Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
200 GODINA
SAMOĆE
REME 7 • 11 • 13
VREME
26 Godišnjica: Petar II Petrović Njegoš (1813–1851)
Stanko Cerović
(Njegoševe tajne staze)
7 • 11 • 13 VREME
REME
27
“Ne bih se mogao setiti nijednog, ma i kratkog perioda u životu bez Njegoševog sti-
ha, bez misli o Njegošu”, zapisao je o svom odnosu prema Njegošu Ivo Andrić. Andrić
se Njegošu čitavog života vraćao i o njemu u periodu 1925–1963. napisao desetak tek-
stova, više nego o bilo kom drugom piscu. “Vreme” je ove godine, u broju 1151. objavilo
Andrićev esej iz 1935. godine Njegoš kao tragični junak kosovske misli, a u ovom broju
objavljuje poslednji njegov tekst o Njegošu. Andrić ga je napisao 1963, povodom 150.
godišnjice Njegoševog rođenja, i objavio ga u listu “Komunist” 28. novembra te godi-
ne. Andrićevo delo u tom trenutku je zaokruženo, on je tada već svetski poznat pisac,
dobitnik Nobelove nagrade za književnost, i on u kratkoj priči pod naslovom Trenu-
tak u Toploj poslednji put vraća svoj dug Njegošu, opisujući ga kao dečaka u kome
zrije sve ono što će kasnije pretočiti u stihove i pokušati da ostvari u delu i životu.
Trenutak u Toploj
Piše: Ivo Andrić
T
aj izrasli i snažni dečak, mitropolitov sinovac sa Cetinja, morsko platno u burama i vetrovima savija i cepa, i posle sve-
koji uči školu kod Josifa Tropovića u Toploj, privlačio je ga ostaje čitavo i celovito, jer je bez izderka, večito.
poglede građana dok je prolazio kroz grad. Građani su Sve je to dečaku jasno i sve bi to trebalo i drugima jasno ka-
gledali – kao što građani svuda i sve gledaju, bezobzirno i ne- zati. Oseća to kao dužnost i kao neodoljivu potrebu. Ali oseća
milosrdno jer žele da budu o svemu obavešteni, o ljudima kao isto tako da to u ovom času, sa ove kamene stepenice, posute
i o stvarima, robi ili materijalu, i da znaju šta od njih mogu da opalim izgaženim cvetovima oleandra, nije mogućno. Oslušku-
imaju ili očekuju. A njihove žene i kćeri udešavale su svoje kre- je u sebi kako, zajedno sa ritmom krvi, stalno otkucava i bije
tanje tako da vide mitropolitovog sinovca – ne gledajući ga; i ritam njegovog rodnog stiha, ali potpuno jasna i savršeno za-
sve su nalazile da je dečak lep i stasit i nekako prerano zreo, okrugljena saznanja kao da ne mogu da stanu u taj stih koji
momak čitav. Samo hod mu je bio težak i spor. Kretao se tako se savija još pre sredine, a tanji i rastače na kraju, i kojim se,
kao da bi svakog trena mogao zastati. I zastao je ovog julskog izgleda, lakše kazuju polujasne i tamne stvari kratkog veka. Ali
dana na kamenim stepenicama pred učiteljevom kućom, neo- neka! Treba pričekati, pa ili će se sve ovo što on u ovom sunča-
čekivano se spustio na vreo kamen i ostao tako, kao pokošen. nom trenutku zna i oseća sažeti i stegnuti, tako da mogne sta-
Krv je u njemu kružila i misli sa njom, damari bili naglo. ti u njegov stih, ili će taj stih izmeniti prirodu, dužinu i ritam,
Šta je ova Topla? Naselje od nekoliko desetina kuća, sa gro- tako da će moći da primi sve ovo, ovako kako je, u sebe. Tre-
bljem i crkvom, a draga je kao neko neobično žensko ime, i u njoj ba biti strpljiv. Tome nas uči sunce ovog kraja. Ko nosi i krije
se, ovako malenoj, krije sav život sveta, prošli, sadašnji i budući. u sebi sve ovo i ko je siguran u sebe i u to što krije, taj može da
Slike su iskrsavale i gubile se pod njegovim sklopljenim oč- čeka, iako ga sve u njemu goni da žuri i ne okleva. Sve što mu
nim kapcima, pitanja su strujala bez prestanka, pomešana sa treba i što on želi da sroči i kaže, već je tu, ulovljeno i osigura-
izlomljenim, polujasnim odgovorima. no, tako da mu ne može izmaći, a dan kad će i stvarno staviti
Da, šta je ova Topla? A šta je ova pregršt slane vode što ruku na lovinu – ne može izostati.
blešti razlivena ispod Igala? Malo mora za onoga ko mora Tu je saznanje o prostranstvu vasione sa njenim daljinama i
nema, i u isti mah sva svetska mora i okeani, sve veze i plo- planetama, tu je i neuhvatljivo ali stvarno i trajno carstvo poe-
vidbe i susreti koji se u lukama i na pučinama mogu dožive- zije. Tu je i osećanje slobode koju nigde i nikad ni on ni iko nje-
ti, sva otkrića i saznanja koja su čoveku pristupačna. I mi- gov neće prestati da voli i traži. I sve on to nosi u sebi pod jed-
ris i ukus doživljaja. I brodolom bez svedoka, traga i glasa, i nim imenom: Crna Gora.
pobedonosni povratci, sa suzama i osmesima i neopisivom Sva su ta dobra tu, nadohvat ruke; ona neće pobeći; ne mogu
radošću trijumfa. ga nikad ostaviti, sve kad bi on to i hteo, nego ćute i bujaju u
A šta je ova još nejasna a veličanstvena i teška – do nepod- njemu kao klice u zemlji.
nošljivosti teška – misao o veličini i istovetnosti sveta? Sve je Da, treba biti strpljiv i čekati. Treba, to i on stalno ponavlja
to sunčano pijanstvo od kog se posrće i pada, jer ovaj obasjani sam sebi. Ali nije uvek jednostavno ni lako. Ponekad ga sve to
pretpodnevni čas sadrži u sebi celo sunce, sa svim sunčanim što raste u njemu diže i razapinje da mu se čini: razneće ga kao
danima i godinama, menama i putevima. Tako je sve sadržano vihor kap letnje kiše nad morem; ponekad, opet, toliko oteža
u svemu. Sunce je celina od koje svak u svakom trenutku može i tako pritiskuje da ga zaustavi u hodu i savije ka zemlji. Zbog
da ima sve, i koja se neprestano rasipa i rastače na sve strane, a toga on i danas, ovako u nevreme, i u čudnom položaju, sedi
ne gubi nikad ništa od svoje snage i sadržine, i zadržava uvek podnimljen i pogružen, na kamenim stepenicama ispred Tro-
savršen oblik punog, neokrnjenog kruga. Isto kao što se i ova povićeve kuće u Toploj, na julskom suncu pod kojim sve što
obrva zemlje ispod krša i planine stalno osipa i spušta i tone, postoji brzo i nezadrživo sazreva i raste.
a ipak stoji i rađa i hrani ljude koji su na njoj, kao što se i ovo IVO ANDRIĆ »
REME 7 • 11 • 13
VREME
28 Njegoševa politička prepiska
Odabrana pisma
Ja sam se u početku nešto nadao, nego danas vidim da je zasad jugoslavenstvo idealna
riječ koja samo praznijem glasom lijepo zveči... Jugoslaveni sile svoje ne poznaju,
pa i zasluge svoje ne vide. Stoga oni sebe i predaju slijepo u bezuslovno ropstvo
tuđinu. Ovo je vječna muka za one koji su njihovi i za one duše koje ovo osjećaju.
Nego sve jedno biva kad naša braća ne umiju razumjeti što je dična svoboda
osman-paši skopljaku
Cetinje, 5. oktobra 1847.
Vladika crnogorski pozdravlja Osman-pašu Skopljaka, vezi-
ra skadarskog.
Došlo mi je tvoje pismo od 17. febra[ra] o. g., u kojemu neke stva-
ri smiješno napominješ. Prvo što kažeš da operemo svoja srca pa
da učinimo svaki lijepi način i slogu na naše granice, moje je srce
za ljude svagda čisto i oprato, a s neljudima prinuđen je čovjek
da se neljudski vlada, jer inače ne može i da bi htio. Što se hvališ
da imaš kod mene prijatelje koji ti dokazuju moje namjerenije,
dobro kad ih imaš, meni ih ne kazuj da od mene ne postradaju.
Ovu i drugu ovakvu stvar ti možeš kazati onijema koji svijet proz
čibuk gledaše, ne meni. Moje je namjerenije javno i čisto; koga je
kako valja, onako sa mnom u susjedstvu i da živuje.
Ti govoriš da ja sve nešto tražim, a šta bih ja to tražio i sa kime
ću ga tražiti? Kada je Bajazet (Ilberim nazvani) Bosnu pokorio
i kada su divlje orde azijatske naše maleno, no junačko carstvo
razrušile, onda su moji preci i jošte neke odabrane familije, koje
nijesu tu poginule od Turaka, ostavili svoje otačastvo i u ovijem
gorama utekli. Ja sam inokosan, ja sam sirak. Pomisli đe su mi
braća slavni i glasoviti knezovi i vojvode našega carstva. Đe je
Crnojević (Bušatlija), đe je Obrenknežević (Mahmutbegović)? Đe
je Kulinović? Đe je Skopjak? Đe je Vidajić? Đe je Filipović? Đe je
Gradičević? Đe je Stočević? Đe je Ljubović? Đe je Čengić? Pa đe
su mnogi ostali? Kamo gospoda i cvijet našega naroda da svoje
Rukopis Njegoševog pisma Vuku Karadžiću 1836.
otačastvo i svoju slavu zajedno potražimo, da smo svi najedno,
onda bih ja s njima nešto veliko potražio. no ga imamo pred velikijem i opamećenijem svijetom, no se nešto
Bog sami znade kada će se oni svoje slave spomenuti i do kada drugo želi, jerbo je krvava hrana i golo poštenje. Ja bih rad da sam
će se ova moja braća od svoje rođene braće tuđiti i nazivati se Azi- se malko docnije rodio, jer bih vidio svoju braću đe su se sebe i svo-
jatima i do kada će za tuđu korist robotati ne sjećajući se sebe ni jijeh spomenuli i đe javno pred svijetom kazali da su oni dostojni
svojega! Od onoga nesrećnoga dana otkako je Azijatin naše car- praunuci starijeh vitezovah našega naroda. Kada se ova sveta ri-
stvo razgnjavio, sa kojim se ova šaka gorštakah za opšte pošte- ječ izgovori, blago cijelom našem plemenu, onda će ime crnogor-
nje i ime našega naroda bori? Sve sa svojom rođenom braćom sko bosanski i proči vitezovi srpskoga naroda kako sveti talisman
isturčenom. Brat brata bije, brat brata siječe, razvaline su našega (amanit, zapis) čestvovati i u njedrima nositi.
carstva u našu krv ogrezle. – Evo opšte naše nesreće! Ja čujem da ti Crnogorce hajducima nazivaš. To ime nimalo
Ova je nesreća i vražda bratska više no sila tuđa učinila te je naše sramotno nije. Hajduk znači chevalier (Rier). Na primjer, kava-
junačko pleme postalo tuđima nadničarima i služiteljima, kako što ljeri su ovi hajduci: Marko Kraljević, Relja Omučević, Gergeles
si i ti tuđi nadničar. Kukavnu je Crnu Goru ovaj razur našega na- Alija, Tale Orašanin, Skenderbeg, Stojan Janković, Ilija Smiljanić,
roda gotovo udavio, no i opoštio. Ovo je učinilo te je danas Crna Bajo Pivljanin, vojvoda Draško Popović, vojvoda Vuk Mićunović,
Gora i biti će dovijeka almaz u vitešku krunu. Ja bih volio no išta Nikac Tomanović, Crnac Karamahmut, Karađorđe, vojvoda Velj-
na svijetu viđeti slogu među braćom u kojima jedna krv kipi, koju ko Petrović. Ovo su samo neki od našega naroda koji nijesu da-
je jedno mlijeko odgojilo i jedna kolijevka odnjihala. Što se pak tiče nas u životu, a ovi su trojica i danas živi: Abdelkader, Šamil i naš
mene samoga i ove šake naroda, ja poštenja nimalo više ne želim vojvoda Mića Morački.
7 • 11 • 13 VREME
REME
29
7 • 11 • 13 VREME
REME
31
va i burna katedra na kojoj sam se popeo evo 20 godina. Svaki je ćem, a čovjek ne može i sa samrtnoga odra da oči ne baci na kra-
smrtan i mora umrijeti. Meni ni s čega sada žao ne bi bilo do što sno stvorenije. Neki su me sovjetovali da fanele na tijelo ni ma-
nijesam neki napredak u cijelome narodu našem vidio i što mi se rame oko vrata ne nosim. Neki su me sovjetovali da dvostruku
nije dalo da na neki način osnovu utvrdim vnutrenemu upravle- fanelu na tijelo i do uših obučem, pa preko nje vunenu maramu
niju crnogorskomu, te se bojim e bi se posle mene sve one nesre- oko vrata da metnem. Neki su me sovjetovali da ležim potrbuš-
će povratile u Crnoj Gori koje su prijed mene bile, te bi ostao u ke, a neki opet da ležim na pleća, neki na lijevu, a neki na desnu
večnu nevolju ovaj narodac mali, neobrazovan, no vojinstveni i i proč. i proč. i proč.
silni duhom i srcem. Nema jednoga Srbina koji više za Srpstvo Zbogom, gospodin Marinkoviću. Budi mi zdrav i veseo, i ne za-
posluje i misli od Vas, nema jednoga Srbina kojega Srpstvo [više] boravi tvojim dragim vospominanijem
iskreno ljubi i počituje od Vas, i nema jednoga Srbina koji Vas više Tvojega
od mene ljubi i počituje. iskrenoga prijatelja i slugu
Šaljući Vam i preporučujući Stefana, ostajem s najiskrenijim vladiku crnogorskoga
bratskim pozdravom P. P. NJEGOŠ
Vašega Visokorodija
pokorni sluga georgiju nikolajeviću
vladika crnogorski Cetinje, 18. oktobra 1850.
P. P. NJEGOŠ Dragi proto, Crnogorska je pjesna:
Ko ć’ ufatit maglu u visine,
petru marinkoviću Ko li Goru Crnu pokoriti!
Cetinje. 10/22. avgusta 1850. Neka se Turci fale i govore što im je drago, mi za njihove prijet-
Pošteni gospodine doktor Marinković, nje ne marimo. Imali smo se kad od Kosova poznati jedni s dru-
Ja nijesam jošt izdravio, ali sam se dobro popravio. U mojoj gijema. Ostali narodi peka mudruju kako im je i od traga, neka
bolesti ja sam i o smrti pomišljao, nego ova misao nimalo meni diplomatiziraju s Turcima, neka se glade i lažu koliko im je dra-
škodila nije, no šta više zrake su mi duševne lakše kroz tijelo pro- go, neka u svojim otečestvima i na svojim ognjištima hristjani
nicale, kako sunčane zrake kroz tanke i razdrobljene oblake što vežu prijateljstvo s jazičnicima; doista mi i Turci, doklen god jed-
lakše proniču. Moja je ideja među nebesima i nome trag iz Evrope ne pogine, onom ćemo
grobnicom smjelo lećela, i ja sam smrt ovako
razumjeo: ili je tihi, vječni san koji sam bora- Ej, kukavni Srbi,
zdravicom napijati kojom smo i dosle. Najvje-
štija klupka diplomatičeska da osnuju svoju
vio pređe rođenja ili lako putovanje iz svijeta
svačija ih sablja sječe, pređu između Turske i Crne Gore, mučno bi
u svijet i pričisljenje besmrtnome liku i vječ- istrijebiti ih ne moga, nas i Turke složila, a poljubila nikada. Istina je,
no blaženstvo. Ja se ada nimalo bojao nije- nikakvi ih tirjanski Turci su sprama nas silni, sprama nas bogati,
sam, jerbo u meni adska duša nije, i ja Boga ne lanci ne mogaše održati ali je strašnije gordosti krušenije kada slabiji
predstavljam kao Nerona i Muhameda ii, no silnome užene dim u nos. Ja mislim da mla-
da robuju, a glupi ih
ga predstavljam, po njegovom veličestvu, za di sultan preobrazovatelj sa svojom blagošću
misioneri sa svojima
duha preveličestvenoga, premilostivoga svo- neće biti poklapan, jerbo se ne slažu blagost
jima tvarima. Ja sam dušu čovečesku pred- lažama okužiše i i poklapnost.
stavljao za neki tajanstveni fokus, koja, kako utriješe: razlučiše Da je lijepa Crna Gora, ne bi se crna gora
se razdvoji od tijela, sine hitrom zračicom i Srbe puke i nevine, zvala nego mliječna ili medena. A kako će i
zapali besmrtni plam našega vječnoga života biti lijepa kada je jednako sirotu divlji tala-
svaki na svoju stranu,
i blaženstva na nebesima. A naše jadno tije- si turski napadaju i potresaju? Ta, svešteni
otuđiše brata bratu,
lo što je? Ugoštenije i popiranije zemaljskoga edem da ga je ovakva sudbina postigla, bi se
gada, glibina od koje se gadi, prašina s kojom krvavu sablju među već zla prepunio i zlom otrovao. Crnu Goru
se vihorovi rugaju i igraju, njom bistre istoč- Srbima izvadiše i je svakojako zlo pratilo, u njoj maloprijed nije
nike vodene mute, njom sjajne zrake sunča- otiskoše rijeke bratske smio ni Evropejac svobodno ući, nego su se
ne zatmivaju. I velikoga čuda, koliko mi ovo krvi te provreše. Bog krijući uvukovali, kao što se kradom uvukuju
ništavilo ljubimo i koliko nas interesuje! Ti- po konopima u brodove trgovačke evropejski
znade hoće li se Srbi
jelo je mnogo ništavije no ckleni sud, dajbu- pacovi te se preseljavaju iz Evrope u Ameri-
di izlomljena stakla kupe kaljavi Čifuti i po- kada od ove smrtne ku. Ovo se isto dogodilo s pokojnim Milutino-
metnuti trgovci te ji prodaju, a naše tijelo bez rane izliječiti vićem i s istim Milakovićem, ali je danas sla-
duše ni za što ne služi. va Bogu drukče. Crna Gora je samo zlo kako
Dosadih Vam, no to je kriva dobrota Vaše duše, koju ste mi ot- je zli narok goni, i ja koji sam njen sin ne mogu joj ime proizreći
krili. Hiljadu sam sovjetnika imao otkako sam se razbolio, no što se neću zgroziti. Ali je opet s tim znamenita što je komatić od
sam se najviše Vašega sovjeta držao, i danas se najviše držim, jer- razvalinah našega carstva, kao jedna lastovica (ćošak) od razva-
bo sam vidio da iz dubine poznanstva i blagorodne duše istječe. linah jednoga velikoga grada. Stoga je znamenita Crna Gora što
Neki su me sovjetovali da ništa ne mislim. Kako će čovjek živjeti, je doista pokazala šta može slabiji sa silnijem, što može čovjek,
a ne misliti? Neki su me sovjetovali da oči na ženski pol ne okre- kad hoće, raditi. Crna Gora je gnjijezdo vojinstvene gordosti, đe »
REME 7 • 11 • 13
VREME
32
dimitriju vladislavljeviću
Napulj, 31. januara 1851.
Napula, 31. januara 1851.
Pošteni g. Vladisavjeviću,
Treba se držati staroga vina i starijeh prijatelja ako se želi čo-
vjek koliko-toliko na zemlji s istinom i s veseljem poznati. Ja se
sit naputovah i tobož po omjeri putujem; kad pogledaj za sobom
na putovanje, kad evo po zemlji idem, a po vjetru putujem, kao
kometa što snuje po zraku ili, čistije i priličnije kazati, kao krtina
ispod zemlje što bavrlja tamo-ovamo sljedujući krivijem pravcem
svojijem. Oh, ne, ne! Grehota je na putovanje vikati. Ko ne putu-
je taj ne živi, taj ne znade što je svijet, što je svijetska mješavina.
Svijet je knjiga otvorena u kojoj treba učiti što je svijet. Svijet je
pozorište smiješno na kojemu se treba u različitim i svakoboj- Knjaz Danilo, litografija A. Jovanovića 1847, prema Njegoševom liku
nim maskama pokazivati. Današnji vijek (u svijetu) fabricira lju-
de ljudskom majstorijom i lukavstvom kao što se fabricira brili- Svetije otac tako k meni dobar bio da sam mogao đegođ mije
jant njegovim prahom. Stoga se čovjek danas u svijetu cijeni po volja bila ući, u svako gotovo doba meni je sve otvoreno bilo,
načinu brilijanta, tj. što ima više licah (facie) čovjek ili brilijant, sve mi se pokaževalo s vnimanijem i s dobrom voljom. Šest
to je skuplji. Vidimo iz ovoga, dragi Srbine, kako strašno ljudi u danah sam stajao u Rimu ili, pravije reći, šest danah sam tr-
prosvešteniju napreduju, samo što im se lice natrag okrenulo te čao po Rimu. Ako me pitate što sam vidio, molim da me pitate
nazad gledaju. (Ja sam u pisanju isto kao u putovanju, nigda se što nijesam vidio. – Vidio sam svašta, što Vam neću kazati (ne
ne umijem jednoga pravca držati, no sve tumaram). mogu) pređe se sami sobom ne prošetate po brijegu žalosno-
Da, zbilja, lijepa Italija. Nad njom se blagosloveno, lijepo i blago- me mutnoga Tibra. U ove sam šest danah bavljenja u Rimu ve-
datno nebo širi i smije; u njoj je jogunasta priroda u svojoj divoti, liki materijal u glavi skupio, tako da su mi njim natrpane sve
u svojoj prelesti vječno okrunjena i vesela: zemlja klasičeska, ko- galerije, sve klijeti moždane. Toliko je čudo ovoga materijala
lijevka veličija rimskoga. Ah, Rim, veličestveni Rim! Te razvaline da se ne bi u sve magazine od Kalkute smjestio. Tu su spome-
velikoga Rima. Kad čovjek u njemu dođe, ne znade ali ga udivle- nici stare Azije, Evrope i Afrike svakostruki; tu su veličestve-
nije potpiri u više ushićenje, ali mu žalost više dušu ugasi i opeča- ne razvaline banjah, dvorovah i sadovah imperatorskijeh; tu
li nad grobnicom veličija svijetskoga. Doista su se kod mene ova su fori rimski; tu su razvaline jazičeskijeh kapištah; tu su ko-
dva elementa borila kao zla svekrva sa dobrom snahom kad se za lone, obelisci, fontani s različnijema čudesnijema figurama;
kose uhvate i bore se okolo starješinstva u kući pri kojoj će ostati. tu su statue, figure, bogovi, polubogovi, boginje, vile, carevi,
Razvaline Iliona, Vavilona, Tive i Perzepolja ništavne su spre- upravitelji različiti, filozofi i junaci vještinom ljudskom iz mra-
ma razvalinah rimskijeh. Ni strašni usovi snježani, koji se otisnu mora stvoreni; tu su mramorni i granitni veličestveni vazovi
strmenicama velikijeh planinah, opuste i obezobraze gordu pla- iz imper[atorskih] banjah; tu su urne i grobnice Avgustove i
ninu, na tisuće gorde jele i borove počupavši sa sobom u provala- Konstantina V[elikoga] od mramora i istočnoga alabastra; tu
ma povuku te strmoglavice iz one grdne mase korenjem k nebu su trijumfalna vrata, cirki, piramide i neimovjerni vodovodi;
dube, – ni ovaj opustošajući užas ne učini tako strašno i žalosno tu se vise hramovi hristijanstva na kolonama okupljenijema
vpečatljenije na dušu čovječesku kao razvaline velikoga Rima! – od razure velikoga Rima. Na vrhu svega rečenoga materijala
Vrijeme je silno, strašne zube ima, ono je stravilo i svemogućemu stoji mi Koloseo i hram svet. Petra, a više svega mi stoji i sjaje
nebu a kamoli kukavnoj zemlji, đe se sve lako krši, đe sve na sla- kartina Rafaelova Preobraženije: kao prelestna Danica vese-
bome temelju stoji. Dan današnji na rimskijem razvalinama dube lim licem osvetljava grdne i mračne klisure strašnim gromo-
hramovi katoličeskoga mira. Ovi su hramovi puni, kako i mnoga vima izdrobljene. Da, hram svetoga Petra, on je veličestven, on
druga znamenita zdanija, odlomcima velikoga Rima, veličija rim- je važan, a sto putah bi važniji bio da ima lice (fassade) sobora
skoga, te ih pokazuju kao svetinju, kao uspomen prošle njine sla- milanskoga. U Rimu što ne ima krsta ne ima ni stanja. Ovde
ve, ili, da se pravo kaže, nad njima kukaju kao sirotna familija što uhiljeni i mračni jazičeski vjekovi na sebe nose krst stradanija,
kuka nad oružjem, odorom i ostacima velikoga i mogućega oca. inače bi ih iz Rima prognali ili pod zemljom zakopali.
7 • 11 • 13 VREME
REME
33
Vi ćete reći šta ovaj čovjek radi, kao da Rim već nije opisan, ta Mnogo koješta novine klapnju o Bosni i o njenom preobrazo-
opisanije Rima već djeca na prste znadu! – E, dragi moj Srbine, vanju, ali ja malo što od svega toga vjerujem, jerbo znadem Turke
svak sa svoje točke stvari gleda, svak drugojače očali na oči nosi. i tursku volju k preobrazovanju. Ništa mi nije protivnije no kad
Neko opisuje Rim s kartinama da novacah dobije, neko opisuje kakav siromah plašljivi novinar pretpisuje Marsove zakone svi-
karneval rimski (Rim), te pretvara hramove u teatre, neko se moli jetu, a šušne li mu miš u sobi, sto mu groznica u srcu; ili kada ve-
i klanja rimskijema razvalinama da ga zadahnu duhom poezije, likodušije lavsko opisuje, a kad srete na ulicu kerče koliko mač-
da se pokaže na poprištu svijetskome, neko plače za jazičeskijem ku, po dvadeset koračaja od njega zamine.
hramovima a hvali hristjanske, neko plače za Cezarom a hvali Ja mislim zasad je dosta napisato. Ovo se najviše iz uzroka piše
Bruta, te ni sam ne znade šta radi. Zbilja, imah zaboraviti, ovdi da vidite da ja nijesam od onijeh ljudih kojizi, kako svoj krug osta-
priložene stihove upisao sam na vrh kupole svet. Petra u Rimu. ve, promijene glas kao pašče kad ekvator prijeđe.
Ako Vam se dopadnu, pošaljite ih u koje hoćete novine da se pe- Molim pokorno sve mi po istini objavite što se u Bosni zbiva.
čataju. – S kakvom sam željom trčao da vidim retkosti rimske, Molim ne zaboravite mi svesrdno pozdraviti dične naše Srbe
nijesam imao vremena ni da pozdravim svetoga oca. trijestanske. U meni je toska po rodine, nigđe Srba čuti ni viđeti
Došao sam u Napulu evo nekoliko dana, te ću Vi o njojzi samo koliko da sam zapanuo na ostrov Javu. Pune su mi uši mlakavila i
štogod napomenuti. (Doista Bog je sve stvorio, što sam ja dosada tuđinstva, pa se bojim nehotice da se ne prelijem u tuđem kalopu.
vidio, šaleći se, ali kada je mjesto stvorio na kome je Napula sa- Budite zdravi i veseli. To Vam od srca želi
građena, doista je malo razmislio kako će ga stvoriti). Napula leži Vaš počitatelj i sluga
do mora gotovo kao broj 3, s koje god je točke VLAD. P. P. NJEGOŠ
čovjek pogleda. Napula ni na što drugo ne na-
liče do na Napulu, tako je njeno mjestopolože-
Ništa mi nije protivnije
l. a. franklu
no kad kakav siromah
nije očarateljno, tako je Napula divna! Kvodli- plašljivi novinar Cetinje, 12. oktobra 1851.
bet je napulitanski jedinstven pod nebom; u Visokoučeni gospodine,
pretpisuje Marsove
njemu se dvije krajnosti u najvećem stepenu Hvala Vam što ste me se sjetili poslavši mi s
vide: luks i uboština. U njemu je divno more zakone svijetu, a šušne Vašim listom od 21. avgusta Vaš dični prevod
okićeno paroplovima i svakorukim lađama, li mu miš u sobi, sto mu Gusle. Naše su narodne pjesne istorija junač-
u njemu su divni uvršćeni palaci i vječno ze- groznica u srcu; ili kada ka, epopeja narodna. U njima čovjek može vi-
leni i cvjetući sadovi, u njemu su divna kola velikodušije lavsko djeti kakav je narod koji ih pjeva. Ja sam ljubi-
s velikoljepnom uresom, u njemu su konji od telj poezije. Ona je mene mnogo zanimavala.
opisuje, a kad srete na
svake odabrane vrste, u njemu se jedna ma- Ah, divna poezija, iskra tajinstvena! Ja nika-
garad pod tualetom ponose, a druga pod teš-
ulicu kerče koliko mačku, da nijesam mogao razabrati ali je ona iskra
kijem teretom stelju; u njemu su prosti konji, po dvadeset koračaja besmrtnoga ognja, ali je burna klapnja, čedo
goveda i paščad, u njemu su stada kozah na od njega zamine uskog podnebija našeg. Sa zemne je katedre
svakoju počekalicu; u njemu su prvoklasne smatram vjetrenim nastupom; no kada se čo-
dame i kavaljeri evropejski; – to sve ujedno ide, svakoje svojim vjek popne više samoga sebe, onda vidi bijednost ljudsku, i kada
putom, jedno drugome ne smeta. – Vi ćete mi reći: treba viđeti je poeta može reći da je žrec oltara svesvjetija. Poeta je klik smrt-
Kanton, Kalkutu, Tiflis i Carigrad, đe se miješaju gomilama ska- noga s burnoga našega brijega, poeta je glas vopijućega u pusti-
kavci evropejski sa salamandrama azijatskijema, pa onda ponja- nji, on sanja o besmrtiju, dovikuje ga i za njim se topi. On vidi ve-
tije o kvodlibetu imati. Ja i sam znadem da je ljubopitno viđeti liki list od knjige mirobitija otvoren, u njemu čita čudestva stvo-
damu kitajsku na nogama kao stojalama, noseću dijete na leđi- riteljeva. Oni su njegovo najslađe piće, on se njima opija, on si-
ma a đe puši. Čudnovato je viđeti Arapa crna kao đavola đe nag lom voobraženija izvodi iz blatne zemlje klicu nebesnoga živo-
skače na dromaderu. Tako je isto smiješno viđeti đe slon u kov- ta – trulinu bogotvori. Njegov se edem širi, na lukovima tvrdi.
čegu na leđima nosi čeljad kao što bečki seljanin nosi u klijetku Ja sam za granicom prosveštenoga svijeta. Na mom uzanom
na leđima kokoške na pazar. podneblju svagda se lome tirjanski gromovi. Stoga je moj mali
Ja znadem da ja i moje zdravlje Vas mnogo interesiramo. Sla- kraj tamom divljine obezobražen. Za čovjeka zdravomislećega
va Bogu, ja sa zdravljem sve na bolje idem. Istina, sprva sam se niti je muke ni uveselenija na svijetu, jerbo su sve ljudske posla-
udivljavao kud se zima kamo đela, kao međed amerikanski kad stice sa otrovom pripravljene, a sve pečali imaju neko svoje udo-
došeta iz Amerike u Evropu, te mjesto svojega dana ovđe nađe voljstvije. Čovjeku je gotovo, kad mu dođe, slatko plakati kao pje-
noć, i tako danju spava a noću treznuje, drži noć za dan; tako i ja vati. Ja ovako našu pjesnu razumijem,
držim napulitansku zimu za proljeće. Ja sam svud prijatno su- Svijet je sad božji, stoga u svakojem njegovom nuglu vide se
sretan i dobro viđen. Italijanci su tako prijatni i Veseli k strani- djela velikoga majstora. Trudoljubije i iskustvo mrava i pčele, i
ma kao što je nebo k njima. Jednome junaku stare Grecije nije- uredno letenje ždraljevah ja radije gledam no sve parade evro-
su gotovo do dva kroka iz Napule do u Crnu Goru, jedan krok iz pejskih stolicah.
Napule u Barletu, drugi iz Barlete preko zaliva adrijat[skog] te u Zbogom, gospodin Frankl, izvolite me zadržati u Vašem dra-
Crnu Goru. – Ja sam od istoka najbliži susjed s Južnom Italijom gocjenom uspomenu.
i pri svem tom ljubopitstvo na sebe veliko obraćam, kao da sam Vladika crnogorski
mandarin nebesne imperije. P. P. NJEGOŠ »
REME 7 • 11 • 13
VREME
34 Odlomak iz knjige Njegoševe tajne staze (Montenegropublic, Podgorica 1996)
(...)
Tokvil je pisao da narodi postaju nešto samo u odnosu na na-
čin na koji upotrijebljavaju Slobodu. Crnogorci su upotrijebili
slobodu kao drogu. Herojski gest je potvrda slobode, i, obrat-
no, sloboda stvara mitologiju herojskog gesta. Herojski gest je
oslobađanje od socijalnih veza i, u “herojskoj smrti”, oslobađa-
nje od tjelesnih veza.
Tokvilovo zapažanje je primjena na politiku Dekartovog ot-
krića o duhu kao stožeru svijeta. “Kako primjenjuju slobodu”
znači kako se odnose prema vlasti duha u svijetu. A ono “po-
staju nešto kroz primjenu slobode” znači da ljudi i društva koji
nijesu dosegli saznanje o snazi sa kojom duh preobražava, ure-
đuje, ili razara svijet – ti ljudi se ne uzdižu ni do kakve forme,
oni su van svijeta duha, oni su van politike i kulture, oni se ne
mogu uzdići do ljudske avanture. Ova misao nema moralno
značenje, u smislu da je sramota biti rob, nego fiziološko: rob
je čovjek koji ne vjeruje u snagu duha u sebi, što će reći nema
snage za istinu svoga bića. I onda, ono što kaže Tokvil znači da
ljudi i društva postaju to što su kroz poimanje odnosa duha i
svijeta i kroz hrabrost sa kojom žive to što su shvatili. Iz toga rje-
šenja metafizičke enigme stvara se cio moralni sistem društva.
Crnogorsko rješenje je bilo potpuna sloboda u fizičkom svi-
jetu, bez ikakve vlasti bilo koga nad Crnogorcem, ali utoliko
uvećano unutrašnje ropstvo, u smislu traženja nužnosti ko-
joj se mora sljedovati, bez ikakve slobode, u skladu sa zahtjevi
ma duha i morala. U Gorskom vijencu se sloboda sputava sve
dok se ne preobrazi u snagu koja preobražava svijet. Iguman
Stefan pretvara crnogorsko osjećanje slobode u kosmičku nuž-
nost. Onaj proces sputavanja slobode je možda još važniji nego
njena upotreba u svijetu. Tu se otkriva antropocentrična slika
svijeta: u svijesti čovjeka ima neki centar u kojem se sve odlu-
čuje, čijim zahtjevima se sve pokorava, a iz toga centra na sve
strane lete slobodni zraci. Svaki je Crnogorac, zarobljen u duhu
i slobodan u svijetu, bio ovakav centar. Upravo pred Njegoševo
doba Crna Gora je dosegla vrhunac ove neprirodne ravnoteže:
duhovnog ropstva i fizičke slobode. Ali to nije nimalo religij-
sko, nego metafizičko društvo. Opet paradoks: društvo akcije,
ali ne političko, nego metafizičko! Jedina stabilnost svijeta je
u osjećanjima i iluzijama.
Petar I je utjelovljen moral, ali kako je onda nepobjediv
ratnik?
Ideja o “objektivnom svijetu” se završava potpunim čovje-
kovim udaljavanjem od toga svijeta, kao da se materija zatva-
ra u samu sebe, bez osjećanja i duha, da bi razjareno pristupi-
la samorazaranju.
Marko Miljanov, u kome su zbilja u meso i kosti pretvoreni
apstraktni pojmovi hrabrosti, slobode, junaštva i čojstva u cr-
nogorskom značenju, taj blistavo jasni junak je, psihološki go-
voreći, za nas potpuna misterija. Iz njega govori sam smisao ak-
cije, ali šta je on to naučio u akciji kad ovako definiše slobodu:
Njegoš, dagerotipija Anastasa Jovanovića iz 1851.
Muzej grada Beograda
7 • 11 • 13 VREME
REME
35
Sloboda se ne sastoji u bogatstvu i zemaljskom blagu i uop- čisto nasilje neljudi: što ga više razumijete više se duh povla-
šte ništa zemaljsko u sebi nema. To je anđeo božji koji ulazi u či u ćutanje. Na kraju, u srcu nasilja, toliko ste daleko od duha,
srca dobrih, pravednih i hrabrih. Samo je vrlina slobodna, a da se ništa ne mrda, ne čuje, ne vidi, ne osjeća, i riječ se više ne
grijeh je ropski jaram... Sloboda korača ruku pod ruku sa hra- rađa, kao da nema svijeta jer nema iluzije duha.
brošću, a hrabrosti nema bez požrtvovanja... Ukoliko je (čo- Kao od materije i duha, čovjek je sastavljen od nasilja i iskre
vjek) stariji, slabiji i manje hrabar – da kažem manje slobodan ljubavi što mu je Bog “vdohnuo” u srce. Sve je izloženo preobra-
– utoliko se više brine kako da se sačuva... Bogatstvo i starost žajima, zavisno od samog čovjeka. Sve je gorko i slatko, plač i
nijesu slobodni. smijeh, ali ne u smislu relativizovanja, nego kao čiste promjene
u toku vremena, prelamanje događaja pod vrlo oštrim uglovi-
Ovo su skoro mistične rečenice s obzirom da Marko još ne ma koji čine da niko ne može slijediti i otkriti tajnu lavirinta.
zna da čita kad ih formuliše, i ništa o slobodi nije naučio van Što se začinje kao slatko biće gorko, i obratno, zavisno od duha
svoga iskustva i Njegoševih stihova koje u njegovo vrijeme već koji se kreće kroz ta stanja, a u svakom plaču smjerno se prikri-
Crnogorci znaju napamet, ali “maniti Marko” misli da ništa nije va budući grohot, kao što se u pozadini grohota može snimi-
očiglednije od njihove istine, a tako bi mislili svi Crnogorci stare ti jecaj – dobar aparat za razlaganje zvuka vjerovatno bi tako
Crne Gore koji su sa dna srca iskopali pojam slobode i uz velike nešto dokazao. Samoubistvo očajnika je smrtni grijeh jer vri-
žrtve ga iznijeli na svjetlost istorije i psihe. Shvatali su slobo- jeđa ovu sposobnost preobražavanja života. Čovjek koji “ništa
du kao božjeg anđela koji, privučen njihovim čojstvom, spolja više ne očekuje” je budala, jer je zaboravio da nije očekivao ni
upada u srce vrlovitih ljudi. Najčudnija je tvrdnja da je samo da se rodi i nije naučio da očekivanje, kao nada, “nema pravo
vrlina slobodna. Kad kaže da je grijeh ropski jaram, ni slučaj- ni u koga”. Čovjek koji nije u stanju da sluti iznenađenja koja
no Marko ne misli na grižu savjesti u našem smislu. Marko svaka smrt skriva, nikad ne može razumjeti osjećanje kojim
poznaje kao niko crnogorsko iskustvo preuzimanja oslobađa- je napisan Testament.
jućeg rizika, u njemu je to iskustvo konačno ušlo u riječ, jer je Početak i kraj Crne Gore se miješaju kao plač i smijeh, zapra-
njegov dar za herojstvo bio i dar za riječ. On je shvatio kolika vo se dodiruju, čine jedno: gorka žertva sa početka i trijumfalni
je duševna snaga potrebna da bi se u čovjeku nastanilo osje- stihovi sa kraja, cvijeće na grobovima, ispleteni vijenci, itd... Živi
ćanje slobode, shvatio je da takvu snagu daju samo izuzetne krug vremena, cjelina kroz koju se proteže kolona Crnogoraca
vrline, postojanost i hrabrost, i da je za slobodu, dakle, sposo- kao Duh na ratnoj stazi: od iskre u kojoj se istrgnuo iz ropstva,
ban samo najbolji čovjek i to u svojim najboljim trenucima. do blistavog samoostvarenja u Njegoševim stihovima. Znali su
Što se tiče grijeha kao ropskog jarma, Marko hoće da kaže da nešto što mi ne znamo, Crnogorci koji su pričali o besmrtnosti.
grijeh spriječava ovu mobilizaciju cijele ličnosti i njenu eksplo- Bez ove tajne veze plača i smijeha, koja se u luku vremena
ziju u slobodi, grijeh nikad ne otkriva nikakvu istinu ličnosti otkriva u svim događajima, istorija se može samo registrova-
ili duha, u tom smislu je on sama ideja ropstva: kroz njega ne ti, ali ne i razumjeti.
prolazi dah života. Grijeh ne probija nemuštu koru materije. (...)
Sloboda je oslobađanje unutrašnjih snaga i pronalaženje Crnogorci nijesu mnogo mislili na Boga, u svakom slučaju ni-
sebe. Taj proces se oslanja na snažne vrline, ali se u toku pro- jesu religiozni. Njegoš nije bio nimalo religiozan. Ali – i to nije
cesa i te vrline preobražavaju u nešto još veće i jače. To je onda šaljivi obrt – Bog je mislio na njih. Tj, oni su živjeli sa sviješću
ono crnogorsko “pijanstvo slobode”. Sloboda u odnosu na spolj- da ih “Bog zna”, da oni njega znaju i da im više poznanstva ne
nji svijet ovdje je sporedna, ona se podrazumijeva, ali je nepo- treba. Pretpostavljam da istorija religija pamti dvije faze: prvu,
bitno da Marko misli da se ono unutrašnje preobražavanje i sa- kad Bog dolazi k ljudima, i drugu, kad ljudi traže Boga, vjeruju
mostvaranje “čoeka” dešava prvenstveno u sudarima sa spolj- u njega, idu ka njemu… Crnogorci ovu drugu fazu nijesu upo-
njim izazovima, nipošto u nekakvoj meditaciji, ili preziranju znali. Zato njihovo odsustvo religioznosti, kao što se vidi kod
tih izazova u ime privatnog života i ličnih obaveza. To je logi- Njegoša, podrazumijeva viši stepen duhovnosti.
ka “bogatih i starih” koji misle da je sloboda u tome da ih svi Ima još jedna ideja koja osvjetljava neposrednost sa kojom
ostave na miru. Marko ih ne prezire samo iz karakternih ra- su Crnogorci osjećali u svakodnevnom životu prisustvo tajne
zloga, nego zato što zna da je takvo rezonovanje budalaština, koja će se u Njegošu preobraziti u intimnost druženja s Bogom.
da ti ljudi ne znaju ni šta je život, a ne sloboda, uprkos šetnja- Vezano je za ono “iskakanje” Crne Gore iz evropske istorije. Ho-
ma, parama, suknjama i toplim prnjama, tj. baš zahvaljujući ta- rizont Crnogoraca se tada naglo suzio, a vertikalno otvorio. Ne-
kvom obezbjeđivanju i ututkavanju svoga ljudskog bića, gube stala zemlja, a nebo se otvorilo. Koordinantni sistem koji sam
vezu sa njim. Crnogorci su voljeli svoja ratovanja, radovali se pominjao ima više smisla nego što sam mislio. Za njih se svijet
kad čuju da su na njih krenule velike vojske, osjećali su pro- završavao na nekoliko sati hoda od kuće. Okolo grdna mješavi-
ljećnje obnavljanje svoje duše braneći onu slobodu koja je “ra- na, nepristupačno ništavilo. Dok je Evropa otkivala kontinen-
zapela siromašni šator na našim golim planinama”. te, čovjek shvatao svoju malenkost na planeti i u univerzumu,
Duh ne pokušava ni da razumije nasilje. Ljudi koji su prošli ukrštale se civilizacije i religije relativizujući jedne druge, Crno-
kroz nasilje ćute, ali ljudi koji su prolazili kroz suprotnost na- gorci, izolovani na vrhu planine, otkrivali su biblijski osjećaj di-
silja, kao što su crnogorske bitke – pjevali su! Nasilje je i gluvo rektnog druženja sa zvijezdama, kao da im je nebeski svod rod-
i nijemo. Niti čuje poruke duha, niti može svoju istinu, ako je na kuća. U Njegošu je živjela ta biblijska intimnost, a neupore-
ima, da saopšti. Ja sam ovo shvatio u bosanskom ratu koji je diva poezija je rođena tačno u času kad je ovakav senzibilitet »
REME 7 • 11 • 13
VREME
36
otkrio veliku evropsku kulturu: senzibilnost tek palog anđela kako ne može shvatiti, jer joj se čini da je sve urađeno po pra-
je ušla u rafiniran izraz dekadentnog umjetnika, izbjegavajući vilima, da je čovjekova veličina dokazana.
klopku i naivnosti i artizma. Van tog trenutka i ovakvog kon- Život, kad na njega zažmiri veliki umjetnik kao Njegoš, ali
teksta, Njegoš nije moguć. i kad se u njega baci junak vođen svojom intuicijom, gubi sve
Sjećanje na dolazak Boga među Crnogorce sačuvano je u ono što čini “realnost” i svodi se samo na nužnost jednog ge-
pojavi Igumana Stefana. Vijenac se završava početkom Istra- sta, jedne riječi, jednoga djela. Žmirenje je neophodno da bi se
ge, ne pjeva je, njegov vrhunac je dosegnut Igumanovom poja- u zbrci usputnih šara vidjela skrivena šema: tu skrivenu šemu
vom. Pjesma je zapravo o toj pojavi. O strpljenju i postojano- sluti umjetnik, kao što je osjeća srce čovjeka koji se žrtvuje za
sti sa kojima Crnogorci čekaju tu pojavu, neće u akciju, neće veliko djelo. To je ta nužnost u kojoj umjetnik mora da otkri-
da odustanu od akcije: hoće znamen preobražaja, sigurnost je vlijanje tajnoga promisla: sve drugo otpada kao iluzija, i to
duhovne veličine, jer su tek onda spremni da rizikuju najprije kao iluzija ograničenih ljudskih mozgova, a ne kao velika ilu-
sebe i sve svoje, a onda i svijet oko sebe. Ali bez toga znamena, zija svijeta. Duh, u životu kao u umjetnosti, ne poznaje proi-
iako se ređaju razlozi za pobunu, neće ni da mrdnu. Izričito zvoljnost: šta čovjek stavi u djelo, to u njemu ostaje. Biva pre-
se kaže da nijesu oni išli da vide Igumana, jer i ne znaju gdje obraženo bezbroj puta, uveličano ili upropašćeno, ali unutra
bi ga tražili, pošto on živi u “carstvu duhovah”, nego “dođe k ostaje ono jezgro koje se preobražava.
njima stari i slijepi Iguman”. Tada je obavljeno čudo preobra- Svaka riječ Igumana Stefana, i kad je zastrašujuća, otkriva
žaja. Položena zakletva i ostavljeno među Crnogorcima Igu- duboke slojeve vremena u kojima će djela okupljenih Crnogo-
manovo zavještanje. Njegoševi stihovi su često neuporedivi, raca biti oživljena u novoj ljepoti i moralnoj čistoti, sve do naj-
ali Igumanove riječi dosežu nepojmljivu dubinu, slikovitost, većeg preobražaja u Njegoševim stihovima.
ritam i koherentnost. Ispjevan je dolazak Boga među ljude. Za nas koji osvjetljavamo svijet isključivo nasiljem, u politi-
Toj posjeti su Crnogorci vjerni, iz nje oni crpu svoje samou- ci, umjetnosti, ili privatnom životu, Crna Gora pokazuje samo
vjerenje, sigurnost u svoju besmrtnost. nasilnu stranu svoga univerzuma. Mi ne vidimo Crnu Goru,
Ovaj susret u kome se začinje istorija, u duhu, prije prve ak- nego sebe u njoj. Sve što u modernom svijetu nije nasilno, laž-
cije, mora da bude obilježen, istorija se račva prije i poslije nje-
ga. Istraga je bila mali istorijski događaj, ali je upamćena ne
zbog istorijske važnosti, koliko zbog nužnosti da se ima po-
četak. Taj datum, badnje veče u koje je ušao Iguman Stefan, je
oslonac za skok u vrijeme, za otvaranje prolaza u besmrtnost
u koji će grunuti generacije Crnogoraca, jer ima postojanost u
strpljenju i postojanost u akciji. Bez toga odskočnog datuma
i nezaboravnog susreta ne bi bilo daha za juriš kroz vjekove,
sve do trijumfalnog iznošenja Gospodara na vrh planine na
kojoj je sve i počelo.
Iguman je garantovao Crnogorcima da je njihov Božić bolji
od svih ostalih. “Vatra plama bolje nego igda”, vatra koja sve
preobražava, obećanje o skrivenoj veličini njihovog djela i nji-
hove žrtve. To su Crnogorci upamtili sa susreta sa Igumanom.
Ima se utisak da se u Crnoj Gori duhovnost povećavala na-
poredo sa transom akcije. Njegoš oličava tu dvostrukost: na-
padna ljepota i silina, impregniran svijetom kao divljak, a opet,
Cetinjaska Tablja sa turskim glavama, 1844, crtež Dž. G. Vilkinsona
najčistija duhovnost, proročki suživot sa Bogom.
Mudar čovjek, dobar čovjek, hrabar čovjek – jer je najviše no je. Ali u tom razaranju ne ostaje ni trag čovjeka: ni junaka
hrabrosti u strpljenju i postojanosti – nikad ne izlazi iz sebe, u ratovima, ni umjetnika u kulturi, ni državnika u politici, ni
iz logike života koju diktira samo njegov duh. On prezire ak- čovjeka u istoriji. Na površini vremena, svi zbrisani prije nego
ciju, naročito ako razumije smisao akcije u svijetu. Nikad ne što njihove želje, misli, ili patnje dobiju trajan oblik.
ide u akciju po tuđem impulsu, privučen reklamom, ili tuđom Nasilje je uvijek praćeno servilnošću i oportunizmom koji
naredbom, ili željom. Ako to uradi, pada u vlast materije, ćuš- izmišljaju sve moguće trikove da namaknu masku hrabrosti.
kan lijevo-desno hirovima njenog urušavanja, čudeći se cije- Zato je naše doba istovremeno nasilno – lažno smjelo – i po-
loga života zašto svijet ne slijedi njegove namjere i njegovu vršno: pogled i misao ne smiju da siđu ispod površine znajući
vještinu, zašto sve ima suprotan smisao od željenog, zašto je da ih tamo čeka sramotna istina o samima sebi.
sve nasilje i haos. On ide u akciju samo ako je u logici njego- Njegoš i stara Crna Gora nijesu nasilni, ali vrlo lako gledaju
vog duha, jer samo kroz duh ima nadu da poklopi svoju stazu u dubinu najgorih istina, o drugima i o samima sebi.
sa tajnom stazom onoga velikog uma o kojem govori Njegoš. Evropska civilizacija ne može da misli zločin, ne iz dobrote,
Smrt je u logici života. Ako kukavica pogine “junački”, tražeći nego iz oportunizma. Taj psihološki kukavičluk je izrazito razvi-
avanturu u skladu sa modernim veličanjem avanturizma, ri- jen u današnjoj Crnoj Gori. Bez sumnje, baš zato što neposred-
ječ je o klovnu, a ne junaku – mada filozofija “avanture” to ni- na prošlost Crne Gore izriče tako strašan sud nad kukavicama.
7 • 11 • 13 VREME
REME
37
Džoni Štulić o Njegošu: Smijurija
Njegoš se slobodno kreće kroz zločine, NJEGOŠ JE INAČE IZVRSNO GAĐAO IZ KUBURE
... jerbo u mene adska duša nije, i ja Boga ne predstavljam Kad se ono drugom iz Rusije preko Beča vratio,
kao Nerona i Muhameda ii, no ga predstavljam, po njegovom između ostalih stvari onamo je eletričnu
veličestvu, za duha preveličestvenoga, premilostivoga svojima mašinu kupio s kojom je više puta amo
tvarima. u Biljardi šenature i druge narodne glavare
eletrizirao, da se ima i on i oni čemu
Po svome duhu čovjek zamišlja i svijet i Boga. Ona mirna smijati, jer su se jači nejačijem posmijavali.
izduženost rečenice kod Njegoša i Petra I otkriva tu sigur- Kroz dvije godine sasvim se pokvarila bila zbog
nost u kretanju kroz duh, nama se sve čini da će negdje po- čestog upotrebljavanja nevještih perjanika i
kleknuti, da će se prekinuti, da neće biti daha za takvu re- poslužitelja, kad bi vladika sa šenaturima
čenicu – ali njihova ruka nije drhtala i svaka joj se riječ bez pošao da se po polju šeta. Međutim, kad bi se
ostatka podavala. desio na Cetinje stari šenatur Stevan Perkov
Naše doba zna, ili vjeruje da zna, da je Bog Neron. Ono samo Vukotić i stric mu Stanko, ništa mu nije milije
sebe zna. Pravo nasilje počinje kad se duh potpuno povuče iz bilo nego okupiti sve šenature i druge
tijela, onda ono postane “popiranije zemaljskoga gada”, “praši- činovnike okolo biljarde, đe se sudilo; a
na s kojom se vihorovi rugaju i igraju”, “njom sjajne zrake sun- na nju staviti eletričnu mašinu, pa njih i sebe
čane zatmivaju”, razglavljuju se členovi obezglavljene tjelesine. eletrizirati, da okuša ko je od koga jači.
Čovjek je osuđen da obnavlja metaforu “palog anđela”. “Pali”, A bome da se ima i čemu nasmijati. Ko bi
znači daje materija pretegla. držao Stevana i Stanka za ruke, preporučio
Mi vidimo svuda oko sebe – u prošlosti i budućnost koje bi mu da ga dobro stisne i da ga odma ne pusti
odslikavaju prazninu naše svijesti koju erudicija ne može po- kad ih čuje vikati: “Pušt! Pušt!” A vazda bi nategnuo
puniti – samo najgori dio svijeta: površinu materije i vreme- stroj malo jače nego mu se obično eletrizma
na, Boga u odori Nerona. To je nivo nasilja, “popiranija zemlja- napregne. Mnogi bi se više puta nećkali da u
skoga gada”. Pogled niz površinu izaziva očaj, u neumoljivosti to kolo ulaze; a osobito Stevan Perkov i
i totalnosti propadanja: ni nade, ni trajanja, ni ostatka. Onda stric mu Stanko. Ali se nijesu mogli svagda odreć
sve što se govori, piše i radi djeluje površno – utoliko lažni- vladičinu nagovaranju i srećan je (jedan od
je što je tačnije – jer iza riječi ne stoji čovjek, ne stoji ništa, mi ove dvojice) onda bio kad bi se kakogođ iz
smo sebe stavili u raskorak sa samima sobom. Njegošev po- Biljarde iskrasti mogao, pošto bi vladika svom
gled uopšte nije vidio površinu “popiranija”, samo “preveliče- poslužitelju Đuku Sredanoviću naredio,
stvenoga duha”. Zato u Njegošu nema nasilja i zato se Njegoš koji je majstoriju one mašine znao: “Đuko,
ne plaši da se suoči sa nasiljem. donesi onu mašinu da se malo rastresemo,”
Površina vremena – to je, čini mi se, po Njegošu materija – fa- Vuk Vrčević, životopisac Njegošev, kazuje vako.
vorizuje umnožavanje mana i ukida kvalitete karaktera. Mana BRANIMIR ŠTULIĆ
je tačka, na površini bića i materije, kvaliteti su vertikalne li-
nije koje prolaze kroz cijelo biće, kao nervi, a najveći se gube u
tišinama ispod bića. Kvalitet izlazi iz vremena i prodire u nje- Vrijednosti se začinju u dubini vremena. Kad se porekne ta
ga, mana pliva na njegovoj površini zabranjujući ulaz u nje- dubina, sve umire u groznoj ravnodušnosti. Potrebna je svijest
ga. Površina materije daje utisak daje svaki trenutak u kome o skrivenim značenjima onoga što čovjek radi, da bi se vjerova-
nešto opipljivo nije postignuto – dobit ili zadovoljstvo – izgu- lo u realnost osjećanja i vrijednosti. Potrebno je još mnogo više
bljen. Razvoj svakog kvaliteta podrazumijeva trajanje, strplje- da bi se vjerovalo, kao u Njegoševoj Crnoj Gori, da su osjećanja
nje ugrađeno u rast vremena. Samo takvo strpljenje u vreme- i vrijednosti jedina realnost, a da o materiji, glibini, razmišlja
nu koje je shvaćeno kao majstor života, objašnjava rađanje cr- samo nečovjek. Potrebna je sasvim iracionalna slutnja, pravo
nogorskih vrlina na goleti bezumlja i nasilja. otkrovenje da bi se od ideje o dubini vremena došlo do ideje o
Glumac – kao pojam površine, istinski heroj epohe koja ne njegovom izvoru na kojem stoji zaboravljeno, ali ipak nezabo-
vjeruje ni u šta osim u materijalnu površinu trenutka. ravno obećanje koje progoni čovjeka, uništava mu i posveću-
Ljudi koje su preplavile mane i čiji gestovi ili riječi uvijek ot- je život. Potrebno je da se vrijeme shvati kao stalno prisutna
krivaju nasilje, bilo kakve da su im namjere, sastavljeni su isklju- cjelina da bi se u njemu ostvarivala besmrtnost. Sve ove stepe-
čivo od površine. Šta se dešava u njihovoj unutrašnjosti? Ona ne duhovne avanture prošla je stara Crna Gora i Njegoš lično.
je netaknuta. Zato često imamo utisak da su veliki zločinci ne- Nikad u njihovim slutnjama nije bilo ni traga ove apstrakcije,
vini, ili da iza velikih zločina modernih vremena – to sam vidio “traženja Boga”, religioznog temperamenta, nego je sve dose-
u bosanskom ratu – nema ljudi, nema počinioca. Bol raspada- zano tjelesnom žrtvom, sve upornijom sumnjom i sve “straš-
nja je veliki, ali u njemu nema čovjeka, to se raspada materija. nijom” postojanošću.
U staroj Crnoj Gori nema ni nesreće ni bola – to su za Crno- Kad su zaboravili značenje pojma slobode, Crnogorci su se
gorce djetinjarije – sve preobražava stupanje čovjeka na po- pretvorili u ništa, kao svi neslobodni ljudi i društva. Nijesu od-
prište stradanja. mah bili moralno zbrisani, jer se moral, za razliku od duhovne »
REME 7 • 11 • 13
VREME
38
avanture, drži na ritualima, ali su odmah izgubili duhovno po- “piscima”. U tom prisustvu izazova oni drže budnim svoje vr-
stolje svoga svijeta, ono postolje koje je održavalo vezu sa kori- line, vrlo slično načinu na koji Marko Miljanov shvata slobo-
jenom njihovog svijeta, iluzije, ili sna – sa njihovim poimanjem du i vrlinu, tj. njihovu psihološku vezu.
značaja i veličine duha. Kad presuši taj metafizički izvor čovje- Njegoš u Evropi. Pojavljuje se u civilizaciji kao njena velika
kovog života, onda za umiranje ostalih “členova” možemo ima- propuštena prilika, kao pjesma o slavi koja je mogla biti da je
ti puno povjerenje u surovost vremena. Ono uništava tako što civilizacija znala, ili imala hrabrosti da prihvati način na koji
ne prima u sebe, tako što ostavi bića na vjetrometini materije. on upotrebljava slobodu i “postaje nešto”.
Čovjek ulazi u vrijeme kao u sklonište, biće duhom preobraže- A ostaje u toj civilizaciji, tj. nekako naporedo sa njom, kao du-
no vrijeme dalje u nedogled preobražava. Odavde nije daleko hovno ogledalo u kojem ona čita svoju presudu: slabe i nekre-
ideja o obogotvorenju samoga vremena. Ali ta ideja se izgleda ativne ljude će uništiti najsramotnija smrt, strepnja i nostal-
gija. Nije se umjelo živjeti, dakle
ne umije se pogotovu umrijeti.
Umjelo se samo trajati i moći će
se samo izbrisati. Ne zapaža se
čudesni susret života i smrti u
kojem se stvara i nestaje Univer-
zum, jer se u tom susretu duh
preobražava. U herojskoj Crnoj
Gori je najveća vrijednost živo-
ta što pruža priliku za smrt. Duh
im je to obećao. Bez poze i fana-
tizma, ali vrlo odlučno, Crnogor-
ci ga drže za riječ.
Njegoš stoji u Evropi mirno i
superiorno, bez slovenske mr-
žnje, kompleksa i zavisti prema
velikoj civilizaciji: pravično i su-
rovo odmjerava i sebe i civiliza-
Njegoš s pratnjom, tempera A. Oroua, 1839.
ciju. Ona je velika, on je mali. Ali
po nekoj pravilnosti javlja u umirućim civilizacijama, dabome on je “nešto”, a ona se na njegove oči pretvara u ništa.
kao iluzija, jer ljudi mogu da bace pogled na istoriju, znajući Muči ga jedna misao sve do Testamenta: svijet je priviđenje
da je njihova priča završena, i u toj istoriji, kao uvijek sa vrha, – ali zašto onda, ovako božanski pokreti u mojoj duši?
kraja, ili prije posljednjeg daha, konačno nezainteresovani, ot-
krivaju duboku šemu. Ima tragova te ideje kod Džojsa i Prusta. Plamen božestveni u ništavnom hramu,
Veliki pjesnici su osjetljivi na pitanja časti: Dante, Puškin... kakva te je sudba u njemu zažegla?
Nije u pitanju aristokratski moral, već napor da se očuva cje-
lina ličnosti koja je stalno ugrožena razularenom igrom Poe- “Kad mi zaždiš dušu vatrom poezije, tad u himne slave k
zije. Takođe, mada protivrječno: čuva se svježina veze sa De- svome stvoritelju duša mi se topi i zaigra lira...” Stati pred ovu
monom, natežu se pitanja časti koja su, u suštini, samo izgovor rečenicu i odgonetnuti kako je ova duša mogla da ćuti, koja
da se stalno dovodi u pitanje inercija propadanja koja usisava je to borba bila! – to je pitanje odgonetanja ne samo Njegoše-
biće, korupcija materije koja ga vreba. Zapravo, mora stalno vog karaktera, nego i tajne rađanja velike poezije. To je pita-
život da se dovodi u pitanje, ali u skladu sa zahtjevima duha, nje “postojanosti”.
ne kao avanturistička gluma. Nikad kod velikih pjesnika neće- Ima u Njegošu nešto od vrača, u smislu da sve što dodirne is-
te naći stav koji je toliko raširen u epohama koje ne znaju šta punjava tajna promisao, njegova duša. I obratno: svaki pokret
je snaga duha “da čovjek mora da se čuva za svoje djelo”. Naj- njegove duše naknadno osmisle istorijska zbivanja. Čak i posli-
važnije se ne čuva, ono se ne može izgubiti, ali može napusti- je smrti: sve što se desi oko njegovog groba pretvara se u vrlo
ti čovjeka. Ako počne da se čuva – čovjek više ne valja, i sam čistu simboliku. Crnogorci ga iznose na vrh Lovćena u onom
Genije počinje da hara, kao kod ludaka. A pošto je stav da je penjanju ka svjetlosti koje je sam Njegoš iskoristio u Gorskom
“djelo iznad samog čovjeka” još veća besmislica i pravo porica- vijencu. U Prvom svjetskom ratu propada Crna Gora i Austrija
nje tajne umjetnosti, veliki umjetnik zna da ne smije da pro- ruši njegov grob: stara i već mrtva civilizacija se sveti na čovje-
kocka samog sebe. Nije to pitanje hrabrosti, nego pitanje vjer- ku koji je imao tačno ono što ona nema: mudrost i hrabrost da
nosti unutrašnjem glasu. Puškin nije smio da izbjegava svoje “upotrijebi” duh i slobodu. Tok istorije kao da se podmeće svo-
dvoboje – od devetnaeste godine je bio spreman da umre sva- jim značenjima ispod pjesnika koji je mirno stupio pred Boga.
kog dana. Ova pojava ima direktnu, ali komplikovanu vezu sa Tok istorije kao da posmrtno dodaje argumente njegovom ot-
silinom dara. Ni Dante ni Njegoš se ne boje ni smrti ni zabo- kriću o duhu koji preobražava svijet nedokučivim zakonima
rava. I nemaju pjesničku misiju! To prepuštaju ambicioznim sna. Svijet prati tragove Njegoševe misli kao što je nekad odje-
7 • 11 • 13 VREME
REME
39
lja sva pitanja o odnosu duha i svijeta, o tajnoj snazi riječi... zija, da Duh može da stvori i satre bezbroj svjetova, da se be-
Džojsov Ulis se završava jednim “Yes”, ali kao izdisaj: “...da smrtnost doseže u samome sebi, a napor za promjenom “ma-
kažem da hoću Da”. Veliki moderni pisac završava avanturu terijalnog” svijeta bez unutrašnjeg preobražaja je poniženje i
literature i istrošene civilizacije najtišim “da”, prihvata život gubljenje vremena. Gubljenje vremena treba uzeti doslovno,
iako je bez snage, bolje rečeno prihvata svoj poraz. Između kao izraz koji ima dubok smisao kod onih koji shvataju ozbilj-
Njegoševog i Džojsovog “Da”, uprkos vremenske bliskosti pi- no pojam “besmrtnosti”. Čovjek dobija i gubi vrijeme. Čovjek
saca – zato što je Crna Gora ispala iz civilizacije, u drugom pretvara svoje vrijeme u svo vrijeme.
je sloju Vremena, pored Džojsa, ali i daleko od njega – izme- Društvo “gesta i riječi” propada na najodvratniji način: sve se
đu tih “da” može da stane cio jedan civilizacijski krug: grom- pretvara u galamu i glumu, ali u njima nema ni riječi ni djela.
ko i tiho “da” odgovaraju jedno drugom, kao čovjek i njego- Sve ostaje na površini vremena i duha. Dobijete umjesto he-
va sjenka, početak i kraj. Džojsova Moly kaže “da” još samo rojskog gesta gestikuliranje ludaka, a umjesto velike riječi la-
za golu egzistenciju. Njegoš kaže “Da!” smrti i kazni, breme- prdanje glupaka, umjesto postojanog izrađivanja velikih osje-
nu istorije i obećanju Boga. Skoro u istom trenutku, ali mož- ćanja, trzanje i keženje bez psihološkog početka i kraja, one
da u različitim perspektivama, Duh daje iluziju kraja, istro- maske zaustavljene u svojoj unakaženosti nad kojima se zga-
šenosti, umiranja, i iluziju velikog početka, trijumfa, snage. dio Vojvoda Draško.
Svaka iluzija izgleda jedina i konačna. Crnogorci su mnogo ćutali i zato je upamćeno njihovo maj-
Njegoš mrzi robove. Mrzi ih moralno i ponosom Crnogorca, storstvo pričanja priča i još više razgovora. Danas imamo
ali ih mrzi prvenstveno slutnjom o slobodi Duha koji se povla- ružno naličje toga. Njegoš je rijetko govorio. Možda zato ži-
či iz ropstva kao što se povlači iz dominacije materije i njenoga vot onako silno struji u njegovim riječima, možda jer nijesu
nasilja. Iživljava se u metaforama ropstva, u kamenju, glibini, potrošene, jer prvi put liježu u bijelu mekotu hartije. Mož-
uopšte materiji, njegove riječi bljeskaju i pale. Prezire ideju la- da su zato i ruske riječi kod njega preporodene, “žiznj”, “vli-
naca pa makar bili lanci svetoga Petra i neće, iako je formalno janje”, “pričina”...
Vladika, da ih poljubi na čuđenje cijelog Vatikana. Grozi se nad Šta čovjek uspije da saopšti prije nego ode iz života? Kao ba-
vulkanom, kao pred skulpturom Laokona, jer ga mutno pod- lončići kiseonika iz potonulog broda, iz duše zarobljene u du-
sjeća da u njedrima planine vlada ropska stiska: puca u grlo binama tijela se penju iskidani glasovi do usta, ili osjećanja do
vulkana. Mrzjeti nije jaka riječ. Mrzi ih onom žilom koja mu pogleda, ili se u čovjekovim pokretima uočavaju tragovi dale-
skače na čelu, kad ne oklijeva da spršti, ubije. Ne zna za kaja- kih grčenja, još daljih sjećanja. Takvo kakvo je, maska što ne
nje, ne pita za objašnjenje i opravdanje. Za robove ih i nema. propušta ni hiljaditi dio onoga što čini čovjeka, lice je nježna
Oni ga podsjećaju na čovjekovo metafizičko zatočenje u tijelu granica između smrti i života, materije i duha, zla i dobra. Svak
i iluziji, i na mlitavu nesposobnost čovjeka da dođe do svijesti na sebe preuzima ogroman rizik kad digne ruku na jedno od
o značenju toga zatočenja. lica duha. U tom licu se sastaju sile i svjetovi koji prevazilaze
Čajkanović piše da je u kosovskim pjesmama prisutan fa- poimanje sirote “tvarce”. Nekoliko puta sam gledao umiranje
talizam, rezignacija pred “posljednjim vremenima”. Iz toga će ljudi i nijedna slika bolje ne sažima život nego posljednje nije-
se istrgnuti Crna Gora, to je njen novi početak. Nikad ni traga mo otvaranje usta za koje ne znamo je li hvatanje vazduha, ili
rezignacije. Stvoriće se svijet u kome svijest i volja slobodnog pokušaj da se još nešto kaže.
čovjeka trijumfuju nad logikom istorije i egzistencije. Eto opet, Iz pogleda svakog čovjeka – kunem se pod vlijanjem Njegoše-
u okviru samog Balkana, paralelnih iluzija, dijametralno razli- vog stiha da mislim tačno ono što kažem bez retorike – iz pogle-
čitih “realnosti”, ukrštenih vremena. da svakog čovjeka stalno curi, kao nijemi jezik, nešto patetično
Crnogorski rat se odvija u glavi i srcima heroja, riječ je o sa- bespomoćno, i pruža se u praznini kao ruka slijepog prosjaka
vlađivanju samoga sebe i odnošenju pobjede nad sobom: ni tra- koji ne zna da oko njega nema nigdje nikoga. Ako mu se prima-
ga nasilja u ovakvom svijetu. Zato je Crna Gora samo na povr- knete, baš kao prosjak kojeg naučite na veliku širokogrudost,
šini svijet rata, akcije i politike, u suštini sve je podređeno du- to smolasto bespomoćno pretvori se u strašno zapomaganje
hovnoj veličini. Zbog te crnogorske koncepcije svijeta zbijenog što vam dušu para. Ako ćemo po najdubljoj istini, te dvije po-
u svijest, Njegoš će, kao pravi sin Crne Gore, samo formulisa- ruke, nijemog ili zaurlanog poziva u pomoć, jedine su pouzda-
ti ono što je ona podrazumijevala: da je spoljni svijet san i ilu- ne manifestacije Bića u Istoriji. Ako je to to što Bog sluša, ne »
REME 7 • 11 • 13
VREME
40
7 • 11 • 13 VREME
REME