Filozofski fakultet u Sarajevu

Psiholoki mehanizmi odbrane

Teorijski pristupi, klasifikacija i vodi za vjebe

Jadranka Kolenovi- apo Saa Drae Nina Hadiahmetovi

Sarajevo, 2015.
 Jadranka Kolenovi-apo
Saa Drae
Nina Hadiahmetovi

PSIHOLOKI MEHANIZMI ODBRANE: TEORIJSKI PRISTUPI, KLASIFIKACIJA I

VODI ZA VJEBE

Urednik:
Prof. dr. Salih Foo

Recenzenti:
Dr. Ismet Dizdarevi, profesor emeritus
Dr. Josip Burui, redovni profesor

Izdanje:
Prvo

Izdava:
Filozofski fakultet u Sarajevu

Sarajevo, 2015.
Elektronsko izdanje

-------------------------------------------------
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo

159.923

KOLENOVI-apo, Jadranka
Psiholoki mehanizmi odbrane : teorijski
pristupi, klasifikacija i vodi za vjebe
*Elektronski izvor+ / Jadranka Kolenovid-apo,
Saa Drae, Nina Hadiahmetovid. - Sarajevo :
Filozofski fakultet, 2015. - 1 elektronski optiki
disk (CD-ROM) : tekst, slike ; 12 cm

Nain dostupa (URL):

http://www.ff-izdavastvo.ba/Knjige.aspx. - Nasl. s
naslovnog ekrana.

ISBN 978-9958-625-55-8
1. Drae, Saa 2. Hadiahmetovid, Nina. - I.
apo, Jadranka Kolenovid- vidi Kolenovid-apo,
Jadranka
COBISS.BH-ID 22178054
-------------------------------------------------

i
Iskustvo me nauilo da ono to se ne moe objasniti samom
sebi, treba govoriti drugome. Sebe moe obmanuti nekim
dijelom slike koji se nametne, teko izrecivim osjeanjem, jer se
skriva pod mukom saznavanja i bjei u omaglicu, u opijenost
koja ne trai smisao. Drugome je neophodna tana rije, zato je
i trai, osjea da je negdje u tebi, i lovi je, nju ili njenu sjenku,
prepoznaje je na tuem licu, u tuem pogledu, kad pone da
shvata. Slualac je babica u tekom poroaju rijei. Ili neto jo
vanije. Ako taj drugi eli da razumije.

Mea Selimovi Tvrava (str.15)

2
RIJEI AUTORA

Odbrambene mehanizme svi ivimo. Branimo se od neuspjeha na razliite naine:

smiljamo dobre razloge kojima opravdavamo svoje ponaanje, izbjegavamo da ujemo to drugi
govore o nama, ukoliko se to ne uklapa u predodbu kako sebe vidimo. Drugima pripisujemo
ponaanja kojima smo sami skloni. U mati ostvarujemo neto to u stvarnosti nismo spremni
uraditi ili realno ne moemo ostvariti. Okrivljujemo vremenske (ne)prilike za nae neuspjehe ili
se pozivamo na nesposobnosti drugih koji su se isprijeili na putu do ostvarenja naeg cilja. Tako
podeavamo (uljepavamo) realnost onako kako nam odgovara ili kako jedino umijemo.
Meutim, meusobno se razlikujemo u strategijama koje koristimo pri podeavanju realnosti.
Strategije koje koristimo kako bi se zatitili od razliitih ivotnih stresora u znaajnoj mjeri ovise
o obiljejima nae linosti. Pri tome, svako od nas je jedinstvena i neponovljiva individua sa
razliitim potencijalima.

Jednostavnije kazano svi smo napravljeni od razliitog materijala, neki od izdrljivijeg

gorotex-a, neki od pamuka, neki od svile, dok su neki od nas satkani od najlona. U odnosu na
resurse linosti, odnosno naine kako se suoavamo sa svakodnevnim stresorima, jedni su
zadovoljni svojim ivotima i za njih su ivotne prepreke izazov, dok drugi, sa niskim
vrednovanjem sebe, svijet i ljude vide kao opasno mjesto. A, sve to nas okruuje je potencijalno
opasno samo u onoj mjeri kako mi to vidimo. U skladu sa naim osjeanjima, vjerovanjima i
doivljajima sebe, ovisi kako doivljavamo druge i na koji nain konstruiramo sliku socijalnog
svijeta. Sve prethodno reeno bolje su opisali William Shakespear (II, 2, 1. 249-250), koji je
kazao: nita nije samo po sebi dobro ili loe, ve ga takvim ini razmiljanje, i Immanuel Kant
nijedan dogaaj sam po sebi ne uznemirava, ve nain kako ga mi vidimo.

U mojim promiljanjima na kojem primjeru je najjednostavnije pokazati da je sve u naim

percepcijama, sasvim sluajno (ili je to ipak bila koincidencija), pod ruku mi je po drugi put
doao Alkemiar, autora Poaula Coehla. Autor prije nego to itatelja uvodi u svijet Santjagove
potrage za Linom Legendom, opisuje kako je Oskar Wilde zavrio priu o Narcisu, mladiu koji
je zaljubljen u samoga sebe, svakim danom obilazio prekrasno jezero kako bi se divio svojoj
ljepoti. Wilde je priu o Narcisu zavrio na sljedei nain: Od tuge za Narcisom, jezero se
pretvorilo u ledeni krag. umske nimfe su dole da pitaju jezero kako mu je bilo u

3
privilegiranom drutvu Narcisove ljepote. Jezero (ledeni krag) je zaueno upitalo Zar je
Narcis bio lijep, nisam nikada primjetio. umske nimfe su bile u udu. Jezero je nastavilo- Ja
oplakujem Narcisa, zato to sam uvijek kad bi se nagnuo nada mnom, mogao sam u dnu njegovih
oiju da vidim odraz sopstvene ljepote (str. 4). U ovom domiljatom i realnom prikazu - sve se
samo kazalo. Sve je stvar naih percepcija i sve je u naim percepcijama!

Kada sam privodila kraju pisanje prve knjige, rtvovala sam jedno cijelo ljeto. Bila sam
uvjerena, da u isto vrijeme podjednako dobro obavljam i druge zadatke vezane uz uloge: majke,
supruge, domaice, kuharice, prijateljice. Moja ker, koja je tada imala osam godina, mi je
kazala: Ti si stalno sa svojim knjigama, radi po cijeli dan, mene i ne vidi. Ubjeivala sam je
da nije tako. Ruak je uvijek bio svjee skuhan, stigla sam proetati s njom, ile smo u park, na
vikendicu...Tako je izgledalo iz moje perspektive, iz njene je sve bilo drugaije. Svaka je vidjela
ono to je htjela. Tada sam neto nauila, sljedei rukopis u pisati iskljuivo na poslu, to i
inim. Stoga, mojoj Ajni zahvaljujem to mi je pomogla da dogaaje vidim iz njene perspektive i
to svojom pronicljivou upotpunjuje moje spoznaje o svijetu i ivotu. Zahvaljujem se sinu
Edvinu na dugim razgovorima, kako bi jedno drugome odgovorili na neiscrpno pitanje zato.
Alkemiara smo itali u istom periodu, pa smo imali priliku da konstruktivno raspravljamo o
putevima koje biramo, zato ih biramo i kako ih tumaimo ako ne stignemo do njih.
Racionalizacija je obiljeila Santjagov put do ostvarenja njegove Line Legende, a moj sin je
pokazao interes za Jungovu Psihologiju alkemije.

Zahvalna sam svom suprugu Nerminu na strpljivosti, ljubavi, potpori da nastavim pisati kada
sam poela sumnjati. Njegove strategije suoavanja su najbolji primjer strategija zrele i stabilne
osobe.

Njih troje su moja sigurna baza iz koje nesmetano svoje spoznaje i ideje biljeim na papiru...

I, na koncu zahvaljujem kolegama Nerminu api i Ratku okiu, to su s lakoom moje

zamisli pretvarali u jasne crtee, i kolegici i prijateljici Indiri Fako na otroumnim opaskama i
pomoi da moje katkada komplicirane reenice transformira u prihvatljivije itateljima.

Jadranka Kolenovi apo

4
RIJEI AUTORA

Kada mi je kolegica Jadranka Kolenoviapo predloila da piemo knjigu o odbranama

linosti, prva moja reakcija je bila negativna. Sa psihoanalizom i Freudom, zavrio sam zajedno
sa dodiplomskim studijem i nisam imao namjeru da se vraam natrag. Meutim, kako smo o
ovoj tematici due raspravljali, ideja da integriramo spoznaje iz psihologije linosti, socijalne
psihologije i psihologije emocija sve mi je bila blia. Moram priznati da sam dodatno bio
inspirisan sjajnim eksperimentalnim dizajnima i nalazima istraivanja iz ovog podruja, to je
doprinijelo da i sam razvijem ideje za budua istraivanja i da pokuam odgovoriti na jo
zamagljene odgovore, kada su u pitanju neke odbrane linosti i emocije. Iz ove perspektive, ve
mogu zamisliti za to bi sve bio uskraen da se nisam upustio u ovaj avanturistiki poduhvat -
prouavanja sloene dinamike konstrukta psiholokih odbrana.

Dvogodinja suradnja na pisanju ove knjige, sa mojom marljivom kolegicom, profesoricom

Jadrankom Kolenovi-apo i naom zajednikom asistenticom Ninom Hadiahametovi, za
mene je posebno iskustvo. Stoga, im se zahvaljujem na strpljenju, konstruktivnim raspravama i
poticanju da nastavim, kada sam mislio odustati.

Zahvaljujem mojoj radnoj kolegici i prijateljici Indiri na potpori koju je danas rijetko nai u
poslovnom okruenju.

Posebnu zahvalnost pripada mojoj obitelji: majci i bratu, s njima dvoma smisao svega je dublji i
ljepi.

Saa Drae

5
RIJEI AUTORA

U vrijeme kada sam spoznala moje uee u pisanju knjige, nalazila sam se u velikoj ivotnoj i
profesionalnoj tranziciji, mom linom vremenu koje je stalo i prostoru u kojem se nita ne
dogaa, a u sutini, dogaalo se mnogo. Taj as sigurno nije bio pravi za pisanje, te sam u
poetku, tu aktivnost doivljavala stranom. Pitala sam se kakav smisao lei u pisanju o
odbranama ega, jer u sveoptem Zeitgeistu apsurda, od besmisla se niti nema smisla braniti.
Besmisao je bezoblian, neoperacionalan i upravo je moda i on sam samo projekcija linog
nezadovoljstva. Ali opet, to bi znailo pomenuti projekciju kao mehanizam odbrane koji
podrazumijeva pripisivanje oblika neemu a priori bezoblinom. Opet sizifovski posao. Ako se
vratim u duh vremena u kojem su mehanizmi odbrane imali funkciju indikatora nesvjesnog, za
ta bi vrijedili i danas, teko mi je bilo pronai njihovu aktivnu upotrebnu vrijednost u dananjici.
Danas smo vrlo svjesni da ak iako osvijestimo odbranu ega pod pokroviteljstvom
psihoanalitike interpretacije, to nam i dalje ne daje kanon za vladanje ovdje i sada. Drugaije
reeno, svjesni smo da smo nakon interpretacije i dalje preputeni sami sebi, sa ili bez odbrane.
Psihoanalitiki determinizam nam ne moe rei kako da ivimo danas. Preda mnom se naao
teak zadatak, jer iz priloenog je vie no jasno da govorim iz jedne potpuno drugaije pozicije,
koju bih samo radnom terminologijom nazvala metapatolokom orijentacijom. To je onaj put
posrnulih humanista.Voljela bih da ona postane toliko generalizovana koliko poslui praktinoj
svrsi pomoi studentima u savladavanju izuzetno kompleksne psihoanalitike teorije linosti,
koja je neizostavni dio akademskog programa, a u svim moguim udbenikim interpretacijama,
nikada nije do kraja razjanjena.

Nina Hadiahmetovi

6
PREDGOVOR

U procesu edukacije iz nastavnih kolegija Psihologija linosti i Socijalna psihologija znaajan

dio vremena posveujemo odbranama linosti. U ovisnosti od naih razliitih profesionalnih
psiholokih identiteta njihovom tumaenju prilazimo iz razliitih perspektiva. U podruju
psihologije linosti govorimo u terminima odbrambenih mehanizama, u socijalnoj psihologiji o
kognitivnim i motivacijskim pristrasnostima. Odbrambeni mehanizmi su konstrukti koju su iz
ortodoksno psihodinamskog pristupa, meu rijetkima preivjeli test vremena, te se u
suvremenoj psihologiji smatraju najvrednijom zaostavtinom Sigmunda Freuda. Inspirisani
freudovskim idejama o mehanizmima odbrane, istraivai iz razliitih domena su prepoznali
vanost ovog koncepta kako bi doli do pouzdanijeg odgovora na pitanje koja je primarna
funkcija odbrana linosti.

Sudei prema reakcijama studenata, podruje odbrana linosti posedno pobuuju njihovu
radoznalost, ali i stvara dileme kada praktino trebaju odrediti o kojem mehanizmu odbrane je
rije. To je i primarni razlog zato smo se odluili pisati o mehanizmima odbrane. Drugi razlog
jeste da itatelja uputimo u kompleksnost ovog podruja i da pokaemo koliko i zato esto
koristimo mentalne odbrane u svakodnevnom ivotu. Pored uobiajenih poglavlja (koja se
odnose na teorijsku elaboraciju klasinih mehanizama odbrane), odluili smo ovo prvo izdanje
obogatiti suvremenim temama koje obrauju problematiku self -odbrana. Pratei suvremene
trendove na ovom podruju prikazat emo strategije koje vjeto koristimo kako bi zadrali
pozitivan pogled na svoj self. Unato naim nastojanjima da to obuhvatnije pristupimo
sistematizaciji spoznaja iz podruja odbrana, a s obzirom na kompleksnost ovog podruja, ini
nam se da je to nemogue u ovom prvom izdanju. Stoga, bi bilo prihvatljivije da ovu knjigu
posmatramo kao uvod u problematiku odbrana linosti ili prirunik koji bi studentu trebao biti
uvijek pri ruci. Svjesni da smo neto sigurno propustili obavezuje nas da u drugom izdanju,
propuste ispravimo.

Knjiga o o odbranama linosti koja je pred vama koncipirana je u dva dijela. U prvom dijelu
knjige pristupili smo obradi najvanijih pitanja: U emu se razlikuju koncepti ega i selfa? to su
mehanizmi odbrane? Zato se moramo braniti i od ega? to nas motivira da transformiramo
realnost? Kakva je funkcija odbrambenih mehanizama? Jesu li mehanizmi odbrane kategorijalne

7
ili dimenzionalne varijable? Kako moemo mehanizme odbrane uiniti mjerljivim? Da li se
mehanizmi odbrane primarno aktiviraju uslijed intrapsihikih ili interpersonalnih konflikata? Ili
je vanije pitanje da li odbrambeni mehanizmi ukljuuju intrapsihike procese, interpersonalna
ponaanja ili oboje? U kojoj mjeri konflikti razliitog porijekla determiniraju upotrebu
razliitih mehanizama odbrane? Odnosno, da li se razliite odbrane koriste kada smo suoeni sa
unutarnjim sukobima ili vanjskim stresorima? Pored ovih pitanja traili smo odgovore na pitanja:
to je zajedniko odbrambenim mehanizmima i self odbranama? Koliko imamo uvida u svoje
odbrane? Kada su adaptibilne, a u kojim situacijama mogu potencijalno napraviti tetu
pojedincu.

U drugom dijelu kreirali smo Vodi za uenje koji se sastoji od 30 studija sluaja, u kojima su
prikazane razliite ivotne prie (29 studija su plod mate autora, a u 30. studiji smo preuzeli dio
prie iz romana Ostrvo, knjievnika Mee Selimovia). Pitanja postavljena nakon svake studije
slue da studenti bolje savladaju gradivo iz ovog podruja. Prie su realistine, jer smo nastojali
da ukaemo na uestalost i korisnost upotrebe self odbrana. Nakon studija sluaja napravili smo
katalog sa pedeset primjera i listu odbrambenih mehanizama. Zadatak studenta je odrediti koji
primjer ilustrira odreeni mehanizam odbrane. Kao to smo naglasili prvenstveni cilj nam je da
studentu omoguimo da sa lakoom ovlada ovom materijom i razumije zato su su odbrane
linosti od krucijalne vanosti u naim ivotima. Piui ovu knjigu puno toga smo i sami nauili
o odbranama linosti.

Na koncu, snano vjerujui u uenje koje ne prestaje cijeli na ivot, elimo ukazati da
modificiranjem kognitivnih uvjerenja moemo djelovati na promjenu u ponaanju. U konanici
cilj je oblikovati funkcionalnu linost, odnosno linost koja e biti prilagoena i upotrebljiva
u irem drutvenom kontekstu. Jedan od puteva kojim to moemo postii jeste da postanemo
svjesni da koristimo infantilne mehanizme odbrane, te da se usmjerimo na snanu odbrambenu
trojku: humor, sublimaciju i altruizam. Uvjereni smo da e ova knjiga nai put do itatelja-
studenata psihologije, ali da e biti i od koristi kolegama koji predaju ope kurseve psihologije
na drugim fakultetima drutvenih znanosti i srednjokolskim profesorima psihologije. Broj
posjetitelja knjige na stranici E-izdavatva Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, bit e
nam najbolji pokazatelj jesmo li uspjeli u naoj namjeri.

8
 SADRAJ

1. UVOD ................................................................................................................................................. 12
2. EGO (JA) I SELF-KONSTRUKT: SLINOSTI I RAZLIKE .......................................................... 14
2.1 Koncept ega: od Freuda do ego-psihologa ................................................................................. 15
2.2 Self-psihologija ........................................................................................................................... 25
2.2.1 Efikasna percepcija realnosti: mit ili stvarnost ................................................................... 30
3. DINAMIKI ASPEKTI LINOSTI: TA JE (NE)POZNATA U PONAANJU? .......................... 35
3.1 Psihodinamski pristup ................................................................................................................. 38
3.2 Individualna psihologija .............................................................................................................. 40
3.2.1 Kompenzacija ...................................................................................................................... 40
3.3 Analitika psihologija .................................................................................................................. 42
3.4 Interpersonalni pristup ............................................................................................................... 42
3.5 Humanistiki i fenomenoloki pristup ........................................................................................ 45
3.6 Kognitivno-iskustvena domena................................................................................................... 46
3.7 Dispozicijska domena .................................................................................................................. 47
4. TRANSFORMACIJA REALNOSTI: MOTIVIRANA OBRADA INFORMACIJA O POJMU O
SEBI ............................................................................................................................................................ 49
Self iluzije: motivirana ili kognitivna pristrasnost? .................................................................................... 51
4.1 ODBRAMBENI MEHANIZMI I STRATEGIJE SUOAVANJA: DEFINICIJE I FUNKCIJE ...................... 58
4.1.1 Razlike izmeu odbrambenih mehanizma i naina suoavanja.......................................... 63
5. TRADICIONALNA PERSPEKTIVA ODBRAMBENIH MEHANIZAMA:
S. FREUD I A. FREUD .............................................................................................................................. 68
5.1 Odbrambeni mehanizmi i stadiji psihoseksualnog razvoja ......................................................... 73
5.1.1 Razvoj mehanizama odbrane .............................................................................................. 78
6. NAKON S. FREUDA I A. FREUD: REVIZIJA PSIHODINAMSKE TEORIJE ODBRAMBENIH
MEHANIZMA ............................................................................................................................................ 82
7. KLASIFIKACIJA MEHANIZAMA ODBRANE .............................................................................. 88
8. ZRELI MEHANIZMI ODBRANE ..................................................................................................... 92
8.1 Humor ......................................................................................................................................... 93

9
 8.2 Sublimacija .................................................................................................................................. 96
8.3 Altruizam ................................................................................................................................... 103
8.4 Supresija .................................................................................................................................... 104
8.5 Anticipacija ................................................................................................................................ 105
9. NEUROTINE ODBRANE ............................................................................................................. 109
9.1 Represija (potiskivanje) ............................................................................................................. 110
9.2 Formirana reakcija (reaktivna formacija) .................................................................................. 116
9.3 Idealizacija ................................................................................................................................. 118
9.4 Intelektualizacija ....................................................................................................................... 119
9.5 Negiranje ................................................................................................................................... 120
9.6 Pseudoaltruizam ....................................................................................................................... 122
9.7 Proireni koncept neurotinih odbrana: Sekundarni mehanizmi odbrane .............................. 122
9.7.1 Pretjerana samokontrola .................................................................................................. 123
9.7.2 Rigidna ispravnost ............................................................................................................. 124
9.7.3 Neuhvatljivost ................................................................................................................... 124
9.7.4 Slijepe take ...................................................................................................................... 124
9.7.5 Cinizam .............................................................................................................................. 125
10. NEZRELI MEHANIZMI ODBRANE ............................................................................................. 128
10.1 Projekcija ................................................................................................................................... 128
10.2 Efekt lanog konsenzusa ........................................................................................................... 137
10.2.1 Racionalizacija ................................................................................................................... 139
10.3 Regresija .................................................................................................................................... 142
10.3.1 Fantazija (Sanjarenje, Mata) ............................................................................................ 145
10.3.2 Identifikacija ...................................................................................................................... 146
10.3.3 Poricanje ........................................................................................................................... 148
11. Psihotine odbrane ............................................................................................................................ 154
12. PATOLOKE ODBRANE ................................................................................................................. 155
12.1 Razdvajanje (splitting) ............................................................................................................... 159
12.2 Projektivna identifikacija........................................................................................................... 160
12.3 Pregled i dinamska usporedba poremedaja .............................................................................. 162
13. DEFANZIVNI SISTEM IZ PERSPEKTIVE BRADA BOWINSA ................................................ 165

10
 13.1 Kognitivna distorzija .................................................................................................................. 166
13.2 Disocijacija................................................................................................................................. 168
14. MJERENJE MEHANIZAMA ODBRANE ...................................................................................... 172
15. MOEMO LI BEZ MEHANIZAMA ODBRANE? ......................................................................... 190
16. STUDIJE SLUAJA ........................................................................................................................ 194
16.1 Primjeri odbrambenih mehanizama ......................................................................................... 233
16.1.1 Lista odbrambenih mehanizama....................................................................................... 237
17. LITERATURA ................................................................................................................................. 238
18. INDEKS AUTORA .......................................................................................................................... 246

11
1. UVOD

Mehanizmi odbrane su podruje interesa razliitih psiholokih disciplina psihologije linosti,

klinike psihologije, socijalne psihologije, kognitivne psihologije i razvojne psihologije. Svaka
od pobrojanih disciplina je na sebi svojstven nain upotpunila spoznaje iz ovog podruja.
Posebne zasluge u objanjenju mehanizama odbrane pripadaju znanosti o linosti. Primarni
interes kojeg su teoretiari linosti razmatrali jeste kakva je uloga odbrambenih mehanizama u
prilagodbi linosti. Ovo pitanje se ini lagano i komplicirano. Odbrane linosti nam pomau u
mnogim situacijama, ali njihova esta upotreba moe uiniti odreeni dogaaj ili situaciju
nepodnoljivom. Upravo zbog toga otvorena su pitanja kada, gdje i do koje granice upotreba
mehanizama odbrane linosti ima svoju adaptivnu vrijednost.

Prve spoznaje o vanosti mehanizama odbrane proistekle su iz psihodinamske paradigme

(odakle smo nauili i prve lekcije o klasinim mehanizmima odbrane), koje su od strane
Sigmunda Freuda i Ane Freud prepoznate kao strategije ega koje imaju funkciju redukcije
anksioznosti. Razvoj socijalne psihologije (posebno socio-kognitivnog pristupa) doprinio je
drugaijem pogledu na odbrane, odnosno ponuen je novi teorijski okvir u kojem se operira
terminima self-iluzija. Zapravo, rije je o strategijama koje pojedinac koristi kako bi zatitio
vlastiti pojam o sebi i samopotovanje. U ovoj novoj perspektivi pogleda na odbrambene
mehanizme prihvaeno je miljenje da odbrane reduciraju anksioznost koja nastaje na relaciji
svjesno-nesvjesno, ali imaju i funkciju reduciranja anksioznosti nastale uslijed stanja kognitivne
disonance (Vaillant, 2000). Takoer, socijalni psiholozi su uvidjeli da stavovi, pored drugih
funkcija, imaju i odbrambenu funkciju. Ovu ideju prvi je iznio Katz (1960), prepoznavi da
stavovi pojedinca mogu imati funkciju izraavanja slike o sebi. Stavovi na dva naina
ispunjavaju funkciju odravanja samopotovanja: ego-odbranama (Katz, 1960) ili
eksternalizacijom (M.B. Smith, 1989, prema Hewstone i Stroebe, 2001). U kognitivnoj
psihologiji ideja o nesvjesnoj adaptaciji je u zadnje dvije decenije ponovno aktualna u terminima
otpornosti (Kobasam, Maddi i Kahn, 1982, prema Vaillantu, 2000) i emocionalnog suoavanja.
Pored toga, kognitivna psihologija je ponudila niz valjanih empirijskih nalaza koji se odnose na
nesvjesne mentalne procese i selektivnu panju koji su u osnovi represije i projekcije (Cramer,

12
2000). Longitudinalna istraivanja na podruju razvojne psihologije pruaju nam pouzdanije
podatke o redoslijedu javljanja mehanizama odbrane s obzirom na dob i njihovom utjecaju na
kasniji razvoj linosti. I, na koncu, vrijedne spoznaje o mehanizmima odbrane vjerovatno bi
izostale i ne bi bile potpune bez klinike psihologije i psihoterapije, gdje imaju kljunu ulogu u
prepoznavanju i dijagnosticiranju klinikih problema i demonstraciji pozitivnih ishoda
psihoterapeutskih tretmana (Cramer, 2000).

Ovo je samo grubi prikaz statusa mehanizama odbrane u suvremenoj psihologiji. U tekstu koji
slijedi, s obzirom da su odbrane linosti u funkciji ega ili ire posmatrano u funkciji selfa,
razmotrit emo koje su transformacije doivjeli koncepti ega i selfa u toku stogodinjeg razvoja
akademske psihologije.

Razliite konceptualizacije i teorijska razmatranja ega i selfa daju nam okvir za glavni predmet
ove knjige u kojoj nastojimo da obuhvatimo dva glavna cilja: (1) da prikaemo ope principe
koji su u osnovi ego-odbrana i self-odbrana i (2) ukaemo na korisnost ovih odbrana u opoj
psihosocijalnoj prilagodbi ljudi.

13
2. EGO (JA) I SELF-KONSTRUKT: SLINOSTI I RAZLIKE

Mislilac je polako iao svojim putem i zapitao se: to je to to si htio nauiti iz predavanja i od uitelja, i
premda su te puno uili, to te nisu mogli nauiti? I pomislio je: bio je to pojam o sebi, njegov karakter i
priroda koju sam elio nauiti. elio sam se rijeiti pojma o sebi, pobijediti ga, no nisam ga mogao
pobijediti, mogao samo ga jedino prevariti, mogao sam jedino pobjei od njega, jedino se sakriti od njega.
Uistinu, nita u svijetu nije tako zaokupljalo moje misli kao pojam o sebi, ta zagonetka da ja ivim, da sam
jedan i da sam odvojen i razliit od svakoga drugoga, da sam ja Siddartha i da ni o emu u svijetu ne znam
manje nego o sebi, o Siddarthi.

Herman Hesse Siddartha

Poput Hesseovog Siddarthe koji se pita o svom pojmu ja, tako i svako od nas pokuava
odgonetnuti to je sutina naeg pravog Ja. Jedno od kljunih pitanja jeste da li je nae pravo
(autentino ja) kongruentno naem prezentacijskom ja (javno ja). Pored toga elimo razumjeti
kako smo postali ovakvi kakvi jesmo, u kojoj mjeri smo sami sebe oblikovali, te u kojoj mjeri su
subkultura i kultura utjecali na formiranje naeg pojma o sebi. Razmatranje ovih i slinih pitanja
esto nas odvode na sklisko podruje u kojem spletkarimo sa vlastitim sobom.

Pojam o sebi je vaan koncept u objanjenju linosti, to moemo vidjeti iz misli Gordona
Allporta, koji je ezdesetih godina prolog stoljea, kazao da psihologija linosti krije u sebi
stranu zagonetku-problem ja (1961: 84). Od allportovskog vremena pa sve do danas, o pojmu
ja akumulirano je puno znanja, iako zagonetka do kraja nije odgonetnuta. Ako ste primjetili
ovdje spominjemo pojmove ja i pojam o sebi, u prethodnom poglavlju spominjemo ego. Ova
terminoloka zbrka moe stvoriti nedoumice o znaenju ovih koncepata, to je razlog zbog kojeg
emo se u tekstu koji slijedi usmjeriti na elaboraciju ovih koncepata. Dosadanje spoznaje
sistematizirat emo tako to emo najprije prikazati kako je tekao znanstveni razvoj koncepta ega
(ja), a nakon toga emo se vratiti pojmu o sebi ili self-konceptu.

Pojmovi ja i ego su dva pojma koja koristimo kao sinonime, dok je pojam o sebi obuhvatniji
koncept. U rjeniku stranih rijei (Klai, 1988), latinska rije ego ima dva znaenja: (1) ja i (2)
samosvijest. U Krstievom Psiholokom reniku (1988:144) ego je definiran kao sredite

14
iskustva i ponaanja i odgovoran je za identitet i kontinuitet linosti. U istom rjeniku, autor
navodi da granice izmeu selfa i ja nisu uvijek jasno definirane, iako je self (ili jastvo) definiran
kao proces razmiljanja o sebi. U Oxfordskom psiholokom rjeniku (Colman, 2003), definicija
ega je ekvivalentna freudovskom tumaenju ega. Prvu ozbiljnu psiholoku raspravu o pojmu ja,
iznio je predstavnik funkcionalizma William James (1890), koji je Ja shvatio kao mislioca i
znalca. Jamesov dualizam pojma ja obuhvaa: Ja kao objekt (nae znanje o tome ko smo) i Ja
kao subjekt (in razmiljanja o samome sebi). Znanje o tome ko smo odnosi se na pojam o sebi,
dok je in razmiljanja o sebi nain na koji doznajemo ko smo mi. Ja kao objekt je psiholozima
postao izuzetno vaan, te se uz ovaj pojam veu razliiti pojmovi: identitet, samopoimanje, self-
koncept, shema o sebi i predstava o sebi.

Zajedno ove komponente ine svakog od nas posebnim, jedinstvenim, neponovljim i

integriranim individuama.

2.1 Koncept ega: od Freuda do ego-psihologa

Ego nije gospodar vlastite kue

S. Freud

Prije nastanka psihoanalize psihologija je bila psihologija Ja (Federn, 1926, prema Kondi,
1987). Tako je u prvim psiholokim pravcima strukturalizmu i funkcionalizmu, predmet
izuavanja bila svijest i funkcija svijesti. Prethodnicima razvoja psihologijske znanosti,
filozofima pripada ogromna zasluga u tumaenju pojma o sebi. Filozofi su razlikovali racionalno
od empirijskog ja. Tako je, francuski matematiar i filozof Rene Descartes u uvenoj izreci
Cogito ergo sum, ovjeka posmatrao kao svjesno i mislee bie. Krajem XIX. stoljea,
Sigmund Freud je naunoj zajednici pruio potpuno drugaiji pogled na ovjeka. Dotadanja
predstava o ovjeku kao svjesnom biu uzdrmana je njegovim miljenjem da je ovjek nesvjesno
bie. Freud je prvi model linosti predstavio topografski. U tom modelu tri su sistema linosti:

15
nesvjesno, predsvjesno i svjesno. Ulogu pretpostavljenog ima nesvjesno, dok su druga dva
podsistema u podreenom poloaju. S obzirom na glavnu ulogu nesvjesnog u topografiji linosti,
ve moemo prepoznati sporednu ulogu svjesnog podruja linosti.

Dvadesetih godina XX. stoljea, Freud je zadrao topografski sistem linosti, ali je razvio i
strukturalni model linosti koji se sastoji iz tri jedinice: ida, ega i superega. Pri tome, ukupna
psihika energija je u vlasnitvu ida. Unato ovim modifikacijama modela linosti, koncept
ja/ego je bio prisutan od poetka njegovog rada. U Freudovim ranim radovima, svjesno i ego su
bili jako prisni (ak ta vie smatrao ih je sinonimima), koje je definirao kao osjetilne organe za
opaanje, misaone procese, preko kojih primamo unutarnje i vanjske poticaje (G. Blanck i R.
Blanck, 1985:30). U radovima koji su uslijedili Freud je nakon formalizacije strukture linosti,
egu dao status komponente linosti, koji ima svjesne i nesvjesne elemente sa dodatnom
funkcijom odbrane. Prema Freudu (1933), ego je isturen prema vanjskom svijetu i ponaa se kao
idov advokat. Ego je sistem kateksije koji je sposoban da tumai realnost, opaa, pamti, rasuuje
i brani se. Primarna uloga ega je prilagodbena (Trebjeanin, 2006), a sekundarna da organizira
intrapsihike procese. Integriranom egu to uspijeva, meutim ako ego nije dovoljno razvijen
aktiviraju se razliiti mehanizmi odbrane koji predstavljaju neuspjean pokuaj da se savlada
rascijep unutar linosti (str. 22). S obzirom da ego koristi psihiku energiju od ida, njegova
uloga u dinamici linosti je ograniena. Freudovu teoriju moemo posmatrati iz tri razliite
perspektive: topike, dinamike i ekonomske. Kako navode Laplanche i Pontalis (1992), iz
topike perspektive JA je ovisno o zahtjevima ida, superega i realnosti. Iako je ego medijator uz
ulogu da zastupa interese cjelokupne linosti, njegova samostalnost je upitna (vie nego
relativna). Zapravo, prije bi rekli da je JA usluni djelatnik ida, superega i realiteta. Iz
dinamike perspektive, JA je u neurotskom sukobu i da bi rijeio ovaj sukob, aktivira mehanizme
odbrane. Sa ekonomske take, Ja je faktor vezivanja psihikih procesa. U odbrambenim
radnjama pokuaji vezivanja instinktivne energije kontaminirani su samosvojnim obiljejima
primarnog procesa i manifestiraju se na prisilan, repetitivan i nestvaran nain (str. 143).
Laplanche i Pontalis (1992), smatraju da je topika perspektiva, kod Freuda, krajnji oblik pojma
ja. S obzirom na ogranienu ulogu ega, moemo se sloiti sa Federnovim miljenjem da je
Freudova psihologija bila psihologija ida.

16
 Freudovo tumaenje ega nije bilo prihvatljivo pristalicama psihoanalize, te je razvijen novi
pravac poznat kao ego-psihologija, neoanalitika psihologija i/ili u konanici teorija objektnih
odnosa. Prve naznake o snazi ega iznijela je Ana Freud, o emu emo govoriti u etvrtom
poglavlju.

Ocem ego-psihologije smatra se Heinz Hartmann. On je napravio jasnu razliku izmeu

pojmova selfa i ja, smatrajui da je Ja intrapsihika struktura, dok je self subjektivni doivljaj
sebe koji pripada iroj intrapsihikoj strukturi korpusa JA (Kondi, 1987). Za Hartmanna ego
ima vaniju ulogu u procesu prilagodbe, nego to je to Freud smatrao. Zapravo, Hartmann je
iznio stav da je ego u psihoanalitikoj psihologiji do 1939. godine, bio uglavnom predstavljen
kao jedna od sukobljenih komponenata psihike strukture, dok je puno vaniji aspekt sukoba na
relaciji "realnost-prilagoenost razvoju bio marginaliziran (Tudor, 2010). U objanjenju
funkcije ega, Hartmann (1958, prema G. Blanck i R. Blanck 1985), uvodi termin uzajamno
udeavanje. Naime, on je izveo zakljuak da ego funkcionira sukladno odreenim pravilima,
prema kojima ego ima funkciju prilagodbe, a prilagodba je u slubi uzajamnog udeavanja. Ovaj
proces sinhronizacije ega, ukljuuje, kako navodi Blanck (1985:39), etiri procesa udeavanja, to
su: (1) ego harmonizira odnos izmeu pojedinca i okoline; (2) ima funkciju da uspostavi
homeostazu; (3) doprinosi ravnotei psihikih sistema i (4) s obzirom da je ego uroen i nije
iskljuivo ravnotea samome sebi, njegova krajnja funkcija je sintetika. Zapravo, Hartmannov
(1958) eksplanatorni pristup razvoja ega obuhvaa relativnu nezavisnost razvoja ega,
ustrojstvo ega i autonomni razvoj ega (G.Blanck i R. Blanck, 1985:40). Autonomni razvoj
ega podrazumijeva da ja nije izvritelj nagona ve je slobodan da stvara planove, realizira ciljeve
bez cenzure i straha da e biti kanjen. Prema Hartmannu, ego ima neovisan utjecaj na
dinamiku linosti, vlastite funkcije i uloge neovisne od ida (Fulgosi, 1990:115). Ova nova
perspektiva utjecala je i na shvaanje psihikih odbrana. Kako navode Hall i Lindzey (1979), ego
psiholozi su smatrali da odbrane ne moraju biti nuno normalne i patoloke, ve mogu voditi
zdravim ciljevima. Kako ego ima prilagodbenu funkciju, Hartmann je sugerirao da su odbrane
nezavisne od instinkata i da svaka osoba ima sposobnost da nae najprihvatljivije rjeenje s
ciljem efikasne prilagodbe. Tako je Hartmann (1939) smatrao da je novoroene opremljeno i
sposobno na adaptaciju u uobiajenom okruenju. Ovako stajalite ukljuuje bioloku i socijalnu
formulaciju ega.

17
 Ego psihologija (ili Ja psihologija) je radikalnije predstavljena od strane britanskog
psihoanalitiara Ronalda Fairbairna (1958, prema Hall i Lindzey, 1979:92). Naime, Fairbairn je
smatrao da id ne postoji, ve samo ja, koje je izvor energije samom sebi i odreuje svoju
razvojnu putanju. Kako je on tvrdio funkcije Ja su da trai i formira odnose sa objektima u
vanjskom svijetu.

U ovom smjeru nastavljena je neonalitika tradicija. Egu je data centralna uloga i ego psiholozi
su konflikte linosti objasnili sukobima unutar ega. S obzirom da smo svjesna bia, sukob unutar
linosti izazivaju nekonzistentno definirani ciljevi kojima osoba tei. Vjerovatno pod utjecajem
ego-psihologa, Henry Murray, motivacijski psiholog, prihvatio je Freudovu koncepciju
strukture linosti (id, ego i super ego), ali je u odnosu na Freuda, egu dao vei znaaj. Prema
Murrayu ego nije samo izvritelj/inhibitor ili potiskiva idovih prohtjeva, ve ima sposobnost da
kontrolira dinamiku pojavljivanja ovih impulsa koji utjeu na ponaanje individue (Fulgosi,
1991). Tako, kompetentni ego doprinosi uspjenoj psihosocijalnoj prilagodbi.

Broj pristalica ego psihologije je bio sve brojniji, a u tom korpusu, posebne zasluge pripadaju
Eriku Eriksonu. U njegovoj psihosocijalnoj teoriji razvoja linosti, ego ima centralnu ulogu.
Za Eriksona ego je moan, nezavisni dio linosti...ukljuen u ovladavanje okolinom,
ispunjavanju vlastitih ciljeva i konstrukciji vlastitog identiteta (Larsen i Buss, 2007:314).
Erikson je djelimino prihvatio Freudovo uenje, to je oigledno u njegovom tumaenju da ego
ima funkciju da integrira psihoseksualne i psihosocijalne elemente iz svake razvojne faze, te
sposobnost da integrira nove elemente u postojei identitet. Zapravo, Erikson je skicirao razvoj
linosti na epigenetiki nain, predstavljajui osam razvojnih faza, koje su u funkciji razvoja ega
i socijalnog razvoja. Svaka faza praena je razvojnom krizom koja se moe rijeiti na pozitivan i
negativan nain. Erikson je predstavio razvoj linosti kroz osam hronoloki rasporeenih faza:
(1) temeljno povjerenje - temeljno nepovjerenje; (2) autonomija sumnja; (3) inicijativa -
krivnja; (4) sposobnost - inferirornost; (5) identitet - difuznost identiteta; (6) intimnost -
izolacija; (7) produktivnost - stagnacija i (8) integritet oaj. U svakoj fazi, ego doivljava
brojne pozitivne transformacije, koja predstavljaju uspjeh ega. To su (1) nada, (2) volja, (3)
svrha, (4) sposobnost, (5) vjernost, (6) ljubav, (7) briga i (8) mudrost. Najvaniji konstrukt u
njegovoj teoriji jeste identitet. Da bi izbjegao rasprave o tome jesu li identitet i self-koncept isti

18
konstrukti, Eriskon se odluio za termin identitet, kao najprikladniji u eksploraciji socijalne
funkcije ega. Pri tome, smatrao je da identitet obuhvaa mnoge aspekte koji su ukljueni u
koncept selfa. Ovaj pojam Erikson koristi kako bi naglasio socijalnu funkciju ega u
adolescenciji, sugerirajui da bi kontroverze u konceptima ego i self mogle biti prevaziene, ako
bi ego dodijelili subjektu, a self objektu. Prema Eriksonu (1959, 2008:105), identitet je
unutranji kapital koji je steen kroz iskustva iz svih prethodnih stadija. Posebno vaan aspekt
identiteta je samopotovanje koje se razvija u potpunosti, ukoliko su uspjeno prevaziene krize
iz prethodnih stadija. U formiranju identiteta bitne su dvije komponente. Prva se odnosi na
vremenski kontinuitet doivljaja samoga sebe (Ja sam ona ista osoba iz djetinjstva), a druga na
percepciju vlastitog vremenskog i situacijskog kontinuiteta od strane drugih osoba. Ovako
uspjeno usklaivanje Erikson naziva osjeajem ego identiteta. Trajan ego identitet postoji samo
ako je dijete razvilo bazino povjerenje u prvoj godini ivota. Dakle, vidimo da se identitet
formira sukcesivno, a njegov konani oblik je evolutivne konfiguracije. Pod ovim pojmom
Eriskon (2008:133), podrazumijeva sintezu svih integriranih pojedinevih iskustava iz
prethodnih stadija, koji ukljuuju: konstitucionalne datosti, idiosinkratine libidalne potrebe,
najvanije sposobnosti, znaajne identifikacije, uspjene odbrane, uspjene sublimacije i
konzistentne uloge.

Ego psihologija je dobila veu podrku akademske zajednice od freudovske id psihologije, jer
je bila blia poimanju koncepta ja u tradicionalnoj psihologiji (u ijem su fokusu kognitivne
funkcije). Takoer, ego psiholozi su dokumentirali da id i ego imaju nezavisne razvojne pravce.
Zapravo, poput emocija koje se kod novoroeneta razvijaju iz opeg stanja pobuenosti, iz
kojeg se diferenciraju dva sistema ugodno neugodno (iz stanja ugode razvijaju se pozitivne
emocije, a iz stanja neugode negativne emocije), ego psiholozi su pretpostavili da postoji
neizdiferencirani stupanj autonomije iz kojeg nastaju id i ego (Hall i Lindzey, 1978).

Iscrpna teorijska razmatranja ovog koncepta su trajala skoro cijelo prolo stoljee. Ovdje smo
razmotrili najvanije pristupe koji su doprinijeli potpunom razumijevanju ega i njegovih
funkcija. Saimajui spoznaje psihoanalitiara i neonalitiara moemo zakljuiti da je ego za
osobu poput temelja graevinskog objekta. Na temeljima ega grade se svi drugi resursi linosti.
Koliko je vano za vrstou kue napraviti dobar temelj na sigurnom tlu, tako je podjednako

19
vano da se ego razvija na sigurnim i vrstim temeljima. Znamo to se moe desiti kui koja je
izgraena na klizitu, analogno tome, na psiholokoj razini isto se dogaa sa egom koji se razvija
na krhkim osnovama. U tom smislu, ini nam se da je Erikson to najbolje pokazao u teoriji
razvoja linosti koja je bazirana na postulatima epigeneze.

Funkciju ega je na sistematian naina predstavio M. Kulenovi (1989). Prema njegovom

miljenju sve funkcije ega su arbitrarne, u emu su bili konzistenti autori koji su se bavili ovom
problematikom. Kao to moemo vidjeti na Slici 1. izdvojeno je est najbitnih funkcija ega. Prva
funkcija ega je njegovo glavno obiljeje, isturen je prema vanjskom svijetu i usmjeren prema
realitetu. Paralelno sa razvojem ega, razvija se osjeaj za stvarnost (najprije osjet tjelesnog ja).
Postepeno razvijajui sposobnost da uvidi razlike izmeu ja i vanjskog svijeta, djetetu je
omogueno da testira realnost. Ova podfunkcija glavne funkcije odnosa prema realitetu ukazuje
na sposobnost ega da na objektivan nain testira vanjski svijet putem opaanja i dosjeanja.
Testiranje realiteta odvija se postepeno i kod djece nije konstantna, jer je podlona regresivnim
procesima (M. Kulenovi, 1989). Trea znaajna funkcija odnosa prema realitetu je
prilagodbena. Ego prosuuje, rasuuje, brani se, te se ova funkcija dovodi u srodstvo sa
odbrambenim funkcijama ega. Nadalje, integriranost ega ovisi od sposobnosti kontroliranja i
reguliranja instinkata. Zanimljivo je da je i ova funkcija ega povezana sa odbrambenim
mehanizmima. Kada ego uspije da razvije objektivan stav prema realitetu, njegova je funkcija da
naui odgaati zadovoljenje instinktivih prohtjeva. Ova kontrola znai da ego razvija sekundarni
proces miljenja, odnosno logiko miljenje. Funkcija objektnih odnosa podrazumijeva
zadravanje konstantnosti predstava objekata (znaajnih drugih osoba) i internalizaciju ovih
predstava u vlastiti pojam o sebi. Detaljnije o razvoju objektnih odnosa raspravit emo na vie
mjesta u ovoj knjizi. Sintetika funkcija je poziv na suradnju svim ostalim funkcijama ega u
procesu svog djelovanja (M. Kulenovi, 1989:508). Ova funkcija predstavlja sposobnost
sinteze, koordinacije, zakljuivanja i stvaranja. Funkciju autonomnog ega uveo je Hartmann i
ovdje emo se, s obzirom da smo ovu funkciju ve objasnili, samo podsjetiti na neovisnu ulogu
ega u dinamici linosti. I na koncu, estom odbrambenom funkcijom ega emo se najvie
pozabaviti i vidjeti koliko je ego domiljat u razvoju odbrana, kojih se ni najsavreniji ljudski um
ne bi mogao dosjetiti.

20
Slika 1. Bazine funkcije ega (prilagoeno prema M. Kulenovi, 1989)

Posljednih pedesetak godina teoretiari i istraivai su fokusirani na ego koji je

operacionaliziran kao aspekt linosti koji regulira ponaanje, balansirajui izmeu osobnih elja,
biolokih poriva i zahtjeva od drugih osoba i drutva, odnosno vaan je aspekt slike o sebi i
samopotovanja (Laery, Terry, Allen i Tate, 2009).

Svijest o tome da ja jesam utjee na definiranje ko sam ja. Ovo dvoje tvori pojam o sebi, self-
koncept ili pojam o vlastitom ja. Kontroverze s obzirom na ovaj koncept prisutne su od najranijih
shvaanja u kojima je pojam o sebi definiran kao stav i vjerovanje koje osoba ima o sebi. Iako
nema dvojbe da je pojam o sebi svjesni aspekt linosti, u nekim ranim taksonomijama kao to je
Vernonova (1963), predloen je multifacetini pristup pojmu o sebi, koji ukljuuje i nesvjesne

21
aspekte naeg ja. Tako je Vernon (prema Fulgosi, 1991), smatrao da ja moe biti: javno ja,
svjesno privatno ja, nesvjesno privatno ja (koje u odreenim situacijama moe postati svjesno) i
represirano ja (koje teko da moe postati svjesno). James (1890) je smatrao da Ja kao objekt
ukljuuje predstave o duhovnom ja, tjelesnom ja i socijalnom ja. Carl Rogers pojam o sebi
definira kao subjektivno iskustvo koje se temelji na organiziranoj percepciji sebe. Prema
Rogersovom miljenju pojam o sebi se sastoji iz vlastitog ja: kakav ja jesam i kakav bih elio da
budem (deskriptivna komponenta selfa) i ta ja mogu (evaluativna komponenta selfa).

Znaajan broj istraivaa (Baumeister, 1998; Higgins, 1996b; Sedikdes i Skowronski, 1977;
Markus, 1977; Dunning i Hayes, 1996, prema Aronsonu, Akteru i Wilsonu, 2005) su ukazali na
tri vane funkcije pojma o sebi: (1) organizacijsku, (2) emocionalnu i (3) egzekutorsku funkciju.
Prva funkcija organizira znanje koje imamo o sebi i socijalnom svijetu, druga funkcija je
pokazatelj naih emocija, i konano pojam o sebi rukovodi naim ponaanjem, donosi odluke,
stvara ciljeve i bira strategije kako e ciljeve realizirati. Uzimajui u obzir navedene funkcije
pojma o sebi, moemo zakljuiti da smo svi mi graditelji svoje vlastite psiholoke okoline, a ne
samo pasivni primatelji informacija (Hewstone i Stroebe, 2001). Budui da nae sheme utjeu na
konstruiranje socijalnog svijeta, podjednako smo sposobni da upravljamo svojim ponaanjem,
detektiramo emocionalno stanje, te smo selektivni u odabiru informacija o sebi. Organizacijska
funkcija korespondira Ja kao objektu. Ova komponenta pojma o sebi, takoer odgovara nekim
definicijama ega. Tako, Greenwlad (1980:603), smatra da je ego organizator znanja koji ima
funkciju da perseverira i dosjea se osobnog iskustva. Emocionalna funkcija pojma o sebi
odgovara pojmu Ja kao subjekt. Ove dvije komponente, kognitivna i emocionalna, utjeu na
treu funkciju pojma o sebi- egzekutorsku. Pored ovih funkcija, poput ega i pojam o sebi ima
odbrambenu funkciju (Slika 2).

22
Slika 2. Funkcije pojma o sebi

Slika koja slijedi predstavlja hronoloki pregled razvoja psihologije ega i psihologije selfa. Ako
izuzmemo Williama Jamesa i Gordona Allporta, svi ostali autori su u veoj ili manjoj mjeri bili
pod dojmom freudianske psihoanalize i znaajni su za vrste temelje, na kojima se danas nalazi
vrsto zdanje psihologije selfa. Suvremeni autori zasluni za status kojeg danas uiva podruje
selfa u okviru moderne psihologije linosti i socijalne psihologije, imaju svoje posebno mjesto u
poglavljima koja slijede.

23
 Sigmund Freud

Id, ego i superego Henry Murray

Heinz Hartmann Ronald
Uloga ega ograniena. Prihvaa freudijansku Melanie Fairbairn
Otac ego psihologije koncepciju linosti: Klein
id, ego i superego, ali Id ne postoji. Ja Otto Kernberg
Ego je autonoman i neovisan o egu (ja) daje Ja - je izvor samom Psihologija
Id psihologija idu. znaajniju ulogu. okolina sebi. teorija objektnih odnosa selfa

1890 1905 1911 1936 1939 1938 1943 1955 1958 1961 1975 1977 danas

William Alfred Adler Ana Freud Karen Carl G. Jung Erik Erikson Gordon Allport: self Heinz
James Hornay.vanost naziva propriumom Kohut
individualna zametak okoline i Analitika psihologija Epigenetiki
Dualizam JA psihologija razvoja ego kulture u razvoj ega otac self
psihologije razvoju linosti. Uvodi pojam sebstva psihologije
Ja kao objekt Kreativno ja: osvariti Realno ja i u psihologiju Naglasio vanost
najvie to osoba moe idealizirano ja. socijalnih faktora
Ja kao u razvoju ega.
subjekt
Najvaniji
koncept je
Identitet

Slika 3. Hronologija razvoja ega i selfa

24
2.2 Self-psihologija

Poput ego psihologije koja je nastala iz zametka psihoanalize, zanimljivo je da je i self

psihologija jedna od verzija psihoanalize. Naime, paralelno sa razvojem interesa kliniara za
problematiku pojma o sebi, razvijao se interes analitiara za razumijevanjem kako pojedinac
razvija i titi pojam o sebi (Pervin, Cervone i John, 2008). Pojam selfa je prvi (Colman, 2003:
661), predstavio psihoanalitiar Heinz Kohut u svojim djelima Analiza selfa (1971) i
Restauracija selfa (1977). Pregledom literature moglo bi se zakljuiti da pionirske zasluge za
uvoenje ovog koncepta u psihologiju pripadaju Carlu Gustavu Jungu. Naime, Jung (1945, 1978)
govori o sopstvenosti (njem. seldst) koji se formira postepeno i utjee na integraciju linosti. Za
njega je sopstvenost (jastvo) centralna instanca linosti koja regulira i odreuje njenu cjelovitost.
Uzmemo li u obzir jungijansko razlikovanje ja na: lino nesvjesno i svjesno ja, onda moemo
bolje razumjeti kakav je odnos izmeu sopstvenosti i svjesnog ja (nesvjesno ja i dalje postoji, ali
ne igra nikakvu ulogu u razvoju sopstvenosti). Prema Jungu odnos sopstvenosti i svjesnog ja, je
isto kao odnos centra prema periferiji ili cjeline prema dijelu (str.323). Linost je integrirana
samo ako je dolo do potpunog ujedinjenja svjesnog ja i sopstvenosti, a da pri tome nijedna od
ovih struktura nije izgubila nita od svojih bitnih obiljeja.

Sa pozicije suvremene psihologije koncept sopstvenosti nije ekvivalentan pojmu selfu. Pervin i
suradnici (2008:171), navode da bi sopstvenost vie odgovarala pojmu o sebi, a pri tome ovaj
pojam ne podrazumijeva svjesna uvjerenja o vlastitim osobnim kvalitetama ve je oznaen kao
sloen proces u kojem pojedinac treba da pronae jedinstvo pojma o sebi i dio je kolektivnog
nesvjesnog. Stoga je opravdano zakljuiti da je, iz perspektive suvremene psihologije, Kohut
rodonaelnik pojma selfa.

U Analizi selfa, Kohut definira self kao skup samoreprezentacija analognim

reprezentacijama objekta. U Restauraciji selfa, znaenje selfa je proirio i predstavio ga kao
psiholoki sektor pojedinevih ambicija, vjetina i ideala (Westen, 1985). Poetak interesa za
self psihologiju danas je moderna dinamska verzija, poznata kao teorija objektnih odnosa ili
selfobjekata. Selfobjekti su osobe koje doivljamo kao dio svog selfa i koji su kreatori naeg
iskustva. Za razliku od Freuda, koji libidu daje mo u psihikom razvoju linosti, Kohut polazi
od drugaijeg shvaanja i teoriju narcizma postavlja kao najvaniju kariku u razvoju samosvijesti

25
pojedinca. Prema njegovom miljenju dva su tipa selfobjekata. Naime, vjerujui u hipotezu o
uroenom osjeaju snage i savrenosti, Kohut (1999:294), u prve selfobjekte svrstava osobe koje
mogu adekvatno odgovoriti ovoj uroenoj tenji djeteta. Drugi tip su idealizirane roditeljske
slike, tj. osobe koje na dijete djeluju umirujue i koje percipira monim.

Predstavljajui self kao strukturu unutar psihikog aparata, Kohut (1999) je ovaj koncept
dubinske psihologije smatrao konceptom od krucijalne vanosti za linost. Prema Kohutu self
ima svoj kontinuitet u vremenu i razlikuje se od identiteta. Self je saturiran sa tri komponente:
(1) bazinim stratumum linosti, (2) centralnim idealiziranim ciljevima i (3) osnovnim
vjetinama koje posreduju izmeu ambicija i elja... self je prijemnik utisaka i inicijator akcija.
Za razliku od selfa, identitet je taka konvergencije izmeu razvijenog selfa i sociokulturalnog
poloaja pojedinca (str. 292). Kohut je sugerirao da se identitet razvija u kasnoj adolescenciji i u
velikoj mjeri ovisi od socijalnog statusa i kulturalnih vrijednosti kojima je pojedinac izloen.
Distinkcija izmeu selfa i identiteta vana je iz nekoliko razloga. Prvi razlog se odnosi na
neopravdanost izjednaavanja selfa sa identitetom, to mnogi autori ine. S obzirom da self i
identitet mogu biti u razliitim meusobnim odnosima, drugi puno vaniji razlog je to na
temelju ove razlike imamo mogunost uvida u dinamiku organizaciju linosti. Kohut je
vjerovao da u ovisnosti od meusobnog djelovanja ova dva koncepta, moemo identificirati
individualne razlike meu pojedincima.

Iako Kohut nije eksplicitno govorio o tipovima linosti, iz njegovih djela, moemo izdvojiti tri
tipa osoba koji nastaju ukrtanjem selfa i identiteta. Prvi tip ine osobe sa jakim selfom
usvojenim u ranoj ivotnoj dobi, ali zbog razliitih ivotnih okolnosti njihov identitet je postao
konfuzan. vrsti self titi ih od fragmentacije, a difuzni identitet ih ini empatinim. Drugu
skupinu ine osobe sa slabim selfom, ali jakim identitetom. Ovakvi pojedinci se vrsto
pridravaju socijalnih uloga i intenzivno doivljavaju svoje religijske, nacionalne, etnike i
druge identitete. Oduzimanjem identiteta osobu ini dezorijentiranom. Na primjer ena sa
slabim selfom i rigidnim identitetom (formiranim putem zarobljenosti u branu ulogu supruge),
rastavu braka e doivjeti dramatino, jer joj je oduzeta definirajua komponenta njenog
identiteta. Ove osobe najee zadravaju prezime biveg supruga, a proces prilagodbe na

26
rastavu je puno dui. Trei tip (najmanje objanjen) ine pojedinci sa vrstim identitetom i
vrstim selfom.

Kohut je smatrao da se razvoj selfa u djetinjstvu odvija u etiri faze, koje naziva: virtualni self,
nukleus self, kohezivni self i grandiozni self. Doivljaj sebe nije mogu kod beba, ali od roenja
one su okruene znaajnim osobama, koje ih doivljavaju kao da imaju self. U skladu sa ovom
deskripcijom selfa, Kohut (1977:99) je ovaj self nazvao virtualni seli i definirao ga kao:
jedinicu trajnu u vremenu, koja je centar inicijative i primalac utisaka. Nukleus self se poinje
razvijati u drugoj godini ivota i sastoji se iz internalnih atributa koji bi trebali biti jaki kako bi
bili sposobni da funkcioniraju kao samostalne jedinice...i koje osiguravaju centralni cilj
linosti (Kohut, 1999:292). Zapravo, ovaj self je uroeni progresivni potencijal linosti (str.
88). Kohezivni self se razvija iz nukleus selfa i sjedite je naih kompetencija, te predstavlja
koherentnu strukturu koja reprezentira normalno funkcioniranje selfa. Grandiozni self ukljuuje
prihvatljivo egzibicionistiko i samousmjereno vienje sebe u ranom djetinjstvu. Zdrav razvoj
grandioznog selfa utjee na razvoj samopotovanja i samopouzdanja. Na interpersonalnoj razini
ove osobe ispoljavaju zrele oblike divljenja drugima i sposobnost za doivljavanje oceanskih
osjeanja. Meutim, ukoliko interakcija izmeu djeteta i selfobjekata nije zadovoljavajua
djetetov self e biti neadekvatno razvijen, to posljedino dovodi da se grandiozni pogled na sebe
razvije u narcizam i/ili narcistiki poremeaj linosti. Pri tome, narcizam je jedan od loijih
naina kako se linost moe braniti.

Dobra ilustracija regresivnog grandioznog selfa u odrasloj dobi jeste formula velikog fiziara
Alberta Einsteina, koji je kazao da je ego obrnuto proporcionalan znanju. to je znanje vee ego
je manji, to je znanje manje ego je vei. Ovako vienje sebe odgovara prividno samopouzdanim
linostima ili pak konceptu narcistikog paradoksa (iza prenapuhanog selfa krije se nesigurna
osoba).

27
 Na temelju Kohutove (1999) analize selfa moemo zakljuiti:

(1) self je sredinji aspekt nae linosti,

(2) formira se u interakciji sa znaajnim osobama (selfobjektima),
(3) ove interakcije bi trebale biti optimalne kako bi dovele do integracije selfa i identiteta,
(4) self treba shvatiti kao jedan kontinuum; na jednom kraju se nalaze pojedinevi potencijali
i bazine tenje da uspije, a na drugom kraju kontinuuma su tenje ka dostizanju ovih
bazinih idealiziranih ciljeva,
(5) posrednici izmeu ova dva pola jednog kontinuuma su sposobnosti, kompetencije i talenti
osobe,
(6) odbrane imaju protektivnu funkciju za self i samopotovanje.

Kohutovo razmatranje selfa, iako je vie psihodinamsko, ima dosta preklapanja sa tumaenjima
selfa u kognitivnim koncepcijama ovog konstrukta. Iskorak u psihologijskim teorijama i
istraivakim metodama doprinio je da istraivanja pojma o sebi postanu jedno od
najatraktivnijih istraivakih podruja u psihologiji linosti i socijalnoj psihologiji (Pervin i
suradnici, 2008).

Bez obzira to se pojedini autori smatrali da nekih aspekata pojma o sebi nismo svjesni, te
postojanja razliitih konceptualizacija ovog pojma, autori se meusobno slau da se ova
predstava o nama, razvija u interakciji sa drugima. Pojam o sebi (Krsti, 1988:243) je predstava
o sebi koju linost razvija i moe je opisati. Self ukljuuje predstavu o vlastitim sposobnostima,
stavovima, uvjerenjima, vrijednostima, strategijama miljenja, emocijama i osobinama. Da bi
ovaj zadatak ispunio pojedinac mora biti u stanju da zauzme poloaj subjekta u odnosu na
objekat (vlastitu linost) koja postaje objekat deskripcije i procjene. Kao to smo u uvodu naveli,
termin self se koristi na razliite naine i u ovisnosti od perspektive koju odreeni teoretiar
zauzima ima svoje znaenje. esto se ovaj termin dovodi u vezu sa egom, identitetom, self-
konceptom i self shemama (Baumeister, 2005). Self - koncept je vjerovanje pojedinca o sebi,
ukljuujui osobne atribute i odgovore na pitanje ko je i ta je.

Vaan aspekt pojma o sebi je samopotovanje koje zapoinje svoj razvoj u drugoj godini ivota
i kasnije u ivotu predstavljat e stub na koji emo se oslanjati Razvojni zadatak u ovom periodu

28
jeste diferenciranje djeteta od objekata koji ga okruuju i razvoj svijesti da je ono JA. Sve to
ometa ovaj proces spoznavanja sebe, kod djeteta izaziva burne reakcije. Buntovno ponaanje je
odbrana djeteta protiv potencijalno ugroavajuih elemenata njegovoj autonomiji.
Korespodentno teoriji kognitivnog razvoja Jeana Piageta, pojam o sebi poprima nove dimenzije i
sve je kompleksniji. Zapravo, kako je sugerirao Allport (1961), u socijalnim situacijama djeca na
temelju reakcija drugih uviaju jesu li prihvaena ili ne (od tih percepcija ovisi to e poduzeti,
op.autora). Meutim, u drugim okruenjima djeca su kao i odrasli najbolji suci vlastitog
uspjeha...dijete zna to e poveati njegovo samopotovanje, to oznaava kao neuspjeh... to
upotpunjuje njegovu sliku koju ima o sebi (str. 152).

Rogers (1959) je smatrao da je osjeaj vlastitog ja uroen i vodee je naelo organiziranja

linosti. Prema tome self je percepcija pojedinca o njegovim, osobinama, vrijednostima i
kompetencijama. Allport (1961:153) umjesto termina self, koristi termin proprium koji je
definirao kao: vlastito ja, koje se doivljava kao centralno, toplo i vano i koji objedinjuje sve
komponente linosti. Proprium je ono to mi jesmo, nije uroen i razvija se postepeno. Razvoj
propriuma prolazi kroz nekoliko faza: osjet tjelesnog ja, osjeanje vlastitog identiteta, osjeaj
samopotovanja, predstava o sebi, doivljavanje sebe kao racionalne osobe i tenja ka realizaciji
ivotnih projekata. Na temelju predstave o tome kakvi smo, razvija se i potreba za vrednovanjem
sebe ili samopotovanjem (Rogers, 1959). Evaluacija prihvaanja ili neprihvaanja sebe za
Coopersmitha (1967) je samopotovanje. Za Maslowa samopotovanje je via potreba smjetena
pri vrhu piramide ljudskih potreba. Na individualnoj razini samopotovanje je relativno stabilno,
sa moguim fluktuacijama u oba smjera to znai da osobe koje generalno imaju visoko
samopotovanje taj trend pokazuju u veini situacija dok osobe sa niskim samopotovanjem u
veini situacija ispoljavaju nisko samopotovanje. Samopotovanje ima kompenzatorsku
funkciju. Neuspjeh vezan uz jednu ulogu lake se prihvaa ako je osoba bila uspjena u drugoj
ulozi. Odnosno, vie ivotnih uloga doprinosi bogatstvu selfa. Uzmimo za primjer profesora koji
ima visoko samopotovanje. Pretpostavimo da profesor nije bio zadovoljan nainom kako je tog
dana predavao, meutim, u tom danu moe dobiti pozitivnu recenziju za svoj nauni rad, biti
efikasan u ulozi prijatelja, paljiv suprug. Uspjeh na ovim drugim podrujima, za osobu sa
visokim samopotovanjem ublait e neuspjeh kojeg je profesor doivio kao predava, i uvelikoj

29
mjeri e doprinijeti odravanju pozitivnog self- imida. Ova strategija je predloena od Browna i
Smarta (1991), te je poduprijeta brojnim empirijskim istraivanjima.

2.2.1 Efikasna percepcija realnosti: mit ili stvarnost

Pojam o sebi i konstrukti usko vezani uz ovaj koncept, samopotovanje, percipirana

kompetentnost, samopouzdanje imaju vanu ulogu u percepciji sebe i percepciji drugih. Kako bi
odrali pozitivan stav prema sebi, skloni smo sebe vidjeti kroz prizmu ruiastih naoala. Pitanje
da li ovakav nain percepcije ima pozitivne implikacije na prilagodbu u razliitim podrujima
ivota je potaklo brojna istraivanja. U tradicionalnim konceptima mentalnog zdravlja, kako
navode Taylor i Brown (1984), dobro prilagoena osoba ima simetrian pogled na sebe. Ove
osobe podjednako prihvaaju i pozitivne i negativne aspekte sebe. Ovo nam zvui prihvatljivo i
uklapa se u sliku psihiki zrelih i zdravih pojedinaca, koji efikasno i realno percipiraju sebe i
druge. Tradicionalna shvaanja korespondiraju prethodno napisanom. Za Allporta (1961)
mentalno zdrava osoba je izmeu ostalog osoba koja ima pozitivno miljenje o sebi, ali koja je
istovremeno sposobna da prihvati i drugu stranu svoje linosti. U skladu s tim, Allport
(1961:201) je napisao:

Zrela osoba vjerovatno ne bi mogla da bude takva da se kod nje nije razvilo jedno stalno
osjeanje sigurnosti u ivotu. Iskustva u ranom djetinjstvu sa bazinim povjerenjem
imaju veze s tim razvojem. U kasnijem razvoju ona je nekako spoznala da svaki ubod
iode u njen ponos ne predstavlja smrtnu ranu, i da svaki strah ne donosi nesreu.
Osjeanje sigurnosti nije ni u kom sluaju apsolutno. Niko od nas nema kontrolu nad
vremenom, plimama, dadbinama, smrti ili nesreom. Ukoliko se osjeanje proiruje
utoliko ovjek na sebe uzima nove rizike i nove mogunosti za neuspjeh. Ali te
nesigurnosti se nekako podnose sa jednim osjeanjem srazmjere. ovjek postaje oprezan,
a da pri tome ne zapada u paniku. Samokontrola je refleksija smisla za srazmjer. Zrela
osoba izraava svoja ubjeenja i osjeanja imajui obzira prema ubjeenjima i
osjeanjima drugih i ne osjea se ugroenom svojim ili tuim emocionalnim
ispoljavanjima. Ovakvo osjeanje za srazmjeru nije usamljeno obiljeje linosti. Do njega

30
 dolazi zato to je ovjekovo gledanje na svijet uglavnom realistikog reda, i zato to
ovjek posjeduje integrativne vrijednosti koje kontroliraju i inhibiraju emocionalne
impulse.

U studiji Abrahama Maslowa (1954:553), koja je provedena s ciljem identificiranja obiljeja

samoaktualiziranih pojedinaca, jedna od osobina ovih pojedinaca jeste prihvaanje sebe, drugih i
prirode. S tim u vezi Maslow kae:

Pojedinci mogu prihvatiti vlastitu prirodu stoiki i sa svim njenim nedostacima i

razlikama od njihovog ideala. Oni sve nedostatke i slabosti u sebi i ljudima primaju kao
prirodne. Niko se ne ali na vodu zbog toga to je mokra ili na stijene zato to su tvrde ili
na drvee zato to je zeleno. Kao to dijete gleda u svijet sa irokim, nevinim i
nekritikim oima, jednostavno biljeei i zapaajui to se dogaa, ak i bez
raspravljanja ili bez zahtijevanja da bude drukije, tako i samoaktualizirana osoba gleda
na ljudsku prirodu u sebi u drugima.

Meutim, rezultati istraivanja pokazuju prisustvo sasvim drugaijeg trenda. Mentalno zdravije
osobe pokazuju asimetrian pogled na sebe. Na pitanje to dovodi do nerealistinog pogleda na
sebe pokuali su odgovoriti brojni autori. Zapravo, mi smo jako osjetljivi na povratne
informacije o sebi i svojim izvedbama i esto ne moemo izbjei informacije koje nisu sukladne
naim percepcijama i oekivanim ishodima. Negativne povratne informacije o nama utjeu na
percepciju da je na self ugroen. U cilju zatite selfa novija istraivanja sugeriraju da je
efikasnije realnost percipirati na pristrasan nain. Kako navode Alloy i Abramson (1979)
znaajan broj ivotnih dogaaja zahtijeva transformaciju realnosti. Ako bi u tim situacijama bili
iskljuivo fokusirani na objektivnu realnost, pospjeili bi erupciju negativnih emocija ili
depresivnog realizma, kako ovo stanje nazivaju Alloy i Abramson (1979). Uvjerljivi dokazi o
vanosti zatite samopotovanja pronali su socijalni psiholozi u konceptu samooptereivanja.

Samooptereivanje je strategija samopredstavljanja definirana kao proces stvaranja prepreka

samima sebi kako bi smo se unaprijed osigurali u sluaju neuspjeha (Aronson i suradnici, 2005).
Svaki neuspjeh u nekom zadatku ugroava samopotovanje pojedinca. U literaturi su opisana dva
glavna naina koje osobe najee koriste. Prvi je nevjerovatno ekstreman i manifestira se tako

31
to ljudi sami sebe spotiu, stvarajui prepreke kojima umanjuju vjerovatnou neuspjeha u
zadatku (Aronson i sur., 2005). Ovakvo spoticanje samih sebe je unaprijed osigurana atribucija u
vlastitu korist. U sluaju neuspjeha krivnja se prebacuje na prepreke, a osoba zadrava sliku
sposobne sebe. Drugi oblik samooptereivanja se sastoji u unaprijed pripremljenom scenariju u
sluaju neuspjeha u odreenom zadatku ili aktivnosti (Snyder, Smith, Augelli i Ingram, 1985).
Ovi scenariji sadre bezbroj razliitih isprika. Prije ispita studenti imaju niz isprika koje iznose
kolegama: Imala sam glavobolju cijelu no, Oi nisam sklopila, ne znam kako u uope itati
pitanja, a kamo li na njih odgovarati, Ne osjeam se dobro, Uvijek loe uradim test kada je
juina, Kada god obuem ovu koulju, ne poloim ispit. Sportisti, a posebno reakreativci prije
natjecanja, pa ak i u natjecanjima revijalnog karaktera, imaju razliite izgovore Umoran sam,
ne znam to sam uope doao na termin, Boli me noga, ne znam zbog ega, Nizak mi je
pritisak, moram igrati laganim tempom, Petnaest minuta prije dolaska na trening sam pojela
vreu gumenih bombona, a one me usporavaju u igri. Kraktrorono ove isprike mogu biti od
koristi u zatiti samopotovanja, meutim njihova esta upotreba moe dovesti do manjeg
ulaganja truda u odreenu aktivnost, to posljedino dovodi do slabijeg uratka i negativne
evaluacije od strane drugih (Aronson i sur., 2005).

Oito je da nam je pojam o sebi toliko vaan i da ga pokuavamo zatititi na razne naine. Iz
ove perspektive proizilazi da je osnovna funkcija odbrana linosti uvanje naeg ja, odnosno
selfa i samopotovanja. Pored navedenog, jo jedan vaan razlog zbog kojih su odbrane linosti
opeprisutne u naoj svakodnevnici je koliina dnevno raspoloive psihike energije. Budui da
nam je psihika energija ograniena i moramo je investirati u druge aktivnosti vezane uz nae
potrebe (na primjer kognitivne, estetske) nije ekonomino da nad svakom situacijom zastanemo i
razmislimo jesu li naa objanjenja odreene situacije efikasna i realna. Automatski se javlja
odgovor kojim tumaimo odreenu situaciju, ali taj odgovor je esto transformirani doivljaj
realnosti. Ovaj automatski odgovor definiramo kao mehanizam odbrane.

Problematici psihikih odbrana emo se vratiti ponovno, nakon poglavlja koje slijedi u kojem
emo dati pregled razliitih tumaenja dinamike linosti. S obzirom na razliita i iroka
odreenja linosti fokusirat emo se na podruja linosti koja su znaajna u objanjenju
odbrambenih mehanizama i pomau nam da bolje razumijemo ponaanje ljudi.

32
 ZAKLJUCI

U ovom poglavlju prikazali smo kako je tekao razvoj koncepata ega i selfa. Zanimljiva
injenica jeste da su oba koncepta proistekla iz psihoanalize. Bez obzira na upotrebu termina ega
i selfa kao sinonima, jasno je da je rije o dva distinktivna pojma. Ego je izvorno termin kojeg je
S. Freud koristio kao jednu od komponenata linosti, kojoj je dao minornu ulogu u odnosu na
nesvjesnu strukturalnu jedinicu id. Njegov pogled na ego je doivio velike transformacije,
najprije od strane A. Freud, a kasnije i drugih egopsihologa, prvenstveno Hartmanna i Eriksona.
Paralelno sa evolucijom koncepta ega tekla je evolucija pojma selfa, zahvaljujui Heinzu Kohutu
i Ottu Kernbergu. Kako ne bi stvorili dodatnu zabunu, vano je napomenuti da su granice u
razmatranju ega i selfa propusne i objanjenje jednog koncepta bez drugog skoro da je
nemogue. Ovo posebno moemo primjetiti kod Eriksona, koji razvoj ega posmatra prvenstveno
kroz socijalnu prizmu, a za potpun razvoj linosti smatra da je neophodno ispuniti razliite
razvojne zadatke, od kojih je najvaniji razvoj identiteta. Eksplicitnija dinstinktivnost izmeu
ega i selfa, postaje cjelina ako ih pozicioniramo u nadreeni pojam JA, kojeg je William James
promatrao dualistiki: Ja kao objekt (ego) i Ja kao subjekt (self). Ego je medijator izmeu nagona
i vanjskog svijeta i temelj je za gradnju linosti. Self ini skup znanja o sebi.

Na temelju sveobuhvatnog elaboriranja ova dva pojma ini nam se prikladnim napraviti
usporedbu ega i selfa sa dvojaanim blizancima odraslim u zajedniki dijeljenoj sredini.

Istovremeno, ego psiholozi i self psiholozi su pokazali trajan interes ne samo za razvoj
predstava o sebi, ve i za naine na koje se linost brani da bi zatitila svoj ego, odnosno self.
Zbog toga je usmjeravanje panje na ego i self od krucijalne vanosti u objanjenju
prilagoenosti osobe. Zapravo ego psiholozi su smatrali da se odbrane razvijaju kako bi osobu
zatitile od niskog samopotovanja, dok self psiholozi odbrane prvenstveno vide kao odbranu od
pretjerano visokog samopotovanja i izraene potrebe za divljenjem od strane okoline.

S obzirom na vanost selfa za sveobuhvatno objanjenje strukture, dinamike, razvoja i

potencijala linosti, ovo podruje je aktualno u humanistikoj, kognitivno-doivljajnoj i
fenomenolokoj perspektivi. Tradicionalna shvaanja usmjerena na objektivnu percepciju

33
realnosti, poljuljana su novim spoznajama o vanosti transformacije odreenih dogaaja kako bi
se osoba bolje nosila sa negativnim emocijama.

34
3. DINAMIKI ASPEKTI LINOSTI: TA JE (NE)POZNATA U PONAANJU?

Od pamtivijeka ljudi su nastojali da objasne ne samo pojave oko sebe, ve i svoje ponaanje.
Uvjeti ivota su se mijenjali, ali niti u jednom razdoblju razvoja ljudske civilizacije, ovjek nije
bio poteen od ivotnih problema, potekoa i izazova s kojima je trebao izai na kraj. Kako bi
u tome uspio morao je razvijati efikasne mehanizme kako bi opstao i prilagodio se sloenim i
razliitim okolinskim zahtjevima. Odnosno, prije bi rekli da su ovi mehanizmi evoluirali u cilju
prirodne selekcije: najjai su opstajali. Stoga nam se ini da je bez koritenja odbrambenih
strategija ivot ovjeka nezamisliv. Obilje psiholokih teorija i modela linosti, te zavidan broj
empirijskih istraivanja iz ovog podruja predstavljaju temelje na kojima se oslonila zgrada
mehanizama odbrane. Odbrambeni mehanizmi su prvenstveno rezultanta dinamikih procesa
koji su pokretai ljudskog ponaanja. Pri tome, dinamika linosti ovisi od gradivnih elemenata
linosti (strukturalnih jedinica). Zapravo, kljunu ulogu u nainu na koji se suoavamo s
dogaajima u svakodnevnom ivotu ima linost (Larsen i Buss, 2007).

Iako se ova knjiga prije svega bavi mehanizmima odbrane, to je razlog zbog kojeg zbog kojeg je
vrijedno osvrnuti se na pitanje tumaenja dinamika linosti iz razliitih perspektiva i koji aspekti
linosti, sportskim argonom kazano, imaju ulogu playmakera u prilagodbi pojedinca.

Na pitanje ta su pokretai ljudskog ponaanja data su razliita objanjenja u znanosti o

linosti. Naime, veliki broj teoretiara i/ili istraivaa linosti (Freud, Adler, Hornayeva, Murray,
Maslow, Allport i Cattell) naglasili su ulogu potreba, nagona, motiva, ergova kao vanih
odrednica dinamike ponaanja pojedinca. Navedeni teoretiari linosti su imali razliite poglede
s obzirom na nekoliko vanih pitanja koja se odnose na motivaciju. U starijim koncepcijama
najvea odstupanja su evidentna u odnosu na tumaenja o broju i vrsti motiva, te na pitanje da li
naim ponaanjem upravlja svjesna ili nesvjesna motivacija. Zapravo, od svih gore pobrojanih
teoretiara linosti jedino je Freud smatrao da postoje dva glavna pokretaa naeg ponaanja, dok
su ostali autori razvili pluralistiki pogled na motivaciju.

U fenomenolokom pristupu (Rogers, May) dinamiki koncept linosti je self (koji je ujedno i
strukturalna jedinica linosti). U teorijama crta linosti (Eysenck, Cattell, Allport, Costa,

35
McCrae, Goldberg) osobine linosti nisu samo strukturalne, ve i dinamike komponente koje
predstavljaju glavna obiljeja linosti koja organiziraju nae ponaanje.

Sredinom prolog stoljea zapoela je akademska rasprava izmeu dispozicijskih psihologa i

situacijskih psihologa oko pitanja to je primarni voditelj ponaanja: linost ili situacija. S
jedne strane, Walter Mischel strastveni zagovaratelj ideje da je situacija vodilja u objanjenju
ponaanja linosti, ponudio je dispozicijskim psiholozima veliki broj empirijskih podataka prema
kojima se linost ponaa nekonzistentno od situacije do situacije. Ovakav pristup je nazvan
situacionizam. Nasuprot ovom stajalitu dispozicijski psiholozi su istrajavali u ideji da su
osobine linosti relativno stabilne u razliitim situacijama. Upornost dispozicijskih psihologa je
prepoznatljiva s obzriom na nove modele linosti (Eysenckov PEN sistem, Cattell 16 PF,
Petofaktorski model, Kruni model linosti, HEXACO model, Sedmofaktorski model) u kojima
su osobine linosti predstavljene kao relativno stabilna obiljeja kojim se predviaju ishodi u
razliitim ivotnim podrujima.

Pristalice oba pristupa su imale snane argumente kojim su potvrivale svoja stajalita. Sukob
miljenja i stavova razrijeen je obostranim prihvaanjem ideje da je ponaanje proizvod
interakcije osobe i situacije. Tako je, ini se rezultat ove znanstvene utrke ostao nerijeen.

Bez namjere da dalje elaboriramo ovu problematiku (to i nije glavni zadatak ove knjige),
kratko emo se zadrati na interakcionistikom modelu. Dakle, ponaanje pojedinca se posmatra
kao kontinuirani dvosmjerni proces izmeu individue i situacija s kojima se susree (Caprara i
Cervone, 2000:145). Veliki doprinos interakcionistikom modelu dao je autor Hettema, koji je
objedinio bioloke i kognitivne aspekte funkcioniranja linosti i razvio adaptacioni model
otvorenih sustava. U okviru ovog modela linost funkcionira na tri razine: (1) kognitivno-
simbolikoj, (2) senzorno-motorno-operacionoj razini i (3) kontrolnoj razini (prema Caprara i
Cervone, 2000). Kognitivno simbolika razina obuhvaa situacije, ciljeve i nauene socijalne
strategije koje osoba koristi u njihovom ostvarivanju. Na senzorno-motorno-operacionoj razini
osoba pokuava da ostvari ciljeve mijenjajui svoje ponaanje. Trea, kontrolna razina
funkcionira u sendviu, izmeu prve dvije i moe mijenjati funkcioniranje kognitivno-
simbolike i senzorno-motorno-operacione razine. Na primjer, ako osoba ima osjeaj da gubi
kontrolu nad nekim dogaajem u okolini, operacije na kontrolnoj razini mogu utjecati na

36
promjene u funkcioniranju senzorno-motorno-operacione razine (str, 148) na nain da
modificira ponaanje s ciljem mijenjanja sredine. Na kognitivno-simbolikoj razini, kontrolna
razina pomae osobi da prihvati sredinu tako to e redefinirati situaciju u kojoj se nala.

Interakcija izmeu pojedinca i situacije se moe identificirati u okviru est tipova ponaanja
(Hettema i Kenrick, 1992). Ovih est tipova se bave objanjenjem faktora koji vre utjecaj na
ponaanje pojedinca, a rezultat su interakcije osoba x situacija. To su:

(1) ponaanje moe biti pod utjecajem sklopa izmeu osobinskih i situacijskih initelja,
(2) ponaanje je rezultat individualnog izbora okruenja sa kojima osoba dolazi u kontakt,
(3) okolinski faktori vre izbor osobe s kojom e biti u interakciji,
(4) ponaanje je produkt ljudskih promjena sredine,
(5) ponaanje je pod utjecajem promjena koje okolina izaziva u ljudima,
(6) ponaanje je pod utjecajem zajednikih promjena u osobi i okolini.

Interakcionistiki model podran je brojnim rezultatima istraivanja. Tako, Bowers (1973)

izvjetava da osobine linosti objanjavaju 13% varijance ukupnih rezultata, efekti situacije 10%,
dok interakcija linosti i situacije objanjavaju 21% varijance. Jaspers (1983, prema Hettema,
2003) je pronaao da u 17 od 24 studije, varijanca interakcije linost i situacija je vea od
varijance osobina linosti, dok je u 18 studija varijanca interakcije vea od samostalnog
doprinosa situacije. Zapravo, da bi razumijeli ponaanje neke osobe (Allport, 1961:129),
moramo raspolagati informacijama o: (1) stalnim karakteristikama linosti; (2) odbranama koje
neka osoba koristi; (3) kako pojedinac percipira aktualnu situaciju i (4) to se u takvoj situaciji
stvarno zahtijeva i oekuje od nje. Prva dva uvjeta proizvodi linost, a trei i etvrti situacija.
Odnosno, unato tome to situacija moe u velikoj mjeri modificirati ponaanje pojedinca, ona to
moe uiniti samo u onim granicama u kojima joj to linost dozvoljava, sa svojim relativno
stabilnim obiljejima.

Ako linost ima vanu ulogu u prilagodbi pojedinca, onda je smisleno razmotriti kako
strukturalni i dinamiki aspekti linosti organiziraju ponaanje, nae percepcije i kognicije, koje
ukljuuju postavljanje ciljeva, planova i odabir strategija u ostvarivanju ciljeva. Akumulacijom
znanja iz podruja linosti jasno nam je da smo mi svjesna bia, ali ne smijemo zanemariti

37
injenicu da je jedan dio naeg ponaanja pod utjecajem nesvjesne motivacije. Povijesno gledano
ovom pitanju je pristupano razliito. Zapravo ono to je nama posebno interesantno jeste da li
ovaj status razumijevanja linosti, kao svjesnih ili nesvjesnih bia, ima implikaciju i na status
odbrambenih mehanizama. Freudovsko tumaenje linosti izazvalo je neslaganje u
psihologijskoj zajednici, a odgovori na njegov rad doprinijeli su novim teorijama linosti. Pria o
dominaciji nesvjesnog je zavrena zajedno sa Freudom, a pomaci prema gledanju na ljude kao
svjesna bia ve su bila oigledna u pristupima koji su uslijedili kao odgovor na njegovu teoriju
linosti.

Upravo iz ovog razloga kako bismo olakali itatelju lake praenje sadraja koji slijede,
podrobnije emo razmotriti kljune motivacijske faktore koje su istakli razliiti teoretiari
linosti, a koji su u slubi prilagodbe linosti i u znaajnoj mjeri nam mogu rasvijetliti
problematiku odbrambenih mehanizama.

3.1 Psihodinamski pristup

Freudovo tumaenje dinamike linosti je redukcionistiko i dualistiko. Eros i Thanatos, dva

nagona kojima je ostao dosljedan, proizvode potrebe koje djeluju na ponaanje pojednica putem
nesvjesne motivacije. Freud je ovjeka posmatrao kao energetski sistem (Fulgosi, 1991), koji
raspolae sa psihikom energijom. Psihika energija kojom ljudi raspolau je ograniena i nuno
potrebna za sve procese u linosti, te je neophodna njena uteda. Izvori psihike energije su
instinkti. Ranije smo napomenuli da je id sjedite psihike energije, dok ego i superego energiju
moraju priskrbiti putem mehanizma identifikacije (Fulgosi, 1991). Id kao univerzalna i samim
tim uroena komponenta linosti funkcionira u prvoj godini potpuno samostalno. Meutim,
razvojem ega i superega, uslonjava se dinamika linosti i dolazi do pomutnje u njihovim
meusobnim odnosima zbog rasporeda u koritenju psihike energije. Ukoliko se ego ne razvije
kako treba, energiju kontrolira id. Na ponaajnoj razini ove osobe su infantilne i njihovo
miljenje je zasnovano na primarnim procesima (na primjer matanju). Dominantni superego
zaposjeda psihiku energiju i ove osobe ive vie u skladu sa idealima nego u realitetu. Dakle,
sukobi izmeu ove tri instance linosti i zahtjeva realiteta stvaraju konflikte unutar linosti. Ovi

38
konflikti stvaraju napetost u linosti koja se mora reducirati. Zapravo, intrapsihiki konflikti
dovode linost u stanje podnoljive tekoe postojanja - anksioznosti. Sa anksioznou
moramo neto uraditi kako bi smanjili njene negativne uinke na funkcioniranje linost. Jedan od
naina odbrane od anksioznosti jeste aktiviranje mehanizama odbrane. Anksioznost stvaraju
instinkti. Njihovo ignoriranje stvara napetost u organizmu i pri tome se troi ogromna koliina
psihike energije, koja se ne moe, ako je organizam doveden u ovo stanje, investirati u druge
aktivnosti. Snovi, pogreke u govoru, propusti, otpori i mehanizmi odbrane su ambasadori
nesvjesnoga. Od svih pobrojanih manifestacija nesvjesnoga jedino odbrambeni mehanizmi daju
sliku ovjeka koji zavarava samoga sebe.

Freudova teorija ocijenjena je kao lutanje ovjeka kroz tunel u kojem se jedva nazire svjetlost,
a njegovo tumaenje linosti bilo je neprihvatljivo, jer se inilo da se sloenost ljudske prirode ne
moe objasniti putem dva nagona: nagona ivota i nagona smrti. Na pitanje kako je mogue uz
dva nagona objasniti raznolikost ljudskih aktivnosti, Freud je ponudio domiljat odgovor. Naime,
seksualni i agresivni nagon se mogu modificirati, preobraavati, meusobno kombinirati i
manifestirati u razliitim oblicima (Pervin i suradnici, 2008). Iako osporavani, njegovi koncepti
o linosti su izazvali istraivaku radoznalost, ali je izostala empirijska potpora za veinu
njegovih ideja. Meutim, zahvaljujui Freudu znanost o linosti je postala bogatija i
impresivnija. Veliki broj koncepcija o linosti koje su nastajale bile su inspirisane njegovim
idejama ili su bile odgovor na njegovu teoriju. Meutim, freudovska predstava ovjeka
korespondira krizi subjektivnosti, kako ju je imenovao Roland Jaccard karakteristinoj za
ovjeka moderne dobi. Pridodamo li ovome da je Freud naglaavao da je pojedincu datost (a ne
izbor) iskrivljena percepcija sebe, ostavilo ga je u igri kao rodonaelnika dananje osjeajnosti
(Jaccard, 1997:10).

Neki teoretiari su rabili njegove konstrukte, dajui im drugi smisao, dok su drugi autori
ponudili potpuno nove i testabilnije koncepcije o ljudskoj prirodi.

39
3.2 Individualna psihologija

Prvi autor jedne od takvih koncepcija je Alfred Adler, na poetku njegov uenik i sljedbenik, a
kasnije osniva individualne psihologije. Adleru je bila neprihvatljiva injenica da je ovjek
nesvjesno i iracionalno bie. On je linosti vratio ono to joj je Freud oduzeo. Koncepciju o
linosti zasnovao je na hipotezi o uroenim potencijalima linosti koji tee savrenstvu. Iako,
adlerijanski pristup djeluje jednostavno (moda bolje reeno Adler je dao ekonomian prikaz
linosti), itanje njegovih djela ne ostavlja dileme: put do razvoja kreativnog ja dug je i sa puno
prepreka. Razvoj linosti ovisi od naina kako dijete percipira roditelje i znaajne druge osobe,
koje osjeanje inferiornosti je njegova vodilja u ivotu, na koji nain ovo osjeanje kompenzira i
koji ivotni stil pojedinac formira u ranom djetinjstvu. Takoer, smatrao je da je pojedinac
suprotstavljen igrom izmeu dvije potrebe: potrebom za uzdizanjem sebe i potrebom da bude sa
drugima. Potreba za uzdizanjem sebe iz ove perspektive (ova potreba je neto drugaije shvaena
nego u suvremenoj psihologiji), je refleksija potrebe za moi i ukoliko pojedinac nije
senzibiliziran za potrebe drugih, esto e koristiti izoliranje ili prebacivanje krivnje na druge
(Butler-Browdon, 2011). Dominacija jedne od ove dvije sile utjee na (ne)prilagoenost
pojedinca. Zdravo funkcioniranje linosti podrazumijeva uravnoteenost ove dvije potrebe. Ljudi
su motivirani da izbjegnu negativne informacije o sebi i da se udalje od izvora konflikata koji bi
bili uznemiravajui za njih. Ovakvo stajalite Adlera je pribliilo suvremenom socio-
kognitivnom pristupu. Dakle, iako Adler eksplicite ne razmatra mehanizme odbrane, iz njegovih
djela moemo izdvojiti koncept kompenzacije koji se svjesno koristi kako bi se
izbjeglo/neutraliziralo negativno djelovanje osjeanja manje vrijednosti (koje je pod normalnim
uvjetima razvoja pojedinca pokretaka snaga linosti). Na temelju osjeanja manje vrijednosti
razvija se stil ivota koji ima kompenzatorsku funkciju za neki aspekt ovog osjeanja.

3.2.1 Kompenzacija
Iako se u mnogim udbenicima iz ope psihologije kompenzacija izjednaava sa sublimacijom,
ova dva pojma oznaavaju razliite mehanizme odbrane. Kao to ete vidjeti sublimacija znai
preobraaj, pretvaranje negativnih impulsa u prihvatljive, a kompenzacija nadoknaivanje,
supstituciju. Kompenzaciju je u psihologiju uveo Alfred Adler nastojei da objasni na koji nain
se osoba suprostavlja osjeanju manje vrijednosti. Prema Adleru osjeanje manje vrijednosti je

40
temeljno ljudsko osjeanje, pokretaka snaga linosti i osnova za razvoj linosti (pod uvjetom da
se osjeanje manje vrijednosti kanalizira u pravom smjeru). U suprotnom, osjeanje manje
vrijednosti se moe razviti u kompleks inferiornosti ili u kompleks superiornosti, to ovisi od
naina percepcije djeteta kako se roditelji odnose prema njemu i prema okolini u kojoj egzistira.
Kompenzacija je nadoknaivanje nekog nedostatka korisnim i drutveno prihvatljivim
aktivnostima. Adler je (pretpostavljamo pod utjecajem vlastitog iskustva), krenuo od ideje da su
svi ljudi roeni nesavreni, primarno na tjelesnoj razini (svaki pojedinac se raa sa jednim
organom koji je manje razvijen od drugoga). U kasnijim radovima ovu hipotezu je proirio i na
socio-psiholoku razinu (obiljeja linosti, etniku ili rasnu pripadnost, socioekonomski status).
S obzirom na injenicu da u prosjeku oko pete godine ulazimo u proces socijalne usporedbe i ne
prestajemo sa ovom aktivnou tokom ivota, usporedbom sa drugima uoavamo vlastite
nedostatke. U konanici ova percepcija proizvodi potrebu da taj deficit nadomjestimo neim u
emu moemo biti dobri. Na primjer, uenik koji percipira da nije dovoljno nadaren za
matematiku, ovaj nedostatak kompenzira na drugom podruju, na primjer na podruju stranih
jezika. Na taj nain se balansira jedno osjeanje manje vrijednosti za neku drugu vrijednost u
kojoj je osoba dobra. Pojednostavljeno kazano na jednoj strani gubimo, na drugoj dobivamo.

Za Junga je kompenzacija aksiom za pravilno ponaanje individue. U tom smislu kompenzacija

daje balans ivotu. Kompenzacija nije znaajna samo na individualnoj razini, ve objanjava i
drutvenu razinu. Kompenzacija igra vanu ulogu u politikim pregovorima, raspodjeli vlasti i
teritorija. Na primjer: Politika stranka koja je dobila 12 poslanikih mandata, pregovara sa
strankama s kojima e formirati vlast. U tim pregovorima, stranka koja ima dva mandata, trai
ministarstvo finansija (koje je toj stranci najinteresantnije). Na taj nain stranka kompenzira dva
osvojena mandata za dobru poziciju dolaska na vlast. Ili, u vrijeme pregovora tokom ratnih
sukoba, vode se razgovori oko raspodjele teritorija. Da bi se postigao sporazum mora doi do
trgovine sa teritorijama, u kojoj kompenzacija igra kljunu ulogu. Na individualnoj razini,
pojedinac takoer donosi odluku, kao to je na primjer Ako se ne mogu profesionalno baviti
sportom, studirat u fakultetu za sport, ili Loa sam kuharica, ali znam sjajno aranirati
veeru. Dakle, objektivni razlozi zbog kojih osoba ne moe realizirati ono to bi htjela, nastoji
nadomjestiti drugim aktivnostima. Prema tome, kompenzaciju trebamo razumjeti kao snanog
pokretaa motivacijskog procesa.

41
3.3 Analitika psihologija

Za Carla Gustava Junga linost je djelimino zatvoren sistem psihike energije...a dinamika
linosti je pod utjecajem i modifikacijom vanjskih izvora (Hall i Lindzey, 1978, str. 136, 145).
Glavni faktori koji determiniraju ponaanje ljudi su instinkti ili nagoni (Jung, 1978). Jung je
predloio taksonomiju od pet glavnih grupa instinktivnih faktora: (1) nagoni samodravanja
(primarne fizioloke potrebe), (2) nagon aktivnosti (elja za promjenom, sportske aktivnosti), (3)
nagon za refleksijom, (4) kulturni nagon i (5) stvaralaki nagon. Proces psihodinamike se odvija
po fizikalnim principima: ekvivalentnosti i entropije. Psihika energija kojom raspolaemo nije
stabilna i putem ova dva naela ona se moe kanalizirati iz jednog procesa sistema linosti u
drugi [sistemi linosti su: lino ja, kolektivno ja sa arhetipovima, persona, sjenka, funkcije
linosti (miljenje, afekti, osjeti i intucija), stavovi (ekstravertiranost i introvertiranost)]. Krajni
cilj linost je samoostvarenje koje se postie transcendentalnom funkcijom i procesom
individuacije. Zapravo, ako kanaliziranjem energije upravljaju ove najvie psiholoke funkcije
(transendencija i individuacija) aktivira se sublimacija, ali kada je pranjenje energije blokirano
iz bilo kojeg razloga dolazi do potiskivanja.

3.4 Interpersonalni pristup

Karen Hornay je snano vjerovala da linost primarno oblikuju okruenje i kultura. Najvaniju
ulogu u razvoju linosti ima kvaliteta interpersonalnih odnosa sa osobama iz neposrednog
djetetovog okruenja. Smatrala je da svaka osoba ima uroenu snagu linosti (realno ja), koje je
pod optimalnim okolnostima pokreta razvoja zdrave linosti. Meutim, ako je djetetov odnos
sa okolinom naruen realno ja je u stagnaciji, te se stvara plodno tlo za razvoj anksioznosti. Njen
pogled na uzroke razvoja anksioznosti se u velikoj mjeri razlikuju od Freudove teorije
anksioznosti. Uzrok anksioznosti nije u libidu, ve je produkt interpersonalnih konflikata koji
dovode do intrapsihikih konflikata. Prema njenom tumaenju konflikt nastaje simultanim
prisustvom parodoksalnih neurotinih crta koje nastaju iz nezadovoljene potrebe za sigurnou.
Za Hornayevu (1991:32) anksioznost je reakcija na znaenje koje odreena situacija ima za neku
osobu, dok razlozi zbog kojih se osjea anksiozno osobi su obino nepoznati. S obzirom da je
naglasila vanost kulturalnih faktora, smatrala je da je vano uzeti u obzir ove faktore prilikom

42
oznaavanja nekog stanja kao anksioznog. Termin koji je skovala u objanjenju dinamike
linosti je bazina anksioznost.

Bazina anksioznost je sve ono to remeti odnos izmeu djeteta i roditelja. Neki od indikatora
koje Hornayeva smatra plodnim tlom za razvoj bazine anksioznosti su: nedosljedne roditeljske
intervencije, previe ili premalo roditeljske panje, odrastanje u neprijateljskoj atomosferi,
protektivni roditelji i nepotovanje djetetovih potreba. Odrastanje u ovakvoj atmosferi kako je
opisala Hornayeva (1976), dovodi dijete do osjeaja izoliranosti i nemoi u potencijalno
opasnom svijetu. Najvanija potreba koju dijete tei da zadovolji je potreba za sigurnou. S tim
u vezi Hornayeva je sugerirala da dijete moe istrpiti batine, ako se osjea sigurno pod
roditeljskim okriljem. Iz bazine anksioznosti razvijaju se neurotske potrebe. S obzirom da
djetetu treba ljubav, ono koristi relativno stalne taktike koje mogu prerasti u nagone ili potrebe.
Hornayeva je navela deset neurotinih potreba koje razvijaju osobe sa osjeajem bazine
anksioznosti, u pokuaju da izau na kraj sa tekoama u meuljudskim odnosima. Ove potrebe
su neurotine, jer predstavljaju iracionalna rjeenja problema i u njih spadaju: neurotina potreba
za naklonou i potvrivanjem, snanim partnerom, ograniavanjem ivota na uske okvire, moi,
eksploatacijom, za ugledom, divljenjem drugih, osobnim postignuem, nezavisnou i
perfekcionizmom.

Ovih deset neurotinih potreba razvrstane su u trijadi: kretanje ka ljudima, kretanje od ljudi i
kretanje protiv ljudi (Slika 4). Kretanje prema ljudima ukljuuje: potrebe za naklonou i
potvrivanjem, snanim partnerom i ograniavanje ivota u uskim granicama. Kretanje protiv
ljudi ukljuuje potrebe za moi i eksploatiranjem drugih, priznanjem i prestiom, divljenjem i
osobnim postignuem. Kretanje od ljudi ukljuuje potrebe: samodovoljnost, nezavisnost i
perfekcionizam.

43
44
 Hornayeva smatra da je razlika izmeu normalnog i neurotinog sukoba samo u stepenu.
Normalno razrjeenje se deava kroz integraciju sve tri potrebe koje nisu neuskladive, dok
neurotino razrjeenje ima tri mogua ishoda: svjesno priznavanje samo jedne od tendencija, a
potiskivanje druge dvije, stvaranje idealizirane slike o sebi u kojoj protivrjene tendencije
navodno iezavaju i eksternalizacija iznoenje neurotinih sukoba prema vani.

Osobe sa neurotinim potrebama mogu se kretati samo u jednom od navedenih trendova,

druga dva potiskuju. U nemogunosti da razviju adekvatnu sliku o sebi formiraju grandiozno
vienje sebe, u emu im pomau sekundarni mehanizmi odbrane. O njima emo detaljno
raspravljati u poglavlju o neurotinim odbranama linosti.

U korpusu sociopsiholokih teorija linosti, koje se bave problematikom selfa neizostavno

treba spomenuti Hari Stek Sullivana. Ne minimizirajui ulogu biolokih faktora u razvoju
linosti, Sullivan prednost daje interpersonalnim odnosima. Jedan od vanih dinamizama
(dinamizam je najmanja jedinica za prouavanje linosti) je ja-sistem. Ovaj sistem linosti je
produkt anksioznosti i u cilju njene redukcije pojedinac razvija mehanizme zatite kako bi
kontrolirao svoje ponaanje. Ovi uvari linosti omoguuju osobi da smanji anksioznost i
zanemari informacije koje su nekongruentne sa njegovim pojmom o sebi, to je kratkorono
adaptivna funkcija. Meutim, razvojem linosti ja-sistem postaje kompleksniji i esta upotreba
uvara ja-sistema moe naruiti kvalitetu relacija sa drugim ljudima.

3.5 Humanistiki i fenomenoloki pristup

Nakon psihodinamske i neonalitike tradicije (ego psihologije) uslijedila je nova epoha

tumaenja linosti u okviru egzistencijalistikog-fenomenolokog-humanistikog pravca.
Freudovsko redukcionistiko shvaanje nagona je odbaeno, a lista motiva je proirena i
obogaena motivima usmjerenim na rast i razvoj linosti. Prema ovim teorijama motivacije
mehanizmi odbrane su u slubi uzdizanja sebe. Motivi rasta (potreba za samopotovanjem i
samoaktualizacijom) bliski su rogerijanskom konceptu selfa, odnosno prirodnoj tenji linosti da
bude potpuno funkcionirajua linost. U tom ostvarenju linost moe biti blokirana ukoliko
percipira da su oekivanja iz okoline drugaija od njenog stvarnog uratka, to osobu uvodi u

45
stanje anksioznosti. Kako bi odblokirala anksioznost osoba je primorana da iskrivi
percepciju svjesnog doivljaja. Ovo iskrivljenje nije nita drugo nego nain odbrane linosti od
uznemirujuih sadraja svijesti.

U okviru fenomenoloke perspektive Carl Rogers je smatrao da se odbrambeni procesi

aktiviraju kada pojedinac doivi nekongruentost pojma o sebi ili kada njegovo iskustvo nije
konzistentno pojmu o sebi. Prema ovom gleditu mi smo svjesni svojih doivljaja, ali smo i
sposobni da percipiramo doivljaje kao ugroavajue ukoliko se ne uklapaju u nau predstavu o
sebi. Kako navode Pervin, Cervone i John (2008:207), procesom subcepcije moemo prepoznati
da svjesni doivljaj nije kongruentan s pojmom o sebi, prije njegova dolaska do svjesnog dijela
linosti. Identificiranje ovakvog doivljaja je prijetee za individuu, i u cilju uspostavljanja
ravnotee izmeu ove nepodudarnosti, osoba reagira odbranom. Koritenje mehanizama
odbrane, prema Rogersu ima funkciju da linost ouva onakvom kakva jeste u odreenom
trenutku (Fulgosi, 1990:290). Rogers je naveo dva mehanizma odbrane koje pojedinci koriste:
negaciju (negiranje svjesnog doivljaja) ili racionalizaciju (transformiranje svjesnog doivljaja
kako bi bilo podudarno sa pojmom o sebi). Od prirode koncepta pojma o sebi, ovisi koji od ova
dva mehanizma odbrane e biti aktiviran.

3.6 Kognitivno-iskustvena domena

Ova domena se bavi pitanjem koji su psihiki mehanizmi involvirani u subjektivne doivljaje i
kako oni utjeu na percepciju sebe i drugih. Pretpostavka kognitivno-iskustvene domene jeste da
naim ponaanjem upravlja pojam o sebi, emocije i ciljevi. Ovaj pristup ukljuuje pored
kognitivnog pristupa, fenomenoloku i humanistiku tradiciju, prema kojoj ljudi ele da ostvare
svoje potencijale (Pervin, Cervone i John, 2008). Zapravo, kognitivistika tradicija pojma o sebi
se razlikuje od fenomenoloke perspektive gledanja na self. Za razliku od Rogersovog poimanja
pojma o sebi, kognitivisti smatraju da ljudi posjeduju viestruke poglede na pojam o sebi koji su
varijabilni s obzirom na kontekst. Pojedinac ne stremi iskljuivo ka samoostvarenju svoje
linosti, ve eli da odri stabilan pogled na sebe. Zbog toga smo izmeu ostaloga branitelji
samih sebe, a drugima sudimo za iste postupke i radnje koje i sami katkada izvravamo.

46
3.7 Dispozicijska domena

U okviru dispozicijske domene odbrambenim mehanizmima nije poklonjena posebna panja.

Iz dispozicijske perspektive ponaanje je determinirano bazinim osobinama linosti. Kao to
smo naveli osobine linosti imaju i dinamiko svojstvo. Od osobina linosti ovisi na koji nain
emo percipirati okolinu i doivljavati druge ljude i koje emo strategije koristiti u suoavanju sa
frustracijskim i stresnim situacijama. Mehanizmi odbrane su vaan aspekt linosti. Rezultati
istraivanja (Cramer, 2006) pokazuju da postoji povezanost izmeu mehanizama odbrane i
razliitih osobina linosti, te uz pomo mehanizama odbrane moemo predviati promjene u
linosti. Optimistine osobe vie negiraju da se njima mogu dogoditi neke negativne stvari u
ivotu (odbrambeni optimizam). Savjesna osoba e izbjegavati aktivnosti koje bi joj mogle
ugroziti zdravlje. Emocionalno stabilna osoba koristi adaptivnije i zrele odbrambene mehanizme,
otpornija je na stresne situacije i razvija efikasne naine suoavanja sa njima.

Od svih dispozicijskih psihologa Raymond Cattell (1978) je moda jedini koji je u elaboriranju
linosti objasnio i strukturalne i dinamike procese linosti. Osobine linosti ine gradivne
jedinice linosti, a dinamiku linosti je opisao sa tri vane crte, a to su: sentimenti, ergovi i
stavovi. Sentimenti se razvijaju u interakciji sa okolinom, a jedan od sentimenata koji bi bio
znaajan u objanjenju odbrambenih mehanizama je self. Zapravo, svi sentimenti su fokusirani
oko selfa i imaju glavnu ulogu u integriranju linosti. Bez obzira na bioloke faktore, Cattell je
smatrao da je razvoj linost nemogue postii bez uenja. Sa teorijskog aspekta, linost se
prilagoava na okolinske zahtjeve koritenjem mehanizama odbrane: regresije, sublimacije i
fantazije.

ZAKLJUCI

U ovom poglavlju nastojali smo saeti najznaajnije konceptualne okvire tumaenja dinamike
linosti koji su u osnovi individualnih razlika. S obzirom da linost ima najvaniju ulogu u
suoavanju sa svakodnevnim ivotnim dogaajima vano je stei uvid ne samo u suvremene
trendove objanjenja sloenih dinamikih procesa ve i u povijesne konceptualne okvire.
injenica da je znanstveno prouavanje linosti zapoelo u psihodinamskoj tradiciji obavezuje

47
nas da ne odbacujemo spoznaje iz ovog podruja. S tim u vezi, Caprare i Cervone (2003:516)
kau:, psihoanalitiko miljenje je inspirativno, prije svega to nas savreno podsjea na obim
zadataka koji se moraju objasniti...jer su teoretiari ove orijentacije istraivali strukturu i
dinamiku linosti, nesvjesne procese i svjesno iskustvo; razvojne promjene i stabilnost; emotivne
nagone i kognitivne strategije koje ih reguliraju; intrapsihike procese i odnose sa okruenjem.
Pridodamo li ovome da je psihoanalitika teorija rodno mjesto odbrambenih mehanizama tim
vie miljenje psihoanalitiara i neoanalitiara o dinamici linosti nam postaje vano.
Odbrambeni mehanizmi iako roeni u ovom podruju, akumulacijom novih znanja u suvremenoj
psihologiji promijenili su mjesto stalnog boravka i dio svog identiteta, te se u humanistikoj,
kognitivno-doivljajnoj i socio-kulturalnoj domeni posmatraju kao vani motivacijski initelji
koji slue zatiti samopotovanja i selfa.

Strukturalna i dinamika svojstva linosti (crte linosti, pojam o sebi, motivi, emocije) u
velikoj mjeri odreuju nau percepciju i kogniciju. Ovi sloeni procesi utjeu na izbor
najuinkovitijih strategija koje nam slue da se uspjeno prilagoavamo i biramo naine koji e
nam omoguiti da to bolje funkcioniramo. Meutim, ne smijemo zanemariti injenicu o
individualnim razlikama s obzirom na navedene strukturalne i dinamike komponente, od kojih
ovisi izbor strategija u suoavanju sa sloenim situacijskim, kontekstualnim i openito ivotnim
zahtjevima.

48
4. TRANSFORMACIJA REALNOSTI: MOTIVIRANA OBRADA INFORMACIJA O
POJMU O SEBI

Sa kognitivnim razvojem self je sve sloeniji, a samim tim self potrebe postaju istaknutije. Na
sliku o sebi smo jako osjetljivi i uz pomo razliitih psiholokih trikova tititimo je od
unutranjih i vanjskih prijetnji. Sliku o tome kakvi jesmo temeljimo na naim uvjerenjima koliko
smo vjeti, sposobni i efikasni u nekoj izvedbi (posebno u podrujima koje su nam bitne u
definiranju sebe). Pored vlastitog spoznavanja kakvi jesmo, za formiranje naeg selfa vanu
ulogu imaju povratne informacije koje dobivamo, prvenstveno od znaajnih drugih. Zapravo, ove
informacije koje dobivamo o drugih imaju vodeu ulogu u konstrukciji naeg samopouzdanja,
samopotovanja i generalno naina kako sebe poimamo i doivljavamo. Pobrojana obiljeja su
nai vodii u konstruiranju sloene slike socijalnog svijeta, percepciji sebe, drugih osoba i
ivotnih dogaaja. U konanici, ovi osobni resursi imaju funkciju prilagodbe na zahtjeve sredine
i svijeta u kojem ivimo. Jedna od temeljnih potreba koju imamo jeste da vidimo sebe kao
vrijedne, pametne, kompetentne i sposobne. Taj trend je nemogue odravati bez iskrivljavanja
doivljaja realnosti i stvaranja self-iluzija. Zapravo, ako imamo mogunosti da u cilju odravanja
samopotovanja, izaberemo izmeu transformiranja realnosti i ispravne predodbe svijeta,
izabrat emo ovo prvo (Aronson i suradnici, 2005).

Dosadanje spoznaje upuuju da veina nas ima vrlo pozitivan pogled na sebe (Brown, 1986),
slabije se dosjeamo informacija koje se odnose na nae neuspjehe (Silverman, 1964), a
pozitivne informacije o sebi bre obraujemo. Ovi rani nalazi dokumentirani su suvremenim
istraivanjima u kojima je pokazana sklonost pojedinca da sebe opisuje pozitivnijim atributima u
odnosu na druge i da sebe vide sposobnijim od drugih u veini aktivnosti. Oito da je potreba za
pozitivnom slikom o sebi vaan motivator ponaanja. To je jedan od glavnih razloga zato
iskrivljujemo percepciju realiteta stvarajui iluzorne poglede na sebe. U okviru teorije
samopotvrivanja primarna premisa je da ljudi imaju temeljnu potrebu da sebe vide kao korisne,
vrijedne i dobre (Toma i Hancock, 2013). Ljudi rutinski odbacuju sve informacije koje
naruavaju njihovu pozitivnu predodbu o sebi, a vrednuju informacije koje pojaavaju pozitivni
self imid. Jedna od strategija zadovoljenja temeljne potrebe za samopotvrivanjem je afirmacija
vlastitog ja, koje se definirana kao proces prizivanja u svijest bitnih aspekata self-koncepta, kao

49
to su vrijednosti, znaajne relacije (relacije sa znaajnim osobama) i njegovanje dragocjenih
osobnih obiljeja (Sherman i Cohen, 2006).

U okviru teorije samopotvrivanja dvije su kljune hipoteze. Prema prvoj, ljudi su openito
motivirani da trae pozitivne informacije u okolini, a ova potreba postaje posebno istaknuta kada
je njihov ego izloen prijeteim sadrajima. U situacijama ego prijetnje, ljudi nesvjesno
pokuavaju popraviti osjeaj vlastite vrijednosti. Druga kljuna hipoteza teorije
samopotvrivanja je da ljudi nakon ego prijetnje, u cilju reduciranja ili eliminiranja prijetnje
selfu, njeguju samoafirmirajue informacije i pokazuju tendenciju da se ukljue u odbrambene
procese, kao to su disimilacija ili distorzija. Meutim, ego prijetnje dolaze sa razliitih strana i
esto od naih bliskih prijatelja. Na ego postaje vulnerabilan na spoznaju da je neko nama blizak
(na primjer najbolji prijatelj), bolji u izvedbi aktivnosti, za koje smatramo da smo nenadmaivi.
Meutim, ego nije ugroen ako je na prijatelj bolji od nas u nekoj aktivnosti koja nam nije bitna.
Naprotiv tu sposobnost prijatelja emo isticati. Ovu pretpostavku iznijela je Tesser (1988), u
okviru teorije odravanja vlastite vrijednosti. Ako smatramo da smo najbolji reakreativac u
skvou, a to podruje je jedno od bitnih definirajuih pojmova naeg ja, a na najbolji prijatelj je
bolji od nas, javit e se nesklad koji moramo razrijeiti. Nekoliko je moguih naina
razrjeavanja nesklada: moemo se upustiti u odbrambena ponaanja (racionalizirati, udaljiti se
od te osobe), promijeniti interese ili uloiti dodatni napor kako bi poboljali svoj uradak
(Aronson i suradnici, 2005).

Interes psihologa linosti i socijalnih psihologa, sedamdesetih godina prolog stoljea,

rezultirali su novim spoznajama o vanosti motivacije ljudi ne samo da obrauju informacije o
sebi, ve i da uine sve kako bi ostali dosljedni predstavi koju su razvili o sebi. Sjajna
teoretiarka Hazel Markus (1977) je razvila model u kojem je objasnila kako ljudi u odnosu na
svoja razliita ivotna iskustva razvijaju sheme o pojmu o sebi, te kako se ova znanja aktiviraju u
novim situacijama. Ideju da razvijamo shemu pojma o sebi, Markusova je razvila ne temelju
dotadanjih spoznaja o generalnom nainu organiziranja znanja. Kako bismo imali potpuniju
sliku o procesima formiranja shema i njihovoj funkciji, prisjetimo se gradiva iz kognitivne
psihologije.

50
 Sheme su mentalne reprezentacije koje nam omoguavaju konstrukciju mentalnog modela
svijeta. Formiraju se na osnovu naeg prethodnog iskustva i sastoje se od skupa oekivanja, esto
nesvjesnih o tome kako neto izgleda ili bi trebalo izgledati. Prema Thorndyke (1984), shema je
klaster znanja koji reprezentira neku opu proceduru, objekat, dogaaj, sekvencu dogaaja ili
socijalnu situaciju. Stoga shema opisuje ope karakteristike objekata, dogaaja ili pojava ali
ukljuuje varijable kojima se specificiraju razliita obiljeja. Dakle, shema je kostur na koji se
dodaju detalji kako bi se postigla cjelina. Skripte i okviri (engl. frames) su posebni sluajevi
shematske reprezentacije znanja. Dok se okviri koriste za opis fizikog okruenja, skripte se
odnose na rutinske aktivnosti koje svakodnevno izvravamo (npr. odlazak na posao, restoran
itd.). Schanka i Abelson (1977, prema Kolenovi-apo, 2012) koriste termin skript kako bi
oznaili ono to znamo o sekvencama dogaaja koje ove rutine ine aktivnim. Obzirom da su
sekvence dogaaja standardne, prirodni nain organizacije skripta je vremenski redoslijed prema
kojem se dogaaji deavaju ali skript moe biti organiziran i prema principu centralnosti, tj.
vanosti dogaaja (najprije mislimo o vanijim dogaajima, a zatim o manje vanima). Kada
ujemo priu o nekoj rutinskoj aktivnosti, aktivira se skrpit i itav niz oekivanja koje su
uobiajeno povezane s rutinom. Markusova je sugerirala da se veina shema odnosi na na
pojam o sebi. Istraivanja koja su uslijedila pokazala su da se zbilja sheme o sebi aktiviraju,
posebice u novim situacijama.

Akademska scena na podruju socijalne psihologije i psihologije linosti postala je bogatija

uvoenjem koncepta radni pojam o sebi (Markus i Wurf, 1987, prema Pervinu i suradnicima,
2008). S obzirom da smo aktivna socijalna bia dodijeljene su nam razliite uloge, a mnoge od
njih smo izabrali. Od uloge koju zauzimamo u odreenom kontekstu ovisi dinamika socijalne
interakcije. Odnosno, svako od nas ima vie kontekstualnih pojmova o sebi, od kojih svaki ima
svoja zajednika obiljeja (Pervin i sur, 2008:524).

Self iluzije: motivirana ili kognitivna pristrasnost?

Kao to smo na poetku najavili, ono to je nama posebno interesantno odnosi se na injenicu
da shema pojma o sebi nema samo funkciju organizacije znanja, ve je snaan motivator obrade
informacija u vlastitu korist. Spoznaje iz socijalne kognicije sugeriraju da se od svih motiva koji

51
se odnose na pojam o sebi, izdvajaju dva kljuna motiva: motiv za uzdizanjem sebe i motiv
samopotvrivanja. Pristrasnost u vlastitu korist, koja nuno ukljuuje transformiranje realnosti
najee je u slubi samouzdizanja. Ljudi najee iskrivljuju povratne informacije onako kako
im odgovara (Taylor i Brown, 1988). U ovoj dobro osmiljenoj igri, ljudi stvaraju iluzije, koje
Taylor i Brown (1988) definiraju kao trajnije obrasce ponaanja koji ukljuuju distorzije i
pristrasnosti. Zapravo, iluzije su uvjerenja o samima sebi koja odstupaju od realnosti, ali s
obzirom da su relativno trajni ponaajni obrasci, iluzije su za pojedinca objektivno poimanje
stvarnosti. Havelka (2008) je sistematizirao vanost upravljanja impresija koje stvaramo o sebi i
naveo da se pristrasnost ispoljava na kognitivnoj i ponaajnoj razini. Na kognitivnoj razini ljudi
poklanjaju veu panju poeljnim informacijama, dok na ponaajnoj razini biraju i prave izbore
situacija u kojima e potvrditi vlastitu sliku o sebi. Dakle, ljudi kada imaju izbora biraju drutvo
osoba koje su im sline, jer u drutvu osoba sa slinim stavovima i uvjerenjima manja je ansa da
e self pojedinca biti ugroen.

Kako ne bi zbunjivali itatelje sa terminima koje koristimo, i s obzirom na injenicu da se u

mnogim istraivanjima koja se bave prouavanjem procesa self-relevantnih informacija u opisu
slinih fenomena, koriste razliiti naziv (kao to su: atribuiranje u vlastitu korist, self iluzije,
odbrambeni pesimizam), kratko emo se osvrnuti na ove termine. Unato terminolokim igrama,
postoji veliki stupanj preklapanja u ovim nazivima, i tri se konzistentno pojavljuju, to su:
nerealistian pozitivan pogled na self, preuveliane/pretjerane percepcije osobne kontrole i
nerealistini optimizam (Taylor i Brown, 1988).

Nerealistian pogled na sebe nije nita drugo nego proces uputanja u atribuiranje u vlastitu
korist. Ovakve atribucije imaju odbrambenu funkciju. U osnovi ove atribucije je mehanizam
odbrane negacije negativnih aspekata sebe i prenaglaavanje podruja u kojima smo dobri. Jedan
od oblika odbrambenih atrubucija jeste nerealistini optimizam. Nerealistini optimizam je
objanjenje dogaaja koja nam omoguuju da izbjegnemo da se loe osjeamo, vjerujui da se
nama ne mogu dogoditi loe stvari (Aronson i suradnici, 2005).

52
 Ideju o nerealistinom pogledu na sebe, kako smo najavili, zapoeli su Taylor i Brown (1986).
Zapravo, oni su preispitujui tradicionalne koncepte o mentalnom zdravlju, uvidjeli da normalne
osobe, kada ih se pita da precizno opiu sebe, pozitivnim ili negativnim atributima, preteno vie
sebe opisuju pozitivnim pridjevima (Brown, 1986) nego realnim ili negativnim deskriptorima.
Na temelju ovih spoznaja pretpostavili su da percepcija sebe kod veine ljudi nije dobro
uravnoteena. Umjesto da budu osjetljivi na oba aspekte sebe (povoljni i nepovoljni), normalni
ljudi su vie svjesni svojih sposobnosti i snaga, a znatno manje svojih slabosti i pogreaka.
Dokaz da su ti laskavi self-prikazi iluzorni, dolaze iz studija u kojima su znanstvenici otkrili: (a)
da veina ljudi vidi sebe boljima od prosjeka i (b) veina osoba sebe vide kao bolje nego to ih
vide drugi.

Ovi nalazi su probudili znatielju istraivaa koji su nastojali dati odgovor na novo pitanje: da
li postoji grupa pojedinaca koji prihvaaju i dobre i loe aspekte sebe (Taylor i Brown, 1988).
Rezulati istraivanja (Coyne i Gotlieb, 1983; Ruehlman, West i Pasahow, 1985; Watson i Clark,
1984) pokazaju da pojedinci koji imaju uravnoteenu percepciju realnosti imaju nisko
samopotovanje i/ili su umjereno depresivni. Ovi pojedinci imaju tendenciju da se (a) pozivaju
na pozitivne i negativne self relevantne informacije s jednakom uestalou (Kuiper i Derry,
1982; Kuiper i MacDonald, 1982), (b) pokazuju ak i nespretnost kada atribuiraju vlastitu
odgovornost za odreene ishode, (c) pokazuju veu podudarnost izmeu vlastitih procjena i
procjena drugih (Brown, 1986) i (d) pruaju self procjene koje su konzistentne sa ocjenama
objektivnih opaaa. Ovi rezultati su u skladu sa idejom da nerealno i pristrano percipiranje
sebe utjee na mentalno zdravlje (Taylor i Brown, 1988). Pristrasnost nam omoguava ne samo
da se bolje prilagoavamo na stresne okolnosti, ve je i protektivni faktor mentalnog zdravlja
(Taylor, Kemeny, Reed, Bower i Gruenewald, 2000).

U paketu sa nerealistinim pogledom na sebe spakirane su i iluzije da imamo veu kontrolu

nad ivotnim situacijama, nego to je to realno mogue, ak i u situacijama kad je ishod vie pod
utjecajem sluajnosti. Rezultati istraivanja pokazuju da ak u banalnim situacijama, kao to je
bacanje kocke, ljudi zakljuuju da imaju veu kontrolu ako to sami urade, nego kada drugi to
radi za njih (Fleming i Darley, 1986; Langer, 1975).

53
 Self-koncept ima znaajnu ulogu ne samo u percepciji sebe, ve i u percepciji drugih. Ipak,
veina istraivanja fokusirana je na predvianje da su svjesno prihvaeni aspekti sebe oni koji
pobuuju socijalne prosudbe o drugima (Lambert i Wedell, 1991; Markus i sur., 1985; Sedikides
i Skowronski, 1997). Drugi aspekti selfa kao to su koncept neeljenog selfa (kao i drugi self-
vodii i mogui selfovi) takoe utjeu ta vidimo kod drugih ljudi i kako na njih reagujemo.
Istraivanja Newman, Duff i Baumeister (1997) upuuju da odreena stajalita o selfu mogu
uticati na percepciju osobe, uprkos injenici, da to nisu voljno priznate karakteristike self-
koncepta. Neprihvaeni stavovi o sebi utjeu na percepciju osobina drugih osoba. Spoznaje do
kojih su doli Newman i sur. (1997), pokazuju da motivacijski aspekti self-koncepta, a ne samo
njegova kognitivna struktura, proizvode defanzivna ponaanja, na prvom mjestu projekciju.

Secirajui svakodnevnicu i sami moemo uvidjeti da je veina naih reakcija usmjerena na

upotrebu razliitih strategija koje nam omoguavaju da odrimo stabilan pogled na sebe.
Zapravo, self- iluzije su podrane koritenjem mehanizama odbrane. Odravanje pozitivnog
self- imida ukljuuje upotrebu racionalizacije, projekcije, negacije, izbjegavanje, premjetanja,
idealizacije i povlaenja. S druge strane, odbrambeni mehanizmi imaju i druge funkcije pored
samouzdizanja. Korak po korak rasvijetlit emo sloeni odnos izmeu self -iluzija i mehanizama
odbrane. Pokuat emo odgovoriti na pitanje da li su self- iluzije samo revizija klasinih
mehanizama odbrane ili poseban entitet kojim titimo nae ja?

Nae odbrane su automatske, ali katkad (ako smo za to spremni) aktiviramo privatni pojam o
sebi. Kada kontrola popusti, savjest poinje svoj pakleni pohod. Isto se deava sa vodom. Kada
ventil popusti, voda poinje da curi. Vodu treba skupiti, ventil popraviti. Oito je da neto
trebamo poduzeti da umirimo savjest, jer smo nekonzistentnim ponaanjem naruili stabilnost
slike o sebi. Moemo se suoiti (ako za to imamo kapaciteta) ili pobjei iz stanja svijesti o sebi,
uputanjem u tzv. ometajua ponaanja. Dakle, jasno je da se moemo prilagoavati na razliite
naine. Jedan od naina (esto rabljen) je upotreba mehanizama odbrane. Primjeri koji slijede
neki su od tipinih situacija s kojima se mladi ljudi susreu i oni nam na ovom mjestu iskljuivo
slue kao parametar koji e pokazati koliko esto koristimo odbrambene mehanizme. Vano je
da nauimo da transformacija realnosti u veini situacija kada se suoavamo sa frustracijama

54
koje nas blokiraju u realizaciji ciljeva ili u situacijama iji ishod nije u skladu sa naim
oekivanjima, je sastavni dio naih ivota.

Razmislite: Kako se osjeate kada Vam je ponos poljuljan ili kada ste izgubili kontrolu
nad svojim emocijama? to radite u tim situacijama?

to radite kada Vam roditelji ne dozvoljavaju da provedete vikend na planini sa prijateljima?

Ljuti ste na njih, ali razmiljate da su Vam moda uinili uslugu, svakako ste imali pametnijeg
posla. emu pripisujete neuspjeh na ispitu? Zahtjevnom profesoru, tekim pitanjima na testu
ili raspoloenju profesora. Kako objanjavate kada voljena osoba prekine intimnu vezu sa vama?
Sigurno Vas ne zasluuje, Vi ste puno bolja osoba od njega/nje. To su Vam govorili prijatelji,
niste ih htjeli sluati. Kako se osjeate kada znate da su Vai prijatelji na koncertu Vae omiljene
muzike grupe, a Vi sjedite kui jer niste imali novaca za kartu? Vjerovatno je da ete i u ovoj
situaciji racionalizirati vjerujui da je bolje to ste ostali kui, nego da ste na koncertu gdje bi
(ako ste pua) ispuili gomilu cigareta, a ako niste odjea bi vam smrdila na odvratni dim od
cigareta. Kako reagirate kada Vau objavu na Facebook-u ili Twiter-u, od Vaih 500 Fb prijatelja
(a od tog ukupnog broja polovici je dostupna Vaa objava), samo etiri njih je oznailo da im se
objava svia? Neko e pomisliti da su drugi bili u urbi...ili onaj ko mi je vaan komentirao je
moj status, drugi me ne zanimaju ili Toliko je dobra moja objava da mi namjerno nee oznaiti
da im se svia (zavide mi). Pri tome zanemarujete listu od 250 lanova Vaeg auditorija kojima
ste dopustili da prate Va ivot. Stoga, iskrivljenu percepciju realnosti moemo oznaiti kao
ukazivanje prve psiholoke samopomoi, u cilju privremene zatite linosti, samopotovanja ili
pak u jaanju vlastite vrijednosti. Na ovaj nain minimiziramo odgovornost za neuspjeh ili se
lake nosimo sa emocionalnim konfliktima.

Odbrambeni mehanizmi su na psiholokoj razini poput poviene tjelesne temperature na

fiziolokoj razini. Poviena tjelesna temperatura je alarm organizma (odbrana) da poinjemo
borbu sa bakterijskom ili virusnom infekcijom. Ovo upozorenje nam signalizira da neto
poduzmemo, u konkretnom primjeru ukljuit emo antipiretik. Moda je adekvatnije mehanizme
odbrane, kako sugerira Brown (2004), uporediti sa imunolokim sustavom; i jedna i druga
odbrana su nedostupne svijesti. Odbrambeni mehanizmi uvaju nau linost od prijeteih
intrapsihikih impulsa, slino kao to imunoloki sistem brani nae elije i likvor. Meutim,

55
odbrambeni mehanizmi nemaju samo funkciju rjeavanja intrapsihikih konflikata i
reduciranje anksioznosti, ve kao to smo naveli njihovom upotrebom jaamo self. Unato
razliitim pogledima na funkciju odbrambenih mehanizama, autori su jedinstveni u miljenju da
svaka odbrana u manjoj ili veoj mjeri ukljuuje distorzije. Na pitanje zato dolazi do distorzija
postoje razliita objanjenja.

O distorzijama koje su u osnovi odbrambenih mehanizama, tridesetih godina prolog stoljea

psiholog Bartlett je govorio u kognitivnim terminima, smatrajui da pojedinac stvara nove
sadraje jer ga postojee kognitivne sheme ograniavaju da protumai odreeni dogaaj sa
raspoloivim shemama ili znanjem. Istraivaki radovi u zadnje dvije decenije prolog stoljea
(na primjer Ross, 1987; Seligman, 1984), pomirili su ove dvije koncepcije uvodei koncept
motivacijska pristrasnost. Ova premosnica pogleda na mehanizme odbrane pomirila je s jedne
strane freudovsku koncepciju sa fokusom na emocionalnu funkciju odbrambenih mehanizama i
bartlettovsku kognitivnu koncepciju, Naime, osoba je motivirana da iskrivi doivljaj realnosti,
uvodei nove kreirane sadraje u postojee sheme. Motivacijska pristrasnost se odnosi na
sklonost pojedinca da svoje uspjehe atribuira internalnim dispozicijama (Uspio sam poloiti
ispit jer sam pametan) dok se za neuspjehe poziva na situacijske dispozicije (Nisam uspio
poloiti ispit pratila me je loa srea). Funkcija motivacijske pristrasnosti je dvostruka: u prvom
sluaju osnauje vlastite vrijednosti pojedinca (pametan sam), a u drugom utjee na poricanje
odgovornosti za neuspjeh (...loa srea). Erdelyi (1994, 1997), je predloio da motivirana
defanzivna rekonstrukcija moe korespondirati Bartlettovom objanjenju mehanizama odbrane,
te je iznio ideju da su iskrivljavanje misli i percepcije dvojake prirode: i emocionalne i
kognitivne. Ova Erdelyieva koncepcija je na neki nain pomirila tradicionalne psihodinamske
koncepte nesvjesnoga sa teorijom obrade informacija (Caprara i Cervone, 2005: 416).

56
 ZAKLJUCI

Prije nego to se upustimo u sljedee poglavlje na ovom mjestu smo htjeli ukazali na vanost
self-shema, kao bitnih strukturalnih aspekata linosti koje se ponaaju potpuno drugaije od
osobina linosti (Caprara i Cervone, 2005). Nae self-sheme imaju funkciju da organiziraju
znanje, obrauju informacije o sebi, interpretiraju informacije o drugima i socijalnom svijetu, te
ih moemo smatrati osobnim kapitalom koji nam omoguuje da se lake nosimo sa novim
okolnostima.

Jedna od naih shema se odnosi na distorzije koje su u osnovi transformacija informacija o sebi
u cilju odravanja pozitivne slike o sebi. Taylor i Brown (1988), su ovaj fenomen nazvali self-
iluzijama, koje su definirali kao relativno trajne obrasce ponaanja. Self-iluzije funkcioniraju
prema principu iskrivljavanja realnosti na nain da pojedincu omogue da podesi realnost onako
kako mu odgovara. Navedeni princip na temelju kojeg se aktiviraju self-iluzije otvorile su niz
pitanja, od kojih je primarno to potie osobu da u cilju zatite ili pak uzdizanja sebe stvara self-
iluzije. Odgovor na postavljeno pitanje nije nimalo jednostavan, jer autori u ovoj istraivakoj
oblasti imaju razliita objanjenja.

Integrirajui razliite pristupe o distorzijama koje su u osnovi percepcije sebe i realnosti, self
iluzije (odbrane) koje se aktiviraju moemo smjestiti u trokomponenti model: kognicije, emocije
i motivaciju. Sa kognitivnog aspekta (ovo je samo jedan od naina obrade informacija), na
iskustveni kognitivni um, kako ga je Epstein nazvao (1994), je holistian i brzo obrauje
informacije. Brzo obraivanje informacija dovodi do distinktivnih kategorija zadovoljstva i
nezadovoljstva. Nae kognitivne sheme ili znanje o nama i drugima je sloeno i nikada potpuno.
Kada se susretnemo sa novim informacijama koje nisu u skladu sa postojeim znanjima,
stvaramo nove sheme kako bi mogli protumaiti odreeni dogaaj. Zapravo, kognitivna
pristrasnost se zasniva na reinterpretaciji aktualnih informacija koje bi mogle dovesti do
ugroavanja pojma o sebi. Emocionalna komponenta bi se odnosila na koritenje mehanizama
odbrane u reduciranju negativnih stanja (prvenstveno anksioznosti) ili reguliranju intrapsihikih
konflikata. Motivacijska pristrasnost kao trea komponenta ima funkciju odravanja stabilnog
pozitivnog selfa, ini se po svaku cijenu.

57
4.1 ODBRAMBENI MEHANIZMI I STRATEGIJE SUOAVANJA: DEFINICIJE I
FUNKCIJE
Suoen sa tekoom, ovjek ima samo tri mogunosti: da se bori,

da ne ini nita, da bjei

A. Labori

Nakon to smo pruili teorijske okvire znaajne za razumijevanje odbrambenih mehanizama, u

ovom poglavlju vraamo se glavnom predmetu ove knjige, avanturistikom poduhvatu
izuavanja mehanizama odbrane nad kojima nemamo potpunu voljnu kontrolu i drugim
psihikim odbranama/strategijama koje svjesno biramo da zatitimo sliku o sebi. S ciljem
pruanja potpunije predstave o mentalnim odbranama, imamo potrebu navesti da suvremeni
istraivai smatraju odbrane jednim od oblika mentalne kontrole. Wegner i Pennebaker (1993),
navode da mentalna kontrola u irem smislu ukljuuje: aktivnost panje, psiholoke odbrane,
mehanizme samo-regulacije, procese samokontrole, naine suoavanja i strategije kontrole
karakteristine u socijalnim interakcijama.

U pregledu definicija ovog sloenog psiholokog konstrukta, na ovom mjestu emo simbolino
prikazati tumaenje mehanizama odbrane iz psihoanalitike perspektive, jer smo ovom podruju
posvetili sljedee poglavlje.

Rije mehanizam vjerovatno nije najprikladniji termin za psiholoke odbrane, jer izvorno
znaenje ove rijei se odnosi na grau, unutarnji sklop nekog ureaja. Meutim, ovaj termin je
postao toliko familijaran psiholozima da vie niko upotrebu ovog pojma ne smatra upitnom. S
obzirom da je ovaj pojam uveo u psihologiju Sigmund Freud, koji je bio pod utjecajem miljenja
mehanistike perspektive XIX stoljea, u kojem je ovjek posmatran kao komplicirana maina,
dopinijelo je da Freud izabere termin mehanizam kao najadekvatniji u objanjenju psihikih
odbrana (Aktinson, Atkinson i Hilgard, 1983). Istina, razvojem znanosti, psiholozi su poeli
koristiti druge termine, kao to su strategije, self-odbrane, naini suoavanja, ali se nikada nisu
odrekli termina odbrambeni mehanizmi. Mi emo najee koristi termin mehanizmi odbrane, ali
emo se sluiti i ostalim terminima u okviru pojedinih paradigmi.

58
 Pregled definicija odbrambenih mehanizama jasno ukazuje na konsenzus meu autorima o
znaajnoj ulozi odbrana linosti u psihosocijalnoj prilagodbi pojedinca. Razlike su oigledne u
razumijevanju procesa koji su u njihovoj osnovi, te funkciji koju imaju u odbrani linosti. Prema
tradicionalnom shvaanju, funkcija odbrambenih mehanizama je u reduciranju ili potpunom
otklanjanju anksioznosti, dok suvremena tumaenja funkciju odbrana vide u zatiti ili uzdizanju
samopotovanja.

S. Freud je mehanizme odbrane definirao kao nesvjesne automatske akcije koje imaju svrhu
reduciranja anksioznosti. U skladu sa redefinirajem tradicionalnog psihoanalitikog miljenja o
statusu ega, ego-psiholozi su mehanizme odbrane definirali kao realne i fleksibilne misli i
aktivnosti koji vode do rjeavanja problema i na taj nain reduciraju negativne afekte. Prema
Dziegielwski, (2010), mehanizmi odbrane su procesi koji automatski proizvode psiholoki
odgovor koje je sredstvo u zatiti pojedinca od anksioznosti. Davidson i MacGregor (1998)
definiraju mehanizme odbrane kao mentalne ili kognitivne operacije koje funkcioniraju izvan
svijesti.

U DSM IV odbrambeni mehanizmi su opisani kao automatski psiholoki procesi koji tite
osobu od anksioznosti i od svijesti o unutarnjim ili vanjskim opasnostima ili stresorima... te
posreduju izmeu reakcija osobe na emocionalne konflikte i na unutarnje i vanjske stresore (str.
769). Prema Crameru (2006), mehanizmi odbrane su konstrukti kojim opisujemo kognitivne
operacije koje se pojavljuju na nesvjesnoj razini i imaju sposobnost da modificiraju svjesna
iskustva misli ili afekata.

Vaillant (1992) navodi etiri bitne funkcije mehanizama odbrane, to su: (1) kontroliranje
ispoljavanja emocija unutar prihvatljivih granica; (2) uspostavljanje homeostaze ili kanaliziranje
neprihvatljivih poriva u drutveno prihvatljive aktivnosti; (3) osiguravanje predaha u situacijama
koje ne moemo brzo integrirati ili se ne uklapaju u nau sliku o sebi (prim. autora), i (4) pomo
pri noenju sa nerazrijeenim konfliktima sa znaajnim drugima.

Bowins (2004) smatra da su mehanizmi odbrane krucijalne komponente koje su u slubi

odravanja emocionalne ravnotee i bez njihovog postojanja svjesno bi bilo puno vie
vulnerabilno pri doivljavanju negativnih emocija, kao to su strah, anksioznost i tuga. Odnosno,

59
snaan, tj. uestao i intenzivan doivljaj emocija sa negativnom valencom utjee na
koncentraciju pojedinca, motivaciju i sposobnost za uspjeno noenje sa promjenljivim
zahtjevima okoline to doprinosi looj prilagodbi pojedinca. Kako bi se smanjio efekat
djelovanja negativnih emocija nesvjesno se aktiviraju odbrambene strategije, koje
preusmjeravaju ometajue impulse i na taj nain reduciraju trajanje negativnih emocija.

Prema Atkinsonu i suradnicima (1983) odbrambeni mehanizmi su hipotetski konstrukti o

kojima zakljuujemo neposredno, opaajui ponaanje ljudi. S obzirom da znamo na koji nain
se manifestiraju, mehanizmi odbrane imaju deskriptivni karakter. Meutim, puka deskripcija
nam ne prua mogunost da razumijemo probleme zbog kojih osoba koristi odbrambene
mehanizme kada se suoava sa konfliktima. To je jedan od razloga, koje navode Atkinson i
suradnici, zato su svi mehanizmi odbrane involvirani obmanama.

Krech i Crutchfield (1958) navode osam opih obiljeja mehanizama odbrane:

(1) koriteni u umjerenim dozama predstavljaju normalne oblike ponaanja,

(2) ne koristimo ih svjesno,

(3) upotreba odreenog mehanizma ovisi od prirode specifine situacije i obiljeja konkretne
osobe,

(4) obrazac ponaanja koji je najlake izazivan u odreenoj osobi ine ponaanje jedinstvenim,

(5) mehanizmi odbrane mogu imati adaptivne i tetne efekte,

(6) odbrambeno ponaanje ima uzgrednu vrijednost za pojedinca i drutvo,

(7) mehanizmi odbrane sami sebe mogu blokirati. Tako racionalizacija moe da bude pobijena,
identifikacija moe samu sebe odbacivati; povlaanje da bude inhibirano, a potiskivanje
otkriveno, to znai da su konflikti jo snaniji (str. 674),

(8) ako mehanizmi odbrane nisu uspjeni u suzbijanju anksioznosti mogu poprimiti oblike
psihikih poremeaja. Na temelju definicija odbrambenih mehanizama i funkcije koju imaju u
prilagodbi pojedinca, oito je da su mehanizmi odbrane posrednici izmeu pojedinca i situacije,
koji u ovisnosti od vrste mehanizma odbrane razliito utjeu na psihosocijalnu prilagodbu.

60
 Sedamdesetih godina prolog stoljea razvojem kognitivne psihologije i socijalno-kognitivnog
pristupa u socijalnoj psihologiji, pored mehanizama odbrane u znanstvenu igru, su ukljuene
odbrane ili naini suoavanja irokog spektra. Na poetku ovog poglavlja naveli smo da se
psiholoke odbrane i naini suoavanja smatraju oblicima mentalne kontrole. Slijedei ovu
perspektivu socio-kognitivne psihologije Wegner i Pennebaker (1993), definiraju psiholoke
odbrane kao mehanizme mentalne kontrole koje ljudi koriste u cilju izbjegavanja ili
manipuliranja mentalnih stanja koja na njih snano utjeu. Ova definicija mehanizama odbrane
implicira da odbrane nisu izbor osobe, ve neizbjena opcija kojom se ljudi vode u nastojanjima
da se oslobode anksioznosti, ego prijetnje ili druge psiholoke boli (str. 4). Drugi oblik mentalne
kontrole, nama posebno interesantan su strategije suoavanja. Prema navedenim autorima, naini
suoavanja su uobiajene reakcije pojedinca na psiholoke efekte izazvane kumulativnim
stresom ili u situacijama noenja sa tekim traumatskim ivotnim dogaajima.

Tako je Vaillant (2000), smatrao da postoje tri iroke vrste suoavanja: (1) traenje socijalne
podrke; (2) koritenje svjesnih kognitivnih strategija u cilju elegantnijeg izlaska iz stresne
situacije i (3) nevoljne mentalne mehanizme koji iskrivljuju percepciju u cilju minimiziranja
efekata stresa. Ove nevoljne reakcije odgovaraju tradicionalnom shvaanju mehanizama
odbrane.

Lazarus (1984) je razvio kognitivni model stresa koji ukljuuje naine suoavanja. Naime,
Lazarus je pretpostavio da kada se pojedinac nae u stresnoj situaciji, sukladno kognitivnim
procjenama, donosi odluku to mu je initi. Na raspolaganju su dvije iroko definirane strategije:
strategije usmjerene na rjeavanje problema i emocijama usmjereno suoavanje. Odluka o izboru
strategija suoavanja ovisi o osobinama linosti, obiljejima okoline i kognitivnim procjenama
stresne situacije. Pri tome, kognitivne procjene mogu biti primarne i sekundarne. Primarna
procjena se odnosi na procjenu da li stresna situacija za pojedinca predstavlja: (1) gubitak
(gubitak bliske osobe, osobnih stvari, gubitak samopotovanja); (2) izazov (procjena pojedinca
kakvu dobit ili uspjeh moe izvui iz te situacije) i (3) prijetnju (pojedinac procjenjuje da li je
suoen sa opasnou ili potencijalnim gubitkom). Sekundarna procjena se odnosi na procjene
pojedinca na mogunosti utjecaja ili kontrole nad tim dogaajem. U stresnim situacijama
pojedinac trai najprikladnije naine suoavanja koje mu mogu biti od koristi da pobolja

61
poremeeni odnos sa okolinom (Folkman, 1984). Lazarus i Folkman (1984, 1991) suoavanje
definiraju kao konstatno mijenjanje kognitivnih i ponaajnih napora s nastojanjima savladavanja
internalnih i/ili eksternalnih zahtjeva koje pojedinac percipira kao optereujue i ugroavajue za
svoje sposobnosti. Odnosno, strategije se sastoje iz ponaajnih i intrapsihikih odgovora koji se
aktiviraju s ciljem prevazilaenja ili ublaavanja ovih prekomjernih zahtjeva koji su postavljeni
pred pojedincem (Lazarus i Launer, 1978, prema Taylor, 1991). Na internalne ili eksternalne
zahtjeve, uz postojee osobne resurse, pojedinac moe koristiti aktivne ili pasivne strategije
suoavanja. Aktivne strategije su svjesno izabrane, usmjerene prema konkretnom prevazilaenju
problema i ukljuuju: rjeavanje problema, traenje socijalne podrke, reinterpretaciju, traenje
dodatnih informacija, oprez. Dok emocijama usmjerene strategije (moljenje Bogu, plakanje,
humor, matanje, pasivizacija) su vie automatske radnje i blie su klasinom poimanju
mehanizama odbrane, ija je aktivacija nesvjesna i automatska. Meutim, Lazarus i Folkman
(1984), smatraju da su automatske odbrane najprije morale biti usvojene, nauene kako bi
postale automatizirane aktivnosti.

Pored prednosti i elegancije koje Lazarusov model stresa prua, distinkcija na dvije iroko
definirane strategije suoavanja nije prola bez kritike. Tako, Westen (1985) smatra da je
Lazarusov model problematian prvenstveno zbog nejasnog odnosa izmeu emocija i stresa.
Naime, upitna je Lazarusova postavka da stres dovodi do suoavanja, jer su emocije i motivi
psiholoka stanja koja aktiviraju suoavanje ili odbrane. S tim u vezi, Westen postavlja pitanje
kako stres kao konstrukt koji se odnosi na subjektivno iskustvo i koji motivira akciju, moe imati
status emocije, a da se pritom direktno ne zna kako se pojedinac stvarno osjea. Westen prihvaa
Lazarusovo tumaenje da se ljudi suoavaju kako bi postigli stanje psiholoke dobrobiti,
meutim i dalje smatra da su koncepti koje je Lazarus koristio poprilino nejasni, jer ne
specificiraju to osoba eli da postigne u datoj situaciji.

Psihologinja Haan (1977), razvila je model stresa i predloila tri odgovora na stres: (a)
suoavanje, (b) odbrane i (c) fragmentacije. Poput Lazarusa, za Haanovu suoavanje je svjesna i
racionalna akcija, odbrane ukljuuju distorziju realnosti i onemoguavaju rjeavanje problema,
dok se fragmentacija zasniva na nesrazmjernim reakcijama na ivotne izazove i odstupa od
intersubjektivne realnosti. Zapravo, sve je to bolje uobliila Haanova (1977:34), koja je kazala:

62
Osobe se suoavaju kada mogu, brane se kada moraju, a fragmentiraju kada su na to
prisiljene.

4.1.1 Razlike izmeu odbrambenih mehanizma i naina suoavanja

Na temelju dosadanjeg prikaza definicija mehanizama odbrane i drugih strategija suoavanja,

vidimo da izmeu ova dva konstrukta postoje, ne samo suptilne, razlike. Cramer (1998a) je
izdvojio nekoliko krucijalnih razlika. Prva i najvanija razlika odnosi se na kriterij svjesno vs
nesvjesno. Ova prva razlika utjee na njihovu upotrebu: strategije suoavanja (posebno
usmjerene na rjeavanje problema) koristimo ciljno, dok ostaje poprilino (ne)jasno zato se
odreeni mehanizam odbrane, iz irokog repertoara odbrana aktivira u odreenim situacijama.
Na ovo pitanje, strastveni suvremeni psihoanalitiar Westen (1985:117), je odgovorio na sljedei
nain. Naime, kada se javi anksioznost ili negi drugi, kako ga on naziva bolni afekt, ego aktivira
najefikasniji i razvojno najsofisticiraniji mehanizam odbrane. Ako aktivirana odbrana ne uspije
smanjiti anksioznost ili pak pojedinac anticipira da ta odbrana nee biti uspjena, aktivira se
drugi mehanizam odbrane i sve tako dok se anksioznost ne eliminira ili se ne svede na
podnoljivu razinu.

Jedan od kriterija za utvrivanje razlike izmeu ova dva konstrukta odnosi se na kriterij
situacija vs dispozicije i nehijerarhijski vs hijerarhijski. Pretpostavka je da su strategije
suoavanja situacijski determinirane i da meu njima nema vertikalne hijerarhije, dok su
mehanizmi odbrane trajnija obiljeja pojedinca i hijerarhijski su organizirani (od nezrelih ili
primitivnih odbrana do zrelih ili sofisticiranijih odbrana). Istina, mehanizmi odbrane jesu
hijerarhijski organizirani u odnosu na strategije suoavanja, meutim, nije do kraja razrijeen
dispozicijski status strategija suoavanja. Naime, strategije suoavanja su uobiajene reakcije na
situaciju, dok su mehanizmi odbrane konceptualizirani dispozicijski i smatraju se relativno
trajnim individualnim obiljejima (Cramer, 2006). Uprkos ovim jasnim teorijskim razlikama,
mali broj empirijskih nalaza podravaju ovakva teorijska stajalita. Kako navodi Cramer
(2006:9), situacijski faktori su okidai za aktivaciju odbrana, ali u stresnim situacijama vie se
koriste odbrambeni mehanizmi. Nadalje, rezultati istraivanja pokazuju da su i strategije

63
suoavanja povezane sa osobinama linosti, to sugerira da je izbor strategija do nekog stupnja
dispozicijski (Watson i Hubbard, 1996, Kolenovi-apo, 2001).

U istraivanju poveznice izmeu stilova suoavanja i pet velikih faktora linosti, Watson i
Hubbard (1996) su dobili nalaze da ekstraverti vie trae socijalnu podrku, pozitivno preispituju
aspekte stresne situacije i vie koriste strategije suoavanja na problem. Otvorenost za nova
iskustva nije u tolikoj mjeri povezana sa tradicionalnim nainom upotreba strategija za
preivljavanje, ali ove osobe pokazuju tendenciju da odravaju fleksibilniji i intelektualniji
pristup rjeavanju problema. Ugodnost je skromno povezana sa nainima suoavanja. I drugi
nalazi i modeli, pokazuju da strategije suoavanja imaju dispozicijski karakter. Kneevi,
Damonja-Ignjatovi i uri-Joci (2004), ukazuju na poveznicu izmeu mehanizama
suoavanja i Neuroticizma. Zanimljiv je matematiki model stresnog odgovora (HPA) koji su
razvili Savi, Kneevi i Opai (2000, prema Kneevi i sur., 2004:32). U modelu su
objedinjeni psiholoki i bioloki aspekti stresne reakcije, a autori su nastojali da odgovore na tri
pitanja: (1) to je kome stresno; (2) koliko kome treba vremena da se oporavi i (3) kakve su
dugorone posljedice stresa. Poseban interes autori su pokazali za odgovore na prvo i tree
pitanje. Kako bi odgovorili na prvo pitanje uveli su parametar (oznaen kao sigma), koji je
nazvan prag za psiholoke stresore. Ovaj indikator su definirali kao minimalni vanjski psiholoki
stimulus koji je sposoban da izazove pojaane aktivnosti hypotalamusa, hipofize i adrenalina
(otud i naziv modela HPA). Rezultat na skali Neuroticizma, autori su definirali kao psiholoku
mjeru praga osjetljivosti za psiholoke stresore. Navedena definicija implicira da postoje
individualne razlike meu pojedincima u percepciji to je nekome stresno i kako se nose sa
stresnim dogaajima. Neke osobe su rezilijentnije na stres, dok su druge puno osjetljivije. Na
temelju ovih nalaza, autori modela su pretpostavili da u ovisnosti od stresnih iskustava
pojedinca, krajnji ishod stresa ovisi od uspjenosti noenja sa stresnom situacijom. Prema tome,
kako bi dobili odgovor na tree pitanje bilo je neophodno uvesti mjeru naina suoavanja. U
ovom kontekstu, autori su broj uspjeno prevazienih stresnih situacija oznaili sa N+, a broj
stresnih situacija s kojima osoba nije uspjela uspjeno izai na kraj sa N-. Pretpostavljeni odnos
N+/N- su nazvali koping faktor. Ukoliko je ovaj odnos vei od jedinice, osoba je otpornija na
stresne sitacije, ukoliko je manji od jedinice osoba je osjetljivija na stres. Kneevi i suradnici
(2004) su zakljuili da visok Neuroticizam doprinosi odabiru loih strategija suoavanja, to

64
dalje dovodi do negativnih samoprocjena, jo veeg porasta Neuroticizma, te krajni ishod moe
biti depresija. Zakljuno, oito je da i naini suoavanja imaju dispozicijski karakter, kao to je
to dokumentovano sa odbrambenim mehanizmima.

Na koncu, strategije suoavanja se smatraju normalnim odbranama, a mehanizmi odbrane

patolokim. Ova razlika je dovedena u pitanje iz vie razloga. Najprije, dovoljno je emiprijskih i
klinikih dokaza koji pokazuju da zreli mehanizmi odbrane imaju vanu ulogu u psihosocijalnoj
prilagodbi, te da su neurotine i nezrele odbrane kratkorono efikasne. Drugi razlog je to se ova
razlika potpuno gubi u uvjetima kada se koriste self izvjea i kontrolira kontekst (Cramer,
2006).

Zapravo, u tekstu koji slijedi vidjet emo zato je ova razlika upitna. Najprije, mehanizmi
odbrane najee jesu uobiajene normalne ljudske reakcije u situacijama kada postoji prijetnja
egu ili selfu ili u suoavanju sa emocionalnim konfliktima. Pod odreenim uvjetima mehanizmi
odbrane dobivaju formu patolokog. Indikatori koji ukazuju da odbrane pojedinca poprimaju
karakter patolokog su: (1) pretjerana i rigidna upotreba jedne ili vie odbrane neadekvatne
razvojnom stadiju u kojem se pojedinac nalazi, (2) kada se njihova upotreba negativno reflektira
na self, i (3) kada na ponaajnoj razini linost nazaduje, to doprinosi naruavanju meuljudskih
odnosa ili opadanju radne uinkovitosti (Davidson i MacGregor, 1998).

Hipoteza o mehanizmima odbrane kao normalnim manifestacijama linosti, opravdana je i

njihovom viestrukom funkcijom (Cramer, 1991):

(a) protektivnom - kada je pojedinac izloen prekomjernoj anksioznosti,

(b) uvaju samopotovanje,

(c) integriraju self.

Prema miljenju Cramera, navedene funkcije odbrambenih mehanizama bi trebale biti vanije
u istraivanjima mehanizama odbrane od prenaglaavanja njihove funkcije kao mehanizma
zatite od anksioznosti. Zapravo, kada se koriste umjereno, mehanizmi odbrane nam pomau da
lake prebrodimo prepreke na putu, sve dok ne pronaemo dovoljno kognitivnih i
emocionalnih resursa da se izravno suoimo sa stresnom situacijom. Samo pod uvjetom kada su

65
odbrambeni mehanizmi dominantan odgovor na problem tada ozbiljno naruavaju prilagodbu
pojedinca (Atkinson i sur, 1983). Rezultati istraivanja pokazuju da postoji povezanost izmeu
koritenja zrelih mehanizama odbrane s boljim interpersonalnim odnosima, zadovoljstvom
poslom, subjektivnim blagostanjem, dok su manje adaptivne odbrane povezane s loijim
mentalnim zdravljem, nezadovoljstvom na poslu i loijom komunikacijom sa radnim kolegama
(Larsen, Bggild, Mortensen, Foldager, Hansen i Christensen, 2010; Vaillant, 1977, 1978;
Vaillant i Mukamal, 2001). Raymond Cattell (1978) je sugerirao da je najvanija funkcija
mehanizama odbrane u njihovoj efikasnosti da loe prilagoenoj osobi omogui da se lake nosi
sama sa sobom. Isti autor je prepoznao vanost odbrana u aplikativnoj psihologiji, te je naveo da
uestalo koritenje mehanizama odbrane je kriterij na temelju kojeg moemo predviati
psihoterapijske uinke.

Razvojem psihologije utemeljene su nove spoznaje, a samim time je funkcija mehanizama

odbrane premjetena sa zatite od anksioznosti na vie razine. U sjajnoj teorijskoj elaboraciji
Brad Bowins (2004), smatra da se ovaj defanzivni sistem razvio putem procesa prirodne
selekcije u cilju da ljudi ouvaju svoj svjesni sistem funkcioniranja, koji je lomljiv i osjetljiv na
distrakcije posebno one sa emocionalnim nabojem (str.11). Isti autor, integrirajui do tada
spoznato i na temelju fascinantnih empirijskih studija, predloio je novu perspektivu vienja
odbrambenih mehanizama, prema kojoj postoje dva iroka spektra odbrana: disocijacija i
kognitivna distorzija koji ukljuuju (u manjoj ili veoj mjeri) sve klasine mehanizme odbrane
(Vidi Poglavlje Defanzivni sistem iz perspektive Brada Bowinsa).

ZAKLJUCI

Odbrambeni mehanizmi i openito strategije suoavanja s kojima smo opremljeni, usvojili ih

ili razvili u sloenom procesu socijalizacije imaju prvenstveno protektivnu ulogu u mentalnom
zdravlju ljudi. Rasprava o razlikama izmeu mehanizama odbrane (nad kojima imamo manju
kontrolu) i naina suoavanja (koje svjesno biramo), je manje vana od injenice da nam
psihike odbrane pomau da se lake nosimo sa neuspjehom, frustracijama, stresnim situacijama
i openito ivotnim potekoama. Od Freuda do dananjih dana perspektiva o odbrambenim

66
mehanizmima je promijenjena. Danas raspolaemo sa puno argumenata koji idu u prilog
spoznajama da odbrambeni mehanizmi nisu samo lukavi izum ega u borbi protiv intrapsihikih
konflikata, ve se zasnivaju na kognitivnim procesima usmjerenim na rjeavanje problema,
reduciranje negativnih emocija i odravanje pozitivnih emocija. Iz prikaza operacionalizacije
ovog konstrukta vidimo da meu autorima postoji konsenzus s obzirom na miljenje da se
mehanizmi odbrane aktiviraju nesvjesno, te da je u veini sluajeva njihova upotreba neophodna
za normalno funkcioniranje osobe.

Odbrambeni mehanizmi su hipotetski konstrukti, o kojima doznajemo na temelju ponaajnih

obrazaca pojedinaca koji utjeu na ishode u vanim ivotnim podrujima. Dozirana upotreba
odbrana linosti ima protektivnu ulogu i na tome bi se trebala temeljiti istraivanja na ovom
podruju. Korisnost od optimalizirajue vrijednosti naina suoavanja ili odbrambenih
mehanizama, prema Westenu (1985), treba traiti u ekonomskim terminima: korisnosti i cijene.
Bilans korisnosti jeste minimiziranje neugodnih emocija i maksimaliziranje ugode u odreenoj
situaciji. Meutim, ukoliko se odbrane linosti pretjerano koriste, kognitivne distorzije su vee,
to posljedino dovodi do plaanja veeg ceha. Kod ovih pojedinaca dolazi do pomjeranja fokusa
panje na stimuluse koji mogu dovesti do neugodnih emocija.

67
5. TRADICIONALNA PERSPEKTIVA ODBRAMBENIH MEHANIZAMA: S. FREUD I
A. FREUD

Prolo je vie od sto godina, od kada je Sigmund Freud psihologijskoj akademskoj zajednici
formalno ponudio prvu teorijsku koncepciju o linosti. Dotadanja znanja o linosti kao
svjesnom psiholokom sistemu su poljuljana freudovskim konceptom o nesvjesnom.
Postavljajui nesvjesno na tron kao glavno sjedite strukturalnog i dinamikog naela
cjelokupnog ljudskog funkcioniranja, Freud je unio pometnju u naunu zajednicu i ovjeka
predstavio kao determinantno bie. Iako ideja o nesvjesnom nije originalno freudovska, njegov
doprinos je nemjerljiv, jer je pokazao na koje naine nesvjesno moemo indirektno opaati.
Unato injenici da su mnoge njegove hipoteze o sloenosti ljudske psihe osporavane ili su
djelimino prihvaene od strane suvremene psihologije, jedan meu rijetkim konstruktima koji
je preivo test vremena su: odbrambeni mehanizmi. Ne postoji niti jedan udbenik iz Ope
psihologije, Psihologije linosti, Psihologije emocija, Klinike psihologije, Razvojne psihologije,
Socijalne psihologije u kojoj je izostavljeno Freudovo tumaenje mehanizama odbrane. Na
temelju njegovog modela, razvijeni su novi modeli, proireni drugim strategijama koje linost
koristi kako bi odrala vlastiti ekvilibrij, ali u svakom od tih modela zadrano je freudovsko
vienje odbrana ega.

Kao to nesvjesno nije originalno Freudov koncept, tako i o odbrambenim mehanizmima prije
Freuda su govorili Hobbes, Nietzche, Bentham, ali je Freudova zasluga to je ovaj koncept uveo
u psihologiju (Allport, 1961). Kao i u drugim podrujima, kojim se bavio, i u podruju
mehanizama odbrane Freud je prenaglaavao dinamike procese koji su u njegovoj osnovi, a
zanemario je interpersonalni kontekst.

U korpusu psihodinamskih termina koncept mehanizama odbrane je najstariji lan. U

Freudovim tekstovima, prvi put se spominje u studiji Psihoneuroza-odbrana iz 1894. godine.
Unato ovoj injenici, iznenauje da je Freud poprilino kasno usmjerio panju na odbrane ega
(tek 1923 godine), tako da najvea zasluga za razvoj koncepta mehanizama odbrane pripada
njegovoj kerki Ani Freud (1936, 1961) i psihoanalitiaru Fenichelu (1945, 1961). A. Freud je

68
razvila prvu taksonomiju mehanizama odbrane, a Fenichel je prepoznao da je funkcija
odbrambenih mehanizam da titi samopotovanje osobe.

Ipak, Freud je najzasluniji za objanjenje dinamike mehanizma potiskivanja. On je

potiskivanju, u odnosu na druge mehanizme dao privilegiran status, smatrajui ga glavnim
mehanizmom odbrane, odnosno baze iz kojeg se razvijaju svi ostale odbrane ega. To je
oigledno i s obzirom na injenicu da je prvobitni termin mehanizmi odbrane zamijenio
terminom potiskivanje, da bi kasnije uvidio da je potiskivanje preuzak pojam kojim bi mogao
obuhvatiti sve ostale odbrane, te je naposlijetku ostao pri nadreenom terminu odbrambeni
mehanizmi (Trebjeanin, 2003). Pored posebne panje koju je posvetio potiskivanju, Freud je
klasificirao mehanizme odbrane na dva naina. Razlikovao je primarne (ope) i sekundarne
mehanizme (koji se aktiviraju u odbrani konkretnog simptoma). Druga klasifikacija se odnosi na
normalne i patoloke odbrane. Normalne odbrane se javljaju uz aktivaciju negativnog afekta
(posebno kada je afekt intenzivan) ili kod prisjeanja na neko bolno iskustvo. Patoloki
mehanizmi se uvijek javljaju uslijed prekomjernog prisustva unutarnjih negativnih stimulusa,
protiv kojih ne postoji nauena odbrana (Laplanche i Pontalis, 1984).

Slika 5. Sigmund Freud i Ana Freud

69
 Freudov zapoeti posao oko mehanizama odbrane sistematski je uredila Ana Freud. U raspravi
Ego i mehanizmi odbrane, Ana Freud je dubinski pristupila objanjenju mnogih formi odbrana
ega, a nazivi pod kojima danas poznajemo mehanizme odbrane su prvenstveno produkt njenog
rada. Objasnila je devet mehanizama odbrane: regresiju, formiranu reakciju, ponitavanje,
introjekciju, identifikaciju, negaciju, okretanje protiv sebe, reverziju (povratak) i sublimaciju.
Ana Freud je odbrane smatrala procesima, a posebnu panju je posvetila funkcijima mehanizama
odbrane u razvoju linosti. Smatrala je da se mehanizmi odbrane javljaju sa namjerom u
odreenim fazama djeijeg razvoja. Na temelju bogatog klinikog iskustva u radu sa djecom, A.
Freud je prepoznala odreene razvojne trendove u korienju mehanizama odbrane, te je
pretpostavila da se mehanizmi odbrane javljaju u odreenoj razvojnoj fazi s ciljem da djeci
pomognu u kontroli specifinih instinktivnih tenji (Kondi, 1967:67). Njene hipoteze o
razvoju odbrambenih mehanizama se razlikuju od S. Freuda (zapravo napravila je jedan korak
vie od njega). S. Freud je smatrao da upotreba mehanizama odbrane je mogua tek kada je id
potpuno diferenciran od ega i kada je formiran superego (u prosjeku oko pete godine).

Meutim, kako bi pruili potpuni uvid u psihoanalitiko tumaenje odbrambenih mehanizama,

moramo se ponovno vratiti S. Freudu. Usvajanje znanja o mehanizmima odbrane je nemogue
bez znanja o nainu kako je Freud tumaio stukturu linosti. Napominjemo da je Freud strukturu
linosti predstavio u trokomponentni model, koji ine: id, ego i superego. Konceptualizaciju ida,
ega i superega treba posmatrati ire, kao tri glavna deterministika procesa linosti. Prema
Eriksonu (2008:161), Freudov prikaz strukture linosti obuhvaa tri procesa, to su: (1)
organizmika organizacija tijela unutar ivotnog ciklusa, koji obuhvaa evoluciju, razvoj libida i
epigenezu; (2) integriranje iskustva ega ukljuuje ego identitet, odbrane ega, kontinuitet ega i
(3) proces socijalne organizacije ega: kolektivni prostor-vrijeme i kolektivni ivotni plan.

Id je sjedite svega to je nesvjesno. Ovaj stratum linosti je skladite u kojem su pohranjena

naa potisnuta neprijatna iskustva, elje i prohtjevi. Funkcionira po principu primarnog procesa
miljenja i diktira egu kako se treba ponaati. Id je iracionalan, samoljubljiv, infantilan, nestaan,
ivahan i bez mogunosti da rijei bilo kakav ivotni problem. Id moemo uporediti sa pretis
loncem, treba mu neko ko e znati s njim rukovati. Freud je rjeenje vidio u egu, drugoj
strukturalnoj jedinici koja je sjedite naeg pamenja i miljenja. Ego funkcionira po principu

70
realiteta i raspolae strategijama koje mu omoguuju da idove nerealne zahtjeve dri pod
kontrolom. Egu je dodatno oteana ova izvedba, jer je trea strukturalna komponenta, superego,
socijalnog karaktera i trai od ega da idove zahtjeve zadovolji na idealan nain. Tenja superega
ka idealnom dovodi ego u nezavidnu poziciju, jer su pred njim postavljeni i zahtjevi realnosti.
Ego mora biti domiljat i pronai naine da se ne zamjeri idu (jer njemu pripada vlasnitvo nad
psihikom energijom), da idealne superegove zahtjeve svede na realne, kako bi idove prohtjeve
zadovoljio na socijalno prihvatljiv nain. Tako da ego nije u sendviu, kako se to ini u prvi mah,
ve je izmeu tri razliito rasplamsane vatre. Jedan od naina da ego ugasi ovu vatru je aktivacija
mehanizama odbrane. Dakle, ego raspolae sa strategijama kako da realizira ovaj paradoks, ali je
istovremeno i egzekutor odbrambenih mehanizama. Veina odbrambenih mehanizama
funkcionira po principu nesvjesnog, iskrivljuju realnost i na taj nain omoguuju egu da se
odbrani od anksioznosti nastale uslijed intrapsihikih konflikata.

Freud je opisao tri vrste anksioznosti: stvarnu anksioznost, neurotinu anksioznost i moralnu
anksioznost. Stvarnu anksioznost izazivaju realne opasnosti i ovaj tip anksioznosti u potpunosti
odgovara emociji straha. Druga dva tipa anksioznosti nastaju uslijed intrapsihikih konflikata na
relacijima: id-ego i ego- superego. Neurotina anksioznost se javlja kada postoji konflikt izmeu
idovih prohtjeva i egovih promiljenih odluka, dok je moralna anksioznost direktan konflikt
izmeu ega i superega. Konflikti izmeu neega to nije realno ostvarivo, odnosno nije u skladu
sa moralnim standardima ili internaliziranim vrijednostima pojedinca dovode do neugodnog
psiholokog stanja. Udovoljiti iracionalnim i infantilnim eljama ida, realitetu i internaliziranim
standardima okoline, nije nimalo jednostavan zadatak. vrst, integriran ego sa ovim zahtjevima
moe uspjeno izai na kraj. Problem je kada je egu suprostavljen dominantni id ili dominantni
superego. Na primjer: pretpostavimo da je mu na slubenom putu, njegov id mu kae Prevari
enu, sada to moe, a superego mu prijeti Ne, ne smije ti si oenjen. Osoba sa dominantnim
idom se vrlo lako moe upustiti u ovakvo ponaanje, sa dominantim superegom vjerovatno nee,
ali e imati osjeaj krivnje to to nije napravila. Osoba sa integriranim egom e primijeniti
strategije kojim e se zatiti od ovakvih idovih uputa; odnosno odbranama e izbalansirati
idove prohtjeve, zahtjeve realiteta i zatititi se od prijetnji superega.

71
 Ako su mehanizmi odbrane strategije ega, pronicljivi itatelj se moe zapitati kako ego kao
psiholoka komponenta koja funkcionira po principu realnosti (ego je sjedite kognitivnih
procesa) razvija strategije koje su nesvjesne. Odgovor moemo potraiti u topografiji linosti
(nesvjesno, predsvjesno i svjesno). Id je potpuno uronjen u nesvjesno, meutim i ego i superego
su u znaajnoj mjeri dio nesvjesnog iako se nalaze u predsvjesnom i u svjesnom dijelu linosti.
Aktivacija veine mehanizama odbrane oito dolazi iz dijela ega koji je uronjen u nesvjesno.
Odbrambeni mehanizmi su prema psihodinamskom tumaenju direktan odgovor ega u
inhibiranju nedozvoljenih seksualnih i agresivnih motiva. Zapravo odbrane imaju cilj da ego
uine sigurnim i da mu pomognu da izbjegne nezadovoljstvo.

Prema Ani Freud odbrambene aktivnosti nisu usmjerene samo na sukob koji proizvode id, ego
i superego, ve se odbrane ispoljavaju protiv afekata koje su vezane uz instiniktivne impulse.
Nakon to ego odbaci impulsivne prohtjeve, pred njim je novi izazov da se oslobodi afekta:
ljubomore, ponienja, tuge, alosti, bijesa pa ak i pozitivnog afekta, kao to je ljubav. Intenzitet
ovih afekata treba smanjiti, na nain da ego izvri njihovu transformaciju. U ovisnosti od zrelosti
linosti i od specifine strukture linosti ego bira koji e mehanizam odbrane biti aktiviran.
Sutina svega jeste da ego moe koristiti iste odbrane i protiv impulsa i protiv afekata.

A. Freud (1936:24) je u daljim elaboracijama navela da jednom identificirane odbrane

pojedinca od neprihvatljivih impulsa su snaan prediktor odbrana koje e ista osoba koristiti u
suzbijanju svojih afekata. Informacija da osoba negira prisustvo osjeanja straha na primjer Ne,
nije me strah, znai da e ista osoba negaciju upotrebljavati kada postoji konflikt izmeu ida i
ega. Nadalje, A. Freud je, na temelju studije Logina analiza otpora Wilhelma Reicha, koncept
odbrana proirila na aktivnosti koje su vezane uz razliite manifestacije otpora (to je jedan od
naina opaanja nesvjesnog), koje pojedinac prua tijekom razgovora sa drugima. Otpor se moe
ispoljavati krutim dranjem tijela, prekrienim rukama, izvjetaenim osmjehom, arogantnim
ponaanjem. Ovako defanzivno ponaanje je produkt utkanosti odbrana u linost pojedinca, te
smo za ovaj stil odbrana, zbog trajnosti i otpornosti na promjene, skovali naziv kristalizirane
odbrane. Termin kristalizirane odbrane korespondentan je miljenju Ane Freud koja je kazala da
odbrane kao manifestna aktivnost OTPORA imaju premanentni karakter, te ne moemo
povezati njihovo iezavanje niti sa pojavom, niti sa zadovoljenjem instinktivnih prohtjeva i

72
intrapsihikih afekata, kao ni sa bujicom afekata i vanjskih izazova i zato je analiza ovih
odbrana zahtjevna i teka... (str. 25). Rad na ovim odbranama, prema njenom miljenju, dolazi
na kraju kada terapeut ne uspije otkriti aktualni konflikt izmeu ega, instinkata i afekata, tek
onda one postaju glavni predmet prouavanja.

5.1 Odbrambeni mehanizmi i stadiji psihoseksualnog razvoja

Razvoj mehanizama odbrane je usko povezan sa razvojem psihikih struktura linosti. Na

pojam o sebi samostalno poinje svoje putovanje u drugoj godni ivota. Znanja o pojmu o sebi
(selfu) korespondiraju, prema psihoanalitikom shvatanju, znanjem o odbrambenim funkcijama.

Prema Freudovoj teoriji dijete u svom razvoju prolazi kroz etiri stadija psihoseksualnog
razvoja: oralni, analni, falusni i genitalni. Izmeu falusnog i genitalnog stadija, dijete je u
periodu latencije (izmeu este godine do poetka puberteta), kada se ne deava nita znaajno
na planu psihoseksualnog razvoja. Razvoj linosti objanjen je preko teorije motivacije, odnosno
dva instinkta: Erosa (instinkt ivota) i Thanathosa (instinkt smrti). Instinkt ivota pokree
seksualna energija, a instinkt smrti agresivna energija. U ovisnosti na kojem podruju (erogenim
zonama) je koncentrirana seksualna energija definirani su stadiji psihoseksualnog razvoja. Dijete
ima svoje primarne potrebe koje mora zadovoljiti. U prvoj godini ivota cjelokupno zadovoljstvo
doivljava oralnim putem. Usta i usna duplja su glavni izvori zadovoljstva djeteta. U prvih est
mjeseci iskljuivo konzumiranjem hrane, a u drugoj polovici prve godine pored hrane dijete
doivljava ugodu tako to na primjer sie prst ili stavlja igrake usta. Meutim, sva djeca ne
siu prst. Freud je pretpostavio da je ova radnja karakteristina za djecu koja imaju konstitucijski
izraenu ovu erogenu zonu. U odrasloj dobi ove osobe e uivati u ljubljenju i drugim oralnim
aktivnostima. Meutim ako doe do potiskivanja djeca e manifestirati gaenje prema jelu ili e
biti sklona povraanju (Freud, 1940, 2000). Ukoliko su djetetove potrebe premalo ili previe
zadovoljene, javit e se konflikt koji proizvodi fiksaciju za taj razvojni period, to posljedino na
psiholokom planu utjee na razvoj crta linosti, koje formiraju oralni tip linost.

73
 Na analnom stadiju (period druge godine ivota), dijete ime zadatak da uspostavi kontrolu nad
sfinkterima (analna regija je izvor zadovoljstva u ovoj dobi). U ovom periodu se poinje razvijati
ego. S jedne strane imamo malog buntovnika, koji se boji za integritet svoje linosti, a s druge
strane nestrpljive roditelje koji po svaku cijenu nastoje da svoje dijete to prije naue
samostalnom odlasku na WC. Iako je teko izai na kraj sa dvogodinjakom, roditelji kao odrasle
osobe imaju vie strategija na raspolaganju kako da to naprave. Meutim, i ovdje ekstremi u
izboru roditeljskih strategija u poduavanju djeteta toaleti imaju svoju cijenu. Preblag ili prestrog
odnos prema djetetu izazvat e konflikt koji dovodi do fiksacije za analni stadij. Fiksacija znai
zaustavljanje u toj razvojnoj fazi i utjee na razvoj analnog tipa linosti.

U periodu od tree do pete godine, izvor zadovoljstva djeteta je podruje genitalija. U

prethodnom stadiju djeca su nauila zbog ega su djeaci i djevojice. Evidentne bioloke razlike
proizvode razliite razvojne procese izmeu spolova. Djeaci su otkrili da dodirivanje penisa
dovodi do zadovoljstva, ali i shvaaju da djevojice nemaju penis. Kod njih se javlja
anksioznost da ne budu kastrirani, i to od strane oca. Na temelju Mita o Edipu, Freud je
pretpostavio da se kod djeaka razvija edipovski kompleks koji nastaje kao posljedica nesvjesnih
seksualnih tenji prema majci i straha od oca kojeg doivljava kao suparnika. Kastracijsku
anksioznost mogu pojaati stvarne prijetnje oca da e djeaku odrezati penis ako ne bude
posluan (Pervin, Cervone i John, 2008). Djeak rjeenje vidi u identifikaciji sa ocem to vodi ka
razrjeavanju sa konfliktom. Meutim, ako djeak ne uspije elegantno izai iz ovog stadija,
ostaje fiksiran za falusni stadij i razvija set osobina, koji na vioj razini organiziraju falusni tip
linosti. Kod djevojica se razvija zavist zbog penisa. Djevojice okrivljuju majke da su im
uskratile penis i svoju ljubav usmjeravaju na oca kao objekt ljubavi. Ovaj konflikt djevojice
razrjeavaju zadravajui oca kao objekta ljubavi, ali ga stiu odravanjem kroz proces
identifikacije sa majkom (Pervin i sur., 2008:133). Budui da Freud nije imao ideju kako da
nazove ovaj razvojni proces kod djevojica, Karl Gustav Jung, kompleks kod djevojica je
nazvao Elektrin kompleks. Posljedice nerazrijeenog Elektrinog kompleksa su iste kao i kod
djeaka, tvore falusni tip linosti. Tipine osobine linosti koji pripadaju odreenom tipu linosti
prikazane su u Tablici 5.

74
 U svim stadijima pojedinac se brani od anksioznosti koja je stvorena izmeu ida i ega
(neurotina anksioznost) ili ega i superega (moralna anksioznost), to ovisi o vrsti konflikata.
Fiksacija za neki od stadija psihoseksualnog razvoja determinira koritenje odreenih
mehanizama odbrana (Tablica 5). Odnosno, fiksacija za nie razvojne stadije rezultirat e
koritenjem nezrelijih mehanizama odbrane. Ovu hipotezu razradio je psihoanalitiar Maddi
(1972, prema Popoviu, 1999), koji je naveo da je glavni mehanizam odbrane kod oralnih tipova
linosti projekcija, a pored nje oralni tipovi koriste jo poricanje i introjekciju. Repertoar
odbrana analnog tipa linosti ine mehanizmi: intelektualizacija, reaktivna formacija, izolacija i
neizvrenje. Glavni mehanizam odbrane falusnog tipa linosti je potiskivanje, dok genitalni
tipovi koriste zrele mehanizme odbrane (najee sublimaciju).

U sintezi geneze odbrambenih mehanizama M. Kulenovi (1989:509), navodi da se u ranim

fazama razvoja, odbrane javljaju kao posljedica borbe ega koji posreduje izmeu idovih
prohtjeva i striktnih zahtjeva realnosti. Svaki stadij psihoseksualnog razvoja, s obzirom na
zadatke koje dijete treba usvojiti, a vezane su uz libido, podrazumijeva upotrebu razliitih ego
odbrana. Tako su introjekcija, odlaganje i projekcija usko vezani uz oralni stadij, dok se
reaktivna formacija razvija u analnom stadiju. U ovom stadiju kod djece se javlja gaenje i
sramota prema analnim impulsima i stanju ugode. Reaktivna formacija ima aktivnu ulogu u
razvoju linosti. Tokom druge godine ivota dijete usvaja ponaanja koja su suprotna njegovim
tenjama. Na primjer tenja za prljanjem zamjenjuje se istoom. Prema Kondi-Belo i Levkov
(1989:373), sutina reaktivne formacije jeste u borbi protiv instinktivnih pokretaa koje aktivira
osjeanja koje je suprotno od prvobitnog. Odbrane iz prvih stadija psihoseksualnog razvoja
mogu tokom razvoja i dalje da djeluju paralelno s novim odbranama. Meutim, ako odbrane
karakteristine za predgenitalni stadij imaju tendenciju da postanu dominantne u odrasloj dobi,
onda e ponaanje pojedinca biti infantilno. U svakom drugom sluaju otvoren je put za razvoj
zrelih mehanizama odbrane. Na slici 5. su prikazane karakteristine osobine koje se razvijaju kao
posljedica fiksacije za odreeni razvojni stadij i pridrueni im odbrambeni mehanizmi.

75
Slika 5. Stadiji psihoseksualnog razvoja, osobine linosti i odbrane linosti karakteristine
za odreeni stadij.

Zakljuno, iz psihoanalitike perspektive razvoj mehanizama odbrane ovisi o stadijima

psihoseksualnog razvoja, koji su povezani sa razvojem strukturalnih komponenata linosti. Za
upotrebu zrelijih mehanizama odbrane neophodno je da ego bude dobro integriran u odnosu na
druge dvije komponente linosti. Dominantost ida dovodi do infantilnog ponaanja, to se na
razini odbrana linosti manifestira upotrebom nezrelih mehanizama odbrane (na primjer
projekcije i regresije). Dominantan superego proizvodi osjeaj krivnje i doprinosi koritenju
neurotinih mehanizama odbrane. Iz ovoga proizilazi da je upotreba zrelih mehanizama odbrane
ovisna o dominatnosti ega u odnosu na druge dvije instance linosti. Iako je razvijenost psihike
strukture bitna u uspostavljanju hronolokog pojavljivanja odbrambenih mehanizama, Ana Freud
smatra da se potiskivanje i sublimacija javljaju kasnije u razvoju pojedinca, dok procesi kao to
su regresija, okretanje protiv sebe ostaju vjerovatno neovisni od stupnja koji psihika struktura

76
dosegne i isto tako su stari kao i konflikti izmeu instinktivnih prohtjeva i prepreka koje su
pojavljuju na putu njihovih razrjeenja.

S obzirom da je potiskivanje glavni mehanizam odbrane, onda se postavlja pitanje zato nije
dovoljan u zatiti ega/linosti i koja je uloga drugih mehanizama odbrane. Na ova pitanja je
pokuala odgovoriti A. Freud u prvoj teoriji razvoja odbrambenih mehanizama. Slijedei oevu
postavku o postojanju seksualnog i agresivnog impulsa postavila je dvije hipoteze o funkciji
potiskivanja i drugih odbrana. Najprije je pretpostavila da bi primarna funkcija potiskivanja
mogla biti u suzbijanju seksualnih poriva, a da drugi mehanizmi slue u borbi protiv ispoljavanja
agresivnog nagona. Druga njena hipoteza je da ostali mehanizmi samo dopunjavaju ono to
potiskivanje ne uspijeva napraviti. Meutim, nije iskljuivo da drugi mehanizmi suzbijaju
instinktivne elje i razvijaju se postepeno, u skladu sa kognitivnim i emocionalnim razvojem
linosti.

Iako je nakon Freuda proiren koncept znaenja i funkcija odbrambenih mehanizama, ne

smijemo zanemariti nekoliko vanih injenica: (1) Freud je prvi uoio da koristimo mehanizme
odbrane, (2) katalog sa mehanizmima odbrane je proizaao iz ovog pravca i (3) za
psihoanalitiku terapiju ovaj koncept je vodi u evaluiranju postignua terapijskog procesa.
Razvoj linosti je vezan za odreenu razvojnu dob, ali koritenje mehanizama odbrane se
prvenstveno odnosi na fiksaciju linosti za odreeni stadij, to implicira da osoba bez obzira na
ivotnu dob moe upotrebljavati nezrele naine odbrane. Potpuniji odgovor na pitanje koji
mehanizmi odbrane su karakteristini za odreeni razvojni period i zato, potrebno je traiti u
drugim teorijskim perspektivama, prvenstveno u kognitivnim teorijama, razvojno-socijalnim i
socijalno-kulturalnim teorijama.

ZAKLJUAK

Iz radova Sigmunda Freuda i Ane Freud moemo izvesti sljedee zakljuke o obiljejima
mehanizama odbrane: (1) glavno su sredstvo upravljanja intrapsihikim konfliktima; (2)
aktiviraju se nesvjesno, (3) meusobno su dinstinktivni, (4) reverzibilni i (5) mogu biti adaptivni
i patoloki. U okviru ove perspektive posebna panja je posveena klasinim mehanizmima

77
odbrane: potiskivanju, regresiji, projekciji, racionalizaciji, sublimaciji, identifikaciji i reaktivnoj
formaciji. Iako je Freud prvi uoio da njegovi klijenti koriste odbrane u suoavanju sa
neugodnim seksualnim i agresivnim impulsima, velike zasluge u objanjenju sloene dinamike i
razvoja odbrana pripadaju Ani Freud koja je pretpostavila da odbrambene aktivnosti nisu samo
usmjerene na intrapsihiki sukob, ve se aktiviraju u blokiranju prvenstveno negativnih afekata
Generalno, iz psihodinamske perspektive odbrane imaju cilj da ego uine sigurnim i da mu
pomognu da izbjegne neugodu.

Pod utjecajem Freuda, istraivanja su usmjerena na prouavanje anksioznosti i mehanizama

odbrane. Prema psihodinamskom shvaanju anksioznost je nuna za razvoj linosti, to implicira
da su odbrane ega od anksioznosti do odreene granice prihvatljive i normalne. Ako intenzitet
odbrana izlazi izvan ovog okvira, onda se mogu tretirati kao problem odbrane od neuroze ili kao
poremeaj u ponaanju (Krsti, 1988). Freudovo otkrie psiholokih fenomena koje treba
objasniti je neprocjenjivo, a fenomene (mehanizme odbrane) treba shvatiti kao ope psiholoke
principe. Prema Caprara i Cervone (2003), potpunije spoznaje o procesima kojima se linost
brani od neugodnih emocionalnih iskustava treba potraiti u modelima koji se bave kognitivnom
obradom podataka. Odbrambeni mehanizmi nastaju uslijed interakcije izmeu afektivnih procesa
i kognitivnih strategija. U teorijskoj analizi Lewis (1997, prema Caprara i Cervone, 2003:435),
pretpostavlja da mehanizmi odbrane ukljuuju self-organizirajue kognitivno-afektivne strukture.
Odnos izmeu kognicija i afekata je reciproan. Odnosno, pojedinac kada doivljava negativne
emocije procjenjuje pobuenost koju izaziva ta emocija i alternativne odbrane koje dovode do
spajanja u kognitivne strukture. Svako ponovljeno koritenje dovodi do automatizacije ovih
struktura.

5.1.1 Razvoj mehanizama odbrane

Svjesna razlika izmeu iskustvenog i teoretskog gledita A.Freud je u konanici dovelo do
zakljuka da je moda besmisleno traiti koji mehanizmi odbrane se najprije pojavljuju.
Kontradiktornost moemo vidjeti na primjeru potiskivanja. Ako se potiskivanje javlja kasnije u
razvoju, A. Freud se pitala kako je mogue da malo dijete ispoljava simptome iz spektra neuroza,
a prema psihoanalizi neurotskim simptomima prethodi potiskivanje. Meutim, Hartmann, Kris i

78
Loewenstein (1964, prema Kondi, 1987:160), su smatrali da linost u opem smislu formiraju
psihiki mehanizmi koji su istovremeno i u funkciji odbrane. S tim u vezi, isti autori su naveli da
su projekcija i introjekcija prvi mehanizmi odbrane koji imaju funkciju da odvoje ja od ne-ja (ili
bolje reeno self od ne-selfa), a poricanje je poetna faza u eliminiranju svih uznemirujuih
podraaja. Ipak, Hartmann (1939) je ove mehanizme posmatrao primarno kao refleksne radnje
novoroeneta s ciljem prilagodbe, koji kasnije u ivotu mogu funkcionirati kao mehanizmi
odbrane. Erikson (2008) je smatrao da su najraniji mehanizmi odbrane projekcija, introjekcija i
identifikacija, te da bi bez ovih mehanizama odbrane razvoj identiteta bio nemogu.

Kako bi zavrili sa pekulacijama bila su neophodna empirijska istraivanja, prvenstveno

longitudinalne studije koje bi pokazale postoje li pravilnosti u pojavljivanju mehanizama
odbrane tijekom razvojnog perioda. Cramer (1997) je na temelju ranijih dokaza da se upotreba
obrambenih mehanizama mijenja tijekom normalnog razvoja proveo longitudinalnu studiju,
kojom je pokazao da postoji odreeni razvojni trend u koritenju mehanizama odbrane (Cramer,
2007). Negiranje i projekcija su dva glavna mehanizma odbrane kod djece predkolskog uzrasta.
Upotreba ova dva mehanizma se dovodi u vezu sa djeijim jednostavnim kognitivnim shemama.
Dvogodinjak spoznaje da on ima svoje ja i svaka percepcija da je Ja ugroeno izaziva
negativizam kod njega (prepoznatljivo Neu). Na primjer: dijete koje je unitilo igraku, negira
da je to napravilo i odgovornost pripisuje nekoj drugoj osobi ili liku iz crtia. Djeca dobi od est i
pol godina do devet i pol godina (Cramer, 1997), praena u dvogodinjoj longitudinalnoj studiji,
koriste najee projekciju i identifikaciju. Tako, dijete kolske dobi, smatra da je dobilo lou
kolsku ocjenu jer ga uitelj ne voli ili ako ne dobije oekivani broj bodova na pismenom radu,
taj neuspjeh pripisuje nastavniku Oduzeo mi je bodove (primjer projekcije). Identifikacija s
roditeljima je glavni mehanizam odbrane koji doprinosi razvoju linosti, jer poistovjeivanje sa
roditeljima zadovoljava djetetovu primarnu potrebu za sigurnou.

Veliku zaslugu u otkrivanju razvojnih trendova mehanizama odbrane ima Cramer, koji je
1991. godine, predloio teoriju razvoja odbrana utemeljenu na dvije ope pretpostavke. Prva
pretpostavka jeste da su odbrambeni mehanizmi predominantni u razliitim razvojnim takama,
sukladno razliitim kognitivnim operacijama postuliranim u teoriji Jeana Piageta. Druga njegova
pretpostavka jeste da svaki mehanizam odbrane ima svoju vlastitu razvojnu historiju. Odnosno,

79
tano postoji vrijeme kada je jedan mehanizam dominantan, to posljedino dovodi do porasta
odbrana u sljedeim razvojnim periodima. Prema Crameru, do sedme godine poricanje je
dominatan mehanizam odbrane, od sedme godine njegova upotreba opada, a projekcija raste; da
bi prosjeno oko sedme godine upotreba ova dva mehanizma bila izbalansirana. Kako djeca rastu
projekcija postaje predominantna i taj status zadraava u kasnom djetinjstvu i ranoj
adolescenciji. Meutim, zanimljivi su rezultati istraivanja Harrisa i Olthofa (1982, prema
Westenu, 1985), koji pokazuju da se djeca, kada ih se direktno pita ta rade kako bi regulirali
negativne emocije, na primjer kada su ljuta ili nesretna, pozivaju na ponaanja. Odnosno, bez
obzira na dob djeca iz ove studije su opisivala ponaajne strategije (Na primjer: Idem sa
prijateljima vani), ali mentalne strategije su koristili samo adolescenti.

S obzirom na kognitivni razvoj djeteta, razumljivo je da e se naini odbrane manifestirati od

jednostavnijih ka sloenijim. Uz kognitivni razvoj pojam o sebi postaje sve sloeniji. Obrada
informacija o sebi i svojim iskustvima zahtjeva kompleksniju i sofisticiraniju upotrebu
mehanizama odbrane. Kao ilustraciju uzmimo humor kao mehanizam odbrane. Prvo pitanje koje
se namee jeste zato se djeca i adolescenti ne mogu ili se ne znaju aliti na vlastiti raun. Djeca
ne mogu, jer za razumijevanje ala i humora potreban je odreeni stupanj kognitivne zrelosti. U
kognitivno-razvojnom modelu humora McGhee (1976), smatra da razvoj humora kod djece
prolazi kroz etiri faze koje korespondiraju Piagetovim stadijima kognitivnog razvoja, to su faze:
inkongruentnost akcije prema objektu, inkongruentnost oznaavanja objekata i dogaaja,
konceptualna inkongruentost i faza viestrukog znaaja. Ove faze objanjavaju stupnjeviti razvoj
razumijevanja humora i drugih duhovitih konstrukata, koji tek u fazi logiko-formalnog stadija
omoguava djeci da razumiju kompleksne ale. Dakle, s obzirom na stupanj kognitivnog razvoja,
adolescenti mogu, meutim kognitivni razvoj sam po sebi nije dostatan za koritenje humora kao
mehanizma odbrane. Osoba sposobna za koritenje ovog mehanizma treba posjedovati i
odreene osobine linosti, ali najvaniji faktor koji onemoguava koritenje zbijanja ala na
vlastite nedostatke i mane (to je sutina humora kao odbrambenog mehanizma), jeste
osjetljivost na self (posebno tjelesni self). Uistinu, u periodu adolescencije mladi prolaze kroz
razdoblje vlastitog preispitivanja i potrebe da na druge ostave dojam, odnosno da skrenu panju
na sebe, te se puno vie smiju u odnosu na druge dobne skupine, ali ne na vlastiti raun. Ove
razlike moemo pripisati i nekim dispozicijama linosti (kao to su pozitivne emocije i potraga

80
za uzbuenjem) koje su intenzivne u ovom periodu, a opadaju u funkciji dobi (Kolenovi-apo,
2012).

81
6. NAKON S. FREUDA I A. FREUD: REVIZIJA PSIHODINAMSKE TEORIJE
ODBRAMBENIH MEHANIZMA

U preglednom radu Baumeister, Dale i Sommer (1998), izloili su take preklapanja izmeu
klasine freudijanske teorije odbrambenih mehanizama i empirijskih nalaza u modernim
istraivanjima u psihologiji linosti i socijalnoj psihologiji. Freudova hipoteza da se ego brani
protiv neprihvatljivih seksualnih i agresivnih impulsa, kako smo u nekoliko navrata ve istakli,
nije bila izazovna modernoj psihologiji linosti i socijalnoj psihologiji, ali unato tome interes za
mehanizme odbrane nije opao. Zapravo, prije bi rekli da su istraivai pomakli svoj interes
istraivanja mehanizama odbrane od njihove uloge da zatite osobu od neprihvatljivih impulsa,
na vie razine: zatitara samopotovanja. Ovome ide u prilog injenica da je broj naunih radova
o protektivnoj ulozi odbrana u ouvanju samopotovanja impozantan, za razliku od radova koji
se bave ulogom mehanizama odbrane u ouvanju ega od idovih neprihvatljivih zahtjeva (kojih
skoro i da nema). Meutim, Baumeister i sur. (1998), smatraju da ovakva orijentacija u
modernim istraivanjima nije u kontradikciji sa Freudovom perspektivom.

Naime, Baumeister i sur. (1998), smatraju da je Freudovim klijentima (viktorijanskim osobama

srednje klase) priznavanje socijalno neprihvatljivih seksualnih i agresivnih impulsa moglo
predstavljati prijetnju njihovom samopotovanju. Analogno tome, kako navode Baumeister i
suradnici, osoba dananje dobi manje je uplaena svojih seksualnih i agresivnih impulsa, ali
nedostatak seksualnih interesa moe aktivirati ego prijetnju i u tom sluaju odbrambeni
mehanizmi ironino pokuavaju poveati samopercepciju uestalosti ili snage seksualnih
impulsa, to je u suprotnosti sa Freudovom postavkom. Iz tog razloga, Baumeister i suradnici
(1998) su nastojali pronai poveznicu izmeu operacionih definicija klasinih mehanizama
odbrana i modernih istraivanja u podruju linosti i socijalne psihologije. Naime, autori su
usmjerili panju na mehanizme: represiju, projekciju, reaktivnu formaciju, izolaciju, sublimaciju,
poricanje, neizvravanje i pomjeranje. Na temelju klasinih operacionih definicija odbrambenih
mehanizama i analizirajui rezultate empirijskih studija autori su izveli nekoliko opih
zakljuaka. S obzirom da je Freud represiji dao najvaniju ulogu i iz kojeg se razvijaju sve ostale
odbrane, Baumeister i suradnici, smatraju da represija nije odbrambeni mehanizmi per se (sama
po sebi). Ili bolje reeno, represija je jednostavno upijajujui materijal svjesnog uma (str.1085)

82
i ako u tome uspije, nema potrebe za aktivacijom drugih mehanizama odbrane. Meutim, ona
esto nije dovoljno efikasna i iz tog razloga se aktiviraju drugi mehanizmi odbrane. Wegner
(1987, 1994) i Carter i White (1987), umjesto termina represija, koristili su izraz supresija zbog
njihovog zajednikog svojstva. Naime, zajedniko obiljeje supresije i represije jeste prisilno
izbacivanje neeljenih impulsa iz podruja svjesnog. Tako je Wegner pokazao da ljudi mogu biti
djelimino uspjeni da iskljue neke misli iz svijesti, a naknadno poveanje uestalosti tih
neeljenih misli, dovodi do efekta bumeranga, koji je blizak Freudovom konceptu povratak
potisnutih misli, kako su naveli Baumeister i sur. (1998). Ponueno miljenje o ulozi represije,
blisko je stajalitu A. Freud, koja je smatrala da se drugi mehanizmi aktiviraju, jer represija ne
dovrava posao kako treba. Stoga iskljuivanje neeljnih misli iz svijesti nije dugorono
adekvatno rjeenje i iz toga proistie potreba za drugim mehanizmima odbrane.

Kao to smo naveli, Freudovo tumaenje odbrambenih mehanizama je zasnovano na njegovoj

finalnoj teoriji emocija, koju je, da podsjetimo razvio u terminima anksioznosti. U ovom modelu
odbrambeni mehanizmi (posebno potiskivanje) se javljaju kao odgovor na izbjegavanje
potencijalno ugroavajuih situacija. A. Freud je proirila ovakvo poimanje odbrana, razvijajui
stajalite da su odbrane odgovori na afekt i nagone. Novu perspektivu tumaenja mehanizama
odbrane ponudio je Plutchik (1980, prema Westenu, 1983:30), koji je shvatio odbrane kao
pokuaj rjeavanja konflikata izmeu emocija, nagona i realnosti. U knjizi Self i drutvo, Drew
Westen je pretpostavio da su odbrambeni mehanizmi iskljuivo odgovor na emocije. U
objanjenju ove pretpostavke Westen se poziva na kognitivnu teoriju Jeana Piageta (1970), koji
je smatrao da je miljenje internalizirana akcija, koja je karakteristina za predoperacijski stadij,
kada je mentalno ponaanje esto efikasnije od izvedbe svakog samog ponaanja. Dijete u ovom
periodu nije vie ogranieno stimulusima iz vanjskog okruenja ve moe izvesti razliita
ponaanja u svojoj glavi. Naime, naini rjeavanja problema smjeteni su u glavi djeteta, a prema
ovoj fazi dijete se polako kretalo od simbolikog stadija (Vasta i suradnici, 1998). Odnosno, u
isto vrijeme ono poinje da vidi operacije razliitih mehanizama afektivne modulacije i odbrane,
koje moe koristiti bez vanjskih stimulusa. Vigotsky je dao vei znaaj ovom privatnom govoru
koji omoguava djetetu izvedbu mentalnog ponaanja.

83
 Prema Westenu, priroda svake odbrane ima istu funkciju: maksmiziraju ugodnu emociju, a
minimiziraju neugodnu emociju. S tim u vezi, afekti su mehanizmi koji selekcioniraju, ne samo
ponaanja, ve i odbrane. Na temelju iskustva, ljudi znaju koje odbrane su im bile korisne, a koje
su se pokazale neuinkovitim u reduciranju ili potpunom eliminiranju emocija sa negativnom
valencom. Odbrana koja ne eliminira negativna osjeanja prestaje biti koritena ili se mijenja
drugim odbranama. Slina, odnosno ista stvar se deava sa ponaanjem. Ponaanja koja ne
dovode do eliminiranja averzivnih osjeanja povezanih sa stimulusom nee se pojavljivati. Drugi
nain na koji Westen objanjava vezu izmeu afekata i odbrana, jeste preko teorije potkrepljenja.
Naime, odbrana koja minimizira negativni afekt i maksimizira ugodu e biti potkrijepljena, zbog
ega se poveava vjerovatnoa pojavljivanja iste odbrane. Tako Westen navodi primjer studenta
koji vara na ispitu i pri tome doivljava osjeaj krivnje. Ovaj student moe koristiti
racionalizaciju (Na primjer: profesor mi je omoguio da to uradim, nije dovoljno kontrolirao
studente). Upotreba racionalizacije pomae studentu da smanji osjeaj krivnje; budui da
racionalizacija dobro odrauje svoj posao. Meutim, kada se ova osoba nae u slinim
situacijama (na primjer sudjeluje u drutvenoj igri ovjee ne ljuti se i katkad pomie figuricu
po dva polja naprijed), koristit e opet isti mehanizam odbrane. Osjeaj krivnje racionalizira
pozivajui se na nepanju svojih protivnika. Posljedino, internalno ponaanje se potkrepljuje
koritenjem racionalizacije (str. 31). Westen u daljnoj elaboraciji odbrana je pokuao da integrira
ovaj pristup sa psihoanalitikim. Naime, psihoanalitiari su skovali termin kompromis koji se
formira udruivanjem kognitivne simbolike transformacije i viih kognitivnih transformacija.
Kako izgleda formiranje kompromisa Westen je pokazao na primjeru sudionika u Millgramovom
eksperimentu. Sudionik zateen izmeu zahtjeva da se pokori eksperimentatoru i zada elektrook
i straha da e povrijediti drugu osobu, pravi kompromis. Naime, sudionik zadaje elektrook i
istovremeno odmahuje glavu (Ne, ja to ne inim).

Kod ljudi emocije su primarno mehanizmi povratne sprege koje upozoravaju osobu da li su
njihovi razliiti ciljevi postignuti ili ne. Odnosno, diskrepanca izmeu idealnog stanja kojem
osoba tei i percipirane realnosti rezultira negativnim afektima koji motiviraju osobu da
poduzme neke korektivne akcije. Prema Westenu, ove korektivne akcije mogu imati tri forme:
(1) ponaanje (b) suoavanje i (3) mehanizme odbrane. Ponaanje je motorna aktivnost koja ima
efekte u vanjskom svijetu. Suoavanje definira kao intrapsihiki odgovor koji je primarno

84
svjestan ili u najveoj mjeri pod svjesnom kontrolom. Odbrane su primarno intrapsihiki
odgovori koji su nesvjesni. Westen je miljenja da ove tri aktivnosti tvore kontinuum, prije nego
diskretne kategorije kontrolnih mehanizama. Odnosno, ove tri korektivne akcije imaju funkciju
da moduliraju afekte negativne valence ili da odravaju afekte sa pozitivnom valencom.

Teorija odbrambenih mehanizama, od Freuda do dananjih dana, je doivjela nekoliko vanih

transformacija. S jedne strane suvremeni psihonalitiari su uz odreene korekcije, ostali
dosljedni ideji da su odbrambeni mehanizmi intrapsihiki odgovori. Novi pogled na odbrambene
mehanizme dolazi iz podruja socijalne kognitivne psihologije. Za bolje razumijevanje odnosa
izmeu ova dva dijametralna pristupa odbrambenim mehanizmima, ponovo se vraamo autorima
sa poetka ovog poglavlja. Naime, Baumeister, Dale i Sommer (1998), su znaajni zbog
sistematinog pokuaja da pronau take preklapanja i razlike u dva, naizgled nespojiva, pogleda
na odbrambene mehanizme.

Baumeister i sur. su izdvojili nekoliko kljunih izazova za teoriju odbrambenih mehanizama,

koje moemo formulirati u tri vana pitanja: (1) Kada su odbrane adaptivne? (2) Da li
odbrambeni mehanizmi operiraju na interpersonalnoj ili intrapsihikoj razini? (3) Da li je
potrebna nova taksonomija odbrana, koja e ukljuivati odbrane koje su razvili socijalni
psiholozi?

Na temelju sveoubuhvatne analize velikog broja istraivakih studija, Baumeister i sur. su

prepoznali da se odbrambeni mehanizmi razlikuju s obzirom na ekstremnost odgovora. Iako su
se fokusirali na osam odbrambenih mehanizma, zapazili su da se moe govoriti o dvije vrste
odbrana: tzv. iste, kao to su na primjer: ponitavanje, poricanje, reaktivna formacija, dok
ozbiljnije odbrane nisu dokumentirane u normalnoj populaciji. Ova zapaanja su ih dovela do
rasprave o adaptibilnosti odbrambenih mehanizma. Njihov zakljuak je da neki obrambeni
mehanizmi imaju i normalne i patoloke oblike. Tako, blago koritenje odbrane mogu ojaati
samopotovanje, minimiziraju emocionalne potekoe i na taj nain su facilitatori mentalnog
zdravlja i prilagodbe, dok jai oblici proizvode suprotan uinak. Na taj nain mentalno zdravlje
bi se bimodalno rasporeivalo na nekoliko dimenzija obrana: ljudi koji nemaju odbrana su
vulnerabilni na prijetnje, ljudi koje prekomjerno koriste odbrane su osjetljivi na njihove
destruktivne nuspojave, dok oni koji ih umjereno koriste mogu imati koristi bez straha od

85
negativnih posljedica (str.1114). Ovome idu u prilog i spoznaje iz socijalno-kognitivnog
pristupa, u kojem se smatra da koncept optimalne iluzije dovodi do optimalne prilagodbe i
mentalnog zdravlja ukoliko se realnost percipira blago asimetrino i bez pretjerane distorzije.

Drugo pitanje da li su odbrane usmjerene intrapsihiki, interpersonalno ili su svojevrsne self-

prezentacijske strategije, Baumeister i sur. su argumentirali na sljedei nain. Naime, dananja
istraivanja su izriito postulirana interpersonalno, te su okviri za tumaenje odbrambenih
mehanizama pomjereni od energetskog modela na kognitivni model. Ovu pretpostavku
podravaju istraivake studije u kojima je pokazano da su najbolje dokumentovani odbrambeni
mehanizmi poricanje, izolacija, projekcija, efekt lanog konsenzusa, reaktivna formacija koje se
smatraju kognitivnim odbranama, za razliku od sublimacije koja se vie oslanja na teoriju
instinkata. Ovi snani empirijski nalazi podravaju kognitivni pogled na odbrambene
mehanizme. Odnosno, kako autori naglaavaju prijetnje samopotovanju je lake izraziti u
kognitivnim terminima, a transformacija neprihvatljivih impulsa je po svojoj prirodi usko
povezano s energetskim modelima. Takoer, moderne teorije selfa su u veoj mjeri kognitivne, a
vrlo malo ili nikako se oslanjaju na energetski sistem. Ovakav trend, prema miljenju
Baumeistera i sur., moe se primijeniti na teoriju odbrambenih mehanizama. Priroda prijetnje je
prije nepoeljna slika o sebi, a ne samo impuls. Priroda obrane stoga pobija ili na drugi nain
odbija neeljeni pogled sebe. Ove karakteristike se uklapaju u odbrane reaktivnu formaciju,
izolaciju i poricanje koje su dobile najsnaniju eksperimentalnu potporu, to moete vidjeti u
sljedeem poglavlju. Meutim, ono to je zanimljivo ove odbrane ukljuuju i druge odbrane koje
se ne nalaze u dosadanjim klasifikacijama (izuzmemo li djelimino klasifikaciju odbrana
linosti u DSM-IV).

Nadalje, Baumeister i sur. sugeriraju da je u budunosti neophodno uloiti dodatni napor u

cilju razvijanja nove taksonomije odbrambenih mehanizama uz pruanje konceptualnog okvira i
jasnih kriterija. Dakle, nuno je identificirati razliite strategije koje se koriste u zatiti ili
uzdizanju samopotovanja (kao to su na primjer self iluzije, nerealistini optimizam, pretjerane
percepcije osobne kontrole, samopotvrivanje, samoposmatranje).

Sto godina nakon psihoanalize, Baumeister i sur. smatraju da je impresivno vidjeti da moderni
nalazi u socijalnoj psihologiji, uglavnom dobiveni u strogo kontroliranim uvjetima, sa dobro

86
prilagoenim amerikim studentima, potvruju mudrost Freudove teorije, koja je utemeljena na
studijama sluaja neurotinih Evropljana u prolom stoljeu. Nadalje, Baumeister i sur.
(1998:1115), sugeriraju da nisu samo neki obrambeni mehanizmi dobro empirijski podrani, ve
su u drugim sluajevima osnovna bihevioralna ponaanja ini se dobro utemeljena, a reviziju je
neophodno napraviti kako bi pouzdano znali koji su kauzalni procesi u osnovi odbrambenih
ponaanja. Oprezni u svojim zakljucima, autori navode da socijalna psihologija nije uvijek
pruila dovoljno dokaza Freudovom tumaenju odbrambenih mehanizama. Fenomeni koje je
Freud opisao bili su u nekim sluajevima drugaije oznaeni ili ponovno otkriveni u okviru
socijalne kognicije ili drugim aktualnim teorijskim okvirima

Generalno, iscrpni rad Baumeistera i sur. (1998), u konanici ih je doveo do zakljuka da neki
specifini psihoanalitiki koncepti odbrane trebaju biti uvjetno odbaeni, dok je za neke
potrebna ozbiljna revizija. Oni predlau da se teorija obrambenih mehanizama rekonceptualizira,
odnosno pomjeri svoj izvorni fokus sa transformacije impulsa i usmjeri se direktno na zatitu
selfa. Bez obzira na predloene smjernice, autori daju vrstu podrku temeljnom uvidu da
ljudski ivot u modernom drutvu snano motivira ljude da kultiviraju skup kognitivnih i
ponaajnih strategija kako bi odbranili svoj eljeni pogled na sebe protiv prijeteih dogaaja (str.
1115).

87
7. KLASIFIKACIJA MEHANIZAMA ODBRANE

U svakoj znanosti tei se uspostavljanju smislenih pravila prema kojima se koncepti dovode u
neki red. Periodni sistem hemijskih elemenata ne ine nasumice posloeni elementi, ve su
poredani s obzirom na broj protona u jezgri. Smislena pravila postoje i u sistemu mehanizama
odbrane. Osnovno pravilo prema kojem odbrambeni mehanizmi imaju razliita mjesta u
sistemu odreen je, izmeu ostalog njihovom ulogom u prilagodbi pojedinca. Grubom
klasifikacijom, prema ovom kriteriju odbrambene mehanizme moemo podijeliti na adaptivne
(zrele) i neadaptivne (nezrele). Na temelju ove dihotomije Fenichal (1962) pravi distinkciju na
uspjene i neuspjene mehanizme.

Odbrambene mehanizme moemo klasificirati prema razliitim kriterijima. Jedan od kriterija je

razvojni. Drugi kriterij se odnosi na distinkciju jesu li odbrane normalne ili patoloke. Pri tome,
unutar patolokih odbrana, uvodi se podkriterij prema kojem se odbrane dijele prema posebnom
obliku psihopatologije u kojem se manifestiraju. Tako na primjer, M. Kulenovi (1989), navodi
da su za opsesivno-kompulzivna ponaanja karakteristini mehanizmi odbrane poricanje i
iskrivljavanje. Nadalje, trei kriterij dinstinkcije odnosi se na sloenost ispoljavanja. Odnosno,
jedan odbrambeni mehanizam moe ukljuivati i drugi ili se pak jedna odbrana moe sastojati od
vie tzv. obinih mehanizama (M. Kulenovi, 1989).

Perry (1990) je mehanizme odbrane klasificirao u: (1) akcione odbrane, (2) granine odbrane, (3)
poricanje, (4) narcistine odbrane, (5) neurotske (potiskivanje), (6) opsesivne odbrane
(ponitavanje) i (7) zrele mehanizme (sublimacija). Pregledom psiholoke i psihijatrijske
literature Ihilevic i Gleser (1986) su pronali 40 mehanizama odbrane.

Prvi hijerarhijski model odbrana razvio je Menninger (1963, prema Lazarusu i Folkmanu,
1991). Njegova klasifikacija je zasnovana na kriteriju stupnja internalne neorganiziranosti. Na
vrhu ove hijerarhije su strategije koje reduciraju napetost izazvane svakodnevnim stresnim
epizodama. Ove strategije je nazvao upravljakim i normalnim obiljejima. Ukljuuju niz
uobiajenih ponaajnih obrazaca koje pojedinac koristi u frustracijskim situacijama: self-
kontrolu, humor i smijeh, plakanje, psovke, hvalisanje, iskazivanje otvorenog miljenja, razgovor
i oputanje. U umjerenim koliinama i kratkorono svaki od ovih obrazaca ima funkciju odbrane.

88
Meutim, ako se navedene strategije koriste esto i na neprikladan nain, gube status suoavanja
i ukazuju na simptome gubitka kontrole i neuravnoteenosti. U ponaanja koja gube funkciju
odbrana i dovode do dezorganizacije linosti Menninger (1963, prema Lazarusu i Folkmanu,
1991:191) navodi primjer pojedinaca koja puno priaju, olako se smiju, esto su odsutne u
svojim mislima ili su promjenljivog raspoloenja. Na drugoj razini, odozdo prema dolje su
povlaenje sa disocijacijom (na primjer narkolepsija i depersonalizacija) i premjetanje sa
agresijom (fobije i predrasude). Svakim stepenikom nie upravlja dezintegrirani ego. Tako, na
treoj razini su eksplozivni agresivni ispadi, konvluzije i panini napadi. Na etvrtoj razini su
izraeniji oblici dezorganizacije, dok je na petoj razini potpuna dezorganiziranost ega.

S obzirom na konceptualni i empirijski kriterij, u DSMIV (str. 770, 771), odbrambeni

mehanizmi su organizirani u sedam razina. Ovih sedam razina sadre 30 razliitih mehanizama
odbrane. Unutar svake od odbrambenih razina je data lista karakteristinih mehanizama odbrane.
U prvu skupinu visoki stupanj prilagodbe svrstani su: anticipacija, povezivanje, altruizam,
humor, samopotvrivanje, samoposmatranje, sublimacija i supresija. Koritenje ovih
mehanizama odbrane dovodi do optimalne prilagodbe pojedinca u suoavanju sa stresorima.
Druga razina oznaena kao psihike inhibicije, omoguava osobi da prijetee ideje, strahove,
elje dri izvan svijesti. U ovu skupinu spadaju: premjetanje, disocijacija, intelektualizacija,
reaktivna formacija, potiskivanje i negiranje. Trea skupina (razina manjeg izobliavanja slike o
sebi, tijelu ili drugima) ima funkciju da transformacijom pogleda na sebe i druge odrava
samopotovanje osobe. Karakteristini mehanizmi odbrane za ovu razinu su: devaluacija,
idealizacija i omnipotencija. Na etvrtoj razini (nepriznavanje) su: poricanje, projekcija i
racionalizacija, a njihova funkcija je da istisnu neugodne ili neprihvatljive stresore, misli,
impulse, ideje ili odgovornosti iz svijesti sa ili bez pogrenog pripisivanja istih vanjskim
uzrocima. Peta razina, izraeno izobliavanje slike o sebi i drugima ukljuuje koritenje
patolokih odbrana: autistine fantazije, projicirana identifikacija, ralanjivanje slike o sebi i
drugima. Na estoj razini su akcije, kojim pojedinac rjeava unutarnje ili vanjske stresore
akcijom ili povlaenjem. U tome mu pomau mehanizmi: acting out, apatino povlaenje,
prigovaranje uz odbijanje pomoi i pasivna agresija. I, na koncu na zadnjoj razini su pogrene
odbrambene regulacije, najnezreliji mehanizmi odbrane, koji su posljedica rascjepa linosti s

89
objektivnom realnou. To su psihotine odbrane: sumanuta projekcija, psihotino poricanje i
psihotino izobliavanje.

Mi emo se zadrati na najee koritenoj klasifikaciji autora Emilia Vaillanta (2000), koji se
smatra jednim od vodeih autora iz ovog podruja. Vaillant (1971) je slijedio klasifikaciju Ane
Freud, proirio njenu listu i objasnio 20 mehanizama odbrane koje posmatra kao procese.
Navedeni autor je razvio hijerarhijski model prema kojem su mehanizmi odbrane svrstrani u
etiri razine (Slika 6).

Slika 6. Hijerahijska organizacija mehanizama odbrane prema Vaillantu (2000)

Kao to vidimo na dnu piramide su neadaptivni i najnezreliji mehanizmi odbrane, to su

psihotine odbrambene reakcije (negiranje vanjske realnosti, iskrivljavanje i deluzijske
projekcije). Na drugoj razini su nezreli mehanizmi odbrane (projekcija, fantazija, izolacija,
racionalizacija, premjetanje, regresija, hipohondrija, poricanje). Vaillant (1997), smatra da
nezreli mehanizmi nemaju evaluativni karakter i usko su vezani uz razvoj ega. Iz tog razloga su
karakteristini za djecu dobi od tree do dvanaeste godine. Odrasli, koji koriste nezrele
mehanizme odbrane imaju slab ili nedovoljno integriran ego. Nakon nezrelih mehanizama

90
odbrane, na treoj razini Vaillant je pozicionirao neurotine naine odbrane. U ovu skupinu su
svrstani: intelektualizacija, represija, reaktivna formacija, pseudoaltruizam i idealizacija. Na vrhu
piramide se nalaze zreli mehanizmi odbrane: sublimacija, humor, altruizam, anticipacija i
supresija.

Hijerarhijska organizacija odbrambenih mehanizama opravdana je iz najmanje tri razloga. Prvi

se odnosi na ishode koje imaju za pojedinca. Upotreba zrelih mehanizama odbrane ima pozitivne
uinke i na intrapsihikoj i na interpersonalnoj razini. Na primjer, koritenjem humora na
intrapsihikoj razini reduciramo negativne emocije, a na interpersonalnoj unapreujemo
meuljudske odnose. S druge strane koritenje nezrelih mehanizama odbrane (na primjer
projekcije) na intrapsihikoj razini dovodi do iskrivljavanja percepcije, a ovakav doivljaj drugih
ljudi i dogaaja, na interpersonalnoj razini ugroava meuljudske odnose. Osobe koje previe
projiciraju, veina nas e izbjegavati.

Drugi kriterij se odnosi na dinamiku prirodu mehanizama odbrane. Kod pojedinaca koji su
imali izvjesnih psihikiih tegoba sa doivljajem progresa u prevazilaenju simptoma, prepoznaju
se promjene u koritenju mehanizama odbrane (Bond i Perry, 2004, prema Vuli-Prtori, 2008:
4). Oito je da adaptibilnost pojedinca u znaajnoj mjeri ovisi o vrstama odbrane koje koristi.

Trei kriterij koji opravdava hijerarhijsku organizaciju jeste razvojni stadij, nezrele mehanizme
vie koriste djeca i mlae osobe, dok bi zrelije odbrane trebale biti obiljeja starijih dobnih
skupina. Drugim rijeima, hijerarhijska organizacija mehanizama odbrane kod relativno
normalnog razvoja linosti je datost (Westen, 1985). Osobe su sposobne da percipiraju koliko je
odreeni mehanizam odbrane za njih adaptibilan. Sazrijevanjem linosti, primitivnije odbrane se
naputaju u korist efikasnijih mehanizama odbrane, to ne implicira da iskljuivo sazrijevanje
per se, dovodi od razvoja zrelih mehanizama odbrane. Zapravo, osobe su sposobne da ocijene da
li je neka odbrana efikasna ili ne.

Repertoar mehanizama odbrane moemo uporediti sa snagom ahovskih figura. Linost, na

self- analogan je kralju, kojeg uvaju ostale figure. Simbolino, jae ahovske figure (topovi) bi
mogli biti reprezenti zrelih mehanizama odbrane, lauferi i konji imaju snagu neurotinih
odbrana, dok bi piuni simbolizirali nezrele forme odbrana. A ko je kraljica, jesu li to disocijacija

91
ili kognitivna distorzija ili pak klasina odbrana- racionalizacija? Odgovor na ovo sloeno pitanje
pokuat emo dati na kraju ove knjige.

U sljedeem poglavlju vidjet emo kako je svaki od mehanizama odbrane opisan u okviru
razliitih paradigmi, na kojim psiholokim procesima se zasnivaju i koja je korist od njihove
upotrebe.

8. ZRELI MEHANIZMI ODBRANE

Uobiajeno je da se, s obzirom na hijerarhijsku organizaciju odbrambeni mehanizmi

predstavljaju od nezrelih ka zrelim kategorijama odbrana. Mi smo se odluili da ovoj tematici
pristupimo obrnuto, od adaptivnih do manje adaptivnih odbrana. Iako emo se uglavnom voditi
taksonomijom Emilia Vaillianta, uvodit emo i odbrane koje autor nije naveo u hijerahijskom
modelu. Na Slikama 7. i 10. predstavljeni su mehanizmi odbrane koji pripadaju klasi zrelih
odbrana.

92
Slika 7. Zreli ili adaptibilni mehanizmi odbrane

ZLATNA TROJKA
ZRELIH
ODBRANA

HUMOR: Svaka SUBLIMACIJA: ALTRUIZAM: angairanje

inteligentna vrsta humora preusmjeravanje sa svrhom pomaganja
zapoinje time da ovjek negativnih afekata u drugima ili ukljuivanje u
samoga sebe ne shvada konstruktivna i kreativna aktivnosti za opde dobro.
ozbiljno. djela.

8.1 Humor

Pogledaj ovamo! Ovo je sve od tog tobonjeg opasnog svijeta.

Djeija igra-ono emu se treba smijati!

(S. Freud, prema Ruchu, 1998)

Mnogo prije Freuda, brojni filozofi su ukazivali na znaaj humora u suoavanju sa ivotnim
potekoama. Meutim, Freudova je zasluga to se nije samo zadrao na skeniranju ovog
konstrukta, ve je dubinskom analizom isecirao humor i osigurao mu poseban status u odnosu
na druga dva duhovita konstrukta: komiku i dosjektu. Za Freuda je humor mehanizam odbrane
koji je efikasan u noenju sa intrapsihikim konfliktima, koji nastaju zbog direktnog sukoba
izmeu ida i ega (neurotina anksioznost), s jedne strane i ega i superega (moralna anksioznost),
s druge strane.

93
 Zadovoljstvo do kojeg dovodi upotreba humora rezultat je velike koliine uteene psihike
energije u afektima (Freud, 1905). Nakon izvjesnih procesa transformacija iz kojih se razvija,
humor doputa idu da ostvari neke svoje zahtjeve, a da ih ego operacionalizira bez straha da e
biti cenzurirani od strane superega (jer ih humor oblikuje u socijalno prihvatljive), to dovodi do
utede psihike energije, smanjuje napetost, a u nekim sluajevima dovodi do razrjeavanja
nekih specifinih psiholokih problema linosti (Krsti, 1988). Mehanizmi koji su u osnovi
humora dovode do naglog reduciranja napetosti, a samim tim se poveava koliina psihike
energije koja je do tada bila angairana na kontrolu ovih impulsa (Fulgosi, 1990). Humorom
pomaemo sebi da lake prihvatimo realnost. Odnosno, koristei humor ponaamo se prema
samima sebi kao dijete iz perspektive odrasloga: gledamo svoj djetinjasti, umanjeni ego iz kuta
velikog, odraslog superega, kako je istakao Critchley (2007: 96).

Potpuniju sliku o vrijednostima humora kao mehanizma odbrane moemo vidjeti u Freudovim
mislima, koje je predstavio u objavljenoj studiji Humor: Humor nema samo neto
oslobaajue poput vica i komike, nego neto velianstveno i uzvieno, crte koje se ne nalaze u
ostale dvije vrste stjecanja zadovoljstva putem intelektualnih aktivnosti.Velianstveno oigledno
poiva u trijumfu narcizma, pobjedonosnoj osvojenoj nepovredivosti JA. Ja odbija da oboli zbog
prilika u realnosti, da bude prinueno da pati; ono nastoji, pri tome, da mu traume vanjskog
svijeta ne naude, ak se pokazuje da su mu one jedino povodi za zadovoljstvo... Humor nije
rezigniran, on je prkosan, ne znai samo trijumf JA, nego i trijumf naela zadovoljstva koje
umije da se tu ukotvi uprkos nemilosrdnosti realnih odnosa (Freud, 1928).

U DSM-IV humor je svrstan u grupu obrana visoke adaptivne razine. Specifinost humora je u
njegovoj sposobnosti da naglasi ironine aspekte u odreenoj situaciji, posebno u suoavanju sa
emocionalnim konfliktima ili vanjskim stresorima. Autor Mishinski (1977), humor definira kao
mehanizam obrane koji se koristi kao sredstvo za suoavanje sa dogaajima i situacijama koje
pojedinac percipira kao neugodne i neprijatne. Za razliku od drugih mehanizama obrane, humor
je zasnovan na kognitivnim procesima i ima sposobnost da izaziva promjene paradoksalnih ili
apsurdnih aspekata realnosti. Njegovo koritenje nam u prvoj fazi omoguava da se oslobodimo
negativnih emocija kako bi nakon izvjesnog vremena bolje sagledali situaciju i pristupili
aktivnijem rjeenjem situacije u kojoj smo se nali.

94
 Suvremeni autori smatraju da ea upotreba humora i smijeha poveava imunitet i toleranciju
na bol i smanjuje rizike za kardiovaskularna oboljenja (Martin, 2007). Rezultati istraivanja
Canna i Etzela (2008), Abela (2002), Ericksona i Feldsteina (2007) pokazuju da je humor kao
mehanizam obrane povezan sa veom sposobnou promjene perspektive u suoavanju sa
stresnim dogaajima, veom sposobnou planiranja rjeavanja problema i veim pozitivnim
procjenjivanjima stresnih dogaaja.

George E. Vaillant (1977) je redefinirao tradicionalni psihodinamski pristup. Premda humor

posmatra kao zreo mehanizam obrane, jasno je istakao razliku izmeu samoomalovaavajueg
humora, s jedne strane i tendencioznog humora, s druge strane. Prvi je opisan kao adaptivni, jer
omoguava osobi da se smije u stresnim situacijama, pri emu dovodi do reduciranja efekata
stresa. Drugi oblik humora naziva neprijateljskim humorom i on predstavlja agresivan nain
kontroliranja drugih i samim tim nije adaptivan. Na nain blizak psihoanalitikom shvaanju
Grohtjan (1957, 1966), smatra da je smisao za humor pokazatelj emocionalne zrelosti i njegovo
koritenje doprinosi oslobaanju potisnute energije na pozitivan i socijalno prihvatljiv nain.
Dixon (1980), slino prethodnim autorima, humor tretira kao nain suoavanja. Autori
Krizmani i Kolesari (1986,1992), humor definiraju kao multidimenzionalni konstrukt koji
obuhvaa razliite aspekte duhovitog ponaanja: sposobnost kreiranja ala, sposobnost
razumijevanja ala i sposobnost pojedinca da humor koristi kao obrambeni mehanizam koji mu
omoguuje da povea svoju toleranciju u nizu frustrativnih situacija. Meutim, prije nego to
napustimo raspravu o humoru kao mehanizmu odbrane, vano je naglasiti da humor moemo
koristiti na razliite naine. Svaki oblik humora sam po sebi nije tetan, ali ne znai da je i
koristan u prilagodbi pojedinca. Koliko je humor adaptibilan ovisi o nainu kako i prema kome
je usmjeren, odnosno o dominantnom stilu koritenja humora. Na temelju brojnih istraivanja
koja su se bavila ulogom humora u suoavanju sa stresnim situacijama, autori Martin, Puchlik-
Doris, Larsen, G., Gray, Weir, suradnici (2003) razvili su 2x2 model humora. U ovom modelu
izvrena je distinkcija humora na etiri stila: afilijativni, samouzdiui, samoporaavajui i
agresivni humor. Operacionalizacija samouzdiueg humora korespondira funkcijama humora
kao mehanizma odbrane. Rezultati istraivanja pokazuju da osobe koje su sposobne da stresnu
situaciju posmatraju alternativno, iz humoristike perspektive doivljavaju vie pozitivnih
emocija i openito su bolje prilagoeni.

95
8.2 Sublimacija

Generalno shvaena sublimacija je svaki proces kojim se neka karakteristika preobraava u

drugu, s tim to je novi oblik etiki vredniji (Hudolin, 1968). Sublimacijom (preobraajem,
pretvaranjem) kanaliziramo negativne afekte u konstruktivna i kreativna djela, ili u terminima
psihoanalize neprihvatljive seksualne i agresivne porive pretvaramo u drutveno korisne
aktivnosti.

Slika 8. Je li izbor zanimanja sublimacija neprihvatljivih impulsa?

Pregledom dosadanjih rezultata istraivanja (Vaillant, 2000; Malone, Cohen, Liu, Vaillant i
Waldinger, 2013), koji se odnose na doprinos odbrambenih mehanizama u psihosocijalnoj
prilagodbi konzistentno pokazuju da je vodea trojka efikasnih odbrana od neugodnih emocija,
pored humora i altruizma, mehanizam sublimacija. Sublimacija je mehanizam odbrane sve dok
se direktna seksualna gratifikacija odrie u korist nekog drugog neseksualnog cilja (M.
Kulenovi, 1989:512).

96
 A. Freud (1966) je opisala sublimaciju kao zreli i najnapredniji obrambeni mehanizam, jer
omoguuje djelimian izraz nesvjesnih poriva u modificiranom i drutveno prihvatljivom obliku.
Koritenje sublimacije ograniava izraavanje idovih neprihvatljivih zahtjeva, to omoguava
egu da manje ulae energiju u kontroliranju idovih elja (Larsen i Buss, 2004), to u konanici
dovodi do utede psihike energije. Prema Fulgosi (1990:57), pravac sublimacije determiniran je
mogunostima investiranja seksualne i agresivne energije u objekte koji imaju zamjensku
vrijednost. Zamjenska vrijednost ovisi od dva faktora: od slinosti zamjenskog objekta sa
originalnim objektom i u kojoj mjeri drutvo dozvoljava zamjenske aktivnosti. Freud je vjerovao
da je cjelokupna umjetnost razvijena na mehanizmu sublimacije. Ciljevi sublimacije se
izraavaju veoma jasno u postignuima kao to su muzika, likovna umjetnost i knjievnost, ali se
mogu manifestirati u meuljudskim odnosima i socijalnim interesima (Feist, 1994).

Seksualna ili agresivna energija koja se ne moe ispoljiti u prvobitnom obliku postaje pokreta
drugih aktivnosti. Glavni pokretai sublimacije su ego i superego. Ova dva stratuma linosti
preusmjeravaju ivotnu energiju (Libido) od seksualnih i agresivnih ciljeva prema sublimaciji.
Sublimacija velikom silinom odstranjuje seksualne ili agresivne porive i na taj nain ih
deaktivira vraenjem u nesvjesno (M. Kulenovi, 1989). Kod sublimacije se ne mijenja objekat
nego cilj instinktivnog pokretaa koji se neutralizira, tako da se agresivni i seksualni nagon sa
svojim derivatima apsorbiraju, to dovodi do poeljnih transformacija u egu (Kondi-Belo i
Levkov, 1989). Na primjer, pojedinci koji su istaknuti pobornici zatite drutva od pornografskih
sadraja u filmovima ili na televiziji, provode dosta vremena gledajui pornografiju. U
Freudovim terminima, ove osobe su sublimirali svoju snanu elju za gledanjem pornografije i
seksualno voajerske instinkte i izraavaju ih putem aktivnosti koje su drutveno poeljne
(Maltbly i sur., 2010: 62). Meutim, kako navode isti autori, neki od psihoanalitikih primjera za
sublimaciju su zabavni (Slika 9). Naime, psihoanalitiari vjeruju da vatrogasci sublimiraju
izraen nagon za uriniranjem. tj, poriv da javno mokre, a gastroenterolozi (kirurzi koji se bave
probavom i crijevima) sublimiraju fiksaciju za analni stadij. Ovi primjeri, koliko god su
neprihvatljivi protivrjee miljenju psihoanalitiara Maddia, koji je sublimaciju smatrao
karakteristinom odbranom za genitalni tip linosti. Unato svemu izbor nekih zanimanja
(Larsen i Buss, 2008), kao to su sportista, mrtvozornik, vatrogasac, hirurg, mesar, medicinska

97
sestra u urgentnim centrima, se moe interpretirati kao sublimiranje odreenih neprihvatljivih
impulsa.

Slika 9. Izbor zanimanja: sublimacija nagona za uriniranjem ili vatrogasac je vatrogasac...

Slinu elaboraciju sublimacije nalazimo kod Carla Gustava Junga. S obzirom na razliite
konceptualne okvire tumaenja linosti koje je psiholokoj zajednici ponudio Jung, kratko emo
se zadrati na osnovnim aksiomima njegove teorije, kako bi imali potpuniji uvid u znaaj
sublimacije za razvoj linosti. Prisjetimo se da je Jung linost vidio kao sloeni sistem koji se
sastoji od diferencijalnih strukturalnih komponenata (ja, lino nesvjesno, kolektivno nesvjesno sa
arhetipovima, sjenka i persona). Kako bi linost bila ostvarena u punom kapacitetu, svaki od
sistema mora biti potpuno razvijen, jer linost tei stabilnosti i koherentnosti. Krajnji cilj razvoja
linosti jeste samoostvarenje, odnosno razvoj jastva (Hall i Lindzey, 1978). Samoostvarenje
linosti se postie procesom individuacije, kojoj prethodi integracija diferenciranih sistema
putem transcendentalne funkcije. Spomenute strukturalne komponente (sistemi linosti) su
startna pozicija za razvoj linosti. Meutim, posrednik izmeu sistema i razvoja linosti odreen
je u znaajnoj mjeri dinamikim procesima unutar linosti. Da bi se ovi procesi odvijali potrebna
je psihika energija koja ima sposobnost pomjeranja sa jednog procesa u odreenom sistemu, na

98
drugi proces u istom ili drugom sistemu (Hall i Lindzey, 1978:145). Kada pomjeranjem energije
upravlja individuacija i transcedentalna funkcija dolazi do sublimacije. Dakle, prema Jungu
sublimacija je transfer energije sa primitivnijih i manje diferenciranih procesa na vie razine.
Energija mijenja svoj oblik i investira se u novu prihvatljiviju djelatnost. Iz tog razloga
sublimacija je napredna, pokretaka i u funkciji je racionalnosti i integrativnosti linosti. Sullivan
(1953, prema Hall i Lindzey, 1978) je smatrao da se sublimacija javlja krajem predkolske dobi.
Dijete bez intencije mijenja obrasce ponaanja koje izaziva anksioznost ili je produkt sukoba sa
selfom i zamjenjuje ih socijalno prihvatljivim aktivnostima koji zadovoljava motivacijske
sisteme koji su izazvali sukob. Prema Kondi-Belo i Levkov (1989:376), sublimacija
omoguava djetetu da na specifian i poeljan nain izae na kraj sa tenjama karakteristinim
za predgenitalni stadij razvoja, jer ego nije bio uspjean u prilagodbi. Konano sublimacija
doprinosi formiranju linosti i predstavlja psiholoki vitalnu vezu izmeu ega i superega i
pokretaku snagu linosti.

Na temelju solidnih podataka relevantnih za sublimaciju, Baumeister i sur. (1998:1105), su

pretpostavili da osobe koje su ukljuene u visoke edukativne procese, nakon kojih slijede
zahtjevne intelektualne karijere, trebale bi imati manje seksualnih aktivnosti od drugih. Rezultati
istraivanja Michaela, Gagnona, Laumanna i Kolata (1994) su pokazali suprotan trend. Osobe sa
visokim stupnjem naobrazbe su imali seksualne odnose sa vie razliitih partnera od osoba sa
niim obrazovnim stupnjem.

Zanimljive eksperimentalne nalaze o sublimaciji kod osoba razliitih religijskih uvjerenja

pronali su Hudson i Cohen (2014) i Kim, Zeppenfeld i Cohen, (2013). Istraivai su
pretpostavili da se ljudi razliitih religija razlikuju u upotrebi mehanizama odbrane, tanije
pretpostavili su da protestanti vie koriste sublimaciju nego pripadnici katolicizma i judaizma. U
vrijeme boravka u New Yorku, Freud je bio fasciniran gradnjom nebodera (koje su najveim
dijelom izgradili protestanti) i izvjestio da je ogromna koliina seksualne energije morala biti
investirana u njihovoj gradnji (Larsen i Buss, 2008).

99
Slika 10. Jesu li graevine simbol transformirane seksualne i agresivne energije?

Cohen, Kim i Hudson (2014:208, 209) su naveli razloge zbog kojih bi trebalo oekivati razlike u
sublimaciji s obzirom na razliita religijska uvjerenja. Naime, autori navode da je protestanska
religija prijemivija za sublimaciju iz slijedeih razloga. Protestanti vie nego pripadnici drugih
religija percipiraju tabuizirane misli i elje kao grene i prijetee, to posljedino dovodi do
uestalijeg koritenja mehanizama odbrane. Osnovu za ovu prepostavke pronalaze u
protestanskoj teoriji, koja u znaajnoj mjeri vie obavezuje na moralni aspekt misli i osjeanja, u
odnosu na druge dvije religije. Zapravo, put ka spasenju vodi kroz vjeru, vie putem djelovanja
pojedinca. Ova oekivanja su suprotna judaizmu koji se vie fokusira na ponaanje, nego na
vjerovanje i u manjoj mjeri sa katolianstvom u kojem je primarno djelovanje pojedinca.
Protestanti u poreenju sa katolicima i Jevrejima vie vjeruju da e loe misli i impulsi rezultirati
loim djelima. Iz tog razloga oekuje se da e protestanti nedozvoljene misli doivljavati
prijeteim i da e ih potiskivati minimizirajui njihov uinak. Ovaj proces minimiziranja je
kasnije pokazan kao krucijalna komponenta sublimacije. Druga vana razlika, koju navode

100
Cohen i suradnici (2014) je injenica da protestantska religija propagira radnu etiku u kojoj se
glorificira Bog kroz djelovanje u poslu. Preputanje produktivnom radu postaje nain kojim se
izlazi na kraj sa anksioznou. U katolianstvu i judeizmu pokajanje se postie formalnim
ritualima i pokajanju, a kod protestanata anksioznost se reducira kroz posao. Za razliku od
tradicionalno shvaene sublimacije, suvremena teorijska razmatranja, kako navode Cohen, Kim i
Hudson (2014), sublimaciju definiraju kao proces u kojem se prijetee misli i emocije pomjeraju
prema manje svjesnim podrujima uma u kojima s transformacija deava kroz asocijativni stil
miljenja. Ovaj proces korespondira freudovskom konceptu primarnog procesa miljenja. Ove
misli suvremeni znanstvenici (Epsetin, 1994; Stanovitch i West, 2000, prema Cohenu i sur.,
2014) nazivaju sistem 1 miljenja. Ovi svjesni naini procesiranja su slobodni, neodreeni,
asocijativni i imaju vei kapacitet da skokovito transformiraju imaginaciju.

Recentna eksperimentalna istraivanja daju podrku pretpostavci da su protestanti podloniji

sublimaciji zabranjenih potisnutih impulsa. Hudson i Cohen (2014, prema Cohenu i sur., 2014) i
Kim, Zeppenfeld i Cohen (2013) su proveli dva eksperimenta u kojim su sudjelovali protestanti,
katolici i Jevreji, a cilj je bio utvrditi da li su protestantni u odnosu na druge dvije skupine
prijemiviji za sublimaciju. Svim sudionicima su inducirane zabranjene erotske misli. Odnosno,
eksperimentalna procedura je zahtijevala da mukarci koji imaju sestru izmisle priu koja e se
odnositi na njihovo odrastanje. Nakon toga su im date fotografije uparene sa znakovima
(natuknicama) i upute da o tim zamiljenim sjeanjima priaju kao da su njihova. Na poetnom
skupu fotografija, ispitanicima su prikazane slike djeaka i djevojica kako se igraju. Jedna
grupa ispitanika je u zadnjim snopovima fotografija dobila natuknice tipa: Prolog ljeta moja
sestra i ja smo bili na krstarenju i odlino smo se zabavili. U drugoj grupi natuknica je bila ista,
osim to je rije sestra zamijenjena rjeju djevojka. Nezavisno od manipulacije sestra-djevojka,
eksperimentatori su u drugom koraku manipulirali sa atraktivnim djevojkama. Pola sudionika je
dobilo skup fotografija privlanih ena, a druga grupa fotografije sa neprivlanim enama. ene
na fotografijama su bili modeli obueni ili u kupaem kostimu ili su imale neki drugi odjevni
predmet koji naglaava seksualnu privlanost. Manipulacije su imale za cilj da izazovu konflikte
kod sudionika koji su imali zadatak da piu o interakciji sa sestrom i kojima su manipulirane
erotske misli o atraktivnim enama. U prvoj studiji Hudson i Cohen (2014) nakon ove procedure,
od ispitanika su traili da navedu to im je cilj u karijeri i kojim vrijednostima tee na radnom

101
mjestu. Ova pitanja su postavljena kako bi doznali u kojoj mjeri ispitanci preferiraju kreativne
poslove (pisac, arhitekta, modni dizajner) i preferiraju uloge koje ukljuuju kao opozite drugim
vrstama poslova koji naglaavaju jednako vrijedne ciljeve, kao to je povezivanje sa drugima.

U drugoj studiji (Kim, Zeppenfeld i Cohen, 2013) ispitanici su imali mogunost da sastave
kratku poemu ili kreiraju skulpturu od gline. Rezultati obje studije su bili konzistentni.
Protestantni u konfliktnoj situaciji (manipulacija sestra i fotografije atraktivnih djevojaka), su
izabrali karijere kojem im omoguavaju produktivnost i kreativno izraavanje. Nadalje, kada su
im eksperimentatori dali mogunost da neto kreativno kreiraju ova grupa protestanata je
nadmaila sve ostale grupe. Oni su napisali najbolje poeme i napravili najkreativnije skulpture.
Kod katolika i Jevreja ovaj efekat nije utvren.

Razliita eksperimentalna paradigma je proirila ove nalaze sa zabranjenih erotskih misli na

ljutnju, jer su Kim, Zeppenfeld i Cohen (2013), nastojali da istrae procese koji su u osnovi
sublimacije eksplicitnom manipulacijom supresije ljutnje. Kim, Zeppenfeld i Cohen (2013:210)
su s ciljem ispitivanja procesa koji su ukljueni u sublimaciju poredili tri grupe. Prva grupa
ispitanika se dosjeala dogaaja koji su izazivali ljutnju i bili su instruirani da potisnu misli o
tom dogaaju. Druga grupa je dobila instrukciju da se dosjete dogaaja koji su izazivali ljutnju
kod njih, ali su bili instruirani da misle na irelevantne sadraje (na primjer: na konja). Trea
grupa se dosjeala neutralnih dogaaja i bila je instruirana da supresiraju misli o irelevantnom
dogaaju. Nakon toga ispitanici su imali zadatak da naprave skulpturu i kreiraju smijeni tekst za
strip i kola od razliitih fotografija. Protestanti koji su se dosjeali dogaaja koji su izazvali
ljutnju i navoeni da te misli supresiraju imali su najbolji uradak. Ljutnja sama po sebi nije
dovodila do najboljeg uratka, ve supresija ljutnje. Kao i u prethodnom istraivanju kod katolika
i Jevreja nije utvren ovaj efekt.

Ova istraivanja sugeriraju ne samo da je supresija kljuni mehanizam kod sublimacije kod
protestanata, nego da je pomjeranje misli kljuni proces. Autori su utvrdili da se zabranjeni
sadraji pomjeraju u sigurno okruenje, a to je produktivni rad (Cohen i suradnici, 2014).

Dobiveni nalazi potvruju specifinosti sublimacije, koja se ogleda u angamanu kognitivnih

resursa, te iz tog razloga, predstavlja osnovu za optimalni kognitivni, emocionalni i socijalni

102
razvoj sa mogunostima da transformira seksualne i agresivne impulse na iru drutvenu razinu
(Kondi-Belo i Levkov, 1989).

8.3 Altruizam

Altruizam se definira u psihologiji oblik prosocijalnog ponaanja koji podrazumijeva

pomaganje drugima, bez oekivanja za uzvratnim susretom. S obzirom na navedenu definiciju,
namee se pitanje kada ovakvo ponaanje dobiva status odbrane. S obzirom da odbrambeni
mehanizmi podrazumijevaju iskrivljenje konflikata ili stresa, onda bi altruizam bio aktiviran u
noenju sa iznimno tekim ivotnim dogaajima Vaillant (2000), smatra da altruizam osobi
donosi zadovoljstvo, koje bi eljela sama da prima. Na primjerima koji slijede vidjet emo da se
osoba u noenju sa odreenim ivotnim iskustvom ili dogaajem moe nositi na razliite naine,
odnosno koristiti razliite mehanizme odbrane koji nemaju adaptivnu vrijednost kao to ima
altruizam. Vaillant (2000), navodi primjer kako se rtva seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu,
moe razliito nositi sa svojim negativnim iskustvom. Naime, ove osobe mogu bijes usmjeriti
prema sebi ili prema drugima (zlostavljati djecu), to je primjer acting outa. Ili mogu biti hladne
prema okolini i povui se u samostan, to je primjer reaktivne formacije. Unato ovakvom
negativnom iskustvu, najjai koriste altruizam: rade u Sigurnim kuama, Grupama podrke ili
SOS telefonima. U noenju sa najteim stresnim dogaajem gubitkom djeteta, roditelji mogu
negirati gubitak (provode sve aktivnosti kao da je dijete tu), mogu poricati gubitak ili koristiti
kognitivnu distorziju (Tako je Bog htio). Altruizam kao odbranu koriste oni roditelji koji nakon
gubitka djeteta, otvore Fondaciju pod imenom svoga djeteta, ili ako dijete boluje od neizljeive
bolesti postaju aktivni lanovi Udruenja za borbu protiv te bolesti.

103
Slika 11. Zrele i (pomalo) sebine odbrane

ZRELI (SEBINI)
MEHANIZMI ODBRANE

ANTICIPACIJA: unaprijed SAMOPORTVIVANJE: SUPRESIJA: uvanje

planiranje aktivnosti uz njegovanje afekata pod kontrolom
proivljavanje anticipiranih samoafirmirajudih
emocionalnih reakcija informacija o sebi u
situacijama ego prijetnje

U tekstu koji slijedi objasnit emo supresiju i anticipaciju, jer smo samopotvrivanje objasnili u
etvrtom poglavlju.

8.4 Supresija

Supresija je sposobnost osobe da svjesno donese odluku da se ne investira u odreenu emociju.

Atkinson i suradnici (1983) supresiju definiraju kao proces dobre samokontrole. Supresori afekte
uvaju pod nadzorom, tako da njihovo ekspresivno ponaanje djeluje hladno. ini se da se ove
osobe ipak privatno obraunavaju sa svojim emocijama ne dozvoljavajui njihovu javnu
manifestaciju. Isti autori sugeriraju da osobe koje koriste ovaj mehanizam odbrane sposobne su
da privremeno bolna sjeanja ostave po strani, kako bi se usmjerili na zadatak. Ove osobe su

104
svjesne svojih mogunosti i osobina linosti koje su nepoeljne i kad god mogu izbjegavaju da se
fokusiraju na ova obiljeja. Wegner (1992) je pokazao da namjerni pokuaj izbjegavanja
odreene misli proizvodi i neeljene efekte. Osobe su svjesne supresiranih misli, ali nisu svjesne
impulsivnih sjeanja koja su represirana (Atkinson i sur., 1983). Supresija najee zapoinje
koritenjem distraktora (Newman, Duff i Baumaster, 1997), i za svaku restrikciju je unaprijed
isplanirana aktivnost (Vaillant, 2000). Isti autor, navodi da ovaj mehanizam odbrane iako pripada
korpusu zrelih odbrana, nema nita ljudsko u sebi kao to imaju humor i altruizam, odnosno nije
elegantna kao sublimacija, jer rtvuje ljepotu za istinu (str. 10).

8.5 Anticipacija

Anticipacija je definirana kao odlaganje neposredne gratifikacije planiranjem i promiljanjem o

buduim dogaajima. Prema DSM-IV, funkcija anticipacije jeste da pomogne pojedincu da rijei
emocionalni konflikt ili vanjske stresore tako da unaprijed proivi emocionalne reakcije ili da
predvidi posljedice anticipiranih dogaaja razmiljajui o prihvatljivim rjeenjima.
Anticipiranjem individua pomjera panju od trenutnog iskustva kako bi se pripremila za
percipirani ishod (Bowins, 2004). Ovaj mehanizam odbrane je s razlogom svrstan u zrele
mehanizme. Pripremajui se za ishod nekog dogaaja, osoba koja ima resursa za koritenje ovog
mehanizma odbrane, trai rjeenja (socijalnu podrku, informacije o odreenoj problematici) ili
preusmjerava misli na ugodnije sadraje iz svog iskustva. Na primjer: Student koji se priprema
za ispit kod zahtjevnog profesora, koristei anticipaciju, provodi vie vremena uei, presliava
sebe, priprema sebi razliite verzije testova, odlazi kod profesora na konsultacije da razgovora o
sadraju gradiva koji mu se ini nerazumljivim. Ispitnu situaciju moe redefinirati i posmatrati je
kao izazov.

ZAKLJUCI

Ideja da humor i sublimacija imaju ljekovite uinke i doprinose boljoj psihosocijalnoj

prilagodbi pojedinca, proistekle su iz ortodoksne psihoanalize. Na temelju klinikih iskustava,

105
konceptualnih i empirijskih kriterija lista zrelih mehanizama odbrana je proirena. U
Vaillantovoj taksonomiji odbrambenih mehanizama pored humora i sublimacije u grupu zrelih
odbrana uvrtene su: anticipacija, altruizam i supresija. Pored ovih pet mehanizama, u DSM-IV,
u grupu visoko adaptivnih mehanizama svrstane su i odbrane: povezivanje, samopotvrivanje i
samoposmatranje.

Rezultati istraivanja konzistentno pokazuju da pojedinci koji koriste zrele mehanizme

odbrane su zadovoljniji svojim ivotom, imaju kvalitetnije interpersonalne relacije, zadovoljnije
su poslom i bolje se nose sa hroninim bolestima (Malone, Cohen, Liu, Vaillant i Waldinger,
2013). Ipak, izmeu ovih adaptivnih mehanizama odbrane postoje znaajne kvalitetne razlike.
Humor, altruizam i sublimaciju moemo opisati kao odbrane koje su tople i humane, te nisu
usmjerene samo prema sebi, ve i interpersonalno. Ova vodea trojka je openito drutveno
korisna. Anticipacija i supresija su vie sebine odbrane jer primarno dobro donose osobi koja ih
koristi.

Generalno, sve zrele odbrane pruaju bolju modulaciju stresa ostavljajui pojedincu dovoljno
psihike energije da se aktivno bave realnou. Odbrane visokog stupnja prilagodbe su dobar
ventilator prekomjernih negativnih emocija (posebno anksioznosti) i stoga doprinose psiholokoj
dobrobiti pojedinca. Kako niko od nas nije cijepljen protiv traumatskih dogaaja i stresnih
ivotnih iskustava, niti smo savreni u predvianju ivotnih dogaaja i esto nad njima nemamo
nikakve kontrole, vrlo je vano nauiti kako se nositi s takvim dogaajima. Ovdje ne
zanemarujemo i stresne epizode koje esto imamo na radnim mjestima (zbog zahtjevnosti radnih
zadataka), komunikacije na radnom mjestu, u obitelji ili u drugim ivotnim podrujima.
Povlaenje, poricanje, racionaliziranje, potiskivanje mogu biti kratkorono od pomoi. Meutim,
u nekim aspektima anticipacija nam moe pomoi da unaprijed predvidimo posljedice, ali samo
onih dogaaja i situacija nad kojim imamo odreeni stupanj kontrole. Bolest ne moemo
predvidjeti, ali moemo poduzeti niz savjesnih oblika ponaanja prema sebi i svom zdravlju: kao
to su: zdrava prehrana, bavljenje sportom, nekonzumiranje cigareta i alkohola, dovoljno sna i
aktivnog odmora. Ali, kada nemamo izbora i bolest je tu, koritenjem zrelih odbrana moemo
puno toga korisnog napraviti da bi smanjili anksioznost i tako doprinijeli da se bolje osjeamo i
upravljamo stresom na adekvatan nain. Koristei sublimaciju, pojedinac se moe suoavati sa

106
boleu tako to e se baviti nekim stvaralakim aktivnostima (slikanjem, pisanjem). Supresija e
djelovati svrhovito, jer e supresor otii na lijeniki pregled, trait e potporu od partnera i
prijatelja i poduzet e korake kojim e sebi osigurati bri oporavak. Altruizam podrazumijeva da
e se oboljela osoba (u ovisnosti od teine bolesti), ukljuiti u udruenje u borbi protiv te bolesti
(Malone i suradnici, 2013) ili e na neki drugi nain pomagati drugima kako se ne bi nali u istoj
situaciji. Upotrebom humora minimizira se uinak negativnih emocija. Za razliku od drugih
mehanizama obrane, humor je zasnovan na kognitivnim procesima i ima sposobnost da izaziva
promjene paradoksalnih ili apsurdnih aspekata realnosti. Upotrebom humora dajemo sebi oduka
i oslobaamo se prekomjernih negativnih emocija. Na taj nain tedimo energiju, koja nam je
potrebna da u drugoj fazi, bolje sagledamo situaciju i pristupimo aktivnijem rjeenju situacije u
kojoj smo se nali (Mishinski, 1977). Na temelju studioznih empirijskih istraivanja Martin
(2007) je naveo da angairanje ljudi u humor i smijeh doprinosi boljem raspoloenju, ljudi se
osjeaju energiziraniji, manje su depresivni, anksiozni i napeti. Rezultati brojnih istraivanja
(Cann i Etzel, 2008; Abel, 2002, Erickson i Feldstein, 2007), pokazuju da je humor kao
mehanizam obrane povezan sa veom sposobnou promjene perspektive u suoavanju sa
stresnim dogaajima i efikasnijem izboru strategija u planiranju rjeavanja problema.

Zreli mehanizmi odbrane, za razliku od nezrelih mehanizama, koji imaju ogranienu adaptivnu
vrijednost u postizanju ravnotee nakon izloenosti visoko stresnim dogaajima, mogu biti
svjesno kontrolirani i njihova vrijednost je uvijek prisutna i uoljiva, jer dovodi do dobrog
psiholokog zdravlja (Bowins, 2004).

S obzirom na vanost koritenja zrelih mehanizama odbrana za psiholoku dobrobit pojedinca,

znanje o njima ima ne samo znanstvene implikacije, ve i praktine. S obzirom da upotreba
adaptivnih mehanizama odbrane doprinosi boljem psihikom zdravlju pojedinca implicira da bi u
razvoju linosti svi agensi ukljueni u proces socijalizacije trebali promovirati njihovu upotrebu.
Ako prihvatimo postulate teorija uenja potkrepljenjem, onda kod djece i mladih treba razvijati
kapacitete za upotrebu zrelih odbrana i pozitivno potkrijepljivati ponaanja u kojima
prepoznajemo njihove manifestacije. Ovo poglavlje zavrit emo rijeima Emila Vallianta
(2000), koji je ponajvie doprinio teorijskom razmatranju i emprijskim istraivanjima zrelih
odbrana. Prema njegovom miljenju zrele odbrane su sinonim za zdravu negaciju iz dva razloga.

107
Prvi razlog je njihova sposobnost pozitivne transformacije, odnosno kako je Vaillant kazao
zrele odbrane pretvaraju olovo u zlato (str.3). Drugi, podjednako vaan razlog je, da pruaju
pojedincu i drutvu najbolje iz loe situacije.

108
9. NEUROTINE ODBRANE

U ovom poglavlju objasnit emo neurotine odbrane, najprije one koje je predloio Vaillant, a
nakon toga emo predstaviti sekundarne neurotine odbrane, koje je opisala Karen Hornay. Kao
to je prikazano na Slici 12., est je neurotinih odbrana, s tim to smo represiji (potiskivanju)
kao najvanijem mehanizmu odbrane, formiranoj reakciji i negiranju posvetili posebnu panju.
Ova tri mehanizma odbrane su u grupi odbrana koje su uvijek aktualne istraivaima iz
psihologije linosti i socijalne psihologije. Intelektualizaciji, idealizaciji i pseudoaltruizmu smo
pristupili iskljuivo deskriptivno.

Slika 12. Neurotini mehanizmi odbrane

109
9.1 Represija (potiskivanje)

Ideja o represiji kao manifestaciji nesvjesnog nije Freudov patent (prije Freuda o nesvjesnom
su raspravljali i pisali Nietzcshe i Dostojevski), ali je njegova ogromna zasluga to je ideju o
represiji ugradio u teorijsko-kliniku graevinu - psihoanalitiku teoriju. Pojam represije u
psihologiju uveo je Johan Herbert (1816/1891), ali iskljuivo kao kognitivni pojam, rezerviran za
podruje svjesnosti.

Represija je glavni mehanizam odbrane, smatra se univerzalnim psihikim procesom, osnova je

za razvoj linosti (Fulgosi, 1990), temelj je na kojem je izgraeno zdanje psihoanalize i
najneekonominiji mehanizam odbrane. S obzirom na kriterij vremenskog slijeda otkrivanja prvi
je mehanizam odbrane iz kojeg su razvijeni svi ostali odbrambeni mehanizmi. Potiskivanje je
rodno mjesto nesvjesnog kao posebne cjeline izdvojene od ostatka psihikog ivota
(Laplanche & Pontalis, 1984:328). Tokom psihoanalize Freud je opazio da su njegovi klijenti
potisnili neprijatna ivotna iskustva. Indikatori potikivanja su se manifestirali na dva naina: ili
se klijenti nisu mogli sjetiti negativnih emocionalnih iskustava, ili su bili u otporu u trenucima
kada su potisnuta negativna iskustva trebala isplivati na povrinu.

U studiji Represija, S. Freud (1915/1963:105) je naveo: da je sutina represije u njenoj

funkciji da odbija i uva neto izvan nesvjesnoga. Freud je razlikovao dvije faze represije:
primarnu i pravu represiju. Primarna represija se sastoji od poricanja ulaska u svijest mentalnih
predstava instinktivne prirode. Prava represija derivira potisnute instinktivne predstave ili
nauene misli razliitog porijekla koje su povezane s tim mislima. Freud je vjerovao da je
potiskivanje odreenog impulsa iz djetinjstva univerzalna ljudska pojava. Neprihvatljivi impulsi
uvenog edipovskog kompleksa bivaju potisnuti kako bi se izbjegle posljedice takvog ponaanja
u kasnijoj ivotnoj dobi (Atkinson i sur., 1983). Naime, ova potisnuta osjeanja bi mogla dovesti
do anksioznosti zbog toga to su u sukobu sa pojedinevim doivljajem sebe.

Prema Hornayevoj (1992:50), potiskivanje nije stvar izbora, budui da se odvija izvan razine
svjesnoga. Na primjeru potisnutog negativnog afekta ili nagona prema nekoj osobi, a s obzirom
da je potiskivanje izvan kontrole osobe, Hornayeva smatra da takva osoba nije svjesna prisustva
ovog afekta. Na osnovu toga Hornay je postavila pitanje kako osoba moe osjeati prisustvo

110
potisnutog afekta u sebi. Odgovor je pronala u Sullivanovom konceptu o postojanju nekoliko
razina svijesti. Osoba ak u najdubljoj razini svijesti zna da afekt postoji. Razmatrajui ovo
pitanje Hornayeva dolazi do spoznaje da ljudi ne mogu zavaravati sebe i te su podjednako dobri
opaai vlastitih afekata, kao to su dobri procjenjivai osobina drugih ljudi. Meutim, efekti
potisnutog neprijateljstva su dovoljni da aktiviraju anksioznost. Anksioznost je potrebno
reducirati ili potpuno otkloniti. Potisnuti impulsi aktiviraju drugi proces u ovom sluaju, to je
projekcija.

Potiskivanjem osoba blokira anksioznost (to je prednost), ali nedostatak ovog mehanizma
odbrane je u tome to u procesu inhibiranja anksioznosti, ego troi mnogo psihike energije i
samim tim je ne moe investirati u konstruktivne aktivnosti. U nemogunosti da se neugodni
materijal svjesno ispolji, njegova manifestacija se odvija u stanjima smanjene kontrole ega, kao
to su snovi, matanje, pogreke u govoru i propusti. Potiskivanje se moe razmatrati iz tri
metapsihologijske perspektive: topike, ekonomske i dinamike.

(1) Iz topike perspektive do potiskivanja dolazi putem dva procesa. Prvi proces podrazumijeva
cenzuru materijala, a u drugom procesu se aktivira odbrana.

(2) Ekonomskoj perspektivi je posveeno najvie prostora (op.a. vjerovatno iz razloga to je ova
odbrana najneekonominija). Prema ekonomskom gleditu najprije dolazi do povlaenja
zaposjednua (okupiranja), zatim ponovnog zaposjedanja i protu zaposjedanja (Laplanche &
Pontalis, 1984:331). Zapravo, potisnuti materijal, iako nije registriran kao svjesni, ostaje aktivan.
Potiskivanje je veliki potroa psihike energije, stoga je neophodno protuzaposjedanje. Autorice
Kondi-Belo i Levkov (1989:373), ovaj proces objanjavaju na sljedei nain. Nova iskustva
koja su bliska potisnutom sadraju tendiraju da energiju premjeste na njih, pretvarajui ih u svoje
derivate. Meutim, ako ovi derivati ne pronau svoje mjesto u psihikom aparatu, odnosno ako
se priblie ve potisnutom sadraju i sami e biti potisnuti. Tako nastaje sekundarno
potiskivanje, koje je sa primarno potisnutim sadrajem asocijativno povezan.

(3) Dinamika perspektiva nastoji rasvijetliti motivacijske procese koji su u osnovi potiskivanja.
Iz dinamike perspektive, s obzirom da potiskivanje nije samo nesvjesni proces, smatra se da je
pojedinac motiviran da ublai osjeaj krivnje za neku aktivnost koja se ne uklapa u njegove

111
internalizirane vrijednosti. Ova potreba za ublaavanjem osjeanja krivnje doprinosi da se
iskustvo potisne. Slino miljenje je iznio C.G. Jung. Prema njegovom miljenju, potiskivanje se
nalazi u nesvjesnom i nastaje kada je pranjenje energije sprijeeno (Hall i Lindzey, 1978), te je
potiskivanje nazadno i moe proizvesti iracionalnost i dezintegraciju linosti. Meutim, tumaei
Freudovu teoriju potiskivanja, Jung (1971) navodi da bi se potiskivanje u freudovskom smislu
odnosilo na visoko moralne pojedince, koji inhibiraju ispoljavanje svojih nagona.

Od svih mehanizama odbrane potiskivanje je izazvalo najvie istraivake radoznalosti, unato

tome to je Holmes (1974) smatrao da je represiju teko eksperimentalno provjeravati, jer je ne
mogue sudionike izloiti dogaajima koji bi proizveli snanu anksioznost kakva je uobiajena u
stvarnom ivotu. Kako navodi Fulgosi (1990:202), prva laboratorijska istraivanja represije
odnosila su se na testiranje hipoteze Kurta Lewina, koji je u okviru topolokog prikaza dinamike
linosti pretpostavio da napetost traje sve dok se ne ostvari lokomocija, odnosno dok se linost
ne pomjeri iz jednog ivotnog prostora u drugi koji je cilj njene aktivnosti. Da stvari budu
jasnije, vienje dinamike linost na nain kako je to uinio getaltista Lewin, inspirisao je
Zeingarnikovu (1927) da dizajnira eksperiment s ciljem provjere njegove hipoteze. Autorica je
pretpostavila je da e se u pamenju prije zadrati zadaci koje osoba nije uspjela rijeiti, od
zadataka koji su uspjeno rijeeni. Nalazi do kojih je dola potvrdili su njenu hipotezu, te je
Zeingarin efekat potiskivanju obezbjedio sigurno mjesto u teorijama zaboravljanja. Istraivanja
koja su uslijedila (Rosenzwieg, 1943), pokazala su postojanje potiskivanja u zadacima koji nisu
zavreni, ali samo u situacijama kada je ego ukljuen i kada je aktivirana ego prijetnja. Ovaj
efekt nazvan je Rosenzwiegov efekat.

Rezultati istraivanja koje emo prikazati daju djeliminu podrku freudovskom poimanju
potiskivanja. Meutim, pojedinani sluajevi potvruju Freudovu teoriju o potiskivanju. Osobe
koje su izloene nekim katastrofinim dogaajima (potresima, poarima) ne mogu da se dosjete
detalja tog dogaaja. Vjerovatno je da uznemirujua sjeanja i impulsi mogu biti zaboravljeni ili
na neki drugi nain sklonjeni iz svijesti (Atkinson i sur, 1983). Oigledno je da ljudi potiskuju
negativna iskustva kako bi zatitili sliku o sebi, ali ne svi. Suvremeni istraivai su se upravo
usmjerili na tzv. potiskivae.

112
 Dosadanja istraivanja potvruju psihoanalitiku hipotezu o potiskivanju. Davis i Schwartz
(1987), su sudionike, na temelju rezultata na Upitniku za mjerenje anksioznosti, podijelili u tri
skupine: potiskivae i dvije grupe nepotiskivaa (visoko anksiozni i nisko anksiozni). Sudionici
u istraivanju su imali dva zadatka; prvi je bio da se dosjete bilo kojeg dogaaja iz djetinjstva, a
drugi zadatak je da se prisjete najranijeg iskustva uz emocije: srea, tuga, ljutnja, strah i uenje.
Istraivaki nalazi pokazaju da se potiskivai dosjeaju manje negativnih emocija, a njihova
sjeanja su povezana sa negativnim emocijama i odnose se na kasno djetinjstvo, u odnosu na
nepotiskivae, to je potvrda psihoanalitikog shvaanja potiskivanja. Postavlja se pitanje to
ometa potiskivae u prisjeanju ovih emocionalnih iskustava. Hansen i Hansen (1988)
pretpostavljaju da potiskivai emocionalna iskustva kodiraju na drugaiji nain od nepotiskivaa.
Ova pretpostavka podrana je od strane brojnih istraivaa (Hansen i Shantz, 1992; Egloff i
Krohne, 1996; Shimmack i Hartmann, 1997). Nalazi Wegnera i suradnika (1992, 1994),
pokazuju da potiskivanje uzbudljivih misli dovodi do indukcije negativnih afekata i to dovodi
do preokupiranosti nekontroliranih misli i iracionalnih ideja. U ovim istraivanjima, jedna grupa
ispitanika je dobila uputu da ne misle o seksu, a druga grupa da misli o seksu. Ova instrukcija je
kod obje grupe proizvela emocionalno uzbuenje. Meutim, ispitanici koji su dobili uputu da
potisnu misli o seksu, bili su svjesno preokupirani tim mislima i dovedeni su u stanje ponovnog
emocionalnog uzbuenja. Generalni nalaz upuuje da potiskivanje uzbudljivih misli ima
potencijalno veu snagu da se pojedinac u mislima aktivno bavi ovim sadrajima, nego kada eli
o njima namjerno misliti. Nalazi Wegnera i suradnika donekle odgovaraju tehnici paradoksalne
intencije, koju je skovao i razvijao Viktor Frankl u okviru logoterapije.

Asendorpf i Scherere (1983) su pronali da self izvjea utjeu na afektivno stanje i facijalnu
ekspresiju. Naime, kod anksioznih potiskivaa broj otkucaja srca je vei u odnosu na nisko
anksiozne nepotiskivae i imaju izraeniju facijalnu ekspresiju. Ovi nalazi su dokumentirani i u
drugim istraivanjima (Jamner & Schwartz, 1986; Weinstein i suradnici, 1968), kojim je
pokazano da su potiskivai bili vie fizioloki pobueni, dok su njihovi izvjetaji o doivljaju
negativnih emocija umjereniji. Istraivanje kojeg su proveli Lyborsky i Spence (1978) su
pokazali da je trenutni gubitak pamenja povezan vie sa emocionalno nabijenim temama,
nego neutralnim; te da osobe lake pamte neutralne rijei od emocionalno obojenih. Jedno od
objanjenja je da dosjeanje emocionalno obojenih rijei dovodi do anksioznosti koja moe

113
blokirati koritenje odgovarajuih znakova za pretraivanje (Atkinson i sur, 1983). Caprara i
Cervone (2003:428), navode da potiskivai razvijaju dodatne kognitivne strategije koje im
dozvoljavaju da budu relativno nesvjesni svojih negativnih emocija.

Zanimljivo istraivanje o odnosu disocijacije od fizioloke pobuenosti i svjesnog opaanja su

proveli Newton i Contrada (1992). Njihov uzorak su inile ene, koje su podijeljene u dvije
skupine: potiskivai i nepotiskivai. Zadatak sudionica je bio da napiu govor koji e sadravati
opis njihovih nepoeljnih karakteristika. U istraivanju je manipulirano situacijskim varijablama.
U prvoj situaciji sudionice su govor prezentirale samo pred eksperimentatorom, a u drugoj
situaciji pred publikom. Prije i poslije izlaganja mjerene su njhove fizioloke reakcije, te je pored
ove mjere ukljuena i mjera samoizvjea o njihovim emocionalnim iskustvima. to su pokazali
rezultati ovog istraivanja? Dosljedno kao i u drugim istraivanjima, oito je da potiskivai
imaju potrebu da ostave dobar dojam na druge. Naime, efekti manipuliranja kontekstom,
pokazani su samo kod potiskivaa. Potiskivai su, pred publikom doivljavali vee promjene u
fiziolokim reakcijama (broj otkucaja srca u minuti), ali njihovi self izvjetaji su ukazivali da
nisu bili uznemireni. Meutim, ova disocijacija izmeu verbalnih izvjetaja i objektivnih
fiziolokih mjera evidentna u uvjetu pred publikom nije pokazana kada su sudionice govor
prezentirale u uvjetu sa eksperimentatorom. Jo jedan vaan nalaz proiziao iz ove studije jeste
da su osobe koje su doivljavale visoke razine anksioznosti, vie izvjetavale o negativnom
afektu bez obzira na kontekst.

Ove spoznaje o funkciji potiskivanja nisu bile dovoljne da odgovore na pitanje to motivira
osobu da potiskuje i koji su kognitivni mehanizmi prisutni kod potiskivaa. S tim u vezi, Erdelyi
(1993), smatra da potpuno razumijevanje ovog pojma treba traiti u razgraniavanju represije
kao mehanizma odbrane od represije kao opeg mehanizma koji su razliiti autori imenovali kao
kognitivno izbjegavanje (Eriksen i Pierce, 1968; Foa i Kozak, 1986), kognitivnu pristrasnost,
pristrasnost u pamenju ili zaustavljanje misli.

U veini sluajeva potiskivanje je nesvjesno, meutim ono se moe odvijati i na svjesnoj

razini. Kada smo motivirani da izbjegnemo neto to smo uradili, a to nije u skladu sa naim
internaliziranim vrijednostima, taj materijal svjesno potiskujemo i izbjegavamo da se u
mislima njime aktivno bavimo. Zapravo, dananje spoznaje pokazuju da je funkcija potiskivanja

114
zatita vlastite linosti od negativne socijalne evaluacije, a ne kako se ranije smatralo zatita od
vlastite svjesnosti osobnih slabosti (Caprara i Cervone, 2003:427). U kojoj mjeri e neko
potiskivati ovisi i o normama koje egzistiraju u odreenom drutvu ili kulturi. to je drutvo
restriktivnije i namee vie pravila ili tabua, potiskivanje e biti uestalije. Prema ovoj postavci
smisleno je oekivati da e postojati kulturoloke razlike u koritenju mehanizama odbrane.
Ovome ide u prilog i injenica da u procesu socijalizacije uimo to je ispravno, a to ne,
odnosno koja ponaanja su odobrena od strane okoline, a za koja emo biti kanjeni. U
psihoanalitikim terminima u ovom procesu se razvija superego, a potiskivanje ovisi upravo od
stupnja razvijenosti superega.

U konanici, iako represija u tradicionalnom shvaanju je primarna u formiranju simptoma,

novija tumaenja se oslanjaju na pretpostavku da u represiji nema niega patolokog. Pri tome,
posebno su naglaene ekstremne situacije, kada represija ima oblike nezdravih reakcija. Osoba
koja izjavljuje da se nikada ne ljuti, je upitna (Maltbly, Day i Macashill, 2010:59), jer to nije
prirodna reakcija ljudi na mnoge ivotne situacije, kada je ljutnja normalan odgovor.

Svjesno Svjesno

Nesvjesno

Nesvjesno

Slika 13. Potiskivanje: vie nesvjesno ili svjesno?

Prezentirane istraivake studije pokazuju da su ljudi s vremena na vrijeme motivirani da

izbace iz svjesnog iskustva prijetee misli ili negativna iskustva. Meutim, ostaje otvoreno
pitanje da li istraivanja podupiru koncept potiskivanja kako ga je Freud definirao (Pervin i

115
suradnici, 2008). Naime, Freud je smatrao da je potiskivanje univerzalno. U prezentiranim
studijama i drugim koje nismo prikazali mogli smo vidjeti da su istraivai tragali za
pojedincima sa potiskujuim defanzivnim stilom. Pervin i sur. (2008), zakljuuju da ova
istraivanja na skupini potiskivaa potvruju jednim dijelom Freudove pretpostavke, ali smatraju
da podraaji koriteni u eksperimentalnim uvjetima ne mogu izazvati traumatska iskustva koja je
Freud identificirao u terapijskom radu sa svojim klijentima.

9.2 Formirana reakcija (reaktivna formacija)

ini se da ova dama protestuje isuvie mnogo.

W. Shekspir

Svako od nas je bio makar jednom u situaciji kada je reagirao suprotno od onoga to u tom
trenutku osjea. Ispoljavanje posebne ljubaznost prema osobi koja nam je antipatina, ili
pokazivanje pretjerane brige u trenucima ljutnje prema bliskoj osobi, su neki od primjera
ilustracije formirane reakcije. Formirana reakcija je bazina odbrana, te se smatra vie svjesnom,
nego nesvjesnom odbranom. Reaktivna formacija je proces usvajanja vrijednosti ili uvjerenja ili
aktivacije ponaanja koje je u suprotnosti sa osjeajima i impulsima koji su pojedincu
neprihvatljivi (Weinstein, William, DeHaan, Przybylski, Legate i Ryan, 2012). Proces
ispoljavanja formirane reakcije prolazi kroz dvije faze: u prvoj fazi dolazi do potiskivanja
nepoeljnih implusa, a u drugoj fazi, na svjesnoj razini impulsi se ispoljavaju na suprotan nain
od inicijalnog (Fulgosi, 1994). Jedno od glavnih obiljeja reaktivne formacije je pretjerano
ponaanje koje moe, kako je to Freud pretpostavio, imati opsesivne i kompulzivne forme.
Formirana reakcija je moan mehanizam odbrane kada se koristi s ciljem da se osoba distancira
od aktivnosti u kojima se anksioznost najlake ispoljava.

Zapravo, reaktivna formacija se prvenstveno odnosi na suzbijanje seksualnih i agresivnih

impulsa. Kao to smo naveli ova odbrana je na pragu svjesnog dijela linosti i kada bi osoba
priznala ova seksualna ili agresivna osjeanja ozbiljno bi ugrozila samopotovanje.

U jednom zanimljivom istraivanju (Adams, Wright i Lohr, 1996) otkriveno je da su se

homofobni mukarci najvie seksualno uzbuivali nakon to su bili izloeni video snimcima na

116
kojima je prikazan odnos izmeu homoseksualaca. Kod sudionika su inicijalno ispitani stavovi
prema homoseksualcima i izmjerena im je agresivnost. Nakon prezentacije video-materijala,
homofobi su izvjestili o niskoj razini seksualnog uzbuenja, ali njihove fizioloke reakcije su
pokazivale viu razinu seksualnog uzbuenja, u odnosu na druge sudionike. Samo homofobni
mukarci su imali poveanu erekciju na homoseksualne stimuluse. Nalazi Adamsa i suradnika
podupiru hipotezu da je jedna od funkcija stavova odbrambena. Stav prema sebi ili prema
objektima pomae nam da ne razmiljamo o neugodnim sadrajima i da na svjesnoj razini
ispoljavamo ponaanje suprotno od osjeanja ili da odbacimo neprezentativne informacije o sebi
u cilju ouvanja samopotovanja (Pennington, 1996). Katz (1960) i M. B. Smith (1989, prema
Hewstonu i Stroebu, 2001) su na temelju koncepta mehanizama odbrane, smatrali da negativni
stavovi prema vanjskim grupama (manjinskim ili etnikim skupinama) ili odreenim socijalnim
kategorijama (na primjer ene), pomau pojedincu da se udalji od percipirane prijetnje. Odnosno,
pozitivni stavovi omoguuju identificiranje sa grupom.

Reaktivna formacija moe imati negativne drutvene konsekvence zbog svoje jake reakcije
(Krech i Crutchfield, 1958). Iz perspektive socijalne psihologije, u osnovi formirane reakcije su
self-prezentacijske strategije (Cramer, 2000:639). Pretjerano ispoljavanje pozitivnih ponaanja
prema ciljnim skupinama ili pojedincima koji su meta naih predrasuda je manifestacija
reaktivne formacije. Prema naem miljenju reaktivna formacija je ekvivalent modernim
predrasudama, koje se definiraju kao nepredrasudno ponaanje pred drugima, dok se u sebi
zadravaju predrasudni stavovi (Aronson, Wilson i Akert, 2005:492). Predrasude su
najrelevantnija forma neprihvatljivog agresivnog poriva (Baumeister i sur., 1998). U istraivanju
Shermana i Garkina (1980), sudionicima su izmjereni stavovi prema feminizmu. Na osnovu
rezultata na skali za mjerenje stavova prema feminzimu, sudionici su podijeljeni u dvije
kategorije: sa visokim i niskim rezultatima. Sluajnim odabirom rasporeeni su u tri grupe: prva
grupa je rjeavala logike probleme sa spolnim ulogama, druga grupa je rjeavala probleme
rezoniranja sline teine, dok trea grupa nije dobila niti jedan zadatak. Ovi logiki problemi su
dizajnirani kao trik problemi u kojima su ukljueni rodni stereotipi. Sudionici koji nisu uspjeli
rijeiti problem, implicitno su se osjeali optueni zbog seksistike pristrasnosti. Nadalje, svi
sudionici su proitali skraenu verziju sluaja spolne diskriminacije u kojem je univerzitet
odabrao za dekana nekog fakulteta mukarca umjesto enu. Grupa sudionika koja je bila izloena

117
prijeteem implicitnom seksizmu bila je znaajno otrija u osudama univerziteta, u odnosu na
sudionike iz kontrolne grupe. U situaciji kada je osoba bila lano navedena da implicitno sebe
optui za seksizam, iznosila je miljenja koja su bila ekstremno suprotna seksizmu. Reaktivna
formacija je bila najizraenija kada su neseksistiki stavovi bili posebno naglaeni u self
konceptu. Odnosno, osobe koje nisu imale negativne seksistike stavove, kada su bile izloene
prijetnji negativnim stavovima, pokazale su izraenu reaktivnu formaciju.

Pored ovih nalaza istraivai su prikupili veliku kolekciju nalaza kojim se dokazuje reaktivna
formacija i na drugim podrujima. Tako Baumeister i sur. (1998) zakljuuju da reaktivna
formacija moe biti ukljuena u self procjenama kao odgovor na negativne povratne informacije.
McFarlin i Blascovich (1981) su pokazali da osobe sa visokim samopotovanjem daju vie
optimistinijih predvianja nakon inicijalnog neuspjeha, nego nakon inicijalnog uspjeha i
generalno imaju optimistinije predikcije vezane za budue izvedbe. Likewise, Klein i Kunda
(1992) su doli do nalaza da ljudi koji oekuju da budu u interakciji sa lanovima stigmatizirane
grupe izraavaju vie pozitivnih stereotipa o ovoj grupi u poreenju sa osobama koje ne oekuju
takvu interakciju.

Ovako konzistentni nalazi, kako zakljuuju Baumeister i sur. (1998), pokazuju da je reaktivna
formacija kao odbrambeni mehanizam izborila istaknuto mjesto u psihologiji linosti i socijalnoj
psihologiji. Reaktivna formacija (M. Kulenovi, 1989) ima posebno mjesto u procesu
socijalizacije i jaanju linosti da inhibira manifestaciju neprihvatljivih impulsa i izvri njihovu
transformaciju na socijalno prihvatljiv nain.

9.3 Idealizacija

S. Freud (1914) je, u Studiji o narcizmu, idealizaciju definirao kao proces koji se provodi na
objektu libida i deluje na nain da nagone prebacuje na drugi cilj koji je udaljen od seksualnog
zadovoljenja. Objekt na koji se libido prebacuje se preuveliava i doivljava kao iskonsko. U
procesu razvoja superega, idealiziranje roditelja je neophodno i jednim dijelom sudjeluje u
razvoju jedne komponente superega, ego ideala. Freud (1921, prema Laplanche i Pontalis, 1992),
je smatrao da izmeu idealiziranja i narcizma postoji snana veza, odnosno sa preuvelianim

118
doivljajem objekta na koji je libido fokusiran postupa se kao sa vlastitim Ja. Iz Freudovog
tumaenja idealizacije, moemo vidjeti da ovaj koncept nije smatrao odbranom; to je eksplicite
uinila Melanie Klein (1952). Klein je vjerovala da je idealiziranje objekta u sutini odbrana od
neugodnih instinktivnih prohtjeva, prvenstveno destruktivnih. Ova odbrana dovodi do cijepanja
na idealizirane dobre i loe objekte.

9.4 Intelektualizacija

Intelektualizacija je proces kojim subjekt vlastite konflikte i afekte pokuava oblikovati

diskurzivno kako bi ih kontrolirao (Laplanche i Ponatlis, 1992). U literaturi se racionalizacija i
intelektualizacija esto smatraju sinonimima, te nije rijedak sluaj da u psiholokim rjenicima
pod pojmom intelektualizacija naiemo na sintagmu: vidi racionalizacija. Nauili smo da
racionalizacija iskljuuje racionalna objanjenja, meutim ovakva objanjenja inkorporirana su u
intelektualizaciju. Intelektualiziranjem osoba sama na racionalan nain tumai probleme s
kojima se suoava, pri tome se distancira od vlastitih emocija. Laplanche i Ponatlis (1992)
ocjenjuju da je osnovna razlika izmeu racionalizacije i intelektualizacije u prisustvu, odnosno
odsustvu afekata i motivacije. Upotrebom intelektualizacije afekti se dre na distanci ili se u
potpunosti neutraliziraju. Racionalizacija nije usmjerena na izbjegavanje emocija, ve ukljuuje
motivaciju osobe da prihvati dobre razloge, umjesto stvarnih. Atkinson i sur. (1988)
intelektualizaciju definiraju kao pokuaj dranja osobe po strani od emocionalno prijeteih
situacija. Izlaenje na kraj sa ovakvim situacijama se odvija uz koritenje intelektualnih ili
apstraktnih termina.

A. Freud je u svojoj knjizi Ego i mehanizmi odbrane, intelektualizaciji posvetila jedno cijelo
poglavlje (Intelektualizacija u pubertetu). Za razliku od drugih odbrambenih mehanizama,
intelektualizaciji je dala privilegirani status, smatrajui je krucijalnom u razvoju ega.
Intelektualizacija je u periodu adolescencije normalan razvojni proces, u kojem Ja doivljava
ekstenziju i promjene. U navedenom razvojnom periodu ova odbrana ima protektivnu ulogu od
potencijalne seksualne ugroenosti. Reprezent ove funkcije intelektualizacije, kako navode
Kondi-Belo i Levka (1989:374), jeste primjer kada adolescentu postavimo pitanje da li je jo

119
sa djevojkom, koja ga je u meuvremenu ostavila, mladi odgovara Biti sa nekim ili ne, u emu
je razlika? ovjek je u sutini uvijek sam.

Osobe koje su opremljene za upotrebu ove odbrane izbjegavaju da nesvjesno ispliva na

povrinu. Primjer koji slijedi pokazuje kako se intelektualizacija ponaa na djelu. Nakon
katastrofalnog poraza reprezentacije Brazila od reprezentacije Njemake u polufinalnoj utakmici
na Svjetskom prvenstvu u nogometu 2014. godine, selektor brazilske selekcije izjavio je za
medije: Pamtit e me kao trenera koji je izgubio 7:1, ali znao sam za rizik kada sam preuzimao
tim...Osoba koja je izabrala postavu, taktiku, bio sam ja. To je bio moj izbor. Moja poruka
brazilskom narodu je: Molim vas oprostite nam na ovakvoj izvedbi. Dranje emocija po strani
je dobar mehanizam odbrane kratkorono, kao to je sluaj u ovom primjeru. Ova odbrana je
esto potrebna (Atkinson i sur, 1988) ljudima iz profesija u kojima se moraju suoavati sa
pitanjima ivota i smrti. Tako Atkinson i suradnici smatraju da lijenici koji su kontinuirano
izloeni patnjama pacijenata, ne smiju sebi dozvoliti da se emocionlano ukljue u sluaj svakog
pacijenta. Zapravo, ovo emocionalno odvajanje je vano, kako bi lijenici mogli biti efikasni u
pruanju pomoi. Negativni uinci intelektualizacije su prisutni kada ovakvo ponaanje postane
defanzivni stil; kada se pojedinac iskljui iz uobiajenih ivotnih emocionalnih iskustava.
Zakljuno, intelektualizacija se odrava u obilatom koritenju intelektualnih procesa s ciljem
izbjegavanja afektivnih doivljaja (M. Kulenovi, 1989).

9.5 Negiranje

Negiranje se definira kao neprihvaanje situacije u kojoj se pojedinac nalazi i svrstava se u

prilino jednostavne mehanizme odbrane. Negiranje je svjesno odbijanje nekih drutveno
prihvatljivih aspekata, odnosno odbijanje prihvaanja injenica (Larsen i Buss, 2005). Ovaj
mehanizam odbrane, S. Freud (1925, Laplanche i Ponatlis, 1992:277) je objasnio na razini
metapsihologije, iznosei tri bliske tvrdnje: (1) negacija je nain da se potisnuto aktualizira; (2)
negacija je oblik intelektualnog priznavanja potisnutog, ali sutina potisnutog ostaje ista i (3) uz
pomo simbola negirano miljenje se oslobaa ogranienja potisnutog.

120
 A. Freud (1936) je detaljnije objasnila procese na kojima se zasniva negacija. Naime,
infantilno ja ima privilegiju da, unato tome to uvijek ima na raspolaganju osjeaj za realnost,
negira sve to mu se u toj realnosti ne svia. Takoer, primijetila je da roditelji esto favoriziraju
negaciju s ciljem da dijete utjee ili da mu osiguraju prividno zadovoljstvo. Iako su prola
desetljea od njenog rada, primjeri koje je navela i danas su aktualni u interakciji roditelja sa
djecom. Na primjer, roditelji uvjeravaju malo dijete kako je isto jak kao tata, spretan kao
mama, hrabar kao vojnik. Kada je dijete uznemireno to jedan od roditelja putuje, odrasli
dijete tjee rijeima Tata (ili mama) e se odmah ili brzo vratiti. Ovaj oblik negacije A. Freud
je nazvala negacija fantazmama, koja iezava sintezom ega. U odrasloj dobi aktivirat e kod
pojedinaca kod kojih je doivljaj realnosti poremeen ili doivljaj stvarnosti nije krunisan
uspjehom.

Poput drugih mehanizama odbrane negacija ukljuuje odreene distorzije. Negiranje stvarnosti
prepoznajemo i u izjavama To se meni ne moe dogoditi, unato injenici da prijetnja postoji
(Pervin i suradnici, 2008). Roditelji ije dijete zaostaje u kognitivnom razvoju, negiraju ovu
injenicu, traei dokaze za njegove dobre sposobnosti. est oblik negiranja jeste neprihvaanje
neugodne povratne informacije kao irelevantne za nas. Na nekoliko mjesta u knjizi smo ukazali
na injenicu da su socijalni psiholozi bili skeptini prema konceptu mehanizama odbrane, te su
skovali druge nazive, koji u osnovi korespondiraju obiljejima pojedinih mehanizama odbrane.
Larsen i Buss (2005), smatraju da koncept fundamentalne atribucijske pogreke moe biti
specifian oblik negiranja. Pojedinac vlastite uspjehe objanjava dispozicijski, dok za neuspjeh
optuuje okolnosti. Mi bi prije negiranje postavili ire u koncept atribuiranja u vlastitu korist. S
tim u vezi oblici negiranja jesu odbrambeni optimizam (Ne, to se meni ne moe dogoditi) i
pozitivne self iluzije. Upotreba negacije u velikim koliinama, moe nas odvesti u slijepu ulicu iz
koje se teko vraa natrag. Meutim, negiranje je u nekim aspektima adaptivno. Kako sugeriraju
istraivanja pozitivne self iluzije koje se esto zasnivaju na negiranju su protektivni faktor za
mentalno zdravlje (Taylor i Armor, 1996; Taylor i Brown, 1994; Taylor, Kemeny, Read, Bower,
Gruenewald, 2000).

121
9.6 Pseudoaltruizam

U odjeljku o zrelim odbranama mogli smo vidjeti koliko altruizam kao odbrana linosti ima
ljudskosti u sebi. Meutim, pseudoaltruizam se sasvim drugaije manifestira. Ovaj mehanizam
je obrazac ponaanja koje koriste osobe koje imaju problema u suoavanju sa potisnutim
bijesom. Pseudoaltruizam ukljuuje poricanje, racionalizaciju, a ponekad projektivnu
identifikaciju. Pseudoaltruizam, prema miljenju Seelinga i Rosofa (2010) rezultat je
intrapsihikih sukoba i slui kao odbrambeni plat za temeljne sadomazohistike impulse. U
ovaj oblik altruizma involvirani su veliki napori pojedinca da se brani protiv duboko
ukorijenjene agresivnosti, zavisti i superegovih prohtjeva trpjeti i biti rtva. U
pseudoaltruizmu, prema tumaenju Seelinga i Rosofa (2010) ne postoji istinsko zadovoljstvo
kada neko uspije u neemu, iako to osoba izjavljuje, ona zapravo moe biti tuna i poricati
osjeaj samomuenja koji je prati.

Pseudoaltruizam je maladaptivan mehanizam odbrane, moe biti kratkorono adaptivan, jer

ukljuuje znaajno suenje u sposobnostima kontroliranja agresivnih i seksualnih impulsa.

9.7 Proireni koncept neurotinih odbrana: Sekundarni mehanizmi odbrane

Karen Hornay (1945) je mehanizme odbrane definirala kao strategije koje omoguavaju
pojedincu da se lake nosi sa ivotnim potekoama, a ne kao izravni nain rjeavanja
aktualnog problema. Hornayevski reeno mehanizmi odbrane su pomoni naini za sticanje
umjetne harmonije. Dijelila je miljenje sa S.Freudom i A.Freud da ljudi koriste obrambene
mehanizme kako bi se zatitili od tjeskobe, ali je i prepoznala da odbrambeni mehanizmi pomau
ljudima da odre samopotovanje. Hornayeva je ove odbrambene procese nazvala
eksternalizacija, te je smatrala da svi odbrambeni mehanizmi sadre samozavaravanje kako bi
zatitili osobu od njihove temeljne tjeskobe (Maltbly i suradnici, 2010).

Na temelju bogatog klinikog rada, zakljuila je da osobe sa neurotinim potrebama razvijaju

sekundarne odbrane koje im pomau da se efikasnije nose sa vlastitim unutarnjim konfliktima i
poremeenim meuljudskim odnosima. Na pitanje zato klasine odbrane nisu dovoljne u

122
prilagodbi osoba sa neurotinim potrebama Hornayeva je odgovorila na sljedei nain. Naime,
prema njenom tumaenju najvei potencijal linosti je realno ja. Kada je optimalni razvoj
realnog ja zaustavljen (zbog bazine anksioznosti) dolazi do procesa kojeg je nazvala
samoidealizacija. Samoidealizacija je unutarnji proces kojim osoba popunjava praznine u
aktualnom ivotu. Zapravo, ove osobe dodatnim mehanizmima odbrane razvijaju ekskluzivan
doivljaj vlastitog selfa (idealizirani self) koji ih udaljava od stvarnog ja. Idealizirani self nije
nita drugo, nego self iluzija (Hornayeva, 1991:219). Formiranju self iluzija doprinose
sekundarne odbrane. Hornayeva je opisala sedam sekundarnih odbrambenih mehanizama koje
iskljuivo koriste osobe koje su iz neurotinih potreba razvile jedan od tipova kretanja (prema
ljudima, protiv ljudi i ka ljudima). Koritenjem sekundarnih odbrana ovi pojedinci projiciraju
svoje osjeaje i nedostatke na druge. Svi sekundarni mehanizmi mogu biti prisutni kod
neurotinih pojedinaca bez obzira na trend kretanja.

Prihvaajui klasifikaciju mehanizama odbrane A. Freud, Hornayeva je proirila njenu listu, a

mehanizme odbrane je klasificirala na: primarne i sekundarne (Feist, J. i Fest, G., 2008). U
primarne ubraja povlaenje (kretanje od ljudi), mo (kretanje protiv ljudi), privrenost (kretanje
prema ljudima) i submisivnost/pokornost. Sekundarni mehanizmi su dopuna primarnim
odbranama, i u njih spadaju: slijepe take, racionalizacija, pretjerana samokontrola, tanost,
cinizam, rigidna ispravnost i neuhvatljivost.

U nastavku slijedi opis nekih od sekundarnih mehanizam odbrane, kojima je Karen Hornay
posvetila posebnu panju.

9.7.1 Pretjerana samokontrola

Kontrolori u svakom trenutku dre emocije pod nadzorom i ne doputaju im slobodno
ispoljavanje (Maltbly, Day i Macashill, 2010). Pretjerani samokontrolori izbjegavaju situacije u
kojima treba ispoljiti spontanost. Djelovanje ovog mehanizma je u poetku svjesno, a vremenom
postaje automatska radnja. Meutim, kada neki pojedinci iz ove skupine postanu svjesni da
uspostavljaju preveliku kontrolu nad svojim ponaanjem, brane se rijeima da je to obaveza
svake civilizirane osobe (Hornay, 1945:115). Kontrolori nisu svjesni da je u osnovi djelovanja

123
ovog mehanizma kompulzivna radnja. Kad god se nau u situacijama u kojima bi mogli izgubiti
kontrolu hvata ih panika. Kako je Hornayeva (1945) navela ove osobe izbjegavaju konzumiranje
alkohola jer se boje da e izgubiti samokontrolu. U ekstremnim sluajevima, pretjerani
samokontrolori izbjegavaju (ako mogu) operativne zahtjeve, jer u vrijeme anestezije nemaju
nikakvu kontrolu nad svojim ponaanjem.

9.7.2 Rigidna ispravnost

Ovaj mehanizam odbrane zasniva se na krutom vjerovanju pojedinca sa bazinim konfliktom
da je njegovo miljenje jedino ispravno. Hipoteza o rigidnoj ispravnost usko je povezana sa
agresivnosti. Proporcionalno porastu agresivnih impulsa, poveava se vjerovatnoa
manifestiranja rigidne ispravnosti. U cilju potpunijeg razumijevanja ovog mehanizma odbrane,
vano je napomenuti kako je Hornayeva vidjela funkciju rigidne ispravnosti na iroj osnovi. Za
razliku od drugih mehanizama (op. autora), rigidna ispravnost je kontinuum, na ijem drugom
polu se nalazi izbjegavanje ili neuhvatljivost. Njihova uloga je ista, afektivna odbrana protiv
prepoznavanja konflikata.

9.7.3 Neuhvatljivost
Neuhvatljive bi mogli opisati kao osobe koje je nemogue uhvatiti niti za glavu, niti za rep.
Oni izbjegavaju da u potpunosti verbaliziraju svoje stavove, izostavljaju vane detalje i njihove
prie su poprilino konfuzne. Kada ih se suoi sa vlastitim iskazima ili negiraju da su to rekli
(Ja, ja to nisam, nikada rekao/rekla!) ili izjavljuju da su pogreno protumaeni (Pogreno si
razumio/razumjela ono to sam rekao/rekla). Meutim, isti haos se deava i unutar njihove
linosti. U nekim situacijama su obzirni, u drugoj bezobzirni. Kada se prema nekom ponaaju
neprimjereno, osjeaju krivnju to su se tako ponaali, ali i dalje ostaju povrijeeni. Maltbly i
suradnici (2010) navode sklonost politiara da koriste ovaj mehanizam odbrane.

9.7.4 Slijepe take

Koritenje ovog mehanizma odbrane, prema miljenju Hornayeve doputa osobi da neprijatna
iskustva odbije ili ignorira, jer nisu kompatibilna sa njenom idealiziranom slikom. Pojedinac sa

124
bazinim konfliktom potpuno je nesvjestan kontradiktornosti izmeu onoga u to vjeruje i onoga
to ini. Naime, ove osobe osuuju neije postupke, a zanemaruju injenicu da isti obrazac
ispoljavaju u svom ponaanju. ivot pojedinaca koji koriste slijepe take Hornayeva je opisala
kao ivot u pretincima. U jednom pretincu su vjerovanja, u drugom djela koja su meusobno
sukobljena. Na primjerima koji je Hornayeva izloila u knjizi Nai unutranji konflikti
moemo vidjeti kako se ovaj mehanizam ponaa u svakodnevnom ivotu. Znanstvenik koji sebe
percipira da je izvrstan istraiva, na naunim skupovima prezentira samo radove za koje je
siguran da e izazvati najveu panju auditorija. Ili mladi koji ima idealiziranu predstavu sebe
kao dobre i iskrene osobe, ne vidi nita loe ako finansijski iskoritava jednu djevojku kako bi
udovoljio drugoj.

9.7.5 Cinizam
Cinizam je agresivna forma izraavanja humora i ovako objanjen ne bi trebao imati prostora u
klasifikacijama mehanizama odbrane. Prethodno napisanom ide u prilog injenica da se znaenje
rijei cinizam povezuje sa filozofskom kolom koju je u 4. stoljeu pr.n.e, osnovao Sokratov
uenik Antisten (Klaji, 1988). Predstavnici ove kole su odbacivali moralne norme zasnovane
na drutvenom obiaju, bili su protivnici ropstva, pozivali su se primarno na jednostavnost u
ponaanju i zagovarali povratak prirodi. Iz ovakvog stava prema ivotu, proizala su shvaanja
da su cinici osobe koje su ravnodune prema dobru i prema zlu, a koje se iz nekih dubljih
razloga smiju svemu i svaemu i nita im nije sveto. Ove dublje razloge oito je Hornayeva
prepoznala kao strategiju u borbi protiv neurotskog trenda. Cinizam kao odbrambeni mehanizam
(Maltbly i suradnici, 2010:64) upotrebljavaju pojedinci kojima nemaju vlastita moralna gledita.
Kako nemaju pozitivnih oekivanja od drugih cininim komentarima vjeruju da nemaju ta
izgubiti. Glavno obiljeje manifestacije ovog mehanizma odbrane jeste negiranje moralnih
vrijednosti i ismijavanje osoba koje ih promoviraju. Prema Hornayevoj (1976:117), cinizam se
moe ispoljiti na svjesnoj i nesvjesnoj razini. Na svjesnoj razini cinizam slijedi principe
makijavelizma (Radite sve to hoete dok ne budete uhvaeni). Na nesvjesnoj razini cinizam je
racionalizacija dominatne ideologije. Nesvjesna manifestacija cinizma se odvija putem
paradoksalnih ideja, koje Hornayeva opisuje na sljedei nain: Cinik zavidi drugome na

125
ljudskosti i estitosti, ali zavidi i onima koji uspiju prevariti druge i zbog toga je ljut na sebe, jer
vjeruje da nije sposoban za bilo koja od ova dva navedena ponaanja.

ZAKLJUCI

Neurotine odbrane su neekonomine jer su veliki potroai psihike energije. Ovakav

nedomainski odnos prema energiji koja nam je ograniena, znai da upotreba ovih odbrana,
onemoguava da se energija kateksira u druge aktivnosti. Njihov zajedniki imenitelj
neurotine odnosi se na injenicu da su primarno prisutne kod osoba sa neurotskim
simptomima. Meutim, kao to smo mogli vidjeti svaka od opisanih odbrana u manjoj mjeri je
prisutna u normalnom funkcioniranju pojedinca. Kratkorono ove odbrane imaju adaptivnu
vrijednost. Meutim rezultati istraivanja pokazuju da neke od opisanih odbrana (na primjer
negacija) imaju dugorono znaajnu ulogu u zatiti mentalnog zdravlja, dok je reaktivna
formacija zauzela istaknuto mjesto u psihologiji linosti i socijalnoj psihologiji i smatra se
jednom od strategija samopredstavljanja.

U ranom razvoju linosti ove odbrane su nezaobilazne i pod optimalnim uvjetima, u funkciji
dobi, opadaju. Na primjer, negacija je odbrana karakteristina u razvoju linosti djece, meutim
neki aspekti ove odbrane u odrasloj dobi ostaju i dalje prisutni. Reaktivna formacija ima
znaajnu ulogu u drugoj godini ivota kada se poinje razvijati samokontrola kod djece. U
odrasloj dobi jedan je od oblika ispoljavanja socijalno poeljnog ponaanja. Kao to smo naveli,
reaktivna formacija kao samoprezentacijska taktika omoguava osobi, izmeu ostaloga, da na
socijalno prihvatljiv nain iznese svoje negativne stavove prema odreenim socijalnim
kategorijama. Pored ove funkcije, na individualnoj razini, reaktivna formacija kao oblik
samoprezentacije, ima funkciju da priblii pojedinevo idealno ja - realnom ja. Ove dvije
funkcije, individualna i interpersonalna, formiranu reakciju dovode na razinu vanih odbrana
linosti.

Glavni i odgovorni mehanizam iz spektra neurotinih odbrana je potiskivanje. Prema

psihoanalitikom miljenju potiskivanje je univerzalna odbrana iz kojeg nastaju svi ostali
odbrambeni mehanizmi. Meutim, na temelju brojnih studija pokazano je opravdanim

126
raspravljati o individualnim razlikama u potiskivanju, odnosno o tzv. potiskivaima koji se u
znaajnoj mjeri razlikuju od nepotiskivaa.

Hornayeva je proirila listu neurotinih odbrana i nazvala ih sekundarnim. Pri tome je njihovu
funkciju prvenstveno pripisala zatiti samopotovanja, to ju je ostavilo u igri, kao suvremenog
starog teoretiara. Smatrala je da neurotine odbrane ne rjeavaju probleme i potekoe s kojima
se pojedinac suoava, ali su mu uvijek pri ruci da njihovom upotrebom sebi stvori prividnu
harmoniju.

127
10. NEZRELI MEHANIZMI ODBRANE

Slika 14. Nezreli mehanizmi odbrane

NEZRELI MEHANIZMI
ODBRANE

PROJEKCIJA RACIONALIZACIJA REGRESIJA

nesvjesno pripisivanje opravdavanje neuspjeha vradanje na infantilne

drugima vlastitih misli i prihvatljivim razlozima oblike ponaanja
osjedanja

10.1 Projekcija

Projekcija ima dugu tradiciju u psihologiji. Njen razvoj zapoeo je u psihodinamskom pristupu
i za sljedbenike psihoanalize jo uvijek se nalazi tu. Razvojem socijalno-kognitivne psihologije
projekcija je osigurala sebi drugaiji status (koji e vjerovatno biti prihvatljiviji itatelju), jer su
socijalno-kognitivni psiholozi empirijskim putem utvrdili koji su socijalno-kognitivni mehanizmi
involvirani u projekciju. Projekcija je proces koji je svojstven i ljudima i ivotinjama; i jedni i
drugi su selektivni u percepciji podraaja (Laplanche & Pontalis, 1984). Pri tome, ljudi se
dodatno usmjeravaju na percipiranje socijalne okoline, te u skladu sa psihosocijalnim obiljejima

128
selekcioniraju podraaje koje su im vani i koji su reaktivni. ivotinje opaaju stimulativne
podraaje koji usmjeravaju njihovo ponaanje.

S obzirom na upotrebnu vrijednost projekcije u svakodnevnom ivotu, ovo je jedan od

mehanizama odbrane koji je, uz potiskivanje, privukao najveu panju istraivaa. Prema
Laplanchu i Pontalisu (1984:375), projekcija ima ire znaenje u psihologiji, te su iz projekcije
derivirali sljedee psiholoke procese:

(1) Projekcija je odgovor pojedinca na percipiranu okolinu, koji korespondira njegovim

osobinama linosti, interesima, motivaciji i emocijama. Na primjer Ti ne eli da igra
tenis sa slabijim od sebe jeste primjer u kojem osoba projicira vlastite elje i namjere.
Na temelju stajalita da projekcija otkriva bazine crte linosti i nesvjesnu motivaciju,
konstruiran je veliki broj projektivnih tehnika (Rorschach tehnika, Test tematske
apercepcije, Test ljudske figure, Test nedovrenih reenica).

(2) U dijadnom odnosu, pojedinac na drugu osobu projicira sliku neke znaajne osobe iz
svoga ivota. Tako, na primjer uenik moe prenijeti lik oca na uitelja ili klijent na
psihoterapeuta.

(3) Osoba se identificira sa likovima iz sapunica, filmova, knjiga.

(4) Osoba nesvjesno projicira na druge obiljeja koja ne prihvaa kod sebe. Na primjer:
partner koji je nevjeran spoitava nevjernost partneru, i na taj nain se nesvjesno udaljava
od vlastitog nesvjesnog na nesvjesno partnera.

U psihoanalizi projekcija je proces u kojem nesvjesno pripisujemo drugima nae uzmemirujue

misli, elje i ideje ili pak neprihvatljive vlastite osobine projiciramo na druge. Freud je projekciju
najprije otkrio u radu sa klijentima koji su imali paronoine ideje i smatrao ga je, za ovu skupinu,
primarnim mehanizmom odbrane. Iako je projekciju najprije identificirao u patologiji, Freud je
itekako ovaj mehanizam smatrao normalnom odbranom. Prema njegovom miljenju primarni cilj
projekcije jeste da se ego odbrani od nepodnoljivih unutarnjih impulsa koje mora projicirati
prema vani. iroko shvaena projekcija (kao to je poistovjeivanje sa drugima), za Freuda nije
bila prihvatljiva. Naime, on je smatrao da je projekcija obiljeje primitivnog ovjeka koji je

129
praznovjeran i sujevjeran. U osnovi projekcije, kod Freuda, je uvijek kako navode Laplanche &
Pontalis (1984:379) odbacivanje u vanjsko onoga to se odbija prepoznati u samom sebi.

Newman i suradnici (1997) na slian nain definiraju odbrambenu projekciju, te smatraju da se

projekcija aktivira u situacijama kada ljudi postanu jako osjetljivi na prisutnost njihovih
neeljenih osobina u drugim ljudima. O projekciji se obino misli kao o distinktnom mehanizmu
odbrane koji pojedinca titi od svjesnosti o prijetnji ili od negativnog afekta koji je sa njom
povezan (npr. Juni, 1979; Vaillant, 1977). Prema Crameru (2006), projekcijom se uklanjaju
uznemirujue misli ili osjeanja prema nekome ili prema neemu. Westen (1985), projekciju
definira kao primitivni odbrambeni mehanizam, adaptivan samo za osobe sa minimalnom
tolerancijom prema neugodnim afektima ili osobama koje doivljavaju snanu afektivnu
prijetnju.

Projiciranjem se zanemaruje unutranja stvarnost drugoga (Goleman, 2007:116). Kada

projiciramo polazimo od pretpostavke da drugi misle i osjeaju se kao i mi. Na osnovu ovakvog
pogleda na projekciju Goleman pokuava dovesti u vezu projekciju i empatiju. Empatija kao
sposobnost zauzimanja perspektive drugoga, u nama pokree osjeanja koja s lakoom
pripisujemo (iako pogreno) drugima. U ovom kontekstu, projekcija je definirana kao proces u
kojem se podeavamo spram drugih. Ako svaka aktivnost empatije sadri minimum projekcije,
onda empatija funkcionira prema principu povratne sprege, budui da nastojimo uklopiti vlastitu
percepciju sa stvarnou drugoga.

Veing (prema Cattellu,1978:203), projekciju dijeli na istinsku i naivnu projekciju. Istinska

projekcija korespondira psihodinamskom poimanju projekcije (Na primjer: Ljudi su naivni kada
nisu voljeni), a naivna projekcija se odnosi individualna tumaenja ponaanja drugih na temelju
osobnog i ogranienog sistema motivacije (Volim drutvo, jer drugi ele biti u mom drutvu).

Za Junga je projekcija prirodna datost ovjeka. Naime, u njegovoj fantastinoj elaboraciji kako
pojedinac doivljava svijet (to ovo stajalite pribliava aktualnoj problematici socijalne
percepcije), Jung naglaava sklonost ljudi da prihvate da je svijet onakvim kakvim ga vide i da
su ljudi onakvi kakvim ih zamiljamo (Hark, 1998:87). Svaka osoba prirodno eli imati dobre
odnose sa okolinom, ali to je mogue pod uvjetom da svoje ponaanje uklopi u vlastita

130
oekivanja, odnosno da je utjecaj drugih toliko snaan da upravlja voljom pojedinca. Meutim,
meuljudski odnosi se naruavaju kada osoba postane svjesna tih projekcija (jer se gube iluzije
koje su odravale te odnose). Prema tome, Jung je projekciju definirao kao proces disimilacije,
koji nastaje kada se subjektu oduzme iskustveni doivljaj i ugradi se u objekt. Ili, da
pojednostavimo, Jung (1978), navodi da je projekcija nesvjesna aktivnost izbacivanja nekog,
najee negativnog sadraja ili dijela tog sadraja u vanjski svijet. Pri izbacivanju nesvjesnih
sadraja ne postoji nikakva selekcija; podjednako mogu biti projicirani jednostavni i sloeni
sadraji intrapsihikih konflikata.

Jung je razlikovao aktivnu i pasivnu projekciju. Aktivna projekcija je uivljavanje u drugu

osobu. Aktivnom projekcijom pojedinac odvaja od sebe odreene sadraje i premjeta ih u
objekat i na taj nain unosi ivot u objekat, koji u konanici ukljuuje u svoj subjektivni svijet
(Jung, 1970:870). Pasivna projekcija je automatsko pripisivanje vlastitih kompleksa drugima.
Pasivna projekcija objanjava i patoloke projekcije i projekcije koje su este u svakodnevnoj
interakciji sa drugima. Parabola koje najbolje ilustrira psihike mehanizme koje su u osnovi
projekcije jeste slika balvana u vlastitom oku i traenja ivera u oku blinjega (Hark, 1998: 86).

Iako je Freudova hipoteza o mehanizmu djelovanja projekcije manje-vie prihvaena,

istraivai su nakon Freuda pokuali doi do odgovora na sutinsko pitanje kako se odvija proces
projekcije. Naime, projekcija ukljuuje razliite procese koji je aktiviraju. Jedan od tih procesa,
Freud naziva transfer. U ovom smislu transfer ne trebamo shvatiti iskljuivo kao proces
karakteristian za psihodinamsku terapiji (koji ima funkciju redukcije nagona) ve kao proireni
koncept koji neke osobe koriste u svakodnevnim interpersonalnim relacijama. U rasvjetljavanju
odnosa izmeu transfera i projekcije koji posreduje projekciji ili pak uzrokuje njenu aktivaciju, u
okviru socijalno-kognitivne domene, transfer je definiran kao proces koji nastaje uslijed
aktivacije znanja o sebi i drugima. Autori Andersen, Glasssman, Chen i Cole (1995), ovako
shvaen transfer su doveli u vezu sa konstruktom hronine dostupnosti (Higgins, 1996a). Naime,
Andersen i suradnici (1995), smatraju da znanja o znaajnim drugim osobama su dostupne
sheme koje se aktiviraju u situacijama kada upoznajemo novu osobu. Uporedo sa stjecanjem
znanja o sebi, pojedinac stie i znanja o obiljejima znaajnih drugih. Ove mentalne predstave o
drugima, prema Andersonu i suradnicima (1995), ine hronino dostupno znanje koje upravlja

131
pojedinevim percepcijama nedavno upoznatih osoba. Visoko dostupno znanje o drugima se
prenosi na nove situacije. Dobro dokumentovani istraivaki nalazi Andersena i suradnika,
potvrdili su opu pretpostavku da ljudi nastoje na nove poznanike prenijeti misli i osjeanja
koja su imali u odnosu na znaajne druge osobe (Caprara i Cervone, 2005: 431).

Laboratorijski nalazi Newmana, Duffa i Baumeistera (1997) u istraivanjima kognitivnih

procesa koji mogu navesti osobe da projiciraju svoje nesvjesne misli na druge, pokazuju najprije
da se ovaj proces zaista deava, a u objanjenju ovog fenomena autori se, takoer kao Anderson i
suradnici (1995), pozivaju na hipotezu hronine dostupnosti (Higgins i King, 1981, prema
Pervinu i suradnicima, 2005). Naime, poput mentalnih predstava o znaajnim drugima ljudima,
svako od nas ima znanje o sebi. Nae vlastito ja (pojam o sebi) percipiramo u terminima
pozitivnih i/ili negativnih atributa. Podsjeamo Vas da smo skloniji o sebi misliti i prosuivati na
temelju pozitivnih atributa, a nepoeljne ili negativne atribute potiskujemo ili negiramo.
Newman i suradnici (1997) su pokazali da kod drugih percipiramo upravo vlastite nepoeljne
osobine. S obzirom na sklonost ljudi da se ivo i aktivno dosjeaju svojih pozitivnih obiljeja, a
da potisnu negativne osobine svoje linosti, paradoksalno zvui, ali je dokumentovano (Wegner i
Wenzlaff, 1966), da proporcionalno ljudskoj elji da svoja negativna obiljeja zaboravi,
poveava se kognitivna dostupnost negativnog atributa. Poput ope sklonosti da nove poznanike
percipiramo na temelju pohranjenih informacija o znaajnim drugim osobama, tako postoji
tendencija da svoje hronino dostupne nepoeljne osobine projiciramo na druge osobe.

U est odlino osmiljenih studija Newman, Duff i Baumeister (1997), su nali dokaze o
psiholokim procesima koji su u osnovi projekcije i generalno potvrdili pretpostavke modela da
ljudi katkada potiskuju nepoeljene misli koje bi mogle biti prijetee po njih. Proces potiskivanja
misli ini te posebne koncepte crta veoma dostupnim i kao rezultat toga postoji velika
vjerovatnoa da ljudi koriste te crte kako bi interpretirali dvosmisleno ponaanje drugih ljudi.

Navedeni autori su nastojali kod sudionika utvrditi neeljene osobine i vidjeti da li e osobe
prema njima zauzeti odbrambeni stav. Nadalje, nastojali su pokazati postoji li tendencija
poricanja neeljenih osobina, a nakon toga su testirali hipotezu da li odbrambeni ljudi vide kod
drugih one osobine od kojih su se distancirali ili poriu da ih posjeduju. Na koncu,
eksperimentalno su manipulirali self- koncept prijetnju i naine obrade informacija s ciljem da

132
rasvijetle procese koji su u osnovi odbrambene projekcije. S obzirom na snane empirijske
nalaze do kojih su doli Newman i suradnici, detaljno emo opisati est studija koje su proveli
kako bi doli do odgovora na svoje hipoteze.

U prvoj studiji sudjelovalo je 48 studenata prve godine psihologije (od kojih su polovina bili
potiskivai a druga polovina nepotiskivai). U ovoj studiji autori su koristili idiografiki pristup.
Sudionici su imali zadatak da napiu koje osobine nikako ne bi eljeli da posjeduju. Autori su
smatrali da je to najbolji nain da se ispita da li pojedinci koriste represiju kako bi izbjegli self-
relevantno miljenje o tim osobinama. Takoer, od ispitanika su traili da napiu autobiografsku
priu o tim osobinama. Pretpostavili su da e sadraj njihovih pria i nain na koji su pisane prie
odraziti represivnu tendenciju da se distanciraju od prijeteih osobina. Najfrekventnije crte koje
su sudionici navodili da ne bi eljeli posjedovati su: sebian, lijen, krt, arogantan, antipatian,
nepristojan, briljiv, nepoten, mrzovoljan, nestrpljiv i tvrdoglav. U ovoj studiji su selektovane
osobe koje esto koriste mehanizme odbrane. Newman i suradnici (1997: 996) su pronali da
osobe zbilja potiskuju misli o visoko nepoeljnim vlastitim osobinama koje bi mogle ugroziti
njihov self, a ovo potiskivanje doprinosi da ove crte postanu istaknute i dostupne, to poveava
vjerovatnou njihove aktivacije posebno u situacijama u kojima treba protumaiti nejasna
ponaanja drugih osoba. Odgovori potiskivaa su takoer bili vrlo specifini (posebno u
situacijama kada su izloeni self- prijetnjama), jer su nastojali da izbjegnu misli o vlastitim
crtama linosti koje bi najradije porekli da ih posjeduju. U treoj studiji autori su istraivaki
dizajn usmjerili na percepciju osobe jer su nastojali rasvijetliti odnos izmeu percepcije drugih i
projekcije. Rezultati ove studije su pokazali da su potiskivai skloni da vide da drugi ljudi imaju
one crte koje sami smatraju prijeteim. Potiskivai nisu openito bili kritiniji u procjeni drugih
ljudi kada su ponaanja drugih mogla biti objanjena u terminima neprijeteih crta (ukljuujui
ak i druge nepoeljne crte). Nadalje, potiskivai su bili jednako pozitivni i blagonakloni kao i
nepotiskivai u procjeni drugih ljudi. Meutim, kada su aktivirane crte koje su negirali kod sebe,
bili su prilino kritini prema drugima i vie skloni da interpretiraju dvosmisleno ponaanje kao
da odraava te prijetee crte. Budui da su nalazi u treoj studiji imali nisku signifikantnost, u
etvrtoj studiji replicirana je prethodna studija kako bi se pruili snaniji dokazi da je kognitivna
dostupnost proksimalni medijator projekcije. Postupak je bio slian kao u treoj studiji. Dakle,
Studija 4 je replicirala ove rezultate i dosljedno pokazala da, iako se njihovo objanjenje

133
projekcije razlikuje od klasinih psihoanalitikih konceptualizacija, dijeli s ovim stajalitem
jednu vanu zajedniku karakteristiku: predvianje da projekcija slabi poveavanjem svjesnosti
da bi se mogla dogoditi. U skladu sa prethodnim istraivanjem o vezi izmeu dostupnosti i
formiranja utiska (Martin i sur., 1990), kada su prijetee crte svjesno izloene, nisu dalje dobili
rezultat da se potiskivai uputaju u veu projekciju.

U petoj i estoj studiji, Newman i suradnici (1997:939), su nastojali dokazati kauzalne

mehanizme u njihovom modelu projekcije. U studiji sudjelovalo je 15 potiskivaa i 16
nepotiskivaa. Njihov nacrt 2 x 3 ukljuio je dvije osobine linosti i tri povratne informacije.
Zapravo sudionici su bili izloeni lanoj negativnoj informaciji za dvije crte linosti, a
manipulirano je sa povratnim informacijama. Sudionici su trebali da potisnu misli o jednoj
osobini linosti, dok su istodobno raspravljali o drugoj osobini. Nakon toga su izloeni video
snimku na koem su prikazane osobe koje su se doimale anksiozno, a njihov zadatak je bio da
procijene koje osobine posjeduju. Rezultati do kojih su doli pokazuju da su sudionici potiskivali
vlastite nepoeljne osobine i pripisivali ih osobama na snimkama. U ovoj studiji dobiven je
zanimljiv nalaz kojim je pokazano da se razlika izmeu potiskivaa i nepotiskivaa izgubila;
odnosno uputa da potisnu misli je privremeno proizvela iste efekte na obje grupe. Kod obje
grupe aktivirano je najprije potiskivanje, a zatim projekcija.

Rezultati su openito podrali model projekcije Newmana i suradnika. Prvi niz studija
proveden je identificiranjem visoko defanzivnih pojedinaca (tj. potiskivaa) i prikazivanjem da
oni manifestiraju glavne obrasce koje model predvia. U ovim studijama utvrene su crte koje je
svaki ispitanik smatrao najvie prijeteim u smislu da je pokazao veliku zabrinutost da ne
posjeduje tu odreenu crtu. Autori su pronali da postoji vea vjerovatnoa da potiskivai, u
odnosu na druge ljude, negiraju tu crtu (Studija 2) i da su takoer odbijali da misle ili piu o
dogaajima u kojima su njihovi postupci liili na njihove prijetee crte (Studija 1). Meutim, oni
su, jednako kao i drugi ljudi, eljeli da piu o drugim ljudima koji imaju te prijetee crte i ak su
htjeli da piu i o neeljenim crtama koje oni imaju a da one nisu posebno prijetee. Kako su
autori izvijestili ini se da potiskivai reaguju veoma posebno na izdvojene prijetnje (to je
suprotno izbjegavanju svih moguih negativnih osobina). Ukratko, izbjegavaju misli o tome da
imaju crte koje najvie ele porei da ih imaju.

134
 Studija 5 prikazala je kljunu eksperimentalnu demonstraciju kauzalnog mehanizma u
njihovom modelu projekcije. Ispitanici su u ovoj studiji dobili negativne informacije o njihovoj
linosti i nakon toga su pokuali da potisnu misli o nekim od njih. Zatim su bili ukljueni u
zadatak percepcije osobe koji je obuhvatio dvosmislena ponaanja stimulusne osobe. Autori su
pretpostavili da e postojati najvea vjerovatnoa da ljudi projiciraju socijalno nepoeljne crte
koje su prethodno potisnuli. Meutim, nepoeljna informacija nije bila dovoljna da prouzrokuje
projekciju, jer ispitanici nisu projektovali crte, osim ako prethodno nisu dobili instrukciju da ih
potisnu. tavie, ovo je bio sluaj kod svih ispitanika, ne samo kod potiskivaa. Stoga, pokuaj
da se izbjegne razmiljanje o prijeteoj crti poveava tendenciju da se ona vidi kod drugih ljudi.
Posljednje istraivanje, Studija 6, pokazala je da kada je ljudima dozvoljeno da ruminiraju o
negativnoj informaciji bez eksplicitne upute da je potisnu, postoji vea vjerovatnoa kao rezultat
toga, da e potiskivai vie nego nepotiskivai projektovati prijetee crte na druge. Ovaj rezultat
je u skladu sa hipotezom da su potiskivai dispozicionalno skloniji da se sa nepoeljnom
informacijom o sebi nose na defanzivan nain, to je bilo nametnuto ispitanicima u Studiji 5.
Otuda, postoji vea vjerovatnoa da e projektovati.

Zajedno ovi rezultati sugeriraju kako su naveli Newman i suradnici, da se projekcija zaista
moe desiti kao dio procesa odbrane selfa od prijetnje. Hronino defanzivni ljudi imaju
tendenciju da negiraju vlastite nedostatke, a njihov napor da izbjegnu misli o vlastitim
nedostacima ironino prati poveana tendencija da vide da drugi ljudi imaju te iste nedostatke.
Slino tome, postoji velika vjerovatnoa da ljudi interpretiraju ponaanje druge osobe kao odraz
nepoeljne crte kada su i sami pokuali da potisnu prijeteu misao da je imaju. Iako njihov model
i istraivanja koja smo opisali naglaavaju posljedice potiskivanja nepoeljnih misli o neeljenim
crtama, potiskivanje misli u bilo kojem konceptu crta trebalo bi teoretski voditi efektu
bumeranga. Studija Newmana i sur. (1996) podrala je ovu hipotezu. Ispitanici u toj studiji
potisnuli su misli ili o evaluativno negativnoj crti (npr. nepotenju ili neljubaznosti) ili o
pozitivnoj (potenje ili ljubaznost). Supresija je poveala dostupnost i pozitivnog i negativnog
koncepta crta, sa predvidljivim posljedicama za percepciju osobe koja je potom uslijedila.
Nedvojbeno je vie zastupljeno izbjegavanje misli o negativnim nego pozitivnim
karakteristikama linosti, ali studija Newmana i sur. pruila je dodatnu potporu modelu
defanzivne projekcije testirajui jednu od njegovih implikacija.

135
 Dobiveni rezultati u ovoj studiji imaju implikacije na nekoliko obuhvatnijih pitanja. Prvo,
model koji je testiran pokazuje otklon od tradicionalnog shvatanja projekcije kao procesa
odbrane. Nalazi upuuju na to da je projekcija prijeteih crta samo epifenomen pokuaja da ih se
potisne, a ne sredstvo potiskivanja. Drugaije reeno, projekcija je posljedica defanzivnog
odgovora umjesto samog defanzivnog odgovora (Newman i sur. 1997:942),

S obzirom na ovakav pogled na projekciju, autori se pitaju da li je uope prikladno govoriti o

defanzivnoj projekciji. Holmes (1968, 1978) je kritikovao literaturu o projekciji rekavi da ne
postoji dokaz da ljude vide neeljene crte u drugima da bi izbjegli da ih vide u samima sebi. U
izvjesnom smislu njegova kritika je jo uvijek vaea, ak iako prihvatimo rezultate Newmana i
suradnika. Kako autori navode nisu uspjeli pokazati da projekcija slui bilo kakvoj svrsi odbrane
selfa od neprijatnih posljedica. S druge strane, pokazano je da projekcija ima jaku vezu sa
defanzivnim odgovorima. Hronino defanzivni ljudi (potiskivai) imali su najvie izgleda da
pokau projekciju i eksperimentalno indukovani defanzivni odgovori su vodili projekciji. S
obzirom na to da se ini da je projekcija rezultat defanzivnog procesa, ini se ispravnim govoriti
o defanzivnoj projekciji, ak iako projekcija sama nije sredstvo odbrane.

Odnos izmeu projekcije i represije (labavo definisan) moe takoer zahtijevati odreenu
reviziju u odnosu na tradicionalna shvatanja. S. Freud (1896/1962) i A. Freud (1936) ponudili su
objanjenje da odbrambeni mehanizmi nastaju zbog toga to represije nije bila uspjena. Prema
njihovom shvatanju, povratak potisnutog znaio je da napor ljudi da izbjegnu neeljene ili
prijetee misli na kraju nee uspjeti. Zbog ovog neuspjeha, ljudi nalaze druge naine oslobaanja
takvih misli, veinom ih transformiui u prihvatljivije misli. Projekcija prua dobar primjer:
Ljudi vjerovatno ele vie da vjeruju da je neko drugi nepoten ili umiljen ili seksualno
nemoralan, nego oni sami (Newman i sur., 1997:946).

Efekt bumeranga (Wegner i sur., 1987) u istraivanju potiskivanja misli je donekle slian
konceptu povratka nesvjesnog. U oba sluaja, ljudi na kraju ne uspiju u jednostavnom pokuaju
da iskljue neke misli iz njihove svijesti. Trenutno istraivanje meutim ne pokazuje da je
projekcija zasnovana na neuspjehu ili neprikladnosti represije. Newman i suradnici se slau da je
projekcija povezana sa naporima da se materijal dri podalje od svijesti. Ali, umjesto pokazatelja
neuspjeha takvih pokuaja, projekcija jednostavno moe biti prirodna posljedica tih pokuaja.

136
Studija 6 pokazuje da postoji negativna korelacija izmeu imenovanja zabranjene misli i
posljedinog projiciranja na druge (bar meu potiskivaima). Drugim rijeima, vei uspjeh pri
potiskivanju misli bio je povezan sa veom projekcijom.

Iz prezentiranih studija proisteklo je nekoliko vanih zakljuaka o mehanizmima odbrane:

(1) visoko dostupno znanje o sebi i drugima igra vanu ulogu u projekciji,

(2) proces potiskivanja misli o nepoeljnim osobinama doprinosi tome da one postanu visoko
pristupane i kao rezultat toga poveava se vjerovatnoa koritenja tih osobina posebno kada
trebamo objasniti nejasna ponaanja drugih,

(3) bez obzira je li rije o potiskivaima ili nepotiskivaima, i kod jednih i kod drugih je mogue
inducirati potiskivanje i projekciju,

(4) da bi se aktivirala projekcija, posao treba najprije odraditi potiskivanje.

10.2 Efekt lanog konsenzusa

Pogled na projekciju je sedamdesetih godina prolog stoljea dobio novu dimenziju i to

zahvaljujui razvoju socijalno-kognitivnog pristupa. Pretpostavljajui da su kognitivni procesi
involvirani u mehanizam odbrane projekcija, Ross, Greenee i House (1977) su prvi put opisali
jedan od oblika projekcije, koji su nazvali efekt lanog konsenzusa. Efekt lanog konsenzusa se
definira kao procjenjivanje da veina drugih ljudi dijeli neije osobine, miljenje, sklonosti ili
motivaciju (Baumeister i sur, 1998). Efekt lanog konsenzusa je primjer projekcije u irem
smislu. Za razliku od projekcije, posebno odbrambene projekcije koja u osnovi sadri
mehanizam poricanja efekt lanog konsenzusa je mehanizam koji je dostupan svijesti. Kako bi
opravdala vlastito ponaanje osoba se poziva na druge (na primjer I, drugi to rade ili Svi su
loe uradili test, Svi ljudi su dobri). Ako se vratimo u prijanje elaboracije projekcije
moemo vidjeti da je ideja efekta lanog konsenzusa prisutna u gleditu Hornayeve. Spomenuta
autorica je (Hornay, 1939:26) uvidjela da se projekcija sutinski ne razlikuje od naivne
pretpostavke da su izvedbe drugih (miljenja i osjeanja) sline (ili iste) nainu kako mi to

137
radimo. Jo je zanimljivije da je David Hume (1888, prema Preston, Frans i De Waal, 2002),
primijetio nevjerovatnu sklonost ljudi da drugima pripisuje iste emocije koje opaa u sebi i da
svuda nalazi ideju koje su najblie njemu.

Ova naivna perspektiva nevjerovatno podsjea na spoznaje koje su danas aktualne u

podruju socijalnih atribucija. Naime, ljudi najvei dio vremena provode u procjenama stupnja
slinosti izmeu vlastitih obiljeja (osobina linosti, stavova, emocija, raspoloenja) i
individualnih obiljeja drugih. Znamo da individualna obiljeja u interakciji sa okolinom
proizvode ponaanje. Ako je ponaanje drugih kompatibilno naem ponaanju, onda imamo
siguran socijalni kompas koji e opravdati nae postupke. Osoba koja se kreditno zaduuje ili
osoba koja ne tedi svoju kreditnu karticu, svoje ponaanje opravdava koritenjem efekta lanog
konsenzusa (I drugi su kreditno zadueni). Odgovor na pitanje zato efekt lanog konsenzusa
ima status odbrambenog mehanizma moemo potraiti u funkcijama selfa. Naime, self ima tri
funkcije: organizacijsku, emocionalnu i egzekutorsku funkciju. Ove tri funkcije nam pomau da
tumaimo informacije o sebi i socijalnom svijetu, odredimo emocije prema sebi i prema drugima
i na temelju toga usmjerimo nae ponaanje. Self upravlja naim emocijama i definira nain na
koji emo percipirati druge. Ve smo spomenuli da su ljudi skloni donositi atribucije u vlastitu
korist, a druge procjenjivati negativnijim karakteristikama. Prema Newmanu i suradnicima
(1997), pristrasnost moe imati odbrambenu funkciju. Naime, ve smo raspravljali o sklonosti
da sebe vidimo u pozitivnom svjetlu, a ak i kada priznamo postojanje nekog negativnog aspekta
sebe, nevjerovatnom brzinom te informacije oznaimo kao irelevantne (Taylor i Brown, 1994).
Atribuiranje u vlastitu korist ima funkciju samouzdizanja sebe ili zatitu samopotovanja. Ova
protektivna funkcija pristrasnosti u vlastitu korist smanjuje potencijalnu krivnju za socijalno
neprihvatljivo ponaanje (Newman i sur., 1997:3).

Efekt lanog konsenzusa (Newman i sur. 1997:981) prisutan je u neutralnim, pa ak i u

pozitivnim atribucijama. Premda je vanija spoznaja koju autori istiu da su psiholoki
mehanizmi na kojem se temelji ovaj efekt potpuno razliit od mehanizama koji posreduju u
aktivaciji projekcije. Unato naglaavanju razlika izmeu projekcije i efekta lanog konsenzusa,
jo uvijek meu autorima ne postoji jedinstveno miljenje to uzrokuje efekt lanog konsenzusa,
da li je u pitanju kognitivna pristrasnost ili motivacijska pristrasnost. Prva grupa autora se

138
okupila oko ideje da su u osnovi efekta lanog konsenzusa iskljuivo kognitivni procesi koji nisu
u relaciji sa motivacijom za samouzdizanjem ili zatitom samopotovanja, dok je druga grupa
bliska stajalitu da je efekt lanog konsenzusa produkt naglaene potrebe se odri
samopotovanje. Efektu lanog konsenzusa poklonjena je velika istraivaka panja. Tako je
pokazano da ovaj efekt ima i kognitivne i motivacijske utjecaje (Marks, Graham i Hansen, 1992;
Sherman, Presson i Chassin, 1984); povezan je sa ljubomorom (Pines i Aronson, 1983), vie sa
pozitivnim, nego nepoeljnim obiljejima (Davis, Conklin, Smith i Luce, 1996), sa viim
samopotovanjem i niom depresijom (Crocker, Alloy i Kayne, 1988).

10.2.1 Racionalizacija

Kao to smo ve naveli jedan od temeljnih socijalnih motiva je odravanje pozitivne slike o
sebi. Jedan od naina na koji titimo self su mehanizmi odbrane. Unato tome to je teko (mada
ne i nemogue) odrediti koja odbrana nam najvie pomae u odravanju pozitivnog self imida,
vjerujemo da bi se u finiu ove utrke nala racionalizacija. Mehanizam odbrane koji je psiholog
Munn (prema Petzu, 1992) opisao na sljedei nain: Sve je u ivotu racionalizacija (bez nje bi
poludjeli) i ovo to vam sada govorim shvatite kao racionalizaciju. Procesi koji su u osnovi

139
ovog mehanizma u povijesti su oznaavani razliitim imenima: fikcije, zablude, ideologija,
deriviranje, hipokrizija i mit (Allport, 1961).

Racionalizacija je traenje dobrih razloga koji e zamijeniti stvarne razloge neuspjeha.

Koristei racionalizaciju pojedinac rjeava emocionalni konflikt prikrivajui stvarnu motivaciju
za svoje misli i osjeaje tako to priprema netana objanjenja ili objanjenja koja e ga umiriti
(DSM-IV). Navedena definicija racionalizacije korespondira freudovskom poimanju
racionalizacije; osoba izmilja blage i prihvatljive razloge kako bi se uklopili u njegovu
emocionalnu shemu. Za razliku od Freuda, Bartlett (1932) smatra da do racionalizacije dolazi
zbog potrebe uma (Erdelyi, 1993). Pojedinac suoen sa odreenom situacijom koja se ne
uklapa u njegove ve postojee kognitivne sheme, kreira razloge kojim objanjava zato se
odreeni dogaaj desio ba na taj nain. U ovom procesu pojedinac sadraje prilagoava sebi,
iskrivljuje ih i stvara konstrukcije novih sadraja u pamenju. I jedan i drugi autor su
konzistentni u tumaenju da do racionalizacije dolazi iskrivljavanjem, ali se znaajno razlikuju u
tumaenjima to je funkcija racionalizacije. Za Freuda cenzura (u ovom sluaju distorzija
realiteta) u slubi je redukcije emocionalnog konflikta, dok za Bartletta racionalizacija ima svoju
kognitivnu svrhu, a dogaaji prizvani u sjeanju osobu ine vie senzibilnom (Erdelyi, 1993).

U literaturi su opisane dvije forme racionalizacije: kiselo groe (omalovaavanje objekta

koji nam se svia) i slatki limun (uljepavanje objekta koji nam nije dopadljiv). Poput lije iz
Ezopove basne, koja nije mogla dosegnuti groe, pa je kazala svakako je kiselo, i mi se
ponaamo slino. Kada ne moemo dosegnuti neto to elimo kaemo: Ionako to nije za
mene. Za razliku od kiselog groa, slatki limun ukljuuje podcjenjivanje neugodne
situacije. Nakon prekida dugogodinjeg prijateljstva, tipine izjave su: Hvala Bogu da je tako,
ivot mi je postao kvalitetniji.

Racionalizacija se uklapa u tendenciju pristrasnosti u atribuiranju vlastitog ponaanja. Uspjehe

pripisujemo sebi, a neuspjehe pripisujemo situacijskim faktorima. U okviru socijalno
kognitivnog pristupa, prema jednom od pet pristupa pojedincu kao objektu socijalne kognicije
(Hewston i Stroebe, 2001), mi smo osobe koje racionaliziraju. Naime, prema teoriji kognitivne
disonance, nesklad meu kognicijama proizvodi psiholoku napetost koje se moramo rijeiti
kako bi postigli konzistentnost. Jedna od estih strategija kojom postiemo konzistenciju

140
ukljuuje racionalizaciju. Primjer kojim moemo ilustrirati prethodno napisano (esto koriten u
literaturi) odnosi se na napetost koja se stvara kod puaa. Suoeni sa dvije razliite spoznaje,
prvom da smo pua i drugom spoznajom da rezultati istraivanja pokazuju da postoji poveznica
izmeu puenja i razvoja karcinoma plua, dovodimo sebe u stanje kognitivne disonance. Kao
to smo naveli ovo stanje nije nimalo ugodno za osobu i iz tog stanja svijesti trebamo bjeati. U
konkretnoj situaciji uputamo se u racionalizaciju stvarajui neracionalna objanjenja da
istraivai nemaju vrstih dokaza o kauzalnom odnosu izmeu puenja i tumora plua, te
navodimo selektivne primjere osoba koje su doivjele duboku starost, a dnevno su puile i do tri
kutije cigareta. Nesklad moemo razrijeiti i pozivanjem na injenicu: Zdravo i redovito se
hranim, ne pijem alkohol, bavim se sportom, dovoljno odmaram, ne izlaem se stresu, tako da ne
moe samo jedan tetni faktor naruiti moje zdravlje. Meutim, u konkretnom primjeru, dokazi
o tetnosti puenja su toliko snani, da oito nije dovoljno razrijeiti nesklad samo na ovaj nain.
Prijetnja selfu i dalje postoji. Kako bi smanjili utjecaj prijetnje koju ovaj nesklad izaziva (ovo
esto radi i jedan od autora ove knjige), usmjeravamo se na aktivnosti u kojima smo dobri, a koje
nisu povezane sa konzumiranjem cigareta (Aronson i suradnici, 2005: 204), to je osnova teorije
samopotvrivanja. Potreba za samopotvrivanjem se javlja uvijek kada je nae samopotovanje
ugroeno. Dakle, jedna od autorica ove knjige drugima koji joj prigovaraju zbog prevelike
konzumacije cigareta kae. Ja jesam pua, ali sam odlina u mnogim drugim zadacima:
privrena sam obitelji, dobar sam prijatelj, efikasna sam na poslu, odlino igram badminton,
izvrsno kuham... To je ve pet podruja na kojima sam efikasna, a samo u jednom potpodruju
zdravlja sam zakazala (konzumiranje cigareta).

Openito, ljudi trae prihvatljive razloge umjesto pravih gdje god to mogu, kako bi nali
opravdanje za svoje postupke. U Millgramovom klasinom eksperimentu pokoravanja autoritetu,
pored socijalnih faktora koji su snano utjecali na sudionike prilikom zadavanja elektrookova,
sudionici su bili rtve kognitivne disonance. S jedne strane, sudionici su se zatekli da posluaju
zahtjeve autoriteta i zadaju elektrook ueniku koji je pogreno reproducirao rije (rtvi) i
unutarnjeg sukoba da e zadavanjem elektrooka povrijediti rtvu. Sudionici koji su zadavali
elektrookove ubitane razine, opravdavali su svoje ponaanje navodei da je neznatna razlika
izmeu elektrooka od 15 volti i sljedeeg elektrooka od 30 volti i izmeu 30 volti i 45 volti i
sve tako do 450 volti.

141
 Sada kada smo vidjeli koliko smo motivirani da traimo opravdanje za svoje ponaanje i svoje
neuspjehe, vrijeme je da se suoimo sa injenicom da nasuprot odbranama postoji savladavanje.
Kompulzivno troenje novaca opravdavamo Jedan je ivot, Ba su mi trebale nove cipele, one
mi od prije mjesec dana poele proputati. Potroila sam vrijeme sa prijateljima, umjesto da
sam uila i nije mi ao, bilo mi je super! U ovim izjavama prepoznajemo samo puku
racionalizaciju. Zapravo, mi smo podjednako sposobni da na druge naine upravljamo svojim
ponaanjem i nauimo puno toga iz vlastitog ponaanja. Je li teko, umjesto Jedan je ivot, zbog
ega da uvam novac i vrijeme usmjeravam na druge aktivnosti, umjesto na socijalne kontakte,
samom sebi rei: Grijeim, bez veze troim svoj novac i vrijeme. U skladu sa napisanim,
Zimbardo (2009) je naveo da iskren razgovor sa samim sobom doprinosi smanjenju potrebe za
racionalizacijom, a time se direktno smanjuje motivacija za reduciranjem kognitivne disonance
(zapravo kognitivna disonanca nestaje kada se ukljui racio). Pregristi umjesto rezolutno ostati
na liniji kada je to pogreno (str. 523), kratkorono kota, ali dugorono je glavni zgoditak.

10.3 Regresija

Doslovno znaenje pojma regresija odnosi se na vraanje unatrag. Pojednostavljeno kazano

infantilne reakcije odrasle osobe u frustracijskim situacijama oznaavamo kao regresivno
ponaanje. Regresija upuuje na slabost ega. Kod normalnih zdravih pojedinaca u slubi je
svjesnog i predsvjesnog ja, kao na primjer to su rekreativne aktivnosti, ples ili je prisutna u
vrijeme spavanja (Kondi-Belo i Levkov, 1989:371). Regresiju moemo najbolje objasniti
preko razvojnih teorija linosti, kao to su Freudova teorija psihoseksualnog razvoja i
Eriksonova psihosocijalna teorija.

Freud je razlikovao tri vrste regresije (Laplanch i Pontalis, 1984): (1) topiku, (2) vremensku i
(3) formalnu. Navedeni oblici regresije ine jednu cjelinu regresivnog ponaanja. Topika
regresija se odnosi na stupanj razvijenosti psihikog aparata i njena potpuna manifestacija se
odvija u snu. Ako psihiki aparat stagnira u razvoju, aktivira se primarni proces miljenja to je
karakteristino za halucinacije. Iz topike perspektive ova vrsta regresije je prisutna u svim
fazama dosjeanja. Formalna regresija se odnosi na ponaanja ili pojave u kojima se sekundarni
proces miljenja pomjera na primarni. Vremenska regresija ovisi o razvojnim stadijima, te je
Freud razlikovao regresiju na objekt, regresiju u libidalni stadij i regresiju u razvoju Ja (Laplanch

142
i Pontalis, 1984:416). Prolazei kroz razliite razvojne stadije ili faze, pojedinac treba razrijetiti
odreene krize ili usvojiti tipine zadatke karakteristine za taj razvojni period. Uspjeno
razrjeenje krize dovodi do formiranja osobina linosti ili u protivnom do fiksiranja za prethodni
stadij ime je onemoguen dalji rast i razvoj linosti. Na primjeru Freudove psihoseksualne
teorije, osoba fiksirana za oralni stadij u odrasloj dobi previe konzumira cigarete, stalno vae
vakau gumu ili puno pria.

Brojni su drugi primjeri za regresiju, pa tako psihoanalitiari smatraju da se trudnice u prva tri
mjeseca ponaaju regresivno: imaju averziju prema nekoj hrani, izraenu potrebu za spavanjem,
pretjerano su osjetljive, to su ponaanja karakteristina za malu djecu (prim. autora ove
promjene treba shvatiti kao hormonalne promjene). kolski primjer regresije (koji moete nai u
bilo kojem udbeniku iz psihologije) jeste vraanje odrasle osobe roditeljima u situacijama
branog konflikta.

Iz jungijanske perspektive, osoba se moe, ali i ne mora fiziki vratiti roditeljima: ono to tei
ka regresiji u nesvjesni dio linosti jeste njegov libido koji reaktivira roditeljski imago (Jung,
1970). Roditeljski imago moe imati pozitivne posljedice za prevazilaenje prepreka. Oni mu
mogu dati potporu i ponuditi savjet kako da prevazie brani konflikt. Zapravo, ovako tumaenje
regresivnog ponaanja je potpunije ako razmotrimo Jungovo tumaenje koncepta regresije. Jung
je razvoj linosti utemeljio na tezi i antitezi, odnosno razvoj linosti se odvija u dva smjera:
napredovanjem ili nazadovanjem linosti. Napredovanje znai da svjesno ja dobro upravlja
potrebama okoline i potrebama nesvjesnog (Hall i Lindzy, 1978:143). Ako je na bilo koji nain
blokirano napredovanje linosti ometeno je ulaganje libida u okolinske vrijednosti, to znai
da dolazi do regresivnog pomjeranja psihike energije. Regresivno ponaanje ne znai nuno
stagnaciju razvoja linosti, ve naprotiv moe biti pokretaka snaga razvoja linosti, jer i u
linom i kolektivnom nesvjesnom pohranjena su znanja koja mogu pomoi osobi da ide naprijed.
Zapravo, regresija je i povratak kolektivnom nesvjesnom i vraanje u djetinjstvo. Jungovo
poimanje regresije se zasniva na principu da osoba lako moe skliznuti iz jedne razvijene
funkcije na infantilne, pa sve do arahaine razine. Regresija moe imati pozitivne i negativne
posljedice (Hark, 1998: 94). Pozitivne posljedice su usmjerene na rast linosti, jer pojedinac do

143
tada nesvjesne mogunosti integrira u svjesni ivot. Negativne posljedice regresivnog stanja
dovode do disocijacije linosti.

Oblici regresivnih ponaanja su mnogobrojni. Veina djece kada dobiju brata ili sestru
reagiraju regresivno: poinju mokriti nou, cuclaju prst ili ponu tepati. Maltbly, Day i Macashill
(2010) navode da je ak odlazak na godinji odmor primjer za regresiju. Ljudi svakodnevne
brige i okupacije poslom ostavljaju iza sebe i uivaju u razliitim igrama koje ih podjseaju na
djetinjstvo.

Regresija kao proces i kao mehanizam odbrane je deskriptivna. Meutim, ovo nije i odgovor
na pitanje na koji nain se pojedinac vraa u prolost. Regresiju prati fiksacija, a fiksacija znai
da je neto zabiljeeno (Laplanch i Pontalis, 1984:417), stoga moemo zakljuiti da je regresija
vraanje u igru onoga to je nekada bilo evidentirano.

Slika 15. Nezreli mehanizmi odbrane: identifikacija, fantazija i poricanje

NEZRELI MEHANIZMI
ODBRANE

IDENTIFIKACIJA: Razvojni FANTAZIJA: Predstave PORICANJE:

proces i odbrana od koje se zasnivaju ili na Nekontrolirana fantazija
anksioznosti. sjedanjima ili na koja se ispreplide sa
sadrajima koje nemaju realnodu.
veze sa realnodu.

144
 10.3.1 Fantazija (Sanjarenje, Mata)
Fantazija se aktivira u situacijama kada neto ne moemo realizirati u stvarnosti, te rjeenja
traimo u mati ili kada sjeanja transformiramo na nain koji nama odgovara. Takoer, fantazije
su predstave sjeanja na neke dogaaje. Nezaposlena osoba ili radnik koji ima niska primanja
sanjari o glavnom dobitku na bingu. Istina, naveli smo lo primjer, jer o dobicima u igrama na
sreu svi mataju, ali je posebice izraena kod ove skupine. Neke osobe samo mataju, ali se ne
uputaju u kupovinu bingo i slinih listia, jer su uvjerene da nisu sretne ruke. Mati se
preputamo i u situcijama kada neto nismo ostvarili i zamiljamo kako bi stvari izgledale da
smo svoje zamisli realizirali. U sportu, posebice na velikim sportskim takmienjima, sportai
koji nisu uspjeli ostvariti oekivani rezultat se ukljuuju u matanje ta bi bilo da je bilo.
Meutim, ovako definirana fantazija izgleda prilino jednostavno. Da bi se aktivirala fantazija,
prije toga poricanje treba odigrati svoju ulogu. Na primjer, sporta koji porie neuspjeh svoje
ekipe ili vlastiti neuspjeh ukljuuje se u fantaziranje.

Prisjetimo se da su mehanizmi odbrane potencijalno opasni ukoliko nae Ja odvuku od

realnosti. Fantazija sama po sebi nas udaljava od realiteta, za razliku od snova (ako prihvatimo
psihoanalitiko tumaenje), u kojima ispunjavamo elje izvan svjesne kontrole. Zapravo,
upotrebom fantazije budni sanjamo. Ana Freud je u svojim eksploracijama pokazala da je
fantazija normalan razvojni proces kod djece. Fantazija omoguava djeci da se razvijaju i uivaju
u igrama, izbjegnu odreene neugodnosti, da poreknu neke neprijatne situacije i zamijene ih
matom. U blaim oblicima, mata ima adaptivnu funkciju, jer omoguava rasprenje
anksioznosti, otvarajui prostor osobi da se pokua suoiti sa svojim problemima (Krech i
Crutchfield, 1958). Ukoliko je mata dominantna korektivna strategija, osobi moe pruiti lano
osjeanje uspjeha i udaljiti je od realiteta. Jedan od naina manifestiranja mate (zadovoljenje
elja) je putem snova. Druge odbrane u snovima su priguene, ali je put mati otvoren. Kako je
to neko pjesniki kazao Mata zbilja moe svata!

Mata odraslim osobama (pri tome mislimo na umjetnike, znanstvenike i openito kreativne
ljude), omoguava stvaralaki rad.

Moda niko dublje od Carla Gustava Junga nije pristupio objanjenju fantazije. Prepriati kako
je Jung objasnio fantaziju bilo bi ravno looj interpretaciji, to je samo po sebi rizik. Stoga emo

145
u ovom dijelu teksta navoditi njegove misli onako kako je Jung to uinio, neke emo pokuati
protumaiti, jer kako je on kazao fantazija je najsmjeliji proizvod saimanja cjelokupnog
znanja. Napominjemo da njegovo vienje fantazije izlazi iz okvira fantazije kao mehanizma
odbrane, jer je fantaziju razumio u kauzalnom i finalnom znaenju (Hark, 1998:36, 37). Zapravo,
Jung je razlikovao aktivnu i pasivnu fantaziju. U kontekstu odbrambenih mehanizama ovu ulogu
moemo pripisati pasivnoj fantaziji. Naime, pasivna fantazija obuhvaa disocijativne elemente i
predstavlja provalu nesvjesnih sadraja u svijest. Aktivna fantazija je proces koji vodi ka
stvaralatvu. Kako Hark navodi pored ove distinkcije Jung je razlikovao fantazije individualnog
karaktera koje su produkt osobnih sjeanja, potiskivanja i transpersonalne fantazije koje dolaze
iz kolektivnog nesvjesnog.

10.3.2 Identifikacija
Identifikacija ima dvije vane uloge u naim ivotima: razvojno-socijalnu i odbrambenu. Kao
razvojno-socijalni fenomen, identifikacija ima vanu ulogu u usvajanju rodnih uloga. Tako se
djevojice identificiraju sa majkama, djeaci sa oevima. Identifikacija kao odbrana linosti
aktivira se u situacijama kada elimo izbjei ili ublaiti neuspjeh. Tako se pojedinac identificira
sa uspjenim pojedincima ili socijalnim grupama. Kao i svaki drugi mehanizam i identifikacija
moe doprinositi adaptibilnosti osobe (ukoliko osobi osigurava osjeaj sigurnosti i ne koristi se
esto) ili s druge strane looj prilagodbi (kada pojedinac izgubi sebe u prevelikom
poistovjeivanju sa drugima). Identifikacija moe imati negativne posljedice. Na primjer, neki
vozai se identificiraju sa snagom i brzinom osobnog vozila. Benigna forma identifikacije jeste
opsesivna briga za vozilo (stalno glancanje auta), ali u izraenijem obliku identificiranje sa
snagom motora i pogrenom percepcijom dovodi do nepotrebnog pretjecanja na cestama koje
esto moe biti kobno. Naime, pretjecanje automobila se doivljava vrlo osobno (Ne pretie
moj automobil, ve mene).

A. Freud (1960) je identifikaciju tumaila kao sloeni mehanizam odbrane, koji u paketu sa
drugim mehanizmima (na primjer potiskivanjem), stvara jedan moan instrument u borbi protiv
vanjskih objekata koji generiraju anksioznost. Freudova je identifikaciju posmatrala kao vaan
mehanizam koji sudjeluje u razvoju superega i na taj nain potiskuje nedozvoljene idove

146
impulse. Tako se identifikacija ispoljava putem introjekcije (na primjer dijete imitira uitelja od
kojeg strahuje i time reducira anksioznost). Iz psihodinamske perspektive, identifikacija moe
biti: primarna, sekundarna, projektivna i introjektivna.

Primarna identifikacija je razvojni fenomen koji se javlja prije druge godine ivota kada kod
djeteta ne postoje granice izmeu ja i objekta. Sekundarna identifikacija ima funkciju da
reducira neprijateljstvo izmeu ja i objekta. Projektivna identifikacija je proces u kojem
pojedinac zamilja sebe unutar nekog objekta koji je izvan njega. Ovaj oblik identifikacije prua
osobi privid da ima kontrolu nad objektom to dovodi do negiranja osjeanja nemoi.
Introjektivna identifikacija je proces u kojem osoba zamilja da je subjekt izvan nje, dio nje
same.

Introjektivna identifikacija ukljuuje: spolnu i bazinu identifikaciju, identifikaciju s grupom,

identifikaciju s roditeljskim karakteristikama i identifikaciju s agresorom. Identifikacija sa
grupom je u mnogim sluajevima neophodna i adaptivna. injenica da su ljudi prvenstveno
socijalna bia, nuno namee potrebu za udruivanjem sa drugima, potrebu da budemo lanovi
interesnih grupa, da budemo prihvaeni, te da se identificiramo sa grupom. Grupna pripadnost
snano utjee na razvoj identiteta pojedinca i formiranje linosti. Meutim, kako je sugerirao
Erikson (2008), snana identifikacija u doba adolescencije sa razliitim popularnim linostima ili
antisocijalnim i antikulturnim grupama ima tetne efekte na razvoj linosti i razvoj ega.

Identifikacija sa roditeljima, prema miljenju Eriksona (2008:129) nije toliko koristan

mehanizam odbrane posebno u razvoju identiteta. Erikson je smatrao da sve do perioda
adolescencije, moemo govoriti o parcijalnoj identifikaciji. Naime, parcijalni aspekti
identifikacije se zasnivaju na infantilnim i precijenjenim percepcijama roditelja (ali i drugih
osoba znaajnih za dijete). Paralelno sa kognitivnim razvojem, infantilne fantazije, kako ih
Erikson naziva, na kojima se oslanjala identifikacija opadaju a njihovo mjesto preuzimaju realne
anticipacije. Sve parcijalne identifikacije podreene su finalnom identitetu. Adolescent u
odreenom stupnju zadrava neke aspekte parcijalne identifikacije, neke mijenja i daje im novu
konfiguraciju s ciljem formiranja jedinstvenosti i koherentnosti.

147
 Identifikaciju sa agresorom (poistovjeivanje s neprijateljem u svojim mislima) prvi put je
opisala A. Freud. Naime, posljedice kombinacije razliitih mehanizama proizvode razliite
aktivnosti. Tako na primjer, identifikacija u kombinaciji sa projekcijom najee doprinosi
normalnim aktivnostima. Poseban oblik identifikacije (sa agresorom) nastaje kada se
kombiniraju introjekcija i projekcija. Istina, Freudova je istakla da se identifikacija sa agresorom,
moe smatrati normalnom, samo pod jednim uvjetom. To su iskljuivo situacije u kojima se
osoba identificira sa autoritetom koji za nju predstavlja izvor anksioznosti (primjer uenika koji
strahuje od uitelja). Ovaj mehanizam poprima patoloke forme kada se prenese na druge ivotne
situacije. Primjer koji Ana Freud navodi jeste kada mu projicira na enu svoje elje da je
prevari, spoitavajui joj njenu nevjernost, a pri tome introjektira primjedbe koje bi njegova ena
mogla da mu uputi i projicira na nju jedan aspekt vlastitih nesvjesnih seksualnih prohtjeva. Kod
ovih osoba se razvija fiksacija za svoju enu, to u konanici dovodi do razvoja projicirane
ljubomore. Ana Freud je sa razlogom posvetila posebnu panju mehanizmu identifikacije sa
agresorom. Najprije, iz teorijske perspektive razumijevanje ponaanja ovog mehanizma
odbrane omoguava nam da diferenciramo koritenje razliitih mehanizama odbrane. U procesu
psihoanalitikog transfera terapuet moe pouzdanije napraviti razliku izmeu agresivnosti i
anksioznosti.

Kondi Belo i Levkov (1989), navode etiri modaliteta identifikacije: (1) identifikacija sa
voljenim objektom, (2) identifikacija sa izgubljenim objektom, (3) identifikacija sa agresorom i
(4) identifikacija zbog osjeaja krivnje.

Zakljuno, sa razvojnog aspekta identifikacija ukljuuje kognitivne, afektivne i socijalne

aspekte linosti. Dijete se odrie elje da posjeduje u korist elje da postane slino eljenom
objektu (Kondi-Belo i Levkov, 1989:371). Ovo pomjeranje rastereuje energetski sistem, a
linosti daje novu dimenziju usmjerenu prema rastu i razvoju.

10.3.3 Poricanje
Premda poricanje i negiranje imaju dosta slinosti, ove dvije odbrane se meusobno znaajno
razlikuju. Najprije, poricanje je nezrela odbrana, a negacija neurotina odbrana. Razlika izmeu

148
ove dvije odbrane evidentna je i u klasifikaciji prema DSM-IV. Negacija je uvrtena na drugu
razinu (nakon zrelih odbrana) u skupinu odbrana psihike inhibicije, a poricanje je na etvrtoj
razini oznaenoj kao nepriznavanje neugodnih i neprihvatljivih impulsa ili misli. Prema
navodima Laplancha i Pontalisa (1992), poricanje je snaniji izraz od negacije i ne odnosi se
samo na tvrdnju koja se negira ve i na odricanje od neega. Slino miljenje nalazimo i kod
Kernberga (1975), koji smatra da je poricanje vii oblik negacije, koji je u znaajnoj mjeri
povezan sa potiskivanjem i blii mehanizmu izdvajanja. Westen (1985) poricanje smatra
nekontroliranom fantazijom koja se preplie sa realnou.

Prema Crameru (2006) poricanje je pogrean reprezent misli ili iskustava koji bi u sluaju
ispravne percepcije bili uznemirujui za pojedinca. Prema tome, poricanje funkcionira prema
principu ignoriranja. Zapravo, Cramer (1991) sugerira da ignoriranje svojstveno poricanju
ukljuuje razliite obrasce, koji se mogu smatrati formama poricanja. To su: fantazije, negacija,
umanjivanje ili preuveliavanje snage nekog dogaaja, perceptivne odbrane ili pak ismijavanje
situacije u kojoj se pojedinac naao.

Poput Kernberga, Allport (1961:115) poricanje definira kao jedan od oblika bezazalenog
potiskivanja. Pojedinac odbija od sebe sve ono to se ne uklapa u njegov ivotni stil, kako bi
izbjegao da se nosi sa negativnim posljedicama. Odnosno, kada su okolnosti previe neugodne
pojedinac porie da je tako. Kod suoavanja sa boleu, poricanjem se blokiraju osjeanja i
osoba izbjegava da razmilja o bolesti. Tako ove osobe ne vode brigu o sebi, izbjegavaju
lijenike preglede i odbijaju pomo najbliih (Maline i sur, 2014). Poricanje u blaem obliku
ukljuuje uporno odbijanje ili ignoriranje kritike i esto ovi pojedinci ne uspijevaju da primijete
zato su ostali ljuti na njih. U nekim sluajevima osobe koje koriste poricanje odbacuju svaki
trag ili naznaku koja bi ukazivala da ih partner vara (Atkinson i sur., 1983). Ekstremni oblik
poricanja je fantomski ud nakon amputacije noge ili ruke (Maltbly i sur., 2010). Navedeni
primjeri nam ukazuju da se poricanje, bez obzira to pripada klasteru nezrelih odbrana esto
koristi u svakodnevnom ivotu. Poricanje funkcionira na svjesnoj razini i prema miljenju M.
Kulenovia (1989:511) na raun efikasnosti operacija funkcija ega koji su u vezi sa svjesnim
percepcijama i u odnosu prema realitetu.

149
 Meutim, ovaj kataloki pregled definicija poricanja ne odgovara nam na glavno pitanje o
funkciji i uestalosti koritenja ove odbrane. Baumeister i sur. (1998) su analizom rezultata
istraivanja iz psihologije linosti i socijalne psihologije doli do zanimljivih podataka. Naime,
autori izvjetavaju, s jedne strane da je vrlo malo dokaza koji upuuju da ljudi sistematski poriu
stvarne dogaaje, posebno kada je realnost opipljiva. Na primjer osoba koja je slomila nogu,
nee poricati ovaj dogaaj. U ovom sluaju koristit e neku drugu odbranu prikladniju za ovaj
stresni dogaaj. S druge strane, puno je podataka koji ukazuju da ljudi rutinski odbacuju
informacije koje su prijetnja njihovom samopotovanju. Odnosno pristrasnost u atribuiranju se
najee dovodi u vezu sa poricanjem. Ovaj podatak moe biti zbunjujui, jer smo vidjeli da
mnogi autori pristrasnost u vlastitu korist objanjavaju kao oblik negacije. Ali, ako poricanje
prihvatimo kao vii oblik negacije, onda postaje jasnije zato osobe odbacuju informacije koje bi
bile ugroavajue za njihov self. Ako se vratimo na defincije poricanja vidjet emo da je u
svakoj od njih naglaeno da pojedinac ignorira ili potiskuje sve misli ili iskustva koji bi mogli
imati negativne implikacije za njegovo samopotovanje.

Upravo za to je proveden je znaajan broj istraivanja u kojima je ispitivano u kojoj mjeri i

kada poricanje ima pozitivne uinke, a u kojim situacijama je maladaptivni odbrambeni
mehanizam. Pouzdani rezultati dobiveni u velikom broju studija (Wyer i Frey, 1983; Schlenker,
Weigold i Hallam, 1990; Pyszczynski, Greenberg i Holt, 1985, prema Baumeisteru i sur., 1998)
pokazuju da studenti i uenici vjeruju da je test loe napravljen kada postignu slabije ocjene, a
pozitivno vrednuju testove kada dobiju dobre ocjene. Na ovaj nain, davanjem eksternalnih
atribucije porie se osobna odgovornost za neuspjeh. Eksternalne atribucije u koje je
inkorporirano poricanje prisutno je u mnogim ivotnim podrujima. Sportisti nisu izgubili
utakmicu ili me jer su nesposobni, nespretni, ve zbog loeg suenja, loeg terena, nedostatka
sree.

Na pitanje kakvi su kratkoroni i dugoroni efekti koritenja poricanja nije jednostavno dati
odgovor. U primjerima koje smo naveli, pozivanjem na vanjske faktore kojim opravdavamo
neuspjeh, titimo ili ak uzdiemo samopotovanje i samopouzdanje. U ovim uvjetima poricanje
je adaptivno (Baumeister i sur., 1998). Longitudinalno istraivanje Carvera i Scheiera (1994),
pokazuje da poricanje nije u potpunosti efikasno u minimiziranju negativnih emocija vezanih za

150
ishode ispitne situacije. Naime, cilj njihovog istraivanja bio je ispitati u kojoj mjeri naini
suoavanja doprinose reduciranju stresne anksioznosti. Autori su dva dana prije ispita izmjerili
dispozicijske stilove suoavanja, a zatim su koristili mjere stresa i situacijske naine suoavanja
koje su primijenili neposredno nakon ispita i nakon to su objavljeni rezultati ispita. U svim
situacijama ispitanici su koristili razliite forme poricanja, ali niti u jednoj od navedenih situacija
upotreba poricanja nije znaajno doprinosila redukciji negativnih afekata.

Meutim, u nekim situacijama poricanje moe biti itekako adaptivno. Janoff-Bulman (1992,
prema Baumeister i sur., 1998:1110) je sugerirao da poricanje ima vanu ulogu u praenju
oporavka od ozbiljnih traumatskih dogaaja kao to su osobne nesree ili viktimizacija. U prvoj
fazi, u ovakvim situacijama Janoff-Bulman smatra da je generalno prisutno poricanje traume u
cjelosti, a zatim nastupa faza reinterpretacije procesa, a poricanje polako opada. Poricanje je prvi
odgovor nakon dijagnosticiranja teke bolesti (Cubler i Rosss, 1969).

Na temelju razliitih definicija moemo zakljuiti da poricanje obuhvaa niz drugih odbrana i
to prvenstveno negaciju, potiskivanje i izdvajanje. Na temelju sveobuhvatne analize Baumeister i
sur., 1998:1112) su izveli nekoliko vanih zakljuaka. Najprije, autori smatraju da je poricanje
originalan i uinkovit odbrambeni mehanizam. Meutim, uzimajui u obzir najstroiju definiciju
poricanja koja ukljuuju neuspjeh senzorne percepcije da prepozna fizike podraaje povezane s
prijetnjom, Baumeister i sur. smatraju, da ovako definirano poricanje nije uobiajena ili uspjena
odbrana. Premda postoje neki dokazi perceptivne odbrane, ali oni ukljuuju kanjenje prije nego
pogrenu percepciju prijetnje. Mogue je, kako navode Baumeister i sur. da se ovaj proces moe
javiti meu mentalno bolesnim osobama, ali istraivanja u psihologiji linosti i socijalnoj
psihologiji ne pruaju puno dokaza o perceptivnom poricanju u normalnoj populaciji.

Baumeister i sur. smatraju da postoji dovoljno dokaza za druge oblike poricanja. Tako ljudi
odbacuju ili minimiziraju informacije koje su prijetnja njihovom samopotovanju. Poricanjem
pojedinci olakavaju lou povratnu informaciju o svom zdravlju. Konzumenti poricanja odbacuju
razne rizike i opasnosti, a ponekad se ponaaju kao da su osobno neranjivi. Neke manifestacije
poricanja su povezane sa visokim samopotovanjem, prilagodbom i sreom, to je konzistentno
stajalitu da poricanje moe biti uinkovita odbrana. Premda su neka pitanja i dalje otvorena,
Baumeister i sur. zakljuuju da nema potpunog odgovora kako poricanje zapravo funkcionira i

151
da li poricanje ima zaista funkciju u odbrani samopotovanja. Ovo su pitanja na koja u
budunosti trebamo odgovoriti.

ZAKLJUCI

U ovog poglavlju smo opisali nezrele odbrane: projekciju, efekt lanog konsenzusa,
racionalizaciju, regresiju, poricanje, fantaziju i identifikaciju. Izuzmemo li efekt lanog
konsenzusa i racionalizaciju, ostale pobrojane odbrane su nezrele prvenstveno iz razloga to se
javljanju rano u razvoju linosti pojedinca i u tom periodu imaju krucijalnu ulogu u razvoju
linosti. Uestalo manifestiranje ovih odbrana u odrasloj dobi je pokazatelj infantilnog ponaanja
linosti. Na razini interpersonalnih odnosa ove osobe imaju potekoa u zadravanju relacija sa
drugim osobama. Poput drugih psiholokih odbrana u prihvatljivoj mjeri, upotreba odbrana iz
ovog klastera je kratkorono efikasna. Ali, samo ako je prva psiholoka samopomo koja se
ukazuje. U suprotnom, ako prva pomo ostane i jedina pomo, onda dovodi do loije
psihosocijalne prilagodbe.

Istraivaka radoznalost najvie je usmjerena na mehanizam projekcije. Upravo zbog toga smo
najvie pisali o procesima koji su u osnovi ove odbrane. U objanjenju projekcije dva su iroka
teorijska pristupa: psihodinamski i socio-kognitivni pristup. Prema psihoanalitikom miljenju
projekcija je shvaena kao nesvjesno pripisivanje drugima naih vlastitih konflikata ili elja.
Meutim, suvremenim istraivaima je prihvatljivija hipoteza da je projekcija proces koji se
aktivira u situacijama kada ljudi postanu jako osjetljivi na prisutnost vlastitih neeljenih osobina
u drugim ljudima. Ova hipoteza je testirana u okviru socijalno-kognitivnog pristupa, a projekcija
je shvaena kao produkt dobro shvaenih mehanizama obrade informacija (Capara i Cervone,
2005:430).

Generalno istraivai se, u objanjenju socijalnih i kognitivnih faktora koji su u osnovi

projekcije, pozivaju na hipotezu hronine dostupnosti. U okviru ovog pristupa sedamdesetih
godina prolog stoljea otkriven je novi oblik projekcije, kojeg su autori Ross i suradnici

152
nazvali efektom lanog konsenzusa. Brojne studije pokazuju da su u osnovi efekta lanog
konsenzusa i kognitivne i motivacijske komponente, te je ova odbrana, ini se kao ni jedna do
sada opisana, danas inspirativna mnogim psiholozima i vrlo je aktualna istraivaka tema.

Kraljica nezrelih mehanizama odbrana je racionalizacija. Svugdje je ima i u sve se mijea. Kao
to smo naveli u tekstu, vano je nauiti koristiti racionalna objanjenja kao odgovore na
situacije i dogaaje s kojima se susreemo. Kada racionalna objanjenja izostanu, otvoren je put
racionalizaciji. Ili racionalizacija zatvara put racionalnim objanjenjima. U konanici kineska
poslovica Ko hoe nae nain, ko nee izmisli razlog, nije nita drugo ve narodna mudrost
koja nam intuitivno ukazuje to je osnova racionalizacije. A, to je motivacija!

153
11. Psihotine odbrane

Na Slici 16. Prikazane su odbrane iz ove kategorije prema klasifikaciji E. Vaillanta. U tekstu koji
slijedi neke od ovih odbrane su objanjene u okviru poglavlja patoloke odbrane.

Slika 16. Psihotini mehanizmi odbrane

154
12. PATOLOKE ODBRANE
The idea of wilderness needs no defense,it only needs defenders.

Edward Abbey

U ovoj knjizi panja nije u tolikoj mjeri usmjerena na patoloke mehanizme odbrane zbog
isticanja odbrambenih mehanizama kao veinom normalnih naina suoavanja sa problemom.
Pokuaj tumaenja odbrana kao patolokih obrazaca ponaanja pripada ve domenu klinike
psihologije.

Meutim, neizostavan dio prouavanja odbrambenih mehanizama obuhvata i prepoznavanje

dinamikih procesa u osnovi patolokih odbrana, to je relevantan domen psihologije linosti.

ta su patoloke odbrane?

Na ovo pitanje nije nimalo jednostavno odgovoriti. Dovoljno je za poetak rei da su takve
odbrane relacione, odnosno tite percepciju odnosa sebe sa drugima. U pokuaju objanjenja
porijekla ovih odbrana, potrebno je ukratko se vratiti historijskom tumaenju teorije objektnih
odnosa i distinkcije izmeu selfa i ega.

Prvi doprinos u pomjeranju fokusa sa instinkata na ego odbrane dolazi od Anne Freud, ime se
vri i pomjeranje sa formacije neurotskih simptoma na karakternu patologiju. Na osnovu toga,
mnogi poremeaji linosti upravo su danas prouavani zahvaljujui za njih tipinim odbranama
(Gabbard, 2000). Ranije je navedeno da su odbrambeni mehanizmi klasificirani hijerarhijski, od
patolokih do normalnih, prema stepenu zrelosti. U neke od primitivnih ili nezrelih mehanizama
odbrane spadaju: razdvajanje (splitting), projektivna identifikacija, introjekcija i poricanje
(Gabbard, 2000).

Teorija objektnih odnosa podrazumijeva da su i nagoni, koje je Freud smatrao odgovornim

za izvor konflikata, ustvari nastali u kontekstu odnosa. Ova teorija pretpostavlja da se
meuljudski odnosi transformiu u internalizovane reprezentacije tih odnosa. Ili drugaije
reeno, objektni odnosi su odnosi meu ljudima, ali onako kako ih doivljavamo iznutra (Corey,
2004). Tako je objekt termin koji se upotrebljava za oznaavanje znaajnih drugih, odnosno

155
vanih osoba prema kojima dijete, a kasnije i odrasli, osjea privrenost. To bi znailo da u
dijadi majka-dijete, dijete ne internalizuje samo objekt (majku), nego cijeli odnos. Internalizacija
bi trebala da se desi prilikom integracije pozitivnih i negativnih prototipa tog odnosa. Pozitivna
internalizacija obuhvata iskustva hranjenja i njegovanja dojeneta, dok negativna uzima iskustva
majinog odsustva ili depriviranosti majkom. Internalizacija se esto naziva introjekcijom
(Schafer, 1968, prema Gabbard, 2000). Glavni motivator za pozitivnu introjekciju je strah od
gubitka voljenog objekta (Schafer, 1968, prema Gabbard, 2000), dok su razlozi za negativnu
introjekciju razliiti, ali najei su: fantazija kontrolisanja objekta tako to ga se zadrava unutar
sebe (Segal, 1964, prema Gabbard, 2000), sticanje osjeaja savladavanja kroz ponavljanje
traumatskih iskustava sa objektom (Schafer, 1968, prema Gabbard, 2000) i preferencija prema
loem objektu u odnosu na nepostojanje nikakvog objekta (Schafer, 1968, prema Gabbard,
2000). Kod odreenih patolokih odbrana, kako e biti objanjeno, nije mogue izvriti
introjekciju cijelog odnosa.

Dalje, bez obzira na prigovore na iskljuivo fantazmatskoj zasnovanosti, izuzetan znaaj ima
Melanie Klein (1946/1975, prema Gabbard, 2000) zbog uvoenja paranoidno-shizoidne i
depresivne pozicije u objektni odnos. Paranoidno-shizoidna pozicija moe biti shvaena kao
predintegrativno stanje. Shizoidni otklon se deava, prema tumaenju Kleinove, u prvim
mjesecima ivota, kada se proivljava strah od unitenja zbog instinkta smrti. Kao i Kleinova, i
Kernberg dovodi u vezu nastajanje prave psihoze sa osujeenou razvoja na drugom razvojnom
stupnju po Mahlerovoj, odnosno simbiotikom stadijumu. Cijepanje se deava usljed prevage
loeg, agresivno zaposjednutog self-objekta, ime se unapreuje njegova fuzija slika dobrog
objekta kao zatita od agresije (G. i R. Blanck, 1985). Odbrana od prevage loeg self-objekta
obavlja se putem razdvajanja svega loeg, dok dobro ostaje unutra, i projekcije loeg na majku,
kasnije na druge. Funkcija projekcije ovdje je istjerivanje ili oslobaanje od posve loeg
objekta koji je internalizovan, to dovodi do paranoidnog izopaenja, opisanog u nastavku. Ako
se ovaj obrazac prenese i izvan infantilnog stupnja, deava se psihotika identifikacija (G i R.
Blanck, 1985). Test realnosti u ovom sluaju izostaje, jer se gubi granica izmeu selfa i objekta.
Time je objanjena odbrana koju karakterie bijeg u mistino, ekstatino i idealizovano spajanje
self-objekta (G. i R. Blanck, 1985). Pri tome, shizoidni otklon dobija i svoj paranoidni pol, jer se
sada javlja strah od majinog proganjanja u svrhu unitenja. Nekada se izgnani objekti mogu

156
reintrojicirati, da bi se ponovo preuzela kontrola nad njima. Ovaj krug projekcije i introjekcije se
odrava dok dojene ne shvati da ova dva fantazma nisu dvije razliite, nego jedna osoba. Tada
nastupa depresivna pozicija kod dojeneta, jer se javlja uznemirenost da destruktivne fantazije
majku istovremeno mogu i unititi. Ako se ovo uporedi sa patolokim obrascima ponaanja
odraslih, jasno je da depresivna pozicija kontrastira strah da bih mogao povrijediti druge
naspram paranoidne pozicije prevladavajueg straha da bi drugi mogao povrijediti mene.
Terapeut je izuzetno vana figura u objektnom odnosu zbog modifikacije klijenta novim
iskustvima, pri emu terapeut ima funkciju re-introjekta. Kernberg smatra da bi se psihoza mogla
lijeiti, ako bi klijent bio u stanju izgraditi objektne odnose u sadanjosti (G i R. Blanck, 1985).

Ve je ranije spomenuto da ego i self nisu sinonimi. Ego podrazumijeva standardnu

psihoanalitiku upotrebu pojma kojim se oznaava bezlina intrapsihika struktura, dok je self
pojam rezervisan za interakcije sa znaajnim drugima.

S tim u vezi, savremene psihoanalitike teorije usmjerene su na razvojne faze u kojima se rana
iskustva o sebi mijenjaju irenjem svijesti o drugima. Time se prua uvid kako unutranji svijet
pojedinca moe stvoriti neprilike u odnosu sa drugima (Corey, 2004). U ovom kontekstu najvei
doprinos teoriji objektnih odnosa ostvaruje Margaret Mahler, koja opisuje razvoj selfa kroz etiri
faze koje su konceptualno drugaije od Freudovih faza psihoseksualnog razvoja. U svakoj od
ovih faza je mogue da se desi zastoj, a Kernberg je, posebno se fokusirajui na graninu
organizaciju linosti, opisao kako do njega dolazi u svakoj pojedinoj fazi:

1. Normalni dojenaki autizam (3 do 4 sedmice po roenju) opisan je kao stanje prije

fizioloke napetosti, nego psiholokih procesa. U ovoj fazi dominantan je nediferencirani
osjeaj selfa, gdje ne postoji distinkcija izmeu selfa i objekta (majke), niti postoji
percepcija cjelovitih objekata, nego samo dijelova. U odrasloj dobi, fiksacija za ovaj
razvojni stadij manifestuje se kao psiholoka dezorganizacija doivljaja sebe (Corey,
2004). U literaturi se ovaj stadij oznaava jo kao primarni narcizam, nediferenciranost,
bezdiferenciranost, autizam i ovu fazu karakterie nedostatan opaajni ulaz, to spreava
percepciju cjelovitog objekta, a to ne moe dovesti do sri dobrog self-objekta (G i R.
Blanck, 1985).

157
2. Simbioza (3. 8. mjesec) ovaj stadijum karakterie zavisnost od majke (skrbnika) i ona
se posmatra kao partner a ne supstitut objekta i pri tome se javlja visok stepen
usklaenosti sa majkom (Corey, 2004). Kernberg je to jo opisao i kao uvrivanje slike
nediferenciranog self-objekta (G i R. Blanck, 1985), pri emu su prisutni tragovi sjeanja
za pozitivni afektivni naboj iz prethodnog stupnja (slika dobrog selfa), ali u kombinaciji
sa frustrirajuim psihofiziolokim iskustvima. U ovoj fazi poinje ve da se vri
razdvajanje dobrog i loeg self-objekta, ali jo uvijek ne dolazi do odvajanja selfa od ne-
selfa i postoje rudimentarne granice ega (G i R. Blanck, 1985). Pod ovim uslovima
nastaje paranoidno-shizoidna pozicija koju moe pratiti psihoza, opisani ranije.
3. Separacija i individuacija (4. 5. mjesec) razvojno-hronoloki se preklapa sa drugom
fazom i u ovoj fazi dojene prolazi kroz nekoliko podfaza u kojima se odmie od
simbiotikih povezivanja sa drugima. U procesu individuacije, doivljava se odvajanje od
znaajnih drugih, ali se ipak dojene njima vraa i obraa u potrazi za odobravanjem i
utjehom. Iako dijete proivljava ambivalenciju prema neovisnosti i ovisnosti, drugi mu
slue kao reflektori koji odobravaju njegov self-razvoj, to bi trebalo da vodi razvoju
zdravog samopotovanja (Corey, 2004). Kernberg trajanje ove faze stavlja u iri raspon
od 6 do 18 mjeseci i smatra da je ova faza rizik za graninu patologiju (G i R. Blanck,
1985). To se dogaa iz razloga to se slika posve dobre majke koristi kao odbrana od
kontaminacije te slike slikom posve loe majke. Tako se npr. strah od nepoznatih osoba,
koji bi se drugdje u literaturi tumaio kao znak uspostavljanja odnosa privrenosti, ovdje
tumai kao projekcija slike loeg selfa prema van. To je momenat kada se deava
cijepanje (splitting) kao mehanizam odbrane, opisan detaljnije u nastavku. Cijepanje kao
normalna pojava odrava odnos sa majkom netaknutim, uprkos frustraciji, pri emu se
self titi od kontaminacije ljubavi mrnjom i slike dobrog i loeg su integrisane. Ako se
ipak deava patoloka odbrana, onda cijepanje dijeli druge na posve dobre i posve loe, a
to je glavni mehanizam odbrane graninog poremeaja linosti. Ovaj zastoj onemoguuje
prelazak na naredni razvojni stupanj (G i R. Blanck, 1985).
4. Pomak prema stabilnosti self-objekta (oko 36. mjeseca ivota), pri emu se ukoliko se
dostigne ovaj stadij, drugi vide odvojenima od sebe. Mogue je ostvarivati odnose sa
drugima bez straha od gubitka vlastite individualnosti, uz napredovanje ka kasnijim

158
 fazama psihoseksualnog i psihosocijalnog razvoja (Corey, 2004). Prethodno pomenute
posve dobre i posve loe slike selfa se integriu u koncepciju selfa i objekta. U sluaju
granine strukture ovo se ne deava, jer primitivna agresija koja bi se aktivirala to ne
dozvoljava. Integracija agresivnih otcijepljenih reprezentacija sa dobrim self-
reprezentacijama bila bi okida nepodnoljive anksioznosti i osjeaja krivice (G i R.
Blanck, 1985).

Kako vidimo, self je iri pojam od ega, jer se moe posmatrati i kao intrapsihiki ego-reprezent
i kao agens. U potonjem sluaju, self je u mogunosti integrisati mnoga diskontinuirana iskustva
i stvarne, kao i zamiljene odnose sa drugima. to vie klijent moe podnijeti ove razliite
aspekte sebe, to je i sam istrajniji i koherentniji (Mitchell, 1991, prema Gabbard, 2000). Ovu
distinkciju je u kontekstu patoloke odbrane bitno pomenuti jer se u psihodinamske dijagnostike
svrhe posmatraju karakteristike ega, kvalitet objektnih odnosa i zrelost selfa.

12.1 Razdvajanje (splitting)

Ovaj mehanizam podrazumijeva nesvjesni proces razdvajanja kontradiktornih osjeanja,

reprezentacija selfa i reprezentacija objekta (Gabbard, 2000). Ili jednostavnije, razdvajanje
(cijepanje ili rascjep linosti) je odbrambeni proces dranja neuskladivih osjeanja odvojenima
(Corey, 2004). Na razdvajanje se u prvim mjesecima ivota gleda kao na normalnu pojavu, pri
emu dojene dri odvojenim sliku dobre i loe majke. Naknadno bi trebala da se desi
integracija odvojenih reprezentacija u jedan objekt. Ovaj proces je znaajan, jer se integracijom
libidinalnih i agresivnih derivata instinkata ustvari omoguava neutralizacija agresije (Gabbard,
2000). Ako se to ne moe desiti, onda koritenje mehanizma razdvajanja kao standardnog
obrasca ponaanja u velikoj mjeri konzumira energiju. Iako nije dokazano da je razdvajanje
kliniki znaajno jedino za borderline (granini poremeaj linosti), najvie je istaknut
mehanizam odbrane kod osoba sa dijagnozom graninog poremeaja linosti. Kod njih je u
simptomatici vrlo dominantno odravanje esto odvojenih self ili objekt reprezentacija dobrog i
loeg i veoma istaknuta autoagresija u samopovreivanju ili u ekstremnijim oblicima, pokuaju
suicida. Gabbard (2000) navodi Kernbergov opis klinikih simptoma u sljedeem:

159
naizmjeninom ispoljavanju kontradiktornih stavova i ponaanja, na ta osoba gleda sa
odsustvom brige ili pukim poricanjem, selektivnom odsustvu kontrole impulsa, razdvajanju svih
objekata iz okoline u kategorije dobro ili loe, to se esto oznaava terminologijom odbrane
i kao idealizacija i devaluacija, koegzistenciji alternativnih self-reprezentacija koje se smjenjuju
jedna sa drugom (dobra i loa). Kernberg je smatrao da je razlika izmeu neurotskog poremeaja
u najirem smislu i graninog poremeaja u tipu odbrane. Nije iskljueno da i neurotiari
ponekada upotrebljavaju razdvajanje, koje takoe ne iskljuuje ni nekliniku populaciju, ali je
razdvajanje obino tipian mehanizam odbrane graninog poremeaja linosti, dok je kod
neurotskog poremeaja dominantna odbrana potiskivanje.

12.2 Projektivna identifikacija

Ova odbrana obuhvata proces koji se odvija u tri faze prilikom kojih se odreeni aspekti sebe
odvajaju, a nakon toga atribuiraju nekome drugom. Kako Ogden (1979, prema Gabbard, 2000)
navodi, ovaj proces obuhvata sljedee:

1. Klijent projicira self ili objekt reprezentaciju na terapeuta.

2. Nastupa projektivna kontraidentifikacija u procesu kontratransfera, kada se terapeut
ustvari identifikuje sa pripisanom projiciranom self ili objekt reprezentacijom.
3. Potom nastupa faza reintrojekcije u kojoj terapeut vraa klijentu psiholoki procesiran i
modifikovan prethodno projicirani sadraj. Na ovaj nain moe, kako je ranije pomenuto,
da se izvri i modifikacija objektnog odnosa.

U terapijskom procesu prva faza odgovara transfernom, a druga kontratransfernom odnosu,

iako bi se moglo rei da je generalno u ovim fazama mogue raspoznati dijalektiki ciklus. Iz
ovoga se vidi da je projektivna identifikacija nesvodiva samo na odbranu. Ona takoe moe biti
koritena i kao sredstvo komunikacije, oblik psiholoke povezanosti ili nain promjene.
Meutim, kao odbrambeni mehanizam se izdvaja zbog sljedeih osobitosti: usko je povezana sa
razdvajanjem i ukoliko se ostvari u neterapeutskom kontekstu, u fazi reintrojekcije moe da se
vrati nemodifikovani, neproraeni projicirani sadraj. Kod osoba koje koriste ovaj odbrambeni
mehanizam, moe biti primjetan upravo neadekvatan obrazac povezivanja sa drugima.

160
Kombinacija razdvajanja i projektivne identifikacije moe biti ilustrovana sljedeim primjerom.
Zamislimo odnos mladia i djevojke u kojem djevojka podrava pretjeranu konfluenciju i ne
prihvata da mladi ima svoje slobodno vrijeme koje provodi sam. U sluaju razdvajanja, slika
dobrog mladia obuhvatila bi sve reprezentacije njega kao objekta kada je prisutan, a
reprezentacija loeg objekta aktivirala bi se u situacijama njegovog odsustva. Kako djevojka
zbog razdvajanja ne moe pomiriti te dvije slike, mogla bi tada poeti koristiti projektivnu
identifikaciju, pri emu bi projicirala reprezentaciju loeg objekta na mladia (Npr. Ti nisi
dovoljno dobar mladi, jer nisi stalno sa mnom). Ako se desi kontraidentifikacija, mladi bi se
mogao poistovijetiti sa projiciranim kroz prihvatanje toga da on nije dovoljno prisutan, to bi kod
njega moglo pokrenuti nerazrijeene konflikte. U tom sluaju, mogla bi se desiti reintrojekcija
koja je neproraena, npr. u konstataciji da bi mladi zaista trebao provoditi vie vremena sa
djevojkom, da bi ona mogla kod sebe da aktivira samo dobru sliku o njemu i samo na njoj
zasniva njihov odnos. S obzirom da je skoro neizostavno da poremeaj linosti ukljuuje i odnos
prema okolini, ishod projektivne identifikacije moe zavisiti i od reakcije okoline na koju je
projekcija izvrena.

Pored toga, jo uvijek se raspravlja i da li se projekcija, opisana ranije, i projektivna

identifikacija mogu poistovijetiti. Razliita stajalita dali su Grotstein, Ogden i Kernberg (prema
Gabbard, 2000). Prema prvom, nemogue je razdvojiti ova dva mehanizma, jer onaj koji vri
projekciju, uvijek zadrava empatijsku identifikaciju sa onim to je projicirano vani i zbog toga
je sa njim i dalje povezano. Drugo stajalite razdvaja ove dvije odbrane, s obzirom da je mogue
vriti paranoidne projekcije na objekte sa kojima se nikada ne dolazi u kontakt, dok projektivna
identifikacija prema definiciji nastupa onda kada projicirani sadraj transformie objekat. Prema
treem stajalitu, projektivna identifikacija je primitivniji mehanizam odbrane od projekcije, jer
su granice izmeu sebe i drugog permeabilnije, poto je prohodnije i lake ponovno introjiciranje
sadraja izvan, dok se kod projekcije to ne dogaa, jer su granice prilino vrste.

Introjekcija i poricanje su opisani ranije, tako da e ovdje biti istaknute samo znaajke koje
prethodno nisu pomenute. Kod introjekcije dolazi do simbolinog unoenja vanjskog objekta u
sebe. Moe biti sastavni dio projektivne identifikacije, kako je ranije opisano, ili nezavisna kao
suprotni mehanizam odbrane od projekcije. Pri tome, introjekcija znai internalizaciju dijela

161
objekta u ego i pri tome ne vri znaajne izmjene self-reprezentacije. Stoga je introjekcija
mehanizam koji se moe podvesti pod identifikaciju, koja podrazumijeva i internalnu promjenu.
Poricanje se koristi kao nesvjesno odvajanje vanjskih sadraja koji su pretjerano preplavljujui i
stresni. Ovaj mehanizam je zastupljen i u normalnoj populaciji, iako je dominantniji kod psihoza
i ozbiljnijih poremeaja linosti (Gabbard, 2000).

12.3 Pregled i dinamska usporedba poremeaja

Ranije je pomenuto da se odbrambeni mehanizmi hijerarhijski klasifikuju prema stepenu

njihove zrelosti. Kako je takvu klasifikaciju mogue pratiti s obzirom na fiksiranost na stadijume
psihoseksualnog razvoja, tako isto je mogue pratiti i nastajanje specifinih odbrana i to posebno
klinikih, koje su vezane za fiksaciju na stadije faza razvoja objektnih odnosa. S tim u skladu,
postoji i dinamska hijerarhija u javljanju patologije. Stoga se recimo, neuroze ne javljaju u
predintegrativnim stadijumima selfa, kada postoji rizik za nastajanje psihoza i graninog
poremeaja linosti. Tek nakon odvajanja selfa i objekta postoje dalji rizici za formiranje
narcisoidne organizacije strukture i tek korespondentno etvrtom stadijumu stabilnog zasebnog
postojanja selfa i objekta nastaju i neurotski simptomi koji su vezani za odbrambeni mehanizam
potiskivanja.

Kernberg je dao znaajnu usporedbu psihoze i granine ogranizacije strukture. Smatrao je da je

cilj formiranja granine strukture razdvajanje ljubavi i mrnje, ouvanje ljubavi od mrnje (G i
R. Blanck, 1985). Za razliku od psihoze, kod graninog poremeaja linosti je test realnosti
ouvan, uz fragilan ego i nemogunost kontrole poriva, te potekoe u subjektivnom
doivljavanju objektnih odnosa. Prenaglaena je i pregenitalna agresija, zbog nemogunosti
koritenja mehanizma neutralizacije i takoe slabe integracije superega, koja se ne deava zbog
izostanka integracije self-objekta. Stoga nedostaju i sistemi kontrole i javlja se pretjerana
zavisnost od vanjskih potkrepljenja. Zbog neuspjele integracije, nastaje i laka incestuozna
kontaminacija derivata objekta i svojstveno promiskuitetno ponaanje. Cilj psihotine odbrane
nije odravanje dobrog i loeg odvojenim, nego kako je ranije istaknuto, zatita od propadanja ili
unitenja.

162
 Kohut je pored dva opisana, uveo novi patoloki entitet narcisoidni poremeaj linosti. Ovaj
poremeaj je suprotstavljen dvama opisanim iz razloga to se odnosi na psiholoki stabilne,
kohezivne, razraene stalne konfiguracije (G i R. Blanck, 1985). Kod narcisoidnog poremeaja
postoji svojevrstan vid autoerotizma i u ranim godinama pohvala napretka razvoja prelazi u
velianstveni self koji bi, tokom razvoja trebao biti integrisan sa vanjskim objektom, i to posebno
kroz pounutrenje superega. Kod normalnog razvoja dolazi do integracije arhaine
velianstvenosti i idealizovane slike roditelja kroz internalizaciju superega. Ova integracija se
nee dogoditi ako se desi razoarenje u roditelja. Time dolazi do generalne strukturalne slabosti
koja ne moe odrati ovu fundamentalnu narcistiku homeostazu (G i R. Blanck, 1985). Dakle,
iako Kohut tvrdi da su i self i objekt razlueni i kohezivni, ako se ne desi internalizacija, postoji
opasnost kako je nazvao regresivne fragmentacije (vraanje na autoerotski self), a mehanizmi
odbrane koji se angauju u tom sluaju, prethodno spomenuti, su izbjegavanje, izolacija i
disocijacija. Ako se uspije postii internalizacija, onda self obavlja funkcije koje je prethodno
obavljao objekt i stie sposobnost regulacije napetosti. Kohut razlikuje arhaini (nediferencirani)
self-objekt, pounutrene strukture koje preuzimaju funkcije obuzdavanja poriva koje je prije
obavljao objekt i vanjski objekt. Stoga je zaposjednue selfa, kako ga oznaava, kritino za
razvoj, ali tamo gdje ga nema, gdje nema kohezije, koristi se patoloka odbrana disocijacije
velianstvenog (narcistikog) selfa (G i R. Blanck, 1985). I ovaj poremeaj je povezan sa treim
stadijumom razvoja Mahlerove individuacijom/separacijom. Djeca koja ne iskuse diferencijaciju
na ovom stupnju i nemaju mogunost idealiziranja od drugih, a istovremeno su ponosna na sebe
(u tom sluaju oslanjaju se na svoj velianstveni arhaini self, op. a.), mogu razviti narcisoidni
poremeaj linosti i nisko samopotovanje (Corey, 2004). Osnovna simptomatika ukljuuje
usmjerenost na sebe, jaku potrebu za divljenjem, osjeaje slabog intenziteta, kao i sklonost
iskoritavanju drugih (Kernberg, 1975, prema Corey, 2004), kao i stalnu prijetnju vlastitom
samopotovanju i osjeaj praznine (Kohut, 1971, prema Corey, 2004).

I na kraju valja istai da se neuroza, kojom smo se vie bavili u prethodnim poglavljima, a
manje u ovom, javlja kod ve formirane strukture linosti, integriranog ega, stabilne predodbe
selfa i objekta. Odbrane kod neuroza vie su usmjerene na potiskivanje nego na razdvajanje (G i
R. Blanck, 1985). Potiskivanje i dalje zadrava zaostale infantilne nagonske zahtjeve, ali se bez
pretjeranog stresa mogu zatomiti potrebe koje se ne mogu zadovoljiti. Kod normalnog ega,

163
zahtjevi koji dolaze od superega, ego-ideali i ego-ciljevi su usklaeni sa vanjskim svijetom i
nagonskim potrebama (G i R. Blanck, 1985).

Pored toga, ispod je tabelarno prikazan pregled najosnovnijih mehanizama odbrane koji se
veu uz patologije koje su pomenute u ovom poglavlju i koje su detaljnije opisane u drugim
pogavljima knjige. Iako ne postoji potpuno korespondentan sistem poremeaja i njima pripadnih
odbrambenih mehanizama, u sljedeoj tabeli je prikazan pregled najeih odbrana koje su
dinamiki osnov odreenih poremeaja:

Tabela 1. Prikaz najeih poremeaja i uz njih najee koritenih odbrambenih

mehanizama

Poremeaj Mehanizam odbrane

Neurotski poremeaji Represija

Fobija Potiskivanje i pomjeranje (mali Hans)

Histerija Konverzija i somatizacija

Opsesivno komulsivni poremeaj Potiskivanje, pomjeranje, reaktivna

formacija, ponitavanje

Borderline Razdvajanje i projektivna identifikacija

Antisocijalni poremeaj linosti Poricanje i eksternalizacija

Disocijativni poremeaj identiteta Disocijacija

Informacije u tabeli su podaci zasnovani na dva izvora (konsultovati za dalje itanje): Nastovi
(1984) i Gabbard (2000).

164
13. DEFANZIVNI SISTEM IZ PERSPEKTIVE BRADA BOWINSA

Seciranjem klasinih mehanizama odbrane Brad Bowins (2004) je doao do ideje da se svi
mehanizmi mogu uglazbiti u iroki spektar ili bolje reeno sistem odbrana, koji ine
kognitivna distorzija i disocijacija. Bowinsova ideja da ova dva mehanizma odbrane postavi na
pijedestal defanzivnih odbrana opravdana je iz vie razloga. Na temelju operacionalizacije
klasinih mehanizama odbrane i Vaillantove klasifikacije mehanizama odbrane na: zrele,
nezrele, neurotine i psihotine, izveo je zakljuak da svaki od mehanizama (kao na primjer
represija, reaktivna formacija, intelektualizacija, projekcija, premjetanje, izolacija,
racionalizacija, disocijacija, humor, acting out), bez obzira na njihov status (zreli-nezreli) i efekte
koje proizvode (adaptivne ili neadaptivne) u manjoj ili veoj mjeri iskrivljuju realnost, te ih se
moe posmatrati u odnosu na kognitivnu distorziju. Pri tome, neurotske odbrane ukljuuju vei
stupanj kognitivne distorzije u odnosu na zrele mehanizme odbrane. Ako se velikim koracima
vratimo unatrag i zavirimo u povijest psihologije, vidjet emo da je Bartlett (1932) prvi iznio
ideju o rekonstruktivnoj prirodi kognicije i pamenja (Erdelyi, 1993). Bartlettovski reeno
distorzije se temelje na kognitivnoj pristrasnosti, odnosno transformacija realnosti se deava jer
se ne uklapa u kognitivne sheme individue. Bartlett (prema Erdelyi, 1993: 132) u distorzije
ubraja racionalizaciju, izostavljanje, simbolizaciju, pogreno naglaavanje, kondenzaciju,
prenoenje (premjetanje) i objanjava ih u strogo kognitivnim pojmovima koji odravaju
sklonost osobe da odreenim dogaajima pridoda vlastita oekivanja i kulturalno uvjetovane
obrasce u odnosu na nesavreno ljudsko pamenje.

Uz distorzije klasini mehanizmi odbrane sadre i snane disocijativne elemente. Na primjer,

osoba koja koristi intelektualizaciju svoje probleme tumai racionalno, a zapravo koristi
kognitivnu distorziju kojom se transformiraju dogaaji u neemocionalna iskustva. Pri tome ovo
nedozovoljavanje pristup emocijama iz iskustva, ostaje samo ideacija, to znai da
intelektualizacija sadri i elemente disocijacije.

165
13.1 Kognitivna distorzija

Kognitivna distorzija je iz Bowinsove perspektive lag na torti, a torta je napravljena od

klasinih mehanizama odbrane. Primjena kognitivne distorzije podrazumijeva transformaciju i/ili
modifikaciju negativnih ili neprijatnih iskustva/dogaaja kako bi iste doivjeli na pozitivan i
prihvatljiv nain. Tako se stvara iluziju kontrole. Kognitivna distorzija s ciljem samouzdizanja je
esto koriten mehanizam, puno vie nego to moemo pretpostaviti. Zapravo, odnos izmeu
razine zrelosti mehanizama odbrane i kognitivne distrorzije je inverzivan (Bowins, 2004:11).
Odbrane iz nezrelog spektra (na primjer shizoidne fantazije) ukljuuju vee kognitivne distorzije,
nego odbrane iz zrelog spektra (na primjer humor). to su kognitivne distorzije vee, osoba je
manje adaptibilna i obrnuto. Zapravo, blage kognitivne distorzije omoguuju ljudima da iskustva
vide pozitivnijim, jer blago korigiraju percepciju njihove doivljaje. Umjerene kognitivne
distorzije ukljuuju neto ekstenzivniju transformaciju realiteta, ali i uz ovakve transformacije
pomau pojedincu u prilagodbi. Meutim, koritenje kognitivne distorzije u prevelikoj mjeri
opstruira funkcioniranje svjesnosti, to posljedino doprinosi da osoba ne ulae napor (jer joj
nedostaje kognitivnih resursa) kako bi poboljala neugodno stanje u kojem se nalazi (Vaillant,
1977).

est oblik kognitivne distorzije je pristrasnost u vlastitu korist ili pozitivna atribucijska
pristrasnost. Ljudi su majstori u donoenju atribucija u vlastitu korist, koja podrazumijeva
sklonost da negativne dogaaje ili neuspjeh pripisuju eksternalno (looj srei, nepovoljnim
vremenskim uvjetima), a uspjeh internalnim atribucijama (vlastitim sposobnostima, vjetinama,
znanjima). Ovaj nain atribuiranja je opeprisutan u suoavanju sa svakodnevnim dogaajima,
meutim atribucije imaju svoju korisnu svrhu i u suoavanju sa tekim stresnim dogaajima.
Specifina religijska ideologija (Bowins, 2004:11), u znaajnoj mjeri pomae osobi da
pozitivnim atribucijskim pristrasnostima lake prihvati ono to je nemogue promijeniti. Loi
dogaaji dobivaju drugaiji smisao, ako osoba prihvati objanjenja data od Boga/Allaha. U
noenju sa najteim ivotnim stresorom (gubitak ili teka bolest bliskog lana obitelji ili
prijatelja), religija je utoite koje otvara prostor za pozitivne atrubucije, koje u situacijama
gubitka izazivaju sljedea objanjenja Bog je tako htio, Bog uzima sebi najbolje, uvijek s

166
nekim razlogom, Nije se muio, umro je kraljevskom smru, ili u suoavanju sa boleu: Bog
nas stavlja na iskuenja, kako bi kod nas razvio strpljenje. Religiozna uvjerenja daju nadu i
mogu objasniti zato se neoekivano dogodilo (Rijavec, Miljkovi i Brdar, 2008).

Pored pruanja utjehe u navedenim situacijama, kako navodi Bowins, religijske ideologije
sadre kognitivne distorzije, zahvaljujui kojima ljudska vrsta dobiva odgovore na
egzistencijalna pitanja to je smisao ivota?, Ima li ivota nakon smrti?, Koja je svrha
ljudskog postojanja? (str.12). Pronalaenje smisla u ivotu je olakano zahvaljujui religiji, a
smisao u ivotu je pozitivno povezan sa psiholokom dobrobiti koja pomae vjernicima da se na
prihvatljiv nain suoe sa grubom realnou. Bez obzira na specifinu religijsku pripadnost,
religija je protektivni faktor od depresije i tuge, a spoznaje iz pozitivne psihologije pokazuju da
izmeu religioznosti i sree postoji umjerena povezanost.

Kognitivne distorzije se mogu manifestirati i putem ekstenzivnih fantazija, maginih miljenja i

precijenjenih ideja (Bowins, 2004:12,13). Magina miljenja ukljuuju zablude, praznovjerja,
vjerovanje u bajke, horoskop, fitoterapiju, homeopatiju i druge oblike prihvaanja mistinih
naina ozdravljenja. U magina miljenja spadaju i paranormalni fenomeni (koji nisu uvijek
patoloki), iako oni imaju snane disocijativne elemente. Jo je Freud razliita magina
miljenja, praznovjerja i mitologiju smatrao normalnom odbranom, koja se zasnivaju na
projekciji. Precijenjene ideje su sline deluzijama, fikcijama, lanim vjerovanjima, meutim za
razliku od deluzija koje se uporno odravaju, precijenjene ideje se mogu mijenjati pod
odreenim okolnostima. Precijenjene ideje predstavljaju umjerene oblike kognitivne distorzije i
uz druge forme istog intenziteta (kao na primjer magina miljenja) su vrlo korisne i esto
koritene. Umjerene kognitivne distorzije su naa datost, samom injenicom to smo ljudska
bia, jer kako je istakao Bowins (2004:13) isto logiki i racionalni um je vie mit nego
stvarnost. Naime, ljudi su konstantno izloeni vrednovanju od strane drugih ljudi i njihove
iracionalne ideje i misli, mogu samo izazvati podsmijeh i neodobravanje sredine. Kako bi
udovoljili socijalnim oekivanjima, ljudi su prisiljeni da iracionalna iskustva i vjerovanja uvaju
samo za sebe, a stvaranjem iluzija nameu sliku o sebi kao racionalnih i misleih bia. U
situacijama kada se osoba susree sa novim i neprijatnim iskustvima (na primjer razvod braka),
osjeaj bespomonosti se pokuava popraviti maginim vjerovanjima, posjetama gatarama,

167
vraevima. Pri tome za uu socijalnu javnost, ovo ostaje dobro uvana tajna, jer se osoba
pribojava reakcija okoline. Primjeri maginih miljenja su i vjerovanje u hipnozu iz glave
znanstvenika ili snano vjerovanje homeopatskom nainu lijeenja za koje je znanstveno
pokazano da nema nikakvog efekta. Dijabetiari u fazi prilagodbe na tek postavljenu dijagnozu,
odbijaju (negiraju) konvencionalni nain lijeenja (inzulin), vjerujui u maginu mo cimeta,
jabuke i slinih proizvoda, koji e im pomoi ne samo kao dodatna terapija u lijeenju, ve e
izlijeiti eernu bolest. Ljudi primarno jesu logika bia, ali s druge strane smo u velikoj mjeri
iracionalni, sa punom prtljagom nevjerovatno fantastinih i iluzornih vjerovanja. Za razliku od
umjerenih kognitivnih distorzija, ekstremne kognitivne distorzije izazivaju prijetnje koje
proizvode razliite efekte u ovisnosti od poremeaja. Hronino depresivne osobe iskustva
transformiraju na negativan nain i sebe percipiraju kao gubitnike (Bowins, 2004:13), dok osobe
sa generaliziranim anksioznim poremeajem smatraju da je svijet opasnije mjesto nego to jeste,
jer percipiraju vie izvora prijetnje.

13.2 Disocijacija

U DSM-IV disocijacija je svrstana u razinu stvaranja kompromisa (psihike inhibicije).

Koritenjem disocijacije pojedinac rjeava emocionalni konflikt ili stresore u obinim
integriranim funkcijama svijesti, pamenja ili percepcije sebe ili okoline ili senzomotornog
ponaanja (str, 773). Vaillant (1977) smatra da disocijacije doputaju egu da mijenja unutarnje
stanje, tako da se emocionalni konflikt doivi irelevantnim. Emotivna otupjelost blokira i
smanjuje osjeanja koja ometaju funkcioniranje. Ljudi koji efikasno reagiraju u hitnim
situacijama, naueni su da umanje ili blokiraju doivljaj straha/anksioznosti i tuge (Bowins,
2004). U ovakvim situacijama pretjerano intenzivne emocije mogu samo ometati njihove izvedbe
(na primjer panino ponaanje), i opstruirati ih u adekvatnom pruanju pomoi, posebice u
kriznim situacijama. U usporedbi sa drugim mehanizmima, jedinstvenost disocijacije se ogleda u
njenoj sposobnosti da se aktivira voljno, kao to je meditiranje (Vaillant, 1977). Ova Vaillantova
sugestija se poklapa sa stavom Bowinsa, koji je kako je navedeno u uvodu, smatrao disocijaciju
posebnom klasom mehanizama odbrana.

168
 Disocijacija ukljuuje razliite oblike koje mogu biti na kontinuumu od benignih, tipinih za
normalnu populaciju do progresivnih formi koji odstupaju od uobiajenih normalnih reakcija.
Odnosno ova klasina defanzivna odbrana se manifestira od umjereniih, adaptivnih formi do
ekstremnih, maladaptivnih manifestacija (kao to je disocijativni poremeaj linosti). Oblici
disocijacija su: emocionalna otupjelost, apsorpcija, imaginativna ukljuenost, depersonalizacija,
derealizacija, amnezija i fragmentacija identiteta (Ross, Joshi i Currie, 1991, 1990). Ross i Ryan
(1989), su proveli prvo istraivanje kako bi ispitali disocijativna iskustva u opoj populaciji, na
uzorku od 345 studenata i 168 adolescenata od 12 do 14 godina. Rezultati istraivanja su
pokazali da sudionici izvjetavaju o velikom broju disocijativnih iskustava, te da ne postoje
spolne razlike u disocijativnim iskustvima. Na temelju ovog istraivanja Ross i suradnici (1991),
su proveli opsenije istraivanje na heterogenom uzorku od 1055 odraslih osoba iz Winnipega
(Kanada). Navedeni autori su utvrdili da se disocijacija iroko koristi, te da nema razlika u
koritenju disocijacije s obzirom na spol, dob, zanimanje, zaposlenje, religijska uvjerenja,
materijalni status, nivo obrazovanje, broj lanova u domainstvu i mjesto roenja. Replikacija
istraivanja (Vanderlinden, Van Dyck, Vandereycken i Vertommen, 1991), na nizozemskom i
belgijskom uzorku konzistentna je nalazima do kojih su doli Ross i suradnici (1991).

Od gore pobrojanih oblika disocijacije, tipini oblici u normalnoj populaciji su: apsorpcija
(upijanje) i imaginativna ukljuenost. Za obje navedene forme disocijacije karakteristino je da
se panja pomjera od stresnog izvora na vie ugodne eksternalne i internalne sadraje, te da ove
oblike koriste skoro sve osobe. Prema Rossu (1991) apsorpcija i imaginativna ukljuenost se
manifestiraju na razliite naine, kao to su: izostavljanje dijela razgovora; ivo dosjeanje
prolih dogaaja tako da se ini da ih osoba ponovo proivljava, pri emu nije sigurna da li se je
prizvani dogaaj stvarno dogodio ili je to bio san. Upijanje sadraja televizijskih programa ili
filmova sa ukljuenom fantazijom da se ini stvarnim (na primjer uivljavanje u turske
sapunice); sposobnost da se negira bol; tupo gledanje u prazno; govorenje naglas sebi kada je
osoba sama, pri emu osoba nije sigurna da li je neko neto uinio. Jedan od oblika disocijativnih
miljenja manifestira se i kod pojedinaca koji pronalaze dokaz da je neto uinjeno, a da se toga
ne mogu sjetiti. Apsorpcija se deava i u situacijama kada ne postoji namjera ispoljavanja
emocija sa negativnom valencom.

169
 U mnogim sluajevima, osobna imaginacija poinje aktivnim uzdizanjem ugodnih aspekata i
ukljuivanjem distrakcija koje se fokusiraju na nove aspekte. Neke od primjera koje Bowins
navodi jesu distrakcije kada se na um, umjesto gledanja dosadnog spikera prebacuje na omiljene
aktivnosti, kao to je plivanje (ili igranje badmintona) stvarajui fantazije o odreenom dogaaju.
Ili student koji slua dosadno ili monotono predavanje, misli pomjera na ugodnije sadraje.
Voza dok upravlja vozilom monotonom autocestom, premjeta panju sa na neke ugodnije misli
i fantazije. Primjer za ukljuenost fantazije jesu i tehnike kontrole psiholoke boli koje se
oslanjaju na preusmjeravanje panje od izvora boli fokusiranjem na neutralne ili ugodne
sadraje.

Bowins (2004:6), smatra da disocijacija opada u funkciji dobi, u prosjeku se upotreba

disocijativnih oblika smanjuje u etrdestim godinama, to je autor objasnio time da kognitivna
fleksibilnost opada (neophodna za imaginativno miljenje i apsorpciju), to uvruje miljenje
da ova sposobnost ima genetsku osnovu. Meutim, kako je autor naveo u nekim specifinim i
tekim stresnim situacijama (kao to su torture, seksualna zlostavljanja), kratka aktivacija
disocijativnih formi (kao to je amnezija) moe biti adaptivna.

Disocijacija i kognitivna distorzija imaju znaajnu ulogu u procesu tugovanja, hipomaniji i kod
opsesivno-kompulzivnih ponaanja. Tugovanje (Bowins, 2004:17) se smatra prirodnom
odbranom koja nam pomae u suoavanju sa gubicima znaajnih osoba. Elementi disocijacije
mogu igrati vanu ulogu tako da zavretak procesa tugovanja i prihvatanje gubitka predstavlja
adaptivno emocionalno odvajanje. Hipomanija je djelimino opisana kao nain odbrane od tuge i
depresije (French, Richrads i Scholfield, 1996). Kliniari su miljenja da se hipomanina osoba
moe izboriti sa tugom i depresijom i postati produktivna, budui da hipomanija sadrava
znaajne kognitivne distorzije. Osoba je euforina i svijet oko sebe percipira ruiasto i na taj
nain uzdie sebe. Opsesivno-kompulzivna ponaanja u umjerenoj formi imaju kvalitetu
odbrana. U ova ponaanja pored disocijacija ukljueni su i elementi kognitivne distorzije. Na
primjer, profesor koji kompulzivno vodi evidenciju o svim studentskim aktivnostima i uratcima,
bit e uspjeniji prilikom kontrole od strane inspekcije ili u procesu dobivanja licence. U
kompulzivna ponaanja vie je ukljuena disocijacija. Na primjer, prekomjerno ienje stana ili

170
kue pomae osobi da se usmjeravanjem na ovu aktivnost iskljui iz emocionalnih stanja, dok su
kognitivne distorzije prisutnije u opsesivnom ponaanju. esto pranje ruku povezano je sa
iskrivljenim vjerovanjima da e na taj nain smanjiti rizik od zaraznih bolesti. Kompulzivno
ritualna ponaanja takoer imaju funkciju odravanja napetosti na prihvatljivoj razini. Na
primjer, ljetovanje u istom mjestu, odsjedanje u istom hotelu su primjeri kompulzivnih ponaanja
i imaju odbrambenu funkciju, jer je sve predvidljivo i oekivano.

Na temelju cjelokupnog prikaza ova dva klastera odbrana i dovoljno argumenata koje je naveo
Bowins, moemo izvesti nekoliko opih zakljuaka. Kako sugerira Bowins (2004:16),
kognitivna distorzija i disocijacija reprezentiraju dva temeljna oblika evoluiranih psiholokih
odbrana i meu njima postoji odreeni stupanj preklapanja. Najprije, kognitivna distrozija i
disocijacija imaju istu funkciju i dovode do istog produkta. Obje odbrane imaju sposobnost da
preusmjere panju sa uznemirujuih intrapsihikih stanja i kognitivnih premjetanja
ukljuivanjem pozitivnih sjeanja. Interesantno je, da meditacija, joga i fizike aktivnosti, kako
je objasnio Bowins (2004: 21), sadravaju elemente disocijacije. ak i duga etnja pomae osobi
da se mentalno odvoji od briga i utone u ugodne misli. Vjerovatno je to jedan od razloga zato
lijenici hroninim bolesnicima preporuuju etnju, koja nema samo pozitivne uinke za fiziko
zdravlje, ve i psihiko zdravlje. Pored uputanja u ugodne misli, etnja omoguava niz
distrakcija koje potiu pozitivne emocije.

S obzirom na pozitivne uinke koje izazivaju u umjerenoj mjeri kognitivne distorzije i

disocijacija, Bowins smatra, da kognitivnoj distorziji treba posvetiti posebnu panju i ljude treba
poduavati da je koriste u mnogim situacijama kako bi se na najprirodniji nain suoavali sa
stresom. Takoer, dozirana disocijacija, podrazumijeva uvoenje samouzduiih elemenata
nekog dogaaja. I, konano jednom kada se aktiviraju ove dvije krucijalne odbrane koji ine
osnovu svih drugih mehanizama odbrane pruaju najvaniju komponentu za ukupne kapacitete
osobe da odri pozitivno emocionalno stanje vlastitog postojanja (Bowins, 2004).

171
14. MJERENJE MEHANIZAMA ODBRANE

Jedan od imperativa psiholoke znanosti jeste uiniti neki konstrukt mjerljivim. Mehanizmi
odbrane kao teorijski koncepti su ugledali svjetlo dana u okviru tradicionalne psihoanalitike
teorije, te je njihova heuristika vrijednost bila ogromna u razumijevanju dinamike linosti.
Meutim, heuristika vrijednost sama po sebi nije dovoljna ukoliko ne postoji empirijska
validacija, odnosno, ako odreeni koncept ne zadovoljava kriterij provjerljivosti. Ako ovaj
kriterij nije zadovoljen svaki koncept ostaje na razini spekulacija i nema znanstvenu vrijednost.
Od tridesetih do ezdesetih godina prolog stoljea, akademska psihologija, s obzirom na broj
empirijskih studija provedenih u ovom periodu, je pokazala trajan interes za istraivanje
mehanizama odbrane, posebno mehanizama represije, projekcije i formirane reakcije.

Generalno, mjerenje odbrambenih mehanizama nije lagan posao. Perry i Cooper (1989) navode
da su fundamentalni razlozi koji ine ovaj konstrukt tekim za mjerenje, izmeu ostaloga, to se
u istraivanjima autori fokusiraju na razliite mehanizme odbrane ili iste mehanizme odbrane
razliito operacionaliziraju. Ovu pretpostavku temelje na injenici da su razliiti autori razvili
razliite kriterije klasifikacija mehanizama odbrane, to doprinosi nekonzistentnim i esto
nevalidnim podacima.

Mjerenje mehanizama odbrane zapoelo je sa projektivnim tehnikama. Prvu tehniku za

ispitivanje nesvjesnog i mehanizma projekcije konstruirao je 1921. godine Herman Rorschach
(Rorschachove mrlje). Na temelju uenja o nesvjesnom, Rorschach je pretpostavio da e osobe
na visoko nestrukturirani materijal nesvjesno projicirati potisnute elje, konflikte, stavove i misli.
Pedesetih godina prolog stoljea Rosenzweig je kreirao slikovni test za mjerenje frustracije koji
je koriten za mjerenje odbrambenih stilova. Nedostatak primjene projektivnih tehnika u
ispitivanju mehanizama odbrane prvenstveno se ogleda u niskoj pouzdanosti i validnosti ovih
mjera, te zahtijeva visoku strunost i znanje psihologa za interpretaciju. Njihova prednost je to
se najee primjenjuju u klinikim ispitivanjima u kojima se mogu identificirati nesvjesni
procesi koji se odvijaju.

Openito odbrambene mehanizme moemo mjeriti koritenjem nekoliko izvora podataka: (a)
mjerama samoiskaza (S-podaci), (b) iskazima opaaa (O-podaci) i (c) podacima dobivenim

172
ispitivanjem fiziolokih mjera ili u eksperimentalnim uvjetima (T-podaci). Svaka od navedenih
mjera ima svoje prednosti i nedostatke. Kao to smo naveli, podruje mehanizama odbrane ne
oskudijeva u mjernim instrumentima, mada nije ni podruje koje obiluje irokim repertoarom
skala i upitnika, upravo zbog kompleksnosti samog konstrukta.

S- podatke moemo prikupiti primjenom skala samoprocjene o uestalosti odbrana,

intervjuom, primjenom upitnika i skala za mjerenje odbrambenih mehanizama. Mjere
samoiskaza emo detaljnije opisati u nastavku teksta, budui da se najee koriste u mjerenjima
odbrambenih mehanizama ili odbrambenih stilova. Ovu skupinu ine u irem smislu svi podaci
koje osoba sama otkriva u odreenoj proceduri kao to je ispunjavanje upitnika ili skala. Mjere
samoiskaza mogu biti koritene u razliitim oblicima, od neformalnih procjena, tehnike prianja
pria ili metod dnevnika (uzorkovanje iskustva), u drugu grupu spadaju upitnike verzije i skale
samoiskaza. Njihova je prednost to dobivamo direktno podatke od same osobe koja sudjeluje u
istraivanju i pod uvjetom da osoba sebe dobro poznaje i iskreno odgovara na zahtjeve
istraivanja ovi podaci su nam vrijedan izvor saznanja o varijabli koju ispitujemo.

U psihologiji linosti dugo vremena je izuavanje odbrambenih mehanizama bilo

zapostavljeno, ali se u relativno skorije vrijeme odbrambeni mehanizmi poinju ponovo aktivnije
empirijski ispitivati i to posebno u dvije oblasti a to su: identitet i status identiteta i konflikt
rodnih uloga i seksualni identitet (Cramer, 2000). S obzirom na prvu, pokazalo se da je razvoj
identiteta u adolescenciji posebno praen anksioznou. Stoga odbrambeni mehanizmi imaju
funkciju kontrole anksioznosti tokom razvoja identiteta. Pored toga, prijetnja egu indukovana u
laboratorijskim uslovima povezana je sa poveanom upotrebom odbrana ega. Kada je u pitanju
seksualni identitet, odbrane su posebno registrovane kod rodno-nekonzistentnih (femininih ili
maskulinih) osoba oba spola. Time su odbrambeni mehanizmi poeli dobijati znaajnije mjesto i
u empirijskim istraivanjima u psihologiji linosti.

Mnogo je istraivanja koja ve danas kao jednu od varijabli uzimaju i mehanizme odbrane, ali
u ovoj knjizi posebno e biti istaknuto koji su danas najei instrumenti i tipovi podataka koji se
koriste za ispitivanje mehanizama odbrane.

173
 Najei tipovi podataka koriteni u ovu svrhu su S-podaci, odnosno podaci samoiskaza, iako
su neizostavni i T-podaci kada se mehanizmi odbrane detektuju kod sklonosti pilota da prave
pogreke. Kako e biti opisano, ovi testovi se posebno koriste u prediktivne svrhe
kompetentnosti pilota za rad.

Od S-podataka, jedan od esto koritenih instrumenata za ispitivanje mehanizama odbrane je

Inventar mehanizama odbrane (DMI, Gleser i Ihilevich, 1969; Kwon, 1999). Sastoji se od 10
kratkih potencijalno konfliktnih pria. Ispitaniku se prvo postavi zadatak da zamisli da se dogaa
odreena konfliktna situacija (npr. ekate autobus na kraju ulice. Ulice su mokre i blatnjave
nakon sinonje kie. Auto prolazi kroz lokvu ispred vas i uprlja vas blatom.). Nakon toga
ispitanik treba odgovoriti na pitanja viestrukog izbora sa 5 opcija kako bi odgovorio na konflikt
u 4 razliite oblasti manifestovanja: aktuelno ponaanje, ponaanje u fantaziji, misli i osjeanja
(npr. Obrisao/la bih se sa osmijehom. Opsovao/la bih vozaa.). Ponuenih pet izbora
odgovaraju klasterima odbrana opisanim u nastavku. Ispitanik znakom + oznaava onu tvrdnju
od ponuenih koja najvie odgovara njegovom ponaanju i znakom onu koja je najmanje u
skladu sa njegovom reakcijom. Tako se moe pratiti konzistentnost u odgovaranju kroz 4
razliita podruja reakcija. Tvrdnje koje su oznaene znakom plus ponderiu se sa 2, tvrdnje
oznaene znakom minus sa 0, a neoznaene tvrdnje dobijaju ponder 1. Skor za bilo koju
pojedinanu odbranu moe varirati u rasponu od 0 do 80, dok suma skorova za svih 5 odbrana
mora iznositi 200. Ocjenjivanje je objektivno i traje od 3 do 5 min. Sama primjena je dua i traje
od 30 do 40 minuta. U klastere odbrana koje se mjere upitnikom DMI pripadaju: okretanje protiv
drugog, projekcija, okretanje protiv sebe, obrtanje (reversal) i principalizacija. Ove mjere imaju
prihvatljivu pouzdanost u istraivanjima u rasponu od .69, to je neto nie za projekciju do .81
za obrtanje (Kwon, 1999). Autori pretpostavljaju da se odbrane manifestuju kroz rjeavanje
hipotetskih konfliktnih situacija kroz napad ega, distorzije ili selektivnu nesvjesnost za odreene
aspekte vanjskog ili unutranjeg svijeta (Gleser i Ihilevich, 1969). Identifikovano je pet
pomenutih klastera odbrana. Okretanje protiv objekta podrazumijeva suoavanje sa konfliktima
kroz napad na stvarni ili zamiljeni objekat frustracije. Odbrane kao to je identifikacija sa
agresorom i pomjeranje mogu biti stavljeni u ovu kategoriju. Projekcija ukljuuje odbrane koje
opravdavaju ispoljavanje agresije prema vanjskom objektu, nakon to je prvo izvreno
pripisivanje agresije objektu. Principalizaciju ini klaster odbrana koje angauju princip kojim se

174
odvaja afekt od sadraja i potiskuje se. Ovoj kategoriji pripadaju odbrane kao to su
intelektualizacija, izolacija afekta i racionalizacija. Okretanje prema sebi ukljuuju suoavanje sa
konfliktom kroz direktno usmjeravanje agresije prema sebi. Mazohizam i autosadizam su
primjeri odbrana u ovoj kategoriji. Obrtanje se odnosi na odbrane koje ukljuuju pozitivnu ili
neutralnu reakciju na objekt za kojeg se inae oekuje da evocira negativnu reakciju. U ovu
kategoriju spadaju poricanje, negacija, reaktivna formacija i represija. Smatra se da je znaaj
ovakve klasifikacije odbrana zbog mogunosti izuavanja odbrana u okviru kognitivnih stilova, s
obzirom da su Witkinova istraivanja pokazala da ispitanici neovisni o polju imaju izraenu
visoku hostilnost prema van, izolaciju, projekciju, dok ispitanici ovisni o polju vie pokazuju
odbrane okrenute prema sebi, kao to su represija i hostilnost okrenuta prema unutra (Gleser i
Ihilevich, 1969).

Vrlo esto u upotrebi je i Upitnik odbrambenih stilova (DSQ, od 40, 60 ili 80 estica). Na
DSQ60 (Trijsburg, Bond i Drapeau, 2003) je nedavno provedena metrijska validacija
karakteristika (Petraglia, Thyessen, Lecours i Drapeau, 2009). Ova verzija je ekonominija za
upotrebu i optimalna, s obzirom da je DSQ-40 (Andrews, Singh i Bond, 1993) u naim
preliminarnim istraivanjima pokazao neto slabije pouzdanosti po subskalama i sadri samo
dvije estice po pojedinanom mehanizmu odbrane. DSQ60 ima i dodatnu prednost u
mogunosti izraunavanja zasebnih indeksa. Indeks ukupnog odbrambenog funkcionisanja ini
mjeru ukupnog nivoa zrelosti defanzivnog funkcioniranja osobe. Pored toga, mogue je
izraunati i zasebno indeks defanzivnog stila. Stil je potvren i eksploratornom i konfirmatornom
faktorskom analizom, pri emu su ekstrahovana tri faktora koji ine DSQ60 (Thygesen,
Drapeau, Trijsburg, Lecourse i de Roten, 2008). U ove faktore spadaju: stil distorzije slike, stil
kontrole afekta i adaptivni stil. Prvi je najmanje zreo stil suoavanja i obuhvata razdvajanje
(splitting) sebe/drugih, projekciju i projektivnu identifikaciju. Drugi stil kontrole sadri
intelektualizaciju, disocijaciju, izolaciju i fantaziju, to pripada umjerenom nivou funkcionisanja.
Adaptivni stil funkcioniranja je najzreliji i njemu pripadaju sublimacija, humor, anticipacija i
samopotvrivanje. Ovaj stil ujedno oznaava i zreli nivo funkcioniranja.

Uz DSQ60, u upotrebi je i kraa verzija upitnika od 40 estica (DSQ40, Andrews i sar.,

1993). I ovo je upitnik samoprocjene kojim se ispituje 20 odbrambenih mehanizama (2 estice za

175
svaki mehanizam), koji su grupirani u tri odbrambena stila: zreli, nezreli i neurotski. Odgovori se
daju na skali od 9 stepeni u rasponu od 1 (uope se ne slaem) do 9 (u potpunosti se slaem).
Individualni skor za svaki mehanizam odbrane dobiva se raunanjem prosjene vrijednosti
skorova na njemu pripadajuim esticama, a za svaki odbrambeni stil raunanjem prosjeka
skorova na njemu pripadajuim mehanizmima odbrane. Pri tome, u zrele odbrambene stilove
spadaju sublimacija, humor, anticipacija i supresija, u neurotske negiranje, pseudoaltruizam,
idealizacija i reaktivna formacija, a u nezrele projekcija, pasivna agresija, acting out, izolacija,
devaluacija, autistine fantazije, poricanje, premjetanje, disocijacija, ralanjivanje (splitting),
racionalizacija i somatizacija. Preliminarne metrijske karakeristike ovog instrumenta na naem
uzorku bit e prikazane u nastavku.

Slian upitniku DMI je i Prirunik odbrambenih mehanizama (DMM, Cramer, 1987). Ovim
upitnikom se ispituju mehanizmi odbrane u priama Testa tematske apercepcije (TAT, Murray,
1943). Ispitanicima se zadaje standardni TAT test uz est pria koje trebaju dovriti, prilikom
ega se odgovori snimaju i potom obavlja transkripcija. Ovim testom se mjere tri mehanizma
odbrane: poricanje, projekcija i identifikacija. Za svaku odbranu postoji 7 kategorija koje
predstavljaju razliite apekte odbrane. Svaka kategorija se boduje onoliko puta koliko se
pojavljuje u prii. Skorovi za svaki mehanizam se zatim sabiraju u est pria, dajui pri tome
ukupan skor za poricanje, projekciju i identifikaciju. Neke od kategorija koje se uzimaju u obzir
prilikom bodovanja, a pripadaju pojedinim mehanizmima su:

1. Poricanje: izostavljanje glavnih likova ili objekata, pogrena percepcija, obrtanje, izjave
negiranja, poricanje stvarnosti, pretjerano uveliavanje pozitivnog a umanjivanje
negativnog, neoekivana dobrota, optimizam, pozitivan stav ili blagost.
2. Projekcija: pripisivanje hostilnih osjeanja ili namjera ili drugih neobinih osjeanja
likovima, dodavanje zlih ljudi, objekata, ivotinja ili osobina, magijsko ili autistino
miljenje, briga za zatitu od vanjske prijetnje, strah od smrti, povrede ili napada, teme
proganjanja, zarobljavanja i bijega, bizarne prie ili teme.
3. Identifikacija: imitacija vjetina, imitacija osobina, kvaliteta ili stavova, kontrola motiva
ili ponaanja, samovrednovanje kroz afilijaciju, rad odlaganje zadovoljstva, raspodjela
uloga i moralisanje.

176
 Ovaj instrument ima zadovoljavajue metrijske karakteristike. Pokazuje dobru
meuprocjenjivaku pouzdanost, Pearsonov koeficijent korelacije iznosi redom .80, .85 i .78 za
poricanje, projekciju i identifikaciju (Cramer, 1999).

U ovom pregledu nisu navedeni svi S-podaci koje je mogue koristiti za ispitivanje odbrane
ega. Veina instrumenata su papir-olovka upitnici zasnovani na davanju iskaza ispitanika i
skalama procjene. Ukratko opisane teme iz tematske apercepcije donekle smanjuju mogunost
kontrole odgovora, jer iskljuuju mogunost pogaanja svrhe ispitivanja na osnovu facijalne
valjanosti. I pored este upotrebe, upitnike forme za ispitivanje mehanizama odbrane imaju
nedostatke. Provjera metrijskih karakteristika nekoliko instrumenata odbrambenih mehanizama
zasnovanih na samoiskazu, izmeu ostalih i DMI-a i DSQ-a, pokazuje nepostojanje
konzistentnog ranga srednjih vrijednosti na subskalama, to upuuje na to da subskale ne mjere
iste odbrambene stilove na uzorku ispitanika na konzistentan nain. Dalje, konvergencija izmeu
razliitih instrumenata koji pretenduju da mjere isti odbrambeni mehanizam je prilino slaba, jer
su korelacije izmeu subskala koje mjere iste odbrane na razliitim instrumentima dosta niske.
Pored toga, mogue je i da odbrambeni stilovi nisu kros-situaciono ili temporalno stabilni.
Mogue je da instrumenti koji su situaciono zasnovani (npr. DMI) mogu proizvesti drugaije
rezultate u odnosu na skale koje nisu situaciono specifine. Ovo samo upuuje na paljivu
preselekciju instrumenata za mjerenje mehanizama odbrane, zavisno od svrhe istraivanja.
Autori u konceptualnom smislu ak spekuliu o postojanju mehanizama odbrane kao konstrukata
koje je mogue mjeriti. Ako odbrambeni mehanizmi ne postoje, onda konstrukt nije mogue
mjeriti, bez obzira na razvoj instrumenta (Mehlman i Slane, 1991).

Meutim, koritenje T-podataka u svrhu detektovanja odbrana, posebno na grupi pilota,

pokazalo se izuzetno znaajnim u prediktivne svrhe. Iako je ovaj test veinom koriten u
skandinavskim zemljama i malo validiran u drugim evropskim zemljama, autori koji ga
primjenjuju, smatraju njegovu upotrebu znaajnom u predvianju sklonosti nesreama buduih
pilota, prije nego to i prou obuku. O ovom testu je vie pisano u tampi (1982) kada je
navedeno da je od 229 pilota u trening grupi, 14 pilota kasnije poginulo u avionskoj nesrei, pri
emu je DMT za 13 od 14 poginulih pilota bio prediktivan. Ova vijest je vie privukla panju
istraivaa s ciljem da se ispita njegova valjanost (Meier-Civelli i Stoll, 1990). Ukratko emo

177
dati prikaz ovog testa (prema Meier-Civelli i Stoll, 1990) i nekih njegovih mjernih karakteristika
iz ranijih istraivanja.

Test odbrambenih mehanizama (DMT) razvijen je u vedskoj 50-ih (Kragh, 1955) godina
prolog stoljea. Due vremena nije bio poznat iroj javnosti. Test mjeri odbrambene mehanizme
u freudovskom ili neofreudovskom smislu. Koristi se i u svrhu selekcije osoba za stresna
zanimanja. Smatra se da je osnov za upotrebu odbrambenih mehanizama za selekcione svrhe u
sljedeem: odbrambeni mehanizmi veu za sebe znaajnu koliinu psihike energije koja u
stresnim uslovima prestaje biti dostupna za adekvatan test realnosti. Moe se zadavati
individualno ili grupno, ali s obzirom da grupno zadavanje testa u selekcione svrhe nije
adekvatno, zbog razliitih uglova posmatranja stimulusa kod razliitih ispitanika, preporuuje se
samo individualno zadavanje DMTa u selekciji. Materijal za zadavanje sastoji se od
tahistoskopa koji je posebno prilagoen zadavanju DMTa. Stimulusne slike se postavljaju u
kasetu koja se potom stavlja u tahistoskop. Vrijeme ekspozicije se moe podesiti automatski ili
manuelno, a slike se mijenjaju jednostavnom rotacijom. Pored stimulusnih slika, u testni
materijal spadaju i list za biljeenje odgovora i olovka. U jednoj kaseti smjeta se po 6 slika.
Prva slika se koristi u trijane svrhe i njom se provjerava ispitanikov vid bez ili sa naoalama
(ukoliko ih ispitanik ima). Sliku ini tabela i pri tome je zadatak ispitanika da ispravno proita
prva etiri reda u tabeli. Druga slika sadri instrukcije koje se istovremeno vizuelno prikazuju,
dok ih ekperimentator paralelno ita ispitaniku. Trea i etvrta slika su distraktori koji se zadaju
prije, za vrijeme i nakon testa. Kaseta sadri i po dvije testne prijetee slike za muke i enske
ispitanike. Prvo se zadaje slika centralne figure koja sjedi za stolom, a zatim slika centralne
figure koja klei. Instrukcije za zadavanje poinju pitanjem da li je ispitanik uo za DMT i ako
jeste, da navede ta je uo/la o testu. Nakon toga se ispitaniku zada uputa da oi fiksira na prozor
izmeu etiri svijetle take, gleda u sliku i izvijesti ta je vidio, a zatim da to i nacrta (faza I). U
verziji testa za selekciju (faza II), zadatak je konkretniji i postavlja se pitanje da li je ispitanik
vidio osobu na slici, da odredi spol osobe, priblinu dob i procijeni stanja svijesti osobe. Dok
ispitanik istovremeno govori o svojim opaanjima i crta ih u svesku za odgovore, u knjiicu za
izvjetaje ispitiva paralelno biljei i usmene odgovore. Vrijeme izmeu ekspozicija ne smije biti
due od tri minute, a nikako ne smije prelaziti pet minuta. Interpretacija rezultata sastoji se od
kodiranja testnih protokola i njihove naknadne evaluacije. Sistem kodiranja je prilino objektivan

178
u verziji testa za selekciju. Ako ispitanik moe da odredi spol osobe oznaava M ili za muku,
odnosno ensku osobu. Ako ne moe odrediti spol, onda to to je vidio oznaava samo kao O
(osoba). Priblinu dob oznaava brojem, a procjenu stanja svijesti znakom + za pozitivno stanje,
- za negativno stanje ili 0, ako smatra da je osoba neutralna. Pored toga, vri se i evaluacija
odgovora na 10 kategorija odbrambenih mehanizama, uvaavajui naznaene strukture i
stimuluse:

1. H (heroj) oznaava osobu koju je ispitanik vidio (nacrtao, oznaio) na poziciji koja
odgovara centralnoj figuri na slici. U sluaju da u fazi I ispitanik vidi samo jednu
osobu koja nije nedvosmisleno locirana na poziciju centralne figure, osoba je i dalje
definirana kao heroj, u sluaju da je ispitanik vidio samo jednu figuru i u sluaju da
nije locirana na poziciji prijetee figure.
2. Periferna osoba (PO) ili prijetea osoba oznaava osobu/e ili objekt/e koje je ispitanik
vidio na mjestu periferne, prijetee figure.
3. Instrument (Instr) je objekt kojeg koristi ili dri heroj i kojeg je ispitanik vidio u
posjedu centralne figure.

Na osnovu ovih indikatora, vri se procjena 10 odbrana kako je dato u priruniku (Meier-Civelli
i Stoll, 1990):

1. Represija heroj ili prijetea osoba imaju atribut neivog objekta ili su maskirani, ili
predstavljeni kao ivotinje (odnosi se takoer i na instrument)
2. Izolacija heroj i prijetea osoba su odvojeni jedno od drugog u polju, dijelovi
konfiguracije su iskljueni ili bljei; dijelovi primarne faze (I) su iskljueni
3. Poricanje postojanje prijetnje se porie ili ublaava
4. Reaktivna formacija prijetnja je transformisana u opozit
5. Identifikacija sa agresorom heroj je osoba koja napada ili prijeti
6. Introagresija (okretanje protiv sebe) heroj ili instrument su povrijeeni ili bezvrijedni;
instrument je prijetnja heroju
7. Introjekcija suprotnog spola spol heroja nije identian spolu centralne figure
8. Introjekcija drugog objekta heroj je udvostruen ili umnogostruen; identitet centralne
figure je drastino promijenjen

179
 9. Projekcija sukcesivne i specifine promjene heroja pred prijeteom osobu postaju
prijetee; sekunadrno se vri promjena prijetee osobe posredstvom heroja
10. Regresija cijela struktura faze, ili dio, se cijepa u strukturu koja pripada ranijem nivou.

U novijim verzijama testa, ne pravi se klasifikacija prema kategorijama odbrambenih

mehanizama, nego prirodnim kategorijama, na osnovu sadraja odgovora (Ekehammar, Zuber i
Konstenius, 2005).

Vano je i testiranje pouzdanosti i valjanosti DMT a. U testiranju pouzdanosti, bitna su etiri

tipa pouzdanosti:

1. Pouzdanost zadavanja testa (biljeenje odgovora). Iako su standardi zadavanja testa

prilino jasni, malo je ispitivano kako spol i dob eksperimentatora utiu na istospolnog
ispitanika. Prema psihoanalitikom stajalitu, ovaj uticaj je bitan iz razloga to se smatra
da su prijetee stimulusne slike okidai za nerazrijeeni edipalni konflikt koji bi mogao
biti projiciran na istospolnog ispitivaa.
2. Pouzdanost kodiranja (pripisivanje odgovora datim kategorijama). Za kodiranje su date
jasne upute, te bi one trebale osigurati objektivnost kodiranja.
3. Pouzdanost evaluacije testnog protokola (kvantifikacija i interpretacija). Trebalo bi da
budu dostupne informacije o nivou treninga/uvjebanosti procjenjivaa ili da svi
procjenjivai zavre adekvatan kurs iz kodiranja. Do sada se pokazalo da je slaganje
meu procjenjivaima dobro kada su kolege koji potiu iz iste kole, ali takoer je
potrebno pokazati i da je slaganje visoko kod procjenjivaa koji dugo ocjenjuju DMT i
rade nezavisno jedni od drugih.
4. Stabilnost u ponovljenom testiranju. Obino se provjerava test-retest pouzdanou, ali
tako da se paralelne forme testa zadaju istim ispitanicima u retestu. Meutim, kako
Kraigh (1985, prema Meier-Civelli i Stoll, 1990) navodi, i ovdje je mogue raunati na
pojavljivanje rezidualnih efekata. Oekivanja ispitanika se ve na samom poetku
mijenjaju veoma brzo, tako da se generiranje percepta narednog stimulusa samim tim
bre dogaa. Ovaj efekt je i vei ako je ekspozicija slinih stimulusa sekvencionalna. S
druge strane, ako bi se stimulusi pretjerano razlikovali jedan od drugog, dolo bi do
gubljenja izjednaavanja formi. Ovakvo odstupanje izmeu paralelnih formi ne bi

180
 znaajno uticalo samo u onim sluajevima gdje je evidentan kompleksan obrazac
patologije, pri emu su odbrane stabilne i kod razliitih motiva. Generalno se pokazalo da
su odbrambeni mehanizmi stabilne karakteristike linosti, otporne na promjene u roku od
jedne i pet godina vremenskog raspona izmeu mjerenja.

Rezultati provjere valjanosti DMTa upuuju na to da bi trebalo voditi vie rauna o

metodolokim nedostacima, prilikom koritenja ovog testa. DMT se primjenjuje u vedskoj,
Norvekoj i Danskoj za selekciju vojnih pilota. Nekoliko pokuaja primjene DMTa provedeno
je i u Velikoj Britaniji. Prema preliminarnim rezultatima o valjanosti koje je Kragh (1985, prema
Meier-Civelli i Stoll, 1990) prikazao u DMT priruniku, moglo bi se zakljuiti da je prediktivna
valjanosti DMTa izuzetno dobra jer sva istraivanja provedena u rasponu od 1960. do 1980.
pokazuju znaajno predvianje uspjeha/neuspjeha na testu pilota. Meutim, problem ovakvog
rezultata je to su o njemu izvjetavali upravo isti istraivai koji su i provodili ispitivanje
prediktivnosti DMTa na vedskom i danskom uzorku. Neto kasnije, Stoker (1982, prema
Meier-Civelli i Stoll, 1990) je pokuao replicirati istraivanje na britanskom uzorku, pri emu
nisu dobiveni konzistentni rezultati. tavie, korelacija izmeu uratka na DMTu i testa pilota
pri upotrebi taktikog oruja je iznosila priblino nula. ini se da se najstabilniji rezultat postie
jedino na vedskom uzorku. Ni konstruktna valjanost u korelaciji DMTa sa osobinama na
Cattellovom 16 PF testu, nije dala vrste rezultate, vrlo malo korelacija se pokazalo znaajnim, a
rijetko koja korelacija je prelazila vrijednost od .10 (Cooper i Kline, prema Meier-Civelli i Stoll,
1990).

Pored toga, pojavljuju se odreena pitanja na koja jo uvijek nije odgovoreno: da li

prezentovani stimulusi zaista mjere odreeni mehanizam odbrane, s obzirom da su vrlo razliite
serije slika, nije objanjeno zato se distraktori koriste samo prilikom selekcijske verzije testa, u
psihoanalitikom smislu, izgleda da test ustvari ima za cilj da detektuje kastracioni kompleks.
Smatra se da na primjer, ispitanik nije proao test ukoliko na kritinim stimulusima pogrijei
spol, meutim, o tome autori ne govore otvoreno, a nerijeeno je i pitanje normi iz ega proistie
vrlo slaba mogunost poreenja grupa. Jedina prihvatljiva prognostika valjanost evidentirana je
samo kod istih i jedinih istraivaa.

181
 U skorije vrijeme, Ekehammar, Zuber i Konstenius (2005) su proveli novu studiju validnosti
DMTa. Glavna dilema kojom se oni bave odnosi se na mogunost da DMT uope ne ispituje
mehanizme odbrane, nego stimulusi mogu detektovati perceptivne i tekoe obrade podataka,
bez obzira na emocionalni sadraj stimulusa. Bez obzira na sadraj stimulusa, postoje
individualne razlike u brzini procesiranja stimulusa nakon brze ekspozicije. Ovakva pretpostavka
je razliita od psihoanalitike prema kojoj, stimulusi pobuuju anksioznost, te se u svrhu
oslobaanja od anksioznosti, koriste odbrambeni mehanizmi. Koritenje odbrana moe onda
izazvati perceptivne distorzije i pogrena tumaenja stimulusa. Provjera metrijskih karakteristika
pokazuje da postoji meuprocjenjivaka pouzdanost tri kodera po osnovu nekoliko parametara:
koeficijentu korelacije, prosjenoj korelaciji, pouzdanosti unutranje konzistencije i
unutarprocjenjivakoj pouzdanosti. Takoer se pokazalo da, kada se u paralelnoj formi koriste
fotografije kao stimulusi u odnosu na originalne stimuluse, pojavljivanje prvog percepta (P1) je
statistiki znaajno bre nego kod originalnog stimulusa. Prema drugim parametrima prvom
vremenu reakcije kada je uoena prijetnja (T1) i prvoj tanoj percepciji slike (C1) nije postojala
statistiki znaajna razlika izmeu dvije forme. Pored toga, mjerenje situacione anksioznosti
prije i nakon zadavanja stimulusa pokazuje smanjivanje situacione anksioznosti u post-testu i
prilikom zadavanja originalnog stimulusa i prilikom ekspozicije fotografije paralelne forme.
Meutim, ne moe se rei da su paralelne forme stabilne do kraja, s obzirom da je zabiljeena
veoma niska korelacije na nekim od odbrambenih mehanizama i to posebno kod represije,
introagresije, introjekcije suprotnog spola i projekcije. S obzirom na slaganje na drugim
odbranama izmeu dvije forme, moe se rei da odreeni stepen generalizabilnosti postoji.
Meutim, rezultati nisu ohrabrujui kada je u pitanju konstruktna valjanost. DMT skor vrlo malo
korelacija ima sa drugim mjerama odbrambenih mehanizama (DMI, DSQ), kao i sa anksioznosti
kao crtom linosti. Takoer su samo dvije korelacije izmeu DMT rezultata i samopotovanja
bile znaajne, po jedna na osnovnom i na instrumentalnom samopotovanju. Ekehammar, Zuber
i Konstenius (2005) pretpostavljaju da ovakav rezultat moe biti objanjen eksplicitnim i
implicitnim procesima za koje je poznato da ne funkcioniraju na jednak nain. Kako je poetna
ekspozicija stimulusa na DMTu subliminalna, onda bi se moglo pretpostaviti da DMT ima
osnov da bude implicitna mjera, ali ne u potpunosti, poto se trajanje ekspozicije u svakom
sukcesivnom pokuaju poveava do 2000 ms, to je dovoljno da podaci preu prag svijesti i

182
obrada informacija postane svjesna. Drugo objanjenje je u skladu sa pretpostavkom o
individualnim razlikama u obradi informacija. Prema tom stajalitu, oekivano je da ne postoji
korelacija sa anksioznou, kao ni sa samopotovanjem, jer u pitanju nije odbrana u
psihoanalitikom smislu, nego perceptivna distorzija. Pored toga, situaciona anksioznost bi se
prije mogla objasniti testnom, a ne odbrambenom anksioznou.

U posljednje dvije godine vie panje je usmjereno na mjerenje odbrana ega na nastavi iz
psihologije linosti. Pri tome su provedena dva istraivanja u kojima je u svrhu mjerenja
odbrambenih stilova koriten ve ranije opisani instrument Upitnik odbrambenih stilova 40
(DSQ40). Istraivanja su provedena na studentima tree godine psihologije u svrhu izrade
praktikuma na nastavi. Ovakav rad se pokazao znaajnim zbog otvaranja veih mogunosti za
aktivno uestvovanje studenata u prikupljanju i obradi podataka, kao i pisanju izvjetaja o
rezultatima. Nastavni cilj ovakvog rada bio je izvriti integraciju dvije vane i nerazdvojive
cjeline: psihologije linosti i istraivanja u psihologiji.

U nastavku e biti ukratko prikazana istraivanja provedena u nastavi. Jedno od njih je

obuhvatilo ispitivanje povezanosti izmeu odbrambenih stilova i self-diskrepance. Iz Rogersove
teorije linosti poznato je uvoenje koncepta selfa koji se najkrae definira kao ukupnost
percepcije sebe. Dalje se self-koncept razlae, na realno ja koje obuhvata percepcije kako sebe
vidim i odgovara na pitanje: Kakav sam ja? i idealno ja koje obuhvata eljene percepcije sebe i
odgovara na pitanje: Kakav elim biti? Pored toga, pominje se i potrebno ja sa pripadnim
pitanjem: Kakav mislim (da drugi misle) da trebam biti? (Higgins, 1987), a Oglivie (1987)
uvodi i koncept sebe koji odgovara na pitanje Kakav se bojim biti?, a obuhvata ukupnost
percepcija osobe o karakteristikama koje ne eli da posjeduje. Ova tri, kako ih se naziva u
literaturi, self-vodia, imaju znaaj u njihovom meuodnosu kroz self-diskrepance, koje
predstavljaju razlike izmeu pojedinih koncepata selfa. Tako je mogue govoriti o self-
diskrepanci izmeu realnog i idealnog ja, realnog i potrebnog ja, realnog i ja kakvog se bojim,
idealnog i potrebnog ja. Svi meuodnosi su mogui, ali je najee istraivana self-diskrepanca
izmeu realnog i idealnog ja. U istraivanjima koja se bave povezivanjem self-koncepta i
neurotskih simptoma, vrlo su este znaajne korelacije upravo izmeu self-diskprenace realnog i
idealnog ja i depresivnih simptoma, kao i self-diskrepance izmeu realnog i potrebnog

183
(oekivanog) ja i simptoma anksioznosti. Moe se rei da, to je vea razlika izmeu percepcije
stepena vlastitih i eljenih osobina, ispitanici vie izvjetavaju o afektu tuge. S druge strane, to
se poveava diskrepanca izmeu stepena vlastitih osobina i oekivanog standarda njihovog
ispoljavanja, to je ispoljenije afektivno stanje anksioznosti, te osjeaja stida zbog nedostizanja
standarda. S druge strane, vea diskrepanca izmeu realnog ja i ja kakav se bojim biti trebala bi
biti povezana sa pozitivnim afektima, s obzirom da je realni self udaljen od percepcije osobina
koje pojedinac ne eli posjedovati. Ispitivanje self-diskrepance je vano i za ispitivanje
mehanizama odbrane. Identifikovanje neeljenih karakteristika selfa se koristi i u istraivanjima
projekcije, jer novi model projekcije (Newman, Duff i Baumeister, 1997) pretpostavlja da se
projekcija ustvari deava zbog toga to pokuajem da se zaborave, neeljene karakteristike
postaju dostupnije u asocijativnoj mrei, te je to jedan od glavnih razloga pripisivanja tih osobina
vanjskim objektima. U istraivanju Newmana i sur. (1997), upravo je koriteno ispitivanje
neeljenih karakteristika selfa, da bi eksperimentalnom indukcijom one postale dostupnije. S
obzirom da self-diskrepanca, kako je navedeno, moe biti korelat jednakog negativnog
afektivnog stanja koje ima tendenciju da bude prijetnja za ego (npr. anksioznost), u ovom
istraivanju je takoer pretpostavljeno da bi aktivacija self-diskrepance trebala da aktivira i
odreene ego-odbrane. Generalno se pokazuje vea frekventnost nezrelih i neurotskih odbrana na
klinikom uzorku. S tim u vezi, oekivana je pozitivna korelacija izmeu self-diskrepance
realnog i idealnog i realnog i oekivanog ja sa neurotskim i nezrelim odbrambenim stilovima i
negativna korelacija izmeu self-diskrepance realnog i neeljenog (kakav se bojim da budem) ja
sa neurotskim i nezrelim odbrambenim stilovima. Istraivanje je provedeno na uzorku od 59 (46
enskih i 13 mukih) studenata tree godine psihologije. Self-vodii su mjereni putem
semantikog diferencijala sa 30 pridjeva na petostepenoj skali procjene, a koji je konstruisan na
datom uzorku za potrebe istraivanja. Self-diskrepanca je izraunata kao mjera prosjeka
apsolutnih razlika samoprocjena na svakom od pojedinih self-vodia. Za mjerenje odbrambenih
stilova koriten je Upitnik DSQ-40, prethodno opisan. Zanimljiv rezultat je da se nijedna
korelacija self-diskrepanci sa neurotskim odbrambenim stilovima nije pokazala statistiki
znaajnom. Meutim, korelacije self-diskrepanci sa nezrelim odbrambenim stilovima jesu bile
znaajne i to u oekivanom smjeru: izmeu self diskrepance realnog i idealnog ja i nezrelih
odbrana r=.381 (p<.01), izmeu self-diskrepance realnog i oekivanog ja i nezrelih odbrana

184
r=.286 (p<.05) i izmeu self-diskrepance realnog i neeljenog ja i nezrelih odbrana =-.267
(p<.05). Rezultati upuuju da to je realni self blii neeljenom, a dalji od idealnog i oekivanog,
to je i vea upotreba nezrelih odbrambenih mehanizama. Iako su neki od rezultata neoekivani,
razlozi tome mogu biti viestruki, a isto tako je mnogo vie dobiti ove studije. Prvo, uzorak je
premalen i selekcioniran za potrebe nastave da bi se mogao generalizovati ovakav rezultat. S
obzirom da su ispitanici u studiji bili studenti tree godine psihologije, nije mogue iskljuiti
predznanje o pojedinim kategorijama odbrambenih stilova. Pored toga, uzorak pripada opoj
populaciji, te bi drugaiji rezultat mogao biti oekivan na posebno selekcioniranom klinikom
uzorku. Zanimljiva je i sama raspodjela estica u Upitniku odbrambenih stilova (DSQ-40). Od
40 estica, ak 24 pripada nezrelim odbrambenim stilovima, a po 8 zrelim i neurotskim
odbranama. Zanimljivo je da su u nezrele odbrambene mehanizme klasifikovane i neke klinike
odbrane ega koje se podvode pod patoloke, kao to je razdvajanje (splitting), disocijacija i
somatizacija, za koju bi se moglo oekivati da predstavlja neurotski stil odbrane, uzimajui u
obzir kod kojih sve nozolokih neurotskih kategorija je mogue naii i na somatizacije (npr.
generalizirani anksiozni poremeaj, anksiozno-depresivni poremeaj, psihosomatske smetnje,
konverzija su samo neki od njih). S druge strane, ono to je zajedniko odbranama neurotskog
faktora jeste samozavaravanje u funkciji odbrane od stvarnosti, u esticama izraenije nego kod
drugih odbrana (npr. ponitavanje, reaktivna formacija, pseudoaltruizam i idealizacija). U ovoj
studiji nisu detaljno provjeravane metrijske karakteristike instrumenta, ali preliminarna analiza
pokazuje niske i neprihvatljive pouzdanosti za zreli ( = .54) i neurotski odbrambeni stil ( =
.48), dok je via za nezreli odbrambeni stil ( = .77). Studija je provedena vie u didaktike
svrhe upoznavanja studenata sa temom odbrambenih mehanizama ega kroz istraivanje koje bi
proveli u samostalnom radu. Preliminarni podaci pokazuju da bi se DSQ-40, uz sve nedostatke,
mogao koristiti i na naem uzorku u studijama koje pretenduju da mjere pozitivan i negativan
afektivitet, te neurotske korelate. Nisu iskljueni i mogui afektivni moderatori relacije izmeu
self-diskrepance i odbrambenih stilova zbog izostanka povezanosti. Meutim, metrijske
karakteristike Upitnika DSQ-40 bi trebalo posebno ispitati na naem uzorku u buduim
istraivanjima.

Druga studija je provedena na narednoj generaciji studenata tree godine psihologije i ova
studija je imala neto drugaiji cilj, ispitati povezanost izmeu parapsiholokih uvjerenja i

185
koritenja odbrambenih stilova. Ono to bi moglo biti zajedniko ovim dvjema, naizgled
nepovezivim varijablama, je samozavaravanje ili koritenje manje vjerovatnih iracionalnih
razloga, umjesto dostupnijih racionalnih uzroka ponaanja koji su kod odbrana ponekad i
nesvjesni ili polusvjesni, ali rijetko potpuno svjesni. U krajnjem ishodu, i sama parapsiholoka
uvjerenja koja poivaju na fantaziji ili intuiciji, mogu se kao takva podvesti pod odbrane. S
obzirom da su ovakve studije veoma rijetke, vrlo malo je bilo empirijskih izvora koji su uopte
povezivali uvjerenja u paranormalna iskustva sa odbranama ega. Neki od tih govore u prilog
povezanosti esktrasenzornih uvjerenja i mehanizama odbrane. U studiji Haraldssona i
Houtkoopera (1995) provedena je meta-analiza 10 ispitivanja odnosa pomenutih varijabli u
rasponu od 1977 do 1991 na Islandu. Poetne studije daju indikatore o povezanosti
ekstrasenzornih uvjerenja i odbrana, ali ovaj efekat opada proporcionalno svakoj narednoj
studiji. I pored toga, zanimljiv podatak je da, iako prema oekivanju, su profesori psihologije u
najveoj mjeri pokazali skepticizam prema ekstrasenzornoj percepciji, u odreenoj mjeri su
studenti ekonomije tome bili skloni, to je bio poneto iznenaujui rezultat. S obzirom na
navedena zapaanja, naa pretpostavka je bila da e postojati pozitivna korelacija izmeu
parapsiholokih uvjerenja i upotrebe nezrelih i neurotskih odbrana ega. U ovom istraivanju je
uestvovalo 77 (61 enski i 16 mukih) ispitanika prosjene dobi 22 godine (SD=3.69). U svrhu
ispitivanja uvjerenja u paranormalno, primijenjen je posebno prilagoen upitnik Uvjerenja u
ekstrasenzornu percepciju (ESP34). Ovaj upitnik je prilagoena verzija originalnog
Eysenckovog (1977) upitnika alternativnog izbora koji je mjerio subjektivnu procjenu o
postojanju ovih fenomena, odnosno mjerio je koliko su ispitanici imali iskustva sa nekim od ovih
fenomena. Tvrdnje iz ove originalne verzije instrumenta su preformulisane tako da mjere, ne
biljeenje deavanja ovih pojava, nego uvjerenje ispitanika u paranormalna iskustva. Umjesto
izbora alternativnog tipa, uvedena je petostepena Likertova skala, te se ukupni skor na skali
kree u rasponu od 34 170. Originalni upitnik sadri 4 komponente koje su zadrane i u
prilagoenoj verziji: opte vjerovanje (=.76), prihvatanje i zanimanje (=.75), osobno iskustvo
(=.81) i ivot nakon smrti i religija (=.74). Unutranja konzistencija skala izraunata je u ovom
istraivanju. Odbrambeni stilovi mjereni su upitnikom DSQ40, opisanom ranije. Pouzdanost
subskala DSQ-40 je niska u ovom istraivanju i ispod granice prihvatljivosti: zreli (=.58),
neurotski (=.38) i nezreli (=.77), osim za subskalu nezrelih odbrambenih stilova. Pearsonov

186
koeficijent korelacije izmeu odbrambenih stilova i paranormalnih uvjerenja prikazan je u tabeli
ispod:

Tabela 1. Pearsonov koeficijent korelacije izmeu ekstrasenzornih uvjerenja i odbrambenih

stilova
OS
M SD OV PIZ OI NSIR zreli neurotski nezreli
ESP
OV 13.81 4.49 1 .676** .797** .524** .237* .256* .361**
PIZ 8.17 3.34 1 .697** .331** .267* .302** .416**
OI 25.06 7.07 1 .492** .238* .255* .374*
NSIR 28.77 9.21 1 .177 .507** .232*
zreli 47.64 9.31 1 .313** .214
neurotski 34.99 8.27 1 .269*
nezreli 95.22 22.99 1
OV opte vjerovanje; PIZ prihvatanje i zanimanje; OI osobna iskustva; NSIR ivot nakon smrti i religija; *
p < .05, ** p < .01

Kako vidimo u Tabeli 1, skoro sva ekstrasenzorna uvjerenja znaajno koreliraju sa

odbrambenim stilovima, pa ak i zrelim. Interkorelacije su umjerenog intenziteta u rasponu od
.23 do .51, to je ujedno i najvia korelacija izmeu religijskih uvjerenja i uvjerenja u ivot
nakon smrti i neurotskih odbrambenih stilova. Poneto iznenaujui rezultat je da ekstrasenzorna
uvjerenja koreliraju sa svim odbrambenim stilovima. Jedino se nije pokazala znaajnom
korelacija izmeu religijskih uvjerenja i zrelog odbrambenog stila, kao ni izmeu zrelog i
nezrelog odbrambenog stila. Ovaj rezultat je u skladu sa ranijim nalazima da religioznost, iako
korelira sa ekstrasenzornim uvjerenjima, slabo korelira sa samim mehanizmima odbrane
(Haraldsson i Houtkooper, 1995). Prediktivna valjanost religioznosti u odnosu na ekstrasenzorna
uvjerenja potvrena je i ranije, kada je jedino religioznost znaajno predviala ekstrasenzorna
uvjerenja, dok su se vjerovanje u zagrobni ivot i vjerovanje u paranormalne fenomene, pokazali
neprediktivnim za vjerovanje u ekstrasenzornu percepciju (Haraldsson, 1993). tavie, korelacija
izmeu zrelih i neurotskih odbrambenih stilova takoer se pokazala znaajnom. Naizgled je
ovakav rezultat donekle kontraintuitivan, meutim, postoji nekoliko znaajki u samoj studiji na
koje bi trebalo obratiti panju. Prvo, koeficijent pouzdanosti zrelih odbrana je veoma nizak i

187
postavlja se pitanje da li su ovom skalom obuhvaene sve zrele odbrane, te da li su po 2 estice
unutar svake odbrane dovoljne za zahvatanje tog konkretnog odbrambenog mehanizma. Takoer,
neke estice koje upuuju na zrele odbrane (npr. estica 5 za humor: Mogu se poprilino lako
nasmijati sam sebi.) mogle bi se sadrajno preklapati i sa samoporaavajuim humorom, te bi to
mogao biti osnov mogueg preklapanja i sa neurotskim odbranama. Neke od zrelih odbrana bi
takoe mogle sadravati potiskivanje koje je na viem nivou svijesti (kao npr. supresiju), to bi
mogao biti osnov povezanosti sa paranormalnim uvjerenjima. Meutim, kako zapravo nema
povezanosti izmeu religijskih uvjerenja i zrelih odbrana, mogue je da postoje odreeni
medijacijski efekti magijskih uvjerenja, religioznosti ili konvencionalnosti koji u ovom
istraivanju nisu uzeti u razmatranje. Niske pouzdanosti DSQ-40 upitnika na naem uzorku u
svakom sluaju upuuju da bi detaljnije trebalo ispitati metrijske karakteristike instrumenta,
posebno njegovu validnost. I pored toga, i ovdje stoji uvrijeena metodoloka primjedba da je
ovaj uzorak dosta mali i usko selekcioniran da bi se ovakvi rezultati mogli prihvatiti bez dalje
provjere.
Zanimljivo je da je pouzdanost Upitnika DSQ-40 konzistentna na dva razliita uzorka
studenata psihologije i to konzistentno niska za subskale zrelog i neurotskog odbrambenog stila,
a konzistentno visoka (u ovom sluaju identina) za subskalu nezrelog odbrambenog stila.
Ovakav rezultat upuuje na potrebu proirivanja skala zrelih i neurotskih stilova dodatnim
esticama koje bi bolje mogle zahvatiti ispitivane mehanizme odbrane. Takoe, ovaj rezultat je i
u skladu sa drugim istraivanjima u kojima su subskale DSQ-a pokazale posebno varijabilnu
pouzdanost u rasponu od .47 do .92 (Mehlman i Slane, 1994).
I pored toga, znaaj ovog istraivanja je u sprovoenju didaktikog cilja samostalne primjene
upitnika, obrade podataka i izvjetavanja o rezultatima.

ZAKLJUCI

ezdestetih i sedamdesetih godina zapoinje era mjerenja mehanizama odbrane uz upotrebu self
izvjea. Meutim, primjena mjera samoiskaza dovedena je u pitanje s obzirom na injenicu da
je ovaj konstrukt operacionaliziran kao nesvjesni proces. Cramer (1991) je sugerirao da prilikom
mjerenja mehanizme odbrane treba razlikovati od odbrambenog ponaanja. Mehanizmi odbrane

188
su latentni konstrukti koji se aktiviraju nesvjesno ali proizvode ponaanja kojih pojedinac moe
biti svjestan. Slino miljenje iznijeli su Mehlman i Slane (1994), koji smatraju da bez obzira na
nesvjesnu prirodu ovog konstrukta svaka osoba ima dovoljno uvida u svoje misli, osjeanja i
ponaanja, te o njima moe izvjestiti. Plutcnik, Kellerman i Conte (1979, prema Mehlman i
Slane, 1994:190), opravdavaju upotrebu skala za procjenu koritenja mehanizama odbrane
navodei da se slau da se mehanizmi odbrane mogu ontogenetski razviti na nesvjesnoj razini,
ali da njihova upotreba ne mora ostati na toj razini. Naime, navedeni autori navode dva razloga
zbog kojih je upotreba self izvjetaja dobra mjera za ispitivanje ovog konstrukta. Prvi razlog je
injenica da mnoge osobe ili kroz ivotna iskustva ili kroz proces psihoterapije naue da
identificiraju tipine odbrambene stilove. Drugi razlog se temelji na spoznajama da ako ljudi
mogu izvjestiti o svojim osjeanjima, onda mogu opisati i ponaanja koja se odnose na njihove
egoodbrane iako nisu svjesni dinamike tih ponaanja. Osoba moe imati uvida u svoje
defanzivno ponaanje (Davidson i MacGregor, 1998:966). Tako osoba moe biti svjesna
opsesivno-kompulzivne radnje, pranja ruku, ali je nesvjesna kognitivnih operacija koje
motiviraju njeno ponaanje, odnosno prijeteih implusa koji aktiviraju mehanizam odbrane.
Uvijek iste ruke moe biti odbrana pojedinca od nesvjesnih i prijeteih zabranjenih seksualnih
impulsa.

Serije empirijskih studija u tom periodu su imale za cilj istraiti prvenstveno represiju i
projekciju. Studije koje su bile fokusirane na istraivanje represije, najee su provedene u
eksperimentima uenja i pamenja i studijama perceptivne odbrane (Cramer, 2000:637, 638).
Projekcija je istraivana, na dva naina: (1) atrubiuiranjem personalnih obiljeja na dvosmislene
stimuluse i (2) u okviru paradigme ja-drugi (pripisivanje osobina sebi i drugima).

U istraivanjima koritenja mehanizama odbrane u laboratorijskim uvjetima upitna je ekoloka

valjanost, jer se postavlja pitanje da li su reakcije ispitanika izazvane u kontroliranim uvjetima
iste kao u stvarnim ivotnim situacijama. Meutim, primjena eksperimentalnih nacrta u
istraivanjima mehanizama odbrane nije naputena, naprotiv kao to ste mogli vidjeti u poglavlju
Klasifikacija i obiljeja mehanizama odbrane, najvrijednije spoznaje o potiskivanju proizale su
primjenom eksperimentalne metode.

189
15. MOEMO LI BEZ MEHANIZAMA ODBRANE?

U vrijeme nastanka Freudove psihoanalitike teorije seksualnost je bila tabu tema, to je

vjerovatno uticalo da Freud kod svojih klijenata uzroke anksioznosti i neuroza vidi u potisnutim
seksualnim i agresivnim porivima. Stoga je i opravdano da su odbrambeni mehanizmi, u okviru
ove paradigme definirani kao mjere u borbi protiv anksioznosti, koja nastaje uslijed
intrapsihikih konflikata izmeu ida, ega, superega i zahtjeva realnosti. Teme o kojima je Freud
raspravljao su demistificirane, a suvremeno kompetitivno drutvo nametnulo je ovjeku nove
brige koje su usmjerene na odravanje pozitivne slike o sebi. Meutim, ne smijemo zanemariti
injenicu da je S. Freud u svojoj teoriji odbrambene mehanizme uzdigao na prominentnu razinu.

Kao to smo mogli vidjeti, ve je A. Freud proirila ulogu odbrambenih mehanizama na veu
razinu, a ideju da je funkcija odbrambenih mehanizama protektivna za samopotovanje
promovirao je Freudov uenik Fenichel. Pridodamo li ovome koliko smo osjetljivi na pojam o
sebi i to sve inimo kako bi odrali pozitivan pogled na sebe ili uzdignuli vlastito ja, uloga
psiholokih odbrana u ouvanju linosti je dobila novu dimenziju. Zapravo, poimanje ovjeka
kao reaktivnog bia je u psihologiji prevazieno, novi teorijski modeli (kao to je na primjer
teorija samoodreenja) ovjeka posmatraju kao aktivno bie koje tendira ka rastu, uspjenom
prevazilaenju potekoa i ivotnih izazova i integraciji novih iskustava u koherentan pojam o
sebi.

Pogled na odbrambene mehanizme, onako kako ih je Freud definirao, bio je neprihvatljiv

akademskoj psihologiji. Odnosno, psiholozi su dugo vremena pruali otpor priznavanju
koncepata odbrambenih mehanizama samih po sebi. Istina, zahvaljujui Freudu i drugim
psihoanalitiarima, odbrambeni mehanizmi su postali etablirani konstrukti bez kojih je skoro
nemogue objasniti sloeno funkcioniranje linosti. Od Freuda do dananjih dana
konceptualizacija odbrambenih mehanizama je doivjela brojne transformacije. Najznaajnija
rekonceptualizacija funkcije odbrambenih mehanizama uslijedila je u sociopsiholokim
pristupima tumaenja linosti (Karen Hornay i Hary S. Sullivana) i tumaenju selfa od strane
Heinza Kohuta. U ovim pristupima naglaene su interpersonalne relacije, a funkcija
odbrambenih mehanizama je pomjerena sa intrapsihikih konflikata na interpersonalno podruje.

190
Prema miljenju Zeigler-Hilla i Pratta (2007), ova perspektiva je puno blia aktualnim interesima
psihologije linosti i socijalne psihologije. Zapravo, sumnja znanstvenika iz ovih podruja
prepoznatljiva je i u koritenju razliitih termina za odbrane linosti. Tako su socijalni psiholozi
na neki nain priznali projekciju iako su je prouavali pod okriljem teorija atribucija i efekta
lanog konsenzusa (Zeigler-Hill i Pratt, 2007).

Meutim, iz cjelokupnog teksta nije teko zakljuiti da su psiholoke odbrane i te kako prisutne
u obje psiholoke discipline bez obzira pod kojim nazivnikom su opisane. Polemika vezana za
funkciju odbrambenih mehanizama, manje-vie je zavrena. Iako, eksperimentalni nalazi snano
podravaju reaktivnu formaciju, ija upotreba dovodi do otklona od neprihvatljivih elja i
impulsa, puno je vie podrke hipotezi da mehanizmi odbrane openito odravaju stabilnu sliku o
sebi i uvaju pojedinca od prekomjernih negativnih emocija.

Mo odbrana se sastoji od njihove sposobnosti da transformiraju percepciju realnosti, kako

bi pojedincu osigurale prividnu harmoniju. Kognitivna distorzija koja je prisutna u osnovi
svakog od mehanizama u umjerenoj koliini je pozitivna. Pitanje koje smo na jednom mjestu u
knjizi postavili ko je kraljica na ahovskom polju odbrana linosti, vjerovatno bi, iz korpusa
klasinih odbrana pripadala racionalizaciji. Jer, kako je Brad Bowins kazao isto racionalni um
ne postoji. Meutim, ako uzmemo iri kriterij prema kojem svaka odbrana u sebi sadri u
odreenoj mjeri iskrivljenje nekog dogaaja, onda bi kraljica na ahovskom polju bila kognitivna
distorzija. Pitanje to izaziva kognitivnu distorziju podijelila je znanstvenike. Jedni smatraju da
su kognitivne distorzije rezultat procesa rekonstrukcije i konstrukcije znanja. Druga grupa se
okupila oko ideje da su kognitivne distorzije u funkciji reduciranja negativnih emocija, dok trea
grupa znanstvenika smatra da smo motivirani iskriviti realnost kako bi odrali sliku o sebi i
nerealistine self iluzije.

Sve navedeno ide u prilog injenici da bez obzira na kontroverze i razliite konceptualizacije
ove kategorije mentalnih odbrana, mehanizmi odbrane i danas predstavljaju vrijedan
eksplanatorni koncept u psihologiji linosti i socijalnoj psihologiji. Akumulirane teorijske
spoznaje otvorile su beskrajan put istraivaima da nastave traiti nove odgovore na stara pitanja
i stara pitanja smjeste u nove koncepte. Sedamdesetih godina prolog stoljea procvali su
pupoljci psihologije selfa, a s tim procvatom napravljen je veliki pomak u definiranju

191
odbrambenih mehanizama. Odbrambeni mehanizmi se posmatraju kontekstualno, u relaciji sa
znaajnim drugima (Cooper, 1998) i kao sredstva za zadovoljenje interpersonalnih ciljeva
(Paulhus i John, 1998, prema Zeigler-Hill i Pratt, 2007).

Na temelju sveobuhvatne teorijske analize i empirijskih nalaza, odbrambeni mehanizmi nas

tite od anksioznosti i uvaju nae samopotovanje. Loe prilagoenim pojedincima
omoguavaju da se bolje nose sa samima sobom. Odbrambeni mehanizmi su pokazatelji
pozitivnih ishoda psihoterapeutskih postupaka. Mehanizmi odbrane, kao to smo ve ukazali
imaju znaajnu funkciju u naim ivotima. Kakav e efekt proizvesti u prilagodbi pojedinca na
sloene situacijske zahtjeve ovisi o nizu initelja, primarno o resursima linosti, odnosno
individualnim obiljejima pojedinca i svakako od vrste odbrane koju pojedinac koristi. Nezrele
odbrane (kao to je na primjer poricanje) kratkorono osiguravaju pojedincu mir i dovode ga
do instant zadovoljstva. Za razliku od njih, zreli mehanizmi odbrane dugorono pomau
pojedincu da uspjeno prevazie stresnu situaciju.

U skladu sa ulogama koje odbrane linosti imaju u reduciranju negativnih emocija,

doivljavanju pozitivnih emocija, jaanju samopotovanja i uzdizanju selfa, odgovor na pitanje
postavljeno na poetku ovog poglavlja: Moemo li bez mehanizama odbrana? - glasi: NE
MOEMO!

192
 VODI ZA UENJE

Vodi za uenje sadri dva dijela. U prvom dijelu se nalazi 30 studija sluaja, u
kojima su opisane razliite ivotne prie. U studiji 30. preuzeli smo odlomak iz
romana Ostrvo, knjievnika Mee Selimovia, ostalih 29 studija smo kreirali
inspirisanim stvarnim dogaajima, a u nekim sluajevima smo se prepustili mati.
Nakon svake studije postavili smo nekoliko pitanja, kako bi studentima omoguili
da uspjene savladaju gradivo iz ovog sloenog psiholokog podruja.
U drugom dijelu Vodia za uenje naveli smo 50 primjera, a zadataka studenata
jeste da prepoznaju koji odbrambeni mehanizam primarno odgovara datom
primjeru. Neki od primjera su klasini primjeri koje student moe pronai u
svakom od udbenika psihologije, dok smo neke sami kreirali.

193
16. STUDIJE SLUAJA

STUDIJA 1

Denis je student tree godine psihologije. ivi sa majkom i starijom sestrom. Kada je poeo
rat u Bosni i Hercegovini imao je dvije godine. Svoje prvo sjeanje vee za period kada je imao
etiri godine. Sjea se kad su doli oevi suborci i obavijestili njegovu majku da je izgubila
supruga. Sve ostalo, vezano za taj dogaaj, u njegovim sjeanjima je mutno. Nedostajao mu je
otac, ali je lake podnosio odrastanje bez njega - jer su i njegova dva najbolja kolska prijatelja
dijelila istu sudbinu. Zapravo, kada bolje promisli njegov cijeli dotadanji ivot vezan je uz
majku i sestru. Bez obzira na sve, svoje djetinjstvo je ocijenio kao sretno. Ali su ga mnoga
pitanja vezana za ratove muila; na mnoga od njih je traio odgovore. Razumio je zato se vode
ratovi; ali nije razumio zato se veina ljudi pokorava drugima. Sluao je stravine prie o
zloinima koje je radio ovjek - ovjeku; odnosno zvjeri - ovjeku, kako je obiavao rei. Zato,
pitao se? Kako je mogue da jedan ovjek oduzme ivot drugome. Taj drugi ovjek misli, ivi,
sanja, snuje, nada se, spoznaje... I neko drugi mu oduzme sve to. Moe li ovaj prvi to strijelja,
ubija (on ne puca samo) mirno spavati? Denis je traio odgovore na puno pitanja... Njegova elja
da spozna to sve utie na ponaanje ljudi uvela ga je u svijet psihologije. Bio je uvjeren da e tu
nai odgovore na svoja pitanja. I upisao je psihologiju, iskljuivo da dobije dokaze o ljudskom
ponaanju. Poetak nije bio obeavajui, makar njemu taj sadraj nije bio interesantan. Doekale
su ga statistika, anatomija, psihometrija, metodologija...Muio se da poloi psihometriju i pitao
se kome trebaju mjerenja u psihologiji. To je takva glupost! Sve je bio blie naputanju studija.
Razmiljao je o studiju sociologije. Smatrao je da je psihologija za trebere i da nikada na ovom
studiju nee dobiti odgovor na svoja pitanja. Definitivno njegov plan je bio napustiti studij
psihologije. Denisovim planovima suprostavila se njegova majka. Moda joj je svoju odluku
rekao u pogrenom trenutku. Naime, Denisova majka je radila kao medicinska sestra u Hitnoj
pomoi. Tog jutra je dola iz none smjene. Dok su dorukovali Denis joj je priopio da e
napustiti studij psihologije. Vikala je i bacila tanjur na pod. Zar ne vidi kako se muim cijeli
ivot za tebe i sestru. Toliko sam uloila u vas i to mi je hvala za sve. Na treoj godini hoe da
napusti studij. Tvoj problem je to ne ui. Tu, Psihometriju su poloile sve tvoje kolege...Ti je
prenosi iz godine u godinu...! Denis je ustao, nije mogao sluati njene prodike. Odluio je da
tri po Vilsu s vrstim uvjerenjem da nee dozvoliti majci da promijeni njegove namjere. Ko je
ona da odreuje to je dobro za mene?
Pitanja:

1. to je potiskivanje? Napiite koji dio iz ove studije se odnosi na mehanizam odbrane

potiskivanja?
2. Na koji nain bi mogli empirijski utvrditi da je rije o potiskivanju?
3. Navedite primjere sublimacije!
4. Ko je ona da odreuje to je dobro za mene- je primjer mehanizma odbrane. Pronaite
reenicu koja ukazuje na racionalizaciju!
5. Da li Denis koristi zrele, nezrele ili neurotske mehanizme odbrane? Obrazloite odgovor.

194
STUDIJA 2

Aniti je osamnaest godina. Njena soba je uvijek neuredna: garderoba razbacana po krevetu ili
na podu, knjige po stolu, kozmetika pored raunara. Ormari su puni garderobe. Ne moe da se
odvoji od stvari: puno toga je prerasla, neto je postalo demode, dok joj je veina odjevnih
predmeta dosadila. Majka joj je predloila da se rijei vika stvari i pokloni nekoj humanitarnoj
organizaciji. Meutim, svaki komad garderobe ju je vezao za nekoga ili neki dogaaj. Zapravo,
za Anitu bi se moglo rei da je sakupljaki tip, ne samo kada je garderoba u pitanju, ve i druge
stvari. Zbog ovakvog odnosa prema stvarima i svom ivotnom prostoru esto ulazi u konflikte sa
majkom. U tim nadmudrivanjima Anita nastoji zadrati mo: to je njena soba i to su njene
stvari.
No, Anita ima vanijih stvari o kojima razmilja. Naime, treba se odluiti koji e studij upisati. S
obzirom da je zavrila srednju medicinsku kolu, prirodno bi bilo da upie studij medicine.
Meutim, uvjerena je da to nije najbolji poziv za nju: pomisao na strogu hijerarhiju koja
prevladava u klinikim centrima, inila ju je nervoznom. A, i est studijskih godina plus
specijalistiki studij djeluju dodatno neprivlano. Nisam valjda budala da najbolje godine
potroim na studij i to samo kako bih bila lijenica. Ekonomija bi bila dobar izbor, ali Anita
nije nikada zavoljela matematiku. I to sve zbog nastavnika matematike u osnovnoj koli. Strani
jezici nisu loa opcija- razmiljala je. Odjednom joj je sinula ideja. Pravo! Moe biti advokat,
sudija, notar...Super, to je to! Sebe je vidjela u sudnici kako dobiva prvu parnicu. Pravda
pobjeuje. Klijent joj stie ruku. Porota pljee. Druga - gubitnika strana je pognula glavu.
Izlazi iz zgrade suda. Doekuju je televizijske ekipe, trae intervju... Ujutro, kupuje novine, na
naslovnicama su ona i njen klijent. Ljudi joj prilaze, estitaju. Uspjela je da po prvi put u Bosni i
Hercegovini, pedofil dobije doivotnu robiju.

Pitanja:
1. Za koji stadij psihoseksualnog razvoja je fiksirana Anita? Na temelju ega ste izveli
zakljuak?

2. Koji mehanizmi odbrane su karakteristini za taj stadij?

3. Koje mehanizme odbrane koristi Anita? Potkrijepite primjerima iz studije!

4. Da li mehanizmi odbrane koje Anita koristi imaju adaptivnu funkciju? Zato Da,
zato Ne?

195
STUDIJA 3

Damir ima sutra opinsko takmienje iz fizike. Prvi je razred jedne sarajevske Gimnazije.
Uvijek se vie oslanjao na svoje sposobnosti, nego na vjebanje. Tako je i prije svakog
takmienja. U osnovnoj koli je nekoliko puta na opinskom takmienju iz matematike (nakon
izvrsnih rezultata na kolskom takmienju) bio etvrti ili peti. Zna da je vrlo malo vjebao prije
takmienja. Roditelji su mu govorili da je lijen i u tim trenucima kao da ih je imao potrebu
zavarati, uzeo bi zadatke iz matematike i ostavljao dojam da vjeba. Meutim, sve bi to trajalo
maksimalno sat vremena i on se vraao svojoj gitari. Nakon to bi saznao rezultate (bio je ili
etvrti ili peti), unato osjeaju krivnje koji nije mogao sakriti, govorio je roditeljima Iza mene
je 25 slabijih, a ispred samo troje. To su klasini treberi. Samo da ih vidite. Njihov ivot su
brojke. A, pored toga na takmienju su bili zadaci sa polinomima - mi to nismo uope radili niti
na redovnoj nastavi, niti na matematikoj sekciji.
No, vratimo se veeri prije takmienja iz fizike. Ne moe se rei da nije vjebao, ali ni priblino
koliko bi trebao. Odluio da se tu veer odmara. Uzeo je svoju gitaru i zanesen Beatlisima,
uvjebavao je Sve to treba je ljubav. Prije spavanja zamolio je roditelje da ga probude u 07
sati i 05 minuta. Na dan takmienja, kada je konano ustao u 07 i 25 (roditelji su ga pokuavali
probuditi u sedam i pet, pa u sedam i deset, sedam i petnaest itd, ali im je svaki put reako da ga
puste jo pet minuta da spava), obrusio se na roditelje to ga nisu probudili kada im je rekao i da
zbog njih nema dovoljno vremena da se spremi. Uvijek zbog njih zakasnim- gunao je na putu
od kupaonice do svoje sobe.

Pitanja:

1. Koje mehanizme odbrane Damir koristi?

2. Definirajte negaciju i navedite primjer iz studije koji ukazuju na ovaj mehanizam

odbrane?

3. Uvijek zbog njih zakasnim, ilustrira primjer mehanizma odbrane

___________________________________________.

4. Definirajte odbrambeni mehanizam koji ilustrira primjer u treem pitanju.

5. Pronaite primjere racionalizacije u studiji sluaja.

196
STUDIJA 4

Dijana ima 50 godina i nedavno je sa svojim suprugom proslavila Srebrni pir. Ima
dvoje odrasle djece; Starija ki Jana je zavrila studij knjievnosti, nedavno se udala i
odselila od kue. Raja, njena mlaa ker je na prvoj godini ekonomije. Dijana i njena
obitelj su vodili sasvim pristojan ivot. Ni u emu nisu oskudijevali, ali nisu se ni mogli
uputati u luksuzni ivot. Ko zna zato je to bolje - esto je izgovarala poznatu kinesku
poslovicu. Od vika novaca i stvari moda bi je samo glava boljela. Ovako je bila
mirna i bez prevelikih zahtjeva. S vremena na vrijeme provukla bi svoju kreditnu karticu
da kupi sebi neki komad garderobe, i u sukobu sa svojom savjesnou, opravdavala je
sebe govorei da sve ene isto rade.
Kako su njene keri odrastale, Dijana se sve ee suoavala sa vikom slobodnog
vremena. Ali, i njen suprug je sve ee vrijeme provodio u planinarenju. Ona nije voljela
planine i nije mu se mogla pridruiti u toj aktivnosti. Priopila je suprugu da se eli
neim baviti i da bi je posebno razveselio humanitarni rad. Budui da je bila ekspert iz
informatikih znanosti, odluila je da dio svog vremena provede u Centru za starenje.
Njena elja je bila da poduava starije osobe kako da koriste raunar u svrhu irenja
socijalnih kontakata. Tri puta sedmino je po nekoliko sati boravila u navedenom Centru.
Osjeaj korisnosti i ispunjenosti ju je dodatno energizirao. Kako je njen suprug esto
izbivao iz kue, a mlaa ker je bila okupirana studijem i svojim drutvom, odluila je da
jo neto napravi za sebe. Makar dok jo nije dobila unue koje je bilo na putu. inilo
joj se da je za njene godine najbolja investicija joga.

Pitanja:

1. Pronaite primjere racionalizacije u ovoj studiji.

2. to je efekt lanog konsenzusa i koja reenica u ovoj studiji ukazuju na ovaj

mehanizam odbrane?

3. Definirajte sublimaciju!

4. Navedite koje aktivnosti Dijana provodi, a ilustriraju mehanizam sublimacije!

197
STUDIJA 5

Tahir danima intenzivno razmilja o sebi. To je ranije rijetko radio, jer ga je

svakodnevnica naprosto gutala. Ali, dogaaj koji je prethodio poprilino ga je uzdrmao.
ena ga je napustila, a vjerovao je da se to nikada nee dogoditi. U emu je pogrijeio?
Ovo pitanje je sto puta sebi postavljao. Zaplakao je kao dijete. Zapravo, kada se vrati
natrag nije li sve to je radio do sada - radio zbog drugih. U osnovnoj i srednjoj koli bio
je najbolji ak. Je li to istinski htio ili je strepio od oekivanja roditelja? Nisu li mu oni
postavljali uvjete za vrednovanje i pohvaljivali ga kada je dobivao petice, a utjeli kada bi
dobio etvorku. A, on je nastojao biti sve bolji i bolji. U njemu su vidjeli lijenika - on je
to postao. A, onda je je uslijedila specijalizacija iz hirurgije, a paralelno s tim i
napredovanje u znanosti. Prije godinu dana izabran je za docenta. Je li moda previe
posla, putovanja, konferencija, kongresa; odnosno dokazivanja i samodokazivanja
doprinijelo tome da ga Mirela napusti. Moda se osjeala zapostavljeno; ali s druge strane
on joj je puno toga priutio. Odsustva od kue kompenzirao je materijalnim stvarima, a
svaki slobodan trenutak provodio je s njom i klinicima. Jako su mu nedostajali. Na
Mirelu je bio ljut i vie od toga. U njemu je izazivala bijes sama pomisao da je zbog
drugog napustila sve to su gradili petnaest godina. Odvratno! Zar da zbog nje plae!
Shvatio je da mu je najvanije da djeci bude dobro. Uznemiravala ga je pomisao da ih
nee viati svakodnevno, da e morati viati Mirelu zbog djece. On bi radije da je
nikada vie ne vidi u ivotu.

Pitanja:

1. Navedite koje mehanizme odbrane koristi Tahir?

2. Kako bi u okviru Rogersove teorije objasnili Tahirovo postignue? Koji mehanizmi

odbrane su karakteristini kod uvjetnog vrednovanja?

3. Zaplakao je kao malo dijete, je primjer za mehanizam odbrane

________________________.

4. Na koji nain se Tahir suoava sa nastalim ivotnim stresorom? Koliko je ta

strategija uinkovita?

5. Definirajte regresiju!

198
STUDIJA 6

Milana bi mogli opisati kao osobu koja je samodovoljna i samozatajna. Vjeruje da je

savren, svakoga napada i kritikuje, vjeruje da ga drugi ljudi ne razumiju i vie se voli
drati po strani. Dvadeset tri godine su mu i nedavno je zavrio fakultet. Odrastao je sa
majkom; njegovi roditelji su rastavljeni od njegove tree godine. Odnos izmeu oca i sina
je uvijek bio povran, a kao dijete ga je viao rijetko, od roendana do roendana. Ali je
zato njegova majka svoju ulogu odigrala maestralno. titila ga je od svega i svaega.
Umjesto sa vrnjacima, u parku se igrao s njom; u kui je sve bilo sterilizirano 24 h; nije
iao u vrti. Dok je mama na poslu, provodio je vrijeme sa tetom; prostor u kojem je
boravio je bilo sigurno mjesto za Milana; sva mjesta na kojima bi se mogao ozlijediti su
bila zatiena; jeo je samo kuhana jela. Prvi put je pojeo evape kada mu je bilo dvanaest
godina. Kada je krenuo u kolu, bio je poprilino usamljen, trebalo mu je vremena da
uspostavi kontakt sa vrnjacima. Njegova postignua u koli su bila savrena. Sebi je
postavio visoke kriterije. Svaku zadau je paljivo radio, a u njima teko da je nastavnik
mogao pronai ak tamparsku pogreku. Njegove relacije sa djevojkama esto se zavre
tako to niti jedna ne eli da ostane sa Gospodinom Savrenim. Kao student bio je
izvsrtan, te je njegov fakultet pokrenuo inicijativu za njegov prijem na mjesto asistenta.
ekajui raspisivanje konkursa, paljivo osmiljava znanstvene projekte, vjerujui da e
uspjeti.

Pitanja:

1. U okviru sociopsiholoke teorije Karen Hornay navedite koji trend kretanja je

prisutan kod Milana?

2. to je izvor neurotskih trendova ili bazinog konflikta kod Milana?

3. Koje je najvanije obiljeje linosti vezano za trend kretanja prisutan kod Milana?

4. Koje su neurotske potrebe prisutne kod Milana?

5. Koji je primarni mehanizam odbrane evidentan kod Milana, prema miljenju Karen
Hornay?

6. Navedite sekundarne mehanizme odbrane koje koristi Milan!

199
STUDIJA 7

Lara je skromna djevojka. Njen primarni ivotni cilj je da bude uvijek okruena
ljudima. Izbjegava konflikte i brzo oprata drugima. Njeni prijatelji na nju mogu raunati,
jer je nagodna i nema velikih zahtjeva. Sebe percipira kao dobru i portvovanu osobu. Do
sada je imala nekoliko veza, koje su se okonavale tako to bi njen partner izjavio da je
ona divna osoba, da njoj treba bolja osoba koja e znati cijenti njenu dobrotu i da ne eli
vie da joj oduzima njeno vrijeme. Manje-vie sve veze su se okonavale prema slinom
scenariju. Njen zadnji deko Ilija, najvie je iznevjerio. Voljela ga je vie od sebe. Kada
je saznala da ju je samo koristio da upotpuni svoje slobodno vrijeme, mislila je da e
iskoiti iz vlastite koe. Po ko zna koji put je ispala budala. Kako je imala izraenu
potrebu za snanim partnerom koji e biti njena zvijezda vodilja, vjerovala je da je to
Ilija. Nije ga preboljela i mislila je da nee nikada. Meutim, kada malo bolje promisli,
znala je sebi rei On je obini kreten, koji zbilja nije zasluio da bude sa mnom. Inae.
Lara je studentica nastavnikog fakulteta i zbog studija je dola iz svoje provincije u
veliki grad. Ova promjena na poetku studija je bila deprimirajua za nju, ali je lake
podnosila separaciju od roditelja i prijatelja, zahvaljujui Facebooku i Skypeu. Duboko u
svojemu ja, ostala je vjerna Ilijinoj i njenoj ljubavi, ali je s druge strane prieljkivala da
upozna nekog novog deka. Na studiju je ve upoznala nekoliko kolega s kojima se drui.
U prisustvu drugih lake i bre usvaja gradivo, tako da joj drutvo novih studijskih
prijatelja puno znai. Upoznala je i Nikolu, alfa mujaka, o kojem sanjaju mnoge njene
kolegice. Njoj treba upravo takav tip, neko ko e je zatiti i pored koga e se osjeati
sigurno.

Pitanja:

1. U okviru sociopsiholoke teorije Karen Hornay navedite koji trend kretanja je

prisutan kod Lare?
2. to je izvor neurotskih trendova ili bazinog konflikta kod Lare?
3. Koje je najvanije obiljeje linosti vezano za trend kretanja prisutan kod Lare?
4. Koje su neurotske potrebe prisutne kod Lare?
5. Koji je primarni mehanizam odbrane evidentan kod Lare, prema miljenju Karen
Hornay?
6. Navedite sekundarne mehanizme odbrane koje koristi Lara!
7. On je obini kreten, koji zbilja nije zasluio da bude sa mnom, ilustracija je
mehanizma odbrane _______________________________________.

200
STUDIJA 8

Za one koji ga dobro upoznaju Mladen je osoba koja ne bira sredstvo da doe do cilja.
Oni koji ga tek upoznaju ili ga povrno znaju on je osoba koja izaziva divljenje. Mladen
stalno pomie ljestivicu svojih postignua. Sretan je kada ga drugi pohvaljuju i ini se da
je to njegov glavni motiv koji ga usmjerava prema gore. Svaki radni zadatak zavrava
zahvaljujui angamanu drugih, koji nisu ni svjesni njegovih manipulativnih strategija.
Zapravo, Mladenovu strategiju bi mogli najbolje opisati kao prisilnu. Zaposlen je u
jednom ministarstvu, tanije pomonik je ministra. Usporedo s tim, priprema doktrorat.
Angairao je cijeli tim iz ministarstva da prikupljaju podatke, obrauju i interpretiraju.
Jedna osoba je zaduena da prekucava tekstove koje je izvadio iz knjiga. Druga osoba
ima zadatak da obradi podatke u SPSS-u, a trea je angairana da mu interpretira
dobivene podatke. Pored toga, stigne da odri i po neku javnu tribinu, bavei se
aktualnim problemima u zemlji. to se tie njegovog privatnog ivota, njegovi suradnici
su mnogo puta od njega uli da je njemu najvanije to mu je ena zgodna, lijepa i
uspjena. O ljubavi prema njoj nikada ne govori. Naravno, podrazumijeva se da su
njegova djeca najbolja u koli, redovno idu na sport; stariji sin je zavrio niu muziku
kolu, mlai je tek krenuo u pripremni razred muzike kole. Ne proputa priliku da
suradnicima svako jutro ispria to se dogodilo prethodni dan u njegovoj obitelji. To jutro
im je priao da je otpustio desetu dadilju i zamolio da mu nau novu enu za brigu oko
djece. Niti jedna ena nije bila dobra da uva njegovu djecu. Pri tome, zanemario je
koliki je njegov doprinos svemu tome. Od njih je traio skoro pa nemogue.
Njegove ambicije su jo vee. Planira osnovati novu stranku. Ve se vidi kao voa u
dravi.

Pitanja:

1. U okviru sociopsiholoke teorije Karen Hornay navedite koji trend kretanja je

prisutan kod Mladena?
2. to je izvor neurotskih trendova ili bazinog konflikta kod Mladena?
3. Koje je najvanije obiljeje linosti vezano za trend kretanja prisutno kod Mladena?
4. Koje su neurotske potrebe prisutne kod Mladena?
5. Koji je primarni mehanizam odbrane evidentan kod Mladena, prema miljenju Karen
Hornay?
6. Navedite sekundarne mehanizme odbrane koje koristi Mladen!

201
STUDIJA 9

Ovo je pria o Rogeru koji vrlo esto razmilja o svom ivotu meditirajui u samoi.
Majka ga je oduvijek prezatiavala i bila potpuno ljepljiva, ali je on u dubini due znao
da su njeni postupci voeni osjeajem krivice to je neplanirano i neeljeno dijete.
Odrastajui, i on je naao naine da vodi svoj ivot. Iako je kao dijete imao izljeve bijesa
i volio da maltretira ivotinje (npr. da otkida pauku noge i insektima krila), danas je
uspjean hirurg, mnogo hvaljen. Nije ba uvijek situacija bila takva. Sjea se da je kao
dijete preselio sa roditeljima u drugi grad. Ba tada je krenuo u kolu i ve prvi dan se
umokrio u uionici pred cijelim razredom. U tom momentu je samo elio da uzme svog
medu i da se utjei negdje u kutu. Ni kasnije nije bio mnogo omiljen. Drugovi iz razreda
su pravili okupljanja na koja ga nikada nisu zvali, ali ta mari on je ionako oduvijek
vie bio okrenut knjizi i nauci da bi imao vremena da ga trai na sjedenje pored rijeke i
ispijanje alkohola. Ali ne, njegovi drugovi, od kojih su mnogi kasnije postali notorni
alkoholiari, su vjerovali da i svi drugi ljudi tako rade. Oito im je poslije cijeli svijet bio
kriv to su postali dabahljebaroi. Dole su i prve ljubavi. Ana je bila toliko divna, bio je
oaran njenom pojavom, toliko da bi se gubio u njenom prisustvu. Drhtao bi i zvao tatu
da ga posavjetuje kako da se ponaa prema enama. Sama pomisao da bi mogla da ga
odbije izazivala je u njemu nelagodu, pa je odluio da je ignorira i tako joj pokae da
nije vrijedna. Na kraju krajeva, nijedna ena nije vrijedna njegovog truda. Ako joj je
stalo, nek' se potrudi. Ali, na kraju je ipak prigovarao ocu to mu je davao glupe savjete.
Htio ga je zvati telefonom da mu kae kako je nesposoban, ali je vidio bolje rjeenje
uramljenu sliku svoga oca koju je sa apetitom izvadio i pocijepao. Moda je ipak najvie
volio svog djeda. Djed je uvijek znao ta da uini. Roger je uvijek pokuavao da pui
cigaretu kao i njegov djed, i u sebi bi stalno ponavljao djedovu reenicu: Ne dozvoli da
niko nikada vidi tvoje emocije, koja je postala njegov ivotni moto. I zaista, tako je i
bilo. Mislio je da je bolje da ode jedanput i razgovara sa nekim strunim, psihologom,
ali mu je u razgovoru rekao da je on samo nauio neke psihoterapijske reenice koje bez
ikakvog smisla ponavlja sa svima. Pomislio je da moda ipak nije trebao to da kae, i
dalje je nastavio razgovor tvrdei da psiholog ipak mora da je veoma kompetentan sa
toliko mnogo priznanja na zidu. Ne bi on otiao ni kod kakvog arlatana i ustvari mu je
drago to je uspostavio kontakt. Ali i dalje je sa psihologom bio veoma oprezan, tavie i
da je htio, on vie nije mogao da pokae ta osjea. Tako je jedanput priao o smrti svoga
djeda koji mu je bio najvaniji u ivotu, potpuno smiren, iako je djed poginuo na veoma
traumatian nain. ak ni onda nije bio svjestan ta se dogodilo. esto poslije sahrane bi
odlazio do djedove kue i zvonio na vrata oekujui da e on negdje da se pojavi.
Nedugo nakon to je poeo da posjeuje psihologa, saznao je da boluje od raka koji bi
moda mogao biti adekvatno tretiran, ali je trebalo da proe izuzetno komplikovane i
stresne medicinske procedure. Zanimljivo je da je saznanje primio prilino hladno i samo
je provodio vrijeme pretraujui baze podataka da bi vie saznao o svojoj bolesti. Ni dalje
nije redukovao neke rizine aktivnosti, kao da se to uopte nije dogaalo. uo je od
jednog pisca, koji je kasnije izvrio samoubistvo, kako kae: ivot ti je ili majka ili
maeha, a on je ovaj put ipak odluio da bude na sredini.

202
Pitanja:

1. Navedite sve mehanizme odbrane opisane u studiji sluaja!

2. U kojem dijelu teksta prepoznajete negiranje?
3. Reenica Nijedna ena nije vrijedna njegovog truda, ilustrira mehanizam odbrane
_________________________________?
4. Kako definiramo mehanizam odbrane iz treeg pitanja?
5. Definirajte sublimaciju i navedite primjer koji ilustrira ovaj mehanizam odbrane.

203
STUDIJA 10

Sara je uspjena poslovna ena. Ali, njen ivotni put nije bio nimalo jednostavan.
Drugi bi na njenom mjestu davno odustali od svojih snova. esto je sebi govorila da je
imala sree. Nekada zbog drugih ljudi, a nekada zbog sretnih okolnosti. Kada se osvrne
iza sebe, vjeruje da je prijelomni trenutak u njenom ivotu bio odluka da napusti
profesionalno bavljenje manekenstvom. Jer, modna pista nije bila njen san! Ona je samo
ispunjavala snove svoje majke. Htjela je da bude arhitekta, ali lijepa i zgodna djevojka,
prema miljenju njene majke je trebala ljepotu unoviti. Od osme godine njenog ivota
(sada joj je trideset peta godina), majka ju je vodila u kolu za manekenke. Tek e kasnije
Sara, nakon redovnih odlazaka kod psihologa, spoznati da su sve munine, povraanja i
bolovi u stomaku u tom periodu rezultat torture koju je morala proi, kako bi udovoljila
svojoj majci. Satima je morala sa knjigom na glavi hodati, dok ne bi majka bila
zadovoljna koracima koje je napravila, pa odlasci na kastinge, iekivanje je li izabrana
ili ne. Sara je htjela da odrasta kao njene vrnjakinje. Sa sedamnaest godina imala je 45
kilograma! Iako izbjegava da se prisjea tog perioda, ipak za ono to je danas zasluna je
njen psihoterapeut. Doslovce njen ivot se mogao opisati kao korak po korak do
oporavka. Polako, ali sigurno suprostavila se nametnutom manekenstvu. Ali, prije toga
izborila se sa anoreksijom. Upisala je studij arhitekture, potom je poela dobivati sjajne
poslove. Projektovala je nekoliko trnih centara u gradu, a trenutano je voa
projektantskog tima za izradu ideje o izgledu budue operne dvorane. Sa majkom ima
distanciran odnos, jedno vrijeme nije htjela da je vidi. Meutim, boji se osnovati obitelj,
njen glavni strah je da ne bude kao njena majka. Kako vrijeme prolazi, bioloki i socijalni
sat se poinju poklapati. Dvije godine je u vezi. Odlae ulazak u brak smatrajui da je jo
uvijek mlada. Njen momak sve vie gubi vjeru u ideju da e osnovati obitelj sa njom. A,
Sara, negdje duboko u sebi vjeruje da e pobijediti svoj strah, kao to je pobijedila
anoreksiju i manekenstvo.

Pitanja:

1. to je potiskivanje?
2. Navedete primjer za represiju u studiji!
3. Pronaite primjer negiranja u studiji!
4. Definirajte sublimaciju i navedite primjer ovog mehanizma odbrane u studiji.
5. Obrazloite kako je mogue da jedna osoba (u naem primjeru Sara), koristi
mehanizme odbrane koji se razlikuju s obzirom na Vaillantovu klasifikaciju
mehanizama odbrane.

204
STUDIJA 11

Pein ivot samo izvana izgleda sreen. Ima stalan i siguran posao, dobra mjesena
primanja, vlastiti stan i solidnu socijalnu mreu. Bio je u duoj vezi i nakon prekida
trebalo mu je vremena da doe sebi. Snano vjeruje da e nova ljubav u velikoj mjeri
reducirati njegove sve ee ispade ljutnje. Pea je u potrazi za novom ljubavi ili je, bolje
rei, u potrazi za samim sobom. Iako odaje dojam samouvjerene osobe, on je nesiguran,
inhibiran i u stalnom otporu prema okolini. Teko priznaje pogreke i netolerantan je na
frustraciju. Utjehu trai u alkoholu i nonim izlascima. Razmilja da napusti zemlju, jer
ovdje mu nita ne valja. Sa sestrom ima relativno dobre odnose, ali joj stalno prigovara
kako je nesposobna da sama sebi ivot uini boljim. esto je sebi govorio:U njenim
godinama sam uveliko radio, a ona se oslanja na mene i oekuje moju pomo-
nesposobna je da ivi. Rekreativno se bavi tenisom i u tome je jako dobar. U dublu je
teko igrati sa njim. Svojom negativnom energijom odbija druge da igraju s njim. Ako im
ne kae da su loi, onda ne moe kontrolirati da neverbalnim ponaanjem pokae koliko
je nezadovoljan njihovom igrom. Usto ne moe izdrati da igra singla cijeli termin, a za
dubl nema odgovarajueg partnera. Kada napravi pogreku okrivljuje ili dnevnu ili
umjetnu svjetlost ili mu reket ne valja. S obzirom, da mu se blii etrdeseta, na terenu se
esto ponaa kao ljutito dijete. No, on negira da je do njega i i svojim kolegama kae da
ne znaju igrati. Ne moemo rei da projicira, jer on zaista dobro igra tenis...Pored tenisa,
vrijeme popunjava redovnim odlascima u teretanu.
U potrazi za novom ljubavlju, Pea je izgubio kriterije. Socijalni sat odzvonjava i Peu
hvata panika hoe li stii obaviti sve ivotne zadatke. Nekoliko avantura je iza njega, a
sada se priprema za novu vezu. Rigidno odbija da o novoj vezi razgovara sa najboljom
prijateljicom, jer je optuuje da mu je ona unitila dvije prethodne veze.

Pitanja:

1. to je projekcija? Pronaite primjere za projekciju u studiji!

2. U njenim godinama sam uveliko radio, a ona se oslanja na mene i oekuje moju
pomo- nesposobna je da ivi, je __________________________odbrane.
3. Pronaite primjere regresivnog ponaanja u studiji?
4. Da li Pea koristi sublimaciju? Ako Da, iz kojeg dijela prie moemo to vidjeti?
5. Koji je Pea dominantan odbrambeni mehanizam? Koliko je koristan?

205
 STUDIJA 12

Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine po prvi put sudjeluje na najveoj

nogometnoj smotri Svjetskom prvenstvu u nogometu. Prema procjeni nogometnih
strunjaka (a kada je nogomet u pitanju svi su strunjaci), grupa u kojoj nastupa
reprezentacija je osrednje jakosti: Argentina, Nigerija i Iran. Argentina je favorit, a ove
druge dvije reprezentacije je mogue dobiti za prolaz u osmine finala. To je bio i cilj. S
tim oekivanjima i eljama navijaa i igraa, reprezentacija je otputovala. Prva izgubljena
utakmica protiv Argentine je negdje i oekivana, ali je igra reprezentativaca izazvala
ponos kod navijaa. Meutim, stvari su krenule naopako. Reprezentacija BiH je izgubila
od Nigerije i time izgubila sve anse za prolazak meu 16 najboljih. Selektor BiH je
izjavio da su Nigerijci iznenadili brzinom i okretljivou. Reakcije nacije su bile
razliite. Komentari su ili od onih bespomonih: Nemamo sree, nita nam se ne da,
sudija je ponitio regularan gol; Da su Nigerijci bolji pobjedili bi sa veom gol
razlikom, a ne sa minimalnih 1:0, do komentara Sudac se ne moe promijeniti, ali igra
moe, slektor je napravio niz propusta, izmjene je napravio kasno, a i one su bile
neadekvatne.
U konanici lo plasman reprezentacije, opravdan je injenicom da su i velike nogometne
sile: panija (koja je bila aktualni svjetski prvak), Engleska, Italija, Portugal,
Hrvatska...eliminirane iz grupne faze takmienja, kao to je i BiH.
Doek reprezentacije je bio skroman. Prema pisanju jednog portala, selektor je
izjavio:Nedostajalo sree, trebalo je da bude malo potenije suenje. Ali bez obzira to
nas je sudija otetio, nismo odigrali onako kako naa ekipa moe. Malo nam je i
neprijatan ovaj doek navijaa jer ipak nismo zasluili. Drugi portal prenio je
selektorovu izjavu: Lijepo se vratiti kui, ali nismo mi urili, drugi su nas primorali da
se vratimo prije vremena. Planirali smo jo malo ostati, pa da se vratimo poetkom jula,
ali evo... Ne znam da li bih neto mijenjao da se mogu vratiti 12 dana unazad".

S druge strane, njegov kolega, selektor Irana (reprezentaciju koju je BiH ubjedljivo
porazila), je izjavio iranskoj naciji nakon to su i oni ispali iz utrke najboljih: Uz duno
potovanje Argentini i Nigeriji, Bosna i Hercegovina je najbolje ekipa u naoj grupi, a
ne ide u osminu finala.

Pitanja:

Za svaku od izjava napiite koji mehanizam odbrane ilustriraju:

1. Nigerijci su iznenadili brzinom i okretljivou.
___________________________________________.
2. Nemamo sree, nita nam se ne da, sudija je ponitio regularan gol.
_____________________________.

206
3. Da su Nigerijci bolji pobjedili bi sa veom gol razlikom, a ne sa minimalnih 1:0, je
________________________________ .
4. Nedostajalo sree, trebalo je da bude malo potenije suenje. Ali bez obzira to nas
je sudija otetio, nismo odigrali onako kako naa ekipa moe. Malo nam je i
neprijatan ovaj doek navijaa jer ipak nismo zasluili _______________________.
5. Lijepo se vratiti kui, ali nismo mi urili, drugi su nas primorali da se vratimo prije
vremena. Planirali smo jo malo ostati, pa da se vratimo poetkom jula, ali evo... Ne
znam da li bih neto mijenjao da se mogu vratiti 12 dana unazad".
____________________________________________________________________.
6. Uz duno potovanje Argentini i Nigeriji, Bosna i Hercegovina je najbolje ekipa u
naoj grupi, a ne ide u osminu finala ______________________________________.

7. Pored navedenih izjava pronaite u studiji druge primjere za defanzivne odbrane i

navedite o kojem je mehanizmu rije!

_____________________________________________________________________
_____________________________________________________________________
_____________________________________________________________________
_____________________________________________________________________

207
STUDIJA 13

Dalibor i Dalila su dobri srednjokolski prijetelji koji su u etvrtom razredu srednje

kole, donijeli vrstu odluku da studiraju psihologiju i da budu na istom studiju. Na
njihov izbor je velikim dijelom utjecala profesorica psihologije, koja je sadraj predmeta
uvijek obogaivala interesantnim spoznajama iz ove znanosti. Meutim, obeshrabrila ih
je informacija da e ba ove godine na Odsjeku za psihologiju biti proveden
kvalifikacijski ispit i to, izmeu ostaloga bit e primijenjen test znanja iz matematike.
Prikupljajui informacije, saznali su da je prijemni ispit bio i unatrag etiri godine, ali je
bio primijenjen test inteligencije. Ispijajui kafu, konstatovali su kako nemaju sree. Da
je test inteligencije, ne bi bilo nikakvih problema. Konano, Dalibore, zar nije
inteligencija pravilno rasporeena, svi je imamo samim tim to smo ljudska bia, rekla
je Dalila. Ali, matematika... Jedva su ekali zavretak kole da je se rijee. Poeli su
nizati imena osoba koje su ih doveli do toga da je ne vole. treber Damir kojeg je
profesor cijenio i samo njega isticao, a treber je znao svaki zadatak provaliti u
milionitom djeliu sekunde. Matematiku im je zgadila i ONA- Lejla, s naporom je uila i
imala peticu, jer joj je tetka bila cijenjena profesorica matematike u drugoj koli. Dalila je
krivila i svoju majku. Od kada je krenula u osnovnu kolu, nije proputala priliku da joj
ne kae da puno mora vjebati matematiku, jer su djevojice inae slabiji matematiari
od djeaka. Oboje su konstatovali da sa dvojkama iz matematike nema smisla da
apliciraju. Dalila se dosjetila da odu na forum, na Klixu i vide kakve su opcije na
drugim odsjecima za psihologiju u zemlji. Pa, nije Odsjek za psihologiju u Sarajevu,
jedini u BIH! Pretraivanjem su doli do informacije da u Mostaru nema prijemnog ispita
i da se moe psihologija studirati vanredno. S druge strane, studirati u drugom gradu
podrazumijeva i vee trokove. Je li to pametno? Ipak su odluili da razmotre i druge
opcije...Svaki studijski program koji nema matematiku dolazi u obzir. Dalila je predloila
da upiu sociologiju. Dalibor je bio skeptian, ta e kada zavre, gdje e se zaposliti.
Dalila je prasnula u smijeh. Dalibore, jesi li zaboravio gdje ivi! ovjee ovo je Bosna,
zar misli da moe nai posao kad zavri psihologiju, zna koliko ih je na birou...-
izjavila je Dalila. Dalibor je samo uo Dalilin glas, u mislima je odlutao u svoje snove, u
njima on je bio psihoterapeut, razgovarao je s ljudima, sluao njihove probleme, pomagao
im da ih prebrode, usmjeravao ih da pronau ljepu stranu ivota... Iz tih misli ga je
trznuo Dalilin glas: Dalibore, uope me ne slua, ostala su jo dva dana do predaje
dokumenata. Mogli smo svo ovo vrijeme dok traje konkurs vjebati matematiku. Sigurno
nas ne bi pitali da rjeavamo polinome, sad je kasno. Imamo dvije opcije: psihologija u
Mostaru ili sociologija u Sarajevu.
Dalibor je cijenio Dalilinu pragmatinost, ali ga je u tom asu nervirala. Predloio je da
krenu kui, svakako imaju jo dva dana i i dvije opcije.

208
Pitanja:

1. Kako se naziva ovaj koncept stereotipa koji nalazimo u sljedeoj izjavi?

Dalila je krivila i svoju majku. Od kada je krenula u osnovnu kolu, nije proputala
priliku da joj ne kae da puno mora vjebati matematiku, jer su djevojice inae
slabiji matematiari od djeaka. _______________________________.
2. Dalila je krivila majku je mehanizam odbrane ___________________.
3. Pronaite mehanizam fantazije u studiji sluaja
____________________________________________________________________.
4. Dalibor je cijenio Dalilinu pragmatinost, ali ga je u tom asu nervirala. Koji
mehanizam odbrane je aktivan u ovoj izjavi? ____________________________.
5. Pronaite primjere za racionalizaciju?

209
STUDIJA 14

Lejna e po prvi put postati majka. Nestrpljivo oekuje termin poroaja i ve zamilja
kako e izgledati njen prvi susret sa novim biem... za nju najposebnijim. Ginekolog je na
ultrazvuku vidio da nosi djevojicu i ve je nakupovala gomilu rozih i crvenih benkica,
gegica, siperaka... Kupila je i sve to drugo to e joj trebati za njegu bebe: kreme, kupke,
puder, kapi za nos Sunce moje malo (ula je da ih treba davati bebi odmah po roenju),
D3 vitamin, kamilicu, flaicu, cuclu...Sve to e joj biti potrebno saznala je od svoje
majke, iz asopisa, iz razgovora sa kolegicama na poslu, sa foruma. Zadovoljno se
smjekala. Oekuje da e se poroditi prirodnim putem, ali ta ako se bude morala poroditi
carskim rezom. Ipak se mora informirati ko je najbolji hirurg i kako izgleda proces
poroaja ovim putem. Otvorila je raunar u potrazi za tim informacijama. Prva dilema da
li da zahtjeva totalnu ili epiduralnu anesteziju. Ako se odlui za prvu nee odmah moi
vidjeti najljepe okice na svijetu, ako se pak odlui za drugu imat e grozne glavobolje
(makar tako piu ene o svojim iskustvima na forumu) ili ne daj Boe da ostane
paralizirana samo jednom malom pogrekom anesteziologa. Onda se se poela smijati
samoj sebi. ta ako se ne probudim iz totalne anestezije? Bezbroj ako niemu ne vodi -
zakljuila je. Razgovarat e sa svojim lijenikom i sa muem i ako (opet to ako) bude
trebala raditi sekciju, donijet e adekvatnu odluku. Na koncu zato uope sumnja u
operativne vjetine svoga ginekologa, zar nije birala najboljeg...Bez veze se zamaram
glupostima - na glas je kazala. Zaronila je u svijet matanja. Zamiljala je kako e
izgledati njena ker, kakve e imati interese, kako e joj itati svake veeri bajke, pjevati
uspavanke, voditi u parkove, na planinu, nauit e je i skijati i kuhati...Iz tih misli trznulo
ju je zvono telefona, bio je to njen mu. Nazvao je samo da pita kako su njegove
princeze.

1. to je supresija i koji primjeri u studiji ukazuju na ovaj mehanizam odbrane?

2. Da li se u opisu Lejninog ponaanja vie manifestiraju elementi kognitivne distorzije
ili disocijacije?
3. ta je racionalizacija? U kojim reenicama prepoznajemo ovaj mehanizam odbrane?
4. Zato taj primjer ne bi mogao ilustrirati intelektualizaciju? Obrazloite odgovor!
5. U emu se razlikuju intelektualizacija i racionalizacija?

210
 STUDIJA 15

Razvod braka je uvijek stresno iskustvo. Alma je to prola sa svojom prijateljicom i zna
kroz koji je pakao Tijana prolazila dok konano nije prihvatila injenicu da je njen brak okonan.
Doslovce je bilo Korak po korak do oporavka. Alma je bila stopostotno ubijeena da se njen
brak nikada nee raspasti. Ali, ivot pie nevjerovatne scenarije, koje ni najsavreniji ljudski
mozak ne moe predvidjeti. Samo u par mjeseci, njen ivot se sruio kao kula od karata.
Dvadeset godina zajednikog ivota, dvoje djece, zajednike brige i sretni trenuci, zajednika
ulaganja i nadanja...sve je njen David bacio u ambis, zbog jedne iparice. Prisjetila se svih rijei
kojima je Tijanu tjeila, a tek je sada istinski razumije. Ima osjeaj da bol koji nosi nikada nee
proi. Ali, ona nee odustati, mora vratiti Davida. Zbog neke iparice nee dozvoliti da je
napusti. Samo da moe vrijeme vratiti natrag do ovoga ne bi ni dolo. Zato je to ujutro ustala u
pet i pratei neki luaki instinkt dozvolila sebi da istrauje po njegovom mobitelu? Opet je
poela plakati. Moda bi sve zavrilo izmeu te djevojke i Davida, da se nije igrala detektiva.
Bol pomijeana sa ljubomorom ili ljubomora koja je stvarala neopisivu bol, samo su je gurali jo
dublje u vlastitu provaliju. David i ONA su bili dobitna kombinacija. U svemu su se dobro
slagali. I zvijezde su im bile naklonjene: On je bio Blizanac, a ona korpion. Dva armera
epitet koji su im dali njihovi prijatelji. Razgovor sa Davidom nije urodio plodom, odluio je da
ide. Njene emocionalne ucjene nije mogao trpiti. Priznao je da je zaljubljen u Arnelu.
Morala je neto uiniti. Poela je vjerovati u nemogue! Ona koja je odvraala Tijanu od gatara
i vraeva, u najveoj tajnosti ih je poela posjeivati. Najprije je otila kod poznatog hode, on
joj je napisao neto na papiru, rekao da taj papir uva tri sedmice iznad ulaznih vrata, nakon tri
sedmice papiri mora baciti u rijeku, pri tome mora vodi biti okrenuta leima. Sve je paljivo
sluala i pamtila. Nakon ovog postupka velike su anse da se David vrati. Puna nade i
optimizma, otila je na drugi kraj grada, u posjet maginom bacau olova, da vidi ta e joj on
rei. Ispriala mu je svoju priu i ekala da vidi u ta e pretvoriti komad olova baen u vrelu
vodu, a onda e magini gospodin proitati ta je eka. A, da morala je donijeti jedan Davidov
odjevni predmet, jer samo tada arobne igre imaju efekta. I, ovaj gospodin je bio optimistian,
vratit e svog mua, ali isti postupak mora ponoviti za 14 dana. Iako umorna, pono je ekala,
kako bi se ukljuila u program lokalnih televizija, jer tada bijeli magovi i astrolozi pomau
ljudima. Vjerovala je da e negativna energija njihovim arolijama biti odagnana iz njihove
kue. Iako Davida tog dana nije vidjela, cijeli dan se bavila njime.
Nakon par dana David je doao kui. Nije mu bilo svejedno gledati u Almu, koja od suza i
nespavanja nije liila na sebe. ekao je pogodan trenutak da joj kae da e zapoeti postupak
razvoda. utjeli su. Ona je duboko u sebi vjerovala da e svi poduzeti koraci rezultirati
uspjehom, zato nije nita progovorila. A, htjela je moliti, plakati, vritati! Gledala je kroz njega.
Na trenutke kao da je vidjela stranca i to besramnog i bezobraznog. Je li svjestan da ima 50
godina, dvoje odrasle djece i da su u godinama kada trebaju uvati ono to su gradili dvije
decenije. Moda ne bi bilo loe da odu u Obiteljsko savjetovalite i prebrode ovu prepreku,
zajedno sa psihoterapeutom. Njoj i ne treba, oprostit e mu, samo da on odustane od luake
ideje da ide iz njihovog doma. Djeca jo nita ne znaju, sreom da nisu tu. Sin je na studijama u
Berlinu, a ker na ljetovanju sa prijateljicama. Moda bi bilo pametno da im javi, ali nee nita
dok ne porazgovara sa Davidom, a tu su i razne arolije.
David nije mogao vie da eka. Koliko ova situcija bila bolna, neto mu se novo deava u ivotu.
Ne moe natrag, jer njegova djevojka je trudna. Znao je da e to biti posljednji adut koji mora

211
iznijeti pred Almu. Pokuat e traiti sporazumni razvod braka. Ono to je uslijedilo, Almu je
ostavilo bez teksta. Nije mogla povjerovati vlastitim uima. On je okrivljuje da je ona kriva za
situaciju u kojoj su se nali. Poeo je nabrajati sve njene odbijenice s kojima se on suoavao:
Nisi mogla ostaviti knjigu kada sam te zvao da idemo etati ili ti je buljenje u turske sapunice
bilo vanije od mene. Nedolaske na prijeme koje sam organizirao za poslovne partnere,
opravdavala si rijeima da ne moe gledati njuke ena mojih suradnika. Skoro svaku drugu
veer te glava boli....
Vrijeme je prolazilo, a na njenu adresu stizali su pozivi iz Centra za socijalni rad, Poziv sa
suda...Nije se odazivala.

Pitanja:

1. Koje odbrambene mehanizme Alma korisiti? Jesu li oni primjereni Alminoj ivotnoj
dobi? Obrazloite odgovor!
2. Na koji nain se David brani?
3. Jesu li Almine strategije uinkovite?
4. Alma se nije odazivala na pozive institucija. Koji je to mehanizam odbrane?
5. Koje strategije suoavanja koristi Alma?

212
STUDIJA 16

Adrijana je strastveni reakreativac u badmintonu. Kada razgovara sa obitelji i

prijateljima da li bi neto promijenila u svom ivotu kada bi mogla vrijeme vratiti
unatrag, njen odgovor je Sve bih ostavila kako jeste, osim jedne stvari, poela bih igrati
badminton puno ranije. S obzirom da ima vie od etrdeset godina, jedna od briga koje
je okupiraju koliko e dugo moi igrati badminton. Prije i poslije termina za badminton,
zadnjih etiri godine zahvaljivala je Bogu na prilici to moe igrati i to je u dobroj formi.
Prije sedam dana, u aru borbe, napravila je udan potez i osjetila stranu bol u nozi.
Toliko ju je boljelo da je mislila da nikada vie nee moi ustati. Od bola nije mogla
zaustaviti suze. Silno je vjerovala da je samo istegla tetivu, mii ili ligament i da e se
ve sljedee sedmice vratiti na teren. Meutim, ortoped je naloio da joj postave gips i da
im prije uradi magnetnu rezonancu jer je sumnjao da su Adrijanini ligamenti pokidani.
Dok je radila magnet, zamiljala je sebe na terenu sa uvjerenjem da bez veze gubi
vrijeme, jer e nalaz biti uredan. eka je ne samo badminton, ve i puno obaveza koje
mora zavriti. Rezultati magnetne rezonance su pokazali da ima ozbiljnu povredu koljena
i da je pokidala najvaniji ligament koljena. Nije kazala nita. Lijenik joj je kazao da je
njena povreda estoka i da zahtijeva operativni zahtjev. Ali, u prvom koraku daje se ansa
spontanom oporavku. Uz strogo mirovanje i imobilizaciju noge u narednih est
sedmica postoji 20% anse da se ligament oporavi. Izraunala je da je ovo godina za
operaciju, u zadnjih 12 godina imala je tri operacije, dakle svake etvrte godine. Ali, to su
iluzorne korelacije Neu valjda u to vjerovati, glasno je razmiljala Adrijana. Ona eli
to ranije da se vrati na teren, ali i svojim obavezama.
Na prinudnom je odmoru, ali Adrijana ne gubi vrijeme. Privodi kraju pisanje knjige i
razmilja da ima mudrosti u narodnoj izreci Svako zlo, za neko dobro. Svakako je
trebala ekskluzivno izdvojiti vrijeme za svoj rukopis. Ovako su se stvari posloile na
najbolji mogui nain. alila se da nije od septembra imala niti jedan slobodan dan. Sada
ima i uiva u radu. Ide redovno na lijenike preglede i fizioterapiju. Na forumima
prikuplja informacije koliko je drugima trebalo vremena za oporavak. Meutim, brzo je
napustila forume, jer je zakljuila da je to selektivna grupa koja nema pametnijeg posla,
osim da dijeli informacije sa drugima. Vjeruje da je svaki organizam drugaiji i da moda
nije pametno itati ili sluati tua iskustva. Uvjerena je da e discipliniranim ponaanjem
izbjei operaciju. Ali, Adrijana je vjetar koji se svezati ne da. Iako su njene kretnje
ograniene i ovisi o drugima, danas je napravila nevjerovatnu glupost. Jedva nekako, u
polukoracima otila je frizeru. Njen mu nije mogao vjerovati.

Pitanja:

1. Da li na poetku prie Adrijana koristi poricanje ili negaciju kada vjeruje da je istegla
tetivu, mii ili ligament? Obrazloite odgovor.
2. Koje mehanizme odbrane koristi Adrijana?
3. U koju grupu spadaju ti mehanizmi? Da li su adaptivni? Zato?

213
4. Svako zlo za neko dobro, ilustrira mehanizam odbrane ___________________.
5. Ide redovno na lijenike preglede i fizioterapiju. Na forumima prikuplja
informacije koliko je drugima trebalo da se oporave. Vjeruje da je svaki organizam
drugaiji i da moda nije pametno itati ili sluati tua iskustva.
Koji je ovo odbrambeni mehanizam?

214
STUDIJA 17

Radmila i Asmir su jedanaest godina u braku. Za ovaj period su uspjeli proiriti obitelj za jo
est lanova. Rada nije nikada radila jer je odluila da vrijeme provodi sa svojim malianima.
Ova njena izjava izaziva podsmjeh u njenom okruenju, jer je paradoksalna. Kako moe uope
raditi kada je skoro svake godine trudna. Asmir radi, istina nema stalan posao, ali uz pomo
drave i dnevnica koje zaradi uspijevaju nekako preivjeti. Radmili su 34 godine i njen mu je
primijetio da sve vie vremena provodi na Facebooku, a sve manje sa djecom. Njihovo najmlae
dijete ima est mjeseci i posmatrano sa strane, izgleda kao zaputeno. Radmila iz dana u dan sve
vie poklanja panje sebi, a socijalnu pomo koju dobiva troi na garderobu. Asmir je bijesan i
proklinje trenutak kada ju je upoznao. Vrhunac koji je njihove ivote upotpunosti promijenio
jeste Asmirovo saznanje da je Radmila nala ljubav novu. Svoj gnjev nije mogao skriti. Nije
njegova sujeta bila povrijeena, ubjeivao je sebe i druge, ve injenica da se majka estero
djece moe tako ponaati. Kako je samo bio slijep i nije vidio sa kakvom enom se uputa u
veliki, najvaniji ivotni projekat. Na poetku je ipak sve bilo dobro. Njihov ivot je bio bez
velikih turbulencija, ali je razvojem tehnologije - razvijen i monstrum Facebook. Da nije Fb
Radmila ne bi imala priliku da upozna bilo koga - tjeio je sam sebe. Nije znao ta da radi. ivot
bez djece nije mogao zamisliti.
Odluio je da se rastavi od Radmile, ali je zahtijevao da pristane dobrovoljno da djeca pripadnu
njemu. Obiteljski zakon nije bio na njegovoj strani, ali jeste Radmila. Ona djecu nije eljela. eli
svoj ivot bez obaveza i djeijeg plaa. Iako silno eli djecu, Asmir ne razumije kako se majka
moe odrei djece. Ona i nije majka, ve samo ena koja ih je rodila.
est mjeseci kasnije Asmir ima ono to je htio, papir o razvodu i svoju djecu. Bajka je trajala
nekoliko dana...Iznajmio je dadilju da brine o djeci dok je na poslu. Pomae mu i majka oko
djece i kuhanja. A, on je najvie vremena provodi na monstrumu Fb-u.

Pitanja:
1. Kako moe uope raditi kada je skoro svake godine trudna, je primjer odbrambenog
mehanizma ______________?
2. ta je poricanje? Koji primjer ukazuje na ovaj mehanizam odbrane?
3. Definirajte projekciju?
4. Da nije Fb Radmila ne bi imala priliku da upozna bilo koga, je primjer za
odbranu_________________.
5. ta je identifikacija sa agresorom? Pokaite na primjeru u studiji?

215
STUDIJA 18

Boris je uvijek imamo dobre kolske ocjene. U svemu je bio najbolji i petice je dobivao s
lakoom. Uenje mu nije oduzimalo puno vremena. Od prvog razreda bio je obeavajui uenik,
a dok je bio predkolac pokazivao je interese za sve to ga okruuje, ali je i sam istraivao. Puno
je pitao roditelje, dobivao odgovore, ali je uvijek ostajalo jo najmanje jedno zato. Kada je
nauio itati, sam je odgovore traio u enciklopedijama i drugim knjigama. Svojim interesima i
znanjem znaajno je doprinio da od njega roditelji oekuju najbolje rezultate. Isti trend
postizanja dobrih rezultata nastavio je i tokom srednje kole. Htio je upisati fiziku ili
matematiku, ali ni sam ne zna otkud on na psihologiji. Zapravo, privukla ga je prestinost
Odsjeka za psihologiju i predmet izuavanja ove znanosti. Prvu i drugu studijsku godinu proao
je kao u osnovnoj i srednjoj koli. Sa malo uloenog truda nizao je desetke i po koju devetku. Na
treoj studijskoj godini po prvi put se suoio sa akademskim neuspjehom. Na ispitu iz
Psihologije linosti osvojio je 40% bodova, od moguih 100%. Optuio je profesoricu da je
nepravedna i stroga u ocjenjivanju, te da je test koji je dala nerazumljiv. Usto, od pedeset
studenata troje je zadovoljilo njene kriterije. Njegovi visoki akademski standardi su poljuljani
samo zbog jednog kolegija. Nakon dueg razmiljanja shvatio je da mu Psihologija linosti
nikada i nije bila izazovna.

Pitanja:

1. Kakav je odnos izmeu Borisovog stvarnog i oekivanog ja?

2. Da li je dugorono Borisova strategija samoopravdanja efikasna?
3. U konkretnom primjeru je li nesklad izmeu oekivanja i uratka, Boris mogao rijeiti na
drugaiji nain?
4. Borisova razmiljanja da mu psihologija nikada nije ni bila interesantna, ilustrira
mehanizam odbrane _________________________.
5. Kako bi se Vi u ovoj situaciji ponaali? Na koji nain bi procijenili ovu situaciju?
6. Pored prebacivanja krivnje loeg ispitnog uratka na profesoricu, pri ponovnoj procjeni
situacije to bi Boris trebao uraditi kako bi za sebe ostvario benefit na razini prilagodbe
ili ishoda?

216
STUDIJA 19

Na roditeljskom sastanku odjeljenja VIb, veina roditelja je dola uznemirena. Rezultati dvije
pismene vjebe iz matematike su bili katastrofalno loi. Prosjek na kraju petog razreda u ovom
odjeljenju bio je 4.7; skoro pa sve odlini uenici. Jedan roditelj je izjavio da djeca prolaze kroz
pubertet i sve ih manje zanima kola, a sve vie neke druge aktivnosti. Majka uenice Emine je
bila ljuta na nastavnicu koja je odsustvovala sa nastave est asova, a onda im je po dvije lekcije
predavala na jednom asu. Na ovu njenu izjavu reagirala je majka uenika Asmira, pozivajui
se na injenicu da su u jednom danu imali dva kontrolna iz dva predmeta, a prema Zakonu to
nije dozvoljeno, to je sigurno utjecalo na uradak na testu iz matematike. Razrednica je
podsjetila da su i drugi kontrolni iz matematike uradili jako loe, a on im je bio jedini kontrolni
tog dana. Pljutali su razni komentari od strane ostalih roditelja koji su optuivali uitelja iz niih
razreda koji je bio popustljiv prema uenicima i dozvoljavao atmosferu na asovima koja vie
slii atmosferi na nogometnim utakmicama ili djeijim igralitima, nego to prilii obrazovnoj
instituciji.
Nastavnica matematike, koja je prisustvovala roditeljskom sastanku je istakla da su tri uenika
dobila petice i pet uenika etvorke i da to veina roditelja ignorira, te da veina uenika ne zna
kako se dobiva umanjenik, to je gradivo iz treeg razreda. Traei uzroke i naine kako da
djeca budu uspjenija iz ovog predmeta, jedna majka je konstatovala da je sinu uplatila
instrukcije, da nema vremena da dijete poduava matematici, a instrukcije su pomogle da njen
sin jedinicu popravi na etvorku. Veina roditelja se sloila da su instrukcije oito najbolje
rjeenje i da su ve poduzeli korake u potrazi za instruktorima. Samo je jedan roditelj kazao
Moje dijete je solidan matematiar, ali je izvrsna u uenju stranih jezika i to je njeno
bogatstvo.

Pitanja:

1. Navedite primjere racionalizacije u ovoj studiji!

2. Naite primjere za premjetanje u studiji!
3. to je efekat lanog konsenzusa i koja reenica najbolje ilustrira ovaj mehanizam
odbrane?
4. Moe li taj primjer ilustrirati projekciju, ili pak neka druga izjava u studiji je primjer za
ovaj mehanizam odbrane? Obrazloite odgovor!
5. Moje dijete je solidan matematiar, ali je izvrsna u uenju stranih jezika i to je njeno
bogatstvo. Navedena izjava predstavlja mehanizam odbrane
_______________________________.
6. Objasnite korisnost ovog mehanizma odbrane! Na koji nain ova izjava moe utjecati na
dijete? Je li to dobro ili loe za prilagodbu djeteta?

7. Koji teorijski pristup najbolje moe objasniti odgovor na peto pitanje? Zato?

217
STUDIJA 20

Kraj je decembra i uveliko vlada novogodinja atmosfera. Igor i njegovi kolski

prijatelji planiraju da Novu godinu doekaju zajedno. Sedamnaest im je godina i ne vide
vie svrhu da u toj ludoj noi budu u svojim domovima, sa roditeljima. Meutim,
Igorova majka, sa tradicionalnim uvjerenjima eli da Igor bude kui. Ljut je na nju i ve
nekoliko dana samo slubeno razgovaraju. Ko je ona da mu zabranjuje?- razmiljao je.
Ona ga pokuava uvjeriti u ispravnost svog stava nudei mu, kako Igor kae smijene
argumente. Pri tome, ucjenjuje ga priama da mu u svim drugim situacijama poputa i
da je jedini u raji koji nije izostao niti jednom u njihovim redovnim izlascima. Priu, da u
novogodinjoj noi svi izgube kontrolu, slua od kako je odrastao. Vrhunac svega je bio
sino, kada mu je ponudila da izabere izmeu dvije opcije: ili Nova godina sa prijateljima
ili akustina gitara (koju prieljkuje odavno)! Nije mogao vjerovati vlastitim uima. Ona
ga ucjenjuje i usto dodaje: No kao no- bude i proe, a gitara ostaje! Bio je jedan
korak ispred majke, nasmijeio se. Istina, no proe, ali ne tako brzo kako je njegova
mati rekla. Tu no e pamtiti za sva vremena, a takve uspomene su trajnije od akustine
gitare. Uspomene su uvijek sa njim, a gitara po potrebi. Na novogodinjoj zabavi bit e i
njegova simpatija Darja. Ona je vanija od gitare. A, njegova majka je zaboravila jo
jednu vanu injenicu. Saopio joj je da je njegov izbor: doek Nove godine sa
prijateljima i da je zaboravila da skoro pa da je sakupio novac za gitaru. Podsjetio je da
ima svoju uteevinu, malo ironino kazao je: Majko, imam 150 eura i 70 KM dobru
polovnu gitaru ve mogu kupiti, malo si se preraunala. Kao pobjednik otiao je u svoju
sobu, da poalje poruku prijateljima na Fb-u.

U novogodinjoj noi, dok se spremao, jo jedna osoba je spremala neto drugo. Igorova
majka je svom sinu briljivo pakirala: kiflice, pogau, peeno meso, sokove, razne
grickalice...

Pitanja:

1. Koji mehanizam odbrane ilustrira reenica Igorove majke: No kao no bude i

proe, a gitara ostaje? _______________________________
2. Ko je ona da mu zabranjuje?, jeste primjer za _______________________.
3. Pronaite u studiji ponaanje koje ilustrira reaktivnu formaciju!
4. Koje su prednosti reaktivne formacije?

218
 STUDIJA 21

Alena ima probleme u povezivanju sa drugima. Nema mnogo dubokih i istinskih odnosa sa
drugima, niti pretjerano mnogo prijatelja. Zapoinjala je nekoliko veza koje su zavravale
prekidima koje je uvijek ona inicirala, nakon to bi je partner povrijedio do neoprostivosti. Slino
je i sa prijateljima. Jo uvijek su tu Maa i Dijana, ali samo eka da naprave pogrean korak kako
bi im mogla rei zbogom. esto je promjenljivog raspoloenja i promjenljivih ciljeva. Ima 25
godina, ali jo uvijek nije odluila ime se eli profesionalno baviti. Nastojala je upisati glumu,
meutim veoma je teko poloiti prijemni na glumi. Ali ona ne vidi kako bi se mogla baviti
neim drugim pored toga. Unajmila je najboljeg profesionalnog glumca da joj dri asove
pripreme za prijemni. Mislila je da je savren. Gledala je veliki broj interpretacija ekspirovog
Riarda III, ali nijedna interpretacija nije bila ni blizu dobra koliko njenog uitelja. I ona je
odabrala ekspira, ali lik Ofelije. Scenu za prijemni je dovela do savrenstva. Kada je pristupila
prijemnom, bila je prola prvi krug, sa samo jo pet drugih kandidata. Njenoj srei nije bilo kraja.
Ve se zamiljala na nastupima pred mnogobrojnom publikom, pa ak i na filmskoj sceni.
Zamiljala je kako je dobila veliku ulogu u redu sa oskarovcima, kao i kako se njeno ime
pominje u vijestima. Zaista je odabrala savrenog uitelja. Ali tokom drugog kruga njena srea
nije bila jednako blistava. Nije prola prijemni. Komisija je rekla da su nijanse bile odluujue, te
da pokua opet naredne godine pristupiti ispitu. Ali, Aleni to nije ni na pamet palo. Shvatila je da
je sve vrijeme bila u zabludi. Gluma nije neto ime ona eli da se bavi, niti ime se ikada eljela
baviti. Totalno je izignorisala sve njene prethodne tenje kao da nisu postojale. Smatrala je da je
glumac-uitelj uasno povrijedio i izdao, jer oigledno nije dao sve od sebe da joj pomogne
koliko je mogao. elio joj je zlo i zato je odluila da vie nikada ne razgovara sa njim, iako su
bili uspostavili prijateljski odnos. Isplatila ga je i rekla mu da joj se sluajno vie nikada ne
obrati. Kako je jedna od prijatljica, Dijana, smatrala da on ipak nije kriv za njen neuspjeh na
prijemnom, i sa njom je prekinula kontakt. Nije mogla da pojmi kako je Dijana mogla biti na
njegovoj strani i kako joj i ona eli uiniti naao. Ali eto, Maa je ipak prava prijatljica, ona je
ostala uz nju i ustvari je jedina koja joj eli dobro. Alena ubrzo nije mogla vie podnijeti bol koji
je osjeala, te je poela da se samopovreuje, pravei oiljke po podlakticama i dlanovima.
Roditelji su je natjerali da ode na lijeenje, jer je njeno samopovreivanje poelo prerastati u
suicidalne tendencije. Kontakt sa terapeutom je isprva bio zadovoljavajui. Toliko se vezala za
njega da je ak taj odnos smatrala bliskijim od odnosa sa Maom ili roditeljima. Htjela je i vie
od toga, njegov broj telefona, da ga moe pozvati u bilo koje doba. ak je eljela i da ga poziva
u kune posjete. Nakon to je on odbio bilo kakav privatni odnos u cilju zadravanja
profesionalnosti, ona vie nije eljela da ga vidi. ak ga je i optuila da je on taj koji prema njoj
ima neprimjerena osjeanja te je zato odluio da se distancira od nje. Drugi mukarac koji je sa
njom bio na lijeenju i sa kojim je povremeno ila na grupnu psihoterapiju poeo je da joj
poklanja vie panje nego ranije, a na kraju se ta panja i materijalizovala kroz sitne poklone kao
to su knjige ili slatkii. Nije ga dovoljno dobro poznavala, ali je odluila da se distancira od
njega, jer ko zna kakve on namjere ima. Postojali su i momenti u kojima je Alena uspjela
kontrolisati svoju impulsivnost sa kojom se dugo borila i prema drugima prikazivati hladnu
smirenost. U sebi bi vodila dijaloge protiv vlastitog bijesa: Nisam ljuta, smirena sam. Nisam
ljuta, smirena sam. Nisam ljuta smirena sam.

219
Pitanja:
1. Koji kliniki mehanizam odbrane je opisan u prethodnom primjeru?
2. Koje su odlike ovog mehanizma odbrane? Pokuajte karakteristike pronai u tekstu.
3. Pokuajte objasniti kako se ovaj mehanizam odbrane manifestuje kada se koristi u svrhu
normalnog i svakodnevnog suoavanja sa problemima. Kada on postaje kliniki
relevantan?
4. Probajte se prisjetiti primjera ljudi iz svakodnevnog ivota koji su koristili ovaj
mehanizam odbrane. Na osnovu ega moemo znati da njihovo ponaanje nije
autentino?

220
STUDIJA 22

Adem je imao zahtjevnu, ponosnu i ambicioznu majku. Njena ljubav prema njemu je
neopisiva, ali ga nije tedila kada su u pitanju mnoge ivotne situacije. Od njega je zahtijevala da
naui da rizikuje i da je to jedan od zagarantiranih naina koji e ga dovesti do uspjeha. Izrastao
je u vedru, optimistinu i energinu osobu. Voditelj je jedne velike informatike tvrtke.
Potpisivao je kapitalne projekte i dok su njegovi najblii suradnici strahovali da nee uspjeti, on
ih je uvjeravao da ima istine u rijeima Bez rizika, nema ni profita. Najee je uspijevao; o
problemima s kojima se nosio nije htio da razmilja. Uposlenici su se udili kako izdrava raditi
15 sati dnevno. Meutim, on je znao ta radi. Njegova radna sedmica se uvijek zavravala na isti
nain. Intenzivna prva etiri dana u sedmici, u kojima je: bezbroj radnih sastanaka, briga o
uposlenicima, briga o urednom plaanju nameta dravi, komunikacija za razliitim osobama,
zavravala je onako kako je Adem unaprijed planirao. Petkom, obavezna molitva u podne, kafa
sa prijateljima i nakon toga odlazak u planinu. Kui se vraa u nedjelju, u kasnim
poslijepodnevnim satima. Sebi je govorio da je napuno baterije za novu radnu sedmicu.
Meutim, Adem nije sam. Ima enu i troje djece. Oni vikendom organiziraju vrijeme u kojem
nema oca i mua. Navikao ih je na takav ivot i svi su se prestali buniti.
Ademova panja prema sebi reflektirala se i na njegovo odravanje tjelesnog imida. Oblai
koulje i majice koje naglaavaju njegovu muskulaturu, provodi puno vremena pred ogledalom;
hranu balansira proteinskim napitcima, od ene zahtijeva da kupuje organsku hranu, a u
restoranima iskljuivo naruuje plavu ribu. Jednom mjeseno koristi piling za tijelo na prirodnoj
bazi meda i kafe. Ademu se blii pedeseta, a on se osjea kao da ivi tridesete.

Pitanja:

1. Navedite primjere za supresiju u studiji!

2. Koje oblike Ademovog ponaanja moemo oznaiti kao regresivno ponaanje?
3. Da li su ti oblici ponaanja u kontradikciji sa njegovim drugim oblicima ponaanja?
Ako, Da? Zato? Obrazloite odgovor!
4. Da li moete u studiji prepoznati ponaanja koja ukazuju na poricanje?
5. Da li je mogue da ista individua moe koristiti mehanizme iz korpusa zrelih
mehanizama i nezrelih, odnosno neurotinih odbrana?

221
 STUDIJA 23

Gospoa Nada je srednjokolska profesorica bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika. Napunila

je 65 godina i nedavno je otila u mirovinu. Dok je drala rjeenje o prestanku radnog odnosa, na
trenutak je pomislila Boe kako je sve brzo prolo. Kao da je bilo juer kada je ula prvi put u
uionicu. Iza nje vie lijepih ivotnih dogaaja, ali oni runi su je zauvijek obiljeili. Rano je
ostala bez uloge neije keri i nekako je prihvatila kada se gubici najdraih deavaju redom.
Ali, gubitak mua je ostavio veliki oiljak u njenoj dui. Dvadeset godina je udovica i ostala je
odana toj ljubavi. Nikada niti jedan mukarac joj nije smio prii. Smisao u ivotu su joj davali
njeno dvoje djece, posao i prijatelji. Djecu sada via svaku veer preko Skype. Ker ivi u
Torontu, a sin u Berlinu. Brinu se za nju i jako vode rauna o svemu to joj je potrebno.
Gubitkom mua dobila je hipertenziju. Ali, gospoa Nada je disciplinirana ide redovito na
kontrole, uzima lijekove, izbalansirala je prehranu i visok tlak dri pod kontrolom.
Znala je da sada treba restrukturirati ivot i dati mu novi smisao. Odluila je da pone slikati.
Za poetak kupila je tafelaj i pribor za slikanje. Dolo je vrijeme da ostvari svoje mladalake
snove, odavno je eljela da slika. Imala je ideju i da pie roman. Ali, prvo slikanje, pa onda
pisanje. Napravila je raspored dnevnih aktivnosti. Jedino je umijela da se kree u zadanim
okvirima. Njene prijateljice i radne kolegice su joj znale prigovoriti da je previe sistematina i
kruta. Ona drugaije nije znala ili nije smjela. Ko bi joj znao? Gospoa Nada nije traila odgovor
zato je takva. Jednostavno drugaije nije mogla.
Uzela je rokovnik i poela biljeiti. Prije podne jutarnja kafa sa susjedom, pijaca, slikanje.
Nakon toga ruak, popodnevni odmor, lagana etnja Vilsonovim etalitem, veera, TV dnevnik,
skype sa djecom i spavanje. Tako e do ljeta ispunjavati svoje vrijeme. Sa dnevnog, prela je
na godinji plan aktivnosti. Ljetne mjesece e provesti kod keri u Torontu, a nakon to se vrati
bit e jedno vrijeme u Sarajevo, pa e u decembru kod sina u Berlin.
Te veeri, prije spavanja, intenzivno je mislila na pokojnog mua. Zamiljala je kako bi sve
drugaije izgledalo da je tu. Imali su zajednikih planova kada jednom odu u penziju. Bili su
vrnjaci, oboje profesori (on je predavao Filozofiju), dobra kombinacija; nikada im nije
nedostajalo tema za razgovor. Pomolila se za njega, njegovu duu. esto je ila na groblje,
priala mu o svemu, o djeci najvie. Za ovih dvadeset godina od kako ga nema, pisala mu je
svake veeri pisma (nedavno je prestala). Skupila je kolekciju od 7600 pisama; ova pisma e
jednom pretvoriti u knjigu. Te noi ga je sanjala...

Pitanja:

1. Gospoa Nada je disciplinirana ide redovito na kontrole, uzima lijekove, izbalansirala

je prehranu i visok tlak dri pod kontrolom, ovo je primjer ____________________.
2. Jedino je znala da se kree u zadanim okvirima., reenica ilustrira mehanizam
__________________________.
3. Pronaite primjer koji ilustrira sublimaciju
4. Definirajte anticipaciju!
5. Koji primjer u studiji opisuje ovu odbranu?
6. U kojoj mjeri je kod gospoe Nade, prisutna kognitivna distorzija? Obrazloite odgovor.

222
7. to je disocijacija?
8. Koji elementi disocijacije su prisutni u studiji sluaja?

223
STUDIJA 24

Sara, Ema, Azra, Elma i Ivona su dvanaestogodinjakinje, idu u isto odjeljenje, ukljuile su se
u iste kolske sekcije i idu u kolu plesa. Odline su uenice, s tim to je svaka u nekom
podruju bolja od ostale etiri. Na kontrolnom iz engleskog, nedavno je jedino Elma dobila
peticu. Njih etiri su udruene zduno donijele zakljuak, kako je to nepravedno, jer je njoj
nastavnica prilazila nekoliko puta u vrijeme testa i ukazivala joj na pogreke. Njima je
nepravedno oduzela bodove, jer je su zaboravile staviti ili znak pitanja na kraju reenice ili nisu
napisale lan the ispred imenice. Sve su to male greke zbog kojih im je oduzela peticu. Kada
je Azra osvojila prvo mjesto na takmienju iz matematike, ostale etiri su bile jedinstvene u
ocjeni da je Azra klasina treberka koja se ulizuje nastavnici matematike. Ema je najbolja u
plesu, a njih etiri, komentiraju kako moe drugaije, kada je trener njoj jako posveen, jer je
njena majka prijateljica sa trenerovom enom. Kada je Ivona dobila komplimente od nastavnice
biologije, da jedina razumije materiju iz tog predmeta, njih etiri su se smijale i tog dana je nisu
pozvale na kolski odmor. Ivona samo ui za ocjenu, a nastavnici biologije je vrijeme za
penziju- komentirala je Azra. I, napokon Sara je dobila prvu nagradu na takmienju iz likovne
kulture. etvorka se podsmjehivala. Koje bio u komisiji kada je Sarine krabotine ocijenio kao
najbolje.
Na testu iz bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika dobile su dvojke, i ostali u odjeljenju su loe
uradili. Bile su sretne, jer nisu samo one loe ovladale padeima i drugi su.

Pitanja:

1. U reenicama koje slijede napiite koje odbrambene mehanizme prepoznajete.

Nastavnica joj je prilazila nekoliko puta u vrijeme testa i ukazivala joj na pogreke.
Njima je nepravedno oduzela bodove, jer su zaboravile staviti ili znak pitanja na kraju
reenice ili nisu napisale lan the ispred imenice.
2. Azra je klasina treberka koja se ulizuje nastavnici matematike, ilustrira primjer
____________________________________:
3. O kojem mehanizmu odbrane je rije u sljedeoj izjavi: Ema je najbolja u plesu, a njih
etiri, komentiraju kako moe drugaije, kada je trener njoj jako posveen, jer je njena
majka prijateljica sa trenerovom enom _________________________.
4. Koja reenica u prii ilustrira efekt lanog konsenzusa?
5. Pored navedenih izjava, koje izjave prepoznajete kao primjere klasinih odbrambenih
mehanizama?
6. Da li odbrane u ovoj prii odgovaraju razvojnom periodu u kojem se nalaze akterke
prie? Obrazloite odgovor!

224
STUDIJA 25

Kristina je ovisnica o Internetu, ima svoj blog i sve informacije o svom ivotu dijeli sa
drugima. Njen momak Bla ne voli Internet i smeta mu to Kristina pie sve o njihovoj vezi.
Svaka njihova svaa je do detalja opisana na blogu. Rekao joj je da mu smeta to drugi, pri tome
nepoznati, znaju sve o njima. Kristina je uvjerena to nisu nepoznati, ve njeni prijatelji. Dodue
prijatelji koje nije nikada vidjela, priznala je, ubjeujui Blaa da je ovjek uvijek iskreniji
kada pria sa nepoznatima putem Interneta, jer ih ne mora gledati u oi. Bla je gubio strpljenje,
a ljubav koju je je osjeao prema Kristini polako je gubila na smislu. Oni ni o emu nisu sami
odluivali. Njihove odluke su uvijek bile testirane od drugih na blogu.
Kada je pitala Blaa ta misli da li je vrijeme da ponu ivjeti zajedno i navela dovoljno razloga
zbog ega je to ekonominije, on se sloio sa njom, da bi ona nakon nekoliko minuta uzela svoj
Mac i postavila to pitanje svojim prijateljima na blogu. Odluka je ovisila, ne o Blau ve o
broju pozitivnih komentara njenih prijatelja. Bla je gubio strpljenje.
Jedne veeri Kristina se osjeala jako loe i imala je udan spektar simptoma: preznojavala se,
povraala, dobila dijareju, a to ju je najvie zabrinulo, stolica joj je bila krvava. Bla ju je odveo
u Urgentni centar...Zadrana je u bolnici i bilo joj je bolje nakon to je dobila terapiju. Meutim,
krvarenje je nastavljeno to je zabrinjavalo lijenike koji su nastavili dijagnostiku obradu. Za to
vrijeme, Kristina nije mogla bez lap-topa, te je zamolila Blaa da joj ga donese. Morala je ovu
informaciju podijeliti sa prijateljima. Bla nije mogao vjerovati, ali je to uinio. Do ranih
jutarnjih sati bila je u kontaktu sa prijateljima.
U jutarnjoj viziti lijenik joj je kazao da mora na operaciju analne fisure. Hladno je rekla:
Uinite to morate! Moete li odmah?
Objasnili su joj da moraju saekati da se obave sve predoperativne radnje i da ona treba sa
anesteziologom odluiti hoe li totalnu anesteziju ili epiduralnu. Pitala je Blaa to misli o tome.
On joj je sugerirao epiduralnu. Dok je to izgovorio uzela je lap-top, da vidi to e rei njeni
prijatelji na blogu. Prihvatit e njihovo miljenje. Ako se odlui za epiduralnu, nee osjeati bol,
ali e biti pri svijesti, postoperativni oporavak e biti bri, imat e odmah nakon operacije uasnu
glavobolju, ali postoji rizik da ostane nepokretna. Klasina potpuna anestezija odvui e je iz
stanja svijesti, ali ta ako se nikada iz tog umjetnog sna ne probudi. Veina njenih prijatelja joj
je sugerirala totalnu anesteziju. Kristina je prihvatila, dok je Bla bio siguran da je ovo poetak
kraja njihove veze.

Pitanja:

1. Definirajte poricanje i pronaite primjere u studiji koji ukazuju na ovaj mehanizam

odbrane!
2. Koja je razlika izmeu poricanja i negacije? Da li u studiji postoje primjeri za negaciju?
3. Pronaite primjer koji ukazuje na upotrebu identifikacije!
4. Uinite to morate! Moete li odmah?je primjer za ____________________________.
5. ovjek je uvijek iskreniji kada pria sa nepoznatima putem Interneta, jer ih ne mora
gledati u oi, ilustrira odbrambeni mehanizam ______________________.

225
STUDIJA 26

Andrea ima visoko miljenje o sebi. Ne proputa priliku kako bi istakla svoje vrijednosti,
vjetine i sposobnosti. Istina, i drugi vide i znaju koliko je vrijedna, pametna i uporna. Povratna
informacija iz okruenja je dodatna hrana za njen ego. Andrea stie na sve i postigla je puno.
Zakoraila je u etrdesete i ima sve to bi mnogi poeljeli: skladnu obitelj, uspjene klince,
afirmiranog mua, samoostvarenu sebe, radi posao koji voli i uiva u ivotu. Za sve se, kako
kae, Uz Boju potporu, sama izborila.
Uspjeno balansira izmeu poslovnih i obiteljskih obaveza. Umorna nakon posla, u ranim
veernjim satima, sa osmijehom na licu, pjevuei Veeras trea smjena vraa stari dug ulazi u
omiljeni prostor svog doma, kuhinju i priprema omiljena jela za svoju obitelj. Voli kuhati, u
drugim kuanskim poslovima ne uiva, ali ih sve obavlja, jer smatra da bi pomo sa strane
ugrozila njenu sliku domaice. Iako ne uiva u kuanskim poslovima, uiva u produktu svoga
rada: blistavom i urednom domu. Dok isti kuu upusti se u neke ugodne misli i tako joj vrijeme
neosjetno proe.
Kao i svaka druga osoba, ni Andrea nije poteena ivotnih problema i potekoa. Ali, ona
probleme doivljava kao izazov i za svaki nae brzo i efikasno rjeenje.
Meutim, njena samouvjerenost je esto meta drugih i oni slabani teko da se mogu nositi sa
njom. Spremna je svima izai u susret. Katkada zanemari svoje potrebe, kako bi drugima bilo
dobro. Sretna je to je uvijek pri ruci svojim prijateljima iako zauzvrat nekada dobije pljusku. U
tim situacijama Andrea zna rei da ima istine u narodnoj izreci Niti jedno dobro nije ostalo
nekanjeno. Njoj je vana osobna satisfakcija da je istinski pomogla drugome, bez pomisli da
joj se to vrati. A, drugi, koji to nisu razumjeli kao istinsku potrebu za pomaganjem neka se nose
sami sa sobom.
Sve ima svoju cijenu i Andrea se pita koju e ona platiti. Njen odmor se sastoji od sedam sati
spavanja, ostalih 17 sati u danu su radni. Istina, izdvoji vrijeme za Dr. Housa, ali dok su
reklame ustane da uradi neki sitni kuanski posli.

Pitanja:
1. Koji dominatni motiv je prisutan u Andreinom ponaanju: motiv samopotvivanja ili
motiv uzdizanje sebe? Obrazloite odgovor!
2. Koje mehanizme odbrane koristi Andrea?
3. Izreka: Niti jedno dobro nije ostalo nekanjeno, je primjer za odbrambeni mehanizam
___________________________.
4. Navedite primjer disocijacije u studiji________________________________________
5. Za sve se, kako kae, Uz Boju potporu, sama izborila. Reenica je primjer za
odbrambeni mehanizmi linosti _____________________________________________.

226
STUDIJA 27

Narcisa ima 55 godina, oblai se kao tinejderka i njena boja kose je svakog mjeseca
drugaija. Ima ker od 28 godina i esto se ne zna ko je u toj relaciji majka, a ko ker. Okolina u
kojoj ivi je poprilino tradicionalna i njen nekonformistiki stav je iritantan okruenju u kojem
ivi. Za one koji je dobro poznaju njen stil je konzistentan njenom ponaanju. Osjetljiva je i u
mnogim situacijama reagira kao dijete. esto dolazi u konflikt sa radnim kolegama i samo
postoji jedna osoba koja je moe utjeiti. Njena ker, Mia. Meutim, i njoj je dosadilo da gleda i
smiruje uplakanu majku. Mia se pita kako njena majka nije vra kao osoba i istinski bi voljela
da shvati da joj je 55 godina, te da eni u njenim godinama ne prilie poderane traperice.
Nedavno je Narcisa svojoj keri priopila da eli uiniti neto sa svojim borama i da eli uraditi
botox. Mia nije rekla nita. Teko joj je priznati da se stidi svoje majke. To je glavni razlog zbog
kojeg izbjegava ui u romantinu vezu. Zbog ponaanja majke samo je jednom pozvala
prijateljice kui. I pokajala se! Narcisa, kako njena majka zahtijeva da je ker oslovljava, je sa
njenim prijateljicama priala kao sa svojima. Uzgred, svojih nema. to i nije udno. Infantilne
prijatelje nee niko, razmiljala je Mia. Nije ni udo to Narcisin brak nije uspio. Iako je
okrivljavala oca to ih je ostavio, kada je njoj bilo devet godina, danas ima puno razumijevanja
za njega. I Mia bi rado otila od kue, ali nema kuda. Zavrila je novinarstvo, nema stalni posao i
jedinu materijalnu sigurnost joj prua Narcisa. ivot kakav vodi Mia je malo zarobljenitvo, u
kojem je i sretna, jer makar ima majku. Kakva god da jeste.

Pitanja:
1. ta je regresija? Navedite ponaanja iz prie koje ukazuju na ovu odbranu?
2. Naite primjere za disocijaciju?
3. Koje strategije Mia koristi? Jesu li one uinkovite?
4. Koji primjeri ukazuju na represiju?

227
STUDIJA 28

Mehmedu su bila tri mjeseca kada mu je umrla majka. Kako je izgledala zna samo iz pria
drugih. Nije imao niti jedne njene fotografije. Samo on zna kakve je rekonstrukcije o njoj pravio
u svojoj glavi. Mehmedovo djetinjstvo je bilo teko. Sa devet godina je poeo raditi, kao egrt u
jednoj obuarskoj radnji. Njegov otac je veliki dio imovine prodao u alkoholiziranom stanju i
enio se tri puta. Mehmeda su odgajale dvije maehe. Drugu je zavolio, prihvatila ga je za
razliku od prve. Matao je kad poraste da e osnovati veliku obitelj, jer nije imamo nikog svog
koga bi prigrlio kada mu je bilo teko. Dobivao je batine od koga je stigao, oca, strica, roaka.
Ali, to u njemu nije akumuliralo bijes i ljutnju, samo je elio da odraste i bude svoj ovjek. U
osnovnoj i srednjoj koli je bio odlian uenik i pored toga to je dobar dio dana provodio u
obuarskoj radnji. O fakultetu nije ni mogao razmiljati. Izrastao je u mladia koje su sve
djevojke eljele za sebe. A, on je teio onoj koja je spremna da mu rodi puno djece. enio se kao
i njegov otac tri puta. Od silne elje, da ima puno djece, u prvom i drugom braku tu elju nije
ostvario. Svi su ga osuivali to razvrgava brakove iz tog razloga i pitali se da nije problem u
njemu. Bio je siguran da ga prati maler od silne elje za djecom, i da je naletio, od svih
djevojaka na dvije neplodne. U vrijeme kada je Mehmed ivio nije bilo novih tehnologija, niti
mogunosti za potpomognutom oplodnjom. Utjehu je traio u alkoholu. S jedne strane savjest ga
je pekla zbog takvog ponaanja, a s druge strane je sebi govorio da je od silne elje za velikom
obitelji izgubio sebe: potenog i dobrog. Priznao je sebi da je volio obje bive supruge, ali ne
toliko kao to bi volio imati veliku obitelj. Svoje misli je pretvarao u pjesme ili poeme. Bio je
siguran da e ih jednog dana itati njegova djeca. Njegov san se ostvario. Bio je u kasnim
tridesetim kada ju je upoznao; ona u kasnim dvadesetim. Izrodila mu je sedmero zdrave djece.
Bio je uzoriti suprug, otac i djed.

Pitanja:
1. Koja je razvojna funkcija identifikacije sa roditeljima? Kako je ovaj proces utjecao na
Mehmeda?
2. Koje su kognitivne distorzije prisutne u Mehmedovom ponaanju?
3. to je sublimacija? Koji primjeri ukazuju na ovu odbranu?
4. to je projekcija? Kako se aktivira ovaj mehanizam odbrane?
5. Koja reenica u prii pokazuje da je rije o projekciji?

228
STUDIJA 29

Davor je preplavljen anksioznou. Od dana kada je rezervirao avionsku kartu za Sarajevo,

skoro da niti jednu no nije spavao kako treba. Preko dana nekako i funkcionira, radi i misli
preusmjeri na posao. Ali, dok se veer spusti obuzmu ga misli, kojih se ne moe rijetiti. Deset
godina nije bio u svojoj Bosni. Deset je godina kako nije vidio majku i nee je vidjeti vie
nikada. Prije deset godina, dok se s njom opratao do sljedeeg godinjeg, nije ni slutio da im je
to zadnji susret. Umrla je pet dana nakon to se vratio u Boston. Imala je srani udar. Krivio je
sebe, to je odbijao da primjeti da je bolesna. Uvijek je imala visok tlak. Kada vrati film unatrag,
ona nije izgledala dobro, ali on u to nije htio da vjeruje. Zanemario je njeno stvarno stanje.
Ubjeivao je sebe da e uz redovitu terapiju biti dobro, unato tome to mu je sestra govorila da
majka nije dobro. Na to bi joj odgovorio da ne histerie i katastrofizira te da je medicina toliko
unapredovala da danas niko ne umire od infarkta.
Nije doao na sahranu, nije mogao kupiti kartu. Ili nije imao snage da se suoi sa gubitkom
majke. Zna da je probao, pitao, ali svjedok mu je ena da nije bilo karata... Tih dana niko nije
odustajao od putovanja. Majku je volio vie od bilo koga. Samo on zna kako mu je bilo svih ovih
godina. Plakao je i molio u tiini. Prije deset godina po prvi put je otiao u crkvu i nikada od tada
nije prestao. Sa molitvama je bio blie njoj. Bio je po opredjeljenju zakleti agnostik, ali je svoju
ideologiju u potpunosti promijenio gubitkom majke.
Odavno je planirao doi u Sarajevo, ali ga je svake godine neto spreavalo. Njegov brat i
sestra vjeruju da ne dolazi jer mu je teko da se suoi sa gubitkom majke. No prije leta, osjeao
se udno. Guio je sam sebe. Osjeao je krivnju. Pitao se je li mogao uiniti za nju vie dok je
bila iva. Te veeri je malo razgovarao sa enom i djecom. Dok su se pakirali, devetogodinjoj
keri koja prvi put ide u oevu domovinu, s vremena na vrijeme bio kazao da e joj se svidjeti
Sarajevo i kua u kojoj je odrastao. On nije samo strepio, ve se i bojao kako li njegovo Sarajevo
izgleda sada. Njegovi prijatelji su rasuti po svijetu i pitao se hoe li sresti nekog poznatog
uTitovoj ili e biti stranac u vlastitom gradu. Mislio je da je bilo pametnije da je ranije otiao u
Sarajevo, ali opet, zar je mogao. Kome je mogao ostaviti firmu u Bostonu? Morao je stati na
svoje noge. Imao je objektivne razloge.
Na YouTube je pustio Montenovu pjesmu Sarajevo ljubavi moja. Dok su zvuci pjesme
ispunjavali prostor njegova doma, jedna je suza stidljivo kanula niz njegov obraz. Sutra, sutra e
biti u Sarajevu. Jedva je ekao da krene. Prvo e posjetiti NJU, NJENU VJENU KUU. Je li
spreman za to? Ne zna. Hoe li joj moi neto kazati? Ne zna. Je li trebao uope ii? Ne zna.
Ovako je nauio da ivi, daleko od svega i udaljavajui bol od sebe... Je li spreman ponovno
proivjeti sve iz poetka? Ni to ne zna. Zamolio je sestru da im pripremi jela koja je majka
spravljala i da budu ukusna poput njenih. Te noi nije mogao zaspati...Svega ga je bilo strah.

Pitanja:
1. to je poricanje? Da li je kod Davora u prvom dijelu prie prisutna negacija ili poricanje?
Obrazloite odgovor!
2. Definirajte racionalizaciju. Navedite sve primjere racionalizacije u studiji!

229
3. Koje strategije Davor koristi u suoavanju sa gubitkom majke?
4. Na koji nain Davor smanjuje anksioznost prije putovanja?

230
STUDIJA 30

(Pria iz studije 30 je preuzeta iz romana Ostrvo knjievnika Mee Selimovia)

... Nisu se se ni u emu slagali, od samog vjenanja. Nisu se sloili ni u tome kako e proslaviti
vjenanje, to jest da li e ga uopte proslaviti. On je predlagao, sve je ve bio smislio, da odu u
restoran Bellevue, s rodbinom i prijateljima, da se provedu kao ljudi, da svi zapamte taj
sveani dan. Ona je, meutim, bila drukijeg miljenja: Kojeta! Zar je vjenanje neto tako
izuzetno da od toga pravimo cirkus! Zamorno je skupo i nepotrebno.
Namrtio se, jer je smatrao da je vjenanje ipak neto izuzetno, ali se pokorio.
I poto se obavilo skromno vjenanje, ona je pola u ambulantu.
-Zdravo!- rekla je neuzbueno svome tek steenom muu, i ostavila ga na ulici zbunjenog.
Otiao je u kafanu, i napio se. Kada je u podne doao kui, ena mu je hladno rekla: - Ne volim
pijance. Ako misli da ivi sa mnom, neka ti to bude posljednji put...
...Bilo je kako je ona htjela: nikad se vie nije napio. Tako isto, po kratkom postupku, likvidirala
je njegovu elju da se viaju s drugovima i prijateljima. Nikakvo vienje nije dolazilo u obzir,
osim prilikom doeka Nove godine, i moda nekog roendana...Sve ostalo je gubljenje vremena.
I zbog te njene odluke se pobunio, ali sa istim uspjehom kao i ranije...
...Nikada nije viknula, ni povisila glas, nikad se nije ak ni naljutila... Nikada je niko nije mogao
ubijediti ni u ta: mogao si da je ubije, ali nikad da je pomjeri... Jednostavno, u cijelom svijetu
ona je postojala iskljuivo za sebe. Oko nje su se kretali drugi ljudi, ali je se nisu ticali, ili su
postojali samo ukoliko su joj bili korisni ili zanimljivi, iako je prema njima, uglavnom bila
ravnoduna. I njen mu je postajao radi nje, nikako radi sebe. Nije to bila obina sebinost, ni
samoivost, nije ona sebe pretpostavljala drugima. Ne! U njoj je ivjela samo svijest o samoj
sebi, bez drugih...
Kada je jedno vee mladi mu pokuavao da svoju enu oslobodi stega, kako je on mislio, koje
su je drale u ledenoj izolaciji, i bile uzrok njene potpune uzdranosti, ona mu je mirno objasnila:
- Molim te, nikad ne pokuavaj da me zavodi. To me poniava. Ako zaelim tvoju blizinu, rei
u ti sama. Bie to vrlo, vrlo rijetko...
...Sjedili su satima jedno prema drugome, i ni rijei nisu progovorili. Bilo je to uporno utanje,
kao zatvorena usta smrti. Nisu govorili o sebi nita, ni o poslu koji su radili, ni o ljudima s
kojima su se susretali, ni o dogaajima kojima su bili svjedoci, ni svojim mislima, ni o eljama,
upravo ni o emu...
...Posljednjih dana htio je neto da joj kae. Htio bih da govorim s tobom- rekao je.
-Poslije odbila ga je.
Poginuo je tog jutra u svom autu, sudario se s drugim kolima, i umro dok su ga prenosili u
bolnicu. Vozio je neobino velikom brzinom, rekli su.
Kad su joj javili za nesreu, zanijemila je i pomislila prestravljeno: ta li je htio da mi kae?
A kad je sahranjen, vratila se u stan, sjela u fotelju u kojoj je on neprestano sjedio, i tada se
desilo neto: to ni ona niti iko drugi nije mogao da predvidi: poela je da plae. Plakala je sama,
i dugo...alim ga, mislila je. Voljela sam ga, mislila je. Izgubila sam ga, mislila je...I plakala je
tako mjesecima. I godina je prola. Ona je plakala. Kamo sree da umrem, govorila je. Ubiu se,
govorila je sama sebi, iskreno ojaena...

231
Pitanja

1. Izjava: Kojeta! Zar je vjenanje neto tako izuzetno da od toga pravimo cirkus!
Zamorno je skupo i nepotrebno., ilustrira odbrambeni mehanizam
___________________________________________.
2. ...Nikada nije viknula, ni povisila glas, nikad se nije ak ni naljutila...

Ova izjava moe upuivati na nekoliko odbrambenih mehanizama (na primjer supresiju,
potiskivanje). to mislite koji mehanizam odbrane je primaran u ovoj izjavi? Obrazloite
odgovor.

3. Oko nje su se kretali drugi ljudi, ali je se nisu ticali, ili su postojali samo ukoliko su joj
bili korisni ili zanimljivi, iako je prema njima, uglavnom bila ravnoduna. I njen mu je
postojao radi nje, nikako radi sebe Molim te, nikad ne pokuavaj da me zavodi. To me
poniava. Ako zaelim tvoju blizinu, rei u ti sama. Bie to vrlo, vrlo rijetko.

U kojoj mjeri navedeno ponaanje ukljuuje kognitivnu distorziju? Obrazloite odgovor.

4. Kad su joj javili za nesreu, zanijemila je i pomislila prestravljeno: ta li je htio da mi

kae?... Sjela je u fotelju u kojoj je on neprestano sjedio, i tada se desilo neto: to ni ona
niti iko drugi nije mogao da predvidi: poela je da plae.

Izjava ta li je htio da mi kae...? je u kontekstu situacije neobina izjava. Koji

mehanizam odbrane prepoznajete u izjavi?

5. Da li u izjavi Sjela je u fotelju u kojoj je on neprestano sjedio, i tada se desilo neto: to

ni ona niti iko drugi nije mogao da predvidi: poela je da plae, prepoznajete elemente
disocijacije! Obrazloite odgovor.

232
16.1 Primjeri odbrambenih mehanizama

Dolje su navedeni primjeri koji ilustriraju razliite mehanizme odbrane. Nazivi odbrambenih
mehanizama su dati ispod. Stavite slovo tanog odgovora (mehanizma odbrane) na prazno
mjesto lijevo od primjera.

_______1. Agresivna osoba postaje teniska zvijezda, hirurg ili mesar.

_______2. Pedesetogodinjakinja se oblai kao tinejderica i intenzivno se bavi sportom.

_______3. Student uznemiren da bi se skoncentrirao na uenje, ide u teretanu, a uenje ostavlja

za drugi dan.

______4. Hostilna osoba percipira svijet kao opasno mjesto.

______5. Djevojka koja je zbog studija dola u novu sredinu, uslijed enje za domom i
anksioznosti spava sa svojom omiljenom igrakom.
______6. Domaica koja nije uspjela napraviti dobru pitu, prebacuje odgovornost na kvalitetu
brana.
_____7. Brani par koji ne moe realizirati roditeljstvo usvaja dijete.
_____8. Partner, preljubnik okrivljuje partnericu da je nevjerna.
_____9. Nogometa koji je propustio stopostotnu ansu da postigne gol, svoj neuspjeh pripisuje
kopakoj.

_____10. Djevojka XY oblai provokativnu odjeu iako strahuje da nije dovoljno atraktivna.

_____11. Tenisa okrivljuje reket za izgubljeni gem.

_____12. Davanje milostinje prosjacima.

_____13. Mariji je dosadno u ivotu, svi su oko nje dosadni i sve aktivnosti su dosadne.

_____13. Iskazivanje radosti roacima koji su nam doli u posjet, a prema kojima ne gajimo
simpatije. (to smo sretni da ste nam doli!)

_____14. Ekstraverti misle da su mnogi drugi ljudi ekstraverti.

_____15. Osoba koja se boji vaditi krv, izjavljuje da eli biti dobrovoljni darivalac krvi.

233
_____16. Student sa velikom ljubaznou pozdravlja profesora koji mu je antipatian.

_____17. Nakon to je neka politika partija uvjerila puk zato je dobro da glasaju za njih,
dobila od naroda sigurno obeanje da e njima dati svoje povjerenje, suoeni sa loim izbornim
rezulatima, pozivaju se na Andrieve rijei: Ali zapamti da su stari ljudi davno rekli: Nije
vrijeme dolo da ginemo, nego da se vidi ko je kakav. I ovo su takva vremena.

_____18. Slavica eli podii kredit, anksiozna je zbog toga to postaje rob banke i sebe tjei
rijeima: U dananje vrijeme svi su kreditno zadueni.

_____19. Edin svojim roditeljima saopava da je dobio trojku iz matematike, jer je imao teu
formu testa (test A), za razliku od njegovih kolskih drugova koji su dobili laki test (formu B).

____20. Mladi koji je ljut na svoju djevojku, brine se da joj se neto ne desi na putu do kue.

____21. Nogometa eljezniara nakon poraza od Slobode izjavljuje da je njegov tim

izgubio utakmicu zbog loeg suenja.

____22. Djevojka koja zbog fizikih nedostataka ne moe da se bavi baletom, otvara kolu za
balet.

____23. Volim drutvo, jer drugi ele biti u mom drutvu.

____24. Osoba koja nije uspjela upisati eljeni studij, izjavljuje: Tamo su treberi, to nije za
mene.

____25. Super je to mi roditelji ne dozvoljavaju da izaem. Ovo je dobra prilika da se odmorim

i konano da zavrim knjigu Una.

____25. Osoba sa hroninim oboljenjem redovito odlazi na lijenike preglede.

____26. Nakon dobivene negativne recenzije, autori izjavljuju I onako nismo trebali slati rad u
taj trivijalni asopis.

____27. Svugdje u svijetu se tako radi, samo vi radite drugaije.- izjavljuje autor iji je saetak
rada otro kritikovan od strane recenzenata.

____28. Osoba koja ne voli javno govoriti, esto mijenja poslove i bira poslove koje zahtijevaju
minimalne socijalne kontakte.

234
____29. Prijatelji upozoravaju Petra da na vrijeme prestane puiti. On ih ubjeuje da mu puenje
ne kodi.

____30. Renato je dobio nalaz laboratorijskih pretraga krvi koji pokazuju da ima visoke
vrijednosti triglicerida i holesterola. Snano vjeruje da su reagensi zastarjeli.

____31. Uenik koji ima potekoa sa matematikom, najbolji je u tjelesnom odgoju.

____32. Samir se nije uspio upisati na Pravni fakultet i kae: Bolje je to je tako. Pravni fakultet
je za trebere

____33. Manuela se predstavlja kao dobar matematiar, a sve zadatke joj radi prijateljica.

____34. Nakon teke bolesti, u kojoj je dobila bitku za ivot, osoba se pridruuje Asocijaciji za
borbu protiv te bolesti.

____35. Kreditno zaduena osoba, mjesene izvode iz banke ne otvara i slae ih u ladicu.

____36. Osoba koja muca, sjajno pjeva.

____37. Muharem se sprema da sa drutvom ide u gimanstiku salu, prije toga roditeljima govori
da e u naredne dvije godine osvojiti olimpijadu iz fizike.

____38. Kristina je lan udruge za ljudska prava, ima homofobine stavove i prijavljuje se u
odbor za organiziranje gay parade.

____39. Sporta koji se zbog ozbiljne povrede ne moe baviti sportom, odluuje se da postane
sportski djelatnik.

_____40. Student koji dolazi iz radnike obitelji ulae puno u studij, kako bi prevaziao osjeaj
inferiornosti zbog svog socio-ekonomskog statusa.

____41. Student tree godine prepljavljen anksioznou, da nee poloiti ispit iz Psihologije
linosti, zaboravio je prijaviti ispit do zadanog roka.

____42. Student iz primjera 41, moli profesora da ga primi na ispit iz Psihologije linosti iako se
nije uspio prijaviti, jer mu je raunar otkazao, ba u trenutku kada je pristupio ISSS-u.

235
____43. Adrijanu obitelj i prijatelji mole da kupi novi mobitel sa novim aplikacijama. Ona tvrdi
da njoj to ne treba, jer je stari mobitel dio njene osobnosti, a uostalom njoj i ne treba mobitel.
Kada joj se stari pokvari ne eli kupovati novi, jer ne eli da bude kao ostali.

____44. Uesnica u kulinarskom takmienju, nakon to je dobila loe ocjene od strane irija,
izjavljuje: Zadovoljna sam iako mi jelo nije ispalo kako doma radim. Doma mi savreno
ispada.

____45. Brat poznatog lijenika na jednoj priznatoj klinici, je odsluio zatvorsku kaznu. ef mu
je dao slobodan dan kako bi mogao otii po brata, sa rijeima Obitelj je obitelj, na to je
lijenik odgovorio: Imam obaveza koje ne mogu odloiti.

____46. Tinejderica se oblai i ponaa kao Paris Hilton.

____47. Nakon ispadanja reprezentacije BiH, iz grupne faze takmienja na Svjetskom

rukometnom prvenstvu u Kataru, selektor i igrai izjavljuju: Ispali smo, ali nas niko nije
nadigrao.

____48. Osoba kojoj je dijagnosticiran pred-dijabetes ne ide na lijenike preglede.

____49. Nakon to je Milena loe prezentirala rezultate istraivanja i dobila otre kritike od
strane publike, njen bliski suradnik i sam ljut zbog naina prezentacije, prilazi joj i kae Bila si
odlina.

___ 50. Arslan nakon to je prekinuo nekoliko prijateljskih relacija, prisjetio se Ibsenovih rijei,
u koje je duboko vjerovao: ovjek je najjai kad je sam.

236
 16.1.1 Lista odbrambenih mehanizama

(A) projekcija
(B) racionalizacija
C) negacija
(D) poricanje
(E) regresija
(F) altruizam
(G) identifikacija

(H) reaktivna formacija

(I) disocijacija
(J) potiskivanje

(K) anticipacija

(L) efekt lanog konsenzusa

(M) intelektualizacija

(N) fantazija

(O) kompenzacija

237
17. LITERATURA

Abel, M.H. (2002). Humor, stress, and coping strategies. Humor: International Journal of
Humor Research, 15, 365-381.
Adams, H. E., Wright, L. W., Lohr, B. A. (1996). Is homophobia associated with homosexual
arousal? Journal of Abnormal Psychology, 105 (3), 440-445.
Anderson, S.M., Glasssman, N.S., Chen, S., Cole, S.W. (1995). Transference in social
perception: The roll of chronic accessibility in signtificant other representations. Journal
of Personality and Social Psychology, 69, 41-57.
Andrews, G., Singh, M., Bond, M. (1993). The Defense Style Questionnaire. Journal of Nervous
and Mental Disease, 181 (4), 246-256.
Allport, G. (1961). Sklop i razvoj linosti. Bugojno: Katarina.
Alloy, L., Abramson, L. (1979). Judgment of Contingency in Depressed and Nondepressed
Students: Sadder but Wiser? Journal of Experimental Psychology: General, 108, 441-485.
Aronson, E., Wilson, T.D., Akert, R.M. (2005). Socijalna psihologija. Zagreb: d.o.o. Mate.
Asendorpf, J.B., Scherer, K. R. (1983). The discrepant repressor: Differentiation betweeen low
anxiety, high anxiesty, and represssion of anxiety by automatic-facial-verbal patterns of
behavior. Journal Personality and Social Psychology, 45, 1334-1346.
Atkinson, R.L., Aktinson, R.C., Hilgard, E.R. (1983). Introduction to Psychology. HBJ- Harcourt
Brace Jovanovic.
Baumeister, R.F. (2005). Self-concept, Self-esteem and Identitity. In Derlega, V., J., Winstead,
B.A., Warren, H.J. (ed) Personality Contemporary Theory and Research (p. 247- 277).
Baumeister, R.F., Dale, K., Sommer, K.L. (1998). Freudian Defense Mechanisms and Empirical
Findings in Modern Social Psychology: Reaction formation, Projection, Displacement,
Undoing, Isolation, Sublimation and Denial. Journal of Personality, 66(6), 1082-1095.
Bowers, K.S. (1973). Situationism in psychology: An analysis and a critique. Psychological
Review, 80, 307-336.
Bowins, B. (2004). Psychological defense mechanisms: A new perspective. The American
Journal of Psychoanalysis, 64(1), 1-26.
Blanck, G., Blanck, R. (1985). Ego-psihologija: teorija i praksa. Zagreb: ITRO Naprijed.
Brown, J.D., Smart, S.A. (1991).The self and social conduct: Linking self-representations to
prosocial behavior. Journal of Personality and Social Psychology, 60, 368-375.
Butler-Bowdon, T. (2011). 50 klasika psihologije. Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske d.o.o
Cann, A., Etzel, K.C. (2008). Remembering and anticipating stressors: Positive personality
mediates the relationship with sense of humor. Humor: International Journal of Humor
Research, 21, 157-178.
Caprara, G.V., Cervone, D. (2003). Linost: determinatne, dinamika i potencijali. Beograd:
Dereta.
Carver, C.S., Scheier, M.F. (1994). Situational coping and coping dispositions in a stresfful
transaction. Journal of Personality and Social Psychology, 66, 184-195.
Cattell, R.B. (1978). Nauna analiza linosti. Beograd:BIGZ.

238
Cohen, D., Kim, E., Hudson, N.W. (2014). Religion, the Forbidden, an Sublimation. Current
Direction in Psychological Science, 23(3), 208-214.
Colman, A.M. (2003). Oxford Dictionary of Psychology. Oxford Univesity Press.
Cooper, S.H. (1998). Changing notions of defense witnih psychoanalitic theory. Journal of
Personality, 66, 947-967.
Corey, G. (2004). Teorija i praksa psiholokog savjetovanja i psihoterapije. Jastrebarsko:
Naklada Slap.
Coyne, J.C.M., Gotlib, I.H. (1983). The role of cognitions in depression: A critical appraisal.
Psychological Bulletin, 94, 472-505.
Cramer, P. (2007). Longitudinal Study of Defense Mechanisms: Late Childrhood to Late
Adolescence. Journal of Personality, 75:1 24.
Cramer, P. (2006). Protecting the Self:Defence Mechanisms in Action. The Guilford Press.
Cramer, P. (2000). Defense Mechanisms in Psychology Today: Further Processes for
Adaptation. American Psychologist, 55, 637-646.
Cramer, P. (1999). Ego Functions and Ego Development: Defense Mechanisms and Intelligence
as Predictors of Ego Level. Journal of Personality, 67(5), 735-760.
Cramer, P. (1998a). Coping and defense mechanism. What s the difference? Journal of
Personality, 32, 156-172.
Cramer, P. (1997). Evidence for change in childrens use defense mechanisms. Journal of
Personality, 65, 233-247.
Cramer, P. (1991). The development of defense mechanisms: Theory, reasearch, and assessment.
New York: Springer-Verlag.
Cramer, P. (1987). The development of defense mechanisms. Journal of Personality, 55, 597
614.
Critchley, S. (2007). O humoru. Zagreb: Algoritam.
Crocker, J., Alloy, L.B., Kayne, N,T. (1988). Attributional style, depression, and perceptions of
consensus for events. Journal of Personality and Social Psychology, 60, 218-228.
Darvin, C. (2009). Izraavanje emocija kod ovjeka i ivotinja. Beograd: Dosije studio.
Davidson, K., MacGregor, M.W. (1998). A crtical Appraisal of Self-Report Defense Mechanism
Measures. Journal of Personality, 66(6), 965-992.
Davis. M.H., Conklin, L., Smith, A., Luce, C. (1996). Effects of perspective taking on the
cognitive representation of persons: A merging of self and other. Journal of Personality and
Social Psychology, 70, 713-726.
Davis, P. J., Schwartz, G.E. (1987). Repression and the inaccessibility of affective memories.
Journal of Personality and Social Psychology, 52, 155-162.
Dixon, N.F. (1980). Humor: A cognitive alternative to stress?, in: Irwin G. Sarason Charles
D. Spielberger (eds.), 281-289.
Dziegilewski, S.F. (2010). DSM-IV-TR in action. Hoobken, N.J., John Wiley & Sons.
Dijagnostiki i statistiki prirunik za duevne poremeaje (DSM-IV) (1996). Amerika
psihijatrijska udruga. Jastrebarsko: Naklada Slap.

239
Egloff, B., Krohne, H.W. (1996). Repressive emotional discreteness after failure. Journal of
Personality and Social Psychology, 70, 1318-1326.
Ekehammar, B. O., Zuber, I., Konstenius, M. L. (2005). An empirical look at the Defense
Mechanism Test (DMT): Reliability and construct validity. Scandinavian Journal of
Psychology, 46, 285-296.
Epstein, S. (1994). Integration of the cognitive and psychodynamic unconscious. American
Psychologist, 49, 709-724.
Erdely, M.H. (1993). Repression: The mechanism and the Defense. In Wegner, D.M,
Pennebaker, J.W. (Ed). Handbook of Mental Control. (pp. 126-148). A Pearson Education
Company.
Erikson, E. (2008). Identitet i ivotni ciklus. Beograd: Zavod za udbenike.
Erickson, S., Feldstein, S. (2007). Adolescent humor and its relationship to coping, defense
strategies, psychological distress and well-being. Child Psychiatry and Human
Development, 37, 255-271.
Fenichel, O. (1962). Psihoanalitike studije linosti. Zagreb: Naprijed.
Feist, J. (1994). Theorise of Personality. McGraw-Hill Eduaction
Feist, J., Feist, G. (2008). Theorise of Personality. McGraw-Hill Eduaction.
Folkman, S. (1984). Personal Control and Stress and Coping Processes: A Theoretical Analysis.
Journal of Personality and Social Psychology, 44(4), 839-852.
Freud, S. (1927). Humor Collected Papers, V, Hogarth Press, London, 1971.
Freud, A. (1936). The Ego and the Mechanisms of Defense. International Universities Press,
N.Y. (izdanje Psiholoki bilten: za internu upotrebu. Beograd, 1962)
Freud, S. (1942). Tri rasprave o seksualnosti. (prijevod: Vlasta Mihavec, 2000). Zagreb: STARI
GRAD.
Freud, S. (1940). Kompletan uvod u psihoanalizu. (urednik arko Trebjeanin, 2006). Podgorica:
Nova Knjiga.
Freud, S. (1969). Dosetka i njen odnos prema nesvesnom. Novi Sad: Matica Srpska.
French, C., Richards, A., Scholfiled, E. (1996). Hypomania, anxiety, and the emotional Stroop.
British Journal of Clinical Psychology Medicine, 11, 803-815.
Fulgosi, A. (1991). Psihologija linosti. Zagreb: kolska knjiga.
Gabbard, G. O. (2000). Psychodynamic Psychiatry in Clinical Practice. 3rd edition. American
Psychiatric Press, Inc.: Washington, DC.
Golman, D. (2007). Socijalna inteligencija: Nova nauka o ljudskim odnosima. Beograd:
Geopoetika.
Greenwald, A.G. (1980). The totalitarian ego: Fabrication and revison of personal history.
American Psychologist, 35, 603-618.
Geser, G. C., Ilihevich, D. (1969). An objective instrument for measuring defense mechanisms.
Journal of Consulting and Clinical Psychology, 33(1), 51-60.
Grohtjan, M. (1966). Beymond Laughter: Humor and the Subconscious. New York: McGraw-
Hill.

240
Haan, N. (1977). Coping and defending: processes of self environment organization. New
York: Academic Press.
Hall, C.H., Lindzey, G. (1978). Teorije linosti. Beograd: Nolit.
Hansen, R.D., Hansen, C.H. (1988). Repression of emotionally tagged memories: The
architecture of less complex emotions. Journal of Personality and Social Psychological, 55,
811-818.
Hark, H. (1998). Leksikon osnovnih jungovskih pojmova. Beograd: Dereta.
Haraldsson, E. (1993). Are religiosity and belief in an afterlife better predictors of ESP
performance than belief in psychic phenomena? Journal of Parapsychology, 57, 259-273.
Hartmann, H. (1958). Psihologija Ja i prilogaavanja. Ur. Ksenija Kondi (1987, str. 137-141),
Psihologija Ja: psihonalitika razvojna psihologija. Nolit: Beograd.
Havelka, N. (2008). Socijalna percepcija. Beograd: Zavod za udbenike.
Higgins, T. E. (1987). Self-discrepancy: a theory relating self and affect. Psychology Review,
94(3), 319-340.
Hettema, P.J., Kenrick, D. (1992). Models of personality-situation interactions. In G.V. Caprara
G.Van Heck (Eds). Modern Personality Psychology (pp. 393-417). London: Harvester
Weatsheaf.
Hewstone, M., Stroebe, W. (2001). Socijalna psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Holmes, D.S. (1972). Represssion or interference? A further investigation. Journal of
Personality and Social Psychology, 22, 163-170.
Holmes, D.S. (1974). Investigation of repression: Differential reacall of material
experimentallyor naturally associated with ego threat. Psychological Bulletin, 81, 632-653.
Holmes, D.S. (1990). The evidence for repression: An examination of sixty years of research. In
J.L- Singer (Ed.). Repression and dissociation (pp. 85-102). Chicago: University of Chicago
Press.
Horney, K. (1939). New ways in psychoanalitysis. New York: Norton.
Horney, K. (1976). Nai unutranji konflikti. Titograd: NIP Pobjeda.
Horney, K. (1992). Neurotina linost naeg doba. Beograd: Vojislav Mili (MOND)
Hudolin, V. (1968). Psihijatrijsko-psiholoki leksikon. Zagreb: Panorama.
Jamner, L.D., Schwartz, G. E. (1986). Self-deception predict self-report and andurance of pain.
Psychosomatic Medicine, 48, 211-223.
Jung, C.G. (1971). O psihologiji nesvesnog. Beograd: Matica Srpska.
Jung, C, G. (1978). Dinamika nesvjesnog. Beograd: Radia Timoti.
Kim, E., Zeppenfield,V., Cohen, D. (2013). Sublimation, culture, and creativity. Journal of
Personality and Social Psychology, 105, 639-666.
Kolenovi-apo, J. (2012). Psihologija humora: teorije, metode i istraivanja. Sarajevo:
Svjetlost.
Kolenovi-apo, J. (2001). Humor kao strategija suoavanja sa stresom. Neobjavljeni
magistarski rad. Odsjek za psihologiju. Filozofski fakultet Sveuilite u Zagrebu.
Kulenovi, M. (1989). Psihonaliza. Ur. Kecmanovi, D. Psihijatrija Tom I (poglavlje 18).
Medicinska knjiga Beograd-Zagreb: Svjetlost.
Kohut, H. (1990). Analiza sebstva. Zagreb: Naprijed.

241
Kohut, H. (1999). Psihonaliza iizmeu krivice i tragizma. Beograd: Zavod za udbenike i
nastavna sredstva.
Kondi-Belo, K., Levkov, Lj. (1989). Psihiki razvoj deteta. Ur. Kecmanovi, D. Psihijatrija
Tom I (str. 319-375). Medicinska knjiga Beograd-Zagreb: Svjetlost.
Kondi, K. (1987). Psihologija Ja: psihonalitika razvojna psihologija. Nolit: Beograd.
Kneevi, G., Damonja-Ignjatovi, T., uri-Joci, D. (2004). Petofaktorski model linosti.
Beograd: Centar za primjenjenu psihologiju.
Klai, B. (1988). Rjenik stranih rijei. Zagreb: Nakladni zavod MH.
Kragh, U. (1955). The actual-genetic model of perception-personality. Lund, Sweden: Gleerup.
Krsti, D. (1988). Psiholoki renik. Beograd: Vuk Karadi.
Krech, D., Crutfieled, R.S. (1958). Elementi psihologije. Beograd: Nauna knjiga.
Krizmani, M., i Kolesari, V. (1992). Prirunik za primjenu Testa za ispitivanje smisla za
humor: HOPA. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Kuiper, N.A., Derry, P.A. (1982). Depressed and nondepressed content self-regerence in mild
depressives. Journal of Personality, 50, 67-79.
Kuiper, N.A., MacDonald, M.R. (1982). Self and other perception in mild depressives. Social
Cognition, 1, 233-239.
Kwon, P. (1999). Attributional Style and Psychodynamic Defense Mechanisms: Toward an
Integrative Model of Depression. Journal of Personality, 67(4), 645-658.
Lambert, A.J, Wedell, D.H. (1991). The self and social judgment: Effects of affective reaction
and own position on judgments of unambiguos and ambiguos information about others.
Journal of Personality and Social Psychology, 61, 884-897.
Langer, E.J. (1975). The illusion of control. Journal of Personality and Social Psychology, 32,
311-328.
Larsen, A., Bggild, H., Mortensen, J. T, Foldager, L., Hansen, J., Christensen A. (2010).
Psychopathology, defence mechanisms, and the psychosocial work environment.
International Journal of Social Psychiatry. 56, 563577.
Larsen, J. R., Buss, D.M. (2005). Psihologija linosti. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Laplanche, J., Pontalis, J.B. (1984). Rjenik psihoanalize (prijevod Zdjelar, R., Buden, B., 1992).
Zagreb: AC IZDAVA d.o.o i NAPRIJED.
Leary, M. R., Meredith, L. T., Allen, A.B., Tate, E.B. (2009). The Concept of Ego Threat in
Social and Personality Psychology: Is Ego Threat a Viable Scientific Construct? Personality
and Social Psychology Review.
Luborsky, L., Spence, D.P. (1978). Quantitative research on psychoanalitic therapy. In Garfield,
S.L., Bergin, A.E. (eds.). Handbook of psychotherapy and behavior change: An empirical
analysis (2nd ed.). New York:Wiley, 435.
Malone, J.C., Cohen, S., Liu, S.R. Vaillant, G.E., Waldinger, R.J. (2013). Adaptive midlife
defanse mechanism and late-health. Personality and Individual Differences, 55, 85-89.
Maltbly, J., Day, L.D., Macaskill, A. (2010). Personality, Individual and Intelligence. Pearson
Education Limited. Edinburgh Gate.
Martin, R.A. (2007). The Psychology of Humor: An Integrative Approach. New York: Academic
Press.
Martin, R.A., Puchlik-Doris, P., Larsen, G., Gray, J., Weir, K. (2003). Individual differences in
uses of humor and their relation to Psychological Well-being: Development of the Humor
Styles Qusetionnare. Journal of Research in Personality, 37 (1), 48-75.

242
Maslow, A.H. (1976). Motivacija i linost. Beograd: Nolit.
Markus, H. (1977). Self-schemata and processing information about the self. Journal of
Personality and Social Psychology, 35, 63-78.
Marks, G., Graham, J.W., Hansen,W.B. (1992). Social projection and social conformity in
adolescental coholuse: A longitudinal analysis. Personality and Social Psychology Bulletin,
18, 96101.
McFarlin, D.B., Blascovich, J. (1981). Effects of self-esteem and performance on future affective
preferences and cognitive expectation. Journal of Personality and Social Psychology, 40,
521-531.
Mehlman, E., Slane, S.(1994). Validity of Self-Report Measures of Defense Mechanisms.
Assessment, 1(2), 189-197.
Meier-Civelli, U. & Stoll, F. (1990). An Evaluative Study of the Defense Mechanism Test. United
States Army: Research Institute for Behavioral and Social Sciences.
Michael, R.T., Gagnon, J.H, Laumann, E.O., Kolata, G. (1994). Sex in America: A definitive
survey: New York: Warner.
Murray, H. A. (1943). Thematic apperception test. Cambridge, MA, US: Harvard University
Press.
Nastovi, I. (1984). Neurotski sindromi. Gornji Milanovac: Deje novine.
Newman, L.S., Duff, K.J., Baumeister , R.F. (1997). A new look at defensive projection:
Thought suppression, accessibility, and biased person perception. Journal of Personality and
Social Psychology, 72, 980-1001.
Newton, T.L., Contrada, R. J. (1992). Repressive coping and verbal-automatic response
dissociation: The influence of social context. Journal of Personality and Social Psychology,
62, 159-167.
Oglivie, D. M. (1987). The undesired self: A neglected variable in personality research. Journal
of Personality and Social Psychology, 52(2), 379-385.
Pennington, D. (2005). Osnove socijalne psihologije. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Perry, J.C. (1990). Defense mechanismis rating scales. Boston MA. Harward Medical School.
Perry, J.C., Cooper, S.H. (1989). An emiprical study of defense mechanisms. Archives of
General Psychiatry, 46, 442-452.
Petraglia, J., Thygesen, K. L., Lecourse, S., Drapeau, M. (2009). Gender Differences in Self-
Reported Defense Mechanisms: A Study Using the New Defense Style Questionnaire-60.
American Journal of Psychotherapy, 63(1), 87-99.
Petz, B. (1992). Psihologijski rjenik. Zagreb: Prosvjeta.
Pennebaker, J.W. (1993). Social Mechanisms of Constraint. InWegner, D.M, Pennebaker, J.W.
(Ed). Handbook of mental control. (pp. 126-148). A Pearson Education Company.
Pines, M., Aronson, E. (1983). Antecedents, correlates, and consequences of sexual jealousy.
Journal of Personality, 51, 108-135.
Popovi, B. (1999). Bukvar teorije linosti. Centar za primenjenu psihologiju Drutva psihologa
Srbije. Beograd.
Rieff, P. (ed). (1963). Freud: General Psychological Theory. COLLIER BOOKS. Macmillan
Publishing Company. New York.
Rijavec, M., Miljkovi, D., Brdar, I. (2008). Pozitivna psihologija. Zagreb: IEP-D2.
Rogers, C. (1959). Kako postati linost. Beograd: Nolit.

243
Ross, L., Greene, D., House, P. (1977). The false consensus effect . An egocentric bias
insocial perception and atribution processes. Journal of Experimental Social Psychology, 13-
279-301.
Ross, C., Joshi, S., Currie, R. (1990). Dissociative experiences in the general population.
American Journal of Psychiatry, 147 (11), 1547-1552.
Ross, C.A., Ryan, L. (1989). Dissociative experiences in adolescent and and college students.
DISSOCIATION, II, 239-242.
Ruehlman, L.S., West, S.G., Pasahov, R.J. (1985). Depression and evaluative schemata. Journal
of Personality, 53 (1), 46-92.
Sedikedes, C., Skowronski, J.J. (1997). The symbolic self in evolutionary context. Personality
and Social Psychology Review, 1, 80-102.
Seeling, B.J., Rosof, L.S. (2010). Normal and Pathological Altruism. Journal of American
Psychoanalys Association, 49:993-959.
Schlenker, B.R., Weingold, M.F., Hallam, J.R. (1990). Self-serving attributions in social context:
Effects of self esteem and social pressure. Journal of Personality and Social Psychology,
58, 855-863.
Sherman, D.K., Cohen, G.L. (2006). The psyscology of self-defense: Self affirmation theory. In
M.P. Zanna (ed.). Advances in Experimental Social Psychology (vol. 38, pp. 183-242). San
Diego, CA: Academic Press.
Sherman, S.J., Garkin, L.(1980). Attitude bolstering when behavioris Inconsistent with central
attitudes. Journal of Experimental Social Psychology, 16, 388403.
Sherman, S.J., Presson, C.C., Chassin, L. (1984). Mechanisms underlying the false consensus
effects. The special role of theats to the self. Personality and Social Psychology Bulletin, 10,
127-138.
Shimmach, U., Hartmann, K. (1997). Individual differences in the memory representation of
emotional episodes: Exporing the cognitive processes in repression. Journal of Personality
and Social Psychology, 73, 1064-1079.
Snyder, D.R. Forsyth (Eds.). Handbook of clinical and social psychology (pp.285-305). New
York: Pergamon Press, Snyder, C.R., Smith,T. W., Augelli, R. W.. Ingram, R.E. (1985). On
the self-serving, function of social anxiety: Shyness as a selfhandicapping strategy. Journal
of Personality and Social Psychology, 48, 970-980.
Toma, C.L., Hancock, J.T. (2013). Self-Affirmation Underlies Facebook Use. Personality and
Social Psychology Bulltin, 49, 933-959.
Taylor, S.E. (1995). Health Psychology. (Third edition). New York: McGraw Hill.
Taylor, S.E., Armor, D.A. (1996). Positive illusions and coping with adversity. Journal of
Personality, 64, 874-898.
Taylor, S.E., Brown, J.D. (1994). Positive illusion and wel-being: Where two roads meet.
Psychological Bulletin, 103, 193-210.
Taylor, S.E., Kemeny, M.E., Read, G.M., Bower, J.E., Gruenewald, T.L. (2000). Psychological
resources, positive illusions and health. American Psychologist, 55, 99-109.
Taylor, S.E., Wayment, H.A., Collins, M.A. (1993). Positive Illusions and Affect Regulation.
InWegner, D.M, Pennebaker, J.W. (Ed). Handbook of mental control. (pp. 126-148). A
Pearson Education Company.
Tesser, A. (1988). Toward a self-evaluation maintenance model of social behavior. In L.
Berkowitz (ed.). Advances in Experimental Social Psychology, 21, 181-227.

244
Thygesen, K. L., Drapeau, M., Trijsburg, R. W., Lecours, S., De Roten, Y. (2008). Assessing
defense styles: Factor structure and psychometric properties of the new Defense Style
Questionnaire 60 (DSQ-60). The International Journal of Psychology and Psychological
Therapy, 8, 171-181.
Trijsburg, R. W., Bond, M, & Drapeau, M. (2003). Defense style questionnaire-60. Unpublished
instrument. Institute of Community and Family Psychiatry, McGill University.
Trebjeanin, . (2003). Leksikon psihoanalize. Novi Sad: Matica Srpske.
Tudor, K. (2010). The State of the Ego: Then and Now. Transactional Analysis Journal. 40, 3-4,
261-277.
Vaillant, G.E. (1994). Ego mechanisms of defense and personality psychopathalogy. Journal of
Abnormal Psychology, 103(1), 44-50.
Vaillant, G. E, Mukamal, K. (2001) Successful aging. American Journal of Psychiatry. 158:839
847.
Vaillant., G. E. (2000). Adaptive mental mechanisms. Their role in a positive psychology.
American Psychologist, 55, 8998.
Vanderrlinden, J., Van Dyck, R.V., Vandereycken, W., Vertommen, H. (1991). Dissociative
experiences in the general population in the Netherlands and Belgium: A Study with the
Dissociative Qusetionnaire (DIS-Q). Dissocation. Vol. IV.No 4.
Vasta, R., Haith, M.M., Miller, S. A. (2004). Djeja psihologija. Jastrebarsko:Naklada Slap.
Vohs, K.D., Hearherton, T.F. (2004). Ego threat elicits different social comparison processes
among high and low self-esteem people: implications for interpersonal perceptions. Social
Cognition, 22(1),168-191.
Vuli-Prtori, A. (2008). Psihometrijska validacija upitnika obrambenih stilova DSQ-
preliminarno istraivanje. Socijalna psihijatrija, 36(2), 49-57.
Watson, D., Clark, L. A. (1984). Negative Affectivity: The disposition to experience aversive
emotional states. Psychological Bulletin, 96, 465-490.
Watson, D., Hubbar, B. (1996). Adaptational Style and Dispositional Structure: Coping in the
Context of the Five-Factor Model. Journal of Personality, 64, Issue 4, 737777.
Wegner, D.M., Pennebaker, J.W. (1993). Handbook of Mental Control. PRENTICE HALL,
Upper Saddle River, NJ 07458.
Westen, D. (1985). Self & Society: narcissism, collectivism, and the development of morals.
Cambridge University Press.
Wyer, R.S., Frey, D. (1983). The effects of feedback about self and others on the recall and
judgments of feedback-relevant information. Journal of Experimental Social Psychology,
19, 540-559.
Weinstein, N., William S. R., DeHaan, C. R., Przybylski, A. K., Legate, N., Ryan, R.M. (2012).
Parental Autonomy Support and Discreapncies Between Implict and Explicit Sexual
Identiteis: Dynamic of Self-Acceptance and Defense. Journal of Personality and Social
Psychology, 4, 815-832.
Zeigler-Hill, V., Pratt, D.W. (2007). Defense styles and the Interpersonal cirsumplex: The
Interpersonal Natur of Psychological Defense. Journal of Psychiatry, Psychology and
Mental Health Health, 1, 1-14.
Zimbardo, P. (2009). Luciferov uinak: Kako dobri ljudi postaju zli. Zagreb: TIM press d.o.o

245
18. INDEKS AUTORA

Abel, M. H. 93, 106

Abelson, R.P. 51
Abramson, L. 31
Adams, H. E. 114, 115
Akert, R.M. 22, 115
Allport, G. 14, 24, 29, 30, 35, 37, 68, 134, 144
Allen, A.B. 20
Alloy, L. 30, 138
Andrews, G. 173
Anderson, S.M. 129, 130
Aronson, E. 22, 31, 32, 49, 50, 52, 115, 139
Armor, D.A. 120
Asendorpf, J.B. 112
Atkinson, R.F. 58
Atkinson, R.L. 58, 60, 66, 103,104, 108, 110, 112, 117, 118, 147
Augelli, R.W. 33

Baumeister, R.F. 22, 28, 54, 81, 82, 84, 85, 86, 98, 115, 116, 117, 130, 148, 149, 182

Blascovich, J. 117

Blanck, G. 14,15,16

246
Blanck, R. 14,15,16

Boggild, H. 65

Bond, M. 173

Bowins, B. 60, 66, 104, 106, 163, 164, 165, 166, 167, 168, 169, 189

Bowers, K. 37

Bower, J.E. 119

Brdar, I. 165

Brown, J.D. 28,47,48, 49,51,

Butler-Browdon, T. 40

Buss, D.M. 18, 35, 95, 96, 98, 118, 119

Cann, A. 106
Cattell, R.B. 35, 36, 47, 66, 128, 179
Caprara, G.V. 36,56,57,78, 112, 113, 130
Carver, C.S. 149
Cervone, D. 25, 36 ,46, 48, 56, 57, 74, 78, 112, 113, 130, 150
Chassin, L. 137
Chen, S. 129
Clark, L. A. 53

Cohen, G.L. 95, 105

Cohen, S. 96, 106

Cohen, D. 98, 99, 100, 101

Colman, A.M. 15, 25
Cole, S, M. 129

247
Collins, M.A.
Contrada, R.J. 113
Conklin, L. 138
Cooper, S.H. 170, 190
Corey, G. 153, 155, 156, 157, 161
Coyne, J.C.M. 53
Cramer, P. 12, 13, 47, 59, 63, 64, 65, 66, 79, 115, 128, 147,171, 174, 175, 186, 187.
Critchley, S. 92

Christensen, A. 65

Crocker, J. 138

Crutfieled, R.S. 60, 116, 144

Currie, R. 167

Davidson, K. 54

Davis. M. H. 111

Davis, P. J. 137

Dale, K. 81, 84

Day, L.D. 113, 121, 142

Darley, J.M. 53

DeHaan, C.R. 115

Derry, P. A. 48

De Roten, Y. 174

Dixon, N.F. 93

248
Drapeua, M. 174

Dzigelewski, S.F. 54

Duff, K. J. 54, 104, 130, 182

Damonja-Ignjatovi, T. 64

uri-Joci, D. 64

Egloff, B. 112

Ekehammar, B.O. 178, 180

Erikson, E. 18, 19, 20, 33, 70, 79, 140, 145

Erickson, S. 93, 106

Erdelyi, M.H. 56, 112, 118, 138, 163

Epstein, S. 57

Etzel, K.C. 106

Fenichel, O. 87

Feist, J. 95, 121

Feist, G. 95, 121

Feldstain, S. 93, 106

249
Fleming 53

Folkman, S. 62,87,88

Foldager, L. 65

Freud, S. 7,12,15,16,17,18,24,25,33,35,39,40,42,45,58,59,67,68,69,70,73,74, 77,78,81, 82, 84,

86, 90,92,93,95,96, 98, 108, 110,114,116,117,118123,125,131,134,135,137,141,153, 155, 165,
188

Freud, A. 12, 17, 24, 33, 68, 69, 70, 72, 74, 77, 78, 82, 89, 95, 117, 119, 120, 121, 134, 143, 144,
146, 153, 188

Fulgosi, A. 17,18,22,38,46,92,95,108,110, 114

French, C. 168

Frey, D. 149

Gabbard, G.O. 154, 155, 158, 159, 160, 161, 163, 261

Gagnon, J.H. 102

Garkin, L. 115

Geser, G.C. 173

Goleman, D. 129

Gotlieb, I.H. 53

Glassman, N.S.

Gray, J. 95

Graham, J.W. 138

Grohtjan, M. 94

Greene, D. 136

Greenwald, A.G. 22

Gruenewald, T.L. 53

250
H

Haan, N. 63

Haith, M.M. 83

Hall, C.H. 17, 18, 19, 42, 98, 99, 111

Hansen, R.D. 65

Hansen, C.H. 138

Hancock, J.T. 49

Hallam, J.R. 148

Hark, H. 128, 129, 141, 144

Haraldsson, E. 184, 185

Hartmann, H. 16, 17, 20, 24, 33, 78, 79

Hartmann, K. 78

Havelka, N. 52

Higgins, T.E. 22, 129, 130,181

Hilgard, E.R. 58

Heartherton, T.F. 184

Hettema, P.J. 36,37

Hewstone, M. 12, 22

Horney, K. 24, 35, 42, 43, 107, 108, 109, 120, 121, 122, 123, 125, 135, 188

Holmes, D.S. 120, 134

House, P. 135

Houtkooper, J.M. 184, 185

Hubbar, B. 64

251
Hudolin, V. 94

Hudson, N.V. 99, 100, 101

Ingram, R. E. 32

Ihilevich, D. 173

Jamner, L.D. 112

Jung, C.G. 24, 25, 41, 42, 74, 97, 110, 128, 129, 141, 143, 144

Kayne, N. T. 138

Kenrick, D. 36, 37

Kemeny, M.E. 49

Kim, E. 98, 99, 100, 101

Kolenovi-apo, J. 46,58

Kolesari, V. 92

Kohut, H. 24,25,26,27,28,33,154,155,161, 188

Kohn, M. 53

Kondi-Belo, K. 75,94,98,105,114,137,143

Kondi, K. 15,17,70,78

Konstenius, M. L. 178, 180

252
Kolata, G. 102

Kneevi, G. 64, 65

Klai, B. 14

Kragh, U. 177, 180

Krech, D. 60, 116, 144

Krohne, H.W. 112

Krsti, D. 14, 28, 78, 93

Krizmani, M. 92

Kulenovi, M. 20,21,75,85,93,112,114,144

Kuiper, N. A. 48

Kwon, P. 172

Laery. M.R. 21

Lamuer 56

Larsen, J. R. 18, 35, 95, 96, 98, 118, 119

Larsen, A. 65

Larsen, G. 95

Langer, E.J. 49

Lambert, A.J. 54

Laumann, E.O. 102

Laplanche, J. 16, 69, 108, 109, 116, 117, 118, 126, 128

Lazarus, R. 56, 57

Lecours, S. 174

253
Legate, N. 115

Lewis 52

Leary, M. R. 20

Levkov, Lj. 75, 67, 99, 103, 100, 141, 147

Lindzey, G. 17, 18, 19, 42, 98, 99, 111

Liu, S.R. 96, 106

Lohr, B. A. 114

Luborsky, L. 112

Luce, C. 138

Martin, R.A. 95, 107, 133

Macaskill, A. 97, 114

MacDonald, M.R. 53

MacGregor, M.W. 54

Malone, J.C. 96, 106

Markus, H. 50, 51, 54

Maslow, A.H. 31, 35

Marks, G. 138

Mehlman, E. 187, 188

Meredith, L. T. 20

Mieer-Civelli, U. 176

McFarlin, D.B. 117

Michael, R.T. 102

254
Miller, S. A. 83

Mlatbly, J. 97, 114, 121, 122, 122, 123, 124, 142, 148

Miljkovi, D. 166

Mortensen, J. T, 65

Mukamal, K. 66

Nastovi, I. 163

Newman, L.S. 54, 105, 129, 131, 132, 133, 134, 135, 137, 183

Newton, T.L. 113

Oglivie, D. M. 182

Pasahow, R.J. 53

Popovi, B. 75

Pennington, D. 116

Perry, J.C. 88, 91, 171

Petraglia, J. 174

Petz, B. 138

Pennebaker, J.W. 58, 60

Pines, M. 138

Pontalis, J.B. 16, 69, 108, 109, 116, 117, 118, 126, 128

255
Puchlik-Doris, P. 95

Pratt, D.W. 190, 191

Presson, C.C. 138

Przybylski, A.K. 115

Rieff, P. 45

Rogers, C. 22, 29, 35, 46, 182

Rijavec, M. 166

Ross, L.136, 150

Ross, C.A. 168

Ross, C. 151, 161, 168

Rosof, L.S. 121

Read, G.M. 120

Richards, A. 168

Ruehlman, L.S. 53

Ryan, L. 168

Ryan, R.M. 115

Seeling, B.J. 121

Sedikedes, C. 54

Scherer, K. R. 112

256
Scheier, M.F. 149

Schlenker, B.R. 149

Schwartz, G.E. 112

Sherman, D.K. 150

Sherman, S.J. 116, 138

Shimmack, U. 112

Silverman, 49

Singh, M. 176

Skowronski, J.J. 54

Smith, A. 32, 116, 138

Snyder, D.R. 32

Slane, S. 187, 188

Smart, S.A. 30

Sommer, K.L. 82, 85

Spence, D.P. 112

Stoll, F. 176

Tate, E.B. 20

Toma, C.L. 49

Taylor, S.E. 30, 52, 53, 57, 62, 120, 137

Tesser, A. 50

Trijsburg, R. W. 174

Thygesen, K. L. 174

257
Trebjeanin, . 16, 69

Tudor, K. 17

Vaillant, G. E. 12, 59, 61, 66, 90, 91, 95, 96, 103, 105, 106, 107, 108, 164, 165, 167, 204

Vanderrlinden, J. 168

Vandereycken, W. 168

Van Dyck, R.W. 168

Vasta, R. 83

Vertommen, H. 168

Vuli- Prtori, A. 91

Waldinger, R.J. 96, 106

Watson, D. 53, 64

West, S.G. 53

Westen, D. 25, 62, 63, 67, 80, 83, 84, 85, 91, 129, 148

Wegner, D.M. 58, 60

Wedell, D.H. 54

Weingold, M.F. 149

Weinstein, N. 115

Weinstein, R. D. 112

William, S.R. 115

Wright, L. W. 114

258
Wyer, R.S. 149

Zeigler-Hill, V. 190, 191

Zeppenfield, V. 98, 100

Zimbardo, P. 141

Zuber, I. 178, 180

259
VRIJEDNO PSIHOSOCIJALNO DJELO
Jadranka Kolenovid-apo, Saa Drae, Nina Hadiahmetovid

Psiholoki mehanizmi odbrane

Teorijski pristup, klasifikacija i vodi za vjebe

Analiza dokumentaciono i znalaki interpretiranih teorijskih i empirijskih spoznaja,

prezentiranih u polaznim osnovama rukopisa Psiholoki mehanizmi odbrane: Teorijski pristup,
klasifikacija i vodi za vjebe iskazanih pristupanim strunim jezikom i stilom, ukazuje na
sutinu, prirodu i znaenje dva bazina koncepta linosti: ego (ja) i self-konstrukt, na slinosti i
razlike izmeu njih kao i na procese njihovog razvoja i transformiranja. Studioznim
razmatranjem promjena ega i selfa, promjena koje su se odvijale od Freudovog tumaenja ega
kao svjesne komponente linosti izloene pritiscima libida, super-ega i stvarnosti, isticanjem
vee uloge ega u ego-psihologiji izraenim, prvo u shvatanjima Ane Freud, a neto kasnije u
gleditima Hartmanna i Eriksona, autori ukazuju da razliite koncepte ega, kao i selfa, ne treba
shvatiti iskljuivim, jer su koncepti uzajamno povezani. Izmeu ego psihologa i self psihologa
(posebno u shvatanjima Heinza Kohuta i Otta Kernberga) u tumaenju pojma o sebi i razlozima
zatite ega odnosno selfa postoji saglasnost, jer su ego psiholozi i self psiholozi svjesni veze
izmeu odbrane ega odnosno selfa i adaptacije linosti. Nije od primarne psiholoke vanosti da
li se linost brani od niskog samopotovanja ili od pretjeranog samopotovanja, u oba sluaja
odbrana je u funkciji prilagoavanja.

Vanost koju autori u tretmanu pridaju ego-psihologiji je potpuno opravdana. Poetak razvoja
self-psihologije vide u Jungovom razlikovanju linog nesvjesnog i svjesnog ja, a iru i
savremeniju razradu nalaze u radovima psihoanalitiara Heinza Kohuta. U opisu i interpretiranju
preciznog definiranja znaenja selfa, saturacije selfa sa tri komponente odnosno selfa sa
bazinim stratumom, centralno idealiziranim ciljevima i vjetinama kao posrednicima izmeu
ambicije i elja, sagledavanju razlika izmeu selfa i identiteta i ukazivanjem na razvojne faze
selfa u djetinjstvu: virtuelni self, nukleus self, kohezivni self i grandiozni self, autori pokazuju
koliki su i kakvi doprinosi Heinza Kohuta dubljem razumijevanju selfa - temeljnog koncepta
dubinske psihologije.

U studioznom i argumentiranom tretmanu teorijskog okvira mehanizama odbrane

linosti, autori djela nauno, struno i edukaciono sagledavaju koliko su ishodi teorijskih i
empirijskih spoznaja psihologije linosti, socijalne psihologije, kognitivne psihologije i klinike
260
psihologije sadrani u strukturi i funkciji odbrambenih mehanizama linosti. U opisu i
interpretaciji strukture i dinamike linosti, autori posebnu panju posveuju nainu objanjavanja
pokretaa ljudskog ponaanja od strane poznatih personologa i istiu da veliki broj teoretiara
i/ili istraivaa linosti (Freud, Adler, Hornayeva, Murray, Maslow, Allport i Cattell) naglasili
su ulogu potreba, nagona, motiva ergova kao vanih odrednica dinamike ponaanja pojedinca.
Autori ukazuju i da se o dinamikom konceptu linosti govori i u fenomenolokom i
dispozijskom pristupu linosti, ali najvie prostora, potpuno opravdano, posveuju
interakcionistikom pristupu. Pristupu u kojem se relacije izmeu crta linosti i situacije
posmatraju kao relacije uzajamnih uticaja. Meu autorima koji su dali znaajni doprinos razvoju
interakcionog modela, autori izdvajaju Hattemu koji je razvio adaptacioni model otvorenih
sustava, model linosti koji funkcionira na tri razine, u kojima je mogue, u okvirima est
situacija (autori navode te situacije), identificirati interakciju izmeu pojedinca i situacije.
Ukazuje se i na Bowersova istraivanja, Jaspersove nalaze i Allportove spoznaje o realnim
relacijama izmeu pojedinca i situacije.

U rasvjetljavanju problematike odbrambenih mehanizama dublji uvid u spoznaje do kojih

su doli utemeljivai i sljedbenici, u naunoj psihologiji, priznatih psiholokih pravaca
omoguava, kako smatraju autori, pouzdanije objanjavanje procesa prilagoavanja i
svrsihodnosti mehanizama odbrane. Prezentiranjem i kritikim analiziranjem razliitih pristupa
u ranijim i sadanjim tumaenjima dinamike linosti, autori ukazuju na razliite poglede na
ljudsku prirodu. Iz pregleda konstatacija autora o miljenjima utemeljivaa i sljedbenika
poznatih psiholokih disciplina (kola) - psihodinamske, individualne, analitike,
interpersonalne, humanistike i fenomenoloke psihologije - vidljivo je koja gledita znaajno
doprinose pouzdanijem tumaenju strukture i funkcioniranja odbrambenih mehanizama linosti.
Iz obilja prezentiranih podataka o prednostima i nedostacima citiranih gledita, autori izdvajaju
ona stanovita koja, po njihovom miljenju, imaju najviu povezanost sa mehanizmima
odbrane. Za ilustraciju koliko su teorijske i empirijske spoznaje o strukturi i dinamici linosti
znaajne za bolje razumijevanje i objanjavanje mehanizama odbrane, navedene su samo neke:
intrapsihiki konflikti izmeu ida, ega i super ega dovode linost u stanje podnoljive tekoe
postojanja- anksioznosti, uzrona presudnost uticaja nagona ivota (eros) i nagona smrti
(tanatos) u ponaanju ovjeka, iskrivljena percepcija sebe je ono to pojedincu dato. Autori
takoe navode i druge spoznaje: da prilaenost pojedinca zavisi od nadmoi jedne od dviju sila
potreba za uzdizanjem sebe i potreba za drugim, da su kompleks manje vrijednosti, mehanizam
kompenzacije, transcedencija i individuacija znaajni putevi ostvarenja linosti, sublimacija ili
represija rezultiraju iz aktiviranja ili pranjenja psihike energije, ali i da uzrok anksioznosti
nije u libidu, ve je produkt interpersonalnih produkata koji dovode do intrapsihikih
konflikata. Autori posebno naglaavaju gledite Karen Hornay koja u tri odnosa kretanje
prema ljudima, kretanje od ljudi i kretanje protiv ljudi svrstava svih deset neurotinih potreba.
Neurotine osobe, pomou sekundarnih mehanizama odbrane formiraju nerealnu sliku o sebi.
Ukazuje se i na ulogu ja-sistema koji omoguava pojedincu smanjivanje anksioznosti i
261
spreavanje informacija koje protivrjee njegovoj slici o sebi, ali i da pretjerana upotreba ja-
sistema naruava odnose sa drugim ljudima. Jedan od naina odbrane linosti od anksioznosti je
iskrivljavanje percepcije svjesnog doivljaja, a od doivljaja pojma o sebi zavisi koji e
mehanizmi odbrane linosti biti koriteni negacija ili racionalizacija. Autori interpretiraju i
ulogu drugih domena linosti, kognitivno-iskustvene domene ukoja ukljuuje ne samo
samoostvarenje, ve i stabilan pogled na sebe. Dok dispozicijska domena, pak, pokazuje kako i
koliko bazine osobine linosti utiu na ponaanje linosti, da sentimenti, ergovi i stavovi dobro
opisuju linost i da linost ne zavisi samo od heriditarnih determinanti, ve i od sredinskih,
posebno od uenja.

Argumentima i primjerima autori nastoje odgovoriti na krupno psiholoko i ire, ivotno

pitanje Zato transformiramo realnost?. U odgovoru na ovo pitanje autori navode iskustvene
spoznaje svakog pojedinca izraene u potrebi da sebe doive u to boljem svjetlu, da ne vide i
ne uju nepovoljne ocjene drugih o sebi, da razvijaju i odravaju stabilnu sliku o sebi . Iz
potrebe da ljudi vide sebe kao pametne, vrijedne i kompetentne nuno uvjetuje, kako autori
naglaavaju, iskrivljavanje doivljavanja realnosti i stvaranje self-iluzije. U tom smislu autori
navode miljenje Aronsona i saradnika, da kada imamo mogunost da u cilju odravanja
samopotovanja, izaberemo izmeu transformiranja realnosti i ispravne predodbe svijeta,
izabrat emo ovo prvo. Ranija istraivanja (Brown, Silverman) pokazuju da veina nas ima
pozitivan pogled na sebe, da se nerado sjeamo naih neuspjeha i da pozitivne informacije o sebi
brzo obraujemo. Potrebu ljudi da formiraju i odravaju pozitivnu sliku o sebi i da odbrane svoj
self-imid od unutranjih i vanjskih prijetnji, autori potkrepljuju sa dvije teorije: teorijom
samopotvrivanja i teorijom odravanja vlastite vrijednosti. U okviru teorije samopotvrivanja,
u dvije kljune hipoteze, su iskazana dva vana razloga zato ljudi transformiraju realnost. Prvo,
ljudi su motivirani da trae pozitivne informacije u okolini i da, kada se nau u situacijama
prijetnje egu nastoje da ouvaju osjeanje osobne vrijednosti i drugo, kada su ljudi izloeni
prijeteim sadrajima, nastoje reducirati ili eliminirati prijetnje selfu odbrambenim procesima,
procesima disimilacije ili distorzije. U teoriji odravanja vlastite vrijednosti se naglaava da je
reagovanje pojedinca izloenog ego prijetnji zavisno od vrste cilja koji je dostigao njegov
prijatelj. Ako je njegov prijatelj dostigao cilj koji za njega nema nikakvu vrijednost, reagiranje je
pohvalno i obrnuto, ako je pak na najbolji prijatelj bolji od nas u aktivnosti koja je i za nas od
izuzetne vanosti, javit e se nesklad koji se mora rijeiti. Autori citiraju miljenje Aronsona i
saradnika koji istiu da u takvim okolnostima postoji nekoliko moguih naina razrjeavanja
nesklada: moemo se upustiti u odbrambena ponaanja (racionalizirati, udaljiti se od te osobe),
promijeniti interes ili uloiti dodatni napor kako bi poboljali svoj uradak.

U ovom poglavlju, autori razmatraju i druge teorijske spoznaje znaajne za razumijevanje

mehanizama odbrane . Interpretiraju, zapravo, istraivake radove Bartleta, Rossa, Seligmana,
Caprara i Cervone, Erdelyia i drugih u kojima se govori o teorijskim pristupima vanim za
mehanizme odbrane. Govori se, izmeu ostalog, da pojedinci kada ne mogu protumaiti
262
odreeni dogaaj sa shemama ili znanjem koje posjeduju, stvaraju nove kognitivne sadraje i
sheme. Pojedinci, ustvari koriste obje koncepcije, freudovsku emocionalnu i bartlettovsku
kognitivnu koncepciju. Kada uspijeva pojedinac ispoljava motivacijsku pristrasnost u vidu
internalne dispozije, situacijsku dispoziciju kada ne uspijeva. Autori, takoe, prezentiranjem
primjera iz realnih ivotnih situacija u kojima se nalaze ili se mogu nai pojedinci reljefno
ilustriraju sve znaajne teorijske postavke.

Analiza teorijskih koncepcija znaajnih za razumijevanje mehanizama odbrane su

polazne osnove u nastojanju autora da dou do primjerenijih definicija znaenja i naina
funkcioniranja mehanizama odbrane. U prezentiranju i uspjenom psihosocijalnom tumaenju
velikog broja, relevantnih teorijskih i empirijskih radova, preteno iz okvira psihoanalitikih
pristupa iskazanih, kako u vremenima djelovanja Sigmunda Freuda i njegove kerke Ane Freud,
tako i u vremenima poslije njih, autori su ukazali na razloge, smisao i djelotvornost mehanizama
odbrane. Autori, zapravo, analiziraju i struno interpretiraju kako definicije u kojima je sintagma
mehanizmi odbrane sadrana u formulaciji znaenja njihovog odbrambenog smisla (S. Freud,
Vailant, Bowins, Atkinson, Krech i Crutchfield) tako i definicije u kojima su ire sagledani
naini suoavanja pojedinca sa stresnim situacijama i izboru najopravdanijih strategija rjeenja,
zavisno od pojedinevog doivljaja stresnog dogaaja (Lazarus i Folkman, Haan). U konstataciji
psihologinje Haan o trostrukim vidovima reagiranja na stres (suoavanje, odbrana i
fragmentacija) i njenom objanjenju naina reagiranja na stres, vidljive su razlike izmeu
suoavanja (svjesno i racionalno reagiranje), odbrane (distorzija realnosti) i fragmentacije
(nesrazmjernost reagiranja zbog prisiljenosti). Razlika izmeu dva konstrukta, izmeu
konstrukta suoavanja i konstrukta odbrane, autori ire obrazlau u skladu sa dva kriterija:
svjesno vs nesvjesno i situacija vs dispozicije i nehijerarhijski vs hijerarhijski. Autori ukazuju i
na druga gledita u kojima se istie da se razlika izmeu sauoavanja kao normalnim zatitama i
mehanizama odbrane kao patolokim potpuno gubi u uvjetima kada se koriste self iskaz i
kontrolira kontekst.

U ovom dijelu djela Psiholoki mehanizmi odbrane: Klasifikacija, teorijski pristup i

praktini vodi za vjebe, kao i u drugim razmatranim podrujima, uoava se koliko su autori,
profesorica Jadranka Kolenovi-apo, docent Saa Drae i via asistentica Nina
Hadiahmetovi, nastojali i u tom uspjeli da vjerno predoe izvorne informacije o mehanizimima
odbrane koji su izvan uticaja nae svijesti odnosno koji su pod uticajem nae volje. Njihove
psiholoke analize i konstatacije analiziranih spoznaja, odnosno teorijskih i empirijskih radova o
mehanizmima odbrane, ukazuju objektivnu vrijednost i ranijih i savremenih shvatanja. Autori
vrlo iscrpno razmatraju vrijedne doprinose utemeljivaa i sljedbenika klasine psihoanalize,
posebno teorijske koncepcije Sigmunda Freuda i Ane Freud o strukturi linosti, stadijima
psihoseksualnog razvoja i osobinama i mehanizmima odbrane koji su karakteristini za svaki
stadij ponaosob.

263
 Mada danas, kognitivne teorije, razvojno-socijalne i socijalno-kulturalne teorije, ire
objanjavaju fiksaciju mehanizama odbrane za odreene razvojne stadije, ipak, kako konstatuju
autori, to ne znai da se psihoanalitika tumaenja mehanizama odbrane mogu odbaciti kao
nepouzdana. Neopravdanim osporovanjem naune vrijednosti psihoanalitikog tumaenja
mehanizama odbrane, odnosno negiranje klasinih psihoanalitikih gledita znai neprihvatanje
nauno prihvatljivih spoznaja o mehanizmima odbrane kao sredstvima upravljanja
intrapsihikim konfliktima, njihovog nesvjesnog aktiviranja, njihove distinktivnosti i
reverzibilnosti i njihove mogue adaptivne i patoloke funkcionalnosti. I pored, jo uvijek
prisutnog, osporovanja nauno egzaktne utemeljenosti psihoanalitikog tumaenju mehanizama
odbrane, autori ovog znaajnog psihosocijalnog ostvarenja, ukazuju na rezultate empirijskih
istraivanja u psihologiji linosti i socijalnoj psihologiji, posebno istraivanja Baumeistera,
Dalea i Somera. Ovi istraivai istiu da Freudovo tumaenje odbrambenih mehanizama kao
oblika odbrane ega od neprihvatljivih zahtjeva ida (odbrana od anksioznosti) se dovode u vezu
sa danas preferiranim istraivanjima o znaajnoj ulozi mehanizama u odbrani samopotovanja
linosti. I novi pogled na represiju izraeni u stavu koliko je ona mehanizam per se, u zamjeni
termina represija terminom supresija, u objanjavanju koncepta povratak potisnutih misli
efektom bumeranga, Freudovo shvaanje represije kao glavnog mehanizma odbrane se direktno
ili indirektno ukljuuje u savremena tumaenja. I druga, nova tumaenja mehanizama odbrane
kao oblika reakcije na emocije nisu razliita od Freudovog shvatanja mehanizama kao odgovora
na afekt i nagone odnosno Westenovo nastojanje da tumaenje racionalizacije objasni i
psihoanalitikim konceptom kompromisa koji se, kako autori istiu, formira udruivanjem
kognitivne simbolike transformacije i viih kognitivnih transformacija.

I drugi sadraji koje autori Jadranka Kolenovi-apo, Saa Drae i Nina

Hadiahmetovi ire i studiozno, na argumentiranim podacima, razmatraju takoe uvjerljivo
govore o strunoj i obrazovno edukacionoj vrijednosti njihovog djela. U ovoj prilici, zbog
obimnosti psiholoke problematike koje autori prezentiraju i struno razmatraju u okvirima
klasifikacionih ema mehanizama odbrane, irih obrazlaganja zrelih, nezrelih i sekundarnih
mehanizama odbrane, neurotinih i patolokih vidova odbrane i potreba za mjerenjem
mehanizama odbrane i metrijski vrijednim instrumentima mjerenja, nije mogue sve sadrano
iskazati. Svako od navedenih podruja mehanizama odbrane, zbog njegove sadrajne obimnosti
i psiholoke vanosti, mogao bi se potpunije predstaviti u zasebnim studijama. Zapravo, vidljivo
je iz sadraja, naina tretmana i izreenih konstatacija koliko je velika psiholoka pa, ak i ire,
edukaciona vrijednost problematike sadrane u okvirima posebnih oblasti. Tako, na primjer, u
razmatranju razliitih pristupa u traenju najpogodnijih klasifikacionih shema mehanizama
odbrane, kao i razloga predloenih rjeenja (Perry, Menninger, DSM-IV, Vaillant), autori
prezentiraju znaajan broj informacija sadranih u navedenim kvalifikacionim shemama i,
posebno, u klasifikacionoj shemi Emilia Vaillanta koji 20 mehanizama, obuhvaenih u njegovoj
klasifikaciji, tretira procesima.

264
 Detaljnim opisom, razlonim obrazloenjem i na validnim spoznajama utemeljenih
mehanizama, kako zrelih (sublimacija, altruizam, humor, supresijai anticipacija) i nezrelih
mehanizama odbrane (projekcija, racionalizacija, regresija, fantazija, identifikacija), tako i
neurotinih (represija, reaktivna formacija, idealizacija, intelektualizacija, negiranje,
pseudoaltruizam), patolokih (razdvajanje, projektivna identifikacija) i sekundarnih mehanizama
odbrane (pretjerana kontrola, rigidna ispravnost, neuhvatljivost, slijepe take, cinizam), autori
Jadranka Kolenovi- apo, Saa Drae i Nina Hadiahmetovi- omoguavaju dobar uvid i to ne
samo u bitne karakteristike svakog mehanizma, ve i obrazloene razloge autora njihovih
strunih konstatacija.

Pored opisa i ireg obrazloenja klasinih mehanizama odbrane, autori analiziraju prirodu
i adaptivnu ili neadaptivnu djelotvornost mehanizama odbrane koji se, u strunoj literaturi, manje
ili skoro nikako ne razmatraju a, oigledno je, da je njihov psiholoki tretman, u kontekstu ovog
djela, potpuno opravdan. Istraiva mehanizama odbrane Brad Bowins, ija shvatanja detaljno
analiziraju i interpretiraju autori, smatra da se svi mehanizmi mogu obuhvatiti sa dva
mehanizma: kognitivnom distorzijom i disocijacijom. U tretmanu primjene kognitivne distorzije
B. Bowins podrazumijeva transformaciju i/ili modifikaciju negativnih ili neprijatnih iskustava/
dogaaja kako bi iste doivjeli na pozitivan i prihvatljiv nain, autori istiu da je odnos
iverzibilan izmeu razine zrelosti mehanizama odbrane i kognitivne distorzije, da je niska
adaptabilnost pojedinca povezana sa veom kognitivnom distorzijom, da kognitivne distorzije
u velikoj mjeri opstruiraju funkcioniranje svjesnosti. ire obrazloene konstatacije autora,
utemljene na interpretaciji gledita Bowinsa, ukazuju o oblicima manifestiranju kognitivne
distorzije u tokovima suoavanja sa svakodnevnim i (ili) sa teim stresnim dogaajima.
Kognitivne distorzije u odreenom stupnju pomau, ispoljene u razliitim vidovima atribucijske
pristrasnosti, ekstenzivnih fantazija, maginih miljenja i precjenjenih ideja a, naroito,
religioznoj osobi da pozitivnim atribucijskim pristrasnostima lake prihvati ono to je
nemogue promijeniti.

Prezentirane i ire opisane validne informacije (DSM-IV, Vaillant, Ross i drugi ) o

mehanizmu disocijacije pokazuju koliko ovaj mehanizam koristan pojedincu u rjeavanju
emocionalnog konflikta i stresa, u njegovom mijenjanju unutarnjeg stanja, u smanjivanju
emocionalne otupljenosti u blokiranju intelektualnog funkcioniranja i u mogunosti voljnog
aktiviranja disocijacije. Opisi oblika disocijacije (emocionalna otupjelost, apsorpcija,
imaginativna ukljuenost, depersonalizacija, derealizacija, amnezija i fragmentacija identiteta)
koji se ispoljavaju u formi kontinuuma, od adaptivnog do maladaptivnog ponaanja pojedinca,
pokazuju takoe da se disocijacija iroko koristi i da demografski faktori ne utiu na razlike u
koritenju ovog mehanizma.

U razmatranju, dovoljnog broja psiholokih nalaza i primjera iz ivotne stvarnosti koji

uvjerljivo govore o psiholokim karakteristikama i znaaju mehanizma distorzije i mehanizma
disocijacije u uspjenoj adaptaciji i uvanju mentalnog zdravlja, autori prezentiraju sugestije
265
Browinsa, odnosno ope zakljuke u kojima je, izmeu ostalog, sadrano da izmeu ova dva
mehanizma odbrane postoji preklapanje u nainu funkcioniranja i svrhi koja je ishod njihovog
djelovanja. Kognitivna distorzija i disocijacija imaju sposobnost preusmjerenja panje sa
intrapsihikog uznemirenja na emotivno pozitivna stanja i da je mogue, odgovarajuim
edukativnim procesima, razviti kod pojedinaca vjetinu koritenja ovih krucijalnih mehanizama
odbrane, koji pruaju najvaniju komponentu za ukupne kapacitete osobe da odri pozitivno
emocionalno stanje naeg postojanja.

Od poetka razvoja naune psihologije do danas psiholozi su nastojali da mjerenjem

psihikih pojava utvrde, ne samo zakonomjernost karakteristinu za psihiki fenomen koji je
predmet istraivanja, ve i da, na osnovu utvrene zakonomjernosti, predvide vjerovatni tok
ishod odvijanja te pojave. Opravdani zahtjev za mjerenjem nuno je uvjetovao potrebu za
konstrukcijom mjernih instrumenata koji zadovoljavaju naune kriterije. S obzirom na izrazito
izraene potrebe u naunoj psihologiji za mjerenjem, psiholozi koji su teorijski spoznali
vrijednost mehanizama odbrane, shvatili su da ne mogu ostati na razini heuristikog uvianja i
da bez mjerenja, odnosno bez odgovarajue empirijske provjere nije opravdano govoriti o
naunoj vrijednosti bilo kojeg teorijskog koncepta. Autori takoe ukazuju na potrebu mjerenja
mehanizama odbrane, ali i na potekoe mjerenja, posebno zbog fokusiranja istraivaa na
razliite mehanizme, nepreciznih operacionalizacija i razliitih kriterija klasifikacija. I pored
objektivnih potekoa vezanih za mjerenje mehanizama odbrane, autori istiu da se ipak najee
koriste dvije vrste mjernih instrumenata: projektivne tehnike i inventari (upitnici) linosti. Kao
razloge za rjeu upotrebu projektivnih tehnika u mjerenju mehanizama odbrane, autori navode
nisku pouzdanost i validnost projektivnih tehnika, kao i uvijet koji moraju ispuniti psiholozi koji
interpretiraju iskaze ispitanika a to je, u prvom redu, posjedovanje visokog strunog i opeg
znanja.

U ocjeni koji se mjerni instrumenti mogu koristiti u mjerenju mehanizama odbrane,

autori ukazuju na tri izvora: (a) mjere samoiskaza (S-podaci), (b) iskazi opaaa (O-podaci) i
(c) podaci dobijeni ispitivanjem fiziolokim mjerama (T-podaci). Detaljni opis strukture, naina
primjene i kriterija evaluiranja ishoda mjerenja, prua dovoljno injenica za donoenje ispravnog
suda o ispunjenju psihometrijskih zahtjeva i korisnosti praktine upotrebe. Prezentirani podaci o
rezultatima primjene najee koritenih mjernih instrumenata - Inventar mehanizama odbrane
(DMI) i Upitnik odbrambenih stilova (DSQ-80) ukazuju na njihovu strukturu, postupke
primjene i tumaenja i, posebno, na nivoe zadovoljenja psihometrijskih kriterija. Autori
prezentiraju rezultate provjere mjernog instrumenta- DMT-a, i na rezultatima analize primjene
testa na razliitim uzorcima, ukazuju na statistike pokazatelje o relijabilnosti i validnosti testa.
Rezultati primjene DMT-a, na uzorku pilota vedske i Danske pokazuju dobru prediktivnu
valjanost, a na britanskom uzorku koeficijenti korelacija ukazivali su da je rijetko koja
korelacija prelazila vrijednost od 0.10. U irem osvrtu na test DMT, autori iznose i dileme oko
upotrebe i tumaenja ovog testa. O jednoj varijanti inventara linosti DSQ-40 izneseno je

266
mnogo vie podataka nego o testu DMT. ire je opisan metodski pristup, naveden je broj i
karakteristike estica koje su sadrane u njemu, obrazloeni su razlozi primjene DSQ-a na
uzorcima studenata psihologije (na dva razliita i dovoljno vremenski razdvojena uzorka),
prikazani su rezultati istraivanja i pokazatelji statistike i psiholoke interpretacije. U kritikom
osvrtu na rezultate ispitivanja, autori, izmeu ostalog, istiu da je pouzdanost Upitnika DSQ-40
konzistentna na dva razliita uzorka odnosno niska za subskale zrelog i neurotskog odbrambenog
stila i visoka za skalu nezrelog odbrambenog stila i da je, zbog toga, potrebno proirenje skala
zrelih i neurotskih stilova poveanjem broja estica.

Mada je u prikazu problematike mjerenja mehanizama odbrane dat samo dio sadraja
kojeg autori razmatraju, ipak i na osnovu djeliminog prikaza mogue je konstatirati da je
potreba za mjerenjem mehanizama odbrane potpuno opravdana i to ne samo zbog mogunosti
pouzdanijeg teorijskog objanjavanja, ve i zbog praktinih potreba. Mehanizmi odbrane,
posebno zreli mehanizmi, omoguavaju pojedincu uspjeno ovladavanje stresnom situacijom,
pomau mu u ostvarivanju djelotvornog prilagoavanja, brane ga od intrapsihikih konflikata,
znaajno doprinose odranju njegovog osobnog integriteta i samopotovanja, a oito je, da imaju
znaajnu ulogu u zatiti i razvoju mentalnog zdravlja ovjeka.

Pregled razmatranih teorijskih gledita i rezultata empirijskih istraivanja sadranih u

djelu, uvjerljivo pokazuju o njegovoj psiholokoj, teorijskoj i aplikativnoj vrijednosti. Meutim,
autori nisu ostali samo na tome, ve su, to se rjee pojavljuje u srodnim ostvarenjima, dopunili
svoja struna razmatranja teorijskih pristupa i empirijskih rezultata jednim obrazovno i
evaluativno podsticajnim modelom uenja. Ovaj model uenja o mehanizmima odbrane je
ustvari proces otkrivanja njihovog znaenja, konkretnih pokazatelja prisutnosti identifikovanog
mehanizma u svakodnevnim ivotnim okolnostima i prepoznavanje teorijskog gledita u opisu
odreenog mehanizma. Ovaj model uenja, koji se sastoji iz 30 studija sluaja sa pitanjima
prilagoenim svakoj studiji i testom prepoznavanja od 50 pitanja, autori su nazvali Vodi za
uenje.

Rezultati analize opisanog sadraja i naina njegovog tretmana, prezentiranog i struno

interpretiranog u djelu Psiholoki mehanizmi odbrane: Teorijski pristup, klasifikacija i vodi
za vjebe uvjerljivo govore o vrlo znaajnim, ranijim i sadanjim, teorijskim i empirijskim,
psiholokim spoznajama iz tri psiholoke discipline: Psihologije linosti, Socijalne psihologije i
Klinike psihologije . U ovom djelu se, zapravo, razmatraju , teorijski i aplikativno, najvaniji
rezultati teorijskih i empirijskih istraivanja, znaenja mehanizama odbrane, struktura i
upotrebljivost klasifikacionih shema, potreba, smisao i nain mjerenja odbrambenih
mehanizama, i posebno, kakva je i kolika njihova uloga u odbrani od anksioznih prijetnji i u
uvanju samopotovanja u kompleksnim procesima adaptacije linosti. Prezentirani i znalaki
interpretirani podaci su utemljeni na analizama izvorne literature i na rezultatima empirijskih
istraivanja i iskustvenih spoznaja autora knjige: Jadranke Kolenovi-apo, Sae Drae i Nine
Hadiahmetovi. U izboru, prezentiranju i interpretiranju kompleksnih konstituentni
267
odbrambenih mehanizama linosti, autori su respektirali miljenja i stavove dobrih poznavalaca
ove problematike, rezultate validnih empirijskih istraivanja psihologa i gledita utemeljivaa
poznatih teorijskih modela, psiholoki prihvatljivih za dublje i svestranije objanjavanje sloenih
i kompleksnih, psihosocijalnih odrednica mehanizama odbrane linosti.

O naunoj, strunoj i edukacionoj vrijednosti govore i druge injenice: bogatstvo izvornih,

nauno validiranih i iskustveno provjerenih, informacija o tretiranoj problematici, temeljno
obrazlaganje razloga za iskazane konstatacije autora, kompletiranost primjerima iz
svakodnevnih ivotnih situacija i prigodnim fotosima razmatrane problematike, metodski i
sadrajno dobro koncipiranim Vodiem za uenje i dobro selekcioniranom i umjeno citiranim i
koritenim izvornim podacima sadranih u prezentiranoj strunoj literaturi.

U irim analizama i konanoj ocjeni djela Psiholoki mehanizmi odbrane: Teorijski pristup,
klasifikacija i vodi za vjebe nije, niti je bilo mogue, u ovoj recenziji, ukazati na sve ono to
ovo djelo ini teorijski i aplikativno vrijednim, ali ipak iz opisanog moe se uvidjeti opravdanost
njenog publiciranja. Oekujemo da e knjiga u formi kako je napisana i oblikovana naii na
dobar prijem, ne samo studenata koji izuavaju psihologiju na matinom fakultetu i na
fakultetima na kojima se izvodi nastava iz neke psiholoke discipline, ve kod osoba koji ele da
upoznaju nove spoznaje iz psihologije, a tih pojedinaca danas nije mali broj. Nakon nunog
redakcijskog oblikovanja knjiga e dobiti vie na komunikativnosti i itljivosti.

Sarajevo, 15. mart 2015.

268
Recenzija knjige
Psiholoki mehanizmi odbrane: teorijski pristupi, klasifikacija i vodi za vjebu
Autori: Jadranka Kolenovi apo, Saa Drae, Nina Hadiahmetovi

Kada bi dolo do nekog zamiljenog, imaginarnog propitkivanja ljudi o tome to im je vanije u ivotu
imati dobro pamenje ili imati dobro zaboravljanje, nekako sam siguran kako bi se veina upitanih
odluila za pamenje. Niz je razloga tomu i takvo odabiranje ima svojih brojnih opravdanja, te nije
nimalo bez smisla. No, dublje promiljanje, pogotovo ono u koje se uputaju strunjaci, redovito
dolazi do zakljuka da zaboravljanje kao fenomen ima svojih brojnih prednosti, da slui dobrobiti
ljudi, korisno je u nizu prigoda te bez njega, u osnovi, nema pozitivnog mentalnog zdravlja. Pomalo
paradoksalno, ali istinito, no koliko god dobrobiti ljudi slui pamenje toliko im slui i zaboravljanje. S
druge strane, ako im probleme moe proizvesti loe pamenje, jo vie problema im stvara loe
zaboravljanje.

I premda se izravno uope ne bavi ovom izloenom neoekivanou, ova knjiga u nizu se stvari te
kroz razliite fenomene dotie ili moe smjestiti u iri kontekst navedenog paradoksa. Zbog ega
pojedine informacije koje ljudi steknu to o drugima ali jo vie o sebi, postanu tako loe, tako
negativne, tako prijetee da se poinjemo ponaati samo na nain da ih otklonima, stavimo u stranu,
negiramo ili jednostavno popustimo pred njima?

Autori Jadranka Kolenovi apo, Saa Drae i Nina Hadiahmetovi, ako mi autori oproste na
stanovitom pojednostavljivanju, upravo su se uhvatili u kotac s tim paradoksom. Na koji nain se svi
mi branimo od informacija koje nam optereuju pamenje, koje su nam neugodne, nepoeljne, koje
prepoznajemo ili ne, moemo ih imenovati ili ne moemo, ali koje, jednim imenom doivljavamo kao
jedan oblik prijetnje po na sustav doivljavanja, nae ponaanje. Ili jo kompleksnije po na identitet
i nau opstojnost kao osoba. U strunoj literaturi ta su pitanje pokrivena krovnim pojmom
psiholokih mehanizama, kao jednog teorijskog koncepta nastalog i objanjenog unutar jedne ili
nekoliko povezanih teorijskih paradigmi.

Knjiga je viestruko strukturirana, te se u njoj isprepleu perspektive izlaganja postojeih teorijskih

sustava koji slue kao kontekst razumijevanja obrambenih mehanizama. Pored toga, autori nastoje u
to veoj mjeri objasniti sve vane pojmove, koncepte, ideje i fenomene koji se u ovom podruju
javljaju i koji su nuni za razumijevanje ovog podruja. Na kraju, ne manje bitno, autori se
usredotouju na mogunost rada na obrambenim mehanizmima, gdje kroz niz praktinih vjebi
pruaju sadraj koji e sigurno privui mnoge itatelje koji e se upustiti u rad na sebi.

Autori zapoinju knjigu s objanjenjem koncepata vezanih uz pojam o sebi, koji smjetaju u kontekst
psihoanalitike i neopsihoanalitike teorijske batine. Unutar njih primarno je rije o konceptu ega,
ego psihologije te autori nastoje pruiti dovoljnu koliinu informacija nunu za razumijevanje ovog
podruja istraivanja. Premda bi bilo mogue u na drugaiji nain strukturiranoj knjizi pruiti i druge,
ponekad i suprotstavljene ideje o strukturi i vanosti pojedinih konstrukata, u odabranom kontekstu
i pristupu autora nije mogue pronai znaajnijeg prigovora budui su autori konzistentni i cjeloviti u
svom pristupu.

U drugom poglavlju autori se bave razliitim dinamikim procesima i mehanizmima koji se odvijaju
unutar ljudske svijesti, doivljavanja i pamenja, to predstavlja skup informacija nuan za razradu
izlaganje kasnijih sadraja. Ovu izloenu cjelinu prate i sljedee informacije koje se odnose na pitanje
269
transformacije informacija. U znaajnoj mjeri ovo predstavlja kljuno poglavlje budui da se u njemu
razlae i objanjava potreba ljudi za pristranostima, promjenama i transformacijama informacija.
Pojednostavljeno reeno, to to vodi ljudi da u svojim vlastitim ivotima postanu politiari a ne
znanstvenici, kako bi to duhovito rekao ameriki psiholog Tetlock. Zbog ega, ne samo da ne ele ve
bjee od stvarnosti? Kojim mehanizmima i procesima se odvijaju iskrivljavanja i transformacije
opaene stvarnosti u doivljenu zbilju. Stvarnost i zbiljnost, dinamiki je odnos koji nas prati
neprestano kroz ivote i on je kroz terminologiju psihodinamskog pristupa i obrambenih
mehanizama na najbolji nain objanjen upravo u ovoj knjizi.

Autori u poglavljima to slijede iznose brojne i sveobuhvatne spoznaje o razliitim mehanizmima

obrane: onim koji se mogu svrstati u takozvane prihvatljive ili poeljne kao to je humor ili
pomaganje drugima, do izlaganja spoznaja o manje prihvatljivim mehanizmima koji pored stanovitih
prednosti i koristi donose i poprilian broj tetnosti. Kroz ovaj spektar ponaanja, pristupa i
mehanizama na liniji korisno i poeljno, korisno i nepoeljno odnosno nekorisno i nepoeljno, izloen
je i objanjen niz konkretnih ponaajnih i doivljajnih obrazaca. Svaki od tih mehanizama ima svoje
objanjenje, ima svoje razloge i svrhu, okidae tijek i kraj, kao to se mogu prepoznati i posljedice
kojima vodi. Autori ove knjige na jedan studiozan nain pristupaju svakom od njih, nastojei pruiti
koliinu informacija dostatnu za razumijevanje, ali za promiljanje i vlastito analiziranje.

Uz izloena poglavlja, ova knjiga i daljnja poglavlja posveena mjerenju i pojedinim metodolokim
pitanjima, kao to ima i poglavlje vezano uz praktini rad i analizu, odnosno samoanalizu. Nekako
pretpostavljam da e ta poglavlja, za razliku od svih drugih, naii na ogranien krug itatelja. Nai e
se zasigurno oni koji e primarno biti usmjerene upravo na te dijelove ove knjige, kao to mogu
oekivati da e dio itatelja upravo te dijelove knjige izbjegavati odnosno preskakati.. Koliko e
italaka praksa potvrditi moja oekivanja, ostaje da se vidi.

No, ono to je zasigurno jasno, jest da je ova knjiga vrlo dobra novost u italakoj ponudi znanstvene
ali i strune literature, te da e kao takva imati svoje mjesto. Pisana je visokim znanstvenim stilom,
jo uvijek tako dobro strukturiranim da ga mogu pratiti i manje upueni odnosno struno potkovani
itatelji. Obiluje je bogatstvo izvora koji su koriteni u pripremi ove knjige, koji su dovoljni da se
suvereno i s lakoom iscrpe sva postojea znanja, pristupi i istraivanja u razmatranim teorijskim
tradicijama koje su posluile kao iri kontekst knjige.

Sve to zajedno ini ovu knjigu pogodnom i poeljnom za objavljivanje, to je u svakom sluaju
potrebno podrati. Vjerujem da e knjiga nai svoje mjesto u sveuilinoj nastavi te da e biti od
koristi generacijama sadanjih ali i buduih studenata.

Zagreb, travanj 2015.

Prof. dr. sc. Josip Burui

Odjel za psihologiju, Hrvatski studiji, Sveuilite u Zagrebu

Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb

270
Jadranka Kolenovi-apo roena je 05.11.1970. godine u Plavu, Crna Gora. Studij psihologije
na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, zavrila je 1995.godine. Poslijediplomske studije zavrila je
na Odsjeku za psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu, gdje je odbranila
magistarski rad pod naslovom Humor kao nain suoavanja sa stresom (2001). Doktorsku
disertaciju Smisao za humor i struktura linosti, odbranila je 2005.godine na Odsjeku za
psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Od 1995. do 2012.godine radi na
Odsjeku za psihologiju, kao asistent, vii asistent, docent. Od 2012. godine je izabrana u zvanje
vanrednog profesora na predmetima iz oblasti Psihologije linosti i Socijalne psihologije.
Nastavni predmet Psihologija linosti predavala je na Fakultetu kriminalistikih nauka u
Sarajevu i Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, a predmet Socijalna psihologija predaje na
Odsjeku za sociologiju i Odsjeku za politologiju na Fakultetu politikih nauka u Sarajevu, te na
Odsjeku za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Voditeljica je doktorskih studija na
Odsjeku za psihologiju u Sarajevu i nositelj kolegija Individualne razlike. Sudjelovala je kao
voditelj ili konsultant na vie istraivakih i aplikativnih projekata. Uestvovala je na domaim i
meunarodnim naunim i strunim skupovima i seminarima. Voditeljica je European Values
Study za Bosnu i Hercegovinu. Autorica je knjige Psihologija humora: teorije, metode i
istraivanja (2012, Svjetlost: Sarajevo), te je uredila vie knjiga saetaka i Zbornika radova sa
naunih i strunih skupova psihologa u BiH. Objavila je 18 naunih i strunih radova u
asopisima: Zbornicima radova, Naa kola, Didaktiki putokazi, Psihologijske teme,
Personality and Individual Differences, Temas em Psicologia, Psihijatrija Danas.

Saa Drae roen je 24.09.1975. godine u Mostaru. Studij psihologije zavrio je 2000. godine na
Savojskom univerzitetu (Universit de Savoie) u Francuskoj. Na istom univerzitetu 2001. godine
upisuje postdiplomski studij iz eksperimentalne socijalne psihologije. Doktorat stie 2007.
godine, odbranom doktorske disertacije pod naslovom "Effet de l'humeur induite sur l'optimisme
comparatif" (Uticaj indukovanog raspoloenja na komparativni optimizam). U periodu od 2000.
do 2007. godine radi na Savojskom univerzitetu kao asistent, a zatim kao vii asistent na
predmetima Eksperimentalna metodologija i Socijalna psihologija. Kao post-doktorant, u
periodu od 2007. do 2009. godine bio je ukljuen u istraivaki projekat "Uticaj emocija na
percepciju rizika" (Laboratoire Inter-universitaire de Psychologie). Godine 2010. izabran je u
zvanje docenta na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na predmete iz
oblasti Metodologije psiholokih istraivanja, Socijalne psihologije i Psihologije emocija. Pored
angamana na matinom Odsjeku izvodi nastavu na kolegiju Socijalne psihologije na Odsjeku za
psihologiju Filozofskog fakulteta, Sveuilita u Mostaru. Na doktorskom studiju na Odsjeku za
psihologiju u Sarajevu izvodi nastavu na metodolokoj grupi predmeta (Eksperimentalni nacrti
istraivanja) te na predmetu Emocije i kognicija. Trenutno obavlja funkciju voditelja Centra za
psiholoka istraivanja, edukacije i savjetovanje (CPIES). Uestvovao je na brojnim naunim
skupovima, te objavio vie znanstvenih radova u internacionalnim asopisima: British Journal of
Social Psychology, International Review of Social Psychology, Motivation and Emotion,
Psihologija. Bavi se istraivanjima na podruju socijalne kognicije i emocija, pri emu aktivno
surauje sa Univerzitetom u Bordou (Universit de Bordeaux).

271
Nina Hadiahmetovi roena je 1983. u Zenici. Opu gimnaziju zavrila je u Zenici. Studij
psihologije upisala 2002. na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu gdje je
diplomirala 2007. Master studije na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu
upisala 2012. godine a 2013. godine stekla zvanje magistar psihologije. Doktorski studij
psihologije, istraivaki smjer, trenutno pohaa na Odeljenju za psihologiju Filozofskog
fakulteta u Beogradu. Po zavretku studija, godinu dana radila kao psiholog u praksi na klinikoj
procjeni, savjetovanju i edukaciji, gdje je angaovana i kao saradnik na istraivanju u svojstvu
prevodioca u saradnji sa Vanderbilt University Nashville, Tennessee, USA. Od kraja 2008. radi
kao asistent u nastavi na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, oblastima
psihologiji linosti i socijalnoj psihologiji. Rad na fakultetu obiljeen je i angamanom na
predmetima iz klinike psihologije i psiholokog mjerenja. U toku estogodinjeg rada provela
vie istraivanja za potrebe nastave i izvannastavnog istraivakog rada. Podruja istraivakog
interesovanja su peto i viefaktorski modeli linosti, eksploracija prostora linosti na tipskim
imenicama, self-koncept, eksplicitne i implicitne mjere linosti. Uestvovala na veem broju
domaih i meunarodnih naunih konferencija i objavljivala u domaim i stranim asopisima.
Objavila 5 naunih radova, 26 naunih doprinosa na domaim i inostranim konferencijama i
angaovana na vie projekata sa domaom i inostranom saradnjom. U koautorstvu objavila dvije
knjige. Govori engleski i njemaki jezik. ivi i radi u Sarajevu.

272