Iz neslaganja vremena fabule i vremena siea anahronijama,

Kulenovievo prolo vrijeme, u neku ruku, kao i kod

Prusta, postaje sadanjost. Ispripovijedano vrijeme ovdje

je, jednim dijelom, umjetnost poigravanja sa prolepsom i

analepsom. Afektivna memorija koju pokree samo sluaj

(ovaj Kulenoviev roman itamo kao tipini primjer u kome

je kontingencija zamijenila kauzalnost) ne pokree samo

stvari, nego i osjeanja koje na njih baca bie, tako da i predmetni

svijet i svijet fikcije dobijaju izgled i oblik vie realnosti

(kaledioskop predmeta, pojava i ljudi pokrenut lektirom

i proteklim dogaajima koji u psihi junaka izazivaju razliita

emocionalna stanja).

Ova se opozicija ogleda i u tretiranju vremena u Kulenovievim

romanima. Pravolinijskoj osi, dakle vremenu koje se

kree od roenja do smrti, od poetka do kraja rata, od jedne

do druge take na pravcu, suprotstavlja se poetsko vrijeme

trenutka koji se rasprskava u svim pravcima podjednako.9 Tvrtko

Kulenovi je nas, svoje studente, generacijama uio da se

Mythos kao klin zabija u linearnost Eposa i Logosa, a izgleda

kako je u svojim romanima opsesivno istraivao razliite

uglove pod kojim se taj klin moe zabiti u linearnost prie,

koju Edward Morgan Forster u svojoj knjizi Aspekti romana

naziva kimom, odnosno pantljiarom, zato to su joj poetak

i kraj sporni.

Pria je, kae dalje Forster, izlaganje dogaaja rasporeenih

u sopstvenoj vremenskoj sekvenci. Autor moe da ne

voli sat, ali taj sat u romanu uvijek postoji, romansijer mora

dodirivati beskrajnu pantljiaru inae e postati nerazumljiv.

10 Ali u ivotu, tvrdi Forster, osim vremena postoji neto

to se moe nazvati vrijednou, neto to se ne mjeri minutima

ili satima ve intenzitetom, tako da nam se prolost

ne protee ravno ve se okuplja oko nekoliko vrhunaca, a

kada pogledamo u budunost, ona nekada izgleda kao zid,

nekada kao oblak, nekada kao sunce, ali nikada kao hronoloka

tablica.11

6 O pojmu dogaaja usp.: Devad Karahasan, Dosadna razmatranja, Zagreb,

Durieux, 1997, str. 30.

7 Str. 165.

8 Jesenja violina, str. 41.

9 Rezime, str. 13.

10 Edward Morgan Forster, Aspects of the novel, New York, Harcourt, Brace

and the company, 1927, str. 50-51.

11 Ibidem, 48-49.

Ovaj odnos izmeu vrijednosti i hronologije vaan je i za

Kulenovieve romane kojima se ovdje bavimo. U Jesenjoj violini

Kulenovi tvrdi da se vrijednost putovanja ogleda u poveanju

intenziteta ivota.12 Upravo bi to mogao biti razlog

zbog kojeg se stranice i stranice putopisa u Kulenovievim

romanima organski uklapaju u prie o ratu. Kulenovi, naime,

u svojim romanima za take oslonca uzima upravo trenutke

postignutih intenziteta koji ne podlijeu hronologiji,

trenutke u kojima se objavljuje vrijednost. Osim putovanja,

vrijednost za Kulenovia najee jeste vrijednost ovjeka

koji i u graninoj situaciji rata sauva smisao za samu vrijednost.

Ta vrijednost nije i ne moe biti apsolutna, jer roman je,

kako kae Lukcs, epopeja svijeta koji je bog napustio.13 Ta vrijednost,

dakle intenzitet koji ne podlijee hronologiji, jeste

vrijednost koju konstruira pripovjeda. S druge strane, prolost

naracije u Kulenovievim romanima jeste kvaziprolost

narativnog glasa14, a ja koje nam pripovijeda roman, da se

posluimo jednom lingvistikom definicijom, jeste lice koje

iskazuje sadanju instancu besjede koja sadri ja.

Sam Kulenovi se na vie mjesta bavio ovim odnosom

izmeu prolosti i sadanjosti. U ovjekovoj porodici, naprimjer,

on pie da prolost odreuje sadanjost, i budunost,

ponekad na direktan nain, kao u grkoj tragediji, ponekad

lagano, suptilno, neprimjetno, da se ne zna koji je sok ili otrov

u koju venu utrcan15, a u Jesenjoj violini kae kako kod Prousta

emotivna energija tee iz sadanjosti u prolost i odande

proima bie obasjavajui ga radou, dok u njegovom ivotu

udar dolazi direktno iz prolosti i nasre na sadanjost.16

Upravo ovaj nasrtaj na sadanjost ukazuje se plodotvornim

za ouvanjem romana kao forme: Mihail Bahtin kae da se

roman sudara sa stihijom nezavrene sadanjosti, a upravo

to onemoguava okotavanje ovog anra.17

Drutveno vreme je subjektivno opaljivi i omeeni period, a fiziko vreme je objektivno merljivi

proces. Fiziko vreme operativno se definie satom i kalendarom, a drutveno vreme raznim

dogovorenim poecima, prekretnicama, ciklusima i izabranim drutvenointegrativnim sadrajima.

Upravo drutveno vreme, stvoreno u grupama, daje smisao i koherentnost opaanju i omoguuje

svesno iskustvo o vremenu. Dakle, re je o nekoj vrsti naruavanja hronologije od strane raznih

grupa.

svi ovi romani Tvrtka Kulenovia pomalo romani o procesu

odrastanja, a nije najmanje vano to rekonstrukciju ratnih

dogaaja u tim romanima obavezno prati pripovjedaev

subjektivni doivljaj tih dogaaja. Ono na ta nas zbog

ovakvog postupka upozoravaju Kulenovievi romani jeste i

injenica da roman vie ne moe raunati na dovren, jednoznaan,

kontinuiran identitet. A upravo zato to se u svim

ovim romanima tretira rat kao historijski dogaaj, takav Kulenoviev

postupak opominje da na dovren, jednoznaan i

kontinuiran identitet ne moe ili ne bi smjela raunati ni historiografija,

koja uprkos svojoj strategiji prokazivanja tue

fikcionalnosti moda i sama zavrava u obnovi fikcije, a njena

se navodna objektivnost tako pokazuje kao elja za ekskluzivitetom

u zastupanju stvarnosti. Apsurd u Kulenovievim

romanima proizilazi iz ovog susreta razliitih poredaka zbilje

koje nam nudi historiografsko tretiranje dogaaja, s jedne, i

pisanje romana o tim dogaajima, s druge strane.

Moda se zato deterministiki shvaenoj historiji koja bi

u zapadnjakim predodbama trebala popuniti mjesto na

kojem je nekada stajao Bog, u Kulenovievim romanima,

poevi od Kasina, nudi slika historije kao kockarnice. Ova bi

se metafora moda mogla povezati i sa Kulenovievom odanou

Indiji. Johan Huizinga pie o tome kako je kod mnogih

naroda kockanje sastavni dio religijskih obreda:

U staroindijskoj rijei dytam isprepliu se znaenja:

sukob i igra kockom. Zaudan je i odnos pojmova kocka i

strijela. Pa i svijet oni zamiljaju kao kockanje ive s njegovom

suprugom. Godinja doba, ru, predstavljaju kao estoricu

mukaraca koji se igraju srebrnim i zlatnim kockama.21

Francuski antropolog Gilbert Durand je u svojoj knjizi

Antropoloke strukture imaginarnog pisao da kada izgubi

svoje operativno obiljeje, magijska imaginacija prelazi u

estetiku.22 Prikazati vremensku dramu, kae Durand, znai

isprazniti je od zlokobnih moi.23 Po Durandu, potraga za

izgubljenim vremenom predstavljala pokuaj da se proivi

19 Ibidem, str. 442.

20 Pisati: neprelazni glagol?; U: Strukturalistika kontroverza (ur: Richard

Macksey i Eugenio Donato), Beograd, Prosveta, 1988, str. 174.

21 Johan Huizinga, Homo ludens, Zagreb, Matica hrvatska, 1970, str. 81-
82.

22 Gilbert Durand, Antropoloke strukture imaginarnog, Zagreb, August

Cesarec, 1991, str. 365.

23 Ibidem, str. 298.

ovladavanje vremenom, jer sjeanje se, kao i imaginarno,

suprotstavlja licima vremena, ono osigurava biu, nasuprot

rastauemu protjecanju vremena, kontinuitet svijesti i mogunosti

vraanja, nazadovanja s onu stranu nunosti sudbine.

24

U Kulenovievim romanima bi ta potraga mogla biti i

potraga za izgubljenim vrijednostima u epohi u kojoj nam,

zbog raspada jedne slike svijeta, vrijednost vie nita ne

moe garantirati. Kocka je igra ija radnja ne proizvodi znaenje,

ne mijenja nas, iz nje izlazimo onakvi kakvi smo u tu

igru uli. Moda su Kulenovievi romani svjedoanstva i o

tome da se historija po neemu razlikuje od kocke, i to moda

po tome to u tu historiju spada i historija knjievnosti. A

za romane koji e osporavati zvaninu historiografiju, kao da

nas upozorava Kulenovi, potreban je neki okvir, potrebno

je naprimjer drutvo koje e imati pravo na to da vrijednou

proglasi dokolicu i itanje takvih romana.

Jesenja violina, posljednji roman iz Kulenovievog ciklusa

romana o ratu, zavrava pripovjedaevim snom o tome

kako njegova i Almina kerka Hana pliva. Budue vrijeme

se na kraju ovog Kulenovievog ciklusa tretira dakle kao

organski fenomen, a rat se tako ukazuje i kao dio sile koja

elei zlo, i poneto dobro stvara. Ostaje na kraju, naravno, i

rezignacija, barem u obliku pitanja o tome hoe li se Hana

u svom plivanju kroz stvarni ivot, izvan oevog sna, moi

uhvatiti za poneki abaur ili aluzine25, za simbole onog Bulgakovljevog

graanskog svijeta to su ga ratovi o kojima

nam govore romani Tvrtka Kulenovia gotovo unitili.

Ustvari, fabula se razvija u (hronoloki) suprotnom smjeru

gdje se jedan na drugi slau razliiti vremenski nizovi (mijeaju

se autorovi iskazi, pisma, dnevnik, dramski komadi,

teorijski traktati, historijske injenice) ili, tanije reeno, sie

je uspostavljen na simultanosti nekoliko razliitih pria (o

Sarajevu, porodici, literaturi, potraga za identitetom) koje su

skupljene oko jednog autoreferencijalnog jezgra kao centra

razliitih tekstualnih igara naratora i modela autora