U mirni dan padne granata. U tim trenucima vano je preivjeti prvu. Ona je najgora.

Dolazi iznenada
i niko je ne oekuje, iako svi znaju da je to Sarajevo i da je to 1992 godina.

Najgora je, dakle, prva granata. Drugu svijet ve doeka spreman: u podrumu, ili po hodnicima. Ali ne
svi. Kad padne prva, dok ostali bjee u zaklon, izbezumljene majke lete na prozor i sazivaju djecu po
dvoritu. Amire, Mirsade, Matija, Zorane, Denana. Ko kad je u Sarajevu svih vjera. Da nije granata,
bilo bi to divno uti, to sazvuje. Ovako, zna se da je to posmrtna prozivka i samo treba paljivo
sluati. Najmanje jedno ime nikad se vie nee odazvati.

Amir je tu, javio se i odmah uletio u haustor. I Mirsad je tu, eno ga ve u kui. Matija-tu. Zoran-iv,
malo ruka krvari, ali nita opasno. Majke, jedna po jedna, zavravaju prozivku, zatvaraju prozori
njihova sjena brzo nestane iza UNHCR-najlona. Ali jo jedna nije gotova, ona to doziva Denanu.

Treba sluati njen glas, on sve govori. Ko umije da oslukuje, iz njenog dozivanja moe jasno vidjeti
kako majku sustie istina o ubijenom djetetu. Ona bi da bude mirna, ne radi svijeta, nego radi sebe
same.Ne da slutnji da je osvoji i doziva curicu prividom od bezbrinog glasa. Poslije petog neodaziva
naputa privid i preputa se oaju. Vie ne doziva, nego vriti. Zove Denanu, ali mala ne uje.
Denana lei u dvoritu, nepomina, neumoljivo gluha na majino dozivanje. Smrt je stanje bez
zvukova. Njeno tijelo vie nije tijelo, u njemu nema ivota. To je tek privid djeteta koje je sve do
maloprije postojalo u Sarajevu i ija je jedina krivica to je ivjelo 12 kilometara daleko od Pala, kad je
posrijedi geografija, i to je ivjelo u doba Radovana Karadia, kad je rije o istoriji. Tu, na tom
mjestu gdje se sudaraju povijest i zemljopis, dijete i minobaca, koordinate i granate, privid i sudbina,
Boutros Ghali i David Owen, Rusija i Francuska, Britanija i Grka, NATO pakt i zatiena zona, tu ginu
naa djeca...