MehanikaTla 2007 PDF

MEHANIKA TLA
Interna skripta
Prof. dr. Predrag Kvasnika

Dubravko Domitrovi, dipl. ing.
Zagreb, 2007.
Rudarsko-geoloko-naftni fakultet
POGLAVLJA:
1. Uvod
2. Fizike osobine materijala tla
3. Terenski istraivaki radovi
4. Ugradnja zemljanih materijala
5. Voda u tlu
6. Naprezanja i deformacije u tlu
7. Slijeganje tla
8. Vremenski tok slijeganja konsolidacija
9. vrstoa tla
10. Plitki temelji
11. Stabilnost kosina
12. Potporni zidovi i sline konstrukcije
DODACI:
13. Graevne jame
14. Piloti
Mehanika tla interna skripta 2

1. UVOD
Ova je knjiga namijenjena, kako poetnicima u mehanici tla, dakle studentima tehnikih struka
(prvenstveno rudarske i graevinske), tako i inenjerima koji se ele informirati o novim
trendovima u geotehnikom projektiranju, posebno povezanim sa stupanjem na snagu eurokoda
7 (EC7). Na hrvatskom jeziku, dodue, ve imamo knjige od Nonveillera i Terzaghija ([4] i [5]),
koje su vrlo opsene, pa ba i nisu pogodne za poetnike, a primjenjuju i drugaija pravila za
projektiranje nego to to namee EC7. One, ipak i dalje ostaju kao dobra dopunska literatura za
strunjake koji se ele detaljnije informirati o porijeklu i nastanku pojedinih metoda
projektiranja. Utoliko nisam smatrao potrebnim da neke izvode odande prenosim, kako ne bih
nepotrebno optereivao ovaj tekst. Uope, ne smatram da ova knjiga moe zamijeniti neke
druge, nego samo da ona slijedi moj pristup izlaganju ove materije i da itaoca upozna s
jezikom struke, a zatim i s nekim inenjerskim modelima prorauna, deformacija (slijeganja) i
stabilnosti geotehnikih konstrukcija.
Mehanika tla je nauka (tj. primijenjena znanost) koja prouava i opisuje mehanike
osobine temeljnog tla, bilo da je ono prirodni oslonac graevini iju teinu mora preuzeti bez
tetnih slijeganja i deformacija, bilo da slui kao materijal pri graenju nasipa za ceste,
eljeznice ili brane. esto se kae i slijedee: mehanika tla bavi se objektima na tlu, u tlu i od
tla.
Mehanika tla je, zajedno s mehanikom stijena i inenjerskom geologijom, dio tehnike
discipline geotehnike koja se bavi projektiranjem i izvoenjem objekata u tlu i stijeni. Za potrebe
geotehnike, u mehanici tla se prouavaju teoretski modeli naprezanja, deformacija, teenja i sl.,
pomou kojih se predviaju ponaanja geotehnikih objekata i procjenjuje koliko ta ponaanja
zadovoljavaju postavljene kriterije. Ti su kriteriji, prema novim evropskim propisima
eurokodovima, povezani s graninim stanjima uporabivosti i nosivosti, pa treba ustanoviti,
zadovoljavaju li predvieni geotehniki zahvati kriterije za odgovarajua granina stanja.
Rjeavanje (geotehnikih) inenjerskih problema moemo prikazati simboliki, prema
Lambe & Whitman (1969):
MEHANIKA TLA
karakteristike tla vezane uz odnos
naprezanje/deformacije
teorijske analize
INENJERSKA GEOLOGIJA, RJEENJA

ISTRAIVANJE INENJERSKA geotehnikih
sastav i osobine temeljnog tla + PROCJENA problema
vezanih uz
ISKUSTVO mehaniku tla
iz prethodnih projekata
iz zahvata na susjednom i slinom tlu
EKONOMIKA
Slika 1.1-1 Rjeavanje geotehnikih inenjerskih problema moemo prikazati

simboliki (Lambe & Whitman, 1969).

Shema sa slike upuuje na to da je za rjeavanje geotehnikih problema iz mehanike tla
potrebno znati i neto o bliskim strukama kao to je, primjerice, inenjerska geologija, neto iz
ekonomike (jer netko nae geotehnike zahvate treba platiti), a svakako je dobro imati i odreeno
iskustvo na slinim poslovima (ako ne vlastito, barem nekog starijeg kolege koji vas moe
savjetovati). Uz sve to je potrebno i neto to se zove inenjerska procjena, a to bi otprilike
trebalo znaiti da sve ranije navedeno treba dobro odvagnuti prije nego to se predloi rjeenje
inenjerskog problema.
Neki od geotehnikih zadataka su: plitko i duboko temeljenje, izrada nasipa i nasutih
brana te potporne konstrukcije. Uz njih nailazimo i na specifine probleme iz rudarske prakse
kao to su slijeganje tla kao posljedica (podzemnih i povrinskih) rudarskih radova te odlaganje
jalovine.
Kako je organizirana i od ega se sastoji sama mehanika tla? Jedan, danas ope
prihvaeni nain prikaz sheme mehanike tla je i tzv. Burlandov trokut (sl. 1.1-2, prema Burland,
1987).
postanak tla /
geologija
profil istraivanja na terenu i opis tla

tla
iskustvo
rizik
ponaanje odgovarajui
tla model tla
laboratorijska / idealizacija povezana s ocjenom /

terenska fiziki i analitiki modeli
ispitivanja /
opaanja /
mjerenja
Slika 1.1-2. Geotehniki trokut (Burland, 1987).
Iz tog trokuta se vidi da teoretski dio mehanike tla (modeli) predstavlja tek jednu treinu
potrebnog znanja, a da je jednako tako vano dobro poznavati rasprostiranje i sastav tla (profil
tla) te njegovo ponaanje koje se odreuje pomou terenskih istraivanja, vaenja uzoraka iz tla i
odreivanja njihovih svojstava u laboratoriju. Naime, u odnosu na, primjerice, graevinske
materijale koji, u pravilu imaju poznata svojstva, tlo je na svakoj lokaciji drugaije, pa ga prvo
treba dobro istraiti i procijeniti, a tek onda kombinirati mogua rjeenja za projekte. Dodatna je
komplikacija voda u tlu, bez koje ne bi bilo ivota na zemlji, ali koja inenjeru geotehniaru
uvijek zagora ivot. Kako neki kau da voda nije dobra ni u cipeli tako bi se isto moglo rei i
za njezino prisustvo u tlu.

Slijedom ovih razmiljanja organizirana su i poglavlja u ovoj knjizi, ija se prva
poglavlja bave opim fizikalnim osobinama tla (2. poglavlje), istraivanjima na terenu (3. pog.),
ponaanjem zemljanih materijala prilikom ugradnje (4. pog.) te pojavnou i teenjem vode u tlu
gdje se daju prvi teoretski izvodi (5. pog.). Slijede poglavlja o dodatnim naprezanjima (6. pog.),
slijeganjima (7 pog.) te slijeganjima u vremenu (8. pog.) u kojima se uvode modeli ponaanja tla
pri malim deformacijama. Naprezanja koja uzrokuju velike deformacije i slom tla obrauju se u
9. pog. gdje se govori o vrstoi. Slijede poglavlja o modelima koji se primjenjuju za opise
ponaanja plitkih temelja (10. pog.), stabilnosti kosina (11. pog.), potpornih konstrukcija (12,
pog.), graevnih jama (13. pog.), pilota (14. pog.) i sidara (15. pog.). Zakljuno je poglavlje o
eurokodu 7.
U ovom su tekstu uvaene promjene koje su dole s novim evropskim propisima za
geotehniku eurokod 7, kako u oznakama i terminologiji, tako i u prilagoavanju izraza za
proraun, posebno to se tie uvoenja parcijalnih koeficijenata.
LITERATURA:
[1] Burland, J.B. (1987). Nash lecture: The teaching of soil mechanics A personal view,
Groundwater effects in geotechnical engineering, IX ECSMFE, Dublin.
[2] EC 7 1994, Eurokod 7. Dio 1. - Opa pravila, Dio 2. Projektiranje pomou
laboratorijskih ispitivanja i Dio 3. Projektiranje pomou terenskih ispitivanja.
[3] Lambe, T. W. & Whitman, R. V. (1969). Soil mechanics. Massachusetts Institute of
Technology, John Willey & Sons, Inc., New York.
[4] Nonveiller, E. (1979). Mehanika tla i temeljenje graevina. kolska knjiga, Zagreb.
[5] Terzaghi, K. (1943) Theoretical soil mechanics, prema: Teorijska mehanika tla. tiskano
1972, Nauna knjiga, Beograd

Dodatak 1A
1. UVOD
Mehanika tla prouava i opisuje mehanike osobine tla, bilo da je ono prirodni oslonac
graevini iju teinu mora preuzeti bez tetnih slijeganja i deformacija, bilo da slui kao
materijal pri graenju (npr. nasipa za ceste, eljeznice ili brane). Tlo je materijal na kojem se
gradi, u kojem se gradi i od kojeg se gradi.
Mehanika tla prouava fizike i mehanike osobine tla, teenje vode kroz tlo, naprezanja
i deformacije u tlu, parametre vrstoe tla, nosivost tla, metode laboratorijskog i terenskog
ispitivanja i spada u irem smislu u tzv. geotehniko inenjerstvo.
Mehanika tla spada u podruje tehnike ili primijenjene mehanike u kojoj se zakoni i
metode teorijske mehanike primjenjuju u tehnici.
Klasina mehanika tla zasniva se na dvije idealizacije realnog tla:
1. tlo je kruto plastino tijelo za razmatranje problema sloma tla tj. graninog
optereenja,
2. tlo je elastino tijelo za razmatranje problema deformacija u tlu.
Realno tlo nije niti jedno od toga no ta je idealizacija pogodna za analitiko rjeavanje vie
tipinih zadataka u mehanici tla. Realno tlo je ustvari nelinearno elastian materijal s
povratnim deformacijama pri rastereenju.
Suvremena mehanika tla osniva se na detaljnijim terenskim istraivanjima, sloenijim
laboratorijskim pokusima i primjeni raznih vrsta programa na osobnim raunalima ime se
bolje opisuje stvarno ponaanje tla, ali ne moemo rei da su svi problemi rijeeni na
odgovarajui nain, pa istraivanja u ovom podruju i dalje intenzivno traju.
Povoljne lokacije za izgradnju uglavnom su iskoritene, preostale zahtijevaju sloenija
znanja i bolje tehnike izgradnje.

1.2. POVIJEST
Unato nedostatku sveukupnih saznanja o ponaanju tla, postoje dokazi o empirijskom iskustvu starih
civilizacija koje se oituje razliitim graevinama iz Rimskog doba (akvadukti, mostovi, ceste), graevinama u
Grkoj, egipatskim piramidama, Kineskom zidu, zemljanim branama u Indiji.
Naravno da su postojale i neuspjene graevine. Pretpostavlja se da su graevine koje
se nisu zadovoljavajue ponaale mijenjane novima na principu pokuaja i pogreke, esto na
istoj lokaciji. Primjer neuspjenog temeljenja jeste kosi toranj u Pisi sagraen u 12. st.
Vei interes za probleme vezane uz tlo javlja se ponovno u 17. i 18. stoljeu uglavnom vezano za probleme
stabilnosti pokosa i potpornih zidova. Navodimo samo neke znaajnije doprinose razvoju ove discipline:
Charles Augustine Coulomb (1736-1806), francuski vojni inenjer, poznatiji po
istraivanjima elektriciteta i magnetizma, razmatrao je probleme pritisaka tla, potpornih zidova
i posmine vrstoe materijala.
William John Macquorn Rankine (1820-1872), kotski inenjer i fiziar, osim
doprinosa u molekularnoj fizici, termodinamici i vrstoi materijala, takoer se bavio pitanjima
potpornih zidova i pritisaka tla Rankine-ova granina stanja ravnotee, tzv. aktivno i pasivno
stanje.
Karl Culman (1821-1881), njemaki inenjer, razvio grafiku metodu odreivanja
pritisaka tla na potporne zidove.
Henri Philibert Gaspard Darcy (1803-1858), francuski inenjer poznat po
eksperimentalnom radu vezanom za problem propusnosti tla, kojeg prepoznajemo po poznatom
Darcy-jevom zakonu.
Joseph Valentin Boussinesq (1842-1929), primijenjeni matematiar, unaprijedio je
Rankinovu analizu problema zemljanih pritisaka, te se bavio analizom naprezanja u tlu uslijed
vanjskog optereenja elastini, izotropni, homogeni poluprostor.
Otto Mohr (1835-1918), poznat je po grafikoj metodi predstavljanja naprezanja tzv.
Mohrovoj krunici, kao i po Mohrovoj teoriji loma baziranoj na posminoj vrstoi odnosno
koheziji i kutu unutranjeg trenja.
Temelje mehanike tla kao zasebne discipline dao je Karl Terzaghi (1882-1963) u knjizi
Erdbaumechanik 1925. godine spojivi eksperimentalni i teoretski rad. Prije te publikacije,
postojali su doprinosi drugih autora, no nisu bili integrirani u koherentnu disciplinu.
Poetkom 20. stoljea najvie istraivanja vezanih uz ovu disciplinu provedeno je u
SAD, te u nekim europskim dravama: Njemaka, Francuska, vedska.
Nakon to je Karl Terzaghi objavio svoju knjigu 1925. godine, fond raspoloive literature
o ovom podruju postaje ogroman, a publicira se osim u knjigama, jo i u strunim asopisima
te saopenjima sa kongresa (ICSM, ECSMFE). Navodimo samo neke znaajnije:
ASCE Journal of Geotechnical and Geoenvironmental Engineering, New York,
Canadian Geotechnical Journal, Ottawa,
Geotechnique Institution of Civil Engineers, London,
ASTM Geotechnical Testing Journal.

2 FIZIKE OSOBINE MATERIJALA TLA
2.1 Trofazni karakter tla
U ovom se poglavlju opisuje tlo kao inenjerski materijal. Tlom se bave razne struke (geologija,
mineralogija, rudarstvo, graditeljstvo, agronomija, ...), i svaka razmatra svoje osobine tla.
Ovdje emo se zadrati prvenstveno na onim osobinama tla koja su bitna za ono to bi se moglo
nazvati inenjerskim osobinama tla, tj. osobinama koje su bitne za projektiranje i izvoenje
graevinskih i rudarskih objekata i zahvata.
Tlo je materijal koji se sastoji od tri komponente (faze): vrstih estica te tekue i
plinovite faze u porama izmeu estica. estice tla su zrna i ploice vrlo razliitih veliina,
oblika i mineralokog sastava. U ponaanju tla odraavaju se svojstva svih triju faza kao i
njihove interakcije. Ponaanje takvog materijala je vrlo kompleksno, radi ega je neophodno
prouiti karakteristike svake faze, a zatim i njihovu interakciju.
estice tla
Osnovne karakteristike estica tla su:
- gustoa estica tla ili masa jedinice volumena estica tla (nekad se to krivo zvalo specifina
teina),
- granulometrijski sastav, to je raspodjela estica tla po veliini, izraena u postotku mase i ?
- boja, oblik i mineraloki sastav estica.
Tekuina u porama
Tekuina u porama tla je redovito voda, ali moe biti i nafta ili sl. No, premda su
mehanike karakteristike vode dobro poznate, njeno ponaanje u sitnim porama u tlu ne
odgovara uvijek klasinoj fizici, jer dolazi do interakcije na molekularnoj razini.
Plin u porama
O plinovitoj komponenti u tlu se vrlo malo zna te se iz tog razloga u inenjerskoj praksi
najee promatraju ili potpuno suha ili vodom zasiena tla. Svojstva djelomino zasienih tala
se u inenjerstvu uzimaju u obzir tek u zadnjih dvadesetak godina i to prvenstveno tamo gdje se
zanemarivanjem tih svojstava dobivaju grube greke.

2.2. MODEL TLA
Radi jednostavnijeg definiranja odnosa faza u tlu uvodi se tzv. model tla uz pomo kojega se
kvantificiraju jedinini odnosi1 volumena i masa u uzorku tla. Oznake, indeksi i kratice se ovdje
navode kao to su u Eurokodu 7 [1], a porijeklom su uglavnom iz engleskog jezika, pa e se, radi
lakeg pamenja, navesti i engleski termini.
uzorak tla model tla
Vg plin mg
Vv
Vw tekuina mW
V m
Vs ms
estice tla
volumeni mase
Oznake na slici su:
- V ukupni volumen uzorka (sve tri faze), [m3],
- Vv volumen pora (engl. voids), [m3],
- Vs volumen vrstih estica (engl. solids), [m3],
- Vg volumen plina (engl. gas), [m3],
- Vw volumen vode (engl. water), [m3],
- m ukupna masa uzorka, [g],
- mg masa plina, [g], masu plina u praktinim problemima zanemarujemo,
- mw masa vode, [g] i
- ms masa vrstih estica, [g].
Slika 2.2-1 Model tla.
Volumni odnosi
Definirani su slijedei volumni odnosi (bezdimenzionalne veliine, vrijednosti im se

mogu izraziti i u postocima):
V
relativni porozitet n= v (2.2-1)
V
(raspon je, uglavnom, izmeu nmin = 0,10 i nmax = 0,55)
V
koeficijent pora e= v (2.2-2)
Vs
(raspon je uglavnom izmeu emin = 0,10 i emax = 1,20)
V
stupanj zasienosti Sr = w (2.2-3)
Vv
(raspon mu je odreen ispunjenou pora vodom, 0 Sr 1, ili u postocima).
1
jedinini odnos ovdje znai: po jedinici volumena, obino za m3

Kako Sr mjeri ispunjenost pora vodom?
Sr = 0 suho tlo,
Sr = 100% potpuno zasieno (saturirano) tlo,
0 Sr 100% djelomino saturirano tlo.
Relativni porozitet i koeficijent pora su meusobno zavisne veliine. Njihova veza dobije
se iz:
Vv
n= , dijeljenjem i brojnika i nazivnika na desnoj srani s Vs dobiva se (2.2-4)
Vv + Vs
e
n= , a takoer se dobije i (2.2-5)
1+ e
n
e= (2.2-6)
1 n
Maseni odnosi
U udbenicima i knjigama iz mehanike tla na ovom se mjestu obino uvode, umjesto

mase i gustoe, teine i jedinine (neki puta specifine) teine. Treba prihvatiti da je masa
osnovno svojstvo materijala, dok je teina sila kojom tu masu privlai sila zemljine tee. Oito
da nije potrebno u osnovno svojstvo mase unositi i silu planeta na kojemu se masa nalazi. U
inenjerskim problemima se esto koriste i jedinine teine koje se iz masa i gustoa dobivaju
jednostavno, mnoenjem s g, akceleracijom zemljine tee (tj. gravitacijom)
Definirani su slijedei odnosi masa ili maseni odnosi unutar uzorka tla:
m
vlanost w= w (2.2-7)
ms
(vlanost tla je obino w < 100 %, ako je w = 0 % suho tlo)
Slijede gustoe koje se izraavaju u jedinicama [kg/m3] ili [Mg/m3]:
m
gustoa tla = (2.2-8)
V
m
gustoa estica tla s = s (2.2-9)
Vs
m
gustoa vode w = w (2.2-10)
Vw
Gustoa tla se moe povezati s ostalim jedininim veliinama na slijedei nain:
= s (1 n) + w S r n (2.2-11)
gustoa suhog tla (Sr = 0) d = s (1 n) (2.2-12)
Indeks d dolazi od engleskog dry.

ms ms
d = = (2.2-13)
V Vs + Vv
Rasponi vrijednosti gustoa tla nalaze se u okviru sljedeih granica, tablica 2.2-1:

Tablica 2.2-1 Rasponi vrijednosti gustoa tla.
gustoe vrijednosti2
kg/m3
s 2500-2800
1750-2000
d 1400-1700
Kao to je ve reeno, svakoj gustoi odgovara neka jedinina teina. Jedinice teine dobiju se,
prema drugom Newtonovom aksiomu, tako da se masa (u kg) mnoi s akceleracijom (u m/s2) to
daje silu (u N), tj. [kg m/s2 ] = [N], pa se za jedininu teinu (sve se dijeli s m 3 ) dobije [kgm/s2
/ m 3 ] = [ N/m 3]. Zbog praktinosti se jedinina teina ee izraava u 1000 puta veoj jedinici
tj. u [ kN/m 3]. Jedinina teina i gustoa se mogu, dakle, povezati na slijedei nain:
m g
= = g [kN/m3] (2.2-14)
V
gdje je:
- jedinina teina,
- m masa uzorka,
- V volumen uzorka,
- g ubrzanje sile tee (gravitacija), g = 9,81 m/s2 i
- gustoa.
Veliine navedenih masenih i volumnih odnosa se odreuju odgovarajuim postupcima i

mjerenjima u laboratoriju za mehaniku tla.
Tablica 1. Izrazi za raunanje stupnja zasienosti materijala (Nonveiller, 1981)
2
Vrijednosti gustoa bi se prema SI sustavu trebale izraavati u [g/m3], ali se u svrhu pojednostavljenja izraavaju u
[g/cm3] odnosno [kg/m3], ak i u [t/m3].

Tablica 2. Izrazi za raunanje teina i poroziteta tla (Nonveiller, 1981)
Napomena:Svi odnosi vrijede za potpuno zasien materijal. Ako je on nepotpuno zasien sa Sr

<1, u sve izraze treba uvrstiti Srw umjesto w.

2.3. LABORATORIJSKI POKUSI KOJIMA SE ODREUJU FIZIKE OSOBINE

ESTICA TLA
2.3.1. Gustoa estica tla
Gustoa estica tla odreuje se laboratorijski pomou tzv. piknometra, male vatrostalne boice sa
upljim staklenim epom (slika 2.3-1). Kod odreivanja gustoe estica je problem odrediti
gustou pojedine estice to se oito ne bi moglo uiniti mjerenjem mase i volumena svake
pojedine estice u uzorku. Problem se rjeava posredno, moglo bi se rei trikom: volumen
zrnaca zamijenimo jednakim volumenom vode. U piknometar se prvo ulije voda; vaganjem se
odredi masa piknometra s vodom (mp). U tu se istu boicu usipa (rastresiti) uzorak, mase mu i
izvae piknometar s uzorkom ( mp+u). Zrna uzorka istisnu toliko vode koliki je njihov volumen.
Volumen istisnute vode odredimo preko mase vode koja je jednaka razlici zbroja mase i
piknometra s vodom (mu + mp) i mase piknometra s uzorkom u vodi (mp+u).
Pokus poinje tako da se izvae masa male koliine (cca 20 g) suhog tla (suenog 24 sata
na 100 do 110 oC), razmrvljenog uzorka, mu, i masa, mp, piknometra, napunjenog vodom na
temperaturi 20 oC. Uzorak se tada stavi u prazan piknometar u koji dolijemo vodu (tri etvrtine
volumena) i kuhamo ga na 105 oC, da se iz pora uzorka ukloni sav zrak i pore popune vodom.
Piknometar se ohladi, dopuni vodom do vrha, i izvae masa, mp+u. Volumen uzorka tada
dobijemo odnosom istisnute mase vode iz piknometra i gustoe vode:
m + m p m p +u
Vu = u , (2.3-1)
w
iz uvjeta da je Vu = Vs , a mu = ms , slijedi da je gustoa estica tla:
m
s = s , (2.3-2)
Vs
a jedinina teina estica tla s = s g (2.3-3)
Slika 2.3-1 Piknometri.
2.3.2 Granulometrijski sastav
2.3.2.1 to je granulometrijski sastav i emu slui?
Ve je uvodu reeno da je granulometrijski sastav raspodjela estica tla po veliini, izraena u

postotku mase. Smatramo ga vrlo vanom osobinom materijala tla, pa emo o tome ovdje neto
vie rei.
Tlo je skupina estica (zrnaca) razliitog oblika i veliine. Prema dominantnoj veliini zrna
svrstavamo tla u skupine (klasificiramo ih) u: pijeske i ljunke (krupnozrnati materijali), te
prahove i gline (sitnozrnati materijali). Dominantna veliina zrna odreuje se tako da se uzorak
materijala tla prosijava kroz sita razliite veliine okca i dobiju ostaci na sitima koji se vau i
tako odrede razredi promjera zrna (=zrna promjera od-do?) izraeni u masama. Dominantna

veliina zrna je ona iji razred ima najvei postotak u ukupnoj masi uzorka. Moemo sada izrei
neto toniju definiciju granulometrijskog sastava:
Granulometrijski sastav je, za neki uzorak tla, veza (relacija, odnos) svih razreda promjera
zrna i njihovih postotaka masa. Klasifikacija materijala tla, prema granulometrijskom sastavu, po
raznim normama, prikazana je u tablici 2.3-1. Ve se samo na temelju granulometrijskog sastava
mogu odrediti neke fizikalne karakteristike tla, a za njegovu primjenu u geotehnikim zahvatima,
kao primjerice [2]:
- vodopropusnost;
- stiljivost;
- kapilarnost;
- filtarska svojstva;
- osjetljivost na smrzavanje;
- nosivost;
- podlonost eroziji,
- uporabljivost odreene mehanizacije itd.
Osnovni koraci u odreivanju granulometrijskog sastava su:
- odabiranje reprezentativnog uzorka,
- dispergiranje agregata na konane estice,
- mjerenje mase pojedinih frakcija..
Postupci za odreivanje granulometrijskog sastava su:
a) sijanje za estice vee od 0,06 mm;
b) areometriranje (sedimentiranje estica u vodi) za estice manje od 0,06 mm;
c) kombinirana analiza ako materijal sadri i krupne i sitne frakcije.
Tablica 2.3-1. Vrste materijala prema veliini estica (ISO Meunarodna

organizacija za standardizaciju, USCS Ameriki propisi):
VRSTA MATERIJALA ISO/DIS 14688 USCS BROJ SITA (USCS)
DROBINA (OBLUTCI)
60 mm 75 mm
krupni
20 mm
LJUNAK srednji
6 mm
sitni
2 mm 4,75 mm No. 4
krupni
0,6 mm
PIJESAK srednji
0,2 mm
areometriranje sijanje
sitni
0,06 mm 0,075 mm No. 200
krupni
0,02 mm
PRAH srednji
0,006 mm
sitni
0,002 mm
GLINA

2.3.2.2. Sijanje
Provodi se suhim ili mokrim postupkom.

Za sijanje se koristi niz (garnitura) sita standardnih dimenzija, iji se otvori smanjuju na
svakom slijedeem situ (odozgo prema dolje).
Suhi postupak
Uzme se odreena koliina materijala, uzorak (veliina uzorka ovisi o vrsti materijala i
veliini zrna). Uzorak se usipa na najgrublje sito u nizu sita (koja su postavljena jedno iznad
drugog) u tresilicu. Sita s uzorkom se tresu 10 do 15 min. Nakon toga se vae ostatak na svakom
situ: m1, m2, ... mn, te materijal koji je proao kroz najfinije sito mp (uhvaen u zdjelu na dnu).
Kroz sito s najveim otvorima mora proi sav materijal (kako bi se znalo koje je maksimalno
zrno).
Slika 2.3-2. Prikaz ucrtavanja rezultata laboratorijskih pokusa sijanja i

areometriranja u granulometrijski dijagram.
Slijedi proraun veliine razreda to je postotak mase ukupnog uzorka izmeu dva
promjera sita. Postoci se odreuju prema izrazu:
mi
Ni = i
100 [%] (2.3-4)
n
mi
gdje je mi masa ostatka na situ i.

U mehanici tla je uobiajeno da se crtaju tzv. kumulativni granulometrijski dijagrami,
kod kojih se jedni postoci pribrajaju drugima, za razliku od tzv. krivulja razdiobe, gdje se svaka
frakcija crta odvojeno. Da se dobije kumulativna krivulja potrebno je odrediti:
i
N Di = 100 N i [ %] (2.3-5)
1
Rezultati se prikazuju granulometrijskim dijagramom (sl. 2.3.-2.):
- NDi koeficijent prolaza mase u [%] kroz sito (linearno mjerilo) i
- D - promjer (veliina) zrna u [mm] (logaritamsko mjerilo).

Ako ima i sitnijih frakcija nalijepljenih na krupna zrna primjenjuje se mokri postupak.
Postupak je isti kao i suhi samo se na svakom situ materijal ispire, zatim sui i vae. Ovakvim
ispitivanjem dobiva se tzv. efektivni promjer zrna, jer zrno moe biti ploasto ili izdueno:
d
d
a)
Slika 2.3-3. Sita.
a) Nekoliko vrsta sita s obzirom na

vrstu otvora.
b) Shematski prikaz sijanja.
b)
Jo jedna mogunost tumaenja granulometrijskog dijagrama
Ako uzorak kojeg sijemo ima neku poetnu masu m0 i poetni volumen V0, on ima i neku
m
poetnu gustou suhog tla, d 0 = 0 . U postupku sijanja moemo tako pratiti promjenu mase,
V0
kao promjenu poetne gustoe suhog tla (za poetni volumen uzorka, V0). Ako u izrazu 2.3-5.
podijelimo brojnik i nazivnik s V0 dobijemo:
m i ( mi mi ) / V0
di
N Di = 100 i
100 = n i
100 = 100 (2.3-6)
n
m i m /V
n
i 0 d0
U izrazu 2.3-6. je di trenutna gustoa tj. gustoa uzorka na odgovarajuem situ.

Na slici 2.3-2. prikazan je i odnos trenutne i poetne gustoe suhog tla. Ovakva predodba
sijanja pomae pri povezivanju rezultata ovoga pokusa s areometriranjem u jedan zajedniki
dijagram (vidi 2.3.2.3.).

2.3.2.3. Areometriranje
Areometriranje je metoda odreivanja granulometrijskog sastava tla za materijal koji sadri zrna
manja od 0,06 mm (prah, glina). Budui da tako sitne estice nije mogue sijati (nisu vidljive
prostim okom), veliina i postotak pojedinih frakcija odreuju se indirektno, mjerenjem gustoe
suspenzije u odreenim vremenskim intervalima, primjenjujui tzv. Stockesov zakon.
Stockesovim zakonom se definira brzina padanja zrnaca u mirnoj tekuini koja je to vea to su
estice krupnije. Drugim rijeima, ako u vodu uspemo malu koliinu materijala koji se sastoji od
estica razliite veliine, krupnije estice padat e bre, a sitnije sporije.
Stockes-ov zakon glasi:
w 2
v= s D , a brzinu moemo pisati i kao (2.3-7)
18
H
v = , pa izjednaavanjem tih dvaju izraza dobijemo (2.3.-8)
t
18 H 18 H H
Dt = = = const , (2.3-9)
( s w ) t s w t t
gdje je
v ... brzina padanja estice,
Dt ... promjer istaloenog zrna nakon vremena t,
... viskoznost vode na odreenoj temperaturi (svojstvo materijala),
H ... visina padanja zrna,
t ... vrijeme i
s i w ... gustoe estica i vode.
Ako zamislimo da imamo neku posudu u kojoj te estice padaju i ako na putu padanja
estica moemo postaviti vrata na nekoj dubini u kojoj moemo mjeriti vrijeme u kojemu je
estica potonula, od povrine do te dubine, moemo, prema Stockesovom zakonu, odrediti njezin
promjer. Meutim, budui da su estice nevidljive prostim okom, mi njihov prolaz moramo
mjeriti posredno. To inimo mjerenjem gustoe suspenzije na vratima.
Kako i zato je to mogue?
Naime, ako imamo vie estica razliitog promjera, onda e kroz ta vrata proi prvo
grupa krupnih estica, a slijedit e je grupe estica manjih promjera. Te grupe estica treba
zamisliti kao reetke u ijim su vorovima estice. Sve reetke kreu istovremeno (jer su sve
estice prije pokusa jednoliko raspodijeljene u suspenziji), ali one s veim zrnima padaju bre, a
s manjim, sporije. Ako na vratima imamo ureaj za mjerenje gustoe, taj e registrirati promjenu
gustoe suspenzije tek kad zadnja estica iz krupne reetke proe mimo njega.
Ako moemo registrirati promjenu mase (ili gustoe) uzorka, zbog estica koje su prole
kroz vrata, u odnosu na poetnu masu uzorka, dobit emo vezu promjene mase (kao kod sijanja
ostataka na sitima) i promjera pripadajue grupe estica.
Opisani postupak provodi se u pokusu areometriranja u laboratoriju za mehaniku tla. U
tom se pokusu za mjerenje prolaza estica koristi u gustoama umjereni plovak koji se zove
areometar. Areometar (jo ga nazivaju i hidrometar) mjeri gustou na dubini gdje pluta njegovo
teite. Gustoa suspenzije se oitava na vratu areometra, na mjestu gdje vrat areometra izviruje
iz vode (skala u jedinicama gustoe).

Slika 2.3-3. Prikaz ucrtavanja rezultata laboratorijskih pokusa areometriranja u

granulometrijski dijagram.
Pokus tee tako da se u menzuru od 1 l nalije destilirana voda (1 l) i naspe materijal tla,
koji se dobro natopi i dispergira u vodi pomou mijealice. Vodi je dodan antikoagulans
vodikov peroksid da sprijei koagulaciju, tj. nakupljanje manjih estica u vee. Koliina
materijala tla ovisi o veliini estica; 25 g za glinu, 100 g za prah. estice tla padaju u suspenziji
i taloe se na dnu. Prije nego to padnu na dno prou pored teita areometra koje predstavlja
vrata pri prolasku pored kojih se registrira promjena gustoe suspenzije, to se oita na vratu
areometra u odreenim vremenskim razmacima. Ti su razmaci (prema amerikom standardu)
75'', 2', 5', 15', 45', 2 h, 5 h, 24 h. Veza vremena, promjera i mase estica u suspenziji dobije se
na slijedei nain:
Poetna gustoa suspenzije, 0 , i poetna gustoa suhog tla suspenzije, d 0 , mogu,
prema 2.2.-11. i 2.2-12., povezati na sljedei nain:
0 = d 0 + S r n w (2.3-10)
gdje je poetni volumen uzorka, zapravo volumen menzure, V0 , a poetni volumen vode jednak
volumenu pora, a to je praktiki opet V0 , pa su i stupanj zasienosti i relativni porozitet jednaki
jedan. Izraz 2.3-10 tako postaje
0 = d 0 + w . (2.3-11)

Koeficijent prolaska mase iz izraza 2.3-6., N Di = di 100 , moe se tada napisati kao:
d0
w
N Di = di 100 = dt 100 = t 100 , (2.3-12)
d 0 d0 0 w
gdje su t i 0 trenutna i poetna gustoa suspenzije (koje se izravno mjere areometrom), a

pripadajui se promjeri zrna dobiju iz 2.3.-9.
Pretpostavke i ogranienja metode odreivanja promjera zrna areometriranjem su:
- nema utjecaja zrnaca jednog na drugo pri padanju (zato je vano da imamo ogranienu
koliinu uzorka u vodi - oko 50 g u 1 l);
- sferina zrnca nije tono naroito za zrnca gline < 0,005 mm ploasti oblik,
- u proraunu treba uzeti u obzir korekcije zbog temperature, viskoziteta tekuine i vrste
antikoagulansa.
AREOMETRI
Slika 2.3-4. Areometri.
2.3.2.4. Kombinirana analiza
Do sada su sijanje i areometriranje razmatrani odvojeno. Meutim, prirodni materijali su esto

kombinacija krupnih i sitnih materijala, pa granulometrijsku krivulju, dobivenu sijanjem, treba
nastaviti areometriranjem (za estice manje od 0.06 (ISO), odnosno 0.0750 mm (USCS)).
Kombinirana se analiza provodi ako vie od 10% zrnaca proe kroz sito s najmanjim otvorima.

Korekcija prolaza za areometriranje je:
m1
N Di ' = N Di (2.3-13)
m0
gdje su
- NDi % prolaz kroz najmanje sito No. 200;
- m1 masa uzorka koja je prola kroz sito No. 200;
- m0 ukupna masa suhog tla na poetku sijanja.
2.3.2.5. Koeficijenti granulometrijskog sastava tla
Za karakterizaciju granulometrijskog sastava tla definiraju se dva koeficijeta: koeficijent

jednolinosti i koeficijent zakrivljenosti. Oni se definiraju na temelju karakteristinih vrijednosti
promjera zrna.
Koeficijent jednolinosti je
D
cu = 60 , (2.3.-14)
D10
a koeficijent zakrivljenosti
( D30 ) 2
cc = . (2.3.-15)
D10 D60
Karakteristini promjeri zrna D10 , D30 i D60 se dobiju tako da se u granulometrijskom

dijagramu povue horizontala na odgovarajuim postocima (10%, 30% i 60%) i oitaju
odgovarajue vrijednosti promjera u [mm].
Koeficijent jednolinosti cu = 1 odgovara materijalu kojemu su sva zrna jednakog
promjera. Ako promjer zrna vrlo iroko varira onda je cu vrlo velik. Ovdje treba upozoriti na
anomaliju naziva. Naime, to je cu vei to je materijal manje jednolian, a ista je situacija i s
koeficijentom zakrivljenosti. Na ovu su anomaliju ve upozoravali razni autori (primjerice,
Kovaks & Holtz), ali su takvi nazivi usvojeni i u meunarodnim standardima (ISO).
Tablica 2.3-2. Termini za oblik granulomet. krivulje (draft ISO/CD14688-2, Tab.

2).
termin cu cc
dobro graduiran cu >15.0 1 < cc < 3

(multi-graded)
srednje graduiran 6.0 do 15.0 cc < 1.0
(medium-graded)
jednoliko graduiran cu < 6.0 cc < 1.0
(even-graded)
slabo graduiran obino visok bilo koji (obino cc < 0.5)
(gap-graded)

2.4 Indeksni pokazatelji
2.4.1 to su indeksni pokazatelji?
Indeksni pokazatelji su parametri koji, uz granulometrijski sastav, daju dodatne informacije o

osobinama tla koja su povezana s porozitetom i vlanou tla. To je posebno vano za
sitnozrnate materijale, kod kojih svojstva tla i ne ovise toliko o granulometrijskom sastavu.
Podaci kojima se detaljnije opisuju osobine tla, ovisno o porozitetu i vlanosti, su:
- indeks relativne gustoe za nekoherentne materijale i
- granice plastinih stanja za koherentne materijale.
2.4.2. Indeks relativne gustoe
Indeks relativne gustoe izraunavamo po formuli:

e e0
I D = max (2.4-1)
emax emin
gdje su ei koeficijenti pora uzorka:
- e0 u prirodnom stanju,
- emin u najguem stanju,
- emax u najrahlijem stanju.
U tablici 2.4.-1. je dan pregled stanja tla po zbijenosti (ISO/DIS 14688-2).
Tablica 2.4-1. Stanja materijala tla prema zbijenosti (draft ISO/CD14688-2, Tab.
2).
STANJE ID [-] SPT N30 CPT qc [MPa] PMT pl [MPa]

vrlo rahlo < 0,20 <4 < 2,5 < 0,30
rahlo (rastresito) 0,20 - 0,40 47 2,5 5,0 0,30 - 0,50
srednje zbijeno 0,40 - 0,60 7 15 5,0 10,0 0,50 - 1,0
zbijeno 0,60 0,80 15 30 10,0 20,0 1,0 2,0
vrlo zbijeno >0,80 > 30 >20,0 >2,0
U tablici 2.4.-1., osim prema ID-u, odreena je zbijenost i prema rezultatima in istu
ispitivanja, o emu e se govoriti kasnije.
Indeks relativne gustoe je vaan i za odreivanje podlonosti tla dinamikim utjecajima,
koja je to vea to je relativna gustoa manja.
2.4.3. Granice plastinih stanja (Atterbergove granice)
Fizikalne osobine glina mijenjaju se s promjenom sadraja vode. Zato se njihovo stanje definira
preko granica plastinih stanja, koje je, na temelju iskustva, postavio vedski geokemiar Albert
Atterberg, poetkom dvadesetog stoljea, pa ih zovu i Atterbergove granice. Granice se odreuju
na temelju jednostavni ispitivanja u laboratoriju za mehaniku tla. Na dijagramu su prikazana
stanja kroz koja prolazi koherentno tlo s poveanjem vlanosti.

STANJE VRSTO POLUVRSTO PLASTINO ITKO
w
GRANICA wS wP wL
Ip
Granice plastinih stanja su:

- wS granica stezanja (shrinkage limit), wS = 0 30 %,
- wP granica plastinosti (plastic limit), wP = 0 100 %, uglavnom, wP < 40 % i
- wL granica teenja (liquid limit), wL = 0 1000 %, uglavnom, wL < 100 %.
Poznavanjem gore spomenutih granica koherentan materijal moemo klasificirati u

odreene skupine prema plastinosti. Za klasificiranje materijala prema plastinosti, potrebno je
odrediti i tzv. indeks plastinosti.
I P = wL wP (2.4-1)
Pomou granice teenja i indeksa plastinosti razvrstavamo (klasificiramo) koherentne materijale

prema plastinosti (tablica 2.4.-2.). Jo jednom treba naglasiti da koherentne materijale ne
klasificiramo prema granulometrijskom sastavu, ve prema plastinosti.
Tablica 2.4-2. Klasificiranje koherentnih materijala prema plastinosti (draft

ISO/CD14688-2, Tab. 3).
stupanj plastinosti granica teenja u [%] indeks plastinosti, IP

neplastino - < 12,0
nisko plastino < 12,0 12,0 do 25,0
srednje plastino 30,0-50,0 25,0 do 40,0
visoko plastino >50,0 >40,0
Vaan je i indeks konzistencije (to je IC vei materijal je manje deformabilan):

w wO
IC = L (2.4-2)
IP
Gdje je w0 prirodna vlanost. Indeks konzistencije se, s poveanjem vlanosti, kree u rasponu
od nule do jedinice, tj. od stanja u kojemu je uzorak praktiki teku, do poluvrstog stanja.
Suprotno od indeksa konzistencije je indeks teenja:
w wP
IL = 0 (2.4-3)
IP
tj. IL = 1-IC . Procjena konzistentnog stanja prema vrijednosti indeksa konzistencije dana je u
tablici 2.4.-3. U tablici su navedeni hrvatski termini koje je predloio Nonveilller (1981).
Termini nisu doslovno prevedeni s engleskog, ali su u nas uobiajeni.
Tablica 2.4-3. Indeks konzistencije za prahove i gline (draft ISO/CD14688-2, Tab.

8).
konzistencije prahova i glina indeks konzistencije, IC
itko (very soft) <0,25
lako gnjeivo (soft) 0,25 do 0,50
teko gnjeivo (firm) 0,50 do 0,75
poluvrsto (stiff) 0,75 do 1,00
vrsto (very stiff) >1,00
2.4.2.1. Granica teenja
Granica teenja se odreuje pomou ureaja s pokretnom mjedenom zdjelicom standardiziranog

oblika tzv. Casagrandeovog aparata (sl, 2.4-1.). Pomou ekscentra na osovini, zdjelica se
podie na visinu od 1 cm s koje slobodno pada na podlogu. Na uzorku se naini standardizirani
lijeb posebnim noem. Pokretana runo ili automatski, zdjelica brzinom od 2 udarca u sekundi
udara o podlogu, dok se lijeb ne sastavi na duljini od 12 mm. Broj udaraca ne smije biti manji
od 10, a ne vei od 50. Pokus se ponavlja na vie uzoraka (4 do 5) istog materijala, a kojima se
postepeno dodaje voda (tj. poveava se vlanost). Za svaki se uzorak odredi vlanost, w.
Rezultati se unose na dijagram w (% - lin. mjerilo) i N (broj udaraca - log mjerilo), povue se
pravac i odredi vlanost za 25 udaraca. To je granica teenja, wL (sl. 2.4.-2.).
2.126 in. (54 mm)

radius
Uzorak tla
Gumeno postolje
50
45
Granica teenja = 42
Vlanost [%]
40
11 mm
35
8 mm
2 mm 30
10 20 25 30 40 50
Broj udaraca [N]
Slika 2.4-1. Casagrandeov aparat (fotografija i presjeci) i odreivanje granice

teenja pomou dijagrama (granica teenja je za N = 25).
2.4.2.2. Granica plastinosti
Za odreivanje granice plastinosti ne treba poseban aparat. Uzorak se pripremi u

mekoplastinom stanju. Grumeni materijala se valjaju, na neupijajuoj podlozi (primjerice,
staklenoj ploi), u valjie promjera 3 mm. Valjii bi se, kod te debljine, trebali poeti kidati ili
pucati. Ako se to ne dogaa, valjii se ponovno stiu u grumenie i pokus se ponavlja. Tim se
postupkom uzorku pomalo oduzima voda (smanjuje vlanost). Valjie koji su poeli pucati na 3
mm spremamo u zatvorenu posudu, a zatim ih vaemo i stavljamo suiti da odredimo vlanost.
Tako dobijemo granicu plastinosti - wp.

2.4.2.3. Granica stezanja
Granica stezana je vlanost od koje se suenjem volumen uzorka vie ne smanjuje. Naime, u
postupku suenja, zbog poveavanja kapilarnih sila vode u porama uzorka, uzorak se stee sve
dok estice ne dou u tako zbijenu strukturu da ih te sile vie ne mogu zbijati. Granica stezanja u
laboratoriju se odreuje tako da se uzorak sui u posudi pravilnog oblika (da se moe lako
odrediti poetni volumen uzorka), a povremeno mu se odreuju vlanost i volumen sve dok se
daljnjim suenjem volumen vie ne smanjuje.
Vrijednost granice stezanja interesantna je, uglavnom, kad se radi s nesaturiranim
materijalima, pa se, kod uobiajenih laboratorijskih ispitivanja, rijetko trai.
Volumen
vrste estice
voda
zrak
vol. pora
granica teenja
granica stezanja
plastinosti
poluvrsto plastino stanje tekue stanje

granica
stanje
vol. estica
vrsto stanje
indeks plastinosti [Ip]
ws wp wL
Vlanost [w]
Slika 2.4-3. Granica stezanja, ws, na mjestu gdje prestaje smanjenje volumena
uzorka sa smanjenjem njegove vlanosti.
2.4.2.4. Dijagram plastinosti (A-dijagram)
A. Casagrande je predloio da se rezultati ispitivanja Atterbergovih granica prikazuju u tzv.

dijagramu plastinosti (sl. 2.4.-4.). U tom se dijagramu rezultati ispitivanja grupiraju oko pravca
s jednadbom:
I P = 0,73 ( wL 20) , (2.4-4)
Iznad pravca se grupiraju gline, a ispod prahovi i organske gline. S pozicijom materijala u
A-dijagramu su povezana neka inenjerska svojstva materijala. Kao to emo kasnije vidjeti,
dijagram plastinosti slui i za klasifikaciju sitnozrnatih materijala (vidi poglavlje 2.4.4.).
2.3.2.4. Aktivnost
Aktivnost glinovite frakcije tla definira se kao odnos indeksa plastinosti, IP, i sadraja frakcije
promjera manjeg od 0,002 mm u postocima. Naime, koliina vode koja se moe vezati uz estice
tla zavisi o koliini i vrsti minerala gline. Tako, na osnovi relativno jednostavnih pokusa
moemo priblino dobiti uvid i u mineraloki sastav materijala.
Aktivnost gline definira se na slijedei nain
I
A= P , (2.4-5)
N 0,002
gdje je N0,002 sadraj frakcija promjera zrna manjeg od 0,002 mm.

S obzirom na aktivnost gline dijelimo na (sl. 2.4.-5.):
- A < 0,75 neaktivne gline (kaolinit);
- 0,75 < A < 1,25 normalne gline (ilit);
- A > 1,25 aktivne gline (montmorilonit).
Suha vrstoa
80
ja
e zi
h
60 a ko
ve
ija 0)
40 lin -l 2
Ip
ja
A 3(
w an
,7 m
e =0
in
propusnost
gl Ip
Stiljivost,
e
20 g lin
an.
g
, or
ah
pr
0
0 20 40 60 80 100
wl
Suha vrstoa,
Propusnost
plastinost,
stiljivost
Slika 2.4-4. Dijagram plastinosti (A dijagram).
100
)
nit
rilo
80
Indeks plastinosti, Ip [%]
o
tm
it)
(il
on
e
(m
in
60
gl
ne
ne
al
gli
rm
ne
no
t)
lini
t vi
40 o
( ka
ak
g line
ne
tiv
20 ak
ne
0 20 40 60 80 100
Sadraj gline [%]
Slika 2.4-5. Dijagram aktivnosti gline.

2.4. Identifikacija i klasifikacija tla
2.4.1. to su identifikacijski pokusi?
Treba razlikovati pojmove identifikacija i klasifikacija. Identifikacija je proces

odreivanja stanovitih osobina tla. Klasifikacija je proces usporeivanja tih osobina tla s
osobinama grupe u nekom sustavu klasifikacije. Tada promatrani uzorak moemo klasificirati tj.
svrstati ga u klasifikacijsku grupu.
Identifikacijski se pokusi obavljaju na terenu i u laboratoriju. Na terenu se radi o skupu
jednostavnih pokusa koji se izvode rukama ili uz pomo noa. Slue za svrstavanje uzoraka u
klasifikacijske skupine, na temelju ega se odreuju daljnja terenska i laboratorijska ispitivanja.
Budui da terenski pokusi mogu dati samo ocjenu traenih osobina, konano se materijali mogu
klasificirati tek na temelju laboratorijskih ispitivanja.
Na terenu, prvi je korak da se tla razdijele obzirom na na dominantna zrna:
- pojedinana zrna vidljiva prostim okom (dogovorno, d > 0,060 mm) krupnozrnato,
nevezano, nekoherentno tlo, dvije grupe: pijesci i ljunci;
- pojedinana zrna nevidljiva prostim okom (dogovorno, d < 0,060 mm) sitnozrnato,
vezano, koherentno tlo, dvije grupe: prah i glina.
Za identifikaciju na terenu potrebno je odreeno iskustvo osobe koja je obavlja. Ona je
prvenstveno vizualna. Greka moe nastati, primjerice, kod odreivanja granulometrijskog
sastava, kad se koliine odreuju vizualno (po volumenu), a trae se odnosi u masama. Tlo je
redovito mjeavina krupno- i sitnozrnatog materijala, pa postoje dodatni kriteriji za odreivanje
klasifikacijske grupe.
2.4.2. Identificikacija krupnozrnatih tala (nekoherentnih tala)
Izvaeni uzorak materijala rasprostremo na neku ravnu povrinu (novine, ploa) i vizualno
odredimo kolika je koliina (postotak) koje vrste estica (s obzirom na njihovu veliinu).
Utvrdimo li da prevladavaju krupnija zrna, slijedei korak je odrediti oblik zrna:
- uglast;
- poluuglast;
- poluzaobljen;
- zaobljen.
Nakon toga pokuamo odrediti granulometrijski sastav, odnosno je li materijal dobro,
jednoliko ili loe graduiran. Za ljunak i krupni pijesak se vizualno to uglavnom moe odrediti,
dok za sitnije materijale ne moe. Treba rei da se vizualno mogu odrediti samo odnosi
volumena pojedinih frakcija, dok se odnosi masa (koji se ucrtavaju u granulometrijski dijagram)
mogu odrediti tek na temelju vaganja u laboratoriju, pa je i to uzrok mogue greke kod
vizualnog procjenjivanja granulometrijskog sastava.
2.4.3. Identifikacija sitnozrnatih tala (koherentnih tala)
Na terenu uzimamo meu prste malo vlani uzorak tla. Ustanovljavamo slijedee:
Lijepljenje za prste. Ako se uzorak lijepi za prste, radi se o glini ili o organskoj glini.
Prah i treset se ne lijepe za prste.
Miris, boja i sjaj uzorka nam mogu pomoi da ocijenimo plastinost i sadraj organske
komponente. Sjaj odreujemo zarezivanjem povrine grumena slabo vlanog do suhog
materijala. Votan sjaj se javlja kod gline visoke plastinosti, mutan sjaj kod gline srednje
plastinosti, a bez sjaja su prah i organske niskoplastine gline. S obzirom na miris, svjee

zarezana povrina gline moe biti: bez mirisa, imati zemljan miris ili mirisati po organskoj
trulei. Tada uzorak ima i karakteristinu tamnu do crnu boju.
Reakcija na potresanje. Materijal se izmijea s vodom u veliini loptice za stolni tenis
tako da bude u lakognjeivom stanju. Kuglica se stavi na dlan, a gornja se povrina poravna
noem. Drugom rukom lagano udaramo s donje strane po ruci koja dri kuglicu i eka pojavu
vode na poravnatoj povrini kuglice. Kad se voda pojavi, ruka se stisne, pa rairi i promatra
brzinu nestajanja vode s povrine kuglice. Brza je reakcija kod prainastih i niskoplastinih
materijala.
Konzistentno stanje odreuje gnjeenjem uzoraka meu prstima, pa slijedi:
- itko konzistentno stanje ne moe se valjati (blato).
- lako gnjeivo moe formirati valjie tanje od 3 mm;
- teko gnjeivo valjii od 3 mm se ne drobe, ali malo tanji se drobe;
- poluvrsto moe se gnjeiti, drobe se valjii od 3 mm;
- vrsto konzistentno stanje uzorak se mrvi u male komadie;
Sadraj kalcijevog karbonata. Jo jedan dodatni pokus koji se ponekad provodi daje
podatak o koliini kalcijevog karbonata u sastavu estica, CaCO3. Pokus se provodi tako da se na
povrinu uzorka kapne nekoliko kapi solne kiseline i prati reakcija, Nonveiller (1981):
- ne umi: < 1 % teinskog udjela;
- umi kratko, slabo: 12 %;
- umi jae, kratko: 24 %;
- umi jako, dugo: > 5 %.
Suha vrstoa. Ako je uzorak suh, pokuavamo prstima stisnuti grudicu materijala.
Velika je vrstoa glinovitih, visokoplastinih materijala, a srednja kod glina srednje plastinosti.
Niska je za sve ostale materijale.
2.4.4. Klasifikacija tla
2.4.4.1. emu slui klasifikacija tla?
Klasifikacija tla je ve vie puta spominjana. Radi se, dakle, o svrstavanju materijala tla u grupe
slinih svojstava. Kao to je ve reeno, interesantna su prvenstveno svojstva materijala za
iskope i graenje; esto kaemo i da su to inenjerska svojstva. Treba rei da se, samo na temelju
klasifikacijske grupe, ne mogu odrediti svojstva materijala, ve treba obaviti i odgovarajue
terenske i laboratorijske pokuse. Klasifikacijske grupe nam slue da ocijenimo raspon
vrijednosti u kojemu se rezultati pokusa mogu kretati (da ne pravimo grube greke).
2.4.4.2. Jedinstvena klasifikacija
U nas je uobiajena tzv. jedinstvena klasifikacija koja materijale dijeli prema veliini zrna, a
sitnozrnate jo i prema plastinosti. Za nju je potrebno provesti relativno jednostavna
laboratorijska ispitivanja kao to su sijanje, areometriranje i Atterbergove granice. Razradio ju je
Arthur Casagrande (1948), pa je jo zovu i AC-klasifikacija. Kasnije su se pojavile jo neke
klasifikacije, koje su bile povezane s poznatim institucijama za standardizaciju kao to su DIN,
British standard, AFNOR (Francuska) i ASTM (SAD). Sve su one bazirane na istim principima
kao i jedinstvena klasifikacija, ali su nastojale u svoje klasifikacijske sustave uvrstiti grupe
materijala koje su karakteristine za njihova tla. to se tie novih evropskih propisa za
graevinarstvo eurokodova (za geotehniku Eurokod 7), ne predvia se vlastiti sustav
klasifikacije ve e eurokodovi preuzeti sustav koji predlae Meunaroda organizacija za
normizaciju ISO, norme ISO 14688 (1997) i ISO 14688-2 (2000), o emu e biti rijei neto
kasnije.

Vano je uoiti da su dosadanje klasifikacije tla tretirale samo ve poremeeno tlo. Takav
pristup vue porijeklo jo od Atterberga koji je bio geokemiar i odreivao je svoje granice da
razvrsta materijale tla za keramiku industriju.
Jedinstvena klasifikacija3 tla ima (prema Nonveiller, 1981):
a) Oznake glavnih grupa materijala tla; klasificiraju se u grupe prema veliini zrna na (u
zagradama su odgovarajui meunarodno usvojeni simboli, koji uglavnom dolaze iz engleskog
jezika):
- ljunak (gravel G),
- pijesak (sand S),
- prah (sand M4),
- glina (clay C) i
- organsko tlo (organic soil O),
- treset (peat Pt).
Granice materijala se odreuju prema dominantnim razredima zrna, a koji su navedeni u
tablici 2.3-1.
b) Za krupnozrnata tla se uvode i dopunske opisi, prema graduiranosti i koliini sitnih
estica, iz ega slijede i dopunske oznake:
- dobro graduirano (well W),
- dobro graduirano s dovoljno sitnih estica da vee krupna zrna (with clay C),
- slabo graduirano, nedostaje neki razred zrna, nema sitnih frakcija (poor P),
- slabo graduirano, s mnogo prainastih estica (fines Fs),
- slabo graduirano, s mnogo glinovitih estica (fines, clay Fc),
- jednolino graduirano, jednozrnato, malo sitnih estica (uniform U).
Za krupnozrnate materijale se opis dobiva kombinacijom osnovne grupe i dopunskih opisa
(iz a i b), pa tako imamo i simbole materijala za razne ljunke: GW, GC, GP, GFs, GFc i GU.
Tako se isto dobije i za pijeske, to ukupno ini deset grupa.
c) Sitnozrnata tla se svrstavaju u klasifikacijske grupe prema plastinosti i to prema
vrijednosti granice teenja, wL:
- wL < 35 % , niskoplastino tlo (low L),
- 35 < wL < 50 %, srednjeplastino tlo (intermediate I),
- 50% < wL , visokoplastino tlo (high H).
Materijali iznad A-linije u dijagramu plastinosti (sl. 2.4.-4) su gline, a ispod, prahovi i
organske gline. Za sitnozrnata tla se opisi dobiju kombinacijom iz a) i c), pa su tako i simboli
ML, MI i MH te CL, CI, CH, a za organsko tlo je OL, OI i OH.
Ove grupe, s krupnozrnatim materijalima, daju ukupno 20 grupa.
Ameriki standard (ASTM, D-2487) i danas uvaava jedinstvenu klasifikaciju, s time da
nema krupnozrnate materijale tipa Fs i Fc, a kod sitnozrnatih, srednje plastinosti (I).
2.4.4.3. Klasifikacija prema ISO 14688 (1997) i ISO 14688-2 (2000)
Kao to je ve reeno, Meunaroda organizacija za normizaciju ISO, s ciljem klasificiranja tla,

je izdala norme ISO 14688 (1997) i ISO 14688-2 (2000). To su jo uvijek nacrt norme i
prednorma, pa tako nemaju punu snagu. Takoer su primijeene neke nedosljednosti. Naime,
ISO 14688 (1997) razlikuje pet stupnjeva plastinosti: nisku (L), srednju (I), visoku (H), vrlo
visoku (very high V) i ekstremno visoka (extremely high E) (sl. 2.4-6.). S druge strane, ISO
14688-2 (2000) ima samo tri stupnja plastinosti (tablica 2.4-2.). U ovim normama nisu na jasan
3
Istini za volju, ameriki standard za klasificiranje, iako se takoer zove jedinstvena klasifikacija ima neke grupe i
oznake drugaije, ali ovdje se drimo opisa kakvi su dani u Nonveillerovoj knjizi, a i kakvi vrijede po hrvatskim
normama.
4
slovo M za prah je dao A. Atterberg prema nazivu jednog naselja u vedskoj (Mo), jer nije u jeziku naao
prikladan naziv za materijal izmeu pijeska i gline (prema uklje, 1967).

nain predloene klasifikacijske grupe s oznakama kao to je to u jedinstvenoj klasifikaciji. Zbog
toga se ovdje navode samo neki elementi klasifikacije po tim normama.
Nacrt norme ISO 14688 (1997) slijedi, u stvari, British Standard, BS 5930. Kao i
jedinstvena klasifikacija, i ova slijedi svrstavanje materijala prema veliini zrna u ritmu brojeva
2 i 6 (tablica 2.3.-1). Sitnozrnati materijali se klasificiraju na temelju dijagrama plastinosti (za
materijale ili frakcije materijala ija su efektivna zrna manja od 425 m).
Slika 2.4-5. Primjeri granulometrijskih krivulja, prema draft ISO/DIS 14688-1, sl.-
1.
Slika 2.4-6. Dijagram plastinosti prema draft ISO/DIS 14688-1, sl-2.

Na sl. (sl. 2.4.-6.) je prikazan dijagram plastinosti s odgovarajuim klasifikacijskim
grupama za takve materijale.
Za krupnozrnate materijale, tipovi graduiranosti se odreuju na temelju koeficijenta
jednolinosti, cu i koeficijenta zakrivljenosti, cc (vidi potpoglavlje 2.3.2.5). Tako dijagrame na
slici 2.4.-5. opisujemo na slijedei nain:
1 - GLINA,
2 jednoliko graduirani prainasti fini PIJESAK,
3 - pjeskovito ljunkovito prainasta GLINA,
4 slabo graduirana prainasto ljunkoviti PIJESAK i
5 dobro graduiran prainasti pijesak fini do krupni LJUNAK.
2.5. Geoloki uvjeti postanka tla
2.5.1. Procesi u tlu
Ovdje e se o procesima u tlu rei neto u najkraim crtama jer su to pojave koje se tretiraju u
geoznanostima kao to su to geologija i inenjerska geologija, pa vie zainteresiranog itaoca
upuujem na literaturu specijaliziranu literaturu, primjerice, estanovi (1993).
Nama su, sa stanovita mehanike tla, zanimljivi oni (dugotrajni) procesi koji izazivaju
promjene u sastavu zemljine kore. Rezultati tih procesa su:
1. raspadanje stijena;
2. transport produkata raspadanja;
3. sedimentacija transportiranih estica.
2.5.2. Mineraloki sastav tla
S geomehanikog aspekta, mineraloki sastav krupnozrnatog materijala tla nema veliki

znaaj, dok kod sitnih estica glavne osobine i ponaanje ovise upravo o mineralokom sastavu.
Glina je poluvezana klastina stijena preteno izgraena od minerala glina (kaolinit, ilit,
montmorilonit), kvarca, klorita, Fe-hidroksida, feldspata, te organskih i drugih primjesa, veliine
estica D < 0.002 mm. Ishodini materijal postanka glina povezan je s kemijskim troenjem
stijena, a svi ostali procesi nastanka mehanikog su karaktera. Ako su vlane, gline odlikuje
plastinost, to je posljedica koloidnog stanja veine minerala koji ih izgrauju.
Razliite su boje:
- bijele ako su iste;
- ute i smee od limonita;
- zelenkaste od klorita;
- crvene od hematita;
- crne od organskih materijala.
Jedna od bitnih karakteristika glina jest njihova sposobnost bubrenja i skupljanja, to je
rezultat ionske zamjene. Ovisno o zamijenjenim ionima, mijenjaju se i svojstva glina. Gline s
kalcijskim i magnezijskim ionima bubre tek neznatno, ali ako se ti ioni zamijene ionom natrija
sposobnost bubrenja se jako poveava. Mineraloki sastav se reflektira i u aktivnosti gline (vidi
2.3.2.4).

2.5.3. Struktura tla
Struktura tla je raspored vrstih estica u tlu. Strukture koherentnih i nekoherentnih

materijala tla meusobno se bitno razlikuju. Kod nekoherentnog tla, dominantan imbenik koji
utjee na formiranje strukture tla je gravitacija. Kod koherentnih tala vaan je utjecaj ne samo
gravitacije ve i molekularnih sila.
Navode se neki primjeri struktura za idealne kuglice, slika 2.5-1 (prema Nonveiller,
1979):
a) b) c)
Slika 2.5-1. Neki primjeri struktura za idealne kuglice:
a) jednoliko graduiran materijal, rahla struktura, n = 0,48;
b) jednoliko graduiran materijal, gusta struktura, n = 0,26;
c) kuglice dvaju promjera, vrlo gusta struktura, n < 0,26
Kod koherentnih tala prevladava utjecaj molekularnih sila. Struktura moe biti saasta ili
pahuljasta. Najee imamo kombinacije jedne i druge strukture.
LITERATURA:

[2] Holtz, R. D., & Kovacs, W. D. (1981). An introduction to geotechnical engineering,
Prentice Hall, Englewood Cliffs, New Jersey.
[3] ISO 14688 (1997), draft international standard, Geotechnics in civil engineering -
Identification and classification of soil, classification and quatification, International
Standardisation Organisation.
[4] ISO 14688-2 (2000), Geotechnical engineering - Identification and classification of soils,
Part 2: Classification principles and quatification of descriptive characteristics (draft prEN
ISO/DIS 14688-2:2001), International Standardisation Organisation.
[6] Morgenstern, N. (2000). Common ground. GeoEng2000. Vo. 1., Melbourne, Australia, 1-
20.
[7] Nonveiller, E. (1979). Mehanika tla i temeljenje graevina. kolska knjiga, Zagreb
[8] estanovi, S. (1993). Osnove inenjerske geologije primjena u graditeljstvu. Udbenici
sveuilita u Splitu. Sveuilite u Splitu.
[9] uklje, L. (1967). Mehanika tal, Univerza v Ljubljani, Fakulteta za arhitekturo,
gradbenitvo in geodezijo. Ljubljana.

3 TERENSKI ISTRAIVAKI RADOVI
3.1 to su terenski istraivaki radovi?

U ovom se tekstu nastojalo, koliko je to bilo mogue, ravnati prema naelima iz EC 7
1994, Eurokod 7., Dio 3. Projektiranje pomou terenskih ispitivanja (to e se referencirati kao
EC 7/3). Ovdje opisan opseg i vrste istraivanja uglavnom se odnose na geotehnike graevine
druge kategorije (prema EC 7/1), odnosno istraivanja za, sa stanovita temeljenja i stabilnosti,
prosjeno sloene graevine. Sastoje se od:
- geofizikih ispitivanja,
- mjerenja osobina tla in situ i
- buenja i vaenja uzoraka.
Svrha terenskih istraivakih radova je da se prikupe podaci o tlu, po opsegu dovoljni za
zadani projekt. Provode se u fazama, pa razlikujemo (EC 7/3, Aneks A): prethodna, projektna i
kontrolna istraivanja.
Prethodna istraivanja bi trebalo obaviti struno lice, prije svih, inenjer-geolog, koji, na
temelju pregleda terena, topografskih i geolokih karata daje prve informacije o lokaciji. To su
podaci o inenjerskogeolokim karakteristikama terena. U njih spadaju: podaci o povrinskim i
podzemnim vodama (trae se izvori, potoci, jezera) te podaci o nekim geotehnikim svojstvima
tla (normalno- ili prekonsolidirano tlo, rahlo-zbijeno, lako-teko gnjeivo). Takvi se podaci
mogu nai u: geolokim, injenjerskogeolokim i hidrogeolokim kartama te na
aerofotogrametrijskim snimcima. Kod odreivanja svojstava tla mogu pomoi i podaci o
geotehnikim ispitivanjima susjednih podruja, pogotovo ako se istrauje urbanizirano podruje.
Tu pomau stari urbanistiki planovi iz kojih se moe doznati slijedee: prethodna namjena
lokacije, prethodna istraivanja na lokaciji i u okolici i prethodno steena iskustva u tom
podruju.
Istraivaki radovi za projektiranje i gradnju. Trebaju dati nune podatke za zahvate u
temeljnom tlu i podzemnoj vodi. Istraivakim se radovima mora obuhvatiti tlo ispod i oko
gradilita u onoj irini u kojoj ponaanje tla moe moda negativno utjecati na graevinske
radove. Ukljuuju, ako zatreba, penetracijske pokuse, buotine i/ili sondane jame za
uzorkovanje, in situ ispitivanja i mjerenje razine podzemne vode.
Kontrolna istraivanja. Tijekom gradnje i izvoenja radova na projektu, esto se provode
odreene provjere i dodatna ispitivanja kad treba ustanoviti: kakav je sastav tla, isporueno
gradivo (za nasipe i brane) i radovi u suglasju s onim to je predvieno ili narueno.
3.2 Geofizika ispitivanja5
3.2.1 Openito
Pripremni radovi i geofizika ispitivanja, za razliku od ostalih ispitivanja, spadaju u tzv.

posredna ili nerazorna ispitivanja. Ta su ispitivanja, u odnosu na koliinu podataka koje pruaju,
jeftinija od razornih. Na temelju nerazornih bi trebalo planirati ostala ispitivanja, to esto,
zbog ogranienog vremena za obavljanje zadatka, nije mogue.
Geofizika ispitivanja moemo podijeliti na geoelektrina i seizmika. Izvode se, u
pravilu, na povrini terena, a geofizika ponekad i u buotini (down-hole i cross-hole).
Geoelektrinim se mjerenjima odreuje elektrini otpor tla, a seizmikim, brzine mehanikih
valova u tlu. S obje metode se moe odrediti sastav slojeva tla po dubini, a na temelju brzina
5
Komentar: Iako se spominju kao dio preliminarnih ispitivanja (u EC 7/3, Aneks A), geofizika ispitivanja u EC
7/3 nisu opisana.

valova se mogu odrediti i neki mehaniki parametri sredine kao to su to Youngov modul
elastinosti i Poissonov koeficijent, pa s te strane seizmike metode imaju odreenu prednost. Ne
treba zbog toga automatski odbaciti geoelektrina mjerenja jer svaka metoda ima svoje prednosti
i mane, pa se esto, tek na temelju mjerenja na oba naina, moe odrediti uslojenost tla. Ovakav
princip, da se jedan podatak odreuje na temelju vie metoda, gdje jedna kontrolira drugu, naziva
se redundancija. Redundancija se, kad je god to mogue, nastoji provoditi u istraivakim
radovima, jer se podaci o tlu i tako odreuju uglavnom posredno, i rijetko se moemo izravno
uvjeriti o stvarnom sastavu tla. Budui da se geofizika ispitivanja temeljito obrauju u drugim
kolegijima, ovdje e se navesti samo njihova osnovna obiljeja.
3.2.2 Geoelektrina ispitivanja
Geoelektrinim se ispitivanjem mjeri specifini elektrini otpor slojeva tla. Shema mjerenja na
terenu je prikazana na slici 3.2-1. Preko naponskih se elektroda nametne elektrini potencijal
(potencijalno polje) u tlu ispod povrine. U mjernim se elektrodama mjeri elektrini potencijal.
Iz takvih se podataka mogu odrediti promjene specifinog otpora u tlu. Te se promjene ponekad
usporeuju sa specifinim otporima na uzorcima izvaenim iz tla da se dobije tonija slika
rasporeda materijala u tlu.
baterija mjerni most strujna mjerna elektroda

naponska mjerna
elektroda
polje elektrinih
potencijala
u tlu
Slika 3.2-1 Shema geoelektrinih ispitivanja.
Geoelektrinim mjerenjima se moe ispitati sastav tla od 30 do 50 m dubine.
3.2.2.Seizmika ispitivanja
Seizmikim se ispitivanjima mjeri brzina prolaska mehanikih valova kroz slojeve tla. Provode
se tako da se na jednom mjestu, udarom ekia ili eksplozijom, generiraju valovi (izvor vala), a u
okolini izvora se mjeri vrijeme nailaska vala (pomou geofona postavljenih na tono odreenim
udaljenostima). Vrste mehanikih valova u tlu su prikazane na sl. 3.2-2.
Uzduni ili longitudinalni valovi se ire zbijanjem i razrjeivanjem, pa se ire i kroz tlo i
kroz vodu. Kad je tlo saturirano, uzduni valovi odraavaju svojstva krueg medija vode.
Popreni ili transverzalni valovi titraju okomito na smjer irenja. Kroz tlo se ire trenjem
meu esticama tla - to kroz vodu nije mogue, pa je tako brzina poprenih valova odraz
svojstava skeleta tla. Popreni su nam valovi, dakle, vaniji, jer na temelju njih moemo odrediti
neka mehanika svojstva tla kroz koje val prolazi, dok se kod uzdunih ne mogu odvojiti valovi
koji prolaze kroz tlo od onih koji prolaze kroz vodu.

povrinski val smjer kretanja vala

uzduni val
zgunjavanje i razrjeivanje u smjeru kretanja vala

popreni val
smjer kretanja vala
estice titraju okomito na smjer kretanja vala
Slika 3.2-2 Vrste mehanikih valova u tlu.
Podaci se trenutno obrauju u raunalu, pa se tako moe ocijeniti i ispravnost mjerenja.

Shema povrinskog seizmikih refrakcijskih mjerenja je prikazana na sl. 3.2-3. Valovi se na
granicama slojeva odbijaju ili/i ogibaju (refleksija i refrakcija) i stiu u geofone na povrini, gdje
se elekronski mjeri brzina nailaska vala, a te se informacije obrauju u raunalu. U pravilu, ova
metoda nje pogodna za tlo gdje su krui slojevi iznad mekih, ali se danas i to rjeava.
udar
pojaalo raunalo
geofoni
smjer vala
reflektirani val u
prvom sloju
reflektirani val u
drugom sloju
Slika 3.2-3 Shema seizmikog refrakcijskog mjerenja.
Valovima na putu esto stoje neke prepreke, ali i ubrzivai valova kao to su
vodovodne i sline instalacije. Zbog toga se seizmika mjerenja obavljaju i s povrine u
geotehniku buotinu (down-hole) i izmeu dviju buotina (cross-hole), gdje je lako odrediti put
vala (udaljenost izmeu dvije toke). Vano je da izvor vala proizvodi jasno izraeni val,
primjerice, transverzalno titrajui u vertikalnom smjeru. Mjera brzine valova tada mjeri
nailazak upravo takvog vala, to olakava interpretaciju mjerenja. Mjerenja u buotinama se
provode rijetko i uglavnom kod vrlo zahtjevnih projekata (sl. 3.2-4 i 3.2-5).
Kao to je ve reeno, na osnovi seizmikih ispitivanja se mogu odrediti i mehanike
karakteristike tla. Iz brzine poprenih valova, vs, moemo odrediti, primjerice, modul posmika,
G: G = vs2 , gdje je gustoa tla. Gustoe tla se mjere pomou tzv. karotanih mjerenja
(primjenom radioaktivnih izotopa). Treba rei da je ponaanje tla nelinearno, tj. za vee pomake
su moduli manji, pa ovaj modul posmika vrijedi samo za razinu deformacija koja odgovara
seizmikim valovima, a to su stotinke milimetra. Module za vee deformacije moemo ispitati
samo na uzorcima tla u laboratoriju. Zbog toga moramo nastojati izvaditi kvalitetne uzorke tla.

osciloskop
input okida
vertikalni impuls
elektrini
okida
0,6 m
plast.
cijev
injektirano izvor
valova
va
alo
tv
pu
3-D mjera
brzine
valova
Slika 3.2-4 Down-hole mjerenje brzine nailaska valova.
osciloskop
input okida
vertikalni impuls
mjera vertikalne
brzine
smjer kretanja
valova
3-D mjera
brzine
plast. cijev izvor valova
injektirano
Slika 3.2-5 Cross-hole mjerenja brzine nailaska valova.
3.3 Mjerenje osobina tla in situ
3.3.1 Openito
Iz nekih je materijala praktiki nemogue izvaditi neporemeeni uzorak; to su prvenstveno

ljunci, a djelomino i pijesci. Zbog toga se mehanika svojstva takvih materijala odreuju
uglavnom posredno, primjerice, na temelju dinamikog ili statikog prodiranja stardandiziranog
iljka ili cilindra u tlo. Takvi se pokusi provode u velikom broju po cijelom svijetu, od SAD-a do
Japana, pa se na temelju tako velikog broja podataka i usporedbi s mjerenjima na izvedenim
objektima odreuju korelacije s parametrima potrebnim za projektiranje kao to su moduli i
vrstoe. Za korelaciju se esto kae da je bolje nego nita (correlation is better then nothing),
ali je ona esto i jedini izvor podataka o parametrima. Od in situ ispitivanja koje emo ovdje
navesti, jedino se u pokusu krilnom sondom izravno odreuje vrstoa tla, ali i kod njega nisu do
kraja definirani rubni uvjeti, niti uvjeti dreniranja (o emu e biti vie rijei u poglavlju 9.), pa je
preporuljivo rezultate komparirati s istovrsnima na uzorcima u aparatima u laboratoriju (princip

redundancije). Od ispitivanja koja se navode u EC 7, ovdje e se nabrojiti samo ona in situ
ispitivanja koja se kod nas primjenjuju, a to su:
- statiki penetracijski pokus i piezokon (oznaka, eng.: CPT i CPTU)
- presiometarski pokus,
- standardni penetracijski pokus (SPP, eng. SPT),
- terenska krilna sonda,
- plosnati dilatometrom, DMT i
- mjerenja u podzemnoj vodi.
3.3.2 Statiki penetracijski pokus i piezokon (cone penetration testing, CPT(U))
Ovaj se pokus ne izvodi u buotini ve sa samostalnim ureajem. U tlo se utiskuje stoac

standardnog oblika. Stoac se utiskuje relativno polagano, stalnom brzinom (od 2 cm/s). Mjeri se
sila utiskivanja stoca i plata (s dvama osjetilima za silu (1) i (2), Sl. 3.3-1). Ako je, iza konusa,
ugraeno i osjetilo za mjerenje pornog tlaka, zovemo ga piezokon (piezocone CPTU). Otpor
prodiranju iljka mjerimo na osjetilu (2), a otpor plata je razlika oitanja izmeu (1) i (2).
Razlikujemo slijedee veliine:
- qc ... specifini otpor stoca (sila na stocu podijeljena s njegovom povrinom),
- fs ... specifini otpor plata (sila na platu podijeljena s povrinom plata),
- R1 ... jedinini koeficijent trenja: fs / qc (za istu dubinu).
Mjerenjem tlaka u vodi, osim odreivanja razine podzemne vode, razlikuju se
nekoherentni od koherentnih materijala. Ovi drugi su slabopropusniji, pa se tlak u vodi, koji
nastaje pri utiskivanju sonde, sporo disipira (raspruje).
Statiki penetracijski pokus je precizniji od SPT-a jer se uvjeti izvoenja pokusa mogu
bolje kontrolirati. Osim toga, sve se veliine i zapis mogu pratiti preko elektronskih ureaja,
obraivati, pohranjivati i prikazivati pomou raunala.
CPTU moe posluiti i za odreivanje koeficijenta konsolidacije (Lancellotta, 1995).
Jedan primjer korelacijske veze edometarskog modula tla i specifinog otpora stoca
naveden je i u dodatku EC 7, tab. 3.3-1:
Eoed = . qc (3.3-1)
Tablica 3.3-1 Tablica koeficijenata (prema Sanglerat, 1972 i EC 7/3).
CL - nisko plastina glina: qc 0,7 (MPa) 3<<8

0,7 < qc < 2 (MPa) 2<<5
qc 2 (MPa) 1 < < 2,5
ML - niskoplastian prah qc < 2 (MPa) 3<<6
qc 2 (MPa) 1<<2
CH - visoko plastina glina
MH - visoko plastian prah: qc < 2 (MPa) 2<<6
qc > 2 (MPa) 1<<2
OL - visokoplastian organski prah: qc < 1,2 (MPa) 2<<8
Pt-OH - treset i visokopl. organska glina: qc < 0,7 (MPa)
50 < w 100 1,5 < < 4
100 < w 200 1 < < 1,5
w > 300 < 0,4
Kreda: 2 < qc 3 (MPa) 2<<4
qc > 3 (MPa) 1,5 < < 3
Pijesak: qc < 5 (MPa) =2
qc > 10 (MPa) = 1,5

Otpor iljka
osjetilo za Prije zbijanja

silu (1)
Poslije
plat
30 cm
Dubina (m)
osjetilo za
silu (2)
filtar i osjetilo
za porni tlak
vrh (stoac)
= 3,57 cm
Slika 3.3-1 Vrh statike penetracijske sonde (lijevo) i primjer rezultata statike
penetracije prije i nakon zbijanja tla.
Iz slike se moe zakljuiti da je otpor iljka, poslije zbijanja tla na dubini od 1-2 metra,
puno vei nego prije zbijanja tla. Na dubini do 1 metra otpor iljka neto je manji nakon zbijanja
tla, to tumaimo kao posljedicu vibracija koje se javljaju prilikom zbijanja uzrokujui
razrahljenje povrinskog sloja.
3.3.3 Presiometarski pokus (Menardov presiometar)
Glavni dio presiometra je sonda koja se sastoji od valjka koji u srednjem dijelu ima elastinu
membranu (sl. 3.3-2). Sonda se uputa u buotinu ije su stjenke malo ire od sonde. Pomou
hidraulikog ureaja na povrini, u sondi se poveava tlak, koji djeluje na stjenke buotine i iri
ih. Mjere se tlak i boni pomak membrane (u stvari tla). Crta se dijagram naprezanja (tlaka) i
promjene volumena ekspandirajue dionice (elije), (sl. 3.3-2) iz ega se odreuje boni modul
tla.
Teorija za Menardov presiometar bazira se na irenju beskonano debelog cilindra od
elastinog materijala (Das, 1990), pa se Youngov modul tla odreuje prema:
p
E = 2 (1 + ) Vo , (3.3-2)
V
gdje je
E ... Youngov modul tla,
... Poissonov koeficijent,
Vo ... volumen ekspandirajue dionice (elije) koji odgovara tlaku po (na
poetku zone II, Sl. 3.3-2, b),
p /V ... nagib pravca za zonu II.
Menard preporuuje da se uzme vrijednost = 0,33, pa izraz (3.3.-2.) postaje:

p
E = 2,66 Vo , (3.3-3)
V
Interpretacija dijagrama prema EC 7/3, je neto sloenija nego to je to prikazano na sl.

3.3-2b); prikazana je u dodatku 7.A.
PC
buotina
vodovi zona II.
promjena volumena pres. elije, V

ipka pseudo-
elastino
ponaanje
zona I. zona III.
poetno plastino
ispitna dionica
optereenje V ponaanje
presiometarska
ekspandirajua
p
dionica
sonda
V0
p0
tlak u presiometarskoj eliji, p
(a) (b)
Slika 3.3-2. (a) Presiometar - shema i (b) dijagram optereivanja.
3.3.4 Standardni penetracijski pokus, SPP (standard penetration testing, SPT)
rupe za zrak
kuglica
500 mm
rasklopni cilindar
300 mm
no
50 mm
Slika 3.3-3 Cilindar za SPP.
Ovo je najrairenije terensko ispitivanje. Prvenstveno se rabi za nekoherentna pjeskovita tla.

Izvodi se u buotini. Cilindar, standardnih dimenzija (sl. 3.3-3) se postavlja na dno (prethodno
oiene) buotine, a preko buaih ipki je spojen s povrinom. Na najvioj je ipki nakovanj
na koji pada malj od 63,5 kg s visine od 76 cm. Mjeri se broj udaraca N da cilindar ue u tlo

jednu stopu (ili 30cm).
Utjecaj prijenosa energije. Iako se zove standardni, pojavljuju se razliite izvedbe
ureaja za sputanje malja, pa prijenos energije s malja na nakovanj nije uvijek jednak. Naime,
kod nekih ureaja malj pada slobodno, a kod drugih je vezan uetom koje je prebaeno preko
koloture (pa ima dodatno trenje). Zbog toga su, za razne ureaje, izmjereni razliiti korekcijski
faktori energije. Uvodi se tzv. koeficijent energije, ERr, to je omjer energije koja se (neposredno
ispod nakovnja) prenosi na potisnu ipku i teoretske energije slobodnoga pada malja, a izraava
se u postocima. Definira se tzv. referentni broj udaraca N60 to je vrijednost N popravljena
koeficijentom energije ERr od 60 %. S druge strane, zbog poveanja naprezanja s dubinom, broj
udaraca je potrebno korigirati i s tom veliinom. tako se dobije vrijednost (N1)60 to je vrijednost
N popravljena na referentnu energiju ERr od 60 % i efektivno vertikalno naprezanje od
= 100 kPa. Ako imamo ureaj s nekim drugim energetskim koeficijentom, da ga svedemo na
60%, posluit emo se obrnutom proporcionalnou izmeu energetskog koeficijenta i broja
udaraca (EC 7/3, 5.5.2):
Na ERr,a = Nb ERr,b => Na / Nb = ERr,b / ERr,a (3.3-4)
iz ega slijedi, za N60

ERr
N 60 = N (3.3-5)
60
gdje je N broj udaraca, a ERr je energetski koeficijent za upotrijebljenu opremu.
Utjecaj duljine ipki. Ako je duljina ipki manja od 10 m, tada se manja energija prenosi
na cilindar, pa se broj udaraca treba korigirati pomou koeficijenta iz tab. 3.3-2 (ako je materijal
pijesak).
Tablica 3.3-2 Popravni koeficijenti za duljinu ipke u pijesku

(EC 7/3, Tab. 5.1).
Duljina ipke ispod nakovnja [m] Popravni koeficijent,
> 10 1,00
6 - 10 0,95
4- 6 0,85
3- 4 0,75
Utjecaj pritiska nadsloja u pijesku. Utjecaj pritiska nadsloja na vrijednosti N u pijesku, a

za razne koeficijente relativne zbijenosti, ID, moe se uzeti u obzir tako da se izmjerena
vrijednost N pomnoi s popravnim koeficijentom, CN iz tablice 3.3-3.
Tablica 3.3-3 Popravni koeficijenti CN za efektivno naprezanje uslijed nadsloja

pijeska (EC 7/3, Tab. 5.2).
Relativna zbijenost ID
Vrsta pijeska CN za v u [ kPa 10-2]
%
Normalno konsolidiran 2
40 do 60
1 + v
3
60 do 80
2 + v
Prekonsolidiran 1,7
0,7 + v
Za efektivno naprezanje nadsloja od 100 kPa, u tablici 3.3-3 je v = 1, iz ega je i

CN = 1, a tada se vrijednost N definira kao normalizirana vrijednost N1. Vrijednosti popravnog
koeficijenta CN koje su vee od 2,0 ne bi trebalo primjenjivati (a poeljno je ni one vee od 1,5).

Konana normalizirana vrijednost, N60, korigirana sa svim gornjim popravnim koeficijentima, bit
e:
ERr
N 60 = CN N (3.3-6)
60
Za ilustraciju, prikazana je upotreba rezultata SPT-a za odreivanje zbijenosti tla, Tab.
3.3-4.
Tablica 3.3-4 Stanja materijala tla prema zbijenosti (draft ISO/CD14688-2, Tab.
2).
SPT N30 zbijenost tla
0-4 vrlo rahlo
4-7 rahlo (rastresito)
7-15 srednje zbijeno
15-30 zbijeno
>30 vrlo zbijeno
3.3.5 Krilna sonda (odreivanje nedrenirane vrstoe tla na terenu)
Krilna sonda se sastoji od etiri ploe (krilca), meusobno uvrene pod kutom od 90.
Pokus se izvodi tako da se sonda utiskuje, izravno u tlo ili kroz buotinu, do zadane dubine, a
zatim zakree s momentom, tako da do sloma tla doe u nedreniranim uvjetima (tj. u vodi se
mogu poveati porni tlakovi). Krilnu sondu treba okretati stalnom brzinom. Da se ostvare
nedrenirani uvjeti, brzina okretanja u koherentnom tlu treba biti od 0,1/s do 0,2/s (6/min do
12/min). U mekom koherentnom tlu male osjetljivosti, brzina okretanja moe biti i do 0,5/s.
zakretni moment poveanje nedrenirane

RPV vrstoe vlaenjem i suenjem
povrina
g
kora c raste s dubinom

ine
jer i efektivna
naprezanja od

meko,
te te
vlastite teine
prainasto- rastu s dubinom
ti
glinovito tlo
vlas
lu o d
aut
j
z1
ezan
g' od z1 cu od z1
napr
krilna sonda krilca

ploha sloma
t iv n a
tla
efek
z z
krilca
f = c u
d
Slika 3.3-4 Prikaz krilne sonde i rezultata ispitivanja.

1.2 1
1.1
0.9
faktor korekcije -
faktor korekcije - 0.8
0.9 Ip < 40 %
0.8 0.7
Ip < 40 %
0.7
0.6
0.6
0.5
0.5 cf u = cf v
cf u = cf v
1
1,2 0.4
0.4
0 20 40 60 80 100 120 140 160 180 200 0 0.1 0.2 0.3 0.4 0.5 0.6
granica teenja wL srednja vrijednost za c f v / v'
Slika 3.3-5 Popravni koeficijent cfv, za normalno konsolidiranu (lijevo) i

prekonsolidiranu glinu (desno), prema EC7/3, dodatak G.
Zakretnom momentu, M, se odupire tlo koje se nae na obodu krilca. Izraz za cu = cfv
(jed. 3.3-7) se dobije uravnoteenjem momenata aktivnih sila, M, i momenata sila otpora po
oploju valjka od tla koji nastaje rotacijom krilca. Pretpostavlja se da, zbog rotacije krilca, u tlu
nastaje slom, pa su posmina naprezanja i na platu i na bazama valjka jednaka vrstoi tla, tj.
cfv. U tom je sluaju krak sila na dvjema bazama jednak 2. (d/2)/3, a po oploju d/2, pa jednadba
ravnotee momenata glasi:
2 d d 2 d
M = c fv (2 + d h ) (3.3-7)
3 2 4 2
to daje
2M M
f = c fv = = 0,273 3 (3.3-8)
2 d d
d h +
3
Izraz s krajnje desne strane dobije se samo ako je odnos h = 2d (kako trai EC 7/3).
Nedrenirana vrstoa cu raste s dubinom (sl. 3.3-4) jer rastu i poetna efektivna naprezanja (od
vlastite teine tla). Ovisnost nedrenirane vrstoe od poetnim efektivnim naprezanjima
objanjena je u 9.2.3.3 (UU pokus).
Vrijednosti izmjerene posmine vrstoe, cfv, treba korigirati s popravnim koeficijentom
koji treba odrediti na temelju lokalno steenog iskustva. Neki primjeri za popravne koeficijente
za odreivanje nedrenirane posmine vrstoe iz mjerenih vrijednosti, prikazani su na slikama
3.3-5. (za meku, normalno konsolidiranu glinu) i 3.3-6. (za prekonsolidiranu glinu), a temelje se
na lokalno steenom iskustvu i povratnim analizama klizanja kosina (iz EC 7/3, Dodatak G).
3.3.5 Plosnati dilatometar (DMT)
Plosnatim dilatometar (DMT) je sjeivo s tankom okruglom elinom membranom koja je

poravnata s jednom plohom sonde. Slui za odreivanje: svojstava vrstoe i krutosti sitnozrnog
tla, stratigrafije tla i in situ stanja naprezanja.
Ispitivanje se provodi tako da se sonda u tlo vertikalno utiskuje (u buotini). Odreuje se
kontaktno naprezanje tla - p0, na membranu dok je poravnata s jednom plohom sonde, te jo
jedanput kad se izboi za 1,10 mm - p1. DMT je najprikladniji za glinu, prah i pijesak tj. za tla
ije su estice male u usporedbi s veliinom membrane.
Za interpretaciju rezultata DMT-a treba znati in situ vrijednosti tlaka porne vode, u0, i
efektivnog vertikalnog naprezanja, 'v0, prije utiskivanja sjeiva. Vrijednost u0 treba odrediti za
svaku dubinu ispitivanja na temelju mjerenja tlaka porne vode. Vrijednost 'v0 treba procijeniti
za svaku dubinu ispitivanja na temelju jedinine teine slojeva tla iznad dubine ispitivanja.
Dilatometarski koeficijent materijala, IDMT, koeficijent horizontalnog naprezanja KDMT i
modul elastinosti EDMT treba izraunati iz sljedeih izraza:

IDMT = (p1 - p0) / (p0 - u0), (3.3-9)
KDMT = (p0 - u0) / 'v0, (3.3-10)
EDMT = 34,7 (p1 - p0). (3.3-11)
Postoji, primjerice, korelacija DMT-a i edometarskog modula Eoed = d / d (tangentni modul)
(EC 7/3, Dodatak H):
Eoed = RM EDMT (3.3-12)
gdje je RM koeficijent koji se procjenjuje, bilo na temelju lokalno steenog iskustava, bilo iz
sljedeih izraza:
IDMT 0,6 RM = 0,14 + 2,36 log KDMT
IDMT 3,0 RM = 0,5 + 2 log KDMT
0,6 < IDMT < 3,0 RM = RMO + (2,5 - RMO) log KDMT, RMO = 0,14 + 0,15 (IDMT - 0,6)
KDMT > 10 RM = 0,32 + 2,18 log KDMT
Ako se iz gornjih izraza dobije vrijednost RM < 0,85, uzima se da je RM = 0,85.
pneumatski i ureaj za upravljanje

elektrini vodovi i umjeravanje
tlana cijev
utisna ipka
tlana boca
uzemljenje
dilatometar
Slika 3.3-6 Plosnati dilatometar shema instalacije ureaja.
elina
membrana
m 0
P0 P1
5
m
95
mm elina
membrana
Slika 3.3-7 Plosnati dilatometar (lijevo) i poloaji membrane.

3.3.6 Mjerenja u podzemnoj vodi
Mjerenja u podzemnoj vodi se odnose prvenstveno na mjerenje razine podzemne vode ili
pornoga tlaka. Ta se mjerenja obavljaju pomou:
- otvorenog sustava i
- zatvorenog sustava.
Otvoren sustav je kad se u tlu postave otvorene cijevi, ili cijevi s filtrima. To je sustav u
kojemu je podzemna voda u izravnom dodiru s atmosferom, a mjeri se razina vode u buotini,
cijevi ili plastinom crijevu. U praksi se upotrebljavaju tri vrste otvorenih sustava: buotina za
opaanje (sa ili bez zacjevljenja), otvorena perforirana cijev s filtrom od krupnog pijeska ili
geotekstila te cijev s filtrom na vrhu i s unutarnjim plastinim crijevom. Otvoreni sustavi, kao to
su buotine za opaanje i otvorene perforirane cijevi, mogu se upotrebljavati samo u sluaju vrlo
propusnog homogenog tla i stijene, kao to je to pijesak, ljunak ili stijena s raspuklinama, gdje
nema opasnosti da e estice tla ui u buotinu ili cijev,
Zatvoren sustav je kad se umjesto cijevi, u tlo (nasip, branu) ugrade osjetila za tlak s
mogunou praenja tlaka elektronskim putem. Prednost zatvorenih sustava je u tome to je
dovoljno da i mala koliina vode ue u sondu, da se tlak tono izmjeri (to je naroito vano za
koherentna tla). Postoje hidrauliki, pneumatski i elektrini sustavi zatvorenih piezometara.
Ipak, najei su piezometri s otvorenom cijevi (sl. 3.3-7) to na donjem kraju cijevi
imaju filtar, koji spreava prodor estica u piezometar.
Piezometarska razina. Razina vode koja se digne u piezometru je tzv. piezometarska
razina iz koje se moe izraunati piezometarski tlak (umnoak te visine i jedinine teine vode),
a koji bi trebao odgovarati tlaku iz odgovarajue strujne mree. To nije razina podzemne vode
(vodno lice).
Razina podzemne vode ili vodno lice je linija koja povezuje one toke u prostoru (i
vremenu), u kojima je tlak jednak atmosferskom tlaku.
Tablica 3.3-5 Podobnost sustava za mjerenja u podzemnoj vodi, ovisno o vremenu

njihova odziva i svrsi mjerenja (EC 7/3, tab. 14.1).
sitan prah,
ljunak, sitan pijesak, krupan
uvjeti u temeljnom tlu glacijalni nanos,
krupan pijesak prah
glina
Svrha mjerenja
mjerenje razine buotina za opaanje, otvorena cijev filtar na dnu cijevi
podzemne vode ili otvorena cijev filtar na dnu cijevi piezometar
raspodjele pornog filtar na vrhu cijevi piezometar (hidrauliki, (hidrauliki,
tlaka i njihovih pneumatski, elektrini) pneumatski,
kolebanja elektrini)
mjerenje promjena filtar na vrhu cijevi filtar na vrhu cijevi piezometar
pornog tlaka uslijed piezometar (hidrauliki, piezometar (hidrauliki, (hidrauliki,
njegovih kolebanja, pneumatski, elektrini) pneumatski, elektrini) pneumatski,
crpenja, iskopa, elektrini)
optereenja ili
rastereenja, uinaka
zabijanja pilota, ili radi
praenja npr. kosina

betonska brtva
cijev d=50 mm
nasip od prirunog
materijala
bentonitna brtva
0,6
1+2 m
saturirani pijesak
filtar
bentonitna brtva
0,6
ispuna
Slika 3.3-7 Piezometar (otvoreni sustav).
3.4 Vaenje uzoraka iz tla
3.4.1 Openito
Uzorci tla su nam potrebni da moemo odrediti sastav i svojstva tla. Uzorci mogu biti
poremeeni (ako ih se ispituje samo zbog klasificiranja tla) i neporemeeni, ako treba odrediti
svojstva koja su ovisna o strukturi tla, kao to su vodopropusnost, deformabilnost i vrstoa.
Uzorci se dalje ispituju u geomehanikom laboratoriju, koji moe biti smjeten na terenu ili u
nekom veem mjestu. Da se sauva osnovna struktura uzoraka nakon vaenja, potrebno ih je
uvati u temperaturno i vlanosno kondicioniranom prostoru, a isto tako ih paljivo transporti do
laboratorija.
Uzorci se mogu vaditi iz sondanih jama i buotina.
3.4.2 Vaenje uzoraka iz sondanih jama
Vaenje uzoraka iz sondanih jama prikazano je na sl. 3.4-1. U pravilu su to najkvalitetniji

uzorci, ali su skupi jer je potrebno puno ljudskog rada, a i sondane jame se ne kopaju dublje od
5.0 m. Da se izvadi uzorak iz tla, na nekoj se dubini, noem i slinim alatom, obradi dio tla u
obliku kvadra, umota se u plastinu foliju, a u loijoj varijanti u gazu i parafin (jer se
zagrijavanjem mijenja vlanost uzorka).
sanduk
parafin
sondana jama uzorak

cca 30 cm tla
do 5,0 m
detalj "A"
ovdje treba
otar alat paljivo odrezati
detalj "A"
Slika 3.4.-1 Vaenje uzoraka iz sondanih jama.

3.4.3. Buenje i vaenje uzoraka iz buotina
Buenje moe biti runo ili motorno (odnosno, buiti se moe pomou rune ili motorne buae
garniture). Iako je motorno suvremenije i kvalitetnije, zbog cijene i, za motorne garniture,
nepristupanih terena, runo se buenje i danas uvelike primjenjuje.
Runo buenje. Bui se pomou svrdla (sl. 3.4-2), maksimalno do 10 m, i vade
poremeeni uzorci. Prvenstveno se rabi za odreivanje dubine i sastava slojeva u tlu. Iako se
vade i tzv. neporemeeni uzorci. njihova je kvaliteta slabija nego kod onih vaenih strojno.
buai toranj
svrdla:
ulazi tlo
ipke (mogu se dodavati)
svrdlo
Slika 3.4-2 Vaenje uzoraka iz buotina runa garnitura.
Motorno buenje. Jedna jednostavnija motorna garnitura je prikazana na sl. 3.4-3.

Samo buenje se izvodi sa svrdlom ili s tzv. jezgrenom cijevi. Na taj se nain dobivaju
tzv. poremeeni uzorci. Slue uglavnom za odreivanje slojeva po dubini i za klasifikacijska
ispitivanja.
Ako treba vaditi neporemeene uzorke, na traenoj dubini se buotina prvo dobro oisti, a
umjesto jezgrene cijevi, ugradi se cilindar za vaenje neporemeenih uzoraka. Najee se
neporemeeni uzorci vade pomou tzv. tankostjenog cilindra (sl. 3.4-3 b) i cilindra s fiksnim
klipom (sl. 3.4-4).
Da bi uzorak ostao koliko-toliko neporemeen, potrebno je da cilindar zadovolji dva
kriterija:
2 2
D D
- koeficijent povrine (EC 7/3) : C a = v 2 n 0,15 , (3.4-1)
Dn
Du Dn
- koeficijent unutranjeg otvora: Ci = 0,015 . (3.4-2)
Dn
gdje je:
Dn ... unutranji rub noa cilindra,
Dv ... najvei vanjski promjer cilindra,
Du ... unutranji promjer cilindra.

kolotura
etverononi
toranj
glava s
vitlo ventilom
(dizalica)
pogonski
motor
transmisija
stezna glava
pumpa elini
cilindar
isplani bazen
uvodna kolona
Du 2,5 mm
buea ipka
isplaka
Dn
Dv
jezgrena cijev
dijamantna kruna
a) b)
Slika 3.4-3 a) Vaenje uzoraka iz buotina motorna garnitura i

b) tankostjeni cilindar za vaenje neporemeenih uzoraka.
Cilindri s uzorcima se nakon vaenja parafiniraju i prevoze u geomehaniki laboratorij. U

laboratoriju se uzorci istiskuju iz cilindra pomou pree, ali paljivo, tako da je cilindar poloen i
uzorak klizi u lijeb, a do ispitivanja se uzorci uvaju u vlanoj komori. Vano je da se uzorci
brzo ispitaju (ne kasnije od tjedan dana). Neporemeeni uzorci se ugrauju u laboratorijske
ureaje (primjerice, edometre te ureaje za izravni i troosni posmik).
Stupanj ouvanosti uzorka. Nakon to se uzorak istisne iz cilindra, ocjenjuje se stupanj
ouvanosti uzorka prema odnosu L / H, gdje je L duljina uzorka u cilindru, a H duljina cilindra.

4
5
8
9
1 10
Slika 3.4-4 Cilindar s fiksnim klipom, za vaenje neporemeenih uzoraka.
3.5 Prikaz rezultata geotehnikih terenskih i laboratorijskih ispitivanja
Izvjetaj o geotehnikim istraivakim radovima treba biti u skladu s EC 7/1, pogl. 3.4 i
Orr & Farell (1999). Rezultati ispitivanja prikazuju se tzv. geotehnikim izvjetajem ili, kako je
kod nas uobiajeno rei geotehnikim elaboratom. Sastoji se od dva dijela. Prvi dio sadri sve
rezultate istraivanja u koje su ukljuene i geoloke i inenjerskogeoloke znaajke istraivane
lokacije, a drugi sadri izvedene vrijednosti parametara i njihovu ocjenu. Rezultati istraivanja
moraju sadravati i:
- rezultate terenskih i laboratorijskih ispitivanja u odgovarajuim prilozima,
- buotinske profile s fotografijama jezgri i opisima tla na temelju rezultata
laboratorijskih ispitivanja i
- podatke o kolebanju razine podzemne vode u buotinama.
Geotehniki je izvjetaj ujedno i dio tzv. geotehnikog projektnog izvjetaja (EC 7/1,
pogl. 2.9). Geotehniki izvjetaj treba sadravati opis svih terenskih i laboratorijskih radova i
dokumentaciju o postupcima terenskih i laboratorijskih ispitivanja.

U-2 AC KLASIFIKACIJA TERENSKO LABORATORIJSKI

MATERIJALA REZULTATI
0,00 SIMBOL
Pijesak, sitni, prainast, rastresit, smee boje.

SM
Mjestimino sitni komadi polutrulog drveta.
1,30
7
RPV 2,50
ljunak, srednje krupan slabo graduiran, oblog do GP
PPV poluzaobljenog zrna, maks. 3 cm, rastresit, sive boje.
5
4,00
ljunak, sitan do srednje krupan, slabo graduiran do GP/GM
4,60 prainast, rastresit, tamnosive do crne boje, organskog
mirisa.
SP/SM
5,10 Pijesak, srednje krupan, slabo graduiran do prainast, vrlo 2
rastresit, crne boje, organskog mirisa.
GW/GM
6,30 ljunak, srednje krupan, dobro graduiran do prainast, 26
oblog do poluzaobljenog zrna, max. 3 cm, rastresit, crne
boje. GP/GM >50
7,30 ljunak, sitan do srednje krupan, slabo graduiran do
prainast, oblog do poluzaobljenog zrna, max. 3 cm,
srednje zbijen, sive boje.
30
Pijesak, sitan do srednje krupan, slabo graduiran do SP/SM

prainast, vrlo zbijen, sive boje. Mjestimino pokoja valutica
ljunka. 26
40
14,40
Lapor, vrst,sive boje. Uglavnom kompaktan u komadima
svijea, te mjestimino razlomljen (uglavnom usljed buenja). L
>50
15,50
W1 W2 W0 0 10 20 30 40 50 60 70 80 90 100 %
0 10 20 30 40 50 udaraca
SPT
d s 0 10 20 30 40
3
50 ( kN/m )
qu 0 50 100 150 200 250 ( kPa )
Ik 0 0,2 0,4 0,6 0,8 1,0

Legenda :
- neporemeeni uzorci
- aksijalna vrstoa qu (kPa)
- standardni penetracijski test (SPT)
- atterbergove granice W1, W2 ( % )
- prirodna vlanost W0 ( % )

- suha prostorna teina d ( kN/m )
3
- vlana prostorna teina ( kN/m3 )

RPV - razina podzemne vode GEOTEHNIKI PRESJEK BUOTINE
PPV
M 1:100
- pojava podzemne vode
- indeks konzistencije Ik E-170-03-01

Prilog br.: 5
Slika 3.5-1 Buotinski profil.
Uobiajeno je da se u buotinske profile unose rezultati terenskih i laboratorijskih

ispitivanja, a da se buotinski profili nastoje povezati u tzv. geotehnike profile, tako da se dobije
slika podzemlja. Posao povezivanja slojeva i stvaranje slike podzemlja, kod imalo sloenije
situacije, trebao bi raditi inenjer geolog. Primjeri buotinskog i geotehnikog profila prikazani
su na sl. 3.5-1, 3.5-2 i 3.5-3.

os upornjaka
U-2
LIJEVA OBALA
U-2
(164.93)
0.00
SM
(1) 1.30
N=7
S-2 RPV 2.50
(161.02) GP
0.00 (2) 4.00 N=5
4.60 GP-GM
GP
1.30 5.10 SP-SM
N=2
GW (1) 6.30 GW-GM
N=22 N=26
3.20 GP-GM
(2) 7.30 N=29
SP-SM
4.20
GP
5.40 N=24
N=30
SP-SM
SP-SM
7.10
CH (1)
8.00 N=34 N=26
8.70 L
N=33
SP 14.40
L
11.60 15.50 N=35
N=38
(4)
N=43
L
Slika 3.5-2 Geotehniki profil za priblino horizontalno uslojeno tlo.
Slika 3.5-3 Geotehniki profil za kosinu (u ovom sluaju ujedno i

inenjerskogeoloki model klizita, prema Mihali, 2001).

7.A Dodatak Odreivanje presiometarskog modula prema EC 7
utisnuti volumen
Vc+2 Vr
Vc+Vr
p
EM = 2,66 V
V V
Vr (V = Vc+ Vr)
pr pLM
tlak
promjena volumena - v
promjena tlaka - p
1,2 minimum
minimum
pr
tlak
Slika 7.A-1 Presiometarski dijagram prema EC 7/3, sl 4.3.
LITERATURA:
[1] Das, M.B. (1990). Principles of geotechnical engineering, PWS-KENT, Boston

[3] Lancellota, R. (1995). Geotechnical engineering, Balkema. Rotterdam.
[4] Mihali, S. (2001) Geotehniko izvjee za klizite u ulici sv. Dorotea, Jakovlje.
Geoexpert GTB (2001), Zagreb.
[5] Nonveiller, E. (1979). Mehanika tla i temeljenje graevina. kolska knjiga,
Zagreb
[6] Orr, T.L.L., & Farell, R.F. (1999). Geotechnical design to Eurocode 7, Springer-Verlag,
New York.

4 UGRADNJA ZEMLJANIH MATERIJALA
4.1 Uvod
Zemljani se materijali ugrauju u:

- nasipe za ceste i eljeznice te u kolnike konstrukcije za ceste,
- nasipe i konstrukcije za aerodromske piste,
- nasipe i podloge za temelje objekata,
- vodoprivredne nasipe i brane.
Ugraditi, znai najee materijal razastrijeti po pripremljenoj podlozi i zbiti ga
valjanjem u sloj odreene debljine. Na takav se sloj treba moi ugraditi novi sloj tla. Zbijanjem
se zemljanom materijalu daju bolja mehanika svojstva tj. vea krutost i vrstoa. Nisu svi
materijali tla jednako pogodni za ugradnju, meutim, esto se isplati koristiti zemljani materijal
koji je slabije ugradljiv, a blii je mjestu ugradnje nego bolji iz udaljenog nalazita, jer su
transportni trokovi vrlo veliki. Zato treba podrobno ispitati razna nalazita materijala u blizini
gradilita. U prikladne materijale za nasipavanje spada veina prirodnih zrnatih materijala, ali i
odreeni otpadni proizvodi, kao to su odabrana jalovina iz ugljenokopa i letei pepeo. Neki se
umjetno proizvedeni materijali, kao to su laka punila, takoer mogu upotrijebiti u nekim
okolnostima. Neki koherentni materijali mogu biti prikladni, ali zahtijevaju poseban tretman.
Kriterij za odabir materijala, koji je prikladan za nasipavanje, temelje se na postizanju
odgovarajue vrstoe, krutosti i vodopropusnosti nakon zbijanja. Pri tome se mora uzeti u obzir
svrha nasipavanja i zahtjeve mogue konstrukcije koja e se izgraditi na nasipanoj podlozi.
Geolog treba obaviti preliminarna istraivanja terena i pronai poloaje potencijalnih
nalazita; slijede istrana buenja iz kojih se vade poremeeni i neporemeeni uzorci koji se
klasificiraju, odredi im se prirodna vlanost, a neporemeenim se uzorcima odredi jednoosna
vrstoa. Detaljnija istraivanja ukljuuju iskop istranih jama i, eventualno dodatnih buotina,
kako bi se odredila koliina raspoloivog materijala. Na reprezentativnim se uzorcima (prema
EC 7/1): Atterbergove granice, granulometrijski sastav, vlanost i prirodni porozitet, otpornost
na drobljenje, mogunost zbijanja, plastinost, sadraj organskih tvari, kemijsku agresivnost,
uinke zagaenja, topivost, podlonost promjenama volumena (gline osjetljive na bubrenje ili
materijali skloni uruavanju), uinke smrzavanja, otpornost na troenje, uinke iskopa, prijevoza
i ugradnje, mogunost cementiranja nakon ugradnje (npr. ljaka iz visoke pei).
Ugradljivost zemljanih materijala se ispituje na uzorcima u laboratoriju i na probnim
poljima na terenu. Najpopularniji nain ispitivanja ugradljivosti je Proctorov pokus. U tom se
pokusu uzorci zbijaju s kontroliranom energijom i odreuje se vlanost koja daje maksimalnu
gustou tla. Na takvim se uzorcima obavljaju i drugi pokusi kojima se odreuju mehanika
svojstva materijala kao to su stiljivost i vrstoa.
4.2 Laboratorijsko mjerenje ugradljivosti i zbijenosti materijala

4.2.1 Proctorov pokus
Iskustvo je pokazalo da se materijal razliito zbija za razne vlanosti i energije zbijanja.

Energija zbijanja bi trebala odgovarati energiji ugradnje raznih strojeva za zbijanje na terenu.
R.R.Proctor je standardizirao postupak ugradnje uzoraka u laboratoriju koji je priblino
odgovarao (prema iskustvu) tadanjim strojevima (krajem tridesetih godina). Strojevi su s
vremenom imali sve veu masu, pa je kasnije standardiziran i tzv. modificirani Proctorovo
pokus, s veom energijom zbijanja. Podaci o standardnom i modificiranom Proctorovom pokusu
navedeni su u tab. 4.2-1.

visina pada
bat
Sr = 100%
Sr = 90%
5 cm
11,7 cm
dMAX
d [kN/m]
sloj tla
w1 w2 w4 w5
10 cm
w3=wopt
w [%]
Slika 4.2-1 Skica Proctorovog ureaja i dijagram zbijanja (ovisnost gustoe

suhog tla o vlanosti, tj. odreivanje optimalne vlanosti).
Pripremi se po 5 uzoraka od istog materijala, ali razliite vlanosti (po 2% razlike) i zbija
u standardiziranom kalupu (sl. 4.2-1) sa zadanom energijoma zbijanja. Materijal mora potpuno
ispuniti kalup, a viak se ukloni pomou noa. Mjerenjem mase materijala prije i nakon suenja
mogu se tako odrediti gustoe vlanog i suhog tla (d) i pridruiti ih odgovarajuim vlanostima.
Tablica 4.2-1 Podaci o standardnom i modificiranom Proctorovom pokusu
standardni modificirani
teina bata (N) 25,0 45.0
visina pada bata (cm) 30,4 42,5
broj slojeva*broj udaraca bata 3*25 5*25
rad zbijanja (kNm/m3) 610 2750
Budui da materijal pri zbijanju uvijek ima odreenu vlanost, zbijanjem se zapravo
istjeruje zrak iz pora. Odnos izmeu gustoe suhog tla, vlanosti i stupnja zasienosti (Sr)
moemo dobiti preko poznate formule (4.2-1) iz koje moemo dobiti gustou suhog tla, izraenu
pomou vlanosti:
= (1 n) s + nS r w (4.2-1)
d
d = (1 n) s n = 1 (4.2-2)
s
mw nS r w s
w= = d = (4.2-3)
md d w
1+ s
wSr
U izrazu (4.2-3) su veliine w i s praktiki konstante. U dijagramu zbijanja (tj. odnosa
vlanosti i gustoe suhog tla) preko ove se formule dobije familija hiperbola u kojima se kao
parametar pojavljuje stupanj zasienosti uzorka (Sl. 4.2-1). Rezultat ispitivanja je vlanost koja
odgovara maksimalnoj gustoi suhog tla naziva se optimalnom i pri toj vlanosti treba ugraivati

takav materijal u nasip. Uglavnom se dozvoljava da vlanost pri ugradnji varira, ali tako da
dmax ne odstupa za vie od 5%.
2.4
prahovi su jako
2.2 osjetljivi na vlanost
suha gustoa, d [t/m3]
2 stupanj zasienosti je 100%

(za Gs=2,67)
1.8
1.6 gline su osjetljive na

promjenu energije
1.4
1.2
3 5 7 9 11 13 15 17 19 21 23 25 27 29 31 33
vlanost zbijanja [%]
(1) i (5) dobro graduirani krupnozrnati materijal sa dosta prainasto-glinovitih

estica,
(2) i (3) isti pijesak,
(4) i (8) prah,
(6) i (9) niskoplastina mrava glina,
(7) i (10) visokoplastina masna glina.
Slika 4.2-2 Prikaz odnosa vlanosti i gustoe suhog tla za razne materijale
(prema Monahan, 1986).
Iz gornjeg se dijagrama moe zakljuiti:

- najbolje se moe zbiti granulirani materijal s ispunom od sitnih estica; uope, dobro
graduirani materijali mogu postii veu zbijenost od jednoliko graduiranih jer sitnije dobro
ispunjavaju prostor meu krupnim esticama,
- krupnozrnati materijali bez sitnih estica su dobropropusni, pa kod veih vlanosti nema
promjene gustoe jer viak vode brzo izlazi iz tla,
- prainasti materijali su znatno osjetljiviji na promjenu vlanosti od glinovitih i daju se bolje
zbiti,
- iste su gline jako osjetljive na energiju zbijanja, a relativno neosjetljive na promjenu
vlanosti,
- karakteristini oblik Proctorove krivulje pojavljuje se uglavnom samo kod koherentnih
materijala i mjeavina koherentnih i nekoherentnih materijala.
4.2.2 Odreivanje kalifornijskog indeksa nosivosti (California bearing ratio CBR)
U cestogradnji je uobiajeno ispitivanje i vrstoe materijala tzv. CBR pokusom kojim se

odreuje kalifornijski indeks nosivosti tla (California bearing ratio), a u pravilu se rabi kod
kolovoznih konstrukcija.
U kalup se ugradi uzorak prema Proctorovom postupku. Uzorak se potopi u vodu i pusti
da upija vodu (buja) 4 dana (za bolji kontakt tla i vode u dno se kalupa ugrauje porozna ploa).
Na povrini uzorka je za to vrijeme ploa odreene teine koja vri pritisak na tlo. Nakon 4 dana
na uzorak se, umjesto ploe s optereenjem postavi ploa s rupom kroz koju u uzorak moe

prodirati klip promjera 5.0 cm (brzina utiskivanja klipa je 1 mm/min. Biljee se: sila na klipu i
dubina utiskivanja klipa u uzorak. Mjerodavne su vrijednosti vrstoe kod 2.5 mm (A) i 5.0 mm
(B). Odgovarajue vrijednosti za naprezanja za standardni materijal su: kod 2.5 mm, nA =6900
kN/m2 i kod 5.0 mm, nB = 10300 kN/m2 . Vrijednost CBR odreuje se prema izrazima:
P klip koji se
utiskuje u uzorak
mikrometar za
mjerenje slijeganja
4,95
mjerna linija
prstenasta /w
ploa
B
[kN/m2]
A
uzorak 2 1
12,7 cm
25 25 mm
15,2 cm
0 O1
w [mm]
Slika 4.2-1 Presjek kroz ureaj za ispitivanje CBR-a i dijagram prodiranja

klipa.
A (kN / m 2 )
CBR A = 100 [%] (4.2-4.)
6900
B (kN / m 2 )
CBR B = 100 [%] (4.2-5.)
10300
Ako je vrijednost CBRB vea od CBRA , mjerodavna je vrijednost CBRA. Ako je vrijednost CBRA
vea od CBRB , ispitivanje treba ponoviti. Ako ponovno ispitivanje pokae isti rezultat,
mjerodavna je CBRB .
4.3 Ugradnja i kontrola ugradnje in situ
4.3.1 Probno polje
Koherentni materijal. Kod veih se radova tehnologija zbijanja zemljanih materijala ispituje na
probnom polju. Podloga probnog polja mora biti poravnata i uvaljana. Primjenjuje se ista
tehnologija razastiranja i zbijanja kakva e se kasnije koristiti kod masovnih radova. Materijal se
nanosi u slojevima, razastire dozerom, a zbija jeevima ili valjcima. Duljina probnog polja mora
biti najmanje 15.0 m. Materijal se ugrauje pri optimalnoj vlanosti. Mjeri se poveanje gustoe
tla s brojem prijelaza stroja za zbijanje (sl. 4.3-1). Optimalan je broj prijelaza od kojega se suha
gustoa tla vie bitno ne poveava.

m
6
~
h = const.
> 15 m > 15 m
1.9 debljina sloja, h = 40 cm

debljina sloja, h = 25 cm
d [t/m3]
1.8
1.7
1.6
1.5
0 1 2 3 4 5 6 7 8
broj prijelaza strojem
Slika 4.3 -1 Prikaz ispitivanja na probnom polju.
Nekoherentni materijali. Kod nekoherentnih su materijala postupci slini samo to se, zbog
krupnoe zrna, povrine ne mogu dobro izravnati, pa se popunjavaju sitnozrnatim materijalom.
Za mjerenje gustoe zbijenog tla se iskapaju jame koje se ispunjavaju vodom (prethodno se
razastre plastina folija).
4.3.2. Mjerenje gustoe in situ
Da se provjeri kakvoa zbijanja, na terenu se provode stalne kontrole zbijenosti ugraenog

materijala. Pomou manjih cilindara (100 do 1000 cm3, ovisno o najkrupnijem zrnu) se vade
uzorci s povrine zbijenog sloja. Odreuju im se vlanost i suha gustoa.
4.3.2.1 Mjerenje gustoe tla pomou kalibriranog pijeska.
U nasipu se iskopa rupa (do 3 dm3). Iskopani materijal je uzorak kojemu treba odrediti volumen.
Volumen se odreuje tako da se iznad rupe postavi posuda s kalibriranim pijeskom, sl. 4.3-2 (To
je obino jednoliko graduirani kvarcni pijesak kod kojeg zrna zauzimaju praktiki jednaki
volumen u rahlom i zbijenom stanju.). Kroz lijevak se pijesak upusti u rupu. Na staklenom
balonu je podjela u jedinicama volumena, pa se iz razlike volumena (prije i nakon uputanja
pijeska) moe odrediti volumen rupe. Iz poznate mase iskopanog materijala (vlane i suhe)
odrede se vlanost, gustoa i suha gustoa ugraenog materijala.

stakleni
balon
kalibrirani
pijesak
ventil
lijevak
metalna
ploa
rupa, ispunjena
kalibriranim pijeskom
Slika 4.3-2 Odreivanje zbijenosti tla pomou kalibriranog pijeska.
4.3.2.2 Mjerenje gustoe tla pomou nuklearnog densimetra.
Kad je potrebno obaviti veliki broj pokusa, esto se koristi i ureaj koji s povrine, na
temelju radioaktivnog zraenja, mjeri gustou medija kroz koje zrake prolaze. On meutim daje
samo relativni odnos izmeu gustoa na pojedinim mjestima, pa je prije poetka mjerenja takav
ureaj potrebno umjeriti i usporediti s neporemeenim uzorcima.
Za odreivanje gustoe, princip rada densimetra bazira se na gama zraenju cesiuma 137
u ispitivani materijal. Dio zraenja e proi kroz materijal (tlo) i registrirat e ga Geiger-
Mllerov broja na dnu densimetra. Kroz materijal male gustoe e prolaziti vie zraka (vei
broj), a gusti e materijal apsorbirati veliki broj zraka.
detektor nailaska fotona
putovi fotona
izvor zraenja
Slika 4.3-3 Odreivanje zbijenosti tla pomou nuklearnog densimetra.

Za odreivanje vlanosti, americij(241)-berilijski izvor zraenja emitira neutrone.
Neutrone s velikom energijom usporavaju sudari s atomima vodika u vlanom materijalu.
Detektor u ureaju registrira samo neutrone niske energije. U vlanom materijalu e se
registrirati veliki broj sudara.
4.3.3 Pokus krunom ploom
esto se kakvoa ugradnje kontrolira i preko krutosti sloja, pokusom s optereenenom

krunom ploom prema EC7/3 (pog. 11. Plate loading test). Ovo je ispitivanje u nas esto rabi za
ispitivanje kakvoe zbijanja materijala za prometnice.
oslonac
mikroura hidraulina prea (sila P)

oslonac
kruna ploa
ipka
d = 30 cm
temeljno tlo
Slika 4.3-4 Pokus krunom ploom.
Promjer ploe nije standardiziran, najei je promjer 30 cm (sl. 4.3-4). Budui da su

potrebne velike sile, ploa se utiskuje hidraulinom preom, a odupire se o dno nekog
graevinskog stroja ili kamiona. Optereena ploha mora biti oiena i zaravnata; tlo mora imati
vlanost i zbijenost koja priblino odgovara prosjenom stanju u sloju koji se ispituje. Mora biti
dobar kontakt ploe i tla po cijeloj povrini. Slijeganje ploe se mjeri s mikrouricama koje su
privrene na ipkama to su usidrene u zoni koja nije pod utjecajem slijeganja ploe. Ploa
se optereuje u inkrementima, s oko deset inkremenata jednakog intenziteta. Optereenja se
mogu kombinirati s rastereenjima, ako se oekuju osjetne povratne deformacije. Pri svakom
inkrementu optereenja se prieka neko vrijeme da se slijeganje umiri.
Biljei se slijeganje (preko mikroure), s, za razna optereenja, P. Dijeljenjem P s
povrinom ploe dobijemo kontaktno naprezanje, p.
Obino se odreuje tzv. modul slijeganja probnom ploom (EC 7/3, Dodatak I.2):
p d
E PLT = (1 2 ) , (4.3-1)
s 4
gdje je:
p ... odabrani raspon kontaktnog naprezanja,
s ... slijeganje za p,
d ... promjer ploe.

4.3. Koritenje rezultata Proctorovog pokusa i terenskih ispitivanja

Rezultati Proctorovog pokusa, probnih polja i terenskih ispitivanja slue za odreivanje
tehnikih uvjeta za ugraivanje zemljanih materijala koji trebaju sadravati:
-vrstu materijala,
-granulometrijski sastav (gornja i donja granica),
-donju i gornju granicu vlanosti te najmanju dozvoljenu gustou ugraenog materijala,
-najveu doputenu debljinu sloja pri zbijanju,
-osnovne osobine strojeva za zbijanje (tab. 4.3-1),
-minimalni broj prelazaka stroja za zbijanje.
Zbijanjem treba postii 95 do 98% maksimalne gustoe dobivene Proctorovim pokusom.
Tablica 4.3-1 Preporuke za odabir stroja za zbijanje prema vrsti materijala:
VRSTA MASA VRSTA ZEMLJANOG DEBLJINE

STROJA STROJA MATERIJALA SLOJA
(t) (cm)
GLATKI 1 do 18,0 kamena podloga, drobljenac, 15 do 45
VALJCI zaglaivanje povrina
JEEVI 3,0 do 20,0 koherentni materijali 15 do 25
bodlje 15-20cm
VALJCI S 8,0 do 50,0 koherentni i nekoherentni materijali 20 do 50
GUMENIM
KOTAIMA
VIBRACIJSKI 1,0 do 15,0 nekoherentni materijali i nasipi od 60 do 2000
GLATKI krupnog drobljenca
VALJCI
VIBRACIJSKI 5,0 do 15,0 sitnozrni materijali i koherentni do 50
JEEVI materijali
VIBRACIJSKE mali strojevi razni materijali (manje koliine 10 do 40
PLOE I radova)
EKSPLOZIVNI
MALJEVI
LITERATURA:
[1] Das, M.B. (1990). Principles of geotechnical engineering, PWS-KENT, Boston

[3] Lancellota, R. (1995). Geotechnical engineering, Balkema. Rotterdam.
[4] Monahan, E. J. (1986). Construction of and on compacted fills. John Wiley & Sons.
[5] Nonveiller, E. (1979). Mehanika tla i temeljenje graevina. kolska knjiga,
Zagreb
[6] Orr, T.L.L., & Farell, R.F. (1999). Geotechnical design to Eurocode 7, Springer-Verlag,
New York.

5 VODA U TLU
5.1 Pojavnost vode u tlu i kapilarnost
Voda u tlu se nalazi u porama. Moe ih ispunjavati potpuno ili djelomino. Kada ispunjava
potpuno, kaemo da je tlo vodom zasieno (saturirano); kada ne ispunjava potpuno kaemo da je
tlo djelomino zasieno (parcijalno saturirano). Mehanika tla na dodiplomskoj se razini bavi,
uglavnom, potpuno suhim ili potpuno zasienim tlom.
Vrlo je esto vano u tlu prepoznati razinu podzemne vode. To nije razina na kojoj se
pojavljuje voda ve razina na kojoj su porni tlakovi jednaki atmosferskima. To je ilustrirano na
sl. 5.1-1. gdje se pokazuje u kakvim se oblicima voda pojavljuje ispod povrine tla. Prava razina
podzemne vode nije, dakle, gdje poinju potpuno vodom zasiene pore (Sr = 1.0), ve gdje je
porni tlak, u = 0.0 kPa (tj. tlak je jednak atmosferskom). Iznad te razine porni su tlakovi manji
od nule kao to bi bili, primjerice, u kapilari uronjenoj na razini podzemne vode (na desnoj strani
slike).
d
povrina tla
kapilara
razina adhezivno vezane vode 1
h~
d
razina otvorene kapilarne vode, Sr < 1,0
porni tlak u kapilarnoj vodi, u < 0 h
razina zatvorene kapilarne vode, Sr = 1,0
u=0
Sr = 1,0 (zasienost pora 100%)
porni tlak u kapilarnoj vodi, u > 0
Slika 5.1-1 Pojavnost vode u tlu.
Visina kapilarnog dizanja (u laboratorijskim uvjetima) se moe odrediti na temelju

ravnotee stupca vode u kapilari (sl. 5.1-2). Taj stupac je objeen svojom teinom na stjenke
cjevice preko povrinske napetosti vode T [7510-6 kN/m], koja je nagnuta pod kutem moenja
izmeu stjenke i vode, a djeluje po obodu cjevice. Zbog povrinske napetosti se povrina
vode na vrhu cjevice formira u obliku kugline plohe (sfere) a nazivamo je meniskus. Iz
ravnotee vertikalnih sila dobije se:
r 2 hc w = 2 T r cos (5.1-1)
gdje je r = d/2 polumjer cjevice, a w [10 kN/m ] je jedinina teina vode (specifina
3
teina)
2 T cos
hc =
r w (5.1-2)
Za vodu je kut priblino jednak nuli, pa 5.1-2. prelazi u
2 T
hc =
r w (5.1-3)
Ako uvrstimo ranije navedene numerike vrijednosti, slijedi
0,03
hc = K[cm] (5.1-4)
d

U tlu se promjer cjevice moe povezati s promjerom pora. Ako je promjer pore blizak
promjeru zrna, onda je visina dizanja, za materijal na granici ljunka i pijeska (2.0 mm) 0,15 cm,
a na granici gline (0,002 mm) 150 cm. Teoretski je maksimalna visina dizanja priblino 10 m
(kad se tlak u kapilari izjednai s atmosferskim tlakom), a u glinama, neto i zbog djelovanja
molekularnih sila meu esticama gline, moe biti i oko 40 m.
hc1
C p0=0
+h1
y
T T
hc1
h1
p=0 hc2
+he1 hc
B
0,0 he1
he A
a) b)
Slika 5.1-2 a) Raspodjela tlakova u kapilari i b) povrinska napetost.
Kako je na sl. 5.1-2 vidljivo, naprezanja u vodi su ispod razine vode pozitivna, a
iznad nje negativna. Ako je voda u tlu, naprezanja u vodi, kako emo vidjeti u nastavku,
odreuju naprezanja i meu esticama tla.
5.2 Naprezanja u tlu i tlak u vodi od vlastite teine
Mehaniko ponaanje materijala tla ovisi o poetnim naprezanjima. Poetna su naprezanja

posljedica: vlastite teine, sila uzgona, sila strujnog tlaka, ranijeg optereenja i sl. Kad govorimo
o naprezanjima onda promatramo naprezanja na tzv. element tla, to je kocka od tla (sl. 5.2-1),
jedininih dimenzija. Za praksu su esto vana naprezanja od vlastite teine u horizontalno
uslojenom tlu. Naprezanja v i h ujedno su i glavna naprezanja jer su, zbog uvjeta simetrije,
posmina naprezanja, = 0 . Vertikalna se naprezanja izraunavaju kao vlastita teina stupca tla
do dubine h. Horizontalna naprezanja izraunavaju se na temelju vertikalnih, prema izrazu:
h = K0 v . (5.2-1)

gdje je K0 , koeficijent tlaka mirovanja. Ko je za elastini materijal Ko = , ( ...
1
Poissonov koeficijent), a za prirodne materijale ovisi o stupnju prekonsolidacije (vidi poglavlje
7.).
Ako je razina podzemne vode blizu povrine terena, na element tla djeluje i uzgon, prema
Arhimedovom zakonu: Tijelo uronjeno u tekuinu izgubi na teini onoliko koliko tei istisnuta
tekuina.

povrina tla
suho raspodjela
tlo vertikalnih naprezanja
s dubinom
z h
v
h h
v = . h, h = K0 . v
v element tla
Slika 5.2- 1 Naprezanja u elementu tla od vlastite teine.
Na element uronjen u vodu djeluje uzgon koji je jednak razlici tlakova s donje i gornje strane, a
za jedinini volumen je jednak jedininoj teini vode (sl. 5.2-2):
u = ud - ug = w (5.2-2)
pa je teina uronjenog tla: = w .
,
(5.2-3)
povrina tla
a
r. p. v.
h
h-a
ug
' v u u = (h- a).w

ud ud
ud v porni tlak
element tla, 1 m3
Slika 5.2-2 Naprezanja u elementu tla od vlastite teine kad je tlo potopljeno.
U elementu tla ispod razine podzemne vode razlikujemo, dakle, slijedee vrste naprezanja:
v = h ... ukupno naprezanje, (5.2-4)
u = (h a) w ... porni tlak, (5.2-5)
a njihova razlika je naprezanje to djeluje na vrste estice:
' v = h (h a) w ... efektivno naprezanje, (5.2-6)
to se moe jo izraziti i pomou uronjene teine tla
' v = a + (h a ) (h a ) w = a + (h a ) ( w ) = a + (h a ) ' . (5.2-7)

5.3 Naelo efektivnih naprezanja
U suhom se tlu naprezanja prenose preko vrstih estica, a u tlu, ispod razine podzemne vode,
preko vrstih estica i vode. Za mehaniko ponaanje tla bitna su naprezanja koja se prenose
preko vrstih estica (skeleta tla). To su tzv. efektivna naprezanja i oznaavaju se kao ! Moe
se rei i ovako: "Efektivno naprezanje je onaj dio totalnog naprezanja koji se prenosi preko
skeleta tla".
Naelo efektivnih naprezanja: Efektivno naprezanje je izvedena veliina. Naime, efektivna
naprezanja se u tlu ne mogu izmjeriti, ve se mogu izmjeriti samo ukupna (totalna naprezanja) i
porni tlakovi (tlakovi u pornoj vodi), pa se moe napisati :
= - u (5.3-1)
gdje su:
ukupno naprezanje,
u porni tlak.
je, dakle, izvedena veliina.
Budui da voda ne moe prenositi posmina naprezanja vrijedi:
=' (5.3-2)
Efektivna naprezanja su vana jer deformacije (slijeganja) i vrstoa tla ovise upravo o
tim naprezanjima.
PRIMJER 5.3-1 ilustracija za efektivna naprezanja - pijesak na dnu jezera
Pri promjeni razine jezera mijenjaju se ukupna naprezanja u pijesku na njegovom dnu. Pijesak,
meutim, ne osjea te promjene naprezanja jer se ona prenose putem vode i vode u porama
pijeska. Naime, uzgon na estice je jednak bez obzira kolika je dubina vode u jezeru. Ukupna se
naprezanja, dakle, u pijesku mijenjaju, ali efektivna ne.
razina jezera 1
razina jezera 2
pijesak
Slika 5.3-1 Naprezanja u sloju pijeska na dnu jezera.

5.4 Teenje vode u tlu
5.4.1 Jednodimnezionalno teenje
Ako je povrina podzemne vode horizontalna i pod jednakim uvjetima (jednaki su vanjski
tlakovi na njenoj povrini) nema teenja. Teenje nastaje ako nastane razlika potencijala u
podzemnoj vodi. Ovdje potencijale treba shvatiti kako ih za modeliranje teenja vode u cijevima
definira poznata Bernoullijeva jednadba. Bernoullijeva jednadba, za gibanje realnih tekuina
(za sluaj malih brzina) tj., da je ukupni potencijal (h) jednak sumi geodetskog (hg) i
piezometarskog potencijala (hp) glasi (izraena u visinama):
h = hg + hp. (5.4-1)
Jednodimenzionalno teenje. Ovo se moe ilustrirati na jednostavnom primjeru. U

laboratoriju moemo ugraditi uzorak tla duljine l i povrine F, prema shemi na sl. 5.4-1. Teenje
nastaje jer se potencijali na ulazu i izlazu iz uzorka razlikuju za H. Vano je napomenuti da
teenje nastaje samo ako nastupi razlika ukupnih potencijala. Na slici 5.4-1. prikazan je tzv.
jednodimenzionalan sluaj teenja jer se moe opisati promjenom u smjeru jedne dimenzije (osi
z). To je ujedno i strujna cijev jer sva voda, koja s jedne strane ue, izae van na drugoj. Na
desnoj su strani sl. 5.4-1. nacrtani potencijali. Visinski se potencijali odmjeravaju od referentne
ravnine koja je na slici oznaena s RR. Treba napomenuti da se RR moe postaviti na bilo kojoj
visini tj. da izbor visine RR ne utjee na ukupne potencijale.
a hp, hg, h [m]
uzorak tla
H
tlani potencijal
l ukupni potencijal
geodetski potencijal
b
z RR - referentna ravnina
b H
Slika 5.4-1 Jednodimenzionalno teenje i prikaz potencijala.

5.4.2 Darcyjev zakon i odreivanje koeficijenata propusnosti tla (u laboratoriju)
Neki put je potrebno odrediti brzinu kojom voda protjee kroz tlo. Brzina teenja je
volumen vode koji protee kroz povrinu uzorka A u promatranom vremenu, dakle, brzina
teenja, v, je
V
v= (m/s) (5.4-2)
tA
gdje je
V ... volumen vode,
t ... vrijeme,
A ... povrina uzorka.
Teenje kroz uzorak (tlo) je to bre, to je razlika potencijala, H, vea, a duljina uzorka, l, manja, pa se
definira fizikalna veliina koja se naziva hidrauliki gradijent, i
H
i= (5.4-3)
l
Da se, dakle, izjednae mjerenja pri razliitim duljinama uzoraka i razliitim padovima
potencijala, H, potrebno je izmjerenu brzinu podijeliti s hidraulikim gradijentom. Rezultat je
brzina po jedininom gradijentu to nazivamo koeficijentom propusnosti (k):
V
v V l
k = = At = (5.4-4)
i H At H
l
Konstanta proporcionalnosti naziva se koeficijent propusnosti. Voda protjee razliitom
brzinom kroz razne materijale, to znai i da su koeficijenti propusnosti razliitih materijala
razliiti. Izraz (5.4.-4.) moe se napisati i ovako:
v = k i (5.4-5)
i naziva se Darcyijevim zakonom. Darcyjev zakon, dakle, kae da je brzina teenja kroz tlo
proporcionalna hidraulikom gradijentu.
v
vs = [m/s]
n
gdje je n relativni porozitet uzorka
vs stvarna brzina
v- Darcy-eva brzina
Na sl. 5.4-2 su prikazane sheme mjerenja koeficijenta propusnosti u laboratoriju.

Mjerenje s konstantnim padom je ono u kojemu je za cijelo vrijeme trajanja pokusa
zadrana razlika potencijala (sl 5.4-2a), a mjere se: volumen tekuine koja je protekla kroz
uzorak i vrijeme. Pretpostavlja se da se voda koja otjee iz gornje posude stalno nadoknauje.
Primjenjuje se uglavnom kod dobro propusnih tala kakva su ljunak i pijesak. Za taj pokus
vrijedi izraz (5.4-4).

povrina
presjeka,
h A
dh
h1
V h2
uzorak a
l
uzorak l
a) b)
Slika 5.4-2 Shema mjerenja koeficijenta propusnosti: a) sa stalnim padom i b) s
promjenjivim padom.
Mjerenje s promjenljivim padom je ono u kojemu je za vrijeme trajanja pokusa razlika

potencijala mijenja (smanjuje) jer voda u cjevici stalno pada (sl 5.4-2b)
dq = A v dt = A k (h / L) dt = a dh ,
to se moe napisati kao diferencijalna jednadba
dh A
=k dt , ije je rjeenje
h aL
A
ln h = k t .
aL
Rubni i poetni uvjeti se dobiju tako da se, za interval t mjere poetna i konana visina
stupaca vode, h1 i h2, pa se koeficijent propusnosti k izrauna iz
aL h
k= ln 1
A(t 2 t1 ) h2
Mjerenje sa zadanim protokom. Ovo je suvremen nain mjerenja, prvenstveno za

slabopropusne materijale. Kod takvih je materijala potrebno da protekne puno vremena da kroz
uzorak protee mjerljiva koliina vode, pa pokusi mogu trajati danima. Suvremena tehnika
omoguuje nametanje odgovarajueg precizno odmjerenog protoka kroz uzorak (ime je
izbjegnuta potreba mjerenja volumena). Kao reakcija na nametnuti protok, na ulazu u uzorak se
povea porni tlak, na temelju ega se moe izraunati pad potencijala i odrediti koeficijent
propusnosti prema Darcyju. Budui da je ovo ispitivanje vezano uz troosni ureaj, bit e opisano
u poglavlju o posminoj vrstoi (v. poglavlje 9.).

5.4.3 Dvodimenzionalno teenje strujne mree
Praktini problemi su uvijek u tri dimenzije (3D), ali se esto mogu rijeiti modeliranjem
u 2D. Kao i za 1D, tako i teenje u 2D nastaje kad se pojavi razlika potencijala, kao to je to
prikazano na sl. 5.4-3. Meutim, 2D model je sloeniji, pa ga treba detaljnije obrazloiti. Na sl.
5.4-3. su naznaeni i neki elementi koji e se dalje koristiti.
nepropusna barijera
H = h1 - h2, razlika potencijala

h1
tlani potencijal
piezometar
h2
hpA
h = hgA + hpA
strujnica
geodetski
potencijal
kada postoji razlika

hgA potencijala - nastaje teenje
proizvoljno odabrana
referentna ravnina
Slika 5.4-3 Shema za tumaenja teenja vode u 2D.

vZ
vZ + dz
z
vX
vy
x y vy
vy + dy
vX y
vX + dx
x
vZ
Slika 5.4-4 Protjecanja vode kroz element tla.
Teenje vode u tlu se modelira na temelju fizikalnih zakona, a uz pomo matematikih

izraza (diferencijalnih jednadbi). Primjena matematike u definiranju problema omoguuje
njezinu primjenu i pri njegovu rjeavanju. To znai da, nakon to smo definirali poetnu
jednadbu, po njezino rjeenje moemo posegnuti u matematiku, koje nas ve tamo eka, kao
rjeenje odgovarajuih diferencijalnih jednadbi.

Pri protjecanju kroz element tla (sl. 5.4-4) imamo promjene protoka vode u sve tri
dimenzije (u smjerovima osi x, y i z). Ako promatramo teenje samo u ravnini (x, y), onda
smatramo da je promjena protoka u smjeru z jednaka tj. imamo tzv. ravninski model teenja.
Tada se prirast protoka, q, u smjerovima x i y, moe izraziti ovako:
- ulazni protok ... qe = q xe + q ye = v x dydz + v y dxdz (5.4-6)
v v y
- izlazni protok ... qo = q xo + q yo = v x + x dx dydz + v y + dy dxdz (5.4-7) -
x y
v v y
razlika protoka ... q = q x + q y = x dxdydz + dydxdz (5.4-8)
x y
Promjena protoka (u jed. 5.4-8) jednaka je promjeni volumena vode u elementu tla u
Vw
vremenu, . Izjednaavanjem, s ve izvedenim izrazom za promjenu volumena u elementu
t
tla, dobije se jednadba ravnotee masa (balansa masa):
vx v y
+ dxdy = dV , (5.4-9)
x y dt

Najjednostavniji je sluaj ako pretpostavimo da je fluid nestiljiv i da nema promjene volumena
Vw
skeleta tla, tj. da je = 0 . Za rjeenje diferencijalne jednadbe 5.4-9 uvodi se tzv.
t
potencijalna funkcija (x,y) i primjenom Darcyjevog zakona (iz jednadbe 5.4-5) slijedi:
h
= v x = k , (5.4-10a)
x dx
h
= v y = k . (5.4-10b)
y dy
U gornjim je jednadbama negativan predznak jer, ako se promatra teenje u pozitivnom
smjeru osi x ili y, funkcija potencijala u tom smjeru mora padati, tj. imati predznak minus.
Jednadba 5.4-9 tada postaje
2 2
+ = 0, (5.4-11)
x y
to je tzv. Laplaceova diferencijalna jednadba za stacionarno stanje teenja (jer ne ovisi
o vremenu). Jednadba se moe rijeiti metodom konformnog preslikavanja tako da se definiraju
konjugirani parovi funkcija (x,y) i (x,y). Integracijom jednadbe 5.4.-10. dobije se
( x, y ) = kh( x, z ) + C (5.4-12)
gdje je C konstanta. Ako se funkciji (x,y) pridrui konstantna vrijednost, recimo 1, tada e
njezin grafiki prikaz biti krivulja du koje je (ukupni) potencijal konstantan. Seriju takvih
krivulja: 1, 2, 3, 4 itd. nazivamo ekvipotencijale.
Moe se pokazati da Laplacovu diferencijalnu jednadbu, 5.4-9 moe zadovoljiti jo
jedna funkcija koju emo nazvati funkcija teenja (x,y):
h
- = v y = k , (5.4-13a)
x dy
h
= v x = k . (5.4-13b)
y dx
Totalni diferencijal funkcije (x,y) je

d = dx + dy = v y dx + v x dy (5.4-14)
x y
Ako se funkciji (x,y) pridrui konstantna vrijednost 1, tada je d=0 i slijedi:

dy v y
= (5.4-15)
dx v x
to znai da tangenta u svakoj toki funkcije (x,y)=1 definira smjer brzine teenja vode u toj
toki. Davanjem vrijednosti 1, 2, 3, 4, 5 itd. dobije se familija krivulja koje nazivamo
strujnice. Konjugirane funkcije: ekvipotencijale i strujnice moraju biti meusobno okomite.
Elementi strujnog polja, koji nastaju presijecanjem ekvipotencijala i strujnica, nazivamo
kvazikvadratima jer imaju meusobno okomite stranice koje su priblino jednakih veliina, tj.
b = l (sl. 5.4-5). Svi kvazikvadrati tvore tzv. strujnu mreu. Vano je primijetiti da su
ekvipotencijale i strujnice meusobno okomite samo kod izotropne sredine (kx = ky). Prije, kad
nije bilo raunala, strujna mrea se crtala runo pri emu se pazilo da se potuju svojstva
kvazikvadrata. Posao je bio prilino muan i dugotrajan (izmjenino crtanje i brisanje).
Laplaceova se jednadba (uz zadane rubne uvjete) moe rijeiti, za jednostavne primjere,
analitikim, a za sloenije, numerikim metodama. Za takva rjeenja danas postoje komercijalno
dostupni kompjuterski programi.
Jedna jednostavna strujna mrea je prikazana na slici 5.4-5.

5.4.4 Upotreba strujne mree
Strujna mreu koristimo za odreivanje: tlakova u vodi koja se procjeuje (pornih tlakova),
protoka vode i sile strujnog tlaka.
5.4.4.1 Odreivanje pornog tlaka
U strujnoj mrei su, pomou ekvipotencijala, prikazani ukupni potencijali. Iz jednadbe 5.4-1,
ako poznajemo ukupne potencijale, moemo odrediti piezometarske ili tlane potencijale.
dva pada potencijala (od 100% do 90,9% i od 90,9% do 81,8%)

ukupan broj padova je 11 tj. nH = 11
18,2%H pad potencijala izmeu dvije

H
ekvipotencijale je DH = 11
H
81,8%H
polje "A"
piezometar
100% 0%
a
ekvipotencijala
b v
strujnica ije
%
90,9 9,1%
ac
ujn
s tr
l
% q 18
,8 , 2%
81
, 7%
27
,3
72
%
6%
3 6 ,4
54,5%
45,5%
63,
nepropusna granica
- H ... ukupna razlika potencijala,

- ekvipotencijala ... linija jednakih potencijala,
- strujnica ... linija koja pokazuje smjer teenja,
- strujna cijev ... podruje izmeu dvije strujnice, nema teenja preko
granice strujne cijevi (na slici su 4 strujne cijevi).
Slika 5.4-5 Strujna mrea za jedan primjer graevne jame u vodi.
Porni tlak u bilo kojoj toki strujne mree dobije se mnoenjem piezometarske visine (vidi sl.
5.4-5) sa specifinom teinom vode (to je isto to i jedinina teina vode):
u = hp w . (5.4-16)
5.4.4.2 Odreivanje protoka
Strujna mrea se moe iskoristiti za izraunavanje ukupnog protoka. Na sl. 5.4-5 je to protok
vode ispod zagatne stijene u graevnu jamu (potrebno ga je odrediti radi, primjerice
dimenzioniranja crpki za evakuaciju vode iz graevne jame).

Prostor izmeu dviju strujnica nazivamo strujna cijev. Naime, sva voda koja ue u taj
prostor na granici stopostotnog potencijala, izlazi na granici nulapostotnog potencijala jer po
definiciji strujnice nema teenja u smjeru okomitom na nju. Ukupni protok se moe, pomou
strujne mree, prikazati kao zbroj protoka kroz strujne cijevi. Protok za jednu strujnu cijev
iznosi:
H
qi = k b . (5.4-17)
l
Za kvadratinu mreu je b / l = 1 i tada je ukupni protok :
n
Q = n s qi = k s H , (5.4-18)
nH
gdje je ns broj strujnih cijevi, a nh broj padova potencijala izmeu po dvije ekvipotencijale.
Odnos ns / nh naziva se jo i koeficijent mree.
5.4.4.3 Sila strujnog tlaka
Uslijed teenja, na elemente tla u strujnoj mrei, osim uzgona, djeluje i sila strujnog tlaka
-h
p = h . w
ekvipotencijala '
''
s s = i . w

-l
-b strujnica
a) b)
Slika 5.4-6 a) tlakovi od teenja vode na element tla i
b) sile od vode na jedininom elementu tla.
za jedinini volumen je sila strujnog tlaka

H b r
s1 = w = w i (5.4-19)
l b
Tada je ukupna sila u polju teenja, na jedinini volumen, rezultanta sila od teine tla umanjene
za uzgon (to daje uronjenu teinu), emu se pridodaje djelovanje strujnog tlaka (sl. 5.4-6). Ta
se sila oznaava s i naziva efektivna jedinina teina tla, a dobije se prema
r r r
' ' = '+i w . (5.4-20)

5.4.4.4 Hidrauliki slom tla
U, primjerice, graevnoj
r jami moe nastupiti slom tla uslijed strujanja vode prema gore (sl. 5.4-
6, polje A) jer lan i w moe postati jednak ', tj. njihov zbroj jednak nuli
' ' = 'i w = 0 . (5.4-21)
Kaemo tada da je to pojava tzv. kritinog hidraulikog gradijenta:
,
ic = . (5.4-22)
w
Kad nastupi kritini hidrauliki gradijent estice tla u toj zoni ponu lebdjeti u vodi, a
moe doi i do ispiranja estica iz tla u dnu graevne jame. Proces je samoubrzavajui jer se
ispiranjem estica smanjuje debljina sloja, a time poveava gradijent i dalje se sve ubrzava samo
po sebi. Ako se to dogodi u graevnoj jami, proces moe biti tako brz da mjeavina vode i
estica u nekoliko sati ispuni itav volumen graevne jame.
Zbog toga je vano odrediti faktor sigurnosti protiv hidraulikog sloma tla koji glasi
'
Fs = . (5.4-23)
i w
Vrijednosti faktora sigurnosti se kreu izmeu 2 i 3.
Zadan je sluaj procjeivanja iza zagate stijene prema dolje priloenoj slici.
11,00 m
zagatna stijena
razupora
voda 5,00 m voda
4,00 m
1,80 m dno jame
12,00 m
4,50 m
Slika 5.4-7. Teenje u gra. jamu ograenu zag. stijenama, homogeno tlo.
Odredit emo faktor sigurnosti protiv hidraulikog sloma za dva sluaja:

- graevna jama ograena zagatnim stijenama u homogenom tlu, sl. 5.4-7. i
- graevna jama u uslojenom tlu, gdje zagatne stijene, kroz pijesak, dopiru do sloja gline
da sve zajedno ini jedan vodobrtveni sustav, sl. 5.4-8.

11,00 m zagatna stijena
razupora
5,00 m
voda voda
pijesak datum 1,00 m
proslojak gline 2,00 m CL
pijesak 12,00 m
4,50 m
Slika 5.4-8 Teenje u gra. jamu ograenu zag. stijenama, proslojak gline.
jezero betonska
brana
homogeno izotropno tlo
Slika 5.4-9 Teenje ispod betonske brane s pregradom ispod srednjeg dijela.

jezero
betonska
propusna granica brana propusna granica
uzvodna
pregrada
homogeno
izotropno tlo
nepropusna granica
Slika 5.4-10 Teenje ispod betonske brane s pregradom s uzvodne strane.
H
homogeni slobodno vodno lice
nasip
jezero
ic a
an
gr
a
u sn
op
pr filtar
nepropusna granica
Slika 5.4-11 Teenje kroz homogeni zemljani nasip.
5.4 Smrzavanje tla
Kada je temperatura tla vie dana ispod nule, voda u tlu se smrzava. Budui da je volumen leda
vei od volumena vode, volumen smrznutog tla se moe poveati oko 10%. Drugi, a znaajniji
efekt je formiranje ledenih kristala u tlu i stvaranje tzv. lea leda. U proljee lee leda se tope,
razmoe tlo, i smanjuju vrstou tla. To se u nas osobito vidi na cestama u Gorskom kotaru
nakon zime, kad se na povrini kolnika otvaraju rupe.
Postavljaju se pitanja: Kako se stvaraju lee leda u tlu? Kako se voda penje blizu
povrine i formira lee, ako se pouzdano zna da vode tamo prije zime nije bilo? Prvo,
istraivanjem smrznutog tla ustanovljeno je da se lee vrlo rijetko pojavljuju u krupnozrnatim
materijalima (ljunku i pijesku), a da su brojne u prainastim materijalima. Drugo, opaeno je i
da je vana brzina smrzavanja. Kod naglih smrzavanja, a prije veih snjenih padalina, lea je
bilo malo. Kod sporih ohlaivanja, lee su bile brojnije; vee su lee bile neposredno iznad
razine podzemne vode, to je znailo da su prihranjivane iz bliskog izvora vode.
Sam proces nastajanja lea leda je prilino kompliciran termodinamiki proces i povezan
je s kemizmom vode. Ipak, se moe izdvojiti: da nastanu lee u tlu, trebaju biti ispunjeni sljedei
uvjeti (iz Nonveiller, 1979):
- tlo mora biti potpuno zasieno, a lee se formiraju u zoni kapilarnog dizanja,
- temperature moraju biti manje od nule u toj zoni, a temperaturni gradijent mali, tako da se
voda usisava iz debele zone i nakuplja u lee,
- tlo mora biti sitnozrnato, a ipak dovoljno propusno da voda moe migrirati (kretati se kroz
pore).
Zatitne mjere protiv stvaranja lea su:
- graevine se moraju temeljiti na veoj dubini od one do koje prodire mraz (u kontinentalnoj
Hrvatskoj to je oko 80 cm),
- ispod prometnice se ugrauje tamponski sloj od krupnozrnatog materijala koji prekida
kapilarno dizanje,
- ugrauje se sloj koji je toplinski izolator, i tako zadre vee temperature u tlu ispod njega.
LITERATURA:
[1] Craig, R.F. (1978). Soil mechanics, sec. edit., Van Nostrand Reinhold Company, New
York.
[2] Holtz, R. D., & Kovacs, W. D. (1981). An introduction to geotechnical engineering,
Prentice Hall, Englewood Cliffs, New Jersey.
[3] ISO 14688 (1997), draft international standard, Geotechnics in civil engineering -
Identification and classification of soil, classification and quatification, International
Standardisation Organisation.
[4] ISO 14688-2 (2000), Geotechnical engineering - Identification and classification of soils,
Part 2: Classification principles and quatification of descriptive characteristics (draft prEN
ISO/DIS 14688-2:2001), International Standardisation Organisation.
[6] Morgenstern, N. (2000). Common ground. GeoEng2000. Vo. 1., Melbourne, Australia, 1-
20.
[8] estanovi, S. (1993). Osnove inenjerske geologije primjena u graditeljstvu. Udbenici
sveuilita u Splitu. Sveuilite u Splitu.
[9] uklje, L. (1967). Msoehanika tal, Univerza v Ljubljani, Fakulteta za arhitekturo,
gradbenitvo in geodezijo. Ljubljana.

6 NAPREZANJA I DEFORMACIJE U TLU
6.1 Ope postavke
Zbog ega nastaju naprezanja u tlu? Naprezanja u tlu najee nastaju od vlastite teine tla i
dodatnog optereenja (od graevine), odnosno rastereenja (nakon iskopa). U horizontalno
uslojenom tlu se pretpostavlja da su vertikalna (v) i horizontalna (h) naprezanja ujedno i
glavna naprezanja tj. =0. Kada se nanese dodatno optereenje, u svakom se elementu tla pojave
i posmina naprezanja, a V i H se uveaju za v i h (sl. 6.1-1). Odreivanje veliina
naprezanja na bilo kojoj ravnini i konstrukcije pomou Mohrovih krunica prikazane su u
dodatku 6.A.
dodatno optereenje p
v v+v
element tla element tla
h+h
h h h+h

v v+v
naprezanje u tlu od naprezanje u tlu od

optereenja vlastitom vlastite teine tla i
teinom dodatnog optereenja
Slika 6.1-1 Skica uz poetna i dodatna naprezanja u tlu.
Tako u tlu uvijek imamo neka poetna naprezanja, kojima se onda pribrajaju dodatna naprezanja,
pa se dobije konano stanje naprezanja. Ponaanje tla, u pravilu, nije linearno elastino,
ve ovisi o poetnom stanju naprezanja. Zbog toga, kod geotehnikih problema kod kojih
se trae deformacije, treba prethodno odrediti poetna i konana stanja naprezanja.
6.2 Odnosi izmeu naprezanja i deformacija
Za izraunavanje deformacija u tlu potrebno je poznavati odnose naprezanja i deformacija. Kree

se od elementa tla; od djelovanja npr. 1, javljaju se reakcije u smjerovima 2 i 3 i pomaci,
odnosno relativne deformacije u tim smjerovima 1, 2 i 3 (sl. 6.2-1.).

1 idealno elastino ponaanje
stvarno ponaanje
3
2
razina radnih naprezanja
e n je
er e
1
r a st
A
2 3
trajna deformacija
Slika 6.2-1 Dijagram odnosa naprezanja i deformacija za razna stanja
naprezanja.
U inenjerskom smislu je tlo materijal za koji je bitno odrediti ponaanje u tri dimenzije;
ne moe se neka dimenzija zanemariti kao kod tapova i ploa. Ipak, mogu se uvesti neke
pretpostavke koje omoguuju jednostavnije proraune deformacija. Jedna takva pretpostavka je
da se, ako su dodatna naprezanja dovoljno mala, ponaanje tla moe smatrati linearno elastinim.
S ovom pretpostavkom treba biti oprezan i u praksi je koristiti uglavnom za teko stiljive
materijale kao to su dobro zbijeni pijesci ili ljunci te prekonsolidirane gline.
Ako se razina naprezanja i deformacija zadrava u podruju A, ponaanje materijala se
moe smatrati idealno elastinim i, na temelju toga, deformacije izraunavati prema poznatim
izrazima teorije elastinosti:
i =
1
E
[
i ( j + k ) , ] i , j , k = 1,2,3 (6.3-1)
gdje je
E ... Youngov modul elastinosti, a
j
... Poissonov koeficijent, i = ,
i
Uobiajene vrijednosti za tlo su = 0,2 do 0,3; za = 0,5 nema promjene volumena.
6.3 Dodatna naprezanja u tlu
Dodatna naprezanja u tlu nastaju kao posljedica optereivanja, odnosno iskopa. irenje
naprezanja u tlu moe se slikovito prikazati, sl. 6.3-1. Kontaktno optereenje p se moe
promatrati kao skup optereenja ija se normalna naprezanja ire s dubinom pod kutom izmeu
300 i 450 (Bowles, 1982). Tamo gdje se ti utjecaji preklapaju (kod elementa optereenja B) je
intenzitet u dubini vei nego na rubu gdje je samo jedan element (A). Zbog toga je vei
intenzitet u razini (2) na manjoj povrini, u razini (3) je manji intenzitet na veoj povrini. Oito
je da intenzitet optereenja opada od povrine prema dubini. irenje informacija u tlu je, dakle

piramidalno, a ne vertikalno. Za raspodjelu naprezanja po dubini, u linearno-elastinom
materijalu, koristi se Boussinesqovo rjeenje.
optereenje p naprezanja
A B ispod B
cca 45 0
cca 450
povrina tla p
1
prvi sloj
2 v2
drugi sloj v3 3
Slika 6.3-1 irenje dodatnih naprezanja u tlu.
6.4 Izraunavanje dodatnih naprezanja prema teoriji elastinosti
6.4.1 Boussinesqovo rjeenje za koncentriranu silu na povrini
Dodatna naprezanja se izraunavaju na temelju Boussinesqovog rjeenja (Boussinesq, 1885) za

koncentriranu silu Q na povrini izotropnog elastinog poluprostora. Elastinim poluprostorom
smatramo dio prostora, omeen horizontalnom ravninom ispod koje je linearno-elastian
materijal (tlo), koji je definiran samo s dva parametra, E i . Iako tlo nije linearno elastino,
praksa je pokazala se da je ovakav model ponaanja tla dovoljno dobar za izraunavanje
dodatnih naprezanja, ako se naprezanja i deformacije zadravaju u zoni A (sl. 6.2-1). Stanje
naprezanja i deformacija u Boussinesqovom problemu je osno simetrino. Dodatna vertikalna
naprezanja su prema tome ovisna o intenzitetu sile (Q), dubini (z) i kutu (), ili simboliki (sl. 6.4-
1):
v = (Q, z , ) . (6.4-1)
izraeno formulom to je
3Q
v = cos 5 (6.4-2)
2z 2
Interesantno je primijetiti da vertikalna dodatna naprezanja u elastinom poluprostoru ne

ovise o parametrima materijala E i .
Izraz 6.4-2 za normalno naprezanje vrijedi uz uvjet da je jedinina teina materijala
poluprostora (tla) jednaka nuli, to znai da je to izraz za promjenu naprezanja samo od
optereenja na povrini (zato iz oznaavamo s ). Ukupno normalno naprezanje u nekoj dubini z
je dakle zbroj dvaju naprezanja:
v = vg + = z + (6.4-3)
Dio tla koji je ispod razine podzemne vode treba uzeti s uronjenom jedininom teinom
(').
Boussinesqovi izrazi su posluili drugim istraivaima kao podloga za rjeavanje
dodatnih naprezanja u tlu za razne oblike povrinskog optereenja, od kojih su najei kruni
(Newmark) i pravokutni (Steinbrenner), optereeni jednolikim optereenjem.

r

z element tla
elastini v
poluprostor

r
t
z
Slika 6.4-1 Skica za Boussinesqovo rjeenje: koncentrirana sila Q na povrini

izotropnog elastinog poluprostora s elementom tla na kojemu se,
zbog sile, javljaju dodatna naprezanja (nisu naznaene posmine
komponente naprezanja).
6.4.2 Dodatna naprezanja ispod krune jednoliko optereene povrine i Newmarkovi

krugovi
Na osnovi Bousinesqa, Newmark (Newmark, 1935) je izveo rjeenje za dodatno naprezanje

ispod sredine kruno optereene ploe (na povrini elastinog poluprostora).
Slika 6.4-2 Element tla ispod centra kruno optereene povrine.

v = p.Ic (6.4-4)
2 2
3

r
V = p 1 1 + (6.4-5)
z


raspodjela dodatnih raspodjela dodatnih naprezanja

naprezanja ispod ispod rubne toke B
r
sredinje toke A (neposredno s vanjske strane,
gdje je rubno napr. p=0)
A p B
1 0
0,9p' 0.7
0.9 0.6
0.8
0.5
0.7
r
0.6 0.4
0,6p'
0.5
0.4 0.3
0,4p'
0.3
2r
0.2
0.2
0,2p'
0.1
0.1
v' = 0,1p' z
4r
1 0.8 0.6 0.4 0.2 0
p'
Slika 6.4-2 Prikaz irenja normalnih naprezanja ispod krunog temelja.
Ako je temelj ukopan, kontaktno optereenje treba smanjiti jer se tlo rastereuje za teinu
iskopanog tla (uzeti ', ako je RPV na povrini terena):
p' = p - z (6.4-6)
Ishodite koordinatnog sustava premjetamo tada s povrine na dno temelja otkuda onda
odreujemo novu koordinatu z' (umjesto z, s povine, sl. 6.4-2)
Na osnovi Newmarkovog optereenja moe se odrediti raspodjela naprezanja ispod
krunog optereenja (sl. 6.4-2). Primjeuje se da se kontaktno optereenje p smanjuje na samo
20% na dubini koja je jednaka promjeru temelja.
Pomou ovog je rjeenja Newmark razvio metodu za odreivanje dodatnih naprezanja
ispod povrine proizvoljnog oblika.

z=a
0 1
Slika 6.4-3 Newmarkovi krugovi za odreivanje normalnih naprezanja ispod
temelja proizvoljnog oblika.
Jednadba 6.4-5 moe se preformulirati na slijedei nain:
2

r v 3
= 1 1 (6.4-6)
z p
Ako se za odnos N = v / p uvrtavaju, primjerice, 0,1, 0,2 ...., dobiju se vrijednosti r/z kao u
tab. 6.4-1. Da se ilustrira znaenje te tablice, moe se rei (za, primjerice, prvi stupac): da bi
prirast dodatnog naprezanja u dubini od 1,0 m, ispod centra kruno optereene povrine bio 0,1.
p, polumjer (r) te povrine treba biti 0,27 m. Za
v = 0,2. p, u istoj dubini, treba opteretiti povrinu od 0,40 m. Treba primijetiti da ako
opteretimo prstenastu povrinu unutarnjeg polumjera 0,27 m, a vanjskog 0,40 m, prirast
naprezanja na 1,0 m e ponovno biti 0,1. p. To znai da, ako optereujemo prstenaste povrine s
polumjerima koji su jedan za drugim u tab. 6.4-1, prirast naprezanja na jedininoj dubini bit e
uvijek 0,1. p. Ako te prstenove podijelimo radijalno, sa zrakama kao na sl. 6.4-3, prirast
naprezanja od svake paetvorine bit e 0,1/20. p = 0,05. p.
Iz navedenog slijedi da se u mjerilu slike moe ucrtati tlocrt temelja i samo prebrojiti sve
paetvorine koje temelj prekriva (recimo, n paetvorina). Dodatno naprezanje u jedinoj dubini
bit e tada v = n. 0,05. p.
Budui da su Newmarkovi izrazi dobiveni iz linearno elastinog odnosa naprezanja i

deformacija, ova se konstrukcija moe primijeniti za bilo koju dubinu z. Na sl. 6.4-1 je
naznaena i jedinina dimenzija, z = a (a je duina te crte u cm). Za traenu dubinu, z, se sve
dimenzije temelja reduciraju s veliinom a/z i nacrtaju na Newmarkovom dijagramu tako da se
sredite krugova poklopi s tokom temelja u kojoj treba odrediti dodatno naprezanje, sl. 6.4-4.
Na taj se nain moe dobiti raspodjela dodatnih naprezanja po dubini ispod bilo koje toke
temelja.

Tablica 6.4-1 Za kruno optereenu povrinu: veza prirasta naprezanja N=

v / p i odgovarajueg promjera, r, za jedininu dubinu (prema
Newmark, 1935).
N 0,1 0,2 0,3 0,4 0,5 0,6 0,7 0,8 0,9 0,95 1,0
r/z 0,270 0,400 0,518 0,637 0,766 0,918 1,110 1,387 1,908 2,523 :
Primjer 6.4. -1
Zadan je temelj dimenzija prema slici dolje, s kontaktnim optereenjem pk = 250 kN/m2. Odredi
dodatno vertikalno naprezanje ispod toke A, na dubini od 80 m, pomou Newmarkove mree.
40
20
A
10
20 40 60
Rjeenje:
Na Newmark-ovu mreu za odreivanje neprezanja ispod temelja proizvoljnog oblika potrebno

je ucrtati zadani temelj, i to na sljedei nain:
- prvo odredimo mjerilo tako da nam duina 01 odgovara dubini toke (A) u kojoj
odreujemo naprezanje (z = 80 m)
- zatim u tom mjerilu nacrtamo zadani temelj, s tokom A u centru Newmark-ove mree
- izbrojimo koliko segmenata Newmark-ove mree pokriva (ili djelomino pokriva) temelj (n)
- utjecajni faktor jednog segmenta naznaen je na mrei (I)
- dodatno naprezanje izraunamo prema formuli
[
v = p k n I kN / m 2 ]

Newmark-ova mrea s ucrtanim temeljom
I = 0,005
z=a
80 m
0 1
p k = 250 kN / m 2 (optereenje temelja)

I = 0,005 (utjecajni faktor jednog segmenta mree)
n = 31 (broj segmenata)
v = p k n I = 250 31 0,005 = 38,75 kN / m 2 (dodatno naprezanje)
6.4.3 Dodatna naprezanja ispod pravokutnog optereenja
Za odreivanje dodatnih naprezanja u tlu ispod pravokutnog temelja moe s primijeniti

aproksimativna metoda odnosno (metoda 2:1)
Aproksimativna metoda temelji se na pretpostavci da se raspodjela naprezanja (u horizontalnoj
ravnini) iri sa porastom dubine (slika 6.4-4).
Iz slike se moe uoiti da pravac naprezanja ima nagib 2:1 to dovodi do zakljuka da na bilo
kojoj dubini z, parametri L i B poveavaju za iznos dubine z. Prema tome naprezanje na dubini z
iznosi
v =
P
[
( B + z )( L + z )
]
kN / m 2
gdje je P = koncentrina sila

B = irina

L = duina
Z = dubina
v = dodatno naprezanje
L
v 2 2
1 1 z
Slika 6.4-3 Raspodjela dodatnih naprezanja po dubini
Kako su P, L i B konstantni u proraunu za dati temelj oito je da se naprezanje smanjuje kako

se dubina poveava. Ova metoda se koristi samo za preliminarane analize stabilnosti temelja jer
rjeenja nisu dovoljno tona. Da bi se dobila tonija rjeenja koristi se teorija elastinosti.
Primjer 6.4.-2.
Na tlo jedinine teine = 17 kN/m3 postavljen je temelj dimenzija BL = 34, s kontaktnim
optereenjem pk = 117 kN/m2. Potrebno je odrediti raspodjelu poetnih vertikalnih naprezanja
(vo), na dubinama 5m, 10m, 15m i 20m, te dodatna vertikalna naprezanja (v) prema metodi
1:2
pk=117 kN/m2
= 17 kN/m3
B pk
z'=5m
L
.
Rjeenje:
- poetna vertikalna naprezanja
vo = z [kN / m 2 ]
- dodatna vertikalna naprezanja prema metodi 1:2

v =
P
( B + z )( L + z )
[kN / m 2 ] (dodatno naprezanje u tlu)
komentar: U zadatku valja uoiti da je zadano kontaktno optereenje pk , a ne koncentrina sila

P. Da bi smo odredili koncentrinu silu P potrebno je kontaktno optereenje pomnoiti sa
povrinom temelja.
P = pk B L = 117 3 4 = 1404 kN (ukupna sila temelja na tlo)
-tablica raspodjele poetnih i dodatnih naprezanja po dubini

z [m] vo [kN/m2] (B+z)(L+z) [m2] v [kN/m2]
0 0 12 117,00
5 85 72 19,50
10 170 182 7,71
15 255 342 4,11
20 340 552 2,54
-dijagram raspodjele poetnih i dodatnih naprezanja po dubini
Poetno naprezanje vo [kN/m2] Dodatno naprezanje v [kN/m2]

0 100 200 300 400 0 40 80 120
0 0
5 5
Dubina z [m]
Dubina z [m]
10 10
15 15
20 20

6.4.4 Dodatna naprezanja ispod trakastog optereenja
Newmarkova konstrukcija trai odreene pripreme i poneto zamoran postupak crtanja i

proraunavanja veliina temelja u razliitim mjerilima. Budui da su najei oblici temelja
pravokutni, izvedeni su izrazi i konstrukcije prilagoeni upravo takvim temeljima. Pravokutni
temelji proteu se od najjednostavnijeg (i najeeg) kvadratnog oblika (za tzv. temelj samac,
ispod stupa) do temeljne trake (za zidove). Ako je jedna dimenzija vrlo dugaka, moemo temelj
smatrati tzv. beskonanom trakom, za koju je izraz dao Terzaghi (1943), sl. 6.4-5,a:
v = q Is, gdje je Is = [ + sin .cos( + 2 ) ] / (6.4-7)
Na sl. 6.4-5b prikazan je rezultat takvog prorauna linijama jednakog intenziteta
dodatnog naprezanja. Vidi se da je, primjerice, prirast od 0,2. p, ispod sredine trake oko
3. b (jedne i pol irine temeljne trake). Prema tome, utjecaj povrinskog optereenja relativno
brzo opada s dubinom.
b b
q
q
0,9 q

0,7 q
z
0,5 q
cL
0,3 q
V
0,1 q
a) b)
Slika 6.4-5 a) shema za proraun dodatnih vertikalnih naprezanja i b) prikaz

irenja dodatnih vertikalnih naprezanja ispod trakastog temelja.
6.4.4 Dodatna naprezanja ispod ugla pravokutne jednoliko optereene povrine

(Steinbrenner, 1934 i Newmark 1935)
Na osnovi Bousinesqovog rjeenja, Steinbrenner (Steinbrenner, 1934) je izveo rjeenje za

dodatno optereenje u dubini z' ispod ugla pravokutnog temelja dimenzija b l , s time da je b <
l (sl. 6.4-6a), prema izrazu:
V = I p , (6.4-8)
Utjecajni koeficijent I odreuje se prema dijagramu sa slike (sl. 6.4-6b) za odgovarajuu
dubinu z'/b i odnos l/b. Kako je utjecajni koeficijent odreen za dodatno naprezanje ispod ugla
pravokutnog temelja, dodatno naprezanje ispod bilo koje toke pravokutnog temelja moemo
dobiti linearnom kombinacijom takvih pravokutnika. Razlikujemo dvije situacije:
za toku A, unutar pravokutnika i
za toku B, izvan pravokutnika.

Za toku A, postupa se prema shemi na sl. 6.4-6c. Pravokutna povrina se podijeli na
etiri manja pravokutnika i za svaki od njih se odredi I (uvijek pazei koja je manja, a koja vea
stranica), pa slijedi:
I=I1+I2 + I3 +I4 (6.4-9)
Zbrajanje koeficijenata znai da emo djelovanja svih etiriju pravokutnika superponirati.
To je dozvoljeno samo ako vrijedi pretpostavka da je sredina (poluprostor) linearna i elastina, a
to je i bilo polazite za Boussinesqova i Steinbrennerova rjeenja.
Za toku B, postupa se prema shemi na sl. 6.4-6d. Osnovni pravokutnik se produlji do
toke B. Nakon toga je postupa po jednakom principu kao kod toke A, s time da se utjecaji
dvaju pravokutnika izvan podruja osnovnog pravokutnika (IIII i IIV) moraju oduzeti:
I=I1+I2 - I3 -I4 (6.4-10)
l
1 1
a) c)
b A
1 1
z
V
d)

I = B
q
b)
05
15
25
1
2
0.
0.
0.
0.
0.
0
0
1 +
l
2
b=1
4 l 3 +
b=2
b=m
z' 1
6 l
2 -
b=
8
4 -
10
Slika 6.4-6 a) shema za proraun dodatnih vertikalnih naprezanja ispod ugla

pravokutne povrine, b) dijagram utjecajnog koeficijenta I, c) shema
povrina za proraun naprezanja ispod unutranje i d) vanjske toke
na povrini.
Numeriku vrijednost za utjecajni koeficijent I, ispod ugla pravokutno optereene

povrine, navodi se prema Newmarku (Newmark, 1935, iz Terzaghi, 1943):
1 1
1 2mn(m + n + 1) m + n + 2
2 2 2
2mn(m + n + 1)
2 2 2 2 2
I= 2 + tg 1 2 (6.4-11)
4 m + n m n + 1 m + n + 1
2 2 2 2 2
m + n2 + m2n2 + 1
gdje je m = b / z , a n = l / z .

6.4.5 Karakteristina toka
Do sada smo promatrali samo optereenja koja izravno djeluju na povrinu. U praksi je to
sluaj kad se na povrini, recimo, nalazi nasip iji je temelj u neposrednom kontaktu s temeljnim
tlom. U praksi je obino, izmeu optereenja i temeljnog tla, posrednik neka temeljna
konstrukcija odreene krutosti, koja e preraspodjeljivati kontaktna naprezanja. Ako je krutost
temelja velika (to se obino izraava s EI = ), a optereenje na povrini temelja jednoliko
rasprostrto, sve toke temelja slijegaju se jednako. Ako je pak, krutost temelja mala do vrlo mala
( EI = 0 ), slijeganja su u formi udubljene plohe (sl. 6.4-7). Za sve krutosti temelja postoje toke
u kojima su slijeganja jednaka (Grasshoff, 1951) i zovu se karakteristine toke. Poloaji
karakteristinih toaka su prikazani na sl. 6.4-7. Kod prorauna slijeganja, veliine slijeganja
proraunavaju se najee upravo za te toke. Naime, ako kroz tu toku prolazi linija slijeganja
za vrlo kruti i za vrlo savitljivi temelj, onda e kroz nju prolaziti i linije slijeganja za temelje svih
ostalih krutosti.
kruti temelj
K K
savitljivi temelj
0,13.b
K K
b 0,74.b
0,13.b K K
0,13.l 0,74.l 0,13.l
Slika 6.4-7 Poloaji karakteristinih toaka ispod pravokutnog temelja.

LITERATURA:
[1] Boussinesq, J. (1885). Application des Potentiels l'tude de l'quilibre et du Mouvement
des Solides lastiques, Paris, Guthier-Villard.
[2] Bowles, J.E. (1982). Foundation analysis and design, McGraw-Hill Book Company, New
York.
[4] Grasshoff, H. (1951). Setzungberechnungen Starrer Fundamente mit Hilfe des
Kennzeihnenden Punktes. Der Bauingenieur, Berlin, pp. 53-54.
[7] Newmark, N., M., (1935). Simplified computation o f vertical pressures in elastic
foundations, Univ. Illinois Eng. Exper. Sta. Circular 24.
[8] Steinbremmer, W. (1934) Tafeln zur Setzungberechnung. Die Strasse, Vol. 1, pp. 121-124
i Proc. Internatioal Conf. Soil Mechanics, Cambridge, Mass. 1936, Vol. 2 pp. 142-143.
.
DODATAK 6A. Veza izmeu opih i glavnih naprezanja - Mohrove krunice
U opem su sluaju na svim plohama elementa tla, osim normalnih, i posmina naprezanja.
Smjerove glavnih naprezanja dobijemo tako da iz jednadbi ravnotee za prikazani element tla
(sl. 6A-1):
= X sin 2 + Z cos 2 + 2 XY sin cos , (6A-1)

X
= Z sin 2 XZ cos 2 , (6A-2)
2
odredimo kut , uz uvjet = 0, iz ega slijedi
2 XZ
tg 2 = , i (6A-3)
X Z
2
X Z Z
1, 2 = X + XZ
2
. (6A-4)
2 2


3
z l
x
1
1 + 3
2

P
2
1 - 3
2
Slika 6A-1 Mohrova krunica naprezanja i pol ravnina.
Ako su horizontalna i vertikalna ujedno i glavna naprezanja vrijedi:

+ 2 1 + 3
= 1 + cos 2 , (6A-5)
2 2
3
= 1 sin 2 . (6A-6)
2
Ovo je jednadba krunice u koordinatnom sustavu (, ), a P je pol ravnina kroz koji se,
provlaenjem paralele, odreuju naprezanja na po volji odabranoj ravnini (sl. 9A-1).
Dva karakteristina primjera uporabe Mohrove krunice prikazana su na sl. 6A-2 i 6A-3.
v
P ... pol ravnina
v + h
h h 2

h v

P
v Mohrova krunica
pozitivan smjer
posminih naprezanja
1
+
Slika 6.A-2 Odreivanje naprezanja u kosoj ravnini kad su glavna naprezanja u

vertikalnoj i horizontalnoj ravnini.

1
P ... pol ravnina
3
3

3 1

P
1
Slika 6.A-3 Odreivanje naprezanja kad su glavna naprezanja na kosim

ravninama.

7 SLIJEGANJE TLA
7.1 Slijeganje pojam, uzroci i vrste
Slijeganje je vertikalni pomak povrine tla (ili temeljne konstrukcije), koji nastaje pod
djelovanjem optereenja. Povrina tla, u ovom sluaju, moe biti i tlo ispod graevine koje se
moe nalaziti na razliitim dubinama. Slijeu se i pojedinani dijelovi graevine, kao to su:
temelji, temeljne ploe, piloti i sl.
Slijeganje je najee uzrokovano optereenjem, no moe se javiti i uslijed drugih pojava
zbog snienja razine podzemne vode, puzanja, dinamikih efekata i sl. Teko ga je
procijeniti jer:
- je tlo nehomogeno,
- tlo ima sloene odnose naprezanja i deformacija,
- je teko odrediti reprezentativne parametre deformabilnosti tla,
- se slijeganje slojeva od koherentnih tala razvija s vremenom.
Zbog toga je odreivanje slijeganja u mehanici tla ispravnije nazvati procjenom
(prognozom) nego proraunom.
Openito se ukupno slijeganje (st) moe podijeliti na: trenutno (si), primarno
konsolidacijsko (sc) i sekundarno konsolidacijsko (ss):
s total = s inst + s cons + s sec (7.1-1)
Trenutno slijeganje nastupa neposredno nakon promjene optereenja. Kod krupnozrnatih

tala je to i najizraenija komponenta slijeganja. Kod slabopropusnih, potpuno saturiranih tala
(zbog nemogunosti brzog istjecanja vode iz pora) izazvano je samo promjenom oblika tla
(distorzionom deformacijom), a bez promjene volumena. Stanje ili proces prilikom kojeg ne
dolazi do istjecanja vode, odnosno promjene volumena nazivamo nedreniranim stanjem
Konsolidacijsko slijeganje (primarno) je posljedica promjene i oblika i volumena uslijed
istjecanja vika vode iz pora, a izrazito je sporo kod zasienih slabopropusnih tala (glina, prah,
jako zaglinjeni pijesak ili ljunak). Stanje ili proces prilikom kojeg dolazi do istjecanja vode,
odnosno promjene volumena nazivamo dreniranim stanjem
Konsolidacijsko slijeganje (sekundarno) je izazvano puzanjem tla (deformacijom pri
konstantnom optereenju), a izraeno je kod koherentnih tala. Smatra se da je puzanje posljedica
deformacije samih estica, a ne vie istjecanja vode. Puzanje je izraeno uglavnom kod
visokoplastinih glina i treseta.
U inenjerstvu se, za proraun slijeganja, esto koristi teorija elastinosti gdje se tlo
tretira kao homogen linearno elastian materijal. Budui da je tlo porozno, a u porama se nalazi
voda i/ili zrak, potrebno je uzeti i utjecaj istjecanja vode na proraun deformacija. Za poetak, bit
e prikazani modeli koji tlo tretiraju kao jednokomponentni materijal, a zatim e se prikazati
modeliranje promjene volumena tla uslijed istjecanja vode iz pora.
7.2 Proraun slijeganja na bazi teorije elastinosti
7.2.1 Koncentrirana sila na povrini linearno-elastinog poluprostora
Ovdje e se prikazati rjeenja (u zatvorenom obliku) prorauna slijeganja za optereenja

na elastinom poluprostoru (za sada bez obzira radi li se o dreniranom ili dreniranom stanju).

sP
r
Slika 7.2-1 Aksonometrijski prikaz slijeganja ispod koncentrirane sile na

elastinom poluprostoru.
Da je rjeenje u zatvorenom obliku, znai da je ono tono (a ne priblino) rjeenje odreenog rubnog problema. Ono
se moe prikazati u obliku formule u koju je potrebno samo uvrstiti traene parametre.
Kada je sloj tla relativno velike debljine, u odnosu na veliinu optereene povrine, i
kada se parametri stiljivosti ne mijenjaju po dubini, moe se slijeganje izraunati izravno (u
zatvorenom obliku), na temelju Boussinesqovog rjeenja (Boussinesq, 1885) za djelovanje
koncentrirane sile na povrini homogenog elastinog poluprostora (slika 7.2-1):
(1 2 ) P
sP = (7.2-1)
E r
gdje je:
P ... veliina koncentrirane sile,
r ... horizontalna udaljenost od sile do toke u kojoj se izraunava slijeganje,

E ... Youngov modul elastinosti (tla),
...Poissonov koeficijent (tla).

Iako taj izraz daje tone vrijednosti slijeganja, ipak ima jedan nedostatak za praktinu
primjenu jer je prema njemu slijeganju ispod hvatita sile (za r = 0) beskonano veliko
(singularna toka).
7.2.2 Slijeganje uslijed kontinuiranog optereenja na krunoj povrini izotropnog

elastinog poluprorstora
Za krunu povrinu, veliine F, optereenu kontinuiranim optereenjem, q, radijusa R,

slijeganje se izraunava kao integral jednadbe 7.2-1:

(1 2 ) q dF
s qR = E r ,
(F )
(7.2-2)
gdje je dF element kruno optereene povrine jednolikim optereenjem q (sl. 7.2-2). Iz gornje
jednadbe se dobije rjeenje na temelju kojeg se moe odrediti slijeganje za bilo koju toku na
horizontalnoj udaljenosti r od sredita krune plohe:
q R Ir
s qR = (7.2-3)
E
gdje je Ir utjecajni koeficijent, ovisan o i r. Za sredite krune plohe, na temelju izraza 7.2-3,
dobije se:
2 (1 2 ) q R
s qRo = . (7.2-4)
E
r0
q
r sqr0
sqr
Slika 7.2-2 Aksonometrijski prikaz slijeganja ispod kruno optereene povrine.
7.2.3 Slijeganje ispod ugla pravokutno optereene plohe
Slijeganje ispod ugla pravokutne plohe, dimenzija l b ( l > b) izraunava se prema

q b (1 2 ) I b
s qbo = . (7.2-5)
E
gdje se Ib, koeficijent koji je odredio Steinbrenner (1934), dobije iz izraza (prema Bowles, 1982):

1+ l ( ) 2
+1

Ib = ( )
1 l
b
ln
( )
b ( ) ( )

+ ln l + l
2
+ 1 (7.2-6)
l b b
b

Ovo je rjeenje za fleksibilni temelj, a za kruti temelj treba uzeti 7% manji koeficijent. Ovaj
je izraz primjenljiv za razne tipove propusnih materijala (ljunke i pijeske), pa ak i za relativno
propusne prainaste materijale.

l>b
l
b q
sqb
0
Slika 7.2-3 Aksonometrijski prikaz slijeganja ispod ugla pravokutno optereene

povrine.
7.2.4 Poetno i konsolidacijsko slijeganje temelja na povrini potpuno saturiranog

poroznog elastinog poluprostora
U izrazu 7.1-1, kao dio ukupnog slijeganja, razlikujemo poetno, primarno konsolidacijsko i
sekundarno konsolidacijsko slijeganje, tj. s total = s inst + s cons + s sec , gdje smo winst pripisali
nedreniranom, a scons dreniranom stanju. Ovdje emo pokazati kako treba razlikovati i parametre
tla Et i koji se odnose na tlo s vodom (a odgovaraju nedreniranom stanju) od parametara koji se
odnose na skelet (vrste estice) tla E i (i odgovaraju dreniranom stanju). Ponaanje tla s
vodom, kad nije omogueno dreniranje, odreuje nestiljiva voda u porama (tlo je potpuno
saturirano). Tada je vrijednost = 0.5 (tj. promjena vertikalne deformacije jednaka je sumi
bonih deformacija).
Izmeu dva para parametara ( Et , = 0.5) i ( E , ) se moe uspostaviti veza na temelju
injenice da voda ne moe preuzeti posmik tj. da je modul posmika G svojstvo samo vrstih
estica i u nedreniranom i dreniranom stanju, tj, da je G = G. Prema teoriji elastinosti je
E
G= , (7.2-7)
2(1 + )
Iz uvjeta da je G = G slijedi
Et E'
= , (7.2-8)
2(1 + ) 2(1 + ')
a uz = 0.5 slijedi:
3 E'
Et = . (7.2-9)
2(1 + ')
Na temelju gornjeg izraza moe se dobiti odnos poetnog i konsolidacijskog slijeganja
za, primjerice, sredite krune plohe (izraz 7.2-4):
2 (1 2 ) q r0
sqro = . (7.2-10)
E
Poetno slijeganje (bez promjene volumena, = 0.5) je onda
2(1 0.52 ) q r0 1.5 q r0 2 2 (1 + ')

sinst = = = q r0 . (7.2-11)
Et Et 3 3 E'
Konsolidacijsko je slijeganje povezano s efektivnim parametrima:
2(1 2 ) q R
scons = . (7.2-12)
E'
Odnos dvaju slijeganja onda ovisi samo o vrijednosti Poissonovnog koeficijenta:
sinst 1 + 1 1 1
= = ; za = 0.2 ; a za = 0.3 (7.2-13)
s cons 2(1 ) 2(1 )
2
1.6 1.4
Dakle, prema teoriji elastinosti, konsolidacijsko slijeganje je (za uobiajene vrijednosti
Poissonovog koeficijenta, 0.2 i 0.3) za 40%, odnosno 60%, vee od poetnog.
Komentar: Ovdje prikazana rjeenja za proraun slijeganja se mogu odrediti samo za
jednostavnije probleme teorije elastinosti. Treba ih razlikovati od rjeenja pomou numerike
integracije koja e biti prikazana u slijedeem potpoglavlju.
7.3 Proraun slijeganja za sluaj sprijeenih bonih deformacija
7.3.1 Edometar i edometarski model
Nedostatak izraza za slijeganje po teoriji elastinosti je to su primjenljivi samo ako se za tlo

moe pretpostaviti da je homogeno i izotropno. ei je sluaj da je tlo horizontalno uslojeno, a
tada u obzir treba uzeti parametre deformabilnosti svakog sloja. U takvom je sluaju bolje
primijeniti pojednostavljeni, tzv. edometarski model tla, u kojemu su uproeni uvjeti
deformacija tla, ali su zato potpunije modelirane karakteristike deformabilnosti slojeva, nego u
zatvorenim rjeenjima teorije elastinosti. Naziv edometarski model potjee od edometra,
laboratorijskog ureaja za mjerenje deformabilnosti tla.
U edometar (sl. 7.3-1) se, u pravilu, ugrauju samo uzorci koherentnih materijala; uzorak
je valjkastog oblika, obino promjera 6 do 7cm, a visine oko 2cm.
mikroura
kapa uzorka (mjeri pomak )
prsten koji spreava

bonu deformaciju
uzorak
porozni kamen
(omoguava jednoliko dreniranje uzorka)
Slika 7.3-1 Edometar.
Deformabilnost uzorka se ispituje tako da se optereti vertikalno, preko kape uzorka, a

porozni kamenovi (ploice) s gornje i donje strane omoguuju dreniranje uzorka. Zbog
optereivanja, u pornoj se vodi uzorka poveaju gradijenti i voda istjee u prostor oko uzorka.
Pri optereivanju se uzorak ne moe bono iriti jer je sa strane omeen krutim prstenom
( h = 0 ). Takav isti rubni uvjet vrijedi za numeriki model slijeganja (vidi 7.3.2) kojega zato i
nazivamo edometarski model slijeganja.
Obzirom da nema bone deformacije, vertikalna deformacija uzorka je upravo jednaka
volumenu istisnute vode podijeljenom s povrinom uzorka, pa se sve odvija u jednoj dimenziji (u
smjeru vertikalne osi).

Optereenje se nanosi u stupnjevima i to tako da je svaki slijedei stupanj optereenja
dva puta vei od prethodnog. Kod svakog stupnja optereenja se mora ekati da viak vode
izae iz uzorka. Naime, zbog mogunosti dreniranja vode na krajevima uzorka, u edometru se
nakon nanoenja optereenja, odigrava slijedee:
I FAZA: (t0 = 0) u poetku svo optereenje preuzima voda (kao krui medij), a vrste estice
nisu optereene. Praktiki nema promjene volumena uzorka (nedrenirano stanje).
II FAZA:(t > t0) voda koja prolazi izmeu vrstih estica i kroz porozne kamenove
prelazi u okolinu, a volumen uzorka se smanjuje, tj. uzorak se slijee (drenirano stanje).
Ove se faze mogu predoiti slikovito tako da se uzorak u edometru prikae kao lonac s
vodom koji ima poklopac. Poklopac je oslonjen na opruge koje predstavljaju skelet tla (sl. 7.3-2).
Otvori uz rub poklopca su mali, pa voda sporo istjee.
optereenje
I faza II faza
Slika 7.3-2 Faze edometarskog pokusa.
U I fazi svo optereenje preuzima voda (opruge su oputene),

u = p i ' = 0 (7.3-1)
U II fazi, s istjecanjem vode iz pora, optereenje preuzimaju i vrste estice. Dio
dodatnog optereenja preuzima voda, a dio opruge:
p=u+. (7.3-2)
Na kraju druge faze edometarskog pokusa viak vode je istekao kroz otvore, a svo
optereenje preuzimaju opruge (opruge stisnute, a porni tlak je jednak nuli),
' = p i u = 0 . (7.3-3)
U edometru se ne moe mjeriti porni tlak, pa zbog toga treba ekati da se slijeganje, pri
odreenom stupnju optereenja, umiri, a to je znak da je prestalo istjecanje vode iz pora. Za
svaki stupanj optereenja eka se obino 24 sata to je ujedno i radni ciklus u geomehanikom
laboratoriju (od jutra do jutra). Slijeganje, po stupnjevima optereenja, je prikazano na dijagramu
na sl. 7.3-3a. Na sl. 7.3-3b je tzv. edometarski dijagram, izveden iz prethodnog, a prikazuje
ovisnost slijeganja uzorka o efektivnim vertikalnim naprezanjima (na kraju II faze kad se smatra
da su porni tlakovi jednaki nuli).

edometarski dijagram
t k
konano
p1 slijeganje
p1= p 1' k1
p2
p2= p 2' k1
p3
p3= p 3' k1
p4
p4= p 4' k1
0 24 t [sati] p1 p2 p3 p4 log p
stupnjevi
II faza optereenja
I faza u 0
a) b)
Slika 7.3-3. a) dijagram slijeganja uzorka u vremenu i b) edometarski dijagram.
Obiaj je da se edometarski dijagram prikazuje, umjesto sa slijeganjem uzorka, ki s

promjenom koeficijenata pora e. Budui da je sprijeeno bono irenje, promjena visine izravno
je povezana s promjenom koeficijenta pora. Kod slijeganja uzorka u edometru mijenja se samo
sadraj vode (vrste estice ostaju) pa se uzorak moe prikazati i kao na
h h v
hv hv1
h0 h
1
vrste estice hs
Slika 7.3-4 Promjena visine edometarskog uzorka za prvi stupanj optereenja.
sl. 7.3-4. Poetni koeficijent pora je

hv
e0 =
, (7.3-4)
hs
a koeficijent pora nakon slijeganja (hc ostaje konstantan).
h v1
e1 = . (7.3-5)
hs
Deformacija uzorka tla je:
h h h
= v = v v1 / : hs . (7.3-6)
h0 hv + hs
Veza relativne deformacije i koeficijenata pora e dana je izrazom
e e e
= 0 1= , (7.3-7)
e0 + 1 1 + e0

gdje je e promjena poroziteta koja odgovara promjeni naprezanja , pa je edometarski modul:

' '(1 + eo )
E oed = = (7.3-8)
z e
Treba imati na umu da edometarski modul nije konstanta materijala ve vrijedi samo za
prirast naprezanja od g do g+ . Zbog toga, za koherentne materijale, nije praktino u
proraunima baratati s edometarskim modulom kao parametrom deformabilnosti materijala.
Pokazalo se, meutim da, ako se naprezanja na osi abscisa nanesu u logaritamskom
mjerilu, promjene koeficijenta pora mogu linearizirati, tj. prikazati pravcem (vidi grafiku
konstrukciju na sl. 7.3-10). Tada se, ipak, moe definirati parametar deformabilnosti materijala
koji je konstantan u velikom rasponu naprezanja (duine s nagibima cc i cr, sl. 7.3-7.).
P
e e stupanj prekonsolidacije OCR =
g
cr
cr
c cc
ra s r cr cc
t er e
e n
je
g g p
a) b)
cc...indeks kompresije
cr...indeks rekompresije
g...geoloko (geostatiko ) optereenje (od vlastite teine)
Slika 7.3-5 Edometarski dijagram za normalnokonsolidirano i prekonsolidirano tlo.
Vidi se da, iako lineariziran, edometarski se dijagram sastoji od nekoliko duina. To je

zbog toga to je deformabilnost tla drugaija pri optereenju i rastereenju, nagibi cc i cr, tj.
indeks kompresije i indeks rekompresije. Karakteristina je toka na dijagramu gdje je
naprezanje u edometru jednako normalnom naprezanju u tlu. Na sl. 7.3-5. prikazani su
edometarski dijagrami za tzv. normalno konsolidirano (sl. 7.3-5., a) i prekonsolidirano tlo (sl.
7.3-5., b).
7.3.2 Normalno konsolidirano (NK) i prekonsolidirano tlo (PK)
Gore spomenute promjene deformabilnosti (odnosno nagiba duina) imaju porijeklo u

geolokom procesu nastajanja slojeva tla, tj. dananje stanje tla je posljedica dogaanja u
njegovoj geolokoj povijesti. Pretpostavlja se da su horizontalni slojevi tla nastali taloenjem u
mirnoj vodi i da su postigli ravnoteno stanje naprezanja uslijed vlastite teine. Takav proces
nazivamo normalnom konsolidacijom, a tlo normalno konsolidiranim, (NK). Rezultati
ispitivanja u edometru takvog materijala pokazat e naglo poveanje stiljivosti uzorka (prijelaz
od nagiba cr u cc) kad optereenje premai naprezanje od vlastite teine sloja iz kojega je uzorak
izvaen (g).
est je, meutim, sluaj da, nakon normalne konsolidacije, dio tla (sloj) bude odnesen,
obino djelovanjem vode ili vjetra. Iako toga sloja vie nema, element tla e pokazati lom u

edometarskom dijagramu na mjestu najveeg prethodnog naprezanja. Takvo tlo nazivamo
prekonsolidiranim tlom (PK), a odnos najveeg naprezanja u povijesti (p), prema dananjem
(g), stupnjem prekonsolidacije OCR (overconsolidation ratio):
p
OCR = .
g
p0
povrina
p0
v uzorak tla
g izvaen iz ove
dubine
Slika 7.3-6 Optereenje elementa tla na dubini z.
Ovdje se vidi da je vano znati, za proraun slijeganja je li tlo NK ili PK i koja su

poetna naprezanja u tlu. Kaemo da tlo pamti svoju povijest.
Slijeganje tla nastaje kao posljedica promjene naprezanja od g na g+ (sl. 7.3-6.).
e e
cr NK PK
cr
ePK
eNK cc
cc

g g p
Slika 7.3-7 Prirast koeficijenta pora kod normalnokons. i prekonsolidiranog tla.

Posljedica promjene naprezanja je promjena koeficijenta pora uzorka. Za NK se rauna
prema:
g +
e NK = c0 log , (7.3-9)
g
a relativna deformacija
e c g +
NK = = c log . (7.3-10)
1 + e0 1 + e0 g
Za PK e to biti (sl. 7.3-7):
c g +
= r log . (7.3-11)
1 + e0 g

Komentar: Budui da je cc znatno vei od cr, i slijeganja NK su znatno vea od slijeganja u PK
za jednake ostale uvjete. Izrazima 7.3-9 i 7.3-10 u obzir se uzima nelinearno ponaanje tla jer su
cr i cc nagibi pravaca, ali u polulogaritamskom mjerilu, to znai da su u linearnom mjerilu ti
pravci krivulje. Ovim se izrazom takoer u obzir uzima razliito ponaanje pri optereenju i
rastereenju, pa moemo rei da edometarski model tonije opisuje ponaanje (koherentnih)
materijala nego to se to dobije raunom s edometarskim modulom.
7.3.3 Konstrukcija edometarskog dijagrama iz mjerenih vrijednosti
Edometarski dijagrami na sl. 7.3-5. i 7.3-7. su idealizirani edometarski dijagrami. Stvarni

dijagrami esto nemaju tako jasne prelaze od nagiba cr na cc i obrnuto. To moe biti posljedica
poremeenosti uzorka prilikom vaenja iz tla, transporta i ugradnje u edometar, ali i pogreaka
za vrijeme mjerenja u edometru - trenja izmeu kape uzorka i stjenci prstena te nagnutosti kape
uzorka. Zbog toga su razni autori dali prijedloge konstrukcije (odnosno rekonstrukcije)
elemenata edometarskog dijagrama.
Prvo treba odrediti poetni koeficijent pora. Ako je uzorak bio potpuno zasien, to se
odredi iz vlanosti i gustoe tla ( Gs . w = Sr . eo):
eo= Gs . w, (za Sr = 1.0).
Konstrukcija toke naprezanja prekonsolidacije. Casagrande je (1936) predloio da se

toka prekonsolidacije konstruira tako (sl. 7.3-9.) da se u toki najvee zakrivljenosti na
dijagramu povuku horizontala, tangenta i simetrala kuta meu njima. Na zavrni dio krivulje se
povue asimptota i gdje ona sijee simetralu kuta tu je traena toka. Da se dobije jasni zavrni
dio, uzorak treba optereivati sve dok se ne zbije na (0,4+0,05) eo .
Konstrukcija nagiba cr na cc. Kroz eo se povue horizontala do naprezanja koje
odgovara vlastitoj teini tla, a onda se ta toka spoji s tokom prekonsolidacije (sl. 7.3-10.).
Kako se odreuju nagibi cr i cc vidi se na slici.
7.3.4 Teoretske pretpostavke za proraun slijeganja pomou edometarskog modela
Tada je primjerenije modelirati slijeganje tla kao stupca bez bonih deformacija (sl. 7.3-11.). Pri
tome je vertikalna deformacija, to je ujedno i slijeganje povrine tla, zbroj relativnih
deformacija od povrine do dubine z u kojoj se jo osjea utjecaj optereenja povrine (to je oko
dubine u kojoj se dodatno naprezanje smanji na 1/10 poetne vrijednosti ):

p=900 kPa
e0=wN .r s/r w=1,008

1
0.9 /2
tangenta
0.8
koeficijent pora, e
0.7
0.6
0.5
0.4
0.3
10 100 1000 10000
naprezanje [kPa]
Slika 7.3-9 Grafika konstrukcija toke prekonsolidacije (Casagrande, 1936).
p0= naprezanje od teine stupca tla
e0 A
pc= prekonsolidacijsko naprezanje
Cr
"djevianska" "djevianska
krivulja krivulja"
poremeen
uzorak "neporemeen
uzorak"
koeficijent pora, e
koeficijent pora, e
Cc
Cr
Cs
poremeen
uzorak
"neporemeen
uzorak"
(0,4+0,05)e0 (0,4+0,1)e0
log p log p
a) b)
Slika 7.3-10 Grafika konstrukcija nagiba cr i cc.
z
s = z dz . (7.3-13)
0
Ukupna se deformacija moe odrediti mnoenjem relativne deformacije s visinom tapa,

lo, odnosno, ako naprezanje nije jednoliko po cijeloj visini (kao to je to sluaj s dodatnim

naprezanjima), stupac se zbog numerike integracije podijeli na dijelove. Da se odredi relativna
deformacija, potrebno je znati odnose (veze) naprezanja i deformacija za promatrani materijal
(tlo). Kada je veza linearna, relativna se vertikalna deformacija dobije prema:

= , gdje je E...Youngov modul (sl. 7.3-11, a) (7.3-14)
E
Ako je stupac materijala bono optereen sa x i y, onda je
1
[ ]
z = z ( x + y ) . .
E
(7.3-15)
Prema teoriji elastinosti, vertikalna deformacija izraava se kao funkcija vertikalnih i
horizontalnih naprezanja, prema izrazu:
[
1
E
]
z = z ( x + y ) . (7.3-16)
Za deformacije u ostala dva smjera se analogno mogu napisati odgovarajui izrazi. U tlu
su bone deformacije, zbog utjecaja okolnog tla, uglavnom sprijeene, pa ih se moe uzeti da su
jednake nuli tj.
[
1
E
]
x = x ( y + z ) = 0 (7.3-17a)
1
y = [ z ( x + z )] = 0 . (7.3-17b)
E
Iz izraza 7.3-15 do 7.3-17, moe se dobiti odnos
E (1 )
z = z / (7.3-18)
(1 + ) (1 2 )
Izraz u nazivniku, kad se usporedi s jed. 7.3-14 je modul, samo dobiven uz uvjet
deformacije stupca tla, x i y = 0, odnosno
z = z / E oed (7.3-19)
z z
x
x = 0 l
y = 0
y
z z
a) b)
Slika 7.311 a) elastini tap i b) stupac kao modeli za proraun slijeganja.

Odavde moemo izvesti odnos izmeu naprezanja i deformacija koji nazivamo
edometarskim modulom (prema laboratorijskom ureaju u kojemu se mjeri (kao to emo
kasnije vidjeti) i oznaava s Eoed. Termin edometarski modul, za razliku od ostalih modula,
ukljuuje da su pri njegovom odreenju bone deformacije bile jednake nuli.
E (1 )
E oed = . (7.3-20)
(1 + )(1 2 )

Prema izrazu 7.3-12 dobivamo priblian izraz za slijeganje (priblian jer je uvedena
pretpostavka da su bone deformacije jednake nuli):
z
z dz
s= , (7.3-21)
E oed
0
odnosno, ako je edometarski modul konstantan s dubinom, moe se napisati i

z
1
E oed 0
s= z dz . (7.3-22)
Priblino numeriko integriranje svodi se na zbroj:

1 z
s= z z ,
E oed 0
(7.3-23)
odnosno, ako se edometarski moduli po slojevima razlikuju, potrebno je uzeti drugaiji Eoed, za
svaki z,
z
1
s= zi z i . (7.3-24)
0 E oedi
7.3.5 Postupak prorauna slijeganja pomou edometarskog modela
Postupak prorauna slijeganja tee tako da se, na temelju izraunatih dodatnih naprezanja
(poglavlje 6.) izraunava slijeganje tla. Stupac tla se podijeli na slojeve, visine hi, koji mogu biti
stvarni (tj. granice sloja se postave na mjestima promjene svojstava tla) ili umjetni (stupac se
podijeli na slojeve radi tonije numerike integracije iako se moe raditi o potpuno homogenom
tlu), naime, tako se s manjom grekom moe odabrati prosjeno dodatno naprezanje za svaki sloj
(sl. 7.3-12). Slijeganje se izraunava kao zbroj slijeganja slojeva (visine hi) ispod optereene
povrine. Da se zna koje sve slojeve treba uzeti u proraun slijeganja treba najprije odrediti tzv.
utjecajnu dubinu. Utjecajnom dubinom moe se smatrati dubina do koje se osjea promjena
dodatnih naprezanja uslijed vanjskog optereenja. Prema njemakim normama (DIN4019) to je
dubina u kojoj je dodatno naprezanje jednako 20% geostatikog, ako se ispod te dubine ne nalazi
izrazito stiljivi sloj tla.
Slijeganja pojedinih slojeva daju ukupno slijeganje. Za primjer prema sl. 7.3-12, je to:
s1+s2+s3+s4 = s, (7.3-25)
4
odnosno s = si . (7.3-26)
i =1
Relativna deformacija sloja 1 je:
s
1 = 1 , iz ega je s1 = 1 h1 . (7.3-27)
h1
Prema tome, slijeganje sloja 1 moe se odrediti mnoenjem debljine toga sloja s
relativnom deformacijom. Ukupno slijeganje odreuje se zbrajanjem slijeganja slojeva:
i
s = si = i hi = hi (7.3-28)
E oedi

slijeganje u
prosjeno naprezanje
sloju 1
u sloju 1 debljina sloja 1
povrina
1 s1
sloj 1 h1
s2
2
sloj 2 h2
s3
3
sloj 3 h3
s4
4
sloj 4 h4
nestiljivo tlo (stijena)
Slika 7.3-12 Shema za proraun slijeganja tla.
Komentar: Proraunom slijeganja pomou edometarskog modula zanemaruju se bone

deformacije u tlu, ali takav proraun ima odreene prednosti jer:
- je potrebno odrediti samo jedan parametar materijala, Eoed, umjesto dva E i .
- je laboratorijski ureaj, edometar, prilagoen upravo za odreivanje tog modula, tj. jer se
u njemu ispituje stiljivost uzorka u uvjetima sprijeene bone deformacije,
- su formule za slijeganje jednostavnije,
- se dobro moe modelirati stiljivost horizontalno uslojenog tla, to je vrlo est sluaj.
Edometarski modul je svojstvo materijala. Za svaku novu lokaciju se edometarski moduli
moraju odrediti, a moduli odreeni za slina tla na drugim lokacijama mogu posluiti samo za
ocjenu reda veliine. Ipak, za materijale kod kojih se uzorci ne mogu izvaditi tako da ostanu u
prirodnom stanju (ljunak i pijesak), moduli se obino odreuju na osnovi terenskih ispitivanja,
ili korelacija s njima (vidi poglavlje 3.). Tu su mogue vee greke, meutim, olakotna okolnost
je da su moduli takvih materijala vei, a s time i slijeganja u njima manja, nego u sitnozrnatim
materijalima. Zbog toga se prorauni pomou edometarskog modula smatraju prihvatljivim za
krupnozrne materijale, dok je problem slijeganja u sitnozrnim materijalima sloen, pogotovo ako
je tlo zasieno vodom, jer se voda u takvim materijalima polagano disipira, pa proces slijeganja
dugo traje. Zbog toga slijeganje sitnozrnih materijala izraunavamo sumiranjem deformacija.

7.3.6 Proraun slijeganja po edometarskom modelu sumiranjem deformacija
Izraz za slijeganje 7.3.-27 se koristi za odreivanje slijeganja kad se u proraunu moe

pretpostaviti da je edometarski modul konstantan za svaki sloj. Kad to nije sluaj, kao primjerice,
kod normalnokonsolidiranih koherentnih materijala, slijeganje se moe tonije odrediti izravnim
sumiranjem deformacija po dubini, pri emu se u obzir uzima utjecaj promjene naprezanja na
svojstva deformabilnosti tla. Naime, taj modul ovisi o veliini poetnih (geostatikih) i dodatnih
naprezanja u svakom sloju. Utjecaj naprezanja na stiljivost moe se uzeti u obzir tako da se,
umjesto Eoed, u izraz za slijeganje izravno uvrste odgovarajue relativne deformacije koje se
dobiju na temelju mjerenja u edometru. Prema 7.3-12 je, dakle:
s = z ( ' z , ' z ) dz , (7.3-29)
gdje je z poetno, a z dodatno efektivno vertikalno naprezanje. Odgovarajui z se dobije

mjerenjem, na temelju edometarskog dijagrama (vidi u nastavku, potpoglavlje 7.5):
e( z )
z = (7.3-30)
1 + eo
Ako je poznat poetni koeficijent pora e0, i ako se odredi indeks kompresije cc te indeks
rekompresije cr moe se odrediti relativna deformacija za neki sloj prema
c ' + Z
z = c log Z . (7.3-31)
1 + e0 'Z
7.3.7 Ocjena tonosti prorauna slijeganja pomou edometarskog modela
U ovom e se odjeljku pokazati koliko na odreivanje veliine slijeganja utjee pretpostavka da

nema bonih deformacija. Realno, u tlu bone deformacije nisu u potpunosti sprijeene, pa e se
ovdje pokazati usporedba slijeganja pravokutnog temelja, izraunatih prema tonom i priblinom
rjeenju. Tono rjeenje za taj sluaj glasi (izraz 7.2-5):
q b (1 2 ) I b
s qb = . (7.3-32)
E
Ovaj e izraz biti upotrijebljen i za ocjenu slijeganja s edometarskim modulom tako da e
se, budui da nema bonih deformacija, uvrstiti da je = 0, a E = Eoed. Izraz 7.2-5 postaje tada
q b Ib
s oed = . (7.3-33)
E oed
Eoed je, prema 7.3-19:
E ' (1 ')
E oed = . (7.3-34)
(1 + ')(1 2 ')
Uvrtenjem edometarskog modula u izraz 7.3-32 dobije se izraz za edometarsko
slijeganje:
q b I b (1 + ') (1 2 ')
s oed = (7.3-35)
(1 ' ) E '
Odnos edometarskog slijeganja i teoretski tonog ovisi samo o vrijednosti Poissonovog
koeficijenta:
s oed (1 + ')(1 2 ') 1 2 '
= = . (7.3-36)
s qb (1 ')(1 ' 2 ) (1 ')2

Utjecaj Poissonovog koeficijenta na odnos edometarskog i teoretski tonog slijeganja
prikazan je u tablici 7.3-1.
Tablica 7.3-1 Utjecaj Poissonovog koeficijenta na odnos edometarskog i teoretski

tonog slijeganja.
0 0.1 0.2 0.3 0.4 0.5

sed / sqb 1.00 0.99 0.94 0.82 0.56 0.00
Pogreka e, s proraunom slijeganja preko edometarskog modula, biti to vea to je vei .

Za vrijednost = 0.5, postupak odreivanja slijeganja preko edometarskog modula je
s
neupotrebljiv jer je oed = 0 .
s qd
Komentar uz izraze za slijeganja: Slijeganje i lom tla ispod temelja. Ako se u izraze za slijeganja
uvrtavaju sve vea naprezanja, dobit e se sve vea slijeganja i tako u beskonanost. Takvi
rezultati, naravno, ne odgovaraju stvarnom stanju jer e tlo kod nekog naprezanja popustiti, i za
vrlo male inkremente naprezanja nastat e veliki inkrementi deformacija (slijeganja), odnosno
lom tla. Zbog toga se kod temelja graevina, osim izraunavanja slijeganja, moraju provjeriti i
naprezanja koja dovode do loma tla ispod temelja (dozvoljena kontaktna naprezanja prema
odgovarajuem pravilniku). Za inenjerske se konstrukcije u pravilu trae dovoljno veliki faktori
sigurnosti kako bi radna naprezanja bila dovoljno mala da budu u podruju u kojemu su ranije
navedeni izrazi za slijeganja jo uvijek primjenljivi. Prema tomu, s proraunom dozvoljenog
optereenja tla odreuju se ne samo maksimalna naprezanja na tlo ve i podruje u kojemu su
izrazi za slijeganja jo uvijek primjenljivi (o dozvoljenom optereenju tla vidi poglavlje 10.).
Dodatak A. Odreivanje deformacijskih parametara tla za proraun slijeganja
Za proraun slijeganja, potrebno je to je mogue tonije odrediti veliine deformacijskih

parametara tla (Youngovog modula i Poissonovog koeficijenta, odnosno edometarskog modula).
Za to je potrebno imati neporemeen uzorak koji se ugradi u edometar ili troosni ureaj (vidi
poglavlje 9.) i na njemu se, za razna stanja naprezanja, odrede odgovarajui moduli.
Neporemeeni se uzorci mogu vaditi samo kod koherentnih tala. Te uzorke nije uvijek
jednostavno izvaditi; postupci vaenja neporemeenih uzoraka su skupi, pa se primjenjuju,
uglavnom, kod ozbiljnijih zahvata. Zato se esto primjenjuju korelacije na temelju terenskih
mjerenja. Ovdje emo navesti neke praktine upute za odreivanje parametara stiljivosti za
poetna te poetna i konsolidacijska slijeganja (prema Bowles, 1982).
Poetna slijeganja. Procjenjuju se na temelju:
- ukupnih slijeganja (poetna plus konsolidacijska),
- korelacija s nedreniranom vrstoom, cu,
- troosnih pokusa (anizotropno konsolidirani-nedrenirani), ali s preciznim mjerenjem
deformacija (za normalno konsolidirana tla).
Za krupnozrnate materijale se u praksi ne raunaju jer se smatra da se poetna slijeganja
dogaaju za vrijeme gradnje.
Poetna i konsolidacijska slijeganja. Za koherentna tla se odreuju na temelju ispitivanja
neporemeenih uzoraka u edometru. Za krupnozrnate materijale se moduli odreuju na temelju
korelacija s terenskim mjerenjima:
- broja udaraca iz SPP-a (N),
- statike sonde (CPT) i

- probnog optereenja.
Neke korelacije za odreivanje modula elastinosti za drenirano Et i nedrenirano stanje
E u tlu te Poissonovog koeficijenta na temelju N i qc (otpora iljka u statikom pokusu i
pokusa jednoosne vrstoe) prikazane su u tablicama A-1, A-2 i A-3.
Tablica A-1 Korelacije za odreivanje modula elastinosti za drenirano, E, i nedrenirano

stanje, E, tlu te na temelju N i qc (u kN/m2).
tip tla preko N preko qc

pijesak 500 (N+15) 2 do 4 qc
18000+750N 2(1+Dr2) qc
(15200 do 22000)ln N
zaglinjeni pijesak 320 (N+15) 3 do 6 qc
prainasti pijesak 300(N+6) 1 do 2 qc
ljunkovit pijesak 1200(N+6) -
meka glina - 6 do 8 qc
Tablica A-2 Korelacije za odreivanje modula elastinosti za nedrenirano stanje, Et, u

tlu na temelju cu (nedrenirane vrstoe) i indeksa plastinosti Ip.
tip gline Et
Ip> 30 ili organske gline 100 do 500 cu
Ip< 30 ili krute gline 500 do 1500 cu
1 < OCR <2 800 do 1200 cu
2 < OCR 1500 do 2000 cu
Tablica A-3 Tipine vrijednosti Poissonovog koeficijenta .
tip tla
glina, zasiena 0.4 do 0.5
glina, nezasiena 0.1 do 0.3
pjeskovita glina 0.2 do 0.3
prah 0.3 do 0.35
pijesak, zbijen 0.2 do 0.4
pijesak, grubi 0.15
pijesak, fini 0.25
stijena 0.1 do 0.4
prapor 0.1 do 0.3
led 0.36
beton 0.15
BIBLIOGRAFIJA:
[1] Boussinesq, J. (1885). Application des Potentiels l'tude de l'quilibre et du Mouvement

des Solides lastiques, Paris, Guthier-Villard.
[2] Bowles, J.E. (1982). Foundation analysis and design, McGraw-Hill Book Company, New
York.
[3] Casagrande, A. (1936). The determination of the preconsolidation load and its practical
significance, Proc. of 1st Int. Conf. Soil Mechanics and Foundation Eng. (Cambridge,
Massachusets), p. 60.

[5] Grasshoff, H. (1951). Setzungberechnungen Starrer Fundamente mit Hilfe des
Kennzeihnenden Punktes. Der Bauingenieur, Berlin, pp. 53-54.
[8] Newmark, N., M., (1935). Simplified computation o f vertical pressures in elastic
foundations, Univ. Illinois Eng. Exper. Sta. Circular 24.
[9] Steinbremmer, W. (1934) Tafeln zur Setzungberechnung. Die Strasse, Vol. 1, pp. 121-124
i Proc. Internatioal Conf. Soil Mechanics, Cambridge, Mass. 1936, Vol. 2 pp. 142-143.

8. VREMENSKI TOK SLIJEGANJA - KONSOLIDACIJA
8.1 Vanost odreivanja vremenskog toka slijeganja
U poglavlju o slijeganju (pog. 7.) navedeno je da se slijeganje sastoji od tri komponente (jed.
7.1-1.): trenutnog, primarno konsolidacijskog i sekundarno konsolidacijskog (sekundarna
konsolidacija je zanimljiva samo kod odreenih vrsta materijala, pa je za sada neemo
razmatrati). U pog 7.3 je prikazan edometarski model u kojemu se slijeganje razmatra kao da se
odvija u dvije faze, u prvoj (t0 = 0) u poetku svo optereenje preuzima voda (kao krui medij), a
vrste estice nisu optereene i nema promjene volumena uzorka (nedrenirano stanje). Zatim
nastupa (za t > t0) sekundarna konsolidacija; voda koja prolazi izmeu vrstih estica i kroz
porozne kamenove prelazi u okolinu (drenirano stanje).
p =
GW
smjer teenja
p' u vode iz sloja gline
CI tkonano
ti+1
ti
' t0
SU
g' p =
u
g
z
Slika 8.1-1 Prikaz stanja naprezanja i pornih tlakova u slojevima, optereenim
dodatnim naprezanjem p.
Budui da (u t0 = 0) nema promjene volumena, u edometru nema niti trenutnog

slijeganja, pa je svo slijeganje primarno konsolidacijsko.
Do sada smo promatrali samo apsolutne iznose slijeganja. Nije nas zanimalo hoe li se
ono dogoditi brzo, ili tek nakon duljeg vremena. Kod koherentnih materijala, pogotovo ako su im
pore ispunjene vodom, slijeganja nisu trenutna ve se mogu razvijati mjesecima, pa i godinama.
To je, primjerice, vano na spojevima nasipa i mostova, koji u poetku mogu biti poravnati; s
vremenom se nasip slijee, izmeu mosta i nasipa se stvori denivelacija, pa vozila udaraju u
most.
Na slici 8.1-1. prikazano je uslojeno tlo; sloj gline izmeu slojeva ljunka i pijeska, a
razina podzemne vode se nalazi u sloju ljunka iznad sloja gline. Optereivanjem povrine tla, s
naprezanjem p po cijeloj povrini6, nastaju dodatna naprezanja uslijed kojih e se ti slojevi
slegnuti. Slijeganje se u krupnozrnim materijalima dogaa praktiki istovremeno s nanoenjem
optereenja. U sitnozrnim materijalima, zbog slabe propusnosti, porni pretlak u koji je nastao
od nanoenja optereenja, sporo se disipira (raspruje), pa efektivna naprezanja sporo rastu, a s
njima i slijeganja.
Ukupno slijeganje povrine tla je zbroj slijeganja slojeva ljunka, pijeska i gline:
w = wGW + wSU + wCI (8.1-1)
6
Pretpostavlja se da je optereena cijela povrina kako bi primjer bio jednostavniji, jer se u tom sluaju dodatno
naprezanje prostire jednoliko (kostantno) s dubinom. Za optereenje koje se prostire na ogranienoj povrini
potrebno je u obzir uzeti reduciranje naprezanja po dubini (v. poglavlje 5.).

Ovo se slijeganje moe prikazati i grafiki (sl. 8.1-2.):
Sloj gline je u kontaktu s propusnijim materijalima u kojima porni pretlak brzo pada na
nulu. Sloj gline ima vee ukupne potencijale, pa dio porne vode (tzv. "viak vode") tee iz sloja
gline prema tim slojevima. Kako se smanjuju porni tlakovi tako se (zbog uvjeta ravnotee u
smjeru osi z) moraju poveavati vertikalna efektivna naprezanja tj. optereenje prelazi na skelet
tla (vrste estice) koji se zbog toga slijee (primarna konsolidacija).
linearno mjerilo t [mj.] log mjerilo t [mj.]
0 1 2 3 4 5 6 7 0.01 0.1 1 10 100 1000

0 0
I FAZA:
primarna
10 10
konsolidacija
slijeganje u
glini
w [cm]
w [cm]
II FAZA: sekundarna konsolidacija

20 20
a) a)
Slika 8.1-2. Grafiki prikaz vremenskog toka slijeganja.
Uobiajeno je da se vremenski tok slijeganja prikazuje grafiki u logaritamskom mjerilu

jer se tako dugotrajne promjene mogu smjestiti na malom prostoru. U linearnom se, naime,
mjerilu, dugo "nita ne dogaa", pa bi graf bio izduen i nepregledan (sl. 8.1-2, a). U
logaritamskom se mjerilu (sl. 8.1-2, b) zavretak primarne konsolidacije odredi tako da se u toki
infleksije povue tangenta, a zavretak krivulje aproksimira takoer pravcem. Gdje se te dvije
krivulje sijeku zavrava primarna, a zapoinje sekundarna konsolidacija.
Edometarski model. Primjer odgovara sluaju jednodimenzionalne konsolidacije (granice
slojeva i optereenja su daleko), pa se sve odvija samo u vertikalnom smjeru. Tako su rubni
uvjeti sloja gline jednaki onima u edometru (v. poglavlje 7.), pa konsolidacija uzorka u edometru
po svemu odgovara sloju in situ; jedino to je uzorak u edometru puno tanji od sloja i
konsolidacija je puno bra. U teoretskom prikazu procesa konsolidacije pokazat emo da se
moe uspostaviti jednostavna veza izmeu edometra i sloja i kako se, iz parametara dobivenih u
edometru, moe odrediti konsolidacija sloja.
8.2 Teorija primarne konsolidacije
Teoriju konsolidacije je, zajedno s matematiarom O.K.Frhlichom, razradio otac mehanike

tla Karl Terzagi (Terzaghi & Frhlich, 1936). Poetne su postavke jednake kao i kod teenja
vode u tlu (poglavlje 5., jed 5.4.-9) tj. da je pri protjecanju kroz element tla promjena protoka
jednaka promjeni volumena vode u elementu tla u vremenu, a za smjerove x i y (balans masa):
vx vz dV

x + z dxdz = dt , (8.2-1, pon. 5.4.-9)

Promatrajmo samo teenje i deformacija u smjeru z, dakle promatramo jedno-
dimenzionalan problem. Primjenom Darcyijeviog zakona, lijeva strana izraza 8.2-1 se
2h
pojednostavljuje na: q = q z = k dxdydz .
2
(8.2-2)
z

U poglavlju 5. je pretpostavljeno da je proces vremenski nepromjenljiv tj. da se volumen
elementa tla kroz koji voda protjee u vremenu ne mijenja. U sluaju primarne konsolidacije se
element tla slijee i imamo da je
Vw
0. (8.2-3)
t
Volumen vode u elementu tla se moe izraziti preko stupnja zasienosti Sr i koeficijenta
pora e :
S e
Vw= r o dxdydz . (8.2-4)
1 + eo
Promjena volumena vode u elementu tla u vremenu je onda:
V w S r eo
q = = dxdydz . (8.2-5)
t t 1 + eo
Iz uvjeta ravnotee masa (balansa masa), volumen vode koji istekne iz pora elementa tla
jednak je promjeni volumena vode u elementu (jednadbe 8.2-2 i 8.2-5)
2h 1 Sr e
k = eo + Sr . (8.2-6)
z 2
1 + eo t t
Budui da promjenu volumena elementa treba povezati s optereenjem na povrini (da se dobije
slijeganje), potrebno je u gornji izraz uvesti i vezu naprezanja i deformacija. Prije nego
to prijeemo na dobivanje konanih izraza, sluaj emo pojednostaviti tako da emo,
osim uvjeta ravnotee u vertikalnom smjeru, pretpostaviti da je tlo potpuno zasieno
(Sr = 1.0) i da je linearna veza naprezanja i deformacija.
Rjeavat e se sluaj kakav je prikazan na sl. 8.2-1. Izrazi na temelju kojih se izvodi
jednadba konsolidacije su, dakle:
1. Uvjet ravnotee u smjeru osi z:
v = z + p0 (8.2-7)
2. Ravnotea masa (jed. 8.2-6), uz uvjet da nema promjene Sr-a:
2h 1 e
k = . (8.2-8)
z 2
1+ e t
3. Odnosi naprezanja i deformacija (jed. 7.3-7.):
e
= = , (8.2-9)
1 + eo E oed
Jednadba 8.2-6, koritenjem 8.2-9 postaje
1 v
,
2h
k 2 = , (8.2-10)
z E oed t
2 h v
,
k E oed 2 = , (v=v+ue) (8.2-11)

z t
gdje je ue porast pornog tlaka uslijed nanoenja optereenja na povrini.
Ako umjesto efektivnog naprezanja v uvrstimo v - ue (iz jed. 8.2-11) i promatramo
jednostavan sluaj kad nema promjene ukupnog naprezanja na povrini u vremenu, dobit emo
na desnoj strani
' v u
= e (8.2-12)
t t

p0
r. p. v.
v
p0
z .z
Z=0
H t
Z = 1,0 v = z + p0
.
h
H u, ' b)
Z = 2,0
uu = p 0 '
hg ue
w . z hp stat
h
. p0
a) c)
Slika 8.2-1 a) Skica poetnih i dodatnih naprezanja za rjeavanje problema

jednodimenzionalne konsolidacije, u smjeru osi z te b) prikaz promjene
u vremenu vertikalnih totalnih naprezanja i c) pornih tlakova i efektivnih
naprezanja u dubini z.
Ne moemo jo traiti rjeenje za jed. 8.2-11 jer imamo derivacije razliitih funkcija.
Moramo ga, dakle, svesti na jednu funkciju. Ukupni potencijal h moemo na slijedei nain
prebaciti u porast pornog tlaka ue (sl. 8.2-1, a i b):
u u
h=hg+(hpstat+hpe) = hg+ stat + e , (8.2-13)
w w
gdje je ue porast pornog tlaka, u odnosu na ve postojei od vlastite teine vode ustat, zbog pojave
optereenja na povrini (slika 8.2-1, b, dolje). Ako u lijevu stranu jed. 8.2.11 uvrstimo, umjesto
h, izraz 8.2.13, obzirom da su hg i ustat linearne funkcije, njihove druge derivacije po ordinati z
bit e jednake nuli, pa e ostati samo druga derivacija ue i dobit emo
k E oed u e u e
2 = (8.2-14)
w z t
Izraz uz derivaciju s lijeve strane se sastoji od konstanti pa ga moemo zamijeniti
k E oed
jednom: cv = . (8.2-15)
w
Parametar cv nazivamo koeficijentom konsolidacije, a jed. 8.2-13. tada prelazi u
2u u
cv 2e = e . (8.2-16)
z t
Ovo je oblik hiperboline parcijalne diferencijalne jednadbe koji se rjeava uvoenjem
bezdimenzionalnih varijabli:
z
bezdimenzionalna dubina Z = , (8.2-17)
H
t
i vremenski faktor Tv = cv 2 , (8.2-18)
H
pa se 8.2-16 svodi na
2 u e u e
= . (8.2-19)
Z 2 Tv
Diferencijalna jednadba se rjeava uz zadane poetne i rubne uvjete.
1. rubni uvjet: Ako od optereenja p u prvom trenutku nastane porni pretlak u0, onda je
poetni uvjet je da je

t= 0 => ue = u0, za 0 Z 2 ; (8.2-20)
tj. svo dodatno optereenje u prvom trenutku preuzima voda u porama i to po itavoj
visini sloja.
2. rubni uvjet: za svaki kasniji t, tj.
t > 0 => ue = 0 za Z=0 i Z=2, (8.2-21)
tj. na gornjem i donjem rubu sloja koji se konsolidira, nakon poetne vrijednosti ue =
uo, ue odmah pada na nulu.
Rjeenje se dobije kao suma niza trigonometrijskih funkcija (trigonometrijski red):
m =
2u
ue = 0 (sin MZ )e M Tv
2
(8.2-22)
m =0 M
gdje je:

M =
(2m + 1), m = 1,2,3 ,.... (8.2-23)
2
Rjeenje se moe prikazati i u obliku dijagrama, slika 8.2-2.
0 0
Tv = 0
0.5 0.5
z
Z=H 1 0,2 0,4 0,6 Tv = 0,9 1
0,1
1.5 0,8 1.5
2 2
0 0.2 0.4 0.6 0.8 1 0 0.2 0.4 0.6 0.8 1
(u 0 - u e) / u 0 (u 0 - u e) / u 0
a) b)
20
U [%]
40
60
80
100
0 0.2 0.4 0.6 0.8 1
TV
c)
Slika 8.2-2 Grafiki prikaz rjeenja jednadbe konsolidacije.

Definira se jo i U, prosjeni stupanj konsolidacije, a znaenje mu je, prema sl. 8.2-2 b):
osjen. povrina w
U= = t , (8.2-24)
ukupna povrina wo
gdje je:
wt... trenutno slijeganje,
w0... konano slijeganje.
pa se U moe shvatiti i kao bezdimenzionalno slijeganje.

Nekoliko komentara u vezi s rjeenjem (Lambe & Whitman, 1969):
odmah nakon optereivanja, nastaju veliki gradijenti na gornjem i donjem rubu sloja gline, pa
tamo dolazi do brzog slijeganja, a u srednjem djelu je tek za Tv>0.05,
za Tv>0.3 su krivulje normaliziranih pornih tlakova su skoro ista sinusna funkcija, pa se
koristi samo prvi lan rjeenja u jed. 8.2-22,
za Z = 1,0 su gradijenti uvijek jednaki nuli, pa nema teenja kroz sredinu.
Rjeenje vrijedi za jednodimenzionalni sluaj (tj. sprijeeno bono irenje, kao u
edometru), a varijable - slijeganje i vrijeme su bez dimenzija, pa se, za svaki konkretni primjer
mogu prilagoditi vrsti materijala i debljini sloja koji se slijee. U problemima slijeganja u
vremenu, varijable su prosjeni stupanj konsolidacije U i vremenski faktor, Tv:
w c t
U = t i TV = v 2 (7.2-25)
wo H
gdje je wt slijeganje koje odgovara vremenu t , a H je put dreniranja prema sl. 8.2-3.
H=h h
H=2
a) b)
Slika 8.2-3 "Put dreniranja" za sluaj jednostranog i obostranog dreniranja.
Vremenski tok slijeganja, se onda izrauna tako da se, za konkretni sloj prvo izrauna konano
slijeganje, a slijeganje u vremenu se izrauna iz odnosa U : TV koji se oita iz dijagrama na sl.
H2
8.2-2 c) ili tab. 8.2-1., gdje je t = Tv .
cv
Tablica 8.2-1 Numerike vrijednosti za U iTV , za sluaj konstantnog optereenja.
0,1 0,2 0,3 0,4 0,5 0,6 0,7 0,8 0,9

U
Tv 0.008 0,031 0,071 0,126 0,197 0,287 0,403 0,567 0,848
Prema ovom modelu se vidi da brzina slijeganja ne ovisi o intenzitetu optereenja.
Prema Craig (1978) se veza U i Tv moe numeriki jednostavno izraziti na slijedei
nain:
za U < 0,60 je Tv = U2/4, (7.2-25a)
a za U >0,60 je Tv = -0,933 log (1-U ) - 0,085, (7.2-25b)

Primjer 8.2-1
Prije est mjeseci postavljen je temelj dimenzija BL = 34, s kontaktnim optereenjem

pk = 120 kN/m2. Potrebno je odrediti porni tlak na sredini sloja gline dubine 5m. Sloj gline
debljine 4m omeen fino graduiranim ljunkom.
Koeficijent konsolidacije iznosi cv = 4.7 m2/god.
p0=120 kN/m2
r. p. v.
B p0
GW
z'=5m
Z=0
L
z u0
Z = 1,0 ue H
CI
t0 t6mj. H h=4m
Z = 2,0
GW
Slika P8.2-4 Utjecaj dodatnog optereenja p0 na razvoj pornog

pretlaka u ovisonsti o vremenu.
Komentar: Sloj gline omeen je s obje strane fino graduiranim ljunkom stoga ima mogunost
obostranog dreniranja pa je ukupni put dreniranja jednak polovini debljine sloja
Rjeenje:
h 4,0
H= = = 2,0 [m]
2 2
Odreivanje vremenskog faktora
cv t 4.7 0.5
Tv = = = 0.5875
H2 2,0 2
Odreivanje bezdimenzionalne dubine
z 2,0
Z= = = 1,0
H 2,0
gdje je z dubina sloja u kojem odreujemo porni tlak
h 4,0
z= = = 2,0
2 2
Z =1
dijagram,8.2 2 (uo ue) / uo
Tv = 0.5875

0
Tv = 0
Tv=0,5875
0.5
z
Z=H 1 0,2 0,4 0,6 Tv = 0,9
0,1
1.5 0,8
2
0 0.2 0.4 0.6 0,7 0.8 1
(u 0 - ue) / u 0
Slika P8.2-5 Oitana vrijednost koeficijenta (uo ue ) / uo za

izraunate vrijednosti Z = 1 i Tv = 0.5875
(uo ue) / uo = 0.7
Komentar: Porni pretlak u0 u trenutku t = 0 na sredini sloja jednak je naprezanju na toj dubini
izazvanim dodatnim optereenjem.
Za raspodjelu naprezanja po dubini koriste se razne metode (poglavlje 6 - naprezanja).
U ovom sluaju dodatno naprezanje emo odrediti metodom raspodjele naprezanja 1:2.
Dodatno naprezanje [kN/m2]
p0=120 kN/m2
120
20
40
80
0
r. p. v.
0
GW
2
5m
4
5
CI
6
Dubina [m]
8
GW
10
Slika P8.2-6 Dijagram raspodjele naprezanja po dubini
P = po B L = 120,0 3,0 4,0 = 1440,0 kN

v =

P

( B + z )( L + z )
[kN / m 2 ]
v =
1440,0
(3,0 + 5)(4,0 + 5)
[
kN / m 2 ]
[
v = 20,0 kN / m 2 ]
v = uo
2
u0 =20,0 kN/m
Porni pretlak nakon est mjeseci

(uo ue) / uo = 0.7

ue = 0.3 uo = 0,3 20,0 = 6,0 kN / m 2 [ ]
[
ue = 6,0 kN / m 2 ]
8.3 Odreivanje koeficijenata konsolidacije u laboratoriju
Koeficijent konsolidacije je svojstvo materijala, pa se, prema tome, treba odrediti na temelju
ispitivanja uzoraka u laboratoriju. Moe se izraunati iz izraza 8.2-15 ako su poznati koeficijenti
vodopropusnosti i edometarski modul. est su jo dva naina izravnog odreivanja cv-a, prema
Casagrandeu i Tayloru (izvor Craig, 1978), na temelju pokusa u edometru.
t50% = 12 s tp
logt [s]
1 2 810 100 1000 10000
U0%
a
t1 a
4t U50%
U100%
pomak [mm]
t H 2 0.197 1.0 2
Tv = cv 2 , cv = Tv = , cv = 0.0164 cm 2 / s
H t 50% 12
Slika 8.3-1 Prilagodba dijagrama mjerenja vremenskog toka slijeganja u

edometru i odreivanje cv prema Casagrandeu.
U prva dva sluaja se pretpostavlja da se konsolidacija sloja tla i uzorka u edometru

odvijaju prema istom zakonu - razlika je samo u visini sloja koji se slijee (konsolidira). Budui
da je uzorak u edometru daleko tanji od sloja tla, u njemu e se primarna konsolidacija daleko
bre odvijati (sjetite se, ovisi o kvadratu puta dreniranja), pa se s edometrom sve moe bre
obaviti (uglavnom za 24 sata).
Casagrande (1938) - vremenska os u logaritamskom mjerilu. Zavretak primarne
konsolidacije odreuje se povlaenjem tangenti (u toki infleksije i na asimptotu za velike
vrijednosti) na krivulju kao i na sl. 8.3-1. Budui da je logaritam za t = 0, beskonano velik,
poetak krivulje odreuje se aproksimacijom logaritamske krivulje parabolom i to tako da se
uzmu po dvije vrijednosti vremena na absici od kojih se vea dobije mnoenjem manje s brojem
4 (primjerice 2s i 8s, ili 4s i 16s). Poetak se odredi tako da se odsjeak na ordinati za te dvije
vrijednosti prenese od manje vrijednosti prema gore (veliina a na slici 8.3-1). Tako odredimo
poetak i kraj primarne konsolidacije. Budui da su krajnje vrijednosti dobivene
rekonstrukcijom, smatra se da je krivulja "najbolja" negdje oko sredine, pa se za reprezentativnu
toku uzima prosjeni stupanj konsolidacije U50 (odgovarajui Tv = 0.197), za koji se oita
vrijeme konsolidacije t50. Put dreniranja u edometru je pola visine uzorka (uzorak je obostrano
dreniran), to je priblino 1.0 cm. Koeficijent konsolidacije se tada odredi kao to je prikazano
izrazima na slici 8.3-1, pomou izraza
0.197 1.0 cm 2
cv = ; (8.3-2)
t s
Taylor (1948) - vremenska os je u mjerilu drugog korijena. Pristup je slian, s time to
ima i vrijednost za t = 0. Vrijeme 90-postotne konsolidacije odreuje se povlaenjem pravca iz
ishodita koji sijee krivulju slijeganja na udaljenosti 0.15 d, gdje je d horizontalna udaljenost
pravca kroz ishodite od osi ordinate, a koji se najbolje pribliava krivulji u poetku slijeganja
(slika 8.3-2).
t90% t [s]
U90%
pomak [mm]
d
0.15d
Slika 8.3-2 Prilagodba dijagrama mjerenja vremenskog toka slijeganja u

edometru i odreivanje cv, po Tayloru.
Postupak po Tayloru uzima kao mjerodavni 90%-tni stupanj konsolidacije i koef.

konsolidacije se odredi prema izrazu.
0.848 1.0 cm 2
cv = ; . (8.3-2)
t s
Postupak po Casagrandeu je vie u upotrebi u Evropi, a po Tayloru u SAD-u. Prema
Duncanu (1993), koji je usporeivao rezultate iz laboratorija i dugotrajna mjerenja in situ, po
Tayloru se dobivaju neto bolje vrijednosti cv.

8.4 Ubrzanje konsolidacije
Konsolidacija je za graevine, u pravilu, nepoeljna pojava jer se esto odvija jo dugo nakon
dovretka graenja, pa tako nastaju pomaci i pukotine na konstrukcijama, odnosno velika
naknadna slijeganja (vitoperenje) i pukotine na prometnicama. Zbog toga se primjenjuju mjere
da se slijeganja od konsolidacije, koja se i inae moraju dogoditi, dogode to ranije (primjerice,
za vrijeme gradnje nasipa). Tako se izbjegavaju naknadna slijeganja. Ovdje se prikazuju dva
naina:
poveavanjem slijeganja u poetku pomou predoptereenja,
ubrzavanje slijeganja buenim drenovima.
I nain: predoptereenje
Jedna od metoda je da se optereenje povea s takozvanim predoptereenjem koje se moe

postaviti na neki teren dugo prije poetka gradnje. Drugi je nain da se, primjerice nasip koji
daje optereenje p povisi, u odnosu na potrebnu visinu, i time povea optereenje na p + p (sl.
8.4-1). Takvo optereenje, dodue, ne moe ubrzati slijeganje, ali vee optereenje postie vea
slijeganja u kraem vremenu. Dodatno optereenje se kasnije ukloni.
p
predoptereenje, p
stalno optereenje, p
t [s]
slijeganje od p
w(p)
w (p + p)
pomak [mm]
slijeganje od p + p
uklanjanje p
Slika 8.4-1 Prikaz ubrzanja slijeganja predoptereenjem.
II nain: pomou vertikalnih buenih drenova
Drugi je nain za ubrzanje konsolidacije buenje vertikalnih drenova u tlu koje se slijee (slika
8.4-2.). Izradom drenova se skrauje put dreniranja; teoretski, vrijeme konsolidacije se ubrzava s
kvadratom puta dreniranja.
Drenovi se izvode kao vertikalni stupovi od ljunkovitog ili nekog drugog propusnog
materijala. Danas je uobiajeno da se za te svrhe koriste razni umjetni materijali. Drenovi su u
visini povrine tla povezani horizontalnim drenom (ako sam nasip nije dovoljno propustan).
Raspored drenova (tlocrtno) moe biti kvadratian i trokutast (sl. 8.4-2). Polumjer utjecaja
pojedinog drena, R, odreuje se kao funkcija njihovog razmaka, s. Diferencijalna jednadba za
konsolidaciju kad je omogueno dreniranje istovremenu u vertikalnom i horizontalnom smjeru
su (prema, Craig, 1978),

u 2 u 1 u 2u
= c h 2 + + cv 2 (8.4-1.)
t r r r z
Analogno prema rjeenjima za jednodimenzionalnu konsolidaciju, definiraju se prosjeni stupanj

i vremenski faktori:
c t
- za vertikalno dreniranje Uv i Tv = v 2 , a (8.4-2.a)
H
c t
- za radijalno dreniranje Ur i Tr = h 2 . (8.4-2.b)
4R
Zajedniki prosjeni stupanj konsolidacije U dobije se prema
(1-U) = (1-Uv) (1-Ur). (8.4-3.)

Ovi e se izrazi rabiti u primjeru za ubrzanje konsolidacije pomou vertikalnih drenova.
nasip d s
horizontalni dren
R = 0,564 . s
H=h
2rd
nepropusno s
vertikalni dren R = 0,525 . s
a) b)
Slika 8.4-2 a) skica za ubrzanje konsolidacije ugradnjom vertikalnih drenova, b)
polumjeri utjecaja drenova, R, kao funkcije njihovog rasporeda
(kvadratini i trokutni).

Primjer 8.4-1
Proraun vertikalnih drenova. Konstruirat e se nasip na 10 m debelom stiljivom sloju gline
(sl. 8.4-2.). Promjena naprezanja, uslijed izgradnje nasipa, bit e p = = 65 kN/m2. Nakon to
proe est mjeseci od poetka gradnje nasipa, nasip se smije slegnuti jo samo 2.5 cm.
Konsolidaciju zbog toga treba ubrzati. Predvieno je da se to postigne buenim vertikalnim
drenovima. Zadatak je ustanoviti razmak drenova u kvadratnom rasteru (mogu se ugraditi samo
drenovi promjera 40 cm). Tlo ispod gline je nepropusno i nestiljivo. Svojstva gline su:
kN
cv = 4.7 m2/god., ch =7.9 m2/god. i E oed = 4000 2 .
m
Komentar: Koeficijent propusnosti, k, je obino vei u horizontalnom nego u vertikalnom smjeru
pa je zato ch > cv.
Rjeenje:
Konano slijeganje sloja gline je:
wk = d / Eoed = 65 10 / 4000 = 0.162 m = 16.2cm.
Nakon est mjeseci se tlo smije slegnuti samo jo 2.5 cm, pa e ukupni (za vertikalno i
horizontalno dreniranje) prosjeni stup. kons. tada biti
16.2 2.5
U= = 0.85 . (P8.4-1.)
16.2
Polumjer pjeanog drena je rd = 0.2 m, a radijus utjecaja drena R = n rd = 0.2 n (gdje je
n utjecajni koeficijent za kojeg su pripremljeni dijagrami: veza vremenskog faktora i prosjenog
stupnja konsolidacije za radijalno dreniranje). Tlo ispod gline je nepropusno, pa je d = H.
Vremenski faktori za vertikalno i horizontalno dreniranje (za pola godine) su
c t 4 .7 0 .5
tada Tv = v 2 = = 0.0235 U v = 0.17 i (P8.4-2.)
H 10 2
c t 7 .9 0 .5 24.7 24.7
Tr = h 2 = = 2 n= . (P8.4-3.)
4R 4 0 .2 n
2 2
n Tr
Zajedniki prosjeni stupanj konsolidacije U dobije se prema jed. 8.4-3.
(1 - U) = (1-Uv) (1-Ur), pa slijedi => (1- 0.85) = (1-0.17) (1-Ur), iz ega je potrebni
Ur = 0.82. (P8.4-4.)
0 20
n
Ur 51015 24.7
:1
T
1
0.5 10
1 0
0.001 0.01 0.1 1 0 10 20
Tr 0.2 9 n
0.33
0.42
a) b)
Slika P 8.4-1 Dijagram odnosa Ur i Tr (gore) i dijagram za grafiku interpolaciju

(dolje) (prema, Craig, 1978).

Da se odredi razmak drenova, potrebno je, za Ur = 0.82, odrediti parametar n. U
dijagramima za radijalnu konsolidaciju ucrtane su vrijednosti Ur i Tr samo za vrijednosti n = 5,
10 i 15 (sl. P8.4-2., gore). Za ostale vrijednosti n-ova, treba se posluiti grafikom
konstrukcijom. U jed. P8.4-3. izraunaju se vrijednosti za postojee n-ove (tab. P8.4-1.) i dobiju
parovi vrijednosti za koje se nacrta krivulja (sl. P8.4-2., dolje). Traena se vrijednost oita na
mjestu presjecita te krivulje s pravcem nagiba 1:1.
Tablica P 8.4-1 Izraunavanje parova vrijednosti n i Tr iz dijagrama P 8.4-1.

(gore).
n Tr 24.7
Tr
5 0.20 11.1
10 0.33 8.6
15 0.42 7.7
Oitana je vrijednost n = 9, pa se razmak drenova s odredi prema odnosima s i R za

kvadratinu mreu (sl. 8.4-2.),
R 1.8
R = 0.29 = 1.8m, pa je s = = = 3.2m . (P8.4-5.)
0.564 0.564
BIBLIOGRAFIJA:
York.
[2] Duncan, J.M. (1993). Limitations of conventional analysis of consolidation settlement.
Twenty-seventh Terzaghi lecture. Journal of geotechnical engineering. 119 (9): ASCE,
1333-1359.
[7] Terzaghi, K. & Frhlich, O.K. (1936) Theorie der Setzung von Tonschichten, Leipzig und
Wien, Verlag , Deuticke.

9 VRSTOA TLA
9.1 Edometarski model i nosivost tla (vrstoa)
9.1.1 Promjene naprezanja ispod optereenja na povrini terena
p p
element "C"
element "B"
h=0.v
element "A"
a) b)
Slika 9.1-1 a) Edometarski model i b) stvarno stanje.
Do sada smo, za proraun slijeganja, rabili edometarski model tla (element A na sl. 9.1-1a).

Prema tom se modelu, ako se u formulu za slijeganja, w = , uvrtavaju sve vee
i E oedi
vrijednosti prirasta naprezanja, v, dobivaju sve vea slijeganja, tj. kod sve veih bi naprezanja
nastajale sve vee deformacije, praktiki bez ogranienja veliine. To je zato to su, zbog
sprijeenog bonog irenja (to je osnovno obiljeje edometarskog modela!), horizontalna
naprezanja proporcionalna vertikalnim tj. h = K0 v. Stanja naprezanja u elementu A koja
nastaju kao posljedica poveanja naprezanja u edometarskom modelu mogu se prikazati
Mohrovim krunicama kroz ije vrhove prolazi pravac pod nagibom K0 (sl. 9.1-2).
Realno (uz dozvoljeno bono irenje), s poveanjem v, je h K0 v, i u nekim
elementima tla e nastati velika razlika v - h, koju tlo vie nee moi izdrati ve e nastati
slom tla, pa treba voditi rauna i o nosivosti tla.

ac K 0
pra v
MAX, dubina 2
MAX
h = K0 . v Mohrova
krunica
v h1 v1 h2 v1
MAX, dubina 1
a) b)
Slika 9.1-2 Promjena stanja naprezanja prema edom. modelu.
Slom tla nastupa, dakle, kad se pojavi dovoljno velika razlika dodatnih glavnih
naprezanja, a to na nekoj kosoj ravnini stvara velika posmina naprezana (sjeti se otpornosti

materijala!). Ako posmina naprezanja premae vrstou tla, na tim ravninama dolazi do
posmika i odsklizavanja (sl. 9.1-1 b). Materijal e moi podnijeti na nekoj ravnini to vea
posmina naprezanja to su vea normalna naprezanja na tu ravninu (zakon trenja), a to je
karakteristino za sve zrnate materijale, pa je vrstoa tla to vea to su normalna naprezanja
vea.
Sva stanja naprezanja kod kojih nastaje slom mogu se prikazati Mohrovim
polukrunicama koja e tangirati jednu anvelopu (ovojnicu) svih naprezanja (sl. 9.1-3). Svojstvo
anvelope naprezanja je da ne postoji niti jedno stanje naprezanja koje se moe prikazati
polukrunicom to presijeca anvelopu
Jo jedna bitna opaska: slom ne nastaje na ravnini na kojoj je MAX, ve na kojoj je nagib
naprezanja najvei (sjeti se konusa trenja!), pa je ravnina sloma paralelna s ravninom koja
prolazi kroz toke koja spaja hf s tokom u kojoj polukrunica III tangira anvelopu svih
naprezanja, a posmino naprezanje sloma je f (sl. 9.1-3). Indeks f dolazi od eng. failure - slom.
ma
m a)
slo
je s lo
tan
e
s
nin
a (
ra v ez an
na pr
h
svi
gib
p a
na
v elo ac K 0
a n prav
f
MAX III
I II
hf vf
Slika 9.1-3 Realna promjena naprezanja ispod optereene povrine.
Na sl. 9.1-3 poloaj I (polukrunica za to stanje nije nacrtana) odgovara poetnom stanju
naprezanja u elementu B (naprezanja od vlastite teine); krunica I prelazi u II kad se pojavi
optereenje na povrini (dozvoljeno je bono irenje); krunica III prikazuje B pri slomu (ako se
optereenje p jako povea). Stanje sloma, krunica III, ne moe se, meutim, nikako
aproksimirati nekim stanjem sa sprijeenim bonim irenjem (edometarskim modelom) ve za to
stanje treba rabiti druge modele.
Komentar:
Da zakljuimo, edometarski model se moe rabiti za proraun slijeganja, kad se smatra da
je prirast dodatnih naprezanja (u odnosu na postojea, geoloka) mali. U tom je sluaju i stanje
naprezanja blisko K0 - stanju (krunica II na sl. 9.1-3). Malom prirastu naprezanja odgovara i
mali prirast deformacija, pa kaemo da smo u podruju malih deformacija koje su u stvari i
radne deformacije, tj. deformacije koje postiu geotehniki i graevinski objekti u normalnoj
upotrebi.
U inenjerstvu nije uobiajeno da se razmatra cijelo podruje deformacija (od malih do
velikih), ve, osim malih deformacija, stanje koje je na samom kraju izdrljivosti materijala
stanje sloma. Trae se takve vrijednost faktora sigurnosti da stanje sloma ne nastupi.
Ovakav je pristup zadran i u evropskim propisima za geotehniku, eurokodu 7, pa se tako
razlikuje granino stanje uporabivosti, od graninog stanja nosivosti. Za ta stanja treba inenjer
projektant prikazati sve mogue projektne situacije i dokazati da su kriteriji tih stanja
zadovoljeni.
Treba napomenuti da se, s razvojem tehnike ispitivanja svojstava tla i numerikih
metoda, danas mogu prognozirati stanja tla i konstrukcija u irokom rasponu, od malih do velikih

deformacija, i da je samo pitanje vremena kad e se takav pristup uvesti i u pravilnike i standarde
za projektiranje.
9.1.2 Parametri posmine vrstoe
Eksperimentalno se moe pokazati da je anvelopa naprezanja sa sl. 9.1-3 gotovo ravna linija, pa
se, za praktine probleme, moe aproksimirati pravcem. Taj se pravac naziva pravcem vrstoe,
a prema teorijama vrstoe (vidi otpornost materijala) odgovara Mohr-Coulombovom zakonu
vrstoe.

g
+ vt
c
f = '
c'

Slika 9.1-4 Pravac vrstoe i parametri vrstoe c i .
Pravac vrstoe je odreen s dva parametra (sl. 9.1-4), parametra vrstoe, a nazivamo ih:
kohezija i kut unutarnjeg trenja.
c- kohezija je odsjeak na ordinati (). Ovaj se parametar javlja samo kod sitnozrnatih
materijala, gdje su u ponaanju materijala dominantne molekularne sile meu esticama, pa se ti
materijali nazivaju i koherentnima. Kohezija ovisi o osobinama materijala i povijesti optereenja.
- kut unutarnjeg trenja je nagib pravca vrstoe. Kut unutarnjeg trenja je parametar
koji je karakteristian za sve materijale tla, a manji je za sitnozrnate (priblino, od 200 do 280) i
vei za krupnozrnate (priblino, od 320 do 450).
Oznaavanjem s crticom simbola c i naglaava se da je vrstoa odreena za efektivna
naprezanja, tj. vee se uz naprezanja na vrstim esticama, a ne u vodi. Kao to e se u ovom
poglavlju dalje vidjeti, vrstoa se moe odreivati i u pokusima u kojima se razvija porni tlak,
ali se on mjeri i pomou njega se odreuju efektivna naprezanja za koja se vee i vrstoa tla.
Parametri vrstoe nisu konstante materijala ve se odreuju mjerenjima na uzorcima u
laboratoriju (vidi 9.2).
9.1.3 Tragovi naprezanja
U prikazu stanja i promjene stanja naprezanja u (, ) dijagramu, umjesto stalnog crtanja

polukrunica naprezanja, neki je put praktino crtati samo najviu toku krunice. Poloaji te
toke, koji se mogu pratiti od poetnih (konsolidacijskih) naprezanja do sloma, ine trag koji jo
zovemo i trag naprezanja (eng. stress paths). Koordinate te toke su p i q, koje nazivamo
sfernim i devijatorskim naprezanjima (respektivno).
Kako to smo i kod pojava slijeganja i konsolidacije vodili rauna o uvjetima dreniranja,
tako i kad se razmatra vrstoa tla, treba voditi rauna o njima. U dreniranim uvjetima
optereivanja, promjene u tlu se dogaaju dovoljno sporo (ili je tlo dovoljno propusno) da se ne
mijenja porni tlak. U nedreniranim uvjetima, naprotiv, smatramo da se promjene u tlu odvijaju

pri konstantom volumenu pa dolazi do promjene pornog tlaka. Prema tome, razlikujemo dvije
vrste tragova naprezanja:
Tragovi ukupnih naprezanja su tragovi koji slijede samo vanjska naprezanja na element
tla (ili uzorak tla), a ne vodi se rauna o tome da li se prilikom posmika u
+3
uzorku razvija i porni tlak: p= 1 , (9.1-1a)
2
3
q= 1 . (9.1-1b)
2
U sluaju da se prilikom posmika ne razvija porni tlak, tragovi ukupnih naprezanja ujedno su i
tragovi efektivnih naprezanja. Onda je to tzv. drenirani posmik.
'
' tg
c' + '
f =
trag naprezanja

'3 = ' c '1 = '3 + '
'
Slika 9.1-5 Veza Mohrove krunice i traga naprezanja.
Tragovi efektivnih naprezanja su tragovi u kojima se u obzir uzima i promjena pornog

tlaka, u, prilikom posmika. Kod njih se onda slijedi ve ranije spomenuti princip efektivnih
naprezanja (vidi poglavlje 5. teenje vode): = - u,
1, + 3, ( 1 u ) + ( 3 u ) 1 + 3
pa dobivamo: p ' = = = u = p u (9.1-2a)
2 2 2
, 3, ( 1 u ) ( 3 u ) 1 3
q' = 1 = = =q (9.1-2b)
2 2 2
Iz izraza 9.1-2 je vidljivo da sferna naprezanja ovise o promjeni pornog tlaka, dok devijatorska
ne.
Kad se, umjesto u (, ) dijagramu, tragovi naprezanja prikazuju u (p, q) dijagramu,
treba voditi rauna o tome da nagib pravca vrstoe, Kf, vie nije pod kutem nego ', i vrijedi
odnos:
Kf = tg ' = sin (9.1-3)

U ud polukrunica
U'' ukupnih
U' naprezanja
3 1
'3 I '1
polukrunica efektivnih
naprezanja trag ukupnih
trag efektivnih naprezanja naprezanja
Slika 9.1-6 Tragovi naprezanja za efektivna i ukupna naprezanja.

9.1.4 Nedrenirana vrstoa, cu
Budui da vrijedi princip efektivnih naprezanja, moe se, povezan s nedreniranim uvjetima,
izvesti jo jedan vaan zakljuak. Naime, pri optereivanju bez promjene volumena postoji
jedinstvena veza izmeu efektivnih naprezanja i deformacije uzorka, jer su, s promjenom jedne
komponente deformacije, ostale dvije definirane. Ako je, materijal elastian, Poissonov
koeficijent mora biti = 0,5, pa su s promjenom, recimo 1, ostale dvije komponente
deformacija:
2 = 0,5 1 i 3 = 0,5 1. (9.1-4)
Tada e trag efektivnih naprezanja u nedreniranim uvjetima, od poetnih naprezanja do
sloma, ovisiti samo o poetnom konsolidacijskom naprezanju u elementu tla (uzorku) c, a nee
ovisiti o tragu ukupnih naprezanja. Zbog toga e i posmino naprezanje pri slomu f biti
neovisno o ukupnim naprezanjima, ili krae:
poetno stanje efektivnih nap.=>nedrenirani posmik=>jedinstvena vrstoa.
Ovaj zakljuak se koristi za odreivanje vrstoe uzoraka u UU pokusu (vidi odlomak
9.2.3.3).
Posmino naprezanje pri slomu, f, u nedreniranom stanju, nazivamo nedrenirana
vrstoa i oznaavamo cu.
9.2 Ispitivanje vrstoe tla u laboratoriju
9.2.1 Vrste ureaja za ispitivanje
Parametre vrstoe nisu konstante materijala, pa ih, u nekom inenjerskom problemu, treba
odrediti za svaki sloj tla. Parametri se mogu odrediti, bilo izravnim mjerenjima na uzorcima u
laboratoriju, bilo iz korelacija s in situ ispitivanjima (pog. 3). Budui da je komplicirano vaditi
uzorke iz krupnozranatih materijala, parametar vrstoe, to je uglavnom samo kut unutarnjeg
trenja , odreuje se iz korelacija, nastalih na temelju in situ ispitivanja. Iz koherentnih slojeva
se vade uzorci (pomou tankostjenog cilindra, vidi pog. 3) i ispituju u ureajima u laboratoriju.
Najrairenija su dva tipa ureaja za odreivanje vrstoe tla u laboratoriju: izravni posmik i
troosni ureaj.
Kao i kod slijeganja (pogl. 7), tako i kod ispitivanja parametara vrstoe treba voditi
rauna o dreniranom i nedreniranom stanju (voditi rauna o efektivnim naprezanjima!). Takoer,
oekuje se razliito ponaanje normalnokonsolidiranih i prekonsolidiranih tala.
9.2.2 Izravni posmik.
Ureaj za izravni posmik je vrlo slian edometru (sl. 9.2-1a). Razlika je u tome da je kutija s uzorkom iz dva dijela
koja se meusobno mogu posmaknuti do sloma uzorka. Na uzorak se djeluje normalnom silom, P, a smie ga se s
posminom silom, T. U pokusu se mjere normalna naprezanja i deformacije te pomak i sila posmika. Pokus se
odvija u dvije faze:
I FAZA:konsolidacija II FAZA:posmik
P
P v =
v = A
A (9.2-1)
T
v = K0 v =
A

P
mjerenje sile T
T
a) ploha
T posmika
mjerenje pomaka
smjerovi glavnih
povrina naprezanja
b) c)
uzorka "A"
a) 1 3

+ ' tg
v3 f =c
v2 f3 P smjerovi glavnih
v1 f2 ravnina
f2
f1 (3)
(1)
c{
3 v2 1
d) e)
Slika 9.2-1 Presjek ureaja za izravni posmik i prikaz rezultata ispitivanja.
Da se odredi Mohr-Coulombov pravac vrstoe dovoljno je ispitati dva uzorka na

razliitim poetnim naprezanjima, Radi sigurnosti, u pravilu se ispituju po tri uzorka od iste vrste
materijala, to, primjerice, znai tri uzorka iz istog tankostjenog cilindra za vaenje
neporemeenih uzoraka. U ureaju se svaki uzorak postavi na poetno stanje naprezanja i pusti
da se konsolidira (cca 24 sata), a zatim slijedi druga faza posmik. Poetna stanja naprezanja
treba odabrati tako da se, nakon posmika svih triju uzoraka, dobiju dovoljno razliite posmine
vrstoe, koje, kad se ucrtaju u dijagram (, ) budu dovoljno udaljene da se moe jasno povui
Mohr-Coulombov pravac vrstoe. Mjere se pomaci i odreuju i naprezanja (za odgovarajue
i), sl. 9.2-1d. Najvea naprezanja i koja uzorak pri nekom i moe podnijeti nazivamo
vrstoom, fi. Rezultati posmika za tri uzorka dovoljni su da se povue Mohr-Coulombov
pravac za ispitani materijal, sl. 9.2-1e. Uz pomo poznate grafike konstrukcije (vidi i Dodatak
9A) mogu se konstruirati smjerovi ravnina na kojima djeluju glavna naprezanja, sl. 9.2-1e, a
prikazani su i na sl. 9.2-1c.
U ureaju za izravni posmik ne moe se mjeriti porni tlak. Zbog toga se najee ispituju
relativno propusni materijali, a samo se smicanje obavlja sporo, kako bi se omoguilo disipiranje
(rasprenje) pornog tlaka. Smatra se, dakle, da su sva naprezanja uvijek efektivna.
Ureaj za izravni posmik ima slijedee nedostatke:
- ne moe se mjeriti porni tlak pa je teko razlikovati ukupna i efektivna naprezanja, te
drenirano i nedrenirano stanje.
- u toku pokusa se povrina presjeka smanjuje (sl. 9.2-1b), pa je otean proraun stanja
naprezanja na toj povrini,
- kutija u kojoj se smie uzorak ima trenje izmeu okvira, koje se ne moe izmjeriti, to
uzrokuje greke u mjerenju,

- mogu se na uzorak, prije ispitivanja, postaviti samo stanja naprezanja koja odgovaraju Ko
stanju (jer je sprijeeno bono irenje), dok se ona u tlu mogu pojaviti u razliitim
varijantama.
Zbog navedenih je nedostataka izumljen savreniji ureaj ureaj za troosni posmik.
9.2.3 Ureaj za troosni posmik

9.2.3.1 Namjena i opis ureaja
Krajem tridesetih godina izumljen je ureaj za troosni posmik, ili krae: troosni ureaj (A. Casagrande,
SAD i L. Rendulic, Austrija). Troosni ureaj slui za mjerenje deformabilnosti i vrstoe uzoraka tla pri rotaciono
simetrinom stanju naprezanja. Kao i u ureaju za izravni posmik, u troosnom ureaju se uzorak ispituje u dvije
faze: prva - konsolidacija i druga - posmik. Skica ureaja je na sl. 9.2-2.
Prednosti u odnosu na izravni posmik:

Prednost ureaja za troosni posmik je, to se, osim ukupnih (totalnih) naprezanja, u
njemu mogu mjeriti i porni tlakovi, pa se mogu odreivati i efektivna naprezanja (iz razlike
ukupnih naprezanja i pornih tlakova). Uzorak se moe posmaknuti sa ili bez promjene volumena,
tj. drenirano ili nedrenirano.
Veliina uzorka tla:

Glavni sastojak ureaja za troosni posmik je troosna elija u koju se ugrauje uzorak tla.
Uzorak je valjkastog oblika, odnos visine i promjera je 2:1, a njegove dimenzije ovise o vrsti
materijala (odnosno o veliini zrna). Za gline su promjeri obino 3.75 i 5.0 cm, dok za ljunke
promjer uzorka moe biti i 15 cm. Zbog toga se i troosne elije izrauju u razliitim veliinama.
Priprema ispitivanja:
Troosno ispitivanje je sloeno i skupo pa uzorak tla treba biti dobro odabran i paljivo
pripremljen. Zbog toga se obino rabe neporemeeni uzorci. Nakon to se izvadi iz cilindra,
uzorak se paljivo, pomou tanke ice ili, ako je tvri, noa, izree (trima) na potrebne
dimenzije.
Uzorak se zatim postavi na postolje s poroznom ploicom u troosnoj eliji. Na njega se
postavlja kapa uzorka i navlai gumena membrana. Ta membrana, s dva gumena prstena na
krajevima, odvaja uzorak od okoline i sprjeava mijeanje porne vode s vodom u eliji.
Zatim se montira elija i napuni vodom, koja e, kad se na nju primijeni tlak c, taj tlak
prenositi na uzorak i time ga bono i osno opteretiti. Ako je uzorak vlaan, tj. u njegovim
porama ima vode, onda tlak na uzorak c izaziva promjenu pornog tlaka u uzorku, u. Zbog
jednostavnosti, ovdje emo razmatrati ponaanje ili potpuno suhih ili potpuno saturiranih
uzoraka, tj. stupanj zasienosti Sr = 0 i Sr = 1.0, respektivno.
Uzorak se osno optereuje (1) pomou klipa koji s vrha ulazi u eliju (i tako namee
posmino naprezanje na dijagonalnim ravninama). Standardno je klip povezan s motorom s
razliitim stupnjevima prijenosa, pa se uzorku namee stalna promjena vertikalne deformacije, a
ne sile. Moderni su ureaji hidrauliki voeni, pa se moe birati voenje, bilo sile, bilo
deformacije.
Na izvode iz uzorka se moe prikljuiti ureaj za mjerenje pornog tlaka (kad nema
promjene volumena uzorka), preko ventila (1), ili ureaj za mjerenje promjene volumena uzorka
preko istisnute porne vode, ventil (2), simboliki prikazan kao menzura na sl. 9.2-2. Ove
mogunosti - sa i bez dreniranja uzorka, koriste se za provoenje razliitih tipova pokusa.

osno optereenje
klip mjerenje vertikalnog

pomaka uzorka
1
ispusni ventil
kapa uzorka c
gumena membrana
menzura za V
gumeni prsten
uzorak
c c
voda u eliji
porozna
ploica
manometar za u
ventil (3)
1
ventil (1) ventil (2)
a) b)
Slika 9.2-2 a) shema troosnog ureaja, b) shema optereenja uzorka u troosnom

ureaju.
Faze ispitivanja i tipovi pokusa :

Ispitivanje se obino odvija u dvije faze:
I faza: konsolidacija Ovo je drenirani proces, slian onome u edometru, jedino to
bona deformacija nije sprijeena (h 0). Da se omogui istjecanje porne vode, zatvori se ventil
(1), otvori (2). eka se da se uzorak konsolidira tj. da istekne viak vode i ukupna naprezanja
prijeu u efektivna. Na uzorak djeluje samo elijski tlak, c, pa se dobije:
1 = c i 3 = c, (9.2-2)
II faza: posmik - U troosnom aparatu uobiajene su dvije vrste posmika: drenirani (za
krupnozrna tla) i nedrenirani (za sitnozrna).
o drenirani posmik
Nakon konsolidacije, uzorak se optereuje osno, preko klipa, dok se ne slomi (ventili
ostaju kao i u prvoj fazi).
1 = c + i 3 = c (9.2-3)
o nedrenirani posmik
Kod slabopropusnih materijala, ekanje na disipaciju pornog tlaka bi predugo trajalo, pa
se primjenjuje tzv. nedrenirani posmik. Za vrijeme posmika ne dozvoljava se istjecanje vode iz
pora uzorka, pa je otvoren ventil (1) tj. mjeri se porni tlak, a zatvoren je ventil (2) nema
promjene volumena. U tom se sluaju mjere ukupna naprezanja i porni tlakovi, a efektivna
naprezanja se izraunaju iz njihove razlike prema naelu efektivnih naprezanja: = - u :
1 = c + - u i 3 = c - u (9.2-4)
Kombinacijom navedenih faza dobiju se najei tipovi pokusa u troosnom ureaju:
- konsolidirani-drenirani pokus (CD, eng. consolidated drained),
- konsolidirani-nedrenirani pokus (CU, eng. consolidated undrained),
- nekonsolidirani-nedrenirani pokus (UU, eng. unconsolidated undrained).
Ovim ispitivanjima, kao poseban sluaj troosnog posmika, pridodat emo i tzv. pokus
jednoosnog posmika, koji se inae standardno izvodi kao klasifikacijski pokus.

9.2.3.1 CD pokus
Kod posmika u CD pokusu se razlikuju dva tipina oblika ponaanja materijala prema
prekonsolidiranosti (sl. 9.2-3). Normalno konsolidirano tlo se stalno komprimira (volumen se
smanjuje), a devijatorsko naprezanje, , stalno raste do sloma. Kod prekonsolidiranog
materijala volumen se prvo smanjuje, a onda poveava, dok devijatorsko naprezanje postie tzv.
vrnu vrstou relativno brzo, a s poveanjem deformacije ta vrijednost pada na tzv. rezidualnu
vrstou.
To se ponaanje tumai ovako:
Normalno konsolidirano tlo ima relativno rahlu strukturu i zrna se za vrijeme
posmika stalno preslaguju tako da na kraju zauzmu najzbijeniji sloaj (sl. 9.2-5a).
Prekonsolidirano tlo u poetku ima relativno zbijenu strukturu, zrna su meusobno uklijetena, i da pri
posmiku moe doi do pomaka, potrebno je da zrna ponu prelaziti jedno preko drugih (kod vrne vrstoe),
orijentiraju se u smjeru posmika (sloaj se razrahljuje), a otpor uzorka opada(sl. 9.2-5b).
vrna vrstoa
prekonsolidirano tlo
rezidualna vrstoa
'3c=konst.
normalno konsolidirano tlo
horizontalni pomak [mm]

dilatiranje
prekonsolidirano tlo
0
horizontalni pomak [mm]
komprimiranje
normalno konsolidirano tlo
Slika 9.2-3 Prikaz dreniranog posmika u troosnom ureaju za

normalnokonsolidirano i prekonsolidirano tlo.
Da se dobije Mohr-Coulombov pravac vrstoe potrebno je posmaknuti barem dva (bolje

tri) uzorka od istog tla, a pri razliitim poetnim stanjima naprezanja (sl. 9.2-4).

1
= 45 +
2

3 3
' tg
f =
B
1
A
2 2
3 = '3 1 = '1
(d)f
(d)f
Slika 9.2-4 Prikaz dvaju Mohrovih krugova i njima pripadajueg pravca

vrstoe.
9.2.3.2 CU pokus
Ovaj se tip pokusa primjenjuje kod slabopropusnih, uglavnom koherentnih tala. Uzorak se prvo konsolidira, a zatim
posmakne tako da je porna voda iz uzorka spojena na osjetilo za mjerenje pornog tlaka (bez promjene volumena).
(a) rahli uzorak: - zrna su posloena tako da pri posmiku tee k smanjenju volumena
lom
a) b)
- zrna upadaju u prostor meu drugim zrnima, ako je u tom prostoru voda (nestiljiva)
zrna pri lomu pritiskom na vodu izazivaju porast pornog tlaka u.
trag efektivnih ' t g '

naprezanja = c' +
f
stanje efektivnih
naprezanja
pri slomu u trag ukupnih naprezanja
c
'3 = 'c '1f = 3 - u
'3f = 3 - u 1f = 3 + - u
poetno stanje naprezanja
Slika 9.2-5a Ponaanje rahlog (normalno konsolidiranog) uzorka u

nedreniranom pokusu (u , dijagramu).

Konsolidacija. Jednaka je kao kod CD-pokusa.
Posmik. Preko klipa se namee osna sila. Drenovi su zatvoreni, a brzina nanoenja sile
(ili osne deformacije) zadaje se dovoljno sporo da se prilikom posmika porni tlak homogeno
mijenja po cijelom uzorku.
Kod mjerenja pornog tlaka treba osigurati da je uzorak potpuno zasien. Da se to
postigne, zadaje se poetni porni tlak u uzorku, tzv. povratni tlak, uo. S tim se pospjeuje
otapanje mjehuria zraka u pornoj vodi. Da se ne promjene efektivna naprezanja, isti se iznos
naprezanja pridoda i elijskom tlaku, pa je razlika pornog i elijskog tlaka ista kao prije.
Treba znati da su ponaanja uzoraka u dreniranom i nedreniranom posmiku povezana, tj.
da porast pornog tlaka u nedreniranom pokusu nastaje zbog tenje uzorka ka zbijanju u
dreniranom pokusu. S druge strane, negativni porni tlak je odraz tenje uzorka ka razrahljenju,
pa kao i u CD pokusu, oekujemo dva tipa ponaanja uzorka (sl. 9.2-5).
(b) zbijeni uzorak - zrna su sloena tako da pri posmiku tee poveavaju volumen
lom
a) b)
- zrna se pomiu jedna preko drugih i tee k poveanju volumena; ako je u tom prostoru
voda dolazi do smanjenja pornog tlaka.
trag ukupnih naprezanja u

'
'+
' tg slom
f =c
trag efektivnih naprezanja

c
Slika 9.2-5b Ponaanje zbijenog uzorka (prekonsolidiranog) u nedreniranom

pokusu (u , dijagramu).
U CD pokusu tragovi efektivnih i ukupnih naprezanja pri posmiku su se poklapali jer nije
bilo promjene pornog tlaka. U CU pokusu je promjena pornog tlaka posljedica tenje uzorka ka
promjeni volumena, a koja je sprijeena nestiljivou porne vode. Zato, kod ovog pokusa,
prema principu efektivnih naprezanja, treba razlikovati stanje ukupnih i efektivnih naprezanja
koja se razlikuju za veliinu pornog tlaka.
Kako je prikazano na sl. 9.2-5 i 9.2-6, tragovi se ukupnih (TSP) i efektivnih naprezanja
(ESP) poklapaju za vrijeme konsolidacije, a pri posmiku su na istoj visini, a horizontalno su
razmaknuti za veliinu pornog tlaka, u.
Ako se umjesto (, ) dijagrama, crta u (p, q) dijagramu, nagib pravca sloma () je
tada drugaiji i odnosi se prema kutu trenja, ',
sin = tg , (9.2-5a)
dok je kohezija u odnosu prema odsjeku na osi ordinata
c= a/cos. (9.2-5b)
Na sl. 9.2-8 prikazani su tragovi naprezanja za normalno konsolidirano i prekonsolidirano

tlo u CU pokusu. Naznaena su i dva traga ukupnih naprezanja, sa i bez povratnog tlaka uo.
Analogno s ponaanjem suhih uzoraka pri posmiku, sl. 9.2-6 a, zbog tenje rahlijeg sloaja k
zbijanju, porni tlak pri posmiku raste, a sl. 9.2-6b, zbog tenje zbijenijeg uzorka k razrahljenju,
porni tlak pri posmiku opada.
Oito je da kod rahlih (normalno konsolidiranih) tala, uzorak ima manju vrstou u
stvarnim (efektivnim) naprezanjima nego kad se prate samo ukupna naprezanja, dok je kod
zbijenih obrnuto.
q
Kf
'
qf u f u0
ESP u (T-u0)SP TSP

u0
p'f pf
0
p'0 = 'hc = 'vc p0 = hc = vc p, p'
a)
q
uf Kf
'
qf
(T-u0)SP
ESP TSP
u0
0
p'0 pf p'f p0 p, p'
. b)
Slika 9.2-6 Tragovi naprezanja za a) normalno konsolidirani i b)
prekonsolidirani uzorak u CU pokusu (prema Kovacs&Holtz,
1981), (u p, q dijagramu).
U posmiku, pri velikim deformacijama, materijal doe u stanje kad se uzorak niti ne zbija
niti ne razrahljuje, a to se zove tzv. kritino stanje. Postoje i modeli ponaanja tla koji se
baziraju na kritinom stanju. Jedan od njih je i poznati Cam-clay model (Schofield & Wroth,
1968).

9.2.3.3 UU pokus
Vezu izmeu poetnog efektivnog naprezanja u uzorku i posmine vrstoe (vidi 9.1.4)
iskoristit emo za odreivanje nedrenirane vrstoe uzoraka u UU pokusu. Da bi rezultati UU
pokusa bili upotrebljivi, vano je da se uzorak ispituje u vrlo kratkom roku nakon vaenja iz tla
(nekoliko sati).
vrste estice
meniskus
Slika 9.2-7 Detalj ruba uzorka netom izvaenog iz tla,
meniskusi na rubu uzorka djeluju kao
membrana i odravaju tlak u uzorku.
vanjski rub uzorak
uzorka
voda u uzorku
Naime, kod takvog uzorka jo djeluju kapilarne sile preko meniskusa (opni) na vanjskoj
povrini uzorka, pa porni tlak preuzima vlana naprezanja. Vlana naprezanja u vodi djeluju kao
tlana na vrste estice, pa je priblino sauvano sferno naprezanje koje je uzorak imao u tlu, a s
time i odgovarajua posmina vrstoa koja o njemu ovisi (sl. 9.2.7).
'
' t g
c' +
slom u pokusu f = '
jednoosne vrstoe
kru. efekt. nap. pri slomu

=0
cu
c' '3f '1f
q
c1 Mohrovi krugovi
f1 (ukupnih naprezanja)
za UU pokus
Slika 9.2-8 Stanje poetnih efektivnih naprezanja, te stanje efektivnih i

ukupnih naprezanja pri slomu u UU pokusu (u , dijagramu).
Oznaena je krunica efektivnih naprezanja (1f,' , 3f,' ) koja
odgovara svim krunicama ukupnih naprezanja.
Sam se pokus izvodi tako da se uzorak, kao i za ostale tipove pokusa, ugradi u troosnu
eliju u kojoj se primijeni neko poetno naprezanje c. To naprezanje, kao to emo kasnije
vidjeti, moe varirati u nekim granicama, a da bitno ne utjee na vrstou uzorka. Naime, elijski
tlak djeluje preko membrane samo na poveanje pornog tlaka, a efektivno naprezanje se ne
mijenja. Nakon ugradnje se uzorak ne konsolidira, ve se odmah prelazi na posmik, za vrijeme
kojeg se ne mjeri porni tlak.
Ako se rezultati ispitivanja prikau u (,) dijagramu, sl. 9.2-8, za jedno poetno stanje
efektivnih naprezanja, sve e Mohrove krunice u ukupnim naprezanjima tangirati jedan
horizontalni pravac, jer je nedrenirana vrstoa za uzorak iz jedne dubine, za razliite poetne
tlakove u eliji jednaka. Odsjeak tog pravca na osi ordinata nazivamo nedrenirana vrstoa i
oznaavamo s cu. Nagib tog pravca je, kut trenja za nedrenirano stanje i jednak je u = 0. To je

podloga za tzv. fi-nula analizu u stabilnosti (temelja, kosina, potpornih zidova), vidi pog. 10., 11.
i 12.
Izmeu krunica totalnih naprezanja, pri slomu, skrivena je (samo jedna) krunica
efektivnih naprezanja koja ima jednaki radijus, a istovremeno tangira i horizontalni pravac
vrstoe za ukupna naprezanja i kosi pravac vrstoe za efektivna naprezanja (sl. 9.2-8).
Iz UU pokusa, budui da ne mjerimo porne tlakove, ne moemo odrediti tragove efektivnih
naprezanja. Ono to mi znamo samo je poetno stanje naprezanja u tlu iz kojega je uzorak
izvaen (priblino) i cu. Dva uzorka izvaena iz razliitih dubina, budui da vrstoa tla
ovisi o poetnom efektivnom naprezanju, imat e razliite nedrenirane vrstoe, tj.
uzorak iz vee dubine imat e veu nedreniranu vrstou, sl. 9.2-9.
nedrenirane kohezije za dva

poetna stanja naprezanja '
' tg'
c' +
f = u2 = 0
cu2 kutevi trenja za ukupna
naprezanja su = 0
u1 = 0
cu1
tragovi efektivnih naprezanja
za dva poetna stanja naprezanja
c'
' 1

' 2
1 i 2-su dva poetna stanja efektivnih naprezanja (npr. za uzorke iz dviju
dubina).
Slika 9.2-9 Tragovi naprezanja za dva uzorka iz razliitih dubina u UU pokusu. (u
, dijagramu).
Terenski pokus krilnom sondom, po uvjetima pod kojima se provodi, odgovara upravo
opisanom UU pokusu (u 3.3.5), pa je rezultat i jednog i drugog pokusa nedrenirana vrstoa. Kao
to se na sl. 3.3.4 moe vidjeti, nedrenirana vrstoa in situ takoer raste s poveanjem poetnog
naprezanja, tj. s dubinom.

9.2.3.4 Jednoosni posmik, kao poseban sluaj troosnog ispitivanja
mikroura za mjerenje sile P
elastini prsten
mikroura za mjerenje
pomaka
kapa uzorka
uzorak oko uzorka nema
membrane h = 0
djelovanje sile P
presjek uzorka povrine A
Slika 9.2-10 Shema ureaja za jednoosni posmik.
Ako se usvoji tumaenje iz 9.2.3.3 o zadravanju poetnih sfernih naprezanja u svjeem

uzorku tla, ovakav se pokus moe izvesti i bez elije, pa je, u tom sluaju, sve znatno
jednostavnije (i jeftinije). Takav se pokus naziva pokusom jednoosnog posmika i njime se
odreuje jednoosna vrstoa tla, qu, koja se moe izravno povezati
s nedreniranom vrstoom tla, cu.
Shema jednoosnog posmika prikazana je na sl. 9.2-10. Mjere se samo vertikalna sila i
pomak uzorka.
Na slici 9.2-11b prikazana je Mohrova krunica ukupnih naprezanja pri slomu uzorka.
Budui da se ne mjeri porni tlak, ostaje nam nepoznata krunica efektivnih naprezanja. Ako je
bono naprezanje u totalnim naprezanjima, 3f = 0, odgovarajua krunica totalnih naprezanja
prolazi kroz ishodite koordinatnog sustava.
'
' + ' tg slom
Mohrov krug sloma u f =c
1f ukupnim naprezanjima
Mohrov krug sloma u efektivnim naprezanjima

1f (ostaje nepoznat)
MAX = c
2 c'

1f trag efektivnih naprezanja

1 = P/A = q '
a) b)
Slika 9.2-11 a) dijagram promjene naprezanja s deformacijom u jednoosnom

posmiku b) trag naprezanja u jednoosnom posmiku i veza
jednoosne vrstoe s nedreniranom vrstoom. (u , dijagramu)

Veliina jednoosne vrstoe, 1f, jednaka je osnom naprezanju, tj. promjeru krunice. Tu
veliinu oznaavamo s qu. Nedrenirana kohezija je jednaka radijusu krunice tj. polovici
nedrenirane vrstoe. Vrijedi, dakle:
q
cu = u (9.2-6)
2
Naalost, rijetko smo u prilici uzorke ispitivati neposredno nakon vaenja iz tla, a kod
odleanih uzoraka se mijenja vlanost, a time i jednoosna vrstoa, pa se taj pokus u pravilu rabi
prvenstveno kao klasifikacijski ili indeksni pokus, a ne smije se rabiti za odreivanje vrstoe
(EC7/3).
9.2.4 Skemptonovi parametri pornog tlaka A i B
Na temelju dijagrama sa sl. 9.2-5 vidi se da promjena pornog tlaka, pri nedreniranom posmiku, ovisi o vrsti
materijala. Zbog toga je Skempton (1954) definirao odnos:
u = B[ 3 + A( 1 3 )] , (9.2-7)
gdje su A i B parametri materijala, a esto se nazivaju i parametrima pornog tlaka. Parametar B

moe se odrediti tako da se uzorak u troosnom pokusu optereti samo s prirastom tlaka u eliji,
koji onda djeluje na uzorak sa svih strana (izlazni ventili iz uzorka moraju biti zatvoreni). Tada je
uc
B= (9.2-8)
3
Za potpuno zasiene uzorke tla je B =1, a za nezasiene je manji od jedinice. Kako je ve

spomenuto, da se osigura potpuna zasienost uzorka, potrebno je nametnuti povratni tlak u
uzorak (obino izmeu 200 i 300 kPa). Da se zbog toga ne promijeni stanje efektivnih
naprezanja u uzorku, za isti je iznos potrebno poveati i elijski tlak.
Ovdje e se razmatrati samo sluajevi potpuno zasienih uzoraka, pa je interesantan samo
parametar A. Kod posmika u CU pokusu, kad se, nakon konsolidacije prijee u fazu
nedreniranog posmika (i nema prirasta elijskog tlaka) moe se odrediti parametar A, prema
u
A=, (9.2-9)
1
to znai, kad bi vrijednost parametra A bila unaprijed poznata, mogla bi se odrediti i veliina
pornog tlaka za razne priraste ukupnog osnog naprezanja, a s time i veliina efektivnih
naprezanja. Kao to se na dijagramima (sl. 9.2-6) moe vidjeti, poveanje pornog tlaka nije
linearno povezano s prirastom normalnog naprezanja, to znai da niti vrijednost A nije
konstantna. Posebno je interesantna vrijednost A kod sloma uzorka jer se tada, za poznatu
poetnu vrijednost efektivnog naprezanja, moe odrediti vrijednost efektivnog naprezanja pri
slomu Af. Tipine vrijednosti parametra Af su prikazane u tablici 9.2-1.

Tablica 9.2-1 Tipine vrijednosti parametra Af.
vrsta gline Af
senzitivne (osjetlijve) gline 0.75 do 1.5
normalno konsolidirane gline 0.5 do 1.0
kompaktirane pjeskovite gline 0.25 do 0.75
slabo prekonsolidirane gline 0 do 0.5
kompaktirane ljunkovite gline -0.25 do 0.25
jako prekonsolidirane gline -0.5 do 0
9.2.5. Utjecaj prekonsolidacije na parametre vrstoe
Parametri vrstoe nisu konstante materijala, ve ovise, kao i drugi parametri materijala
(primjerice edometarski modul, vidi pog. 7) i o njegovoj povijesti. Naime u svojoj
povijesti je materijal bio podvrgavan raznim naprezanjima koja su mu odredila
dananju strukturu estica, pa termin povijest oznaava razliite poetne strukture, koje
su pravi fizikalni parametar.
Utjecaj povijesti prikazat emo na jednom dobro odabranom pokusu u izravnom posmiku (Krey i
Tiedemann, prema Nonveiller, 1979).
v
tg
vrstoa prekonsolidiranog +
f =c N
tla
p
c2 vrstoa normalno
p konsolidiranog tla
c1
p1' p2'
Slika 9.2-12 Pravac vrstoe za normalnokonsolidirane i prekonsolidirane

materijale.
Ako se uzorci konsolidiraju na naprezanje p, a zatim rasterete i ponovno konsolidiraju

na manje normalno naprezanje , pa tek onda posmaknu, vrstoa e biti vea. To se odraava u
poveanoj koheziji c1, odnosno c2, za vei p, i neto manjem kutu unutarnjeg trenja p.
Normalno konsolidirani materijali imaju vrlo malu koheziju ili je kohezija jednaka nuli, a kut
unutarnjeg trenja je vei nego kod prekonsolidiranih materijala.
Zbog utjecaja prekonsolidacije na koheziju je vano da se uvijek ugrauje neporemeeni uzorak.

9.3 Zakljuak i komentar
U ovom je poglavlju prikazana vrstoa tla i pokusi koji slue njezinom odreivanju. Kao crvena
nit, kroz sve se sluajeve provlai Mohr-Coulombov zakon sloma za efektivna naprezanja. Kad
god je to mogue treba teiti takvim ispitivanjima koja e omoguiti da se zakon vrstoe izrazi
u efektivnim naprezanjima, jer se stanja efektivnih naprezanja mogu, pomou izraza za porast
pornog tlaka (Skemptnovi parametri), povezati s ostalim stanjima naprezanja (drenirano i
nedrenirano stanje). Samo se iznimno u proraunima rabe i analize u totalnim naprezanjima (fi-
nula analiza).
BIBLIOGRAFIJA:
York.
[3] Kovacs, J.M. & Holtz, W.D. (1981). Geotechnical engineering. Prantice-Hall civil
engineering and engineering mechanics series, New Jersey.
[4] Duncan, J.M. (1993). Limitations of conventional analysis of consolidation settlement.
Twenty-seventh Terzaghi lecture. Journal of geotechnical engineering. 119 (9): ASCE,
1333-1359.
[7] Skempton, A.W. (1954). The pore pressure parameters A and B, Geotechnique, London,
Vol. 4.

10 Plitki temelji
10.1 Slom tla i nosivost temelja
10.1.1 to je slom tla?
Do sada smo obraivali samo geotehnike probleme kod kojih se odreuju veliine pomaka
(slijeganja) pri oekivanim (radnim) optereenjima temelja i ti problemi spadaju u domenu malih
deformacija, odnosno graninog stanja uporabe (prema EC7). Ako se optereenje (aktivna sila)
na temelj poveava, slijeganja postaju sve vea dok tlo na kraju ne popusti. Takvo stanje
nazivamo slom tla. Optereenje pri slomu je ujedno i maksimalno optereenje koje tlo ispod
temelja moe podnijeti. U inenjerskim se graevinama ne smije dozvoliti da se pojavi takvo
maksimalno optereenje, ve se od njega treba ograditi s parcijalnim faktorima. Takvo
optereenje onda nazivamo nosivost tla, a odgovarajue stanje EC7 povezuje s tzv. graninim
stanjem nosivosti.
Primjeri sloma tla su klizite i slom tla ispod temelja, sl. 10.1-1.
aktivne sile
temelj
aktivne sile
strujni tlak

klizna ploha klizna ploha
Slika 10.1-1 Primjeri sloma tla: klizite i slom tla ispod temelja.
10.1.2 Slijeganje i nosivost temelja
Kod dimenzioniranja temelja dva su osnovna parametra o kojima treba voditi rauna: slijeganje
i nosivost. Inenjeri su se u prolosti domiljali kako da, pomou jednostavnih modela, procijene
ponaanje temelja. Tako su razvili jedan model za proraun slijeganja (edometarski model), koji
zanemaruje vrstou tla, a ovdje emo upoznati drugi model (bolje rei - modele) za proraun
nosivosti. Naime, edometarski e model dati konano slijeganje za svako optereenje (sl. 10.1-2,
krivulja (1)) iako e se realno tlo, pri veim optereenjima popustiti i slomiti se (sl. 10.1-2,
krivulja (2)). Zbog toga je potrebno, pri proraunu temelja, kad se prorauna oekivano
slijeganje, provjeriti i doputeno optereenje.
10.1.3 Oblici sloma tla ispod temelja
Slom tla obino nastaje kad posmina naprezanja u tlu dosegnu vrstou tla. Ovisno o zbijenosti
tla, temelj obino slegne duboko u tlo i izbacuje u stranu dio materijala koji je bio ispod i sa
strane temelja. Na temelju vlastitih mjerenja i opaanja te prema radovima drugih, Vesi (1973)
je konstatirao da slom tla moe nastati kao (a) proboj, (b) lokalni slom i (c) potpuni slom (sl.
10.1-3 i sl. 10.2-4).

optereenje sloma tla, R
Rd
0 Vd R d V d Rd V [kN]
(a) A
(1)
sa B
sa'
(2)
C
s [mm]
Slika 10.1-2 Odnos izmeu slijeganja po edometarskom modelu i stvarnog

slijeganja zbog plastinih deformacija tla ispod temelja.
Q Q
ploha
ploha
sloma sloma
optereenje naprezanje
qF (1)
slijeganje
qF (1)
slijeganje
qF
indeks relativne gustoe
0 0.2 0.4 0.6 0.8 1
Slika 10.1-3 Slom probojem i lokalni slom. 0
opi
Q 1 lokalni slom
slom
2
d /b
ploha 3
sloma slom
probojem
optereenje 4
qF
5
slijeganje
Slika 10.1-4 Potpuni slom tla d

i dijagram ovisnosti tipa sloma tla
o indeksu relativne gustoe, ID. b
(a) slom probojem nastaje kod relativno rahlih materijala (i, naprotiv, jako zbijenih); oblik
sloma nije jednostavno ustanoviti, nema izrazitih horizontalnih deformacija niti
izbacivanja tla, slom kod dublje ukopanih temelja nastaje kod puno vee sile nego kod
plitkih, krivulja slijeganja je izrazito zakrivljena.

(b) lokalni slom posmina vrstoa se u potpunosti razvije samo u dijelu klizne plohe ispod
temelja; djelomino izbacivanje tla sa strane; krivulja slijeganja je ispoetka ravna, a
kasnije zakrivljena.
(c) potpuni slom pojavljuje se kod zbijenih tala, male stiljivosti; izbacivanje tla sa strane;
u potpunosti se razvija klizna ploha; du klizne plohe je posmina vrstoa potpuno
mobilizirana, krivulja sloma je uglavnom ravna do maksimalne vrijednosti otpora tla.
Vesi je predloio i dijagram oblika sloma kao funkciju zbijenosti tla (koji mjeri indeksom
relativne gustoe, ID (vidi poglavlje 2.) i dubine ukapanja temelja, d. Primjerice, temelj na vrlo
rahlom tlu moe se slomiti probojem, dok isti takav temelj na povrini vrlo zbijenog tla e se
slomiti potpunim slomom, a ako je duboko ukopan opet e se slomiti probojem.
10.2 Modeli za odreivanja maksimalnog optereenja tla ispod temelja
10.2.1 Osnovne pretpostavke
Slom tla nastaje kad se, na potencijalnim kliznim plohama, posmino naprezanje izjednai s
posminom vrstoom tla f, f = c + tg (Mohr-Coulombov zakon vrstoe).
Pretpostavlja se da tada u tlu nastaju tzv. plastine zone, koje se odreuju kao rjeenje
matematikog rubnog problema. U teorijama koje modeliraju lom tla ispod temelja pretpostavlja
se da takve plastine zone nastaju u tlu neposredno prije njegovog konanog sloma.
Prema teoretski zamiljenim i/ili modelski ispitanim temeljima, razni su autori doli do
rjeenja za lom tla ispod temelja. Pri tome su pretpostavljali da je temelj kruto tijelo, u
ravninskom stanju deformacija, na ijim je rubovima iscrpljena posmina vrstoa tla. Takva su
rjeenja nuno zanemarivala neke elemente ponaanja tla, pa su, da bi bila primjenjiva, morala
biti korigirana pomou popravnih koeficijenata, dobivenih na temelju opaanja ruenja modela
temelja ili probnih konstrukcija (1:1). Ovdje e se navesti samo neka od tih rjeenja (prema
autorima). To su: Rankineov model, Prandtl i Reissnerov model i Terzaghijev model.
10.2.2 Rankineov model
Opisan ovdje prema Lambe & Whitman (1969), Rankineov model, objavljen 1657, je
najjednostavniji ali ujedno i najloiji model. Ovdje se navodi zbog njegovog temeljnog znaenja
i zato to je bio putokaz za kasnije modele jer u obzir uzima osnovne imbenike koji se javljaju i
u kasnijim rjeenjima. Pretpostavlja se da slom nastaje po dvama klinovima tla (dvije zone):
- zona I, tlo je u aktivnom7 stanju naprezanja (odozgo pritisnuto, a bono se iri),
- zona II, tlo je u pasivnom stanju naprezanja (odozgo i bono pritisnuto).
Za tlo bez kohezije dobije se rjeenje za optereenje sloma, qf, prema izrazu:
b
qf = N + d N q , (10.2-1)
2
gdje su
1 1 + sin
N = ( N 5 / 2 N 1 / 2 ) , N q = N2 = K p2 , N = K p = .
2 1 sin
7
O aktivnom i pasivnom stanju naprezanja vidi vie u poglavlju 12. Potporni zidovi

Q
Q
q=.d temelj
temelj
d
b
(a) (b)
a) stvarno stanje,
b) model: temelj je postavljen na povrinu tla, a nadsloj, dubine d pretvoren u optereenje,
b/2
Qult
temelj q0 '
O I
I I II M
45 + / 2
45 - / 2
J
(c)
c) pretpostavljeni klinovi ispod temelja u plastinom stanju ravnotee.
Qult
b = (q)ult
q0'
I II
b
h = 2 tan (45 + 2 ) P
T
b
= 2 N h
N
1 + sin N
gdje je N = T
1 - sin
(d)
d) model sloma tla ispod temelja.
Slika 10.2-1 Rankineov model za trakasti temelj.
Prema Rankineu, dakle, optereenje sloma tla se prikazuje kao zbroj utjecaja otpora tla
ispod temelja i povoljnog djelovanja teine tla oko temelja koje djeluje kao protuteret na tlo u
klizanju. Funkcije Ni su, kao i u svim kasnijim rjeenjima, funkcije samo kuta unutarnjeg trenja
. Rankineov je model za slom tla ispod trakastog temelja prikazan na slici 10.2-1.
Nedostaci ovog modela su:
- to su zone sloma u tlu omeene ravnim, a ne zakrivljenim plohama,
- to su zanemarena posmina naprezanja na vertikalnoj ravnini pa zato ovo rjeenje
znatno podcjenjuje stvarno naprezanje sloma tla.

10.2.3 Prandtlov i Reissnerov model
Prema Cernica (1995), Prandtlov model iz 1920, s Reissnerovom dopunom, 1924, kao i
Rankineov model, pretpostavljaju da postoje: aktivna zona (trokut ABC) i pasivna zona (trokuti
ADE i BGF), ali da je meu njima jedna prijelazna, takoer pasivna, zona u obliku logaritamske
spirale (oblik logaritamske spirale je jedini kinematski opravdan oblik klizne plohe, a povoljan je
i s raunskog stanovita jer sve sile koje na kontaktu s podlogom prolaze kroz istu toku).
Jedinina teina tla se zanemaruje, pa je stanje naprezanja u Rankineovim podrujima homogeno
i poznato, a u prijelaznom je podruju odreeno pomou Airyjeve funkcije naprezanja, tj. iz
uvjeta ravnotee i uvjeta sloma. Oblik plohe sloma, prema ovim pretpostavkama, prikazan je na
sl. 10.2-2.
b
q 45 + / 2
q0 q0
A B
E F
45 - / 2
45 - / 2
D C G
Slika 10.2-2 Plastificirane zone prema Prandtlu i Reissneru.
Rjeenje ima slijedei oblik:

q f = c Nc + d Nq (10.2-2)
gdje je:
1 + sin tan
Nq = e i N c = ( N q 1) cot .
1 sin
Mjerenja na modelima pokazuju dobro poklapanje oblika klizanja, ali samo za sluaj
hrapavog dna temelja kada su naprezanja na dnu kosa.
10.2.4 Terzaghijev model
Poetkom etrdesetih godina predloeno je da se utjecaj jedinine teine tla pribroji veliini
nosivosti po Prandtlu i Reissneru kao pribrojnik. Terzaghi (1943) je uveo utjecaj jedinine teine
pretpostavljajui hrapavost dna temelja i, u vezi s tim, postojanje elastinog podruja, granice
nagnute pod kutem prema horizontali. Tako nema vie zone aktivnog stanja naprezanja kao u
Prandtlovom i Reissnerovom rjeenju, a ostaju prelazna i pasivna zona. Terzaghijevi izrazi za
faktore nosivosti, Ni, su neto kompleksniji od prethodnih, pa se ovdje prikazuju samo dijagrami
N-funkcija u ovisnosti o kutu unutarnjeg trenja (slika 10.2-3).
q0
kao kruto tijelo

45 - / 2

logaritamska spirala

40
Nq N
30
NC
[ 0]
20
= 440, N = 260
= 480, N = 780
10
0
60 50 40 30 20 10 0 20 40 60 80
NC, Nq N
5,70
1,00
Slika 10.2-3 Dijagrami za Terzaghijevo rjeenje.
Terzaghijevo rjeenje tako postaje suma triju pribrojnika od kojih prvi predstavlja utjecaj kohezije, drugi
teine tla ispod temelja, a trei, optereenja tla sa strane. Za razne oblike temelja uvedeni su korekcijski faktori, pa
tako njegovi izrazi za maksimalno optereenje glase:
q f = c N c + 0,5 b N + d N q , za trakasti temelj (10.2-3a)
q f = 1,3 c N c + 0,4 b N + d N q , za kvadratini temelj (10.2-3b)
q f = 1,3 c N c + 0,3 b N + d N q , za kruni temelj (10.2-3c)
gdje su
c ... kohezija,
... jedinina teina tla,
b ... irina trake, stranice kvadratinog temelja, ili promjer okruglog temelja,
d ... dubina temeljenja,
Nc, N i Nq ... faktori nosivosti koji ovise samo o kutu unutarnjeg trenja, .
Faktor nosivosti N funkcija je samo kuta unutarnjeg trenja (kao i Nq i Nc), a dobiven je
bez uzimanja u obzir kohezije i vanjskog optereenja tla sa strane, .d. Iako oblik ploha klizanja
ovisi o odnosu ovih parametara, moe se pokazati da je ovakvo rjeenje na strani sigurnosti, a
uinjena greka nije velika. Ipak, strogo uzevi, Terzaghijevo rjeenje prema zahtjevima teorije
plastinosti, nije potpuno korektno.
Terzaghijev oblik izraza za optereenje sloma tla je ve vrlo blizu danas uobiajeno
koritenih. Prema tome rjeenju, klizna ploha kod sloma tla ispod temelja ima uvijek isti oblik.
Zbog toga se, kod odreivanja optereenja sloma tla ispod temelja, qf, ne mora pretpostaviti
klizna ploha jer postoje gotova rjeenja u kojima su autori ve uzeli u obzir i oblik klizne plohe.
Ovisnost qf o razini podzemne vode. Naime, budui da u Terzaghijeve izraze, u drugom i
treem lanu, ulazi i jedinina teina tla, a ona ovisi o razini podzemne vode (RPV), promotrimo
tri karakteristine RPV, sl. 10.2-4.
temelj
.d (a)
d
(b)

(c)
Slika 10.2-4 Karakteristini poloaji razine podzemne vode.

Mogue su slijedee situacije: kad je RPV na povrini, sluaj (a), u drugom i treem
lanu se uvrtava umjesto . Kada je RPV u razini (b) je samo u drugom lanu, a za (c) je
svuda samo . Oito je da je qf najmanji za sluaj (a).
10.2.5 Brinch-Hansenov model
Na temelju Terzaghijevog rjeenja je Brinch-Hansen (1961) (ita se: brin-hansen) izveo

rjeenje u kojemu je uzeo u obzir ekscentricitet i horizontalnu komponentu sile koja djeluje na
temelj (sl. 10.2-5) te faktore oblika temelja. Ovi se utjecaji odreuju pomou popravnih
koeficijenata koji su izmjereni eksperimentalno. Ovo je rjeenje uvedeno i u, jo vaee,
hrvatske propise (prije nego to EC 7 stupi na snagu) tj. u Pravilnik o tehnikim normativima za
projektiranje i izvoenje radova kod temeljenja graevinskih objekata (Sl. list 15/90), a isto tako
i u EC 7, samo se na drugaiji nain uvode parcijalni faktori (vidi Dodatak 10.A).
Prema hrvatskim propisima, da ne nastupi slom tla ispod temelja, stvarno optereenje
temelja mora biti uvijek manje od qf. Tako se optereenje zove doputeno optereenje.
temelj
V
H
e ekscentricitet
Slika 10.2-5 Temelj pod djelovanjem ope sile.
Faktori sigurnosti su ugraeni u parametre vrstoe c i , tj. koriste, tzv. mobilizirani

parametri vrstoe:
c'
- mobilizirana kohezija c'm = , Fsc od 2,0 do 3,0 i
Fsc
tg '
- mobilizirani kut trenja tg ' m = , Fs od 1,2 do 1,8.
Fs
Propisi predviaju i analizu u ukupnim naprezanjima (za nedrenirani slom). Umjesto
kohezije se tada uvrtava nedrenirana vrstoa, a kut unutarnjeg trenja = 0.
10.3 Zahtjevi za plitko temeljenje prema Eurokodu 7
Ovdje su citirani dijelovi tekstova iz EC 7, koji se tiu plitkih temelja.
Granino stanje uporabe

Konstrukcije prenose optereenja na tlo preko temelja. Pod optereenjem se tlo ispod
temelja slijee, a ako temelj nije dobro dimenzioniran, moe doi i do sloma tla ispod temelja.
Zbog toga se, prema EC7/1 provjerava, kako slijeganje (granino stanje uporabe) tako i
mogunost sloma tla ispod temelja (granino stanje nosivosti). Za granino stanje uporabe vrijedi
(EC 7/1, 2.4.8(1)):

Ed C d , (10.3-1)
gdje je
Ed ... projektna vrijednost uinka optereenja, a
Cd ... je granina projektna vrijednost uinka optereenja (slijeganja).
Moe se, umjesto prorauna deformacije (slijeganja), provjeriti je li dovoljno mali udio
vrstoe tla mobiliziran da deformacije (slijeganja) ostanu unutar uporabnih granica, i to kada
- se izriito ne trai da se odredi vrijednost deformacije za granino stanje uporabe ili
da
- postoji dokumentirani usporedni projekt sa slinim tlom, graevinom i sl.
to se plitkih temelja tie, ako je kod konvencionalnih graevina, temeljenih na glini,
odnos optereenja kod sloma prema vrijednosti optereenja kod graninog stanja uporabe manji
od 3, treba obavezno proraunati i slijeganje tog temelja (EC7/1, 6.6.2).
L

A A B C
B C
BA
B BC
Slika 10.3-1 Skica uz dozvoljeno ukupno i relativno slijeganje temelja.
Dozvoljeno ukupno i relativno slijeganje plitkog temelja

Prema EC 7/1, Dodatak H, maksimalna relativna rotacija za granino stanje uporabe (kut
na sl. 10.3-1) ne smije prijei 1/500, a granino stanje sloma 1/150. Za pojedinane temelje
kod standardnih graevina uglavnom su prihvatljiva maksimalna slijeganja do 5,0 cm (slijeganje
B na sl. 10.3-1).
Granino stanje sloma

Za granino stanje sloma vrijedi:
Vd Rd , (10.3-2)
gdje je
Vd ... projektna vrijednost uinka optereenja, a
Rd ... je projektna nosivost.
Izrazi za proraun projektne nosivosti dani su u Dodatku 10.A (prema Dodatku B iz EC

7/1).
Na sl. 10.1-2 prikazana je granina linija projektnog otpora tla Rd i podruja za koje je
projektna vrijednost uinka optereenja Vd unutar dozvoljenih granica Vd Rd . Prema EC 7/1,
sila Vd ne smije pasti u podruje izmeu Rd i graninog optereenja tla R jer je tamo Vd Rd .
LITERATURA:
[1] Cernica, J.N. (1995). Geotechnical engineering: Soil mechanics, John Wiley & Sons, Inc.
New York.
[2] EC 7, Eurokod 7, EN 1997-1,. Geotechnical design Part 1: General rules,

[5] Prandtl, L. (1921) ber die Einringunfestigkeit plasticher Baustoffe und die Festigkeit von
Schneiden, Z. Angew. Math. Mech., Basel, Switzerland, Vol. 1, no. 1, 1921.
[6] Vesi, A.S. (1973). Analysis of ultimate load of shalow foundations. ASCE J. Soil Mech.
Found. Div. vol. 99.

11. STABILNOST KOSINA
11.1 Osnovne postavke metoda za odreivanje stabilnosti kosina
11.1.1 Zajednike osobine svih klasinih metoda
Geotehniko inenjerstvo je egzaktna znanost (egzaktan - dokaziv pomou materijalnih

injenica, toan, potpun). Kad se od inenjera trai da odredi stabilnost nekog prirodnog ili
umjetnog pokosa, on to treba uiniti pomou alata to mu ga prua mehanika tla. Za stabilnost
kosina su isprva primjenjivane, tzv. klasine metode, koje su zbog tada jo nerazvijenih
sredstava za raunanje, bile jednostavne, kako po pretpostavkama tako i po numerikom
postupku.
Razvoj raunala potaknuo je i razvoj sloenijih numerikih metoda, koje trae dobro
poznavanje ponaanja tla, a s tim i vei broj parametara tla nego to su traile klasine metode. S
tim je, naravno, povezana i potreba za opsenijim istranim radovima i laboratorijskim
ispitivanjima. Zbog toga se suvremenije metode uglavnom rabe kod sloenijih geomehanikih
zahvata.
Klasine metode su dugom primjenom i povratnim analizama pokazale da su primjenjive
u velikom broju sluajeva, a uz odreene manje modifikacije su prihvaene i u novim evropskim
normama (eurokod 7). Klasine metode se temelje na pretpostavkama:
- da je materijal tla kruto plastian (neki to zovu i idealno plastian), tj. da pri
naprezanjima manjim od posmine vrstoe u njemu nema pomaka; kad posmina
naprezanja dosegnu odreenu vrijednost materijal puca i stvara se klizna ploha (masa
tla iznad klizne plohe je klizni disk),
- kliznu plohu treba, za svaku analizu, zadati unaprijed i
- vrijedi Mohr-Coulombov zakon sloma tla.
Kao i u svakom inenjerskom problemu, u kojemu se razmatraju naprezanja, tako je i kod
metoda stabilnosti pokosa potrebno odrediti ravnoteu sila za zadani problem. Sile koje
treba uravnoteiti su:
- aktivne sile; to su sile koje tee pokrenuti klizni disk: vlastita teina kliznog diska, sile
strujnog tlaka, vanjska optereenja (nasip, graevina, pokretna optereenja), potres i
- reaktivne sile; to su sile koje se suprotstavljaju aktivnim silama i nastoje stabilizirati kosinu;
one se javljaju u tlu, na kliznoj plohi, kao rezultat otpora samog tla; ako se ustanovi da otpor
tla nije dovoljan, dodatne reaktivne sile mogu se proizvesti pomou raznih umjetno
proizvedenih elemenata kao to su: sidra, piloti, armature, zatege i sl.
Na temelju ravnotee aktivnih i reaktivnih sila odreuje se veliina i raspodjela naprezanja na
kliznoj plohi. Kako se kod klasine metode ne uzimaju u obzir odnosi naprezanja i deformacija
u tlu, raspodjela naprezanja na kliznoj plohi nije jednoznana, tj. jednom rjeenju ravnotee sila
odgovara beskonaan broj rjeenja raspodjele naprezanja. Kaemo da je problem statiki
neodreen. Da se problem moe rijeiti potrebno je uvesti neke pretpostavke koje e u tekstu biti
spomenute uz svaku metodu posebno.
U nastavku e se razmatrati samo analize stabilnosti kosina za dugake ravne kosine i krune
klizne plohe. Radi potpunosti treba spomenuti da postoje metode analize stabilnosti za klizne
plohe proizvoljnog oblika, koje ovdje, meutim, neemo razmatrati. Nain rjeavanja moe biti
grafiki, i grafoanalitiki. S razvojem raunala je postupak rjeavanja ubrzan, a primjena metoda
pojednostavljena. Rezultat klasine metode je tzv. faktor sigurnosti koji se jo uvijek primjenjuje
kod projektiranja u naoj geotehnikoj praksi.
Takoer e se prikazati princip odreivanja stabilnosti prema eurokodu 7.

11.1.2 Definicija faktora sigurnosti
Faktor sigurnosti se definira kao odnos prosjene posmine vrstoe tla, f, prema posminom
naprezanju uzdu potencijalne klizne plohe d:
f
FS = (11.1-1)
d
'
d' < '
c' cd' < c '

Slika 11.1-1 Prikaz efektivnih graninih i mobiliziranih parametara vrstoe.
vrstoa tla se definira kao granino posmino efektivno naprezanje i odreuje pomou
izraza: f = c+ tan (c je kohezija, je kut unutarnjeg trenja u materijalu za efektivna
naprezanja, je normalno naprezanje na potencijalnoj plohi sloma).
Na odgovarajui nain definiramo i mobilizirano posmino naprezanje, d = cd
+ tan d gdje su cd i d, tzv. mobilizirani parametri vrstoe, tj. onakvi kakvi trebaju biti
da se u tlu moe uspostaviti ravnotea (izmeu aktivnih i reaktivnih sila). Vrijedi, dakle, da je
faktor sigurnosti odnos efektivnih graninih i mobiliziranih naprezanja:
c'+ ' tan '
FS = , (11.1-2)
c' d + ' tan ' d
ili:
c' tan '
cd + tan d = +' , (11.1-3)
FS FS
prema tome je mobilizirana kohezija:
c'
c' d = , (11.1-4)
FS
a mobilizirani kut unutarnjeg trenja:
tan '
tg ' d = . (11.1-5)
FS
Ovaj pristup ukljuuje da je FS jednak i za koheziju i za kut trenja. Budui da se u mjerenjima
kut trenja moe tonije odrediti od kohezije, povoljno je imati razliite faktore sigurnosti. Tako
se moe definirati faktor sigurnosti za koheziju
c'
FC = , (11.1-6)
c' d
a faktor sigurnosti za kut unutarnjeg trenja je

tan '
F = . (11.1-7)
tan ' d

Princip ugraivanja faktora sigurnosti u parametre vrstoe usvojen je i u eurokodovima.
KOMENTAR: Kako je za odreivanje FS potrebno odrediti mobiliziranu vrstou (koja ovisi o

vertikalnim naprezanjima), potrebno je poznavati (zadati ili pretpostaviti) i naprezanja koja
djeluju na klizno tijelo. Zbog toga, u svim klasinim metodama stabilnosti kosina, polazimo od
pretpostavke raspodjele naprezanja na klizno tijelo.
11.2 Stabilnost dugakih kosina u nekoherentnom tlu
Za poetak razmatrat emo dugake ravne klizne plohe, iji je nagib paralelan s povrinom terena. Ve se i takav
jednostavan model moe primijeniti za neke primjere u praksi. esto se naime dogaa da je povrinski sloj tla do
neke manje dubine (4 do 6 m) rastroan, a ispod njega je vrst, jo neraspadnuti sloj. U odreenim se uvjetima
promjene stanja (promjene optereenja, razine podzemne vode) moe dogoditi da se rastroena masa pokrene. Jedan
odsjeak takve klizne plohe prikazan je na slici 11.2-1. Razmatrat e se tri sluaja:
sluaj 1: bez podzemne vode,
sluaj 2: podzemna voda tee paralelno s povrinom terena,
sluaj 3: pokos dulje vremena potopljen.
Sluaj 1: bez podzemne vode. Na sl. 11.2-1 prikazane su sile koje djeluju na jedan odsjeak
kliznog tijela, koji nazivamo lamela. Reaktivne sile N i T se odrede prema teini
lamele, W . Sile emo odrediti iz zadanih fizikalnih i geometrijskih podataka.
b
lamela teine W
l

W
z

d
T
d
N
W
Slika 11.2-1 Sile koje djeluju na lamelu dugake klizne plohe.
Duljina baze lamele, l, povezana je s njenom irinom, b, izrazom:

b
l= , (11.2-1)
cos
normalna sila na bazu lamele N iznosi:
N = bz cos , (11.2-2)
tangencijalna sila na bazu lamele T :
T = bz sin . (11.2-3)
Normalno naprezanje na bazi lamele, A, dobijemo kao omjer normalne sile i povrine baze
lamele (za irinu lamele uzimamo 1m'):
N bz cos
A = = = z cos 2 . (11.2-4)
l b
cos
Posmino naprezanje na bazi lamele, d, dobijemo kao omjer posmine (mobilizirane) sile i
povrine baze lamele (za irinu lamele uzimamo 1m'):
T bz sin
d = = = z sin cos (11.2-5)
l b
cos
Uvrtavanjem izraza 9.5-5 u izraz 9.1-1 dobijemo izraz za faktor sigurnosti
f ' tan ' z cos 2 tan '
Fs = = = , (11.2-6)
d d z sin cos
tan '
FS = . (11.2-7)
tan
Ovo rjeenje pokazuje da je tlo u ravnotei kada je kosina nagnuta pod kutem trenja i manjim.
Jer ako se stavi FS=1, slijedi tg=tg, tj. =! Kada je FS=1, to je labilna ravnotea jer je tlo
ve praktiki pred lomom.
Sluaj 2: podzemna voda tee paralelno s povrinom terena

b
l

s 3
H
3
z z
hp
T
U
Slika 11.2-2 Sile koje djeluju na lamelu dugake klizne plohe. Tok podzemne
vode paralelan je s nagibom terena.
Teenje podzemne vode se moe prikazati strujnom mreom. Budui da voda tee paralelno s
pokosom, ekvipotencijale su okomite na tok vode, pa tlani potencijal, hp, po kliznoj plohi
dobijemo iz izraza:
hp = z cos2, (11.2-8)
prema tome izraz za vrijednost pornog tlaka po kliznoj plohi glasi:

u = hp w = z w cos2 (11.2-9)
Efektivna naprezanja su, prema tome:

= - u = z cos2 - w z cos2 = z (-w) cos2 = z cos2 (11.2-10)
Potrebna posmina naprezanja da ne doe do klizanja su:

= z sin cos (11.2-11)
f z ' cos 2 tan ' ' tan

FS = = = (11.2-12)
d z sin cos tan

Sluaj 3: pokos dulje vremena potopljen.
Ovakav sluaj moe biti obala rijeke, mora ili jezera. Kad se kae "dulje vremena potopljen"
misli se da nema nagle promjene razine vode jer u tom sluaju moe biti mjerodavna tzv. = 0
analiza kod koje se rabi nedrenirana vrstoa (link).
'
Slika 11.2-3 Sluaj potopljenog pokosa.
'z cos 2 tan '

FS = (11.2-13)
' z sin cos
tan '
FS = (11.2-14)
tan
KOMENTAR :
Rezultat u sluaju 3. je isti kao i za suhi pokos (sluaj 1.). Kada je strujanje paralelno s
kosinom FS je priblino dvostruko manji nego kod suhe ili potopljene kosine jer je '/ priblino
jednako to je ujedno i najkritiniji sluaj. Iz toga slijedi da mjere sanacije klizanja (kad
imamo sluaj 2.) treba usmjeriti ka smanjenju pornih tlakova na kliznoj plohi.
11.3 Krune klizne plohe - grafika metoda
11.3.1 Osnovne pretpostavke
Za krune klizne plohe grafiku je metodu razradio Taylor (1948).

Vrijede slijedee pretpostavke:
da se klizna masa pomie kao kruti disk,
poloaj klizne ploha ploha mora biti pretpostavljen unaprijed,
faktor sigurnosti je konstantan du klizne plohe i
vrijedi Mohr-Coulombov zakon vrstoe.
Budui da se poloaj klizne plohe mora pretpostaviti, ne znai da emo pogoditi i kliznu
plohu po kojoj e stvarno nastati klizanje. Klizanje e nastupiti po plohi koja ima najmanji Fs.
Zato uvijek treba proraunati vei broj kliznih ploha (slika 11.3-1).

Slika 11.3-1 Odabiremo vie kliznih ploha da moemo nai kritinu, s najmanjim
faktorom sigurnosti.
r
U aktivnoj sili P je dominantan dio teina tla. Teina se izrauna kao produkt povrine
kliznog diska s jedininom teinom tla .
r
Postupak odreivanja Fs se svodi na to da se aktivna sila, P (suma svih djelovanja)
uravnotei s reaktivnom koja je rezultat djelovanja otpora du klizne plohe. Problem je statiki
neodreen (nije poznata raspodjela naprezanja otpora du klizne plohe), pa treba uvesti neka
pojednostavljenja. Kako je klizno tijelo kruto, praktino je (nepoznata) naprezanja po kliznoj
plohi zamijeniti djelovanjem dviju sila, i to, jednom posminom i jednom normalnom silom
Grafika metoda se primjenjuje za homogene kosine. Temelji se na dva pojedinana
jednostavna sluaja:
- prvi, kad tlo ima koheziju, a kut trenja je jednak nuli i
- drugi, kad je obratno (potpoglavlje 11.3.2).
Kad tlo ima i koheziju i kut trenja rjeava se kombinacijom ovih sluajeva (potpoglavlje
11.3.3).

11.3.2 Jednostavni sluajevi 0 te 0 i c = 0
Jednostavni sluajevi su, prvi, kad je c 0 i = 0 i, drugi, 0 i c = 0. Njihovom

kombinacijom se rjeavaju problemi kad je c 0 i 0.
SLUAJ 1. c 0 i = 0
Otpor tla se svodi od f = c+ tan , samo na f = c. Reaktivna naprezanja zamjenjuje se

reaktivnim silama T i N (sl. 11.3-2a). Potrebno je odrediti veliinu i poloaj maksimalne
posmine sile, Tf , koja nastaje kao rezultat maksimalnih posminih naprezanja du klizne plohe:
lt c
.
Tf = N
b) P
dTf = c . dl c)
T - odreivanje
potrebne sile
S
N - rezultanta
svih sila dN = . dl B
r

duljina tetive lt
dTf = c . dl
rc
A
a)
T - rezultanta svih posminih sila dT = .dl,
duljina luka l P du klizne plohe (paralelna s AB)
Slika 11.3-2 Grafika metoda odreivanja stabilnosti pokosa za sluaj kada je

=0, a c0.
Veliina sile Tf . Ako je materijal homogen i ima samo koheziju, posmina naprezanja
uzdu klizne plohe pri slomu su konstantna Djelovanje naprezanja prevodi se na sile po jedinici
duljine klizne plohe tako da se veliina naprezanja pomnoi s dl. Veliina rezultante je modul
r
vektora koji se dobije sumiranjem pojedinanih sila d T f tj.
r l r l r
T f = dT f = c dl = c lt (11.3-1.)
0 0
r
Grafiki to moemo prikazati na sl. 11.3-2b, gdje se vidi da poligon sila d T f formira luk
jednak obliku klizne plohe, pa je i logino da je modul vektora rezultante proporcionalan s
duljinom tetive luka, lt kao to to i gornja jednadba pokazuje. Ovime smo doznali samo veliinu
r
sile, ali ne i njezin poloaj, odnosno krak sile d T f , za to nam je potreban i uvjet da je statikih
moment komponenata sile jednak momentu rezultante.

Krak sile Tf . Pogodno je postaviti uvjete ravnotee momenata obzirom na sredite
krunice, S, jer sve sile koje su okomite na kliznu plohu prolaze kroz tu toku i ne daju moment.
Iz jednakosti statikih momenata na sredite S slijedi:
l
r r r
0
dT f =r c T f .
r (11.3-2.)
r
gdje je: l duljina luka, r polumjer krunice, a rc nepoznati krak sile T f . Skalarne veliine
tih produkata jednake su:
l
r c dl =r c T f , pa slijedi rlc = rc Tf, (11.3-3)
0
r
Krak sile T f odredi se onda iz
l c l
rc = r = r =c r (11.3-4)
lt c lt
gdje je c (ita se: kapa-c) parametar koji ovisi samo o veliini sredinjeg kuta kod S (sl. 11.3-5).
Grafiki postupak odreivanja faktora sigurnosti svodi se na odreivanje veliine sile T
r
koja je na mjestu i u smjeru sile T f , a koja se mora uravnoteiti s poznatim vanjskim
djelovanjem P i silom N. (Sila N je rezultanta svih normalnih sila na kliznu plohu, dN, pa mora
prolaziti kroz sredite S i to neovisno o njihovoj veliini. Budui da je u ovom sluaju = 0,
ovdje nije bitna veliina niti raspodjela normalnih naprezanja po kliznoj plohi). Grafiki se
odredi presjecite sile P s pravcem sile T kroz koje mora prolaziti i sila N (sl. 11.3-2a), pa se
veliina mobilizirane sile, T, moe odrediti iz poligona sila (sl. 11.3-2c). Faktor sigurnosti
odredi se kao odnos:
T f c lt
FS = = . (11.3-5)
T T
SLUAJ 2. 0 i c = 0.
Za razliku od prethodnog, otpor tla od f = c+ tan , svodi se u ovom sluaju na f =

tan , pa je potrebno poznavati veliinu i raspodjelu normalnih naprezanja po kliznoj plohi.
Kako je u 11.2 obrazloeno, problem je statiki neodreen, pa se ta raspodjela mora
pretpostaviti. Taylor je, za raspodjelu, uzeo funkciju sinus koja ima maksimalnu veliinu u
sredini klizne plohe, a jednaka je nuli na rubovima (ovisi o sredinjem kutu, /2), to je prirodni
oblik raspodjele tog naprezanja (sl. 11.3-3.).
/2
v klizna ploha
funkcija raspodjele v= v (sin /2)

Slika 11.3-3 Raspodjela normalnog naprezanja po kliznoj plohi po sinusnoj
funkciji.
Analogno s c u prethodnom sluaju, za takvu je raspodjelu dobiven parametar odnosa
polumjera krunice i polumjera djelovanja reaktivne sile od trenja, S , pa je
rS = S r (11.3-6)
gdje je r radijus klizne plohe, a S je funkcija sredinjeg kuta i oita se iz dijagrama na slici
11.3-5. Potrebno je odrediti kut koji aktivna sila zatvara s rezultantom sila normalnih na
kliznu plohu. Vrijedi postavka da, ako su sve sile na kliznoj plohi nagnute pod kutom (prema
normali), i njihova e rezultanta biti nagnuta pod istim kutem prema normali. Oitanju moe
pomoi i tzv. kruga trenja kojemu je radijus r = rS .sin , iz ega se onda jednostavno
odredi . Kada se odredi presjecite sile P, s krunicom radijusa rS oita se (sl. 11.3-4), a
faktor sigurnosti za ovaj sluaj dobijemo iz izraza:
tan
FS = . (11.3-7)
tan
S r = rs . sin

P
rs = s . r r
klizna ploha
T
N
Slika 11.3-4 Grafika metoda odreivanja stabilnosti pokosa za sluaj kada je

c=0, a 0.
1.28
c, s
1.24
1.2
1.16
c
1.12
1.08
s
1.04
1
60 70 80 90 100 110 120
0
Slika 11.3-5 Dijagam vrijednosti S i c.
11.3.3 Sluajevi s c 0 i 0
Problem se rjeava iterativno: svede na jedan od dva prethodna i to tako da se pretpostavi

poetna vrijednost Fs1, obzirom na jedan od parametara vrstoe. Grafiki postupak se pro-vede
do kraja i dobije Fs2 koji mora biti priblino jednak Fs1 (prva iteracija). Ako to nije sluaj,
postupak se ponavlja sa srednjom vrijednou Fs3 = (Fs1 + Fs2)/2 (druga iteracija); ponavlja se
sve dok se te vrijednosti ne izjednae. Obino su dovoljne dvije iteracije. Obzirom na dva
parametra vrstoe, postoje dvije varijante. Jednom se pretpostavi Fsc , a drugi put Fs .

NAIN 1. Pretpostavi se Fsc (sl. 11.3-6):
b)
R1 R 2
P
Tc2
Tc1
P - napadna sila
R2 (zadana)
R1
rs r 1
2
a)
Tc
Slika 11.3-6 Grafika metoda odreivanja stabilnosti kosine za sluaj kada su c0

i 0, a zadaje se Fsc.
Postupak rjeavanja:
c lt
1. Pretpostavi se vrijednost Fsc1 (npr.1,5) i izrauna Tc1 = (Opaska: time sila Tc1
FSc1
postaje poznata veliina i s njom se moe crtati poligon sila),
2. Iz poligona sila odredi se smjer R1 i nacrta na slici; oita se 1 na sjecitu s rS.
tan
3. Izrauna se Fs1 = , ako je razliit od Fsc1, postupak se ponavlja s Fsc2 = (Fsc1 +
tan
Fs)/2.

NAIN 2. Pretpostavi se Fs1 (slika 11.3-7):
b)
R1 R2
P
Tc
Tc
r1 = r sin 2
S r1
P - napadna sila
R2 (zadana)
R1
rs 1
2
a)
rc
Tc
Slika 11.3-7 Grafika metoda odreivanja stabilnosti kosine za sluaj kada su c0 i

0, a zadaje se Fs.
tan tan
Pretpostavi se Fs1 (npr.1,5) i izrauna r1= r ssin1 iz FS 1 = tan 1 = .
tan 1 FS 1
Tc l c
Rezultanta R1 mora sjei presjecite P i Tc. Iz poligona sila se odredi Tc1 = = t
FSc1 FSc1
lt c
FSc1 = , ako je FSc1 FS 1 , imamo rjeenje, ako ne, postupak se ponavlja s Fs2 =
Tc1
(Fsc1 + Fs1)/2 itd.
KOMENTAR O GRAFIKOJ METODI: Grafika metoda se primjenjuje kad je tlo homogeno i

jednostavni geometrijski i drugi uvjeti. Danas se rijetko koristi. Meutim, s pedagoke je strane
jo uvijek prihvatljiva jer se u njoj zorno uravnoteuju aktivne i pasivne sile i odreuje faktor
sigurnosti. Pogodna je kada neto treba na brzinu izraunati, a nedostaju kompjuteri i sline
alatke (primjerice na gradilitu). Za sloenije se uvjete koriste metode lamela, koje su danas
uglavnom vezane uz upotrebu raunala. S time je postupak dobivanja Fs donekle zamagljen, i
dobro ga je povremeno provjeriti grafikom metodom ili se posluiti ve gotovim dijagramima
za odreivanje stabilnosti koji su razraeni za jednostavnije sluajeve.

11.4 Krune klizne plohe - metoda lamela
11.4.1 Prednosti metode lamela u odnosu na grafiku metodu
Kod metode lamela vrijede sve pretpostavke kao i kod grafike metode samo to se klizni disk
jo dijeli na stupce (lamele) koji se promatraju pojedinano, a zatim se trae zajedniki uvjeti
ravnotee za itav klizni disk. Lamele pruaju dvije osnovne prednosti u odnosu na grafiku
metodu:
- U grafikoj metodi uvedena pretpostavka o raspodjeli normalnih naprezanja na kliznoj
plohi, ovdje se dobije jednostavno iz optereenja (teine) same lamele (sl. 11.4-1).
- Drugi je razlog za upotrebu lamela jednostavno uzimanje u obzir sloenijih
geometrijskih uvjeta, uslojenosti tla i strujanja podzemne vode. U nastavku bit e
prikazano uzimanje u obzir strujanja podzemne vode (sl. 11.4-2).
Slika 11.4-1 Upotreba lamela za analizu stabilnosti pokosa.

r. p. v.
SW
CL
SF
Slika 11.4-2 Primjer sloenih geometrijskih uvjeta uslojenosti tla.
11.4.2 Odreivanje djelovanja vode na klizni disk
Bit e prikazana tri naina uzimanja u obzir djelovanja vode na klizni disk. Sva tri naina daju
jednako ukupno djelovanje sila od vlastite teine tla i sile od vode:
NAIN I: Konstruira se strujna mrea i odrede sile strujnog tlaka u vorovima strujne mree.
r
Sila I je rezultanta svih tih pojedinanih sila. U dijelu kosine pokrivenom strujnom mreom
teina tla se rauna kao produkt povrine sa strujnom mreom i (sl. 11.4-3).
NAIN II: Iz strujne mree (koja nije ucrtana) odredi se piezometarska linija (linija pornih
r
tlakova). Sumirani porni tlakovi po kliznoj plohi daju rezultantu U, a u jezeru silu P (sl.
11.4-4). (Panja: linija pornih tlakova po kliznoj plohi razliita je od linije slobodnog vodnog
lica).
NAIN III: Produlji se linija vanjske vode i dio ispod te linije u kliznom disku se smatra da
r
je disk uronjen djelomino u vodu. Time smo potroili rezultantu tlakova od vode, P1 iz
NAINA II i dio rezultante pornih tlakova U. Budui da strujanje ipak postoji, rezultat se
r
popravi dodavanjem sile pornih tlakova U 1 koja je ostatak od sile U, a dobije se
mjerenjem visine od produljene razine mirne vode do piezometarske linije (sl. 11.4-5).
PANJA! Budui da svaka klizna ploha sijee strujnu mreu na drugi nain svakoj
kliznoj plohi odgovara njezina piezometarska linija.

S
W2
D
strujna mrea
B I
jezero
W1'
A
I ... ukupni strujni tlak na ABDA (rezultanta svih strujnih tlakova po strujnoj mrei),
W'1 ... uronjena teina dijela ABDA,
W2 ... ukupna teina BCDB.
Slika 11.4-3 I Nain: Odreivanje djelovanja vode na stabilnost pokosa preko strujne
mree.
C
slobodno vodno lice
W
piezometarska linija
P
E
B u
A u
u u
U
W ... ukupna teina klizinog diska ACEA,

U ... rezultanta od sila pornih tlakova vode na kliznoj plohi,
P ... rezultanta sila od tlakova od vode u jezeru na potezu AB.
Slika 11.4-4 II Nain: Odreivanje djelovanja vode na stabilnost pokosa preko vrijednosti
pornih tlakova po kliznoj plohi (porni se tlakovi odrede iz strujne mree).

S
W4 D
u
w B E produljena linija
W3 vanjske vode
A U
F
u
W'3 ... uronjena teina dijela ABEFA,

W4 ... ukupna teina BCDEB.
U ... rezultanta od sila pornih nadtlakova vode na kliznoj plohi.
Slika 11.4-5 III Nain: Odreivanje djelovanja vode na stabilnost pokosa pomou
produljene linije vode.
Najpogodniji za proraun stabilnosti pokosa je NAIN III jer ne treba dijeliti rezultantu od
r
tlakova na segmentu kliznog diska AB po lamelama (sila P1 na slici 11.4-5), pa je taj nain
upotrijebljen i u Bishopovoj pojednostavljenoj metodi (potpoglavlje 11.4.3).
11.4.3 Bishopova pojednostavljena metoda
Od metoda lamela, vrlo je popularna tzv. Bishopova pojednostavljena metoda (Bishop, 1955).
Osnovni elementi te metode su prikazani na slici 11.4-6. Poinje se s odreivanjem sila koje
djeluju na svaku lamelu. Pri tome treba razlikovati sile koje se mogu odrediti unaprijed, to su
uglavnom djelovanja (kao vlastita teina, vanjsko optereenje, optereenje od vode i sl.) od onih
koje se dobiju iz ravnotee sila i momenata.
Promatra se kruni klizni disk, podijeljen na vertikalne lamele i sile koje na njih djeluju.
Utjecaj podzemne vode se odreuje na osnovi piezometarske linije za taj klizni disk i razine
vanjske vode. Razina se vanjske vode produlji kroz klizno tijelo i razdvaja lamele na "suhi" i
"uronjeni" dio, teina W1 i W2 (jer je primijenjen nain III iz prethodnog potpoglavlja). Vlastita
teina lamele, W1, dobije se mnoenjem sa zasjenjenom povrinom, i W2, mnoenjem s
preostale povrine lamele. Preostali dio pornog tlaka na jednu lamelu odredi se kao udaljenost od
produljene razine vanjske vode do piezometarske linije, u. Djelovanje tog tlaka se pribroji
nepoznatoj normalnoj sili N = N' + us l.
Na bazi lamele djeluje jo i nepoznata tangencijalna sila otpora, T, koja se izrazi, preko
Mohr-Coulombovog zakona sloma tla, pomou parametara vrstoe, sile N i nepoznatog FS.
Preostale su jo nepoznate meulamelarne sile, Ei, Ei i Ei+1, koje se mogu rastaviti na
horizontalne i vertikalne komponente (Xi i Yi). Da se odrede veze izmeu nepoznatih sila,
postavljaju se odreena geometrijska i statika ogranienja (vidi npr. Lambe i Whitman, 1968).
Ovdje e se prikazati samo elementi prorauna.

Postavljaju se jednadbe ravnotee vertikalnih sila y = 0 i momenata, M S = 0 (MS

moment oko sredita klizne plohe, S). Iz sume vertikalnih sila za i-tu lamelu slijedi (indeksi i su
isputeni jer se, osim uz faktor sigurnosti Fs, stavljaju uz svaku veliinu):
W 1 + W 2 + Y = (P + u l ) cos + T sin . (11.3-8)
Tangencijalna sila otpora na dnu lamele je:
c l tan
T= +N . (11.3-9)
Fs Fs
Rjeavanjem gornjih jednadbi po N' i T dobije se:
1 1
T= [c b + ( W 1 + W2' + Y - u b ) tan ] , (11.3-10)
Fs m
gdje je:
b tan
l= , m = cos + sin . (11.3-11)
cos Fs
Iz ravnotee statikih momenata sila oko sredita krune klizne plohe:
Ti r = W i r sin i . (11.3-12)
Dijeljenjem s r dobiva se jednadba:
Ti = (W 1i + W 2i ) sin i . (11.3-13)
Uvrtavanjem izraza za T dobiva se faktor sigurnosti:
1
[ci bi + (W 1i + W 2i + Y i - u i bi ) tan ]
m . (11.3-14)
Fs=
(W 1i + W 2i ) sin i
U Bishopovoj pojednostavljenoj metodi se pretpostavlja da su vertikalne komponente
meulamelarnih sila jednake i suprotnog smjera, tj. Yi = 0.
Iako je faktor sigurnosti s lijeve strane, jednadba se mora rjeavati iterativno jer je Fs i u
m.. Prikazani izraz je pogodan i za runo rjeavanje, a postoje brojni komercijalni kompjuterski
programi za rjeavanje stabilnosti kosina po Bishopovoj metodi. Treba ispitati vei broj kliznih
ploha. Mjerodavna je ona ploha koja daje najmanji faktor sigurnosti, to je ujedno i faktor
sigurnosti za cijelu kosinu.
Kod koherentnih materijala treba uzeti u obzir i mogua stanja nedreniranog sloma tla,
pri emu se esto stabilnost proraunava u totalnim naprezanjima, kohezija je jednaka
nedreniranoj vrstoi tla, a kut trenja je jednak nuli (tzv. fi-nula analiza, vidi pog. 11.5).
FS se ne moe izravno izraunati jer je sadran i u m, pa se rjeava iterativno (u
koracima):
- Pretpostavi se FS u m, npr. FS = 1,5,
- Izrauna se m (11.4-2),
- Izrauna se formula (11.4-1) i dobije FS,
- Usporede se FS iz koraka 1. i 3. ,ako nisu jednaki, sa srednjom vrijednou se ide
ponovo od koraka 1 (kao i kod grafike metode).

S
r

+
slobodno vodno
n lice
r
a)
i
produljena linija povrine
vanjske vode
2 sredina i - te lamele
1
broj lamele
b
b) c) i
T
c' l piezometarska linija
FS
N tg'
FS W1 W1 Ei+1 u
w produljena linija povrine
vanjske vode
Ei W2
N
W2'
l N
Ei T
u . l y
x
u . l
Slika 11.4-6 Bishopova pojednostavljena metoda.
11.5 Kako odabrati parametre vrstoe za analizu stabilnosti kosina?
11.5.1 Odabir parametara vrstoe prema uvjetima dreniranja
Parametri vrstoe za analizu stabilnosti kosina odabiru se prema vrsti tala i oekivanom tipu
sloma. Podsjetimo se na dvije osnovne vrste tala: krupnozrnata (u pravilu dobropropusna) i
sitnozrnata (slabopropusna). Propusnost tala ima izravan utjecaj na uvjete dreniranja prilikom
posmika (i sloma tla po kliznoj plohi). Uvjete dreniranja u kosinama pri slomu usporedit emo s
odgovarajuim tipovima pokusa u troosnom ureaju (pogl. 9.).
U krupnozrnatim tlima se pretpostavlja da se porni tlakovi pri posmiku brzo disipiraju
(raspruju), tj. padaju na nulu, pa su tragovi ukupnih naprezanja jednaki tragovima efektivnih (sl.
11.5-1). vrstoa je zbog toga jednaka za drenirano i nedrenirano stanje. Zbog toga se u analizi
stabilnosti koriste parametri iz konsolidiranih dreniranih pokusa, c i .

'
' tg
c' + '
f =
c' je malo ili 0 {
trag ukupnih naprezanja jednak je

tragu efektivnih naprezanja
Slika 11.5-1 Parametri vrstoe dobiveni konsolidiranim dreniranim pokusom.
U sitnozrnatim tlima se smatra da, kod naglijih (brzih) optereenja zbog slabopropusnosti,
ne moe doi do disipacije pornih tlakova. Zbog toga se oekuje da e tragovi naprezanja
odgovarati onima u konsolidiranom nedreniranom pokusu. Tu treba razlikovati normalno
konsolidirane (u pravilu rahle ili meke) i prekonsolidirane (krute) materijale.
11.5.2 Fi-nula analiza.
U rahlim e materijalima trag efektivnih naprezanja skretati ulijevo to znai da e nedrenirana

vrstoa tla biti manja nego da vrstou izraunavamo preko dreniranih parametara, c i (slika
11.5-2). Odgovarajuu sliku za nedrenirano stanje dobit emo samo ako u obzir uzmemo
promjenu pornog tlaka pri slomu tla, koja se moe izraunati pomou Skemptonovog parametra
Af (vidi poglavlje 9.), to se rijetko ini. Zbog toga treba stabilnost kosina, osim s dreniranim,
izraunati i s nedreniranim parametrima, tj. kao da je kut trenja u nedreniranom stanju, u = 0, a
nedrenirana vrstoa cu 0. To je tzv. =0 (fi-nula) analiza. U fi-nula analizi se onda barata
samo s ukupnim naprezanjima (ne uzimaju se u obzir porni tlakovi po kliznoj plohi i sl.).
Nedrenirana vrstoa za prekonsolidirana tla vea je, nego izraunata preko c i (sl. 11.5-3.), ali se ipak
preporuuje da se uzima ova druga jer se smatra da laboratorijska ispitivanja daju veu nedreniranu vrstou od one
in situ.
'
' tg
c' + '
f =
vrstoa izraunata
iz c' i ' trag ukupnih naprezanja
{
trag efektivnih naprezanja
cu
c'
' - poetno
cu...nedrenirana vrstoa
Slika 11.5-2 Tragovi efektivnih naprezanja za normalno konsolidirano tlo -trag efektivnih
naprezanja skree ulijevo. Izraunata vrstoa je vea od stvarne,
nedrenirane.


'
vrstoa izraunata
iz c' i ' trag efektivnih naprezanja
cu trag ukupnih naprezanja
c'
' - poetno
Slika 11.5-3 Tragovi efektivnih naprezanja za prekonsolidirana tla - trag efektivnih

naprezanja skree udesno. Izraunata vrstoa je manja od stvarne,
nedrenirane.
11.6 Sanacije klizita
11.6.1 Opaanja i istraivanja na klizitu
Upravo opisane metode prorauna Fs upotrebljavaju se za proraun stabilnosti prirodnih i

umjetnih kosina (pokosa). Prirodne kosine, kod kojih je nastupilo klizanje, nazivaju se klizita.
Klizita se na terenu prepoznaju po nizu pojava (slika 11.6-1). Tlo na klizitu je esto nepravilne
povrine, naborano, pojavljuju se pukotine koje su u kinim periodima ispunjene vodom. I samo
tlo na povrini zna biti neobino vlano. Na klizitima se nau i izvori jer se javljaju na kontaktu
propusnog (s gornje strane) i nepropusnog materijala, po kojem nastaje klizanje. Vegetacija je na
mjestima ispremijeana, pa se kae da je drvee pijano. Karakteristine su i pojave nekih
biljaka kao to je to preslica u kopnenom dijelu Hrvatske i brnistra u krkim dijelovima. U vrhu
klizita se katkad vidi otvorena povrina (kako je odsklizalo klizno tijelo), a u noici se zemlja
gomila.
3. - "pijano" drvee
1. - vrh klizita,
vidljivo tlo u podlozi
2. - preslica
4. - gomilanje tla u noici
o
o tijel
5. - pojave izvora klizn
Slika 11.6-1 Pojave koje nam ukazuju na klizanje tla.
Da se ustanove podaci o klizitu potrebno je obaviti niz mjerenja. Osim geotehnikih istranih radova najee se:
ako ima vremena, prate pomaci povrine klizita (geodetski se opaaju reperi),

ugrauju piezometri da se snimi razina i smjer strujanja podzemne vode,

ugrauju mekane ili razlomljene cijevi da se ustanovi vrsta i dubina klizanja, a promjene
poloaja i nagnutost cijevi se mjere tzv. inklinometrom (sl. 11.6-2).
poetni poloaj cijevi

Slika 11.6-2 Ustanovljavanje vrste i dubine
klizanja ugradnjom mekane cijevi i
mjerenjem inklinometrom.
plastina cijev
klizno tijelo
mekani malter
klizna zona
nepomino tlo
11.6.2 Metode sanacije klizita
Nakon to se ustanovi poloaj klizne plohe i razina podzemne vode te smjer klizanja,
pristupa se proraunu stabilnosti kosina. Usklauju se parametri vrstoe i ostali podaci dok se
ne dobije rezultat koji daje Fs = 1 (jer je tijelo kliznulo). Tada se moe pristupiti proraunu Fs s
podacima koji e vrijediti nakon primijenjenih mjera sanacije. Tako se moe procijeniti
djelovanje raznih mjera sanacije na FS. Te mjere mogu biti:
Prelaganje masa. Tlo se s gornjeg dijela klizita uklanja ili prebacuje na donji dio klizita (sl.
11.6-3).
prelaganje masa
tijelo
klizita
Slika 11.6-3 Sanacija klizita prelaganjem masa.

Povoljno skretanje sile strujnog tlaka. Ovo je skretanje potrebno izvriti tamo gdje se
ustanovi da je djelovanje podzemne vode uzrok klizanju. Ovo se skretanje obavlja
drenovima. Drenovi se dijele na drenane usjeke ili rovove (sl. 11.6-4) i horizontalne
drenane buotine ili buene drenove (sl. 11.6-5).
Dren treba biti im blie kliznoj plohi. U slabopropusnom tlu je dobro nabuiti leu pijeska
jer tada cijela povrina lee slui kao dren.
poetna razina podzemne vode glina

razina vode u drenu
A presjek A - A pijesak
ljunak
Slika 11.6-4 Sanacija klizita drenanim usjecima.
dren (perforirana izbuena

cijev nakon sanacije)
a) b)
Slika 11.6-5 Sanacija klizita horizontalnim drenanim buotinama.

Dodatak 10. A (obavijesni) Ogledna analitika metoda za proraun

nosivosti
10.A.1 Openito
Pribline jednadbe izvedene na temelju teorije plastinosti i rezultata ispitivanja mogu posluiti za
projektnu vertikalnu nosivost. Treba uzeti u obzir:
vrstou temeljnoga tla, koja se obino iskazuje uporabom projektnih vrijednosti cu , c i ,

ekscentrinost i nagib projektnih optereenja,
oblik, dubinu i nagib temelja,
nagib povrine temeljnoga tla,
tlak podzemne vode i hidraulike gradijente,
promjenljivost temeljnoga tla, naroito uslojenost.
Oznake koje se upotrebljavaju:
projektni kut trenja na osnovici,

q projektni totalni pritisak nadsloja na razini osnovice temelja,
q projektni efektivni pritisak nadsloja na razini osnovice temelja,
projektna efektivna jedinina teina tla ispod razine temelja, umanjena na
vrijednost = - w (1 + i) ako hidrauliki gradijent i djeluje prema gore,
B projektna efektivna irina temelja,
L projektna efektivna duina temelja,
A = BL projektna efektivna povrina temelja, koja se definira kao osnovica temelja ili, u
sluaju ekscentrinog optereenja, umanjena povrina temelja ije je teite ona
toka u kojoj djeluje rezultanta optereenja,
s, i projektne vrijednosti bezdimenzionalnih koeficijenata za oblik temelja odnosno
za nagib optereenja; indeksi c, q i oznaavaju utjecaje kohezije, dodatnog
optereenja i teine tla; ovi koeficijenti vrijede jedino ako parametri posmine
vrstoe ne ovise o smjeru.
10.A.2 Nedrenirani uvjeti
Projektna se nosivost rauna iz:
R / A = (2 )cu sc ic + q
(B.1)
s projektnim vrijednostima bezdimenzionalnih koeficijenata za:
oblik temelja:
sc = 1 + 0,2 (B / L) za pravokutni oblik,

sc = 1,2 za kvadratni ili kruni oblik.
nagib optereenja uslijed horizontalnog optereenja H:

ic = 0,5 (1 + 1 H / A cu )
10.A.3 Drenirani uvjeti
Projektna se nosivost rauna iz:
R / A = c N c s c ic + q N q s q iq + 0,5 B N s i
(B.2)
s projektnim vrijednostima bezdimenzionalnih koeficijenata za:
nosivost:
Nq = e tan
tan2 (45 + / 2)
Nc = (Nq - 1) cot
N = 2 (Nq - 1) tan kad je / 2 (hrapava osnovica)
oblik temelja:
sq = 1 + (B / L) sin za pravokutni oblik

sq = 1 + sin za kvadratni ili kruni oblik
s = 1 - 0,3 (B / L) za pravokutni oblik

s = 0,7 za kvadratni ili kruni oblik
sc = (sq Nq - 1) / (Nq - 1) za pravokutni, kvadratni ili kruni oblik
- nagib optereenja uslijed horizontalnog optereenja H:
ic = iq - (1 - iq) / (Nc tan)
iq = [1 H /(V + A c cot ]
m
i = [1 H /(V + A c cot ]
m +1
gdje je:
m = mB = [2 + ( B / L )] / [1 + ( B / L )] kad H djeluje u smjeru B
m = mL = [2 + ( L / B )] / [1 + ( L / B )] kad H djeluje u smjeru L
Takoer treba uzeti u obzir utjecaje uslijed dubine ukopavanja, nagiba osnovice temelja i nagiba povrine
tla.

12. POTPORNI ZIDOVI I SLINE KONSTRUKCIJE
12.1 Aktivno i pasivno stanje naprezanja
12.1.1 Rankineovo stanje naprezanja
Ovo se poglavlje bavi prikazom djelovanja tla na potporne konstrukcije. Potporne su

konstrukcije razne graevine ili njihovi dijelovi ija je uloga da osiguraju vertikalne ili nagnute
stijene u tlu. Takve stijene mogu biti prirodne i umjetne. Umjetne su esto posljedica iskopa za
graevne jame, ili da se omogui prolaz neke prometnice, odnosno proiri korisna povrina, sl.
12.1-1. Kako bi se one mogle dimenzionirati, mehanika tla pomae odrediti naprezanja u tlu u
okolini takvih konstrukcija,.
graevna zagatna
jama stijena
Slika 12.1-1 Primjeri potpornih konstrukcija.
Kada je tlo prije iskopa horizontalno, relativno je jednostavno odrediti poetna

naprezanja u tlu. U poglavlju 5. odredili smo vertikalno naprezanje u dubini z, od vlastite teine
tla u elastinom poluprostoru, kao teinu stupca iznad te dubine (sl. 12.1-2 i 12.1-3a). Glavna su
horizontalna, h, i vertikalna, v, i vrijedi: h = K0 . v, gdje je K0 koeficijent tlaka mirovanja, sl.
12.1-2.
Pri iskapanju se tlo na granici iskopa horizontalno relaksira, a pod djelovanjem potporne
konstrukcije se isto tako moe horizontalno zbijati. Promatrat emo odgovarajue promjene
horizontalnih naprezanja.
v
h h
v v
Slika 12.1-2 Poetno stanje naprezanja u tlu.

Stanje naprezanja u dubini z moe se prikazati Mohrovom krunicom (sl. 12.1-3b,
krunica C). Ako dopustimo da se poluprostor horizontalno jednoliko rastee, ili zbija, vertikalna
naprezanja se nee mijenjati, ali e horizontalna dosei svoju minimalnu (krunica CA) ili
maksimalnu vrijednost (krunica CP). To su ujedno i stanja sloma materijala (jer krunice diraju
anvelope sloma) i, prema odgovarajuoj konstrukciji za Mohrove dijagrame, (Dodatak 9A) mogu
se odrediti pravci ravnina sloma u poluprostoru (sl. 12.1-3c i d) koji, za svako stanje daju po dva
para familija ravnina sloma. Stanja naprezanja dobivena na taj nain nazivamo aktivno odnosno
pasivno Rankineovo stanje naprezanja (Rankine, 1857, ita se Renkin).
1 aktivno pasivno
proirenje mase zbijanje mase

450 -
z 2
najvee glavno
naprezanje

g = . z 450 -
2
a) d) najvee glavno
450 - 450 - naprezanje
2 2
+ c)
M
0 z
. .

450 + b CP 900 +
2 A=pA

450 -
a CA 2
b) C Z PP +
0
PA a1
b1
g = . z
M1
P = pP
Slika 12.1-3 (a) Vertikalno naprezanje, kao posljedica vlastite teina stupca tla,
(b) Mohrove krunice: C -za poetno stanje, CA -za aktivno stanje i
CP -za pasivno stanje naprezanja u elementu tla,
(c) aktivno stanje naprezanja i (d) Pasivno stanje naprezanja u tlu.
Uslijed relaksacije, naprezanje u horizontalnom smjeru koje je prvotno bilo:

h=K0 v, (12.1-1)
opada na pa. Iz pravokutnog trokuta OSA (sl. 12.1-3) moe se za nekoherentna tla uspostaviti
odnos:

1 1
( z + p a ) sin = ( z p a ) , (12.1-2)
2 2
1 sin
pa = z . (12.1-3)
1 + sin
Trigonometrijskim transformacijama moe se pokazati da je jednadba (12.1-3) jednaka
jednadbi (12.1-4):

p a = z tan 2 (45 ) . (12.1-4)
2
Izraz

K A = tan 2 (45 ) , (12.1-5)
2
gdje je KA nazivamo koeficijentom aktivnog naprezanja, pa vrijedi:
pA = z KA = KA V . (12.1-6)
Analogno aktivnom, za pasivno se stanje (takoer iz konstrukcije na sl. 12.1-3b) odreuje
se koeficijent pasivnog otpora, KP

K P = tan 2 (45 + ) (12.1-7)
2
12.1.2 Primjena Rankineovog stanja naprezanja kod potpornih zidova
Ako, umjesto poluprostora, imamo stanje da je tlo po dubini poduprto s jedne strane
vertikalnom poduporom, koja se moe slobodno odmaknuti, moemo u tlu takoer izazvati
aktivno stanje naprezanja. U praksi takva podupora moe biti, primjerice, potporni zid.
Teoretski i praktiki je ustanovljeno da se, ako je omogueno da se zid zarotira oko toke
A, s pomakom potpornog zida relaksira podruje tla iza zida koje nazivamo aktivai klin (ABC, sl.
12.1-4).

h =pA= KA v . C B
v v z
pa pa h h
v v
tlo u stanju mirovanja
zid Pa
aktivni klin iza zida
A
Slika 12.1-4 Shema kinematike pomaka potpornog zida, prilikom njegove rotacije
oko toke A.
Prije rotacije zida, ili ako je ona sprijeena, stanje u tlu iza zida jednako je stanju
naprezanja u horizontalno uslojenom tlu, tj. stanju mirovanja. Rotacijom zida omogueno je
horizontalno dilatiranje tla iza zida. Dolazi do razrahljenja (dilatiranja) tla, ali ne cijelog
volumena, ve samo unutar zone ABC, koju nazivamo aktivni klin. Smatramo da je iza zida
nastupilo Rankineovo (aktivno) stanje naprezanja. Elementi tla iza potpornog zida, u aktivnom
klinu su u aktivnom stanju sloma i pA = KA . v. U zoni izvan aktivnog klina se tlo nalazi u stanju
mirovanja, pa je horizontalno naprezanje, h = K0 . v. To je prilino idealiziran model, jer je
oito da, uz razliita horizontalna naprezanja na kontaktnoj plohi, ravnotea nije mogua.
Konstrukcija nagiba ravnine sloma (stranja strana aktivnog klina) dobije se prema konstrukciji
sa sl. 12.1-3.
Da stanje naprezanja iza potpornog zida odgovara Rankineovom, trebaju biti ispunjena
slijedea etiri uvjeta:
(1) teren je iza zida je horizontalan,
(2) stranja strana zida je vertikalna,
(3) zid je gladak (nema trenja izmau tla i zida) i
(4) zid rotira prema van oko unutranje donje toke (ime se postie da je horizontalna relativna
deformacija aktivnog klina konstantna, h=const.).
Element tla iza potpornog zida, u aktivnom stanju, prikazan je na sl. 12.1-5a. Na sl. 12.1-
5b prikazana su stanja glavnih naprezanja iza zida, prije iskopa: vertikalna, v, horizontalna, h
= K0 . v, te nakon izgradnje zida: pA = KA . v. Na sl. 12.1-5c je prikazana konstrukcija
odreivanja stanja naprezanja u elementu tla, te nagiba ravnine sloma
z v = . z
pA
= f
n
h Pa
h
= 45 + 3
2
pAh = KAh . . h
a) ' b)
t g
=
f
'
1 .
( z - pa) trag naprezanja
2 A uslijed dilatiranja
f
S
pa n h =K0 . v v = z
.
1 .
( z + pa)
2
c)
Slika 12.1-5 (a) Element tla iza zida, (b) razna stanja naprezanja u elementu tla
iza zida, ovisno o horizontalnom pomaku zida i (c) aktivno stanje naprezanja u elementu
tla i konstrukcija nagiba ploha sloma.
U sluajevima da se oko zida nalaze zone u kojima se mogu javiti aktivni pritisci i pasivni
otpori, treba imati na umu da je za razvoj punog iznosa tih pritisaka potrebna odreena
deformacija. Deformacija, da se razviju odgovarajui pritisci, se moe prikazati i preko
koeficijenata Ko na KA i KP. Naime, budui da je veliina sila proporcionalna s odgovarajuim
koeficijentom, razvoj pritiska s pomakom moe se prikazati i dijagramom promjene koeficijenta
s pomakom.

Promjena koeficijenta bonog naprezanja, od Ko na KA i KP, s pomakom zida, , prikazana

je na sl. 12.2-5. Treba uoiti da je, za postizanje pune vrijednosti aktivnog pritiska, potreban
puno manji pomak nego za pasivni otpor. To postaje vano kod projektiranja potpornih
konstrukcija jer se ne moe raunati s punim iznosom pasivnog otpora (koji nam djeluje
povoljno), ve ga treba umanjiti s odgovarajuim parcijalnim koeficijentom.
Bitno je uoiti da se, od stanja mirovanja na aktivno naprezanje, moe prijei samo ako
takav pomak postoji, odnosno, ako ga nema, da treba raunati s veim naprezanjem na potporne
konstrukcije (kakav je sluaj kod, primjerice, razupora).
Kp
K0
KA
+
p
Slika 12.1-5 Promjena koeficijenta bonog naprezanja, od Ko na KA i KP, s

pomakom zida.
Ukupai aktivan pritisak na zid. Rankineovo stanje nam omoguuje da odredimo

raspodjelu aktivnih naprezanja na stranju stranu zida. Ako se ostvari odgovarajui pomak, i iza
zida nastupi aktivno stanje, prema Rankineu, raspodjela aktivnog naprezanja po visini zida je, s
KA, proporcionalna porastu vertikalnih naprezanja. Iz raspodjele se moe odrediti ukupna sila
aktivnog pritiska i njezin poloaj. (sl. 12.1-5). Aktivni pritisak jednak je povrini dijagrama
aktivnog naprezanja, a djeluje u njegovom teitu (na treini visine):
1 1 1
PA = p Ah h = K A h h = K A h 2 , (12.1-8)
2 2 2
odnosno, uvrtavanjem KA:
1
PA = h 2 tan 2 45 . (12.1-9)
2 2
Za stabilnost zida vaan je ne samo intenzitet (veliina) sile, ve i njezin poloaj jer, s
poveanjem visine raste i moment kojim aktivni pritisak djeluje na potporni zid.

12.1.2 Utjecaj kohezije na aktivni pritisak i odreivanje maksimalne dubine iskopa bez
podgraivanja
Kada tlo u aktivnom klinu iza zida ima koheziju, c, analogno izvodu od (12.1-1) do (12.1-5)
dobije se:
p A = K A V 2c K A . (12.1-10)
Oito je da je utjecaj kohezije na pritisak povoljan, tj. da kohezija smanjuje aktivno
naprezanje. Osim toga, ukupna rezultanta PAC je nie, pa je i njezin moment manji.
-2cKA
zc
pa = 0
h
PAc
hc PAc dijagram aktivnog
h naprezanja kad
3 djeluje i kohezija
hc
3
Slika 12.1-6 Utjecaj kohezije na aktivno naprezanje.
Dubina iskopa bez podgraivanja. Zbog djelovanja kohezije do dubine zc nema

djelovanja aktivnog naprezanja, pa se iskopi u tlu mogu izvoditi do te dubine bez podgrade. Ta
se dubina dobije iz uvjeta:
PA = 0 =KA V -2 c KA, a V = zc, sljedi (12.1-12)
2c
zc = (12.1-13)
KA
12.1.3 Utjecaj vode na aktivan pritisak
Aktivan pritisak je do sada odreivan za suho tlo u zaleu potpornog zida. Ako u zaleu ima
podzemne vode, vrijede iste formule, samo, umjesto ukupnih (totalnih) treba uvrstiti efektivna
naprezanja. Budui da su efektivna manja od ukupnih, dobiju se i manja aktivna naprezanja. S
druge strane, meutim, pojavljuje se i horizontalni tlak od vode, koji je, u pravilu vei od
aktivnog naprezanja, pa je ukupni efekt djelovanja vode nepovoljniji nego da vode nema. Zbog
toga je ispravno, iza potpornog zida, predvidjeti drenau koja e djelomino ili potpuno
eliminirati vodu iz zalea zida.
Slijede neki primjeri (sl. 12.1-7 do 12.1-10) koji pokazuju djelovanje vode na aktivno
naprezanje pri raznim stanjima mirovanja ili teenja vode u zaleu zida. Neki su sluajevi vie
"akademski" nego stvarni, ali dobro ilustriraju razne kombinacije moguih djelovanja vode.
1. primjer, sl. 12.1-7: voda je iza zida na povrini. Jedinina teina iz prelazi u ', pa je
aktivni pritisak manji, ali se pojavljuje sila U kao rezultanta tlakova od vode.

'h u
'h = pA = KA . '
h w
PA U
P H = PA + U
Slika 12.1-7 Aktivno stanje tlak kada je razina vode u razini terena iza zida; voda
ne tee.
2. primjer, sl. 12.1-8: voda je iza zida na nekoj dubini. Jedinina teina iznad RPV je , a
ispod RPV iz prelazi u '. Ostalo je isto kao u primjeru 1.
KA .
h1
h
P'A
K A . '
w
h2 U
Slika 12.1-8 Aktivno naprezanje kad je razina vode nia od terena; voda ne tee.
3. primjer, sl. 12.1-9: Pretpostavlja se da s gornje strane dotjee uvijek dovoljno vode da
odrava strujanje, a na donjem kraju postoji horizontalni dren. Budui da su poznati
piezometarski potencijali, s gornje i donje strane (hp = 0), definirana je i raspodjela tlakova od
vode po visini zida tj. u = 0, dakle nema horizontalnog pritiska od vode. U izrazu za aktivno
naprezanje treba uzeti efektivnu jedininu teinu u polju strujanja '', koja je za ovaj sluaj (vidi
sliku) jednaka . Dobije se jednaka slika aktivnog naprezanja kao i kad nema teenja vode.
u=0
smjer teenja H H
i= = h =1
vode l
h = H KA . ''
'' = ' + i = ' + w =
w
dren, u = 0
u=0

Slika 12.1-9 Aktivno naprezanje pri teenju vode u vertikalnom smjeru.
4. primjer, sl. 12.1-10: Iza zida je, u gornjoj polovici, bazen s vodom, a na dnu je dren kao
i u primjeru 3. Uslijed teenja, efektivna jedinina teina tla postaje 50% vea od ukupne jed.
teine.
'h u
h
h i=h=2
2 2
h.
h 1,5 2
2 l
dren
'' = ' + i = ' + 2w 1,5
w
Slika 12.1-10 Aktivno naprezanje kada imamo bazen iza zida do pola visine.
12.1.4 Utjecaj optereenja iza zida na aktivno naprezanje
est je sluaj da se pojavljuje optereenje iza zida kao to su: graevina, vozilo, dizalica i sl.
Ako se to optereenje moe prikazati kao kontinuirano optereenje iza zida, postupak
odreivanja aktivnog naprezanja je jednostavan: tlo iza zida se povisi tako da na razini povrine
iza zida daje jednako kontaktno naprezanje. Daljnji je postupak jednak prethodnima, sl. 12.1-11.
v v
hp = p /
p p
h. p
h = KA . v
v = h + p
Slika 12.1-11 Utjecaj dodatnog optereenja na aktivno naprezanje.
12.1.5 Razupiranje

Razupiranje se rabi kod iskopa rovova za cjevovode, drenane rovove i sl. Kod razupiranja u
pravilu nisu ostvareni uvjeti deformacija kao kod ranije spomenutih potpornih konstrukcija
(rotacija oko donje toke) pa je raspodjela horizontalnih naprezanja na oplatu drugaija nego u
Rankineovom stanju. Ovdje navodimo nekoliko dijagrama raspodjela horizontlnih naprezanja
ovisno o vrsti i zbijenosti tla (sl. 12.1-12, prema Nonveiller, 1979). Opaa se da su naprezanja
vea od aktivnih u gornjem dijelu, pa ako se razupore dimenzioniraju prema aktivnim pritiscima,
moglo doi do sloma razupora u tom dijelu.
nekoherentno lakognjeiva tekognjeiva

tlo glina glina
pa pa pa
0,25h 0,25h
0,2 - 0,4 KA . h .
h 0,65 . KA . h . 0,5h
KA . h .
0,75h
0,25h
h h h
Slika 12.1-12 Rasodjele pritisaka na razupore (prema Nonveiller, 1979).
12.1.6 Coulombova teorija i Culmannov grafiki postupak
Odreivanje aktivnog pritiska po Rankineu je vrlo jednostavno, ali primjenjivo samo na

ogranien broj sluajeva (kod kojih su ispunjena prije navedena etri uvjeta). Kada ti uvjeti nisu
ispunjeni, primjenjuje se model koji je predloio Coulomb (1776). U tom se modelu
pretopstavlja da na zid djeluje klin tla koji prolazi kroz najdonju toku stranje strane zida (klin
tla se ponaa kao kruto tijelo), sl. 12.1-13. Treba nai klin koji daje najveu silu PAmax, a koja je
onda i mjerodavna za dimenzioniranje zida. Coulomb je problem rijeio analitiki. Prema tom
rjeenju najvea sila Pa dobije se iz izraza:
1 Ka
Pa = H 2 , (12.1-14)
2 sin cos
gdje je:
sin 2 ( + ) cos
Ka = . (12.1-15)
sin( + ) sin( )
sin sin( ) 1 +
sin( ) sin( + )
Dobiveni je izraz jednostavan pa se lako programira i za runi kalkulator. Meutim, ako

su podaci malo sloeniji nego to je to na sl. 12.1-13 (primjerice, ako tlo iza zida nije ravno, ve
izlomljeno), analitiko rjeenje postaje prekomplicirano, pa se pristupa grafikoj konstrukciji
koju je razradio Culmann, 1866. Ovdje e se prikazati i njegovo rjeenje.

Osnova grafikog postupka je uravnoteavanje mogueg aktivnog klina tla iza zida, sl.
12.1-13. Poznato je: smjer i veliina teine klina, W, te smjerovi sila Pa i Q, pa se moe zatvoriti
poligon sila i odrediti njihove veliine. Kut trenja izmeu strane plohe zida i tla, , uzima se
izmeu i 2/3 kuta unutarnjeg trenja, .
Da se odredi klin tla koji daje najveu silu, PAmax, primjenjuje se grafika konstrukcija u
kojoj se poligon sila zarotira za 90- (sl. 12.1-14). Moe se pokazati da je pravac sila PA tada
paralelan s pomonim pravcem pod kutom +.
Sada su sve sile PA postavljene na istu bazu, a tangentom, paralelnom s pravcem sila W,
na spojnicu njihovih vrhova, odredi se koja je od njih najvea, tj. PAmax (sl. 12.1-15). Vrh sile
PAmax ujedno odreuje i mjerodavni klin tla.
aktivni
PA
W klin

potporni
zid
Q

PA Q W

Slika 12.1-13 Poligon sila koje djeluju na aktivni klin.
+ PA
W
Q

Slika 12.1-14 Zarotirani poligon sila.

mjerodavni aktivni klin

Culmann-ova linija
PMAX W5
W4
W3
W2
W1
Slika 12.1-15 Grafika konstrukcija sile aktivnog pritiska, PAmax..
KOMENTAR:
U Culmannovoj metodi se klin tla promatra kao kruto tijelo pa se po ovom postupku ne mogu
izravno odrediti i naprezanja iza zida, ali je uobiajeno da se aktivna naprezanja raspodjele
linearno s dubinom (kao kod Rankinove metode).
Treba napomenuti da danas postoji niz programa za raunare koji izraunavaju aktivno
naprezanje i pritisak, uzimajui u obzir sloene geometrijske uvjete, uslojenost tla i sile strujnog
tlaka. Ipak, projektant se, ovisno o vanosti objekta i raspoloivih podataka o tlu, mora odluiti
treba li primijeniti sloene postupke ili se sluaj moe svesti na neki jednostavniji (lako rjeivi)
uz svjesno zanemarivanje detalja.
12.2 Stabilnost potpornih zidova
Aktivan pritisak i pasivan otpor su, govorei rijenikom eurokodova, djelovanja na potporne
konstrukcije. Aktivan pritisak, u tom smislu, je nepovoljno djelovanje (jer tei destabilizirati), a
pasivni otpor je povoljno. Ove sile, uz djelovanje vode, ulaze u proraun za granina stanja (SLS
i ULS). Navodimo neke zahtjeve o graninim stanjima iz EC7/1 za potporne konstrukcije
(poglavlje 8.):
o Moraju se razmotriti svi mjerodavni oblici graninih stanja.
o Proraunima za granina stanja nosivosti mora se potvrditi da se, uz projektna djelovanja i
projektnu vrstou, moe postii ravnotea.
o Kad se odreuju projektne vrstoe, treba razmotriti uzajamne deformacije u raznim
materijalima iz prorauna (primjerice, ako se u nekoj projektnoj situaciji aktivni pritisak
aktivira u punoj vrijednosti treba ispitati do koje se mjere aktivirao pasivni otpor, za ije je
puno aktiviranje potrebna vea deformacija, vidi sl. 12.1-6).
o Za vrstou tla treba uzimati gornje ili donje projektne vrijednosti, ovisno o tome koje su od
njih nepovoljnije.
o Mogu se primijeniti sve one metode prorauna koje daju raspodjelu pritisaka tla u skladu s:
relativnim pomacima, krutostima tla i krutostima elemenata konstrukcije .

o Za sitnozrna se tla mora razmotriti kako kratkorono tako i dugorono ponaanje (to znai
da treba u obzir uzeti i nedrenirano i drenirano stanje naprezanja).
o Mora se razmotriti kako nosivost tako i klizanje.
o Mora se pokazati da je ravnoteu vertikalnih sila mogue ostvariti s projektnom vrstoom
tla i projektnim vertikalnim silama na zid (tj. u vertikalno optereenje treba uzeti ne samo
vlastitu teinu zida sa stalnim i pokretnim optereenjima ve i vertikalne komponente koje se
zbog trenja izmeu tla i zida prenose na zid).
Prema 8.2 (1)P, mora se nainiti popis graninih stanja za razmatranje. Kao najmanje
mogue, treba razmotriti sljedea granina stanja za sve vrste potpornih konstrukcija:
- gubitak sveukupne stabilnosti (sl. 12.2-1),
- slom nekog elementa konstrukcije kao to je zid, sidro, vezna greda ili razupora, ili slom
spoja meu ovim elementima,
- istodobni slom u temeljnom tlu i u elementu konstrukcije,
- pomake potporne konstrukcije koji mogu izazvati uruavanje, ili mogu utjecati na izgled
ili djelotvornu uporabu konstrukcije, susjednih konstrukcija ili instalacija koje se na nju
oslanjaju, neprihvatljivo curenje vode kroz zid ili ispod njega,
- neprihvatljiv pronos estica tla kroz zid ili ispod njega,
- neprihvatljivu promjenu strujanja podzemne vode.
Prema 8.2 (2)P, za gravitacijske potporne zidove i sloene potporne konstrukcije moraju se
razmotriti jo i sljedea granina stanja:
- slom dosezanjem nosivosti tla ispod osnovice (sl. 12.2-2),
- slom klizanjem osnovice zida (sl. 12.2-3),
- slom prevrtanjem zida (sl. 12.2-4).
Granino stanje nosivosti, za elemente konstrukcije i projektne pritiske tla, mora se
provjeriti s projektnim vrijednostima, a granino stanje uporabivosti, s karakteristinim
vrijednostima svih parametara tla.
Dobrim konstruktivnim rjeenjima se neka djelovanja mogu umanjiti ili eliminirati. To se
prvenstveno odnosi na djelovanje vode u zaleu zida, a to se djelotvorno moe umanjiti
izvedbom odgovarajuih brtvi, drenaa i ispusta (vidi 12.3).
S
Slika 12.2-1 Gubitak sveukupne stabilnosti.

Py Pa
x

W Px
xR
y'
a' b' y
a b
R
Slika 12.2-2 Slom dosezanjem nosivosti tla ispod osnovice (ogranienja za silu
R).
c
Pa
Pp
a b
B
Slika 12.2-3 Slom klizanjem osnovice zida.
lw
Pa
la
lp W
Pp
Slika 12.2-4 Slom prevrtanjem zida (kontrolira se suma momenata oko A).

12.3 Drenae iza masivnih potpornih zidova
12.3.1 Drenae prema vrsti tla i zasipa
Voda je neeljen gost potpornih zidova. Ona poveava pritisak na zid, stvara lee leda i mrlje na
fasadi potpornog zida. Zbog toga se voda nastoji odvesti to prije i to dalje od zida. Treba
razlikovati dvije mogunosti pojave vode: oborinsku i podzemnu vodu:
(1) Oborinsku vodu treba sprijeiti da ue u zalee zida, kako ne bi vrila dodatni pritisak
na zid. Zbog toga se na povrini tla iza zida, ako je zasip od propusnog materijala, ugrauje tepih
od nepropusnog tla (uglavnom gline), a voda, to je mogue bre odvodi sustavom kanala ispred
i iza zida (sl. 12.3-1 i 12.3-2).
4%
zasip od
propusnog tla
ispust
}
25 cm ljunak DMAX ~ 30 mm filterski
25 cm ljunak DMAX ~ 80 mm slojevi
drenirana
podloga
Slika 12.3-1 Drenaa iza i ispod zida koji se nalazi na propusnoj podlozi.
4%
zasip od
propusnog tla
ispust
25 cm ljunak DMAX ~ 30 mm filterski
25 cm ljunak DMAX ~ 80 mm slojevi }
drenirana
podloga
Slika 12.3-2 Drenaa iza potpornog zida na nepropusnoj podlozi.

(2) Podzemna voda, koja se moe pojaviti u zaleu zida, odvodi se raznim sustavima
dreniranja, koji se sastoje od zasipa iza zida s granulacijama odreenim prema filtarskom pravilu
(vidi 12.3.2). Najpovoljniji su zasipi koji po obliku priblino odgovaraju kritinom klinu tla (sl.
12.1-14), kao to su na sl. 12.3-1 do 12.3-3. Kod zida s vertikalnim otkopom, (sl. 12.3-4b)
drenaa je jeftinija, ali nije tako efikasna i trebalo bi je primjenjivati samo kod sluajeva gdje je
mala vjerojatnost pojave podzemne vode. Treba razlikovati odvodnju u donjem dijelu zida za
propusnu i nepropusnu podlogu (sl.12.3-1 i 12.3-2).
3
pi 0 c m
je
koherentno sk
a
tlo
dodatna mogunost
ispust dreniranja zasipa
30 cm
pijeska
zbijeno nepropusno tlo
Slika 12.3-3 Drenaa kad je zasip od koherentnog tla
nepropusno
okno
ispusti
10 - 30 m
4-6m
a) b)
Slika 12.3-4 a) Pogled na zid s "lica" i b) sluaj s vertikalnim otkopom.
Voda, prikupljena u drenai, odvodi se cijevima do otvora u zidovima (sl. 12.3-4a), i

putem kanala u kanalizaciju. Ne smije se dozvoliti da se voda, nakon izlaza kroz otvore,
nekontrolirano isputa. Sve se ee u drenaama rabe geotekstili koji su, za razliku od prirodnih
materijala, tvorniki proizvod, s kontroliranim svojstvima; efikasni su u razdvajanju materijala
razliite krupnoe, a ujedno imaju i dobra filtarska svojstva.

geotekstil
ispust
ljunak
perforirana PVC cijev
Slika 12.3-5 Upotreba geotekstila u filtrima.
12.3.2 Filtarsko pravilo
Uloga drenae je da provede podzemnu vodu, od relativno slabopopusne sredine (prirodnog tla u
zaleu zida), do (jako propusne) drenane cijevi. Pri tome postoji opasnost od ispiranja estica i
pojava nestabilnosti skeleta tla (sufozije). Da se to ne dogodi, drenaa se projektira i izvodi u
slojevima koji imaju krupnou zrna izmeu poetnog prirodnog tla i perforacija na drenanoj
cijevi. Svaki slijedei sloj je krupniji od prethodnog. Pri tome je onaj sloj iz kojeg voda tee
osnova a onaj u kojeg utjee filtar. Filtar mora zadovoljiti dva zahtjeva:
hidrauliku stabilnost i
mehaniku stabilnost.
Hidraulika stabilnost je zahtjev da se omogui nesmetano teenje vode kroz oba materijala.
Mehanika stabilnost je zahtjev da se onemogui iznoenje estica osnove kroz estice filtra. Na
filtar se tako postavljaju dva meusobno suprotna zahtjeva: slobodno protjecanje vode trai da su
pore filtra to vee, a zadravanje estica da su to manje. Ovdje emo navesti Terzaghijevu
preporuku (Terzaghi, 1948) za konstrukciju filtra, a koja se vee na karakteristine vrijednosti
veliina zrna filtra i osnove. Dakle, granulometrijski sastavi filtra i osnove trebaju zadovoljiti:
D15 filtra
Za hidrauliku stabilnost: 4 < <5, (12.3-1)
D15 osnove
D15 filtra
Za mehanike stabilnost: 4 < < 5. (12.3-2)
D85 osnove
Ovi zahtjevi definiraju tzv. filtarsko pravilo (slika 12.3-6). Mnogi su se istraivai bavili
filtrima; rezultati istraivanja se razlikuju, uglavnom, po veliini raspona (od-do) u izrazima
12.3-1 i 12.3-2.

GRANULOMETRIJSKI DIJAGRAM
glina prah pijesak ljunak

100
2
90 d85
80
70 materijal
pogodan
60 tlo u kontaktu s filtrom za filtarski
(osnova) sloj
[%]
50
40
30
20 4d85 4d 15 d15
10
0
0.002 0.06 2 60
0.001 0.01 0.1 1 10 100
promjer zrna [mm]
Slika 12.3-6 Odreivanje svojstava filtera prema filtarskom pravilu.
KOMENTAR:
Ovdje smo se zadrali uglavnom na masivnim zidovima, koji su i najei. Postoje jo razne
druge konstrukcije potpornih zidova za koje, to se tie: pritisaka na zid, odvodnje i drenaa
vrijede isti principi kao i za masivne zidove.
REFERENCE
[1] Coulomb, C.A. (1776). Essai sur une application des Rgles des Maximis et Minimis
quelques Problmes de Statique Relatifs a lArchitecture, Mm. acad. roy. prs. divers
savants, Vol. 7, Paris.
[2] Culmann, C. (1866). Graphische Statik, Zrich.
[4] Rankine, W. J. M. (1857). On the stability of loose eartj, Phil. Trans. Roy. Soc., London,
Vol. 147.

13. DODATAK - GRAEVNE JAME
Graevna jama je prostor koji je siguran i pristupaan za rad , a ikojem se gradi budua
graevina.
Metode iskopa i podgraivanja ovise o :
tlu
poloaju temelja graevine u odnosu razine podzemne vode
dubinu temelja .
13.1 Jame za plitke temelje bez razupiranja
U koherentnim se materijalima temelji u manjim dubinama mogu graditi u graevnoj jami bez
razupiranja kako je prikazano na slici 13.1-1.
pukotine
2c
dc =
dc Ka
klizna
Pa ka . ploha
dc
-2cKa
Slika 13.1-1 Dubina iskopa bez podgraivanja
U pravilu treba iskapati do dubine dc ( bez podgrade ) . Za kratkotrajno otvorene iskope moe se
ii i do 2dc . Ubrzo se meutim pojavljuju pukotine.

13.2 Dublje graevne jame
Ako ima dovoljno prostora , graevne se jame u pravilu iskopaju u otvorenom iskopu . U tom
se sluaju dodue iskapa vea koliina tla nego to je potrebna za same temelje . Prednost je
meutim u tom da se koristi samo jedna tehnologija (iskapanje gra . strojevima ). Pokosi jame
mogu posluiti kao ulazne i izlazne rampe i nema problema s osiguranjem pokosa. Pri tome se
zahtjeva faktor sigurnosti 1,2 (Fs > 1,2). U nekoherentnim tlima nagib pokosa (1:n) dobijemo:
1 tg
= (13.1-1)
n Fs
1 ' tg
= (13.1-2)
n Fs
viak iskopa
1:
n
a)

r. p. v.
'
b)
Slika 13.2-1 Nagibi kosina prilikom otvorenog iskopa graevne jame, a) iskop u suhom
tlu, b) iskop u potopljenom tlu.

13.3 Izrada graevnih jama razupiranjem
U naseljenim mjestima graevne jame treba najee razupirati . Razupiranjem osim to

se sprjeava ruenje pokosa , sprjeava nastajanje pomaka u tlu oko graevne jame, to je vano
za zgrade u neposrednoj blizini .
13.3.1 Uske graevne jame
Slue za polaganje instalacija.

razupore
klinovi priblina raspodjela

tlaka na razupore
oplata
Slika 13.3.1-1 Razupiranje uskih graevnih jama.
13.3.1 iroke graevne jame

zagatna stijena
(elina) murje
murje (spoj na utor i pero)
a) b)
Slika 13.3.1-1 Razupiranje irokih graevnih jama, a) bokocrt, b) tlocrt.

Zagata stijena moe biti od raznih materijala (drvo, elik, beton). Takoer moe biti slobodno
stojea ili usidrena (slika 13.3.1-2).
sidra
a) b)
Slika 13.3.1-2 Vrste zagata, a) slobodno stojei, b) usidreni.
Slobodno stojee zagatne stijene su obino za plie iskope dok se kod dubljih iskopa obino
pridre sidrima , usidrenim u tlu. Sidro moe biti usidreno i u sidreni zid (ako ima dovoljno
mjesta). Treba samo paziti da je sidreni zid ugraen dovoljno daleko od zagatne stijene .
sidreni zid
sidro zona pasivnog otpora
2
aktivni
klin

1 =450
2

1 1 =450 +
2
Slika 13.3.1-2 Primjer sidrenja zagata pomou sidrenog zida.

13.4 Crpljenje vode iz graevne jame
Ako je dio graevne jame nie od razine podzemne vode u pravilu se voda crpi da bi se
osiguralo suhi prostor. Pri tom postoji opasnost od hidarulikog sloma dna (naroito u
nekoherentnim tlima ). Zbog toga nain odvodnje ovisi o :
opasnosti od erozije i proloma dna
o potrebnoj koliini crpljenja da jama ostane suha
cjevovod
crpljenje
iglo filter
budua
graevina
bunar
Slika 13.4-1 Primjer crpljenja iroke graevne jame u slabopropusnom tlu.
pregrad prolasku vode
slabopropusno tlo
Slika 13.4-2 Primjer crpljenja iroke graevne jame u jako propusnom tlu.

Pregrade prolasku vode mogu biti elino murje (talpe), ali se u nas najee gradi tzv .
betonska ili glino betonska dijafragma. Za vee iskope se dijafragma armira tzv. armaturnim
koevima. U tom sluaju je dijafragma viestruke namjene: osigurava pokos, sprjeava
pomicanje tla u okolini graevne jame i kontrolira dotok vode u jamu.
dijafragma
izlazni hidraulini gradijent
raspodijela tlakovi raspodijela

aktivnog pritiskaod vode pasivnog otpora
Slika 13.4-2 Raspodjela pornih tlakova na zagat.

14. DODATAK - PILOTI
14.1. Uvod
Piloti (ipovi) su stupovi od vrstog materijala, pobijeni u tlo ili izgraeni u tlu, a slue za
prenoenje sila od graevine na dublje slojeve tla. Obino se grade kada prirodno tlo nije
povoljno za plitko temeljenje to je obino sluaj u urbaniziranim sredinama, gdje su vrlo esto
ve iskoritene lokacije za plitko temeljenje. Slina tomu je situacija kad treba izgraditi neku
prometnicu koja treba prijei preko raznih (i loih) vrsta tala. Piloti se vrlo esto koriste za
temeljenje stupova mostova jer su u dolinama rijeka obino nataloena mekana muljevito
pjeskovita tla veih debljina.
Crkva SV. Marka

Piloti su poznati u graditeljstvu od davnih dana. Poznati su primjeri sojenica (kua na vodi) koje
su temeljene na drvenim pilotima, pobijenim u movarno tlo. Do kraja 19. stoljea najvie su
rabljeni drveni piloti. Drvo, pobijeno u movarno tlo, a da nije izloeno ciklusima suenja i
vlaenja, moglo se dugo odrati i nositi teret gornje konstrukcije. Poznati je primjer grad
Venecija koji je uglavnom sagraen na drvenim pilotima, neke od graevina stare su i preko
tisuu godina. Toranj crkve Sv. Marka sagraen je 900. godine na drvenim pilotima, zabijenim
kroz naplavinu lagune do naslaga pijesaka i gline. Toranj je bio visok 100 m, ali je imao otklon
od vertikale 80 cm. 1902. g. mu je, zbog loe izvedene rekonstrukcije, oslabljena konstrukcija i
toranj se naglo sruio. Obnovljen je, u istom obliku, na starim drvenim pilotima, pa tako stoji jo
i danas.
Slika 14.1-1 Toranj crkve Sv. Marka u Veneciji, temeljen na drvenim pilotima.

Razvojem tehnike i graditeljstva, uvoenjem novih materijala (elika, armiranog i
prednapregnutog betona) razvili su se razni postupci zabijanja, odnosno izvedbe pilota u tlu.
Novi materijali omoguuju da se piloti poveu s graevinom u jedinstvenu cjelinu i tako tvore
sustav koji je otporniji na djelovanje vanjskih i unutarnjih sila nego kada ti elementi nisu
meusobno povezani (ovo se posebno odnosi na horizontalne sile - primjerice, od potresa).
Silu u tlo piloti mogu prenositi na slijedee naine (slika 1.2):

(a) stojei pilot - preko vrha (kao stupovi) kad je dobro nosivo tlo u za pilote dohvatljivoj
dubini,
(b) lebdei pilot - trenjem preko plata stupa i vrha, kad je tlo jednolino do veih dubina,
(c) kombinirano - preko vrha i trenjem na platu
(d) zbijanje tla oko pilota.
Slika 14.1-2 Naini prijenosa sile od pilota u tlo (Nonveiller 1979, slika 20.1).
Prema nainu prijenosa sile i vrsti tla bira se i tehnologija izvedbe pilota. Treba naglasiti da je
pravilna izvedba pilota temelj njegove dobre nosivosti. Tehnologiju izvedbe treba tako
prilagoditi da se tlo u okolini vrha i plata ne razrahli. Poremeenjem tla ugroava se veza
izmeu tla i pilota i slabi prijenos sila s graevine i pilota na tlo (slika 1.2 d).
Dubina pilota treba biti u skladu sa irinom graevine.
Usporedbom polja naprezanja temelja bez pilota i na pilotima (slika 1.3. a, lijeva i desna strana)
moe se ustanoviti da piloti smanjuju naprezanja neposredno ispod temelja graevine i prenose
ih u dubinu. Prema tome e i ukupno slijeganje graevine temeljene na pilotima biti manje, jer
su, u pravilu, tla u dubini manje stiljiva. Ako su piloti, meutim, kao na slici 2.b relativno kratki
u odnosu na irinu temeljenja, polje naprezanja se praktiki ne mijenja, pa su slijeganja
graevine jednaka u oba sluaja, to znai da je promaena osnovna svrha temeljenja na
pilotima.

Slika 14.1.-3 Izobare (linije jednakih naprezanja) u tlu ispod pilota (Nonveiller, slika
20.2, samo a i b).
Temeljenjem na pilotima znatnije e se smanjiti slijeganje graevine tek ako piloti prenose
naprezanja u dublje slojeve manje stiljivosti. Kratki piloti mogu biti korisni samo ako se dublje
od zone njihovog vrha nalazi sloj dobrih mehanikih svojstava.
Zbog toga treba postaviti odnose izmeu dubine pilota ( D ) i irine temelja ( B ). Prema naim je
propisima:
D = 2 B za trakaste temelje,
D = 1.5 B za kvadratine temelje.
14.2 Vrste pilota
14.2.1 Materijali za izradu pilota
Drvo. Drvo je pogodno za izradu pilota koji su u uvjetima stalne vlanosti, primjerice. ispod
razine podzemne vode. Ako su izloeni promjenama razine podzemne vode, piloti e biti
pogodni samo za privremene konstrukcije. U takvim uvjetima drvo napadaju razni crvi koji brzo
unite drvo. Od crnogorinog se drveta izrauju privremeni, a od hrastovog trajni piloti.
Dimenzije drvenih pilota ovise o veliini stabala, duljine su od 15 do 20 m, debljine: na tanjem
kraju oko 20 cm, a na debljem oko 40 cm. Hrastovi piloti doseu i do promjera od 60 cm. Kod
trajnih pilota treba prije zabijanja skinuti koru. Pojedinani piloti mogu preuzimati sile do 250

kN, a hrastovi i do 600 kN. Piloti se pripremaju za zabijanje tako da im se odozgo navue
metalni uareni prsten, a donji kraj zailji i zatiti metalnim vrhom.
Beton. Nearmirani beton je pogodan samo za pilote izraene u tlu. Mora biti otporan na
agresivnost podzemnih voda. Postoje tehnologije kod kojih se upljina za pilot ispuni jednoliko
graduiranim ljunkom (GU), a cementni se malter utiskuje odozdo kroz cijev i ispunjava pore u
ljunku. Maksimalna duljina pilota je oko 30 m, a debljina 40 do 45 cm, mase oko 10 t.
Armirani beton. Dobar je za zabijene pilote. Armatura mora preuzeti dinamika naprezanja koja
nastaju pri zabijanju i vlana naprezanja pri manipuliranju s pilotima na gradilitu. Armatura je
nuna i kod pilota koji su optereeni na savijanje.
Prednapregnuti beton. Prvenstveno se koristi za izradu pilota za zabijanje jer onemoguuje

otvaranje pora u betonu prilikom zabijanja. Otvorene su pore put ulasku vodi u pilot to je glavni
uzrok korozije armature. Dugi su i do 75 m (s nastavcima), s doputenim optereenjem do 7500
kN.
elik. Koristi se za zabijene pilote u obliku valjanih cijevi te H ili T profila. Kod buenih se
pilota elik rabi za kolone koje se ispunjavaju betonom i polagano izvlae s apredovanjem
betoniranja. elik je u vodi podloan koroziji koja se moe spreavati na razliite naine:
pasivno (razni premazi) i aktivno (katodna zatita).
14.2.2 Podjela prema nainu izvedbe
14.2.2.1 Openito
Osim po prijenosu sile i vrsti materijala, piloti se dijele po nainu izvedbe:
- zabijeni piloti (gotovi i izraeni u tlu),
- bueni,
- utisnuti i
- vijak piloti.
Izbor materijala i naina izrade ovisi o uslojenosti tla, namjeni graevine, predvienoj trajnosti te
veliini i smjeru sila koje djeluju na temelje.
14.2.2.2 Zabijeni piloti
AB piloti se zbijaju strojnim zabijalima (Slika 2.1 a,b, i c).

Odabir tipa zabijala prema vrsti tla:
U pjeskovitom se tlu rabe ekii s brzim slijedom slabijih pojedinanih udaraca.
U glinovitopm su tlu dobri ekii s manjim brojem jaih udaraca.
U mekom glinovitom tlu je pogodno vibracijsko zabijanje, koje, meutim nije pogodno za
krute gline. Vibracijsko zabijanje nije pogodno za dugake pilote.

a) b)
pokretni cilindar
ispuni otvor
dovod goriva
prijenos udara
na pilot
c)
eki
rotirajui
ekscentrini tereti
opruge
kapa kruto vezana na pilot
pilot
Slika 14.2-1: Stroja zabijala:

a) padom ekia koji se strojno podie preko vitla,
b) diesel ekiem,
c) vibracijski.

14.2.2.3 Zabijeni piloti izraeni u tlu (nabijeni)
elina
cijev
a) b)
Slika 14.2-2 Express piloti: a) zabijanje,

b) betoniranje uz pomo padajueg ekia.
Slika 14.2-3 Franki piloti.

Efekti zabijanja pilota na tlo:
Glina:
Pregnjeenje tla (poveanje vlanosti) i djelomino poremeenje strukture tla oko pilota.
Promjena stanja naprezanja u blizini pilota.
dugotrajni povratak vrstoe tla.
Seed i Reesse
postotak nosivosti
Hansel porast nosivosti s

vremenom
Yang
t [h]
Slika 14.2-4 Porast nosivosti pilota s vremenom
Pijesak:
Kod zabijanja pilota u pijesak, tlo se kompaktira zbog pomaka i vibracija. U slabo zbijenom tlu,
kao rezultat porasta gustoe tla - vrstoa raste. Na slici 2.5 prikazani su rezultati zabijanja
statike penetracijske sonde (CPT) u pjeskovito tlo prije i nakon nabijanja pilota.
CPT otpor vrha [MN/m2]
nakon
nabijanja
pilota
pijesak
intaktno
stanje
glina
pijesak
Slika 14.2-5. Rezultati CPT-a, prije i poslije zabijana pilota, u pjeskovitom tlu.

14.2.2.4 Bueni piloti
Bueni piloti pod zatitom eline kolone
laviranje
ISKOP
- meko tlo - grabilicom

- tvrdo tlo - prethodno se
elina kolona razbija sjekaem
grabilica, "greifer"
beton
teki elini
eki - sjeka
kontraktor
cijev
slabo tlo
BETONIRANJE
- prednosti za rad u kru i nasipu

- rad relativno spor
stijena
Slika 14.2-6 Sistem Benoto

isplaka
uvodna kolona ISKOP
Kely ipka
grabilica
Slika 14.2-7 Bueni piloti pod zatitom isplake (betoniranje - kontraktor postupak).
14.2.2.5 Efekti buenja na tlo
Kod buenih pilota, pogotovo veeg promjera, bitan je utjecaj tehnologije i brzine izrade pilota
na degradaciju okolnog tla. Pokazuje se da je u glinovitim tlima, zbog omekivanja gline uz
pilot, trenje izmeu pilota i tla uvijek manje od nedrenirane vrstoe tla (cu) prije buenja.
Omekavanje se moe pojaviti iz tri razloga:
a) apsorpcije vlage iz svjeeg betona,
b) migracije vode iz mase gline ka manje napregnutoj zoni u okoliu buotine,
c) poveanja vlanosti gline zbog vode ubaene u buotinu radi lakeg rada buaeg pribora.
Utjecaj b) se moe smanjiti s manjom brzinom rada, a c) eliminirati dobrom tehnologijom

buenja. U pjeskovitim materijalima se, u pravilu, radi s isplakom. Mogua su manja oslabljanja
tla uz buotinu no to prvenstveno ovisi o tehnologiji rada.
14.2.2.6 Utisnuti piloti
Rabe se kod sanacije zgrada koje su temeljene na slabijem tlu, a u "dohvatnoj" se dubini nalazi
doboronosivi sloj tla. Ogranienje pri utiskivanju moe biti nadteret postojee zgrade. Takvi
piloti nisu pogodni za prijenos horizontalnih sila.

temelj
(stari)
AB greda podbetonirana u
kampadama
hidraulika prea (dizalica)
iskop
iljak
Slika 14.2-8 Utisnuti piloti.
14.2.2.7 "Vijak" piloti
Vijak piloti doseu do 1m u promjeru. Dno je otvoreno, a "jezgra" se vadi kako napreduje proces
uvijanja. Ovakvi su piloti pogodni u pomorskim gradnjama jer se mogu izvesti tako da podnose i
vlane i tlane sile.
Slika 14.2-9 Vijak piloti.

14.3. Izbor odgovarajue tehnologije izvedbe pilota i nosivost pilota
14.3.1 Openito
Tijekom izvoenja pilota neminovno se naruava poetna struktura tla. Ovisno o odabranoj
tehnologiji, mehanika svojstva tla u okolini pilota se pogoravaju ili poboljavaju. Zbog toga
treba uzeti u obzir i utjecaj tehnologije izvedbe pilota na te parametre. Poto se taj utjecaj moe
tek samo priblino ocijeniti, poelno je, gdje god je to mogue, stvarnu nosivost pilota odrediti
na temelju probnog optereenja. Probno optereenje daje nosivost tek jednog (pojedinanog)
pilota. Treba znai ocijeniti ponaanje takvog pilota u grupi, pogotovo ako su piloti gusto
postavljeni.
Stupanj poremeenja tla u okolini izvedenog pilota mogue je ocijeniti i in situ mjerenjima,
primjerice, statikim penetracijskim pokusom (CPT). Ovdje e se navesti dva uzroka
poremeenja tla oko pilota: hidrauliki slom i negativno trenje:
Hidrauliki slom tla u koloni

Hidrauliki slom tla u koloni moe nastati kod izvedbe buenih pilota ispod razine podzemne
vode. Za izvedbu tih pilota se koristi kolona koja spreava uruavanje stijenki iskopa. Ako se iz
kolone vadi i tlo i voda, kod veih dubina moe nastati takva razlika potencijala podzemne vode
unutar i izvan kolone koja e izazvati prodor vode i zemlje kroz dno kolone u buotinu. U tlu oko
kolone tako nastaje "manjak" tla to uzrokuje rahlu strukturu tla oko pilota i slabi vezu pilota i
tla. Hidrauliki se slom spreava uputanjem isplake u kolonu prilikom iskopa.
Negativno trenje
Negativno trenje nastaje kad se, oko pilota izgradi nasip. Tlo se slijee, i uz pilote izaziva
posmina naprezanja koja dodatno optereuju pilot, koji se i sam zbog toga dodatno slijee.
14.3.2 Probno optereenje pilota
Probno optereenje pilota jedini je nain odreivanja stvarne nosivosti pilota. Za tu se namjenu
obino izvodi poseban pilot u tlu u kakvom e se izvoditi i ostali "pravi" piloti i optereuje do
loma tla ispod i oko pilota (smatra se da e pilot uvijek biti dovoljno vrst da ne doe do
njegovog loma). Tradicionalno se takav, probni, pilot optereuje statiki, ali su zbog skupoe,
dugotrajnosti i problema s organizoacijom statikog ispitivanja u novije vrijeme razraene i
dinamike metode ispitivanja pilota. Dodue, dinamikim se metodama moe samo priblino
ocijeniti veliina sile loma pilota, jer uvijeti dinamikog ispitivanja ne odgovaraju uvjetima
statikog loma.
Za statiko optereivanje najvei je problem osigurati vrstu toku, u kojoj e pilot imati uporite
za reaktivnu silu koja nastaje pri njegovom utiskivanju u tlo. To se rjeava izvedbom posebne
konstrukcije iznad pilota na koju je postavljeno statiko optereenje (betonski blokovi, vree i
sl.). Jednostavnije je rjeenje, oko probnog pilota izvesti jo nekoliko pilota koji su meusobno
kruto povezani gornjom konstrukcijom. Na vrh se probnog pilot postavi hidraulika prea koja
se, s jedne strane odupire od gornje konstrukcije, a s druge utiskuje probni pilot u tlo. Pri tomu su
okolni piloti napregnuti na vlana naprezanja. Umjesto okolnih se pilota mogu izvesti i zatege
koje su usidrene u tlo i pridravaju uporite za hidrauliku preu.

Slika 14.3-1 Statiko optereivanje pilota.
Pri probnom se optereenju mjeri sila utiskivanja i pomak (slijeganje) pilota. Moderna
tehnologija omoguuje postavljanje osjetila za silu (trenje) na vrh i uzdu plata pilota to
omoguuje detaljnije analiziranje mehanizma loma tla ispod i oko pilota. Naime, nije
jednostavno postii lom tla oko pilota, tako da sila loma bude jasno izraena. Obino slijeganja
pilota isprva rastu postepeno, a kasnije sve bre. U slabopropusnim tlima, zbog porasta pornog
tlaka pri optereenju, treba inkremente optereenja nanositi postepeno, da se porni tlak moe
disipirati (raspriti, izjednaiti s nulom), pa probno optereenje moe trajati i mjesec - dva.
Uglavnom, pilot treba nastojati opteretiti silom koja je barem 2-3 puta vea od sile kojom e biti
optereen u konstrukciji. Pri tomu treba mjeriti slijeganje pilota i ocijeniti da li je ono
prihvatljivo za konstrukciju koja e se na njega oslanjati. Oito je da pri ocjeni nosivosti pilota,
nema gotovih recepata i da je esto potrebno upotrijebiti tzv. "inenjersku procjenu", pojam koji
u sebi ukljuuje solidno teoretsko i praktino znanje odgovorne osobe.
Slika 14.3-2 Tipian dijagram slijeganja pilota pri probnom optereenju (Nonveiller
20.47).

Kod zabijenih se pilota nosivost procjenjuje prema izrazu koji izjednaava energiju pada malja
za zabijanje pilota s radom sile otpora na utiskivanju pilota:
W.H.f = Q.s,
Gdje je:
W teina malja,
H visina pada malja,
Q otpor tla (nosivost pilota),
s prodor pilota u tlo pri jednom udarcu,
f koeficijent rasipanja energije malja.
Koeficijent f moe varirati u irokim granicama, pa je potreban veliki broj mjerenja koji
ukljuuje dinamiko i statiko ispitivanje i to za razliite vrste materijala tla i pilota. Zbog toga
navedena formula moe posluiti samo kao orijentacija na lokacijama gdje se provodi i probno
statiko optereenje. U takvim sluajevima, pri dobro organiziranim mjerenjima, procjena prema
energerskoj formuli moe odstupati do 20%.
14.4. Piloti u grupi
14.4.1 Odnos pojedinanog pilota i grupe pilota
Prikazat e se odnos promjene naprezanja za pojedinani pilot i pilot u grupi za dva

karakteristina sluaja (slika 14.4-1):
a) kad se piloti oslanjaju na vrsto tlo (nose samo preko vrha) i
b) kad piloti silu u tlo prenose i preko vrha i preko plata.
a) b)
Slika 14.4-1 Prikaz volumena mobiliziranog tla za pojedinani pilot i pilote u grupi
(naprezanja su prikazana pomou izobara) [3, slika 2.2]
Na slici 14.4-1 a) vidljivo je da se naprezanja od pojedinanih pilota koji nose preko vrha, kad su
ovi u grupi, superponiraju, i ukupna naprezanja za grupu zahvaaju puno vei volumen tla nego
to je to sluaj za pojedinani pilot. Zbog toga je nosivost grupe pilota u pravilu manja nego to
je to zbroj nosivosti pojedinanih pilota koji tu grupu tvore. Ovaj efekt grupe ovisi o razmaku
izmeu pilota odnosno o odnosu promjera pilota i udaljenosti do slijedeeg pilota. Ako se u
dubini oslanjanja vrhova grupe pilota nae i slabiji (stiljiviji) sloj, slijeganja grupe pilota mogu
biti vea od oekivanih.
Sa slike 14.4-1 b) je vidljivo da, kad je tlo posvuda jednolinih svojstava, pa piloti podjednako
nose i preko vrha i preko plata, efekt grupe je manji. Utjecaj grupe pilota ponovno e ovisiti o
meusobnom razmaku pilota.
Ako na pilote djeluju i horizontalne sile, vertikalni piloti su optereeni na savijanje. Ako su
horizontalne sile znatne, osim veritkalnih, grupi se dodaju i kosi piloti.
14.4.2 Opravdanost temeljenja na pilotima za razliite vrste tla
Kada je doboronosivi sloj tla na za pilote dohvatnoj dubini to je klasian je sluaj kada treba
temeljiti na pilotima. U praksi se, meutim, pojavljuju rjeenja temeljenja na pilotima kad se,
umjesto da se temeljenjem na pilotima slijeganja graevine smanje, ona se, naprotiv, poveaju.
Ovdje e, prema slojevima tla u podlozi, biti komentirani neki sluajevi opravdanosti temeljenja
na pilotima (slika 14.4.2-1).
a) b) c) d)
e) f) g) h)
Slika 14.4-2 Primjeri razliitih sluajeva temeljenja na pilotima.
Temeljenje na pilotima opravdano je za uslojenost tla kakva je prikazana na slikama 14.4-2 a), b)
i c). Za sluajeve d) i e) temeljenje na pilotima nije opravdano, osim ako se ne pretpostavlja da bi
moglo doi do ispiranja ili erozije gornjih slojeva (primjerice u koritu rijeke ili u bujinim
tokovima). Ako je meki sloj na dubini, kao to je glina u sluaju e) mogu biti vea slijeganja
graevine nego, ako se ne temelji na pilotima. Ako postoji opasnost od erozije gornjeg sloja,
piloti bi trebali zavravati u pijesku, koji je vjerojatno boljih mehanikih svojstava. U sluaju f)
odluka o temeljenju na pilotima ovisi o osjetljivosti gline na odreenu tehnologiju izrade pilota.
U sluaju g) ne bi trebalo koristiti pilote, osim ako se ne moe dokazati da je dovoljno da piloti
ostanu cijelom duljinom u pijesku, a jo uvijek dovoljno iznad sloja gline. U sluaju h) na
pilotima bi trebalo temeljiti tek ako je temeljna ploa (za pilote naglavlna ploa) iroka, a
optereenje veliko. Za sluaj h), ako se oko temelja naknadno nasipa jo jedan sloj (nasip)
konsolidacija sloja plastine gline moe izazvati negativno trenje na pilote.
14.4.3 Granino i dozvoljeno vertikalno optereenje pojedinanih pilota i pilota u grupi
14.4.3.1 Nosivost pojedinanog pilota
Granino optereenje pilota
Granino optereenje pojedinanog pilota odreuje se prema jednadbi :
Qf = Qv + Qp = qf * A + p * O * D (14.4.3-1)
gdje je:
qf ... granino optereenje tla ispod vrha pilota,
A ... povrina poprenog presjeka pilota na vrhu,
p ... posmina vrstoa uz plat pilota,
O ... opseg pilota,
D ... duljina pilota.
U Pravilniku o tehnikim normativima za projektiranje i izvedbu radova na temeljenju

graevinskih objekata (Sl. list br. 34/1974) prihvaen je proraun nosivosti pilota na vrhu (qf)
prema pretpostavkama Meyerhofa.
Meyerhof pretpostavlja da je mehanizam loma tla oko pilota kao to je to prikazan na slici 14.4-
3.
a)
b)
Slika 14.4-3 Mehanizam loma tla oko vrha pilota prema Meyerhofu (slike 3a i
3b).

Prema Meyerhofu se, u homogenom materijalu, linje plastinog loma tla povijaju od vrha prema
platu pilota u obliku logaritamske spirale. Plastini se lom prema ovom modelu dogaa kad je D
> (4*2r). Dimenzije zona d1 i d2 su:
d1 = f1 * (2r),
d2 = f2 * (2r).
Veliine f1 i f2 ovise o kutu trenja (slika 14.4-4).
Granino naprezanje na vrhu pilota je
qf = * r * Nr + g * Ko* Nqr + c * Ncr. (14.4.3-2)
U jednadbi oznake imaju slijedee znaenje:
... teina jedinice volumena tla u razini vrha pilota,

r ... radijus vrha pilota,
g ... vertikalno naprezanje od vlastite teine tla u razini vrha pilota,
Ko ... koeficijent tlaka mirovanja u razini vrha pilota (na sl. 14.4-5 oznaen kao Ks),
c ... kohezija tla u razini vrha pilota,
N r, Nqr i Ncr ... faktori nosivosti koji ovise o veliini kuta unutarnjeg trenja
materijala u razini vrha pilota.
Slika 14.4-4 Faktori nosivosti prema Meyerhofu.

a) b)
Slika 14.4-5 a) Skica pilota s potrebnim elementima za proraun,

b) dijagram vertikalnih naprezanja od vlastite teine.
Na silu trenja na platu, Qp, otpada samo dio koji nije ukljuen u vrh, tj. treba odbiti duljinu
plata koju pokrivaju d1 i d2. Za jedan je sloj sila otpora
Qp = p* O * h,
gdje je h debljina promatranog sloja istih karakteristika. Posmina vrsoa uz plat pilota se
odreuje prema izrazu:
p = a + g * Ko * tg ,
gdje je
a ... adhezija izmeu plata pilota i tla,
... kut trenja izmeu pilota i tla; 2 /3.
U koherentnim se slojevima tla posmina vrstoa tla odreuje prema izrazu
p = a.
U nekohorentnim se slojevima p rauna prema
p = g * Ko * tg .
Ukupna sila otpora na platu jednaka je zbroju sila po slojevima:
Qt = Qp
Dozvoljeno optereenje pojedinanog pilota
Na temelju izraza (4.3 -1) dobije se granina sila tj. najvea sila koju pilot moe podnijeti - Qf.
Pilot, kao i bilo koja druga graevina ili njezin dio, ne smije dospjeti u takvo stanje da bude
optereen do granine sile. Zbog toga se definira tzv. dozvoljeno optereenje - tj. najvee
optereenje koje se smije pojaviti tijekom radnog vijeka graevine. Neka su optereenja
relativno lako predvidiva, kao to je to vlastita teina graevine, dok je neka tee predvidjeti
(razna pokretna optereenja, potres, vjetar ...). Zbog toga projektant treba ocijeniti intenzitete
svih moguih optereenja i dimenzije, u ovom sluaju pilota, predvidjeti takvima da su one jo
uvijek dovoljno daleko od loma. Ta daljina od loma mjeri se faktorom sigurnosti (Fs).
Faktor sigurnosti se ranije esto definirao kao odnos sile loma pilota (Qf) i maksimalne
dozvoljene sile na pilot (Qa):
Fs = Qf / Qa .
Prema evropskim normama (za geotehniku - Eurokod 7), predvieno je da se faktor sigurnosti
definira prema mjestu nastanka tj., za optereenja, dimenzije pilota, metodu prorauna i
parametre materijala. Tako se, primjerice, umjesto s pravim parametrima vrstoe c i , u
proraune ulazi s tzv. mobiliziranim parametrima vrstoe c m i m.
Sreom i u ve spomenutom naem Pravilniku o tehnikim normama... radi se s mobiliziranim
parametrima vrstoe koji se odreuju prema:
cm = c / Fsc i m = tg / Fs.
Ovaj pristup omoguuje da se, za pojedine veliine, definiraju razliiti faktori sigurnosti. Za
parametre vrstoe je to opravdano jer je kut unutarnjeg trenja pouzdaniji parametar od kohezije
<L>. Zbog toga Fsc i Fs ne moraju biti jednaki. Ti se faktori, prema propisima, mogu kretati u
granicama:
Fsc izmeu 2.0 i 3.0 te

Fs izmeu 1.2 i 1.8.

14.4.3.2 Nosivost grupe pilota
Razni su autori ustanovili da granina nosivost grupe pilota odstupa od sume nosivosti
pojedinanih pilota. Stoga je postavljen izraz za graninu nosivost grupe pilota:
Qf gr = * n * Qf.
gdje je:
n ... broj pilota u grupi,

... faktor korekcije.
Na temelju raznih mjerenja izvedenih grupa pilota ustalila su se dva pristupa odreivanju faktora
korekcije (nazivaju se prema autorima):
Converse-Labarre
D (n - 1) m + (m - 1) n
= 1 - arc tg ------- * ---------------------------- ,
s 90 * m * n
gdje su
D i s promjer i razmak izmeu pilota,
m i n brojevi pilota u dva okomita smjera (prema slici 4.6).

a)
b)
Slika 14.4-6 Prikaz elemenata grupe pilota (a) (Bowles19-3) i veliine (b) (Lisac 21).
Arc tg (D/s) treba odrediti u stupnjevima.
Feld
Prema ovom pravilu preko palca (rule-of-thumb), nosivost pojedinanog se pilota umanjuje, za
svaki susjedni pilot, za 1/16. Primjeri za vrijednost faktora su prikazani na slici 4.7.

Slika 14.4-7 Primjeri za vrijednost faktora (Feld - Lisac, sl 22.)
Ove se formule primjenjuju tek ako je odnos s 3 D, za stojee pilote i s 5 D, za lebdee

pilote.
14.5. Zakljuak
Prema [1], izbor neodgovarajue tehnologije izvedbe pilota, odnosno, ak i tipa pilota, ima za
posljedicu da pilot prenosi po jedinici utroenog materijala manje sile nego piloti izvedeni
povoljnim postupkom. Poeljno bi bilo provesti slijedei postupak, koji bi vrlo vjerojatno
smanjio mogunost promaaja:
a) Provesti "skraeni" program geomehanikih istranih radova na temelju kojeg se donese
odluka o tipu i vrsti temeljenja.
b) Prema odabranoj vrsti temeljenjea provesti usmjereni ili potpuni program geomehanikih
istranih radova.
c) Na temelju b), definirati izbor temeljenja, sa svim tehnolokim detaljima, uzevi u obzir vrstu
graevine koja se temelji i sva prethodna iskustva sa slinih lokacija.
d) Izvesti probni pilot i testirati ga. Interpretirati rezultate.
e) Na temelju d), ako je potrebno, dopuniti ili izmjeniti tehnologiju temeljenja.
f) Poeti s izvedbom pilota uz kontinuirani nadzor nad izvedbom pri emu treba striktno
potivati odredbe o nainu izvoenja. Po mogunosti, sumjive pilote testirati statikim
optereenjem.
g) Pohraniti sve relevantne podatke o temeljenju (istrani radovi, izvedba, testiranje, primjedbe
nadzora) za budue potrebe analize bliskih ili slinih lokacija.
h) Pratiti ponaanje objekta u eksploataciji i pohraniti podatke u istu arhivu kao za toku g).
BIBLIOGRAFIJA
1.Grubi, N. (1983). Vrste pilota i tehnologija izvoenja. Temeljenje - seminar DGIT.
2. Kleiner, I. (1978). Temeljenje na pilotima. Temeljenje - seminar DGIT.
3. Lisac, Z. (1978). Proraun pilota. Temeljenje - seminar DGIT.
4. Nonveiller, E. (1979). Mehanika tla. kolska Knjiga, Zagreb.

MehanikaTla 2007 PDF

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

MehanikaTla 2007 PDF

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

MEHANIKA TLA

Prof. dr. Predrag Kvasnika

Mehanika tla interna skripta 2

INENJERSKA GEOLOGIJA, RJEENJA

Slika 1.1-1 Rjeavanje geotehnikih inenjerskih problema moemo prikazati

Mehanika tla interna skripta 3

profil istraivanja na terenu i opis tla

laboratorijska / idealizacija povezana s ocjenom /

Slika 1.1-2. Geotehniki trokut (Burland, 1987).

Mehanika tla interna skripta 4

Mehanika tla interna skripta 5

Mehanika tla interna skripta 6

Mehanika tla interna skripta 7

2 FIZIKE OSOBINE MATERIJALA TLA

2.1 Trofazni karakter tla

Mehanika tla interna skripta 8

uzorak tla model tla

Slika 2.2-1 Model tla.

Definirani su slijedei volumni odnosi (bezdimenzionalne veliine, vrijednosti im se

Mehanika tla interna skripta 9

U udbenicima i knjigama iz mehanike tla na ovom se mjestu obino uvode, umjesto

gustoa suhog tla (Sr = 0) d = s (1 n) (2.2-12)

Indeks d dolazi od engleskog dry.

Mehanika tla interna skripta 10

Veliine navedenih masenih i volumnih odnosa se odreuju odgovarajuim postupcima i

Mehanika tla interna skripta 11

Tablica 2. Izrazi za raunanje teina i poroziteta tla (Nonveiller, 1981)

Napomena:Svi odnosi vrijede za potpuno zasien materijal. Ako je on nepotpuno zasien sa Sr

Mehanika tla interna skripta 12

2.3. LABORATORIJSKI POKUSI KOJIMA SE ODREUJU FIZIKE OSOBINE

2.3.1. Gustoa estica tla

Slika 2.3-1 Piknometri.

2.3.2 Granulometrijski sastav

2.3.2.1 to je granulometrijski sastav i emu slui?

Ve je uvodu reeno da je granulometrijski sastav raspodjela estica tla po veliini, izraena u

Mehanika tla interna skripta 13

Tablica 2.3-1. Vrste materijala prema veliini estica (ISO Meunarodna

VRSTA MATERIJALA ISO/DIS 14688 USCS BROJ SITA (USCS)

Mehanika tla interna skripta 14

Provodi se suhim ili mokrim postupkom.

Slika 2.3-2. Prikaz ucrtavanja rezultata laboratorijskih pokusa sijanja i

gdje je mi masa ostatka na situ i.

Mehanika tla interna skripta 15

Slika 2.3-3. Sita.

a) Nekoliko vrsta sita s obzirom na

b) Shematski prikaz sijanja.

Jo jedna mogunost tumaenja granulometrijskog dijagrama

U izrazu 2.3-6. je di trenutna gustoa tj. gustoa uzorka na odgovarajuem situ.

Mehanika tla interna skripta 16

Mehanika tla interna skripta 17

Slika 2.3-3. Prikaz ucrtavanja rezultata laboratorijskih pokusa areometriranja u

gdje su t i 0 trenutna i poetna gustoa suspenzije (koje se izravno mjere areometrom), a

Slika 2.3-4. Areometri.

2.3.2.4. Kombinirana analiza

Do sada su sijanje i areometriranje razmatrani odvojeno. Meutim, prirodni materijali su esto

Mehanika tla interna skripta 19

2.3.2.5. Koeficijenti granulometrijskog sastava tla

Za karakterizaciju granulometrijskog sastava tla definiraju se dva koeficijeta: koeficijent

Karakteristini promjeri zrna D10 , D30 i D60 se dobiju tako da se u granulometrijskom

Tablica 2.3-2. Termini za oblik granulomet. krivulje (draft ISO/CD14688-2, Tab.

dobro graduiran cu >15.0 1 < cc < 3

Mehanika tla interna skripta 20

2.4 Indeksni pokazatelji