Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
(Vesna Gračner)
http://www.trazimoistinu.com
PUT - SAMOSPOZNAJA
Transformacija maske
Rekli smo da maska stvara bol i nesreću, jer se temelji na lažnom uvjerenju da je moguće
izbjeći bol, nesavršenstvo i razočaranje u životu. Transformacija maske uključuje proces
žalosti što maska nije naše pravo ja, nego beživotna verzija nas samih koja se treba smanjivati
da bismo mogli postati ono što stvarno jesmo. Da bismo otpustili masku trebamo opet osjetiti
bol iz djetinjstva zbog koje je ovakva maska i stvorena. No kako možemo ponovno osjetiti bol
iz djetinjstva?
Uzmimo sadašnji problem. Vidite da li krivite druge ili život što imate taj problem i da niste
svjesni da problema ne bi ni bilo da da vaši unutarnji konflikti nisu proizveli krivo mišljenje
ili ponašanje. Jer uvijek privlačimo u skladu s krivim uvjerenjem koje je obično u
nesvjesnom, ali ne mora biti. Slijedeći sloj možda će biti ljutnja, tjeskoba, ogorčenost,
frustracija. Ako ih proživite naći ćete povredu što niste voljeni. ako osjetite i proživite i taj
osjećaj nevoljenosti u sadašnjoj dilemi, to će istovremeno biti proživljavanje bola iz
djetinjstva.
Sa sadašnjom boli pokušajte usporediti situaciju sa svojim roditeljima - ono što ste dobili od
njih i kako stvarno osjećate prema njima. Postat ćete svjesni da vam nedostaje nešto čega do
sad niste bili svjesni - niste to željeli vidjeti. Iznaći ćete da vas je to boljelo dok ste bili dijete,
ali ste na svjesnom nivou zaboravili tu bol. Bol vašeg sadašnjeg problema je ona ista iz
djetinjstva. Kada spoznate da je ova bol ona ista iz djetinjstva, slijedeći korak bit će mnogo
lakši. Vidjet ćete da se neki događaji ponavljaju po uvijek istoj shemi, da privlačite slične
ljude koji vas povređuju na isti način kako ste bili povređivani u djetinjstvu. Kako ćete
opažati sličnosti i istovremeno osjećati bol sada i onaj iz djetinjstva, polako ćete shvatiti kako
ponovno stvarate povrede iz djetinjstva da biste sada pobijedili i dobili ljubav koja vam je
nedostajala tada. Da vaš život u velikoj mjeri stvara ranjeno dijete u vama. Tada ćete polako
učiti da prihvatite i volite sebe ovakvi kakvi ste sada i da ne morate "zasluživati" ljubav. Tek
tad ćemo polako moći otpuštati strah da nećemo biti voljeni i prihvaćeni. Kada pogledamo
ispod maske moramo se suočiti s negativnošću u nama - o tome idući put.
Negativni dio ličnosti
U prošlim emisijama govorili smo o maskama, a danas ćemo govoriti o jednom drugom dijelu
ličnosti koji se u psihologiji naziva raznim imenima - sjena, id, niže ja ili negativni dio
ličnosti. Tri djela ličnosti se popuno međusobno razlikuju kao da imamo tri različite ličnosti u
sebi. Negativni dio je kao malo ranjeno dijete u nama koje je ljuto, ne vjeruje u zajedništvo,
ljubav; ogorčeno je i kritično, zlobno, zavidno, mrzi itd. Ponaša se i misli kao jednogodišnjak,
dvogodišnjak - kao da je tu cijeli niz ljute djece - no to su fragmenti psihe koji su zbog traume
zaostali u razvoju i funkcioniraju na nivou kad je trauma nastala. Taj dio psihe nije se razvijao
s ostatkom koji je odrastao i koji sada educiramo kako da bude konstruktivan roditelj
ranjenom djetetu u sebi da bi ono moglo odrasti. Neobično je važno sagledati taj dio u nama
jer je on odgovoran za svu nesreću u našem životu - rekli smo da nesvjesno ponovno
stvaramo situacije iz djetinjstva da bismo se iscijelili - ponavljamo traumu dok ne naučimo.
Potrebna je velika hrabrost ili velika kriza da bismo se usudili pogledati ispod maske i vidjeli
taj tamni dio u nama.
Kako nastaju negativni osjećaji u djetinjstvu
Ni jedno dijete nije sposobno za bezuvjetnu ljubav. Ono zahtjeva svu ljubav i ne želi je dijeliti
ni sa braćom i sestrama, čak je ljubomorno na ljubav između roditelja. No kada se roditelji ne
bi međusobno voljeli, dijete bi trpjelo još više. Tu nastaje prvi konflikt. Dijete ne razumije da
su roditelji sposobni voljeti više osoba, i osjeća se odbačeno. K tome još dolazi i to, da kada
dijete ne dobije sve što želi, još više se osjeća nevoljeno.
Potreba za ljubavlju, koja ne može biti ispunjena, uzrokuje mržnju i neprijateljstvo prema
osobama koje najviše voli. To je drugi konflikt. Budući da se dijete srami svojih negativnih
osjećaja, gura ih duboko u nesvjesno. Dijete se osjeća u cijelosti lošim i ima osjećaj krivnje,
jer mrzi one koje bi trebalo voljeti. Mnogi ljudi nisu svijesni da te osjećaje nose u sebi.
Zbog ovih osjećaja dijete vjeruje da zaslužuje kaznu, javlja se strah od kazne i vjerovanje da
ne zaslužuje sreću. Iz ovih osjećaja - željeti sreću i izbjegavati je - nastaju individualne sheme
u nesvjesnom.
Iz toga slijedi zaklučak da je gore biti kažnjen od drugih, zbog poniženja, nego da se sami
kaznimo. Tada, da bismo popravili svoju veliku krivnju nečim dobrim, postavljamo si toliko
visoke norme koje se u realnosti ne mogu postići. Pokušavamo biti savršeni. Začarani krug
nesreće je zatvoren.
Budući da ne možemo biti savšeni, javlja se osjećaj manje vrijednosti. Da bi se on razriješio,
treba prepoznati i proživjeti sve osjećaje koji su doprijeli njegovom nastajanju, cijelu lančanu
reakciju koju smo opisali.
Svi želimo dobiti ljubav. No, obično želimo onu ljubav iz djetinjstva, što potrebu za ljubavlju
čini prisilnom radnjom. Samo ako smo spremni istom snagom voljeti druge, kako želimo da
nas vole, samo tada ćemo dobiti ljubav. Nikada ne dobivamo više nego što smo spremni dati.
Tako dugo dok nismo spremni riskirati, nismo spremni za zrelu ljubav.
Dakle, negativni dio ličnosti nastaje u djetinjstvu kao rezultat potiskivanja tzv. antisocijalnih
osjećaja ili negativnih osjećaja. To može se vidjeti u nerazumnim zahtjevima djeteta koje želi
biti stalno u središtu pažnje, potrebama koje želi stalno zadovoljiti i potrebi da kontrolira
roditelje i okolinu svo vrijeme. To je vrijeme narcizma i sebičnosti, i to je prirodna faza u
razvoju djeteta. Međutim ako se roditelji ne suprostave tomu s ljubavlju i humorom, to će se
prolongirati u odraslo doba. Iako roditelji pravedno postupaju s djetetom, svako dijete će
negodovati i biti frustrirano zbog granica koje mu nameću roditelji. Budući da dijete poznaje
samo elementarne emocije - ljubav i radost, a kada nije zadovoljno, ono će nagonski
odgovarati s bijesom, mržnjom i željom za osvetom. Zdravi roditelji reagirat će odlučno ali
opušteno, ne uzimajući previše ozbiljno te potrebe dijeteta za važnošću i izuzetnošću. Tada će
vlastita važnost prerasti u zdravu samoobranu i prepoznavanje vlastitih prava. Dijete se treba
podržati u realnoj potrebi za autonomijom i snagom, ali ono jasno treba vidjeti granice svog
ponašanja bez da bude osuđivano. Tako dijete uči prihvaćanje i negativnih osjećaja i
opraštanje, uči razlikovati realne potrebe od nerealnih.
Negativni dio ličnosti je odgovoran za negativna ponašanja, misli i osjećaje prema nama
samima i prema drugima. To su osjećaji i stavovi koji su u suprotnosti s istinom, a nastali su
zbog bolnih iskustava djeteta. Maska i negativnost stvoreni su kao obrana od bola. Dijete
prirodno reagira na bolnu situaciju tugom ili ljutnjom, no roditelji teško prihvaćaju te dječje
osjećaje, pa ih dijete počinje potiskivati. Dijete nastoji pronaći ponašanje koje će biti
prihvatljivije roditeljima da bi ubuduće izbjeglo bol. Maska se počinje stvarati da bi se
odvojili od svojih prirodnih osjećaja i sakrili negative. Osjećaji se potiskuju i ostaju potisnuti i
u odraslom dobu kad više nismo dijete. Neosjećanje vlastite boli i unutarnjih konflikata
okreće se prema neosjetljivosti prema drugima i njihovom bolu.
Postoji ogroman strah da se sagleda negativnost u nama , jer mi odmah mislimo da smo u
cijelosti loši. To je zbog toga tako što smo se odrastanjem tako poistovjetili s maskom da smo
zaboravili tko smo u stvarnosti, pa smo ili "crni" ili "bijeli", tj. ili smo negativni ili smo svoja
maska. To naravno stvara zbunjenost i povećava strah da je negativnost naša zadnja istina i da
će nas drugi napustiti ako to budu vidjeli - ali se i to može potisnuti, pa ostaje samo strah.
Istina je da negiranje tog dijela ličnosti ima puno višu cijenu nego što to možemo zamisliti.
Već sagledavanje negativnih crta i osjećaja dovodi do pozitivnih promjena u ličnosti, jer tada
tek stičemo kontrolu nad našom negativnošću, budući da je vidimo, pa imamo izbor. Ako je
potiskujemo, a to čini maska, negativnost djeluje iz nesvjesnog tako da okrivljujemo druge ili
sebe. Sagledavanjem te negativnosti u nama počinje njena transformacija, jer samo ako je
vidimo tad je možemo i mijenjati. To smanjuje strah u ličnosti, a sigurnost se povećava.
Osoba postaje jača jer ne manipulira sama sobom, a niti drugi mogu njome manipulirati preko
njene negativnosti.
Problem je što većina ljudi na negativnost u sebi reagira tako da je potiskuje govoreći sebi:
"Takvo nešto ne bi trebalo postojati u meni." Ako zanemarimo strah od takvog stava da ako je
nešto u nam loše da smo tada u cijelosti loši, problemi postaju još gori. Negiranje negativnih
crta čini nemogućim da se one i promijene, a osim toga, one ne nestaju nego jačaju, jer djeluju
prikriveno. Na pr. negiranje ljutnje se pretvara u neprijateljstvo, okrutnost, prkos, mržnju
prema sebi, krivnju, zbunjenost između okrivljavanja sebe ili drugih. Zdrava ljutnja, znači ona
koja nije uperena protiv drugih i pošteno se proživljava, naprotiv, produljuje život. Jer život i
osjećanje su jedno te isto. Samo zlo u nam nije ni upola štetno kao naš stav prema njemu.
Tako dugo dok pokušavamo biti dobri tako da negiramo negativnost u nama, pokušavajući
biti ono što nikada ne možemo biti - svoja maska, samo povećavamo bol i strah u nama. Kad
"prihvatimo" ono što je loše u nama, tek tada počinje promjena. Prihvatiti znači iskreno
pokazivati te tamne strane, bez da pronalazimo isprike ili okrivljavamo druge, ali niti da se ne
osjećamo beznadno i bespomoćno zbog tih crta u nama. To je zbog toga tako što otvoreno
destruktivni stavovi nikada nisu stvarno zlo. Najveća mržnja, najzlobnija osvetoljubivost,
okrutnost, zavist, neprijateljstvo, sebičnost i druge crte ako su spoznate i iskreno priznate i
nisu neodgovorno iživljavane, dakle ne potiskuju i ne poriču se, nikada neće postati štetne. U
mjeri u kojoj spoznate i priznate takve osobine slabe u svojoj jačini i pretvaraju se u svoju
suprotnost.
Taština, samovolja i strah su sve različiti oblici negiranja, pa su te osobine opasnije od onih
koje negiraju. To su tri glavna izvora destruktivnosti u životu.
Taština govori: "Ja sam bolji od drugih". To je vjerovanje da moramo biti bolji od drugih da
bismo preživjeli. Ili: "Ja ne želim imati takve ružne osobine u sebi". Taština se može
razriješiti prihvaćanjem sebe onakvima kakvi jesmo u određenom trenutku, ali nam je za to
potrebna hrabrost i skromnost.
Samovolja govori:"Uzimam što želim i kad želim". To je suprotnost od slobodne volje jer
kontrolira druge i stvara sve više napetosti u ličnosti. Prepoznajemo samovolju kada smo
nestrpljivi, zahtjevni, nekompromisni i napeti. Samovolja ne prihvaća stvarnost kakva jest i
sve mora biti onako kako ona zamišlja da treba biti. Samovolja može i ne mora biti svjesna.
Strah govori: "Ne želim vjerovati". Čovjek koji se boji ne vjeruje nikome i to ga sprječava da
se otvori i istinski se poveže s drugim ljudima, pa se zbog toga osjeća usamljenim iza svojih
zidova.
Kako transformirati negativnost u nama
Osjećamo snagu negativnosti u nama kad god ne možemo promijeniti ono što svjesno želimo
mijenjati. Tu je na djelu nesvjesna negativna namjera koja se vidi u dijelovima našeg života u
kojima nismo ispunjeni. Možda svjesno želimo sve prave stvari - ljubav, sreću, rad koji
ispunjava ili kreativno vlastito izražavanje. Tada treba potražiti skrivene namjere i jasno ih
formulirati riječima. Možemo čuti glas u sebi koji može reći:
• Ne isplati se ništa dati od sebe jer to nitko ne cijeni. Ljudi su sebični i kaznit ću ih tako da
im ništa neću dati. Tako ću biti moćan.
• Želim varati život - tako da dobijem više nego što dajem. Moji roditelji mi nisu dali ono što
sam trebao i sada mi život mora to vratiti. Ne želim učestvovati u davanju i primanju.
• Volim biti kriv i žrtva kao što sam bio kao dijete - to je lakše nego odrastati i biti
odgovoran.
• Imam namjeru da ostanem nesretan i nezadovoljen u životu - to će sigurno povrijediti moje
roditelje i one koji me vole. Neću biti sretan bez prkošenja; koristim svoju mizeriju da kaznim
druge.
• Kada sam hladan i okrutan osjećam se snažnim. Što sam više nedohvatljiv, to će me više
drugi morati slijediti. Nije me briga da li sam zbog toga usamljen; ja samo neću osjećati.
• Ja sam beznadno loš i ne zaslužujem ljubav ili dobrotu u životu. Vidjet ću život kao kaznu i
nikada neću imati radost.
Ove negativne namjere stvorene su u djetinjstvu kao obrana od bola, jer je svijet doživljavan
kao neprijateljski i bolan. Negativne namjere su ekspresija našeg najdubljeg straha da je
negativnost u nama naša zadnja realnost. Neke od naših negativnih namjera proizlaze iz
masovnog mišljenja da je život borba, i da je potrebno da bi bili sretni da budemo jači od
drugih i da moramo ići svojim putem. Da je egocenrtizam mudar, a život baziran na ljubavi i
suosjećanju dosadan i učinit će nas slabim. Moramo znati da nas egocentrizam nikada neće
učiniti sretnim. Jedini način da budemo ispunjeni je da vjerujemo u život, spremnost da
surađujemo s drugima, da sudjelujemo u životu dajući i primajući.
Napustiti negativne namjere, afitmirati pozitivne namjere
Kad smo postali potpuno svijesni negativnih namjera, specijalno njihovog temelja u
traumama djetinjstva i masovnim krivim vjerovanjima, bacili smo se u nepoznati svijet novih
izbora, nadilazeći naše strahove i uništenje skočivši ravno u njih. Ambis može nestati tako da
uđemo u njega. Samo tako možemo naučiti da nećemo biti uništeni, nego da ćemo uživati u
ljepoti življena (suočiti se sa strahom tako da ga proživimo). Ako iskreno osjećamo, naše
molitve za pozitivnom namjerom da tražimo i slijedimo božju volju u našim životima, imat će
dubok utjecaj na naš život.
Najviše dobivamo s pozitivnim afirmacijama tek kada smo postali svjesni negativnih namjera.
Kada otpustimo negativne namjere, mi kreiramo prazan prostor. Pozitivno obećanje,
afirmacija, tada ispunjava taj prostor(inače je potiskivanje):
• Imam namjeru da dam cijelog sebe životu. Ja ću vjerovati da će moje slobodno davanje
samog sebe biti cijenjeno i vraćeno. Želim potpuno sudjelovati u davanju i primanju u životu.
• Biram da odrastem i da zuzmem mjesto kao odrasli među odraslima. Preuzimam
odgovornost za sebe samog i za kreiranje moje vlastite sreće u životu.
• Odričem se svoje hladnoće i okrutnosti. Biram radije ljubav nego snagu. Želim imati sve
svoje osjećaje, tako sam spreman biti iskren i ranljiv.
• Dajem svoje najbolje životu i zaslužujem najbolje od života.
• Božja volja - izbor da se povežemo s ljubavi i istinom - duboko mijenja naš život.
Također treba u molitvi i meditaciji moliti Boga da nam pokaže onaj dio nas koji nije u istini
da bismo ga mogli mijenjati. Sami to ne možemo.
1. Prvi je korak u sagledavanju tamnog dijela ličnosti priznati sebi da nismo savršeni.
2. Treba promatrati negativne crte u nama objektivno i suosjećajno, bez osude, u poziciji
objektivnog promatrača koji zna da ma koliko bilo veliko zlo u nama, da ga postupno
možemo transformirati. U suprotnom javit će se bol, strah ili druge negativne emocije.
3. Zamoliti nekoga tko nas dobro poznaje, prijatelja, kojem ćemo se otvoriti i zamoliti ga da
nam kaže svoje mišljenje o nama. Biti sa samo jednim čovjekom ono što jesmo, bez maske,
djeluje iscjeljujuće.
4. Svaku večer zapisati kratko one situacije koje su izazvale u nama negativne osjećaje. Po
malo ćete vidjeti da postoji osnovni obrazac, odnosno shema koja se neprestano pojavljuje, a
u skladu je s nesvjesnim vjerovanjem iz djetinjstva. Što je neka povreda
(emocija+vjerovanje=imidž) dublje zakopana u nesvjesno, to ima dublji utjecaj na ponašanje
(moram se brinuti za druge po svaku cijenu=žrtva; nesmijem pokazati svoje potrebe - kasnije
u životu osoba se osjeća neispunjeno, jer ne pokazuje svoje potrebe, niti ih je svjesna, pa drugi
ni ne znaju da ih ima - tako život uvijek iznova potvrđuje njene krive nesvjesne zaključke
svorene u djetinjstvu). Tako dolazimo do onog dijela ličnosti koji je nesvjestan. Ovakvi imidži
uvijek privlače situacije i ljude u životu, a da toga nismo svijesni. Svatko od nas ima te
nezrele crte sebi.
5. Kad ste shvatili shemu, tek tada počinje pravi posao. Pronaći shemu, razumijeti je
emocionalno i razriješiti je dugotrajan proces. Meditirajte, molite, razmišljajte i pokušajte
ponovno proživjeti situacije u kojima se javlja.
Što ćemo više sagledavati svoju negativnu stanu, to ćemo više biti svjesni svoje lijepe strane,
naše Istinske ličnosti koja je napravljena nalik na Boga. Objektivnim sagledavanjem nas
samih, objektivnije ćemo sagledavati i druge i život sam. Skloni smo da da u potpunosti
odbacimo ljude kod kojih vidimo negativne crte i reagiramo prema njima upravo onako kako
reagiramo i prema sebi. Ako sudimo drugima, sudit ćemo i sebi. Ili reagiramo samo na
njihove lijepe crte, a negiramo one koje to nisu, pa smo ogorčeni kad ih uočimo. Ta crno-
bijela tehnika je ona ista koju onda primjenjujemo na sebe. A to stvara stalne sukobe i borbe.
Dakle, ako prihvatimo sebe u cijelosti, takvima kakvi smo upravo sada, dobivamo šansu za
rast, a to onda povećava naše samopoštovanje i ljubav prema nama samima. Tako ćemo
postajati sve sposobniji u životu i sve više oblikovati naš život, a to znači i pozitivno utjecati
na druge.
SAMOVOLJA
Otpustiti znači ne provoditi samovolju. To znači otpustiti strahove, nepovjerenje, krive
zaključke i sumnje. Kad bismo samovolju preveli u stav on bi ovako glasio: "Ja mogu jedino
biti sretan ako to nešto bude ovako kako ja hoću, ili ako život bude ono što ja odredim." Tako
nam se često čini kao da se moramo odreći nečeg vrlo vrijednog, ili nečeg na što mi mislimo
da imamo pravo. Također nam se to nešto može činiti kao da odričemo sreće i ispunjenja.
S druge strane, prihvatiti sve što nam život nosi na ispravan način znači ne provoditi
samovolju. To znači da u svemu što nam se događa vidimo smisao, tj. učenje. No, da bismo
postigli taj stupanj razvoja koji sa sobom nosi mir i zadovoljstvo, trebamo takav stav
primijeniti u svom svakodnevnom životu, tj. i u malim stvarima. Strah, nepovjerenje,
samovolja i inzistiranje stvaraju napetost koja sprječava da ispravno donosimo odluke.
Postajemo zatvoreni i ne možemo se razvijati. To također stvara s jedne strane buntovništvo
prema stvarnim autoritetima, a s druge, pokornost lažnim autoritetima.
Takva ličnost se boji kreativnog procesa koji uključuje hrabrost da se ide nepoznatim stazama
i da bi se stvorilo nešto novo. U odnosima s drugim ljudima je napeta jer suptilno zahtijeva da
joj daju ljubav, a što stvara otpor kod drugih. Osobi se čini nemogućim da se odrekne tog
zahtijeva jer se boji da će ostati sama. Jasno je da zahtjev "moraš me voljeti" donosi sve drugo
osim ljubavi od drugih. Ljubav može cvjetati samo u slobodi.
Unutarnja napetost se može vidjeti u zahtjevu: "Ja to očajnički trebam." Stvarno povjerenje bi
značilo zapravo samo otpustiti to po svaku cijenu, odnosno otpustiti u privremeno, što je
potpuno drugačije od otpuštanja za uvijek. Strah da ćemo ostati sami tjera nas da pokušavamo
dobiti ljubav po svaku cijenu, pa se pri tome služimo uvjeravanjem, kontrolom drugih ili
različitim manipulacijama. Katkada idemo u podčinjavanje, a ispod toga je skriven stav:
"Učinit ću to što želiš tako da te vežem na sebe i da moraš ispunjavati moje želje. Toliko sam
poslušan i uslužan da ćeš se osjećati krivim ako me odbiješ." Na taj način se branimo od
osjećaja bespomoćnosti, beznadnosti i nepovjerenja u život. Bilo da dominiramo ili se
podčinjavamo, cilj je isti - prisiliti druge da nam daju ljubav.
Koja god od ove dvije reakcije je dominantna za neku ličnost, uvijek postoji njena suprotnost
u ličnosti, ali je prikrivena. Ona ličnost koja je vidljivo dominantna, teško će se nositi s
unutrašnjom beznadnosti, pa će je potiskivati i na taj način izbjegavati tako da bude
dominantna. Ličnost koja je izvana ovisna, slaba i podčinjavajuća teško će se nositi sa svojim
prikrivenim dominantnim i manipulativnim crtama. Ako je ličnost na početku razvoja neće
biti svjesna niti vanjskog, vidljivog drugima ponašanja. Ali, malo po malo, kako se razvija
iskrenost prema sebi i osoba je spremnija objektivnije vidjeti sebe i sa svojim negativnim
crtama, prvo će postati svjesna vanjskog reagiranja, a onda i unutarnjeg, prikrivenog. To se
obično događa kad ličnost upadne u krizu i postane svjesna unutarnje praznine zbog
iznuđivanja ljubavi.
Iako se trenutno može činiti da ličnost dobiva ono što je iznudila, ona ipak ostaje neispunjena.
Pretpostavimo da osoba želi ljubav i bliskost s drugom osobom, ali je nesigurna da li će joj to
druga osoba slobodno dati. Pretpostavimo da osoba je koja želi ljubav dominantna, posesivna,
ljubomorna i zahtjevna. Te crte mogu biti vidljive ili prikrivene, pa da osoba izigrava "jadnu
malu" da bi stvarajući krivnju u drugoj osobi iznudila ljubav. Druga osoba, iako doista i voli
prvu osobu, pristaje na igru prve osobe zbog vlastite djelomične neurotične potrebe da bude s
prvom osobom. Iako je druga osoba pristala na tu igru, ona će kriviti i mrziti prvu osobu zbog
njene dominacije i neće biti svjesna da i ona svojim pristajanjem na tu igru potiče i podržava
crte zbog kojih je ogorčena na prvu osobu. Tako dvoje ljudi u potrebi za ljubavlju kreiraju
odnos koji je pun nezadovoljstva i koje se pojačava. No što bi se dogodilo da imamo hrabrosti
i poštenja da otpustimo drugu osobu i suočimo se sa strahom da ćemo je izgubiti? Ako ona
ode, što smo izgubili? Ali, ako ona dragovoljno ostane dobili smo neizmjernu sreću jer nas
drugi voli, jer to slobodno želi bez manipulacije. Ako i izgubimo drugu osobu, to ne znači da
ćemo ostati sami dovijeka. Postoji druga osoba koja će željeti dijeliti svoj život s nama s
radošću. Mi ćemo, trenutno, samo trebati osjetiti bol što nas određena osoba ne želi, jer jedino
tako ćemo moći otpustiti osobu.
Treba sagledati oba ekstrema, dominirajući i podčinjavajući i u kojim područjima našeg
života oni postoje. Za nekoga će biti teže otpustiti u poslu, drugima materijalno, a netko neće
imati problema u ta dva područja ali će imati u ljubavnom itd. U takvim područjima našeg
života ne vjerujemo u duh obilja, tj. da za svakoga ima sve što mu treba samo ako smo to u
stanju vjerovati i otpustiti da bude po našem po svaku cijenu. Kad god se osjećate beznadno
potražite taj skriveni stav u sebi koji govori da će se dogoditi katastrofa ako ne bude po
vašem. Taj stav treba osvijestiti. Ključ razrješenja je u otpuštanju krivog stava.
Dakle, istinska ljubav i "ti me moraš voljeti" su u kontradikciji. Ispravan stav bi bio: "Voljela
bih da me voliš. Ti mi se činiš osobom s kojom bih htjela dijeliti moj život, kojoj bih htjela
dati sve što jesam. Ako i ti taj, znam da trebaš doći meni slobodno i svojom voljom. Čak ako
bi se dogodilo da vršim pritisak na tebe, ja to doista ne bih željela da to bude na taj način.
Vjerujem da ću imati sve što mi treba. Ako to i ti ne želiš, ja te mogu pustiti da odeš i imam
povjerenja da ću sresti osobu koja će cijeniti ono što joj ja mogu dati." To naravno vrijedi i za
sve druge odnose: željeti određen posao, željeti prijatelje, željeti imati kupce za ono što
prodajemo, one koji će željeti ono što mi pružamo, i one koji će nam dati ono što mi želimo.
Prisiljavanje drugih da nam nešto daju stvara još jače prisiljavanje, veću posesivnost,
zahtijevnost, ljubomoru, zavist, dominaciju ili podređenost, veće siromaštvo. Suprotno, dobro
poznavanje sebe znači razviti snagu, iskrenost i poštenje tako da ne moramo uzimati silom,
ma kako suptilno to činili. Ironija je da ono što možete dobiti slobodno postaje nemoguće
dobiti kad se iznuđuje. Ne otpuštati bi se moglo označiti metaforom "prosjaka koji krade", a
otpuštanje "bogatašem koji dijeli". Najjednostavnije rečeno, zgrčen stav grabljenja čini nas
praznima, a otpuštanje je poštivanje "Budi volja Tvoja", čini nas sve ispunjenijima. Dakle
stav: "Mora biti po mome" stvara siromaštvo i ako i dobijemo ono što smo iznudili, opet ćemo
biti nezadovoljni, jer to nije ljubav. Otpuštati znači teški rad i pošteno sagledavanje naših
iluzija, naših zahtijevanja, naših nepoštenja. Samo ljubav sama sebe oplođuje i čini nas
istinski ispunjenima.
Da bi se osjećali ispunjenima treba poduzeti tri koraka u tom procesu:
1. Treba prepoznati konflikt o kojem smo govorili - borbu između beznađa i prisiljavanje
drugih da se ne bi osjećali beznadno.
2. Treba vidjeti da taj konflikt postoji u nama zbog osjećaja neispunjena - i da se zato ne
možemo odreći pritiska i zahtijevanja od drugih.
3. Treba iskreno željeti vidjeti prave razloge našeg neispunjenja - treba vidjeti negativni dio
nas koji zbog neistinitog sistema vjerovanja kreira životne okolnosti koje nas ne ispunjavaju.
To treba biti učinjeno iskreno, ustrajno sa strpljenjem i poniznošću.
Svi ljudi imaju područja gdje se osjećaju ispunjenima i područja gdje nisu ispunjeni.
Primjerice, netko želi istinsku razmjenu u ljubavnom odnosu, a nikako da do toga dođe; druga
osoba će se osjećati vrlo sigurno u tom području, ali će imati probleme u financijskom
području. Tada treba pronaći unutarnji, nesvjesni, i neistiniti stav stvoren u djetinjstvu koji
stvara neispunjenost. A vrlo često i na svjesnom nivou postoje neistiniti stavovi koje treba
provjeriti, kao i negativne skrivene namjere i ponašanja. Tamo gdje se osjećamo ispunjeno, tu
imamo stavove i ponašanja u kojima dajemo i pošteni smo. Što se osjećamo neispunjenije i
siromašnije, više se ponašamo tako da zahtijevamo. Prevedimo takav stav u precizne riječi:
"Prisiljavam te da mi daš ono što mi ne želiš dati. Ako to ne mogu postići samo snagom, tad
ću se poslužiti trikom i varati. Učinit ću da se osjećaš krivim što mi ne daješ ono što tražim od
tebe. Optužit ću te i okriviti da sam tvoja žrtva. Izokrenut ću činjenice, i optužiti te da mi činiš
ono što ja tebi skriveno radim. Primjerice, optužit ću te da dominiraš jer mi ne daš da te
pokorim." Jasno je da taj stav nema veze s ljubavlju. Takav stav je nepošten, to je varanje,
ograničava slobodu druge osobe - ili ima namjeru da tako čini.
Stav koji proizlazi iz ljubavi bi glasio: "Bio bih sretan da me voliš, ali ti dajem slobodu da
dođeš k meni ako i kada ti to želiš. Ako me ne želiš voljeti, ja te nemam pravo okrivljavati
tako da se pravim da će me to uništiti." To je pravo poštenje, pristojnost i integritet koji stvara
ispunjenost. Imamo pravo na ljubav i ispunjenost, no to mora biti postignuto na pošten i pravi
način. Način ili put određuje cilj.
Kad krademo to proizvodi krivnju i stvara sumnju da imamo pravo na ispunjenje. Sumnja
stvara samovolju, a to opet jača negativnost u nama. Začarani krug je zatvoren. Pritisak stvara
kontra pritisak. Ovakav stav privlači k nama osobu koja nije sposobna za ljubav. Trebamo
otpustiti pritisak na drugu osobu, pa makar privremeno iskusili usamljenost, vlastitu
negativnost, da bi se ono pozitivno moglo pojaviti. Kad jednom budemo iskusili razliku
između iznuđenog i slobodno dobivenog, nećemo više vršiti pritisak na druge.
Biti ispunjen se može biti samo kad smo spremni u potpunosti dati ono što tražimo od drugih.
Ali, mi tako često dajemo kupoprodajno, iz maske, a to je varanje. Zbog toga se treba
zagledati u sebe, vidjeti svoju negativnost kad god imamo poteškoće. Treba se prisjetiti da je
to samo jedan dio nas koji je u neistini, a da postoji jedan veći koji je u istini.
To pošteno sagledavanje sebe stvara hrabrost i poniznost. I nikada ne proizvodi beznadnost
koju proizvodi stav: "Ne vjerujem da mogu imati ono što mi treba bez da vršim pritisak,
varam i manipuliram." Hrabrost omogućuje da otpustimo još više i stvara stav: "Ako drugi
žele ono što im ja mogu ponuditi, bit će mi drago da im to dam. Ako to ne žele, ja se neću
ljutiti. Ako je to bolno za mene, prihvatit ću taj bol i istražiti njegovo porijeklo u meni.
Vjerujem da ću dobiti sve što mi treba, iako u ovom trenutku to nemam." Takav stav nam
omogućuje da prihvatimo sve što nam život nosi, a da se ne osjećamo beznadno. To znači ne
biti u samovolji. To znači da ne moramo odmah imati sve što želimo. Prvo moramo stvarati
unutarnji stav da se dobro osjećamo iako nam nešto nedostaje. Sposobnost za takvo odricanje
povećava vlastiti sistem vrijednosti i integritet, a to onda ispunjava iznutra, od nas samih.
Ispunjenje postaje rezultat unutarnjeg stanja koje onda dovodi i do vanjskog ispunjenja. Naš
osobni rast tada postaje sve više vidljiv, osjećamo sigurnost i radost, mir postaje sve dublji i
duže traje sve manje ometan zgrčenošću zbog straha. Postajemo sve sposobniji za ispunjenje
jer smo pošteno naučili sagledavati sebe u cijelosti.
Biti u istini - privatnost ili tajnovitost
Postoji puno konfuzije između potrebe da se bude sam sa sobom i tajnovitosti. Kako je
konfuzija negativna, ona ne doprinosi razvoju ličnosti. Biti sam sa sobom, ili privatnost je
suštinska potreba svakog čovjeka. Svakome je potrebno da bude sam sa sobom da bi se
povezao dublje sam sa sobom bez da ga drugi ometaju samim svojim prisustvom. Čak i ono
što želimo podijeliti s onima koje volimo ponekad treba "dozrijeti" da bi se podijelilo. Kad
god se radi o novoj spoznaji, ili umjetničkoj kreaciji, možda će trebati vremena da se upotpuni
prije nego što će biti pokazano drugima.
Takvi periodi povlačenja od drugih ne znače izolaciju ili odvojenost, separaciju. To vrijeme
zapravo znači biti sa sobom, to je vrijeme samoće da bismo spoznali više o sebi. No, ako se
privatnost upotrebljava da bi se izbjegli drugi, onda to nije pozitivno, jer se to radi zbog straha
od drugih.
Negiranje potrebe da se bude sam sa sobom može biti očito. Takvi pojedinci se boje susreta
samih sa sobom, pa proizvode vanjsku i unutarnju buku. Zbog straha od samoće oni
proizvode vanjske okolnosti kao opravdanje. Ali ima ljudi koji žive vrlo dinamično, pa ipak
uspijevaju biti sami sa sobom.
Ali je isto tako istina da oni koji su uglavnom sami da su stvorili svoju usamljenost zbog
straha od intimnosti. Ali ako postoji strah od kontakta s drugima, tada prvenstveno postoji
strah od toga da osoba bude sama sa sobom, a tek posljedično s drugima. Isto tako ta
usamljenost neće ispuniti potrebu za samoćom. Ljudi koji su sami jer se boje kontakta s
drugima neće upotrijebiti svoju samoću da budu sebi bliže, kao ni kad budu s drugima neće
upotrijebiti tu priliku da se zbliže s drugima.
Kad govorimo o tajnovitosti možemo reći da ona nikad nije pozitivna. Ne govorimo o
tajnovitosti kad voljenoj osobi spremamo iznenađenje. To nije stvarna tajna jer će se u
konačnici se pokazati kao radosni događaj. Tajne uvijek sakrivaju nešto negativno, inače se ne
bi skrivalo. Tajna može biti nešto što želimo sakriti od ostalih, jer to oni ne bi odobrili. Ili je
to nešto što želimo sakriti od ostalih, ili je to druga osoba koja nas želi umiješati da nešto
negativno zatajimo. A samo otkrivanje takvih skrivenih stvari bi omogućilo da se one isprave
ili promjene. No, kad se sakrivaju kao primjerice negativne misli ili nepoštene radnje, tada
jačamo negativne tendencije i ponašanja.
Osoba koja je zapela u sakrivanju nečeg tajnog - bilo za sebe ili u suradnji s drugima -
savršeno je svjesna da skriva nešto negativno, jer inače ne bi bilo potrebe da se sakriva, što
god to moglo biti. Dakle opravdavati skrivanje tajni je apsurdno. No, ono što se obično
događa je to da se privatnost koristi da bi se prikrilo namjeru da se imaju tajne. Drugim
riječima, tajnovita osoba će koristiti svoje pravo i potrebu za privatnošću da bi varala da nešto
sakriva.
Istinska privatnost nikada ne podrazumijeva skrivanje tajni. U stvarnost, ona je upravo
suprotnost. Ono što se stvori u samoći je ono što se pokazuje i dijeli s drugima. To nije
zamišljeno da bi se sakrivalo. Skriva se samo nepoštenje, negativne namjere, destruktivnosti
imaju potrebu da se skrivaju. Ništa što je istinsko se ne sakriva.
Katkad se koristi kao izgovor racionalizacija za sakrivanje: "Ako se otkrijem kakav jesam, oni
to neće razumjeti." ili "Bit ću neopravdano kritiziran". A to naravno nije istina. Jer ako smo u
istini, razumijevanje drugih više neće biti važno po svaku cijenu da bismo zbog toga trebali
dignuti zid između nas i ostalih. Ako smo u istini dat ćemo si truda da nas dugi razumiju i
nosit ćemo se s njihovim kriticizmom kao sredstvom da bi istražili istinitost situacije koju
pokušavamo sakriti.
Nešto tajiti je onda najdublje gledano varanje koje pokušava nešto postići što ne bi bilo
moguće kad bi se tajna otkrila. To također znači da izbjegavamo napor i odgovornost da
pronađemo pošteno i istinsko rješenje da bismo dobili poštovanje i ljubav.
Tajenje je uvijek u suprotnosti s intimnosti ili istinskom ispunjenju u odnosu. Osoba koja taji
nikada nije emocionalno ispunjena jer varanje stvara zid između nje i drugih ljudi, pa se ona
osjeća usamljenom osobom koju nitko ne razumije. nije svjesna što radi. Često krivi druge
zbog svoje usamljenosti i tako opravdava svoju tajnovitost umjesto da učini sebe
transparentnom i tako se odrekne svojih tajni. Da bi se to postiglo treba strpljenja, napora i
dobre volje. Drugim riječima, to je Put.
Često je važan razlog za tajnovitost strah da ako sebe prikažemo u svojoj istini da nas drugi
neće voljeti. To je pretpostavka da moramo dobiti ljubav i poštovanje od drugih po svaku
cijenu. Tada zanemarujemo činjenicu da hrabrost i poštenje našeg istinskog predstavljanja,
bez obzira na to koliko na neke naše crte mogu biti sramotne, dovodi do porasta našeg
osjećaja vlastite vrijednosti. A tada, eventualno, će doći i ljubav od drugih.
Biti na Putu znači postepeno otpuštati sve tajne. Prvo treba naučiti da nemamo više tajni sami
pred sobom, tj. trebamo prestati varati sami sebe. Vidjet ćete da tu ima puno posla. Tada treba
polako primjenjivati to poštenje i otvorenost prema drugima. Ako budete išli ustrajno tim
Putem vidjet ćete da je to jedini pravi način da bi nas naši odnosi ispunjavali, jedini način da
bi se živjelo bez straha i tjeskobe, bez srama i sakrivanja, bez pretvaranja i maske.
Ako imamo negativne misli o drugima ili ih optužujemo, umjesto da ih pothranjujemo za sebe
ili ih podijelimo s trećom osobom, trebamo to otvoreno priznati. Ako to tako učinimo
prevladat će naša potreba da budemo u svojoj istini, umjesto da zadržavamo negativna
mišljenja, optuživanja i sumnje. Na taj način možemo provjeriti da li istinito sagledavamo
situaciju, što će nam donijeti mir u duši. Suprotno tome, ako tajimo svoje negativne misli, to
je znak da duboko u sebi znamo da nismo u istini ali to ne želimo priznati.
Spremnost da kažemo otvoreno svoja negativna razmišljanja još uvijek ne znači da smo i
otvoreni i da je to suprotnost tajenju. To može biti znak da je potreba za agresivnošću i
neprijateljstvom jača od potrebe za sakrivanjem zbog straha.
Svako skrivanje je u stvarnosti teški teret koji prijeći da budemo u istini, da budemo opušteni.,
da budemo u ljubavi. Cijena sakrivanja postaje previsoka. Biti potpuno u svojoj istini treba
biti cilj razvoja.
Osim toga skrivanje sprječava da pokažemo najbolji dio sebe, jer se sramimo sami sebe;
svojih najdubljih misli, snova i želja. A ti aspekti nas su daleko od toga da bismo ih se trebali
sramiti. Oni postaju negativnima jer se taje. Kako imamo hrabrosti da se prikazujemo
onakvima kakvi jesmo dobit ćemo više ljubavi, više poštovanja, više prijateljstva, pomoći,
spoznaje pravih vrijednosti, a da ne govorimo o osjećaju olakšanja jer se više ne pretvaramo.
Ako naše otvaranje privuče više kritike nego ljubavi onda je to dječji način otvaranja koji
proizlazi iz naše negativnosti: "Ako pokažem moje tajne, tražim da mi se odobrava bez obzira
koliko su one negativne i destruktivne. Ako se to ne dogodi, ja ću te optužiti i to će mi biti
dokaz da se ne treba otvarati i biti iskren." Ključ leži u tome da sebe uvijek pitamo da li se
otvaramo radi istine.
Također moramo biti svjesni gdje je narušena naša privatnost zbog negativnih motiva drugih,
primjerice zbog njihove bolesne znatiželje, zato jer ih zanima nešto što će upotrijebiti protiv
vas, ili će to iskoristiti da bi se prikazali boljim od vas. Takvima se ne trebate otvarati sa
svojim tajnama.
Za brak kao najintimniji ljudski odnos, spremnost da se bude bez tajni određuje kvalitetu
braka. Treba postojati hrabrost da se otvaramo korak po korak u tom odnosu sve dok se
potpuno ne otvorimo. Krivo vjerovanje da takvi kakvi jesmo nismo vrijedni ljubavi mora biti
stalno provjeravano. Tek tada će biti stvoreni uvjeti za istinsku komunikaciju između bračnih
partnera. U prijateljstvu se također trebamo otvarati jer inače nema istinske komunikacije.
Postoje tri bazična razloga koja stvaraju otpor otvaranju:
1. Strah da smo u cijelosti loši i nespremnost zbog tog straha da riskiramo da bismo to
provjerili te da nas drugi neće odbaciti.
2. Neznanje o tome da postoji način da naučimo kako se mijenjati i rasti korak po korak.
3. Strah da ćemo biti previše ranjivi ako se budemo pokazivali u svojoj istini, jer u početku se
bol koji je bio potisnut počinje osjećati. Osoba postaje svjesnija i senzibilnija na bol drugih.
No, ta bol je toliko drugačija od neurotične boli, samokažnjavanja. To je bol kao sastavni dio
života koji kad se proživi dolazi radost i osjećaj životnosti.
Proces razvoja počinje micanjem zidova tajni i prikazivanjem sebe onakvima kakvi stvarno
jesmo. Nastavlja se s oslobađanjem onog najboljeg u nama. Treba pogledati gdje još uvijek
nešto skrivamo i naći ćemo područja života u kojima još uvijek nismo ispunjeni. To je proces
u kojem ima preklapanja faza otvaranja i novih kvaliteta koje se pojavljuju kako je odstranjen
sloj skrivanja. Možemo zamisliti svijet u kojem nitko više ne skriva od nikog, u kojem nema
nepotrebnog i bolnog stanja izoliranosti i varanja. Zar to ne bi bio raj na zemlji? A to je smjer
u kojem evolucija ide.
NADVLADAVANJE NEGATIVNOSTI
Dragi naši slušatelji, možda je ovo najteža lekcija koju smo do sada imali, ali ona će pokazati
kako možemo riješiti i prestati stvarati probleme i sve više kreirati sreću i ispunjenost u našem
životu. Vidjet ćete kako bježeći od bola stvaramo daleko veću patnju, a koja se jedva može
preživjeti. Zvuči paradoksalno, ali oni koji nas redovito slušaju znaju da su prividne
suprotnosti na nižem stupnju shvaćanja na višem nivou dio veće istine. Već smo govorili da
bismo izbjegli taj bijeg treba u svakodnevnim malim stvarima pogledati u sebe i potražiti onaj
dio nas koji nazivamo ranjenim, destruktivnim djetetom u nama. Taj dio nas treba biti
prepoznat i preodgojen. Ako potisnemo taj dio on prikriveno djeluje i pravi veliku štetu u
našim životima, kao što ćemo to danas vidjeti. Prihvatiti znači dozvoliti tom djetetu da proživi
konstruktivno negativne emocije i u dijalogu s njim objašnjavati kako svijet funkcionira, jer
jednogodišnjak to ne zna. Samo treba čuti glas tog prestrašenog dijela nas i voditi dijalog s
njim i pri tome moliti Boga da nam pomogne u tome.
Mogli bismo reći da učiti ljubav znači transformirati taj negativni dio ličnosti u pozitivni. Jer
negativnost u nama stvara takva životna iskustva koja su bolna. Svaki puta kad ne biramo iz
ljubavi, posljedice su negativne i mi ponavljamo lekciju dok ne naučimo. To je onda obično
kroz krizu. Što se više opiremo učenju, ili promjeni, to je kriza veća. Ogromna je razlika u
osjećaju ispunjenosti između ljudi koji su svjesni da sami stvaraju svoju sudbinu, i onih koji
još uvijek za to krive druge ili okolnosti. Oni koji su toga svjesni u svemu vide priliku za rast i
ne osjećaju se više bespomoćno. Mogli bismo reći da je dobro i loše u životu učenje ili test, i
da najveću bol stvara otpor učenju, a ne samo učenje.
Svjedoci smo stanja u društvu kod nas. Istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj ljudi vjeruju
jedni drugima između 12 - 18 %, dok je to primjerice u Švedskoj 66 %. Da bismo živjeli u
sretnijem društvu jedini je način da počnemo mijenjati sami sebe. To je načelo proaktivnosti -
mijenjajući sebe utječem na druge. Dakle, vlastiti primjer je najjači poticaj za promjenu kod
drugih. Da bismo se mogli mijenjati moramo sagledati onaj tamni dio u nama, jer ono što je
dobro, naša Istinska ličnost, to ne treba mijenjati. To također znači upoznavati sebe. U mjeri u
kojoj poznamo sami sebe, u toj mjeri ćemo razumjeti i druge, pa im nećemo suditi. Suđenje
drugima ima prikrivenu svrhu - to je prebacivanje odgovornosti na druge. Ako nam je društvo
u krizi, tada svaki pojedinac u mjeri u kojoj još uvijek ne spoznaje svoju negativnost
doprinosi stanju u društvu. Rekli smo da sagledati tamni dio ličnost još uvijek ne znači činiti
samo iz ljubavi. Ali sagledavanje tog dijela ličnosti daje nam mogućnost da biramo ne činiti iz
tog tamnog dijela. Tako povećavamo naš osjećaj samopoštovanja i koji nam daje snagu da
pozitivno djelujemo na druge. Svaki puta kad djelujemo iz Istinskog dijela nas samih, mi
doprinosimo dobru i obrnuto. Ili drugačije rečeno, dobro se dobrim vraća, zlo zlim, tu nema
prebijanja. To je načelo. Mjerom kojom mjerite, vama će se mjeriti. To znači prestati
doprinositi lošem i postajati sudionikom dobrog.
Pogledajmo zbog čega se tako teško odričemo negativnosti i radije živimo u iluziji da su drugi
ili okolnosti odgovorne za ono loše što nam se događa. Prođimo kroz pet stupnjeva
razrješavanja naših iluzija i negativnih stvaranja u životu:
1. Kao prvi korak u tom procesu je pronaći, utvrditi, spoznati, prihvatiti, i promatrati naša
negativna djelovanja, negativne misli, osjećaje, suptilne laži, kao i otpor dobrim osjećajima
(spoznati ranjeno dijete). Sve navedeno su primjeri koji stvaraju negativne životne okolnosti.
Ove činjenice treba postajati sve svjesniji, postajati nepristrani promatrač tamnog dijela u
sebi. To znači ne suditi sebi. To obuhvaća prvi korak.
2. Drugi korak je da duboko u sebi počnemo istraživati pojedinačni osjećaj i ponašanje kao i
namjeru koja stoji iza takvog ponašanja.Tada ćemo na svoje čuđenje pronaći neku vrstu
uživanja zbog kojeg se ne želimo odreći takvog ponašanja. Suštinski je važno da se to osjeti i
prizna samom sebi (uživanje u ogovaranju, osveti, bijesu itd.). Bez ove spoznaje nećemo moći
prestati patiti, niti spoznavati dublje sebe. Do ove spoznaje je najteže doći.
3. Treći korak je mukotrpno spoznavanje posljedica takvog ponašanja, odnosno stvaranja
negativnih životnih okolnosti. Spoznaja i precizno razumijevanje o povređujućem djelovanju
na vas i na druge mora postati veoma jasna. Vaš osjećaj krivnje neće ublažiti tvrdnja da to
činite samo sebi. Trebate uvidjeti da ne možete povređivati sebe, a da pri tome ne povređujute
druge. Jer smo mi svi djeca Božja. Primjerice, mržnja okrenuta prema sebi je nesposobnost za
ljubav, ili čak prisila da se mrze drugi. To se spoznaje kako rad na sebi napreduje. Treći korak
obuhvaća i shvaćanje da uživanje koje proizlazi iz negativnog stvaranja nikad nije vrijedno
cijene, tj. žrtvovanja radosti, mira, samopoštovanja i rasta te življenja bez straha. U ovom
koraku spoznajete da se ne morate odreći radosti ako se odreknete negativnog stvaranja. U
stvarnosti radost će početi proizlaziti iz pozitivnog stvaranja - bratstva sa svim ljudima. Tako
postajete karika u lancu života, vaša sreća služi ne samo vama, nego i drugim ljudima. Tek
spoznajom između uzroka i posljedice, rezultata i povezanosti, postaje moguće da se
odreknemo negativnih stvaranja.
Da objasnimo pojam uživanja, jer to će biti najteže za shvatiti. Zbog toga se uglavnom
uživanje povezuje s hedonizmom, dakle negativno je aspektirano jer služi da bi se izbjegli
osjećaji usamljenosti, bespomoćnosti i bola. Počnimo s očitim, a to je primjerice pušenje.
Svatko zna da je pušenje štetno, pa ipak toliki ljudi puše. Da nema uživanja koje je ovdje u
funkciji kompenzacije za pravi užitak, dakle to je negativni užitak, nitko ne bi pušio.
Hedonizam je takva kompenzacija, odnosno droga. Problem s nadomjescima je u tome,
budući da nisu pravi užitak, da ih s vremenom treba sve više jer ne ispunjavaju, da uništavaju
one koji kompenziraju život. Isti princip je na djelu s psihološkim kompenzacijama. Ali je
ovdje skriven da bi se izbjegao osjećaj krivnje, ali on se samo potiskuje. Uzmimo npr. užitak
u ogovaranju, bijesu, uživanje kad netko "loš" bude kažnjen što je podloga linča itd. Da ovdje
nema skrivenog užitka svi bi se odrekli takvih reakcija.
I ovdje možemo pronaći odgovor na to u djetinjstvu. Malo dijete još nije sposobno razlikovati
između pozitivnih i negativnih životnih okolnosti. Ono voli svoje roditelje i treba njihovo
prisustvo da bi se osjećalo sigurnim. Tako dijete osjeća užitak kad god je s roditeljima, bez
obzira kako oni postupaju s njim. Ako se s djetetom postupa okrutno ili se ga ponižava, ili
odbacuje, dijete povezuje ljubav i užitak koji osjeća za roditelje s njihovom negativnošću.
Osjećajući užitak dijete negira osjećaj bespomoćnosti i patnje. U odraslom dobu će ono
ponovno stvoriti iste situacije zato što sada osjeća užitak ponovno proživljavajući negativne
sklopove iz djetinjstva. Dijete koje je bilo povređivano postaje samodestruktivno, ili može
osjećati užitak u osjećaju nadmoći nad drugima. To ovisi o mnogim čimbenicima, ali svaka
negativna crta u ličnosti će biti povezana s užitkom vezanim za rano povređivanje, tj.
izbjegavanje osjećaja neispunjenosti i patnje. Ako smo najdublje pošteni sami sa sobom, svi
mi u sebi možemo pronaći mjesta u kojima osjećamo zadovoljstvo kad povređujemo sebe ili
druge. No, te crte mogu biti duboko pokopane i negirane, ali one proizvode osjećaj krivnje
kad god je riječ o užitku. Taj osjećaj krivnje je odgovoran za potiskivanje svih osjećaja. Iz
toga slijedi da ako je užitak povezan s destruktivnošću, tada se ne možemo odreći
destruktivnosti. To se osjeća kao da smo se odrekli života. Ovaj aspekt našeg života je najteže
spoznati kada se počinjemo mijenjati. No, bez njegovog spoznavanja ne možemo
transformirati negativnost u nama.
Da bismo vidjeli što nas motivira da budemo negativni pitajmo sebe: " Koja je to vanjska
situacija u ovom trenutku koja stvara neprestani bol i mojem životu?" Provjerite sva područja
u vašem životu - brak, obitelj, posao, prijatelje i dr.
Na drugom koraku, gdje još istražujemo kako se ne želimo odreći nekih negativnih ponašanja,
još uvijek ne sagledavamo kako nam ta ponašanja štete. Sve dok ne budemo svjesni štete koju
sami sebi činimo, mi se nećemo moći odreći takvih ponašanja. Da ponovimo da je na putu
spoznavanja sebe ovo najteži korak - spoznati kako sami kreiramo negativne situacije u
životu. Kad bi ljudi bili svjesni posljedica svih njihovih odabira, nitko više ne bi griješio. No,
tek s ovom spoznajom polako uzimamo sudbinu u svoje ruke, jer ako smo mogli kreirati
negativne životne okolnosti, zašto ne bismo mogli kreirati pozitivne? U mjeri u kojoj
prestanemo okrivljavati druge i svijet, počet ćemo stvarati prekrasna životna iskustva i cijeli
svijet će nam se početi otvarati.
Da bismo otkrili pozitivno stvaranje moramo se pozabaviti sa svojom maskom i posljedično s
ulogama koje igramo. Sve maske su lažne i one pokušavaju pokazati suprotnost onome što u
sebi odbacujemo ili ne volimo. Maske nas povređuju daleko više no što smo ikad bili
povređivani u djetinjstvu. Tek kad pogledamo ispod maske i vidimo negativnost u nama,
počinjemo se suočavati s istinom koja nam daje mogućnost poštenog izbora u budućnosti. Jer
maska prikriva suprotnost od onog što pokazujemo sebi i drugima, ne samo stvarnu
negativnost, nego i onu za koju neistinito vjerujemo da je beznadna i neprihvatljiva. Što ćemo
više uviđati kako u takvom pretvaranju gubimo, to će nas to više motivirati da se počnemo
mijenjati. Jačat ćemo svoju slobodnu volju. A to će nas voditi u četvrti korak koji vodi u
stvarnu promjenu.
4. Moleći i meditirajući treba moliti za pomoć da bismo sagledali sebe. Također treba
formulirati pozitivne misli koje će pomoći u promjeni. Primjerice: "Bože, moja volja i Tvoja
volja su jedno." Prvo će se pojaviti osjećaj povrede, ali on nije realan kao ni maska. Svaka
spoznavanje varanja koje je opravdavalo neprijateljske osjećaje prema drugima i iskustvu u
životu dati će nam snagu da budemo dublje u istini, da odbacimo varanje i suočimo se pošteno
sa životom. Uz neprestanu molitvu, to će nam pomoći u četvrtom koraku. Neprestano se
pitajte: "Kako mogu živjeti bez da varam? Kako da se ponašam?" Odgovori će doći. To je
proces kreiranja pozitivnih životnih okolnosti. Ljubav koja je već u našem Istinskom ja doći
će do izražaja.
5. Nakon toga bavit ćete se više negativnošću koja se pojavljuje kao reakcija na tuđu
negativnost. Ma kako drugi bili negativni, oni u vama više neće buditi negativne osjećaje,
defenzivna ili agresivna ponašanja. Polako ćete i na tuđu negativnost odgovarati
konstruktivno tako da se tada i drugi, poučeni vašim primjerom, možda počnu mijenjati.
SMISAO BRAKA
Najdublji smisao braka je učenje ljubavi. Zbog toga nam je Bog dao zaljubljenost da bi nas to
dovelo u najbližu blizinu ljubavi. Čak i najnerazvijenija osoba, kad je zaljubljena, sposobna je
nadmašiti samu sebe. I krajnje sebična osoba će za vrijeme trajanja tog osjećaja imati
nesebične impulse. Zaljubljenost stvara čežnju za ujedinjenjem barem s jednom osobom. Jer
sve dok smo odvojeni od drugih ljudi to mora stvarati usamljenost i nesreću. Tako je
zaljubljenost pokretačka sila, ali ako se ne upotrijebi za građenje ljubavi ona će nestati, ali će
trag ipak ostati.
Zaljubljenost dolazi nenadano i neočekivano u određenim točkama života, čak i onima koji se
boje prividnog rizika bliskosti zbog teških iskustava iz djetinjstva. Ljudi koji se boje svojih
emocija i života kao takvog, često će učiniti sve da što je u njihovoj moći da izbjegnu iskustvo
zaljubljenosti. Međutim, za takvu osobu punu stahova koji ne moraju biti svjesni, to je dobar
lijek, bez obzira što mogu slijediti tuga ili gubitak, kao posljedica drugih psiholoških faktora.
Postoji i drugi ekstrem, a to su ljudi koji se ne boje iskustva zaljubljenosti, ali oni ga koriste
samo dok traje kao kompenzaciju. Tada traže drugog partnera i tako dalje. Međutim, kao i
svaka kompenzacija, oni ostaju neispunjeni i nesretni.
Kada dublje proanaliziramo zaljubljenost vidjet ćemo da je to čežnja za drugom osobom.
Zaljubljenost povećava znatiželju da se upozna drugo ljudsko biće. Tako dugo dok postoji
nešto novo za otkriti u drugoj osobi, i tako dugo dok sami sebe otkrivamo drugoj osobi,
zaljubljenost će ostati u odnosu. Onog trenutka kada počnemo vjerovati da smo pronašli sve
ono što se dalo pronaći u drugoj osobi, i da smo razotkrili sve što smo imali kod sebe,
zaljubljenost će nestati.
Zaljubljenost nas donosi do točke kad se prestanemo truditi upoznavati partnera i sebe. Ali
nakon ove točke, naša želja za potragom neograničenih dubina druge osobe i dobrovoljnim
razotkrivanjem nas samih i naše unutarnje potrage, određuje da li smo upotrijebili
zaljubljenost kao most prema ljubavi. A to je određeno našom željim da da naučimo kako
voljeti. Granice ne postoje, jer je život vječna mijena, ne prestajemo se razvijati dok živimo.
To znači da spoznajemo sebe dok smo živi. Kada bismo shvatili tu mudrost onda bismo od
braka načinili čudesno putovanje kakvo bi on i trebao biti. Duhovna ideja braka je
spoznavanje sebe samog i spoznavanje partnera. Što se to češće događa, to će brak biti sretniji
i mi ćemo se osjećati ispunjenije.
Jedino u istinskom zajedništvu zaljubljenosti i ljubavi možemo u svom partneru otkriti nove
razine postojanja, koje do sad nismo opazili. A i sami ćemo se razvijati zato što smo se
oslobodili taštine i pokazali se onakvima kakvi doista jesmo. Tako će odnos uvijek biti nov,
bez obzira koliko smo bili uvjereni da onog drugog poznajemo. Sve maske moraju pasti, ne
samo one površinske, nego i one dubinske za one za koje nismo bili ni svjesni da postoje.
Tako će naša ljubav ostati živa. Nikada neće biti statična. Nikada je nećete morati potražiti
negdje drugdje. Postoji toliko toga za vidjeti i otkriti unutar vašeg partnera, kojeg nastavljate
poštivati i voljeti. To je brak u svom istinskom smislu, sakrament.
Jedino kad upoznamo ljubav, život i drugo biće s istom spremnošću, moći ćemo voljenom
biću podariti najveći poklon: svoje Istinsko ja. Tada ćemo također dobiti taj istinski poklon od
našeg voljenog bića. Ali da bismo to mogli napraviti, u nama mora postojati određena
emocionalna i duhovna zrelost. Ako je ta zrelost prisutna u nama, tada ćemo intuitivno
odabrati pravog partnera, koji je u suštini jednako zreo i spreman se ukrcati na ovo putovanje
potpunog otvaranja jednog bića drugome.
Izgraditi ljubav u braku je najveća pobjeda koja se može postići zato jer je odnos u braku
najteži odnos. Ali je to zbog toga i najveće ispunjenje, jer se toliko toga može naučiti kroz
osobnu ljubav. Zato treba sačuvati zaljubljenost, ili je vratiti u odnos, jer je ona most prema
ljubavi.
SKRETANJA S PUTA
Mogli bismo reći da i ljudi koji su na putu, koji su otvoreni u mnogim područjima i istinski se
trude tražiti istinu, još uvijek imaju otpor da se suoče s nekim svojim unutarnjim i vanjskim
dilemama. Već smo govorili o tome da su vanjske poteškoće preslika unutarnjih, to jest
odražavaju onaj dio nas koji još nije u istini. Često varamo sami sebe da ako se budemo trudili
činiti dobra djela da će vanjski problemi nestati. Ne vidimo da se takvo pogrešno shvaćanje
mora promijeniti da bi se vanjske okolnosti promijenile. Tako se na određenom dijelu puta
nađemo u začaranom krugu - želimo promjenu vanjskih okolnosti, a zapravo bismo trebali u
sebi potražiti krive ideje čijom promjenom bi se tek mogle promijeniti vanjske poteškoće.
Dakle, svaki vanjski problem možemo riješiti samo tako da nađemo onaj dio nas koji dovodi
do njega.
Pokušajte jasno formulirati problem u jasnim riječima. Tada povežite problem s vašim
pogreškama koje ste napisali na papir kako smo prošli puta govorili. Na prvi pogled to može
izgledati nemoguće i potpuno nepovezano. Ali nije. Obično za određeni problem nije
odgovorna samo jedna greška ili slabost. Jer greške su obično međusobno povezane, odnosno
u interakciji. Ako možete povezati vaše različite slabosti s problemom pola bitke je već
dobijeno. Ako još ne možete vidjeti povezanost, ili ako nešto osjećate, ali još ne možete
povezati, molite iskreno da vam Bog pokaže povezanost. Odgovor je veoma blizu. Ako ste
dovoljno otvoreni i želite naći odgovor, bez obzira na mogući otpor u vama, dobit ćete
odgovore. Pokušajte tako i vidjet ćete da to funkcionira. Svatko tko nije s nečim zadovoljan u
životu, primjerice ima neku neispunjenu želju, ili neki problem, veliki ili mali. Promatrajte
svoje pogreške, slabosti i pitajte se koje su odgovorne za vaš problem. Svaka greška je u
suprotnosti s nekim načelom ili božjim zakonom. A onda idite korak dalje.
Pokušajte promatrati sebe kao treću osobu kada budete to radili. Tada ćete s čuđenjem
ustanoviti da se jedan dio vas doista trudi i želi napredovati, da taj dio ne želi sebe varati, ali
da postoji i drugi dio vas koji se stalno bori protiv dijela vas koji se trudi rasti. I ako možete
postići da potpuno neutralno sagledate ta dva dijela sebe koji su u konfliktu, pokušavajući da
ne reagirate emocionalno, barem na trenutak, tada ćete znati što se u vama događa i kako je
onaj dio koji se opire istini i rastu odgovoran za vaše probleme. I to je jako važno da postanete
svjesno tog konflikata u vama. Trebate shvatiti da vama postoji strana koja ne želi ono što želi
druga strana. Taj dio vas toliko utječe na vas tako da pozitivan dio vas koji želi dobro ne može
pobijediti. A to onda racionaliziramo na razne načine, pa onda i najinteligentniji postaju
slijepi i neinteligentni zbog takvoih izgovora.
Na putu se radimo s tri dijela naše ličnosti: svjesnim, nesvjesnim i podsvjesnim umom.
Nesvjesni i podsvjesni um se međusobno razlikuju po tome što bi nesvjeni um mogao biti
svjestan samo ako bismo gledali u pravom pravcu. On je nesvjestan jer ga ne želimo vidjeti i
kada bismo to željeli on bi postao svjestan. Kako krećemo na put spoznavanja sebe pažnju
usmjeravamo na svjesni um. Rekli smo kako treba precizno formulirati naše misli. No prije
nego što se počnemo baviti podsvjesnim umom moramo prvo razriješiti nesvjestan um.
Osvjestiti konflikt u nama znači osvjestiti nesvjesni um. Tek kad smo riješili neke od tih
konflikata tek tada možemo prijeći na podsvjesni um. U podsvjesnom umu nalaze se iskustva
iz ranog djetinjstva, traume, koje utječu na naš život sada. Nakon što smo radili na sebi kako
smo govorili u prošloj emisiji - napisali svoje greške i pokušali ih povezati s našim
problemima, pogledajmo sada u nesvjesni um.
Često smo govorili u ovim emisijama o tri najveće pogreške ili negativne crte u karakteru od
kojih potječu različite greške, a to su: samovolja, taština i strah. Možda mislite da strah nije
negativna crta ili greška. No, osoba bez grešaka ne bi imala straha. Također znate da je strah
suprotnost ljubavi.
Sve te tri temeljne pogreške su međusobno povezane. Teško bi se moglo dogoditi da imamo
samo dvije, a treću nemamo. Ali ono što se može dogoditi da su jedna ili dvije nesvjesne,
dakle nismo ih svjesni, dok je treća i nama samima jako vidljiva. Zbog toga treba s najvećom
iskrenošću prema sebi ispitati svoje reakcije, sve što ste osjećali u naizgled nevažnim malim
sukobima. Ako pokušate točno formulirati vašu unutarnju neugodu reakciju, vidjet ćete da je
tu uvijek umiješan strah. Strah, možda, da se drugi ljudi ne ponašaju onako kako biste to vi
željeli, a to je onda i samovolja, jer drugi ljudi nisu ono što vi mislite da bi trebali biti, ono što
mislite da vama treba. Ovdje je također i strah da će biti povrijeđena vaša taština. Ti gotovo
neprimjetni stahovi, kojih ima jako puno ali se ne prepoznaju, povrijeđuju vas daleko više
nego veliki vidljivi strahi. U vašim dnevnim promatranjima svojih osjećaja promatrajte te
suptilne strahove i u kojoj su mjeri povezani sa samovoljim i taštinom. I kako smo već
govorili da se osjećaji ne mogu mijenjati snagom volje, nemojte se trenutno pokušavati
promijeniti jer to nije moguće. Osjećaji će se polako poćeti mijenjati sami od sebe kako ih
budete postajali svjesni i promatrali s malo odmaka. Postajat će manje jaki i rijeđe će se
pojavljivati s vremenom.
Te tri temeljne značajke negativnosti u nama: samovolja, taština i strah, moći ćemo prepoznati
samo tako da vidimo stvarne reakcije u nama umjesto da uvjeravamo sebe da se ponašamo
drugačije i dajemo tome lažna objašnjenja. Moramo jasno vidjeti te greške u sebi. Dakle,
trebamo vidjeti ono čega sada još nismo svijesni. Provjeravajte kako se stvarno osjećate, jer
jedino tako nećete varati sami sebe i polako će se ti osjećaji početi mijenjati. Već kad ste u
istini sa sobom, pa makar ta istina i privremeno bila bolna, ta istina će već donijeti povremeni
mir i prije nego što promijenite ono što nije dobro. Svako razrješavanje negativnosti u sebi
počinje tako da je prvo sagledamo, pa onda korak po korak je počinjemo rješavati s hrabrošću
i uvjerenjem, i samo tako ćete naći sreću i istinsku sigurnost.
No, ne možemo nadići ono što je negativno u nama bez pomoći Boga. Istina je da prilazimo
toj negativnosti s više strana. S jedne strane treba spoznavati negativnost u sebi , a s druge
treba je pošteno analizirati da bismo vidjeli što se stvarno događa u nama. Jer dok ne
spoznamo tu negativnost, mi je ne možemo ni pokoriti. U meditaciji treba zamoliti Boga da
nam pokaže tu negativnost, a onda treba moliti da nam da snage da je imamo hrabrosti vidjeti
i kako je riješiti.
Uzmite primjerice neki problem, neku odluku, neku vašu vezanost, i pokažite je Bogu.
Potpuno se otvorite i pitajte sebe: "Što stvarno želim?". Često imamo problem jer nismo
stvarno svjesni što želimo. Nakon toga pitajte sebe: "Možda to nije božja volja?" Činjenica je
da ako nešto moramo imati ili ostvariti po svaku cijenu da to ne možemo postići, jer je to
samovolja. Čak ako i stvarimo tu želju, ona neće biti ono što smo mi očekivali. Međutim ako
smo se spremni odreći toga, ako je to božja volja, tek tada to možemo postići. Pitanje je da li
smo spremi odreći se samovolje. To se odnosi na sve što želite u životu. Ako mora biti, onda
je to samovolja. Ali ako nešto želim, ali spremna sam se toga odreći, jer mi nije po glavu, tada
ću to dobiti ako je za moje dobro. Jeste li svjesni koliko mira u svojoj duši možete dobiti na
taj način? Samo takvo otpuštanje samovolje znači istinsko kucanje, a život će nam potvrđivati
da smo na dobrom putu. To ne znači odreći se želje, nego samo inzistiranja da bude po našem.
Koliko puta smo nešto žarko željeli, a kasnije zahvaljivali Bogu da se nije ostvarilo? Tako
dugo dok je samovolja jača od toga da se stavimo Bogu u ruke, mi ne možemo postići mir u
duši.
Primjerice, ovih dana sam čula želju jedne osobe koja cijeli život ima želju da živi negdje gdje
nema buke. No, cijeli život živi na mjestima gdje je buka i to je izbezumljuje. Čak je obitelj
preselila u malo mirno mjesto, očekujući toliko željen mir, no onda se pokazalo da je u blizini
ustanova u kojoj se cijeli dan provode bučne aktivnosti. Kad bi osoba konačno prihvatila
sadašnje neželjeno stanje, tek onda bi se to stanje moglo promijeniti. Jer kad smo napravili
sve što smo mogli, prihvatimo i ono što nam se ne dopada, i tek tada se može situacija
promijeniti. Budi volja Tvoja. On bolje zna od nas. Nema osobe koja ovo ne bi mogla
prakticirati u tisuću malih svakodnevnih stvari.
Pokušavajući živjeti nataj način polako ćemo shvaćati kako je božji plan savršen, da nema
slučajnosti i da zbog toga nema razloga za strah. Ne treba reći da će i naša vjera tako jačati.
Jer dio nas koji nije u istini ne može niti imati vjeru. U našem podsvjesnom su svi autoriteti,
pa onda i najveći autoritet, stvoreni na osnovu naših autoriteta u djetinjstvu, jer za dijete je
roditelj kao Bog. Kod neke osobe je slika Boga, što naravno nije svjesna misao nego nejasan
osjećaj, da je Bog neki vrlo strogi, pedantni školski učitelj koji joj prijeti prstom i nema
razumijevanja za njezive ljudske probleme. Analizom bi se ustanovilo da nevjerojatno liči na
njenog oca. Drugi ljudi možda misle da su njihovi ljudski problemi neznačajni za Boga i da
on ne mari za njih. To je naravno netočno, jer svaka naša odluka, nije važno koliko bila mala,
svako dijelo ili ponašanje, procjenjuje se da li je u skladu s božjim zakonima.
Nema problema kojeg ne bismo mogli prezentirati Bogu, bez obzira o čemu se radilo, jer on
će to sigurno bolje razumijeti nego ijedan terapeut, doktor ili znanstvenik. Trebamo znati da
za što god se obratili Bogu, ne samo na svjesnom nivou, ako to učinimo na iskreni način, On
će to razumijeti i pomoći, pod uvjetom da tražite pomoć i vjerujete Njemu više nego sebi.
Što je to što želite promijeniti kod sebe da biste se uskladili s Božjom voljom? Uzmite si
vremena, ne činite to na brzinu, ili polovično, varajući sami sebe i onda tužeći se da niste
dobili odgovor. A niste ga dobili jer niste činili iskreno. Ne pokušavajte sebe uvjeriti da je
nešto božja volja samo zato jer vi to tako mislite. Otvorite se Bogu u svojoj istini i budite se
spremni odreći svega. Ako potraje tjednima ili mjesecima, nije važno. To bi vam sada trebao
biti cilj. Ako ne možete učiniti tako jer se nešto u vama još uvijek ne može odreći neke jake
želje, bilo bi jako važno da to sebi priznate. Biti će mnogo bolnije ako zaobiđete činjenicu da
još niste spremni. Bolje je reći:"Sada još nisam spreman.", i to je u redu. Ići ćete polaganije,
pa ćete možda za godimu dana biti spremni. Važno je da budete iskreni sa sobom. Ali ne
odustajte od puta jer još niste potpuno spremni odreći se svoje samovolje. Bolje je to priznati
sebi i ići polaganije.
Preporučili smo vam da dnevno napišete, vrlo kratko, događaje tog dana gdje se niste dobro
osjećali. Samo ključne točke. Kako budete to stalno radili, svaki dan, polako će ono što je bilo
nesvjesno postajati svjesnim i tako ćete upoznavati unutrašnja raspoloženja, a određena
ponašanja koja vam nisu bila jasna i koja niste mogli promijeniti snagom volje će se polako
početi mijenjati. Možda ne možete za sada razumijeti zašto tako osjećate, ali s vremenom će
se početi pokazivati povezanost i lakše ćete razumijeti smisao. Za to vam treba samo deset,
petnaest minuta dnevno, a bit će vam od velike pomoći u povezivanju određenih grešaka. To
može učiniti svatko. Takav dnevni pregled upisat ćete sve što je izazvalo nelagodu bilo koje
vrste. Greške će se ponavljati i postat će vam jasno da je nešto krivo u vama, ma koliko drugi
mogli biti u krivu. Vaše ponašanje može varirai na nekoliko načina prema njima, ali mora
postojati temeljni problem u vašem reagiranju. To ćete pronaći kako budete nastavljali raditi
na sebi. Nakon nekog vremena ponovno pročitajte što ste zapisali i ramišljajte o različitim
greškama, o onima koje ste otkrili. Zamolite Boga za pomoć u razumijevanju. I to će vas
držati na putu. To je način upoznavanja samog sebe. Postat ćete svjesniji svojih osjećaja,
svojih stvarnih želja, i da li su u skladu s božjim zakonima.To je mali napor, a donijet će vam
tako mnogo - da budete mogli biti sve više u istini.
SLOBODNA VOLJA
Ima puno zbrke oko toga što je to slobodna volja. Neki kažu kako uopće nema slobodne volje
i da je sve sudbina. Drugi tvrde upravo suprotno, da je sve slobodna volja. Treći tvrde da neke
stvari određuje sudbina, a ne čovjekova slobodna volja, dok druge stvari određuje slobodna
volja. Međutim, pojedinac koji je spoznao da životom upravljaju načela, ili božji zakoni, zna
da svaki pojedinac ima potpuno slobodnu volju. Jasnije rečeno, sreća u našem životu je
posljedica življenja u skladu s načelima.
Posljednjih nekoliko emisija smo govorili kako funkcionira naša psiha, o svjesnom,
nesvjesnom i podsvjesnom umu. Sva ta tri djela kreiraju naš život, s time da ono čega nismo
svjesni to čini jače. Slobodna volja nam daje pravo na izbor, tako da nema ni jednog čina,
djela, misli, pa čak ni osjećaja, za kojim ne slijedi njegova posljedica. U svjesnom dijelu naše
ličnosti postoji samo dobra volja, dok u nesvjesnom, točnije rečeno u negativnom dijelu,
postoji upravo suprotna namjera. Jedan dio nas želi jednu stvar, a drugi upravo suprotnu. To
stvara nesuglasje u nama i da bismo ga riješili, moramo tu suprotnu želju iznjeti na vidjelo i
osvjestiti je. Najveća je greška pokušati ne vidjeti taj negativni dio u nama, a to činimo
misleći da smo ga se tako riješili, i što onda dovodi do neizmjerno više muka, nevolja,
problema i unutarnjih i vanjskih sukoba, od bilo čega što svjesno poznajemo. Tu kršimo
važno načelo suočavanja sa životom kakav jest u ovom trenutku. Suočavanje sa životnom
stvarnošću znači da smo se sposobni suočiti sa samim sobom kakvi jesmo, sa svim svojim
nesavršenostima. Bez toga se ne možemo razviti. Što god danas učinili ili pomislili, kako god
sada u sebi reagirali, to mora imati svoju posledicu sutra, sljedećeg mjeseca, slijedeće godine
ili kasnije. Gdje god ne možemo vidjeti taj dio nas koji kreira naš život, mi to tada smatramo
sudbinom.
Ima mnogo ljudi koji smatraju da slobodna volja znači da mogu pomisliti ili učiniti što im se
sviđa, a da time neće potaknuti nikakave posljedice. Kako načela upravljaju našim životom, a
najveće načelo je zakon slobodne volje, mi imamo pravo pridržavati se načela ili ih se ne
pridržavati. No, pridržavanje božjih zakona povlači za sobom sreću, ljubav, sklad, jer Bog
koji je savršen, ne može stvoriti ništa osim savršenosti. Kad bi Bog prisilio svoju djecu da se
drže Njegovih zakona, tj. da nema slobodne volje, onda ljepota, mudrost i ljubav ne bi mogli
postojati ako bi ih pojedinac morao iskusiti silom, protiv svoje volje, ako sam ne bi spoznao
mudrost i savršenost zakona. Tako da svatko ima mogućnost živjeti ili ne živjeti prema tim
zakonima.
Ako se ne pridržavamo božjih zakona, tada moramo upasti u krizu koja znači bol. Upravo u
tom bolu leži lijek koji nas vraća na put. Mnogi pojedinci će svjedočiti da su ih upravo osobne
poteškoće i tragedije vratile na put, odnosno da su im pokazale smisao njihovog života. Jer
ima ljudi koji žive u nekom srednjem stanju zadovoljstva, nemaju nekih osobitih problema i
sukoba, ali nemaju ni prave radosti, i koji se nikada ne trgnu i krenu u potragu za dubljim
mudrošću, istinom i radošću. Pa ipak, ako dožive krizu ili nesreću, to za njih predstavlja
početnu točku od koje kreću da bi dosegli viši stupanj svjesnosti, a time i radost.
Sve dok ovisimo o drugim ljudima i vanjskim događajima nad kojima nemamo nikakvog
nadzora, nikada nećemo biti istinski sretni. Možemo doživjeti privremeno zadovoljstvo, ali
neprestano ćemo se plašiti gubitka, jer ne možemo upravljati drugim ljudima. Jedina radost
koja je trajna i koju nam nikada nitko ne može oduzeti, jedino sigurno uporište koje uopće
možemo imati, je razvoj samoga sebe, razrješavanjem naše negativnosti tako da otkrijemo
suprotne motive i činimo po pozitivnim. Kako ćemo otkriti unutarnje uzroke koji nisu u
skladu s načelima i koji su odgovorni za sve naše nevolje, tada ćemo pronaći isto tako i
radost.
Na nesreću, mi to činimo tek onda kad se pojave teškoće i njih nam ne šalje Bog, nego su
posljedica nas samih, bilo da smo toga svjesni ili nismo. Većina negativnih želja nalazi se u
nesvjesnom jer potiču iz razmišljanja malog djeteta. No, budući da su te želje u nama mi ih
možemo otkriti ako to budemo iskreno željeli. To znači krenuti ovim dugačkim zavojitim
putem.
Kako koristiti snagu volje, ili kada se boriti i kada otpustiti, govorili smo u prošlim emisijama.
No, da ukratko ponovimo. Trebamo osjetiti što osjećamo u određenoj situaciji. Te osjećaje
treba prevesti u precizne riječi, a onda potražiti želju ili motiv ispod tih osjećaja. Ne trebamo
se prisiljavati da osjećamo ono što ne možemo osjećati, ma koliko bi to bilo poželjno. Ti
osjećaji će se sami mijenjati prirodno kako budemo učili biti iskreni prema samima sebi, dakle
budemo u istini. Rekli smo da se naši pozitivni i negativni motivi neprestano miješaju i zato ih
treba razlikovati da bismo postupali iz dobrih motiva, a osjećaji će s vremenom slijediti djela.
Kad snagu volje koristimo tako da djelujemo iz negativnog dijela ličnosti, tada je to
samovolja. To onda činimo pod pritiskom i postajemo napeti, gubimo mir. Ako slobodnu
volju koristimo iz pozitivnih motiva, ona onda teče slobodno, snažno i životno. Provodi se
svjesno i jako, a ipak sa strpljenjem. Tako korištena slobodna volja nas ostavlja slobodnim,
mirnim i nikada ne dovodi do prepuštanja pasivnosti i pomirenosti sa sudbinom. Dakle kad
slobodnu volju koristimo željom iz Istinskog dijela ličnosti, ona je tada u skladu s načelima i
dovodi do osjećaja ispunjenosti i sreće.
Međutim, moguće je da je želja ispravna, ali je postižemo na krivi način, a to je onda kada se
motivi miješaju. Na primjer, pretpostavimo da želite biti na svom poslu najbolji. To je
svakako prihvatljiva želja. Nemati želja bilo bi pogrešno, jer bi vam nedostajala životna iskra.
Postoji opasnost od stanja bez želja jer se polako prepuštamo pomirenosti sa sudbinom ili
postajemo bezživotni. Druga je krajnost kad se naše želje moraju ostvariti pod svaku cijenu,
jer to je samovolja. Kao i uvijek, teško je naći ravnotežu ili srednji put. Njega možemo
pronaći samo tako da neprestano provjeravamo iz kojeg dijela naše ličnosti dolaze naše želje.
Želite li biti najbolji zbog svoje taštine? Je li vaša želja oslobođena sebičnih razloga, ili želite
biti najbolji zbog straha da jedino tako možete biti sretni? Kad jednom odgovorimo sebi na ta
pitanja, možemo činiti iz pozitivnih razloga i naša slobodna volja je ispravno upotrebljena.
Zato je jako važno osvjestiti ono što je u nama sada nesvjesno. Samo tako možete odlučiti
gdje trebate otpustiti, a gdje se trebate boriti.
Budite svjesni da taj proces suočavanja sa samim sobom, može jedino biti postupni proces.
Nitko se nikada ne može suočiti sa cjelokupnim sobom unutar kratkog perioda vremena. Ako
ste već došli do točke gdje ispravno možete prihvatiti negativnost u sebi i spoznali jedan dio
ličnosti, ni ta spoznaja ne može dovesti do trenutne promjene. Zato jer spoznaja i promjena
nisu jedno te isto, iako je spoznaja nužan preduvjet promjene. Konačno možete spoznati kako
nerazborito i nerealno reagiraju vaše emocije - i to je veliki korak naprijed. Bit će vam
potrebno dosta vremena i stalno prepoznavanje tih reakcija prije nego što ćete moći stvoriti
nove navike. Iako već samim spoznavanjem djetinjastih, nezrelih reakcija dolazi do olakšanja
i stanovitih promjena, pa se onda mogu dogoditi i vanjske promjene. Ali istinske promjene
događaju se iznutra, a vanjske su tek posljedica unutarnjih. Unutarnja je promjena mijenjanje
stava prema teškoćama, a onda strah nestaje. Sa sve većom lakoćom prepoznajete pogrešne
pretpostavke i kako biste trebali reagirati, ili kako ćete jednom reagirati. Teškoće vas više ne
mogu oboriti, pretjerano uznemiriti ili zabrinuti. I svaki puta, kad naučite lekciju o sebi, vi
ćete postajati snažnija i sretnija osoba.
PROŽIVLJAVANJE OSJEĆAJA
Već smo mnogo puta govorili kako je važno i bitno suočiti se i prihvatiti one osobine,
osjećaje, uvjerenja i stavove u sebi, kojih, ili uopće nismo svijesni, ili nismo dovoljno.
Drugim riječima rečeno, da uopće ne možemo spoznati našu Istinsku ličnost bez da prvo ne
osvjestimo negativni dio ličnosti. Jer sposobnost prihvaćanja negativnih osjećaja,
nesavršenosti, ranljivosti, iracionalnosti, slabosti i nesreće, mora povećati našu sposobnost da
budemo snažni, uistinu ispravni (ne kruta samoispravnost), uistinu neovisni i ispunjeni.
Prihvaćanjem svoje mržnje, ona konstruktivnim proživljavanjem postaje svoja suprotnost -
ljubav, a to vrijedi za sve osjećaje da oni proživljavanjem prelaze u svoju suprotnost. Ta
prividna suprotnost postaje istina kako stječemo iskustvo u proživljavanju naših osjećaja.
Treba reći da je početak mijenjanja sebe najteži, a to vrijedi za svaki posao i u svakom
području. Tako je učiti da živimo u istini, odnosno da se odreknemo obmanjivanja samih sebe
u početku jako teško, zato jer ranjeno dijete u nama misli da je neprihvatljivo, a mi to onda
generaliziramo na cjelokupnu našu ličnost. Opet ponavljamo da je to proces i put koji se ne
može postići u jednom naletu.
Nužno je da na dubljij razini shvatite od kuda dolaze negativnosti i destruktivnosti; što je
stvarno ishodište zla u nama? Već smo govorili o tome da negiranje naše ranljivosti, sram od
bespomoćnosti i osjećaj da smo nevoljeni, stvaraju zlo i destruktivne stavove i osjećaje.
Drugim riječima, zlo u nama je obrana od patnje. Jasno je da ta obrana od patnje stvara još
veću patnju, isto tako kao i zbunjenost, zato jer ne vidimo povezanost patnje sa stvarnim
osjećajima u nama. To negiranje patnje iz djetinjstva prisiljava nas da neprestano stvaramo
ista emocionalna iskustva u odraslom dobu, a to stvara novu i još goru bol. Problem je u tome
što je taj proces izbjegavanja bola nesvjestan.
U nedavnoj emisiji smo objasnili kako nastaju negativni osjećaji u djetinjstvu. Stjecanje tog
znanja je nužna priprema za proživljavanje tih osjećaja iz djetinjstva. Često bez takvog znanja
ne možemo konstruktivno proživjeti te osjećaje. Rekli smo da kad znamo da svatko ima te
osjećaje iz djetinjstva, da nas oni ne mogu preplaviti da se izgubimo u njima. Da ih treba
proživljavati tako da jedan dio nas proživljava te osjećaje, a drugi dio nas je nepristrani
svjedok ili promatrač. Dakle jedan dio nas osjeća bol ili bijes, a drugi dio nas zna da svaki
osjećaj ima svoje vrijeme trajanja i da će proći. Takvim proživljavanjem nastaje olakšanje u
ličnosti i drugačije sagledavanje problema. To znači da je odrasli dio nas sada roditelj koji
svom ranjenom djetetu dozvoljava sve osjećaje da ih konstruktivno proživi.
Međutim, znanje može biti prepreka ako se zadovoljimo samo s teoretskim znanjem bez da ga
provedemo u praksu. Znanje može biti snažna obrana protiv osjećaja, kao što je i neznanje o
tome što osjećaji znače. Dakle, znanje vam pomaže da sve dublje iskusite duboka iskustva iz
djetinjstva tako da ih osjetite, upoznate, izrazite i proživite - proživite onoliko koliko je to
moguće u određenoj fazi razvoja.
Možemo reći da sve ono što je negativno i destruktivno u ljudskoj prirodi je rezultat obrane
protiv doživljavanja bolnih i nepoželjnih osjećaja. Kada se osjećaji blokiraju onda se na to
troši enormna snaga - rekli smo da je to aktivnost koja je pogrešno uoptrebljena. To rađa
lijenost koja ako se pokušava riješiti snagom volje tada se to doživljava izuzetno bolno. Javlja
se čežnja za neaktivnim životom - ništa ne raditi. Za takve ljude su životne poteškoće nešto
previše, jer su nezreli. Kada se negativni osjećaji konstruktivno proživljavaju, oni se
pretvaraju u svoju suprotnost - tama se transformira u svjetlost, a svjetlost je snaga. Dakle,
kada god se nalazite u stanju stagnacije, lijenosti, pasivnosti, tromosti i kada ne želite ništa
raditi, što se često brka s duhovnim stanjem postojanja, tada imate dobro mjerilo da u vama
postoje osjećaji koji su stvorili psihički otrov zato što nisu osvješteni i proživljeni.
Često smo ovdje govorili kako iskustva iz djetinjstva tvore tzv. "leću" kroz koju vidimo svijet
i sebe same. Osoba može osjećati jednu stvar, vjerovati u drugu, a djelovati bez da je svijesna
tog procjepa u sebi. Zato kada se ujedini znanje s praksom - proživljavanjem osjećaja, to onda
dovodi do rasta ličnosti, buđenja i osjećaja cjelovitosti.
Kada ne doživljavamo osjećaje u njihovoj punoj jačini i stvarnosti, naša snaga mora stagnirati.
Naše djelovanje postaje neučinkovito, a život izgleda kao da spriječava sve naše ciljeve i
želje. Kao da su vrata zatvorena za ostvarenje naših talenata, naših potreba i nas samih.
Lijenost može biti jedan način na koji se to pokazuje. Nedostatak kreativnosti je drugi način.
Osjećaj općeg očaja, bez da smo svjesni od kuda dolazi, može biti treći način, a koji se može
racionalizirati vanjskim poteškoćama. Osjećaj uzaludnosti i zbunjenosti u životu je rezultat
opiranja proživljavanju osjećaja, jer se mislimo da će nas njihovo izbjegavanje manje boljeti
nego da ih proživimo. Također strah od sreće i zadovoljstva je još jedan učinak potiskivanja
osjećaja. A istina je da ne postoji drugi način da postanemo istinski živi. Poricanje bola
spriječava puni život, a uzrok je u strahu i otporu proživljavanju bola kada se on pojavi u
našem životu. Sama patnja nije ni upola tako zastrašujuća kao strah od nje i stav prema njoj.
Lijenost je i obrana od osjećaja i učinak. Kad to shvatimo mi možemo upotrijebiti svoju snagu
da smognemo hrabrost da osjetimo osjećaje koje život donese. Istinski mir u duši nije
pasivnost i lijenost, nego radosno kretanje i djelovanje, a istovremeno je to mirno i opušteno
stanje. Ako snagom volje pokušamo prevladati lijenost i pasivnost, to može prijeći u
pretjeranu aktivnost ili radoholičarstvo, a to je onda bolno iskustvo. Ispod svega toga leži
osjećaj straha od osjećanja vlastitih osjećaja koji nije osvješten. Zato treba u svim vidovima
stagnacije prvo osjetiti taj stah od osjećanja bolnih osjećaja.
Taj strah postoji u svakome i treba ga dovesti u svijest. Kada doživite taj strah, spoznat ćete
dvije stvari. Prva je, da su ti osjećaji bili toliko zastrašujući dok ste bili dijete da ih niste mogli
iskusiti, pa ste ih potisnuli. A druga, koja je čak važnija i značajnija, je strah od straha. Strah
od doživljavanja straha je ono gdje leži stvarna opasnost.
Taj strah nalazi se u svima - čak i u onima koji nemaju problema s lijenosti, ili drugim
simptomima koje stvara negirani strah. Svaki osjećaj koji se negira raste. Tako, primjerice,
negirani strah stvara strah od straha, a onda strah od osjećanja straha od straha - i tako dalje, i
tako dalje. To isto se odnosi na druge osjećaje. Negirana ljutnja stvara ljutnju zbog toga jer ste
ljuti. Onda i to negiramo, pa postajemo još ljući zbog toga jer nismo sposobni prihvatiti
ljutnju, i tako dalje. Sama frustracija je podnošljiva ako se u potpunosti osjeti. Ali dok smo
frustrirani zato što "ne bismo" trebali biti frustrirani, to pojačava frustraciju, a zbog toga što je
sebi ne dozvoljavamo, bol se još više produbljuje. Važno je naglasiti taj proces da bismo
postali svjesni koliko je važno izravno osjećati, bez obzira koliko nepoželjni ti osjećaji bili.
Ako negiramo svoj bol, sekundarni bol mora postati jači, gorak i nepodnošljiv. Ako
prihvatimo i osjetimo bol, on se automatski se počne razrješavati. Isto se odnosi na ljutnju,
strah, frustrirajuće potrebe - kakav god taj osjećaj može biti.
Tako, kada osjećate strah od vašeg straha i kada si dozvolite da padnete u sam strah, taj strah
će vam vrlo brzo pokazati druge osjećaje koji su negirani i zbog kojih se strah pojavio.
Negirani osjećaji - koji god mogli biti - postat će vam lakši za podnijeti od njihovog negiranja,
tj straha. I sam strah je podnošljiviji od straha od straha. Borba protiv naših osjećaja i obrana
od njih, stvara cijeli dodatni sloj iskustva koja su bolnija od originala protiv kojeg se borimo.
Treba donijeti svjesnu odluku da ćemo osjetiti i iskusiti strah od dubokih bolnih, povređujućih
i zastašujućih osjećaja u nama koje dižu u nama drugi ljudi ili okolnosti.
Jedini izlaz van je "u i kroz". Važno je da idete u sebe, a ne oko sebe. Nažalost, jako puno
ljudi nastoji izbjeći bolna iskustva na razne načine. Važno je da znate da vas proživljavanje
osjećaja neće uništiti, jer to je vjerovanje malog djeteta za kojeg je to bio realni strah. Svaki
negativni osjećaj koji se proživi prelazi u svoju suprotnost, a s vremenom će polako dolaziti i
nesvjesni zaključci iz djetinjstva koji nisu točni. To znači transformirati tamu u nama u
svjetlost. Toliko nas mnogo stoji držanje negativnih osjećaja daleko od svijesti da to slabi
cijelu ličnost. Suočavanjem s negiranim strahom, često možete naći da je stvarni razlog iza
straha strah i njegov pratilac: taština. Dakle, negirana taština i sram često stvaraju strah. Ideja
da je ponižavajuće imati određene osjećaje, ili biti ranljiv i stoga otvoren, ideja vam se ne bi
trebalo događati ono što vam se događa, osjećaj da ste patili u djetinjstvu jer takvi kakvi ste
bili niste bili vrijedni ljubavi, stvara danas sklonost da negirate svoje osjećaje. Pritisak
negiranih osjećaja tada stvara strah, a strah onda zahtijeva teorije koje opravdavaju strah. Ako
se osoba uvjeri da je opasno osjećati svoje osjećaje, to uvjerenje onda dovodi do sloma i kriza.
Strah koji je stvoren, ako je dovoljno snažan, vodi do strave, a strava vodi osobu u jaku krizu.
Ali temelj straha je u uvjerenju da bol iz djetinjstva da takvi kakvi jesmo nismo vrijedni
ljubavi i sadašnji strah od otkrivanja toga.
Strah nije stvaran. On je rezultat potiskivanih osjećaja. To vrijedi za sve negativne osjećaje
koje treba osjetiti tako da, primjerice, kroz osjećaj slabosti dođete do svoje snage, kroz
osjećanje straha doći ćete do sigurnosti, kroz osjećaj usamljenosti do ispunjenja, ljubavi i
partnerstva, kroz osjećaj mržnje do sposobnosti da volimo, kroz osjećaj beznadnosti do
istinske nade, kroz prihvaćanje nedostataka vašeg djetinjstva leži vaše sadašnje ispunjenje.
ŽIVJETI "SADA"
Zašto je tako važno živjeti "sada" ili u ovom trenutku? Zato jer inače uopće ne živimo.
Anselmo Grin, kojeg smo prošli puta citirali, napisao je knjigu Kada bi živio još samo jedan
dan, pa promislite na trenutak što biste učinili, kako biste se ponašali. A činjenica je da
uglavnom živimo kao da nikada nećemo umrijeti, ali to znači da ne živimo u trenutku, dakle
da ne živimo u potpunosti.
Primjer za tu trvdnju možemo pronaći u načinu kako se bavimo s našom prošlošću, ili s
budućnošću. Ispravan način bavljenja s prošlošću bi bio učenje na greškama. Pogrešan način
je kada žalimo da nismo mi ili drugi drugačije postupili, da se nije odvijala onako kako mi
mislimo da je trebalo, a to sve znači mijenjanje prošlosti, ali mi nismo toga svjesni kada tako
činimo. Jer svatko zna da se prošlost ne može mijenjati, ali se u svojim emocijama drugačije
ponaša.
Ispravan način bavljenja s budućnošću je planiranje, bilo o čemu da se radi. Međutim,
strahovanje da se naši planovi neće ispuniti je pogrešan način bavljenja s budućnošću.
Pretjerano planiranje, predviđanje onoga što se ne može predvidjeti je također pogrešan način.
To je kontrola života zbog straha, umjesto da učinimo ono što smo danas mogli, a za sutra ili
buduće vrijeme činimo kada dođe.Tako da smo ili na krivi način u prošlosti, ili budućnosti.
Koliko smo onda vremena u "sada"?
Razlog tome je zbog izbjegavanja bolnih osjećaja, dakle zbog straha od bola. Kada bismo
uvijek preispitali zbog čega se nalazimo u negativnom raspoloženju, mi bismo naučili lekciju.
To znači prvo, u potpunosti osjetiti sve bolne osjećaje, i drugo, trebamo zamoliti Boga da nam
pokaže onaj dio u nama koji stvara takvo raspoloženje, da bismo spoznali neistiniti stav u
nama koji je doveo do toga da se loše osjećamo. Kada jednostavno čekamo da to prođe, pa još
uzmemo kakvu tabletu ili krivimo vanjske okolnosti, periodi depresije, tjeskobe, nesigurnosti
i nesklada postat će češći i bit će nam sve teže pronaći pravi unutarnji razlog. U takvom
slučaju mi ne koristimo vrijeme za rast, ne živimo u "sada". Dakle, sve bolne emocije su
rezultat neiskorištenog vremena za rast, jer ne pokušavamo otkriti uzrok u nama takvih
negativnih emocija. Svi osjećaji koji su konstruktivni i pozitivni su u skladu s vremenom, zato
što tada mi koristimo vrijeme kako je predviđeno da se koristi.
Drugi razlog zbog kojeg pogrešno koristimo vrijeme je težnja za sutra. Uvijek bježimo iz
"sada" jer mislimo da će sutra biti bolje. To je nada koja proizlazi iz "ranjenog djeteta", a ne
nada naše Istinske ličnosti bez koje se ne bi se moglo živjeti, i ona nije razlog da ne živimo u
"sada". Ne volimo svoju sadašnjost i nadamo se nečem boljem u budućnosti, pa želimo da
danas postane prošlost. Nejasne, nezrele nade u budućnost i sadašnje neugodno i neispunjeno
stanje, su najčešći razlozi za bježanje od sadašnjeg stanja u budućnost, i razlog za ne življenje
u "sada". Osim toga, takva težnja opet stvara sukob u nama, jer se s jedne strane bojimo
budućnosti, a s druge strane, mi težimo prema njoj.
Kada bismo u potpunosti istražili u sebi razloge naše neispunjenosti i poteškoća, tj. postali
svjesni tih osjećaja, bili bismo potpuno sposobni živjeti u sadašnjosti, pa tako živjeti i trenutke
radosti koji dođu kada riješimo problem. Kao i uvijek, svjesnost je prvi korak. Tako moramo
postati svjesni te unutarnje težnje da bježimo od sadašnjosti. Tad ćemo pronaći razloge zašto
bježimo od sadašnjosti. S druge strane, bojimo se budućnosti kojoj težimo, a istovremeno se
bojimo starosti i pokušavamo zadržati sadašnjost. Sve su to emocionalni procesi koji vuku u
suprotnim pravcima i to stvara neizdrživu napetost i bol. Jedan dio nas želi naprijed, a drugi
natrag.
Da bismo vrijeme koristili na pravi način trebamo koristiti svaki trenutak i događaj za rast,
spoznavanje samih sebe. Ako ne budemo bježali od budućnosti, nećemo se je više trebati
bojati. Jedini način da to postignemo je da rješavamo ono što je u trenutku pred nama na
najbolji način što znamo. I pustimo da se sutrašnji dan pobrine sam za sebe na taj način da
sutra rješavamo ono što taj dan donese. Bojimo se nečega u budućnosti jer razmišljamo na
današnji način, nesvjesni da ako se to nešto čega se bojimo i dogodi da ćemo drugačije
razmišljati. A može biti da se uopće ne dogodi, pa smo se uzalud bojali. Drugim riječima,
napravimo danas najbolje što znamo, i recimo sebi "Budi volja Tvoja", ili biti će ono što smo
odabrali.
Tako ćemo koristiti konstruktivno sadašnjost, pa više nećemo trebati bježati od nje. To znači
postojati. Dnevni pregled o kojem smo govorili je najbolji način da potpuno proživimo svaki
dan i sat u njemu. Tada ćemo moći prepoznati proturječnu motivaciju, ili suprotne namjere u
našim emocijama. To prepoznavaje negativnih stavova u nama djeluje oslobađajuće i mi se
osjećamo živima. Naravno da sama spoznaja može donijeti nešto vrlo neugodno i
razočaravajuće o nama samima, povremeno čak i bolno, ali će nam ta spoznaja donijeti mir i
opuštenost, sreću. Ako nismo došli do takvog iskustva, onda još nismo sve spoznali što smo
trebali iz određenog događaja.
Ako budemo koristili život kao terapiju, dakle, prošli na adekvatan način kroz sve što život
donosi, živjet ćemo u sadašnjosti bez bijegova u prošlost ili budućnost. Budući da nam ništa
ne dolazi što nema smisla, život je najpreciznija terapija. Svakome dolazi u skladu s njegovim
mogućnostima. Ako netko ima veći potencijal za rast, ali ga ne koristi, bit će nemirniji i
zabrinutiji od onoga koji čini manje, ali je njegov potencijal za rast usklađen s njegovim
rastom. Oni koji su više dobili, od njih će se i više tražiti. Zato rješavajte upravo ono što je
sada ovdje, jer bijegom u prošlost, ili u budućnost, gubite snagu da riješite ono što sad možete
riješiti. I tako postupno, malo po malo, kroz otkrića o vašim sakrivenim stavovima i
osjećajima, živjet ćete u skladu s vremenom, živeći do kraja u svakom "sada".
Ili kao što kaže A.P.Gouthey: "Svaki trenutak koji ti Bog daruje neizmjerno je bogatstvo.
Nemoj ga omalovažavati. Ne juri u potrazi za ne znam kakvim sutra. "Živi najbolje što možeš,
misli najbolje što umiješ i učini najbolje što znaš danas. Jer danas će ubrzo postati sutra, a
sutra vječnost.."
PRONALAŽENJE SLIKA
Pronaći slike ne može biti jednostavan proces, zato jer ono što se nalazi u podsvjesti je
skriveno od nas. Zbog toga ne možemo kontrolirati svoje emocije, shvatiti njihovo skriveno
značenje i shvatiti kako su te emocije utjecale na naš život. Tako mi u svojim emocijama
nesvjesno kršimo zakone, pa budući da toga nismo svjesni, pitamo se i sumnjamo u Božju
pravednost jer moramo podnijeti toliko mnogo patnje, dok dajemo najbolje od sebe da
budemo dobri i pravedni. A razlog tome je što ličnost stvara u svom podsvjesnom krive
zaključke ili slike. Jedini način da bismo promijenili naš život je da shvatimo što je to u nama
što donosi svu patnju. Za to će nam biti potrebna istinska poniznost da prihvatimo privremeno
stanje patnje, jer shvaćamo da smo je sami stvorili, ali i voljnost da radimo, da je prevladamo
i da se borimo da bismo shvatili kako smo je stvorili. To je primjer skladnog medusobnog
djelovanja pasivnosti i aktivnosti. Tako da ne možemo čekati da se naš život sam promijeni,
nego moramo mijenjati sami sebe. Koja god da se nezgoda dogodi u našem životu, mi imamo
moć da je promijenimo. Imamo moć da promijenimo naš život, ali to ne možemo učiniti tako
da samo mijenjamo vanjsko djelovanje, nego i unutrašnje reakcije, pa će se mijenjati i vanjske
okolnosti.
Moramo naučiti prihvatiti da smo na svim razinama naših emocija u ovom trenutku
nesavršeni. Iako mi u našem umu to znamo, naše emocije to ne znaju. Emocionalno želimo
biti savršeni i kada otkrijemo da to nismo, sve se u nama buni priotiv te spoznaje. Jedan od
mnogih simptoma tog bunta je osjećaj krivnje. Kada pronalazimo naše slike, koje su uzroci
naše patnje, moramo biti svjesni da ćemo spoznati pogrešna uvjerenja zbog kojih ćemo se
prvo loše osjećati. Ako zbog toga budemo osjećali krivnju, mi se nećemo moći promijeniti, jer
osjećaj krivnje nije ništa drugo nego neprihvaćanje sebe kakvi zaista jesmo u ovom trenutku.
Kada se loše osjećamo prvo treba pitati sebe "što osjećam", jer često nismo ni svjesni osjećaja
krivnje što nismo savršeni. Čak ako smo ga i svjesni, mi ne znamo što taj osjećaj stvarno
znači, pa ga često brkamo s poniznošću i kajanjem. Kajanje je bol koji se jasno proživljava jer
smo povredili sebe i drugu osobu. Zato je potrebno jasno formulirati svoje osjećaje i biti
svjestan da se neugodna reakcija često događa prije nego što postanemo svjesni što smo to
spoznali o sebi.
Formuliranje naših osjećaja u jasnu misao glavi je dio rada na sebi. Kada to učinimo otkrit
ćemo da se osjećamo krivima zato što smo pogriješili. A onda se ponovno trebamo pitati:
"Zašto se osjećam krivim kad griješim?" Odgovor će biti: " Zato što želim biti više od onoga
što jesam u ovom trenutku. Nešto u meni ne prihvaća vlastito neznanje ili sebičnost, ili moju
želju da to lakše prevladam." Ako na taj način budemo analizirali naše emocije jako ćemo si
olakšati taj proces traženja slika.
Kada počnemo tražiti naše slike jako je važno da ne smijemo području nesvjesnog pristupiti s
moralizatorskim stavom, jer je korijen slike u djetinjstvu. To znači da su to uvjerenja malog
djeteta koje nije imalo znanje odraslog čovjeka. Sjetimo se primjera iz prošle emisije u kojem
je dijete na osnovu bolnog iskustva zaključilo da je kupanje opasno. Pa ipak taj djetinjasti
zaključak kasnije kontrolira iz nesvjesnog život odrasle osobe. Slika se sastoji i od mana koje
možemo svjesno jako dobro poznavati. Međutim, mi ne moramo znati da te iste mane postoje
na raznim slojevima ličnosti, na svjesnom, nesvjesnom i podsvjesnom sloju. Ako mani
pristupimo s moralizatorskim stavom - to ne bi trebalo biti u meni - mi je nećemo moći
promijeniti.
Zato je najbolje potragu započeti tako da počnemo razmišljati o svojim povredama, sukobima
i problemima. Kao i o svojim unutarnjim stavovima, jer oni proistječu iz neznanja. Zapravo,
to je ono što mane zapravo i jesu. Razmislite kako emocionalno reagirate na određene
situacije i kada i kako se te reakcije ponavljaju po nekom obrascu kroz vaš život. Počnite
promatrati vaša razočaranja koja, po svemu sudeći nemaju ništa s vašim djelovanjem i
reakcijama. Nakon toga, kada prepoznate određeni pravilni obrazac, bit ćete sposobni vidjeti
vezu s vašim unutarnjim stavom kojeg do sada niste bili svjesni.
Kada shvatimo da naše unutarnje reakcije proizlaze iz pogrešnog vjerovanja ili stava, tada
imamo dvije mogućnosti. Jedna mogućnost je da pronađemo iste mane za koje smo mislili da
smo ih već riješili, ali to je ista pogreška samo na dubljem sloju, pa je ponovno treba riješiti.
Druga je mogućnost da nađemo u sebi mane, dok na van imamo točno suprotne reakcije, i to
one istinske, a ne samo masku. Uzmimo na primjer jednu hrabru osobu. Međutim, razotkrivši
svoje skrivene emocionalne reakcije, ona se suočava s djelom ličnosti gdje je kukavica. To
otkriće je takav šok, i osoba misli da to nema smisla, jer smo mi naučeni misliti u okvirima
"ili/ili", a ne "i/i". Treba shvatiti da u našoj ličnosti ima proturječnih usmjerenja, ili
motivacije, koja su sva na djelu stvarajući konflikte.
Ovakav rad na sebi spada u dubinsku psihologiju. Da bismo dobili tu bitku, moramo naučiti
duboku molitvu, duboku meditaciju i duboko razmišljanje. Prvo duboko intelektualno
razmišljamo u meditaciji i kada dođemo do otkrića o svojim potisnutim reakcijama - bilo da
otkrijemo da se one ponavljaju ili da nađemo nešto što je suprotnost vanjskom ponašanju -
trebamo razmisliti o važnosti tih reakcija, značenju i učinku na nas same i na druge. Trebamo
ih usporediti s duhovnim zakonom. Tada ih ponovno treba proživljavati i razmisliti o svojim
osjećajima onoliko koliko to možemo na objektivan način. Nakon toga se trebamo moliti
Bogu za daljnje prosvjetljenje i snagu da promijenimo pogrešne reakcije, jer samo teoretsko
znanje neće biti dovoljno da se promijenimo. Rad započinje tek nakon takve spoznaje, a to je
meditacija i molitva. Jer mi smo toliko naviknuti odgurnuti neugodno znanje natrag u
podsvjest, pa treba računati s time da tu naviku ne možemo brzo promijeniti. Treba raditi s
razumijevanjem da ne možemo odmah promijeniti privremenu nesposobnost da drugačije
reagiramo, jer znamo da je spori rast jedini mogući način. Trebamo uzeti nove spoznaje o sebi
koje nisu laskave za nas, promotriti ih iz raznih kutova, moliti se i meditirati o njima.
Nabrojimo sad korake u pronalaženju slika:
1. Preuzeti odgovornost za teškoće u vlastitom životu, priznati sebi da nismo savršeni.
• pronaći sve probleme i otkriti negativnu motivaciju u određenom području života tako da
počnemo prevoditi skrivene emocije u jasne misli, pa ih tada usporediti s duhovnim zakonom.
• treba promatrati negativne crte u nama objektivno i suosjećajno, bez osude
moralizatorskim stavom, jer znamo koliko god bilo veliko zlo u nama da ga možemo
promijeniti.
• zapisati sve probleme, neugodne situacije i vidjet ćemo da se ponavlja isti obrazac ( moram
se brinuti za druge po svaku cijenu, ne smijem pokazati svoje potrebe, autoriteti su
nepravedni).
• shvatiti obrazac i usporediti ga s duhovnim zakonom ili stvarnošću.
• Tu tek počinje pravi posao - pronaći shemu, razumijeti je i promijeniti emocije je
dugotrajan posao. Meditirajte, molite, razmišljajte i ponovno proživljavajte situacije u kojim
se javlja obrazac - tako naše emocije sazrijevaju.
2. Otkriti svoj strah od povrede, odnosno bola.
Glavna prekretnica na putu je otkriće kako mi sami kreiramo svoj život. Jer samo dok se
osjećamo krivima kad uočimo našu pgrešku, odgovornost za vlastiti život izgleda preteška.
Ali kada jednom prevladamo to stanje tako da prihvatimo sebe onakvima kakvi trenutno
jesmo, bez bunta, ljutnje i bez pogrešne vrste srama ili krivnje, tako da imamo hrabrosti biti
ono što jesmo u svakom području našeg života, odgovornost za naš život učinit će nas
slobodnima. Shvaćanje onoga što je u nama uzrokovalo naše probleme, brige, nezadovoljstvo
i nesreću, učinit će nas snažnima i sigurnima, a što nam lažna sigurnost nije mogla dati. Bilo
da smo sigurnost nalazili u odnosima s drugim ljudima, potvrđivanju na poslu, ili idejama. Taj
osjećaj slobode i snage doći će prije nego što ćemo moći promijeniti naše osjećaje, slike i
unutarnje reakcije koje su tako jako vezane navikama. Teško da postoji neka osoba koja ne
želi izbjeći odgovornost za vlastiti život na ovaj ili onaj način u nekom području svog života,
dok se istovremeno jedan dio nas buni zbog tog vlastitog odricanja od slobode. Prvi korak
prema toj spoznaji je da shvatimo kako, gdje i zašto smo si nametnuli neku ovisnost. Ako tada
shvatimo unutarnju, negativnu motivaciju, i kako nam je ona donijela mnogo više patnje od
one koju smo takvim postupanjem htjeli izbjeći, mi ćemo postati slobodni.
Treba također otkriti strah da budemo povrijeđeni, strah od bola. Ta pogrešna strategija malog
djeteta u nama uzkokuje sav bol u našem životu. To je kao situacija neke osobe koja se toliko
boji smrti da počini samoubojstvo. A to je upravo ono što nam slike rade. Toliko se bojimo
bola da stvaramo slike, koje bi nas trebale spasiti od bola, a u stvarnosti stvaramo neizmjerno
više bola, nego što bi ga trebali proživjeti bez tih obrana. Trebamo prihvatiti činjenicu da smo
nesavršeni i da patimo u mjeri u kojoj nismo savršeni. Što ćemo se više mijenjati, to će naša
patnja postajati manja. Što opuštenije možemo pogledati u sebe i svoju patnju, pronalazeći
uzroke i rješavajući ih, to ćemo ih brže prevladati. I tada ćemo imati pravilan stav prema bolu.
Jedino prihvaćanje bola na taj način - to je jedini zdravi način, niti s mazohizmom, niti s
buntom, niti padajući pred njim i činiti se napetim iznutra - bol će konačno prestati biti bol.
Kad bol potpuno prihvatimo tako da ga proživimo, tada ćemo ga i prevladati.
Slijedeća točka na koju moramo obratiti pažnju kad radimo sa slikama je jaki sram koji se
javlja kad god otkrijemo neku svoju manu. To čak ne mora biti nešto što je objektivno
sramno. Ali nakon što smo imali hrabrosti priznati našu grešku i drugima, taj osjećaj
posramljenosti i neugodnosti potpuno nestaje. Jer ono što je ružno slabije je od naše iskrenosti
koja je lijepa. Mi možemo imati puno goru manu koju smo spoznali, i čak o njoj slobodno
možemo govoriti s drugim ljudima, ali puno manja mana dok nije u potpunosti spoznana i
prihvaćena izaziva sram. Recimo da otkrijemo jaku ovisnost o jednom roditelju. To je nešto
što smo spoznali, ali smo zanemarivali koliko mnogo i na koji način je to utjecalo na nas, i
koliko smo još uvijek ovisni sličnim emocijama. I kada se po prvi puta susretnemo s tim
dubljim shvaćanjem, ono uzrokuje osjećaj jake posramljenosti. To je tipična reakcija na sliku
kada je počinjemo duboko shvaćati. Ako to unaprijed shvatimo, puno ćemo olakšati rad na
sebi. Nećemo biti pod utjecajem dojma da se to događa samo nama. To je stoga što mi tako
emocionalno vjerujemo i zato se osjećamo tako posramljeno. To je stav odijeljenosti od
drugih ljudi koji smo izgradili zbog pogrešne obrane iz djetinjstva. Ali ako shvatimo da kroz
takve osjećaje prolaze i drugi ljudi, moći ćemo se konstruktivno baviti takvim osjećajima,
umjesto da dozvolimo da oni nama upravljaju. Jedino tako počet ćemo rušiti zidove koji nas
zatvaraju u usamljenost, strah, krivnju i lažan sram.
Na taj se način možemo razviti u slobodnu osobu, umjesto da nama vladaju i da nas
pokoravaju pogrešna vjerovanja malog djeteta i lažni sram. Za to nam je potrebna hrabrost da
vidimo ranjeno dijete u sebi, da ga prihvatimo i proživimo njegove osjećaje, tj. da prihvatimo
sebe onakvima kakvi jesmo u ovom trenutku. Tada ćemo otkriti da smo živjeli u fantomskom
svijetu straha i srama, koji uopće nije stvaran, i da je svijet kojim vladaju Božji zakoni siguran
i lijep.
AUTORITETI U NESVJESNOM
Roditelji ili zamjena za roditelje, svi stariji, a kasnije i učitelji, predstavljaju autoritet za dijete.
Prvi sukob u životu dijete ima s autoritetima, jer oni sprječavaju ispunjenje mnogih njegovih
želja. Zbog toga djetetu taj autoritet izgleda neprijateljski. Bez obzira koliko mnogo ljubavi,
topline i pažnje dijete dobiva, bez obzira koliko su te zabrane opravdane, to za dijete
predstavlja prvu prepreku u životu. S druge strane, autoritet također može biti pretjerano
strog, ili pretjerano popustljiv, da navedemo samo ta dva ekstrema.
Dijete razdire sukob, jer s jedne strane, čezne za roditeljskom ljubavi, dok se s druge strane
opire i buni protiv zabrana autoriteta. Dijete osjeća da je taj autoritet nešto neprijateljsko i
zbog toga se osjeća frustrirano. Osim toga često postoji više od jedne čežnje: nestrpljivost da
bude odraslo, da ga nitko ne ograničava, kao što to pogrešno vjeruje. Ali kako dijete odrasta,
autoritet se mijenja; umjesto roditelja i učitelja, autoritet sada predstavlja društvo, vlada,
poslodavac, moćni ljudi o kojima može ovisiti, pa i bračni partner, itd.
Osoba nesvjesno prenosi iste osjećaje iz djetinjstva u odraslo doba. Autoriteti je sada
ograničavaju kao odraslu osobu. Isti problemi i sada postoje na drugačiji način: kao dijete je
bila rastrgana između želje da bude voljena i prihvaćena, a što je bunt prema autoritetima
onemogućavao - ili je dijete tako vjerovalo. Osoba još uvijek nosi taj osnovni sukob u sebi: s
jedne strane otvoreni bunt protiv ograničenja, a s druge strane, strah da bude odbačena.
Rješenje tog sukoba koje je stvorilo malo dijete mora biti pogrešno.
Razlikujemo dva osnovna rješenja, dva tipa, ili mogućnosti reagiranja prema autoritetima, s
mnogim varijacijama - a često se te dvije reakcije međusobno miješaju i prisutne su u jednoj
osobi. U jednom periodu, jedna reakcija može prevladati, a u drugom periodu to može
suprotna krajnost. Ili ista osoba može reagirati različito u raznim područjima svojeg života.
Rijetko ćemo naći jedan ekstrem u jednoj osobi, jer obično postoji mješavina.
Prvi tip ličnosti mogli bismo nazvati buntovnikom ili prekršiteljem pravila. Prekršitelj pravila
je psihološki opis i ne treba ga doslovno shvatiti. Taj tip je uvijek protiv, ma o čemu se radilo.
Osoba se otvoreno buni i pruža otpor autoritetima. Ona osjeća autoritete kao neprijatelje, jer
joj oni zabranjuju želje. Dok ju autoriteti u tome sprječavaju, ona to doživljava kao nepravdu i
kao nešto što je općenito štetno. Ako je to osoba koja izražava svoje osjećaje i inače je
odvažna, to je način kako ona rješava svoje strahove, ona će se otvoreno boriti i pobuniti. Ta
pobuna se može dogoditi u najblažem obliku u osobnim stavovima, ili u jačem obliku kao
pobuna protiv društva kroz članstvo u ekstremnim manjinskim strankama, ili u kriminalu.
Najsnažniji oblik ovog stava možemo naći u osobi koja čini antidruštvena djela. Najblaži
oblik je onaj koji ne mora biti vidljiv drugim ljudima. Ali u osobi postoje isti osjećaji u
podsvjesnom, pa će takva osoba imati vanjske sukobe jednako kao i otvoreni buntovnik.
Drugi tip ličnosti mogli bismo uvjetno govoreći je zagovaratelj pravila. To je osoba koja je
odustala od pobune jer je kao dijete osjećala da će biti sigurnija ako se ne buni, pa se pomirila
s autoritetom, bez obzira koliko ga ne voljela. Ta lažna sigurnost dovodi osobu da postane u
ekstremnom slučaju snažan zagovaratelj pravila, ali to može činiti na mnogo manje vidljiv
način. Zagovaratelj pravila, da bi osigurao svoju poziciju i sigurnost, te da bi sakrio vlastitu
pobunu - a što je u najdubljem smislu isto što čini prekršitelj pravila protiv kojeg se bori,
mora postati krajnje suprotan prekršitelju pravila. Što se on više boji svojih buntovnih
osjećaja, to će biti oštriji prema prekršitelju, jer u njemu vidi ono što ne želi vidjeti u sebi.
Upravo strah da ne vidi u sebi ono protiv čega se tako žestoko bori čini ga dvostruko
"dobrim". To ne znači da zagovaratelj pravila ne može biti uistinu dobra osoba, isto kao i
buntovnik. Međutim, i jedan i drugi reagiraju nesvjesno i nezrelo. Ali su unutarnji motivi
zagovaratelja pravila ukorijenjeni također na strahu i ne mogu donijeti pozitivne rezultate.
Govorili smo o tome kako naše nesvjesno snažno utječe na nesvjesno druge osobe, mnogo
više nego svjesno prepoznati stav ili djelo. Drugim riječima, ako imamo određene stavove, a
nismo svjesni da ih imamo zbog straha, jer smo ga potisnuli, ti stavovi će imati daleko veći
učinak na druge ljude, nego kad smo svjesni da se bojimo. Naš nesvjesni strah budi također
nesvjesni strah u drugoj osobi, pa će ona automatski pojačati svoj obrambeni, ili napadački
stav. To ovisi o osobi, da li se povlači ili napada kad se osjeća ugroženom. Tako će
zagovaratelj pravila, nesvjestan svog straha, osobito loše djelovati na prekršitelja pravila.
Prekršitelj pravila osjećat će se manje buntovno ako je zagovaratelj pravila vođen zdravim,
svjesnim i zrelim motivima. Tada zagovaratelj pravila neće ići protiv čovjeka, nego za
istinom.
Postoje mnoge nijanse i varijacije u oba ta dva ekstremna tipa. No, oba su ekstrema jednako
pogrešna, jer će buntovnik uvijek buniti, bez obzira da li je to potrebno ili nije, a zagovaratelj
zakona će slijepo slijediti pravila, čak kad su ona pogrešna.
U većini slučajeva je jedno usmjerenje malo više prevladavajuće. U nekim slučajevima, ali
rjeđe, je jedno usmjerenje prevladavajuće. Ali u većini je to mješavina. Da bismo otkrili kako
reagiramo na autoritete trebamo sebe pitati u kojim prilikama, ili s kojim tipovima ljudi,
prevladava jedno usmjerenje, a kada ono drugo.
Te dvije krajnosti stvaraju začarani krug: što je veći bunt kod prekršitelja pravila, zagovaratelj
postaje žešći i nepopustljiviji, da bi se zaštitio od vlastitih strahova i pobune. Kao rezultat toga
i bunt i otpor kod prekršitelja pravila moraju postati još snažniji. On nije svjestan da njegov
otpor nije više okrenut protiv pravila kao takvih, ili protiv autoriteta, već zapravo protiv
lažnog stava u podjednakom nesvjesnom zagovaratelju pravila.
Ovo je vrlo teška tema jer je stav prema autoritetima nesvjestan i očituje se u profinjenim
emocionalnim reakcijama. Međutim ako pogledamo u sebe možemo lako otkriti koji se stav
pretežno odnosi na nas i u kojim područjima je jedan način reagiranja jači od onog drugog.
Tada možemo razmišljati o učinku koji taj unutarnji stav ima na naš život, sukobe, kao i na
našu okolinu i nama bliske ljude.
Ako spadate više u kategoriju buntovnika trebali biste postati svjesni razlike između istinskih
autoriteta i onih manje savršenih, jer i autoriteti su samo ljudi, pa ne mogu biti savršeni, a što
nesvjesno očekujemo od njih. Problem je što naše ranjeno dijete prenosi nesvjesni stav i na
najviši autoritet, na Boga. Tada smo neprestano u sukobu iznutra, jer na svjesnom nivou
znamo da je Bog ljubav, ali u našem nesvjesnom je on tada neprijatelj. To često možemo čuti
kada ljudi govore da je Bog nepravedan i tome slično. Kada spoznamo taj stav u sebi, naš
otpor prema autoritetu kao neprijatelju će automatski slabiti. Znanje o tome će nam pomoći da
izgradimo pravilan stav u sebi, pa ćemo moći prepoznati pogrešnu vrstu autoriteta, bez da to u
nama digne bunt, jer ćemo moći shvatiti njegove motive i biti sposobni suosjećati. Moći ćemo
shvatiti jer smo slične motive našli i u sebi. To je proces osvještavanja. Tada ćemo moći
prepoznati nužnost zakona i reda, pa stoga i autoriteta, čiji je zadatak da podupire zakon i red.
Više nećemo očekivati da autoriteti budu savršeni, a naš bunt će slabiti u mjeri u kojoj ćemo
to shvaćati, u mjeri u kojoj smo uvidjeli zašto smo tako negativno reagirali na neke pogreške
autoriteta. Naučit ćemo da ne reagiramo automatski protiv ikoga i ičega, samo jer se radi o
autoritetu. I tada ćemo moći prepoznati lažne autoritete, jer nećemo više slijepo reagirati.
Ako ste otkrili da ste skloni tome da budete više na strani zagovaratelja previla trebali biste se
sjetiti perioda u djetinjstvu kada ste se bunili i opirali autoritetu. Kada budete to istraživali,
prije ili kasnije ćete otkriti period kada ste odlučili promijeniti i pokoriti onome što nam je
izgledalo kao jača sila, odnosno autoritet. Sigurno je da to niste učinili samo zbog straha, tu je
bilo i pozitivnih motiva koje sad također trebate pronaći. Kada dođete do te točke, napravili
ste veliki korak.
Kako budete dalje istraživali pomalo ćete shvaćati reakcije koje drugi ljudi imaju prema
vama. Samoispravna strogost koja vas ponekad obuzima - potpuno nesvjesno - prema vašoj
braći i sestrama buntovnicima, će se smanjiti. Vaša reakcija će se promijeniti u mjeri u kojoj
prepoznate vlastite motive bazirane na strahu od vlastite pogreške. Tako ćete napraviti čin
snage iz čina slabosti, ili kako to znamo reći, iz pogreške ćete napraviti učenje ili napredak.
Shvatit ćete da upravo zato što se nalazite na strani autoriteta, dvostruko odgovorni da ne
odbacite buntovnike, već da svojim razumijevanjem izvučete osobu iz njezine pogreške. A to
jedino možemo učiniti ako prvo razumijemo sebe, pa nećemo izvlačiti korist iz bunta.
Sjetimo se da se Isus družio s carinicima i ostalim grješnicima. Svi ti ljudi su osjećali tu
kvalitetu u Njemu. Oni se s njim nisu bunili ne samo zato što su osjećali Njegovu istinsku
dobrotu, već i Njegovo razumijevanje razloga zašto su bili takvi. Oni su osjećali da ih On ne
prosuđuje, on se družio s njima, usprkos činjenici da se On, naravno, suprotstavljao njihovim
djelima i pogrešnim stavovima. On se čak mogao smijati s njima pogrešnoj vrsti autoriteta.
Isus je vrsta autoriteta za kojom bismo morali težiti. To znači da se ne sudimo, čak niti
nesvjesno.
Naravno da prekršitelji pravila kada postanu opasni za dobrobit drugih ljudi, da moraju
naučiti lekciju. Kriminalce treba sprječavati da nastave činiti svoja djela kroz zakonske
ustanove. Kada se to dogodi, to je zato što je predugo na njega utjecala pogrešna vrsta
autoriteta koja ga je još dublje gurnula u tamu, umjesto da ga je od tamo izvukla. Sav jad,
stvarni problemi kao što je to kriminal, nepravde bilo koje vrste, proizlaze iz tih začaranih
krugova i da bi se oni prekinuli treba naći njihove korijene. Ali to je uvijek bolan postupak,
posebno ako ih se ne traži iznutra u motivima, nego ih se pokuša riješiti vanjskim sredstvima.
Zato treba naći nesvjesne emocionalne reakcije u nama da se lavina ne bi pokrenula. Na taj
način, svatko od nas može sudjelovati na sprječavanju i prekidanju začaranih krugova prije
nego što se oni bolno očituju.
EMOCIONALANA ZRELOST
Emocionalna zrelost je, prije svega, sposobnost i mogućnost da volimo. Naravno da je
emocionalna zrelost relativna, ona je pitanje stupnja. Ali kad postoji strah da budemo
povrijeđeni, razočarani, kao i strah od života, emocionalna zrelost postoji u mjeri u kojoj u
ličnosti ne postoji strah ili ranjeno dijete. Emocionalna zrelost suprotnost je sebičnosti. Netko
može biti krajnje nesebičan u malim vanjskim stvarima, ali to može biti maska za
emocionalnu sebičnost. Takva osoba se može odreći imovine i biti nesebična u tom području,
ali se istovremeno može bojati ljubavi i rizika da bude povrijeđena, pa tako ona ne daje ljubav
drugima. Emocionalna zrelost znači da se ne bojimo platiti cijenu postojanja. I ta "cijena
života" uključuje i povremene povrede i razočaranja. Zrelija osoba to zna, prihvaća, nije
prestravljena i shvaća da raste kroz poteškoće, jer kada se povlačimo od života u usamljenost i
okrećemo od drugih ljudi, mi ne samo da povređujemo druge, nego i sami sebe. Emocionalna
zrelost znači da se ne bojimo svojih vlastitih osjećaja, zato jer ako imamo negativne osjećaje,
naš strah od njih neće učiniti da oni nestanu. Upravo suprotno, jedino kada se suočimo s tim
negativnim osjećajima, tada možemo shvatiti od kuda oni dolaze, i samo ih tada možemo
kontrolirati, a ne da ih potiskujemo, pa tako oni rastu. Tada se također nećemo bojati svojih
pozitivnih osjećaja, jer nećemo mariti zbog povremene povrede i radije ćemo hrabro riskirati,
umjesto da ne pokazujemo svoje pozitivne osjećaje. Jer ako možemo pokazivati svoje
pozitivne osjećaje drugima, dajući im toplinu, ugodu i nježnost, to će biti važnije od onoga što
bi nam se moglo dogoditi kasnije.
Emocionalno zrela osoba je sposobna upustiti se u proces odlučivanja, tj. vidjeti da svaka
odluka ima pored pozitivnog i mogući negativni ishod. Nakon takvog traženja istine, ona je
spremna platiti cijenu za odluku koju je donijela. Emocionalna zrelost znači da znamo što
želimo, da želimo ono što možemo imati i da smo za to voljni platiti cijenu. Odreći se
egoizma na svim razinama našeg bića i zbog toga biti spreman istražiti naše nesvjesne
reakcije, za koje smo rekli da mogu biti suprotne svjesnim željama, znači emocionalnu
zrelost. Tako naše vanjske reakcije postaju jedno s našim najdubljim reakcijama.
Da bismo sazrijevali trebamo pronaći onaj dio nas u kojem još vladaju nezreli osjećaji malog
djeteta, pa smo stoga sebični. To će nam često u početku biti kao šok, jer su te rekcije toliko
različite od naših iskrenih svjesnih vanjskih reakcija. Bilo da su te vanjske reakcije do sad
uistinu bile iskrene, jer je to bilo najbolje što smo mogli, ili su one svjesno varanje, ta vanjska
maska mora biti razriješena da bismo mogli pogledati ispod nje u našu negativnost. Tu ćemo
naći mnoge osjećaje i namjere koji su dijametralno suprotni našem svjesnom uvjerenju o
nama samima. Do sada nam maska nije donijela ono što smo željeli, ili ono što smo mislili da
ćemo dobiti. I to nas je ljutilo. Maska pokušava sakriti ono što je iza nje. Tako smo se osjećali
prevarenima i iskorištenima, međutim nismo shvaćali da to nije istinska ili bezuvjetna
dobrota, nego je bila dobrota iz prisile, straha, pa stoga pogrešna. Međutim, tada se može
dogoditi da odemo u drugu krajnost i počnemo iživljavati negativne osjećaje ispod maske,
vjerujući da smo tako u istini sami sa sobom. Mi naravno moramo prihvatiti i taj sloj u nama,
ali on nije naša najdublja istina. Trebamo istražiti što se nalazi iza bunta, ljutnje i drugih
negativnih osjećaja tako da ih konstruktivno proživimo. To su simptomi koje treba proživjeti,
a ne potiskivati, a rezultat su neznanja o životu. Tad ćemo sve više biti svjesni svoje Istinske
ličnosti, odnosno istine o nama.
Odgovore ćemo pronaći samo ako budemo imali hrabrosti pogledati ispod maske, suočiti se i
prihvatiti naše negativne osjećaje i namjere, bez da ostanemo u našoj negativnosti. Kao što
smo shvatili da je maska pogrešan zaključak malog djeteta, tako je to i negativnost Tada ćemo
biti sposobni da budemo u istini sami sa sobom bez da preuveličavamo našu negativnost.
Također ćemo shvatiti da naša prošla nesebičnost nije bila učinkovita, jer je bila lažna. Takav
način rada na sebi vodit će nas u emocionalnu zrelost, ili u sposobnost da volimo i dajemo.
Najbrži put da se oslobodimo sebičnosti je ako se prikazujemo onakvima kakvi zaista jesmo,
čak ako to znači i neko malo poniženje. To je davanje ljubavi u najdubljem smislu. To je
stoga što se drugi ljudi osjećaju podjednako nesigurno kao i mi. Ako nas vide toliko
savršenima kako im to pokazuje naša maska, njihov će kompleks manje vrijednosti još
narasti, pa će prezirati sebe još više. Tada će oni oko sebe staviti još čvršći oklop, koji će ih
još više razdvojiti od drugih ljudi, podjednako kao što i mi pokušavamo biti neovisni, jaki i
toliko savršeni. S druge strane, ako se pokažemo onakvima kakvi uistinu jesmo, sa svojim
slabostima, to će im dati poticaj da oni to isto učine. Tako ćemo dobiti ono čega smo se
odrekli. To je duhovni zakon: prvo se moramo odreći onoga što želimo dobiti. Mi smo se
odrekli toga da želimo ljubav drugih jer smo toliko savršeni, odrekli smo se svoje taštine i
samovolje. A drugima smo dali poklon tako da smo umanjili njihovu usamljenost. To je tako
jednostavno, ali u početku nije lagano. I gdje postoji problem koji ne možete riješiti, probajte
to učiniti na ovaj način. Nemojte u tome pretjerivati, jer niti jedna krajnost nije zdravlje.
Treba samo skinuti masku, biti prirodan i nenametljiv. Tako ćemo otkriti tko uistinu jesmo u
ovom trenutku i budimo ta osoba. Tako dajemo najveći dar drugom ljudskom biću.
STRAH OD SREĆE
Želja za srećom postoji u svakom čovjeku. To je primarni osjećaj i postoji u nama od trenutka
rođenja. Dijete želi ispunjenje svojih želja odmah i na način kako ono to želi. Rekli smo da je
dijete egocentrično i nije sposobno za zrelu ljubav. Ranjeno dijete u nama osjeća još uvijek
onako kako smo osjećali dok smo bili dijete, dakle, dio nas želi trenutno ispunjenje svojih
želja i to na način kako mi to želimo. Sreća, kao i svaka istina, može biti iskrivljena u svoju
suprotnost. Tako i svako ispravno shvaćanje može biti iskrivljeno u pogrešno shvaćanje.
Sreća, pogrešno shvaćena, se izražava: "Jedino ako mogu imati ono što želim, na način na koji
ja želim i kada to želim, mogu biti sretan. Bit ću nesretan ako se to ne dogodi kako ja hoću."
Osim toga, pri tome očekujemo apsolutno odobravanje, divljenje i ljubav od svih. A kada se
to ne dogodi, mi to doživljavamo kao tragediju, kraj svijeta. Ne možemo biti sretni. Svakako,
to nikada nije intelektualno uvjerenje, ali tako to osjećamo - sve izgleda beznadno i
raspoloženje nam varira u raznim stupnjevima očaja.
Ranjeno dijete u nama razmišlja u okvirima crno-bijelo. Ne postoji ništa između, ili postoji
sreća ili nesreća. Ako se stvari događaju u skladu s našim očekivanjima, onda je to sreća. Ali i
ako najmanja stvar krene protiv naše volje, svijet je crn.
Takva reakcija potječe iz djetinjstva. Kada je dijete gladno više od nekoliko minuta, za njega
su te minute kao vječnost. Ne samo zbog toga što dijete nema pojam o vremenu, nego i zato
što dijete ne zna da će period gladi brzo završiti. Tako se dijete nalazi u apsolutnom očaju,
kao što to možemo vidjeti kod djeteta koje plače kao da je kraj svijeta. Dijete izražava svoju
ljutnju, bijes i nesreću. Međutim, u odraslom dobu se ti osjećaji prekrivaju razumnim i
racionalnim ponašanjem.
Dijete vrlo rano osjeća da sreću koju želi ne može ostvariti, pa ono osjeća ovisnost o
okrutnom svijetu koji mu ne daje ono što želi. Taj iskrivljen i primitivan pristup sreći je u
stvari potreba za moći nad drugima, pokoravanjem drugih i odobravanjem. Drugi su ovdje da
ispunjavaju naše želje, kao naši roditelji u djetinjstvu, a budući da ta želje ne mogu nikada biti
ispunjene, mi se osjećamo stalno frustrirano.
Jasno da se mi ne možemo sjetiti tih svojih osjećaja iz djetinjstva, ali ih možemo otkriti u
nama danas. Prvo moramo otkriti gdje to ranjeno dijete u nama još uvijek postoji, s istim
željama, osjećajima i reakcijama. Tek tada dospijevamo na točku u našem razvoju od koje
počinjemo mijenjati neostvariv pristup sreći i počinjemo graditi zreo pristup. Sve dok ne
doživimo to dijete u nama, mi ne možemo shvatiti određene sukobe u nama koji su posljedica
tog netočnog poimanja sreće.
Kako dijete sve više raste ono shvaća da ne može vladati drugima i dobivati odobravanje, pa
počinje sakrivati takve svoje želje od drugih, a na kraju i od samog sebe sve dok ih više nije
svjesno. Ali to potiskivanje ima svoju cijenu - osoba pokušava postati svršena odmah i sada
bez napornog rada na sebi. To je sebičan cilj jer osoba ne teži savršenstvu da bi bolje voljela i
davala, nego da dobije divljenje i odobravanje, da bi tako mogla upravljati drugim ljudima.
Osim toga, osoba postaje nesposobna da vidi svoje nedostatke - da prihvati sebe takvu kakva
jest u određenom trenutku, pa ona ne može biti istinski ponizna tj. da prihvati sebe kao još
nesavršenu kao ništa bolju, niti mnogo lošiju od ostatka čovječanstva.
Tako frustracija postaje dvostruka - ne možemo vladati drugima i ne možemo biti odmah
savršeni - i to rađa osjećaj nesposobnosti, podređenosti, samosažaljenja i krivnje. Dijete još ne
zna da nitko ne može postići takvo savršenstvo, a u odraslom dobu taj nesvjesni zaključak
mogao bi se ovako izraziti: "Kad bih mogao biti savršen, imao bih što želim. Budući da nisam
savršen, ništa ne vrijedim." Tako nastavljamo sebe kažnjavati što nismo savršeni, a svaki novi
neuspjeh uzrokuje dodatni očaj i krivnju, povećavajući loše mišljenje o nama samima.
Istovremeno, s duge strane u osobi postoji i druga reakcija - osoba ne može podnijeti
cjelokupnu krivnju pa okrivljava druge i svijet. I tako nastaje začarani krug: mogao bih biti
sretan na način na koji ja želim, tako da me u potpunosti vole i odobravaju mi, da rade ono što
ja želim, tada bih mogao biti savršen. Budući da mi to ne daju, oni su krivi što ja nisam
savršen. Tako osoba okrivljava svijet s jedne strane, a sebe s druge strane.
Takav pogrešan pristup sreći - jedino mogu biti sretan ako je sve po mome - neizbježno
uzrokuje pogrešan pristup ljubavi. Zreli pristup sreći bi glasio - ja ne ovisim o vanjskim
događajima, bez obzira kakvi oni bili. Učim i iz bolnih i sretnih okolnosti. To znači da smo
shvatili da život sadržava i sreću i nesreću. Zrela osoba ne doživljava to kao kraj svijeta kada
se susretne s bolom, a što se događa emocionalno nezrelim osobama. Ona zna da izbjegavanje
bola ima visoku cijenu - bol izbjegavanja je još gori od bola koji se pokušava izbjeći, ali ona
niti ne pokušava proizvesti bol da ne bi osjetila svoju bespomoćnost - a nezrele osobe to često
rade i to nazivamo želja za nesrećom.
Pogrešan pristup ljubavi je slijedeći osjećaj, odnosno očekivanje: "Onaj tko me voli, taj mi
odobrava sve što činim, divi mi se, i ja ga posjedujem onako kako vladar posjeduje svoje
podanike." Partner postaje objekt, a ne ravnopravan subjekt. Želimo posjedovati drugu osobu.
Ispravan pristup ljubavi bio bi: "Ja volim, bez obzira da li me ti voliš ili ne." Naravno, to je
ideal na najvišoj razini i mi ne možemo sebe prisiliti da tako osjećamo. Ako to ipak
pokušamo, to će samo povećati osjećaj neuspjeha i krivnje. To je kada snagu volje krivo
upotrijebimo da bismo bili dobri, a bez rada na sebi. Ako nismo voljeni i nemoguće nam je
voljeti za uzvrat, to jednostavno treba sebi priznati bez krivnje. Ako smo sagledali svoju
djetinjastu želju za vladanjem, mi ćemo biti sposobni da smireno, bez zamjeranja i ogorčenja
prihvatiti da nas neka osoba ne voli. Tad ćemo biti sposobni da damo, a da ne očekujemo da
nas zbog toga vole.
Pogrešan pristup sreći također dovodi do razočaranja, jer je nemoguće prevariti život, i tada
dijete odlučuje: "Budući da ne mogu izbjeći nesreću, onda ću u njoj uživati. Tako ću se
osjećati manje poniženo. Ja izazivam nesreću, kažnjavam sam sebe, pa dakle, nisam potpuno
bespomoćan." Nije potrebno reći da nikada niti jedna od ovih misli nije svjesna. Mi jedino
možemo ući u trag ovakvim osjećajima dubokim radom na sebi - tako da prevodimo naše
osjećaje u jasne misli. Tada ćemo pronaći obrasce prema kojima na profinjeni i skriveni način
izazivamo ljude i dovodimo do određenih situacija u kojima smo onda povrijeđeni tako da
možemo nakupljati nesretne slučajeve, nepravde, povrede i bol. Problem je u tome da se
užitak koji proizlazi iz nesreće koju izazivamo nikada ne može osjetiti kao istinski užitak. Da
se to može, to onda ne bi bilo lažno rješenje. Zbog toga patimo, dok istovremeno uživamo u
određenim značajkama nesreće, primjerice u samom izazivanju na takav profinjeni način da
nam nitko ništa ne može dokazati, ili u samosažaljenju koje proizlazi iz nesreće, itd. Kada
bismo analizirali naše osjećaje kod svakog nesretnog ishoda, našli bismo taj unutarnji glas
koji kaže "ne", bez obzira koliko svjesno željeli sretni ishod. Unutarnja nespremnost za sreću
prekrivena je vanjskom spremnošću.
Ta samodestrukcija i samokažnjavanje - a što je zapravo želja za nesrećom - rezultat je
duboko ukorijenjenih osjećaja krivnje. Kada god ne živimo istinu naša Istinska ličnost, ili
naša savjest, to zna i zato osjećamo krivnju. Najveći osjećaj krivnje proizlazi iz nakupljanja
nesreće i to je temeljni osjećaj krivnje iz kojeg proizlaze svi ostali osjećaji krivnje. To je
stvarna krivnja.
Trebamo naučiti analizirati našu masku ili Idealiziranu ličnost - što želimo biti, koji su nam
ciljevi i zašto imamo te ciljeve. Analizirajući naša maštanja, prošle i sadašnje želje, uvijek
ćemo naći isti zajednički nazivnik: želju za savršenstvom da bismo mogli biti sretni i da
bismo vladali u takvom svojem svijetu. Sigurno je da mi svjesno nemamo želju vladati
drugima, ali su naši osjećaji takvi. Želimo biti savršeni da nam drugi ljudi rade ono što mi
želimo. Želimo da nas vole i odobravaju svi bez iznimke. Želimo biti savršeni da bismo bili
bolji i vredniji divljenja nego drugi ljudi. Ako pogledamo u naše osjećaje shvatit ćemo da se
tako ponašamo, iako nikad svjesno nismo izrazili želju da vladamo drugim ljudima. To ćemo
pronaći u sebi kada nas primjerice netko neljubazno odbije, ili nas odbaci na neki drugi način.
Tada možemo shvatiti da nas ne mora svatko voljeti, odobravati nam, a ako to ne znamo, tada
ćemo se jako loše osjećati. Ako nas to pretjerano pogodi, tada je želja za vladanjem nad
drugima na djelu. U mjeri u kojoj otkrijemo želju za vladanjem u nama i naučimo se je svaki
puta dobrovoljno odreći, u toj ćemo se mjeri odreći i izazivanja nesreće, nevolja i jada. Nije
lako doći do točke da uistinu možemo doživjeti sve ove osjećaje tako da oni prestanu biti
samo teoretsko znanje. Tako dugo dok tu sklonost za vladanjem vidimo samo u drugima, ali i
ne u samima sebi, ni to nam neće pomoći. Nužno je da uložimo sav svoj trud da prevladamo
otpore i bolne spoznaje da bismo pronašli te osjećaje u sebi. Kada ih pronađemo, proživimo i
usporedimo sa istinom, mi smo našli ključ promjene.
Ta djetinjasta potreba da kontroliramo život, ili potreba za vladanjem postoji u svakome.
Međutim, može se očitovati različito kad različitih ljudi. Postoje mnoge varijacije, od osobe
koja u velikom stupnju nakuplja nevolje, dok neka druga može otvorenije izražavati svoje
zahtjeve za vladanjem. Vanjsko ponašanje i intelektualno uvjerenje nisu pokazatelj ove
karakteristike ranjenog djeteta u nama. Ta karakteristika je temelj svih slika u nama.
Kada bismo mogli prihvatiti sebe sa svojim najdubljim osjećajima, i to ne samo intelektualno,
tada bismo shvatiti da smo jednako nesavršeni kao i drugi ljudi, da nas neki vole, drugi ne
vole, neki nam odobravaju, a drugi ne, mi bismo uistinu postigli razinu zrelosti kojom bismo
prestali nakupljati nove nevolje. Međutim, većina ljudi još uvijek jako pati kada ne dobije
odobravanje od svakoga. Ne može sebi i drugima priznati ni najmanju pogrešku da ne bi u
pitanje doveli svoju masku. Napuštanje maske izgleda previše zastrašujuće i doživljava se kao
gubitak sreće. Ranjeno dijete reagira u nama, a mozak to pokušava opravdati racionalnim
argumentima, no to nam ne donosi mir. Mir možemo steći jedino ako odlučimo vidjeti, suočiti
se i odreći tog djetinjastog pristupa sreći, vladanju i savršenstvu. Moramo postati svjesni
ranjenog djeteta u sebi, jer ako ono ostane sakriveno od nas, ono će nastaviti uništavati naš
život, bez obzira koliko se mi trudili na vanjskim razinama. Trebamo u svakoj patnji tražiti
smisao, umjesto da je produžujemo zbog osjećaja da je patnja besmislena. Tako će svaki bol
ukazivati na važne spoznaje o nama samima, i tama u nama će se smanjivati. Jer tama je
uvijek neznanje. U trenutku kad dođemo do spoznaje, bol prestaje, i spoznaja postaje izvor
radosti.
MORALIZIRANJE I PRETJERIVANJE
Neprestano govorimo o tome kako je važno da budemo svjesni onog što osjećamo da bi se
naši osjećaji mogli razvijati. Recimo danas nešto o tome što možemo očekivati jednom kada
osvijestimo naše osjećaje. Nakon što prestanemo potiskivati naše osjećaje, ne samo da ćemo
pronaći negativne osjećaje kao što su to neprijateljstvo, ogorčenje, ljubomoru, zavist,
agresivnost itd., već ćemo pronaći određene emocionalne stavove koji prevladavaju u psihi.
Važno je prepoznati te emocionalne stavove, što oni znače s aspekta zrelosti, te kako oni
proizvode negativne osjećaje zbog kojih se svjesno ili nesvjesno osjećamo toliko krivima.
Prvi emocionalni stav je sklonost moraliziranju - sa samima sobom, pa stoga i s drugima.
Često se takvo moraliziranje ne pokazuje drugima, ali iznutra postoji do nekog stupnja u
svakom ljudskom biću. Već smo govorili o maskama zbog kojih imamo pretjerane zahtjeve i
očekivanja prema samima sebi, pa stoga i prema drugima, kao i o krutim standardima prema
kojima bismo trebali živjeti. A ako očekujemo od sebe da budemo savršeni, posljedica toga će
biti moraliziranje. Moraliziranje je negiranje istine prema kojoj težimo, ono nas čini
nesnošljivima i arogantnima, moraliziranje nas sprječava da budemo ponizni i da prihvatimo
sebe onakvima kakvi jesmo u ovom trenutku našeg razvoja, pa zbog toga i da volimo sami
sebe. A bez toga nije moguće da poštujemo sami sebe.
Važno je da u radu na sebi pronađemo sve te osjećaje i da ih doživimo. Moraliziranje može
postojati u vrlo suptilnim oblicima, čak i kod onih ljudi koji se otvoreno bune protiv
moraliziranja. Što je loše u moraliziranju? Naravno, da su nam pravila i zakoni potrebni jer
čovječanstvo još uvijek nije toliko razvijeno da bi moglo živjeti bez takvih vanjskih zakona.
Zato su zakoni na ovom stupnju razvoja zaštita i nužnost. Ali, druga suprotnost je da
očekujemo da budemo potpuno bez negativnih impulsa i osjećaja i da odbacujemo sebe zato
što oni u nama postoje, zato jer nismo savršeni. To neprihvaćanje nas samih onakvima kakvi
smo u ovom trenutku razvoja, potiče nas da skrivamo ono što ne odobravamo od nas samih
kao i od drugih. Kad god kriza iznese na vidjelo negativnost u nama, mi moraliziramo i tako
odbacujemo dio sebe, ili ranjeno dijete. Potrebno je da budemo svjesni negativnog dijela sebe,
ali je štetno i nepotrebno da tada sebi zabranimo da osjećamo ono što trenutno osjećamo jer
vidimo negativnost, a onda ne volimo sebe u cijelosti - kao što je čest slučaj -čak i ako mi
toga ne moramo biti svjesni.
Tako dugo dok se ispravno ponašamo zato jer se bojimo posljedica neispravnog ponašanja,
naša dobrota i ispravnost proizlaze iz moraliziranja i stoga nisu istinske. Mi varamo, i stoga ne
možemo uvjeriti ni druge, a ni sebe. Mi prisiljavamo sebe da budemo dobri, jer se bojimo da
nismo savršeni, pa se bojimo loših posljedica. Dobrota i ispravnost trebale bi proizlaziti iz
unutarnjeg rasta i uvjerenja, a ne krutom primjenom pravila, što je moraliziranje.
Kada smo dobri zbog straha, mi postajemo nesigurni. Radije se držimo pravila, nego da istinu
potražimo u sebi. A to nas onda čini još nesigurnijima. To stvara začarani krug. Drugim
riječima, ako ne vjerujemo vlastitim procjenama, tada se bojimo svoje vlastite negativnosti
koju pokušavamo obuzdati krutim pravilima. Rješenje nije u iživljavanju negativnosti, kao ni
u drugom ekstremu, u obuzdavanju negativnosti krutim pravilima, nego uočavanju
negativnosti. Trebamo samo promatrati svoju negativnost - pogrešne, djetinjaste, neistinite i
iskrivljene reakcije i pristupe. Što ih više promatramo, bit ćemo sposobniji naučiti zašto oni
nisu u skladu sa stvarnošću i istinom. Treba shvatiti na koji način su oni pogrešni,
neprimjereni, destruktivni, nekorisni i nestvarni. Tada usporedimo pogrešne reakcije s onima
ispravnim, bez da se pokušavamo prisiliti da tako osjećamo. Samo ih treba usporediti i
shvatiti zašto su pogrešne neproduktivne, a ispravne produktivne. U potpunosti trebamo
prihvatiti da još nismo sposobni osjećati i reagirati na željeni način, i bez krivnje i ikakve
prisile, u potpunosti trebamo prihvatiti sami sebe kakvi jesmo, ali sa znanjem o našoj
nezrelosti. Ako to napravimo, bez da budemo ljuti i nestrpljivi sa sobom, polako će se naši
osjećaji započeti mijenjati.
Dakle. postupak se sastoji u tome da jednostavno dozvolimo osjećajima da se pokažu, bez da
ih pokušamo promijeniti. Znamo da snagom volje ne možemo mijenjati naše osjećaje. Ne
možemo sebi zabraniti da osjećamo kako osjećamo. Jednostavno trebamo prepoznati te
osjećaje. Dok to činimo, učimo prihvatiti sebe s negativnim osjećajima. To će više napraviti
za poštovanje nas samih, nego sve prisilne težnje za savršenstvom, koje ne možemo odmah
postići. Samim promatranjem djetinjastih reakcija, snaga tih reakcija će se smanjiti. Postat
ćemo sposobni da promatramo takve osjećaje bez da odbacimo sami sebe, pa stoga i bez
moraliziranja. Sumnje u nas same će se smanjivati i konačno nestati, jer počinjemo prihvaćati
sebe.
Vidimo negativnost u sebi, bez da pretjerujemo u ocrnjivanju samih sebe. Tako neće jedna
nesavršenost imati moć da sebe emocionalno potpuno odbacimo. To nije i intelektualno
znanje, nego emocionalno osjećanje katastrofe zbog neke naše greške. Upravo zbog te
emocionalne reakcije, mi se pretjerano bojimo svojih negativnih osjećaja. A što ih se više
bojimo, to ćemo više moralizirati. Što su zahtjevnije norme savršenstva naše Idealizirane slike
ili maske, to ćemo više moralizirati, a to nije naša Istinska ličnost. Posljedica je sve veće
otuđenje od nas samih zbog krutosti, straha, nesnošljivosti i nesigurnosti. A onda to često
projiciramo na druge.
Gdje god smo nezreli i emocionalno uznemireni, tu ćemo pronaći taj dio nas koji se kruto drži
pravila i zbog toga moralizira. Tu značajku naše ličnosti nam često nije lako uočiti. Ona se
može pokazati samo u određenim područjima našeg života, i može se očitovati na vrlo
neizravne načine. To jedino možemo pronaći tako da prevodimo svoje emocije u jasne misli.
Tada ćemo uočiti kako odbacujemo sebe što nismo savršeni, kako ne prihvaćamo sebe samo
zato što postoje i negativne emocije u nama. Umjesto da pokušavamo brzo odgurnuti takve
osjećaje, trebamo naučiti da prihvatimo sami sebe usprkos tih negativnih osjećaja. Trebamo
naučiti vidjeti svoje istinske vrijednosti, kao i naše mane. To je jedini način. Ako pokušamo
negirati te negativne osjećaje, to dovodi do potiskivanja, pa lažna slika o nama samima samo
raste. To ne dovodi samo do toga da varamo sami sebe, nego i do toga da se otuđujemo od
svoje Istinske ličnosti ili stvarnog Ja. A to sve proizvodi moraliziranje, kao i svu krutost koja
je povezana s moraliziranjem.
Tako da mi više vjerujemo u pravila, nego sami sebi. A ta nesigurnost onda dovodi do toga da
i pravila pogrešno primijenimo. To onda samo povećava našu zbunjenost i nesigurnost.
Budući da ne možemo prihvatiti da smo pogrešiva ljudska bića, koja često ne znaju odmah
sve odgovore, mi se sramimo da ne znamo sve odgovore i osjećamo se nevrijedno. Stoga,
prvo što moramo naučiti na putu upoznavanja samih sebe je da shvatimo da je nemoguće
živjeti bez grešaka i da često ne znamo odgovore. Ako to naučimo, a pored toga možemo
voljeti sami sebe, tada će se postupno početi mijenjati naši osjećaji, naše reakcije će se
promijeniti, a slijedit će i zdravo povjerenje u naše spontane reakcije. Postat ćemo puno blaži
sa sobom i više nećemo trebati savršenstvo da bismo mogli sebe poštovati.
Ova tema zahtijeva intenzivan rad na sebi. Većina ljudi osjeća se nesretno kada ne može
riješiti problem, kada ne možemo primijeniti svoja poznata pravila i zakone na situaciju koja
nas muči. Prvo moramo otkriti što nas muči. To sama po sebi, nije toliko neugodna situacija,
već je to uloga koju mi u tome igramo - kad ne ispunimo naša idealizirana očekivanja o nama
samima, a ona pretpostavljaju da mi uvijek savršeno reagiramo i da trenutno znamo sve
odgovore. Kad se to pokaže nemogućim, ispod naše gorčine i samosažaljenja, mi sebi ne
opraštamo nesavršenost. Mi moraliziramo sami sa sobom. Mi osjećamo da smo u cijelosti
loši, iako to ne moramo to svjesno misliti. Trebamo uočiti kada moraliziramo sami sa sobom
jer ne opraštamo sebi da nismo savršeni. Možda će prvi korak biti u tome da postanemo
svjesni unutarnje krutosti i nesnošljivosti sa sobom i drugima. Mnoge depresije i očaj temelje
se na neispunjenim očekivanjima koje ne možemo postići.
Uz moraliziranje uvijek ide i pretjerivanje, što se može, ali i ne mora, očitovati kao
dramatiziranje. Kako ćemo postajati svjesni svojih osjećaja, ne samo da ćemo pronaći
negativne osjećaje, nego i moralizatorski stav u nama, a otkrit ćemo i kako pretjerano
reagiramo u odnosu na stvarnost. To se odnosi kako na negativne, tako i na pozitivne
situacije. To je posljedica emocionalne nezrelosti, ili djetinjeg stava ili/ili. Ili je crno, ili je
bijelo. Ta neistinita procjena stvara emocionalnu uznemirenost, nezrelost i loše zdravlje,
moralizatorski stav, kao i nesrazmjerne emocionalne reakcije.
Primjerice, mali kompliment, koji je sam po sebi nevažan, može nam uljepšati dan. Prolazno
odobravanje može utjecati na naše raspoloženje. Po istom principu, svaka mala kritika ili
neodobravanje može u potpunosti pokvariti naše raspoloženje. Ono prvo nesrazmjerno podiže
naše raspoloženje, a ovo zadnje ga nesrazmjerno smanjuje. U oba slučaja, mi se dižemo ili
padamo samo zbog jedne značajke - bilo točne ili netočne - ovisno kako neka druga osoba
razmišlja o nama. Ili ćemo se vezati na to hoće li nacionalna momčad dobiti utakmicu ili će
izgubiti. U prvom slučaju, emocionalno mislimo kako smo divni i krasni, voljeni i bez greške,
a u drugom slučaju se osjećamo da smo zbog male kritike potpuno loši. To je teško uočiti, jer
mi intelektualno znamo da je to besmisleno, pa kad god se pojavi takva emocionalna reakcija,
mi je potisnemo. Tada pripisujemo te osjećaje nekim drugim faktorima koji nisu niti upola
toliko odgovorni, ili jednostavno zanemarujemo razlog zašto smo tako emocionalno reagirali.
Mi potiskujemo naše osjećaje i ono što ih je izazvalo, i tako se udaljavamo od stvarnosti. Više
ne vidimo sebe u odnosu na svijet u istini. Jedna mana iskrivljuje našu percepciju, pa smo mi
ili svijet, ili bijeli ili crni. Tako se ne možemo nositi s kritikom na konstruktivni način.
Umjesto da potražimo u sebi da li je kritika, pa makar i 1%, osnovana, mi idemo u obranu kao
da nam je život u pitanju, samo zato jer moramo biti savršeni.
Jedan znak zrelosti je da se nosimo s kritikom i frustracijom na konstruktivni način. Zrela
osoba je to u stanju napraviti jer ona živi u stvarnosti. Ona ne očekuje od sebe da bude
svršena, ona prihvaća sebe u cijelosti. Stoga, ona zna da je kritika ne čini skroz lošom ili skroz
pogrešnom. Drugim riječima, kada naiđemo na kritiku ili smo frustrirani, jer nešto ne
možemo odmah postići, zbog naših vlastitih neuspjeha, ili neuspjeha drugih ljudi, mi ćemo to
moći prihvatiti. Znat ćemo da s tom jedno značajkom nije u pitanju naše cjelokupno
postojanje, da je to samo jedna naša značajka. Tada ćemo počet vjerovati u sebe i u to da smo
sposobni da to prihvatimo, te da smo sposobni učiti iz takvih iskustava. Tako nas kritika ili
nepovoljan događaj neće zgaziti, već će nam dati nove spoznaje i shvaćanja o nama samima i
drugim ljudima. Dakle, nećemo se više bojati kritike, frustracije, ili neuspjeha, kao katastrofe
od koje se neprestano moramo braniti. Takve su obrane, kada nema potrebe za njih, štetne i za
nas, kao i za druge ljude. Stvaraju povrede, umjesto da učimo iz njih. Bez tih obrana, naše će
srce biti otvoreno i opušteno, i uvijek ćemo biti otvoreni na nova iskustva stvarnosti. S tako
postavljenim temeljima, kao rezultat se mora pojaviti poštovanje i pouzdanje. Pravilnim
odnosom prema našoj ljudskosti, sa svim njenim neuspjesima i uspjesima, mi gradimo na
kamenu.
OBRAMBENI MEHANIZMI
Reakcija da branimo sebe je toliko postala naša druga priroda da većinu vremena nismo
svjesni da se branimo. A kada se branimo, mi smo preplašeni, osjećamo se ugroženo i u
opasnosti. Sigurno postoje opasne situacije kada je strah opravdan i mi imamo sposobnost da
se nosimo s njima. Ako budemo doista napadnuti, sve naše sposobnosti će se usmjeriti na
opasnost. Da bismo se mogli nositi s trenutnim hitnim problemom, mi ćemo usmjeriti sve
naše sposobnosti na taj problem. Te sposobnosti u psihologiji nazivamo sposobnost za rekciju
bijeg ili napad.
Kada mozak signalizira alarm zbog opasnosti cijelo tijelo priprema se za obranu, bilo da je to
bijeg iz opasne situacije, ili napad, da spomenemo samo te dvije krajnosti. Priprema tijela je
ubrzavanje rada srca i metabolizma, disanja; mišići se zatežu i spremaju za akciju,
koncentracija se povećava. Taj sindrom stresa je rezultat djelovanja hormona. Hipofiza
aktivira svojim hormonima nadbubrežnu žlijezdu, a njeni hormoni dovode do povećanja
šećera u krvi i ubrzanja metabolizma. Ako ne reagiramo zbog bilo kojeg razloga -
potiskivanja ili straha, primjerice - stupa u akciju inhibitorni sistem i oslobađaju se brojne
supstance ( noradrenalin, glikosteroidi) koji djeluju na kardiovaskularni sistem, vazomotorni
sistem i metabolizam. Ako stres i dalje traje sve se više oslobađaju hormoni nadbubrežne
žlijezde (glikosteroidi) i imaju vrlo štetne posljedice za zdravlje: razaranje proteina važnih za
život, izazivaju zadržavanje vodi i soli, krvna masa se jako povećava, a noradrenalin sužava
krvne žile (visok tlak), štetno djelovanje na timus - žlijezda koja oslobađa "T"-limfocite bitne
komponente imunog sistema.
Dakle, jednostavno govoreći, ako postoji opasnost, primjerice da se pojavi čovjek koji bi nam
mogao nauditi, naš mozak signalizira opasnost i cijeli organizam mobilizira svoje snage za
obranu. Međutim, ako se taj čovjek ne pojavljuje tada i opasnost ne jenjava. Nastaje
produženi stres koji truje organizam. Kad bi se taj čovjek pojavio, mi bismo riješili situaciju,
bilo da se obranimo ili pobjegnemo, ali to bismo riješili i tada bismo se opustili. Takvu
reakciju nazivamo konstruktivnim stresom, jer inače s našim normalnim sposobnostima i
opažanjima ne bismo mogli postići ono što je potrebno da bismo se zaštitili, dok je produženi
stres štetan za zdravlje.
U prosječnom životu, takve stvarne opasnosti se jako rijetko događaju. Tvari koje izlučuje naš
hormonalni sustav neće nam naštetiti, ako naši obrambeni mehanizmi djeluju samo u tim
rijetkim slučajevima kada se pojavi stvarna opasnost. Nakon što ta opasnost prođe i nakon što
se naš sustav vrati na normalno djelovanje, taj se otrov upija i rastvara. Taj je otrov neophodni
stimulans u tom trenutku, ali ako bi situacija trajno ispunjavala naš sustav, šteta bi se morala
dogoditi.
Kada se zbog psiholoških i zbog iracionalnih i nestvarnih razloga branimo, naš hormonalni
sustav to ne uzima u obzir. Otrovna tvar se počinje izlučivati u trenutku kada se počinjemo
plašiti. Kad se branimo, mi smo preplašeni. Zato je važno prepoznati nestvarne strahove, jer
će inače, prije ili kasnije doći do oštećenja različitih organa. To je fizički aspekt stresa.
Što se tiče mentalne strane, kad se nalazimo u stvarnoj opasnosti, naše će se cjelokupne
mentalne sposobnosti automatski usredotočiti - uz pomoć otrovnog stimulansa - na problem.
Da bismo to mogli napraviti, mi se nećemo moći usredotočiti ni na što drugo osim gorućeg
problema. Sve mudrosti i misli, koje su inače važne za skladni i smisleni život, bit će
isključene. Ako se to događa u trenucima stvarne opasnosti, to onda povećava snagu naših
misli da riješimo problem. Kada stvarna opasnost prođe, naši se procesi razmišljanja mogu
ponovno usredotočiti na mnoge strane života.
Međutim, ako smo stalno u stanju obrane, tamo gdje zapravo nema opasnosti, razvoj i
djelotvornost naših mentalnih procesa se smanjuje, mi reagiramo nezrelo i ograničeno, čak i
ako imamo visok kvocijent inteligencije. Mi više ne možemo vidjeti da nezrelo reagiramo, ne
vidimo istinu o sebi i drugima, i o životu. To nas sprječava da vidimo svoje potencijale u
donošenju zrelih odluka. To se događa jer je naš cjelokupni mentalni sustav orijentiran na
nestvarnu opasnost da nas obrani od nje, pa se ne može baviti s rješavanjem svakodnevnih
životnih situacija. U stvarnoj opasnosti mi odabiremo svrsishodnu reakciju - bijeg ili napad.
Slična procedura odvija se u lažnom alarmu. Mi tada odabiremo lažno rješenje agresivnosti,
ili/i se povlačimo od života, ili/i odabiremo popustljivost koja naš košta našeg poštenja. Ako
realno ne vidimo situaciju zbog straha od opasnosti, mi tada odabiremo pogrešnu reakciju. I to
je pogrešna odluka ili greška. Mi se tada stalno nalazimo u situaciji rata, s glavnim dijelom
naših sposobnosti usredotočenih na obranu, i ne možemo se više nositi s životom na
primjereni način.
U našim emocijama, kada se suočimo sa stvarnom opasnosti mi teško da imamo vremena i
prostora za osjećaje drugačije nego što su strah i ljutnja. U rijetkim slučajevima stvarne
opasnosti, dobro je da tako osjećamo jer nam ta dva osjećaja daju snagu da bismo se obranili.
Svi drugi osjećaji se povlače u tom trenutku i orijentiraju se na taj problem. Da u takvim
trenucima imamo druge osjećaje, naša obrana ne bi bila efikasna. Kad stvarna opasnost mine,
naši osjećaji se vraćaju u naš emocionalni sustav.
Međutim, ako smo stalno u stanju obrane, prevladavajući osjećaji su strah i ljutnja. Kad god
smo povrijeđeni, mi pogrešno vjerujemo da je to napad na nas. To opet pogrešno predstavlja
napad na nas. Jer u većini slučajeva kada nas drugi ljudi povređuju, oni se brane, oni nas ne
žele povrijediti. Onda mi to doživimo kao opasnost i začarani krug međusobnog povređivanja
se nastavlja prelazi u osobni rat - a tu je onda stalna nestvarna opasnost.
Kada pogrešno prepoznamo nešto kao opasnost, dakle, nešto smo prepoznali kao napad na nas
jer smo povrijeđeni, primjerice, kada dugi ljudi nisu ono što mi mislimo da bi trebali biti, mi u
trenutku potiskujemo tu povredu - a to je primarni osjećaj - mi tada doživljavamo ljutnju i
neprijateljstvo da ne bismo osjetili bol. Dakle, ljutnja postaje obrana od bola. Mi se počinjemo
braniti, bez obzira koje lažno rješenje odabrali. Ne nalazimo se više u istini. Ne samo što
povreda koju smo doživjeli nije opasna po život i ne zahtijeva obranu koju smo pokrenuli,
nego što je obrana neizmjerno štetnija od same povrede. Ali i zato što nismo svjesni povrede
nego samo svoje ljutnje. A to varanje nas samih stvara osjećaje krivnje zbog kojih ne
poštujemo sami sebe.
Problem takve štetne obrane je u tome što je to postala naša druga priroda - mi takvih
pogrešnih obrana više nismo svjesni. Mi se branimo kao da nam je život u opasnosti. Također
osjećamo katastrofu kad god nešto nije takvo kakvim mi mislimo da mora biti, kada nije u
skladu s našim željama. Izgleda, kada se prevede u jasne misli, da ako nešto nije u skladu s
onim što mi želimo, mi ne možemo biti sretni. Ne želimo sreću, ako nije po našem. Jasan
primjer samovolje. A sve što je za nas nepoželjno ne mora biti opasno. Ali je ipak obrambeni
mehanizam, upravo po svojoj prirodi, proces odbijanja opasnosti. Ako te procese koristimo za
stvarnu opasnost, to onda ima smisla. Ako to ne učinimo, naš cjelokupni sustav ispada iz
ravnoteže. To znači da pretjerano reagiramo na opasnost kada je u stvarnosti nema. Psiha je
izbačena iz ravnoteže zbog stalnog osjećaja tjeskobe.
Kada se naši osjećaji pretežno ograničavaju na strah i ljutnju, to više ne ostavlja mjesta za
osjećaje ljubavi, topline, pažnje, razumijevanja i suosjećanja. Drugim riječima, u trenucima
opasnosti mi se povlačimo u sebe i spremamo se za napad ili povlačenje. Mi više ne
pokušavamo premostiti jaz između nas i drugih ljudi, mi ne komuniciramo, jer se zatvaramo.
Kad se manje ili više stalno branimo, zbog pogrešnog uvjerenja da je svaka povreda,
frustracija, kritika ili odbijanje, opasnost od koje se moramo braniti, mi ograničavamo svoje
osjećaje, kreativnost, komunikaciju, našu sposobnost da volimo i da razumijemo, da osjećamo
i da se izražavamo. Ukratko, naš duhovni život je duboko oštećen i oslabljen. Sami sebe
ograničavamo i privlačimo u naš život upravo ono što smo takvim obranama htjeli izbjeći -
drugi će nas povređivati još više jer ih nesvjesno odbijamo. Zato se moramo još više braniti i
tako nastaje začarani krug u nama i između nas i drugih, koji stalno povećava obrambene
mehanizme i tako stvara da obje strane uzajamno odbijaju jedna drugu. Ukratko, život
potvrđuje naša pogrešna uvjerenja.
Ponovimo da su stvarne opasnosti za koje su potrebni ovakvi mehanizmi obrane za smrtnu
opasnost izuzetno rijetke u normalnom životu. Ovaj obrambeni mehanizam je urođen i čak će
i dijete znati kada ga upotrijebiti. Međutim, što više neprimjereno koristimo te obrambene
mehanizme, to ćemo manje biti sposobni da se obranimo u stvarnoj opasnosti. Mi smo tada
paralizirani i bespomoćni, zapravo lako postajemo plijen - samo zato što pogrešno vjerujemo
da smo bespomoćni, kada to zapravo nismo. To nikada ne možemo riješiti pojačanom
obranom, ali to možemo riješiti ako se prestanemo braniti kada za to nema potrebe.
Takve pogrešne obrane javljaju se naročito kada smo izloženi kritici, odbacivanju, frustraciji
zbog nečeg što ne možemo postići ili dobiti. Kada smo optuženi zbog nečeg istinitog,
poluistinitog ili neistinitog, mi osjećamo smrtnu opasnost. Jasno da bismo to spoznali trebamo
prevesti naše osjećaje u jasne misli. No, čak nas i neopravdana kritika ne može dovesti u
opasnost pod uvjetom da je naš stav prema njoj zreo i realističan. Ne događa li se često da
kritika protiv koje se branimo, da ona prijeti da će razotkriti nešto s čime se ne želimo suočiti?
Nešto što ne želimo mijenjati, ili se bojimo da će nas drugi zbog toga odbaciti. Koji god da su
razlozi za takvu obranu, mi bježimo od istine. Branimo se od istine, iako može doći od drugih
ljudi koji su jednako nesavršeni kao i mi. Mi se branimo tako da drugoj osobi onda ukazujemo
na njene greške, koje ona također ne želi vidjeti. Tako dvije strane ukazuju stinu onoj drugoj -
i svaka može do neke mjere biti istinita - dok istovremeno ne želi vidjeti istinu o sebi.
Mi pogrešno vjerujemo da ako se razotkriju neke naše mane da će drugi imati pravo da nas
odbace i da nas ne vole. A to ne možemo podnijeti, pa se branimo kao da nam je život u
opasnosti, da bismo sačuvali njihovu ljubav kao bića vrijedna ljubavi. A drugi ljudi nas
nikada ne odbacuju samo zbog neke naše stvarne mane, nego zato što varamo da bismo
prikrili neku manu. Otvoreno i odgovorno pokazivanje naših mana dovodi do prihvaćanja, jer
nas se ljudi ne boje zbog naše navodne savršenosti, dok će obrana zbog straha od
razotkrivanja dovesti do prijezira, odbacivanja, straha i do toga da se i druga osoba počne
braniti. Naša tama izazvala je tamu u drugoj osobi.
Kad god se ovako pogrešno branimo, naš cilj ne može biti istina. U stvarnoj opasnosti, ta
stvarna opasnost je istina tog trenutka. A u nestvarnoj opasnosti, istina je negdje drugdje. Mi
se u takvim trenucima ne pitamo: "Gdje je istina? Da li je to ispravno? Ima li u tome zrnce
istine?" Mi ne tražimo istinu. Mi tvrdimo da smo mi u pravu, ili je katastrofa. To su dva
bazična stava ili stanja svijesti: samovolja ili traženje istine.
To je ograničeno vjerovanje "ja protiv druge osobe", koje nas sprječava da vidimo istinu.
Postoji velika razlika da li se branimo da bismo dokazali da smo mi u pravu - branimo naše
nepoželjne osobine, ili to činimo u ime istine i pravde. Ako se krivo branimo, mi bježimo od
istine, dakle i od samih sebe i života. To proizvodi izlike, otuđenje od nas samih i drugih, i do
izolacije. Kada se branimo na taj način, mi ne samo da oštećujemo naše fizičko tijelo, već
ograničavamo i svoje misli, opseg naših osjećaja, pristupe, kreativnost, duhovni život, našu
sposobnost da se neovisno vežemo s drugim ljudima, našu unutarnju slobodu, našu
zaokupljenost istinom, pa stoga i našu sposobnost da volimo i poštujemo sami sebe i druge.
Tako štetu koju nanosimo sami sebi, i onima oko nas, kao i nesklad i odijeljenost koja se
stvara zbog pogrešne obrane, nije moguće niti opisati u njenom potpunom učinku. Tako ne
možemo ispuniti svoje niti tuđe potrebe. Oslobođenje koje doživljavamo kada se prestanemo
pogrešno braniti, nije moguće opisati. To se jednostavno mora proživjeti da bi se osjetila ta
radost. Trebamo naprosto teći s životom - otpustiti i primiti što god nam dođe. Budi volja
Tvoja. Sve što dođe, u tome trebamo tražiti istinu. U tom bazičnom stavu prema životu naše
reakcije će se promijeniti. Ako samo naučimo promatrati, opažati i shvaćati - pa stoga i
konačno se prestati krivo braniti -oslobodit ćemo se iluzija. Ne postoji veća poteškoća i veći
zatvor od privida, iluzija ili laži. Ne postoji ništa destruktivnije od ljudi koji se bespotrebno
brane. Ne postoji ništa što stvara više nesklada, neistine, neprijateljstva i razdora u osobnom,
isto kao i u javnom životu, od lažne obrane. Kad se nje oslobodimo, cijeli naš život će se
promijeniti i postati ispunjen, kao što to Bog i želi za nas.