OCJENE I PRIKAZI

ZBORNIK RADOVA O GRKOM UTJECAJU NA ISTONOM JADRANU

Grki utjecaj na istonoj obali Jadrana: Zbornik radova sa znanstvenog skupa odranog
24. do 26. rujna 1998. godine u Splitu Greek Influence along the East Adriatic Coast:
Proceedings of the International Conference Held in Split from September 24th to 26th 1998,
Uredili/Editors: Nenad Cambi, Slobodan ae i Branko Kirigin,
Knjievni krug, Split, 2002., 592 str.

Zbornik radova o grkom utjecaju na istonoj obali Jadrana donosi dvadeset i devet
vrijednih priloga s istoimenog znanstvenog skupa odranog u Splitu u okviru manifestacije
Knjiga Mediterana u rujnu 1998. godine. Prilozi su plod istraivanja trideset i jednog strunjaka
iz Hrvatske (15), Italije (4), Velike Britanije (3), Albanije (2), Slovenije (2), Francuske (1),
vicarske (1), Grke (1), SAD (1) te Bosne i Hercegovine (1). Valja napomenuti kako svi
sudionici nisu prilogom pridonijeli za zbornik, te je ovaj broj mogao biti i vei. Osim dubljeg
istraivanja navedene problematike, jedan od razloga za organizaciju meunarodnog skupa i
tiskanje zbornika bila je i injenica to su mnoge manifestacije i skupovi u svijetu posveeni
Grcima, na Zapadu prolazili bez vijesti i podataka o Grcima na istonoj obali Jadrana. Stoga je
zbornik s prilozima mahom pisanim na engleskom, talijanskom, francuskom, te u manjoj mjeri
hrvatskom jeziku vrijedan doprinos koji ovu problematiku kvalitetno predstavlja ne samo
domaoj ve i stranoj javnosti.
Na poetku ovog opsenog zbornika Lorenc Bejko razmatra tematiku mikenske nazonosti
i utjecaja u Albaniji na temelju brojnih predmeta mikenskog podrijetla pronaenih na vie od
trideset nalazita na tlu Albanije (Mycenaean Presence and Influence in Albania, 924). Autor
analizira naene predmete i raspravlja o njihovu znaenju, te iznosi tezu kako je Albanija u
razdoblju komornog ukapanja bila dijelom egejskih trgovakih puteva, dok je u palatinsko
mikensko doba povezanost bila jo jaa zbog neposrednog dodira s graninim podrujem
Mikene. lanak je praen slikovnim prilozima s crteima nalaza i kartom nalazita.
Rad o pretkolonijalnom arheolokom kontekstu grkih naseobina na jadranskim otocima
koji rasvjetljava odnose i veze Grka i domaeg stanovnitva prije utemeljenja kolonija (Secret
Histories: the Pre-colonial Archaeological Context for Greek Settlement of the Central Adriatic
Islands, 2550) rezultat je zajednikog truda estorice autora Vincea Gaffneya, Slobodana
ae, Johna Hayesa, Branka Kirigina, Petera Leacha i Nike Vujnovia. Rad je posebno
zanimljiv zbog napora na rasvjetljavanju predgrkog sustava naselja na Brau, Hvaru, Visu, te
utvrivanja razloga koji su vodili Grke pri izboru mjesta za kolonizaciju. Problematiku dugotrajne
grke nazonosti na podruju junog Ilirika obrauje Pierre Cabanes u prilogu naslovljenom La
prsence Grecque sur la cte orientale de lAdriatique en Illyrie du sud (5163).
Kult boice Afrodite na Jadranu zajedniki obrauju Lorenzo Braccesi i Benedetta
Rossignoli u lanku Afrodite in Adriatico (6575). Miljenje je autora kako se jadranski kult
Afrodite uklapa u kulturni okvir koji upuuje na irenje korintskog utjecaja, odnosno utjecaja
Sirakuze, slino kao i Diomedov jadranski kult. Utjecaj Sirakuze vidljiv je i iz lanka Gabrielle
Vanotti o Eneji na Korkiri Melajni (Enea a Corcira Melaina, 7781).
Antike vijesti o rairenosti Liburna na istonoj obali Jadrana i dalje, do Krfa, te njihove
interpretacije u znanstvenim radovima analizira i preispituje Slobodan ae u prilogu pod
naslovom Corcira e la tradizione greca dellespansione dei Liburni nellAdriatico orientale
(83100). Autor zakljuuje kako se u izvorima ocrtava korkirsko podrijetlo predaje o rairenosti
Liburna na prostoru od Krfa do Hilejskog poluotoka, vjerojatno zbog toga to je prodiranje

447
Korkirana upravo na prostor do Hilejskog poluotoka bilo uvelike obiljeeno sukobima s
Liburnima. Autor dri moguim da su Liburni, postavi u klasino doba za Korkirane sinonim
za negrke i neprijateljske pomorce, naknadno uvedeni u predaju o osnutku korintske naseobine
na Krfu.
Marjeta ael-Kos u radu posveenom kralju Piru i ilirskom kraljevstvu, odnosno ilirskim
kraljevstvima (Pyrrhus and Illyrian Kingdom/s?/, 101120) nastoji utvrditi podruja to ih je
osvojio Pir i koja su drali njegovi nasljednici, dok ih ponovo nije osvojio Agron, te dodatno
rasvijetliti unutarnju organizaciju Ilirske drave.
Tema rada Marija Lombarda je izvor poznat pod nazivom Lumbardska psefizma i
okolnosti nastanka grke kolonije na podruju Lumbarde koju je vjerojatno osnovala sirakuka
kolonija Issa (I Greci a Kerkyra Melaina [Syll. 141]: pratiche coloniali e ruolo degli indigeni,
121140). Autor dri kako se tu radilo o maloj koloniji s prvenstveno stratekim ciljem
nadziranja prometa du dalmatinske obale, kojoj vjerojatno nije prethodio dogovor s lokalnim
zemljoposjednicima, ve su doseljenici zauzeli teritorij i odmah utvrdili grad, a dogovor je
moda postignut kasnije.
O odnosima Rimljana i jadranskih Grka pie Bruna Kunti-Makvi u prilogu Les Romains
et les Grecs adriatiques (141158). Autorica ukazuje na dva glavna modela odnosa o kojima
sliku pruaju u prvom redu literarni izvori, veinom djela grkih pisaca koji su bili rimski
podanici ili rimski graani, te stoga u objektivnost njihove slike tih odnosa znanstvenici s
pravom sumnjaju. Prvi model je ee zastupljen u izvorima, a prua gotovo idilinu sliku
prijateljstva Rimljana i Grka kao predstavnika civilizacija koje se zajedno suprotstavljaju
barbarstvu. Kako su jadranski Grci nedvojbeno bili slabija strana, oblikovala se predodba o
Rimljanima kao dobrohotnim zatitnicima koji brane red i pravdu ne traei nita zauzvrat.
Drugi model ukazuje na sukob interesa i konkurenciju, odnosno na grki otpor bivim
saveznicima Rimljanima, iji podanici na kraju postaju. Takvi se odnosi u literarnim izvorima
rijetko spominju, ali njih dopunjavaju epigrafski spomenici.
U prilogu praenom bogatim slikovnim materijalom pod naslovom Notes on Paros and
the Colonies Anchiale and Pharos on the Dalmatian Coast (159194) Demetrius Schilardi, u
vezi s kolonijama Faros i Anhiale, donosi pregled rezultata istraivanja Parosa, njegove snage i
mogunosti pokretanja kolonizatorskih ekspedicija, vjerojatnost dolaska na jadranski prostor uz
pomo Eretrije, te daje mogui kronoloki okvir nazonosti Parana u Jadranu. Poznavanju
prolosti Farosa prilog je dao Boidar Slapak lankom Nova opaanja o parcelaciji Chore
Farosa (195212), ukazujui na vjerojatnu postupnost zaposjedanja agrarnog zemljita u okolici
ovog grkog naselja. Istoj koloniji posveen je i prilog Jasne Jelii-Radoni o novijim
arheolokim istraivanjima koja bacaju drugaije svjetlo na izgled i veliinu Farosa (Pharos
citt antica. Nuove scoperte archeologiche dalla Faros greca ed ellenistica, 221240). Ova su
istraivanja pokazala kako se radi o gradu s pravilnim rasterom ulica, opasanom masivnim
bedemima, a ukazala su i na prostor koji je obuhvaao. Lokalnu keramiku proizvodnju u
Pharosu obradili su Branko Kirigin, John Hayes i Peter Leach pruajui sustavni pregled nalaza
koji svjedoe o proizvodnji razliitih vrsta posua, pitosa, opeka, kupa i utega za tkalake
stanove u IV. i III. stoljeu prije Krista (Local Pottery Production at Pharos, 241260).
Grke podjele zemljita na otocima Hvaru, Visu i Koruli razmatra Marin Zaninovi
(261287). Tragovima grke nazonosti na Koruli, te lokacijama na kojima valja produbiti
istraivanja, bave se Dinko Radi i Bryon Bass u lanku pod naslovom Back to the Current
Greek Reality od Korula: The Ground Situation Reviewed, New Evidence, and Future
Investigations (289302).
U prilogu naslovljenom Glava boice iz Isse (Vis, otok Vis) (303310) Nenad Cambi

448
zastupa miljenje kako se radi o kipu Artemide, raenom po uzoru na Praksitelove kipove. S
obzirom na materijal izrade (bronca), miljenja je kako se radi o grkom originalu s kraja IV. ili
poetka III. stoljea prije Krista, a ne rimskoj kopiji. Uz to iznosi miljenje kako je taj kip bio
inspiracija za ensku glavu na isejskom novcu, koji na reversu ima zvijezdu. Mirjana Sanader u
tekstu Issa prije Dionizija I. Sirakukog? Novi prilog staroj hipotezi (311318) upozorava na
figurice od terakote iz V. i IV. stoljea prije Krista, pronaene na Visu i drugim lokalitetima,
koje se uvaju u Arheolokom muzeju u Splitu. Vrijeme u koje su datirane ove figure i njihova
funkcija ukazuju na postojanje helenskog naselja u Issi izmeu 450. i 350. godine prije Krista.
Studiozni rad Monetary Circulation on the Island of Vis (Issa), c. 350 B. C. A. D. 600 (319
374) kojemu su autori Maja Bonai Mandini i Paolo Vison predstavlja rekonstrukciju
cirkulacije novca na otoku Visu od grkog razdoblja do kasne antike. Ovaj opsean rad
ukljuuje i niz tabelarnih i slikovnih prikaza novca naenog na Visu.
Dva su priloga posveena antikom Trogiru. Vanja Kovai u prilogu Nuove scoperte
nella Tragurion ellenistica (375395) daje pregled ranijih nalaza iz helenistikog razdoblja
trogirske povijesti, kao i novijih istraivanja. Pregled je upotpunjen slikovnim materijalom, kao i
prilog koji mu slijedi. Prilog Ive Babia nosi naslov Sjeveroistoni bedemi antikog Trogira
(397414), a obrauje nalaze do kojih se dolo sondom ispred apsida trogirske katedrale
postavljenom 1979. godine.
Prilog Novi helenistiki nalazi iz Salone i Narone (415421) Emilija Marina govori o
istraivanjima koja je pod njegovim vodstvom proveo Arheoloki muzej u Splitu na ovim
antikim lokalitetima krajem osamdesetih i tijekom devedesetih godina prolog stoljea. Na
podruju Salone upozorava na predrimske graevine na podruju Manastirina. U istraivanju
Narone valja istaknuti otkrie Augusteuma i istraivanje foruma u Naroni, te otkrie ostataka
ranijeg emporija ispod istraivanog foruma.
Problematiku grko-ilirskih veza obrauje Miroslav Kati u radu Greeks and the Hinterland
of Western Balkans (423433). Veze Grka i Ilira autor dijeli na razdoblje prije i poslije
osnivanja grih kolonija Isse i Farosa. Grki materijal, prvenstveno ratnika oprema, uvozio se
na podruje zapadnog Balkana ve od VIII. stoljea prije Krista. Autor se osvre i na nalaze
spaljenih ilirskih naselja na Hvaru koja su prethodila grkoj kolonizaciji, a u ijim je spaljenim
slojevima takoer utvren grki keramiki materijal. Nadalje, razmatra nalaze grke i italske
robe u zapadnobalkanskoj unutranjosti, upozoravajui kako su metalurka sredita i bogata
leita raznih metala mogla biti razlog kontinuiranih viestoljetnih kontakata grkog i italskog
svijeta sa zapadnobalkanskom unutranjou. Istie ulogu gradine u Oaniima kod Stoca kao
trgovakog posrednika izmeu ilirske unutranjosti i Jadrana.
Najranijem razdoblju kovanja novca u Epidamnu, te nazivima Epidamno i Dirahij
posveen je prilog Lide Miraj (The Earliest Coinage of Epidamnos/Dyrrachion as a Source,
435470). Autorica upozorava kako je Epidamno na novcu imao korintske simbole, te bi ga
trebalo smatrati korintskom kolonijom.
Najstarijem sloju arheolokih nalaza u podmorju hrvatskog dijela Jadrana posveen je
prilog Marinka Petria praen autorovim crteima (Grki utjecaj na istonoj obali Jadrana
podmorsko-arheoloka evidencija, 471484). Autor, uz struni osvrt, daje pregled nalaza na oko
pedesetak nalazita od kojih ni jedno do sada nije temeljito istraeno. Za oko petnaestak
nalazita pretpostavlja kako su nastali kao posljedica brodoloma. Ova nalazita ukazuju na
plovidbene puteve. Posebno istie bogat sidrini talog luke Faros. Dosadanji nalazi ukazuju
kako se uglavnom radi o dvije glavne skupine predmeta: korintskim proizvodima, ukljuujui i
proizvode korintskih kolonija, te proizvodima s podruja june Italije i Sicilije.
Arheoloka istraivanja na rtu Ploa (The Archeological Excavations on Cape Ploa

449
[Promunturium Diomedis], 485497) tema je lanka Sinie Bilia Dujmuia, a donosi pregled
rezultata istraivanja izvrenih 1996.1997. godine kod sela Raanj, nedaleko od ibenske
Rogoznice. Rt Ploa ili Punta Planka od XVII. se stoljea identificira kao Promunturium Diomedis
koji spominje Plinije Stariji, a meu pomorcima se stoljeima smatra granicom sjevernog i junog
Jadrana zbog navigacijskih i meteorolokih posebnosti, kojima za helenistiko doba valja dodati
psiholoku granicu koju je za grke pomorce vjerojatno predstavljao ulazak u vode Liburna. Meu
ulomcima keramike pronaen je i ulomak s imenom Diomeda, kao i ulomci s imenima raznih
donatora, to potvruje pretpostavke o postojanju Diomedova svetita na tom mjestu. Autor
smatra kako su neki dijelovi prie o Diomedovu djelu na tom mjestu kasnije ukljueni u legendu
o bl. Ivanu Trogirskom kojem je posveena srednjovjekovna crkvica na istom poluotoku.
Grki i helenistiki nalazi u Istri i Kvarneru naslov je rada Kristine Mihovili (499519)
praenog bogatim slikovnim prilozima. Grke importe s podatcima o mjestu i okolnostima
nalaza moe se za sada pouzdano pratiti od VI. stoljea prije Krista dalje, iako ima znakova koji
ukazuju na veze jo od mikenskog doba. Bogatstvom i brojnou grkih i helenistikih nalaza
meu nalazitima u Istri izdvaja se Nezakcij. Vjerojatno se iz njega uvezena grka roba dalje
irila poluotokom, a moda i prema podruju istonog Veneta.
Veljko Pakvalin obrauje Helenistiki sloj nekropole ilirsko-panonskog plemena Dezidijata
na Kamenjai u Brezi kod Sarajeva (521538). Ovaj sloj ukazuje na utjecaj grke kulture u doba
dezidijatske samostalnosti i na trgovake veze. Autor naglaava kako su rezultati koje donosi
preliminarni.
Na kraju zbornika tiskana su dva kraa priloga prvi Branka Kirigina pod naslovom
Fulcrum iz Ostrovice (541545) i drugi Tomislava eparovia naslovljen Isejski novac iz
Muzeja hrvatskih arheolokih spomenika (545547).
Zakljunu rije dao je Pierre Cabanes (Conclusions de la Confrence internationale
Greek Influence along the East Adriatic Coast Zakljuci meunarodnog znanstvenog skupa
Grki utjecaj na istonoj obali Jadrana, 551555) istakavi nove doprinose i na skupu
iznesene nove rezultate istraivanja, ali i podruja koja bi dodatno trebalo osvijetliti. Ovaj je
vrijedni zbornik opremljen kazalima osobnih imena i zemljopisnih naziva koji olakavaju
snalaenje u opsenom tiskanom materijalu, to je hvalevrijedan doprinos izdanju, posebno
stoga to su kazala u zbornicima radova rijetka pojava. Svi su radovi objavljeni u ovom
zborniku, izuzevi dva kraa tiskana na kraju, kategorizirani kao izvorni znanstveni radovi.
Opsegom i kvalitetom ovaj zbornik radova predstavlja vrijedno izdanje, s izvrsnim presjekom
dosadanjih dostignua i nezaobilazno polazite u daljnjim istraivanjima naslovne problematike.
Autorima koji su tome pridonijeli velikim odazivom, izdavau, a posebno urednicima stoga
valja uputiti svaku pohvalu.

Zdravka JELASKA MARIJAN

450
 ILUSTRIRANA KRONOLOKA POVIJEST HRVATA
Ante NAZOR Zoran LADI, Povijest Hrvata / Ilustrirana kronologija
(History of Croatians / Illustrated Chronology),
Multigraf, Zagreb, 2003., 487 str.

Sam naslov ovog iznimno uspjelog knjikog pothvata, djela dvojice mladih hrvatskih
povjesniara mr. Ante Nazora i mr. Zorana Ladia udruenih s uglednom izdavakom kuom
Multigraf iz Zagreba, podsjea nas na slina izdanja, primjerice na Ilustriranu povijest Hrvata,
objavljenu 1971. godine u izdanju zagrebake Stvarnosti, zatim na knjigu Iz riznice hrvatske
povijesti i kulture Anelka Mijatovia (kolska knjiga, Zagreb, 1996.) i Kronologiju Ive
Goldsteina (Novi Liber, Zagreb, 1996. i 2002.). Za razliku od spomenutih publikacija, nai se
autori obilno koriste izvornim povijesnim vrelima, to njihovu djelu daje ivotnost i zanimljivost.
Osim toga, njihov je tekst dvojezian, hrvatski i engleski, to znai dostupan daleko veem broju
itatelja te se s pravom moe rei da predstavlja hrvatski prozor u svijet, posebno kad se zna
koliko je oskudna dananja naa povijesna prezentacija u svijetu.
Povijest Hrvata / Ilustrirana kronologija metodoloki je zamiljena i izvedena u skladu s
naelima suvremene povijesne znanosti. Autori se trude svoje postavke ilustrirati ne samo vizualno,
faksimilima, kartama i fotoprilozima, a svoja tumaenja nastoje potkrijepiti sigurnim povijesnim
injenicama.
Koncepcija knjige obuhvaa sve segmente ivota hrvatskog naroda kroz povijest, od oko
600. godine do naeg vremena. Zastupljeni su najznaajniji drutveni, gospodarski, kulturni,
politiki, prosvjetni, vjerski i znanstveni dogaaji u etrnaeststoljetnoj povijesti hrvatskog
naroda. Sadraj djela upravljen je prije svega na politiku povijest Hrvata, procese stvaranja
dravne zajednice i borbu za ouvanje posebnog dravnopravnog poloaja Hrvatske u
vienacionalnim dravama. Autori istiu viestoljetni estok otpor hrvatskog etnikog korpusa
otomanskim osvajanjima i povijesnu injenicu da je na cijelom hrvatskom prostoru u
neprekinutom nizu stoljea trajalo ratno stanje, pa je s vie podataka zastupljen sraz s
otomanskom vojnom silom u rasponu od 15. do 17. stoljea. U knjizi se posebno apostrofira
najnovije razdoblje hrvatske povijesti, krvava ratna epopeja iz poetka devedesetih, koja zavrava
oslobaanjem okupiranih teritorija 1995. godine. Razdoblje Domovinskog rata, to je razumljivo,
tekstovno je najopirnije zastupljeno.
Knjiga je podijeljena u nekoliko zasebnih kronolokih cjelina, tradicionalno zastupljenih
u hrvatskoj historiografiji: 7.9. stoljee (str. 1822) analizira izvore o seobi, kristijanizaciji i
stvaranju hrvatske dravne zajednice; razdoblje od 9. stoljea do 1102. godine (str. 2264)
ilustrira dogaaje u Hrvatskoj za vladanja narodne dinastije; vrijeme od 1102. do 1526. (str. 65
164) ocrtava zbivanja vezana uz uniju s Madarima, tj. Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo pod
dinastijom Arpadovia (1102.1301.), Anuvinaca i vladara razliitih kua, odnose prema
Mletakoj Republici i ratove s Otomanskim Carstvom; u godinama 1527.1918. autori prikazuju
Hrvatsku i njezine teritorije u sastavu zemalja Habsburke Krune, Mletake Republike i
Otomanskog Carstva, stvaranje moderne Hrvatske (1848.) te Prvi svjetski rat (str. 164332); dio
pak od 1918. do 1941. analizira hrvatsku povijest u zajednici s junoslavenskim narodima
unutar Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.1929.) i Jugoslavije (str. 332351); dogaaji
1941.1945. podastiru tekstovne informacije i slikovne priloge vezane uz Nezavisnu Dravu
Hrvatsku i hrvatski antifaistiki pokret (str. 351376); razdoblje od 1945. do 1991. otkriva
status Republike Hrvatske u drugoj Jugoslaviji (str. 376404); konano, godine 1991.1995.
posveene su burnim dogaajima vezanim uz prve viestranake izbore, Domovinski rat, stvaranje

451
i meunarodno priznavanje samostalne Republike Hrvatske te borbu za opstojnost Hrvata u
Republici Bosni i Hercegovini (str. 404464). Prilozi na kraju knjige sadravaju napomene
autora (str. 467), rjenik (str. 468), kratice (str. 469), kratak podsjetnik na najnovija zbivanja
1996.2002. (str. 470472), kronotaksu hrvatskih vladara, banova, banskih namjesnika, hercega
i kraljevskih komesara (str. 486487).
Fascinira objektivnost mladih autora, koji u spornim pitanjima nastoje predstaviti dogaaje
neovisno o osobnom i subjektivnom kutu gledanja, to je jasno vidljivo u tumaenju etnogeneze
hrvatskog naroda, predstavljajui vrlo suvislo i sans parti pris najrazliitija dosad iznijeta
miljenja.
Sadraj knjige je ekvilibriran s tim da je, kako je ve istaknuto, vie panje posveeno
najnovijim zbivanjima vezanim uz Domovinski rat, osamostaljenje, meunarodno priznanje i
demokratizaciju drutva i institucija Republike Hrvatske. Dostatna panja posveena je svim
razdobljima nacionalne povijesti, ali je ipak posebno istaknuto viestoljetno razdoblje borbi s
Turcima u ouvanju nacionalne samobitnosti i pripadnosti rimskokranskoj civilizaciji i kulturi.
Autori ele naglasiti neprekidno ratno stanje na hrvatskom prostoru u doba otomanskih
osvajanja, Hrvatsku prikazati kao trajno ratite, a Hrvate kao odlune borce za slobodu zlatnu
u obrani reliquia reliquiarum olim inclyti Regni. I u ovom dijelu knjige autori najee preputaju
rije izvornim povijesnim vrelima, zapisima, svjedoanstvima i suvremenim historiografskim
dosezima.
Meu najpozitivnije elemente ovog uistinu vrijednog djela spada i stavljanje naglaska na
intelektualna gibanja, znanost i umjetnost, snane i nezaobilazne veze Hrvata s kulturnim
narodima zapadne ekumene i njihov ne mali prinos razvoju europske znanosti i kulture. U ovom
segmentu djelo dvojice mladih kolega nadvisuje sva dosadanja ostvarenja, a njegovo podastiranje
javnosti nesumnjivo e potaknuti nova istraivanja i pokuaje na spomenutom podruju.
Nazor-Ladieva Povijest Hrvata / Ilustrirana kronologija sadri i niz svjedoanstava
stranih analista, kroniara, povjesniara, putopisaca i hodoasnika, koji su stoljeima krstarili
hrvatskim zemljama, ostavljajui zanimljive zapise i svjedoanstva o Hrvatima, obiajima,
susretljivosti i gostoljubivosti, bogatstvu naih gradova i kulturnom pregalatvu njihovih
stanovnika. U jeku isticanja naeg europeizma knjiga mr. Ante Nazora i mr. Zorana Ladia
izvrsno je svjedoanstvo nae povezanosti sa zemljama sjevernog Mediterana i s cijelom
Europom preko studenata, profesora, znanstvenika, umjetnika, politiara, branitelja europske
civilizacije, dokaz da je dananja udnja za Europom svojevrstan anakronizam, jer su Hrvati
stoljeima davali svoj obol europskim integracijama kako na crkvenom i diplomatskom, tako i
na kulturnom i znanstvenom polju, ne izostavljajui ni vojno-obrambeni aspekt.
Povijest Hrvata / Ilustrirana kronologija mr. Ante Nazora i mr. Zorana Ladia
predstavlja nezaobilazno pomagalo hrvatskim povjesniarima. Zasluene estitke i izdavakoj
kui Multigraf iz Zagreba za uspjeno ostvarenje ovog po mnogo emu izuzetnog knjiarsko-
tiskarskog pothvata.

Franjo ANJEK

452
 IZVORI O BOSANSKO-HUMSKIM SREDNJOVJEKOVNIM KRANIMA
Franjo ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.15. st.),
Barbat, Zagreb, 2003., 397 str.

Novotiskana knjiga akademika Franje anjeka Bosansko-humski krstjani u povijesnim

vrelima (13.15. st.), Zagreb, 2003., jedan je od plodova rada toga uenog i uglednog hrvatskog
dominikanca, crkvenog povjesniara i teologa na tematici bosansko-humskih srednjovjekovnih
krana. Dovoljno je letimino pogledati objavljene bibliografske jedinice akademika anjeka
pa odmah uvidjeti da se tom problematikom bavio kontinuirano nekoliko desetljea, iz ega se
posebno moe izdvojiti njegova objavljena disertacija pod naslovom Bosansko-humski krstjani i
katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975.
anjekova je nova knjiga s izvorima o bosansko-humskim srednjovjekovnim kranima
kruna njegova dosadanjeg rada i uope hrvatske historiografije na toj problematici. U njoj su na
jednom mjestu doneseni, na suvremeni hrvatski prevedeni, komentirani i istumaeni relevantni
izvori o bosansko-humskim srednjovjekovnim kranima. Izvori time postaju dostupni javnosti,
koja e svojim itanjem donositi nova razmiljanja o toj problematici. Da se kojim sluajem to
djelo pojavilo bar pedesetak godina ranije, historiografija bi o fenomenu srednjovjekovnih
bosansko-humskih krana, u odnosu na miljenje Boidara Petranovia, Franje Rakoga,
Dragutina Kniewalda i drugih, zauzela potpuno drukije stajalite. Naime, ranije su mnogi od
ovdje prezentiranih izvora bili nepoznati i nedostupni mnogim istraivaima; do njih se dolazilo
veoma teko i bili su dostupni samo pojedincima.
U naslovu novoga anjekova djela upotrijebljen je izraz bosansko-humski krstjani.
Tonije bi bilo bosanski i humski jer su Bosna i Hum tek od bana Stjepana II. Kotromania
dravna cjelina pod zajednikim banom, no i tada su pa i dalje zadrale pojedine osobine drava
sastavnica, kao uostalom i druge dravne jedinice unutar kasnijeg Bosanskog Kraljevstva.
Termin krstjani, koji se dodue u tom obliku upotrebljava u domaim izvorima, jest izriaj
tadanjeg pisanog hrvatskog govora pa bi ga trebalo pisati istaknuto, a u suvremenom hrvatskom
jeziku, kojim autor pie, kao krani, jer su oni doista bili istinski krani i barem u poetku
katolici.
Treba imati na umu da je akademik anjek autoritet u hrvatskoj crkvenoj povijesti, kao
to je neko bio, a i danas je, njegov imenjak Franjo Raki, te je stoga rizino kritiki se osvrtati
na njihova djela. Ipak, drim da, kao to je Raki za srednjovjekovne krane u Bosni i Humu
uveo u historiografiju pogrjean naziv bogumili, slinu pogrjeku ini i anjek kad ih naziva
heterodoksnim kranima. Oni se dakle sami u svojim izvorima nazivaju krstjani, prevedeno u
dananji hrvatski jezik krani, a bogumili, patareni, maniheji i sve drugo pogrdni su nazivi za
njih, na temelju kojih im se, bar prema stranim izvorima, svata pripisivalo. Brojni doneseni
strani izvori sadre analogije ili slinosti ispovijedanja raznih krivovjeraca, to stvara bojaznost
o stvarnoj slici nauavanja bosanskih i humskih krana. Stoga su domai izvori, u prvom redu
isprave bosanskih i humskih vladara i velmoa, izvori prvog reda, koji su nastali i pisani upravo
od onih koje su Mleani, ugarska crkvena i svjetovna vlast, papinske odredbe i drugi saveznici
proglaavali krivovjercima ili, kako to hoe anjek, heterodoksnim krstjanima ili inovjercima
u odnosu na vjeru Katolike crkve. Meutim, kad bi se objektivno pristupilo stvarnom
vjerovanju tih krstjana, dolo bi se do spoznaje da su oni bili katoliniji i ortodoksniji vjernici
od veine katolika i pravoslavaca onoga vremena. Upravo to i sam anjek sugerira kad na str.
3132 svoje nove knjige rezimira da se bosansko-humski krani, kao i mnogobrojni egzaltirani
poricatelji odve materijaliziranog europskog kranstva u srednjem vijeku, iskreno zalau za

453
povratak izvornoj komunitarnosti Pracrkve, idealu prvih krana, opisanom u Djelima apostolskim
i Pavlovim Poslanicama. Prakticirajui ivot u duhu zajednitva u svakodnevnom dodiru s
marginalnim ljudima gradskom sirotinjom, prezaduenim ruralnim puanstvom, rtvama
demografske eksplozije, gospodarskim i monetarnim transformacijama bosanski su i humski
krani ispravno shvatili da izobilje jednih u sebi ukljuuje bijedu drugih, ali su izlaz iz
drutvene krize uzaludno traili u pesimistikom pogledu na svijet, pa su se onda i oni, kao i
mnoge druge lokalne kranske zajednice, uz blagoslov politikih ciljeva i jezine barijere, nali
u sukobu s institucionalnom Crkvom i zavrili na listama krivovjeraca. Ve sam ueni Raki i
njegovi sljedbenici priznaju da je teko uskladiti latinske i domae izvore o bosansko-humskim
kranima, posebno kad je rije o njihovom vjerovanju. Danas se, kao i prije, u historiografiji
krivo pristupa tom problemu, jer se na jednoj strani njime bave medievisti koji nisu i teolozi pa
ne mogu ni domisliti stvarnost, a na drugoj medievisti koji su ujedno i katoliki teolozi, koji su
pak objektivno najpozvaniji za razumijevanje tog problema, ali su ogranieni papinskom
nepogrjeivou i nepogrjeivou njegovih zastupnika i velikocrkvenih dostojanstvenika ondanje
ugarske Crkve. Na temelju viestrukih analiza izvora moe se doi do spoznaje da su prema
stranim latinskim izvorima bosanski i humski krani krivovjerci, a prema domaim pravovjerci.
Iz toga i proizlaze podvojena miljenja o tom predmetu u historiografiji. Latinski ili zapadni
izvori ni do danas nisu pretrpjeli kritiku. Prema pojedinim njihovim piscima krivovjerje je i
liturgija na narodnom jeziku, jer Bog razumije molitvu samo na tri sveta jezika latinskom,
grkom i hebrejskom. Mnogi su lanovi bosanskih i humskih krana redovnici, izdanci
hrvatskih benediktinaca, bar do sredine XIII. stoljea, protivnici grgurovske reforme, koji se
zbog agresivne politike ugarske crkvene i svjetovne vlasti postupno poinju udaljavati od Rima.
Upravo oko sredine XIII. st. bosanskim biskupom postaje latina, premjeta se biskupsko
sjedite iz Bosne u akovo, a umjesto Dubrovnika metropolijom Bosanskoj biskupiji postaje
Kaloa. Ironijom povijesti, biskup Ponsa, toliko hvaljeni i prekaljeni kriarski borac, naputa
svoje stado u do tada jedinstvenoj katolikoj dijecezi u Bosni i prelazi u akovo, gdje se god.
1252. spominje kua u kojoj stanuje bosanski biskup, a neto kasnije (1255.) i katedrala sv.
Petra.
Najvea vrijednost prikazivane knjige jesu doneseni izvori. Ve je spomenuto da strani
latinski ni do danas nisu pretrpjeli objektivnu i cjelovitu kritiku. Nakon viestoljetnog progona
hrvatskog glagoljskog bogosluja u hrvatskim i dalmatinskim biskupijama i mletakog
proskribiranja omikih gusara, sve se vie poinje govoriti o krivovjerju u Bosanskoj biskupiji.
Teren su pripremali Mleani sa splitskim nadbiskupom Bernardom, koji progoni nepoeljne
krane iz Splita i Trogira u Bosnu. Prognanima se oduzimaju dobra i daju drugima. U igru su
uvuene ugarske crkvene i svjetovne vlasti. Dukljanski kralj Vukan, iji je vei dio kraljevstva
na udaru pravoslavlja, iz vlastite raunice optuuje nevinog bosanskog bana Kulina poradi
gostoprimstva prognanika u Bosni. to su papin kapelan, legat Ivan de Casemaris, i kapelan
dubrovakog nadbiskupa, akon Marin, otkrili krivovjernog kod bosanskih krana na Bolinom
Poilu? Nita! I Splitski statut iz god. 1312., kada spominje krivovjerce, govori neodreeno o
njima, ali bez milosti donosi odreen iznos kazne. Sline su odredbe i Trogirskog statuta iz
XIV. st.; za njega su krivovjerci pristae hrvatske Crkve, krani koji se mole Bogu na
hrvatskom ili barbarskom jeziku. Takve se nakon osude pretvaralo u pepeo, a njihova su se
materijalna dobra dijelila napola slubenicima dravne i crkvene vlasti. Ako bi se tko usudio
primiti optuenog ili rei da je nevin, i takvom je odreivana novana kazna. Sva e se ta
inkvizitorska openitost ponoviti i u Bosni. Zato se prvi bosanski biskup latina, Ivan iz
Wildeshausena, odrie biskupske asti i vlasti u Bosni? On se, naime, kao pravi kranin uvjerio
da u Bosni nije posrijedi krivovjerje, ve neto drugo. Dominikanci ustvari nisu u Bosni imali

454
dovoljno posla pa su izmiljali probleme, kao na primjer invalidnost braka hrvatskih vjernika u
Bosni (1235.) i drugo. Slino je bilo i s franjevcima. Ta se dva reda, umjesto da slono i bratski
rade, meusobno otimaju za Bosnu, u kojoj borbi, naklonou mletakih papa, pobjeuju
potonji. Osim svoga vjerskog poslanja, jedni su u slubi ugarske, a drugi mletake politike.
Prije Bosne takav se prizor odigrao u Hrvatskoj, gdje se gase mnogi benediktinski
samostani, a na njihovim temeljima podiu dominikanski i franjevaki. U Bosanskoj vikariji sve
do dolaska Turaka prevladavaju franjevci mletakog podrijetla, a dolaskom Turaka, kad je bilo
najpotrebnije irenje kranskih vjerskih istina, oni u Bosni nestaju, a ostaju uglavnom domai
franjevci, Hrvati. Dananji katolik s prosjenom naobrazbom u pismu bosanskog dida Radomira
iz god. 1404. (8. I.) ne nalazi krivovjerja. Isto tako ni u ispravi dida Mirohne god. 1427., koja
zapoinje u ime Trojstva (U ime Oca i Sina i Svetoga Duha). Gdje ju tu krivovjerje? Nema ga ni
na srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima bosanskih i humskih krana. Natpis na biligu,
mramoru ili kamiku, kako oni sami nazivaju svoje nadgrobne spomenike, glasi na suvremenom
hrvatskom: Ovdje lei dobri gospodin (ovjek) gost Miljen komu je Abraham po zakonu
priredio veliko gostoprimstvo. Dobri gospodine (ovjee), kad doe pred naega jedinog
Gospodina Isusa, spomeni se i nas, njegovih slugu. Pisa G. M. Gdje je tu krivovjerje? Slino je
i na biligu gosta Milutina: U ime tvoje preista Trojice, bilig gospodina gosta Milutina rodom
iz Cernice Ima li ga tu? Pismo franjevca Ivana Kapistrana papi Kalistu od 4. srpnja 1455.
nita konkretno ne govori o krivovjerju bosanskih i humskih krana. Sve se u njemu navedene
openitosti odnose openito na krivovjerce, kao i u mnogim drugim stranim latinskim izvorima.
Zar prisega predstavnika krana Bosanskog Kraljevstva pred papom Pijom II. od 14. svibnja
1461. nije jasan dokaz pravovjernosti tih krana? Ako ih je inkvizicija ostavila na ivotu, onda
su stvarno bili bolji krani od onih koji su okruivali papu Pija II. U dokumentu salvum
conductum danom gostu Radinu Butkoviu od strane Senata Mletake Republike 10. oujka
1466. nema ni trunke krivovjerja. Latinski su izvori puni openitosti o krivovjerju koje se
pripisivalo bosanskim i humskim kranima, iako nije imalo veze s njima. Rajner Sacconi u
svojoj Sumi o katarima i leonistima 1250. godine navodi za slavonsku, filadelfijsku, grku,
bugarsku i dragoviku krivovjersku crkvu sveukupno oko 500 lanova, a tolika se buka dizala
oko krivovjerja u Bosni. Petar iz Bodroga u Kratkom pregledu poetaka Ugarske dominikanske
provincije oko god. 1259. openito navodi krivovjerce u Bosni i Dalmaciji, koje naziva
Slavonskom crkvom, navodei i njihovo spaljivanje na lomai, ali nita konkretno ne donosi o
kakvom se krivovjerju radi. Izjava Jakova Becha iz Chierija pred inkvizicijskim sudom 1388.
godine ne moe biti mjerodavan sud o bosansko-humskim kranima jer je dana pod prisilom.
Nita od zabluda krivovjeraca iz Chierija nema u vjerovanju bosansko-humskih krana, bar
prema sauvanim bosansko-humskim izvorima. U Komentarima o udnim stvarima pape Pija II.
navodi se oko 40 tobonjih heretikih prvaka koji su iz Bosne pribjegli humskom vladaru
Stjepanu Vukiu Kosai. Trojicu je njihovih prvaka ninski biskup Natalis de Venetiis,
karmelianin, doveo svezane papi Piju II., koji ih je navodno pouio o kranskoj dogmi i
privolio da prihvate dokumente Rimske crkve. Sva trojica su vraena bosanskom kralju, navode
isti Komentari, od kojih su dvojica ostali u katolikoj vjeri, a trei je tijekom sprovoenja
ponovno pribjegao Stjepanu Vukiu Kosai. Zar svezan i maltretiran ovjek moe postati
istinski katolik? Ovdje se oito radilo o politikoj podobnosti, u to se po svoj prilici uvjerio i
sam papa, po kojoj je dvojici oproten prijestup, a treemu nije, te je stoga ponovno pribjegao
susjednom vladaru.
Ni latinski literarno-teoloki spisi o bosansko-humskim kranima do danas nisu pretrpjeli
objektivnu i potpunu kritiku. Izvrstan primjer za to je Rasprava izmeu rimokatolika i
bosanskog patarena, koju je oko 1250. godine vjerojatno sastavio Pavao Dalmatinac. Autor je

455
toga izvora, dakle, ueni dominikanac, sveuilini profesor u Bologni, a po svoj prilici
dalmatinski Mleanin, to dovoljno govori u kojem e se pravcu voditi rasprava. Mnogi su upiti
u njegovoj raspravi neodreeni i ne tiu se bosanskih i humskih krana. Navodnom se
bosanskom patarenu mnoga pitanja stavljaju u usta i onda se na njih daju kolska objanjenja.
Cijela rasprava izgleda kao da je unaprijed sastavljena u kabinetu uenog teologa, ili je stvarana
pod prisilom nad nekim nepoudnim redovnikom. Optube su unaprijed formulirane i odnose se
openito na krivovjerje, a rtveni sugovornik bi trebao biti bosanski kranin. Ako je u vrijeme
te rasprave u Bosni postojalo krivovjerje, zato se onda sjedite Bosanske biskupije prenosilo u
akovo? Zato se dominikanci i franjevci otimaju o inkvizitorsku slubu u Bosni umjesto da
zajedniki djeluju na suzbijanju krivovjerja, ako ga ima? Prvi dio rasprave govori o razlici u
krtavanju, a bosansko-humski izvori jasno svjedoe o istovjetnosti sakramenta krtenja
bosanskih i humskih krana s rimokatolikim. Zar se u povijesti Crkve meu teolozima nisu
vodile rasprave o valjanosti krtavanja? Rimokatolik stavlja u usta navodnom bosanskom
krivovjercu da su on i njegova bosanska brda raskol i da je rimokatolicima glava Krist. Zar i
bosansko-humskim kranima nije sredite Krist? Ueni teolog iznosi openit prigovor
hereticima pa onda preko lea bosanskih krana kae da su pobjegli ili u brda Lombardije ili u
brda Bosne. Zakljuuje da je prava vjera u gradovima s poploanim trgovima, kamenim
zgradama i crkvama, gdje su biskupi i ueni ljudi, a ne u brdima, umama, ikarju i drvenim
nastambama. Zar Bog nije nazoan u svakom kraninu gdje se god on nalazio? Zato je onda
Isus odrao govor na Gori, zato je molio na osami (u Getsemaniju), zato je uinio mnoga uda
na otvorenom, zato je ozdravljao ljude u siromanim kuama od trstike i sline obine grae?
Samaritansko milosre bosansko-humskih krana ueni rimokatolik proglaava krivovjerjem,
jer toboe ine djela milosra prema otpadnicima. Usporedba se s vukovima nikako ne moe
odnositi na bosansko-humske krane. Oni su upravo trpjeli razdiranje od strane lanova
mletake i ugarske politike i crkvene vlasti u vujoj koi. To i sam rimokatolik potvruje kad u
nastavku rasprave kae da ih progone zbog toga to, po rimokatolikom uvjerenju, unitavaju
vjeru. Prigovara im da iz Svetog pisma uzimaju ono to na njih ne spada, navodi naine
starozavjetnog progonstva, svrstava se na stranu Bojih miljenika, kao da je Bog samo njegov i
njegovih prijatelja. ak i u pitanju suzdrljivog ivljenja i ishrane pronalazi razloge za progon
bosanskih krana. I kad ga navodni krivovjerac pita zato se progone samo oni u Bosni,
rimokatolik donosi tri razloga koje pak opravdava svetopisamskim citatima. I tako dalje. Nakon
raspravljanja o Ivanu Krstitelju i prelaska na razgovor o uskrsnuu tijela, rimokatolik u osobi
uenog profesora u navedenoj raspravi preuzima monolog do kraja razgovora. Na samom kraju
rasprave daje preporuku u prijeteem tonu, to pokazuje da je sugovornik bio ili pred
inkvizicijskim sudom ili je rasprava napisana u kabinetu kao uputstvo onima koji su na terenu
obavljali inkvizicijski posao.
Slino je i s ostalim stranim, osobito latinskim izvorima, iji su tvorci protivnici liturgije
na hrvatskom crkvenom jeziku i pobornici odreenih politikih interesa. Primjerice, Toma
Arhiakon, kao Bogu posveena osoba, osobno sudjeluje u paljenju starohrvatskog sela Ostroga
i ubijanju hrvatskog ivlja, ruenju njihove crkve, izbacivanju kostiju iz grobova starih Hrvata,
muenju i odvoenju ivlja u tamnice. On je mrzitelj svega to je gotsko (hrvatsko), osim otetih
hrvatskih dobara. Zar izvor takva pisca ne treba kritiku? Njegov iskaz o brai Aristodiju i Mateju,
sinovima Zorobabelovim, upravo potvruje njegovu neobjektivnost u poimanju krivovjerja.
Ni izvori kojima su tvorci franjevci nisu kritiki obraeni. Ve do njihova doba bosanski
su i humski krani uvelike izvikani kao krivovjerci. Sam je dolazak franjevaca u Bosnu zapravo
njihov imperativ za irenjem reda i politiki interes Mleana. S druge strane, franjevci djeluju u
Bosni upravo u doba kad je papinstvo u velikoj krizi (avignonsko suanjstvo) i kad je Crkva

456
iznutra uzdrmana. U opoj nestaici klera u Bosni i Humu, franjevci nalaze potporu u
sveenicima glagoljaima (sacerdotes rustici), liturgijskim i kulturnim nastavljaima tradicije
srednjovjekovnih hrvatskih glagoljaa. U liturgijskom i kulturnom pogledu spomenuti su
sveenici uvali i nastavljali tradicije srednjovjekovnih hrvatskih glagoljaa po Bosni i
Dalmaciji. Sluili su se rimskim obredom, staroslavenskim jezikom, glagoljskim pismom,
odnosno u Poljicama, Humu i Bosni, ve od srednjeg vijeka, praktinijom bosanicom. Djelovanje
glagoljaa je na poseban nain odraavalo individualnost hrvatskog naroda, pa su ih upravo zbog
toga tuinske vlasti i strani kulturni utjecaji, pod kojima su stoljeima bili Hum i Bosna,
nastojali iskorijeniti. Teoloko znanje tih narodnih sveenika, seljaka reenih obiajima domovine,
to jest nekanonski, nije uvijek na visini intelektualnog odgoja franjevaca, koji e ih nazivati
sveenicima jezgraima. To su bili revni i poboni sveenici meu kojima nije bilo otpadnika od
vjere, pogotovo ne na neku nekransku sljedbu. Puk ih je potivao kao revne pastire, pomalo
saalijevao i smatrao svojim pravim narodnim sveenicima, esto i onima od pluga i motike.
Sveenici glagoljai cijelog su ivota smatrani nekom vrstom niih kapelana, vezanih uz rodno
mjesto i roditeljski dom, ali su u krizno doba bili dragocjena pomo franjevcima, o emu
svjedoe i Dubia (nejasnoe), koje je fra Bartol Alvernski, vikar bosanskih franjevaca, god.
1372. uputio papinskoj kuriji u Avignon. Ti glagoljai ne znaju ni za raskol, ve jednostavno
ispovijedaju Krista i temelj vjere, kako nam svjedoe navedena franjevaka Dubia. U takvim
upitima papinska im kurija priznaje krtavanje i vrenje drugih katolikih slubi, iz ega
proizlazi da su krtavali i prije dolaska franjevaca u Bosnu, a time ujedno da nisu ni krivovjerci.
Slubena ih, dakle, Katolika crkva priznaje sveenicima, ali reenim nekanonski. Novija
historiografija, osobito franjevaka, kategoriki nijee postojanje takvih ili slinih sveenika, to
je i razumljivo, jer bi u protivnom ispalo da su franjevci krtavali ve krteni bosansko-humski
hrvatski puk. Treba upozoriti da sauvani popis zabluda koje toboe bosanski patareni
zajedniki dre i vjeruju, ne moe izdrati kritiku i da je sastavljen od openitih pitanja raznih
krivovjerja.
Kritikim pristupom i stranim i domaim izvorima nae bi se miljenje u najkraim
crtama moglo ovako saeti: Na temelju domaih izvora, u prvom redu isprava bosansko-humskih
vladara i velmoa, bosanski i humski srednjovjekovni krani nisu krivovjerci jer su priznavali
sve sakramente. Oni su od poetka istinski krani rimskog obreda koje su zbog jezinih i
politikih razloga mletake i ugarske crkvene i svjetovne vlasti sve vie otuivale od Rima.

Milko BRKOVI

POVIJESNE VEZE DVIJU PROVINCIJA FRANJEVACA KONVENTUALACA

Ljudevit Anton MARAI, Prekomorski susreti: veze i odnosi
Provincije sv. Antuna i sv. Jeronima franjevaca konventualaca kroz stoljea,
Provincijalat franjevaca konventualaca, Sveti Duh Zagreb, Zagreb, 2003., 194 str.

Nakon nedavno objavljenih knjiga Maleni i veliki: franjevci konventualci u Istri (Zagreb,
2001.) i Malo udo hrvatsko: hrvatski tragovi u Vjenom Gradu (u povodu 100. obljetnice
Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima, 1901.2001.) (Zagreb, 2001.) pred nama je nova
ukoriena studija iz pera fra Ljudevita Antona Maraia, gvardijana samostana sv. Frane u Puli i
dugogodinjeg prouavatelja povijesti franjevaca konventualaca na hrvatskim prostorima.
U uvodnom slovu, napominjui kako su stoljeima ivjeli navezani jedni na druge,
franjevci konventualci Provincija sv. Antuna i oni sv. Jeronima, dugo vremena u istoj dravi,

457
kao predstavnici dviju redovnikih ustanova istoga Reda a pod istom politikom vlau (5),
autor podcrtava kako je ta injenica razumljiv razlog obraivanja navedene problematike. Rad na
knjizi zasnovan je na prikupljanju i ralambi arhivskih vrela, ponajprije arhivske dokumentacije
koju je prikupio fratar Padovanske provincije sv. Antuna, povjesnik Antonio Sartori te koju je za
tisak priredio njegov subrat Giovanni Luisetto (Archivio Sartori. Documenti di storia e arte
francescana, Biblioteca Antoniana, Padova 1983.1989.).
Djelo je podijeljeno na dvije temeljne cjeline koje obuhvaaju dva odijeljena vremenska
razdoblja: prvo (od srednjega vijeka do pada Mletake Republike) te drugo od 1797. godine do
suvremenog doba. Prva cjelina, naslovljena Za vrijeme Mletake Republike (od 13. do 18.
stoljea (1199) obuhvaa doba od poetnih susreta i komunikacije u XIII. stoljeu do
ieznua Serenissime s povijesne scene krajem XVIII. stoljea. U to su doba na podruju
Republike Svetoga Marka postojale dvije redovnike provincije franjevaca konventualaca (uz
ostatke nekadanje Provincije Istoka, iji su samostani bili okupljeni u Romanijsku provinciju).
Poglavito teite autorova istraivanja usmjereno je na ljude i njihova djela i prinose. Jedan od
takvih primjera poznati je fra Jakov iz Pule, za kojega arhivska vrela kazuju da je bio slubeni
nadglednik prilikom izgradnje bazilike sv. Antuna u Padovi (XIII. st.). Posebno je bogat popis
istarskih i dalmatinskih fratara koji su u tom razdoblju ivjeli i boravili u nizu samostana
Provincije sv. Antuna, ponajvie radi studija i specijalizacije. Plodove ove intelektualne
razmjene autor podcrtava u poglavlju u kojem se opisuju znanstveni i drugi prinosi fratara s
istone obale Jadrana, od kojih se posebno izdvaja rad fra Ljudevita Traversarija iz Pirana (oko
1380. oko 1450.), fra Franje Jakova Pritia iz Nina (umro oko 1522.) te napose fra Matije
Ferkia iz Krka (1583.1669.). Iz istoga razdoblja autor donosi dragocjen popis fratara iz Istre i
Dalmacije, koji su kao mjesni poglavari sluili diljem raznih samostana Provincije sv. Antuna.
Naglaena je posebno uestala razmjena meu provincijskim poglavarima te tako tijekom ovoga
vremena biljeimo u Padovi kao ministre provincijale fra Ljudevita iz Pirana, fra Antuna
Marcella de Petrisa iz Cresa (umro 1526.), izabranog za vrhovnog poglavara Reda u prijelomnim
trenutcima njegove povijesti, kada je prvi red sv. Franje slubeno odvojen u dva posve
samostalna ogranka. Jednako tako, iz Padove je vie fratara djelovalo u Provinciji sv. Jeronima,
gdje su bili birani za ministre provincijale, a meu njima znaajem se i prinosima izdvajaju fra
Bartolomej de Sanctis iz Mletaka (biran 1466.1472. i 1481.1493.), fra Pacifik Carrara iz
Padove (1513.1517.), fra Dominik Bettoni iz Mletaka (1698.1702.) i fra Stjepan Ferrari
Cupilli iz Mletaka (dva mandata izmeu 1770. i 1778. godine), gvardijan samostana sv. Frane u
Splitu.
Niz je fratara iz Provincije sv. Antuna vrilo skrb dijecezanskih pastira, kao to su ninski
biskup Horacije Belloti (1592.1602.), pulski biskup Josip Bottari (1695.1729.) i ibenski
biskup Karlo Antun Donadoni (1723.1756.). U sklopu ove cjeline autor se posebno podrobno
zadrao na djelovanju propovjednika. U nizu istaknutih imena s obje strane izdvajaju se fra
Julijan iz Milja (1457.1509.) i fra Ivan Torre iz Pirana (oko 1650.1713.), koji su kao
propovjednici ostavili zapaene tragove diljem crkava Provincije sv. Antuna, ali i mnogo ire.
Na osnovi arhivske dokumentacije autor na ovom mjestu donosi i pregled brojnih drugih fratara
iz obiju provincija, koji su kao korizmeni ili adventski propovjednici nastupali po raznim
franjevakim ili dijecezanskim crkvama s obje strane Jadrana.
Pet stoljea dugo razdoblje zajednike povijesti bilo je obiljeeno i djelovanjem fratara
koji su svojom mirotvornom ulogom teili ublaiti esto napeta stanja uzrokovana nepromiljenim
politikim postupcima (npr. biskup Franjo Priti u Hvaru za vrijeme hvarskog pukog ustanka
1510.1514.). Vanu ulogu fratri su imali i u vrijeme luteranizma, bilo da su djelovali kao
pobornici ove vjerske reforme (fra Girolamo Galateo i fra Bartolomeo Fonzio u Piranu, fra

458
Baldo Lupetina i fra Julije Morato u procesima voenim u Mlecima) ili kao inkvizitori u Kopru
(npr. fra Fermo Olmo iz Mletaka).
Posljednji odsjeak u prvoj cjelini autor posveuje kulturno-umjetnikim vezama i
proimanjima, posebice izdvajajui primjer padovanskog fratra Antuna iz Lendinare, krasopisca
Statuta pulske opine s kraja XV. stoljea, te spominjui niz imena koji su kao slikari, glazbenici
ili povijesni pisci djelovali u Istri i Dalmaciji tijekom prolih stoljea.
Drugo razdoblje (Od propasti Venecije do danas: XIX. i XX. stoljee, 101164), iako
znatno krae, ispunjeno je dramatinim povijesnim zbivanjima, pokretima i progonima, ali i
brojnim primjerima uzajamnosti i solidarnosti. U ovoj cjelini autor stoga ponajprije opisuje
dogaanja, poevi od prijelomnih zbivanja u doba Napoleona, pokuaja austrijskog uplitanja u
redovniki ivot, ponovnih zabrana i progona za Garibaldijeve Italije, sloma Austro-Ugarske
Monarhije, ustroja novih drava koje su definitivno razdvojile ove dvije provincije te privremeno
njihove odnose dovele u stanje napetosti. U ovom se razdoblju izdvajaju istaknuta imena poput
fra Francesca Peruzza iz Vicenze i fra Bonaventure Terrazzera iz Pirana, dvojice provincijala
koji su 1827. godine potpisali sjedinjenje provincija sv. Antuna i sv. Jeronima, a koje e
potrajati osamdeset godina (1827.1907.).
Autor nije ispustio povijesna dogaanja u doba buenja nacionalnih strasti s obiju strana
Ujedinjene provincije, to je dovelo i do nekih pojava diskriminacija (posebice u svezi sa
slubenom uporabom jezika). Podrobno je opisana posrednika uloga splitskog fratra Jeronima
Grania, koji je kao padovanski kustos podravao zahtjeve venetskoga dijela provincije,
nastojei ipak uiniti sve kako bi se na kraju ipak bez uspjeha odralo jedinstvo Provincije.
Dogaanja nakon 1918. godine predstavljala su nemali ispit kunje u uzajamnim
odnosima, posebice nakon nemilog dogaaja na Cresu (1919. god.), kada su hrvatski fratri pod
pritiskom karabinjera bili prisiljeni napustiti samostan i mjesto. Autor je ova dogaanja
pokuao predstaviti kroz izravna svjedoanstva oevidaca, kao to su, primjerice, splitski fratar
Ignacije Aljinovi i creski fratar Vittore Chialina. Nakon ovih zbivanja svaka je provincija
nastavila svoj zasebni povijesni hod. Autor izdvaja utjecaj istarskih fratara koji su se nakon
razjedinjenja prikljuili Padovanskoj provinciji, te objavljuje cjelokupan pregled dvadesetpetorice
fratara iz Pirana, Pule, Cresa i drugih mjesta, koji su dali zapaene prinose Padovanskoj
provinciji sv. Antuna sredinom i koncem XX. stoljea. Poratne pak godine oznaene su i
brojnim primjerima solidarnosti i potpomaganja od strane franjevaca Padovanske provincije,
koji su nesebino podravali niz financijskih pothvata subrae iz Hrvatske provincije sv.
Jeronima. Takva su nastojanja o tome svjedoi pregrt primjera naznaila novo doba u
uzajamnosti i povezivanju provincija koje spaja isto more.
Djelo Ljudevita Antona Maraia briljivo je sroena studija, zasnovana na pomnom
iitavanju arhivskih vrela i dosadanjih spoznaja historiografije. Pisana preglednim i nadasve
itkim stilom, studija o prekojadranskim susretima dviju provincija iz zaborava izvlai brojna
imena i njihova djela i prinose to svojom zornou posvjedouju viestoljetni kontinuitet
uzajamnosti, solidarnosti i proimanja bratskih provincija franjevaca konventualaca. Ovim
djelom, moemo zakljuiti, obogaeno je poznavanje prolosti Reda franjevaca konventualaca i
na hrvatskom i na talijanskom prostoru (Veneto), a prouavatelji hrvatsko-talijanskih povijesnih
veza i proimanja dobili su novo dragocjeno tivo koje pojanjava jednu od vanih sastavnica u
sklopu viestoljetnog proimanja izmeu dviju susjednih obala.

Lovorka ORALI

459
 SVAKODNEVICA DONJIH KATELA 1900.1939.
Mladen DOMAZET Marin VULETIN, Donjokatelanska svakodnevica 1900.1939.,
Difo, Zagreb, 2002., 288 str.

Autori monografije o donjokatelanskoj svakodnevici dvojica su iskrenih zaljubljenika u

svoj zaviaj i vrsnih poznavalaca katelanske batine Mladen Domazet, nastavnik povijesti u
O Don Lovre Katia u Solinu i Marin Vuletin, ravnatelj O u Vrbi, inae nastavnik likovnog
odgoja. Zaviajne monografije nisu novost u hrvatskoj historiografiji, ali povijest svakodnevice
jest. Unato zavidnom broju izvrsnih znanstvenih radova i knjiga o povijesti Katela, razdoblje
XX. stoljea u razvoju ovog prostora slabo je dotaknuto. Stoga je monografija o svakodnevnom
ivotu Donjih Katela u prva etiri desetljea XX. stoljea dobrodolo osvjeenje u hrvatskoj
historiografskoj produkciji. Rekonstrukcija obiaja, problema, ozraja i stila ivota utemeljena
je na prouavanju tiska, arhivske grae, fotografija, svjedoanstava i literature.
Pjesma Katelansko lipo polje ravno Mirka Vuletina iz 1903. godine i karta katelanskog
podruja ine jednostavan, a slikovit uvod u, kolskim rijenikom reeno, mjesto radnje. Prilog
o poetcima djelovanja drutva Biha na prijelazu XIX. i XX. stoljea (912) itatelja uvodi u
prolost katelanskog podruja. Ovo je drutvo svojim djelovanjem uvelike pridonijelo utvrivanju
podataka o ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj povijesti, a u samim Katelima imalo je veliku
potporu mjetana. Poglavlje Donja Katela od 1900. do 1914. (1320) ne predstavlja samo nisku
vanijih zbivanja ve i sliku onih pojava koje su ostavile najjai trag na ivot onovremenih
Katelana. Podjednako su tu mjesta nale politike stranke, filoksera, veliki poar novskog i
tafilikog Gaja, uvoenje petrolejske uline rasvjete i Halleyev komet. Na slian je nain
obraen i Prvi svjetski rat s mobilizacijom i nestaicom koju je donio, zelenim kadrom i
epidemijom panjole na kraju (2124). Ovu odmjerenost i sveobuhvatnost autori, na alost, nisu
uspjeli zadrati u dijelu pod naslovom Donja Katela izmeu 1918. i 1929. godine s
prenaglaenim politikim ivotom u odnosu na druge dogaaje (2532), ali su je opet uspostavili
u poglavlju Donja Katela tridesetih godina, gdje su zabiljeene promjene koje je donijela
elektrifikacija, vodovod i ubrzani razvoj, kao i promjene u opinskoj vlasti (227232). Pod
naslovom Opina autori donose kratki pregled razvoja lokalne samouprave u austrijskom
razdoblju i popis opinskih naelnika od 1869. do 1944. godine (3337). S obzirom na sadraj,
ovo je poglavlje ili barem njegov prvi dio svakako trebalo pomaknuti naprijed.
Dostojna je panja dana svim glavnim ustanovama i mjestima koja su predstavljala
sredita drutvenog ivota. Prikazane su kole zajedno s uiteljima, nastavom, praznicima i
svjedodbama (3742); crkve s pobonou koja je proimala onovremene ljude, sakramentima,
umjetnikim blagom i nezaobilaznim upnicima, iji je ugled u onovremenim selima bio velik
(4766, 7182); Brce ili seoski trg na kojem su se okupljali stanovnici, posebno glavari obitelji
(4346); itaonice kao sredita kulturnog i politikog ivota (95100); perivoji koji su
ondanjim Katelima davali posebnu dra i ostavljali upeatljiv dojam na putnike, a koji su
danas, na alost, gotovo sasvim nestali (157162); etnice niz koje su Katelani uz obalu etali
poslije nedjeljne sv. mise, na blagdane, a mladost esto i poslijepodnevima (217220), te
groblja na kojima je svatko jednom morao nai svoje mjesto (6770). Nezaobilaznu ulogu u
drutvenom ivotu igrala su razna udruenja poput bratovtina s vjerskim i socijalnim
djelovanjem (8386); Hrvatskog sokola kao sportske organizacije s jakim utjecajima politikih
strujanja (101106); nogometnih klubova (129134); pjevakih drutava i orkestara limene
glazbe (107114).
Svoje mjesto u ovoj knjizi nali su obiaji i dogaanja koji su oznaavali pojedina

460
razdoblja godine, a igrali su znaajnu ulogu u obiteljskom i drutvenom ivotu. Sliku drutvenih
obiaja lijepo predoavaju procesije o brojnim blagdanima s bogatstvom sveanog ruha,
molitvom i skruenou (8790); boini obiaji, tonije obiaji koji su obiljeavali razdoblje od
poetka adventa do Sv. tri kralja, s pripremama, ognjem Badnje veeri, okienim borom i
jaslicama, boinim pjesmama, obiteljskim molitvama oko punog stola, blagovanjem, te pucanjem
muara (9194); drutvene zabave (119124), prvenstveno plesovi, s modernim, ali i
tradicionalnim melodijama, koji su obiljeavali razdoblje od Sv. tri kralja do Pepelnice, a vrhunac
im je bio krnjeval (125128); izletita i druenja, osobito u proljetno doba, u tada jo
nezagaenoj prirodi katelanskog polja (135142); te proslava blagdana Gospe od Ruarija
(187188). Od dnevnih obiaja posebno je mjesto zasluio popodnevni odmor (151152), dok se
ostale navike i dnevni rituali mogu iitati kroz drugim pitanjima posveena poglavlja. Odabrani
primjeri jelovnika s nekoliko izvornih recepata tek su upozorenje na raznovrsnost i bogatstvo
kuharske tradicije katelanskih domaica (153156), uz napomenu autora kako postoji graa za
katelansku kuharicu.
Briga za javne puteve, kanale i vodotoke, te odravanje prosjeka u gajevima, to je za
zajednicu bilo nuno, iskazivana je besplatnim radovima stanovnika nekoliko puta u godini
(Kuluk, 185186). Posebno su prikazane brodske, cestovne i eljeznike veze s Trogirom i
Splitom, a preko tih veza i sa irim prostorima (189192). Svoje je mjesto u knjizi nala i
tridesetih godina uspostavljena meteoroloka postaja s izvjetajima na oglasnoj ploi (221222).
O unutranjosti kua svjedoi poglavlje Tineli (115118). Iako je ova kuna prostorija
bila najvanije stjecite drutvenog ivota, teta je to je proputen pogled i na ostale prostorije u
kojima se odvijao svakodnevni ivot, kao i na sliku vanjskog izgleda i veliinu kua. Katelanske
su kue onog vremena, kao i nonja i obiaji, dobar oslonac za uoavanje isprepletenosti
gradskog i seoskog u razvoju ovih mjesta. Bolja zastupljenost opisa vanjskog i unutarnjeg
izgleda tradicionalnih kua u Donjim Katelima bila bi znaajna i zbog upravo pretjerane
izgradnje kojom ova mjesta posljednjih desetljea gube svoj vizualni identitet i kvalitetu
stanovanja. Bogata muka i enska katelanska nonja detaljno je opisana, uz inventar jednog
miraza (dote) iz 1913. godine (143150). Upozoreno je i na promjene koje je u odijevanju
donijela prva polovica XX. stoljea. U razmatranju odnosa prema ivotu humor stanovnika
Donjih Katela ima svoje nezaobilazno mjesto (223226).
Temelj ivota i najee zanimanje onovremenih Katelana predstavljeno je u poglavljima
koja govore o teatini (163164), poljodjelstvu (165168), jematvi (169174) i veletrgovini, u
prvom redu vinom (175184). Obuhvaene su i obrtnike, trgovake i ugostiteljske radnje u
Donjim Katelima (193196), razvoj turizma koji je gospodarski osnaio ovo podruje, ubrzao
modernizaciju mjesta, obiaja i nazora njegovih stanovnika (197214), kao i zanimljivosti iz
ugostiteljskog rada (215216).
S najstarijom Katelankom iz tridesetih godina prolog stoljea Marijom ani (233
236), otvara se galerija likova koji su obiljeili ivot Donjih Katela u prvoj polovici XX.
stoljea, predstavljenih kratkim biografijama (237251). Knjiga je upotpunjena popisom izvora i
literature (261263), popisom vlasnika fotografija objavljenih u knjizi (264), rjenikom
upotrijebljenih lokalnih izraza (265267), kazalom imena (269275), te saetcima na engleskom,
talijanskom i njemakom jeziku (277283). Knjiga je pisana jasnim i jednostavnim stilom, a
tekstovi su relativno kratki u odnosu na obilje slikovnog materijala kojim je bogato ilustrirana.
Izgledom i sadrajem pristupana je i zanimljiva svakome, ne samo znanstvenicima.
Problematika iznesena u ovoj knjizi moda je mogla biti bolje razraena, a sadraj
loginije rasporeen. Moglo bi se napomenuti i kako su neki vidovi svakodnevnog ivota
proputeni, kao i solidnija analiza pojedinih obiaja i kvalitete ivljanja, no uloeni trud i

461
doprinos koji su autori ovim radom dali poznavanju ivota Katela u prolosti, daleko je vei
nego eventualni propusti, te knjiga u cjelini zasluuje visoku ocjenu. Valja istaknuti napor koji
su uloili traenjem i ispitivanjem ivih svjedoka kako bi utvrdili koje su osobe zastupljene na
skupnim fotografijama. Objavljivanjem velikog broja fotografija koje o svakodnevici svjedoe i
bolje od teksta, zatim objavljivanjem proglasa, potvrda, oglasa i brojnih drugih manjih izvora, te
biljeenjem sjeanja, autori su ujedno za budunost sauvali ono to bi s umiranjem starijih
osoba ve za nekoliko godina moglo nestati.

Zdravka JELASKA MARIJAN

ZBORNIK ODSJEKA ZA POVIJESNE ZNANOSTI ZAVODA ZA POVIJESNE I

DRUTVENE ZNANOSTI HAZU U ZAGREBU
(Sv. 19, Zagreb, 2001., 364 str.)

I ove godine Odsjek za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i drutvene znanosti

Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti obogatio nas je jo jednim izdanjem svoga Zbornika, u
kojem se donose prilozi iz podruja nacionalne povijesti od srednjega vijeka do kraja 19.
stoljea.
Zbornik je podijeljen u tri dijela. Prvi dio obuhvaa izvorne znanstvene radove devetero
autora. U drugom dijelu donesene su ocjene i prikazi pojedinih znanstvenih izdanja, a trei,
posljednji dio posveen je uspomeni na dvojicu znaajnih povjesniara, Vladimira Koaka i
Pla Engela.
Analiza Bufallisove genealogije na temelju povijesnih izvora (str. 122) rad je
Mladena Andreisa, koji na temelju povijesnih izvora analizira genealogiju roda Buffalis to ju je
sastavio trogirski biljenik iz 18. stoljea Jeronim Buffalis. Autor posebno analizira razdoblje
13. i 14. stoljea u kojem je Buffalis u svojoj genealogiji pokuao povezati svoje pretke sa
ubiima i Arpadoviima. Pritom nastoji utvrditi kronoloku vjerodostojnost Buffalisovog
rodoslovlja kao i potvrdu navedenih rodbinskih veza, a uz to prikazuje i identifikaciju
pripadnika roda Buffalis u djelima o povijesti Trogira.
Kreimir Kui u radu Prikazi koplja te luka i strijele na srednjovjekovnim nadgrobnim
spomenicima iz Dalmatinske zagore (str. 2334) upoznaje nas s dvije vrste najstarijeg oruja,
koje su upotrebljavali srednjovjekovni stanovnici Dalmatinske zagore. Nakon to je u uvodnom
dijelu klasificirao oruje i upoznao nas s latinskim i hrvatskim nazivima za pojedine njegove
podvrste, autor je dao i opis oruja prikazanog na kamicima, i to opis koplja s kamika u selu
Bisku i kod crkvice sv. Mihovila u selu Konjsko, a opis luka i strijele s kamika kod crkve sv.
Mihovila u Mitlu i u selu Prgomet, pokuavajui takoer datirati navedene prikaze. U zakljunom
dijelu rada autor je naveo razloge odbacivanja ovog oruja.
Kroz hrvatsku historiografiju podrijetlo i poloaj kmeta koji se spominje u Vinodolskom
zakonu, tumaeni su vrlo razliito. Autor rada Podrijetlo i uloga kmeta u vinodolskom drutvu
XIII. stoljea (str. 3581) Maurizio Levak ponudio nam je jo jedno objanjenje bazirano na
usporedbi vinodolskog podruja s drugim pograninim podrujima ugarsko-hrvatske drave, u
kojima je postojao izgraen sustav utvrda s kraljevim vojnim posadnicima gradokmetima
(iobagiones castri). Autor je nastojao rekonstruirati vinodolsko drutvo u doba nastanka Zakona
i dati svoje vienje podrijetla kmetova u vinodolskom drutvu, uoavajui da kmetovi Vinodolskog
zakona nisu vie gradokmeti, niti su jo kmetovi klasinog feudalizma, ve predstavljaju

462
prijelazni sloj u razvoju klasinog feudalnog poretka u Vinodolu.
Sabine Florance Fabijanec svojim radom Pojava profesije mercator i podrijetlo trgovaca
u Zadru u XIV. i poetkom XV. stoljea (str. 83125) upoznaje nas s poslovnim ivotom
kasnosrednjovjekovnog Zadra. Autorica razmatra pojavu i zemljopisno podrijetlo profesionalnih
poslovnih ljudi poznatih pod latinskim nazivom mercatores. Uz pomo ope definicije pojma
trgovca iz 15. stoljea, autorica je uoila posebnu drutvenu grupu koju su inili mercatores, a
koji su se razlikovali od novara, bankara i drugih poduzetnika. Nadalje, iznosi kratak pregled
pojavljivanja profesionalnih trgovaca u zadarskim i dalmatinskim izvorima, a zatim na temelju
uzorka od stotinjak imena osoba tituliranih u izvorima kao mercatores de Iadra, analizira etniki
razvoj trgovakog sloja u Zadru od kraja 13. do etrdesetih godina 15. stoljea. U posljednjem
poglavlju bavi se djelovanjem stranih poslovnih ljudi u Zadru. Autorica je ovim radom nastojala
prikazati zastupljenost razliitih skupina meu trgovcima u Zadru i razlike u njihovu pojavljivanu
u usporedbi s politikim prilikama.
Glavni cilj rada A Contribution to Research on the Historical Geography of the First
Extant Reambulation Sketch from the Carpathian Basin [Prilog istraivanju historijske
geografije najstarije sauvane reambulacijske skice iz Karpatske kotline] (str. 127141) autorice
Andree Kiss bio je tonije utvrditi lokaciju toponima koji se nalaze na sauvanoj skici. Uz
pomo naziva triju posjeda i nekih konkretnih objekata poput drveta, rijeka, potoka, te velike
ceste, autorica pretpostavlja da se skica odnosi na podruje jugoistonog dijela Krievake
upanije u kasnom srednjem vijeku.
Tijekom prolosti jedni od glavnih aktera u pomorsko-trgovakoj razmjene izmeu dviju
jadranskih obala bili su hrvatski kapetani i paruni brodova kojima se pozabavila Lovorka
orali u svom radu Iz pomorske prolosti istonog Jadrana: tragovima hrvatskih kapetana i
paruna brodova u Mlecima (str. 143182). Autorica je na osnovu gradiva pohranjenog u
mletakom Dravnom arhivu (oporuke, inventari, katastarski spisi) i Bratovtini sv. Jurja i
Tripuna (knjige izvjea s godinjih skuptina udruge), prikazala vremenski tijek i uestalost
nazonosti hrvatskih paruna i kapetana u Mlecima, nain njihova biljeenja u vrelima, njihovo
podrijetlo, mjesto stanovanja, odnos sa sunarodnjacima (obitelj, prijateljstva, poslovne veze),
vjerski ivot, gospodarske mogunosti i oblike poslovanja, veze s domovinom, te oblike
ukljuenosti u hrvatsku nacionalnu Bratovtinu sv. Jurja i Tripuna.
Svojim radom Gradska kultura u djelima Jurja Habdelia (str. 183213) Zrinka Nikoli
provela nas je kroz ivot sjeverozapadne Hrvatske u 17. stoljeu. Na osnovi Habdelieva djela
Pervi otcza nassega Adama greh, autorica istrauje narodnu kulturu, osobito gradsku, od
stanovanja, preko mode, kuhinje i zabave do pukih vjerovanja.
Tihana Lueti u svome prilogu upoznaje nas s radom ime Ljubia u razdoblju od 1867.
do 1878., kada je bio upravitelj Zemaljskog narodnog muzeja u Zagrebu (str. 215261).
Oslanjajui se najveim dijelom na slubenu korespodenciju iz Arhiva HAZU i Arhiva
Arheolokog muzeja u Zagrebu, autorica je nastojala rekonstruirati Ljubiev znanstveni i
administrativni rad u arheolokom odjelu Muzeja i njegov izbor na odreene muzejske funkcije,
odnose s muzejskim osobljem, svakodnevni ivot u Muzeju, te naglasiti Ljubievu ulogu u
stvaranju i ureenju Arheolokog muzeja.
Radom Tomislava Markusa Devet dokumenata o politikim i dravnopravnim
zahtjevima hrvatsko-slavonskih upanija poetkom 1861. godine (str. 263289) zavrava prvi
dio Zbornika. Autor donosi izvorne dokumente predstavke etiriju hrvatsko-slavonskih
upanija (Varadinske, Krievake, Virovitike i Rijeke), nastale od sijenja do oujka 1861.
Predstavke su upuene kralju, banu okeviu, predsjedniku Dvorskog dikasterija I. Mauraniu
i drugim hrvatskim i maarskim upanijama, te stanovnitvu u Dalmaciji. One izraavaju bitne

463
zahtjeve hrvatske politike javnosti nastale nakon poputanja politikog pritiska bekog sredita
i njegova odustajanja od otvorene germanizacije i centralizacije.
U odjeljku Ocjene i prikazi (str. 291347) objavljeni su prikazi 8 knjiga i zbornika te 10
svezaka asopisa.
Zbornik nas je i ove godine obogatio s nekolicinom izvornih znanstvenih radova i na taj
nain jo jednom podsjetio na neiscrpnost tema kojima obiluje hrvatska povijest.

Arijana KOLAK

464