmah na poetku
valja ustanoviti kako je odnos politike i
umjetnosti odluan za razumijevanje
svih Wagnerovih glazbenih drama, osim
Tristana i Isolde. Taj je odnos odluan i
za njegovu biografiju do kraja ivota, a
poevi od revolucionarnih zbivanja
1848. u Njemakoj, a u kojima je on ak-
tivno sudjelovao, pa do bijega u egzil u
Zurich, vicarsku. U vicarskoj su i na-
stali njegovi znameniti Zuricher Kun-
cija (1849), Umjetniko djelo budu-
nosti (1849), i Opera i drama (1850/1).
U tim je radovima Wagner razradio i
odredio svoja stajalita o odnosu umjet-
nosti i revolucije, a to je za njega znailo
odreenje odnoenja umjetnosti spram
Politika i umjetnost
naroda, zajednice, drave, mita i religije.
Wagnerova estetska stajalita i nje-
gov program nove umjetnosti jasno su
izraeni sljedeem apodiktikom stavu:
Apsolutno umjetniko djelo, to je
umjetniko djelo koje nije vezano niti na
mjesto ni na vrijeme, niti na odreene
75
ljude pod odreenim uvjetima, i koje bi
 opet valjalo biti pojmljeno od odreenih
ljudi to je potpuna besmislica... (Wa-
gner, 1907: 234). Tu oito Wagner radi-
kalno odbacuje predodbu o autonomiji
umjetnosti i to kako s obzirom na njen
nastanak, tako i na mogunosti njenog
tumaenja. U tome je kontekstu tada
Wagner govorio o umjetnosti kao o osje-
tilnom pojavljivanju biti ivota, naime,
tu se radilo o fazi razvoja njegove kon-
cepcije umjetnosti kada je jo bio pod
utjecajem filozofije Ludwiga Feuerbacha.
U to je vrijeme Wagner koncipirao svoju
novu i utjecajnu estetiku teoriju o Ge-
samtkunstwerk (cjelokupno umjetni-
ko djelo), a koja treba predstavljati sin-
tezu svih dotadanjih pojedinanih i
razdvojenih umjetnosti, odnosno, Ge-
samtkunstwerk je sjedinjenje teksta,
glazbe, plesa, gesta, dekoracija pozornice
i svjetla. Iz toga se onda i raa Kun-
stwerk der Zukunft, (umjetniko djelo
budunosti) a koje ini i predstavlja
osebujni identitet pogleda na svijet. Kao
sr toga umjetnikog djela budunosti
iskazuje se ono to Wagner naziva isto-
ljudsko, ili prirodna ista bit ovjeka.
Sve su to bile metafore Wagnerovih neja-
snih i fluidnih predodbi o mogunosti
meusobnog harmoninog suivota lju-
di, kao i s prirodom. Wagner je po vlasti-
tom samorazumijevanju bio pjesnik i
glazbenik, odnosno, on je bio glazbenik
Anali Hrvatskog politolokog drutva 2014
mogua praksa. Ali tako ne misli niti
jedan glazbenik. Wagneru je bila po-
trebna literatura kako bi uvjerio cije-
li svijet da ozbiljno shvaa njegovu
muziku, da je uzme ozbiljno, jer
ona je beskrajno vana; on je cijeli
ivot bio komentator ideje... on je
postao nasljednik Hegela... Muzika
kao ideja (Nietzsche, 1976: 370)1.
Wagner je bio pisac teorijskih radova
o glazbi, teatru, umjetnosti i politici, a o
vrijednosti i znaenju tih radova po sebi,
kao i za razumijevanje Wagnerova um-
jetnikog stvaranja, miljenja strunjaka
su takoer prilino podijeljena. Meu-
tim, na iroj kulturno-politikoj sceni
postao je Wagner osobito poznat kao
pisac znamenitog pamfleta idovstvo u
glazbi, ije je prvo izdanje objavljeno
anonimno 1850. te ponovno 1869., ali s
potpisom. Taj se Wagnerov tekst inae
smatra jednim od najznaajnijih i naju-
tjecajnijih antisemitskih spisa 19. stolje-
a u Njemakoj. Stoga je neophodno
navesti makar osnovne teze toga Wagne-
rova spisa. Kao prvo i osnovno valja na-
vesti kako su idovi po Wagnera bili
oznaeni kao etniko pleme bez tla
(Wagner, 1910: 71), a koje odlikuje ra-
zumnost bez tla, odnosno, idovi su bili
optuivani kao visoko refleksivna i-
dovska inteligencija, sasvim bez korije-

kao pjesnik i pjesnik kao glazbenik: bio
je oboje u nekom prajedinstvu. Wagner
je sam pisao libreta za sve svoje opere, i
ve je po tome vidljivo kako je on sam
nedvojbeno odgovoran za sve sadrajne
implikacije vlastitih dramsko-glazbenih
djela. To je ve i Nietzsche jasno spo-
znao, te na njegov jedinstveno ironino-
maliciozni nain izrazio na sljedei na-
in, a navodei kako je Wagner uvijek
tvrdio:
Muzika je uvijek samo sredstvo,
odnosno, to je bila njegova teorija i
76
nja (ibid.: 77). Zatim, idovi su po Wa-
gneru bili optereeni svojom beznadno
izgubljenom prolou, pa zato ne mogu
niti jednu zemlju u kojoj su se nastanili
prihvatiti kao domovinu. Poradi toga
1
Mi ovdje neemo raspravljati o Wagnerovoj
glazbi, naime, da li je to jedinstveno lijepa i
zanosna kasnoromantina glazba, kao to je
to mislio i osjeao Thomas Mann, ili se pak
radi o pretencioznom i sasvim neumjere-
nom scensko-glazbenom diletantizmu, kao
to su mu predbacivali drugi. Lijepa i do-
padljiva ili ne, to je doista stvar ukusa, i o

to je bila prije svega za njega jedina tome neemo raspravljati.

oni djeluju na osebujan nain destruk-
tivno na kulturnu tradiciju svake zemlje
s kojom dolaze u dodir, pa se stoga moe
tvrditi kako oni predstavljaju nemilo-
srdna demona nijekanja (ibid.: 85).
Iz takvih ocjena proizlazi i postaje
jasno kako takav idovski duh predstav-
lja razaranje izvorne snage, odnosno,
narodnosne snage mita dotinoga naro-
da, a to znai i samog mitskog ukorje-
njenja naroda. Drugim rijeima, takav
idovski habitus predstavlja sinonim za
prosvjetiteljsko razaranje izvornog zna-
enja mita. Wagner neprestano ponavlja
da idove karakterizira hladna ravno-
dunost (ibid.: 71), ali isto tako i unu-
tarnja ivotna nesposobnost (ibid.: 84).
Sve to proizlazi iz nedostatka zbiljskog
materinjeg jezika, ali i beskrajne strano-
sti naspram tla i naroda s kojima oni
ive. Prema tome idovi su skoro ne
sposobni svoje osjeaje i nazore umjet-
niki izraziti (ibid.). Dapae, idov
moe u najboljem sluaju biti mislilac,
ali nikada istiniti pjesnik, a oito je
kako su takvi stavovi predstavljali pola-
zite i izvor Wagnerove osude idovske
razumnosti. Drugim rijeima, vidljivo
je kako je s obzirom na objektivno sta-
nje, tj. s obzirom na poloaj i nain ivo-
ta idova u Europi, neminovno nastalo
stanje koje idovima onemoguuje da
budu istiniti pjesnici. Prema tome to su
uvjeti na osnovi kojih se razvija i izrasta
njihova jednostrana intelektualnost. Zato
je i Wagner mogao tvrditi: Istiniti pje-
snik, bez obzira na to na koji umjetniki
nain pjevao, zadobiva svoje poticaje
uvijek samo iz vjernog, prisnog proma-
tranja spontanog ivota, onog ivota koji
mu izlazi na vidjelo jedino iz naroda.
Gdje nalazi obrazovani idov taj na-
rod? (ibid.: 75).
Zatim Wagner tvrdi da idov stoji
naspram te historijske zajednice u ko-
joj ivi, kao spram neega stranog, jer
samo onaj koji je nesvjesno odrastao u
toj zajednici, sudjeluje na njenom stva-
ralatvu (ibid.: 71). To po Wagneru zna
i da samo umjetniko stvaranje pretpo-
stavlja i trai puno i spontano identifici-
ranje s nekim odreenim narodom, tj.
odreenom kulturom. Tome opreno
kod idovskih se intelektualaca radi o
osebujnom esteticizmu, budui da ta
ograniena mo opaanja obrazovanog
idova doputa da (cijeni) samo ono
to se intelektu pokazuje kao razumlji-
vo, te mu stoga one najdublje narodno-
sne i umjetnike dimenzije ostaju za-
tvorene (ibid.: 74). idov koji ostaje raz-
dvojen od najdubljih osjeaja naroda,
biva reduciran jedino na intelektualisti-
ke vjebe, prema tome se za njega umjet-
nost kao i cjelina kulture javljaju kao
uzeta i plaena kultura... i vae samo
kao luksuz. I jo vie, dodaje Wagner, na
osnovi suvremenog velikog opeg utje-
caja idovstva, oito sve se kree ka tome
da su naa moderna umjetnost i sama
glazba postali luksuzni predmeti ili po-
nude (ibid.). S tom je idovskom inte-
lektualnou, po Wagneru, i povezano
trgovako i neotesano shvaanje ivota,
tako karakteristino za idove, a ono
konano i uvjetuje njihovu estetsku nes-
posobnost. Jer njihovo se oko oduvijek
vie bavilo praktikim stvarima, nego
s umjetnou, a to se pak jasno oituje
i kod najboljih predstavnika idovske
glazbe. idovska glazba nije u stanju
proizvesti kod nas duboko djelovanje,
ono koje obuhvaa srce i duu, a s obzi-
rom na njoj svojstvenu karakteristiku
Politika i umjetnost
hladnoe, ravnodunosti, sve do plitko-
sti i smijenosti (ibid.: 75), drugim rije-
ima, ono to se dogaalo sa idovskom
glazbom i uope kako ona izgleda i dje-
luje bilo je neto nuno2. Wagner je
2
Ta se Wagnerova kritika i verbalni ispadi
77
odnose prije svega na skladatelje Felixa
 tvrdio i sljedee: idov govori jezik na-
cije u kojoj on ivi od narataja do nara-
taja, ali taj jezik on govori kao stranac;
ali ak i onda kada govori sasvim jasno, a
to uglavnom i nije sluaj, pokazuje se
njegova katastrofalna umjetnika nespo-
sobnost posebno u pjevanju, a koje je
po Wagneru do najvie strasti uzbueni
govor (ibid.: 70, 72). Sve to jasno proi-
zlazi iz okolnosti da idovski glazbenici
nemaju i ne mogu imati nikakav spon-
tani, nesvjesni organski odnos s doti-
nim narodom s kojim ive. Meutim, to
opet proizlazi iz nedostatka istinskog
zajednitva s predmetom, jer oni se za-
nimaju samo za ono kako, za izvanjsku
formu, ali nikada za sadraj, odnosno,
njih ne zanima ono odreeno, nuno i
zbiljsko (ibid.: 74). Stoga je i jasno da
idovi ne proizvode istinitu umjetnost
niti doista prave estetske emocije, budu-
i da ive u umjetnom svijetu intelektua-
listikog formalizma.
Wagnerov odnos spram Heinea
U svojoj zaslijepljenosti i antipatiji
spram Meyerbeera, Wagner ak nije pre-
zao da kao potporu svojim perfidnim
napadima citira idova Heinea, a koji je
takoer iznosio odreene kritike povo-
dom popularnosti i uspjenosti Meyer-
Anali Hrvatskog politolokog drutva 2014
beerovih opera. Saeto se moe ustano-
viti kako su za Wagnera idovski kom-
pozitor Meyerbeer u Parizu, kao i itavo
idovstvo, predstavljali omraenu civili-
zaciju, prosvjetiteljstvo i modernu.
Mendelssohn-Bartoldya i, osobito, Giacoma
Meyerbeera, Nijemca idovskog podrijetla,
Rossinijeva uenika, koji je polovicom sto-
ljea trijumfirao u parikoj operi. U to se
vrijeme i Wagner pokuavao probiti u Pari-
zu, ali je tamo doivio veliki neuspjeh, iako
ga je Meyerbeer proteirao, a to je kod nje-
ga, naknadno, samo izazivalo jo vee antii-
78
dovske resantimane.
Odnos Wagnera spram Heinea vrlo
je indikativan za cijelu Wagnerovu inte-
lektualnu biografiju. Naime, Wagner je
jednom u mladosti stao u obranu Hei-
nea kao pjesnika prekrasnog talenta,
meutim, kasnije Wagner prikriva i pre-
uuje vrlo veliki utjecaj Heinea na nje-
govo stvaralatvo. Zasigurno se odluu-
jui razlog njegova potiskivanja, prikri-
vanja Heineovog utjecaja na njegovo
djelo moe vidjeti u Wagnerovom okre-
tanju i sve jaoj opoziciji naspram urba-
no-kozmopolitskog svjetonazora olie-
nog u imenima i pojmu Pariz, Heine,
idovstvo. Meutim, valja naglasiti kako
su ti Wagnerovi ispadi mrnje spram
francuske metropole, istovremeno uvi-
jek bili nekako isprepleteni s njegovim
divljenjem spram civilizacije glavnog
grada 19. stoljea (Walter Benjamin),
odnosno, moe se rei da Wagnerova
estetska ideologija nedvojbeno u sebi
sadri stalno prisutnu, ali potisnutu ur-
banost.
U meuvremenu je poznat i u pot-
punosti je potvren Heineov vrlo znaa-
jan utjecaj na cjelokupno stvaralatvo
Wagnera, od rane opere Liebesverbot do
Parsifala. Meutim, od kasnih 40-tih
godina Wagner postupno sve vie i vie
preuuje i prikriva taj utjecaj. Stoga
kada Wagner u svome omnioznom tek-
stu idovstvo u glazbi (1850) tvrdi kako
idovi nisu dali ni jednog istinitog pje-
snika, te zatim za Heinea kae kako je
Heine kao pjesnik sam prozreo sve lai
svoga vremena, ali i da je sam istovreme-
no hinio pjesnitvo, te prijekorno doda-
je, kako je na koncu Heine jo dao te
svoje patvorine uglazbiti od naih glaz-
benika (njemakih). Kao to je poznato
ranije je sam Wagner uglazbio Heineovu
pjesmu Grenadiri, pa se slobodno moe
rei kako itavo to nedostojno poigrava-
nje s Heineom, jo jednom posvjedouje
Wagnerovu osobito antipatinu i vie-
struko potvrenu beskarakternost.
 Sve te povezanosti prvi je ingenio-
zno naslutio i spoznao Nietzsche, jer po
njemu je taj latentni urbanizam Wagne-
ra i bio razlogom njegova kasnijeg ose-
bujnog uspjeha na parikoj umjetnikoj
sceni. O tome Nietzsche kae sljedee:
Kao umjetnik nema se druge domovine
u Europi osim u Parizu: delicatesse u svih
pet umjetnikih osjetila, koju pretpo-
stavlja Wagnerova umjetnost, prst za ni-
janse, psihologijska morbidnost, nalazi
se samo u Parizu (Nietzsche, 1976b:
536) Dapae, u jednom fragmentu iz
1888. Nietzsche kae da je Wagner bio:
kapitalni faktum u povijesti europskog
duha, moderne due, kao to je i Hein-
rich Heine bio takav faktum (Nietzsche,
1976d: 425). Po Nietzscheu su Heine i
Wagner, a u podruju filozofije Schope-
nhauer, bile jedine osobe koje su prido-
nijele da njemaka estetska kultura izie
iz svoje provincijalnost, tj. da se u Europi
nastavi Goetheov utjecaj. Dakako, Ni-
etzsche je i samog sebe vidio u tome
drutvu, te je tvrdio: Jednom e se rei
da smo Heine i ja, nadaleko bili prvi
umjetnici njemakog jezika u neiz-
mjerljivoj udaljenosti od svega to su sve
s njim (jezikom) Nijemci napravili (Ni-
etzsche, 1976b: 535). I upravo su u duhu
te parike kulture Heine i Wagner, po
Nietzscheu, prisno povezani i on to ova-
ko izraava: Heinrich Heine l'adorable
Heine, kae se u Parizu i on je dubljim
i duevnijim francuskim liriarima dav-
no ve postao krv i meso ... to je znala
njemaka stoka zapoeti s takvom deli-
katesnom prirodom. A to se tie Wa-
gnera moe se rukama zahvatiti, moda
ne sa akom, da je Pariz navlastito tlo za
Wagnera (Nietzsche, 1976d: 495). Stoga
je sasvim neosporno da Heine, a i Wa-
gner nakon Baudelaireovih pohvala,
predstavljaju pod konac 19. stoljea, po-
novno u Francuskoj zanimljivu i utjecaj-
nu njemaku literaturu.
Baudelaireovo zagovaranje Wagnera
Baudelaireove ocjene i pohvale Wa-
gnera bile su doista entuzijastike i skoro
proroanske, a utjecaj tih pohvala i razu-
mijevanja Wagnerove umjetnosti veoma
se dobro vidi preko Nietzschea do Tho-
masa Manna. Po Baudelaireu kod slua-
nja Wagnerove glazbe obuzima nas svaki
put osjeaj duhovnog i tjelesnog bla-
enstva; usamljenost i izmaknutosti;
utopljenost u neto beskrajno veliko i li-
jepo; i konano osjeaj nekog proirenog
prostora, sve do posljednje zamislive
granice. Karakteristika Wagnerove glaz-
be po njemu je nervozni intenzitet, e-
stina strasti i volje, te Baudelaire dodaje,
mada se Wagner naizgled pribliava an-
tici, zapravo je on kao umjetnik danas
najistinitiji predstavnik moderne. Da-
pae, sve to oznaavaju rijei volja, e-
znue, koncentracija, nervozni intenzi-
tet, eksplozija, osjea se i sluti u nje
govom djelu. Te zakljuuje: Kada se
prislukuje ta uarena i despotska glaz-
ba, tada pojedincu ponekad izgleda, kao
da pred sobom vidi neto u tami naslika-
no, u komaru, slike koje izazivaju vrto-
glavicu, a koje izaziva opijum (Wagner,
2013: 101, 104). Ovdje svakako valja na-
vesti kako je tu duhovnu srodnost Bau-
delaira i Wagnera ingeniozno zahvatio
Nietzsche, a koji je u svojim tekstovima
o Sluaju Wagner, a tada jo i ne zna
jui za Baudelairova pisma Wagneru,
ustvrdio da bi Baudelaire, a koji je svoje-
dobno bio prvi profet i zagovornik Dela-
croixa, danas zasigurno bio prvi zago-
vornik Wagnera u Parizu. To je Nietzs
Politika i umjetnost
che ovako izrazio: Tko je bio prvi
inteligentni pristalica Wagnera uope?
Charles Baudelaire, isti onaj koji je prvi
razumio Dalacroixa, onaj tipini deka-
dent (Nietzsche, 1976b: 537). Baudelai-
re koji je bio najraniji oboavatelj Dela-
croixa, a koga se moe gledati kao Wa-
79
gnera slikarstva, bio je stvarno i prvi
 wagnerijanac u Parizu. Njegov tekst o
Tanhauseru (Wagner, 2013: 99, 104) vai
do danas kao jedno osobito produbljeno
i kongenijalno zahvaanje Wagnerove
umjetnosti.
Nietzscheovo stajalite da je Pariz
pravo mjesto za Wagnera, kao i za Hei-
nea, budui da je to pravo mjesto mo-
dernosti, moe izgledati zauujue s
obzirom na mnoge i raznovrsne Wagne-
rove ispade protiv Francuske i njezine
civilizacije. Meutim, postoje i sasvim
razliite Wagnerove izjave o francuskoj
metropoli, na primjer, on je napisao i
sljedee: I, naravno, od ovog smjera u
kojemu ide sadanji svijet kulminacijska
je toka Pariz, a svi su ostali gradovi
samo postaje; to je srce moderne civili-
zacije, a kamo struji njena krv i od kuda
se ona ponovno vraa u udove, jer to je
mjesto svih mjesta ... tako da se iz
obzora Pariza u najboljem smislu moe
zakljuiti o znaenju nae cijele moder-
ne civilizacije. Wagnerovo pismo zavr-
ava na sljedei nain: ako postoji neka
umjetnika alternativa ka Parizu, ono
jedino to se u Pariz ne nalazi, i ono to
se samo tamo nije moglo ak ni pred
mnijevati, jer to radikalno razara hori-
zont moderne civilizacije, to je bio sve-
ani teatar i u njemu Nibelunzi (Wa-
gner/von Bayern, 1993: 85). Prema tome
Anali Hrvatskog politolokog drutva 2014
po Wagnerovu su shvaanju Bayreuthske
sveane igre bile i predstavljale, i to pu-
tem uprizorenja Wagnerovih glazbenih
djela, prevladavanje i nadvisivanje pari-
ke civilizacije.
Nietzsche je bio prvi koji je jasno
spoznao tu dvojakost Wagnerova umjet-
nikog karaktera, naime, stalne pokuaje
prikrivanja pokretakih sila njegova vla-
stitog modernog i europskog, urbanog i
kozmopolitskog karaktera, a koja odli-
kuje njegovo umjetniko stvaralatvo.
Govorei o nunosti ujedinjene Europe,
80
a kritizirajui nacionalistiku politiku
konca 19. stoljea, budui da Europa
hoe biti jedno, navodi Nietzsche pret-
hodnike takvih stajalita s njemake stra
ne, a to su po njemu bili Goethe, Beetho-
ven, Heine i Schopenhauer. Te zatim
dodaje:
... ne treba mi se uzeti za zlo ako ja i
Richarda Wagnera raunam meu
njih, a u njegovom se sluaju ne bi
trebalo dati zavesti putem njegovih
vlastitih nerazumijevanja geniji
njegove vrste rijetko imaju pravo
sami sebe razumjeti... svemu uspr-
kos ostaje injenica da francuska
kasna romantika etrdesetih godina
i Richard Wagner najue i najsrda-
nije meusobno pripadaju. Oni su si
srodni, temeljno srodni u svim visi-
nama i dubinama svojih potreba, to
je Europa, jedna Europa, a njena se
dua putem i preko svoje raznovrsne
i silovite umjetnosti uzdie i ezne ...
Njemaki prijatelji Richarda Wagne-
ra trebali bi promisliti o tome, da li u
Wagnerovoj umjetnosti postoji ne-
to sasvim njemako, ili nije li upra-
vo njena odlika da dolazi iz izvora i
poticaja koji su nadnjemaki, a pri-
tom ne treba podcijeniti koliko je
izobrazbi njegovoga tipa Pariz bio
upravo neophodan... i kako je sam
nain njegovog nastupa, njegovo sa-
mo-apostolstvo, moglo postati pot-
puno tek s obzirom na francuske so-
cijalistike uzore (Nietzsche, 1976c:
par. 256).
Zakljuno se moe ustanoviti da je
Wagner od poetka svoga kulturno-po-
litikog djelovanja stajao na pozicijama
netrpeljivosti naspram idova. To se
izraavalo kao nepokolebljivo neprija-
teljstvo spram kulturno-religiozne tradi-
cije idovstva, dapae, moe se rei da je
taj afekt u sebi sadravao i znaajne dis-
kriminirajue potencijale. Meutim, taj
stav netrpeljivosti naspram idovstva
svakako valja naelno razlikovati od ra-
sistikog antisemitizma, a koji trai soci-
jalnopolitiko i kulturno podjarmljivanje,
iskljuenje i eliminaciju. Ta se Wagnero-
va polemika i neprijateljstvo postupno
sve vie odnose naspram cjeline idov-
stva, ne samo spram nekoliko idovskih
kompozitora, te on ide ak tako daleko
da trai dokidanje socijalno-politike
emancipacije idova. To posebno izlazi
na vidjelo u njegovom ruganju ravno-
pravnosti i emancipaciji idova, a koja
se tada traila i zahtijevala, na osnovu
nekakvih apstraktnih principa i naro-
du stranog liberalizma. Zato se, naa-
lost, mora rei kako se to Wagnerovo
esto fanatino neprijateljstvo spram i
dova nerijetko pribliavalo granici pra-
vog eliminirajueg antisemitizma. Na to
upuuje uvijek iznova citirana opaka re-
enica s kraja spisa idovstvo i glazba:
Sudjelujte bezobzirno u toj samounita-
vajuoj, krvavoj borbi, tada smo jedin-
stveni i nerazdvojivi! Ali promislite,
samo jedno moe biti vae otkupljenje
od prokletstva koje lei na vama, otku-
pljenje Ahasvera; propast! (Wagner,
2000: 173).3 U literaturi o Wagneru i
dalje je sporno pitanje trae li ove zavr-
ne reenice fiziko unitenje idova ili
se samo poigravaju s takvom moguno-
u! Meutim u drugom i proirenom
izdanju toga teksta, nakon to je Wagner
ustanovio potpunu pobjedu idovstva
na svim stranama, nalazi se slijedea re-
enica: Moe li se propast nae kulture
zaustaviti putem nasilnog izbacivanja
razarajueg stranog elementa, ne mogu
prosuditi, jer za to su nune snage, ije
postojanje mi je nepoznato (ibid.: 196).
Ovdje je oito da Wagner promilja mo-
3
Ovo novo kritiko izdanje obje verzije Wa-
gnerova pamfleta sadri niz vrlo vrijednih
dokumenata o kulturno-povijesnom znae-
nju i utjecaju tih tekstova.
gunost nasilnog rjeenja idovskog pi-
tanja, mada je najvjerojatnije da se tu
zapravo radi o viziji nasilnog protjeriva-
nja idova iz Njemake, a da se pritom
ne misli doista na njihovo fiziko unite-
nje, a kako to potvruju i neke druge
njegove izjave iz toga vremena. Svakako
se moe ustanoviti da drugo izdanje tek-
sta idovstvo u glazbi predstavlja zna-
ajno zaotravanje Wagnerovih antise-
mitskih afekata, ta je mrnja spram i-
dova sada puna teorija zavjere i fantazija
progona, drugim rijeima taj novi tekst
nikako se vie ne moe objanjavati bor-
bom s Meyerbeerom oko prevlasti u
svijetu opere.
Svakako valja navesti kako su Wa-
gnerove predodbe iz spisa idovstvo u
glazbi od 1850. nadalje imale kontinu
irano negativno djelovanje. To se pod
jednako odnosi na njegova utjecajnog
i fanatinog zeta Houstona Stewarta
Chamberlaina, do bekog filozofa Otta
Weinigera, pa do polemika utjecajnoga
njemakog kompozitora Hansa Pfiznera
u vrijeme prije i poslije 1. svjetskog rata.
Ta se antipatina netrpeljivost posebno
dobro vidi poetkom stoljea kada kon-
vertirani idov Gustav Mahler postaje
vrlo vaan i prijeporan simfoniar svoga
vremena. Od poetka svoje karijere Ma-
hler je bio izvrgnut antisemitskim napa-
dima, a koje je on neuspjeno pokuavao
ignorirati.4 I u svim vrstama polemika
protiv Mahlera redovito su rabljeni ar-
gumenti Wagnera protiv Mendelssohna
i Meyerbeera, pa su se i nacistiki ideo-
lozi u svojim napadima na Entartete
Politika i umjetnost
Musik (Izopaenu muziku) mogli jed-
nostavno posluiti antisemitskim argu-
mentima s poetka stoljea. U svim je
tim napadima Wagnerov tekst idovstvo
u glazbi imao vanu ulogu i to ne samo u
pitanjima glazbe. Tako je na primjer
81
4
Usp. Fischer, 1997.
 1929. u Munchenu trebao biti odran
kazalini festival pod vodstvom tada naj-
veeg njemakog redatelja Maxa Reihar-
da, meutim od desno-reakcionarnih
krugova taj je naum bio snano napadan
i osporavan. Na jednom tadanjem veli-
kom protestnom skupu glavni govornik
rekao je sljedee:
Radi se o pokuaju da nam se oktro-
ira idovska umjetnost. Ta umjetni-
ka volja potjee od jednog naroda
koji sam po sebi nema nikakav osje-
aj za umjetnost ... koji je naelno
neproduktivan i u stanju je samo
anketirati umjetnost drugih naroda,
u sva vremena. U svakom sluaju i-
dovstvo po sebi nema uope nikakvu
umjetniku volju, ve idovstvo vidi
u umjetnosti upravo ono to vidi u
svemu, naime, mogunost poslova-
nja (Hitler, 1994: 129).5
Nije teko vidjeti da se tu radi o oi-
tim parafrazama Wagnera od Adolfa
Hitlera, ekscesivnog wagnerijanca jo od
pubertetskih dana. Dakako, time se ne
eli sugerirati neposredna povezanost i
odgovornost Wagnera za Hitlerov ideo-
logijski fanatizam, ali se svakako moe
postaviti pitanje naelne odgovornosti
umjetnika za njegovo politiko djelova-
nje. Odnosno, ovdje neposredno jasno
izlaze na vidjelo mogunosti estetsko-
Anali Hrvatskog politolokog drutva 2014
ideologijskog zlorabljenja konkretnoga
umjetnikog djela i njegova utjecaja.
Wagner je razlikovao idovstvo u
navlastitom smislu, od idovstva u glaz-
bi u njegovom duhovno-idealno tip-
skom pogledu, a na koji se i on posebno
okomio. Naime, pokazuje se da je ta
Wagnerova nesklonost ili mrzovolja
naspram idovskog bia, nastajala po-
stupno i na neki nain prirodno, pa
instinktivno i nehotimino, ali i neo-
5
Hitler se na str. 148. direktno poziva na Wa-
82
gnera.
buzdano. Moglo bi se pomisliti da se tu
mogue radilo o osjeajnoj i psihologij-
skoj reakciji neke pojedinane osobe,
meutim stvar je u neem drugom, jer
tu je postojala i odreena zajednika di-
menzija, a u kojoj se radilo o narodskoj
nesklonosti, a koju zapravo dijele i oni
koji navodno zagovaraju emancipaciju
idova (Wagner, 1910: 66, 76). Ovdje
jasno izlazi na vidjelo jaka naturalistika
i etnika komponenta Wagnerove netr-
peljivosti, jer dok Wagner s jedne strane
zahtjeva snanu asimilaciju idova, a
koja bi za idove zapravo znaila samo-
unitenje, on istovremeno, zapravo
snano dvoji u mogunost zbiljske inte-
gracije i sjedinjenja idova i Nijemaca.
Dapae, a ovo zvui skoro zabavno,
Wagner na jednom mjestu govorei o
mogunosti socijalne ravnopravnosti i
dova kae da njega sve to skupa podsjea
na Meksiko, a tamo je, navodno, crnci-
ma bilo omogueno da se osjeaju i da
imaju ista prava kao bijelci, samo ako
budu znali, na bilo kakav nain, ispuniti
neki administrativni formular (ibid.:
276). I, konano, Wagner se u jednom
razgovoru 1873. suprotstavio i mijea-
nim brakovima, i to s argumentom da bi
se u tome sluaju njemaka plava krv
nuno izloila korozivnom djelovanju
idovske krvi (ibid.: 354).
Dobro je poznato da je postojala
ogromna europska i svjetska popular-
nost i utjecaj Wagnerovih umjetnikih
djela i to od konca 19. stoljea nadalje.
Meutim, s obzirom na sam sadraj i
poruke tih djela, ta opa popularnost
nije nimalo samorazumljiva, i to zasi-
gurno predstavlja poseban problem. Kod
tumaenja i prosuivanja Wagnerova
djela oduvijek se postavljao sljedei pro-
blem: u kakvom odnosu stoji njegovo
umjetniko stvaralatvo s njegovim estet-
sko-politikim stajalitima? Stoga i ne
udi da se u obuhvatnoj i vrlo kontrover-
znoj literaturi o Wagneru, uvijek postav-
ljao sljedei umjetniko-estetski i estet-
sko-ideologijski problem: je li Wagne
rova glazba, po mnogima jedinstveno
lijepi vrhunac romantizma i modernog
razvoja europske glazbe openito, neto
sasvim razliito i odvojivo od njegova
agresivnoga njemakog nacionalizma i
ovinizma, njegovih fanatinih antise-
mitskih uvjerenja, a to je sve nedvojbe-
no sadrano u njegovim estetsko-poli-
tikim esejima? Ili su pak ta antisemitska
i nacionalistika uvjerenja sastavni i ne-
odvojivi dio njegovih umjetnikih djela,
a koja su, kao to je dobro poznato, za-
dobila skoro kultni status i utjecaj u kul-
turno-politikom ivotu Njemake kon-
ca 19. i prve polovine 20. stoljea?
Dakako, pri procjenjivanju tih vrlo
sloenih sadrajno-estetskih i politiko-
ideologijskih sadraja i odnoenja zado-
biva jedan factum brutum Wagnerova
nasljea posebno znaenje. Naime, od
ustanovljenja Bayreuthskih Sveanih
igara 1876. Bayreuth postupno postaje
duhovno-kulturno sredite nacionalisti
ki oznaenog njemakog duha, odno-
sno, Bayreuth i Sveane igre zadobivaju
osebujni nalog i misiju, a ta je misija bila
odreena kao navlastita duhovna obno-
va, ponovno roenje i iskupljenje,
tako neega to je sam Wagner nazivao
njemstvom. Stvaranje toga kulta i nalo-
ga njemstva zbivalo se pod bunim
okom i vodstvom Wagnera i njegove su-
pruge Cosime Wagner. Meutim, jo
vie od 1918. Bayreuth postaje i znaaj-
no sredite kulturno-politikog otpora
novouspostavljenoj Weimarskoj repu-
blici, budui da su tadanji voditelji
Bayreutskih igara smatrali da je takva
politiko-kulturna forma ustrojstva dru-
tava, naime, republika, neprilina iz
vornoj njemakoj tradiciji. I konano,
danas je u svim detaljima i u potpunosti
razotkrivena i potvrena nevjerojatno
obuhvatna, intimna i upravo fanatina
povezanost obitelji Wagner s nacional
socijalistikim pokretom i Hitlerom osob
no. Ta povezanost s Hitlerom datira jo
od 1923., jer ve je tada Hitler (on je u to
vrijeme bio doista samo lokalni minhen-
ski i bavarski puist i demagog) s veli-
kom panjom primljen u Bayreuthu od
Wienfrid Wagner, ene Wagnerova sina
(koja je ostala odana Hitleru i nakon
kraja rata) i Houstona Stewarta Cham-
berlaina, engleskog teoretiara rasizma,
fanatinog antisemita i mua Wagnero-
ve kerke, kao odluni protivnik mrske
republike. Ta odanost i povezanost Hi-
tlera i njegova reima s obitelji Wagner
trajala je doslovno do zadnjeg dana naci-
onalsocijalistikog reima i bila je upra-
vo opsceno sveobuhvatna. Na primjer,
za vrijeme rata u Bayreuthu su se redovi-
to odravali koncerti i predstave za elitu
reima, kao i za ranjenike s fronte, dakle,
radilo se o nekoj vrsti pedagoko-estet-
skog odgoja.6 Iz tih se vremena moe i
navesti i jedan upravo pikantan primjer,
povezan s pitanjem to su lanovi obitelji
Wagner znali o zbivanjima u toku rata
(po njihovim svjedoanstvima nakon
rata, uglavnom nita): logorai iz obli-
njeg koncentracionog logora dovoeni
su na raiavanje ruevina i obnavlja-
nje zgrade teatra nakon bombardiranja.
Sve to skupa objektivno i neminovno
baca sasvim posebno svjetlo i daje sa-
svim osebujnu kulturno-politiku di-
menziju kasnijem djelovanju i utjecaju
Wagnerove umjetnosti.7
Politika i umjetnost
6
Valja podsjetiti da je u to doba i na slavni
dirigent Lovro von Matai dirigirao Wa-
gnera po Njemakoj i Austriji u slinim pri-
likama. (usp. S. Banovac, 2013).
7
Za ilustraciju toga pravog kulta Wagnera
moe se i navesti kako se, na primjer, nje-
maki vojskovoa Hindenburg, objanja
vajui njemaki poraz u 1. svjetskome ratu
83
posluio mitom Nibelunga i znamenitom
 Slijedom toga cjelokupna se i vrlo
obuhvatna literatura o Wagneru moe
podijeliti uglavnom na dvije glavne struje:
1. Autori koji prosuuju Wagnera isklju-
ivo s glazbeno-estetskih stajalita, jer
sva ostala njegova kulturno-politika
promiljanja nemaju nikakav vaan
utjecaj na sadraj i scenski oblik nje-
gova glazbeno-dramskog stvaralatva.
2. Autori koji smatraju da se Wagnerova
nacionalistika mitologija i antisemit-
ska uvjerenja sadrajno ne mogu od-
vojiti od njegovih umjetnikih ostva-
renja, a oni pritom upuuju na Wa-
gnera koji sam govori da je u njegovu
stvaralatvu rije o neem osebujnom
i novom, tj. o jedinstvenom Gesam
mtkunstwerk (cjelokupnom umjet-
nikom djelu) ili o Kunstwerk der
Zukunft (umjetnikom djelu budu-
nosti). Dakle u tome jedinstvu cjelo-
kupnog umjetnikog djela svakako
valja vidjeti i njegove umjetniko-re-
volucionarne spise, isto kao i njegove
glazbene drame.
U sluaju Wagner jasno se oituje
paradigmatina uloga umjetnika moder
ne, i to na nain povezanosti biografije,
politikih uvjerenja, teorijskih i estetskih
koncepcija s unutarnjom strukturom
njegovih glazbenih drama. Dapae, uop-
e nije problematino govoriti o njego-
Anali Hrvatskog politolokog drutva 2014
vim umjetnikim djelima kao program-
skim ozbiljenjima njegovih politiko-
estetskih stajalita. To se ve oituje u
Wagnerovoj prvoj operi Rienzi u kojoj se
nagovjeuju prevratnike politike i
socijalne teme, a koje itekako zaokuplja-
ju Wagnera u to vrijeme. To se nastavlja
u Holandezu, Tannhauseru i Lohengrinu
metaforom noa u lea, kao kod ubojstva
Siegfrida. Dakako, radilo se o opepozna-
tom sadraju, a koji je obraen u Wagnero-
84
voj operi Prsten Nibelunga.
gdje se tematiziraju pojedinane ljudske
sudbine u zadanim politiko-socijalnim
uvjetovanostima. Tu se esto dekorativ-
no-patetino prikazuju teko podnolji-
va i represivna atmosfera graansko-ka-
pitalistikih socijalnih i moralnih uvjeta
ivljenja, a to onda i na koncu vodi do
neminovne propasti protagonista. Izu-
zetak, s obzirom na sadraj i poruke, za-
uzima jedino opera Tristan i Isolda u
kojoj se prikazuje ideal istinite ljubavi,
a koja se oituje kao romantino egzalti-
rana sentimentalnost. Meutim i taj po-
sve lirski sadraj predstavlja utopijsku
protuteu nesnosnom politikom ustroj-
stvu svijeta. Meutim, u operi Prsten
Nibelunga politika postaje posve nepri-
kriveno odluna i sveodreujua tema,
tu se politiar pokazuje kao amoralni
akter samo-postavljenih grandioznih
prevratnikih ciljeva, te stoga u svojoj
zapletenosti u vlastita proturjeja nuno
mora propasti. Ali ne samo on, ve se
konano s njime i uruava cjelina toga
odbojnoga politikog svijeta koji je be-
znadno korumpiran nemoralnom i be-
utnom vladavinom novca, gramzljivo-
u i opijenou moi. Konano, u svo-
jim djelima Sumrak bogova, Majstori
pjevai i Parsifal Wagner daje svoj odlu-
ni odgovor na katastrofalno stanje su-
vremenosti. Kao prvo, tu se u operi
Majstori pjevai nudi kontroverzan pro-
jekt spasa, a u liku konkretnog modela
estetskog svjetskog poretka, dok se u
operi Parsifal nudi program iskupljenja
politikog svijeta putem nove umjetni-
ke religije. U operi Parsifal na osebujan
se i mitomanski nain sjedinjuju u eg
zaltiranom kasnoromantiarskom duhu
socijalna i estetska iskustva, a koja vode
iskupljenju ovjeanstva u nekom no-
vom i autentinom ivotu.8
8
Usp. Jeremi-Molnar i A. Molnar, 2004.
Thomas Mann pasija za Wagnera
Pisac Thomas Mann bio je zasigurno
jedan od najznaajnijih i najutjecajnijih
osoba njemakoga literarnog i kulturno-
politikog ivota prve polovine 20. sto-
ljea. Osim toga Mann je bio, po vlasti-
tom priznanju, cijeloga ivota pod pre-
sudnim i snanim utjecajem Wagnerove
glazbe. On je i jedan od najutjecajnijih i
najprodubljenijih interpreta Wagnerova
umjetnikog stvaralatva, njegove oso-
be, kao i njegove uloge u kulturno-poli-
tikom ivotu Njemake. Mann nam je
ostavio vrlo sloeno, produbljeno i kon-
genijalno tumaenje Wagnerove linosti,
biografije i umjetnikog djela. To impre-
sivno tumaenje Wagnera proizlazi s
jedne strane iz velike afektivne poveza-
nosti Manna s Wagnerovom glazbom
koju on uvijek iznova potvruje i nepre-
stano desetljeima slua, njegove inten-
zivne povezanosti s miljenjem Frie-
dricha Nietzschea kao i njegove kritike
Wagnera i, konano, s obzirom na kata-
strofalnu povezanost Wagnerove umjet-
nosti s nacional-socijalizmom.
ini nam se da je za poetak ra-
spravljanja o Mannu kao tumau i kriti-
aru Wagnera, svakako uputno navesti
zanimljivu injenicu, vjerojatno manje
poznatu, da je Mannovo naputanje na-
cistike Njemake bilo neposredno pro-
uzroeno njegovim stavovima o Wagne-
ru. Thomas Mann bio je pozvan i odrao
je znamenita predavanja povodom ob
ljetnice Wagnerove smrti 1933. u Am-
sterdamu, Parizu i Zrichu. Meutim, ta
su predavanja vrlo brzo postala povod
vrlo otrih napada na Manna i njegova
tamo izreena stajalita o Wagneru i nje-
govu umjetnikom stvaralatvu. To je
zatim imalo za posljedicu sramotni i
klevetniki napad na njega, a pod nazi-
vom Protest der Wagner Stadt Mn
chen (Protest Wagnerova grada Mn
chena). Na taj se protest prominentnih
kulturnih djelatnika grada Mnchena,
zatim nadovezala sve-njemaka, dobro
organizirana besramna i beskrupulozna
kampanja protiv Thomasa Manna. Na
koncu je dolo do neega to je do tada
bilo teko zamislivo, naime, bila je raspi-
sana policijska potjernica za Mannom, i
da se on tada vratio u Njemaku zavrio
bi u konclogoru Dachau. Inae, valja
napomenuti, a da bi se opetovano moglo
vidjeti i uvjeriti to pod odreenim okol-
nostima (a koje se, dodue, uvijek iznova
ponavljaju) moe predstavljati tzv. duh
vremena, da tadanju beskrupuloznu
kampanju protiv Manna, tada jedinog
njemakog nobelovca za literaturu, nisu
pokrenuli nacistiki demagozi i ideolozi,
ve grupa vrlo uglednih kulturnih dje-
latnika grada Mnchena, dakako, svi
odreda njegovi vie-manje dobri pozna-
nici, a neki i bivi prijatelji, a da bi se
dodvorili upravo ustolienom novom
kan celaru Hitleru, poznato najveem
ljubitelju Wagnera.9
Stoga je kao prvo uputno pogledati
koji su to bili tako neoprostivi grijesi
pripisivani Thomasu Mannu u tumae-
nju Wagnera, tada opepriznatom i
uglednom njemakom knjievniku, a
koji je tada pribrojavan vie nacionalno-
konzervativnoj inteligenciji. Kao prvo u
tim se optubama iznosi prigovor kako
je Mann iznio svoju kritiku Wagnera i
wagnerijanizma u inozemstvu, u Am-
sterdamu i Parizu, pa je ve sama ta i-
9
Zanimljivo je i navesti da je Thomas Mann u
Politika i umjetnost
poznatom tekstu Zu Wagners Verteidi-
gung (U obranu Wagnera) 1939. naveo da u
svojim predavanjima iz 1933. o Wagneru,
ba zato to su bila odrana u inozemstvu
nije naveo kako njegovi spisi u umjetnosti
imaju karakter propagande pro domo... ne-
maju nita zajedniko sa velikom esejisti-
kom i sadre bez sumnje neto jako nacio-
85
nalsocijalistiko (Mann, 2010: 184).
 njenica predstavljala antipatini nepatri-
otski in. Meutim, taj se Mannov esej,
inae neosporni vrhunac literature o
Wagneru, openito moe vidjeti i tuma-
iti kao pokuaj preusmjeravanja tada
vladajueg tumaenja Wagnera. Ono se
tada kretalo u smjeru i smislu nacisti-
kih narodnosno-nacionalistikih i mito-
logijsko-iracionalnih tumaenja Wagne-
rove umjetnosti. Tome opreno, Thomas
Mann radi na uspostavljanju kozmopo-
litske slike Wagnera, i to putem Ni-
etscheovih tumaenja i kritika, dakle,
radilo se o spaavanju Wagnera od za-
hvata njemstva medvjee spilje. Pritom
valja napomenuti kako se sam Mann
dugo vremena zanosio mogunou ne-
politike recepcije Wagnera, na primjer
za razliku od brata Heinricha Manna,
koji je u svome znamenitom romanu
Der Untertan (Podanik) dao satiru na
Wagnerovu operu Lohengrin. Tri su glav
e optube koje se podiu protiv Man
n priznavanja niega osim onog nje-
novog tumaenja Wagnera:
1. Mann je Wagnerove likove proglasio
za rezervoar Freudove psihoanalize, a
to se tada tumailo na sljedei nain:
Wagner koji je predstavljao utjelovlje-
nje njemakog identiteta, izruuje se
u apsolutno krive, neprijateljske ruke,
naime, u idovsku psihoanalizu, op-
sjednutu seksualnou. Drugim rije-
Anali Hrvatskog politolokog drutva 2014
ima, Wagner se izruuje idovstvu
i boljevizmu, prema tome rije je o
izdaji povijesnog naloga Wagnerova
njemstva i njegova antisemitizma.
2. Druga se optuba odnosila na Manno-
vu navodnu klevetu o Wagnerovom
dilentantizu, dodue, pritom nado- ukazivao na povijesno-kulturoloke po-
budni kritiari nisu znali (ili nisu
htjeli znati) da se tu radilo prvotno o
Nietscheovoj karakterizaciji; osim to
ga izgleda da im je bilo nepoznato da
je Wagner jo od Nietzschea oznaen
kao glumaki genij koji zlorabi mu- do nesvjesnog seksualnog nagona i osje-
86
ziku i poeziju za vlastito samoprikazi-
vanje. Valja i podsjetiti da je jo po-
znati knjievnik Gottfried Keller,
1857. rekao za Wagnera da je jako ta-
lentiran ovjek, ali da na njemu ima
neto od frizera i arlatana. Ta su pro-
miljanja Thomasa Manna izreena u
momentu kada je slavljenje Wagnera i
njegove umjetnosti postala dravna
stvar, dapae, onda je to oito shvaa-
no kao napad na cijelu njemaku kul-
turu, a i najveeg wagnerijanca, Adol-
fa Hitlera.
3. I konano, Mannu je bilo predbaeno
da je kod Wagnera ustanovio nekakvo
priznanje njemstva i modernosti, no
to je bila puka besmislica zajapurenih
apologeta, jer Mann je govorio o
njemstvu i mondijalnosti, tj. o gran-
dioznosti istovremenog ujedinjenja
njemstva i mondijalnosti. Dakle, ra-
dilo se o Nietzscheovom stajalite, da
je Wagner osjeao odbojnost od ne-
makog, a takvo je neto bilo 1933. za
mnchenske uvare grala, tj. usrdne
vjernike i zagovornike novog reima,
neto nepodnoljivo. Ukratko, u tim
su konfrontacijama bili nepomirljivo
suprotstavljeni Wagner kao njema-
ko, mitomansko-nacionalni idol iz
Bayreutha, i europsko-kozmopolitsko
shvaanje wagnerove umjetnosti sa
sreditem u Parizu (inae Baudelaire
je, kako smo naveli, bio jedan od pr-
vih velikih zagovornika Wagnera, dok
je sam Wagner svojedobno u Parizu
doivio veliki neuspjeh).
to se tie prve toke Mann je doista
vezanosti Wagnera i Freuda, te je u ana-
lizama lika Siegfrieda, u operi Prsten Ni-
belunga virtuozno pokazao razvoj lju-
bavnog ivota djeaka Siegfrieda, i to
preko nasluivanog kompleksa majke,
aja straha. Zatim pokazuje sline odno-
aje kod likova Mime i Brunhilde, a i
kod lika Parsifala izlazi na vidjelo kom-
pleks majke, dok je Kundry u viestru-
kom smislu prava femme fatale. Sve to
jasno ukazuje na intuitivnu povezanost s
Freudom, te Mann dodaje: da i kod Fre-
uda, ije je radikalno i dubinsko istrai-
vanje duevnog, koje je kod Nietzschea
ve unaprijed zahvaeno u velikom sti-
lu, bio je interes na mistikom, ljudsko-
prvobitnom i pred-kulturnom, najue
povezan s psihologijskim interesima
(Mann, 2010: 93). Dapae, svi Wagnero-
vi likovi, nastavlja Mann, javljaju se kao
ekstremna duevna stanja, zastraujue
bolesni duevni ivoti, te tu ulazimo u
svijet kranskog znanja i udaljena pa-
klenska stanja due, ukratko u svijet
Dostojevskog. Stoga, zakljuuje Mann,
svoenje svake ljubavi na ono seksual-
no ima nedvojbeno psihoanalitiki ka-
rakter, jer pritom se radi o istom psiho-
logijskom naturalizmu koji se javlja kod
Schopenhauera u metafizikoj formuli o
aritu volje, kao i u Freudovim teorija-
ma kulture i sublimacije. Drugim rijei-
ma, naglaava Mann, tu se radilo o pra-
vim i autentinim teorijama 19. stoljea.
Govorei o diletantizmu kod Wa-
gnera Mann se nadovezuje na Nietzschea
koji u etvrtim vremenu neprimjere-
nim razmatranjima govorei o Wagne-
rovom djetinjstvu i mladosti, karakteri-
zira Wagnera kao viestrukog diletanta
koji se iskuavao u slikarstvu, pjesnitvu,
glumi, muzici i pritom bio prilino neu-
spjean. Mann ta stajalita jo produ-
bljuje te kod Wagnera vidi s najviom
snagom volje i inteligencije monumen-
talizirani i u genijalno tjerajui diletanti-
zam. Meutim, za Manna prije svega je
diletantska bila Wagnerova ideja o sjedi-
njenju svih vrsta umjetnosti u njegovom
Gesammtkunstwerk, no taj je diletanti-
zam Wagner na odreeni nain prevla-
dao svojom ogromnom izraajnom ge-
nijalnou. Prema tome njegov se genij
oituje u dramatskoj sintezi umjetnosti
u toj sintetikoj cjelini, dok pojedinani
elementi toga cjelokupnog umjetnikog
djela, ak i glazba imaju u sebi neto
divlje izraslo, nelegitimno (ibid.: 100).
Dapae, Mann kod Wagnera vidi i ose-
bujno prevladavanje glazbe, naime, glaz-
ba postaje akustika misao: misao po-
stanka svih stvari. To je bilo samovlasno
diletantsko koritenje glazbe u prikazu
jedne mistike ideje (ibid.). Shodno
tome se moe rei, kako se ve iz par
ovih natuknica jasno razabire sva besmi-
slenost i nacionalistiko-ideologijska
zaslijepljenost tadanjih napada na Tho-
masa Manna.
Wagner romantizam Goethe
Meu tumaima Wagnerove umjet-
nosti Thomas Mann je bio onaj koji je
posebno produbljeno ukazivao na Wa-
gnerovu vrlo obuhvatnu povezanost s
njemakim romantizmom. Na primjeru
opere Tristan i Isolda Mann je pokazao
izriiti i neposredni utjecaj duhovnog
svijeta romantizma na Wagnera, prven-
stveno pjesnika Novalisa i Schlegela, tj.
njihovih djela Hymnen an die Nacht
(Himne noi) i Lucinde. Pokazuje se da
upravo ta Wagnerova opera sadri sve
bitne konstitutivne elemente svjetona
zora romantizma: oboavanje noi, slav-
ljenje sjedinjenja noi i smrti, ljubav i
rtvovanje, besmrtnu ljubav kao brak
vjene duhovne povezanosti, beskona-
ni svijet kao vjeni bitak i ivot itd. U
Politika i umjetnost
romantizmu se isto tako nalazi fraza o
entuzijazmu sladostraa, to je opet
isto wagnerijanska formula, zatim slike
smrti i kobnog ljubavnog napitka, a i tu
se i javlja znamenita ekstatina replika o
vjena udnjo. Drugim rijeima, jasno
se pokazuje kako je no zaviaj i carstvo
87
svakog romantizma, odnosno, u roman-
 tizmu se zbiva suprotstavljanje carstva
senzibilnosti naspram carstva uma. I jo
vie, no je neto praromantino i nju se
povezuje sa svima majinsko-mistikim
kultovima, a kojima je oduvijek u religi-
jama bilo suprotstavljano oboavanje
sunca, kao muko-oinskog svjetla. I u
tome se svetonazornom okviru zbiva
ljubavna tragedija opere Tristan i Isolda,
ali to isto tako vai i za Wagnerovu
umjetnost openito. Kako kae Thomas
Mann: za Wagnerov zdravi nain, biti
bolestan, njegov morbidni nain, biti
herojski (ibid.: 123). Moe se rei kako
se kod Wagnera jasno oituje protuslov-
nost dva naela, naime, mistikog i psi-
hologijskog, pa je upravo i zato pojam
romantike vrlo prikladan za odreenje
njegove umjetnosti.
Goethe se s druge strane moe pro-
matrati kao pravi antipod Wagneru, a
tako je taj odnos ve vidio i Nietzsche.
Na to se nadovezuje Mann koji u njima
vidi i razlikuje dvije mogunosti zahva-
anja, poimanja Njemake, njene uloge i
zadae u Europi, ili naprosto onoga to
Wagner naziva njemstvom. Inae, Wa-
gner se vrlo malo izjanjavao o Goetheu,
uglavnom privatno pod konac ivota i-
tajui Fausta. Za Manna su Goethe i
Wagner predstavljali doivljaj dvije sa-
svim odvojene sfere, jer tu se radilo o
Anali Hrvatskog politolokog drutva 2014
dva kontradiktorno oformljena lika, a
koja obuhvaaju, zahvaaju neto to se
moe oznaiti kao njemstvo. S jedne
strane radi se o sjeverno-njemakom
glazbenom i srednjenjemakom plasti-
nom, naoblaeno-moralnom i osvijetlje-
noj nebeskoj vedrini, narod i basnoslov-
no prastaro, i ono europsko, Njemaka
kao mona ud i, Njemaka kao duh i
potpuna udorednost (ibid.: 157). Ta
njemaka dvojnost predstavlja, po Mannu,
klju za razumijevanje Njemake, njene
due i duhovnosti, odnosno, taj su raz-
88
dor i podvojenost izvor ivota i bogat-
stva, kao i unutarnjeg ustrojstva njema-
kog ovjeka. I ta ista podvojenost odre-
ivala je i nadalje odreuje njemaku
povijesno-politiku sudbinu, a upravo iz
toga obzora Mann analizira i tumai
umjetnost i kulturoloko-politiku dje-
latnost Richarda Wagnera.
Kasnije se Mann u svojim tumae-
njima Wagnerove umjetnosti, a zasigur-
no pod teretom nacionalsocijalistikog
prisvajanja Wagnera, zapoinje baviti i
odnosom Hitler Wagner, odnosno po-
kuava protumaiti Hitlerovu identifika-
ciju s Wagnerom. S ponovnim otvara-
njem Sveanih igara u Bayreuthu 1924.
postaju same te Sveane igre neka vrsta
Meke protivnika weimarske republike,
dakle, liberalno-demokratske republike
koja je bila ustrojena, kako su tvrdili nje-
ni protivnici, silom prilika, prema uzoru
tzv. zapada. Inae, treba podsjetiti kako
je sam pojam republike, od uspostavlja-
nja njemakog carstva 1871., bio estoko
napadan kao neto opreno njemakoj
tradiciji, njemakom duhu, te je u peo-
rativnom smislu republika oznaavana
kao neto zapadnjako. Inae valja nave-
sti kako je Hitler jo 1923. sveano pri-
mljen u Bayreuthu, te je bio hvaljen kao
odluujui protivnik republike i, istovre-
meno je posebno isticana njegova hra-
brost i odlunost djelovanja u okona-
nju smrtonosnog utjecaja idovstva.
Kada se razmatra odnos Manna
spram Wagnerove publicistike i umjet-
nosti postavlja se jedno dodatno i vrlo
sloeno pitanje: kako i zato u Manno-
vim tekstovima o Wagneru nigdje nema
posebnog tematiziranja Wagnerova an-
tisemitizma? Drugim rijeima, zauuje
kao nema problematiziranja progona i
unitenja idova, i to u svjetlu dugoro-
nog kulturolokog utjecaja Wagnerova
fanatinog antisemitizma. Meutim, sva
kako valja naglasiti kako se iz pisama i
dnevnika, za razliku od objavljenih tek-
stova, jasno vidi da je Thomas Mann bio
itekako svjestan svih tih povezanosti.
Tako T. Mann povodom Cosime Wagner
govori o zloudnim povezanostima, pa
i o Wagnerovoj etnikoj bludnosti kao o
posthumnoj propasti.
Mann je itajui 1935. jedan rad o
Wagneru i antisemitizmu, zapisao slje-
dee: Zastrauju je osjeaj koliko je zivno i produbljeno razraivao, naime,
toga taj karakterno odurni malograa-
nin doista anticipirao od nacionalsocija-
lizma (ibid.: 146). Mann zatim navodi
Wagnerove malograanske odurnosti,
govori o njegovoj pretencioznosti i zalu-
enosti vlastitom veliinom, uivanju u
umjetnikom teroriziranju, nezahvalno-
sti spram dobroinitelja. Mann 1935.
primjeuje: koliko je zloudnog u
njemstvu Wagnera, te zatim esto citi-
ran ali i osporavan stav: Nevjerojatno je
koliko nacionalsocijalizma ima u bayre-
uthizmu, npr. u njegovoj fiktivnoj bor-
benosti. Slabost naeg Adolfa za Wa-
gnera ima svoje dobro i lijepo opravda-
nje (ibid.).
U ve spomenutom izvanrednom
tekstu pod naslovom Zu Wagners Ver-
teidigung, 1939. (Ka obrani Wagnera),
Mann vrlo upeatljivo situira Wagnero-
vu umjetnost u okviru europske umjet-
nosti 19. stoljea. Kao prvo on konstatira
da je Wagnerova umjetnost mogla na-
stati jedino iz njemakog duha, a moda
u njoj ima i neto idovske krvi, a to se
iskazuje u njenoj senzibilnosti i intelek-
tualnosti! Zatim ona predstavlja njema-
ki prilog europskoj monumentalnoj
umjetnosti 19. stoljea, a koja se kod
drugih naroda prikazuje prije svega u
liku velikih socijalnih romana-spjevova,
npr. Dickens, Tacheray, Tolstoj, Dosto-
jevski, Balzac i Zola. To su znamenita
europska literarna djela drutveno-kri-
tikog karaktera, dok tome opreno nje-
maki duh ne zna i ne eli nita znati o
drutvenim problemima. Za njemaki je
duh za umjetnost sposobno samo ono
mitsko isto ljudsko, nehistorijska-
bezvremena pra-poezija prirode i srca,
tako to hoe njemaki duh, to je njegov
instinkt, dugo prije svake svjesne odlu-
ke (ibid.: 186). I onda Mann dolazi na
sadrajno-problemski sklop koji je on,
kao malo tko prije i poslije njega, inten-
na pitanje to je to njemako?. Pret-
hodno on pokazuje kako je karakteristi-
ka francuske umjetnosti njen drutveni
duh, dok njemaku odlikuje mitsko-
pra-poetini duh, a iz toga zatim slijedi
ono odluno, naime, da je njemaki
duh socijalno i politiki bitno nezainte-
resiran; u najdubljem ta mu je sfera stra-
na (ibid.). Mann jo dodaje kako posti-
gnua njemakog duha ne dozvoljavaju
da se sama ta apolitinost isto negativ-
no odreuje, mada u posebnim socijal-
no-politikim okolnostima to moe
imati katastrofalne posljedice.
Zatim jasno istie kako se kod pro-
suivanja Wagnerove umjetnosti ne
smije zaboraviti da je cijelo Wagnerovo
djelo usmjereno protiv civilizacije, tj.
protiv cjeline kulture i obrazovanja (i ta
je kritika i ocjena daljnja razradba Ni-
etzscheovih kritika, jer ve je po Ni-
etzscheu sadraj opere Majstori pjevai
usmjeren protiv civilizacije, prosvjeti-
teljstva, tj. protiv Francuske). Odnosno,
nastavlja Mann, Wagner na isti nain
istupa iz graansko-humanistike epohe
kao i hitlerizam ... njegovo (Wagnerovo)
mijeanje onog pradavnog i budueg,
njegov apel na besklasnu narodnosnost,
Politika i umjetnost
njegova mitsko-reakcionarna revolucio-
narnost, tono je duhovna predforma
metapolitikog pokreta koji danas ini
zloudnost svijeta i koji mora biti pora-
en, ako se hoe doi do zbiljskog novog
drutvenog poretka u Europi (ibid.:
187). Prema tome ta predforma, tj. sa-
89
draji Wagnerovih djela sadre u sebi
 mogunost daljnjeg razvoja, tj. radikali-
ziranja, stoga se moe tvrditi da sama ta
djela kao takva ni na koji nain nisu ne-
to to bi se u kulturno-politikom smi-
slu moglo oznaiti kao neduno. Zato
Mann i konzekventno na razliite naine
stavlja u pitanje sadrajne poruke Wa-
gnerovih muziko-dramskih djela. Me-
utim, valja opet napomenuti kako u
tim promiljanjima nedostaje izriita
refleksija Wagnerova antisemitizma.
Po svemu je oito da Mann nije pri-
stajao na potpunu identifikaciju Wagne-
rova i Hitlerova antisemitizma, te u tome
kontekstu valja spomenuti i vrlo esto
citiranu reenicu iz jednog njegova pi-
sma iz 1950. gdje se usporeuju Wagner
i Hitler: To je tu, u Wagnerovom koko-
dakanju ... o svemu htjeti govoriti ... je-
dinstvena neskromnost, to Hitlera
unaprijed oblikuje zasigurno puno je
Hitlera u Wagneru (ibid.: 206). Meu-
tim, taj po Mannu hitlerizam avant la
lettre jednoznano se odnosi na Wagne-
rovu linost, odnosno, kako kae Mann,
tu se radilo o Wagnerovom malograan-
skom ludilu veliine, a koje je oito anti-
cipiralo Hitlerovu grotesknu grandoma-
niju. Ipak, Mann uz svu kritiku ne pove-
zuje Wagnerov tip mrnje spram idova
s nacistikim Hitlerovim antisemitiz-
mom, budui da se po Mannu ipak ne
Anali Hrvatskog politolokog drutva 2014
moe govoriti o izriitom antisemitizmu
u Wagnerovim umjetnikim djelima,
iako antisemitizma svakako ima u nje-
govim literarnim tekstovima.
Adornova radikalna kritika Wagnera
U Americi 1944. dolazi do susreta
Thomasa Manna i i filozofa Theodora
Adorna, a koji je glazbeno bio vrlo stru-
no naobraen, te je i pisac niza poznatih
radova o modernoj glazbi. Tada Adorno
postaje sugovornik i neka vrsta savjetni-
90
ka Mannu oko pitanja glazbene umjet-
nosti, dapae, poznato je kako je on i sa-
vjetovao Manna pri pisanju uvenog ro-
mana o glazbi i nacionalsocijalizmu
Doktor Faustus.
Mann je, naravno, poznavao Ador-
nov tekst pod naslovom Versuch uber
Wagner (Pokuaj oko Wagnera) (Ador-
no, 1986), a u kojem Adorno zastupa
radikalnu teza da u Wagnerovom djelu
valja rasvijetliti prapostojbinu faizma.
Taj Adornov tekst sadri dvije sljedee
glavne teze, a koje do danas predstavljaju
osobito radikalne i relevantne, ali i prije-
porne toke rasprava o Wagneru:
1. svi odbaeni karakteri u Wagnerovom
djelu idovske su karikature i,
2. u Wagnerovoj se glazbi sa zloudnim
likovima postupa kao sa idovima u
bajkama, mui ih se i ubija.
To je bila tada, a ostala je i do danas,
jedna od najotrijih inkriminacija Wa-
gnerova djela, njegovih literarnih teksto-
va i muzikih drama kao izvora antise-
mitizma. Prema Adornu Wagnerov se
antisemitizam moe svesti na etiri to-
ke:
1. Wagner je vrsto uvjeren u nunost
borbe protiv moderne, tj. kapitalisti-
kog svijeta, jer iz novca, posjeda i vla-
snitva proizlazi sva zlokobnost mo-
derne, te se realni ljudi uzimaju kao
simboli koji bi trebali razotkriti objek-
tivni svjetski duh. Moderna za Wa-
gnera predstavlja svijet koji propada u
religiji novca, stoga se sav bijes na ta-
kve odnose usmjerava na idovskog
bankara koji vlada svijetom financija.
A takvo istaknuto i posebno mjesto
idova u privrednom ivotu moder-
ne, po Wagneru proizlazi iz biologij-
ske upornosti idovske rase, iz njene
prirode.
2. Kao protuotrov spram porobljavanja
ovjeanstva putem idovskog novca,
posjeda i vlasnitva zaziva Wagner
 narod, odnosno, nadmo kransko-
germanskog narodnog duha. Time se
on nadovezuje na tradiciju njema-
kog politikog romantizma (Fichte,
Arndt), zatim na ideale narodne suve-
renosti koji potiu antiidovske res-
santimane (Treitschke). Osim toga
Wagnerov pangermanski nacionali-
zam nije utemeljen kulturno, ve je
utemeljen na mistinom prirodnom
nagonu.
3. Osobni motivi Wagnerova antisemi-
tizma su svakako mrnja spram i-
dovskih kompozitora i muziara, prije
svega spram Mendelssohn-Barthol
dyja i Giacomo Meyerbeera, a koji je
vladao parikom operom.
4. U psihoanalitikom tumaenju Wa-
gnera postoji sumnja da ga je muilo
da je moda nezakoniti sin svoga i-
dovskog pooima, glumca Ludwiga
Geyera, a to je onda izazvalo mrnju
spram samog sebe i idova openito
(ibid.).10
To su, po Adornu, bili elementi iz
kojih je i stvoren tzv. wagnerijanski Wel-
tanschaung, svjetonazor, iz kojega se ra-
zvija takozvani bayreutherski idealizam,
a koji je vrlo brzo postao izuzetno utje-
cajan i u okviru kojeg Wagner zadobiva
djelomino grotesknu mesijansku ulogu.
Uskoro se razvija pravi kult Wagnera, a
koji je od samog poetka bio povezan s
jasno izraenim politikim zahtjevima,
dok je sredinji cilj tog pokreta formuli-
ran u zahtjev ka svjetonazornom jedin-
stvu svih Nijemaca, a taj je cilj bio po-
stavljen i zahtijevan od samog Wagnera.
U okviru toga, danas ne ba lako razu-
mljivog romantiarskog kulturno-poli-
tikog zanosa, Wagner biva izjednaavan
10
Valja navesti kako je i to pitanje ve postavio
Nietzsche, pitajui se maliciozno: Da li je
Wagner uope bio Nijemac? (Nietzsche,
1976a: 375).
s Bismarckom koji je u to vrijeme, 1871.
postigao politiko ujedinjenje Nijemaca.
Nacionalno jedinstvo koje su zagovarali
wagnerijanci trebalo je biti uspostavlje-
no putem autoritativne drave, a kao
protuotrov, protutea naspram ustavne
drave, republike koja navodno odgova-
ra zapadnoj civilizaciji. Tome opreno
wagnerijanci su sa svoje strane zagova-
rali nejasnu, maglovitu povezanost dr-
avnog autoriteta i kulturnog jedinstva.
U svome tekstu Wagner, Nietzsche
und Hitler11 Adorno je zaotrio svoju
poziciju naspram Wagnera te o operi
Parsifalu kae sljedee: Tamo iskazana
religija ljubavi i samilosti nije vie vri-
jedna od Gringovih izjava o zatiti i-
votinja. Kod Wagnera je iskupljenje isto
znano s unitenjem: Kundry je na isti
nain iskupljena, kako bi to Gestapo
mogao tvrditi da je iskupio idove. Ta-
kva radikalna Adornova stajalita Mann
nije bio spreman slijediti, jer on Wagne-
rov antisemitizam ne vidi tako jasno
izraen u njegovim umjetnikim ostva-
renjima, glazbenim dramama. Tako ba-
rem stoji u njegovim objavljenim teksto-
vima, dok u pismima i dnevnicima ipak
sa zabrinutou spominje jasne antise-
mitske implikacije pojedinih dramskih
likova. Moda se objanjenje tog njego-
vog stava moe nai u njegovom strahu
da bi tako otra kritika Wagnera mogla
prouzroiti zaborav fantastine veliine
toga umjetnikog stvaralatva, kako se
on izrazio u jednom svom pismu.12
Po Thomasu Mannu moe se zaklju-
iti sljedee: Wagner je kao umjetnik bio
Politika i umjetnost
11
Usp. Adorno, 1970-1986.
12
Dodue, kada se govori o svojevrsnoj opre-
znosti, ili diskretnosti u osudama antisemit-
skih ispada i antisemitizma Wagnera ope-
nito od Thomasa Manna, ini mi se, da bi
pri prosuivanju tih pitanja svakako valjalo
uzeti u obzir i posebno vrlo delikatnu obi-
91
teljsku situaciju samoga Manna.
 revolucionar, on je putem sveopih pro-
mjena oekivao sretnije uvjete za umjet-
nost, posebno za svoju vlastitu umjet-
nost mistino-glazbenih narodnih dra-
ma. Moe se rei da je Wagner zapravo
protiv vlastite volje bio politiki ovjek,
dok su njegove elje i htijenja imali znat-
no opsenije ambicije, naime, nita ma-
nje ve prevladavanje epohe graanskog
svijeta kao takvog. Wagnerova opera Pr-
sten Nibelunga koncipirana je kao nega-
cija cjeline graanske kulture i obrazo-
vanosti, u smislu u kojem je ta graanska
kultura odreivala lik i sudbinu Euro-
pe od renesanse. Drugim rijeima, tu
Wagner zagovara, a u skladu sa svojim
prevratniko-mitomanskim ambicijama,
neku novovrsnu sintezu izvornosti i
budunosti, a sve to u liku utopijskog,
nepostojeeg besklasnog narodnosnog
drutva. Konano, Mann naglaava kako
u tome cjelokupnom sluaju Wagner
imamo posla s jednim tragino-komi-
nim paradoksom, naime, graanski je
svijet, internacionalna buroazija osi-
LITERATURA
Adorno T. W. (1986) Die musikalischen
Monographien. Frankfurt: Suhrkamp.
Adorno T. W. (1970-1986) Gesammelte
Anali Hrvatskog politolokog drutva 2014
Schriften (sv. 19). Frankfurt: Surh-
kamp.
Banovac, S. (2013) NDH i njezino kazal-
ite. Zagreb: Profil.
Fischer, J. M. (1997) Gustav Mahler und
das Judentum in der Musik, Merkur 51
(8): 665-680.
Hitler, A. (1994) Reden, Schriften, Anord-
nungen (sv. 3). Munchen.
Jeremi-Molnar, D. i Molnar A. (2004)
Mit, ideologija i misterija u teatrologiji
Riharda Vagnera, Beograd: Zavod za
92
udbenike i nastavna sredstva.
gurala nevjerojatan planetarni uspjeh toj
Wagnerovoj scensko-dramskoj umjet-
nosti, i to upravo zahvaljujui odree-
nim osjetilnim, nervoznim, intelektual-
nim podraajima (Mann, 2010: 161) (i
tu je opet rije o daljnjem razraivanju
Nietzscheovih stajalita). Meutim, sa-
svim paradoksalno, sama ta slavljena
Wagnerova umjetnost zapravo je bila
namijenjena nekoj drugoj, imaginarnoj,
nepostojeoj publici. Jer u Wagnerovim
se operama, kao i u njegovoj umjetniko
revolucionarnoj publicistici iznad svega
radi o prevladavanju socijalno-udored-
nog svijeta kapitalistiko-graanske epo-
he i njegova poretka. Pritom se prije
svega misli na graansko-kapitalistiku
zaluenost s moi i vlasti novca, te se
kao izlaz iz svih tih nesnosnih egzisten-
cijalnih uvjeta trai i zahtijeva neki novi
bratski ljudski svijet. A taj je svijet trebao
biti utemeljen na Wagnerovim konfu-
znim i maglovitim romantino-revolu-
cionarnim idejama o novoj pravednosti i
ljubavi.
Nietzsche, F. (1976a) Der Fall Wagner, u:
Friedrich Nietzsche, Werke III. Frank-
furt-Berlin-Wien: Ullstein.
Nietzsche, F. (1976b) Ecce Homo, Werke
III. Frankfurt-Berlin-Wien: Ullstein.
Nietzsche, F. (1976c) Jenseits von Gut
und Bose, Werke IV. Frankfurt-Ber-
lin-Wien: Ullstein.
Nietzsche, F. (1976d) Wohin Wagner ge
hort, Werke IV. Frankfurt-Berlin-
Wien: Ullstein.
Mann, T. (2010) Zu Wagners Verteidi-
gung, u: Im Schatten Wagners Thom-
as Mann uber Richard Wagner. Texte
und Zeugnisse. Frankfurt am Main:
Fischer.
Wagner, R. (1907) Eine Mittheilung an
meine Freunde (1851), u: Richard
Wagner, Gesammelten Schriften und
Dichtungen (sv. 4). Leipzig.
Wagner, R. (1910) Samtliche Schriften
und Dichtungen (sv. 5). Leipzig.
Wagner, R. (2013) Im Spiegel seiner Zeit.
Frankfurt: Fischer.
Wagner, R. und Knig Ludwig II. von
Bayern (1993) Briefwechsel. Stuttgart:
Hatje.
Wagner, R. (2000) Das Judentum in der
Musik (1850), u: J. M. Fischer (ur.),
Richard Wagners Das Judentum in der
Musik. Eine kritische Dokumentation
als Beitrag zur Geschichte des Antisem-
itismus. Frankfurt am Main Leipzig:
Insel.

Revolutionary Art Nationalism Anti-Semitism:

The Case of Wagner

SUMMARY The article deals with the political aspects of revolutionary art of Richard Wag
ner. Through reading of Wagners artistic-philosophical project by his most influential in
terpreters Friedrich Nietzsche, Thomas Mann and Theodor Adorno author offers intel
lectual history of the reception of this project. Discourse on Wagners revolutionary art
leads to the assessment of the influence Wagners cultural anti-Semitism and nationalism
had on European politics in 20th century.
KEY WORDS Wagner, Nietzsche, Mann, Adorno, anti-Semitism, revolutionary art

Politika i umjetnost
93