“Ne me quitte pas”

Onaj sijedi gospodin tamo na krevetu pod aparatima je moj otac! Bio je u komi dva dana i
sve zaboravlja, ama baš sve. Rekli su mi da mu ne smijem govoriti niti loše, niti dobre
vijesti, da ne bi doživio novi udar zbog uzbuđenja. Znate, to je klasični infarkt prouzročen
stresom, obično porodičnim. Moja porodica je kriva za to, i samo je bilo pitanje vremena
kad će najemotivniji od nas, otac, završiti na tom neudobnom krevetu.

.....

Dok mi je zvonio telefon pokušavao sam da ga ne čujem. Tišina se nagomilavala i kao da

je kružila zgradom fakulteta u potrazi za mnom. Vidio sam je! Prvo je zahvatila krajičak
amfiteatra, a onda se proširila na čitav hol. Nekoliko pogleda se ogledalo na meni kao na
zamagljenom ogledalu, a onda su nestali. Tišina se proširila i do mog telefona koji je
uthnuo. Dvadeset dva koraka, i već sam izvan te uklete zgrade, sa željom da aktiviram
bombu i raznesem sve; to bi bilo bolje opravdanje nego da kažem ocu da deveti put nisam
položio svoj posljednji ispit. Kako postoje leptirići zbog kojih sam uvijek osjetio jesam li
ili nisam zaljubljen, tako postoje grčevi zbog kojih znam jesam li ili nisam razočarao.
Sada su ti grčevi bili dovoljno jaki da su jeli masnoće na mome tijelu, utiskivali bore na
licu i budili nekontrolisane drhtaje u nogama. Znate, možda zvuči glupo, ali opravdanje
nije postajalo, jedini krivac sam ja: njegov sin jedinac koji čita knjigu dnevno, koji je
snimio na desetine filmova, postavio isto toliko predstava, napisao na stotine i stotine
strana. Taj klinac je sa šest godina pisao bolje nego neki srednjoškolci, a već u petom
razredu je pisao i lijevom i desnom rukom. Eh, taj malac ne može da položi jedan jebeni
ispit. Riječ „IZVINI“ nema ulogu kakvu je nekada imala. Kada sam sa četrnaest ukrao i
slupao auto; rekao sam „izvini“ i sve je bilo manje-više uredu. Isto sam rekao i kada sam
Čepetu razbio glavu, i kada sam slomio ključ od kuće, i kada sam učiteljici u četvrtom
osnovne opsovao mater, i kada sam se prvi put napio, i kada me uhvatio da pušim, i kada
mi je pronašao erotske časopise ispod kreveta, i kada sam se zadužio u vrijednosti jednog
auta, i kada sam slupao drugo auto.... Imam osjećaj da je prva rečenica koju sam
progovorio bila : “ Izvini tata neće se ponoviti!“ (Uvijek se ponovilo)

Za sedmi rođendan sam dobio bicikl i knjigu „Mirza leti oko svijeta“. Više se i ne sjećam
o čemu se radi u knjizi, ali znam da nisam mogao provozati bicikl dok ne pročitam
knjigu. Tada smo skupa odlučili da će se moj život manje-više vrtiti oko knjiga, a vidite
mene sad!? Postajem matori student, koji baš zbog knjige ne može nastaviti sa životom.
Zapeo sam!

On i dalje svako jutro u sedam sati ide na posao, u pet se vraća, a svakog petnaestog
donosi platu i moj džeparac, naravno, tako je bilo do ovoga što se desilo prije dva dana.

Razumijete li Vi o čemu ja Vama govorim?!

Pa, početak se veže za prve faze mog puberteta. Tada smo doselili u Zenicu. Vjerujte, to
je najgore doba u mom životu. Nepoznavanje grada, ljudi, akutna nejebica; samo su neki
od problema s kojima sam se svaki dan susretao. Bio sam ogorčen, dovoljno ogorčen da
nisam uopšte razgovarao s njim, postali smo neznanci . U tom nijemom ciklusu našeg
filma shvatio sam da moj otac piše. Radio je to kradom, kao što momci kradom nose
cvijeće svojim djevojkama, tako je i on pisao: tiho i nečujno, kao duh za pisaćom
mašinom. Moja mater, koja i danas žali što ja nisam vlasnik neke seoske kafane, to,
naravno, nije razumjela, pa, tako se i on trudio da ona ne sazna za njegovu skrivenu
čežnju. To je bila prva očeva ljubavnica koju sam upoznao: stara mašina za kucanje,
marke Mercedes. Zarobljen u okove realizma, povrijeđen mnogo čime, taj sijedi
gospodin je pisao najljepše priče koje sam čitao, a šta mislite zašto ih Vi niste čitali?

Tu noć, kada sam slučajno pronašao na stotine kucanih papira, sam se i službeno upoznao
sa svojim ocem. Ja sam imao petnaestak i par mjeseci, a on oko četrdeset. Poznanici,
kakvi smo bili do tada, su postali najbolji prijatelji, još je samo trebalo da on potvrdi sve
to. Maska, koja je svakodnevno prekrivala moje lice nije više bila karakteristična za
mene, to je bio genetski kod. Ja se ni po čemu nisam razlikovao od njega, bili smo
skućeni u istu mašinu za kucanje marke Mercedes. Razlika se ogledala u mom
(ne)talentu i njegovoj prirodnoj ljepoti pisanja, u mojoj nepismenosti i njegovom vrsnom
poznavanju pravopisa srpsko-hrvatskog jezika. Par godina poslije smo kupili i prvi
računar, ali je otac nastavio pisati na pisaćoj mašini. Prva priča koju sam pročitao jeste
ona koja nosi naziv po mom imenu. Sa oduševljenjem sam se utapao u slova koja je plavi
indigo obojao u plavo. A onda je stao! Zvuk udaranja stare mašine je iščeznuo. Ono
zvono koje je signaliziralo da je još jedan red napisan više nije zvonilo. Godinu dana
poslije sam prodao tu mašinu za deset maraka. Ušao je u sobu, sasjekao me pogledom i
nestao, kao kada se dva najbolja prijatelja rastaju, stavljajući pečat na svoje prijateljstvo.
Ni danas ne znam zašto sam prodao tu mašinu, ali znam da otac više nikada nije pisao.
Slično sam uradio i sa njegovim knjigama, koje su onako ponosno stajale na stalažama
čekajući neko bolje vrijeme da budu čitane. Knjige su bile skoro nove, pročitane samo
jednom i to od njega; vjernog kolekcionara i poklonika ruske književnosti. Kada je
shvatio da sam i knjige prodao, opet je ušao u sobu, uputio jedan od onih sjekačkih
pogleda i nestao. Poslije toga otac više nikada nije kupio knjigu, niti je čitao.

Vrijeme je odmicalo, a ja sam postajao mladi intelektualac zarobljen u ideje alkoholizma,

seksualizma, kapitalizma, progresizma, fukarizma, nacionalizma, postmodernizma,
poststrukturalizma i svega što završava na „ZMA“, osim komunizma.

I baš kada mislite da je cijeli svijet vaš; jer ste napravili neki prosječan film, izgubili
nevinost, popili prvo pivo, propušili se, desi se najbanalnija stvar na svijetu: OTEKNU
VAM TESTISI! Dječija, vodena kila i dva mjeseca hospitalizacije. To je period kada
sam počeo razmišljati o samoubistvu, kao krajnjem rješenju svakog neuspjeha:

- Ako mi odrežu jaja ubit ću se!

- Ako dobijem jedinicu ubit ću se!
- Ako one pare ne mognm vratiti ubit ću se!
- .....

Uglavnom, samoubistvo je bilo potencijalno rješenje za sve probleme.

Sunce se probijalo kroz umrljane bolničke prozore, pokušavajući barem još jednom
osvijetliti one kojima je baš taj dan bio posljednji. Ja nisam bio među njima, ali svejedno
sam čekao neku svjetlost da me obasja i da sruši sve moje ideje o vješanju u bolničkom
toaletu.

Vidite, tad smo zakopali ratne sjekire. On se pojavio na vratima sa velikom porcijom
ćevapa u rukama, a ja sam pronašao svoje svjetlo. Iako sam ih morao jesti desnom rukom
(ja sam rođeni ljevak) to su bili najbolji ćevapi koje sam ikada pojeo.

A zašto desnom rukom?!

Pa, to je period kada sam završio četvrti razred. Do tada sam sve radio lijevom rukom, a
onda je došla odluka od njih dvoje da ja postanem dešnjak: PRIUČENI DEŠNJAK
Vremenom sam zaboravio da koristim lijevu ruku i postao pravi, pravcati dešnjak, sve
do....

Par mjeseci nakon bolnice sam slomio desnu ruku na tri mjesta i s njom nisam mogao
ama baš ništa raditi. Opet sam počeo da pišem, jedem, masturbiram lijevom rukom. To je
bio novi početak za mene.

Znate, pravo je čudo što je preživio, težak je to udar bio.....

Pa, došao je s posla i svi smo šutili. Ja sam šutio, zato što sam opet pao ispit, mama je
šutila jer sam ja pao ispit, a on je šutio zato što se nije osjećao dobro. Pomilovao me po
glavi, vjerovatno u nadi da će mi jednom i čestitati, a onda je legao. Tu noć tišina nije
napuštala moj stan sve dok u ponoć nisam začuo sestrin plač. Otac već nije davao
nikakve znakove života, kao da je čvrsto zaspao. Vrijeme je stalo! Sve je stalo! Onaj
sijedi gospodin na bolničkim vratima sa velikom porcijom ćevapa u ruci je stao. Stao je i
pisac na slovu S, i ja sam stao. Strah me prožimao ne puštajući nijednu poru moga tijela
da bude razumna. Dok sam se približavao nepomičnom tijelu na krevetu, vidio sam
svaku sliku svog djetinstva i shvatio da ne znam koja je prirodna boja kose moga oca. On
je sijed – možda se rodio sijed. I moj otac je bio dijete; je li i tad bio sijed?! Je li i tad bio
moj otac?! Taj sijedi obris na njegovoj glavi se presijavao na krevetu i izgledao kao
zlatna nit utkana samo u njega. Stavio sam ruke na njegova prsa i počeo sa
oživljavanjem. Ja to nikada prije nisam radio, niti znam raditi, ali nakon pola minute,
začuo sam krkljanje i vidio da je na trenutak pomjerio usne. Dvije minute poslije došla
je hitna i nastavili su raditi nešto slično što sam i ja radio. Jedan od njih je pogledao u sat i
sve je stalo.... Sve osim onog filmskog zvuka pulsa u bolnici (pip, pip, pip...). Sjedio
sam pored njega i posmatrao ga. Otac je bio u dubokoj komi, prekriven bijelim plaštom.
Doktor mi je rekao da on ne osjeća ništa i da vjerovatno sanja. Sjeo sam pored kreveta i
onako jako ga držao za ruku. Bio sam skoro siguran da sanja Putiš. I ja sam zatvorio oči,
stisnuo njegovu ruku, a onda otputovao:

Čekao me u podnožju Gradine – velikog brda u Putišu, koje podsjeća na piramidu. Pored
njega se nalazio ogromni vojni ruksak mokar od znoja. Već tada sam znao da me san
vratio u period kada je otac donosio brašno mami, sestri i meni , dvadesetak kilometara
dalje u Zenicu. Skinuo je mokru bijelu majicu, a na njegovim leđima su bili utisnuti
krvavi tragovi kaiševa od ruksaka. Obrisao je leđa i ramena majicom, a onda je onako
mokru i krvavu ponovno obukao na sebe. Popio je zadnjih par kapi vode iz ćuturice,
zatim se uprtio i počeo da silazi niz podnožje brda. Iako sam stajao tik pored njega, nije
me vidio.

Probudio sam se! Otac je i dalje nepomicno ležao na utegnutom krevetu.

A onda mi je zazvonio telefon. Krupan muški glas mi je saopštio da je objavljen moj

roman. To je prvi roman koji sam napisao, možda i jedini koji ću ikada napisati. Stisnuo
sam jako očevu ruku, pokušavajući da kontrolišem suze, koje su onako nenajavljeno
klizile niz moje lice. Gledao sam u mobitel i htio izustiti „Jebe mi se za roman“ , ali je
onda otac otvorio oči i onako djetinjasto me pogledao. Počeo je da razgleda po sobi, a
onda se ouzbiljio i rekao: „Zar je ovo ovako ozbiljno u pičku materinu!“ Svi smo se
nasmijali; nekoliko bolesnika, doktor, dvije sestre i ja. „Eto, mali rodio ti se otac“, izustio
je doktor dok je svoju ruku provukao kroz moju kosu. U toku dana sam shvatio da otac
svakih dva sata kreće ispočetka i svaki put kaže: „Zar je ovo ovako ozbiljno u pičku
materinu!“, naravno, u međuvremenu, zaboravi sve ono što se dešavalo do tada. Novije
sjećanje se jednostavno nije taložilo, „A i šta će mi, da bogdom mogu zaboraviti i sve ono
prije što je bilo“, kroz osmijeh je progovarao . Malo pred večer sam došao do primjerka
svog prvog romana Nemoj poći sada i odmah ga prokrijumčario do oca, koji se onako
uzbuđeno bacio na čitanje. Dva sata sam hodao po hodniku čekajući da čujem utiske, a
onda sam ušao u sobu. Pročitani roman je stajao pored oca koji mi se osmijehnuo. I baš
kada sam očekivao veliku čestitku, upitao me: „Je li ovo ta vaša postmoderna
književnost?“ „Jest tata“, odgovorio sam. „Eh, jebem ja tu vašu postmodernu književnost,
kurcu ovo ne valja“, dodao je. „Dobro tata“, slegnuo sam ramenima. „Hajd što ne znaš
pisati, pa, ti čovječe ništa ni ne jebeš u pičku materinu!“

I pitate se, vjerovatno, zašto sam još uvijek tu u hodniku. Možda će vam zvučati malo
čudno, ali čekam da otac zaboravi da je pročitao roman, da mu opet dam na čitanje.

Ovaj put mu se možda i svidi!