Stari istok

Petar Lisiar

II.

NARODI PREDNJE AZIJE U STAROM VIJEKU

Mezopotamija, zemlja ''izmeu rijeka'', grki je naziv iz helenistikog doba.
Tradicionalno se tim imenom naziva svo podruje izmeu Eufrata i Tigrisa, iako bi
se prema antikim literarnim izvorima (Arijan, Strabon) izvorno ime odnosilo na
srednje Meurjeje. Izvorno klasino semitsko ime je Sinear i ono se, dakako,
odnosi na Meurjeje neodreenih granica.

Eufrat i Tigris (kasniji oblici sumerskih imena) izviru u brdima Armenije, utjeu u
Perzijski zaljev i zatvaraju podruje kojega klimatske i privredne prilike nisu svuda
iste. Juni dio ove zemlje lei u punoj mjeri blagodati rijeka koje se periodino
izlivaju (u vezi s topljenjem snijega u Armeniji). Primjenom svojevrsne
agrotehnike i hidrotehnike sustavom kanala i u uslovima povoljne klime
cvjetalo je u junoj Mezopotamiji od pamtivjeka ratarstvo i privreda uope.
Herodot, Strabon i drugi antiki pisci o tome piu s divljenjem, pretjerujui u
pohvalama. U sjevernoj Mezopotamiji klima je otrija, zemlja krtija. Tamo je
priroda za nadoknadu dala dobre panjake, ume i rude. Zemlje istono od Tigrisa
produenje Asirije, na jugu Elam i njihovi narodi su usko povezani s
Mezopotamijom i Mezopotamcima. Zapadno od Eufrata gola je pustinja. Podruje
oko ua Eufrata i Tigrisa, klimatski i privredno najvrednije, othranilo je nosioce
starih vrlo naprednih kultura. Danas se Eufrat i Tigris preko velike lagune spajaju
u jedinstvenu rijeku (Shatt al Arab) koja utjee u Perzijski zaljev. Neko je svaka
imala svoje krajnje ue. (1)

Prema antikim piscima i izvorima tradicionallno se je smatralo klasine

Babilonce i Asirce jedinim nosiocima historije antike Mezopotamije. Herodot je
ostao ''ocem historije'' i u oima onih koji su se zanimali za povijest spomenute
zemlje. Diodor, ponavljajui Herodotove podatke i dodajui svoje crpljene iz starih
izvora, stekao je takoer povjerenje itaoca kroz vijekove. Kao trei po obilju
podataka tu je Strabon sa svojim historijsko-geografskim podacima. Graa koju
su ostavili ti i drugi antiki pisci, skupa sa biblijskim priama, ula je u knjievnost
koju i danas sa simpatijom pratimo imajui razumijevanja za Herodotovske
dobroudnosti i slabosti onoga vremena i traei kako da iz takve tradicije
izvuemo nukleus realnog. Tako mislimo i o fragmentima ouvanim iz izgubljenog
helenistikog djela ''Babyloniaka'' od babilonskog pisca Berosa (Berossos, III
stoljee pr. ne.) i o fragmentima Ktezijine knjige o Perziji (Ctesias, V.stoljee pr.
ne., djelo;''Persika'' s prvim dijelom''Assyriaka''). Glavni je nedostataka svih tih
antikih izvora nepoznavanje svega u Mezopotamiji to nije bilo Babilonsko ili
Asirsko, svega to se zbivalo u toj zemlji prije 2. tisuljea pr. ne. A do poetka
drugog milenija Mezopotamija je preivjela tisuu i vie godina osebujnog
kulturnog ivota. Tada je tu cvjetala kultura Sumerana i starijih Semita Akaana,
kojima su prethodili neposredno nosioci danas nam poznatih prethistorijskih
kultura. Ta saznanja dobili smo arheolokim otkriima. Deifriranjem klinastog
pisma, koje su izumili Sumerani i predali ga u nasljedstvo Babiloncima i Asircima,
znanost konvencionalno i danas zvana Asirologija, stala je na pouzdane osnove,
raspolaui slobodno epigrafskim, izvornim dokumentima.

Ako hoemo da dobijemo pregled arheolokih istraivanja izvedenih u prolom i u

ovom vijeku du Mezopotamije, moramo spomenike nabrajati onim redom kojim
su otkrivani, neovisno o njihovoj starosti.
Na podruju stare Mezopotamije, Sirije, Palestine i drugamo po Prednjem istoku
ekali su do novoga vijeka na mnogo mjesta ostaci, ruevine gradova, manjih
naselja, palaa i drugih zdanja zatrpani pod humkom zemlje, pod breuljcima koji
su se tako tokom vijekova formirali. Naziv za takve breuljke je TELL (arapski tal,
breuljak). U novom vijeku ueni Europljani posjeuju te ''tello'' lokalitete (mnoga
mjesta u sastavu svod imena imaju tu rije), izvjetavaju o povrinskim nalazima.
Sredinom prologa stoljea francuski diplomat P.E.Botta iskopao je jedno krilo
palae Sargona II u Khorsabadu, a engleski diplomat A.H.Layard otkriva ruevine
asirskih gradova Kalaha i Ninive, u Kalahu ostatke nekoliko dvorova asirskih
careva IX-VII stoljea. Iraki je domorodac Rassam tada kopao u podruju
Quyundjika (dananji naziv) s uspjehom, iako nestrunjak, jer je materijal, ve na
povrini tella bio obilan. Reljefi sa carskih palaa i drugo to je bilo mogue slali
su se u europske muzeje, najvie u Louvre. Krajem devetnaestog stoljea djeluju
dva njemaaka arhitekta, Koldewey u Babilonu, a Anadrae u Ninivi. Tada se u
najjunijoj Mezopotamiji poinju otkrivati razvaline nekih sumerskih gradova iz IV
i III milenija; de Sarzec i Heuzey otkrivaju ostatke starosumerskog Lagaa
njegovog svetita Girsu (dananji lokalitet tello) sa ispisanim tablicama i drugim
starinama. U prvim desetljeima 20. Stoljea otkriveni su sumerski gradovi Ur,
Uruk, kao i semitki (akadski) Anunnak. Ono najstarije, a vrlo znamenito, dolo je
na red poslije spomenutog. Otkriveni su prethistorijski centri El-Obeid i Demdet
Nasr, nad ijim su kulturnim slojevimaa ranosumerski. U doba izmeu dva
svjetska rata nastavljaju se iskapanja u ve otkrivenim centrima, a modernijim
arheolokim postupkom. Godine 1933. Otkrivene su razvaline semitskog grada-
drave Mari na srednjem Eufratu sa obilnim spomenicima od kojih su
najznamenitiji natpisi iz doba babilonskog cara Hamurabija, vani za kronologiju.
Takoer u vrijeme izmeu dva svjetska rata otkriveni su ostaci bogatih sumerskih
naselja III milenija prije Krista u dolini rijeke Diyala, pritoka Tigrisa, jugoistono od
Bagdada. I tu se meu brojnim spomenicima istiu oni koji pruaju mogunost
preciznijeg datiranja sumerske starine. Onima koji su od iskopina prialjkivali
bogate, dragocjene nalaze, pruile su sve prielljkivano grobnice sumerskih
vladara u Uru, otkrivene 1927. 1929. Poslije drugog svjetskog rata u
Mezopotamiji kopaju uz strane domai iraki strunjaci. Nadalje se istrauju ve
obraivani arheoloki tereni. Jedan od novootkrivenih starih gradova nalazi se
juno od dananjeg mjesta Samarra kod Tigrisa (mjesto zapaeno od Herzfelda
1911. godine, nova iskapanja 1964. 1966.) s materijalom iz VI tisuljea.

Najstariji su kulturni slojevi u Mezopotamiji iz elske-paleolitske epohe, otkriveni

godine 1949. u mjestu Bardah Balkah istono od Kirkuka. Mezolitskih nalazita
ima vie, neolitskih jo vie. U etvrtom tisuljeu cvjeta Chalcoliticum halkolitik
(eneolitik), kultura prvih metalurga, koji u privredi prvi primjenjuju bakar. Do kraja
tog tisuljea halkolitik u svojim razvojnim fazama stari, srednji i kasni halkolitik
evoluira u ono to se pripisuje protohistorijskih Sumeranima koji uvoenjem
pisma otvaraju povijest Mezopotamije. Od raznih halkolitskih kulturnih epoha i
podepoha koje su prethodile mezopotamskih protohistorijskim zbivanjima osobito
se istiu svojim spomenicima (ostaci graevina, keramike i drugih proizvoda)
kulturna epoha '''El Obeid'' (po imenu dananjeg naselja) i epoha Uruk (po
sumerskom toponimu). Spomenika tipa ''Obeid'' i tipa ''Uruk'' (strunjaci razlikuju
slojeve Obeid I, II i halkolitski Uruk IV-VI) naeno je na vie mjesta po
Mezopotamiji i izvan nje, istono u Elamu (Suza) i zapadno od Sirije i Male Azije.
Odatle zakljuci o vezama nosilaca tih kultura. Najizrazitije ulazi u protohistoriju
kultura Demdet Nasr. (2)

SUMER - Najjuniji je dio Mezopotamije, postojbina izvanredno kulturnog naroda

koji je osnovao prve poznate nam mezopotamske gradove-drave. Tu zemlju i
narod Semiti su nazivali SUMER (''jug''). Antiki pisci, koji toliko govore o
Babiloncima i Asircima, ne spominju ovaj narod koji je tisuu i vie godina prije
Babilonaca i Asiraca ti izgraivao kulturu i njima je ostavio u naslijee. Od
prologa stoljea do danas arheolozi su otkopali ostatke mnogih sumerskih
gradova s mnogobrojnim spomenicima od kojih su najvaniji klinasti i stariji
natpisi, izvorni dokumenti za povijest toga naroda. Na podruju dananjeg
lokaliteta Tello francuski je arheolog De Sarsec krajem prolog stoljea otkopao
ostatke sumerskoga grada Lagaa s velikim brojem natpisa i drugih spomenika.
Otkriveni su zatim i drugi gradovi: Eridu, Ur, Uruk, Larsa, Umma, uruppak, Isin,
Adab, Nippur, Ki i drugi. Neki su od njih, npr. Ur, po imenu poznati iz Biblije, drugi
iz egipatskih dokumenata. (3)

Sumerani se nalaze u junoj Mezopotamiji bar od etvrtoga tisuljea. Njima se

pripisuju neki slojevi El Obeida, ranog Uruka i Demdet Nasra (Protosumeri). Nije
utvreno njihovo podrijetlo. Jezik im ne pripada semitskom ni drugim poznatim
grupama. Ipak donekle je prouen jer su ga mezopotamski Semiti-Akaani,
Babilonci i Asirci zadrali u kultu, prevodili i tumaili (sauvani su kasniji asirski
prirunici). Francuski je orijentalist F.Thurerau-Dangin u publikaciji ''Les
Inscriptions de Sumer et d'Akkad'', Pariss 1905., dao prvu veu zbirku sumerskih i
akadskih natpisa s transkrpicijom ili prijevodom. Zatim je objavljivan ostali
epigrafski materijal koji su arheolozi otkopavali iz godine u godinu. Deifriranje
klinastog mezopotamskog pisma i interpretacija prije poznatih mezopotamskih
klinastih natpisa uinili su prolog stoljea prekretnicu u historiografiji
Mezopotamije. Ali, sve se temelljilo na spomenicima iz kasnog povijesnog doba te
zemlje. Otkrie spomenutih sumerskih spomenika s najstarijim mezopotamskim
natpisima uinilo je novu prekretnicu. Povijest Mezopotamije, koja se neko
svodila na povijest Babilonaca i Asiraca, zahvatila je unatrag jo tisuu i vie
godina, pisanu na sumerskom i akadskom jeziku. Danas je jasno da su Sumerani
udarili temelje pismenosti i uope kulturi koja se stoljeima pripisivala
Babiloncima i Asircima.

Natpisi naeni u ruevinama spomenutih gradova sauvali su nam osnovne

podatke o sumerskim dravicama, njihovim vladaraima, kraljevskim dinastijama,
ratnim pothvatima, kultu, a indirektno i o privredi i drutvu.

Naziv za prosjenog vladara-prvosveenika bio je PATESI ''namjesnik'' (boji),

ENSI, ISAKHU. Moni dinasti, car, pod kojim su bili manji dinasti, bio je LUGAL,
gospodar.
Oko sredine treeg tisuljea u Uru vlada dinastija koju se smatra prvom. ''Prva
dinastija Ura'' datira se godinama od priblino 2500. do 2350. Prvi je kralj:
Meannipada.

U isto doba drugi gradovi-drave imaju svoje dinastije. Bolje je dokumentirana

tadanja dinastija Lagaa s kraljevima (navode se kronolokim redom): Urnane,
Akurgal, Eanatum I, Entemena, Eanatum II, Urukagina, Urnane se prvenstveno
brine za kult. Die hram vrhovnom bogu. Pored toga ureuje kanale za natapanje.
Hvali se u natpisu i drugim uspjesima. Eanatum je veliki ratnik. On napada
gradove Ur, Uruk, Umma, Ki i druge. Vri ratni pohod na Elam (''istok''). Iz
natpisa se zakljuuje da su u Lagau neko vrijeme sveenici imali politiku
premo, ali da je s njima obraunao se Urukagina. On je izveo znaajne
drutveno-politike reforme umanjio je sveenicima privilegije, pomagao
nezatiene graane. Ali, napao ga je Lugalzagizi, gospodar grada Umma. Taj je
osvojio Laga i mnoge druge gradove Sumera. S njim se obraunao akadski kralj
Sargon. Bilo je to oko 2350. godine.

Biljeka o Uru. To naselje pri uu Eufrata cvjeta ve u predsumerskoj epohi. U

III milenijumu bilo je pod vlau sumerskih vladara, kakav je bio i Lugalzagizi.
Bijae i pod vlau Gutejaca, pa gospodara Isina, Larse i Assura. Znamenite su
nekropole iz raznih vremena otkrivene na tom podruju. Ima ih iz prethistorijskih
epoha sa materijalom stila Obeid, Uruk i Demdet Nasr. U godinama 1927.
1929. tu su otkrivene ''kraljevske grobnice'' klasinog sumerskog preioda, raznih
stoljea treeg milenijuma prije Krista. Neke su od tih grobnica zapanjile
bogatstvom svojih funeralnih predmeta (zlatno i srebrno posue, harfe, kola itd.).
Umjetniki predmeti upuuju svojim stilom na traenje analogija u drugim
krajevima. Tako su utvrene veze, koje se jo izuavaju. Grobova je tu naeno
oko dvije hiljade. Raznoga su doba i historijske vrijednosti.

Biljeke o privredi i drutvu Lagaa. Natpisi grada Lagaa daju vrlo informativne
podatke o sumerskoj privredi i drutvu. Iz njih se zakljuuje da je gradski agrarni
fond bio to u vlasnitvu velikaa, to hramova, to sitniih posjednika. Sauvalo
se je nekoliko dokumenata o kupoprodaji. Najbolje je dokumentirana hramska
ekonomija. Hram gradske boice ''Babe'' posjedovao je oko 4500 Ha zemlje. Tu je
bilo zaposleno oko 1200 lica. Na natpisima se spominju hramski teaci, pastiri,
mlinari, pekari, kovai i drugi. Tu su nadglednici, pisari, svi pod vrhovnom
upravom vieg sveenstva. Spominje se i vijee graana itd. Bilo je, zakljuuje se,
zloupotrebe, izrabljivanja. Kroz te dokumente jasnija je i slika o Urukaginim
reformama. O svemu tome pisao je sovjetski asirolog Tjumenev
(''Gosudarstvenoe khozjajstvo drevnego Shumera'', Moskva-Lenjingrad 1956.)

Doba od kraja kulturne epohe Demdet Nasr (datirano metodom C 14: 2815-85.)
do pojave akadskog kralja Sargona, otpprilike 300 godina, naziva se
''protodinastikim'' ili ''predsargonskim'' dobom. To je bilo doba cvjetanja
sumerskih gradova i postepenog razvitka semitskih gradskih zajednica, akadskih
gradova. Akadski su se Semiti tokom vremena saivjeli sa Sumeranima, a kad su
ojaali nametnuli su im vlast. U to ''protodinastiko'' doba razvile su se politike
zajednice koje su ostavile znatne spomenike o sebi, u dolini rijeke Diyala i na
podruju Mari.
AKAD U sredinjoj Mezopotamiji, sjeverno od Sumerana, ponegdje i sa njima,
ivjeli su u treem milenijumu najstariji po imenu poznati mezopotamski Semiti,
koje nazivamo Akaanima. Njihov najstariji i uvijek glavni politiki centar bio je
grad Akad ili Agade, koji se je nalazio negdje jugozapadno od dananjeg
Bagdada. Akad je ime grada, drave i naroda.

Dok su Sumerani izolirana etnika grupa, Akaani su pripadnici velike semitske

etnike zajednice kojoj pripadaju osim njih jo i Amoriti (nosioci babilonske
dravnosti u drugom tisuljeu), Asirci i razne skupine na zapadu do Mediterana:
Aramejci, Feniani, Hebreji i druga starija (kanaanska) i mlaa plemena.

Akaani su tijekom treeg tisuljea prije Krista razvili svoje gradove-drave u

srednjoj Mezopotamiji, negdje nad slojevima Demdet Nasr kulture. Od njihovih
gradova arheoloki je najbolje istraen Ki. Najznatniji je bio grad Akad (nisu mu
pronaeni ostaci). Tu se oko godine 2350. Javlja kralj Sargon (Sarukin). On osvaja
cijelo akadsko podruje i osniva akadsko carstvo. Pokorio je sve sumerske
gradove-drave, zarobio i ubio lagakog Lugalzagizija, dopro do Perzijskog zaljeva
(''oprao oruje u moru'', veli natpis), upao u Elam (istok), u Subartu (sjever), u
Amurru (zapad), pa u Siriju i Malu Aziju. Nazvao se ''carem etiriju strana svijeta''.
Umro je oko 2300.godine. Natpisi iz njegova i kasnijeg doba veliaju ga kao silnog
osvajaa. Babilonska ga literarna radicija idealizira. Legenda o njegovu roenju i
udesnom spaavanju iz rijeke, u koju je bio po roenju baen, mitografski je
prototip kasnijih legendi o Mojsiju, Kiru, Romulu i Remu.

Sargonovi su nasljednici: Rimu, Manituu, Naramsin, arganiari. Oni su

sauvali vlast Akada nad Mezopotamijom. Ta je vlast potrajala od Sargonove smrti
do posljednjeg Sargonida (arganiari) nekih 150 godina, do priblino 2150.
Godine. Natpisi o svakom Sargonidu poneto vele. Rimu je uguio neke ustanke
u Sumeru i Akadu. Manituu je ratovao u Elamu i dalje prema istoku. Naramsin je
po ratnim uspjesima najvei Sargonid. Taj ratuje preko granice u svim
smjerovima. U natpisima su nabrojeni svi njegovi pohodi i svi osvojeni krajevi. I
on se naziva ''carem etiriju strana svijeta'': ''SUMER, AKAD, SUBARTU, AMURU''.

Svi su Sargonidi prilino poznati. Sauvali su se njihovi kipovi, a od nekih relljefni

prikazi (Naramsin). Asirski kraljevi, koji su na istom terenu vladali tisuu i vie
godina nakon njih, mnogo su ih tovali i uvali tradiciju o njima. Preuzimali su
njihove natpise.

Povijest Mezopotamije pratimo, eto, najprije na temelju podataka o Sumeranima,

a od pojave Sargona (oko 2350.) do posljednjeg Sargonida (2150.) na osnovi
podataka o Akadskom carstvu. Po povijesnoj kolskoj periodizaciji na redu je sada
epoha koju su otvorili Gutejci.

Oko 2150. godine upali su u Mezopotamiju s istoka Gutejci, ratnici nepoznata

etnikoga podrijetla, koji su i ranije za vlade Sargonida pokuavali ovamo
prodrijeti. Oni su zauzeli Akad i dio Sumera i tu se odrali oko sto godina. Njihovi
kraljevi (poznato je pet imena) grade hramove sumerskim i drugim bogovima,
ratuju i u svemu se ponaaju kao raniji ovdanji gospodari. Tituliraju se kao
akadski vladari, uzimajui ak i naziv ''car etiriju strana svijeta''. Natpisi su im na
akadskom jeziku. Poto su Gutejci istjerani oko 2005.godine nazivani su u
sumerskim i akadskim natpisima bezbonicima, zmijama, tlaiteljima koji su
pustoili polja, ometali natapanje i inili svakojake nepodoptine.

U doba Sargonida i boravka Gutejaca u Mezopotamiji neki su sumerski gradovi bili

povremeno samostalnI. Njihovi vladari (patesi) vjerojatno su plaali danak
Akaanima i Gutejcima, ali su slobodno upravljalli svojim zemljama.

Gospodari grada Lagaa ostavili su iz tog doba u natpisima i drugim spomenicima

potvrde o svom velikom bogatstvu, moi i ugledu. Vrlo je dobro poznat Gudea,
patesi-vladar Lagaa otprilike iz 2000. godine. U Tellu (Laga) su otkopani mnogi
njegovi kameni kipovi i natpisi (neki na kipovima) na sumerskom jeziku koji daju
vrlo sadrajne podatke o nekim drutvenim i kulturnim prilikama svoga doba,
Gudea je bio vrlo kulturan vladar malog, ali vrlo bogatog podruja.

Kad su istjerani Gutejci, hegemoniju u junoj Mezopotamiji imali su gospodari Ura.

U Uru tada vlada ''III. dinastija''. S natpisa su nam poznati vladari. Urnammu je
prvi (oko 2050.), a Ibbi-Sin posljednji (oko 1950.). Poznate su nam liste dinastija i
drugih gradova (Uruk ima pet dinastija sa mnotvom vladara, drugi gradovi po
nekoliko). Kraljevi tree dinastije Ura bili su ovladali cijelim Sumerom i Akadom.
Kralj ulgi (drugi na listi, vlada 46 godina) silan je osvaja, koji vri vojne pohode
prema istoku (Elam) i zapadu ak do Male Azije, obnavlja mezopotamsko
sumero-akadsko carstvo kakvo je postojalo u Sargonovo doba. tovan je kao
boanstvo.

Iz doba III.dinastije Ura s kraja III. tisuljea prije Krista, ima sumerskih natpisa s
vrlo infoormativnim podacima o privrednom i drutvenom ivotu onoga doba i
kraja. Tu su biljeke upravitelja i blagajnika velikih kraljevskih i hramskih
zemljoposjeda i hramskih radionica, podaci o broju radnika-robova, ropkinja i
drugih, o njihovoj prehrani i drugim okolnostima. Tu su evidentirani i slobodni
zakupnici agrarnih parcela koji su imali utvrene obveze.

ulgini nasljednici nisu mogli sauvati naslijeene posjede. S istoka su ih napadali

Elamiti, sa zapada Amoriti. Ima epigrafskih podataka o pojedinostima, posebno o
ulozi gospodara grada-drave Mari koji su bili saveznici Elamita protiv grada Ura.
Oko 1950. godine prije Krista Amoriti su gospodari june Mezopotamije koji e
osnovati Babilonsko carstvo.

AMORITI. BABILONSKO CARSTVO Na poetku drugog tisuljea prije Krista

gospodari su srednje i june Mezopotamije Amoriti, Semiti sa zapada (akadski
''Amurru'' zapad) koji su u treem tisuljeu poeli onamo prodirati iz Sirije. Oni
su u saveznitvu s Elamitima oborili III.dinastiju Ura i na njezinim nekadanjim
posjedima osnovali svoja naselja, meu kojima su se osobito izdiglli gradovi Isin,
Larsa (obnovljeno staro sumersko sredite), Mari i Babilon. U doba izmeu 2000. i
otprilike 1800. Isin i Larsa su vrlo moni gradovi-drave. Na natpisima su
sauvana imena njihovih kraljeva. Zna se i za neka njihova djela (ratovi, gradnja
hramova i drugo). Grad-drava Mari na srednjem Eufratu ostavio nam je meu
svojim ostacima oko 20 000 ploica s klinastim natpisima i u njima podatke o
mnogim drugim gradovima i dravicama svoga vremena. Arheoloka otkria
ruevina grada Mari, poevi od 1933. godine u mnogome su osvijetlila dosad
slabo poznatu ranu amoritsku, babilonsku epohu. (4)

Babilon (sumerski Kadingir, akadski Babilu ''vrata boja'', hebrejski Babel, grki
oblik: Babylon) je grad na Eufratu u srednjoj Mezopotamiji, neko sumersko, pa
akadsko naselje. Spominje se na Sargonovim natpisima (XXIV. stoljee). Malo
nakon 2000. godine prije Krista Babilon je prijestolnica amoritskih kraljeva.

Poneto o Babilonu (Babilonskom carstvu, Babiloniji) znamo iz djela grkih pisaca

Herodota, Ktesije, Diodora, Strabona i drugih koji su na svoj nain i u proizvoljnom
opsegu pisali to su znali.

To su uglavnom zemljopisni, etnografski i mitografski podaci u vezi s

Mezopotamijom uope i povijesne vijesti iz posljednje epohe Novog babilonskog
carstva s opisom grada Babilona. Najvrednije podatke daje Beros (Berossos),
helenizirani Babilonac (IV/III. stoljee prije Krista) koji se u svojoj Povijesti
Babilona (Babyloniaka) sluio domaim natpisima i drugim babilonskim i uope
mezopotamskim izvorima. Djelo nije sauvano, ali je fragmentarno poznato iz
citata kod Josipa Flavija, Julija Afrikanca, Euzebija i Aleksandra Polihistora.
Spomenuti antiki pisci, uz Bibliju, bili su prije deifriranja klinopisa i hijeroglifa
jedini izvor za poznavanje povijesti Babilona i Mezopotamije uope. Danas se
poznavanje te povijesti temelji na arheoloko-epigrafskom materijalu. Na
natpisima su provjereni mnogi podaci Berosa i drugih antikih pisaca. Osobitu
vanost imaju klinasti natpisi ''kraljevskog arhiva'' grada Mari, u prvom redu zato
to su nekim podacima omoguili zakljuke o koegzistiranju nekih dinasta. Tako
se sinkronizmima utvrdilo doba vladanja cara Hamurabija, sredinje linosti
Starog babilonskog carstva. Time se na temelju sauvanih kraljevskih lista
utvrdilo vrijeme Hamurabijevih prethodnika i bliih nasljednika. Pouzdano se
utvrdila kronologija Starog babilonskog carstva.

Pri poetku XIX. stoljea vlada u Babilonu Sumuabum, osniva I. Babilonske

dinastije. On i etiri njegova nasljednika (do Hamurabija) ratuju s drugim
amoritskim, s elamitskim, akadskim i drugim dinastima, gospodarima raznih
junomezopotamskih gradova, i s Asircima. Ima epigrafskih podataka o
pojedinostima (npr. o kralju Samulailum, drugom po redu na listi dinastije).

Hamurabi (1792. 1750.) esti je po redu kralj I. babilonske dinastije. To je silan

ratnik i dravnik-zakonodavac za ije je vlade stara babilonska drava postigla
najvei uspon. (5)

O Hamurabijevim slavnim djelima sauvali su se pisani dokumenti iz njegova i

kasnijeg doba. U kraljevskim kronikama nabrojeni su ratni pohodi i osvajanja
slavnoga kralja s godinom kraljevanja u kojoj je to postignuto. Tu se spominju i
druga djela-gradnja utvrda i hramova, ureenje kanala, osnivanje seljakih
naseobina, darivanje poklona hramovima i drugo. Ve u prvim godinama
kraljevanja, vele kronike, Hamurabi je osvojio Nipur, Eridu, Ur, Uruk, Sipar, Larsu;
zatim neke druge gradove u Sumeru i Elamu, razna podruja u Akadu i Asiriju.
Najdui mu je otpor davao Rimsin, kralj Larse. Nije se lako dao ni Sarukin
(Sargon) II. kralj Asirije. Hamurabi ih je ipak pobijedio. Postavi kralj cijelog
Sumera i Akada, kree na sjeverozapad. Pod njegovom vlau napokon se nalaze
sve zemlje od Tigrisa do Sredozemnog mora. Titula mu je ''gospodar etiriju
strana svijeta'', pa ''gospodar svijeta''. Babilon mu je mona prijestolnica. titi ga
ama, Enlil, sin Marduk i drugi bogovi. Neki su mu ''u rodu''.

Hamurabijev zakonik

Privredni i drutveni ivot Hamurabijevih podanika ogleda se u Zakoniku toga

velikkog dravnika. Poznati su s natpisa, iako fragmentarno, zakoni sumerskih
kraljeva Urukagine (iz Lagaa), Lipit Itara (iz dinastije Isin), zakoni akadskog
kralja Bilalame (iz Enuna, nalaz iz godine 1945.) i drugi.

Hamurabijev je zakonik uklesan na bazaltnom stupu (visine 2.25 m; sada u

Parizu, Louvre). Otkrili su ga godine 1901. U Suzi francuski arheolozi (na elu sa
De Morganom). Iznad klinopisnog akadsko-babilonskog teksta uklesan je reljef
(Hamurabi prima insignije od boga amaa). U uvodu kralj objavljuje od boga
primljenu misiju da provodi zakonitost. Na kraju preporuuje podanicima da se
dre zakona, prijeti prokletstvom prekriteljima. Zakonik ima priblino 247
paragrafa. Neki su otueni (da se umetne neki elamitski tekst), ali su nam ipak
poznati iz drugih natpisa (najvie iz Asurbanipalove biblioteke). Najbolje izdanje:
A. Pohl-R. Follet, Codex Hammurabi. Transcriptio et versio Latina, Roma 1950.
(tree izdanje).

U Hamurabijevu zakoniku vidna je socijalna struktura stanovnitva; podjela na

slobodne i robove; podjela slobodnih na privilegirane raznih stupnjeva i narodne
mase s ogranienim pravima (MUKENUM). Izvan svih podjela je vladajua klasa:
kralj, vie sveenstvo i drugi velikai. U odnosima, osobito u sporovima, vano je:
tko je koga otetio ili uvrijedio da li ravan ravnoga, vii nieg ili nii vieg. O
tome ovisi visina kazne ili nadoknade.

Propisi o robovima i robovlasnitvu. Rob nije zakonski zatien. Zakon regulira i

titi prava robovlasnika. Nepokornost, bjeanje i drugi prijestupi robova
nesmiljeno se kanjavaju; obino sakaenjem, najee rezanjem uha. Utvren je
propisima poloaj djece kojih su roditellji rob i slobodna ena. Takvo je dijete u
relativno dobrom poloaju. Mnogo je propisa o pravima robovlasnika, tako o
odteti vlasniku za ubijenog ili onesposobljenog roba od strane slobodnog; o
odteti onome koji je prevaren kupio bolesnog roba; o raznim drugim
robovlasnikim okolnostima.

Propisi o dugovanju. Zakon titi mase slobodnog stanovnitva, jer na njima lei
privreda i vojna snaga zemlja. Regulirano je pitanje onih koji su zbog duga pali u
ropstvo, odnosno u ropstvu slian poloaj. U takvom se poloaju smije po ovom
zakoniku ostati najvie tri godine. Kreditor je duan brinuti se o zdravllju
zaloenog dunika ili lana njegove obitelji. Za zaloenog sina kreditor jami
svojim sinom i svim onim to je dato u posudbu. Za nastradalog zaloenog roba
plaa se nadoknada u novcu.
Propisi o najmu i arendi. ''Ako netko uzme da obrauje neiju zemlju pa bude
tuen da nije sijao ni radio u polju, mora dati zemljoposjedniku ita razmjerno
usjevima njegovog susjeda'' ....''Ako netko unajmi nekoga da mu upravlja
posjedom, povjeri mu gospodarski pribor, predade krupnu rogatu stoku i
ugovorom ga obvee da mu se zemlja obrauje, pa taj ovjek (upravnik) krade
sjeme ili stonu hranu, imaju mu se po optubi odsjei ruke''....''Ako taj oteti
ratarski alat i upropasti stoku, mora to nadoknaditi''...''Ako netko unajmi seljaka,
duan mu je davati osam gura ita godinje''.

Ima mnogo zakonskih odredaba koje utvruju prava, dunosti i odgovornost obiju
strana pri najmu. Utvrena je plaa unajmljenog zidara i zidareva odgovornost za
eventualninesolidan rad. Tako prava i obveze brodograditelja i drugih zanatlija.
Ako unajmljena laa potone kao neispravna, vlasnik lae plaa odtetu za
propalu robu.

Prava vojnika-zemljoposjednika. Vojnici koji imaju zemlju (REDUM, BAJRUM dva

roda vojske) imaju naroite privilegije, jer su oni stup carske moi duni da se u
svako doba odazovu na poziv pod oruje..''Ako se redum ili bajrum oglui da poe
u carski pohod ili unajmi zamjenika, neka bude kanjen, a najamnik moe da
uzme njegovu kuu''...''Ako se redum...vrati iz zarobljenitva, mora mu se vratiti
imanje dato drugome''...''Sin reduma ili bajruma koji je pao u zarobljenitvo
naslijeuje imanje svoga oca...Ako je sin maloljetan, majka ima pravo na 1/3
imanja za uzdravanje sina...''

Ako je mogue reduma ili bajruma otkupiti iz zarobljenitva pomou trgovaca, a

zarobljenik nema sredstava za otkup, to e platiti mjesni hram, a ako taj ne moe,
platit e carski dvor; polje, vrt i kuaa dotinoga ne smiju se prodavati za otkup''.
Redum ili bajrum ne smije prodati polje ili stoku dobivenu od cara. Iz tih i drugih
propisa (nisu sustavno navedeni po sadraju) Hamurabijeva zakonika jasna je
slika o pravima i obvezama vojnika zemljoposjednika, uvara babilonskog
carstva.

Obiteljska prava regulirana su mnogobrojnim zakonskim stavkama. Otac je

gospodar ivota i smrti djece. ena ima ograniena prava. Mnogoenstvo je
doputeno. Prvoroeni sin ima privilegije u nasljedstvu i u svemu prema brai i
sestrama. enska djeca nemaju prava nasljedstva imovine.

U krivinom sudskom postupku karakteristian je princip koji je u hebrejskoj Bibliji

izraen izrekom ''oko za oko, zub za zub'', a kod Rimljana kasnije zakonom
''taliona'' (talio). To ne vrijedi u odnosu rob-slobodnjak.

Ekonomska prava su pitanja regulirana mnogobrojnim propisima zakonika.

Organizirana agrarna proizvodnja predmet je velike panje zakonodavaca. Tu su
propisi o natapanju, o uvanju kanala-brizl o njima (svako je selo odgovorno za
svoj sektor), o uvanju uma, o stoarstvu. Ima propisa o zanatstvu, trgovini i
prometu.

***
''Veliki bogovi pozvali su mene. Ja sam pastir koji uva dobro... U svoje naruje
uzeh ljude zemalja Sumer i Akad''....''da ne bi moni tlaio slabog, da se zatite
udova i siroe...da se u zemlji svima uini pravda, da se svi pokoravaju zakonima
dravnim, da se oteenomu dade pravina nadoknada...ja sam napisao svoje
dragocjene rijei na svome spomeniku u babilonu, gradu svemonih bogova Anu i
Enlil'' (iz zakljuka Zakonika).

Hamurabi je umro oko 1750. godine. Njegovi su nasljednici (prvi je Samsuiluna,

posljednji iz njegove dinastije Samsuditana) odrali naslijeeno carstvo do
sredine drugog tisuljea. Do tada su se izdigli i razvili svoje drave Hetiti u Maloj
Aziji, Huriti sjeverno od Mezopotamije, Kasiti jugoistono od Mezopotamije. Svi ti
povremeno udaraju na Hamurabijeve nasljednike. U to doba u najjunijoj
Mezopotamiji, uz Perzijski zaljev, samostallno vladaju kraljevi tzv. ''primorske
dinastije''. Oko godine 1594. Hetiti su pri jednom upadu u Mezopotamiju estoko
porazili vojsku posljednjeg Hamurabijeva nasljednika Samsuditane. To je olakalo
Kasitima da osvoje Babilon, obore Hamurabijevu dinastiju i zagospodare cijelom
Mezopotamijom.

Kasiti su etnika mjeavina u kojoj ima indoeuropskih i nekih nejasnih nam drugih
elemenata. Hamurabijevi su nasljednici neprestano morali braniti istonu dravnu
granicu od Kasita koji su upadali s Irana. Napokon su im podlegli. Od tada (godina
sporna) kasitski su vladari gospodari Mezopotamije sve do oko godine 1160.
Gotovo pet stotina godina. Za to vrijeme nekulturni doljaci ujedinili su se s
domorocima. Kraljevi i drugi predstavnici kasitske vladajue klase primili su
mezopotamsku pismenost i opu kulturu. Po slubenoj dvorskoj tradiciji poslije I.
babilonske dinastije, koja kulminira sa Hamurabijem, druga je ''primorska'', a
kasitska je trea.

Nema sauvanih podataka za povijest kasitske vladavine u Mezopotamiji.

Zabiljeena su imena nekih vladara (ostaci iz kompletne liste). U El-amarnskoj
arhivi imajedna tablica-pismo u kome se obavjetava faraon da mu se alje
kasitska princeza u harem. Dokumentiran je u Mezopotamiji jedan kasitsko-asirski
dinastiki brak. Te i neke druge bitne vijesti posve su nedovoljne. Moe se rei da
je kasitska drava bila jaka kad se mogla odrati tako dugo vremena, kod
postojanja vrlo monih drava oko nje. Od kasitskih kraljeva ili careva spomenimo
prvoga. Zove se Ganda. Vlada u sedamnaestom stoljeu (jo prije osvajanja
Babilona). Trojica nose ime Agum. Od njih je najpoznatiji Agum II. (krajem
XVI.stoljea), ''kralj kasitske zemlje (Kau) i Akada, prostranih zemalja Babilonije,
kralj Padana i Amana, kralj zemlje Guteja''. Jo dva znaajna: Kadaman-Enlil i
Burnaburia (XVI.stoljee). Dopisuju se s faraonima XVIII. dinastije (el Amarnske
tablice).

Krajem trinaestog stoljea asirski kralj Tukulti-Ninurta osvaja Babilon. Povijest

Mezopotamije ovoga doba promatramo kroz historiju Asirije, jer su tada Asirci
imali dominantnu ulogu u ovoj zemlji.

ASIRCI. U sjevernoj Mezopotamiji osnovano je davno prije 2000. godine prije

Krista blizu srednjeg Tigrisa semitsko naselje Assur (6), iz kojega se razvio grad-
drava, koja je u dva navrata imala veliko opemezopotamsko i
iizvanmezopotamsko znaenje. Assur je ime gradskog boga, grada, drave i
naroda. Spominje se najprije u sumerskim, i u akadskim, a zatim u babilonskim
natpisima. Neto su mlai asirski gradovi Niniva i Kalkhu. Ostali su jo mlai.
Asirci su Semiti vrlo bliski kanaanskim (sirijskim, palestinskim). Kad su proirili
svoju vlast, podosta su se izmijeali s drugim etnikim elementom. Knjievni jezik
blizak je akadskom. Klasino im je podruje u Mezopotamiji obradiva zemlja oko
sjevernog Tigrisa i njegovih istonih pritoka (van Mezopotamije), pridruena sa
sjevera i istoka brdima, a sa zapada stepom kojom ih je vodio put prema
Mediteranu. Klima: kontinentalna, negdje blaa, negdje otrija. Uvjeti povoljni za
ratarstvo i stoarstvo. Nalazita eljezne rudae imala su veliku vanost u svoje
doba u Asirskoj privredi. eljeznim orujem Asirci su postigli velike vojnike
uspjehe.

O razvitku asirskih gradova-drava, o njihovoj povijesti uope do sredine drugog

tisuljea nemamo dovoljno podataka. Poznata su neka asirska dinastika i
velikaka imena ulesana klinastim pismom na zidovima hramova i palaa iz
treeg tisuljea. U jugoistonoj Maloj Aziji (klasina Kapadokija) otkopano je na
breuljku Kultepe juno od rijeke Halisa mnogo glinenih ploica s klinastim
natpisima na asiro-babilonskom. Tu se spominju asirski rukovodioci i privredni
pothvati nekih asirskih kolonizatora u tom i veze s hetitskim prvacima kojam je to
podruje pripadalo. Od ostalih sporadinih podataka starijeg doba vani su neki s
babilonskih natpisa. Iz njih doznajemo da je asirski kralj Iluuma ratovao s kraljem
Sumuabuom, osnivaem amoritske (prve) dinastije u Babilonu (krajem
dvadesetog stoljea). Hamurabi u svom zakoniku spominje Assur i Ninivu kao
svoje gradove. On ratuje s asirskim kraljem ami-Adadom. Kad su Kasiti vladali
Babilonom, sjeverno od njihova podruja bila je drava Mitanni (stanovnici:
Huriti). Mitanski vladari u XV. I XIV.stoljeu imaju pod svojom vlau sjevernu
Mezopotamiju s Asirijom. Kad su Hetiti oko godine 1365. sruili Mitansku slilu,
Asirci su se oslobodili, brzo ojaali i stvorili monu dravu. Njihov kralj Aur-ubalit
koji se prvi slubeno zvao kraljem Asirije (oko 1363. do oko 1328.) ve ima
prevlast u Mezopotamiji. Takmac je babilonskog (kaasitskog) kralja Burnaburiaa.
Obojica se dopisuju s egipatskim faraonom Amenofisom III. (potvrde u el-
amarskim tablicama).

Klinasti natpisi na arhajskom hramuu u Assuru i drugi obavjetavaju nas o

Aurubalitovim nasljednicima. Prva tri (Enlil-nirari, Arik-den-ilu, Adadnirari)
osvajaju nova podruja. Nadmaio ih je etvrti, almanasar (I), koji vlada
sredinom XIII.stoljea. Prijestolnica mu je grad Kalkhu (Kalah, ruevine u
dananjem Nimrudu). On vri zamane ratne pohode na sve strane, osvaja
babilon i rui ga. Nakon njegove smrti Babilon se oslobaa, a asirsko
napredovanje je za nekih sto godina zaustavljeno. Krajem XII:stoljea opet uspon.
Tiglatpilesar I. (1112. 1074.) obnavlja asirsku dominaciju u Mezopotamiji vrei
velike ratne operacije (o njima natpisi na ''prizmama'' ugraenim na jednom
hramu u Asuru). Osvaja Babilon. Udara do Sredozemnog i Crnog Mora. Nakon
njegove smrti opet zastoj. Aramejci sa sjevera upadaju i osvajaju sjeverne
dijelove Mezopotamije. Asirski kraljevi gube osvojene zemlje i ograniavaju se na
svoje ue maino podruje. Krajem X.stoljea protjerani su Aramejci. Carevi
Asurdan i Adadnirari poinju s ratnim pohodima. Slijedi epoha najveih asirskih
osvajakih pothvata, osobito prema zapadu. Budui da su oni bili kobni za
Izraelce i Judejce sauvali su se u Bibliji mnogi podaci o njima. Na sirijsko-
palestinskom podruje naili su Asirci tada na otpor faraona saitske dinastije, pa
je mnogo toga dokumentirano i u egipatskim spomenicima. Tradicija o ovoj epohi
dohvatljiva je grkim historiografima.

Assurnasirpal II. (883. 859.) ponovo je osvojio zemlje koje je neko imao
Tiglatpilesar I. Prijestolnica mu je grad Nimrud, sjeverno od Assura.

almanasar III. (858. 824.) ratuje u Siriji i Palestini. Tir, Sidon, Damask, i
Izraelsko kraljevstvo priznaju njegovu vlast i plaaju danak.

amiadad V. (823. 810.) gubi podruja na zapadu jer mora ratovati na istoku s
Medijcima, a u zemlji s bratom koji hoe da mu otme prijestolje.

Adadnirari III. (809. 782.) ponovo osvaja to je njegov prethodnik bio izgubio na
zapadu (Tir, Sidon i neki drugi nepokorni gradovi opet moraju plaati danak.
Damask je osvojen). Za njim etrdesetak godina slabljenja. Slijedi blistava epoha:

Tiglatpilesar, almanasar, Sargon (II), Sennaherib, Asarhaddon, Assurbanipal,

Aur-etil-ilani, Sis-er-iskun, Aurubalit su asirski vladari koji su se izredali od 745.
do 609. godine. Zabiljeeno je mnogo toga o njihovim ratovima u Siriji, Palestini i
drugim krajevima. Najznaajnije: Asarhaddon 670. godine osvaja Egipat.

Assurbanipal (668. 626.), veliki ratnik koji je uguio ustanke u Egiptu i u

Babilonu, sruio Suzu u Elamu, ratovao u Arabiji i drugdje, slavan je najvie po
spomenicima koje nam je ostavio. Prijestolnica mu je Niniva. U njoj je uz
Senaheribovu sgradio svoju palau ukrasivi je velebnim reljefima, kojih su se
ostaci do danas sauvali (kod dananjeg Mosula). Meu ostacima palae
otkopana je Ausrbaanipalova biblioteka, veliko mnotvo glinenih tabla s klinastim
natpisima. Tu su mnogobrojni sumerski, akadski i babilonski tekstovi (preneseni u
originalu ili kopirani) s asirskim (sada u British museumu) koji predstavljaju
najvei dio sauvane literature mezopotamskih naroda.

Asirci su ostavili u povijesti lou sliku o sebi. To su bili okrutni ratnici, nesmiljeni
prema pokorenim narodima. Siromana matina zemlja uinila ih je takvima.
Masovno useljavanje u plodne osvojene krajeve, a odvoenje i raseljavanje
pokorenih bila je njihova redovna praksa. Mnogi su zakonski propisi Aisraca
nehumani ne samo prema robovima, nego i prema nezatienim slobodnim
domorocima. Teko je bilo njihovim dunicima, nezadovoljnim enama, svima
okrivljenim. Sakaenje bila je redovna kazna i odmazda. Natpisi govore i o
mnogoemu regularnom i ispravnom, o privrednim mjerama, o orgnizaciji
natapanja, o zemljoosjednikim okolnostima, o kupoprodaji. Mnogo je toga bilo u
znaku sumero-akadske i babilonske tradicije.

Za vlade Asurbanipalovih nasljednika osnovano je Novo babilonsko ili Kaldejsko

cartsvo kojega e vladari tokom etog stoljea imati glavnu ulogu u Mezopotamiji.
Godine 612. Babilonci su (Nabopolasar) osvojili i opustoili Ninivu, a malo kasnije
609.godine okupirali su cijelu Asiriju.
NOVO BABILONSKO ILI KALDEJSKO CARSTVO. Krajem XII.stoljea Asirci su
okupirali Babilon, ali su babilonski i drugi junomezopotamski dinasti (dinastija
Isin, primorska dinastija i druge) iskoristili svako slabljenje Asirije da povremeno
zavladaju ovim gradom. U X.stoljeu trebalo je odbijati Aramejce. U IX. I VIII.
stoljeu nije se moglo odooljeti silnim asirskim upravljaima. Krajem VII.stoljea
Kaldejac Nabopolasar osniva u Babilonu svoju dinastiju. On rui Ninivu, osvaja
Asiriju i otvara epohu Novog babilonskog carstva kojega su nosioci Kaldejci,
junomezopotamski semiti posebnog ogranka. Carstvo je potrajalo do godine
539. kada je prezijski car Kir II. Veliki osvojio Babilon.

Tri cara predstavlljaju ovu dinastiju: Nabopolasar, Nabukodonozor i nakon kratkog

interregnuma babilonskih sveenika, posljednji Nabonid. Nabopolasar (625.
605.) obraunao se s Asircima u savezu s Medijcima i uhvatio se u kotac s
Egipanima na sirijsko-palestinskom podruju. Njegov sin Nabukodonozor (604.
562.) potukao je Egipane kod Karkemia na Eufratu i otjerao ih natrag do Nila
(605.godine jo za oeva ivota). Dva puta je osvojio Jeruzalem, godine 597. i
586. Prvi put je dao Judejcima neke uvjete za opstanak. Drugi puut razotio je grad
o odveo stanovnitvo u Mezopotamiju (''babilonsko suanjtvo''). O tome u Bibliji
imamo opirne podatke.

Nabukodonozor nije ba lako svladavao otpor naroda koji su branili sovje posjede
u Sirii, Fenikiji i Palestini. Tir se uporno branio kao i Jeruzalem i neki drugi gradovi.
U spomenutim krajevima egipatski su faraoni-Saiti, navodno kao saveznici, branili
svoje interese. Kaldejac se ipak vratio u Babikon kao pobjednik. Novo babilonsko-
kaldejsko carstvo bilo je tada veoma mono i bogato. Nabukodonozor izvodi
golem dravniki i kulturni program. Utvruje prijestolnicu novim zidinama,
kulama i opkopima. Die velianstveni kraljevski dvor, gradi hram vrhoovnom
dravnom bogu Marduku, hramove drugim boanstvima, pokree svakovrsne
graditeljske-urbanistike, melioracijske i druge akcije u prijestolnici i izvan nje po
Mezopotamiji. O tome ima mnogo potvrda na natpisima i kod aantikih pisaca.
Sauvalli su se i arheoloki ostaci.

Nakon Nabukodonozorove smrti 562.godine nekoliko godina vladaju babilonom

Mardukovi prvosveenici, a od 555. do 538. godine posljednji babilonski car
Nabonid. U njegovo doba perzijski car Kir osvaja Mediju, a za njom sve zemlje oko
Mezopotamije i prema sjeverozapadu zakljuno s maloazijskom Lidijom. Kaldejski
car Nabopolasar bio je saveznik Medijaca u borbi s Asircima. Kir se na to ne
obazire. On upada u Mezopotamiju, godine 538. zauzima Babilon, zbacuje
Nabonida i pretvara Mezopotamiju u pokrajinu svoga carstva. Babilon uskoro
postaje politiko sredite vane prezijske satrapije i kulturno utjee iduih stojea.

Ekonomska baza i kulturna nadgradnja

Privreda i drutvo. Ve od protohistorijskih sumerskih i akadskih vremena

stanovnici Mezopotamije, osobito srednje i june imaju odlino organiziranu
poljoprivredu koja je temelj njihova ekonomskog ivota. Ekonomija svih
mezopotamskih naroda i drava temeljila se uvijek na poljoprivredi, a
poljoprivreda na iskoritavanju vode i nanosa Eufrata i Tigrisa.
U oujku Eufrat i Tigris donose silnu vodu s planina Armenije (doba topljenja
snijega i velikih kia) i razliijevaju se do kraja svibnja taloei plodan mulj. Tigris
je tada bogatiji vodom i mulljem nego Eufrat jer prima s Irana velike pritoke. Ali
Tigrisovo je korito mnogo dublje. Eufrat se vie razlijeva. Tu vodu i nanose treba
korisno regulirati i sauvati rezerve za doba sunog ljeta kad se rijeke povuku u
korito. To se postie mreom kanala i rezervoara. Na uzvisinama se upotrebljavaju
naroite naprave, adufi za crpljenje vode. Radovi oko natapanja i reguliranja
rijeka mogui su samo kolektivnim sudjelovanjem itavog zainteresiranog
stanovnitva. U zajednici postoje odnosi (rukovodioci-izvrioci), a ovi dovode do
klasa i drave. Protohistorijski Sumerani imaju klasno drutvo i grad-dravu. Od
njihova vremena do kraja Babilonskog carstva glavna je briga vladra organizacija
i odravanje hidrotehnikih radova u zemlji zbog osiguranja maksimalnih agrarnih
prihoda. To se vidi iz natpisa. Sumerski patesi i babilonski kraljevi na mnogim
natpisima spominju svoje doprinose u ovom pogledu. Najopirnije izvjetaje o
mjerama za natapanje i odravanje kanala itamo u natpisima Gudeje i
Hamurabija. U Hamurabijevom zakoniku vano mjesto imaju propisi o uvanju
kanala, o odgovornosti za tete poinjene nebrigom oko toga, a pogotovo za
sluajeve zloupotreba (npr. ako se zaprijei susjedu dovod vode).

Zahvaljujui blagodatima zemlje i vode te organiziranim agrotehnikim i

hidrotehnikim radovima juna Mezopotamija bila je veoma plodna. Antiki pisci
(Herodot i Strabon) daju podatke o neobino velikim agrarnim prihodima
mezopotamske zemlje. Njihovi pretjerani prorauni (sjeme itarica navodno
donosi 300-struki rod) jasno govore da su realni prihodi bili veoma veliki. Tu malu
a veoma plodnu zemlju, trebalo je permanentno braniti od gladnih napadaa, koji
su neprestano prijetili s brda i iz pustinje. Obrambeni i napadaki ratovi bili su
neizbjeni u svako doba. S natpisa i iz podataka antikih pisaca poznate su nam
mezopotamske poljoprivredne kulture. itarice, na prvom mjestu penica i jeam,
najdragocjeniji su tu plodovi. Antiki pisci podvlae vanost palme za ovdanje
june krajeve. Mnogostruka je bila upotreba ove plemenite biljke (datulja se jede,
od nje se pravi med, pie, osuena se melje i mijesi; tkivo stabla se plete; drvo
slui kao graevni materijal. U jednoj pjesmi spominje se 360 proizvoda od
palme, Strabon)

Agrarna proizvodnja june Mezopotamije svodila se uglavnom na itarice. Moe

se razmiljati i na povrtlarstvo, na gajenje nekih vrsta voaka. Spominje se sezam
i njegovo lie, tamaris i njegova smola. Uglavnom vrlo mali izbor poljoprivrednih
kultura. U sjevernijim i gorovitijim krajevima bor, hrast, vrba i razni vjesnici
drugog podneblja davaju tuu sliku klasinim Mezopotamljanima.

S poljoprivredom je u svezi i stoarstvo. Ono je u sjevernijim krajevima imalo

primarnnu privrednu vanost, na jugu sekundarnu. S likovnih spomenika i iz
literarnih izvora poznate su nam mezopotamske domae ivotinje: volovi (vie
vrsta), ovce, koze, svinje, magarci (konja dovode kasnije Indoeuropljani), deve,
perad. Rijeke su bile bogate ribom, divljai i zvijerima da ne govorimo. Vidimo ih
na likovnim spomenicima. Javljaju se i u tekstovima svake vrste.

Nije mogue dati cjelovitu sliku privrednog ivota sumerske i akadske epohe.
Moemo se zadovoljiti sporadinim nepovezanim podacima s natpisa. I bez
potvrda jasno je da je u Mezopotamiji bilo kvalitetnije (prirodno natapane) zemlje,
k tome zemlje koju je trebalo umjetno natapati s vie ili manje truda, a i neplodne
bezvodne zemlje (na natpisima se spominje ''zemlja bez gospodara''). Najvee i
najkvalitetnije imali su dinasti-patesi pa kraljevi, hramovi-zapravo sveenici,
velikai razliita ranga, seoske opine i seljaci pojedinci. To je jasno iz mnogih
natpisa (sumerskih i drugih). Zemljoposjednike okolnosti nisu svuda bile iste.
Seljaci su obraivali zemlju svoju i velikaku (kraljevsku, hramsku i drugu
veleposjedniku). Sa svoje zamlje davali su porez u naturi. Za obraivanje
velikake zemlje uzimao se dio ljetine. Moe se o tome govoriti samo sumarno.
Citiraju se epigrafski podaci u svezi sa raznim okolnostima. U jednom natpisu iz
urupaka (III.tisuljee) ima nekoliko pojedinosti o seoskim posjedima i o radu
selljaka na hramskom posjedu (slini podaci na natpisu iz Ura toog doba).
Zanimljiv je natpis reformatora Urukagine u Lagau (oko 2350. godine) o
revolucionarnom mijenjanju ranijeg naina uzrabljivanja seljaka, o umanjivanju
privilegija velikaa, o vraanju ''starog poretka'' itd. Manituu, akadski kralj
(krajem XXIII.stoljea), u svom natpisu izvjeuje da je kod grada Kia kupio
velike posjede i darovao ih nekim velikaima, sveenicima i drugim odanim
suradnicima. Sauvan je velik broj natpisa na glinenim ploicama koje su
pripadale arhivima gradova Ur, Nipur, Laga iz vremena ''tree dinastije iz Ura''
(oko 2000.godine). To su poslovne biljeke nadzornika na kraljevskom i
graanskom imanju s indirektnim podacima o zemlji, najamnim radnicima,
robovima; o poslu u zanatskim poduzeima. Iz tih dokumenata proizlazi da je bilo
u Uru i u susjednim dravnim zajednicama. Iz tih dokumenata proizlazi da je bilo
u Uru i u sujednim dravnim zajednicama sitnih privatnih, veih seoskih
kolektivnih i magnatskih posjeda. Dokumenti (sada u muzejima Sovjetskog
Saveza) jo se prouavaju.

Hamurabijev zakonik daje jasnu predodbu ekonomskih, u prvom redu agrarnih,

pravilnika Mezopotamije u sredini drugog tisuljea prije Krista. Vladajua klasa
na elu sa carem kao glavnim zemljoposjednikom zainteresirana je za natapanje,
s time u vezi i za odravanje starih i gradnju novih kanala, za uvoenje novih
kultura (uz itarice neto iz podruja povrtlarstva). Toliko je toga navedeno u
Hamurabijevu zakoniku da bi ga na ovom mjestu trebalo posebno analizirati.
Dobiva se dojam da je u Hamurabijevo vrijeme rastao magnatski veleposjed na
raun sitnih zemljoposjednika i na raun sitnih zemljoposjednika i na raun
seoske opine. Ipak sitnih, srednjih i seoskih kolektivniih posjeda bilo je i dalje.
Sauvalo se natpisa iz kasitske epohe (kraj drugog tisuljea) od kojih su neki na
kamenu meau svjedoili da je car tu i tu zemlju darovao toj i toj osobi. Natpisi
potvruju postojanje seoske opine i njezina posjeda, jer odreuju obaveze
opina prema caru i manjim posjednicima. Povlatenim licima kojima je darovana
zemlja (oduzeta seoskoj opini), daruju se posjed i oslobaa se od plaanja
poreza.

U prvom tisuljeu (kad je Asirsko carstvo bilo na vrhuncu razvoja, a za njim Novo
babilonsko-kaldejsko) agrarna proizvodnja u Mezopotamiji bila je osobito
razvijena. Na to doba se odnosi tradicija o velikoj plodnosti ove zemlje sauvana
u antikih pisaca. Prihodi mnogo vei od ranijih postizali su se koncentriranjem
zemlje u rukama malog broja posjednika i maksimalnim iskoritavanjem robovske
radne snage. Nemamo pobliih izvornih podataka. Ono ime raspolaemo govori
da su prilike bile u raznim krajevima razliite, a da su novi gospodari postupali
prema svom nahoenju.

Zanatstvo. Mezopotamija koliko nam je poznato, nije imala nalazita metala. U

svom uem sumersko-akadskom podruju nije imala uma koje bi je opskrbljivale
drvom. Nije bilo u blizini ni doborg kamena za gradnju. Ipak su zidari, drvodjelci,
kovai i drugi zanatlije uspjeno radili jer se uvozilo to je trebalo sa svih strana.
Sauvani spomenici arhitekture, skulpture i svakovrsnog zanatstva to potvruju.
O uvozu imamo i epigrafskih podataka (Sragon ide ''k srebrnim planinama'' ili do
''cedrovih uma''). Gline za opeku i za keramiko posue bilo je u zemlji dovoljno;
vune i industirjskih biljaka za tekkstil takoer. Antiki pisci spominju kao osobitost
''asfalt'', zemnu smolu kojom su stanovnici Mezopotamije lijepili daske, cigle i
drugo, a koju su u tekuem stanju upotrebljavali za rasvjetu. Koliine i kvaliteta
raspoloivog materijala davali su smjer pojedinim zanatima. To se najizrazitije vidi
u mezopotamskoj arhitekturi, kojom je domnirala cigla.

Nosioci prehistorijskih i protohitorijskih-''predsumerskih'' kultura ''El Obeid'',

''Uruk'' i ''Demdet-Nasr'', koji su ostavili svoje spomenike iz etvrtog i treeg
tisuljea prije Krista, dobri su keramiari, tkai, zidari, klesari. Imaju kameno pa
metalno orue (bakar). Utvrene su faze razvoja njihova zanatstva po mjestima i
po slojevima. Ono najprimitivnije nalo se u El-Obeidu, a najmanje i najrazvijenije
u Demdet-Nasru.

U vezi sa zanatskim prilikama Sumerana i Akaana iz treeg tisuljea treba kao

najosnovnije spomenuti da su pri gradnji kanala i instalacija za natapanje bile
potrebne usluge zidara, drvodjelaca, kovaa i drugih obrtnika. Na tim radovima
(kao i u Egiptu kod Nila) obrtnici su sticali nova iskustva. Tu su se oni sve vie
poeli diferencirati i specijalizirati. O najboljim postignuima mezopotamskih
obrtnika u treem tisuljeu govori bogati inventar kraljevskih i velikakih
grobnica. U grobnicama iz poetka treeg tisuljea u Uru naeno je, pored
ostalog, mnogo dragocjenih predmeta od zlata ili srebra zaista umjetnike izrade
(u tehnici ukucavanja, intarzije, titigrana) koji svjedoe o velikim dostignuima
umjetnikog obrta Sumeraana onoga doba. U tim i drugim sumerskim
grobnicama naeno je zanatskih proizvoda svake vrste: od zlata, srebra, bakra,
bronce olova, odlinih radova u duborezu. Topljenje kovina, kovanje, pravljenje
legura, emajliranje i druge zanatske vjetine tada su bile udomaene u Sumeru.
Naravno da se u takvoj kulturnoj sredini osjetila zanatska radinost na raznim
sektorima. Arheoloki su najdostupniji spomenici arhitekturi. Sumerani su ostavili
spomenika svog graditeljstva iz treeg tisuljea na mnogo mjesta u
Mezopotamiji. Graevine od opeke na kamenoj bazi este su u ovoj zemlji.

Epigrafskih podataka o privrednom ivotu Sumerana i drugih mezopotamskih

naroda iz treeg tisuljea ima nemalo. Natpisi iz Larse, Uruka i nekih drugih
gradova toga doba govore o kopanju kanala, gradnji utvrenja, o trgovini,
cijenama ita, ulja, vune, bakra; o plaama za radne ljude (u naturi). Ponegdje to
ima oblik zakonske uredbe vladara. Ve spomenute ploe s natpisima iz gradova
kojima je vladala III.dinastija Ura (kraj treeg tisuljea) daju opirne podatke o
kraljevskim i hramskim poduzeima sa zanatskim radionicama razliitih struka
(kovanice, drvodjelarnice, brodogradilita i druge).

Hamurabijev zakonik, koji bi i na ovom mjestu opet trebalo analizirati, daje o

obrtu, obrtnicima i njihovim okolnostima svu silu podataka. Podudaranja mnogih
starijih mezopotamskih zakonskih propisa s propisima Hamurabijeva zakonika
upuuje na zakljuak da je Hamurabi kodificirao sve vanije iz ranije tradicije. To
vai i za propise o obrtu i privredi uope.

Podataka o trgovini, njezinu razvoju i raznim njezinim okolnostima ima mnogo.

Moglo bi se mnogo govoriti o trgovakom prometu Eufratom i Tigrisom, o
kopnenim putovima koji su iz Mezopotamije vodili na sve strane, o prometnim
sredstvima, o mjerama, cijenama, trgovakim ispostavama itd. Podaci iz epohe
Kasnog asirskog i Novobabilonskog-kaldejskog carstva najbrojniji su, jer je to
epoha (poetak prvog tisulljea prije Krista) vrlo razvijene robovlasnike privrede
mezopotamskih naroda.

RELIGIJA

Religija mezopotamskih povijesnih naroda ve u najstarijim spomenicima javlja se

kao razvijena uglavnom u onom obliku u kome se odrala u klasino doba. U
treem tisuljeu Mezopotamci imaju antropomorfna boanstva, izgraenu
mitologiju, ozakonjen kult, mnogobrojne hijerarhijski klasificirane sveenike i
druge kultne slubenike. Tu su hramovi, likovi boanstva i kultni inventar. Svemu
tome prethodili su primitivni oblici religije i kulta s iskonskim fetiizmom,
totemizmom, animizmom, tabuizmom, magijom i drugim elementima ove vrste.
Na osvit povijesti u Mezopotamiji oboavanje Sunca, Mjeseca i drugih zvijezda,
oboavanje zemlje, voda i podzemlja, kult mrtvih, vjerovanje u demone, davanje
vladarima nadnaravnih osobina i mnogo tome slino u mezopotamskih naroda je
kanonizirano.

Sumerani su oblikovali religiju koju su u sutini naslijedili svi mezopotamski

narodi. Oboavajui prirodne sile, na prvom mjestu one koje najizrazitije utjeu na
ljudski ivot, zamislili su mnotvo boanstava prvoga i drugoga reda. U svijetu
sumerskih boanstava dominira trijada: Anu-nebo, Enlil-zemlja i Ea-voda (Enki).
Anu je ''otac bogova'', otac Enlilov, vrhovni bog. Enlil je bog grada Nippura kojega
je hram sredinje sumersko svetite. Bogova prvoga reda ima u sumerskom
panteonu jo nekoliko (Ninchursag, Ninlil, Nana). Bogova drugoga reda ima vie.
Poznatiji je Ningirsu, bog grada Lagaa, ratnik. Svaki vaniji grad ima svoga
glavnog boga, svoj hram, posjede, sveenike, osobito kult.

Sumerani su stvorili mitove o bogovima i herojima, koji su postali ope

mezopotamski i u kojima vidimo prototip najpopularnijih mitova raznih mlaih
naroda. Oni u treem tisuljeu imaju mitove o stvaranju svijeta, o postanku
ovjeka, o raju zemaljskom, o prvom grijehu i kazni, o svjetskom potopu i druge,
koji su kod kasnijih naroda ostali popularni putem hebrejske biblijske verzije.

Semiti-Akaani, Babilonci (amoritski i kaldejski) i Asirci primili su i dalje razvili

sumersku religiju s kultom i mitom. Odrali su u kultu sumerski jezik. Dodali su
neka svoja glavna boanstva ili ih povezali sa sumerskim po imenu ili funkciji.
Spomenici iz Hamurabijeve epohe to najbolje pokazuju. U mezopotamskoj religiji
Hamurabijeva doba i dalje dominira sumerska trijada Anu-Enlil-Ea, ali se oboava
i trijada semitskog imena: Sin-mjesec, ama-sunce, Itar-Venera, koju su
Sumerani oboavali pod drugim imenom. Babilonci su vrhovno mjesto u carstvu
bogova postepeno dali Marduku, semitskom bogu, bogu grada Babilona, koji je do
kraja carstva bio vrhovno dravno boanstvo. Daju mu se osobine sumerskog
Enlila i nekih drugih. On ulazi u mit kao stvoritelj svijeta, tvorac prvog ovjeka,
pobjednik mranog Tijamata, zatitnik carstva i careva. Do kraja drugog
tisuljea, u doba vlade Kasita, profesionalci sustavno razgrauju uenja o
bogovima i boicama, gaje kult lokalnih boanstava, podravaju mitove o
demonima, legende o herojima. Asirci istodobno rade u istom smjeru. Prema
spomenicima vidi se da se asirska religija uglavnom podudara s babilonskom, s
tom osnovnom razlikom to nacionalni bog Aur ima prvo mjesto. Asirski carevi iz
prvog tisuljea prije Krista sintetiziraju sva kulturna dostignua mezopotamskih
naroda svih ranijih vremena. Oni oboavaju sva mezopotamska boanstva,
oduevljavaju se svima legendama, komegod u Mezopotamiji izvorno pripadale. U
Asurbanipalovoj biblioteci sauvali su se tekstovi gotovo svih sumerskih i
semitskih mitova Meurjeja.

PISMO KNJIEVNOST

PISMO Narodi Mezopotamije pisali su klinastim kuneiformnim pismom (lat.

Cuneus ''klin''), koje su u etvrtom tisuljeu pronali Sumerani. Sauvalo se
veliko mnotvo klinastih natpisa, najvie na glinenim ploama, a ne malo na
spomenicima arhitekture. Ima ih na svakovrsnom materijalu, na svakovrsnim
izraevinama. Najmarkantniji su oni koje su perzijski carevi naredili da se ukleu
na njihovim spomenicima. Nad svima se istie golemi trojezini natpis koji je
perzijski car Darije naredio da se uklee na visokoj hridi u Behistunu (ime
dananjeg lokaliteta u Perziji Iranu), a koji je najvie pomogao deifriranju ovoga
pisma. Mnogi su se trudili posljednjih stoljea da odgonetnu tajnu ovoga pisma.
Najvei doprinos dao je tome Nijemac Georg Grotefend (1775. 1853.), uz njega
Englez Henry Rawlinson, njegov suvremenik. Do sada se toliko napredovalo da
imamo gramatike, rjenike i golemu literaturu o svemu tome. Nauka se
konvencionalno nazivao kao prologa stoljea asirologijom, iako obuhvata vrlo
iroko podruje kulture raznih mezopotamskih i susjednih im naroda staroga
vijeka.

Mezopotamsko slikovno pismo (piktogrami) sastoji se od ideograma-znakova za

pojmove (kralj, kua, rat, ljubav) i fonograma znakova za glasove, zapravo
slogove (jer abecednih znakova Mezopotamci nemaju). Znakovi za oznaavanje
pojedinih rijei ranije su bili vjerna slika. Kasnije se postepeno shematiziraju,
stiliziraju i linearno biljee. Svode se na crtice razliita poloaja, od kojih su se
razvili znakovi u obliku klinova. Mnogi su ideogrami znai ''bog'', dok je kao
fonogram znak za slog ''an'' u rijeima koje taaj slog imaju. Pismo je komplicirano.
Teko je bilo i onima kojima je bilo namijenjeno. Sauvalo se mnogo kolskih
prirunika s uputama na glinenim ploicama.(najvie u Asurbanipalovoj
bibllioteci).
Knjievnost. Najstariji je knjievni jezik u Mezopotamiji sumerski. Na tom su
jeziku sauvani najstariji literarni spomenici ove zemlje. Semiti su primili od
Sumerana klinasto pismo i knjievnu praksu. U doba semitske dominacije u
Mezopotamiji sumerski je jezik odran u kultu (''mrtvi jezik'') pored semitskog
ivog govora. Jezik mezopotamskih Semita lingvisti nazivaju akadskim, a
babilonski i asirski smatraju njegovim dijalektima. Svaki ima stariju i mlau fazu.
Starobabilonski jezik (dijalekt) jezik je Hamurabijeva zakonika; mlai babilonski:
jezik babiolonskih tekstova iz doba kaldejskog carstva. Na staroasirskom
sastavljeni su natpisi arhajskih hramova u Auru i tablice iz Kapadokije (Kultepe).
Mlaim se naziva asirski jezik iz doba Mlaeg asirskog carstva (Prvo tisuljee).
Asurbanipal i njegovi kulturni suradnici osobito su potovali jezik i knjievnost
starijih mezopotamskih naroda, osobito Sumerana, pa su sauvali njihove vanije
spomenike ove vrste.

Biljeka

Na deifriranju raznih sustava klinastog pisma (tri su glavna sustava) radilo se

intenzivno pedesetak godina, krajem XVIII. I u prvoj polovini XIX. Stoljea. Danac
K. Niebuhr oko godine 1780. poeo je prouavati perzijske klinaste natpise iz
Perzepolisa pisane abecednim klinopisom i utvrdio osnovne principe pisma.
Godine 1802. Georg Grotefend je na tim istim perzijskim natpisima deifrirao
znak (znakove) za naslov ''kralj'' i k tome imena dvaju kraljeva, za koje se kasnie
utvrdilo da glase ''Darije'' i ''Kserks'' (nai oblici). Budui da staroperzijski pripada
indoeuropskim jezicima, pomogle su jezine analogije s indijskog zend-avestskog
sansktrskoga teksta. Tu su dali doprinose bolji poznavatelji zenda i sanskrta,
najvie Christian Lassen. U jednom natpisu pod reljefom koji prikazuje raznorodne
nositelje danka deifrirana su neka geografska-etnika imena. Time se upoznalo
oko pola perzijskog klinopisnog alfabeta. Nezavisno od svih poeo je raditi Henry
Rawlinson. On je od 1835. do 1847. Kopirao trojezini Darijev natpis u Behistunu,
perzijski, babilonski i elamitski tekst koji slavi Darijevu pobjedu nad pseudo-
Smerdisom i buntovnicima. Dostignua Grotefendova, Lassenova i drugih na
prouavanju perzepolskih natpisa i Rawlinsonova na prouavanju perzijske verzije
teksta u Behistunu omoguili su da se do godine 1847. deifrirao cijeli perzijski
klinopisni alfabet. Poto je bilo deifrirano jedno od klinastih pisama (perzijsko
abecedno), bilo je olakano prouavanje babilonske verzije Behistunskog natpisa.
Babilonsko klinasto pismo nije abecedno nego slogovno (silabiko). Vrlo je
zamreno jer se istim znakom piu razni slogovi (dan, rib, lab, lib) i obratno: za
isti glas ili glasove ima vie znakova. Budui da babilonski pripada semitskim
jezicima, potraile su se i nale jezine analogije u hebrejskom, kao to su se
koristile sanskrtske analogije u perzijskom. Usporeivanjem babilonskog teksta s
perzijskim na behistunskom natpisu svladane su osnovne tekoe, kao kod
deifriranja hijeroglifa pri koritenju rozetskog natpisa (s egipatskom i grkom
verzijom). Glavni je nosilac otkria Grotefend. Rawlinson je ''otac asirologije''.
Osim Grotefenda i Rawlinsona, meu ostalima koji su priddonijeli razvoju
asirologije treba posebno spomenuti Hincksa.

Sumerani su u treem tisuljeu pobiljeili u slobodnijem i u pjesnikom obliku

mnoge mitove o bogovima i herojima. Od tih su mitova postali najpopularniji i
najdue su se sauvali oni o postanku bogova (gr. Theogonia), o postanku
svijeta (gr. Kosmogonia), o postanku ovjeka, o grijehu prvih ljudi, o potopu.
Posebno se istie mit u raznim varijantama o Gilgameu. Sumerani su imali
svakovrsnih narodnih pria, poslovica, basni i drugih folklornih tvorevina. Pjevali
su himne bogovima, sastavljali molitve i psalme. Sve je to poznato iz kasnije
semitske obrade. Neto se fragmentarno sauvalo u sumerskom originalu.
Najvredniji izvorni sumerski literarni spomenici jesu njihovi natpisi s
dokumentarnim podacima povijesnog znaenja.

Na poetku drugog tisuljea Babilonci su dali oblik i redakciju spomenutim

sumerskim literarnim tvorevinama. Sredinje mjesto tu imaju dva pjesnika
sastava: ''O Gilgameu'' i ''O postanku svijeta''.

Gilgame, prototip grkog Herakla (prema izvrenim junakim podvizima),

simbolizira ljudsku tenju za svladavanjem prirodnih prepreka i za odgonetanjem
smisla ivota i smrti. U okviru ovoga spjeva, puno najrazliitijih mitskih epizoda,
ukljuena je i legenda o svjetskom potopu (Utnapitim odgovara biblijskom Noi).

''Enuma Eli'' (Kada gore...) naslov je pjesnikog sastava o postanku svijeta.

Naslov prema prvim rijeima poeme. To je babilonska redakcija sumerskih, prije
spomenutih kosmogonskih pria gdje je Marduk zamijenio sumerskog Enlila-
stvoritelja. Tu se jasno pokazuje mezopotamsko podrijetlo hebrejskih i grkih
legendi o postanku svijeta i ljudi i izvor drugih sastava iz tog ciklusa.

Babilonci su u drugom tisuljeu redigirali i sumersku legendu o Etani (junak

Etana leti na orlu prema nebu da trai ''travu roenja''), tako i legendu
Atramkhasis i neke druge. Ostavili su i svojih originalnih tekstova dokumentarno-
povijesnog, pravnog filolokog i drugog sadraja. Tu su natpisi na kojima se
temelji nae poznavanje njihove povijesti, tu je Hamurabijev zakonik, tu su
svakovrsni jezini prirunici, rjenici (sumersko-babilonski) svoje vrste, tumaenja
pismenih znakova. Meu religijskim sastavima istiu se himne bogovima,
posebno himna Marduku.

Iz kasitskog doba (druga polovina drugog tisuljea prije Krista) sauvalo se malo
babilonskih tekstova. Jedan od tih. Poema o Adapi-varijanta nekih epizoda o
Gilgameu. Iz tog su doba el-Amarnske tablice u Egiptu, koje svjedoe o
internacionalnom znaenju jezika mezopotamskih Semita (na jednoj je fragment
prie o Adapi). Biblijska pria o stradanju pravednog Joba ima svoj prototip u
jednoj babilonskoj iz kasitske epohe (jedan psalam Marduku). Iz asirske literature
iz druge polovine drugog tisuljea najinteresantniji su zakonodavni natpisi
(nekoliko ploica iz Aura) s djelominim podudaranjima i djelominim
odstupanjima od Hamurabijevih normi (asirske su kazne okrutnije).

Asirci iz prvog tisuljea, koji su u Asurbanipalovoj biblioteci sabraali u originalu ili

u kopijama sva vanija djela mezopotamske knjievnosti svih vremena, bili su
vjeti u sintetiziranju knjievnih djela. Od njihovih pisanih spomenika najvrednije
su redakcije babilonskih kraljevskih anala i kronografski pregledi vladavine svih
mezopotamskih vladara poevi od mitskih.
U literaturi Novog babilonsko-kaldejskog carstva najvredniji su dio nauni
tekstovi. Oni su sinteza svih starijih dostignua mezopotamskih mislilaca iz
matematike, astronomije i raznih drugih prirodnih znanosti.

LISTE KRALJEVA. Od mezopotamskih klinastih natpisa najdirketnije povijesne

podatke daju natpisi s popisom vladara pojedinih gradova drava i popisi svih
mezopotamskih vladara. Popisi svih mezopotamaskih vladara liste su, razumije
se, iz kasnijeg doba. Tu pripadaju:

Lista A (po Eduardu Meyeru) s table iz Asurbanipalove biblioteke s popisom

babilonskih kraljeva od I. amoritske dinastije do poetka Kaldejskoga carstva (s
lakunama).

Nekoliko kraljevskih lista iz raznih sumerskih gradova (najvie iz Nippura) s

popisom kraljeva jedne ili veeg broja dinastija. Te liste meusobno se dopunjuju i
uzete skupno predstavljaju najstariju tradiciju, navodno, ''od potopa'' do
osnivanja Prvog babilonskog carstva.

Spomenuti natpisi-liste naeni su tijekom godina od kraja prologa stoljea do

1920. godine publicirani u periodicima za orijentalistiku, a popularizirani od
Eduarda Meyera i drugih.

Na jednom natpisu iz Larse, sada u British Museumu, nabrojeni kraljevi od mitskih

vremena (''pretpotopnih'') do kraja dinastije grada Isin, do osnivanja Prvog
babilonskog carstva. Godine vladanja navedenih kraljeva nevjerojatno su velike.

Na temelju spomenutih lista utvrdilo se da je Berosos svoje liste ''pretpotopnih'' i

''poslijepotopnih'' kraljeva dao prema mezopotamskoj literarnoj tradiciji sauvanoj
do njegova doba (doba Aleksandra Velikog). Spomenuti natpisi potvrdili su
autentinost Berosovih podataka. Moderna povijesna kritika dala je svemu tome
odgovarajue mjesto.

*****

Tijekom treeg tisuljea Sumerani, a za njima Semiti Akada, stekli su osnovna

znanja iz matematike, zvjezdoznanstva, geoografije, medicine i drugih primitvno
izraenih umijea. Svaki je vaniji grad imao svoj kalendar. U prvoj polovini
drugog tisuljea u babilonskoj dravi matematika je ve vrlo dobro obraivan
predmet. Sauvali su se iz tog doba svakovrsni matematiki tekstovi, neki s
osobitim tablicama mnoenja, tablicama kvadrata, s operacijama-diobama,
mnoidbama, potencijama, korjenovanjem, svojevrsnim jednadbama. Tu su i
geometrijski prikazi s izraunavanjem opsega i povrina trokuta i etverokuta,
obujma kocke, prizme, piramide i konusa. Heksagezimalni brojni sustav tog
vremena izvorno sumerski bit e baza mezopotamskim matematiarima i u
kasnije doba. Babilonci su u to doba (prva polovina drugog tisuljea) vrili
uspjena astronomska ispitivanja (poeci ve u sumerskoj epohi), dali imena
znatnijim planetima (po imenima bogova i njihovih hramova zvjezdarnica).
Sauvale su se o tome literarne potvrde. Medicinu su takoer u to doba
unaprijedili. Iz kraja drugog i poetka prvog tisuljea sauvani tekstovi potvruju
da su Babilonci sustavno prouavali anatomiju ljudskog tijela. Neki tekstovi tog
doba daju pregled bolesti s terapeutskim uputama.

Krajem drugog i u prvoj polovini prvog tisuljea Asirci su sintetizirali sva prijanja
knjievna i znanstvena dostignua mezopotamskih naroda i na toj bazi dali nove
priloge. Mnogo je toga u Asurbanipalovoj biblioteci kopija sumerskih ili
babilonskih tekstova. Negdje nije lako utvrditi podrijetlo. Bez obzira na to treba
rei da su nam Asirci ostavili mnogo toga, npr. najstariju (po nekima) kartu
svijeta; zanimljive opise zemalja (gora, rijeka, mjesta itd.), popise minerala,
biljaka, ivotinja s pokuajem klasifikacije. Asirci i Babilonci su u prvoj polovini
prvog tisuljea predali Grcima i preko njih mlaim narodima kulturna dostignua
i iskustva, koja se nalaze u temeljima nae kulture i civilizacije. Na ovom mjestu
prostor ne dozvoljava da se zadrimo na pojedinostima, npr. na podacima iz
astronomije ili na podacima o kalendaru. Vrijedno bi bilo zadrati se na podacima
o dostignuima mezopotamskih strunjaka u tehnologiji svojevrsnoj kemiji,
mehanici i drugim znanostima.

ARHITEKTURA. Sumerani i njihovi akadski suvremenici grade ve u etvrtom

tisuljeu skromnije i monumentalne graevine. Osnovni je graevni materijal
opeka, jer u srednjoj i junoj Mezopotamiji nema dovoljno kamena upotrebljivog u
arhitekturi. Otkopani su ostaci hramova, palaa, fortifikacijsskih objekata treega
tisuljea (neto je i starije) na podruju Ura, Uruka, Lagaa, Aura i drugih
gradova. Te su graevine podignute na vrstoj bazi, terasi od opeka (izolacija od
vode). Osnova je etvrtasta, kroz ravan. Rano se javljaju luk, svod i kupola. Svoja
iskustva Sumerani su ostavili u nasljedstvo mladim Mezopotamcima. Jedan hram
u Eridu iz IV. tisuljea pripada u najstarije. Hram boice Ninhursag u El-Obeidu
primjer je starije monumentalnije graevine (III.tisuljee). Urbanistiku cjelinu iz
kraja treeg tisuljea pokazuju ostaci grada Ura (palae, hramovi, akropola, sve
opkoljeno zidinama, dominira terasasti hram). Babilonci Hamurabijeva doba i
cijelog drugog tisuljea nastavili su i u arhitekturi sumersku tradiciju.
Velianstvene graevine njihove prijestolnice i drugih njihovih graadova poznate
su nam iz pisanih izvora. Poznati su njihovi terasasti, stepenasti hramovi
sumerskog tipa (''zigurat'') posveeni Suncu. Arheolokih ostataka iz tog doba
(drugo tisuljee) ima malo. Ali sauvali su se bogati ostaci raskonih palaa i
drugih graevina koje se u prvim stoljeima prvog tisuljea podigli asirski carevi.
Veliannstvena je palaa Sargona II (721. 705.), iji su se ostaci sauvali u
dananjem selu Khorsabad (neto podalje od Mosula). To je kompleks velebnih
graevina s raskonom fasadom, portalima, stubitima, dvoranama s plastikom
dekoracijom. Bogata je i palaa Aurnasirpala II. (883. 859) u Kalahu. Ti su kasni
spomenici mezopotamske arhitekture sinteza onoga to se ranijih stoljea
stvaralo. Posljednje momo mezopotamsko carstvo Kaaldejsko ili
Novobabilonsko dalo je gradu Babilonu onaj sjaj koji je zadivio Herodota i druge
antike pisce. Iz tog je vremena i biblijska tradicija o Babilonu. Nabukodonosr II.
(604. 562.), osvaja Jeruzalema, nadmaio je sve godpodare Mezopotamije u
izgradnji i uljepavanju svoje prijestolnice. Prema povijesnim podacima i
arheolokim nalazima rekonstruirana je slika Nabukodonosorova Babilona, planski
izgraenog grada s hramovima (dominira Mardukov hram-kula), carskom
palaom (tu je i supstrukcija za ''visee vrtove''), gradskim zidinama, glasovitim
''vratima boice Itar'' i drugima, neko velebnim graevinama.

UMJETNIKI I ZANATSKI PROIZVODI. Kipari, slikari i drugi umjetnici i zanatski

obrtnici rade u Mezopotamiji u raznim epohama za ppotrebe kulta i za udobnost
uivanje kraljeva i drugih velmoa. Od sauvanih njihovih radova kronoloki idu
na prvo mjesto glinene statuete i reljefno ukraeno glineno posue te kamena i
bronana plastika iz grobnica i ostava etvrtoga tisuljea, primitivne izrade. Iz
poetka su treeg tisuljea skupocjeni zlatni predmeti naeni u kraljevskim
grobovima grada Ura (zlatna kaciga, zlatni dijadem, zlatna glava bika, razni nakit)
umjetnike izrade, neto u tehnici filigrana, neto s intarzijom lazurita itd. Iz tog
je doba enska glava od alabastra naena u Uruku (prirodna veliina). Spomenici
klasine sumerske skulpture, statue i reljefi, najbolje su sauvani u ruevinama
grada Lagaa (danas Tello). Tu je naena pobjednika stela Eannatuma iz sredine
treeg tisuljea (''stela jastrebova''), tipoloki obrazac mezopotamskog reljefa iz
starijeg doba (figure boga i kralja u veim dimenzijama prema ostalima, glava i
noge u profilu, oi i ramena en face). Tu su naene i dioritne statue s kraja
III.tisuljea od kojih neke nose natpis s imenom vladara Gudea, obrasci klasinog
sumerskog kiparstva (zdepasti muskulozni likovi. Donji dio tijela stijenjen u usko
povijen ogrta). U ruevinama Lagaa i drugih nekih sumerskih, pa i akadskih,
gradova sauvalo se statua i reljefa raznih tipova iz treeg tisuljea (primjer:
trijumfalna akadska stela Naramsina; svi primjeri iz Lagaa sada u parikom
Louvreu). Spomenika iz drugog tisuljea ima mnogo. Naveli smo samo neke. U
drugom tisuljeu babilonska je struktura pod utjecajem starije sumerske. Nije
mnogo sauvano. Karakteristian je reljef na stupu iznad teksta Hamurabijeva
zakonika: car se klanja pred bogom amaom. Takav motiv adoracije, poznat i za
starijih sumerskih (u Uru) spomenika, predoen je uklesan na raznim stelama i na
hridima iz drugog tisuljea. Kakva su bila monumentalna djela babilonske
skulpture drugog tisuljea, moe se zamisliti prema sauvanim asirskim
spomenicima iz posljednjeg tisuljea. Glasoviti su asirski spomenici primijenjene
skulpture, reljefi iz kraljevskih palaa u Khorsabadu i Kalahu i na ukrasnim
ploama s raznih mjesta. Na ploama od alabastra ili mramora, kojima su bile
obloene dvorane palae (neke sada u Louvreu i British museumu), reljefno su
prikazani carevi, najee u ratu ili lovu (pokolj zarobljenika, lov na lavove itd.).
Na nekim reljefima vidimo karakteristine asirske krilate lavove s ljudskom
glavom (postavljali su se na ulazima palaa). U prikazivanju ivotinja asirski su
skulptori dostigli veliki umjetniki domet. Realistiki prikaz ranjene lavice na
jednom asirskom reljefu (sada u British Museumu) neki smatraju nenadmanim
umjetnikim djelom svoje vrste. Veliku umjetniku vrijednost imaju i neka druga
djela ove vrste s realistikim figurama konja, pasa, ptica, riba i drugih ivotinja na
ukrasnim ploama Asurbanipalovih i drugih asirskih carskih spomenika.
Spomenika osrednje i manje vrijednosti ima, dakako, mnogo vie. O stilu, nainu
obrade i kvaliteti mnogo odluuje materijal kamen, metal, drvo, glina, kost od
kojega se predmet izraivao. Neto su posebno kameni cilindrini peati sa
svakovrsnim likovima, upotrebljavani u raznim vremenima.

Mezopotamsko slikarstvo slabo je poznato, jer se spomenika malo sauvalo.

Zidne povrine ukraavale su se svojevrsnim freskama (na sloju gipsa) u nekoliko
boja. Prikazivani su ljudi, ivotinje ii su se izraivali obini linearni i drugi
ornamenti. Boja se najvie upotrebljavala dopunski na reljefima. Glazirana opeka,
najee plava, krasila je zidove nekih monumentalnih graevina u Asiriji i u
kaldejskom Babilonu (s tog fonda reljefno su se isticale figure ute ili neke druge
boje).

U Mezopotamiji se tisuljeima izraivao nakit koji je ve u treem tisuljeu u

Uru dosegao visoku umjetniku kvalitetu. Zlato, srebro, durgi metali, bjelokost,
glina i durgi materijal obraivali su se u radionicama sumerskih, akadskih,
babilonskih i asirskih majstora, na dvorovima kraljeva u prvom redu. Luksuznih
predmeta i proizvoda za praktinu upotrebu iz mezopotamskih nalazita raznih
epoha ima danas po svjetskim muzejima u velikim koliinama. Gledamo stvari i
mislimo na ljude: velike i male, one u Meurjeju.

Bibliografija. Edward Meyer, Moret, Scharff-Moortgat, Cornelius, Avdijev, Moscati

te pisci u sovjetskoj Vsemirnoj historiji i pisci u Cambridge Ancient history kao u
bibliografiji za povijest Egipta. Cambridge Ancient History u novom izdanju
(1961.). Za povijest umjetnosti: Contenau, pa sovjetske publikacije i ostalo.

ZAPADNI SEMITI I INDOEUROPLJANI

ZAPPADNI SEMITI

Narodi Sirije, Fenikije i Palestine

Pregled i protohistorija Prednjoazijske zemlje od rijeke Eufrata do Sredozemnog

mora i od brda Taurus do Arabije je danas podruje drava Sirije, Libanona,
Izraela i Jordana, za mnoge antike pisce je uope Sirija, Syrie. Najsjeverniji
mediteranski dio stoga za egipane je NAHARINA (po nekom semitskom imenu), a
za Strabona: Parapotamia, zemlja ''du rijeka'' (tu je donji Oront i manje rijeke oko
Amana). Srednji dio je klasina sirofenika zemlja. Tu je izmeu brrdskih lanaca
Libanona i Antilibanona plodna dolina, neko zvana Koile Syrie, ''upnja'' Sirija, za
koju su se mnogi otimali. Juna treina je Palestinska. Od pamtivjeka kretali su se
ovim zemljama ratnici i privrednici, iz Mezopotamije prema Mediteranu, od Egipta
k sjeveru i iz Male Azije k jugu.

Na podruju sjeverne Mezopotamije i sjeverne Sirije (imena su konvencionalna),

od rijeke Tifrisa do Sredozemnoga mora, smjenjivali su se tijekom stoljea i
tisuljea svakovrsni narodi i plemena. One bezimene, prethistorijske, nazivamo
konvencionalnim imenima uobiajenim u arheologiji. Bliski su protohistoriji
nosioci eneolitske kulture, nego to su oni koji su ostavili polikromnu keramiku
tipa ''Tell Halaf'', tako nazvanu po imenu glavnog nalazita (mjesto kod rijeke
Khabur). Keramika toga tipa naena je na bie mjesta u Maloj Aziji, Siriji i
Mezopotamiji svjedoi o kretanju i vezama ljudi onoga doba.

Hebrejska biblijska tradicija sauvala je mnogo etnikih i regionalnih imena ovoga

kraja. Pouzdanije takvo ime je i Kanaan. Potvreno je u el-Amarnskim tablicama
(XIV.stoljee) kao Kinahna. Kanaan je za Hebreje ''obeana zemlja'', zemlja ''meda
i mlijeka'', u koju su se njihovi pradjedovi doselili iz pustinjskog juga. Potomci
fenikih kolonista u Kartagi sauvali su do u rimsko doba tradiciju o svom
kanaanskom podrijetlu (potvrda kod Augustina). Uz Kanaance starijim semitskim
etnikim grupama ovih krajeva pripadaju i Amoriti (na amarnskim tablicama:
Amurru). Oni oko 2000.godine imaju u svojoj vlasti dijelove Mezopotamije
(njihovo je prvo babilonsko carstvo) i Sirije. Vrlo osebujnu semitsku grupu ine
aramejci. Aram je biblijsko ime za Siriju. To se etniko i zemljopisno ime javllja na
nekim mezopotamskim natpisima na poetku drugog tisulljea, a u tijeku istog
tisuljea sve je ee u analima asirskih osvajaa. Tu se spominju aramejski
dinasti, njihovi gradovi i asirski ratovi s njima. Jedan od znaatnijih araamejskih
sredita bio je Damask u oazi podno Libanona. Sjevernije su bili Hamah, Alep,
Zenirli i drugi. Oni cvjetaju potkraj drugog tisuljea. Jedanaesto i deseto
stoljee doba je najvieg aramejskog politikog uspona. U osmom stoljeu Asirci
su ih pokorili. Aramejci su, meutim, bili etniko i kulturno vrlo prodorni. Njihov je
jezik bio ovladao nairoko po Prednjoj Aziji (u Perzijskom Carstvu slubeni
administrativni jezik). Aramejci su imali klinasto alfabetsko pismo, veoma
praktino, zato vrlo rasprostranjeno.

Spomenuta i druga semitska plemena i narodi Sirije (bilo je i nesemitskih)

protohistorijskog doba poznati su samo djelomino, i to iz tuih izvora. Domai
arheoloko-epigrafski spomenici o njima vrlo su oskudni. U novije doba otkriveni
su zanimljivi spomenici te vrste (pri arheolokim iskapanjima 1929. 1939. I
nakon 1950.godine) u mjestu Ras-amrah (kod Latakije), na podruju starog
semitskog grada Ugarit. Tu je naen materijal raznih epoha od sedmog
tisuljea dallje raznog podrijetla akadskog, egipatskoh, huritskog, hetitskog,
egejskog. U ruevinama ugaritske kraljevske palae naen je '''arhiv'' u nekoliko
stotina glinenih ploica pisanih klinastima alfabetskim pismom. Tekstovi su
vjerskog i administrativnog sadraja, priblino iz XIV-og sstoljea pr. Kr. Prema
tradiciji iz jo starijeg doba. Ugaritske tablice obiluju knjievnom, mitografskom i
uope kulturno-povijesnom graom, koja baca novo svjetlo na poznavanje
postanka nekih kulturnih pojava klasine antike

HURITI Na mezopotamskim natpisima spominje se, poevi od III. tisuljea pr.

Kr., narod KHUR-RU-UM (u jednom sumerskom tekstu) i URKI (u akadskom i
huritskom tekstu). U el-amarnskim tablicama spominju se HURRI, u Bibliji grko-
latinski: Horraioi-Chorraei. To odgovara egipatskom (s natpisa): KHARU. To su
razliiti oblici imena naroda koji je danas u historiji poznat kao huritski. Huriti su
narod osobita jezika (s aglutinacijama). Njihova je postojbina bila siro-palestinski
kraj u kojemu su imali grad ALALAH. Spominju se na natpisima (na njihovom
jeziku) naenim u ruevinama grada Mari na Eufratu (oko 1700. pr. Kr.). U doba
egipatske XVIII.dinastije postojala je pri sjevernoj mezopotamiji drava kojom su
gospodarili arijski MITANNI, a gdje su narodne mase bile Huritske. U zbirci el-
amarnskih tablica nala su se dva pisma koja je mitano-huritski kralj (Turatta)
uputio faaraonu Amenofisu IV. Jedno je od tih pisama vrlo dugo i najinformativnije
je za poznavanje huritskog jezika. Hetiti su sruili mitansko kraljevstvo.

FENIANI Sirofenika obala naziva sse u egipatskim tekstovima Zahi

(zalee:Rothenu). Za druge je to zemja sidonska (u bibliji i mjestimino u
homerskim pjesmama), napokon ''fenika''. Od treeg tisuljea Egipani imaju
intenzivne privredne veze s ovim krajem preko luke Byblos (grko ime prema
semitskom Gubl, egipatski Kubl, danas ebail). Faraoni, poevi od IV.dinastije,
dobavljali su ppreko ove luke drvo (cedar libanonski) i drugu robu. U dananjem
ebailu otkopani su ostaci egipatskog hrama s egipatskim predmetima od kojih
neki nose hijeroglifski ispisana imena faraona IV., neka VI.dinstije. Sve je to iz
treeg tisuljea, iz doba kad su mezopotamski osvajai upadali u te krajeve
(Lugalzagizi, Sargon, Naramzin). Permanentno bojno polje Egipana, Hetita i
mezopotamskih zavojevaa. Ramzes II. napokon dijeli Siriju s Hetitima (1278.).
Slijedi upad ''naroda s mora'' (oko 1200.), pad Hetitskog carstva, opadanje
eegipatske i asirske moi. Od tada cvjetaju neki samostalni feniki gradovi-
drave.

Klasini su feniki gradovi-drave luke na obali i otocima juno od ua rijeke

Oronta do brda Karmela (oko 400 km). Vaniji su Arados, Byblos, Berytos, Akra,
Sidon i Tyros. Svai od njih ima posebnu povijest, vezanu najvie za more. Byblos-
Gubl, stoljetna egipatska trgovaka baza, dobro je poznat iz hijeroglifskih izvora.
Ugarit je imao veze i s dalekim azijskim zaleem. Klasini su Feniani pposlove u
krajevima preko Libanona prepustili svojoj semitskoj subrai. Njihovi su povijesni
gradovi u prvom redu Sidon i Tir.

Sidon je nazvan imenom najmonijeg fenikog plemena. U Bibliji i ponegdje u

homerskim pjesmama Feniani se nazivaju Sidoncima (grki Sidonioi). Ima
epigrafskih i numizmatikih potvrda da su se neki Feniani i izvan Sidona zvali
Sidoncima (kao oni u Tiru). Od ribarskog naselja (''Feniani ribu nazivaju Sidon'',
Justin, 18,3) razvio se veliki trgovaki grad, politiko sredite, matica mnogih
fenikih naseobina (danas libanonska luka Saida).

Tir (grki Tyros na amarnskim ploicama Sor) imao je obalni dio u dananjoj
libanonskoj luci Sur i svoju glavnu akropolu na otoiu, na ''hridi'' (to mu je
znaenje imena) kamo su napadai teko mogli pristupiti. Nakon epohe
egipatskih namjesnika (potvrde u el-amarnskim pismima) i egipatsko-hetitskih
ratoova Tir je samostalna fenika drava monarhistikog ureenja. Znamo za
kralja Hirama, suvremenika i saveznika hebrejskog Salomona (X.stoljea), koji
utvruje grad, gradi hramove, alje ratne i trgovake ekspedicije. Poznata su
imena nekih njegovih nasljednika (Balbazeros, Abdastartos, Maethusastartos,
Astharymos, Ittobaal i drugi.). U Bibliji su sauvane mnoge pojedinosti. Neto je
pobiljeio Herodot. Postojala je stara kronika grada Tira. Neto iz nje ima u Josipa
Flavija, Justina i Eusebija.

Feniani su u prvom redu pomorci, trgovci, izrazito poslovni ljudi. Kao takvi
ossnovali su mnogo naseobina. Tirci su u svemu tome prednjaili. Tijekom etiri
stoljea, od 1200. Do oko 770., Feniani su osnovali na otocima i kontinentalnoj
obali Mediterana mnotvo trgovakih ispostava (faktorija) i kolonija. Prvi im je bio
na dohvatu bakrom bogati Cipar. Tu su oni kolonizirali Paphos, Kitim i neka druga
mjesta. Na otoku Rodu imaju Jalyssos i neke druge luke. Na Kreti su imali i
iskoristili mnoge mogunosti. Prema Herodotovim i drugim grkim podacima
Feniani su imali mnogo kolonija na otocima Egejskog mora i Balkanskoj obali
Grke. Pria o Fenianinu Kadmu, osnivau beotske Tebe i ddrugh nekih gradova
na Balkanu, predstavllja mitografsku tradiciju o svezama s ovim trgovcima.
Feniani su osnovali vie naseobina na sjevernoj obali Afrike. Jedna od starijih je
Utika. Najznamenitija: Kartaga, osnovana 814.godine od tirskih izbjeglica u
zaljevu dananjeg Tunisa. S tog dijela Afrike obale Feniani su se prebacili na
Maltu, Siciliju i Korziku, gdje je bilo vie njihovih naseobina. Stigli su na krajnji
mediteranski zapad, do Gibraltara. Tamo su na hispanskoj obali osnovali Gades,
odakle su operirali s bogatim gradom Tartesom. Bilo je veoma mnogo ''fenikih''
kolonija. Bile su to, zapravo, trgovake ispostave, poslovne baze, manja naselja.
Na mnogim mjestima, koja nisu literarno dokumentirana kao fenika naselja,
naene su arheoloke potvrde o trgovakim vezama s Fenianima (feniki
predmeti u Troji, Mikeni, Tirinsu i drugdje).

Feniani su, razumije se, najprije razvili svoju privredu u matinoj zemlji. U raznim
krajevima Sirije, neko kao i danas, postojali su razliiti privredni uvjeti. Istoni
stepski predjeli, upuuju samo na stoarstvo. Libanon i druge gore davahu drvo i
rude. U podlibanonskim oazama, u dolini rijeke Oronta i do mora idealni su uvjeti
za poljodjelstvo. Ponegdje su se na padinama brda iskrile ume i na terasama
osposobilo mnogo zemlje za obradu. Tu su Feniani izradili osobit sustav
natapanja. Usavrvanjem poljoprivrednog orua,racionalnim postupkom i
zahvaljujui povoljnim priodnim uvjetima postigli zavidnu prozvodnju itarica,
vina i maslinova ulja. Bilo je tu, piu Egipani, ''vina kao vode'', ''ita vie nego
pijeska''. Cvjetalo je povrtlarstvo i voarstvo, napredovalo stoarstvo. O
umarstvu i izvozu drva da ne ponavljamo egipatske podatke.

Feniko zanatstvo bilo je na glasu. Glasovita je stoljeima bila njihova

brodogradnja. Proizvodnja vunenih i lanenih tkanina, purpurne boje iz koljki (tim
u svezi bojenje tekstila), stakla, raznih metalnih i drugih predmeta bilo je kod
Feniana na visini. Feniani su podravali fabuloznu tradiciju da su oni otkrili i prvi
imali sve znatnije grane privrede i mnoga umijea (Filon prema starijem fenikom
piscu Sanbunijatonu). U potrazi za veim koliinama metala-bakra, kositra,
eljeza, raznih sirovina i svakovrsne robe, pa i robova, Feniani su poduzimali
zamane trgovake akcije u zemljama oko Sredozemnog mora i dalje,
prihvaajui se i posrednikih i svakovrsnih drugih trgovakih poslova. Kao odlini
mornari, Feniani su vie puuta bili u slubi egipatskih faraona (ekspedicija oko
Afrike po nalogu Neka II), a ksnije su davali glavne kontingente perzijskoj
mornarici.

to se tie socijalnih prilika, Sirijski su Semiti tijekom treeg i do kraja drugog

tisuljea stalno u pokretu (tri ''velike migracije''' i mnogo ''malih''). Ekonomske
prilike tih stoara i ratnika u doba migracija bile su oodve skromne da bi
uzrokovale izrazitiju klasnu diferencijaciju. Biblijski Hebreji dolaze u ''Obeanu
zemlju'' u vojnikim formacijama od po tisuu,stotinu, pedeset i deset, na eluu s
najhrabrijim prvacima. Tako nekako zamiljamo i ostale sirijske protohistorijske
skupine. One koji su napokon doli do komada plodne zemlje zamilljamo u okviru
seoskih opina poznatih nam iz mezopotamskih dokumenata. Pojava utvrenih
gradova govori o klasnom robovlasnikom drutvu i o dravi. Tko bi ih sve
okarakterizirao? Osnovna podjela na robovlasniku i robovsku klasu jasna je
posvuda. Podjela unutar robovlasnike klase na uu vladajuu klasu i na ire
slojeve razliitog ekonomskog poloaja takoer je nedvojbena. U natppisima
Ugarita (Ras amrah) spominju se zemljoposjednici, trgovci imuni ljudi. U
hebrejskoj Bibliji dokumentirani su dobrostojei posjednici zemlje i stoke, uz njih
njihovi siromani suplemenici nadniari i grupa bezemljaa tueg roda, potomci
pokorenih starih Kanaanaca. U gradovima dravama klasinih Fenianaa potkraj
drugog i na poetku prvog tisuljea vladaju monarsi s vijeem ''staraca'', kao i u
palestinskom Izraelu i Judi. Vijenici, uope prvaci, vladajua klasa u fenikim
klasinim gradovima, oito su pripadali naprednim privrednicima, trgovcima,
brodovlasnicima. Svoju osnovnu ekonomsku-socijalnu problematiku klasini su
Feniani rijeili na moru, trgovakim pothvatima i u kolonizaciji. Takvo miljenje
nekih povjesniara, iako nije znanstveno-socioloki dovoljno obrazloeno, ima u
biti povijesno opravdanje. Feniani su bili kulturni posrednici izmeu istonih
naroda i Europe. Strabon pie, citirajui Homera. Da su Sidonci mnogostruki i
kvalitetni majstori. Astronomija je, veli Strabon, i aritmetika dola Grcima od
Feniana...'' Ako je vjerovati Posjedoniju, i uenje o atomima staro je i potjee od
Mochosa, ovjeka Sidonca koji je ivio prije trojanskog rata''.

Feniko pismo, iz silabikog potekao je glasovni, alfabetski sistem pisanja, pa se

uoilo da se slogovi svode na ogranieni broj glasova. Od ugaritskog kuneiform-
odnosilo se do fenikog lafabeta, kad se poelo pisati crnilom na koi, pairusu,
pergameni. Javili su se slobodni obli znakovi za glasove. Aleph, prvo slovo
feenikog i hebrejskog alfabeta (u znaenju ''vol'') stilizirana je figura volovske
glave. Beth (''kua'') stilizirani je oblik kue itd. Svaki znak ima svoju simboliku.
Herodot veli da su Grci primili pismo od Feniana. Grci su zapravo, prema
fenikom alfabetu, koji nije imao znakove za vokale, podesili svoj alfabet.
Rimlljani su podesili alfabet prema grkom. Pronalaskom glasovnog, alfabetskog
pisma olakano je opismenjivanje veeg broja ljudi. Ranije su sloeni sistemi
pisma bili dostupni malom broju pisara, privilegiranih ljudi.

Fenikki pisani spomenici su malobrojni. Jedan od najstarijih je iz XIII.stoljea pr.

Kr., natpis na jednom sarkofagu (kralja Ahirama u Byblosu). Zapravo: feniki dio
raznojezinog natpisa. Sauvalo se jo nekoliko fenikih nadgrobnih natpisa. Vrlo
je instriktivan jedan iz IX.stoljea pr. Kr., na steli moabskog kralja Mese (Mesa).

Prema ugaritskim tekstovima iz Ras amre vrhovni je boanski par: EL DAGON,

bog voda i ASHERAT boica mora. Prema helenistikom piscu Filonu iz Byblosa,
koji citira starog bejrutskog sveenika Sanchhoniathona (sve od Euzebija),
vrhovni je feniki bog: BAAL ''Gospodin'', koji s visokih gora grmi i sijeva. ena
mu je ASHERAT, sin: ALIYAN (s oevim osobinama); ki: ANAT, djevica ratnicca.
ATART, boica plodnosti, oito je isto to i mezopotamska ITAR. Boasnka braa
ALIYAN i MOT vladaju naizmjenino na zemlji, simbolizirajui ljetoo i zimu. U
helenistiko doba tuju se razni gradski ''baali'', tirski MELQART, sidonski EMUN.
Adonis je helenizirani ADON, duh ita, genij vegetacije. U historiji razvitka religije
feniki doprinos i posrednitvo vrlo su zapaeni.

PALESTINA

Palestina (grki Palaistine, latinski Palaestina) grka je froma imena zemlje

izvedena prema etnikonu Philistiim (hebrejski), Palaistinoi, prema imenu biblijskih
Filistejaca, koji su krajem drugog milenija pr. Kr. Stanovali uuz mediteransku
obalu. Herodot spominje ''Palestinsku Siriju''; Filon i Josip Flavije: ''Palestinu''.
Uobiajilo se je, prema kranskoj literaturi, tako nazivati podruje na kojemu se
dansa nalaze drave Izrael i Jordan. Fizionomiju zemlji daje rijeka Jordan koja
izvire podno gorja Antilibanona, protjee kroz Genezaretsko jezero, tee dolinom
EL-Ghor i utjee u Mrtvo more. Glavni nosioci historijskog zbivanja u toj zemlji,
poslije starosemitskih Kanaanaca su Hebreji (Hebraioi), kojih se plemenska
vodstva i izvorima pvremeno spominju kao openarodna. Etnikon Hebreji obino
upotrebljavamo za klasine prostore Palestine.

Cisjordanija, zemlja s ''ove'' (zapadne) strane Jordana, vaniji je privredni dio

Palestine. Tu su plodni agrarni krajevi primorja i doline Jordana, meu kojima je
visoravan, od prirode namijenjena skromnim stoarima. Zemlja ''s one strane''
Jordana, grki Peraia, latinski Ttransjordanija (peran=trans) dolina uz rijeku, za
njom visoravan, pa pustinja manjeg je historijskog znaaja.

Prema sauvani spomenicima vidi se da su se u Palestini smjenjivala ljudska

naselja ve od Paleolitika (nalazoi na dva mjesta), pa kroz neolitik i halkolitik
dalje, kroz epohu prvih utvrenih gradova (IV. i III. tisuljee pr. Kr.), koje su tu
podigli Kanaanci. Krajem treeg i tijekom drugog tisuljea tu upadaju i
mjestimino se zadravaju Egipani i mezopotamski Semiti. To je dokumentirano
hijeroglifskim, odnosno klinastim natpisima u zemlji osvajaa, a u Palestini
arheolokim materijalom egipatskog i mezopotamskog podrijetla (ima i natpisa).
Potkraj drugog tisuljea ovamo su se doselili Filistejci, a neto kasnije i Izraelci.

Biblija i povijest. Stari Hebreji su tradiciju o svojoj prolosti, puunu legenda i

ppjesnikog ara, pokupili u zborniku koji nazivamo Biblijom (ta biblia ''knjige'').
Prema konanoj se redakciji Biblija (dijelom na aramejskom) dijeli u dvadeset i
etiri knjige: Knjige Mojsijeve I-V, tzv. Pentateuh ili Petoknjije; Knjige proroke I-
VIII i Hagiografske knjige I-XI (Psalmi, Knjiga o Jobu, Poslovice, ''Pjesma nad
pjesmama'', Knjiga o Ruti, Jeremijine lamentacije i druge. U helenistiko doba
Biblija je prevedena an grki. Kasnije je kranstvo dodalo spomenutim knjigama
jo nekoliko knjiga (Knjiga o Tobiji, o Juditi, o Makabejcima i druge) koje su se prvi
put pojavile na grkom jeziku ili im se izgubio hebrejski original, i tako sastavljen
zbornik postao je ''starozavjetnim'' dijelom Biblije, nasuprot ''novozavjetnom''
dijelu (ivot Kristov i Djela apostola). Hebreji smatraju svojom autentinom
knjigom spomenute dvadeset i etiri knjige. Najstariji dijelovi Biblije su iz devetog
stoljea prije Krista. Sauvani su rukopisi iz mnogo Kasnijeg doba-ranog srednjeg
vijeka. (U novije doba nali su se neki hebrejski fragmenti iz 1.stoljea pr. Kr.)
Biblija je najljepi knjievni spomenik starog Orijenta. Sluimo se njom kao i
drugim antikim tekstovima.

Osnovni je dio Biblije Mojsijevo Petoknjije (I. Geneza, II. Egzodus, III. Levitikos,
IV.Brojevi, V.Deuteronom). Tu se naziru dva osnovna izvora: ''Elohist'' (po imenu
vrhovnog Boga koji se tu spominje) i ''Jahvist'' (po imenu hebrejskog boga Jahve).
Poinje mitom o stvaranju svijeta i mitom o stvaranju ljudi. Slijede mitovi o ''raju
zemaljskom'', o grijehu prvih ljudi, o potopu sve oito iz mnogo i mnogo starije
mezopotamske tradicije.

Prema Petoknjiju (Geneza, XI) Hebreji-IBRI (grki oblik: Hebraioi, latinski Hebraei)
javljaju se najprije u Sinearu-Mezopotamiji. Abraham sa porodicom seli ''iz Ura
Kaldejskoga'' preko Harana (mezopotamskog) u Kanaan (Geneza, XI-XII). To je
mitografska tradicija u svezi sa sseobom jedne skupine Semita s istoka prema
Mediteranu, u uvjetima amoritske prevlasti poetkom drugog tisuljea prije
Krista. Za biblijske Hebreje to je bila epoha patrijarha Abraham, Izaka i Jakova.
Priom o Josipu (Geneza, XXXIX.) i odlasku sinova Jakovljevih-Izraelovih u Egipat
poinje legendarna tradicija o najstarijim vezama Hebreja s Egiptom (Hiksi u
Egiptu). Legenda o ''izlasku'' Izraelaca iz Egipta pod vodstvom Mojsijevim, o
primanju zakona od boga JHVH-Jahve na Sinaju i o dolasku u obeanu zemlju
govori o doseljenju jedne grupe semitskih patirskih plemena s pustinjskog juga u
Palestinu. Bilo je to oko XIV. stoljea pr. Kr., kada su egipatski namjesnici u
Palestini slali podatke Amenofisu IV.o upadu ''Kabira''-Habiru, Apiru- u one krajeve
(prema tablicama iz el-amarne). Pentateuh, najlegendarniji dio Biblije, bogat je
etnografskim, onomastikim i povijesno religijskim materijalom.

Biblijska tradicija o doseljenju izraelskih plemena u ''oobeanu zemlju'', posebno

tradicija o ''izlasku'' ''Exodusu'' iz Egipta pod Mojsijevim vodstvom, uvijek je
preddmet historijske kritike. M. Noth, Geschichte Israels smatra da se je Izrael
kao narod formirao, ne prije od XII.stoljea pr. Kr., fuzioniranjem raznorodnih
plemena koja nisu imala zajedniku prolost. Biblijski ''patrijarsi'' oito su
plemenske voe. Kasnija biblijska tradicija vjetaki je uvrstila dvanaets plemena
u jedan geneaoloki nacionalni sistem. To je miljenje vrlo uvjerljivo, iako drugi
(npr. Y. Kaufman) zastupaju i danas starija shvaanja o biblijskoj tradiciji.

Legendarni i povijesni Hebreji Mojsijeva Petoknjija izraziti su stoari. Sitna i

krupna stoka te stoni proizvodi osnova su njihove ekonomije. Njihova
ekonomska diferencijacija izraena je u broju grla sitne i krupne stoke (do 7000
komada). Tko nema stoke, bijedan je sluga pastir kod bogatih. Prastari
nomadski ivot, seoba, traenje ispasita ostavili su dubok trag u njihovu jeziku,
religiji i cjelokupnoj tradiciji. ivot je ''put'', kua ''ator''. Redovan je kultni in
rtvovanje janjaca boanstvu. Legendarni praoci sele i sele, dakako po uputama
boga Jahve. Sluge im upreu magarce i kamile i gone stoku.

Iz epohe ustaljenih naselja sauvao se spomen o poljoprivredi. Siju se itarice,

sadi se vionva loza. ito i vino simboli su u kultu i motivi u pjesmi. Maslina je
sveto palestinsko drvo. Tako i smokva. Ratar je, dakako, i stoar. Povrtlarstvo,
voarstvo, pelarstvo dopunjuju seosku privredu. ''Med i mlijeko'' rijei su
biblijskog blagostanja. Teko kad udari sua. Sua je glad. Ali, nije daleko Misir.
Tamo se ilo po ito u nevolji (Pria o Josipu).

Takvim stoarskim i ratrskim ekonomskim prilikama sttarijih Izraelaca odgovaraju

odreeni durtveni odnosi. U Petoknjiju nazire se najstariji pred-palestinski sloj s
matrijarhalnom i kasnijom patrijarhalnom obitelji u kojoj se strogo uva pravo
prvorodstva. Prvoroeni sin nasljeuje bolji dio oevine. Da se ne prekida
obiteljski kontinuitet, udovica, ako je bez djece, zakonito raa djecu s djeverom
(bio on ve oenjen ili ne). To je ''leviratski brak''. Stara izraellska plemenska
podjela, koja se dugo odrala, ovjekovjeena je biblijskom tradicijom o patrijarhu
Abrahamu, njegovom sinu Izaku i unuku Jakovu nazvanom Izrael, iji su sinovi
heroji eponimi slavnih dvanaest izraellskih plemena. ''Izrael'', plemesko ime,
postaje narodnim imenom. Osvajajui komad po komad palestinske zemlje,
izraelska plemena stvaraju i poveavaju agrarni fond, mjere i dijele zemlju
(podjela se periodino ponavlja) su bili kulturni i imali utvrene gradove, Izraellci
su e ubrzo osposobili i za stvaranje robovlasnike drave. Robovlasnitvo je
postojalo u primitivnom obliku u najstarijih biblijskih Izraelaca. Na vie mjesta
spominje se u Petoknjiju kupoovanje ljudi, prodaja u ropstvo. ''Sluge'' i
''slukinje'' koji se darivaju sa sitnom i krupom stokom, magarcima i kamilama,
oito su robovi i ropkinje (Geneza XII.). Pokoreni Kanaanci dobili su kod Izraelaca
osvajaa uvjete koji podsjeaju na helotske u Spartanaca.

Mnogo nas toga u Petoknjiju podsjea na Mezopotamiju. Legende o postanku

svijeta, o prvim ljudima, o potopu oito su iz mezopotamske tradicije. Abraham se
sa svojima doselio ''iz Ura Kaldejskog''. Neke privredne i drutvene osobitosti
Hebreja iz Petoknjija imaju jasnih analogija u drutvenoj sredini koja se ogleda u
Hamurabijevu zakoniku.

''Onome koji nanese ozljedu koojemgod od sunarodnjaka svojih neka bude kakko
ppoini on, neka plati lomom lom, okom oko, zubom zub; kakvu je ozlljedu nanio
takvu ozljedu ima da podnese'' (Lev. XXIV. 19-20). Taj je princip proveden i u
Hamurabijevu zakoniku. Robovanje Hebreja Hebreju oito zbog duga
vremenski je limitirano na est godina, po Hamurabiju na tri: ''Ako ti bude prodat
u ropstvo brat tvoj Hebrej ili Hebrejka i bude ti sluio est godina, pusti ga na
slobodu sedme godine'' (Deuteronom XV. 12; Exodus XXI.2). Mnogo je jo toga za
usporeivanje.

Analogije drutvenim osobitostima Hebreja iz Petoknjija konstatirane su i u

natpisima iz mezopotamskog, amoritskog grada MARI (iz XX XVIII stoljea) i u
natpisima asirskog grada NUZI (XV.stoljee). (Potvrde kod Erlicha, Geschichte
Israels, Berlin 1958.). U egipatskoj pprii o princu SINUHE epohe XII.dinastije
(papyrus) prikazana drutvena sredina palestinskog stanovnitva analogna je
biblijskoj iz Petoknjija.

Biblijske knjige koje slijede za ''Petoknjijem'', iako pune legenda i vjerski

obojene, imaju jasnu povijesnu pozadinu. Tu je tradicija o borbama hebrejskih-
izraelskih plemena sa starosjediocima najvie sa Kanaaancima, Pa sa
Midjancima, Moabljanima, Aramejcima i drugima posebno s neto tsraijim
doseljenicima Filistejcima za palestinska podruja. Borbe su se vodile
posljednjih stoljea drugog tisuljea. Na steli faraona Merneptaha (XIII.stoljee)
spominje se ime Isiral (prvi literarni spomen izraleskog imena). Bilo je to u epohi
''sudaca'', kojima biblija daje znaajno mjesto. Suci su izraelski i uope hebrejski
plemenske poglavice (vjerskog znaaja), hrabre vojvode, narodni junaci. Takav je
Gideon, pobjednik Midjanaca. Slavan je Samson, pobjednik Filistejaca, kojemu su
date osobine mezopotamskog Gilgamea. Stari kanaanski gradovi teko su
padali. (Legenda o Joui, osvajau Jerihona). Posebno kulturno povijesno znaenje
ima biblijska tradicija o Filistejcima koji nose gvozdeno oruje. S tim su u skladu i
arheoloki nalazi.

Do kraja drugog tisuljea pr. Kr. Osnovale su se prve hebrejske dravice u

Palestini. Saul (oko 1030. 1010.) prvi je izraelski kralj. Ratni uspjesi koje je kao
sudac vojskovoa pa kao kralj postigao nad Filistejcima i nad drugima ''obuzet
duhom boga Jahve'' i ddruga njegova herojska djela opisuju se opirno u Bibliji,
epski i mitografski (Knjiga Samuelova). Saul je povijesna osoba. Prijestolnica mu
je bila grad Gabaa. Tradivcija o njegovu skromnom kraljevskom dvoru potvrena
je arheoloki. Saul, prvi izraelski kralj, izraziti je ratnik. Poginuo je oko godine
1000. u boju sa Filistejcima.

U Saulovo doba javlja se u junoj Palestini judejski plemesnki prvak David.

Romantine su prie o njemu: o Davidu i Golijatu, o Davidu na dvoru Saulovun
(miropomazanik, svira koji istjeruje iz Saula zlog duha), mrnji Saulovoj prema
Davidu, o Davidovu bijegu sa Saulova dvora, o Davidovu boravku u zemlji
Filistejaca i o njegovu dolasku u Hebron, grad Judejski, gdje su ga Judejci proglasili
za kralja. David ratuje sedam godina sa Saulovim sinom i nasljednikom (Ibblom),
kraljem Izraela, pobjeuje ga i ujedinjuje pod svojom vlau Izraelsko i Judejsko
kraljevstvo. Udara na Filistejce i otima im posljednje posjede u Palestini. Pbjeuje
Edomite, Moabite, Amonite. Prodire u Damask. Osvaja stari kanaaanski grad
Jeruzalem i proglaava ga svojom prijestolnicom. Jeruzalem s akropolom Sion
postaje politiko i vjersko sredite Hebreja za sva vremena. David je osnovao
stalnu vojsku sa domaim i plaenikim odredima. Organizirao je ddravnu
administraciju. Smanjio je politiki utjecaj plemenskih prvaka i sveenstva. Zbog
toga je morao svladavati otpor nezadovoljnika. Sin Apsalon podie ustanak protiv
njega. David se sklanja, ali napokon svladava Apsalona. Umro je oko 961.godine.
''Poinu kod otaca svojih i bi pokopan u gradu Davidovu''. U ''Knjigama kraljeva''
prie o Davidu niu se i niu, a gospod bog Jahve spaava svog pomazzanika od
svih zala. Tu su i Psalmi, Davidove pobone pokajnike pjesme. A imao se
pomazanik zbog ega i kajati. Preljubi, okrutna ubojstva, neovjeni postupci
opisani u Knjigama kraljeva ne zaostaju za grozotama s asirskih natpisa i likovnih
spomenika. Bio je to pravi orijentalni monarh. Osniva je jedinstvene drave
hebrejskih plemena. Slave ga pisci i umjetnici svih vremena.

Daavidov nasljednik je Salomon (961. 922.), njegov sin. On je malo ratovao, a

vie privredno i kulturno djelovao. Salomon je sklopio nekoliko korisnih saveza s
monim susjedima. Od tih su ekonomsko-politiki bili najkorisniji: savez s tirskim
kraljem Hiramom i jednim faraonom Xxi.dinastije. ''Hiram, kralj Tira, podupirao je
Salomona prema potrebi cedrovim i empresovim drvetom te zlatom,a kralj
Salomon odstupi Hiramu dvadeset gradova u zemlji Galileji''...''Faraon kralj
egipatski bio je izaao, osvojio Gazer i spalio ga ognjem, Kanaance to su
stanovali u gradu pobio i dao ga kao miraz keri svojoj, eni Salomonovoj''...''I
lae naini kralj Salomon. Hiram poslao na tim laama svoje ljude mornare to su
vjeti moru. Zajedno s ljudima Salomonovim odvezoe se u Ofir. Uzee odanle
zlata etiri stotine i dvadeset talenata i donesoe kralju Salomonu''...''Zlata to je
dohodilo Salomonu u jednoj godini bilo je est stotina i ezdeset i est talenata,
osim onoga to je dohodilo od veletrgovaca, od poreza malih trgovaca i od onoga
to je ulazilo od svih knezova beduinskih i upravitelja zemaljskih''. Ti i drugi reci i
poglavlja o Salomonu (Prva knjiga kraljeva) nisu mitografski. To je kieni
hvalospjev ''mudrome'' kralju koji je zaista unaprijedio privredu u svojoj zemlji do
zavidne visine.
''etiri stotine i osamdesete godine po izlasku sinova Izraelovih iz zemlje
egipatske, etvrte godine vladanja nad Izraelom...poe Salomon graditi hram
Gospodu...Sedam ga je godina gradio...Na svojoj vlastitoj kui gradio je Salomon
trinaest godina dok je dovrio ovu palau. Opis velebnog hrama i kraljevske
palae, koje je u Jeruzalemu podigao Salomon, obiluje podacima o razvijenom
zanatstvu i umjetnikom obrtu u Salomonovoj dravi i o utjecaju Feniana na
Izraelce u tom pogledu. Hebreji Izraelci Davidova i Salomonova doba
(X.stoljee) bili su ekonomski i drutveno daleko odmakli od stoara i ratara
prikazanih u Petoknjiju. U Davidovu i Salomonovu kraljevstvu uz stoarsku i
agrarnu privredu cvjeta metalurgija, specificirano zanatstvo, unutranja i vanjska
trgovina (To je i arheoloki potvreno). To se odrazilo i na drutvene odnose.
Rodovsko-plemenski sustav ustupao je pred plutokratskim. U tim okolnostima
Salomon je bio zaista ''mudar'' dravnik, organizator privrede, kulturni stvaralac.
''On je sastavio tri tisue pria, a pjesama njegovih bilo tisua i pet''...''A vladao je
Salomon u Jeruzalemu nad svim Izraelom etrdeset godina. Tada poinu Salomon
kod otaca svojih. Pokopae ga u gradu Davida, oca njegova. Namjesto njega
postade kralj njegov sin Roboam''

Dvije drave. Ujedinjena judejsko-izraelska drava postojala je do Salomonove

smrti. Jo za Salomonova vladanja izraelski pllemennski prvak Jeroboam, sin
Nabatov, spremao je ustanak za odcjepljenje sjeverne Palestine pa se stjecanjem
prilika sklonio u Egipat, gdje ga je zatitio faraon eoonk. Kad je godine
922.umro Salomon i naslijedio ga sin Roboam, upali su Egipani u Palestinu,
poharali Jeruzalem i pomogli Jeroboamu da zauzme vlast u sjevernoj Palestini, na
podruju deset izraelskih plemena i osnuje samostalnu kraljevinu Izrael.
Prijestolnica mu je bila grad Sihem, pa Tirza, pa Samarija. Odcjepljenje veine
izraelskih plemena od drave koju je ostavio Salomon bilo je posljedica
nezadovoljstva Salomonom koji je plodne izraelske krajeve u sjevernoj Palestini
porezima grubo izrabljivao, omalovaavao plemenskuu tradiciju i ubrzavao
plutokratski razvoj u dravi. Roboamu je ostalo podruje dvaju plemena Judina i
Benjaminova, kraljevina Judejska s prijestolnicom Jeruzalemom. Roboam ratuje s
Jeroboamom. Ratuju njihovi nasljednici. Jedni s drugima ili protiv treih s
Aramejcima i drugim susjedima. U ''Knjigama kraljeva'' je pria napretek.
Nabrajaju se kraljevi jedne i druge drave, njihova djela, grijesi prema gospodu
Jehovi, opomene svetih proroka Ilije, Elizeja zbivanja u godinama sue i gladi.
Izraelsko je kraljevstvo trajalo oko dvije stotine godina (922. 721.). To su bile
godine tekih borbi za ouvanje plodnih sjeveropalestinskih podruja koja su
mamila sirofenike dinaste, osobito gospodare Damaska. Sredinom osmoga
stoljea vlada Jeroboam II., jedan od nosilaca osobitog prosperiteta ove drave.
Tijekom tog stoljea Izrael plaa danak asirskom kralju (povremeno i prije).
Godine 721. Sargon II.zauuzima Samariju, dokrajuje i izraelsku dravu, odovdi
vie od 27 000 Izraelaca s kraljem Osijom u Asiriju, a na njihovo mjesto alje
svoje koloniste.

Judejsko kraljevstvo odralo se nakon propasti izraelskog jo 135 godina. Asirci su

godine 701.uzalud opsjedali Jeruzalem (doba kralja Ezekije). Zadovoljili su se
dankom. Kada su potkraj sedmoga stoljea Babilonci-Kaldejci sruili asirsko
carstvo, Judejci sklapaju savez s Egipanima u nastojanju da se otrgnu od vlasti
mezopotamskih dinasta. Ali Nabukodonosor upada s vojskom u Palestinu i osvaja
Jeruzalem 597. i ponovo 586.godine. Drugi pad Jeruzalema bio je katastrofalan.
Tada je grad poharan i razoren (U II. knjizi kraljeva opirno je opisano razaranje
Salomonova hrama), kraljevstvo dokonano, stanovnitvo odvedeno u
''babilonsko suanjstvo'' (s osljepljenim kraljem Sedekijom). U mezopotamskim
naseljima Judejci-Izraelci bili su kompaktni. Generacija koja je doivjela pad pod
Perzijsku vlast (538.godine) vratila se odlukom cara Kira u domovinu. Jeruzalem je
obnovljen (posebno hram, oemu se mnogo pie u Bibliji). Dobro je posluio
Perzijancima kao baza za vojne akcije na zapadu, naroito prema Egiptu.
Palestina je do dolaska Aleksandra Velikog satrapska oblast perzijskog carstva,
kasnije do dolaska rimskih okupatora podruje helenistikih dinasta, koji se
meusobno bore za njezina plodnija podruja (Ptelemeidi sa Seleukidima). Od
167. Do 140.godine Hebreji pod vodstvom nacionalnih prvaka Makabejaca bore
se za osloboenje Palestine od vlasti Seleukida. U tome su uspjeli i od 140. Do
63.godine postoji samostalna judejska drava, kojom upravlja dinastija monarha
prvosveenika (osniva Juda Makabejac). Graanske vojne (grupe Saduceji i
Farizeji) koje su se u ovoj dravi vodile bile su Rimljanima izlika za intervenciju.
Godine 63.pr.Kr. Pompej je svojom vojskom upao iz Sirije u Palestinu, osvojio
Jeruzalem i judejsko podruje pripojio rimskoj provinciji Siriji.

Govoriti posebno o hebrejskoj kulturi u svim oblicima, o drutvu, ekonomiji,

religiji, folkloru znai analizirati Bibliju s raznih gledita. Biblija je uglavnom
jedini, ali bogat povijesni izvor o starim Hebrejima, iako neki arheoloki nalazi
daju dopunske podatke lokalnog znaenja, ogranienih vremenskih razdoblja.
Biblijski je tekst sav protkan religijskim nitima. Dominira kultu Jahve, Yahweh
(YHVH, stvaralac), pustinjskog boga nomadskih Hebreja, zamiljenog meu
obalcima, munjama i olujama. Bog Jahve napokon u organiziranoj dravi klasinih
Izraelaca postaje zatitnik kralja i vladajue klase, dobiva velianstven hram i
utvrenu ideologiju, podravanau od sveenike klase (pleme levi, Leviti). Osobiti
propagatori kulta boga Jahve bili su biblijski proroci (Amos, Osija, Miheja, Jeremija,
Ezekijel, Isaija), ''sveti'' ljudi u suzbijanju drugih kultova koji su postojali u
Palestini imala je drutveno.politiko znaenje. Hebrejski monoteizam znai i
politiku vlast nosilaca kulta dravnog boga Jahve.

Biblija je knjievni spomenik velikoga svjetsskog znaenja. Iz nje doznajemo

bitne osobine stare orijentalne literature koje je ona sinteza. Egipatska i
mezopotamska literatura dobile su u biblijskoj verziji osobit oblik, koji svojom
osebujnou ima vrijednost originala. Orijentalne stilske forme, figure,
paralelizam fraza, poetski kontrasti, ponavljanja, simbolizmi, negdje priprosti
narodni pripovjedaki anr, mnogo erotike, blagoslovljene i grene ljubavi, to je
Biblija. Svega ima u tim knjigama, od Geneze do knjiga kraljeva i dalje. Posebno
mjesto imaju posve poetski dijelovi, lirske pjesme, a osobito ''Pjesma nad
pjesmama'' (ir Hairim), navodno Salomonova, zanosna patetina ljubavna
pjesma u monolozima i dijalozima punim orijentalnog ara. Europska knjievnost,
od sednjovjekovne vulgarno-latinske, pa kroz poetnika i razvijenija romanska,
slavenska, germanska i druga djela, izdano crpi inspiraciju iz Biblije. Prie o
prvim ljudima, o nesretno Abelu, o Nojinoj korablji, o rtvovanju Izaka, o Josipu
koga su braa prodala, o Mojsiju itd. Dominiraju u ranoj, a ne prestaju ni u
kasnijoj europskoj knjievnosti. Dante, Tasso, Milton i stotine proslavljenih vrpe
mnogo iz Biblije. Likovna umjetnost starokranska i bizantska ivi preteno od
biblijske tematike (ukljuivi i tematiku Novog Zavjeta). I romanika, i gotika, i
renesansa, i barok obrauju biblijske teme, pored ostalih. Iako daju mnogo mjesta
Novom zavjetu, ne naputaju ni Stari. Michelangelov Mojsije i David i velebne
slikarske kompozicije u Sikstinskoj kapeli najsanniji su primjeri biblijske tematike
u likovnoj umjetnosti. Biblija je inspirrala i muzike kompozitore. Handelovi
oratoriji (Saul, Izrael u Egiptu, Samson, Juda Makabejac) najbolji su primjer za to.

Literatura: Historije Orijenta navedene u odjeljku o Egiptu.

INDOEUROPLJANI

HETITI

Antiki Hetiti ili Hititi koje danas tako nazivamo prema biblijskom: Heth, a koji su
u drugom tisuljeu pr.Kr. imali povremeno veliko meunarodno znaenje,
osnovali su svoja prva naselja na maloazijskoj visoravni koju luno zatvara rijeka
Kizil Irmak (dananji naziv), klasini Halys. Na tom i susjednom mu podruju od
prolog se stoljea sustavno pprouavaju spomenici hetitske arhitekture,
skulpture i drugih djelatnosti. Tu je u selu Boghhaz-Kevi, oko 165 km istono od
Ankare, njemaki arheolog Hugo Winkler od 1906.godine dalje otkopao nekoliko
tisua glinenih tablica s natpisima na mezopotamskom klinastom pismu od kojih
su jedni na akadskom, a drugi na hetitskom jeziku. Prema akadskom tekstu brzo
se utvrdilo da bogaskejske tablice pripadaju kraljevskom arhivu drave Khatti
(Hati). Hetitski jezik bogaskejskih natpisa odgoonetnuo je do 1917.godine eki
asirolog Bedrich Hrozny, utvrdivi mu pripadnost i strukturu. Hetitski je
indoeuropski jezik knetum grupe, posebnog starog ogranka. Glavni mu je dijalekt
NESA kojim su govorili Nesiti jedna utjecajnija hetitska plemenska grupa, u
sredinjem podruju. Sjeverna hetitska plemena (Pala) i juna (Luili, Luiti) imala
su svoje dijalekte koje poznajemo iz ovih natpisa. Tekstovi bogaskejskih natpisa
molitve, mitovi, dravni propisi i zakoni, pisma, ugovori i drugo iz raznih su
stoljea drugog tisuljea. U nekima od njih, onima vjerskog sadraja, ima citata
na jeziku starijih prethetitskih domorodaca. Hetitskih natpisa se nalo i drugdje
izvan Bogaskeja. Na vie mjesta po Maloj Aziji i sjevernoj Siriji sauvali su se
uklesani u hridima hetitski natpisi koji su po tipu znakova nazvani hetitskim
hijeroglifima, a koji su nedavno odgonetnuti (zahvaljujui nalazu dvojezinog
natpisa na starofenikom i na hetitskom u ovim hijeroglifima, nalaz iz
1947.godine u Karatepi). Veoma su dragocjeni kao povijesni izvor klinasti natpisi
na akadskom jeziku, otkopani na breuljku Kultepe kod sela Kara-ujuk u
jugoistonom Anadolu (klasina kapadokija). Te su natpise ostavili mezopotamski
kolonisti koji su ovim krajevima potkraj III. i na poetku II.tisuljea stanovali i
poslovali. Mono mezopotamski vladari ratnici, koji su u treem i drugom
tisuljeu pravili ratne pohode u sjevernu Siriju i u istono Anadol, spominju te
svoje pothvate u mezopotamskim natpisima. Tu se oito aludira i na hetitske
krajeve. Ponegdje se izriito spominje HATTI. U natpisu babilonskog kralja
Samsuditana (XVI.stoljee)spominje se da su na Babilon napali HATTU-Hetiti. Ima
i drugih mezopotamskih dokumenata o Hetitima. Egipatski hijeroglifski dokumenti
o ovom narodu veinom su iz doba Novoga carstva. Posebno se znaajni podaci s
tablica El-amarnskog arhiva.

Iz spomenutih epigrafskih i drugih literarnih izvora (korisne su i biblijske aluzije na

narod Hittim) te iz raznolikih arheolokih dokumenata dobivena je sumarna
povijesna slika o Hetitima.

Hetiti su se na poetku drugog tisuljea doselili u spomenuto malo-azijsko

podruje i ugnijezdili se meu starosjedioce nejasnog nam etnikog podrijetla. Ti
starosjedioci nisu ni Semiti ni Indoeuropljani. Nazivamo ih Protohetitima. U
formiranju hetitske narodnosti i kulture Protohetiti su imali znatan udio. Samo ime
Hattu je starosjedilako.

Najstarije podatke o politikom ivotu Hetita pruaju tablice iz Kultepe. Tu se

spominju hetitski gradovi drave i njihovi dinasti. Tu se spominje PITKHANA
(Pithana), kralj graada Kuhara, koji se smatra najstarijim hetitskim vladarem.
Njegov sin ANITTA, veli natpis, sruio je gradove KHATTUA (Hatua), NEA i
BURUKHANDA. Bilo je to, misli se oko 1800.godine.

Glavnim politikim sreditem Hetita postao je stari protohetitski grad KHATTUA

(Hatua) kojega su se ruevine iz mlaeg doba s arhivom sauvale u Bogazkeju. U
natpisima kasnijih vladara spominju se stariji. Spominje se LABARNA koji se
smatra osnivaem hetitskog carstva, to jest drave koja se proirila na podruju
osvojenih gradova. Labrna je vlaadao oko 1600.godine. Ratovao je i prodro do
mroa. Spominje se vijee (plemenskih) prvaka s kojim kralj surauje. Nasljednik
Labarnin je Hatuili I. koji vlada oko 1550.godine. O njegovim djelima govori
natpis na hetitskom i akadskom jeziku. Zabiljeeno je da je on udario s vojskom
na grad Aleppo (Sirija) i da je uguio jednu pobunu na dvoru. Sim nu je MURILI I.
koji ratuje s Huritima, osvaja Aleppo i vrii ratni pohod u Mezopotamiju oko
1530.godine. Slijede dinastike borbe. Murili je ubijen. Vladaju ''uzurpatori'', a
''red'' uvodi kralj Telepinu poetkom XV.stoljea. Sauvalo se nekoliko natpisa
toga kralja s podacima o prije spomenutim nejgovim prethodnicima i zakonskom
uredbom o pitanjima dinastikog nasljedstva, o kompetencijama vijea
plemenskih prvaka i uope aristokrata. Spominje se i Telepinov ugovor s jednim
stranim dinastom (kralj Iputaku, grad: Kizzuwatna). Poslije smrti Telepinove
vode se dinastike borbe do 1400.godine, koja oznauje priblino vremensku
granicu izmeu Starog i Novog hetitskog carstva.

Tijekom XIV. i XV.stoljea Hetiti su bili vojniki toliko jaki da su se borili kao ravni
takmaci s monim egipatskim i meezopotamskim vojskama. Moni hetitski carevi
toga doba upiluliuma, Murili II., Muwatali, Hatuili III. su za to zasluni. Oni i
njihovi nasljednici predstavljaju Novo ili Drugo hetitsko carstvo (dananji naziv).
Bogazkejski arhiv najvie govori o njihovim djelima. Egipatskim i mezopotamskim
dokumentima to se potvruje.

uppiluliuma (1380. 1346.) ratuje u sjevernopj Siriji s amoritskim i drugim

dinastima i oduzima im znatna podruja. Oblast grada Aleppo i daleku oblast
grada Karkemi daje svojim sinovima na upravu. Udara na istok u sjevernu
mezopotamiju, na dravu Mitanni, koju dre huritski dinasti. Tu namee svoju
vlast i postavlje sebi odane vladare. Njegovi pothvati u sjevernoj Siriji uzbudili su
faraonove namjesnike u Biblosu i gradu Katni. Ovi se ael faraonu i trae pomo
(podaci iz el-Amarnskih tablica). uppiluliuma za razliku od svojih prethodnika
istupa kao pravi orijentalni dinast kultnog znaaja. Njegova je titula ''Sunce''.
Nakon smrti je diviniziran.

Murili II. (1345. 1315.), zbacivi upiluliumina sina nasljednika (Atvuawandu),

uzima vlast. Prisliljen je da brani matinu zemlju od pleme na koji upadaju sa
sjevera (zovu se KAKA, Kasskejci), s jugoistoka (KHAJAA u Kilikiji i Armeniji) i s
jugozapada (AKHIAWA).

Naslijedio ga je: Muwatali (1315. 1290.), koji je vodio teke borbe u Siriji s
egipatskim faraonom Ramzesom II. Najvea bitka bila je kod Kadea na rijeci
Orontu (1296.godine) u kojoj je Ramzesa ''spasio bog Amon-Ra'' (mitografski opis
daje hijeroglifski natpis na hramu u Karnaku), odnosno Muwatal ga nagnao u
bijeeg (heetitska verzija).

Hatuili III. (1282. 1250.), Muwatalov brat i nasljednik, nastavio je rat u Siriji s
Ramzesom II. koji je zavrio 1280.godine nagodbom i ugovorom o prijateljstvu i
saveznitvu, pismenim ugovorom koji se smatra prvim poznatim ''diplomatskim''
dokumentom. Tekst uklesan na zidovima hrama u Karnaku i u bogaskejskim
dokumentima govori o prestanku neprijateljstva, o priznanju dotadanjih
granica utjecajnog podruja u Siriji, o savezu protiv zajednikih neprijatelja, o
neprimanju politikih bjegunaca, o pomaganju u dinastikim pitanjima (kad umre
jedan od saveznika, drugi e saveznik pomagati pokojnikovog zakonitog
nasljednika).

***

El-amarnske i bogaskejske tablice te monumentalni natpisi na zidovima hrama u

Karnaku daju mnotvo pojedinosti o hetitsko-egipatskim odnosima u ratu i miru.
uppiluliuma je suvremenik Amenofisa III. (kratko vrijeme), Amenofisa
IV.Ehnatona. Tutankhamona i faraona Ai. Ti faraoni nisu u mogunosti da
interveniraju vojskom u Siriji i Palestini. uppiluliuma to iskoritava. To
iskoritavaju i amoritski kneevi koji prilaze Hetitima. Faraonovi namjesnici alju u
Egipat molbe za pomo (el-amarnska pisma). Faraoni Hremheb, Ramzes I. i Seti
I.dobri su ratnici. Oni ponovo osvajaju neto od onoga to su im u Siriji i Palestini
Hetiti bili oteli. (To je dokumentirano hijeroglifskim natpisima na hramu u
Karnaku.) Saada je Murili II.neaktivan u Siriji jer je zauzet na sjeveru. Natpisi i
reljefi Ramzesa II.u Karnaku posebno su bogata zbirka dokumenata u svezi sa
ugovorom Ramzes-Hattuili. Tu se spominje da je hetitski tekst ugovora donesen
faraonu napisan na srebrnoj ploi. Ugovor je pojaan dinastikim brakom (Ramzes
uzima hetitsku princezu) koji je epigrafski dokumentiran i reljefima ilustriran u
Karnaku. Dokumenata iz tog razdoblja ima napretek (u bogaskejskim tablicama
prepiska hetitske carice s egipatskom i drugo).

***

Oko 1250.godine umro je Hatuili III. Hetitsko carstvo je potrajalo jo pedesetak

godina. Vladaju. Tutkhaliya (1250. 1220), Arnuwanda (1220. 1205.), pa jo
jedan Suppiluliuma. U njegovo doba (oko godine 1200. 1180.) na njegovu
zemlju navaljuju oni koje egipatski natpisi zovu ''narodima s mora''. To je bila
posljednja vea grupa Indoeuropljana koja je (s njom su povezani i drugi) izazvala
politiki i etniki preokret u Prednjoj Aziji. Hetitsko carstvo je ''srueno''. U Maloj
Aziji se smjetaju nove etnike grupe s kojima su se preostale stare asimilirale. U
Siriji i Palestini cvjetat e neko vrijeme semitske dravice fenike, aramejske i
judejske. Bit e i malih ''neohetitskih''. Sve e to pokoriti Asirci, Neobabilonci,
Perzijanci i na kraju Aleksandar Veliki.

Hetitska kultura je vrlo sloena. U njoj ima indoeuropskih, semitskih i

''azijanskih'', staroanadolskih elemenata. Hetitsko je u uem smislu ono
Indoeuropsko, to su Hetiti donijeli u Malu Aziju. Hetitski jezik, dokumentiran u
bogaskejskim tablicama, najdragocjenija je kultura tekovina tog naroda. Hetitski
tekstovi u prvom redu bogaskejski najstariji su sauvani indoeuropski pisani
spomenici i dragocjen su izvor za prouavanje razvitka indoeuropskih jezika.
Mnotvo je hetitskih rijei i oblika koji imaju paralele u raznim indoeuropskim
jezicima (hetitski:ug, grko-latinski:ego, hetitski: vatar, hrvatski: vatra, hetitski:
akuvana, latinski: aqua). Vei dio hetitskih tekstova pripada u mitografsku i uope
religijsku knjievnost. Tu su ukljueni i citati na protohetitskom jeziku kojim su
govorili neindoeuropski maloazijski starosjedioci. Tu ima prijevoda sa sumerskog i
akadskog. Mezopotamski legendarni likovi, npr. Gilgame i neki drugi iz
mezopotamskog mita i kulta, dobili su hetitsku literarnu analogiju. Najvredniji su
oni dijelovi hetitske knjievnosti koji su posluili kao povijesni zvor. To su ve
citirane bogaskejske tablice na kojima se temelji nae poznavanje hetitske
povijesti. Osobito mjesto imaju table sa zakonskim uredbama. Ima ih mnogo. Iako
su iz doba hetitskog Novog carstva kao i ostale tablice tekstovi, po svom su
sadraju i reminiscencijama iz raznih epoha. Osjea se s jedne strane u njima
mezopotamski utjecaj. Ipak osobito u ocjenjivanju i kanjavanju prijestupa
pokazuju veu humanost svojih nosilaca. Kazna smrti se ne primjenjuje esto.
Odmazda talion, skaenje, ne spominju se. Shvaanje o robovlasnitvu i stav
prema robovima kao kod drugih susjednih naroda. Hetitska je vladajua klasa
zakonskim propisima usmjerila ekonomski i drutveni ivot u svojoj zemlji prema
svom nahoenju. Mnogi od tih propisa podsjeaju na mezopotamske,
Hamurabijeve (propisi o obitelji, nasljedstvu, o trgovini cijenama itd.).

Na podruju kojem je pripadalo Hetitsko carstvo, u istonom Anadolu i produenju

prema Siriji i Mezopotamiji, nalo se arheolokih spomenika raznih epoha poevi
od neolitika. Spomenici iz drugog tisuljea pripadaju nominalno Hetitima, a
kulturnohistorijski i onima koji su sa svojim elementima ojaali hetitsku kulturu.
Glavno politiko sredite, grad Hatua, izvorno je protohetitski. U Bogazkeju
(vie lokaliteta) na protohetitskom kulturnom sloju iz treeg tisuljea Hetiti
tijekom drugog tisuljea grade nova i nova zdanja. Otkopane su gradske zidine iz
XVI.stoljea (na breuljku Bujukkale). U doba uppiluliume gradske zidine s
kulama obuhvaaju 2 x 1,3 km. Gradska vrata ukraena su statuama,
protomama lavova, sfingama, likom boga ratnika (reljef). Unutar zidina nalazi se
kraljevski dvor, hramovi, druge graevine, iznad svih akropola. Meu ostacima
grada Hetue u dananjem Bogazkeju nalo se vie spomenika skulpture.
Osebujne statue krasile su gradska vrata. Na lokalitetu Yazlikaya kod Bogazkeja
sauvano je jedno svetite u hridi ukraeno relljefima (boanstva, simboli i kralj
Tutkhaliya IV.iz XIII.stoljee), sve inae krajnje barbarske izrade. Spominjemo
samo spomenike (i to samo neke) iz Bogazkeja i okoline kao najtipinije i
najpoznatije. Mnogo togaa naeno je i na drugim mjestima gdje su Hetiti imali
svoja naselja. Negdje se vide mezopotamski, negdje se vide mezopotamski,
negdje egipatski, a negdje i drugi kulturni utjecaji. Nema sumnje da su Hetiti
predali neto bliim i daljnjim susjedima na zapadu.

Literatura: Historije Orijenta

NARODI IRANA

Istono od rijeke Tigrisa, prema Iranskom gorju, imala su svoja nasljea

mnogobrojna raznorodna plemena. Od tih su bolje poznati Gutejci, Lulubeji, Kasiti
i Elamiti koji su bili blii susjedi mezopotamskih naroda i kao takvi dokumentirani
u mezopotamskim natpisima kao napadai ili napadnuti. Najsjevernije su se
smjestili Gutejci. Oni su oko 2150.godine prodrli u Mezopotamiju, sruili Akadsko
carstvo i bili gospodari veeg dijela Mezopotamije priblino 100 godina. Ostavili
su uspomenu o sebi u klinastim natpisima, na akadskom jeziku. Kasiti (Kau) su
stanoovali istono od srednjeg Tigrisa, u pobru Zagros. Prvi put se spominju u
jednom babilonskom natpisu iz sedamnaestoga stoljea. Bili su kobni za
mezopotamske domoroce. Upali su u Mezopotamiju potkraj XVI.stoljea, osvojili je
i tu vladali do priblino 1160.godine. Lulubeji, susjedi Gutejaaca i Iranu, spominju
se u natpisu akadskog kralja Naramsina koji ih je pobijedio oko 2150.godine.

ELAM. Dananji Khuzistan, suptropska ravnica s rijekama Karun i Karkha,

podruje ogranieno Perzijskim zaljevom, rijekom Tigris i gorjem Zagros, zemlja je
koju su susjedni Sumerani nazivali: NIM, Babilonci i Asirci: Elamtu, a biblijski
Hebreji i Grci (po njima i mi): Elam. Za Rimljane je to: Suzijana, oblast kojom je u
svoje doba dominirao grad Suza. Ovaj grad (izvornije: UUN, grka forma: Suza),
u povijesti bolje poznat kao jedna od prijestolnica perzijskih kraljeva, nalazio se
na jednom dominantnom breuljku kod rijeke Kherke. Tu su krajem prolog i
poetkom ovoga stoljea francuski arheolozi (J. de Morgan) otkopali i utvrdili pet
kulturnih slojeva s tragovima civilizacija od eneolitika do danas.

Stanovnici drevnoga Elama, navodno Elamiti, bili su razliitog sastava. Njihov

glavni jezik ni semitski, ni indoeuropski razlikuje se prema geografskim
govornim podrujima i prema vremenskim razdobljima (staro-srednjo-novo
elamitski). Primljeni su i jeziki utjecaji susjednih Sumerana, Akaana, Kasita i
drugih.

Povijesni podaci o Elamu svode se na evidentiranje ratnih pohoda, koje su

mezopotamski vladari pravili u tu zemlju i natpisiima dokumentirali. Takvih
podataka ima mnogo. Katkad su i elamski ratnici upadali u Mezopotamiju i imali
vie ili manje uspjeha. I oni se hvale u svojim natpisima. Jedan natpis iz Lagaa
(III.tisuljee) govori o neuspjenom napdau Elama na ovaj grad. Sargon, kralj
Akada (XXIV.stoljee), vri ratni pohod na Elam, a njegov sin Naramsin podvrgava
cijelu zemlju. Elamiti se oslobaaju od Akaana, ali su bili pokoreni od Urskog
kralja ulgija. Opet osloboenje i protunapad u Mezopotamiju. Hamurabi
pokorava Elam. Elamiti se uspjeno bore s Hamurabijevim nasljednicima. Kasiti
oborivi I:babilonsku dinastiju nastavljaju babilonsku borbu s Elamom. Napokon
se Kasiti i Elamiti kao saveznici bore s Asircima. Sve se to spominje u
pobjednikim natpisima (drugo tisuljee). Asirski kraljevi u poetku prvog
tisuljea ratujui na svim stranama ne tede ni Elam. Sargon II.udara na Elam i
natjeruje elamskog kralja da bjei u brda. Asurbanipal pretvara Elam u svoju
provinciju. Kasnije je Elam provincija Novog babilonskog, pa Perzijskog carstva.

IRANSKI INDOEUROPLJANI. Krajem treeg i poetkom ddrugog tisuljea

indoeuropska plemena, kojih prapostojbina nije pouzdano utvrena, naseljavaju
se u Prednjoj Aziji i u Europi. Indoeuropski Hetiti tijekom drugog tisuljea stvaraju
monu dravu u istonom Anadolu. Istodobno indoeuropski Huriti-Mitani imaju
dravu sjeverno od Mezopotamije. Istono od mezopotamskih Semita stanuju
Gutejci i Kasiti. Oni nisu indoeuropljani, ali Gutejci imaju neke vladare
indooeuropskog roda, a Kasiti tuju neka boanstva indoeuropskog imena. Iran je
u drugom tisuljeu indoeuropsko podruje. Ime Iran je kasnoperzijski imenski
oblik za Arya, a Arya je najstarije poznato nam izvorno ime za Indoeuropljane
('''Indoeuropljanin je dananji znanstveni naziv). Etniko ime Arya kod pokorenih
inorodnih plemena u Iranu i Indiji naziv je za pojam '''gospodar'', ''aristokrat'' i
slino.

Iranski Arijevci najjae su se afirmirali u prvom tisuljeu preko Medijaca i

Perzijanaca. Medijci su se, pie Herodot, ranije zvali Arijevcima (Arioi). ''Arijski'' je
za Eshila sinonim za ''perzijski''. Perzijski carevi zvali su svoj jezik arijskim, a
dravnog boga Ahuramazdu ''arijskim bogom''. (Potvrde za to kod Eduarda
Meyera)

MEDIJSKA DRAVA. U sjeverozapadnom Iranu smjestili su se u drugom tisuljeu

indoeuropski Madai-Medi, o kojima imamo literarne potvrde na natpisima asirskih
kraljeva poevi od devetoga stoljea pr.Kr. Asirski car Salmanasar III. (858.
824.) vri ratni poohod u zemlju Mada. Tiglatpilesar III. (745. 727.) dovodi iz
zemlje Mada vveliki plijen. Sargon II. (721. 705.) pobjeuje i zarobljava
medijskog poglavicu DAYAKKU, a taj je Herodotov Deiok, navodno ujedinitelj
Medijaca, osniva Medijske prijestolnice Ekbatane. Nasljednik mu je Herodotov
Fraort (perzijski Fravartii), a ovome Herodotov Kijaksar (Hvahara). Fraort je
vladao priblino od 675. Do 653.godine. Za njegova vladanja Skiti upadaju u
Mediju. Oni su gospodari te zemllje dvadesetak godina. Oslobodilac je Kijaksar,
koji vlada etrdeset godina (625. 585.) i dovodi Mediju do vrhunca razvitka.
Kijaksar, Hvahatra, je organizirao medijssku vojsku po uzoru na asirsku (podjela
po rodovima oruja, osobito uvoenje konjice itd.) pa je u savezu s Babiloncima
udario na Asiriju, osvojio Ninivu i sruio Asirsko carstvo 612.godine. Kijaksar ide
dalje na sjever u Armeniju i sjeverozada u Amlu Aziju. Njegova vlast dopire do
rijeke Halysa. Sa susjedom lidskim kraljem Alijatom ratuje ppet godina. O tome
Herodot opirno izvjeuje. Tu je zanimljiv jedan astronomski datum. Za vrijeme
jedne bitke izmeu Medijaca i Lidijaca, pie Herodot, bilo je pomraenje Sunca, pa
se ona puzdano datira 585.godinom (koristan oslonac za kronologiju te povijesne
epohe). Silan je bio Kijaksar. Ostavio je jaku tradiciju o sebi (opirno u Herodota).
Babilonski car Nabukodonosor lidski Alijat bili su mu zetovi o posluni saveznici.
Njegov sin i nasljednik Atijag (585. 550.) dugo vlada, ali napokon gubi
kraljevstvo. Perzijski cra Kir II. 550.godine zauzima Ekbatanu i pripaja Mediju i
njezine posjede svome carstvu.

Herodot (I, 72. 74. I 96. 121.) prema prednjoazijskoj tradiciji u svom poznatom
silu biljei gornje podatke i mnoge zanimljive prie o Medijcima i Lidijcima.
Korisno je proitati Herodotova poglavlja o Lidijcima, njihovu kralju Krezu, sinu
Alijatovu, priu o Krezu i Solonu, pojedinosti o maloazijskim Grcima i ''barbarima'',
jer se na to nadovezuje narodna tradicija o Kiru i Perzijancima. Osobitu vrijednost
ima tradicija o medijskim plemenima i Dejokovu osnivanju medijske drave, koja
je ''predstavljala savez plemena u kome su vladali starinski obiaji vojne
demokracije po kojima je car biran na zbornom mjestu od opeg sabora''
(Avdijev).

PERZIJSKO CARSTVO. Tijekom drugoga tisuljea javljaju se i ire po Iranu

indoeuropska plemena, od kojih je vremenom nastao perzijski narod. Taj se narod
i njegova zemlja spominju pod imenom Parsua u pobjednikom natpisu asirskog
kralja Salmanasara iz devetoga stoljea. U istom stoljeu asirski car amiadad
spominje na svom natpisu pohod u zemlju Parsuma, istono od Elaama. U
osmom stoljeu Tiglatpilesar III. hara u zemlji Parsua i odatle donosi veliki plijen
(sve dokumentirano u natpisima). Sedmo stoljee i dio estoga doba je Medijske
prevlasti u Iranu. Ali tada se udruuju neka perzijska plemena i na elu s
Ahemenom, poglavicom plemena Pasargada, stvaraju iru teritorijalnu zajednicu
iz koje je nastala perzijska drava. Ahemenov sin Teisp (oko 675. 640.)
iskoriuje privremeno slabljenje Medije koju su bili napali Skiti i osamostaljuje se.
Medijski kralj Kijaksar, otjeravi Skite, podjarmuljuje vei dio perzijskog teritorija
(oblast Parsa, kojom je upravljao Teispov sin Ariaramn). Ali jedna gruppa
Perzijanaca, na elu s drugim Teispovim sinom Kirom I., odrala se u zapadnim
predjelima i u Elamu. Kira I. naslijedio je Kambiz I., a njega sin mu Kir II., osniva
Perzijskog carstva.

Kir II. (perzijski Kuru, grki Kyros, 559. 529.), nazvan Veliki, sin Kambiza i
Mandane, Kijaksarove keri, svojim je slavnim djelima ostavio tradiciju u kojoj je
povijesti dopunjena legendom. Herodotova duga pria o njegovu roenju,
sretnom spasenju od sigurne smrti i o djetinjstvu odgovara tipoloki legendi koja
se dala Sargonu I., Mojsiji i kasnije Romulu i Remu. Uz Herodota o Kiru piu
Ktezija, Beros (sauvani samo fragmenti), Ksenofont (''Kirupedija'') i drugi,
dopunjujui se a ponegdje i dajui razliite verzije. Najizovrniji su podaci o Kiru u
babilonskim klinastim natpisima. Citiraju se ''Nabonidovi cilindri'', odnosno
'''Nabonidova kronika''. Ima neto perzijskih natpisa iz Pasargade i drugih
gradova. Zanimljiva je i hebrejska biblijska tradicija.

Kir II. (u nastavku samo: Kir) poinje svoje kraljevanje kao ''kralj Anana'' (prema
babilonskim natpisima), to jest zemlje u Elamu. Prvo njegovo veliko djelo bilo je
pozivanje perzijskih plemena na ustanak protiv Medijaca, napad na Mediju,
zauizmanje Ekbatane, zarobljavanje Astijaga te osvajanje Medije i njenih posjeda
(5550. 549.). Herodot o tome opirno pria prema narodnoj tradiciji koja mu je
bila na dohvatu. Nakon osvajanja Medije Kir je s vojskom doao do Halysa, gdje
se neko na granici Lidije bio zaustavio Kijaksar, prelazi rijeku, ratuje s Krezom,
zauzima prijestolnicu Sard, zarobio Kreza, osvojio cijelu Lidiju i vraa se u
Ekbatanu. Divne su Herodotove prie o tome i s time u vezi. Neto se osnovno
moe provjeriti na babilonskim natpisima.

Osvojivi Lidiju, Kir je povjerio svojim vojvodama osvajanje preostalog dijela

Maale Azije, to jest grkih gradova na anadolskoj obali Egejskoga mora i posebnih
oblasti, a on se vratio u Ekbatanu. Osvajanje grkih gradova zapoeo je Kirov
vojvoda Mazar, a dovrio Harpag, koji je pripojio Perziji Kariju, Likiju, zemlje neko
vrijeme vojevao na istoku oko rijeke Iaxarta (Sir Darja) i napokon krenuo na
Babilon.

Godine 539. Kir je bez borbe uao u grad Babilon. Herodotov opis borbe smatra
se naivnim. Prema ''Nabonidovoj kronici'' i Kirovu proglasu (natpis uklesan u
zidinama Babilona), s ime je nuskladu Berosova tradicija, Kir je uao u grad bez
borbe, narod ga je veselo doekao, bog Marduk je tako htio. Posljednji babilnski
kralj Nabonid oboren je. Svi mezopotamski gradovi i zemlje koje su pripadale
Babilonu uli su u sastav Perzijskog carstva. Hebrejima koji su bili u ''babilonskom
suanjstvu'' Kir je dao slobodu, omoguio im da po povratku u Palestinu obnove
porueni hram u Jeruzalemu i u njega ponovno smjeste dragocjenosti koje je
Nabukodonosor bio odnio.

Grad Babilon nastavio je ivjeti svojim ve utvrenim kulturnim ivotom. On

postaje jednom od prijestolnica Perzijskoga carstva. Perzijanci primaju babilonsku
pismenost i slue se drugim babilonskim kulturnim tekovinama.

Kir je ivio do 529.godine. Poginuo je u borbi sa Masagetima negdje za Kavkazom.

U Pasargadi je sauvana njegova grobnica osebujon stila.

Kirov je nasljednik njegov sin Kambiz II. (528. 522.). On je dovrio oev
osvajaki plan zauzimanjem Egipta 525.godine. Bio je poeo osvajati Libiju i
Etiopiju prekko granica Egipta, ali se morao vraati zvog pobune koja jeizbila u
Perziji. Umro je na putu. Herodot o tome daje mnogo pojedinosti, priajui o
Kambizovu obijesnom ponaanju u Egiptu, o suludom ponaanju prema
lanovima svoje obitelji, o ubojstvu brata Smerdisa.

Kad je Kambiz u Egiptu ubio brata Smerdisa, neki se Perzijanac (mag po imenu
Gaumata) proglasio kraljem i uspio se kao takav neko vrijeme odrati jer je u
meuvrmenu umro Kambiz, a smrt Smerdisova nije objavljena. Gaumata se
predstavljao za Smerdisa. Lanog Smerdisa zbacio je pomou nekoliko velikaa
Kambizov roak Darije i uzeo carski prijesto. O tome imamo zanimljivu
Herodotivu verziju i originalni perzijski dokument, Behistunski natpis.

Darije I. (521. 486.), grki Dareios, perzijski Darajavau, sin je Histaspov (grki
Histasp), potomak Ahemenov putem posebnog porodinog oggranka. On je
ostavio o sebi velianstveni pisani spomenik se reljefom, uklesan visoko u stijeni
nad cestom Bagdad Teheran, kod Kurdistanskog sela Behistun (''Behistunski
natpis''): ''Ja Darij'' (tako poinje natpis), ''Veliki kralj, kralj kraljeva, kralj Perzije,
kralj zemalja, sin Histaspov, unuk Arsamov, Arsamov otac Ariaramn, otac
Ariaramnov Teisp, otac Teispov Ahemen. Govori Darij: Zato se mi zovemo
Ahemenidi. Od starog doba mi smo plemeniti, od starine je na kraljevski rod.
Govori Darij: Osam je od mog roda bilo kraljeva, ja sam deveti, nas je devet
kraljeva u dvjema granama (porodinim). Govori kralj Darij: Kralj sam voljom
Ahura Mazde. Ahura Mazda kraljevstvo povjeri meni''.

Behistunski natpis s reljefom dug je oko 15, a visok preko 7,5 metara. Sastavljen
je u tri verzije u perzijskoj, akadskoj (babilonsko-asirskoj) i u elamitskoj (zbog toga
je najbolje posluio pri rjeavanju tajne klinastog pisma). Glavni je izvor za
perzijsku povijest.

Darije u Behistunskom natpisu istie svoju ''arijsku'' narrodnost, zahvaljuje svom

zatitniku bogu Ahura Mazdi, navodi svoju pobjedu nad uzurpatorom
Gaugamatom i nad odmetnicima u Perziji, Suzijani, Mediji, Asiriji, Egiptu, Partiji,
Margijani, Satagidiji i Skitiji. Istie kako je umirio i ujedinio sve podanike, dao
narodu zemlje koje su mu uzurpatori bili oduzeli, podigao hramove itd.

Najznaajnije je Darijevo dravniko djelo podjele carstva na satrapije. Ve je Kir

bio osnovao nekoliko pokrajina na elu sa satrapom. Darije ih je osnovao
dvadeset.: ''... Poslije toga'', pie Herodot, ''Darije naini u Perziji dvadeset
pokrajina koje Perzijanci zovu satrapijama. A nainivi pokrajine i postavivi im
upravitelja, odredi da mu se porezi plaaju''. Mal Azija je bila podijeljena na etiri
satrapije, petoj su pripadale Sirija, Fenikija, Palestina i Cipar, estoj Egipat s
Libijom i Kirenaikom. Jednu satrapiju sainjavale su Babilonija i Asirija, jednu
Suzijana, jednu sjeverna, a jednu juna Medija. Plemenska podruja na istoku do
rijeke Inda ula su u sastav ostalih satrapija. Herodot nabraja to je svaka
satrapija bila duna da uime godinjeg poreza daje kralju u zlatu, srebru, bakru,
itaricama, stoci, prema mogunosti pojedinih krajeva. Na natpisima se spominju
jo etiri satrapije osim spomenutih dvadeset. Sve su satrapije organizirane kao
administrativno-ekonomske i vojnike oblasti, koje su i za Darijevih nasljendika i
nakon raspada Perzijskog carstva u helenistiko doba imale su veliku vanost. Pod
Darijevom vladavinom vrlo je dobro ureen promet, na emu je jo u Kirovo doba
poelo raditi. Herodot (peta knjiga) opisuje veliku vestu koja je vodila od Efeza do
Suze. To je glasoviti '''kraljevski put'', dug od Sarda u Maloj Aziji do Suze oko 2400
km, dovren u Darijevo doba. Na odreenim udaljenostima (etiri parasange,
svaka jedan sat hoda) bile su stanice za odmor, promjenu konja, opskrbu. Tako je
odlino funkcionirala svojevrsna ''potanska'' sluba (spora vonja do tri mjeseca;
brza kraljevska pota sedam dana, od prve do posljednje stanice). Antiki pisci
(Ktezija i drugi) spominju i druge perzijske prometnice koje su bile u vezi s
kraljevskim putem. Na tome sse radilo za raznih careva. Najvea se zasluga
pripisuje Dariju.

Darije (rije je o ''prvom'', ''velikom'') mnogo je ratovao, zalijetajui se na istok do

Indije, na sjeverozapad u Europu. Povjesniari najvie od toga spominju pohod na
Skite, uguivanje ''jonskogga ustanka'' i pohod na balkanske Grke. O tome
Herodot veoma opirno pripovijeda. Uobiajeno je sve to donositi u povijesti
antikih Grka, a u povijesti Orijenta sumarno. Tako je i ovdje.

Godine 513. Darije je sa svojim trupama preao iz Male Azije preko Helesponta
(sagradivi ''most'') u Europu i Trakijom izbio na Dunav (Istros), odatle je
pontonima upao u dananju Besarabiju i Ukrajinu, u zemlju Skita. Njegovo
brodovlje, koje su mu dali grki gradovi u Maloj Aziji, uplovio je u Crno more i u
Dunav s posebnim zadatkom (gradnja pontona i drugo). Pohod je propao. Skiti su
naroitom taktikom, iskoristivi za Perzijance nepodnoljive klimatske prilike,
prisilili Darija da se povue. Herodot je ostavio o tome vrlo opiran prikaz pun
zanimljivih anegdota.

Malaoazijski Grci, na prvom mjestu Jonjani, pokuali su iskoristiti Darijev neuspjeh

i digli oruani (''jonski'') ustanak za osloboenje od perzijske vlasti. Sve se razvilo
u maloazijski grko-perzijski rat, koji je trajao pet godina (499. 494.), a koji je
svrio porazom Grka i ruenjem grada Mileta, glavnog ustanikog sredita. Nakon
toga su Perzijanci napali europske Grke. To je tzv. Grko-perzijski rat, koji je izbio
navodno radi kanjavanja Atenjana i eubejskih Eretrijaca koji su pomogli Jonjane u
ustanku. Darije je vodstvo ovoga rata povjerio svojim vojvodama, doivio poraz
na Maratonskom polju (490.godine) i umro 486.godine pripremajui novi pohod.
Herodot o tome opirno pie (od pete knjige na dalje).

Darije je naslijedio sin Kserks I (485. 464.), grki Xerxes, perzijski Kajarka.
Govoriti o njemu znai govoriti o nastavku grko-perzijskih ratova kojih je prvi dio
zavrio bitkom na Maratonskom polju. Nakon velikih priprema, koje je poeo
Darije, a on dovrio, Kserks, uguivi jedan ustanak u Egiptu, osobno vodi vojsku
preko Helesponta (pontoni) trako-makedonskom obalom do Tesalije. Odatle je
nesmetano doao do Termopila gdje je svladao prvi otpor Grka (bitka kod
Termopila, ljeti 480.), prodro u Atiku, zauzeo i spalio Atenu, ali je u rujnu 480.
poraen u pomorskoj bici kod Salamine. Kserks se povlai s glavninom vojske u
Aziju. Ostatke njegove vojske tuku Grci idue godine (479.godine) u Beotiji kod
Plateje. Istodobno su posebni grki odredi izvrili protunapad u Maloj Aziji i potukli
Perzijance kod rta Mikale (opirno kod Herodota u posljednjim knjigama). Kserks
je posljednje vojne akcije izveo u Aziji uguivanjem ustanaka. Ubijen je od
dvorskih urotnika (464.godine).

Kserksovi su nasljednici: Artakserks I (464. 424.), Kserks II. (424.), Darij II. (424.
404.), Artakserks II. (404. 358.), Artaksserks III. (358. 338.) i Darij III. (335.
330.) kao poslljednji. Njega je oborio Aleksandar Veliki. Vaniji dogaaji koji su se
zbili tijekom 134.godine, koje su protekle od Artaksserksa I. do pada Perzijskog
carstva, poznati su neki potanko preko grkih pisaca, jer je mnogo toga u svezi s
povijeu Grka. Opirniji podaci se stoga daju u Povijesti Grke. Artakserks
I.uguivao je ustanke u Baktrijani i u Egiptu (Egipane su pomagali Atenjani i bili
poraeni). On je napokon zakljuio s Grcima mir (Kalijin mir, separatni mir s
Atenjanima 449.godine). Kserks II. ubijen je nekoliko dana nakon dolaska na
prijestolje. Darij II. je pomagao Spartance u peloponeskom ratu. U Perziji je imao
mnogo muke s pobunjenim satrapima i s narodnim ustancima u Mediji i Egiptu.
Artakserks II. dobro je poznat iz Ksenofontove ''Anabaze''. Protiv njega se digao
mu brat Kir, namjesnik u Maloj Aziji. U bitci kod Kunakse, nedaleko od Babilona,
Kir je poginuo (401.godine), a njegovi plaenici su u veini ppreli na
Artakserksovu stranu. Meu Kirovim plaenicima bilo je Grka, ije su vojvode
Artakserksovi predstavnici pozvali na pregovore i na prijevaru pogubili. Atenjanin
Ksenofont je svoje suborce, grke plaenike, doveo iz Mezopotamije do Crnog
mora, odakle su se oni vratili svojim kuama. To je Ksenofont u ''Anabazi''
zanimljivo ispriao. Za vlade spomenutog Artakserksa II. Grci su mnogo ratovali u
Maloj Aziji i na moru s Perzijancima. Tu je na perzijskoj strani glavnu ulogu imao
Tisoferno, satrap u Maloj Aziji (Lidiji i Kariji). Godine 387.zakljuen je mir u Suzi
izmeu Artakserksa II. i Grka (Antalkidin mir). Artakserksov nasljednik Artakserks
III. imao je mnogo posla da ugui narodni ustanak u Egiptu. To mu je polo za
rukom 341.godine. Darije III., posljednji perzijski car, dobro je poznat iz povijesti
Aleksadrovog pohoda u Aziju. Aleksandar Veliki se 334.godine sa svojom
makedonskom i grkom vojskom prevezao preko Helesponta, upao u Malu Aziju,
na teritorij Perzijskog carstva, pobijedio kod Granika (334.godine) vojsku
perzijskih vojvoda, oslobodio maloazijske Grke, zauzeo cijelu Malu Aziju, potukao
kod Issa (333.godine) perzijsku vojsku kojom je osobno zapovijedao Darij, osvojio
Siriju, Fenikiju, Palestinu, uao kao oslobodilac u Egipat (332.godine), krenuo
prema Mezopotamiji, kamo je Darije nakon bitke kod Issa bio pobjegao. Godine
331. zadao je konaan poraz Dariju u bitci kod Gaugamele, nedaleko od Ninive.
Darije bjei u Mediju, a Aleksandar zauzima cijelu Mezopotamiju, doekan u
Babilonu kao oslobodilac, prodire u uu Perziju, ulazi u prijestolnicu Perzepolis,
kree za Darijem u Mediju, pa u Partiju i Baktriju. Darija muki ubija baktrijski
satrap Bes. Aleksandar ubija Besa i proglaava se perzijskim carem. O svemu
tome raspravlja se u Povijesti Grka i Makedonaca, po Arijanu, Plutarhu i drugim
piscima rimske carske epohe (Oni citiraju hellenistike izvore, koji nam nisu
sauvani). Perzijske satrapije u sastavu Aelksandrova carstva, a nakon
Aleksandrove smrti (323.godine) u sastavu veih i manjih helenistikih drava, i
dalje postoje kao teritorijalne administraivne jedinice.

Perzijanci su iskoritavali privredno i kulturno bogatstvo pokorenih naroda;

privredno bogatstvo svih, kulturno u prvom redu mezopotamsko. Omoguili su
svima da se u satrapijama dalje razvijaju prema svojim osobitostima, da bi
donosili carstvu nove priloge. Carevi su se proglaavali miljenicima babilonskog
Marduka i drugih nacionalnih bogova velikih naroda da bi stekli povjerenje i kultni
znaaj.

Perzijska, Iranska, arijska tradicija, vlasnitvo vodeeg naroda u carstvu, na

prvom mjestu perzijske vladajue klase, najizvornije je dokumentirana u vjerskom
zborniku AVESTA u kojemu je religija vrhovnog boga Ahuramazde formulirana
prema uenju propovjednika Zaratustre, koji je ivio krajem sedmoga i poetkom
estoga stoljea prije Krista. Zbornik Avesta, kakv je sauvan, sastavljen je u
prvim stoljeima nae ere od dijelova razliite starosti. Najsstariji mu je dio
''GAATHA'' sa sedamnaest himni, vjerojatno iz estoga stoljea stare ere, apo jo
starijoj usmenoj tradiciji. Mlai dijelovi (sve osim Gatha) sadre samo obredne
propise, povijesno manje vane. Gatha predstavljaju izvornu Zaratustrinu
ideologiju, zasnovanu na staroj arijevskoj iranskoj tradiciji prem kojoj u svemu
dominira vrhovni bog AHURA (gospod) MAZDAH (Mudrost), pojam dobra, istine i
svjetla, nasuprot zlu, lai i mraku (Ahriman). U doba monog Perzijskog carstva
Ahuramazda je dobio ulogu zatitnika careva, kao Amon-Ra za faraone i Marduk
za babilonske careve. Takav je on u Behistunskom i drugim carskim natpisima. U
starijim dijelovima Zaratustrinih Avesta Ahuramazda je zatitnik siromanih i
potenih stoara:... ''Znam, o Mazdah, da mi je teko uspjeti; imam malo stoke,
malo tko o meni ovisi; pomozi me, o Ahura, kao prijatelj prijatelja, ui me tvom
zakonu'' ... ''daleko od boljara... Koji imaju vlast vjerni su laima''. Tako je govorio
Zaratustra. Mnogo se toga izvornog krije pod gomilom kulturnog blaga, koje su
Ahemenidi kasnije uzeli mezopotamskim i drugim narodima. Darij e Ahuramazdu
uiniti darodavcem carstva mu i vlasti. U prilikama mezopotamske civilizacije koju
su Ahemenidi ubrzo osvojili, sauvala se ipak arijska osebujnost: ''Ahuramazda,
najvei bog, dao mi je kraljevstvo dobrijeh konja i dobrijeh ljudi'', Darije veli
(natpis). Treba znati da Indoeuropljani, stari uzgajai konja, uvode ovu ivotinju u
zemlje straih kultura kao novi privredni faktor.

Perzijanci s Medijcima, kao vladajua klasa, nosioci su carske perzijske civilizacije

koje je stvorena kao sinteza onoga to su izgradili pokoreni kulturniji narodi. Od
mezopotamskih naroda Perzijanci su primili pismo. Babilonsko-airsko klinasto
pismo, sumerskog podrijetla, ima bezbroj znakova. Od tih su znakova Perzijaci
uzeli etrdeset i tri i dali im alfabetsku vrijednost, uglavnom znak za svaki glas. To
je uraeno ko estoga stoljea. Behistunski je natpis glavni dokument na tome
pismo. Tim su pismom sastavljeni svi carski natpisi na palaama, grobnicama i
uope na spomenicima. Perzijski su carevi inae pismeno saobraali sa zapadnim
Semitima na aramejskom jeziku i pismu.

Originalni spomenici perzijske arhitekture i raznih likovnih umjetnosti ne

predstavljaju nita osobito u povijesti takvih dostignua. Perzijanci nisu gradili
hramove ni pravili kipove bogova. Kraljevi su gradili palae i ukraavali ih po
''zapadnom'' uzoru. Sauvane su ruevine kraljevskih palaa i Suzi, Perzepolisu i
Pasargadi (od veih). Tu se vidi mjeavina raznih stranih stilova, mezopotamskih,
egipatskih i maloazijskih u prvom redu. Natpis na Darijevoj palai u Suzi
obajvetava, odakle je donoen materijal i koje su narodnosti majstori bili koji su
izvodili razne radove na palai. Kamenoresci, veli natpis, bili su Jonjani i Lidijci,
proizvoai opeka Babilonci, zlatari Lidijci i Egipani. Odreenom stilskom
originalnou istiu se kraljevske grobnice, Kirova u Pasargadi i Darijeva te
nekoliko drugih uklesanih u stijenama u Perzepolisu i drugdje (Naqshi Rustam).
Skulptura je najbollje predstavljena reljefima na carskim palaama, osobito u Suzi
(stilizirane figure dostojanstvenika; ni jedan enska figura; esto ivotinje u
mezopotamskom stilu krilati lavovi). Na Darijevu novcu vidi se neto
samostalniji rad (kralj s lukom), na peatima: Darije u lovu, razne osobe u
perzijskom ruhu. Boog Ahuramazda ima svoj simbol: krilati disk. Nad simbolom je
katkad i njegov antropomorfni lik (poprsje). Reljef u Behistunu je
najreprezentativniji spomenik perzijske plastike. Tu vidimo Darija sa svezanim
odmetnicima. Nad njima je krilati disk, a nad njim antropomorfni lik Ahuramazde.

Literatura je vrlo obilna. Vanija djela navedena su u etvrtom tomu

''Cambridgske antike povijesti''. Od povijesti Perzije mnogo se citiraju njemake,
ali dosta starijega datuma (Gutschmid 1888., Praek 1897. 1900.), pa: C. Huart,
La Perse antique et la civilisation iranienne, Paris 1925. Za znanost su
najinteresantnija izdanja perzijskih natpisa s komentarom (Weisebach 1911.).
Novije nalaze publiciraju Amerikanci (Kent). O zborniku Avesta ima golema
literatura, o likovnim umjetnostima nevelika.

INDIJA
Indija, zemlja rijeke Inda (sanskrtski Sindhu, grki Indos), poluotok od gotovo
etiri milijuna etvornih kilometara povrine, podruje je mnogih kultura, poevi
od paleolitskih. Od tih e se ovdje prikazati kultura Arijaca u okviru njihove
politike povijesti posljednjeg jednog i pol tisuljea stare ere. Prethodno se treba
letimino osvrnuti na protohistorijsku kulturu Harappa i Mohenjo Daro.

Harappa i Mohenjo (Moheno) Daro su dananja imena naselja u Pakistanu, na

dolini Inda. U tim su mjestima poevi od 1921.godine ameriki arheolozi
(Marshall i drugi) otkrili spomenike vrlo napredne eneolitske i protohistorijske
kultutre treega i drugoga tisulljea pr. Kr., koju nazivamo imenima ili ''kulturom
doline Inda''.

U Harappi, koja je ranije istraena, i u Mohenjo Daro otkopani su nad starijim

prapovijesnim slojem ostaci vrlo naprednih naselja, koja u svojoj najrazvijenijoj
fazi iz epohe priblino 2300. 2200. pr. Kr. Predstavljaju civilizirane gradove
poput sumerskih. U objema nalazitima otkopani su ostaci gradskih zidina, kula i
blokova stambenih zgrada od opeke sa spremitima, kupaonicama, ureajima za
kanalizaciju i drugim objektima. Tu su naeni mnogobrojni i raznovrsni predmeti
ire upotrebe i raskoi od kamena, bakra, bronce, zlata, srebra, bjelokosti na
kojima su reljefni likovi (po jedan bik ili slon) sa svojevrsnim hijeroglifskim
natpisom. Pismo jo nije odgonetnuto (oko 400 ideograma i fonograma).

Spomenici arhitekture, skulpture i keramike iz Harappa i Mohenjo Daro u nekima

svojim pojedinostima stilski i vremenski odgovovaraju analognim spomenicima u
Elamu i sumerskoj Mezopotamiji. Na temelju toga utvrdilo se da su u treem
tisuljeu pr.Kr. bile veze izmeu stanovnika, nosilaca ove indijske kulture i
stanovnika Elama i Mezopotamije.

Sovjetski orijentalist Sruve smatra ovu kulturu kulturom ranorobovlasnikog

drutveenog poretka u Indiji. Nema sumnje, pie on, da po razini razvitka
proizbodnih snaga, po upotrebi metalnog orua, po onakvom obliku razvitka
ratarstva, stoarstva i zanatstva, kao i po razini razvitka pismenosti Indija onoga
vremena (misli na spomenuto podruje u treem tisuljeu pr.Kr.) uope nije
zaostajalo za prvim klasnim drutvima, koja su nastala u Dvorjeju (Mezopotamiji)
i Egiptu, a koja su bila robovlasnika. Struve istie vanost ''citadela'' koje su
dominirale spomenutim gradovima u dolini Inda, a koje svjedoe o monoj
dravnoj vlasti, o vladajuoj klasi, koja je raspolagala velikim materijalnim
sredstvima i stajala nad masama trudbenika (Vsemirnaja istorija).

O kulturi Harappa-Mohenjo Daro ili ''kulturi doline Inda'', kako je zovu ameriki
arheolozi (''Indus Valley culture''), ima specijalna struna literatura. Mnogo se
citira J. H. Marshall, ''Mohenjo Daro and the Indus Civilisation'', volume I-III,
London 1931. Od sintetikih djela pogledaj: J. de Morgan, ''La prehistoire
orientale'', III., Pariz 1928. Parpovijesna doba Indije obrauje u reprezentativnim
publikacijama indijski uenjak u Kalkuti P. Mitra.

ARIJCI. Neto prije 1500.godine pr.Kr. pojavili su se iz Irana u sjevernoj Indiji

ARYA, Arijci i do kraja istoga tisuljea naselili se po dolini rijeke Ind i njezinih
pritoka, u Panjabu-Petorjeju. O tim najstarijim Indoarijcima sauvana je tradicija
u ''Vedama''.

VEDA (''znanje'') je naslov starog indoarijskog vjerskog knjievnog zbornika

sastavljen od dijelova razliitog sadraja i razliite starosti, a sauvan u
izdanjukasnog srednjeg vijeka. Jezik im je sanskrt, a pismo sastavljeno od 49
svojevrsnih znakova vokala, poluvokala, diftonge i konsonante. Sanskrt (sanskrit),
jezik Veda, ogranke indoeuropskog prajezika i kao takav od izvanrednog
lingvistikog, povijesnog i kulturnog znaaja. Veda se u zborniku dijeli na: a)
SAMHITA, b)BRAHMANA, c) NIAD, d) VEDANTA. Najstariji od tih dijelova je
SAMHITA (''zbirka''), Vede su podijeljene u smislu sa poddijelovima: Rigveda
(RGVEDA), ''vedske himne'', Samaveda ''vedski'', Yagjurveda ''vedske molitve''
(formule) i Atharvaveda ''vedska zaklinjanja''. SAMHITA su izvorno iz drugog
tisuljea pr.Kr. Prenosile su se usmenom tradicijom tijekom 10.stoljea, dok nisu
u prvoj polovini prvoga tisuljea pr.Kr. redigirane. BRAHMANA je izvorno iz doba
izmeu 800. i 550.godine pr.Kr., a sastoje se od sveenikih tumaenja Samhita,
Veda u uem smislu. Iste su starosti UPANIAD, pouke mudrosti na bazi Samhita.
Dodatak VEDANTA na kraju zbornika iz raznih je stoljea nove ere, po sadraju
daljnje teoloke pouke i glase. Cijeli zbornik VEDA (postoje precciznije kronoloke
podjele) sauvan je u izdanju iz europskog srednjeg vijeka.

U Vedama je putem himna (ima ih 1028), molitava i drugih vjerskih sastava

indirektno data obilna onomastika, etnografska, ekonomsko-socijalna i uope
kulturnoppovijesna graa o najstarijim Indoarijcima. Mlai dijelovi Veda
odraavaju prilike iz mlae epohe. Povjesniari razlikuju ''stariju'' i ''mlau'' epohu
Veda.

Starija epoha Veda, koju predstavljaju Rigvede, doba je priblino od 1500. do

1000.godine pr.Kr. (ima i preciznija podjela). U Rigvedama se esto spominje
rijeka Ind (SINDHU) i Pendab (PANJAB), najstarije indoarijsko podruje. Malo se
spominje Ganges (GANGA) kojega dolina jo nije bila osvojena. Malo je tradicije o
tropskoj Indiji. Spominje se Himalaya (HIMAVANT). Sve se odvija na sjeveru.
Narodno je ime ARYA. Svi ostali domoroci su DRAVIDA. Otra je vjerska, etnika i
socijalna podjela na ARYAVARNA i DASAVARNA. Varna je boja koe. Jedna je arijska
svjetla. Druga je ropska mrka neprijateljska. ivi se uglavnom od stoarstva.
Razvija se i poljoprivreda. Govedo i konj su najdragocjeniji. Imaju kultni znaaj.
Spominju se stoarski proizvodi. Tu su i imena raznih itarica, voaka, biljaka
uope. Od metala poznat je bakar, koji se skositrom topi u leguru broncce. Tu je
elljezo, tu zlato i srebro. U okviru ratarskog i stoarskog ivota razvijaju se
zanati, odnosno radovi koji su preli u zanatstvo. Podrazumijevaju se stolari
(osobito kolari), kovai, lonari, bolje zanatlije koje obrauju zlato, srebro, slonovu
kost, reu u kamenu. Tu ene predu i tkaju, a vjetaci svake vrste (svirai,
bubnjari, akrobate itd.) ine svoju. Trguje se trampom. Robni je ekvivalent
govedo, ali i odreeni komad zlata. ivi se u selima. Spominju se utvrena naselja
starosjedilaca koji daju otpor osvajaima, a u nevolji se povlae u brda. Spominje
se pet arijskih plemena (PURU, TZRVAA, YADU, ANU, DRUHYU). U drutvenoj
zajednici (Rigveda) najugledniji su sveenici-BRAHMANA, pa istaknuti ratnici
KATRIIYA. Prosjeni ljudi su VAJA (VAICYA), a najbjedniji UDRA. Ti podsjeaju na
homerske thete. Te etiri drutvene grupe nisu jo kaste, alli predstavljaju ono od
ega e se kaste kasnije razviti. Tu su i DASA. Tim imenom Rigvede soocijalno
oznauju starosjedioce. Dasa su sluge od kojih su neki i robovi, pokoreni Dravidi,
ali i Arijci porobljeni zbog duga, ili neasni koji su se ogrijeili. U Rigvedama se
spominju zajednice koje smattramo rodovskim (gentilnim, klanskim) i neke koje
smatramo plemenskim. Negdje se nazive rano klasno drutvo i primitivna drava.
Spominje se neki monarh po imenu SUDAS, uz njega velika-sveenik
(PAROHITA). Tu je i narodna skuptina (SAMITI). Vede su tijekom stoljea
usmenom tradicijom sadrajno varirale. Davane su starijem drutvu osobine iz
mlaeg razvijenijeg drutva. Tu ima raznih socijalnih neloginosti. Zbornik je
vjerski i ima relatvnu povijesnu vrijednost.

Mlaa epoha Veda, koja se nazire u mlaim dijelovima SAMHITA i u tekstu

BRAHMANA, datira se aproksimativno: 1000. do cca. 550.pr.Kr. (do pojave
budizma). U toj su se epohi vodile plemenske borbe i odvijale drutvene okolnosti
koje ine povijesnu jezgru velikih epova MAHABHARATA i RAMAYANA. Tada su
vladale neke dinastije koje se spominju u mitografskom zboorniku PURANAS.

MAHABHARATA, ep o ''velikoj bharatovskoj vojni, u priblino 10000 dvostihova,

kompilacija je napravljena sredinom prvog tisuljea pr.Kr. od raznih spjevova i
sastava legendarnog, vjersko-filozofskog, a dijelom i polupovijesnog sadraja.
Sauvani tekst redigiran je u treem ili etvrtom stoljeu nove ere. RAMAYANA, ep
o ''Rominu ivotnom putu'' (24000 stihova), neto je mlai od Mahabharate. Tako
i mitografski zbornik PURANAS. Sve je sauvano u izdanjima iz prviih stoljea
nove ere.

Smatra se da se povijesna zbivanja, koja su u Mahabharati okiena mnotvom

epskih epizoda, mogu datirati desetim ili devetim stoljeem pr.Kr. U gradu
HASTINAPURA, veli ep vladao je kralj PANDU iz dinastije KURU, koju je osnovao
BHARATAS. Stariji kraljev brat (DHRITARATRA) bio je slijep i nesposoban za
kraljevanje, ali njegovi sinovi udaraju na sionve Pandurove da im otmu prijestolje.
Oni osnivajju novi grad (INDRAPRASTHA) itd. Tu ima povijesna jezgra: U poetku
prvog tisuljea arijevci su se proirili u dolinu sjevernog Gangesa (tamo se
nalazio grad Hastinapura). Oni imaju gradove, klasno drutvo i monarhijsku
dravu. Junaci epa RAMAYANA imaju prijestolnicu (AYODHA, danas Oudh) na jo
junijem Gangesu. Jedna se epizoda epa odvija ak na otoku Ceylonu (tradicija o
arijskom koloniziranju tog otoka).

Prve nam pouzdane povijesne vijesti o Indiji pruaju pperzijski natpisi iz estoga
stoljea. Iz njih se zna da je KURU-Kir (559. 529.) izveo ratni pohod u dolinu
Kabula i Inda. Darije I. (522. 486.) u Behistunskom natpisu spominje meu
pokorenim zemljama i indijsku GANDHARA; u natppisu u Perzepolisu spominje sve
svoje posjede u GANDHARA i HINDU. Hindu je dolina Inda, a Gandhara
produenje prema Kabulu. Te su zemlje bile, bar dijelom, u dvadesetoj Darijevooj
satrapiji, koja je plaala veliki godinji doprinos (''tristoezdeset talenata zlatnog
pijeska'', Her.III, 94). U grkim izvorima ima i drugih vijesti (o Skylaxu, koji je po
nareenju Darija oko godine 518. brodovljem proputovao niz Kabul i Ind, pa
oceanom do Egipta; Herodot, VII, 65. o indijskim etama u Kserksovoj vojsci pri
pohodu na Grke; Ktezijine prie o Indiji. Sve je to u svezi samo sa
sjeverozapadnom Indijom.

U budistikoj literaturi spominje se esnaest indijskih drava (MAHAJAPADA

''velike zemlje''). Tako se spominje i GANDHARA s gradovima PUSKARAVATI i
TAKSAILA (Grcima poznati gradovi sjeverozaapadne Indije: Peukaleotis i Taksila).
Veina je tih dravica u srednjoj i istonoj Indiji oko Gangesa (KURU, PANGALA,
KATSYA, KOSALA, KAI, VATSA, CEDI, SURASENA, VAJJI, MALLA, MAGATHA,
MANGA). O svakoj se zna poneto. Kuru je poznata iz Mahabharate. Ta se drava
nalazila na podruju kasnijeg Delhija, na sjevernom Gangesu. Njezini su kraljevi u
estom stoljeu pr.Kr. imali hegemoniju nad susjedima. Tada se podalje niz
Ganges razvijalo kraljevstvo Magadha koje je u petom stojeu pr.Kr. bilo veoma
veliko. Prijsetolnica je bila grad PATALIPUTRA. Dinastija: AIUNAGA. Jedan od
poznatijih starijih vladara: BIMBI-SARA (543. 491.pr.Kr.). U njegovo doba u krilu
brahmanizma javio se i poeo brzo iriti budizam, vjersko-reformattorski pokret s
utjecajnom politikom ideologijom.

Godine 327. Aleksandar Veliki iz pokorene Perzije udara na Indiju i osvaja zemlje u
Pendabu (Panjab) do rijeke Hyphasis (pritok Inda). Pobijeenom indijskom kralju
ostavllja na uppravu njegovu zemlju oko rijeke Hydaspes (grki naziv za jedan
pritok Inda), a jednom drugom indijskom dinastu preputa dio podruja u
dananjem Kamiru. Aleksandar osniva i dvije Indijske satrapije odnosno
preuzima ranije Darijeve. Jednu daje na upravu Filipu, a drugu Pitonu pa se s
vojskom sputa niz Ind do mora te se povlai u Babilon. O otme grki pisci opirno
priaju, najvie Arijan (spisi: ''Aleksandrova anabaza'' i ''Indike''). Nakon
Aleksandrove smrti helenistiki su dinasti nastojali da proire u Indiji svoje
podruje koje im je Aleksandar ostavio, ali Indijci diu ustanak na elu s prvakom
ANDRAGUPTA-MAURYA (grki Sandrakottos) i oslobaaju se od grko-
makedonskih okupatora. Seleuk I. Nikator, koji je postao gospodar cijelog azijskog
dijela biveg Aleksandrova carstva od Sredozemnog mora do Indije, morao se
nagoditi s andragutpom i prepustiti mu sve zemlje s onu stranu Inda.
andragupta-Maurya je, ne znamo kako, postao goospodar cijele sjeverne Indije
uzdu Inda i Gangesa te osnovao carstvo, kojim e vladati njegovi nasljednici
DINASTIJA MAURYA do 185.godine pr.Kr. Prijestolnica: PATALIPUTRA, kao i u
ranijem kraljevstvu MAGADHA, koje je andragupta prisvojio (oborivi dinstiju s
kojom je imao ranije nekih veza). andraguptu je naslijedio njegov sin
BINDUSARA, slabo nam poznat, a njega sin mu AOKA (oko 273. 236.pr.Kr.),
najznamenitiji predstavnik dinastije nakon osnivaa. Aoka se kao ratnik proslavio
osvajanjem junih krajeva Indije, a kao dravnik provoenjem mjera na naelima
budistike ideologije. Sauvalo se priblino trideset Aokinih natpisa, u veini
uklesanih u hridima na raznim mjestima po Indiji (ppropisi u duhu budizma). U
doba ovoga kralja cvjetala je indijska knjievnost i umjetnost.

Aokini sinovi i unuci dijele meu sobom zemlje i osnivaju nala kraljevstva. U
glavnom podruju MAGADHA odrao se posljednji lan dinastije (BRIHADRATHA)
do 187.godine, kada ga je zbacio velika UNGA, po ijem se imenu zove nova
dinastija. Ova vlada od 187. do 73.godine pr.Kr. Dinastiju UNGA zbacuje velika
koji osniva dinastiju KANYA. Ova vlada oko 50.godine pr.Kr.
Za pendab i sjeverozapadnu Indiju uope imamo napretek podataka jer su to
krajevi koji su bili na dohvatu helenistikim dinastima u Baktriji i raznim iranskim
krajevima. Baktrijski su dinasti tijekom drugog stoljea pr.Kr. vie puta upadali u
Indiju, jednom ak do Pataliputre (kralj Menandar 145.godine pr.Kr.). Sa sjevera su
upadali u Indiju razni nomadi. Za grke pisce to su Skiti, za Indijce AKA (Saki). Ti
su vragovi izazivali rasulo u indijskim kralljevinama. Osnivanja i propadanja
kraljevina i dinastija bilo je do kraja prvog tisuljea u Indiji napretek (time
zavravamo ovaj pregled). To su ponavljali drugi u kasnoj antici, u srednjem
vijeku i dalje.

Indoarijci, iju najstariju kulturu poznamo iz Veda, obogaivali su svoju kulturnu

batinu tijekom stoljea. Markantne su etape njihova kulturnog razvoja: vedska,
brahmanska i budistika. Mnogo je toga dobilo klasinu razvijenu formu u
budistikoj epohi (u drugooj polovini prvog tisuljea) a imalo svoje zametke u
drutvenoj sredini starijih Arijevaca iz Rigveda. To se vidi i kod rutvenih klasa. U
drutvu ''vedskih'' Arijevaca istiu se sveenici BRAHMANA i uglednici ratnici
ATRIYA. Tu su slobodni seljaci VAJYA i sluge UDRA. Ovi posljednji u kultnom
su pogledu ''neisti'' kao tuinci, ili porobljeni zobg duga, ili prestupnici, ali koji se
radom mogu ''iskupiti''. Te su se etiri grupe tijekom stoljea do sredine prvog
tisuljea formirale u izrazite drutvene klase koje nazivamo europskim nazivom
kaste. U Vedama se spominju DASA kao sluge od kojih su neki i robovi. U sredini
prvog tisuljea pr.Kr. u Indiji postoji razvijeno robovlasniko drutvo i sve to je s
time u svezi normirano je od sredine poslljednjega tisuljea pr.Kr. u pisanim
zakonima i pravnim uredbama. Sauvani su zakoni MANAVADHARMAASTRA koje
nazivamo ''Manuovim zakonima'' (Manu je prvi ovjek, astra je traktat, dharma
zakonitost, praavinost), sloeni krajem stare ere prema starooj tradiciji. To je
glavni dokument o kastinskom i robovlasnikom poretku Indoaarijevaca
budistike epohe. Isu ideologiju zastupa ARHAASTRA, traktat o politici iz kraja
stare ere, apo prototipu kji se pripisuje Kautili, andraguptinom savjetniku. Sve
ima vjerski peat.

Indoarijska religija. Indoarijci su kao i drugi narodi, razvili svoju klasinu religiju
iz starijih religijskih formi kojima su elementi animizam, totemizam, tabu i drugo.
Sve se to nazire u Vedama na kojima se zasniva indoarijska religija. U starijem
dijelu Veda, u Rigvedama, ogleda se najizvornije religija starih Arijaca i njihovog
kastinskog drutva. Brahmani su u mlaim dijelovima Veda prilagodili naslijeenu
prilikama ranog robovlasnikog drutva. Budizam je sve to stavio u slubu klasne
robovlasnike drave.

Indoarijci starije epohe Veda, oboavatelji prirodnih sila, imaju trideset i tri glavna
boanstva, po jedanaest na nebu, na zemlji i izmeu zemlje i neba. Vrhovni im je
bog ratnik, izvorno valjda neko boanstvo nekog klana ili plemena, koje je
drugima nametnulo vlast. Ope indoeuropsko znaenje ima bog neba Dyaus-
pitar, koji odgovara Zeusu (pater) i latinskom Jupiteru (Jov-pitar). Solami su
indoarijski bogovi: Mitra, Varuna, Vinu, Puan. Ime Surya u svezi je s grkim
helios (sunce), svedena na opeindoeuropsko znaenje. Mitra i Varuna oboavaju
se i u Iranu (kako vidimi u zvorniku Zend-Avesta). I ooni govore o zajednikom
nasljedstvu iz starije arijske tradicije naroita su kulturno-povijesna zanimljivost
mladi bogovi-blizanci AVINS, koji se podudaraju helenskim Dioskurima (Avins je
u svezi s equus ''konj''; Dioskuri se poistovjeuju s konjima). Avins su djeca boga
Dyaus (i Dioskuroi imaju ime takvog znaenja, mnogo je himni u Rigvedama
upravljeno bogu AGNI. Ime je u svezi s latinskim izrazom za oganj. Europsko
znaenje ima indoarijsko DAIVAS-DEVA u smislu lat.divus nebeski. Indijska
boanstva i druga kultna bia najvie srodnika imaju u imenima navedenih
analogija treba spomenuti i indijski SOMA-perzijski HAOMA, ime boanstva o
kojemu se pjeva u Avestama. Kulturno-povijesno znaenje (indoeuropsko) imaju i
neka druga indoarijska boanstva iz starijih Veda: PRITHIVI-zemlja, UAS-zora,
SARASVATI-mudrost; pa boanstva potoka, vjetrova i druge deificirane prirodne
sile i pojave. Neke ivotinje kao bik i konj imaju kultno znaenje. Tu su i razni
demoni o kojima su stvorene legende (sauvale su se iz kasnijeg doba). Indoarijci
imaju odreena vjerovanaj o dui i prekogrobnom ivotu, koja su kasnije postala
predmet brahmanskih i budistikih teologiziranja. U starijoj se epohi to najjae
oituje u kultu predaka, koji je ukorijenjen kod svih indoeuropskih naroda. Kultne
rtve obavljaju starjeine obitelji, klana, plemena i napokon brahmani. Nema
sveenike hijerarhije. Nema hramova ni idola. U kultu predaka vrhovno je mjesto
magija, a s njom su u svezi ritualni formalizmi.

Tijekom prve polovine prvog tisulljea stare ere religija Veeda propagira u
formi Brahmanizam. BRAHMA je naziv za najvie boansko bie. BRAHMANA je
naziv jednog obredaa iz prbiih stoljea prvog tisulljea stare ere. BRAHMANA su
sveenici koji su se u kasnije doba razvili u kastu i izgradili jedan osobit filozofski i
teoloki sustav. U toj religiji i filozofiji osobito se govoori o uenju o seobi due iz
jednoga tijela u drugo ponovnim raanjima i uenje o osobitoj idealnoj aktivnosti
(KARMAN), kojm se doe do savrenstva.

Brahmanizmu zamiljena boanstva stare epohe Veda dobivaju realan, u veini

antropomorfan lik (izrauju se idoli). Grade im se hramovi i u njima im se obavlja
rtva ritusom (molitve, pjesme, kultne radnje). Religija je u slubi vladajue
(sveenike) klase. Vrhovni bog Indra sada je zatitnik kraljev. Ranije drutvene
grupe BRAHMANA, KATRIYA, VAJA i UDRA sada su strogo odvojene drutvene
klase koje nazivamo europskim nazivom kaste (portugalski casta, prema
latinskom castus ''ist''). Kastinski drutveni poredak poblie je poznat iz
''Manuovih zakona'' i zakona ''Apastamba'', dok je njegova ideologija zastupana u
brahmanskom djelu Veda. Sve je iskieno legendom, prema kojoj su pprvi
brahmani nastali od usta prvog ovjeka PURUSA da poduavaju, katrije od
njegovih ruka da ratuju i upravljaju, vajije od bedara dda budu ratari i
zanatlije, a udre od blatnih nogu da slue i budu ''neisti''. Prve tri klase,
podvojene izmeu sebe, predstavljale su skupa posebnu socijalnu grupaciju
''dvaput roenih Arijaca'' (DVIDATI ARYAS) nasuprot ''neistih'' udra. Greno je
mijeati se (osobito u braku) s lanovima nie klase. lan vie kaste privilegiran
je po roenju pred onima iz niiih, koji mu po zakonu moraju iskazivati poasti.
Krivino djelo uinjeno drugome kvalificira se i kanjava prema kastinskoj
pripadnosti tuitelja i tuenoga. Golema je klasna-kastinska razlika izmeu dvije
krajnosti, izmeu brahmana i udra. Svemu je tome data brahmanska vjerska
sankcija.
U estom stoljeu stare ere javlja se u Indiji vjerski i socijalni reformator
GAUTAMA, nazvan BUDDHA (''prosvjetljeni''). Biografija mu je okiena legendama
koje su morale nastati o ideologu koji i danas ima priblino pet stotina milijuna
sljedbenika. Buda (oko 560. 480.) rodio se u sjevernoj Indiji u mjestu
Kapilavasta (podnoje Himalaja, danas Padiera u Nepalu). ivi u doba
najrazvijenijeg brahmanizma i kastinskog pporetka. Ustaje protiv njih zastupajui
novu ideologiju. Nije nita napisao. Djelovao je obilazei i propovijedajui kao
siromani asketa. U doba krallja Aoke, zatitnika budista (sredina treeg stoljea
stre ere), odran je u Pataliputri sabor budista gdje su se slubeno formulirali
principi budistikog vjerskog uenja. Do kraja prvoga tisuljea stare ere
sastavlljena su mnoga djela budistike literature (najstarije je iz petog stoljea). U
stoljeima nove ere nastavilo se u tom smislu. Osnivali su se budisttiki
samostani i kole, javljaju se sekte, frakcije itd.

Budistiko vjersko-filozofsko i politiko uenje javlja se kao reakcija na

brahmanizam. Buda zstupa osnovne principe stare religije Veda. Priznaje
postojanje klasa, ali odrie pravvo brahmanima na iskljuivu vodeu ulogu. Ne
priznaje drutvene privilegije dobivene po podrijetlu, roenjem, pripadanjem
nekoj vioj klasi. Propovijeda jednakost i ravnopravnost svih klasa (kasta). Vjeruje
u seobu dua i u ponovna raanja. Ima svoje uenje o pojmu KARMAN. Govori o
antagonizmu dobra i zla, propovijeda milosre prema svim biima i svladavanje
osobnih strasti. Ideal mu je osloboenje ovjeka od svih ''ivotinjskih patnja'' i
prijelaz u zaborav.''nirvanu''. Sve je to u doba krutog kastinskog brahmanizma
bilo revolucionarno. Narodnim je masama pogodovalo Budino uenje o jednakosti
svih ljudi bez obzira na kaste. Zato se budizam silno proirio ne smao po Indiji,
nego po ri Lanci, Tajlandu, Mijanmaru, Kambodi (kasnija juna grupa), Nepalu,
Tibetu, Mongoliji, Kini i Japanu, gdje je jo u jeku.

Kulturni spomenici

Knjievnost. Najvredniji su kulturni spomenici indijskih Arijaca knjievna djela, u

prvom redu ona na arhajskom i klasinom sanskrtu, a za njima neka na narodnom
prakrtu, odnosno na jeziku ''pali''.

Temeljno su djelo indoarijske literature VEDA koje su gore prikazane kao povijesni
izvor za poznavanje najstarijih Indoarijaca. To je kapitalno djelo najstarije
indoeuropske literature.

MAHABHARATA, grandiozni spjev, koji je prije istaknut kao izvor za poznavanje

jedne povijesne epohe preko mitografske i epske tradicije, pripada meu najvea
djela svjetske literature. S formalne strane to zapravo nije ep po propisima
klasine poetike. To je zbornik epova i drugih poetskih i nepoetskih sastava razne
starosti drevne Indije. RAMAYANA, spjev po opsegu etiri puta manji (priblino) od
spomenutog. Prua epsku tradiciju iz jedne povjesno jo pprihvatljivije sredine.
Oba su epa na klasinom sanskrtu.

Sauvalo se nepregledno mnotvo indoarijskih piisanih tekstova, meu njima

mnotvo knjievnih djela u uem smislu. Ovdje ih ne nabrajamo jer je ono
najznaajnije napisano, a dijelom i prikazano u naim prirunicima. Spomenimo
samo literarne radove.

Sauvalo se mnogo indoarijskih narodnih pria i basni, sakupljenih u zbornicima

koa to su: PANATANTRA ili peet knjiga). Tu ima motiva koji se ponavljaju u
folkloru raznih indoeuropskih naroda do danas. Uz epsku se poeziju razvijala
lirika. Sauvali su se i posebni lirski zbornici. Iz duboke starine vue ppodrijetlo
drama, koja se postepeno razvila i napokon dostigla klasinu indijsku dramu.
Klasina su dramska djela iz kasnije indijeske knjievnosti nove ere.

Sauvalo se mnotvo sanskrtskih traktata filozofskog i raznog drugog sadraja.

Povijesnu vanost imaju traktati. Iz te su oblasti poznati ''Manuovi zakoni''
MANAVA-DHARMAASTRA. Dharma je izraz za pojam ''pravo, zakonitost, moral''
(daju se i druga tumaenja). Taj tekst ima poetsko ruho, a sastavljen je u duhu
brhmanske ideologije, preteito vjerski inspiriran. Ali tu su dati najjasniji podaci o
drutvenom ureenju Indoarijaca prve polovine prvog tisuljea stare ere. To je
glavni izvor za poznavanje indoarijskih drutvenih klasa koje nazivamo kastama.

Spomenuta su djela na sanskrtu i izvorno iz raznih stoljea stare ere. Tom

vremenskom okviru pripadaju neka djela budistike literature, pisana sanskrtom,
narodnim jezikom ''pali'' ili mijeano.

U prvim stoljeima nove ere razvija se indoarijska knjievnost u svim smjerovima.

Tu osobito cvjeta znanstvena literatura. Iz tih i kasnijih stoljea sauvalo se
indoarijskih tekstova s podruja medicine, matematike, astronomije i drugih
znanstvenih obzorja. Svemu su tome poeci dati u mnogo starije doba. Mnogo se
praktinih znanstvenih spoznaja nazire ak u Vedama (npr. o bolestima,
lijekovima). Da se mnogo toga znalo iz teroije i prakse vidi se u Mahabharati, u
Ramajani i u Manuovu zakoniku. U etvrtom stoljeu stare ere ivi indijski
gramatiar Panini koji je napisao prvu gramatiku sanskrta.

Arhitektura-likovne umjetnosti. Indoarijski ili drugi napadai sruili su napredne

radove kojih su se se ruevine u Harappi i Mohendo Daro. Trebalo je da proe jo
mnogo i mnogo stoljea da se u Indiji pone graditi kao neko u spomenutim
gradovima. Najstariji sauvani indoarijski arheoloki spomenici od kamena i
drugog trajnog materijala iz treega su stoljea stare ere. Sve je starije bilo o d
drva i druge trone grae. O tome se stvaraju pretpostavke na temelju literarne
tradicije. U starije doba nijebilo hramova koji u arhitekturi drugih naroda, kao i u
indijskoj arhitekturi nove ere, predaju glavne spomenike ove vrste. U epu i
udrugoj literaturi spominju se utvreni gradovi Indije. Grki povjesniar
Megasthenes, koji je dolazio u Pataliputru kralju andragupti, opisao je u svom
djelu o Indiji (''Indika'', sauvani fragmenti) spomenutu prijestolnicu. Prema
Megasthenu Pataliputra (grki Palibothra) bila je veliki grad (15 X 3 km), navodno
sa 540 kula i 64 vrata. Kraljevski dvor, pie Megasten, nije po valebnosti i sjaju
zaostajao za dvorovima u Suzi i Ekbatani. Nita nije sauvano (ima neto iz
mlaeg doba). Iz posljednjih stoljea stara ere sauvalo se budistikih sakralnih
graevina od kamena, zvanih STUPA. One su se razvile iz ranijeg grobnog humka.
Graene su u obliku polukugle. Jedna od monumentalnijih je sauvana u mjestu
SANI iz treeg stoljea stare ere. Oko ove i nekih drugiih nalazi se kamena
oggrada ukraena reljefima. Na nekima od tih reljefa prikazane su, uz ostalo,
ranije graevine. Od drugog stoljea stare ere kleu se dubu u hridinama
velike grobnice i svetita koja se ukraavaju reljefima. Kasnije, tijekom stoljea
nove ere, dubu se u hridima veoma veliki budistiki hramovi s veoma bogatom
plastikom dekoracijom. Iz posljednjih stoljea stare ere izvorno je jo jedan tip
kamenih spomenika, monumentalni kameni stup, vrlo bogato ukraen. Sa
spomenicima arhitekture razvijala se primijenjena skulptura. Sve se to divno
razvilo u kasnije doba, koje ne pripada kronolokom okviru nae povijesti
Indoarijaaca stare ere.

Literatura o antikoj Indiji vrlo je obilna. Mnogo se citiraju: E. J .Rapson, The

Cambridge history of India, Cambridge 1922. (prvi tom) i W.Smith, The Oxford
history of India, Oxford 1923. (tree izdanje).