Historiografska analiza povelja Mateja Ninoslava

Do vremena bana Kulina nisu poznate vijesti o trgovakoj, kulturnoj ili drugoj
aktivnosti Bosne sa Dubrovnikom ili nekim drugim dalmatinskim gradom. Nije teko
zakljuiti da je privreda Bosne, zahvaljujui uspostavljenim kontaktima bana Kulina sa
Dubrovnikom kanalisala sebi put u uzlaznom razvojnom smjeru. Od kraja 12. stoljea putem
ouvanih izvora, moe se poeti sa pisanjem privredne historije Bosne.

U vremenskom okviru vladavine bosanskog bana Mateja Ninoslava sauvane su etiri irilske
1
povelje, koje je bosanski vladar uputio Dubrovniku. Podaci koje pruaju od velike su
vanosti, kako za rekonstrukciju politikih prilika tako i za praenje privrednog kontinuiteta
bosanske drave sa Dubrovnikom. Kao vaan segment politike bosanskog bana Mateja
Ninoslava prema Dubrovniku, je injenica da je u prvoj povelji koju im je izdao, potvrdio
privilegije koje im je dao bosanski ban Kulin. To govori o vremenskoj vrijednosti ali i potrebi
slobode trgovanja za Dubrovane u zaleu. Na ovoj privilegiji dubrovaki trgovci su
vjerovatno insistirali, iako nije poznat tok pregovora kao ni incijator. S druge strane ban Matej
Ninoslav je istaknutim olakicama privlaio ali i zadravao strane trgovce u svojoj zemlji, radi
razvoja domae privrede.

U ime Oca i Sina i Svetago Duha amen!

Az rab Boji Matej, a odmjelom Ninoslav, ban bos'nski veliki, kle se knezu Dubrov'komu an
Dandolu i vsej opine Dubrov'koj. Takom s'm se kletv'ju klel, kakom se je ban Kulin klel: Da
hode Vlasi svobodno, ih dobit'k, tako kako su u bana Kulina hodili, bez vse habe i zledi. A ja
kudje oblada, tudje si hodite prostrano i zdravo, a ja prijati kako-re sam sebje, i nauk dati od
vse zledi.
A se pisah, imenom Desoje, gramatig bana Ninoslava, velijega bos'nskoga, tako vjerno kako-
re u prvih.
A se jeste: ako vjeruje Srbljin Vlaha, da se pri pred knezem; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se
pri pred banom, a inomu Vlahu da ne bude izma. Boe-re ti daj zdravije.

(prva povelja nastala izmeu 1232. 1235.)

1
Prva povelja nastala izmeu 1232. - 1235. potvruje Kulinovu ispravu; druga izmeu 1235. 1240. povelja
o vjenom miru i prijateljstvu; trea povelja nastala 22.marta 1240. utvruje vjeni mir i prijateljstvo i etvrta
nastala u martu 1249. godine povelja o prijateljstvu i trgovini.

1
 Matej Ninoslav se nije zadravao na tome, on je dodatnim klauzulama nastojao ojaati
veze sa Dubrovnikom. Prije svega potvruje postupak u sluaju eventualnih sporova izmeu
Bosanaca i Dubrovana. Tim inom bosanski ban preuzima na sebe potpunu odgovornost u
svrhu zatite Dubrovana u Bosni. Daje im rije da e on suditi svojim ljudima i kmetovima
ukoliko neko od njih uini nepravdu Dubrovaninu. Ovo su nove vijesti u odnosu na sadraj
isprave bosanskog bana Kulina. Dubrovaki trgovci su sasvim sigurno postali esti gosti
nakon privilegija koje su dobili od bana Kulina. Uestalost njihovog boravka i karaktera
trgovakog posla mogli su da stvore probleme Dubrovanima sa domaim stanovnitvom. Te
potekoe u poslovanju su prerastale u praksu, to je rezultiralo time da je ban Matej Ninoslav
kroz ispravu obeao zatititi trgovce u Bosni, koji su mahom bili iz Dubrovnika.

Kao novo poglavlje u odnosima Bosne i Dubrovnika, u odnosu na period vladavine bana
Kulina, je obeanje bosanskog bana Mateja Ninoslava da e tititi Dubrovnik ukoliko zarate
sa rakim kraljem. 2 Ovo je sasvim novo poglavlje, kako u odnosima Bosne i Dubrovnika tako
i u optoj rekonstrukciji vremena vladavine bosanskog bana Mateja Ninoslava. Bosanski
vladar je definitivno morao biti svjestan snage svoga istonog susjeda ali i njegovog odnosa
prema Dubrovniku. Ulazei u ugovor ova stavka je Dubrovanima pogodovala. Njihovi
odnosi sa Rakom nisu bili najstabilniji a ovim potezom bosanskog bana Dubrovnik je dobio
saveznika u zaleu. To se moe protumaiti kao hrabar ali i mudar potez bana Mateja
Ninoslava. Dobio je povjerenje Dubrovana i time ih jae vezao, u poslovnom smislu, za
svoju dravu.

Az, rab boiji Matej, imenom ban bosn'ski Ninoslav, klnu se obini dubrovakoj: Da stoji s
vami u mir i u vsaku pravdu kako su stali i moji stari.

I da svobodno hodite u mojej zemlji da vi nije desetka nikogare.

Ako vi tko uini krivinu mojih kmeti da se pri pred mnom.

A ako vi ja pravine ne uini, to to ja kriv.

2
Dubrovani su u Astareji imali dio obradivog zemljita i to prvenstveno vinograde. Taj kopneni dio teritorija na
koji je Dubrovnik polagao prava, donio im je dosta sukoba sa Rakom. Tenja Dubrovnika za teritorijalnim
proirenjem bila je stalna. Nije samo zalee bila interesna sfera, ve i otoci poput Mljeta, Korule, Visa, Braa pa
i Hvara. Neki od otoka poput Korule i Mljeta bili su pod vlau Zahumlja. S obzirom da je Zahumlje potpadalo
pod srpsku vrhovnu vlast to je znailo da je Dubrovnik i po pitanju otoka morao pregovarati sa Srbijom.

2
I, ako se razratite s kraljem s rakim da vas ne dam, s vsim vaim dobitkom.

I da vi uhranu.

I to se uinilo prije ili poslje da se pri.

I da nije izma, n da je pravda.

Da se ne uzimlje desetka dokole sam ja iv, i moje dijete, i moje unuje.

Kto sije preskoi da je klet.

I kada pridu u Dubrovnik da na me ne ustane niktore.

Dje ja s'm sad, u svojej zemlji kto hoe iskati, iti! Dje ja s'm rad pravdu uine.

I ako pravdu ne uini da s'm kriv

I ne bjee moje peati velije odnesena bjee.

Da tozi je moja peat ka je pri knjizi!

(povelja kraeg sadraja iz 1240. godine)

Kao prvi zahtjev koji je ban Matej Ninoslav postavio pred Dubrovane, uz sve pogodnosti
koje im je dao, bilo je traenje line sigurnosti kada se nae u gradu Sv. Vlahe. Uz spomenute
olakice koje je pruio dubrovakim trgovcima, ban je osjetio potrebu da iz diplomatske
korespondecije sa Dubrovnikom osigura neto i za sebe. Traenjem sigurnosti za sebe kao
jednu od klauzula iz isprava, moe se posmatrati na nain da je bosanski vladar Matej
Ninoslav planirao unaprijed odreene poteze, ime je stvarao i prijateljstva ali i prostor za ire
poslovne mogunosti. Oslobaajui Dubrovane od plaanja carina i bilo kakvih drugih
davanja Matej Ninoslav je napravio strateki vaan potez za svoju dravu. Tim nije naplatio
direktno trgovanje stranaca po svojoj zemlji ali ih je i privukao i obezbjedio trajnu korist za
razvoj privrede svoje drave, tako to e prisustvo stranaca znaiti efektivniji izvoz bosanske
robe. Bosanski ban Kulin u svojoj ispravi nije konkretno naveo oslobaanje od desetine za
dubrovake trgovce za razliku od bana Mateja Ninoslava.

3
Pored carina, trgovaki promet izmeu Bosne i Dubrovnika podrazumijevao je i dodatna
optereenja. Potvrda toga nalazi se u dvije povelje bosanskog bana Mateja Ninoslava iz 1240.
i 1249. godine. Osim carina jasno je navedeno da se Dubrovani oslobaaju od plaanja bilo
kakvih drugih davanja. Ova dodatna potraivanja od dubrovakih trgovaca dosta su jasnija u
14. i 15. stoljeu. Pod njima se podrazumijevalo plaanje na odreenu robu, prelazak preko
rijeke, prelazak preko zemlje nekog feudalca i sl. Gotovo sa sigurnou se moe tvrditi da je
odluka bana Mateja Ninoslava o oslobaanju Dubrovana od plaanja carina bila na snazi u
toku njegove vladavine a vjerovatno i do poetka vladavine Stjepana II Kotromania.
Njegovim dolaskom na vlast u Bosni javljaju se prvi podaci o naplati carina za dubrovake
trgovce u Bosni.

Iz povelje od 22. marta 1240. godine zna se da je bosanskog bana Mateja Ninoslava, u
cilju potvrivanja starih ali i ugovaranja novih klauzula, lino doao u grad Sv. Vlahe. Sam
ban Matej Ninoslav u spomenutoj povelji govori da u Dubrovnik nije doao sam, ve sa
svojim boljarima koje poimenino nabraja: vojvode Juria, tepije Radonje i brata mu
Simeona, peharnika Mirohne, Zabave Prodasa, Prijezde Sfinara, Slavka Poliia, Gradislava
Turbia. Ovom zgodom Ninoslav je sa Dubrovanima sklopio vjeni mir i ljubav. U povelji se
kae:

Az Matej Ninoslav, po mislosti Boje veliki ban bosenski, s mojimi boljarima

kelnemo se tebi, Nikolavu Tonistu, knezu dubrovakom i vsem vlastelom i vsi opini gradski, u
godpoda Boga naega Isu Hrista i u presvetu bogorodicu deviju vladiku Mariju i u astni
ivotvoreti krst i u sveta Boija evangelija i u svetoga Blasi, blaenoga muenika, i u vsi
svete ugodive Bogu od vika..da vi stoju u vini i tverdi mir i srdeni ljubvi i vsaku pravdu i
po zemlje i vladanije moje i mojih sin da si hodite svobodno i prostrano bes vsake desetine i
bes nikere inne danije i pae da moji kmeti i moji ljudije i moji vladalci da vi ljube i da vi
hrane od zla... i ako se razratite sa kraljem rakim (Vladislavom) da vas ne dam ni va
dobitek, pae da vi uhranu s vsem vaim dobitkom, i to se inilo pre i posli, da se pri i da ne
izma; i da pridu u Dubrovnik, da na mene ne ustane niktore, dje ja sam u svoju zemlju sjeda,
kto hote iskati, iti, dje ja sam rad pravdu uine; ako pra (vde) ne uinu, to ja kriv...

(povelja od 22.marta 1240.)

4
Ovo je prvi poznati sluaj da bosanski vladar zajedno sa svojom pratnjom, odnosno vlastelom
predstavlja svoju dravu i pregovara oko sporazuma. Boljari, kako je ban Matej Ninoslav
nazvao svoju pratnju, javljaju se i u ulozi svjedoka ugovorene isprave. Takav postupak e
postati praksa u kasnijim stoljeima, kada je bosanska drava sklapala ugovore. Isprava iz
1240. godine sainjena je u dva primjerka, tako da je svaka strana zadrala po jedan. Takoer,
i ovoj povelji nadodata su dva dodatka: prvi, da se ne smije initi drugim Srbljima i drugim
Vlasima "izma", nego da za uinjenu tetu odgovara sam krivac. U drugom nadodatku neki
Borislav Vojsili potvruje povelju i kune se Dubrovanima na vjeni mir.

Sauvala se i povelja bosanskog bana Mateja Ninoslava od mjeseca marta 1249.

godine, kojom je Dubrovanima obnovio mir i ljubav, te im obeao pomo ako zarate sa
rakim kraljem Stjepanom Uroom I. U povelji se kae:

Az Matej Stipan, po mislosti boije veliki ban bosenski, s mojov bratijov i s mojimi
boljarima, ki su zde podpisani, kelnemo se tebi, Jakovu Dalfinu, knezu dubrov'komu i vsem
vlastelom o vse opine gradske...da vi stojimo u vieni i tvrd mir i u srdene ljubve i v vsaku
pravdu, i po zemlje i po vladanije nae da si hodite svobodno i prostrano bez vsake desetine i
bes nikere inne danije...

Ispravu su odobrili bosanski velikai: knez Ugrin, knez Radonja, kaznac Grdomil, kaznac
Semijum, vojevoda Pura, Grubia peharnik, kaznac Bjelhan, Je Obenovienovi,
Domaslav Guneti, Hranislav Svrai, Radoje Drugovi, Berislav Bani, Kakmu Odrami,
Vlka Vlkasovi.

U ove dvije zadnje povelje bana Ninoslava, iz 1240. i 1249., govori se o tri vrste ljudi: mi, vi,
oni. Mi su: ban Ninoslav, njegovi sinovi i unuci, boljari, kmetovi i uope njegovi ljudi,
Bonjani. Vi su: dubrovaki knezovi Tonist i Dalfin, dubrovaka vlastela i cijela gradska
opina. Oni "medu ni" (=meu njima) su: Srbi i Vlasi. Ugovarajue stranke su mi i vi, tj.
Bonjani i Dubrovani, a oni (Srbi i Vlasi) su samo predmet, i to sporedni, ugovora. U
dodatku tekstu tih povelja govori se o Srbima i Vlasima kao posebnoj skupini ljudi, razliitoj
od ugovaratelja. Tu se ureuje sudbena nadlenost nad Srbima i Vlasima i zabranjuje
vansudska odmazda, "izma", u krivicama, koje se dogode sa strane pripadnika tih skupina. Taj
cijeli dodatak ne bi imao smisla, kada bi Srbi i Vlasi bili istovjetni s Bonjanima i

5
Dubrovanima jer je u glavnom dijelu teksta tih povelja ban Ninoslav pridrao sebi suenje
Bonjanima ("nai ljudie"), koje bi tuili Dubrovani.

Tematika Srblji Vlasi u poveljama

Oskudnost izvornog materijala i arolika interpretacija nekih dijelova poznate grae,

uinili su diskutabilnim pitanje narodnosti stanovnita u dravi bosanskog bana Mateja
Ninoslava. U tri od ukupno etiri povelje izdate Dubrovniku od spomenutog vladara,
navedena je klauzula o postupku u sluaju spora na relaciji Srblji Vlasi. Odreena je
nadlenost na nain da, ukoliko Srbljin tui Vlaha pravdu trai pred dubrovakim knezoma
ukoliko Vlah tui Srbljina ide pred bana. (povelje 1232 1235; 22. mart 1240 i mart 1249.)
Upravo su spomenuti termini posluili historiarima i onima koji to nisu, da iznose hipoteze o
tome ko su podanici bosanskog bana Mateja Ninoslava a ko su Dubrovani iz njegovih
isprava.

O narodnosti u dravi bosanskog bana Mateja Ninoslava pisali su Konstantin Jireek i Franjo
Raki. Za Jireeka i Rakog Srblji su podanici bosanskog bana a Vlasi su isto to i
Dubrovani. Miljenje Jireeka i Rakog prihvatili su brojni historiari, prije svih Vaso
Gluac, koji je zagovarao stav o srpskom etnosu kao podanicima bosanskog bana. Vlaadimir
orovi istie kako nema sumnje da je ban Matej Ninoslav u ispravama izdatim Dubrovniku
pod Srbljima podrazumijevao svoje podanike a pod Vlasima Dubrovane. Sima irkovi ne
uputa se u detaljniju analizu narodnosti iz povelja bana Mateja Ninoslava. On smatra da su
podanici bosanskog bana Srblji a Dubrovani Vlasi, te da se osjeaj narodnosne pripadnosti u
srednjovjekovnoj bosanskoj dravi promijenio paralelno sa politikim, privrednim ali i
kulturnim jaanjem Bosne polovinom 13. stoljea. Tomislav Raukar smatra da sporna
narodnosna suprotnost Srnlji Vlasi nije potekla iz srednjovjekovne Bosne ve iz
srednjovjekovne Srbije. Istaknute termine upotrijebio je prvi raki veliki upan Stefan u
povelji upuenoj Dubrovniku oko 1215. godine s ciljem potvrivanja meusobnog
prijateljstva i slobode trgovine. Fokusirani termini su navedeni u kontekstu rjeavanja
njihovog meusobnog spora, sudskim putem. Primjeeno je da je ovu povelju, kao i dvije od
tri Ninoslavove isprave koje spominju Srblje i Vlahe, pisao isti pisac Paskal. To je za Raukara
dovoljan dokaz da je narodnosna suprotnost Srblji Vlasi u bosanske povelje dospjela iz

6
Rake i to podsredstvom dubrovake kancelarije. Rije je o percepciji pisara koji je radio u
Dubrovniku.

Prvi poznati ugovor izmeu Dubrovnika i Bosne je povelja koju je gradu Sv. Vlaha
uputio bosanski ban Kulin 1189. godine. U predmetnoj povelji jasno se raspoznaju dvije
strane, dubrovaka i bosanska, dok se Srblji i Vlasi ne spominju. Kao bosanski ban ove
termine upotrebljava ban Matej Ninoslav, u povelji izdatoj Dubrovniku. Ovom ispravom je
ban Matej Ninoslav potvrdio Dubrovanima povlastice kakve su dobili od strane bana Kulina
s dodatkom o postupku za rjeavanje sporova izmeu Srblja i Vlaha. Radi dokazivanja
konteksta upotrebe apostrofiranih pojmova i sagledavanjem etnike podloge bosanske drave
polovinom 13. stoljea, vano je istai da se termini Srblji i Vlasi, osim u tri povelje Mateja
Ninoslava, ne nalaze u dokumentima izdatih Dubrovniku kod drugih bosanskih vladara.
Nakon vie od pola stoljea nepoznanica u odnosima Bosne i Dubrovnika, poslije vladavine
bana Mateja Ninoslava, bosanski ban Stjepan II Kotromani 1322. godine izdaje
Dubrovanima povelju koja je trebala regulisati ureenje njihovih sudskih sporova. Meutim,
sada se jasno navodi rije Bonjanin, za podanika bosanskog bana. Analizirajui apostrofirane
termine iz isprava bana Mateja Ninoslava, za rjeenje pitanja narodnosti njegovih podanika
trebalo bi se osvrnuti posebno na termin Vlasi a posebno na termin Srblji.

Neosporno je da se rije Vlasi upotrebljavala za romansko stanovnitvo, jer su germanski

narodi tako nazivali potomke starih Rimljana. Pored toga to su Dubrovani kao romanski
element mogli biti svrstani u tu kategoriju, slavenski uticaj na dubrovakom teritoriju je bio
toliko prisutan da je termin Vlasi teko mogao biti upotrebljen za Dubrovanina. Do polovine
13. stoljea formirale su se posebne prilike i posebni nazivi. U prvim stoljeima doseljavanja
Slavena Vlah je bio ovjek u unutranjosti Balkana, govorio je romanskim jezikom i bavio se
stoarstvom. Vlasi su predstavljali posebnu drutvenu kategoriju koja je obitavala u
dubrovakom zaleu, bavei se iskljuivo stoarstvom. Ne treba zaobii injenicu da pojam
Vlah po jednima oznaava etniku a po drugima socijalnu kategoriju. Ipak svoje iroke
rasprostranjenosti ali ne i kompaktnosti na Blakanskom poluostrvu, Vlasi nisu uspjeli stvoriti
svoje dravno jedinstvo. Uprkos tome predstavljali su nezaobilaznu i prepoznatljivu
paradigmu svih naroda u dubrovakom zaleu.

Srbi su kao etniki element srednjovjekovne Srbije, odnosno Rake jo krajem 12. stoljea
zavladali Zahumljem i Travunijom i kontrolisali cijelo zalee oko Dubrovnika. Poznato je i da

7
je Humska zemlja bila pod njihovom vlau sve do 1326. godine. Da je je termin Srblji osim
za etniku kategoriju mogao biti u upotrebi i za zemljoradnika dodatno uslonjava priu ali
nudi i novu mogunost, koja moe olakati put do odgovora. esto se u manastirskim
poveljama ili Duanovom zakoniku zemljoradnici nazivaju Srbima a stoari Vlasima. To
govori da je termin Srblji posmatran iz dubrovake percepcije mogao biti protumaen i kao
zemljoradnik.

Postavlja se pitanje u kojem su kontekstu Srblji i Vlasi zauzeli svoje mjesto u tri
povelje bosanskog bana Mateja Ninoslava. Na osnovu diplomatike analize i pogleda
vanjskih karakteristika, utvreno je da su povelje bana Mateja Ninoslava iz 1240. i 1249.
godine produkt dubrovake kancelarije. Meutim, ne moe se sa sigurnou tvrditi da je u
Dubrovniku u to doba postojao poseban slavenski pisar za irilske isprave, neovisno od
latinskog pisara. Detaljnijom paleografskom analizom Josip Vran utvrdio je da je dvije
isprave bana Mateja Ninoslava, nastale u dubrovakoj kancelariji pisao latinski notar Paskal.
Ovaj pisar je radio veliki broj prepisa irilskih isprava, to uz njegovo porijeklo kao neslavena
govori o Paskalovoj nedovoljnoj obavjetenosti o unutranjosti Balkana. Te okolnosti su
mogle biti uzrokom da se sporni termin Srblji smatra etnikim sastavom podanika bosanskog
bana Mateja Ninoslava a termin Vlasi za stanovnike Dubrovnika.

Dodatnu sloenost pitanju etnike podloge bosanske drave polovinom 13. stoljea daje
injenica da se prva povelja bana Mateja Ninoslava, koja spominje Srblje i Vlahe, smatra
pruduktom bosanske kancelarije. Postavlja se pitanje, zbog ega bi dijak Desoe, koji za
Mateja Ninoslava kae da je ban bosanski, pod Srbljima podrazumijevao njegove podanike, a
pod Vlasima Dubrovane!? S tim u vezi vano je napomenuti da poznati slavenski pisari
bosanskih irilskih poveljaa, poevi od Kulinovog dijaka Radoja, nisu bili Bonjani, ve su
potjecali iz travunjsko - zetskog podruja. Ako se uzme da je srpski etnos obitavao na tom
prostoru, onda je i jasno odakle su termini Srblji i Vlasi uli u isprave bosnaskog vladara.
Dakle, ti pisari kao pripadnici srpskog etnosa i u isprave bosanskih vladara su unosili vlastita
shvatanja o etnikom sastavu zalea pa time i Bosne.

Kada je rije o prvoj poznatoj povelja bosanskog bana Mateja Ninoslava a koja spominje
Srblje i Vlahe, u historiografiji postoje razliita miljenja o tome kako je nastala. Dominik
Mandi smatra da je predmetna povelja kojom se raspolae, samo kratka kopija originala koji
nije sauvan a nastala je zbog toga to su Dubrovani eljeli sa bosanskim banom rijeiti

8
nesuglasice Srblja i Vlaha. Napisana je na malom formatu i u neuglednoj formi zbog toga to
je bila dodatak glavnoj povelji, koja je ve bila poslana u Dubrovnik. Prema Mandiu cilj
povelje je bilo rjeavanje problema izmeu Srblja i Vlaha, to je bio interes kako Dubrovnika
tako i Bosne. Meutim, interesantno je to se dijak Desoe prvo potpisao, to je obiaj na kraju
veine irilskih povelja, pa tek onda kao dodatak dopisana je odredba o Srbljima i Vlasima.
Stav historiara je da je neko dodatno dopisao tu odredbu.

Ko su Srblji a ko Vlasi iz povelja bosankog bana Mateja Ninoslava, najbolje dokazuje

njegova povelja iz 1240. godine. Rije je moda o najreprezentativnijem dokumentu bana
Mateja Ninoslava, to zbog obima, to zbog informacija koje prua. Kao to je ranije
istaknuto ova povelja je nastala u gradu Sv. Vlaha a sam Matej Ninoslav u tekstu kae da je
prilikom njezinog ispisivanja doao u Dubrovnik, svojim starim prijateljima. Potvruje im sve
stare privilegije i obeanja. Matej Ninoslav poruuje Dubrovanima da ukoliko njegovi ljudi
uine nepravdu, da im se sudi pred njim te istie ako im pravdu ne uini da je on za to kriv. U
drugom dijelu iste povelje spominje se nadlenost nad Srbljima i Vlasima i zabranjuje
vansudski postupak nad obje strane. Ovaj dio teksta ne bi imao smisla da su Srblji podanici
bosanskog bana a da su Dubrovani isto to i Vlasi. Ako se sagleda sve navedeno jasno je da
se iz isprava bana Mateja Ninoslava raspoznaju dvije strane koje daju odreena obeanja
jedna drugoj, to su bosanska i dubrovaka. Srblji i Vlasi se javljaju kao trei element o kome
raspravljaju Dubrovani i Bosanci.

Vlasi su kao stoari ali i prenosioci trgovake robe za Dubrovnik imali vanu ulogu. Svojim
zanimanjem i okolnostima uli su u povelju bosanskog bana Mateja Ninoslava ali i srpskih
vladara. Za Dubrovane je tokom viestoljetnih odnosa sa srednjovjekovnom Bosnom i
itavim zaleem, najvanije bilo odravanje politike slobode i stvaranja privrednih
mogunosti. U tom kontekstu treba posmatrati i pojmove koji su predmetom razmatranja.
Sutina ovog pitanja moe se svesti na dubrovaku percepciju stanovnitva u zaleu. Srbi su
kao dominirajui element u bliem ali i irem zaleu Dubrovnika polovinom 13. stoljea
doprinijeli takvom shvatanju. U toku srednjeg vijeka, za Srbiju su koritena tri naziva,
Sklavonija, Srbija i Raka. Ovi termini nisu u isto vrijeme bili u upotrebi kod susjednih
naroda tako da se nekada mogla desiti pometnja u njihovoj primjeni, posebno to se obim
drave nije uvijek poklapao sa upotrebom srpskog imena. Ne smije se zanemariti ni mogua
uloga tradicije, koju su Dubrovani gajili o unutranjosti Balkana. Tek od poetka vladavine
bosanskog bana Stjepana II Kotromania za stanovnike u Bosni koristi se termin Bonjani.

9
Prvih godina svoje vlasti isti ban je zauzevi Humsku zemlju uinio Bosnu i Dubrovnik
graninim zemljama. Nesumnjivo je ta injenica utjecala na percepciju Dubrovana o
etnikom sastavu svog zalea. To je vjerovatno uzrokovalo da se rije Srblji ne nalazi vie u
poveljama bosanskih vladara, jer teritorijalna povezanost i osjeaj pripadnosti Bosni postao je
jasniji. Dubrovaka slika o srednjovjekovnoj Bosni je time poela da se kristalie, to se
odrazilo i kroz povelje.

10