Sveuilite Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet
Diplomski studij Hrvatski jezik i knjievnost nastavniki smjer
Studentica: Ljiljana Sofrenovi

Jezino izraavanje u nastavi hrvatskoga jezika

Diplomski rad

Mentorica:
prof. dr. sc. Ana Pintari
Sumentorica:
doc. dr. sc. Vesna Bjedov

Osijek, 2014.
SADRAJ

Saetak ........................................................................................................................................... 1
1. Uvod ........................................................................................................................................... 2
2. Jezino izraavanje u nastavi hrvatskoga jezika ........................................................................ 3
3. Sluanje u nastavi jezinoga izraavanja ................................................................................... 6
4. Govorenje u nastavi jezinoga izraavanja ................................................................................ 7
4. 1. Vrste govornih vjeba ............................................................................................................ 9
4. 2. Stilsko-kompozicijske govorne vjebe ................................................................................... 10
4. 2. 1. Vjebe razgovaranja ........................................................................................................... 10
4. 2. 2. Vjebe opisivanja ............................................................................................................... 11
4. 2. 3. Vjebe pripovijedanja ........................................................................................................ 13
4. 2. 4. Vjebe tumaenja ............................................................................................................... 15
4. 2. 5. Vjebe raspravljanja ........................................................................................................... 16
4. 2. 6. Vjebe upuivanja .............................................................................................................. 18
4. 3. Ispitivanje i vrjednovanje govorenja ...................................................................................... 18
5. itanje u nastavi jezinoga izraavanja ..................................................................................... 19
5. 1. Vrste itanja ............................................................................................................................ 20
6. Pisanje u nastavi jezinoga izraavanja ..................................................................................... 22
6. 1. Pismeni sastavci ..................................................................................................................... 23
6. 2. Pravopisno-gramatike vjebe ............................................................................................... 24
6. 2. 1. Prepisivanje ........................................................................................................................ 25
6. 2. 2. Diktati ................................................................................................................................. 26
6. 2. 3. Vjebe dopunjavanja .......................................................................................................... 28
6. 2. 4. Vjebe sastavljanja ............................................................................................................. 28
6. 2. 5. Problemske vjebe .............................................................................................................. 28
6. 3. Ispravljanje jezinih pogrjeaka ............................................................................................. 29
7. Zakljuak .................................................................................................................................... 33
Literatura ........................................................................................................................................ 34
Saetak

Tema je ovoga rada jezino izraavanje u nastavi hrvatskoga jezika. U uvodnom je dijelu istaknut
cilj rada te su ukratko prikazani sadraji pojedinih poglavlja. U sredinjem dijelu rada bit e
definiran pojam jezinoga izraavanja u nastavi hrvatskoga jezika i podruja usmenoga i pismenoga
izraavanja. U radu je istaknuta svrha jezinoga izraavanja u nastavi hrvatskoga jezika, a koja se
odnosi na osposobljavanje uenika za usmeno i pismeno izraavanje u nastavi hrvatskoga jezika, ali
i izvan nje. Rad e prikazati na kojim se nastavnim satima ostvaruju ciljevi usmenoga i pismenoga
jezinoga izraavanja te zato jezino izraavanje ima posebno mjesto u nastavi hrvatskoga jezika.
Istaknut e se vanost poticanja i razvijanja uenikovih jezinih sposobnosti i vjetina te odnos i
utjecaj zaviajnoga govora na standardni hrvatski jezik. Posebna poglavlja ine jezine sposobnosti
sluanja, govorenja, itanja i pisanja u kojima e se prikazati definicija svake te istaknuti njihova
uloga koju imaju u nastavi jezinoga izraavanja. Rad e prikazati povezanost ovih jezinih
sposobnosti u razvoju uenikovih jezinih sposobnosti i vjetina. Takoer e biti prikazane i
govorne i pismene vjebe koje se primjenjuju u nastavi jezinoga izraavanja, a koje je bitno planski
organizirati i provoditi. Navedeni e biti i razlozi provoenja pojedinih govornih i pismenih vjeba.
Istaknut e se vanost ispravljanja uenikovih govornih i pisanih pogrjeaka koje e mu pomoi u
pravilnom razvoju njegovih jezinih vjetina, a navedeni e biti i oblici ispravljanja uenikovih
jezinih pogrjeaka te njihove vrste.
Na kraju rada slijede zavrne misli o ovoj temi i literatura koja je koritena u ovome radu.

Kljune rijei: jezino izraavanje, sluanje, govorenje, itanje, pisanje

1
1. Uvod

Tema je ovoga diplomskoga rada Jezino izraavanje u nastavi hrvatskoga jezika, a cilj je istaknuti
ulogu jezinoga izraavanja u ostvarivanju svrhe nastave hrvatskoga jezika.
Rad zapoinje poglavljem Jezino izraavanje u nastavi hrvatskoga jezika u kojem e biti definiran
pojam jezinoga izraavanja kao jednoga od etiriju predmetnih podruja nastave hrvatskoga jezika,
navedena vanost poticanja i razvijanja uenikovih sposobnosti i vjetina jezinoga izraavanja,
definiran odnos prema jezinome izraavanju, tonije vanost prisutnosti jezinoga izraavanja u
cjelokupnome uenikovu kolovanju. Bit e rijei i o svrsi i ciljevima nastave izraavanja i stvaranja
te vanosti uiteljeva govora i uenikova usmena i pismena izraza koji se najuspjenije ue usmenim
i pismenim vjebama.
Slijedi poglavlje Sluanje u nastavi jezinoga izraavanja u kojem se iznosi definicija sluanja,
navode razlozi zato su vjebe sluanje bitne za razvoj uenikovih jezinih sposobnosti, a istaknuti
su i izvori sluanja.
Poglavlje Govorenje u nastavi jezinoga izraavanja prikazuje definiciju govora, opisuje utjecaj
okoline na govor uenika te objanjava pojam spontanoga usvajanja govora. U potpoglavljima e
biti detaljnije prikazane govorne vjebe te objanjeno ispitivanje i vrjednovanje govorenja.
itanje u nastavi jezinoga izraavanja je poglavlje u kojem e biti rijei o pojmu itanja, analizirat
e se kvaliteta provoenja itanja u nastavi jezinoga izraavanja, a prikazane e biti i vrste itanja.
Posljednje poglavlje odnosi se na Pisanje u nastavi jezinoga izraavanja u kojem se istie
definicija pisanja, vanost planskoga organiziranja pismenih vjeba, a opisane su i pojedinane
pismene vjebe.
Na kraju se rada nalaze zakljune misli.

2
2. Jezino izraavanje u nastavi hrvatskoga jezika

U ovome poglavlju rije e biti o jezinome izraavanju kao predmetnome podruju hrvatskoga
jezika, svrsi te sposobnostima jezinoga izraavanja. Istaknut e se svrha jezinoga izraavanja te
pojasniti zato je ona vieslojna, a posebno e se naglasiti zato jezino izraavanje ima posebno
mjesto u nastavi hrvatskoga jezika. Podruje je usmenoga i pismenoga izraavanja primjena
teorijskoga znanja steenoga u nastavi gramatike, pravopisa, pravogovora, rjenika, knjievnosti,
scenske i filmske umjetnosti, pie Stjepko Teak u knjizi Teorija i praksa nastave hrvatskoga jezika
1 (1996.). Ipak sadraji te nastave prelaze okvire navedenih podruja. Nije dovoljno staviti uenika
u poloaj da praktino, u govoru i pismu, primjenjuje znanje o gramatikim, pravopisnim i
pravogovornim pravilima. Valja ga upoznati i na teoretskoj razini s pravilima sastavljanja i
stiliziranja tekstova. (Teak, 1996.:63.)
Svrha je nastave izraavanja i stvaranja, prema Teaku (1996.), vieslojna jer obuhvaa oslobaanje
uenika za javnu i privatnu uporabu govorene i pisane rijei u svim ivotnim situacijama, razvijanje
uenikih pravogovornih i pravopisnih navika u skladu s knjievnojezinom normom, razvijanje
uenikih sposobnosti za usmeno i pismeno komuniciranje na svim jezinim, stilskim i tekstovnim
razinama standardnoga jezika, upoznavanje uenika s osnovnim znaajkama najeih tekstovnih
vrsta i funkcionalnih stilova te s osnovama tekstne lingvistike i stilistike koje su uvjeti za
stvaralaku proizvodnju tekstova, za uspjeno usmeno i pismeno komuniciranje.
Ti se ciljevi, prema Teaku (1996.), ostvaruju:
1. na posebnim satima nastave usmenoga i pismenoga izraavanja
2. u nastavi gramatike povezano s odreenim nastavnim sadrajem (reenica, naglaavanje rijei,
tvorba rijei, vrste rijei i dr.)
3. na satima nastave knjievnosti (pripovijedanje, opisivanje, raspravljanje o knjievnim temama
kao praktina primjena osposobljenosti za usmeno i pismeno izraavanje)
4. na satima nastave filmske i scenske umjetnosti (kao primjena osposobljenosti u govorenju i
pisanju)
5. u nastavi pravopisa i pravogovora, koja se moe smatrati podrujem nastave usmenoga i
pismenoga izraavanja
6. u cjelokupnoj nastavi hrvatskoga jezika iskoritavanjem razliitih oblika govorenja i pisanja u
metodike svrhe (metode govorenja i pisanja).

3
Iako je ve samim nazivom nagovijeten praktini znaaj ovoga podruja, ono i u svom najuem
smislu ne moe biti bez teoretske podloge i podrke. Teite e biti na vjebama govorenja, itanja i
pisanja, ali ne bez teoretskih spoznaja retorike, tekstovnih vrsta, tekstovne lingvistike i stilistike. Taj
teoretski dio vaan je kao uvodna, prosudbena i ocjembena sastavnica govornih i pismenih vjeba.
(Teak, 1996.:64.) Za puni uspjeh govornih i pismenih vjeba treba razvijati dvije podosta
zanemarene ili bar nedovoljno usavrene, jezine djelatnosti kako uenika tako i uitelja, a rije je o
sluanju i ispravljanju govorenja i pisanja, navodi Teak (1996.). Autor istie kako je prva djelatnost
vanija za uenika, a druga za uitelja, ali i uitelj mora nauiti sluati uenika kao to i uenik mora
nauiti ispravljati svoj usmeni i pismeni izraz.
Jezino je izraavanje jedno od etiriju predmetnih podruja hrvatskoga jezika koje se bavi
usmenom i pismenom uporabom hrvatskoga jezika na recepcijskoj, produkcijskoj i interakcijskoj
razini, navodi Karol Visinko u knjizi Jezino izraavanje u nastavi hrvatskoga jezika: pisanje
(2010.). Nastavnom podruju jezino izraavanje odgovara posebno mjesto. To stoga to su
sadraji jezinoga izraavanja vidljivi i u ostalim nastavnim podrujima, dakle u nastavi hrvatskoga
jezika, knjievnosti i medijske kulture. (Visinko, 2010.:14.) Sposobnosti jezinoga izraavanja i
snalaenja u svim jezinim djelatnostima (sluanju, govorenju, itanju, pisanju), navodi Visinko
(2010.), vane su za ivot pojedinca bez obzira na to ime se bavi, stoga bi jezino izraavanje
trebalo postii funkcionalnost s gledita cjelokupnosti komunikacijske jezine prakse. To, prema
Visinko (2010.), znai da bi tijekom osnovnokolskoga pouavanja hrvatskoga jezika najvie
vremena i energije trebalo ulagati u jezino izraavanje u svim komunikacijskim situacijama koje se
ostvaruju u jeziku i pomou jezika. Jezini odgoj i obrazovanje imaju svoju izvankolsku i kolsku
dimenziju. U koli se organizirano provodi u nastavi i slobodnim aktivnostima. Razvijanje
uenikovih govornih sposobnosti temeljni je sadraj predmetnoga podruja nastave izraavanja i
stvaranja. U toj se nastavi ostvaruju brojni zadaci. Meu njima je svakako na prvome mjestu
svestrani govorni razvitak svakog uenika. Svestrani govorni razvitak nije mogue postii izvan
vrstnih odreenja ljudskoga bia i jezinoga medija. (Gudelj-Velaga, 1990.:28.) Iznimno je vano,
prema Visinko (2010.), tijekom kolovanja poticati i razvijati uenikove sposobnosti i vjetine
jezinoga izraavanja, to znai njegovu govornu i pismenu uporabu jezika, te pritom razvijati
svijest o vrijednosti svake jezine djelatnosti sluanja, govorenja, itanja i pisanja. Gea Cetini
(2008.) u svome lanku Dramski tekstovi u nastavnim programima hrvatskoga jezika za srednje
kole takoer navodi vanost poticanja i ostvarivanja razliitih oblika komunikacije, uspostavljanja i

4
voenja dijaloga meu uenicima te uenika i uitelja, raspravljanje i razvoj kritikoga miljenja te
njegovo aktivno sudjelovanje u svim situacijama uenja i to u sklopu stjecanja i razvoja
komunikacijskih kompetencija, posebice za komunikaciju na materinskom jeziku koja je temeljna
osposobljenost za cjeloivotno uenje.
Prema naelu individualizacije nastavnoga rada nastava je usmjerena stvarnim potrebama svakoga
uenika koji postaje sredinjom osobom nastavnoga procesa, stoga je izraen okvirni nastavni
program materinskoga jezika za cijelu zemlju, istie Gudelj-Velaga (1990.). U tome se programu
nastava izraavanja i stvaranja iskazuje kao predmetno podruje s nazivom Usmeno i pismeno
izraavanje. U teitu je nastavnoga rada uenika aktivnost. Afirmira se naelo zaviajnosti.
Motivacija ukljuuje aktivan odnos uenika prema razvitku vlastitoga govora. Uzimaju se u obzir
razlike izmeu pisane i govorene realizacije jezika, naglaava zaviajnost promatranja za
prikupljanje grae, potreba bogaenja rjenika, te kao uvjet za dobru nastavu izraavanja povoljna
opa atmosfera u razredu. (Gudelj-Velaga, 1990.:30.) U lanku Usporedba govornih i pisanih
pripovjednih tekstova uenika 3., 5. i 7. razreda osnovne kole (2007.) Mate Milas istie kako djeca
u osnovnu kolu ulaze poznavajui zaviajni govor i s razvijenom svijeu o postojanju
standardnoga jezika odnosno jednoga oblika jezika koji uju, primjerice, u medijima, i koji se
razlikuje u odnosu na njihov govor. Teak (1996.) pitanje idioma namee kao elno pitanje u nastavi
usmenoga i pismenoga izraavanja. Ako je rije o nastavi hrvatskoga jezika kao prvoga
standardnoga jezika, razumije se da e teite biti na osposobljavanju uenika za komunikaciju na
knjievnome jeziku. Dosljedno shvaeno, to bi iskljuivalo izraavanje na dijalektu i argonu. Za
uspjeh u spontanome izraavanju na standardnome jeziku nuno je osloboditi uenika za izraavanje
uope. (Teak, 1996.:63.) Tijekom kolovanja uenik se postupno uvodi u sluenje standardnim
hrvatskim jezikom, navodi Gudelj-Velaga (1990.). Prema autorici, zaviajni govor ostaje nastavnim
sadrajem te postaje predmetom prouavanja i doivljavanja, osvjeuje se znaenje zaviajnoga
govora za kulturnu tradiciju i sadanjost, razvija se afirmativan, emotivan i intelektualan odnos
prema zaviajnom govoru. Potkraj osmogodinjega kolovanja, istie Gudelj-Velaga (1990.),
standardni je jezik idiom kojim se uenik slui u komunikacijskoj praksi, a zaviajnim se govorom
slui voljno, prigodno i stilogeno. Moe se zakljuiti kako je vano ueniku objasniti razliku izmeu
zaviajnoga i standardnoga hrvatskoga jezika i nauiti ga kojim se jezikom u kojem okruenju
koristiti.

5
3. Sluanje u nastavi jezinoga izraavanja

Cjelokupnost se govorenja sastoji od dvije polovice: od govorenja i od sluanja, pie Ivo kari u
knjizi Temeljci suvremenoga govornitva (2008.). Sluatelj, prema kariu (2008.), nije tek pasivan
primatelj poruke, nego je i sugovornik u punom znaenju te rijei, a njegova aktivnost, pa i kad
glasno ne odgovara, nije manja od govornikove. Govornik govori ono to zna, to ga zanima i na
nain koji mu je blizak, a sve to moda nije ono to slua poznaje, to ga ba taj as zanima i to je
izreeno na njemu najblii nain. Po ovoj bi pak logici sluanje moralo biti ak i tee nego
govorenje. (kari, 2008.:44.) Sluanje se, prema ego (2005.), definira kao usvajanje sadraja na
temelju osjetila uha (povezanost uha i razuma). U govornu smo praksu uli sluajui. Sluajui
stekli smo imanentnu gramatiku koja nam omoguuje stvaranje novih nikad nesluanih i neitanih
rijei, reenica, tekstova. Sluanjem smo govornu kulturu usavrili u koli i u ivotu. (Teak,
1996.:64.) Sluatelj, prema ego (2005.), treba znati prepoznati govornikove temeljne ideje,
povezivati ih u cjelinu, pratiti nepristrano i bez predrasuda, uoiti cilj govora, razlikovati injenice
od miljenja o njima, razgraniiti emocionalne i logike argumente, sluiti se tehnikama aktivnoga
sluanja. Nauiti uenika sluati zadaa je svih uitelja, bez obzira na nastavni predmet, ali je zbog
vanosti sluanja za jezinu komunikaciju na tu zadau uitelj hrvatskoga jezika upueniji od
drugih, istie Teak (1996.). Uenicima se mogu na raunalu pustiti knjievni i neknjievni tekst, a
njihov zadatak je razlikovati ih na temelju zvunog zapisa. Ako iskljuimo probleme nastale
oteenjem sluha, govornim nedostacima i razliitim psihikim smetnjama, jer su predmet specijalne
didaktike, vjebe sluanja, prema Teaku (1996.), valja organizirati radi:
1. osposobljavanja za usredotoenost na usmeno izlaganje
2. privikavanja na kontinuirano, trajno praenje usmenoga izlaganja
3. razumijevanja sadraja usmenoga izlaganja
4. razlikovanja bitnoga i nebitnoga, opega i posebnoga, sredinjega i rubnoga u usmenome
izlaganju
5. zapaanja jezinih obiljeja usmenoga izlaganja (artikulacija glasova, naglaavanje rijei,
reenine melodije, usklaenost s gramatikom normom, rjenik, stil i dr.)
6. zapamivanja sadraja usmenoga izlaganja (globalno, detaljno, karakteristine pojedinosti i dr.)
7. ponavljanja i oponaanja, bilo sadrajnih, bilo izgovorenih sastavnica usmenoga izlaganja.

6
Prema Teaku se (1996.) kao izvor sluanja u nastavi moe iskoristiti uiteljevo govorenje i itanje,
uenikovo govorenje i itanje, govorenje gosta u nastavi (glumac, knjievnik i dr.), govorenje ili
itanje na radiju, govorenje ili itanje na filmu i televiziji. Autor takoer istie kako e,
kombinirajui sa zadacima nastave izraavanja, uitelj organizirati posebne vjebe sluanja, i to tako
da teite bude na jednome od zadataka sluanja, primjerice, prepriavanje radi isticanja bitnoga u
sadraju, izvjetavanje radi zapaanja pogrjeaka u naglaavanju ili oponaanja naglasaka u
pojedinim rijeima, opisivanje radi pamenja karakteristinih pojedinosti i rijei kojima su te
pojedinosti izraene, kraa pjesmica radi pamenja cjeline ili pojedinih kitica odnosno stihova,
radijski, filmski ili televizijski dijalog radi otkrivanja stilematinih rijei (dijalektizama,
argonizama, govornih osebujnosti, razliitih otklona od knjienojezine norme).
U nastavi hrvatskoga jezika sluanje teksta ima svoje mjesto u razvijanju svih jezinih djelatnosti i u
ostalim nastavnim podrujima, navodi Visinko (2010.). Na temelju posluanoga teksta, govora,
razgovora, rasprave, emisije, u nastavi se jezinoga izraavanja, prema Visinko (2010.), moe
govoriti (kratko ili razvijeno odgovarati na pitanja, spontano ili pripremljeno govoriti o zadanoj ili
izbornoj temi, postavljati pitanja, komentirati) i pisati (biljeiti, sastavljati krae ili dulje tekstove
kako bi se saeto ili opirno, subjektivno ili objektivno preprialo, izvijestilo, raspravilo, tumailo,
objanjavalo, interpretiralo, komentiralo). Sluanje je bitna sastavnica i u nastavi slovnice i
pravopisa, primjerice, vjebi diktata, i u nastavi medijske kulture, u kojoj se zadaci dijelom mogu
usporediti s onima u jezinome izraavanju, a dijelom s onima u knjievnosti, istie Visinko (2010.)
Zadaci u vezi sa sluanjem mogu se odnositi na sluanje za (estetski) uitak, na empatino sluanje,
sluanje s razumijevanjem te na kritiko sluanje. Najei su zadaci sluanja s razumijevanjem, a
osobito je zanimljivo i korisno kritiko sluanje, koje trai opredijeljenost sluatelja, njegovu odluku
u vezi s nekim problemskim pitanjem ili pak njegovu kritiku prosudbu. (Visinko, 2010.:22.) Uz
sluanje, vana je jezina sposobnost i govorenje. Sljedee poglavlje bavit e se upravo tom
jezinom sposobnou pa e se u njemu definirati pojam govora, istaknuti svrha govorenja te e se
opisati govorne vjebe.

4. Govorenje u nastavi jezinoga izraavanja

Prema kariu (2008.) govor je multimedijalan (u odnosu na pisani izraz koji je unimedijalan) jer je
u govoru sustav jezinih znakova samo jedan izmeu ostalih, a ostali su: ljudski glas, mimika, gesta

7
i ope ponaanje ovjeka u govornoj prilici. Govor je, istie ego (2005.), prirodna sposobnost
ovjeka da se sporazumijeva, alje i vraa misli i poruke pomou artikuliranih glasova koji oblikuju
rijei i reenice. Kao sastavnica metodikoga naela razvojnosti govora uspostavlja se
ravnomjernost razvitka vrsta govora (glasovni, unutarnji, pisani) i naina vidova ostvarenja govorne
djelatnosti (sluanje, govorenje, itanje, pisanje), istie Gudelj-Velaga (1990.) Uenika
razumijevamo kao govornika u razvoju kojega odreuje predkolsko, kolsko i izvankolsko jezino
iskustvo i spontano usvajanje jezika, a nikako samo iskustvo i znanje s nastave hrvatskoga jezika,
istie Visinko (2010.) Prema tome, jezini odgoj i obrazovanje uenik stjee spontano i
organizirano. U svojoj je zajednici izloen razliitim jezinim situacijama te je u prigodi usvajati, a
takvo usvajanje jezika Visinko (2010.) naziva spontanim usvajanjem jezika. U skladu s tim, jezina
sredstva ovise o socijalnome poloaju obitelji uenika, o njezinoj regionalnoj odreenosti i o stupnju
njezine jezine razvijenosti, istie Visinko (2010.). Uz to, u jezini repertoar ulaze sredstva idioma
ue drutvene zajednice te medija. Obitelji koje pridaju pozornost govornome razvitku svoje djece
skrbe o odabiru tiskane rijei za njih i o njihovoj izloenosti medijima. (Visinko, 2010.:24.)
Autorica takoer istie kako lingvisti koji prouavaju uenikov govor tvrde da su uenici na poetku
kolovanja posve sposobni savreno usvojiti glasove, naglaske i ostala izgovorna obiljeja jezika.
Od prvoga razreda iznimno je vano omoguiti ueniku usvajanje fonologije hrvatskoga
standardnoga jezika, u to je ukljuena i pravogovorna razina. Uspjeno ovladavanje izgovornim
(fonetskim) obiljejima hrvatskoga standardnoga jezika vano je za sve uenike. Za uenike iji
materinski idiom ima drukiji glasovni i naglasni sustav vano je da u to ranijoj dobi ponu
govoriti i itati na standardnome idiomu. (Visinko, 2010.:24.) Stoga im nastavnici trebaju davati
zadatke koji e im pomoi nauiti razlikovati standardni i zaviajni govor, primjerice, dati im
tekstove na standardnome idiomu koje e na nastavi jezinoga izraavanju glasno itati, a po
potrebi, uz pomo nastavnika, i analizirati, i objasniti. Uenike tijekom kolovanja trebamo u to
veoj mjeri poticati na govorenje, a to moemo najbolje ostvariti upotrebom govornih vjeba na
nastavi jezinoga izraavanja.
U nastavku rada navest e se tipologija govornih vjeba i detaljnije e se objasniti govorne vjebe u
nastavi jezinoga izraavanja koje su vane za razvoj uenikovih komunikacijskih vjetina i
sposobnosti na osnovnokolskoj razini (predmetna nastava) i u srednjokolskoj nastavi hrvatskoga
jezika.

8
4. 1. Vrste govornih vjeba

Prema tipologiji govornih vjeba razlikujemo pravogovorno-gramatike i stilsko-kompozicijske,

navodi Teak (1974.). Ta je podjela uspostavljena prema glavnom cilju vjebanja. U prvim
vjebama glavni je cilj usvajanje gramatikih, leksikih i pravogovornih navika, a u drugim teite
je na stvaranju tekstova. (Teak, 1996.:70.)
Pravogovorno-gramatike vjebe uglavnom se provode ve od predkolskoga uzrasta, a nastavljaju
se u mlaim razredima osnovne kole. Rije je o igrama, brojalicama, usmenome diktatu kojima se
oblikuju uenikove govorne navike. U tom se razdoblju stjecanja govornih navika, prema Teaku
(1974.), moe govoriti o nehotinoj (nesvjesnoj) imitaciji, hotiminoj (svjesnoj) imitaciji,
organiziranoj imitaciji i stvaralakoj primjeni. Imitacije su osobite mlaem kolskom uzrastu dok je
stvaralaka primjena mogua, ak i neophodna, i u viim razredima. Budui da suvremena nastava
hrvatskoga jezika posebnu pozornost posveuje ueniku i njegovu jezinome odgoju i naobrazbi,
funkcionalno je znanje gramatikih sadraja iznimno vano, a to znai primjena teorijskih spoznaja
u konkretnoj govornoj situaciji. Stvaralakom se primjenom mogu provoditi vjebe u kojima e se
od uenika traiti, primjerice, pravilna primjena sklonidbenih oblika imenica ili zamjenica, zatim
imenikih oblika u kojima je provedena glasovna promjena, oblika odreenoga ili neodreenoga
pridjeva i drugih oblika. Primjerice, Teak (1974.) navodi kako se uenika moe uvesti u govornu
situaciju odreenim pitanjem: ega sve ima u tvojoj torbi? Koje si drvee vidio u umi?
Odgovarajui na postavljena pitanja, uenik mora uporabiti pravilne sklonidbene oblike. Takoer,
uenicima se moe ponuditi leksiki niz na temelju kojega e usmeno oblikovati priu pazei pritom
na odreena gramatika ili pravogovorna pitanja.
Drugi tip govornih vjeba, stilsko-kompozicijske, ukljuuju razvijeniji stupanj komunikacijske
kompetencije, a samim tim i iroku zastupljenost poglavito u predmetnoj nastavi hrvatskoga jezika
osnovnokolske razine te u srednjokolskoj nastavi hrvatskoga jezika. U sljedeim potpoglavljima
razmotrit e se ovaj tip govornih vjeba.

9
4. 2. Stilsko kompozicijske govorne vjebe

Teak (1996.) u stilsko-kompozicijske vjebe ubraja vjebe razgovaranja, opisivanja,

pripovijedanja, tumaenja, raspravljanja i upuivanja. U sljedeim potpoglavljima bit e navedene
vrste i podvrste govornih vjeba prema podjeli Stjepka Teaka.

4. 2. 1. Vjebe razgovaranja

Vjebe razgovaranja vano je provoditi u nastavi jezinoga izraavanja, a osobito razgovorne igre i
intervju, istie Teak (1998.). Pogrjeno bi bilo, prema Teaku (1998.), zadovoljavati se razgovorom
uenika i uitelja koji se vodi prigodom tumaenja, utvrivanja i provjeravanja znanja zbog toga to
se u novije doba, i to ne ba opravdano, provjere znanja svode na testove, odnosno zadatke
objektivnoga tipa, gdje je dovoljno koju rije, ili ak samo koje slovo, ili brojku podcrtati,
zaokruiti, bilo kako naznaiti. Stoga su, prema Teaku (1998.), jo potrebnije posebne razgovorne
vjebe, razliite na razliitim naobrazbenim stupnjevima, usklaene sa sposobnostima i potrebama
uenika. Razgovorne vjebe treba u potrebnoj mjeri provoditi od poetnoga razreda osnovne kole
do zavretka srednje naobrazbe, navodi Teak (1998.), a one mogu biti: razgovorne igre, telefonski
razgovor, poslovni razgovor, preoblika nedijalokoga teksta u dijaloki, usmena i pismena
dramatizacija, usmena dijaloka rasprava, panel-diskusija, intervju i drugo.
Razgovorne igre - djeca se vole igrati razgovarajui s lutkama, igrakama, cvijeem, razliitim
predmetima. Rado poosobljavaju sve oko sebe i lako se poistovjeuju sa ivim i neivim okoljem.
Stoga ih nije teko motivirati za razgovor: s neposlunom lutkom, sa utljivom sviralom, s lijenom
olovkom. Iako tematski i situacijski zadani, takvi razgovori, uz promiljenu metodiku motivaciju,
mogu postati veoma originalni po izrazu i ugoaju: duhoviti, aljivi, lirski, matoviti, na osebujan
nain nadahnuti. (Teak, 1998.:462.)
Intervju - kao govorna vjeba, prema Teaku (1998.), vrlo je korisna za kasnije uenikovo
djelovanje. To znai da se intervju moe tematski usmjeriti prema, primjerice, buduem uenikovom
zanimanju (strukovna kola). Teak (1998.) razlikuje stvarni i zamiljeni intervju, a istie kako se za
kolski ivot, za potrebe razreda vee stvarni intervju. lanovi novinarske druine ili videokluba
mogu, prema autoru, intervjuirati nastavnike, ravnatelja, kolsko osoblje, uenike, osobito one koji
se istiu u slobodnim aktivnostima, javne djelatnike koji gostuju u koli ili u razredu. No ulogu

10
novinara intervjuista mogu preuzeti i drugi uenici pa intervjuirati svoje nastavnike i suuenike o
aktualnim temama i problemima. Uenike za intervju treba i pripraviti, a sam intervju se moe i
snimiti kasetofonom ili videom kako bi se u raspravi o uspjelosti intervjua kao govorne vjebe lake
raspravljalo, jer se, ako zatreba, pojedinosti mogu ponovno sluati. (Teak, 1998.:463.)
Ustroj takve govorne vjebe, prema Teaku (1998.) moe biti:
1. itanje intervjua (iz kolskoga lista, uenikoga asopisa)
2. rasprava o proitanome, utvrivanje glavnih obiljeja intervjua
3. razgovor o izvedbenim mogunostima intervjua u razredu, upute za izvedbu
4. priprava uenika za intervju
5. izvedba intervjua
6. ralamba i prosudba intervjua
7. domaa zadaa: pismeni intervju (roditelji, roaci, prijatelji, susjedi, znanci).
Intervju je, istie Teak (1998.), osobito prikladan za povezivanje govorne i pismene vjebe, a kao
pismena vjeba posebice je pogodan zamiljeni intervju u kojemu se uenici podijele u parove od
kojih jedan lan prihvaa ulogu intervjuista, a drugi ulogu intervjuiranoga. Intervjuiranu osobu,
navodi Teak (1998.), izabiru sami uenici zamiljajui se u ulozi koja im se svia: popularni
pjeva, omiljeni knjievnik, glumac, politiar. Za starije uenike bit e zanimljiv i koristan
zamiljeno-stvarni intervju s piscima, publicistima, znanstvenicima iz prolosti. Nastavnik predlae
ueniku da u djelima odreenoga pisca pronae ideje koje su i danas aktualne ili na bilo koji nain
suvremenim naratajima bliske te da ih iznese u obliku intervjua, stavivi sebe u ulogu novinara.
(Teak, 1998.:463.) Moe se zakljuiti da intervju ima vanu ulogu kada je rije o vjebama
razgovaranja, osobito stvarni intervju jer ukljuuje meusobnu komunikaciju uenika koja moe
bitno utjecati na razvoj govornih vjetina pojedinog uenika. Uz vjebe razgovaranja, Teak (1998.),
istie i vjebe opisivanja o kojima e vie rijei biti u nastavku rada.

4. 2. 2. Vjebe opisivanja

Opisivanje se zasniva na zapaanju pojava u prostoru, navodi Teak (1998.), a u svojoj knjizi
Teorija i praksa nastave hrvatskoga jezika 2 navodi nekoliko podjela opisa, i to prema:
1. sudjelovanju osjetila u zapaanju: vizualni, auditivni, olfaktivni, gustativni, taktilni
2. svrsi: znanstveni, tehniko-poslovni, popularnoznanstveni, knjievnoumjetniki

11
3. stajalitu opisivaa: subjektivni (romantini, naturalistini, realistini, humoristini,
sentimentalni), objektivni
4. stanju u kojem se nalazi opisivana pojava: statini, dinamini
5. predmetu/pojedinosti opisivanja: osobe, kraja, zatvorenoga prostora, otvorenoga prostora, mora,
mrtve prirode, ivotinje, biljke.
Prema Rosandiu (2002.) u odreivanju se vrsta opisa primjenjuju ovi kriteriji: vienje stvarnosti,
osjetilna utemeljenost, namjena (svrha) i opisivaevo gledite. S obzirom na to, Rosandi (2002.)
navodi sljedee vrste opisa: subjektivni (doivljajni, emocionalni, impresionistiki), objektivni
(stvarni, racionalni), vizualni, auditivni, poslovni, znanstveni, umjetniki. U nastavi hrvatskoga
jezika, prema Teaku (1998.), treba prednost dati onim opisima koji su ueniku korisni iz praktinih
i metodikih razloga, primjerice, statini opisi uz uenje imenica i pridjeva, dinamini opisi uz
uenje glagola.
Teak (1998.) navodi i razlike izmeu subjektivnoga i objektivnoga opisivanja pri emu istie kako
subjektivno opisivanje ima prednost u razvijanju stvaralakih moi, kombinatorike, asocijativnosti,
sposobnosti sinteze i usporeivanja, u bogaenju reeninih i iskaznih mogunosti dok objektivno
opisivanje razvija disciplinu oka i duha, sposobnost zapaanja, analize, razlikovanja i saimanja,
uspjenost traenja i pronalaenja najpreciznijega izraza. Ueniku tako moemo dati zadatak opisati
odreenu sliku kako bi je svatko mogao prepoznati na temelju njegova opisa, naglaavajui pri tome
trai li se od njega subjektivno ili objektivno opisivanje, ili mu se mogu dati dva teksta od kojih
jedan prikazuje subjektivno opisanu osobu, drugi objektivnu, a njihov zadatak je otkriti koji tekst se
odnosi na koji opis.
Opis se u praksi rjee upotrebljava kao samostalni oblik izlaganja. Obino se utkiva u
pripovijedanje, izvjetavanje i tumaenje. (Teak, 1998.:468.)
U vjebanju opisivanja Teak (1998.) preporua ovakav metodiki put:
1. prouavanje uzorka (uenici zapaaju karakteristike jednoga opisa: izbor pojedinosti, stil, izraz,
osobni odnos, svrhu te time dolaze do zakljuka o osnovnim pravilima opisivanja)
2. vjebe opisivanja (usmene ili pismene): na osnovi neposrednoga ili posrednoga promatranja, na
osnovi biljeaka napravljenih za vrijeme neposrednoga promatranja, na osnovi sjeanja
3. itanje/govorenje
4. rasprava.

12
Da bi uenike motivirali za opisivanje, Teak (1998.) preporuuje nastavnicima pronalaziti naine i
oblike koji e uenicima biti zanimljivi i koji e ih poticati na opisivanje. Primjerice, ueniku
moemo na slikokazu prikazati nekoliko portreta od kojih treba izabrati njemu najzanimljiviji i rei
mu da e taj portret biti glavni lik u nekom njegovom zamiljenom knjievnome djelu. Liku moe
dati i ime, a opis treba biti takav da itatelj iz njega moe saznati kako lik izgleda i kako se osjea.
Teak (1998.) takoer istie kako uenikove opise valja itati, analizirati i ocjenjivati kako bi svatko
spoznao prednosti i nedostatke svog opisivanja te uoio svoj napredak. Vano je ueniku dati
povratnu informaciju o njegovu radu kako bi dalje pravilno razvijao svoje govorne sposobnosti.

4. 2. 3. Vjebe pripovijedanja

Bitnu ulogu u razvoju uenikovih govornih sposobnosti imaju i vjebe pripovijedanja.

Pripovijedanje je, prema Teaku (1998.), vii rodni pojam za prianje i izvjeivanje. Teak (1998.),
iz metodikih razloga, propovijedanje raslojava na: prianje (stvaranje prie, tj. fabuliranje na
osnovi iste imaginacije ili stvarnoga dogaaja), prepriavanje (reprodukcija proitane ili odsluane
prie, tj. ponavljanje fabule koja je proitana) i izvjeivanje (objektivno, osjeajno neutralno,
autentino, nestvaralako priopavanje zapaanja o stvarnim pojavama i promjenama u vremenu).
Prepriavanje koristi razvoju razliitih psihikih funkcija i misaonih operacija, a u prvome redu
pamenja i apstrahiranja. Razliite vrste prepriavanja razvijaju sposobnost saimanja, proirivanja,
preinaivanja, usklaivanja. (Teak, 1998.:478.) Vjernost prepriavanja, prema Teaku (1998.),
moe biti dvostruka: smislena i izrazna, a autor se zalae za prvu jer kod uenika potie posezanje u
njihove rjenike i izrazne zalihe kako bi reproducirao svoje shvaanje proitanih ili uvenih ideja.
U prepriavanju je, prema Teaku (1998.), najei put oduzimanja jer uenik iz cjeline izostavlja
sporedne, nebitne podatke, a reproducira samo kljuna mjesta. Teak (1998.) razlikuje informativno
prepriavanje kojemu je glavni cilj obavijestiti sluatelja o bitnim sastavnicama neke prie, a zbog
izostavljanja subjektivnih dodataka, naziva se i vrstom izvjeivanja, primjerice, uenici prilikom
prepriavanja lektire istiu samo kljune injenice o radnji djela bez umetanja osobnih komentara.
Druga je vrsta rekreativno prepriavanje do kojega vodi put oduzimanja praen i proirivanjem. U
rekreativnom prepriavanju, dodavajui sadraju nove elemente asocijativne, determinativne ili
kombinatorike, prema Teaku (1998.), uenik se stavlja u stvaralaki poloaj, stoga te vjebe
metodiari nazivaju i stvaralako prepriavanje. Uenicima se moe dati zadatak prepriati

13
proitano knjievno djelo pri emu e, primjerice, dodati novi lik ili novi dogaaj koji e utjecati na
tijek radnje.
Rosandi (2002.) razlikuje saeto i detaljno usmeno prepriavanje. Saeto se prepriavanje temelji
na sposobnosti uoavanja bitnoga i izostavljanju pojedinosti pa se od uenika moe traiti da pri
prepriavanju lektire u natuknicama izdvoji samo likove, mjesto, vrijeme te tijek radnje i na temelju
toga samostalno, usmeno oblikuje saetak. Detaljno usmeno prepriavanje moe se, prema
Rosandiu (2002.), organizirati na vie naina: pojedinanim prepriavanjem fabule, naizmjeninim
prepriavanjem fabule, prepriavanjem na temelju natuknica, prepriavanjem na temelju pitanja. U
pojedinanom prepriavanju fabule, istie Rosandi (2002.), uenik oituje fabulativnu memoriju,
prepriavanjem obuhvaa sve pojedinosti u prikazivanju fabule. Prije prepriavanja usmjeruje se na
detaljno prepriavanje. Kad je prepriavanje dovreno, ostali uenici nadopunjuju izostavljene
pojedinosti i vrednuju ostvareno prepriavanje. Osobita se pozornost poklanja povezivanju reenica,
njihovu logikome slijedu. Ako uenici nisu upoznali uzorak detaljnoga prepriavanja, uitelj im
nudi svoj uzorak. (Rosandi, 2002.:188.) Detaljnim prepriavanjem provjerava se percepcija fabule
i pamenje jezinoga izraza, a istodobno slui i razvijanju govornoga izraza, usvajanju leksika i
sintaktikoga reeninoga ustroja te logike organizacije teksta, istie Rosandi (2002.).
Kada je rije o prepriavanju na temelju natuknica, Rosandi (2002.) navodi kako natuknice na
rubnici slue kao orijentiri u kretanju kroz tekst. Svaka natuknica oznaava odreenu kompozicijsku
jedinicu teksta, a na temelju nje stvara se vlastiti tekst. Primjerice, uenicima se moe dati tekst koji
e samostalno proitati i iz kojega e izdvojiti najbitnije podatke, a razumljivost proitanoga e
provjeriti u paru s drugim uenikom prepriavajui tekst na temelju prethodno izdvojenih natuknica.
Na temelju usmenih ili pismenih pitanja (tko, kako, odakle, to, zato, kamo?), navodi Rosandi
(2002.), stvaraju se odgovori (usmeni ili pismeni) koji uspostavljaju tekst prepriavanja (detaljnoga)
pa uenici mogu dobiti zadatak u kojem trebaju proitati krae knjievno djelo dok nastavnik na
plou ispisuje pitanja (tko, kako, odakle, to, zato, kamo?). Nakon to proitaju zadano, svaki od
uenika prepriat e radnju na temelju pitanja zapisanih na ploi.
Izvjeivanje je objektivno pripovijedanje o nekom dogaaju ili pojavi u drutvu i ono moe biti
saeto i opirno. Vjerojatno je stoga u programu jezinoga izraavanja izvjeivanje smjeteno u
pripovijedanje, uz prepriavanje i prianje, s jasnom razlikom da se izvjeivanje o dogaaju
izvjeuje i obavjeuje, i to objektivno, istinito i tono. (Visinko, 2010.:168.) Funkcionalna i
odgojna vrijednost izvjetajnoga pripovijedanja jest pouavanje reda u izlaganju, tonosti i istinitosti

14
u prikazivanju injenica, tonije time se uenika pouava objektivnosti u pripovijedanju, istie
Visinko (2010.), a pomae u razvijanju logikoga miljenja i zakljuivanja uenika. U izboru tema
moe se ostvarivati povezivanje kolskih i izvankolskih aktivnosti uenika, povezivanje kole i
ivota pa tako uenici mogu izvijestiti o dolasku poznatoga knjievnika u njihovu kolu ili na njihov
kolski sat. U nainu izraavanja uenici pomou tih oblika uvjebavaju saeto izraavanje, to je
zahtjevno, ali nuno i vano za cjelokupno obrazovanje uenika. (Visinko, 2010.:169.) Iz
navedenoga se moe zakljuiti kako vjebe pripovijedanja utjeu na razvijanje razliitih sposobnosti
kod uenika: sposobnosti saimanja, logikoga razmiljanja, povezivanja, zakljuivanja. Za razvoj
govornih vjetina, Teak (1998.) navodi i vjebe tumaenja koje e biti prikazane u nastavku rada.

4. 2. 4. Vjebe tumaenja

Vjebe tumaenja imaju svoju primjenu u nastavi jezinoga izraavanja. Teak (1998.) istie da se
tumaenje zasniva na analitikome i sintetikome izlaganju pojava, pojmova, predodaba,
univerzuma u prostornoj i vremenskoj dimenziji. Autor takoer kae kako tumaiti znai
objanjavati sebi i drugima sve spoznato o svijetu tvarnome i netvarnome, postojeem i
izmiljenom.
Kao govorne ili pismene vjebe uenicima se, prema Teaku (1998.), mogu ponuditi ove vjebe
tumaenja:
1. predavanje (o temama koje uenici prouavaju i poznaju)
2. popularnoznanstveni lanak (o temama kojima su pojedini uenici osobito zaokupljeni te ele za
njih zainteresirati i svoje suuenike)
3. obavijesni prikaz (knjiga, filmova, kazalinih predstava).
Analizirajui neku pojavu, problem ili knjievno djelo, istie Dujmovi-Markusi (2003.),
djelomino objanjavamo i tumaimo njihovo ire znaenje to znai da je analiza ujedno i element
tumaenja, odnosno preduvjet za samo tumaenje, primjerice, interpretacija lirske pjesme Jesenje
vee Antuna Gustava Matoa. Prema autorici, uenicima se moe dati i zadatak napisati sastavak na
odreenu temu (primjerice, Ispriat u vam jedan dogaaj.), analizirati i interpretirati sastavak i
pripremiti ga za usmeno izlaganje.
Vjebe tumaenja vano je primjenjivati u nastavi jezinoga izraavanja jer se na taj nain uenike
potie na razumijevanje proitanoga i objanjavanje proitanoga sebi i drugima.

15
4. 2. 5. Vjebe raspravljanja

Veu pozornost uenika u odnosu na vjebe tumaenja imaju vjebe raspravljanja. Prema Teaku
(1998.), kada se govori o vjebama raspravljanja, govori se o stvaranju dokazivakih, raspravljakih
tekstova koji se zasnivaju na prosudbama odnosa meu pojavama i pojmovima. Temelj je kritika
misao. (Teak, 1998.:489.) Uenici se, prema Teaku (1998.), osposobljavaju za vrjednovanje
svega to zapaaju oko sebe i u sebi to je najzahtjevnija vrsta misaone djelatnosti jer nije dovoljno
neto identificirati, nego spoznaju valja dovesti u vezu sa svim drugim vanim pojavama i
okolnostima, uzrocima i posljedicama kako bi se otkrile vrijednosne silnice vie ili manje odsutne za
ivot pojedinca.
Rasprava ili traktat je u prvome redu znanstveni tekst u kojem se razvija neka zaokruena misao i
rjeava neki problem, istie Teak (1998.), a pretpostavlja tri stupnja: postavljanje teze, dokazivanje
teze, potvrivanje ili odbacivanje teze.
U nastavi hrvatskoga jezika mogu se izvoditi ove vjebe raspravljanje, navodi Teak (1998.):
1. problemski lanak pismeni sastavak u kojem uenici rjeavaju kakav zajedniki svakidanji
problem, primjerice, problemski lanak na temu Utjecaj drutvenih mrea na drutveni ivot uenika
srednje kole na temelju kojega uenici otvaraju raspravu
2. interpretacija knjievnoga teksta pribliavanje djela itatelju; interpretator se, otkrivajui
vrijednosti djela, vlastitim prosuivanjem stavlja u ulogu istraivaa, primjerice, knjievno djelo
Tena Josipa Kozarca
3. kritika ili ocjena rasprava kojoj je prosudba jedinim ciljem pa kritiar moe postupiti
deduktivno (dati ocjenu, a potom je analitiki dokazati) ili induktivno (analitikim vrjednovanjem
pojedinosti doi do konane ope ocjene) pa uenici mogu pisati kritike knjievnih i drugih
stvaralakih pokuaja svojih suuenika, ali i kritike razliitih pojava u koli i oko nje, primjerice,
uputiti kritiku na odranu kolsku priredbu
4. polemika rasprava u kojoj se autor suprotstavlja nekomu tko ima drugaije miljenje o
odreenoj pojavi ili djelu pri emu dokazuje ispravnost svoje tvrdnje i razotkriva uzroke
protivnikovih zabluda na temelju objektivnih argumenata, primjerice, na temu Treba li nam dravna
matura? na temelju koje e uenici iskazati svoje miljenje i pokuati osporiti tvrdnje uenika
suprotnoga miljenja

16
5. esej ili ogled posebna je vrsta rasprave, otvorena i prema znanosti, i prema knjievnoj
umjetnosti, najee su to knjievne i jezine teme, ali uenicima valja dopustiti i vlastiti izbor,
primjerice, umjetnost, kultura, tehnika, sport, gospodarstvo
6. meditacija ili razmatranje autor sam sebi, a potom i drugima, bistri pojmove, razjanjava
nedoumice kako bi neto dokazao i procijenio.
Teak (1998.) istie i diskusiju (usmenu raspravu) za koju se treba pripremiti i javiti za rije tek
onda kada je jasno da imamo to rei i kada e to to kaemo pridonijeti rasvjetljavanju problema o
kojem se raspravlja, a kao primjer diskusije Dujmovi-Markusi (2004.) navodi temu Treba li nam
lektira? u kojoj uenici trebaju primjeniti znanje o raspravljakom tipu teksta argumentirajui svaku
svoju tvrdnju. Prema kariu (2008.), diskusija se nadovezuje na prethodni govor, uvodnu rije,
razgovor ili diskusiju, ali ne tako da se ponavlja reeno ili poznato, ve da se iznesu nove injenice i
drugaije stajalite, da se dopunjava, proiruje i razjanjava. U ovu vrstu govornih vjeba dobro je
uenike uvoditi pripremljenim diskusijama, istie Teak (1998.), i to tako da e svi prouiti
predloak koji slui kao podloga za raspravu, a na satu e se raspravljati o onome to su uoili.
Teak (1998.) izdvaja i panel-diskusiju, odnosno raspravljanje o odreenoj temi na takav nain da se
unaprijed odrede glavni diskutanti koji e se za svoj dio teme pripremiti. Oni trebaju zahvatiti temu
to iscrpnije, ali tako da je iznesu u neprekinutome slijedu koji ne doputa ponavljanje, ukoliko
ponavljanje ne znai vraanje na stvar koju treba osvijetliti s drugoga aspekta ili ponavljanje tvrdnja
koje treba pobiti. (Teak, 1998.:491.) Uz pripremljenu diskusiju, Teak (1998.) navodi i
nepripremljenu za koju se sprema samo nastavnik pronalazei odgovarajuu temu i tekst koji e
posluiti kao poticaj za diskusiju (pria, novinski lanak). U svim oblicima raspravljanja korisno je
ako na zavretku sata posebna ocjenjivaka grupa iznese svoje miljenje o uspjenosti diskusije.
Diskusija je uspjela ako se naao zajedniki zakljuak, jer je svrha postignuta, a nije uspjela kada se
nita nije raistilo, kada su se dotakli mnogi problemi, a nijedan se nije uspjeno rijeio. (Teak,
1998.:492.) Moe se zakljuiti kako vjebe raspravljanja potiu uenike na razmiljanje o zadanoj
temi, donoenje zakljuaka te potkrepljivanje vlastitoga stava o temi. Posljednje su u nizu govornih
vjeba, koje Teak (1998.) istie, vjebe upuivanja.

17
4. 2. 6. Vjebe upuivanja

Vjebe upuivanja povezane su s tekstovima koji se zasnivaju na planiranju djelovanja u

budunosti, istie Teak (1998.) U nastavi usmenoga i pismenoga izraavanja, Teak (1998.) navodi
sljedee upuivake vjebe: upute o upravljanju aparatom, strojem, vozilom, izviaka dnevna
zapovijed, razredni ili kolski red, prometni propisi, pravilnik uenike udruge, filmskog kluba,
pravila lijepoga ponaanja, upute strancu kako e u gradu ili u nepoznatom kraju stii do neke ulice
ili spomenika. Elementi upuivake vrste tekstova esto se mijeaju s elementima drugih
tekstovnih vrsta pa je korisno vjebati stvaranje mjeovitih tekstova u kojima prevladava eljnost i
planiranje ponaanja u budunosti. To su esto obavijesti, molbe, estitke. (Teak, 1998.:497.)
Vjebe upuivanja imaju cilj obavijestiti nekoga o neemu te se zbog toga upotrebljavaju u nastavi
jezinoga izraavanja. Sve prethodno opisane govorne vjebe vane su za razvoj uenikovih
komunikacijskih vjetina i sposobnosti koje treba primjenjivati od poetka uenikova kolovanja.
U sljedeem potpoglavlju bit e rijei o ispitivanju i vrjednovanju govorenja u nastavi jezinoga
izraavanja.

4. 3. Ispitivanje i vrjednovanje govorenja

Ispitivanje govorenja, prema Visinko (2010.), nuno je da bi se rezultatima utjecalo na pouavanje

govorenja i postigla vea spremnost uitelja u procjenjivanju govorne djelatnosti uenika. Na
Drugome simpoziju uitelja i nastavnika hrvatskoga jezika1 objavljena su mjerila procjene
govornoga izraavanja uenika. Navedene su tri skupine obiljeja govora te za svaku skupinu udio
izraen u postotcima bodova: retorika obiljeja (50%), govorna obiljeja (40%) i neverbalni
znakovi (10%). (Visinko, 2010.:29.) Ovisno o okolnostima u kojima se uenik priprema i govori o
odreenoj temi, sastavnice njegova govora mogu ometati strah, sram i trema, istie Visinko (2010.),
to se tijekom uvjebavanja postupno smanjuje, da bi na zavrnom ispitu njihova izraenost bila
gotovo zanemariva.

1
Odran u Poreu 2008. godine, tema Simpozija bila je Jezik, knjievnost i mediji u nastavi hrvatskoga jezika.
Cilj simpozija je, na jednome mjestu i u veem broju, okupiti profesore hrvatskoga jezika da bi se upoznali s aktualnim
sadrajima u prouavanju jezika, knjievnosti i medija koje mogu ugraditi u pouavanje nastavnih sadraja hrvatskoga
jezika u osnovnokolskome i srednjokolskome obrazovanju. Imajui na umu cjeloivotno uenje, prilika je to i za
stjecanje potrebnih i razliitih kompetencija profesora materinskog jezika te mogunost meusobne razmjene iskustava i
informacija uitelja i nastavnika hrvatskoga jezika radi unapreivanja nastavnoga procesa.
(http://www.skole.hr/skole/vijesti_azoo?news_id=1785)

18
Da bi uitelj objektivno ocijenio svaku navedenu sastavnicu govora, potrebna su dugorona
uvjebavanja u izravnoj djelatnosti s uenicima kojima su jasna mjerila dobroga govora, navodi
Visinko (2010.). Za razliku od ocjenjivanja pisanoga rada, ocjenjivanje govora je sloenije i
osjetljivije. Pisanom se radu moemo vratiti dok je izgovoreno neponovljivo. Govor uenika
moemo snimiti, te ga naknadno vrednovati, ali to poskupljuje ispitivanje i nije pouzdano s gledita
izvornosti i neposrednosti govornoga ina. (Visinko, 2010.:30.) Primjerice, u osnovnoj koli Jurja
Dalmatinca Pag, kao mjerila za vrjednovanje usmenog jezinoga izraavanja za odlinu ocjenu,
navode se: teno i izraajno itanje, bogat rjenik, lako, jezgrovito i tono izraavanje, slikovit i
matovit usmeni izraz, razvijena sposobnost interpretativnoga itanja, originalnost i kreativnost,
itanje s razumijevanjem, razvijena sposobnost kritikoga miljenja, argumentirano iznoenje
stavova i krasnoslov pjesme na zavidnoj razini.
Zakljuiti se moe kako uenikov govor nije lako vrjednovati. Potrebno je odrediti jasne sastavnice
dobroga govora, kao to navodi Visinko (2010.), i njima se sluiti prilikom ocjenjivanja.

5. itanje u nastavi jezinoga izraavanja

U ovom e se poglavlju definirati pojam itanja u nastavi jezinoga izraavanja, istaknuti njegova
svrha te e se analizirati kvaliteta provoenja itanja u nastavi jezinoga izraavanja.
itanje se, prema ego (2005.), moe definirati kao smislena interpretacija napisanih govornih
simbola, dok je svrha itanja, prema Teaku (1996.), jasno i tono primanje napisane obavijesti.
Visinko (2010.) napominje kako se uitelji ale na nedovoljno teno itanje uenika u petome
razredu te kako zapaaju da se uenici ne snalaze u novome tekstu, ne razumiju mnotvo rijei i
izraza, a ne samo one koje autori udbenika na rubnicama izdvajaju kao nepoznate. Nadalje,
uenici se ne snalaze u samostalnome itanju. Roditelji misle da im pomau ako itaju umjesto njih,
ako im pomau u nabavljanju gotovih lektira. Uitelji misle da im pomau ako im gotovo posve
oduzmu napor i trud tijekom rada na tekstu pa pretjeruju u pripremanju svake pojedinosti iz teksta
koju im podastiru umjesto da ih ukljue u proces. (Visinko, 2010.:30.) Na satu se vie ne ita
naglas, u sebi, zborno, poluglasno, naizmjence, navodi Visinko (2010.), stoga izostaje
produbljivanje doivljaja izraza kada je rije o umjetnikome tekstu, nedostaje uvjebavanja itanja
i temeljitoga rada na tekstu. Potrebno je u tom sluaju uenicima dati zadatke u kojima e vjebati
itanje, stoga im se moe pustiti kakav zvuni zapis u kojem mogu uti kako izraajno itati pa od

19
njih traiti da i sami na taj nain proitaju dani im tekst. Na nastavi je potrebno osjetiti itanje
naglas radi tonoga, preciznoga, jasnoga izgovaranja rijei, brzine i intonacije reenice pa treba
viekratno itati isti tekst. To se zatim slijeva u prepriavanje proitanoga, a uvjebavanje
prepriavanja dalje u govorenje. (Visinko, 2010.:31.) to je itanje vie automatizirano, to je vee
polje itanja pa se bre ostvaruje proces vjetine i sposobnosti itanja, uenik se sve vie
usredotouje na razumijevanje znaenja i pridavanje smisla rijeima, sintagmama, reenicama u
kontekstu, navodi Visinko (2010.). Razvijanje itakih i itateljskih vjetina i navika, prema
autorici, pridonosi razvijanju svih jezinih djelatnosti pa tako i pisanja. Vano je uenike poticati na
itanje u nastavi jezinoga izraavanja kako bi uspjeli razviti svoje italake sposobnosti, obogatili
svoj rjenik, a nakon toga uspjeno razvijali sposobnosti govorenja i pisanja. Kako uenici ne bi
izgubili zanimanje za itanje, potrebno je pred njih stavljati razliite tekstualne predloke
usklaujui ih s uenikovom dobi i sposobnostima. Sljedee poglavlje pod nazivom Vrste itanja
bavit e se vrstama itanja prema Teakovim (1998.) kriterijima: tko ita, to se ita, koje je mjesto
itanja, svrha i nain itanja.

5. 1. Vrste itanja

itanje se moe izdvojiti kao poseban sadrajni odsjeak predmeta hrvatskoga jezika. U odgoju
mladog bia treba afirmirati razliite vrste itanja kako bi se ostvarile odgojno-obrazovne i
funkcionalne zadae koje se postiu nastavom itanja, a zato su nam potrebne mnogobrojne,
razliite i este vjebe itanja, istie Teak (1996.). U razvrstavanju itanja Teak (1996.) postavlja
sljedee kriterije: ita (tko?), tekst (to?), mjesto (gdje?), svrha (zato?), nain (kako?). Predmet
itanja je tekst, i po tome se moe govoriti o itanju rukopisnih, strojopisnih, tiskovnih i magnetskih
ili elektronskih zapisa (pisma, dopisi, novine, reklame). Mjesto je itanja u nastavi, najee, kola,
uionica, itaonica i obiteljski dom, ali i ulica, crkva, trgovine itd. (Teak, 1996.:67.) Prema
Teaku (1996.) u grubo bi se mogla prihvatiti dvolana klasifikacija: razredno i izvanrazredno
itanje. Iako prednost valja dati razrednom i kunom itanju, izdvaja Teak (1996.), zapostavljenost
vjebi itanja u ostalim navedenim prostorima esto rezultira povrnim, netonim, pogrjenim
itanjem.
S obzirom na potrebe primatelja obavijesti i karakter poruke, svrha se moe raslojiti u vie ciljeva i
zadaa, navodi Teak (1996.), pa prema tome razlikujemo sljedee vrste itanja: logiko itanje,

20
izraajno itanje (interpretativno i stvaralako itanje), usmjereno itanja (analitiko i kritiko) i
itanje s komentarom. Logikome itanju, prema Teaku (1996.), cilj je razumijevanje poruke, zato
se takvo itanje naziva i itanje s razumijevanjem dok izraajno itanje stavlja naglasak na
doivljajnu razinu. S obzirom na itake mogunosti, Teak (1996.) izraajno itanje dijeli na
interpretativno itanje uenika, uitelja ili znanstvenika, u kojemu ita nastoji glasovno
interpretirati svoje razumijevanje i doivljaj teksta te stvaralako itanje, u kojem ita s veim ili
manjim umjetnikima ambicijama i umijeem spoznajno-doivljajnim slojevima autorova teksta
ostvaruje ne samo svoju interpretaciju teksta nego i svoj osjeajni naboj koji obogauje ili
modificira i spoznajnu sastavnicu teksta.
Prema Teaku (1996.) usmjereno itanje uz otkrivanje osnovne spoznajno-doivljajne niti teksta
zahtijeva i dublje i ire poniranje u tekst pa kae da ono moe biti:
1. analitiko - sa zadaom da se ralanjivanjem zapaaju, promatraju i vrjednuju pojedinosti u
tekstu, primjerice, usmjereno itanje sa zadatkom analize likova u knjievnome djelu
2. kritiko - sa zadaom da se tvrdnje i pitanja u tekstu stavljaju pod prosudbeno povealo, da im
ita suprotstavlja svoje tvrdnje i svoja pitanja, primjerice, kritiko itanje knjievnoga djela Tena
Josipa Kozarca s naglaskom na moralni ivot glavnog lika.
itanje s komentarom usko je vezano s govorenjem i pisanjem, navodi Teak (1996.), jer uenik ili
uitelj itajui odlomak po odlomak, usmeno ili pismeno, komentira proitano.
Za nain itanja, prema Teaku (1996.), odluna su dva kriterija: glasnoa i nazonost/izonost
itaa. Razlikuje se itanje na glas (glasno) i itanje bez glasa (u sebi). Teak (1996.) prednost daje
neglasnom itanju, tj. itanju u sebi jer je ono mnogo ee i mnogo potrebnije u ivotu. Glasno
itanje moe biti neposredno i posredno. Neposredno se ostvaruje izravnim dodirom itaa i sluaa.
Oni sueljeni, lice u lice stoji uenik koji ita naprama uitelju koji ga slua ili obratno. U takvu
itanju i ita i slua nazoni su na istom mjestu: recitator i opinstvo, glumac i gledite, uitelj i
razred itd. Posredno itanje obavlja ita na televiziji ili radiju, zvuno snimljen na kasetofonsku,
magnetofonsku vrpcu, gramofonsku plou ili kako drugaije. (Teak, 1996.:68.)
U nastavi jezinoga izraavanja treba primjenjivati razliite vrste itanja, usmjeravati uenike prema
ispravnome itanju tekstova te poticati itanje kao jezinu djelatnost. Sljedee e se poglavlje baviti
jezinom sposobnou pisanja u nastavi jezinoga izraavanja, objasnit e se kultura pisanja, a u
potpoglavlju e se definirati teme pismenih sastavaka te vrste pismenih vjeba.

21
6. Pisanje u nastavi jezinoga izraavanja

Pisanje je jezina djelatnost koja pretpostavlja poznavanje slova odreenoga jezika i pisma,
pravopisnih znakova, pravopisnih pravila, glasovnoga, gramatikoga i rjenikoga ustroja
odreenoga jezika i zakonitosti oblikovanja teksta (poznavanje lingvistike teksta), istie Rosandi
(2002.). Autor takoer navodi kako pisana komunikacija ne trai neposrednu (ivu) prisutnost osobe
koja prenosi poruke dok govorna komunikacija to trai. Govorna komunikacija, prema Rosandiu
(2002.), pretpostavlja istodobnost aktiviranja prenositelja i primatelja poruke, doputa ponavljanja,
prekidanja i nedovrenosti dok pismena komunikacija trai i doputa zaustavljanje procesa (pisanja)
u oblikovanju poruka te potpunu dovrenost jer nema dopunskih sredstava za izraavanje poruka.
Rosandi (1974.) navodi etape u razvoju pismenoga izraza:
1. ludika etapa dijete doivljava svijet kao igru
2. etapa pojaane intelektualne radoznalosti djeca pokazuju zanimanje za svijet oko sebe, ali je i
dalje prisutna mata
3. etapa u kojoj uenik izgrauje sposobnost apstraktnoga miljenja i stvaralakoga odnosa prema
svijetu razdoblje snanih emocija, misaonih nespokojstava i proturjeja.
Pismene, slino kao i usmene vjebe, moemo podijeliti na gramatiko-pravopisne (fonoloke,
morfoloke, sintaktike, leksike, pravopisne ili ortografske) i stilsko-kompozicijske (razgovaranje,
opisivanje, pripovijedanje, tumaenje, raspravljanje, upuivanje). Razlika je samo u pravopisnima
koje se ovdje navode umjesto pravogovornih vjeba. (Teak, 1996.:73.)
Kultura pisanja, kao i svaka kultura, postie se strpljivim, trajnim njegovanjem i stvaranjem
odreenih navika, a prije svega i stvaranjem svijesti o potrebi te kulture, navodi Teak (1996.).
Stoga je zadaa kole da na svim obrazovnim stupnjevima planski, sustavno organizira razliite
pismene vjebe: vjebe itljivoga, lijepoga i urednoga pisanja, vjebe stvaranja pravopisnih navika,
gramatike vjebe, stilske vjebe, leksike vjebe, sastavljake vjebe (sastavljanje pripovjednih,
opisnih, raspravljakih, pjesnikih, poslovnih i drugih tekstova). (Teak, 1996.:74.) Kultura pisanja
temelji se na zakonitostima pismenoga jezika pa pismeni jezik, istie Rosandi (2002.), ima svoju
pravopisnu, gramatiku, stilistiku i leksiku normu, svoje funkcionalne stilove i oblike izraavanja.
Kultura pisanja, prema Rosandiu (2002.), ukljuuje poznavanje pravopisnih pravila, pravila o
prijenosu fonema u grafeme, poznavanje gramatike norme2, poznavanje leksike norme3,

2
Ukupnost gramatikih pravila izvedenih iz jezine prakse i normativne gramatike standardnoga jezika.

22
poznavanje stilistike norme4. Kultura pisanja ukljuuje i poznavanje zakonitosti oblikovanja teksta
to ih propisuje lingvistika teksta. Rije je o logikoj i jezinoj organizaciji poruka u odreenoj vrsti
teksta. Ova odrednica kulture pisanja ukljuuje osobnost osobe koja pie (duhovnu i tjelesnu
osobnost, znanje o predmetu o kojem pie, odnos prema temi, poznavanje vrste teksta u kojem se
eli izraziti). (Rosandi, 2002.:13.) U ovome poglavlju istaknuta je planska organizacija pismenih
vjeba koja ueniku pomau razvijati sposobnost i vjetinu pisanja. U sljedeem e se poglavlju
prikazati klasifikacija tema za pismene sastavke u osmom razredu osnovne kole te koje sposobnosti
treba posjedovati uenik osmog razreda kako bi zadovoljio oekivanja nastavnoga plana i programa.

6. 1. Pismeni sastavci

Rosandi (2002.) prikazuje module klasifikacije tema za pismene sastavke od prvog do osmog
razreda osnovne kole. Izdvaja tematski okvir, sposobnosti i izraajna sredstva koja se oekuju od
uenika u osmom razredu osnovne kole:
1. tematski okvir: otvoreni prostori, pejza, psiholoke oznake portreta, moralne i socijalne znaajke
portreta, portretiranje na temelju likovnoga poticanja
2. sposobnosti: izotrena vizualna percepcija, sposobnost uoavanja detalja, razvijena sposobnost
zamiljanja, predoivanja i logikoga povezivanja, razvijenost asocijacija, samostalno prikupljanje
podataka iz najrazliitijega izvora
3. izraajna sredstva: sredstva izraavanja u umjetnikome i informativnome opisu, ekspresivnost
svih vrsta rijei, elementi slikovitoga izraavanja, sredstva za izraavanje ironije, sarkazma, satire,
verbalne igre.
Navedeni modul klasifikacije tema za pismene sastavke uenika osnovne kole pokazuje
podudarnosti i razlike, izdvaja Rosandi (2002.). Takoer istie uoljivost podudarnosti kriterija pri
uspostavljanju klasifikacijskih modela, a temeljni je kriterij, od kojega polaze gotovo svi metodiari,
psiholoki. Tematika se, prema Rosandiu (2002.), prilagoava doivljajno-spoznajnim
mogunostima uenika, njihovim interesima i sklonostima. Osim psiholokoga kriterija, uoljiv je i
pedagoki kriterij pa Rosandi (2002.) navodi kako izbor teme, njezina interpretacija i oblikovanje
slue razvijanju osobnosti, izgraivanju pogleda na svijet, kritikoga miljenja, socijalne,

3
Uporaba leksikih jedinica u odreenom funkcionalnom stilu.
4
Mogunosti izbora jezinih sredstava neutralne, ekspresivne i impresivne vrijednosti.

23
rodoljubne, etike i estetske svijesti. Polazei od kriterija zauzimanja stava prema grai, odnosno
naina spoznavanja teme, Rosandi (2002.) uspostavlja ovakav klasifikacijski model:
1. promatrake teme
2. doivljajne (emocionalne) teme
3. matovite (fantazijske) teme
4. refleksivne (misaone) teme.
Teme pismenih sastavaka trebaju biti prilagoene dobnoj starosti uenika pa se prema tome
razlikuju i oekivanja od uenika u pojedinim razredima uenikova kolovanja.

6. 2. Pravopisno-gramatike vjebe

U ovome potpoglavlju razmotrit e se pismene vjebe koje se provode u nastavi jezinoga

izraavanja prema autorima Stjepku Teaku i Dragutinu Rosandiu.
Teak (1996.) navodi sljedeu podjelu pravopisnih vjeba:
1. grafijske (pisanje slova, velika i mala slova, strane rijei)
2. glasovne (pisanje glasova i glasovnih skupova)
3. interpunkcijske (interpunkcije i ostali pravopisni znakovi)
4. leksike (sastavljeno i rastavljeno pisanje rijei).
Prema stupnju izvornosti pismene vjebe mogu biti: prepisivanje, odgovori na pitanja, dopunjavanje
i proirivanje reenice, ispravljanje, diktati, sastavljanje (duih i kraih tekstova), navodi Teak
(1996.).
Rosandi u knjizi Od slova do teksta i metateksta (2002.) dijeli pismene radove u dvije skupine s
obzirom na njihov oblik i namjenu. Prvoj skupini pripadaju vjebe i zadaci, a drugoj sastavci.
Vjebe i zadaci slue za razvijanje tehnike pisanja, pravopisnih navika, gramatike pravilnosti
izraza, za bogaenje leksika, za razvijanje stila i smisla za komponiranje. Oni prethode samostalnim
sastavcima u kojima uenik primjenjuje znanje i navike koje je stekao u sistemu vjebi i zadataka.
(Rosandi, 1974.:19.) Za teme pismenih sastavaka vrijedi isto to i za usmene vjebe, istie Teak
(1996.), to znai da je osnovno izvorite tema pismenih sastavaka uenik i svijet koji ga okruuje:
dom, kola, zaviaj, svijet (stvarnost i mata, tvarni i duhovni svijet).
Uitelju pismenosti esto se nameu pitanja: emu dati prednost? Kako postupati s uenicima koji
divno piu, ali kao da su slijepi i gluhi za gramatiku i pravopis? Kako postupati s uenicima koji

24
gramatiki i pravopisno piu bez pogrjeke, ali banalno, prazno, neoriginalno, nematovito,
neduhovito, bez iga vlastitoga duha i osobnosti? (Teak, 1996.:73.) Lako je dati kategoriki
odgovor s didaktikoga stajalita ako treba odrediti to je sadraj nastave pismenosti: sve spoznaje i
praktine vjebe nune za uspjenu pismenu komunikaciju, navodi Teak (1996.). To znai da se u
jezinome smislu potpuno pismenim ne moe smatrati tekst koji kri pravila pravopisa, gramatike,
stilistike i rjenika odreenoga jezika, a valja tu pridodati i pravila logike jer je miljenje s jezikom
vrsto povezano, istie Teak (1996.). Autor takoer navodi kako se pri ocjenjivanju ne samo
pismenosti nego i pune vrijednosti teksta, uobziruju nejezine sastavnice: istinitost, izvornost,
iscrpnost i zanimljivost sadraja, sklad izabrane tekstovne vrste sa sadrajem, kompozicija.
U nastavku rada bit e rijei o pismenim vjebama koje Teak (1996.) razlikuje prema stupnju
izvornosti: vjebama prepisivanja, diktatima, vjebama dopunjavanja, sastavljanja i problemskim
vjebama.

6. 2. 1. Prepisivanje

Vjebe prepisivanja ubrajaju se u pismene vjebe koje nastavnici trebaju provoditi u nastavi
jezinoga izraavanja, razvijajui pri tome kod uenika tehniku i sposobnost pisanja. Rosandi
(1974.) istie kako uenik prepisivanjem razvija panju, smisao za tonost i estetski izgled rukopisa.
U poetnoj nastavi pismenosti uenici prepisuju rijei i reenice iz svoje itanke ili s ploe. Na
viem stupnju mogu prepisivati odabrane reenice ili odlomke iz knjievnih djela. (Rosandi,
1974.:20.) Autor takoer istie prepisivanje teksta sa zadatkom koje trai od uenika izmjene u
tekstu, primjerice, oblike za izricanje prolosti zamijeniti prezentom. Uenicima se moe zadati da
tekst, koji je pisan velikim tiskanim slovima, prepiu pisanim slovima potivajui pravilo o pisanju
velikog poetnog slova, da prepisujui tekst naglaeni oblik zamjenica zamjene nenaglaenim i
slino. Prepisivanje, kao tip vjebi, ima glavni zadatak razviti tehniku pisanja, tj. pravilnost u
oblikovanju slova, urednost i brzinu, istie Rosandi (1974.), a osim tog primarnog zadatka, vjebe
u prepisivanju mogu biti obogaene i dodatnim obrazovnim elementima. Prepisivanjem tekstova
uenik e usvajati odreene pravopisne, gramatike i stilske norme. (Rosandi, 1974.:20.)
Uz vjebe prepisivanja, u nastavi jezinoga izraavanja trebaju se provoditi i razliite vrste diktata.
O njima e biti rijei u sljedeem potpoglavlju.

25
6. 2. 2. Diktati

Diktati, prema Teaku (1996.), nisu samo pravopisne nego i pravogovorno-pravopisne vjebe jer
uenik sluajui rijei koje mu uitelj diktira, a pogotovo ako je na to upozoren, uoava i pamti
pravilan izgovor. Diktati se mogu iskoritavati na drugim podrujima (gramatika, leksikologija,
stilistika) za razliite svrhe pa su oni i vrste metoda pisanja, istie Teak (1996.). Pravilno
postavljeni diktati, prema Rosandiu (1974.), pokazuju uenikovo znanje i navike, razvijenost
njegove memorije, tonost pamenja i loginoga povezivanja sadraja, sposobnost razlikovanja i
raspoznavanja, brzinu reagiranja, sposobnost obuhvaanja zvukovnih nizova i njihova grafikoga
predoivanja odgovarajuim znakovima uvaavajui pritom pravopisne konvencije, spretnost u
primjeni nauenih pravila. Za pravopisne vjebe pogodni su istraivaki diktati, nadzorni diktati,
samodiktati, izborni diktati, proueni diktati, objanjeni diktati, diktati s obrazloenjem, diktati za
sprjeavanje pogrjeaka, stvaralaki diktati, navodi Teak (1996.).
Udbeni diktat, prema Teaku (1996.), zamjenjuje udbenik. U prijelomnim i ratnim vremenima,
kada nema potrebnih, svjetonazorno prihvatljivih udbenika, nastavnici su prisiljeni izdiktirati
nastavne sadraje koje uenici moraju nauiti, istie Teak (1996.), ali u dananjim kolskim
uvjetima uenike ne smijemo stavljati u poloaj pisara rukopisnih udbenika, koji katkad vrve
propustima, nedoreenostima i drugim pogrjekama, a nastavnik obino nema kad provjeravati sve
to pojedini uenik napie. Poneto ipak uenicima, prema autoru, i treba izdiktirati: vlastiti
lingvodidaktiki predloak (ako nastavnik nije u mogunosti ponuditi ga na grafoprozirnici,
nastavnom listiu ili kako drugaije), formulaciju definicije koja je tona kao i ona u udbeniku, ali
moda stilski blia uenicima, jezinu pouku potrebnu zbog govornih navika uenika, zanimljiv i
koristan jezini podatak.
Istraivaki diktat nastavnik, prema Teaku (1996.), primjenjuje kada dolazi u novu kolu, novi
razred, meu nove uenike i time istrauje razinu njihove pravopisne pismenosti. Pronai e ili
sastaviti tekst kojim moe istraiti odnos svakoga pojedinoga uenika prema najeim pravopisnim
potekoama, primjerice, veliko poetno slovo. Moe se primjenjivati i meu uenicima koje
nastavnik ve poznaje, i to na poetku nove kolske godine. (Teak, 1996.:187.)
Pouavajui uenike o pravopisu, nastavnik stalno nadzire domete njihovih spoznaja i sposobnosti
praktine primjene novih spoznaja koristei nadzorni diktat, navodi Teak (1996.), primjerice,
provjera pisanja naslova knjiga, asopisa i listova.

26
Ako elimo provjeriti ili uvjebati togod s podosta primjera, odluit emo se za izborni diktat.
Uenici ne piu sve to nastavnik diktira, samo ono to im nastavnik zada, primjerice, rijei sa
ije/je/e/i u etiri stupca. (Teak, 1996.:187.)
Stvaralaki je diktat, prema Peruku (1971.), vjeba u kojoj ono to nastavnik diktira uenici
nadopunjuju odreenim rijeima. Primjerice, prema Teaku (1996.), nastavnici itaju cijele reenice,
a odreeni glagol kau u infinitivu.
Samodiktat je, prema Teaku (1996.), izrazito pravopisna vjeba, korisna za dogovorni dio pravila:
veliko slovo, reenini i pravopisni znakovi (uenik diktira sam sebi, pie napamet nauene
tekstove).
Diktat sa sprjeavanjem pogrjeaka izrazito je vjebenoga karaktera, govori Teak (1996.).
Pripravljajui uenika za takav diktat, uitelj s uenicima ponovi pravilo, upozori ih na mogue
probleme. Cilj je izbjegavanje pogrjeke u primjeni odreenoga pravila, primjerice, pravila za
pisanje i . (Teak, 1996.:189.)
Proueni diktat moe biti inaica prethodnoga, razlikujui se od njega samo po tom to uenici prije
diktiranja proue cijeli diktatni tekst (knjievni tekst), navodi Teak (1996.)
Objanjeni diktat se, prema Teaku (1996.), pie nakon vjebe u kojoj se objanjavaju svi oni
pravopisni problemi na kojima e biti teite diktata, primjerice, da uenici na jednom
lingvodidaktikome predloku zapaze sloena vlastita imena i odmah svaki primjer pravopisno
objasne.
Diktat s obrazloenjem je onaj u kojem se od uenika trai obrazloenje zato je u diktatu neto
napisano ovako, a ne drugaije, istie Teak (1996.), a slobodni diktat je onaj u kojemu nastavnik
ita tekst, a uenici ne zapisuju sve, nego samo bitno.
Za uspjenost diktata kao pravopisne vjebe vano je, navodi Teak (1996.), njihovo ispravljanje.
Stoga nakon svakoga diktata uitelj mora organizirati provjeru i ispravak pogrjeaka to se moe
obaviti na vie naina: tandemski (uenici izmijene biljenice pa jedan drugome provjeravaju
napisano; ako treba podcrtaju ili isprave pogrjeku; zajedniki se izvjeuje i raspravlja o
rezultatima), frontalno (uitelj ita reenicu po reenicu i zajedno s uenicima utvruje kako je i
zato ovu ili onu rije trebalo ba tako napisati), pojedinano (uitelj uzima uenike diktate i redom
ih ispravlja; na iduem satu uenicima vraa ispravljene i ocijenjene diktate te frontalno s uenicima
raspravlja o rezultatima; zajedno utvruju odgovarajue pravilo). (Teak, 1996.:275.) Vano je
provoditi vjebe diktata u nastavi jezinoga izraavanja kako bi se spoznale pogrjeke koje uenik

27
ini pisanjem jer mu na taj nain moemo ukazati na ono u emu grijei i utjecati na pravilan razvoj
njegove sposobnosti pisanja.

6. 2. 3. Vjebe dopunjavanja

Vjebajui pravopis, uenici mogu dopunjavati tekst: dopunjavanjem potrebnih dijakritikih

znakova, dodavanjem potrebnih slova na mjestima obiljeenim tokama, dodavanjem poetnoga
velikoga slova nekim rijeima, dodavanjem rijei, istie Teak (1996.). Prema Rosandiu (1974.)
ove vjebe izotravaju logiki smisao, obogauju rjenik i otkrivaju ueniku raznovrsne mogunosti
izraavanja.

6. 2. 4. Vjebe sastavljanja

Vjebe sastavljanja jo su jedne u nizu vjeba za razvoj pismenoga izraavanja uenika. Uenicima
se predlae da sastave reenicu ili krai tekst upotrijebivi rijei ili znakove koji im, prema provjeri
pismenih sastavaka, zadaju potekoe, primjerice, sastavite reenicu u kojoj ete upotrijebiti vie
rijei sa i . (Teak, 1996.:277.) U vjebe sastavljanja ubrajaju se, prema Teaku (1996.),
pismeno opisivanje, prianje, izvjetavanje, tumaenje, raspravljanje i upuivanje (metoda korisna u
stvaralakoj primjeni steenoga jezinoga znanja). Prema Teaku (1996.), mogue su razliite vrste
pravopisnih vjeba, a najee su u obliku prepisivanja, diktata i ispravljanja. Potrebni su i
istraivaki, problemski zadaci, istie Teak (1996.), u kojima uenik samostalno otkriva ulogu
pravopisnih pravila u pismenome komuniciranju. Uz vjebe sastavljanja, za razvoj uenikovih
pismenih vjetina u nastavi jezinoga izraavanja primjenjuju se i problemske vjebe o kojima e
biti rijei u nastavku rada.

6. 2. 5. Problemske vjebe

I u pravopisnim vjebama, istie Teak (1996.), uenike treba to ee navoditi na razmiljanje, na

rjeavanje problema kako bi razvijali svoje misaone sposobnosti, ali i osvjeivali svoje pravopisno
znanje. Autor navodi i primjer pa kae kako se uenici, uei o zarezu, mogu nai pred reenicom:

28
Strijeljati ne pomilovati. Takva reenica, prema autoru, uenike dovodi do pitanja koje je pravo
znaenje tako napisane reenice.

6. 3. Ispravljanje jezinih pogrjeaka

Vaan dio nastave jezinoga izraavanja svakako je i ispravljanje uenikovih pogrjeaka pri emu je
poglavito vaan put koji nastavnik pri tome treba pratiti. estim govorenjem i pisanjem stjeu se
govorne i pismene navike, navodi Teak (1996.). U nastavi hrvatskoga jezika teimo da uenik
stekne naviku govorenja i pisanja knjievnim jezikom. Prije toga uenik obino stekne navike
usvajanjem imanentne gramatike koja se vie ili manje razlikuje od standardnojezine gramatike.
(Teak, 1996.:74.) Pod utjecajem svojih izvankolskih govornih navika uenik i u svoju
standardnojezinu praksu unosi elemente koji ne pripadaju jezinom standardu, a takav se odmak od
knjievnojezine norme, istie Teak (1996.), u koli proglaava jezinom pogrjekom. Pred
uenikom je podosta muka kada eli, govorei knjievnim jezikom, odviknuti se glasa, naglaska,
oblika, rijei na koje se naviknuo dugom uporabom. (Teak, 1996.:74.) Za otklanjanje takvih
sudara lingvistika didaktika preporuuje vjebanje, navodi Teak (1996.). U teoriji imamo
poprilino razvijenu metodiku usmenih i pismenih vjeba, ali se u praksi nerijetko zaboravlja da je
neodvojivi dio vjebanja i ispravljanje za koje Teak (1996.) navodi da se provodi nedovoljno,
nesustavno i nepoticajno. Uzalud se ueniku ispravlja naglasak ili izgovor kojega glasa ako on u
istom danu pet, est ili vie puta kae onako kako je navikao, navodi Teak (1996.). Jednako je i s
pisanjem. Napiemo na kolsku plou 2. kolska zadaa, a uenik prepie 2. kolska zadaa. Poto
mu to ispravimo, uenik e jo koji put napisati pravilno zadaa, a potom e se opet vratiti svojoj
staroj navici te u kolskim biljenicama nizati ne samo zadae nego i rijei, kue, osjeaje, zeeve i
dr. to je navikom duboko ukorijenjeno, nije lako iskorijeniti. (Teak, 1996.:74.)
Teak (1996.) kae kako nije rije o ispravljanju samo pravopisnih, pravogovornih i gramatikih
nego i ostalih pogrjeaka. U nastavku slijede vrste ispravljanja prema Teaku (1996.).
1. Povremeno ispravljanje pojedinanih pogrjeaka provodi se na bilo kojem stupnju nastavnoga
procesa u bilo kojem tipu nastavnoga sata, primjerice:
a) kada uenik govorei o pjesmi, filmu ili bilo emu na satu hrvatskoga jezika prekri
knjievnojezinu normu, na koju valja i zbog ostalih uenika upozoriti ili pak njega samo potaknuti
da u daljnjem govorenju izbjegne nestandardni naglasak, oblik ili rije

29
b) kada uenik piui napie to pogrjeno (ako pogrjeka uinjena u uenikoj biljenici nije vana
za cijeli razred, nastavnik e uenika tiho upozoriti ili e mu sam olovkom prekriiti).
Kada je teite nastave na knjievnoj ili kojoj drugoj temi koja nije u izravnoj vezi s poinjenom
pogrjekom, nastavnik mora paziti da ispravljanjem jezinih pogrjeaka ne dekoncentrira uenike i
ne odvrati im pozornost s problema koji rjeavaju ili s teme koje obrauju.
2. Redoviti pregled i ispravak svega to uenici piu u nastavne svrhe, bilo u koli, bilo kod kue.
To se u prvom redu odnosi na razne biljenice za hrvatski jezik (biljenica za kolski rad i domae
zadae, radne biljenice, biljenice za lektiru, dnevnici lektire i drugo). Nije teko pronai ueniku
biljenicu za kolski rad u kojoj nema ni traga nastavnikovu ispravljanju, a uenik iz stranice u
stranicu ponavlja neke iste pogrjeke. Utvruje tako pogrjeku pa, ako ga tko na nju i upozori, teko
e utvrenu naviku napustiti.
3. Redoviti ispravak u nastavi usmenoga i pismenoga izraavanja, koji obuhvaa vjebe itanja,
govorenja i pisanja. U vjebama itanja ne smiju se zanemarivati pravogovorne pogrjeke ni onda
kada je teite vjebanja na neemu drugomu, primjerice, reenina intonacija u interpretativnome
itanju ili isticanje pojedinosti vanih za karakterizaciju lika u analitikome itanju. Vjebe itanja i
treba organizirati radi otklanjanja pogrjeaka koje su rezultat utjecaja uenikove imanentne
gramatike na njegovu uporabu knjievnoga jezika: vjebe u izgovoru glasova na koje uenik nije
navikao, naglasne vjebe.
Govorne i pismene vjebe, prema Teaku (1996.), obino imaju ovakav tijek: uvod (motivacija i
najava zadae), izvedba (priprema, izraavanje, analiza i prosudba), zakljuak (ocjena vjebe,
povezivanje s buduim vjebanjem). Nastavna etapa analize i prosudbe sadri i ispravak. I u
usmenim i u pismenim vjebama ispravljaju se, dakako, i nejezine pogrjeke: neloginosti,
sadrajne netonosti i dr. (Teak, 1996.:75.)
Jezine pogrjeke, prema Teaku (1996.), mogu biti:
a) stilske (nefunkcionalna uporaba arhaizama, neologizama, dijalektizama, argonizama, tuica,
frazema, perifraza, sinonima, glagolskih oblika, padea, reeninih konstrukcija i drugo)
b) u usmenim vjebama: pravogovorne (artikulacija, akcentuacija, intonacija)
c) u pismenim vjebama: pravopisne (veliko poetno slovo, sastavljeno i rastavljeno pisanje rijei,
pravopisni znakovi i interpunkcija, izuzeci od fonolokog pisanja i drugo)
d) gramatike (fonoloke, morfoloke, sintaktike).

30
Rosandi (2002.) pogrjeke dijeli na jezine i nejezine. Prema autoru, jezine su pogrjeke one koje
nastaju zbog nepoznavanja jezine norme, a nejezine one koje su vezane za izvanjezine sastavnice
(sadraj, logiku organizaciju, interpretaciju sadraja). Osim jezinih i nejezinih pogrjeaka,
Rosandi (2002.) navodi i sluajne pogrjeke, a to su pogrjeke koje nastaju isputanjem slova,
izostavljanjem rijei. One, prema autoru, nisu vezane uz poznavanje i primjenu norme knjievnoga
jezika.
Analiza svakog uenikoga izgovorenoga ili napisanoga teksta, objanjava Teak (1996.), mora biti
popraena ispravkom pa navodi da je pri tom koristan ovaj put:
a) zapaanje pogrjeke (nastavnik mora neprestano osposobljavati i poticati uenike zapaati
pogrjeke; kada to oni sami ne mogu, nastavnik im pomae otkriti neslaganje s knjievnojezinom
normom ili im to otkriva sam)
b) objanjenje vrste pogrjeke i upuivanje na pravilo koje je prekreno (ako mogu, ine to sami
uenici, ako ne mogu, tada im pomae nastavnik, a kad nemaju za to predznanja, nastavnik sam sve
objanjava)
c) otklanjanje pogrjeke (brisanjem ili krianjem pogrjeke i upisivanjem pravilnoga jezinoga
znaka, odnosno prepisivanjem cijeloga ispravljenoga teksta; nastavnik provjerava i ispravljene
tekstove pa, ako treba, uenici piu i ispravak ispravka; u govorenju ponavljajui pravilnim
izgovorom prethodno nepravilno izreene rijei, reenice, tekstovnoga odjeljka).
4. Posebne vjebe u ispravljanju valja organizirati kako bi uenike osposobljavali za zapaanje,
objanjavanje i otklanjanje pogrjeke u govoru ili u pismu, navodi Teak (1996.), a one mogu biti
usmene i pismene. U prvima uenici usmeno iznose svoje ispravke s objanjenjima o govorenome
ili pisanome tekstu svojeg suuenika, a u drugima to ine pismeno. (Teak, 1996.:76.)
Kao i svaka vjebe, ispravljake vjebe, prema Teaku (1996.), moraju imati osmiljen tijek:
motivacija s pripremom (najava i objanjenje zadae), ispravljanje i saimanje steenih spoznaja.
Ispravljajui jezine pogrjeke, uitelj ne smije kod uenika stvarati svijest da je koji jezini znak
sam po sebi pogrjeka, istie Teak (1996.). Autor navodi kako uenikov naglasak ili izgovor nije
pogrjeka u njegovu zaviajnu govoru, nego tek kad ga unosi u svoje govorenje ili pisanje
standardnim jezikom. Isticanjem da je uenikova dijalektna osobina pogrjeka moemo uenike
neizravno uvjeravati da im je zaviajni govor pogrjean, negramatian, iako svaki mjesni govor ima
svoj potpuni gramatiki sustav. (Teak, 1996.:76.) Budui da na nau usmenu proizvodnju reenica
djeluju mnogi imbenici, kojima ne moemo u svakoj prilici vladati (zbog premorenosti, bolesti,

31
iznenaenja, uzbuenja i drugih psihikih i motorikih razloga), nae pogrjeke ne moraju uvijek
biti plod neznanja i neuvjebanosti, istie Teak (1996.). Ueniku treba dati do znanja koje su
njegove jezine pogrjeke kako bi pravilno razvijao svoje jezine sposobnosti u usmenome i
pismenome izraavanju.

32
7. Zakljuak

Jezino je izraavanje jedno od podruja nastave hrvatskoga jezika u osnovnoj i u srednjoj koli
kojemu je glavna zadaa osposobiti uenika za izraavanje na hrvatskome standardnome jeziku, ali i
za izraavanje uope. Sluanje, govorenje, itanje i pisanje temeljne su jezine djelatnosti kojima je
svrha razviti komunikacijsku kompetenciju uenika, a u tome najvie pomau govorne i pismene
vjebe koje treba u velikoj mjeri provoditi u nastavi jezinoga izraavanja. Vano je uenike od
poetka kolovanja upoznati s pravilima govornoga i pismenoga jezinoga izraavanja, pratiti,
analizirati i komentirati njihov rad te im ukazati na njihove pogrjeke kako se one ne bi ponavljale i
kako bi uenici uspjeno napredovali u razvoju svojih jezinih vjetina i sposobnosti.

33
Literatura

1. Cetini, Gea, 2008., Dramski tekstovi u nastavnim programima hrvatskoga jezika za srednje
kole, u: Hrvatski, asopis za teoriju i praksu nastave hrvatskoga jezika, knjievnosti, govornoga i
pismenoga izraavanja te medijske kulture, Vol. 6 No. 1, str. 117.-142.
2. Dujmovi-Markusi, Dragica, 2003., FON-FON 1, udbenik hrvatskoga jezika za prvi razred
gimnazije, Profil, Zagreb.
3. Dujmovi-Markusi, Dragica, 2004., FON-FON 3, udbenik hrvatskoga jezika za trei razred
gimnazije, Profil, Zagreb.
4. Gudelj-Velaga, Zdenka, 1990., Nastava stvaralake pismenosti, kolska knjiga, Zagreb.
5. Milas, Mate, 2007., Usporedba govornih i pisanih pripovjednih tekstova uenika 3., 5. i 7.
razreda osnovne kole, u: Hrvatski, asopis za teoriju i praksu nastave hrvatskoga jezika,
knjievnosti, govornoga i pismenoga izraavanja te medijske kulture, Vol. 5 No. 2, str. 39.-64.
6. Nastavni plan i program za osnovnu kolu, 2006., Ministarstvo znanosti, obrazovanja i porta,
Zagreb
7. Peruko, Tone, 1971., Materinski jezik u obaveznoj koli, Pedagoko-knjievni zbor, Zagreb.
8. Rosandi, Dragutin, 1974., Pismene vjebe u nastavi hrvatskog ili srpskog jezika, Pedagoko-
knjievni zbor, Zagreb.
9. Rosandi, Dragutin, 2002., Od slova do teksta i metateksta, Profil, Zagreb.
10. ego, Jasna, 2005., Kako postati uspjean govornik, Profil, Zagreb.
11. kari, Ivo, 2008. Temeljci suvremenoga govornitva, kolska knjiga, Zagreb.
12. Teak, Stjepko, 1974., Govorne vjebe u nastavi hrvatskog ili srpskog jezika, Pedagoko-
knjievni zbor, Zagreb.
13.. Teak, Stjepko, 1996., Teorija i praksa nastave hrvatskoga jezika 1, kolska knjiga, Zagreb.
14. Teak, Stjepko, 1998., Teorija i praksa nastave hrvatskoga jezika 2, kolska knjiga, Zagreb.
15. Visinko, Karol, 2010., Jezino izraavanje u nastavi hrvatskoga jezika: pisanje, kolska knjiga,
Zagreb.

34
Mreni izvori:

1. Drugi simpozij uitelja i nastavnika hrvatskoga jezika,

http://www.skole.hr/skole/vijesti_azoo?news_id=1785, posljednji put posjeeno 4. lipnja 2014.
2. http://os-jdalmatinca-pag.skole.hr/dokumenti?dm_document_id=59&dm_dnl=1, posljednji put
posjeeno 5. listopada 2014.
3. sjedi5.com/opis-lika, posljednji put posjeeno 8. listopada 2014.

35