Otajstvo Rijei otajstvo bogosluja otajstvo Crkve

Razmiljanja uz sedmo izdanje Dokumenata Drugoga

vatikanskog koncila

Ivan AKO
Nadbiskupski duhovni stol
Kaptol 31, pp. 553, 10 000 Zagreb
ivan.sasko@zg.t-com.hr

estitajui Kranskoj sadanjosti i osobito prevoditelju dr. Stjepanu Kua-

ru, na uinjenome prevodu, odnosno revizi prevoda u novome izdanju,
u poslu koji je vie od posla, osvrem se na nekoliko toaka koje mi se ine
bitnima glede Dokumenata, i to razumljivo u svjetlu prvoga dokumenta,
konstituce o liturgi Sacrosanctum Concilium.
U raznim je prilikama i etrdesetih obljetnica ve puno toga reeno o
samome dokumentu, no njega uvek prati injenica da je prvi dokument i da
nosi ime prema poetnim reima Sacrosanctum Concilium. Ja ga stoga sma-
tram nekom vrstom uvoda u Dokumente, u zbirku konstituca, dekreta i de-
klaraca. Ime toga liturgskog dokumenta pomalo iznenauje, jer je njegov
naslov takav kao da zapoinje neku izjavu, definicu; kao da je to jedan (ili
ak jedini) dokument, ili pak zadnji, sveobuhvatni dokument koncilskih do-
gaanja. Razmiljajui o tome, teko da bi se danas tomu dokumentu dalo ba
takvo openito, liturgski nespecifino ime. Palo mi je na pamet da bi imena
drugih konstituca i dokumenata bila liturgski prepoznatljiva. Poigravi se
i parafrazirajui smiljao sam imena koja bi danas bila prikladna, kao na pri-
mjer: Inter mirifica Dei mysteria; Lumen divinae praesentiae; Gaudium et spes populi
Dei; ili Spes gaudiosa; Dei Verbum et actio salvifica; Perfectae caritatis expressio ...
Ali dokument ne zapoinje tim reima, niti se u naslovu poziva na culmen et
fons, nego jednostavno, nepoetino Sacrosanctum Concilium. No, tim imenom
namee cjelovitost vienja.
913
 IZVJEA INFORMATIONS INFORMATIONES

Iako u Uvodu ove zbirke dokumenata postoji Pokuaj vienja korpusa

koncilskih dokumenata kao cjeline (osobito shema na str. XXII), usuujem se
upravo pomou Konstituce o svetoj liturgi ponuditi jo jedan pogled.
Ovo nas izdanje upuuje na neto to smo pomalo izgubili iz vidokruga
tekom godina rada na dokumentima i iz njih. Radi se o cjelini. Ove tvrde korice
upuuju na tu cjelinu; mrea raznih kazala i sinoptikih pomagala (gotovo jedna
treina izdanja razna su kazala!) olakava kretanje u moru koje je ipak jedna cje-
lina. Svi smo u razliitim teolokim disciplinama naviknuti secirati, ralanjivati,
navoditi, preslagivati pojedine dokumente, ovisno o materi kojom se bavimo,
kao vei ili manji strunjaci, ili ih kombinirati. No, cjelina nam u duhu naega
vremena lako izmie i bjei. A ba onda kada se ne zahvaa cjelina, potekoa
je puno sloena i nalazi se na razini smisla. U opasnosti smo od gubitka smisla.
Zbog toga je ovo izdanje dragocjeno jer pridonosi i snane upozorava na smi-
sao. Novi je prevod uvek obogaenje; on je novo kulturoloko dete, a ja bih
volio da bude barem poticaj na prekidane, nikad sustavno obraivane teoloke
terminologe i stvaranja mjerodavnoga teolokoga rjenika na hrvatskome je-
ziku. Bilo kako bilo, o prevodu, izrazima, uvek e se moi raspravljati i toj
raspravi nema kraja, ali smisao cjeline ne bi smio biti poljuljan.
Corpus, telo, ima svoju konstitucu. I ovaj korpus ima svoje konstituce:
o liturgi, o Crkvi, o Bojoj rei, o Crkvi u suvremenome svetu. Ti doku-
menti tvore konstitucu, od cum i statere postaviti zajedno. Ne zato uputno
itati samo jedan dokument, poznavati samo jedan od njih, nego ih valja staviti
zajedno i biti suptilan traitelj. Draa nam je povrnost i izravnost od dubine
i istananosti posrednitva; itanja i izmeu redaka i iznad i ispod redaka. To
je posao umnih. Obino se trai duh Koncila, a duh svoj izraaj ima u telu.
To se telo esto i nasilno eli zaodjenuti prema modi, nudi mu se krinka,
izobliava mu se glas ... To se telima crkvenih dogaanja, dokumentima, ne-
prestano dogaalo, zbog toga to se htjelo izmeniti telo Crkve. Sjetimo se
povesti teologe, to se sve inilo, zakljuivalo i pretpostavljalo, na primjer
u ime Tridentskoga koncila, a jednako je i s Drugim vatikanskim koncilom.
Stoga posebno preporuujem konstitutivno itanje dokumenata. Provjerio sam
vredi li to u sluaju liturge i shvatio da je pogled bistri i hod sigurni.
Otajstvo Rei otajstvo bogosluja otajstvo Crkve. Tri otajstva stavlje-
na zajedno tvore klasinu matricu liturgskoga slavlja: mysterium, actio, vita.
Nerazdruiva trada, bez jasnih i moguih razgranienja. Upravo u tome tona-
litetu svoju melodu novoga iznosi dokument o liturgi.
Gledajui na pojedine novosti ne treba misliti na posvemanje novosti
nego na nain shvaanja liturge koja je zahvaala predaju drugoga tisuljea,
914
Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 4, 905-920

ali cjelovito se pozivajui na veliku predaju prvoga tisuljea. Prvo tisuljee

ima teologu liturge koju se obino zove dinaminom, dok je teologa litur-
ge drugoga tisuljea dobila pridjev statine liturge. Konstituca o liturgi
ne kani jednostavno prevladati drugo tisuljee, da bi se vratila u prvo, nego
ponovno otkriva prvo, da bi se ponovno iitavalo drugo.
to omoguava takav pristup? Navodim sedam velikih toaka: 1. ponovno
otkrie crkvenih otaca; 2. posvjeivanje nove subjektnosti bogotovlja; 3. istica-
nje maksimalno darovanoga, a ne minimalno nunoga; 4. istinski povratak na vrela; 5.
naglasak na Bojoj rei; 6. prevladavanje rubricizma; 7. liturgsko sudjelovanje.
Samo nekoliko rei o svakoj novosti.
Koliko danas moemo vidjeti, do tridesetih godina prologa stoljea, pro-
uavati oce na iremu crkvenom, pa i teolokom planu ne bilo najpoeljne. I
sveti se Augustin itao u onoj mjeri u kojoj ga je navodio sv. Toma. Iako je bilo ve
solidnih izdanja, ipak je ponovno otkrie crkvenih otaca vezano uz razdoblje od
30-ih do 60-ih godina prolog stoljea. Upravo to iitavanje menja gledita i vi-
dike. Ista se istina o euharisti, krtenju, liturgi moe rei drugim reima. Velika
se skolastika batina moe prerei velikim patristikim rjenikom. Tim je putem
krenuo i Sacrosanctum Concilium. Vie nego to definira, taj dokument pripoveda.
Samo je poetni paragraf stilski stran: Sacrosanctum Concilium cum sibi proponat
vitam christianam inter fideles in dies augre ... suum esse arbitratur peculiari ra-
tione etiam instaurandam atque fovendam Liturgiam curare. (SC 1) Nakon toga
je prirodno oekivati definice, kanone, osude, vrjednovanja u svojstvenome obli-
ku. Umjesto toga da se kae: Ima sedam sakramenata, niti jedan vie i niti jedan
manje ... sledi stil koji pripoveda povest spasenja, Boju neizmjernu dobrotu
od stvaranja sveta do ponovnoga dolaska. Liturga je viena kao nastavljanje
povesti spasenja. Postoji i definica sakramenata, ali je vieslojna, na etiri ili pet
katova, i stoga previe sloena u odnosu na jasnou dotadanje katekizamske
grae. Ne rabi se pojam znaka i uzroka nego je sve u kontekstu historiae salutis.
Treba dodati da se u prvome tisuljeu nikada ne govorilo o euharisti i krte-
nju kao o djelatnome znaku (signum ecax). Sacrosanctum Concilium pre definice
eli ponuditi prostor za definiranje i definice. U bogosluju se otkriva interakca
Bojega i ljudskoga djelovanja, gdje slavlje ne samo odgovor na Boju inicativu
nego mjesto na kojemu se Boje djelovanje prepoznaje, osobito u odnosu Rei i
sakramenta koji ivi u liturgi. Evo prostora za Dei Verbum.
Glede novoga subjekta bogosluja treba paziti na injenicu da smo su-
bjekt svi, kao Crkva. Tu se ugnezdio i pomalo udan pojam sudjelovanja da
svatko mora neto raditi tekom slavlja. Subjekt se ne misli na taj nain nego na
kristoloki. Crkva i njezina glava Krist, Christus totus subjekt je do te mjere da
915
 IZVJEA INFORMATIONS INFORMATIONES

se prepoznaje kako ona ne posredovana samo euharistom nego zajednicom

koja moli, Bojom reju, predsjedateljem. Evo prostora za Lumen gentium.
Zamka koju ne uspevamo prevladati, jer se moe prevladati samo isprav-
nim teolokim pristupom, jest minimalna nunost. To nisu nauili liturgski slu-
benici, ni mi sveenici, ni arhitekti koji grade crkve. Liturga ne ivi od minimal-
ne nunosti, od najpotrebnega, tzv. bitnoga, nego od maksimalno darovanoga.
Izbacivanje svega to ne nuno, to ne bitno (tko zna prema kojim kriterima),
puno je toga ad libitum. Pjevati psalam ili ne pjevati ne vano, jer ne bitno za
sakramentalnost. Za slavlje kranske enidbe vana je privola, a ne blagoslov,
ali pravne su norme uronjene u ivot i trebaju rei gdje postoji, a gdje ne postoji
brak. Ali, za slavlje, to se ne moe primeniti, jer se slavlje razara. Privola i bla-
goslov dva su lica iste zbilje. Za krane je to uvek privola u kontekstu krsnoga
iskustva, iskustva inicace. Kaemo da su zarunici ministri toga sakramenta,
ali ne smemo zaboraviti Crkvu, iz koje crpe tu ministeralnost. To to smo na
Zapadu razdvojili dva lica ne najsretne, jer smo se drali nunoga minimuma.
Isto se dogaa s liturgskim prostorom, kada se ne vidi darovanost nego mini-
malna nunost. Oltar se pretvara u obian stol, a ambon u obinu govornicu i
kaemo nuno je tu, a Krist je usuujemo se rei dokinuo sakralnost mjesta.
To su prebrzi zakljuci koji razaraju smisao. Oltar i ambon sredita su najvee
darovanosti. Ne razumevati darovanost i milost u dinamici slavlja znai napra-
viti crkvu koja se moe grubo nazvati squalor sacer sakralnom runoom; defor-
mitas Corporis Christi et Ecclesiae. Takav pristup ne moe pomoi govor Crkve u
suvremenome svetu; ona ne progovara kao gaudium et spes.
Glede povratka na istinska vrela bilo bi potrebno razviti poseban odnos
liturge i egzegeze, odnosno specifinosti liturgske egzegeze, gdje liturga po-
staje vrelom, a ne neki umrtvljeni tekstovi prolosti. Primat u liturgi pripada
Rei koja je postala Telom. Re je u snazi navjetaja dobila svoje mjesto i kao
razumljiva re koritenih jezika, ali jo vie kao konstitutivno mjesto slavlja. Bez
Rei nema sakramenta. Mi to najee demantiramo u sakramentu pomirenja,
jer tamo se toga ne drimo. Uistinu, gdje to u sakramentu pomirenja, ispovedi
susreemo navjetaj Boje rei? Valjalo bi o mjestu Boje rei i pastoralno po-
zorne razmisliti, jer je to jo uvek itanje. Liturga i za nju predvia posebnu
slubu, o kojoj valja skrbiti, da bi se sauvao smisao ne jezika nego slavlja.
to se tie rubricizma, jasno je da je rubrika, didaskala, neizbjeno sred-
stvo i pomo. To joj je nakana pomoi, a ne odmoi. Rubrika otkriva smisao
i ne sme zarobiti. Danas smo vie preputeni drugoj krajnosti ili drugoj vrsti
besmisla da rubrike nita ne znae. U jednome je trenutku smisao liturge,
a i liturgiara karikirano govorei bio taj da paze je li kod sklopljenih ruku
916
Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 4, 905-920

desni palac iznad levoga ili obratno. Sacrosanctum Concilium govori o dranji-
ma, gestama na nain da se uva identitet i smisao puta Crkve u specifinom
simbolikom govoru koji treba uiti, poznavati, produbljivati. Nadvladati ru-
bricizam znai biti svjestan da posrednitvo na toj razini treba doi do sinteze
identiteta, odnosa intenzivne komunikace smisla.
Najraireni je pojam sudjelovanja onaj za koji mi se ini da otvara po-
seban odnos prema Gaudium et spes sudjelovanje u Crkvi i sudjelovanje Cr-
kve u svetu. To je sudionitvo vezano uz liturgu. To ne ponovno besmislen
aktivizam, da svatko neto radi, proizvodi u liturgskome slavlju. To je govor
da Krist ne moe biti odeljen, da smo svi dionici istoga Kristova sveenitva
u razliitosti slubi. Logika nunoga minimuma vodi k tome i u ovome sluaju
da je dovoljno da se na misi jedan priesti, a da se ostalo preporuuje. Nova je
logika druka priest je pripadna strukturi liturgskoga ina. Nekada su re-
dovnici nedjeljom ujutro u devet ili na priest, da bi u jedanaest prisustvovali
misnoj rtvi, a zatim se klanjali Presvetomu nakon ruka. Ta duboka podjela
izmeu mise i priesti ima svoje korene u logici nunoga minimuma. I nas
izdaje na govor. Kad je u pitanju neko slavlje, obino se uje pitanje: a tko je
imao misu?, mislei na sveenika. Ja obino odgovaram Krist sa zajednicom
vjernika. Tu ima korene i nova eklezalnost koju ne mogu potopiti politika
i druga drutvena pitanja jer se zna kako kranin sudjeluje u liturgskome
slavlju i u drutvenome ivotu. Iz toga nie snaan laikat.
Ovo to sam rekao gledajui dokumente zapravo je uvod u ono to go-
vorim s dokumentima u rukama. To je uvod, ba kao to mi se ini da bi uvod
mogao na ovaj nain biti i dokument o liturgi. To to sam primenio na Sacro-
sanctum Concilium mogue je primeniti i na ostale konstituce. Meuproetost
govori duhom Koncila, a taj duh dri zajedno smisao slova. Ne zaboravimo da
ovdje nisu dokumenti pred nama nego da smo mi pred njima, pred Crkvom
koja od nas trai iitavanje njezinih tragova i rast u crkvenosti.
Danas se esto uje da liturga treba odraavati mister i olako se taj mi-
ster trai u nekim starim oblicima, tovie, u mnotvu rei jezika koji retki
razumu, a da ne govorim o kulturi koju uope ne razumu. Pred dokumentima
treba najpre utjeti; iitavati ih tiha duha. Jednoga je kanonika u srednjemu vi-
jeku pratelj zamolio da mu napie traktat o utnji. Ovaj mu je uzvratio: Dragi
pratelju, zamolio si me da ti govorim o utnji; trai dakle od mene da razorim
utnju? Jer ako progovorim, ona nestaje. Nakon to je primio taj mali traktat,
pratelj mu odgovara: Nisam te zamolio da razori utnju nego ba ono to si
uinio: da napie utnju govorom kojim utnja govori, a re uti. Hvala vam
za utnju koja je meni omoguila govoriti, a nadam se i Dokumentima.
917