"Katoliki" pentekostalizam.

Izrastao u vrtu protestantizma

Iako je u Katoliku crkvu upao prije samo 47 godina, pentekostalizam ima duu
povijest. Veina autora njegovim pravim ocem smatra Engleza Johna Wesleyja, osnivaa
metodizma. Wesley je propovijedao o krtenju u Duhu Svetom ("drugi blagoslov"),
tvrdei da je posrijedi snano osobno iskustvo koje kranina suoava s Bojom
prisutnou.
S vremenom se Wesleyjeva sljedba pribliila sredinjoj struji, a pentekostalizam se
razdijelio u razliite ogranke. U svojoj knjiici "Boje skuptine" i druge "pentekostalne
Crkve" veliki protureformacijski apologet vl. dr. L. Rumble (poznat po
Radioodgovorima) prati irenje pentekostalizma kroz pokret obnove u 19. st. koji je
porodio "Crkve svetosti", Pokret kasne kie i Skuptinu Bojih Crkava. Budui da je
knjiica napisana prije sadanje ekumenistike pomutnje, o. Rumble jasno je odredio
pentekostalizam kao jo jednu krivovjernu sljedbu koju katolici moraju izbjegavati.
Glede "govorenja u jezicima" i drugih uvstvenih izljeva o. Rumble je napisao:
"Bilo je svojevrsno otkrie da takva uzbudljiva oitovanja mogu proizii iz snanih
religioznih osjeaja. Prorok za prorokom ustajao je da bi se ukljuio u pokret obnove koji
je namjerno teio stvaranju takvih abnormalnih prizora. Razvila se misao da su to
potvrde osobitog izljeva Duha Svetoga na izabrane due, pa su se takva uvstvena
iskustva tumaila kao dokaz 'krtenja u Duhu', 'drugog blagoslova', koji svima to su
primili takve darove udjeljuje svetost." [1]
To je potrebno objasniti. Logino je da unutar protestantizma nastane potreba za
snanim osobnim iskustvom kao dokazom Boje prisutnosti. Protestanti pogreno
vjeruju da Krist nije ustanovio Crkvu da "pouava, upravlja i posveuje u Njegovo ime"
do kraja vremena. Protestantizam, ukorijenjen u privatnom tumaenju Pisma, samo je
labav savez vjernika koji prihvaaju Bibliju kao jedini izvor boanske objave. Kod njih ne
postoje sigurnosti boanski ustanovljene vlasti koja nezabludivo nauava da od Boga
dani sakramenti Katolike crkve uvijek daju milost (izvor prave svetosti) dui koja je
prikladno raspoloena. Prema tome spomenuta potreba za iskustvenim dokazom Boje
prisutnosti u ovjekovu ivotu izravna je posljedica protestantskog odbacivanja
Katolike crkve, njezina uiteljskog autoriteta i njezinih svetih, milosnih skramenata.
Budui da se ta potreba temelji na objektivnome smrtnom grijehu protiv vjere, sva
uvstvena oitovanja navodno proistekla iz "krtenja u Duhu" mogu se objasniti jedino
naravnim uzrocima ili demonskim utjecajem. Takva oitovanja osim toga uvruju
protestante u njihovu grijehu nevjerovanja. Ako pentekostalac ve ima Duha Svetoga (i
moe to po narudbi pokazati), komu treba Katolika crkva?
U skladu s nepromjenjivim katolikim naukom i tradicijom, moemo rei da
opisivati te predstave kao da su djelovanje Duha Svetoga znai bogohuliti. Teiti za
takvim pojavama i oponaati ih znai lakoumno ugroavati svoju vjeru. Promicati takva
oitovanja znai igrati ulogu lanog proroka.

Topeki jezici

Katoliki pentekostalci vjeruju da je veliko izlijevanje Duha u modernim

vremenima zbiljski poelo u Topeki u Kansasu, od male protestantske sljedbe koju je
vodio Charles F. Parham. Neki "katoliki" karizmatici, poput Petera Herbecka (iz Slube
obnove, pod predsjedanjem Ralpha Martina), Parhamov obnoviteljski pokret smatraju
boanskim oitovanjem po dramatinosti i svetosti jednakim ukazanju Fatimske Gospe.
[2]
U svojoj knjizi Manjinske religije u Americi William J. Whalen jezgrovito opisuje
vanu ulogu te sljedbe u suvremenom pentekostalizmu:
"Ponovna pojava glosolalije (govorenja u jezicima) zabiljeena je u 1901. godini.
Charles F. Parham, propovjednik iz Pokreta svetosti, bio je potiten suhoom vlastitoga
duhovnog ivota. Unajmio je u Topeki u Kansasu mastodontsku palau i otvorio kolu
Biblije, s oko etrdeset uenika. Zdunim zajednikim prouavanjem Svetog pisma doli
su do zakljuka da je govorenje u jezicima onaj znak da je kranin doista primio krtenje
Duhom Svetim. U sedam sati poslije podne na Staru godinu 1900. jedna od uenika,
gica Agnes N. Ozmen, uplaila je okupljenu grupu kad je poela moliti u jezicima. Kroz
nekoliko dana mnogi su se poveli za njezinim primjerom.
Parham je sljedeih pet godina proveo kao putujui propovjednik prije nego to je
otvorio drugu kolu Biblije, ovaj put u Houstonu. Jedan od njegovih uenika, crnaki
slubenik po imenu W. J. Seymore, prenijet e poruku 'cjelovitog evanelja' u Los
Angeles. Trogodinja obnova u tome kalifornijskom gradu privukla je ljude diljem
zemlje, koji e zasaditi pentekostalizam u veinu glavnih gradova u SAD-u, kao i u
mnogim europskim narodima. Stara Crkva svetosti odbila je staviti naglasak na
govorenje u jezicima, ali uskoro su organizirani desetci nezavisnih pentekostalnih
Crkava." [3]
Karizmatik msgr. Vincent Walsh, oduevljeni promicatelj "Torontskog
blagoslova" i njegovih zastranjenja, napisao je s odobravanjem: "Parhamova i
Seymoreova sluba zaele su suvremeni svjetski pentekostalizam." [4] Meu
protestantskim skuptinama fenomen je doivio spektakularan rast. Godine 1967. grupa
katolika u Pittsburghu, napustivi utvrde uslijed zahuktalog aggiornamenta, zaneseni
uspjehom jednoga protestantskog slubenika meu njujorkim bandama, usvojit e "nov
nain razmiljanja", dati se na prouavanje Svetog pisma u skladu s novim nazorima i
strmoglavo se baciti u zagrljaj inovjernih obiaja.

"Komeanja u Pittsburghu"

U knjizi Katoliki pentekostalci Kevin i Dorothy Ranaghan (osnivai Katolikoga

pentekostalnog pokreta) opisuju poetke pokreta. Ranaghani su sa svojim kolegama sa
Sveuilita Duquesne bili ukljueni u razne aktivnosti popularne u to vrijeme (graanska
prava itd.). Usred tih pothvata muila ih je velika duhovna suhoa. Da bi je nadvladali,
tvrde, grupa je krenula u potragu za jaim Bojim utjecajem na svoje ivote.
Bilo je to godine 1966., u vrijeme besprimjernoga crkvenog prevrata. Thomas
Merton uskoro e se zaputiti u Tibet moliti se s Dalaj Lamom i zazivati jedinstvo koje
nalikuje na hinduistiku "Jednotu". Njuejdovskog pisca Teilharda de Chardina mnogi
katoliki intelektualci uzdigli su tako rei u petog evanelista. Bilo je to burno razdoblje
u povijesti Crkve, sa silovitim vjetrovima promjene koji su iskorjenjivali i unitavali
nebrojene katolike smjerokaze. S obzirom na pometenost tako brojnih putokaza vrlo je
lako bilo da katolici odlutaju izvan doputenih granica traei Boga na pogrenim
mjestima.
Na Kongresu Kursilja grupa se susrela s Ralphom Martinom i Steveom Clarkom,
koji su ih uputili na knjigu Na ivot i smrt, priu o uspjehu protestantskog slubenika
Davida Wilkersona meu tinejderskim bandama u New Yorku. Zbog onoga u toj knjizi
to su Ranaghan i prijatelji smatrali "pozitivnim aspektima" pentekostalizma te zbog
"preobraenih ivota" svojih dvaju prijatelja ukljuenih u takve aktivnosti tragali su za
slinim iskustvom.
Ranaghan pripovijeda da je njegova grupa zatraila savjet od episkopalskog
slubenika, ime su zanemarili vjekovnu katoliku mudrost koja zabranjuje izravno
religijsko drugarstvo s krivovjernim sljedbama. Taj ih je slubenik uputio na jedno
protestantsko, pentekostalno okupljanje. Grupa katolika otila je na skup i pridruila se
ondje prouavanju Biblije.
Jedan od njih, Ralph Keifer, pie da su na kraju toga molitvenog skupa Pat
[Bourgeois] i on "zatraili da se s njima moli za krtenje Duhom Svetim. Razdijelili su se u
nekoliko grupa jer su molili nad nekoliko ljudi. Rekli su mi jednostavno da izvrim in
vjere da u meni proradi sila Duha. Prilino brzo poeo sam moliti u jezicima..." [5]
Poslije je taj isti Ralph Keifer poloio ruke na dva nazona (neimenovana u knjizi)
pa su i oni "primili krtenje u Duhu".
Gosp. Ranaghan i njegovi prijatelji bili su, izgleda, zaboravili upozorenje msgr.
Ronalda Knoxa da je "govorenje u jezicima to ih govornik nikada nije uio bilo i jest
priznat simptom u sluajevima navodnih avolskih opsjednua" [6]. Slobodno se izlagati
takvim pogiblima granii s ludou, i protivi se mudrosti velikih duhovnih pisaca poput
sv. Ivana od Kria, koji upozorava na veliku opasnost traenja izvanrednih duhovnih
darova. to je "iskustvo" tjelesnije i opipljivije, opominje on, to manja je sigurnost da je od
Boga. Sv. Ivan od Kria upozorio je takoer da se avao tako lako uplee u takva
oitovanja te je praktiki nemogue da dua koja za njima udi ne bude obmanuta. [7]
U tome, objasnio je cijenjeni teolog o. Reginald Garrigou-Lagrange, "on je [sv. Ivan
od Kria] potpuno suglasan sa sv. Vinkom Fererskim, pokazujui da je dua koja udi za
objavom tata; da tom radoznalou ona daje priliku avlu da je zavede na stranputicu;
da ta sklonost oduzima vjeri istou, zapreuje duhovnost, oznauje pomanjkanje
poniznosti te izlae duu mnogim zabludama". [8]
Stav spomenutih svetaca u izravnoj je suprotnosti s onim to nalazimo u
"pentekostalizmu", koji u arite ovjekovih elja i nastojanja stavlja neku vrstu
navodnoga "nadnaravnog iskustva".
Stoga nije iznenaenje to je Kevin Ranaghan bio prvi govornik u noi otvaranja
konferencije prigodom 30. obljetnice pokreta, 1997. godine. Nakon hvastanja da ga je Bog
bio napretek ispunio Duhom Ranaghan je ispriao kako su u poetcima, radi "duhovnog
rasta", on i njegovi prijatelji potraili savjet kod protestantske molitvene zajednice:
"Na poetku nam je da rastemo u razumijevanju i iskustvu karizmi pomogao
kontakt s pentekostalcima u tom kraju. Susreli smo se s njima u kui predstavnika
Poslovnih ljudi cjelovitog evanelja. Taj predstavnik, kad je uo da mu dolazi grupa
katolika, okupio je svoje ljude, namaknuo nekoliko pentekostalnih slubenika i punu
sobu molitvenih ratnika, za, bili su uvjereni, estoku bitku. A dogodio se zaprepaujue
najlaki molitveni sastanak koji su ikad doivjeli. Mi smo im rekli da smo ve krteni u
Duhu Svetom, to su oni teko mogli povjerovati, jer, na kraju krajeva, katolici smo." (Tu
je publika prasnula u grohotan smijeh, neku vrstu veselog ruganja nauku Katolike crkve
o "iskljuivom spasenju".) "Kazali smo im da samo elimo njihovu pomo i savjet glede
plodova i uporabe darova. Poloili su ruke na nas te smo jedan po jedan, puna soba nas,
poeli moliti i pjevati u jezicima. Nikakva bitka, samo pobjedna proslava." (Gromovit
pljesak.)
Izjavljujui to, taj "pomazani propovjednik" (kako se oni uzajamno oslovljavaju)
zaboravio je, ini se, da se protestantska pobjeda nad katolicizmom ne moe smatrati
pobjedom izvojtenom za Duha Svetoga.
Ranaghan je potom, nastavljajui usaivati gomili vjerski indiferentizam, udario u
hvalospjeve krivovjernim sljedbama. "Slava Bogu", rekao je, "zbog starih pentekostalaca i
nezavisnih karizmatika to nam ih je stavio na put u onim danima... Da, otpoetka je to
bilo ekumensko slavlje." [9]
Tako je "Katolika karizmatska obnova" poela katolici su primili protestantski
tobonji sakrament "duhovnog krtenja", ne sakramentalnim putovima milosti
ustanovljenima od Krista, nego suradnjom s krivovjernim skupinama.
Iz Pittsburgha se pokret proirio na Notre Dame i zatim u Newmanove centre na
Michiganskom i Michiganskom dravnom sveuilitu. U etiri godine od osnutka
"katoliki pentekostalizam" rasprostro se na desetke podruja u SAD-u i Kanadi.
Sad je to svjetski pokret [10] koji se smatra prodornim znakom nade u "novu
evangelizaciju". ini se da mu je uloga da stotine tisua katolika ukljuuje u tokove
drugovatikanske ekumenistike nove religije.

1. "Assemblies of God" and other "Pentecostal Churches", vl. dr. L. Rumble, M.S.C. (St. Paul:
Radio Replies), str. 18.
2. Peter Herbeck, The Titanic Battle, Renewal Ministries Newsletter, Ann Arbor, MI,
svibanj 1997.
3. Minority Religions in America, William J. Whalen (Staten Island: Alba House, 1971.), str.
179-180.
4. What is Going On?, msgr. Vincent M. Walsh (Wynnewood, PA: Key of David
Publications, 1995.), str. 31.
5. Catholic Pentecostals, Kevin and Dorothy Ranaghan (New York: Paulist Press, 1969.),
str. 15.
6. Enthusiasm, msgr. Ronald Knox (Oxford: Oxford University Press, 1950.), str. 551.
7. Sveti Ivan od Kria napisao je: "avao se u njih [u objave i izvanredne pojave] obino
tako nesmetano uplee da smatram nemoguim da ostane neprevaren njima onaj tko se
ne potrudi da ih se otrese: tolikom ih slinou istini i sigurnosti avao zaodijeva." Uspon
na goru Karmel, sv. Ivan od Kria, knjiga 2., poglavlje 27.
8. The Three Ages of the Interior Life, II, Reginald Garrigou-Lagrange, (Rockford: Tan,
1989.), 583 str.
9. Kevin Ranaghan govorio je i na "Celebrate Jesus" 2000., Saint Louis, MO, June, 2000.
Vidi Close-ups of the Charismatic Movement, John Vennari (Los Angelus: Tradition in
Action, 2002.), dio II., "A 'Catholic' Charismatic Extravaganza".
10. Moebitan "blagoslov" pape Pavla VI. Karizmatskom pokretu 1976. treba pripisati
pritisku kardinala Leona Josepha Suenensa, jednog od najmodernistikijih crkvenih
dostojanstvenika 20. stoljea, koji je imao velik utjecaj na Pavla VI. O pojedinostima v.
"The Charismatic Cardinal Suenens", trei odsjek knjige Close-ups of the Charismatic
Movement.

John Vennari

http://www.cfnews.org/page88/files/00fdb6cfb3f525321e198f233ebd3ca0-108.html