You are on page 1of 37

DARKO LUKIĆ

BAŠESKIJA, SAN O SARAJEVU


S tugom i ljubavlju posvećujem ovu knjigu sjećanju na
pokojnog VITOMIRA LUKIĆA od kojega sam učio pisati
i razumjevati pisanje i svijet o kojemu pišemo.

Darko Lukić

“Vidjet ćemo Boga kakav jest”


(1 Iv 3,2)
Ova dramska igra u dvanaest slika s epilogom nastala je kao dramatizacija autentičnih
zapisa Mula Mustafe Mašeskije u “Ljetopisima”, uz pomoć biografskih podataka koje o
Bašeskiji daje Mehmed Mujezinović, te elemenata narodnih pjesama Muslimana iz Bosne
i Hercegovine, uz pomoć dragocjene studije “Narodna predaja o Sarajevu” Esme
Smailbegović, te zbornika “Narodni humor i mudrost Muslimana” priređivača Naska
Frndića, osobito elemenata zbirke “Narodno blago” Mehmed-bega Kapetanovića
Ljubušaka, te djelomice informacijama iz putopisa Evlije Čelebije.

D. L.

U drami korišteni stihovi Mula Mustafe Bašeskije.

U prologu i epilogu korišteni stihovi iz pjesme BAŠESKIJA Abdulaha Sidrana.

LICA

MULA MUSTAFA BAŠESKIJA, pisar, učen čovjek


FAZLIJA, njegov prijatelj, stariji mladić
RABIJA, žena oštrog jezika
SALKO, njen muž, pijanica
FATA, njihova kćerka, starija djevojka
VRAG u liku AVDAGE, prikazuje se Mula Mustafi uoči nesreće
ANKA, Rabijina susjeda
TELAL

Događa se u Sarajevu krajem XVIII stoljeća

PREDGOVOR AUTORA: DRUGUJUĆI S BAŠESKIJOM

Ima tome više se deset godina kako se često vraćam zagonetnom i čudnom Mula Mustafinom
“Ljetopisu”. Ideja da se iz tih traganja uobliči drama također je dosta stara. Ali kako napisati bilo
što o Bašeskiji, a nužno ne odbaciti ogromno blago njegovog brižljivo kroničarskog zapisivanja o
Sarajevu, u kojemu susrećemo grad posve nalik ostalim gradovima te veličine i značaja u Carevini i
u Evropi 18. stoljeća? Kako sažeti čitavu povijest jednog grada, od ratova, buna, gradnji i rušenja,
do sitnih sudbina nepoznatih ljudi iz sirotinskih mahala, i što, konačno, od tolikog materijala
odabrati. Na ta pitanja bilo je teško naći odgovora, pa je i dramski tekst “Bašeskija, san o Sarajevu”
samo jedan od mogućih odgovora na to. U nemu se književna fikcija i fakti hronike ne prepliću ni
više ni manje do u “Ljetopisu” samom, ostajući podjednako vjerni i daleki i hronici i čistoj maštariji
Baš kao što biva u snovima, oni su uvijek od tvrdih fakata i posve realnih elemenata, a ipak posve
nevjerovatni i fantastični.
Slijedeći trag jezika Bašeskijina vremena, (jer jezik sve zna i sve pamti) valjalo je proći kroz
mnoštvo narodnih pjesama bosanskohercegovačkih Muslimana, kroz legende, priče, šale,
poslovice, poeziju i arhivsku dokumentaciju, ne bi li se što točnije i što vjernije očuvala sintaksička i
leksička osobenost bosanskog jezika i, u isti mah, što više duha i daha naroda i njegove povijesne
duhovnosti unijelo u tekst. Gdjekad je bilo najuputnije prenositi iz tog bogatstva čitave stihove ili
ulomke, kao intonaciju nadopisanom i namaštanom tkivu nad njima. Stoga je čitav posao pisanja
dramskog teksta “Bašeskija, san o Sarajevu” bio tek jedan pokušaj, možda samo nagovještaj daljeg
traganja, opravdan snom samim i pravom na san, jedinom sveljudskom pravu koje se ne može ni
odreći ni pogaziti, o kojega se ne može n dobrovoljno odreći.

Darko Lukić
BAŠESKIJA, SAN O SARAJEVU

Bašeskija na prosceniju, ispred dućana, zagledan u Trebević ;Oknom dućana promiću


sjenke prolaznika, kao u Karađoz kazalištu

BAŠESKIJA (puši, zamišljen): Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak i mokar. Plaču
zaprepaštene bašte. Bilježim to i šutim, jer svikao sam na čuda. Vidim kroz oka doćanska,
zabrinuta prolaze lica, i nijema. Kamo će stići, Bože, koji sve znaš?
Moraš je noćas neko umrijeti. Koga si noćas otrgno gradu? Čije ćemo ime pominjati, uz
duhan i kahvu, narednih dana? Treba biti mudar, neka se strava čekanja na licu ne očituje.
Jer, dugo je trebalo dok shvatih: Ovo je grad u kom sve bolesti zarazne su. Šiti se ljubav ko
žutica i kuga. I mržnja se jednako koti. Nisam li, možda, odviše sam? Nije to dobro, toliko
sam svikao na samoću....
A malo je zdravih u gradu duša. I pravo je što je tako. Jer, bolest otkuda – jasno mi je, al
otkuda zdravlje? Pitaju li to ovi ljudi oko mene, pitaju li? Griješim li prema sebi, tek tad
sam drugima prav. Prema njima griješim li, pravdu prema sebi ispunjavam. Što je onda
istina, reci mi, Bože moj? Moli te skromni Mila-Mustafa, što druge želje nema već tiho da
bude, i još tiše ode, kad dođe čas...

(Ulazi u dućan, sjeda, piše.)

(Mula Mustafin dućan pod sahat kulom. Bašeskija nešto piše. Ulaze dvije žene. U čudu
gldajući iskićen dućan).

RABIJA: Šta je ovo u tebe, moj mula Mustafa?! Ja ovo još ne vidjeh u Sarajevu.

BAŠESKIJA: Eto, oglasio telal po čaršiji da se našem sultanu Abdu-Hamidu rodila kćer
Hatidža i naredio da se okiti čaršija. A ja, siromah, okitio ovo malo šarenih papira, izrezao
mjesece i zvijezde. I ovu sliku iznajmio, gdje jedan janičarski alaj odlazi na vojnu... nije to
ništa. Da viidš šta sve ima po čaršiji okićeno.

FATA: U Mehmed-age Džine čuda po dućanu. Govore da su i dvojica Židova u Tašlihanu


lijepo dućane iskitili.

RABIJA: Eno malo niže tvog dućana, namjestilo dva handžara, vise u zraku, niko ne zna
kako vise i kako ne padnu. Sve svijet ide ragledati i od čuda se čuje “Vela havle”.

BAŠESKIJA: Neka, ljepše je. Moj je dućan mali, a ja siromah pisar, pa sam i ja iskitio
koliko sam mogao.

RABIJA: Mali, ali tvoj. Bolje je svoje tele, nego u ortakluku vo. A onaj moj... uortačio se,
ponadao se nabrzinu bogatstvu, ali ne vidi da nas taj ortakluk raskući, ne vidi da ga ortak
pravi budalom.

BAŠESKIJA: Da budala zna da je budala, dvije bi pametne imeo. Jesi li ti meni radi toga
došla, ženo? Nisam ja kadija.

RABIJA: Nije radi toga, čestiti Mustafa, znam ja da ti nisi kadija, kamo lijepe sreće da jesi,
onom je našem kadiji vazda glava u berbernici i dupe u aščinici.

BAŠESKIJA: Nego su mi došla kadiju olajavati?


RABIJA: Ama ne ljuti se, čestiti Mula-Mustafa... došle smo ti da nam jedan san
rastumačiš...

BAŠESKIJA: Ako je za tumačenje snova, idi, brate, Žutom Hafizu. Vele da je u tom plaho
vješt. Ti znaš da ja ovdje svijetu pišem pisma, prepisujem, sastavljam molbe, žalbe,
popisujem imovinu...

RABIJA: Učini nam, čestiti Mula-Mustafa... učen si čovjek, svašta znaš, pomoći će tvoj
savjet. (ostavlja novac pokraj Bašeskije)

BAŠESKIJA: Ako je samo savjet...dobro. Kakav je to san?

RABIJA: (Fati) Hajde, govori.

FATA: Evo, 'vako, usnila ja, k'o stiže neki paša u Sarajevo, a svita mu sve sami crni Arapi.
Pitaju pašu šta će mu će crni Arapi, a on govori da će mu oni vojsku po Bosni skupljati. Evo
sam ti se od tih snova sva smela, moj Mula-Mustafa.

BAŠESKIJA: Jah... vele da se i u Austriji pojavila nekakva golema aždaha, koju su naši
trgovci Sarajlije svojim očima vidjeli. Kad se vrate, saznaćemo šta je po srijedi... Ne sluti na
dobro. Čini se da će uistinu momke na vojnu kupiti.

FATA: (rasplače se) Momke, veliš, kupiti?

RABIJA: Što li se ti rasplaka za momcima? Kamo sreće da kakvog imaš pa makar ga na


vojnu skupilo!

FATA: Mati, bona... (još jače se rasplače)

RABIJA: (ljutito) Ama evo, mula Mustafa, šta je po srijedi. Sve ja okolo-naokolo, a jedna
me muka mori, pa da te molim da pomažeš. Tebi ovdje dolazi svaki dan puno svijeta,
svakakvog. Sa svakim progovoriš, svakog znaš, svi te poštuju. Kazuju ti sve, pišeš im pisma,
popisuješ imovinu, nema pred tobom tajni u Sarajevu. Kontala ja sebi nešto po glavi, i
skontala da te molim da nađeš ovoj mojoj (gurne Fatu da prestane plakati) kakvog bilo
momka da je udam. Godine joj pobjegle, a još mi se po kući previja. Da žene molim za ovo,
smijaće mi se, ti znaš kakvo je naše stanje otkad se onaj moj u ortakluk svezao, nego
pomaži i nađi koga bilo.

BAŠESKIJA: Baš koga bilo?

FATA: Nemoj baš koga bilo.

RABIJA: Vidi ti nju, ona bi još probirala! Nalazi mula Mustafa koga bila, more i Vlaha i
Latina, što kažu, brat je mio koje vjere bio, jer ga veže krvca i zemljica. Samo da mi je nosi
iz kuće, i da ne traži uz nju previše, znaš da nemamo.

BAŠESKIJA: Ode ti, Rabija hanuma, predaleko...

RABIJA: Otišla sam ja, moj mula Mustafa, i dalje nego što ti možeš zamisliti. Niti jeden
niti spavam, sve jedno isto kontam sebi po glavi,

BAŠESKIJA: A onaj tvoj, baš tako raskućio kuću s ortaklukom?


RABIJA: Bresposlen Mujo fišeke savija. Doši mi je haka glave sa svojom trgovinom. Ko sa
dvadeset godina ne zna, s trideset nema, teško kući koja ga ima. Tri puta u Dubrovnik išai
u trgovinu, tri puta se s manje vratio nego što je pošao. Žali bože tri oke safuna, što poharči
bula na Arapa.

BAŠESKIJA: Ako je baš dotle došlo, neću ti ništa obećati, ali ću vidjeti šta se može.
(uzima one pare što mu ih je maloprije dala) A ovo nosi sa sobom, trebaće ti. I nisam ti od
kakve koristi bio. I ne sikći toliko na muža, dok njegov hljeb jedeš.

RABIJA: Ko veliš, koju vodu moraš piti, nemoj je mutiti... jadna li sam, šta li sam bogu
skrivala? (odlaze)

BAŠESKIJA: Fali žito u hambaru, fali ženu u mezaru... (vraća se svom pisanju, glasno)
Ove godine su pomrli: Hadži Ismail, čauš 76. džemata, siromah, čizmedžija, omalešni
tabak Jašar, iz Vrbanje mahale, Muharem-paša, mujezin s Armaganuše, zadavljen,
Hindija, kazaz, također zadavljen, moj prijatelj Dedo, siromašnog stanja, dobar čovjek,
Mehmed-baša Burek, bazrđan, s Alifakovca...

(U Rabijinoj kući, Rabija i Anka piju kahvu)

RABIJA: Ja tebe za ovolike godine nikad ne upitah, kako je u vašem adetu, kad se cura
pootegne, a nema mladoženje?

ANKA: Vidiš, Rabija, u Dubrovniku je drugi običaj... grad je mali, i ne može podnijeti
veliko množenje pučana, pa je broj djece u obiteljima već i zakonima grada uređen... a to
što pitaš, sigurno je zbog tvoje Fate?

RABIJA: Ama jok, kakva Fata, oblijeću oko nje, sestro moja... Da ti ko sestri kažem, jest,
pitam radi Fate.

ANKA: Znaš, kod nas ti je to, nekako lakše.

RABIJA: Ama vidim ja da je lakše, vidim da u vas nema cura po kućama kad im godine
pobjegnu, ama kako, ženo, kako to?

ANKA: Ako je djevojka mlada, lijepa i bogata, nije problem naći mladoženju...

RABIJA: Nije zar? Mladu, lijepu i bogatu ja, sestro moja, nemam u kući, zato te i pitam, i
nemoj mi, života ti, izokola, evo ima osam godina da si u nas u Latinluku i da se znamo i
pazimo, ja ovo nikog od žena nisam do sad pitala. Svoji smo, i nemoj mi izokola...

ANKA: Ako je mlada i lijepa, a nema velikoga imutka, hajde, dobro, nema nikakvu opravu,
nađe se netko stariji ili slabe krvi, hoću reći, koji treba da pojača i prizdravi potomstvo...

RABIJA: A kad nije ni mlada, ni lijepa, ni u kuvetu?

ANKA: Ama sestro nemoj tako o našoj Fati, kao je, oprosti mi Bože, nakazna. Jeste, malo
je starija, nije vila primorkinja, ali je poštena i čestita...

RABIJA: A na to lete, ne mogu ti reći, sve se ubraniti ne mogu!

ANKA: Vidiš, kad se baš ništa ne može učiniti, kod nas obično pošalju djevojku u
samostan. Da bude časna sestra. Od toga su obitelji dvije koristi, prvo, pročuje se obitelj
kao pobožna, drugo, nema useđelicu u kući.

RABIJA: Ja lijepa adeta! Ali ne može moja Fata biti latinska bula, je l' de da ne može? Što
ne ide, ne ide, brate, ne može se glavom kroza zid...

ANKA: Ja sam ti samo rekla kako to kod nas rješavaju...istina je, to ti ne bi mogla učiniti,
nikako...

RABIJA: Što li i u nas nešto ne skontaše tako? Kad je onolike žene sebi sabro, što li
Pejgamber ne skonta šta će s onim koje niko neće, tobe jarabi, da me čuje Naim efendija
što lajem...

ANKA: Nije ti lako, moja Rabija, znam. Pa zar baš nikako ne možeš toj muci doskočiti?
Možda bi mogao gospar Salko?

RABIJA: Ne pominji mi njega, živa bila. Dosta mi je njega, i kad mu ime čujem. Salko sebi
izmislio trgovinu da ne sjedi u kući, a po vas dan u mehani, ko da se u mehani trguje. Eto, i
onaj tvoj je trgovac, pa vidi sebe, a vidi mene! Onom tvom ne bi teško u drugu carevinu
doći da trguje, a onaj moj se miče iz mehane, dabogda ga u mehani na šupljoj tahti držali,
da svijet gleda kako se p'jani u mehani klanja dženaza, mimo svog svijeta i adeta, tobe
jarabi, da me čuje Naim efendija što lajem...

ANKA: Možda ga neće sreća u trgovini...i nama je više puta propadala trgovina, putevi su
nesigurni, pljačka se.

RABIJA: Više puta propadala, više puta i uspjela. Nego... da ja tebe nešto upitam, onako,
ko sestru... pomene li onaj tvoj ikad mog Salku i njegovu trgovinu, 'nako, u priči?

ANKA: Pa ne slušam ja sve što on s trgovcima govori...

RABIJA: Ma, hajde, čuj ne slušaš!

ANKA: Pa dobro, ponekad nešto i čujem, onako, nehotice...

RABIJA: Pa de to nehotice, šta čuješ?

ANKA: Govori... da je tvoj Salko poput djeteta...zanosi se, odviše vjeruje ljudima...

RABIJA: Ortaku, jel' se? Znala sam ja!

ANKA: Ne kažem nikoga imenom...ljudima uopće. Oslanja se na obećana, ne provjerava


knjige, uživa u putovanju kao da ne ide u trgovinu nego na...kako bi to rečete teferič...

RABIJA: Teferičio u džehenemu, dabogda!

ANKA: Eto, tako...

RABIJA: De, života ti, šta si još načula...nehotice?

ANKA: Čini mi se da sam čula...nemoj me držati za riječ, onako, čini mi se da sam načula,
a može biti sam se i prevarila...molim te, nemoj da se od mene čuje...
RABIJA: Ah, sestro, jal' meni jal' crnoj zemlji, isto ti je. Pa znaš, bona, mene! Usta imam,
jezika nejmam, zato i deveram ovako s njim...

ANKA: Da sam čula kako ga taj njegov ortak, ne bih rekla vara...

RABIJA: Reci, reci, vara, to i budala vidi, samo moj Salko ćorav kod očiju.

ANKA: Možda sam, kažem, i krivo čula...ne bih griješila dušu, ali, reci ti njemu, onako
usput, neka malo provjeri trgovinu i knjige, neće biti loše, daj Bože da sam krivo čula.

RABIJA: A ima li šta, 'nako?

ANKA: Kako misliš “onako”?

RABIJA: Pa eto tako, “nako je” nako!... Ima li kakvo žensko dole u Latinluku, eto, brate,
kako!

ANKA: Ah, to! Tu budi bez brige. Čini mi se da sam čula kako jedino on od svih trgovaca
neće potrčati za ženskim... sad, možda sam ja krivo čula...

RABIJA: Nisi, to si dobro čula, to ti ja, moja sestro, najbolje znam. U, što nisam kamena
ćuprija, makar bi preko mene kadgod i neko pre'š'o kako treba...

ANKA: Nemoj, Rabija, Bog sve vidi, vidi on tvoju muku i nevolju, i tvoje strpljenje, i tvoju
anđeosku dušu, tebi su, zasigurno, rajska vrata otvorena.

RABIJA: Šta misliš ti, života ti, je li u vas i u nas isti džennet? Nikad ne upitah Naim
efendiju, al' kontam ja sebi nešto po glavi, ne more biti da su dva dženneta, a i u vas ima
dobrih ljudi, merhametli, pa gdje li će, mislim se, oni, nego u naš džennet. Ne more biti da
su dva dženneta.

ANKA: To ti ne bih znala reći...

RABIJA: A da su dva, u koji bi ti najvolila?

ANKA: Rabija, nijenaše da o tom mislimo, ima pametnijih ljudi, i vaših i naših učenih
ljudi i svećenika.

RABIJA: Što bi ja, nešto, volila da ti hoćeš u naš džennet, kontam sebi nešto po glavi ,s
kim ću ja, bona, tamo kahvenisat'? Da ne bi s onom (mahne glavom prema susjednoj
kući). Jučer joj je opet bio onaj njen! Kako joj čo'jek iz kuće, ama nije ni do česme stigo, a
eto ti onog njenog...nejma to više obraza ni u po bijela dana... A ja jučer gledala...

FATA: Mati, odoh ja po vodu.

RABIJA: Hajde, kamo sreće da svoj evlad imaš da ga pošalješ po vodu... Da sam bogdo
kamen rodila, imala bi se sučim za dušmanom bacit'!

ANKA: Nemoj tako, Rabija, ne griješi dušu, nije ni njoj lako.

RABIJA: E, jesi, Anka, merhametli duše. Hajde, bona, u naš džennet, šta bi ti falilo?
Džennet k'o džennet.
U RABIJINOJ KUĆI, KASNIJE...
(Rabija, Fata, Salko; Salko dolazi pijan)

RABIJA: Evo ti babe. Prestani više plakati, ne mogu te očima gledat'.

FATA: A ti me gledaj ušima.

(Rabija baci nanulu za njom, Fata pobjegne. Ulazi Salko)

SALKO: Šta to bi Fati?

RABIJA: Merhaba Salko, jesi li mi ogladio, tri dana te nema, da nije opet kakav veliki
posao, da nije kakva trgovina, ili si, morebit, kreno na hadž ko svaki pravi čovjek, pa ti treći
dan nestalo para, pa si mi se od žalosti tako napio, eto te ne znaš za sebe.

SALKO: Jedna glava, hiljadu jezika. Pitao sam je li me ko tražio.

RABIJA: Meni se učini da si pitao nešto za šćerku nam. Nije, moj Salko, ko bi tebe u kući
tražio, kad svi znaju da si u čaršiji i da u ortakluku velike poslove imaš, i, šućur Allahu,
veliko blago stičeš.

SALKO: Čini mi se da bi ti mogla šćapom dobiti preko leđa.

RABIJA: Stani moj Salkice da ti šćap u svilu umoram, da mi ručicu ne nažuljaš do me


budeš tukao, i da te polegnem, eto te jedva stojiš, strah me, možeš pasti dok me budeš
tukao.

SALKO: Rugaj se ti, ženo, rugaj. Kad stigne karavan iz Dubrovnika, tvoj će Salko na
dukatima ležati, a ti ćeš dobiti ... evo... od šake do lakta. Samo karavan da stigne.

RABIJA: Neka, moj Salkice, kad ti imaš, isto ko da i ja imam. Samo da ti opet karavan cne
istovare u ortakove magaze, a tebi ono što malprije meni obeća.

SALKO: Moj ortak je čovjek na svom mjestu.

RABIJA: Ne kažem da nije. A na čijem si ti mjestu, jadna sam ti ja s tobom. Teško onom
ko je deverli glave. Eno nam, bolan, kćerka po vas dan plače, pootegla djevojka, ako je ove
godine ne udamo, nećemo nikad.

SALKO: Šta bi ti da ti nije ovako pametnog i sposobnog čovjeka? Misli Salko na sve.
Udaću ja naše Fatu, eno sam joj i momka našao. Samo, nikako da uhvatim vremena od
posla da ti kažem.

RABIJA: Ama koga, čovječe, što ne govoriš? Koga?

SALKO: Mula Ibrazim Ćelvanija, trgovac, rodom iz Banjaluke, ima sina...

RABIJA: Tobe jarabi, taj je umro ima dvije godine...od vrućice.

SALKO: Jest, pravo veliš, al taj što je umro ima brata.

RABIJA: Onog ćopavog?


SALKO: Ako je i malo ćopav, iz dobre je kuće, bogat, i Fatu begeniso...

RABIJA: Ama ćopav je.

SALKO: Za nevolju je i krmka zetom zvati. Znaš li ti ženska glavo da Fata nema miraza?

RABIJA: Bože što li? A otac joj trgovac, uortačio se, malo-malo pa karavani odlaze,
dolaze, što u Dubrovnik što u Stambol.

SALKO: Slušam ti samo tu jezičinu, pa mislim, bože mili, kad li će je uvući.

RABIJA: A karavani kad dođu, presipaju nam se magaze. A moj Salko, ne bi taj u mehani
potrošio, prije bi u vodi i u vatru...

SALKO: Laj ti koliko hoćeš, ja ću Fatu udati.

RABIJA: Za ćopavo!

SALKO: Za šta bilo! Imaš li ti boljeg zeta?

RABIJA: Morebit i imam.

SALKO: Uh, što ne reče. Trojicu-četvoricu, sve u Stambolu medresu učili.

RABIJA: Bila sam kod mula Mustafe Bašeskije.

SALKO: Taj već ima ženu, a koliko se u one knjige zarovio, i ona mu je previše.

RABIJA: Kod njega prolazi svijet, obećao je vidjeti, možda neko naleti.

SALKO: Sve dolaze u Mudželite u dućan i pitaju za našu Fatu.

RABIJA: Slušaj Salko, pusti ti mene još koji dan, pa ako ništa ne bude, eto ti taj ćopavi pa
radi šta hoćeš.

SALKO: Ako za koji dan on bude htio.

RABIJA: A na njega navalile, ne zna koju bi prije. Onakav momak, nije šala...

SALKO: Neka ti bude, još koji dan. Ima li šta za pojesti, nešto me odjednom glad spopade.

RABIJA: Ima šta ti duša poželi, samo dok stigne karavan iz Dubrovnika, u njemu su mi
sahani.

(Salko potrči za njom da je udari, padne, pijan, ona pobjegne.)

U Bašeskijinom dućanu

FAZLIJA: Šta će meni astronomija i šerijatsko pravo? To je za vas, učene ljude.

BAŠESKIJA: Mehmed-Râzi Velihodžić je vrlo obrazovan čovjek, njegova su predavanja


pravo zadovoljstvo i opet ti ponavljam, ne bi ti bilo loše da pođeš koji put sa mnom slušati
njegova predavanja. Dobro, ne tjeram te da kod hadži-Muhameda slušaš predavanja o
misticizmu, za to bi ti trebalo više znanja i čitanja, ali astronomija je nešto drugo.

FAZLIJA: Nije moje, mula Mustafa, da gledam u zvijezde. To je za učene ljude. Ja više
volim razna čuda, ko što su pokazivali onu ženu bez ruku što plete nogama, ili kad je
Hasan-efendija doveo iz Misira onog noja i dva čudnovata ovna pa ih svijetu za pare
pokazivao. A najviše volim pehlivane. Eto, ne dadoše kadićevci da se pehlivani u našem
šeheru pokazuju, pa sam za njima čak u Visoko išao da ih vidim.

BAŠESKIJA: Sarajevo je zaista takav grad. Kad bi Pejgamber nešto dozvolio, u Sarajevu
bi se našli kadićevci da mu to iz inata zabrane.

FALIJA: I kadija nam je takav. Nasilnik.

BAŠESKIJA: Poznato je da su svi ljudi pod mahnom smutljivci. Ali Alah ne trpi nasilja, i s
njim nije zadovoljan, makar to bilo i u svrhu svjetskog poretka.

FAZLIJA: Mi smo krivi. Kad je kadija došo, toliko su mu se ulagivali da se osilio preko
svake mjere. A svi ga hvalili, sve što je novo slatko je, divili mu se, učen čovjek,
poštenjačina, sad ga na svakom koraku ogovaraju.

BAŠESKIJA: Sarajevo je od strane juga i kible zatvoreno velikom planinom Trebevićem,


pa zato Sarajlije nemaju uopće razboritosti. Imaju pamet, ali im ona kasno dolazi. Sarajlije
su ti, moj Fazlija, poput stoke, pa će često za zlo reći da je dobro i obratno. U Bošnjaka
pamet kasno dolazi. Bosanski svijet je čudan svijet, sličan ovci, naivan i neznalica. Ako
samo neko nekog glasno pohvali, svi uglas stanu govoriti isto. Ako domalo iza toga neko
istog tog pokudi, opet ga svi stanu slijediti, do jednog.

FAZLIJA: Sve se ja čudim, mula Mustafa, što ti nisi otišao živjeti u kakav bolji grad. Učen
si čovjek, pismen, pametan, šta ćeš takav u Sarajevu?

BAŠESKIJA: Nema ljepšeg grada za život od Sarajeva, moj Fazlija. Nikad ti u njemu nije
dosadno, uvijek ima dosta budalaština i nevolje, pa se u čovjeku duša ne može ustajati, ni
pamet uspavati. Zato su naši Sarajlije, gdje god odu, ponajviše cijenjeni i najsposobniji
ljudi, ako ih odmah ne objese. Naučimo se ovdje prometati ko hodža kroz ponjavu, za
najmanji korak učiniti veliku muku i pretrpjeti svašta, pa smo nekako jači, otporniji i
vještiji od ostalih ljudi.

FAZLIJA: Nego, jesi li ti čuo za one džine što su ih slušali ljudi na teferiču u Mevlevijskoj
bašči? Kažu da se svi noć čulo pljeskanje rukama, a u zraku pucanje kudret topova. Čudo,
kažu.

BAŠESKIJA: Čudo je Fazlija obična i svakodnevna stvar. A obična je stvar, opet, pravo
čudo.

FAZLIJA: Opet ti meni mudrosti, mula Mustafa. Nisam ti ja za toga. Ja volim pehlivane,
teferiče, svirku, pjesmu...

BAŠESKIJA: A žene?

FAZLIJA: Šta žene?

BAŠESKIJA: Voliš li, brate, žene?


FAZLIJA: Ih, mula Mustafa...jašta.

BAŠESKIJA: Pa što se ne ženiš više, kad voliš?

FAZLIJA: Ama koja bi mene htjela...udovice, pušćenice, Ciganke, te me hoće, ali za


ženidbu treba djevojka.

BAŠESKIJA: Hoćeš li se ljutiti ako ti ja potražim djevojku?

FAZLIJA: Nemoj, Mula Mustafa, sa mnom džumbusati, koja će mene...

BAŠESKIJA: Ima za svakog božijeg stvora ono što želi, samo treba popričekati. Ne valja
brzo napredovati. Ali Bog kome hoće, da mu iznenada.

FAZLIJA: O čemu ti to?

BAŠESKIJA: O Fati.

FAZLIJA: Kojoj Fati?

BAŠESKIJA: Jednoj Fati. Djevojka je lijepa, čestita, ne boj se, nećeš biti na zijanu.

FAZLIJA: Ama, prijatelju, slađe je na medu zijaniti nego na govnetu šićariti.

NOĆ NAD SARAJEVOM


(Mula Mustafa hoda noću sam po Sarajevu. Susreće Vraga.)

BAŠESKIJA: Otkud ti, Avdaga, ovako kasno?

VRAG/AVDAGA: (Vrag se pojavljuje u liku Avdage) Među životinjama je zavladala


nekakva voleština, ne može čovjek ulicom proći od smrada crkotine.

BAŠESKIJA: To je, Avdaga, bilo proljetos.

VRAG/AVDAGA: Na drveću se opušilo lišće. Pojaviše se crvi. Na ušima pasa otvoriše se


rane koje napadoše muhe...

BAŠESKIJA: Idi, Avdaga, spavati. Kud ćeš u ovo doba sam po šeheru?

VRAG/AVDAGA: Nadošla Miljacka pola čaršije poplavila. Najprvo udarila suša, pa se


izlazilo na dovu za kišu, onda udarila kiša, pa hajde s mektepskom djecom na dovu za
prestanak kiše, u mjeseci muharemu padao je crven snijeg oko Sarajeva, u džumadel-
evvelu udarila bujica, uoči Bajrama požar rasvijetli Sarajevo kao da su tri sunca izašla, u tri
sata noću...

BAŠESKIJA: Ama, dobri Avdaga, šta je tebi noćas. Hajde kući. Hoćeš li da te otpratim?

VRAG/AVDAGA: Na Aliđun na Vratniku se pojavi kuga, u majisu je nebo bilo crveno ko


krv, nova godina pala je u ponedjeljak, znaš li šta to znači?

BAŠESKIJA: Kažu, to je predznak kuge.


VRAG/AVDAGA: E, ovaj put je gore od kuge.

BAŠESKIJA: Šta ima gore od kuge, Avdaga?

VRAG/AVDAGA: Rat. RAT!!! (nestane)

(Bašeskija ide uz ulicu, lupa na jedna vrata. Otvara Avdaga, bunovan.)

AVDAGA: Mula Mustafa? Otkud ti u ovo doba? Kakva je nevolja? Da ti se nije kakva
nesreća dogodila?

BAŠESKIJA: Nije, Avdaga, samo sam htio provjeriti jesi li stigao kući i jesi li dobro.
Maloprije si mi izgledao loše, pa sam se zabrinuo.

AVDAGA: Maloprije? Kad maloprije?

BAŠESKIJA: Maloprije, na ulici, bio si žut kao vosak.

AVDAGA: Bogami, Mula Mustafa, tebi nisu svi kod kuće. Ja ti u životu po noći nisam sam
hodio nikud. Evo me spavam od prvog akšama, nisam nešto dobro, ufatila me zaduha. Čuj
ja hodo po šeheru u ovo doba?! Da ti dam vode i šećera mula Mustafa? Možeš li sam do
kuće?

BAŠESKIJA: Neka, hvala, mogu... oprosti Avdaga. To sam ja vidio... Uistinu je ljudski
razum poput vode... učas se zamuti, zapjeni, uskovitla, opet smiri... Bože, samo mi razum
ostavi bistar. Da mogu lakše zabarati čuda koja se oko mene zbivaju, da mogu lakše odoljeti
iskušenjima...a opet, ko zna, nije li ugodnije i lakše živjeti pomućene pameti, nije li to
manje mučno, manje bolno, i manje zastrašujuće? (moleći se bogu ode)

Iste noći, u Fatinoj bašči

FAZLIJA: Evo idem šeherom po mraku, pa sve ljubim cure po sokaku.

FATA: Ih jest...

FAZLIJA: Jest, valahi.

FATA: A ti onda hajde dalje po sokaku i po mraku s tim što si hin i dosad ljubio. Što si
meni doš'o?

FAZLIJA: Ama to je, bona, pjesma.

FATA: Bolan ti dušman bio. Ja sam, Allahu šućur, zdrava zdravcata.

FAZLIJA: Nisam ti ja ni rek'o da si, ne budi primjenjeno, hasta.

FATA: Znam, al se to tako kaže.

FAZLIJA: A znaš li ti kakvu pjesmu?

FATA: Kako ću sad pjevati, probudiću čitavu mahalu.


FAZLIJA: Pa ti 'nako, ispotiha...

FATA: Nejma u mene ništa ispotiha. Ja sam čestita i što mi na srcu to mi i na jeziku, pa
kome se sviđa bujrum, kome se ne sviđa... (Fazlija je brzo poljubi)

FATA: Uh, šta to bi?

FAZLIJA: Pa rekla si “bujrum”.

FATA: Što si me tako prifatio za ruku pa stisko, ko svoje...

FAZLIJA: Pa i jeste moje.

FATA: Ih jest.

FAZLIJA: Nego čije je?

FATA: Šta je tebe briga čije je. Pušćaj mi, bolan, ruku, vidi mraka, more kogod naići.

FAZLIJA: Nek naiđe ko god hoće, ova je ruka moja, i ovo bijelo grlo je moje, i ove grudi su
moje...

FATA: Uh, vidi ti njega. Bi li da ti je?! Ženi pa barači.

FAZLIJA: I hoću.

FATA: Šta hoćeš?

FAZLIJA: Ženiću.

FATA: Aha, to. Pa, eto, vidi s babom.

FAZLIJA: Da znaš da hoću. Nego, šta misliš, da povedem sa sobom mula Mustafu? On je
učen i poštovan čovjek.

FATA: De, de, povedi, taman da mi jedan san rastumači.

FAZLIJA: Šta si ti to meni usnila?

FATA: Nisam tebi, već sam sebi usnila.

FAZLIJA: Uh, što si ti muhanata.

FATA: Eto sam takva kakva sam, ja se ne prodajem u vreći, pa kome se sviđa
bujrum...rekla sam, bolan, bujrum!

FAZLIJA: Ama nije to... (Fazlija je zgrabi i ljubi.)

FATA: Uh, šta to bi?

FAZLIJA: Eto mene sutra u prošnju.

FATA: Od volje ti, ko šokcu post a vlahu molitva.


FAZLIJA: A ni tebi nije mrsko?

FATA: Ako mi je tako pisano, niko od svoje sudbine nije pobjeg'o.

FAZLIJA: Daće Bog...

FATA: Bog sreću dijeli, a aščija čorbu.

FAZLIJA: Jesi li ti to ogladnila?

FATA: Ama to se tako kaže. E jesi tokmak...

FAZLIJA: Ja vala jesam.

FATA: Šta si?

FAZLIJA: Ogladnio. Kad ti spomenu aščiju i čorbu...

FATA: Eto, pokasno je, more ko naić', odoh ja u kuću, a ti hajde jedi, ako si ogladnio,
bujrum...

FAZLIJA: Reče li to bujrum?

FATA: Eto, omače mi se... (Fazlija je opet zgrabi)

(U Fatinoj bašti, Fazlija stoji sam, u Fatinom pendžeru igra sjenku Karađoz kazališta)

FAZLIJA: Ašikovah za bijela dana, al ne vidjeh fajde ni zijana. Kada dragoj dođoh pod
pendžere, a draga mi abdest uzimaše, kadli opet dođoh pod pendžere, a draga mi jaciju
klanjaše, kad je crna noćca zamrknula, a draga mi dušeke steraše. Kad ja vidjeh da će
spavat sama, podamnome noge uzdrhtaše...

(Fata otvara pendžer)

FAZLIJA: Mogu l' dušo u tebe noćiti?

FATA: Ne čujem te, moj Fazlija?!

FAZLIJA: Mogu l' dušo, noćiti?

FATA: Moreš stići i kući, još je rano do noći.

FAZLIJA: Nemoj, Fato, dina ti, ja sam plaho umoran, pa ću odmah zaspati.

FATA: Prostrijet ću ti na bašči.

FAZLIJA: Nemoj, Fato, dina ti. More voćka otpasti, pa me jadnog prepasti.

FATA: Pušćat ću te na čardak.

FAZLIJA: Nemoj, dušo, bogati, čardak će se srušiti pa će mene ubiti.


FATA: Eno mjesta kraj vatre...

FAZLIJA: Uh, nemoj me kraj vatre, more žiža skočiti, pa me mladog spržiti.

FATA: Da ti prostrem kraj mene?

FAZLIJA: Deder, Fato, dina ti. Ja ću s toobm spavati, lice ću ti ljubiti, crne oči mutiti, ruse
kose mrsiti...

(Rabija izlazi na pendžer)

RABIJA: Ulazi u Kuću, Kamenom se Kamenila! A ti, svojoj Kući, hajde!

TELAL: Muslimanska vojska, Božjom pomoći, u jednoj navali osvoji sve crnogorske
utvrde, neprijatelj pobježe, nešto ih je poginulo, nešto zarobljeno... Kroz teški krš
muslimanska vojska uz puno muka osvoji, Božjom pomoći, i Čevo, Zolotu, Crnicu i
Bjelopavliće. Ta su mjesta popaljena.

Mula Mustafin dućan


Na ulici se čuje gužva, skuplja se vojska za rat

BAŠESKIJA: Bosanski valija, carski zet, Mehmed-paša Silahdar, i tumelijski paša,


imenjak mu, određeni su za zapovjednike.

FAZLIJA: Zna li se koliko vojske kreće na Crnu Goru iz Sarajeva?

BAŠESKIJA: U četvrtak, petog rebiul-ahira, otišlo je hiljadu jamaka, ja računam, to je od


svakog kola peti čovjek. Sve u svemu, koliko sam vidio iz bujruldija, na Gatačko polje iz
Bosne trebalo bi otići, po prilici, sedam hiljada ljudi. Možda i više.

TELAL: U Bosnu stiglo sedam stotina deva natovarenih barutom i kuršumom!

FAZLIJA: Car je naredio da se od bosanske raje oduzme svo oružje, koje će kadija prodati,
a novac vlasnicima oružja vratiti. Raja već priča da će ih tu kadija pokrasti.

BAŠESKIJA: Opasno je za državu da kod raje stoji oružje, osobito ako ta raja i država
nisu u velikoj ljubavi... a što se kadije tiče, i ranije se tome znalo za prste zalijepiti što šta
tuđe. A ti baš odluči da ideš?

FAZLIJA: Neće taj rat dugo. Trebinjci i Nikšićani vješti su Crnogorcima i znaju s njima
ratovati. Moram, mula Mustafa, za ženidbu nešto i steći.

BAŠESKIJA: Pa baš ratovanjem... šta Fata na to kaže?

FAZLIJA: Plače.

BAŠESKIJA: Ja ću koliko je danas otići do njih, ne brini. A ti se pričuvaj. Junakova majka


prva zakuka.

TELAL: Car je odredio turnadži-bašu da s pet čauša u Sarajevu popiše sedamdeset jal'
osamdeset barjaka serdengečdi – aga. U fermanima stoji da svaki aga koji razvije barjak
treba o svom trošku opremiti pedeset ljudi i povesti na vojnu. PO carskoj naredbi i
fermanima nikome se ni od Muslimana ni od raje kršćana i Židova ne smije ni najmanje
nasilje učiniti. Ko učini kakvo nasilje, ma i najmanje, biće namah kažnjen.

(U Fatinoj bašti, rastanak)

FATA: Moj Fazlija, jedna prelivodo. Prelivaš se i tamo i 'vamo, baš ko voda na četiri broda.
I bujica jednom stranom pođe, ti ne moreš jednijem sokakom, veće ideš kroz devet sokaka i
zagledaš deset djevojaka. Kada meni tvrdu vjeru daješ, tvrđa ti je vjera od kamena, a ha
malo niz mahalu pođeš, bogami je mekša od pamuka...

FAZLIJA: Ne valja ti pjesma, Fato.

FATA: Eto, mene mati ovu naučila, a tebi ako se ne sviđa, traži curu koja bolju pjesmu zna,
bujrum...

(Fazlija je ljubi)

FAZLIJA: Ti znaš, Fato, da si ti meni jedina u srcu, i da će tako biti dok ne poginem...

FATA: Uh, ti da pogineš. Morebit ako nogu polomiš niz sokake obliječući oko djevojačkih
bašči i pendžera, ili da te koji momak zbode handžarom radi kakve Ciganke u mehani...

FAZLIJA: Fato, znam i ja jednu pjesmu...

FATA: Neka, Fazlija, to ti pjevaj curama po Sarajevu. Vidim ja, nema tebe tri dana meni
pod pendžer. Misliš ti, bolan, da je meni krivo? Eno cura po šeheru na bacanje, pa
bujrum...

FAZLIJA: Kad ja pođem, draga, iz Saraj'va grada, ti ne plači draga, ne daj srcu jada...

FATA: Jašta ću, nemam pametnijeg posla...

FAZLIJA: A kad čuješ draga, da sam poginuo, kroz ordiju prošli, na mezar mi dođi...

FATA: Evo letim...

FAZLIJA: Lahko ćeš mi, draga, ti mezar poznati...

FATA: Ama šta je tebi, Fazlija, večeras? Imaš li ti kakvu bolju pjesmu, ko je vidio da se u
ašikluku pjeva o mezaru i umiranju?

FAZLIJA: Fato, ti znaš da iz Sarajeva ide vojska, razvili su se bajraci.

FATA: Nek' idu, više, od cike i vriske ne može se u šeheru živjeti, ko da niko nema drugog
posla nego da ratuje. Pomahnitalo sve... Šta se to nas tiče?

FAZLIJA: Fato, i ja idem s vojskom... Pisao sam se u vojsku.

FATA: Ne budali, Fazlija... to ti samo mene sekiraš.

FAZLIJA: Idem, Fato, moram. Radi tebe.


FATA: Zar sam ti toliko dodijala da u rat ideš samo da mene ne gledaš? Ne moraš ti,
Fazlija, ako sam ti toliko mrska, od volje ti, ne oblijećem ja tvoje pendžere nego ti moje...

FAZLIJA: Fato, slušaj me. Ja hoću da te ženim, hoću da živimo ko ljudi, a znaš da nemam
bogzna šta. Vojsci se plaća, deset groša na mjesec, koliki su se iz rata vratili pa lijepo
zaimali i skućili se. Tvoj otac nam ne može puno dati, neka, i ne treba, moje je da o tom
brinem. Ja hoću da ti živiš lijepo sa mnom kad se vratim.

FATA: Kad se vraiš! Ja da čekam, mogu mi te obraniti, moreš...

FAZLIJA: Poginuti? Bi li ti bilo žao?

FATA: Šuti, šuti, Fazlija, neću to slušati! Lahko je tebi, ti ode u rat da se junačiš, a šta ću
ja, sama, čekajući, misliš li ti, bolan, na mene imalo?

FAZLIJA: Tako mora biti. Neće to dugo trajati. A kad se vratim, eto me sa svatovima po
tebe. Ne brini, paziću na sebe, čuvaću se, radi tebe...

FATA: Ako pogineš ne dolazi mi više ne oči!

FAZLIJA: Neću poginuti. Samo ako mi ti daš vjeru da ćeš me čekati.

FATA (plačući) Čekaću te, Fazlija, do smrti. Čuvaj mi se, Fazlija... ja samo tebe imam.

TELAL: Bajrake za odlazak na moskovsku vojnu u šeheru našem razviše: Indže Sulejman-
aga, alemdar 26. buluka, Musa-aga, iz 45. džemata, Ahmed-aga Pirić iz 10. buluka, Ćoravi
Muharem-aga, Menzildžija, bašeskija iz 50. džemata, Rabaković, bašeskija 52. buluka,
mladi Abdulah-aga, unuk Rabakovića, Bego Mehmed-aga Murtezanagić, iz 50. džemata,
Mustafaga Agić iz 10 buluka...

U BAŠESKIJINOM DUĆANU

SALKO: Ja ne znam, pravo da ti kažem mula Mustafa, dokle će ovo ovako. Prvo nam
mladoženja ode na vojnu u Crnu Goru, hajde, to brzo završi, pristadoše knezovi plaćati
harač, neki pređoše na pravu vjeru, neke zarobismo... i taman ja da pripremam svadbu,
kad evo opet rata.

BAŠESKIJA: Vojni na Rusiju dugo smo se već mogli nadati.

RABIJA: Ama da se barem prvo oženio, pa nek ide na deset vojni ako hoće, bila bi mi
kćerka udata, pa udovica, pa božija volja, šta ćeš, a ovako, ni tamo ni ovamo...

FATA: Ja sam njemu obećala da ću ga čekati, pa makar do života.

RABIJA: Uh, da se to ne oduži.

SALKO: Šta misliš ti, ženo, da ja ipak vidim s onim mojim Ćejvanijom?

FATA: Neću, ćopav je, i neću nikog osim Fazlije pa kad bi umrla.

RABIJA: Nema fajde ćoravu namigivati. A šta će biti ako se on s te vojne ne vrati?
FATA: Šuti, jezik pregrizla.

RABIJA: Sin se ženi kad hoćeš, a kćer udaješ kad možeš. Ja bih babu poslušala i vidjela s
tim Ćejvanijom. Pa šta što je ćopav? Makar ga neće svaki čas na vojnu kupiti.

BAŠESKIJA: Polako ljudi, proći će i ova vojna. Ako mene pitate, Fazlija je otišao sa
kapetanom Džinom Gradiščaninom, koji zna vojnički zanat. Ako Bog da, vratiće se, a s
njim (okrene se Rabiji) svaki mjesec deset groša, pa ti računaj...

RABIJA: A koji je ovo mjesec da vojska ode?

SALKO: Jako treći.

RABIJA: Tries' groša!

BAŠESKIJA: Nego, da mi to pismo Fazliji napišemo. Evo, ja ću pisati kako mi vi govorite,


Salko, hajde ti prvi.

SALKO: Šta ja imam Fazliji pisati? Šta li ja imam s njim pričati?

RABIJA: Mogao bi o svojoj trgovini, o ortakluku, o karavanima, pa koliko si sve robe


donio, koliko si zaradio na njoj, šta si od toga kćerki u ruho dao, samo se bojim da bi to
moglo do sutra trajati...

SALKO: Čuješ li ti nju, mula Mustafa?

BAŠESKIJA: Dobro, onda ti Rabija reci šta ću mu napisati.

RABIJA: Nisam ti ja vješta govoru...

SALKO: Uh!

RABIJA: Eto, ti nekako sroči i nakiti da brinemo za n jega, da slušamo vijesti iz rata, kako
je stotinu hiljada Rusa i Poljaka navalilo na našu vojsku, i da mi ovo morebit džaba i
pišemo jer je morebit naš Fazlija i posječen...

FATA: Mati, bona! (plače)

RABIJA: Bolan ti dušman bio. Stavi ti mula Mustafa nek se on ne brine za našu Fatu ako
je pogino, ima u Ćejvenije sin, ono jeste da je malo ćopav ali bar ne ide svaki čas na vojnu...

FATA: Mati!

RABIJA: Još mu napiši da je mom Salkici rat malo pomeo trgovinu, jer je od duše ko u
meleka pa neće da na ratu zarađuje ko sav ostali svijet, ali kad rat završi ode on opet s
karavanom u Dubrovnik, pa će Fatu za udaju opremiti kako treba...

FATA: Napiši mu, mula Mustafa, da ću ga ja čekati do smrti, da mi je on na srcu, i ovako


stavi da moj babo jedva čeka svatove, svakom svatu bošćaluk haljina, starom svatu vas od
suha zlata, jenđijama peče od bisera...

RABIJA: Ne budali, nije ti babo travnički vezir nego ovo jada od Salke.
SALKO: Nije pristojno razmetati se i pretjerivati, uzmi se u pamet.

FATA: Ama to je samo pjesma. I još napiši neka se preko mjere ne junači, nek čuva snagu,
a kad se vrati, ako mu je do junačenja, bujrum... napiši bujrum, znaće on šta je.

BAŠESKIJA: Dobro, to bi bilo pismo za Fazliju.

FATA: Samo još nešto, mula Mustafa... usnila sam jedan san, pa te molim da me
obraduješ...usnila sam skup derviša, i janjičara, među kojima se nalazio jedan bjelobradi
dovađija koji me upita: Ko je ovaj svijet? Onda taj skup krenu na Musalu gdje je učinjena
dova. Musala je bila raspukla, neprijatelj se odnekud prikučio toj pukotini i u nju upao.

BAŠESKIJA: Taj bi san mogao slutiti na pobjedu naše vojske. Jučer sam čuo da je 24.
rebiul-ahira iznad Vlašića proletjela zvijezda repatica, a u sazviježđu Djevice, na dan smrti
Mejremine. Trag joj se povećavao svake večeri, pojavila bi se oko tri sata i viđala se sve do
zore. I to bi mogao biti znak o skoroj pobjedi naše vojske.

SALKO: IZ tvojih usta u božije uši. Znaš li je li repatica odletjela put Dubrovnika? Je li mi
vrijeme za trgovinu?

RABIJA: Ti bi mogao na repaticu i uzjahati, pa bi se poderanih gaća iz trgovine vratio.


Nije svačije trgovati, moj Salkice, sto puta sam ti govorila.

SALKO: A da ja sad svratim do Ćejvenije, onako, ko usput?

FATA: Neću ćopavog, bolje me ubij ako sam ti u kući dosadila. (istrči iz dućana)

RABIJA: Mi tebe, mula Mustafa, baš zadržasmo. Imaš ti svojih poslova.

BAŠESKIJA: Meni je posao da ljudima pišem i prepisujem. Od toga živim.

RABIJA: Pa jeste, nego, možeš li pričekati da ti za ovo pismo platimo kad Salki stigne
karavan, eto sad nemamo...

BAŠESKIJA: Fazlija je moj prijatlej, za ovo pismo ne trebaš plaćati. I Fati reci, kad god
hoće, ja ću njoj pismo za Fazliju napisati bez naplate. Daće Bog pa se ova vojna neće
odužiti.

(Bašeskija, sam u dućanu, zapisuje, glasno)

BAŠESKIJA: Ove godine preselio sam se u svoju kuću. Od šejha hadži-Sinanove tekije
hadži-Muhameda naučio sam “vefk” i dobio od njega dozvolu za zapisivanje bolesnicima,
od čega mogi ozdraviše. Hadži-Muhamed se poslije na mene naljuti zbog toga i priča kako
mi on dozvolu za zapisivanje nije dao, on je poznat kao ljutit i prijek čovjek. Stari Hadži-
Muhamed efendija Čajničanin podučavao je u našem šeheru kadićevce i neke potur-softe
gramatiku i sintaksu, što će reći, sprezati glagol “nasere-nasare” i to su čakali-bakali, pa
ako ćeš i bazrđani, smatrali nekom naukom te mu isposlovaše muftijski položaj. U Sarajevo
ko god radi nešto što drugi ne razumiju, stekne glas velikog učenjaka. Ovaj je siromah,
uskoro, počeo davati krive fetve, pa je bio izbrgnut tugli i pokazalo se da za taj položaj nije
ni sposoban ni dorastao. Konačno se vojska vratila s vojne kućama, pa se saznala istina o
Hotinu. Neprijatelj je zauzeo praznu tvrđavu Hotin, jer je naša vojska zbog velike poplave
napustila rijeku i s vezirovom dozvolom vratila se kućama prije potpisivanja mira. Platu
naplatie od vojnika jedva 200-300 osoba.
RABIJIN SAN
Rabija spava. U san joj dolazi Bašeskija. Igra sjenki – Karađoz

RABIJA: Oprosti, Mula-Mustafa, evo me malo san prevario. Čitav sam ti dan dukate
brojala, molila sam te da dođep da mi popišeš blago i nađeš u najam nekoliko magaza,
nemam gdje sve ostaviti.

BAŠESKIJA: Otkud toliko blago, Rabija hanuma?

RABIJA: Ah, eto, našlo se...

BAŠESKIJA: Da nije Salku uspjela trgovina, s Božijom pomoći?

RABIJA: Salku? Ne budali, Mula-Mustafa. Ko prodaje, hajra ne vidio, ko kupuje, ni vidit


ga neće. Ti si prijatelj i častan čovjek, tebi ću reći. Poslao mi rumelijski paša blago, da me
isprosi.

BAŠESKIJA: Da ti nisi, Rabija hanuma, malo skrenula pameću? Muž ti je, hvala Bogu, živ
i zdrav.

RABIJA: Ne kažem da nije. A šta paši i može biti loše? Živ, zdrav, silan, drhti zemlja pod
njim. A što ga sultan časti i poštuje, to živ stvor ne bi vjerovao...

BAŠESKIJA: Ama ja govorim o Salkici.

RABIJA: Kakvom Salkici?

BAŠESKIJA: Tvom čovjeku, Salku, trgovcu! Sutra ću ja tebe odvesti Žutom hafizu, sve su
prilike da si ti malo pameću skrenula.

RABIJA: A, Salko! Čuj, trgovac! Hajde, Mula-Mustafa, u ovom našem Sarajevu koja god
fukara iznese dvije klanfe na čaršiju i hrđavih eksera da prodaje, zove se trgovcem. Salku
sam ja, da si ti živ i zdrav, otpustila. Nije on, kad pošteno pogledaš, meni nikakva prilika
nikad ni bio. Mati navalila, otac obećo, ali što sam poharčila s njim mladosti i života,
poharčila sam, to je sad gotovo, kadija razvezao...

BAŠESKIJA: Ama kako će kadija razvezati na tvoju želju, luda ženo?

RABIJA: Čuj kako će, pa paša me prosi, bolan ne bio, nije kadijino da na pašinu želju i silu
gleda šerijat i adete.

BAŠESKIJA: A Fata, šta kaže na to?

RABIJA: Vidiš kako ti znaš, sve ti znaš, moj Mula Mustafa, em si učen, em po vas dan
svijet slušaš... Fatu sam, eto, namislila udati, i obećala kadiji. Obradovao se kadija, ne
mogu ti reći...

BAŠESKIJA: A Fazlija?

RABIJA: Ama gdje je on sad meni na pameti? Ja pašinica, pa da kćerku jedinicu dajem
nekakvoj fukari, nije red...

BAŠESKIJA: Vidim ja da se u tebe, Rabija hanuma, sve izokrenulo preko noći.


RABIJA: Ko čeka, taj i dočeka. A vala' sam se i ja napatila, s onim pijanim Salkom, neka je
i meni jednom svanulo.

BAŠESKIJA: Pa šta Salko na to?

RABIJA: Ama znaš ti mene, moj Mula Mustafa, i moju merhametli dušu... Kupila mu
dućan, dala mu nešto para, lijepo ga ispratila, eto, i Fati u svatove ću ga pozvati, iako nije
njegovao da bude kadiji u svatovima, pa neka i on vidi fajde od moje sreće. Nije on
loš...nego, pravo mi reci, Mula Mustafa, šta ti misliš, je li mi bolje da u pašinu bašću, pokraj
šadrvana, stavim sebi ljuljačku od zlata ili, onako, od sitnog bisera? Sve nešto kontam sebi
po glavi, da mi je da stavim od bisera, a gore dvije zlatne ptice, a dole svilen jastuk...

(Bašeskija nestaje)

RABIJA: (prene se) Uh, šta ovo bi? Ja usnuh... presušiće mi jufke za baklavu! A gdje li je
Fata, biće opet u bašći...

(Iste noći, dok Rabija sanja: FATIN SAN – USNULA U BAŠTI Sjenke rata – Karađoz)

FATA: (zalijeva cvijeće) Podaj mene u Saraj'vo, majko, u Saraj'vu lijep adet, kažu, a još
ljepše što nose Sarajke. Stambol-šame, dimije šavale, biser-pafte i zlatne đerdane, na fesiće
okićene grane, a u kose zlatne ćiftijane...

FAZLIJA: Fato...

FATA: Fazlija! Ranjen si!

FAZLIJA: Umirem ti, Fato... evo sam se od Hotina ranjen dovukao, samo da u tvojoj bašči
umrem, na tvojim rukama...

FATA: Nemoj, Fazlija, sad ću ja tebe izliječiti. Poslaću po Žutog hafiza, majka će ti staviti
na rane kunice...ozdravićeš...

FAZLIJA: Neću, Fato, umrijeću ti. Hoću samo da znaš, koliko te volim i da pored tebe
nijednu drugu nisam pogledao...

FATA: Majko, Majko!!! (vrisne, probudi se)

(Na njen vrisak Rabija istrči)

RABIJA: U bašči zaspala? A jufke nek' se presuše! Sve ja moram sama ko da šćerke i
nemam. Još vrišti iz bašće, ja rekoh guja je ujela! Šta će svijet reći, u bašći nam cura vrišti.
Malo mi je što s nama usta ispiraju radi babinih budalaština, još mi treba da mi šćerku u
usta uzimaju, i to sad, kad je treba, udavati. Ulazi u kuću, kamenom se kamenila.

FATA: Usnila sam, majko, Fazliju...

RABIJA: Što je babi milo, u snu joj se snilo.

FATA: Ko Fazlija pogino... (plače)

RABIJA: Hajde ne budali... san je laža, Bog je istina (zamišljeno). Eh, da sve biva što
insan snuje... od zlata ljuljačka...

(Iste noći)

BAŠESKIJIN SIN

VRAG/AVDAGA: (sa sazom, pjeva) Sarajevo, što si potavnjelo? Ili te je vatra pogorjela, il
Miljacka voda poplavila, ili te je kuga pomorila?

BAŠESKIJA: Da je šeher vatra pogorila, lahko bi se dvori ponovili, da je šeher voda


poplavila, barem bi mu oprala sokake...

VRAG/AVDAGA: Već je šeher kuga pomorila...

FATA: Rastavila i milo i drago!

RABIJA: Sarajevo, ni selo ni grade, nego jedan kraj Miljacke smrade! Da Bog da te
sagorjela munja! Da ne harčim u tebi života. Što ne mogla vatra pogorjeti, dabogda ti voda
otplavila, što ne mogla voda odnijeti, dabogda ti vojske poharale, što od vojne živo
preostalo, dabogda ti kuga pomorila...

VRAG/AVDAGA: Aferim, Rabija!

BAŠESKIJA: Umukni ženo, uvuci taj pogani jezik! Dosta je zla na svijetu, ne treba ga još
dozivati!

VRAG/AVDAGA: (smije se) ... rastavila i milo i drago ...

BAŠESKIJA: (prene se) Ružnog li sna... (uči) Neće ovo na dobro izaći.

TELAL: Bogu hvala, vojska pobjedonosnog sultana poznata je po osvajanjima, pa je jasno


da ni crnogorske utvrde nisu mogle izdržati ni odoliti. I pri prvoj navali se pokaza
nadmoćnost sultanove vojske. Svijet se obveseli ovim osvajanjima. A skupovi odmetnika u
skupini zatraže primirje!

(U Fatinoj bašti)

FAZLIJA: Dva puta neprijatelj na nas udara...hoćinska tvrđava ne da se, Rusi i Poljaci
udarili preko rijeke Turle, koju oni zovu Dnjestar. U taj čas beglerbeg Merakši i miri-miran
Ali Paša navale na njih, satjeramo ih do njihova logora i tu izgine, kažu, trideset hiljada
neprijatelja.

FATA: A naših?

FAZLIJA: Šest do sedam šehita, nekoliko stotina bi ranjeno.

FATA: Tebe sačuvala moja molitva...svaki sam dan plakala i učila, znala sam da mi se
moraš vratiti živ i čitav.

FAZLIJA: Pa nisam baš čitav...


FATA: Ma, hajde, jedna noga tamo-vamo. Nigdje ne piše da insan mora imati obadvije
zdrave noge.

FAZLIJA: Eto sam ti došao ćopav. Sad me, znam, više nećeš...

FATA: Šta to bolan govoriš? Čekala te ovoliko, pa sad da neću! Ako je jedna noga malo
otišla, ono glavno je ostalo.

FAZLIJA: Koje glavno?

FATA: Pa tvoja duša, i srce, ljubav...

FAZLIJA: Što si to lijepo rekla. Ja ću sutra do mula Mustafe, da mu se zahvalim na


pismima, da mu ispričam kako je bilo, neka zapiše, on voli reći, što je zapisano ostaje, a što
se pamti iščezne. Pa ću se s njim dogovoriti kad ću kupiti svatove i doći po tebe, dušo moja.

FATA: Babo otišao u Dubrovnik. Trebao bi se vratiti za mjesec dana, najkasnije. Pa ti


računaj tako da ugodiš, kad on dođe iz trgovine.

FAZLIJA: A zna li on da sam ja sad ćopav?

FATA: Što?

FAZLIJA: Možda ne želi da kćerku jedinicu dadne za ćopavo.

FATA: Ama ne brini, želi, želi, njemu je najdraže da mu je zet ćopav. Bio skrvio da me
udaju za onog ćopavog Ćejvaniju, a ja rekla, neću živa za ćopavo...oprosti, nisam tako
mislila...

FAZLIJA: Ti, Fato, ako nećeš, ja ti opraštam...

FATA: Morebit ti nećeš? Da nije kakva druga? Sve nešto izbjegavaš, dobro, Fazlija, ako si
ti drugu begeniso, neka ti, eto ti nje, pa bujrum...

FAZLIJA: Reče li ti to bujrum?

(ljube se)

(Bašeskija u dućanu, piše. Noć.)

BAŠESKIJA: Umro omalešni hadži Alija Bego, šaljivčina, koji je bio poznat po tom što je
liječio luđake. ON je imao jedan talisman, nekakav prsten, pa kad bi ga bacio, skupili bi se
džini. Tako je u jednu ženu unišao džin i iz nje bi ponekad progovorio strašnim glasom.
Svojim očima sam vidio kad je Bego stavio toj ženi u ruku prsten, kako on stavi pečat njoj u
ruku, džin poče jaukati, a žena potom prirodno progovori... Halač, ubijen uz ramazanski
bajram, Pišmiš, moj prijatelj iz Nove Mahale, Mušan, bio je telal i kahvedžija kod
muteselima...

(U dućan ulazi Vrag u liku Avdage)

BAŠESKIJA: Avdaga, ti... sikter Šejtane, sikter... (počne učiti)


AVDAGA/VRAG: Neki dan, nakon što je mujezin Kantar proučio ezan, na munari Begove
džamije, počo jedno šareno pseto zavijati visokim glasom. Sluti na kugu. Čudnovati crvi
navališe pa izjedoše sve lišće na požegačama, i to sluti na kugu. Na dan prvog šabana, usred
ljeta, pade u Sarajevu snijeg, na drveću se pojavila paučina, po svu noć jauču i zavijaju u
mahalama psi, i to sluti na kugu...

BAŠESKIJA: Ništa novo mi ne govoriš. Čuo sam da u Istambulu već hara kuga, u Sofiji,
Nišu i Edrenu...

AVDAGA/VRAG: To je zato što Židovi iz inata nose čakšire naizvrat.

BAŠESKIJA: Ne budali. Nose čakšire naizvrat jer im je opet zabranjeno nositi žute
čakšire i papuče. I prije im se to zabranjivalo, pa bi brzo naredba bila ukinuta. To je
besmislena i glupa naredba, i ako vlast nema šta pametnije naređivati, neka ne izmišlja
budalaste propise, samo uznemirava raju...

AVDAGA/VRAG: Krajem mjeseca kanuni-sani, ili kako ti mula Mustafa kažeš koncem
siječnja, nebo je pocrvenjelo kao krv. U veljači ponovo isto...

BAŠESKIJA: U Melhemi piše da u Istambulu nema sigurnosti, i da će umrijeti neki


vladar, a Alah sve najbolje zna.

AVDAGA/VRAG: Kuga. Kuga.

BAŠESKIJA: Ova je godina čitava naopaka. Nejma pametara koji pamti takvu godinu.

AVDAGA/VRAG: Aršin snijega napadao u Arabiji, blizu Medine. Pamti li to iko da je ikad
bilo? Kuga, kažem ti, kuga...

BAŠESKIJA: Ove su godine djeca po čaršiji toliko vrijeđala Židove i kršćane, da ja dosad
takve neodgojenosti nisam vidio. To, istina, sluti na kugu, kad raja proklinje...

AVDAGA/VRAG: Na Aliđun je kuga došla i do sela Ljubogošte, eno ti je već u Žagrićima,


Budakovićima, na Banjskom brijegu... Sutra ti je na Vratniku, vidjećeš...

BAŠESKIJA: Ostavi me na miru, Avdaga, ko li si već...

AVDAGA/VRAG: Kuga hoda od kuće do kuće i kud mahne metlom, pokosi. Ko se sakrije
iza vrata, ostane...

BAŠESKIJA: Kuga je bolest kao i svaka druga bolest i dolazi i liječi se kao i ostale bolesti.
Narod priča svašta, jer je neuk.

AVDAGA/VRAG: Pa što je ne liječe, kad znaju, ti tvoji učeni?

BAŠESKIJA: Alah najbolje zna šta radi. Nije naše...

AVDAGA/VRAG: Veliš, ionako se previše svijeta nakotilo... vidi ti mog mula Mustafe,
pametara. I ne bojiš se za sebe?

BAŠESKIJA: Kako mi je pisano, tako će mi biti.

AVDAGA/VRAG: Neće tebe kuga odnijeti, ne brini. (krene) Ali ti kuću neće zaobići.
U RABIJINOJ KUĆI

ANKA: (ulazi u kuću) Rabija, kako je...

RABIJA: A vidiš...

ANKA: Je li danas imalo krenulo na bolje?

RABIJA: Ne znam šta bih ti rekla... a što ti, sestro, dolaziš, znaš li da nam je u kući ku..
bolesnik?

ANKA: U čitavom je Sarajevu isto, od Božije volje čovjek ne može pobjeći pa ne vrijedi ni
bježati.

RABIJA: A je li i u Latinluku isto?

ANKA: Isto. Pamtim isto još u Dubrovniku... zato sam došla. Evo, ovim korijenjem su u
Dubrovniku kadili kuće, a ovu travu su kuhali u vinu i davali bolesnicima da olakšaju
bolove.

RABIJA: Ama otkud mi vino, da je rakije, bilo bi u Salke koliko hoćeš...a i on, sad je našao
u Dubrovnik otići, kad mi najviše treba.

ANKA: Evo, vino sam ti donijela. Grožđe je iz Konavala, daji joj po malo i samo kad
treba...olakša, vidjećeš. Uzdaj se u Boga, biće dobro.

RABIJA: Kod nas se kaže “na lijeku se ne govori hvala”...

ANKA: Hvali Boga kad nam Fata ozdravi. Ima li vijesti od Salka?

RABIJA: Nikakvih.

ANKA: Vidim, u bašti, onaj mladić...

FATA: Fazlija!

ANKA: Stoji, gleda u Trebević, ne miče se... Bože, Bože, a činilo se da će sve nekako na
dobro, i svadba, i život...

RABIJA: Anka...

ANKA: Oprosti, znam, biće sve dobro, ozdraviće nam Fata. Oprosti, moram ići, susjedu
smo sahranili, pa treba pomoći oko svega...troje male djece...

RABIJA: Hajde, idem ja ovo prokuhati u vinu... eto, ni kahvu ne popismo... (Anka ode)

RABIJA: Fato, dušo, bila sam jutros kod Žutog hafiza. I on je jadan zaif, ali me je lijepo
primio, počastio findžanom šerbeta i dao mi ovu vodu za zdravlje. Da piješ, a on će ti
klanjati istihare.

FATA: Kako je u čaršiji?

RABIJA: Nisam ni gledala... što u podne što u ikindiju, i pred Begovom i pred Carevom
džamijom klanja se i po trideset dženaza...

FATA: Umire svijet...

RABIJA: Umire...

(čuje se lupa i vika, Salko, pijan, ulazi)

SALKO: Gdje su moje sjaje zvijezde? Gdje su moji đuli i katmeri? Vratio se Salko svojoj
kućici...

RABIJA: Salko, jesi li mi zdrav?

SALKO: Zdrav jesam, ali go ko prst. Sve sam propio, trgovina propala...

RABIJA: Nek' si samo ti meni zdrav i živ.

SALKO: Misliš ti tvoj Salko manit, misliš nije Salko ni za šta? Vidi, gledaj i čudi se, uspjela
Salku trgovina... (otvara škrinju i prosipa po podu puno novaca, uvlači svilu, vadi iz
džepova visere, prosipa). Donio Salko svojoj kući...svega... sad ćemo Fatu udati kako
treba... može je sad i paša isprositi, neće Salko dati svog obraza...

RABIJA: Salko, Fata nam boluje.

SALKO: Da nije od ljubavi? Gdje joj je onaj njen ćopavi?

RABIJA: Salko, teško pitanje.

SALKO: Teška je bolest ljubav, i mi smo nekad bili mladi...

RABIJA: Salko, zar ti ništa nisi čuo putem?

SALKO: Šta sam trebao čuti? Svašta sam ti čuo, imam ti tri dana pričati.

RABIJA: Salko, kuga je u Sarajevu.

SALKO: Znao sam ja...jednom i Salko zaradio na trgovini...znao sam ja da to neće na


dobro... ne da Bog Salki da se obraduje...

FATA: Majko, je li Fazlija dolazio?

RABIJA: Eno ga i sad je u bašči. Ne miče se ispod pendžera. Da ga pustim unutra?

FATA: Ne. Nemoj. Može i na njega preći. Otjeraj ga. Neću da se i on razboli.

SALKO: Ima li lijeka igdje? Kupiće Salko, za sve ovo blago.

FATA: Ne može se sudbina za blago kupiti. Sjedi, babo, odmori se...

(Bašeskija sam, pred dućanom, puši, zagledan u Trebević)

BAŠESKIJA: Pogledaj, kako se jedna vijest u našem šeher Sarajevu ostvarila. I to


nenadano, upravo na početku hiljadu stotinu sedamdeset i šeste godine. Na dan časni,
prvog muharema, avaj pomagaj, pojavila se kuga i to najprije na Vraniku. Gdje je odnekud
zakužen došao i odmah umro Ahmed Čabrić. Odmah iza njega razbolio se i kazandžija
hadži Sulejman Čabrić. Neki rekoše da ovaj nije umro od kuge, dok drugi kažu da je istina.
Što će se kasnije dogoditi nije poznato ni ljudima ni stanovnicima neba. Jer uzvišeni Alah
tako ljude stavlja na kušnju. Pa onaj koji pravo vjeruje ne plaši se da će mu kuga preći od
drugog. Samo neznalice počeše bježati od kuge iz našeg grada. Dok pravi vjernici ostadoše
strpljivo i mirno na svojim mjestima. Uostalom i ponos svijeta Muhamed je rekao: “Onaj
koji umre od kuge umro je smrću mučenika.” Ko vjeruje, zna da ne može pobjeći od
sudbine. I bježanje može samo da šteti njegovom vjerovanu. Jer niko ne umrije prije
određenog časa, a sve je u Božijoj moći u to sumnje nema. Mi smo na ovom svijetu kao
putnici. Na kojem su živjeli i umrli brojni velikani i vjerovjesnici. Na početku su bila samo
po dva-tri smrtna slučaja od kuge, ali se poslije jednog mjeseca smrtnost povećala. Najprije
je mogo djevojaka na Vratniku stradalo od kuge, a isto tako je i mnogo djece pomrlo od
kuge, neka ih uzvišeni Allah učini našim zagovornicima na sudnjem danu. Nakon osam
mjeseci kuga se iz okoline useli i u sred grada. U početku su podlegli kugi mladi, nemoćni i
siromašni, dok je među njima manji broj starijih osoba. Nakon što je prošla godina i po
dana, ova bolest u šeher Sarajevu malo se smiri. U ovo vrijeme je kuga pomorila oko deset
hiljada duša. Ali se kuga opet pojavi i pomori još pet hiljada osoba. I njezino haranje
potraja tri godine dana, usljed čega su svi stanovnici grada bili u tuzi, žalosti i plaču. Ej
Ševki, izreci dovu i budi veseo. Allah neka zdravim i preživjelim podijeli sigurnost i zaštitu,
a na umrle neka je boćija milost i rahmet.

(Naiđe Fazlija, ćuteći uđe u dućan)

BAŠESKIJA: U ovoj je godini u Sarajevu kuga odnijela po mom računu oko osam hiljada
duša, zajedno s djecom, Židovima i kršćanima. Računam, Sarajevo ima stotinu mahala, pa
neka je u svakoj umrlo po osamdeset osoba, a po kafanama sam čuo da je toliko bilo po
svakoj mahali...doduše, samo je pet velikih mahala u Sarajevu, ostale su s manjim brojem
kuća...

FAZLIJA: Umrije Fata.

BAŠESKIJA: U prvih osam mjeseci umiralo je malo svijeta, kako se kuga pojavila na
Aliđun mislio sam neće dugo... ali u zadnja četiri mjeseca umiralo je po trideset ljudi na
dan.

FAZLIJA: Fata umrije.

BAŠESKIJA: I Salko, otac joj, umrije.

FAZLIJA: Od kuge?

BAŠESKIJA: Kažu da je presvisnuo. Nesretnik, imao je nekakav dert.

FAZLIJA: A mati joj?

BAŠESKIJA: Rabija je ostala s povelikim imetkom. Dolazila me je pitati šta bi s tim


započela. I još me zamolila, pošto meni puno svijeta kroz dućan prolazi, ako ima kakav
udovac...

FAZLIJA: Ja sam se, mula Mustafa, opet upisao u vojsku.


BAŠESKIJA: Bajraktarima je došla bujruldija da budu pripravni, ali se još ne zna ni zašto
ni protiv koga. Evo, prođe i Miholjdan a ništa se ne dogodi.

FAZLIJA: Ja ću ići na vojnu, odlučio sam.

BAŠESKIJA: Da se boriš?

FAZLIJA: Da poginem. Eno, slušaj, skupljaju vojsku. Na koga li ćemo sad?

BAŠESKIJA: Vojska je, kažu, iz Travnika otišla bez Sarajlija. Možda neće ni biti rata.

FAZLIJA: Uvijek će biti rata. Čekaću. Eno, čuj, skuplja se vojska.

BAŠESKIJA: Ako je zbog Fate, promisli, Fazlija, biće joj djevojaka.

FAZLIJA: Neće više biti Fate, nikada. Idem, prijatelju, i zapiši me u te svoje knjige po
dobru.

(Mula Mustafa, starac, zapisuje)

BAŠESKIJA: Čulo se da su Crnogorci opljačkali bosansku vojsku, i u Sarajevu se proču za


ovu bruku. Mene, siromaha, dohvatila kap, pa ću bilježiti koliko mogu. U oovj godini umrli
su: Sulejman Ablaković, aga, moj rođak, umro od kašlja, Alija, ihtijar iz nekog džemata,
jedan Mostarac, umro u hanu Kolobari, Husein Adžam, bio je lijepe naravi, u Ćemaluši
zadavljena bogata žena, Rabija, moja poznanica, razbojnici sve odnijeli i još nisu uhvaćeni,
Ludi Mehaga, Mladi Mehmed, nije mu bilo ravnog po ljepoti, Ibrahim Lončo, tlogovor i
kavgadžija, poginuo Fazlija, moj prijatelj, nesrećan čovjek, Gluhi murat, pijanica, umro od
kapi, Žuna, alemdar, umro od kuge...

(ustaje, izlazi pred dućan)

KRAJ
IZBOR IZ KRITIKA

Vedad Spahić
Intertekst kao djelotvorno premošćivanje žanrovsko-poetičkog jaza
(2005.)

Širok opseg intertekstualnih transpozicija Ljetopisa u djelima savremene


bosanskohercegovačke književnosti potvrđen je i angažiranje Bašeskije kao junaka
historijsko-dokumentarne melodrame Darka Lukića Bašeskija, san o Sarajevu (Sarahevo,
1991.). Lukićev je dramaturški postupak išao za tim da reducirani melodramatski obrazac
obogati uklapanjem prikladnih sadržaja Ljetopisa, vješto pri tome transformirajući
slojevitost Bašeskijina sličnosti u polifunkcionalnost dramskog lika. Slijedom takvog
opredjeljenja tematsko-žanrovska razonrodnost Ljetopisa1 (izvorni arapski naziv – koji
koristi i Bašeskija – za ovaj prozni žanr je medžmua, što u približnom prijevodu znači
zbirka, ili, slobodnije, svaštara) pokazala se koliko zahtjevnom toliko i izdačnom osnovom
za struktuiranje dramskog teksta u kome zajedno sa melodramatskom okosnicom
harmonično koegzistira mnoštvo žanrovski vanmatičnih elemenata i postupaka.
U tematskom smislu polazišna međutekstovna invarijanta iz koje se razvija sadržajan
odnos među dvama strukturama je narodski background Bašeskijine notarsko-pisarske
profesije koja mu omogućuje stalni neposredan dodir sa životom, sa običnim ljudima i
njihovim dnevnim potrebama i problemima. Stoji činjenica da je i zbiljski Mula Mustafa,
stekavši određeni ugled među Sarajlijama, takvu svoju poziciju umio iskoristiti.
Autentifikacija melodramatskog zapleta u koji je umiješan Bašeskija ostvarena je upravo
zahvaljujući njegovoj “populističkoj” raspoloživosti. Rabija, mati udavače Fate, dolazi
moliti Mula Mustafu da se pobrine oko pronalaženja prilike za njenu kćer:

“ ...Sve ja okolo-naokolo, a jedna me muka mori, pa da te molim da pomažeš. Tebi ovdje


dolazi svaki dan puno svijeta, svakakvog. Sa svakim progovoriš, svakog znaš, svi te poštuju.
Kazuju ti sve, pišeš im pisma, popisuješ imovinu, nema pred tobom tajni u Sarajevu.
Kontala ja sebi nešto po glavi, i skontala da te molim da nađeš ovoj mojoj (gurne Fatu da
prestane plakati) kakvog bilo momka da je udam.”

(Lukić: Bašeskija, san o Sarajevu, 17)

Ovaj gotovo savršeni dramaturški bypas u startu je suspendirao mogućnost erozije


Bašeskijina slika u podnožja malodramske shematike i dao priliku piscu da kreira komad
kolažne ili, kako u Predgovoru veli, “snovite” strukture, u kome se “književna fikcija i fakti
kronike ne prepliću ni više ni manje do u Ljetopisu samom, ostajući podjednako vjerni i
daleki i kronici i čistoj maštariji. Baš kao što biva u snovima, oni su uvijek od tvrdih fakata i
posve realnih elemenata, a ipak posve nevjerovatni i fantastični.” 2 San kao “intertekst”
zbilje, to je, dakle, analoški ključ u kome je autor vidio rješenje enigmi što ih je sobom
nosila namjerena intertekstualna pustolovina. Drama-intertekst napisana po modelu sna
odgovor je na pitanja pred kojima je, ne samo Darko Lukić, zdvojio: “Ima tome više se
deset godina kako se često vraćam zagonetnom i čudnom Mula Mustafinom “Ljetopisu”.
Ideja da se iz tih traganja uobliči drama također je dosta stara. Ali kako napisati bilo što o
1 Osim ljetopisa i nekrologija u Bašeskijinoj medžmui nalazi se: popis osmanskih vladara, popis nekoliko vladara iz
svjetske historije, nekoliko islamskih vladara počev od četvorice halifa, popis sarajevskih mahala, neki događaji iz
historije islama, neki datumi iz historije Osmanskog Carstva, narodne priče, nekoliko pjesama koje je spjevao
Bašeskija, snovi i njihovo tumačenje, alfabet hebrejskog, bosanskog i talijanskog jezika, tri narodne pjesme na
bosanskom jeziku, popis umrlih koje je Bašeskija opremio za sahranu, zagonetke i pitalice, nazivi biljaka na
bosanskom i turskom jeziku.
2 Darko Lukić: Drugujući s Bašeskijom, predgovor drami: Bašeskija, san o Sarajevu, Sarajevo, 1991., str.5-6
Bašeskiji, a nužno ne odbaciti ogromno blago njegovog brižljivo kroničarskog zapisivanja o
Sarajevu, u kojemu susrećemo grad posve nalik ostalim gradovima te veličine i značaja u
Carevini i u Evropi 18. stoljeća? Kako sažeti čitavu povijest jednog grada, od ratova, buna,
gradnji i rušenja, do sitnih sudbina nepoznatih ljudi iz sirotinskih mahala, i što, konačno,
od tolikog materijala odabrati. Na ta pitanja bilo je teško naći odgovora, pa je i dramski
tekst “Bašeskija, san o Sarajevu” samo jedan od mogućih odgovora na to.” 3

Kao replika u kontiniranom citatnom dijalogu s Bašeskijinim Ljetopisom Lukićeva


drama unutar vlastite žanrovske dijahronije sabira u sebi vrednote različitih vidova
melodramske tradicije u domaćoj književnosti – elemente folklorne, društvene i historijske
melodrame te šaljive melodramske igre 4 Zatečena se tradicija, međutim, uglavnom
iscrpljivala u standardnoj neoromantičarskoj ikonografiji Dobra i Zla, lišavajući junake
karaktera i individualiziranih osobina, i svodila ih na fiksirane maske i oruđa sižea. Ljubav
kao osnovni pokretački motiv i kada je dobijala određeni društveno-povijesni kontekst
ostajala je u okvirima zadatih melodramskih načela. Blagodareći osebujnoj
transformacijskoj gesti, u prvom redu postupku eklektičkog kolažiranja kao izvornom
poetičkom modelu samog Ljetopisa, angažirani prototekstni resursi amortizirali su i
estetski prefunkcionizirali sižejno-emocionalni mehanizam melodrame (akcija, snažni
emociolani potresi, nagli preokreti dramske radnje, neobični događaji, strasni
eksklamativni govor) svjedočeći tako u prilog vazda otvorenim i potencijalno nesvodivim
mogućnostima kreativne reciklaže skrajnutih i petrificiranih žanrovskih oblika. Stoga
bismo Lukićevo optiranje za malodramu ckao vid literarno-scenskog izraza i vidjeli na liniji
postmoderne navade za oživljavanjem periferijskih, poglavito trivijalnih žanrova, koji
bivaju uključeni u modelativne procedure višestrukog kodiranja, prije negoli puko
podilaženje jeftinom ukusu masovne publike. K tome, malodramatski se žanr ukazao kao
najjednostavniji i najefikasniji način dramatizacije jednog za te svrhe prilično
inpertinetnog prototekstnog predloška.
Profil prototeksta Lukiću je ispostavljao i niz drugih zahtjeva za odstupanjima od
normiranih dramaturških obrazaca. Primjerice, u izboru likova koji su nosioci radnje autor
nije posegnuo za modusom historijske drame nego historijskog romana. Glavni
protagonosti historijskog romana u pravilu su fiktivna lica upletena u historijske događaje
a “zbiljski” likovi imaju zadaću autentifikacije sižea. Protagonisti pak historijske drame
prominentne su historijske ličnosti o kojima se, iz drugih izvora, lahko može saznati više od
onoga što je obuhvaćeno dramskim tekstom. Lukićev tekst, naime, jasno razlikuje glavne
protagoniste radnje od glavnog junaka. To je, van svake sumnje, Bašeskija, koji u radnji
(sklopu događaja koji čine tzv. dinamički motivi) fizički učestvuje u relativno skromnoj
mjeri. Duhovno i intelektualni biće Lukićevog Bašeskija dislocirano je na pristojnu
distancu – upravu onu distancu s koje autentični Bašeskija opservira grad, ljude i zbivanja
u njemu. Posteriornost, statičnost, tematska heterogenost i mnoštvenost zabilješki koje su
rezultat hroničareva poriva za analitičkim promatranjem zbilje, čine ih, u cjelini gledano,
dramaturški dosta nezahvalnim materijalom. Dok, primjerice, romanopisac može da
umnožava događaje, likove i opise, pisac drame mora da sažima, skraćuje, odbacuje.
Drama se prima u ograničenom vremenskom rasponu, kontinuirano, pa je njeno
djelovanje na primaoca neposrednije, zgusnutije, nametljivije, i ne daje recipijentu mnogo
vremena za razmišljanje o slici historije koje se prezentira. Vrijeme drame nije ispričano
nego je doživljeno.
Pokazalo se, međutim, da, ma koliko rizičan, dramaturški model mmelodrame može biti
djelotovran način za premošćivanje žanrovsko-poetičkog jaza između prototeksta i citatnog
teksta, ali ne i za njegovo dokidanje. Tragovi različitih genoloških matičnosti teksa i
prototeksta najuočljiviiji su u profilaciji dramskih likova, koji svi odreda imaju dvojaku

3 Ibidem, str. 6
4 O melodramskoj tradiciji u bosanskohercegovačkoj književnosti pogledati: Josip Lešić: Vrijeme melodrame, Sarajevo,
1989.
funkcionaliziranost. Osim agenture u shematskom sloju melodramatske fabule, svaki lik
ima zadaću da kroz dijaloške dionice sa Mula Mustafom, pridonese ovaploćenju neke od
dimenzija ljetopiščeva kompleksnog karaktera. Fazlija, protagonist u tragičnom ljubavnom
zapletu sa Fatom, najbolji je Bašeskijin prijatelj i ujedno osoba u razgovoru s kojom se
glavni junak najdublje i najpotpunije razotkriva, problematizirajući širok spektar tema:
mistiku, politiku, mentalitet Sarajlija, neobične i čudesne događaje, vojačenja, ratove... Na
izvjestan način Fazlija je tipska pojava u književnim tekstovima koji se intertekstualno
nadovezuju na Bašeskijin Ljetopis. Funkcionalno i karakterološki on je pandan
Selimovićevom Mula Ibrahimu i Beranovom Rizvanu, čija je uloga, također, da do
određene mjere verbalno oponiraju glavnom junaku kako bi svojim stavovima isprovocirali
i naturalizirali njegova (samo)očitovanja o problemima koji ga zaokupljaju. Indikativno je
pri tom da romanopisci za svoj slučaj koriste tipično dramsku dijalošku tehinku, dok Lukić
poseže za dokumentom koji se, u pravilu, lakše vernakularizira u proznim tekstovima.
Vidimo s tome potvrdu Stierleove teze o anormativnoj naravi intertekstualnih transakcija.
Za estetsku je kvalitetu presudan način na koji se citati, oviseći o njoj, uključuju u
koncepciju djela, a ne samo činjenica da su oni tu gdje jesu. Inteksi se Bašeskijinih
dramskih replika u razgovoru sa Fazlijom najčešće javljaju u obliku doslovnih citata
Ljetopisa, a da se to, blagodareći usmeno-retoričnoj podloženosti prototekstne fraze, ne
osjeća kao nametljivo knjiško dociranje, čak ni u dijaloga koji , tretirajući brojne
intertekstualno podatne topose Ljetopisa, duboko zasijeca u problem dihotomije
srednjovjekovne kulture:

FAZLIJA: Šta će meni astronomija i šerijatsko pravo? To je za vas, učene ljude.


BAŠESKIJA: Mehmed-Râzi Velihodžić je vrlo obrazovan čovjek, njegova su
predavanja pravo zadovoljstvo i opet ti ponavljam, ne bi ti bilo loše da pođeš koji
put sa mnom slušati njegova predavanja. Dobro, ne tjeram te da kod hadži-
Muhameda slušaš predavanja o misticizmu, za to bi ti trebalo više znanja i čitanja,
ali astronomija je nešto drugo.
FAZLIJA: Nije moje, mula Mustafa, da gledam u zvijezde. To je za učene ljude. Ja
više volim razna čuda, ko što su pokazivali onu ženu bez ruku što plete nogama, ili
kad je Hasan-efendija doveo iz Misira onog noja i dva čudnovata ovna pa ih svijetu
za pare pokazivao. A najviše volim pehlivane. Eto, ne dadoše kadićevci da se
pehlivani u našem šeheru pokazuju, pa sam za njima čak u Visoko išao da ih vidim.
BAŠESKIJA: Sarajevo je zaista takav grad. Kad bi Pejgamber nešto dozvolio, u
Sarajevu bi se našli kadićevci da mu to iz inata zabrane.
FALIJA: I kadija nam je takav. Nasilnik.
BAŠESKIJA: Poznato je da su svi ljudi pod mahnom smutljivci. Ali Alah ne trpi
nasilja, i s njim nije zadovoljan, makar to bilo i u svrhu svjetskog poretka.
FAZLIJA: Mi smo krivi. Kad je kadija došo, toliko su mu se ulagivali da se osilio
preko svake mjere. A svi ga hvalili, sve što je novo slatko je, divili mu se, učen
čovjek, poštenjačina, sad ga na svakom koraku ogovaraju.
BAŠESKIJA: Sarajevo je od strane juga i kible zatvoreno velikom planinom
Trebevićem, pa zato Sarajlije nemaju uopće razboritosti. Imaju pamet, ali im ona
kasno dolazi. Sarajlije su ti, moj Fazlija, poput stoke, pa će često za zlo reći da je
dobro i obratno. U Bošnjaka pamet kasno dolazi. Bosanski svijet je čudan svijet,
sličan ovci, naivan i neznalica. Ako samo neko nekog glasno pohvali, svi uglas stanu
govoriti isto. Ako domalo iza toga neko istog tog pokudi, opet ga svi stanu slijediti,
do jednog.
FAZLIJA: Sve se ja čudim, mula Mustafa, što ti nisi otišao živjeti u kakav bolji
grad. Učen si čovjek, pismen, pametan, šta ćeš takav u Sarajevu?
BAŠESKIJA: Nema ljepšeg grada za život od Sarajeva, moj Fazlija. Nikad ti u
njemu nije dosadno, uvijek ima dosta budalaština i nevolje, pa se u čovjeku duša ne
može ustajati, ni pamet uspavati. Zato su naši Sarajlije, gdje god odu, ponajviše
cijenjeni i najsposobniji ljudi, ako ih odmah ne objese. Naučimo se ovdje prometati
ko hodža kroz ponjavu, za najmanji korak učiniti veliku muku i pretrpjeti svašta, pa
smo nekako jači, otporniji i vještiji od ostalih ljudi.
FAZLIJA: Nego, jesi li ti čuo za one džine što su ih slušali ljudi na teferiču u
Mevlevijskoj bašči? Kažu da se svi noć čulo pljeskanje rukama, a u zraku pucanje
kudret topova. Čudo, kažu.
BAŠESKIJA: Čudo je Fazlija obična i svakodnevna stvar. A obična je stvar, opet,
pravo čudo.
FAZLIJA: Opet ti meni mudrosti, mula Mustafa. Nisam ti ja za toga. Ja volim
pehlivane, teferiče, svirku, pjesmu...

Aspekt snoviđenja i katastrofičkih proročanstava u strukturi Bašeskijina lika, uglavnom


mimoilažen u ranijim intertekstualnim aktuelizacijama Ljetopisa, tematiziran je kroz
somnabulne dijaloge glavnog junaka sa Avdagom, čiji je prototekstni predak akter jedne
uistinu živopisne epizode ispripovijedane u formi demonološkoh memorata:

Jedne noći, Božijom voljom, vidio sam na ulici vraga, koji mi se prikazao u ljudskoj
spodobi. Ja mu tom prilikom rekoh: “Zašto plačeš, Avdija?”, jer mi se učinilo da
poznajem tu osobu. Kada je pored mene prošao i poprijeko me pogledao, najednom
poče vikati. Slušajući ovo, pomislio sam: “Čudno, ko li je istukao ovoga Avdiju i
zašto li on plače, jadni čovjek, koji je u ovo doba izvan svoje kuće!” Kada sam tvrdo
usnuo, odjednom se počnem jako tresti i nakon četvrt sata drhtanje naglo prestade.
Ja ni tada nisam bio svjestan da su to vražija posla, nego sam se za ovo smatrao da
je početak groznice. Kad sam sutradan u čaršiji ugledao bezobraznog i neodgojenog
Avdiju Batilovića (Batilogli), upitam ga gdje je bio sinoć u ono kasno doba i zašto je
plakao, ali mi on na to odgovori da nikad obnoć sam ne izlazi iz kuće.

(Ljetopis, 313)

Znalački oblikovana dramaturška kreatura Lukićevog Avdage svoju polifukcionalnost


ovaploćuje na različitim planovima strukture djela. Pojava lika iz narodne predaje koji se
ukazuje u snu kao nosilac negativnog principa, predskazatelj crnih slutnji i prenositelj loših
vijesti, omogućila je djelotvorno i estetski vjerodostojno preplitanje folklorne uobrazilje i
hroničarske faktografije, a u odnosu prema Bašeskiji naturalizirala je unutarnju
podvojenost njegova bića ukorijenjenog, s jedne strane, u mentalitet
kasnosrednjovjekovnog životnog svijeta, još uvijek duboko predanog vjerovanjima u
natprirodna bića nasuprot racionalne pobožnosti koja pothranjuje snažnu suzdržanost
prema fantazmama, predrasudama i mistifikacijama:

BAŠESKIJA: Avdaga, ti... sikter Šejtane, sikter... (počne učiti)


AVDAGA/VRAG: Neki dan, nakon što je mujezin Kantar proučio ezan, na munari
Begove džamije, počo jedno šareno pseto zavijati visokim glasom. Sluti na kugu.
Čudnovati crvi navališe pa izjedoše sve lišće na požegačama, i to sluti na kugu. Na
dan prvog šabana, usred ljeta, pade u Sarajevu snijeg, na drveću se pojavila paučina,
po svu noć jauču i zavijaju u mahalama psi, i to sluti na kugu...
BAŠESKIJA: Ništa novo mi ne govoriš. Čuo sam da u Istambulu već hara kuga, u
Sofiji, Nišu i Edrenu...
AVDAGA/VRAG: To je zato što Židovi iz inata nose čakšire naizvrat.
BAŠESKIJA: Ne budali. Nose čakšire naizvrat jer im je opet zabranjeno nositi žute
čakšire i papuče. I prije im se to zabranjivalo, pa bi brzo naredba bila ukinuta. To je
besmislena i glupa naredba, i ako vlast nema šta pametnije naređivati, neka ne
izmišlja budalaste propise, samo uznemirava raju...
AVDAGA/VRAG: Krajem mjeseca kanuni-sani, ili kako ti mula Mustafa kažeš
koncem siječnja, nebo je pocrvenjelo kao krv. U veljači ponovo isto...
BAŠESKIJA: U Melhemi piše da u Istambulu nema sigurnosti, i da će umrijeti
neki vladar, a Alah sve najbolje zna.
AVDAGA/VRAG: Kuga. Kuga.
BAŠESKIJA: Ova je godina čitava naopaka. Nejma pametara koji pamti takvu
godinu.
AVDAGA/VRAG: Aršin snijega napadao u Arabiji, blizu Medine. Pamti li to iko da
je ikad bilo? Kuga, kažem ti, kuga...
BAŠESKIJA: Ove su godine djeca po čaršiji toliko vrijeđala Židove i kršćane, da ja
dosad takve neodgojenosti nisam vidio. To, istina, sluti na kugu, kad raja proklinje...
AVDAGA/VRAG: Na Aliđun je kuga došla i do sela Ljubogošte, eno ti je već u
Žagrićima, Budakovićima, na Banjskom brijegu... Sutra ti je na Vratniku, vidjećeš...
BAŠESKIJA: Ostavi me na miru, Avdaga, ko li si već...
AVDAGA/VRAG: Kuga hoda od kuće do kuće i kud mahne metlom, pokosi. Ko se
sakrije iza vrata, ostane...
BAŠESKIJA: Kuga je bolest kao i svaka druga bolest i dolazi i liječi se kao i ostale
bolesti. Narod priča svašta, jer je neuk.
AVDAGA/VRAG: Pa što je ne liječe, kad znaju, ti tvoji učeni?
BAŠESKIJA: Alah najbolje zna šta radi. Nije naše...
AVDAGA/VRAG: Veliš, ionako se previše svijeta nakotilo... vidi ti mog mula
Mustafe, pametara. I ne bojiš se za sebe?
BAŠESKIJA: Kako mi je pisano, tako će mi biti.

(Bašeskija, san o Sarajevu, 57-59)

Lukićeva intertekstualna transformacijska gesta oduprla se tako redukcionizmima,


“modernizacijama” i nekritičkim prianjanjima u imagološke stereotipe, koja će bezmalo
obilježiti Bašeskijinu intertekstualnu odiseju u djelima savremene bosanskohercegovačke
književnosti, te u velikoj mjeri sačuvala prisnost s autentičnom slojevitošću Ljetopisa i
ličnosti njegova tvorca. Dijaloško zrcaljenje te autentičnosti zbiva se i u Bašeskijim
razgovorima sa Fatinom majkom Rabijom (tekuća životna pitanja, tumačenje snova,
pisanje pisama...). Sukladno radnom ambijentu notarskog doćana ti dijalozi u prvi plan
ističu praktičnu narodsku dimenziju ljetopiščeva karaktera. Istoj svrsi služi i govor koji je u
takvim prigodama zasićen brojnim paremiološkim konstrukcijama. Upotpunjenju slojevite
predodžbe o Mula Mustafi Bašeskiji pridonose, na koncu, i kolažirani citatni monolozi
sastavljeni od umjesno odabranih fragmenata prototeksta.
Bašeskija, san o Sarajevu nije pretenciozno napisan komad. O njegovim umjetničkim
dosezima ova vrsta analize ne može dati izriječan apodiktični sud, ali ono držimo
neospornim jeste da među tekstovima koji s Bašeskijinim Ljetopisom uspostavljaju odnos
eksplicitne intertekstualnosti Lukićeva drama najviše nudi i dobija u paralelnom čitanju,
baš kao i Ljetopis kome se poslije Sna o Sarajevu, s novim plemenitim sjemenima i
dobrom nadom u obilnu čitateljsku žetvu, zbilja poželjno vratiti.

Mair Musafija
Omaž Bašeskijinu snu
(1991.)

Možda zato što je te večeri kada se u Pozorištu mladih igrala prva repriza predstave
Bašeskija, san o Sarajevu Darka Lukića u režiji Gradimira Gojera, padala hladna aprilska
kiša, a sala pozorišta bila zagrijana, gledajući predstavu pred oči mi je izlazila slika putnika
namjernika koji se sklanja pod krov pozorišta da bi tako proveo dane u Sarajevu. Mislim da
mu je Bašeskija, san o Sarajevu pružio dovoljno topline da se ogrije, pri tome stalno
sugerišući da se našao baš u Sarajevu. Lo boja (ovdje ne mislim na zelenu, koja se istina
vidno naglašava) daje specifičnu težinu predstavi i čini je značajnom u kontekstu
repertoara svih sarajevskih pozorišta.
Predstava nastala kao omaž Mula Mustafi Bašeskiji, piscu Ljetopisa iz 18. vijeka, toplinu
kojom zrači pravoshodno duguje sentimentalno-humorističnom raspoloženju kojim su se
pisac i reditelj odnosili prema jednom vremenu, gradi njegovom hroničaru. Nadograđujući
istorijski izvor – Bašeskijin Ljetopis – Darko Lukić je išao za tim da iza šturih podataka i
skromnih napomena o osobinama ljudi koje Bašeskija opisuje i njihovom međusobnom
odnosu, prepozna svevremenu dimenziju svakodnevnog života u kojoj se ono vječno, dakle,
konkretno ljudsko, izdiže iznad opšteg, tj. istorijskog.
Tako iz Ljetopisa izrasta priča o dvoje mladih, Fati i Fazliji, kroz čiju se vezu prepliću
bitne istorijske okolnosti vezane za grad u kojem žive – tragovina s Dubrovnikom (Fatin
otac, pijani Salko, na kraju u toj trgovini zaradi veliko blago, koje mu je nedostajalo da bi
kćer udao na vrijeme i po propisu), vojevanje turske vojske (Fazlija, vjerenik Fatin, ozlazi u
rat da bi stekao imetak i mogao časno živjeti u braku), na kraju strašna kuga pohodi
Sarajevo (Fata umire od kuge i dvoje se mladih nikada ne uzeše). Lice koje posreduje
između Fate i Fazlije prateći njihovu sudbinu je Mula Mustafa Bašeskija, čiji snovi imaju
snagu predviđanja. U Bašeskijinim snovima pojavljuje se Vrag u liku Avdage, mirnog
Sarajlije, koji u snovima dobija začuđujuće dimenzije nadrastanja stvarnosti. Slično se
dešava i sa Rabijom, ženom oštrog jezika, Fatinom majkom, koju Bašeskija sana kao
pašinu ženu što dobi veliko blago i oslobađa se svakodnevnih problema.
Moglo bi se reći da je Lukićev dramaturški postupak išao za tim da ilustruje Ljetopis
efikasno primjenjujući jednostavan melodramski obrazac u koji uklapa likove iz Ljetopisa.
Pridodajući snove kao fantastičnu dimenziju ove melodrame, dobijamo bajkovitu strukturu
predanja, što kroz rediteljski postupak Gradimira Gojera stara predstavu nalik slikovnici
koju rado čitaju i roditelji i djeca.
Likovna oprema predstave, scenografija i kostim Vanje Popović, kao i način korištenja
svjetla u predstavi, uz naglašenu muzičku zavjesu Hamdije Kreševljakovića, učinio je da
ova predstava – slikovnica bude izuzetno kvalitetno opremljena. Scena je napunjena
maketama građevina koje Sarajevo čine prepoznatljivim gradom, npr. Begova džamija,
Sebilj, tursko groblje na Alifakovcu, Svrzina kuća i sl. Niti jedna od maketa nije veća od
glumca – lika koji se pojavljuje na sceni, čime se ističe humana ideja o odnosu čovjeka i
istorije sadržana u tekstu, ali i bajkovita dimenziju scenskog prikaza. Značajan detalj
scenografije – suva grana što se neprestano nadnosi nad ljude i građane, kao da je prst
sudbine koji je dotakao scenu Pozorišta mladih.
Glumci su predstavi prišli sa velikim respektom, što se osjeća u njihovoj veoma dobroj
igri. Pokazali su vanserijske rezultate i ponajviše su zaslužni za mekoću i osjećajnost koju
posjeduje predstava Bašeskija, san o Sarajevu.
Nermin Tulić tumačio je lik Bašeskije sa dužnim poštovanjem i ozbiljnošću.
Naglašavajući rijeli koje su mahom izvorni tekst Bašeskijin, Tuzlić je uspostavio distancu
prema liku, čime ga je bitno izdvojio u odnosu na ostale likove. A ostali likovi nemaju
punoću dramskog lika, oni su ilustracije, iz čega proizlazi i naglašavanje jedne bitne
karakterne osobine na kojoj se bazira glumačka kreacija.
Halima Mušić je lik Rabije oblikovala kao dobrodušnu alapaču kakvu i danas možemo
sresti i čuti ispijajući kafu i komšiluku. Ta životnost oplemenjena je dozom ironizacije,
čime ova glumačka kreacija dobija na kvalitetu i može se smatrati najboljom u predstavi.
Mirza Tanović podario je visok stas i meku dušu svom Fazliji, a Suada Ahmetašević
jednostavnost, duhovitost i iskrenost svojoj Fati. Salko, trgovac bez novca, pijanac, manji
od makova zrna kad ga žena dohvati, u tumačenju Seada Bejtovića, bio je tragikomična
figura... Drago Buka pokazao je tumačeći lik Avdage izuzetnu vještinu scenskog pokreta
čime je njegova pojava dobila na sugestivnosti Glumačke kreacije Ksenije Lukić i Radeta
Čolovića dopunile su ukupan doživljaj odmjerene i ujednačene igre cijelog ansambla.
Ova bi predstava mogla označili renesansu Pozorišta mladih, jer svojom formom i
kvalitetom u potpunosti odgovara repertoaru ovog pozorišta. I kao što rado gostima
preporučujemo domaću kuhinju ,tako publici može preporučiti Bašeskiju, san o Sarajevu
kao domaći specijalitet ovogodišnje pozorišne sezone.

Džemaludin Latić
“Duševni sklop” jednoga doba (1991.)

U pozorišnom životu sve je izraženiji trend vraćanja starim dramskim, ali i tekstovima iz
drugih književnih rodova. Dok reditelji i scenografi i dalje posežu za novim izrazima, pisci i
dramaturzi preferiraju nepretencioznu i lagahu pozorišnu igru.
Darko Lukić (1961), plodni pisac raznovrsnih ostvarenja, odabrao je da na sceni oživi
davno sarajevsko doba. Boljeg predloška od poznatog Ljetopisa Mula Mustafe Bašeskije
(nastalog krajem 18. stoljeća) nije mogao imati.
Sam Ljetopis pisan je realistično s toplinom i mudrošću nenamteljivog sufije i predavača
na Gazi Husrev-begovoj medresi. Opore činjenice sumornoga sarajevskog 18. stoljeća,
doba ratova i bogoština, razgaljuje poneka maštarija. Oboje ove odlike Lukić je zapisao u
svom tekstu. Manje je poznato da je Bašeskija na kraju toga Ljetopisa dopisao i jednu
lascivnu narodn pjesmu koju je zaboravni Kasim – ef. Dobrača – rahmetullahi alejhi -
(“hodža” prevodioca Ljetopisa Mehmeda Mujezinovića) preporučio ne uvrstiti (što je
siromah Mujezinović pametno poslušao). Znao ili ne ovaj detalj, Lukić je u svom komad
unio komiku i simpatičnu lascivnost sarajevske mahale. Tako predstava zadržava više
raspoloženja, počev od sumornog tragičnog, do lepršavog lirskog i sanjarskog i onog
komičnog. Darko Lukić je svu tu građu uspio sjediniti u konzistentnu dramsku cjelinu.

San i java o Sarajevu


U ovim teatarskim i inim vremenima bijega u san i u njemu neumitnog prepoznavanja
vlastitog lika i oblika suvremenog svijeta pojavila se i predstava na sceni Pozorišta mladih
u Sarajevu: Bašeskija, san o Sarajevu Darka Lukića, u režiji Gradimira Gojera. Podnaslov
veli: dramska igra u dvanaest slika sa epilogom zbova se u Sarajevu, krajem 18. stoljeća. A
ko je Bašeskija? Pa to je onaj Mula Mustafa Bašeskija iz Mimar – Sinanove mahale što se
rodi 1731. godine a na ahiret preseli 1805. godine, što za života pisa Ljetopis ovog Sarajeva.
Koji za života ne načiniše česmu ili džamiju ili nešto takvo te da ih djelo i ime nadžive i u
potonjim vremenima, zapisa i njiha Bašeskija postojanja i odlaženja da im se ne zatre. Jer
što je zapisano traje i dalje vlastitim životom pisane riječi .I gradu kao živom biću zapisa
suše, poplave, vojne svetkovine, požare, zločine, dobra djela, pjesme, anegdote, tjeskobe,
mučne snove besanice. Gledanje u sebe i u svijet. U nebo i u dušu. Sve čitko zapisa i ostavi
nam Ljetopis.
A šta učini Darko Lukić? Na tom materijalu i zapiscima i pjesmama iz tog doba
uglavnom, na osluškivanju bila i čudnovatih ritmova grada u kom živi i koji ga živi, od
elemenata dramskog i dramatičnog načini tekst za predstavu, vitalno i potentno dramsko
štivo znalačke dramaturgije i jezičke strukture. I moguću pripovijest o životu, ljubavi i
smrti jedne obitelji koju je ispisao iz fragmenata u Ljetopisu. U dosluhu sa Bašeskijom i
ovim čudnovatim gradom koji traje i trajat mu je onakvom kakav jest. Drugačijem od
drugih. Čije se biće, tišina, ljepota i opačina, nose životom i svijetom kao neka draga i
kronična boljetica. Čudan grad Sarajevo. I kao da se u njegovih atelja na poseban način
harmoniziraju svjetlost i mir na licu i tmine i ponori u biću. I biraju prepoznatljivi. Lukić je
i to napisao na svoj način i u svom vremenu. Tekst je ispisan između redova (...)
Lukić prati sidbinu jedne tragične ljubavi između naivne i iskrene Fate (...) i mahalskog
delikanlije Fazlije (...) i rasula jedne porodice, čime ostvaruje jedinstvo dramske radnje, a
istovremeno izlazi iz Bašeskijine pisarnice i u fantazmagoniji osluškuje krikove Šehera koji
kvari u ratovima i boluje od kuge (...)
PODACI O AUTORU

Darko Lukić: Kazališni globtroter

Darko Lukić rođen je 1962. godine u Sarajevu.


Diplomirao je studij komparativne književnosti i filozofije. Teatrologiju i dramaturgiju
magistrirao je na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu.
Lukić je autor sljedećih dramskih tekstova: Salomin poljubac, Sat plesa kod
gospođe Duncan, Orestzadatak, Eva mati Kainova, Predstava o
Nazerećanin, I opet Nušić, Bašeskija, san o Sarajevu...

Knjiga pjesama Riječi iz nehata nagrađena mu je nagradom “Mak Dizdar”. Zbirku


priča “Gonetanje zrcala” i roman “Noći punog mjeseca” izdala je sarajevska kuća
“Svjetlost”, a zapaženu zbirku teatroloških studija i eseja “Misliti igru” Poslovna
zajednica profesionalnih pozorišta Bosne i Hercegovine.

Kao dramaturg, Darko Lukić je djelovao u teatrima u Subotici, Beogradu, Ljubljani,


Sarajevu, Mostarcu, Zenici, Splitu i Mariboru. Bio je i urednik izdavačke kuće “Svjetlost”, a
do početka agresije na Bosnu i Hercegovinu direktor Drame Narodnog pozorišta u
Sarajevu.

Za književni i teatarski rad dobio je niz nagrada i priznanja.

U režiji Gradimira Gojera, drama Bašeskija, san o Sarajevu prvi je put izvedena 12.
aprila 1991. godine, a uloge su igrali Nermin Tulić, Mirza Tanović, Halima Mušić, Sead
Bejtović, Suada Ahmetašević, Drago Buka, Rade Čolović, Ksenija Lukić, Esad Landžo i
Hašim Kelemiš. Dramu u pisanoj formi, prva je objavila “Poslovna zajednica
profesionalnih pozorišta Bosne i Hercegovine”, u biblioteci “Prva izvođenja” 1991. godine.