Europsko bogatstvo počiva na mučenju, ubijanju i krađi

By Juba on 25/03/2016
Autor: Ljubica Šaran

Stari se kontinent smatra centrom zapadnjačkog društva, kolijevkom demokracije, pismenosti i znanosti, pa, ipak,
malo je koji Europljanin spreman razmišljati kako je Europa došla do velebnih spomenika, bogatih banka,
supermoćnih kompanija i svekolikog bogatstva. Ovaj je tekst svojevrsni “in memoriam” svim prošlim, sadašnjim i
budućim žrtvama psihopatskog imperijalizma i neokolonijalizma ‘vodećih’ demokracija.

Da bismo mogli razumjeti kako se Europa obogatila u zadnjih 400-tinjak godina, potrebno je savladati određene
definicije, poput značenja riječi GENOCID.

Međunarodna pravna definicija zločina genocida data u članu II i III Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju
genocida, iz 1948. godine

član II opisuje dva elementa zločina genocida:

1) mentalni element znači “namjera da se potpuno ili djelomično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna
grupa kao takva, i

2) fizički element koji uključuje pet djela opisanih u sekcijama, a, b, c, d i e. Zločin mora uključivati oba elementa da
bi se zvao “genocid”.

član III opisan sa pet kažnjivih oblika zločina genocida: genocid, konspiracija, podsticaj, pokušaj i sudioništvo.

Dijelovi Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida

“član II: U ovoj konvenciji genocid znači bilo koji od ovih djela izvršenih sa namjerom da se potpuno ili djelomično
uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa, kao takva:

(a) Ubijanje pripadnika grupe (određenog naroda);

(b) Uzrokovanje teških tjelesnih i mentalnih povreda pripadnicima grupe;

(c) Namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uvjetima koji prouzrokuju njeno potpuno ili
djelomično uništenje;

(d) Uspostavljajući mjere s namjerom sprječavanja rađanja u okviru grupe;

(e) Prinudno premještanje djece iz jedne u drugu grupu.

član III:

(a) Genocid;

(b) Plan za izvršenje genocida;

(c) Direktno i javno podsticanje na izvršenje genocida

(d) Pokušaj genocida;

(e) Sudioništvo u genocidu.”

Zločin je planirati ili poticati na genocid, čak i prije nego što ubijanje počne ili prije samog izvršenje genocida. Djela
zločina uključuju planiranje, direktno i javno poticanje, pokušaj izvršenja genocida i sudioništvo u genocidu.

Sljedeća su genocidna djela ako su počinjena kao dio politike da se uništi postojanje grupe (naroda):

Ubijanje pripadnika grupe uključuje direktna ubojstva i djela koja izazivaju smrt.

Uzrokovanje teških tjelesnih ili mentalnih povreda uključuje izazivajući traumu pripadnika grupe kroz široko
rašireno mučenje, silovanje, seksualno nasilje, prinuđivanje na konzumiranje droge i sakaćenje.
Namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uvjetima računajući da će uzrokovati uništenje tog naroda
uključuje namjerno uskraćivanje izvora potrebnih za fizički opstanak grupe takvih kao što je čista voda, hrana,
odjeća, stambeni prostor ili medicinske usluge. Uskraćivanje onoga što život znači može biti kroz oduzimanje žetve,
blokiranja isporuke hrane, zatvaranja u logore, prinudno raseljavanje ili protjerivanje. ili

Sprječavanje rađanja uključuje nasilnu sterilizaciju, nasilni prekid trudnoće, zabranu brakova, dugotrajna odvojenost
muškaraca i žena uz namjeru sprječavanja rađanja.

Nasilno premještanje djece može biti direktnim prisiljavanjem ili zbog straha od nasilja, zatvaranja, psihološkog
maltretiranja ili drugih vidova mučenja. Konvencija o pravima djeteta definira djecu kao osobe ispod 18 godina.

Genocidna djela ne moraju ubiti ili uzrokovati smrt pripadnika grupe. Uzrokovanje teške tjelesne i mentalne
povrede, sprječavanje rađanja i premještanje djece djela su genocida učinjena kao dio politike da se uništi
postojanje grupe.

A sada se možemo baciti na najupečatljivije i najsramotnije primjere bogaćenja Europe uz pomoć genocida.

ŠPANJOLSKA

Godine 1492. Kristofor Kolumbo (tal.: Cristoforo Colombo, špa.: Cristóbal Colón) uspijeva osigurati kraljevu podršku
nakon što su vojne snage Ferdinanda II. i Izabele I. osvojile grad Granadu, posljednje muslimansko-maursko uporište
na španjolskom tlu. U biti, kraljica Izabela nagovorila je svog muža na potporu Kolumbu osiguravajući brodove, ljude
i opskrbu te prihvaćajući sve njegove uvjete o otvaranju “zapadnog puta u Indiju”. Španjolska je kruna smatrala kako
treba proširiti evanđelje u prekomorske divljačke i bezbožne zemlje uz obvezatno punjenje prazne kraljeve blagajne
zlatom i srebrom koje će se uzeti od “divljaka”. Ugovor je svečano potpisan 17. travnja 1492. godine. Kolumbo uz
admiralski čin dobiva flotu od tri broda, titulu potkralja novih područja i trećinu plijena koji pronađe u bezbožnim
zemljama. Naoružan pohlepom, Kolumbo se otisnuo na more da bi 12. listopada 1492. stupio na tlo “Novog svijeta”.

Papa Aleksandar VI. izdao je nekoliko papinskih bula u kojima se otvoreno zagovara i opravdava porobljavanje
domorodačkih naroda Kariba i Amerike, sve to u korist španjolskih monarha. Bulama Eximiae Devotionis, Inter
Caetera i Dudum Siquidem iz 1493. Španjolska dobiva svako pravo za porobljavanje i prodaju naroda iz zemalja koje
otkrije, uz ekskluzivno bogomdano pravo na prisvajanje svog blaga koje se tijekom otkrivanja “nađe”.

Time je utrt put genocidu nad desecima milijuna Indijanaca i Indiosa Amerika i Kariba.

Prikaz flamanskog protestanta Theodora de Brya u knjizi Las Casas’s Brevisima relación de la destrucción de las
Indias u kojoj je podrobno opisan španjolski genocid nad indiosima Kube

Španjolska je u samo 10 godina uspjela stvoriti prvu veliku devalvaciju zlata jer je od ugrabljenih prekomorskih
teritorija ukrala toliko zlata da je ono izgubilo gotovo polovicu svoje vrijednosti. Već 1503. Bartolomé de Las
Casas opisuje zvjerstva koje su Španjolci počinili na Kubi. Čak je 90% stanovništva u prvih nekoliko godina ubijeno na
sve moguće načine; od robovskog rada u rudnicima, masovnog ubijanja nakon tjedana mučenja i silovanja. Las
Casas je opisao kako je prisutvovao “terminaciji” barem šest tisuća domorodačke djece koja su bila premala i
preslaba za rad u rudnicima. Konkvistadori su razbijali njihove glave o stijene dok su neposlušne roditelje spaljivali
na lomačama ili ih polagano davili na posebno pripremljenim stratištima. Španjolci su genocidom i mučenjem
spriječili svaki otpor miroljubivih Kubanaca.

Unatoč ovakvim izvješćima, tek 1560. nastaje prvi interni dogovor unutar španjolskog kraljevstva kojim je navodno
trebalo prestati bezrazložno ubijanje Indijanaca i Indiosa, no do tada je već ubijeno oko 15 milijuna ljudi. Ova brojka
dan danas stvara prijepor, najviše se naravno brani Španjolska koja smatra da je u pitanju tek “deset milijuna
ljudskih života” iako njihove vlastite arhive pokazuju puno veću brojku, s tim da se ta brojka povezuje isključivo s
domorocima koji nisu nasilno prebačeni s jednog teritorija na drugi, a broj je umrlih i prodanih domorodaca na
teritoriju Europe za vrijeme konkvistadora nepoznat.

Las Casas je uvidio kako su Španjolci prerevno uništavali domaće stanovništvo u prekomorskim kolonijama te je
kruni predložio da Indijance i Indiose zamjene afričkim robovima “kojih ima u nemjerljivom broju”. Nakon što su
Španjolci počeli “uvoziti” Afrikance 1501., kupujući ih od Portugalaca koji su se specijalizirali za lov i preprodaju
slobodnih Afrikanaca, Las Casas je shvatio da nije problem u lijenosti Indiosa, Kariba i Indijanaca već je pohlepa
Španjolaca bila prevelika. Robovske su plantaže nicale kao gljive poslije kiše te je potreba za zdravim i snažnim
robovima bila sve veća. S obzirom da je domaće stanovništvo Amerika i Kariba gotovo nestalo do 1510. jer je 90%
stanovništva uništeno genocidom, robovskim radom i namjernim prenošenjem boginja, sifilisa, kuge, difterije,
tifusa, kolere i drugih bolesti koje su širili bijelci, u posao afričkim robljem ubacili su se i Britanci i Francuzi. Do 1700.
u roblje je prodano preko 15 milijuna Afrikanaca, no čini se da su brojke puno veće jer su se često krivotvorile knjige
ili ih se preprodavalo na crno kako se ne bi trebao plaćati porez “po glavi” roba.

BRITANIJA

Britanija je počinila niz genocida koji su joj osigurali bogatstvo i kolonijalnu nadmoć nakon što se iz Virginije i
dijelova Kariba proširila na tlo Sjeverne Amerike. Glavni joj je cilj bio uništavanje lokalnih plemena koja su
joj smetala u teritorijalnom širenju. Iako je jako teško napisati sve zločine Britanaca, činjenica je da su naučili nešto
od Španjolaca te su napade na domorodačko stanovništvo izvršavali u malim grupama ubijajući po 50-100 ljudi u
jednoj akciji kako ne bi privukli neželjenu pozornost javnosti. Godine 1623. namamili su sve mirne poglavice u svoju
utvrdu te su ih javno pogubili nakon čega su uništili okolna plemena. Taj je masakr poznat kao događaj
u Wessagussetu. 1623. su namamili 200 poglavica u Pamunkey kako bi s njima imali mirovne pregovore, a nakon što
su poglavice Powhatana stigle u englesku bazu, pobijeno je 250 Indijanaca.

“Rat protiv Pequota” zapravo je bio masakr koji su Britanci počinili nad ovim plemenom Indijanaca. Ipak,
propaganda je učinila svoje pa su zločinci postajali heroji i mučenici.

Britanci su na rijeci Mystic 1637. ubili najmanje 700 indijanaca iz plemena Pequota, a među ubijenima su bili i žene i
djeca. 1664. Britanci su ubili preko 100 nenaoružanih Indijanaca u Massapequi kako bi demoralizirali ostale
domoroce. Te iste godine Britanci osiguravaju četu nizozemskih plaćenika kako bi za primjer spalili selo Lenapa u
gluho doba noći. Živo je spaljeno 500 muškaraca, žena i djece. Događaj je poznat kako masakr u Pound Ridgeu.
1675. kolonijalna milicija napada selo Narragansetta, ubijajući 40 ratnika i žive spaljujući 300 indijanskih žena i
djece. Iste godine Britanci napadaju Indijance u Turners Fallsu, Massachusettsu, ubijajući barem 100 žena i djece.
Kolonijalni guverner Karoline okupio je vojsku i napadao okolna indijanska sela ubijajući pri tome 1000 Indijanaca i
porobljavajući barem 2000 domorodaca plemena Apalachees. 1704. kanadsko-francuska milicija napada selo
u Deerfieldu, Massachusettsu, ubijajući pri tom 50 Indijanaca i porobljavajući preko 100 ljudi. 1712. milicija Sjeverne
Karoline napada selo Tuscarora ubijajući pri tome 300 Indijanaca, dok je nekoliko stotina prodano u roblje. Iste
godine Britanci napadaju Neoheroku, glavni grad Tuscarora, spaljujući na lomači 200 Indijanaca, dok je oko tisuću
ubijeno na druge načine i porobljeno. 1759. Britanci ubijaju 50 žena i djece Abenaki Indijanaca u St. Francisu.
Interesantno je da nemamo podrobne podatke o ubijanju domorodaca od strane Britanaca na Karibima, a izvješća o
ubijanju Indijanaca u Sjevernoj Americi poprilično su “mršava”.
Lov na ljude u Africi tijekom tri i pol stoljeća donosio je ogroman profit.

Britanci su najveće bogatstvo, jednako kao i Španjolci, osigurali preprodajom i prijevozom robova iz Afrike. Poznato
je kako je prvi službeni utovar robova za britansku krunu izvršen pod vodstvom kapetana Johna Hawkinsa 1562. za
vrijeme kraljice Elizabete I. Hawkins je u periodu od šest godina napravo tri takva “pothvata” prodajući 1200
Afrikanaca, no, prodao ih je u Španjolske kolonije jer je tamo cijena bila bolja. Isprva su Britanci punili kraljevsku
riznicu preprodajom robova Portugalcima u Brazilu i Španjolcima na Karibima i u Amerikama, no ubrzo se pojavila
potreba za robovima na sve većim i brojnijim britanskim plantažama, te su se morali obratiti Nizozemcima za
dodatnu pomoć u ‘nabavci’ radne snage. U 245 godina trgovanja robljem od Hawkinsa do britanskog ukidanja
trgovine robljem 1807., psihopati iz Londona napravili su sveukupno 10 tisuća putovanja u Afriku, dok je roblje za
istočne kolonije bilo osigurano s 1500 putovanja. Profesor David Richardson izračunao je kako su Britanci samo za
svoje potrebe na Karibima i u Americi prenijeli 3,4 milijuna afričkih robova, no smatramo kako bi ova brojka (zbog
skrivanja i utaje poreza) mogla biti puno veća. Španjolci su trgovali robljem direktno u ime svojega kralja i pod
nadzorom njegovog kancelara i lokalnih guvernera.

Royal African Company prva je institucionalizirana kompanija sa zadatkom lova, prijevoza, prodaje i preprodaje
robova, a na njezinoj zaradi počivaju sva britanska bogatstva.

Britanci su prvi institucionalizirali preprodaju i zaradu robljem uspostavom kompanije Royal African Company 1672.
godine čime londonska luka dobiva monopol za preprodaju roblja. Zbog činjenice da je jedan zdravi rob ponekad
mogao vrijediti više novca negoli su od poreza prisvajale druge luke u Britaniji, Bristol i Liverpool prisiljavaju krunu
na promjenu zakona te 1698. ove dvije luke dobivaju iste ovlasti kao i London.

Prikaz trgovine robljem.

Već 1670. Britanija postaje glavna preprodavačica robova; smatra se da je tada preko njihovih luka preprodano u
Ameriku preko 80 tisuća robova na godinu. Oko 42 tisuće godišnje je preveženo isključivo britanskim brodovima.
Ogromni profit koji je generirala preprodaja roblja osigurala je širenje britanskih kolonijalnih teritorija i bogaćenje
nekolicine robovlasnika, uključujući i samu kraljevsku obitelj. Zlato osigurano prodajom robova omogućilo je
stvaranje industrijske revolucije, najvećih banaka, investicijskih kompanija, brodograditelja, privatnih vojski i
trgovinu drugim robama, poput opijuma, čaja, vune, pamuka, svile i, naravno, šećera i šećerne melase. Do kraja 18.
stoljeća zapadne britanske kolonije osigurale su četiri milijuna funti u zlatu koji su se slili u džepove nekolicine
Britanaca. Tada je James Houston, namještenik kompanije za trgovinu robljem zapisao sljedeće:
“Kakva je ovo veličanstvena i avanturistička trgovina. Ona je os oko koje se vrti sva druga trgovina na planeti.”

Između 1750. i 1780. 70% zarade britanske vlade dolazilo je iz poreza na trgovinu robljem i samu trgovinu koju su
direktno obavljali kraljevi trgovci te iz prihoda iz prekomorskih kolonija. Bank of England nastala je isključivo novcem
koji je došao iz prekomorskih kolonija i trgovine robljem. Manji dio novca nastao je gusarenjem u ime krune.

Britanski prikaz “pravilnog utovara roblja”.

Svaki vlasnik broda za prijevoz roblja ostvarivao je 20-50% profita po jednom putovanju. Velike sume novca direktno
su išle brodovlasnicima koji nikada nisu napustili Englesku niti su imali prilike vidjeti u kakvim se uvjetima hvataju,
prevoze i prodaju robovi. Naime, često se znalo dogoditi da pohlepni kapetani natrpaju brodove te im tijekom
putovanja nestane hrane i vode – tada se višak “robe” bacao u more u okovima kako bi što brže potonuli.

Tijekom tri stoljeća trgovine robljem, Britanija se naglo obogatila, a brojni su plantažeri i robovlasnici te trgovci
robljem postali ministri, premijeri i savjetnici krune. Bristol i Liverpool su od siromašnih luka s 5000 stanovnika
postali bogati trgovački centri s populacijom od 75 tisuća ljudi.

Prvotni preprodavači roblja postali su bogati bankari koji su svoj novac posuđivali uz velike kamate novim
robovlasnicima i trgovcima robljem. Birmingham je zahvaljujući roblju dobio 4000 novih oružarnica i tvornica
oružjem. Svo se oružje prodavalo trgovcima robljem, privatnim vojskama i plantažerima. Neposredno prije
ukidanja ropstva, tvornice oružjem proizvodile su više od 100 tisuća komada oružja na godinu.

Burski dječak u logoru umire od gladi.

Nakon što je Britanija bacila oko na Južnu Afriku, počinje Burski rat koji traje od 1899. do 1902. godine. Tijekom tog
krvavog sukoba Britanija je zatočila većinu Nizozemaca u konc-logore te ih je puštala da umru od gladi i bolesti. 10%
kompletne burske populacije umrlo je u konc-logorima, od toga su 22 tisuće bila djeca mlađa od 14 godina. 20.000
Bura umrlo je u radnim logorima smrti, a sveukupno je terminirano 48.000 Bura, što je zapravo 18.000 više od vojnih
gubitaka na obje strane. Nakon što su Buri izgubili rat, Britanija je mogla mirno opljačkati ogromne zemne rezerve
dijamanata, bakra, zlata i drugih plemenitih metala.
Prikaz pokolja u Amristaru.

13.04.1919. muškarci, žene i djeca Amritsara okupili su se u parku Jallianwala okruženi zidovima kako bi se čuo
njihov glas zbog gladi, nedostatka posla i ugnjetavanja od strane Britanaca. U 16:30 Britanci su blokirali sve ulaze u
park te su otvorili vatru iz svog raspoloživog oružja. Nakon deset minuta neprekidne vatre ostali su bez municije.
Ubli su gotovo tisuću ljudi, a ranili još 1100 ljudi. Oko 100 žena i djece spustilo se u centralni bunar gdje su se utopili.
Unatoč prvotnoj osudi, brigadir Reginald Dyer proglašen je junakom. Britanska javnost skupila je 26.000 ondašnjih
funti za njega, što je gotovo milijun današnjih dolara, uz moto “zahvalnost čovjeku koji je spasio Indiju”. Reginald
Dyer umro je mirno, u dubokoj starosti, smatrajući kako je izveo junački pothvat zbog kojeg je osjećao ponos.

Rijetka fotografija konc-logora koje su Britanci stvorili kako bi spriječili pobunu Kenijaca.

Ne tako davne 1950. Kenijci su odlučili da se žele osamostaliti. Britanci su smatrali kako je bolje “spriječiti pobunu
nego vidati ratne rane” te su su otvorili konc-logore, strpavši u njih 1,5 milijuna Kenijaca. Pod sloganom “Rad
oslobađa” gotovo nalik na nacistički “Arbeit Macht Frei” logoraši su ubijani teškom radom, smaknućima za pokaz i
mučenjem poput otkidanja genitalija, guljenja kože živim ljudima, sječe dojki ženama i druge užase koje je teško
opisati. Službena je brojka ubijenih 2000, no zapravo je riječ o nekoliko desetaka tisuća mrtvih na što ukazuju
masovne grobnice koje se i dan danas otkrivaju. Kenija je bila iznimno važna zbog proizvodnje kave, banana i velikih
plantaža u rukama Britanaca. U biti, Kenijci su mogli raspolagati samo malim vrtovima ili su morali uzimati zakup
zemljišta od bijelaca kako bi prehranili sebe i svoje obitelji.

Bengalska glad tijekom 1943.

Nakon što su Britanci 1765. poslije teških borbi protiv lokalnih patriota otkupili indijsku provinciju Bengal-Bihar-
Orissa za 26 rupija, željeli su pokazati ostatku potkontineta da se moraju predati. Pripadnici kraljevske privatne
vojske East India Company nametnuli su porez od 50% lokalnom stanovništvu. 1769 iscrpljeni Bengalci postaju
logoraši na vlastitom tlu, ostaju bez hrane i vode te nastaje jedan od najvećih democida (mirnodopskih genocida) u
novijoj povijesti. Tijekom velike gladi u Bengalu, Britanci su iz ove provincije iznijeli svu stoku, rižu i druge
prehrambene namirnice te ih prodali izvan Indije. Britanci su na poljima riže i žitarica nakon toga zasadili opijum da
bi namaknuli još veću zaradu, a tada je od gladi umrlo 10 miljuna Indijaca, točnije jedna četvrtina stanovništva. Zbog
gladi su izbili nemiri, no Britanci su stvarali kaznene odrede te su za pokaz ubijali ljude. Najpopularniji način ubijanja
neposlušnih bio je da se čovjeka zaveže za vrh topa te ga se raznese hicem. Tek 1780. Britanci osiguravaju pokornost
Bengalaca i uništavaju svaki otpor.

Izladnjeli Bengalci tijekom gladi iz 1943.

Bengal je prošao sličnu situaciju 1943. kada je tri milijuna ljudi umrlo od gladi iako se takav ishod mogao spriječiti
bez ikakvog problema. Naime, po naredbi britanske vlade pod vodstvom Winstona Churchilla, sva se hrana iz ove
provincije podijelila britanskim trupama po ratištima. U isto vrijeme kada je glad već počela ubijati Bengalce u
velikim brojevima, zabranjeno je da kanadski i američki brodovi dostave pomoć izgladnjelom stanovništvu jer se
smatralo da su životi britanskih vojnika puno važniji od bengalskih seljaka koji su ostavljeni bez ičega.

Ovaj tekst nije ni blizu svim zločinima koje je Europa počinila u zadnjih 500 godina kada se najviše razvila i ojačala.
Brojne beneficije, kulturna i povijesna bogatstva koje mi danas uživamo na Starom kontinentu nastale su
zahvaljujući leševima nedužnih ljudi druge boje kože i druge vjere. Razmislimo malo o tome; ako je šačica zemalja
odgovorna za najgora zvjerstva i genocide u povijesti, mogu li nas ugnjetavani i ubijani ljudi imalo poštovati, a kamoli
voljeti? Europa stalno pokazuje kako je jedan Europljanin važniji od desetaka, pa čak i tisuća ljudi izvan Sjeverne
Amerike i Starog kontinenta. Svo bogatstvo koje je Europa stekla leži na otimačini i psihopatiji. Pa, ipak, po nama je
Europa kolijevka demokracije.

Koje licemjerje!

U sljedećem dijelu teksta nastavljamo s grozotama Europe i njezinim imperijalističkim zlodjelima.

Dalje na drugi dio ovog članka.

Izvori:
10 Evil Crimes Of The British Empire
Great Bengal famine of 1770
Denied Truth: Know How 10 Million People Killed In Bengal For Profits By Capitalist British
British Involvement in the Transatlantic Slave Trade
Indian massacre
Atrocities Against Native Americans
Slavery in the Spanish New World colonies
Genocide of indigenous peoples
Bartolomé de las Casas on the Spanish Atrocities
Selected Death Tolls for Wars, Massacres and Atrocities Before the 20th Century

Europsko bogatstvo počiva na mučenju, ubijanju i krađi – drugi dio

Europa se smatra kolijevkom moderne demokracije, znanosti, bankarstva, ekonomije, pravosuđa i ljudskih prava.
Unatoč velebnim epitetima koje su Europljani sebi priskrbili kroz povijest, činjenice su potpuno drugačije. Europa je
nametnula glorifikaciju i poštivanje najvećih masovnih ubojica, psihopata i sociopata koji su organizirali i legalizirali
porobljavanje, mučenje i likvidaciju cijelih naroda i država. Bogatstvo starog kontinenta počiva na kostima stotina
milijuna nedužnih ljudi, a s takvim predvodnikom “demokratskog” svijeta, globalno društvo ne može biti pravedno i
humano.
Prije nastavka čitanja ovog teksta preporučamo vam čitanje prvog dijela.

BELGIJA

Malo je kome poznata genocidna povijest Kraljevine Belgije. Danas se ta zemlja smatra jednom od osnivačica EU-a
te domom brojnih europskih institucija i centrom političke moći ujedinjene Europe i NATO-a.

Leopold II. od Belgije, kralj koji je počinio nevjerojatna zvjerstva. Njegovi nasljednici i dalje mirno bez ikakve grižnje
savjesti vladaju Belgijom, uživajući pri tome u bogatstvu nastalo na jednom od najvećih genocida moderne povijesti.

Zločini Kraljevine Belgije mogu se zahvaliti jednom od belgijskih monarha. Riječ je o kralju Leopoldu II., “čovjeku”
koji je skrivio mučenje, sakaćenje i uništavanje desetak milijuna nedužnih Afrikanaca. Leopold II. imao je poprilično
velike apetite, kako u ženama i kocki, tako u ekspanzionističkom smislu. On je 1876. u Bruxellesu sazvao
međunarodni skup koji je benigno nazvao “Zemljopisna konferencija u Bruxellesu” s temom “novih humanitarnih
projekata u Africi”. Ovo je bila obična krinka za javnost; Leopold je želio legalizirati nove kolonije u Africi, no za to mu
je trebala potpora drugih kolonijalnih sila kako s njima ne bi došao u otvorene razmirice.

Leopold II. uspio je dobiti suglasnost tadašnjih europskih sila za stvaranje Međunarodnog afričkog udruženja koje je
navodno trebalo poslužiti kao humanitarna organizacija. Prvi je kancelar ovog udruženja postao Leopold II., a
središnjica istoga otvorena je u užem centru Bruxellesa. Ovo je “humanitarno” tijelo dočekano s oduševljenjem
diljem Europe, donacije su pljuštale sa svih strana, a najviše su “odriješile kesu” osobe poput Rothschilda i viskonta
Ferdinanda de Lessepsa. Iako je ovo tijelo trebale svake godine izabrati novog kancelara, među brojnim okrunjenim
glavama Europe već 1877. upravni odbor ponovno izabire Leopolda. Nakon što je pronašao “najzaostaliji” i
“najpotrebitiji” dio Afrike koji još uvijek nitko nije prisvojio, Leopold II. osniva 1879. godine Association
internationale du Congo ili Međunarodno udruženje za Kongo. Pod krinkom humanitarnog rada, misionarstva i
zemljopisnog otkrivanja, Leopold II. sebi je prisvojio ogromno područje Afrike koje je, na žalost brojnih Kongoanaca,
bilo prepuno rudnih i prirodnih bogatstava. 1884. na Berlinskom kongresu belgijskoj se kruni priznaju ovlasti nad
Kongom, a sam Kongo postaje privatni posjed Leopolda II..

Put ka sakaćenju i ubijanju milijuna ljudi je bio otvoren, a nenormalni novčani apetiti Leopolda II. konačno su mogli
biti zadovoljeni.

Leopold je svoj posjed u Africi nazvao Slobodna Država Kongo, no ona nije imala ništa sa slobodom, već je postala
najveći otvoreni konc-logor na svijetu. Prvo je Leopold morao iz Konga istjerati arapske trgovce robljem za što je
opremio posebne vojne snage te je na njih potrošio oko 20 milijuna franaka. Vojni je pohod trajao od 1885. do
1890., a nakon toga je trebalo vratiti uložen novac i još pri tome nešto zaraditi.

Plan Leopolda II. za eksploataciju Konga nazvan je “razvojnim putem Konga”. Kongoanci su bili prisiljeni odrađivati
visoke kvote u iskopavanju bakra, prikupljanju gume, sječi kvalitetnog drva i dostavi na sabirne stanice, građenju
željezničke pruge, ubijanju slonova i prikupljanju slonovače. Zarada se dobivala na prisilnom radu, a kvote su se
dodjeljivale svakom selu zasebno. Force publique ili Javne snage, na čelu s belgijskim oficirima i afričkim plaćenicima
bile su pod direktnom kontrolom Leopolda II. kako bi odradili sljedeće zadatke:

 Osiguravanje ostvarivanja strahovitih kvota pljačkanja prirodnih resursa Konga

  Uništenje i gušenje bilo kojeg javnog neposluha ili pobune na tlu Konga

 Javna mučenja, sakaćenja i pogubljenja onih koji se nisu htjeli povinovati robovskom radu i uvjetima

 Otimanje djece i žena iz sela kako bi im poslužili za ucjenu seljana pri robovskom radu

 Javna mućenja, sakaćenja i pogubljenja seljana ili talaca ako robovske kvote ne bi bile postignute

 Hvatanje i kažnjavanje Kongoanaca ako bi pobjegli s mjesta prisilnog rada.

Najveće su kvote bile u domeni prikupljanja gume koja je u to vrijeme u Europi imala veliku cijenu. Kongoanci su u
prosjeku radili oko 20 sati na dan kako bi osigurali određenu kvotu, no uskoro je postalo nemoguće zadovoljavati
Leopoldove prohtjeve. Isprva su ubijali sve one koji nisu prikupili dovoljno gume, no nakon stotina tisuća
pogubljenih Belgijanci su shvatili kako će ostati bez radne snage te su smislili drugi način kažnjavanja: otkidanje
stopala ili šaka onima koji nisu postigli zadane kvote.

Nsala Wala promatra otkinute ekstremitete svojih kćeri.

Isprva su se stopala i šake otkidale samo odraslim robovima, no kako je ponestajalo materijala za sakaćenje, a kvote
su rasle, Belgijanci su počeli otkidati dijelove ekstremiteta djeci. Jedan od najužasnijih primjera mučenja ljudi Konga
zabilježen je 1904. godine. Na slici se vidi Nsala Wala kojemu je otkinuta desna ruka do lakta jer nije ispunio kvotu. S
obzirom da je postao invalid, njegova radna sposobnost još je više opala pa su Belgijanci otkinuli stopalo jedne
Walaine kćeri i šaku druge njegove kćeri.

Kongo je postao raj za sadiste. Poznato je kako je oficir Javnih snaga Rene de Permentier iz sporta gađao Kongoance
koji su prolazili ispred njegove kuće, a u slučaju kada bi našao list na podu svog trijema ili okućnice za kaznu bi
otkidao glave po desetak, dvanaestak ljudi, prisiljavajući njihove obitelji na gledanje pogubljenja. Ako se ne bi
održavali putevi po prašumi, Rene de Permentier bi ubio po jedno dijete iz najbližeg sela.

Kongoanska djeca, nevine žrtve sakaćenja i belgijske pohlepe.

Javne snage su do 1900. godine usvojile politiku paljenja cijelih sela te javnih masovnih mučenja kako bi natjerale
ionako iscrpljene Kongoance na još teži rad i ostvarenje još veće dobiti. Kada je ponestalo šaka i stopala za
sakaćenje, Belgijanci su se dosjetili kako bez genitalija ljudi također mogu živjeti, stoga se usvojio sljedeći način
kažnjavanja:
“Blago kažnjavanje” teškim bičem roba iz Konga.

 Prva i blaga kazna: 20-100 udaraca teškim bičem napravljenim od kože nilskog konja. Na dvadeset udaraca
bičem ljudi su padali u nesvijest, na 50 udaraca bičem više nije bilo kože po leđima i zadnjici, a na 100
udaraca bičem ljudi su umirali

 Druga kazna: Otkidanje jedne šake

 Treća kazna: Otkidanje jednog stopala

 Četvrta kazna: Otkidanje šake ili stopala nekome od rodbine

 Peta kazna: Mučenje do smrti ili ako su egzekutori bili milostivi – egzekucija vješanjem ili sječom glave.

Iako moderna povijest raspravlja o broju umorenih i mučenih Kongoanaca, Frederic Wertham je procijenio kako
je populacija Konga pala s 30 na 8.5 milijuna žitelja od 1885. do 1908. godine. Okvirno se smatra kako je umoreno
između 10 i 20 milijuna Kongoanaca, a mnogi su umrli zbog pothranjenosti i iscrpljenosti ili pak nakon mučenja i
sakaćenja, s obzirom da su ih Belgijanci tjerali na rad neposredno nakon sakaćenja. Pisac Algis Valiunas Leopolda je
opisao kao “trijumf zla i jednog od najvećih modernih neprijatelja civilizacije”. S druge strane, poznato je kako je u
Javnim snagama bilo 420 europskih oficira (većinom Belgijanaca) i 19.000 afričkih plaćenika.

Javne snage nakon egzekucije seljana koji nisu uspjeli ostvariti zadanu kvotu.

Leopold II. je zahvaljujući zvjerstvima u Kongu i pljačkanju Afrike u kratkom roku postao jedan od najbogatijih ljudi
na svijetu. Početkom 1900., procjena je njegova bogatstva bila između 100 i 500 milijuna tadašnjih američkih
dolara. Pa, ipak, Leopoldova “sreća” nije dugo trajala. Naime, zahvaljujući pojavama prvih fotoaparata, iz Konga su u
javnost dolazile sve odvratnije fotografije, a misionari su počeli prijavljivati zločine Belgijanaca u Kongu. Britanac E.D.
Morel proveo je najopsežnije istraživanje o Kongu te je svoja iskustva i nalaze objavio u različitim novinama
Ujedinjene Kraljevine netom nakon početka 1900. godine. Protestu protiv belgijske nečovječnosti pridružile su se
mnoge poznate osobe iz tog doba, poput Marka Twaina, Bookera T. Washingtona i Arthura Conana Doylea. Leopold
je pokušao ušutkati bijes javnosti stvarajući prvu medijsku kampanju s glasnom potporom pomno odabranih
plaćenika. Interesantno je kako je najbogatijim lobistima za svoju stvar obećao lukrativne poslove u Kongu, a najviše
je ponude dao pristašama iz obitelji Rockefeller i Guggenheim koji su objeručke prihvatili priliku za bogaćenje, pri
tome glorificirajući Leopolda i njegovu humanitarnu kampanju u Africi.
Je li nam poznato da je Belgija – centar moderne zajedničke države kriva za najmanje deset milijuna ubijenih ljudi i
milijune osakaćenih?

Pod pritiskom javnosti i međunarodnih diplomata, belgijska je vlada 1908. godine prisilila Leopolda II. na “prodaju”
Konga njima.

Leopold je mirno umro u svome krevetu u palači Laeken sredinom prosinca 1909. smatrajući kako će svijet prije ili
kasnije uočiti kako je njegov put bio “ispravan i plemenit”. Neposredno prije negoli je umro naredio je spaljivanje
svih osobnih spisa o Kongu, a vatra je gorjela punih osam dana. Iako su nestali spisi u kojima se vidi kako je Leopold
II. bio direktan krivac za genocid nad Kongoancima, ostali su drugi povijesni zapisi koje pohlepni kralj psihopat nije
mogao uništiti.

Petogodišnja djevojčica iz Afrike, živi primjerak iz “ljudskog” zoološkog vrta.

Belgija je centar modernih europskih institucija, no sve do sredine XX. vijeka Belgijanci su nastavili misliti kako su
Europljani viša rasa dok su Afrikanci gotovo životinje. Tijekom Svjetske izložbe 1958. Bruxelles je predstavio
kongoansko selo u takozvanom “Ljudskom zoološkom vrtu”, a glavna je atrakcija bila petogodišnja Afrikanka koje su
posjetitelji hranili slatkišima.

Do 1960. Kongo je nastavio biti belgijska kolonija, a zbog međunarodnog pritiska i stalnih pobuna u Kongu, Belgija je
odlučila dati Kongu samostalnost znajući kako će moći nastaviti eksploatirati Kongo kroz domenu neokolonijalizma
jer nije postojao niti jedan Kongoanac ili Kongoanka koji su imali visoku obuku te koji su sudjelovali u diplomaciji,
bankarstvu, školstvu, zdravstvu ili pak javnoj upravi. Već 1961. Belgijanci su poduprli lojaliste iz vojske Katange te su
srušili i umorili prvog premijera Patricea Lumumba. Uz pomoć Belgije i Sjedinjenih Američkih Država stvara se vojni
puč, a na čelo države dolazi Joseph Mobutu. On 1971. mijenja ime Konga u Republika Zair. Zahvaljujući pohlepi
Mobutua, nastavila su se eksploatirati bogatstva Konga/Zaira.

Poznato je kako je SAD sve do uništenja SSSR-a ostvarivao “prisne veze” s Kongom, a Mubutua su u posjet primali
brojni američki predsjednici, od Richarda Nixona i Ronald Reagana do George H. W. Busha. 1997. Mobutu bježi iz
zemlje pred vojnim tajkunima koji su pokrenuli civilni rat. Tijekom civilnog rata počinjena su brojna zvjerstva nad
lokalnim življem, a brojni europski i američki plaćenici su se sociopatski iživljavali nad narodom Konga. Iako se
navodno Kongo politički smirio 2015., poznato je kako se u prosjeku siluje oko 400 tisuća Kongoanki na godinu, a u
periodu od 1996. do 2005. umrlo je oko pet milijuna ljudi zbog bolesti, izgladnjelosti i prisilnog rada u otvorenim
rudokopima dijamanata i plemenitih i rijetkih metala koji na koncu završavaju na tržištu EU-a i SAD-a.

NIZOZEMSKA

O kolonijalnim se zločinima Kraljevine Nizozemske jako malo zna. Zapravo, tijekom povijesti mediji i propagandisti su
se posebno potrudili kako bi stvorili mit o “nizozemskoj kolonijalnoj toleranciji”. Unatoč uloženom trudu,
Nizozemska ni dandanas ne može sakriti velebne građevine, bogatstvo ni utjecaj koji je ova malena država prigrabila
mučenjem, porobljavanjem, preprodajom i eksploatacijom nedužnih ljudi.

Rijetka fotografija prijevoza robova na nizozemskom brodu. Fotografija vlasništvo Nizozemskog državnog arhiva.

Već 1602. Nizozemci stvaraju Verenigde Oostindische Compangie (VOC) kako bi omogućili slobodnu prodaju i
nabavku robova za svoje azijske kolonije. Ova je tvorevina od početka radila kao dioničarsko društvo, a najveće
udjele u istoj imali su istaknuti bankari i plemstvo, a kruna je imala posebnu privilegiju u dionicama i ubiranju poreza
od lova, porobljavanja, preprodaje i rada svih robova. VOC je uskoro postala multinacionalna kompanija s vlastitim
plaćenicima. Dvije godine prije stvaranja VOC-a Nizozemci su stvorili svoju vlastitu oazu za hvatanje roblja u Africi
koju su nazvali Slavenkust ili Obala robova. Slavenkust je zauzimao obale Gane, Toga, Benina i Nigerije te je
omogućavao stalan priljev roblja.

Gravura koja prikazuje nizozemski prijevoz roblja. Gravura je vlasništvo Nizozemskog državnog arhiva.

Nizozemci su prvi osmislili masovni prijevoz robova, a poznato je kako je Nizozemska mornarica u “zlatnom dobu”
imala dva zadatka: prvi je bio osiguravanje svih trgovačkih brodova, poglavito onih koji su nosili roblje u Aziju i začine
iz Azije, te drugi – gusarski napadi na tuđe brodove robljem kako bi priskrbili što veći broj robova.

U manje od 40 godina, polovica stanovništva nizozemskih kolonija u Aziji bili su robovi.

Shvaćajući kako im posao ide sasvim dobro, Nizozemci su 1621. stvorili West Indische Compagnie (WIC) kojom su
trebali iz Obale roblja osigurati dodatnu radnu snagu na plantažama na Karibima.
Nizozemske kolonije u Karibima i Južnoj Americi tijekom “zlatnog doba”.

Smatra se da je WIC proizveo i transportirao oko 550.000 robova do Kariba i Južne Amerike još u vrijeme kada je
ukupno stanovništvo planete iznosilo oko 500 milijuna ljudi. WIC je bila druga najveća kompanija za lov i prijevoz
roblja, a poznata je i po tome što je omogućavala priljev robova u Brazil jer su Nizozemci na području današnjeg
Brazila imali povelike kolonije. WIC je prestao s radom tek 1799. jer se nije mogao nadmetati s britanskom
megaflotom i njihovim “prihvatljivim” cijenama roblja. 1814. Nizozemska kao zadnja najmoćnija europska sila stavlja
robovlasništvo van zakona, no sve do početka XX. vijeka podržava takozvani “prinudni rad” u svojim kolonijama u
Aziji.

Nizozemske kolonije u Aziji.

Nizozemci su vladali morima tijekom XVI. i XVII. vijeka i taj su dio povijesti smatrali “Nizozemskim zlatnim dobom”.
Broj i kvalitetu nizozemske “trgovačke” flote nije mogla doseći Španjolska niti Britanija u ta dva vijeka jer su se
međusobno uništavale dok su Nizozemci preuzimali sve veću porciju trgovine robljem i začinima.

O nizozemskim se zločinima u Aziji jako malo zna.

Nizozemci su vladali Indonezijom punih 350 godina, eksploatirajući prirodna bogatstva do maksimuma. Poznato je
kako su skupi začini iz Nizozemske istočne Indije vrijedili isto kao i njihova težina u zlatu. Nizozemci su imali monopol
nad proizvodnjom začina, gume i kave sve do ukidanja roblja. Nakon što je Japan poražen u Drugom svjetskom ratu,
Nizozemska preuzima svoje “stare” kolonije u Aziji, no Indonežani su željeli slobodu te Nizozemska počinje krvavi
kolonijalni rat koji je trajao od 1945. do 1949. godine. Tijekom tog perioda Nizozemci su počinili brojne ratne zločine
i masakre.
Najpoznatiji slučajevi jesu:

 Na Božić 1946. nizozemske specijalne postrojbe ubijaju na tisuće Indonežana na južnom Celebesu (današnji
Sulawesi). Bataljun kapetana Raymond Westerlinga bio je posebno efikasan u hladnokrvnom ubijanju
Indonežana te je tijekom prva dva mjeseca sukoba hladnokrvno pogubio više od 4.000 Indonežana. Kapetan
nizozemske vojske nikada nije osuđen za ratni zločin, a nalogodavci iz nizozemske vlade i vojnog kabineta
nisu nikad niti okrivljeni za eventualno kršenje ljudskih prava i hladnokrvne egzekucije

 Deveti prosinca 1947. nizozemska kraljevska armija istočne Indije počinila je masakr u Rawagedeu na otoku
Javi. Nizozemske su snage tada hladnokrvno ubile 431 muškarca iz sela Rawagde kako bi spriječili novačenje
u indonežanski pokret otpora te kako bi se osvetili za ratne gubitke u njihovim postrojbama. Iako je stožerni
general General Simon Hendrik Spoor oslobodio krivice direktno upletenoga majora Alphons Wijnena od
bilo kakve odgovornosti, izvješće UN-a je potvrdilo kako je masakr bio “namjeran i bešćutan”.

Tijekom kolonijalnog rata pogubljeno je oko 150 tisuća Indonežana, a mnogi su zatočeni i raseljeni.

Nizozemski mediji ne vole objavljivati činjenice iz svoje mračne prošlosti. Rijetki su mediji koji se bave takvim
stvarima. Na slici vidite jedan takav primjer.

Nakon što je dnevnik De Volkskrant 2012. objavio fotografije nizozemskih zločina u Indoneziji, javnost se više nije
mogla skrivati iza mita o nizozemskoj kolonijalnoj toleranciji. Nakon toga na red je došla pravna tužba preživjelih i
direktnih potomaka umorenih u slučaju Rawagede. Nizozemske su vlasti izgubile pravnu bitku uz zaključak kako su
stvarno kršena ljudska prava te su se obavezali platiti odštetu od jadnih 20 tisuća eura svakome tuženiku.
Nizozemske su se vlasti ispričale za masakr iz Raewageda, no odbile su priznati kako je kolonijalna era uz lov i
preprodaju robova te bogaćenje države na račun nedužnih ljudi bila zločin protiv čovječnosti.

Iako su Velika Britanija, Španjolska, Francuska i Portugal, pored Nizozemske najviše profitirale od trgovine robljem,
sve ove države su se ogradile od svoje genocidne prošlosti, a njihovi se najveći robovlasnici i trgovci robljem i
dandanas slave kao “istraživači” i “filantropi”.

Licemjerno je da moderna Europa propagira ljudska i ina prava dok ne priznaje svoju užasavajuću prošlost, nastanak
državnog bogatstva i masovna ubojstva i mučenja. Najutjecajnije političke sile Europe ista su ona kraljevstva i države
koje su se najviše okoristile tuđom patnjom. Demokracija i kapitalizam koji počiva na lažima, obmanama,
genocidima i zločinima protiv čovječnost nikako ne može biti human.

Gotovo svi moderni europski proizvodi u sebi kriju “krvave” materijale. Većina rijetkih metala dolaze iz osiromašene
i opustošene Afrike, poglavito Konga, a dijelom i iz Afganistana. Naša nafta dolazi iz uništenih zemalja sjeverne
Afrike, Bliskog istoka i, naravno, Nigerije. Naši odjevni predmeti dolaze iz tvornica u kojima robovski rade djeca i
žene od Južne Amerike preko Afrike do Azije. Gotovo 75% dijamanata jesu “krvavi dijamanti” iz Afrike. Većina zlata i
srebra dobiva se modernim robovskim radom. Jeftini pamuk, svila, čaj, kava i kakaovac SU JEFTINI zbog robovskog
rada ljudi koje Europa i Amerika još uvijek eksploatiraju. Malo se toga promijenilo od “ZLATNOG” kolonijalnog doba;
sudbina milijardi ljudi iz nekadašnjih kolonija ostala je gotovo ista.
Zločini Europe još uvijek traju, samo su uobličeni u neokolonijalizam, imperijalizam i korporativni kapitalizam.
Europa svoje bogatstvo još uvijek gomila na tuđim plećima, siromašne države se još uvijek uništavaju i “oslobađaju”
(okupiraju) kako bi bogati Europljani postali još bogatiji.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje,
ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog
odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.

Izvori:
Monarch Profile: King Leopold II of the Belgians
History of the Belgian Congo: Imperialism, Genocide & Atrocities
The Butcher of Congo: King Leopold II of Belgium
African holocaust – King Leopold’s Belgian Congo
Democratic Republic of the Congo
Leopold II: King of Belgium, Mass Murderer
Berlin Conference
Slobodna Država Kongo
Human zoo
Force Publique
Wisah Binti Silan et al. v. The State of The Netherlands (Ministry of Foreign Affairs)
Netherlands apology for Indonesia 1940s killings
Dutch Empire
THE SUPPRESSED HISTORY OF DUTCH ATROCITIES IN INDONESIA
Rawagede massacre
Colonial atrocities explode myth of Dutch tolerance
The forgotten history of the slave trade
Dutch Slave Coast
Dutch apologise 66 years after atrocities
Dutch Imperial Past Returns to Haunt the Netherlands
New photos of Dutch war crimes in Indonesia discovered
Abolition of slavery timeline