Historijska Misao 2

Historijska misao
HISTORIJSKA MISAO HISTORICAL THOUGHT
IZDAVA PUBLISHER
Drutvo historiara Tuzlanskog kantona, Bosna i Hercegovina
The Association of Historians of Tuzla Canton, Bosnia and Herzegovina
Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli,
Bosna i Hercegovina
Department of History, Faculty of Philosophy, University of Tuzla,
Bosnia and Herzegovina
REDAKCIJA EDITORIAL BOARD

Blagoje Govedarica, Freie Universitt Berlin
Senaid Hadi, Univerzitet u Tuzli
Marko Attila Hoare, Kingston University London
Boidar Jezernik, Univerza v Ljubljani
Husnija Kamberovi, Institut za istoriju Sarajevo
Stjepan Matkovi, Hrvatski institut za povijest Zagreb
Bego Omerevi, Univerzitet u Tuzli
erbo Rastoder, Univerzitet Crne Gore
Sead Selimovi, Univerzitet u Tuzli
Izet aboti, Univerzitet u Tuzli
GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK EDITOR-IN-CHIEF

Adnan Jahi, Univerzitet u Tuzli
adnan.jahic@yahoo.com
SEKRETAR SECRETARY
Mersiha Imamovi, Univerzitet u Tuzli
mersiha.imamovic@untz.ba
asopis izlazi jednom godinje.

The journal is published once a year.
Svi rukopisi se alju na e-mail adresu glavnog i odgovornog urednika.

All manuscripts are to be sent to the editor-in-chiefs e-mail address.
Stavovi izneseni u radovima objavljenim u ovom asopisu nisu istovremeno i
stavovi Redakcije.
The views expressed in papers published in this magazine are not at the same time
the views of the Editorial board.
UDK 94 ISSN 2303-7539
DRUTVO HISTORIARA TUZLANSKOG KANTONA

ODSJEK ZA HISTORIJU FILOZOFSKOG FAKULTETA
UNIVERZITETA U TUZLI
HISTORIJSKA MISAO
HISTORICAL THOUGHT
HISTORIJSKA MISAO, GOD. II, BR. 2, 1-305, TUZLA, 2016.

SADRAJ
Uz na drugi broj ............................................................................ 7
LANCI
Bego Omerevi, Mersiha Imamovi, Rezultati i posljedice

barbarskih osvajanja bosanskohercegovakih prostora .............. 11
Mersiha Imamovi, Provala Gota u rimsku provinciju
Dalmaciju i njihov utjecaj na drutveno-politike,
privredne i kulturne tokove .......................................................... 33
Salkan Uianin, Privredne prilike u Bosni i Hercegovini
tokom Prvog svjetskog rata .......................................................... 69
Adnan Jahi, Kako je Tuzla doekala stvaranje
Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca .......................................... 97
Omer Hamzi, Mehmed Spaho i pregovori Cvetkovi-Maek . 141
Vera Katz, Bosanskohercegovako drutvo
u razdoblju uspostavljanja jugoslavenske
revolucionarne vlasti (1943-1950) ............................................. 163
Denis Beirovi, Memorandum SANU, Socijalistika Federativna
Republika Jugoslavija i Bosna i Hercegovina (1986-1992) ...... 205
Filip kiljan, Ukrajinci u Bosni i Hercegovini
od doseljenja do dananjih dana................................................ 239
PRIKAZI
Salmedin Mesihovi / Amra ai, Historija Ilira,

Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo 2015, 365.
(Mersiha Imamovi) ................................................................... 265
Edin Radui, Bosna i Hercegovina u britanskoj politici od 1857.
do 1878. godine, Institut za istoriju, Sarajevo 2014, 422.
(Adnan Jahi) ............................................................................. 272
Omer Nakievi, Protokol (Defter) Gornjetuzlanske nahije 1873-
1876., Centar za napredne studije, Sarajevo 2015, 266.
(Alen Salihovi) ......................................................................... 277
Dragan Vuki, umberaki uskoci unijaenje i odnaroivanje,
Srpsko narodno vijee, Zagreb 2015, 507. (Filip kiljan) ......... 280
GLASNIK ARHIVA I ARHIVISTIKOG UDRUENJA
BOSNE I HERCEGOVINE, XLV/2015, Arhivistiko udruenje u
Bosni i Hercegovini, Sarajevo 2015, 374. (Jasmin Jajevi) ..... 287
DRUTVO HISTORIARA TUZLANSKOG KANTONA
Iz aktivnosti Drutva historiara Tuzlanskog kantona ............... 295

UZ NA DRUGI BROJ
Drugi broj Historijske misli uglavnom donosi radove koje su

prezentirani na Naunom skupu "Bosna i Hercegovina u
jugoslavenskim dravnim okvirima (1918-1992)". Skup je odran 4.
decembra 2014. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u
Tuzli, a organizirali su ga Drutvo historiara Tuzlanskog kantona i
Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli.
Namjera organizatora je bila sto godina od izbijanja Velikog rata
koji je omoguio nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca da
otvori raspravu o poloaju i ulozi Bosne i Hercegovine u ivotu
dviju jugoslavenskih drava, o rezultatima trajanja ovih tvorevina po
Bosnu i Hercegovinu, o nedovoljno rasvijetljenim aspektima
bosanskohercegovake historije jugoslavenskog razdoblja i drugim
vanim i zanimljivim temama o kojim se mogu ponuditi nove
obavijesti i analize, kao i novi pogledi, tumaenja, stavovi i ocjene.
Na skupu je izloeno vie znaajnih i korisnih referata, ali, naalost,
svi autori nisu uobliili svoja izlaganja i dostavili ih Redakciji na
objavljivanje. Pa ipak, na osnovu radova koje donosimo moe se,
vjerujemo, stei predstava o koristi i uincima navedene
konferencije.
Pored radova sa spomenutog naunog skupa, u sklopu drugog
broja donosimo i prilog nae mlade koleginice Mersihe Imamovi o
provali Gota u rimsku provinciju Dalmaciju te o njihovom utjecaju
na drutveno-politike, privredne i kulturne tokove. Rije je o lanku
koji obrauje vaan dio historije starog Rima s akcentom na
dogaaje na bosanskohercegovakim prostorima. Autorica je
obradila provale Gota na teritoriju provincije Dalmacije sa svim
posljedicama koje su se odrazile na ivot njenih stanovnika.
Potrebno je naglasiti da je ovo prvi cjelovit prikaz sudbonosnih
dogaaja na tlu dananje Bosne i Hercegovine u doba kasne antike
sa svim onim to je pratilo prodor Gota, kao i drugih barbarskih
7
Rije Redakcije
plemena koji su unitili sve ono to je na ovim prostorima stvarano

tokom petstogodinje rimske vladavine.
elimo se zahvaliti svim kolegama, prijateljima i donatorima
koji su uestvovali i omoguili izlazak prvog i drugog broja
Historijske misli. Istovremeno, pozivamo sve kolege i zainteresirane
itaoce na saradnju i uee u izdavanju narednih brojeva naeg
asopisa.
REDAKCIJA
8
LANCI
UDK: 94(36:497.6)''652''
Izvorni nauni rad
Bego Omerevi
Mersiha Imamovi
Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli
bego.omercevic@untz.ba
REZULTATI I POSLJEDICE BARBARSKIH OSVAJANJA

BOSANSKOHERCEGOVAKIH PROSTORA
Apstrakt: Potkraj IV stoljea uslijedile su prve provale barbarskih naroda na

bosanskohercegovake prostore. One su uglavnom bile pljakakog i ruilakog
karaktera. Usljed pojave barbara dolo je do znaajnih poremeaja u pogledu
ivota i rada ondanjih stanovnika ovih prostora. Kasnije, u razdoblju od V do
poetka VII stoljea prodori barbara su intenzivirani. Njihov smisao je bio
znaajno promijenjen. Naime, kako je vrijeme odmicalo meu barbarskim
plemenima je sve vie dolazila do izraaja njihova odlunost da se ne vraaju tamo
odakle su doli. S tim u vezi, oni su se u potpunosti orijentisali na trajno
zaposjedanje, nastanjivanje i boravak u krajevima koje su osvojili, na uspostavu
vlasti i na iskoritavanje privrednih resursa i domae radne snage, a sve to radi
zadovoljenja svojih svakodnevnih potreba. U takvim okolnostima domae
stanovnitvo je bilo izloeno raznim vrstama barbarske torture. Zbog toga su
mnogi stanovnici naputali svoja vievjekovna ognjita i svoj spas traili u nekim
drugim, uslovno kazano, sigurnijim krajevima Rimskog carstva.
Kljune rijei: Rimsko carstvo, Zapadno rimsko carstvo, Vizantija, Dalmacija,

bosanskohercegovaki prostori, barbari, Rimljani, Vizigoti, Ostrogoti, Gepidi,
Langobardi, Avari, Slaveni, barbarizacija, antika kultura i civilizacija.
Abstract: At the end of the 4th century, first ever intrusions of Barbarian peoples
in the Bosnian-Herzegovinian area emerged. They were mainly of robbing and
vandalising character. As a consequence of the Barbarians appearance, there were
significant changes in the lives and work of the then population of present-day
Bosnia and Herzegovina. Later on, in the period from the 5th century to the
beginning of the 7th century, Barbarian vandalism intensified. Its sense was
significantly changed. As time passed by, the determination amongst the Barbarian
11
Rezultati i posljedice barbarskih osvajanja bosanskohercegovakih prostora
tribes not to return where they came from kept being stronger. In relation to that,
they completely focused on permanent possession, settelement and stay in the
areas they had conquered, establishment of government and usage of natural
resources and domestic work force, all for the sake of meeting their own daily
needs. In such circumstances, the local population was exposed to all kinds of
Barbarian torture. Because of that, many inhabitants abandoned their century-long
homes and sought sanctuary in other, relatively speaking, safer parts of the Roman
Empire.
Keywords: Roman Empire, Western Roman Empire, Byzantine, Dalmatia,

Bosnian-Herzegovinian area, Barbarians, Romans, Visigoths, Ostrogoths, Gepids,
Langobards, Avars, Slavs, barbarization, ancient culture and civilisation
Barbarsko osvajanje bosanskohercegovakih prostora
Slabljenje Rimskog carstva, poev od druge polovine II stoljea,

doivjelo je svoju kulminaciju u zadnjim decenijama IV i u prvoj
polovini V stoljea. Uzroci opadanja njegove moi bili su brojni i
raznovrsni. Jedan od najvanijih i svakako najteih uzroka sa kojim
su carske vlasti bile suoene bio je vezan za prodore barbarskih
naroda u pojedine krajeve Carstva.
Jo u drugoj polovini II stoljea uslijedile su prve provale
barbarskih naroda u pogranine dijelove Rimskog carstva. Time je
praktino otpoela tzv. velika seoba naroda, a rije je o procesu
dugog trajanja koji je sa sobom donio brojne nedae kako Rimskom
carstvu tako i njegovim stanovnicima. Barbari su ivjeli sjeverno od
rimskog limesa, odnosno na irem podruju dananje sjeverne
Evrope, koje im ni na koji nain nije moglo pruiti potrebne uslove
za normalan ivot. Upravo zbog toga, oni su, s vremena na vrijeme,
poduzimali pljakake poduhvate u pogranine dijelove Rimskog
carstva. Kako njihova svijest nije bila u stanju da prepozna
civilizacijske vrijednosti sa kojima su se suoili, oni su svoja
zadovoljstva nalazili u masovnim ubijanjima i progonima domaeg
stanovnitva, te pljakanjima i unitavanjima njihovih materijalnih
dobara, ne raunajui, pri tome, da e doi vrijeme u kojem e i sami
12
Historijska misao, 2, Tuzla, 2016, 11-31. Bego Omerevi, Mersiha Imamovi
morati preduzimati razne vrste aktivnosti u cilju vraanja politike

stabilnosti i sigurnosti ivljenja, pokretanja privrede, podizanja
ivotnog standarda na vii nivo, izgradnje povjerenja kod zateenog
stanovnitva i uspostavljanja blagostanja, a sve to radi stvaranja
potrebnih preduslova za njihovo nesmetano funkcionisanje i
upravljanje ovim prostorima. U vrtlogu tih dogaanja nali su se,
istina mnogo kasnije, i ondanji stanovnici bosanskohercegovakih
prostora.
Skoro cijela dva stoljea, prije prvih barbarskih provala,
bosanskohercegovaki prostori su predstavljali jedno potpuno mirno
podruje, bez ikakvih ozbiljnijih unutarnjih nesuglasica, nemira ili
pak sukoba. To je bilo vrijeme unutarnjeg blagostanja i dobrih
odnosa meu ondanjim stanovnicima ovih prostora.
Ali, kako u meuvremenu rimske vlasti nisu uspijevale izai
na kraj sa sve uestalijim prodorima barbarskih plemena na ire
prostore Carstva, uslijedile su krajem IV stoljea njihove prve
provale i na bosanskohercegovake prostore. U poetku, one su bile
spontanog karaktera, neorganizovane i bez nekog konkretnog cilja.
Meutim, kasniji njihovi napadi su bili daleko organizovaniji i
ciljani, te kao takvi obino su se zavravali sa osvajanjem i trajnim
nastanjivanjem na ovim prostorima.
Zbog konstantne opasnosti od barbarskih napada rimske vlasti
su u toku prve polovine V stoljea n.e. pokrenule izgradnju
utvrenja (castelluma) na svim vanijim stratekim takama, a radi
obezbjeenja saobraajnica, zatim refugija koji su sluili za prihvat,
smjetaj i samoodbranu izbjeglog stanovnitva, te burgusa, zidanih
tornjeva koji su predstavljali neku vrstu straarnica. Meu najvanije
kastelume spadaju: Blagaj na Buni, Kotur (Stolac), Ribiki grad
(Konjic), Vrbljani (Klju), Ubovia brdo (Pecka) i druga utvrenja.
Od refugija izdvajamo: Halapie i Podgradinu (Glamoko polje),
Makljenovac (Doboj), Debelo Brdo (Sarajevo), Domaviju, ipovo,
Mogorjelo i druge. Meu burgusima posebno su vani: Bobovac,
13
Klakar, Maneljski grad (Oraje), Divi (Zvornik), Blagaj i drugi.1

Izgradnja naprijed pomenutih objekata dovoljna je potvrda loeg,
prije svega politikog, ali i ekonomskog stanja na
bosanskohercegovakim prostorima. Osnovni smisao njihovog
podizanja je bio da se panja domaeg stanovnitva to vie usmjeri
u pravcu organizovanja i samoorganizovanja, a radi odbrane zemlje.2
Meutim, svaki pokuaj carskih vlasti da osujete ili pak
sprijee prodore barbara zavravao se neuspjeno. To je svakako bila
velika olakotna pogodnost za barbarska plemena, a ujedno i prilika
da svoje napade pojaaju kako bi to dublje prodrli u unutranjost
Carstva. Tako su potkraj IV i na poetku V stoljea u neposredno
okruenje bosanskohercegovakih prostora dospjela gotska plemena.
Prve njihove provale zabiljeene su u jugoistonim i sjevernim
krajevima dananje Bosne i Hercegovine, a kasnije i u ostalim
njenim podrujima.
Goti, koji su Rimljanima nanosili teke poraze, nisu se samo
time zadovoljavali nego su, svjesni svih slabosti Carstva, vrlo esto
traili od carskih vlasti razne vrste ustupaka. Jedan takav ustupak
vezan je za dobijanje na upravu nekadanje rimske provincije Ilirije,3
u ijem je sastavu bila cijela teritorija dananje Bosne i Hercegovine.
Tako su Vizigoti, na samom poetku V stoljea, postali gospodari
1
F. Fiala, Izvjetaj o prekopavanju na Debelom brdu kod Sarajeva, GZM,
VIII/1896, knj. 1, 97-107; D. Sergejevski, Putne biljeke iz Glamoa, GZM,
LIV/1942, knj. 1, 172-173; . Basler, Dolina Neretve od Konjica do Rame, GZM,
X/1955, 227-228; . Basler, Arheoloko nalazite Crkvina u Makljenovcu, lanci
i graa za kulturnu istoriju Istone Bosne (IG), Tuzla 1960, br. IV, 75-88; V.
Atanackovi-Sali, Antiki Diluntum u svetlu novih arheolokih istraivanja
(Stolac i Trebimlja), Tribunia 5, 1979, 32-97; A. Ratkovi, Blagajska tvrava u
svijetlu najnovijih istraivanja, Hercegovina, 10, Mostar 1988, 7-15.
2
. Truhelka, Starokranska arheologija, 97-109; E. Paali, Problemi
ekonomskog razvitka u unutranjosti rimske provincije Dalmacije, Centar za
balkanoloka ispitivanja (CBI), Sarajevo, V/1967, 111-129.
3
G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, Beograd 1969, 89-115; G. Novak, Prolost
Dalmacije, Zagreb 1944, 85.
14
dijela dananje june Hercegovine.4 Iako je rije o njihovom

kratkotrajnom boravku (401. godina) oni su, ipak, iza sebe ostavili
znaajne tragove u skoro svim segmentima ivota.5 U sklopu svojih
ruilakih poduhvata Vizigoti su unitili mnoga zateena materijalna
dobra, kao npr: Mogorjelo kod apljine, mitrej kod Konjica kao i
neke druge manje vane spomenike.6
U opem meteu kakav je zadnjih decenija IV i na poetku V
stoljea zadesio bosanskohercegovake prostore, zateeno
stanovnitvo bilo je preputeno samo sebi i prinueno da se
samoorganizira i samo brani od sve eih barbarskih napada. Usljed
takvih okolnosti domae stanovnitvo se jo vie materijalno
iscrpljivalo, ali i udaljavalo od normalnih tokova rada i ivota.
Posebno teko stanje je, sudei na osnovu raspoloivih podataka,
bilo u sferi privreivanja. Ondanji stanovnici ovih prostora su bili
potpuno svjesni da je bilo koja vrsta proizvoake djelatnosti
izgubila svaki smisao. Svaki njihov proizvod mogao je biti samo
dobar plijen za pljakae.7 Zato su domai stanovnici sve vie
odustajali od bilo kojeg vida proizvodnje.
O stanju na bosanskohercegovakim prostorima u razdoblju od
370. do 420. godine8 najrjeitije nam govore podaci koji su sauvani
4
N. Mileti, Rani srednji vijek, u: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine,
Sarajevo 1984, 375-435.
5
Lj. Niderle, Slovenske starine, Novi Sad 1954, 36-38; . Basler, Kasnoantiko
doba, u knjizi Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1984, 311-313.
6
Vidi opirnije: I. Bojanovski, Mogorjelo-Rimsko Turres (Prilog topografiji
rimske Dalmacije), GZM, Sarajevo XXIV/1969, 137-163; K. Patsch, Mithraeum u
Konjicu, GZM, Sarajevo IX/1897, knj. 4, 629-656; E. Paali, Antika naselja i
komunikacije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1960, 85-94.
7
E. Paali, Problemi ekonomskog razvitka u unutranjosti rimske provincije
Dalmacije, 116-117.
8
Hieronymus De viris illustribus, u: Patrologiae cursus completus (ecc), ed. J. P.
Migne, Paris, 1845-55.
15
u zapisima velikog crkvenog uenjaka sv. Jeronima,9 roenog u

Stridonu, gradu koji se nalazio negdje na razmeu Panonije i
Dalmacije.10 Iako ga je njegova ivotna sudbina daleko udaljila od
mjesta njegovog roenja (kolovanje u Rimu, potom slubovanje u
Betlehemu), on nikada nije zaboravio svoje porijeklo i zemlju iz koje
je krenuo na svoj ivotni put.11 U pismima upuenim njegovom
prijatelju i zemljaku Heliodoru, sv. Jeronim je podsjeajui se na
neke vanije dogaaje iz djetinjstva iznio svoja nova zapaanja.
Tako on, izmeu ostalog, kae da je ve preko dvadeset godina
kako se izmeu Carigrada i Julijskih Alpa svakodnevno proljeva
rimska krv.12 Nadalje, on govori kako Goti, Sarmati, Kvadi, Alani,
Huni, Vandali i Markomani pustoe, pljakaju i razaraju Skitiju,
Trakiju, Makedoniju, Dardaniju, Dakiju, Tesaliju, Ahaju, Epir,
Dalmaciju i Panoniju.13 Rezultati njihovog divljanja su brojne
nedune ljudske rtve, mnogi zarobljeni biskupi, mnogi poubijani
svetenici, sruene crkve, razbacane muenike kosti itd. Svugdje i
na svakom mjestu samo tuga, uas i prizori stravine smrti. Bog se
vie ne potuje.14 Na kraju svog obraanja sv. Jeronim poruuje
9
Isto, 1843-56; E. Imamovi, Problemi ubiciranja Stridona, rodnog mjesta sv.
Jeronima, Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine (GDIBiH), Sarajevo
XXVIII-XXX/1977, 1-18; M. Sui, Hijeronim Stridonjanin-graanin Tarsatike,
Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (Rad JAZU), knj. XXIV,
Zagreb 1986, 213; E. Paali, Antika naselja i komunikacije u Bosni i
Hercegovini, 79-100.
10
E. Imamovi, Problemi ubiciranja, 15-17.
11
B. Omerevi, Promjene na prostoru dananje Bosne i Hercegovine u vrijeme
barbarskih provala i vladavine Ostrogota (etnike, drutveno-ekonomske i
kulturne), Saznanja, asopis za historiju, Tuzla 2005, 175-186.
12
M. Sui, Hijeronim Stridonjanin, 213-214; F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme
narodnih vladara, Zagreb 1925, 151-152.
13
Vidi opirnije: G. Alfldi, Dalmatien-Bevlkerung un Gesellschaft der
rmischen Provinz Dalmatien, Mit einem Beitrag von Andrs Mcsy, Budapest
1965; M. Rostovcev, Gesellschaft und Wirtschaft im rmischen Kaiserreich,
Leipzig 1929, tom I i II.
14
E. Imamovi, Problemi ubiciranja, 16-17.
16
Heliodoru da se rimska drava moe i raspasti i nestati, ali da e

kranska vjera preivjeti i nadivjeti sve te nedae,15 to se na kraju
i obistinilo.
Nakon podjele Carstva 395. godine na dva zasebna dijela
stanovnici bosanskohercegovakih krajeva su, pored stalne opasnosti
od prodora barbarskih naroda, bili suoeni sa novim problemom.
Rije je o rivalstvu izmeu dva nova Carstva, izmeu kojih je
dolazilo do estih nesuglasica oko preciznog definisanja granice
njihovog razdvajanja. Naime, pretenzije istonog dijela Carstva u
odnosu na zapadni dio imale su za posljedicu suavanje prostora koji
je administrativno pripadao rimskoj provinciji Dalmaciji. Usljed
takvih okolnosti Podrinje je, u jednom momentu, postalo niija
zemlja. Ranije jake veze sa Panonijom su potpuno prekinute.
U toku prve etiri decenije V stoljea (do 437. godine) rimska
provincija Dalmacija je u cijelosti administrativno pripadala
zapadnom dijelu Carstva. Meutim, godine 437. regentica Zapada
Galla Placidia je, polazei od uvjerenja da se istoni dio Carstva
uspjenije odupire prodorima Gota, odluila da cijelu provinciju
Dalmaciju ustupi caru Istonog rimskog carstva. Tako su
bosanskohercegovaki prostori postali sastavnim dijelom Istonog
carstva i u njegovim okvirima ostali sve do osamdesetih godina V
stoljea.16
Dakle, u toku prve polovine V stoljea stanje na
bosanskohercegovakim prostorima je postalo jo sloenijim.
Naime, imajui u vidu nemogunost carskih vlasti da se odupru
barbarskim prodorima, ivot na ovim prostorima je postao krajnje
nesiguran. Njegovi stanovnici su se nali u jo veim tekoama, ali i
konstantnom strahu od nekih novih barbarskih provala. Opasnosti od
15
M. Sui, Hijeronim Stridonjanin, 213.
16
J. Wilkes, Iliri, Split 2001, 274-277; J. Kovaevi, Varvarska kolonizacija
junoslavenskih oblasti, Novi Sad 1960.
17
ubijanja, pljakanja, paljenja i progona su im stalno visile nad

glavom. Zbog toga su oni gubili i ono malo volje da bilo ta
privreuju. Na taj nain zemlja je ostajala bez svojih istinskih
gospodara, ali i bez radne snage, koja je svojim radom
obezbjeivala, makar i one minimalne, uslove za egzistenciju. U
tako sloenoj situaciji domae stanovnitvo se sve vie
opredjeljivalo za masovno naputanje svojih ognjita, pokuavajui
nai svoj spas u nekim drugim krajevima Carstva. Sudei prema
raspoloivim podacima, ono je najee odlazilo u priobalne krajeve
Jadranskog mora. Oni koji su, pak, ostajali i nadalje su bili izloeni
jo eoj torturi barbarskih plemena.
U sklopu svojih osvajakih poduhvata Ostrogoti su 480.
godine zauzeli provinciju Dalmaciju, a deset godina kasnije i
provinciju Panoniju, u ijem su sastavu bili dananji
bosanskohercegovaki prostori.17 Za razliku od barbarskih provala iz
prve polovine V stoljea, koje su bile iskljuivo pljakakog i
ruilakog karaktera, njihovi napadi iz druge polovine istog stoljea
imali su za cilj osvajanje i trajno naseljavanje u krajevima irom
dananje Bosne i Hercegovine. Tako su ovi prostori u naredne 42
godine (od 493-535. godine) bili pod vlau Ostrogota.18
Sudei na osnovu izvorne grae, vie arheoloke nego li
pisane, Ostrogoti su se najveim dijelom naselili u krajevima koji su
odranije predstavljali jake privredne centre, prvenstveno rudarske,
zatim oko raskrsnica i du vanijih (magistralnih) saobraajnica, te
na strateki znaajnim podrujima.19 Sa uspostavom njihove vlasti
dolo je, ipak, do znaajnih pozitivnih promjena u svim sferama rada
i ivota ondanjeg stanovnitva bosanskohercegovakih prostora.
17
G. Novak, Prolost Dalmacije, 86.
I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antiko doba, Sarajevo 1988, 22-54; B.
18
Omerevi, Bosna i Hercegovina u vrijeme kasne antike, Tuzla 2010, 119-123.

19
E. Paali, Antika naselja, 79-108; E. Paali, Problemi ekonomskog razvitka,
111-139.
18
Meutim, i pored svih njihovih nastojanja da zateenom

stanovnitvu nametnu punu vlast, oni u tome, ipak, nisu uspjeli.
Domae stanovnitvo je, osim iskazivanja krajnje neposlunosti,
veoma esto izbjegavalo izvravati ak i one osnovne obaveze koje
su od njega traene, to nam u konanici govori da je ostrogotska
vlast na bosanskohercegovakim prostorima bila prilino krhka.
Slabosti Ostrogota su svakako pogodovale njihovim istonim
susjedima Vizantijcima sa kojima su 535. godine uli u
dvadesetogodinji rat. Vizantijska taktika, koja je bila bazirana na
iscrpljivanju neprijatelja, pokazala se na kraju sasvim ispravnom i
plodotvornom. Naime, nakon dvadesetogodinjeg ratovanja
Ostrogoti su bili ne samo poraeni nego i prisiljeni da se povuku sa
cijelog teritorija ondanje rimske provincije Dalmacije, a samim tim
i sa bosanskohercegovakih prostora. Najvei dio Gota se povukao
prema zapadu, u krajeve koji su bili blie Italiji.20 Znaajnu potporu
Vizantijcima pruio je onaj dio domaeg stanovitva koji nije
prihvatao gotsku vlast kao svoju. 21
Sa progonom Ostrogota bosanskohercegovaki prostori su vrlo
kratko bili pod upravom Istonog rimskog carstva. Mir koji je
uspostavljen nije dugo trajao. On je naruen sa pojavom novih
barbarskih plemena na sjevernim granicama rimske provincije
Dalmacije. Rije je o Gepidima, koji su naselili sjeveroistone
krajeve dananje Bosne i Langobardima koji su na putu iz Panonije
prema Italiji oko 568. godine zaposjeli krajnji sjeverozapad dananje
Bosne.22 Njihovo pojavljivanje je dovelo do jo vee nesigurnosti i
neizvjesnosti ivljenja na bosanskohercegovakim prostorima.
Zateeno stanovnitvo je bilo prinueno da trpi sve torture koje su
nad njim provodili novi osvajai.
20
N. Mileti, Rani srednji vijek, 377-378.
21
G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, 89-109.
22
J. Kovaevi, Varvarska kolonizacija, 132-143.
19
Nove i jo vee tekoe za ondanje stanovnitvo

bosanskohercegovakih prostora nastupile se u zadnjim decenijama
VI stoljea. Tada su se na ovim prostorima pojavila slavenska i
avarska plemena. Njihovi napadi su, s poetka, bili pljakakog i
ruilakog karaktera. Zdruena avaro-slavenska plemena su 597.
godine prodrla ak do Salone. Na tom putu oni su masovno ubijali,
progonili i pljakali domae stanovnitvo.23 Brojne gradove i mnoga
sela su do temelja sruili ili pak spalili. Oko 40 manjih refugija i
straarnica su potpuno unitili.
Nesigurnost ivljenja na bosanskohercegovakim prostorima
postala je jo veom na poetku VII stoljea, kada su uslijedili novi,
mnogo jai i ubojitiji, napadi zdruenih avaro-slavenskih plemena.
Godine 614. oni su definitivno osvojili Salonu, a sedam godina
kasnije i Naronu.24 Kako, u meuvremenu, domae stanovnitvo nije
imalo snage da se ozbiljnije suprotstavi prodorima Avara i Slavena,
oni su se poeli trajno nastanjivati na ovim prostorima. U takvim
okolnostima kod domaeg stanovnitva su zavladali jo vea panika
i strah. Mnogi su naputali svoja vievjekovna ognjita i traili svoj
spas, ovaj put, na jadranskim otocima. Na tom putu bili su
zaustavljani i na svirep nain ubijani.
Prisustvo Avara i Slavena na prostorima dananje Bosne i
Hercegovine ostalo je upameno po zlodjelima koja su oni uinili.
Sve to se moglo sruiti oni su sruili, sve to je moglo da gori oni su
spalili i sve to se moglo opljakati, ak i najmanja sitnica, oni su
opljakali.25 ivot na bosanskohercegovakim prostorima, u takvim
okolnostima, postao je naprosto nemogu.
23
G. Ferrero, Propast antikne civilizacije, Zagreb 1922, 52-66.
24
25
M. Rostovcev, Istorija starog sveta (Grka i Rim), 478-489; G. Ferrero,
Propast antikne civilizacije, 43-83; G. Novak, Prolost Dalmacije, 91-92.
20
Rezultati barbarskih osvajanja
Rezultati barbarskih osvajanja bosanskohercegovakih

prostora su se krajnje negativno manifestovali u svim segmentima
rada i ivota ondanjih stanovnika ovih prostora. Zateeno
stanovnitvo je bilo suoeno sa veoma loom politikom situacijom,
sa nizom nagomilanih problema u oblasti privrednog i drutvenog
ivota, te sa konstantnim odumiranjem i zatiranjem tekovina antike
kulture i civilizacije.
Prvi meu brojnim negativnim rezultatima barbarskih
osvajanja bosanskohercegovakih prostora odnosi se na veoma teku
i neizvjesnu politiku situaciju, a samim tim i na nesigurnost
ivljenja. Jo uvijek svjea sjeanja na ratove, ubijanja i progone
ljudi, pljakanja i razaranja njhovih materijalnih dobara promijenila
su svijest kod ondanjeg stanovnitva ovih prostora. Naime, domae
stanovnitvo je bilo potpuno svjesno neizvjesnosti rada i ivota u
novonastalim okolnostima. S tim u vezi ono je, gotovo u svakoj
prilici, pokazivalo puno nepovjerenje i neposlunost prema
barbarskim osvajaima, ali i konstantni strah od novih pogroma.
Uporedo s tim ni osvajai nisu imali dovoljno jasnu predstavu
kako stei povjerenje kod pokorenog stanovnitva, a jo manje na
koji nain mogu uspostaviti mir i blagostanje i time obezbijediti
uvjete za normalan i siguran ivot na ovim prostorima. Problem
sigurnog ivljenja je, od kraja IV pa do poetka VII stoljea, stalno
visio nad glavom ondanjem stanovnitvu bosanskohercegovakih
prostora. Krajem V i u prvim decenijama VI stoljea ostrogotske
vlasti su pokuavale da nau izlaz iz ovakvo tekog stanja. Meutim,
malo ta im je polazilo za rukom. Istina, u jednom ali veoma
kratkom vremenskom periodu uspjeli su da pokrenu pojedine
privredne djelatnosti, a samim tim i stvore izvjesne preduslove za
pozitivne promjene kada je u pitanju sigurnost ivljenja na ovim
prostorima.
21
Meutim, poev od 535. godine, kada su se na istonim

granicama bosanskohercegovakih prostora pojavile vizantijske
vojne jedinice, dolo je do novog pogoranja politike situacije.26
Usljed takvih okolnosti domae stanovnitvo se ponovo nalo u
krajnje nepovoljnoj sigurnosnoj situaciji. Njegov znaajan dio je
odbijao da prihvati novu vlast, to je rezultiralo provoenjem raznih
vrsta represalija od strane vizantijskih vlasti. Kako je vrijeme
odmicalo tako se i zateeno stanovnitvo, iako suoeno sa brojnim
novim problemima, ipak moralo povinovati vizantijskoj upravi.
Meutim, ni nova vlast nije se mogla dugo odrati na ovim
prostorima.
Na poetku ezdesetih godina VI stoljea, zbog prodora
Gepida i Langobarda, uslijedilo je dodatno pogoranje politike
situacije na bosanskohercegovakim prostorima.27 Domae
stanovnitvo je bilo izloeno jo veim i eim torturama svake
vrste, usljed ega je jo vie porasla nesigurnost ivljenja na ovim
prostorima.
Pogoranje politike situacije na bosanskohercegovakim
prostorima doivjelo je vrhunac u zadnjim decenijama VI i na
poetku VII stoljea, kada su uslijedile masovne provale
junoslavenskih i avarskih plemena. Njihovi napadi su bili mnogo
ei i daleko ubojitiji u odnosu na sve prethodne napade barbarskih
plemena. Pored sistematskog pljakanja i ruenja svake vrste
materijalnih dobara Avari i Slaveni su masovno ubijali zateeno
stanovnitvo.28 Mnoge gradove i sela su gotovo u potpunosti
razruili ili pak spalili, te oko 40-tak manjih refugija i straarnica do
temelja unitili. U novonastaloj politikoj situaciji domae
stanovnitvo je bilo prinueno da masovno naputa svoja
26
J. Kovaevi, Varvarska kolonizacija, 132-143; J. Wilkes, Dalmatia, 162-164.
27
28
G. Ferrero, Propast antikne civilizacije, 52-66.
22
vievjekovna ognjita i da svoj spas trai u nekim drugim

"sigurnijim" dijelovima rimske provincije Dalmacije. Meutim, ni to
mu nije puno pomoglo, jer su ih zdruena avaro-slavenska plemena
pratila u stopu nanosei im pri tome jo vee gubitke.
Uporedo sa masovnim ubijanjima i protjerivanjima domaeg
stanovnitva Avari i Slaveni su se poeli trajno nastanjivati na
bosanskohercegovakim prostorima. Dakle, barbarska osvajanja
bosanskohercegovakih prostora rezultirala su stvaranjem krajnje
nepovoljne politike situacije. Ona se manifestovala kroz
nepostojanje elementarnih uvjeta za normalan i siguran ivot na
ovim prostorima.
Drugi, nita manje znaajan rezultat u odnosu na prvi odnosi
se na stagnaciju privrede i privreivanja na bosanskohercegovakim
prostorima. Usljed estih ratova, razaranja i unitavanja materijalnih
dobara privredna slika na ovim prostorima je bila krajnje loa.
Odumiranje privrede i privredne proizvodnje je intenzivirano u
vrijeme pojave barbarskih naroda na bosanskohercegovakim
prostorima. Nesigurna politika situacija je negativno utjecala na
raspoloenje kod domaeg stanovnitva, koje je izgubilo svaku volju
da se bavi bilo kojom privrednom djelatnou. Poljoprivredna
imanja su bila potpuno zaputena. Stoari su, zbog estih pljakanja
i pomjeranja sa svojih prebivalita, sve manje obnavljali svoja stada.
Rad u rudnicima i metalurkim pogonima je bio sveden na
minimum. Zanatska djelatnost je takoer svedena na najmanju
moguu mjeru. Zanatlije su se uglavnom bavile proizvodnjom samo
najnunijih orua i oruja i to u minornim koliinama. Odumiranje
glavnih privrednih grana se krajnje negativno odrazilo na trgovinu.
Gotovo sve trgovake veze su bile pokidane. Izvoz domaih
proizvoda je potpuno obustavljen. Uporedo s tim i uvoz roba stranog
porijekla je prekinut, jer je domae stanovnitvo, zbog prevelikog
siromatva, bilo u nemogunosti da kupuje bilo kakvu robu koja je
dolazila izvana. Poseban utjecaj na odumiranje trgovine imale su
veoma loe putne komunikacije koje su, usljed barbarskih provala,
23
bile potpuno zaputene i na vie mjesta prekinute. One ni u kom

pogledu nisu koristile svojoj namjeni.
Trei, jednako vaan rezultat barbarskih osvajanja
bosanskohercegovakih prostora, odnosi se na novo drutveno
raslojavanje i naruene odnose u ondanjem drutvu. Naime, usljed
barbarskih osvajanja dolo je do potpunog poremeaja drutvenih
odnosa, a samim tim i do propadanja drutva u cjelini. Uslijedila je
nova drutvena diferencijacija koja je rezultirala korjenitim
poremeajima u svim segmentima drutva kao i raznim vrstama
nezadovoljstva koja su kulminirala tokom VI i na poetku VII
stoljea. Usljed estih ratova, razaranja, pljakanja, ubijanja i
unitavanja zateenih materijalnih dobara dolo je do potpune
promjene svijesti kod domaeg stanovnitva. Za razliku od njegove
ranije svijesti koja se temeljila na uvaavanju i povjerenju izmeu
vladajuih struktura vlasti, s jedne strane i domaeg stanovnitva, s
druge strane, potivanju zakona i rimskih vlasti, izvravanju
utvrenih obaveza prema dravi, nova svijest je daleko vie bila
okrenuta zanemarivanju, izbjegavanju, pa ak i odbijanju svake vrste
dravnih obaveza. Teku drutvenu situaciju je dodatno pogorala
pojava i trajno nastanjivanje barbarskih plemena na
bosanskohercegovakim prostorima. To je svakako bio problem vie
za domae stanovnitvo, koje se ni na koji nain nije moglo pomiriti
sa politikom osvajaa, a posebno sa njegovim odnosom prema
zateenom stanovnitvu. Masovno ubijanje, zlostavljanje, te progoni
izazvali su kod domaeg stanovnitva netrpeljivost i neposlunost
prema osvajaima, este nemire i pobune, ratne sukobe i na kraju
odbijanje bilo kakvih radnih aktivnosti. Sve to je na kraju rezultiralo
jednim potpunim haosom, beznaem i masovnim raseljavanjem
domaeg stanovnitva.
Sljedei rezultat barbarskih osvajanja odnosi se na
kontinuirano opadanje ivotnog standarda ondanjih stanovnika
bosanskohercegovakih prostora. Naime, usljed veoma sloene
politike situacije i pojaane privredne stagnacije dolo je do
24
osjetnog pada ivotnog standarda. Zateeno stanovnitvo je bilo

osueno na puko preivljavanje i borbu za goli ivot.
Jednako vaan rezultat barbarskih osvajanja
bosanskohercegovakih prostora odnosi se na promijenjenu etniku
sliku stanovnitva. Italici koji su imali dominantnu ulogu postepeno
su gubili taj primat. Upravo, zbog toga oni su se lako odluivali za
naputanje ovih prostora i odlazak u pravcu dananje Italije. Na tom
putu mnogi su se zaustavili u jadranskom zaleu raunajui da e tu
nai mirnije i sigurnije utoite. Ostalo zateeno stanovnitvo, koje
nije imalo nikakvog drugog izbora, bilo je prinueno da se pomiri sa
novonastalom situacijom. Meutim strah i nepovjerenje prema
osvajaima29 i nadalje su bili prisutni. No i pored toga oni koji su
pak ostajali postepeno su se prilagoavali i prihvaali barbarsku
vlast. Takvo stanje rezultiralo je novom etnikom fizionomijom
stanovnitva ondanjih prostora dananje Bosne i Hercegovine.30
Novu etniku sliku su, pored starosjedilaca
bosanskohercegovakih prostora (romanizirani, poluromanizirani i
neromanizirani Iliri), inili doseljenici sa raznih strana Rimskog
carstva, meu kojima su najbrojniji bili Italici, Grci, Kelti (Gali),
Britanci, Egipani, Sirijci, Iranci, Jevreji,31 Goti, Langobardi,
Gepidi, Avari, Slaveni i drugi manje vani etnosi. Svaki od
pomenutih etnosa je, kako ranije tako i u ovom vremenu, na sebi
svojstven nain obiljeio svoje prisustvo, o emu nas veoma
upeatljivo uvjeravaju razni materijalni ostaci, a djelimino i zapisi
pojedinih ondanjih pisaca.32
29
J. Kovaevi, Varvarska kolonizacija, 132-143; J. Wilkes, Dalmatia, 162.
30
G. Novak, Prolost Dalmacije, 86-87; . Basler, Kasnoantiko doba, 309-325.
31
G. Alfldi, Die personennamen-Die Personennamen in der rmischen Provinz
Dalmatia, Hiedelberg 1969, 171-179; I. Bojanovski, Mogorjelo-Rimsko Turres,
22-54.
32
E. Paali, Period rimske vladavine do kraja III vijeka nae ere, u: Kulturna
istorija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1984, 193-307.
25
Etnika slika stanovnitva, kakva je bila tokom rimske

vladavine, navodi nas na zakljuak da su jo tada ovi prostori bili
prepoznatljivi po svojoj multietninosti, multikulturalnosti i
multireligiji. Meutim, u vrijeme barbarskih osvajanja dolo je do
naruavanja uspostavljenih odnosa meu stanovnicima
bosanskohercegovakih prostora i do postepenog zamiranja i
zatiranja svih onih pozitivnih drutvenih tekovina.
Veoma vaan rezultat barbarskih osvajanja
bosanskohercegovakih prostorra odnosi se na promjene u sferi
vjerskog ivota ondanjih stanovnika ovih prostora, koji je dotad bio
prilino ustaljen. Meutim, barbarska plemena, koja nisu imala
nikakve predstave o vjeri su se sve ee opredjeljivala za
kranstvo, ime je stvorena jaka podloga za dalje jaanje i irenje
kranstva.
U rezultate barbarskih osvajanja spadaju i stradanja u sferi
kulture i kulturnih tekovina bosanskohercegovakih prostora.
Naime, kako barbarski narodi nisu imali izgraenu svijest o
kulturnim vrijednostima, oni su se prema istim odnosili krajnje
ruilaki sa veoma izraenim nagonom za unitavanje svih onih
materijalnih dobara koja su pripadala segmentu kulture i kulturnog
ivota ondanjih stanovnika ovih prostora.
Posljedice barbarskih osvajanja
Barbarska osvajanja bosanskohercegovakih prostora

rezultirala su i dugoronim posljedicama koje su ostavile duboke i
neizbrisive tragove u svim segmentima rada i ivota ondanjeg
stanovnitva. Sagledavajui posljedice barbarskih osvajanja otkriva
nam se veoma nepovoljna slika o stanju i prilikama na ovim
prostorima. Njihovom detaljnom analizom nameu nam se brojni
zakljuci koji upuuju na konstataciju da se ivot ondanjeg
stanovnitva bosanskohercegovakih prostora u potpunosti
26
promijenio. Meu najvanije posljedice barbarskih osvajanja

spadaju:
a) dugorona nesigurnost ivljenja na ovim prostorima, koja se
nakon definitivnog osvajanja istih manifestovala kroz konstantnu
opasnost po ivot zateenog domaeg stanovnitva. Sudei na
osnovu podataka koji pripadaju kasnijem razdoblju da se zakljuiti
da je takvo stanje ostalo nepromijenjeno i u nekoliko narednih
stoljea.
b) dalje privredno nazadovanje do njenog potpunog
odumiranja, koje je uslijedilo zbog stalnih politikih previranja koja
su najee bila obiljeena novim nesuglasicama i sukobima. Prema
raspoloivim podacima novi gospodari bosanskohercegovakih
prostora ak nisu ni pokuavali da u sferi privreivanja bilo ta
promijene. Privredna slika kakva je bila u vrijeme barbarskih
osvajanja zadraat e se i u nekoliko narednih stoljea. Dakle, stanje
e ostati potpuno nepromijenjeno dugi niz godina, ali i stoljea.
c) totalni pad ivotnog standarda je takoer vana posljedica
barbarskih osvajanja bosanskohercegovakih prostora. Naime,
privredna stagnacija koja je sve vie dolazila do izraaja dovela je do
potpunog pada ivotnog standarda ondanjeg stanovnitva.
Siromatvo, glad i bijeda su, i nakon barbarskih osvajanja, bili
dominantni na bosanskohercegovakim prostorima.
d) dalje propadanje ondanjeg drutva je jo jedna veoma
znaajna posljedica barbarskih osvajanja bosanskohercegovakih
prostora. Nakon njihovog definitivnog osvajanja i pokoravanja
stanovnitva dolo je do pojaanog procesa drutvenog
diferenciranja, a samim tim i do jo veeg poremeaja odnosa u
ondanjem drutvu. Nebriga osvajaa da bilo ta uini na planu
privreivanja ili pak na obnavljanju zaputenih, poruenih ili
spaljenih privrednih i drugih objekta je u svakom sluaju stvarala jo
vei jaz izmeu gornjeg - vladajueg i donjeg - potinjenog stalea.
Takav odnos je imao za posljedicu njihovu meusobnu netrpeljivost
27
i veoma este sukobe koji su redovno rezultirali jo teim i

nepovoljnijim polaajem niih drutvenih slojeva.
e) nova etnika slika stanovnitva na bosanskohercegovakim
prostorima je uslijedila nakon to su barbarska plemena definitivno
zagospodarila ovim prostorima. Etniko arenilo, koje je bilo
prisutno jo od ranije, znaajno je promijenjeno s trajnim
nastanjivanjem barbarskih i drugih naroda. Meutim, ono to je bila
osobenost ovih prostora u vrijeme rimske vladavine, a rije je o
meuetnikoj toleranciji i uvaavanju postepeno se gubila da bi na
kraju, u vrijeme vladavine barbarskih naroda, potpuno nestala.
Barbarski vlastodrci su nipodatavali, proganjali i do istrebljenja
ugnjetavali druge etnike skupine. Upravo zbog toga, u
meuvremenu su brojni pripadnici drugih naroda trajno napustili
bosanskohercegovake prostore. Prema tome, etnika slika
stanovnitva na ovim prostorima je gotovo u potpunosti
promijenjena i svedena na znatno manji broj etnosa.
f) barbarizacija ondanjeg stanovnitva
bosanskohercegovakih prostora je takoer znaajna posljedica
barbarskih osvajanja. Naime, nakon definitivnog zaposjedanja ovih
prostora barbarske vlasti su ule u proces dugog trajanja, koji je
imao za cilj ukidanje i iskorjenjivanje svih ranijih pozitvnih tekovina
antike kulture i civilizacije i uvoenje barbarskog naina ivota s
tendencijom da se zateeno stanovnitvo dri u potpunoj
podreenosti.
g) potpuno zatiranje tekovina antike kulture i civilizacije je
jo jedna u nizu posljedica barbarskih osvajanja na
bosanskohercegovakim prostorima. Kako barbarski narodi nisu
imali izgraenu svijest o kulturi i kulturnim vrijednostima, sasvim je
razumljiv njihov odnos prema zateenim kulturnim dobrima i
vievjekovnim tekovinama kulturnog ivota. Upravo iz tih razloga
mogue je objasniti njihove ruilake nagone koji su na kraju
28
okonani sa potpunim zatiranjem tekovina antike kulture i

civilizacije.
Zakljuak
Prodor barbarskih plemena i njihovo trajno nastanjivanje na

podruju dananje Bosne i Hercegovine predstavlja poetak jednog
novog, veoma turbulentnog, razdoblja u davnanjoj prolosti ovih
krajeva. Usljed dolaska barbarskih naroda dolo je do korjenitih
promjena u svim segmentima rada i ivota ondanjeg stanovnitva
bosanskohercegovakih prostora. Promjene su bile izraene u svim
vanijim sferama ivota, a naroito u sferi politikih zbivanja,
privrede i privreivanja, drutva i drutvenih odnosa, kulturnih
tekovina kao i u nekim drugim manje vanim segmentima rada i
ivota ondanjeg domaeg stanovnitva. Svojim prisustvom
barbarska plemena su ostavila trajan i neizbrisiv peat na ovim
prostorima.
Cjelovitu sliku o barbarskim osvajanjima bosansko-
hercegovakih krajeva pruaju nam naprijed navedeni i jasno
definisani rezultati i posljedice tih zbivanja. Podrobnijom analizom i
sintezom istih dolazimo do zakljuaka koji su se manifestovali: kroz
krajnje nepovoljnu i nesigurnu politiku situaciju; veoma loe stanje
u sistemu privrede i privreivanja; novo drutveno raslojavanje i
nepovoljne drutvene odnose; novu etnostrukturu stanovnitva;
radikalne promjene u sferi vjerskog ivota; pad ivotnog standarda;
barbarizaciju zateenog stanovnitva; te potpuno zatiranje tekovina
antike kulture i civilizacije.
29
THE RESULTS AND THE CONSEQUENCES OF

BARBARIAN CONQUESTS OF
BOSNIAN-HERZEGOVINAN AREA
Summary
To the north of the Roman limes, in the present-day region of

Northern Europe, there were many Barbarian tribes living. Since the
second half of the 2nd century, AD, they were faced with a number of
difficulties, primarily with daily normal living needs. As they could
not provide for their own living in the territories they originally came
from, in any manner whatsoever, Barbarians decided to find rescue
and some way out of this situation on the other side of the River
Danube bank, i.e. in the territory within the Roman Empire. This is
how they started intruding the territory of the Roman Empire in the
first place. At first, they were sporadic, short-natured and not
particularly dangerous. However, at a later stage, as time passed by,
their attacks became more frequent, more organised and much pore
protrusive. Their essence was to rob and steal all kinds of material
goods, food primarily.
At the end of the 4th century and the beginning of the 5th
century, when the Roman Empire was facing a deep internal crisis,
Barbarian attacks intensified. At the same time, Barbarians changed
the purpose of their conequests. They stopped being content with
merely robbing others of their material goods, but rather became
more dedicated to conquering and permanently settling the new
territories. Present-day Bosnia and Herzegovina territories were no
exception, which up until the end of the 4th century were a relatively
peaceful region. However, as the Empire authorities were unable to
prevent the Barbarians from doing so, they took control over these
territories as well, in a relatively short time.
30
With the arrival of Barbarians in the territory of present-day

Bosnia and Herzegovina, a completely new era started in the history
of this region. In fact, it can be defined as the Barbarian. It includes
the period from the end of the 4th century to the beginning of the 7th
century. Although it may be considered a relatively brief period of
time, it is still filled with a number of events and significant changes
and developments in all spheres of work and lives of the then
population living in the region.
Barbarian conequests of present-day Bosnia and Herzegovina
and their permanent stay in the territory resulted in complete
disorders in terms of political stability and safety of living in these
territories, the economy, the society and social relations, the living
standard, ethnic structure of the population, and the religious life.
The results of these Barbarian conquests are closely related to
the consequences reflected in the following: long-term instability
and non-safety of living in these territories, further economic
regression resulting in its complete cessation, total fall in living
standards, further deterioration of the then society, a new ethnic
structure of the population, barbarisation of the then population and
complete neglect of the heritage of the ancient culture and
civilisation.
31
UDK: 94(37=114.2/.3)''652''
Izvorni nauni rad
Mersiha Imamovi
PROVALA GOTA U RIMSKU PROVINCIJU DALMACIJU

I NJIHOV UTJECAJ NA DRUTVENO-POLITIKE,
PRIVREDNE I KULTURNE TOKOVE
Apstrakt: Rad tretira pojavu Gota u Rimskom carstvu, njihove sukobe i saveze sa
Zapadnim i Istonim dijelom Carstva i njihov odnos prema zateenom
stanovnitvu i njegovim materijalnim dobrima. U veoma sloenim i tekim
politikim i vojnim prilikama Goti su se nali u rimskoj provinciji Dalmaciji. Neki
dijelovi ove provincije su na poetku V stoljea bili pod utjecajem Vizigota,
potom od polovine V stoljea pod upravom panonskih Ostrogota i, na kraju,
krajem V stoljea, cijela provincija Dalmacija bila je pod vlau Ostrogota. Za
razliku od Vizigota kojima se ne mogu pripisati nikakave zasluge u pogledu
pozitivnih promjena na prostorima koje su zaposjeli, Ostrogoti su ipak ostavili
veoma jak peat u historiji rimske provincije Dalmacije, a posebno na
bosanskohercegovakim i hrvatskim prostorima, gdje su vladali sve do 537.
godine.
Kljune rijei: Rimsko carstvo, Dalmacija, Panonija, Ilirik, Salona, Sirmijum,

Zapadno rimsko carstvo, Istono rimsko carstvo, provincija, dijaceza, Rimljani,
Germani, zapadni Goti, istoni Goti.
Abstract: This study deals with the phenomenon of the Goths in the Roman
Empire, their conflicts and alliances with the Western and Eastern part of the
Empire and their relationship to the existing population and its material goods. In a
very complex and difficult political and military situation, the Goths were found in
the Roman province of Dalmatia. Some parts of this province at the beginning of
the fifth century were influenced by the Visigoths, then from the half of the fifth
century under the governance of the Pannonian Ostrogoths, and finally, at the end
of the fifth century, the entire province of Dalmatia was ruled by Ostrogoths.
Unlike the Visigoths which cannot be attributed nothing to merit in terms of
positive changes in the areas that they occupied, Ostrogoths still left a very strong
mark in the history of the Roman province of Dalmatia, especially in Bosnian and
Herzegovinian and Croatian territories, where they ruled until 537th year.
33
Provala Gota u rimsku provinciju Dalmaciju
Keywords: Roman Empire, Dalmatia, Pannonia, Illyria, Salona, Sirmium, the

Western Roman Empire, the Eastern Roman Empire, the province, Diocese,
Romans, Germans, the Western Goths, the Eastern Goths.
Uvodne napomene
Rimska provincija Dalmacija osnovana je 9. godine n.e. Ona je osim

gradova u jadranskom priobalju obuhvatala cijeli prostor dananje
Crne Gore, skoro cijelu teritoriju dananje Bosne i Hercegovine, vei
dio dananje june Hrvatske, veliki dio dananje zapadne Srbije i
sjeverni dio dananje Albanije. Njena granica je ila od Scodre
(dananji Skadar), na jugu prema Tarsatici (dananja Rijeka) i dalje
do rijeke Arsia (Raa) u dananjoj Istri. Na sjeveru Dalmacija se
graniila s provincijom Panonijom. Od Rae, na sjeverozapadu,
granica se pruala prema Karlovcu, a odatle juno od Velike
Kladue i Bosanskog Novog, neto sjevernije u odnosu na Stari
Majdan i Sanski Most, junije od Banja Luke, potom preko Doboja i
Zvornika skoro do Singidunuma (dananji Beograd), na
sjeveroistoku. Istona granica Dalmacije obuhvatala je znaajan dio
zapadne Srbije. Ona se protezala dolinama rijeka Kolubare, zapadne
Morave i Ibra i izlazila u mjesto Mat u dananjoj Albaniji, na
krajnjem jugoistoku.
Sve rimske provincije bile su organizirane po jedinstvenim
principima. Na njihovom elu nalazili su se carski legati. Meutim,
iste su vremenom mijenjale svoj administrativno-teritorijalni ustroj,
a s time i ovlatenja i nadlenosti namjesnika. Car Dioklecijan
odvojio je jugoistoni dio Dalmacije, koji je obuhvatao Crnu Goru i
dio Albanije, i formirao pokrajinu Prevalitanu. Teodosijevom
podjelom 395. godine Dalmacija je ula u sastav Zapadnog rimskog
carstva, dok je njen juni dio Prevalitana pripao Istonom dijelu
carstva. U narednim decenijama, sve do 480. godine, poloaj
Dalmacije, koja je bila na razmeu Istonog i Zapadnog rimskog
34
Historijska misao, 2, Tuzla, 2016, 33-67. Mersiha Imamovi
carstva, nije najjasniji. Nedostatak pisanih izvora oteava

rekonstrukciju poloaja iste. U razdoblju od 454. do 480. godine,
Dalmacija je bila skoro potpuno samostalna. Bilo je to vrijeme
znamenitih namjesnika provincije Dalmacije, najprije namjesnika
Marcelina (454-468.), a poslije njegove smrti njegovog neaka Julija
Nepota (468-474.), koji je postao carem Zapadnog rimskog carstva
474-475./480. godine. Poslije njega, Zapadno rimsko carstvo je
imalo samo prividnu samostalnost. Izbor i legitimnost njegovih
careva je zavisio od priznavanja istih od strane vladara Istonog
rimskog carstva.
Goti - novi politiki faktor u Rimskom carstvu
Prvobitno stanite Gota bilo je na podruju Skandinavije

(juna vedska), odakle su se zajedno sa drugim germanskim
plemenima uputili jedni prema istonoj, a drugi prema zapadnoj
Evropi. Goti su krenuli u pravcu istone Evrope, sjevernije od ua
Dunava i Crnog mora. Tu su se vjerovatno tokom III stoljea
podijelili na zapadne Gote - Vizigote (Tervinzi) i istone Gote -
Ostrogote (Grejtunzi).1 Teko je precizirati godinu kada se to
dogodilo, jer je njihova rana historija dosta zamrena. Prvi sukob
izmeu njih i Rimljana bio je u vrijeme cara Gordijana III (238-
244.). Upravo, od tada pa sve do 271. godine trajali su njihovi
napadi, a potom i prodori na teritoriju Rimskog carstva. Na kraju,
271. godine car Aurelijan im je ustupio Dakiju i na taj nain ih
privremeno smirio.
1
Amijan Marcelin. Ammianus Marcellinus, Res Gestae, XXXI iii. 1xiii. 19, (tr.
John C. Rolfe, vols. III, Loeb Classical Library, London 1935-39), vol. 3, 394
482; Ammiani Marcellini, Rerum Gestarum Libri Qui Supersunt, XXXI, 4, 5,
(prev. Milena Milin, Istorija, predgovor, prevod i objanjena, Beograd-Novi Sad
1998), 504-508.
35
Goti su sa crnomorskih obala, gdje su obitavali, preko Dunava

provalili u Ilirik u vrijeme cara Decija, pravei pusto u ilirskim
provincijama. Oni su 254. godine opljakali dardanske i domavijske
rudnike.2 U te krajeve, vjerovatno su doli iz pravca Grke. Naime,
postoje pouzdani podaci koji nam govore o njihovoj namjeri da se
prebace na podruje Gornje Mezije, a odatle dalje preko Dunava do
njihovih stanita u dananjoj Ukrajini.3 O nesigurnosti ivota u to
vrijeme svjedoe nam pronaene ostave novca iz aka, od kojih
esnaest pripada vremenskom razdoblju od 252. do 253., a devet od
253. do 254. godine,4 zatim ostava novca iz 254. godine koja je
otkrivena u mjestu Dvorska (dananji Krupanj) sa novcima koji su
izraivani u vrijeme cara Galijena.5 Tih godina, u Dalmaciji se
pominje namjesnik Elije Florijan (Aelivs Forianvs).6 Ako je suditi po
ostavama novca, koje se rjee pojavljuju tokom prve polovine IV
stoljea, onda su prilike za ivot u provinciji Dalmaciji jo uvijek
bile povoljne. Pravo pogoranje e nastupiti u drugoj polovini IV
stoljea s prodorom Huna iz Azije u Evropu za koje E. Gibon kae:
Najezda Huna naglo je potisnula u zapadne provincije gotski narod,

koji je za nepunih etrdeset godina sa Dunava stigao do Atlantskog okeana,
i svojim vojnim uspjehom prokrio put najezdama tolikih neprijateljskih
plemena, divljijih od njih.7
2
Ante kegro, Gospodarstvo rimske provincije Dalmacije, Zagreb 1999, 63.
3
Edvard D. Gibon, Opadanje i propast Rimskog carstva, Beograd 2003, 90-93.
4
Gordana Jeremi, Aleksandra Gojgi, Rimske terme u aku, aak 2012, 90.
5
Slavoljub Petrovi, Nalazi rimskog novca u Podrinju, Numizmatiar, asopis
Narodnog muzeja i Srpskog numizmatikog drutva u Beogradu, Beograd
28/2010, 115.
6
John J. Wilkes, Dalmatia, London 1969, 449; Salmedin Mesihovi, Proconsvles,
legati et praesides. Rimski namjesnici Ilirika, Gornjeg Ilirika i Dalmacije,
Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo 2014, 238.
7
E. D. Gibon, Opadanje i propast, 327.
36
Pod njihovim pritiskom, Goti su traili svoj spas unutar

granica Rimskog carstva. Teka sudbina je zadesila rimskog cara
Valensa. Pri tome, on je napravio ivotnu greku dopustivi 375.
godine zapadnim Gotima da se nasele unutar Rimskog carstva, u
Traku dijacezu. Postoje procjene da ih se tada naselilo oko 200.000
(Grejtunzi i Tervinzi).8 Njima su se pridruili i Vizigoti koji su
ivjeli u blizini Hadrijanopolja, kao saveznici rimske vojske, a koji
su se ranije doselili. Nezadovoljni odnosom rimskih vlasti, Goti su
vrlo brzo doli u sukob s Rimljanima. Godine 376. oni su podigli
veliki ustanak u kojem su uestvovali i odbjegli traki rudari.
Ustanak je rezultirao bitkom kod Hadrijanopolja u augustu 378.
godine. U ovoj bitci Rimljani su doivjeli teak poraz. Car Valens je
ubijen. Meutim, u svemu tome bila je sretna okolnost to to Goti
nisu uspjeli zauzeti Hadrijanopolj.
Nakon velikog trijumfa kod Hadrijanopolja, koji je osnaio
Gote, uslijedio je njihov prodor u pravcu Ilirika i u Panonije.9
Udrueni s Hunima, Kvadima, Sarmatima, Vandalima, Goti su
nastavili ubijati i pljakati zateeno stanovnitvo i praviti pusto u
krajevima kroz koje su prolazili. Njihovim zlodjelima bila je
zahvaena i provincija Dalmacija. U toku tih napada, oko 380.
godine stradao je i grad Stridon.10 Usljed sve eih i eih prodora
Gota provincija Dalmacija se nala u veoma tekoj situaciji. U
jednom od svojih zapisa sveti Jeronim pie da je ona bila potpuno
8
Stiven Miel, Istorija poznog Rimskog carstva 284-641, Beograd 2010, 127.
9
Hrvoje Graanin, Goti i Juna Panonija, Scrinia Slavonica, Slavonski Brod:
Hrvatski institut za povijest Podrunica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje
6/2006, 84. Ostave novca iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije govore o
zastraujuim dogaajima (S. Petrovi, Nalazi, 107-142).
10
Hrvoje Graanin, Huni i Juna Panonija, Scrinia Slavonica, 5/2005, 13-14;
Enver Imamovi, Problemi ubiciranja Stridona, rodnog mjesta sv. Jeronima,
Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine, XXVIII-XXX/1977-1979,
Sarajevo 1979, 7-19.
37
razorena.11 Goti su u svojim pljakakim i ruilakim pohodima

ruili ak i grobove.12 Na podruju Ilirika barbari su se zadrali
tokom zime 382/383. godine.13 O tome nam svjedoe pronaene
ostave u Mrenovcu (dananji abac) i Jadranskoj Lenici (dananja
Loznica).14
Prva na udaru gotskih provala bila je dolina rijeke Drine,
kojom se odvijao izvoz srebra i olova iz Argentarije prema Panoniji.
Za razliku od Panonije, prilike u provinciji Dalmaciji su potkraj IV
stoljea bile neto bolje. Meutim, tri decenije kasnije i Dalmacija se
suoila sa problemom prodora Vizigota.
Godine 380. uslijedile su provale Gota, skitsko-sarmatskih
Alana i nomadsko-skitakih Huna u Zapadni Ilirik,15 na podruje
oko rijeke Save. Njihov dolazak oznaio je kraj blagostanja i poetak
pljakanja i pustoenja ovih krajeva. Da bi ih u tome sprijeile
carske vlasti su odluile da du rijeke Save podignu zatitni limes,16
tim prije to je pravac njihovog kretanja vodio cestom od Sirmiuma
do Siscie. U IV stoljeu je, zbog sve vee opasnosti od barbara,
Tarsatika (Tarsaticensis) postala vano vojno uporite, uvreno sa
11
Miroslava Mirkovi, ivot i prepiska svetoga Hijeronima, Beograd 2000, 22.
12
Ante Juri, Antika i starokranska Salona, Solin 1976, 23.
13
Vujadin Ivanievi - Michel Kazanski, Illyricum du Nord et les Barbares
lpoque des Grandes Migrations (VeVIe sicle), Starinar, asopis Arheolokog
instituta u Beogradu, Beograd LXIV/2014, 131-132.
14
S. Petrovi, Nalazi, 118-123.
15
Zapadni Ilirik je drugi naziv za dijacezu Panoniju, dok se prefektura Ilirik zvala
Istoni Ilirik (Grga Novak, Prolost Dalmacije, Split 2004, 70.)
16
Irma remonik, Rimska utvrenja u BiH s osobitim osvrtom na utvrenja
kasne antike, Arheoloki vestnik, asopis Instituta za arheologiju ZRC SAZU,
Ljubljana 41/1990, 355-356.
38
jakim bedemima i sa stalnim prisustvom vojnih posada.17 Cilj je bio

da se zatite jadranske obale i Italija.
Brojna utvrenja podignuta su i u zapadnoj Bosni, a radi
zatite ondanjih rudnika. Dok su neki od njih radili do polovine V
stoljea, drugi su radili do kraja istog stoljea. O vanosti
dalmatinskih rudnika govorio je i vizigotski kralj Alarih. O tome nas
obavjetava pjesnik Klaudijan.18 Vjerovatno su u to vrijeme rudnici
radili s manjim intenzitetom u odnosu na III stoljee.19
U drugoj polovini IV stoljea, zbog pojaanih potreba za
orujem koje je bilo prijeko potrebno za borbu protiv zapadnih Gota,
rimske vlasti su odluile da proizvodnju metala stave pod dravni
nadzor. S tim u vezi, iz Rima je u Ilirik poslat nadzornik - komes,
koji je dobio zadatak da, im prije, pokrene rad rudnika i
proizvodnju metala, prvenstveno eljeza koje se koristilo za izradu
naoruanja, a radi odbrane granica u Podunavlju. Honorijev
Milanski edikt od 28. jula 386. godine je posljednje svjedoanstvo u
kojem se govori o radu rudnika u Iliriku i njihovim upraviteljima.20
Poslije bitke kod Hadrijanopolja, u Sirmijumu je 379. godine
car Gracijan za svog suvladara postavio svog zeta Teodosija - duxa
Ilirika koji je bio porijeklom iz Hispanije. Njemu su date na upravu
dijaceze Dakija i Makedonija, u Istonom Iliriku. Braa Gracijan i
Valentijan II ubijeni su u pobunama svojih vojskovoa. Prvo je
ubijen Gracijan 383., a potom i Valentijan II 392. godine. Tako je
17
Josip Vinji, Antiki povijesni okvir, u: Tarsatiki principij. Kasnoantiko
vojno zapovjednitvo, Rijeka 2009, 30; Alka Starac, Rimsko vladanje u Histriji i
Liburniji II, Pula 2000, 73.
18
Kasiodor Senator. Cassiodorus Senator, Variae (ed. Thomas Hodking, The
Letters of Cassodorus, Oxford 1886), III, 25, 26.
19
O rudarstvu u III stoljeu pogledati: Bego Omerevi, Procvat rudarstva na tlu
dananje Bosne i Hercegovine u vrijeme kasne antike, Zbornik radova Filozofskog
fakulteta Univerziteta u Tuzli, Tuzla VI/2005, 39-57.
20
A. kegro, Gospodarstvo, 132.
39
Teodosije ostao jedini vladar Carstva (od 379-395.). Za relativno

kratko vrijeme on je uspio ujediniti Carstvo. Godine 380. krenuo je u
Konstantinopolis.
Vano je pomenuti da su u ovom razdoblju izvrene znaajne
administrativne promjene unutar Carstva. Sasvim je mogue da su
one provedene zbog pojaanog prodora Gota, koji su postali velika
opasnost za opstanak Rimskog carstva. Godine 378. Ilirik je bio
izdvojen, iz prefekture Italije, Ilirika i Afrike, u posebnu prefekturu
Ilirik, ali samo na kratko. Glavni grad prefekture, od druge decenije
IV stoljea, pa do 379. bio je Sirmijum21. U vrijeme cara Teodosija
dolo je do nove administrativne reforme. Dijaceza Mezija
podijeljena je na dvije nove Dakiju i Makedoniju. Iste su ule u
sastav novoformirane prefekture Ilirik, kasnije podijeljene na Istoni
i Zapadni Ilirik. Dakle, prefektura Ilirik je od 357-361., zatim 364.,
376. i 378.22 godine egzistirala kao samostalna administrativno-
teritorijalna jedinica u okvirima Rimskog carstva. Pod tim imenom
ona nije bila istovjetna prvobitnoj prefekturi, niti kasnijoj Ilirikoj
prefekturi u sastavu Istonog rimskog carstva. U sklopu Teodosijeve
administrativne reforme provinciji Panoniji je promijenjeno ime u
dijacezu Ilirik. Ona se nerijetko pominje i pod imenom Zapadni
Ilirik. Dijaceza Ilirik je bila u sastavu prefekture Italija. Od 379.
godine u njene teritorijalne okvire ula je i provincija Dalmacija.
Kako je ve pomenuto, krajem III i tokom IV stoljea,
Dalmacija je bila suoena sa velikom opasnou od barbara. Takve
okolnosti dovele su do masovnog bjeanja radnika, a samim tim i do
21
Sirmijum je od 437. do 441. godine bio glavni grad Ilirike prefekture u okviru
Istonog Rimskog carstva (Hrvoje Graanin, Crkveni ustroj u kasnoantikoj junoj
Panoniji, Croatica Christiana Periodica, asopis Instituta za crkvenu povijest
katolikog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, Zagreb 2013, 7, bilj. 16).
22
Sima irkovi, Istorija srpskog naroda: od najstarijih vremena do Marike
bitke 1371, Beograd 1981, 96; Saa Mrdulja, Teodozijeva podjela Rimskog
Carstva 395. godine i njen utjecaj na formiranje ''zapadnjake'' dimenzije
hrvatskog i ''istonjake'' dimenzije srpskog identiteta, Nova prisutnost, br. V/3,
Zagreb 2007, 420.
40
osjetnog nedostatka radne snage. Ta pojava najprije se osjetila u

rudnicima iz kojih su bjeali rudari. Neto kasnije, njima su se
pridruili zemljoradnici, stoari i zanatlije koji su, u pokuaju da
potrae svoj spas u nekim drugim mirnijim krajevima, masovno
naputali svoja ognjita. S ciljem da sprijee odlazak rudara carevi
Valens, Gracijan i Valentijan I su izmeu 369. i 378. godine23
donijeli brojne uredbe kako bi zakonskim putem sprijeili gubitak
radne snage. U zakonu donesenom 371. godine, koji se odnosio na
zemljoradnike, car Valentijan I kae da koloni i inqulini (radna
snaga zemljoposjednika) irom Ilirika i susjednih regija ne mogu
imati slobodu naputanja zemljita na kojem borave na osnovu
njihovog porijekla ili njihovog dolaska.
Kriza se manifestovala i kroz dotok novca. Posljednje koliine
novca dopremljene su u zapadnu Bosnu za vrijeme cara Teodosija, a
u Hercegovinu, tanije na podruje Konjica i na istok Dalmacije
(Noaj u okolini abca) u vrijeme cara Arkadija.24 Posljednji
primjerci novca iz Arkadijevog doba iskovani su 395. i 408. godine.
U meuvremenu, godine 387. ili 388. u Sisciji su, zbog opasnosti od
barbara, prestale sa radom dvije preostale kovnice novca.25 Deset
23
O tome pogledati: Teodosijev kodeks. Codex Theodosianus (Dalje: Cth) (ed.
Theodor Mommsen - Paul Martin Meyer's, Theodosiani libri XVI cum
constitutionibus Sirmonidianiset leges novellae ad Theodosianum pertinentes. 2
vols. Berlin 1905: http://droitromain.upmf-grenoble.fr/-
Constitutiones/CTh01_mommsen.htm#1 (4. 4. 2016), 1.32.5, 6; Cth 10.19.5,
10.19.7 (ed. Alexandr Koptev, Imperatoris Theodosii Codex:
http://droitromain.upmf-grenoble.fr/Constitutiones/CTh10.html#19 (4.4.2016.);
eljka D. ajin, Rimska rudnika legislativa poznog Carstva, Starinar, Beograd
LXV/2015, 93-95.
24
uro Basler, Arhitektura kasnoantikog doba u Bosni i Hercegovini, Sarajevo
1972, 13; S. Petrovi, Nalazi, 132.
25
Nakon nekoliko godina, u Sisciji se ponovno kuje novac, ali kriza je kulminirala
u vrijeme careva Honorija (395-423.) i Teodosija II (408-450.) kada je definitivno
obustavljeno kovanje novca (Marina Hoti, Sisak u antikim izvorima, Opvscvla
archaeologica, asopis Arheolokog zavoda Filozofskog fakulteta u Zagrebu
16/1992, 153).
41
godina kasnije zatvorena je i kovnica novca u Sirmijumu,26 to u

svakom sluaju ne predstavlja nikakvo iznenaenje pogotovu ako se
ima na umu da je u to vrijeme car Teodosije vodio estoke borbe s
Germanima.Na kraju je bio prinuen da s Gotima sklopi ugovor na
osnovu kojeg je istonim Gotima dozvolio (379. godine) da se nasele
u Panoniji.27 Tri godine kasnije isto pravo su ostvarili i zapadni Goti,
koji su se naselili na podruju sjeverne Trakije i na taj nain postali
rimski saveznici - federati (foederati).28 Uz to, Goti su dobili i
autonomiju, ali uz uslov, da se na poziv rimskih vlasti, obavezno
pridrue rimskim legijama. Tako su u rimsku vojsku regrutovane
barbarske vojne jedinice na elu sa zapovjednicima gotskog
porijekla. To je zasigurno utjecalo na uruavanje vojne discipline, jer
ukljuivanje neprijatelja u vojsku koja je trebala biti nosilac
odbrane Carstva, nije prualo nikakve garancije u pogledu
meusobnog povjerenja u vojnim redovima. Godine 390. dolo je do
velikih nereda u Solunu, u koje su bili umijeani gotski garnizoni,
gdje je ivot izgubio komandant Gota Buterik, magister militum u
Istonom Iliriku.
Sudei na osnovu raspoloivih podataka namee se zakljuak
da su Goti vremenom, a posebno u toku vladavine cara Teodosija I,
sve vie jaali i na taj nain postajali sve vanijim vojnim i
politikim faktorom u Rimskom carstvu. U prilog ovoj konstataciji
govore nam injenice koje se odnose na ubijenog kralja Gota
Atanariha, koji je 382. godine sahranjen, uz sve poasti, u gradu
Konstantinopolisu. Kasnije, u bitci koja se odigrala kod Frigidusa
394. godine, podrku legijama (20.000 30.000 ljudi) cara
Teodosija I, u borbi protiv uzurpatora Eugenija na Zapadu, prualo
26
. Basler, Arhitektura, 13.
27
Andrs Mcsy, Pannonia and Upper Moesia, London-Boston 1974, 341.
28
Averil Cameron, The Mediterranean World in Late Antiquity AD 395-600,
London 1993, 100-110.
42
je oko 20.000 Vizigota na elu sa Alarihom.29 S obzirom da su u

ovoj bitci Rimljani trijumfovali zahvaljujui podrci gotskih vojnika,
Alarih je oekivao da e ga rimski car Teodosije I nagraditi i u znak
zahvalnosti postaviti na mjesto magister milituma.30 Meutim, ono
to nije uradio car Teodosije neto kasnije uinit e general
Zapadnog carstva - Stilihon. Bez obzira na gotsko uee u rimskim
trupama, oni su zasigurno bili manje disciplinovani u odnosu na
rimske vojnike. No, i pored svega Goti su, za razliku od pripadnika
Huna, Alana i Franaka, koji su takoer bili ukljueni u rimske vojne
jedinice, predstavljali sve do potkraj V stoljea jedan od najbitnijih
elemenata rimske vojske, a kasnije su bili angaovani u vizantijskim
redovima, ak i elitnim. Razliku izmeu Gota i Rimljana kralj
Teodorih je definisao jednom kratkom reenicom u kojoj stoji:
Efikasan Got eli da bude kao Rimljanin, samo lo Rimljanin
bi elio da bude kao Got.31
Teodosijevom podjelom Carstva 395. godine jasno je
definisana granica izmeu dva nova Carstva. Ona je, u jugoistonom
dijelu Evrope, ila rijekom Drinom. Upravu nad novim Carstvima
dobili su Teodosijevi sinovi Honorije i Arkadije. Dok je prvi vladao
Zapadnim dijelom carstva od 395. do 423. godine, drugome je
povjerena uprava nad Istonim dijelom carstva od 395. do 408.
godine. Podjelom Carstva provincija Dalmacija, kao sastavni dio
29
Vie o tome: Arther Ferrill, The Fall of the Roman Empire: The Military
Explanation, London 1986, 82-85; Thomas S. Burns, A History of the Ostrogoths,
Bloomington: Indiana University Press, 1991, 45; Rajko Brato, Bitka pri Frigidu
v izroilu antinih in srednjevekih avtorjev, Zgodovinski asopis, asopis
Zgodovinsko drutvo za Slovenijo, br. 48, knj. I, Ljubljana 1994, 4-45; Andrej
tekar, Poskus lociranja bitke pri Frigidu leta 394 na obmoju med Sanaborjem in
Colom, Annales, Series Historia et Sociolgija, asopis Zgodovinskog drutva za
juno Primorsko Koper, br. 23, knj. I, Kopar 2013, 1-14.
30
Zosim. Zosimus (ed.i tr. Ronald T. Ridley, Canbera 1982), V. 5.5.
31
Michael Mann, The Dark Side of Democracy Explaining Ethnic Cleansing,
Cambridge: Cambridge University Press 2005, 35.
43
prefekture Ilirik, pripala je Zapadnom dijelu carstva. Potkraj IV

stoljea, ona je imala oko 40 municipija.32
Poslije Flavija Julija Rufina Sarmentija (Flavivs Ivlivs Rvfinvs
Sarmentivs) - prezida Dalmacije iz vremena Konstansa (337-350.) i
Konstancija II (337-361.), pa sve do 408. godine nema nikakvih
podataka o upravniku provincije Dalmacije. Tek tada pominje se
Valens (Valens), mada ni njegova funkcija nije u potpunosti jasna. U
jednom od svojih zapisa pisac Zosim pominje Valensa kao
zapovjednika dalmatinskih trupa.33 Naredne, 409. godine, isti pisac
pominje drugog vojnog zapovjednika provincije Dalmacije. Rije je
o Generidu (Gneridvs) koji je kao zapovjednik Dalmacije
komandovao vojnim jedinicama koje su uvale Gornju Panoniju i
Norik i Reciju, kao i sve druge krajeve to ih je bilo do Alpa.34
Generid je bio barbarskog porijekla. ta je bilo s civilnom upravom
u provinciji Dalmaciji i da li je postojao prezid zaduen za te
poslove, nije mogue kazati, jer o tome ne postoje nikakvi relevantni
podaci. Oba pomenuta zapovjednika u provinciji Dalmaciji
imenovani su u vrijeme vladavine maloljetnog cara Honorija, u ije
ime je vladao vojskovoa Stilihon, sin Vandala i Rimljanke koji je
obnaajui funkciju magister milituma imao stvarnu vlast u Carstvu.
Dalmacija pod utjecajem Vizigota
Naalost, jo uvijek nema pouzdanih podataka koji nam

govore o tanom vremenu Valensovog i Generidovog imenovanja i
zapovijedanja rimskim trupama, kao ni imena onih koji su upravljali
civilnim ili vojnim poslovima u Dalmaciji od 361. do 408. godine.
32
Zvjezdan Strika, Kada i gdje se prvi put spominje zadarski biskup, Radovi
Zavoda povijesnih znanosti HAZU u Zadru, Zadar 46/2004, 60.
33
Zosim, V. 46, 47; S. Mesihovi, Rimski namjesnici, 259.
34
Zosim. Zosimus, Historia Nea (tr. anonymous, New History, London: Green and
Chaplin 1814), V; S. Mesihovi, Rimski namjesnici, 262-263.
44
Sasvim je mogue da je Zosim, u svojim zapisima, stavio akcenat na

vojnu funkciju Valensa i Generida, koja je u to vrijeme bila od
posebnog znaaja i velike odgovornosti, pogotovu ako se imaju na
umu uestaliji i mnogo ei napadi Vizigota na provinciju
Dalmaciju. Nakon neuspjelog napada na Italiju 401. godine Vizigoti
su se nali u Dalmaciji. Postavlja se pitanje kojim pravcem su oni
ili? Prema miljenu jednih istraivaa Vizigoti su krenuli putem
koji je iz Makedonije vodio preko Grke, Albanije, du jadranske
obale i dalje u pravcu Rima,35 dok drugi smatraju da su se oni kretali
savsko - dravsko - dunavskim meurijejem prema Italiji, odnosno
Rimu.36 Meutim, prvi pravac kretanja Vizigota je svakako bio krai
i laki. Otud je sasvim sigurno da su oni, slijedei taj pravac, doli
do Rima. U prilog ovakvoj tvrdnji, govori nam razaranje Nereza kod
Tasovia, zatim Mogorjela, te Tarsatice (Rijeke), koje je izvreno
na samom poetku V stoljea. Dodatne potvrde o tome pruaju nam
nalazi novca koji su pronaeni u samoj Tarsatici, a isti su porijeklom
iz Honorijevog doba. Na svom putu Vizigoti su se najvjerovatnije
kretali putnom saobraajnicom koja je vodila pravcem Senia -
Tarsatica.37
Nakon to nisu uspjeli osvojiti Rim, Vizigoti su se poslije 402.
godine nastanili u barbarskoj zemlji pored Dalmacije i Panonije.38
Prema nekim podacima oni su tih godina boravili u Panoniji Saviji,39
35
Nada Mileti, Rani srednji vijek, u: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine,
1988, 375; . Basler, Arhitektura, 107.
36
Stanko Andri, Juna Panonija u doba velike seobe naroda, Scrinia Slavonica,
2/2002, 131; H. Graanin, Huni i juna Panonija, 19.
37
J. Vinji, Antiki povijesni okvir, 32.
38
H. Wolfram, History of the Goths (tr. Thomas J. Dunlap, Berkeley-Los Angeles-
London 1990, 153).
39
John H. W. G. Liebeschuetz, Barbarians and Bishops. Army Church, and State
in the Age of Arcadius and Chrysostom, Oxford: Oxford University Press 1998,
64-65.
45
zatim Drugoj Panoniji,40 te sjevernoj41 i istonoj Dalmaciji,42

ekajui priliku za novi napad. Kada je u pitanju istona Dalmacija,
vjerovatno je rije o podruju koje je obuhvatalo Fou, Gorade,
Viegrad, Uice, Ljuboviju i ajnie.Sudei prema raspoloivim
podacima Vizigoti su se iz istonih krajeva dananje Bosne i
Hercegovine i dijela dananje zapadne Srbije spustili kroz
nekadanji jugoistoni dio Dalmacije - Prevalitanu u Epir, gdje su
jo od ranije bili njihovi posjedi.43 Voa Vizigota Alarih (Balti
dinastija) sklopio je savez sa Stilihonom, s ciljem da zajednikim
snagama napadnu na provincije Istonog Ilirika. Meutim, do toga
nije dolo zbog iznenadnog prodora Radagajzovih barbara u
Podunavlje. Poto je propao taj plan Vizigoti su 408. godine krenuli
iz Epira u pravcu Rima, s namjerom da ga osvoje. U toku opsade
Rima njima se pridruilo i oko 3000 robova.44 Neposredno pred sam
napad vizigotski voa Alarih je ponudio rimskom caru nagodbu u
kojoj je pokazao spremnost da se povue ali uz veliko obeteenje i
to u plemenitim metalima. Meutim, iste godine car Honorije se
ogluio na ponuenu nagodbu i pozvao Valensa iz Dalmacije da mu
se, sa svojih pet legija, pridrui u odbrani Rima. Analizirajui ovu
injenicu namee se zakljuak da je situacija u provinciji Dalmaciji,
u to vrijeme, bila sasvim stabilna. Godine 410. Vizigoti su izvrili
estok napad na Rim, kojeg su sa lakoom i veoma brzo zauzeli,
opljakali, a potom i napustili odvodei u ropstvo veliki broj
zarobljenika. U toj bitci ubijen je Valens, dok je njegova vojska bila
potpuno unitena. Poslije tri dana pljakanja i pustoenja, na elu sa
40
Isto.
41
S. Andri, Juna Panonija, 131.
42
H. Graanin, Goti i juna Panonija, 88.
43
Sozomen. Sozomenos, Ecclesiastical History (ed. i tr. Edward Walford, London
1855), 8.25.4=9.4.4, 399-400, 410-411.
44
Zosim, V, 35.
46
Alarihovim urjakom Ataulfom (410-415.), Vizigoti su se zaputili

prema Galiji,45 a potom prema Hispaniji.46
Meutim, to ni u kom sluaju nije bio kraj neprilika u
Rimskom carstvu. Jo od 379. godine car Gracijan je naselio
federate Ostrogote, Hune i Alane u Panoniji,47 raunajui da e ih na
taj nain primiriti, a time i stabilizirati stanje u ovom dijelu Carstva.
Ujedno, s time carske vlasti su raunale da e imati njihovu vojnu
pomo. Meutim, Ostrogoti i Huni pruili su podrku Vizigotima
kada su krenuli prema Rimu 401. godine, dok su Alani ostali na
strani Rimljana. U drugom pohodu Vizigota na Rim (408.)
uestvovali su i panonski Ostrogoti, dok je veina Huna ostala u
Panoniji, gdje je uspostavila svoju apsolutnu vlast.48 Ovaj dogaaj
oznaio je kraj ostrogotsko - hunsko - alanske federacije.49 Pod
vostvom Atile dolo je do osjetnog jaanja Huna. U veoma kratkom
vremenskom periodu oni su postali gospodari Panonie Prime i
Panonie Secunde (glavni grad Panonije Sekunde Sirmijum,
osvojili su kasnije, 441.),50 zatim Panonie Valerie (koja se nije
45
Roger Collins, Visigothic Spain 409-711, Blackwell Publishing 2004, 18, 21.
46
Vie o tome: Peter Heather, Goths and Romans 332489, Oxford 1991, 193
224; Roger Collins, Early Medieval Europe 3001000, London 1998, 4760.
47
Up: TiborNagy, The Last century of Pannonia in the Judgement of a New
Monograph, Acta Antiqua Academiae Scientiarum Hungaricae, vol. 19,
Budimpeta 1971,319; Andrs Mcsy, Pannonia and Upper Moesia, London
1974, 341; H. Graanin, Anita Rapan Papea, Postrimski grad u junoj Panoniji:
primjer Cibala, Scrinia Slavonica, Slavonski Brod 11/2011, 10.
48
Up: Otto John Meanchen Helfen, The World of the Huns: Studies in Their
History and Culture (ed. Max Knight, Berkeley and Los Angeles: University of
California Press 1973), 71-72; Pivi Kuosmanen, The Nature of Nomadic Power.
Contacts between the Huns and the Romans during the Fourth and Fifth
Centuries, Finland 2013, 95-104; H. Graanin, Huni i juna Panonija, 21-22.
49
Up: O. J. Meanchen Helfen, The World of the Huns, 67-69; H. Graanin, Huni
i juna Panonija, 22.
50
Ferdo ii, Pregled povijesti hrvatskoga naroda od najstarijih dana do godine
1873, Zagreb 1916, 19.
47
izravno graniila s Dalmacijom),51 i na kraju Panonie Savie.52

Njihovo jaanje imalo je negativne refleksije na provinciju
Dalmaciju, a posebno u sferi privrede koja je bila znatno oslabljena.
Usljed hunske najezde na Panonije i Meziju Superior, osjetno su bile
ugroene sjeverna (blie Sirmijumu) i istona granica (blie
Singidunumu) provincije Dalmacije. Time je dodatno oteana
eksploatacija ruda i transport roba. Cesta Salona - Glamoko Polje -
Banja Luka (Castra) - Sisak (Siscia) bila je od velikog znaaja za
Rimljane. Jednako vana bila je i putna komunikacija Sisak (Siscia)
- Sremska Mitrovica (Sirmium), koja je jednim dijelom prolazila i
kroz podruje dananje bosanske Posavine i Semberije. Njena trasa
jo uvijek nije u potpunosti precizirana. Meutim, pretpostavlja se da
je ona od Servitiuma ila preko Posavine, Semberije, dolinom Drine
i dalje prema Sirmiumu i Argentarii.53 Transport roba ovim
saobraajnicama je zasigurno bio ugroen i nesiguran.
Doivjevi poraz od Germana u dolini rijeke Nedao (Nedaus)
454. godine Huni su se povukli prema donjem Dunavu i Crnom
moru.54 Nakon toga uslijedili su novi sukobi izmeu Rimljana i
51
H. Graanin, Huni i juna Panonija, 26-32.
52
Vladimir Posavec, Dalmacija u vrijeme Marcelina i Julija Nepota, Split 1997,
11.
53
O rimskim cestama pogledati: Tabula Peutingeriana, Codex Vindobonensis 324
I-II (ed. Ekkehard Weber, Graz 1976.), V 4 VI 2;
http://www.euratlas.net/cartogra/peutinger/5_campania/ (3. 5. 2016.); E.
Imamovi, Rimske rudarske ceste na podruju Bosne i Hercegovine, Prilozi,
asopis Instituta za istoriju u Sarajevu, XX/21, Sarajevo 1985, 31-52; Bego
Omerevi, Rimska cesta Salona-Servitium, Zbornik radova Filozofskog fakulteta
Univerziteta u Tuzli, Tuzla VIII/2007, 17-33.
54
Jordan. Jordanes, The Gothic history of Jordanes (tr. Charles C. Mierow,
Princenton: Princenton University Press 1915), 188, 226, 227; John B. Bury,
History of the Later Roman Empire from the Death of Theodosius I to the Death of
Justinian A.D. 395 to A.D. 565I, New York 1958, 296-297; Alexander Demandt,
Die Sptantike. Rmische Geschichte von Diocletian bis Justinian 284-565 n.
Chr., Munchen 1989, 155. Teko je precizirati gdje se tano dogodila bitka, moda
48
Germana, a posebno sa Gotima, s kojima su Rimljani vodili nekoliko

ratova. Ovim ratovima bila je zahvaena i provincija Dalmacija, a u
njenim okvirima i bosanskohercegovaki prostori. Naime, istoni
Goti su polovinom V stoljea traili od istonorimskog cara
Marcijana da se nasele u Panoniji, to im je on i dozvolio.55 Kao
rimski federati smjestili su se u Drugoj Panoniji.56 Kasnije su se
odatle proirili i na podruje sjeverne Dalmacije. Nezadovoljni
odnosom carskih vlasti, esto su ulazili u vojne sukobe sa Carstvom
i pri tome pljakali i palili susjedne provincije.57 Osim toga,
Ostrogoti su ratovali i sa drugim narodima koji su bili u njihovom
susjedstvu. Sasvim je mogue da je istono-rimski car Lav I (457-
474) polovinom V stoljea organizovao vojsku i flotu u provinciji
Dalmaciji s ciljem da se zatiti od Gota. Sedamdesetih godina V
stoljea Ostrogoti su napustili Panoniju.58 Dok su jedni krenuli
prema Italiji, a odatle u Galiju, gdje su se asimilirali s Vizigotima,
drugi su pod vostvom Thiudimira i kasnije njegovog sina
Teodoriha, nastavili da ive u Istonom dijelu carstva.
Zahvaljujui svojim uspjesima barbarski narodi su se sve vie
pribliavali provinciji Dalmaciji, odnosno njenom glavnom gradu
Saloni koji je, pedesetih i ezdesetih godina, postao glavna meta
Gota i Huna (449., 457., 458.).59 Meutim, jaka odbrana i vrsti
najprije u Panoniji Valeriji (Jana krgulja, Hrvoje-Graanin, Vojvoanski prostor

u kontekstu evropske istorije, Zbornik radova, Baka Palanka 2/2014, 11).
55
S. Andri, Juna Panonija, 133.
56
H. Graanin, Goti i juna Panonija, 94.
57
Jordan. Jordanes, Getica (ed. Th. Mommsen, MGH AA 5/1, Mnchen, 1982),
268-282; Michael Whitby, The Emperor Maurice and his Historian: Theophylact
Simocatta on Persian and Balkan Warfare, Oxford: Clarendon Press 1988, 68.
58
Zdenko Vinski, Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. do 800. godine, Vjesnik
Arheolokog muzeja u Zagrebu, Godinjak Arheolokog muzeja u Zagrebu, sv. 5,
br. 1, Zagreb 1972, 50-56.
59
Mihovil Abrami, O povijesti Salone, u: Antika Salona, ur. Nenad Cambi, Split
1991, 44.
49
bedemi Salone, koji su u nekoliko navrata dograivani, onemoguili

su neprijatelja u njegovim namjerama. Salona je i dalje bila slobodan
rimski grad. Za razliku od Salone, mnogi drugi gradovi provincije
Dalmacije doivljavali su ogromne strahote i masovno bjeanje
stanovnitva, koje je svoje novo utoite trailo u dobro utvrenim
primorskim gradovima. Zbog ovakvog stanja, gradska privreda je
sve vie propadala. Inflacija i nestanak roba na tritu doveli su do
naturalne privrede. Na prva dva zlatna stoljea, koja su bila
obiljeena trajnim mirom (Pax Romana), sada su samo podsjeale
neke od graevina. Iste su konstantno propadale, prvo zbog
kontinuiranog odlaska stanovnitva, a drugo usljed stalnog odnoenja
njihovog kvalitetnijeg graevinskog materijala.
U prvoj polovini III stoljea provincija Dalmacija je, za razliku

od drugih dijelova Carstva, uivala visok stepen blagostanja.
Situacija se neto pogorala u drugoj polovini III stoljea, ali
Dalmacija je jo uvijek bila dosta stabilna. Meutim, krajem IV i
skoro cijelo V stoljee blagostanje i stabilnost Dalmacije su se
izgubili u vrtlogu novih zbivanja. Opustoeni gradovi i njihova
privreda negativno su se reflektovali na drutvo i drutvene odnose,
standard i kvalitet ivota, upravu i graditeljstvo. Do ovakvog stanja
dolo je usljed stalnih barbarskih napada. Carstvo je dovedeno u
veoma teku finansijsku situaciju. Izlaz iz ovakvog stanja carske
vlasti su pokuavale prevazii vraanjem na prvobitnu privredu, koja
je bila dominantna jo u kraljevsko doba. Rije je o poljoprivredi,
koja je u osnovi i ostala prioritetno zanimanje rimskog stanovnitva.
U sigurnijim gradovima Dalmacije, poput Salone, radile su

zanatske radionice. Izmeu ostalih, u Saloni je u toku IV i V stoljea
radila radionica za proizvodnju sukna (gynaecij) i ivenje odijela.
Ista je bila pod direktnim ingerencijama cara.60 U to vrijeme je, zbog
60
G. Novak, Pogled na prilike radnih slojeva u rimskoj provinciji Dalmaciji,
Historijski zbornik, asopis Drutva za hrvatsku povjesnicu u Zagrebu, Zagreb
1948, 137.
50
sve uestalijeg bjeanja stanovnitva sa zemlje, poeo zaivljavati

sistem kolonata. U skladu s tim carske vlasti su odluile da
zemljoobraivae to vre veu za zemlju. Gotovo istovremeno,
isti sistem je uveden i u zanatskoj djelatnosti. Sistem kolonata je
naroito bio izraen na podruju Ilirika. Osnovni smisao ovog
sistema je bio da stanovnitvo preivi sve nedae sa kojima je bilo
suoeno i da se, u isto vrijeme, svi dotadanji ugoaji koje je nudio
grad i ivot u njemu, zaborave.
Notitia dignitatum biljei da su barbarske provale s kraja IV i
poetka V stoljea dovele do premjetanja radionica za izradu orua
i oruja u bezbjednija mjesta.61 eljezom iz zapadne Bosne i dalje su
snabdijevane sirmijske i salonitanske radionice. Meutim, za vrijeme
hunske uprave u Sirmijumu uslijedila je obustava izvoza eljeza u
ovaj grad.
Dalmacija pod vlau Ostrogota
Netrpeljivost izmeu dva Carstva je itekako odgovarala

Germanima i istu su koristili na razne naine kako bi to vie oslabili
i jedno i drugo Carstvo, te time sebi obezbijedili to povoljniju
situaciju za uspjenu realizaciju svojih osvajakih planova. Poslije
odlaska Ostrogota iz Panonije, rimske vlasti su se suoile sa novim
problemom koji je doao sa pojavom Gepida na podruje
Sirmijuma.62 Nove tekoe za Rimsko carstvo nastupile su 481.
godine kada je Savskom Panonijom i Dalmacijom ovladao
61
Notitia dignitatum. Notitia dignitatum et administrationum omnium tam civilium
quam militarium in partibus occidentis (tr. Eduard Bcking, Bonnae 1853), IX,
16, 22.
62
Vie o tome: Jana krgulja, Hrvoje Graanin, Barbaricum contra imperium:
Prostor dananje jugozapadne Vojvodine izmeu kasne antike i ranog srednjeg
vijeka u svjetlu povijesnih i arheolokih svjedoanstava (5.-6. stoljee), u:
Vojvoanski prostor u kontekstu evropske istorije, Zbornik radova Filozofskog
fakulteta u Novom Sadu, Novi Sad - Baka Palanka 2/2014, 13-14.
51
germanski kralj Odoakar.63 Odmah, nakon to je osvojio ove krajeve

on ih je prikljuio Italiji, koja je takoer bila pod njegovom
upravom. Sve do tada Dalmacija se nalazila pod vlau
zapadnorimskog cara Julija Nepota sa sjeditem u Raveni. Godine
475. car Flavije Orest je protjerao Julija Nepota u Dalmaciju kako bi
proglasio svog maloljetnog sina Romula Austula za cara. Julije
Nepot je bio vrhovni vojni zapovjednik u Dalmaciji (magister
militum Dalmatiae). Tu dunost preuzeo je 468. godine, poslije smrti
njegovog ujaka Marcelina.64 Od 475. do 480. godine, kada je ubijen,
Nepot je gotovo samostalno upravljao provincijom Dalmacijom.
Germanski kralj Odoakar je 476. godine zbacio s vlasti i posljednjeg
rimskog cara Romula Augustula, koji nikada nije bio ni priznat za
legitimnog cara, jer je Istono carstvo i dalje priznavalo Julija
Nepota kao zapadnorimskog cara. Tako je on u stvari bio posljednji
legitimni vladar Zapadnog rimskog carstva.
Vladavinu Odoakara potvrdio je car Istonog rimskog carstva
Zenon, ali mu nije dodijelio carsku krunu. U zamjenu za krunu dobio
je titulu patricija. Tako je Odoakar postao samo carski namjesnik,
dok je jedini car bio u Konstantinopolisu. Sudei na osnovu
raspoloivih podataka namee se zakljuak da je Odoakarova
vladavina donijela relativni mir u provinciji Dalmaciji. Njegova
vladavina nije odgovarala caru Zenonu, i pored toga to su njihovi
meusobni odnosi bili dobri. Car Zenon je elio, im prije, sruiti
vlast Odoakara. Pozvao je Ostrogote, koji su bili nastanjeni u
Tesaliji, odakle su ovladali Trakijom i Drugom Mezijom,65 traei
63
Jordan. Jordanes, The Origin and Deeds of the Goths (tr. Charles. C. Mierow,
Princeton: Princenton University Press, 1908, 75; isti, The Gothic History of
Jordanes, 1915), 136-142.
64
V. Posavec, Dalmacija, 35-50, 59-67.
65
Hrvoje Graanin, Ilirik u Marcelinovoj kronici. Kronika komesa Marcelina kao
izvor za drutvenu i gospodarsku povijest te ekohistoriju kasnoantikog Ilirika,
Ekonomska i eko historija, asopis za gospodarsku povijest i povijest okolia
Drutva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju, ZagrebSamobor 1/2005,
14-15. O organizaciji dijaceza i provincija pogledati i: Bruna Kunti-Makvi,
52
od njih da zbace sa vlasti Odoakara, a zauzvrat obeao im je da

mogu formirati svoje kraljevstvo koje e biti u nadlenosti Istonog
carstva.66 U augustu 488. godine Ostrogoti su zajedno sa
nekolicinom Rugijaca krenuli prema Italiji. Na tom putu oni su
proli preko savsko - dravsko - dunavskog meurijeja.67 Uz pomo
vizigotskih odreda iz Tuluza, Odoakar je ubijen u Raveni 493.
godine.68 Nakon toga, Teodorih je uspostavio vlast nad Italijom,
Dalmacijom, te dijelovima Panonije i Norika. Osvojenim podrujima
on je upravljao iz Ravene.69 Meutim, ostrogotsko zaposjedanje ovih
podruja nije odgovaralo caru Anastaziju I. Da bi ga primirili
Ostrogoti su mu ustupili dio Panonie Secunde.70
Upravo je, od tada u provinciji Dalmaciji nastupilo vrijeme
potpunog mira i blagostanja. Ono je trajalo oko etiri decenije.
Tokom cijelog tog razdoblja provincijom Dalmacijom su vladali
Ostrogoti. Do njihovog dolaska i zaposjedanja Dalmacije 493.
godine, stanovnitvo ove provincije je bilo izloeno stalnoj opasnosti
i neizvjesnosti od novih neprilika. Njegova sjeanja na ranija svirepa
ubijanja i pljakanja materijalnih dobara prvo od strane Vizigota,
Grka i rimska starina, u: Hrvatska i Europa. Kultura, znanost i umjetnost I,

Zagreb 1997, 81-82.
66
Thomas Hodking, Italy and Her Invaders 476 535, vol. III, knj. IV, Oxford:
Clarendon Press 1896, 128-129, 146-149, 191-213.
67
Ludwig Schmidt, Geschichte der deutschen Stmme bis zum Augang der
Vlkerwanderung: Die Ostgermanen, Munchen 1934, 293; J. B. Bury, History of
the Later Roman Empire, 1958, 422; Ante Uglei, Nazonost istonih Gota u
jugoistonoj Europi u svjetlu arheoloke i povijesne izvorne grae (disertacija),
Zadar 1996, 21; H. Graanin, Goti i Juna Panonija, 107.
68
Jordan, The Origins and Deeds of the Goths, 293-295; Deborah Mauskof
Delyaniis, Ravenna in Late Antiquity, Cambridge: Cambridge University Press
2010, 109; Patric Amory, People and Identity in Ostrogothic Italy, 489-554,
Cambridge 2003, 43-85; Biagio Saitta, The Ostrogoths in Italy, Antigedad
Clsica, Spain 11/1999, 197-216.
69
Isto.
70
Herwig Wolfram, History of the Goths, Barkely and Los Angeles, 321-324.
53
potom Huna iz Panonije, te Sveva nisu, jo uvijek, bila

zaboravljena.71 Dalmatinski gradovi Zadar (Jader), Trogir
(Tragurium), Salona i Epidaur (Cavtat) uspjeli su, i pored svih
nedaa kojima su bili izloeni, da se odre, a uz to i da sauvaju
svoje urbane tekovine.72 Kasnije, Split je postao nasljednik Salone, a
Dubrovnik Epidaura.73
Ostrogotska vlast u provinciji Dalmaciji, a u njenom sklopu i
na bosanskohercegovakim prostorima, donijela je znaajne
promjene u svim segmentima rada i ivota ondanjih stanovnika.
Nekadanja bogata i istaknuta rimska naselja (vile rustike, municipiji
i kolonije), koja su imala veoma vanu ulogu u ivotu domaeg
stanovnitva, ponovo su dobila na znaaju. Sudei na osnovu
arheolokih nalaza rije je o naseljima na podruju Splitskog polja,
Neretve i Sarajevskog polja.74 Ostrogoti su bili nastanjeni i u drugim
krajevima rimske provincije Dalmacije. Potvrde o tome pruaju
nam njihovi ostaci grobova koji su pronaeni u Han Potocima kod
Mostara, Gornjim Peinama kod Travnika, Mihaljeviima kod
Sarajeva, Rakovanima kod Prijedora, kod Zadra, Knina, Sinja,
Drnia kao i na drugim lokalitetima.75
U granicama koje je svojevremeno ustrojio Dioklecijan
Dalmacija je doekala Ostrogote. Kasnije, u vrijeme ostrogotske
71
Jordan, Getica, 273-4.
72
Vedrana Jovi Gazi, Razvoj grada od kasne antike prema srednjem vijeku:
Dubrovnik, Split, Trogir, Zadar stanje istraenosti, Archaeologia Adriatica,
Zadar V/2011, 164-165.
73
Mate Sui, Zadar u starom vijeku, 1981, 324-326; isti: Antiki grad na istonom
Jadranu, Zagreb 2003, 384-385.
74
A. Uglei, Rimska provincija Dalmacija pod vlau Istonih Gota, Radovi
Filozofskog fakulteta u Zadru, 30/17, 1991, 66; isti, Nazonost istonih Gota, 26-
27; isti, O Naroni u Istonogotsko doba na temelju arheolokih nalaza, Diadora,
asopis Arheolokog muzeja u Zadru, Zadar XXI/2003, 201-212.
75
N. Mileti, Nekropola u selu Mihaljevii kod Sarajeva, Glasnik Zemaljskog
muzeja, Sarajevo XI/1956, 9-10; Z. Vinski, Rani srednji vijek, 51-54, 137-150.
54
vladavine uslijedile su izvjesne administrativno - teritorijalne

promjene. Tom prilikom Dalmaciji je dodana Panonija Savia.76
Sjedite obje provincije bilo je u Saloni. Dakle, Salona je i dalje
ostala glavni grad Dalmacije, ali sa mnogo veom teritorijom.
Uprava nad pomenutim podrujima povjerena je gotskom
comesu (namjesniku). Na tom poloaju nalazio se Osvin kojeg je
postavio car Teodorih.77 U ratu, Osvin je obnaao dunost vrhovnog
vojnog zapovjednika, dok je u miru uestvovao u sudskim
sporovima, koji su voeni po gotskim i rimskim zakonima, kao to
se i u Galiji, za vrijeme Vizigota, sudilo po obiajnim gotskim
zakonima, ali i rimskim zakonima, odnosno Teodosijevom
zakoniku.78 No, meutim u zemlji Franaka, rimski zakoni su malo-
pomalo iezli. Sudei prema ovim injenicama, namee se
zakljuak da se rimski zakoni nisu odrali u svim nekadanjim
rimskim provincijama. Ipak, to nije bio sluaj sa provincijom
Dalmacijom, gdje su boravili Ostrogoti. Vjerovatno je vie razloga
zbog kojih su oni, uslovno reeno, bili tolerantniji prema rimskim
graanima. Prvi je njihova svjesnost da su malobrojni u odnosu na
svoga protivnika koji je uvijek imao na raspolaganju veliki ljudski
potencijal, a time i mogunost da se suprotstavi svakoj vrsti njihove
samovolje. Stoga, Ostrogoti nisu ni pokuavali da ureuju
zakonodavstvo po nekim svojim normama. Bez puno razmiljanja,
oni su se opredijelili za rimske zakone.
Gotski zakoni, obiaji i vjera, bili su svakako novina koja je
zasigurno utjecala na dobrosusjedske odnose izmeu Gota i
zateenog stanovnitva. No, i pored toga dolazilo je do njihovih
76
John J. Wilkes, Dalmatia, London 1969, 424; H. Graanin, Late Antique
Dalmatia and Pannonia in Cassiodorus Variae, Povijesni prilozi, asopis
Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, Zagreb 49/2015, 21-46.
77
Kasiodor, Variae, IX, 9.
78
Charles L. S. Montesquieu, O duhu zakona, Tom drugi, Zagreb 2008, 211.
55
meusobnih sukoba, naroito u Saloni.79 Koliko god da su i jedni i

drugi eljeli mir, stabilnost i prosperitet, udaljavale su ih njihove
vjerske razlike. Jo od Nikejskog sabora 325. godine vodile su se
borbe izmeu pravovjernih krana i arijanaca, po pitanju
dokazivanja Isusovog bitka. Arijansko uenje imalo je odjeka i u
Iliriku. etiri crkvena sabora odrana su u Sirmijumu: prvi 347.,
drugi 351., trei 357., i etvrti 358.80 Godine 530., a potom i 533.
odrani su crkveni sabori i u Saloni gdje je arijanstvo dosta rano
nalo svoje pristalice.81 Na ovim saborima se raspravljalo o
reorganizaciji Salonitanske metropolije. Potpisnik oba sabora bio je i
biskup panonske Siscije.82 S obzirom da je Panonija Savia, u vrijeme
Ostrogota, takoer bila ukljuena u sastav provincije Dalmacije
razumljivo je i pojavljivanje panonskog biskupa na sinodima u
Saloni, koji su odravani zbog arijanstva (koje je posebno podupirao
kralj Teodorih), zatim zbog nejedinstva u crkvi, kao i zbog drugih
nagomilanih problema s kojima je rimska crkva bila suoena.
Odravanje crkvenih sabora ona je eljela iskoristiti za ouvanje
svoje autonomije. Stoga nije iznenaujue da je u tim vremenima
vladala netrpeljivost izmeu romanizovanog stanovnitva i
novopridolih Gota.
79
Prokopije. Procopius, History of the Wars (ed. H. B. Dewing Books V-VI, Loeb
Clasical Library, vol. III, Cambridge, MA: Harvard University Press 1919), I, 7.
80
Duko Lopandi, Purpur Imperie - Rimski carevi sa prostora Srbije i Balkana,
Beograd 2007, 91-92; Thomas Bhm, Ranoarijanska teologija i Datirana sinoda
u Sirmiju, Diacovensia, asopis Katolikog bogoslovnog fakulteta u akovu
Sveuilita Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Sirmium XIX/2011, 9-17. prev.
fra dr. Ivan Ivanda. Jedan sabor odran je i u Akvileji 381.
81
B. Migotti, Dalmacija na razmei Istoka i Zapada u svjetlu meusobnog odnosa
jaderske i salonitanske ranokranske crkve, Vjesnik Arheolokog muzeja u
Zagrebu, 3.s., Zagreb XXIV-XXV/1991-92,179; M. Abrami, Antika Salona,
391396; Radoslav Dodig Ante kegro, Akti crkvenih sabora odranih 530. i
533. u Saloni, Povijesni prilozi, Zagreb, 35/2008, 9-23.
82
Ante kegro, Akti Salonitanskih metropolitanskih sabora odranih 530. i 533.
godine analiza, Archaeologia Adriatica, asopis Odjela za arheologiju
Sveuilita u Zadru, Zadar III/2009, 191-204.
56
U rimskoj Dalmaciji su pored Rimljana ivjeli Iliri, Kelti,

Italici, Grci, Orjentalci i Goti, koji su se pojavili kao osvajai,
vlastodrci. I jedni i drugi imali su svoj jezik i svoje pismo. Rimski
graani govorili su latinskim jezikom i pisali latinskim pismom, dok
su Goti imali svoj gotski jezik i svoje gotsko pismo. Zbog ovoga,
kao i zbog razliitih zakona, oni su ivjeli dosta izolirano. Sudilo se
po dvostrukim zakonima. Naime, gotski namjesnik, presuivao je u
gotskim sporovima po njihovim zakonima, a u rimskim sporovima
pomagao mu je rimski princeps. Gradsko vijee (curria) bilo je na
elu gradske uprave. Postojao je i rimski upravnik za civilne
poslove, dok su finansije bile povjerene gotskom upravniku. Sasvim
je mogue da su najvee sukobe izmeu Gota i domaeg
stanovnitva izazivali visoki porezi i smjetaj ostrogotske vojske. U
vezi s tim, pisac Kasiodor prenosi Teodorihove rijei koje se odnose
na negodovanja stanovnitva u Kataliji (Catalie):
Mi nemamo nikakvih primjedbi da odobrimo peticiju stanovnika

Katalije, da se njihov 'Tertiae' skuplja u isto vrijeme kao i uobiajeni
prilog. Zar je bitno pod kojim imenom 'posjednik' plaa svoj doprinos, dok
god ga plaa bez odbitaka? Tako e se rijeiti sumnje na ime 'Tertiae', a
naa blagost nee brinuti zbog njihove nametljivosti.83
Dodjeljivanje jedne treine obradivog zemljita gotskim

vojnicima, koje je ilo na teret domaeg stanovnitva u Dalmaciji,
zasigurno je izazivalo bijes i mrnju kod onih koji su bili pogoeni
ovakvim mjerama, tim prije to rimski stanovnici nisu mogli
uestvovati u vojsci.84 Dakle, to pravo im je bilo uskraeno. Pored
zemlje, domae stanovnitvo moralo je gotskim vojnicima ustupiti i
dio robova, kolona i stoke.
83
Kasiodor, Variae, I, 153.
84
Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb 1980, 64.
57
Sve vea netrpeljivost izmeu Gota i domaeg stanovnitva,

posebno u zaleu Dalmacije gdje su Ostrogoti bili brojniji, bila je
veoma izraena u pogledu podizanja i funkcionisanja vjerskih
objekata. Goti su gradili nove crkve ondje gdje je postojala potreba,
a one koje su bile ranije izgraene, ukoliko su mogli, oni su
preuzimali. S obzirom da su se Vizigoti sasvim kratko vrijeme
zadrali na podruju provincije Dalmacije, namee se zakljuak da
oni nisu ni podizali bazilike. Suprotno Vizigotima, Ostrogoti su
svoje vjersko ubjeenje iskazivali kroz izgradnju brojnih bazilika na
podruju dananje Bosne i Hercegovine. Iako neki istraivai
smatraju da ostrogotskih bazilika nije bilo mnogo u provinciji
Dalmaciji, pa ak i ondje gdje su potvreni njihovi tragovi (bazilika
u Brezi s nekoliko gotskih slova - runa),85 ipak se mora uzeti u obzir
injenica da su Ostrogoti bili veoma tolerantni u vjerskom pogledu
prema domaem stanovnitvu, mada kod istih nisu mogli biti zduno
prihvaeni zbog nametnutih poreza. No, to pak ne znai da je moda
u nekim krajevima okolina bila prihvatljivija, pa su tu mogli imati
zajednike bogomolje.
Na tlu dananje Bosne i Hercegovine podizane su tzv. dvojne
bazilike. Takve su: dvojna bazilika u Mogorjelu kod apljine,86
dvojna bazilika u itomisliima kod Mostara,87 te dvojna bazilika u
Zenici.88 Na nekoliko lokaliteta su, pored dvojnih bazilika,
pronaeni i tragovi crkava koje su bile izgraene jedna naspram
85
Branimir Gabrievi, Studije i lanci o religijama i kultovima antikog svijeta,
Split 1987, 309-310; Ivanka Nikolajevi, Beleke o nekim problemima rano-
hrianske arhitekture u Bosni i Hercegovini, Zbornik radova Vizantolokog
instituta, Zbornik Vizantolokog instituta SANU, Beograd 10/1967, 115; A.
Uglei, Nazonost istonih Gota, 115-119.
86
uro Basler, Bazilike na Mogorjelu, Nae starine, Godinjak Zavoda za zatitu
spomenika u Sarajevu, Sarajevo V/1958, 40-41.
87
Tomislav Aneli, Kasnoantika dvojna bazilika u itomisliu kod Mostara,
Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo XXXII/1977, 296.
88
iro Truhelka, Rimska zgrada u Zenici, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo
IV/1892, 341; . Basler, Arhitektura, 127-128.
58
druge: Skelani (I i II),89 Breza (I i II),90 Zaloje (I i II) kod Bihaa.91

Mogue je da su Ostrogoti, zajedno sa domaim stanovnitvom,
koristili baziliku u Blagaju na Japri92 (najvea bazilika
kasnoantikog doba), zatim bazilike u Majdanu kod Mrkonji Grada
i u Mounju kod Travnika, gdje su pronaeni nalazi iz njihovog
razdoblja.93 Ali, to i ne mora znaiti, jer nalazi kao to je kopa ili
opasa mogli su biti trend tog vremena. Na onom dijelu dananje
Hrvatske, koja je bila u sastavu rimske provincije Dalmacije takoer
su izgraene brojne bazilike. One, uglavnom, potjeu iz V i VI
stoljea.94 Teko je sa sigurnou tvrditi da su one pripadale samo
Ostrogotima i koliki je bio njihov utjecaj na tim prostorima. Sudei
na osnovu raspoloivih podataka, sasvim je mogue da je bazilika u
Saloni, poznatija kao Arijanska mogla pripadati Ostrogotima.
Meutim, miljenja su podijeljena.95 Ali, polazei od injenice da je
arijansko uenje veoma rano uzelo maha u Saloni i da je Salona bila
glavni grad provincije Dalmacije i u ostrogotsko doba, sasvim je
mogue da je tu bila izgraena njihova bazilika. I pored toga to su
arheoloki nalazi ostrogotske provenijencije pronaeni u Zadru, ne
89
Karl Patsch, Iz rimske varoi u Skelanima, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo
XIX/1907, 460-463; . Basler, Arhitektura, 113-115.
90
. Basler, Arhitektura, 72-73.
91
Irma remonik, Istraivanja u okolini Bihaa, Glasnik Zemaljskog muzeja,
Sarajevo XIII/1958, 117-121; Dimitrije Sergejevski, Pluteji iz bazilike u Zaloju,
Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo XIII/1958, 143.
92
uro Basler, Rimski metalurki pogon i naselje u dolini Japre, Glasnik
Zemaljskog muzeja, Sarajevo XXX/XXXI-1975/1976, 153.
93
uro Basler, Kranska arheologija, Mostar 1986, 79-80.
94
M. Sui, Antiki grad, 295. Zadar je njegovao zapadno-rimske, a Salona
orjentalno-sirijske liturgijske obrede (B. Migotti, Dalmacija na razmei Istoka i
Zapada, 173).
95
Up: Ejnar Dyggve, History of Salonitan Christianity, Oslo 1951, 59; B. Miggoti,
Dalmacija na razmei, 168-171; M. Abrami, Gli Ostrogoti nellantica Dalmazia,
in: I Goti in Occidente, Spoleto 1956, 38; A. Uglei, Nazonost istonih Gota,
116-117; B. Gabrievi, Studije i lanci, Split 1987, 310-311.
59
moe se sa sigurnou tvrditi da je i tu postojala njihova crkva.

Dvojne bazilike i bazilike jedna naspram druge bile su namijenjene
kako domaem tako i gotskom stanovnitvu. U njima su izvoeni
dvojni obredi. Vremenom, Goti su poeli poputati u shvatanju
prirode Isusa Hrista, a uenje o Trojstvu Ostrogoti su prihvatili
poslije odlaska iz Dalmacije, dok su isto to Vizigoti uinili neto
kasnije.96
Za bosanskohercegovake bazilike karakteristina je pojava
motiva na kamenu koji su nastali kao posljedica zajednikog ivota.
Ovo je osobenost bosanskohercegovakih bazilika kojih nema
drugdje, pa se stoga nazivaju bazilike bosanskog tipa.97 Domai
stanovnici teili su zatiti uenja o Trojstvu, a kako su bili brojniji,
njihov udio je ovdje bio vei. Ali, ne smije se zabaoraviti ni odnos
Gota prema ortodoksnom uenju koje je sve vie ulazilo u njihov
ivot. Period gotskog djelovanja predstavlja zaputanje starih
objekata, a novoizgraeni kao to su bazilike, bili su jako skromni,
kako u arhitektonskom tako i u graevinskom pogledu.
Numizmatiki nalazi ostrogotskih vladara pronaeni su u
Saloni, Sisciji, Liki, Cresu, Zadru, Skradinu, Posavini, Bihau,
Duvnu, Bosanskom Petrovcu, Humcima (Ljubuki)98 i drugdje. Oni
nam jasno govore da je za vrijeme ostrogotske vladavine dolo do
znaajnog privrednog preobraaja i razvoja. Najvee zasluge za
takvo stanje pripadaju ostrogotskom kralja Teodorihu Velikom (474-
526.), koji je nekadanje rimske rudnike na podruju provincije
96
Lars Hermodsson, Goterna ett krigarfolk och dess bibel (prev. Nurija Agi,
Goti - narod ratnika, Zenica Tuzla 2010), 100-107.
97
. Basler, Kranska arheologija, 81-87; D. Sergejevski, Starohrianska
bazilika u Klobuku, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo IX/1954, 207.
98
eljko Demo, Novac germanskih vladara druge polovine V do u drugu polovinu
VI stoljea u numizmatikoj zbirci arheolokog muzeja u Zagrebu, Arheoloki
vestnik, Ljubljana XXXII/1981, 455, 461-463.
60
Dalmacije ponovno oivio.99 O Teodorihovim uspjesima svjedoi

nam i rimski pisac Kasiodor Senator. U svom zapisu on je zabiljeio
da je Teodorih uputio prokuratora Simeona (509-510.) da otvori
rudnike i pokrene proizvodnju u rudnicima eljeza na podruju
provincije Dalmacije.100 Radi se, prije svih, o rudnicima eljeza u
dolini rijeka Sane i Japre.101 Koliko je u tom vremenu stvarno
izvezeno eljeza teko je rei. Ono to je sigurno odnosi se na veoma
jaku i intenzivnu saradnju izmeu metalurkih pogona u dolini Japre
sa metalurkim radionicama u Sisciji. Prema uri Basleru, mogue
je da je eljezo iz Japre ilo dijelom barbarima u Suvaji (Bosanska
Dubica), dok je u daleko veim koliinama transportovano u
Ravenu, tadanju prijestonicu Teodoriha.102 Ostrogotski novac koji
je pronaen u Sisciji i Sirmijumu govori nam o radu kovnica novca u
ova dva mjesta.103 Osim rudarstva, oivjela je i pomorska trgovina,
naroito u Liburniji (sjeverna Dalmacija). Od trgovaca je naplaivan
poseban porez u iznosu od 4 %.104 Trgovinu morskim putevima
kontrolisali su posebni inovnici tribuni martimorum.105 Vei broj
nalaza novca koji su pronaeni u Dalmaciji i Hercegovini upuuju
nas na zakljuak da je vie bila razvijena pomorska trgovina. Iz
svega ovoga da se zakljuiti da je u znaajnoj mjeri oivjela i
poljoprivreda, a sa njom i nekadanji primorski maslinici i vinogradi.
Eksploatacijom eljeza pokrenuta je izrada novih orua, a samim tim
99
Na lokalitetu Majdanite u Maslovarama izgraena je kovanica u III stoljeu,
ali je kasnije poruena, da bi u prvoj polovini VI stoljea bila obnovljena (Paali -
Basler, Dolina Japre Rudarski metalurki antiki centri, u: Sabrano djelo,
Sarajevo 1975, 306).
100
Kasiodor, Variae, III, 25-26.
101
Bego Omerevi, Bosna i Hercegovina u vrijeme kasne antike, Tuzla 2010,
188.
102
. Basler, Rimski metalurki pogon, 165.
103
H. Graanin, Goti i Juna Panonija, 112.
104
Prokopije, History of the Wars, I, 15; Kasiodor, Variae, III, 26.
105
Kasiodor, Variae, XII, 24.
61
i zanatska djelatnost. Nalazi koji su pronaeni u unutranjosti,

najveim dijelom na podruju Duvna (Delminiuma), svjedoci su
kupovine i prodaje proizvoda tog kraja (mlijeko, sir, vuna, stoka).
Privredni uspon u vrijeme Ostrogota rezultirao je obnavljanjem
magistrala koje su povezivale unutranjost Dalmacije i Panonije.106
Oivjele su stare magistralne ceste: Salona - Narona - Diluntum -
Epidaurum - Buthua i Salona - Tilurium - Duvanjsko Polje - srednja
Bosna.
Dananja srednja Bosna je najvjerovatnije, tokom IV stoljea,
bila poteena gotskih prodora i pljakanja, na to nam ukazuju
nalazi novca cara Valensa I (364-375.).107 Vjerovatno im je ovo
podruje bilo daleko od njihove zamiljene marrute. Ovdje je
rudarska djelatnost, tokom III stoljea, bila znatno manje zastupljena
u odnosu na rudarstvo u istonoj i zapadnoj Bosni. Ali, znatno
ranije, srednjobosansko podruje (Gornji Vakuf, Fojnica i Kreevo)
Rimljani su veoma dobro iskoristili kroz eksploataciju
najdragocjenijeg metala - zlata. Usljed nedostatka zlata, Rimljani su
preli na eksploataciju srebra. Meutim, o eksploataciji ovog metala
u vrijeme barbarskih provala zasad se ne moe nita rei. Zbog
potrebe za plemenitim metalima kralj Teodorih je naredio da se
otvaraju i pljakaju grobovi za koje se pretpostavljalo da bi mogli
sadravati zlatne predmete, jer je u njegovo doba priliv zlata na
bosanskohercegovake prostore bio veoma slab. Zbog toga je
106
B. Omerevi, Bosna i Hercegovina, 187; Bego Omerevi, Promjene na
prostoru dananje Bosne i Hercegovine u vrijeme barbarskih provala i vladavine
Ostrogota (etnike, drutveno-ekonomske i kulturne), Saznanja, asopis za
historiju Drutva historiara Tuzla i Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta
Univerziteta u Tuzli, Tuzla 1/2005, 175-186.
107
D. Sergejevski, Arheoloki nalazi u Sarajevu i okolici, Glasnik Zemaljskog
muzeja, Sarajevo II/1947, 42.
62
zadrano i dosta starog novca, iako je Teodorih kovao svoj zlatni

solid.108
Sudei prema numizmatikim i epigrafskim nalazima, rudnici
srebra u srednjem Podrinju su radili tokom prve polovine IV
stoljea.109 Neki istraivai smatraju da su oni radili i tokom V
stoljea, pa ak i poslije 476. godine.110 Meutim, jedno je sigurno
da su tokom druge polovine IV stoljea podrinjski rudnici bili
ugroeni od barbarskih provala. Na takav zakljuak nas upuuju
najnovija arheoloka istraivanja (iz 2014.) u Skelanima, gdje je
otkopan jedan kasnoantiki objekat na lokalitetu Zadruni dom. Na
osnovu analize fresaka i mozaika objekat je mogao pripadati nekome
ko je bio izuzetno bogat.111 Prema miljenju istraivaa, on je bio
izgraen krajem III ili u prvoj polovini IV stoljea.112 Nekad kasnije,
objekat je stradao u poaru ili je sruen u vrijeme barbarskih
prodora. Podatak iz kojeg se vidi da su rimske carske vlasti, tokom
prve polovine V stoljea, ubirale porez u novcu ili metalu od
posjednika imanja na kojima su se nalazile rude raznih metala jasno
nam govori koliko je bila teka situacija u Rimskom carstvu. Imajui
u vidu nedostatak materijalnih i pisanih izvora, teko je bilo ta rei
o ostrogotskoj rudarskoj djelatnosti u istonoj Bosni, izmeu Drine i
108
A. kegro, Eksploatacija srebra na podruju rimskih provincija Dalmacije i
Panonije, Opvscvla archaeologica, Zagreb 22/1998, 103. Zbog krize koja je
pogodila Carstvo, glavni novac tokom IV stoljea je bronzani, dok je srebreni i
zlatni malo zastupljen.
109
Enver Imamovi, Eksploatacija zlata i srebra u rimskoj provinciji Dalmaciji,
Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine, Sarajevo XXI-XXVII/1976;
23-24; isti, Srebrenica i okolica u rimsko doba, lanci i graa za kulturnu istoriju
istone Bosne, Tuzla XVII/2002, 34.
110
I. Bojanovski, Prilozi topografiji antike Argentarije. Sluajni arheoloki nalazi
s podruja Domavije I, lanci i graa za kulturnu istoriju istone Bosne, Tuzla
14/1982, 146-149: A. kegro, Gospodarstvo, 64.
111
Nadeda Gavrilovi Vitas Bojan Popovi, Kasnoantiki domus u Skelanima,
Starinar, n.s. knj. LXV, Beograd 2015, 197-220.
112
Isto.
63
Jadra. Mogue je samo pretpostavljati da je rudarstvo na podruju

Podrinja doivjelo izvjesni napredak.
Poslije smrti kralja Teodoriha 526. godine, Ostrogotska
kraljevina je postala meta Istonog Rimskog carstva. Godine 535.
dolo je do rata izmeu Gota i Vizantije. Glavne borbe su voene
oko Salone, koja je predstavljala najvaniju strateku taku.113
Prema Prokopiju, sa okonanjem rata izmeu Ostrogota i Vizantije
537. godine Goti su se povukli prema Italiji, ali ne svi. Oni koji su se
zadrali u Dalmaciji i Liburniji vizantijski vojskovoa Konstancije
ih je uspio privui na svoju svoju stranu.114 Neki Ostrogoti su se
zadrali i nakon VI stoljea.115 Godine 549. Ostrogoti su se ponovo
vratili na tlo provincije Dalmacije, ali samo na kratko. Njihovo
kraljevstvo u Italiji je definitivno uniteno 555. godine. Prije rata, na
prelazu iz V u VI stoljee,116 strateka mjesta u primorskim
gradovima su bila ojaana jakim bedemima. Potkraj rata, kada je
uslijedilo povlaenje Ostrogota, neki dobro uvreni gradovi su
samo naputeni i preputeni novim osvajaima.117
113
Ivo Goldstein, Bizant na Jadranu od Justinijana I do Bazilija I, Latina et
Graeca, asopis Instituta za klasine jezike i antiku civilizacija Latina et Graeca,
Zagreb 1992, 17-29.
114
Elio Bartolini, I Barbari. Testi dei secoli IV-XI scelti, tradotti e commentati.
Longanesi, Milano 1982, 654.
115
H. Wolfram, Geschichte der Goten., Mnchen 1983, 91-92.
116
eljko Tomii, Prinos Aserije poznavanju organizacijeorganizacije Dalmacije
u epohi cara Justinijana, Asseria, asopis Muzeja antikog stakla u Zadru, Zadar
VIII/2010, 367.
117
Oni su zaposjedanjem Dalmacije postavili svoju posadu u Burnumu, a isti 537.
godine poruili (M. Zaninovi, Kninsko podruje u antici, Arheoloki radovi i
rasprave, asopis HAZU, Zagreb VII/1974, 316; M. Sui, Libvrnia Tarsaticens,
Zagreb, u: Adriatica praehistorica et antiqua: Zbornik radova posveen Grgi
Novaku, 713).
64
Zakljuak
Rimsko carstvo barbari su iz decenije u deceniju potkopavali i

tako se uvlaili u sve pore drutvenog, politikog i kulturnog ivota,
a posebno su, na razne naine, uruavali privredu, da bi 476. godine
definitivno osvojili Zapadno rimsko carstvo. Meutim, ivot u
rimskoj provinciji Dalmaciji nastavljen je pod upravom Germana
ije sjedite je bilo u Raveni, odakle su pratili zbivanja na podruju
zapadnog dijela carstva. Seoba naroda, odnosno doseljavanje barbara
u provinciju Dalmaciju izazvalo je strah i neizvjesnost, ali i gubitak
identiteta kod rimskih stanovnika mnogih gradova. Meutim, taj
identitet ipak se u dobroj mjeri ouvao na podruju provincije
Dalmacije u doba Gota. Potvrde o tome nalazimo u dvostrukim
zakonima, dvostrukim vjerskim obredima, postojanju dva jezika i
dva pisma. No, kasnije pod najezdom drugih barbarskih naroda,
rimski identitet e nestati u svakom pogledu. Iako je stanovnitvo
Dalmacije u vrijeme vladavine Ostrogota bilo poteeno od ratnih
razaranja, sve je to ipak bilo daleko od vremena iz poznog principata
i ranog dominata. Vladavinu Ostrogota u Dalmaciji prekinuo je
vizantijski car Justinijan I 537. godine.
Saetak
Seoba naroda, u kojoj su Goti predstavljali vaan kako vojni

tako i politiki faktor, izazvala je velike drutveno-politike,
privredne i kulturne promjene i poremeaje na prostorima Rimskog
carstva, a u njegovom sklopu i u krajevima koji su pripadali rimskoj
provinciji Dalmaciji. Svoje prisustvo u provinciji Dalmaciji Goti su
manifestovali kroz svirepa ubijanja zateenog stanovnitva, ruenje
rimskih privatnih i javnih objekata, pljakanje imovine, masovno
unitavanje rimskih kulturnih dobara i izazivanje straha kod
domaeg stanovnitva koje je, traei svoj spas, bjealo prema
65
primorskim gradovima i brdskim krajevima. U vremenskom

razdoblju od poetka V pa skoro do polovine VI stoljea, stanovnici
rimske provincije Dalmacije su se nali u veoma tekoj, kako
ekonomskoj tako i politikoj, situaciji.
Usljed konstantnog pritiska i opasnosti od germanskih
plemena, prvenstveno Vizigota i Ostrogota, dolo je do raznih
unutarnjih previranja, a samim tim i do promjene demografske slike
i drutvene strukture ondanjeg stanovnitva. Razaranjem i
unitavanjem matrijalnih i kulturnih dobara barbarski narodi su
iskazivali svoju mo, ali i svoj stvarni mentalitet. Njihova svijest o
bilo kakvim vrijednostima tih dobara skoro da nije ni postojala. Zato
su se oni, naprosto, takmiili ko e vie ubiti, opljakati ili pak
unititi zateena dobra. Meutim, kako je vrijeme odmicalo i sami
Ostrogoti su uvidjeli znaaj svake vrste materijalnih dobara i u vezi s
tim potpuno promijenili svoj odnos prema istim. Shvativi stvarnost
ivota i svakodnevnih ivotnih potreba oni su seokrenuli
oivljavanju rudnika, pokretanju rudarske, poljoprivredne i zanatske
proizvodnje, popravljanju puteva i oivljavanju trgovine.
Zahvaljujui takvom shvatanju i odnosu prema materijalnim
dobrima Ostrogoti su uspjeli, u relativno kratkom vremenskom
periodu, stabilizirati stanje u provinciji Dalmaciji i u narednih oko
40 godina znatno ga ojaati.
INCURSION OF GOTHS INTO THE ROMAN PROVINCE OF

DALMATIA AND THEIR IMPACT ON SOCIAL-
POLITICAL, ECONOMIC AND CULTURAL
PROCESSES
Summary
Migration of nations, in which the Goths represented important

both military and political factor, caused massive socio-political,
66
economic and cultural changes and disturbances in the territory of

the Roman Empire, and in its part also in the areas that belonged to
the Roman province of Dalmatia. Their presence in the province of
Dalmatia Goths have manifested through the brutal killing of the
current population, the destruction of the Roman private and public
buildings, looting, mass destruction of Roman cultural goods and
causing fear among the local population, which was seeking for its
salvation, fled to the coastal towns. In the period from the beginning
of the fifth and almost to the half of the sixth century, the population
of the Roman province of Dalmatia found themselves in a very
difficult, both economic and political, situation.
Due to the constant pressure and the threat of Germanic tribes,
mainly Visigoths and Ostrogoths, there have been various internal
turmoil, and therefore a change in the demographic picture and
social structures of local inhabitants at that time. By destruction and
devastation of material and cultural goods barbarian nations have
expressed their power, but also its real mentality. Their awareness of
the values of any of these goods almost did not exist. Therefore, they
simply competed who will kill more, rob or destroy the goods they
found there at that moment. However, as time went on, the
Ostrogoths themselves have realized the importance of every kind of
material goods and thereby they completely changed their attitude
towards those goods. Realizing the reality of life and everyday
necessities of life, they have turned to the revival of the mines, the
start of mining, agricultural and handicraft production, repair of
roads and the revival of trade. Thanks to this understanding and
attitude towards material goods the Ostrogoths have succeeded, in a
relatively short period of time to stabilize the situation in the
province of Dalmatia, and in the next 40 years considerably
strengthened.
67
UDK: 338(497.6)''1914/1918''
Izvorni nauni rad
Salkan Uianin
salkan.uzicanin@gmail.com
PRIVREDNE PRILIKE U BOSNI I HERCEGOVINI

TOKOM PRVOG SVJETSKOG RATA
Apstrakt: Prvi svjetski rat izazvao je veliki poremeaj u privrednom ivotu Bosne
i Hercegovine. Naroite tekoe privredi stvarale su militarizacija odreenog broja
preduzea, mobilizacija radno sposobnog stanovnitva te bezobzirna rekvizicija.
Uz to, privreda se suoila sa transportnim tekoama, velikim poreskim nametima,
gubitkom poslovnih veza, nedostatkom kredita, itd. Posljedice svega toga bile su
smanjenje i zamiranje proizvodnje u privrednim granama koje nisu radile za vojne
potrebe, to je uz ratna stradanja i razaranja priinilo velike privredne gubitke.
Kljune rijei: Bosna i Hercegovina, AustroUgarska, privreda, poljoprivreda,

stoarstvo, voarstvo, industrija, banke, saobraaj, proizvodnja, radna snaga,
rekvizija, aprovizacija.
Abstract: The World War I (WWI) caused the major disturbance in the economic
life of Bosnia and Herzegovina. Special difficulties to the economy were created
by the militarization of certain number of enterprises, mobilization of the work
force population, as well as the unscrupulous requisition. Besides the above
mentioned, the economy coped with transportation difficulties, a number of
taxation levies, losses of business connections, lack of loans, etc. Consequences of
all of that were the downsizing and lull of the production in the economic branches
which did not operate for the military needs, which in turn resulted not only in war
destruction and devastation, but also in major economical losses.
Keywords: Bosnia and Herzegovina, AustriaHungary, economy, agriculture,

cattle breeding, fruit growing, banks, traffic, production, work force, requisition,
planned acquisition.
69
Privredne prilike u Bosni i Hercegovini tokom Prvog svjetskog rata
Uvodne napomene
Bosanskohercegovaka privreda je tokom austrougarske uprave

(18781918) doivjela preobraaj i modernizaciju. Meutim, prodor
moderne privrede i razvoj industrije postepeno su unitavali stare
zanate onemoguavajui im da se tehniki razvijaju i usavravaju.
Umjesto domaih zanata, koji su sve vie propadali i zaostajali,
osnivana su velika industrijska preduzea, koja su sluila preradi
sirovina za industrijski sektor Austrije i Ugarske.1Prekid starih
trgovakih veza, novi uvjeti poslovanja i dolazak neposredno nakon
okupacije brojnih pekulanata iz Monarhije, doveli su do propadanja
niza domaih trgovakih kua. Do ponovnog snaenja i uzdizanja
domaih trgovaca na veliko dolazi poetkom XX stoljea, nakon to
su se prilagodili novim poslovnim prilikama. Radilo se uglavnom o
jevrejskim i srpskim trgovcima koji su vodili glavnu rije u uvozno-
izvoznoj trgovini. Muslimanski trgovci, pak, ostali su dosljedni
starom, tradicionalnom nainu poslovanja, bavei se lokalnom
trgovinom, koja je bila zahvaena dubokom stagnacijom.2
Austrougarski privredni modernizam, meutim, nije u
znaajnijoj mjeri zahvatio poljoprivredni sektor u Bosni i
Hercegovini, zbog ega je najznaajnija privredna grana ostala
izrazito nerazvijena. Obrada zemlje i dalje je vrena na primitivan
nain, a ukupno stanje agrotehnikih sredstava bilo je na niskom
nivou. irom Bosne i Hercegovine u poljoprivredi je dominirala
drvena ralica, a samo u sjevernim dijelovima zemlje gvozdeni plug.
Zbog neznatne primjene umjetnog gnojiva, zastarjelog naina obrade
zemlje, nedostatka strune spreme i agrotehnikih sredstava,
1
Arhiv Bosne i Hercegovine (dalje: ABH), Fond: Trgovinska komora NR BiH
(dalje: TKBiH), K1, omot br. 1.
; Godinji izvetaj Privremene radnike komore
za Bosnu i Hercegovinu za 1922. godinu, Sarajevo 1923, 9.
2
Devad Juzbai, Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom
upravom, Sarajevo 2002, 141-153.
70
Historijska misao, 2, Tuzla, 2016, 69-95. Salkan Uianin
zemljoradnici nisu uspijevali proizvesti neophodne koliine itarica,

pa su velike koliine ita neophodnog za prehranu stanovnitva
uvoene iz inostranstva.
Izbijanjem Prvog svjetskog rata Bosna i Hercegovina je
postala neposredno ratno poprite, a njeni privredni i drutveni
resursi stavljeni su u funkciju voenja rata. To je, uz ratna stradanja i
razaranja, izazvalo ogroman poremeaj u privrednom ivotu zemlje.3
Privredni ivot u uvjetima rata
Ratno stanje i opa mobilizacija udaljili su veliki broj radno

sposobnog stanovnitva od njihovog posla. Nedostatak radne snage
osjetili su, bez razlike, svi privredni subjekti, jer su njihovi interesi i
meusobne veze bili tijesno povezani. Privredni svijet je ostao
zateen brzinom kojom je buknuo rat, zbog ega, due vrijeme,
svoje poslovne prilike nije uspio prilagoditi ratnim uvjetima
privreivanja.
Poetkom ratnih djejstava poljoprivreda u Bosni i Hercegovini
nije imala znaajnijih posljedica. Poljski radovi i etva su prve ratne
godine uglavnom uspjeno zavreni i pored nedostatka radne snage i
teglee marve. Nedostatak radne snage vlasti su rijeile uvoenjem
obavezne mobe za ene i maloljetnike, koja je ostala na snazi za sve
vrijeme rata. Na taj nain u privredni ivot bio je ukljuen veliki broj
3
ABH, Fond: Graevinska direkcija Sarajevo (dalje: GDS), br. 1656/1920.
Kotarski ured Rogatica Zemaljskoj vladi odjel za socijalnu politiku u Sarajevu,
Akcija oko novogradnje i popravka kua i najpotrebitijih gospodarstvenih zgrada,
unitenih ili oteenih tokom ratnih dogaaja, br. 2300/19, Rogatica, 14. maja
1919; Grupa autora, Istorija saveza komunista Bosne i Hercegovine, Knj. 1,
Sarajevo 1990, 64; Ferdo Hauptmann, Privreda i drutvo Bosne i Hercegovine u
doba austrougarske vladavine (18781918), u: Prilozi za istoriju Bosne i
Hercegovine, II. dio, Knjiga LXXIX, Odjeljenje drutvenih nauka, Akademija
nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1987, 203204. Posljedice
vojnih operacija voenih u istonoj Bosni i Hercegovini do jeseni 1915. godine
bile su brojna izgorjela sela, naputeni domovi i brojni muhadiri. Iz ovih krajeva
izbjeglo je 42.218 osoba, a evakuirano 41.716 osoba.
71
ena i djece, ija eksploatacija u uvjetima ratne privrede niim nije

bila ograniena.4 Ukupna etva najvanijih itarica 1914. godine bila
je prilino dobra i iznosila je 5,655.330 metrikih centi (mtc). Izuzev
roda penice, prinos ostalih itarica bio je prilino dobar. Meutim,
pojaane mjere vojne rekvizicije5 ubrzo su prouzroile nedostatak
itarica.6 Prenoenjem ratnih operacija na prostor Bosne i
Hercegovine stradala su granina podruja du srbijanske i
crnogorske granice, a izvoenje poljskih radova bilo je oteano i u
podrujima koja su se nalazila u neposrednoj blizini borbenih
operacija. Najtee posljedice na agrarnu proizvodnju, ipak, ostavili
su pokreti vojnih kolona prema Srbiji kroz itna podruja Semberije
i Posavine, te stacioniranje velikih vojnih efektiva u bijeljinskom
kotaru. Evakuacija stanovnita sa tih prostora dodatno je pogorala
stanje, jer se priprema zemljita za narednu godinu nije obavila.7 Pad
agrarne proizvodnje, a posebno prinos krompira i grahorica,
primarnih artikala ishrane, osjetile su se ve 1915. godine. Prinos
glavnih itarica 1916. (2,799.760 mtc) bio je gotovo dvostruko manji
u odnosu na 1914. godinu. Sua koja je zadesila Bosnu i
Hercegovinu 1917. godine drastino je smanjila etveni prinos, koji
je zbog nerodice spao na 34,04 % (1,554.290 mtc) i dostizao jedva
treinu predratne proizvodnje.
Smanjena agrarna proizvodnja najjae se osjetila u prehrani
stanovnitva. Za odmjerenu kvotu (6 kg mjeseno u gradu, 10 na
selu, a 12 kg za radnike na teim poslovima), odnosno prehranu
4
Izvjetaj o radu trgovake i obrtnike komore za Bosnu i Hercegovinu od 1. juna
do 31. decembra 1914, Sarajevo 1915, 1.
5
Rekvizicija (lat.), prisilno oduzimanje imovine privatnih lica i privrednih
organizacija (hrane, stoke, motornih vozila, graevinskog materijala, robe i sl.) u
ratne svrhe. Oduzimanje imovine vojska je vrila uz odtetu u novcu ili davanje
potvrde o preuzetim predmetima.
6
Bosna i Hercegovina u ratu. (Slubeni podatci), Glas slobode, VIII, br. 32,
Sarajevo, 24. 4. 1918, 1.
7
F. Hauptmann, Privreda i drutvo Bosne i Hercegovine, 204.
72
stanovnitva trebalo je 21.158 vagona ita, a godinja proizvodnja

iznosila je 10.807 vagona. Ostatak se morao uvesti iz Hrvatske i
Ugarske, ali se ta koliina iz niza razloga nije mogla namaknuti, radi
ega je u nekim kotarevima, naroito u zapadnoj Bosni (Glamo,
Livno, Klju) i u istonoj Hercegovini (Bilea, Foa) dolo do teih
nestaica brana. Zbog nestaice brana stanovnitvo je za prehranu
koristilo sjemensko ito, i pored najstroijih naredbi vlasti da se ito
za usjev strogo uva.8 Glad, nestaica i loe zdravstvene prilike
najvie su utjecali na djecu.9 Manjak hrane stanovnitvo je
pokuavalo nadomjestiti pojaanim klanjem stoke, to je uz
rekviziciju ubrzalo pad stonog fonda.10
Poseban problem kod prehrane stanovnitva predstavljalo je
rekviriranje raznih vrsta ita uz znatno nie cijene od prodajnih
cijena uvezenog brana. Na to je upozoravala Trgovako obrtnika
komora iz Sarajeva traei od Zemaljske vlade da izvri usklaivanje
cijena uvezenog brana sa domaim rekviriranim itom.11 Naroito
visoke cijene brana bile su prisutne u gradovima, gdje se od 1915.
godine prodavalo uglavnom uvezeno brano i to do jula 1916.
godine brano iz Rumunije, a od tada iz Ugarske. Cijene brana
ravnate su po kupovnim cijenama stranog brana, kojima se jo
dodavao iznos od 4 % za prevoz, vree i drugo.12 Rekvirirano ito se
8
Bosna i Hercegovina u ratu, Glas slobode, 1.
9
Zbog velike nestaice hrane 1917. i 1918. godine djeca su iz pasivnih dijelova
Bosne i Hercegovine slata na prehranu u Slavoniju. Opirnije o tome vidi u: Mina
Kujovi, ivot u pozadini velikog rata: neke mjere reima u Bosni i Hercegovini
(19151918), Graaniki glasnik, God. XIX, br. 37, Graanica 2014, 95103.
10
ABH, TKBiH, K1, omot br. 11. Privredna politika AustroUgarske monarhije
u BiH.
11
U Sarajevu je 1914. godine jedan kilogram bijelog brana prodavan za 0,40
kruna, crnog za 0,32 K, dok je kilogram kukuruznog brana kotao 0,26 K.
(Godinji izvetaj Privremene radnike komore za BiH, 14).
12
Cijene ugarskog brana u Sarajevu 1917. godine kretale su se prema sljedeem:
73
od 1915. godine usljed nerodice iskljuivo koristilo za prehranu

seoskog stanovnitva i za sjeme, zbog ega njegova cijena nije
mogla utjecati na cijene uvezenog brana u gradovima. Domae
brano uope nije dolazilo u bosanskohercegovake gradove, osim
Bijeljine, Bosanske Gradike, Bosanske Dubice, Prnjavora i drugih
gradova koji su se nalazili u privredno aktivnim kotarevima.13
Ratne neprilike, raseljavanje i slaba ishrana djelovali su na
prirodni prirataj stanovnitva u Bosni i Hercegovini. Prema
zvaninoj statistici ve je 1915. broj mrtvih prelazio je broj roenih
za 5.000 osoba, 1916. bilo je 39.228 roenih, a 56.939 umrlih, dok je
1917. godine mortalitet za 15.132 osoba bio vei od nataliteta.14 Za
vrijeme rata ivote je izgubilo oko 360.000 osoba ili 19 %
stanovnitva. Od toga je samo od gladi umrlo 100.986 djece mlae
od 10 godina.15
Bosna i Hercegovina je po broju stoke u odnosu na njenu
povrinu do 1914. godine bila meu vodeim zemljama u Evropi.
Stanovnici su drali brojnu sitnu i krupnu stoku, a koristili su je pri
Nabavna cijena loko

Cijena gradske Cijena
Sarajevo ukljuivo
aprovizacije po trgovcima po
4% za centralu po
Vrsta brana kvintalu kilogramu
kvintalu (q=100 kg)
Sve cijene date su u krunama

Brano za hljeb 59,50 60 0,65
Brano za kuhanje 78 79,50 0,85
Brano za pecivo 157 160 1,65
Raeno brano 84 85,50 0,91
Zapisnik redovite XXII. plenarne sjednice Trgovake i obrtnike komore za Bosnu
i Hercegovinu, drane 29. i 30. aprila 1918. u dvorani komore u Sarajevu,
Sarajevo 1918, 27.
13
Isto, 2627.
14
15
Nusret ehi, Bosna i Hercegovina 19181925. Privredni i politiki razvoj,
Sarajevo 1991, 47.
74
obradi zemlje, ishrani i trgovini. Kvalitet stoke bio je slab, zbog

oskudice ishrane preko zime i nedostatka staja. Stona hrana
uglavnom se osiguravala s domaih prirodnih livada, koje su davale,
naroito u planinskim predjelima, sijeno dobrog kvaliteta.16
Meutim, godinja proizvodnja stone hrane ni u mirnodopsko
vrijeme nije bila dovoljna za ishranu stoke, tako da je vrena velika
restrikcija hrane, naroito u zimskom periodu. Usljed ratnih
operacija i pustoenja dolo je do pada proizvodnje stone hrane, to
je uz rekviziciju umanjilo brojno stanje i kvalitet stoke.
Nesrazmjerno veliki broj konja za vojnike svrhe uzet je iz Bosne i
Hercegovine zbog ega je zemlja ostala bez neophodne teglee
marve. Pad stonog fonda odrazio se i na agrarnu proizvodnju.
Veliki broj goveda sa punom teinom i zrelih za klanje bio je
rekviriran. Kako je rat odmicao i stoni fond smanjivao, vojne vlasti
su rekvirirale stoku i u neuhranjenom stanju. Tako je 1918. godine
za ishranu vreno klanje stoke iji prinos mesa nije iznosio ni 40 %
ive vage. Meso je pri tome uzimano po niim cijenama nego u
ostalim dijelovima Monarhije. I rekvizicije koe i vune vrene su po
znatno niim cijenama nego drugdje u Monarhiji.17
Stoni fond je usljed bezobzirnog iskoritavanja na kraju rata
bio znaajno smanjen. Broj volova 1918. opao je sa 291.897 iz 1910.
na 242.858, konja sa 221.981 na 153.412, ovaca sa 2,498.854 na
1,795.363, koza sa 1,392.565 na 633.310, a svinja sa 527.271 na
269.896. Od toga je za vojsku dato 150.731 govee, 120.000 sitne
stoke, 5.860 teladi i 26.190 svinja.18 Po privremenoj statistici iz
1919. u Bosni i Hercegovini bilo je ukupno 2,832.783, a 1910.
godine 5,956.991 grlo stoke. Broj stoke opao je dakle, za 3,124.208
16
ABH, TKBiH, K11, omot br. 9. Privredne prilike u Bosni i Hercegovini.
17
u BiH.
18
75
grla ili 52,45%.19 Od toga je broj konja smanjen za 26%, goveda

19%, koza 53%, ovaca 35% i svinja za 62%.20
Zapaanu ulogu u privrednom ivotu Bosne i Hercegovine
tokom rata imalo je voarstvo. I prije rata gajene su razne vrste voa.
Najzastupljenije bile su ljive, jabuke, orasi, kruke, groe i trenje.
Ipak, najvei znaaj imala je ljiva, jer je od nje ostvarivan najvei
prihod. Jedina aktivna eksportna bilansa tokom rata bila je kod
izvoza suhe ljive.21 ljiva je tokom rata izvoena uglavnom na
austrougarsko, a manjim dijelom i njemako trite.22 Sune i
nerodne 1917. godine jedan dio izvoza ljive iskoriten je za
nabavku hrane. Od cjelokupno ostvarenog izvoza suhe ljive te
godine bilo je izvezeno u Monarhiju 200 vagona, odakle je prema
ugovoru trebalo kao kompenzacija da se uveze 415 vagona krompira
iz Galicije i 200 iz Ugarske. Od toga je meutim, uvezeno samo 292
vagona iz Galicije i 94 iz Ugarske.23
Neposredno po izbijanju rata dio industrijskih preduzea u
Bosni i Hercegovini obustavio je rad, jer je veina radne snage bila
angairana u vojsci ili na vrenju vojnih obaveza.24 Jedan broj
19
. , Jugoslovenska privreda. Deo prvi: , Beograd
Zagreb 1928, 62.
20
Joso Lakato; Aco Despi, Industrija Bosne i Hercegovine, Zagreb 1924, 9;
Ljubomir St. Kosier; Vasa, Risti, Vodee institucije u nacionalnom bankarstvu
Bosne, Zagreb 1924, 79.
21
Bosna i Hercegovina u ratu, Glas slobode, 2. Prve ratne godine (1914) izvezeno
je 2.267, naredne 1915. (2.901), 1916. (1.304), neto manje 1917. (765) i 1918.
godine 2.610 vagona suhe ljive. Jedan vagon teio je 10.000 kg. (Lj. Kosier,
Jugoslovenska privreda, 62, 129).
22
Od izvoza u periodu od 1916. do 1918. godine Zemaljska banka Bosne i
Hercegovina, koja je imala monopol na prodaju i izvoz suhe ljive, ostvarila je
istu zaradu od oko 2,500.000 kruna. (ABH, TK, K1, omot br. 12. Sadanje
privredno stanje u BiH predavanje odrano na naoj konferenciji mira u maju
1919. god.).
23
24
Izvjetaj o radu TOK za 1914, 2.
76
preduzea, pak, bio je militarizovan radei pod vojnom upravom

iskljuivo za potrebe vojske. I ona preduzea koja su tokom rata
uspjela odrati proizvodnju imala su velike tekoe zbog nestaice
radne snage, sirovina, odravanja maina, oteanog transporta, a
takoer i plasmana gotovih proizvoda.25 Posebne probleme industriji
stvarale su zabrane izvoza robe bez posebnih odobrenja vojnih
vlasti.26 Privredna malaksalost tokom rata naroito se osjetila u
osnivanju novih industrijskih preduzea.27
Austrougarske vlasti su tokom rata posebnu panju posvetile
eksploataciji rudnika svih vrsta, zbog ega su ih stavili pod vojnu
upravu. Privredna aktivnost, naroito u rudnicima uglja i eljeza,
bila je intenzivirana nakon otklanjanja neposredne ratne opasnosti.
Vojne vlasti su zbog pojaanih ratnih potreba 1916. godine pristupili
jaoj eksploataciji rudnika. Poveali su broj radnika zaposlenjem
jednog broj mobiliziranih rudara i ratnih zarobljenika, a otvoreno je i
nekoliko novih rudnika.28 To je rezultiralo poveanjem proizvodnje
25
ABH, Fond: Ministarstvo trgovine i industrije Kraljevine Srba, Hrvata i
Slovenaca Odjeljenje za Bosnu i Hercegovinu (dalje: MTI), K16, br.
4526/1922.
26
Glasnik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Godina 1914, Sarajevo
1914, 511516.
27
U periodu od 1914. do 1918. godine u Bosni i Hercegovini osnovano je 11
industrijskih preduzea. Od toga su dva preduzea osnovana prije izbijanja rata,
odnosno u prvoj polovini 1914. godine, jedno 1916, etiri 1917. i etiri u 1918.
godini. (Opirnije o industriji Bosne i Hercegovine u vrijeme Prvog svjetskog rata
vidi u: Salkan Uianin, Industrija u Bosni i Hercegovini u vrijeme Prvog
svjetskog rata, Glasnik arhiv i arhivistikog udruenja Bosne i Hercegovine,
God. XLIII, Sarajevo 2013, 249265).
28
U rudnicima uglja bilo je 1913. zaposleno 2.669, a 1917. godine 4.529 radnika.
Daleko znaajniji porast bio je u rudnicima eljeza gdje je 1913. bilo zaposleno
668, a 1917. godine 3.939 radnika, tj. oko est puta vie. Ovdje je potrebno
napomenuti da je rudnik eljezne rude u Ljubiji poeo sa radom 1916. godine, ali
da to nije pravi razlog enormnog poveanja broja radnika, ve angairanje ratnih
(uglavnom ruskih) zarobljenika u njima, radi forsiranja eksploatacija rudae
neophodne za vojne potrebe. (. , , 194195, 243,
265).
77
uglja neophodnog za vojne svrhe, prvenstveno eljeznice i metalne

industrije.29 Usljed pojaanih potreba za eljezom, vojne vlasti su
jula 1916. godine, pored intenzivne eksploatacije rudnika eljeza u
Vareu, otpoele i sa eksploatacijom rude iz Ljubije.30 Proizvodnja
eljeza naroito je intenzivirana u drugoj dekadi rata. Jedan dio
izvaene rudae iz varekog rudnika (3/5) preraivala je topionica u
Vareu, dok su ostatak, kao i cjelokupna proizvodnja rudnika u
Ljubiji preko Broda i Metkovia, izvoeni u razne topionice
Monarhije.31 Rudnici slane vode i solane u Tuzli tokom rata su skoro
udvostruili produkciju.32 Kraj rata zatekao je rudnike u zaputenom
stanju, naroito u pogledu postrojenja. U svim rudnicima bez razlike
29
ABH, TKBiH, K1, omot br. 12. Sadanje privredno stanje u BiH
predavanje odrano na naoj konferenciji mira u maju 1919. god.; ABH, Fond:
Pokrajinska uprava za Bosnu i Hercegovinu (dalje: PUBIH), prez. br. 6436/1923.
p ,
,
, . 208.
. 191. , . 6436 ./1923,
, 6. 7. 1923.
30
ABH, TK BiH, K1, omot br. 11. Privredna politika AustroUgarske monarhije
u BiH; Opis dravnih rudarskih preduzea, 23; Joso Lakato; Aco Despi,
Industrija Bosne i Hercegovine, Zagreb 1924, 72; Kemal Hrelja, Industrija Bosne i
Hercegovine do kraja Prvog svjetskog rata, Beograd 1961, 52.
31
Prve godine rata (1914) iz rudnika Vare eksportovano je 667.570 kvintala (q)
rudae, 1915. (480.587 q), 1916. (774.817 q) i 1917. godine 663.540 q. Od jula
1916. do kraja oktobra 1918. godine iz rudnika Ljubija otpremljeno je 381.372
tone rudae, od ega je 118.565 t (31,15%) otilo u Austriju, a 262.506 t ili
68,85% za ugarske visoke pei. (Joso Lakato, Privredni alamanah
jugoslovenskog Lloyda, Glava IV, Zagreb 1929, 30; J. Lakato; A. Despi,
Industrija Bosne i Hercegovine, 75; ABH, TKBiH, K2.
(
) , . 5685/21, , 10. 1921.
32
Opis dravnih rudarskih preduzea, Direkcija dravnih rudarskih preduzea u
Sarajevu, Sarajevo 1926, 26; . , , 200; K. Hrelja,
Industrija Bosne i Hercegovine, 57.
78
strojevi su bili zastarjeli i dotrajali, zbog ega je nakon rata bila

nuna njihova obnova i zanavljanje.33
Drvna industrija, kao najrazvijenija preraivaka i eksportna
industrijska grana u Bosni i Hercegovini, najvie je osjetila
posljedice rata. U kontingentu izvezenog drveta u Italiju, koji je bio
doputen kao kompenzacija za uvoz ivotnih namirnica iz Italije u
dvojnu Monarhiju do ulaska Italije u rat na strani sila Antante,
sudjelovala je i Bosna i Hercegovina, ali je njen udio bio daleko
ispod koliina koje je ranije eksportovala.34 Zamiranje graevinskih
poslova u zemlji, te potpuna zabrana izvoza drveta u Italiju, koja je
bila najvanije eksportno podruje, nepovoljno je djelovalo na rad
drvne industrije. Restringiran nain rada bio je izraen u velikim
industrijskim preduzeima, dok je veina malih i srednjih preduzea
u potpunosti obustavila proizvodnju.35 Koliko je rat razorno djelovao
na drvnu industriji najbolje ilustruje podatak da je 1913. izvezeno
53.676 vagona drvenih proizvoda, a 1917. godine 21.902, odnosno
31.774 vagona ili 59,20% manje.36
Proizvodnja bosanskohercegovakih eljezara u Vareu i
Zenici od osnivanja do 1915. godine stalno je rasla. U nizu ratnih
godina proizvodna sposobnost eljezara znatno opada, i to iz
razloga, to su postojale velike potekoe, s kojima su se preduzea
borila u pogledu nabavljanja materijala i radnih sila te saobraajnih
neprilika.37 Crna metalurgija je imala veliki pad proizvodnje sve do
33
, , 1929,
161.
34
Izvjetaj o radu TOK za 1914., 2.
35
ABH, MTI, K16, br. 4526/1922. Izvjetaji o industrijskim kapacitetima u Bosni
i Hercegovini.
36
Lj. Kosier, Jugoslovenska privreda, 120.
37
ABH, MTI, K98, dok. br. 1182/1927. Dioniko drutvo za industriju eljeza
Zenica. Izvjetaj za poslovnu godinu 1918, 1919. i 1920. podneen na XX.
redovitoj glavnoj skuptini po upravnom i nadzornom odboru, koji je imenovan po
Zemaljskoj Vladi za Bosnu i Hercegovinu.
79
1916. godine, od kada proizvodnja biljei rast.38 Meutim, za svo

vrijeme rata bosanskohercegovake eljezare nisu dostigle predratni
nivo proizvodnje.39
Jedan broj tvornica hemijske industrije neposredno nakon
izbijanja rata bio je militariziran, dok su druge, iako su inile osnovu
za rad svih industrija, radile oteano. Najvee tekoe preduzeima
koja nisu radila pod vojnom upravom, stvarali su esti saobraajni
zastoji, koji su oteavali nabavku potrebnih sirovina i prevoz gotove
robe.
Tvornica amonijak sode iz Lukavca je zbog ratne konjunkture
u periodu od 1914. do 1916. godine radila sa dobitkom, a od tada pa
do kraja rata sa stalnim deficitom.40 Uprava preduzea je u nekoliko
navrata tokom rata zbog nestaice sirovina i transportnih tekoa
morala obustavljati rad tvornice.41
Bosansko d. d. za iskoriavanje drveta iz Teslia po izbijanju
rata proglaeno je ratnom fabrikom, nakon ega joj je za upravnika
postavljen jedan oficir. Pod vojnom upravom tvornica je uglavnom
proizvodila aceton, koji se upotrebljavao za pravljenje bezdimnog
baruta, kao i za potrebe druge ratne industrije. Potrebe za barutom na
38
Arhiv Srednjobosanskog kantona (dalje: ASBK), Fond: eljezara Zenica (dalje:
Z), Akta Skuptina dioniara 19191923. Izvjetaj za poslovnu godinu 1918,
1919. i 1920. podneen na XIX redovitoj glavnoj skuptini po upravnom i
nadzornom odboru, koji je imenovan po Zemaljskoj Vladi za Bosnu i Hercegovinu.
39
Izvjetaj Privremene radnike komore za Bosnu i Hercegovinu za godine 1923. i
1924, Sarajevo, 1925, 1213; . , , 194, 195, 197,
199, 243.
40
ABH, MTI, K43, br. 7293/1923; , ,
, u: Grupa autora, Bosna i Hercegovina, Izdala sarajevska sekcija
udruenja jugoslavenskih inenjera i arhitekta, Sarajevo 1922, 202203.
41
Od 1. 8. 1918. godine fabrika je u potpunosti obustavila rad, jer nije mogla
dobiti potrebne koliine uglja i koksa koji se uvozio iz lezije i Moravske. (ABH,
MTI, K43, br. 7293/1923).
80
ratitima vremenom su se poveavale, zbog ega je vojna uprava

1917. godine izvrila proirenje fabrike.42
Proizvodnja u Tvornici celuloze iz Drvara je zbog nedostatka
radne snage i transportnih tekoa tokom rata opala na 1,48 %
predratne, odnosno sa 1.348 (1913.) na 20 vagona celuloze 1918.
godine.43
Velika elektrohemijska industrija Bosansko d. d. za elektrinu
iz Jajca radila je tokom rata bez prekida, iskljuivo za ratnu
industriju.44 Krajem rata proizvodnja je bila skopana sa velikim
tekoama, jer je tvornica prestala da radi za vojne potrebe. Nabavka
sirovina bila je oteana, a izgubila je i ranije trite i kupce, zbog
ega je bila prinuena da izvri reorganizaciju prodaje.45
Proizvodnja u rafineriji nafte Danica iz Bosanskog Broda
izbijanjem rata znatno je opala zbog oteane nabavke sirove nafte iz
Galicije.46 Velikog utjecaja na pad proizvodnje imale su i
saobraajne prilike. Rafinerija je 1911. preradila 2.253 vagona sirove
nafte, a 1915. godine svega 800 vagona. Stabilizacijom saobraajnih
prilika i nabavke sirovina produkcija preduzea znaajno je porasla.
ABH, MTI, K63, dok. br. 3334/1924; J. Lakato; A. Despi, Industrija Bosne i
42
Hercegovine, 131132.
43
. , . , ,
, , , , I, 1922, 212.
44
ABH, MTI, K16, dok. br. 4526/1922. Bosansko dioniarsko drutvo za
proizvodnju elektrine Jajce.
45
ABH, MTI, K5, dok. br. 908/1922. Zapisnik XXI redovne glavne skuptine
dioniara Bosansko Dioniarskog drutva za Elektrinu, Jajce, odrane 7.
decembra 1920. u prostorijama Bosansko Industrijalne i Trgovake Banke u
Sarajevu u pet sati poslije podne.
46
Od osnivanja (1893) pa do 1903. godine rafinerija u Bosanskom Brodu uvozila
je sirovu naftu iz Rusije i Rumunije, a od tada iskljuivo iz Galicije. (
. , . , , ,
, , , III, 1923, 93).
81
Tvornica je 1916. preradila 1.750, 1917. (1.153), a 1918. godine

1.180 vagona sirove nafte.47
Prvi svjetski rat prekinuo je rad preduzea za proizvodnju
terpentina i kalafonija u Viegradu, koje je bilo vlasnik i tvornice
kalafonija u Busovai. Meutim, vojska je 1916. godine preuzela
cjelokupnu upravu i proizvodnju preduzea, jer je kalafonij bio
neophodan za ratne potrebe. Vojna uprava je produkciju preduzea
podigla na najvii nivo, jer je nabavka te vrste artikala od ranijih
dobavljaa (Sjedinjenih Amerikih Drava, Francuske i Grke)
usljed ratnih deavanja bila presjeena, a proizvodnja u drugim
dijelovima Monarhije nije mogla zadovoljiti potrebe. Zbog toga je
1917. godine u Viegradu podignuta jo jedna moderno ureena
tvornica za ekstrakciju. Teite u radu tvornica vojna uprava je imala
na preradi kalafonija, a glavni proizvod bio je prekaljeni kalafonij
(Springharz) bez metalnih primjesa, koji je sluio kao nadomjestak
skupocjenom kopalu. Krajem rata tvornika postrojenja preduzea u
Busovai bila su u potpunosti devastirana.48
Tvornice sapuna tokom rata radile su smanjenim kapacitetom,
iako je nestaica sapuna bila stalno prisutna.49 Najvei problem
tvornicama stvarao je nedostatak sirovina i radne snage.50
Pojedine grane prehrambene industrije radile su poetkom rata
pod povoljnijim uvjetima, jer je konkurencija strane industrije bila
neto slabija. Mlinska industrija je usljed oteanih uvjeta uvoza
ugarskog brana imala bolji uspjeh.51 Sarajevski paromlin radio je
47
Isto, 93.
48
J. Lakato; A. Despi, Industrija Bosne i Hercegovine, 149.
49
ABH, MTI, K26, Statistika 1922; ABH, MTI, K16, dok. br. 4526/1922;
Zapisnik redovite XXII. plenarne sjednice TOK BiH, 3031.
50
U tvornici je prije Prvog svjetskog rata radilo 45, a tokom rata 28 radnika.
(ABH, MTI, K16, br. 4526/1922. Izvjetaji o industrijskim kapacitetima u Bosni i
Hercegovini).
51
82
punim kapacitetom, a izraeno brano nije se izvozilo ve je

pokrivalo unutarnje potrebe zemlje.52 Usorska fabrika eera, jedina
te vrste u Bosni i Hercegovini, morala je u jesen 1914. godine
obustaviti svoju proizvodnju, jer je fabrika zgrada bila rekvirirana
za vojne svrhe.53 Cijeli period rata eerana je bila u funkciji vojne
bolnice.54 Pivare su na poetku rata radile pod povoljnim uvjetima
usljed poveanja broja vojnika u zemlji, zbog ega se i konzum piva
znatno poveao.55 Meutim, ratne prilike dovele su do poskupljenja
jema i slada, koji su nabavljani iz inostranstva, to je uz razna poreska
optereenja nepovoljno djelovalo na njihov rad.56
Ratne prilike bile su teke i za duhansku industriju, koja se
nalazila u vlasnitvu dravnog erara. Istina, tvornice duhana su
raspolagale sa dovoljnim koliinama domae sirovine (duhana), to im
je omoguavalo da tokom rata uz izvjesna restringiranja odre
proizvodnju. Prodaja cigareta svih vrsta zbog oslabljene kupovne moi
stanovnitva znatno je opala, a intenzivirana potronja duhana.57
Zamiranje graevinske djelatnosti tokom rata imalo je
katastrofalne posljedice na rad graevinske industrije. Njena
52
i Hercegovini.
53
54
. , , o, 213.
55
, ,
1930/31. , . I,
1930, 160.
56
57
i Hercegovini; Iljas Hadibegovi, Razvoj radnikog pokreta u Tuzli za vrijeme
AustroUgarske vladavine (18781918), u: Grupa autora, Tuzla u radnikom
pokretu i revoluciji, Knj. 1, Tuzla 1979, 59.
83
najrazvijenija grana, ciglarska industrija, radila je tokom rata djelimino

od vremena do vremena, a veliki broj ciglana uope nije radio.58
Usljed bezobzirne rekvizicije radne snage od strane
austrougarskih vlasti, mnoga preduzea su s tekom mukom
uspijevala odrati proizvodnju.59 Prema dostupnim podacima u
vojsci je bilo angairano preko 90 % vojno sposobnih mukaraca
starosne dobi od 18 do 48 godina ivota.60 Na adresu Zemaljske
vlade u Sarajevu stizale su brojne albe privrednih subjekata za
rjeavanje ovog problema. Bosanskohercegovako drutvo za
destilaciju drveta iz Teslia trailo je od Vlade da intervenie kod
vojnih vlasti kako bi prestala s praksom angairanja radnika za vojne
potrebe, jer je i civilna industrija imala obaveze po Zakonu o
vanrednim privrednim mjerama u ratu,61 a nestaica radne snage bila
je sve vea.62 Nedostatak radne snage tokom rata, naroito u
industriji, potakao je Zemaljsku vladu da naredbom od 28. 11. 1917.
godine zatrai od niih organa vlasti da angairaju radnu snagu u
industriju, ali da pri tome vode rauna i o interesima poljoprivrede.
Analognu naredbu Vlada je izdala i 25. 2. 1918. godine, nareujui
podreenim vlastima, da sve one osobe, koje su voljne za rad, a ne
mogu iz bilo kakvih razloga biti uposlene u [...] industrijskom
58
Arhiv Tuzlanskog kantona (dalje: ATK), Fond: Rudnik Kreka (dalje: RK),
fascikla 4, jedinica opisa 92; ABH, MTI, K16, br. 4526/1922. Mehanika ciglana
Hrvatske centralne banke u Sarajevu.
59
Hronologija radnikog pokreta Bosne i Hercegovine do 1941. godine, Sarajevo
1971, 230.
60
u BiH. U Bosni i Hercegovini je za austrougarsku vojsku mobilisano ili na razne
naine stavljeno u vojnu slubu 250.000300.000 ljudi, tj. oko 15% njena ukupnog
stanovnitva. (Grupa autora, Istorija Saveza komunista BiH, 64).
61
Prema odredbama Zakona o vanrednim privrednim mjerama, Zemaljska vlada
Bosne i Hercegovine dobila je ovlatenja da svojom naredbom odredi to treba za
jaanje privrednog ivota, naroito teake privrede, industrije, trgovine i obrta, i
za aprovizioniranje naroda. (Glasnik zakona i naredaba za 1914, 589).
62
Hronologija radnikog pokreta Bosne i Hercegovine, 230.
84
preduzeu njihovog oblasnog podruja, bezodvlano prijave obrtnom

nadzorniku u Sarajevo. Pri tome je isticala, da kod toga ne dolaze
samo strukovno osposobljeni industrijski radnici nego i obini nadniari
u obzir.63 Dakle, Vlada je nastojala da u industrijska preduzea
zaposli osobe koje su namjeravale dui period raditi u industriji.
Saobraaj u Bosni i Hercegovini u vrijeme rata prilagoavan je
stratekim vojnim potrebama Monarhije. Uinak rata na cjelokupan
promet u zemlji bio je vanredno jak, naroito neposredno nakon
nareene mobilizacije i objave rata. U prvim ratnim sedmicama
robni promet na zemaljskim eljeznicama bio je gotovo potpuno
obustavljen, a u ogranienom obimu dozvoljavao se samo za prijeko
potrebne ivotne namjernice. eljezniki saobraaj imao je i u
mirnodopsko vrijeme, zbog nerazvijene putne infrastrukture i malog
broja teretnih vozila, u privrednom ivotu Bosne i Hercegovine
prvorazredan znaaj. Tokom rata eljeznica je bila i od izuzetnog
vojnog znaaja. To se odnosilo na sve eljeznike pravce, a naroito
na pruge u prifrontovskoj zoni, kao i one koje su se nalazile u
pozadini.64 Unutranji eljezniki saobraaj i sa Monarhijom bio je
usljed ratnih prilika mnogo sporiji. Kapacitet preveene robe prije
rata bio je za cjelokupnu eljezniku infrastrukturu u Bosni i
Hercegovini neobino velik. Godine 1913. preveeno je 914.182
tone robe, a 1914. i 1915. godine 950.589 ili za 36.407 tona vie.65
Preveena koliina robe uglavnom je bila za vojne potrebe, jer su
eljeznice uglavnom vrile vojna prevoenja i transport za industriju
koja je radila za vojsku. Ostatak privrednog svijeta bio je prinuen
da najvei dio robe, koji je dobavljan iz Monarhije i inostranstva,
doprema putem pote. Meutim, pota nije mogla udovoljiti tako
uveanim zahtjevima jer nije raspolagala sa dovoljnim brojem
63
64
Izvjetaj o radu TOK za 1914,45.
65
Izvjetaj o privrednim prilikama i radu komore u 1929. godini, Sarajevo 1930,
66.
85
potanskih kola. S tim u vezi bila je prisiljena da od eljeznice

pozajmljuje tovarne vagone, a kako je i na eljeznici vladao
nedostatak vagona, to je promet potanskim paketima bio mnogo
sporiji.66 Saobraajne prilike vremenom su se poboljavale, ali je
primjenjivanje tzv. ratnog voznog reda nepovoljno djelovalo na
privredne tokove, jer je oteavalo prevoz robe i dobavljanje sirovina.
Prilagoavanje saobraaja vojnim potrebama nautrb privrede imalo
je nesagledive tete, jer su ratna prevoenja u znatnoj mjeri bila
iznenadna i neravnomjerna, to je rad eljeznice inilo naroito
tekim i sloenim.
Pogorane finansijske, ekonomske i politike prilike u zemlji i
svijetu izazvane ratnim deavanjima prekinule su osnivanje novih i
oteale poslovanje postojeih banaka u Bosni i Hercegovini.67
Finansijske prilike zbog poremeenih privrednih odnosa ne samo u
zemlji nego i na meunarodnom planu bile su jako teke.
Nepovjerenje je bilo opa pojava, a nabavka kredita koji su bili
neophodni iznimno teka. Skuene kreditne mogunosti i nabavka
robe samo za gotovinu oteavali su poslovanje. Poseban problem
stvarala je velika inflacija, usljed koje je vrijednost valute neprestano
padala. Jaa cirkulacije i promet novca javlja se od 1917. godine,
kada se cjelokupan ivot, pa i privredni, prilagodio ratnim uvjetima
rada. Meutim, vrijednost novca ve je bila znaajno umanjena zbog
ogromne inflacije. Ipak, poveanje opticaja novca unosi odreenu
ivost kod poslovnog svijeta i novanih zavoda. Neke od banaka su
ak pristupile poveanju dionike glavnice, a dolo je do osnovanja i
novih banaka.68
66
67
Ljubomir St. Kosier; Vasa Risti, Vodee institucije u nacionalnom bankarstvu
Bosne, Zagreb 1924, 12.
68
Tokom Prvog svjetskog rata otvorena je u Sarajevu samo filijala Hrvatske
poljodjelske banke d. d. iz Zagreba, koja je preuzela Hrvatsku zadrunu banku d.
d. iz Sarajeva, osnovanu 1910. godine. (Marko Markovi, Bankarstvo Bosne i
86
Zanimljivo da je po izbijanju rata u oba dijela Monarhije dolo

do pojaanog interesa za plasmanom finansijskog kapitala u Bosnu i
Hercegovinu. Pri razmatranju mogunosti i potreba daljeg ulaganja u
bosanskohercegovaku privredu maarski i austrijski poslovni
krugovi nisu bili motivirani samo profiterskim ve i politikim
interesima. Motivacija je bila u vezi sa ratnim kombinatorikama na
rjeavanju jugoslavenskog pitanja u sklopu Monarhije. S tim u vezi,
austrougarske vladajue elite su svoje polje djelovanja usmjerile i na
ekonomiju. Slabiji maarski poslovni i politiki krugovi nastojali su
svoje interese i pretenzije prema Bosni i Hercegovini ojaati i
izjednaiti sa austrijskim partnerima. U skladu s tim krajem 1915.
godine izradili su plan po kojem su trebali pojaati plasman kapitala
u bosanskohercegovaku privredu. Protagonisti plana smatrali su da
bi sa ekonomskim osvajanjem bilo lake proiriti maarsku dravnu
ideju u Bosni i Hercegovini. Meutim, maarski planovi, kao i
ranije, kosili su se sa austrijskim interesima. Ve 1916. godine
austrijski poslovno-finansijski magnati, podrani od svojih politikih
predstavnika, preduzimaju kontraakciju. Otpoeli su sa ispitivanjem
i utvrivanjem mogunosti veeg plasmana austrijskog kapitala u
bosanskohercegovaku privredu. Meutim, svi planovi politikih i
poslovnih krugova iz oba dijela Monarhije ostali su u teorijskim
okvirima, jer ratna deavanja od 1917. godine nisu bila na njihovoj
strani.69
Rat je razliito utjecao na rad bosanskohercegovake trgovine i
obrta u zavisnosti od posla kojim su se bavili. Trgovaka i obrtnika
preduzea koja su vrila proizvodnju, odnosno prodaju robe potrebne
za ratne svrhe, imala su odreenih poslovnih uspjeha, koji bi bili i
vei da nije bilo estih saobraajnih smetnji i nestaice radne snage.
Zanatske radnje, pak, koje nisu imale direktnog ili indirektnog
Hercegovine, u: Grupa autora, Bosna i Hercegovina kao privredno podruje,

Sarajevo 1938, 378).
69
Luka akovi, Poloaj Bosne i Hercegovine u austrougarskim koncepcijama
rjeenja jugoslovenskog pitanja 19141918, Tuzla 1980, 7580.
87
uea u vojnim dobavama znatno vie su trpile od posljedica rata.

Naroitog utjecaja na poslovanje imala je smanjena kupovna snaga
irih potroakih masa, koje su zbog nestaice novca nastojale u to
veoj mjeri ograniiti svoje potrebe.70
Osiguranje nesmetanog voenja rata bio je prioritetni zadatak
austrougarskih vlasti, zbog ega su ve 3. 8. 1914. godine donijele
Zakon o racioniranom i veoma ogranienom snabdijevanju
stanovnitva ivotnim namjernicama.71 Svi vikovi hrane su
rekvirirani, a izvoz iz zemlje bio je zabranjen bez posebnih
odobrenja vojnih vlasti. Nekontrolisan rast cijena artikala ishrane
vlasti su pokuavale ograniiti odreivanjem maksimalne cijene itu
i branu. Osnovu za to dao je Zakon od 7. 12. 1914. godine, kojim je
Zemaljska vlada bila ovlatena da shodno ratnih uvjetima preduzima
neophodne mjere iz oblasti poljoprivrede, industrije, zanatstva,
trgovine i snabdijevanja stanovnitva.72 Posebnim Zakonom o
aprovizaciji73 stanovnitva donijetim 29. 3. 1915. godine bilo je
ureeno pitanje prometa itom i branom.74 Navedene mjere,
meutim, nisu sprijeile ratne pekulante da se bave neovlatenom
trgovinom. verc je dovodio do lanane trgovine, zbog ega su
cijene ivotnih namirnica dostizale basnoslovne iznose i
uslonjavale ionako teko stanje. Cijene pojedinih prehrambenih
artikala su u periodu od 1913. do 1916. godine porasle za tri puta, a
krajem rata ak za 3502.300 % u odnosu na cijene istih artikala
70
71
Isto, 19.
72
Glasnik zakona i naredaba za 1914, 589.
73
Aprovizacija (franc.), ogranieno ali garantirano snabdijevanje uglavnom
ivenim namirnicama, najvie u vrijeme rata, ali i u miru kada je oskudica u
prehrambenim artiklima, kada se zavodi njihovo racioniranje i dirigirana
raspodjela (distribucija).
74
Grupa autora, Istorija Saveza komunista BiH, 65.
88
1914. godine. U slobodnoj prodaji i vercu bile su neuporedivo

vee.75
Rast cijena i nemilosrdna rekvizija na svim privrednim poljima
opustoili su i seosku i gradsku privredu. Kako bi zatitila i trgovce i
potroae, Zemaljska vlada je 30. novembra 1917. godine izdala
posebnu naredbu po kojoj su trgovci za kupovinu i prodaju ivotnih
namirnica morali od organa vlasti dobiti posebnu dozvolu. Podreeni
organi vlasti su shodno navedenoj naredbi imali obavezu stalnog
nadzora nad radnjama koje su se bavile prodajom tih artikala.
Posebno su morali voditi rauna da trgovci potuju propise i zakone,
naroito u dijelu koji se odnosio na visinu cijena i eventualnu
lananu trgovinu.76 I obino graanstvo i radnitvo je upozoravano
na obavezu prijavljivanja organima vlasti trgovaca koji su
neovlateno dizali cijene ili skrivali robu.77
Rat je naroito pogodio radnike i druge siromane kategorije
drutva. ivot stanovnitva je, usljed ratnih stega, dnevnog
poskupljivanja svih potreba za ivot i sve veeg nestajanja
najnunijih namirnica, iz dana u dan postojao sve tei. Dug i
iscrpljujui rat doveo je do ope pauperizacije.78 U takvim prilikama
75
76
Isto, 25.
77
U apelu vlasti na graane da prijave nezakonitosti trgovaca navedeno je, izmeu
ostalog, sljedee: Ni malo ne treba tediti one gulikoe koji su [...] opljakali
depove siromanog naroda. Ujedno treba da paze i potroai a i vlasti da se roba
odmah ne posakriva i iz Sarajeva ne izveze. [...] O cenama svih artikala treba da se
vodi taan popis i da organi poglavarstva kontroliu pijacu. (Aprovizacija.
Maksimalne cene za Sarajevo, Glas slobode, X, br. 3, Sarajevo 5. 1. 1920, 3).
78
Dokumenti o stanju rudarskih radnika, Glas slobode, VIII, br. 24, Sarajevo 23.
3. 1918, 3. O tekom stanju u kojem se nalazilo stanovnitvo u Bosni i
Hercegovini u Glasu slobode, izmeu ostalog, zabiljeeno je sljedee: Radnici,
koji se danas pate bez dovoljno hrane, trae da im se hrana pobolja. Oni trae da
se nastavi aprovizaciona politika klasiranja cijena, da se uvogjenje jeftinijih cijena
za radnike i sirotinju dalje razvija u Sarajevu i proiri na druga mjesta. Dalje su
[...] govorili o slaboj prehrani seljaka [...]. Siromani narod mnogo pati i zbog toga
to nema odijela, rublja i sapuna, radi ega nastaje neistoa i opasnosti zaraznih
89
poloaj radnika bio je veoma teak, jer su radnike nadnice bile

daleko manje od predratnih i rijetko su mogle osigurati
egzistencijalne potrebe.79 Nadnice nisu poveavane u onoj mjeri
koliko su rasle cijene ivota, zbog ega je veliki broj porodica vodio
ogorenu borbu za preivljavanje.80
Prvi svjetskih rat skoro u potpunosti je zaustavio izvoz,
odnosno rad eksportne trgovine. AustroUgarska je tokom rata bila
izolirana sa svih strana, zbog ega se bosanskohercegovaki vanjski
trgovinski saobraaj vrio jedino u okvirima Monarhije, te manjim
dijelom sa Njemakom i Rumunijom.81 Samo male koliine izvoza
ostvarivale su drvna, hemijska i metalna, dok su sve druge
industrijske grane bile upuene na podmirivanje potreba vojske i
domaeg stanovnitva. Kako je rat odmicao promet i izvoz robe sve
vie je ograniavan, a rad cjelokupne privrede zavisio od skuenog
domaeg trita.82 I prije rata Bosna i Hercegovina je imala pasivnu
trgovinsku bilansu sa drugim dijelovima Austro-Ugarske monarhije.
Tako je trgovinska bilansa 1914. iznosila 108,000.000 kruna, a 1915.
bolesti. (Za bolju prehranu radnika! Aprovizacionu politiku treba voditi u zatitu
siromanog naroda!, Glas slobode, VIII, br. 39, Sarajevo 22. 5. 1918, 1).
79
Izvjetaj uprave Glavnog radnikog saveza za Bosnu i Hercegovinu za godine
1914, 1915, 1916, 1917. i 1918. zakljunom Kongresu Glavnog radnikog saveza
u Slav. Brodu, Glas slobode, IX, br. 86, Sarajevo 15. 4. 1919, 34.
80
Grupa autora, Istorija Saveza komunista BiH, 6465.
81
Neposredna trgovina Bosne i Hercegovine sa inozemstvom izvan Austro-
Ugarske monarhije i prije Prvog svjetskog rata bila je neznatna, osim velikog
izvoza drveta, koji je direktno iao u Italiju, Francusku, pa ak i Afriku. Takoer
se izvozilo neto duhana, ljiva i ilima neposredno preko granica zajednikog
carinskog podruja. Kod uvoza Bosna i Hercegovine bila je upuena na Austriju i
Ugarsku. Gotovo sav bosanskohercegovaki uvoz poticao je iz ovih drava ili je
iao uz njihovo posredstvo. itav neposredni promet sa drugim dravama, prema
nekim procjenama, iznosio je svega 3% od ukupne spoljne trgovine Bosne i
Hercegovine. (Spoljanja trgovina Bosne i Hercegovine, Bosanski Lloyd, II, br. 1,
Sarajevo 1. 1. 1920, 8; Lj. Kosier, Jugoslovenska privreda, 114).
82
Glasnik zakona i naredaba za 1914, 511516.
90
godine 176,000.000 kruna, od ega je na uvoz otpadalo 65,81 %, a

na izvoz 34,19 %. Narednih ratnih godina taj odnos bio je jo gori.83
Porezni tereti tokom rata pogaali su sve privredne grane.
Finansijska vlast u Sarajevu neposredno prije rata poveala je
poreznu podlogu, zahvativi tako vrlo duboko najire krugove
privrednih klasa. Ratne prilike izazvale su stroiji fisikalni duh, koji
se najvie osjeao kod teevinskog poreza zbog njegove elastinosti,
tj. mogunosti njegova mjenjanja svake godine. Tokom rata
zabiljeen je progresivni rast teevinskog poreza.84 Slino je bilo i sa
direktnim porezom. Na jednog stanovnika 1910. godine dolazilo je
7,86 K direktnog poreza, a 1916. i 1917. godine 13,60 K. Privredni
svijet u Bosni i Hercegovini posebno teko je pogodilo uveenje
poreza na ratnu dobit, koji se morao platiti retroaktivno za period od
izbijanja rata do ukljuivo 1917. godine. Kao osnova pri odreivanju
ovoga poreza za privredne subjekte, posluio je prosjek dobiti u
posljednjih pet mirnodopskih godina, a za pojedinca dobit ostvarena
u 1913. godini. Prema toj osnovi domaa preduzea plaala su porez
na ratnu dobit prema sljedeem omjeru: 5 % na dobit 510 % od
uloene glavnice, za svakih daljih 5 % dobiti u odnosu na uloenu
glavnicu porez je rastao za 5 %, ali nije mogao biti vei od 35 % od
steene dobiti. Preduzea koja su bili u rukama stranaca plaala su za
dobit od 200.000 K po 20 % od toga, od 200.000 do 400.000 kruna
dobiti 25 %, ali porez nije mogao biti vei od 40 % od iznosa
dobitka. Navedeni porezi su se zahvaljujui dobrom fiskalnom
aparatu u najveoj mjeri i ubirali.85
83
ABH, TKBiH, K1, omot br. 1.

84
U 1913. godini ubrano je teevinskog poreza 1,800.000 K, 1914. (2,000.000),
1915. (2,600.000), 1916. (3,100.000), 1917. (45,000.000) i 1918. godine 5
6,000.000 K. (ABH, TKBiH, K2. Predstavka trgovake i obrtnike komore u
Sarajevu gospodinu Ministru Finansija glede zakona o porezu na ratne dobitke).
85
ABH, FTOK, K1, omot br. 11. Privredna politika AustroUgarske monarhije u
BiH; ABHS, FTOK, K2. Predstavka trgovake i obrtnike komore u Sarajevu
91
Novana potraivanja Bosne i Hercegovine prema

austrougarskom vojnom eraru po zavretku rata bila su velika.86
Ukupna ratna teta u Bosni i Hercegovini procijenjena je na oko
2,500.000.000 zlatnih franaka.87
Zakljuak
Prvi svjetski rat izmjenio je iz osnova ekonomski ivot u Bosni

i Hercegovini. Nakon objave rata uvedeno je ratno stanje,
sprovedena vojna mobilizacija i suspendiranje politikih sloboda.
Zaveden je vojni reim koji je ukinuo veliki broj mirnodopskih, a
gospodinu Ministru Finansija glede zakona o porezu na ratne dobitke; Zapisnik

redovite XXII. plenarne sjednice Trgovake i obrtnike komore za Bosnu i
Hercegovinu, drane 29. i 30. aprila 1918. u dvorani komore u Sarajevu,
Sarajevo, 1918., 3342; Glasnik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu,
Godina 1917, Sarajevo 1917, 307326; Boo, Madar, Djelatnost Trgovake i
obrtnike komore za Bosnu i Hercegovinu od osnivanja 1909. do kraja
austrougarske uprave, Glasnik arhiv i Drutva arhivskih radnika Bosne i
Hercegovine, God. XIIXIII, Knj. XIIXIII, Sarajevo 197273, 233234; S.
Uianin, Industrija u Bosni i Hercegovini u vrijeme Prvog svjetskog rata, 261
262.
86
Samo za kreditiranje vonje i otetu inventara na bosanskohercegovakim
zemaljskim i privatnim eljeznicama vojni erar ostao je duan 9,711.575 K i 35 helera.
Bosanskom umskoindustrijskom preduzeu iz Drvara za graevine du eljeznice
JajceMlinite i PrijedorLjubija vojska je dugovala oko 800.000 K. Iz rudnika u
Ljubiji od oktobra 1916. do kraja juna 1918. godine vojna uprava je otpremila
3,732.865 q eljezne rude, za koju je trebala platiti odtetu (Bruchzins) od 50 helera za
100 kg, dakle, 1,866.432 K i 50 helera. Samo po ovim osnovama
bosanskohercegovaki erar bio je oteen za 12,378.007 K i 85 helera. (ABH, TKBiH,
K2.
( ) , . 5685/21, , 10. 1921).
87
Iljas Hadibegovi, Mustafa Imamovi, Bosna i Hercegovina u vrijeme
austrougarske vladavine, u: Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih
vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo 1998, 288.Prema procjeni
financijske delagacije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca na konferenciji mira u
Parizu, ukupna meterijalna teta tokom Prvog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini
iznosila je minimalno 1,790.000.000 i maksimalno 3,100.000.000 (u tekstu nisu
navedene novane jedinice, op. a.). (Andrej Mitrovi, Jugoslavija na konferenciji
mira 19191920, Beograd 1969, 217).
92
uveo vojne zakone, koji su, izmeu ostalog, diktirali privrednu

aktivnost zemlje. Naroiti poremeaj u privrednom ivotu zemlje
stvarala je bezobzirna rekvizicija radne snage, kao i militarizacija i
rasipniko voenje preduzea, nedostatak sirovina, rezervnih
dijelova, transporta, finansijskog kapitala, prekinute trgovinske i
poslovne veze, oslabljeno domae trite i velika poreska
optereenja.
Pad poljoprivredne proizvodnje i nemogunost nabavke
dovoljnih koliina itarica imali su za posljedicu pojavu gladi,
naroito u pasivnim dijelovima zemlje. Zbog prisilnog limitiranja
proizvodnje i rada, a takoer i ogranienja izvoza u veini
industrijskih preduzea dolo je do pada, a u odreenom broju
tvornica i do zamiranja proizvodnje. Ipak, pojedine grane
ekstraktivne industrije, naroito rudnici metala i uglja, zbog vojnih
potreba, uspjele su odrati proizvodnju na predratnom nivou, pa ak
je i poveati. Preraivaka industrija, pak, izuzev nekih grana
prehrambene industrije, smanjila je proizvodnju ispod polovine
svojih mogunosti.
Prilagoavanje eljeznikog saobraaja ratnim potrebama
oteavalo je promet robe i sirovina i oteavalo poslovnu aktivnost
privrednicima. Poseban utjecaj na privrednu aktivnost u zemlji imao
je nedostatak finansijskog kapitala. Prekid finansijskih tokova i
priliva svjeeg kapitala te besparica u potpunosti su umrtvili
privredni ivot. Tome su pogodovali i pojaani poreski nameti koji
su uvedeni odmah na poetku rata.
Svojim djejstvom i posljedicima rat je, na jednoj strani, razorio
privredu, a na drugoj oteao njenu obnovu. Razaranje je izvreno na
nain da su dijelovi industrijskih postrojenja bili porueni, neki
opljakani i popaljeni, putevi, eljeznice, fabrike, stoka na
najrasipnikiji nain upotrebljavani, a nisu obnavljani. Posljedica
toga bila je ili potpuno odsustvo nekih sredstava za rad, ili njihova
nesposobnost da poslijeratnu produktivnost rada odre na
93
predratnom nivou. Potpuno ili djelimino upropatavanje

proizvodnih sredstava imalo je dalekosene posljedice na privrednu
aktivnost u postratnom periodu.
ECONOMIC CONDITIONS IN BOSNIA AND

HERZEGOVINA DURING THE WORLD WAR ONE
Summary
World War One changed the basics of the economic life in

Bosnia and Herzegovina. After the declaration of war, the martial
law was brought to power, military mobilization was conducted and
political freedoms were suspended. Military regime that repealed a
number of peacetime laws, and enacted military laws was
implemented. Among others, they dictated economic activities of the
country. Special disorder to the economic life was created by the
unscrupulous requisition of the work power, militarization and
wasting of enterprise management, lack of raw material, spare parts,
transportation, monetary capital, cutting of trading and business
links, weakening of the domestic market and grave taxation burdens.
Agricultural production downfall as well as the inability of ample
crops procurement led to appearance of famine, especially in the
depressed areas of the country. As a result of the forced limitation
of the production and work, plus the limits in the field of export, for
the majority of the industrial enterprises caused the decrease and
somewhere the complete stop to production. Still, certain branches
of extraction industry, like mines of ores and coal, operating for the
needs of military managed to withstand production at the pre-war
level, even increase it. Manufacture, on the other hand, except for
94
some branches of food industry, decreased their production under

the half of their capacities.
Adjustment of the railway traffic to the needs of war made
transportation of goods and raw materials hard, and hampered
business activities of the entrepreneurs. Special influence on the
economic activity in the country was made by the lack of monetary
capital. Stoppage of financial activities, influx of the fresh capital
and lack of money brought to end the economic life. Increased
taxation levies that were introduced at the very beginning of the war
served that fact.
By its actions and ramifications, the war, on one hand,
destroyed economy, and on the other hand, lingered its renewal.
Devastation was done in such a way to bring to the ground parts of
industrial complexes, while others were looted and burnt, as it was
the case with roads, railways, factories, cattle, etc., all of which were
indiscriminately used, never replenished. The consequence was
complete lack of some means of production or their inability to serve
the purpose of having the post-war production at the level of the pre-
war production. Complete or partial devastation of means of
production had, in the long run, far fetching consequences on the
economic activity in the post-war period.
95
UDK: 94(497.6 Tuzla)''1918''
Izvorni nauni rad
Adnan Jahi
adnan.jahic@yahoo.com
KAKO JE TUZLA DOEKALA STVARANJE

KRALJEVSTVA SRBA, HRVATA I SLOVENACA
Apstrakt: Ovaj rad govori o zbivanjima u Tuzli u novembru i decembru 1918.

godine, uoi i nakon nastanka Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Autor opisuje
kako su pojedine skupine i zajednice kao i javne linosti i obini ljudi reagirali na
novonastalo stanje nakon nestanka austrougarske vlasti i formiranja jugoslavenske
drave, na koji nain se odvijala osjetljiva komunikacija izmeu razliitih razina
vlasti na prostoru Tuzle i njene okoline u danima interregnuma te u kojoj mjeri su
duhovi bliske prolosti utjecali na stavove i ponaanje ljudi u vremenu velikih
promjena i novih mogunosti.
Kljune rijei: Tuzla, Bosna i Hercegovina, Narodno vijee SHS, srpska vojska,
Narodna garda, Narodna vojska, Opinsko vijee, politika, pravda, kazna,
sigurnost, tolerancija.
Abstract: This article tells about the events in Tuzla in November and December
1918, before and after the formation of the Kingdom of Serbs, Croats and
Slovenes. The author describes how certain groups and communities as well as
public figures and ordinary people reacted to the new situation after the
disappearance of the Austro-Hungarian rule and the establishment of the Yugoslav
state, in which way the sensitive communication between different levels of
government in the area of Tuzla and its surroundings took place in the days of the
interregnum and to what extent the ghosts of the recent past influenced the
attitudes and behaviour of people in a time of great change and new opportunities.
Keywords: Tuzla, Bosnia and Herzegovina, The National Council of SHS, the
Serbian Army, the National Guard, the National Army, the Municipal Council,
policy, security, ceremonies, tolerance.
97
Kako je Tuzla doekala stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca
Uvod
Premda je lokalnu historiju teko, bezmalo nemogue, dislocirati iz

ireg konteksta historijskih zbivanja, veliko zanimanje za teme iz
lokalne historije, svojstveno kako profesionalnim historiarima tako
i historiarima amaterima, svjedoi kako je studij lokalne historije,
naroito u razvijenim historiografijama, dobio svoje puno
metodoloko i predmetno utemeljenje. Bogata historiografska
produkcija to plastino potvruje, ali i rastua svijest dravnih vlasti
i komunalnih struktura o znaaju prikupljanja, konzerviranja i
obrade podataka o vlastitoj prolosti i naslijeu. Tako je Drava New
York dva puta, 1919. i 1947. godine, donijela zakon koji je
ovlaivao sve zajednice s populacijom veom od 400 stanovnika,
kao i sve okruge, da imenuju lokalnog historiara koji e prikupljati i
uvati njihovu historiju. Zanos lokalnom historijom se manifestirao
na razliite naine, od nove javne afirmacije arhiva i muzeja do
utjecaja na polju urbanog planiranja i fizikog izgleda zajednice.
Profesor historije na Western Illinois University Victor Hicken
svojedobno je pisao o izraenoj vanosti izuavanja lokalne historije
za bolje dokumentiranje podloge na kojoj nastaje nacionalna
historija i cjelovitije razumijevanje historijskih procesa na razini
kultura, naroda i drava. U tom smislu lokalni historiar posigurno
nema samo odgovornost na polju istraivanja faza irih obrazaca
prolosti, nego i u oblasti analize i razumijevanja sporog otkrivanja
sadanjosti.1 Kada je rije o moguim predmetnim usmjerenjima,
meu obiljem tema koje se nude kao primamljivi predmeti
istraivanja dominantnim se ine, dakako, teme iz socijalne historije,
ukljuujui one koje se odnose na posebne drutvene skupine
etnike grupe, zajednice, ene, porodicu. Ali svaka od tih tema
otvara provaliju podtema i potpitanja, kako se vidi iz popisa kojeg je
1
Victor Hicken, The Continuing Significance of Local History, Library Trends,
State and Local History in Libraries, vol. 13, no. 2, University of Illinois, Urbana
1964, 161.
98
Historijska misao, 2, Tuzla, 2016, 97-140. Adnan Jahi
ponudila ugledna amerika historiarka Carol Kammen. Ona je

navela demografiju lokaliteta, naine donoenja odluka, porodini
ivot i kulturu te natjecanje zajednica i komunalni aktivizam kao
predmetne okvire za konkretna istraivaka usmjerenja koja ine
jasnijim ponaanje lokalnih zajednica, utjecaj porodice na zajednicu,
naine stvaranja komunalnog identiteta, funkcioniranje gradova u
regionalnom kontekstu i druga zanimljiva pitanja lokalne historije
jednog podneblja.2
Lokalna historija u okvirima bosanskohercegovake i
jugoslavenske historiografije bila je uglavnom predmetno odreena
prioritetima historijske nauke u bivoj socijalistikoj dravi, a njena
saznanja, poticajem vladajue partije, nerijetko stavljana u utilitarni
kontekst njegovanja vaeih vrijednosnih paradigmi na mikrorazini.
Zato se i deavalo da se s vremenom izotravala panja prema
prolosti pojedinih lokalnih zajednica, ali su tematski zahvati ostali
omeeni faktografijom u funkciji rekonstrukcije glavnih tokova
radnikog pokreta i revolucije, a interpretacija nerijetko na razini
afirmacije apriorno prepoznatih simbola progresa u mraku nasilja,
reakcije, lutanja i zabluda. Jedan srbijanski historiar opisao je ovu
predmetno-naunu limitiranost kao "strunu skuenost koja nije u
stanju da se udalji od partijskog i politikog i posmatra totalitet
ivota u prolosti".3 Ako je u pitanju, primjerice, lokalna historija u
godinama Drugog svjetskog rata, ne vide se ni grad, ni njegovi
itelji, ni vrijeme, ni prostor, ni procesi koji dogaajima daju smisao.
Samo sjene zbivanja i likova koji utjeu na prolost jednog prostora.
Ratovi u Bosni i Hercegovini u XX stoljeu tematizirani su
ponajprije kroz prizmu njihove vojno-politike dogaajnosti,
njihovih pravnih, politikih, demografskih i viktimolokih ishodita,
2
Carol Kammen, In Search of Common Threads, unutar: The Pursuit of Local
History Readings on Theory and Practice, edited by Carol Kammen, AltaMira
Press, Walnut Creek, CA 1996, 1415.
3
Ljubodrag Dimi, Rat i istoriografija, unutar: The Shared History The Second
World War and National Question in ex-Yugoslavia, Sevilja/Novi Sad 2008, 110.
99
ali nam dosadanja nauna istraivanja nimalo nisu pribliila ivot

ljudi u ratnim uslovima, njihovu svakodnevnicu, izazove, strahove i
nadanja, naroito tragove koje rat ostavlja u sferi miljenja, poimanja
drugog i meuljudskih odnosa na razini porodice, susjedstva i
drutva. Posebno je pitanje oblikovanje kolektivnog aktivizma te
njegovo odsustvo i prisustvo u pojedinim sredinama, sa odsudnim
posljedicama po opstanak pojedinih zajednica u selima i gradovima.
Tipini primjeri za analizu su Koraj i Teoak. U Koraju, sa 94,8 %
muslimanskog stanovnitva prema popisu iz 1991. godine, Bonjaci
su denuncirali Bonjake koji su nabavljali oruje i spremali se za
odbranu. U Teoaku, umjesto kapitulacije, kapetan Hajro Mei je
traio od srpske paravojske da mu se pokori i preda ilegalno
naoruanje.4 Postavlja se pitanje: koji faktori su utjecali na borbenu
svijest u pojedinim sredinama uslovljavajui kontinuitet otpora u
jednim a defetizma i kapitulantstva u drugim? Svakako da bi
saznanja lokalne historije u ovoj oblasti bila dragocjena za
historijsku komparaciju i sintezu koja ne bi samo pomogla u
rasvjetljavanju nekih bitnih fenomena i aspekata
bosanskohercegovake ratne historije XX stoljea, ve bi mogla biti
i svojevrsna opomena i putokaz u strategijskim uvidima dolazeih
generacija.
U ovom radu namjera mi je bila ispitati i sagledati: ta se
deavalo u Tuzli u novembru i decembru 1918. godine, uoi i nakon
nastanka Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, kako su pojedine
skupine i zajednice kao i javne linosti i obini ljudi reagirali na
novonastalo stanje nakon nestanka austrougarske vlasti, na koji
nain se odvijala osjetljiva komunikacija izmeu razliitih razina
vlasti na prostoru Tuzle i njene okoline u danima interregnuma, u
kojoj mjeri su duhovi bliske prolosti utjecali na ponaanje ljudi u
vremenu promjena i novih mogunosti, kao i druga zanimljiva
4
Faksimil pisma Kapetana Hajre etnikom komandantu od 9. augusta 1992.
godine. Unutar: Omer Nakievi, Ibrahim Nakievi, Teoak kroz protok vremena,
Teoak 2009, 215.
100
pitanja i detalje koji upotpunjuju sliku o ivotu Tuzle u napetim

trenucima stvaranja prve jugoslavenske drave. Dakako, predmetni
opseg istraivanja i dubina ostvarenih uvida bili su uslovljeni
profilom i karakterom dostupne dokumentacije, koja tek
fragmentarno oslikava slojevitosti raspoloenja i reakcije najirih
slojeva stanovnitva na stanje i prilike u doba "prevrata", kao i
obrasce ponaanja grupa i pojedinaca u turbulentnom vremenu
radosti, nade, zebnje i iekivanja.
Istraivanje poslijeratnih zbivanja u Tuzli je vano i obzirom
na ulogu koju je dio tuzlanske inteligencije i omladine, uglavnom
srpske narodnosti, imao u kretanjima koja su vodila Sarajevskom
atentatu, u smislu djelovanja Tajne ake organizacije koju su inili
uenici viih razreda Gimnazije u Tuzli, nadahnuti idejom "narodnog
osloboenja" i ukljueni u revolucionarnu nacionalistiku mreu s
ciljem ruenja austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini. Tuzlansku
Gimnaziju su pohaali kao redovni uenici kasniji zavjerenici u
Sarajevskom atentatu: Vaso ubrilovi, Gavrilo Princip i Trifko
Grabe, a jedan od pokretaa Organizacije bio je Veljko ubrilovi,
koji je poetkom februara 1915. objeen u Sarajevu zbog uea u
atentatu. Tuzlanska organizacija je smatrana jednom od najivljih
jugoslavenskih omladinskih organizacija u Bosni.5 Sa druge strane,
proaustrijsko raspoloenje i lojalnost vlastima glavnine bonjake i
hrvatske politike i vjerske elite Tuzle, u vremenu uoi atentata i
nakon njega, bili su neupitni i nisu se mijenjali sve do samog raspada
Austro-Ugarske monarhije i zavretka Prvog svjetskog rata. Hoe li
i, ako hoe, u kojoj mjeri ovi kontrasti i razlike imati odraza na
politiko-drutvene tokove u Tuzli nakon prestanka austrougarske
uprave u Bosni i Hercegovini?
5
Niko Bartulovi, Od revolucionarne omladine do Orjune. Istorijat
jugoslovenskog omladinskog pokreta, Knjige Orjune, Split 1925, 56.
101
Ulazak srpske vojske u Tuzlu
Tri dana nakon to je u Zagrebu proglaena provizorna Drava

Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS), u Sarajevu je 1. novembra 1918.
godine general Stjepan baron Sarkoti odstupio sa poloaja
zemaljskog poglavara Bosne i Hercegovine i predao vlast u ruke
Glavnom odboru Narodnog vijea SHS za Bosnu i Hercegovinu.
Dva dana kasnije formirana je Narodna vlada za Bosnu i
Hercegovinu na elu sa Atanasijem olom, "koji je u vladu uao
direktno iz travnikog zatvora".6 Novoformirani organi vlasti
Glavni odbor Narodnog vijea SHS i Narodna vlada za Bosnu i
Hercegovinu imali su osnovni zadatak ouvati javni red i mir i
izbjei sukobe bilo koje vrste "koji bi utirali put dubljim drutvenim
promjenama".7 Poto su bili svjesni da provizorna bosanska vojska u
vidu Narodne garde, blago kazano, ne moe ostvariti navedene
ciljeve, prvi ljudi Glavnog odbora Narodnog vijea vrlo brzo su
odluili stupiti u vezu sa srpskom vojskom u istonom susjedstvu i
pozvati je da se ona prihvati odgovornog posla zatite javnog reda i
mira u Bosni i Hercegovini.8 U tu svrhu je upuena prema Viegradu
posebna trolana delegacija Narodnog vijea SHS za Bosnu i
Hercegovinu,9 o ijoj misiji je jedan njen lan, dr. Milan Jojki,
6
Bogdan Krizman, Bosna i Hercegovina i jugoslovensko pitanje u 1918. godini,
Prilozi, Institut za istoriju radnikog pokreta Sarajevo, br. 4, Sarajevo 1968, 121.
7
Nusret ehi, Bosna i Hercegovina 1918-1925., Sarajevo 1991, 15.
8
U Zapisniku sa sjednice Glavnog odbora Narodnog vijea SHS od 3. 11. 1918.
godine odluci o pozivu srpskoj vojsci da doe u Bosnu i Hercegovinu dat je
neutralniji prizvuk u smislu neophodnosti da im prije jedan dio "antantine vojske"
doe u Sarajevo s ciljem odravanja reda i mira. Pogledati: Hrvatski dravni arhiv
(dalje: HDA), Fond: Narodno vijee Slovenaca, Hrvata i Srba (dalje: NV SHS),
HR-HDA-124-3-1-87, Zapisnici i zakljuci sjednica Glavnog odbora NV za BiH,
11 (223).
9
Glavni odbor je rijeio da lanovi Narodnog vijea dr. Milan Jojki, Vjekoslav
Jelavi i Hamid Svrzo idu "kao parlamenteri" do najblie komande pobjednike
vojne sile i da je zamole da "barem jedan bataljon" njenih vojnika doe u
Sarajevo. (HDA, NV SHS, HR-HDA-124-3-1-87, 11 [223]).
102
ostavio zanimljivo svjedoanstvo. U njemu je opisao glavni dogaaj

susret i razgovor sa komandantom II armije vojvodom Stepom
Stepanoviem, u Varditu, na potezu od Viegrada do Uica, u
poslijepodnevnim satima 5. novembra 1918. godine. Delegacija
Narodnog vijea izvijestila je vojvodu u glavnim crtama o instituciji
i organizaciji Narodnog vijea SHS u jugoslavenskim zemljama,
predstavljajui Bosnu i Hercegovinu kao potpuno samostalnu i
nezavisnu dravu u odnosu na Dravu SHS i Narodno vijee SHS u
Zagrebu. Zamolila je vojvodu Stepu da srpska vojska odmah stupi na
teritoriju Bosne, naroito Sarajeva, i da osigura svim graanima bez
razlike vjere slobodu te linu i imovinsku sigurnost. Kada je rije o
javnoj sigurnosti, delegacija je predstavila vojvodi kako u Bosni
nema velike opasnosti od strane samog stanovnitva, "jer je narod
zreo i disciplinovan", ve da glavna opasnost prijeti "od raspojasanih
eta bive austriske vojske, koja se u potpunom neredu i anarhiji
valja kroz jugoslavenske zemlje pa i kroz Bosnu i Hercegovinu".
Vojvoda je odgovorio da je sretan to moe kao srpski vojnik
"pritei u pomo brai u Bosni i Hercegovini". Naglasio je da Srbija
tei ujedinjenju svih Slovenaca, Hrvata i Srba nemajui nikakvih
tenji niti pretenzija za bilo kakvom hegemonijom.10 Prvi odred
srpske vojske uao je u Sarajevo 6. novembra 1918. godine i bio
pozdravljen od strane spontano okupljene mase graana koji su
srpske vojnike doekali kao oslobodioce.11
Sauvani izvori uglavnom donose plone opise narodnog
raspoloenja u danima zamjene austrougarske uprave vlau
Glavnog odbora Narodnog vijea i Narodne vlade za Bosnu i
Hercegovinu. Teko je rei da li je i u kojoj mjeri ire bosansko
stanovnitvo, naroito katoliko i muslimansko, koje je podnijelo
goleme rtve u borbi za ratna stremljenja Habsburke monarhije,
10
Milan Jojki, U susret srpskoj vojsci. Doivljaji u tri dana, Sarajevo 1918, 30
32.
11
Robert J. Donia, Sarajevo: biografija grada, Sarajevo 2006, 157.
103
dijelilo entuzijazam graana razliitih vjeroispovijesti koji su

demonstrirali oduevljenje i privrenost novim vlastima i srpskoj
vojsci po njenom ulasku u bosanskohercegovake gradove u
novembru 1918. godine. Ako je suditi po rijeima erifa
Arnautovia, koji je 12. novembra 1918. godine posjetio
komandanta srpske vojske u Sarajevu pukovnika Milana Nedia,
meu Muslimanima Bosne i Hercegovine bilo je "spoetka"
neizvjesnosti i strahovanja kako e srpska vojska postupati sa
muslimanskim stanovnitvom, ali su danas, dodao je, "i on i
Muslimani" sretni to su se uvjerili da je srpska vojska "dola bratski
bez namjere ma kakve osvete".12 Dakako, ovu i sline optimistine
izjave valja gledati i u kontekstu prilagodbe elitnih krugova
bosanskog drutva novoj vojno-politikoj realnosti nakon nestanka
austrougarske vlasti, u emu nisu zaostajali ni prvaci koji su najdue
istrajavali na poziciji u prilog ouvanja Dvojne monarhije, a protiv
junoslavenskog dravnog i narodnoj ujedinjenja.13
12
Prema: Muslimani i Hrvati kod pukovnika M. Nedia, Narodno jedinstvo,
I/1918, br. 11, 1. Vidjeti takoer: Preokret kod Muslimana, Narodno jedinstvo,
I/1918, br. 18, 1.
13
"S bratskim pozdravom i odlinim tovanjem" obratio se "Sredinji odbor
Stranke prava za B. i H." iz Sarajeva 25. 10. 1918. godine Sredinjem odboru
Narodnog vijea SHS u Zagrebu dopisom u kojem je stajalo: "Stranka je prava za
B. i H., uvaujui prilike, u kojima ivi hrvatski narod i svjesna velikog i odlunog
momenta, zakljuila, da e sa svim strankama poraditi zajedniki oko slobode i
nezavisnosti naega naroda." Naglaena je elja za stupanjem u Narodno vijee
"da moemo zajedniki s drugima poraditi na velikom zapoetom djelu". Dopis su
potpisali: vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler, njegov saradnik Josip pl.
Vanca i odvjetnik dr. Sreko Dereni. Vidjeti: HDA, NV SHS, HR-HDA-124-3-
1-164, Stranka prava BiH javlja da eli ui u NV, 453 Praes. Glavni odbor
Narodnog vijea u Sarajevu nije bio uvjeren u privrenost prvaka Stranke prava za
BiH tokom rata eksponiranih pobornika rjeavanja jugoslavenskog pitanja u
velikohrvatskom smislu programskim naelima i ciljevima NV SHS. Na svojoj
sjednici od 29. 10. 1918. ovlastio je dr. Jozu Sunaria da usmeno saopi
potpisnicima izjave "predstavnika grupe oko Hrvatskog dnevnika" da se iz njihove
izjave ne vidi jasno da oni u cijelosti primaju program Narodnog vijea. (HDA,
NV SHS, HR-HDA-124-3-1-87, 4 [215]). Ipak, nekoliko dana kasnije, 12. 11.
1918. godine, dr. Stadler je uputio proglas sveenstvu Vrhbosanske nadbiskupije u
kojem je nedvojbeno ukazao na vanost podrke Narodnom vijeu SHS kao
104
O dolasku srpske vojske u Sarajevo i druge

bosanskohercegovake gradove pisalo se u duhu zanosa usljed
propasti starog poretka i uspostave nove vlasti iekujui
formiranje drave za koju se vjerovalo da e narodu donijeti
slobodu, jednakost i napredak. U Tuzlu su srpski vojnici kroili 14.
novembra 1918. godine u 15.00 sati. Prispio je, kako je Narodnom
jedinstvu dojavio gradski kotarski predstojnik, jedan odred srpske
vojske koji se sastojao od pet oficira i 175 vojnika.14 Doekali su ih
lanovi Narodnog vijea, predstavnici gradske i kotarske vlasti,
vjerski zvaninici "i velika mnoina svijeta svih slojeva i
vjeroispovijesti".15 Lokalni izvjestitelj je doarao atmosferu u gradu
pred najavljeni dolazak. I pored "neobino bljuzgava zimskog
vremena" gomile svijeta su vrvile okiene cvijeem i narodnim
trobojkama. Sipi dosadna susnjeica, ali masa ne prestaje pjevati
"opojnu pjesmu slobode", dok u kuama ene i djevojke spremaju
jelo i pie i pletu vijence za doek "heroja i osvetnika". Spravljena
zakonitoj vlasti u Bosni i Hercegovini, istiui da je dunost katolikih sveenika

pokoravati se njegovim naredbama i podupirati ga u njegovoj tekoj zadai
ouvanja reda i mira "do konanoga ureenja nae drave". Pogledati:
Nadbiskupski ordinarijat vrhbosanski. Broj 1905. Vl. sveenstvu nadbiskupije
vrhbosanske! Dokument unutar: Sarajevski atentat i Prvi svjetski rat u
dokumentima Arhiva Samostana u Fojnici, Zagreb 2014, dok. 28.3.
14
Gradske vijesti., Narodno jedinstvo, I/1918, br. 13, 3. Prema zabiljekama koje
je ostavio Rade Pele, srpska vojska je dola u Tuzlu 12. novembra 1918. godine,
a inio ju je jedan odred V pjeadijskog puka, sa pet oficira i 160 vojnika pod
komandom porunika Periia. Dan prije u veernjim satima stigao je prvi odred
srpske vojske 3. eskadron III konjikog puka na elu sa porunikom Danilom
Gra[h]o[v]cem. (Dragia Trifkovi, Tuzlanski vremeplov IV, Tuzla 1990, 59). Iz
Peleevih obavijesti, fragmentarno prenijetih u publikaciji bez historiografske
pretenzije, ne vidi se da je iko doekao Grahovca. U izvorima prvog reda o
dolasku vojske na elu sa Grahovcem nismo nali nikakvu informaciju.
15
Gradske vijesti., Narodno jedinstvo, I/1918, br. 13, 3. Premda su graani koji su
doekali srpsku vojsku posigurno pripadali razliitim vjeroispovijestima, izvjesno
je da su meu njima, ipak, najbrojniji bili pravoslavni itelji, u prilog emu
svjedoi i fotografija sa popisom graana koji su doli pozdraviti srpske vojnike na
Branskoj Malti po njihovom ulasku u Tuzlu. Pogledati: Dragia Trifkovi,
Tuzlanski vremeplov II, Beograd 1983, 77.
105
su "gotovo najljepa naa jela", ukljuujui bureke, da se "umorni

pobjednici" okrijepe. Konano doek! Narodno vijee, gradsko
poglavarstvo i vjerske poglavice stajahu na mostu ispod malte
ekajui "heroje". Ulaze u grad "milosrdni pobjednici", a "eterom
zimnjeg dana" prolomie se povici u ast slobode, srpske vojske i
kralja Petra. "I ponovno njene djevojake i djeije ruice zasue
velikim buketima i vjencima pobjednike sa Bregalnice Vardara
Aranelovca i apca." Zatim je uslijedio govor lana Narodnog
vijea popa Matije Popovia, koji je prvi pozdravio "oslobodioca
naeg mjesta" porunika Milorada Periia i njegove vojnike.
Popovi se "biranim rijeima" obratio srpskoj vojsci opisujui njen
dolazak kao konano ostvarenje sna o narodnoj slobodi i jedinstvu:
"Poslije vjekovnih muka i patnja, poslije nemilosrdnog iscrpljavanja

i isisavanja naroda naega na sve mogue naine, poslije robovanja
ne samo tijela, nego poslije robovanja due i savjesti nae, poslije
crnog Velikog Petka, koji traje za srpski narod evo preko etiri
godine donosite nam prve zrake slobode, objavljujete nam veliko
narodno vaskrsenje."16
Nakon Popovia, porunika Periia i srpske vojnike je

pozdravio tuzlanski gradonaelnik hafiz Osman ef. Vilovi. Istiui
"kako nam oni prvi donose zrake slobode sa bojnog istoka", zaelio
je sreu buduoj dravi Srba, Hrvata i Slovenaca.17 U ime srpske
vojske Perii je prisutnim domainima drhtavim i melodinim
glasom, "sa primjetnom suzom na oku", poruio:
"Borismo se za Vas, za nas za potomke nae i to u nameri da dani

ropstva izeznu, a na mesto njih da Vam dou velika, srena, sjajna
16
Doek srpske vojske u Tuzli., Narodno jedinstvo, I/1918, br. 33, 2.
17
Isto, 3.
106
vremena. Naa dunost bee, da petvekovne robove prenemo iz sna

tame i da ih pozovemo na velik ivot stvarnosti sadanje."18
Kada je srpska vojska dola do istonog bivaka logora

govor je odrala Ljubica M. Jovanovi, udovica Mihajla Mika
Jovanovia, tuzlanskog trgovca i bankara kojeg je austrougarska
drava zbog sudjelovanja u Sarajevskom atentatu objesila 3. februara
1915. godine. Ona je u ime "zadruge Srpkinja" pozdravila i izrazila
dobrodolicu srpskim vojnicima koji su napustili "svoje blagostanje
u svojoj slobodnoj dravi" i zagazili u rat "sve za nas i nau
slobodu".19 Nakon Ljubice M. Jovanovi srpskoj vojsci se obratio
student medicine Branko ubrilovi, brat Veljka i Vase ubrilovia,
osuen u Veleizdajnikom procesu u Banjoj Luci na 14 godina
robije. Mladi ubrilovi je govorio ispred "jugoslavensko-radikalne
omladine", a njegova besjeda oslikala je novu politiko-dravnu
realnost u jugoslavenskim zemljama kao krunu dravotvornih napora
srpskog naroda i njegove vojske od Prvog srpskog ustanka do kraja
Velikog rata:
"Vi, koji 1804. biste sposobni i kadri da sa besmrtnim Karaorem

dignete prvi revolucijonarni barjak na Balkanu, vi, koji biste smjeli
da krvlju svojih vlastitih sinova svojih vlastitih snaga oblijete
cijelu vau otadbinu za njen spas, vi, koji 1908. godine onako
boanstveno kucnuste sabljicama na beogradskom kalimegdanu, da
tim protestvujete protiv ina perfidne monarhije radi aneksije Bosne
i Hercegovine vi, koji 1912. godine prvi pohitaste na tuno
Kosovo, da ga sinovski njeno cjelivate vi, koji na revolverski
hitac Gavrila Principa Trifka Grabea Neeljka abrinovia
Vasa i Veljke ubrilovia Danila Ilia brae Kerovia, Mika
Jovanovia, Cvijana Stjepanovia i dr. biste spremni i voljni da
njihov herojski in odmah uzbranite ne kao obinih zloinaca,
nego kao in narodne nude vi, koji tada pooste u borbu na no i
18
Isto.
19
Isto, br. 35, 2.
107
prah biste najvelianstveniji, najidealniji, pa onda kad ste kod naeg

mora, povueni od svoje otadbine eljno za njom tugovali i borili
se vi, koji danas dolazite ovamo sa oznakom velike pobjede
budite pozdravljeni sa: dobro nam doli heroji i osvetnici nai! .."20
Kulminacija sveanosti, prema pisanju izvjestitelja, bila je

uruivanje buketa cvijea poruniku Periiu od strane, po uzoru na
svog oca, u sokolsku uniformu odjevenog djeteta Mika Jovanovia.
U atmosferi pomijeanog bola i sree pjevalo se, a onda je krenulo
ope veselje te kolo u kojem igrae i staro i mlado. Vojnici su dobili
svoju opskrbu, a oficiri se zaputie na druenje i gozbu u Hotel
Bristol.
Puke i bombe
Dolazak srpske vojske u Tuzlu predstavljao je nesporno

olakanje lanovima Okrunog odbora Narodnog vijea SHS u Tuzli
koji od formiranja Odbora nisu raspolagali efikasnim sredstvima
zatite javnog reda i mira i ouvanja line i imovinske sigurnosti
graana. Austrougarska vojska u Tuzli je jo prije primopredaje
vlasti u Sarajevu pokazivala znakove raspadanja; zapovjednik
feldmaral v. Bellmond izvijestio je Sarkotia da vie nema snage
zadrati vojnike da ne odu svojim kuama.21 Komanda mjesta u
Tuzli upozoravala je Odbor Narodnog vijea o moguoj pljaki i
neredu nakon povlaenja austrougarskih vojnika iz grada. Poto 5.
novembra 1918. u 7.00 sati vojska odlazi iz Tuzle, pisala je dan
ranije, "ostaju istono (kao ratno) i zapadno logorite sa inventarom,
apsana okrunog suda i marva na gradini bez straah". Odboru je
stoga upuena molba da osigura potrebni dio "narodne strae", kako
20
Isto.
21
B. Krizman, Bosna i Hercegovina i jugoslovensko pitanje, 120.
108
bi se zatitilo i sauvalo narodno dobro.22 Teko je rei sa sigurnou

ta je bila "narodna straa" koju spominje Komanda mjesta, ali je
razlono pretpostaviti da se radilo o nekoj vrsti pretee Narodne
garde koja se u Tuzli poela formirati nakon konstituiranja
Okrunog odbora Narodnog vijea SHS u Tuzli 2. novembra 1918.
godine. ini se da je na elu "strae" bila ista osoba koja je dola na
elo Narodne garde kapetan Stanko Poljaevi.23 I po osnivanju
Narodne garde vanije objekte u gradu je osiguravala "straa",
vjerovatno kao nia formacija garde, to potvruje dopis Strae etne
bolnice Gradina od 15. novembra 1918. Zapovjednitvu I rejona
Narodne garde u Tuzli. U njemu je zahtijevana kakva bilo novana
dnevnica za njene pripadnike koji su opisani kao "ljudi siromanijeg
stalea" koji su vlastitim radom uzdravali svoje porodice, a onda su
dragovoljno stupili u Narodnu gardu.24
Kao ni u drugim bosanskohercegovakim sredinama, ni u
Tuzli prijelazna vlast oliena u Okrunom odboru Narodnog vijea
nije imala pozitivno iskustvo sa djelovanjem Narodne garde, ali nisu
najjasniji razlozi i okolnosti njenog nezadovoljavajueg uinka na
polju zatite javnog reda i mira. Treeg novembra Odbor je zakljuio
da se popiu "zgodni ljudi" koji bi bili pozvani dan kasnije i
zamoljeni da vre gardijsku slubu. Od ovih ljudi bi bili izabrani
kako povjerenici, tako i oni koji bi doekivali vozove i vojsku koja
se vraa kuama.25 Sutradan ujutro telal je razglasio poziv svim
"boljim graanima" da se prijave u Narodnu gardu radi uvanja reda
i mira u gradu. "Upisivati se moe odmah kod izaslanstva narodnog
Arhiv Tuzlanskog kantona (dalje: ATK), Fond: Narodno vijee Tuzla (dalje:
22
NVT), NVT 37.

23
Usporediti: ATK, NVT, NVT 43/1 i ATK, NVT, NVT 56.
24
ATK, NVT, NVT 100/2. Pogledati takoer preporuku Narodne garde u
istonom logoru Narodnom vijeu u Tuzli br. 307 od 15. 11. 1918. (ATK, NVT,
NVT 100/1).
25
ATK, NVT, NVT 45.
109
vijea pred gostionom Laze Ristia."26 Pod "boljim graanima" se

mislilo na ljude od ugleda, ali Odbor nije dao njihovo blie
odreenje. Pred gardistima dobrovoljcima stajale su krupne
obaveze. Dan nakon telalovog oglaavanja Gradski kotarski ured u
Tuzli prenio je Okrunom odboru Narodnog vijea obavijest
Glavnog odbora Narodnog vijea u Sarajevu o potrebi prehrane, a po
mogunosti i razoruavanja bosanskih vojnika te spreavanja
"izgreda" koji bi mogli nastupiti njihovim povratkom kuama.27
Narodna vlada je bila konkretnija u zahtjevu da kotarski uredi i
ispostave u sporazumu sa odborima Narodnog vijea "bezodvlano
od naroda a naroito od vojnika koji se kui vraaju oduzmu oruje".
Okrune oblasti su bile dune uvati preuzeto oruje od vojske i
graana.28 Da je bojazan od naoruanih vojnika repatriraca bila
osnovana pokazuje pismo uitelja Agana Belagia iz Gornje Tuzle,
upueno Narodnom vijeu u Tuzli isti dan kad i gornji nalozi iz
Sarajeva, u kojem je naveo da je vojska bacala po njivama bombe,
dok su u dva prethodna dana prolazei vojnici ljudima prodavali
puke i municiju. "Svijet ovdje puca iz puaka i baca bombe, te
pucnjava prolama." Dvoje djece je navodno od bombi ozlijeeno, te
je prijeka potreba, pie Belagi, da se to prije poalju u Gornju
Tuzlu jedna ili dvije patrole koje bi pokupile puke, municiju i ostala
borbena sredstva kako ne bi ljudi ni krivi ni duni stradavali.29 Po
prijemu pisma Okruni odbor je ovlastio svoje lanove muftiju
Ibrahima ef. Maglajlia i Petra Mariia da odu u Gornju Tuzlu i
ispitaju tamonje stanje, ali nema izvjetaja o rezultatima njihove
posjete.
Okruni odbor nije saekao ni tri dana od zakljuka da se
popiu "zgodni ljudi" koji bi sluili u Narodnoj gardi, a ve je
26
ATK, NVT, NVT 47.
27
ATK, NVT, NVT 49/3.
28
ATK, NVT, NVT 57.
29
ATK, NVT, NVT 50.
110
graanima Tuzle uputio novi poziv u Narodnu vojsku, koja bi se

osnovala od onih graana do 60 godina koji su sluili za vrijeme rata
u vojsci kao oficiri, podoficiri ili vojnici, a koji su "graani
jugoslavenske drave". U novu vojsku su se mogli prijaviti i
dobrovoljci "koje bilo druge slavenske narodnosti".30 Zato se
Okruni odbor odluio formirati novu vojsku pored Narodne garde
ne moe se dokuiti na osnovu raspoloivih dokumenata. U uvodu
javnog proglasa navedeno je da malobrojna Narodna garda nije u
stanju obavljati kako treba svoju teku zadau uvanja line i
narodne imovine, "a jo manje bi bila dorasla malo ozbiljnijim
dogaajima", no nije jasno kako se do tog zakljuka moglo doi za
svega par dana. Formiranje Narodne vojske nije bilo opredjeljenje ni
Glavnog odbora Narodnog vijea u Sarajevu,31 koji je podravao
djelovanje Narodne garde do dolaska srpske vojske u Bosnu i
30
ATK, NVT, NVT 33.
31
Odluka Okrunog odbora Narodnog vijea u Tuzli da formira Narodnu vojsku
nije imala uporita u stavovima i odlukama Glavnog odbora i Narodne vlade u
Sarajevu, ali jeste, u posrednom smislu, u odluci Odjela za narodnu obranu Vlade
Narodnog vijea SHS u Zagrebu da se pristupi postrojavanju bosansko-
hercegovakih eta kao sastavnog dijela vojnih snaga Drave SHS. U tu svrhu
dotini Odjel je 4. 11. 1918. imenovao podmarala Teodora Bekia, koji je ubrzo
upuen u Sarajevo da sprovede organizaciju planirane vojske. (Narodno vijee
Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu 19181919. Izabrani dokumenti. Izabrali i
priredili: Marina tambuk-kali i Zlatko Matijevi, Zagreb 2008, 385). Beki i
drugi upueni oficiri nisu bili dobro doekani u Sarajevu, ije se Narodno vijee
ve opredijelilo da posao uvanja reda i mira preda u ruke srpske vojske.
Predsjednik Narodne vlade u Sarajevu Atanasije ola pisao je 10. 11. 1918.
povjereniku za narodnu obranu u Zagrebu dr. Mati Drinkoviu da je obzirom na
sporazum sa srpskom vojskom prisustvo poslanih asnika u Bosni postalo
bespredmetno te da bi ih trebalo angairati na odranju reda i mira u onim
jugoslavenskim krajevima gdje to bude potrebno. ola je takoer primijetio kako,
"poznavajui dobro duu naroda u Bosni i Hercegovini i poueni iskustvom, stekli
smo osvjedoenje, da je u svim slojevima narodnim nastupila takva averzija protiv
vojne dunosti, da bi svaki pokuaj organizacije [vojske] nesamo potpuno bez
uspjeha bio, nego bi izazvao veliko neraspoloenje u narodu samom." (Hamdija
Kapidi, Rad Narodnog vijea SHS Bosne i Hercegovine u novembru i decembru
1918., Glasnik arhiv i Drutva arhivista Bosne i Hercegovine, III, Sarajevo 1963,
187). Takoer pogledati govor dr. Vojislava Besarovia na sjednici Glavnog
odbora Narodnog vijea SHS u Sarajevu od 14. 11. 1918. Isto, 202.
111
Hercegovinu, a nakon njenog dolaska je insistirao da javni red i mir

odrava srpska vojska uz pomo jedinica orunitva
(andarmerije).32 Po upuivanju poziva u Narodnu vojsku dolo je,
ini se, do napetosti u odnosima zapovjednika Narodne garde Stanka
Poljaevia i Okrunog odbora; u sauvanoj dokumentaciji nalazi se
Poljaevieva ostavka na mjesto zapovjednika 10. novembra 1918.
godine,33 koju je on, izgleda, odmah povukao, jer je samo dan poslije
izvijestio Narodni odbor u Tuzli o brojnom stanju garde i svojoj
namjeri da od vojnih obveznika pristupi obrazovanju jedne "ratne"
kompanije s punom spremom i vojnom disciplinom. Poalio se da
Narodna garda teko moe obavljati svoj posao u uslovima zbrke
koju stvaraju "razne strane" koje trae radnu snagu i tako remete
organizaciju garde.34 I u ovom, kao i u dopisu Narodnom vijeu od
15. novembra Poljaevi ukazuje na odsustvo savjesnog vrenja
slube od strane gardista, koji veim dijelom "nee ili nemogu da
pojme svoje dunosti". Pojedinci dobrovoljci ili nikako ne dolaze na
dunost, ili je pak tako zanemaruju da od njih nema nikakve koristi.
Sa druge strane, obzirom da meu gardistima vojnim obveznicima
ima mnogo ljudi koji su u svojoj prolosti "imali prljave uloge", pa
ak i onih koji su 1914. godine "provodili i poinili i tee ispade",
veliko nezadovoljstvo stvara u srpskom narodu povjeravanje takvim
osobama vrenja slube sigurnosti. Poljaevi je pisao kako je
Narodna vlada u Sarajevu naredila "da se imade narodna vojska
32
Na XIII sjednici Glavnog odbora Narodnog vijea u Sarajevu od 18. 11. 1918.
povjerenik za narodnu odbranu Narodne vlade za Bosnu i Hercegovine Stevan
akula izjavio je da je intencija i u Zagrebu i u Sarajevu da se od vojske bive
Austro-Ugarske monarhije zadri izvjestan broj vojnika koji bi posluio za
obrazovanje orunitva. Cilj je da se odri stari oruniki aparat koji bi bio
popunjen mladim kadrom. Tako bi nastala nova andarmerija koja bi uz pripomo
srpske vojske drala red i mir u Bosni i Hercegovini. (H. Kapidi, Rad Narodnog
vijea, 214215).
33
ATK, NVT, NVT 86.
34
ATK, NVT, NVT 33.
112
postaviti iz vojnoobveznika",35 ali da po njegovom mnijenju

"narodna vojska i narodna garda nespojivi su". Zapovjednik Narodne
garde nije objasnio ta je inilo nespojivim postojanje ovih dviju
formacija, niti je zatraio ukidanje Narodne vojske. On je, meutim,
Okrunom odboru predloio da se rastavi Narodna garda od Narodne
vojske, kao i da se odredi poseban komandant za Narodnu vojsku.
Takoer je predloio da na neko vrijeme sve mjere sigurnosti u
gradu preuzme na sebe raspoloiva srpska vojska, a dao je i dodatne
prijedloge za unapreenje rada garde u Tuzli.36
Kakva je bila sudbina poziva u Narodnu vojsku ne vidi se
jasno iz prisutnih dokumenata. Izvjesno je tek da je sredinom
novembra u gradu postojalo vie oruanih formacija koje su sve
trebale sluiti istom cilju zatiti javnog reda i mira to se vidi iz
nekoliko akata, poput nedatirane rukopisne zabiljeke u kojoj se
spominju Narodna garda i policija, kojim upravlja jedna te ista osoba
kapetan Poljaevi, te Narodna vojska, koja e stajati pod
komandom potpukovnika Todora Vujatovia, a ije e ljudstvo
veim dijelom initi vojni obveznici koji su u slubi Narodne garde.
Prema ovoj zabiljeci, formiranje Narodne vojske trebalo je dovesti
do gaenja Narodne garde.37 Zapisnik sa sjednice Okrunog odbora
od 8. novembra spominje izvjesnog vojvodu koji se sa svojim
komitama prijavio Odboru i stavio mu na raspolaganje svoju etu.
"uvat e red i mir bez razlike za sve."38 Dodatni faktor "uvanja
reda i mira" bilo je orunitvo na elu sa Duanom Dragojloviem.
Ipak, Narodnu vladu u Sarajevu su uznemiravale vijesti da su u
pojedinim kotarevima i gradovima pripadnici Narodnih vijea
samovoljno vrili promjene u organizaciji Orunikog zbora. Ona je
zbog toga vie puta upozoravala Narodna vijea da je orunitvo
35
Poljaevi se nije pozvao na akt u prilog ove tvrdnje.
36
ATK, NVT, NVT 127.
37
ATK, NVT, NVT 101/5.
38
ATK, NVT, NVT 69/6.
113
podreeno iskljuivo slubenim politikim oblastima, a da je Vlada

jedina ovlatena donositi promjene koje se odnose na njegovo
ustrojstvo.39 "U budue ako kot[arski].odb[or].N[arodnog].V[ijea].
imadne to da se poali na postupak orunikih org[ana].", pisao je
Odjel za narodnu obranu Narodne vlade za Bosnu i Hercegovinu 27.
novembra 1918. Gradskom kotarskom uredu u Tuzli, "neka to
saope N[arodnoj]. Vladi, a neka na svoju ruku [ne] ometa rad
oru[nikih]. organa."40 Sloenost vlasti i njenog represivnog aparata
nije ila u prilog punoj zatiti prava graana, naroito na polju
oduzimanja oruja, gdje su se dogaale zloupotrebe. Tako su u
veernjim satima 20. novembra uli u kuu Salih-age opia Vlado
Stefanovi i etverica komita, izvrili premetainu i iz kue mu
odnijeli: dvije vojnike bluze, jedan bajonet sa kaiom, kurbanski
no, cipele koje je donio njegov sin sa fronte, ljem i masku protiv
gasa. opi je traio od nadlene vlasti da mu se vrate bluze,
kurbanski no i cipele "koje su moje vlasnitvo".41 Rije je
vjerovatno o istim onim komitama koje je predsjednik Okrunog
odbora efkija Gluhi spomenuo na sjednici Odbora od 8. novembra
kao dodatni faktor reda i mira u gradu. O njima je profesor i
publicista Rade Pele pisao kao o "lanim oslobodiocima" koji su 7.
novembra iz pravca Zvornika doli u Tuzlu. Naredni detalj iz
njegove zabiljeke plastino oslikava razinu obavijetenosti prvih
ljudi Tuzle o vojnim prilikama u istonom susjedstvu Bosne i
Hercegovine po raspadu Austro-Ugarske:
"Kad su vojne komitadije nastupile na Jalski most, odrao im je

pozdravni govor gradonaelnik Osman ef. Vilovi. Ispred Narodnog
vijea pozdravio ih dr Ljubomir Pele, advokat. Vazduh se prolamao
od uzvika ivjela sloboda, ivile komitadije, ivjeli oslobodioci itd.
39
ATK, NVT, NVT 84; ATK, NVT, NVT 90.
40
41
ATK, NVT, NVT 116.
114
U centru grada bilo je govora i pozdrava. Navee je prireena

sveana veera, a Narodno vijee je platilo 2.533,55 kruna."42
Meutim, vrlo brzo se ispostavilo da nije rije o pravim

borcima, ve o dezerterima koji su se bavili pljakanjem po selima
jo dok je srpska vojska bila na solunskom frontu. Ovi dezerteri,
koje su u Srbiji zvali "kokoarima", odmah su se dali u pljaku i
druge vidove maltretiranja tuzlanskog stanovnitva, to je stvaralo
brigu onima koji su ih samo nekoliko dana ranije doekali kao
"oslobodioce". Da nevolja bude vea, nasamarena tuzlanska vlast ih
je poslala u Gradaac i Graanicu da i u tom kraju "uspostave red".
Prema Peleu, komite su napustile Tuzlu kad su saznale da u grad
dolazi redovna srpska vojska. No, prema datumu dojave Salih-age
opia, komite su bile "aktivne" i u danima nakon njenog dolaska.
Problem nadlenosti u funkcioniranju vojnih i paravojnih
formacija posebno je doao do izraaja prilikom dolaska u Gornju
Tuzlu izvjesnog natporunika i trojice etnika 8. novembra zbog
telefonske vijesti koju su primili iz Siminog Hana da je u Gornjoj
Tuzli izbila pobuna, da je dolo do paljevine i da su dva ovjeka
zaklana. Kada je stigla u Gornju Tuzlu, izvijestio je Okruni odbor
predsjednik Narodnog vijea u Gornjoj Tuzli hafiz Jakub ef. Berbi,
etnika grupa je obavila razgovor sa zapovjednikom
gornjotuzlanske Narodne garde Ibrahimom Kuljugiem koji im je
rekao da se u Gornjoj Tuzli nita nije desilo, to je kasnije potvrdio i
mjesni odbornik Nezir Hadimehmedovi. Dva sata kasnije dooe u
Gornju Tuzlu drugi etnici, njih osam, zajedno sa narednikom
Koraom, te zatraie puke i legitimacije. etnici su htjeli odmah
napraviti premetainu svih kua, ali su na zamolbu domaina
odustali od toga, "poto bi se narod prepao", jer nije naviknut na
takve radnje. Sutradan ujutro Mjesni odbor Narodnog vijea je
sakupio sve puke i revolvere, i one sa oruanim listom, kao i one
42
D. Trifkovi, Tuzlanski vremeplov IV, 58.
115
bez oruanog lista kupljene prilikom povlaenja maarskih vojnika

iz Tuzle. Potom je obavljen pretres kua. Narednik Kora je vratio
puke lankaster dvocjevke sa oruanim listom njihovim vlasnicima.
Premda je Mjesni odbor zamolio Okruni odbor u Tuzli da ubudue
ako je mogue sa "slinim etnicima" doe i jedan lan Okrunog
odbora, zakljuio je konstatacijom da su "gospoda etnici" "na
najljepi nain i vrlo uljudno" postupali sa narodom prilikom
obavljanja premetaine te da su se prije podne 9. novembra vratili u
Tuzlu.43 No, sudei po depei etnikog voe iz Zvornika Jove
Popovia, svega par sati nakon odlaska etnika iz Gornje Tuzle, ne
moe se sa sigurnou rei kako etniko prisustvo u ovoj izrazito
muslimanskoj sredini nije prolo bez incidenata. Popovi je zatraio
od porunika Radenkovia44 da odmah skupi sve njegove etnike i u
njegovo ime im naredi da ne smiju nita uraditi "bez moje zapovedi i
bez privole okrunog odbora Narodnog Vea u Tuzli". Ujedno je
naloio podnaredniku Kasaloviu da smjesta razvidi ta se to desilo
u Tuzli sino i ujutro (8. i 9. novembra) i da li su u pljakanju kua
uestvovali "i moji etnici". O djelovanju etnika u Tuzli u
novembru 1918. neke obavijesti daje i nareenje zapovjednika V
pjeakog puka u Loznici, isti dan kada su "gospoda etnici" nakon
premetaine otili iz Gornje Tuzle. I u ovom aktu nareuje se svim
etnicima koji se nalaze u Tuzli da se podvrgnu zapovijedima i
nadzoru Narodnog vijea odnosno zapovjedniku Narodne garde u
Tuzli. Suvini broj etnika dobio je nalog da se odmah u pratnji
etverice gardista kako se ne bi dogodila "nikakva upadica"
zaputi prema Loznici. Dio etnika je dobio nareenje od loznikog
zapovjednika da organizira etu koja bi odravala mir i poredak na
granici Bosne i Srbije i bila u stanju osujetiti "prelaz problematinim
43
ATK, NVT, NVT 83.
44
U tekstu prepisa Popovieve telefonske depee, u sklopu dopisa poruniku
Radenkoviu od strane Okrunog odbora Narodnog vijea Tuzla, prezime
Radenkovi je naknadno precrtano i napisano latinicom: Grahovcu.
116
individuama".45 Teko je rei da li su Popovievi etnici zaista

uestvovali u pljakanju kua kojih je oito bilo ili su to inile
komite a odgovornost dijelom pripisana i etnicima.
Dolazak srpske vojske u Tuzlu doprinio je stabiliziranju prilika
u gradu i veoj sigurnosti graana. Meutim, prvih dana njenog
prisustva bilo je remeenja javnog reda i mira, to se vidi iz naredbe
komandira odreda porunika Milorada Periia od 19. novembra koji
je zaprijetio strogom kaznom svim licima koja budu skidala zvijezde
i druga obiljeja oficirima bive Austro-Ugarske monarhije.
"Verujem u patriotizam naih graana, ali iz gore navedenih razloga
[nemogunosti nabavljanja srpske uniforme] molim graanstvo
ovdanjeg grada, da asnike potede od ovakvog poniavanja."
Perii je pozvao sve graane da u roku od 48 sati predaju svo oruje
i drugu opremu u logor zapadnoj komisiji koja je zaduena za njihov
prijem i popis. Pozvao je sve graane da budu u najveoj ljubavi i
slozi bez obzira na vjeru i da se ne mijeaju u politiku koja bi
remetila red i mir u gradu i ometala rad Narodnom vijeu i ostalim
organima uprave. Naglasio je da e svako lice bez razlike vjere koje
se ogrijei o zakon u smislu bilo kakvog nereda ili zloina biti
sankcionirano predajom redovnom sudu na daljnje postupanje.46
Glavni odbor i Narodna vlada u Sarajevu u cijelosti su podravali
rad srpske vojske, a potkraj novembra zakljuili su obratiti se svim
kotarskim uredima i Narodnim vijeima s preporukom stupanja
dobrovoljaca u srpsku vojsku.47 U isto vrijeme Glavni odbor je pisao
Kotarskom odboru Narodnog vijea u Tuzli alei se na uestala
oteenja telegramskih i telefonskih naprava, pucanje na ice i
izolatore i druge tete koje se ine sredstvima komunikacije u zemlji,
45
ATK, NVT, NVT 85.
46
ATK, NVT, NVT 36. Na primjerku tampane naredbe datum 19. novembra
crvenom olovkom je precrtan i stavljeno: 21. (novembra).
47
H. Kapidi, Rad Narodnog vijea, 250; Domae vijesti., Narodno jedinstvo,
I/1918, br. 27, 3.
117
a naroito u tuzlanskom okruju.48 Nije poblie navedeno u kojim

sredinama su se deavali spomenuti napadi na javnu imovinu.
Stara elita
u novim prilikama
Kao i u drugim okrunim sreditima, i u Tuzli je po prestanku

austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini formiran Okruni odbor
Narodnog vijea SHS, kojeg su inile ugledne linosti iz drutvenog,
privrednog i vjerskog ivota grada Tuzle, u manjem obimu
ukljuene u tokove komunalne i zemaljske politike ranijih godina.
Na elu Okrunog odbora bio je advokat efkija Gluhi, bivi lan
Bosanskohercegovakog sabora, jedan od prvaka predratne
Ujedinjene muslimanske organizacije (UMO) koji su se prikljuili
prosrpskoj Jugoslavenskoj muslimanskoj demokratiji (JMD),
politikoj skupini koju je, zajedno sa Ahmet-begom Salihbegoviem,
sredinom decembra 1918. inicirao bivi ikievac kadija Ibrahim ef.
Sari.49 JMD, ini se, nije bila formirana kako bi djelovala kao
posebna stranka, ve kako bi pomogla okupljanju Bonjaka oko
jugoslavenskog demokratskog programa. Na ovakav zakljuak
navodi injenica da se efkija Gluhi, uoi prihvatanja programa
JMD, ve bio prikljuio inicijativi Svetozara Pribievia za
formiranje Jugoslavenske demokratske stranke, zajedno sa lanom
mjesnog sarajevskog odbora JMD Hamidom Svrzom te ukrijom
Kurtoviem koji je biran za sekretara ueg privremenog akcionog
odbora Demokratske stranke.50 Gluhi je bio protivnik
Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), pristaa
centralistikog reima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, te je
48
ATK, NVT, NVT 38.
49
Bonjaki institut Fondacija Adila Zulfikarpaia (BIFAZ), Sarajevo, Varia
Zbirka dokumenata i lanaka (ZD), sign. 2.II-2/24.
50
Iz domae politike., Slovenski jug, II/1919, br. 34, 3.
118
upravo on izvjesno vrijeme nakon donoenja Vidovdanskog ustava

na mjestu tuzlanskog gradonaelnika zamijenio dugogodinjeg
prvog ovjeka grada hafiza Osmana ef. Vilovia.
Okruni odbor je imao dvojicu potpredsjednika: advokata dr.
Ljubomira Pelea i katehetu Ivu uria. Sekretari su bili gradski
nadinenjer Mihajlo Blagojevi i uitelj Trgovake kole Adem
Bise, dok su odbornici (lanovi) bili: tuzlanski muftija hafiz Ibrahim
ef. Maglajli, knjigovoa Zemaljske banke Osman ef. Seleskovi,
veleposjednik azim-beg Gradaevi Alibegovi, instalater Duan
Todorovi, trgovac Vaso Crnogorevi, lan Crkvenog suda pop
Matija Popovi, lijenik dr. Risto Jeremi, upnik fra Aneo
Anelovi, direktor Hrvatske banke Ivan Peri, direktor
Muslimanske banke Petar Marii, sudski savjetnik Milan Bratolji
i draguljar Ivica Pervan.51 lanovi Okrunog odbora izabrani su na
posebnoj skuptini odranoj u Tuzli 2. novembra 1918., ali ko je
sazvao skuptinu, ko se odazvao na poziv te kako je dolo do izbora
ba navedenih lica o tome nemamo nikakvih podataka. Izvjesno je
da je postojao dogovor u pogledu pariteta pravoslavnih, muslimana i
katolika u Odboru, ali i da su se vrlo brzo oglasili kritiari koji su
traili da se pri ustroju Odbora primijene konfesionalni omjeri iz
austrougarskog razdoblja. Okrunom odboru su 19. novembra uputili
dopis dr. Vlado Stanii i Gavro Trifunovi koji su ispred opskurne
"Skuptine Srba graana grada Tuzle" zatraili da se odmah
sprovede reorganizacija Okrunog odbora obzirom na "numerinu i
kulturnu snagu pojedinih konfesija". Na toj osnovi, a imajui u vidu,
kako su naveli, da je Okruni ujedno i Mjesni odbor Narodnog
vijea te da je neizvjesno koliko e trajati njegov mandat kao
prijelazne upravno-politike vlasti, Okruni odbor bi trebao biti
sastavljen od: devet Srba, est Muslimana, etiri Hrvata i jednog
51
ATK, NVT, NVT 35. U prvobitnom sazivu Okrunog odbora Narodnog vijea u
Tuzli lan Odbora bio je i trgovac Kadraga Kunosi, dok je pop Matija Popovi u
Odboru zamijenio Simu Erakovia, koji je uao u Glavni odbor Narodnog vijea
SHS u Sarajevu. (ATK, NVT, NVT 70).
119
"socijalnog demokrate".52 Tri dana kasnije proslijeen je odgovor

Staniiu i Trifunoviu od strane Okrunog odbora u kojem je
odbaen njihov zahtjev kao nedemokratski te zasnovan na
zloglasnom kljuu, "kojim se sluila samo lukava Austrija, da narode
podijeli u stalee, klase i vjere, i da im tako podijeljenim lake
zavlada".53 Predmet je od strane Odbora proslijeen i Glavnom
odboru Narodnog vijea u Sarajevu, koji je obavijestio Okruni
odbor da je u cijelosti usvojio njegovo rjeenje. "Stare grijehe, kao
to je Klju mi neemo vie da prtimo na svojim leima."54 Tako
je propao pokuaj nekolicine Srba da uspostave politiku dominaciju
Srba u Tuzli uoi nastanka Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.
Stanii i Trifunovi nisu bili nezadovoljni samo nacionalno-
konfesionalnim sastavom Okrunog vijea, ve i injenicom da nova
vlast nije poduzimala nikakve korake protiv osoba koje su oni
smatrali kompromitiranim njihovom ulogom u Prvom svjetskom
ratu, naroito zbivanjima u Tuzli neposredno nakon atentata na
prijestolonasljednika Franza Ferdinanda 28. juna 1914. godine. Na
istoj sjednici "Skuptine Srba graana grada Tuzle" na kojoj je
usvojen zakljuak u pogledu reorganizacije Okrunog odbora, dato
je u dunost dr. Vladi Staniiu, Gavri Trifunoviu i Branku
ubriloviu da se Okrunom odboru u Tuzli pismeno dostavi
skuptinski zakljuak da se odstrane sa svojih poloaja i uhapse
sljedee osobe iz Tuzle: kotarski gradski predstojnik dr. Mihail
Mihalics, dravni odvjetnik Leo Pfeffer, advokati dr. Ivo Pilar, dr.
Viktor Jankiewicz, dr. Bahrija Kadi, gradonaelnik hafiz Osman ef.
Vilovi, uro Topolnik, trgovci Rafo Pranji, Franjo Gamberger,
Anto Tadi, Ante Banovi, profesor dr. Jozo Dujmui i inovnik
52
ATK, NVT, NVT 114/12. Broj: 458.
53
54
ATK, NVT, NVT. 458 [245]. Datum: 30. 11. 1918.
120
rudarske uprave u Kreki Rudolf Stuhli.55 Ovaj je zahtjev obrazloen

razliitim inkriminacijama, poevi od Mihalicsevog pronalaska
dnevnika kapetana Koste Todorovia, temeljem ega je "na stotine
Srba godinama amilo u tekim tamnicama", pa sve do izazivanja i
irenje mrnje hrvatske i muslimanske mase protiv Srba, to ih je
izlagalo razliitim oblicima pogibelji.56
Dan nakon atentata u Sarajevu, stajalo je u pismenom zahtjevu
navedene trojice, Pilar, Jankiewicz, Kadi, Vilovi i Topolnik
zakljuie u kancelariji dr. Bahrije Kadia da se pismeno pozovu svi
graani Tuzle, osim pravoslavnih Srba, kako bi dali "oduka svom
ogorenju". Uslijedio je proglas koji je bio "lozinkom" tuzlanskom
klateu i bagai "da izlije svoj gnjev na Srpski elemenat grada
Tuzle". Posljedica poziva je bila da se ve u 10 sati ujutro 30. juna
1914. "skupila silna rulja oloa grada Tuzle i okolice koja je
prolazila gradskim ulicama razbijajui prozore na kuama i radnjama
psujui srpskog Kralja Petra, srpsku majku, srpske svetinje i grdei
srpski narod na najprostiji nain". Na elu rulje su bili navedeni
zaetnici, a dr. Bahrija Kadi sam se bacio kamenom na lokal srpske
itaonice te razbio naslovnu plou koja je u mirno doba plaena 600
kruna. "Ova je rulja sa gornjim zaetnicima kroz puna tri dana
terorisala Srpski elemenat grada Tuzle sve dok nije proglaen prijeki
sud." Uloga Pranjia, Gambergera, Tadia, Banovia i Stuhlija je
bila u tome to su oni bili "reiseri" povorke rulje, oni su bili ti koji
su poveli rulju prema srpskoj crkvi i koli nagovarajui je da provali
u njih i opogani svetinje "na taj nain to bi neki tamo obavili
oficium natural". Kada je rije o odvjetniku Pfefferu, njegova krivica
je sljedea:
55
Ante Banovi, trgovac obuom, kraj rata doekao je kao gradski podnaelnik
Tuzle, dok su dr. Viktor Jankiewicz, dr. Bahrija Kadi i Rafo (Rafael) Pranji bili
vijenici tuzlanskog gradskog zastupstva.
56
ATK, NVT, NVT 114/1-7. Br. 459. Datum: 19. 11. 1918.
121
"Leon Fefer vodei kao sudac istraitelj istragu protiv atentatora

Mika Jovanovia i drugova zloupotrebio je svoju uredovnu vlast na
taj nain, da se je zaprijetio Miku Jovanoviu i Veljki ubriloviu,
da e im popaliti kue, pobiti ene i djecu, ako ne odaju veze i imena
lanova Narodne Obrane; postupao je na divljaki nain sa bolesnim
istranikom Kostom Jeftiem sudijom, da je ovome prije nego li je
stavljen pod istragu zabranio, da se hrani hranom s polja, osudio ga
na hapseniku hranu i na tvrdo leanje na cementu. Posljedica toga
bila je, da je to Kosti Jeftiu uskorilo smrt. Osim toga je ta osoba
zloupotrebljujui svoj poloaj poinila i mnogo drugih nedjela, to
e se sve istom ustanoviti."57
Kao dokaze protiv navedenih osoba donijet je spisak jednog

broja lica, uglavnom srpske narodnosti, poput Ljube Pelea koji je
trebao svjedoiti protiv naelnika Vilovia, dr. Pilara, Jankiewicza i
Kadia, odnosno Vase i Branka ubrilovia, dr. Voje Kecmanovia i
Matije Popovia koji su trebali potvrditi optube protiv Lea Pfeffera.
Tereeni tuzlanski prvaci, na glas da je pokrenuta kampanja
protiv njih, reagirali su pismenim oitovanjima Okrunom odboru u
Tuzli u kojim su odbacili iznesene optube kao proizvoljne
insinuacije, traei da nova vlast ispita njihovo djelovanje tokom
rata i o ishodu obavijesti tuzlansku javnost, naroito mjesne Srbe.
Jankiewicz se 19. novembra obratio Narodnom vijeu u Tuzli sa
molbom da odredi jedan pododbor, po mogunosti iskljuivo od
lanova srpske narodnosti, s potpunim povjerenjem irih narodnih
slojeva, koji bi poveo istragu "o istinitosti razirenih glasina protiv
meni i da stanje stvari razjasni". O svom zahtjevu je obavijestio "i
gospodina zapovjednika srpskih eta u Tuzli".58 Formiranje
pododbora za istragu zatraio je i njegov kolega dr. Bahrija Kadi,
koji je u svom pismu Okrunom odboru naveo da je zajedno sa dr.
Jankiewiczem posjetio dr. Ljubu Pelea u njegovom stanu i da su
57
58
122
tom prilikom razjasnili cijelu stvar, s molbom da se njihove izjave

obznane graanima Srbima, naroito s obzirom na injenicu da su
"sve prie o nama izmiljene i da mi osuujemo svaki ispad proti
Srba". U pismu Odboru Kadi je podrobnije opisao svoju ulogu u
demonstracijama nakon Sarajevskog atentata, istiui da je on
pokuavao da odvrati demonstrante od nereda i nasilja, ali da mu to
nije polo za rukom. Naveo je kako je lino gonio jednog
demonstranta koji je kamenom razbio prozor na kui Pere
Stokanovia, "ali mi je isti umakao u cigansku ulicu a da ga nisam
mogao ni uhvatiti ni prepoznati". Dodao je da je po osvjedoenju
Hrvat, ali da je toliko i Srbin, "jer sam svoj narod smatrao
jedinstvenim i nikada nijesam pravio izmeu jednih i drugih
razlika".59 Pilar, koji je tokom Prvog svjetskog rata bio zagovornik
velikohrvatskog rjeenja jugoslavenskog pitanja, osjeao je nelagodu
novim poretkom u gradu odmah po odlasku austrougarske vlasti;
samo etiri dana po uspostavi Okrunog odbora u Tuzli obratio se
Odboru alei se kako se po gradu raznosi vijest da on agitira po
Tuzli i okolnim selima kod muslimana, katolika i socijalista da
naprave nerede u Tuzli. Zamolio je Narodno vijee, obzirom da se,
kako je naveo, radi o potpuno lanim vijestima, da ga uzme u zatitu
"u sluaju kakovih neprilika".60 U decembru 1918. Okruni odbor je
59
ATK, NVT, br. 465/18.
60
ATK, NV, br. 30/18. Pilar je napomenuo da je 24. 10. 1918. godine rekao dr.
Jozi Sunariu da e se prema Narodnom vijeu ponaati lojalno i da mu nee
praviti nikakvu opoziciju. Na dan osnivanja Narodnog vijea u Tuzli, prilikom
manifestacija u gradu, htio je dokazati svoje dranje, "ali sam doivio
razoarenje". Hrvatski historiar Tomislav Jonji navodi, temeljem line procjene
dr. Ive Pilara iznesene u njegovom konceptu pisma njemakom konzulu iz 1924.
godine, da je Pilaru u Tuzli po raspadu Austro-Ugarske i nastanku Kraljevstva
SHS "i sam ivot bio ugroen", usljed njegove borbe protiv razbijanja Habsburke
monarhije i formiranja jugoslavenske drave. Pogledati: Tomislav Jonji, Dr. Ivo
Pilar odvjetnik u Tuzli (1905.-1920), Pilar, asopis za drutvene i humanistike
studije, br. 1 (3), god. II, Zagreb 2007, 3637. Prema Sreku Lipovanu, Pilar je u
novoformiranoj jugoslavenskoj dravi bio persona non grata: u Tuzli se ve
krajem 1918. godine nova vlast "eljela" obraunati s njim kao pristaom
Habsburke monarhije, ali se ipak, iako mu je u samom poetku novog poretka i
123
zaprimio, posredstvom Odbora Narodnog vijea u Sisku, pismeno

oitovanje satnika ure Topolnika, predratnog ravnatelja Hrvatske
centralne banke u Tuzli, koji se u ratu naao na nezahvalnom
poloaju unutar vojnog zapovjednitva nad srpskim taocima.
injenica da mu ova epizoda nije stavljena u teret govori kako
srpska trojka vjerovatno nije imala cjelovit uvid u njegovo
djelovanje tokom rata, a Topolnik je za pretpostaviti je u Sisku
vjerovao da je napadnut zbog ratnih likvidacija Srba. Pravdao se da
je bio prinuen asistirati prilikom vjeanja pobunjenih Srba, ali da je
ubrzo, svjestan da na sebe navlai odijum srpskog naroda, zamolio
za razrjeenje i odlazak na ratite. U septembru 1914. otiao je na
ratite i ostao punih 50 mjeseci. "Napominjem izriito da pod mojim
zapovjednitvom nije ni jednome taocu dogodilo se nikakovo zlo i
da sam uvjek pazio, da koj od taoca ne nastrada ivotom." Za
svjedoke je pozvao nekoliko lica ukljuujui uglednog tuzlanskog
srpskog prvaka i posjednika Peru Stokanovia.61 Nekoliko sedmica
kasnije novopokrenuti tuzlanski list Srba demokrata Osloboenje,
ivot bio u opasnosti, situacija smirila. Autor je pretpostavio da se novi vlastodrci

ipak nisu usudili izravno obraunati sa jednim od najuglednijih advokata u gradu,
"jer je uivao nepodijeljen ugled u graanstvu, neovisno o njihovu nacionalnom ili
socijalnom porijeklu". (Sreko Lipovan, Dr. Ivo Pilar [1874.-1933]: ivot i djelo
[Nacrt], Pilar, asopis za drutvene i humanistike studije, br. 1 [1], god. I,
Zagreb 2006, 16). Pilar se, ipak, nije vie osjeao komotno u Tuzli, pa je 1920.
godine otiao u Zagreb. Neke druge ocjene, meutim, dovode u pitanje ugled i
popularnost dr. Ive Pilara meu Tuzlacima. Tuzlanski kotarski predstojnik
Koloman Wagner pisao je Zemaljskoj vladi u Sarajevu da Pilaru nije polo za
rukom ui u Opinsko vijee Tuzle 1910. godine, jer je davao obeanja i srpskom
elementu i egzekutivcima (MNO), bez spremnosti da se dri obeanog, pa se
protiv njega povela "strana kampanja". Premda Pilar na sve naine tei ui u
Opinsko vijee i postati podnaelnik, pie Koloman, sa sigurnou se moe rei
da bi on na novim izborima dobio jo manje glasova nego na prethodnim. "On je
sa svim religijskim skupinama u sukobu, ak ta vie i sa katolicima, i upitno je da
li je ubrzo pomirenje mogue. Pilar nema smisla za politiku i ulogu voe, to se ve
pokazalo kod Pokrajinskih izbora i sada jo vie kod izbora Opinskog vijea."
(Esaf Levi, Nekoliko arhivskih dokumenata o izborima u Tuzli 1910. godine,
Arhivska praksa, 13, Tuzla 2010, 394).
61
ATK, NVT, NVT 162/1-3. Topolnik je svoje oitovanje potpisao 30. 11. 1918.
godine.
124
kojeg je ureivao dr. Vlado Stanii, opisao je Topolnika kao jednog

od "crnih tipova", ovjeka "bestidnog lica i zvjerskog pogleda" koji
se ovjekovjeio "krvlju i suzama nesretnih rtava". Tereen je da je
kao zapovjednik odreda, koji je pratio, tukao i muio taoce, bio
"neprispodobiv u nitkovluku".62 List je, ipak, ustupio svoj prostor
Topolnikovom odgovoru, u smislu njegovog podneska upuenog
Odjelu za narodnu obranu Vlade Narodnog vijea SHS u Zagrebu, a
nakon to je Topolnik 9. decembra 1918. u Sisku bio lien slobode,
temeljem prijave da je poetkom Velikog rata "zlo postupao sa
Srbima".63 Topolnikova odbrana izazvala je reakciju Tuzlaka
Muhameda Paia, koji je 9. februara 1919. "ispred mnogih
muslimana" izjavio da je Topolnik za vrijeme rata u Tuzli uspostavio
svoj "paaluk" u kojem je progonio kako Srbe tako i muslimane.
Prema muslimanima je uglavnom pokazivao prezir, nazivao ih
Balijama i tjerao ih da se to energinije bore protiv Srba.64 uro
Topolnik je 11. decembra 1918. puten na uslovnu slobodu, nakon
to mu je Vojno redarstvo Vlade u Zagrebu saopilo da protiv njega
ima prijava da je zlostavljao Srbe.65
Odmah po upuivanju zahtjeva srpske trojke svoj odgovor
Okrunom odboru poslao je i dravni odvjetnik Leo Pfeffer, koji je
odluno odbio kolajue tvrdnje da je izdajica i sluga Maara i
Nijemaca i iznio navode u prilog sasvim drukije slike o sebi kao
jugoslavenskom patrioti koji je cijeli ivot portvovano radio za svoj
narod i domovinu. Opisao je svoju profesionalnu karijeru od poslova
prislunika u Bihau do poloaja dravnog odvjetnika i sudije
istraitelja u Sarajevskom atentatu. Kada je otvorena istraga 1914.
godine, pisao je, uvidio je o emu se radi: vlast je htjela nainiti
odgovornim za atentat sav srpski narod u Bosni, pa i ire, usljed ega
62
Crni tipovi., Osloboenje, I/1918, br. 2, 2.
63
Topolnikova obrana., Osloboenje, II/1919, br. 4, 3.
64
Priposlano., Osloboenje, II/1919, br. 9, 3.
65
Topolnikova obrana., Osloboenje, II/1919, br. 4, 3.
125
je on nagovorio atentatore "da oni prime na sebe rtvu kao muenici

ideje, kao heroji, pa da spasim sve one nevine, koji su amili po
tamnicama". Rekao im je da je doao as obrauna sa Austro-
Ugarskom, neka govore sve to im je na srcu, "pa neka ve jednom
plane rat". U rekonstrukciji, koja nije bila liena doze patetike i
pretjerivanja, Pfeffer je sebe prikazao kao neumornog borca za prava
nevinih aka i inteligencije, ovjeka koji je patio i trpio vie nego
atentatori, istraitelja koji je tjeio uhapenike da e doi vrijeme
kada e se slaviti skupo plaena sloboda. Pfeffer je priznao da je
tokom istrage postavljao i "neumjesna i meni vrlo neugodna" pitanja,
ali da je na njih bio prinuen kao istraitelj koji je bio pod viom
kontrolom. Sa druge strane, izjavio je da je vie puta tokom rasprava
postupao u korist optuenih, neovisno o posljedicama koje je to
ostavljalo po njegov ugled i poloaj kod pretpostavljenih. Objasnio
je da je od gimnazijskih dana bio "Hrvat Jugoslaven", da mu je u
kui visila jedino Strossmayerova slika, da je svojoj djeci dao
slavenska imena i da nikada nije dao ni filira za neko njemako ili
maarsko drutvo. Kao dokaz da mu je savjest ista naveo je da po
osloboenju nije pobjegao, da je ostao u Tuzli i prvi "svoju djecu i
sebe okitio jugoslavenskom kokardom".66
66
ATK, NVT, br. 464/18. Profesor Rade Pele, direktor Graanske kole u Tuzli,
itao je ovo Pfefferovo pismo upueno Narodnom vijeu te je po itanju ostavio
28. 12. 1939. na njegovoj margini svojerunu zabiljeku o linim dojmovima koje
je stekao o Pfefferu tokom kontakata koje su imali. Pfeffera je poznavao jo iz
kolskih klupa u Karlovcu, a kasnije su zajedno sluili u Bosanskom Petrovcu
(19041906), gdje su se svakodnevno sastajali. Pele pie da nikada nije osjetio
niti uo da je Pfeffer bio neprijatelj Srba. "Znam iz Petrovca, da se nije mogao sa
nekim inovnicima vabama." Osjeao se kao Hrvat, "ali napredan a ne
frankovac". ta i kako je radio u Sarajevu, kao istraitelj, Peleu nije poznato, ali
mu je ostao u sjeanju sastanak sa Pfefferom u Tuzli 1918. godine kojom prilikom
mu je Pfeffer rekao: "I Tebe sam traio da te zatvorim, ali si bio na fronti". Kada je
Pele upitao zato njega, Pfeffer mu je odgovorio: "Da te spasem jer u zatvoru je
sigurna glava, a na fronti nije. Hvala Bogu polo mi je za rukom pa sam tako
spasao dosta mladih Srba." Gledite podudarno onom u Pfefferovom pismu i
Peleovoj zabiljeci iznio je u svojim napomenama uz Pfefferovu knjigu o
Sarajevskom atentatu urednik Nove Evrope u Zagrebu Milan urin. On je,
meutim, iznio tvrdnju u suprotnosti sa izvorima da je po prevratu 1918.
126
Uvid u zbivanja u Tuzli neposredno poslije Sarajevskog

atentata ukazuje na izvjesne proizvoljnosti u navodima i tvrdnjama
Staniia, Trifunovia i ubrilovia o demonstracijama i nasilju nad
tuzlanskim Srbima potkraj juna 1914. godine. ta se deavalo u
Tuzli 30. juna 1914. godine? Prema telefonskom izvjetaju za
slubeni Sarajevski list, nakon zadunice za ubijene nadvojvodu
Franza Ferdinanda i njegovu suprugu krenuo je "alobni ophod" oko
grada u kojem je uestvovalo preko 5.000 muslimana, katolika,
Jevreja "i veliki broj teaka". Uesnici povorke su doli do opine i
mirno se razili u 11.30. Opinski naelnik Vilovi, koji je nakon
atentata uputio Tuzlacima proglas u kojem ih je pozvao da u znak
alosti izvjese na kuama crne zastave, otiao je okrunom
predstojniku i vojnom zapovjedniku Tuzle izraziti "opu bol i tugu" i
izjaviti kako narod s ogorenjem osuuje "bogumrski in" i kako
vjerno stoji uz vladara i dinastiju.67 Razlono je pretpostaviti kako
vladino slubeno glasilo ciljano nije eljelo izvijestiti o tamnoj strani
"alobnog ophoda", kada se dio demonstranata upustio u ruilake
nasrtaje na privatnu imovinu pojedinih tuzlanskih Srba. Tuzlanski
Narodno vijee u Tuzli htjelo suditi Pfefferu, ali su ga izvukli iz nevolje jedan
kolski drug, advokat dr. Ljubo Pele, te brat dvojice atentatora Branko
ubrilovi. (L. Pfeffer, Istraga u Sarajevskom atentatu, Zagreb 1938, 149). Pfeffer
je nakon Prvog svjetskog rata briljivo gradio sliku o sebi kao humanisti i
Jugoslavenu, napadajui propalu Dvojnu monarhiju i branei Srbiju koju je
predstavljao kao rtvu nezajaljivog austrougarskog ekspanzionizma. (ore
Miki, Sarajevski atentat kao junoslovenska buroaska revolucija, Banja Luka
2014, 201). Ipak, jugoslavenska historiografija i publicistika socijalistikog
razdoblja u njemu su, ponajprije, gledale proraunatog austrougarskog inovnika
koji 1914. godine nije imao nikakvih dilema na ijoj je strani. (Pogledati,
primjerice, njegov odgovor Nedeljku abrinoviu nakon itanja optunice unutar:
Cvetko . Popovi, Sarajevski Vidovdan 1914. Doivljaji i seanja, Beograd
1969, 70). U voluminoznoj monografiji o Sarajevskom atentatu Vladimira
Dedijera Pfefferovo pisanje o atentatu je ocijenjeno nepouzdanim usljed njegove
potrebe da se "udvori vlastodrcima", ukljuujui ustake vlasti Nezavisne Drave
Hrvatske, za ije ciljeve je na 27. godinjicu atentata napisao lanak u Hrvatskom
narodu koji je, u skladu sa novonastalim meunarodnim i geopolitikim
odnosima, isticao umijeanost Srbije u organizaciju sarajevske zavjere 1914.
godine. (Vladimir Dedijer, Sarajevo 1914, Beograd 1966, 510, 692).
67
Crni dani., Sarajevski list, XXXVII/1914, br. 132, 1.
127
novinar i publicista Ante Cigeljevi donio je predaju prema kojoj se

glavnina protestne kolone kretala mirno kroz grad, ali se jedna
skupina otrgla kontroli, poela izazivati nered i vriti napade na
objekte "protivnika austrougarske uprave". Kolona je sa
demonstrantima krenula iz Kreke, zapadnog radnikog predgraa
Tuzle. "Bila je to tuna povorka, slina pogrebnoj." No, na zaelju
mirne kolone, kojoj se prikljuilo mnogo graana, bila je skupina
onih koji su, buno negodujui protiv atentata u Sarajevu, pozivali
graane da se fiziki obraunaju sa protivnicima Austro-Ugarske.
Posljedica je bila ta da su u istonom dijelu grada od strane ove
grupe polupani prozori na kuama protivnika Monarhije.
Organizator i voa ovih mirnih protesta "u znak potpore Vladi u
Beu" bio je tuzlanski advokat dr. Ivo Pilar.68 Slubeni izvori govore
da je policija prvobitno sprijeila grupu mladia katolika i
muslimana da demonstriraju u dijelu grada naseljenom Srbima, ali je
omladini, uprkos stalnim policijskim i andarmerijskim patrolama,
polo za rukom da u oko 19.00 sati skupi oko 800 lica koja su
porazbijala 23 prozora i prodrla u kancelariju Nikole Stojanovia i
biveg poslanika Pere Stokanovia. Meu izgrednicima su uglavnom
bili Cigani i sirotinja.69
Zemaljski poglavar Oscar Potiorek objavio je prijeki sud za
itavo podruje Bosne i Hercegovine 1. jula 1914. godine,70 a ne 3.
jula 1914., kako su tvrdili podnositelji tube Okrunom odboru. im
je uhapeno nekoliko mladia i proglaen prijeki sud, u Tuzli je
nastupio mir.71
68
Dr. Ivo Pilar u Tuzli, Pilar, asopis za drutvene i humanistike studije, br. 1
(3), god. II, Zagreb 2007, 167.
69
ore Miki, Austrougarska ratna politika u Bosni i Hercegovini 1914 1918.,
Banjaluka 2011, 35.
70
Gazi Husrev-begova biblioteka (dalje: GHB), Arhiv Islamske zajednice (dalje:
AIZ), Fond: Muftijstvo tuzlansko (dalje: MT). Objava. Broj: 5137/prez.
71
. Miki, Austrougarska ratna politika, 35.
128
Po zaprimanju dopisa srpske trojke Okruni odbor Narodnog

vijea u Tuzli je odmah razmotrio njihove zahtjeve i zakljuio da se
cijeli predmet uputi Narodnoj vladi u Sarajevu.72 Istovremeno je o
pitanju razrjeenja i hapenja lica izrazio sljedee vlastito stanovite:
"Pravednost zahtjeva da se pozovu na odgovornost i na suenje sve
osobe, koje su u izvjesnom kritinom vremenu kompromitovane
svojim zlobnim postupkom prema jednom dijelu naeg naroda ili
prema pojedincima, bilo iz line ili iz nacionalne mrnje. Ovim
osobama sudie naroito povjerenstvo Narodnog Vijea u
Sarajevu."73 Iz dostupne dokumentacije se ne vidi da je Okruni
odbor vodio bilo kakvu raspravu o pozadini upuenog zahtjeva u
smislu pravne i politike relevantnosti iznesenih optubi nije jasno
ko je inio "Skuptinu Srba graana grada Tuzle" i kakav je bio
odnos srpskih predstavnika u Narodnom vijeu prema dotinoj
skuptini, ako je ista uope postojala.74 Osjetljiv prema svemu to bi
moglo potkopati njegov kredibilitet, Okruni odbor se ponio sa
izraenim respektom prema srpskoj trojki, pozivajui je da se
direktno obrati spomenutom povjerenstvu ako i nakon
dostavljenog odgovora da se predmet upuuje Narodnoj vladi ostaje
pri svom stavu da se dotine osobe odstrane sa svojih mjesta i
72
U dopisu srpske trojke, pored zahtjeva koji se odnosio na status tereenih lica,
bili su i zahtjevi u funkciji jaanja uloge srpske vojske u gradu, ruenja postojee
opinske vlasti, uklanjanja simbola bive austrougarske uprave i drugih ciljeva
koji su sluili promjeni politiko-drutvene atmosfere u Tuzli.
73
ATK, NVT, NVT 114/8. Koncept odgovora Okrunog odbora Narodnog vijea
u Tuzli dr. Vladi Staniiu, Gavri Trifunoviu i Branku ubriloviu. Datum: 1. 12.
1918.
74
Podatak kojeg navodi Veliko Bojovi u svom radu o Tuzli i okolini govori u
prilog teze da je srpska trojka predstavljala zametak desne struje srpske politike u
Tuzli uoi i nakon ujedinjenja 1918. godine. Dr. Vlado Stanii je bio glavni
urednik lista Srba demokrata pod nazivom Osloboenje. Vlasnik je bio tampar
Risto Sekuli, a prvi broj je izaao 8. 12. 1918. godine (po julijanskom kalendaru).
U listu su, pored ostalih priloga, objavljivana i imena pojedinih lica iz Tuzle, "koja
su se za vrijeme rata svojim radom zamjerili ovdanjim Srbima". Od maja 1919.
list je preuzeo Mjesni odbor Radikalne stranke u Tuzli. (ATK, Veliko Bojovi,
Tuzla i njena okolina. Istorijski pregled, Rukopis br. 35, str. 25).
129
pohapse.75 No, nekoliko dana prije odgovora trojki Okruni odbor se

i sam obratio Narodnoj vladi traei da se uprava gradskog
kotarskog ureda oduzme iz ruku dr. Mihalicsa a dravno
odvjetnitvo iz ruku Pfeffera. U obrazloenju je istaknuto da je narod
tuzlanskog kraja izgubio u Mihalicsa svako povjerenje, usljed ega
je Odboru onemoguen svaki sporazuman rad sa gradskim kotarskim
uredom, "premda se mora istini za volju priznati, da se Dr. Mihali
novim prilikama sasvim prilagodio". Kada je rije o zahtjevu da se
odstrani i premjesti iz Tuzle Leo Pfeffer, navedeno je da su razlozi
za to opepoznati te da ih nije potrebno posebno isticati. "Dovoljno
je naglasiti, da je on u svoje vrijeme fungirao kao sudija istraitelj u
raznim veleizdajnikim procesima, ge si je navukao opu
narodnu mrnju."76
Narodnoj vladi u Sarajevu nije bilo oportuno otvarati
Pandorinu kutiju suoavanja sa "kompromitovanim" tokom rata, niti
je ona, objektivno, imala kapacitet rjeavanja pitanja poput zahtjeva
uperenog protiv tuzlanske elite. Glasilo Narodne vlade je pisalo o
potrebi tolerancije i pratanja "meusobno naneenih grijehova i
uvreda" kao pretpostavci iskrene harmonije meu jednokrvnom
braom.77 Sa druge strane, tuzlansko Osloboenje je pisalo da Vlada
bezobzirno gazi datu rije, pa i one javnosti poznate krivce i
sluajeve "namjerno zabauruje i sakriva". Jedan po jedan krivac,
75
ATK, NVT, NVT 114/9. U arhivi Narodnog vijea SHS u Tuzli ostao je i
koncept prvobitnog pisma Staniiu, Gavriloviu i ubriloviu, koji je sastavljen
neposredno nakon sjednice Okrunog odbora od 20. 11. 1918. godine, ali koji,
vjerovatno usljed izraeno negativnih tonova protiv tereenih, ipak nije upuen
spomenutoj trojici. U tom odgovoru je navedeno da se sluaj prenosi u nadlenost
Narodne vlade, uz primjedbu da je uzrujanost graana Srba protiv oznaenih
osoba u postojeem vremenu velika i da je sudska istraga protiv navedenih "od
hitne potrebe". Kada je rije o interniranju dotinih osoba, zakljueno je da se
predsjednik Okrunog odbora stavi u sporazum sa povjerenikom Narodne vlade za
pravosue, "a do toga sporazuma da ovaj odbor smjesta naredi policajni nadzor".
(ATK, NVT, NVT 114/10).
76
ATK, NVT, NVT 133/1-3. Datum: 26. 11. 1918.
77
Potreba uzajamne tolerancije., Narodno jedinstvo, I/1918, br. 43, 1.
130
umjesto da bude pridran, suspendiran ili zatvoren, mie iz zemlje

pomou pasoa kojeg mu sama Vlada alje, odlazi u penziju ili se
izvlai iz dosadanjeg mjesta u drugo na dravni raun. "Nae
podijeljeno i rascijepljeno drutvo", naglaavalo je u zakljuku,
"nee bez toga nikada moi doi do sjedinjenja i zajednikog rada.
Dok se god u tim podvojenim sredinama budu viali i u njima radili
ljudi, koji su okrivljeni i osumnjieni da su brata svoga muili i
ubijali, dotle nema ni govora o naoj snazi i o naem jedinstvu."78
U arhivi Narodnog vijea u Tuzli nismo nali traga bilo
kakvom pretresu i odgovoru na zahtjev srpske trojke od strane
Narodne vlade, niti meu dokumentima Glavnog odbora i Vlade u
Sarajevu.79 Izvjesno je da su tereeni veinom nastavili obavljati
svoje poslove, ukljuujui naelnika Vilovia, koji je jo preko tri
godine bio prvi ovjek gradske uprave. Izuzetak je bio dravni
odvjetnik Leo Pfeffer koji je temeljem prijedloga Narodne vlade od
14. decembra 1918. godine poslan u mirovinu.80
Sveanosti, blagodarenja i poasni graani
Kraj Prvog svjetskog rata stanovnici Tuzle i njene okoline

doekali su optereeni posljedicama dugotrajnog ratnog iscrpljivanja
koje je irilo opseg siromanih i potrebitih, potencirajui vanost
raznolikih vidova komunalne solidarnosti u kojim su prednjaili
javne institucije, privredni subjekti i pojedine imunije linosti.
Zamaan odziv graana Tuzle na poziv Narodnog vijea za
78
Osloboenje, I/1918, br. 2, 1. lanak datiran 24. 12. 1918.
79
Kada je rije o ostavtini Glavnog odbora Narodnog vijea SHS i Narodne vlade
u Sarajevu, svaku tvrdnju koja se odnosi na njen sadraj u dananjem vremenu,
prema izjavama zaposlenika, relativizira stanje dotinog fonda nakon februarskog
poara u Arhivu Bosne i Hercegovine 2014. godine.
80
Narodno vijee SHS za Bosnu i Hercegovinu. Narodna vlada i Glavni odbor
Narodnog vijea SHS za Bosnu i Hercegovinu. Inventari i graa, izd. Arhiv Bosne
i Hercegovine, Sarajevo 2008, 211.
131
sakupljanje novanih sredstava od 17. novembra 1918. svjedoi o

izraenoj drutvenoj svijesti Tuzlaka za razliite potrebe lokalne
zajednice; vie desetaka poduzetnika, trgovaca, posjednika i drugih
imunijih pojedinaca i subjekata, prema svojim mogunostima,
donirae preko 60.000 kruna, od rentijera Lea Schustera koji dade
5.000 kruna, preko od srpske trojke tereenih Jankiewicza te
trgovaca Banovia, Pranjia i Gambergera koji dadoe po 500 kruna,
do Lea Pfeffera, trgovca Age Mulahmetovia i penzionera
Ferdinanga Messinga koji donirae po 100 kruna priloga.81 Sedam
dana ranije, da bi se stanovnitvu Tuzle omoguilo to jeftinije
dobavljanje umura, Gradsko poglavarstvo u Tuzli u sporazumu sa
Okrunim odborom Narodnog vijea odredilo je da e od 14.
novembra prodavati i razvoziti umur Milan orevi i Alija
Selimovi, u kancelariji koja se nalazila u istoj zgradi na eljeznikoj
stanici gdje se i ranije umur prodavao. Gradska sirotinja je mogla
nabaviti umur po cijeni od 4 krune i 70 helera po metru, dok je
gradska opina na sebe preuzela plaanje pripadajue kirije za umur
poduzetnicima iz fonda koji je naroito bio ustrojen u tu svrhu.82
Pa ipak, bez obzira na besparicu, neimatinu i druge socijalne
nedae graani Tuzle su koristili novonastalo stanje slobode za
razliite vidove javnog manifestiranja kojim je izraavano
zadovoljstvo odlaskom Austro-Ugarske i dolaskom nove, "narodne"
vlasti. Krajem oktobra na Appelovom trgu u Tuzli zaredala su
okupljanja "manifestanata" koji su poklicima u ast slobode,
amerikog predsjednika Wilsona, srpskog kralja Petra i drugih
simbola novog doba prekidali prigodna obraanja prvaka Narodnog
vijea i drugih uglednih pobornika novog poretka.83 ini se kako su
ova manifestiranja na tuzlanskom trgu poela prijetiti javnom redu i
81
D. Trifkovi, Tuzlanski vremeplov IV, 5960. Donositelj ovih podataka, Rade
Pele, naalost, nije naveo u koje svrhe je prikupljen navedeni novac.
82
GHB, AIZ, MT. Oglas Gradskog poglavarstva u Tuzli broj 4367.
83
D. Trifkovi, Tuzlanski vremeplov IV, 5758.
132
miru u gradu. Okruni odbor Narodnog vijea je 4. novembra izdao

proglas u kojem je pozvao sve graane "da idu za svojim poslom",
istiui kako je manifestiranja dosta te kako moraju prestati svako
nepotrebno uzrujavanje i suvini povici. Meu manifestantima je,
oito, bilo i onih koji su enluili iz oruja, jer je Odbor naveo da je
noenje oruja zabranjeno te da e se otro kazniti svaki napad sa
orujem u ruci.84 Meutim, razloga za slavljeniku atmosferu nije
manjkalo, tim prije to se oekivao dolazak srpske vojske u grad, a
nakon proslave njenog ulaska ubrzo su uslijedile nove manifestacije
povodom proglaenja zajednikog Kraljevstva Srba, Hrvata i
Slovenaca.
U cilju popularizacije i sveane proslave ujedinjenja Srba,
Hrvata i Slovenaca u jednu dravu Predsjednitvo Narodnog vijea
SHS u Zagrebu proglasilo je dan 1. decembar narodnim praznikom,
a iznimno 1918. godine ovaj se praznik imao obiljeiti i svetkovati
14. i 15. decembra. Svetkovanje je predvialo predavanja u kolama
o znaaju stvaranja jedinstvene drave SHS, sveanu ophodnju
vojske sa muzikom, posebne pozorine predstave, blagodarenja i
dove u crkvama i damijama i druge vidove prigodnog
manifestiranja i proslave.85 Narodna vlada u Sarajevu je 7. decembra
pisala Gradskom kotarskom uredu u Tuzli:
"Narodne zastave, srpska, hrvatska i slovenaka neka se viju sa svih

javnih a po mogunosti i s privatnih zgrada. Zvona neka zvone,
prangije pucaju, gdje imade. Nastojte da se prikupi neto novaca i
hrane od imunjih, i od toga na dan sveanosti nadare i nahrane
siromasi, a i vojnicima da se priredi neka mala zabava."86
84
ATK, NVT, NVT 52.
85
86
133
Nije najjasnije zato je Narodna vlada ovim dopisom pozvala

gradske vlasti Tuzle da obiljee nastanak jugoslavenske drave ako
se ima u vidu da je u Tuzli 4. decembra 1918. ve odrana najira
proslava ujedinjenja u kojoj su uestvovali predstavnici svih
politikih, vojnih i vjerskih struktura Tuzle. Gradske vlasti i
drutveno-politiki faktori Tuzle uloili su veliki trud da grad
dostojno obiljei historijski dogaaj dravnog i narodnog
ujedinjenja. Po okonanoj sveanosti gradski kotarski predstojnik
Mihalics obavijestio je telegramom Narodnu vladu u Sarajevu o
sadraju proslave i dojmovima koje je stekao posmatrajui
raspoloenje u gradu povodom velikog praznika:
"Grad Tuzla doivio je danas u novoj eri osloboenja najsveaniji

dan. Na Wilsonovom trgu uz sudjelovanje svih javnih i
konfesijonalnih oblasti svih postojeih drutava i korporacija te
ogromne mnoine svijeta svijuh vjera i svih stalea sveano
proglaeno ujedinjenje svih zemalja Srba Hrvata i Slovenaca u
zajedniku kraljevinu Jugoslaviju pod ezlom Njegova Velianstva
kralja Petra I Karaorevia odnosno Njegovog kraljevskog
Visoanstva regenta Aleksandra. stop
Ve ranim jutrom itav grad poprimio je najsveaniji izgled a u
devet i po sati prije podne sastao se je itav spomenuti svijet na
Wilsonovom trgu gdje je izaslanik Narodnog Vijea pop Matija
Popovi u prisustvu svih lanova narodnoga vijea javno
proklamirao na temelju tamonjih brzojavnih naredaba broj 14036 i
14654 prez. ujedinjenje svih zemalja SHS u jedinstvenu kraljevinu
Jugoslaviju. stop Nakon odranog govora svi prisutni klicali su uz
burno odobravanje Njegovu Velianstvu kralju Petru I.
Karaoreviu, onda Njegovu kraljevskom Visoanstvu regentu
Aleksandru i ujedinjenoj kraljevini Jugoslaviji na ta je rudarska
glazba intonirala srpsku narodnu himnu. stop. Poslije Popovia
govorio je ovdanji upnik Anelovi i njegov govor propraen je
burnim klicanjem. stop Nakon proglaenja ujedinjenja poao je cijeli
prisutni odred srpske vojske sa oficirima uz glazbu i noenje zastava
u srpsku pravoslavnu crkvu, kamo su otili i svi prisutni
134
manifestanti. stop Mitropolit Radoni sluio slubu Boju i na

svretku drao vrlo jezgrovit govor istiui nada sve veliku vanost
dananje sveanosti. stop U rimo katolikoj crkvi zatim odrano je
sveano blagodarenje isto tako u jevrejskom hramu te konano u
podne u arijskoj damiji. stop upnik Anelovi i muftija
Maglajli odrali su takoer jezgrovite govore istiui vanost
momenta i vjernost kralju i dinastiji Karaorevia stop
U jedan sat poslje podne bilo sveano primanje kod komandira
odreda srpske vojske stop U poklonstvu sudjelovalo je narodno
vijee, predstavnici svih vjerskih korporacija zatim predstavnici svih
dravnih vlasti, te lanovi gradskog zastupstva stop
U tri sata poslje podne odrana je u gradskoj vijenici u kojoj je ve
smjetena slika Njegova Velianstva kralja Petra I. Karaorevia
sveana sjednica gradskoga zastupstva u kojoj je nakon jezgrovitog
govora gradskog naelnika jednoduno zakljueno uz jednodunu
izjavu vjernosti lojalnosti i odanosti prema Njegovu Velianstvu
kralju Petru I. Karaoreviu i Njegovu kraljevskom Visoanstvu
regentu Aleksandru, da se za uspomenu na ovaj veliki i historijski
in promijene nazivi nekojih ulica koje su nosile imena stranih
osoba, a da se nazovu i to: Glavna ulica i trg ulicom i trgom kralja
Petra, drugo ulica do ove Aleksandrovom ulicom i tree Frhlichova
ulica, Paia ulicom a etalite Alborijevo na koje je najprije
nastupio odred srpske vojske i navjestio slobodu da se nazove po
imenu zapovjednika odreda Periia etalitem stop. Isto tako
zakljueno da se povodom dananje sveanosti na ime Njegova
Velianstva kralja Petra I. votira od gradske opine pet hiljada kruna
u svrhu nabave ivenih namirnica i podjeljenja meu gradsku
sirotinju stop
U cijelom gradu oduevljenje izvanredno veliko a raspoloenje
neopisivo a javni red i mir u potpunoj harmoniji stop."87
87
ATK, NVT, NVT 150/12. Takoer vidjeti: ATK, NVT, NVT 145/2. U Tuzli je
povodom 16. decembra i 30. roendana regenta Aleksandra Karaorevia ponovo
odrana iroka narodna sveanost koja je po sadraju i akterima bila veoma slina
proslavi ujedinjenja odranoj 4. decembra 1918. godine. O njoj pogledati:
Povodom roendana regenta i Krsne slave., Narodno jedinstvo, I/1918, br. 50, 1.
135
U dokumentaciji Narodnog vijea u Tuzli sauvan je zapisnik

sa sveane sjednice tuzlanskog gradskog zastupstva 4. decembra
1918. godine sa integralnim tekstom "jezgrovitog govora" gradskog
naelnika Vilovia ovjeka o ijoj politikoj i ivotnoj sudbini je,
prema zakljuku Okrunog odbora, trebalo odluiti posebno
povjerenstvo Narodne vlade u Sarajevu. Gradski naelnik hafiz
Osman ef. Vilovi, koji je prethodnih godina pruao nedvosmislenu
podrku ratnim tenjama Austro-Ugarske monarhije, demonstrirao je
odluan zaokret u pravcu novog patriotizma i oduevljenja ishodom
Velikog rata. Odrao je govor u kojem je rekao da je sazvao sjednicu
Gradskog vijea da se u analima grada Tuzle i gradske opine
zlatnim slovima zabiljei "poetak nove ere u naem zajednikom
narodnom ivotu, ostvarenje zajednike nam nacijonalne drave i
poetak pravde, jednakosti, sloge i bratstva". Naglasio je kako se
"velika jugoslavenska kraljevina" uzdigla na ruevinama "tiranskog
birokratizma i dumanskih vladavina" koje su sistemski, stoljeima,
dijelile i iscrpljivale "na ispaeni narod", teei da stvore "od nas
bezpravno roblje", emu su konano stali u kraj narodno
predstavnitvo Srba, Hrvata i Slovenaca i srpska kraljevska vlada u
junakoj kraljevskoj prijestolnici Beogradu. Posebno odabranim
rijeima opisao je kralja Petra I Karaorevia kao estitog vou i
potenog vladara koji je "zadahnut nepatvorenim demokratskim
idejama" i kojem, zajedno sa njegovim sinom regentom
Aleksandrom i cijelom srpskom vojskom, i sadanja i budua
pokoljenja duguju vjeitu zahvalnost "to su od nas bivih
bespravnih tuinskih robova uinili slobodne dravljane velike i
mile nam ujedinjene kraljevine Jugoslavije". Zavrio je govor
prijedlogom Vijeu da glavna tuzlanska ulica sa njenim
produetkom i trg budu preimenovani u Kralja Petra i Aleksandra
Karaorevia, a da srpski ministar predsjednik Nikola Pai i
vojvoda ivojin Mii, "u znak priznanja za neumorni rad oko
ostvarenja naih nacijonalnih ideala", dobiju status poasnih graana
grada Tuzle te da se po njima prozovu dvije od najvanijih
136
tuzlanskih ulica. Takoer je predloio da se postojee Alborijevo

etalite po imenu komandanta prvog odreda srpske vojske koji je
uao u Tuzlu nazove Periia etalite. Gradsko vijee je
jednoglasno, uz burno odobravanje i klicanje, usvojilo sve prijedloge
gradskog naelnika.88
Oito svjestan raspoloenja dijela nove vlasti prema njemu,
Vilovi je osam dana nakon sveane sjednice gradskog zastupstva
poloio mandat gradskog naelnika u ruke Okrunog odbora
Narodnog vijea, s molbom da najavljeno pregledanje poslovanja u
opinskom uredu bude ujedno i primanje ureda od njega kao
naelnika. Vilovi je, meutim, tvrdio da je njegova odluka logino
proistekla iz ranije odluke tuzlanskog gradskog vijea da podnese
ostavku, kada je formirano Narodno vijee u Tuzli, ali i injenice da
je njegov mandat gradskog naelnika istekao jo 1916. godine te da
nije produen opim narodnim izborima nego tek naredbom bive
Zemaljske vlade u Sarajevu.89 Gradskom poglavarstvu u Tuzli je
stigao odgovor upuen 4. januara 1919. godine da je Okruni
odbor primio na znanje ostavku gradskog vijea i naelnika, ali samo
pod uslovom da gradska opina nastavi raditi sa dosadanjim
vijeem i poglavarstvom i da oba ova organa snose odgovornost za
cjelokupno opinsko poslovanje po propisima opinskog statuta,
"sve dok kompetentni faktori nerijee pitanje o upravi gradske
opine definitivno".90 Vilovi se u meuvremenu ukljuio u tokove
politikog organiziranja Bonjaka i postao jednim od vanijih prvaka
88
ATK, NVT, NVT 153. O politikom kontekstu i historijskom smislu ovih
odluka pogledati: Adnan Jahi, Vrijeme izazova. Bonjaci u prvoj polovini XX
stoljea, Zagreb Sarajevo 2014, 127139. O Viloviu vidjeti u istoj knjizi 299
301. Takoer pogledati: Poorekovci se ispomau., Domovina, II/1921, br. 76, 3.
Kraa Vilovieva biografija unutar: E. Levi, Nekoliko arhivskih dokumenata,
392. Perii je toplo zahvalio na odluci gradskih zastupnika "elei im slogu,
ljubav i napredak u naoj slobodnoj i mladoj Jugoslaviji". (ATK, NVT, NVT
163/2).
89
90
137
novoformirane JMO, sve do raskola u Jugoslavenskom

muslimanskom klubu u Narodnoj skuptini u Beogradu na
ljeviarsku i desniarsku frakciju 1921. godine. Desniarska frakcija
pobornici nastavka saradnje sa radikalsko-demokratskom vladom
bila je zametak nove politike stranke: proradikalske Jugoslavenske
muslimanske narodne organizacije (JMNO), za ijeg je
potpredsjednika imenovan upravo hafiz Osman ef. Vilovi.91 Nakon
gradonaelnike funkcije u Tuzli Vilovi je obavljao funkciju
minustra u Ministarskom savjetu u Beogradu sa Nikolom Paiem na
elu.
Umjesto zakljuka
Tuzla je bez veih potresa preivjela "prevrat" i doekala

stvaranje jugoslavenske drave 1918. godine. Nije dolo do
ozbiljnijih nereda i sukoba na nacionalnoj i socijalnoj osnovi.
Dijelom je to posljedica konfesionalne strukture stanovnitva Tuzle i
njene okoline kao i injenice da su ranijih godina razliite vjere i
etnije ivjele u Tuzli u miru i harmoniji. Da Tuzla u politiko-
nacionalnom smislu nije bila srpsko uporite bez obzira na
projugoslavensku i protuhabsburku djelatnost dijela tuzlanske
kolske omladine u godinama uoi Sarajevskog atentata potvruje
neuspjeh "srpske skuptine" da ukloni sa javne scene utjecajne
linosti komunalne politike Tuzle, ali i injenica da se Okruni
odbor Narodnog vijea u Tuzli nije odazvao pozivu Narodnog vijea
u Banjoj Luci da u srijedu 27. novembra 1918. proglasi ujedinjenje
Bosne i Hercegovine sa Kraljevinom Srbijom.92 Ouvana je
svojevrsna ravnotea politike moi meu tri etnike grupe, emu su
91
Atif Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija u politikom ivotu
Srba, Hrvata i Slovenaca, II izdanje, Sarajevo 1977, 120.
92
ATK, NVT, NVT 130. Opirnije o pokuajima sjedinjenja Bosne i Hercegovine
sa Srbijom pogledati unutar: Hamdija Kapidi, Bosna i Hercegovina pod
austrougarskom upravom. lanci i rasprave, Sarajevo 1968.
138
vaan doprinos dale politike linosti okupljene u Narodnom vijeu,

ali i komandant srpske vojske u Tuzli porunik Milorad Perii koji
se, sudei prema dostupnim izvorima, ponaao sa izraenim
uvaavanjem prema vjerskim i politikim autoritetima grada.93
Dakako, navedeni sklad i ravnotea bili su uslovljeni i odsustvom
bilo kakve organizirane opozicije novonastalom stanju, kao i brzom i
potpunom prilagodbom glavnine pripadnika vladajue tuzlanske
garniture novim politiko-nacionalnim odnosima i realnosti
stvaranja zajednike junoslavenske drave sa dinastijom
Karaorevia na elu.
HOW TUZLA WELCOMED THE CREATION OF

THE KINGDOM OF SERBS, CROATS AND SLOVENES
Summary
Tuzla survived without major shakes "the prevrat" (coup) and

welcomed the creation of the Yugoslav state in 1918. There was no
serious disorder and conflict at the national and social grounds. This
was partly a result of the confessional structure of the population of
Tuzla and its surroundings as well as the fact that during the
previous years different religions and ethnic groups lived in Tuzla in
peace and harmony. The fact that Tuzla in political and national
sense was not a Serb stronghold - regardless of the pro-Serb and
93
Perii se, prema dostupnim obavijestima, nije mijeao u rad Okrunog odbora,
niti je ohrabrivao radikalizam koji je dolazio od srpske trojke. Pozivao je na
saradnju i razumijevanje meu vjerama i graanima. Tuzlanskom muftiji
Maglajliu i "naim dragim Muslimanima" 3. 12. 1918. godine estitao je
Mevludi-erif, sa eljom "da ga dugo godina veselo provodite u naoj mladoj
Jugoslaviji". (GHB, AIZ, MT, 538/18).
139
anti-Habsburg activities of a part of Tuzla school youth in the years

ahead of the Sarajevo assassination is confirmed by the failure of
the "Serbian Assembly" to remove from the public arena several
influential persons of the communal politics of Tuzla, but also by the
fact that the District Committee of the National Council of Tuzla did
not accept the invitation of the National Council of Banja Luka to
declare on Wednesday 27 November 1918 the unification of Bosnia
and Herzegovina to the Kingdom of Serbia. A kind of balance of
political power was preserved among the three ethnic groups, to
which an important contribution was given by the political figures
gathered in the National Council, but also by the commander of the
Serbian army in the Tuzla Lieutenant Milorad Perii who, judging
from the available sources, behaved with expressed appreciation to
the religious and political authorities of the city. Of course, such a
harmony and balance were conditioned by the absence of any
organized opposition to the newly established state of affairs, as well
as quick and complete adaptation of the majority of members of the
ruling circles of Tuzla to the new political-national relations and
realities of creating a common South Slavic state with the
Karaorevi dynasty at its forehead.
140
UDK: 323(497.6)''1939''
929 Spaho M
Pregledni rad
Omer Hamzi
Pravni fakultet Univerziteta u Travniku
hamzicomer@gmail.com
MEHMED SPAHO I PREGOVORI

CVETKOVI MAEK
Apstrakt: Iako su pregovori Cvetkovi Maek o rjeavanju hrvatskog pitanja

(od polovine marta do kraja augusta 1939. godine) voeni u strogoj tajnosti, po
svim principima tajne diplomatije, njih su ipak pratile mnoge pozitivne ili
negativne javne reakcije i osporavanja. Meu rijetkim koji se u tom pogledu nisu
skoro nikako oglaavali bio je i dr. Mehmed Spaho, sa svojim najbliim
saradnicima. Naavi se u nezahvalnoj politikoj poziciji, nisu javno reagovali ak
ni onda kada se, u zavrnici pregovora, otvoreno poelo govoriti o moguoj
podjeli Bosne. U pokuaju da se doe do uzroka koji su do toga doveli, u ovom
prilogu govori se o tome ta je Mehmed Spaho radio dok su trajali pregovori
Cvetkovi - Maek i kako je reagovao na rezultate tih pregovora izvan javne
politike scene, i ne slutei da nee doekati zavretak te velike utakmice, iji su
rezultati ostavili trajne posljedice na ovom prostoru.
Kljune rijei: Mehmed Spaho, sporazum Cvetkovi Maek, Kraljevina

Jugoslavija
Abstract: Although the Cvetkovi Maek negotiations on solving of the so-

called Croatian issue (from mid-March to the end of August 1939) were held in
secrecy, in accordance with principles of secret diplomacy, they were followed by
numerous positive or negative public reactions and disputes. Among the very few
who almost never publicly declared themselves in this regard were Mehmed Spaho
and his closest associates. Having found themselves in a truly ungrateful political
position, they did not publicly react even when, in the finale of the negotiations,
there was an open discussion about possible division of Bosnia. Trying to detect
the causes which led to such a situation, this paper focuses on what Mehmed
Spaho was doing during the Cvetkovi - Maek negotiations and how he reacted to
the results of these negotiations outside the public political scene without being
able to foresee that he would not live to see the end of that huge match, whose
results left lasting consequences in this region.
141
Mehmed Spaho i pregovori Cvetkovi-Maek
Keywords: Mehmed Spaho, Cvetkovi Maek Agreement, Kingdom of

Yugoslavia
Uvod
U ovom prilogu uinjen je pokuaj da se propita politiko djelovanje

Mehmeda Spahe u toku pregovora Cvetkovi Maek i sagleda
njegova realna politika pozicija u nomenklaturi Jugoslovenske
radikalne zajednice (JRZ) i vladi Dragie Cvetkovia s ciljem da se
ustanovi koliko je on objektivno mogao uticati na te procese, u
prvom redu na poziciju Bosne i Hercegovine u buduem preustroju
zemlje, s obzirom da je od poetka snano podravao vladinu
politiku sporazuma sa Hrvatima. Pitanje nije jednostavno, zato to se
Spaho nije javno izjanjavao o poziciji Bosne i Hercegovine u toku
pregovora Cvetkovi Maek. S druge strane, u nekim memoarskim
spisima ostalo je zapisano da je iza javne scene upozoravao kljune
politike aktere da odustanu od podjele Bosne i da je svoje najblie
saradnike drao u uvjerenju da nije odustao od autonomije Bosne i
Hercegovine. Radilo se, u neku ruku, o dvostrukoj politikoj igri
koja je iznenada prekinuta njegovom smru. Zato je i ostalo
otvoreno pitanje kuda je, zapravo, ta politika to se tie Bosne i
Hercegovine vodila.
Bez pretenzija da damo odgovore na ta pitanja, u ovom radu
emo se, propitujui dostupne izvore, opirnije osvrnuti na neke
vanije aktivnosti Mehmeda Spahe u periodu od otvaranja
pregovora Cvetkovi Maek poetkom marta 1939. godine, pa do
njegove iznenadne smrti 29. juna 1939. godine.1 U tom kontekstu,
1
Indikativno je da o djelovanju Mehmeda Spahe u vrijeme pregovora Cvetkovi
Maek nismo uspjeli pronai nijedan dokument u nekoliko fondova Arhiva
Jugoslavije u Beogradu: Ministarstvo unutranjih poslova Kraljevine Jugoslavije,
Milan Stojadinovi, Knez Pavle Karaorevi i Pres biro Ministarskog saveta
Kraljevine Jugoslavije.
142
Historijska misao, 2, Tuzla, 2016, 141-162. Omer Hamzi
podsjetit emo i na politiki zaokret njegovog nasljednika dr.

Dafera Kulenovia, koji se zaklinjao da nastavlja djelo svog
velikog prethodnika, ne libei se istovremeno da javno kritikuje
njegovo dranje tokom spomenutih pregovora.
O rezultatima pregovora
Uinivi iznenadan zaokret u svojoj dotadanjoj politici,

Mehmed Spaho je 1935. godine napustio Udruenu opoziciju, koju
je predvodio Vlatko Maek i uao u vladu Milana Stojadinovia,
uvodei pritom i svoju Jugoslavensku muslimansku organizaciju
(JMO) u Jugoslovensku radikalnu zajednicu (JRZ) kao novu
politiku grupaciju koja je bila politika osnovu Stojadinovieve
vlade. U toj vladi vaio je kao jedan od njenih glavnih nesrpskih
protagonista, da bi samo tri godine kasnije, zajedno sa Korocem,
aktivno sudjelovao u njenom ruenju, a potom i u uspostavi nove
Cvetkovieve vlade, u kojoj e doivjeti u kojoj e doivjeti ne samo
razoarenje (naspram svojih oekivanja u toj vladi), ve i totalnu
marginalizaciju tokom pregovora Cvetkovi Maek.
U novoj vladi Dragie Cvetkovia, koji je u ime Namjesnitva
dobio zadatak od kneza Pavla Karaorevia da rijei tzv. hrvatsko
pitanje, Mehmed Spaho zadrava ministarsku poziciju ne samo zbog
toga to je imao zasluga u obaranju prethodne vlade, ve i zbog
podrke politici sporazuma sa Hrvatima. Raunao je da e nakon
otvaranja tih procesa nametnuti i svoj stari, privremeno skrajnuti
(odloeni) politiki koncept autonomije Bosne i Hercegovine, kao
izvorni programski zahtjev JMO, uzdajui se, uz ostalo, i u svoju
lidersku poziciju meu bosanskim muslimanima i ve steenu
politiku reputaciju u Beogradu.
Deklaracijom vlade Dragie Cvetkovia od 10. marta 1939.
godine ozvanieno je naputanje politike integralnog jugoslovenstva
u dravnoj politici i oznaen poetak preustroja zemlje, u prvom
redu otvaranjem hrvatskog pitanja. Rjeenje je moralo biti tako da
143
Hrvatima stvori formalnu i stvarnu ravnopravnost u granicama ove

dravne zajednice, koje oni ni jednim svojim politikim aktom nisu
porekli.2 Ovaj politiki zaokret je sa odobravanjem popraen u
Hrvatskoj, u prvom redu u okviru HSS-a i politikim krugovima oko
Maeka. Tako su stvoreni svi preduslovi za poetak pregovora o
rjeavanju hrvatskog pitanja.
Odmah nakon oitovanja politikog zaokreta nove vlade
uslijedilo je vie sastanaka Dragie Cvetkovia i Vladka Maeka, s
ciljem da se to prije doe do sporazuma. Prvi rezultati
obnarodovani su 4. aprila 1939., nakon dvodnevnih pregovora u
Zagrebu. U posebnom novinskom kominikeu javnosti je saopteno
da su pregovarai uglavnom saglasni o sutini razmotrenih pitanja i
da imaju iste osnovne poglede o nainu na koji bi trebalo ta pitanja
reiti.3
Na toj osnovi, ve krajem aprila 1939. godine, u relativno
dobroj pregovarakoj atmosferi, uinjen je odluujui korak ka
konanom dogovoru: postignuta je saglasnost o prvim konturama
budue Hrvatske banovine. U teritorijalnom pogledu, objedinjavala
bi Savsku i Primorsku banovinu, ukljuujui i grad Dubrovnik, a
pravno imala sve nadlenosti, osim vrhovne dravne uprave,
narodne odbrane i spoljnih poslova. Kako se u prvoj rundi nije
moglo doi do sporazuma o podjeli Bosne i Hercegovine i
Vojvodine sa Sremom, naknadno je prihvaen prijedlog Maeka da
se u tim podrujima sprovede plebiscit o teritorijalnom
razgranienju. Tome prijedlogu su se, meutim, otro suprotstavile
ne samo srpske politike stranke, ve i vojni i crkveni vrh u
2
Pretsjednik vlade g. Cvetkovi o Sporazumu hrvatsko pitanje rijeie se
zajednikim pregovorima (ekspoze predsjednika Vlade na sjednici Narodne
skuptine Kraljevine Jugoslavije, 10. 3. 1939.), Jugoslavenski list, 11. 3. 1939, 2.
3
Politiki razgovori izmeu pretsednika vlade g. Cvetkovia i pretsednika
Hrvatske seljake stranke g. dr. Vlatka Maeka voeni 3 i 4 aprila, nastavie se
odmah posle uskrnjih praznika, Politika, 5. 4. 1939, 1.
144
Beogradu, kao i dva kljuna nesrpska politiara u Vladi Dragie

Cvetkovia Spaho i Koroec.4
Iz tih razloga, knez Pavle, u ime Namjesnitva, odbija
sporazum, nakon ega pregovori zapadaju u izvjesnu krizu.
Meutim, pregovaraki proces se ne prekida. Naprotiv, iza kulisa se
intenzivno pripremao njihov nastavak. To je, izmeu ostalih, jasno
nagovijestio i ugledni lider i narodni poslanik HSS-a iz Karlovca
Ivan ubai, na skupu svojih pristalica 29. maja 1939. u Delnicama:
Ostae vam jedno, ostae vam vera i nada da e sporazum biti i bie
onakav kakav e potpuno zadovoljiti hrvatski narod i niim otetiti
srpski narod. Kada to znamo onda moemo ii sa radou i veseljem
u skore budue dane jer ovi principi i ova vera moraju pobediti i oni
e pobediti. Sve drugo moe ostati po strani, ali to mora da bude.5
Ovaj optimizam nije bio bez razloga. U nastavku pregovora,
do dana potpisivanja Sporazuma 26. augusta 1939. godine, bit e
usvojeni svi predloeni aranmani iz prethodne faze, s tom razlikom
to se plebiscit sada odnosio samo na Srem i preostale dijelove
Bosne i Hercegovine.6 (To jeste one koji po tom prijedlogu ne ulaze
u sastav Banovine Hrvatske).
Banovina Hrvatska obrazovana je spajanjem Savske i
Primorske banovine, sa dodatkom vie srezova iz drugih banovina.
Tako je u njen sastav ulo i 13 bosanskohercegovakih srezova i to:
Derventa i Gradaac (iz Vrbaske), Travnik, Fojnica i Brko (iz
Drinske), te Bugojno, Prozor, Duvno ili Tomislav Grad, Livno,
Mostar, Konjic, Ljubuki i Stolac (iz Primorske banovine). Osim
bosanskohercegovakih, prikljueni su joj jo i Dubrovnik iz Zetske,
te id i Ilok iz Dunavske banovine. Poloaj preostalih dijelova
4
air Filandra, Bonjaka politika u 20. stoljeu, Sarajevo 1998, 123.
5
Zbor HSS u Delnicama govor g. dr. ubaia o sporazumu Srba i Hrvata,
Politika, 31. 5. 1939, 4.
6
. Filandra, Bonjaka politika, 123.
145
Bosne i Hercegovine i Vojvodine zavisio je od toga da li e ove

pokrajine biti posebne jedinice ili e se dijeliti izmeu Srba i Hrvata.
Dakle, granice nisu bile konane, jer je sporazumom ostavljeno da se
ureuju tokom daljeg preureenja drave.7 U obje varijante nije
dolazilo u obzir vraanje spomenutih 13 srezova Bosne i
Hercegovine, koji su ve bili zaokrueni u sastavu Banovine
Hrvatske.
O politikoj poziciji Mehmeda Spahe tokom pregovora
Iako su voeni u strogoj tajnosti, pregovori Cvetkovi - Maek

izazvali su veliku panju javnosti i uzburkali politiku scenu zemlje.
Dragia Cvetkovi u pregovore nije ukljuivao svoje ministre zato
to je u njima vidio samo potencijalne koniare zapoetog
pregovarakog procesa, pa ih je zato i drao na pristojnom
odstojanju.8 Ni Mehmed Spaho kao njegov ministar u vezi s tim
7
Mira Radojevi, Sporazum Cvetkovi Maek i Bosna i Hercegovina, Bosna i
Hercegovina od srednjeg veka do novijeg vremena, Meunarodni nauni skup 13.
15. decembar 1994. Istorijski institut Srpske akademije nauka i umetnosti,
Zbornik radova, Knjiga 12, Istorijski institut SANU Beograd, Pravoslavna re,
Novi Sad, Beograd 1995, 126127.
8
Iako je nakon pada Stojadinovia novi predsjednik vlade Dragia Cvetkovi
izabran i za predsjednika JRZ, on je, produujui ivot te stranke, ustvari zapoeo
njenu tihu likvidaciju. Kad je uvidio da se nee moi ostvariti planovi o velikoj
stranci u kojoj bi etvrti partner bio HSS i Maek, knez Pavle je izgubio svako
interesovanje za tu stranku. Ona mu je sluila kao politiki instrument sve dotle
dok se nadao da e doi do rjeenja hrvatskog pitanja u okvirima Ustava iz 1931.
godine. Kad je konano postalo jasno da rjeenje tog najveeg
unutranjopolitikog pitanja zemlje zahtijeva i njenu unutranju preorganizaciju,
knez Pavle je, pod pritiskom opih meunarodnih prilika, Londona posebno,
odluno pokrenuo proces sporazumijevanja sa Hrvatima za to mu JRZ ne samo
da nije bila vie potrebna, ve je predstavljala i odreenu smetnju i optereenje, jer
je u svom programu imala ouvanje ustava kao jedan od svojih najvanijih ciljeva.
Osim toga, mnogi lanovi JRZ bili su vezani raznim konkretnim interesima za
dravno ureenje kakvo je postavio taj ustav (zapoljavanje, privilegije, krupni
poslovi, pekulacije). Svaki frontalni napad na tu stranku izazvao bi njihovu
reakciju i dao pravo Stojadinoviu i njegovim pristalicama da se frontalno brane.
Zato je i odlueno da se Stojadinovi srui u samoj JRZ. Nakon njegovog
146
nije mogao biti u boljoj poziciji. Naprotiv.9 Kad su pregovori

otvoreni, on je postao ne samo nevaan, ve i smetnja onim
politikim faktorima kojima je pomogao (i bio jedan od odluujuih
imbenika) da dou na vlast. Iako je, uistinu, bio i ostao
neprikosnoveni lider bosanskih muslimana, morao je mirno gledati
kako glavni zagovornici autonomije Bosne (ustvari njegove politike,
koje se nikada sutinski nije odrekao) sada nastupaju iz redova
Muslimanske organizacije Hakije Hadia, koji su ga upravo najvie
i kritikovali zbog ulaska u JRZ i vladu.
I prije otvaranja samih pregovora Maek je vodio dvolinu
politiku i imao gotovo ignorantski odnos prema pripadnicima
Muslimanske organizacije, a u toku samih pregovora odbijao je da se
susretne sa liderima te organizacije Hakijom Hadiem i Ademagom
Meiem. I pored toga, oni su se i dalje uzdali u Maeka i osuivali
pasivno i neodluno dranje muslimanskog dijela JRZ i samog
Mehmeda Spahe kao muslimanskog lidera tokom tih pregovora.
Poetkom aprila 1939. izaslanici Muslimanske organizacije okupili
su se u Sarajevu i usvojili rezoluciju u kojoj osuuju centralistiki
uklanjanja i sama stranka gubi na vanosti i postaje manje-vie nepotrebna.

Naravno i njene sastavnice, meu kojima je i muslimansko krilo, sastavljeno od
lanova JMO. Cvetkovi nije ni pregovarao sa Maekom u ime vlade i JRZ na
ijem se elu nalazio, ve u ime Krune, kao ovlateni izaslanik Namjesnitva,
odnosno Kneza Pavla. S takvim ovlastima, nije bio ni obavezan da konsultuje
lanove vlade i visoke funkcionere JRZ o toku pregovora. Manje-vie vukao je sve
poteze iza njihovih lea. (Istorija graanskih stranaka u Jugoslaviji, I deo,
Beograd 1952, 351-354).
9
Vezano za poziciju Mehmeda Spahe kao politikog lidera
bosanskohercegovakih muslimana tokom pregovora, za ilustraciju moe posluiti
pismo Branka ubrilovia Jovanu Jovanoviu od 24. 3. 1939., pisano poslije
njegovog razgovora sa Maekom, u kojem se istie da je Maek bio za takav
razgovor u kojem bi Srbi i Hrvati bili osnova za sporazum: Praktino primenjeno
ova misao znai, da bi Maek elio da Koroec i Spaho pri rjeavanju unutranjeg
spora igraju manje vanu ulogu. To je potrebno Vama da znate ako bi se stvarala
koncentracija, da ova dva politiara uniu sa to manje snage i to one odluujue
snage, buduim politikim kombinacijama. Dalje konstatuje da e Udruena
opozicija dati Maeku podrku. (AJ, Fond J. Jovanovia, K. 44 u: Pero Vojinovi,
Vrbaska banovina u politikom sistemu Kraljevine Jugoslavije, Banja Luka 1997,
144-164).
147
program JRZ. Vezano za pregovore, u tom dokumentu navodi se da

muslimani pod zajednikim vodstvom Dr. Vladka Maeka trae
takvo preureenje drave u kojem e BiH u historijskim granicama,
cijelim i neokrnjenim, biti posebna, sa drugim dijelovima dravne
zajednice, potpuno ravnopravna jedinica sa svojim posebnim
bosanskohercegovakim saborom i sa svojom tome saboru
odgovornom bosanskohercegovakom vladom u Sarajevu.10
Kao to je poznato, Maek je, opet, zbog svojih teritorijalnih
aspiracija na Bosnu ignorisao ne samo Mehmeda Spahu, ve i
Hadia, koji se prema Maeku u meuvremenu poeo postepeno
hladiti, iako mu je svojevremeno bio zakletva. S druge strane,
Cvetkovi je kao eksponent srpske politike po logici stvari
zastupao koncepciju srpske Bosne, pa mu se nije ni bilo teko
sloiti sa Maekom da Mehmeda Spahu i sve muslimanske politiare
dre to dalje od zapoetih pregovora. U takvoj situaciji politika
pozicija Mehmeda Spahe bila je izrazito nezahvalna. Ulazei u vladu
Milana Stojadinovia 1935. i Cvetkovia 1939. godine, on je pristao
na Ustav iz 1931., a samim tim i na banovinsko ureenje zemlje,
odriui se tako i same ideje autonomije Bosne. U isto vrijeme, kao
ministar u tim vladama iskreno je podravao rjeenje tog istog
hrvatskog pitanja, uvjeren da e se tako stabilizirati ne samo prilike
u zemlji, ve da e se nai i neko prihvatljivo rjeenje za Bosnu.11
Otuda ne udi njegova neodlunost i suzdranost od bilo kakve
javne reakcije na tok i rezultate pregovora Cvetkovi Maek i
istovremeno velika zabrinutost u pogledu dalje sudbine Bosne i
Hercegovine koju je ispoljavao iza javne scene ili posredno preko
svojih pouzdanika u stranakim ili njemu naklonjenim listovima
(Pravda, Muslimanska svijest i dr.).
10
Zlatko Hasanbegovi, Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929. 1941.
(u ratu i revoluciji 1941.- 1945.), Zagreb 2012, 513
11
Robert J. Donia i John V. A. Fine, Jr., Bosna i Hercegovina: iznevjerena
tradicija, Sarajevo 2011, 116, 117.
148
Kao iskusan politiar, on je brzo spoznao da bi, u sluaju

otvorenog odbijanja sporazuma, bio ne samo politiki
marginalizovan, ve oznaen i kao protivnik sreivanja unutranjih
protivrjenosti i nacionalno-politikih tenzija u zemlji. Znao je da bi
u tom sluaju bio ekspresno uklonjen iz vladajue strukture, nakon
ega tek ne bi nikako mogao uticati na zapoete politike procese.12
Da je ova Spahina procjena bila realna, potvruje i ekspresno
udaljavanje nekada monog Stojadinovia i njegovih pristalica iz
poslanikog kluba, a potom i sa funkcije predsjednika JRZ, sredinom
juna 1939., zato to su podnijeli interpelaciju protiv sporazuma sa
Hrvatima.13 Ako je Cvetkovi na poticaj ili uz pomo Namjesnitva
uspio baciti na politiku marginu monog Stojadinovia, zasigurno
je slinu odmazdu mogao oekivati svako ko bi se usudio da
ometa taj proces. To bi, svakako, mogao biti jedan od razloga to se
Spaho taktiki uzdravao od otvorenih reakcija na nagovjetaje
podjele Bosne i Hercegovine.
Spahina javna podrka pregovorima
Za bolje razumijevanje Spahine pozicije tokom srpsko-

hrvatskih pregovora od znaaja su dvije njegove ministarske posjete
Sloveniji. Prva je upriliena 16. aprila 1939. godine, uoi nastavka
pregovora koji su bili zapeli upravo oko teritorijalnih razgranienja
na prostoru Bosne i Hercegovine.14 Spaho se naao na zajednikom
izletu u Rogokoj Slatini sa predsjednikom vlade Dragiom
12
Z. Hasanbegovi, Jugoslavenska muslimanska organizacija, 508.
13
Na zajednikoj sednici ireg Glavnog odbora JRZ izabran je za predsednika
Glavnog odbora JRZ g. Dragia Cvetkovi, predsednik vlade i ministar unutranjih
dela; Jednoglasnom odlukom Glavnog odbora JRZ iskljueni su iz stranke gg.. dr.
Milan Stojadinovi, uro Jankovi... (u podnaslovu se navodi jo 7 imena),
Politika, 10. 6. 1939, 3; Posle odluke ueg klupskog odbora o iskljuenju g. dr.
Stojadinovia iz Kluba JRZ, Politika, 21. 6. 1939, 4.
14
Prema izvorima, pitanje Bosne i Hercegovine postavljeno je 15. 4. 1939. godine
ve u drugom susretu Cvetkovia i Maeka.
149
Cvetkoviem i tadanjim predsjednikom Senata dr. Antonom

Korocem. Odatle su se, u pratnji bana Dravske banovine dr.
Natlaena, odvezli u Celje, gdje su prisustvovali godinjoj skuptini
Novinarskog udruenja - Sekcija Ljubljana. Nakon ruka, otputovali
su u Kamnik, a zatim u Ljubljanu. Poto su zajedniki veerali u
Hotelu Union, Spaho je otputovao za Beograd, a predsjednik
Cvetkovi, na nastavak razgovora sa Maekom u Zagreb. Kako su
izvijestile novine, na stanici gg. Cvetkovia i Spahu ispratili su gg.
Dr. Koroec, dr. Krek, ban dr. Natlaen i mnogobrojni prijatelji, pa
su tom prilikom prireene srdane ovacije.
Tokom tog politikog izleta iza kulisa se zasigurno
razgovaralo o nastavku zapoetih pregovora Cvetkovi Maek.
Moda je s tim ciljem i dolo do njegovog organizovanja, jer nije
bez razloga gotovo sva jugoslovenska tampa tom naizgled
protokolarnom sastajanju posvetila nesrazmjerno veliku panju.
Tako npr. Jugoslovenska pota u drugom dijelu svog izvjetaja
posebno istie da poslije Rogoke Slatine zagrebaki politiki
krugovi sa vanrednim interesovanjem oekuju dananji sastanak gg.
Cvetkovia i Maeka, na kojem se imaju perfektuirati zakljuci po
onim problemima, koji ine bazu sporazuma, te da nee vie biti
teko nai pogodnu formulu [podvukao autor lanka], po kojoj bi
se odluke sankcionisane od odgovornih politikih faktora, imale to
prije da sprovedu u ivot.15 Iako se ove prognoze nisu ostvarile, jer
su pregovori ve sutradan, 17. aprila 1939. godine, zapali u ozbiljnu
krizu i privremeno obustavljeni, spomenute susrete u Rogokoj
Slatini, kasnije e, u jednoj svojoj retrospektivnoj skici, ne bez
razloga, posebno apostrofirati beogradska Politika, navodei i
Spahino uee u njima: To su bili politiki neobino ivi dani. U
nedelju 16. aprila g. Cvetkovi je otputovao iz Zagreba u Rogoku
Slatinu gde je imao sastanak sa g. Korocem i pok. dr. Spahom. Za
15
Gg. Cvetkovi, Spaho i Koroec na zajednikom izletu, Jugoslovenska pota,
17. 4. 1939, 3.
150
to vreme su bila veanja u politikoj kancelariji g. dr. Maeka i g. dr.

utej je posle tih veanja izraivao predloge Hrvatske seljake
stranke.16
O krizi u pregovorima vrlo precizno se govori i u redovnom
izvjetaju Kraljevske banske uprave Drinske banovine o politikoj
situaciji u Banovini za mjesec april koja je upuena Ministarstvu
unutranjih poslova u Beograd: Neizvjesnost koja postoji o
sporazumu unosi posljednjih dana veliku zabrinutost u sve krugove
narodne, naroito kod katolika i pravoslavnih. Srbi u Bosni ele
sporazum sa Hrvatima, ak i po cijenu sitnijih ustupaka ne bazi
reciprociteta. Srbi su apsolutno svjesni da je razgranienje prema
Hrvatima izvjesno, jer ipak je bolje i to nego eventualna autonomija
Bosne i Hercegovine koju trai Spaho i muslimani! Srbi Bosanci su
protiv autonomije, a i Hrvati Bosanci su protiv autonomije Bosne!
Srbi su otro protiv autonomije jer bi bili majorizirani u Bosni i
Hercegovini od strane muslimana i Hrvata, jer treba znati da je
Bosna i po politikom i po istorijskom i po etnografskom osnovu
srpska pokrajina!17
Mjesec dana kasnije, u drugoj polovini maja 1939., dok je
daleko od oiju javnosti Cvetkovi nastojao otkoiti pregovaraki
proces, Spaho se ponovo naao u Sloveniji, ovoga puta u Ljubljani,
da bi kao ministar saobraaja prisustvovao sveanom otvaranju
radova na izgradnji pruge ernomelj Vrbosko, koja je povezivala
Sloveniju sa Jadranskim morem. S obzirom na aktuelnost, u svojim
javnim istupima tokom tih sveanosti akcenat je stavio na pregovore
Cvetkovi Maek i, razumljivo, u ime Vlade poslao optimistinu
poruku: Mi emo ovaj zadatak rijeiti poto smo ga se latili
otvorena srca i najbolje volje. Sada su pregovori moda malo zastali,
16
Posle zakljuenja Sporazuma: g. Dragia Cvetkovi i g. dr. Vlatko Maek,
radei na Sporazumu sastali su se ukupno osamnaest puta i veali svega oko 60
asova, Politika, 27. 8. 1939, 9.
17
ABIH, KBUDB, pov. br. 261039.
151
ali iskrenost sa obje strane najbolja je garancija za uspjeh, s tim e

naa otadbina postati mnogo jaa i monija.18 Da bi posebno
naglasila Spahin stav o pregovorima, beogradska Politika njegove
rijei istie u naslovu izvjetaja sa spomenute sveanosti: Odluni
smo da reimo mnoga pitanja, naroito pitanje koje je danas
najaktuelnije, a to je hrvatsko pitanje, rekao je ministar g. dr.
Spaho.19
Za bolje razumijevanje tadanje Spahine politike pozicije,
vano je naglasiti da je ovo bila njegova prva javna politika izjava
nakon decembarskih izbora 1938. godine, ali i prvo i posljednje
javno istupanje u vezi sa pregovorima Cvetkovi Maek koji su
ve ulazili u svoju odluujuu fazu. Ubrzo e se pokazati da je to
bila i svojevrsna politika oporuka Mehmeda Spahe, kojeg e, nakon
prijema italijanskog ambasadora prometa u Sarajevu, viednevne
slubene posjete Njemakoj, te ponovnog kraeg zadravanja u
Sarajevu, zatei iznenadna smrt, 29. juna 1939. godine u Beogradu.20
Spahine reakcije - izvan javne politike scene
Dok je Maek iza scene insistirao da se Spaho kao i ostali

bosanski politiari dre podalje od historijskog srpsko-hrvatskog
sporazuma, i Spaho je, isto tako na razne naine, takoe iza scene,
na svoj nain pokuavao ograniiti Maekove apetite prema
dijelovima BiH kako bi ouvao teritorijalni okvir za ostvarenje
starih muslimanskih autonomistikih koncepcija u daljem
preureenju drave. Zato je pokuavao ostati u stalnom kontaktu sa
kljunim akterima te velike igre. Drugo je pitanje, koliko je mogao
18
Iskrenost s obje strane najbolja je garancija za uspjeh, Jugoslovenska pota, 20.
5. 1939, 3.
19
Odluni smo da reimo mnoga pitanja, naroito pitanje koje je danas
najaktuelnije, a to je hrvatsko pitanje, rekao je ministar g. dr. Spaho, Politika, 22.
5. 1939, 3.
20
Z. Hasanbegovi, Jugoslavenska muslimanska organizacija, 535-536.
152
sam uticati na njen ishod. Dok je na javnoj politikoj sceni u vezi s

pregovorima istupio samo jedanput, o njegovom djelovanju iza
scene, osim memoarskih i nekih kasnije nastalih publicistikih
tekstova, nema drugih podataka.
Tako o atmosferi u takozvanom bosanskom krilu JRZ u
Beogradu za vrijeme pregovora, doznajemo iz jednog zapisa Branka
Miljua, Bosanca na funkciji ministra bez portfelja u tadanjoj vladi
Dragie Cvetkovia, koji izmeu ostalog pie: Mi iz Bosne, kojim
je otrica sporazuma stalno visila nad glavom, esto smo se sastajali,
savjetovali i meusobno obavjetavali. Dalje pie da su se sastanci
odravali u kabinetu Mehmeda Spahe, kao sjeditu bosanske
politike aktivnosti u Beogradu. Prema ovom memoarskom spisu,
Spaho je izraavao bojazan od nagovijetenog teritorijalnog
zaokruivanja hrvatskog nacionalnog korpusa, a podjelu Bosne
smatrao smrtnim udarcem za muslimane. Milju navodi kako mu
je u jednom razgovoru Spaho rekao da bi u sluaju podjele slabo
proli i vi pravoslavci, a jo gore mi muslimani. Podijeljeni izmeu
dva narodnosna podruja, a inae vjerska manjina, bili bismo etniki
i vjerski ugroeni i jednog dana dovedeni u takav poloaj da bi smo
se mi muslimani izmeu sebe krvili. Prije iznenadne smrti, svojim
najbliim saradnicima u Sarajevu navodno je rekao da e i dalje
nastaviti borbu i da ni u kom sluaju nee dozvoliti da Kraljevsko
namjesnitvo donese jednu odluku koja nije po volji muslimana.21
Ovaj Spahin stav potvrdit e i patrijarh srpski Gavrilo Doi
(18811950), koji je na toj dunosti bio od 1938. godine. U svojim
memoarima koje je pisao neposredno poslije Drugog svjetskog rata,
ovaj velikodostojnik Srpske pravoslavne crkve sa simpatijama pie o
Mehmedu Spahi, bez obzira to je Spaho bio jedan od glavnih
nesrpskih stubova u vladama Stojadinovia i Cvetkovia, koje je
Srpska pravoslavna crkva smatrala nenarodnim i nedemokratskim.
21
Navodi prema: Ahmed Lavi i Elvedin Subai (prireivai), Mehmed Spaho,
Sarajevo 2010, 104.
153
Kako navodi u svojim memoarima, Spaho mu je, u vezi sa

rjeavanjem hrvatskog pitanja, govorio da niko od nas nije protiv
toga (tj. Sporazuma, n.a.), ali mi Muslimani ne moemo dozvoliti da
se ni u kom sluaju Bosna cepa. Ne elimo da budemo ni Srbi, ni
Hrvati nego da ostanemo kao to sam rekao, jedna politika
organizacija sa verskim obelejem.22
Nadalje navodi da je posredstvom mitropolita
dabrobosanskog Petra, krajem jula 1939. godine, primio estolanu
muslimansku delegaciju iz Bosne i Hercegovine, koja je eljela da
mu izloi stav Muslimana nakon Spahine smrti po pitanju Bosne i
Hercegovine. Delegaciju je predvodio senator Uzeir
Hadihasanovi, za kojeg patrijarh pie da je bio jedan od najbliih
Spahinih saradnika i vrlo ugledna linost u Sarajevu, gde je uivao
dobar glas i kod Srba i kod Muslimana. Sa njim su bila dva
poslanika njihove JMO u Narodnoj skuptini, jedan profesor i jo
dva ugledna Muslimana iz Mostara. Tom je prilikom
Hadihasanovi svoga domaina detaljno obavijestio o Spahinom
stavu u zavrnici pregovora Cvetkovi-Maek: Rahmetli dr Spaho
je bio prologa meseca na slubenom putovanju u Njemakoj. im
se vratio, doao je u Sarajevo. Imali smo jedan iri sastanak naih
prvaka. On nam je podvukao, da po tome sporazumu treba da se
pocepa BiH na dvoje. Bio je mnogo zabrinut. Nije nita dobro
predviao. Izloio nam je da je skrenuo panju Kraljevskom
namesnitvu na teinu situacije i motivisao na stav o ovome:
Muslimani BiH ele iskreni sporazum Srba i Hrvata, radi okonanja
hrvatskog pitanja. Ali ni u kom sluaju ne bi mogli da dozvole da se
BiH cepaju i dele bez pristanka naroda i njegovih predstavnika, ne
samo Muslimana, nego i Srba koji su najbrojniji po stanovnitvu u
ovim pokrajinama. Mi smo svi u potpunosti primili ovo saoptenje
kao na stav, odnosno svih muslimana. Smatrali smo da je rahmetli
dr Spaho imao u potpunosti legitimaciju i poverenje svih
22
Memoari patrijarha srpskog Gavrila, Beograd 1990, 144-145.
154
Muslimana, da kae ono to mi svi elimo i oseamo. Mi takav stav

smatramo kao jedino ispravan i pravian. Posle nae duge diskusije,
rahmetli dr. Spaho rekao je da e i dalje nastaviti svoju borbu i da ni
u kom sluaju nee dozvoliti da Kraljevsko namesnitvo donese
jednu odluku koja nije po volji nama Muslimanima i naim
interesima, poto cepa pokrajine u kojima ive Muslimani i tako nas
dovodi u teku situaciju. Mi nismo ni za vreme okupacije Austro-
Ugarske dozvoljavali da budemo cepani, nego smo se borili protivu
svake sile pa ma s koje strane ona dolazila.23
ukrija Kurtovi kao aktivista Gajreta, koji je kasnije priao
autonomistikom pokretu, napisao je u januarskom broju 1940.
drutvenog glasila Gajret (a prenijeli ga mnogi prosrpski listovi),
uvodni lanak pod naslovom Sporazum i muslimani u kojem pie
kako mu je Spaho u povjerenju iznosio sljedeu alternativu: Ako
Bosna i Hercegovina ne mogu dobiti autonomiju, onda ne moemo
ni pod koju cijenu dozvoliti da se dijeli, nego kao cjelina neka
pripada Srbiji. Kako pie Kurtovi, to je stanovite Spaho zastupao
kako radi potrebe ostvarivanja veze bosansko-hercegovakih
muslimana sa ostalim muslimanima na podrujima koja gravitiraju
Srbiji, tako i zbog nepovjerenja muslimana prema katolikom
zapadu, odakle su u prolosti nasilno istrijebljeni.24
Na osnovu ovakvih i slinih iskaza, pogotovo poslije smrti
Mehmeda Spahe, ne mogu se donositi pouzdani sudovi o stavu
muslimanskog vodstva, pa i samog Spahe o konanom ishodu i
zavrnici pregovora Cvetkovi Maek. lanak ovog prosrpski
orijentisanog autora vie je intoniran, kako i sam navodi, kao poruka
za onu gospodu iz Zagreba koji hoe poto-poto, da svojom
agitacijom meu muslimanima otcepe to vei deo Bosne i
23
Memoari patrijarha srpskog Gavrila, 149.
24
Bosansko-hercegovaki muslimani pripadaju srpskom dijelu naroda,
Jugoslovenska pota, 20. 1. 1940; ukrija Kurtovi, Sporazum i Muslimani
(preneseno iz Gajreta, br. 1-2/1940, 7-9), Vrbaske novine, 31. 1. 1940, 2.
155
Hercegovine za banovinu Hrvatsku.25 U ovom lanku autor je

pokuao dodatno razjasniti muslimanski, a ustvari Gajretov odnos
prema hrvatskoj i srpskoj nacionalnoj ideologiji nakon smrti
Mehmeda Spahe i stvaranja Banovine Hrvatske. Slino treba
promatrati i spomenute memoarske zabiljeke Srpskog patrijarha
Gavrila Doia i ministra Branka Miljua, koji su svaki iz svog ugla,
takoe naknadno, objanjavali reagovanje Mehmeda Spahe izvan
javne politike scene u zavrnoj fazi pregovora Cvetkovi Maek.
Pored navedenih memoarskih zapisa, o protivljenju Mehmeda
Spahe i njegovom stavu oko podjele Bosne i Hercegovine (koji,
istina, nikada nije javno iznio) govori se i u historijskim pregledima i
sintezama nekih ozbiljnih autora koji za svoje tvrdnje najee ne
navode izvore. Tako se, na primjer, u knjizi grupe autora Istorija
Jugosavije iz 1972. navodi kako je Mehmed Spaho, u vezi sa
nagovjetajima podjele Bosne, protestovao ak i kod princa Pavla, za
kojeg je smatrao da mu je prijateljski naklonjen itd.26 Noel Malcom
u svojoj knjizi Povijest Bosne, karakteriui Spahu kao promuurnog
politiara, koji je uspio bosanskim muslimanima osigurati u
meuratnom razdoblju politiki utjecaj nerazmjerno vei od njihove
brojane snage, konstatuje da on ipak nije mogao sprijeiti
komadanje Bosne i Hercegovine iako se tome estoko protivio.27 I
Mustafa Imamovi u svojoj knjizi Historija Bonjaka, takoe ne
navodei izvor, pie kako je Spaho upozorio Cvetkovia da se u tim
pregovorima ne ine koncesije na raun Bosne i Hercegovine.
Ovaj autor je ostavio otvorenom i dilemu o ubistvu ili prirodnoj
smrti dr. Mehmeda Spahe.28 Mehmedalija Boji, isto tako bez
navoenja izvora, u svojoj knjizi Historija Bosne i Bonjaka tvrdi da
25
Isto.
26
Ivan Boi, Sima irkovi, Milorad Ekmei, Vladimir Dedijer, Istorija
Jugoslavije, Beograd 1972, 442.
27
Noel Malkom, Povijest Bosne, Sarajevo 2005, 139.
28
Mustafa Imamovi, Historija Bonjaka, Sarajevo 1998, 520.
156
su u vezi s nagovjetajem podjele Bosne JMO i Mehmed Spaho

protestirali, te da se na dvoru s razlogom pretpostavljalo da bi
Mehmed Spaho i vodstvo JMO mogli da osujete planirani sporazum
(...) zato je u dvorskim krugovima odlueno da se Spaho ukloni sa
politike scene.29 Sline tvrdnje o naprasnoj smrti Mehmeda Spahe
iznose i akademik Muhamed Filipovi, prof. dr. Fehim Nametak i
jo neki bonjaki intelektualci. S druge strane, pojedini historiari,
kao na pr. prof. dr. Husnija Kamberovi u vezi s tim izraavaju
ozbiljne rezerve.30
Politiki nasljednik Dafer Kulenovi
I pored nepovoljnih okolnosti u kojima je preuzeo poziciju

Mehmeda Spahe nakon njegove smrti 29. juna 1939. godine, dr.
Dafer-beg Kulenovi nije dugo oklijevao sa javnim iznoenjem
svojih stavova u pogledu pozicije Bosne i Hercegovine u procesu
srpsko-hrvatskih pogaanja. Za razliku od svog velikog prethodnika,
koji je izbjegavao javno istupanje o tom osjetljivom pitanju,
Kulenovi se nimalo nije libio da vrlo brzo, nakon preuzimanja svih
Spahinih funkcija, kako u Vladi tako i u JRZ, jasno i glasno izae sa
starim, nikada potpuno odbaenim zahtjevom JMO za autonomiju
Bosne i Hercegovine. To je uinio u trenutku kad se konano uvjerio
da Cvetkovieva vlada, u kojoj je i sam sjedio, namjerava definitivni
preustroj zemlje izvriti na trijalistikom principu, po kojem e sve
teritorije izvan granica Hrvatske i Dravske (budue Slovenake)
banovine pripasti banovini Srpske zemlje u koju e ui i Bosna i
Hercegovina, podijeljena na nie administrativne jedinice. Shvativi
da se u toj vladi niko ozbiljno ne obazire na njegovo protivljenje
takvom konceptu, odluio je da javno istupi sa zahtjevom da se
29
Mehmedalija Boji, Historija Bosne i Bonjaka, Sarajevo 2001, 180.
30
Husnija Kamberovi, Mehmed Spaho - politika biografija, Sarajevo 2009, 147-
150.
157
Bosna i Hercegovina, uz Hrvatsku, Srbiju i Sloveniju, organizuje

kao etvrta autonomna jedinica u buduem preustroju zemlje. Taj je
zahtjev jasno formulisao i u javnost plasirao na konferenciji za
novinare u Beogradu 6. novembra 1939. godine, koja e se kasnije
kvalifikovati kao Beogradska autonomaka izjava Dafera
Kulenovia. Kljuni dio te izjave glasi: Ja drim da je najbolje,
kad bude dolo na dnevni red pitanje preureenja drave, da se
stvori jo jedna etvrta jedinica pored triju, pored srpske, hrvatske i
slovenake. Ja drim da je potrebno da bude i da postoji etvrta
jedinica koja e vezivati, spajati ove tri. Jer ova etvrta jedinica ne
bi davala svojoj teritoriji samo ono plemensko ili narodno ili
narodnosno, kako se to sad kae u Hrvatskoj, obeleje, kao to bi
davale srpska, hrvatska i slovenaka, nego bi joj davale
jugoslovensko obeleje. Na ovoj teritoriji ive pomeani i Srbi i
Hrvati, po veri i katolici i pravoslavni i muslimani, koji su i Hrvati i
Srbi. A svi su Jugosloveni.31 Beogradska izjava Dafera
Kulenovia znaajna je po tome to predstavlja prelomnu taku u
bonjakoj nacionalnoj politici tog vremena. Oznaila je prekid sa
utnjom i vraanje JMO svom izvornom programu, kojeg je
dvadesetak godina ranije usvojila kao putokaz borbe za ostvarenje
muslimanskih interesa u Bosni i Hercegovini.32
Iako se gotovo u svakoj prilici pozivao na Mehmeda Spahu,
tvrdei da nastavlja njegovu politiku, Kulenovi je nakon
Beogradske izjave u jeku politikih previranja i estokog
protivljenja, naroito sa srpske strane, te brutalnih napada na njega
lino, ponekad upuivao i javne kritike aluzije na pasivno dranje
svojih prethodnika, naravno ne navodei konkretna imena. Poseban
odjek imao je njegov politiki govor u Travniku 3. maja 1940.
31
Ministar g. dr. Kulenovi smatra da pored Hrvatske, slovenake i srpske
banovine, treba stvoriti i etvrtu jugoslovensku banovinu, koju bi inile Bosna i
Hercegovina, Politika, 7. 11. 1939, 7.
32
Omer Ibrahimagi, Dravnopravni i politiki razvitak Bosne i Hercegovine,
Sarajevo 2009, 228.
158
godine, na iji sadraj je reagovao ak i reisul-ulema Fehim Spaho,

ustajui u odbranu lika i djela svoga brata Mehmeda. Prema
pisanju Jugoslavenskog lista, Kulenovi je tom prilikom, izmeu
ostalog, rekao da je sporazum u naelu posve dobar, ali da je to tek
poetak preureenja drave. Njegove se posljedice jo dobro ne
opaaju, jer treba vremena da se opreke koje su se 20 godina sijale,
izbriu, pa da se opet povrati bratsko povjerenje [...] To je uostalom i
program stranke ili bolje rei muslimanskog pokreta kojem on stoji
na elu, pa e se za taj program svim silama i boriti. Zato se kroz 20
godina nije poelo rjeavati to pitanje, uzrok je centralistiki reim, a
osim toga predstavnici muslimana u vladi uvali su svoje stolice, pa
nisu smjeli ni pokretati to pitanje. (podvukao autor) Tu se gosp.
Kulenovi osvrnuo na svoje protivnike i upozorio prisutne da ih se
uvaju ako meu njih dou.33
Reagujui na ovu blagu prozivku svojih prethodnika,
prepoznajui u njima i svoga brata Mehmeda, reisul-ulema Fehim
Spaho 7. maja 1940. godine Kulenoviu pie sljedee: Da ti pravo
kaem, ja nikako ne vjerujem, da si Ti ovo rekao, pa makar pri tome
mislio i na druge ljude osim rahmetli Mehmeda, jer kad god su u
vladi bili pravi predstavnici muslimana, tu je bio Mehmed sa svojim
drutvom i ja mislim, da ni meu protivnicima njegovim ne moe se
nai ovjek, koji bi mu mogao prigovoriti, da je uvao ministarsku
stolicu. Udarao je nogom u nju, kad god je smatrao da je to u
interesu muslimana. U nastavku pisma navodi da je Mehmed Spaho
kod svakog ulaska u vladu davao principijelne izjave, da on ulazi u
vladu da vodi tekue poslove, ali ako doe na dnevni red preureenje
drave, da e on odmah postaviti na tapet i autonomiju Bosne i on je
to pitanje zaista uvijek drao na dnevnom redu. Podsjetivi
Kulenovia da je ta njegova izjava u Sarajevu shvaena kao direktna
kritika politike rahmetli Mehmeda Spahe i da je revoltirala njegove
potovaoce, u tom svom dopisu Fehim Spaho ga moli da tu stvar
33
Svretak turneje ministra dra. Dafera Kulenovi po Bosni i Hercegovini,
Jugoslavenski list, 5. 5. 1940, 3.
159
na neki nain reparira. Ako nijesi rekao, da to javno preko

'Jugoslovenskog lista' demantuje, a ako su Ti takve rijei izletjele,
da nastoji da im dade pravo tumaenje, jer ja ne vjerujem, da Ti
ima ovakovo miljenje o rahmetli Mehmedu. Na kraju svog pisma
Fehim Spaho unosi i dozu emocija: Svakako te molim, da mi
odmah odgovori na ovo pismo, jer ja ne mogu nikako dozvoliti, da
mi roeni brat, koji je ipak uinio dosta i za dravu i za na svijet,
ostane pod ovakvom objedom, i to od strane svog dugogodinjeg
saradnika a sad njegova politikog naljednika.
Na kopiji ovog pisma koja se uva u Fondu Fehima Spahe
(Historijskom arhivu Sarajeva) rukom je dopisano sljedee: Na ovo
pismo odgovorio Dafer 8. 5. telefonski i izjavio da nije ovako
govorio. Poziva se na 'Jutarnji list', gdje je pravi izvjetaj. Izai e
demanti u 'Narodnoj pravdi'.34
Zakljuak
Na osnovu dostupnih arhivskih i memoarskih izvora, pisanja

tampe i do sada objavljene literature moe se zakljuiti da
izostajanje javne reakcije Mehmeda Spahe na ono to se Bosni
spremalo tokom pregovora Cvetkovi Maek nije bilo rezultat
promjene njegove politike strategije kada je Bosna u pitanju, ve
samo stvar politike taktike, kojoj je pribjegao usljed nepovoljnih
prilika u kojima se kao politiar naao. Vjerovao je u Jugoslaviju u
kojoj e Bosna biti ravnopravna sa Srbijom, Hrvatskom i
Slovenijom. Njegovo reagovanje izvan javne politike scene, u
krugu politikih prijatelja i saradnika, potvruje da se nije mirio sa
onim to se pripremalo kroz pregovore Cvetkovi Maek.
Meutim, ne znamo ta bi uinio do kraja tih pregovora. Niti je bila
stavljena posljednja taka na Sporazum, a niti je Spaho o tome rekao
svoju posljednju rije prije nego to je zauvijek otiao. Odluan
34
Historijski arhiv Sarajeva, Zbirka Fehima Spahe, SF 582.
160
zaokret u takozvanoj muslimanskoj politici, nakon potpisivanja

Sporazuma, napravit e Spahin nasljednik Dafer Kulenovi, koji je
u svojoj Beogradskoj izjavi od 6. novembra 1939. javno zatraio
da se Bosna i Hercegovina u daljem preustroju zemlje, uz Hrvatsku,
Srbiju i Sloveniju, organizuje kao etvrta jedinica. Beogradska
izjava naila je na otre reakcije u srpskim i hrvatskim politikim
krugovima s jedne i oznaila poetak Pokreta za autonomiju Bosne i
Hercegovine s druge strane.
Konano, postavlja se pitanje koji su razlozi izraenog
kontrasta u pristupima Spahe i Kulenovia srpsko-hrvatskom
sporazumijevanju, prvog koji se suzdravao od komentara i javnog
istupanja i drugog koji je vrlo brzo poslije preuzimanja Spahinih
funkcija poeo odluno promovirati autonomiju Bosne. Odgovor na
ovo pitanje zahtijeva posebno istraivanje u prvom redu individalnih
razlika izmeu te dvije linosti, ali i razliitih politikih okolnosti u
kojima su radile i djelovale, to izlazi iz okvira ove teme.
MEHMED SPAHO AND THE CVETKOVI

MAEK NEGOTIATIONS
Summary
Based on the available archived sources, memoires, press

writings and previously published literature, it can be concluded that
the absence of Mehmed Spaho's public reaction on what eventually
Bosnia would be put up to during the negotiations Cvetkovi-
Maek, was not the result of the change of his political strategy
concerning Bosnia, but solely the matter of the political tactic to
which he approached due to the adverse circumstances in which he
161
found himself as a politician. He believed in Yugoslavia in which

Bosnia would be equal to Serbia, Croatia and Slovenia. His reactions
behind the public political scene, in the circle of his political friends
and collaborators, do confirm that he could not reconcile with what
would emerge from the negotiations Cvetkovi-Maek. However,
we cannot know what he would do by the end of the negotiations.
Neither the last dot had been put on the Treaty, nor Spaho had given
his final word about it, before he had gone eternally. After signing
the Treaty, a decisive turn in the so-called Muslim politics was made
by Spaho's successor Dafer Kulenovi who publicly requested in
his Belgrade announcement since 6th November 1939. for Bosnia
and Herzegovina to be organized as the fourth unit in the future
rearrangement, alongside Serbia, Croatia and Slovenia. On the one
hand, Belgrade announcement encountered harsh reactions in
Serbian and Croatian political circles. On the other hand, it marked
the beginning of the Bosnia and Herzegovina autonomy movement.
162
UDK: 94(497.6)''1943/1950''
Izvorni nauni rad
Vera Katz
Institut za istoriju, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
katz.vera@gmail.com
BOSANSKOHERCEGOVAKO DRUTVO
U RAZDOBLJU USPOSTAVLJANJA JUGOSLAVENSKE
REVOLUCIONARNE VLASTI (1943-1950)
Apstrakt: U ovom radu autor je pratio neke glavne pravce konstituiranja

komunistike vlasti u Bosni i Hercegovini u smislu ostvarivanja odluka koje su
dolazile od Predsjednitva AVNOJ-a i Centralnog komiteta KPJ, odnosno kako su
se njihove odluke primjenjivale u bosanskohercegovakom drutvu u vrijeme
potpuno centralizirane jugoslavenske drave. S jedne strane, na nekim primjerima
se pokazalo da su bosanskohercegovaki komunisti svoju odanost Partiji
manifestirali do krajnje rigidnosti i politikog terora, naroito u pitanjima
obrauna sa stvarnim i potencijalnim narodnim neprijateljima, u strahu da se ne
narui uspostavljeni meunacionalni konsenzus, dok se s druge strane pokazalo
kako se brzo konstituirala dravna vlast i efikasno primjenjivale njene odluke u
svim oblastima drutveno-ekonomskog razvoja.
Kljune rijei: Komunistika partija Jugoslavije, Jugoslavija, Bosna i

Hercegovina, ZAVNOBiH, AVNOJ, izbori 1945, Ustav FNRJ, konfiskacija,
nacionalizacija, agrarna reforma, Cazinska buna
Abstract: In this paper the author analysed some of the main directions of the
constitution of the Communist authorities in Bosnia and Herzegovina in terms of
realization of the decisions on the part of the Presidency of AVNOJ and the
Central Committee of the Communist Party of Yugoslavia, as well as how their
decisions were being implemented in Bosnian society at the time of fully
centralized Yugoslav state. On one hand, in some cases it was shown that the
Bosnian Communist Party manifested its loyalty to the extreme rigidity and
political terror, especially in the matters of dealing with actual and potential
"enemies of the people", fearing that the established inter-ethnic consensus might
be violated, while the on the other hand one could witness how quickly the state
authority was constituted and how effectively all its decisions were implemented
in all areas of socio-economic development.
163
Bosanskohercegovako drutvo u razdoblju uspostavljanja
jugoslavenske revolucionarne vlasti
Keywords: Communist Party of Yugoslavia, Yugoslavia, Bosnia and

Herzegovina, ZAVNOBiH, AVNOJ, the 1945 elections, the Constitution of the
FNRJ, confiscation, nationalization, agrarian reform, Cazin rebellion
Uvod
Za ravnopravan dravno-politiki poloaj u Demokratskoj

Federativnoj Jugoslaviji (DFJ) Bosna i Hercegovina se izborila na
Prvom1 i Drugom zasjedanju Zemaljskog antifaistikog vijea
narodnog osloboenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH),2 to je
potvreno na zasjedanjima Antifaistikog vijea narodnog
osloboenja Jugoslavije (AVNOJ), te je ona postala jedna od est
federalnih jedinica republikanskog oblika na 51.129 km ili 19,9 %
teritorije zajednike jugoslavenske drave3, odnosno bila je
povrinom manja od Hrvatske i od Srbije, a vea od ostale tri
jugoslavenske republike. Iz Drugog svjetskog rata Bosna i
Hercegovina je izala s ogromnim ljudskim i materijalnim gubicima.
U jednom partijskom dokumentu je zabiljeeno da je krajem 1945.
godine u Bosni i Hercegovini ivjelo 2,091.509 stanovnika.4 Prema
istraivanjima Vladimira erjavia, Bosna i Hercegovina je izgubila
15,1 % svog stanovnitva tijekom Drugog svjetskog rata,
procijenjeno prema oekivanom broju stanovnika za 1948. godinu,
1
Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a odrano je 25-26. novembra 1943. godine u
Mrkonji Gradu. (Rezolucija Prvog zasjedanja Zemaljskog antifaistikog vijea
narodnog osloboenja Bosne i Hercegovine, ZAVNOBiH dokumenti 1943-1944,
knj. I, Sarajevo 1968, 69).
2
Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a odrano je od 30. juna do 2. jula 1944. godine u
Sanskom Mostu. (Usvajanje Odluke o konstituisanju ZAVNOBiH-a u najvie
zakonodavno i izvrno narodno predstavniko tijelo Federalne Bosne i
Hercegovine i Usvajanje Deklaracije ZAVNOBiH-a o pravima graana Bosne i
Hercegovine, Isto, 232-234).
3
Jugoslavija 1945-1964, Statistiki pregled XI, Beograd 1965, 15.
4
Arhiv Bosne i Hercegovine (dalje ABH), Fond: Pokrajinski komitet KPJ za BiH
(PK KPJ BiH), kutija 85, fascikla 19, br. dok. 100/45, 31. 12. 1945. Broj
stanovnika 1945. godine u Bosni i Hercegovini prilog 1.
164
Historijska misao, 2, Tuzla, 2016, 163-203. Vera Katz
kada je obavljen prvi slubeni poslijeratni popis stanovnitva,

odnosno prema proraunu izmeu stvarnog i oekivanog broja
stanovnika.5 Kada se uz nenadoknadive demografske gubitake
dodaju pokazatelji o velikim razmjerima materijalnog razaranja
bosanskohercegovake privrede,6 koja je i do rata ubrajana u
nerazvijeni dio Kraljevine Jugoslavije, siromatvo je bilo glavno
polazite poslijeratnog razvoja ovog izrazito patrijarhalnog i
agrarnog drutva i do 80 % seoskog stanovnitva, u koje je
komunistika vlast intervenirala radikalnim mjerama.
Brojne odredbe donesene tijekom Drugog svjetskog rata od
strane vodstva narodnooslobodilake borbe mada nisu bile u formi
zakona, ve su to bile odluke, uputstva, naredbe, preporuke,
rezolucije i slino nisu imale samo privremeni karakter, kako su
bile naslovljene, ve su predstavljale temelj poslijeratne zakonske
regulative komunistikog politikog sustava. Prema tome,
periodizacijska odrednica sa 1943. godinom, kao polazitem u
elaboraciji pojedinih pitanja za poslijeratni razvoj, ima puno
metodoloko opravdanje, jer je do kraja 1945. godine bilo zavreno
konstituiranje komunistike vlasti u Jugoslaviji. To potvruju odluke
Treeg zasjedanja AVNOJ-a i Privremene narodne skuptine DFJ,7
tijekom augusta 1945. s naznakom do izbora, do kojih se
komunistika vlast potrudila da vojno neutralizira najvei broj
zaostalih naoruanih grupa, ali i stvarne i potencijalne politike
protivnike meu ostacima prijeratnih graanskih stranaka koji su
osporavali legitimitet komunistikoj vlasti. Ve do jeseni 1945.
5
Vladimir erjavi, Gubici stanovnitva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu,
Zagreb 1989, 33. Usporedi: Bogoljub Koovi, rtve drugog svjetskog rata u
Jugoslaviji, London 1985.
6
Kemal Hrelja, Rafael Bri, Nikola ivkovi, Iskoritavanje i unitavanje
prirodnih bogatstava i narodne imovine Bosne i Hercegovine od okupacionih sila
1941-1945, Sarajevo 1976, prilog br. 2.
7
Rezolucija o proglaenju Antifaistikog vea narodnog osloboenja Jugoslavije
za Privremenu narodnu skuptinu Demokratske Federativne Jugoslavije, Slubeni
list DFJ, god. I, br. 59, Beograd, 11. 8. 1945, 541.
165
godine komunisti su imali vlast pod svojom kontrolom, a formalno

postojanje legalne opozicije u Privremenoj narodnoj skuptini DFJ
nije utjecalo na odluke koje je donosila pobjednika veina, odnosno
glas nije mogao biti dat drugome, jer ti drugi nisu mogli politiki
postojati.
Propaganda protiv Kraljevine Jugoslavije

deligitimiranje stare elite
Ve tijekom narodnooslobodilake borbe komunisti su se

pripremali za osvajanje vlasti stvarajui potpuni otklon prema
Kraljevini Jugoslaviji, staroj Jugoslaviji, tamnici naroda, kako
su je zvali, snanom propagandom protiv monarhijskog oblika vlasti,
kralja Petra II Karaorevia, graanskih stranaka i njihovih prvaka,
a nasuprot takvoj projicirali su novu Jugoslaviju kao dravu
ravnopravnih naroda, slobodnih seljaka i radnika te potene
inteligencije, u kojoj bi Komunistika partija imala neprikosnovenu
vlast s ciljem zatite narodnih interesa. Agitacija za novu i
propaganda protiv stare vlasti omoguila je Partiji uklanjanje
politikog pluralizma, a za ideju ideolokog jedinstva i socijalne
pravde s jednom vladajuom strankom na vlasti, Komunistikom
partijom. Snana propaganda protiv starog reima kojeg su
predstavljali kralj Petar II, vlada u izbjeglitvu i predratni graanski
politiari otvoreno je iskazana na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a,
emu je bio posveen najvei dio uvodnih govora i diskusija s
porukom da nema povratka na staro. Povodom tog pitanja izdat je
i Proglas ZAVNOBiH-a narodima Bosne i Hercegovine,8 u kojem
se, izmeu ostalog, poruuje: [...] Dok narodi Jugoslavije vode
borbu na strani saveznika za unitenje faizma, dotle izdajnika
nazovi vlada u Kairu na elu s kraljem Petrom II, preko svog
'ministra vojske' i krvnika nae slobode, Drae Mihailovia, sarauje
8
Proglas ZAVNOBiH-a narodima Bosne i Hercegovine, ZAVNOBiH
dokumenti 1943-1944, knj. I, 80.
166
sa njemakim okupatorom, ustaama, bugarskim okupacionim

trupama u borbi protiv narodno-oslobodilakog pokreta i nae slavne
vojske. Cilj te takozvane vlade jeste, da pomognuta reakcionarima iz
Engleske i Amerike, opet zasjedne na narodnu grbau. Cilj kralja
izdajnika jeste da se opet, protiv volje naroda, doepa prestola.9
Proglas je preko oblasnih narodnooslobodilakih odbora distribuiran
prema niim instancama narodne vlasti s namjerom upoznavanja
javnosti s odlukama donesenim na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a.
Do kraja 1943. godine u brojnim obraanjima narodnim masama i
svakom narodu pojedinano o raznim pitanjima ponavljani su isti
stavovi o izbjeglikoj vladi i kralju, otvorenim pozivom da se
narodnooslobodilakoj borbi pridrue i oni koji do tada to nisu
uinili do konanog obrauna s neprijateljem. Na Drugom
zasjedanju ZAVNOBiH-a ponovljeni su isti stavovi samo u
smirenijem tonu, jer su u prvom planu bili napori k daljnjoj izgradnji
vlasti. U suglasju sa Sporazumom Tito ubai, kralj Petar nije
javno istican s karakteristikama zloinca i uglavnom je u Bosni i
Hercegovini ponavljana ocjena koju je izrekao uro Pucar: I tek
nakon dvije godine teke i krvave borbe razvitkom politike svijesti
irokih narodnih slojeva, koji su se irom zemlje uvjeravali o
izdajstvu Drae i izbjeglikih vladinih krugova, kao i
raskrinkavanjem tih izdajnikih krugova pred vanjskim svijetom,
nai su narodi mogli da donesu odluku o nepriznavanju emigrantske
vlade, i odluku o zabrani kralju Petru II da ue u zemlju dok narod
ne odlui poslije rata o definitivnom obliku svoje dravne uprave.10
Nakon osloboenja Sarajeva, na Treem zasjedanju ZAVNOBiH-a11
Partija se institucionalno uvrstila i nastavila je proces eliminiranja
svih onih koji bi potencijalno mogli glasati protiv narodne vlasti, a
9
Isto.
10
Znaaj odluka Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a za dalji razvoj narodno-
oslobodilakog pokreta Bosne i Hercegovine, Isto, 78.
11
Tree zasjedanje ZAVNOBiH-a odrano je u Sarajevu, od 26-28. aprila 1945.
godine.
167
time i protiv Komunistike partije. Uporedo s propagandom protiv

izbjeglike vlade i kralja, komunisti su izricali izuzetno negativna
miljenja o predratnim graanskim strankama i njihovim vodeim
politiarima, u nastojanju privlaenja k sebi njihova lanstva, to je,
izmeu ostalog, sumirano u Rezoluciji: [...] Razdor i mrnju meu
naim narodima unosili su tuinci u nau zemlju od Osmanlija,
Maara i Austrijanaca do dananjih faistikih zavojevaa. Stare
politike stranke, kako velikosrpske tako i Jugoslovenska
muslimanska organizacija i reakcionari iz Hrvatske seljake stranke,
nisu zbliavali narode, ve su svojom protivnarodnom politikom
produbljivali jaz meu njima i sijali mrnju. [...] Zahvaljujui
Komunistikoj Partiji, organizatoru narodno-oslobodilake borbe,
narodi Bosne i Hercegovine, poslije toliko rtava i krvoprolia
ostvaruju bratstvo jedinstvo u narodno-oslobodilakom pokretu koji
e dalje razvijati i uvrivati, kao najdragocjeniju pobjedu u ovoj
borbi.12 Uz stalno ponavljanje parole o uspjenom ostvarivanju
bratstva i jedinstva, u Rezoluciji je konstatirano da su graanske
stranke izgubile programsku snagu u lanstvu, kojeg su nastojali
amnestirati uz opravdanje da su potpali pod negativne utjecaje
vodstva. Svi izriaji su uglavnom slini, a poruka je sljedea:
etnitvo se raspada, a zavedeni, veinom seljaci, pristupaju
narodno-oslobodilakom pokretu. Izdajnika velikosrpska politika
izgubila je oslonac u srpskim masama. [...] Veina vostva bive
Jugoslovenske muslimanske organizacije, sa Daferom
Kulenoviem na elu, koja je prila okupatoru i ustaama i koja je
kriva za stradanja Muslimana kao i Srba, gubi svaki uticaj na
muslimanske mase. [...] Masovni prelazak Muslimana narodno-
oslobodilakom pokretu zbrisae i te pokuaje muslimanske reakcije
da omete bratimljenje Muslimana sa srpskim i hrvatskim narodom i
iskoristi ih u svoje sebine ciljeve. [...] Pristupanjem u narodno-
oslobodilake redove i jednog dijela prvaka Hrvatske seljake
12
ZAVNOBiH dokumenti 1943-1944, knj. I, 70-71.
168
stranke osjetno je ubrzano odvajanje bosanskih Hrvata od

reakcionara iz biveg vodstva Hrvatske seljake stranke s Maekom
na elu, koji su uzalud pokuavali da zaustave hrvatski narod od
borbe, da bi ga kasnije, svojom saradnjom sa okupatorom i
velikosrpskom klikom u Londonu, pokuali gurnuti u borbu protiv
narodno-oslobodilakog pokreta.13 Kada je na Drugom zasjedanju
ZAVNOBiH konstituiran u najvie zakonodavno i izvrno politiko
tijelo u Bosni i Hercegovini, predratne graanske stranke su tretirane
kao bive, odnosno kao ve poraene, zahvaljujui junakoj i
mudroj Komunistikoj partiji Jugoslavije!14 Prema ustaljenoj
komunistikoj praksi, koja je nastavljena i poslije rata, kritiki
tonovi prema odreenim politikim voama pojedinih naroda
uglavnom su dolazili od pripadnika istog naroda ili su se neizostavno
morale spomenuti negativne pojave za sva tri naroda u Bosni i
Hercegovini. Vodstvo Partije bilo je svjesno da se politiki ivot
meuratne Jugoslavije odvijao uglavnom prema nacionalnom
stranakom organiziranju, pa su prema tome nastojali izdvojiti
lanstvo, nai opravdanje za njegovu politiku orijentaciju u smislu
zavedenosti te ga prevaspitati, a njihove voe i utjecajne linosti
neutralizirati, s jedne strane formalnim ukljuivanjem onih
najutjecajnijih u skuptinski sustav, gdje su bivali preglasani, a s
druge optuiti ih kao narodne neprijatelje. Upotrebom odrednice
bive, komunisti su ve 1943. nagovijestili nemogunost njihove
poslijeratne djelatnosti, a formalno su nakon rata nastavile s radom
samo malobrojne stranke koje su komunisti smatrali korisnim u
jednom kratkom periodu u smislu pribliavanja narodnim
masama.15 Provodei revolucionarni program komunisti nisu
proputali priliku da svojim propagandnim radom delegitimiraju
stare elite.
13
Isto, 74.
14
Isto.
15
Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a (Isto, 164-285).
169
Pratei instrukcije Predsjednitva AVNOJ-a i Centralnog

komiteta KPJ te aktivnom djelatnou tijekom razdoblja izmeu
zasjedanja ZAVNOBiH-a, bosanskohercegovaki komunisti su na
Treem zasjedanju mogli zaokruiti izgradnju vlasti u svojoj
federalnoj jedinici, ime su udareni temelji za njenu potpunu
legalizaciju do kraja 1945. godine. Meu mnogim vanim pitanjima
o konstituiranju vlasti, vijenici su iskristalizirali i odnos prema
nekim linostima iz prolosti, kako onima koji su stavljeni u potpuno
negativan kontekst, tako i onima koje je potrebno slaviti zbog
njihove borbe za narodna prava i junoslavensko ujedinjenje. Prema
ve ustaljenoj praksi, i prema ovom pitanju napravljena je
meunacionalna ravnotea. to se tie Bosne i Hercegovine, na
hrvatskoj strani Vlatko Maek je oznaen glavnim krivcem za sve
to se tijekom rata deavalo hrvatskom narodu, pa je ak sve
negativno oznaeno kovanicom maekovtina. U odnosu na
Pavelia, koji je u vojnom pogledu izgubio rat, Maek je
predstavljao veu opasnost zbog politikog utjecaja, kao predsjednik
Hrvatske seljake stranke, mada je bio u emigraciji, a svi ostali
predratni hrvatski politiari oznaeni su kao hrvatski reakcionari.
Na srpskoj strani, glavnim zloincima su imenovani Draa
Mihailovi i Milan Nedi, a svi ostali srpski meuratni politiari
zajedno s predratnom jugoslavenskom vladom i kraljem svrstani su u
velikosrpske hegemoniste.
Komunisti nisu zaboravili potraiti kontinuitet
narodnooslobodilakoj borbi u prolosti, pa su se tako povezivali sa
seljakim bunama, hajducima, uskocima, mladobosancima, sa
stradalim meuratnim komunistikim ilegalcima, to je posluilo
kreiranju zajednike historije u borbi junoslavenskih naroda za
slobodu protiv eksploatacije i tuinske vlasti. U svom
predstavljanju javnosti, Komunistika partija je naglaavala da je
ostvarila vjekovne elje za sve jugoslavenske narode i kao poveznicu
s prolou selektivno je odabrala pojedine linosti iz nacionalnih
historija svih naroda, a meu hrvatskim i srpskim bili su: Stjepan
170
Radi, Josip Juraj Strossmayer, Matija Gubec, Gavrilo Princip,

Svetozar Markovi i neki drugi koji su odgovarali obrascu narodnih
tribuna za slobodu, ujedinjenje i pravdu. Tako npr. za Svetozara
Markovia se kae: Danas mi vidimo ostvarenje snova ustanika
ispoetka prolog vijeka, ostvarenje neumrlog Svetozara Markovia,
sna da se jedinstvo itavog srpstva moe postii jednim jedinim
putem, putem ujedinjenja i ravnopravne zajednice svih junih
Slovena na Balkanu,16 ili npr.: Glavne take Radieve HSS bile
su: Bog ne dozvoljava da ovjek ovjeku bude rob; vlast se ima dati
narodu izabranih seoskih, opinskih, sreskih, upanijskih i
zemaljskih odbora i tree, da se Hrvati kao slavenski narod trebaju
uvijek i u svakoj prilici oslanjati na bratski ruski narod. Naroito
naglaavam ovu treu taku; jer Stjepan Radi ni jednog politikog
govora nije izrekao a da nije slavio i veliao veliki ruski narod kao
jedinog spasioca ne samo slavenskih naroda ve i cijelog
ovjeanstva. [...] za Nijemce nije imao nikakvih naroitih simpatija.
On ih u usporedbi s nama potpuno bagatelie i u jednom spisu
primjeuje da smo mi imali pjesnike kao Gundulia i druge, kada oni
jo ni pisati nisu znali. [...].17 Kako u ovim navedenim, tako i u
mnogim drugim iskazanim miljenjima, komunisti su se u
pobjednikom zanosu izgubili u ocjenama odabranih linosti, pa
tako se za agrarnu reformu kae da je to ostvarenje sna za koji se i
Matija Gubec borio, da je atentat u Sarajevu hrabri in borbe za
slobodu i slino, to su, izmeu ostalih, bila i slubena tumaenja
historije u udbenikoj literaturi tijekom socijalizma.
Osim propagande protiv svih negativnih pojava u
jugoslavenskom drutvu, koje je kao takve ocijenila Partija, a za
afirmiranje novih vrijednosti, novouspostavljene institucije vlasti
provodile su i radikalnije mjere da bi se eliminirao najvei broj
16
Isto, 399.
17
Izlaganje Jure Begia, narodnog poslanika iz Tuzle (Isto, 418).
171
protivnika na predstojeim izborima za Ustavotvornu skuptinu

Jugoslavije.
Izbori za Ustavotvornu skuptinu DFJ
Osim fizikih likvidacija bez sudskog postupka tijekom

zavrnih vojnih operacija, odnosno ienja terena, Partija je
propisivala privremene odluke i zakone ijim su revolucionarnim
djelovanjem uinkovito onemogueni potencijalni protivnici reima
na predstojeim izborima, mada su komunisti bili uvjereni da e na
izborima dobiti natpolovinu veinu.
Uporedo sa zavrnim vojnim operacijama zapoeo je i proces
uspostavljanja narodnog sudstva, pa je ve 19. maja 1944. godine
Poverenitvo za sudstvo Nacionalnog komiteta osloboenja
Jugoslavije (NKOJ) sainilo Predlog za formiranje narodnih sudova
s postavkama koje su trebale slediti zemaljska antifaistika vea
federalnih jedinica, pa tako i ZAVNOBiH.18 Pored spomenutog
Predloga, istog mjeseca donesena je Uredba o vojnim sudovima19
kojom je bilo propisano ustrojstvo, nadlenosti, kategorizacija
krivinih djela, kazne, zatitne mjere, postupci i izvrenje presuda.
Osim ratnim zloincima, vojnim licima i ratnim zarobljenicima,
vojni sudovi sudili su i narodnim neprijateljima. Za razliku od
ratnih zloinaca koji su kvalificirani kao [....] pokretai,
organizatori, naredbodavci te pomagai i neposredni izvritelji
masovnih ubijanja, prisilnog iseljavanja, odvoenja u logore i na
prisilan rad stanovnitva, zatim palea, unitavanja i pljake narodne
imovine i dravne imovine, svi posednici imanja i preduzea u
Jugoslaviji, okupatorskim i drugim zemljama koji su neoveno
eksploatirali radnu snagu na prisilan rad odvedenih ljudi, funkcioneri
18
Slobodan Neovi, Stvaranje nove Jugoslavije 1941-1945. godine, Beograd
Ljubljana 1981, 409-411.
19
Isto, 412-420.
172
teroristikog aparata i teroristiki naoruanih formacija okupatora i

domai u slubi okupatora, oni koji su vrili mobilizaciju naeg
naroda za neprijateljsku vojsku,20 narodni neprijatelji su odvojeni u
poseban paragraf i njima su smatrani: [....] svi aktivni ustae, etnici
i pripadnici ostalih oruanih formacija u slubi neprijatelja i njihovi
organizatori i pomagai; svi oni koji su u slubi neprijatelja ma u
kom vidu kao pijuni, dostavljai, kuriri, agitatori i slino; koji su
naterali narod da okupatorima preda oruje; svi oni koji su izdali
narodnu borbu i bili u dosluhu sa okupatorom; svi oni koji se
odmetnu od narodne vlasti i rade protiv nje; svi oni koji razaraju
narodnu vojsku, ili su na drugi nain pomagali i pomau okupatoru;
svi oni koji izvre teke sluajeve ubistva i pljake i slino.21 Iz
definiranih kvalifikacija krivinih djela uoljiva je neznatna razlika
izmeu ratnih zloinaca i narodnih neprijatelja, a porozno sudstvo
nije osiguravalo adekvatnu pravnu zatitu onima za koje se samo
sumnjalo da su protiv komunistikog naina organiziranja dravne
vlasti.
U daljnjoj izgradnji sudske regulative, poetkom 1945.
donesen je Privremeni krivini zakon za Federalnu Bosnu i
Hercegovinu,22 u kojem je vrlo neodreeno propisano da: Krivino
djelo je svaka protivpravna radnja ili proputanje, koje je predvieno
ovim zakonom, kao i svaka druga slina radnja ili proputanje.23
irina obuhvaenosti potencijalnih optuenika predviena je u
posebnom odjeljku ovog zakona pod naslovom Krivina djela protiv
dravnih vlasti i poretka u dravi koji je bio vrlo pogodan za suenje
licima za koje se pretpostavljalo da mogu biti protiv
narodnofrontovskih kandidata, a sredinji paragraf je glasio: Zloin
je, svako djelovanje, kojim se svjesno i umiljeno rui ugled
20
Isto, 414-415.
21
Isto, 415.
22
ZAVNOBiH dokumenti 1945, knj. II, 349-371.
23
Isto, 349.
173
dravnih vlasti i iri neprijateljska propaganda a sve u cilju, da se

oslabe narodne vlasti i poredak stvoren Narodno-oslobodilakom
borbom, u koliko ova djela nemaju obiljeja zloina, koji spadaju u
nadlenost vojnih sudova.24 Prema opoj karakteristici tadanjeg
zakonodavstva u vremenu osnivanja, organiziranja i kadrovskog
popunjavanja nisu jasno bile ralanjene nadlenosti, ali ni
ujednaeno definirano izricanje kazni. Radilo se na principu: [....]
postupak imade biti brz i bez suvinih opirnosti, ali potpun.25 O
pravinosti tih sudova krajem rata, u vremenu zavrnih vojnih
okraja i revolucionarnog zanosa pobjednika, predstoje tek
istraivanja u bosanskohercegovakoj historiografiji.
Intenzivne akcije u razraunavanju s neistomiljenicima bile su
nagovijetene ve u prvoj polovini 1944. i u Nacrtu deklaracije o
osnovnim pravima nacija i graana Demokratske Federativne
Jugoslavije26, gdje se u odjeljku 13. predvialo da Izdajnicima
naroda i otadbine i pijunima sudie specijalni sud za kanjavanje
izdajica i naroda i otadbine, a okupatorskim zloincima i
dravljanima Jugoslavije koji su pomagali okupatore u vrenju
zloina nad stanovnitvom Jugoslavije, sudie posebni sudovi za
kanjavanje zloina okupatora i njihovih pomagaa. Do obrazovanja
ovih specijalnih sudova ove zloine sude vojni sudovi.27 Prema
ovom Nacrtu deklaracije, inicijativa za osnivanje specijalnog suda
pod imenom Sud narodne asti u Bosni i Hercegovini je pokrenuta
na sjednici Predsjednitva ZAVNOBiH-a 30. decembra 1944.
godine, to je u zapisniku bilo zabiljeeno na sljedei nain: Drug
uro Pucar obrazlae potrebu stvaranja specijalnog suda koji bi,
uporedo sa vojnim sudovima sudio lica koja su se ogrijeila o
interese narodno-oslobodilake borbe. Dr. Grguri [predsjednik
24
Isto, 360.
25
Slobodan Neovi, Stvaranje nove Jugoslavije, 416.
26
Isto, 305-314.
27
Isto, 311.
174
Predsjednitva ZAVNOBiH-a] zastupa miljenje da se trenutno ne

osjea praktina potreba za stvaranje specijalnog suda, jer vojni
sudovi uglavnom sude svim ratnim zloincima i narodnim
neprijateljima. Po pitanju stvaranja specijalnog suda, po primjeru
suda nacionalne asti u Srbiji, donesen je zakljuak da Odjeljenje za
pravosue izradi projekat odluke o formiranju takvog suda sa
potrebnim obrazloenjem. Ovaj projekat Odjeljenje za pravosue
podnijee u roku od 15 dana.28 Nakon konzultacija s Poverenitvom
za sudstvo NKOJ-a,29 zatim sa srbijanskim30 i hrvatskim31
odjeljenjima za pravosue, Predsjednitvo ZAVNOBiH-a donijelo je
6. aprila 1945. godine Odluku o sudu za suenje zloina i prestupa
protiv narodne asti Srba, Muslimana i Hrvata Federalne Bosne i
Hercegovine i o njegovom ustrojstvu i postupku.32 Osnivanje ovih
sudova pratilo je osloboenje jugoslavenskog teritorija, pa je tako
odluka o osnivanju suda u Bosni i Hercegovini donesena 6. aprila
1945. godine, na dan osloboenja Sarajeva, a zakon o sudu 26. maja
iste godine.33 Takoer, konstituiranje vlasti u Bosni i Hercegovini
28
Zapisnik sjednice Predsjednitva ZAVNOBiH-a od 30. 12. 1944. godine,
ZAVNOBiH dokumenti 1943-1944, knj. I, 905.
29
Odjeljenje za pravosue ZAVNOBiH-a obavjetava Povjerenitvo za sudstvo
NKOJ da bi bilo potrebno da se formira Sud narodne asti Federalne Bosne i
Hercegovine ije bi kompetencije bile sline Sudu srpske nacionalne asti, s tim
to bi ovaj sud obuhvatio iri pojam narodne asti zbog heterogenog sastava
stanovnitva u Federalnoj Bosni i Hercegovini. (ZAVNOBiH dokumenti 1945,
knj. II, str. 91).
30
Odjeljenje za pravosue ZAVNOBiH-a trai od Predsjednitva velike
narodnooslobodilake skuptine Srbije projekte zakonskih odluka u kojima su
poblie odreene krivice koje e suditi Sud za suenje zloina i prestupa protiv
srpske nacionalne asti, (Isto, 90).
31
Odjeljenje za pravosue ZAVNOBiH-a obavjetava Odjel za pravosue
ZAVNOH-a o odluci Skuptine Srbije o formiranju Suda za suenje zloina i
prestupa protiv srpske nacionalne asti. (Isto, str. 92).
32
Isto, str. 266-271.
33
Odluka o obrazovanju suda za suenje zloina i prestupa protiv narodne asti
Srba, muslimana i Hrvata federalne Bosne i Hercegovine, Osloboenje, god. III,
br. 29, Sarajevo, 29. 4. 1945, 3.
175
davalo je ovom zakonu, ali i drugim odlukama i zakonima,

legitimitet na Treem zasjedanju ZAVNOBiH-a. Ovi specijalni
sudovi u federalnim republikama bili su vrlo kratkog trajanja, ve u
augustu 1945. ovaj zakon je stavljen izvan snage u Bosni i
Hercegovini.34 Njihov cilj je bio da u kratkom roku radikalno
interveniraju, to je i objanjeno na sljedei nain: Nastali su u
vremenu kada su nai narodi prelazili iz oruane borbe na mirnu
izgradnju svoje zemlje i kada su se trebali oistiti od onoga to se
kroz iskustvo pokazalo izdajniko i nenarodno. [....] ovi zakonski
akti su u vremenu u kome su doneeni ostvarivali bitne interese
naih naroda,35 te su tijekom dva i pol mjeseca njegovom
temeljitom primjenom u Bosni i Hercegovini mnogi kanjeni
gubitkom narodne asti, kao redovnom kaznom, a time i gubitkom
graanskih prava, meu kojima je bilo i birako pravo, zatim lakim i
tekim prisilnim radom i potpunom ili djelominom konfiskacijom
imovine u korist drave. O vanosti ovog zakona govori i podatak da
je bio javno predstavljan u dnevnim novinama, od objavljivanja
teksta zakona, preko obrazloenja za njegovo osnivanje, izvjea sa
suenja, brojnih komentara o opravdanosti njegove primjene do
iznoenja razloga za ukidanje.36 Do sada nije uraeno temeljito
istraivanje o broju procesuiranih i osuenih u Bosni i Hercegovini,
prema ovom zakonu. Ovo je bio samo jedan u nizu postupaka za
ienje birakog tijela od potencijalnih politikih protivnika na
predstojeim izborima.37
Komunisti su u svim svojim javnim istupanjima putem
narodnofrontovskih organizacija naglaavali neophodnost rada na
34
Kako je dolo do ukidanja suda narodne asti, Osloboenje, god. III, br. 81,
Sarajevo, 12. 8. 1945, 5.
35
Isto.
36
Isto.
37
Vera Katz, Komunizam i represija: Sud narodne asti u Bosni i Hercegovini, 60
godina od zavretka Drugog svjetskog rata kako se sjeati 1945. godine,
Zbornik radova, Sarajevo 2006, 145-173.
176
zajednitvu, bratstvu i jedinstvu, pa su krajem maja 1945. o tome

donijeli i zakon. Prema tom zakonu, izazivanje nacionalne, rasne i
verske mrnje i razdora38 [....] kanjivo je kao krivina radnja
kojom se ide na to da se narui naelo ravnopravnosti naroda i
graana i bratstvo i jedinstvo naroda demokratske federativne
Jugoslavije kao osnovna tekovina narodnooslobodilake borbe. [....]
Dela iz l. 1 i 2 kaznie se zatvorom od tri meseca do pet godina, pri
emu se moe jo izrei i kazna gubitka graanske asti do pet
godina posle izdrane kazne zatvora. [....] Krivice iz ovog Zakona
sudie u prvom stepenu Sreski narodni sud, a ukoliko delo moe
povui za sobom smrtnu kaznu nadleni okruni narodni sud kao
instanca prvog stepena.39 Tako je i ovim zakonom onemoguen
svaki govor, pisanje, izdavanje i rasturanje spisa koji nisu bili u
skladu sa slubenim tumaenjima, a sputanje nadlenosti na
sreske/okrune sudove, koji su inae imali problema s nedostatkom
strunih sudija odanih komunistima, dodatno je ulijevalo
nepovjerenje u argumentiranost optubi i pravedno suenje.
Osjetljivost suenja prema ovom zakonu ogledala se u tome koliko
su narodni sudovi bili sposobni razgraniiti teinu optubi, jer npr. u
Okrunom narodnom sudu u Travniku: Kod izbora sudaca treba
nastojati da se izabere bar jedan vjet pravu iz redova bivih sudaca,
advokata, sudskih pripravnika i slino odanih Narodno
Oslobodilakom Pokretu, a kod sudaca laika treba birati ljude odane
narodu, potene, sa velikim iskustvom i poznavanjem narodnog
ivota, tradicija i pravnih obiaja, za koje postoji garancija da e
donositi odluke po najboljem znanju i savjesti imajui u vidu
interese naroda i uvrivanje tekovina nae borbe.40 Sudski
postupci za krivina djela, prema ovom zakonu, imali su za cilj
38
Zakon o zabrani izazivanja nacionalne, rasne i verske mrnje i razdora, Slubeni
list DFJ, god. I, br. 36, 29. 5. 1945, 298.
39
Isto.
Odjeljenje za pravosue ZAVNOBiH-a upuuje NOO Travnik kako e formirati
40
Okruni narodni sud (ZAVNOBiH dokumenti 1945, knj. II, 7).
177
onemoguavanje slobode miljenja i govora uglavnom o dogaajima

iz prolosti, koja su imala razliita tumaenja u narodnim predanjima
i literaturi.
Sljedei vrlo temeljit nain odstranjivanja nepodobnih bio je
putem Zakona o birakim spiskovima, donesenog na Privremenoj
narodnoj skuptini DFJ 10. augusta 1945. godine,41 koji je izazvao
ustru debatu izmeu predstavnika graanske opozicije i
visokopozicionirah komunistikih kadrova, a najvie negodovanja
opozicije izazvao je lan 4. ovog zakona: Nemaju birako pravo: 1)
svi ministri, koji su uestvovali u vladama od 6 januara 1929 godine
do 5 februara 1939 godine. Od toga se izuzimaju oni, koji su se
odlikovali svojim radom u borbi protiv okupatora; 2) svi pripadnici
vojnih formacija okupatora i njihovih domaih saradnika, koji su se
trajno i aktivno borili protiv Narodno-oslobodilake vojske
Jugoslavije, odnosno protiv Jugoslovenske armije, ili armije
saveznika Jugoslavije; 3) lanovi kulturbunda, italijanskih
faistikih organizacija i lanovi njihovih porodica, ukoliko ne mogu
dokazati da su radili u korist antifaistike i narodno-oslobodilake
borbe; 4) lica koja su bila aktivni funkcioneri i istaknuti lanovi u
ustakim, etnikim, nedievskim, ljotievskim organizacijama,
beloj i plavoj gardi kao i drugim slinim kvislinkim organizacijama
u grupama u zemlji ili inostranstvu, koje su saraivale sa
neprijateljima i njihovim pomagaima, kao i pojedinci, koji su se
obeleili takvim radom; 5) lica koja su bila u politikoj, policijskoj
slubi okupatora i kvislinga; 6) lica koja su dobrovoljno svojom
inicijativom i u cilju pomaganja neprijatelja stavljala na raspoloenje
vojna i privredna sredstva za okupatore i njihove pomagae; 7) lica
koja su sudskom presudom osuena na gubitak nacionalne asti
odnosno politikih ili pojedinih graanskih prava za vreme dok taj
gubitak traje; 8) lica pod starateljstvom. [....].42 Zakon je bio
41
Zakon o birakim spiskovima, Slubeni list DFJ, god. I, br. 59, Beograd, 11. 8.
1945, 541.
42
Isto.
178
sveobuhvatan na jugoslavenskoj razini propisujui sljedee: lan 1)

[....] Biraki spiskovi se sastavljaju radi utvrivanja birakog prava
graana na izborima za Konstituantu (Ustavotvornu skuptinu), za
vrhovne savezne i zemaljske organe lokalne vlasti, kao i za sve
narodne odbore i sudove. lan 2) Biraki spiskovi sastavljaju se za
podruje svakog mesnog narodnog odbora: sreskog, reonskog i
gradskog.43 Kao i za sve druge zakone, donoenje i ovog zakona
obavezno su pratili novinski tekstovi koji su ih tumaili, pa je tako
Rodoljub olakovi objanjavao: [....] s njime treba da bude
upoznat svaki na patriota, svi oni koji ele dobro svojoj zemlji i
svom narodu, kako bi svaki pojedinac mogao to vie doprinijeti da
taj zakon bude sproveden u djelo u svakom kutiu nae zemlje. [....]
Kroz zakon o birakim spiskovima provejava duh nae demokratije,
u njemu se govori ko ima pravo da odreuje sudbinu nae zemlje, a
kome je to pravo oduzeto.44 Zakon sam po sebi i ne bi bio toliko
radikalan da nije bilo dodatne propagande na vrlo neprimjeren nain,
pa ak i nazivanja opozicije vulgarnim rijeima, kao npr.:
politikim prostitutkama, upljuvcima, ljudima bez mrvice
osjeaja nacionalne asti i ponosa i slinim etiketiranjem, to je sve
stvaralo pritisak i strah u javnosti zbog mogunosti zloupotrebe i
odmazde.45 Dodatno optereenje na javnost olakovi je vrio
pojanjavanjem postupka sastavljanja birakih spiskova: Sve nae
antifaistike organizacije, sve snage Narodnog fronta treba da se
mobiliu i da pomognu da se biraki spiskovi sastave u duhu zakona
i u odreeno vrijeme. [....] U naim selima, po gradovima, na
sastancima i konferencijama, sastavljanje birakih spiskova mora
biti predmet svestrane diskusije, u kojoj e se bez sitniavosti i
uskogrudosti, ali bez trulog oportunizma, pretresti rad onih lica za
koje njihovi sugraani smatraju da ne mogu biti uneseni u birake
43
Isto.
44
Zakon o birakim spiskovima. Znaajno orue nae demokratije, Osloboenje,
god. III, br. 82, Sarajevo, 19. 8. 1945, 1.
45
Isto.
179
spiskove.46 Ovaj tekst u novinama bio je uputa irokoj javnosti, u

kojem su date instrukcije svakom pojedincu da mora prijaviti svako
saznanje o nekome, ali i ograivanje vlasti od svih onih koji bi
zloupotrijebili dato pravo sudjelovanja u sastavljanju birakih
spiskova. Partija ove zadatke nije ostavljala izvan svoje kontrole
poto su njene direktive bile obvezujue za partijsko lanstvo, koje
je bilo rasporeeno na svim razinama vlasti, od najniih, mjesnih do
najviih federalnih i saveznih organa. U tom smislu Aleksandar
Rankovi propisuje direktivu Centralnog komiteta Komunistike
partije Jugoslavije (CK KPJ), iji je bio organizacioni sekretar, svim
centralnim i pokrajinskim komitetima, pa tako i Pokrajinskom
komitetu KPJ za Bosnu i Hercegovinu, u kojoj nareuje: Da bi nae
partijske organizacije mogle izvriti u kratkom roku ovaj ogroman
zadatak, nuno je da poduzmu hitno sledee mere: 1) Centralni
komitet treba da u roku od dva dana po primitku ovog pisma
obrazuje svoju izbornu komisiju i da o tome nas izveste; 2) Jedan dio
komisije neka se bavi pripremom za izbore, a drugi neka rukovodi
kampanjom za sastavljanje birakih spiskova; 3) Komisije pri CK
odmah e formirati svoje organe kod okrunog komiteta i dati im
najhitnija uputstva za rad.47 Koordiniranim djelovanjem partijskih,
narodnofrontovskih i dravnih organa praeni sveprisutnom
agitacijom i propagandom opozicija je bila onemoguena u nekom
ozbiljnijem predizbornom radu. Rezultat ove kampanje bio je
sljedei: [....] prema zvaninom saopenju, sa birakih spiskova u
itavoj Jugoslaviji izbrisano je ukupno 194.158 lica (2,30 %), pri
emu je najvei procenat brisan iz birakih spiskova u Bosni i
Hercegovini (birako pravo je oduzeto za 39.438 lica ili 3,46 %
punoljetnih graana). Razlog to je procenat brisanih sa birakih
spiskova u Bosni i Hercegovini bio ovako visok je 'najvjerovatnije u
tome to je revolucionarni radikalizam bio neto naglaeniji nego u
46
Isto.
47
ABH, Fond: PK KPJ BiH, kut. 84/85, dok. 53/54, 12. 8. 1945. Direktiva CK
KPJ svim centralnim i pokrajinskim komitetima.
180
drugim jugoslavenskim zemljama, pa je i primjena lana 4. Zakona o

birakim spiskovima bila rigoroznija'.48
Tijekom kampanje za sastavljanje birakih spiskova
Privremena narodna skuptina DFJ je 21. augusta 1945. donijela
Zakon o Ustavotvornoj skuptini DFJ,49 koji je predviao dvodomnu
skuptinu: Saveznu skuptinu i Skuptinu naroda. U Saveznu
skuptinu biran je jedan zastupnik na 40.000 stanovnika, pa je tako
Bosni i Hercegovini pripalo 58 zastupnikih mjesta, a prema
republikoj kvoti imala je 25 zastupnika u Skuptini naroda. Izbori
za Ustavotvornu skuptinu raspisani su 1. septembra 1945. godine,50
a trebali su slijediti obaveze iz Sporazuma Tito ubai, kojim se
predvialo: 1) Izbori za ustavotvornu skuptinu odrae se
najkasnije tri meseca po osloboenju cele zemlje. Izbori e se vriti
po Zakonu o izborima za Ustavotvornu skuptinu, koji e biti
pravovremeno doneeni. Ovim zakonom bie zagarantovana puna
sloboda izbora, sloboda zbora i dogovora, sloboda tampe, opte i
tajno glasanje, ako i postavljanje kandidatskih lista pojedinih ili
udruenih politikih stranaka, korporacija, grupa ili pojedinaca koji
nisu kooperirali sa neprijateljem. Aktivno i pasivno pravo biti e
oduzeto svim onima kojima bude dokazano da su saraivali sa
neprijateljem. [....].51 Meutim, Zakonom o izboru narodnih
poslanika za Ustavotvornu skuptinu (Saveznu skuptinu i Skuptinu
naroda)52 je [....] predvieno isticanje samo savezne liste, to je
48
Husnija Kamberovi, Prema modernom drutvu. Bosna i Hercegovina od 1945.
do 1953. godine, Teanj 2000, 39.
49
Zakon o Ustavotvornoj skuptini, Slubeni list DFJ, god. I, br. 51, Beograd, 11.
8. 1945, 1021.
50
Branko Petranovi i Momilo Zeevi, Jugoslovenski federalizam: Ideje i
stvarnost. Tematska zbirka dokumenata, II. tom, 1943-1986, Beograd 1987, 195-
196.
51
Dragovan epi, Vlada Ivana ubaia, Zagreb 1983, 341.
52
Zakon o izboru narodnih poslanika za Ustavotvornu skuptinu (Saveznu
skuptinu i Skuptinu naroda), Slubeni list DFJ, god. I, br. 63, Beograd, 11. 8.
1945, 559.
181
automatski eliminiralo opoziciju sa izbora, a pod pritiskom

inozemne i domae kritike Predsjednitvo Privremene narodne
skuptine Jugoslavije 26. oktobra 1945. na prijedlog Edvarda
Kardelja, dopunilo je izborni zakon predviajui na svakom
izbornom mjestu tzv. 'kutiju bez liste' kao korelativ da se glasa samo
za 'vladinu listu'. Ta odluka donesena je kao posljedica saopenja
'udruenih opozicionih stranaka' (demokrati, radikali i zemljoradnici)
od 20. septembra u kojem se istie da su se politiki zakoni u
primjeni pokazali nemoguim, da je birako pravo oduzeto
stotinama tisua graana, da je izborna kampanja poela pritiskom i
u atmosferi nespokojstva i nesmirene zemlje, te da zbog toga nee ni
izai na izbore, ali je odluujua bila nota amerike i britanske vlade
da nisu sklone priznati izbore sa samo jednom listom.53 Izbori su
odrani 11. novembra 1945. godine, a Savezna izborna komisija je
ve 26. novembra dostavila Predsjednitvu Privremene narodne
skuptine kompletan Izvjetaj o rezultatima izbora narodnih
poslanika za Saveznu skuptinu Ustavotvorne skuptine Jugoslavije
[....] po kojem je u BiH bilo registrirano 1,086.112 biraa, glasalo je
1,004.964 (92,53 %), od toga za Narodni front 956.809 (95,21 %),
za 'kutiju bez liste' 48.155 (4,79 %).54 Mada je bilo mnogo razloga
za sumnju u regularnost izbora i slubene podatke, komunisti su
slavili potpunu pobjedu. Na nekim glasakim mjestima, kao npr.: u
izbornom srezu Tuzla bilo je upisano 24.527 biraa, glasalo je
26.343 [....],55 zatim su zabiljeeni postupci presipanja kuglica iz
orave kutije, kako je narod zvao kutiju bez liste, u vladinu
kutiju, zatim primjeri prijetnji, pritisaka, nesnalaenja na izbornim
mjestima, prisustvo milicije i naoruanih osoba, strah od revanizma
i slino. Jedan od komentara o izborima uputio je Ralf Stivenson za
53
Husnija Kamberovi, Prema modernom drutvu, 37. Vidi: Zakon o dopuni
Zakona o izboru narodnih poslanika za Ustavotvornu skuptinu, Slubeni list DFJ,
br. 83/45, 853.
54
Isto, 39.
55
Isto.
182
Foreign Office u kojem se, izmeu ostalog, kae: [....] nisam u

mogunosti da procjenjujem razmjere prijevara u brojanju glasova,
ali sam nauo za neka sela u kojima je, sudei prema osobama za
prebrojavanje glasova, rezultat bio potpuno falsificiran. Ipak, nema
nikakve sumnje da je u zemlji, kao cjelini, veina glasala za vladinu
listu, ili zbog straha od posljedica neslaganja ili zbog toga to nije
postojala mogunost glasanja za drugi reim.56 Komentari onih
nezadovoljnih nisu mogli ugroziti vlast, a prie o nepravilnostima,
oduzimanju birakog prava, prevarama i neisticanju neke druge
stranake liste na izborima nisu se mogle javno iznositi jer bi takvi
pojedinci bili otro sankcionirani prema klasifikaciji krivinih djela
[....] protiv dravnih vlasti i poretka u dravi. Vrlo otri zakoni o
sankcioniranju onih koji su svojim miljenjem ugroavali javni
poredak bili su u razliitim varijantama primjenjivani tijekom
postojanja socijalistike Jugoslavije.
Nakon dobivenih izbora, Ustavotvorna skuptina, na
zajednikom zasjedanju oba skuptinska doma, proglasila je narodnu
republiku pod imenom Federativna Narodna Republika Jugoslavija
(FNRJ), koja je [....] savezna narodna drava republikanskog
oblika, zajednica ravnopravnih naroda koji su slobodno izrazili svoju
volju da ostanu ujedinjeni u Jugoslaviji. Sa ovom odlukom konano
se u ime svih naroda Jugoslavije ukida monarhija u Jugoslaviji, a
Petar II Karaorevi s celom dinastijom Karaorevia liava se
svih prava koja su njemu i dinastiji Karaorevia pripadala.57
Ustavotvorna skuptina sustavno je nastavila raditi, pa je vrlo
brzo donijela Ustav FNRJ, 31. januara 1946. godine, u kojem su
komunisti i ustavno potvrdili svoju pobjedu. Ustav je napisan prema
partijskom principu demokratskog centralizma, tj. prema principu
subordinacije viih organa nad niim i neizostavnog izvravanja
56
Isto.
57
Deklaracija o proglaenju Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 25. 11.
1945, Slubeni list DFJ, god. I, br. 3, 1009.
183
odluka koje su usvojene veinom. [....] radi ostvarenja jedinstva

vlasti i planskog podizanja nacionalnog, privrednog i kulturnog
ivota narodnih masa, vii organi dravne vlasti i dravne uprave
raspolau pravom rukovodstva i kontrole nad niim u saglasnosti s
Ustavom i zakonima. Zato je organizacija vlasti u Federativnoj
Narodnoj Republici Jugoslaviji prema ovom nacrtu ustava s
jedne strane, izraz prave, istinske samouprave naroda kroz sve
organe dravne vlasti, a sa druge strane, jedan vrsto povezani
organizam, odozdo do gore, koji od nae dravne zajednice ini
jedinstvenu celinu, sposobnu za planski rad na podizanju privrede,
blagostanja, kulture i snage svih naih naroda. Razumljivo je da bez
ovakvog jedinstva i organizacione povezanosti nai narodi ne bi
mogli sauvati ni svoju osvojenu slobodu i nezavisnost, ni izgraditi
blagostanje i sreniji ivot za sebe i nove narataje.58 Prvi ustav
FNRJ napravljen je prema modelu sovjetskog ustava iz 1936, ali u
njemu nije naznaena KPJ, kao dominirajua politika snaga u
drutvu, kao to je to bilo sluaj sa sovjetskim za SKP(b), primijetili
su predstavnici graanskih stranaka, jer: U vojsci, u vlasti, u
Narodnom frontu, u javnom ivotu, naroito u tampi, i u celom
kulturnom ivotu nae zemlje Komunistika partija igra tako vanu
ulogu, tako aktivnu ulogu, da se odista preko nje ne moe prei kad
se govori o onome jedinstvu koje izgleda vrhovno naelo nae nove
ustavnosti.59 O manjkavosti jednopartijskog sustava Dragoljub
Jovanovi je upozorio na sljedei nain: [...] specijalno meu
Srbima, a i meu drugim narodima, naroito kod Slovenaca i Hrvata,
postoje izvesne stranake tradicije koje hoe da ive, koje mogu da
se pritaje, kao to su se pritajile pod estim januarom, ali koje zbog
toga nisu prestale da ive. I jo jedanput pitam se, da li obezbeujui
58
Obrazloenje Nacrta Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije, u:
Slobodan Neovi i Branko Petranovi, AVNOJ i revolucija tematska zbirka
dokumenata 1941-1945., Beograd 1983, 857.
59
Kritiko istupanje dr Dragoljuba Jovanovia u Ustavotvornom odboru, 11.
decembra 1945 (Isto, 862).
184
Jugoslaviju objektivno mi inimo sve da li smo uinili sve ba i u

ovom ustavnom projektu da nju obezbedimo i subjektivno?
Obezbeujui je pravniki, da li je dovoljno obezbeujemo
psiholoki?60 Na kritike graanskih politiara komunisti su estoko
odgovorili, odbijajui sve navode kao neutemeljene i
neprijateljske61, a posebno su se bili obruili na sljedee
Jovanovievo miljenje: [....] Poeljno bi bilo da odvojimo i partije
od drave, da ukinemo dravnu stranku, odnosno da je ne uvodimo, i
time likvidiramo svaku slinost novog poretka sa faizmom.62
Usvajanjem Ustava sve su se manje uli glasovi malobrojnih
pojedinaca iz graanskih stranaka, uglavnom su davali ostavke, jer
im je bilo poniavajue sudjelovati u parlamentarnom ivotu u
kojemu njihovi prijedlozi nisu dolazili na glasanje, a za one uporne
koji su iznosili dijametralno suprotne koncepcije o buduem
dravnom razvitku, kao za Dragoljuba Jovanovia, pobrinuli su se
komunistiki kadrovi tako to su ga putem svojih ljudi iskljuili iz
stranke kojoj je pripadao, ime je izgubio i zastupniko mjesto.63
Ostali, manje utjecajni, graanski politiari bili su vrlo efikasno
gurnuti na margine drutva bez mogunosti javnog djelovanja.
Slijedei praksu ostalih federalnih jedinica, koje su ve bile
formirale svoje vlade, na Treem zasjedanju ZAVNOBiH-a u
osloboenom Sarajevu jednoglasno je donesena sljedea Odluka: 1)
Naziv Zemaljsko antifaistiko vijee narodnog osloboenja Bosne i
Hercegovine mijenja se i glasi: Narodna skuptina Bosne i
Hercegovine. Nazivi mjesnih organa dravne vlasti u Bosni i
Hercegovini mijenjaju se i glase: seoski, optinski, gradski, sreski,
60
Isto, 865.
61
Odgovor Edvarda Kardelja na kritike D. Jovanovia u Ustavotvornom odboru,
decembar 1945. i Osvrt Moe Pijade na govor D. Jovanovia u Ustavotvornom
odboru, decembar 1945, (Isto, 870-882).
62
Isto, 864.
63
Isto, 882.
185
okruni ili oblasni narodni odbor, gradska, sreska, okruna ili

oblasna narodna skuptina. [....] 3) Predsjednitvo Zemaljskog
antifaistikog vijea narodnog osloboenja Bosne i Hercegovine
postaje Predsjednitvo Narodne skuptine Bosne i Hercegovine i vri
zakonodavne funkcije koje mu pripadaju izmeu zasjedanja Narodne
skuptine Bosne i Hercegovine kao i one izvrne funkcije koje mu
pripadaju kao Predsjednitvu Federalne drave Bosne i Hercegovine
i predstavnitvu dravnog i narodnog suvereniteta Federalne Bosne i
Hercegovine.64 Istog dana donesen je Zakon o Narodnoj vladi
Bosne i Hercegovine,65 kao vrhovnom izvrnom i naredbodavnom
organu dravne vlasti, koju imenuje Predsjednitvo Narodne
skuptine, a za svoj rad odgovara Narodnoj skuptini i njenom
Predsjednitvu, a ine je: predsjednik, dva potpredsjednika i
dvanaest ministara. lanovi Vlade polau zakletvu narodu pred
Narodnom skuptinom, sljedeeg sadraja: Ja, N. N., zaklinjem se
au svoga naroda da u vjerno i neumorno sluiti narodu, da u
svoju dunost po zakonima vriti savjesno i nepristrasno, uvajui i
branei tekovine narodno-oslobodilake borbe za sreu i napredak
federalne Bosne i Hercegovine i Demokratske Federativne
Jugoslavije.66 Za predsjednika Vlade izabran je Rodoljub
olakovi, a 28. aprila imenovano je dvanaest ministara,67 koji su
preuzeli ministarske resore i nastavili organizirati poslijeratni ivot,
jer su svi oni bili na istaknutim funkcijama privremenih organa,
odnosno povjerenitava za razliite oblasti. Nakon imenovanja
64
Odluka o izmjenama i dopunama odluke o konstituisanju Zemaljskog
antifaistikog vijea narodnog osloboenja Bosne i Hercegovine u najvie tijelo
Federalne Bosne i Hercegovine od 1. jula 1944. godine, donesena 27. aprila 1945,
ZAVNOBiH dokumenti 1945, knj. II, 484. Takoer vidi: Osloboenje, god. III,
br. 40, Sarajevo, 29. 4. 1945, 1.
65
Zakon o Narodnoj vladi Bosne i Hercegovine, Isto, str. 487-489. i Osloboenje,
god. III, br. 40, Sarajevo, 29. 4. 1945, 1.
66
Isto.
67
Isto, 490-491.
186
Vlade, donesena je nova verzija Zakona o zakonodavnom odboru68 i

izdata je Deklaracija Narodne vlade Bosne i Hercegovine,69 u kojoj
se ni jednom rijeju ne spominje Komunistika partija, ve se u
cijelom tekstu Vlada poziva na narod, kao npr.: [....] Zadaci vlade
su obimni i teki. Oni e moi biti ispunjeni samo napornim radom
svih naih naroda, mobilizacijom svih narodnih snaga kroz narodno-
oslobodilaki front. Stoga Narodna vlada poziva cio narod da svojim
stvaralakim radom pomae njeno nastojanje jer e samo tako biti
mogue podii nau opustoenu domovinu iz ruevina. Samo tako
doprinijee i naa ua domovina svoj dio za podizanje ugleda i moi
nae zajednike domovine demokratske federativne Jugoslavije.70
Deklaracija je objavljena u dnevnom listu Osloboenje, organu
Narodnog fronta Bosne i Hercegovine, s ciljem javnog poziva
narodu da slijedi put kojim ih vodi Narodna vlada. Mada se cijeli rad
dravnih organa prema partijskim smjernicama javno predstavljao u
organizaciji Narodnog fronta Jugoslavije/Bosne i Hercegovine, bila
je jasna koncepcija o ostvarenju simbioze izmeu Partije i dravne
vlasti, odnosno bila je to realna i personalna unija tih organa, kao
npr.: svi sekretari centralnih/pokrajinskih komiteta bili predsjednici
vlada u federalnim jedinicama i na saveznoj razini, s izuzetkom
Bosne i Hercegovine, gdje je uro Pucar bio sekretar Pokrajinskog
komiteta KPJ za BiH, a Rodoljub olakovi predsjednik Narodne
vlade BiH, to ne znai da se drugaije radilo u praksi. Takav princip
bio je uspostavljen do najniih partijskih i dravnih organa, prema
hijerarhijskoj ljestvici uspostavljene vlasti, zato dravu toga vremena
nazivaju partijskom, a Partiju dravnom, bez obzira na razliite
oblike posredovanja politike volje Partije, a uglavnom je to bilo
preko narodnofrontovskih odbora koji su organizacijski pratili
dravnu upravu i partijske komitete.
68
Isto, 496.
69
Isto, 511-514.
70
Osloboenje, god. III, br. 42, Sarajevo, 3. 5. 1945, 1.
187
Nakon donoenja saveznog ustava uslijedilo je donoenje

ustava federalnih jedinica. Ustavotvorna skuptina Narodne
Republike Bosne i Hercegovine donijela je Ustav 31. decembra
1946. godine.71 Napravljen je prema istom modelu, usuglaen s
Ustavom FNRJ na principu subordinacije saveznih organa nad
republikim. Kao u saveznom, i u bosanskohercegovakom ustavu
bila su zajamena sva prava narodima, nacionalnim manjinama,
graanima, radnim ljudima, zatim sloboda savjesti i vjeroispovijesti,
privatna imovina, nepovredivost stana, tajnost pisama,
neprikosnovenost linosti graana itd., mada je u praksi bilo sasvim
drugaije, jer su ve razliitim revolucionarnim mjerama do
donoenja Ustava bila povreena mnoga graanska i imovinska
prava, to je nastavljeno i nakon usvajanja Ustava.
Imovinsko-pravni odnosi i stvaranje dravne svojine
Komunistika partija Jugoslavije je krajem rata, a pogotovo

1944. godine, paralelno radila na tri jednako vana zadatka. U prvom
planu bilo je omasovljavanje narodnooslobodilake vojske i pobjeda
nad neprijateljskim vojnim formacijama; drugi, izgradnja vlasti,
odnosno poveanje broja seoskih, mjesnih i sreskih
narodnooslobodilakih odbora na svim teritorijama gdje su to ratni
uvjeti dozvoljavali te kadrovsko i organizacijsko dopunjavanje
okrunih, oblasnih organa vlasti i zemaljskih narodnooslobodilakih
vijea u federalnim jedinicama uz disciplinirano praenje instrukcija
koje su dolazile od AVNOJ-a, i trei zadatak je bio realiziranje
odluka kojima se ostvarivao dravno-svojinski monopol nad
privatnom imovinom, kao vanom privredno-ekonomskom
podlogom za buduu komunistiku vlast, a sve uz kontinuiranu
propagandu o stvaranju boljeg i pravednijeg drutva.
71
Slubeni list NR BiH, god. III, br. 1, Sarajevo, 8. 1. 1947.
188
Prva revolucionarna odluka na saveznom nivou o stvaranju

dravne svojine donesena je na sjednici Predsjednitva AVNOJ-a,
21. novembra 1944. u Beogradu, kojom je propisan postupak o
prelasku neprijateljske imovine u dravno vlasnitvo.72 Pod
imovinom u smislu ove Odluke imaju se smatrati nepokretna dobra,
pokretna dobra i prava, kao zemljini posedi, kue, nametaji, ume,
rudarska prava, preduzea sa svim postrojenjima i zalihama, hartije
od vrednosti, dragocenosti, udeli, akcije, drutva, udruenja svake
vrste, fondovi, prava uivanja, svakovrsna platena sredstva,
potraivanja, uestvovanja u radnjama i preduzeima, autorska
prava, prava industrijske svojine, kao i sva prava na napred
pomenute predmete,73 ime su se otvorile iroke mogunosti za
stvaranje materijalne baze za novu vlast. Imovina je oduzeta
njemakim dravljanima, ratnim zloincima i njihovim pomagaima,
odsutnim osobama, ali i svakom ko je bio sudski osuen na
konfiskaciju imovine u korist drave. Imovina je bila stavljena pod
kontrolu Dravne uprave narodnih dobara, iji je cilj bio [....]
maksimalno iskoriavanje te imovine za plansku proizvodnju radi
to breg i to uspenijeg dobijanja pobede u oslobodilakom ratu i
za stvaranje uslova za uspenu ekonomsku obnovu i izgradnju
Jugoslavije kao celine i svih njenih federalnih jedinica.74 S obzirom
na veliku novostvorenu dravnu imovinu, u Dravnoj upravi
narodnih dobara organiziran je potreban broj odsjeka prema glavnim
privrednim granama. Da bi se legaliziralo oduzimanje imovine,
Predsjednitvo AVNOJ-a je 3. februara 1945. donijelo odluku o
ukidanju pravnih propisa koji su bili na snazi u asu neprijateljske
72
Odluka o prelazu u dravnu svojinu neprijateljske imovine, o dravnoj upravi
nad imovinom neprisutnih lica i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske
vlasti prisilno otuile, Slubeni list DFJ, god. I, br. 2, Beograd, 6. 2. 1945, 13-14.
73
Isto, lan 3.
74
Isto, lan 5.
189
okupacije,75 ali i svih ostalih zakona, uredaba, naredaba, pravilnika,

itd., ukoliko su bili, [....] u suprotnosti s tekovinama
narodnooslobodilake borbe, s deklaracijama i odlukama AVNOJ-a,
zemaljskih antifaistikih vea federalnih jedinica i njihovih
predstavnitava [....].76 U dravnu kasu su se osiguravala i znaajna
financijska sredstva prema Zakonu o oduzimanju ratne dobiti,77 koji
kao zakon nije bio sporan, ali je imao mnogo proizvoljnosti i
nedoroenosti, odnosno omoguavao je zloupotrebe od strane organa
vlasti koji su ocjenjivali ko su bili ratni profiteri i kolika je bila
pojedinana visina ratne dobiti.
Proirivanje dravnog vlasnitva nastavljeno je postupkom
konfiskacije imovine, prema zakonu donesenom na sjednici
Predsjednitva AVNOJ-a,78 9. juna 1945. godine, na osnovu
Odluke o Vrhovnom zakonodavnom i izvrnom narodnom
predstavnikom telu Jugoslavije kao privremenom organu vrhovne
narodne vlasti u Jugoslaviji za vreme narodnooslobodilakog rata.79
Mada su to bili privremeni organi vlasti, proces izvravanja
konfiskacije bio je sveobuhvatan. Prema definiciji u spomenutom
zakonu: lan 1) Konfiskacija imovine jeste prinudno oduzimanje
bez naknade u korist drave celokupne imovine (potpuna
konfiskacija) ili tano odreenog dela imovine (delimina
konfiskacija) koja je lina svojina ili lini udeo u zajednikoj
imovini sa drugim licima. 2) Konfiskacija se odnosi na sva
75
Odluka o ukidanju i nevanosti svih pravnih propisa donetih od strane okupatora
i njihovih pomagaa za vreme okupacije; o vanosti odluka koje su za to vreme
donete; o ukidanju pravnih propisa koji su bili na snazi u asu neprijateljske
okupacije, Slubeni list DFJ, god. I, br. 4, Beograd, 13. 2. 1945, 37.
76
Isto, lan 2.
77
Zakon o oduzimanju ratne dobiti steene za vreme neprijateljske okupacije,
Slubeni list DFJ, god. I, br. 36, Beograd, 29. 5. 1945, 294-296.
78
Zakon o konfiskaciji imovine i o izvrenju konfiskacije, Slubeni list DFJ, god.
I, br. 40, Beograd, 12. 6. 1945, 345-348.
79
Isto, 345.
190
imovinska prava.80 Do konanog izvrenja konfiskacije, u nekim

kompleksnijim sluajevima, ovaj zakon je predvidio postupak
sekvestracije, to je bilo (...) privremeno oduzimanje i stavljanje
pod kontrolu dravne uprave imovine koja moe da doe pod udar
konfiskacije, a u cilju obezbeenja dotine imovine zatite javnih
interesa.81 U veini sluajeva sekvestracija se primjenjivala kada su
tek pokrenuti ili su trebali biti pokrenuti postupci pred razliitim
sudovima nad vlasnicima imovine koju je vlast planirala oduzeti.
Osim toga, kazne konfiskacije bile su nezaobilazni dio svih zakona,
to je znailo i stalno uveavanje dravne svojine.
Za imovinu koja nije oduzeta konfiskacijom, a s ciljem
proirivanja dravne svojine na preostala industrijska i transportna
preduzea i vee trgovake tvrtke, donijet je Zakon o nacionalizaciji,
5. decembra 1946. godine.82 Meutim, izvan ove prve
nacionalizacije ostao je znatan broj manjih i srednjih trgovina,
ugostiteljstvo, manjih poluindustrijskih i obrtnikih/zanatskih radnji,
pa je poetkom 1948, drugim zakonom83 konano likvidiran privatni
sektor u oblasti industrije, transporta, trgovine i ugostiteljstva.
Takoer, izdato je Uputstvo,84 kojim je prenesena u dravno
vlasnitvo nepokretna imovina stranih lica, stranih ustanova, stranih
privatnih ili javno-privatnih lica. Nakon temeljito uraene
nacionalizacije ostala su nenacionalizirana samo manja
zemljoradnika imanja i sitni obrti, koji nisu mogli ugroziti dravni
sektor privrede jer su iskljuivo zapoljavali lanove ue porodice.
80
Isto.
81
Isto, 346.
82
Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzea, Slubeni list FNRJ, god.
II, br. 98/1946, 1245.
83
Zakon o izmenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih
preduzea, Slubeni list DFJ, god. IV, br. 35/1948, 4433.
84
Uputstvo za prenos svojine nacionalizovanih nepokretnosti stranih dravljana,
stranih ustanova ili stranih privatnih javno-pravnih lica, Slubeni list DFJ, god. IV,
br. 53/1948, 752.
191
Za potrebe ostvarivanja velikih planova u oblasti rudarstva,

industrije, umarstva, eljeznica, puteva, vojnih potreba, vrena je
eksproprijacija nepokretne imovine, kao npr.: za izgradnju pruge
Banovii-Brko,85 za proirenje eksploatacije rudnika,86 za vojsku87 i
za mnoge druge potrebe uz minimalno plaanje naknade za izuzetu
imovinu. Pojave otpora ovim i drugim mjerama savladavane su prvo
propagandom, a zatim i uhienjima nezadovoljnih.
S obzirom na socijalnu strukturu bosanskohercegovakog
stanovnitva u kojem je njegov dvotreinski dio inila seoska
populacija, dravi su bili veoma bitni odnosi na selu. S obzirom da
su seljaci bili i najbrojniji u narodnooslobodilakoj vojsci i vrlo
zasluni za opskrbu partizana, narodna vlast morala je neto uiniti
da se ivot na selu pobolja. Ve ljeto 1945. seljacima je donijelo
promjene. Zakonom o konanoj likvidaciji zemljoradnikih
dugova,88 koji je Privremena narodna skuptina Jugoslavije usvojila
26. augusta 1945., mnogi su se seljaci rijeili dugova. Drava je
svima otpisala dugove do 5.000 dinara, a bez obzira na visinu iznosa
ukunuti su dugovi za sve poginule borce i lanove njihovih familija,
kao i za sve pripadnike Vojske Kraljevine Jugoslavije poginule u
aprilu 1941. godine, za rtve terora i zarobljenike. Dug iznad
spomenutog iznosa nije bio ukinut. Velika oekivanja seljaka bila su
od Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji,89 kojim je ogranien
85
Uredba o eksproprijaciji nepokretne imovine potrebne za izgradnju 'Omladinske
pruge' Banovii Brko, Slubeni list DFJ, god. II, br. 48/1946, 549.
86
Uredba o eksproprijaciji nepokretne imovine za proirenje eksploatacije
dravnog rudnika Banovii ivinice, Slubeni list DFJ, god. II, br. 78/1946, 956.
87
Uredba o eksproprijaciji nepokretne imovine za vojne potrebe, Slubeni list
DFJ, god. II, br. 87/1946, 1088.
88
Zakon o konanoj likvidaciji zemljoradnikih dugova, Slubeni list DFJ, god. I,
br. 89/1945, 945. i Zakon o potvrdi i izmenama zakona (preien tekst), Slubeni
list DFJ, god. II, br. 81/1946, 997.
89
Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji, Slubeni list Federalne BiH, god. II, br.
2, 9. 1. 1946, 21.
192
zemljini maksimum na 30 hektara, ime je oduzeta zemlja velikim

zemljinim posjednicima, meu kojima su bile i vjerske institucije.
Od tog zemljinog fonda manji dio je bio podijeljen najsiromanijim
seljacima, a od najveeg dijela su stvorena velika dravna
poljoprivredna dobra i zemljoradnike zadruge. Tako se nade seljaka
o dobivanju vie zemlje nisu ispunile, a nezadovoljstvo je raslo zbog
prinudnog ulaska u zadruge, velikog siromatva, provoenja
prisilnih mjera za uzgoj nekih novih poljoprivrednih kultura,
prisilnog otkupa vika poljoprivrednih proizvoda kojih nije bilo
dovoljno prema unaprijed predvienom planu otkupa, hapenja i
zatvora za neposlune, mobilizacije radne snage za industriju i za
dobrovoljne radne brigade u vrijeme najznaajnijih
poljoprivrednih radova, niskih cijena poljoprivrednih proizvoda,
visokih cijena industrijske i zanatske robe, razoaranosti naroito
onih koji su bili lanovi i simpatizeri KPJ i uesnici
narodnooslobodilake borbe, ali i mnogih drugih nedaa koje su
pritiskale seljaka bez novca, stoke i mehanizacije.90 Partijska politika
prema selu bila je u funkciji sprjeavanja kapitalistikih odnosa u
poljoprivredi, tj. ostavljani su samo sitni posjedi u privatnom
vlasnitvu, dostatni za jedno zemljoradniko domainstvo, ime je
onemogueno bogaenje seljaka, ali se time i planski stvarao viak
radne snage na selu za industrijsku proizvodnju, kao glavnom
privrednom zadatku ranog socijalizma.
Svim ovim najznaajnijim zakonima, kao i drugim
podzakonskim aktima i izmjenama zakona, kompletirana je dravna
imovina, kojom se upravljalo centralizirano iz saveznih organa
vlasti, odnosno saveznim propisima. Najvanija preduzea u
narodnim republikama bila su pod saveznim nadlenostima, a ona
manje znaajna pod republikanskim. Postojala su i mala lokalna
preduzea kojim su upravljali nii organi vlasti. Cjelokupna je
90
Opirnije u: Vera Krinik - Buki, Politika KPJ prema agrarnom i seljakom
pitanju na podruju Bosanske Krajine 1945-1948. Uvod u problematiku agrara i
seljatva u ranom socijalizmu, Banja Luka 1988.
193
privreda bila centralizirana, a iz jedinstvenog sustava distribucije

potronih dobara je proizalo da su sva prava i svi materijalni odnosi
meu ljudima bili regulirani centralnim jugoslavenskim propisima.
Mnogim preduzeima u Bosni i Hercegovini takva podjela
nadlenosti nije odgovarala, pa je reagiralo Ministarstvo za
industriju i rudarstvo, kao najvaniji resor u ovoj federalnoj jedinici:
[....] ove odluke s jedne strane nisu svrsishodne, a s druge strane
njima se osjetljivo krnji nadlenost federalnih jedinica, [....]
usvajanjem ovih i ovakvih odredaba bila bi skuena i okrnjena
federalna samostalnost pojedinih federalnih jedinica, jer bi im na taj
nain bila oduzeta mogunost ne samo inicijative, ve neposredne
uprave i nadzor nad najvanijim preduzeima i cijelim privrednim
granama nego, ta vie, federalne vlasti ne bi imale mogunosti ni
uvida evidencije itd. nad veoma vanim / u nekim federalnim
jedinicama kao n.p.r. Bosna i Hercegovina / najvanijim privrednim
granama, pa ne bi bile u stanju ni u najdelikatnijim sluajevima da
interveniu ili vre ma kakav uticaj na ta preduzea bilo u kojem
pogledu.91 Osim iz ovog, primjedbe su davane i iz drugih
ministarstava, kao npr. zdravstva. Meutim, sve primjedbe bile su
odbijene, a bosanskohercegovakim ministarstvima je jo jednom
pojanjeno sljedee: Naelo da se federacija u DFJ mora odvijati u
okviru jedinstvenog privrednog, carinskog i trgovinskog podruja
svakako najbolje odgovara optim interesima nae zemlje. Nadalje je
zauzeto principijelno stanovite, da centralne vlasti postavljaju
osnovne smjernice za privrednu izgradnju zemlje po jedinstvenom
dravnom planu, daju direktive za rad i vre vrhovni nadzor na
cijeloj teritoriji. Iz tog logino slijedi, da je federalnim jedinicama
preputeno i stavljeno u dunost neposredno upravljanje i
sprovoenje plana i direktiva centralnih vlasti u djelo. Ovo odgovara
optim interesima drave kao cjeline i nije ni u koliko u koliziji sa
91
Vera Katz, Drutveni i ekonomski razvoj Bosne i Hercegovine 1945.-1953.,
Sarajevo 2011, 227-228.
194
federalnim ureenjem DFJ.92 Prema tome, svim revolucionarnim

mjerama konfiskacije, nacionalizacije, sekvestracije, eksproprijacije,
agrarne reforme, stvorena je dravna svojina kojom se upravljalo iz
jednog centra, odnosno bilo je sve spremno za provoenje Prvog
petogodinjeg plana (1945-1951), ije je izvrenje trebalo stvoriti
preduvjete za brzu industrijalizaciju zemlje. Ovim planom prednost
je davana maksimiziranju stope rasta, razvoju sirovinske industrije
(crne metalurgije, metalopreraivake industrije itd.) i elektrifikacije
te jaanju socijalistikog sektora poljoprivrede (kolektivizacije).
U okviru petogodinjeg plana FNRJ93 bili su ukljueni glavni
pravci za ostvarivanje republikih petogodinjih planova. Zadaci za
Bosnu i Hercegovinu bili su vrlo ambiciozni: Uvesti proizvodnju
graevinskih maina i poveati 1951 godine proizvodnju na 530
tona. Isto tako proizvesti 1951 godine 1.600 tona poljoprivrednih
maina i alata. U cilju unapreenja graevinarstva proizvesti 1951
godine 22.000 tona betonskih prefabrikata. Proizvesti 1951 godine
13.600 m per-ploa. U tekstilnoj industriji 1951 godine proizvesti
35 miliona metara pamunih tkanina i 3 miliona metara vunenih
tkanina. Cipela sa konim onom 1951 godine proizvesti 300.000
pari. Proizvesti 14.250 tona konzervi voa i povra prvoklasnog
kvaliteta. Proizvodnju elektrine energije poveati 1951 godine na
800 miliona kWh i premaiti proizvodnju iz 1939 godine 6,6 puta
[....].94 Tako su nerealni planovi bili postavljeni u rudarstvu,
industriji, umarstvu, poljoprivredi, zdravstvu, prosvjeti, kulturi i
svim ostalim oblastima ivota, mada se osnovna infrastruktura za
proizvodnju trebala tek poeti izgraivati nakon perioda osnovne
obnove poruenih postrojenja i stavljanja u funkciju onih ouvanih
92
Isto, 227.
93
Zakon o petogodinjem planu razvitka narodne privrede FNRJ 1947-1951 i
Zakoni o petogodinjim planovima razvitka narodne privrede narodnih republika,
Savezna planska komisija, Beograd, 1947.
94
Isto, 110-111.
195
zbog nedostatka rezervnih dijelova, sirovina, kvalificirane radne

snage i slino. Ostvarenje prvog petogodinjeg plana bilo je
usporeno ve sljedee, 1948. godine, kada je dolo do sukoba sa
Sovjetskim Savezom i donoenja Rezolucije Informbiroa, poto je
Sovjetski savez sa zemljama narodne demokratije
(ehoslovakom, Maarskom, Bugarskom ...) bio strateki partner u
ostvarivanju jugoslavenskog plana, koji je bio sainjen prema uzoru
na sovjetski model. Osim ovih vanjsko-politikih dogaaja, i na
unutranjopolitikoj sceni nisu vladali optimalni uvjeti za ostvarenje
plana zbog izrazitog siromatva, atmosfere pritiska, nerazumljivih i
neprihvaenih kampanja, oskudice hrane, odjee i obue, nedostatka
strunjaka i radne snage, i mnogih drugih razloga. Meutim,
jugoslavensko partijsko rukovodstvo nije odustajalo. Da bi
Sovjetima pokazali svoj ispravan put u socijalizam, planove su
revidirali, usmjerili ih na objekte kapitalne izgradnje, pojaali
proces kolektivizacije u poljoprivredi, pojaali mobilizaciju radne
snage, smanjili investiranje u manje vane objekte i slino. Poslije
represije neposredno poslije rata, vrijeme Informbiroa znailo je
dodatni udar na selo s pojaanom kampanjom za zadrugarstvo i
tenjom izvlaenja to veeg dohotka i radne snage za industriju,
zatim daljnju bijedu radnitva, ali i estok pritisak na ljude koji su se
izjasnili za Rezoluciju Informbiroa, ali i na one koji su se kolebali
oko njenog sadraja ili se samo sumnjalo da i dalje gaje naklonost
prema sovjetskom modelu vlasti. To je bilo vrijeme kada nije bilo
mogunosti za neka opirnija objanjenja jer se opredjeljenje za
pojedince svodilo na pitanje da li si za Tita ili za Staljina? Oni koji
su bili odgojeni u vjeri o sovjetskom socijalizmu i svoje politiko
uvjerenje na tome gradili, kao i oni koji nisu razumjeli to turbulentno
vrijeme nali su se na udaru policijskih (narodne milicije),
politikih organa i Uprave dravne bezbjednosti (UDB-e), pa je tako:
Kroz kartoteku UDB-e BiH, po objavljivanju Rezolucije IB-a, pa
do prvog jula 1954, prolo 5.557 lica. Od navedenog broja, hapeno
je 2.414 lica. Prema podacima iz decembra 1984, od ukupno
196
evidentiranih 'informbirovaca' zatvorom je kanjeno 2.264

pripadnika IB-a, a iz KPJ je iskljueno 2.380 pripadnika, dok su
prema ostalima poduzete druge partijske kazne [....].95
Nakon Rezolucije Informbiroa pojaani su pritisci na selo
putem ubrzavanja procesa kolektivizacije, prisilnog nerealnog
otkupa, izostanka ulaganja a maksimalnog izvlaenja dobiti iz sela,
to je izazivalo velike otpore, pa se u zapadnoj Bosni na granicom s
Hrvatskom dogodila seljaka buna u maju 1950. pod imenom
Cazinska buna.96 Vlast nije razumjela pobunjenike i njihovo
opravdano nezadovoljstvo, nazivala ih je kulako-etnikim,
zelenokadrovskim i monarhistikim elementima. Prema
slubenim podacima iz cazinskog i kladukog sreza sudjelovalo je
714 ljudi, a iz slunjskog kotara oko 60 ljudi, meu kojima je bilo i
20 pridolih muslimana iz cazinskog podruja. Svi pobunjenici bili
su seljaci. Meu njima su bili: 41 lan KPJ, 6 kandidata KPJ, 37
odbornika i 20 saradnika UDB-e. Prema nekim podacima, nacionalni
sastav pobunjenika inilo je: 674 muslimana, 12 Srba i 3 Hrvata.
Pred sud je bilo izvedeno 288 pobunjenika, od toga ih je 17 bilo
osueno na smrt, a ostali na dugogodinju robiju. Prema zakonu o
prekrajima osueno ih je 426. Samo u slunjskom kotaru uhiena su
53 pobunjenika, pred vojni sud izvedeno 26, a 3 su osuena na smrt.
Najvei broj bio je kanjen zatvorskom kaznom od 3 do 20 godina i
administrativnim mjerama od 10 do 12 mjeseci za one koji su
podravali pobunu.97 Stanovnitvo je kanjeno tako to je raseljeno
iz svojih domova u susjednu Hrvatsku98. Cazinska buna bila je
kulminacija nagomilanog nezadovoljstva, pa je partijski vrh morao
nai brza rjeenja za nove puteve razvoja uope, a ne samo na selu,
jer je znao da represijama uz upotrebu vojske i drastino kanjavanje
95
Na je zadatak kriti sve informacije, Osloboenje, Sarajevo, 11. 2. 2012, 4.
96
Vera Krinik-Buki, Cazinska buna 1950, Sarajevo 1991.
97
Isto, 204.
98
Mirsad D. Abazovi, Kadrovski rat za BiH, Sarajevo 1999, 318-322.
197
nezadovoljnih nee moi dalje voditi zemlju. Za poetak su

poputali s prisilnim zadrugarstvom. U traenju nekih novih modela
upravljanja, komunisti nisu dozvoljavali povratak na slobodno trite
i privatnu inicijativu, pa su se rjeenja morala traiti unutar vrstog
partijsko-dravnog politikog ureenja, s glavnim ciljem daljnje
mobilizacije radne snage i poveanja proizvodnje, prema ostvarenju
petogodinjeg plana.
Uvoenje radnikih savjeta kao modela demokratizacije
Osim nezadovoljstva seljatva, Partija je bila svjesna i

radnikog nezadovoljstva te je u decembru 1949. godine distribuirala
Uputstva o osnivanju i radu radnikih saveta dravnih privrednih
preduzea. Osim na unutranjo-politikom planu ovaj otklon od
centralistiko-etatistikog modela upravljanja bio je potreban i na
polju vanjske politike. Traenje vlastitog puta u socijalizam bio je
odgovor zemljama Kominforma na njihove napade. U popratnom
pismu, uz spomenuto Uputstvo, date su instrukcije za proces
uvoenja radnikih savjeta: Dragi drugovi, da bi se u reavanju
problema proizvodnje zainteresovao ili aktivirao to vei broj
radnika, Privredni savet Vlade FNRJ i Centralni odbor Saveza
sindikata Jugoslavije, doneli su odluku da se u dravnim privrednim
preduzeima osnivaju radniki saveti. Zasada, dok se ne steknu
potrebna iskustva, radniki saveti osnivae se samo u odreenom
broju najboljih i najvanijih kolektiva u naoj zemlji. [....] Pre izbora
radnikih saveta treba da organizujete savetovanje. Na savetovanje
pozvati nadlene ministre i direktore generalnih, odnosno glavnih
direkcija u ijim se preduzeima vre izbori, zatim direktore
preduzea, sekretare partijskih organizacija i predstavnike
podrunica ovih preduzea. [....].99 Ostavljajui i dalje direktoru,
sindikalnim i partijskim organizacijama iste zadatke, uvoenjem
99
B. Petranovi, M. Zeevi, Jugoslavija 1918-1984. zbirka dokumenata, 853.
198
radnikih savjeta nastojalo se potaknuti radnike za ostvarivanje

zacrtanog petogodinjeg plana. Meu prioritetnim zadacima radniki
savjeti trebali su podizati entuzijazam radnika koji je poputao u
odnosu na prve poslijeratne godine uvjetovano krajnjim
siromatvom, nedostatkom hrane, odjee, obue, stanova, odnosno
osnovnih uvjeta za ivot. Prema uputstvima, na brojnim sastancima
su radniki savjeti trebali utvrivati norme proizvodnje, organizirati
takmienja u proizvodnji, raspravljati o rasporedu radne snage,
sastavljati pravila o radnoj disciplini, donositi mjere protiv krenja
radne discipline, kontrolirati neopravdane izostanke s posla, boriti se
protiv samovoljnog naputanja posla i traiti rjeenja za mnoge
druge probleme. Raspravljajui o uvoenju radnikih savjeta javno
su se iznosili problemi, pa tako: U eljezari Zenica na primjer ve
dvije godine stalno se osjea nedostatak radne snage. Preduzeu je
nedostajalo oko hiljadu radnika u poetku prole godine. U toku
prole godine u eljezaru je dolo i vie od hiljadu radnika, ali je
istovremeno napustilo isto toliko radnika [....].100 Mobilizirana
radna snaga, uglavnom sa sela, nije imala motiv raditi u industriji
koja im nije pruala minimalne uvjete za ivot.101 Osnovni zakon o
upravljanju dravnim privrednim preduzeima i viim privrednim
udruenjima od strane radnih kolektiva jednoglasno je usvojen 27.
juna 1950. na odvojenim sjednicama Saveznog vijea i Vijea
naroda Narodne skuptine FNRJ.102 Komunistika partija je preko
dravnih organa nastojala prikazati FNRJ u svjetlu saradnikog
100
Zato radnici u Zenici naputaju preduzea, Osloboenje, Sarajevo, 13. 5. 1950,
1.
101
Vera Katz, Uvoenje radnikih savjeta kao oblika demokratizacije
bosanskohercegovakog drutva poetkom 50-ih godina 20. stoljea, Spomenica
Ibrahima Karabegovia zbornik radova, Sarajevo 2013, 313-342.
102
Osnovni zakon o upravljanju dravnim privrednim preduzeima i viim
privrednim udruenjima od strane radnih kolektiva, Slubeni list FNRJ, god. VI,
br. 43, 1. 7. 1950, 231 i Osloboenje, 28. 6. 1950; Ekspoze o ovom zakonskom
prijedlogu podnio je potpredsjednik Vlade drug Edvard Kardelj, Osloboenje, 23.
6. 1950, 1.
199
federalizma. Uporedo s uvoenjem radnikih savjeta poeo je proces

decentralizacije vlasti na svim razinama i oblastima djelatnosti,
odnosno dolo je do promjena u saveznoj i republikim dravnim
upravama. Sukladno tom modelu i u Bosni i Hercegovini su
osnovani republiki proizvodni savjeti koji su imali zadatak preuzeti
upravljanje odreenim privrednim djelatnostima koje su iz savezne
nadlenosti prebaene u republike, zatim po uzoru na savezni,
osnovan je Privredni savjet za Bosnu i Hercegovinu, kao organ
republike Vlade za koordinaciju rada privrednih resornih
ministarstava, nadletva u formi generalnih ili glavnih direkcija,
novoformiranih komiteta i ustanova. Ova vrsta reorganizacije imala
je za cilj u prvom redu decentralizaciju vlasti prebacivanjem veine
nadlenosti sa saveznih na republike institucije, zatim smanjenje
broja uposlenih u saveznim dravnim upravnim organima tj.
debirokratizaciju aparata, zatim sudjelovanje u upravljanju veeg
broja uposlenih i meusobnu suradnju razliitih organa. Uinjena
reorganizacija vlasti imala je cilj mobilizirati sve kapacitete
proivodnje za izvrenje revidiranog petogodinjeg plana. Proces
debirokratizacije, prema kojoj su bile usmjerene brojne kritike, nije
uspjelo, s obzirom na injenicu da se u procesu demokratizacije
prilikom sputanja nadlenosti sa saveznih na republike organe
morao poveati broj slubenika u novosnovanim republikim
upravljakim tijelima. Ako se i smanjio broj slubenika na saveznoj
razini, u svim republikama se poveao.
Prema tome, 1950. godine, je zapoeo proces prelaska
dravnog u samoupravni socijalizam. Bez obzira na znaajan zaokret
iz centralistiko-etatistikog socijalizma prema onom
samoupravnom, putem rastereenja savezne uprave i prenoenjem
ovlasti na republike, jugoslavensko drutvo nije prevazilo unutarnje
partikularizme, jer se uvijek unutar jednopartijskog vrstog reima
stvarao partikularizam u odnosu na vie organe vlasti, a centralizam
u odnosu na nie organe vlasti na svim razinama. Svakoj od instanci
vlasti, bilo saveznoj prema republikim ili republike prema niim,
200
ovisno od administrativno-teritorijalne podjele republike, bilo je

potrebno osigurati drutveno-materijanu mo tako to e se od vie
instance traiti vie sredstava za vlastiti razvitak, a nad niim
provoditi jai oblik centralizacije i izvlaenja dohotka.
Rastereivanjem saveznog centralizma zapoeo je proces prevlasti
republike nad njenim niim organima vlasti, pa su se u njima poeli
javljati regionalni partikularizmi. Taj se proces u poetku stidljivo
pojavljivao da bi se neto kasnije javno ispoljilo nezadovoljstvo,
uglavnom zbog izostanka ulaganja. Promjene u sferi nadlenosti nad
privrednim kapacitetima bile su uglavnom ostvarivane, a saveznim
organima vlasti ostali su inozemni poslovi, najvaniji dio vanjske
trgovine, vojna industrija i vojna imovina, odnosno svi ostali vani
resori za uspjeno funkcioniranje jedinstvene jugoslavenske drave.
Moe se rei da je ovo bio poetak procesa estih buduih promjena
unutar jugoslavenske zajednice traenja novih ustavnih, politikih,
privrednih i drugih rjeenja za meurepublike odnose u
vienacionalnoj dravi.
Zakljuak
Kraj Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina je doekala s

velikim demografskim i materijalnim gubicima i pripadala je grupi
nerazvijenih republika u okviru Federativne Narodne Republike
Jugoslavije. Bosanskohercegovako stanovnitvo bilo je
vienacionalno i multireligijsko. Osim Muslimana, Hrvata i Srba,
ukljuivalo je i oko 17 nacionalnih manjina, pa je komunistika vlast
poklanjala veliku panju promoviranju ravnopravnosti i ideala
bratstva i jedinstva, to je trebalo dovesti do meunacionalne
harmonije nakon traginih ratnih iskustava.
Na privrednom planu, Komunistika partija Jugoslavije je,
putem Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH, nastojala brzim i
efikasnim mjerama ekonomski podii bosanskohercegovako
drutvo, u prvom redu industrijalizacijom i elektrifikacijom kao
201
jedinim nainom stvaranja radnike klase, ijom su se partijom

predstavljali. Ambiciozni prvi petogodinji plan bio je uzdignut na
razinu svenarodnog patriotskog zadatka, stvarajui akumulacijske
fondove na niskim cijenama poljoprivrednih proizvoda, malim
radnikim dnevnicama i niskom drutvenom standardu. Do kraja
1949. u Jugoslaviji je dosljedno kopirano sovjetsko iskustvo putem
jaanja dravnog aparata kao partijske drave, zatim jaanja
kolektivizacije na selu, stvaranjem dravne svojine mjerama
konfiskacije, nacionalizacije i agrarne reforme, te represivnim
mjerama prema onima koji su bili proglaeni narodnim
neprijateljima, a od 1948. godine, i onima koji su podravali ili
pokazivali kolebljivost prema sadraju Rezolucije IB-a.
Dravno i partijsko rukovodstvo je ve krajem 40-ih godina
bilo svjesno poputanja poslijeratnog radnog entuzijazma i
nastajanja sve veeg nezadovoljstva u drutvu. Takoer, i zbog
sukoba sa zemljama Kominforma, Partija je morala krenuti prema
decentralizaciji drave prenoenjem nadlenosti sa saveznih na
republike institucije, dajui neki novi impuls siromanom drutvu
u nadi da e se nekom promjenom poboljati ope stanje u drutvu.
Za Bosnu i Hercegovinu je to znailo daljnju izgradnju krupnih
objekata, metalurkih kombinata, energetskih kapaciteta i ulaganje u
ugljenokope na uskom prostoru, pa je dio Republike, Sarajevo
Zenica Tuzla, imao bri razvitak od drugih dijelova Bosne i
Hercegovine, to je kasnije stvaralo nezadovoljstvo onih koji su se
nalazili na periferiji industrijskih zona, odnosno regionalni
partikularizam. Uvoenjem radnikih savjeta uinjen je taj novi
poticaj za mobilizaciju ljudskih resursa, a u ideolokom smislu to je
bio poetak procesa estih buduih promjena u jugoslavenskoj
zajednici traenja novih ustavnih, politikih, privrednih i drugih
rjeenja za meurepublike odnose u vienacionalnoj zajednici.
202
BOSNIAN SOCIETY IN THE PERIOD OF

ESTABLISHING THE YUGOSLAV REVOLUTIONARY
GOVERNMENT (1943-1950)
Summary
Bosnia and Herzegovina, as one of the six equal federal unit in

the Democratic Federal Yugoslavia / Federal People's Republic of
Yugoslavia, entered the group of underdeveloped republics. Given
the multi-ethnic structure of the population and the experience of the
multinacional conflict in Bosnia and Herzegovina, the communists
sought by using "firm hand" and propagating the ideals of
brotherhood and unity to remove all the side effects of mutual
hostility. On the economic level, the communists sought to raise the
Bosnian economy by society investments in mining, basic industry,
energy facilities, forestry, increase of agricultural land reclamation
and land consolidation and, because of the geographical position of
the republic, the defense industry and military installations for the
purpose of strategic defense of Yugoslavia. The communist
government was very effective in passing and implementation of the
law due to the fact that the parliamentary system and the society in
general had no active opposition, so the laws were adopted
unanimously, but their application was binding. At the end of forties
accumulated discontent in society was resolved by opening the way
towards the creation of workers' councils and the involvement of
producers in the decision-making process. By this shift from the
Soviet model of government, the Communist Party in Yugoslavia
responded to the accusations of the Cominform countries and built
its own path to socialism.
203
UDK: 94(497.6+497.1)''1986/1992''
321.013(497.1
Pregledni rad
Denis Beirovi
becirovicdmde@gmail.com
MEMORANDUM SANU, SOCIJALISTIKA FEDERATIVNA

REPUBLIKA JUGOSLAVIJA I BOSNA I HERCEGOVINA
(1986-1992)
Abstrakt: U lanku se razmatra nastanak, sadraj i utjecaj Memoranduma SANU

na raspad Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije, te refleksije raspada
jugoslovenske drave na prilike u Bosni i Hercegovini.
Kljune rijei: Memorandum SANU, Socijalistika Federativna Republika

Jugoslavija i Bosna i Hercegovina.
Abstract: In this paper the author focuses on the content and influence of the
SANU Memorandum on the dissolution of the Socialist Federativ Republic of
Yugoslavia and also the reflections of the dissolution of the Yugoslav state on
events in Bosnia and Herzegovina.
Keywords: the SANU Memorandum, the Socialist Federativ Republic of

Yugoslavia, Bosnia and Herzegovina.
Socijalistika Federativna Republika Jugoslavija je u posljednjim

decenijama XX stoljea bila zahvaena najvanijim globalnim
megatrendovima koji su utjecali na brojne drave u svijetu. U prvom
redu to se odnosilo na globalne drutvene promjene: od industrijskog
205
Memorandum SANU, SFRJ i Bosna i Hercegovina
ka informatikom drutvu,1 od nacionalnih privreda ka globalnoj

svjetskoj privredi, od centraliziranih ka decentraliziranim sistemima
upravljanja, od predstavnike ka participativnoj demokratiji, od
klasinih politikih partija i pokreta ka novim drutvenim
pokretima.2
Unutar onoga to nazivamo svjetskim drutvom, krajem XX
stoljea postojala je lepeza globalnih svjetskih drutava i globalnih
drutvenih sistema razliite tehnoloke, ekonomske i socijalne
razvijenosti i nivoa kvaliteta ivota: od industrijskih i
postindustrijskih visokorazvijenih drutava, preko post-
socijalistikih drutava u tranziciji, do razuenog svijeta zemalja u
razvoju, perifernih i zavisnih drutava. Iako su sva ova drutva
pripadala razliitim tipovima, ona su i pored nekih zajednikih
karakteristika imala i svoje posebnosti. Svijet je bio u znaku dviju
osobenosti: s jedne strane, on je velikom svjetskom podjelom rada i
razmjenom, a prije svega krupnim promjenama u tehnologiji,
ekonomiji, komunikacijskom sistemu, infrastrukturi i informatici,
ostvario veliki stepen meusobne povezanosti i meuzavisnosti, a s
druge strane, sistemom nejednake raspodjele drutvene moi bio je
hijerarhijski struktuiran na prebogate gospodare svijeta i siromana
zavisna drutva.3 To govori da je savremeni svijet i pored
meusobne integracije i krajem XX stoljea bio interesno podijeljen
i suprotstavljen. Zbog toga, neki su autori plasirali teze o trodjelnoj
slici svjetskog drutva (visokorazvijeni centar, poluperiferija i
periferija).4
1
Opirnije o informatikoj revoluciji i njezinim ekonomskim i socijalnim
posljedicama pogledati u: Milan Mesari, XXI. stoljee. Doba sudbonosnih
izazova, Zagreb 2008, 15-50.
2
John Naisbitt, Megatrendovi, Zagreb 1985, 18-48.
3
Miroslav Peujli, Savremena sociologija, Beograd 1991, 61.
4
Immanuel Wallerstein, Suvremeni svjetski sistem, Zagreb 1986, 298-448.
206
Historijska misao, 2, Tuzla, 2016, 205-237. Denis Beirovi
Evropa je u zadnjim decenijama XX stoljea bila pod

utjecajem razliitih procesa globalizacije.5 Globalizacija se odvijala
ponajvie preko: internacionalizacije kao meuzavisnosti i
interakcije razliitih zemalja; liberalizacije kao otvaranja i disperzije
slobodnog kretanja svih resursa i proizvoda, rada, kapitala i robe
irom svijeta; univerzalizacije kao prilike za podjednak udio svih
zainteresiranih subjekata i dopiranja svega u svaki dio svijeta;
deteritorijalizacije kojom se slabe i ukidaju politike, geografske i
fizike podjele; desuverenizacije kao procesa slabljenja, potiskivanja
i zamjenjivanja suvereniteta drava zajednitvom ujedinjena
ovjeanstva; postmodernizacije koja sve to je izraslo na elektrici i
mehanizaciji nadomjeta novim odnosima i oblicima ivota izraslim
na kompjuterizaciji, informatici i internetizaciji i individualizacije
kao prostiranja postmodernosti u kojoj vodeu ulogu ima razvoj
ljudskih snaga i znanje pojedinaca.6
Paralelno sa procesom globalizacije odvijao se proces
decentralizacije. Oni su se meusobno proimali, iako, naravno, nisu
uvijek bili idealno kombinirani. Decentralizacija poslovnoga dovela
je, naime, i do decentralizacije politikog odluivanja, to je bila
proizvodno-tehnoloka osnova za raspad ne samo centralistikoga
komunistikog sistema, zasnovanome na masovnom nainu
5
Pod pojmom globalizacija (engl. globalization; njem. globalisierung; franc.
mondialisation) oznaavamo proces povezivanja, integriranja i ujedinjavanja
tehnolokih, ekonomskih, politikih, sociolokih, znanstvenih, obrazovnih,
kulturnih i komunikacijskih procesa i odnosa u jedinstven i cjelovit planetarni
kibernetiki prostor i stvarni ili virtuelni sistem. Globalizacija nastaje i razvija se u
vremenu i postoru lokalnoga i planetarnoga. Globalno se afirmira kao lokalno, a
lokalno postaje globalno. U svestranosti globalizacije glavnu ulogu imaju
znanstveno-tehnoloke inovacije i na njima nastali informacijski i digitalni
komunikacijski procesi i odnosi. U aktuelnim procesima ujedinjavanja
ovjeanstva najvaniji su procesi tehnoloke i ekonomske globalizacije. Oni
dovode do formiranja jedinstvene globalne ekonomije transnacionalnom
djelatnou velikih korporacija, stvaranjem i povezivanjem vienacionalnih regija,
irenjem nezavisnoga globalnoga biznisa i slobodnog svjetskog trita. (Pravni
leksikon, Zagreb 2007, 376).
6
Isto, 376.
207
proizvodnje, nego i za raspad centralistikih komunistikih

federacija, poput bivih Socijalistike Federativne Republike
Jugoslavije (SFRJ), Saveza Sovjetskih Socijalistikih Republika i
ehoslovake Republike. Procesi su globalizacije, time to su
razorili komunistiki drutveno-politiki sistem, otvorili i prostor za
osloboenje niza malih naroda i drava od ne samo nametnute
politike vlasti nego i od sudjelovanja u tzv. komunistikim
federacijama (u svakoj od njih prevladavajui je utjecaj imala
najbrojnija nacija). Na tim su se temeljima razvila, dakle, dva posve
nova procesa: formiranje nezavisnih drava u tranziciji, ve ranije
formalno samostalnih, i pojava posve novih drava kao rezultat
sloma komunistikih federacija.7
Globalni trendovi i utjecaji imali su svoje refleksije i u
Jugoslaviji. Nakon smrti Josipa Broza Tita (4. maja 1980. godine)8
zavrila se jedna epoha nakon koje je opasnost od meunacionalnih
nesloga u SFRJ postala jo izraenija. Tito je bio objedinjujua
linost i nacionalni heroj i kao takav predstavljao je vaan
integrativni faktor. Njegovom smru jugoslovenska federacija je
izgubila vanu kohezionu snagu.9 Funkciju kolektivnog efa drave
7
Mladen Stanii, Raspad SFRJ u uvjetima usporednih procesa globalizacije i
meunarodnih integracija, u: Dijalog povjesniara/istoriara, Zagreb 2008, 81.
8
Svijet je na razliite naine izraavao potovanje prema Josipu Brozu Titu.
Primjera radi, povodom Titove smrti u velikom broju zemalja sputene su
nacionalne zastave na pola koplja. U nekim zemljama je proglaena viednevna
nacionalna alost. Zabiljeen je i gest koji je nezabiljeen u historiji zajednika
pota preminulom lideru Jugoslavije odata je u Generalnoj skuptini Ujedinjenih
nacija. Titovoj sahrani prisustvovalo je 209 stranih delegacija iz 127 zemalja 123
dravne delegacije, 68 delegacija politikih partija, 3 delegacije oslobodilakih
pokreta i 15 delegacija meunarodnih organizacija i institucija na elu sa
generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija. Pored ostalih, na sahrani su bila: 4
kralja, 6 prineva, 31 predsjednik drava, 10 potpredsjednika, 22 premijera, 11
predsjednika parlamentata, 47 ministara inostranih poslova, itd. Bio je to, po
mnogim elementima, unikatan primjer opratanja od jednog dravnika u
dotadanjoj historiji svijeta. (Raif Dizdarevi, Od smrti Tita do smrti Jugoslavije,
Sarajevo 2000, 67-68).
9
Volter Laker, Istorija Evrope 1945-1992, Beograd 1999, 665-666.
208
preuzelo je osmolano predsjednitvo sa po jednim predstavnikom iz

svake republike i po jednim predstavnikom iz autonomnih pokrajina.
Ovo tijelo je preuzelo vrhovno zapovjednitvo nad oruanim
snagana SFRJ, a njegovi lanovi su se svake godine rotirali na
mjestu predsjedavajueg. Politiki vrh koji je nakon smrti Josipa
Broza Tita preuzeo punu odgovornost za funkcioniranje zemlje
reagirao je esto u panici, pronalazei samo neka paualna rjeenja,
bez ikakve dugorone vizije o tome kako rjeavati najaktuelnije
probleme u zemlji.10 Pored toga, poetkom osamdesetih godina
dogaa se i smjena generacija u jugoslavenskoj politici, te promjene
naela na kojima se donose odluke u federalnom vrhu. Radilo se o
generaciji saveznih funkcionera koji nisu bili istaknuti partizanski
lideri svojih republika, nego predstavnici poslijeratne generacije. Oni
su vie vodili rauna o interesima svojih republika i pokrajina, nego
to je bio sluaj s njihovim prethodnicima.11
Poetkom osamdesetih godina u Jugoslaviji opozicijske snage
su postajale sve snanije i sve organiziranije. U nizu medija koji su
izlazili u Srbiji, kao i u dokumentaristiki inspiriranoj knjievnosti i
historiografiji, u tim se godinama problematiziraju razne tabuizirane
teme, kao to su: legitimnost socijalistikog poretka, karakter sukoba
u okviru Drugog svjetskog rata, karakter vladavine u socijalistikoj
Jugoslaviji, te (posebno od 1983.) uloga i rezultati vladavine Josipa
Broza Tita.12 Srpski akademici poetkom devedesetih godina
posebno ukazuju na tetnu politiku Josipa Broza Tita. Prema ocjeni
akademika Vasilija Krestia, Titovom nacionalnom politikom i
proglaenjem novih nacija u Jugoslaviji zadat je jedan od
najopasnijih udaraca srpskom narodu sa stanovita njegove
10
Suad Kurtehaji, Omer Ibrahimagi, Politiki sistem Bosne i Hercegovine, III,
Sarajevo 2007, 60-61.
11
Volter Laker, Istorija Evrope, 666.
12
Kosta Mihailovi, Vasilije Kresti, Memorandum of the Serbian Academy of the
Sciences and Arts, Belgrade 1995, 7-15
209
nacionalne integracije. Zbog toga i Milorad Ekmei istie vanost

radikalnog raiavanja sa titoizmom kao sa boleu koja je srpski
narod odvela u katastrofu.13 Otvara se i pitanje srpskog odnosa
prema Jugoslaviji i jugoslavenstvu, te odnosa Jugoslavije prema
Srbiji i Srbima. Te se teme otvaraju ne samo u akademskim
krugovima, nego u iroj javnosti. U tom periodu se javljaju i prvi
politiki programi koji se pripremaju izvan zvaninih tijela Saveza
komunista Jugoslavije (SKJ). Tako se pojavio i Memorandum
Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) koji je predstavljao
prvi nacionalni program u socijalistikoj Jugoslaviji. Prvu verziju
onog to e u javnosti od jeseni 1986. godine biti poznato kao
Memorandum SANU pripremili su Udruenje knjievnika Srbije i
grupa akademika SANU.14
Aktivnosti na izradi Memoranduma zapoele su u proljee
1985. godine, a u javnosti se pojavio 24-25. septembra 1986. godine,
kada je objavljen na stranicama beogradskih Veernjih novosti. Na
Vanrednoj skuptini SANU, odranoj 18. decembra 1986. godine,
akademik Vasa ubrilovi ne krije mogunost ratnih zbivanja. Tom
prilikom on je izjavio: Nijedno selo ove drave, Jugoslavije i
Srbije, nismo dobili bez krvi. Nijedno selo neemo dati bez krvi.15
Na ovom skupu i Dobrica osi istie da je historijska zadaa
SANU mobilizacija i organizacija cjelokupnih umnih i moralnih
snaga srpskog naroda kako bi se zaustavila narastajua destrukcija
nacionalnog i drutvenog integriteta, kao i istorijskog bia Srbije.16
13
Safet Bandovi, Bonjaci u postjugoslovenskoj srpskoj historiografiji, Prilozi,
Institut za istoriju, Sarajevo 2000, br. 29, 355 i 361.
14
K. Mihailovi, V. Kresti, Memorandum of the Serbian Academy of the Sciences
and Arts, 7-15.
15
S. Bandovi, Bonjaci u postjugoslovenskoj srpskoj historiografiji, 348.
16
Dobrica osi, Srpsko pitanje u XX veku. Lina istorija jednog doba, Beograd
2009, 99.
210
Memorandum SANU bio je struktuiran iz dva dijela. Prvi dio

je govorio o Krizi jugoslovenske privrede i drutva, a drugi o
Poloaju Srbije i srpskog naroda. Ve u uvodnom dijelu ovog
dokumenta ukazuje se na krizu drave, ija eskalacija moe zavriti
sa opasnim posljedicama, ne iskljuujui ni raspad jugoslovenske
dravne zajednice. Predstavivi stanje dramatinim, sastavljai
Memoranduma su kritizirali republikanizaciju i atomizaciju
privrede. Po njihovom miljenju, formirano je osam privrednih
podruja sa nacionalnim ekonomijama to je uzrokovalo razbijanje
jedinstvenog jugoslovenskog trita. Kreatori Memoranduma nisu
krili simpatije za sve ono to je tendiralo ka centralizaciji, a
antipatije prema decentralizaciji. Zbog toga oni kritiziraju i dravno
ureenje SFRJ. Pisci Memoranduma kau da je dezintegracija
jugoslovenske privrede po privrednim granama i teritorijama
antiistorijska tendencija koja je proizilazila iz jedne ire
antiistorijske tendencije pretvaranja federacije kakva je stvorena
na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u svojevrsnu konfederaciju koja je
institucionalizirana posljednjim Ustavom iz 1974. godine.17
U drugom dijelu Memoranduma elaborirano je pitanje
poloaja Srbije i srpskog naroda i to na nain kojim se eljelo
dokazati da je njihov poloaj u SFRJ oduvijek bio nepovoljan.
Hrvatska i Slovenija su optuene da su obrazovale trajnu koaliciju
s ciljem ostvarivanja politike i ekonomske dominacije nad Srbijom.
Izmeu ostalog, autori Memoranduma plasiraju i eksplozivne teze o
ekonomskom iskoritavanju Srbije te o predominantnim srpskim
gubicima u Drugom svjetskom ratu.18
Generalno gledajui, arhitekte Memoranduma su imale jedan
cilj i dvije trase na putu do tog cilja. Prvo, trebalo je uspostaviti
jedinstvenu Srbiju koja e dominirati i upravljati u Jugoslaviji. U
17
Ljubomir Anti, Velikosrpski nacionalni programi. Ishodita i posljedice,
Zagreb 2007, 220-223.
18
Isto, 223-224.
211
sluaju neuspjeha ove opcije, rezervna varijanta je bila povezivanje

svih podruja na kojima su ivjeli Srbi, bez obzira na republike
granice, s dijelovima Hrvatske, Bosne i Hercegovine, te izdvojeno
zapoeti svojim putem.19
Sadraj Memoranduma SANU izazvao je osudu i kritike u
cijeloj Jugoslaviji. Pored ostalih, u tim se kritikama istie tadanje
srpsko partijsko i dravno vodstvo, kojemu od ljeta 1986. na elu
stoje novi predsjednik Centralnog komiteta Slobodan Miloevi, i
novi predsjednik Predsjednitva Socijalistike Republike Srbije Ivan
Stamboli. Ivan je imao jasan stav prema srpskom nacionalizmu i
vrsto je stao protiv Memoranduma, iako je ve tada u Srbiji bilo
vodeih ljudi neosjetljivih na nacionalizam.20 Politiko vodstvo
Srbije je trailo da se Srpska akademija nauka i umjetnosti od
Memoranduma slubeno ogradi. Autori su se branili tezom da je to
zapravo pravno nepostojei tekst, jer se radi o nezavrenom
dokumentu. Ipak, bez obzira na ove izgovore pisaca Memoranduma,
dio politiara i u Srbiji je uvidio razorne posljedice ovog dokumenta.
Tako je, primjera radi, Stamboli Memorandum nazvao In
Memoriamom Jugoslaviji.21
Kampanja protiv Memoranduma je prestala u ljeto 1987.
godine, a od VIII sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista
Srbije (septembar 1987. godine), na kojoj je prevagu odnijela struja
Slobodana Miloevia, SANU vraa svoju uglednu poziciju u
srbijanskom drutvu.22 Prije toga, Slobodan Miloevi je uz pomo
Ivana Stambolia i formalno izabran za vou srpskih komunista na
19
Duan Bilandi, Hrvatska moderna povijest, Zagreb 1999, 763.
20
Venceslav Glii, Susreti i razgovori. Prilozi za biografiju Petra Stambolia,
Beograd 2010, 132-134.
21
K. Mihailovi, V. Kresti, Memorandum of the Serbian Academy of the Sciences
and Arts, 16-35.
22
Upor. Florans Artman, Miloevi dijagonala laufera, Beograd 2001, 39; Lj.
Anti, Velikosrpski nacionalni programi. Ishodita i posljedice, 220.
212
X kongresu Saveza komunista Srbije, odranom od 26. do 28. maja

1986. godine. Meu protivnicima izbora Miloevia za lidera srpskih
komunista najglasniji je bio Draa Markovi.23 On je odmah poslije
izbora Miloevia za predsjednika rekao Stamboliu da mu istorija
nikada nee oprostiti taj izbor, te da srpski narod nikada nee
oprostiti to to je Miloevia progurao, da e Miloevi sve unititi
(kurziv D. B.).24 Od tada Miloevi se postepeno uivljavao u novu
funkciju, sa primjetnim crtama mesijanstva, koje je esto klizilo u
klasinu demagogiju, iako je ostavljao utisak ovjeka opredijeljenog
za reforme. Na putu uspostavljanja potpune dominacije u
rukovodstvu srpskih komunista Miloevi je nedugo poslije izbora
marginalizirao i Ivana Stambolia, koji je zvanino smijenjen u
decembru 1987. godine.25
23
Kosta Nikoli, Kako je Slobodan Miloevi izabran za vou srpskih komunista
(II), Istorija 20. veka, asopis Instituta za savremenu istoriju, Beograd 2006, br. 2,
120.
24
Ivan Stamboli, Put u bespue, Beograd 1995, 149.
25
Izbor Slobodana Miloevia na mjesto predsjednika Predsjednitva Centralnog
komiteta Saveza komunista Srbije nije obavljen jednostavno, kako je to
organizirao ceremonijal-majstor partijskih izbora predvienih za 1986. godinu
Ivan Stamboli. Naime, i prije ovih izbora se znalo da Miloevi ima dosta
protivnika, ali tek u procesu izbora se pokazalo da on ima vie protivnika nego to
je Stamboli mogao naslutiti. Nikada u historiji srpske komunistike partije nije
bilo toliko lomova i podjela u rukovodstvu kao to je to bilo povodom
Miloevievog izbora. Revoltiran ishodom glasanja, Draa Markovi je u stanju
ogorenosti napisao jedno vrlo otro intonirano pismo Ivanu Stamboliu, nakon
ega je podnio ostavku na lanstvo u Centralnom komitetu Saveza komunista
Jugoslavije i Predsjednitva federalne partije. Tvrdio je da e opredjeljenje za
Slobodana Miloevia prouzrokovati duboke i teke, negativne posledice na
jedinstvo unutar Saveza komunista Srbije, a time i na jedinstvo u Savezu
komunista Jugoslavije. Ivan Stamboli se u poetku nije previe uzbuivao i
obazirao na ove stavove. Meutim, kasnije je shvatio da je napravio fatalnu
greku. Miloevi je ve u proljee 1986. godine stavio do znanja da mu je u krvi
visoka karijera i da se nee zadovoljiti ulogom drugog ovjeka Srbije, jer je
upravo on bio ef najmonije institucije u zemlji. Prve pukotine izmeu dvojice
prijatelja pojavile su se kod izbora Dragie Pavlovia za predsjednika Gradskog
komiteta Saveza komunista Beograda. Miloevi je veoma dobro znao da su
kadrovi najvaniji faktor u borbi za vlast, pa je uspio da u gotovo cijelo
213
Miloevieva politika strategija se bazirala na procjeni da je

Tito namjerno Ustavom iz 1974. godine podmetnuo Srbiji ustavnu
zamku kako bi osigurao funkcioniranje modela slaba Srbija, jaka
Jugoslavija. On je smatrao da je Ustavom iz 1974. godine
preputena znaajna autonomija republikama, pa je postojala
opasnost da bi u njima mogle prevladati centripetalne sile.26
Preloman trenutak koji e oznaiti poetak kraja federalne
drave bila je 1987. godina. Tada je Slobodan Miloevi ujedinio
komunistiku i nacionalistiku politiku, to e izazvati pojavu i
drugih nacionalizama tokom narednih godina. Njegov odlazak na
Kosovo, u aprilu 1987. godine, postat e jedan od najvanijih
trenutaka u njegovoj karijeri.27 Okupljenim kosovskim Srbima koji
su se sukobili s (uglavnom albanskom) policijom Miloevi se
obratio rijeima: Niko ne sme da vas bije. Voa kosovskih Srba
Miroslav olevi je poslije toga rekao: Ovom reenicom on je
krunisan za cara. Od tog momenta, zloupotrebljavajui pitanje
kosovskih Srba, Miloevi je poeo da uvruje mo u Srbiji,
izrastajui u trijumfalnog i neospornog lidera Srbije. Miloevi je
najvee sposobnosti ispoljavao na organizacionom planu. Na
odgovorne funkcije je postavljao osobe ija je glavna osobina bila
lojalnost njemu lino. Shvatao je vanost i ulogu medija i postepeno
ih stavljao pod kontrolu instalirajui prijatelje i saveznike na
urednika mjesta. Njegovi strunjaci za propagandu bili su u stanju
da svaki dogaaj, ukljuujui i tragine dogaaje, okrenu u svoju
korist.28
rukovodstvo ubaci ljude u koje je imao veliko povjerenje i koji su mu do kraja

odano sluili. (K. Nikoli, Kako je Slobodan Miloevi izabran za vou srpskih
komunista, 105-119).
26
Mladen Stanii, Raspad SFRJ u uvjetima usporednih procesa globalizacije i
meunarodnih integracija, 86.
27
Laura Silber i Allan Little, Smrt Jugoslavije, Opatija 1996, 27.
28
Tim Duda, Srbi. Istorija, mit i razaranje Jugoslavije, Beograd 2003, 145.
214
Nakon uspostavljanja kontrole nad medijima, Miloeviu nije

bilo teko da usmjerava mase, organiziranjem masovnih mitinga.
Simboli ovih reiranih predstava bili su neobini i raznoliki. Osim
portreta Slobodana Miloevia noene su slike Svetog Save,
Karaora, Njegoa i Tita, uz srbijanske i jugoslovenske zastave.
Poslije konsolidiranja vlasti Miloevi se usmjerio prema sljedeem
cilju centraliziranju Srbije, to je podrazumijevalo eliminiranje
autonomije Vojvodine i Kosova. Kosovski Srbi su predstavljali
udarne jedinice, a pridruivalo im se i lokalno stanovnitvo i radnici
koje je beogradski reim autobusima dovodio na mitinge istine.
Prva meta bila je Vojvodina, gdje je nakon dvodnevnih
demonstracija 10.000 Srba i otvorenih prijetnji 6. oktobra 1988.
godine vojvoansko rukovodstvo odstupilo sa funkcija. Tokom
januara 1989. godine u drugom pokuaju oboreno je crnogorsko
rukovodstvo. Naime, 11. januara pod pritiskom 100.000
demonstranata republiko i partijsko rukovodstvo je podnijelo
ostavku i postavljeni su novi funkcioneri promiloevievski
orijentirani. Posljednja prepreka na putu potpunog centraliziranja
Srbije bilo je Kosovo. Uz pomo demonstranata, vojske, tenkova i
uvoenja vanrednog stanja slomljena je i autonomija Albanaca.
Poetkom marta 1989. godine poeo je proces hapenja politiara,
intelektualaca i radnika, tako da su Albanci izgubili svoje vostvo.29
Pojedini jugoslovenski funkcioneri iz zapadnih republika,
poput Cirila Ribiia, ukazivali su na injenicu da se poloaj
autonomnih pokrajina, naroito kada je rije o zastupanju i nainu
priznavanja Srbije i obje pokrajine u Federaciji, ne moe rjeavati
samo unutar Srbije. On je upozoravao na opasnost ruenja
autonomije pokrajina, jer su one konstitutivni element jugoslovenske
federacije.30 Meutim, rukovodstvo Srbije se nije obaziralo na ove
29
Zijad ehi, Smrt Socijalistike federativne republike Jugoslavije i bosanska
tragedija. Sarajevo, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 2010, 283-284.
30
Ciril Ribii, Zdravko Tomac, Federalizam po mjeri budunosti, Zagreb 1989,
322-323.
215
primjedbe. Novi Ustav Srbije proglaen je 28. marta 1989. godine, a

Slobodan Miloevi je izabran za predsjednika Socijalistike
Republike Srbije.31 Funkciju je preuzeo 8. maja 1989. godine, ali je
isplanirano da se glavna ceremonija poklopi sa godinjicom
Kosovske bitke. U svom govoru na Gazimestanu Slobodan
Miloevi je, pored ostalog, poruio: Srbi u svojoj istoriji nikad
nikoga nisu porobili niti eksploatisali. U dva svetska rata sami su se
oslobodili, a kad su mogli pomagali su i drugima da se oslobode (...)
Kosovsko junatvo ne dozvoljava nam da zaboravimo da smo u
jednom periodu bili hrabri i dostojanstveni i meu malim brojem
onih koji su iz bitke izali neporaeni (...) est vekova kasnije opet
smo u bitkama i svaama. One nisu oruane, mada ni takve nisu
iskljuene.32 Nacionalistika politika srbijanskog rukovodstva
imala je negativne efekte i u drugim jugoslovenskim republikama
(Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slovenija). U ljeto 1989. godine
sve vie dolazi do izraaja i nacionalizam Srba u Hrvatskoj, praen
ostraenom medijskom kampanjom iz Beograda. Miloevievski
mediji instrumentaliziraju progon Srba u Nezavisnoj Dravi
Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine povlaei paralele izmeu tih
dogaaja sa aktuelnom jugoslovenskom stvarnou. Hrvatskoj je
spoitavana asimilatorska politika i kulturni genocid. Sve je to
neminovno dovodilo do pojaavanja hrvatskog nacionalizma, to je
uzrokovalo sporadine ekscese.33
Politiku krizu osamdesetih godina pratila je i ekonomska
kriza. Glavni indikatori ekonomske krize bili su galopirajua
inflacija, veliki inozemni dug i monetarna nelikvidnost, to je sve
dovelo zemlju do ruba bankrota. Ozbiljnije reforme su bile
31
Z. ehi, Smrt Socijalistike federativne republike Jugoslavije i bosanska
tragedija, 283-284.
32
T. Duda, Srbi. Istorija, mit i razaranje Jugoslavije, 146.
33
Z. ehi, Smrt Socijalistike federativne republike Jugoslavije i bosanska
tragedija, 285.
216
sprijeene zbog ideolokih i politikih razloga, a odgovorni su

bjeali od prave dijagnoze stanja u jugoslovenskoj ekonomiji. Tek se
1983. godine pojavljuje dokument pod nazivom Polazne osnove
Dugoronog programa ekonomske stabilizacije. U njemu je, pored
ostalog, konstatirana: visoka inflacija, vea potronja od ostvarenog
dohotka, autarkinost ekonomske politike, prekomjerno zaduivanje
u inozemstvu, nenadziranje investicija, nizak nivo produktivnosti
rada, nedostatak roba i visoka nezaposlenost. Poslije objavljivanja
ovog programa ekonomske stabilizacije napokon se umjesto o
ozbiljnim tekoama poelo govoriti o ekonomskoj krizi.
Meutim, unutar vladajuih struktura i dalje se govorilo da postoji
ekonomska, ali ne i politika kriza. Niko se nije usuivao
konstatirati da je politiki sistem problematian, ve se tvrdilo da su
ekonomski rezultati loi zbog neprimjenjivanja toga sistema. Nita
se nije promijenilo ni nakon XII kongresa SKJ, koji je odran 1983.
godine, tako da je program ekonomske stabilizacije ostao mrtvo
slovo na papiru. Kriza se ublaavala uglavnom reprogramiranjem ili
odgaanjem otplate dugova, te proizvodnjom novca ili primarnom
emisijom. U tom pogledu angairali su se predsjednici vlada Milka
Planinc (1982-1986) i Branko Mikuli (1986-1988). Reforme koje je
pokrenula Milka Planinc zaustavljene su 1985. godine, a unutar SKJ
je preovladala struja koja je u trinoj ekonomiji vidjela uzrok
nepovoljnog poloaja nerazvijenih republika. Nita bolje rezultate
nije postigao ni Branko Mikuli, koji je dravu pokuao izvui
programiranom stabilizacijom. Nakon to je liberalizirao cijene
izloio se snanom napadu srpske politike koja je traila
administrativnu preraspodjelu dohotka izmeu razvijenih i
nerazvijenih. Pod takvim pritiskom, Mikulieva vlada je bila prva u
socijalistikoj Jugoslaviji koja je podnijela kolektivnu ostavku.34
34
Zdenko Radeli, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. Od zajednitva do razlaza,
Zagreb 2006, 494-496.
217
Mikulia je na elu Saveznoga izvrnog vijea (SIV) zamijenio

Ante Markovi, koji je u martu 1989. godine imenovan za premijera,
uprkos prosvjedima iz tada ve Miloevieve Srbije. U sjeni sve
teih problema u zemlji Markovi je u decembru 1989. godine
prezentirao program ekonomske reforme s glavnim ciljem obaranje
inflacije. Naime, krajem 1989. godine inflacija je dosegnula
rekordnih 2679 % godinje. Neki su smatrali da bi Markovi mogao
biti spasitelj Jugoslavije koji e zemlju iupati iz nacionalistikog
beznaa prema modernim ekonomijama zapadnoevropskog tipa. U
skladu s Markovievim programskim opredjeljenjima odnos dinara i
njemake marke je bio zaleen, predviena je konvertibilnost dinara,
stabilizacija dravnog budeta i potronje, te restriktivna monetarna
politika. Trebao je to biti poetak ambicioznog programa ekonomske
stabilizacije prema trinim kriterijima, nazvan novim
socijalizmom, koje je Markovi predstavio u junu 1990. godine.
Bio je to pokuaj najtemeljitije i najhrabrije trine reforme u svim
dotadanjim socijalistikim zemljama. Finansijsku pomo
Markoviu obeale su i zapadnoevropske drave pod uslovom da
njegov koncept pone realizirati u stvarnosti. Markovi je u poetku
imao odreenog uspjeha (savezne devizne rezerve su narasle do 3,6
milijardi dolara, suzbijeni su inflacija i siva emisija novca), ali je
nalazio brojne prepreke na raznim stranama. U Zagrebu i Ljubljani
ga nisu voljeli, a u Beogradu su ga mrzili i prezirali. Na kraju je i
njegov program doivio slom. Izmeu ostalog, to se dogodilo i zbog
toga to savezna vlada nije kontrolirala u punom kapacitetu savezne
funkcije.35
Osim unutranjih problema na stanje u Jugoslaviju su dijelom
utjecali i opi nemiri u Istonoj Evropi. Do take bez povratka stiglo
se u drugoj polovini 1989. godine. Naime, izmeu avgusta i kraja
decembra navedene godine komunistike vlasti su nakon gotovo
pola stoljea postojanja abdicirale ili prestale da postoje u Poljskoj,
35
Ivo Goldstein, Hrvatska 1918-2008, Zagreb 2008, 645-646.
218
ehoslovakoj, Maarskoj, Rumuniji, Bugarskoj i Demokratskoj

Republici Njemakoj.36
Ubrzo nakon toga dolo je i do definitivnog raskola unutar
SKJ. Na 14. vanrednom kongresu SKJ, u januaru 1990. godine,
delegacije iz Slovenije i Hrvatske zajedniki su napustile Kongres.
Postalo je jasno da je SKJ, bez obzira na obeanu korjenitu reformu i
reorganizaciju, istroio svoju historijsku misiju i integrativni
kapacitet. Bila je to kulminacija gotovo trogodinjih sukobljavanja
unutar SKJ i izmeu pojedinih republikih rukovodstava.
Nacionalno je potisnulo klasno-socijalno, dravno je fetiizirano na
raun samoupravnog, mitovi i iracionalna strana ivota su nametnuti
kao recept za budunost.37 Deceniju poslije jedan od prvih
Miloevievih saradnika konstatira njegovu odgovornost za raspad
SKJ. Naime, prema rijeima Borisava Jovia, Miloeviev pokuaj
da disciplinira SKJ na etrnaestom kongresu, bez dovoljnog
sagledavanja mogueg konanog ishoda, ubrzao je raspad i same
Jugoslavije.38
Ubrzo nakon raspada SKJ dolo je i do raspada Jugoslovenske
narodne armije (JNA) kao posljednjeg kohezionog faktora u zemlji.
Armija je poslije nestanka SKJ s politike pozornice u komandnom
smislu bila vezana za Predsjednitvo SFRJ, a u upravnom za SIV.
No, kako je Predsjednitvo bilo spoj nepomirljivih politikih
protivnika Srbija je preduzela niz aktivnosti s ciljem da rukovodno
tijelo oruanih snaga usmjeri u prvacu realiziranja velikosrpskog
projekta.39 Stvoren je neustavni sistem komandovanja i dogovaranja
36
Erik Hobsbaum, Doba ekstrema. Istorija Kratkog dvadesetog veka 1914-1991,
Beograd 2002, 366.
37
Nijaz Durakovi, Prokletstvo Muslimana, Sarajevo 1993, 180-181.
38
Borislav Jovi, Knjiga o Miloeviu, Beograd 2001, 56; Borislav Jovi, Od
Gazimestana do Haga. Vreme Slobodana Miloevia, Beograd 2009, 61.
39
Davor Marijan, Slom Titove armije: JNA i raspad Jugoslavije, Zagreb 2008,
147-148.
219
o upotrebi oruanih snaga protiv zapadnih republika. Joviu i

Kadijeviu pridruio se Slobodan Miloevi, koji kao predsjednik
Srbije nije imao nikakve zakonske ovlasti nad JNA.40 Na sjednici
Vrhovne komande od 12. do 15. marta 1991. godine predsjednik
Predsjednitva SFRJ Borisav Jovi je pokuao da putem snanog
pritiska iznudi usvajanje odluke o uvoenju vanrednog stanja u
zemlji. Meutim, ovaj pokuaj Miloevia da putem oruanih snaga
stavi Jugoslaviju pod svoju kontrolu doivio je neuspjeh.41
Nakon duih oklijevanja Slovenija i Hrvatska su 25. juna
1991. godine proglasile svoju nezavisnost. Istoga dana slovenake
vojne jedinice su pokuale uspostaviti kontrolu nad graninim
prelazima prema Austriji. Tom prilikom je dolo i do oruanog
obrauna u kojem je nekoliko lica izgubilo ivote. Tako su na
podruju Jugoslavije zapoele vojne operacije isplanirane do u
detalje u vojnim i politikim strukturama u Beogradu.42
Od avgusta 1991. godine rukovodeu ulogu Predsjednitva
SFRJ obavljala je neformalna grupa elnika Srbije, Crne Gore i
generala JNA, koja je samovoljno ocjenjivala stanje i predlagala
odluke. Na njezinim sastancima raspravljano je i odluivano o svim
pitanjima rata koja su inae bila u ingerencijama Predsjednitva.
Poetkom oktobra 1991. godine kada je Predsjednitvo SFRJ ostalo
samo sa lanovima iz Srbije s pokrajinama i Crne Gore ponovo je
poelo funkcioniranje Predsjednitva, s tim da ga druge republike, a
40
Svetozar Oro, O ulozi vladarskih tenji u Yu ratovima 1991-2001, u: Ratovi u
Jugoslaviji 1991-2001, Zbornik radova, Beograd, 2001, 81.
41
Davor Marijan, Rukovoenje i komandovanje Oruanim snagama SFRJ:
Vrhovna razina, asopis za suvremenu povijest, Zagreb 2009, 681-684.
42
Plan RAM je kreiran u 1990. godini u Generaltabu, a njegovo postojanje je
objelodanjeno na sjednici SIV, 19. septembra 1991. godine. Prema ovom
dokumentu trebalo je osigurati zamiljene zapadne granice Srbije i stvoriti okvir za
neku novu Jugoslaviju u kojoj bi svi Srbi sa svojim teritorijama ivjeli u jednoj
dravi. (Z. ehi, Smrt Socijalistike federativne republike Jugoslavije i bosanska
tragedija, 286-287).
220
i meunarodna zajednica nisu priznavale. Od tada je JNA i de facto

bila vojna sila Srbije i Srba u ostatku Jugoslavije, to je i potvreno
de jure u maju 1992. godine.43
U ratnoj atmosferi na prostoru jugoslovenske drave Evropska
zajednica je pokuala pronai miroljubivo rjeenje krize. To je i bio
razlog organiziranja Konferencije o Jugoslaviji, koja je poela u
septembru 1991. godine, u vrijeme dok je SFRJ jo uvijek imala
meunarodnopravni subjektivitet. Pokuaji da se Jugoslavija
reformira na konfederativnoj osnovi definitivno propadaju
odbacivanjem Evropskog plana za rjeenje jugoslovenske krize
prezentiranog u Hagu 18. oktobra 1991. godine. Bilo je jasno da
Miloevi ne prihvata nikakvu konfederaciju, jer on nije prihvatio ni
Ustav iz 1974. godine, zbog svog ubjeenja da e vojnom silom
nametnuti rjeenje, tim vie to su SAD i Zapadna Evropa u to
vrijeme podravale opstanak Jugoslavije kao jedinstvene drave.44
Nastavak pregovora uz angaman Arbitrane (Badinterove) komisije
pomoi e da Evropska zajednica i SAD zauzmu ujednaeniji stav o
glavnim uzrocima raspada jugoslovenske drave. Tako je u nalazu
Arbitrane komisije jasno reeno da je SFRJ prestala da postoji
disolucijom (raspadom), a ne secesijom (otcjepljenjem) pojedinih
drava.45
O uzrocima raspada SFRJ pisali su brojni naunici. Kao uzroci
kolapsa navedene jugoslovenske drave najee se istiu: 1.
ekonomska kriza; 2. tzv. drevna mrnja; 3. nacionalizam; 4. kulturne
razlike meu jugoslovenskim narodima; 5. promjene u
meunarodnoj politici; 6. uloga raznih linosti u stvaranju i
43
D. Marijan, Rukovoenje i komandovanje Oruanim snagama SFRJ: Vrhovna
razina, 685.
44
Upor. Zdravko Tomac, Paukova mrea balkanskog krvnika, Zagreb 1994, 27-
28; Posljednja ansa Jugoslavije, Helsinki odbor za ljudska prava u Srbiji,
Beograd 2002, 48-61.
45
Kasim Trnka, Konstitutivnost naroda, Sarajevo 2000, 27-28.
221
razaranju jugoslovenske drave; 7. predmoderni karakter

jugoslovenske drave koji se esto komparira sa carstvima, nasuprot
nacionalnoj dravi; 8. strukturalno-institucionalni razlozi. S
izuzeztkom drevne mrnje, svi pobrojani razlozi su doprinijeli da se
raspad Jugoslavije sagleda sveobuhvatnije. Osim argumenta o
drevnoj etnikoj mrnji, svi su drugi uzroci znaajni za
razumijevanje samog dogaaja. Pri tome, kada govorimo o ovoj temi
treba ukazati da se u ozbiljnim istraivanjima teko moe fokusirati
samo na jedan od razloga raspada Jugoslavije, s obzirom da se radi o
sloenom fenomenu koji je imao vie od jednog uzroka.46
Mnogi i danas smatraju kako je 35 godina Titove stabilnosti i
mira pokazatelj kako su u trusnom politikom prostoru poput
balkanskog potrebni vrsta ruka i lider, koji e nezrele balkanske
narode drati pod kontrolom. Ipak, ni takvi ne mogu zanemariti
injenicu da su nakon 35 godina Titove vrste ruke, a samo 10
godina nakon njegove smrti, ponovno izbili bratoubilaki sukobi,
koji se dijelom mogu uporediti s onima u Drugome svjetskom ratu.
To dovodi u pitanje tezu o vrstom liderstvu, pa Titovo djelo kao i
neki kasniji primjeri zasigurno ukazuju da je politika liderstva
zastarjela i promaena, odnosno da se problemi ne rjeavaju
osloncem na lidere nego na demokratske institucije. Pri tome, treba
imati u vidu da je puno ovisilo i o politiarima, nositeljima tereta
odgovornosti vlasti u kritinim trenucima, meu kojima su poneki,
poput ruskog predsjednika Borisa Jelcina i ekog predsjednika
Vaclava Havela, uviali svu opasnost irenja podruja napetosti,
pogotovu na etnike aspekte. Drugi su ih, pak, poput srbijanskog
predsjednika Slobodana Miloevia, namjerno razbuktavali. Rezultat
46
Dejan Jovi, Razlozi za raspad socijalistike Jugoslavije: Kritika analiza
postojeih interpretacija, asopis za knjievnost, kulturu i drutvena pitanja,
Zagreb 2001, 151-152.
222
je bio da su se Sovjetski Savez i ehoslovaka raspali ili

dezintegrirali relativno mirno, dok se SFRJ raspala nasilno i u krvi.47
Proces raspada jugoslovenske drave se odrazio i na prilike u
Bosni i Hercegovini. U ovoj republici su 18. novembra 1990. godine
odrani slobodni viestranaki izbori za sva nivoe vlasti
(Predsjednitvo i Skuptinu Socijalistike republike Bosne i
Hercegovine i skuptine opina). Vie od dva miliona biraa najvee
povjerenje je ukazalo nacionalnim strankama (Stranka demokratske
akcije, Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska
zajednica). Iz ovih stranaka izabrani su svi lanovi Predsjednitva
Socijalistike republike Bosne i Hercegovine, zatim 75,3 %
zastupnika u Vijeu graana i 89,6 % u Vijee opina Skuptine
Socijalistike republike Bosne i Hercegovine, te 75,7 % vijenika u
opinskim skuptinama.48 Savez komunista Bosne i Hercegovine,
kao stranka koja se dobrovoljno odrekla vlasti i omoguila prve
viestranake izbore, u poreenju sa komunistikim partijama u
drugim republikama, doivio je najvei poraz.49 Prema nacionalnoj
strukturi, u prvu viestranaku Skuptinu Socijalistike republike
Bosne i Hercegovine poslije Drugog svjetskog rata izabrano je:
41,25 % Bonjaka, 35,41 % Srba, 20,41 % Hrvata i 2,93 % ostalih.
U skladu sa izbornim rezultatima navedene nacionalne stranke su
formirale novu vlast koja je funkcionirala do poetka rata u Bosni i
Hercegovini.50 Meutim, proces tranzicije se poeo odvijati u
izuzetno nepovoljnim okolnostima. Umjesto izgradnje
viestranakog pluralizma, zapoela je izgradnja vienacionalnog
47
Upor. Slobodan Miladinovi, Elite raspada, Beograd 2009, 253; M. Stanii,
Raspad SFRJ u uvjetima usporednih procesa globalizacije i meunarodnih
integracija, 83, 87-89.
48
Zoran Tomi, Nevenko Herceg, Izbori u Bosni i Hercegovini, Mostar 1999, 84-
85
49
Vladimir Goati, Politiki ivot u Bosni i Hercegovini 1989-1992, u: Bosna i
Hercegovina izmeu mira i rata, Beograd 1992, 56.
50
Z. Tomi, N. Herceg, Izbori u Bosni i Hercegovini, 84-85.
223
politikog sistema. Bosanskohercegovako drutvo se do 1992.

godine sve vie cijepalo po nacionalno-konfesionalnim avovima.
Paralelno s tim, u jednom dijelu stanovnitva Bosne i Hercegovine
odvijala se i duhovna tranzicija od komunista do antikomunista;
od ateista do teista; od internacionalista do nacionalista; od
bratstva i jedinstva do mrnje prema drugima, itd.51
Izbijanjem ratnih operacija u Sloveniji i Hrvatskoj Bosna i
Hercegovina je, ne svojom voljom, bila uvuena u ratna dogaanja.
U 1991. godini je ponovo aktuelizirana opaka i fatalna namjera o
podjeli Bosne i Hercegovine. Velikosrpski i velikohrvatski
projektanti poinju sa pripremama za podjelu Bosne i Hercegovine
izmeu srpske i hrvatske interesne sfere, kako bi vee dijelove
teritorije ove republike prikljuili Srbiji i Hrvatskoj.52 Na tom fonu
su bili i tajni razgovori izmeu Miloevia i Tumana u
Karaorevu, marta 1991. godine. Pored ostalog, oni su dogovorili i
formiranje dviju komisija koje su imale zadatak da raspravljaju o
podjeli Bosne i Hercegovine izmeu Srbije i Hrvatske. Koncept koji
je dogovoren u Karaorevu bitno je utjecao na kasnija deavanja u
Bosni i Hercegovini.53
51
Ivan Cvitkovi, Socioloki pogledi na naciju i religiju, Sarajevo 2005, 19-21.
52
Smail eki, Agresija na Bosnu i Hercegovinu, II, Sarajevo 2004, 943.
53
Jedan od uesnika razgovora u Karaorevu dr. Duan Bilandi je u jednoj
izjavi naveo sljedee: Tuman nam je (...) rekao da se on s Miloeviem
dogovorio (o podeli), a da mi to moramo konkretno razraditi na mapama (...).
Odrana su tri kruga razgovora u Tikveu i Beogradu, a svaki je trajao desetak
sati, no nije bilo rezultata. Na tim su se pregovorima vodile 'beskrajne rasprave
oko toga, ija je neka dolinica, srpska ili hrvatska, ko ima veinu u nekom gradu'.
Osim toga, oni su nama preputali samo zapadnu Hercegovinu. O pregovorima
izmeu Miloevia i Tumana u proljee 1991. godine veoma vano svjedoenje
na osnovu linih saznanja objavio je i Voren Zimerman, bivi ameriki ambasador
u Beogradu, od 1989. do 1992. godine. On je, izmeu ostalog, zapisao sljedee:
Ni Miloevi ni Tuman nisu se nimalo trudili da od mene sakriju svoje namjere
prema Bosni. Kao mesto na kome su Srbi, Hrvati i Muslimani vekovima manje-
vie zajedniki iveli, Bosna je predstavljala uvredu i izazov za ovu dvojicu
etnikih homogenista. Na kraju drugog sastanka sa mnom, Tuman je izlio bujicu
pogrda na raun Izetbegovia i Muslimana. Oni su opasni fundamentalisti (...)
224
Zastupnici i realizatori dogovora Miloevi Tuman u Bosni

i Hercegovini bili su predstavnici Srpske demokratske stranke i
Hrvatske demokratske zajednice. Iako su navedene dvije stranke do
poetka rata djelovale u institucijama Bosne i Hercegovine, one su
uporedo s tim primjenjivale i vaninstitucionalne forme, flagrantno
krei ustavno-pravni sistem Bosne i Hercegovine. Izmeu Srpske
demokratske stranke i Hrvatske demokratske zajednice postojao je
naglaeni stepen sinhronizacije, poev od ideje, preko forme, pa do
samog zavrnog ina i jednog i drugog projekta.54
Otvoreni poetak napada na ustavno-pravni sistem i
teritorijalno jedinstvo Bosne i Hercegovine poeo je sa politizacijom
pitanja regionalizacije. Zagovornici novokomponirane
regionalizacije su odmah stavili do znanja da je za njih etniki
princip najvaniji u definiranju regiona.55
Proces nasrtaja na ustavno-pravni sistem i teritorijalni
integritet zapoet je formiranjem zajednice opina Bosanske
krajine, da bi u kratkom roku ovaj maskirani projekat bio
transformiran u SAO (srpsku autonomnu oblast), 16. septembra
1991. godine. Proglaavanjem SAO Krajina, kao i neposredno
prije toga SAO Hercegovina, ve su u nazivu bile sadrane
kategorije suprotne ustavno-pravnom sistemu Bosne i Hercegovine.
Tako je izgraen model za saoizaciju najveeg dijela Bosne i
Hercegovine. Institucionalni dovretak saoizacije Bosne i
Hercegovine dovren je proglaavanjem republike srpskog naroda
Bosne i Hercegovine, 9. januara 1992. godine. Tom prilikom
Civilizovane zemlje treba da se ujedine kako bi otklonile ovu pretnju. Bosna nikad
nije postojala kao drava. Ona treba da bude podeljena izmeu Srbije i Hrvatske.
Ovaj ispad me ostavio bez daha, a stekao sam utisak da su i Tumanovi pomonici
koji su tome prisustvovali bili podjednako iznenaeni. (Milo Mini, Dogovori u
Karaorevu o podjeli Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2010, 36-37, 42-43).
54
Kasim Begi, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog
sporazuma (1991-1996), Sarajevo 1997, 55-56.
55
Isto, 56.
225
usvojena je i Deklaracija u kojoj je stojalo da e se republika

nalaziti u sastavu savezne drave Jugoslavije kao njena federalna
jedinica.56 Tako su politiki procesi koji su 1991. godine zapoeli sa
deinstitucionalizacijom ustavnog ureenja zavrili sa
proglaavanjem srpske republike na bosanskohercegovakom
dravnom teritoriju. Time je etnika volja postala motorom
osporavanja funkcija drave, transformirajui se u mjerilo ustavnog
prava i njegove interpretacije. Politika stvaranja srpskih teritorijalnih
cjelina na bosanskohercegovakom tlu je tokom 1992. godine dobila
jasne teritorijalno-politike konture.57
Uz malo zakanjenje, u oktobru 1991. godine zapoeo je i
proces haoizacije Bosne i Hercegovine. Sa istovjetnim ishoditem
i gotovo kopiranim paljanskim scenarijem, operacionalizacija
ovakve politike krenula je sa formiranjem hrvatske zajednice
bosanska posavina, 12. novembra 1991. godine. Neto kasnije, 18.
novembra 1991. godine formirana je hrvatska zajednica herceg-
bosna. Zvanino hrvatska zajednica herceg-bosna je proglaena
4. jula 1992. godine u Grudama, iako je i prije toga egzistirala kao
nelegalna paradrava u punom kapacitetu. Navedena paradrava je
18. novembra 1992. godine proglaena republikom, to je samo
jedan od dokaza podudarnosti ovog projekta sa drugom paradravom
56
Ubrzo poslije SAO Hercegovine i SAO Krajine, proglaene su: SAO
Romanija, 22. oktobra; SAO Sjeveroistone Bosne, 28. oktobra; SAO
Sjeverne Bosne, 5. novembra (...) pa sve do SAO Bira 9. januara 1992.
godine i Srpske optine Bira, 10. januara 1992. godine. Pri kraju, odnosno
uporedo sa saoizacijom, konstituirana je Skuptina srpskog naroda Bosne i
Hercegovine, 24. oktobra 1991. godine. Na ovoj sjednici usvojena je odluka o
ostajanju srpskog naroda Bosne i Hercegovine u zajednikoj dravi Jugoslaviji sa
Srbijom, Crnom Gorom, SAO Slavonijom, Baranjom i zapadnim Sremom i
drugima koji to ele. Sljedei potez u projektu ustavno-pravne destrukcije Bosne i
Hercegovine je bio plebiscit srpskog naroda, odran 9. i 10. novembra 1991.
godine. (Isto, 57-64).
57
Edin arevi, Dejtonski ustav: Karakteristike i karakteristini problemi,
Sarajevo 2009, 53.
226
na teritoriji bosanskohercegovake drave, ije je institucionalno

uobliavanje ve ranije bilo zavreno.58
Kreatori oblasti i zajednica su, rukovodei se etnikim
kriterijima koje su oni odreivali, cijelu Bosnu i Hercegovinu
poklopili projektima saoizacije i haoizacije, uz meusobno
teritorijalno preklapanje na treini prostora. Pri tome, Bonjacima,
kao najbrojnijem narodu, ostavili su samo 3,5 % teritorije Bosne i
Hercegovine. Ipak, bez obzira koliko su se ova dva projekta
podudarala po ideji i nasrtajima na ustavno-pravni sistem Bosne i
Hercegovine, na mnogim dijelovima zemlje dolo je teritorijalnog
preklapanja izmeu saoizacije i haoizacije. Tako su teritorije,
bez obzira na dogovore autora ovih projekata u Grazu i Njivicima
1992. godine, postale glavni kamen spoticanja u godinama koje su
dolazile.59
Okonanjem ratnih aktivnosti u Sloveniji i Hrvatskoj i
priznavanjem nezavisnosti ovih republika, bosanskohercegovako
pitanje je postalo jedno od najsloenijih problema Evropske
zajednice. Prema nalazu Arbitrane komisije verificiranom od strane
Evropske zajednice, SFRJ je prestala da postoji disolucijom
(raspadom), a ne secesijom (otcjepljenjem) pojedinih drava, to
znai da se nijednoj novoformiranoj dravi na podruju bive
58
Kao obrazloenje formiranja hrvatskih zajednica elnici Hrvatske
demokratske zajednice najee su koristili argument da hrvatski narod u vrijeme
rastakanja Bosne i Hercegovine ima pravo da izrazi svoje interese i opredjeljenja
pozivajui se na vlastiti subjektivitet. Mate Boban, predsjednik hrvatske
zajednice herceg-bosne, je u prvoj izjavi nakon proglaavanja zajednice, pored
ostalog, naglasio da hrvatska zajednica herceg-bosna predstavlja geopolitiku,
kulturnu i ekonomsku cjelinu i proistie iz nekadanjih banovina, u ijim
granicama je hrvatski narod doekao Drugi svjetski rat (...) Mostar je izabran za
sjedite zato to ovaj grad predstavlja kulturno, geopolitiko i ekonomsko sredite
hrvatskog naroda u ovom dijelu Republike. (K. Begi, Bosna i Hercegovina od
Vanceove misije do Daytonskog sporazuma, 64-69).
59
Isto, 68-69.
227
jugoslovenske drave ne priznaje pravo na kontinuitet.60 Drugim

rijeima, sve drave nastale na podruju bive SFRJ imaju status
drava sukcesora, odnosno niko nema status drave-prethodnika,
shodno Bekim konvencijama (o sukcesiji drava u odnosu na
dravnu imovinu, arhive i dugove, iz 1983. i u odnosu na ugovore iz
1978.). U spomenutim okolnostima, kako se istie u Izvjetaju,
Arbitrana komisija smatra da se izraavanje volje stanovnitva
Bosne i Hercegovine da se ova zemlja konstituira kao suverena i
nezavisna drava ne moe smatrati potpuno osnovanim, bez
garancija koje bi u tom pogledu pruila Republika formulirajui
zahtjev za priznanje putem referenduma, na koji bi bili pozvani da
uestvuju svi graani Bosne i Hercegovine bez razlike i pod
meunarodnom kontrolom. Praktino, ovo je znailo da je
referendum graana Bosne i Hercegovine, kao institucionalni oblik
odluivanja graana, predvien Ustavom Bosne i Hercegovine,
uslov da bi Bosna i Hercegovina bila priznata kao nezavisna i
suverena drava od strane Evropske zajednice i njenih drava-
lanica. "Dopuna" Izvjetaja Arbitrane komisije bie izvrena prvo
odlukom Skuptine Bosne i Hercegovine od 26. januara o
raspisivanju referenduma o buduem statusu Republike. U izvjetaju
Arbitrane komisije praktino je naznaena i svrha budueg
referenduma, sa "ueem svih graana Bosne i Hercegovine bez
razlike" (to je, inae, i odreenje referenduma prema Ustavu Bosne
i Hercegovine), kao i meunarodna kontrola referenduma.61
60
James Gow, Triumph of the Lack of Will. International Diplomacy and the War,
London 1997, 67-75.
61
Praktino, to je znailo da na "referendumsku kunju" treba da idu svi
dokumenti i odluke kojima je definiran status Bosne i Hercegovine kao suverene
drave poev od Ustava Socijalistike republike Bosne i Hercegovine iz 1974,
Ustav SFRJ iz 1974, Amandmana na Ustav Bosne i Hercegovine iz 1990, zatim
Memorandum i Platforma Skuptine Republike Bosne i Hercegovine od 14.
oktobra 1991, pa do izjava i obaveza iz decembra 1991, odnosno odgovora na upit
Komisije, Predsjednitva i Vlade Bosne i Hercegovine iz januara 1992. godine.
Drugim rijeima, referendum je trebalo da, kao to je to ranije uinjeno na
istovjetan nain u Sloveniji, Hrvatskoj i Makedoniji, potvrdi stepen validnosti
228
Odluku o raspisivanju referenduma usvojila je, nakon

dvodnevnog zasjedanja, Skuptina Bosne i Hercegovine u ranim
jutarnjim satima 25. januara 1992. Najvei dio zasjedanja je proao u
znaku usvajanja dnevnog reda, odnosno uvrtavanja u raspravu
Prijedloga Predsjednitva Republike Bosne i Hercegovine za
raspisivanje referenduma graana. Poslije naputanja zasjedanja
poslanika Srpske demokratske stranke i Srpskog pokreta obnove,
pod predsjedavanjem potpredsjenika Skuptina je izglasala i dnevni
red i Odluku o raspisivanju referenduma graana. Odlueno je da se
referendum zakae za 29. februar i 1. mart 1992. godine, s pitanjem:
"Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, dravu
ravnopravnih graana, naroda Bosne i Hercegovine Muslimana,
Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj ive".62
Kako su Srpska demokratska stranka i neki njoj bliski politiki
saveznici ocijenili referendum "kao nedopustivu politiku
manipulaciju", to su neke opine kod kojih je "saoizacija" bila ve
izvedena odbile uee u pripremama i organizaciji referenduma.
One nisu uvaavale injenicu da je inicijativu za odravanje
referenduma, kao i karakter (graanskog) referenduma dala
Evropska zajednica, te da je, shodno Ustavu, Odluku o raspisivanju
referenduma usvojila Skuptina Bosne i Hercegovine po proceduri
utvrenoj u njenom Poslovniku o radu. Takoer, za njih nije bila
dovoljna ni injenica da je referendum pod meunarodnom
kontrolom Evropske zajednice i drugih meunarodnih institucija i
organizacija, sa esnaest regionalnih posmatrakih centara i preko
est stotina posmatraa.63
zahtjeva Bosne i Hercegovine za meunarodnim priznanjem suverenosti i

nezavisnosti. (Isto, 71).
62
Isto, 72-73.
63
Upor. Susan L. Woodword, Balkan tragedy. Caos and dissolution after the Cold
War, Washington 1995, 210; K. Begi, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije
do Daytonskog sporazuma, 74-75.
229
Ipak, bez obzira na turbulentnu politiku atmosferu,

referendum je odran 29. februara i 1. marta 1992. godine.
Republika izborna komisija, na osnovu dostavljenih podataka iz
opina, u Izvjetaju je konstatirala da se od ukupnog broja biraa
(3.253.847) na referendumu odazvalo 2.073.568 ili 64,31 % od
ukupnog broja biraa s pravom glasa. Pozitivan odgovor na
referendumsko pitanje dalo je 2.061.932 glasaa ili 63,95 % od
potencijalnog broja glasaa, odnosno 99,44 % od broja biraa koji su
pristupili referendumskom izjanjavanju. Predsjednitvo Bosne i
Hercegovine je, u funkciji Skuptine, potvrdilo Izvjetaj i time je
osigurana pravna i politika osnova za raskid pravnih veza sa
SFRJ.64
Time su bili ispunjeni svi uslovi koji su bili postavljeni pred
Bosnu i Hercegovinu, tako da je Evropska zajednica 6. aprila 1992.
godine usvojila odluku o priznanju Republike Bosne i Hercegovine
kao nezavisne drave. Neposredno nakon odluke, na ministarskom
samitu, portugalski ef diplomatije je izvijestio novinare da je ovoj
odluci prethodila ocjena da je Bosna i Hercegovina ispunila uslove
koje joj je postavila Evropska zajednica u decembru 1991. godine.
Ve sutradan, 7. aprila, SAD su priznale Bosnu i Hercegovinu kao
nezavisnu dravu.65 Generalna skuptina Ujedinjenih nacija je 22.
64
Protiv referendumskog izjanjavanja bilo je svega 6.037 biraa ili 0,19 %
glasakog tijela. Na ovaj nain se, po osnovu demokratskog izjanjavanja graana,
dobila volja graana Bosne i Hercegovine. To je znailo i svojevrsnu opu potvrdu
svih odluka legalnih organa vlasti Bosne i Hercegovine, kojima je potvrena
nezavisnost i suverenost Bosne i Hercegovine, donesenih u drugoj polovini 1991.
godine. Ovi su podaci, zajedno sa Izvjetajem, od strane Republike izborne
komisije dostavljeni su Skuptini Bosne i Hercegovine koja je i usvojila Odluku o
referendumu. (Ivan Cvitkovi, Hrvatski identitet u Bosni i Hercegovini. Hrvati
izmeu nacionalnog i graanskog, Zagreb-Sarajevo 2006, 107-110; K. Begi,
Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma, 77-78).
65
Omer Ibrahimagi, Politiki sistem Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1999, 270.
230
maja 1992. godine primila Republiku Bosnu i Hercegovinu za svog

punopravnog lana.66
Rukovodstvo Srpske demokratske stranke nije priznalo
rezultate referenduma nego ih je smatralo konanim razlogom za
otcjepljenje srpskih krajeva iz Bosne i Hercegovine i pripajanje
Velikoj Srbiji. S ciljem zauzimanja to vie teritorija srpske
paravojne snage pokreu obimne vojne pohode uz podrku JNA.
Srpska televizija i drugi mediji pod kontrolom Slobodana Miloevia
ratno-hukakom propagandom protiv Bonjaka i Hrvata ohrabruju
pobunjene bosanskohercegovake Srbe. Pored medijske podrke, iz
Srbije u Bosnu i Hercegovinu tokom marta stiu i brojne paravojne
jedinice eeljevih etnika i Arkanovih plaenika i dobrovoljaca.
Ove paravojne formacije su tokom proljea 1992. godine poinile
brojne zloine nad nesrpskim stanovnitvom irom Bosne i
Hercegovine. Pokuaj graana Sarajeva i Bosne i Hercegovine da
masovnim antiratnim mitinzima poetkom aprila zaustave irenje
vojnog poara zaustavljeni su ubistvima i pucanjem snajperista na
okupljene graane. Tako je poeo opi rat i trogodinja opsada
glavnog grada Bosne i Hercegovine.67
Na teritorijama koje su osvojile srpske paravojne formacije
sistematski je provoeno teroriziranje, protjerivanje i ubijanje
nesrpskog stanovnitva. Strateke ciljeve tzv. Skuptine srpskog
naroda, 12. maja 1992. godine, predstavio je Radovan Karadi.
Tom prilikom on je prezentirao est ciljeva: 1) razdvajanje srpskog
naroda od druge dvije nacionalne zajednice; 2) uspostavljanje
koridora izmeu Semberije i Krajine; 3) eliminiranje Drine kao
granice srpskih drava; 4) uspostavljanje granice na rijeci Uni i rijeci
Neretvi; 5) podjela grada Sarajeva na srpski i bonjaki dio; 6) izlaz
Srpske Republike Bosne i Hercegovine na more. U sutini, navedeni
66
Denana auevi, Pravno-politiki razvitak Bosne i Hercegovine, Sarajevo
2005, 514.
67
I. Goldstein, Hrvatska 1918-2008, 722.
231
strateki ciljevi su predstavljali zloinaku i genocidnu namjeru

istrebljenja nesrpskog stanovnitva.68 Na fonu ovakvih zamisli, ve
od proljea 1992. godine srpske vojne formacije su izvodile
najstranije progone i masovna ubistva. Osvajanja su redovno bila
praena masovnim masakrima nesrpskog stanovnitva, a posebno
Bonjaka. Desetine hiljada Bonjaka i Hrvata bile su zatvorene u
koncentracione logore (Manjaa kod Banja Luke, Keraterm i
Omarska kod Prijedora i drugi), stotine hiljada pod prijetnjom smrti
naputaju svoja ognjita i odlaze u izbjeglitvo. Sastavni dio
koncepcije etnikog ienja teritorija pod kontrolom pobunjenih
srpskih snaga bilo je organizirano pljakanje bonjake i hrvatske
imovine, kao i masovno silovanje bonjakih ena.69
Reakcije meunarodne zajednice na najvee ratne zloine u
Evropi poslije zavretka Drugog svjetskog rata bile su openito
konfuzne i negativne. Jedna od osnovnih greaka zapadnih politiara
bila je u tome to su oni pratili samo simptome rata, a nisu nastojali
otkriti njegove uzroke. Zapadnoevropski politiari nisu shvatali
pravu prirodu Miloevievih planova, tako da su rat u Bosni i
Hercegovini tretirali kao vojni problem, a ne politiki. U skladu s
tim pogledom da je rat prvenstveno vojni problem, oni su i usmjerili
svoje aktivnosti u pravcu smanjivanja borbenih aktivnosti. Tako su
direktno doprinosili produbljivanju tragedije u Bosni i Hercegovini.
Odbili su da ukinu embargo na uvoz oruja legalnoj
bosanskohercegovakoj vladi, iako su Ujedinjene nacije priznale
Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i meunarodno priznatu dravu.
Dakako, embargo nije pogodio Srbiju i snage pobunjenih Srba u
Bosni i Hercegovini, jer je Srbija zadrala najvei dio zaliha oruja i
opreme bive JNA, a posjedovala je i veliku vojnu industriju. Za njih
embargo nije imao nikakvog vanijeg utjecaja, ali je za
68
Edina Beirevi, Na Drini genocid, Sarajevo 2009, 119-120.
69
I. Goldstein, Hrvatska 1918-2008, 724-725.
232
bosanskohercegovake snage embargo bio ravan smrtnoj presudi.70

Autori izvjetaja pod naslovom Nedovreni mir su kao tri glavne
greke zapadne politike prema Bosni i Hercegovini naveli: 1)
definiranje krize kao humanitarne katastrofe umjesto kao brutalne
agresije; 2) kolebanje i nespremnost zapadnih sila i Ujedinjenih
Nacija na upotrebu vojne sile u Bosni i Hercegovini; 3) moralno
srozavanje Zapada koji je proglasio est zatienih podruja koje
nije uspio zatiti.71
S ciljem odbrane dravnosti i nezavisnosti Bosne i
Hercegovine, Predsjednitvo Republike Bosne i Hercegovine je 20.
juna 1992. godine usvojilo Odluku o proglaenju ratnog stanja na
teritoriji Bosne i Hercegovine. Pored ove odluke, ovlatene su
oruane snage Bosne i Hercegovine da organiziraju otpor agresiji na
Bosnu i Hercegovinu.72 Istovremeno sa ovom odlukom
Predsjednitvo Bosne i Hercegovine je proglasilo opu mobilizaciju
na teritoriji Bosne i Hercegovine.73 Ubrzo nakon ovih odluka
Predsjednitvo Republike Bosne i Hercegovine usvaja Platformu za
djelovanje Predsjednitva Republike Bosne i Hercegovine u ratnim
uslovima.74
70
Noel Malcolm, Povijest Bosne, Zagreb - Sarajevo 1995, 319-321.
71
Mile Lasi, Europska unija. Nastanak, stratgijske nedoumice i integracijski
dometi, Sarajevo 2009, 289.
72
Odluka o proglaenju ratnog stanja na teritoriji Bosne i Hercegovine, Slubeni
list Republike Bosne i Hercegovine, 20. juni 1992. godine.
73
Odluka o proglaenju ope javne mobilizacije na teritoriji Republike Bosne i
Hercegovine, Slubeni list Republike Bosne i Hercegovine, 20. juni 1992. godine.
74
Za razliku od genocidnih stratekih ciljeva koje je predstavio Radovan Karadi
12. maja 1992. godine, u Platformi Predsjednitva Republike Bosne i Hercegovine
je, izmeu ostalog, stojalo: Bosna i Hercegovina je suverena i nezavisna drava
graana, konstitutivnih i ravnopravnih naroda, Muslimana, Srba, Hrvata i
pripadnika ostalih naroda koji u njoj ive. Republika se konstituie na principima
parlamentarne graanske demokratije, to podrazumijeva prije svega trinu
ekonomiju, stranaki pluralizam i ljudska prava i slobode (...) Tri konstitutivna
naroda, Muslimani, Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju svoje nacionalne
interese, ali i interse koji proistiu iz tradicije vievjekovnog zajednikog ivljenja.
233
Zakljuna razmatranja
Svijet je u zadnjim decenijama XX stoljea bio pod utjecajem

razliitih procesa globalizacije. Paralelno sa procesom globalizacije
odvijao se proces decentralizacije. Decentralizacija poslovnoga
dovela je i do decentralizacije politikog odluivanja, to je bila
proizvodno-tehnoloka osnova za raspad ne samo centralistikoga
komunistikog sistema, zasnovanome na masovnom nainu
proizvodnje, nego i za raspad centralistikih komunistikih
federacija. Raspad Jugoslavije bio je sloen fenomen koji je imao
vie od jednog uzroka (ekonomska kriza, nacionalizam, promjene u
meunarodnoj politici, uloga raznih linosti u razaranju Jugoslavije,
strukturalno-institucionalni razlozi, itd.).
Politiki i drutveni ivot u Bosni i Hercegovini zasniva se na ravnopravnosti

Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti u upravljanju
dravnim poslovima. Suverenitet drave ostvaruje se na cijeloj teritoriji koju
odreuju jedinstvene granice priznate od meunarodne zajednice (...)
Predsjednitvo Republike Bosne i Hercegovine je za pregovore koji vode miru.
Pregovori o miru mogui su uz potivanje sljedeih uvjeta, odnosno principa: a)
Prekid ratnih dejstava, b) Uspostavljanje politikog stanja prije poetka agresije, c)
Priznanje legalne vlasti drave Bosne i Hercegovine i njenih institucija na cijeloj
teritoriji, d) Naknadu ratne tete i kanjavanje krivaca za ratne zloine u
saglasnosti sa meunarodnim propisima (...) Bosna i Hercegovina nee prihvatiti
pregovore koji za osnovu imaju stvaranje etniki istih teritorija ili regionalnu
podjelu Bosne i Hercegovine na iskljuivo etnikoj osnovi (...) U zajednikom
vienacionalnom frontu uestvuju patriotske snage koje su za suverenu i nezavisnu
Bosnu i Hercegovinu, za zajedniki ivot i nacionalnu ravnopravnost Muslimana,
Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti (manjina) (...) Ova platforma
je poziv svim graanima i svim narodima Bosne i Hercegovine da se aktivno
ukljue u patriotski front borbe za suzbijanje agresije i uspostavljanje mira i
slobode, reda i zakonitosti na cijeloj dravnoj teritoriji Republike. Pozivamo i sve
one koji se nalaze na drugoj strani, a nisu ruke okaljali krvlju nevinih ljudi, da se
prikljue legalnim oruanim snagama Bosne i Hercegovine u borbi za slobodu a
protiv agresije. Predsjednitvo e donijeti zakon o amnestiji i sprjeavati mogue
pojave revanizma. (Platforma za djelovanje Predsjednitva Republike Bosne i
Hercegovine u ratnim uslovima, Slubeni list Republike Bosne i Hercegovine, 2.
juli 1992. godine).
234
Izbijanjem ratnih operacija u Sloveniji i Hrvatskoj Bosna i

Hercegovina je, ne svojom voljom, bila uvuena u ratna dogaanja.
U 1991. godini je ponovo aktuelizirana opaka i fatalna namjera o
podjeli Bosne i Hercegovine izmeu srpske i hrvatske interesne
sfere, kako bi vee dijelove teritorije ove republike prikljuili Srbiji i
Hrvatskoj. Koncept koji je dogovoren u Karaorevu bitno je
utjecao na kasnija deavanja u Bosni i Hercegovini.
Nakon uspjeno sprovedenog referenduma, Bosnu i
Hercegovinu su u aprilu 1992. godine kao nezavisnu dravu priznale
Evropska zajednica i SAD. Generalna skuptina Ujedinjenih nacija
je 22. maja 1992. godine primila Republiku Bosnu i Hercegovinu za
svog punopravnog lana. Meutim, rukovodstvo Srpske
demokratske stranke nije priznalo rezultate referenduma nego ih je
smatralo konanim razlogom za otcjepljenje srpskih krajeva iz
Bosne i Hercegovine i pripajanje Velikoj Srbiji. U namjeri da osvoje
to vie teritorija Bosne i Hercegovine pobunjene snage bosanskih
Srba, uz pomo JNA i brojnih paravojnih i vojnih jedinica iz Srbije i
Crne Gore, poinile su masovne ratne zloine i genocid (Srebrenica)
nad nesrpskim stanovnitvom. Odbranu Bosne i Hercegovine od
velikosrpske agresije oslabio je u jednom dijelu rata i hrvatski
predsjednik Franjo Tuman, koji je takoer zagovarao ideju o
podjeli ove drave. Reakcije meunarodne zajednice na najvee
ratne zloine u Evropi poslije zavretka Drugog svjetskog rata bile
su konfuzne i neefikasne. Jedna od osnovnih greaka zapadnih
politiara bila je u tome to su oni pratili samo simptome rata, a nisu
nastojali otkriti njegove uzroke. Zapadnoevropski politiari nisu
shvatali pravu prirodu Miloevievih planova, tako da su rat u Bosni
i Hercegovini tretirali kao vojni problem, a ne politiki.
235
THE SANU MEMORANDUM, THE SOCIALIST

FEDERATIV REPUBLIC OF YUGOSLAVIA AND BOSNIA
AND HERZEGOVINA (1986-1992)
Summary
The world in the last decades of the twentieth century was

influenced by various processes of globalization. In parallel with the
process of globalization a process of decentralization was developed.
The decentralization of the business led to the decentralization of
political decision-making, which has been a production and
technological basis for the dissolution of not only centralized
communist system, based on the mass production method, but also
for the dissolution of centralized communist federation. The
disintegration of Yugoslavia was a complex phenomenon that has
had more than one cause (economic crisis, nationalism, changes in
international politics, the role of the various personalities in the
destruction of Yugoslavia, structural and institutional reasons, etc.).
With the outbreak of war operations in Slovenia and Croatia,
Bosnia and Herzegovina was not by its own will drawn into warfare.
In 1991, once again a vicious and fatal intention to divide Bosnia
and Herzegovina between Serbian and Croatian interests was
actualized, in order to join large parts of the territory of the Bosnian
Republic to Serbia and Croatia. The concept, which was agreed in
Karaorevo, significantly affected the subsequent developments in
Bosnia and Herzegovina.
After the beginning of the aggression on Bosnia and
Herzegovina, the reactions of the international community on the
biggest war crime in Europe since the end of World War II were
confusing and inefficient. One of the fundamental errors of Western
236
politicians was that they followed only the symptoms of the war and
did not attempt to discover its causes. Western European politicians
did not understand the true nature of Miloevi's plans, so they
treated the war in Bosnia and Herzegovina as a military problem, not
political.
237
UDK: 94(497.6=161.2)''18/20''
314.742(497.6=161.2)
Prethodno saopenje
Filip kiljan
Institut za migracije i narodnosti, Zagreb, Republika Hrvatska
filipskiljan@yahoo.co.uk
UKRAJINCI U BOSNI I HERCEGOVINI

OD DOSELJENJA DO DANANJIH DANA
Apstrakt: Autor u tekstu donosi informacije o doseljavanju Ukrajinaca na

podruje Bosne i Hercegovine krajem 19. i poetkom 20. stoljea. Na temelju
arhivskih izvora, iskaza kazivaa i hemerotene grae te dostupne literature autor
pie o prvim desetljeima boravka Ukrajinaca na podruju Bosne i Hercegovine,
odnosu starosjedilakog stanovnitva prema novopridolicama, organizaciji
Grkokatolike crkve u Bosni i Hercegovini, kulturnom organiziranju Ukrajinaca u
Bosni i Hercegovini, periodu Drugog svjetskog rata i o iseljavanju Ukrajinaca iz
Bosne za vrijeme Drugog svjetskog rata i poslije Drugog svjetskog rata. Posebno
se bavi osipanjem ukrajinske nacionalne manjine u vrijeme i neposredno nakon
posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini.
Kljune rijei: Ukrajinci, grkokatolici, Bosna i Hercegovina, migracije
Abstract: The author provides information on the immigration of Ukrainians to

the territory of Bosnia and Herzegovina in the late 19th and early 20th century.
Based on archival sources, the testimonies of informants, collection of newspaper
clippings and available literature author writes about the first decades of
Ukrainians stay in Bosnia and Herzegovina, about relationship of newcomers to
the local Serbs, Croats and Muslims, about organization of the Greek Catholic
Church in Bosnia and Herzegovina, about the cultural organization of the
Ukrainians in Bosnia and Herzegovina, about the period of the Second World War
II and about the emigration of Ukrainians from Bosnia during the Second World
War and after the Second World War. Specifically deals about the assimilation of
Ukrainian national minority during and immediately after the last war in Bosnia
and Herzegovina.
Keywords: Ukrainians, Greek Catholics, Bosnia and Herzegovina, migration
239
Ukrajinci u Bosni i Hercegovini od doseljenja do dananjih dana
Uvod
Do dananjih je dana na temu ukrajinskog grkokatolikog

stanovnitva u Bosni i Hercegovini nastao vei broj radova
objavljenih u nizu razliitih publikacija. Najznaajniji rad vezan za
grkokatoliko stanovnitvo u Bosni i Hercegovini je rad Adnana
Busuladia Pojava grkokatolikog stanovnitva u Bosni i
Hercegovini u kojem su sumirana dosadanja saznanja o
Ukrajincima u Bosni i Hercegovini te su izneseni iznimno vrijedni
podaci iz popisa stanovnitva iz kojih je mogue pratiti rast i pad
broja grkokatolikog stanovnitva krajem devetnaestog i u prvoj
polovini dvadesetog stoljea. Osim ovog rada u Novom Sadu je do
dananjih dana objavljeno sedam tomova grae pod nazivom
Materijali o povijesti Ukrajinaca u Bosni, u kojima je pribrana graa
i do sada objavljeni lanci vezani za ukrajinsko stanovnitvo u Bosni
i Hercegovini. Radovi koji su u ovim materijalima pribrani
predstavljaju dosadanje cjelokupno pisanje znanstvene i strune
javnosti o ukrajinskom stanovnitvu u Bosni i Hercegovini. U
zbornicima su predstavljeni brojni lanci i dijelovi knjiga: od
znanstvenih radova poput rada Ferde Hauptmanna pod naslovom
Reguliranje zemljinog posjeda u Bosni i Hercegovini i poeci
naseljavanja stranih seljaka u doba austrougarske vladavine, dijela
knjige Duana Drljae koji u svojem pisanju o Poljacima u
Jugoslaviji pie i o njihovim susjedima Ukrajincima, znanstvenog
rada Husnije Kamberovia koji se bavi iseljavanjem Poljaka 1946.
godine dotiui pritom i problem ostanka/odlaska Ukrajinaca, do
strunih radova Romana Myza koji pie o grkokatolikim upama u
Bosni i Hercegovini, Bogdana Liskija koji se bavi pojedinim opim i
lokalnim temama (o Prnjavoru, o broju grkokatolikog ukrajinskog
stanovnitva u Bosni, o ukrajinskim drutvima i slino) i Pavla
Holovuka koji donosi prepisane iznimno zanimljive materijale sa
poslijeratnog sudskog procesa protiv grkokatolikog sveenika
Kameneckog. Uz nabrojene radove treba spomenuti i Jubilarni
240
Historijska misao, 2, Tuzla, 2016, 239-262. Filip kiljan
shematizam Krievake eparhije iz 1962. u kojem se nalazi obilje

podataka o grkokatolikim upama u Bosni i Hercegovini, potom
Zbornik Josip Stadler ivot i djelo iz 1999. godine i lanak Borisa
Graljuka u tom zborniku pod naslovom Organiziranje grkokatolike
crkve u Bosni i Hercegovini za vrijeme nadbiskupa Stadlera te
lanak Danijela Patafte Progoni bosanskih grkokatolika u
Kraljevini SHS/Jugoslaviji na stranicama tadanjeg katolikog tiska
u asopisu Croatia Christiana periodica iz 2013. godine. Posljednja
tri naslova izvrsno ocrtavaju stanje crkvene organiziranosti
grkokatolika u Bosni i Hercegovini krajem 19. i poetkom 20.
stoljea, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, odnosno u vrijeme
socijalistike Jugoslavije.
Od okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine dolazi do
doseljavanja novog stanovnitva u Bosnu. U Bosnu su vlasti Austro-
Ugarske monarhije naseljavale Poljake, ehe, Slovake, Nijemce,
Talijane, Ukrajince i Nizozemce. Najvei broj tih doseljavanja bio je
provoen na podruju sjeverne Bosne. Broj stranih doseljenika
popeo se tako na podruju kotara Prnjavor toliko da je poetkom
dvadesetog stoljea nadmaio broj lokalnog, domicilnog srpskog,
hrvatskog i bonjakog stanovnitva. Osim na podruje kotara
Prnjavor doseljavanja su izvrena i na podruje Banje Luke,
Dervente, Prijedora i Bosanske Gradike. Na interes u ovom radu
bit e prvenstveno fokusiran na Ukrajince, odnosno Rusine,
Maloruse ili Galicijane, kako su se sve nazivali dananji Ukrajinci
prilikom doseljavanja krajem 19. i poetkom 20. stoljea.1 Kroz
arhivsku grau iz Hrvatskog dravnog arhiva, kazivanja
sugovornika, objavljenu literaturu i grau vezanu za popise
1
Radi lakeg praenja teksta koristit emo uvijek naziv Ukrajinci, bez obzira to
se u odreenim razdobljima povijesti Ukrajinci u Bosni i Hercegovini nisu tako
nazivali. Prilikom doseljavanja nazivali su ih Rusinima ili Malorusima ukoliko su
bili grkokatolike vjeroispovijesti, a ukoliko im nije bila bitna vjeroispovijest
nazivali su ih Galicijanima, to je oznaavalo njihovo geografsko podrijetlo. Meu
Galicijane su pripadali i rimokatolici Poljaci.
241
stanovnitva pokuat emo u saetom obliku prikazati sve faze

ivljenja Ukrajinaca na podruju sjeverne Bosne od njihova dolaska,
preko borbe za svoj komadi zemlje, do njihova u najveoj mjeri
iseljavanja, izumiranja i asimilacije. Poseban naglasak dat emo
iskazima sugovornika, odnosno metodi usmene povijesti. Te
pojedinane prie o tekom ili lagodnom djetinjstvu, radu, vjeri,
obitelji i prijateljima, o onom malom svijetu jednako anonimnih
pojedinaca, u kojem se netko kretao, govore tek o njegovom/njenom
ivotu.2 Meutim, kada se prikupi nekoliko tih pria (uz uvjet da su
ih ispriali pripadnici iste drutvene skupine iz istog zemljopisnog
podruja), one postaju ogledalo drutvenih procesa u odreenom
periodu na odreenom prostoru. Unato tome to ova metoda ima
ve poznate slabosti, ona je u principu nezamjenjiva za prouavanje
povijesti seoskog stanovnitva, koje samo ne ostavlja pisanog traga
za sobom, a o kojemu najee piu drugi, tj. pripadnici kolovane
elite, kako navodi Suzana Leek, esto neobjektivno, tendenciozno,
a svakako nepotpuno.3
Period doseljavanja
Budui bosanski Ukrajinci krajem 19. stoljea ivjeli su na

podruju tadanje pokrajine Galicije koja je predstavljala jednu od
austrougarskih pokrajina. Budui da su u Galiciji i Poljaci i dananji
Ukrajinci ivjeli u vrlo loim uvjetima na planinskim prostranstvima
Karpata, uglavnom na malim posjedima, u krajnjem siromatvu na
granici preivljavanja, odlazak u neki novi prostor gdje se zemlja
dijelila predstavljao je izlazak iz te beznadne situacije. Monarhija je
u to vrijeme na podruju Bosne i Hercegovine koja je obilovala
2
Suzana Leek, Seljaka obitelj u Hrvatskoj 1918. 1960. Metoda usmene
povijesti (oral history), Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u
Zagrebu, 29/1996, Zagreb 1996, 249.
3
Suzana Leek, Struktura seljake obitelji Prigorja i Hrvatskog zagorja (1918.
1941.), asopis za suvremenu povijest, 31/2 (1999), Zagreb 1999, 284.
242
najrazliitijim vrstama rudnih bogatstava imala potrebu za jeftinom

radnom snagom. Austro-Ugarska je vrila propagandu meu
ukrajinskim stanovnitvom na podruju Karpata te je pozivala ljude
da se nasele na spomenuto podruje budui da e ondje dobiti
besplatno stanovanje, novanu pomo i pomo pri izgradnji kua. Iz
poetka su austrougarske vlasti dijelile doseljenicima besplatne karte
za put do Bosne, a po dolasku u Bosnu i 600 forinti i 13 ha carske
zemlje. Te su povlastice vrlo brzo ukinute iz raznoraznih razloga, a
meu ostalim i zbog toga to su se neke obitelji vratile kui nakon
dolaska i primitka pomoi. Prva skupina naseljenika iz Galicije
doselila je u Bosnu 1889. godine. Radilo se o 72 obitelji koje su se
smjestile oko Prnjavora i zajedno s jo 35 obitelji iz drugih dijelova
Austro-Ugarske monarhije osnovali naselje Klikovo Brdo. Osim
dvije obitelji grkokatolikih Ukrajinaca sve su ostale obitelji bile
poljske i rimokatolike vjeroispovijesti. Preseljavanje Ukrajinaca na
podruje Bosne traje dva desetljea, ali je najvea skupina
Ukrajinaca stigla u Bosnu 1898. godine.4 Upravo je ova najvea
grupa preseljenika stigla u Prnjavor. Podruje kotara Prnjavor
poetkom dvadesetog stoljea bilo je u 57 % svoje povrine pod
umom. Ta je injenica omoguavala Ukrajincima da osnuju svoja
vlastita nova naselja na tome podruju. Ukrajinci su stigli posljednji
budui da je plodna zemlja bila ve podijeljena. U to su vrijeme oko
Prnjavora postojale ve naseobine Talijana, Nijemaca, Poljaka,
Maara, eha i Slovaka. Tako su Ukrajinci mogli oekivati da e
dobiti samo najloiju zemlju. Prnjavor je u to vrijeme bio mali gradi
smjeten u brdskom lancu koji se sastojao od dvije ulice i od kua
4
O doseljavanju Ukrajinaca vidi u: Ferdo Hauptmann, Reguliranje zemljinog
posjeda u Bosni i Hercegovini i poeci naseljavanja stranih seljaka u doba
austrougarske vladavine, Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine,
XVI/1967, Sarajevo 1967, 151171; Vlado Strehaljuk, Ukrajinci u Bosni,
Godinjak Drutva istoriara Vojvodine, Novi Sad 1978, 77 93; Adnan
Busuladi, Pojava grkokatolikog stanovnitva u Bosni i Hercegovini (od 1789.
do najnovijeg doba), asopis za suvremenu povijest, 2003, br. 1, Zagreb 2003,
173187.
243
koje su bile nainjene od drva. U gradiu nije bilo ni pote, ni

telegrafa, ni vojne posade, a nekoliko dravnih slubenika su ivjeli
u osamljenosti, jer gostionice takoer nije bilo. Putevi su u to
vrijeme (osamdesete godine 19. stoljea) bili blatni, a mostovi preko
rijeke Ukrine nisu bili sagraeni.5 Kada je prethodno spomenuta
skupina Ukrajinaca stigla u Prnjavor 1898. godine izazvala je vrlo
nezgodnu situaciju. Naime, kotarske vlasti nisu imale mogunosti da
odmah dodijele neku zemlju migrantima, pa su im nudili prijevozne
karte da se vrate natrag u svoj zaviaj, u Podkarpae. Meutim,
veina doseljenika nije se imala kamo vratiti. Tek je manji dio njih
prihvatio tu ponudu i otiao vlakom nazad. Zbog nerijeene
situacije smjetaja jedan dio mukaraca odluio se otii u Zavidovie
i ondje ostati. Ondje su bili zaposleni na pilanama. Navodno je
takvih zajedno s obiteljima bilo oko 2.000.6 Nakon to je geometar
izvrio premjeravanja na terenu doseljenicima je bilo dozvoljeno da
se nasele na odreenu parcelu. Moji kazivai prisjeaju se dolaska
njihovih oeva i djedova u prnjavorski, banjoluki i prijedorski kraj.
Tako su mati i otac Ivana Burde pristigli u prnjavorski kraj iz sela
Riica pokraj Ruske Rave. Razlog dolaska mojih roditelja u
Kamenicu leala je u tome to je zemlje u Galiciji bilo malo a
naroda mnogo. Vlasti su obeale da je u Bosni bolji ivot. Moji su
roditelji otili u velikoj grupi. Tako su doli u umu gdje je kasnije
nastalo mjesto Kamenica. Bili su im podijeljeni brojevi, a oni su
morali raskriti umu i boriti se za ivot. Neki su se vraali i nazad,
ali ipak je veina ostala. Bilo je to veliko selo koje je imalo 350
itelja i veliki manastir u kojem su bili fratri.7 I uistinu, teak je bio
dolazak tih prvih doseljenika koji su morali u nepoznatom kraju
5
Bogdan Liski, Prnjavor Mala Europa, Materijali o povijesti Ukrajinaca u
Bosni, tom VI/2011, Novi Sad 2011, 217221.
6
V. Strehaljuk, Ukrajinci u Bosni, 84.
7
Iskaz Ivana Burde autoru 2012. Ivan Burda, 1930., Kamenica, sada Lipovljani.
244
krenuti u svemu od samih poetaka. Pavlo Holovuk8 roen u

Devetini nedaleko od Banje Luke kazuje da se njegov djed doselio
1901. iz dananje zapadne Ukrajine. Kako je Austro-Ugarska vrila
kolonizaciju od Popovae do Slavonskog Broda, a i u Bosni, djed i
baka su odluili otii na plodnu zemlju u Bosnu.9 Vladimir Rudak iz
Tomaice kod Prijedora prisjea se da mu je djed, koji je doselio u
nedaleku Mariku, priao da je kupio 25 jutara zemlje vrlo brzo
nakon dolaska. Djed i aa su bili kovalji (kovai). Na taj su nain
sebi priskrbili sredstva za ivot u novom kraju.10 Otac Ferde Ovada
iz Kamenice imao je godinu i pol kada se doselio sa svojim
roditeljima u Kamenicu kod Prnjavora. Kad su doselili to je bila
uma. Tu umu im je dodijelila Austro-Ugarska. Tu je bilo vie
ukrajinskih sela. Oni su tamo u dananjoj Ukrajini bili eljni drva.
Dok su drva gorila dotle je rodilo, a poslije se zemlja pokvarila.11 I
Pavlo Holovuk iz Devetine opisuje vrlo vjerno kako su izgledali
prvi dani Ukrajinaca u novoj, obeanoj zemlji. Podatke o tome
crpio je iz zapisa svojeg oca koji je informacije dobio od Pavlova
djeda:
Prostor dananje Devetine, koji je tada bio pod umom, dodijelila je

Austro-Ugarska doseljenicima iz Galicije. Djed se odluio na put na
divlji zapad. Krenuo je na put s dvoje djece pjeice do 25 kilometara
udaljenog kotarskog mjesta Buaa, a odatle eljeznicom do L'vova.
Na put su djed i baka ponijeli jedno drveno korito, nekoliko drevnih
8
Pavlo Holovuk je najznaajniji ukrajinski pisac na prostoru bive Jugoslavije
koji stvara iskljuivo na ukrajinskom jeziku. Do sada je izdao pet knjiga u kojima
su zastupljene poezija, novelistika, publicistika, feljtonistika i dramaturgija. ivio
je u Njemakoj i radi toga je ondje lan drutva ukrajinskih knjievnika.
9
Iskaz Pavla Holovuka autoru 2012. Pavlo Holovuk, 1940., Devetina, sada
Lipovljani.
10
Iskaz Vladimira Rudaka autoru 2012. Vladimir Rudak, 1929., Kozarac, sada
Lipovljani.
11
Iskaz Ferde Ovada autoru 2012. Ferdo Ovad, 1927.,Stara Kamenica, sada
Lipovljani.
245
lica i to je bilo sve. Putovali su preko Budimpete, Zagreba i

Slavonskog Broda do Dervente. Od Dervente su ili pjeice do
Prnjavora i taj je cijeli put trajao oko mjesec dana. U Prnjavoru je
bio sabirni centar. Tamo se ekalo na raspored kamo dalje. Djed je
dobio u Prnjavoru broj 28 i pjeice je hodao na zapad 25 kilometara
te je doao u novo selo Devetinu. Ondje je ve bilo 27 kunih
brojeva. Sa enom i dvoje djece doao je na nita. Na zemlji pod
drvenim kroviem prespavali su prvu no, a potom su poeli graditi
prvu pravu kuu. U tome su mu pomagali svi susjedi. Testerom su
sjekli drva i palili panjeve, a na paljevinama su sijali penicu.
Meutim, u roku od mjesec dana djedu je izgorjela kua. Uz pomo
susjeda ponovo je sagradio novu. Djed je po dolasku odmah poeo
izraivati predmete od drva i prodavati ih po okolnim selima i na taj
nain preivljavati. Znate, mi smo u Bosnu donijeli kulturu koja
ondje nije bila poznata. U naim krajevima Srbi do tada nisu sadili
krumpir, a u Bosnu smo donijeli i perine, dok su Srbi do tada imali
samo slamnate leajeve. U Devetini su jednu treinu stanovnitva
inili Poljaci, a dvije treine Galicijani, kako su nas drugi zvali i
kako su se tadanji doseljenici i sami nazivali. Nakon nekog
vremena sagraena je i crkva koja je bila zajednika Poljacima i
Galicijanima. Meutim, crkvu su nam oteli Poljaci, a Galicijani su
morali sagraditi novu crkvu.12
I djed Natalije Ovad iz Stare Kamenice je nakon odlaska iz

Zavidovia, gdje je boravio s onom grupom Ukrajinaca koji su
pristigli 1898. u Prnjavor, ali nisu mogli nai smjetaj, u Staroj
Kamenici zaraivao kao stolar. Imao je stvari za hoblanje i rezanje i
sve je mogao napraviti. To to je izraivao ljudi su kupovali i na taj
je nain zaraivao toliko da je imao konja i mnogo druge ivadi.
Jedno vrijeme je otac ivio s djedom, a onda je poeo graditi kuu za
nas. Bile su to kue od nabijene zemlje i blata koje su ljeti bile
12
Lipovljani.
246
hladne, a zimi tople.13 Ove dvije posljednje prie o doseljavanju

Ukrajinaca, odnosno tadanjih Galicijana u Bosnu otkrivaju mnogo o
tome u kakvim su uvjetima novi doseljenici ivjeli, odnosno kako su
se snalazili u novom ambijentu. Holovuk kazuje kako su doseljenici
donijeli neke novine u novi prostor, ali ujedno pria i o tome kako ih
domae starosjedilako stanovnitvo nije lako prihvaalo. Ukrajince,
odnosno Galicijane, austrougarske su vlasti kao grkokatolike titile.
Dobili su ume, a Srbi su nas drali za uljeze jer smo dobili njihovu
zemlju.14
Neka su sela, kao to je vidljivo i iz prethodnih iskaza, bila u
potpunosti izolirana, daleko od svih putova i veih kotarskih
sredita. Evidenciju doseljenika nije nitko vodio tako da nije poznato
koliko je stvarno bilo Ukrajinaca koji su se tih godina doselili.
Meutim, vidljivo je da su u najveem broju bili naseljeni u
Prnjavoru i okolini, gdje ih je prema dravnoj statistici 1910. godine
bilo 1.487, u Devetini i okolici gdje ih je bilo 1.126, u Staroj i Novoj
Dubravi i Kamenici gdje ih je bilo 1.272, u Banjoj Luci, elincu,
Bosanskoj Gradici, Prijedoru i Bosanskoj Dubici gdje je ivjelo 145
obitelji te u Zavidoviima 223 grkokatolika.15 Te godine je u Bosni i
Hercegovini popisano ak 8.136 grkokatolika, od ega su preko 90
% bile osobe podrijetlom s podruja Galicije. Interesantan je
podatak da je 1895. na podruju Bosne i Hercegovine ivjelo tek
163 grkokatolika to ukazuje na sistematsku kolonizaciju
13
Iskaz Natalije Ovad autoru 2012. Natalija Ovad, 1930., Stara Kamenica, sada
Lipovljani.
14
Lipovljani.
15
U Zavidoviima su grkokatolici radili u pilanama, ali su, iako ih je bio vrlo
veliki broj, uglavnom nestali selei se u sjevernu Bosnu ili se asimilirajui s
lokalnim stanovnitvom. O brojanim podacima vidi najbolje u: A. Busuladi,
Pojava grkokatolikog stanovnitva, 173-187; Bogdan Liski, Razmetaj i brojno
stanje grkokatolika u Bosni i Hercegovini prema podacima popisa stanovnitva iz
1910. godine, Materijali o povijesti Ukrajinaca u Bosni, tom VII/2013, Novi Sad
2013, 197211.
247
Ukrajincima na podruje sjeverne Bosne krajem 19., odnosno

poetkom 20. stoljea.
Crkveno i kulturno organiziranje Ukrajinaca u Bosni
Ukrajinci su u Bosni prvotno bili organizirani preko

Grkokatolike crkve. Krievaki grkokatoliki vladika Julij
Drohobecki imao je velikih problema oko postavljanja
grkokatolikog paroha za Ukrajince u Bosni. Iz jednog pisma
rimokatolikog upnika u Staroj Gradici vidljivo je kako su
grkokatolici u Bosni bili na neki nain duhovno obezglavljeni te su
se za krtenja, sprovode i vjenanja obraali najbliem
rimokatolikom upniku. On je krievakog biskupa Drohobeckog
molio da im to prije osigura duhovnog pastira, jer, eto, imaju ga svi,
pa ak i protestanti, samo su bez njega siromasi nai rusini.
Bilo je oito da e Ukrajinci prijei na pravoslavlje ako uskoro ne
dobiju vlastitog grkokatolikog sveenika. Andrija Szegedi, prvi
slubeni grkokatoliki paroh u srednjoj i zapadnoj Bosni, bio je
podrijetlom Rusin roen u idu te je poznavao rusinski jezik koji je
sliio jeziku koji su govorili ondanji bosanski Ukrajinci. Zbog toga
ga je Drohobecki predloio banjalukom biskupu za grkokatolikog
sveenika u Bosni. Fra Mirko esti, rimokatoliki upnik
prnjavorske upe, i banjaluki biskup fra Marijan Markovi bili su u
svakom sluaju najzasluniji za dolazak Andrije Szegedija u Bosnu.
U stanu prnjavorskog rimokatolikog upnika bio je i stan
novopridolog grkokatolikog upnika. Szegedi je bio iznimno
sposoban upnik koji je uspio osnovati i niz upa u sjevernoj Bosni u
prnjavorskoj okolini, a kod njega su se prieivali i ispovijedali i
Poljaci rimokatolike vjeroispovijesti u selima u kojima nije bilo
rimokatolikog sveenika.16 Vidljivo je, ipak, iz pisama koje je
16
Poljsko-ukrajinske kolonije nastale su 1900. i 1901 a bile su: Gajevi 1900.,
Devetina 1900., Stara Dubrava 1900., Gornji Detlak 1901., Kamenica 1900., Nova
Dubrava 1905. i Rasovac 1905. (Duan Drljaa, Kolonizacija i ivot Poljaka u
248
Szegedi slao u Krievaku biskupiju da su odnosi izmeu Poljaka i

Ukrajinaca bili zaotreni te je stoga Szegedi traio da se podiu
zasebne crkve za rimokatolike, a zasebne za grkokatolike. Za
grkokatolike u Bosni se zaloio i ukrajinski mitropolit i lavovski
arhiepiskop Andrej epticki. On je 1902. godine boravio u Bosni i
uz pratnju Szegedija obiao sve ondanje ukrajinske kolonije. Ipak,
vidljivo je kako je Szegediju njegov posao postao naporan budui da
je morao opsluivati sve grkokatolike kolonije u Bosni te je
konstantno traio pomo Krievake biskupije. Vikarijat koji je
osnovan 1907. godine ubrzo je reorganiziran na taj nain da su se
lokalni grkokatoliki vjernici nali pod jurisdikcijom Rimokatolike
crkve. Andrija Szegedi, koji je u Prnjavor stigao 1897., smatrao je
Drohobeckog i dalje za starjeinu sve do svojeg odlaska s te funkcije
1909. godine. Vrhbosanski nadbiskup Stadler se zalagao da se
osnuje posebna Grkokatolika biskupija u Sarajevu koja bi bila
podvrgnuta Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Meutim, Zemaljska vlada
nije bila spremna udovoljiti Stadlerovim prijedlozima koji su
obuhvaali uz osnivanje biskupije i formiranje est grkokatolikih
upa te samostana reda Bazlijanaca. Zemaljskoj je vladi bilo
dovoljno da se uvedu jo dva grkokatolika upnika i da se vie ne
grade nove grkokatolike crkve u Bosni. Tako je prijedlog
nadbiskupa Stadlera odbaen. Spomenute 1907. za generalnog
vikara doao je Josip uk, kojeg je vrlo susretljivo doekao
nadbiskup Stadler u Sarajevu 1910. kada je stigao u Bosnu. Tada je
u Bosni djelovalo svega nekoliko grkokatolikih sveenika. Jedan je
bio sveenik u Prnjavoru, a drugi su bili redovnici manastira u
Kamenici. U Bosni su u to vrijeme postojale svega dvije crkve za
jugoslavenskim zemljama od kraja 19. do polovine 20. veka, Beograd, Srpska

akademija nauka i umetnosti, Etnografski institut, 1985, 29). Godine 1901.
vidljivo je da u koloniji Dubrava kod Prnjavora ivi 78 obitelji (58 poljskih i 20
ukrajinskih), a u Kamenici 24 obitelji (14 poljskih i 10 ukrajinskih). (Isto, 40). U
ukrajinsko-poljskim brakovima relativno je est bio sluaj da su djevojice bile
grkokatolkinje (ukoliko je majka bila Ukrajinka), a djeaci rimokatolici (ako je
otac bio Poljak).
249
grkokatolike vjernike. Prva je stajala u selu Devetina, koju su

Ukrajinci sagradili zajedno s Poljacima,17 rimokatolicima i zajedno s
njima je i koristili, a drugi je bio drveni manastir studita u Kamenici.
Iako je seosko stanovnitvo priznavalo uka, urbani sloj Ukrajinaca
koji su sami sebe nazivali intelektualcima i koji su uglavnom ivjeli
u Sarajevu pobunili su se protiv nadbiskupove vlasti nad
grkokatolicima Bosne te su poslali i pismo u Rim traei da
grkokatoliki vikar bude samostalan, odnosno da bude podreen
krievakom biskupu (vladici). uk je 1911. godine doveo jo tri
upnika iz Ukrajine koji su popunili upe u Kozarcu, Devetini i
Staroj Dubravi i koji su sprijeili odnaroivanje Ukrajinaca. Godine
1914. papa Benedikt XIV za prvog je apostolskog administratora
postavio Oleksija Bazjuka. Ova je administratura pripojena
Krievakoj biskupiji 1924. godine.18
U meuratnom periodu na podruju Bosne osnovan je niz
novih grkokatolikih upa. Tako su nakon prve tri upe (u
Prnjavoru, Devetini i u Staroj Dubravi) osnovane grkokatolike upe
u Cerovljanima kod Bosanske Gradike (1917.), selu u koje su
Ukrajinci doli 17 godina ranije, Kozarcu kraj Prijedora 1910.
godine, Banjoj Luci 1917. godine, Kamenici 1933. godine, Derventi
17
Interesantna su i vienja poljskog konzula u Zagrebu tridesetih godina
dvadesetog stoljea nakon posjeta bosanskim Poljacima u kojima on iznosi kako
Poljacima u Devetini prijeti snana asimilacija budui da imaju sveenika koji je
veliki Hrvat, a uitelja koji je Srbin. Osim toga, u selu ive i Ukrajinci i njihov
sveenik koji nije zainteresiran za nacionalnu svijest Poljaka. Ipak je na kraju
zakljuio kako je na kolonista u Bosni vrst element, kako u nacionalnom tako i
u privrednom pogledu i nije ga lako istisnuti s mjesta koje je jednom odabrao, niti
mu je mogue iz srca iskorijeniti vjeru i ljubav prema svom jeziku, tradiciji i
kulturi. (D. Drljaa, Kolonizacija, 59)
18
Podatke o osnivanju Grkokatolike crkve u Bosni i Hercegovini uglavnom sam
crpio iz: Boris Graljuk, Organiziranje grkokatolike crkve u Bosni i Hercegovini
za vrijeme nadbiskupa Stadlera, Josip Stadler ivot i djelo, Sarajevo 1999, 197-
221.
250
1910. godine, Lepenici 1930. godine i Linji 1931. godine.19

Meutim, odnos izmeu pravoslavnih i grkokatolika, koji nikada
nije bio jako dobar, poeo se dodatno kvariti nizom meusobnih
crkvenih i osobnih sukoba. Sukob je izbio unutar same ukrajinske
zajednice. Tako je u selu Linja i okolini 1922. jedan dio ukrajinskih
seljaka preao na pravoslavlje pod utjecajem Vasilija Strilika,
takoer Ukrajinca podrijetlom iz Potkarpaa. Nakon toga dogaaja
prijelaznici su doli pred crkvu, oteli kljueve i provalili u crkvu.
Mihajlo Kindij, tadanji grkokatoliki upnik u Prnjavoru, svim se
snagama borio da mu crkva ne bude oduzeta. Meutim, banjaluki
mitropolit Vasilije Popovi imenovao je u Novoj Dubravi i selu
Hrvaanima Vasilija Strilika za pravoslavnog paroha 1924. godine.
Strilik je zauzeo crkve u Linji i Hrvaanima u lipnju 1922. godine.
Da su se odnosi izmeu grkokatolika i pravoslavnih u to vrijeme
zaotrili pokazuje i injenica da su pravoslavni pljuvali na procesiju
grkokatolika u Hrvaanima u lipnju 1922. godine te da je 1923.
Strilik sluio slubu pravoslavnim vjernicima prijelaznicima pred
grkokatolikom crkvom u Novoj Dubravi zato da bi smetao
grkokatolikom sveeniku Grigoriju Biljaku koji je istovremeno
sluio misu vjernicima grkokatolicima u crkvi. Nakon tih dogaaja
Strilik, koji je oito imao potporu vlasti, odrao je slube u
nekadanjim grkokatolikim crkvama u Linji i Hrvaanima. 20 Nisu
19
Roman Myz, Ukrajinske grkokatolike parohije u Bosni i Slavoniji, Materijali o
povijesti Ukrajinaca u Bosni, VI/2011, Novi Sad 2011, 7-64. O grkokatolikim
parohijama u Bosni vidi i podrobno u: Jubilarni ematizam Krievake eparhije,
Zagreb 1962, 146-171.
20
O odnosu pravoslavnih prema grkokatolicima u Bosni dvadesetih godina 20.
stoljea vidi u: Katoliki list, br. 22 (1925), 261264; Katoliki list, br. 23 (1925),
276277; Katoliki list, br. 24 (1925), 290291; Katoliki list, br. 26 (1925), 325
327; Katoliki list, br. 27 (1925), 338339; Katoliki list, br. 13 (1926), 173179;
Katoliki list, br. 21 (1928), 274; Katoliki list, br. 22 (1928), 285; Katoliki list,
br. 27 (1928), 386; Katoliki list, br. 33 (1928), 466. Kvalitetan tekst o odnosu
prema grkokatolicima u Bosni i Hercegovii u vrijeme Kraljevine SHS/Jugoslavije
napisao je Danijel Patafta, Progoni bosanskih grkokatolika u Kraljevini
SHS/Jugoslaviji na stranicama tadanjeg katolikog tiska, Croatia Christiana
periodica, sv. 71/2013, Zagreb 2014, 157-183.
251
ni grokatolici ostajali duni Striliku, pa su, kako pie Dragan uur,

na svaki nain pokuavali omesti njegov rad, a protiv njega su
govorili svakom prilikom.21 Ve je tim dogaajima najavljen surov
odnos lokalnih Srba u Drugom svjetskom ratu prema grkokatolicima
u Bosni. Obje crkve, i ona u Linji i ona u Hrvaanima nisu vraene
grkokatolikim vjernicima, ve su njih zadrali pravoslavni vjernici,
prijelaznici s grkokatolike vjeroispovijesti. Sukobi su bili vidljivi i
u drugim upama, ali nikada nije dolo do toliko kritine situacije da
bude oduzeta crkva, kao u spomenutim sluajevima. Posebno teko
stanje je bilo u mjestima Nova Dubrava, Stara Dubrava i Kamenica
gdje su se svakomalo dogaali fiziki obrauni izmeu pravoslavaca
i grkokatolika, kako izvjetava Katoliki list. Prijelaznika s
grkokatolike na pravoslavnu vjeroispovijest bilo je i u drugim
podrujima, pa tako vidimo da je uz Hrvaane, Linju i Novu
Dubravu takvih bilo i u Gajevima i Kamenici.
Uz Crkvu, u meuratnom periodu ouvanju jezika pridonijelo
je i osnivanje kola. Podatak da je u selu Detljak pokraj Dervente u
privatnoj kui student Mihajlo Vintoniv odravao nastavu s djecom
itajui pjesme Tarasa evenka pokazuje da su kole, pa makar na
dobrovoljnoj bazi, djelovale ve u tom periodu.22 Ipak, prvi uitelji
ukrajinskog jezika u Bosnu su pristigli tek nakon Drugog svjetskog
rata.
Ouvanju ukrajinskog identiteta pridonijele su i pojedine
ukrajinske institucije kulturnog i drutvenog karaktera osnovane
izmeu 1918. i 1941. godine. U Banjoj Luci je tako osnovana
organizacija pod imenom Ukrajinska matica 1935. godine, koja je
najvei dio svojeg rada posveivala ekonomskom i socijalnom
21
Dragan uur, Vraanje u pravoslavnu veru maloruskih kolonista u
prnjavorskom srezu izmeu dva svetska rata, Materijali o povijesti Ukrajinaca u
Bosni, VII/2013, Novi Sad 2013, 167195.
22
Vlado Strehaljuk, Ukrajinci u osnovnom obrazovanju BIH, Materijali o
povijesti Ukrajinaca u Bosni, tom V, 7784.
252
poloaju Ukrajinaca u Bosni. Meu Ukrajincima u Bosni djelovala

je i organizacija Prosvita iz Zagreba, ije je teite rada bilo na
kulturnim i politikim sadrajima. Filijale Prosvite osnovane su
1933. godine u Kozarcu, Kamenici, Linji, Staroj Dubravi, dok su
itaonice osnovane u Breziku, Gajevima i trpcima. Godine 1935.
zaslugom lokalnog grkokatolikog sveenika u Prnjavoru osnovana
je Ukrajinska itaonica u tome gradu. 23
U periodu Kraljevine Jugoslavije, prema popisu stanovnitva
iz 1931. godine, u Vrbaskoj banovini ivjelo je 8.915 grkokatolika,
najvie u kotaru Prnjavor.24
Drugi svjetski rat
U Drugom svjetskom ratu mnogobrojni Ukrajinci i Rusini su

sudjelovali na strani narodnooslobodilake vojske (njih oko 4000,
to je oko 10 % ukupne rusinsko-ukrajinske populacije bive
Jugoslavije).25 Na drugoj strani, uz pomo talijanskih vojnih
23
O kulturnim institucijama Ukrajinaca u Bosni izmeu dva svjetska rata vidi u:
Milan Vukomanovi, Ukrajinci u privrednom ivotu Bosne i Hercegovine 1918.
1941. godine, Materijali o povijesti Ukrajinaca u Bosni, Novi Sad, tom III/2007,
159174; Milan Vukomanovi, Neki sadraji vjerske, politike i kulturne
djelatnosti Ukrajinaca u Bosni i Hercegovini izmeu dva rata, Materijali o
povijesti Ukrajinaca u Bosni, tom III/2007, Novi Sad 2007, 175194; Bogdan
Liski, Ukrajinska itaonica u Prnjavoru, Materijali o povijesti Ukrajinaca u Bosni,
tom III/2007, Novi Sad 2007, 195204; Bogdan Liski, Djelovanje ukrajinskog
drutva 'Prosvita' iz Zagreba meu Ukrajincima u Bosni i Hercegovini izmeu
dvaju ratova, Kulturno prosvjetno drutvo Rusina i Ukrajinaca Zagreb (1972.
1997.), Zagreb: Kulturno prosvjetno drutvo Rusina i Ukrajinaca Zagreba, 1997,
7187.
24
A. Busuladi, Pojava grkokatolikog stanovnitva, 173187.
25
M. S. Kameneckij, Ukrajinci u junoslavenskim dravama, Rusini i Ukrajinci u
Republici Hrvatskoj (1991.-1995.), Zagreb 1995, 22. Samo u jednom danu, na
Duhove potkraj svibnja 1944. iz sela Petrovci, na znak zvona otilo je 127
Petrovana (Rusina) u partizane. (Miroslav Ki, Republika Hrvatska i hrvatski
Rusini i Ukrajinci i danas se bore protiv faizma, Bilo je asno sluiti Hrvatskoj,
253
instruktora, organizirana je Ukrajinska legija koja je brojala oko 500

vojnika. Uz Ukrajinsku legiju koja je novaila ponajvie po
prnjavorskom kraju razvile su se Organizacija ukrajinskih
nacionalista, Ukrajinski katoliki savez i Organizacija grkokatolike
mladei. O odnosu Nezavisne Drave Hrvatske (NDH) prema
Ukrajincima govori i injenica da je preko Ministarstva unutarnjih
poslova NDH redarstvenim ravnateljstvima 30. lipnja 1941. godine
upuena okrunica u kojoj stoji kako se u Nezavisnoj Dravi
Hrvatskoj nalazi oko 25.000 Ukrajinaca seljaka i to u Bosni i
Srijemu, napose u kotaru Prnjavor. Potrebno je odrediti shodne
mjere i dati shodne naloge svim podrunim i nadlenim organima,
da se tim Ukrajincima ne bi nita dogodilo prigodom seljenja Srba.
Uope se s Ukrajincima u Hrvatskoj ne smije postupati kao s ostalim
pravoslavcima, odnosno Srbima, nego se ima uzeti u obzir i
razlikovati koji su bili i jesu protivnici sovjetskog poretka i
reima.26 U sijenju 1945. prebaena je u Jugoslaviju elitna divizija
Siovih strijelaca, koja je zajedno s kozakom divizijom generala
kura sudjelovala u borbama protiv NOVJ-a. Veina njih je stradala
na Bleiburgu i poslije njega. Iz popisa stradalih Ukrajinaca na
podruju Dervente, Lepenice i Prnjavora vidljivo je da su na
podruju Dervente stradala 34 Ukrajinca, na podruju Prnjavora 62
Ukrajinca i na podruju Lepenice 23 Ukrajinca. Najvei broj njih
ubili su etnici, a jedan dio stradao je u partizanima ili od
partizana.27
njezinom narodu i nacionalnim manjinama, Vukovar: Savez Rusina i Ukrajinaca

Republike Hrvatske 2008, 33).
26
Hrvatski dravni arhiv (HDA), Dravno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek,
kutija 443, 1007/41.
27
Pavlo Ovad, Ukrajinci rtve Drugoga svjetskog rata u parohijama Derventa,
Prnjavor i Lepenica, Materijali o povijesti Ukrajinaca u Bosni, 2006, tom II, 241
250.
254
Poratni period i iseljavanje
Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do masovnog iseljavanja

nacionalnih manjina iz novostvorene komunistike Jugoslavije. Tako
su se iseljavali i Poljaci i Ukrajinci u krajeve odakle su doselili.
Poljska je pozivala Poljake da se vrate u domovinu i da se nasele u
krajeve koje je Poljska dobila od Nijemaca. Osim toga, za vrijeme
Drugog svjetskog rata, ali i neposredno nakon rata u selima u kojima
su ivjeli Ukrajinci i Poljaci zajedno sa Srbima, ali i u
jednonacionalnim selima koja su bila okruena srpskim etnikim
prostorom, postojao je vrlo visok stupanj netolerancije i nacionalne
nesnoljivosti. Prema izvjetajima koje su pisali pojedini Ukrajinci iz
sela u okolici Prnjavora, poimenice iz sela Rasavac, vidljivo je da su
Srbi nakon Drugog svjetskog rata prijetili Galicijanima da e ih
poklati ako se ne isele iz njihove zemlje. Lokalni Srbi su
potpomognuti etnikim bandama koje su se skrivale na terenu i
nakon rata spaljivali i pljakali ukrajinske kue. Najgore je stanje
bilo na podruju Srpca odakle je veliki broj obitelji poljskog i
ukrajinskog podrijetla pobjegao prema Derventi, Prnjavoru i u
Slavoniju. Poljaci su zajedno s jednim manjim dijelom Ukrajinaca
do kraja 1946. bili u velikom broju iseljeni iz Bosne i Hercegovine u
Poljsku. to se Poljaka tie, oni su u 92 % sluajeva (14.088 od
15.301) iseljeni iz Bosne, dok broj iseljenih Ukrajinaca nije bilo
mogue tono ustanoviti.28
Ukrajinci iz Bosne su nakon Drugog svjetskog rata selili
ponajee u Hrvatsku i u Vojvodinu, a neki i u SAD i Australiju.
Neka su sela bila iseljena u potpunosti, dok su iz nekih sela
Ukrajinci preselili samo djelomino. Klica razloga njihovu
preseljenju, osim ekonomskih uzroka, lei ve u trenutku i nainu
28
O iseljavanju Poljaka iz Bosne vidi u: Husnija Kamberovi, Iseljavanje Poljaka
iz Bosne i Hercegovine 1946. godine, asopis za suvremenu povijest, 1998, sv. 1,
Zagreb 1998, 95104.
255
njihova doseljenja u sjevernu Bosnu. Toga su svjesni i kazivai. Ivan

Burda kazuje kako su Ukrajinci bili u okruenju srpskih sela. Srbi su
smatrali da su im Ukrajinci zauzeli njihovu zemlju. Osim toga,
ekonomska situacija u Bosni je bila izuzetno loa. Bio je to brdovit
teren, a zemlja je bila kamenita. Za vrijeme rata etnici su nam
dosta toga unitili. Tako se ekalo da se rat zavri, pa da moemo
seliti. Ljudi su iseljavali iz Kamenice od 1945. do 1957.29 I Ferdo
Ovad iz Stare Kamenice kazuje da je zemlja bila loa, brdovita,
puna ljunka i kamena. Osim toga, sve je ondje izgorjelo, nije se
moglo tamo ivjeti.30 Seobe Ukrajinaca nakon rata bile su ponajvie
usmjerene prema ukrajinskim i rusinskim selima u Slavoniji,
Srijemu i Bakoj. Prva obitelj koja je doselila iz Bosne u Lipovljane
nakon Drugog svjetskog rata bila je porodica Hnatjuk. Bogdan
Hnatjuk, roen 1945. godine u Medarima pripovijeda o tome: Ja
sam s godinu dana doao u Lipovljane. Otac mi je roen u
Zavidoviima 1903. godine. Nakon toga je odselio u Kamenicu i
onda se 1941. seli u Bosansku Gradiku.31 Natalija Ovad, roena
Hnatjuk, objanjava razloge seobe 1941. godine iz Kamenice. 1941.
godine doli su etnici u nau kuu. Majku su silovali, a oca su
prebili bajunetom po tabanima tako da vie nije mogao hodati. Mi
29
Iskaz Ivana Burde autoru 2012. Ivan Burda, 1930., Kamenica, sada Lipovljani.
30
Iskaz Ferde Ovada autoru 2012. Ferdo Ovad, 1927., Stara Kamenica, sada
Lipovljani. Prvi je nakon rata u Lipovljane gdje su ispitivanja provedena doselio
Josip Hnatjuk iz Kamenice, potom Josip Kostecki iz Kamenice, zatim Vasilj
Semenjuk iz Kamenice, Stefan Ovad iz Kamenice, Katarina Letvenuk iz
Kamenice, Miron Burda iz Kamenice, Ivan lagduza iz Kamenice, Vasilj arkevi
iz Kozarca kraj Prijedora, Vladimir Rudak iz Kozarca, Eugen Hodinj iz Kozarca,
Vasilj Kahan iz okolice Prnjavora, Ivan Holod iz Prnjavora, Mihajlo Karpa iz
Prnjavora, Josafat Semjaniv iz Prnjavora i Vladimir Kostjuk iz Devetine. Iz Bosne
su u okolicu Slavonskog Broda, a potom u Lipovljane preselili Mihajlo Heri,
Stefan Moroz, Nikola Psalmistar i Nikola Sikorski. Mijo Kostecki je s obitelji
doao iz Popovae nakon Drugog svjetskog rata, a Stefan Lasek je doselio iz
Gajeva u Bosni. Vidi vie podataka u: Roman Myz, Ukrajinci u Lipovljanima i
Novoj Subockoj, Vukovar 2004, 41-46.
31
Iskaz Bogdana Hnatjuka autoru 2013. Bogdan Hnatjuk, 1945., Medari, sada
Lipovljani.
256
smo poslije toga sve ostavili; uzeli smo samo kravu i neto robe i
krenuli smo u svijet te se vie u Staru Kamenicu nismo vraali. Doli
smo u Bosansku Gradiku gdje je tata naao zaposlenje. Tata je u
Savi vidio leeve kako plivaju od Jasenovca i Stare Gradike, pa je
rekao da moramo krenuti dalje. Moj najmlai brat (Bogdan
Hnatjuk) rodio se kod Nove Gradike u Medarima, a kad smo ga
htjeli krstiti, onda su nas poslali u Lipovljane gdje postoji
grkokatoliki sveenik. Otac je u Lipovljanima dohranio jednu staru
baku i na taj nain dobio kuu.32 Ivan Burda kazuje kako su
Hnatjukovi i Kostecki prvi doli iz Bosne u Lipovljane. Oni su
navodno povukli i druge, a posebno njegove roditelje. Pavlo
Holovuk takoer objanjava razloge seobe Ukrajinaca iz Bosne u
Hrvatsku i Vojvodinu. Holovuk razloge trai i u razdoblju Drugog
svjetskog rata. Nije bilo vojske koja nije prola kroz nau kuu u
Devetini u vrijeme rata. Znate, mi smo bili pod zatitom u NDH. Mi
smo bili antikomunisti, jer su Rusi Ukrajini donijeli propast. Zato su
nakon rata komunisti stalno progonili nae sveenstvo.33 Bilo je i
onih koji su iz Bosne prvo pristigli u neko slavonsko naselje i ondje
se due vremena zadrali. Tako je otac Ankice Holovuk roene
Heri pristigao nakon rata u Kaniu (gdje je takoer grkokatolika
ukrajinska upa). Kako je u Oriovcu postojala ciglana, njezin se otac
preselio s obitelji u to mjesto i tamo se 1951. godine rodila i
Ankica.34 Kada se ciglana u Oriovcu rasformirala otac se 1964.
godine preselio u Lipovljane gdje je radila druga ciglana, a postojala
je i grkokatolika upa. Zbog seljenja Ukrajinaca neka su se naselja
koja su oni osnovali poetkom 20. stoljea ugasila. Tako su nestale
upe Kamenica, Lepenica i Stara Dubrava, a iz sela Rasevac,
32
Iskaz Natalije Ovad autoru 2012. Natalija Ovad, 1930., Stara Kamenica, sada
Lipovljani.
33
Lipovljani.
34
Iskaz Ankice Holovuk autoru 2012. Ankica Holovuk, 1951., Oriovac, sada
Lipovljani.
257
Rakovac, Lepenica, Srevii, Sitne, Selite, Brezovljani, Kuonove i

ukala iseljava se ak 130 obitelji.35 Crkveni podaci pokazuju da je
iz Prnjavora iselilo ak 212 ukrajinskiih obitelji tako da je broj
grkokatolika u Prnjavoru se od 1942. do 1962. smanjio sa 2.238 na
1.067.36
Nakon drugog svjetskog rata lokalni grkokatoliki sveenici
imali su velikih problema s novom vlau. Tako je na primjer Nikola
Mihajlo Kamenecki, upnik u Devetini kraj Prnjavora bio uhapen
od organa UDBE pod optubom da je sudjelovao u vrbovanju
Ukrajinaca u dobrovoljaku legiju, koja je bila pod upravom
Nijemaca izmeu 1941. i 1943. i pod sumnjom da je govorio da su
Ukrajinci u Jugoslaviji obespravljeni zbog ega je proveo jedanaest
mjeseci na ispitivanju u Sarajevu i Banjoj Luci, nakon ega je
osloboen.37
Period socijalizma - asimilacija
Prema popisu stanovnitva Bosne i Hercegovine iz 1971.

vidljivo je da se broj Ukrajinaca smanjio na 5.333 osobe. Veina tih
Ukrajinaca, njih 5.006, ivjela je te 1971. godine na podruju opina
Banja Luka, Bosanska Gradika, elinac, Derventa, Laktai,
Prijedor, Prnjavor i Srbac. Najvie ih je bilo na podruju Prnjavora,
njih 2.020, zatim na podruju Prijedora, njih 964, potom u Banjoj
Luci i okolici, njih 696, na podruju opine Laktai, njih 461, na
podruju opine Bosanska Gradika, njih 303, na podruju opine
Srbac, njih 258, na podruju opine elinac, njih 124, i na podruju
35
Vidljivo je to iz podataka u objavljenim u Jubilarnom shematizmu Krievake
eparhije, 166. Iz Rakovca je odselila 31 obitelj, iz Risavca 30 obitelji, iz Lepenice
29 obitelji, iz Srevia 19 obitelji, iz Sitnea 7 obitelji, iz Selita 8 obitelji, iz
Brezovljana 4 obitelji, iz Kunove 1 obitelj i iz ukala 1 obitelj.
36
Jubilarni shematizam Krievake eparhije, 170.
37
Vidi o tome u: Pavlo Holovuk, Sudski proces o. Mihajla Nikole Kameneckog,
Materijali o povijesti Ukrajinaca u Bosni, tom VII/2013, Novi Sad 2013, 27110.
258
opine Derventa njih 180. Godine 1981. broj Ukrajinaca u Bosni i

Hercegovini smanjio se na 4.502, a 1991. broj Ukrajinaca je pao na
3.929.38
U vrijeme socijalizma, preostali Ukrajinci u Bosni i
Hercegovini osnovali su niz kulturno-umjetnikih drutava pa su
tako nastala drutva Taras evenko u Banjoj Luci, Taras evenko
u Prnjavoru, Bogdan Lepki u Linji, Ivan Kotljarevski u Hrvaanima,
Ukrajinac u Devetini i Bratstvo u Trnopolju. Grkokatolici su u Bosni
i Hercegovini u vrijeme socijalizma imali slobodu ispovijedanja, dok
je Grkokatolika crkva u Rumunjskoj, Ukrajini i Slovakoj bila
zabranjena.
Ukrajinci u Bosni danas - nestanak
Ukrajinci koji ive u Bosni i Hercegovini danas su uglavnom

naseljeni na podruju Republike Srpske u opinama Banja Luka,
Prnjavor, Kozarac-Trnopolje, Derventa, Laktai, Gradika i Srbac.
Veliki broj Ukrajinaca je poetkom 1992. godine napustio Bosnu i
Hercegovinu iz raznoraznih razloga (iz straha, prijetnji, nasilne
mobilizacije, odvoenja u logore i drugog). Dio je migrirao u
Kanadu, SAD i u razne krajeve zapadne Europe, posebno nakon
ruenja dvije ukrajinske crkve u Prnjavoru i Staroj Dubravi. U blizini
spomenute crkve u Prnjavoru 1990. godine otvoren je i najvei
centar Ukrajinaca u BiH Kulturno-duhovni centar gdje se danas
izvode razni zabavni i edukativni programi, te teajevi ukrajinskog
jezika tijekom itave godine. Osim toga, u istom kompleksu
smjetena je ukrajinska knjinica i ukrajinski muzej u kojem su
smjeteni predmeti koje su Ukrajinci donijeli sa sobom naseljavajui
Bosnu i Hercegovinu.
U Bosni i Hercegovini djeluju danas sljedea drutva koja su
ulanjena u Koordinacioni Savez ukrajinskih drutava i organizacija
38
A. Busuladi, Pojava grkokatolikog stanovnitva, 173187.
259
KRUTO: KPUU Taras evenko Banja Luka, KUD Kozak

Laktai, KPUU ervona kalena Linja, KPDU Taras evenko
Prnjavor, KUHU Veselka Trnopolje i Ukrajinska matica Banja
Luka.
Na mjesto ukinutog Bosansko-slavonskog vikarijata 2005.
osnovan je dekretom Ordinarijata Krievake eparhije
Grkokatoliki vikarijat Krievake eparhije u Bosni i Hercegovini.
Tada je vikarom (sinelom) imenovan protojerej stavrofor Mihal
Stahnek. Vikarijat je ponovno potvren 2. listopada 2009. s nazivom
Grkokatoliki vikarijat u Bosni Hercegovini. Dekretom br. 492 od
6. listopada 2009. vikarom je ponovno potvren o. Mihal Stahnek,
kozaraki paroh.39 Prilikom dolaska Pape u Sarajevo 2015. godine
grkokatoliki vjernici izrazili su elju da se u Bosni i Hercegovini
osnuje zasebna grkokatolika biskupija (eparhija).40
O dananjem broju Ukrajinaca u Bosni i Hercegovini i o
njihovom sadanjem statusu razgovarali smo i s predstavnicima
Grkokatolike crkve u Bosni i Hercegovini. Danas na podruju
Bosne i Hercegovine aktivno djeluje est grkokatolikih parohija: u
Banjoj Luci, u Devetini, u Kamenici, u Kozarcu, u Linji i u
Prnjavoru.41 Parohije opsluuje pet paroha. Paroh iz Devetine
Zakaljuk kazuje kako u njegovoj parohiji ima oko 90 obitelji s oko
280-290 osoba. Budui da je Devetina isto ukrajinsko naselje, jezik
je ondje ostao ouvan do dananjih dana. injenica da je devetinski
paroh imao u 2013. godini svega tri krtenja, etiri sahrane i dva
vjenanja govori o relativno maloj zajednici u izumiranju. Paroh
Mihal Stehnek u Kozarcu opsluuje podruje Bosanskog Novog i
39
http://www.zumberacki-vikarijat.com/grkokatolicki-vikarijat-u-bosni-i-
hercegovini.
40
http://www.vecernji.hr/hrvatska/grkokatolici-zelimo-svoju-biskupiju-u-bih-
997657.
41
Crkava ima znatno vie, ali je jedan dio njih u vrlo loem stanju. Parosi koji
opsluuju parohije su R. Zakaljuk (Devetina), Ivan Liskij (Linja), Mihal Stehnik
(Kozarac), Petar Sitnik (Prnjavor), Miroslav Krnjein (Banja Luka i Kamenica)
260
Prijedora, odnosno itavo podruje sjeverozapadne Bosne. U

njegovoj parohiji ima 128 domova s 323 ljudi, a Ukrajinaca ima
najvie u Trnopolju nedaleko Kozarca gdje se nalazi i sjedite
parohije (koja se usprkos tome zove Kozarac). Stehnik je ujedno i
vikar Grkokatolike crkve za Bosnu i Hercegovinu. Stehnik smatra
da je Ukrajinaca znatno vie nego to ih se iskazalo u posljednjem
popisu stanovnitva, ali otvoreno kazuje da je pola njegove parohije
napustilo Bosnu i Hercegovinu za vrijeme posljednjeg rata te da su
otili u najveem broju u Kanadu i da je evidentno da se ne
namjeravaju vratiti. Stehnik smatra da u itavoj Bosni i Hercegovini
ima oko 2.500 vjernika Grkokatolike crkve, a broj Ukrajinaca
procjenjuje na 3.500, ali vjeruje da e u popisu stanovnitva taj broj
biti znatno manji budui da se jedan dio njih boji iskazati kao
Ukrajinci.
Grkokatolika crkva je danas posljednji stup koji uva identitet
ukrajinske nacionalne manjine u Bosni i Hercegovini. Identitet je
sveden u najveoj mjeri na lanstvo u pojedinim kulturno-
umjetnikim drutvima te kod starije i srednje generacije na
povremene odlaske u Grkokatoliku crkvu, odnosno aktivno
poznavanje jezika. Mlae generacije su ili napustile podruje Bosne i
Hercegovine ili su se u najveoj mjeri asimilirale s veinskim
narodom na svojem prostoru kroz mjeovite brakove, a njihovo
poznavanje ukrajinskog jezika u sredinama koje nisu etniki
ukrajinske je uglavnom pasivno.
261
UKRAINIANS IN BOSNIA AND HERZEGOVINA

FROM THEIR IMMIGRATION TO THE PRESENT DAY
Summary
Since the occupation of Bosnia and Herzegovina in 1878. there

was a migration of new population in Bosnia. In Bosnia the
authorities of the Austro-Hungarian Empire inhabited the Poles,
Czechs, Slovaks, Germans, Italians, Ukrainians and the Dutch. Most
of the immigration was implemented in northern Bosnia. The
number of foreign immigrants has climbed in the area of district
Prnjavor in such ammount that at the beginning of the twentieth
century exceeded the number of local, indigenous Serbian, Croatian
and Bosniak population. In addition to the district of Prnjavor
immigration was made to the area of Banja Luka, Derventa, Prijedor
and Bosanska Gradiska. Our interest in this paper is focused
primarily on the Ukrainians or Rusyns, or Galicijani how they all
called today's Ukrainians during their immigration in the late 19th
and early 20th century. Through archive material from the Croatian
State Archives, testimonies of narrators, the published literature and
materials related to the censuses we tried to show in summary form
all stages of life of Ukrainians in northern Bosnia from their arrival,
through the fight for their piece of land, to the fullest extent of their
emigration, extinction and assimilation.
262
PRIKAZI
Salmedin Mesihovi / Amra ai, Historija Ilira,
Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo 2015, 365.
Nekoliko istraivaa, u drugoj polovini prolog stoljea i s poetka

XXI stoljea, objavili su djela koja tretiraju historiju Ilira. U svim
tim pokuajima, historija Ilira ostala je nepotpuna, nedoreena i
nadasve nije iskazan znaaj ilirskog etnosa koji je nastanjivao
prostor od jugoistone Slovenije do sjeverne Albanije. Stoga, knjiga
autor prof. dr. Salmedina Mesihovia i mr. Amre ai pod
naslovom Historija Ilira predstavlja vrijedno sintetsko djelo,
bazirano na pisanim i materijalnim izvorima, kao i na relevantnoj
literaturi iz podruja ilirske i rimske historije.
Knjiga se sastoji od uvoda, est poglavlja koja sadre 77
podnaslova, a poslije svakog podnaslova ili nekoliko podnaslova
navedena je bibliografija. Na kraju knjige je dat abstrakt na
engleskom jeziku, recenzije akademika prof. dr. Rajka Bratoa i doc.
dr. Milana Lovenjaka, te registar osnovnih pojmova.
U Uvodu (str. 9-12) knjige autori govore o terminolokim
odrednicama ilirski i ilirsko, o njihovom znaenju i nejasnoama
u historiografiji. Kada je u pitanju sam pojam Iliri, autori su
saglasni sa ranije utvrenim stavom koji je zasnovan na tvrdnji da je
rije o autohtonim predrimskim zajednicama koje su ivjele na
prostoru Zapadnog Balkana. Meutim, istovremeno oni odbacuju
ustaljene teorije o Ilirima kao plemenskim zajednicama i iznose svoj
stav da je rije o posebnom narodu. U sklopu terminolokih
odrednica autori prate i administrativno-teritorijalni ustroj u
rimskom Iliriku koji je bio jasnije omeen u odnosu na grku Iliriju.
U ovom dijelu knjige autori iznose istraivake metode koje su
koristili za obradu ove problematike i sam nastanak knjige pod
naslovom Historija Ilira.
265
U okviru prvog poglavlja Historijat istraivanja (str. 13-20)
autori istiu da su u vrijeme humanizma i renesanse, kada je oivjelo
zanimanje za grko-rimsku civilizaciju, utvreni novi termini u vezi
s periodom koji je nastupio poslije antike civilizacije na tlu
dananje jugoistone Evrope. Tako je pojam ilirski zamijenjen sa
pojmom slavenski, a Ilirik i Ilirija sa terminom Sklavinija, to je
sasvim bilo u skladu s novim razdobljem. Od XIX stoljea, prema
miljenju autora, poinje ozbiljnije zanimanje za Ilire, da bi u drugoj
polovini istog stoljea nauni pristup ilirologiji postao mnogo
izraenijim. S tim u vezi oni naglaavaju ulogu muzej, arheolokih
drutava i njihovih asopisa (irom bive Jugoslavije) i zakljuuju
da bi bez njihovog stvarnog doprinosa saznanja o Ilirima jo uvijek
bila veoma skromna. U knjizi se posebno naglaava vrijeme poslije
II svjetskog rata, kada je dolo do novih i obimnijih istraivanja na
polju ilirologije. Naroiti doprinos novim i sveobuhvatnijim
istraivanjima dali su: Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine;
asopis Glasnik Zemaljskog muzeja; Odsjek za historiju Filozofskog
fakulteta u Sarajevu i Centar za balkanoloka ispitivanja pri
Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Pored naunih
institucija u Bosni i Hercegovini i njihovih istraivaa, u Sarajevu je
postojala tzv. sarajevsko arheoloko-historijska kola kojoj su,
prema miljenju autora, pripadali brojni naunici: A. Benac, B.
ovi, E. Paali, E. Imamovi, Z. Mari, B. Govedarica, B.
Marijanovi, I. Bojanovski i drugi. U toku proteklog rata rad
pomenute kole je bio potpuno ugaen. Meutim, osnivanjem
Katedre za arheologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u
Sarajevu, pri Odsjeku za historiju, ilirologija je ponovo zaivjela.
U drugom poglavlju pod naslovom Iliri u antikoj mitologiji i
historiografiji (str. 21-127) autori najprije istiu znaaj grkih
mitova i legendi u kojima se pominju Iliri. Jedna od najznaajnijih
legendi o Ilirima je pria o Kadmu i Harmoniji koji su imali sina
po imenu Illyrios - rodonaelnika svih Ilira. Autori kritiki
analiziraju djela grkih i rimskih pisaca (Hekateja, Herodota,
266
Pseudo-Skilaksa, Pseudo-Skimnosa, Erastotena, Strabona,
Teopompa, Polibija, Tita Livija, Apijana, Diodora Sicilijanskog,
Veleja Peterkula, Plinija Starijeg, Klaudija Ptolomeja i Dion Kasija),
u kojima su izneseni geografski, etnografski i topografski podaci,
kao i podaci vezani za politika i vojna zbivanja koja se direktno ili
indirekno odnose na Ilire. Osim pisanih izvora, autori naglaavaju
vanost epigrafske grae, koja prua sliku o drutvenom i duhovnom
ivotu ilirskog etnosa. U knjizi Historija Ilira autori nam donose
onomastike i podatke iz religijskog ivota, naglaavajui znaaj
nadgrobnih spomenika za prouavanje drutvenog i gradskog ivota
te vanost miljokaza za izuavanje putnih komunikacija. Na kraju
ovog poglavlja autori su predstavili nekoliko latinskih natpisa sa
podruja antikog Ilirika.
U treem poglavlju koje nosi naslov Odnosi Ilira i Grka prije
230. godine p. n. e. (str. 128-147) autori su obradili ilirsko-
makedonske sukobe s poetka IV stoljea do 270. godine p. n. e., u
kojima je prikazana ilirska nadmo sve do dolaska na vlast Filipa II
Makedonskog 359. godine. Iste godine Filip II je prvo porazio
ilirskog kralja Bardileja, a potom, tri godine kasnije (356.), i
njegovog nasljednika kralja po imenu Grabo II. U novoj bici koja je
voena 345. godine autori pretpostavljaju da je ilirski kralj Pleurat
porazio Filipa II. Nadalje, u knjizi se govori o nasljedniku Filipa II,
njegovom sinu Aleksandru Makedonskom koji je nastavio ratovati
sa Ilirima. Tada se na elu Ilirske kraljevine nalazio Klit koji je
zajedno sa Glaukijem - kraljem Taulanata ustao protiv Makedonije.
Na poetku sukoba Klit je porazio makedonsku vojsku i zauzeo
Pelij. Meutim, u kasnijim obraunima Aleksandar je uspio povratiti
Pelij i protjerati i Klita i Glaukija sa podruja koje su kontrolisali.
Od 335. pa sve do 317. godine oni se vie ne pominju. Godine 317.
ponovo se pojavljuje Glaukije, koji je u narednom periodu sve do
302. godine igrao vanu ulogu u ondanjim politikim zbivanjima.
Poslije njega, pominju se ali samo usputno sljedei ilirski vladari:
Bardilej II, Monunija (280.), i Mitila (270.).
267
Govorei o grkoj kolonizaciji istone obale Jadranskog mora,
poevi od VII stoljea p. n. e., autori istiu da je ona doprinijela
uspostavljanju grkih kolonija i trgovakih veza sa Ilirima. Koloniju
Epidamno (Dirahij) u dananjoj Albaniji Grci su osnovali 627.
godine. Meutim, u drugoj polovini V stoljea p. n. e., istu su
osvojili Taulanti. Tako je ona postala grko-helenski polis. Godine
588. Grci su osnovali novu koloniju nazvavi je Apolonija
(Albanija). Utjecaj Ilira na ivot Grka u ovoj koloniji bio je, prema
kazivanju autora, minoran. Time je ovaj polis sauvao sve odlike
helenskog grada. Prema miljenju autora, mogue je da je u VI
stoljeu osnovana i kolonija Korkyra Melaina (Korula), a potom, u
V stoljeu i grki grad Herakleja (?). Vano trgovako sredite na
Jadranu bila je Narona (Vid kod Metkovia), koju su Grci
kolonizovali u VIII stoljeu p. n. e. Nadalje, u knjizi se govori da su
na poetku IV stoljea p. n. e. na Jadranskom moru osnovane dvije
kolonije: Issa (Vis) i Faros (Hvar). Za razliku od kolonizatora na
Issi, koji su uspostavili dobre odnose s Ilirima sve do ratova izmeu
Rimljana i Ardijejske kraljevine, doseljenici na Farosu nisu uspjeli
ostvariti dobre veze sa Ilirima. Meutim, obje kolonije doivjele su
veliki ekonomski i svaki drugi napredak. Tako je Issa osnovala dvije
kolonije: Epetion (Stobre) i Tragurion (Trogir), dok je emporij
Dim[os(?)] jedno vrijeme sam egzistirao, da bi kasnije potpao pod
vlast nekog susjednog polisa. Dobre ilirsko-grke odnose potvruje i
osnivanje kolonije Buthoe (Budva).
U etvrtom poglavlju pod naslovom Ilirska drava (str. 148-
164) autori su, detaljno analizirajui izvornu grau, doli do
zakljuka da je Ilirsko kraljevstvo (232/1-168/7.), iji su stanovnici
bili Ardijeci, predstavljalo nehomogenu, ali veoma jaku etniko-
politiku skupinu. Koliko je ona bila snana autori nam donose
podatke na osnovu kojih se vidi da je kralj Agron, na poziv
makedonskog kralja Demetrija II 232/1. godine p. n. e. uao u rat
protiv Etolaca koje je brzo porazio. Nadalje, u knjizi se govori o
kralju Agronu i kraljici Teuti, pomajci njegovog malodobnog ali
268
zakonitog nasljednika sina Pinesa, koja je 229. godine p. n. e.
pruzela vlast u svoje ruke, a potom izvrila napad na koloniju Issu i
time ula u rat protiv Rima, poznat kao Prvi rimsko-ilirski rat.
Naredne godine rat je zavren potpisivanjem mirovnog ugovora, na
osnovu kojeg su Ilirskoj dravi nametnuti vrlo nepovoljni uslovi
mira, a kraljici Teuti naloeno da se povue s vlasti. U daljnjoj
obradi ove problematike autori iznose brojne podatke koji prilino
detaljno govore o Drugom i Treem rimsko-ilirskom ratu, odnosno
njihovim uzrocima, toku, rezultatima i posljedicama. Na kraju ovog
poglavlja autori iznose svoj zakljuak u kojem stoji da je Ilirska
kraljevina doivjela poraz i da je potom podijeljena na tri dijela.
U petom poglavlju koje nosi naslov Zemlje antikog Ilirika i
Rim (str. 165-235) autori su prilino detaljno opisali nove sukobe
izmeu Rima i Ilira. Rije je o dugogodinjim ratovima, protiv
Histra, Delmata, Japoda, Diciona, Sardeata, Mezeja i Dezitijata, u
kojima su Rimljani nanosili teke gubitke svojim protivnicima da bi
ih na kraju 35. odnosno 33. godine p. n. e. definitivno porazili, a
potom i potinili pod svoju vlast. Opisujui te ratove autori su, osim
brojnih pojedinosti koje nam jasno oslikavaju tadanje stanje na
prostorima na kojima su ivjela pomenuta ilirska plemena, njihovu
ratobornost i upornost da se odbrane, iznijeli mnotvo podataka koji
nam govore o vojnoj snazi rimske drave i vojnikim sposobnostima
njenih vojskovoa (K. Scipion Nazika, Publija Vitinija, Oktavijana,
Tiberija, Germanika i drugih). Iliri su definitivno pokoreni u
Velikom ilirskom ustanku koji je voen od 6. do 9. godine n. e. S
tim u vezi, autori detaljno opisuju tok ratnih operacija i vojno-
politiko saveznitvo izmeu dezitijatskog i breukog Batona. Iako
su tokom 6. i 7. godine ujedinjeni ilirski narodi ostvarili nekoliko
znaajnih pobjeda nad Rimljanima, ipak je u toku 8. godine dolo do
potpunog preokreta unutar Saveza, to je itekako odgovaralo
rimskom vojskovoi Tiberiju, koji je breukom Batonu, u znak
zahvalnosti za naputanje Saveza, dao autonomiju nad Breucima.
Meutim, on je ubrzo bio uhvaen u gradinskom naselju na podruju
269
dananje Tuzle i ubijen od strane dezitijatskog Batona. Kljuna bitka
dogodila se na Ardubi 9. godine, u kojoj su Rimljani trijumfovali.
Nemajui drugog izbora dezitijatski Baton se predao. U kontekstu
ovih zbivanja prvi put se pominje i ime Bosna (rije je o rijeci
Bosni). Na kraju ovog poglavlja, u knjizi se govori o zbivanjima
nakon definitivnog poraza ilirskih naroda i podjeli Ilirika na dvije
provincije: Gornji Ilirik - kasnije Dalmacija i Donji Ilirik - kasnije
Panonija.
U estom poglavlju pod naslovom Ilirik u periodu kasne antike
(str. 235318) autori govore o uspostavljanju dominata od strane
cara Dioklecijana, o novom obliku vladavine, poznatom kao
tetrarhija, pojedinih dijelova Carstva. S tim u vezi oni smatraju da su
krajem VI i na poetku VII stoljea, u provincijama Dalmaciji i
Panoniji, dominat i antiko doba doivijeli definitivni kraj. Za
prouavanje kasnoantike historije Ilirika autori navode sljedee
izvore: Amijan Marcelin, Notitia Dignitatum, Jordanes, Kasiodor
Senator, Prokopije, zatim Hronika Comesa Marcelina, pravni
kodeksi: Codex Theodosianus, Corpus Iuris Civilis, Codex
Iustiniani, te geografsko-itinerarski izvori: Expositio Totius Mundi et
Gentium,Tabula Peuntigeriana, Ravennatis Anonymi Cosmographia.
Nadalje, u knjizi se govori o granicama provincija Dalmacije i
Panonije (Ilirik) od 9. godine n. e., i svim administrativno-
teritorijalnim promjenama koje su uslijedile sa dolaskom na vlast
careva Dioklecijana, Konstantina I, Teodosija I i Teodosija II. U
okviru ovog poglavlja autori donose i pregled vojno-politikih
prilika u Panonijii i Dalmaciji, poevi od polovine V pa do poetka
VII stoljea.
U knjizi Historija Ilira autori su dali popis svih careva s
podruja kasnoantikog Ilirika (zapadni i istoni Ilirik), zatim kratak
opis njihovog dolaska na vlast, te na kraju njihovu ulogu u
upravljanju Rimskim carstvom. Znaajan peat u rimskoj historiji
ostavili su carevi Aurelijan, Dioklecijan, Konstantin I, Justinijan I,
ali i drugi carevi iz Ilirika.
270
Posebna panja u knjizi Historija Ilira je posveena pojavi
kranstva na prostoru Ilirika i irenju ove vjere, prvo u razvijenim
gradovima, a potom i u ruralnim krajevima provincije Dalmacije. S
tim u vezi autori istiu da je kranska misionarska djelatnost u
Iliriku pokrenuta u III stoljeu, kada su i zabiljeena prva stradanja
muenika u Dalamaciji i Panoniji. Nadalje, u knjizi se govori o
Milanskom ediktu iz 313. godine, daljem irenju kranstva u
pomenutim provincijama, pojavi arijanstva koje je od 325. godine
imalo jak oslonac u panonskim oblastima, gdje se i odralo sve do
kraja IV stoljea. Opisujui kranstvo, autori istiu da je ono
uivalo punu toleranciju i u vrijeme Ostrogota, koji su bili
opredijeljeni za arijanstvo. Meutim, kada su se pojavili Avari i
Slaveni (krajem VI i poetkom VII stoljea), nestale su brojne
crkvene organizacije u Iliriku.
Knjiga Historija Ilira autora Salmedina Mesihovia i Amre
ai daje jednu novu sliku o ilirskom etnosu i popunjava znaajnu
prazninu u dalekoj prolosti zemalja iji su stanovnici bili Iliri. Zato
je ova publikacija od iznimnog znaaja za strunu, naunu i iru
javnost.
Mersiha Imamovi
271
Edin Radui, Bosna i Hercegovina u britanskoj politici od 1857.
do 1878. godine, Institut za istoriju, Sarajevo 2014, 422.
Knjiga historiara Edina Raduia predstavlja rezultat autorovog

viegodinjeg nauno-istraivakog napora s ciljem rasvjetljavanja
odnosa Velike Britanije prema Bosni i Hercegovini tokom
posljednjih desetljea osmanske uprave u njoj, tanije od osnivanja
britanskog konzulata u Sarajevu i vicekonzulata u Mostaru 1857. do
Berlinskog kongresa i austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine
u ljeto 1878. godine. Pojava ovakve jedne knjige, nema sumnje,
predstavlja nesvakidanji dogaaj u historiografiji jedne drave; nije
samo rije o popunjavanju jedne ozbiljne praznine u historijskoj
nauci, ve o podastiranju itavog spektra relevantnih uvida i
injenica koji nam ine jasnijim kako odnos britanske politike prema
Bosni i Hercegovini, Osmanskom carstvu i Istonom pitanju tako i
prilike u Bosni i Hercegovini potkraj osmanske vladavine, ali i,
openito, karakter meunarodnih odnosa u XIX stoljeu, pretenzije i
ciljeve velikih sila, tenje autonomnih kneevina Srbije i Crne Gore i
druga zbivanja i procese koji su obiljeili politiku, diplomatsku,
ekonomsku i kulturnu historiju Evrope i Balkana XIX stoljea.
Obzirom na dubinu istraivakog zahvata na kojem se djelo zasniva
te obim historijskih obavijesti koje su uokvirene konzistentnim,
uravnoteenim i vjerodostojnim tokom autorove historiografske
naracije, nema sumnje da ova Raduieva knjiga moe biti smatrana
vanim doprinosom poznavanju ne samo bosanskohercegovake,
britanske i osmanske, ve i ukupne novovjekovne evropske historije,
naroito u segmentu diplomatije i meunarodnih odnosa, ali i
osjetljivih pitanja kao to su odnos vjere i nacije te mogunost
prilagodbe osmanske dravne uprave tekovinama evropskog
civilizacijskog i drutvenog razvoja u stoljeu koje je prethodilo
agoniji i nestanku osmanske drave.
272
Knjiga ima 422 strane, ak 925 izrazito sadrajnih podnonih
napomena i 15 strana neobino bogatog indeksa imena i pojmova.
Sastoji se od pet glavnih poglavlja, u kojim se opisuju, prate i
analiziraju: britanska politika prema Osmanskom carstvu od sredine
XIX stoljea do istone krize sedamdesetih, potom uspostava
konzulata u Bosni i djelovanje britanske konzularne i diplomatske
slube u njoj, odnos britanske politike prema Bosni i Hercegovini od
osnivanja konzulata 1857. do poetka ustanka 1875. godine, potom
status Bosne i Hercegovine u ekonomskoj politici Velike Britanije i
tretman privrednih kretanja u djelatnosti britanskog konzulata u
Bosni i, konano, politika Velike Britanije prema Bosni i
Hercegovini za vrijeme istone krize 1875-1878. godine. Knjiga
predstavlja doraenu doktorsku disertaciju koju je autor odbranio na
Filozofskom fakultetu u Sarajevu 8. septembra 2008. godine.
Zasnovana je na obimnoj arhivskoj grai Nacionalnog arhiva
Ujedinjenog Kraljevstva u Londonu, izvorima Britanske biblioteke,
35 knjiga objavljenih izvora, putopisa, memoara i dnevnika i 112
knjiga i lanaka koritene literature. Vrijednost djela poiva na
injenici autorovog opsenog uvida u obavijesti dokumentacije
britanskog Ministarstva vanjskih poslova i drugih fondova, ali i
njegove temeljite upuenosti u objavljene izvore i literaturu na
engleskom jeziku, to mu je omoguilo da valjano odgovori na
istraivaki zadatak analize i sagledavanja poloaja Bosne i
Hercegovini u britanskoj politici od 1857. do 1878. u kontekstu
ondanje evropske historije, napose odnosa Velike Britanije prema
drugim evropskim silama i Osmanskom carstvu.
Edin Radui je jezikom historiara, bez suvinih poopavanja,
ne ispoljavajui naklonosti bilo koje vrste, objektivno i odgovorno,
opisao i objasnio karakter britanske politike prema Bosni i
Hercegovini kao fenomen koji zavreuje zaseban historiografski
tretman obzirom da se radilo o najzapadnijoj osmanskoj provinciji
koja je od pedesetih godina XIX stoljea postala poseban predmet
interesa velikih sila ukljuujui i Veliku Britaniju. Velika Britanija
273
se suprotstavljala svim promjenama politikog stanja na evropskom
kontinentu jer se plaila meunarodnog zapleta s implikacijama
evropskog sukoba, to bi moglo relativizirati njen politiki i
ekonomski poloaj u svijetu, ukljuujui onemoguavanje slobodnog
prolaza ka Indiji i dovoenje u pitanje njenih trgovakih i
finansijskih interesa. Otuda se, kako autor argumentira, Velika
Britanija dui period vremena zalagala za mir i postojee dravno-
pravne realitete, ukljuujui ouvanje suvereniteta i teritorijalnog
integriteta Osmanskog carstva, to je znailo protivljenje kako
kontroli Balkana od strane Rusije tako i irenju novonastalih
balkanskih hrianskih kneevina nautrb Osmanlija. U tom smislu
je Velika Britanija bila na stajalitu da Bosna i Hercegovina treba
ostati sastavni dio osmanske drave i na njemu je insistirala sve do
Sanstefanskog preliminarnog mira izmeu Rusije i Osmanskog
carstva iz marta 1878., nakon kojeg je, da ne bi ostala u izolaciji u
odnosu na druge evropske sile u pogledu rjeavanja Istone krize, ali
i zbog unutarnjih politikih problema, prela na tzv. minimalistiki
program u Istonom pitanju koji je podrazumijevao odbacivanje
Rusije to dalje od Carigrada i moreuza, ali i prihvatanje da Bosnu i
Hercegovinu zaposjedne Austro-Ugarska. To je znailo, kako autor
dobro primjeuje, da je Bosna i Hercegovina uoi Berlinskog
kongresa postala moneta za potkusurivanje velikih sila, odnosno da
je raniji britanski stav u prilog integriteta Osmanskog carstva bio
prije svega motiviran stratekim politikim i ekonomskim interesima
Velike Britanije.
Tako je konzervativna politika Velike Britanije u pogledu
poloaja Bosne i Hercegovine, ispoljavana sve do marta 1878.
godine, imala svoje lice i nalije sa jedne strane je Velike Britanija
poticala Portu na sprovoenje neophodnih reformi po evropskom
uzoru kako bi se unaprijedile ivotne prilike bosanskohercegovakog
stanovnitva, dok je sa druge strane, takvim pristupom, pomagala
zadravanju ove pokrajine u sastavu sve slabijeg Osmanskog
carstva, bez prava stanovnitva Bosne i Hercegovine da odluuje o
274
sudbini svoje zemlje. Meutim, treba imati u vidu da je u ondanjem
historijskom kontekstu takva politika predstavljala i prepreku
ostvarenju nacionalistikih pretenzija susjeda Bosne i Hercegovine
na njenu teritoriju, o emu je autor opseno pisao u poglavlju
posveenom britanskoj politici za vrijeme Istone krize 1875-1878.
godine. Tu su, za razumijevanje cijelog fenomena ustanka i njenog
toka, veoma dragocjene informacije i zapaanja britanskog konzula
u Sarajevu sir Williama Richarda Holmesa koji je pisao
pretpostavljenim, premda nije negirao teak poloaj
bosanskohercegovakog seljatva, da ustanak ne bi imao nikakvih
izgleda da ga nisu podravali Srbi, Crnogorci i Dalmatinci, istiui
kako bi takozvani ustanak u Bosni moda bilo bolje zvati invazija
bandi formiranih u austrijskoj Hrvatskoj i Srbiji, nego narodni
pokret, kako ga neki tee predstaviti. Pritom je Holmes napominjao
da se borbena masa ustanika irila pukim diktatom nezatienom i
nenaoruanom hrianskom stanovnitvu, koje se prihvatilo oruja
jer nije imalo izbora, premda u osnovi nije bilo borbeno raspoloeno
i nije eljelo ii u ustanak. Sa druge strane, britanski diplomatski
izvori plastino ilustriraju prisutne slabosti osmanskog dravnog
sistema i krajnju ovisnost Porte od dranja velikih sila u Istonoj
krizi, naroito Velike Britanije u koju je Porta polagala odsudnu
nadu da e svojim utjecajem na ostale sile omoguiti smirivanje
situacije i sprijeiti neeljeni ishod ustanka. Porta, meutim, nije
eljela shvatiti da Velika Britanije nee rtvovati svoj poloaj u
meunarodnim odnosima zarad interesa Osmanskog carstva, to je
jasno dolo do izraaja za vrijeme Carigradske konferencije potkraj
1876. i s poetka 1877. godine, kada je Porta odbacila ponuene
prijedloge velikih sila za rjeenje Istone krize, to je stvorilo
podlogu zbivanjima koja e nainiti upitnom britansku ulogu
svojevrsnog zatitnika osmanske drave. Vanost mukotrpnog i
priljenog rada na izvorima prvog reda dobila je punu potvrdu u
autorovim uvidima o dranju britanskih predstavnika na
Carigradskoj konferenciji, to obeskrjepljuje navode literature na
275
junoslavenskim jezicima prema kojim je slubeni London bio
odgovoran za neuspjeh dotine konferencije jer je navodno
ohrabrivao Tursku u odbacivanju usaglaenog evropskog prijedloga.
Raduieva knjiga, sasvim sigurno, biti e nezaobilazno tivo
za svako istraivanje historije Bosne i Hercegovine u drugoj polovini
XIX stoljea. Knjigu preporuujem svima koje zanima historijska
istina i koji ele unaprijediti svoje znanje o prolosti Bosne i
Hercegovine, Balkana i Evrope u stoljeu ije e krize i protivrijeja
ekati svoj rasplet u dolazeem vremenu svjetskih ratova i razaranja,
totalitarnih ideologija, rastue demokratije i evropskih integracija.
Adnan Jahi
276
Omer Nakievi, Protokol (Defter) Gornjetuzlanske nahije 1873-
1876., Centar za napredne studije, Sarajevo 2015, 266.
Objavljivanje historijskih izvora posebno za starije periode historije

Bosne i Hercegovine svakako predstavlja znaajan doprinos
bosanskohercegovakoj historiografiji. Za istraivanje prilika na
prostoru Bosne i Hercegovine u XIX stoljeu neophodno je da
istraiva konsultuje izvore razliite provenijencije koja je obino
nastala na francuskom, njemakom, osmansko-turskom, engleskom
ili ruskom jeziku. Zahvaljujui historiarima i orijentalistima koji su
objavljivali i prevodili izvore sa navedenih govornih podruja,
istraivaima se prua prilika da mogu kroz svoje istraivanje
konsultovati izvore razliite provenijencije to je u radovima starije
generacije historiara manje prisutno. Koritenje izvora razliite
provenijencije za XIX stoljee je posebno znaajno ukoliko se
prouava lokalna historija gdje su izvori uglavnom oskudni, a
prisutna je jezina barijera istraivaa. Objavljivanjem i
prevoenjem osmanske grae nahije Gornje Tuzle emeritus prof. dr.
Omer Nakievi je otvorio prostor za detaljniju analizu prilika
kasabe i nahije Gornje Tuzle, ali i ireg prostora Bosanskog
ejaleta/vilajeta u drugoj polovini XIX stoljea.
Graa koju je prof. dr. Nakievi preveo nalazila se dugo
vremena u privatnoj arhivi u Gornjoj Tuzli kada je istu 1975. godine
pronaao tadanji uenik Gazi Husrev-begove medrese, a sadanji
doktor islamskih nauka Sead Seljubac. Dakle, ovdje se radi o
raznovrsnim osmanskim dokumentima, izvjetajima, molbama,
obraunima, zapisnicima i slino koji su nastali na podruju nahije
Gornje Tuzle u periodu od 1873. do 1876. godine. Prof. dr.
Nakievi je svu navedenu grau podveo pod Protokol (Defter)
Gornjetuzlanske nahije 1873-1876. U uvodnim napomenama
277
publikacije pod nazivom Protokol (Defter) Gornjetuzlanske nahije
1873-1876. opisano je fiziko stanje i sadraj navedene grae za
nahiju Gornje Tuzle. Prema tome, defter sadri dvadeset jedan
nepagirani list bez korica i naslova sa ukupno petsto sedam
dokumenata koji se odnose na podruje Gornje Tuzle. Prevedeni
dokumenti istraivaima mogu biti od koristi sa razliitih aspekata.
Nastali su u periodu kada je prostor jugoistone Evrope a time i
Bosne uveliko postao dio stratekih ciljeva evropskih drava prije
svega Austrije, Rusije, Engleske, Francuske i Njemake koje su
intenzivno bile ukljuene u istono pitanje, odnosno pitanje podjele
Osmanskog carstva. Takoer, na prostoru Balkana nacionalne ideje
su se nastavile iriti, a borba Srba i Crnogoraca za nezavisnost je bila
u zavrnoj fazi. Sve je to neposredno uticalo na prilike u Bosanskom
ejaletu/vilajetu, to se moe vidjeti na vie primjera u izvorima koje
je prof. dr. Omer Nakievi preveo i objavio.
Na podruju Gornje i Donje Tuzle u periodu od 1873. do 1876.
godine prisutne su mobilizacije pa se na irem prostoru
sjeveroistone Bosne nalazio vei broj rezervista i policije. Tako se u
dokumentu broj 63 na strani 45 spominje naoruavanje stanovnika i
policije u Gornjoj Tuzli u kojem se navodi: Na osnovu odluke
Komisije, podijeljeno je stanovnitvu kasabe Gornje Tuzle i
Gornjetuzlanskog kadiluka kako je to gore navedeno osamdeset
velikih sa samama i bajonetima puaka mizraklija i 1200 kapsula
etvrtom taboru vojne policije carske vojske, izdato je iz depoa
vojne policije Donja Tuzla (...). Sluajevi naoruavanja se vrlo
esto susreu u ovoj grai, a kao to se moe vidjeti na osnovu
citiranog, oruje je uglavnom pristizalo iz kasabe Donja Tuzla. Iz
Donje i Gornje Tuzle su esto upuivani vojni odredi prema
graninim podrujima Bosanskog ejaleta jer se ovakva vrsta
podataka susree u vie izvora. U dokumentu broj 95 na strani 57 se
na primjer spominje da je u Bogutovo selo koje pripada Bijeljinskom
kadiluku ula srpska vojska i u mjestu Gradina vrila agitaciju prema
pravoslavnom stanovnitvu s ciljem podizanja na ustanak. U istom
278
mjestu srpska vojska je postavila etiri topa. Osmanske vlasti su
predlagale da se prema Bogutovom selu poalje 90 rezervista koji su
tada bili stacionirani na podruju Lopara. Iz svega navedenog, moe
se vidjeti da su Gornja i Donja Tuzla u to vrijeme bili glavne vojne
baze na podruju sjeveroistone Bosne sa kojih su upuivani vojni
odredi na podruje Bijeljine, Zvornika i drugih mjesta koji su se
graniili sa Srbijom.
Drugi aspekt znaaja dokumenata se ogleda u tome to se na
osnovu njih moe vriti i rekonstrukcija svakodnevnog ivota na
podruju Gornje i Donje Tuzle u periodu od 1873. do 1876. godine.
Dokument 107 na strani 65 govori o fondu za siroad kao i nainu na
koji se postupalo sa djecom bez roditelja. U vie dokumenata govori
se o uspostavi potanskog saobraaja, telegrafskoj komunikaciji i
njenom odravanju u cilju obezbjeenja neophodnih informacija o
stanju graninih podruja ejaleta. Privredno stanje se moe pratiti
kroz dokumente koji govore o opremanju vojske gdje je esto
navoeno da je u nedostatku sredstava za izradu odjela koritena
koa kurbana sa tano navedenim vrijednostima u novcu. Uprkos
ukidanju esnafskih organizacija jo od vremena Omer-pae Latasa
primjetno je da su u Gornjoj Tuzli esnafi jo uvijek bili u funkciji
naroito oni koji su sluili vojnim potrebama. esto se u izvorima
spominje zdravstveno stanje vojnika, naini lijeenja stanovnitva,
sudske presude i slino. Sve to govori o irini informacija koje
pruaju ovi izvori. Prijevodi izvora nahije Gornje Tuzle svakako
zasluuju panju historiara ali i podrobniju analizu. Na neke
nedostatke ovih izvora ukazao je prof. dr. Omer Nakievi u
uvodnom dijelu. Objavljivanje publikacije ocijenjeno je od strane
recenzenata prof. dr. Izeta abotia, prof. dr. Ismeta Buatlia i dr.
Seada Seljubca vrlo pozitivno. Izvori koje je prof. dr Omer
Nakievi objavio u publikaciji Protokol (Defter) Gornjetuzlanske
nahije 1873-1876. predstavljaju znaajan doprinos historijskoj nauci
Bosne i Hercegovine.
Alen Salihovi
279
Dragan Vuki, umberaki uskoci unijaenje i odnaroivanje,
Srpsko narodno vijee, Zagreb 2015, 507.
Sasvim je sigurno da do dananjih dana nije izila opirnija i

studioznija monografija o umberku od ove koja se nalazi pred
nama, autora Dragana Vukia, roenog umberanina iz
Radatovia. O ovom planinskom kraju udaljenom od Zagreba svega
pola sata vonje vrlo malo zna ira javnost, a kako je to Vuki
pokazao, naalost malo znaju i strunjaci koji se bave povijeu i
religijom ovih prostora. Vukiev pristup temi je iznimno zanimljiv
upravo zato to autor nema pretenziju da napie znanstveni rad, nego
jednu interesantnu, vrlo itljivu studiju koja je razumljiva i iroj
publici. Ono to je posebno vrijedno jeste injenica da je Vuki sam
umberan koji je sve kontroverze identitetskih pitanja osjetio na
vlastitoj koi te da o umberku doznajemo na taj nain iz prve ruke.
Dakle, anrovski, Vukieva knjiga je osobni i zaviajno-kolektivni
memoar. U razgovorima koje sam vodio sa umberanima na
njihovom umberku rijetko se tko usudio rei ono to je Vuki
jasno, bez ikakvih sumnji i konica napisao. Rijetko, ostarjelo
stanovnitvo u selima koja su gotovo izumrla, a sva su u stadiju
izumiranja, ne eli se baviti identitetskim pitanjima vezanima za
nacionalnost i vjeroispovijest umberakih uskoka. U ime svih njih
Vuki je odluio napisati ono to smatra istinom o umberku i
umberanima, odnosno ono to je zakljuio na temelju tuih i
osobnih iskustava i do sada napisanih znanstvenih i strunih radova
o umberku. Vrijednost same knjige lei u injenici da Vuki nije
samo prouavao povijest umberakih uskoka kroz brojnu literaturu
koju nam vjerno prenosi uz svoje komentare, nego je priajui o
vlastitom ivotu i situacijama u kojima se naao tijekom svog ivota
kao umberanin prenio itateljima svu zamrenost umberakog
identiteta. I uistinu, pisanje o sebi i svojima nije nimalo lako, kako i
sam autor kae, ali slaem se u potpunosti s njim kada kae da su se
280
u odreenom trenutku kockice sloile i da je jednostavno bilo
vrijeme da se takva knjiga napie. Vuki, koji je itav ivot
razmiljao o identitetskim pitanjima naroda iz kojeg je potekao,
imao je na taj in potpuno pravo. Autor skromno kae kako nije vjet
na peru, ali upravo suprotno, njegova knjiga se ita poput nekog
napetog romana u kojem do kraja ne znamo kakav e biti ishod.
Ono to Vuki ve u uvodu svoje knjige istie jest da bi teko
bilo nai primer u istoriji da su se s manjom verskom i etnikom
grupom toliko bavile i sporile se, ne samo carsko-kraljevske vlasti u
Beu, Budimpeti i Zagrebu, nego i ve vekovima podeljene,
suprotstavljene i zavaene dve najvee hrianske crkve,
Rimokatolika i Pravoslavna. Vuki tvrdi da je krajnji cilj
austrijskih vlasti i Rimokatolike crkve bio etniko odnaroivanje i
pohrvaivanje uskokog umberakog stanovnitva, to im je u
krajnjoj liniji i uspjelo, budui da se danas na itavom umberku
broj pravoslavnih itelja moe izbrojiti na prste jedne ruke ili jedva
malo vie od toga. Teorije o tome da su umberani stigli iz nekih
junih krajeva gdje su ve bili (bili pounijaeni), ili da su pak
pristigli kao rimokatolici, Vuki vrlo uspjeno, s podrobnim
obrazloenjima odbacuje, istiui neloginosti takvih teorija (u emu
bi onda uope i bio denominacijski problem koji se vue sve do
danas, dakle pola milenija).
Istina je da umberak umire u etnikom i sociolokom
pogledu. To da umberani ve stoljee i pol naputaju svoja
ognjita nije nita novo. Tako je i sa ostalim pasivnim krajevima
Hrvatske i Bosne. Identitetsko pitanje umberana kao vjerskog,
etnikog, jezinog i nacionalnog supstrata dodatno je oteano
iseljavanjima i njihovim utapanjima u drugim etnicima i srodnim
kranskim denominacijama. I nazivanje umberana Vlasima je
neto to umberane, po vjeroispovijesti grkokatolike, bode, jer
se oni tako ne osjeaju i doivljavaju to kao neku vrst uvrede, onako
kako to doivljavaju i Vlaji iz Dalmatinske zagore ili Vlasi na
iariji. Pojam Vlah su mnogi zlonamjernici, esto i znanstvenici i
281
ljudi iz znanstvenih krugova, upotrebljavali onako kako im je to
odgovaralo doslovno eui izmeu etnikog pojma Vlah i statusnog
znaenja pojma Vlah. Vuki to podrobno objanjava u svojoj knjizi.
Nadalje, istina je i to da se ak i u mnogim ozbiljnim publikacijama
umberane povezuje sa senjskim uskocima, a umberani s njima
nemaju ama ba nita zajedniko osim injenice da su i jedni i drugi
uskoci. Vuki istie ono to je oito, a to su nekadanje, sad ve
nestale crkve, imena i prezimena, obiaji, pjesme i toponimi koji niti
su vezani za Senj, niti za Peljeac, niti za sjevernu Albaniju, niti za
neki drugi kraj odakle bi pojedini znanstvenici i crkvenodostojnici
eljeli da umberani dolaze, nego ukazuju na njihovo pravoslavno
podrijetlo. ivei izmeu Hrvata i Slovenaca, umberani su
stoljeima ostali na neki nain posebni, a svoj su zasebni identitet
uspjeli sauvati enei se meusobno, kako lijepo opisuje Vuki.
Veze s onim Drugima su postale tjenje nakon Drugog svjetskog
rata, kad su se umberani vie mijeali s Hrvatima-kajkavcima i
Slovencima. Uglavnom, odnosi sa Slovencima (Kranjcima, kako se
nazivaju Slovenci u Dolenjskoj i Beloj Krajini, na Gorjancima i
podno njih, u neke vrste slovenskom umberku) bili su
jednostavniji, jer nije bilo intenzivnog, a kamoli nasilnog ataka na
identitetne oznake umberana niti negiranja njihovog zasebnog
identiteta, prvenstveno zbog vee razlike u jeziku, koja je bila toliko
oita ne samo u odnosu umberana i Slovenaca nego i u odnosu
Marindolaca i Slovenaca koji su ve stotinama godina unutar
slovenskog teritorija mada su po svemu drugome gotovo identini
umberanima, dok je odnos s Hrvatima-rimokatolicima koji su
ivjeli na umberku i u njegovoj okolini bio optereen konstantnim
naporom da se zasebni identitet umberakih uskoka na neki nain
negira, ak i da se umberane-grkokatolike prikae kao manje
vrijedne. Moda je taj sukob izmeu umberana i Hrvata posebno
snano bio prisutan u zapadnom dijelu umberka, na podruju
opine Radatovii.
282
Vuki postavlja pitanje zato iz radatovikog kraja nije vie
od sto godina ponikao nijedan grkokatoliki sveenik. Odgovor se
oito krije u tome da radatoviki umberani nisu bili tvrdi
grkokatolici, odnosno da su bili mnogo vie svjesni svojeg
pravoslavnog porijekla nego recimo grkokatolici u Soicama,
Stojdragi, Budinjaku, Penom ili Mrzlom Polju umberakom, koji
su bili u tjenjoj vezi s rimokatolikim selima u okolici. Radatoviki
umberani su tako i u Drugom svjetskom ratu bili uglavnom
partizanski borci, odnosno bili opredijeljeni za Jugoslaviju, dok je
istoni umberak, gdje su Hrvati rimokatolici inili veinsko
stanovnitvo, bio mnogo vie orijentiran prema onoj drugoj strani.
Vukia su zapravo jo od djetinjstva zanimali identitetski
problemi umberana. U razgovorima s ocem i pojedincima iz
sredine u kojoj je ivio doznavao je, gotovo na kapaljku, informacije
o tom identitetskom problemu kojeg je onda kao gordijski vor
pokuao razrijeiti istraivanjem. Ono to sam primijetio i sam kroz
svoja istraivanja koja sam provodio i na umberku, jest da
umberani o tome nerado govore, budui da im, veini, danas vie i
nije posve jasno to je prava istina. umberani-grkokatolici su bili
svjesni da ih oni drugi, dakle Hrvati i rimokatolici te Srbi i
pravoslavni stoljeima ne podnose, da ih gaze i poniavaju ba zbog
toga to su to to jesu - ni jedno ni drugo, a istovremeno i jedno i
drugo. Jo u vrijeme Vukieva djetinjstva umberani njegovog
kraja i njegova porodica bili su svjesni toga da su nekada bili
pravoslavci, a Vuki je kao dijete toga postao svjestan kad je netko
u njegovoj blizini izrekao reenicu Unijate, tuni brate prodo
vjeru u Pribiu za veeru. Vuki je postajao jo svjesniji toga
svojeg pravoslavnog, srpskog porijekla preko kosaca koji su dolazili
iz zapadne Bosne u umberak, a po vjeroispovijesti su bili
pravoslavci. Njihovi obiaji, pjesme, prezimena i govor bili su
svemu umberakom mnogo sliniji nego govor i obiaji koje su
imali oblinji Hrvati rimokatolici. Jednom prilikom, u razgovoru s
Milovanom Bastaiem porijeklom iz sela Lipnica pokraj Vrbovca,
283
saznao sam kako su njegovi u 18. stoljeu doli u Lipnicu sa
umberka. Otiao sam u umberak, kae on, i susreo prezimena
koja imamo i mi kod nas, kao na primjer Ranilovii, Magovci. U
zaseoku urii nedaleko Penog susreo sam Danu Bastaia koji mi
je rekao da su se Bastaii rasuli po tadanjoj Hrvatskoj u 18.
stoljeu kad je jedan dio odande, iz Penog otiao u Krievce. Otili
su oni koji nisu htjeli primiti uniju, a oni koji su je primili, ti su ostali
na umberku. Zanimljivo je da mu je Dane tom prilikom rekao da
su Bastaii doselili iz Senja, to pokazuje koliko je kod pojedinih
umberana ve tada bila zamagljena svijest o tome iz kojih krajeva
su potekli. Slinu je priu ispriao i Vuki u svojoj knjizi.
Inae, posebna pria je vjeroispovijest. Ona je trebala pribliiti
umberane rimokatolicima. Meutim, one koji su ostali svjesni
svojega porijekla samo je udaljila jer su se osjeali prevarenima,
odnosno prisiljenima da budu neto to u biti nisu bili. Prevjeravanja
na grkokatoliku vjeroispovijest bila su vie-manje nasilna. Vuki
se s vjerom i pitanjem nacionalnosti susreo u koli. Jedno je uz
drugo bilo vezano, a opet kao da nije bilo ba pretjerano vano da se
ba sve. Tako bi jedan brat bio Srbin, drugi Hrvat, a oba su bili
unijati... I kad sam mnogo godina poslije tog vremena Vukieva
djetinjstva bio i sam u Radatoviima i iskreno pitao radatovikog
grkokatolikog popa, inae Ukrajinca, da li u mjestu ima
pravoslavaca on mi je odgovorio da pravoslavnih nema, ali da ima
ljudi koji se izjanjavaju kao Srbi i da su po vjeroispovijesti
grkokatolici. A grkokatolici su se, s vremenom, sve vie pribliavali
rimokatolicima (naprosto, ta konfesijska inaica je i oformljena s tim
ciljem), makar je i do danas ostala razlika u obredu. Neki kau da je
u grkokatolika sve pravoslavno osim pravoslavlja. U Vukievom
djetinjstvu jo su drali i do starog kalendara sada je i to ve
nestalo. Danas je, kako se ini i kako Vuki pie, umberanima,
koji su ionako u izumiranju, svega pomalo dosta, pa e biti i Cigani
samo da ih se ostavi na miru. Sasvim je sigurno da je grkokatoliko
sveenstvo, najblae reeno, njegovalo u narodu selektivno
284
kolektivno povijesno pamenje, stvarajui od delikatnog i
kompleksnog vjerskog i povijesnog konteksta shizofrenu
raspoluenost i poprilinu kolektivnu frustraciju. Vuki pie da
umberaki uskoci u svom novom zaviaju otpoetka nisu bili
dobrodoli, a doivljava ih se kao strano tijelo i danas. Vuki je u
pravu kad kae da su se prilikom dolaska, prije pola milenija, oni
vrsto samoodreivali konfesijski i crkveno kao pripadnici srpskog
pravoslavlja, a da su nacionalno bili osvijeteni tek u istoj mjeri u
kojoj su to bili i susjedi Hrvati, jer su jezine, obiajne i vjerske
razlike u ranom novovjekovlju tek poinjale kulturnim identitetima
davati politiku dimenziju.
Iako Hrvat-rimokatolik eli da umberane prihvati kao dio
hrvatskog korpusa, istovremeno on vidi na svakom koraku, i zna, da
je umberaki uskok ipak i neto drugo, u najmanju ruku barem da
nije Hrvat i katolik kakav je on, ili barem da nije to od starine (da
ne kaem oduvijek), ili barem da je to na neki poseban nain, nain
obiljeen nekim specifinim povijesnim iskustvom. I sam
umberan je, dakako, svega toga svjestan pa je drutveni ivot tog
kraja obiljeen vjerskom i openito kulturalnom tolerancijom kao
trpljenjem (kako se doslovno taj pojam i prevodi). Talozi
viestoljetnih predrasuda, viestoljetni tvrdoglavi otpor asimilaciji i
gotovo alkemiarski asortiman institucionalnih, dravno-vjerskih
instrumenata za bezobzirno socijalno-politiko eksperimentiranje
(krajiki sistem, vlaki status, unijatstvo, gotovo insularna
geografska izoliranost), sve to nije moglo donijeti nikakvu sreu
tom narodu. Zanimljivo je da je jedan mali dio umberka i
umberana, nekoliko sela metlikog kraja, rekao bih izbezumljenih
od neizdrivo puno povijesti za tako malen kraj, izbezumljenih i od
slinosti i od razlika, i od svjetske politike i od lokalnih baraba bio
naprosto toliko izvan sebe da je, nekom vrstom doputenog optiranja
nakon Drugog svjetskog rata, amputirao same sebe od umberka i
umberana, odluilo da pripadnu Sloveniji i postanu tako zasebni
etnik, odvirak umberana, umberani izvan sebe, jer samo kao
285
takvi, i tim inom, oni su mislili da mogu sebe odrediti najblie
onome to osjeaju kao svoj identitet.
umberan ima znaenje koje je mnogo jae od recimo
slavonskog ili podravskog regionalnog identiteta. Biti umberan
oznaava posebnost koja u svakom sluaju ima i religiozni i
nacionalni aspekt, ali i snagu lokalnog pripadanja (nije uope isto
rei da si umberan ili da si sa umberka u toj razlici lei sva
muka i moebitna ljepota malih razlika kroz, ni manje ni vie nego
pola milenija). injenica jeste da potomaka umberakih uskoka ima
sve manje, posebno u samom umberku, ali prema Vukiu,
umberakog uskokog identiteta, bia i duha mnogo je vie. On
smatra da e taj duh i identitet ivjeti i kad u umberku vie ne bude
umberakih uskoka, umberana, a upravo da bi njihovi potomci
znali gdje i u kakvim sve povijesnim, politikim i kulturalnim
komplikacijama lee njihovi korijeni, vana je ova Vukieva
knjiga.
Filip kiljan
286
GLASNIK ARHIVA I ARHIVISTIKOG UDRUENJA
BOSNE I HERCEGOVINE, XLV/2015, Arhivistiko udruenje
u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 2015, 374.
Glasnik arhiva i Arhivistikog udruenja Bosne i Hercegovine je

najstariji struni arhivistiki asopis koji sa manjim prekidima, punih
55 godina, izlazi i na najbolji nain razvija i promovie arhivsku
struku i nauku, ne samo u Bosni i Hercegovini, ve i u regiji. Svih
ovih godina, zahvaljujui sadrajima ovog strunog asopisa,
otvarana su i tretirana najbitnija pitanja arhivske teorije i prakse. Na
taj nain, Glasnik je znaajno pomogao u osposobljavanju i
edukaciji arhivskog kadra, kao vanog stuba arhivske struke i
doprinio znaajnijem jaanju i sazrijevanju arhivske struke u Bosni i
Hercegovini. Pohvale vrijedna je injenica da asopis i u ovim
tekim vremenima izlazi, dajui tako izravan doprinos rjeavanju
najaktuelnijih pitanja sa kojima se susree arhivska struka u vremenu
tranzicije i globalizacije. Ovaj 45. broj Glasnika arhiva i
Arhivistikog udruenja Bosne i Hercegovine ima posebnu strunu i
naunu teinu i vrijednost, jer je isti uvrten u meunarodnu
C.E.E.O.L. bazu. Ovaj 45. po redu broj Glasnika, najveim svojim
dijelom, nastao je kao rezultat odravanja tradicionalnog
Savjetovanja arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, koje se odralo
20. i 22. maja 2015. godine u hotelu Hollywood na Ilidi kod
Sarajeva. Na istom su za arhivsku slubu Bosne i Hercegovine
tretirana dva vana pitanja: Registraturna graa u nastajanju u
vremenu tranzicije i Obrada arhivske grae i arhivski standardi.
Glavni i odgovorni urednik asopisa je dr. sc. Izet aboti, a lanovi
Redakcije su: Sinia Domazet, Sejdalija Gui, eljko Jelavi, Bojan
Stojni, imun Novakovi, Vladan Vukli i Omer Zuli.
U koncepcijskom smislu asopis se ne razlikuje od prethodnih
brojeva, a sadraj i tematika objavljenih radova su raznovrsni i
287
veoma zanimljivi. Radovi u Glasniku su objavljeni na ukupno 374
stranice teksta, podjeljeni na etiri ustaljena i prepoznatljiva
poglavlja, i to:
I. Arhivistika i arhivska sluba,

II. Iz grae,
III. Prikazi i ocjene i
IV. Vijesti.
Najvie radova, njih ukupno 18, objavljeno je u rubrici

Arhivistika i arhivska sluba (str. 17-215) . Rije je o radovima koji
su po strukturi i sadraju raznovrsni, tematski su oblikovani tako da
iroko tretiraju problematiku vezanu za obradu i sreivanje arhivskih
fondova i zbirki. Poglavlje poinje sa radovima koji govore o
vanosti obrade i sreenosti arhivskog fonda za korisniku funkciju,
o naelima obrade, o principu slobodne provenijencije, o
modalitetima kompletiranja arhivskih fondova i drugim pitanjima.
Sva navedena pitanja nam daju zanimljiva struna promiljanja na
osnovu kojih treba da doemo do najkonzistentnijih rjeenja u
procesu obrade i zatite arhivskih fondova i zbirki. Jedan broj radova
u ovom poglavlju je posveen zatiti arhivske grae u nastajanju u
razliitim okolnostima, kao bitnom segmentu ouvanja cjelovitosti
arhivskih fondova i zbirki. Otvorena su i druga struna pitanja koja
najdirektnije utiu na stanje i ouvanost arhivskih fondova i zbirki,
kao i pitanje problematike dostupnosti arhivskim informacijama, a
nekolliko radova izravno se bavi pitanjem uticaja informacijskih
tehnologija na zatitu i funkcionalnost arhivskih informacija.
Navedenu problematiku veoma struno i nauno
problematiziraju vrsni strunjaci iz Bosne i Hercegovine i zemalja
okruenja sa svojim radovima:
288
- Hatida Fetahagi, Selma Isi, Vanost obrade arhivskih
fondova u istraivake svrhe;
- Mario Stipanevi, Naela obrade osobnih fondova na
primjeru ostavtine ire Truhelke u Hrvatskom dravnom
arhivu u Zagrebu;
- Radovan Pilipovi, Princip slobodne provenijencije u
sreivanju fondova arhiva SPC-primjer primjene na fondu
Sveti arhijerski sinod (1920-1941);
- Ivana Posedi, Sreivanje vrlo malih fondova u Dravnom
arhivu u Varadinu Arhivskom sabirnom centru u
Koprivici;
- Azem Koar, Modaliteti kompletiranja necjelovitih fondova
u arhivima Bosne i Hercegovine;
- Omer Zuli, Znaaj i zatita arhivske grae nevladinih
organizacija (iskustva Arhiva Tuzlanskog kantona);
- Branko Atelj, Zatita arhivske grae u istonoj Hercegovini
u procesu tranzicije;
- Marijana Todorovi Bili, Preuzimanje notarske grae u
Republici Srpskoj problemi i rjeenja;
- imun Novakovi, Arhivska graa u nastajanju na primjeru
Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine;
- Nenad Predojevi, uvanje i zatita arhivske grae
zadubina i zadubinara u arhivima Vojvodine;
- Saneta Adrovi, Vrednovanje arhivske grae u fondovima i
zbirkama iz oblasti obrazovanja;
- Azra Gado Kasumovi, Stanje arhivske grae u ustanovama
kulture primjer Gazi Husrevbegove biblioteke u Sarajevu;
- ivana Hebeli, Nikola Mokrovi, Ui organi uprave u
Hrvatskoj u razdoblju od 1945. do 1990. godine;
- Jovan P. Popovi, Dostupnost arhivske grae;
- Gojko Malovi, Dostupnost arhivskih informacija;
- Danijela Brankovi, Implementacija meunarodnih arhivskih
standarda i Informacioni sistem Arhiva Vojvodine (ISAV);
289
- Ljerka Vuk, Ouvanje autentinosti arhivskog gradiva u
elektronskom obliku;
- Mirnes Hasanspahi, Elektronski popis registraturne i
arhivske grae i njegove prednosti.
Ponueni sadraji u navedenom poglavlju su vrlo zanimljivi,

sa puno novih strunih detalja, koji u svakom sluaju mogu
doprinijeti boljoj spoznaji i lakem pragmatinom rjeavanju
arhivske problematike.
U drugom poglavlju Iz grae (str. 215-345) tretirano je
nekoliko vanih historijskih pitanja, koja se odnose na vanu
bosanskohercegovaku historijsku zbilju. Najvei broj radova u
ovom poglavlju nastao je konsultovanjem i kritikom historijskih
izvora prvog reda, to prezentovanim sadrajima daje posebnu
naunu vrijednost. Na zanimljiv nain predstavljen je Lini fond
Don Ivan Prodan autora Fuada Ohranovia, koji nam nudi
znaajan broj detalja i injenica. Autor Salkan Uianin dao je
presjek razvoja industrije u Bosni i Hercegovini u vremenu od 1918.
do 1941. godine, u radu u kojem govori o kljunim problemima koji
su sputavali razvoj industrije u Bosni i Hercegovini u navedenom
periodu. Rad pod nazivom Godina konsolidacije: poloaj
narodnooslobodilakog pokreta u Bosni i Hercegovini 1943. godine
s posebnim akcentom na Tuzlansku oblast, autora Seada Selimovia,
govori o jaanju narodnooslobodilakog pokreta u Bosni i
Hercegovini tokom 1943. godine, te navodi da je to godina kada su
na meunarodnom planu ojaale antifaistike snage i kada su
Saveznici odnijeli vane pobjede nad silama Osovine. Osim toga, na
konferenciji saveznika u Teheranu priznata je Narodnooslobodilaka
vojska Jugoslavije kao jedina snaga koja se bori protiv okupatora i
njihovih pomagaa. Dalje se navodi da u periodu ljeto-jesen 1943.
godine dolazi do snanog priliva boraca bonjake i hrvatske
nacionalnosti u partizanske jedinice to je ojaalo poziciju NOP-a u
odnosu na njegove protivnike. Pored ova tri rada, u radu pod
290
nazivom Dolina rijeke Bosne kroz eljezniko okno autora Gaper
mida i arka trumbla, dat je osvrt na vane pojedinosti koje se
nalaze u fondovima Arhiva Slovenije vezane za izgradnju pruge
amac Sarajevo. Navedenim radovima priblieno je nekoliko
zanimljivih pitanja iz oblasti nacionalne i lokalne historije.
U poglavlju Prikazi i ocjene (str. 345- 364) predstavljeno je
ukupno osam zanimljivih publikacija iz oblasti arhivistike i historije.
Ukazano je na znaaj 18. po redu broja asopisa Arhivska praksa,
koji donosi dosta zanimljivosti i novina iz svijeta arhivistike u zemlji
i okruenju. Predstavljen je i Zbornik Radovi sa 48. savjetovanja
arhivskih djelatnika Hrvatske, odranog u Topuskom od 21. do 23.
10. 2015. godine. Isto tako, predstavljeno je nekoliko vrijednih
historiografskih sadraja izalih u 2014. i 2015. godini. Prikazan je
Zbornik radova Osmanska osvajanja Bosanske kraljevine, zatim
zanimljiv prevod Defter (protokol) Gornjotuzlanske nahije, te je dat
osvrt na izuavanje tema iz Drugog svjetskog rata, sa posebnim
osvrtom na temu holokausta. Opseno je predstavljena vrijedna
knjiga Latinke Perovi Dominantna i neeljena elita: beleke o
intelektualnoj i politikoj eliti u Srbiji (XX i XXI vek), te knjige
Tragovima naih komija: Jevreji u Bosni i Hercegovini i Holokaust
i Jugoslavija i svijet historiara Hrvoja Klasia. Predstavljanjem
navedenih publikacija priblieni su nam zanimljivi i vani
arhivistiki i historijski sadraji, te na taj nain u prilici smo da
putem ovakvih izdanja pratimo aktualnosti i domete historije i
arhivistike u Bosni i Hercegovini i okruenju.
U etvrtom po redu poglavlju Vijesti dato je nekoliko
izvjetajnih saopenja vezanih za strune i naune sadraje
realizirane u 2015. godini. Tako u navedenim izvjetajima upoznati
smo sa pojedinostima koje se odnose na Osmi subotiki arhivski
dan, odran 18. septembra 2015. godine u Subotici, 28.
meunarodno savjetovanje Arhivska praksa 2015, odrano u Tuzli
1. i 2. oktobra 2015. godine, 27. zborovanje arhivskog drutva
Slovenije, odrano u Ptuju 15-16. oktobra 2015. godine, zatim
291
naunu konferenciju Kulturno-historijsko i prirodno naslijee opine
Lukavac, odranu u Lukavcu 31. 10. 2015. godine i Savjetovanje
arhivskih radnika Bosne i Hercegovine odrano 20. i 22. maja 2015.
godine u Sarajevu.
asopis Glasnik arhiva i Arhivistikog udruenja Bosne i
Hercegovine br. 45 je zanimljivo i korisno arhivistiko i historijsko
tivo koje potvruje da asopis ima respektabilno mjesto u arhivskoj
i historijskoj struci i nauci u Bosni i Hercegovini i zemljama regiona.
Posebno ako imamo u vidu injenicu da se svakim novim brojem
poveava broj radova, koji svojim sadrajima na struan i nauan
nain tretiraju arhivistiku i historijsku nauku. U ovom broju asopisa
otvorena su znaajna i aktuelna pitanja iz navedenih strunih i
naunih disciplina, to predstavlja znaajan, prije svega struni
pomak ka usvajanju novih znanja, koja trebaju biti u funkciji
adekvatnijeg bavljenja arhivskom djelatnou i rjeavanju brojnih
nagomilanih pitanja u ovoj oblasti. Iz svega navedenog da se
zakljuiti da struni i nauni sadraji predstavljeni u ovom broju
asopisa predstavljaju znaajan doprinos rjeavanju brojnih
otvorenih pitanja iz oblasti arhivske teorije i prakse i historiografije
na prostoru Bosne i Hercegovine i zemalja u regionu. Autorima,
urednitvu i redakciji estitam, te toplo preporuujem ovaj 45. broj
Glasnika arhiva i Arhivistikog udruenja Bosne i Hercegovine
arhivistikoj, iroj naunoj i kulturnoj javnosti.
Jasmin Jajevi
292
DRUTVO HISTORIARA
TUZLANSKOG KANTONA
Iz aktivnosti Drutva historiara Tuzlanskog kantona
U toku 2015. godine Upravni odbor Udruenja Drutvo historiara

Tuzlanskog kantona je odrao tri sjednice. Na prvoj sjednici
razmatran je izvjetaj o radu Drutva historiara TK za 2014. godinu.
Takoer je usvojen programa rada Drutva historiara TK za 2015.
godinu. U okviru strunih aktivnosti zakljueno je:
da se u organizaciji Odsjeka za historiju, Drutva historiara
TK i Pedagokog zavoda TK pripremi seminar za nastavnike
historije na temu: Kako unaprijediti njihov rad na asovima
historije i Kako probuditi elju za izuavanje historije kod
djece; zatim da se pripremi radionica na kojoj e se izvriti
analiza udbenika iz historije za osnovne i srednje kole;
potom da se odri radionica za uenike ekskurzije u okviru
Bosne i Hercegovine i to prvenstveno posjeta Potoarima. Za
provoenje strunih aktivnosti imenovani su doc. dr. Midhat
Spahi i Elmir Tuki, prof. Takoer je razmotreno pitanje
nastavnih planova u osnovnim i srednjim kolama iz predmeta
historija, pitanje ekskurzija u osnovnim i srednjim kolama,
kao i na fakultetu, te pitanje ta Drutvo historiara TK moe
uiniti na polju nastavnih planova i ekskurzija, odnosno
posjeta kao to je Memorijalni centar Potoari. Razmatrano je
organizovanje radionica za historijske sekcije i izbornu
nastavu (ta nastavnici mogu uraditi u cilju poboljavanja
nastave historije, uraditi ono to nastavnik eli, potpomoi i
usmjeriti uenike u podruje historije).
U okviru naunih aktivnosti zakljueno je:

da se u 2015. godini odri jedna meunarodna nauna
konferencija na temu Odnosi BiH sa susjedima kroz
historiju, sa 15-20 uesnika. Za predsjednika Organizacionog
295
Iz aktivnosti Drutva historiara TK
odbora Konferencije predloen je prof. dr. Sead Selimovi, a

za predsjednika Naunog odbora Konferencije predloen je
prof. dr. Senaid Hadi. Takoer je zakljueno da se povodom
obiljeavanja Meunarodnog dana kulturne batine, u
organizaciji Odsjeka za historiju i Drutva historiara TK, a u
saradnji sa Arhivom TK, Muzejom istone Bosne i Zavodom
za zatitu spomenika, odri u septembru 2015. godine tribina
pod nazivom Stanje institucija kulture i nauke u dananjem
drutvu i znaaj tih institucija za drutvo. Za predsjednika
Organizacionog odbora Tribine imenovan je prof. dr. Izet
aboti.
Na drugoj sjednici Upravnog odbora Drutva historiara TK

zakljueno je da se u mjesecu junu 2015. godine odri Skuptina na
kojoj e biti prezentiran izvjetaj o radu Drutva historiara TK u
toku 2014. godine. Takoer je detaljno isplaniran jednodnevni
seminar i radionica za nastavnike historije, ija realizacija je
planirana u prostorijama Filozofskog fakulteta u Tuzli za juni 2015.
godine. Nosilac navedenih aktivnosti je Pedagoki zavod TK. Na
istoj sjednici utvreno je da meunarodna nauna konferencija
Odnosi Bosne i Hercegovine sa susjedima kroz historiju traje dva
dana i to 18. i 19. novembra 2015. godine, a u okviru konferencije
odrati promociju asopisa Historijska misao 1. Imenovan je
Organizacioni i Nauni odbor Konferencije. Organizacioni odbor
ine: prof. dr. Sead Selimovi predsjednik; prof. dr. Bego
Omerevi; prof. dr. Adnan Jahi; prof. dr. Senaid Hadi; prof. dr.
Izet aboti; doc. dr. Midhat Spahi; mr. sc. Nikola ia; mr.
Mersiha Imamovi; mr. sc. Alen Salihovi i Elmir Tuki, prof.
Nauni odbor ine: prof. dr. Senaid Hadi predsjednik; prof. dr.
Bego Omerevi; prof. dr. Izet aboti; prof. dr. Adnan Jahi, prof.
dr. Sead Selimovi i doc. dr. Midhat Spahi. Radovi s Meunarodne
naune konferencije bit e objavljeni u treem broju asopisa
Historijska misao. Na drugoj sjednici razmatran je i program tribine
296
Historijska misao, 2, Tuzla, 2016, 293-303. Iz aktivnosti Drutva historiara TK
povodom obiljeavanja Meunarodnog dana kulturne batine 23.

septembra 2015. godine. Razmatrano je i pitanje historijske nauke u
institucijama kulture i pitanje dostupnosti izvora. Utvreno je da se
poseban akcenat na Tribini stavi na institucije kulture u TK, kao i da
se uspostavi konekcija sa Ministarstvom trgovine, saobraaja i
turizma TK. Na drugoj sjednici Upravnog odbora zakljueno je da se
izvri analiza Nastavnog plana i programa iz predmeta Historija i
uputi zahtjev/inicijativu nadlenom Ministarstvu za vraanje asova
historije koji su uzeti.
Na treoj sjednici Upravnog odbora Drutva historiara TK
razgovarano je o realizaciji priprema za odravanje Meunarodne
naune konferencije planirane za novembar 2015. godine. Na istoj
sjednici prof. dr. Bego Omerevi je iznio informaciju vezanu za
finansijska sredstva koja je odobrilo FMNO po osnovu dva projekta
na koje je apliciralo Drutvo historiara TK. Sredstva za prvi
odobreni projekat - Meunarodna naunakonferencija Odnosi
Bosne i Hercegovine sa susjedima kroz historiju iznose 2.736,00
KM, dok je za drugi odobreni projekat - tampanje asopisa
Historijska misao 1 odobreno 1.000,00 KM. Prof. dr. Bego
Omerevi je upoznao lanove Upravnog odbora da su pokrenute
aktivnosti za indeksaciju asopisa u EBSCO bazi. Uplaena su i
sredstva za WEB stranicu Drutva historiara TK, te je ista
postavljena 10. 9. 2015. godine. Razgovarano je i o organiziranju
novog Naunog skupa u narednom periodu, ali i inicijativi koju treba
uputiti Ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta TK i
Pedagokom zavodu TK o vraanju asova iz predmeta Historija u
kolama. U okviru aktivnosti vezanih za meunarodnu naunu
konferenciju Odnosi Bosne i Hercegovine sa susjedima kroz
historiju odrane su tri sjednice Organizacionog i dvije sjednice
Naunog odbora. Na sjednicama Organizacionog odbora detaljno je
razmatran finansijski plan sa prihodima i rashodima za realizaciju
Konferencije, ali i sva druga pitanja vezana za Konferenciju, kao to
je ukupan broj uesnika, broj uesnika iz stranih zemalja: Srbije,
297
Crne Gore i Slovenije, prispjee radova i zastupljenost svih naunih

oblasti kroz radove, od starog vijeka do savremenog doba, kao i
analiza odrane Konferencije. Na sjednicama Naunog odbora
analizirane su sve prispjele teme te razmotren i prihvaen program
rada meunarodne naune konferencije Odnosi Bosne i
Hercegovine sa susjedima kroz historiju.
Od svih postavljenih zadataka u programu rada Drutva
historiara TK za 2015. godinu Drutvo je uspjeno realiziralo sve
postavljene zadatke. U saradnji sa Pedagokim zavodom u junu
2015. godine odran je seminar, a u okviru seminara radionica za
nastavnike historije. Svi uesnici su dobili certifikate o strunom
usavravanju koje im je izdao Pedagoki zavod TK. Uspjeno je
realizirana tribina povodom obiljeavanja Meunarodnog dana
kulturne batine u septembru 2015. godine.Takoer, predsjednik
Drutva historiara TK prof. dr. Bego Omerevi i dva lana
Upravnog odbora Drutva historiara, prof. dr. Izet aboti i prof. dr.
Adnan Jahi, posjetili su Pedagoki zavod gdje su razgovarali sa
direktorom ove ustanove mr. sc. Nikolom iom o vraanju statusa
predmeta historija u osnovnim i srednjim kolama. Drutvo
historiara je uputilo inicijativu Ministarstvu obrazovanja, nauke,
kulture i sporta TK (n/r ministra g-dina Zlatana Muratovia) i
Pedagokom zavodu TK (n/r direktora mr. sc. Nikole ie) za
reviziju Nastavnih planova i programa. U tekstu inicijative koju je
uputilo Drutvo historiara TK spomenutim instancama naglasilo je
zabrinutost i nezadovoljstvo zastupljenou nastavnog predmeta
historija u nastavnom planu i programu (NPP) za osnovne i srednje
kole na podruju Tuzlanskog kantona. U postojeim NPP, nastavni
predmet historija je znaajno reduciran u odnosu sa ranije NPP, na
nain da je nastavni predmet historija, u osnovnim kolama
zastupljen na svega est sati sedmino i to: 1 sat u VI, 2 sata u VII, 1
sat u VIII i 2 sata u IX razredu. Jo vea reduciranost je prisutna u
srednjim kolama (gimnazijama 2 sata u I i II razredu, a u III i IV
zastupljena je izborna nastava), dok u tehnikim i strunim kolama
298
svedena je na minimum. Na taj nain, u odnosu na prethodni NPP,

koji je bio na snazi na Tuzlanskom kantonu, nastava historije je
reducirana za 30%, to je neprihvatljivo, pogotovo ako se ima na
umu da se radi o predmetu koji spada u kategoriju opeobrazovne i
nacionalne grupe predmeta. Posebno smo zabrinuti zbog injenice
da je postojea reduciranost nastave historije prisutna samo u
kolama na prostoru Federacije Bosne i Hercegovine sa bonjakom
veinom i ona iznosi procentualno od 25-30 % manje u odnosu na
kole sa hrvatskom veinom i kole u RS. Postavlja se pitanje: zato
bi jedan narod, koji je pretrpio genocid, trebao biti uskraen za
vitalno vana znanja iz prolosti ope i vlastite?! Prema naim
saznanjima, u kolama na Tuzlanskom kantonu stanje je jo i
ponajgore! Na ovaj nain, historija kao najznaajniji predmet iz
oblasti drutvenih nauka je oskrnavljen, potcijenjen i diskriminiran,
pa time postaje i upitno historijsko znanje koje uenici mogu usvojiti
sa ovakvim NPP i fondom sati. To je neprihvatljivo! Na to smo vie
puta upozoravali i skretali panju predstavnicima Pedagokog
zavoda i strunim saradnicima Ministarstva obrazovanja, nauke,
kulture i sporta Tuzlanskog kantona. To i sada inimo, zato to ste
odgovorna struna instanca za realizaciju nastavnih sadraja u
osnovnim i srednjim kolama na podruju Tuzlanskog kantona.
Stoga od Vas (cijenjeni ministre, kao najodgovornije osobe
Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog
kantona; cijenjeni direktore, kao najodgovornije osobe Pedagokog
zavoda Tuzlanskog kantona) traimo da pod hitno pokrenete
inicijativu za postupak revizije NPP na podruju Tuzlanskog
kantona kod nadlenog Ministarstva traimo da pod hitno pokrenete
inicijativu za postupak revizije NPP na podruju Tuzlanskog
kantona kod nadlenog Ministarstva, kako bi se ova nepravda
ispravila. U navedenom postupku revizije NPP strunjaci iz Drutva
historiara, kao i profesori sa Odsjeka za historiju Filozofskog
fakulteta Univerziteta u Tuzli stoje Vam na raspolaganju. Ukoliko se
navedena nepravda ne ispravi, poduzeemo i druge mjere i
299
aktivnosti, te traiti podrku javnosti, a sve u cilju kako bi se vratio

dignitet historije kao predmeta i nauke koji joj pripada. U nadi da
ete ozbiljno shvatiti nau inicijativu i pokrenuti reviziju NPP,
srdano Vas pozdravljamo.
Na inicijativu revizije Nastavnog plana i programa odgovorio
je Pedagoki zavod TK, dok Ministarstvo obrazovanja, nauke,
kulture i sporta TK ni nakon sedam mjeseci od poslane Inicijative
nije uputilo nikakav odgovor na adresu Drutva historiara TK. U
tekstu odgovora Pedagokog zavoda TK stoji da uvoenjem
devetogodinjeg osnovnog obrazovanja nije smanjen sedmini fond
samo nastavnog predmeta historija, ve i drugih (hemija, biologija i
geografija), a uvoenjem modularne nastave (EUWET program)
smanjen sedmini fond opeobrazovnih predmeta, meu njima i
historija. Takoer, u pismu je istaknuto da Pedagoki zavod ve
izvjesno vrijeme radi na revidiranju NPP za osnovne kole i planirao
je da to zavri do kraja 2015/16. kolske godine, nakon ega e isti
uputiti Ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta TK.
Naglaeno je da e profesori sa Odsjeka za historiju Filozofskog
fakulteta Univerzitata u Tuzli biti pozvani da se ukljue u rad
komisije za revidiranje programskih sadraja iz historije. U istom
pismu se navodi da je Pedagoki zavod zapoeo aktivnosti na
usaglaavanju programskih sadraja opeobrazovnih predmeta,
meu njima i historije, u srednjim strunim i tehnikim kolama, te
da e predloiti rjeenja koja e ii ka poveanju fonda sati historije
u prvom i drugom razredu.
U organizaciji Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta
Univerziteta u Tuzli i Udruenja Drutvo historiara TK, 18. i 19.
novembra 2015. godine odrana je meunarodna nauna
konferencija pod nazivom Odnosi Bosne i Hercegovine sa
susjedima kroz historiju. U ime organizatora Meunarodne naune
konferencije prof. dr. Sead Selimovi obratio se gostima,
saradnicima, studentima i medijima, rekavi kako viemilenijski
kontinuitet ivljenja na bosanskohercegovakim prostorima i
300
hiljadugodinji kontinuitet dravnosti Bosne i Hercegovine

predstavljaju priliku da se pojedini historijski dogaaji promatraju u
iroj vremenskoj distanci, koja omoguava njeno kompleksnije
sagledavanje, osloboeno politikih i ideolokih pogleda. Vremenski
okvir od prethistorije do savremenog doba Bosne i Hercegovine
obiljeen je stalnim migracionim kretanjima, kulturnim, vjerskim,
politikim, ekonomskim i drugim utjecajima iz susjednih drava,
nastojanjem susjednih drava da iznau osnove za privremeno ili
trajno zaposjedanje Bosne i Hercegovine i utvrde modalitete
(metode) za realizaciju i provoenje svojih ciljeva. U idejama,
ideologijama, dravnim i velikodravnim projektima, ali i
diskusijama koje su voene izmeu pojedinih politikih linosti,
dravnika, u predstavnikim tijelima susjednih drava, pokazalo se
da je povoljan geostrateki poloaj Bosne i Hercegovine na
jugoistoku Evrope bio jedan od razloga polaganja tzv. prava na tu
teritoriju i najbolje odgovarao interesima susjednih drava. Ponekad
se ilo tako daleko i dokazivalo da ak ni samo ime Bosna nije
bosansko. U nekim dogaajima radi se o procesu koji je zapoeo
ranije i jo uvijek traje. Imajui u vidu naprijed navedeno neosporna
je injenica da je u prolosti Bosne i Hercegovine bilo znaajnih
dogaaja koji su sudbonosno utjecali, ne samo na historiju Bosne i
Hercegovine, ve i znatno ire. Politiki, privredni i kulturni odnosi
izmeu Bosne i Hercegovine i njezinih susjeda bili su intenzivni
kroz sve historijske periode pa se pojavila ideja da se organizira
meunarodna nauna konferencija Odnosi Bosne i Hercegovine sa
susjedima kroz historiju. Ta ideja potekla je na Odsjeku za historiju
Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, a sa zadovoljstvom su je
prihvatili u Drutvu historiara Tuzlanskog kantona. Kako bi se ideja
pretvorila u djelo formiran je Organizacioni i Nauni odbor koji je
uradio plan aktivnosti te utvrdio teme koje e biti tretirane na ovoj
Naunoj konferenciji.
Konferenciju je pozdravila dekanica Filozofskog fakulteta,
docentica Nihada Delibegovi Dani, a potom se prisutnima obratio
301
i Konferenciju otvorio rektor Univerziteta u Tuzli, akademik prof.

dr. Enver Halilovi. Meunarodna nauna konferencija je trajala dva
dana, a u okviru realizacije ove Konferencije odrana je i promocija
asopisa Historijska misao 1. Promotori prvog broja asopisa
Historijska misao bili su: mr. sc. Amir Duranovi sa Filozofskog
fakulteta Univerziteta u Sarajevu; prof. dr. Darko Gavrilovi sa
Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu i prof. dr. Adnan
Jahi sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli. Promotori su
istakli da je rije o kvalitetnom prvijencu asopisa u kojem se
zastupljeni radovi iz starog i novog vijeka, te iz savremenog doba.
Nakon promocije asopisa pristupilo se radnom dijelu
Konferencije, koja je realizirana u pet sesija. Svaku sesiju pratilo je
novo Radno predsjednitvo. Meunarodna nauna konferencija
Odnosi Bosne i Hercegovine sa susjedima kroz historiju opravdala
je sam naslov i znaaj ove tematike, jer je na istoj svoje uee uzelo
est stranih izlagaa: iz Srbije, Crne Gore i Slovenije. Osim naunika
iz inostranstva, svoj doprinos Konferenciji dali su i naunici iz
Instituta za istoriju u Sarajevu, zatim naunici sa Filozofskog
fakulteta u Sarajevu i Filozofskog fakulteta u Tuzli, to je rezultiralo
ukupnim brojem izlagaa 25 od prijavljenih 29 uesnika. U okviru
prve sesije, prvog dana Konferencije, izloeno je pet referata,
uglavnom posveenih razdoblju starovjekovne historije.
Predstavljanje rezultata istraivanja zapoelo je izlaganjem prof. dr.
Envera Imamovia, emeritusa, koji je govorio o temi Veze
dananjeg podruja Bosne i Hercegovine sa zemljama Bliskog Istoka
u rimsko doba. Izlaganje je nastavio rektor prof. dr. Enver
Halilovi, akademik, prezentirajui referat na temu Balkan u
koncepcijama ruske politike u XX stoljeu, s posebnim akcentom na
Bosnu i Hercegovinu. Zatim se prisutnima obratila mr. Mersiha
Imamovi s referatom pod nazivom Provala Gota u rimsku
provinciju Dalmaciju i njihov utjecaj na drutveno-politike,
privredne i kulturne tokove, potom Sanda Hasagi, MA, govorila je
o temi Analiza epigrafskih spomenika kulta boga Mitre u Dalmaciji
302
i Panoniji, te prof. dr. Bego Omerevi koji je prezentirao rad pod

naslovom Privredna stagnacija na bosanskohercegovakim
prostorima u vrijeme seobe barbarskih naroda. Referatom prof. dr.
B. Omerevia zavrena je prva sesija i otvorena diskusija.
Dana 19. 11. 2015. godine otvorena je druga sesija referatom
doc. dr. Midhata Spahia na temu Brak i porodica u Bosni i
susjedstvu tokom srednjeg vijeka. Prisutnima su svoje radove
predstavili i dr. sc. Muhamed Husejnovi (Univerzitetsko kliniki
centar Tuzla) koji je govorio o temi Odnosi Bosne i Dubrovnika u
prvoj polovini XV stoljea, dok je mr. sc. Alen Salihovi svoja
saznanja iznio u referatu Uticaj Osmanlija na drutvene promjene u
Bosni od 1463. do 1471. godine. Uslijedila je i trea sesija u kojoj
su svoje referate prezentirali prof. dr. Senaid Hadi koji je govorio
na temu Od ilirske prema velikohrvatskoj ideji. Poetak pravakog
svojatanja Bosne, nakon ega je referat podnio i prof. dr. Edin
Radui pod naslovom Ambivalentnost nacionalne politike Srbije
prema bosanskim muslimanima u drugoj polovini XIX stoljea.
Uslijedilo je izlaganje prof. dr. Ivana Balte (Filozofski fakultet u
Osijeku) pod naslovom Bosna i Hercegovina na meti interesa
susjeda i Austro-Ugarske Monarhije, zatim referat prof. dr. Darka
Gavrilovia (Filozofski fakultet u Novom Sadu), koji je predstavio
nova saznanja u radu Politiki koncept Stjepana Radia o
pripadnosti Bosne i Hercegovine Hrvatskoj u vrijeme aneksione
krize 1907. 1909., te izlaganje prof. dr. Izeta abotia koji je
prezentirao referat Uticaj srbijanskog fronta u 1914. godini na
prilike u Bosni i Hercegovini, s posebnim akcentom na ire
tuzlansko podruje.
etvrta sesija zapoela je izlaganjem prof. dr. Seada
Selimovia na temu Bosna i Hercegovina u koncepcijama Narodne
radikalne stranke za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Rezultate svojih istraivanja iznijeli su i dr. sc. Salkan Uianin u
radu Privredne veze Bosne i Hercegovine i njenih susjeda u okviru
303
Kraljevine SHS, zatim prof. dr. Adnan Jahi koji je upoznao

prisutne s referatom Jedan znaajan izvor o zbivanjima u Rogatici i
njenoj okolini 1941. godine, dok se mag. Aida koro Babi
(Dravni arhiv Republike Slovenije) predstavila radom Znaaj
partizanskih ratnih vojnih sudova u izgradnji nove vlasti. U petoj
sesiji prezentirano je osam pojedinanih referata koje potpisuju:
prof. dr. sc. Neboja Petrovi (Filozofski fakultet u Novom Sadu)
koji je govorio o temi Kolonizacija stanovnitva Bosne i
Hercegovine u Vojvodinu 1945-1948. u kontekstu nacionalne i
privredne politike zamjene protjeranog njemakog stanovnitva,
potom mr. sc. Amir Duranovi koji je iznio svoja saznanja u referatu
Imenovanje imama beogradske Bajrakli damije sredinom 1960-ih
godina, dok je nove poglede u radu iznio prof. dr. Husnija
Kamberovi pod naslovom Susret delegacija Hrvatske i Bosne i
Hercegovine od 1969. do 1971. Izlaganja su nastavljena referatom
mr. sc. Sabine Veladi koja je predstavila referat pod imenom
Nacionalne ideoloke slike Bosne u raspravama o jeziku,
knjievnosti i historiji 1967.-1974., zatim izlaganjem doc. dr.
Denisa Beirovia na temu Velikosrpska politika prema Bosni i
Hercegovini s posebnim osvrtom na postdejtonski period (1995.-
2015.), potom rad mr. sc. Amre usto pod nazivom Muzeji
revolucije i kolektivna memorija u vrijeme socijalizma, dok je prof.
dr. efket Krci, akademik (Evropski univerzitet u Novom Pazaru)
podnio referat na temu Temeljne duhovne veze Bosne i
Hercegovine i Sandaka. Prof. dr. Adib ozi i mr. sc. Abdel
Alibegovi su izloili rad pod naslovom Odnosi Srpske pravoslavne
crkve prema Bosni i Hercegovini, nakon ega su zavrena
izlaganja.
Poslije pete sesije otvorena je dua diskusija na kojoj je
konstatovano da je sama Konferencija otvorila brojna nova pitanja i
ponudila jedan broj odgovora. Konferencija je realizirana prema
predvienom programu, uz opravdano odsustvo etiri prijavljena
izlagaa i to: prof. dr. Salmedina Mesihovia, doc. dr Marijana
304
Premovia, mr. sc. Saita abotia i prof. dr. Redepa krijelja.

Zakljueno je da svi radovi sa Konferencije budu dostavljeni
Redakciji Historijske misli do kraja aprila 2015. godine i isti e biti
tampani u treem broju asopisa Historijska misao.
Vano je naglasiti da je asopis Historijska misao u martu
2016.godine registriran u C.E.E.O.L bazi. U organizaciji Odsjeka za
historiju na Filozofskom fakultetu u Tuzli 24. marta 2016. godine
odrana je promocija izdanja Instituta za istoriju u Sarajevu. Ukupno
je promovisano sedam printanih djela i to: dva asopisa, dva
zbornika i tri monografije, iji je izdava Institut za istoriju, na elu
sa direktorom prof. dr. Husnijom Kamberoviem. O izdanjima
Instituta govorili su profesori i jedan vii asistent sa Odsjeka za
historiju u Tuzli. Prof. dr. Bego Omerevi govorio je o najnovijem
broju veoma prepoznatljivog i referentnog asopisa Prilozi, iji prvi
broj je izaao 1965. godine, a najnoviji broj 44. 2015.godine, dok je
mr. sc. Alen Salihovi govorio o 15 broju asopisa Historijska
traganja. Prof. dr. Senaid Hadi predstavio je dva zbornika: prvi
pod naslovom Osmansko osvajanje Bosanske kraljevine i drugi pod
nazivom Nijemci u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj nova
istraivanja i perspektive. Monografije su predstavili: prof. dr. Sead
Selimovi, pribliivi publici monografiju pod naslovom Mjesto i
uloga hrvatskog kulturnog drutva Napredak u drutvenom ivotu
Hrvata Bosne i Hercegovine izmeu dva svjetska rata (1918.-1941.)
autora Tomislava Ieka; zatim prof. dr. Adnan Jahi je predstavio
monografiju Politiko nasilje u Bosni i Hercegovini (1918-1921.)
autora mr. sc. Enesa Omerovia; te prof. dr. Izet aboti koji je dao
prikaz monografije pod nazivom Srebrenica nakon genocida
autorica Lare J. Nettelfield i Sarah E. Wagner. Poslije predstavljanja
svih izdanja prisutnima se obratio i direktor Instituta za istoriju u
Sarajevu prof. dr. Husnija Kamberovi koji je govorio o djelatnosti i
aktivnostima Instituta od njegovog osnivanja do danas.
Mersiha Imamovi
305

Historijska Misao 2

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Historijska Misao 2

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

Historijska misao

HISTORIJSKA MISAO HISTORICAL THOUGHT

REDAKCIJA EDITORIAL BOARD

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK EDITOR-IN-CHIEF

asopis izlazi jednom godinje.

Svi rukopisi se alju na e-mail adresu glavnog i odgovornog urednika.

DRUTVO HISTORIARA TUZLANSKOG KANTONA

HISTORIJSKA MISAO, GOD. II, BR. 2, 1-305, TUZLA, 2016.

Uz na drugi broj ............................................................................ 7

Bego Omerevi, Mersiha Imamovi, Rezultati i posljedice

Salmedin Mesihovi / Amra ai, Historija Ilira,

DRUTVO HISTORIARA TUZLANSKOG KANTONA

Iz aktivnosti Drutva historiara Tuzlanskog kantona ............... 295

Drugi broj Historijske misli uglavnom donosi radove koje su

plemena koji su unitili sve ono to je na ovim prostorima stvarano

REZULTATI I POSLJEDICE BARBARSKIH OSVAJANJA

Apstrakt: Potkraj IV stoljea uslijedile su prve provale barbarskih naroda na

Kljune rijei: Rimsko carstvo, Zapadno rimsko carstvo, Vizantija, Dalmacija,

Keywords: Roman Empire, Western Roman Empire, Byzantine, Dalmatia,

Barbarsko osvajanje bosanskohercegovakih prostora

Slabljenje Rimskog carstva, poev od druge polovine II stoljea,

morati preduzimati razne vrste aktivnosti u cilju vraanja politike

Klakar, Maneljski grad (Oraje), Divi (Zvornik), Blagaj i drugi.1

dijela dananje june Hercegovine.4 Iako je rije o njihovom

u zapisima velikog crkvenog uenjaka sv. Jeronima,9 roenog u

Heliodoru da se rimska drava moe i raspasti i nestati, ali da e

ubijanja, pljakanja, paljenja i progona su im stalno visile nad

Omerevi, Bosna i Hercegovina u vrijeme kasne antike, Tuzla 2010, 119-123.

Meutim, i pored svih njihovih nastojanja da zateenom

Nove i jo vee tekoe za ondanje stanovnitvo

Rezultati barbarskih osvajanja

Rezultati barbarskih osvajanja bosanskohercegovakih

Meutim, poev od 535. godine, kada su se na istonim

vievjekovna ognjita i da svoj spas trai u nekim drugim

bile potpuno zaputene i na vie mjesta prekinute. One ni u kom

osjetnog pada ivotnog standarda. Zateeno stanovnitvo je bilo

Etnika slika stanovnitva, kakva je bila tokom rimske

Posljedice barbarskih osvajanja

Barbarska osvajanja bosanskohercegovakih prostora

promijenio. Meu najvanije posljedice barbarskih osvajanja

i veoma este sukobe koji su redovno rezultirali jo teim i

okonani sa potpunim zatiranjem tekovina antike kulture i

Prodor barbarskih plemena i njihovo trajno nastanjivanje na

THE RESULTS AND THE CONSEQUENCES OF

To the north of the Roman limes, in the present-day region of

With the arrival of Barbarians in the territory of present-day

PROVALA GOTA U RIMSKU PROVINCIJU DALMACIJU

Kljune rijei: Rimsko carstvo, Dalmacija, Panonija, Ilirik, Salona, Sirmijum,

Keywords: Roman Empire, Dalmatia, Pannonia, Illyria, Salona, Sirmium, the

Rimska provincija Dalmacija osnovana je 9. godine n.e. Ona je osim

carstva, nije najjasniji. Nedostatak pisanih izvora oteava

Goti - novi politiki faktor u Rimskom carstvu

Prvobitno stanite Gota bilo je na podruju Skandinavije

Goti su sa crnomorskih obala, gdje su obitavali, preko Dunava

Najezda Huna naglo je potisnula u zapadne provincije gotski narod,

Pod njihovim pritiskom, Goti su traili svoj spas unutar

razorena.11 Goti su u svojim pljakakim i ruilakim pohodima

jakim bedemima i sa stalnim prisustvom vojnih posada.17 Cilj je bio

Teodosije ostao jedini vladar Carstva (od 379-395.). Za relativno

osjetnog nedostatka radne snage. Ta pojava najprije se osjetila u

godina kasnije zatvorena je i kovnica novca u Sirmijumu,26 to u

je oko 20.000 Vizigota na elu sa Alarihom.29 S obzirom da su u

prefekture Ilirik, pripala je Zapadnom dijelu carstva. Potkraj IV

Dalmacija pod utjecajem Vizigota