Studia lexicographica, GOD. 7 (2013) BR. 2(13), STR.

1133
Antun Vuji: Leksikografija, znanost i drutvo. S dodatkom: 30 godina poslije

Leksikografija, znanost i drutvo.

S dodatkom: 30 godina poslije

Antun Vuji
Leksikografski zavod Miroslav Krlea

Uvodna biljeka autora

lanak Leksikografija, znanost i drutvo bio je izvorno objavljen u prvom broju
zavodskoga asopisa LEXIS, leksikografska istraivanja (1986). Taj se asopis poslije
nije odrao, pa je i ovaj lanak ostao razmjerno zaboravljen. Sa stajalita filozofije
znanosti, lanak je donekle pod kritikim utjecajem tada nepodobnog Karla Pop-
pera, razmatrao temu odnosa leksikografije i drutva s uoljivim, iako donekle ezo-
povskim polemikim tonovima, u odnosu na ondanju vladajuu, ili zahtijevanu
leksikografsku, ideoloku i politiku paradigmu. Bio je to razlog da me urednitvo
novoga, danas priznatoga asopisa Studia lexicographica LZMK-a, zatrai za prista-
nak da se taj davni lanak ponovno objavi i na neki nain legalizira, sada u posve
drugaijem drutvenom, politikom, znanstvenom, leksikografskom, pa i tehnolo-
ko-komunikacijskom kontekstu, uz eventualni aktualizirajui dodatak. Tako se taj
prvi lanak ovdje i objavljuje u izvornom obliku, uz minimalne korektorske inter-
vencije te nekoliko pojanjenja oznaenih zagradama; itatelj bi svakako trebao uzeti
u obzir izriajne karakteristike vremena u kojem je lanak pisan. U drugom dijelu
(Dodatak: 30 godina poslije) nastoji se tek u irim naznakama reaktualizirati tema
utemeljenja leksikografije u tom njezinu dananjem, novom i bitno izmijenjenom
kontekstu. Meni se ini da ondanje postavke leksikografije kao kritike znanosti ili
struke opstaju i danas, da mogu posluiti unutranjoj leksikografskoj, metodolokoj,
pa i filozofsko-znanstvenoj raspravi, iako se promijenila vanjska adresa drutva koje-
mu su ranije bile kritiki upuene; to je i tema Dodatka koji slijedi iza izvornoga
lanka.

11
 Studia lexicographica, GOD. 7 (2013) BR. 2(13), STR. 1133
Antun Vuji: Leksikografija, znanost i drutvo. S dodatkom: 30 godina poslije

LEKSIKOGRAFIJA, ZNANOST I DRUTVO

Razvojni vrijednosni model

Ako je na intelektualne aktivnosti mogue primijeniti ocjenu standardnog,
enciklopedijska leksikografija1/ polae pravo da u tom smjeru postigne visoko mje-
sto. Naime, uobiajeno je, a donekle i ispravno, smatrati da leksikografija poiva na
konvencionalnim oblicima duhovne (znanstvene, kulturne, politike itd.) konstelaci-
je, te da se od nje ne oekuju ni inovacije u duhovnoj sferi (budui da je ona upravo i
samo njen prikaz), a jo manje neko revolucioniranje drutvenih odnosa pred tom
sferom (budui da ih ona zahvaa u njihovoj datosti). Takva predodba o leksikogra-
fiji temelji se na dosta valjanih ili barem realistikih argumenata, ali i na (barem)
jednom pogrenom.
Bez sumnje, ispravno je isticati potrebu da se svaki leksikografski sustav in-
formacija treba zasnivati samo na onim spoznajama koje su stekle institucionalnu ili
javnu legitimaciju, budui da se tako leksikografija uva arbitrarnosti. Ono pogre-
no, meutim see iza tih valjanih razloga i do te je mjere njihova pretpostavka da i
oni sami padaju s relativnou onoga to e se u danom trenutku smatrati konvencio-
nalnim, standardnim ili legitimnim. To znai da u samim drutvenim i duhovnim
pretpostavkama leksikografske aktivnosti postoje razliite spoznaje i osobito razliita
vrednovanja onoga to zapada u sistem standardnih leksikografskih informacija, i
dalje, to znai da leksikografija i pri svom nastojanju da se temelji samo na onom
standardnom, mora i sama za sebe imati neku teoriju o tome to se ima smatrati
standardnim i kako se ono treba iskazivati.
Takvo gledanje na standardno predmet je, dakle, dviju vrsti vrednovanja:
opedrutvenog i struno-znanstvenoga, to nuno vodi pitanju u kakvom su odno-
su te dvije vrste vrednovanja?
Na stav, s tim u vezi, sastoji se zapravo u jednostavnoj, ali esto slabo shvae-
noj tvrdnji, naime, da postoje drutvene vrijednosti u najirem smislu i da postoje
leksikografske vrijednosti u uem, struno-znanstvenom smislu - te da su i potonje
vrijednosti takoer drutvene vrijednosti; i dalje, da je razvojni karakter drutva u
bitnoj korelaciji s razvojnim shvaanjem drutvenih vrijednosti, a takvo shvaanje
podrazumijeva i afirmaciju leksikografskih vrijednosti kao autonomnih znanstve-
nih vrijednosti.
Leksikografska djelatnost ne izraava samo postojanje drutvenih pretpostav-
ki u njihovu pozitivnom obliku, ve je, osobito pri njihovoj dinaminosti, ona tako-
er formativna u pogledu tih pretpostavki; ak je i krajnja pozitivistika redukcija
leksikografije formativna, ako ni u emu drugome, a ono u pogledu utvrivanja po-
stojeih vrijednosti kao danih, ime one via facti dobivaju i neki dekor zadanosti.

12
 Studia lexicographica, GOD. 7 (2013) BR. 2(13), STR. 1133
Antun Vuji: Leksikografija, znanost i drutvo. S dodatkom: 30 godina poslije

Drugim rijeima, svaka je leksikografija ukljuena u poprite drutvenih angama-

na; ona je jednostavno reeno angairana.
Ali ako je tome tako, samo smo ojaali ono relativistiko stajalite po kome
razgovor o leksikografiji iskljuuje potrebu svake njene samoutemeljenosti te je svodi
na njene drutvene pretpostavke koje zbog toga mogu zahtijevati upotrebu leksiko-
grafije kao golog instrumenta za postizanje odreenih drutvenih ciljeva. Na svu
sreu, takvo tvrdo gledite o leksikografiji je protuslovno: ono s jedne strane iskljuu-
je mogunost neangairane (neutralne) leksikografije, dok s druge angairanoj lek-
sikografiji odrie mogunost svake anticipativne formativnosti leksikografskog dje-
lovanja, jer ovo izvodi samo iz danih pretpostavki pozitivnih drutvenih sila, pa se i
formativnost takve ogoljene leksikografije iscrpljuje u posve pozitivistikom tauto-
lokom krugu.
Ipak, svatko e razuman, nadamo se, rado prihvatiti da se leksikografija mora
zasnivati na vlastitim metodama te da te metode moraju biti opravdane nekim dru-
tvenim pretpostavkama, ali i same sobom. Neemo ovdje raspravljati o tome koje su
to poeljne drutvene pretpostavke za utemeljivanje leksikografske metode sa stajali-
ta razliitih moguih drutvenih vrijednosti. Naa polazna pozicija bit e mnogo
skromnija da bi bila to je mogue prihvatljivija: ona uzima da je sam razvitak leksi-
kografije takva poeljna drutvena pretpostavka koja, ako postoji, omoguuje rjeava-
nje problema leksikografije u dvostrukom i povezanom smislu - prema promicanju
poeljnih drutvenih pretpostavki, a na temelju promicanja autonomnih leksiko-
grafskih metoda. Taj dvostruki smisao, dakle, uzima u obzir i ideju leksikografske
autonomnosti i ideju njene drutvene uvjetovanosti. U tom pogledu ne skrivamo da
je model odnosa leksikografije i drutva koji ovdje usvajamo analogan onome mode-
lu koji emo nazvati vrijednosnim modelom odnosa znanosti i drutva: razvitak znano-
sti pripada polju drutvenih vrijednosti, ali taj razvitak ima i vlastitu strukturu ija
autonomnost, ako djeluje, naknadno osigurava i sam razvitak drutvenih vrijednosti
i obrnuto, ako ne djeluje autonomno, djeluje degenerativno i u samom polju drutve-
nih vrijednosti.2/ Taj model predstavlja onu vrstu interpretacije odnosa znanosti, a
za nas i leksikografije i drutva koja, prihvaajui injenicu drutvene uvjetovanosti
znanosti i leksikografije, ne zapada u puki voluntarizam drutvene konjunkture, ve
ide, da tako kaemo, iako socio-respektivno, razvojnim smjerom pri emu je sposob-
nost autonomnog razvitka leksikografije ujedno kriterij relevantnosti stvaralakog
odnosa njene metode i samih drutvenih vrijednosti. To je dakle put za koji smatra-
mo da moe istodobno opravdati zadovoljavajui koncept leksikografske objektivno-
sti i dati zadovoljavajui kriterij njene drutvene relevantnosti, budui da postie
racionalno obiljeje na nain leksikografije same. Skromnost o kojoj smo govorili
sastoji se u tome to se ovdje ne zagovaraju leksikografski metodoloki kriteriji kao
norme izvan drutvenog prostora jer one i predstavljaju integralni dio tog prostora.
Autonomna leksikografsko-metodoloka razina ovdje znai postupak kojim se tom

13
 Studia lexicographica, GOD. 7 (2013) BR. 2(13), STR. 1133
Antun Vuji: Leksikografija, znanost i drutvo. S dodatkom: 30 godina poslije

drutvenom prostoru vraaju njegove autentine vrijednosti kao obraene dinami-

ne spoznajne cjeline usmjerene irenju njegovih mogunosti.
Dakako, postavlja se principijelno pitanje kako je mogua neka leksikograf-
sko-metodoloka razina kao autonomna, ako je ona implicirana odgovarajuim dru-
tvenim oblicima i na njih treba da referira. Nije li tu autonomnost samo pogrean
izraz za neto to se u krajnjoj liniji svodi na ideologinost?
Pitanje je utoliko ispravno ukoliko nas prisiljava da problem uoimo najprije
u alternativi, kao odnos izmeu mogunosti leksikografskog objektivizma i leksiko-
grafskog relativizma. Ali odmah e se pokazati da je ovdje alternativa neto prejako:
ne postoji, naime, nikakva otra granica izmeu tih krajnosti koja bi mogla biti po-
vuena nekim strogim metodolokim kriterijem.3/ Meutim, to ne znai da uope
nije mogue postaviti nikakve objektivne kriterije. Objektivnost kriterija ovdje e se
najprije javiti kao razgranienje leksikografske metode uspostavljanjem polja njene
autonomnosti spram svih veliina koje na nju djeluju i to na jedan osobit, leksiko-
grafski nain, tako da se i one shvaaju kao njeni objekti.4/
Polje leksikografije moemo shvatiti kao omeen i relativno konzistentan
mreni prostor iji su objekti injenice ili ideje koje u meusobnu vezu stupaju i same
sobom, i posredstvom pojedinih znanosti, ali i posredstvom pravila leksikografskog
sistema u kojem su sadrane.
Takvo leksikografsko posredovanje i samo se zasniva na injenicama i idejama
i zato i ne moemo govoriti o objektivnosti u strogom smislu, budui da bi ona kao
takva morala biti neto posve prazno, gola mrea sistema. Ali ako elimo sagledati
leksikografski problem i mogunosti, od najveeg je znaenja da privremeno razlui-
mo to je mogue otrije virtualni smisao injenica i ideja od njihova leksikografskog
poloaja koji je izveden iz jednoga drugog tipa racionalnosti i u tom (je) pogledu kri-
terij te racionalnosti - objektivnosti - ne svodi (se) samo na neposrednu razinu svojih
objekata, ve i na cjelinu njihove leksikografske obrade. Vidjet emo da iz nerazumi-
jevanja tog problema i postupka slijedi itava serija zabuna oko leksikografije pa
emo i nae sugestije u vezi s njihovim rjeavanjem pokuati okupiti oko odgovora na
pitanja to leksikografija jest i to leksikografija nije, te to ona moe biti i koliko od
toga ve jest?

Leksikografija kao znanost

Na pitanje to je leksikografija? odgovor da je ona znanost sam po sebi ne zna-
i mnogo. Sama je znanost pojam podloan mnogim mistifikacijama, a moramo do-
pustiti i pitanje kakva je leksikografija znanost (ako jest znanost). Prethodno smo
naglasili ponajprije sljedee: da se odnos leksikografije i drutva moe prikazati vri-
jednosnim modelom odnosa znanosti i drutva po kojem autonoman razvitak zna-

14
 Studia lexicographica, GOD. 7 (2013) BR. 2(13), STR. 1133
Antun Vuji: Leksikografija, znanost i drutvo. S dodatkom: 30 godina poslije

nosti, uz pretpostavljanje njene kritike refleksije vlastitih drutvenih uvjeta, pred-

stavlja i sam drutvenu vrijednost i djelatan faktor razvitka drutva. Time smo se
posredno odluili da postoji i takav aspekt leksikografije koji je bitan za njen razvi-
tak, a koji polae rauna samoj leksikografiji te, budui da je razvitak leksikografije i
sam vrijednost, da su nam neophodni takvi inicijalni drutveni uvjeti koji e omogu-
avati djelovanje tog aspekta kao autonomnog. Sada moramo postaviti pitanje zavre-
uje li taj autonomni aspekt leksikografije doista svoju autonomnost u smislu znan-
stvene autonomnosti, to je drugi oblik pitanja je li leksikografija znanost? Mi emo
pokuati pokazati u sljedeem odjeljku (odjeljcima) kako leksikografija moe biti
pseudoznanost, a zatim i kako ona moe biti i kritika znanost. Sada je, meutim, ne-
ophodno prethodno izloiti pojam leksikografije kao znanosti u pozitivnom smislu,
tj. onom u kojem najprije dolazi do izraaja zahtjev njene autonomnosti.
Ako standardan pojam znanosti istie pojedinaan, metodoloki definiran i
predmetno omeen plan istraivanja realnih i moguih objekata odreene vrste (i-
njenica, hipoteza, njihovih odnosa), onda se leksikografija razlikuje od takvog poima-
nja znanosti moda razinom i opsegom svoga interesa, ali ne i strukturom svoje
metode, moda oblikom svojih rezultata, ali ne i njihovim spoznajnim statusom. U
tom smislu odgovorimo odmah na uobiajeno neupuen prigovor koji glasi: leksiko-
grafija se bavi objektima znanosti, ali ona sama nije znanost budui da izmeu nje i
njenih objekata uvijek stoji neka pojedinana znanost.
Takav je prigovor pogrean, jer iz znanosti ne iskljuuje samo leksikografiju
ve uope potrebu sintetskih spoznaja pa se po njemu principijelno moe isto tako
tvrditi da je termodinamika znanost dok fizika to nije. Naprotiv, sustavno (leksiko-
grafsko) bavljenje znanostima jest i samo znanost. U pogledu leksikografije moe se,
tovie, rei i to da se ona ne bavi znanostima i njihovim objektima na bilo koji sin-
tetski nain, niti pak na nain bilo koje druge pojedinane znanosti, ve na nain
vlastitog poimanja predmeta istraivanja, u okviru vlastitog sustava i plana istraiva-
nja, na temelju procedura vlastite metodologije, dakle na nain posebne znanosti kao
sintetske znanosti. Ali takva sintetska znanost, moglo bi se opet prigovoriti, nema
opravdanja u odnosu na tipove znanstvenog istraivanja kao to su filozofija znano-
sti, sociologija i historija znanosti, ili informatika, lingvistika te interdisciplinarne
znanosti. Prigovor ove vrste najprije odbacuju same drutvene i znanstvene potrebe
za enciklopedikom produkcijom najrazliitijih razina. No taj prigovor moe imati i
aspekt kojega je vanije rasvijetliti, budui da udara na na pojam autonomnosti
leksikografskog istraivanja. Njega moemo rezimirati pitanjem, moe li se leksiko-
grafija svesti na neku od spomenutih znanosti tako da ono to ostaje vie ne bude
dovoljan razlog potrebi nekog njenog autonomnog zasnivanja?
Metode leksikografskog istraivanja kao to su najopenitije metode definici-
je, klasifikacije, ili oslanjanje na posebne metode kao to je kritika izvora, logiko-me-

15
 Studia lexicographica, GOD. 7 (2013) BR. 2(13), STR. 1133
Antun Vuji: Leksikografija, znanost i drutvo. S dodatkom: 30 godina poslije

todoloke procedure lingvistikog oblikovanja injenica i ostale, doista se mogu nai

ili u svim znanostima, ili u nekim drugim znanostima. Ali po toj interferenciji meto-
da, leksikografija nije nita posebno, budui da su njoj podlone i mnoge druge zna-
nosti. Ono, meutim, kako i zato se te metode ovdje primjenjuju, moe se, smatra-
mo, podvesti pod relativno jedinstven sustav leksikografske metode uope. Takav
skup metoda koji daje ono to nazivamo leksikografskom metodom definirat emo u
njenom posebnom aspektu kao sustav metodolokih procedura usmjeren prijenosu
podataka bilo koje vrste u sustav iskaza (zajednikog jezika), kojih je znaenje odre-
eno kako pozicijom u samom tom (leksikografskom) sustavu, tako i naznakom po-
zicije u primarnom sustavu iz kojega su preuzeti. Ta definicija, koja nije jedina mo-
gua, a moda ni najbolja, ipak prilino uspjeno moe ukazati na vrstu znanstvenog
problema o kojem je ovdje rije.
Neemo se ovdje uputati u dalje razlaganje nae definicije 5/, ali moemo
navesti neke tipine probleme s kojima se susree tako definirana leksikografska me-
toda. Od problema ueg metodolokog znaenja to su npr. pitanje zatvorenosti i otvo-
renosti sistema referencija, pitanje protenosti leksike jedinice, njene strukture, pi-
tanje statusa leksikografske jedinice unutar sistema leksikografske mree i sl. Od
problema epistemoloke prirode to su npr. pitanja konvencionalnosti i dinaminosti
dane leksikografske strukture, pitanje spoznajnog statusa leksikografske sistematike,
pitanje arbitrarnosti interpretativne osnove i objektivnosti leksikografske transpozi-
cije i sl.6/ Sva ta i mnoga druga pitanja moraju biti rijeena u dimenziji koja se moe
nazvati i strunom ili bilo kako drugaije, ali ona mora biti zasnovana na autonom-
nom principu rjeavanja svojih problema, a taj princip, da bi bio valjan, mora postii
osobinu znanstvenog principa. Naime, kada taj princip ne bi bio znanstven i autono-
man on bi i sam morao biti predmet jednog znanstvenog i autonomnog principa a
taj potonji princip opet ne bi bio nita drugo nego leksikografski princip - sve dok
postoji leksikografski problem i sve dok taj problem obuhvaa pitanja koja smo navo-
dili. Tu vrstu cirkularnosti moemo slobodno smatrati prihvatljivom, budui da uz-
gaja autonomnost leksikografske sfere kao znanstvene discipline nasuprot relativiz-
mu izvanznanstvenih zahtjeva i nasuprot zahtjevima aspektualnosti posebnih
znanosti.
Ako se, dakle, pokazalo da postoji takav aspekt leksikografije koji je ireducibi-
lan na subjektivizam vanjskih utjecaja i nesvodiv na partikularizam posebnih znan-
stvenih disciplina, dolo se, meutim, ovdje samo do odreenja leksikografije kao
pozitivne znanstvene discipline, bez obzira na to to su implicirane neke osobitosti
leksikografije po kojima ona postaje veoma aktivna u polju drutvenog irenja znan-
stvenih spoznaja.
Ve smo ranije naglasili kako je od najveeg znaenja da se razlui autonom-
nost leksikografske sfere u odnosu na sva druga mogua znaenja njenih objekata i

16
 Studia lexicographica, GOD. 7 (2013) BR. 2(13), STR. 1133
Antun Vuji: Leksikografija, znanost i drutvo. S dodatkom: 30 godina poslije

sistema iskaza. Sada emo priznati da je to pola posla, ali uz napomenu da bi bila
teta, ako smo to postigli, sada to isto naglo izgubiti jednostavnim ukazivanjem na
pozitivistiki karakter takvog odreenja, a za volju nekog proizvoljnog prevladavanja
te pozicije zbog prevladavanja samog (takvog sistema). To pozitivno odreenje, sma-
tramo naime, i samo sadrava dinaminu jezgru kojom leksikografija, totalitetom
svoga plana i kritinou svog rada na vlastitim objektima, prelazi obzor pozitivizma
injenica. Ako ovdje stoga neto treba biti prevladano to nije onaj modus znanstve-
nosti koji opstoji kao autonoman i dinamian i time kao drutvena vrijednost za
sebe. Prevladavanje nije ignoriranje, pa ni prevladavanje leksikografije kao znanosti
ne znai njeno odvoenje u pseudoznanost. Ako ovdje doista treba biti rije o nekom
prevladavanju, ono mora biti i prevladavanje onoga to se prevladava i prevladavanje
onoga koji prevladava. Zato emo se sada najprije pozabaviti situacijom kada pri eks-
plicitnom postojanju takvog zahtjeva ono (prevladavanje) ne ispunjava ovaj svoj dru-
gi uvjet i pokazat emo kako tada ne moe biti ispunjen ni onaj prvi uvjet.

Leksikografija kao pseudoznanost

Emancipacija leksikografije od pseudoznanosti zahtjev je koji se sukobljava s
mnogim preprekama. Neke od njih inherentne su i samim leksikografskim metoda-
ma, ali ta vrsta prepreka moe biti savladana imanentnom kritikom kao opim na-
elom znanstvene procedure, tako to e se sam napredak leksikografske metodolo-
gije uvijek zasnivati na preispitivanju postojeih i traganju za boljim rjeenjima, a to
je opet autonomno leksikografsko naelo. Tei je problem, meutim, onaj koji pro-
istjee iz same fenomenoloke razine enciklopedike koja je, da se posluimo njenom
najirom formom, znanje o svemu i za svakoga. Takav nain zahvaanja znanja sva-
kako ni pri najpovoljnijim prilikama nije lako uvati od pseudoznanosti. On podra-
zumijeva posredniku ulogu leksikografije, a posredovanje je modificiranje onoga
sto se prenosi za onoga kome se prenosi. Time ono ve po definiciji nije osigurano
protiv krivotvorenja. Ali i krivotvorenje moe biti svjesno i nesvjesno. Nas ovdje nee
zanimati nesvjesno krivotvorenje, budui da se ono principijelno takoer rjeava ras-
tom metodolokih i znanstvenih spoznaja te predstavlja, kao i samo neznanje, priro-
dan ambijent akcije leksikografije kao i svake (druge) znanosti. Ono to nas ovdje
zanima je naelne prirode, dakle ono to predstavlja svjesno uobliene koncepcije
koje vode leksikografiju u pseudoznanost i za posljedicu imaju falsificiranje samoga
vrijednosnog modela odnosa leksikografije i drutva.
Model takvog pseudoznanstvenog odnosa moemo prikazati kao alternativu
bez leksikografske solucije. On se moe zasnivati na ideolokim, politikim, kultur-
nim ili kojim god drugim zahtjevima, ali mu je bitna odlika da polazi, da tako kae-
mo, principijelno natrake, od predodbe o poeljnim injenicama na same injenice.
Snaga takvog zahtjeva nije beznaajna. Ona se crpi iz mogunosti da se uporno tvrdi

17
 Studia lexicographica, GOD. 7 (2013) BR. 2(13), STR. 1133
Antun Vuji: Leksikografija, znanost i drutvo. S dodatkom: 30 godina poslije

kako su sve injenice posredovane predodbama te kako nema nikakve iste injeni-
ce, pa ni leksikografske injenice. Ta se opa nevolja znanosti iroko zloupotrebljava
i bilo bi je dobro jednom lokalizirati.
Leksikografiju kao i znanost ne zanimaju iste injenice ve objektivne inje-
nice, to nije isto, a leksikografske injenice su upravo takve injenice ija se objektiv-
nost zasniva na odnosu s drugim injenicama i na mogunosti da taj odnos bude
provjeravan znanstvenom leksikografskom procedurom. Ono to pseudoznanstveni
pristup ne doputa, budui da polazi od diktata poeljnih injenica, sastoji se upravo
u tom zahtjevu provjeravanja injenica putem drugih pa i nepoeljnih injenica.7/ U
tom smislu pseudoleksikografija ponekad moe poprimiti i formu iskljuenja same
egzistentnosti nepoeljnih injenica iz sustava leksikografskih injenica.
Pseudoleksikografski pristup odbacuje samu jezgru autonomnosti leksiko-
grafske sfere kao znanstvene. Njega je mogue prikazati u seriji karakteristinih
tvrdnji ija se teoretinost zasniva na prividu valjanog zakljuivanja: leksikografski
podaci su posredovani prethodnim predodbama, dakle oni ne mogu biti objektivni;
ako oni ne mogu biti objektivni, leksikografija ne moe biti znanstvena (ni autonom-
na); ako leksikografija ne moe biti autonomna, ona nuno mora biti ideologina; ako
je ona ve po sebi ideologina, ona mora izraavati ideologiju odreene drutvene
skupine; taj je zahtjev apsolutan i on je kriterij same leksikografske objektivnosti pa
se i samo pitanje objektivnosti svodi na pitanje tko upravlja leksikografijom.
Ovom se silogizmu, dakako, moe kojeta prigovoriti, a posebno bi vano bilo
istaknuti kako on pogreno barata pojmom znanstvene objektivnosti, o emu smo
prethodno dali neke natuknice. Ipak, ne osjeamo nikakvu potrebu da uvajui au-
tonomnost leksikografije poriemo njegovu utemeljenost. to vie, on dobro izraava
jedno stanje stvari i duha koje svakako nije neto privremeno, a moda je i univerzal-
no. Mi emo zato ii niz taj silogizam, a ne protiv njega, pa emo tu odmah eviden-
tirati da netom odgovoreno pitanje tko upravlja leksikografijom vodi pitanju o nai-
nu i svrsi toga upravljanja, a ova pitanja, prije ili poslije, opet postaju leksikografska
pitanja i to ne samo za leksikografiju, nego i za drutvo.
Ako se nain upravljanja hoe prikazati kao valjan, a svrha upravljanja kao
drutvena svrha, ono to e se traiti od leksikografije jest da daje od sebe neto lek-
sikografsko, u krajnjoj liniji neto konkurentno nekoj drugoj stvarnoj ili ak samo
moguoj (boljoj) leksikografiji. Ta dinamika pripada prirodi znanstvene pa i leksiko-
grafske profesije i na njoj se iznova temelji uspostavljanje procesa postizanja leksiko-
grafske objektivnosti u smislu zahtjeva za odgovarajuim autonomnim prostorom
ivota leksikografskih injenica pod regulom njihova kritikog ispitivanja i sustav-
nog prezentiranja. U tom smislu od sporednog je znaenja kakve predznake nosi ta
dinamika ako ona ima mogunosti da djeluje, a u tom smislu i opstoji leksikografija
kao autonomna, univerzalna, a opet drutveno uvjetovana znanstvena disciplina.

18
 Studia lexicographica, GOD. 7 (2013) BR. 2(13), STR. 1133
Antun Vuji: Leksikografija, znanost i drutvo. S dodatkom: 30 godina poslije

Valja naglasiti da cilj neke poeljne leksikografije i ne moe biti u likvidaciji

njene drutvene determiniranosti u smislu odbacivanja vrijednosnoga drutvenog
sustava. Leksikograf je ovjek, kao to je i leksikografija drutvena institucija; liiti ih
vrijednosnih odreenja znailo bi liiti ih samih ljudskih, odnosno drutvenih teme-
lja. Pseudoleksikografija se, dakle, ne sastoji samo u traenju primata prisutnosti vri-
jednosnih elemenata, ve osobito u odbacivanju izvornih vrijednosnih elemenata
same znanosti, onih koji pozitivno odreuju njen dinamian odnos prema drutvu i
onih koji kritiku znanstvenu komunikaciju uzimaju kao uvjet realizacije odreenih
drutvenih vrijednosti. To su, dakako, vrijednosti autonomnosti znanosti kojima tre-
ba procjenjivati i sam nain drutvene determiniranosti leksikografije. One se napo-
kon vraaju drutvenim iniocima djelatno, kao sredstvo procjene ukupnih dispozi-
cija prema drutvenom razvitku. Tako se i pitanje prevladavanja leksikografije kao
pozitivne znanosti rasplie i kao pitanje leksikografije i kao pitanje oblika njene dru-
tvene determiniranosti, sa svim potpitanjima o dispozicijama ukupnoga drutvenog
subjekta.
Miljenje koje smo ovdje nastojali razviti polazi, dakle, od toga da leksikogra-
fija kao znanstvena disciplina ima takvu dinaminu jezgru u autonomnoj strukturi
svoje metode koja omoguuje prevladavanje pozitivistikog obrasca odnosa prema
drutvu, te da naprotiv, ukidanje autonomnosti te strukture voluntarizmom ideolo-
kih inilaca vodi u pseudoznanost, s povratnim efektom gubljenja mjesta u vrijedno-
snom modelu odnosa znanosti i drutva. Tako se i pokazuje da zahtjev prevladavanja
pozitivne leksikografije ne moe biti ostvaren protiv autonomne jezgre leksikografije
kao znanosti te da on odvodi leksikografiju u pseudoznanost i na drugoj strani pred-
stavlja retardaciju drutvenog prostora stvaralatva. Nonsens takvog zahtjeva moe
se prikazati i njegovom licemjernou: on bi od leksikografije traio ispunjenje tak-
vih izvanznanstvenih zadataka na kojima bi joj zatim mogao izricati znanstvene
presude.

Leksikografija kao kritika znanost

Pokazali smo, nadamo se, da znanstvena leksikografija nije neutralna leksiko-
grafija, ali da odreen tip antineutralne leksikografije vodi u pseudoleksikografiju.
Nasuprot tome sada emo pokuati izgraditi pojam kritike leksikografije kao one
vrste angairane leksikografije koja prelazi razinu pozitivistike leksikografije, ali ne
zapada u pseudoleksikografiju. Ve smo podvukli da za ispunjenje takvog plana pod-
razumijevamo postojanje odgovarajuih dispozicija drutvenih subjekata, u prvom
redu takvih koji ne preuzimaju intencije pseudoznanosti.8/ Sada emo, meutim,
istaknuti i aktivnu mogunost leksikografije s obzirom na te inioce. U tom smislu
nastojat emo sagledati i mogunosti nae leksikografije.

19
 Studia lexicographica, GOD. 7 (2013) BR. 2(13), STR. 1133
Antun Vuji: Leksikografija, znanost i drutvo. S dodatkom: 30 godina poslije

U pogledu mogunosti prelaenja obzora pozitivistike leksikografije naa je

osnovna teza da je autonoman razvitak leksikografije kao znanosti, budui da uklju-
uje kritiko ispitivanje odnosa metoda i njihovih objekata u polju znanstvene kom-
peticije, sposoban da permanentno osigurava pomicanje horizonta leksikografskih
spoznaja. To pomicanje horizonta spoznaja smatramo jedinim legitimnim putom u
leksikografiju kao kritiku znanost, emu je istorodan uvjet samo promicanje dru-
tvenih vrijednosti. Mi smo izriito napomenuli kako ne odvajamo vrijednosti od
znanosti. S ovim gleditem, odmah emo priznati, nee biti zadovoljni oni koji sma-
traju da izmeu znanosti i kritike znanosti ne postoji kontinuitet, ve da je tu neop-
hodan jedan odluan skok. Njihov argument, koji polazi od grube simplifikacije
Marxova nauka, obino se sastoji u tezi da je standardna znanost uvijek znanost o
reificiranim oblicima ivota, dok je kritika znanost ona sa suprotnim predznakom
koja i samu standardnu znanost shvaa kao duhovnu reifikaciju tih otuenih svje-
tovnih pretpostavki. Stoga leksikografija, ba dok je znanost, moe biti samo znanost
postojeeg, dok je prevladavanje postojeeg ujedno i prevladavanje njegove leksiko-
grafije. Takvo se shvaanje moe javiti i u ekstremnijem, ali posve dosljednom obli-
ku, kao zahtjev ukidanja leksikografije.9/
S ovom tezom, bez obzira to ona moe poluiti pogubnu efikasnost u pojedi-
nim trenucima odnosa znanosti i drutva, ne moemo se sloiti iz vie, vjerujemo
razumnih, a za ovu priliku osobito metodolokih razloga. Prvi je ve u tome to ona
odnos znanosti i drutva promatra u najvulgarnijem obliku determiniranosti pa sto-
ga i zahvaenosti znanosti drutvenom reifikacijom te se jednostavno postavlja pita-
nje iz kojeg to izvandrutvenog prostora slobode ona izvlai vlastitu slobodu od rei-
fikacije. S druge strane, zahtjev prevladavanja leksikografije kao znanosti, pa i
standardne znanosti, povlai za sobom takav odnos subjekta prevladavanja i same
znanosti, po kojem taj subjekt oito nema nikakve namjere oko vlastitog prevladava-
nja, budui da jedino deklarira svoj status izvan vrijednosnog modela odnosa znano-
sti i drutva, osiguravajui se time i od mogunosti da bude podvrgnut znanstvenoj
kritici, poto je ona za njega nekompetentna. Tako njegov ideoloki poloaj izvan
reifikacije postaje samo izuzetno intransigentan stav u samoj reifikaciji koji jedino
jo iskljuuje znanost. Trei je napokon razlog u nerazumijevanju prirode standard-
ne, za njega uvijek pozitivistike znanosti, 10/ pri emu se ne uvia emancipirajui
karakter znanosti u strukturi njena autonomnog razvitka kao kritike drutvene
vrijednosti. Zbog toga se i ne postavlja pitanje kontinuiteta i diskontinuiteta znanosti
i kritike znanosti, ve naprosto pitanje je li ta i ta znanost kritika znanost, to je
istovjetno pitanju je li ona uope znanost u razvojnom, vrijednosnom modelu.
Ako znanost treba da bude znanost, ona mora odgovarati na znanstvena pi-
tanja, prethodna i budua, a to su kritika pitanja. Autonomnost znanosti sastoji se u
tome da se taj model ini to otrijim, pa se i kriterij njene reificiranosti moe uzima-
ti u mjeri sputavanja takvog njena modela. U takvoj njenoj strukturi je i onaj njen

20
 Studia lexicographica, GOD. 7 (2013) BR. 2(13), STR. 1133
Antun Vuji: Leksikografija, znanost i drutvo. S dodatkom: 30 godina poslije

anticipativni smisao koji u sudaru s reifikacijom postaje agens unutar samih dru-
tvenih snaga.
Paradoksalno je da se teza o prevladavanju znanosti ponekad prikazuje kao
neko osobito sveto marksistiko shvaanje. Marx je doista pokazao kako znanost (po-
litika ekonomija) pretpostavlja fetiizirane oblike graanskog ekonomskog ivota.
Ali on je svoju radnu teoriju vrijednosti, osim to je ve i sam poao od Ricarda, po-
stavio u referencije spram politike ekonomije uope, budui da je ona i trebala da
bolje odgovori na pitanja graanske ekonomije, ako je uope trebala ukazati na njen
fetiizam. injenica je da je to Marx uinio pozivanjem na neke vrijednosti te se
stoga njegov postupak i dovodi u pitanje s pozitivistikog stajalita.11/ Meutim, i
pozicija prevladavanja znanosti ne ini nita drugo ve takoer implicira pozitivi-
stiki tretman znanosti, budui da uzima zdravo za gotovo njegovo shvaanje kako
u znanostima nema mjesta vrijednostima pa joj se i Marxovo pozivanje na znanosti
ini pukim scijentizmom. Pri tom bi se i za nju moglo pokazati da ono to inae sma-
tra svojim jakim mjestom - mladi Marx - na njen nain ostaje takoer u domeni po-
zitivizma - voluntaristikog. Marxov scijentizam, meutim, uzima u obzir vrijed-
nosti i implicira mogunost znanstvenog baratanja vrijednostima te upravo time
prelazi obzor pozitivistike koncepcije znanosti. Kritika znanost i nije nita drugo
nego sposobnost znanosti da integrira vrijednosti u dinaminu strukturu razvitka
znanosti. U tom smislu ne samo to je mogu pojam marksistike (kritike) znanosti,
ve je on i neophodan te, tovie, on ne protuslovi pojmu autonomne znanosti ve ga
ini stroim, budui da na jednoj strani zaotrava zahtjev kritinosti njene strukture
i time je, na drugoj strani, dovodi meu agense drutvenih oblika.
Postavimo sada pitanje, kakav je odnos leksikografije prema takvom naelu
kritike znanosti?
Notorna je pretpostavka kritike leksikografije, svakako, postojanje kritike
znanosti uope (npr. historiografije, politologije, ekonomije, op.). Tamo gdje nema
takve znanosti teko se moe opravdano oekivati takvu leksikografiju. Ali ipak, pro-
blem stoji neto povoljnije. Odnos leksikografije prema znanostima nije tako pasivan.
Leksikografija moe biti kritika i bez pozivanja na kritiku znanost (npr. i pri posto-
janju nekritike historiografije). Ona, naime, kao znanost ini za samu znanost neto
osobito: ona ini transparentnim ne samo znanstvene spoznaje ve i njihove pukoti-
ne, tj. povezuje meusobno jo nepovezane injenice na nain vlastite metode u globa-
lan sistem injenica, ija meusobna veza ponekad tek treba biti utvrena na nain
pojedinanih znanosti. Mogunost da ona u tom pogledu doista zahvaa injenice
vlastitom metodom najvri je av koji spaja njenu autonomnost s vrijednou kri-
tike znanosti. Tako po definiciji svoje metode leksikografija ne podnosi restrikcije
spram injenica,12/ budui da za nju upravo takve restrikcije izraavaju slijepu (feti-
iziranu) svijest, pa je pitanje njene autonomnosti pitanje mogunosti primjene njene

21
 Studia lexicographica, GOD. 7 (2013) BR. 2(13), STR. 1133
Antun Vuji: Leksikografija, znanost i drutvo. S dodatkom: 30 godina poslije

metode, a mogunost primjene njene metode mogunost njena vrijednosnog djelo-

vanja u polju socijalnih subjekata.
Kako u tom pogledu stoji stvar s jugoslavenskom leksikografijom? Na prvi
pogled, reklo bi se, izuzetno dobro; budui da je i njen vanjski okvir marksistiki,
nita ne stoji na putu njegove integracije i kao unutranjeg okvira, a taj je oduvijek i
eljen, jer omoguuje leksikografiji maksimalan autonoman (kritiki) razvitak. Tome,
meutim, nije ba tako iz vie razloga, a jedan moe biti i u nainu usvajanja marksis-
tikih vrijednosti kao unutranjih. Stratifikacija socijalnih inilaca uvijek je i u sva-
kom drutvu dovoljno ambivalentna da se neki njen lan moe javiti i zahtjevom
restrikcije spram injenica koje ne izraavaju njegovu toku gledita. Mi emo tu
stratifikaciju ostaviti po strani, ali moemo ukazati na jedan karakteristian aspekt
koji proizlazi iz dinamike samoga marksistikog socijalnog okvira, a tie se moi one
njegove vrste koja se iskazuje u irokoj lepezi raznih zahtjeva tipa prevladavanje
znanosti. Tu se, naime, javlja sluaj da ekskluzivna kritika toga tipa, kao vieg tipa
marksizma hvata za rije i ukupni drutveni subjekt time to ga ini odgovornim za
sam znanstveni pozitivizam leksikografije, a ovaj, iako ne moe prihvatiti njeno
ekskluzivno polazite, budui da jest opi, nikako ne smije da za njom zaostane, pa se
i sam iskazuje istim smjerom pameti. Pri tom, dakako, same leksikografske injenice
ostaju sporedne i po svojoj interpretativnoj osnovi i po osnovi leksikografskog siste-
ma u kojem su sadrane, ali dobivaju na znaenju u pseudovrijednosnom smislu s,
dakako, pseudoleksikografskom perspektivom.
Takoer osobite tekoe mogu proizai iz nerazumijevanja prirode leksiko-
grafskog rada i karaktera enciklopedijskih publikacija. Objektivnost leksikografskih
informacija, kao i objektivnost znanstvenih podataka uope, podlijeu permanent-
noj reviziji. To se posebno odnosi na najtraenije podatke koji su u pravilu sporni. Tu
je, meutim, neophodno objasniti da enciklopedika doista ne moe ii preko hori-
zonta postojeih spoznaja propisivanjem apsolutnih istina, ve upravo ukazivanjem
na njihovu diskutabilnost. Princip konsenzusa koji se tada primjenjuje izaziva, na
alost, mnogo neprilika, iako istodobno ostaje jedini put ouvanja leksikografske
objektivnosti.13/
Nasuprot takvih, vjerujemo, ipak sporadninih tekoa, jugoslavenska leksi-
kografija ve je bila zapoela kao kritika leksikografija, iako je u znatnom svom
segmentu imala (i jo uvijek ima) afirmaciju nacionalnih vrijednosti. Ta se afirmaci-
ja, naime, zasnivala osim na onom pozitivnom i na kritici nacionalne mitologije (Kr-
lea), ne samo kao zahtjevu autonomne znanstvene metodologije, ve ujedno i kao
drutvenoj vrijednosti same mogunosti zajednitva. uvanje ovog eksplicitno po-
stavljenog metodoloko-vrijednosnog modela, uz primjenu modernijih leksikograf-
skih postupaka, nasuprot preteno klasinoj opoj metodolokoj ostavtini, svakako
ostaje imperativ razvitka jugoslavenske leksikografije kao znanosti i kao djelatnosti.

22
 Studia lexicographica, GOD. 7 (2013) BR. 2(13), STR. 1133
Antun Vuji: Leksikografija, znanost i drutvo. S dodatkom: 30 godina poslije

Ali to uvanje u leksikografiji ne moe biti drugaije shvaeno nego kao leksikograf-
sko, tj. ono mora voditi afirmaciji autonomnih leksikografskih metoda, a ne moe
biti nametnuto protiv tih metoda. U tom pogledu i osiguranje protiv rizika koje
preuzima jugoslavenska leksikografija ne treba traiti u pozivanju na gole vanjske
faktore, ve u irenju prostora njene znanstvene aktivnosti, na temelju legitimnosti
zahtjeva ostvarivanja vrijednosnog modela odnosa znanosti i drutva kao razvojnog
modela drutva uope.

Biljeke
1/ Termin leksikografija upotrebljavamo u irem smislu, dakle ne samo kao
-grafija ve i kao -logija. esto se sinonimno javlja i termin enciklopedika (takoer
enciklopedistika), ali postoji i znaenje nesinonimnosti, tako da leksikografija znai
vie posao, a enciklopedika rezultat - publikacije leksikografijskog karaktera. Upotre-
ba ovih razliitih termina nije, ini se, standardizirana no smatramo da termin lek-
sikografija posve odgovara znaenju koje u tekstu prikazujemo, razlikujui ga po
aspektu od enciklopedike. Dakako, ovdje se podrazumijeva i razlika izmeu lingvi-
stike leksikografije u uem smislu i enciklopedijske leksikografije.
2/ Ta je ideja na svoj nain izraena i u formuli da je znanost sudac sama sebi.
Ipak, bilo bi pogreno i tu formulaciju, kao i nau o autonomnosti, tumaiti u poziti-
vistikom smislu koji prividno izostavlja kontekst drutvene uvjetovanosti znanosti,
ili ak, kako se ranije govorilo, njene partijnosti. Jedno zrelije shvaanje znanosti za
koje se zalaemo mora uzeti u obzir i oblike njene drutvene uvjetovanosti, na emu
se i gradi pojam kritike znanosti. Ovdje zrelost znai da i ti oblici idu u predmet
znanosti, dakle da se mogu i mijenjati.
3/ Ovo se pitanje moe smatrati principijelno rijeenim u metodologiji znano-
sti, budui da se pokazalo da je svaki apsolutni metodoloki kriterij samoproturjean.
U tom se smjeru zakljuila i rasprava o logikom pozitivizmu posljednjem metodo-
lokom pokretu takve vrste. Zanimljivo je da je taj pokret, nastojei oko jedinstvene
znanosti, pri tom, krenuo i u pokuaj ostvarenja takvog svog panoptikuma upravo
jednim enciklopedijskim pokuajem - International Encyclopaedia of Unified Science,
O. Neurath, R. Carnap, Ch. Morris ed.; University of Chicago Press, 1970.
4/ Tu se odreenje leksikografije pribliava strukturi informatike. Ali ono to
ostaje bitna razlika jest interpretativni viak leksikografije spram informatike. Taj
viak i sam uvijek mora biti uraunat u leksikografsko polje kao objekt, pa zato to
polje i nije polje jedne dimenzije, ili uope nije polje u vizualnom smislu. Ali to i omo-
guuje onu osobitu znanstvenu autonomnost leksikografije da vlastite pretpostavke
eksplicitno stavlja u predmet svog istraivanja.

23
 Studia lexicographica, GOD. 7 (2013) BR. 2(13), STR. 1133
Antun Vuji: Leksikografija, znanost i drutvo. S dodatkom: 30 godina poslije

5/ Definicija obuhvaa takve distinkcije kao sto su leksikografija u odnosu na

posebne znanosti (pitanje transpozicije), kao i leksikografija u odnosu na ope zna-
nosti, ili sinteze znanosti (pitanje znaenja) te takoer distinkcije u odnosu na erudi-
stiku (koherentnost sustava); ona, dakako, ne iskljuuje ni podatke iz prirodnog
(znanstveno neposredovanog) niza. Ona ne iskljuuje odreen poloaj leksikografije
unutar informacijskih znanosti kada se one odreuju u irem smislu. Tako bi se lek-
sikografska informacija mogla dijelom interpretirati u smislu kulturne informacije
informatologije, posebno kada ona obuhvaa i modele drutvene uvjetovanosti i
drutvene aktivnosti informacija (v. npr. M. Tuman, Struktura kulturne informacije,
Zagreb 1983) - Princip zajednikog jezika (stvarnog, obinog, standardnog jezika)
dugovao bi neka objanjenja koja bi nas za ovdje postavljen okvir predaleko odvela.
Samo emo rei da on ostaje bitna kvaliteta leksikografske metode istodobno kao
interdisciplinarnog i humanistikog istraivanja. Trebalo bi ga ipak shvatiti dina-
miki, u smislu pomine razine od opeg prema strunom tipu enciklopedike.
6/ Literatura o ovim pitanjima moe se nai u predgovorima veih enciklope-
dija kao i u odgovarajuim njihovim lancima (Enciklopedije, Leksikoni, Leksikografi-
ja i sl.). Najznaajnija je i u tom pogledu Encyclopaedia Britannica koja u 15. izdanju
cijelu prvu knjigu koncipira kao Propediju, koja je posveena eksplikaciji metode i
klasifikaciji svega znanja koju ona donosi, izvedenog s ambicijom prikaza ontike i
feonomenoloke strukture svijeta, drutva i ovjeka. Od posebnih knjiga najpotpuni-
ji prikaz razvitka enciklopedike daje R. L. Collins, Encyclopaedias: Their History
Throughout the Ages, New York, Hafner 1966 (2. izd.). Za pitanja leksikografske meto-
de tu je od osobita znaenja esej S. T. Coleridgea Treatises on Method (pp. 238-295).
Histoire des dictionnaires franais, G. Matorea, Paris, Larousse 1968. sadri, uz histo-
rijski pregled, metodoloka pitanja i raspravu o odnosu leksikografije i drutva. Lite-
ratura o pitanjima metode rasuta je po brojnim asopisima, strunim i znanstvenim.
Karakter zbornika imaju Problems in Lexicography, F. W. Householder, S. Saporta, ed.
Indiana University Press, Bloomington 1962; The Uses of Encyclopaedias: Past, Pre-
sent and Future u: American Behavioral Scientist, 6, 1962; Lexika gestern und heute, H.
J. Diesner, G. Gurst ed., Leipzig 1976. Cjelovit prikaz problema daje A. Mielczarek, Z
zagadnien leksykografii encyklopedycznej, Warszawa 1972. O pitanjima sovjetske enci-
klopedike v. J. E. Smukis, Sovetskie enciklopedii, Moskva 1975. Moe se istai i zanim-
ljiv pokuaj American Library Association u publikaciji Purchasing a General Ency-
clopaedia (1969) u kojem se predlae dvanaest kriterija za vrednovanje enciklopedija.
U nas se o razvitku enciklopedike moe nai u lanku Enciklopedije kod Ju-
nih Slavena u Enciklopediji Jugoslavije te u prigodnim publikacijama JLZ-a vezanim
za izlobu Pet stoljea enciklopedistike na tlu Jugoslavije. O problemima metodoloke
prirode nije se ranije pisalo osim u internim materijalima vezanim za izradu pojedi-
nih enciklopedija, te u kontekstu predgovora pojedinih izdanja. Od potonjih vrijedi
istaknuti predgovor I i II izdanju Enciklopedije Jugoslavije od kojih prvi nosi Krlein

24
 Studia lexicographica, GOD. 7 (2013) BR. 2(13), STR. 1133
Antun Vuji: Leksikografija, znanost i drutvo. S dodatkom: 30 godina poslije

biljeg. Krlein ABC leksikografije ponajvie je i dragocjeno svjedoanstvo njegove

kulturoloke i leksikografske orijentacije. U posljednje vrijeme, meutim, javili su se
brojni polemiki napisi o pojedinim enciklopedikim edicijama, napose o izdanjima
kao to su Enciklopedija Jugoslavije i Hrvatski biografski leksikon; najiru panoramu
raznovrsnih ideja o leksikografiji, iako preteno nestrunih, sadri publikacija Apo-
rije Hrvatskog biografskog leksikona, edicija Centra za idejno-teorijski rad GK SKH,
Zagreb 1984. Neke probleme vezane i za ovaj rad isti je autor izloio u aspektu Pro-
blema znanstvenih i drutvenih kriterija leksikografskih informacija, Gordogan 17-
-18/1985. Pojavom asopisa Lexis, situacija se svakako moe bitno izmijeniti.
7/ Kao primjer takve alternative bez leksikografske solucije mogli bismo zami-
sliti da e npr. pitanje korejskog rata biti nuno drugaije situirano u leksikografiji
Sjeverne i leksikografiji June Koreje. Ali i tada e ostati jedan kvantum leksikograf-
skih injenica koje e morati biti zajednike, dok e one ostale injenice morati biti
dovedene u neku meusobnu provjeru. Ta e provjera, ako bude doputeno, voditi
irenju prostora zajednikih injenica kao objektivnih injenica. Smisao solucije lek-
sikografske autonomnosti nije u tome da mi napustimo uvjerenje kako naa, npr.
sjevernokorejska leksikografija, bolje interpretira injenice, ve u tome da tu nau
leksikografiju inimo sve sposobnijom za kritiku provjeru tih i takvih injenica.
Pseudo-leksikografski pristup upravo smatra da polazi od superiornih vrijednosti
kada zabranjuje provjeru injenica putem nepoeljnih injenica, doim on implicira
samo jednu retardaciju vrijednosti od kojih polazi. Zanimljiv je u tom pogledu spor
koji se vodio u amerikoj literaturi oko pitanja prikaza svjetskih pravnih sistema, a u
vezi s uvrtavanjem marksistikog prava pri emu se pobjeda koncepcije eduka-
tivne vrijednosti predmetne usporedbe moe smatrati blagom pobjedom naela
autonomnosti leksikografske metode (usp. J. N. Hazard, Socialist Law and the Inter-
national Encyclopaedia, Harvard Law Review, 79, 1966; takoer International Ency-
clopaedia of the Social Science, vol. 7, pp. 323, Collier - Macmillan, New York 1972).
8/ Postoji vrijeme, npr. revolucionarno, u kojem neki drutveni inioci nadila-
ze zateene oblike znanstvenih pa i leksikografskih konvencija te one doista mogu
biti smatrane za fetiizirane oblike drutvenog stanja koje se eli prevladati. To su,
meutim, veoma nestandardne i kratkotrajne situacije emu takoer pogoduje i
samo prethodno stanje znanosti u kojem su redovito u kritikim oblicima zaete i
ideje prevladavanja tog ranijeg drutvenog stanja. S druge strane, sravnjujue djeluje
i latentna korupcija koja zahvaa i vlast i znanost. Ali dok korupcija vlasti moe dje-
lovati na korupciju znanosti, teko da bi ova druga mogla djelovati na prvu, budui
da nije ba uobiajeno da vlast bude instrument znanosti. Mogue je, dakako, da
postoji i dvosmjerna veza, ali korupcija znanosti lijei se zahtjevom njene autonom-
nosti spram vlasti, dok se korupcija vlasti lijei zahtjevom njene (izmeu ostalog)
znanstvene kritike.

25
 Studia lexicographica, GOD. 7 (2013) BR. 2(13), STR. 1133
Antun Vuji: Leksikografija, znanost i drutvo. S dodatkom: 30 godina poslije

9/ Nije na odmet spomenuti da poneki javno izreeni sudovi o leksikografiji

zaista imaju takav dokidajui karakter. Tako je jedan polemiar nedavno iznosio ide-
ju da podobna biografska leksikografska edicija treba da sadri samo pozitivne
linosti, a neka druga samo negativne. Zanimljivo je da se takve ideje javljaju pod
istim krovom (v. Aporije Hrvatskog biografskog leksikona, Zagreb 1984) s onom znan-
stvenom, koliko i drutveno relevantnom kritikom, koja s pravom ukazuje da leksi-
kografska metodologija ne moe polaziti od koncepcije bezkonfliktnog prikaza
historije.
10/ Termin standardna znanost ovdje ne uzimamo u znaenju koji mu pri-
daje Th.Kuhn, koji je inae dobro prikazao ovisnost njegove standardne znanosti o
drutvenim iniocima. Ali trudei se da naglasi sociologizam, on je olako preao
preko autonomne kritike strukture znanosti kao da ona i ne postoji, pa mu je njen
zadatak ostao rjeavanje zagonetki umjesto rjeavanje problema kako mu se s
pravom i predbacuje (usp. diskusiju u Criticism and the Growth of Knowledge, I. Laka-
tos, A. Musgrave ed., Cambridge University Press 1972). Ono to mi ovdje nazivamo
standardnom znanou upravo se sastoji u mjeri njene mogunosti da djeluje autonom-
no-kritiki, dok bi Kuhnov pojam ovdje odgovarao pojmu pozitivistike znanosti. To
je, dakako, pitanje konvencije, a razlozi nae terminoloke odluke su u pribliavanju
pojma kritike znanosti moderne metodologije uobiajenoj marksistikoj termino-
logiji.
11/ Kada zataje ostali argumenti, golo pozitivistiko shvaanje voli izii s tvrd-
njom da neka teorija, koja ukljuuje vrijednosti, naprosto nije znanstvena, budui da
nije ni potvrdljiva ni opovrgljiva, pri emu se rado zaboravlja da ni opa naela pozi-
tivizma nisu ni potvrdljiva ni opovrgljiva jer takoer ukljuuju vrijednosti - pozitivi-
stike.
12/ Primjeri svjesne restrikcije spram injenica u ozbiljnim leksikografijama
sve su rjei. Sam razvitak leksikografije suzuje takve sluajeve u mjeri u kojoj uspije-
va dati obuhvatnija objanjenja. Upravo se moe pratiti kako nova izdanja velikih
svjetskih enciklopedija ukljuuju sve vie nepoeljnih injenica. Isto se moe zapa-
ziti i u jugoslavenskoj enciklopedici. Takav trend generalno moe uvijek biti doveden
u pitanje, npr. zaotravanjem opih politikih odnosa. Time se, meutim, samo po-
kazuje njihovo djelovanje na utrb kritinosti i autonomnosti leksikografske metode.
13/ Kritiari principa konsenzusa polaze od jednog ve i za politiku iskrivlje-
nog gledita, koje zatim prebacuju u znanost formulom da u znanosti nema poga-
anja (dok bi ga, dakle, u politici trebalo biti). Leksikografski princip konsenzusa
znai samo postupak navoenja reprezentativnih miljenja u spornom predmetu ili
maksimalnog zajednikog miljenja o takvom predmetu. To je notorno znanstveno
pravilo temeljeno na procesualnosti znanstvenih spoznaja i njihovoj podlonosti re-
viziji putem kritike.

26
 Studia lexicographica, GOD. 7 (2013) BR. 2(13), STR. 1133
Antun Vuji: Leksikografija, znanost i drutvo. S dodatkom: 30 godina poslije

14/ Odnos kritinosti i nacionalnosti leksikografije takoer izaziva nepo-

trebne zabune sve do usijanog argumenta kako nacionalna enciklopedija stoji na
nemoguem principu nacionalne iskljuivosti. O odnosu vrijednosti i znanosti ve
smo govorili pa emo ovdje navesti samo neke primjere. Tako u SSSR-u i pri posto-
janju koncepcije sovjetskog naroda, odluka CK KPSS-a O treem izdanju Velike
sovjetske enciklopedije pozdravlja zapoeto izdavanje nacionalnih enciklopedija u
sovjetskim republikama pa je vie takvih enciklopedija ve izalo (npr. ukrajinska do
1965) ili jo izlaze. Prvom modernom nacionalnom enciklopedijom obino se smatra
madarski Rvai nagy lexikona (1911-35), koji je podloga kasnijem j magyar lexikonu
(1959-62). Gotovo da danas nema kulturno razvijenog naroda koji nije proizveo ba-
rem jednu takvu (nacionalnu, op.) enciklopediju. Jugoslavika, kao ni Hrvatski bio-
grafski leksikon, ili raniji slovenski ili srpski (u izradi), nisu iznimke. tovie, pitanje
nacionalnosti javlja se i u enciklopedijama opeg tipa kao aspekt koji je nemogue
iskljuiti (ako je iskljuenje uope poeljno). Karakteristian je sluaj prevoenja
Brockhausa u Rusiji 1890-1906. koji je odmah izazvao potrebu izdavanja vlastite ru-
ske Boljaje enciklopedije (1900-1906). Najdalje se u realizaciji principa nacionalnosti
enciklopedije opeg tipa dolo s 15. izdanjem Encyclopaediae Britannice, koja je inter-
nacionalna tako to je multinacionalna; npr. jugoslavenske teme pisali su mahom
jugoslavenski znanstvenici, pa i ugledni (struno potkovani) politiari.

DODATAK: 30 GODINA POSLIJE

Teko da se za posljednjih 30-ak godina u Hrvatskoj moglo promijeniti vie od
onoga to se promijenilo, a to je vezano i uz leksikografiju. Raspao se aktivno djelu-
jui jedinstven dravni socijalistiki jugoslavenski okvir, nestao je i monopartijski
komunistiki monopol, to je sve snano utjecalo na shvaanje drutvene uloge leksi-
kografije; nestalo je i marksizma u verziji vladajue ideologije koja je svakako, iako
razliitim intenzitetima, utjecala na raniju enciklopedijsku produkciju. Nastala je
samostalna politiki pluralistika Republika Hrvatska s novim zahtjevima prema
enciklopedici. S neusporedivo irom dostupnou najraznovrsnijih strunih publi-
kacija izmijenjena je i ranije superiorna sintetska i informativna funkcija leksikograf-
skih publikacija. Izmijenile su se ali i bitno napredovale i tehnike mogunosti leksi-
kografske referativnosti. Zavladale su nove komunikacijske tehnologije koje uvelike
odreuju i nov nain postavljanja i rjeavanja i radnih i metodolokih, pa i izdava-
kih pitanja enciklopedijske leksikografije. Dakle, ima li ita, osim moda povijesnoga
kuriozuma, to bi opravdavalo ponovno objavljivanje lanka od prije 30-ak godina?
ini se da ima, a ja sam dobio zadatak da to obrazloim, ili barem osuvremenim, kao
povezanost i razliitost odnosa leksikografije, znanosti i drutva prije i danas.
Naslov ovog dodatka 30 godina poslije nije pogreka u zbrajanju godina.
lanak jest dodue izaao 1986. ali je predstavljao nastavak na iru, naglaeno politi-

27
 Studia lexicographica, GOD. 7 (2013) BR. 2(13), STR. 1133
Antun Vuji: Leksikografija, znanost i drutvo. S dodatkom: 30 godina poslije

ku i ideoloku raspravu koja se poela odvijati upravo prije 30 godina, naime 1984.
pojavom publikacije Aporije Hrvatskog biografskog leksikona Centra za idejno-teorij-
ski rad GK SKH Zagreba. Tada se, nasuprot politikoj kritici, javila i potreba da se
postavi odreena autonomija leksikografije kao znanosti ili struke spram politikih i
ideolokih pritisaka. Prihvatio sam kao vlastiti zadatak pokuaj postavljanja leksiko-
grafskoga odgovora. Koliko mi je poznato, takve se rasprave u nas prije nisu vodile.
Bilo je i pisanih radnih i strunih pravila, kao i sintetskih i kritikih stavova o poje-
dinim leksikografskim temama (M. Ujevi, M. Krlea), ali enciklopedije i leksikoni
razvijali su se preteno kao metodoloki samorazumljivi projekti koji su slijedili, koli-
ko su ve mogli, najpoznatije svjetske uzore, uz umetanje domae grae koja nije bila
zanimljiva velikim stranim enciklopedijama, ili je tamo bila nepotpuno ili pogreno
predstavljena. Opi drutveni vrijednosni uvjeti enciklopedistike bili su takoer sa-
morazumljivi, zapravo neupitni i nepropitljivi. Meutim, javljale su se i pukotine.
Struni rad, pa i leksikografski, nuno je dolazio u sukob s dogmatikom politike
svakodnevice.

Politika podloga jedne davne leksikografske rasprave

Kritika prvoga sveska HBL-a zapoela je najprije od strane pojedinih deur-
nih ideologa u tisku, i onom izvan Hrvatske Zavod je bio jugoslavenski. Pod tim
pritiskom, a i po vlastitoj dunosti, Partija je organizirala javnu raspravu na koju
su bili pozvani uglavnom poeljni strunjaci, i isti ti ideolozi. Prvi svezak HBL-a
izaao je 1983. i obuhvaao je slova od A do Bi. I unutar toga maloga abecednoga
raspona nalo se dovoljno politikih propusta, ak i navodnih podvala. Ta javna
rasprava zatim je objavljena u navedenim Aporijama pa je tako i do danas ostala za-
biljeeno politiko tivo. Bio je to klimaks jedne ve anakrone partijske politike in-
tervencije u leksikografski rad i u sam Zavod, s posljedicom politike prozivke koja je
tada jo uvijek imala prijetee mogunosti. Rasprava se vodila pod znakom svojevrs-
noga javnog politikog suenja Zavodu, i to zbog ve godinama uobiajene stigme,
hrvatskog nacionalizma koji je navodno obnovio Hrvatski biografski leksikon u
dugom maru nacionalista kroz institucije (poslije 1971), kako se tada govorilo s
nekih od visokih politikih mjesta.
I mnogo godina ranije Krlea je imao tekoa s partijskom ortodoksijom koja
mu je jo 1952. prigovarala da u Zavodu skuplja ustako leglo, dapae i trockisti-
ko, ali je to Krlea uspijevao otkloniti ne samo argumentima, nego i svojom gole-
mom javnom teinom. Kada se od slinih napada 1984. morao braniti tadanji direk-
tor Zavoda Ivo Ceci, on vie nije mogao raunati na irok Krlein plat, nego je
morao prebacivati krivnju (kao da je ona postojala) na druge, one koji su mu nakon
1971., umjesto odanih partijaca, doveli politike sumnjivce, kako se izrazio: dva popa
i dva maspoka. To su bili, u poznatoj Krleinoj zatitnikoj tradiciji, njegovi novi

28
 Studia lexicographica, GOD. 7 (2013) BR. 2(13), STR. 1133
Antun Vuji: Leksikografija, znanost i drutvo. S dodatkom: 30 godina poslije

zavodski azilanti. Dva maspoka bili smo Josip entija i ja, ali sumnjivi su bili i glav-
ni urednik HBL-a Nikica Kolumbi (koji je morao i odstupiti s funkcije) i mnogi
drugi ugledni zavodski urednici. Na kraju je morao odstupiti i sam direktor Zavoda
Ivo Ceci.
Nije vrijedno detaljnije analizirati posve nestrunu kritiku koja je sabrana u
tim Aporijama. Bilo je tu, dakako, i kompetentnijih i pomirljivijih tonova, ali partij-
ska kritika leksikografije ne samo to nije izbjegnuta nego je dovedena i do apsurda.
Prigovarano je da su se u HBL-u nali samo popovi (rijetki pismeni pojedinci koji
su mogli ostaviti neki trag u znatnom dijelu hrvatske povijesti), da je HBL prepun
negativnih linosti, da se ak na istoj stranici mogu nai napredni partijski borci
ili partizani i najgori reakcionari jer sluajno imaju isto prezime pa idu po abecedi
jedan iza drugoga, da su u HBL uvrteni i ratni zloinci (bez obzira to su tako bili i
oznaeni). Napokon, zabiljeen je i (pomirljiv) prijedlog da bi trebalo raditi na dva
razliita HBL-a, jedan s pozitivnim, a drugi s negativnim linostima. U pozadi-
ni je tinjala i kritika to Jugoslavenski leksikografski zavod uope ide s materijom
koja se odnosi samo na Hrvatsku i Hrvate, iako su u grau uli i Srbi i drugi koji su
djelovali u Hrvatskoj, te iako su i tada mnogi drugi narodi, zemlje ili ak regije radile
na svojim enciklopedijama ili leksikonima (od ve stare i uhodane Judaike do The
Encyclopedia of Texas).
Uza sva ta arlatanska nabacivanja koja su nam se i onda inila smijenima, a
danas gotovo nevjerojatnima, tada me je najvie zabrinuo ideoloki, pseudoznanstve-
ni stav; taj stav je pretendirao da zaista prevlada neke od stvarnih problema i deli-
katnih mjesta znanosti i leksikografije, i to decidirano, stavljajui ideologiju ispred
znanosti, dakle i ispred leksikografije kao znanosti ili struke. Naime, jedan od sudio-
nika Aporija u moto svoje rasprave stavio je citat iz, ni manje ni vie, nego Hansa
Magnusa Enzensbergera. Citat je glasio: Napokon, i injenice su samo propaganda. Ne
znam iz kojeg je to konteksta izvueno. Najgore je to u takvoj tvrdnji ima i dosta
istine ali istine s kojom se znanost, u naem sluaju leksikografija, sukobljava i bori,
a ne istine koja treba biti prihvaena, takorei uz aplauz i prije znanstvene kritike, te
ve unaprijed upisana u eljeni leksikografski rezultat.
Na taj stav sam odmah odgovorio, najprije meu kolegama, a ubrzo i u jed-
nom lanku: Onome kome su injenice samo propaganda, njemu je jedna propaganda
jednako toliko dobra kao i bilo koja druga propaganda. Takav ravnopravni status svake
propagande ipak nije mogla prihvatiti jedina doputena, a to je bila partijska propa-
ganda. Time zapoinje problem lanka koji ovdje dopunjavam, kao i problemi i rje-
enja jo nekoliko drugih lanaka koji su mu sukladni a koji su pisani priblino u isto
vrijeme ali objavljivani kasnije. Radilo se o potrebi kritikoga utemeljivanja enciklo-
pedijske leksikografije kao znanosti, ili barem, da se izrazim opreznije, utemeljenja
enciklopedijske leksikografije kao struke unutar informacijskih znanosti. Uz odjeljak

29
 Studia lexicographica, GOD. 7 (2013) BR. 2(13), STR. 1133
Antun Vuji: Leksikografija, znanost i drutvo. S dodatkom: 30 godina poslije

Leksikografija kao znanost ovdje objavljenoga lanka u tim se lancima ire razmatra-
ju i posebne teme leksikografske metodologije, pitanja referativnosti leksikografskih
publikacija i strukture leksikografskih jedinica (od definicije do evaluacije), kao i pi-
tanja to je u leksikografiji znanstveno a to struno, pa se tim temama ovdje neemo
baviti1.

Utemeljivanje leksikografije, javna funkcija i vrijednosti

Ne elim dopunjavati niti aktualizirati stari lanak novim prepriavanjem,
niti popravljati konstrukcije koje mi danas djeluju mladenaki entuzijastino. Vani-
je mi je pratiti njegovu namjeru u smjeru velikih promjena u posljednjih 30 godina.
Najprije, zanimljivo je zapaziti kako se neki termini mijenjaju, ili gube na vanosti, ili
su danas jedva prepoznatljivi, a nekad su bili moni kao esencijalistika uporita in-
telektualnoga diskursa. Tako bih danas izbjegavao termin reifikacija (postvarenje,
otuenje). Tada je to oznaavalo tvrdu suprotnost ovjekova poloaja izmeu njegova
drutvenoga otuenja nasuprot njegovoj autentinoj biti, kao biti autentinoga ovje-
ka. I jedno i drugo su apstrakcije postmladomarksovske filozofije, osobito popularne
u tzv. stvaralakom marksizmu u Hrvatskoj onoga doba. Moda bi trebalo objasniti
neuobiajen termin postmladomarksovska filozofija; to je dakle ona filozofija koja
170-ak godina nakon mladoga Marxa iznalazi da je taj Marx zapravo pravi, dok je
onaj stariji pozitivist. Nasuprot obrascu toga tipa miljenja, po meni, niti ovjek u
otuenju prestaje biti ovjekom, niti postoji neki autentini ovjek izvan otuenja,
koji bi bio realizibilan u poeljnoj drutvenoj stvarnosti; ako emo pravo, ono prvo
je uvreda za stvarnoga ovjeka kao nerealizirano bie, a drugo uvreda za to bie kao
puku apstrakciju. Ta suprotstavljenost raja i pakla tada je, meutim, trebala naglasiti
da je znanost zapravo pozitivizam, okov ovjekove reifikacije, te da nam treba
prevladavanje znanosti koja dolazi iz obzora filozofije oslobaanja ovjeka. To se u
politici lako pretvaralo u dogmatiku komunistike ideologije, koja je takoer osloba-
ala ovjeka, dakle u ideoloku pseudoznanost. Moda bi, radi moguih savjesnijih
filozofskih kritika, trebalo napomenuti da nam je poznato da se termini otuenje i
postvarenje javljaju i ranije u hegelijanstvu, i kasnije u Heideggerovoj filozofiji egzi-
stencije, a sam postupak oslobaanja ovjeka ima i stvarnu pozitivistiku verziju u
znanstvenom socijalizmu koji je sebe drao stvarnom znanou, gotovo nekom
vrstom fizike prebaene na drutvo. Utoliko nisu bez osnove ni kritike te, kako smo
je nazvali, postmladomarksovske filozofije. Ali, ona je stajala preblizu ideologiji,
preblizu onom shvaanju injenica koje sam kritizirao.

1
A. Vuji: Problemi znanstvenih i drutvenih kriterija leksikografskih informacija, Gordogan,
1985, 1718; Isti: Utemeljivanje enciklopedijske leksikografije kao informacijske znanosti. U: Informacijske
znanosti i znanje (zbornik). Zagreb 1990; Isti: Razvitak enciklopedistike i enciklopedijsko vrednovanje,
Radovi Leksikografskog zavoda Miroslav Krlea, sv. I., 1991.

30
 Studia lexicographica, GOD. 7 (2013) BR. 2(13), STR. 1133
Antun Vuji: Leksikografija, znanost i drutvo. S dodatkom: 30 godina poslije

Za utemeljenje enciklopedijske leksikografije trebalo je neto jasnije. Zato sam

u prethodnom lanku postavio svojevrsnu trilemu leksikografije kao (1) znanosti, (2)
pseudoznanosti i (3) kritike znanosti, pozivajui se na ono prvo, odbacujui ono
drugo, a zagovarajui potonje, u verziji kritike leksikografije. Od toga ni danas ne
bih odustao. Tu kritiku znanost ne izdvajam kao filozofsko domiljanje nego kao
kritiku faktografskoga pozitivistikoga obzora leksikografije kad ona gubi sposob-
nost vrednovanja leksikografskih podataka (pozitivistika znanost), te napose kao
kritiku pseudoznanstvenih stavova koji u leksikografiju dolaze iz raznih vrsta ideo-
logija. Kako s pravom danas napominje kolega urednik ovoga broja koji se potrudio
kritiki proitati ovaj tekst i dati neke sugestije koje usvajam: upravo je na taj, kritiki
nain, utemeljena kontinentalnoeuropska leksikografija s Diderotovom Enciklopedi-
jom koja je polazila od kritike premise odnosa spram svijeta i njemu samorazumlji-
vih injenica. Dakle, moda naslov ovog dodatka i ne bi trebalo ograniiti na samo
30 godina poslije.
Temeljna je koncepcija tadanjega zasnivanja autonomnosti leksikografije da
se ona treba zasnivati na drugaijem shvaanju odnosa vrijednosti (ljudskih vrijed-
nosti, drutvenih vrijednosti) i znanstvenih vrijednosti te na dinamino shvaenom
odnosu znanosti i drutvenoga razvitka. To u ranom tekstu nazivam vrijednosnim
modelom odnosa znanosti i drutva. U tom smislu, ponovio bih sljedei stav: odnos
leksikografije i drutva moe (se) prikazati vrijednosnim modelom odnosa znanosti i
drutva po kojem autonoman razvitak znanosti, uz pretpostavljanje njezine kritike
refleksije vlastitih drutvenih uvjeta, predstavlja i sam drutvenu vrijednost i djela-
tan faktor razvitka drutva. Pojednostavljeno: znanost moe pridonositi drutvu
samo kao znanost, a ne kao neto drugo pseudoznanost. Samo autonomna, kritika
leksikografija moe takvim svojim vrijednostima razvijati drutvene vrijednosti, jer
su samo takve vrijednosti leksikografije ujedno i drutvene vrijednosti. Naprotiv,
pseudoleksikografija nije drutvena vrijednost, ali vodi padu samih drutvenih vri-
jednosti. Utemeljivanje leksikografije kao kritike znanosti bilo je u direktnoj suprot-
nosti s redogmatiziranom partijskom ideologijom ranih 1980-ih godina.

Leksikografija u svijetu globalnog znanja

30 godina poslije politiki problem leksikografije prevladan je u vulgarnom
ideolokom obliku, ali to ne znai da je nadien uope i za svagda. Sve ako se stara
leksikografija i ouvala u odnosu na ideoloka i politika posezanja s kojima se svoje-
vremeno suoavala, suvremena se leksikografija nalazi u posve novoj stvarnosti koju
odreuju nove komunikacijske tehnologije s erupcijom dostupnosti podataka i goto-
vo nesagledivim rastom znanja kao javnog, globalnog znanja, ali i s opasnostima
novog podinjavanja znanja kontroli novih oblika gospodarske, financijske, medij-
ske, dakle i politike koncentracije moi i interesa.

31
 Studia lexicographica, GOD. 7 (2013) BR. 2(13), STR. 1133
Antun Vuji: Leksikografija, znanost i drutvo. S dodatkom: 30 godina poslije

Prije 30-ak godina, pa i kasnije, raunalo se rabilo kao napredniji pisai stroj.
Danas su raunala ne samo mjesta razmjene globalnoga znanja, nego i mjesta slo-
bodnoga ulaska strunjaka i nestrunjaka u razmjenu i stvaranje toga globalnog zna-
nja. To je imalo presudne uinke na sudbinu leksikografskih publikacija u knjinom
obliku, gdje Britannica nije samo najpoznatiji, nego i najuestaliji primjer prelaska na
informatiki oblik leksikografskih publikacija, esto i uz odustajanje od knjinog
oblika. Tome se priklonio i LZMK koji je samo u posljednje dvije godine na mreu
postavio dvije svoje ope enciklopedije, uz vie posebnih leksikografskih izdanja, s
namjerom da postupno na mreu podigne svu svoju relevantnu grau.
Status enciklopedijske leksikografije kao informacijske znanosti ranije je iao
preko statusa referativnih publikacija, enciklopedija i leksikona kao tiskovnog meri-
tuma informacijskih znanosti. Danas je elektronika enciklopedijska leksikografija i
sama oblik i sadraj dijela informacijskih znanosti, a moglo bi se rei da je takva lek-
sikografija i informacijska znanost per se, znanost o informacijama i samo to znanje,
dapae globalno znanje.
Problemi utemeljivanja leksikografije su u osnovnoj strukturi isti, ali u izved-
bi bitno drugaiji. Kad rabimo izraz globalno znanje treba priznati da tamo gdje
je znanje ima i neznanja, ili da je barem i samo znanje i promjenjivo i pogreivo. Dak-
le, oito se opet radi o potrebi razvijanja specifine metodologije enciklopedijske lek-
sikografije, kako s obzirom na njezin novi tehnoloki i medijski oblik, tako i s obzi-
rom na njezinu novu javnu funkciju u svijetu globalnih informacija. Prednosti
novog medijskog oblika leksikografskih publikacija i mogunosti njihova stalnog
auriranja ve su pozitivno opjevana mjesta novog naina stvaranja i razvijanja en-
ciklopedijskog tipa znanja. Ovdje emo zato upozoriti na drugi aspekt, novu javnu
funkciju enciklopedijske leksikografije u svijetu globalnoga znanja. Pokuat emo se
nadovezati na trilemu utemeljenja leksikografije kao znanosti, pseudoznanosti i kri-
tike znanosti. Za to e nam posluiti ira slika toga to se dogodilo, i to bi unutar
toga mogla biti funkcija leksikografije, a i gdje su opasnosti pri ostvarivanju te funk-
cije.
Neemo se vraati u povijest filozofije, ali moemo se naas prisjetiti Platono-
va svijeta ideja i prevesti ga na novu epistemoloku podlogu, dakako kao metaforu,
ali heuristinu metaforu. Ako su, kao kod Platona, sve stvari utemeljene u svijetu
ideja koji im svakoj prethodi, onda je taj svijet ideja jednako protuslovan, kao i na
svijet u kojem ivimo s nastalim stvarima iz tog svijeta ideja; to je uostalom i ne su-
vie prikrivena sumnja kasnijeg, starog Platona, u eksplanatorni smisao svojega vlas-
titog grandioznog djela. Dakle potrebno je snalaenje izbor pravog puta izmeu tih
ideja, ili onoga to su danas te ideje. Ta je Platonova slika, naime, modernizirana u
novije vrijeme iznalaenjem njezine predmetnosti, i to najprije u bibliotekarstvu.
Dakle i prije pojave kompjutora iznaeno je da knjinice sa svim svojim pohranjenim

32
 Studia lexicographica, GOD. 7 (2013) BR. 2(13), STR. 1133
Antun Vuji: Leksikografija, znanost i drutvo. S dodatkom: 30 godina poslije

znanjima uvelike podsjeaju na Platonov svijet ideja. Da bi se njima moglo sluiti,

stvoren je golem sustav snalaenja, od katalogizacije do predmetne, sadrajne i dru-
gih vrsti obrada. Kad bi propao cijeli svijet i kad bi bila zaboravljena sva znanja, a
ostale knjinice i ovjek sa svojim intelektualnim sposobnostima da se njima slui,
ovjek bi uskoro mogao i obnoviti svoj svijet.
S tom slikom knjinica nismo daleko od jo jedne, novije slike za objanjenje
nae komunikacijske ere informatikoga globalnog znanja. Naime, kad bi propao
svijet, s njim i knjinice, a ostala njihova i jo mnogobrojna druga digitalizirana zna-
nja i ovjekove sposobnosti da se njima slui, ovjek bi taj svoj svijet mogao obnoviti
bre, moda i bolje. Ali jedan problem ostaje, i isti je kao kod Platona problem sna-
laenja u svijetu ideja, knjinica, ili globalne digitalne mree znanja te pitanje ima li
u globalnom svijetu znanja takvih interesa da se on kontrolira i vodi prema ciljevima
koji nisu u skladu s ovjekovim i drutvenim pravima i vrijednostima. Ne mora,
dakako, propasti svijet, ali on moe biti bolji ili gori, ili preciznije, za sve manji broj
ljudi sve bolji a za sve vei broj ljudi sve gori. Sve upuuje da takvih interesa ima,
dapae da su koncentracijom globalne moi takvi interesi i konstituirani, ili da se
konstituiraju, od koncentracije vlasnitva i kontrole medija do mogunosti koncen-
tracije kontrole globalnoga znanja.
Javna funkcija informatike enciklopedike u epistemolokom smislu nije se
promijenila, ma koliko da se promijenila u svojoj tehnikoj podlozi. Ono to je novo
jest nain snalaenja u globalnom javnom znanju sa zahtjevima ovladavanja novim
sposobnostima metodoloke i tehnike opremljenosti za koritenje toga znanju; to je
za mnoge kompliciranije, ali su zato i uinci koritenja bri i potpuniji. Enciklopedij-
ska leksikografija i dalje bi trebala biti peljar, kroz novi/stari svijet ideja, vodi do
onih mjesta koja mogu biti jednako skrivena sluajnim nagomilavanjem znanja i
neznanja, ali i samom namjerom skrivanja i prikrivanja znanja i plasiranja lanog
znanja. Pitanja utemeljenja leksikografije kao vodia u izvore znanja opet postaju
pitanja odnosa izmeu (1) leksikografije kao pozitivistike znanosti u kojoj se podaci
i znanja tautoloki reproduciraju bez vrednovanja, (2) pseudoznanosti u kojoj se oni
ideoloki iskrivljuju u korist organiziranih pojedinanih ili grupnih lokalnih i global-
nih interesa, ili (3) kritike znanosti kroz koju se znanja kritiki evaluiraju, usporeu-
ju i oplouju u korist rasta i prosperiteta cijelog ovjeanstva. Od takvih kriterija od
prije 30 godina ne treba odustati ni danas, iako se, na drugaijim metodolokim
osnovama, mogu nai i drugaiji i razraeniji kriteriji utemeljenja enciklopedijske
leksikografije. Ovdje smo leksikografiju nastojali ukotviti izmeu njezina tri pojavna
oblika na epistemolokoj razini, pa ako se sve navedeno i promijenilo, unutar tako
postavljene trileme stvari bi mogle i ostati kako su postavljene, a s obzirom na nove
pojave difuznosti, nepreglednosti, proturjenosti pa i zloupotrebe znanja i neznanja,
moda bi trilemu leksikografije kao znanosti, pseudoznanosti i kritike znanosti tre-
balo i zaotriti.

33