mirzeta_pajalic@outlook.

com

Pogledati film Ženska francuskog poručnika

MODERNA U KNJIŽEVNOSTI

Sredinom prošlog stoljeća metanoja je žestoko zahvatila evropski i američki svijet i

izazvala velike promjene u svim sferama društvenoekonomskog, političkog i
duhovnog života tadašnjeg čovjeka. Ona će dovesti do građanskog rata u
Sjedinjenim Američkim Državama i do revolucije pariškog proleterijata u Francuskoj
sa svim poznatim posljedicama. U to vrijeme SAD se sve više upliću u unutrašnje
stvari slabih i ekonomski nerazvijenih latinoameričkih država i potčinjavaju ih svojim
ekonomskim i političkim interesima. Pored toga SAD preuzimaju i prodor na Daleki

Istok. Kini nameću nepovoljan trgovinski sporazum a Japan primoravaju da otvori

svoje pomorske luke za američku robu. Dolaskom Abrahama Linkolna za
predsjednika SAD, počinje američki građanski rat, koji će trajati oko četiri godine i
završiti pobjedom Sjevera, podjelom zemlje farmerima i oslobađanjem robova.

Pariska komuna

U evropskim razvijenim zemljama toga doba dolazi do sve veće konfrontacije između
buržoazije i radničke klase. Radnička klasa je u međuvremenu vidno ojačala, a
zalagala se za radikalne društvene reforme. Buržoazija nije spremna da prihvati
postavljene zahtjeve i 18. marta 1871. godine, u radničkoj četvrti Monmart, u Parizu,
dolazi do oružanih sukoba između radnika i policije i vojske. Sukob je poznat u
historiji pod nazivom Pariska komuna, i trajao je 72 dana i završio s pobjedom
buržoazije.

Dekadensa

Veliki dio američkog i evropskog naroda nije bio zadovoljan ishodom ovih događaja i
to je izrazio na duhovnom planu. Posebno je to bilo izraženo u Evropi među gradskim
intelektualcima koji su se bavili umjetnošću.

Pisci, slikari, muzičari – svi su nezadovoljni i malodušni. Stariji afirmirani realistički

pisci u Francuskoj u svojim djelima toga vremena vrše oštru i objektivnu kritičku
analizu društva u cjelini. Mlađi pisci, koji su se u književnosti javili i prije pomenutih
historijskih događaja, pišu djela koja prosto ne odražavau stvarnost, oni maštaju o
nekom dalekom, nestvarnom i boljem svijetu, koji nisu u stanju da konkretno opišu
već ga nagovještavaju posebnim riječima tzv. simbolima.

Fin de siecle

1
Kraj 19. stoljeća obilježen je stvaralačim nemirom koji se očituju u traženju novih
mogućnosti umjetničkog izražavanja. Skladatelji, slikari, i književnici iznose nove
poglede na umjetnost i umjetničko stvaranje.

''Pomoću poezije i kroz poeziju, pomoću muzike i kroz muziku, duša u isti mah nazire
divote koje se kriju iza groba. I kad nam neka izuzetno lijepa pjesma izmami suze iz
očiju, te suze nisu dokaz nekog pretjeranog zadovoljstva, nego su mnogo više
svjedočanstvo jedne razdražene melankolije, jednog pritiska na živce, jedne prirode
prognane u nesavršeno, koja bi htjela da se odmah na ovoj zemlji dočepa nekog
otkrivenog raja. Prema tome, princip poezije je striktno i prosto ljudska težnja k jednoj
višoj ljepoti, a manifestacija tog principa je u jednom oduševljenju, u jednom zanosu
duše. To je oduševljenje neovisno o strasti koja je pijanstvo srca, i od istine koja je
hrana razuma''. (Šarl Bodler)

Dekadencije

Pisci upravo ovakvih razmišljanja, oduševljenja i razočarenja nazivaju se

dekadentima prema franc. dekadenca = opadanje, raspadanje, a njihova djela je
lahko prepoznati po sadržaju i atmosferi kojom zrače, a posebno po formi i po stilu
kojim su napisani.

Dandi – bohem

Dandi bohem je naziv za intelektualce koji neuredno žive i koji su nezaineresovani za

praktičnu stranu života. Veliku pažnju su poklanjali svom odijevanju, nosili su duže,
posebne i njegovane frizure, a živjeli su lagodno, neuredno i najviše vremena su
provodili u kafanama – bohemi. Junaci u njihovim književnim djelima imaju iste
osobine i najčešće vode isti ili sličan način života kao i njihovi autori. Oni su
uglavnom stranci u ovom svijetu i životu, praktično, sanjari. Mrze zlato, vole,
metaforično rečeno, oblake, teže za vatrom što ispunjava svemir, a na stvarnost
gledaju kao na ''kružni vir''.

Parnasovci

Parnas je naziv planine u Grčkoj, na kojoj je prema predanju grčkog naroda i njegove
legende živio Apolon, bog umjetnosti, sa svojim muzama koje su štitile pojedine
nauke i umjetnosti. Prema vjerovanju starih Grka, boravak u šumovitom izvorišnom
predjelu zvanom Kastalija, na pomenutoj planini, stimulativno je djelovao na
umjetnike koji su poslije tog boravka imali više nadahnuća za veća stvaralačka
pregnuća.

2
Ovaj mit o parnasu bio je inspiracija jednoj grupi francuskih pjesnika da formiraju
pjesnički krug pod istm naslovom, koji je imao posebno shvatanje poezije.
Parnasovci su za ideal umjetnosti proglasili kult čiste i apsolutne ljepote. Od
umjetnika se zahtijeva, savršenstvo forme, dotjeranost stiha i virtuoznost izraza.
Pjesnik se nije smio prepuštati osjećanjima nego je morao biti suzdržan i odmjeren.
Tako su se direktno suprostavili romantizmu i sentimentalizmu, koji im je prethodio.
Bila je to neoromantika, koja je išla za isticanjem nesvakidašnjih tema u književnosti,
za ulaženjem u historiju i dalja historijska razdoblja, za iznalaženjem čudesnoga,
tajanstvenog, magijskog.

Larpurlartizam

Parnasovci su pisali za odabran, uzak krug elitnih poznavalaca književnoumjetničkih

djela, i njihova umjetnost je, svojim sadržajem i formom, bila nepristupačna širem
sloju čitalaca. Isticali su da umjetnost ne smije poslužiti ni jednom političkom,
društvenom ni moralnom cilju već samo sebi. Larpurlartizam je kao termin i oznaka
nastao prema franc. lar pur lar = umjetnost za ili radi umjetnosti. U širem smislu riječi
radi se o sasvim određenoj estetskoj koncepciji koju je formulirao francuski filozof
Viktor Kuzin (1792. – 1867.), a koja se temelji na tvrdnji da je za razumijevanje
umjetnosti dovoljna njena vlastita svrha koja proizilazi iz njenih vlastitih zakona.
Pjesnici koji su prihvatili Kuzinovo estetsko stajalište zalagali su se za stilsku,
formalnu i estetsku vrijednost djela, koja ne zagovara ni jednu ideju, ni jednu
tendenciju osim da je sama sebi svrha. To stajalište je prihvatio parnasovski književni
krug, koji su sačinjavali: Lekont d'Lil (njegov osnivač i teoretičar; autor zbirke
pjesama Antičke poeme, Barbarske poeme i Tragičke poeme), Teofil Gotje (autor
zbirke pjesama Emajli i kamenje), Šarl Bodler (autor zbirke pjesama Cvijeće zla),
zatim Heredija, Šili Pridon i dr.

Parnasovci su 1860. godine u Parizu objavli svoj prvi poetski zbornik pod naslovom
Savremeni Parnas. Ukupno su izašla tri takva zbornika a zatim je prestao dalje
izlaziti. U ovim pjesničkim zbornicima, pored pomenutih pjesnika, svoje radove su
objavili i Pol Verlen i Stefan Malarme, kasnije poznati simbolisti.

Šarl Bodler

Bodler nije samo začetnik moderne već i njen najveći pjesnik. Njegov značaj ne mjeri
se samo vrijednošću stihova već i snagom zaokreta i svježinom novine, koju unosi u
svjetsku književnost. Novina je u poimanju smisla i svrhe književnosti. Književnost
nije više u funkciji slikanja stvarnosti, bilo da je po srijedi stvarnost čovjekovih emocija

3
i misli bilo da se radi o društvenoj stvarnosti. Tačnije, lijepo nije negdje izvan
književnosti, niti je književnost tek sredstvo da se to dosegne.

Ljepota se nalazi u samoj književnosti i ona ne isključuje pojmove zla i ružnog.

Naprotiv, naslov i sadržaj zbirke Cvijeće zla jasno upućuje na objedinjavanje dotada
disparatnih1 pojmova lijepo – ružno, dobo – zlo.

Bodler je mračni i poročni pjesnik velegradskog pejzaža Pariza. Njegov estetski ideal
je sadržan u formi prikazivanja, u literarnom obliku, dakle, u jeziku. Stoga on preferira
visoko stilizirane pjesničke oblike – sonete.

OBILJEŽJA MODERNE

Kao i svaki novi pravac i moderna je nastala kao reakcija na prethodni pravac ili
prethodnu stilsku formaciju, na pozitivizam i realističko-naturalističku doktrinu u
književnosti. Istovremeno, kao svojevrsnu negaciju realizma i naturalizma, moderna
reformira neke romantičarske ideje. Nasuprot strogom determinizmu i pozitivizmu
realizma modernisti se zalažu za čist individualizam i ''umjetnost duše'' (Herman Bar).
Stoga se suprotnosti i razlike između moderne i realizma mogu predstaviti tabelom.

REALIZAM MODERNA

Tematika Društvene pojave i pojedinac Pojedinac kao usamljeno

kao društveno biće i napušteno biće.

Dominantni Proza Poezija (lirka pjesma) i drama

žanrovi Roman, pripovijetka, novela.

Odnos prema Slijeđenje zadatih Narušavanje zadatih konvencija

1
Disparatni pojmovi pojmovi koji ne pripadaju zajedničkom srodnom pojmu te nemaju nikakvih zajedničkih
oznaka, npr. razum i biljka, jabuka i vrlina

4
konvencijama konvencija (težnja za eksperimentom)

Fabula i lik Fabula u funkciji slikanja Dokidanje fabule i potpuni

karaktera prelazak na ''unutrašnji plan''

Likovi Karakter ili tip koji postaje Pojedinac koji svojom ili tuđom

žrtvom društvenih sukoba. voljom biva isključen iz zajednice

Jezik Socijalno i intelektualno raslojen Sam sebi svrha.

u funkciji karakerizacije lika.

Globalni plan Vanjski, široki, epski, društvo, Unutrašnji, uski, psiha

pojedinca

cjeline fragment.

Tekstualni Fabularizacija Karakterizacija.

princip

Pojam moderna prvi put je upotrijebljen osamdesetih godina XIX vijeka u Njemačkoj,
u vezi sa realističkim programom mladih, da bi se kasnije preimenovao i na niz
različitih pokreta, škola i strujanja. Moderna nastaje kao reakcija na pozitivizam 2 ,
realizam3 i naturalizam4 koji su obilježili literaturu XIX vijeka. Pod uticajem idealističke
i metafizičke filozofije moderna se zalaže za individualnost, subjektivnost, iracionalno
i osjećajno. Djelima moderne bježi se od realnosti, njima dominira disharmonični
senzibilitet, pesimistički doživljaj svijeta i života.

2
Pozitivizam (lat. posutivus9 fil. smjer u filozofiji i znanosti kojem je polazna tačka samo ono što je pozitivno,
činjenično i iskustvom dano i koje svoja istraživanja i izlaganja vrši samo u ovim granicama, odbacujući svaki
metafizički put koji je potpuno nepotreban i nekoristan
3
Realizam (lat. realismus) fil. naučavanje da stvari postoje neovisno o subjektu koji ih spoznaje; težnja da se
stvari gledaju i prikazuju onakvim kakve su u stvarnosti; književni i umjetnički smjer koji teži prikazivanju
života onakvim kakav je u stvarnosti
4
Naturalizam (lat. naturalismus) fil. pogled na svijet koji smatra prirodu kao jedino što stvarno postoji, i duh i
njegove tvorevine svodi pod pojam prirode (stoici, Epikur, G. Bruno, Spinoza, Goethe, Heckel i dr.); u
književnosti i umjetnosti: što vjernije oponašanje prirode i prikazivanje života onakvog kakav je, bez ikakvog
uljepšavanja i idealiziranja (Zola)

5
U formalnom smislu moderna donosi puno toga novog – svojim stilskim i
kompozicionim inovacijama stvara neobične pjesničke slike, donosi neočekivana
metrička rješenja ili pripovjedačke izmjene.

Moderna obuhvata nekoliko škola i stilskih tendencija na prelazu vijeka (fin de

sciècle) – dekadenciju, simbolizam, parnasovsku liriku, secesiju i sl. Zato se o
moderni može govoriti tek uopćeno, budući da sam pojam prije iskazuje određene
umjetničke težnje nego cjelovit književni program ili pokret.

Moderna njeguje kult lijepog i esteticizam, ona teži formalom i stilskom savršenstvu.
Prihvataju se u Evropi vladajući pesimizam, subjektivnost, i artizam5. U poeziji se prvi
put otvoreno piše o smrti kao o problemu pojedinca, o ljubavi kao o tjelesnoj strasti, a
zapaža se i sklonost ka citatima svjetske literarne baštine. U isti mah lirika ovog doba
je znala biti i politička, rodoljubiva i društveno angažovana.

U latinoameričkim književnostima moderna označava literarno stvaralaštvo koje je, s

jedne strane, bilo obilježeno evropskim uticajima (simbolizam, parnasovska lirika,
naturalizam), a sa druge strane oslanja se na špansku tradiciju renesanse i baroka.

Presudna godina za modernu bila je 1922. u kojoj su objavljene pjesničke zbirke

Pusta zemlja T. S. Eliota, Devinske elegije i Soneti Orfeju R. M. Rilkea, romani Uliks
Dž. Džojsa, Džejkobova soba V. Vulf i Sodoma i Gomora M. Prusta, kao i drama
Baal B. Brehta.

Društvene i političke promjene koje je donio Prvi svjetski rat nagnule su intelektualce i
umjetnike da preispitaju osnovne vrijednosti zapadne civilizacije, smatrajući da su
mnoge od njih doprinijele krvavoj ljudskoj klanici. S time je bio povezan i promijenjen
umjetnički senzibilitet koji je zahvatio nove forme i stilska sredstva. Na naglašene
formalne eksperimente uticao je niz vanliterarnih činilaca – tehnološki razvitak,
otkrića nauke i fizike (npr. Ajnštajnova teorija relativizma), psihoanalitička teorija
Frojda i Junga, Bergsonova filozofija itd.

POEZIJA MODERNE

5
Artizam( lat.ars, arts umjetnost) način umjetničkog, osobito književnog izražavanja koje je više posljedica
vještine i znanja nego čistog talenta i osjećaja, te se stoga više koristi vanjskim sredstvima ( riječju, stilom,
kompozicijom i dr.); pretjerana sklonost vanjskom obliku umjetničkog djela,''igra riječi''

6
Moderna daje poeziji dominantnu ulogu, kakvu je već imala u romantizmu. Praktično
gledano, poezija je bila najpogodniji izraz za efikasnu demonstraciju osnovnih ideja
moderne. Trajno obilježje modernističke poezije jeste stalna težnja za
eksperimentom, vjera u autonomiju umjetnosti i težnja za orginalnošću. Bodler
je, ne zazirući od estetike ružnog i prezirući prirodnu ljepotu (što je suprotno
romantizmu!), pokazao užas i ljepotu modernog velegrada. Pjesnik, kao povlašteni
izabranik, stvara svoju viziju zbilje koja je nadmoćna nad vanjskom zbiljom. Međutim,
on tu svoju viziju nije spreman podijeliti sa prosječnim pripadnicima društvene
zajednice, čime svoj odnos sa tom zajednicom zaoštrava. Moderni pjesnici ne žele
podilaziti prosječnom ukusu. Zato je njihova poezija često hermetična (naročito kod
Malarmea) i na granici komunikacije sa čitaocem.

PROZA MODERNE

Proza moderne zainteresovana je za čovjekovu podsvijest, za ono što je potisnuto i

što čini njegov unutrašnji misaoni ili emotivni život. Pored toga, moderna ponovo
pokreće pitanje odnosa prema tradiciji, ali ne samo književnoj nego i kulturnoj. Taj
odnos se ne ogleda samo u preispitivanju naslijeđa ili u formalnim novinama, već u
potpuno drugačijem tumačenju prošlosti.

Mnogobrojni mitovi, legende i simboli iz prošlosti pozajmljuju se i stavljaju u kontekst,

čime se mijenja njihovo tradicionalno značenje. Odatle moderna najavljuje pojavu
inertekstualnosti, koja će se naročito razviti u postmodernizmu.

ROMAN MODERNE

Romani Fjodora M. Dostojevskog, kao i veliki roman G. Flobera Madam Bovari,

istovremeno, dezintegrišu poetiku realizma ali i najavljuju nove modernističke
tendencije. Ipak će dosljednije modernistički poetiku slijediti engleski pisci Henri
Džejms, Džozef Konrad, Virdžinija Vulf i Džejms Džojs, zatim francuski pisci Marsel
Prust i Anre Žid, te njemački Franc Kafka, Robert Muzil i Tomas Man, i na kraju,
američki Vilijem Fokner i Džon Dos Pasos.

Prebrojani romani manje ili više slijede načelo defabularizacije tako što radnje
premještaju iz vanjskog svijeta u svijest lika. Vrijeme moderne priče obično je kratko i
obuhvata svega nekoliko sati, jedan ili više dana. Prostorni i vremenski slijed priče je
razlomljen i umjesto kompaktne romaneskne cjeline dobijamo djelo izlomljeno na
fragmente. Lirske rečenice se smjenjuju s esejističkim dionicama, filizofska
razmišljanja s pripovijedanjem različitih zgoda. Različitim se oblicima unutrašnjeg
monologa pokušava prikazati stanje svijesti lika pa se takvi romani nazivaju –
romanima toka svijesti. Džems Džojs je u romanu postigao ono što je simbolista
Malarme u poeziji – krajnji hermetizam. Idealni junak modernog romana je
intelektualac koji propituje vlastiti identitet ili umjetnik zaokupljen posebnošću svoje

7
vizije. Roman moderne odbacuje načela hronološkog i kontinuiranog redoslijeda
pripovijedanja, tradicionalnu karakterizaciju junaka, i poseže za postupcima toka
svijesti, različitim vidovima retrospekcije i fokalizacije.

DRAMA MODERNE

Drama je drugo važno žanrovsko područje na kome se ispoljavaju inovativne

tendencije moderne. Zaokret od realizma i naturalizma ka simbolizmu osjeća se u
dramama dvojice nordijskih dramatičara Henrika Ibsena i Augusta Strindberga. Cilj
dramaskog pisca nije više da prikažu što jasniju i što pregledniju radnju, već su i
radnja i likovi podređeni središnjem simbolu. Umjesto logične veze između uzroka i
posljedica postavlja se simbol. Vodeći dramatičar simbolističkog pozorišta bio je
belgijski pisac Moris Meterlink.

U dramama ruskog pisca Antona Pavloviča Čehova isprepliću se postupci

naturalizma s elementima lirske i simbolističke poetike. On je preobrazio klasični
zaplet i rastvorio ga u niz svakodnevnih naoko nevažnih događaja, a sukob među
likovima zamijenio je njihovim psihičkim stanjima.

Simbolizam (grč. Simbolon – znak)

Simbolisti je razumijevaju kao riječ sa najmanje još jednom, a u pravilu sa više

dodatnih značenja. Simbolom tako može postati svaka riječ čije se značenje može
proširiti. Simbolisti odbacuju općeprihvaćene, stalne simbole, a insistiraju na
individualnom proširenju značenja. Oni idu čak i dalje od riječi pa pojedinim
glasovima pridodaju određena simbolička značenja, kao što to radi npr. Rembo
simbolizacijom vokala.

Program stalnog eksperimenta dovest će do zahtjeva za ''apsolutnom'' originalnosti u

poeziji Artura Remboa, koji vlastitom hermetičnom simbolikom razgrađuje klasična
pravila kompozicije.

Simbolizam kao književni pokret u Francuskoj programski je osmislio i pjesnički

potvrdio Stefan Malarme. Ključni zahtjev simbolista bila je koncepcija ''čiste poezije'',
tj. oslobađanje poezije od služenja bilo kome i bilo čemu, osim samoj sebi. Cilj je
poezije da uz pomoć simbola evicira neodređene pojmove te da uputi na njihova
međusobna pretapanja. Simbolika na kojoj simbolisti insistiraju mora biti oslobođena
uvriježenih religijskih i psiholoških značenja. Na simboliste su najveći utjecaj imali
američki pisac Edgar Alan Po i Bodler. Umjesto romantičke inspiracije zaziva se
svjesno intelektualno majstorstvo, a u prvi plan se stavlja zvukovni sloj pjesme. Stoga

8
su simbolisti bili poštovaoci muzike kao umjetnosti, posebno kompozitora Riharda
Vagnera.

Impresionizam (franc. impressionisme od lat. Impresio – utisak)

Pokret unutar moderne nastao u Francuskoj krajem XIX stoljeća pod uticajem
istoimenog pokreta u slikarstvu. Glavno mu je obilježje sklonost da se transformacija
iskustva u umjetničkom izrazu povjeri u prvom redu intenzivnoj osjetljivosti. Lišavajući
jezik simbolističke pojmovnosti i apstrakcije impresionisti insistiraju na čulnim
kvalitetima i konkretnoj zornosti pjesničkog jezika. Cilj im je prikazati zbilju koja je
satkana od obilja osjetilnih senzacija, od mnoštva boja, mirisa i zvukova. Za
impresionizam su karakteristične male književne forme: lirska pjesma, prozna skica,
kraća pripovijetka, dramska jednočinka. Najznačajnijim piscem impresionizma smatra
se Anton Pavlov Čehov, naročito u dramama i nekim pripovijetkama.

PISCI I DJELA

Poezija

- Edgar Alan Po Gavran (pjesma), Filozofija kompozicija (programski tekst)

- Teofil Gotje Emajlii kamenje (zbirka)
- Šarl Bodler Cvjetovi zla (zbirka)
- Pol Verlen Mudrost, Pjesničko umijeće (programski tekst)
- Gotje, Bodler, Verlen, Malarme Savremeni Parnas
- de Lil, Pridom, de Eredia Savremeni Parnas (novo izdanje)
- Žan Morea Manifest simbolizma
- Artur Rembo Samoglasnici, Marina, Sezona u paklu, Iluminacije
- Stefan Malarme Dati čistiji smisao riječima plemena
- Pol Valeri Groblje pokraj mora, Mlada Parka
- Vilijam Batler Jejts Plovidba u Bizant, Među školskom djecom
- Rajner Maria Rilke Devinske elegije (zbirka)

Drama

- Henrik Ibsen Gospođa s mora, Kad se mrtvi probudimo, Nora, Divlja patka
- August Strindberg Igra snova, Sablasna sonata
- Moris Meterlink Plava ptica
- Anton Pavlović Čehov Ujka Vanja, Tri sestre

Roman

- Franc Kafka Proces

9
- Marsel Prust U traganju za izgubljenim vremenom
- Virdžinija Vulf Gospođa Dalovej
- Džems Džojs Ulix
- Andre Žid Kovači lažnog novca
- Tomas Man Čarobni brijeg
- Vilijem Fokner Krik i bijes

Teškoće u određivanju modernizma nastaju zbog izuzetne raznolikosti u književnoj

teoriji i praksi međusobno suprostavljenih književnih pravaca. Milivoje Solar i grupa
njegovih istomišljenika ima teoriju da je epoha modernizma počela sa francuskim
pjesnikom Charlesom Baudelairom i objavom njegove zbirke poezije Svjetovi zla, a
modernizam traje još uvijek ali priznaju da se sad trenutno nalazimo u njenom
posljednjem periodu „postmodernizmu“. Naime, oni cijeli modernizam dijele na četiri
perioda koji su se odvijali unutar epohe.

Prvi period je period „estecizma“ , koji počinje već pomenutim Charlesom

Baudelairom. Drugi period je „ avangarda“, oko čijeg opisa poetike postoje brojna
podijeljena mišljenja . treći period, kojem po mišljenju tih teoretičara pripada Beckett
je period „kasni modernizam“. Tom periodu po njima pripada Bulgakov, Beckett,
Ionesco, Adamov i niz drugih autora, a samim tim i epoha modernizma . pored
ovakvih razmišljanja teoretičara i historičaraknjiževnosti prisutna su još i mišljenja
istih kako je modernizam završio sa tzv. periodom „kasni modernizam“ , a nastala
sasvim nova književna epoha „postmodernizam“.

POSTMODERNIZAM

Nejasno je može li se odrediti kraj modernizma ili je postmodernizam tek

njegova posljednja faza koja još nema ni vlastitoga imena, nego je određena
nejasnom i protuuslovnom kovanicom „nakon modernizma“.Uglavnom se smatara da
se postmodernizam može razlikovati od estecizma, od avangarde. Za razliku od
avangarde, s kojom dijeli mnoge tehničke postupke i česte ironijske obrate,
postmodernizam ne osporava tradiciju:

On ju, naprotiv, zapravo jedino želi „proširiti“, koristi se njome bez

vrijednosnog izbora, dopuštajući tako da je može i doslovno slijediti, gotovo
ponavljati, da je može najdublje uvažavati, ali je također može i ironizirati i tumačiti na
posve osobit vlastiti način.

U književnoj praksi postmodernizam je sklon tzv. otvorenim djelima i kraćim

književnim oblicima. Početak postmodernizma najčešće se smiješta u sedamdesete
godine 20 stoljeća premda se kao što je to inače čest slučaj u povijesti književnih
epoha , njegovi utemeljitelji, pa i u nekom smislu i uzoru književne tehnike mogu naći

10
i znatno ranije. Tako je, iako postmoderni teoretičari ne žele priznati postojanje,
široko prihvačeno mišljenje kako su osnivači postmodernističke književnosti J. L.
Borges, S. Beckett i V. Nabokov u svojim kasnijim djelima.

AVANGARDA6

Sto se tiče Becketta, pored ovakvog mišljenja još je prisutnije i mišljenje da je

ovaj pisac stvarao pod utjecajem poetike „avangarde“, tj. „neoavangarde“. Avangarda
se koristi, kako možemo pronaći u Rječniku književnih termina , kao oznaka, kao
nadređeni termin pravcima i pokretima u XX stoljeću. „historijkom avangardom“ se
označava od oko 1910. do tridesetih godina prošlog stoljeća, a pojam
„neoavangarde“ ili savremene avangarde označava se književnost i uopće umjetnost
od petnaestih godina pa nadalje.

Avangardisti se slažu u tome da valja razoriti tradicionalnu i posve novu

umjetnost što bi djelovalo i na kulturu u cjelini, ali se ne slažu u tome koje i kakve
vrijednosti valja uspostaviti i kakvim bi se književnim tehnikama one mogle oblikovati.
Prepoznatljive su zato osobine jedino razaranje svih književnih, osobito žanrovskih
konvencija, pa čak i uobičajne logike jezika . to se postiže poigravanjem s parodijom,
crnim humorom , paradoksima i neobičnim načinima oblikovanja likova. Književnost
treba prožeti svakidašnji život i time promijeniti kulturu kako bi nastupilo novo doba
kojemu je ona predhodnica7.

Virdžinija Vulf (VIRGINIA WOOLF 1882.-1941.)

Rođena u uglednoj viktorijanskoj intelektualistički nastrojenoj obitelji

Stephen.Odgajali su je uglavnom privatni učitelji.Otac joj je bio poznati književni
kritičar i izdavač, Lesli Stephen. U očevoj kuci stekla je odbro obrazovanje.Nakon
očeve smrti 1904.godine seli se s braćom i sestrom u londonsku četvrt Blumsberi.
Njihova kuća postaje okupljalište najpoznatijih ličnosti iz engleskog javnog i kulturnog
života,kao što je T.S.Eliot i mnogi drugi intelektualci.Virginia ovdje nije primala samo
ideje.Bitni su,možda bili ti ležerni odnosi,koji nisu obavezivali nikoga a dopuštali su
maksimum intelektualne i osobne prisnosti. Woolfova nije bila senzualno angažirana;
najintenzivnije se približila Lyttonu Stracheyu, koji je bio poznat po svom
homoseksualizmu.
Kao i Clarissa Dalloway,Virginijina najjaca prijateljstva bila su sa ženama, pa je i u
brak s Leonardom Woolfom ušla nezainteresirana. 1912.godine udaje se za

6
Franc. avant-garde -prethodnica
7
Milivoj Solar, Književni leksikon,Zagreb,2007.

11
poznatog novinara Leonarda Woolfa.Pet godina kasnije osnivaju izdavačko
poduzeće «Hogarth Press»,koje i danas postoji,a sluzi afirmaciji avangardnih i
marginaliziranih pisaca.Otprilike iz tog doba datiraju prvi snažniji živčani slomovi i
napadaji duboka psihičkog raskola koji su je pratili do konca života. Njen život nije bio
bez trauma i potresa. Od najranijeg njezinog doba u domu Stephenovih i najbližem
Virginijinom krugu javljala se smrt i odnosila mnoge koji su joj bili bliski.

DJELA:

ROMANI: Putovanje brodom (1915.), Noć i dan (1919.), Jakovljeva soba (1922.),
Gospođa Dalovej (1925.), K svjetioniku (1927.), Orlando (1928.), Valovi (1931.),
Godine (1937.), Između činova (1941.)
ESEJI:Običan čitalac (1925.), Smrt noćnog leptira (1942.), Moment (1947.),
Kapetanova smrtna postelja (1958.), Granit i duga (1958.)
DNEVNIK: Dnevnik jednog pisca (1959.)
STUDIJA: Vlastita soba (1928.)

Njezini romani su visoko eksperimentalni: na više mjesta radnja koja je počesto

svakodnevna i uobičajena,rastače se u svijesti ženskih protagonista;snažan lirizam i
jezična virtuoznost stvaraju dojam svijeta prebogatog vizualnim i drugim senzornim
asocijacijama,kao i senzibilne likove uronjene u neprestano preispitivanje vlastite
doživljajnosti i opstojnosti.
Po svjetonazoru mješavina epikurejskog materijalista i bergsonovskog idealista,kao i
estet na tragu Waltera Petera-Virginia Woolf u svojim je romanima kreirala svijet
uglavnom ograničen na intelektualiziranu englesku višu srednju klasu, ali univerzalan
po dosegu za pažljivijeg čitaoca.Sama je radnja često banalna:gospođa Dalloway
sprema zabavu i sijelo,a cijela se radnja vrti oko toga događaja;u «Svjetioniku» je
opisan izlet gospođe Ramsay s brojnom obitelji, kao i tvorački napor slikarice Lily
Briscoe; »Valovi» su zbirka lirskih solilokvija šestoro prijatelja. Pjesnički recitativi
pretvaraju taj roman u nešto nalik na poemu u prozi.
Zbirke kritika i eseja Woolfove su još utjecajnije, bar od 1970-ih godina. U njima je
zasnovala feminističku književnu kritiku, a ton u njima varira:s jedne se strane
pojavljuju,faktografski zasnovane, lamentacije o zapostavljenosti žena i njihovoj
onemogućenosti u umjetničko-tvoračkim procesima; s druge strane Woolfova insistira
da je «ŽENSKA»,kao i «MUŠKA» umjetnost zapravo androgina,pa je sloboda
izražaja ženskoga iskustva i percepcije svijeta marginalna: PRAVI UMJETNIK
NADRASTA SPOL.
Ovdje Virginia pokazala smjesu zrele kritičnosti i naivnosti. S druge strane ona je
sjajno raščlanila i ilustrirala povijesnu datost «ženske sudbine», koja je mnoge
potencijalne kreativne osobnosti osudila na skučenu i samo djelomice ostvarenu
egzistenciju.
U eseju «Moderna proza»,ona izuzimajući neka imena kritizira način kojim se
najpopularniji englesi pisci posljednjih decenija služe nekim književnim
konvencijama,kako zamišljaju likove i stavljaju ih u materijalnu i društvenu sredinu,iz

12
kojih,onda, izvode i fabulu.Imena koja posebno ističe su:John Galsworthy,H.G.Wels i
Arnold Bennett, najugledniji tzv. Edvardijanci (jer su za vladavine Edwarda VII postigli
najveću popularnost). 1924.god. objavljuje još jedan važan esej «Gospodin Bennett
i gospođa Brown» u kojem svoje ranije misli upotpunjuje i razvije na jednom
zamišljenom primjeru.
Njen kasniji rad uključuje konvencionalni roman «Godine»,1937.g. (ne baš uspjelo
djelo), te posljednje veliko ostvarenje roman «Među činovima» / Between the acts),
1941.g. Opet snažno eksperimentalnu prozu u kojoj su sažete njene opsesivne teme:
rekreacije svijeta kroz visoko metaforizirani jezik; seksualna ambivalencija, i
najvažnije-meditacija o protoku vremena i života, utjelovljena u fikcionaliziranom i
estetiziranom prikazu skoro cijele engleske povijesti.

Gospođa Dalovej

Ovo je jedan od najpopularnijih romana V.Vulf. Zajedno sa Džojsovim «Uliksom»,

primjer je modernog monološko-asocijativnog ili romana struje svijesti. Karakteristika
ovakvih romana jest da se ne temelje na fabuli i oblikovanju karaktera,već na što
uvjerljivijem reproduciranju čovjekove svijesti.
Ovaj roman je Virginia pocela pisati 1922.godine,a objavila ga je 1925.godine.ovaj
roman nije nastao kao ilustracija jedne teorije o umjetnosti književne proze, međutim
ovo djelo je prvi značajan i konačan uspjeh spisateljičina nastojanja da ostvari jednu
novu koncepciju romana, predstavljajući praktičnu potvrdu njezinih stavova u
polemici što ju je s nekim svojim suvremenicima sama počela nekoliko godina ranije.
Kao neki tragač za novim u književnosti Woolfova bi željela izbjeći konvencije i
napisati knjigu o ničemu. Zadaća je romansijera prikazati promijenljiv, nepoznati
neograničeni duh, a to neće postići realističkim opisom, nego stvaranjem jezičke
tvorevine pjesničkoga reda, koja će na vrlo subjektivan način iskazati život, s obzirom
da je život shvaćen –ne kao rutinski poredak, nego kao blistav,poluprovidan veo,koji
nas okružuje od početka do kraja naše svijesti.
Kada bismo prihvatili formulaciju da se Virginia služi tehnikom «struje svijesti», u
ovom romanu ta svijest bi mogla biti svijest Clarisse Dalloway koju pratimo tokom
jednog dana,gdje nastaje bitna predodžba o bitnim obilježjima njezina života.
Promatramo li tekst pažljivije vidjet ćemo,ipak,da Clarissina svijest zauzima samo dio
teksta i to uz velike prekide,i to da je Clarissa samo jedna od osoba čija nam je
subjektivnost predočena.
Roman nam se predočuje sveznajućim pripovjedačem koji-baš kao u tradicionalnim
realističkim romanima-ne samo da poznaje sve činjenice,nego izlaže njihove
misli,ocrtava vidove njihovih karaktera zalazi u intimu njihovih svjesnih sjećaja,pa i
nesvjesnih poriva.Ali u tradicionalnom romanu pripovijedna strategija ima svoju
formalnu organizaciju,izabrane su pojedine konvencije,izdvojene perspektive samo
nekih svijesti. U Virginie W. Teče struja, ne junakinjina nego pripovijedačka, što
pripada autorskom glasu.
S lakoćom od rečenice do rečenice, pa i unutar samo jedne misli, autorski će glas
prelaziti od opisa vanjskog izgleda ili atmosfere okoliša na izravno navođenje riječi

13
nekog lica,da bi pratio tok junakovih misli,iznoseći ih slobodnim neupravnim govorom
u trećem licu,ili,metaforičkim pjesničkim iskazom,da bi obilježio neko dominantno
raspoloženje.
Katkad je teško razlučiti da li neka misao pripada licu,ili pripovjedaču, da li je
naznačena psihološka nijansa obilježje što mu ga daje pripovjedač,ili je izraz vlastite
subjektivnosti tog lika.Možda je u tome i ljepota tog jedinstvenog,a tako raznolikog
teksta,u tom je i privlačnosti poteškoća za čitaoce.
Originalnost Virginijina, među najvećim majstorima «struje svijesti»,i jest baš u tome
povezivanju-u činjenici da se tekst ne sastoji od unutrašnjih monologa,niti od duljih
registracija osjećaja i misli jedne osobe,isprekidanih njezinim
slušnim,vidnim,uopćeosjetilnim dojmovima.
U Gospođi Dalloway,radnja se zbiva u 24 sata,u Londonu.To jedinstvo vremena i
mjesta, prema zahtjevima neoklasicističkih kanona za tragičku i komičnu
igru,omeđuje,ne toliko vanjsku radnju,koliko intenzificira unutrašnje događaje-kroz
sjećanje i suodnose karaktera.
Da bi radnja bila preglednija,u čitavom tekstu javljaju se zvona londonskih crkava,a
najviše Big Ben s Parlamenta, i upozoravaju na odmicanje vremena na izvanjskom
planu javnosti i ravnomjernosti-objektivne mjerljivosti.A baš to oslobađa unutrašnji
prostor za igru subjektivnosti.Kod Virginije Woolf opis nekih karakteristika Clarisse
Dalloway,npr. prelazi u predočivanje jutra,okoline,trenutnih reakcija ljudi oko nje,na
njezinu pojavu,ili,pak,u predočavanje njezinih trajnih osjećaja i sjećanja.Sve što je
izloženo autorskom glasu koegzistira simultano-pretapa se i konfrontira.
Redoslijed i razvoj tu su,kao i radnja ,fabula,sasvim nevažni.Tematski srazovi zbivaju
se u onim sadržajnim trenucima,koji zrače smislom i obuhvaćaju,podrazumijevaju
sve što je u prošlosti ili u praznim razdobljima nastalo kao mogućnost kasnijeg
oplemenjivanja.Pa i čitav dan u kojem se zbivaju događaji Gospođe
Dalloway,možda je takav jedan trenutak značajnog sadržaja,iako i u njemu ima
momenata spoznaje,dramske koncentracije,ali i sekvenca razrijeđenosti,pukog
trajanja između čvorišta smisla.
Na samom početku tekst nas obavještava da je gospođa Dalloway najavila da će
sama kupiti cvijeće.Time smo odmah upućeni u situaciju,»nalazimo se u
slici».Gospođa Dalloway kupuje cvijeće,ima goste,uljepšava kuću,želi i nabavlja
ljepotu i ugodnost prirode.Doživljavamo je u vrevi i uzbuđenju lijepog poratnog
lipanjskog dana u središtu živahne prijestolnice.Ona susreće znance,a neznanci
zapažaju nju ili tek,zajedno s njom,dijele dojmove o gibanju tradicionalnih vozila-s
tradicionalnim nosiocima vlasti-i pojavi novih,aeroplanskih reklama.
Tijek pripovijedanja vrlo brzo obuhvaća druga središta svijesti i zatim,kad se Clarissa
povlači u svoj dom i vlastitu zatvorenu sobicu,kazuje nam samo
nagovještajima,natuknicama o njezinoj intimi-o onim osobinama Clarissine
individualnosti,koje se za nju samu očituju u situacijama,susretima,primjedbama koje
je čula o nekom,u svoje vrijeme,na izgled,slučajnom i nevažnom trenutku,a koje
ostaju obilježjem njezina stava prema životu.
Jasno nam je koliko joj je značio Peter Walsh,i zašto se nije udala za njega,nego za
konvencionalnijeg Richarda Dallowaya,kako je otvorenost prema životu Sally

14
Seaton ostao nedostižan,ali trajan standard,onoga,što je ona sama izbjegla.Uz
Petera i Richarda u njezinu duhu, susrećemo s njom formalističkog Hugha
Whitbreada,kao treću mogućnost. Različito od Sally iz prošlosti, tu je sad praktična,
politički aktivna lady Bruton, koja se ravnopravno s muškarcima zanima za javna
pitanja, i nesretna,klasno niža, agresivna, dobrog ukusa lišena gospođica
Killman.Ona je neprijatelj i zla savjest dobronamjernoj,ali pasivnoj Clarissi, čiji se
duh brani od navale informacija i nametljivih moralnih obaveza - kao što je briga na
razini države i društvene intervencije, za «Armence ili Albance», što ih ona nikad
neće naučiti razlikovati.
A gospođica Killman u svojoj prijateljskoj i pokroviteljskoj vezi sa Clarissinom kćeri
Elizabetom,potkapa je na još jedan,dublji i najosobniji način.Tako se uspostavlja
veza prošlosti i budućnosti,mreža odnosa i raspon stavova prema životu,koji
određuju samo Clarissu time što je stavljaju u središte svih tih mogućih opredjeljenja.
Saznajemo tu i nešto što je sasvim intimno svojstveno njoj:da joj nedostaje ono
«središnje što je prožimalo»,sve ostalo u njezinu životu,shvaćamo neažurnost
njezine udobne bračne prisnosti sa suprugom,radost i toplinu koju joj pruža draž
neke žene,ne djevojke,koja bi joj se povjerila o kakvoj svojoj neprilici ili ludosti.
Jedno od Virginijinih glavnih izražajnih sredstava svakako je kompozicija.Roman ne
bi imao ravnoteže,Clarissina osoba izgubila bi sve mogućnosti da nas izazove,kad ne
bi postojali paralela i kontrast između nje i jednog sasvim drugačijeg lika-Septimusa
Smitha,psihijatrijske žrtve proteklog rata.Bitno je da su dio jedne iste atmosfere,iako
ih ni jedna zajednička radnja izravno ne dovodi u vezu.I jedno i drugo viđa Peter
Walsh,oboma je znanac doktor Bradshaw.I Clarissa i Septimus u svom su gibanju
pripovijednog dana dio jednog istog londonskog prostora-kao i svi drugi.Ta veza nije i
jedina između to dvoje ljudi ,kritika je opazila da oboje imaju kljunast nos,da ih
povezuje metaforika ptice,da oboje predosjećaju da će se desiti nešto značajno.

Modernizam Gospođe Dalloway je u tome što je djelo puno raznih tematskih

naglasaka,kojima važnost ovisi o interpretatoru.Nema radnje čiji bi
dramatičan,uzročno-posljedični tok,sam po sebi ukazivao na poantu.Društvena
sredina nije,kao u realizmu,motiv dominantan po svojim historijskim određenjima;on
je dio atmosfere.Ipak postoji ubjedljiva interpretacija «Gospođe Dalloway» kao slike
poslijeratne engleske vladajuće klase,kojoj osjećajna suzdržljivost i samosvladavanje
proizilazi iz društvene prinude što se stvorila pri kraju I sv. Rata.Modernističko je i
variranje istih metaforičkih i stilskih osobina u pripovijednoj cjelini.
Takvoj jednovremenosti motiva i njihova isprepletanja i spajanja odgovara,na razini
same radnje posljednja faza zbivanja;naime,prijem kod gospođe Dalloway.Njena
zabava odgovara karakteru njene osobe:privatne,u biti vrlo koncentrirane na svoj
unutrašnji život,ali ujedno društvene,komunikativne,čija se ležernost može osuditi kao
površnost i frivolnost.
Nije li u pravu kritika kada kaže da u zabavi vidi i suviše trivijalnu priliku da bude
završni događaj knjige,u kojem svi susreti dobivaju svoj konačni oblik i svoje mjesto u
totalitetu odnosa?Možda bi i bilo tako da nije i druge strane:društveni smisao takvog
kolektivnog susreta u savremenoj nereligioznoj sredini,kao što kaže Morris Philipson:

15
»Prijem kod gospođe Dalloway predstavlja simbolički ritual integracije za one kojima
mitologija neke religije ne može pružiti simbole transformacije i integracije,za one koji
imaju vrlo malo slika u kojima bi čitavi mogli vidjeti sami sebe.Rituali su simboli na
djelu.»
«Gospođa Dalloway» ,u kojoj se u tjeku svijesti vrlo konkretno ogleda i društvena
situacija i oblikuju likovi,srodni onima u tradicionalnom romanu,mnogo jasnije
pokazuje u čemu je Virginijin pravi doprinos novim načinima pripovijedanja.
Svijest i ukus V.Woolf imaju svoje granice;implicitne su one o temi i maniru njezine
proze.Ipak «G.Dalloway» je knjiga autentičnih ljudskih slutnji i istinskih domašaja
visoke umjetničke razine.Da je taj roman strukturiran po uzoru na «Uliksa»(odnos
dvaju udaljenih,a komplementarnih glavnih likova,radnja u 24 sata u jednom gradu)
možda nije ni sama uočila.Različito od Joycea,Virginia ne razbija jezične
konvencije.Inače,nema knjige u engleskoj književnosti koja je u modernističkom
predočavanju svijesti i gradskog života bliža Uliksu od G.Dalloway.

Modernistica i avangardistica
Dok piše romane Virdžinija ne misli ni na kakve čitaoce,što je tipično modernistička
reakcija spram čitateljskog okruženja.Dok piše eseje misli na običnog,prosječnog
čitaoca,što je namirivanje duga prosvjetiteljsko-didaktičkom porivu svoga
spisateljskog poziva.istovremeno,ona je, kao i mnogi drugi avangardni pisci njenog
doba,imala potrebu da objašnjava prirodu svoga avangardnog eksperimenta.

Običan čitalac

Pošto je V.W.kao romansijer pisala za svoje vrijeme izrazito moderne i relativno

nerazumljive romane,gotovo da su se objašnjavajuće-demonstrirajući eseji nametali
kao potreba sami od sebe.Za sve vrste eksperimenata koje je ona demonstrirala u
postupcima romana struje svijesti mogao se očekivati odziv samo kod manjeg broja
educiranih i senzibilnih čitalaca.Već iz naslova prvih dviju knjiga eseja vidljiva je
nakana spisateljice da se maksimalno»dodvori» običnom čitaocu,kojega je zasigurno
svjesno zaobilazila pišući svoje romane.Pod običnim čitaocima ona podrazumijeva
čitaoca «koji je neiskvaren literarnim predrasudama».

Moderna književnost i savremenici

Esej govori o problemima savremenog kritičara koji treba da se uhvati u koštac sa

savremenom literaturom.Vulfova polazi od tvrdnje da u njeno vrijeme postoji mnoštvo
živih prikazivača književnih djela,ali ni jednog pravog kritičara.»Veliki kritičar je
najrjeđe biće»,koje može da postoji samo ukoliko postoje veliki pisci.
Stoga je zaključek da nema ni velikih pisaca niti velikih knjiga.»Ovo je vijek
fragmenata,nekoliko strofa,nekoliko stranica,pokoja glava tu i tamo»,nema
remekdjela u cjelini.Ni po čemu se XX vijek ne može porediti sa
prethodnim.Osim,možda, u jednom: u bogatstvu i ljepoti životnih oblika.Savremena

16
književnost nosi u sebi tu čar i ljepotu životnosti.S druge strane, rat je prekinuo vezu
sa prethodnim vijekom i još više nas usredsredio na sadašnjost i na nas same.

Savremena književnost se takmiči u isticanju razlika spram tradicionalne,težeći ka

«SVEOPŠTOJ ORIGINALNOSTI».Međutim,nevolja je što tako uhvaćen suvremeni
život malo ima veze sa pravom literaturom.Pošto savremena književnost ne nudi
pravu literaturu neophodno je zbog toga posegnuti za književnim autoritetima
prošlosti.Ako u sebi nema ono bogatstvo životnih impulsa kakvim se doima
savremena literatura, stara književnost nas pridobija snagom svoga
ubjeđenja,dubokom vjerom u ono što piše.Suvremeni pisci ne vjeruju u istinutost
svoje priče,nisu u stanju izvlačiti generalizacije.Stoga se moraju odreći ambicija da
mogu stvoriti remek-djelo,jer njihove pjesme,romani,komadi nisu knjige,već
bilježnice,koje mogu biti od koristi budućim piscima.
Ocjena djela Virginie Woolf nije laka zbog više činilaca,a najvažniji su politički i
društveni:njeni su romani i kritički tekstovi doživjeli snažno osporavanje poslije
rata,pa je bila žestoko kritizirana kao snobovska plava čarapa,a njen fikcionalni svijet
kao sredstvo utaživanja vlastite egocentrirana senzibilnosti bez većeg općeljudskoga
značaja.
Mišljenje o njoj se zaokrenulo u suprotnom smijeru u 70-ima,kada je na valu
feminizma ponovo potvrđena kao velika spisateljica,no poglavito kao preteča
feminističke ideologije.poslije svih poricanja i uzdizanja,izgleda da je postignut
kakav-takav konsenzus:Virginia Woolf nije među najvećima,ali je svakako jedan od
velikih inovativnih
pisaca 20-og stoljeća,većeg ostvarenog dosega od,recimo,Hemingwaya ili
Pasternaka (uz napomenu da su sve ove usporedbe nužno dvojbene).
Kao engleski moderni pisac ostavila je neosporna remek-djela u nekoliko romana,tri
knjige kritika i eseja,te jedan veliki dnevnik. Nije međutim, bitna ni ocjena,nego
razumijevanje,a ono više možda nego kod mnogih drugih pisaca zahtjeva izvjesno
poznavanje biografije i društvene sredine autorice.

Modernizam Beckettovo umjetničko djelovanje brojni teoretičari, historičari

književnosti pripisuju književnoj epohi „modernizma“ oko čije poetike i trajanja same
epohe vlada podjeljeno mišljenje.

SAMUEL BECKETT

Samuel Beckett rođen je 13. aprila godine 1906., u Faxrocku kraj Dublina .
Dramatičar i romanopisac irskog porijekla. Odrastao u protestantskoj obitelji , s
četrnaest godina se upisuje u istu školu koju je pohađao i Oscar Wilde. Od 1923. do
1927. u Dublinu studira francuski i italijanski. Nakon diplome odlazi 1928. u Pariz,

17
gdje ga prijatelj Tom MacGreevy i sam pjesnik, upoznaje s Jamesom Joyceom. To će
prijateljstvo s Joyceom ostaviti duboka traga na cjelokupnome Beckettovu
književnome radu. Beckett naime uskoro ulazi u Joyceov „krug“ , biva nekom vrstom
njegova „ tajnika“ (zapisuje primjerice, prema Joyceovu diktatu, ulomke iz romana
Finnegans Wake , na kojem je Joyce tada radio. Godine 1930. Becktt dobiva
nagradu (deset funti) za fjesmu Whoroscope, u kojoj je riječ o francuskome filozofu
Reneu Descartesu, te o njegovu razmatranju pojma vremena i prolaznosti života, a
godinu dana poslije ( 1931.) objavljuje izvanredno važan, prmda katkada zanemren
ogled o Marcelu Poustu, u kojem nije samo riječ o razumjevanju Proustova remek-
djela nego možda još i više o razlaganju vlastitih pogleda na svijet i književnost.

Potom mu izlazi zbirka od deset novela teško prevodivim naslovom More Pricks
Than Kicks (1934.), koje uzamno povezuje glavni lik Belacqua Shuah 8. U osnovi se
naime toga naslova More Pricks Than Kicks nalizi engleski izgovor to Kick against
the pricks (otprilike „s rogatim se bosti“ ili „ići glavom kriza zid“ , koji Beckett
izokreće, kako to inače voli i činiti. Nakon kratke sveučilišne karijere, napušta mjesto
predavača i luta neko vrijeme Europom (1935.-1937.), posebice Njemačkom, radeći
posve neobične poslove. Nakon magisterija na Trinityu , godine 1937. vraća se u
Pariz, gdje živi ponajviše od prevođenja. Nedugo nakon dolaska u Pariz, u januaru
1938.,dok se s prijateljima noću vraćao kući, na ulici ga je ranio neki makro, probivši
mu jedno plućno krilo. Beckett je određeno vrijeme proveo u bolnici na oporavku, kad
je izišao iz bolnice, posjetio je svoga napadača u zatvoru,

upitavši ga zašto je to učinio. Ovaj mu je odgovorio: „Je ne sais pas, Monsieur.“ ( „Ne
znam gospodine“) Ta je rečenica dakako poznata iz mnogih Beckettovih djela, pa su
neki proučavaoci Beckettova opusa skloni njezino porijeklo vidjeti u spomnutome
događaju. Za vrijeme oporavka Beckett je postupno postajao sve bliskiji sa
tridesetogodišnjom Suzanne koja ga je redovito posjećivala u bolnici. Uskoro su
počeli živjeti zajedno, te su se godine 1961. i vjenčali u Folkestonneu u Engleskoj.
Ona je znatno pomogla Beckettu pri objavljivanju njegovih djela, a poslije kada je
postao slavan, djelovala je kao svojstvena zaštita od novinara , znatiželjnika i
različitih ulizica.

U to doba, tj. Između 1937. i 1939. Beckett počinje pisati na francuskome jeziku,i
to najprije kratke pjesme, koje će biti objavljenje nakon Drugog svjetskoga rata.
Godine 1938. u Londonu mu izlazi roman Murphy ( francuski prijevod 1947.) Početak
rata zatječe ga u Irskoj, ali Beckett odmah odlazi u Pariz, izrekavši poznatu rečenicu:
„Draža mi je Francuska u ratu, nego Irska u miru.“ Štovše ,sudjeluje i u Pokretu
otpora.

8
Belacqua je ujedno i lik iz IV. pjevanja Danteova Čistilišta , koji se je zbog lijenosti obratio tek u času svoje
smrti,ili kako sam kaže „Jer čekah kraj da oplačem svoj grijeh“.

18
 Općenito se može reći da razdoblje između 1946. i 1950. pripada, u
književnoumjetničkome smislu, među najplodnije Beckettove godine. U to je doba
napisao gotovo sva svoja najpoznatija djela, od kojih je mnoga međutim objavio
znatno poslije. Stoga, kada je riječ o nastanku Beckettovih djela, uvijek valja strogo
razlikovati kada je neko djelo napisano, a kada je objavljeno (a još k tomu i kada je
izvedeno, ako je riječ o dramskome tekstu). Dakako, sve još postaje zamršenijim
time što je Beckett svoja najpoznatija djela pisao na francuskome, a potom ih vrlo
često sam prevodio na engleski (i pri tome ih često znatno mijenjao), pa valja znati i
kada je što prevedeno na engleski, kada je objavljeno na engleskome, te kada je
izvedeno na engleskome (ako je riječ o drami).

U tome su razdoblju nastala tri glasovita Beckettova romana, koja se obično

smatraju svojevrsnom trilogijom, Molloy (objavljen 1951., na engleskome 1955.),
Malone umire (Malone meurt, objavljen 1951., na engleskome 1956.) i Neimenovljivi
(L’innommable, objavljen 1953., na engleskome 1958.). Ta trilogija, uistinu
Beckettovo remek-djelo, pripada zacijelo samomu vrhu dvadesetostoljetne europske,
ali i svjetske proze. No u to doba nastaje možda i najslavnije Beckettovo djelo,
njegova drama U očekivanju Godota (En attendant Godot, objavljena 1952.,
engleska inačica pod naslovom Waiting for Godot objelodanjena 1956.). Često se
naime čitav Beckettov književni opus, da ne kažem čitav Beckettov život, dijeli na dva
dijela: na ono što je bilo prije Godota, i na ono što je nastalo nakon te drame. Nije
potrebno posebno ni isticati da je ta podjela, sa stajališta književne vrijednosti
Beckettovih djela, posve neutemeljena. Pa ipak, ona se je toliko uvriježila, među
književnoznanstvenim stručnjacima, da je teško povjerovati kako će ta predrasuda
ikada biti uklonjena iz uobičajenoga razumijevanja Beckettova književnoga razvoja.

Godine 1955. objavljuje Novele i Tekstove nizašto (Nouvelles et Textes pour

rien), zbirku proze, koja se sastoji od triju novela (Izgnanik, Za umiranje, Svršetak) te
od XIII kratkih, ali za razumijevanje cjelokupna Beckettova pisanja neobično važnih
tekstova, 1956. piše po narudžbi BBC-a, opet na engleskome, izvanrednu,
premda donekle zaboravljenu radio-dramu Svi koji padaju (All That Fall, izvedena na
Trećem programu BBC-a 13. siječnja 1957.). Potom slijede tri drame, tako reći jedna
važnija od druge: Završnica (Fin de partie, 1957., engleska inačica pod naslovom
Endgame 1958.), po nekim mišljenima možda i najsnažnija Beckettova drama, zatim
Krappova posljednja vrpca (Krapp’s Last Tape, 1958.) te napokon Sretni dani (Happy
Days, 1961.). K tomu valja spomenuti i dva kratka mima, napisana na francuskome, i
to Čin bez riječi I (Acte sans paroles I, nastao 1956., objavljen 1957.) i Čin bez riječi II
(Acte sans paroles II, nastao 1956., preveden na engleski 1959.), a godine 1958.
izlazi mu prijevod Antologije meksičkoga pjesništva (Anthology of Mexican Poetry),
koju je sastavio Octavio Paz. Potom pak objavljuje osebujan roman (1961.), koji
mnogi smatraju antiromanom, pod francuskim naslovom Comment c'est, što nije lako
prevesti, ne samo želi li se taj naslov pohrvatiti doslovno (recimo Kako je to, ili Kako
to jest, ili možda Kako stoje stvari), nego i zato što on sadržava u sebi i igru riječi,

19
naime commencer, tj. ‘početi’. Ta igra riječi ipak nije zadržana i u engleskoj inačici,
kojoj naslov glasi How It Is.

Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina Beckett se postupno sve više

vraća pisanju na engleskome, a dramski mu tekstovi postaju sve kraćima, sve
sažetijima, sve zgusnutijima. Među njima su osobito važne ove tri radio-drame:
Ugarci (Embers, izvedena na Trećem programu BBC-a 24. lipnja 1959.), Riječi i
glazba (Words and Music, izvedena na Trećem programu BBC-a 13. studenoga
1962.) i Cascando (napisana na francuskome 1962.). Posebno valja spomenuti
izvrsnu dramu pod naslovom Igra (Play, napisana na engleskome 1962. – 1963., a
prvi put objavljena na njemačkome pod naslovom Spiel 1963.), koja nije pisana kao
radio-drama, nego je, usprkos posve neobičnu ustroju, zamišljena kao drama za
uprizorbu, a također i televizijsku dramu Eh Joe (izvedena na BBC2 4. srpnja 1966.).
K tomu, Beckett se je godine 1965. okušao i na filmu, napisavši scenarij za film pod
naslovom Film (u glavnoj je ulozi nastupio Buster Keaton). Primijetiti je ovdje da je to
ujedno i vrijeme kada je Beckett već nazočan na hrvatskim pozornicama kao i na
radiju (primjerice, Završnica 1958., Sretni dani 1965. i Godot 1966. u kazalištu, a
Krappova posljednja vrpca 1963. i Svi koji padaju 1966. na radiju).

Od dramskih tekstova iz sedamdesetih godina spomenuti je Ne ja (Not I, izvedena

1972., objavljena 1973.), Taj put (That time, 1976.) i Štropot koraka (Footfalls, 1976.),
a od onih iz osamdesetih Improvizaciju u Ohiu (Ohio Impromptu, izvedena 1981.,
objavljena 1982.) i Katastrofu (Catastrophe, napisana na francuskome 1982.).

Godine 1961. Beckett je dobio, zajedno s Jorgeom Luisom Borgesom,

Međunarodnu nagradu nakladnika, a 1969. Nobelovu nagradu za književnost (znatan
je dio novca podijelio u dobrotvorne svrhe, a usput je pripomenuo i to da je tu
nagradu trebao dobiti Joyce). Umro je 22. prosinca 1989. u Parizu, svega nekoliko
mjeseci nakon smrti svoje žene Suzanne (umrla je 17. srpnja iste godine).

njega u prvom redu zanima ono što čovjek nije stvorio, niti može da na bilo koji način
izmijeni. U njegovim dramama vidimo ljude koji su – ako se tako može reći – prošli
kroz historiju da bi na drugoj strani otkrili neke zastrašujuće istine o čovjeku, istine za
koje najčešće odbijamo da vidimo onakvima kakve one jesu. Becketta i čini velikim
piscem baš to što nas neprestano primorava da do kraja shvatimo te posljednje i
neizbježne istine o našem životu.

Međutim postoji veliki broj književnih teoretičara i historičara književnosti koji

smatraju da se Beket, možemo tako reći, ne osjeća najbolje ni u društvu ove dvojice,
tj. Ionescoa i Adamova. Naime, po njima postoji nešto što ga odvaja od njih dvojice, a
to nešto ga izdvaja iz tradicije «teatra apsurda». Jovan Hristić u svojoj studiji
Beckettovo pozorje ljudskog života navodi kako Becketta ne možemo vezati isključivo

20
za pokušaje da se razbiju okviri literarnog pozorišta na jednoj, i za «književnost sna i
fantazije» na drugoj strani. Ipak Beket, sa raznim takvim pokušajima u ranijim
stoljećima i avangardnim pokušajima u 19. i 20. stoljeću, ima tek ponešto
zajedničko, a daleko više nema. Prije svega zato što njega ne zanimaju «nove
forme» i njegove drame nisu napravljene kao očigledna antiteza vladajućem
pozorištu čija su opća mjesta, ali u izvrnutom i parodičnom vidu, tako vidljiva u nekim
dramama Ionescoa i Adamova. Hristić u kontekstu ovih tvrdnji navodi riječi jednog
francuskog kritičara Žil Sandija: Kao i Eshil, Beckett stvara pozorište polazeći od
samih osnova, i ono što u takvom pozorištu moramo na prvom mjestu poštovati nije
toliko estetička pobuna koliko potpuna vizija čovjeka i savršeni način na koji je ona
uobličena u dramu, što Becketta daleko čvršće i sigurnije vezuje za one dramske
pisce koje nazivamo klasičnim, od kojih nam se on na prvi pogled čini toliko različit…
Moglo bi se čak reći kako Beckettovo pozorište ne razara pozorište koje nazivamo
klasičnim; ono je veliki zaključak razdoblja koje počinje sa Ibzenom i u izvjesnom
smislu Beket iznova piše sve ono što mu je u drami prethodilo... Poslije premijere
«Čekajući Godoa» u Parizu u jednom listu pojavio se prikaz drame i predstave u
kome se govorilo «ponovno pronađenom klasicizmu» Beckettovog komada i o trima
jedinstvima koja u njemu nisu toliko poštovana koliko su «nemilosrdno prisutna».9

Beket jeste klasicist, ali ne toliko po tome što u svojim dramama poštuje jedinstva
„klasicističke dogme, koliko po osjećanju dramske forme koje uglavnom nedostaje
onima uz koje se njegovo ime najčešće spominje.

ČEKAJUĆI GODOA

„Čekajući Godoa“ je drama u dva čina, a igraju je pet lica: Estragon, Vladimir,
Pozzo, Lucky i Dječak, od kojih se posljednje, Dječak, javlja tek na kraju svakog čina
i očito ima tek ulogu nekog simbola, „glasnika»“ koji nema funkciju prave osobe.
Scena se u drugom činu ne mijenja; tekst drugog čina počinje karakterističnom
didaskalijom: „Sutradan. Isto vrijeme. Isto mjesto.“ U prvom činu Vladimir i Estragon
na nekom neodređenom mjestu, u jarku pored ceste, vode razgovor iz kojeg se
može, razabrati jedino da oni očekuju nekoga koga nazivaju „Godo“. Njihov razgovor,
razgovor u kojem mijenjaju teme i toliko se slabo međusobno razumiju da gotovo
svaki izgovora tek vlastiti monolog. Prekida se samo kad nailaze Pozzo i Lucky, koji
predstavljaju neko oličenje odnosa gospodara i roba. Nakon kratkog uzajamnog
objašnjavanja Pozzo i Lucky odlaze i pojavljuje se Dječak, koji „objavljuje“ da Gogo
„večeras neće doći, ali će sutra doći sigurno“. U drugom činu ponavlja se isto s nekim
malim izmjenama. Ponovo dolaze Pozzo i Lucky, ali su oni sada u stanju potpunog
propadanja i na izmaku života, a Dječak na kraju tvrdi da on sada dolazi prvi put i
ponovo „objavljuje“ da Godo neće doći večeras nego će doći sutradan.

9
Jovan Hristić, u Samjuel Beket: Izabrane drame, Beograd: Nolit 1997

21
Beckettovi junaci nisu stvorenja koja se približavaju svome kraju, i ono što na
pozornici vidimo u stvari je čekanje. Jovan Hristić ovo čekanje poredi sa stanjem u
kome se nalazi čovjek koji lebdi između dva svijeta, tj. po njemu je to stanje u kojem
se nalaze stanovnici Danteovog Čistilišta, koji također lebde između dva svijeta,
čekajući do u beskraj blaženstvo. I zaista Beckettovi junaci se nalaze na „ničijoj
zemlji“ između svog postojanja u vremenu i svog života u vječnosti, odnosno između
svog života koji se primiče kraju i onog što poslije tog kraja dolazi. Taj prošli život, sa
svojim zapletima i raspletima, bio je neka vrsta pakla kroz koji su oni prošli i čije
posljednje krugove vidimo na pozornici. U čekanju, na ničijoj zemlji između
posljednjih trzaja života i nestajanja, prirodno je da se stvari ponekad ponavljaju,
identično, ili sa malim izmjenama. Tako na kraju Igre nalazimo scensko uputstvo da
cijelu dramu treba još jednom, od početka do kraja, ponoviti. U drugom činu Godoa
Vladimir i Estragon su na istom mjestu na kome su bili u prvom, još jednom su došli
da sačekaju Godoa, i kao da je vrijeme u kome oni žive opisalo krug u jednom
sporom spiralnom kretanju pored koga, kao tangenta, protrčavaju Pozzo i Lucky što
žive u jednom drugom vremenu koje se odvija drukčije i brže od vremena
Vladimirovog i Estragonovog čekanja. Ali bez obzira na sve razlike, situacija o kojoj
se nalaze Beckettovi junaci je čekanje, bilo da je riječ o čekanju Godoa ili čekanju
kraja („Vrijeme je da se to završi“, kaže Ham u Kraju partije); dogodilo se sve što je
moglo da se dogodi i sada nam ostaje da čekamo Godoa koji sasvim sigurno neće
doći, ili ništavilo na čiju smo samu ivicu dovedeni.

U drami nema napetosti, osim ako uzaludno čekanje ne shvatimo kao neku
vrstu napetosti, premda se ni ona ne razrješava jer nitko ne dolazi i ništa se bitno ne
mijenja od početka do kraja djela. Likovi se uzajamno ne suprotstavljaju nekim svojim
karakternim osobinama: između Vladimira i Estragona jedva da postoje razlike koje
bismo mogli shvatiti kao razlike u karakterima, a Pozzo i Lucky suprotstavljeni su
jedan drugome na temelju karikiranog odnosa gospodara i roba, pa izvan
apstraktnog odnosa «gospodstva» i «ropstva» u njihovim postupcima nema ničega
što bi se moglo shvatiti kao neka individualizirana karakterizacija. Kako se teme svih
razgovora svode na trivijalne sitnice neke u svakom pogledu degradirane
svakidašnjice, nigdje se ne razabiru neki stavovi ili bilo kakve ideje koje bi se mogle
nekako uobličiti ili izazvati suprotstavljanje. Izostaje stoga svaki pravi dijalog, a svako
je razmišljanje samo slučajno i banalno razglabanje, «zaustavljeno» i prije nego je
započelo, baš kao što je unaprijed zaustavljena svaka radnja u besmislici beznadno
neodređenog čekanja.

Cijela europska dramska tradicija je izgrađena na onom iskustvu koje oblikuje

Aristotelova Poetika. I baš je on smatrao da su fabula, karakter i misao najvažniji
dijelovi tragedije i baš tu, u fundamentalnom smislu Beckett pravi otklon od
normativne poetike klasicizma i uopće Aristotelove poetike. Kod Becketta nema
fabule jer njen je uslov neka radnja u kojoj se može razlikovati početak, sredina i kraj.
Početak Aristotel određuje kao „ono iz čega nešto nužno slijedi, a prije čega nema

22
ništa“, a Čekajući Godoa očigledno počinje s nečim što je već prije bilo – premda ne
možemo znati šta je to – a iza čega baš ništa nužno ne slijedi jer se sve događa
slučajno. Neka „sredina“, kao „ono što nužno dolazi iza nečega i iza čega nešto
nužno dolazi“, također kod Becketta očito ne postoji, jer je sve «zaustavljeno» u
čekanju, a ni «kraj», kao «ono što nužno dolazi iza nečega i iza čega ništa više
nužno ne slijedi“, ne postoji u toj drami gdje bi se valjda jedino nakon njena završetka
moglo nešto dogoditi.

Da nema karaktera već smo upozorili, jer gdje nema suprotstavljanja karakternih
osobina nema ni prave karakterizacije: likovi se međusobno dovoljno ne razlikuju da
bismo ih mogli shvatiti kao prave, pojedinačne osobe. A što se pak tiče misli, najbolje
je navesti jedan odlomak u kojem Pozzo izravno naređuje svom robu Lackyju da
„misli“.

Drama Čekajući Godoa, nije teško zaključiti, izravno osporava tradiciju

europske dramske književnosti ironijom, karikaturom te svjesnim i namjernim
pazarenjem svih elemenata koji su smatrani bitnim dijelovima dramske strukture.
Beckett u tome ide tako daleko da negira svaki smisao zbivanja i govora: ne postoje
nikakvi određeni razlozi zbog kojih bi Vladimir i Estragon očekivali Godoa, sasvim
slučajno oni susreću Pozza i Luckyja, slučajno se čini da Gogo ne dolazi, slučajno
dolazi Dječak, a slučajno bi čak, ako razmišljamo na taj način, mogao doći i Godo.
Slučajno se započinje svaki razgovor slučajno zamire kada neki beznačajni vanjski
poticaj prekine beskorisno naklapanje i upravi ga u novom pravcu koji ponovo ništa
ne obećava ni u smislu „sadržaja“ izrečenog, ni u smislu načina govora. Ništa se
smisleno zapravo na sceni nije dogodilo, a ništa smisleno nije ni izgovoreno.

Milivoje Solar navodi: Očito je, najprije da pravo razumijevanje smisla ove
Beckettove drame uveliko ovisi o poznavanju dramske tradicije i o sasvim
određenom odnosu prema toj tradiciji. U očekivanju Godoa stoga će lako razočarati
kako onog tko želi vidjeti samo klasičnu tragediju, tako i gledatelja koji je došao da
vidi „dobru priču“ na pozornici. Kako je temeljno Beckettovo načelo osporavanje
tradicije, značenje i vrijednost toga i takva osporavanja može najbolje razumjeti onaj
tko je doista shvatio svu veličinu i svu nedostojnost tradicije: Beckettovo «ništa» od
tradicije nije prazni početak onoga tko i ne poznaje tradiciju, njegovo je «ništa»
rezultat poništavanja i kao takvo dobiva prije svega značenje zauzimanja jednog
sasvim jasno određenog stajališta.10

Beket i oni sa kojima se njegovo ime najčešće vezuje, Ionesco i Adamov, za

dramu su najzad učinili ono što je Džojs još dvadesetih godina učinio za roman, a

10
Milivoje Solar: Suvremena svjetska književnost; Zagreb: Školska knjiga 1997.

23
Apoliner još prije prvog svjetskog rata za poeziju. Ali drama se najduže opirala
novinama koje su je sa svih strana opsjedale, iako su svi modernistički pravci
dvadesetih i tridesetih godina pokušavali da i nju uključe u svoje književne programe.
To su bili pokušaji koji nisu imali ni mnogo uspjeha ni mnogo utjecaja, zato što je
drama, kako kaže Jovan Hristić, konzervativna umetnost i potrebni su snažni potresi
da bi ona skrenula sa puteva koje je uspeh kod gledalaca uhodao: ne smemo
zaboraviti kako je Ibzen, kojim počinje historija moderne drame, u stvari završio i
doveo do savršenstva razvoj čiji se počeci nalaze u Didrovoj, Šilerovoj i Lesingevoj
„građanskoj tragediji“, kojoj je, tako bilo potrebno stotinu i nešto više godina da se u
pozorištu učvrsti kao vladajuća dramska forma.11

Zato nije nimalo čudno što je drama čekala nekoliko decenija da se pridruži
literarnoj avangardi; čudno je što je revolucija koju su Beckett i njegovi savremenici
stvorili u pozorištu tako brzo uspjela.

U Beckettovim dramama su osporena sva temeljna načela tradicionalne

dramaturgije: nema pravog zapleta ni raspleta, nema kontinuirane radnje, likovi jedva
da su još neke osobe, a umjesto napetosti koja bi zahtijevala razrješenje prikazuje
neku uzaludnost iščekivanja. Izazivaju dojam izuzetnog razgolićenja apsurda
ljudskog postojanja, izgubljenosti u slučajnom i očekivanju nade koja se nikad ne
ostvaruje.

James Augustine Aloysius Joyce, irski književnik, rođen je 2.11.1882. godine u

Dablinu a umro 13.01.1941. godine u Zurichu. Rođen j u malom Ratgardu, blizu
Dablina u neobičnoj porodici. Otac je bio poslovni fanatista, koji nije mario ni za
kakav intelektualni napor, dok je veoma religiozna majka često obitavala u svijetu
muzike. Vaspitavan u strogom katoličkom duhu, mladi James, pod majčinim
utjecajem, umalo nije izabrao sveštenički poziv. Ali, u jednoj mladalačkoj krizi
napravio je drastičan rez: otrgao se i od religije i od porodice, izabravši Odiseja za
svog junaka i duhovnog vodiča. Iako je jedno vrijeme studirao medicinu u Dablinu,
već 1902. godine napustio je Irsku, da joj se više nikada ne vrati, sem na kratko u
dva navrata. Svoju Itaku tražio je u Trstu, Parizu, Cirihu u kojem je i umro. Od Irske je
uz sebe imao samo Noru Branakl, djevojku koja je pošla s njim i uskoro mu postala
supruga.

Punih se osam godina Joyce natezao sa izdavačima i urednicima oko objavljivanja

svoje prve prozne knjige, zbirke pripovijedaka Dablinci. Dva puta je prerađivan slog
knjige, a nekoliko puta urednici su ucjenjivali Joycea da promijeni ili izbaci dio teksta.
Danas, stotinjak godina kasnije, nevjerovatno zvuči da se tadašnjim urednicima riječi
bloody (krvavo) činila silno sablaznjivom te da su za objavljivanje knjige dali uslov po
kojemu se ta riječ mora izbaciti.

11
Jovan Hristić, Samuel Beckett: Izabrane drame, Beograd: Nolit 1997.

24
Jedan je pak izdavač odbio publicirati knjigu zbog jedne rečenice: «Čovjek koji je
gradio mostove i pisac koji ih je nečuvenom strašću opisivao umro je na vrijeme.
Sudbina je htjela da ne vidi ono što nije trebao vidjeti.» ipak, 1914. godine knjiga će
napokon biti objavljena. Zbirka je to od petnaest pripovjedaka, pisanih u prilično
realističnom stilu, o Dablinu i njegovim stanovnicima na prelazu između dva stoljeća.
(U jednom pismu bratu napisao je kako prije njega ni jedan umjetnik nije Dablin
ponudio svijetu.) Posljednja priča u zbirci – Mrtvi (po kojoj će John Huston snimiti svoj
posljednji film), zasigurno je jedna od najljepših priča u cjelokupnoj svjetskoj
književnosti i ajbolji dokaz da je Joyce već s prvim proznim djelom veliki svjetski
pisac. U vrijeme publikacije Dablinaca Joyce već završava svoj kratki roman prepun
autobiografskih elemenata: Portret umjetnika u mladosti. No ove dvije knjige samo su
priprema za jedno od najvećih Joyceovih djela, Uliks.
Odrastao u okolini s jakom irskom nacionalističkom notom, odgajan u katoličkom
duhu Joyce se rano sukobljavao i s domovinom i s vjerom. Studirao je jezike, bavio
se glazbom i pjevanjem. Još kao student (1901.) javlja se napadom na Yeatsa i irsko
kazalište (Dan svjetine). Pokazuje osobito zanimanje za Ibsena. 1904. godine odlazi
u dobrovoljno izgnanstvo te živi u Trstu i Puli, Parizu i Zurichu, izdržavajući se
novinarskim i nastavničkim radom (na Berlitzovim školama). Cijelog se života morao
boriti da nađe nakladnika za svoja djela. 1907. godine izlazi njegova zbirka pjesama
«Komorna glazba» u kojoj već kroz tradicionalnu formu izbijaju elementi nove,
joyceovske osjećajnosti; 1914. godine izdaje zbirku pripovjedaka «Dablinci»; niz
gorkih realističkih studija o zavičajnom ambijentu, a ubrzo zatim , 1916.,
autobiografski roman «Portret umjetnika u njegovim mladim danima», u znaku
bezobzirne autoanalize, sa zamijetnom primjenom tehnike struje svijesti.

No, sve su to bili pripremni radovi za roman na kojem je radio sedam godina – Uliks,
koji je tiskan u Parizu, jer ga je cenzura mnogo godina zabranjivala u Engleskoj i
Americi. Shema likova i događaja preuzeta je iz Homerove Odiseje, tako da svakom
pjevanju u spjevu odgovara jedno poglavlje u romanu.
Ali taj paralelizam nije izravan, nego je posredovan obiljem simbola koji se odnose na
određene znanosti, dijelova čovjekova tijela, opšta svojstva itd. roman se odlikuje
posebnim obiljem pojedinosti, bezobzirnom i preciznom analizom podsvijesti.
Osnovna fabula je jedan dan života troje Dublinaca; Stephena Dedalusa, Leopolda
Blooma i njegove žene Molly. Kroz djelo je u potpunosti primijenjen unutrašnji
monolog, pronalazak koji je Joyce posudio od E. Dujardina. Joyceova je prozna
tehnika ( koja će ubrzo začeti čitavu novu školu romana ) zapravo spoj unutrašnjeg
samogovora i protoka nekontrolisane svijesti. Samo je djelo travestija i parodija
zapadne civilizacije. Poseban dojam promjenjive zbilje i nestabilnosti vrednota
postiže se upotrebom različitih jezika, od svečanih književnih stilizacija do
svakodnevnog slanga. Po riječima K. R. Curtiusa Uliks je novi Pakao i nova Ljudska
komedija. Ni Joyceov Uliks ne predstavlja lahko štivo i traži od čitaoca znatan napor
uz pomoć komentara. To pogotovo vrijedi za drugi njegov roman, koji je pisao
sedamnaest godina, «Bdijenje nad Finneganom» (1939.) i knjigu kojoj su se mnogi
kritičari divili (a i sam Joyce ju je smatrao svojim najboljim djelom), ali je niko nije u

25
potpunosti shvatio. Osnovna je tema, sa začetnim motivompo komičnoj irskoj pjesmi
o Pinneganu, čovjekova smrt i uskrsnuće. Posluživši se, uz to, filozofijom G. B. Vica,
Joyce dijeli knjigu na četiri ciklusa (teokracija, aristokracija, denokracija, kaos), a sve
skupa se predočava kao san čovjeka i san svijeta. Da bi to izrazio, Joyce stvara
«jezik sna», svojevrsnu smjesu engleskog i desetak stranih jezika, uz obilje
zamršenih asocijacija, zamagljenih aluzija i višesmislenih naznaka. Junaci knjige (H.
C. Earwicker, njegova žena i dva sina) spavaju – za cijelo vrijeme odvijanja radnje
djela- a okružuju ih mitos i povijest, neprestana izmjena realnog i irealnog, što
progovara u kompleksnoj verbalnoj simbolici koja se preklapa u glazbenu strukturu.
Ako je Uliksom napisao roman koji je biblija evropskog proznog modernizma, Joyce
je u Finneganu dao njegovu sumu, ali knjigu koja se ne može čitati, već se mora
dešifrirati.

Pisac erudit, enciklopedijskog interesa i naobrazbe, Joyce je bio pod značajnim

utjecajem talijanskih pjesnika XIII stoljeća, engleskih pjesnika XVI stoljeća i Freudova
nauka. Njegova najveća vrijednost je nenadmašno majstorstvo u engleskom jeziku.
Uprkos vrlo oštroj i ekstremističkoj polemici oko njegova djela, njegov je utjecaj na
razvoj engleske i američke proze u XX stoljeću izvan sumnje, a od njega su učili i
brojni evropski autori, od H. Brocha do francuskih avangardista novog romana. Vidni
su tragovi Joyceova utjecaja (koji su došli posredno ili neposredno) i u suvremenoj
prozi jugoslavenskih književnosti. Ostala djela: Prognanici; Pjesme Penyeach;
Sabrane pjesme; Stephen Hero. Značajan su prevodilački pothvat Joyceova
Odabrana djela.12

Početkom tridesetih godina Joyceovo se financijsko stanje ponešto popravilo. To ne

znači da ga je pratila sreća: stara boljka, gubljenje vida, sve je više napredovala, a
kćerka Lucija doživjela je nervni slom kao prvi simptom šizofrenije, od koje će uskoro
oboljeti.

Joyceovo djelo predstavlja najveći uspon individualizma u književnosti, ujedno i

najveći zamah i književna ostvarenja građanske klase. Gigantski zamah, kojim je
bačena čovjekova duša, perverzna iskrenost, kojom je osvijetljena, čini ga
monstruoznim. Apostatska tuga, grozna smrt, osamljenosti. Joyce traži izlaza, traži
rješenja. Može samo da niječe. A tu se i očituje beznadnost društva što se ruši.
Spasa nema. To Joyce zna. Tu je ćorsokak individualizma. Ipak Joyce predstavlja
jedno od književnih razmeđa, možda do danas najveće. Premda odbačen po svojoj
idejnoj formiranosti, kut osvijetljenja stvari i činjenica stilski je i formom prihvaćen. I
ako njegovo djelo ne znači kamen temeljac nove, njim se u sjaju i slavi kao da
završava stara književnost, individualistička.

12
4 sv. Zagreb 1965; prevodioci: S. Šimić, Z. Gorjan

26
James Joyce, pjesnik

Engleska književnost obiluje primjerima pisaca koji su svoj ulazak u literaturu obilježili
poezijom, da bi kasnije postali veliki romansijeri a zaboravljeni pjesnici. Pri tom su
neki, kao Vilijam Golding i Gream Grin, poslije prve i jedine zbirke i sami nastojali da
zaborave zakržljale plodove svog preambicioznog mladalačkog egzibicionizma, dok
su drugi, poput Dejvida Herberta Lorensa ili Tomasa Hardija, poeziju pisali čitavog
života i sve vrijeme se pomalo srdito čudili tome što im na pjesnička djela pada
preteška sjenka njihovog vlastitog proznog opusa. Slučaj Džejmsa Džojsa među
njima sasvim je poseban. Premda činjenice govore da i njega treba ubrojati u grupu
onih koji su počeli kao pjesnici a potom krenuli drugim putevima, za Džojsa bi se sa
podjednako dobrim argumentima moglo reći i da nikada nije bio pjesnik i da nikada
nije prestao da bude pjesnik. Ili, nešto preciznije, da je u svojoj poeziji više muzičar i
prozni pisac, a da je pravi pjesnik postao tek u svojim proznim djelima. Za
dokazivanje ove klimave hipoteze jedino pravo polazište može predstavljati Džojsova
zbirka pjesama Kamerna muzika.

Kamerna muzika (Chamber Music) objavljena je 1907. godine, kao prva knjiga
potpisana imenom Džejmsa Džojsa. Zbirka predstavlja prilično strogi izbor pjesama
nastalih između 1902. i 1904. godine, dakle u piščeve posljednje dvije dablinske
godine. Otuda se u njima lahko razaznaje lik mladog, načitanog i beskarajno
ambicioznog literate, pomalo već i uznemirenog zbog izostanka pravih spoljašnjih
potvrda za opravdanost te ambicioznosti: dvadesetogodišnji Džojs – vidljivo je to u
pjesmama koje čine Kamernu muziku – sanja veliku umjetnost koju će stvarati i
veliku ljubav koja će mu u tome pomoći. Istovremeno, dovoljno je inteligentan da
makar pokuša da to prikrije, pa u svojoj prvoj knjizi poezije nastoji da umjesto o
ljubavi i umjetnosti govori ponajprije o muzici.
Naslov stoga neće iznevjeriti čitaočeva očekivanja (tu vrstu poigravanja sa svojim
čitaocima Džojs, uostalom, nikada i nije nešto naročito upražnjavao.) Muzika jeste
osnovni motiv i okosnica ovih pjesama, pisanih sa namjerom da, pored ostalog,
posluže i kao predložak za muzičku pratnju. One su, međutim, muzikalne i bez
pratnje, prožete unutrašnjim melodijama koje će – u najboljem modernističkom duhu,
karakterističnom i za Džojsovu prozu – za svakog slušaoca biti različite. Zbog toga ih
svakako treba čitati bez unaprijed zadatih partitura i pri tom osluškivati unutrašnju
muziku koju stvaraju: razmišljanje o muzici često zna da pruži potpuniji i bogatiji
doživljaj od same muzike, ili kako to reče jedan romantičar čija je poezija očito po
mnogo čemu bliska mladom Džojsu: heard melodies are sweet, but those unheard
are sweeter („lijepe su melodije koje uho sluša, još ljepše one koje nismo čuli”).
O muzici je, dakle, a ne toliko o ljubavi, riječ u ovim Džojsovim na prvi pogled tako
ljubavnim pjesmama. Ljubav je, međutim, sasvim u elizabetanskom duhu kakav
karakteriše atmosferu i ton čitave zbirke, sapeta u okove tradicije i otud prilično
predvidljiva i nezanimljiva, sazdana od ne sasvim bastardno ukrštenih konvencija
trubadurske ljubavi, platonizma i petrarkizma, u ne pretjerano dramatično
promjenljivom međusobnom odnosu. Sjetna i sumorna poza u ljubav zaljubljenog

27
Džojsa priziva melanholični petrarkistički zanos koji i dobronamjernog čitaoca
podstiče na blago zijevanje. Dobronamjerni bi čitalac možda ubrzo i zadrijemao, kad
ne bi već negdje oko sredine prve pjesme (od ukupno trideset šest) shvatio da ono
što oduzima ljubavi, pjesnik daruje muzici. Muzika se, uostalom, ljepše i snažnije
doživljava u trenucima sretne ili nesretne zaljubljenosti (ove druge vjerovatno još i
više), što Džojsu ovdje služi kao dodatni razlog da ljubav otvoreno instrumentalizuje u
službi muzike: ljubav je ovdje tek povod, katalizator za dodatno uživanje u muzici,
pojačalo vrhunskog kvaliteta.
A muzika je u ovoj zbirci prisutna i na onaj mnogo doslovniji, opet konvencionalan
poetski način – ne samo u tematici, već i kroz brižljivo njegovani spori ritam, česte
refrene i još češće rime, a onda i kroz zvučne ukrase poput aliteracije i asonance. O
čvrstini i dosljednosti pjesničkog koncepta dodatno svjedoči činjenica da je najčešće
korištena riječ u zbirci – glagol sing (pjevati), a odmah za njom play (svirati) i dance
(igrati). Muzikalnost pjesama naglašena je vrlo originalno i posredstvom atmosfere, a
ova je opet ostvarena ponajprije posredstvom pjesničkih slika. Tu dolazimo do
imažizma kao lucidno uočene odlike ovih pjesama, koja je njihovom autoru
obezbijedila mjesto u Antologiji imažista a time i u pjesničkom krugu čije su jezgro
činili Tomas Sterns Eliot i Ezra Paund. Pronicljivost pojedinih Džojsovih savremenika
koji su iza arhaične fasade prepoznavali modernistički senzibilitet dobija na značaju
ako imamo u vidu da su mnogi potonji kritičari ovu zbirku sagledavali kao neobično
konvencionalnu i anahronu spram onoga što će uskoro početi da obilježava svet
Džojsove proze. Ovdje se modernistički izraz nerijetko ostvaruje posezanjem za retro
efektima, prije svega za prenaglašenom elizabetanskom elegancijom, i zbog toga
ove pjesme površnom čitaocu ostavljaju utisak arhaičnosti. Arhaičnost je ovdje
svjesno, džojsovski lukavo ostvaren privid.

Džojs dakle i ovdje čini ono što će kasnije tako rado činiti u prozi: spaja tradiciju i
individualni talenat, propušta raniju književnu, u ovom slučaju pjesničku tradiciju, kroz
gusti filter svog umjetničkog habitusa zadržavajući ono što osjeća kao svoje, i potom
na tim temeljima gradi nov, samo svoj izraz. Tako će činiti u Portretu umjetnika u
mladosti i, naročito, Uliksu – tako čini već u Kamernoj muzici. Prepoznaje se, osim
toga, u ovim pjesmama, još ponešto što će odlikovati Džojsovu prozu. U zbirci, na
primjer, veoma značajnu ulogu igra kontrast svjetlo/tama, noć/dan, što je dihotomija
na kojoj su dobrim dijelom utemeljeni i Uliks i Fineganovo bdijenje. U gotovo svakoj
pjesmi nagovješteno nam je, ili eksplicitno rečeno, koje je doba dana. (Kao što – kad
smo već kod modernističke proze – kroz Gospođu Dalovej Virdžinije Vulf odzvanja
Big Ben da razlivenom toku svesti glavne junakinje dâ konkretnu vremensku
uokvirenost, tako i ovdje imamo podsjećanja na takozvano objektivno vrijeme. Jer,
ovdje je na vlasti subjektivno vrijeme, ono najsubjektivnije, ljubavno.) Iznad svega,
međutim, upravo je sama muzika ono što povezuje ovu zbirku sa svetom Džojsovih
proznih djela. Prvo što pada na um, vjerovatno, jesu pjesme i melodije koje nas
zasipaju sa stranica Uliksa – od religioznog pojanja što prožima misli krivicom
opterećenog Stivena Dedalusa do Molinog neodoljivo džeziranog monologa, od
Blumovih slutnji nedohvatne uzvišenosti muzike, do bogohulnog urlanja pijanih

28
studenata medicine. Primjera ima i drugdje: u pjesmama koje u Portretu umjetnika od
prve stranice opsjedaju malog Stivena, kao i u Fineganovom bdijenju gde se više i ne
govori o muzici, već je čitav iskaz pretvoren u muziku. Najdirljiviji je, međutim, a i
Kamernoj muzici najbliži (ne samo hronološki) slučaj Majkla Fjurija iz pripovijetke
„Mrtvi”. Bolešljiv i nejak, on umire od tuberkuloze zato što je pod prozorom Grete
Konroj (oboma je tada bilo po sedamnaest godina, što nije beznačajan podatak) po
kiši pjevao serenadu. Majkl Fjuri umro je zbog muzike, bar isto onoliko koliko zbog
Grete – umro je zbog toga što je osjetio, što je odnekud znao da se takva serenada,
pjesma posvećena prvoj ljubavi, i to na kiši koja svemu daruje dodatnu dramatičnost i
ontološku dubinu, može pjevati najviše jednom u životu, pa je odlučio da svoju priliku
iskoristi ne pitajući za cijenu.

Džejms Džojs je nešto oprezniji; zato je njegova muzika kamerna, zaštićena od

hirova klime. Romantičarski (preciznije, šelijevski) utemeljena na sjedinjavanju
nebeskog i zemaljskog, muzika je u ovim tako stidljivim (ko bi rekao da je u to isto
vrijeme pisao i ona poznata pisma Nori?) pjesmama najvažniji, ako ne i jedini način
udvaranja.

U tom udvaranju, valjda i zato da bi bio komunikativniji, pjesnik često ne zazire ni od

klišeja (His song is softer than the dew/ „Pjesma mu je nježnija od rose”, IV) i to ovdje
najvjerovatnije nije uvijek svjesno eliotovsko ruganje romantici, već počesto i sasvim
naivno iskren ljubavni zanos koji ponekad traži prečice da bi u kovačnici sopstvene
duše po hiljaditi put skovao naizgled novu, a uvijek jednu te istu poruku svojoj u ovim
pjesmama najprije sanjanoj, a onda i doživljenoj ljubavi.
A ta ljubav, dakle, nije lijepa zbog svoje zlatne kose, nego prije svega zato što lijepo
pjeva: Come out of the window, / Goldenhair, / I heard you singing /A merry air („Izađi
na prozor, / Zlatokosa, / Čuo sam kako pjevaš / veselu pjesmu”, V). Ovdje je, opet
vrlo romantičarski, muzika trajnija od fizičke ljepote, kao i od ovozemaljske ljubavi. No
dok je tu, ta ljubav je moćna sila koja gotovo sve drugo čini neznatnim i nevažnim,
čak i knjige (My book is closed, /I read no more; „Knjiga mi je zatvorena, /I ne čitam
više”, V). Sve izuzev, naravno, muzike, jer se i pjesnik teško opredjeljuje šta je to što
ga jače vuče: ljubav ili pjesma. Što god to bilo, on kreće u svet: I have left my book:/ I
have left my room („Ostavljam knjigu, napuštam sobu”, V). I tu počinjemo da
uočavamo još jednu odliku ove zbirke: u njoj postoji nešto veoma nalik na linearni
razvoj radnje, veoma nalik na priču, i to čak u mnogo konkretnijem i tradicionalnijem
vidu no što će to biti slučaj u velikom djelu Džojsove proze. U prozi avangardni
pjesnik, Džojs je u svojoj mladalačkoj poeziji prilično konvencionalni pripovjedač.
Ali to ponajprije zbog toga što je izuzetno samosvjestan pjesnik, koji u ovim
pjesmama otkriva još neke aspekte svog osobenog umjetničkog postupka u
nastajanju. Konkretno, kao u Portretu umjetnika u mladosti, on ovdje, rekosmo,
povezuje tradiciju i avangardu, i to vrlo elegantno i prefinjeno, da ne povredi
avangardiste i ne zbuni tradicionaliste. I slično kao u Uliksu, gdje ispisuje svojevrsnu
historiju engleske proze, on ovdje piše malu historiju engleske poezije. Tako, kada se

29
privučen ljepotom muzike i obećanjem ljubavi pjesnik obre na goloj ledini života,
shvatiće da je trenutak ljubavi možda i dragoceniji od vječnosti pjesme. I reći će,
tražeći samo ljubav kao utočište, I would in that sweet bosom be („Volio bih da
otpočinem na tim grudima”, VI), baš kao Džon Kits, koji se u sonetu „Sjajna zvijezda”
pred sam kraj života odriče besmrtnosti ostvarene posredstvom poezije tražeći samo
časak običnog, ovozemaljskog i smrtnog (ponekad smrtonosnog) ljubavnog zanosa.
Romantizmu je, dalje, bliska i česta sprega dva osnovna motiva ove zbirke sa
prirodom: My love is in a light attire/ Among the appletrees („Moja ljubav u halji lakoj/
Međ’ jabukovim drvećem”, VII). A ti nas stihovi vode dalje kroz historiju poezije, do
Jejtsa i njemu tako dragih slika jabukovih pupoljaka kojima je opervažena haljina
mitske ljepotice Mod Gon, do plamičaka koji plešu na podu mameći ga da velelepno
protraći svoj život u potrazi za onom koja mu se ukazala samo jednom i nikad više,
kao u njegovoj „Pjesmi Angasa lutalice”. Jejts je, dabome, pjesnik duboko ukorijenjen
u irsku folklornu tradiciju, što je za Džojsa povod za vrtoglav skok u prošlost vila i
vilenjaka, prvih junaka i, ko zna, možda prvih tvoraca irske narodne poezije: Who
goes amid the green wood / With springtide all adorning her? („Ko to korača zelenom
šumom/ Proljećem ukrašen?”, VIII), Pretvarajući svoju dragu u šumsku nimfu, pjesnik
se ovdje približava i Vilijamu Blejku, tačnije njegovoj ideji nevinosti kao prirodnog, no
nažalost kratkotrajnog stanja ljudske duše (ostvarenog, pored ostalog, i u sretnoj
simbiozi s prirodom), da bi kroz takvo pročišćenje ponovo stigao do motiva ljubavi:
kod Jejtsa, kao i kod Blejka, taj je motiv po pravilu čist i čedan, bar onda kada je riječ
o ljubavi u njenom najkonvencionalnijem smislu. Od njih nije daleko ni Vilijam
Vordsvort, naprotiv; stihovi iz osme pjesme: O, it is for my true love/ The woods their
rich apparel wear („Znam, to zbog ljubavi moje/ šuma raskošnu odoru nosi”) sasvim
bi lako i elegantno mogli biti uklopljeni u Vordsvortove „Pjesme o Lusi”, u kojima je
njegova mitska Lusi istinski sjedinjena s prirodom – do te mjere da više i ne postoji u
konkretnom, opipljivom i uočljivom fizičkom obličju.

Tim se romantičarskim kreščendom i završava prvi segment Džojsovog kratkog kursa

historije poezije. Već u slijedećoj, devetoj pjesmi, on se upadljivo približava vlastitom
vremenu. Dominatni motiv je isti, sprega ljubavi i muzike, ali se osjetno mijenja ritam:
sada je moderniji, urbaniji, bogatiji sinkopama i cezurama i opkoračenjima, i kao
takav bliži simbolističkom diskursu koji će ovaj pjesnik uskoro umjeti da primjeni i u
svojim proznim djelima. Promijenjeni ritam uvodi i jedan novi motiv, onaj koji „priču”
ove zbirke odvodi korak dalje. Pjesnik, naime, kao da je odlučio da krene na put, pa
poziva i svoju dragu. Već nas i sasvim površno poznavanje Džojsove biografije
ponovo upućuje na duboko ličan karakter njegove lirike: nekoliko ranih pjesama
nastalo je prije susreta s Norom, a veći dio napisan je posle tog sudbonosnog
trenutka – i to se u zbirci i te kako vidi. Da li zbog toga što ju je pozvao pesmom, ili i
iz nekih drugih razloga, tek Nora će ubrzo zaista poći s njim na poduže putovanje,
vjerovatno duže no što je pretpostavljala i željela – jer, najduže putuju oni koji nemaju
kuda da se vrate.

Džojs se, kao što znamo, svog doma svjesno odrekao. Njegov odlazak iz Irske

30
zapravo je konačno stupanje u zrelost, onu u koju poziva i Noru: Happy Love is come
to woo / Thee and woo thy girlish ways („Sretna je ljubav došla da te mami/ Tebe i
tvoje djevojačke dane”, XI). Muzika, dabome, nije protjerana iz te zrelosti – samo se
malčice promijenila. Ako smo do sada povremeno imali dilemu, da li je Džojs u ovim
pjesmama sasvim ozbiljan ili se šali, onda s priličnom pouzdanošću možemo reći da
se u dvanaestoj pjesmi prvi put pojavljuje nedvosmislena ironija: No more be tears in
moon or mist / For thee, sweet sentimentalist („Plakati više neću po magli i mjesečini/
Zbog tebe, sentimentalna moja”). Zbog toga je, da bi ironični kontrast bio jači,
početak ove pjesme naglašeno tradicionalan, ispjevan u renesansnom duhu (kao
kada nam Eliot u Pustoj zemlji pojačava gadost pejzaž a oko Temze interpolacijom
stiha Edmunda Spensera.) Pjesničko ja, dakle, ovdje sasvim džojsovski sazrijeva i
kroz formu, ne samo kroz motive. Od sada pa nadalje biće češće i dramatičnije
amplitude između arhaičnog i modernog, biće češće i smjelije smjenjivanje originalnih
(go / window) i otrcanih rima (noon / soon) – jer, važna je muzika, a nju –
eksperimentom je utvrdio Džojs – čak ni ironija ne može da ubije.

O toj novoosvojenoj zrelosti svjedoči i četrnaesta pjesma, koja počinje piscu toliko
dragim motivom buđenja, što priziva ono velelepno, rapsodično, produženo buđenje
iz završnog dijela Portreta umjetnika u mladosti. Za one kojima taj početak nije
prizvao ništa, tu je i još jedan dedalusovski motiv: White breast of the dove („Bele
grudi golubice”), grudi su one djevojke koju Dedalus potkraj romana susreće ili
izmaštava u dablinskom zalivu, pretvarajući je instantno u svoju muzu, djevojke ili
priviđenja čija je erotizovana, ali i do ezoteričnosti estetizovana pojava, pored ostalog
i potvrda zrelosti Stivena Dedalusa, pošto u njemu ne izaziva ni požudu, ni naivni
romantični zanos, niti kajanje zbog jednog ili drugog. Zato u prvim pjesmama zbirke
preovladava suton, a oko sredine jutro. Jutro je to novog života pjesnika, koji se iz
sasvim mladalački jalovog ljubavnog sanjarenja budi u pravu ljubav. I pravi život.
Muzika je i dalje kamerna, sobna, ali je neprekidno prisutno obećanje putovanja: O
cool and pleasant is the valley/ And there, love, will we stay („Prozračna je i prijatna
dolina / I tamo ćemo ostati, mila”, XVI).

Kao pomalo bolno podsjećanje da smo odista zašli u nešto što se može nazvati pravi
život, tu je i mali interlud u sedamnaestoj pjesmi, tihi ali ogorčeni ispad koji pomalo
iskače iz sve uočljivije linearnosti pjesničke priče. Motiv ljubomore u ovoj pjesmi i
formalno narušava skladni i nježni ritam i harmoniju dosadašnjeg toka zbirke; ta će
se disonantnost osjetiti i u narednoj, osamnaestoj pjesmi. Neko je pjesnika očito
gadno povrijedio, pa on dopušta sebi da se malo (ne posljednji put) igra Šekspira. U
Šekspirovim sonetima, međutim, motiv ljubomore nema pravog razrješenja, i ostaje
da gorčinom boji završne tonove njegove zbirke. Jer, Šekspir nije bio estetista: bio je
glumac koji je pisao tekstove za pozornicu, a usput je bio još i istinski mudrac i
genijalan pjesnik.
Džojs jeste estetista. Zbog toga kod njega lijek protiv ljubomore jeste ljubav, ali
mnogo više od nje – ljepota: pjevaj, ukoliko želiš da se izdigneš iznad poročne mase
onih kojima je jedini cilj da sve u životu, naročito tuđem, obezvrijede. I tu se ponovo

31
vraćamo muzici, onoj koja u Džojsovom stvaralaštvu neće izumrijeti sa okončanjem
ove zbirke pjesama. Ona je njome, dakle, samo najavljena. Suptilni, katkad i nešto
očigledniji nagovještaji, granaju se u raznim pravcima, naročito u završnom djelu
zbirke.
Tako u dvadesetoj pjesmi razaznajemo i najave romantičnih sanjarija, tako
muzikalnih romantičnih sanjarija pjevačice Moli Blum, ili njenog ne manje muzikalnog
muža Leopolda: In the dark pinewood / I would we lay. / In deep cool shadow / At
noon of day („Bilo bi lijepo leći / U tamnoj šumi borovoj. / U dubokoj sjenci što / U
podne stvara hlad”). U dvadeset prvoj, nazire se ničeovski motiv nadčovjeka sasvim
nalik onom iz Portreta umjetnika, ovdje ostvaren posredstvom ljubavi koja
oplemenjuje i daruje uzvišenost: tako Džojs spaja dvije svoje mladalačke fascinacije i
osavremenjuje srednjovjekovno-renesansne ljubavne motive kojima je prožeta
njegova poezija. Motiv zatočeništva (istina, prijatnog: sweet imprisonment) prisutan u
dvadeset drugoj pjesmi, u velikoj mjeri upućuje na tjeskobu života Leopolda Bluma.
Ironija njegovog braka ogleda se ponajprije u tome što i on i Moli još sanjaju, svako
za sebe, romantičnu ljubav, i što njen uzor i on i ona vide u njihovoj zajedničkoj
negdanjoj ljubavi.
Znatno manje sklon ironiji nego u svojim potonjim djelima, Džojs od sumornih motiva
ponovo bježi u svojevrsni romantizam. Reference na poeziju Džona Kitsa uočljive su i
u nekim ranijim pjesmama zbirke: u dvadeset trećoj, međutim, Džojs više ne ostavlja
nikakvu dilemu o tome ko mu je od romantičara najbliži. Ova je pjesma, dakle,
potpuno kitsovska – ne samo zbog motiva prolaznosti, već i zbog karakterističnog
odnosa prema njoj, posebno kada je riječ o prolaznosti ljubavi. Pjesnik je ovdje
happy between kiss and kiss („sretan između dva poljupca”), što tako podsjeća na
Kitsovu „Odu o grčkoj vazi” i onaj „ne, nemoj mi prići” motiv koji dominira u njoj. U toj
pjesmi, ono što važi za ljubav, dabome, važi i za umjetnost, konkretno muziku; o
tome i govori već pominjani, čuveni stih: heard melodies are sweet, but those
unheard are sweeter. Tog se principa najvećma drži i Džejms Džojs, te valjda zato
ovu pjesmu završava bezmalo doslovnim citatom, koji pojačava utisak njene
itertekstualnosti. Though love live but a day („Mada ljubav živi tek jedan dan”), zvuči
sasvim slično Kitsovom Life is but a day („Život je tek jedan dan”) ali i asocira na
njegovu „Odu slavuju”, pjesmu posvećenu prije svega prolaznosti.
I tu je negdje kraj romantizma i romantike u ovoj zbirci: posljednjih desetak pjesama
obilježeno je znatno uočljivijom, prepoznatljivom džojsovskom ironijom. Najprije na
planu forme, u kojoj pjesnik više nimalo ne zazire od klišeja, a pri tom djeluje kao da
je sasvim oslobođen straha da bi mogao da zazvuči banalno. Promjeni tona
doprinose i drugačiji motivi: sve češće se govori o nevjerstvu, neiskrenosti i
nepostojanosti, izdaji. Džojs tako svoju zbirku, opet kao Šekspir u Sonetima, privodi
kraju melanholično-ogorčenim tonom višestruko razočaranog ljubavnika. Gotovo bez
upozorenja, ljubav prelazi u prošlost i sjećanje. Love is past („ljubav je prošla”), kaže
se u tridesetoj pjesmi, a već u narednoj ta ljubav u potpunosti pripada sjećanju.
Ojađeni će ljubavnik, istina, nastaviti da doziva svoju dragu, no sada to čini kao da su
razdvojeni različitim vremenskim dimenzijama: ona je negdje u bolno lijepoj prošlosti,
on u brutalnoj sadašnjosti. U tu sadašnjost poziva i nju, da se u njoj druže kao bivši

32
ljubavnici, sjetno. Ta sadašnjost i dalje je ispunjena moćnim slikama i zvucima iz
prirode, ali pravog saglasja s prirodom više nema – pa zato nema ni muzike. Snažna
tutnjava prirodnih elemenata dodatno naglašava njen izostanak: All day I hear the
noise of waters / Making moan („Čitav dan slušam bučne talase / Što jauču”, XXXV).
Ostaje, dakle, samo depoetizovani, surovi život, ispunjen nekom drugačijom
muzikom. Najružnije su pjesme koje slušamo zato što smo na to prisiljeni – mogla bi
da glasi dopuna onog čuvenog Kitsovog stiha.
Pitanje postavljeno na samom kraju posljednje pjesme u zbirci – My love, my love,
why have you left me alone? („Ljubavi moja, zašto si me ostavila”) – nije više vapaj
upućen konkretnoj osobi, već egzistencijalni, univerzalni krik beznađa, čiji biblijski
prizvuk nije nimalo slučajan.

Posle takvog krika, i nije neobično što je Džojs odlučio da zaboravi na poeziju, makar
u njenom najprepoznatljivijem obličju. U nekim drugim, manje eksplicitnim vidovima,
ona će nastaviti da živi u njegovoj prozi – ponajviše, upravo zahvaljujući muzici kojom
je ta proza mnogostruko prožeta. Muzika, dakle, u njegovoj zbirci pjesama nije (kako
bi se to u prvi mah moglo učiniti) potisnula i ugušila poeziju, već ju je sačuvala i
pomogla joj da u jednom izrazito nepjesničkom vremenu ipak nekako preživi.
Preživjela je u svetu Džojsove proze koji je počeo da se rađa upravo u vrijeme kada
je utihnula kamerna muzika. Džojs je bio i ostao pjesnik, i to izrazito muzikalni
pjesnik; onaj ko u to ne vjeruje možda će promijeniti mišljenje ukoliko pročita, na
primjer, posljednji pasus pripovijetke „Mrtvi”, ili jedanaesto poglavlje Uliksa – onaj
kome ni to nije dovoljno, neka makar zaviri u Fineganovo bdijenje.

ULIKS (najpoznatije djelo)

Uliksa je James Joyce pisao desetak godina, od 1914. do 1924. godine. U jednom
pismu iz 1921. godine kaže kako je samo dotad na pisanje Uliksa utrošio oko
dvadeset hiljada sati. A šta je ustvari Uliks? Odgovor na ovo pitanje mogao bi biti
beskonačan. Uliks je roman dug oko osam stotina stranica (ima više od dvije stotine i
šezdeset hiljada riječi i vokabular od oko trideset hiljada različitih riječi) čija se
cjelokupna radnja zbiva u Dablinu, od osam ujutro 16. juna 1904. (koji je te godine
pao u četvrtak) do tri sata poslije ponoći sutradan, 17. juna. Radnja sekoncentriše na
tri glavna lika: srednjovječni bračni par jevreja – Leopolda i Marion (Molly) Bloom, te
na mladog pjesnika Stephana Dedalusa, glavnog junaka Joyceovog prethodnog
romana «Portret umjetnika u mladosti». Važno je ovo spomenuti jer su i neki epizodni
likovi iz Portreta i iz Dablinaca prisutni i u Uliksu. No zašto se izvanredno istinita i
realistična freska Dublina od prije stotinjak godina zove tim homerskim naslovom?

Ovako kaže Joyce: »Lik me Odiseja uvijek opčinjavao, čak i kao dječaka.» mnogi
kritičari gledali su na Uliksa kao na novu verziju Odiseje, gdje bi Leopold Bloom
tokom svojih svakodnevnih ljetnih gradskih šetnji parodično predstavljao Uliksa,

33
njegova brakolomna žena Molly čednu Penelopu, a Stephan Telemaha. Ovom se
snažno suprotstavlja Vladimir Nabokov govoreći da u knjizi postoji tek vrlo mutan i
uopšten homerski prizvuk. U prilog mu ide činjenica das se sam Joyce odrekao
pseudohomerskih naslova poglavlja koji su postojali u prvoj verziji, dok je roman
izlazio časopisno u nastavcima. No mnogi kritičari i danas se služe ovim naslovima u
svrhu dokazivanja svojih teza.

Nemoguće je nabrojati sve stilske inovacije i otkrića koje je Joyce predstavio u ovom
djelu. I dan se danas pisci širom svijeta napajaju s njegovog izvora. Ipak, Uliks nije
dočekan sa fanfarama. Knjiga je dva puta bila pred sudom, Joyce je nazivan
«prljavim pornografom spram kojeg je Rableais vrlo pristojan pisac», primjerci trećeg
izdanja su javno spaljivani. Oni obdareni suptilnijim umjetničkim čulom odmah su,
međutim, spoznali istinsku vrijednost djela. Već desetak godina nakon objavljivanja
knjiga je bila klasična i kanonska.

Srednji vijek sa svojim zamršenim metafizičkim razmatranjima, dogmatskim

formulama, skolastikom, religioznim meditacijama, prislanjanjem na aristotelsku
filozofiju, sjedne, intelektualistička traženja, nemir pa duhovna pobuna individua u
prvim decenijama dvadesetog stoljeća, s druge strane, formirali su duhovno i Joycea.
Njegov je Uliks epos o duši modernog zapadnjaka, epos o duši čovječijoj uopšte u
vrijeme propasti jedne civilizacije, kkoja traje već dvije hiljade godina. Njena
vijuganja u iskustvima i spoznajama moćno manifestirana u današnjem građanskom
intelektualcu, sve komponente, iz kojih je sastavljena, sva apsurdnosti i međusobna
protivnost čestica, od kojih je sastavljena, očitovalo se u Uliksu više nego i jednom
drugom djelu svjetske književnosti.

Da bi dao dušu svog vremena, njegov unutarnji nemir Joyce se poslužio opsežnom
umjetničkom aparaturom, raščlanio pojedinca našeg vremena, dušu Stephana
Dadalusa, intelektualca, jezuitskog đaka, apostate, srodnika Odisejeva (čija je
sudbina progonstva i lutalaštva jednaka u biti njegovoj, kojem naliči duhovnom
nadmoćnošću, oštroumljem, pronalazačkim darom, svim rekvizitima pobune i
nemira), te Leopolda Blooma, skupljača i akvizitera anonsa, prosječnog i tipičnog
malograđanina, inkarnacije zdravog smisla, onog pozitivističkog u čovjeku, duhovno
uravnoteženog u pospanoj prosječnosti, dobroti, skeptičnosti gospodarski tečevnog i
konzervativnog.

Površno i pogrešno mišljenje izvjesnih kritičara da je Uliks ekspresionistički epos –

roman, više će dolaziti od nekih Joyceovih eksperimentiranja (koja su uostalom,
posve opravdana obzirom na samu zamisao koja se trebala u djelu sprovesti, te na
sam sistem kojim je ono dato), nego od samog sklopa i arhitektonske obrade.
Obrada Uliksa po svojoj unutrašnjoj građi odgovara Odiseji.

34
Po prerezu, kojim je isječeno vrijeme, paklu individualizma kroz koji duh modernog
čovjeka prolazi. Uliks je novi Inferno bez čistilišta i raja. Glavne ličnosti su Bloom i
Dadalus, osim što su kako je već napomenuto, potomci Servantesovih besmrtnih
figura, blizu Hamletu i Mefistofelesu. Sama obrada uz sam prividni modernizam,
zapravo je više srednjovjekovno ugledanje antike, nego dadaizam, ekspresionizam ili
nadrealizam, kakvim Joyceovo djelo ponekad izgleda čitaocu, koji nije imao prilike
prekapati po bibliotekama sa starim rukopisima i knjigama. Pa ako bi Uliks onda bio
ekspresionističko djelo, ekspresionistički bi bili i Goetheov «Faust» i Danteova
«Božanstvena komedija». Mnogo prije, uzevši u obzir trenutnu književnu situaciju u
svijetu, Uliks je reakcija i idejno opozicionarsto prema sadašnjici. U eri socijalizacije i
koncentracije sredstava proizvodnje socijalizirala se i literatura. Kolektivistički pokret
masa vratio je ponovo na površinu realizam. Predmet sadašnje svjetske književnosti
nije više čovjek pojedinac kao izolirana jedinica, kao pojava sama za sebe uzeta u
odnosu prema prirodi i bogu kao postulatu njenog metafizičkog nemira, nego čovjek
u odnosu prema zajednici, prema ekonomskim prilikama. U biti ovo posljednje
Joycea ne zanima, on daje do sada najveću i najzamašniju spekulativnu studiju
čovjeku, studiju o njegovom psihičkom previranju. Njega zanima isključivo problem
ličnosti, njenog relativiteta. Taj problem obrađen je analitičko-realistički i u biti Joyce
je sav u tradiciji, možda više nego i jedan drugi današnji svjetski pisac. Nova
književnost vjeruje u život, po njoj se zadaća savremenog pisca sastoji baš u tome da
potpomogne one društvene snage koje nastoje da se svakoj ljudskoj jedinki osigura
što potpunije njezino iživljenje i proživljenje.

Najvrjednije i najljepše što čovjek ima upravo je on. Iza njega i pred njim je tama, koja
nas se ne tiče: život je glavno i jedino. Za Joycea, naprotiv, on je nužno zlo. Joyce ne
vjeruje da će onog dana kada nestane privatnog vlasništva, klasne borbe i svih
ostalih lanaca, kojima je okovan ličnost, čovjek biti apsolutno sretan i da će nestati
njegovog metafizičkog nemira. To ne zavisi od forme društvenog poretka i
ekonomskih prilika. Sve dok bude svjesno osjećao postojanje sebe kao takvog,
postojat će i njegovi unutrašnji problemi: manjkavost razumnih spoznaja, strah od
smrti i kompleksi vezani za nju. Stvar nije tako jednostavna. Upravo tu se i ispostavlja
solipsistička krajnost i individualni anarhizam Joyceov. Sam problem relativiteta
ličnosti i glavni problem koji Joyce pokušava ne samo u Uliksu nego i u svim ostalim
prijašnjim pa čak i u najnovijem ¨Work in Progress˝ da riješi, očituje se dvojako:
očinstvom i rođenjem. To su ujedno i glavne teme Uliksa, do utančine i lucidnom
konsekventnošću razrađeno. Kroz njih se kao niti prepliće teorija jedinstva u
relativitetu, zapravo ona im je osnovica.

I kao što se u kršćanskoj crkvenoj nauci sve tumači simbolima i misterijama, tako se i
kod Joycea neda tačno razlikovati gdje je granica između simbola i misterija i gdje on
prestaje ili bolje: sve je simbol i opet nije simbol. Tu gdje se kršćanstvo prislanja na
antiku, tu je zametak i Joycea, jer konačno kršćanstvo nije Isus, ono je sveti Pavao.
Osnovna dogmatička formula kršćanske metafizike: ˝Bog otac, sin i sveti Duh su
jedno˝, ta formula svetog Trojstva koje je jedinstvo, prevedena ja u potpunosti kod

35
Joycea. Nema tijesnog očinstva, postoji samo duhovno. Mr. Bloom u krajnjoj liniji je
intelektualac Stephan Dadalus. Bloom je duhovni otac Stephana. Stephan je sin, koji
traži svoga oca. Vidi sebe dvostruko: ˝Ja sam ja, ali ja mogu biti i neko drugi i još
neko treći˝. On je Dadalus i sin Dadalusov.
On je Telemah. Identificira se i sa Odisejem. Ličnost je potpuno relativna, ona je
stanje svijesti u vremenu. Tijelo i duh, Mr Bloom i Stephan, kao otac i sin, duhovno su
jednaki. Tu je podloga kompleksa očinstva. Teološki rečeno, konsupstancijalitet oca i
sina.

Prostor i vrijeme

Vrijeme je gibanje u prostoru, ono je prostor u gibanju. Zapravo orijentacija u njemu j

vrijeme. Prostor je dakle vrijeme. Spoznaja vremena je prostor. Dakle, vrijeme je
prostor. To je relativitet spoznaje svijesti, spoznaje postojanja. Relativitet vremena.
Ono je jedinstvo, nema više dimenzionalnosti, svijet je jednodimenzionalan. I toj
postavci osnova je kršćanska i bazira se na vjeri u besmrtnosti duše i uskrsnuće
tijela. Za strašnog suda tijelo će uskrsnuti. Prema kršćanstvu vrijeme je jedinstveno,
također je i svijet jednodimenzonalan.

Tematika Joyceova djela zato je katolička, jezuitska i skolastična. Gotovo najbolji

dokaz tome jeste problem otac – sin. Problem začeća je u kršćanstvu podignut na
misterij, koji je dobio stupanj bezgrešnosti, koja se u potpunosti nije priznavala čak ni
Sinu. U njemu je sadržan odnos muškog i ženskog principa, polaritet rodova, kojima
je tehnički proces rađanje. U kršćanstvu ono je svečanost i proslava praznika opšte
ljubavi, rješenje problema začeća Sina kroz koga se očituje Otac. Ženski princip je tu
još pasivan da se kasnije stvori kult Majke kao simbola i inkarnacije tog principa.
Također i kod Joycea on je u pozadini.

Međutim, Joyce ušavši tako u samu srž i izvana osjetivši duhovne osnove kršćanske
civilizacije, njenu metafizičku bit, odmah je i negira ili bolje istovremeno posmatrajući
odriče je se, jer i materijalu postavlja jednodimenzionalano. Ako postoji relativitet
vremena, to je posve isto ideja i materija. Jer polazeći od apsolutnosti materije i
poistovjećujući je ne samo s vulgarnim shvatanjem stvarnog i opipljivog uključujići u
nju i ono što individualistička, idealistička filozofija naziva mišlju, idejom, ili
iracionalnim, pa smatrajući to opet diejlo stvarnosti ćutila i osjećanja, stvarnost je sve.

Sa ovog stajališta svijet ne postoji nematerijalno, spekulativno – metafizički. Osim

stvarnosti oka, dakle viđenog, postoji i stvarnost neviđenog, shvaćenog, stvarnost
svijesti postojanja, stvarnost podsvjesnog, racionalistički nesaznanog ali uklopljenog
u nas, znači strogo uslovljenog. Ničega nema izvan materije, zato ničega nema ni
izvan nas. Time je Joyce dvostruki otpadnik. Kako sa kojeg stajališta, gledani u
različitim osvjetljenjima, i načini mišljenja i ideološke postavke čovjeka su razne.
Joyceu je u biti svejedno. On ruši oboje. Skepticizam ne vjeruje ni u šta. Dobro i zlo,

36
lijepo i ružno, maleno i veliko, bogatstvo i siromaštvo, kretanje i sjedenje u biti je
jednako i gubi se u smrti. Sva saznanja prednjom su smiješna, u njoj sve nestaje,
tom ružnom misteriju, koju postojanje rješava ostajući vječno nijem. Nihilizam
Joyceov mrzi i ubija, bez ikakvog potpornja koji bi se bar na ičemu drugom osnivao.
Svijet je stvoren na praznini, na kojoj i počiva. Najbolje bi bilo da ga uopšte nema.
Stvoreno iz pobuna duha djelo Joyceovo teži njegovom uništenju. E.R. Curtus
pravilno smatra da je taj metafizički nihilizam upravo osnovna supstanca Joycea. I
tako sav u negaciji Joyce da bi je što temeljitije potkrijepio sliži se čitavim bogatstvom
filozofskog i teološkog znanja, snažnom psihološkom estetskom analizom, neobično
velikom duhovnom kulturom odgojenom u svim svjetskim književnostima, i najnovijim
iskustvima znanosti. Njegovom radoznalom oku ne izmiče ni najmanja sitnica.
Ekspanzivna snaga njegova intelekta je golema i začuđuje. On vlada isto tako
izrazom, svim jezičkim i kompozitorskim formama. Sve to on izgrađuje energijom,
kojoj nema premca, da bi načinjeno poništio i spasio.

Ono o čemu Uliks govori

Razumljivo je da se u toj isprepletanosti, kako arhitektonskoj, tako stilističkoj i

jezičkoj, tematskoj i idejnoj vrlo teško snaći. U Uliksu se vrlo teško pristupa, a sam
autor izgleda nije se ni najmanje potrudio da razumjevanje svog djela olakša.
On, čini se, pretpostavlja da ga mogu čitati samo intelektualci. Pa čak i mnogi od njih
odvratili su se od Joycea razočarani i nezadovoljni. Možda se od svih koji su pročitali
Uliksa na čitavom svijetu može naći tek stotinjak njih, koji su se njime oduševili i
ispravno ga pojmili. Mnogima, i to većini, on je izgledao jedna od bezbrojnih orgija
modernizma kakve su već bile uobičajene prvih poslijeratnih godina. Njih je
zavaravala komplicirana konstrukcija djela, prividne stilske nastranosti i
eksperimentiranja, te i zahtjev krajnje pažljivosti i skoncentriranosti pri čitanju. Uliks
treba čitati s onom duhovnom napregnutošću s kojom se čitaju filozofski tekstovi.

Ipak je djelo izgrađeno jednom unutarnjom logikom, zakonskom suhoćom činjenica,

strogim sklopom ostvarenim u samom sebi, smislom za red i harmonijom. Ta
harmonije je izvana nevidljiva i kod površnog se čitanja ne nalazi. Naprotiv prvi dojam
je onaj haos i zbrkanost. Knjiga izvješćuje o svim unutrašnjim i vanjskim zbivanjima u
nepotpunom danu dvojice ljudi: Mr Blooma i Stephana Dadalusa. Naizgled vrlo
jednostavna stvar. I tu gdje bi prosječan pisac s najvećom mukom iscijedio koji
stotinu stranica, Joyce baca 732 velikog formata i sitnog tiska. Istina, jedan od
kritičara 13 izvješćuje, da je opis dana Leopolda Blooma zamišljen na početku kao
novela i zbirci Dublinci. Tokom godina ona se proširila i narasla u ogromno djelo, koje
s uobičajenim romanom do današnje književnosti slabo ima šta zajedničko. Jer Uliks
je i roman i epos i drama i poema, sve skupa ujedno. Feljtonska fabulativnost
realizma i analitička plitkost neoromantizma Joyceu su podjednako daleki.
Književnost, kako je on shvata, nije odmor i zabava za mase poslije posla, nego

13
Padriac Colum, uvod američkom izdanju Dublinaca. (New York, The modern Library 1926).

37
znanost dostupna samo onima koji su se isključivo njoj posvetili. Tako je i njegovo
djelo napisano za izabrane.

Tjeskobna težnja istini, znanje o nepremostivoj usamljenosti svake duše, znanje koje
graniči s očajem, ne mogu požnjeti pljeskanje i odobravanje gomile, ono joj nije ni
blizu. Tim je Joyce posve udaljen od sadržajnih nastojanja najnovije literature. On je
protivnik svake romantike pa i romantike kolektiva. Iznad svega pa i poslije svega
čovjek je sam i takav će i ostati. Taj osjećaj izolovanosti i samoće stvorio je i Uliksa,
njim on dokazuje koliko bogati duševni procesi se odigravaju u čovjekovoj duši u toku
jednog dana i kako su oni mršavi i blijedi prema vani. Radi toga Joyce dušu i
razglaba, razrađuje i i razgrađuje do najsitnijih detalja i detaljčića pa nakon što je
reflektorski osvijetli i iz analizira, ponovo sklapa. Vidjele smo je tu u svim njenim
treperenjima. Ona je vječno sama. Šta konačno ostaje iza Blooma i Dadalusa , šta
konačno ostaje iza čovjeka? Ništa.

On je sav tu, hemijska formula, savršen poredak atoma, koji su svijest i opet ništa:
jedna slučajna igra. U kršćanskom smislu to je znak Antikrista, u marksističkom očaj
građanskog intelektualca.

Konstrukcija

Kako je već naglašeno, konstrukcija Uliksa je komplicirana. Svakom poglavlju u knjizi

odgovara i posebna simbolika kazivanja, svaki događaj poistovjećuje se s kojom
znanošću, umjetnošću, organom ljudskog tijela, odgovara nekoj boji ili tehnici. Valery
Larbaud14 navodi kao primjer četvrto poglavlje, koje se odigrava u redakciji jednog
dnevnika. Ono odgovara po njemu retorici, plućima, crvenoj boji itd. Taj način
pisanja, koji odgovara mnoštvu smislova čisto je srednjovjekovni. Kao kult postoji u
liturgiji, likovno je u plastici katedrala. Međutim, taj razgrađeni sistem suglasja postoji
samo u autoru i ponekad upućenim prijateljima. Ostalim je prilično nepristupan, kritika
se slabo njim bavila.
Druga ipak simbolika djela je u tome da ono po izgradnji, radnji i osobama odgovara
Odiseji. Te simbolike su međusobno prepletene.

Radnja

Sama radnja pak se sastoji u reproduciranju procesa svijesti osoba. To Joyce čini
asocijacijom u raznim formama, asocijacijom misli, dojmova, slika, doživljenog
slućenog. Ova asocijativna ispremiješanost daje kolorit samom stilu, upravo ona je
njegova boja. Svijest stenografirana u svim svojim metamorfozama i preobukama jest
samo platno, na kome Joyce boji. I kao sva velika djela pisana riječju i Joyceovo je

14
Predgovor knjizi «Gens de Dublin», Paris, Plon (1926).

38
slikarski rješavanao. Jedan od ostalih njegovih značajki je obrada najsvakodnevnijih
sitnica u formi muzičkih tema. Slikarski je to ugođaj prikazanog na platnu, njime se
daje štimung, rješava problem toplog i hladnog.
Kao najtipičniji primjeri u tom smislu spominju se od kritičara takozvana tema uboda
pčele i tema krompira. Joyce tu radi posebnom metodom. U onom, naime, momentu,
kada se nabaci, ona je posve nerazumljiva da tek kasnije, često puta stotine stranica
poslije u periodičnim vraćanjima dobije svoje pravo značenje i bude potpuno jasna.

Bloomovo viđenje Uliksa

Tako na početku Uliksa Bloom promatra svoju bašču. Razmišlja o njenom uređenju,
sijanju graška i salate. O svježem povrću. ˝Ali vrtovi imaju i svoje loše strane. Pčele i
muhe zuhare, zatim duhovni ponedjeljak.˝ Na str. 155. misli Bloom na mladog
medicinara Dixona: ˝koji mi je tada u Mater – u 15 ubod zavezao i sada je u Holles –
street-u gdje je gospođa Pourefoy. ˝ Posve nerazumljivo. Tek poslije daljnjih 400
strana saznajemo da je 27. maja na duhovni ponedjeljak Bloom bio ujeden ispod
ušnog bubnjića od pčele. Isti ubod nagovješćuje se parodično na strani 369.
Spominje u fragmentu dijaloga na strani 404. da taj motiv bude konačno uvučen u
apokaliptično 15. poglavlje, gdje riječ Bluzz izaziva kod Blooma podsjećanje: ˝Pčela
i muha zuhara udari onomad o sjenu na zidu, bila je omamljena, pade mi omamljena
u košulju i ja sam je morao… ˝ Kako se vidi, taj način obrade životnih trivijalnosti
preuzeo je Joyce iz muzičkog komponiranja. Isto tako i sa temom krompira. Bloom
nosi u džepu krompir početkom knjige da se stotine stranica kasnije razjasni odkud
mu on u njemu i iz kojeg razloga. Kao sredstvo, naime, protiv reumatizma, koje je
vjerovanje preuzeo od svoje majke. Ova su dva slučaja također od važnosti za
Blooma. Jer bacivši i stenografiravši bez filtriranja i dotjerivanja procese svijesti od
kojih lica Joyce ih ujedno karakterizira upravo njima samima. On svoje ličnosti ne
tumači deskriptivno a ni izabirajući događaje, u kojima bi se mogle protumačiti i
svrstati u koju od školskih kategorija ljudskih tipova; Njegove se ličnosti same
tumače. Skupljač anonsi Bloom primjerak je građanske prosječnosti i uopće ljudske
prosječnosti. Ona je egoistična, pozitivna i uravnotežena. Blooma silno zanima
medicina, higijena i kozmetika. Devet novih muza ovog modernog grka jesu: trgovina,
operna muzika, Amor, novinarstvo, manufaktura, sloboda govora, opće pravo glasa,
gastronomija, spolna higijena, rivijerska koncertna zabava, bezbolni porođaj i
astronomija za puk. On je porodični čovjek i ima jak smisao za familiju. Misli sa bolom
na svog oca. Žali za svojim sinčićem, koji mu je u jedanaestom danu umro. Žali što,
ne ostavlja potomstva. Životan je i seksualan. Uprkos svoj uravnoteženosti
pokadkada perverzan, pun čulnosti. On predstavlja ljuski instikt kao što Dadalus
predstavlja intelekt.

Kompozicija

15
Odnosi se na bolnicu

39
Pa kao ličnost, tako i sama kompozicija počiva na estetskom realizmu. Svaki pasus,
svaka rečenica, rečenični odlomak razumljiv je tak u vezi ili odnosu sa nekim drugim.
Svako od 18 poglavlja ima svoju posebnu tehniku i zahtjeva posebnu analizu. E.R.
Curtius navodi u svojoj studiji ˝James Joyce und sein Ulysses˝ analizu tehnike 11.
poglavlja: Odigrava se u Ormond – restauraciji u Dablinu. Dvije konobarice, Miss.
Douce i Miss. Kennedy, obje u crnim atlasnim bluzama, gledaju kroz prozor i
promatraju irskog vice – kralja kako se sa ženom i svijetom provodi. Sluga im donosi
njihov čaj, dobacuje uz to neku bezobraznu primjedbu, koju one odbijaju. Gunđajući
on je ponavlja. Simon Dadalus stupa unutra kidajući krhotine palca. Miss. Douce
nešto nepristojno primjećuje, Miss Kennedy crveni zbog toga i kudi je. Dadalus uzima
iz džepa lulu, duva kroz nju i proizvodi tako dva glasa slična frulinim. Bloom se
međutim, klatari kroz Dablin. Miss Douce pjevucka neku melodiju iz opere Kastiljska
ruža. Miss Kennedy sjedi u uglu i čita. Lenehan pokušava da svrati na se njenu
pozornost. Miss Douce priča o ugađaču glasovira, koji je danas tu bio. Sažalijeva ga
zbog njegove sljepoće. Tada oštro zazvoni neki gost. Ugađač je ustavio ugađač.
Neko po njemu lupnu: lagan, umirući zov. Lenehan je vabio Miss Kennedy dozivom i
zviždukom. Čuje se pjesma uz pratnju glasovira. Benjamin Dollard pjeva: ratnikovu
ljubavnu pjesmu itd. 16 Curtius navodi ove događaje radi što boljeg razumjevanja
Joyceove tehnike pisanja u dotičnom poglavlju. Zatim sam tekst poglavlja, tekst
potpuno nejasan i nerazumljiv.
Držat ću se njega:
1. Bronca pokraj zlata čuje potkove, čelična zvuka, imperthnthnthnthnthnthn.
2. Krhotine, kida krhotine sa svog palca, krhotine.
3. Užasno! I zlato sve više crveni.
4. Promukao dah frule.
5. Dah: blue bloom is on the…
6. Zlatna, nagomilana kosa.
7. Podrhtava jedna ruža na atlasnim atlas prsima, ruža kstiljska.
8. Pjevucka, pjevucka: Idolores.
9. Pogledaj! Tko je… zlatan pogled.
10. Viknu prodirno bronci sažaljivo.
11. I zvuk, čist, dugačak i drhtav.Lagano umirući zvuk.
12. Vabljenje. Nježna riječ. Još jednom pogledajte. The bright stars fade.
13. O ružo! Zvuci cvrkutaju odgovor. Katilio. The morn is breaking.
14. Zvonjenje, zvonjenje, drmao je zvoneći.
15. Zvek novca. Sat tik – tače.
16. Priču, grme akordi. When love apsorvs. Rat, rat. Bubno – opno.
17. Jedro. Koprena vihori na valovima.

I tako neprestano još čitavu jednu stranicu, da tek onda počne sama radnja. Pitamo
se šta treba da znači ovaj besmisleni tekst naprijed. On predstavlja uvertiru, donosi

16
Upoređivanjem ovog izvoda sadržaja 11. poglavlja s uvodom u isti par redaka niže vidi se najbolje Joyceova
tehnika.

40
glavne motive koji se isprepliću na ostalim 22. stranicama poglavlja. Kad ih
pročitamo, vidimo da taj besmisleni tekst na prve dvije stranice poglavlja predstavlja
Joyceov način komponiranja, način proračunat do u sitnice i proveden. Ovaj način
književne tehnike preuzet je iz muzike i odgovara Wagnerovoj lightmotiv – tehnici.
Samo sa razlikom što je muzički motiv sam u sebe uklopljen i estetski zadovoljava.
Joyce jezično eksperimentira raščlanjujući riječ na prvobitna značenja, na značenje
slogova, vežući ih i podavajući im tako nove smislove ili ih potpuno uništava
pretvarajući ih u neartikulirane glasove. Aliteracija je kod njega vrlo česta a isto tako
asonanca i disonanca. Stil često zna da pređe u parodiju, u imitaciju komičnog
eposa, u izrugivanje. Parodira se naizmjenično jezik na sudu, junački epos, protokol
teosofske sjednice, znanstveni, literarni, sportski, novinski izvještaj, zadatak za
učenika, gramatička lekcija, crvena ceremonija i tako dalje.
I ostala Joyceova djela u međusobnoj su vezi sa Uliksom, zapravo ona čini pripremu
za njega. To važi naročito za Dablince i Portret umjetnika kao mladića.

Portret

Portret umjetnika kao mladića autobiografski je roman, neobične iskrenosti snage.

Joyce u njemu opisuje svoje školovanje u jezuitskom kolegijumu, svoju porodicu i
tjelesne te duhovne nemire svoje prve mladosti. Analiza samog sebe u osobi
Stephana Dadalusa provedena je upravo nemilosrdno da gotovo liči na literarni
masohizam. Sile koje sssu djelovale na njegovo duhobno formiranje podrobno su
prikazane i raščlanjene: katolicizam, isrski nacionalizam sa svojim kulturnim,
političkim i religioznim opozicionarstvom prema ugnjetavačima, odgoj kod jezuita sa
pobožnim vježbama, meditacijama po ignatijevskoj metodi, zornim prikazivanjima
materijalnih i duhovnih muka u paklu. Zatim rodna kuća zatrovana ekonomskim
prilikama i nesuglasicama, školovanje na katoličkom univerzitetu. Aristotel i Toma
Akrisnki, italijanski pisci 13. stoljeća i Elizabetijci Newman, Ibsen i Hauptmann. Iz svih
tih komponenata sastavljen je Dadalus jasno da mora osjetiti njihovo nesuglasje,
mora da se nađe u prozivnosti sa samim sobom. Odakle je i potekla njegova
individualistička buna, koja je bila sama sebi svrhom. On se sa sarkazmom odnosi
prema svemu, i prema porodici, prijateljstvu, domovini, moralu i vjeri. Razum sa
svojim hladnim zaključcima, intelekt osamljen i nemoćan, strah od patetike, od
sentimenta nježnosti. Poput svjetla u noći on vidi svoj spas samo u umjetnosti.
Umjetnost, ona postaje najviša svrha njegova života. U njoj se ostvaruju sve čestice,
koje ga čine: grijeh, duh, buna, progonstvo, samoća i oholost. One su njegov život.
U Portretu nema stilskih noviteta, nema srednjovjekovnog načina komponiranja kao u
Uliksu, nema konstruktivne složenosti; zato je taj roman pristupačan svakome svojim
analitičkim realizmom, konciznošću fraze i jednostavnošću.
A u zbirci novela Dablinci Joyce daje svoj rodni grad u složenosti modernog života.
Tu on na taj život reagira. Pisac nam u njemu stvara atmosferu tog grada, raznolikost
njegova miljea: građansku prosječnost, političke klubove, pijanice, svećenike, školsku
decu, mornare, prodavačice itd. istom onom neoboičnom snagom i istom
neiscrpnošću koja je kasnije stvorila Uliksa, ali bez stilskih eksperimentiranja. Novele

41
više prikazuju pojedina društvena stanja raznih ličnosti iz raznih društvenih slojeve
Dablina nego uobičajenu fabularnost. Joyce i tu izbjegava sve što graniči sa
feljtonizmom, kloneći se dramtičnosti, patetike i retorike. On ih ismijava. Isto kao što
ismijava i neobičnost u ljudskom životu. Krv, dramatičnost, široke geste, jeftini efekti
daleko su od Joycea.

Uliksov povratak

Na popisu od stotinu najboljih romana 20. st. pisanih na engleskom jeziku, upravo
Uliks je zauzeo prvo mjesto. Iako je u SAD-u zabranjen između 1920. i 1933., Uliks je
od žirija američkih književnih kritičara i pisaca proglašen najboljim romanom 20. st.
Uliksa je Joyce pisao 10-ak godina. Roman je dug oko 800 stranica, ima više od
260.000 riječi i vokabular od oko 30.000, cjelokupna radnja zbiva se u Dablinu – od
osam ujutro 16. Juna 1904., koji je te godine bio četvrtak, do tri sata poslije ponoći,
sutradan, 17. Juna.

Bloomsday, jedan je od najpoznatijih datuma u književnoj povijesti — šesnaesti

lipnja, vrijeme radnje Uliksa, slavi se među fanovima Jamesa Joycea širom svijeta.
Na Bloomov dan u Irskoj, a posebice u Dublinu, organiziraju se brojne manifestacije
— Dablinci i turisti šetaju rutom Leopolda Blooma, jedu i piju u kavanama u koje je on
zalazio tog dana 1904. godine. U čast stogodišnjice Bloomsdaya, ove godine
Joyceov rodni Dublin organizira čak pet mjeseci festivala — na povijesnoj dublinskoj
ulici O‘Connell programi su počeli već prvog travnja, na dan kad je Joyce rođen, ali i
na dan kada je 1922. godine u Parizu prvi put objavljen Uliks.
Dablinci planiraju privući desetke tisuća obožavatelja bogatim programom
posvećenim Joyceu, koji uključuje ulično kazalište, filmove, glazbu i vizualne
umjetnosti. Posredstvom Interneta, članovi džojsovskih asocijacija s cijelog planeta
glasno čitaju dijelove Uliksa, a sve skupa završava 31. kolovoza.
Razloga za slavlje ove godine je i više jer je na popisu od stotinu najboljih romana
dvadesetog stoljeća pisanih na engleskom jeziku, upravo Uliks zauzeo prvo mejsto.
Iako je u SAD-u zabranjen između 1920. i 1933., Uliks je od žirija američkih
književnih teoretičara i pisaca proglašen najboljim romanom 20. stoljeća. Na
drugome mjestu popisa je Veliki Gatsby Francisa Scotta Fitzgeralda, dok je na
trećemu mjestu opet Joyce, ovaj put s Portretom umjetnika u mladosti. Na četvrtome
mjestu je Nabokovljeva Lolita, na petome Divni novi svijet Aldousa Huxleya, a na
šestome Buka i bijes Williama Faulknera. I treće Joyceovo djelo zateklo se na popisu
sto najvećih romana dvadesetog stoljeća — na sedamdeset i sedmome mjestu je
manje poznato Bdjenje nad Finneganom.

Odlazak iz Dublina

42
Laura Weldon, koordinatorica akcije “ReJoyce Dublin 2004.”, izjavila je kako je cilj
festivala, među ostalim, “privući ljude koje godinama zanima Joyce i Uliks, ali koji
nisu imali mogućnosti ili priliku pročitati cijelu knjigu. Možda će se nakon festivala
osjećati potaknutima susresti se s Joyceovim djelima”. Ministar kulture John
O`Donoghue naglašava kakao je “širom svijeta Uliks istaknut kao najbolje djelo
dvadesetog stoljeća, pa je logično da Irska odaje na ovakav način priznanje
Joyceovim postignućima”.
Ironično je, međutim, da je Joyce rodni Dublin napustio već 1904., kao
dvadesetdvogodišnjak zauvijek će napustiti Irsku. Premda je literarno uvijek vjeran
irskim, točnije dublinskim temama, domovinu je definirao riječima “krmača koja
proždire svoj okot”. Joyce nije otišao sam. Poveo je sa sobom životnu družicu Noru
Barnacle, koju je upoznao 16. lipnja 1904. godine. Poslije će taj datum postati jedan
od najvažnijih datuma svjetske književnosti.
Uliksa je Joyce pisao desetak godina, u jednom pismu iz 1921. kaže kako je samo
dotad na pisanje Uliksa utrošio oko dvadeset tisuća sati. Roman je dug oko osam
stotina stranica, ima više od dvije stotine i šezdeset tisuća riječi i vokabular od oko
trideset tisuća, a cjelokupna radnja zbiva se u Dublinu — od osam ujutro 16. lipnja
1904., koji je te godine bio četvrtak, do tri sata poslije ponoći, sutradan, 17. lipnja.
Radnja se sabire oko tri glavna lika — Leopolda i Marion (Molly) Bloom, te mladog
pjesnika Stephana Dedalusa, glavnog junaka Joyceova prethodnog romana Portret
umjetnika u mladosti. I neki epizodni likovi iz Portreta i Dublinaca prisutni su u Uliksu,
jer su te dvije knjige bile priprema za njegov magnum opus.

Cenzura za Joycea

Mnogi kritičari gledali su na Uliksa kao na novu verziju Odiseje, gdje bi Leopold
Bloom tijekom svojih svakodnevnih ljetnih gradskih šetnji Dublinom parodično
predstavljao Uliksa, njegova brakolomna žena Molly Penelopu, a Stephan Dedalus
Telemaha. Premda je shema likova i događaja preuzeta iz Homerove Odiseje, a sam
Joyce kaže da ga je lik Odiseja uvijek opčinjavao, taj paralelizam nije izravan,
posredovan je obiljem simbola te kasnije osobito utjecajnom tehnikom toka svijesti.
Roman je 1918. izlazio u nastavcima u časopisu, ali je ipak najveće Joyceovo djelo
tiskano u Parizu 1922. — Uliksa je cenzura mnogo godina zabranjivala u Engleskoj i
Americi, pa je prvo britansko izdanje tiskano tek 1937. godine. Uliks je u SAD-u
smatran opscenim romanom punih petnaest godina, a 1918. i 1930. ga je U.S. Postal
Authorities i zabranio. Ipak ga je u milenijskoj anketi Modern Library izabrala za
najbolji roman 20. stoljeća, a predsjednik uređivačkog savjeta Christopher Cerf
prisjeća se kako je Uliks bio u početku zabranjen u Sjedinjenim Državama zbog
opscenosti, te da je njegov otac — izdavač Benett Cerf — nabavio prokrijumčarenu
kopiju, nakon što je s Joyceom postigao dogovor da ga pokuša objaviti u SAD-u.
Sudac Woolsey presudio je kako je riječ o velikom kjnjiževnom djelu i roman je bio
objavljen.
Premda je desetak godina nakon objavljivanja Uliks postao klasična knjiga i

43
nedostižni uzor mnogim piscima, dvadesetih godina prošlog stoljeća izazvao je u
književnim krugovima velika komešanja — Uliks je dva puta bio pred sudom, Joyce je
nazivan “prljavim pornografom naspram kojega je Rabelais vrlo pristojan pisac”, a
primjerci trećeg izdanja su javno spaljivani. Slična iskustva Joyce je imao i s prvim
proznim djelom, zbirkom pripovjedaka Dublinci. Punih se osam godina natezao s
izdavačima, a urednici su ga ucjenjivali da promijeni ili izbaci dio teksta.

Zavist i osporavanje

Iako je Uliks proglašen najboljom knjigom dvadesetog stoljeća, sve su glasniji i

oponenti, poput uglednoga njemačkog esejista koji je Joycea nazvao piscem o kojem
se najviše govori. Najveću medijsku pažnju privukla je ipak nedavna izjava irskog
pisca Roddyja Doylea, dobitnika Bookera, koji je u New Yorku kritizirao Joyceovu
književnu legendu, a njegov roman Uliks nazvao je “precijenjenim”. — Ljudi stavljaju
Uliksa na top-listu deset najboljih ikada napisanih knjiga, ali roman je predug i
precijenjen, čisto sumnjam da je to djelo dirnulo ikoga — izjavio je najpoznatiji
moderni irski pisac. Ustvrdio je kako Joyce nije ni najbolji irski pisac.
Irski senator David Norris, jedan od najzaslužnijih za rehabilitaciju barda irske
književnosti, uoči proslave stote obljetnice Bloomsdaya u Irskoj, izjavio je da je
ovakav Doyleov istup tempiran u pravo vrijeme za dobivanje maksimalne medijske
pažnje. Vjerojatni razlog ovakvom komentaru vidi u činjenici što se irski pisci uvijek
uspoređuju s Joyceom. — Puno se irskih pisaca osjeća ugroženima od Joycea te
pokušavaju sebi izgraditi reputaciju napadajući ga.
Zavist i osporavanje Joyceova talenta nije ništa novo, i napustio je Dublin, u kojem su
inače njegove knjige bile zabranjene do šezdesetih godina prošloga stoljeća, zbog
zlobnih kritika svojih zemljaka. Još 1909. godine Joyce piše: “Kako mi je muka,
muka, muka Dublina! To je grad propasti i nesreće. Žudim otići iz njega.”
Ipak svake godine oko trideset tisuća posjetitelja dolazi na Bloomsday u Dublin zbog
Joycea, a ove se godine planira dolazak stotina tisuća ljudi na “ReJoyce 2004.”,
festival koji će trajati čak pet mjeseci. Organizirat će se simpoziji Joyceu u čast,
izložbe, koncerti, snimit će se film po Uliksu, a sve su čitalačke grupe posvećene
Joyceovim romanima već prebukirane.

44
MAGIJA U DJELU ŽENA FRANCUSKOG PORUČNIKA17

Žena francuskog poručnika – Johna Roberta Fowelsa povijesni roman kao i

roman o povijesti, čak i on obuhvaća, doduše samo kao raspon usporedbe, upravo
100 godina, način je obrade drugačiji po tome što pripovjedač iz sadašnjosti priča
priču koja treba upozoriti na jedinstvo i razlike sadašnjosti i prošlosti. A priča je pri
tome nalik onakvima kakve možemo naći u sentimentalnim ljubavnim romanima:
mladi Charles Smithnou dolazi u malo primorsko mjesto sa svojopm zaručnicom iz
bogate i ugledne obitelji. Tu susreće Saru Woodroff, koju mještani prezirno zovu
“ženom francuskog poručnika”, jer je svima poznato da se ona zaljubila u nekog
Francuza koji ju je ostavio. Osoba i sudbina Sare zainteresira Charlesa, a ona mu se
nakon slučajnih susreta u šumi povjerava: priča da ju je poručnik zaveo, da je ona
uvidjela kako je on naprosto ništavni ženskar, pa ga je sama ostavila. No, time je
izazvala izopćenje iz moralističke viktorijanske sredine. Charles joj želi pomoći, ali
Sara namjerno izazove otkaz u obitelji gdje je radila kao guvernanta i odlazi u obližnji
veći grad. Charles putuje u London, no na povratku ipak silazi s vlaka u gradu gdje je
Sara odsjela. Pripovjedač upozorava kako bi bez tog silaska, njegova priča na jedan
način završila. Charles bi se oženio zaručnicom, a susret sa Sarom ostao bi samo
uspomena. Drugačije se odvijaju događaji kada Charles silazi. On tada posjećuje
Saru, u naletu emocija ima s njom odnos i s čuđenjem otkriva da je ona zapravo
djevica. Odlluči promijeniti svoj život da ga Sara čeka, raskida zaruke i vraća se po
nju, ali je ona otputovala a da niko ne zna kamo. Charles je očajan i uporno je traži,
otac njegove zaručnice uništava ga financijski i ruši ugled u društvu. Tek nakon oluje
Sara se javlja i upriličuje susret s Charlesom u Londonu, gdje živi kod slikara
Rossettija. Bez gorčine pokazuje mu tada njihova sina. Pripovjedač opet nudi dva
završetka: Charles odlazi sa Sarom, ili Sara ostaje, a Charles ostaje sam. Čitatelj
mora odlučiti. Ta ljubavna priča koja je i sama majstorski opisana – osim što nudi
različite završetke je i u stalnim komentarima pripovjedača, koji uspoređuje
Viktorijansko doba sa savremenošću, potkrepljuje to brojnim citatima i stalno se
poziva na sumnju u vlastito pripovijedanje. Njegovi likovi kao da u romanu žive
vlastitom logikom – koju ni on sam do kralja ne razumije, a istovremeno ih je on
stvorio i očekuje se da njima upravlja. Ne zna se je li Sara sve pripovijedala i
izazivala, je li ona zapravo žrtva ili je žrtva zapravo Charles. A u svemu tome
izuzetno je naglašena uloga slučaja: poput priče u realističkom romanu, nego je sve
jedino zapis o slijedu životnih slučajnosti koji može bit i nalik na roman, no tada uvijek
bez konačnog završetka kakav bi osmislio i početak i tijek cjelokupne fabule. Roman
je tako postao oruđe svojevrsne igre, nalik igri sa suprotstavljenim ogledalima. U

17
Novi prijevod poznatog romana savremenog engleskog pisca. Roman o ljubavi i strasti u vremenu poznatom
pod imenom viktorijanska epoha, koje je uprkos jakim moralnim stegama, često licemjernim, otvaralo put ka
novim modelima ponašanja i mjerilima vrijednosti, u vremenu čiji je ritam bio potpuno različit od današnjeg, a u
kome je, možda baš zahvaljujući tome, udaren temelj savremene filozofske i naučne misli. Pisac vješto prepliće
istorijske planove prošlosti i sadašnjosti, finom ironijom ih čini reljefnim, ne dajući tako prednost ni jednom od
njih. Vještom igrom mjenjanja položaja pripovjedača on zavodi čitaoca u lavirint mogućih poruka i priprema ga
za slobodu da sam odabere jedan od tri moguća kraja priče.

45
njima se u sve manjem mjerilu ogleda jedno te isto, pri čemu se završetak gubi u
beskonačnosti i ovisi jedino o sitnim pomacima jednog ili drugog ogledala.

„Ona se pokrenula da ga pogleda - ili, kako se Charlesu učinilo, da pogleda

kroz njega. Ne može se reći da je u njegovu sjećanju nakon tog prvog susreta ostalo
ono što se na tom licu zapravo nalazilo, već prije sve što nije bilo onakvo kakvo je
očekivao; jer to je bilo doba kad se u žene najviše cijenio pogled čedan, pokoran,
stidljiv. Charles je smjesta imao dojam da je zakoračio na zabranjeno područje; kao
da Cobb pripada tom licu, a ne drevnom gradu Lymeu. Nije to bilo dražesno lice
poput Ernestininog. To nikako nije bilo lijepo lice po normama ili ukusu bilo kojeg
razdoblja. Ali, bilo je to nezaboravno lice, i tragično lice. Tuga je
navirala iz njega čisto, prirodno i nezaustavljivo kao što voda izvire iz gorskog izvora.
Nije tu bilo nikakva pretvaranja, nikakva licemjerja, nikakve histerije, nikakve krinke; a
iznad svega, nikakvog znaka ludila. Ludilo je bilo u pustome moru, pustom horizontu,
u nedostatku razloga takvoj tuzi; kao da je taj izvor bio prirodan sam po sebi, ali
neprirodan po tome što izvire iz pustoši.” Vrlo dobra intuicija, jedna vrlo velika
konzistencija opisa, kao jedna osebujna ugoda ritma. Ove Fowlesove opservacije idu
u korespondenciju sa ovakvim pasusom iz Sartreovog „Bića i Ništavila”:”Ali prisutnost
drugog u njegovom pogledu-koji-gleda ne može doprinijeti učvršćenju svijeta;
naprotiv, ona ga uništava, jer čini da mi svijet izmiče. Izmicanje svijeta mi, kada je
ono relativno i kada je izmicanje prema predmetu-drugom, učvršćuje objektivnost;
izmicanje svijeta i mene sama meni, kada je ono apsolutno i kada se vrši prema
jednoj slobodi koja nije moja sloboda, jeste raspadanje mog saznanja: svijet se
dezintegrira da bi se ponovo integrirao tamo u svijetu, ali ova dezintegracija mi nije
data; ne mogu ni da je spoznam, niti čak samo da je mislim. Prisutnost drugog-
pogleda za mene nije ni saznanje, ni projekcija mog bića, ni forma ujedinjavanja ili
kategorija. Ona jeste i ne mogu je izvesti iz sebe.”

***

Fowles dobro ističe magiju, u „Ženskoj francuskog poručnika”. To je nešto

evidentno kao nešto što ne može biti dano egzaktno. Istovremeno, to je jedan aspekt
djelovanja koji tendira ka jednoj krucijalnosti. Po tonu, Fowles se čak bavi magijom u
kontekstu realnosti. Magija kao stvar istine, čak moralnosti, to je Fowlesova
preokupacija. Par pasusa od Fowlesa mogu dati nešto od jednog ritma ove
preokupacije. „Gospođica Sarah ju je pogledala ravno u oči, i ono nešto u njenom
pogledu pretvorilo je naredne riječi u puki ustupak konvenciji.” „Sarah je smislila malu
formulu: ”Od gospođe Poulteney. Molim pročitajte i uzmite k srcu.” U isto vrijeme
pogledala bi skromnog domaćina u oči. Onima koji su se znalački smiješili, smiješak
se ubrzo izgubio; a rječiti bi ustanovili da su im riječi zamrle u ustima. Mislim da su
više naučili iz tih očiju, nego iz gusto ispisanih letaka koji su im bili utisnuti u ruku.”

***

46
 „Okrenula se i ugledala ga bez šešira, sa smiješkom na licu; i premda je njeno
lice sad izražavalo tek najobičnije iznenađenje, ono je i opet čudnovato djelovalo na
njega. Kao da svaki put kad ga je pogledao nije mogao povjerovati u njegovo
djelovanje, pa ga je morao ponovo pogledati. Ono kao da ga je istodobno i prihvaćalo
i odbacivalo; kao da je on lik u snu, koji stoji na mjestu, a ipak istodobno neprestano
uzmiče.” Dobra intuicija, „čvrst” stav, „visoka” poetika. Ovaj Fowlesov iskaz u
„korespondenciji” je s ovakvim Sartreovim stavom, iz „Bića i Ništavila”:”Na taj način,
shvaćam pojavljivanje pogleda kao ek-statičkog odnosa bića čiji sam jedan od
članova kao biće-za-sebe koje jeste ono što nije i koje nije ono što jeste i čiji je drugi
član još uvijek jastvo, ali izvan mog dohvata, izvan mog djelovanja, izvan mog
saznanja. A ovaj član, pošto je upravo povezan sa beskonačnim mogućnostima
jednog drugog koji je slobodan, jeste po sebi beskonačna i neiscrpljiva sinteza ne-
otkrivenih svojstava. Preko pogleda drugog, doživljavam se kao zgusnut usred
svijeta, kao u opasnosti, kao neizlječiv. Ali ne znam ni šta sam, ni kakvo je moje
mjesto u svijetu, ni kakvo lice ovaj svijet u kom sam okreće prema drugom.”

***

Valja primijetiti da trinaesto poglavlje „Ženske francuskog poručnika”, u kojem

je digresija o izmaštanosti (autor izričito kaže:”ovi likovi koje stvaram nikad nisu
postojali izvan mog duha”), predstavlja otprilike ono što u šahu nazivaju „žrtva”.
Naime, ova digresija o izmaštanosti, ne može, paradoksalno, a da ne bude u službi
same objektivnosti likova. U jednom osebujnom smislu, ova digresija ne može a da
ovu objektivnost likova i ne učvrsti. Mi i dalje pratimo, primjerice Saru, kao da je ovaj
roman prije svega rekonstrukcija, kao da je objektivnost njeno osnovno svojstvo, a to
što je literarno, kao da je nešto što je sekundarno, nešto otprilike kao jedna slučajna
kvaliteta jednog savršeno činjeničnog svijeta.

***

U „Ženskoj francuskog poručnika”, Fowles ne skriva, recimo to tako, ambiciju

da objasni jedno doba - takozvano englesko viktorijansko doba. Jednim odmakom,
jednim finim ironiziranjem, Fowles ima jednu od namjera da pobudi intuiciju kako su
likovi bili potpuno obuhvaćeni svojim dobom, on želi pokazati ono za što je možda
sretan izraz duh vremena. No, ovaj povijesno-sociološki ekskurs, koji je mjestimično
iznesen u tonalitetu esejističke rasprave, ne može a da ne poveća slobodu aktera, i
to tako što Fowles vodi priču tako da ih ostavlja u srcu jedne neuvjetovanosti. Mi
nekako nalazimo ključ Fowlesove umjetnosti. To su likovi potpuno neuvjetovani u
jednom tako reći potpuno uvjetovanom dobu, ukratko likovi potpuno historični. Što
bolje Fowles situira svoje likove u jedno doba, koje je čak u najvećoj mjeri i
objašnjeno, to oni više dobijaju ljudski lik. Jednom dramatizacijom vremena, Fowles
daje jasnu, transhistorijsku poruku o tome da potpuno spoznamo svoje doba, da
bismo ga mogli mijenjati tako da dobije jedan humaniji oblik. Spoznaja, etika,
ujedinjuju se u jednu sintezu koju bismo mogli okarakterizirati terminom prakse.

47
 ***

Svakako jedno od značajnijih obilježja „Ženske francuskog poručnika” je naš

rastanak od Sare, a zatim, Fowles pokazuje kako su zadnja poglavlja bila samo
tlapnja Charlesa, dakle, Sarah je za nas ponovo živa. U tom momentu, kada smo se
rastajali od Sare, to jest, kad smo mislili da je dokončana pripovijest o njoj, nismo
mogli a da ne žalimo. I to zato što je literarno djelo neodvojivo od jednog osjećaja
pravde. I ako je sličan prosede primijenjen i u nekom drugom literarnom djelu, ipak
Sarah nije zamjenjiva, i ipak ovaj prosede nije upotrijebljen na ovaj način, kao kod
Fowlesa.

***

O određenim Charlesovim maštanjima: ”Sve je to vidio pred sobom tako živo

da dolazim u kušnju da to zapišem.” Dakle, ovo je samo jedan primjer, rekao bih to
tako, Fowlesovog pisma. U ovom gore navedenom primjeru, u ovom što bismo mogli
uzeti kao nešto reprezentativno Fowlesovog pisma, distanca prema liku je
eksplicitna. Jedna ironijska toplina ostavlja lik u svom dobu, a implicitno, i nas u
našem. Fowles nas distancira od nas samih, a istovremeno nam pokazuje povijest
kao igru, kao nešto s čim se može „učiniti nešto”…

***

Fowles, jednim, rekao bih to tako, divnim postupkom, odbacuje dignitet klase,
titule, itd. Ukoliko ima morala, onda je to moral ljudi. Sarah, sa svojom određenom
hrabrošću, je simpatična. Ali ona nije anđeo. Ali ni Charles također nije anđeo.
Fowles pokazuje, da ljudi naslućuju dobro, iza svih digniteta titula, kojima mogu biti
opsjenjeni. Ukratko, Fowles pokazuje da ideja prava ne može biti sasvim ljudska, da
nema čovjeka koji je već nekako ne prozire, da ideja prava ne može da bude dana
nego kao nešto već deplasirano. Dakle, određenom magičkom kompozicijom, Fowles
je stvorio ugođaj koji ne može a da ne ostavi pečat na nas. Fowles nas ostavlja,
možda je najprikladnija formulacija, intimnim u odnosu na svijet koji je stvorio.

48
VIKTORIJANSTVO18

Pripovjedno vrijeme o kojemu Fowles piše jest vladavina kraljice Viktorije,

vrijeme udobnoga života srednje klase u kojemu se gotovo podjednako vjerovalo u
religijske postulate i napredak znanosti. U središtu je ove romaneskne priče Sarah,
strastvena žena kojoj je okolina zbog grijeha iz mladosti prišila pogrdni naziv ženska
francuskog poručnika, te Charles, zaručnik prelijepe i bogate Ernestine i nasljednik
još bogatijeg strica...

Dok su mnogi čitatelji u ovim vrućim danima privrženi laganom ljetnom štivu,
naravno da uvijek postoje i oni koji će odabrati klasik za plažu, nešto što će ih držati
još neko vrijeme nakon što pročitaju. A ako ste usto i ljubitelj viktorijanske
književnosti, Velika očekivanja vam predstavljaju najpoznatiji roman Johna Fowlesa -
Žensku francuskog poručnika!
Sarah Woodruff je žena koja u svjetski poznatom engleskom gradiću Lyme
Regisu (a kojega je proslavila davno prije Jane Austen), 1867. godine odlazi na obalu
mora i sjetno gleda u daljinu. No, mještani ju ne zovu Sarah, već Tragedija, što
upućuje na priču o kajanju koju ona u sebi žustro čuva. Također, mještani su joj dali i
prostačko ime - Ženska francuskog poručnika - no rijetko tko zna tko je bio taj
poručnik i kakve ona grijehe ima s njim. Rijetko tko ju uopće poznaje. I kad se
jednoga dana zaručeni Charles Smithson i Ernestina Freeman odluče prošetati
obalom, on ostaje zapanjen pojavom žene crvene kose koja sjetno čeka obgrljena
crnim ogrtačem i kao da nikoga ne primjećuje u svojoj boli. Tko je ona? Što čeka?
Nanose li stanovnici Lymea njoj nepravdu ili je zaslužila svoju bol?
Fowles nije živio u viktorijanskom
dobu, on je prilično suvremen pisac (dodajmo tomu činjenicu kako je ovaj roman po
prvi puta objavljen 1969. godine, dakle davno nakon što je devetnaesto stoljeće

18
Postmoderno zaposjedanje viktorijanske prošlosti; Za razliku od Johna Fowlesa čija Ženska francuskog
poručnika (1969.) predstavlja jedan od prvih revizionističkih povrataka u viktorijansko doba, gdje autor grubim,
moglo bi se reći muškim, rezovima izvana čitaoca suočava sa fikcionalnošću vlastitog djela i konvencijama
viktorijanskog romana, Byatt stvara vlastitu viktorijansku poeziju u kojoj na fascinantan način oživljava jedno
vrijeme i tom prilikom se suptilnim pokretima žene upliće u samo tkivo tog historijskog prostora i iznutra
obasjava njegovu čudesnu, treperavu ljepotu. Upravo zato je čitanje viktorijanske prošlosti uzbudljivi proces u
kom čitalac učestvuje zajedno sa autoricom, spremno prihvatajući iluziju da se samo pred nama otvara put u
“istinsku” prošlost, dok Byatt istovremeno pokazuje da je povratak u prošlost tek puko čitanje, dakle polovično
pouzdana interpretacija, pa time čitaočevu iluziju ruši, baš kao što ju i stvara.

49
skončalo), no to ne umanjuje njegovu mogućnost prenošenja kako političke, tako i
socijalne atmosfere ondašnjeg društva. Ukoliko ste čitali Thomasa Hardyja, lako ćete
u glavnim likovima ovoga romana prepoznati karakteristike njegovih, pošto je bio
veoma važan utjecaj za nastanak ovoga romana - Tess d'Urberville je poslužila kao
model za Sarah, dok je Jude poslužio kao predložak za Charlesa. Cijelim
pripovjedanjem, Fowles je dakako prožeo i teoriju evolucije Charlesa Darwina, jasno
pokazujući kako prirodni zakoni vrijede i u društvu, dok učinak svojih riječi jasno
pojačava poezijom Matthewa Arnolda i Lorda Tennysona. Čak i ime Charles, u
ovome je romanu korišteno na više mjesta, kako bi se gotovo renesansiralo
viktorijanskog čovjeka, tako ga sveobuhvaćajući u krugove i Darwina i Lyella, ali i
Dickensa.

FILM ŽENA FRANCUSKOG PORUČNIKA19

Po ovome romanu je snimljen već 1981. godine i istoimeni film s Meryl Streep i
Jeremyjem Ironsom u glavnim ulogama.
Drama. U ovom filmu isprepletene su dvije priče koje glume isti glumci. Jedna
se zbiva u viktorijanskoj, a druga u današnjoj Engleskoj. U viktorijanskoj priči
londonski gentleman Charles (J. Irons) doputuje u mali vjetroviti gradić na morskoj
obali kako bi zaprosio Ernestinu (L. Baxter), kći uglednog industrijalca. Šetajući s
Ernestinom primijeti na pristaništu, po kojem tuku divovski valovi, tajanstvenu ženu
odjevenu u crno. To je Sarah (M. Streep) koju ugledni građani preziru, jer ju je zaveo
pa napustio neki francuski pomorski poručnik, a ona stalno čeka da se on vrati. I njoj i
drugima jasno je da se on neće vratiti. Charles se zainteresira za tu ženu, a
postepeno i strasno zaljubi u nju. Lokalni liječnik, dr. Grogan (L. McKern), kaže mu
da ona pati od teškog oblika melankolije. Charles joj na svaki način želi pomoći, pa i
novčano. Paralalelno s tom pričom odvija se ljubavna priča dvoje filmskih glumaca.

Možda najuspjeliji i najhrabriji metatekstualni pokus, Ženska francuskog

poručnika, film je koji ne pokušava biti mimikrija literarnog remek-djela na kojem se
temelji, nego uhvatiti se u koštac s temeljnom idejom Fowlesova romana, a ta je
kako autor u jednom trenutku više ne može upravljati sudbinama likova, nego
da oni stvaraju svoje sudbine. Umjesto da stvori vjernu ekranizaciju, film je
napravio postmodernistički salto mortale, u kojemu scenarij ima dvije priče, jednu o

19
Preuzevši analitičku poziciju tzv. metahistorije (Hayden White, Dominick LaCapra), Linda Hutcheon
historiografsku metafikciju, žanr konstitutivnan za poetiku posmodernizma, opisuje kao pripovjednu prozu koja
kroz naraciju o povijesti preispituje vlastiti iskaz, i stoga se konstituira kao preplet književne teorije, povijesti i
pripovijedanja. Naglasak je stavljen kako na analizu romana koji taj žanr konstituiraju (i ujedno preispituju), tako
i na analizu njegovih postojećih opisa (Linda Hutcheon, Brian McHale), posebno s obzirom na izrazit interes te
proze za historizaciju institucija znanja i akademske zajednice, te za pitanja simboličkoga kapitala, socijalne
legitimacije i politike prikazivačkih praksi. Podloga za diskusiju mogu biti romani: Žena francuskog poručnika
Johna Fowlesa, Ime ruže Umberta Eca, Krasan posao Davida Lodgea, Foe Johna M. Coetzeeja, Iza zastora u
muzeju Kate Atkinson i Alias Grace Margaret Atwood.

50
snimanju filma Ženska francuskog poručnika, a druga je sam film. Interakcija obiju
priča s istim likovima i različitim završecima iznimno je osvježavajuće prenijela
Fowlesovu ideju i pritom uputila na to koliko je od viktorijanske Engleske do danas

Ne zna se je li Sara sve pripovijedala i izazivala, je li ona zapravo žrtva ili je

žrtva zapravo Charles. A u svemu tome izuzetno je naglašena uloga slučaja: poput
priče u realističkom romanu, nego je sve jedino zapis o slijedu životnih slučajnosti koji
može bit i nalik na roman, no tada uvijek bez konačnog završetka kakav bi osmislio i
početak i tijek cjelokupne fabule. Roman je tako postao oruđe svojevrsne igre, nalik
igri sa suprotstavljenim ogledalima. U njima se u sve manjem mjerilu ogleda jedno te
isto, pri čemu se završetak gubi u beskonačnosti i ovisi jedino o sitnim pomacima
jednog ili drugog ogledala.

Aldous Huxley

Riječ utopija, premda dolazi iz grčkog, nije nastala u doba najvećih dostignuća
stare Grčke, iako je njen autor (Thomas More) puno dugovao Platonovoj ‘Državi’,
na tragu koje je napisao jedno od najvažnijih djela renesansne filozofije. More je
detaljno opisao organizaciju idealne države. Privatnoga vlasništva nema, jer gdje ono
postoji, ondje nema poštovanja prema općem dobru; k tomu, razlika u bogatstvu
razjedinjuje zajednicu i kvari običaje. Ukidanjem privatnog vlasništva postigla bi se
jednakost svih. Utopija, doslovno, označava ne-mjesto, iako se u njenom grčkom
nazivu krije igra riječi, jer eutopija, koja se na grčkom gotovo istovjetno čita,
označava savršeno mjesto, a čini se da je Moreova namjera bila opisati ‘mjesto koje
je toliko savršeno da ne postoji’.

„Vrli novi svijet“, znanstvenofantastični roman Aldousa Huxleya iz 1932. godine

najpoznatije je njegovo djelo. Radnja je smještena u 26. stoljeće, u Londonu.
Science-fiction(naučna fantastika), u koju je Huxley hrabro zagazio upravo svojim
odabirom vremenske artikulacije ovog popularnog žanra. Motiv „budućnosti
čovječanstva“ se pojavljuje u znatnom broju znanstvenofantastičnih djela, u različitim
obradama- utopijskim, distopijskim ili u njihovoj kombinaciji. Vrli novi svijet Aldousa
Huxleya gdje totalitarna država uzgaja poslušne podanike ispranog mozga
podijeljene u biološke kaste, ova antiutopija predviđa oblikovanje društva eugenikom
i učenjem u nesvjesnom stanju. Oblikovani svijet može se smatrati i utopijom- ljudi su

51
sretni, zdravi i tehnološki napredni. Društvo je hedonističko te teži postizanju sreće
putem promiskuitetnog seksa i droge Some (postizanje sreće potpomognuto je
eliminiranjem čestih izvora ljudskog nezadovoljstva- obitelji, umjetnosti, književnosti,
religije i filozofije). Roman obiluje satiričnim scenama, gdje je napredak prikazan kao
groteskna i okrutna iluzija, a najtipičniji su rezultati zapadnoga svijeta, naučna
revolucija XVII stoljeća i industrijska revolucija iz XIX stoljeća koji će stvoriti ljude
mašine XX stoljeća. Huxleyovo je uvjerenje u romanu Vrli novi svijet, da je razvoj
modernoga zapada bio i ostao opadajući kontinuitet koji vodi u noćnu moru.

Aldous Leonard Huxley rođen je 1894. godine, engleski pisac i jedan od

najistaknutijih esejista XX. stoljeća. Njegovi romani ideja zasnovani na esejističkim
modelima rasprava i sukoba načela. Njegovo čuveno djelo “Vrli novi svijet“,
nezaobilazno ako govorimo o modernoj književnosti, u kojem opisuje društvo koje
funkcioniše na principima masovne proizvodnje. Ovo je roman koji se bavi velikim
temama i otvara pitanja položaja pojedinca u savremenoj civilizaciji. Nastao u vrijeme
između dva svjetska rata, roman iznosi tadašnje autorove strahove i zabrinutost zbog
smjerova budućih (s)kretanja zapadne civilizacije, u prvom redu onakve kakva se
oblikuje na američkoj strani Atlantika. Posebno treba naglasiti da je roman u vrijeme
svog nastanka bio u jednoj od svojih razina i ispred svog vremena, pa tek danas, u
doba uvođenja tehnika genetskog inženjeringa, vidimo Huxleyevo djelo u novom
svjetlu. Ova novela britanskog autora Aldousa Huxleya vratila je antiutopiju na velika
vrata svjetske znanstvene fantastike i književnosti uopće. Ona vrlo jasno pokazuje
zašto je antiutopija dio znanstvene fantastike. Pisac u djelu vrlo detaljno i
vjerodostojno objašnjava tehnološka dostignuća i društvenu organizaciju. Po prvi put
u znanstvenoj fantastici autor publici daje izuzetno detaljnu historijsku sliku onoga što
je prethodilo radnji. “Vrli novi svijet” otvorio je novo poglavlje u antiutopijskoj
literaturi, a čak i ako ona kroz njega nije doživjela svoj vrhunac, onda je barem
postala zrelija, relevantnija i vjerodostojnija.

(Anti)utopija u Vrlom novom svijetu

Elementi Scence-fiction (Naučna fantastika) u romanu

“Naučna fantastika (en. science fiction) je umjetnički žanr, oblik spekulativne

fikcije koji se prvenstveno bavi uticajem izmišljene nauke i/ili tehnologije na društvo ili

52
pojedince. Zbivanja u n. f. zasnovana su na trenutno postojećim naučnim teorijama
ili izmišljenim naučnim otkrićima i uglavnom su smještena u budućnost. Pojam
naučne fantastike vezuje se prije svega za književna, televizijska i filmska djela, ali
naučna fantastika utiče i na likovnu i muzičku umjetnost... Naučna fantastika bavi se
razmatranjem uticaja napretka nauke i tehnologije na društvo i osobe, predviđanjem
razvoja čovječanstva ili čak govori o otkrivanju i zamišljanju novih pojava i
tehnologija. ” Kako je mašta oduvijek igrala golemu ulogu u književnom stvaralaštvu,
u najširem smislu riječi tek jedan manji dio cjelokupne književnosti nije “fantastičan”.
”Tako ako fantastiku povežemo sa znanošću, susrećemo se s relativno novom
književnom pojavom, premda i tada u nekom širokom smislu možemo reći da
suvremena znanstvena fantastika ima prethodnike već u rimskoj i srednjovjekovnoj
književnosti.” Vrlo važno je naglasiti da je ta književnost uglavnom ograničena na
prozu (pokušaji poezije su zanemarivi), znanstvenofantastični roman i novela
razlikuju se od drugih suvremenih romana i novela tematikom, nekim karakterističnim
likovima, određenim aspektom pristupa temama i nekim posebnim problemima, koji
se u tim djelima redovito nameću. U “Vrlom novom svijetu” izrazit je krajnji pesimizam
katatstrofe, koja se opisuje kao “prognoza” budućnosti. Ako govorimo o motivima i
temama SF-a, oni su zaista mnogobrojni, no u romanu “Vrli novi svijet” Aldousa H.
najkarakterističniji je motiv budućnosti čovječanstva (motiv koji se pojavljuje u
velikm broju SF djela, utopističkim, distopijskim ili u njihovoj kombinaciji). Društvo
budućnosti je otjelotvorenje ideala koji čine osnovu futurizma. Haksli je kao odgovor
na ovu knjigu napisao i esej, Brave New World Revisited (1958) i svoje završno djelo,
roman pod naslovom Ostrvo (Island, 1962. Godine). Za razliku od Orvela, koji će se
posvetiti «tehnologiji u službi masovne kontrole», Haksli se prvenstveno bavi
biologijom, jer je ona upotrebljena za stvaranje onakvih ljudi kakvi su vlasti potrebni.
Nauka se poštuje iznad svega, ali ne sva nauka, već samo ona čija istraživanja služe
interesima vladajuće elite. “Vrli novi svijet- negativna utopija; opisana je moguća
situacija budućeg razvoja društva, s izrazito kritičkim stavom prema suvremenoj
civilizaciji, prema mogućim pravcima znanstvenog istraživanja i prema takvoj upotrebi
znanstvenih rezultata kakvoj ne odgovara humanistička etika. Opstanak Svjetske
Države temelji se na biološkom predodređivanju ljudi (što danas prepoznajemo kao
genetski inženjering). Huxley se, bez sumnje, koristi rezultatima i pravcima
istraživanja u suvremenoj biologiji, ali njega ne zanima toliko sama projekcija
znanstvene utopije koliko ga zanima osuda suvremenog svijeta”

53
“Klasa koja dominira u Vrlom novom svijetu upotrijebila je otkrića iz biologije i
psihologije u svrhu fabričke proizvodnje tijela i umova prema preciznim zahtjevima
novog društvenog poretka(...) Nije moguće uspostaviti totalnu kontrolu nad tijelom i
umom individue osim ako i ona sama nije konstruisana od strane istih”. No, Huxley je
i sam istakao da u Vrlom novom svijetu tema nije napredak nauke, već njen efekat
na individuu.

Motiv budućnosti čovječanstva u Vrlom novom svijetu

(fabricirani čovjek)

Vrli novi svijet temelji se na proizvodnji i potrošnji. Roman otvara direktor Londonskog
centra za inkubatorsku proizvodnju, koji vodi grupu mladih studenata kroz sva
odjeljenja svoje fabrike upoznajući ih sa najsavremenijom tehnologijom, a time i nas,
čitaoce, sa načinom na koji se stvaraju novi „vrli" ljudi. Radnja romana je smještena u
2540-u godinu ili po novom kalendaru 632. godine poslije Forda ( tj. poslije
proizvodnje prvog primjerka autmobila “Model T”). Ta era započinje izlaskom prvog
Fordovog T modela automobila na tržište i doista, društvo funkcionira savršeno poput
Fordove pokretne trake. Bilo kakav oblik individualnog napretka bio je ukinut.

“...u ovoj godini stabilnosti, godini 632, F.E.”20

Svijetom vlada jedinstvena Svjetska Država, sa Vladom sastavljenom od deset

mudrih predstavnika. Autor daje vrlo detaljnu historijsku sliku onoga što je prethodilo
radnji (katastrofalan rat u XXI vijeku, odbacivanje starih tradicija...) Put do formiranja
Svjetske Države nakon rata nije bio lahak i podrazumijevao je u početku državno
nasilje protiv političkih protivnika, a kasnije mirnu ali odlučnu propagandnu kampanju
u kojoj su zatvarane kulturne institucije, rušeno i ono malo historijskih spomenika sto
je preostalo nakon rata, te zabranu čitanja knjiga iz predratnog perioda.

20
„Vrli novi svijet“ str. 3

54
“On mahnu rukom; izgledalo je kao da nevidljivom peruškom briše nešto malo
prašine, a ta prašina beše Harapa, beše heldejski Ur; nešto paučine, a ta paučina su
bili Teba, Vavilon, Knosos, Mikena. Jedan zamah peruškom, i još jedan- i gde je
Odisej, gde je Jov, gde su Jupiter, Gotama, Isus?”21

„...Na primer, postojale su takozvane piramide.(...) I jedan čovek po imenu Šekspir.

Razume se za njega niste ni čuli.22“

„Bestraga mu glava, opet sam zakasnio- reče Bernard u sebi kad mu pogled pade na
Big Henri(...) s Big Henrija poče da izbija devet sati(...) Ford, Ford, Ford...“23

Big Ben( Veliki Ben), čuveni londonski sat u Fordovoj eri je „prekršten” u Big Henri iz
vrlo poznatih razloga. Ovakav prezir prošlosti, je logičan stav jedne civilizacije koja je
dostigla totalnu stabilnost. Odbačeno je sve što bi moglo predstavljati opasnost za
Svjetsku Državu i njezinu stabilnost. Osim historije (uništavanje „zabranjenih“ knjiga),
u takvu vrstu prijetnje spada i porodica (kao najvažniji stub društva, izvor sigurnosti i
zadovoljstva, ali i nezadovoljstva čovjeka). Sve osobne relacije (porodične veze,
ljubavne...) koje bi preživjele, bivale su prezirane i ismijavane.

“... hitrim koracima pređe preko sale, pade na kolena pred direktorom i reče jasnim
glasom’Oče’!(...) Odjeknu smeh, urnebesan, gotovo histeričan...” 24

Zadatak nove Vlade nije bio jednostavan jer se trebalo boriti i protiv posljedica
razaranja i sveopće ekonomske krize, no nekoliko stoljeća poslije novi je poredak bio
u punoj mjeri uspostavljen i funkcionalan.

Svih pet strogo hijerarhiziranih klasa: Alfa, Beta, Gama, Delta, Epsilon, podjednako
sretnih u svojoj nejednakosti, gotovo sasvim reduciranog mišljenja i osjećanja,
izručuju se iz epruveta u boce, a zatim su kao embriji „tretirani“ na posebne načine,
da bi potom dječije svijesti obrađivali hipnopedijom. Oni su dio „zajednice“, ista
opstaje samo zbog stroge podjele funkcija koje obavljaju.

21
Ibidem, str. 21
22
Ibidem, str 31
23
Ibidem, str 47
24
Ibidem, str. 91

55
„(...) Mi našu decu izručujemo kao socijalizovana ljudska bića, kao Alfe ili Epsilone,
kao buduće čistače ili buduće... Hteo je da kaže 'buduće Upravljače sveta', ali se
ispravi i reče 'buduće direktore Centra za inkubatorsku proizvodnju i sistemsku
obradu'...“25

Novi svijet je riješio stari problem etike: kako transformisati morati raditi u željeti raditi.
Ljudi su sretni, imaju ono što žele, ne žele ništa što ne mogu imati. „Hipnopedija" je
učenje u snu, čime je Huxley željeo da ukaže na podsvjesne uticaje kojima su ljudi
stalno izloženi a da to i ne primećuju: od filmova, muzike, nauke, tehnologije, knjiga,
pa do reklama. Suština „hipnopedijske" obuke svodi se na neprekidno ponavljanje
jednih te istih fraza, od kojih će biti sačinjen kasniji život svakog čoveka i koje će oni
potezati svaki put kada nemaju odgovor na suštinska ili bolna pitanja sa kojima se
suočavaju.

Princip učenja u snu ili hipnopedija emitira se tek djeci u cilju moralnog odgoja koji
nikako ne smije biti racionalan.

„Alfa deca nose grao(...) Ja baš volim što sam Beta(...) I još smo mi mnogo bolji nego
što su Game i Delte(...) A Epsiloni su još gori. Što su oni glupi! Ne znaju ni... Ovo će
im se ponoviti još trideset-četrdeset puta pre nego što se probude; pa onda ponovo u
četvrtak i u subotu. Sto dvadeset puta dnevno po tri puta nedeljno; i tako trideset
meseci. Posle toga prelaze na teže gradivo. “26

Svi rade ono za što su predodređeni, i „sretni” su zbog toga što jesu, dajući sebi
uvijek spremna objašnjenja kojima potvrđuju negativnosti pripadnika drugih kasta kao
i prednosti onih vlastitih.

„Što je odvratna ova sivomaslinasta boja- primeti Lenina izražavajući hipnopedijske

predrasude svoje kaste (...) Forda mi-reče Lenina, baš volim što nisam Gama.“27

No ipak, svi su podjednako potrebni datom sistemu.

25
Ibidem, str 8
26
Ibidem, str 17
27
Ibidem, str.37

56
„Krov!- ču se piskav glas. Lift-boy je bilo jedno sitno majmunoliko stvorenje odeveno
u crnu bluzu Epsilon-minus poluimbecila.“28

„U tom svijetu više nema slobode-jer je nestalo potrebe za njom- osim kod „divljaka“
u rezervatu. Satira je to na totalitarizam kojemu je nasilje postalo suvišno...“ 29 U
ovakvom svijetu, u kojem više ne vladaju ni ratovi ni terori, nego neki „vještački“ mir,
uspavanost svijesti, u kojem se ljudski rod planira i „usavršava“ poput automobila, u
kojem se stvara ona doza inteligencije koja je potrebna da bi sistem imao stabilnost,
u tom svijetu „ljudski život“ je sveden na ono što nazivamo „vijek trajanja“ kod
automobila, mašine... Čak i takozvani “upravljači svijeta” žrtvuju svoju sreću zarad
stabilnosti društva. Ono što je genijalno u ovom djelu je to što se autor ne
opredjeljuje ni za jedan sistem, ni za stari kao ni za novi već ih oba razgolićuje:
dovodi u pitanje kako tradicionalne vrijednosti tako i moderne zablude o idealnom
društvenom uređenju.

Svjetska Država imala je globalnu kontrolu nad čovječanstvom izuzev nekoliko

područja koja nisu bila od ekonomskog interesa, te su stoga proglašena rezervatima
za "divljake", malobrojne ljude isključene iz civilizacijskih tokova. “Divljaci" se i dalje
vjenčavaju, vode ljubav, rađaju i umiru od starosti.

„... oko šezdeset hiljada Indijanaca i meleza... potpuni divljaci... naši inspektori
povremeno obilaze... inače nemaju dodira sa civilizovanim svetom... još se
pridržavaju svojih ogavnih navika... brak, ako znate šta je to, draga gospođice;
porodica... nikakve obrade... čudovišne predrasude... hrišćanstvo, totemizam,
obožavanje predaka... mrtvi jezici kao što su sunji, španski i atapaskanski... pume,
bodljikava prasad i ostale divlje zveri... zarazne bolesti... sveštenici... otrovni
gmizavci...“30

Upravo na ideji o dubokom jazu između racionalnog i iracionalnog nastao je

utopistički roman o užasima što ih donosi razvitak suvremene civilizacije Vrli novi
svijet (Brave new world). Hakslijev prvi odlazak u Ameriku desio se 1926. godine,
gdje će još tada uočiti fordizam u akciji. Upravo u Americi, Haksli je došao i do knjige
Henrija Forda (kasnije jednog od glavnih likova koji se fizički ne pojavljuju ali su

28
Ibidem, str.35
29
Grupa autora”Povijest svjetske književnosti”6, Zagreb,”Mladost” 1974.-1982. str.228.
30
Vrli novi svijet“ str 62

57
intelektualno sveprisutni u „Vrlom novom svetu", toliko glavnog da je zamijenio i
samog Boga), imućnog industrijalca i velikog propagatora nacizma, čovjeka koji je na
svom radnom stolu umjesto ženine držao sliku Adolfa Hitlera. Prepun užasavajućih
utisaka, po povratku sa putovanja u Ameriku, Huxley zapisuje svoja zapažanja, pravi
skice i slaže sve potrebne elemente u temelj svog najboljeg romana, kojem će dati
ironičan naziv po jednoj rečenici iz „Bure", drame koja se pripisuje Šekspiru - „Vrli
novi svijet", koji je objavio 1932. godine.

Vrli novi svijet dočekan je na nož kako od književnih kritičara, tako i od sveukupnog
medijskog establišmenta, te je roman tek decenijama kasnije stekao svoj kultni
status. Ali, to i ne treba da nas čudi. Haksli je u svom djelu objedinio sve mane
savremenog društva, ne uklanjajući svoju žaoku ni od koga, već sve podvrgavajući
žestokoj kritici. „Filozofija fordizma, princip mehaničke reprodukcije toliko jasno
dominira industrijskim društvom, da su efekti prepoznatljivi i vidljivi u svemu, u
umjetnosti, moralu, politici, a naravno, najviše u ekonomiji“31.

„Huxleyeva karakterologija temelji se na tipologiji koju je našao u psihološkoj

literaturi, a u isto vrijeme mnogi njegovi likovi portreti su poznatih piščevih
suvremenika.“32 Tako su i imena likova nastala kao spoj različitih, stvarnih i uglednih
ličnosti, onih ljudi koji su na različitim poljima kreirali ili doprinosili stvaranju „vrlog
novog svijeta", svijeta u kojem je individualnost ukinuta, gdje je Bog zamijenjen
naukom, tehnologijom i Henrijem Fordom, i gdje se sve mjeri isključivo profitom i
isplativošću. „Kao u starim alegoričnim bajkama Huxley daje svojim likovima imena
koja simboliraju baš one ličnosti koje ga opsjedaju“33

Upravo u ovom djelu sagledao je i opisao životne pojave u njihovoj složenosti, tako
da je vrlo karakteristična ta mnogostrukost piščevih gledišta. Iako je radnja
smještena u budućnost, u istoj se prepoznaju i prošlost i neka „svevremena
sadašnjost“ koje smo i sami svjedoci. Nauka i razum, nerazdvojne komponente svih
progresivnih i utopijskih koncepcija XVII stoljeća, u porastu su; ali umjesto da
proizvedu raj na zemlji koji su predviđali utopisti, uspjeli su samo stvoriti pakao.

31
Krishan Kumar „Utopija i antiutopija“ Wells, Huxley, Orwell,Longo editore Ravenna, 1995. str,107.
32
Grupa autora”Povijest svjetske književnosti”6, Zagreb,”Mladost” 1974.-1982 str.228
33
Krishan Kumar „Utopija i antiutopija“ Wells, Huxley, Orwell,Longo editore Ravenna, 1995., str. 97.

58
Naprednjaci i konzervativci, socijalisti i kapitalisti...svi su oni, podjednako doprinijeli
stvaranju tog svijeta. Za Huxleya demokratija je jedna velika prevara, koja se bazira
na pretpostavci naučno neosnovanoj, a to je da su svi ljudi jednaki u inteligenciji i da
imaju jednake sposobnosti. Ovo uvjerenje, u suštini proizvod „prosvjetiteljstva“ XVIII
stoljeća, donosi sa sobom i ideju(isto tako naučno neosnovanu) da ambijent(sredina,
okruženje) i obuka, mogu „izravnati“ nejednakosti izazvane različitim socijalnim
porijeklom. Nejednakost ljudi jeste prirodan čin, rezultat različitih nasljeđa inteligecije i
sposobnosti. „Ne postoji niti jedan validan motiv za pretpostavku da bi uz zamjenu
obuke dvoje djece, Šekspira i glupaka iz Stratforda, bile i zamijenjene njihove
uloge.„ 34 „Demokratija“ je postala šifra modernog svijeta, nova religija koju su
prihvatili svi staleži. Neka vrsta pokrića. Društvo je uljuljano idejom da „svi“ odlučuju,
biraju i učestvuju... Pa ako je već teorija intelektualno „slaba“, njena primjena u praksi
pokazala se katastrofalnom u odnosu na već poznate činjenice ljudske prirode i
društva. „Oligarsi plutokratski teže dominaciji, sa izgovorom i pokrićem demokratskih
institucija, bez ikakve lične odgovornosti.“ 35 Naivnost i osjetljivost biračkog prava
mase, uzgajane su putem edukativnog sistema koji na katastrofalan i jednak način
tretira djecu, bez obraćanja pažnje na različite individualne kapacitete. Taj sistem
preferira i insistira na instrukciji i na nastavi više i radije nego na „učinkovitom
učenju“. „Dijete koje je izloženo toj vrsti edukacije, budući je čitatelj novina, „vjeruje“
reklamama, pod dominacijom demagoga, tj, postaje čovjek zahvaljujući kojem je
demokratija jedna velika farsa!“36

Moderna ličnost, kao i moderni svijet, jedna je gomila usavršenih dijelova koji su
nepovezani, usmjereni u suprotne smijerove, i često kontradiktorni: instikt protiv
intelekta, materijalizam protiv idealizma... asketizam protiv laksizma!

„U malom travnatom zalivu između dva visoka žbuna sredozemnog vresa, dvoje
dece, dečačić od svojih sedam godina i devojčica starija možda godinu dana, bili su
zaneti, vrlo ozbiljno i sa svom usredsređenom pažnjom naučnika udubljenih u rad na
nekom otkriću, u rudimentarnu seksualnu igru.“37

Jedno novo divljaštvo, moderno i bez tabua.

34
Krishan Kumar (cit. A.Huxley in Proper Studies)„Utopija i antiutopija“ Wells, Huxley, Orwell,Longo editore
Ravenna, 1995. str. 104
35
Ibidem, str. 104
36
Ibidem, str. 105
37
Vrli novi svet, str 19

59
„'Pa šta hoćeš', protestovala je Lenina, 'tek je četiri meseca kako imam Henrija'. 'Tek
je četiri meseca! Lepo, bogami. I još nešto', nastavi Fani, ispruživši, optužujući, prst
prema Lenini, 'sve to vreme nisi imala nikog drugog. Je li tako?'(...)'Ne, ozbiljno;
stvarno mislim da treba da paziš šta radiš. Vrlo je nepristojno, pre svega, tako dugo
biti samo s jednim. Da ti je četrdeset godina, ili bar trideset pet, još i kojekako. Ali,
Lenina, u tvojim godinama!Ne, to stvarno ne može tako'“38

Logika i dinamičnost fordizma, i ere mašina, naročito prisutne u Americi,

podrazumijevale su sve ove perverzije koje su bili podržavane od strane društva i
„modernih ličnosti“. Huxley ne negira realne prednosti koje je sa sobom donijela
industrializacija. „Mašina“ jeste otklonila razne teškoće te donijela slobodno vrijeme
određenom broju ljudi koji ne poznaju prošlost. Više slobodnog vremena i bolji
prosperitet znače više plesa, više zabave, više filma... generalno više razonode.
Industrijski sistem u svojoj neprekidnoj potrazi za profitom, uzgaja pasivnost i
potrošački mentalitet. Racionalizacija je dovela do hiperprodukcije, koja traži zauzvrat
konzumizam.

„Mašina se okreće, okreće, i mora se stalno okretati- za sva vremena. Njeno

zaustavljanje znači smrt. Milijardu ljudi greblo je Zemljinu koru. Točkovi su počeli da
se okreću. Kroz sto pedeset godina bilo je dve milijarde ljudi. Zaustavite samo
točkove. Kroz sto pedeset nedelja biće ih ponovo samo milijardu: hiljadu miliona ljudi
umrlo je od gladi.“39

A, da bi industrijska ekonomija preživjela, onda ništa ne smije pobjeći operaciji

fordizma. Industrijski sistem živi, samo ako se može dalje širiti. Njegov metod je
masovna proizvodnja, lako primijenjen na um i na duh isto toliko koliko i na
materijalne stvari. Serije mašinskih izuma koje su mogle donijeti značajne promjene u
kulturi, upotrijebit će se ne da bi se podigao nivo kulture, već da bi se smanjio. Nauka
i tehnologija se vide kao sredstva za sputavanje ljudskog duha.

„Rotacioni stroj, fotogravura, kino, radio, fonograf nisu upotrijebljeni za širenje kulture,
što bi se moglo vrlo lako uraditi, nego naprotiv! Naučna sredstva i izvori su

38
Ibidem, str. 25
39
Ibidem, str 26

60
upotrijebljeni tako da prosperiraju slaboumnost i da vulgarnost prekrije cijelu
zemlju.“40

Huxley je na fantastičan način prikazao neku vrstu kombinacije kapitalizma i

socijalizma kao krajnji vid pobjede stada nad individuom. Sve individualne želje
pojedinca su žrtvovane zarad univerzalne sreće zajednice. Sreća je idealizovana bez
pitanja izbora. Vrli novi svijet je znanstveno-fantastično djelo koje pretpostavlja da će
u budućnosti postojati isti problemi koji postoje i u sadašnjosti. Pažnja skrenuta na
Ameriku (zemlja realne utopije, obavezne sreće) kao simbol budućnosti, pokazuje da
se svako proročanstvo mora bazirati upravo na studiju sadašnjosti . Budućnost je
jedna projekcija sadašnjosti. No, utopisti su toliko obuzeti „futurom“ da bi se brinuli za
sadašnjost! Čak ni u tom “savršenom” novom svijetu nije sve idealno pa tako i dalje
postoji po neki indijanski rezervat u kome su smješteni “divljaci” koji još uvijek žive
primitivno i čuvaju zastarjele običaje i institucije kao što je porodica. Tako je, pored
civilozovanih ljudi, glavni akter i jedan „divljak“ čije suočavanje sa novim svijetom
(način na koji ga on doživljava i obratno) rađa prve znake sumnje u sistem. Cijela bi
se novela zapravo mogla protumačiti kao vizija budućnosti inspirirana tada već
vidljivim posljedicama dvaju revolucija - zapadne industrijske i ruske socijalističke
ili preciznije stvarima koje bi se čovječanstvu mogle dogoditi nesretnim
kombiniranjem njihovih stečevina. Svijet, što se nanovo oblikuje, pokreće se drugim
vrijednostima, ne vrijednostima čovjeka, ljudske osobe, istine, nego vrjednostima
moći, tehnike, rase, nacionalnosti, države, klase, kolektiva. Huxleyeva je distopjia
oštra perverzija za koju se ipak teško može sa sigurnošću reći da je nemoguća, tim
više što ovisi o čistoj perspektivi hoće li biti pakao ili raj. Čudovišnost ovakve
društvene organizacije je sagledana iz vizije divljaka, čovjeka rođenog u rezervatu
koji još uvijek jeste ljudsko biće kakvim ga je priroda stvorila.

Etika i moral u „The utopian society“ by A.Huxley

(dehumanizacija)

Krishan Kumar (cit. A.Huxley in The Outlook for American Culture)„Utopija i antiutopija“ Wells, Huxley,
40

Orwell,Longo editore Ravenna, 1995. str.106

61
“Moral je skup nepisanih pravila i običaja koji utvrđuju međuljudske odnose i
prosuđuju šta je dobro, a šta zlo.“

„Etika je znanost o moralu; (filozofija morala), koja istražuje smisao i ciljeve moralnih
normi, osnovne kriterije za moralno vrijednovanje, kao i uopće zasnovanost i izvor
morala.“

U romanu je opisana moguća situacija budućeg razvoja društva, s izrazito kritičkim

stavom prema modernoj civilizaciji, prema mogućim pravcima naučnog istraživanja i
prema takvoj upotrebi naučnih rezultata kakvoj ne odgovara humanistička etika. .
Društvo je lišeno humanosti i etičnosti. Ekonomska i tehnološka globalizacija, koje se
odvijaju u još neviđenim razmjerima, govore u prilog tome da se s mukom rađa novi
svjetski poredak. Vrlo je zanimljivo kako je opisan nastanak „Svjetske države“ i kojim
metodama ( ruski metod za trovanje vodovoda, osam stotina „fanatika“ koji su
propovijedali jednostavan život pokošeno je mitraljezima, masakr u Britanskom
muzeju, kampanja protiv prošlosti, demoliranje historijskih spomenika... itd.) No,
Upravljači su shvatili da je „sila“ neefikasna, tako da su modificirali tehnike tipične za
diktature u prošlosti:

„'Na kraju su' reče Mustafa Mond 'upravljači shvatili da se silom ne može. Prihvaćeni
su sporiji ali znatno sigurniji metodi ektogeneze, uslovaljavanja refleksa
neopavlovskim metodama hipnopedije...'“41

„Vladati znači sedeti a ne opsedati. Vlada se mozgom i zadnjicom, a ne pesnicom.“42

No sve je podrazumijevalo isti cilj, kakve su imale diktature u prošlosti. Svi su oni
djeca jednog sistema, kao što naslućuje i sam Bernard Marx (prizvod s greškom):

„Odrasli smo u intelektualnom pogledu, i u toku radnog vremena- nastavio je on. A po

željama i osećanjima smo deca.“43

Upravljači i direktori su bili jedini „odrasli“ u tom društvu, roditelji moderne civilizacije,
vaspitači. Uništavano je sve ono što je dio „predmodernog doba“, doba u kojem su
svi bili ludi, zli i histerični. Sada se stvaraju ljudi-zombiji, koji svrhu svog života
nalaze jedino u pokornom služenju vladarima (industriji), a jedini odušak pronalaze u

41
Vrli novi svijet“, str 31
42
Ibidem, str.30
43
Ibidem, str.56

62
zabavi (koja, ponovo, donosi profit toj industriji). Etika i filozofija nedovoljne potrošnje
postaje zločin protiv društva.

„Ko sedi i čita knjige, taj ne troši mnogo.“44

Kreirano je masovno jednoumlje. Nastao je svijet u kojem se zazire od emocije.

Veoma jaka emotivna reakcija Džona na samrtnoj postelji Linde, stvara gotovo
paničnu reakciju kod prisutnih bolničarki i djece. Taj svijet je potpuno razdrobljen, u
njemu je teško naći lik čovjekov. Postavlja se pitanje o tome hoće li se biće, kojemu
pripada budućnost, nazivati čovjekom kao i prije? Stroj dehumanizira ljudski život.
Priznavanje moći tehnike, moći države, moći rase, moći klase kao najviše vrijednosti
bestijalizira čovjeka; poradi ovih moći dopušta se postupanje s čovjekom po volji.

Čovjek nije samo prestao biti viša vrijednost, već je uopće prestao biti vrijednost.
Društva cijeloga svijeta, komunistička, fašistička, nacionalsocijalistička, kao i ona koja
je jednostavno zanesena tehnikom i sportom, nije nastrojena samo antihumanistički,
već počesto i protuljudski. Vrli novi svijet je negiranje čovjeka. Najveću oštrinu
dostiže proces dehumanizacije u modernoj tehnici ratovanja, gdje više nije potrebna
ljudska hrabrost. Tehnička civilizacija traži od čovjeka ispunjenje ove ili one funkcije,
nju ne zanima čovjek, nju zanimaju samo funkcije. To nije iščezavanje čovjeka u
prirodi već prilagođavanje čovjeka stroju. „Rezervat“ i „Vrli svijet" su naizgled dvije
suprotnosti, dvije krajnosti, ali se vrlo jasno da primijetiti da kao što Ford i Frojd
predstavljaju dva lica istog bića, tako i ove dvije suprotnosti, zapravo, predstavljaju
dva lica istog svijeta. Razlikuju se samo po sredstvima koja koriste, ali oba svijeta su
podjednako zatvorena, podjednako progone ili tjeraju u izolaciju ljude koji se
razlikuju, koji misle sopstvenom glavom, koji ne dopuštaju da im se nameću lažne
vrijednosti. U oba svijeta mudri ljudi žive usamljeno.

Kad je čovek drukčiji, suđeno mu je da živi usamljen“45

Individualnost u oba svijeta je sustavno ugušena. U ovakvom društvu ljudi su

(gotovo uvijek) sretni, zadovoljni svojim životom (baš kao i stanovnici Vrlog novog
svijeta) zbog toga nema ni umjetnosti. Sreća i umjetnost su nespojive. Prije svega jer

44
Ibidem str. 30
45
Ibidem, str 81

63
umjetnik podrazumijeva individualnost. Zbog toga je i samoća najstrožije zabranjena,
jer potiče na razmišljanje.

„Godine 178. F.E. u te svrhe je bilo stipendirano dve hiljade farmaceuta i

biohemičara(...) I posle šest godina počela je da se proizvodi za tržište savršena
droga. Euforična, narkotična, blago halucinogena.“ 46

Karl Marx je govorio „religija je opijum za ljude“. U Vrlom novom svijetu je soma
zauzela njezino mjesto, droga koju distribuira država.

„Sva preimućstva hrišćanstva i alkohola; nijedan od njihovih nedostataka. Sad čovek

može da uzme odsustvo od stvarnosti kad god zaželi, i da se vrati bez mamurluka ili
mitologije“47

Tako će svaki put, suočeni sa neprijatnom situacijom, ljudi u „vrlom" svijetu posegnuti
za „somom", halucinogenom drogom koja uljepšava stvarnost, a pri tom će se
pozivati na duboko u podsvijest usađene „hipnopedijske" fraze kao što su :„Gram u
pravi čas - to je pravi spas", ili „Bolje gram nego sram". No u divnom svijetu,
neugodnost nije iskorijenjena, zbog toga je prisutna soma. Ona nije sreća, ona je
samo izlaz iz okrutne stvarnosti.

Time je stabilnost bila praktično obezbjeđena. To je hedonistički način života u kojem

je sreća koju soma projecira sintetička, amoralna. No, svijet u kojem je patnja
eliminisana, kodeks moralnog ponašanja postaje suvišan.

„Soma može da oduzme nekoliko godina objektivnog vremena-nastavi doktor. Ali

pomislite samo koliko beskrajno mnogo subjektivnog vremena dobijate samo pod
njenim dejstvom. Svaki soma-praznik pruža delić onoga što su naši preci nazivali
večnošću.“48

John (Divljak) je pak taj koji jedini ima čvrst kodeks ponašanja. Njegova sreća (kao i
tuga), tj. emocionalne reakcije nisu sputavane niti pruzrokovane somom. I sam je
smatrao da soma uništava ljudskost.

46
Ibidem, str.32
47
Ibidem, str 32
48
Ibidem, str.93

64
Najveći ljudski strah je pobijeđen, strah od smrti. U „predmodernom dobu“ ljudi su se
branili Bogom, a u modernom dobu smrt (nestajanje) je kao i svaki drugi fiziološki
proces, još i koristan datom sistemu. Čak i mrtav, koristan si društvu. Prikazivanje
smrti počinje kad navrše osamnaest mjeseci. Spaljivanjem njihovih tijela se dobija
fosfor.

„Svaka beba provodi dva prepodneva u sedmici u Umiralištu za samrtnike. Tamo se

drže najlepše igračke, a kad neko umre, deli im se sladoled od čokolade. Tako nauče
da prime smrt kao normalan događaj.“49

Država oduzima čak i pravo na nesreću. Ljudi nisu ništa drugo nego djelići mozaika u
političkom tijelu. Više nego ijedan naraštaj dosad, svjedoci smo zapanjujućeg
napretka tehnologije. Ni u jednoj drugoj modernoj utopiji ili antiutopiji, ni kod Wellsa
niti kod Orwella, ne prepoznajemo „današnjicu“ kao u Vrlom novom svijetu.

Distopija ili antiutopija naziv je za tekst koji opovrgava utopijsko viđenje budućnosti.
Dok utopija opisuje savršeno društvo u kojem su ključni problemi čovječanstva
riješeni, antiutopija daje uznemirujuću sliku mračne budućnosti i pokazuje gdje bi
svijet mogao završiti ako se neki postojeći trendovi nastave. Dakle, postavlja se
pitanje, da li je savršeni svijet, ustvari savršeni pakao koji je Huxley zamislio? Ovim
romanom je iskazao ozbiljnu zabrinutost za sudbinu zapadne civilizacije. Ponavljao
je svoje žalobno proročanstvo kako je "budućnost Amerike budućnost svijeta".

Ipak, vrlo je diskutabilno pitanje, a time i sam odgovor na njega, a to je Da li je

ovakav svijet utopija ili antiutopija? Roman je ipak napisan više u „rezervatu“ nego
u „modernom svijetu“! No ako sagledamo obje strane (rezervat i savrsenu
civilizaciju), u oba slučaja postoje greške (Bernard Marx, John). Obojica su željeli
više nego što im je njihov sistem ponudio.

49
Ibidem, str.98

65
Simbolika likova

Glavni junak je John, "Gospodin Divljak" (dovodi ga iz rezervata Bernard,

neprilagođeni Alfa-plus, koji se ne bez razloga preziva Marx) koji je isprva očaran
budućim Londonom. Ali se ovo oduševljenje postupno gasi, i mi Johnovim očima
spoznajemo sav užas ovog totalitarističkog društva. Njegova majka je nekada bila u
vezi sa direktorom londonskog centra, ali se tokom obilaska “Rezervata za divljake”
izgubila, i zauvijek ostala u njemu. Kao jedini bijelci u rezervatu trpe razne oblike
nasilja i diskriminacije. Rastao je u ubjeđenju da je svijet iz kojeg je došla njegova
majka, zaista svijet pun blagodati, svijet u kojem postoji čarobna soma- koja sve boli
liječi, gdje nema starosti... John koji često citira Shakespearea dolazi u društvo gdje
više nitko ne čita (osim onih "nastranih"), on traži ljubav tamo gdje postoji samo
seks... Na kraju će se ubiti! Mnogi kritičari smatraju da Hakslijev glas umjetnika
progovara baš iz Johna.

“Tačno! Ali za tako šta potrebna je izvanredna inventivnost. Vi pravite limuzine od

apsolutno minimalne količine čelika- umetnička dela praktično ni od čega sem od
golih čulnih osećaja.” 50

“(...)’Otelo je dobar. Otelo je bolji od onih kinotaktiloskopa.’ ‘Sigurno’, složi se

Upravljač. ‘Ali to je cena kojom plaćamo stabilnost. Mora se birati: ili sreća, ili ono što
se zvalo velika umetnost. Mi smo žrtvovali veliku umetnost. Umesto nje imamo taktile
i orgulje za miris.”51

Nakon smrti njegove majke Linde, još više je razočaran utopijskim društvom. Shvatio
je da tehnološka čuda iz tog svijeta nikada neće moći zamijeniti individualne slobode
i ljudsko dostojanstvo. Tragedija individue.

50
Vrli novi svet, str.134
51
Ibidem

66
“‘Ali ja ne volim. Ja hoću boga, hoću poeziju, hoću pravu opasnost, hoću slobodu,
hoću dobrotu. Hoću greh.’ ‘ Vi u stvari tražite pravo’, reče Mustafa Mond, ‘da budete
nesrećan.’”52

John je stranac i u primitivnom i u civilizovanom društvu.

Bernard Marx je jedan od glavnih protagonista romana, čije ime je nastalo

stapanjem Bernarda Šoa (čuvenog dramskog pisca koji se u periodu između dva
svjetska rata otvoreno zalagao za socijalizam, dok je Haksli u njemu prepoznavao
drugo lice kapitalizma) i Karla Marxa. Za razliku od svojih kolega utopista, Bernard je
često ljut, ogorčen i ljubomoran, s vremena na vrijeme licemjeran i kukavica. Ne
uživa u „elektromagnetskom golfu“, niti u promiskuitetnom seksu, niti je „ljubitelj“
some. Zaljubljen u Leninu, ali mu se ne sviđa što spava i sa drugim muškarcima, iako
u Novom svijetu svako pripada svima. Nerazvijenost kostiju i mišića odvojila je
Bernarda od njegovih bližnjih, a osjećanje izuzetnosti, koje je po svim mjerilima
rezultat prejakog duha, postalo je sa svoje strane uzrok još jače izolovanosti. Njegov
trijumfalni povratak u utopijsku civilizaciju sa Johnom i Lindom, donosi mu slavu i
jednu vrstu pomilovanja od strane direktora koji je prethodno namjeravao da ga
pošalje na „otok“. No njegov uspjeh je kratkog vijeka, slava mu je takoreći udarila u
glavu, te na kraju ipak biva prtjeran na otok zbog nedoličnog ponašanja. Može se reći
da John (Divljak) i on imaju nešto zajedničko, obojica su različiti i neprihvaćeni od
društva takvi kakvi zaista jesu.

„(...)’ Je l’da je bilo divno? Jeste, bilo je divno’ slaga Bernard i skrete pogled: njeno
preobraženo lice ga je istovremeno optuživalo i ironično podsećalo na ono što ga
odvaja od drugih. U tom trenutuku je bio isto tako jadno usamljen kao i napočetku
Mise...“ 53

Lenina Crowne (Kraun)je mlada, lijepa i seksualno slobodna Alfa. Ime je dobila po
Lenjinu, a prezime ironično po engleskoj riječi za kraljevsku krunu. Ona koristi somu
za suzbijanje neželjenih emocija. Zaljubljena je u Divljaka, no Divljak je zbog njene
prirode (prakticira sve ono što Vrli novi svijet podrazumijeva, soma, ’svako pripada
svakome“...)ne želi. Odnos između Džona i Lenine je odličan primjer sukobljavanja

52
Ibidem, str 146
53
Ibidem, str.51

67
različitih pogleda na život, različitih vrijednosti. To je pogled jednog idealiste, koji se
uzdizao u samoći, čitajući knjige i jedne praktične žene, koja nikada nije željela ništa
više no da bude kao i svi ostali. Iako oni gaje međusobne simpatije (koje u Lenininom
slučaju idu čak dotle da se zaljubljuje u Džona i želi da bude samo sa njim, što je
nečuveno u „vrlom svetu" gdje svako pripada svakome), njihovi porivi izviru iz
različitih izvora. I Džon je ludo zaljubljen u Leninu, ali romantičarski i dok on u njoj
traga za ljubavlju, ona u njemu traži samo partnera za seks; on želi iskrene emocije,
ali Lenina, od epruvete odgajana da bude prazna, trivijalna osoba, željna jedino
instant užitaka, nije u stanju da mu ih pruži. U Svjetskoj državi, kada žele da pohvale
neku ženu, ljudi kažu da je ona baš „pneumatična" (ponovo automobilski žargon), ali
isti taj izraz koriste i za opis udobne fotelje, čime nam Haksli poručuje da u „vrlom
svetu" ne samo da više nema nikakvih emocija, već je i sam seks sveden na nivo
robe široke potrošnje.

„’Dragi. Dragi! Da si samo ranije rekao’! Ona pruži ruke. Ali umesto da i sam ispruži
ruke i kaže ’Draga’! Divljak prestravljeno ustuknu, mašući rukama prema njoj, kao da
tera neku nametljivu i opasnu životinju(...) Divljak je ščepa za zglobove, strže joj ruke
sa svojih ramena, odgurnu je grubo na dužinu ruke.“54

Mustafa Mond svoje ime duguje Mustafi Kemalu Ataturku, osnivaču moderne
Turske, a prezime odjeljenju „Brunner Mond“, u okviru „Imperial Chemical Industries”.
U svojoj mladosti koketirao je sa naukom i riskirao da ga pošalju na Otok. Iako je
izabrao da bude jedan od svjetskih lidera, još uvijek je čuvao “zabranjene knjige”!

“Na primer, ovo sigurno niste čitali.(...)Divljak je uze u ruke. Svet pismo Starog i
Novog zaveta(...) ‘Imam ih još mnogo’, nastavi Mustafa Mond, ponovo sedajući. ‘
Čitavu kolekciju starih pornografskih knjiga. Boga u sefu, a Forda na policama.’
Nasmejavši se, on pokaza svoju zvaničnu biblioteku.”55

Za njega je socijalna stabilnost najveća vrlina, u ime nje je žrtvovao i svoju vlastitu
sreću.

54
Ibidem, str 118
55
Ibidem, str 140

68
Osim gore navedenih pojavljuje se i Benito Hoover, koji je svoje ime dobio po Benitu
Musoliniju( italijanskom fašističkom diktatoru) i Herbertu Hooveru (tadašnjem
predsjedniku SAD-a). Tu je i Darvin Bonaparta nastao po uzoru na Čarlsa Darvina i
Napoleona Bonapartu (a ovaj spoj nikako nije slučajan, jer je Darvinova teorija
evolucije na intelektualnom polju krenula u pokoravanje svijeta baš kao što je
Napoleon to pokušao da učini fizički.) Tomas „Tomi“ alfa, Direktor „Centra za
inkubatorsku proizvodnju i sistematsku obradu“ za London; kasnije otkriven kao otac
Džona Divljaka. Linda, beta-minus. Majka Džona Divljaka, a davno nestala djevojka
Tomasova (Tomijeva, Direktorova). Ona je iz Engleske i bila je trudna noseći Džima
kada se odvojila i izgubila od Tomasa na jednom putu u Nju Meksiko. Ne vole je
divljaci zbog njenog „civilizovanog“ ponašanja, a ni civilizovani ljudi jer je debela i
izgleda stara. Fifi, Fani, Pope, Henri Foster i drugi...

Tokom čitavog romana, na mjestima gdje mi danas uobičajeno spominjemo Boga,

stanovnici „vrlog novog svijeta" koriste dva imena - Forda i Frojda, pa tako govore:
„Gospode Forde" ili „Gospode Frojde", „Forda mi"; koriste termine kao što su
„njegovo fordstvo" ili se organizacije zovu poput „Kola fordovskih sestara”. Henri Ford
je postao mesijanska figura za Svjetsku državu. U tom smislu, prisutni su neki djelići
tradicionalne vjere, kao što su hrišćanski krstovi, kojima je gornji krak uklonjen kako
bi bili izmijenjeni u slovo T. Kalendar Svjetske države godine broji kao godine
Fordove ere, gdje je 1. godina jednaka 1908. godini naše ere, što je godina kada je
prvi fordov model automobila T izašao iz proizvodnje. Prema tome, godina dešavanja
radnje u romanu je 2540. naše ere, jer se u knjizi označava kao 632 F. E. Izraz
„Gospod Ford“ se koristi umjesto „Gospod Bog“, kao počast za izum serijske trake.
Sigmund Frojd, izraz „Gospod Frojd“ se ponekad koristi umjesto „Gospod Ford“ kao
asocijacija na Frojdovu psihoanalizu i odgoj ljudi, i Frojdovu popularizaciju shvatanja
da je seksualna aktivnost od suštinskog značaja za čovjekovu sreću. Stanovnici
Svjetske države vjeruju da su Frojd i Ford jedna te ista osoba.

„Forda slavimo,
Orgije pravimo;
Pun some, puno seksa,
Parimo se bez kompleksa“56

Uloga jezika u distopiji

56
Ibidem, str 50

69
Ideološki jezik totalitarnih i autoritarnih režima u pravilu karakterizira zatvaranje, dakle
samodovoljnost i samorazumljivost unutar univerzuma koji zatvara. Primjećujemo da
je i jezik u ovom svijetu sintetička tvorevina, baš kao i svijest stanovnika tog svijeta.
Ovo djelo ukazuje na moć jezika da oblikuje ponašanje i djelovanje individue i
društva koje na određen način zarobljava, na specifičan način. Vrlo je efektno opisao
narav i učinke hipnopedije: jedinke se potpuno poistovjećuju sa nezemaljskim, gotvo
anđeoskim glasom koji u prvom licu jednine izgovara ideje koje pogoduju ekonomiji
društva! Čak i ako ne uzmemo u obzir značajan zločin koji se sastoji u tome da
Država potpuno negira književnosti, hipnopedija Divnog novog svijeta oblikujući
svijest svake individue ponaosob ukazuje upravo na ulogu jezika i ideologije u
formiranju podobne svijesti. Stoga se neizbježnom čini analogija sa komercijalnim
jezikom reklama današnjice, sugestivnog, prisnog i melodičnog tona glasa, jezikom
«pripitomljavanja i glorifikacije».

„Ukratko, hipnopedija. Najveća moralizatorska i socijalizatorska sila svih vremena.“57

Oglašavanje je moćna društvena pojava, koja bolje od umjetnosti, književnosti ili

nekog drugog medija, pruža mogućnost istraživanja i uvida u socijalna kretanja,
politička, moralna i estetska pitanja i uopće uvida u društveno-humanističku praksu
modernog društva. U ovakvom društvu (lišenom humnosti i etičnosti) u kojem
međuljudski odnosi sve više poprimaju karakter odnosa među stvarima, postalo je
veoma teško razlikovati socijalnu zbilju od medijske zbilje i pravo je iskušenje za
pojedinca odrediti razliku između stvarnih i nametnutih potreba. U svojoj propagandi
protiv razuma neprijatelji slobode sustavno izvrću resurse jezika da bi uvjerili ili
izmanipulirali svoje žrtve da misle, osjećaju i djeluju kako oni, manipulatori umova,
žele da misle, osjećaju i djeluju. Činjenica je da jezik predstavlja identitet jednog
naroda, no globalizacija je prisutna i na tom polju, svi govore jednim, istim jezikom:

„Vi znate šta je to poljski jezik, je li tako? Mrtav jezik. Kao i francuski i nemački.“58

„(...) to je tajna sreće i vrline-voleti ono što mora da se radi. To je svrha celokupne
obrade:navesti ljude da vole svoju neizbežnu sudbinu“59

57
Ibidem, str 17
58
Ibidem, str 14
59
Ibidem, str 10

70
Među najjasnije psihološke instrumente, prema Huxleyu, spadaju lako pamtljivi,
primamljivi slogani. Na osnovu njih ljudi u „Savršenom svijetu“ komuniciraju...

Hipnopedijske rime:
Svako pripada svima.
Bolje gram, nego sram.
Novu robu u novu sobu.
Bolje novo nabavljat nego staro prepravljat.
Sad su svi srećni.
Zabavu od danas ne ostavljaj za sutra.
Kad jedinka nešto oseti u duši, zgrada celog društva počne da se ruši
Uz gram some sve se reši: sadašnje se vreme smeši.
Danas su svi srećni.
Civilizacija je sterilizacija.

‘Vrli novi svijet’ Aldousa Huxleya svakako je jedan od klasika engleske književnosti.
Neki smatraju da je roman „Mi“ Jevgenija Zamjatina (završen deset godina ranije,
1921. godine) takođe imao uticaja na Hakslija, ali Haksli je izjavio da u to vrijeme nije
bio čuo za tu knjigu. Haksli je posjetio tada novootvorena i tehnološki napredna
postrojenja Brunner and Mond koja su bila dio Imperial Chemical Industries i opisao
je do u pojedinosti procese koje je tamo vidio. Uvodi u najnovijim izdanjima romana
Vrli novi svijet navode da je Haksli za pisanje romana bio nadahnut posjetom toj
tvornici. Njegova skeptična i pronicljiva intelektualnost posebno je došla do izražaja
u ovom djelu u kojem se daje zastrašujuća vizija budućnosti ljudskog roda. Kad se
govori o utopijama i totalitarnom društvu apsolutnog nadzora nad građanima,
njegovo je ime neizostavno, baš kao i ono Georgea Orwella te njegove 1984. odakle
i poznati Big Brother. Kad je napisan, roman je bio u jednoj od svojih razina i ispred
svog vremena pa tek danas, u doba uvođenja tehnika genetskog inženjeringa, vidimo
Huxleyevo djelo u novom svjetlu. Na osnovu svega ovoga, pisac hoće u stvari da
kaže kako nijedan sistem (bilo stari ili novi) ne odgovara izuzetnim ljudima koji misle i
osećaju svojom glavom. Jedan od glavnih motiva romana jeste da podstakne čitaoce
da prepoznaju ono što je samo nekoliko književnih junaka uspjelo: njegovanje
različitosti i slobode je neophodno da bismo izbegli stradanje i represiju koje podstiču
prazne ideje. Bilo bi nemoguće analizirati čitav raspon tema kojih se to
monumentalno djelo tiče, od slobode pojedinca, moći politike i krupnog kapitala,
preko znanosti i etike do filozofije, umjetnosti, religije i kulture.

HAKSLIJEV „KONTRAPUNKT ŽIVOTA“

71
Oh, kako je mučno stanje ljudskoga roda,

Po jednome rođen, drugi sluša zakon,

Začet u taštini, a tašt biti ne smije,

Bolesnim je stvoren, al zdrav biti mora,

Što priroda oprečnim zakonima smjera,

Srašću i razumom, što uzroci su razdora ? . . .

Haskli se proslavio svojim romanom Kontrapunkt života, kojeg je napisao 1928. i u

kojem je koristeći se glazbenom strukturom daje dojmljive portrete savremenika, te
kritički i satirički preispituje društvene, političke i kulturne prilike i stanje svojega doba.

Haskli u romanu daje sliku i ujedno je i ismijava. To je slika, odnosno svijet bogataša
koji se bore za luksuz, natjeću se u bespotrebnome trošenju novca na kojekakve
gluposti koje ih zabavljaju da bi proveli svoje „dragocijeno vrijeme“. Siromaštvo je
oskudno objašnjeno, tek u ponekim primjerima gdje se prikazuje kao u ispomaganju
jednih prema drugima, tamo gdje kao u bajkama vlada neko razumijevanje, borba za
opstanak i tamo gdje u svako doba ako zatražiš pomoć mozeš je i dobiti. To su
složne porodice koje žive u miru, ali oskudno.

Međutim, bogataši, stalež koji uživa u onome što je nisko i opako, koji se dosađuje
u svijetu punom glamura i prestiža žive suprotno, oni ne žive u miru, niti su
zadovoljni, nego naprotiv traže nešto što bi im pomoglo da se prestanu dosađivati.
Naravno da se to bogataško društvo razlikuje od siromašnoga, jer su ovi prvi
snobovci, zatvoreni u svojim kućama, ne pomagajući nikome, ali ipak uzimajući sve
za sebe. Oni su ti, koji mogu kupiti sve za novac i ljubaznost drugih i korist, ali i sreću
– bar oni tako misle. Zabave bogataša su bile dosadne, pa gotovo i nesnosne, to su
bile grupe snobova koje su se razmetale u bogatstvu i licemjerju. To društvo pisac
ovako vidi, kroz jedan lik:

„To je bio kao neki trulež – savršeni svijet ove naše čarobne civilizacije.
Profinjena imitacija divljaka ili životinja“. „Kako mrzim bogate! Kako ih mrzim!
...

Na bogatašima je nešto naročito nisko, podlo i nezdravo. Novac stvara neku

vrstu gangrenozne otupljenosti. To je neizbježivo. Isus je tu stvar shvatio... A
sjeti se one druge sitnice o ljubavi prema bližnjemu... Ljubav prema bližnjem je
kamen kušnje koji izdaje bogataša. Bogataši nemaju bližnjih...60

60
Aldous Huxley, Kontrapunkt života, August Cesarec, Zagreb, Svjetlost, Sarajevo, str.69.

7
72
 – to je bilo društvo imitacije i u ljubavi, susjedstvu, prijateljstvu, sve tako
izvještačeno. Oni su se mogli boriti samo za sebe, za svoje povlastice (a smatrali su
da ih i zaslužuju) .

Pisac ne krije ni svoju mržnju prema tim kapitalistima i reakcionarima. Za njega su bili
nitkovi i tlačitelji ti monopolisti. Tu su i britanski slobodnjaci, koji za sebe govore „da
su upravo oni ti koji postoje da bi sačuvali svijetu inteligenciju.“ To su bili ljudi koji sa
svojim idejama tlače i izrabljuju radnike iscrpljujuči ih u potpunosti, a sve to zarad i sa
idejom da žele da spase inteligenciju.

Pisac kroz likove, kroz njihova raspravljanja daje pravu sliku društva i prilika,
primjedbe koji su vidljivi i koji se tiču svih njih:

„Mi smo samo specijalisti, koji živimo isključivo u terminima novca, a ne pravih
stvari, nastavljajući daleke apstrakcije, a ne stvarni svijet rasta i stvaranja...
(on je malo bučao o velikim strojevima koji bijahu ljudski robovi, ali su sada
postali ljudskim gospodarima, o standardizaciji, o industrijalnom i
trgovačkome životu i njegovom poraznom učinku na ljudsku dušu). Novac,
zaključi on, je korijen svakoga zla; sudbonosna nužda pod kojom sada čovjek
radi i živi u terminima novca, a ne pravih stvari. . . Unutar našega vremenskog
društva franciskanski ideal je neostvariv. . .

Naš cilj mora da bude da stvorimo novo društvo u kojem gospođa Neimaština
neće biti nečista služavka, nego ljupki lik svjetla. . .

Pričati o ovome i pisati, može ići u nedogled, ali učiniti to i postići može ići još više.
Zar je moguće promijeniti ljude da bi se i situacija promijenila? To mnogi ne
razmišljaju, jer nemaju ni cilja, niti volje da bi promijenili društvo u nešto što to ono
više neće biti... ali i zbog čega?

Spandrel, lik iz romana kaže jednom „ da se ta epoha ne treba da mijenja, jer je to

zlatno doba proždiranja, sporta i promiskuozne ljubavi „.

Likovi u romanu, što se pak ljubavi tiče su u nekom bunilu da ne znaju ni da li vole,
niti da li bi trebali. Zbunjeni su i idu za svojim strastima, da bi ispitali dokle će ih to
dovesti. Ljubav je prikazana kao nešto što nije idealno, nego razočaravajuće, jer
samo pisci u svojim djelima i pjesmama oduševljavaju se njome, opisivajući je
posebnom, mada naši likovi smatraju da ona to nije. Kada bi djevojke i dječaci gubili
onako nevinost kao u Šekspirovo doba, tj. tako rano, možda bi procvat ljubavne lirike
bio kao iz vremena kraljice Elizabete. Ljubav je razočarenje, jer je sva moderna
mlada literatura razočarana. Kažu da su pjesnici u stara doba počinjali gubitkom

73
vlastite nevinosti, a onda bi se sa poznavanjem pravoga stanja, te shvativši koliko je
to nepjesnički, svjesno dali na posao idealizirajući ga i uljepšavajući.

No svi su ostali razočarani kada su otkrili stvarnost, ali ih je u isto vrijeme i privlačila.
Možda je baš privlačila zbog toga što je tako ih razočarala?

Spandrel kaže „ da je srce čudno gnojište; gnojivo traži gnojivo a veliki čar opačine
sastoji se u njenoj gluposti i prljavštini. Ona privlači zato što je odvratna. A odvratna
ostaje uvijek.

Kroz cijeli roman opisana je jedna ljubav koja se pokušava naći u ovome
vremenoplovu, ljubav koja je kako nečista tako i bolna, ljubav koju osjeća Valter,
pisac i kritičar u novinama.Valter je nepopravljivi romantik, koji se upleo u mrežu
ljubavi žene koja se igra sa njegovim osjećanjima.On je na početku bio sa ženom,
koja ga neizmjerno voli, sa ženom koja je dopustila da je osude tako što je napustila
dom žrtvujući se za njegovu ljubav. Međutim, ona nije žena o kojoj je Valter sanjao,
ta je ljubav za njega nekako prošla, izblijedila, možda upravo zato što je sigurna. Za
Valtera je ljubav Marjorie bila previše opsesivna, njega ta ljubav guši, ona mu ne da
mira, niti spokoja. On ne voli što se ona želi toliko žrtvovati zbog njega jer on svakim
odlaskom iz kuće i njenim stanjem osjeća krivicu. On želi da diše, želi da živi bez te
omče oko vrata, ne želi da ga ta ljubav toliko opkoljava, da se zbog nje osjeća krivim.
„ Pa zar mora čovejk ostati vjeran toj ljubavi ako mu ona puno daje“ ? On je želi
razriješiti te ljubavi, ali je kasno, jer Marjorie smisao života vidi samo u njemu i u toj
ljubavi.

„A možda, istini za volju, to nikada nije ni bilo ono što si ti vjerovala da jest –
mislim naša ljubav – mislim, naša ljubav... Kad bi samo znala kako strašno
izgleda ljubav onome koji ne ljubi, kakvo nasilje...61

Međutim, i ona ne želi da mu se nameće, ali to je nekako jače od nje, one riječi koje
ona izgovori u ime ljubavi kao da same izlaze. Ona samo čuje njihov eho da su
izašle, ali ne i opravdanje njenoga razuma. Njena taktika, ili je ona sama mislila da je
to taktika, bila je da ga pusti, da mu se ne nameće, ali puno toga je bilo u njoj samoj,
pa to nije uspijevala. On je postao razlog njenoga postojanja, osnova na kojoj je bio
izgrađen čitav njen život, a ta osnovica je izmicala ispod nje.

Valtera je njen glas progonio, činilo mu se da ne može pobjeći od njega, jer to nije
lahko, njen glas je bila njegova krivica, koja ga pratila, griža savjesti koja ga mučila.
Njegov zločin bio je ujedno i prevara i umorstvo njenih osjećanja i njenoga postojanja
uopće, ali njegove velike slabosti prema Lucy. Valter je Marjorie mrzio i zbog njene
strpljive mučeničke hladnoće, optužujući sebe zbog životinjske pohotljivosti. Njegova

61
Oldous Huxlex, Kontrapunkt života, Svjetlost, Sarajevo, str. 10.

74
ljubav prema Lucy je bila sramotna i mahnita, to su bili trenuci strasti, kada on nije bio
on, nego vjerni, žrtvovani pas koji gleda u gospodareve oči da bi dobio malu, trošenu
kosku i da bi ga služio. Valter je bježao od vlastite savjesti, a u isto vrijeme hitao
svojoj želji, onoj želji koje tijelo traži.

Lik koji je fascinantan, koji se potpuno razlikuje od Marjorie, koji samo uzima ono što
mu se daje jest lik grube Lucy.

Za nju je ljubav bila igra uzimanja, da ona u toj igri prednjaći, da je ona ta koja vlada
njome , zbog užitaka ili zbog želje da nešto mora biti njeno. Ona se ne obazire na
Valterove izlive ljubavi i nježnosti, nego mu upravo daje na znanje da je ona ta kojoj
se podčinjavaju drugi, ona je ta koja trijumfira.

„Nije htjela da osjeti onu duboku nježnost, koja znači predavanje volje,
nestajanje osobne odvojenosti. Ona je htjela biti ono što jest, Lucy
Tantamount, da potpuno vlada položajem, da svjesno uživa do posljednih
granica, da se bezobzirno zabavlja; da bude slobadna, ne samo materijalno i
legalno, nego i emocionalno. Da ga odbaci, upravo kao što ga je i uzela, ma koji
časak, kadgod joj se prohtije. . . Ona bi se malo prepustila, da je zanese,
dopuštala da bude njegovim milovanjem prožeta s nešto njegove nježnosti; no
samo da se neandano odmaken od njega i postane bockavo i izazovno hladna.
. .62

Ona se i kao njena majka voljela igrati sa tuđim osjećanjima, voljela je

eksperimentisati sa njima, sa ljudskim bićima. Lucy dozvoli da privuče svoju žrtvu na
mamac, tako da žrtva pomisli da je osvaja, da joj je blizu, a onda kada vidi da joj se
dovoljno približila, ona je baca i gura od sebe. Ona će zavesti nekoga, jer je to samo
njen dio zabave, pustit će da misli da je neće dobiti, dražit će ga i odbacivati, ali će da
bi dobila to isto tako spustiti kada osjeti mušku ljutnju i nasilje. Jednom ju je neki
neznanac uzeo na silu i grubo, to joj se svidjelo, bilo je uzbudljivo. Mučeništvo je
uzbudljivo. Pustiti da ti zadaju bol, da te ponize i upotrebe kao otirač pred vtatima –
čudno. Kaže ona, meni se to sviđa. Osim toga, otirač upotrebljava onoga koji ga
upotrebljava. Komplicirano je.

Lucy je lik koji je predstavljen kao onaj tipičan za vrijeme raskoša, onaj koji brzo
živi, koji na svakome mjestu osjeća dosadu. To je ptica koja nema svoga gnijezda, to
je skitnica koja nema svoga staništa. Ona od života uzima sve, a malo daje, ali i to da
bi sebe zadovoljila, jer ona sama misli da za sve to ona ima pravo. Ona je kao fatalna
žena, koja hoće da sve konce drži u svojim rukama. Za nju su muškarci, a posebno
Valter, kao pas koji trpi žrtvu.Želi da je taj pas čuva, jer kaže da je on zato i rođen, da
bude žrtva. Ona ima sve, ali nema ništa... Za nju definicija ljubavi, kao duševni

62
Oldous Huxly, Svjetlost, Sarajevo, str.244.

10
75
osjećaj i nešto što čovjek misli da je savršenstvo – ne postoji. To je za nju izmišljeno,
čovjek treba da iskoristi život i one koji se nađu na putu, ona ne želi da prizna da
nekome pripada.

Pisac se duhovito i satirički poigrava sa svojim likovima, tražeći u njima i ono što
je ljudsko i ono što ih pokreće da bi razmislili, ili se zagubili u životu kojem žive. Npr.
Burlap, urednik novina, je parazit koji živi kod Beatrice, on je pijavica koja ide za
boljom hranom. Bidlake, slikar i otac Valterov, je čovjek koji voli gledati ljude koji su
jadni, voli da ih ponižava i ismijava. On čak ni svoju djecu ne vidi kao važan dio u
životu, jer kako je sam mislio, ona su ga rastući stavljala u pozadinu. To nije bilo
drago ovome starom šarmeru, koji je imao svoje mjesto u društvu i svoje mjesto u
centru svijeta i društva. Kakvo je to društvo kada porodica nije nešto što je sveto,
nego naprotiv, roditelji u djeci vide samo teret kojega moraju trpjeti.

Lord Edvard, Lucin otac, naučnik Fizikalne biologije, je čovjek kojeg samo zanima
njegovo zanimanje, on ne zna za vrijednosti novca. Njega to ne zanima, kao niti
politika zemlje o kojoj se puno priča. On se posebno brine o onome što se iscrpljuje
od zemlje, ono što će za nekoliko godina izazvati revoluciju od neravnoteže koju
prave prirodi.

Haskli se upravo proslavio ovim romanom, zato što satirički i kritički preispituje
društvene, političke i kulturne prilike svoga doba koje je bilo karakteristično.

Njegovi likovi su u stalnoj raspravi o političkome načinu i prestižu. To političko

natezanje je potpuno glupo. Likovi se pitaju za koga se to bore njihove stranke, jer
gotove sve vode istome cilju. Boljševici i fašisti, radikali i konzervativci, komunisti i
britanski slobodnjaci, za koga li se samo svi bore?! Kaže jedan od likova da se bore
da odluče da li će narod otići u pakao komunističkim brzim vozom ili kapitalističkim
trkačim automobilom, individualističkim autobusom ili kolektivističkim tramvajem koji
se kreče po tračnicama državne kontrole. Odredište je u svakome slučaju isto. Svi
oni kreću u pakao, svi idu prema istoj psihološkoj ulici bez izlaza i društvenome
slomu koji proizilazi iz psihološkoga sloma. Jedina je razlika, kaže, kako će onamo
stići. Svi oni vjeruju u industrijalizaciju u ovome ili onome obliku, svi vjeruju u
amerikanizaciju. Svi su oni u jednakoj žurbi. U ime nauke, napretka i ljudske sreće.
Pritisnite gas.

Osuda o političkome životu se nastavlja, jer svi teže istom, a po glavi naroda.
Računali vi na njih ili ne, ratovi i revolucije su neizbježivi, ako se dopusti da stvari
ostanu onakvima kakve jesu. Njegovi likovi su u stalnoj političkoj prepirci.

Rampion kaže da industrijski progres znači pretjeranu produkciju, znači potrebu

sticanja novih tržišta, znači međunarodno natjecanje, znači rat... A mehanički
napredak znači sve veću specijalizaciju i standardizaciju rada, znači više šablonskih i

76
bezličnih zabava, znači umnjivanje inicijative i kreativnosti, znači više intelektualizma
i progresivnu atrofiju svih bitnih i osnovnih osobina ljudske prirode, znači povećanu
dosadu i nemir, znači, konačno, neku vrstu individualne mahnitosti, koja može
završiti jedino društvenim prevratom.

Čovječanstvo srlja u neke nove tokove, koje su loše po njega i samo ga odvraćaju da
bude ono što jest – tj. čovjek.

„Tako će se problem riješiti sam po sebi! Jedino time da razori sama sebe. Kad
bude čovječanstvo uništeno, onda očito neće postojati nikakav problem. No, to
izgleda, jadno rješenje. Uvjeren sam da postoji drugo, čak i u okviru
sadašnjega sistema. Privremeno rješenje, dok se sistem bude modificirao u
smislu trajnoga rješenja. Korijen zla je u individualnoj psihologiji; zbog toga
tamo, u individualnoj psihologiji, morate i početi. Prvi korak bit će da se ljude
nauči živjeti dvojako, u dva odsjeka. U jednome odsjeku kao industrijalizirani
radnici, u drugome kao ljudska bića. Osam sati od dvadeset i četiri sata kao
idioti i strojevi, a kao prava ljudska bića ostatak vremena „63

A zar to već ne čine? Dakako da ne čine. Oni žive kao idioti i strojevi čitavo vrijeme,
na radu i u dokolici. Kao idioti i strojevi, ali sebi utvaraju da žive poput civiliziranih
ljudi, čak i kao bogovi. Prva stvar je prisiliti ih da priznaju, da su idioti i strojevi za
vrijeme radnih sati. Kako je naša civilizacija ono što jest, treba im reći, morate
provesti osam sati od svaka dvadeset i četiri kao da ste mješavina između
slaboumnika i šivaćega stroja. Nemojte pomiješati oba života; držite brodske
pregrade među njima nepropusnima. Pravi život je onaj u satima odmora. Vaš rad je
prljavi posao što ga je ludost vaših pređa na žalost učinila potrebnim. Oni su gomilali
hrpu smeća, a vi je morate raskopavati i ukloniti, da vas ne bi smradom ugušila,
morate kopati da spasite život, proklinjući uspomenu na manijake , koji su vas prisilili
da obavljate sav taj prljavi posao – tako to želi reći pisac.

Pisac ne krije ni to da što više iskritikuje intelektualističku tadiciju, koja ustvari nije
prava. Na koncu konca, drugi su ljudi tek intelektualci na drugoj razini. Poslovni
čovjek tek je učenjak koji je slučajno dosta gluplji negoli pravi učenjak. On živi upravo
tako jednostrano i intelektualno, ukoliko se radi o njegovom intelaktu, kao i onaj
drugi. Plod toga je unutrašnja psihološka degeneracija. Jer razumije se, plodovi
zabava nisu tek vanjska aparatura savremenoga industrijskog života. Oni su i
unutarnje raspadanje; oni su infantilizam i degeneracija, sve vrste mahnitosti i
primitivnih atavizama.

63
Oldous Huxley, Kontrapunkt života, Svjetlost, Sarajevo, str. 363.

12
77
 Na koncu konca, jedina istina koja nas zanima ili koju možemo znati je istina o
čovjeku. A da je otkrijemo, moramo je tražiti čitavim bićem, a ne kakvim njenim
specijaliziranim dijelom. Ono što učenjaci nastoje pronaći je nehumana istina. A nije
da oni ikada mogu potpuno uspjeti; jer čak ni učenjak ne može potpuno prestati biti
ljudski. Ali oni mogu krenuti donekle prema tome da se odvoje od humanoga svijeta
stvarnosti. Mučeći svoje mozgove mogu oni dobiti blijedi pojam o svemiru, kako bi
ovaj izgledao, kad bi ga promatralo nehumanim očima. Nešto svojom teorijom
kvanta, nešto mehanikom valova, nešto teorijom relativnosti i svime tome sličnom,
oni doista kao da su skrenuli izvan humanosti.

Jedan od junaka, Rampion po pitanju nagona kaže da kada bi ljudi išli naokolo
zadovoljavajući svoje nagonske želje jedino kada bi ih doista osjećali, poput životinja,
koje tako preziru, vladali bi se neuporedivo bolje nego što se većina civiliziranih ljudi
danas vlada. Nije prirodni apetit i spontana nagonska želja ono što ljude čini tako
životinjskima – ne „životinjskima“ je kriva riječ; ona sadrži uvredu životinjama – dakle
reći ću i previše ljudski zlima i opakima.

Njih takvim čine mašta, intelekt, njegovi principi, tradicija i odgoj. Ako se nagone
prepusti samima sebi, učinit će oni veoma malo zla. Kada bi ljudi ljubili jedino kada ih
zanese strast, kada bi se borili jedino kada su bijesni i prestrašeni, kada bi otimali
dobra jedino kada bi osjećali potrebu ili bili zaneseni neodoljivom željom za
posjedovanjem – ta, onda, uvjeravam vas da bi ovaj svijet bio sličniji Kraljevstvu
Nebeskom, nego što je pod našom sadašnjom kršćansko- intelektualno-
znanstvenom dispenzacijom. Nije instinkt, kaže Rampion, ono što stvara Casanova,
Byrone i Lady Castlemainke; već golicava mašta, koja umjetno draška apetit, izaziva
želje koje prirodno ne postoje. Kada bi se Don Juani i Don Juanke jedino pokoravali
svojim željama, imali bi vrlo malo ljubavnih afera. Oni se moraju draškati u duhu prije
negoli počnu bivati prigodno promiskuozni (slobodno spolno općenje). A isto vrijedi i
za druge nagone. Nije nagon za posjedovanje ono što je modernu civilizaciju učinilo
mahnitom za novcem. Nagon za posjedovanje valja umjetno draškati odgojem,
tradicijom i moralnim principima. Zgrtačima novca valja kazati da je zgrtanje novca
prirodno i plemenito, da su štedljivost i radinost vrline, da nagovarati ljude da kupuju
stvari koje im nisu potrebne znači kršćansko djelo. Njihov nagon za posjedovanje
nikada ne bi bio dovoljno jak da ih sili na neprestano zgrtanje od jutra do mraka kroz
čitav život.

13

Ljude valja nagnati zakonom i onda razdražiti propagandom prije no što će htjeti da
se bore.

Tako njegovi likovi razmišljaju i o tome vode duge rasprave.64

64
Oldous Huxlex, Kontrapunkt života,Svjetlost, Sarajevo, str. 406.

78
Staza koja vodi ka mističnoj prosvjećenosti . . .

Legendarni pisac Oldos Haksli nije bio jedini intelektualac svoga vremena koji je
koristio halucinogene droge, ali je prvi koji je svoje iskustvo opisao do najsitnijih
detalja - plativši previsoku cijenu svoga saznanja. Kao autor romana „Kontrapunkt
života“ (1928.) i „Vrli novi svijet“ (1932.) u kojim prikazuje nihilizam koji prevladava
početkom devetnaestoga vijeka, odnosno ironičnu viziju buduće utopije, Oldos
Hakskli je već bio legenda u svijetu književnosti. Tada je zakoračio u svijet
halucinogenih supstanci i svoje iskustvo vrlo upečatljivo opisao u esejima „Vrata
percepcije“ i „Raj i pakao“.

.....

Ulice koje se slivaju u Sanset bulevar i kuće na holivudskim brežuljcima

Trepere na suncu i podsjećaju na blještave djeliće novoga Jerusalima.

Ovako je u predvečerje 5. maja 1953. godine Haksli opisao povratak sa putovanja na

koje je krenuo osam sati ranije, kada je pod budnim okom psihijatra, dr. Hamfrija
Ozmonda, prvi put probao meskalin,65 alkaloid koji se nalazi u pejotlu (kaktusu).

Ne želeći da među ljubiteljima Hakslijevih djela ostane zapamćen kao čovjek koji
je poznatoga pisca „uveo u ludilo“ dr. Ozmond je odlučio da tokom toga prvog
„putovanja“, ostane uz njega i pomno zapisuje kako pod dejstvom droge reaguje na
muziku, slike i različite predmete koji ga okružuju. Naime, nekoliko mjeseci prije
ovoga događaja, dr. Ozmond je počeo da istražuje dejstvo halucinogenih supstanci
na oboljele od šizofrenije. Svjestan opasnosti on je strahovao od Haksklijeve reakcije.
Iz njegovih zapisa se vidi da je Hakslijasamo na trenutak uhvatila panika jer mu se
„od obične baštenske stolice učinilo da se nalazi pred Strašnim sudom“.

Oldos Haksli je prvi put čuo za meskalin, kada je pisao roman „Vrli novi svijet“
(1932.). U to vrijeme, prema pisanju stručnoga britanskog časopisa „British Journal of
Addiction“ meskalin zbog svog izrazito psihološkog efekta postao kultna supstanca
među evropskim intelektualcima. Haksli je pomislio da bi uz pomoć te halucinogene

65
Halucinogena meskalin dobija se od maloga, prilično neuglednoga pustinjskog kaktusa pejotla koji raste u
Meksiku i američkoj državi Teksas. Još su stari Asteci znali za čudotvorna svojstva ovoga kaktusa, ali prvi je o
njemu pisao franjevački misionar Bernardino de Sdžahagun, davne 1560. „Oni koji žvaču korijen pejotla ili
popiju napitak pripremljenod toga kaktusa imaju vizije koje su kod nekih zastrašujuće akod drugih vesele i
vedre. Pejotl posjeduje svojstva stimulansa, vraća energiju, utoljuje glad i žeđ, te uklanja svaki osjećaj straha“.
Artur Hefter potvrdio je da meskalin posjeduje najjača halucinogena svojstva.

14
79
supstance mogao zakoračiti u „druge svjetove“ 66 o kojima su pisali i Vilijam Lou,
Džejkob Boem i brojni filozofi.

Svoje iskustvo Haksli detaljno opisuje u djelu „Vrata percepcije“: „Hrišćani bi ga

nazvali “nezaslužena Božija milost“, koja ne vodi ka spasenju duše, ali pomaže, i
treba je, ako vam se ukaže, prihvatiti sa zahvalnošću. Takvo iskustvo – ono koje vam
pruža mogućnost da osjetite kako ste istrgnuti iz korijena obične percepcije i na par
bezvremenskih sati, direktno i bezuslovno, potpuno oslobođenoga uma, sagledate
spoljašnji i unutrašnji svijet – predstavlja neprocjenljivo iskustvo za svakoga, a
naročito za intelektualca.

Knjiga je objavljena 1954. godine i odmah postala bestseler. Haksliju je tih dana
stizalo na stotine pisama čitalaca, ali i brojnih prijatelja, sa opisima sličnih vizija
izazvanih meskalinom. Bilo je naravno i onih koji su ga oštro kritikovali, posebno
činjenicu da on toj drogi pripisuje uzvišene duhovne moći.

Tako je Tomas Man, drugi veliki pisac koji je svojevremeno hvalio Oldosa Hakslija,
njegova „Vrata percepcije“ opisao kao „neodgovornu knjigu koja zbunjuje svijet i
sprečava ga da se mudro i razumno pozabavi opasnim i smrtonosnim pitanjima sa
kojima se trenutno suočava“. Uprkos kritikama, Haksli nastavlja svoja istraživanja, ali
sada želi da iskusi socijalni aspekt meskalina.67

Esej „Raj i pakao“,objavio je 1956. godine i u njemu, između ostaloga piše o

„ulozi kolekcionara u razvoju nauke, o značaju dragoga kamenja u umenosti
nadahnutoj vizijama; o razvoju slikarstva u Kini; o ugljen dioksidu i stroboskopskim
lampama kao pomagalima za što upečatljiviji doživljaj vizija...“Raj i pakao“ je , po
mišljenju mnogih, najbolji primjer Hakslijeve svestranosti i talenata da istražuje
„neobične činjenice“ i pribjegava „neophodnoj digresiji“. Sljedećih sedam godina
Oldos Haskli nastavlja da lično istražuje efekte psihodeličnih supstanci. Repertoaru
koje „istražuje“ pridodao je tih godina, i bilo da piše za ćasopis „Eskvaer“, drži
predavanje na Njujorškoj Akademiji za Nauku ili daje intervju za britansku radio
stanicu BBS, on uporno ukazuje na „terapeutske i edukativne vrijednosti ekstaza ili
preobračenja doživljenih pod uticajem hemijskim supstanci“. Kao zagovornik
psihodeličnoga iskustva on pribjegava svim retoričkim trikovima koje je naučio dok je
pisao satiru.

Onima koji su mu zamjerili na „instant misticizmu“ on je odgovarao da bi

„okretanje primitivnijim i dugotrajnijim metodama sada bilo besmisleno i djelovalo kao

66
Kad mu se ukazala prilika da i sam proba, Haksli, očito, nije bio razočaran. Osjeti je kako kaže, „isto što i
Adam na dan svoga postanka čudo gole egzistencije“ , shvatio je kako ga riječi i pojmovi sprečavaju da svijet
oko sebe gleda direktno. Čini se da mu je meskalin omogučio da“ pobjegne iz zatvora jezika i oslobodi se
tiranije konceptualnoga razmišljanja.
67
Pošto se kada ga je ranije uzimao osjetio „izolovanim i odsječenim od drugih“, tokom 1955. , on je u dva
navrata ga uzimao. Oba puta u društvu prijatelja, poznatoga pacifiste i pisca Džeralda Herda i Ala Habarda,
ekcentričnoga biznismena. Ovo grupno putovanje omogućilo mu je, kako kaže, da osjeti „transcedentalnu
povezanost sa svijetom i čovječanstvom“.
15
80
da se priznati, ambiciozni kuhar ponaša kao Kinez – lik iz dječijeg romana
„Šekspirove priče“,engleskoga pisca krajem XVIII stoljeća i početka XIX stoljeća
Čarlsa Lemba – koji je, pokušavajući da ispeče prase, zapalio cijelu kuću. Na
poređenja sa belgijskim pjesnikom Enrijem Mišom koji je napisao niz zapaženih
studija o meskalinu i drugim halucinogenim drogama koje je obilato koristio, Haksli,
se rado upuštao u zamršenu metafizičku raspravu o Mišovoj „kohabitaciji sa
meskalinom i drugim drogama.

Da li se iz svijeta čija mu je vrata otvorio meskalin, Haksli vratio kao drugi čovjek ?
Da li se na bilo koji način promijenio? Jasno je da mu za strastveno bavljenjem
pitanjem hemijske nedokučivosti nije bilo neophodno nikakvo preobraćenje. Jer, i
prije nego što je otkrio meskalin, Haksli se bavio mnogim graničnim područjima
psihologije i uporno je tragao za stazom koja vodi ka mističnoj prosvećenosti.

Međutim, iskustvo sa meskalinom svakako je uticalo na njegov osjećaj za dužnost

intelektualca i od tada je sa još većim žarom i bez ikakvoga ustezanja postavljao
pitanja vezana za farmakologiju, biohemiju, neurologiju, psihologiju i psihijatriju.
Oldos Haksli je bio i ostao korisna protivtežasvima onima koji vjeruju da se naukom
mogu baviti isključivo naučnici. Sa druge strane, platio je visoku cijenu svojih
istraživanja.

Haksli je svoju književnu karijeru započeo kao pjesnik, te je 1916.godine objavio

svoju prvu knjigu stihova, kojom se priključio imaginistima. Djelovao je kao novinar,
kazališni, likovni i glazbeni kritičar. Sedam je godina boravio u Italiji. Javio se
misaonom lirikom s jakim pesimističkim tonovima.

U prvom razdoblju svojega stvaranja prosvjeduje protiv životne besmislenosti, a u

drugom razdoblju sve se više javlja mistička aura i odaje se studija istočnjačke i
zapadnjačke mistike. Kada se okušao kao pjesnik i pripovijedač, objevljuje i svoj tada
prvi roman kojeg je nazvao „Cromovo žutilo“, u kojem je satirički prikazao interese i
modu svoga vremena. Zatim piše romane koji će ga učiniti slavnim: „Kontrapunkt
života“, u kojem ustvari prikazuje nihilistički karakter dvadesetih godina XIX stoljeća,
te „Vrli novi svijet“, ironičnu viziju buduće utopije. To je ustvari znanstvenofantastički
roman, a radnjom je smješten u London u 26-o stoljeće. Ova, kako kažu antiutopija
predviđa oblikovanje društva eugenikom i učenjem u nesvjesnom stanju. Oblikovani
svijet bi se mogao smatrati i utopijom; ljudi bi bili sretni,zdravi i tehnološki napredni.
Društvo je hedonističko, te traži postizanje sreće putem promiskuitetnoga seksa i
droge, a ostvarivanje sreće je potpomognuto eliminiranjem čestih izvora ljudskoga
nezadovoljstva – obitelji, umjetnosti, književnosti, religije i filozofije. Glavni lik djela je
John Savage, pojedinac rođen u primitivnom rezervatu Svjetske države, koji se
spletom okolnosti sreće sa modernom civilizacijom. Tema i pitanja kojima se „Vrli
novi svijet“ bavi potaknuta su događajima ranog XX stoljeća. Masovna proizvodnja
učinila je automobile, telefone i radija relativno jeftinijima i širokodostupnima, te je
time znatno promijenila svijet i živote ljudi. S druge strane, Oktobarska revolucija u
Rusiji i uspon fašizma u Italiji su u fokus doveli totalitarne vlade. Haksli je putem

81
„Vrloga novog svijeta“ uspješno izrazio svoja mišljenja i brige o putu kojim se kretao
svijet njegovoga duha.

Aldous Huxley, rodio se 26. srpnja 1894. godine u Godalmingu u grofoviji Surrey.
Otac mu je bio Leonard Huxley, najstariji sin poznatoga biologo i „darwinovog
buldoga“ Thomasa Henrya Huxleya, a polu-brat Andrew Huxley, dobitnik Nobelove
nagrade za medicinu. Majka Huxlexa, Julija Arnold, umrla je 1908. kad mu je bilo 14
godina. Iste godine umla mu je i sestra Roberta u nepovezanome incidentu. Huxley
se obrazovao u Etonu, jednom od najslavnijih i najpoznatijih engleskih sveučilišta, te
je htio postati liječnikom. U tome ga je spriječio keratitis, koji ga je u roku od nekoliko
mjeseci gotovo potpuno oslijepio. Naučio je čitati knjige i glazbene tekstove
Braillovim pismom, služeći se uz to i pisaćim strojem. Tako se, uz određenu pomoć
instruktora, nastavio obrazovati. Kada je imao oko osamnaest godina napisao je čitav
jedan roman, koji nije ni pročitao - pisao ga je naslijepo na pisaćem stroju, a kasnije,
kada je opet progledao, roman je bio izgubljen. Postepeno mu se vid na jednom oku
popravio dovoljno da mu omogući čitanje uz pomoć povećala, pa je u Oxfordu
nastavio svoje školovanje. Kako mu prirodno-znanstvena karijera uslijed defektnoga
vida više nije dolazila u obzir, na sveučilištu je slušao englesku književnost i
lingvistiku.

Huxleyeva žena Marija umrla je 1955. godine od raka, te se on ženi s Laurom Archer
1956.

Godine 1960. Huxsleyu je dijagnoziran rak grla,te je u godinama što su uslijedile,

napisao samo još jedan roman, utopiju „Otok“. Na svojoj smrtnoj postelji zatražio je
100 mikrograma LSD-a, te je sljedećega jutra, 22. novembra/studenog 1966.
spokojno dočekao smrt. Istoga dana umrli su i John F. Kennedy, te i drugi poznati
britanski pisac C. S. Lewis.

Huyley je svoju književnu karijeru započeo kao pjesnik, te je 1916. objavio svoju prvu
knjigu stihova, kojom se priključio tzv. Imaginistima. Godine 1919. oženio se Marijom
Nys, Belgijankom koja je za vrijeme Prvoga svjetskog rata došla u Englesku kao
izbjeglica, te s kojom je imao jedino dijete Matthewa. Sljedećih nekoliko godina bavio
se književnim žurnalizmom, surađujući u raznim časopisima. Pisao je kazališne,
likovne i glazbene kritike, te književne prikaze i prigodne članke. Pošto se okušao
kao pjesnik i pripovijedač, 1921. godine objavljuje svoj prvi roman „Cromovo žutilo“ u
kojem satirizira interese i modu svoga vremena.

Tijekom 1920-ih i ranih 1930.ih većinom je živio u Italiji i Francuskoj. U tome

razdoblju napisao je romane koji su ga učinili slavnim- „ Kontrapunkt“, u kojem
prikazuje nihilistički karakter 20-ih godina XIX stoljeća, i „ Vrli novi svijet“ , ironičnu
viziju buduće utopije. Godine 1937. preselio se u SAD. Nakon Drugoga svjetskog
rata, u kojem se nije borio, postao je vegetarijanac, a nekoliko godina potom počeo je
eksperimentirati s halucinogenom drogom meskalin. Posljedica tih eksperimenata su

82
esej „Vrata percepcije“ , koji je bio inspiracija za grupu „The Doors“, i njegov nastavak
„ Raj i pakao“.

Djela su mu:

„Poslije mnogo ljeta“-

1939.

„Glazba noću“ ; „Vrata percepcije“- 1954. ;

„Cromovo žutilo“- 1921. ; „Genij i boginja“- 1955. ;

„Kontrapukt života“- 1928. ; „Otok“- 1962.

„Vrli novi svijet“- 1932. ,

„Slijepi u Gazi“- 1936.

„Giocondin posmijeh“- 1938. ;

Nepoznata strana Oldosa Hakslija:

- u mladosti je nekoliko godina učio balet;

- na čuvenome Itonu je jedan semestar predavao francuski jezik mladome
Džordžu Orvelu;
- njegov lik se pojavljuje u gornjem desnom uglu na ilustraciji za jedan od
najpopularnijihalbuma svih vremena „Klub slomljenih srca narednika Pepera“,
legendarnih Bitlsa;
- članovi američkoga benda „Dors“ odlučili su se za ovo ime (vrata) inspirisani
upravo Hasklijevim esejom „Vrata percepcije“ ;
- L.S.D. je prvi put uzeo 24. decembra 1955. , a posljednji put na samrtničkoj
postelji,
23. novembra 1963.

Oldos Haksli, jedan je od najpoznatijih i najzanimljivijih pisaca 20. stoljeća. Djela

su mu krcata znanjem i duhovitim komentarima.

Prevođen je u čitavome svijetu, a opisivan je i ovako:

. . . dugačke noge (dvaput dulje od onih Lyttona Stracheyja, koji je kako kažu i kako
je poznato, bio vrlo kratak), pognuta leđa i naočale s debelim lećama ( u doba dok je
nosio naočale). Jedan posjetitelj piše sredinom prošloga rata: „ Mislio sam da ću naći

83
čovjeka namještena, čangrizava i mršava ( jednom rječju kost i koža), čovjeka koji je
borben, da ne kažem svadljiv, jer takav dojam dobivamo gledajući njegove
fotografije. A eto, prilično je potkožen, miran i sretan . . .

Rekli smo da je Haskli svoju književnu karijeru započeo kao pjesnik. Tokom
tridesetih godina prošloga stoljeća živio je u Francuskoj i Italiji, gdje je u tome
razdoblju napisao romane koji su ga učinili slavnim, od kojih je jedan i „Kontrapunkt
života“ u kojem prikazuje nihilistički karakter 20- ih godina XIX stoljeća, te glazbenom
strukturom daje dojmljive portrete svojih savremenika, te kritički i satirički preispituje
društvene, političke i kulturne prilike i stanje svojega doba i vremena.

U romanu opisuje razlike i socijalne i društvene, upoređujući ih i kritikujući. Pisac nas

u romanu upoznaje sa bogatim društvom koji prave dosadne zabave pune glamura i
zadovoljstva, a koji i pored toga osjećaju dosadu i traženje nekih novih stvari koje bi
mogle zadovoljiti njihovo snobištvo. Oni su zatvoreni u svojim kućama, ne pomažu
nikome, niti ko njima pomaže. Oni znaju da sve ono što postoji, oni mogu kupiti
novcem, čak i ljubaznost i osmijeh, sve ono što čovjek može prodati, ako je taj da se
ulagiva toj gospodi.

Naravno, kao i što se dešava u životu i u romanu postoji ljubav, koja je kod likova
nekako neiskrena i labava. Oni se gube u toj ljubavi, misle da su došli do
savršenstva, ali onda klonu i ne znaju da li je to. Valter, jedan od junaka, prvo je želio
da mu pripada Marjorie, koju je uzeo od njenoga muža, a zatim kada mu je ta ljubav
postala omča oko vrata pokušavo je da je izbjegava. Njegova ljubav je blijedila, pa se
često pitao da li je uoće i volio ili je to bila samo varka. On se zanio u nekoj ljubavi, ali
prije bit će da je to bila strast, koju je počeo da osjeća prema Lucy, koja je bila žena
koja je sve uzimala i potčinjavala, a ni za koga nije marila.

Tako se kroz cijeli roman igra neka igrica među Valterom i Lucy, ona uzima i
odbaciva, a on potčinjen čeka i izvršava, udovaljajući jedino svojoj strasti. Lucy je
žena koja nema svoga gospodara, ona je ta koja zavodi, želi da je žele, a onda kada
vidi da je plijen potpuno u njenoj moći ona ga odbaciva i baca na zemlju. Tako čini i
sa Valterom, koje šalje pismo da ga više ne želi, te da je našla ljubavnika koji bi
mogao zadovoljiti njene prohtjeve. Ovako jedna od junaka kaže za ljubav:

Što su odnosi više platonski između zaljubljena muškarca i žene. To je u njima

intenzivniji život svjesnoga duha. Što tijelo gubi, to duša dobiva. Energija, koja
se htjela istrošiti u tjelesnoj strasti, promijeni pravac i okreće mlinove duše.

84
 21

Tijelo se ogradi nasipima i kanalima i navode da tjera duhovne diname.

Potlačeno podsvjesno nalazi oduška u tom da učini svjesno još intenzivnojim.

Pored, naravno ljubavi, rekli smo da je Haksli u svome romanu satirički i kritiči pisao i
o društvenim i političkim prilikama. Njegovi likovi su u stalnim raspravama o politici, o
prilikama u Engleskoj, o tome kako je sada, a kako bi moglo biti. Sama politika se
sastoji od mnogih stranaka, koje kako kažu junaci ne razlikuju se jedna od drugih.
Svaka teži istom, te ni jedna neće pomoći narodu da dođu do svojih i prava i
blagostanja.

Boljševici i fašisti, radikali i konzervativci, komunisti i britanski slobodnjaci

– za koga li se samo svi bore ? . . . Svi oni vjeruju u industrijalizam u ovom ili
onom obliku, svi vjeruju u amerikanizaciju . . . A jedino o čemu reformatori
znaju govoriti je oblik, boja i naprave za upravljanje vozila.

Zar ti slaboumnici ne mogu vidjeti da je pravac ono što je važno, da smo mi na

potpuno krivom putu i da se trebamo vratiti natrag – najradije pješke, bez smradnog
stroja.68

Mehanički napredak znači veću specijalizaciju i standardizaciju rada, znači više

šablonskih i bezličnih zabava, znači umanjivanje inicijative i kreativnosti, znači više
intelektualizma...

Haskli je pisao i o nauci, jer je već rečeno da su njegova djela puna nauke i
zanimanja oko toga. U romanu spominje Lord Edvarda, koji ne zna za svijet, za
novac, za uživanje. Njegov jedini svijet je njegovo istraživanje i razmišljanje o tome
šta će da uzmu ljudi od zemlje i kako to da joj vrate. On je preokupiran tim svojim
stvarima. Zatim se u vezi nauke bavi i Filip Qarles, koji piše svoju bilježnicu
spominjajući da je jedna od najtežih stvari koje čovjek pamti to da nečije zasluge na
jdnom području nisu nikakvo jamstvo za njegove zasluge na drugom području. Npr.
Njutnova mateamtiak ne dokazuje ispravnost njegove teologije, Faradaj je imao
pravo o elektricitetu, ali nije imao pravo o sandemanizmu, Platon je pisao izvanredno
dobro, a to je azlog što ljudi još vjeruju u njegovu pogubnu filozofiju, Tolstoj je bio
izvanredan romansijer; no to nije razlog da njegove nazore o moralu ne smatramo
odvratnima, ili da osjećamo prezir prema njegovoj estetici, njegovoj sociologiji i
njegovoj religiji.

68
Oldous Huxley, Kontrapunkt života, Svjetlost, Sarajevo, str.364 -367.

85
 S obzirom na znanstvenike i filozofe ta nesposobnost izvan njihovoga vlastitog
područaj nas ne izneanđuje. Jer očito je da pretjerano razvijanje čisto duševnh
funkcija dovodi do atrofiranja svih ostalih.

„ Na koncu konca, jedian istina, koja nas uopće zanima ili koju možemo znati,
je istina o čovjeku. A da je otkrijemo, moramo je tražiti čitavim bićem, a ne
kakvim njenim specijaliziranim dijelom. Ono što učenjaci nastoje pronaći je
nehumana istina. A nije da oni ikada mogu potpuno prestati biti ljudski . . . „

. . . Meni je tako dosadila sva ova glupost o višem životu, moralnom i

intelektualnom napretku, življenja za ideale i svemu tome sličnom . . .

Tako je Oldos Haskli u svome romanu „ Kontrapunkt života“, pisao o svemu što je
doživljavala, što je mučilo njegovo vrijeme i ljude koji su živjeli. Polemike oko politike,
oko nauke, oko kulturnih i životnih prilika, naravno ne izostavljajući ni ljubav, koja se
iz vijekove u vijekove mijenja , kao da je riječ o nekoj drugoj i stranoj pojavi koja se
mora istraživati.

Svaki lik ima nešto svoje za šta se bori, nešto što mu predstavlja životni put u
romanu, a tako i životni put u Hasklijevom vremenu. Ovako Filip u svojom bilježnici
bilježi: Ljubav prema smrti lebdi u zraku. Strojevi su jedina stvar do koje im je stalo.
Zaraženi su ljubavlju prema njima. Čini se, kao da su mladi potpuno odlučili dovesti
svijet do njegova konca, najprije ga mehanizirati do ludila, a onda do konačnoga
umorstva. Dobro, dakle, pustimo ih da to učine ako hoće, glupi mali đavoli. No
sramota je, strahovita je sramota, da ljudska bića tako đavolski sve upropaštavaju.
Život bi mogao biti tako lijep, kada bi im samo bilo stalo da ga takvim čine. Da, a ja
vjerujem da je nekoć i bio lijep. Sada je on tek ludilo; on je tek smrt koja je žestoko
galvanizirana, pa se trza dižući paklenu buku da samu sebe uvjeri da ustvari nije smrt
već najbujnija vrsta života.

„Onaj ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost; onaj ko kontroliše sadašnjost,

kontroliše prošlost". (Džordž Orvel)

Erik Artur Bler, poznatiji pod književnim imenom Džordž Orvel, stekao je slavu
romanima (među kojima se posebno ističu „Životinjska farma" i „1984-ta"), kritikama,
političkim i literarnim radovima. Orvel se smatra jednim od najpoznatijih engleskih
esejista 20. veka.

86
Erik se rodio 25. juna 1903. godine u Motihariju, Bengal, Britanska Indija. Njegov
otac, Ričard, radio je u službi Britanske imperije, odsek Opijum. Njegova majka, Ida,
bila je francuskog porekla, ćerka neuspešnog trgovca. Kada je napunio godinu dana,
ona ga je odvela u London. Oca nije video sve do 1907. godine, kada je ovaj došao u
tromesečnu posetu, nakon koje se vratio u Indiju. Erik je imao dve sestre, stariju,
Mardžori i mlađu, Avril. Porodica Bler pripadala je nižem sloju srednje klase.

Sa šest godina krenuo je u Anglikansku parohijsku školu. Rastao je kao mrzovoljan,

povučen, ekscentričan dečak, a sve nesreće ovog perioda opisao je u posthumno
objavljenoj autobiografiji. Dobio je stipendiju za dve najpoštovanije škole u Engleskoj,
Velington i Iton. Prvi semestar proveo je na Velingtonu, ali se potom prebacio na Iton,
gde je studirao u periodu između 1917. i 1921. Neki navode da je bio izuzetan
student, dok drugi tvrde potpuno suprotno. Ipak, dve su stvari potpuno jasne: prva,
da ga određeni profesori nisu voleli, jer nije poštovao njihov autoritet i druga, da nije
osvojio stipendiju za univerzitet, pa je morao da prekine sa daljim zvaničnim
obrazovanjem i zaposli se.

1922. godine Erik se zaposlio u Indijskoj imperijalnoj policiji u Burmi. Imperijalna vlast
i njeni metodi su ga duboko razočarali, a svoja iskustva i stavove o njoj izneo je u
romanu „Burmanski dani" i u dve fantastične autobigrafske priče „Ubijanje slona" i
„Vešanje". Napustio je policiju i izvesno vreme radio kao lučki radnik u Burmi, da bi
se 1927. godine vratio u Englesku. Odmah po povratku nazvao se anarhistom i to je
činio nekoliko narednih godina; tokom 1930-tih, počeo je sebe smatrati socijalistom,
premda je bio previše slobodouman da bi napravio i naredni korak i postao
komunista.

U Englesku se vratio s namerom da postane slobodan autor. Smatrao je da treba da

se podigne iz siromašnog i izgnanog naroda. Živeo je u jeftinim kućama, među
radnicima i prosjacima. Skitao je Engleskom sa profesionalnim skitnicama, pratio
stope Džeka Londona i pridružio se godišnjem egzilu sirotinje iz Londona.

„Zima je bila hladna. Džordž je imao malo novca. Sigurno je patio zbog hladne sobe,
posebno posle povratka iz Burme... O da, već je pisao. To jest, pokušavao je da piše
- ali nije mu baš išlo od ruke... Nama je, u to vreme, on izgledao kao pogrešno
orijentisani mladić koji je odbacio dobru karijeru i bio dovoljno sujetan da misli da bi
mogao biti pisac... Imao je dara, hrabrosti, istrajnosti da nastavlja uprkos

87
neuspesima, bolesti, siromaštvu i neprijateljstvima, sve dok nije postao priznati
majstor engleske proze" - sećao se kasnije jedan od porodičnih prijatelja.

U proleće 1928. godine preselio se u Pariz, opet u nadi da će moći da živi kao
honorarni pisac. Ipak, to mu ni ovoga puta nije pošlo za rukom, pa je morao da se
izdražava kao perač sudova u hotelima i restoranima.1929. godine, bolestan i švorc,
vratio se u London, a svoj iskustva iz ovog perioda kasnije će opisati u romanu „Bez
prebijene pare u Parizu i Londonu".

„Tragična situacija ne nastaje kada je vrlina poražena, nego kada čovek oseća da je
plemenitiji od sile koja ga je uništila". (Džordž Orvel)

Po povratku u London, uselio se u staru porodičnu kuću i počeo sa pisanjem

„Burmanskih dana" (roman koji će objaviti tek 1934.), u međuvremenu postavši stalni
saradnik magazina „New Adelphi". Ovim romanom stvorio je obrazac svojih budućih
dela u kojima dominira portret osetljive, savesne i emotivno izolovane osobe u sred
ugnjetačkog ili nepoštenog društvenog okruženja.

1932. godine završio je pisanjem romana „Bez prebijene pare u Parizu i Londonu",
koji je objavio naredne godine, dok je radio kao učitelj u privatnoj školi. 15.
novembra, malo pred izlazak romana, zatražio je u pismu upućenom književnom
agentu da mu pomogne pri odabiru pseudonima, kojim će potpisati ovo delo. Prvo na
listi se nalazilo ime P. S. Barton, ime koje je koristio dok je živeo sa skitnicama.
Zatim su sledila imena: Kenet Majls, Džordž Orvel i H. Luis Olvejz. Izbor je danas
opšte poznat. Od ovog romana, sva svoja buduća književna dela potpisivaće
pseudonimom, mada su nepoznati motivi koji su ga podstakli na njegovu upotrebu.

1934. godine, roditelji su ga nagovorili da zbog lošeg zdravstvenog stanja napusti

posao učitelja. Ove godine je izašao roman „Burmanski dani".

„Takođe je istina da je nemoguće napisati ništa čitljivo bez stalne borbe da izbrišeš
sebe iz dela. Dobra proza je nalik prozorskom oknu." (Džordž Orvel)

88
1935. godine objavio je roman „Sveštenikova kći".

U periodu od 1934. do 1936. godine radio je pola radnog vremena kao pomoćnik u
antikvarnici. Živeo je sam i veoma usamljeno, a bio je željan društva mladih pisaca,
intelektualaca sa kojim bi vodio rasprave i upoznavao se sa modernim kretanjima.

Početkom 1936. godine predsednik udruženja „Left Book Club", Victor Gollancz,
predložio mu je da napiše tekst o uslovima života na siromašnom severu Engleske.
Orvel je ozbiljno shvatio svoj zadatak i sproveo je detaljnu istragu. Kucao je na sva
vrata i prosto tražio od ljudi da mu pokažu u kakvim uslovima žive. Ovaj esej je
objavljen 1937. godine.

Ubrzo po završetku knjige, Orvel se oženio sa Eileen O´Shaughnessy. Ona je

pristala na udaju iako su je prijatelji savetovali suprotno, govorili joj da je Orvel čudak
i da će se kajati. Sam Orvel, kasnije, priznaje da ju je varao i da se loše ophodio
prema njoj, ali da ni ona nije bolje postupala prema njemu. Ipak, on kaže da je kod
nje voleo to što su se zajedno borili u nevoljama i što je razumevala njegova dela.

„Čovek ne zavodi diktaturu kako bi sprečio revoluciju; čovek izvodi revoluciju kako bi
sproveo diktaturu". (Džordž Orvel)

U decembru 1936. godine Orvel je otputovao u Španiju da bi se borio u građanskom

ratu na strani republikanaca. Borio se na frontovima Aragon i Teruel i dobio čin
potporučnika. Na ovom potonjem teško je ranjen u grkljan, što će trajno uticati na
njegov glas. U knjizi „Počast Kataloniji", u kojoj evocira sećanja na ovaj period,
napisao je da su mu svi prilazili i govorili kako je imao mnogo sreće što je preživeo
tako tešku ranu, na šta im je on odgovarao da bi bio još srećniji da nije ranjen uopšte.
Iz Španije je morao da pobegne, jer su komunisti želeli da ga ubiju.

Bob Edwards, koji se borio sa njim u Španiji, piše: „Imao je fobiju od pacova. Imali
smo ih u rovovima i oni su nam grizli čizme. Orvel ih nije trpeo i jednoga dana je

89
zgrabio pištolj i ubio jednog od njih. Ovaj pucanj je doveo do velike zabune i ceo front
se uzbunio, obe strane krenule su u akciju".

Šest meseci se oporavljao u Maroku. U ovom periodu oboleva i od tuberkuloze.

Kada je izbio Drugi svetski rat, komisija ga proglašava vojno nesposobnim, pa je

1941. godine, umesto vojnika, postao šef Indijskog servisa „BBC"-a, a s namerom da
se podstaknu Indijski interesi u ratu. Britansko Ministarstvo rata kasnije će mu
poslužiti kao model za Ministarstvo istine u romanu „1984-ta". Bio je svestan da je
upleten u propagandu i zapisao je da se oseća kao „pomorandža stisnuta prljavom
čizmom".

„Rat protiv druge države se vodi samo kada klasa imućnih proceni da će profitirati iz
njega". (Džordž Orvel)

Uprkos dobroj plati, dao je otkaz septembra 1943. i u novembru je postao književni
urednik u „Tribune", nedeljniku levog krila u Britaniji. Ovde se zadržao do 1945.
godine pišući redovnu kolumnu. U ovom periodu bio je plodan novinar, napisao je
mnoge članke i recenzije, zajedno sa ozbiljnim kritikama, ali i mnoge eseje o
Engleskoj, koji kombinuju patriotska osećanja sa propagiranjem slobode i
decentralizovanog socijalizma.

„Veoma rano u životu sam shvatio da se stvarni događaj nikada ne prenese tačno u
novinama" (Džordž Orvel)

1944. godine Orvel je završio roman „Životinjska farma", koji je objavljen u Engleskoj
17. avgusta 1945, a u SAD 26. avgusta 1946. godine. Sa ovim romanom, Orvel je po
prvi put u karijeri stekao svetsku popularnost. Ovo je politička priča o Ruskoj
revoluciji i Staljinovoj izdaji njenih ideala. U njoj, grupa životinja iz seoskog dvorišta
progna ljudske gospodare i uspostavi sopstvenu vlast. Na kraju, inteligentne životinje,
željne moći, svinje, ruše revoluciju i stvaraju oblik diktature čiji lanci su gori i
bezdušniji nego ljudski. „Sve životinje su jednake, samo neke jednakije".

90
Pred sam kraj rata, nije odoleo ponudi da radi kao ratni izveštač tokom oslobađanja
Francuske i okupacije Nemačke, pa je napustio posao u „Tribune" i počeo da radi za
„Observer". 1944. godine usvaja sina, Ričarda.

1945. godine ponovo se ozbiljno razboleo, a dok je boravio u Francuskoj, žena mu je

operisana od tumora. On nije ni znao da je bolesna, jer ga ona nije obavestila,
nadajući se da će operacija biti laka, a oporavak brz. Ipak, umrla je tokom operacije.

Napredne četiri godine Orvel je kombinovao novinarski posao - uglavnom za

„Tribune", „Observer" i „Manchester Evening News", ali i za neke male političke i
književne magazine - sa pisanjem svog remek-dela "1984", koji je objavljen 1949.
godine. Preselio se na ostrvo Juru na škotskoj obali. Klima mu nije odgovarala, i zato
je, po njegovom priznanju, ovaj roman toliko sumoran. Prvobitno, Orvel se dvoumio
oko naslova knjige: „Poslednji čovek u Evropi" i „1984-ta", ali je njegov izdavač
Fredric Warburg pomogao pri izboru. Ali, čak ni ova godina nije bila u prvobitnom
planu, nego 1980-ta. Međutim, pošto je pisanje dela potrajalo, 1980-ta je prvo prešla
u 1982. a tek potom u danas čuvenu 1984. godinu. Ovo je priča o vlasti koja održava
svoju vlast sistemskim izvrtanjem istine i neprestanim prepravljanjem istorije radi
svojih ciljeva.

„U naše vreme nema ničega što je oslobođeno politike. Sva pitanja su politička, a
sama politika je gomila laži, izgovora, gluposti, mržnje i shizofrenije". (Džordž Orvel)

1949. godine Orvel se sprijateljio sa Celia Kirwan, koja tek što je počela da radi za
jedinicu Spoljnih poslova, Odeljenje za istraživanje informacija, koju je Laburistička
vlada osnovala radi širenja anti-komunistićke propagande. On joj je dao listu od 37
pisaca i umetnika koje je smatrao neprikladnim za IRD autore zbog njihovog pro-
komunističkog stava. Lista nije objavljena sve do 2003, a pored mnogih novinara i
urednika, na listi se nalazi i Čarli Čaplin.

Mnogi tvrde da je Džordž Orvel bio pripadnih britanske tajne službe, iako do danas
nema pouzdanih dokaza. Ipak, možda je vredno pomena da je njegov usvojeni sin,
Ričard, dugo godina radio kao poljoprivredni agent u Britanskoj vladi.

91
U oktobru 1949, malo pre smrti, oženio se sa Sonjom Bromvel.

21. januara 1950. godine Džordž Orvel je umro u Londonu u 46. godini života, od
tuberkuloze. Tražio je sahranu po Anglikanskom običaju i na groblju one crkve koja
bude najbliža mestu njegove smrti. Ipak, kako na mnogim grobljima nije bilo mesta,
uz pomoć prijatelja sahranjen je u Crkvi Svih Svetih, u Satou, Kortenej, Oksfodšajr,
iako nikada u životu nije ni kročio u ovo mesto. Na spomeniku, pored datuma rođenja
i smrti, piše samo njegovo kršteno ime, Erik Artur Bler.

Orvel je bio kompleksna ličnost, nikada u potpunosti integrisan u društvo. Nije se

ispovedao ni najbližim prijateljima, o emocijama nije pričao ni sa suprugom, trudio se
da bliske prijatelje drži razdvojene, tako da mnogi od njih nisu znali koga on sve
poznaje i s kim se druži. Bio je veoma ćutljiv i videlo se da mu nije lako ni u
sopstvenoj koži, a kamoli u društvu.

„VELIKI BRAT TE POSMATRA!" (Džordž Orvel - „1984")

Pogledati link: http://www.6yka.com/novost/53727/orvel-i-haksli-ko-je-bio-u-pravu

Eric Blair rodio se u Bengalu 1903., u britanskoj koloniji Indiji, gdje je njegov otac,
Richard, radio za Državni odsjek za opijum. Njegova majka, Ida, dovela ga je u
Englesku kad je bio star godinu dana; nije vidio oca sve do 1907. kad je Richard
posjetio Englesku na tri mjeseca prije ponovnog odlaska 1912. Eric je imao stariju
sestru Marjorie i mlađu sestru Avril.

Obrazovanje

U dobi od pet godina, Eric je bio poslan u malu anglikansku školu u Henley, koju su
prije njega pohađale njegove sestre. Nikada nije pisao o svojim uspomenama, ali je
zasigurno zadivio učitelje jer je dvije godine kasnije predložen za pedagoga jedne od
najuspješnijih srednjih škola onodobne Engleske: škola Crossgates u Eastbourneu, u
Sussexu. Mladi je Eric pohađao školu Crossgates sa stipendijom koja je njegovim
roditeljima omogućavala plaćanje samo polovine uobičajene školarine. Mnogo
godina kasnije, prisjetio se vremena u sv. Ciprijanu s gorčinom u eseju Such, Such
Were the Joys, ali je bio dovoljno uspješan da zasluži stipendije za koledže
Wellington i Eton. Nakon jednog semestra provedenog u Wellingtonu, Eric se
preselio u Eton, gdje je bio kraljev stipendist od 1917. do 1921. Kasnije u životu je

92
napisao da je bio "relativno sretan" u Etonu, koji je studentima dozvoljavao određenu
slobodu, ali da je dolaskom u Eton prestao ozbiljno raditi. Izjave o njegovoj
uspješnosti na Etonu su različite: neki tvrde da je bio loš student, drugi to
opovrgavaju. Jasno je da ga nisu voljeli neki profesori, kojima se nije svidjelo Blairovo
ponašanje, koje su oni shvaćali kao nepoštovanje njihovog autoriteta.

Burma

Nakon završetka studija u Etonu, bez nade za dobijanje univerzitetske stipendije i

premalo novca za plaćanje, Eric se pridružio Indijskoj kraljevskoj policiji u Burmi,
1922. Dao je ostavku i vratio se u Englesku 1928., zamrzivši imperijalizam (dokaz
tome su njegova prva novela Burmese Days, objavljena 1934., te zapaženi eseji A
Hanging/Vješanje i Shooting an Elephant/Ubijanje slona). Pseudonim je počeo
koristiti godine 1933., dok je pisao za New Adelphi. Pomalo začuđujuće za pisca
progresivnih, socijalističkih stavova, izabrao je pseudonim koji je naglasio njegovu u
doboku životnu ljubav prema engleskoj tradiciji: George je svetac zaštitnik Engleske,
dok je rijeka Orwell u Suffolku jedan od omiljenih dijelova Engleske. Blair je nekoliko
godina živio u beparici, ponekad i kao beskućnik, ponekad radeći kao najamni radnik,
kao što se kasnije prisjećao u knjizi Down and Out in Paris and London/Niko i ništa u
Parizu i Londonu. Neko je vrijeme radio kao učitelj, dok ga loše zdravlje nije prisililo
da prestane honorarno raditi kao pomoćnik u antikvarijatu u Hampsteadu.

Španski građanski rat

Kao član Nezavisne radničke partije, Orwell je osjećao da se mora boriti u anti-
staljinističkoj POUM (Radnička partija marksističkog jedinstva) u Španskom
građanskom ratu. U knjizi Homage to Catalonia/Kataloniji u čast, opisao je svoje
divljenje očitom nedostatku klasnog društva u revolucijom zahvaćenim područjima
Španske koje je posjetio. Opisao je ono što je vjerovao da je bila izdaja radničke
revolucije u Španiji od strane Španske komunističke partije, potpomognuta od
Sovjetskog Saveza. Orwell je bio ranjen u vrat (blizu Huesce) dana 20. juna 1937.; to
je iskustvo opisao u kratkom eseju "Wounded by a Fascist Sniper", kao i u knjizi
Homage to Catalonia.

Književna karijera

Orwell je počeo zarađivati za život pišući književne kritike za list New English Weekly
sve do 1940. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je član Home Guard (domovinska
zaštita), a 1941. počeo je raditi za BBC Eastern Service, radeći na programima koji
su trebali zadobiti podršku Indije i Istočne Azije za britanske ratne potrebe. Bio je
svjestan da formira propagandu, te je zapisao da se osjećao kao "narandža koja je
zgnječena vrlo prljavom čizmom". Usprkos dobroj plaći, dao je otkaz 1943. da bi
postao književni urednik Tribunea, lijevo orijentiranog časopisa kojeg je sponozirala
grupa članova Radničke partije i vojne policije. Godine 1944. Orwell je završio svoju

93
anti-staljinističku alegoriju Animal Farm/Životinjska farma, koja je objavljena sljedeće
godine s velikim uspjehom kao kod kritike tako i kod čitatelja. Honorar od Životinjske
farme je donio Orwellu solidan dohodak prvi put u životu. Od 1945. Orwell je bio ratni
izvjestitelj časopisa Observer, te kasnije reodvito pisao za Manchester Evening
News. Bio je blizak prijatelj urednika i vlasnika Observera Davida Astora i njegove su
ideje snažno utjecale na Astorovu uredničku politiku. Godine 1949. objavljeno je
njegovo najpoznatije djelo, antiutopijski roman Nineteen Eighty-Four (1984.)/Hiljadu
devetsto osamdeset četvrta. Roman je napisao za vrijeme boravka Jura, blizu obale
Škotske. Između 1936. i 1945. Orwell je bio oženjen s Eileen O'Shaughnessy, s
kojom je usvojio sina Richarda Horatia Blaira. Umrla je tragično, za vrijeme operacije
1945. godine. U jesen 1949., neposredno prije smrti, oženio se Soniom Brownell.
Godine 1949. Orwell se obratio Odjelu se istraživanje informacija, vladinoj
organizaciji koja je poticala izdavanje anti-komunističke propagande. Ponudio im je
informacije o "kripto-komunističkim naginjanjima" nekih od njegovih kolega pisaca i
savjete o tome kako najbolje širiti anti-komunističke poruke. Orwellovi motivi za taj čin
nisu jasni, ali ne mora značiti da je napustio ideje socijalizma – samo je prezirao
staljinizam, kao što naglasio u svojim ranijim radovima. Orwell je umro u dobi od 47
godina od tuberkuloze od koje je vjerovatno obolio u razdoblju opisanom u djelu
Down and Out in Paris and London. Posljednje tri godine života je proveo u
bolnicama. Zatražio je pogreb u skladu s pravilima anglikanske crkve, te je pokopan
u crkvi Svih Svetih u Sutton Courtenayu, u Oxfordshireu pod svojim pravim imenom,
Eric Arthur Blair.

Orwellova djela

Većinu svoje profesionalne karijere Orwell je bio poznat ponajprije po novinarskim

radovima, kao u britansku štampu tako i u reportažama kao što su Homage to
Catalonia (koja opisuje njegove aktivnosti u Španskom građanskom ratu), Down and
Out in Paris and London (koja opisuje razdoblje siromaštva u tim gradovima, te u The
Road to Wigan Pier (koja opisuje životne uvjete siromašnih rudara sjeverne
Engleske). Prema Newsweeku, Orwell "je bio najbolji novinar svog vremena i najbolji
arhitekt engleskog eseja još od doba Hazlitta."

Orwell je danas najpoznatiji po svojim romanima Animal Farm/ Životinjska farma and
Nineteen Eighty-Four (1984.)/Hiljadu devetsto osamdeset četvrta. Prvi je alegorija
korupcije socijalističkih ideala Ruske revolucije od strane staljinističkog sistema, a
drugi je Orwellova vizija rezultata totalitarizma. Orwell se vratio iz Katalonije kao
čvrsti anti-staljinist i anti-komunist, ali je do kraja života ostao ljevičar i, prema svojim
vlastitim riječima, "demokratski socijalist". Još jedno poznato Orwellovo djelo je
njegov esej "Politics and the English Language"/Politika i engleski jezik, u kojem se
negativno postavlja prema rezultatima političke propagande, službenom jeziku,
površnim razmišljanjima o književnim stilovima, vokabularu i na kraju o mišljenju
samome. Orwellova briga o prestanku upotrebe jezika za izricanje stvarnosti iskreno
se odrazila u njegovom izumu "Newspeaka" ("Novogovora"), jezika izmišljene zemlje

94
Oceanije u romanu 1984. Newspeak je varijanta engleskog jezika čiji je vokabular
strogo ograničen od vladinim zakonima. Njegov je cilj postepeno otežati izražavanje
misli koje se kose s službenim idejama – i, s vremeno, spriječiti pojavu takvih misli.
(usp. Sapir-Whorfova hipoteza). Orwellova književna i politička karijera bila je u
raskolu između njegove želje za veću jednakost i društvenu pravdu i njegovog
nesigurnog stava prema klasi u koju je i sam pripadao – srednjoj klasi. "Ne možete
izgubiti ništa osim svojih h-ova" jednom je rekao, rugajući se tabuima o izgovoru riječi
srednje klase.

Citati

 "Španski rat i ostali događaji 1936.-37. su sve promijenili i poslije toga sam
znao gdje sam. Svaka ozbiljna rečenica koju sam napisao od 1936. izravno je
ili neizravno napadala totalitarizam i branila demokratski socijalizam, barem ja
to tako shvatam.." – Iz eseja "Why I Write" ("Zašto pišem") (http://www.online-
literature.com/orwell/897/)
 "Postoji mnogo ljudi koji mogu biti objektivni o morskim puževim ili o korijenu
broja 2, ali postaju shizofrenični ako moraju razmišljati o izvoru vlastitih
prihoda" – Iz eseja "Antisemitism in Britain" ("Antisemitizam u Britaniji") [2]
(http://www.orwell.ru/library/articles/antisemitism/)

Roman “1984.” Georgea Orwella jedan je od najznačajnijih romana svjetske

književnosti i zasigurno najpoznatiji distopijski roman uopće. Govori o totalitarističkom
režimu koji vlada u budućnosti (s obzirom na vrijeme kada je roman napisan), te o
pojedincu koji pokušava živjeti unutar tog režima.
Taj pojedinac je Winston Smith. Već njegovo ime naglašava prosječnost te osobe,
koja je u romanu predstavnik običnog čovjeka unutar društva i zamjenjiv je bilo kojom
drugom jedinkom. Winston je naizgled poput svakog drugog člana Šire partije, niže
pozicioniranih radnika koji pripadaju prihvaćenom sloju društvu, ali opet bez ikakvih
povlastica osim osnovnih, katkad i nedovoljnih sredstva za život. On ustaje na
vrijeme, odrađuje svoj posao, pritom ne odaje nikakve znakove slobodne volje ili
vlastitog mišljenja, što je prijestup kažnjiv smrću. Ipak, on je samo čovjek, kojeg,
koliko god da je to nepodobno, vode osjećaji, razdiru sumnje te se u njemu budi
mržnja prema onome tko bi mu trebao biti svetinja. Ta svetinja, vođa i religija je Veliki
Brat.

Veliki Brat, iako je partijsko božanstvo, zapravo je samo slika na zidu i glas na
“telekranu”. On vidi sve, sve kontrolira i u sve je upućen. Bezgrešan je, a čak i kada
pogriješi, mijenja se čak i sama povijest kako bi njegova predviđanja u sadašnjosti
izgledala točna. Iako se Veliki brat predstavlja i štuje kao osoba, kao ikona i apsolutni
vladar, on je zapravo sam sistem. On je organizacija stvorena da provodi diktaturu,
vlada ljudima, stvara “jednomišljenje”, te gasi svaku individualnost, a time i samu
čovječnost. Dužnost Velikog brata je da održi totalitaristički sistem. To čini
vladavinom straha i mržnje, te kontrolom bazičnih ljudskih emocija. Vladavinu straha
provodi čistkama. Pojedinac zna da će za bilo koji, pa čak i najmanji znak
nepoštivanja zakona biti izbrisan – iz povijesti i sadašnjosti.

95
Ljudsko nezadovoljstvo kanalizira se u mržnju prema neprijatelju. Čak ni taj neprijatelj
nije stvaran. Umjetno je stvoren, baš kao i imaginarni ratovi kojima se opravdava
neimaština te kojim se kontrolira mržnja. Mržnjom se potpiruju i gase ljudska potreba
za traženjem krivca, te odvraća društvo od pravog problema i usmjerava ga onaj
nebitni. Gašenjem ljudskih emocija, gušenjem individualnosti, uz pomoć
zabranjivanja umjetnosti, filozofije, vlastitog mišljenja, čovjeka se pretvara u radilicu
koja se nikada neće pobuniti protiv svog vlasnika, jer nije u stanju niti vidjeti da se
oko njega događa nešto pogrešno.

Ovaj prokaz totalitarističkog društva bio je Orwellovo upozorenje na to kakav bi svijet

mogao postati ako društvo dopusti da njime vladaju nepoznate sile prerušene u
zavodljive ikone i jeftina zadovoljstva. Nedostatak kritičkog mišljenja i djelovanja
protiv nezadovoljavajućih sustava stvara svijet u kojem su ljudi robovi režima i tek
nekolicine pojedinaca koji vladaju svijetom iz sjene. Njihova imena se ne znaju, znaju
se samo njihovi logotipovi i brandovi, baš poput logotipa Velikog brata, koji nije ništa
drugo nego šarmantno i uvjerljivo lice s plakata.

“1984.” napisana je iz perspektive glavnoga lika, iako je pisana u 3. licu. Taj lik
unutarnjim promišljanjima predstavlja svijet u kojem živi. Njegov svijet je besmislen.
Ništa u njemu nije istinitu, niti trajno. Sve činjenice su podložne promjeni, ma koliko ta
promjena bila nelogična. Time sam lik nije siguran ni da li je godina u kojoj živi uopće
1984., a kamoli išta drugo. On može imati povjerenja jedino u vlastita sjećanja, ali i
ona blijede pred stalnim izvrtanjem istine i prikrivanju stvarnosti. Jedino što se čini
stvarnim u tom nečovječnom svijetu su njegovi vlastiti osjećaji i misli. A upravo to je
ono što je apsolutno zabranjeno. Ipak, ljudskost u Winstonu pobjeđuje nad strahom
od sustava. On joj se pokorava u dometu svojih sposobnosti. Gleda na svijet
shvaćajući njegovu suludost i surovost, znajući da ništa ne može promijeniti. Jedino
što može je nastojati da njega ne promjene, pa čak ni pod cijenu smrti.

Ovaj roman značajno je djelo čija su se predviđanja u mnogočemu obistinila u

modernom društvu. Ono nije samo fikcija, nego i proročanstvo temeljeno na
dotadašnjem razvoju društva. Osim opisa distopijskog svijeta, nezaobilazne radnje i
dobro razrađenih likova, roman nam nudi filozofska promišljanja, etične rasprave, a
prije svega ozbiljnu kritiku današnjeg društva, koja nam nije dana samo kao zabava,
već i kao opomena.

Kratak sadržaj

Winston Smith je preskočio ručak u kantini ministarstva u kojem radi i tih sat vremena
pauze otišao kući. Živio je u kompleksu jednoličnih sivih zgrada, gdje su živjeli gotovo
svi pripadnici Šire partije. Oni su bili obični radnici na nižim položajima u
Ministarstvima, koji zarađuju jedva dovoljno da bi preživjeli. Winston je radio u
Ministarstvu istine čija je dužnost bila pisati vijesti, povijest i sadašnjost Partije. Bavili
su se i obrazovanjem, zabavom i programiranom umjetnosti, a Winstonov posao bilo
je ispravljanje povijesnih činjenica, novinskih članaka ili bilo kojih dokumenata koje su
u tom trenutku bile protivne mišljenju Partije. Bilo je tu i Ministarstvo Ljubavi, čija je
dužnost bila bilo je provoditi zakon te pronalaziti i ubijati sve loše i grješne članove
Partije. Od svih ministarstava ovo je bilo najokrutnije. Ostala dva bili su Ministarstvo
mira, koje se bavilo ratovanjem i Ministarstvo bogatstva, koje se bavilo ekonomijom
Partije.

96
Winston je imao poseban razlog za dolazak kući i preskakanje ručka, zbog čega će
mu kruliti u želucu sve do doručka. On je nedavno kupio bilježnicu u obliku dnevnika,
antikvitetni predmet koji je pronašao dok je u predgrađu kupovao žilete. U predgrađu
su živjeli proli – najniži sloj društva koji je živio otuđeno od od Partijskog društva.
najčešće u bijedi i bezakonju. Ipak, Winston i ostali pripadnici Šire partije često su
zalaze u njihove četvrti kako bi kupili namirnice kojih bi u tom trenutku bila nestašica
u Partijskim dućanima. Najčešće su to bili upravo žileti, ali nekada je to sapun, konac,
čarape ili slično.

Winston je kupio bilježnicu iako je znao da je to zabranjeno. Članovi partije nisu

smjeli posjedovati nikakve osobne predmete, a pogotovo ne one koje služe za
zabilježavanje misli, jer slobodne misli su u tom sistemu bile posebno
zabranjene.Winston je došao svoj mali stan i sjeo u kut sobe, jedini kut iz kojeg ga
nije mogao vidjeti telekran. Iako je Winston u stanu imao tek osnovni namještaj i u
njemu je, kao i u svakom drugom stanu, pa čak i sobi, morao stajati telekran. On nije
samo prikazivao slike, već je snimao što se događa u svakoj prostoriji. Nitko nije
mogao znati u kojem trenutku ga netko gleda, ali su svi morali biti oprezni jer ako
ekran vidi nešto pogrešno, neku sumnju da se bilo koji član društva i najmanjom
sitnicom ogriješio o Partiju, znali su da će biti izbrisani. Odvezeni i ubijeni.

Winston je unatoč strahu kupio bilježnicu, sjeo za stol i odlučio pisati. Nije znao što ni
o čemu, pa je zapisivao svakojake nepovezane misli sve dok se nisu pretočile u misli
mržnje prema Velikom Bratu.

U tom pisanju prekinulo ga je kucanje na vratima. Prestrašio se da je to misaona

policija, ali je to ipak bila njegova susjeda koja ga je zamolila da joj odčepi odvod.
Susjeda je bila umorna, prerano ostarjela ženica, čiji je priglupi muž također radio
neki činovnički posao u nekom od Ministarstava, a koja se najviše bojala svoje djece.
Kao i sva djeca i njezina su bila u Malim uhodama i nerijetko bi te Uhode prijavljivali
čak vlastite roditelje kao neprijatelje, na što ih je Partija odmalena poticala odgojem.

Kada se vratio na posao, Winstona je dočekala priprema za dvominutnu Mržnju. U te

dvije minute prikazivale bi se snimke rata i državnih neprijatelja, a svi članovi Partije
bi ih psovali, pljuvali, urlikali i mrzili što glasnije moguće. Za vrijeme Mržnje vidio je
jednu od članica Partije, lijepu i mladu djevojku prema kojoj je Winston odmah osjetio
odbojnost i to samo zato jer je predstavljala sve ono što se Winstonu sve više počelo
gaditi, a to je Partija i sve što ona predstavlja, pa tako i sam Veliki Brat.

Vidio je O’Briena, čovjeka za kojeg je već neko vrijeme mislio da bi mogao osjećati
isto što i on. To Winston nikako nije mogao točno saznati, ali je po njegovom pogledu
naslutio je da bi O’Brien čak mogao biti i član Bratstva, pokreta otpora omraženog
Goldsteina – najvećeg državnog neprijatelja.
Sutradan je Winstona probudio ženski glas koji je pozivao na tjelovježbu. Winston je
imao trideset i devet godina, ali se već osjećao kao starac, pa mu je i to obavezno
jutarnje razgibavanje predstavljalo problem. Otišao je na posao, kojeg nije ni volio n
mrzio, ali ga je nekad s ljubavlju obavljao jer je znao biti i kreativan. Ručao je u
kantini nekakav bljutavi ručak, nedovoljno zasitan, ali ipak obrok, dok mu je kolega
pričao o “novozboru”, novom načinu govora kojim će izbaciti sve nepotrebne riječi iz
upotrebe i tako ograničiti razmišljanje članovima Partije.

97
Gotovo svaku večer Winston bi morao ići na nekakvu organiziranu aktivnost, koja kao
da bi trebala biti zabavna, ali je Winstonu bila tlaka. Aktivnosti su se nazivale
slobodnima, ali se nije lijepo gledalo na one koji bi ih propustili. Ako bi Winston bilo
što od rutine u svom danu propustio, mogao bi biti sumnjiv, što je manje bio
slobodan, to je više razmišljao o slobodi. Smatralo se da su u njegovoj državi jedino
životinje i proli slobodni. Kako je razmišljao o slobodi, tako je razmišljao i o povijesti
te njenoj nestalnosti, pa se zato što je više moguće pokušavao prisjetiti svog ranijeg
života, kao jedinih činjenica za koje je znao da nisu bile izmijenjene.

Jednom je šetajući prolskim četvrtima ušao u jednu krčmu. Tamo je sreo starca
kojem je platio pivu i ispitivao ga o prošlosti. Zanimalo ga je sve – bilo koje činjenice
kojih se starac mogao sjetiti o životu prije, a da nisu pokvarene stalnim Partijskim
izmjenama. Nažalost, starčevo pamćenje bilo je puno rupa. Razočaran, Winston je
nastavio šetati ulicom, kad se iznenada pred njim pojavila staretinarnica u kojoj je
kupio onu bilježnicu. Ušao je, a prodavač ga je prepoznao. Počeli su pričati o prošlim
vremenima, pa je taj razgovor u Winstonu probudio neka sjećanja na njegovo
djetinjstvo. Kupio je tamo još jedan zabranjeni predmet – maleni, crveni koralj u
staklu te ga pohlepno i u strahu strpao u džep. Vlasnik dućančića mu je pokazao i
sobu iznad dućana, malenu i udobnu , a ono što je Winstona iznenadilo bilo je nije
imala telekran! Winston je čvrsto odlučio vratiti se ovamo!

Odlazeći, shvatio je da ga slijedi crnokosa djevojka. Bila je to ona ista djevojka koju je
vidio za vrijeme dvominutne Mržnje i koja mu se zgadila zbog svoje Partijske
savršenosti. Bila je fizički privlačna Winstonu, ali je znao da je njoj, kao i svim dobrim
Partijskim ljudima, seks odbojan. Naime, Partija je poticala aseksualnost. Winston joj
je umakao i došao doma. Osjetio je potrebu da piše u dnevnik.

Četiri dana nakon toga, vidio je crnokosu djevojku kako mu ide u susret na hodniku
mjesta na kojem je radio. Obuzeo ga je hladan znoj, mislio je da će ga razotkriti, ali
trenutak prije nego je prošla pored njega, djevojka se spotaknula i pala. Winston joj je
priskočio u pomoć, jer se to od njega očekivalo, ali se ona brzo sabrala, ispričala i
otišla, govoreći da je dobro. Ali u onoj sekundi u kojoj ju je Winston pridržao, ona mu
je tutnula papirić u ruku.
Winston se bojao pročitati poruku da netko ne otkrije papir. U trenutku kada je bio
siguran da ga nitko ne gleda, bacio je pogleda na poruku. U njoj je pisalo: “Ja te
volim.”

Bilo je jako teško pristupiti djevojci a da ne ispadne sumnjiv. Ipak, Winston se usudio
sjesti pored djevojke u kantini za vrijeme ručka. Dogovorili su sastanak na prepunom
trgu. Razgovarat će a da nitko ni ne primijeti da su tamo kao par.

Na sastanku su dogovorili susret u šumi van grada – daleko od misaone policije, gdje
su šanse za prisluškivanje bile najmanje. Tamo se djevojka i Winston istinski
upoznaju. Ona se zvala Julija i također je mrzila Partiju i njena pravila, otkrivši da su
čak i njegovi najvjerniji članovi, oni koji pripadaju elitnoj Užoj partiji, prljavi. U tom
upoznavanju oni se predaju i tjelesnim užicima, kao jednom od načina pobune protiv
ideologije tjelesne čistoće koju je Partija nametala.

Julija i Winston su se neko vrijeme sastajali na različitim mjestima, a onda ju je

Winston pozvao u sobicu iznad staretinarnice. Znao je da je ludost sastajati se na

98
istom mjestu više puta i bio je gotovo siguran da će ih kad-tad uhvatiti, ali nije mogao
odoljeti. Julija je dolazila na sastanke i često donosila hranu koja je bila ukradena od
članova Uže partije. Bili su to inače nenabavljiv pravi šećer, bijeli kruh, marmelada,
paketići čaja i, ono najrjeđe, prava kava.

Avantura s Julijom Winstonu je mijenjala život. Osjećao se bolje. Više se nije osjećao
kao starac, nije ga boljelo ni fizički ni psihički, činilo se kao da opet ima neku nadu u
životu, nadu u bolju budućnost. Radio je više i bio aktivniji u obaveznim slobodnim
aktivnostima, kako bi otklonio svaku sumnju da nije dobar član Partije. Sve manje ga
je bilo strah i nije toliko očajavao. Ljubav prema Juliji učinila ga je sretnijim i
poletnijim, a njegov život smislenijim.

Jednoga dana dogodio se još jedan značajan susret. Winstonu je prišao O’Brien,
čovjek za kojeg se nadao da pripada Bratstvu, pokretu otpora protiv Partije. O’Brein
mu je napomenuo da je napravio grešku u pisanju zadnjih članaka jer se služio
starim rječnikom. Rekao je Winstonu da dođe kod njega doma da mu da najnoviji
Rječnik novozbora, koji bi tek trebao izaći iz tiska, kako Winston dalje ne bi griješio.
Winston je smatrao da je to samo šifra pod kojom se O’Brein želi sastati s njim kako
bi ga primio u Bratstvo.

Julija i Winston zajedno su otišli kod O’Briena, znajući da je ludost da se igdje

pojavljuju kao par. O’Brien se u početku ponašao strogo i rezervirano prema njima, a
onda se odjednom ustao u ugasio svoj telekran u sobi. Winston i Julija nisu mogli
vjerovati. Nikada nisu vidjeli da je netko isključio taj uređaj, ali O’Brien im kaže da je
to jedna od povlastica članova Uže Partije. Posjedne ih i dade im vina koje Julija i
Winston nikada do sada nisu imali prilike piti. O’Brien im ispriča o postojanju tajnog
Bratstva koje radi protiv Velikog Brata. Pitao ih je žele li biti dio svega toga, a Julija i
Winston su pristali na sve uvjete rada protiv Partije koje im je O’Brien postavio, osim
da se razdvoje kao par. O’Brien je rekao Winstonu da će mu čak nabaviti i primjerak
knjige najvećeg državnog neprijatelj Goldsteina, osnivača Bratstva.

Winston je uživao u trenucima boravka u sobi nad staretinarnicom. Tamo bi ležao na

krevetu i čitao, s osjećajem sigurnosti i slobode jer u njega nije zurio telekran. Čitao
je knjige o stvarnoj povijesti svijeta, koja je u Partiji bila zabranjena. Tako je učio kako
je uopće došlo do društveno-političkog poretka u kojem je živio. On bi čitao, a Julija
najčešće spavala pored njega.

Jednom su tako, nakon čitanja i spavanja, raspravljali o glazbi, kada u sobi iza sebe
čuju željezni glas koji im kaže da su mrtvi. Oboje se skamene, pa shvate da u njih
gleda kamera, skrivena iz slike u sobi. Partija ih je otkrila. Naredili su im da kleknu i
stave ruke iza leđa kako bi ih mogli uhititi.
Winston se našao u ozloglašenom i okrutnom Ministarstvu ljubavi. Morao je mirno
sjediti u jednoj od izoliranih soba i čekati. Nije se mogao ni pomaknuti a da se glas iz
zvučnika nije izderao na njega. Mislio je o O’Brienu i je li zna da je uhićen, te se
nadao da će mu pomoći ako sazna.

99
Nakon dugog čekanja u sobu uđe čovjek. Winston se zaprepasti kada vidi da je to
upravo O’Brien. Prvo je pomislio da su i njega uhvatili, ali onda ga ovaj udari i
Winston, prije nego se onesvijestio, shvati da O’Brien radi za Velikog Brata.

Winston se probudio na poljskom krevetu, prikopčan na razne aparate i injekcije.

Tukli su ga i mučili na razne načine, toliko da je na mahove postajao imun na bol, u
bunilu ili pak potpuno prestravljen, Nakon brojnih mučenja, dolazio bi mu O’Brien. On
bi mu govorio o Partiji, o tome kako ona upravlja svijetom, poviješću i sadašnjošću jer
ih ona i zapisuje. A onaj tko ima moć nad povijesti i sadašnjosti ima moć i nad
Istinom, kakva god ona bila. Negirao je stvarnost koje se pojedinci sjećaju jer je
jedina stvarnost ona za koju Partija kaže da je istinita. To vrijedi za sve pa i za samog
Winstona, pa tako, na primjer, ako Partija kaže da Winston pred sobom vidi četiri
prsta, čak ako O’Brien pokazuje pet, Winston mora misliti da ih on pokazuje četiri.

O’Brien kaže kako Winston nije tu doveden da bi bio uništen ili ubijen, već da bi bio
mijenjan, da ga pretvore u novog i ispravnog člana Partije. Kaže mu kako neprijatelji
koje članovi Partije toliko mrze zapravo ni ne postoje. Izmislila ih je sama Partija kako
bi njezini članovi imali na koga usmjeriti svoje nezadovoljstvo i frustraciju. Isto tako, ni
sam Veliki Brat, kao osoba, ne postoji. On je sam sustav, koji sebe održava
uklanjanjem onih koji ga ugrožavaju. Stvorili su čak i Bratstvo, kojim najbolje otkrivaju
kukolje među članovima Partije, jer po tome tko se zainteresira za bratstvo, znaju tko
razmišlja protiv Partije.

Nakon neodređenog vremena psihičkog i fizičkog mučenja te raznih načina kojim su

ispravljali Winstona, napokon su prestali. Odveli su ga na fizički oporavak i činilo se
da je Winston prihvatio sva mišljenja Partije. Ali prije nego su ga pustili, morali su ga
potpuno slomiti. Poslali su ga u najozloglašeniju sobu u Ministarstvu – sobu sto
jedan. Tamo su ga suočili s njegovim najvećim strahom – štakorom. Prijetili su mu da
će pustiti štakora na njega ako ne izda Juliju. Winston se borio protiv sebe koliko je
mogao, ali je onda, u naletu najvećeg straha uzviknuo da to urade Juliji, a ne njemu i
to je bio znak da su ga potpuno slomili.

Nakon što su Winstona pustili na slobodu, on se sjećao svega, ali mu nije palo na
pameti više griješiti protiv Velikog Brata. Čak je jednom sreo i Juliju, pa su si
međusobno priznali da su izdali jedno drugo za vrijeme mučenja. Winston se zgrozio
na pomisao da opet bude s tom ženom i tako prekrši zakon. Iako se sjećao svega, on
je sebi priznao da sada napokon voli Velikog Brata.

Vrsta djela: roman

Vrijeme radnje: 1984. godina u alternativnoj stvarnosti

Mjesto radnje: London

Likovi: Winston Smith, Julia, O’Brien

Winston Smith predstavnik je malog čovjeka koji može biti bilo tko u društvu. Samo
njegovo ime otkriva običnost i uobičajenost, a takav je i po postupcima. On je dio
sustava koji ni po čemu ne iskače iz norme. Radi posao koji mora, slijedi postavljena
pravila, ne usuđuje se ni po čemu razlikovati ili ogriješiti. I baš kao i svatko drugi –

100
duboko je u sebi frustriran zakonima, državnim uređenjem, pa i samim životom
kakvog živi. Sustav mu pokušava oduzeti ljudskost, a on se trudi učiniti nemoguće –
zadržati čovječnost i pritom slijediti pravila. Što duže živi neprirodnim načinom života
kojeg nameće Partija, u njemu se sve više rađa bunt kojeg slijedi aktivan otpor. Taj
otpor za njega znači rizik koji će zasigurno voditi u smrt, ali put do smrti za Winstona
je i put istine. On ne samo da otkriva ljudskost u sebi, sazdanu od sjećanja, osjećaja,
nade, strasti i ljubavi, nego on, jednom kada je uhvaćen i pred pogiblji, saznaje istinu
o sistemu u kojem živi Velikom Bratu i svim ideologijama koje su mu nametane kao
jedine ispravne.

Julia mlada djevojka koja se zaljubljuje u Winstona i s njim započinje zabranjenu

ljubavnu aferu. Naizgled je ona savršena članica partije: odmalena je prva u svojoj
klasi, predstavnica Mladih uhoda, najbolja u natjecanjima, prva u poslu, volontiranju,
slobodnim aktivnostima… Naizgled je potpuno predana Partiji, Velikom Bratu,
seksualnoj čistoći, bezumlju, Mržnji neprijatelja i svemu ostalome što Partija
zagovara. Ali u stvarnosti ona mrzi Partiju. Odlučila je živjeti život ne mimo pravila,
već zaobilazeći ih. Predaje se seksualnim strastima, ali vrlo oprezno, kupuje
ukradene namirnice, riskira i čini sve da joj život ne bi bio isprazan, pa čak i po cijenu
smrti. Julija zna da će je smrt kad-tad dostići, jer dostiže i one najvjernije i najčišće
sljeditelje pravila, pa je stoga odlučila živjeti što je bolje moguće, koliko god joj to
sudbina dopušta.

Ona je odvažna, vjerojatno jer je još uvijek mlada, pa je nije dotakao strah i
ogorčenost koja jača s godinama. Pošto je mlada, ne poznaje svijet kakav je bio prije
Partije, nema nikakvih sjećanja prijašnjih vremena, pa je Partija u nju ipak uspjela
usaditi neka lažna vjerovanja. Ali za nju to nije ni važno, jer je naučila da se stvarnost
lako može promijeniti pa ono što je danas istina, to ne mora biti i sutra. Jedni u što
zaista vjeruje i čemu se pokorava su njene vlastite želje, žudnje i užici, koje s
oprezom ostvaruje.

O’Brien je čovjek za kojeg se Winston nadao da pripada pokretu otpora protiv

Partije. U jednom trenutku se to pokazalo istinitim, ali se na kraju ispostavilo da
O’Brien zapravo radi za Partiju. On je izdao Winstona i na kraju postao jedan od
njegovih glavnih mučitelja.

O’Brien je taj koji je Winstonu otkrio sve tajne Partije, kako bi ga mučenjem skrenuo s
Partijskog krivovjerja. On je čovjek koji poznaje grozne Partijske tajne, ali svejedno
radi za nju. On ih prihvaća, dio je tog sustava, te se ne osjeća nimalo krivim zbog
svoje pozicije i djelovanja.

O’Brien je, uz samu Partiju, glavni negativac romana, upravo zbog svoje bezdušnosti,
manjka empatije i prave predanosti Partiji koja nije bezumna i ignorantna kao kod
prosječnog puka, već je promišljena. On razumije kako stvari funkcioniraju, ima
udjela u samoj organizaciji sustava te ga svojim djelovanjem potiče, pa nastoji i
Winstona preobraziti u jednog od svojih poniznih sljedbenika, što mu na kraju
donekle i uspijeva.

101
Graham Greene (Berkhamsted, 2. listopada 1904. – Vevey, 3. travnja 1991.),
engleski romanopisac i pripovjedač.

 Tijekom studija u Oxfordu proživljava krizu moralnoga i religijskoga identiteta,

što ga prvo dovodi u krugove radikalne ljevice, no u konačnici završava
vjerskom konverzijom s protestantizma na katoličku vjeru. Temperamentalno
kolerik, sklon avanturama, koketiranju s opasnošću i rubnim situacijama
ljudskoga postojanja, Graham Greene je protagonist i kroničar egzistencijalnih,
etičkih i spiritualnih kriza modernoga zapadnjaka. Na tragu svog velikog uzora
Conrada, Greene je ostvario opus koji "pokriva" veći dio planete zemlje
(Europu, Latinsku Ameriku, južnu Aziju, Afriku), opisao neuralgične točke
suvremene civilizacije i drame dekolonizacije, prljave ratove obavještajnih
službi, spiritualnu dramu vjernika (najčešće, no, ne isključivo) bijelaca u
kolonijalnom miljeu, političke i ideološke progone, hladnoratovski sukob. Sam
pisac dijeli svoje knjige na ozbiljnije, "romane", i laganije, "razonode"
(entertainments), ali u obama vrstama razvija radnju koja obiluje izvanjskim i
unutarnjim napetostima. Neke od značajki njegovih proznih narativnih djela su:
dramatičan i "detektivski" zaplet, potjera i progon koje provode institucije
sustava (policija, vojska, tajne službe), funkcionalan i dojmljiv stil kojim
dominiraju grafički opisi brutalnih i grotesknih situacija, no bez baroknih
retoričkih Conradovih ekscesa, te nužnost moralnog i spiritualnoga izbora u
ekstremnim iskušenjima.
 Prije 2. svjetskog rata ostvario je remek djela hibridnoga žanra: "Brightonska
stijena"/"Ubojica i slatkiš" (1938.) o svijetu gangsterskih obračuna, "Moć i
slava" (1940.) o duhovnoj drami svećenika alkoholičara u atmosferi vjerskih
progona u kaotičnom i totalitarnim tendencijama opsjednutom Meksiku.
Poslijeratno doba karakterizira još nekoliko majstorskih ostvaraja: "Srž stvari"
(1948.), lociran u Africi, gdje se u ozračju "Greenelanda" (prljavština, kukci,
vrelina, zarazne bolesti) odvija završna drama preljubnika, alkoholičara i
samoubojice Scoobija; "Kraj veze" (1951.),poluautobiografski ljubavni roman,
nabijen vjerskom tematikom i postavljen u London pod njemačkim bombama;
špijunsko-politički "Mirni Amerikanac" (1956.), o početcima američkoga
intervencionizma u Indokini; "Treći čovjek" (1950.), scenarij za glasoviti film
režisera Carola Reeda.
 Ponekad je kritika dovodila u pitanje iskrenost autorovih vjerskih uvjerenja, a
još češće mu je, naprotiv, zamjerala dogmatičnost u tretiranju duhovnih tema.
No, teško je reći kako esencijalno religijski pisac, od Bunyana do
Dostojevskog ili Bernanosa, može izbjeći takvoj vrsti prigovora. Greeneova
djela nisu ideološki romani s tezom, no u njima je implicite raspoznatljiv piščev
stav. Tobožnji problem s Greeneom (i drugim piscima religijskoga habitusa) je
u tom što je njihov nenametljiv stav teško prihvatljiv dijelu modernoga
čitateljstva- koji bez prigovora akceptira izričite svjetonazorske iskaze drugih

102
 auktora koji su više u skladu s dezorijentiranošću ili sekularnim senzibilitetom
prosječnoga čitatelja (npr. Kafka ili Proust).
 Njegov najbolji kasniji roman "Ljudski faktor" (1978.) tematizira problem izdaje
i vjernosti kroz lik glavnog junaka, prisiljenog na dvostruku špijunažu kako bi
mu sovjetski objavještajci pomogli izbaviti voljenu ženu iz mučilišta
južnoafričke policije. Neki od eseja su sakupljeni u zbirci "Izgubljeno
djetinjstvo" (1953.). Nefikcionalna proza o druženju s diktatorom Omarom
Torrijosom (prevedena i na hrvatski kao "Moj prijatelj general", 1986.), još
jedno je svjedočanstvo njegova nekonvencionalnoga života. Posmrtno mu je
objavljena i autobiografska proza "Moj svijet - dnevnik jednog sna", svojevrsni
onirički dnevnik u kojem je taj autor, simbol autodestruktivnoga i raskoljenoga
sebstva, objelodanio djetinje naivni i nevini svijet svojih snova.

 Malo je knjizevnika koji se mogu pohvaliti tako dojmljivim doprinosom sedmoj

umjetnosti kao Graham Greene, autor romana po kojima su snimljeni
mnogobrojni filmski klasici. Greene svoju popularnost medju filmasima ima
zahvaliti tome sto je dio zivota proveo u Hollywoodu, sto je na njega utjecalo u
izboru zanra (krimici, spijunski trileri) i stila koji ce olaksati posao buducim
autorima filmskih ekranizacija. No, s druge strane, Greene nikada nije bio bas
previse sretan zbog svoje veze s filmskom industrijom i plasio se da ce u
povijest uci kao nista drugo do autor trivijalne proze. Stoga je svoj knjizevni
talent pokusao iskoristiti u nesto angaziranijim, meditativnijim i umjetnickim
ambicioznijim projektima kao sto je njegov poluautobiografski roman KRAJ
LJUBAVNE PRICE iz 1951. godine. No, i taj se roman svidio filmasima tako
da je 1955. godine snimljena istoimeni film Edwarda Dmytrika s Vanom
Johnsonom i Deborah Kerr. Gotovo pola stoljeca kasnije, remakea se dohvatio
hvaljeni irski reziser Neil Jordan. Njegov bi film relativno brzo potonuo u
zaborav da nije bilo sitnog spora s britanskom i americkom cenzurom oko
scena eksplicitnog seksa, ali i taj negativni publicitet se isplatio, s obzirom da
je glavna glumica Julianne Moore za svoju ulogu dobila oskarovsku
nominaciju.
 Radnja filma zapocinje u Londonu 1946. godine gdje se jedne kisne noci
sastaju dva stara prijatelja - tihi i samozatajni birokrat Henry Miles (Rea) i
knjizevnik Maurice Bendrix (Fiennes). Henry sumnja u to da ga njegova
supruga Sarah (Moore) vara, te moli Bendrixa da, radi izbjegavanja skandala,
posreduje prilikom angaziranja privatnog detektiva. Bendrix pristaje, ali
njegova gesta nije motivirana prijateljstvom. Naime prije sedam godina, tik
uoci izbijanja rata, Bendrix i Sarah su zapoceli strastvenu ljubavnu aferu, koju
nisu sprijecile ni izbijanje drugog svjetskog rata. Naprotiv, zracne uzbune i
zamracivanja su omogucila ljubavnicima nuznu diskreciju. No, nakon sto je
prilikom jednog takvog ljubavnog susreta Bendrixovu kucu pogodila njemacka
bomba, a Bendrix jedva izbjegao smrt, Sarah ga je bez ikakvog obrazlozenja

103
 napustila. Bendrix je godinama bio uvjeren kako iza svega stoji drugi
muskarac, te, jos uvijek opsjednut ljubomorom, posvecuje sve svoje vrijeme
pokusavajuci razotkriti identitet svog suparnika. No, ono sto otkrije privatni
detektiv Parks (Hart) predstavljat ce poprilicno iznenadjenje.
 Osnovni problem koji muci KRAJ LJUBAVNE PRICE jest ne bas najsretniji
izbor rezisera. Opus Neila Jordana se opcenito moze podijeliti u dvije skupine
- filmovi s radnjom smjestenom u sadasnjost (MONA LISA, PLACLJIVA IGRA)
i raskosne, kostimirane povijesne slikovnice (INTERVJU S VAMPIROM,
MICHAEL COLLINS). Jordan je svoj ugled stekao prvenstveno zahvaljujuci
filmovima iz prve skupine, dok su oni iz druge gotovo uvijek zavrsili daleko
ispod visokih ocekivanja. S obzirom da se radnja KRAJA LJUBAVNE PRICE
dogadja u proslosti, nije bilo tesko pretpostaviti i da ce ovaj film predstavljati
razocaranje. Takvi su se strahovi pokazali opravdanima, jer je Jordan pokazao
veliki talent da relativno jednostavan zaplet iz romana maksimalno komplicira
nespretnom montazom, preucestalim i zbunjujucim flashbackovima te
mracnom fotografijom, tako da gledatelju treba dosta vremena da shvati o
cemu je, zapravo, u filmu rijec. Gledatelje takodjer smeta i to sto negdje na
sredini filma s neba pa u rebra u film upadaju i religijski motivi; to je mozda i
opravdano u kontekstu originalnog romana, ali nam Jordan za to nije dao
dovoljno adekvatno objasnjenje. Dodatni problem predstavlja i nimalo sretniji
izbor glumaca - dok je uvijek pouzdani Rea opravdao ocekivanja glumeci
tihog, skromnog i samozatajnog birokrata, dotle su dvoje glavnih glumaca
nimalo karizmaticni. Ralph Fiennes, svjestan da je angaziran iskljucivo zbog
privlacenja zenske publike, nimalo se ne trudi svoj lik uciniti razlicitim od onog
u ionako precijenjenom ENGLESKOM PACIJENTU. Julianne Moore, pak,
valja pohvaliti iskljucivo stoga sto je savrseno savladala engleski naglasak.
Interakcija izmedju to dvoje nema nikakve romanticne konotacije, a navodno
"vruce" ljubavne scene su mehanicke i nimalo strastvene. Dijalozi su jos
bijedniji, a na trenutke humoristicki lik detektiva Parkesa i njegovog sina samo
potcrtava nedostatak produhovljenosti u Jordanovom scenariju. Dojam, osim
Ree, spasava vjerno rekonstruirani London 40-tih godina, kao i vrlo dobra
glazba uvijek pouzdanog Michaela Nymana (KLAVIR, GATTACA). No, u
svojoj sustini, KRAJ LJUBAVNE PRICE je film potonuo pod teretom scenarista
i rezisera nesposobnog da se nosi s knjizevnim klasikom koji bi mnogo
primjereniji tretman imao u BBC- jevoj mini-seriji.

 „Ako želite mene, čitajte romane“, reći će Greene. On ima mnogo zajedničkog
sa svojim junakom: i on je pisac i ima vezu s udanom ženom, u koju je strasno
zaljubljen; kao i Bendrixu, katoličanstvo mu je odredilo život. Bendrix u
izokrenutoj molitvi kaže: „Bože, mrzim te kao da postojiš“, a Greene, na
mnogo puta postavljano pitanje o prelasku na katoličanstvo odgovara: „Morao
sam pronaći vjeru (...) kako bih znao koliko je moje zlo.“

104
 Za roman Kraj ljubavne priče Greene nije bio siguran kako je ispao, ali su ga,
kako sam kaže u predgovoru, „umnogome utješile pohvalne riječi Williama
Faulknera“: Faulkner ga je smatrao jednim od najboljih romana 20. stoljeća.

 Poznato je da je sam Greene svoje romane dijelio na ozbiljnu književnost i

zabavnu literaturu. Iako je zabavne smatrao manje vrijednima, unatoč tomu
što je osjetio da u njima s lakoćom stvara svoj svijet, mnogi kritičari ističu kako
u nekima od njih Greene doseže vrhunske domete realističnog pisanja. Kao i
njegovi romani, i njegov život obilježen je dvojnošću, a najveća je bila ono
čime nije mogao upravljati: bipolarni poremećaj od kojega je bolovao od rane
mladosti. Patio je od stalna nemira i promjena raspoloženja, što je nedvojbeno
uvjetovalo način na koji je živio, nesklonost mirnom obiteljskom životu i strast
prema putovanjima. „Na žalost“, rekao je Greene, „i moja bolest je moja
vlastita građa.“ Kako kaže pisac i teoretičar Joseph Pearce, „Greeneovi
izmučeni likovi proizvod su njegove vlastite izmučene duše i nije teško
zamisliti kako je on sam više nego itko drugi bio zbunjen nad suprotnostima u
svom karakteru, pa i u karakterima što ih je stvorila njegova plodna i smrdljiva
mašta.“
 „U meni je drugi čovjek koji je na mene ljut“, stoji epigraf na početku njegovog
prvog romana Čovjek iznutra.
 Napisao je više od šezdeset knjiga, bio je nautjecajniji, najugledniji i najslavniji
britanski pisac sredine 20. stoljeća, ali, što se uz Greenea uvijek navodi kao
kuriozitet, nikad nije dobio Nobelovu nagradu. Prema gotovo svim njegovim
romanima snimljeni su filmovi (Treći čovjek, Pali idol, Kraj ljubavne priče...).
Iako je Treći čovjek (1949) jedan je od njegovih najpopularnijih romana, sam
Greene film Carola Reeda smatra boljim od romana, jer je „taj film završeno
stanje priče“.
 O životu Grahama Greena objavljeno je nekoliko biografskih i autobiografskih
knjiga. Najopsežnija je, ali i najkritiziranija, trodijelna biografija Normana
Sherryja, The Life of Graham Greene. Posebno zanimljivu sliku daje knjiga A
Life in Letters, što ju je 2008. pripremio i objavio profesor Richard Greene, sa
Sveučilišta u Torontu (i ni u kakvu srodstvu s piscem). Graham Greene pisao
je više od dvije tisuće pisama na godinu! Sva pisma – osim onih koja je pisao
svojoj najvećoj ljubavi, Catherine Walston – diktirao je u diktafon, a vrpce na
pohranu slao svojoj sestri.
 Bio je majstor za pokretanje polemika i izazivanje sablazni koje su ga često
dovodile na naslovnice dnevnih novina: predložio je Nobokovljevu Lolitu za
roman godine kad je knjiga bila zabranjena, u Spectatoru je opisao način na
koji se može izazvati stečaj britanskog poštanskog sustava. U njegovoj je
biblioteci bilo najviše romana Henryja Jamesa, Josepha Conrada i Forda
Madoxa Forda. Pisao je s lakoćom, isprva u urednom radnom vremenu, a
poslije tako što si je odredio dnevni minimum od pet stotina riječi. Nije previše

105
 prepravljao. Nikad nije pio dok je pisao, za pisanje morao je biti apsolutno
trijezan.

Ted Hughes

Bio je to jedan od najljepših prvih susreta u povijesti književnosti. “Strastveno me

poljubio u usta i istrgnuo mi rajf iz kose, a moje omiljene srebrne naušnice..., zadrži
ih, promuklo je rekao. A kad me poljubio u vrat, jako sam ga ugrizla za obraz, pa
kada smo izašli iz sobe, niz lice mu je curila krv...”

 Tako je Sylvia Plath opisala svoj susret s Tedom Hughesom koji se dogodio u
veljači 1956. godine na nekom partyju u Cambridgeu. Tada je počela fatalna i
intenzivna sedmogodišnja veza ovo dvoje pjesnika, a divljačko nasilje koje je
pratilo njihov prvi poljubac bilo je zloglasni omen za destruktivnu ljubavnu priču
koja je završila na dobro poznati način – psihički rastrojena i potpuno
deprimirana zbog Hughesove veze s Assijom Wevill Sylvia Plath je u veljači
1963. stavila glavu u plinsku pećnicu. Tragična priča Sylvije Plath obrađena je
u nebrojeno knjiga i u njezinoj sjeni uvijek je bila storija ozloglašenog pjesnika i
ženskara Teda Hughesa. Biografija pjesnika koji je nosio i uglednu titulu
dvorskog pjesnika (Poet Laureate) objavljena početkom 21. stoljeća na 120
stranica opisivala je sedmogodišnji brak ovih superstar pjesnika.
 Ostatku Hughesova života – sljedećih 35 godina, u biografiji Elaine Feinstein
posvećuje se tek nešto više od 100 stranica.
 No, sada je objavljena nova, neautorizirana biografija Teda Hughesa iz pera
Jonathana Batea, koji se u svojoj rekonstrukciji pjesnikova života koristio
njegovim dnevnicima, pismima, skicama i bilješkama tako da je pred nama
napokon potpuna slika karizmatičnog umjetnika. Na početku je bila zamišljena
kao službena biografija jer je autor imao potporu pjesnikove udovice Carol, no
četiri godine nakon početka istraživanja zaklada koja se brine o ostavštini
povukla je svoju podršku i zabranila je autoru da citira Hughesa. Bate je morao
naći novog izdavača, no predani rad se ipak isplatio; engleski kritičari opisuju
biografiju kao punokrvnu sliku života jednog genija gonjenog testosteronom
kojem je, prema vlastitom priznanju, već sam ulazak u biblioteku izazivao –
erekciju!
 No, problem je bio u tome što je Hughes dobivao erekciju i u susretu s
mnogim ženama, pa vjerojatno u tome treba tražiti razlog zašto se obitelj
povukla iz ovog projekta. Jer pred nama je, kako navodi kritičar Sunday
Timesa, priča o seksualno najnezasitnijem piscu još od Lorda Byrona. U knjizi
tako doznajemo kako je Hughes u trenutku kad se “odljubio” od Sylvije Plath i
krenuo u vezu s do tada već tri puta udavanom Wevill istovremeno imao i
aferu sa sekretaricom Sue Alliston. Upravo je s njom bio u postelji one noći
kad je Plath umrla. Očajna pjesnikinja telefonirala je svome mužu prethodne

106
 večeri, a on je, kako bi je izbjegao, otišao u kuću svojih prijatelja. Još gorem
scenariju pribjegla je fatalna i očaravajuća Assia Wevill kad je 1969. godine
izluđena Hughesovim nevjerama plinom ubila sebe i njihovu 4-godišnju kćer.
U tom trenutku pjesnik je imao afere s još dvije žene, Brendom Hedden i Carol
Orchard, koja će poslije postati njegovom suprugom. U svojim dnevnicima ove
žene je spominjao pod nazivima A, B i C. Iako je u kasnijim godinama bio u
braku s C izgleda da je Ted Hughes imao seksualne avanture gotovo sa svim
ženama koje je susreo, od kolegica književnica kao što su bile Emma
Tennant, Angela Carter i Edna O'Brien pa sve do brojnih supruga svojih
prijatelja. Nabacivao se i autorici “Straha od letenja” Erici Jong. “Mogli ste
namirisati preko stola njegove feromone, taj miris muževnosti i mošusa koji
mora da je oborio nebrojene djevojke”, opisala ga je Jong.
 No, u biografiji osim o njegovu nezasitnom seksualnom apetitu saznajemo
mnogo i o njegovu velikom apetitu prema riječima, što ga je učinilo jednim od
najznačajnijih britanskih pjesnika druge polovice prošlog stoljeća. Hughes je
rođen i odrastao u Yorkshireu, a njegov otac, stolar, držao je trafiku s
novinama. No, neobuzdani pjesnik volio je izmišljati svoje porijeklo; tako je bio
uvjeren kako je njegov irski djed John bio šaman, a da tamna, hispanska koža
njegove bake sugerira da bi i on mogao biti potomak nekog Arapina, baš
poput Heathcliffa, junaka Orkanskih visova Emily Brontë.
 Biograf u knjizi pokušava dokučiti genezu Hughesove fascinacije prirodom te
otkriva kako je mladog pjesnika brat učio razlikovanju ptica, a da je ovaj kao
dijete zečeve i praščiće držao kao kućne ljubimce. Prvu pjesmu objavljuje još
u školi uz veliko odobravanje i podršku profesora. Jedan od njih mu je darovao
knjigu Roberta Gravesa “Bijela božica”, a citat iz te knjige koji govori kako je
za istinsku pjesmu nužno prizivati Bijelu Božicu, ili Muzu, Majku Svega Živog,
drevnu snagu straha i požude, postaje centralna u radu mladoga pjesnika.

Bate u biografiji objašnjava i Hughesovu fiksaciju na astrologiju, ezoteriju, simbolizam

svih vrsta... Time ga je zarazila majka koja je imala vizije i osjećala “ruke” duhova.
Hughes je vjerovao kako i najjednostavnije koincidencije nose neka značenja. Priča o
Hughesovu životu postaje očekivano manje napeta nakon smrti Sylvije Plath, Assije
Wevill i njegove majke. Sljedeća etapa njegova života obilježena je djelima The Iron
Man (1968) i Vrana (1970), a brak s Carol i odgoj njihovo dvoje djece karakteriziran
je ne tako dobrom pjesničkom produkcijom te napadima obožavatelja Sylvije Plath s
obje strane Atlantika koji ga nisu prestajali optuživati za njezinu smrt. U kasnijim
godinama svoj interes je okrenuo ekologiji i ribarenju na Aljasci.

GAVRANOVI DRUGARI

Usamljeni Gavran stvorio je bogove

Za svoje drugare –
Ali planinski bog je utekao

107
I Gavran se stropošta sa lica planine
Čime je mnogo umanjen.

Rečni bog je povukao reke

Iz njegovih životnih sokova.

I tako bog za bogom – svaki je uzimao

Svoja boravišta od njega
I svoju moć.

Gavran se teturao i baljezgao.

Po svom ostatku sebe.

Bio je vlastiti okrajak,

Ispljunut kržljavko.

Bio je ono što njegov mozak

Nije mogao da upotrebi.

Tako je poslednji postojeći živi

Predmet
Lutao širom svoje besmrtne veličine
Usamljeniji nego ikad.

GAVRAN CRNJI NEGO IKAD

Kada se Bog, nad čovekom zgađen,

Okrenu ka nebu.
A čovek, nad Bogom zgađen,
Okrenu ka Evi,
Izgledalo je:
Sve će da propadne.

Ali Ga Ga Gavran
Gavran ih prikova,
Prikova zemlju i Nebesa
Jedno o drugo –

I čovek zakuka, al kroz Božja usta,

I Bog prokrvari, al krvlju čoveka.

Pa nebo i zemlja zaškripaše u zglobu,

Kog zahvati gangrena i smrad –
Neiskupljiv užas.

108
Agonija je trajala.
Čovek nije mogao biti čovek,
Niti Bog Bog.

Agonija
Ojača.
Gavran
Se zacereka
Grcajući: „Ovo je moje Postanje“,
Ističući crnu zastavu sebe samog.

GAVRAN POBOLJEVA

Bolest mu beše nešto

Što nije mogao da ispovraća.

Odmotavajući svet
Kao klupko vunice otkri
Da je kraj vezan oko njegovog prsta.

Odlučio je da ulovi smrt

Ali sve što je padalo u njegove zamke
Uvek je bilo samo njegovo telo.

Gde je taj neko

Koji nada mnom vlada?

Zagnjurio se, proputovao, izazivao,

Uspinjao se uz bljesak
I konačno, nakostrešene kose,
Sreo je Strah.

Oči mu se slepiše u šoku,

Odbijao je da gleda.

Svom svojom snagom on udari.

I oseti udarac.

Zgranut, on pade.

GAVRANOVO POSLEDNJE UTOČIŠTE

Prži
prži
prži
konačno se našlo nešto

109
Što sunce nije u stanju da sprži
Nešto na šta je sve ostalo svedeno
Konačna prepreka
Nad kojom je sunce besnelo pržilo

I besni i prži

Bistra među usijanom zgurom visoke peći

Pulsirajući plavim jezicima
I crvenim i žutim
I zelenim palacanjima požara

Bistra i crna –
Gavranova zenica
U kuli svog sprženog utvrđenja

Sa engleskog preveli: David Albahari i Raša Livada

Slika: Vladimir Veličković

TED HJUZ

Rođen je 1930. Studirao je na Kembridžu. Bio je oženjen pesnikinjom Silvijom Plat

(ubila se 1963) sa kojom ima dvoje dece. Od 1965, sa Danijelom Vajsbortom uređuje
značajni književni časopis „Modern Poetry in Translation“ („Moderna poezija u
prevodu“), koji je prvi put prikazao britanskim čitaocima pesme Amihaja, Pope,
Herberta, Holuba i drugih pesnika. Objavio je zbirke: „Soko na kiši“, 1957,
„Luperkalije“ 1960, „Wodwo“, 1967, „Gavran“, 1977, „Gaudete“, 1977, „Pećinske
ptice“, 1978, „Moortown“, 1979 i „Ostaci Elmeta“, 1979. Adaptirao je Senekinog
„Edipa“. Uredio je knjige Šekspirovih soneta, izabranih pesama Emili Dikinson i nekih
drugih pesnika. Piše pesme, priče i drame za decu. U „Bagdali“ je 1966. godine
objavljen izbor iz prvih knjiga ovog pesnika, pod nazivom „Muzika za gajde“.

Nakon što mu je dijagnosticiran rak pluća, piše zbirku “Rođendanska pisma” (1998) u
kojima otkriva sve o svojoj vezi sa Sylvijom Plath i koja je objavljena uz ogroman
publicitet neposredno prije njegove smrti. “Napokon otkrivene tajne prokletog
pjesničkog braka”, vrištale su naslovnice novina. Hughes je svojim prijateljima
govorio kako je nakon Sylvijine smrti doživio kreativnu blokadu i da je s tom zbirkom
sa sebe skinuo veliki teret. Pred nama tako izrasta slika muškarca čija je životinjska
priroda povrijedila sve u njegovoj blizini, a koji je svoje okajanje našao u iskrenom
pisanju o ženi koja je ipak bila središte njegova života.

DVE LEGENDE

110
I

Crno beše i bez oka,

Crno unutar jezika,
Crno beše srce,
Crna jetra, crna pluća
Nemoćna da udahnu svetlost,
Crna krv u svom bučnom tunelu,
Crna creva bačena u visoku peć,
Crni mišići

U traganju za svetlom,
Crni živci, mozak crn
S grobničavim utvarama,
Crna duša, golemi mucaj
Krika koji, nadimajući se,
nije uspeo da izgovori
Svoje sunce.

II

Crna je mokra glava vidre,

I podignuta.
Crna je stena, zagnjurena u penu.
Crna je žuč,
Briznuta po čaršavu krvi.

Crna je zemaljska kugla,

Santimetar niže:
Jaje crnila,
Na mestu gde sunce i mesec
Svoja vremena izmenjuju:

Da bi izlegli gavrana, crnu dugu

Savijenu u praznini iznad praznine
Ali koja leti.

ULOV

Osakaćen nogama
Glave ustreljane mozgom
Oslepljen očima
Prikucan vlastitim rebrima

111
Prigušen skoro na smrt
Vlastitim dušnikom
Do besvesti pretučen srcem
Videvši da ga život bode, blesak sna
Dok se davio u svojoj krvi

Vučen težinom utrobe

Kriknuvši krikom koji prazni creva

I otkida korenje
Od atoma temelja zinuvši
Puštajući da krik sune kroz njega
Kao iz daljine

I drosnuvši na đubre tla

On uspe da čuje,
Slabo i daleko – „Dečak je!“

I pade mrak

GAVRANOVA PRVA LEKCIJA

Bog pokuša da pouči Gavrana govoru.

„Ljubav“, reče Bog. „Kaži, Ljubav.“
Gavran zinu, i bela ajkula sjuri se
U more, i ode svijajući se nadole,
Otkrivajući svoju dubinu.

„Ne, ne“, reče Bog, „kaži Ljubav.

Ajde, probaj: LJUBAV.“ Gavran zinu,
I zunzara, komarac i ce-ce muva
Zazujaše, i sjuriše se svako svome
Lončetu sa mesom.

„Poslednji pokušaj“, reče Bog.

„Sad – LJUBAV.“ Gavran se zgrči,
Zinu, napregnu … i
Čovekova golema bestelesna glava,
Zavrtelih očiju, uloptiči se
Na toj zemlji, brbljajući proteste –

112
I Gavran se napregnu nanovo, pre
Nego što ga Bog spreči.
I ženina vulva,
Preko čovekovog vrata pade,
I stisnu se.
I njih dvoje rvaše se u travi.
Bog se borio da ih razdvoji,
I psovao je, plakao … šta sve ne:

Gavran, s križom savesti, odlete.

GAVRAN POČIVA

Gavran vide krda planina, zaparena

U ranu zoru. I vide tamnu kičmu
Mora, i celu zemlju
U njegovim kovrdžama. Vide zvezde,
Kako se puše u mraku,
Pečurke iz ništa-šume,
Kako oblacima kriju svoje pore,
Virus Boga.

I zadrhta od užasa Stvaranja.

I u toj halucinaciji užasa:

On vide tu cipelu, izjedenu kišom,
Bez đona, kako leži na vresištu.
Tu je bila kanta za đubre,
Dna izgriženog rđom,
Igralište za vetar, u pustoši bara.

I vide taj kaput u mračnom ormanu,

U tihoj sobi, u tihoj kući.
I to lice, što je pušilo cigaretu,
Između mračnog prozora
I ognjišnog žara.

Pored tog lica, šaka, nepokretna.

Pored šake, šolja.
Gavran trepnu. Trepnu. Ništa.
Zagleda se u dokaz.

113
Ništa mu nije promaklo.
(Ništa nije moglo da promakne.)

Sa engleskog preveli: David Albahari i Raša Livada.

Angela Carter

Britanska spisateljica Angela Carter (1940-1992) preporodila je žanr horora svojim

pomaknutim pričama koje su se oslanjale na feminizam, psihoanalizu i nadrealizam.
Jedna od njezinih ključnih knjiga zbirka je 'Krvava odaja' Te 1992. godine, nakon
prerane smrti Angele Carter (r. 1940) ožalošćena književna javnost - od Margaret
Atwood do Salmana Rushdiea - oplakivala je mitsku i bajkovitu figuru, "bijelu vješticu
britanske literature". Pa ipak, tekstovi ove zbog njene benevolentnosti i topline
omiljene spisateljice i novinarke, nerijetko su doživljavani kao uznemirujući, čak
subverzivni. Evo zašto.

Središnju poziciju u stvaralaštvu Angele Carter zauzima dekonstrukcija, a potom

preispisivanje temeljnih narativa zapadnoga svijeta. Njena je agenda transformativna:
svježim iščitavanjem kulturalno signifikantnih tekstova - onih Marquisa de Sadea, te
bajki i narodnih predaja, Carter konzekventno i to iz feminističke vizure revizionira
pitanje roda, konkretno perverziju patrijarhalnih seksualnih obrazaca. Možemo stoga
reći kako je ova kultna autorica najpoznatija po feminističkom rekreiranju
tradicionalnih bajki imajući u fokusu prije svega latentno, neiskazano i tabuizirano u
njihovom tkivu.

Nasilje i okrutnost u svojim tekstovima Angela Carter koristi kao feminističku

strategiju, zbog čega joj se upućuju kritike kako u pokušajima destruiranja kulturnih
stereotipa i struktura moći ona tek reproducira maskulinu pornografiju, čime na koncu
i sama podržava seksističke, mizogine ideologije.

Vlastita socijalistička uvjerenja Carter ne razrađuje kroz realistični modus, suprotno

većini autora srodne provenijencije. Ona to čini u okvirima fantastične fikcije.
Objavljena 1979. godine, "Krvava odaja i druge priče" (The Bloody Chamber and
Other Stories) njezina je vjerojatno najglasovitija knjiga koja ju je i planetarno
proslavila.

U zbirci nalazimo deset fantazmagoričnih pripovijesti nejednake duljine, inspiriranih

klasičnim bajkama, legendama i folklorom, no Angela Carter ih pročišćava od
naslijeđenog moralizatorskog i didaktično-pedagoškog balasta izvornika. Mnoge su
bestijarijskog određenja - tri vučje ("Vukodlak", "Vučica Alisa" te "Vučja družina"
prema kojoj Neil Jordan 1984. snima horor film) kao inačice Crvenkapice i tri mačje
(u Angelinoj izvedbi posve burleskni Mačak u čizmama te dvije varijante pripovijetke

114
o Ljepotici i Zvijeri - "Udvaranje gospodina Lyona" i "Tigrova nevjesta").

Lišena životinjskih figura, naslovna priča "Krvava odaja" erotizirana je posveta

Perraultovoj legendi o Modrobradom, ali i poigravanje s de Sadeovim imaginarijem.
Dok Carteričin markiz podsjeća na de Sadeovog kanibala Minskog, markizova
sedamnaestogodišnja nevjesta nalikuje nesretnici Justine ("Justine ili nedaće
kreposti").

Priča "Gospodarica kuće ljubavi" koketira s vampirskim žanrom, ishodište "Vilinskog

kralja" u germanskoj je legendi, dok je hipnotična pripovijest "Snježno dijete" melanž
bajki o Snjeguljici i Trnoružici. Ova incestuozno-nekrofilna epizoda u bijelom pejzažu
najlirskiji je i svakako najzazorniji moment zbirke.

Čitljive na više razina, svoje kompleksne i intertekstualno guste proze Angela Carter
ostavlja otvorenih krajeva, čime misaono angažira čitatelja.

Bajkoviti elementi prisutni su u Carteričinom opusu još od romana "Čarobna

prodavaonica igračaka" (The Magic Toyshop, 1967.), prevedenog u nas 2003. No,
ona sve do kasnih sedamdesetih bajke ne smatra specifičnim žanrom europske
književnosti, nego tek kazivanjima siromašnih koja od davnina razotkrivaju mračna
dna ljudske psihe. 1977. prevest će seriju Perraultovih bajki iz 17. stoljeća da bi dvije
godine kasnije objavila zbirku koja je pred nama, kao reinterpretaciju njegovih, ali i
bajki Jeanne-Marie Leprince de Beaumont. Podosta kasnije, 1990. godine, Carter
objavljuje "The Virago Book Of Fairy Tales" te dvije godine potom i "The Second
Virago Book Of Fairy Tales".

Čitljive na više razina, svoje kompleksne i intertekstualno guste proze Angela Carter
ostavlja otvorenih krajeva, čime misaono angažira čitatelja, ali to čini decentno, u
onoj mjeri koliko se on sam spreman upustiti u avanturu njihova dekodiranja. No zato
je površinski sloj teksta instantni atak na osjetila - potpuno obuzima i omamljuje. Ove
su fatalno zavodljive priče na primarnom nivou ispletene od glamuroznih, ali i vrlo
karnalnih scena zagasitog kolorita, raskošnih tekstura i olfaktornih akcenata, dok
razbibrižna nota zbirke potvrđuje autoričine riječi kako njene proze nije nužno
iščitavati kao složene sustave značenja.

Ono čime Angela Carter opčinjava već na prvo prolijetanje kroz tekst, leksičke su
bravure. Iako arhaičan i opulentan jezik oštroumne eruditkinje i nije odveć podatan
transponiranju u druge jezike, s tom se zadaćom spretno i promišljeno izborila
prevoditeljica Senka Galenić.

Precizan, maštovit i fluidan prijevod ovih postmoderno razigranih bajki za odrasle

jamči čitateljski užitak. Valja stoga zaći onkraj zrcala, u gotičko ozračje zgoda
lascivnih i grotesknih, svirepih i morbidnih, u kojima se pretapaju humano i animalno,

115
magijsko i nadrealno, eros i tanatos... gdje harmonično supostoje humor i jeza,
barokna neumjerenost i baudelaireovska estetika ružnoće.

Sir Salman Rushdie (Mumbai, 19. lipnja 1947.) je angloindijski romanopisac i

esejist. Njegov prepoznatljivi književni stil kritičari najčešće nazivaju magičnim
realizmom. Povezanosti, rascepi i migracije između Istoka i Zapada predstavljaju
dominantnu temu njegovog stvaralaštva. Kako zbog svojih književnih dostignuća tako
i zbog brojnih kontroverzi i skandala koji ga prate predstavlja jednog od najznačajnijih
pisaca 20. stoljeća. Njegova djela prevedena su na više od 40 svjetskih jezika[1].

Salman Rushdie rođen je u muslimanskoj obitelji srednjeg sloja u Mumbaiju. Kao

jedini sin uglednog poslovnog čovjeka i učiteljice školovao se najprije u Mumbaiju, a
potom u Engleskoj na Kraljevskom koledžu u Cambridgeu gdje je 1968. godine
diplomirao povijest. U vrijeme rata između Indije i Pakistana njegova obitelj se seli u
Pakistan. Roman Djeca ponoći (1981.), alegorijska priča o rođenju suvremene
indijske nacije, donosi mu popularnost svjetskih razmjera.

Rushdie je bio predmetom kontroverzi zbog dvaju romana; „Djeca ponoći” (1981.) i
„Sotonski stihovi” (1988.). Zbog prvog romana našao se na udaru hindusta koji su ga
protumačili kao kritički osvrt na rođenje suvremenog indijskog identiteta pa su mu iz
rodnog zavičaja počele stizati prijetnje, a zbog drugog se našao na udaru muslimana
diljem svijeta što je rezultiralo kontroverzom općih razmjera. U tom se djelu pojavljuje
lik imama, vjerskog fanatika i zlog luđaka, koji se nakon godina emigracije na Zapadu
vraća kući s prijezirom prema zapadnoj kulturi. Određeni muslimani tvrdili su da
Rushdie likom pokušava diskreditirati njihovog poslanika Muhameda, a drugi kako se
radi o iranskom ajatolahu Ruholahu Homeiniju koji je osobno izdao fetvu (vjerski
proglas) osuđujući Rushdija i njegovo djelo.

Homeinijev proglas iz 1989. godine u britanskim je medijima opisan kao „poziv na

ubojstvo književnika, izdavača i svih onih koji posjeduju roman”[3], a kasnije i da
„iranski vođa nudi nagradu od više milijuna dolara za njegove ubojice”. Visoki iranski
dužnosnici godinama su odbacivali takve optužbe[4], a iranski ministar vanjskih
poslova Kamal Harazi 24. rujna 1998. izjavio je da „iranska vlada nema nikakvih
namjera odnosno planova o izravnom ili neizravnom ugrožavanju književnikovog
života i osoba povezanih s njegovim djelom”[4]. Nekoliko dana kasnije, prilikom
posjeta sjedištu Ujedinjenih naroda, iranski predsjednik Muhamed Hatami
kontroverzu je nazvao „završenim slučajem”[4].

Britanski autori kao što su Baqer Moin i Kenan Malik ističu da kontroverze oko
„Sotonskih stihova” nisu vjerski već politički motivirane[5], te da su počele u studenom
1988. prilikom izbora u Indiji gdje su muslimanski tvrdolinijaši napali Rushdijevo djelo
zbog prikupljanja političkih bodova[5]. Knjiga je ubrzo zbog izazivanja sve većih
sukoba zabranjena prvo u Indiji, a potom i u nekim nemuslimanskim državama kao
što su Kenija, Tanzanija, Venecuela, Tajland, Singapur i Južnoafrička Republika. S

116
druge strane, „Sotonski stihovi” nisu zabranjeni u Iranu koji je bio žarištem medijskih
kontroverzi[5], niti je zabranu knjige predlagao sam Homeini[6]. Autor Homeinijeve
biografije Baqer Moin navodi da je iranski profesor u službi vlade napravio je opsežni
osvrt Rushdijeve knjige na 700 stranica i u sažetom ga obliku poslao u ured
Homeinija koji je nakon pročitanog izjavio: „Svijet je oduvijek bio pun luđaka koji
pričaju besmislice i zato na ovo ne treba niti reagirati. Smatrajte to nevažnim.” [6] Sam
Salman Rushdie ranije je bio popularan u Iranu gdje je njegovo djelo „Sram” (1983.)
osvojilo nagradu iranske vlade za najbolji prijevod godine[6], a jednako dobro primljeni
su i „Sotonski stihovi”: novela je naišla na pozitivan odjek u iranskim medijima [5], njeni
citati učestalo su se vrtili na iranskim radio-postajama[6], a otvorene rasprave o istoj
vodile su se i na ulici i u samoj iranskoj vladi[5]. Malik također ističe da iza vodeće
muslimanske organizacije u Britaniji koja je oštro kritizirala Rushdija zapravo stoji
salafistička Saudijska Arabija[5], ideološki rival šijitskom Iranu u islamskom svijetu[5].
Suočen s prijetnjama smrću u samoj Britaniji, Rushdie se uz pomoć tamošnje vlade i
policije skrivao gotovo čitavo desetljeće i rijetko se pojavljivao u javnosti.

Rushdie je podržao svog prijatelja, njemačkog pisca i dobitnika Nobelove nagrade

Güntera Grassa kada je nakon šezdeset godina šutnje priznao da je kao mladić bio
član nacionalsocijalističke SS jedinice.

Deca ponoći je drugi po redu roman Salmana Rušdija, prvi put objavljen 1981.
godine. To je epsko delo magijskog realizma, i smatra se najboljim primerom
postkolonijalne literature u Indiji.

Deca ponoći je alegorijski roman koji govori o događajima koji su prethodili

nezavisnosti Indije i, većim delom, događajima neposredno posle. Glavni junak
romana, po imenu Salem Sinaj, je telepata neobičnog nosa, rođen tačno u trenutku
kada Indija stiče nezavisnost, u ponoć 15. avgusta 1947. godine. Roman je podeljen
u tri knjige, od kojih prva govori o Salemovoj porodici pre njegovog rođenja, druga
prati Salemovo detinjstvo, a treća prati Salema kao odraslog čoveka, sve do smrti.

Salem otkriva da su sva deca rođena u Indiji između ponoći i 1 ujutro 15. avgusta
1947. godine rođena sa natprirodnim moćima. On koristi svoj telepatski dar da okupi
svu Decu ponoći na konvenciju u svojoj glavi. Društvo Dece Ponoći, kako on naziva
ovu konvenciju, na više načina odslikava kulturološke, lingvističke, socijalne,
religijske i političke različitosti u mnogoljudnoj Indiji u trenutku osamostaljivanja.
Salem pokušava da okupi svu geografski udaljenu decu na jedno mesto i u isto
vreme da otkrije značenje njihovih moći. Dvoje dece koje osim Salema imaju
najznačajnije uloge u romanu su Šiva, Salemov nemezis (biološko dete Salemovih
roditelja zamenjeno sa Salemom u porodilištu), i Parvati-Veštica.

Društvo Dece Ponoći se raspada kada Salem ostane bez svog dara telepatije,
međutim tada on otkriva preosetljivost svog čula mirisa, kojim je u stanju da nanjuši
čak i emocije. Većina njegove porodice gine u raznim ratovima koji se odvijaju na

117
indijskom potkontinentu sredinom 20. veka. Nesrećnim slučajem Salem gubi
pamćenje, da bi mu se ono vratilo nakon kvazi-mitološkog putovanja u prašumu
Sundarbani, nakon čega se sreće sa svojim drugovima iz detinjstva.

Salem kasnije postaje umešan u političke igre oko Indire Gandi i politike kontrole
širenja populacije u Indiji sterilizacijom najnižih slojeva stanovništva. Salema drže
kao političkog zatvorenika; u ovom delu romana Rušdi otvoreno kritikuje politiku
Indire Gandi, čiji apsolutizam smatra ličnom željom za moći koja se graniči sa
uzdizanjem na nivo božanstva. Sterilizacija označava i kraj Dece ponoći, i Salemu ne
preostaje ništa drugo osim da sakupi ostatke svojih sećanja u memoare koje piše za
svog sina, koji je takođe na natprirodan način povezan sa istorijom svoje države.

Deca ponoći je izuzetno obiman roman i pun je likova, kako onih bezimenih tako i
onih koji su predstavljeni poimence.

Roman Deca ponoći osvojio je prestižnu Bukerovu nagradu, kao i Džejms Blek Tejt
Memorijalnu nagradu, obe 1981. godine. Takođe je dobio nagradu Najbolje od
Bukera za najbolji roman koji je ikada osvojio Bukerovu nagradu, i to dva puta: 1993.
i 2008. godine, na 15. i 40. godišnjicu Bukerove nagrade. Deca ponoći je jedini
roman nekog indijskog pisca koji je ušao na listu 100 najboljih romana na engleskom
jeziku britanskog lista Tajms.

Godine 1984, Indira Gandi je na britanskom sudu podigla optužbu protiv knjige,
tvrdeći da je uvređena jednom jedinom rečenicom u kojoj je sin Sandžaj Gandi
optužuje da je svojom nepažnjom dovela do smrti njegovog oca. Gandijeva i Rušdi
su se nagodili van suda tako što je Rušdi pristao da se sporna rečenica izbaci iz
budućih izdanja romana.

Film

Glavni junak romana, Salem Sinaj ima telepatske moći , a film govori o događajima
koji su prethodili nezavisnosti Indije i, većim dijelom, događajima neposredno poslje.
Salem otkriva da su sva djeca rođena u Indiji između ponoći i 1 ujutro 15. avgusta
1947. godine imaju natprirodne moći. On koristi svoj telepatski dar da okupi svu
Djecu ponoći na konvenciju u svojoj glavi. Društvo Djece Ponoći, kako on naziva ovu
konvenciju, na više načina odslikava kulturološke, lingvističke, socijalne, religijske i
političke različitosti u mnogoljudnoj Indiji u trenutku osamostaljivanja. Salem
pokušava da okupi svu geografski udaljenu djecu na jedno mesto i u isto vrijeme da
otkrije značenje njihovih moći...

118
Djeca ponoći

Midnight's Children (2012)

Glumci
Rajat Kapoor, Vansh Bhardwaj, Anupam Kher, Neha Mahajan, Dhritiman Chatterjee,
Kusum Haidar, Zaib Shaikh, Kabir Singh Chowdhry, Shabana Azmi, Anita Majumdar,
Shahana Goswami, Shikha Talsania

Sir William Gerald Golding (Newquay, 19. rujna 1911. - Perranarworthal, 19. lipnja
1993.), britanski književnik.

Školovao se u Marlbourough Grammar Schoolu i Brasenose Collegeu u Oxfordu

nakon čega je radio kao glumac, predavač, glazbenik te učitelj. Zbirka Pjesme
(Poems) pojavila se 1934. godine. Pridružio se Kraljevskoj mornarici 1940. i
sudjelovao je u borbi protiv podmornica, bojnih brodova i zrakoplova. Bio je prisutan
tijekom potonuća Bismarcka.

Nakon rata vratio se u Bishop Woodsworth's školu u Salisburyju, gdje je 1954.

godine izdan njegov prvi i najpoznatiji roman Gospodar muha. Godine 1961. prestaje
s radom kao učitelj i potpuno se posvećuje pisanju. Napisao je ukupno 12 romana,
među kojima The Inheritors, Pincher Martin i The Spire.

Goldingova predstava The Brass Butterfly izvedena je u oxfordskom Novom kazalištu

u režiji Alistaira Sima. Gospodar muha ekraniziran je 1963. godine. Redatelj je bio
Peter Brook.

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1983. godine te Bookerove nagrade

1980. godine za djelo Rites of Passage.

Kada se 1954. godine pojavio Gospodar muha, prvi roman bivšeg zapovjednika
raketnog čamca, a tada učitelja i pisca Williama Goldinga, postao je gotovo preko
noći senzacija.
Hvaljen od kritike, prihvaćen od publike, proglašen romanom godine, Goldingov
Gospodar muha ni pola stoljeća kasnije, kada doživljava svoju zakasnjelu hrvatsku
premijeru nije izgubio ništa na svježini i aktualnosti, naprotiv, upravo je posljednja
dekada dvadesetog stoljeća na našim prostorima pokazala koliko je Golding bio u
pravu kada je ovim riječima sažeo smisao svog prvijenca:
«Izbor teme je pokušaj da se uđe u trag nedostacima društva slijedeći nedostatke
ljudske prirode. Pouka priče je u tome što oblik društvene zajednice nužno mora
ovisiti o etičkoj prirodi pojedinca, a ne o etičkoj prirodi političkog sustava, ma koliko ta
priroda bila logična ili vrijedna poštovanja. Cijela knjiga je simbolička u svom prikazu,
osim spašavanja djece na kraju gdje se pojavljuju odrasli, časni i sposobni odrasli, no
u stvarnosti i oni su upleteni u isto zlo kao i simbolički životi djece na otoku. Časnik,
koji na kraju prekida potjeru za ljudskom lovinom, odvest će djecu s otoka u bojnom

119
brodu koji će uskoro krenuti u potjeru za neprijateljem na isti neprihvatljiv način kao
što su to činila i djeca. A tko će spasiti odrasle i njihov bojni brod?»
Ovo je, naravno, samo ukratko ispričana ideja knjige, no ona je pritom i savršeno
složena i prekrasno ispletena paukova mreža što postaje vidljiva tek kad se sagleda
pod određenim kutom. Gospodar muha je sve drugo samo ne jednostavna
pustolovina skupine djece ostavljene na pustom otoku.

http://mojtv.hr/film/11045/gospodar-muha.aspx

Džon Džejms Ozborn, (engl. John James Osborne, rođen 12. decembra 1929. u
Londonu, Engleska - umro 24. decembra u Šropširu 1994.), britanski dramaturg i
filmski producent, dobitnik Oskara. Iako je karijeru započeo kao glumac, napisao je
svoju prvu dramu "Đavo u njemu" sa Stelom Linden. Njegova drama "Osvrni se u
gnevu" izazvala je bujicu snažno realističkih drama o životu savremene britanske
radničke klase. Sledeća Ozbornova drama "Zabavljač" bavila se pričom o
neuspešnom komičaru. Glavna uloga u drami bila je poverena glumcu Lorensu
Olivijeu, koji je glumio i u filmskoj i u pozorišnoj verziji "Zabavljača". Ozborn je
napisao scenario za film "Tom Džons" i za drame: "Nedopustiv dokaz" i "Luter".

https://www.youtube.com/watch?v=pkCdQnM-36w

Dzon Ozborn - Osvrni se u gnevu

DŽIMI: Šta se ti buniš? I onako ne razumeš ni jednu reč.

KLIF: Uuuh!
DŽIMI: Ti si gluperda.
KLIF: Jesam. I nevaspitan. A sad začepi. Dosta!
DŽIMI: Zašto ne tražiš od moje supruge da ti razjasni? Ona je vaspitana.(Okreće se
ka ALISON) Je l’ tako da jesi, a?
KLIF (udara nogom u DŽIMIJEVE raširene novine): Ostavi je na miru, kažem
ti.DŽIMI: Samo još jednom to uradi, ti velika lopužo, pa ću ti iščupati uši! (IzbijaKLIFU
novine iz ruku.)KLIF (naginjući se napred): Slušaj, ja pokušavam da nešto naučim.
Pusti me dačitam, ti odvratni gade od čoveka! Daj mi to! (Pruža ruke za
novinama.)ALISON: O, daj mu ih, tako ti boga! Ne mogu da mislim.KLIF: Tako je. Daj
mi te novine. Vidi, ona ne može da misli.DŽIMI: Ne može da misli? (Baca mu natrag
novine.) Već godinama nema niednu misao u glavi. Zar nije tako?ALISON: Jeste,
tako je.DŽIMI (uzima jedan nedeljni list): Gladan sam.ALISON: O, ne. Nisi valjda?
Već?KLIF: On je obična svinja.DŽIMI: Nisam svinja, volim hranu i to je sve.KLIF: Voli
hranu! Ti si pravi seksualni manijak samo što je to kod tebe jelo.Dospećeš u "novosti
sveta", pričekaj samo: "Džems Porter, star dvadeset petgodina, osuñen je prošle

120
nedelje pošto je priznao da je kriv zbog napada naednu malu glavicu kupusa i dve
konzerve pasulja, na putu od 'Dva jelena' dokuće. Optuženi je izjavio da se u
poslednje vreme nije osećao dobro i da jestalno imao nesvesticu. Tražio je da se
uzme u obzir njegova dobrakarakteristika koju je dobio kao redar za vreme vazdušnih
napada".DŽIMI (cereći se): O, da, da. Volim da jedem. Želo bih i da živim, ako
nemašništa protiv.KLIF: Ne vidim kakva je vajda od tvog jela. Nikako da se
ugojiš.DŽIMI: Ljudi moga soja se ne goje. To sam već jednom pokušao da
tiobjasnim. U nama sve sagori. A sad, ućuti dok čitam! Mogao bi da skuvaš jošmalo
čaja.KLIF: Gospode! Pa upravo si popio pun lonac! Ja sam uzeo samo jednu
šolju.DŽIMI: Doñavola! Skuvaj još!KLIF (obraćajući se ALISON): Zar nije istina? Zar
nisam ja uzeo samo jednušolju?ALISON (ne dižući pogled): Istina je.KLIF: Vidiš? I
ona je popila samo jednu šolju. Video sam. Ti si progutao sveostalo.DŽIMI (čitajući):
Pristavi čajnik.KLIF: Stavi ga sam. Izgužvao si mi novine.DŽIMI: Ja sam jedini koji
zna kako se postupa sa novinama i svim ostalim uovoj kući. (Uzima druge novine.)
Jedna devojka ovde hoće da zna da li će njendečko prestati da je poštuje ako od nje
ne dobije ono što joj traži.

Dzon Ozborn - Osvrni se u gnevu

KLIF: Samo da mi padne šaka, pa da vidiš.DŽIMI: Glupača! Kučka. Ko kupuje ovo

ñubre? (Baca novine) Zar još nisipročitao taj "snobovski" list?KLIF: Koji?DŽIMI: Pa
ima samo dva snobovska lista koji izlaze nedeljom. Jedan je taj kojiti čitaš, a drugi je
ovaj ovde. Evo ti ga! Daj mi taj!KLIF: 'Ajde, dobro. Okej. (Razmenjuju novine.) Baš
sam čitao o biskupu izBromlija. (Pruža ruku prema ALISON) Kako si, dušo?ALISON:
Hvala, dobro, srce.KLIF (hvatajući je za ruku): Zašto ne ostaviš sve to i sedneš malo?
Izgledašumorno.ALISON (smešeći se): Nemam još mnogo.KLIF (ljubi joj ruku i uzima
jedna njen prst u usta): Baš je lepa! Zar nije?DŽIMI: To mi svi kažu. (Pogleda
ALISON)KLIF: Imaš divnu šapicu. Mmmm. Moraću da je progutam.ALISON: Nemoj.
Izgoreću mu košulju.DŽIMI: Vrati joj prst i ne budi prost. Šta kaže brumlijski
biskup?KLIF (ostavljajući ALISON): O, ovde kaže da je uputio vrlo dirljiv apel
svimhrišćanima da koliko god mogu pomognu proizvodnju hidrogenske
bombe.DŽIMI: Da, zaista. Vrlo dirljivo. Jesi li i ti dirnuta, draga?ALISON:
Naravno!DŽIMI: Vidiš, čak je i moja žena dirnuta. Trebalo bi da se prijavim biskupu,
dapošaljem pretplatu. Čekaj, da vidimo šta još kaže. (Mrmlja kao da čita.) Aha,evo.
Zabrinut je zbog toga što je neko nagovestio da on podržava bogateprotiv
siromašnih. A on kaže da poriče razliku izmeñu klasa. "Ovu idejuneprestano i
podmuklo forsira radnička klasa!". A? (Podiže glavu očekujućinjihovu reakeiju, ali
KLIF i dalje čita, a ALlSON je zadubljena u peglanje.)
DŽIMI (KLIFU): Jesi li pročitao ovo?
KLIF: Mmmm?DŽIMI (obraćajući se ALISON): Šta misliš, da li je tvoj otac ovo mogao
danapiše?
ALISON: Šta?
DŽIMI: Pa, valjda, ovo što sam sad pročitao.

121
ALISON: Zašto bi moj otac to napisao?DŽIMI: Zvuči čisto kao tatica, a?ALISON:
Misliš?DŽIMI: Da, možda, biskup iz Brumlija nije njegov pseudonim?KLIF: Ne zarezuj
ga. Postaje odvratan. To mu je najlakše!DŽIMI (brzo): Čitala si o ženi koja je otišla na
masovni miting nekog američkog evangeliste u Erls Kortu? Krenula žena da se
izjasni za ljubav ili za već neznam šta, pa je u gužvi koju su preobračeni napravili da
bi stigli do prvihredova slomila četiri rebra i razbila glavu. Vikala je iz sveg glasa, ali je
odpedeset hiljada ljudi, zanesenih pesmom "Napred, vojsko hrišćanska", niko
nijeprimetio. (Pogleda oboje strogo, ali oni ostaju potpuno ravnodušni.) Pitam seda li
je sa mnom sve u redu. Šta je bilo sa čajem?Page 4

Dzon Ozborn - Osvrni se u gnevu

KLIF (zagnjuren u novine): Šta sa čajem?DŽIMI: Pristavi čaj.ALISON (pogledavši ga
rasejano): Hoćeš još čaja?DŽIMI: Ne znam ni sam. Ne, u stvari neću!ALISON: Hoćeš
li ti, Klif?DŽIMI: Ne, neće. Koliko dugo misliš to još da radiš?ALISON: Brzo ću.DŽIMI:
Gospode, kako mrzim nedelju! Tako je ubitačna, uvek ista. Izgleda kaoda se ne
mičemo s mesta, zar ne? Uvek isti ritam. Čitamo novine, pijemo čaj,peglamo. Samo
još nekoliko sati i ode još jedna nedelja. Mladost ode. Je l’ vamto jasno?KLIF: Jasno,
šta?DŽIMI: Ništa! Ništa! Nosite mi se. I ti i ona, neka vas sve mrak proguta.KLIF:
Hajde da idemo u bioskop. (Obraćajući se ALISON): Šta ti kažeš na
to,lepotice?ALISON: Ne verujem da bih mogla. Možda bi Džimi voleo. (DŽIMU) A,
Džimi?DŽIMI: Baš mi treba to uživanje, sa svim tim frajerima i njihovim zezanjem
izprvih redova. Hvala lepo! (Posle kratke pauze) Jesi li čitala Pristlijev članak
ovenedelje? Kog davola uopšte pitam. Kunem se da nisi. Zašto samo bacam parena
te proklete novine? Niko ih ne čita osim mene. Niko pet para ne daje. Nikoneće da se
uzdigne iz tog blaženog blata. Vas dvoje ćete me uskoro oterati uludnicu u to sam
siguran, kao što sam siguran da su jedan i jedan dva. Prostoćete me dovesti do
ludila. O, gospode, kako čeznem za malo običnog ljudskogentuzijazma! Samo
entuzijazam ništa više. Hoću da čujem topao, uzbuñen glaskako uzvikuje: haliluja!
(On se teatralno udara po grudima.) Haliluja! Evo me,živ sam! Imam jednu ideju.
Hajde da se malo igramo. Da se pravimo kao dasmo ljudska bića i da smo stvarno
živi. Šta kažete na to? Ljudska bića, samopet minuta! (Gleda čas jedno, čas drugo.)
O, brate roñeni. Tako nisam sreonikoga ko je nečim bio oduševljen.KLIF: Šta to on
kaže?DŽIMI (ljut što je prekinut u svom monologu upućenom ALISON): Šta
kaže,ko?KLIF: Mister Pristli?DŽIMI: Pa, verovatno, ono što uvek kaže. On je kao
tatica stalno bacasladunjave nostalgične poglede na predratni sumrak, iz svoje
komforne,povlašćene divljine. Šta si, kog davola, radio s tim pantalonama?KLIF:
Radio?DŽIMI: Jesu li to one iste koje si kupio prošle nedelje? Pogledaj šta je uradio
snovim pantalonama!ALISON: Baš si blesav, Klif. Izgledaju stravično.DŽIMI: Baciš
tolike pare na nove pantalone, pa onda se valjaš u njima k'odivljak. Baš me zanima
šta ćeš da radiš kad mene ne bude da se staram otebi? Hajde, reci, šta ćeš da
radiš?KLIF (ceri se): Ne znam. (Obraćajući se ALISON.) Šta ću da radim,
srce?ALISON: Bolje je da ih skineš.DŽIMI: Tako je. Bravo. Skini ih! A ja ću date
šutnem u dupe.

122
Alan Benet je istaknuti prozni autor i jedan od vodećih britanskih dramatičara u
poslednje četiri decenije. Među njegova najpoznatija dela spadaju TV serija Talking
Heads i pozorišne predstave Forty Years On, The Lady in the Van, A Question of
Attribution i The Madness of King George III, za koje je dobio mnogobrojna priznanja.
Većinu njegovih dela karakterišu izuzetna duhovitost i inteligentni uvidi, zbog čega je
omiljen među čitaocima širom Evrope.

Alan Benet
Naslov originala: The Uncommon Reader / Alan Bennett
Duhovita, britka i originalna novela popularnog britanskog pisca Beneta.

Igrom slučaja, kraljica Elizabeta Druga se zadesi u pokretnoj biblioteci-kombiju nakon

čega postepeno postaje strastveni čitalac i posvećuje sve vreme knjigama, usled
čega trpe njene mnogobrojne kraljevske dužnosti... Njen vodič na putu upoznavanja
sa knjigama je Norman, momak iz kuhinje, obožavalac pisaca homoseksualaca.
Njeni vidici tek počinju da se šire a njeno znanje da raste, iako mnogi smatraju da je
na pragu senilnosti (jer zanemaruje dužnost). Premijer i kraljici bliski ljudi kuju zaveru
da uklone Normana ne bi li zaustavili kraljičinu sve dublju čitalačku strast. No kraljica
je i bez njega toliko proširila svoja saznanja i postala u njih toliko uverena da je
napravila prve, i to jako uspešne korake ka pisanju.
Benetovo delo o životu u palati sa ponekim grubo iscrtanim detaljima deluje gotovo
skandalozno, ali je ipak prožeto suptilnim i prefinjenim humorom.

„Divna mala knjiga koja predstavlja duhovitu meditaciju o subverzivnom zadovoljstvu

čitanja... Gospodin Benet je napisao zavodljivu bajku... Bajku koja je primer
autorovog poslovičnog elana i oštrog ali i toplog ljudskog smisla za humor.“

The New York Times

„Smešno i oštroumno... Kraljevski čitalac je politička i književna satira. Ali on je

takođe i divna lekcija o iskupljujućoj i prevratničkoj moći čitanja i o tome kako jedna
knjiga može voditi do sledeće i sledeće i sledeće... Ali, iznad svega, Kraljevski čitalac
je jedno veliko čitalačko zadovoljstvo.“

USA Today

„Jedan od najpronicljivijih proznih stilista našeg vremena... toliko šarmantan i toliko

pametan da ćete sigurno poželeti da njegove knjige uvek imate pri ruci da biste ih
ponovo čitali – ukoliko ne rešite da ih podelite s prijateljima.“

The Washington Post

123
„Mudro i zabavno... Kraljevski čitalac predstavlja odu kako čitanju, tako i njegovom
parnjaku, nezavisnom mišljenju.“

Biografija
Alan Benet
Alan Benet je istaknuti prozni autor i jedan od vodećih britanskih dramatičara u
poslednje četiri decenije. Među njegova najpoznatija dela spadaju TV serija Talking
Heads i pozorišne predstave Forty Years On, The Lady in the Van, A Question of
Attribution i The Madness of King George III, za koje je dobio mnogobrojna priznanja.
Većinu njegovih dela karakterišu izuzetna duhovitost i inteligentni uvidi, zbog čega je
omiljen među čitaocima širom Evrope.

Harold Pinter (London, 10. listopada 1930 - London, 24. prosinca 2008.) je engleski
dramatičar i kazališni redatelj.

Pisao je za kazalište, radio, televiziju i film. Njegovi se rani radovi često povezuju uz
teatar apsurda. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost za 2005. godinu.

Pinter se rodio u londonskoj četvrti Hackney, a roditelji su mu bili Židovi iz radničke

klase. Nakratko je studirao na Royal Academy of Dramatic Art (RADA). Kao mladić je
objavljivao poeziju, te je počeo raditi u kazalištu kao glumac pod pseudonimom
David Baron. Njegova prva drama zvala se The Room (Soba), a premijerno su je
izveli studenti na Sveučilištu u Bristolu 1957.

The Birthday Party (Rođendanska proslava) iz 1958. isprva je doživjela neuspjeh

unatoč pohvalnoj kritici u listu Sunday Times od strane vodećeg kazališnog kritičara
Harolda Hobsona, ali uspješno je zaživjela nakon dobro primljene drame The
Caretaker (Nadglednik) iz 1960. Ta dva djela, kao i drugi rani radovi poput drame
The Homecoming (Povratak kući) iz 1964., ponekad se nazivaju "komedijama
prijetnje". Često krenu od naizgled bezopasne situacije i pretvore je u prijeteća i
apsurdna zbivanja zato što se likovi ponašaju na način koji je neobjašnjiv publici, a
ponekad i drugim likovima. Taj je stil nadahnuo pridjev "pinterovski". Sva Pinterova
djela odaju utjecaj Samuela Becketta, koji je uostalom bio njegov dugogodišnji
prijatelj.

Pinter je počeo češće režirati tijekom 1970-ih, te je 1973. postao pomoćnik direktora
britanskog Royal National Theatre. Njegove kasnije drame su kraće i bave se
temama koje su više političke, često alegorije političkog terora. Tada se Pinter počeo
i javljati u političkim pitanjima, i to kao izraziti ljevičar. Stalno se trudi da javnosti
skrene pažnju na kršenje ljudskih prava. Pinterova se pisma često javljaju u
britanskim novinama kao što su The Guardian i The Independent.

Pinter je 1985. s američkim dramatičarom Arthurom Millerom otputovao u Tursku,

gdje je razgovarao s mnogim žrtvama političkog terora. Na skupu u američkom

124
veleposlanstvu u čast Millera, umjesto konvencionalnog govora, Pinter je govorio o
ljudima kojima se genitalije spajaju na struju, pa su ga izbacili. (Miller je u znak
potpore izašao s njim.) Pinterova iskustva s tlačenjem u Turskoj i gušenjem kurdskog
jezika nadahnula su njegovu dramu Mountain Language (Planinski jezik) iz 1988.

Pinter se usprotivio američkim napadima na Afganistan i Irak. 2005. je objavio da

više neće pisati drame, nego će se posvetiti političkom djelovanju. Pinter otvoreno
kritizira rat u Iraku, te je javno nazvao Busha masovnim ubojicom i Blaira zavedenim
idiotom. Usporedio je Bushovu vladu s Hitlerovom nacističkom Njemačkom, govoreći
da SAD želi osvojiti svijet, dok američka javnost i britanski "masovni ubojica" od
premijera sjede i gledaju.

Pinter je također aktivan predstavnik Kampanje za solidarnost s Kubom, organizacije

koja podupire režim Fidela Castra na Kubi i član Međunarodnog odbora za obranu
Slobodana Miloševića, organizacije koja traži Miloševićevo oslobođenje.

Pinter je 1966. dobio britansko odličje CBE i postao "Companion of Honour" 2002.,
nakon što je odbio viteški naslov. Podupire koaliciju RESPECT.

Švedska akademija je 13. listopada 2005 objavila da je Pinter dobitnik Nobelove

nagrade za književnost za 2005. godinu, rekavši da "u svojim dramama otkriva ponor
pod svakodnevnim brbljanjem i silom ulazi u zatvorene sobe terora".

U francuskom veleposlanstvu u Londonu je 17. siječnja 2007. francuski premjer

Dominique de Villepin Pintera proglasio vitezom Legije časti.

Film

Pinter je svoj prvi scenarij, za film The Servant (Sluga), napisao 1962. Između
ostaloga, napisao je scenarije za filmove The Go-Between (Posrednik) i The French
Lieutenant's Woman (Ženska francuskog poručnika). Također je objavio scenarij na
temelju Potrage za izgubljenim vremenom Marcela Prousta, koji nikad nije snimljen.
Više je Pinterovih drama dobilo filmsku inačicu: The Caretaker (1963.), The Birthday
Party (1968.), The Homecoming (1973.) i Betrayal (Izdaja, 1983.). Dvaput je
nominiran za Oscara za najbolji adaptirani scenarij ("The French Lieutenant's
Woman" -- 1981.; "Betrayal" -- 1983.)

Pinter je 1977. izazvao skandal kad je ostavio ženu, glumicu Vivien Merchant, s
kojom se vjenčao 1956. i koja ga je još voljela, zbog lady Antonije Fraser, najstarije
kćeri grofa Longforda i katolkinje, s kojom se vjenčao 1980. nakon razvoda. Merchant
je umrla 1982. Neki tvrde da drama Betrayal (1978.) oslikava tu vezu, ali zapravo se
zasniva na ranijoj sedmogodišnjoj vezi koju je imao sa spikericom Joan Bakewell.

Nakon toga se javno posvađao s kazališnim redateljem Peterom Hallom jer ga je ovaj
opisao kao pijanicu u svojem objavljenom dnevniku, ali poslije su se pomirili.

125
Poznat je po antiameričkim stavovima, a podržavao je velikosrpski režim Slobodana
Miloševića.

Proza

 Kullus (1949)
 The Dwarfs (1952-56)
 Latest Reports from the Stock Exchange (1953)
 The Black and White (1954-55)
 The Examination (1955)
 Tea Party (1963)
 The Coast (1975)
 Problem (1976)
 Lola (1977)
 Short Story (1995)
 Girls (1995)
 Sorry About This (1999)
 God's District (1997)
 Tess (2000)
 Voices in the Tunnel (2001)

Silvija Plat
27. 10. 1932 – 11. 2. 1963

Silvija Plat je rođena u Bostonu 1932. godine. Odličan student Smit koledža i
žena engleskog pesnika Teda Hjuza. Godine 1960. objavila je u Engleskoj
zbirku Kolos, a 1963. pojavio se njen roman Stakleno zvono, pod
pseudonimom Viktorija Lukas. Život je završila stavivši glavu u gasnu rernu u
Londonu 1963, jedne veoma hladne zime, u kući u kojoj je nekad stanovao
Vilijem Batler Jejts, njen duhovni i pesnički otac kome se neizmerno divila. Za
sobom je ostavila dvoje male dece i rukopis nove zbirke poezije. Zapravo,
priča o Silviji Plat počinje tek dve godine posle njene smrti, objavljivanjem
Arijela, zbirke koja je izazvala ogromno interesovanje s ove i s one strane
Okeana, doživela mnoga izdanja i proslavila svog tvorca.

Četiri su značajna momenta ove biografije na kojima se zasniva gotovo sva

kritička literatura, sem nekoliko časnih izuzetaka: rani gubitak oca, potajno

126
neprijateljstvo prema majci (formiranje Elektrinog kompleksa), gubitak
muškarca i samoubistvo.

Snažan erotizam karakteriše čitavo delo Silvije Plat. Opsednutost smrću samo
je konsekventna posledica ogromne erotske snage koja se od ove pesnikinje
ispoljava u sva svoja tri vida: erotizmu tela, sakralnom erotizmu i erotizmu
srca. U njenoj poeziji smrt se dosledno doživljava kao erotski čin u kojem se
diskontinuirano biće, kako kaže Žorž Bataj, predaje svom kontinuitetu koji je i
pronađeni smisao i mogućnost ponovnog rođenja. Sva ova tri erotizma
prelivaju se u njenoj poeziji jedan u drugi, služeći se kako neiscrpnim
arsenalom hrišćanske simbolike, tako i artiklima i artefaktima savremenog
sveta pretvorenim u svojevrsne fetiše. Biti u vlasti erotizma znači ne znati za
granice, znači kršiti zabrane.

Dok je pisala onako kako je to svet želeo, to jest njena majka, njen muškarac,
njene kolege, njeni profesori, konačno Jejts i kompanija, dok je očekivala
aplauz, Silvija Plat je bila Kolos. Kad se razbilo ogledalo u kojem je tražila
svoju idealnu sliku, tek tada, na komadićima srče, njena autentična
stvaralačka energija, oslobođena njenog "kraljevsko-kurvinsko super ega",
mogla je da stvori pravu sliku – Arijela, za kojom je tako dugo tragalo njeno
istinsko biće. Kao da su se na nju u potpunosti odnosile reči koje je Blok
uputio Ani Ahmatovoj: "Dosta, ne piši pesme pred muškarcem, piši ih pred
Bogom!"

Priče o Silviji Plat kao feministkinji besmislene su koliko i proglašavanje njene

poezije za intelektualnu. Pojavni svet, kao spoljašnje iskustvo, bio je za nju
samo povod da se govori o onom drugom svetu, svetu unutrašnjeg iskustva
kojem i pripada erotizam i koji sa razumskim ima malo ili pak uopšte nema
doticaja. S druge strane, samo je na oko paradoksalna tvrdnja da su njoj
autoritativna majka, provincijalna sredina i neprobojni muški bedem bili
neophodno potrebni kao izazov i izvor snage. U erotizmu, kaže Bataj, veličina
zabrane proporcionalna je erotskoj snazi i dobijenom zadovoljstvu. Najbolju
"žensku" literaturu pisale su malograđanke, a ne emancipovane žene
oslobođene društvenih stega oličenih u patrijarhalnom moralu zapadne
civilizacije. Tamo gde su se puritanizam i tradicionalna ženstvenost sudarali sa
dubokim prodorima u metafiziku bića i sveta, otpor je bio tako silovit da je
pucala kora života rađajući bebe od najčistije duhovne tvari.

Kritička literatura o Silviji Plat davno je prerasla njeno neveliko delo. Sociološki
gledano, ona predstavlja tipičan američki fenomen, potrebu društva da se, s
vremena na vreme, identifikuje sa nekim od svojih žrtvovanih predstavnika.
Pažnja koju je njeno delo izazvalo posle njenog samoubistva, po mišljenju
Suzan Sontag, "pažnja je drugog reda, neka vrsta apoteoze". Savremena
američka istorija prepuna je ovakvih primera. Merilin Monro i Dženis Džoplin,

127
 za života erotski simboli, postale su svetice. Džon Lenon je pevao, dok je nag
išao u susret svom ubici, "Raspeli su me" – i raspeli su ga. Plath-people, kako
poklonike njene poezije podsmešljivo nazivaju neki kritičari, bez zazora
manipulišu "krvlju i telom" Silvije Plat u sasvim religiozne svrhe. Snaga
erotizma nastavlja da deluje jer, dosledan je Bataj, "erotizam je potvrđivanje
života čak i u smrti".

Ljiljana Đurđić
(delovi pogovora i prevod sa engleskog)

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

Ženski Lazar

Opet sam to izvela

Jednom u svakih deset leta
To mi uspeva -

Neka vrsta pokretnog čuda, moja put

sjajna kao nacistički abažur,
moje desno stopalo

Pritiskač za hartiju
Moje lice bezlično, fino
Jevrejsko rublje.

Salvet u kut,
O, moj neprijatelju.
Jesam li užasna?

Nos, očne duplje, svi zubi?

Neprijatni zadah
Nestaće za dan.

Ubrzo, ubrzo će meso

128
Što grobna ga raka pojede
Kod kuće na meni da bude

A ja nasmejana žena.
Meni je tek trideseta.
I kao mačka mogu devet puta da mrem.

Ovo je Treći Put.

Koliko đubreta
Za uništenje svake decenije.

Koliki milion niti.

Gomila što krcka kikiriki
Gura se da vidi

Kako mi odvijaju ruku, nogu-

Veliko svlačenje.
Gospodo, dame,

To su moje ruke
Moja kolena
Moguće da sam kost i koža

Pa ipak ista sam, identična žena

Prvi put se desilo kad mi je bilo deset godina.
Nesrećan slucaj

Drugi put sam mislila

Da istrajem i da se više ne vraćam tu.
Njihala sam se sklopljena

Ko morska školjka.
Morali su da me zovu i zovu
I crve s mene skidaju kao biserje lepljivo.

129
Umiranje je
Veština kao i sve ostalo,
Ja to izvodim maestralno.

Izvodim tako da izgleda pakleno.

Izvodim tako da izgleda stvarno.
Moglo bi se reći rođena sam za to.

Lako je to izvesti u grobnici.

Lako je to izvesti i ostati gde si.
Ovo je teatralni

Povratak usred bela dana

Istom mestu, istom liku, istom zverskom
Poviku iznenađenja:

"Čudo!"
Koji me obara.
Plaća se

Razgledanje mojih ožiljaka, plaća se

Slušanje mog srca -
Stvarno kuca.

I plaća se, mnogo se plaća

Za reč ili dodir
Il kaplju krvi

Pramen moje kose ili mog odela.

Zato, zato Herr Doktor,
Zato Herr Neprijatelj -

Ja sam vaše delo,

Ja sam vaše blago,
Čedo od suva zlata

130
 Sto se u vrisak istapa.
Vrtim se i gorim.
Ne mislite da vašu veliku brigu sporim.

Pepeo, pepeo-
Džarate i mešate.
Meso, kost, ničeg tu nema -

Parče sapuna,
Burma s venčanja,
Plomba zlatna.

Herr Bog, Herr Lucifer

Oprez
Oprez.

Iz pepela
Ustajem s kosama crvenim
I muškarce kao zrak tamanim.

____________________________________________ Ja sam okomita

No ja bih radije bila vodoravna.

Ja nisam drvo s korijenom u zemlji
Što siše minerale i majčinsku ljubav
Kako bih svakog ožujka mogla svjetlucati u lišću,
Niti sam ja ljepota vrtne ljehe
Što privlači svoj dio uzvika "Ah", živopisno obojena,
Nesvjesna da će uskoro morati izgubiti latice.
U usporedbi sa mnom, drvo je besmrtno
A vrtna gredica nije visoka, no to više iznenađuje.
I ja želim dug vijek prvoga i izazovnost potonje.

Noćas, u jedva zamjetnoj svjetlosti zvijezda,

Drveće i cvijeće rasiplje svoje prohladne mirise.
Šećem među njima, no nijedno od njih me ne zamjećuje.
Katkada mislim da kada spavam
Mora da sam im najsavršenije nalik -
Misli su postale nejasnim.
Prirodnije je za me da ležim.
Tad smo nebo i ja u otvorenom razgovoru,
A bit ću korisna kad konačno legnem:
Tad će me drveće moći već jednom dotaći i cvjetovi naći vremena za me.

131
 GROZNICA 41

Čisto? Šta je to?

Jezici pakla su
mlitavi, mlitavi k'o trostruki

Jezici mlitavog, debelog Kerbera

što na ulazu dahće. Nemoćan
lizanjem da očisti

Grozničavu tetivu, greh, greh.

Zapomaže fitilj.
Neuništivi vonj

Ugašene sveće!
Ljubav, ljubav, niski pramenovi dima se viju
oko mene k'o Isidorini šalovi, bojim se

Zakačiće se jedan i u tačku zaglaviti.

Takvi sumorno žuti pramenovi dima
sopstveni element tvore. Neće se razići,

Već će oko Zemlje kružiti

gušeći staro i nejako,
bolešljivo

U kolevci odojče nežno,

grozna orhideja
viseći svoj vrt u zraku veša,

Djavolji leopard!
Izbeli njega radijacija
i ubija začas.

Tela preljubnika pomazujući

k'o pepeo Hirošimu i razjedajući.
Greh. Greh.

Dragi, svu noć

gasih se i palih, gasih se i palih.
Preteški postaju čaršavi k'o bludnikov poljubac.

Tri dana. Tri noći.

Limunova voda, pileća
voda, gadi mi se voda.

Prečista sam za tebe il' bilo koga.

Telo me tvoje
ranjava kao što svet ranjava Boga. Svetiljka sam -

132
Moja glava mesec
od japanske hartije, moja od zlata iskovana koža
beskrajno fina i beskrajno skupa.

Zar te ne užasava moja vrelina? I moja svetlost.

Celom sobom kamelija sam neizmerna
što žari se i ljeska, blesak do bleska.

Mislim da se dižem,
mislim da ću se uzneti...
Late brojanice od vrelog metala, i ja, ljubavi ja

Čista sam acetilenska

Devica,
opervažena ružama

Poljupcima, kerubinima,
svim onim što te ružičaste trice znače.
Ni tebi, ni njemu

Ni njemu, ni njemu
(moja se ja rastvaraju, podsuknje stare drolje) -
Raju.
Luna i tisovo stablo

Svetlost uma je to, hladna i planetarna.

Stabla uma su crna. Svetlost je plava.
Na moja stopala, ko da sam Gospod, trave polažu svoje jade,
Članke mi peckaju i o prolaznosti mrmore.
Dimne, utvarne magle nastanjuju to mesto
Od moje kuće odeljeno nizom nadgrobnih ploča.
Prosto ne mogu da nazrem kuda se stiže.

Luna nije izlaz. I sama je lice,

Belo ko zglob i strašno uznemireno.
More za sobom vuče, ko mračno zlodelo; ćuti
Sa O-zevom potpunog očaja. Tu ja živim.
Dvaput nedeljom, zvona izbezume nebo –
Osam velikih jezika obznanjuju Vaskrsenje.
Na kraju, trezveno odbiju svoja imena.

Uvis stremi tisovo stablo. Gotskog je oblika.

Oči ga slede i lunu pronalaze.
Luna je moja mati. Nije ona mila ko Marija.
Iz njene odore plave mali šišmiši ispadaju i sove.
Kako bih volela da u nežnost verujem –
Lice kipa, svećama umekšano
Skreće, baš k meni, svoje blage oči.

133
 Nisko sam pala. Cvetaju oblaci
Plavi i tajnoviti ponad lica zvezda.
U crkvi, potpuno će pomodreti sveci
Lebdeći na osetljivim stopalima iznad hladnih klecala.

Lica i ruku ukrućenih od svetosti.

Luna ne vidi ništa od toga. Gola je ona i divlja.
A poruka tisovog stabla je tmina – tmina i tišina.


 Sitni Sati

Prazna, odjekujem i za najmanjim korakom,

Muzej bez kipova, velichajan zbog stupova, trijemova, rotunda.
U mom dvorishtu vodoskok shiklja i tone natrag u sama sebe,
Opatichkog srca i slijep za svijet. Mramorni ljiljani
Hlape svoju bljedocu kao mio miris.

Zamishljam se sa silnom publikom,

Kao majku bijele i nekoliko golookih Apolona.
Namjesto toga, mrtvi me vrijedjaju pazznjom,
I nishta se ne mozze dogoditi.
Mjesec polazze ruku na moje chelo,
Bezizrazzajnog lica i nijem poput bolnicharke.




 JUTARNJA PESMA

Ljubav te navije kao podmazani džepni sat,

Babica te je potapšala po stopalima, i tvoj ogoljeni krik
Smestio se između čestica.
Naši glasovi odjekuju, uveličavaju naš dolazak. Nova statua.
U promaji muzeja, tvoja nagost
baca senku na našu sigurnost. Stojimo okolo uprazno kao zidovi.

Nisam ti više majka

Kada oblaci glade ogledalo da bi odrazilo njihovo sopstveno usporeno
Nestajanje pod rukom vetra.
Čitave noći tvoj dah kao noćni leptir
Treperi između spljoštenih ružičastih ruža. Budim se da bih čula:
Udaljeno more šumi mi ušima.
Jedan krik, i spotičem se o krevet, teška kao krava i rascvetana
U svojoj viktorijanskoj spavaćici.
Tvoja usta otvoreno čista kao mačja. Prozorsko okno
Beli i guta svoje bezizrazne zvezde. I sada ispituješ

134
 Tu svoju šaku tonova;
Jasni samoglasnici dižu se poput balona.



 DIJETE

Tvoje bistro oko je jedna apsolutno divna stvar.

Želim ga ispuniti bojom i patkama,
Novim zoološkim vrtom

Čija imena ti izmišljaš

Proljećna pahuljica, Indijanska lula,
Mala

Stabljika bez neravnine,

Jezerce u koje bi slike
Bile velike i klasične

Ne ovo mučno
Svijanje ruku, ovaj mračan
Strop bez zvijezde




 Bolje Uskrsnuce

Pameti nemam, ni rechi ni suza;

Srce u meni kao kamen je,
Za nade i strahove previshe utrnulo je;
Gledaj desno, gledaj levo, sama ostajem;
Podizzem svoje ochi zgasnule od tuge;
Ne vidim brda vechna;
Moj zzivot kao opali list je;
O, Isuse, ozzivi me!



SUPARNIK

Kad bi se luna smejala, na tebe bi ličila.

Isti utisak ostavljaš
Prekrasnog nečeg, al razornog.
I ti i ona veliki ste dužnici svetla.
Njena O-usta nad svetom tuže; tvoja su prirodna

135
A prvi ti je dar da sve u kamen pretvoriš.
Budim se u mauzoleju; tu si,
Lupkaš prstima po mermernom stolu, tražiš cigarete,
Pakostan ko žena, al ne tako nervozan,
I od želje mreš da nešto bespogovorno laneš.

Luna takođe, svoje podanstvo ponižava.

Al danju je smešna.
Nezadovoljstva tvoja, s druge strane,
Stižu kroz poštanski prorez s redovitošću punom ljubavi,
Bela i prazna, rasprostiruća ko ugljen-monoksid.

Ni dana bez vesti od tebe,

Šetaš možda Afrikom, al misliš na mene.

____________________________________________

POSLJEDNJE RIJEČI

Ne želim skroman sanduk, želim sarkofag

Tigrastih šara i na njemu lice
Oblo kao mjesec, pogleda gore uprta.
Želim ih gledati kada stignu
Kopajući medju nijemim rudama, korijenjem.
Već ih vidim – lica blijedih, poput zvijezda dalekih.
Sad nisu ništa, nisu čak ni dječica.
Zamišljam ih bez očeva i majki, poput prvih bogova.
Pitat će se bijah li značajna?
Trebala bih ušećeriti i sačuvati svoje dane kao voće!
Moje se ogledalo zamagljuje!
Još koji dah i neće više baš ništa odražavati.
Cvjetovi i lica postaju bijeli papir.

Ne uzdam se u dušu, Ona izmiče poput pare.

U snovima, kroz otvor usta ili oka. Ne mogu je zaustaviti.
Jednog se dana neće vratiti. Stvari nisu takve.
One ostaju, njihovi maleni osobiti odsjaji
Podstaknuti čestom upotrebom. Gotovo predu.
Kad mi se tabani ohlade,
Utješit će me modro oko mog tirkiza.
Dajte mi moje bakrene kuhinjske lonce, nek se moji crvene lonci

136
Rascvjetaju oko mene poput noćnog cvijeća, mirisni.
Omotat će me u zavoje, pohranit će mi srce
Podno mojih nogu u urednom smotuljku.
Sama ću sebe jedva prepoznati. Bit će mračno,
A sjaj ovih stvarčica sladji od lica božice Ištar.

U GIPSU

Nikada se iz ovoga neću iskobeljati! Sad postoje dvije mene:

Ova nova apsolutno bijela osoba i ona stara, žuta,
A bijela je zasigurno nadmoćnija.
Nije joj potrebna hrana, jedna je od prvih svetica.
U početku sam je mrzila, nije imala nikakvu osobnost,
Ležala je sa mnom u postelji kao mrtvo truplo
A ja sam se bojala jer bje oblikovana poput mene.

Samo mnogo bjelja, nelomljivija i nije prigovarala.

Ne usnuh sedmicu dana, tako je bila ledena.
Optuživala sam je za sve i sva no nije odgovarala.
Nisam mogla shvatiti njeno glupo ponašanje!
Kada sam je udarila, ni pomakla se nije,
Kao istinska pacifistkinja.
Tad spoznah da je želja moja ljubav:
Počela se ugrijavati, a ja otkrih njene prednosti.

Ona bez mene ne bi postojala, stoga je, naravno, bila zahvalna.

Dadoh joj dušu, cvjetala sam iz nje kao što ruža
Cvjeta iz vaze od ne naročito dragocjenog porculana,
I ja bijah ta koja je privlačila svačiju pažnju,
Ne njena bjelina i ljepota, kako sam isprva pretpostavljala.
Postupala sam s njom pomalo pokroviteljski,
A ona je to progutala.
Odmah biste pogodili da je ropskog mentaliteta.

Nisam se protivila njenoj brizi za mene, a ona je to obožavala.

Ujutru me budila zarana, odražavajuć’ sunce
Sa svog začudjujuće bijelog torza pa ne mogoh da ne primjetim
Njenu urednost i njenu mirnoću i nju strpljivost:
Ugadjala je mojoj slabosti kao najbolja bolničarka,
Držeći kosti na mjestu kako bi pravilno zarasle.

137
S vremenom naš odnos postade strastveniji.

Prestala je prianjati uza me i činila se rezervisanom.

Osjećala sam kako me kritikuje uprkos sebi,
Kao da je moje navike na neki način vrijedjaju.
Unutra je puštala promaje i postajala sve rastresenija.
A mene je koža svrbila i ljuštila se u mekim ljuščicama.
Samo zato što me je loše njegovala.
Tad vidjeh u čemu je nevolja: ona je mislila da je besmrtna.

Htjela me je ostaviti, misleć da je nadmoćna,

Ta držala sam je u mraku i ona je bila kivna.
Traćeti dane dvoreći polovinu tijela!
Tajno se stala nadati da ću umrijeti.
Tad bi mogla prekriti moja usta i oči, prekriti me cijelu,
I nositi moje nefarbano lice kao što čahura mumije
Nosi lice faraona, premda sačinjeno od blata i vode.

Nisam bila u mogućnosti da je se otarasim.

Tako me je dugo podržavala da postatoh mlitava
Zaboravila sam čak kako da hodam ili sjedim,
Pa sam pazila da je ni na koji način ne uzrujam.
Ili se prije vremena pohvalim kako ću se osvetiti.
Živjeti s njom bilo je kao živjeti s vlastitim lijesom:
Ipak još uvijek sam o njoj ovisila, no sa žaljenjem.

Običavala sam misliti da bismo mogle uspjeti zajedno

Najposlije, bijaše to neka vrsta braka, bivati tako blizu.
Sad mi je jasno, ili ona ili ja.
Ona može biti svetica, a ja ružna i dlakava,
No uskoro će saznati da to ništa ne znači.
Prikupljam snagu; jednog ću se dana snaći bez nje,
A ona će tad ginuti od praznine, osjećajući kako joj nedostajem.

MARIJINA PJESMA

Nedeljno jagnje crvči u masti.

Mast
Žrtvuje svoju neprovidnost...

Okno, sveto zlato.

Vatra ga čini dragocjenim,

138
Ona ista vatra

Što rastapa masne heretike,

Izjeda Židove.
Njihovi debeli mrtvački pokrovi lebde

Nad brazgotinom Poljske,

Spaljenom Njemačkom.
Oni ne umiru.

Sive ptice opsjedaju moje srce,

Pepeo usta, pepeo oka.
Nastanjuju se. Na visokoj

Klisuri
Što sruči jednog čovjeka u svemir
Peći se užariše poput nebesa, ognjene.

To je srce,
Ovaj pakao u koji gazim,
O zlatno dijete koje svijet će ubiti i pojesti.

____________________________________________

ŽENA BEZ DJECE

Utroba
Štropoće
svojom mahunom, mjesec se
Otkida od stabla a nema kamo poći.

Moj
krajolik je ruka bez crta,
Putevi zauzlani u čvor,
Čvor sam ja.

Ja,
ruža koju ti dovršavaš –
Ovo tijelo,
Ova slonovača

Božja

139
kao vrisak djeteta.
Poput pauka ispredam ogledala
Što vjerna mom
obličju

Izriču samo krv –

Probaj je, tamnocrvenu!
I moja
šuma

Moj pogreb,
I ovaj brijeg i ovaj
Svjetlucav od ustiju
leševa.

TI SI

Na klovna nalik, najsrećniji na svojim rukama,

stopala do zvezda i mesečeva lobanja,
sa škrgama k'o riba. Zdrav razum
zgrčenih palčeva na način dodoa.
Smotan u tebi poput kotura,
lovi svoju tamu k'o što sove rade.
Mutav k'o repa od četvrtog
jula do Dana svih budala,
o, ti visokonarastajući, moj hlepčiću.
Mutan k'o magla i išcekivan k'o pošta.
Dalja od Australije.
Atlas svinutih ledja, naš putujući račić.
Umotan k'o pupoljak a kod kuće
k'o slađica u vrcu salamure.
Vrša puta jegulja, bockavih.
Skakutav k'o meksički grah.
Ispravan k'o dobro izveden zbir.
Čist dosije, s tvojim sopstvenim likom.

Muškarac sam
Mada sam jednog
Avgustovskog jutra
Rodila dete

140
Zdravo dete ružičastih obraza
Sa trbuhom punim mleka
Prirodno – dok je babica
Gurala glavu u međunožje
Kao u plinski štednjak
O na usne deteta
Pala je i druga kap mleka!
Kako je svečano dolazilo
Prvo jutro materinstva
Radost – svetlost
Kroz sobe bolesnika
Nalik igri jaganjaca na proplanku
I dok me je zavodila ta belina
Rub lavora se prelivao
Kad umesto prve vode
Spoznah boju krvi
Šanuh:Samo da ne umrem
Mojom smrcu u trenu
Dete bi izgubilo oba roditelja
Sad sam bespolna
Kao umetnost
Spokojan lebdim
Paperje ili oblak šta li?
Trešnjin cvet možda?
Sam sa desetomesečnom matericom
Praznom kao vasiona
Da samoću predem
S jedne na drugu stranu
Potrebno je samo malo
Da budem sam
Sa svojom poezijom

OGLEDALO

Srebrno sam i egzaktno.Nemam predrasuda.

Što god gledam smjesta progutam
Takvo kakvo jest, nezamagljeno ljubavlju ili nesklonošću.
Nisam okrutno, samo istinoljubivo -
Oko malenoga boga, četvorokutno.
Većinu vremena provodim mozgajući o suprotnom zidu.
Ružicastom, s mrljicama.Toliko već dugo gledam u njega
da pomišljam da je dio mog srca.No on ne treperi.

141
Lica i tama razdvajaju nas uvijek iznova.

Sada sam jezero.Jedna se žena prigiba nada mnom

Tragajući u mojim daljinama za onim što zaista jest.
Potom se okreće onim lažljivcima, svijećama i mjesecu.
Vidim joj leđa i vjerno ih odražavam.
Nagrađuje me suzama i mahanjem ruku.
Mnogo joj značim.Dolazi i odlazi.
Svakoga jutra baš njeno lice zamjenjuje tamu.
U meni je utopila mladu djevojku
I u meni se dan za danom stara žena
Uzdiže prema njoj, poput strašne ribe.

____________________________________________
I ruke rađam onom što ruke nema,
i srce sadim u stenu i čelik,
ja ne mogu da s tugom ne dremam,
kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...

Prispeće pčelinjeg sanduka

Naručila sam to, taj pravilan sanduk od drveta

Kockast ko stolica i za dizanje skoro pretežak.
Rekla bih da je mrtvački kovčeg kakvog kepeca
Il kockastog odojčeta
Da u njemu nije tolika buka.

Sanduk je zaključan, opasan je.

Moram s njim da prenoćim
A ne mogu od njega da se odvojim.
Nema prozora, pa ne vidim šta je unutra.
Postoji samo mrežica, nema odstupnica.

Prislanjam oko na mrežicu.

Mračno je, mračno
S gmizavim osećajem afričkih ruku
Sitnih i skvrčenih za izvoz,
Crno po crnom, ljutito se pentra.

142
Kako da ih napolje pustim?
Žamor me plaši više od svega,
Nerazumljivi slogovi.
To je ko rimska svetina,
Mali, ponaosob, al gospode, zajedno!

Polažem uho na besnu latinštinu.

Nisam Cezar.
Naprosto sam sanduk manijaka naručila.
Mogu i da ih vratim.
Mogu da uginu, ne moram da ih nahranim, ja sam
vlasnica.

Pitam se kolika im je glad.

Pitam se da l bila bih zaboravljena
Samo da im brave otključam i sklonim se u drvo
pretvorena.
Tu je zanovet, njene plave kolonade,
I podsuknje stabla trešnjina.

Možda ću odmah biti zanemarena

U svom mesečevom ruhu i pogrebnom velu.
Nisam izvor medan
Pa zašto bih im bila nišan?
Sutra ću ja da budem slatki Bog, slobodu ću da im dam.

Sanduk je samo privremena stvar.

143
Crni gavran u kišnom vremenu

Tamo gore na ukrućenoj grani

Zgrbio se mokar crni gavran,

Namješta i razmješta perje na kiši.

Ne očekujem da čudo

Ili slučaj

Potpali prizor

U mom oku, niti više tražim

Neku svrhu u bezveznom vremenu,

Samo nek mrljavo lišće pada kako pada,

Bez cifranja, bez navještaja.

Premda, priznajem, ponekad

Želim neki odgovor

Mutvog neba, no ne mogu se požaliti:

Još uvijek neko maleno svjetlo može

Skočiti raspaljeno

Iz kuhinjskog stola ili stolice

Kao da nebeski plam prisvaja

Katkad najtuplje predmete-

Posvećujući tako interval

Inače beznačajan

144
Darovanjem veličine, časti,

Možda čak i ljubavi. U svakom slučaju, sada koračam

Oprezna (jer se to može zbiti

Čak i u ovom tmutnom, trošnom krajoliku); skeptična

A ipak mudra, ne znajući

Koji bi to anđeo mogao poželjeti da zaplamsa

Odjednom kraj mene. Znam samo da gavran

Uređujući crno perje može zasjati tako

Da mi omami čula, podigne

Očne kapke, i odobri

Kratkotrajnu odgodu od straha

Zbog pune neutralnosti. S malo sreće,

Putujući tvrdoglavo kroz ovo doba

Umorna,

Skrpat ću nekakav

Sadržaj. Čuda se događaju.

Želiš li te grčevite

Trikove zračenja nazvati čudima. Opet počinje čekanje,

Dugo čekanje na anđela,

Na taj rijedak, slučajan silazak.

145
...........

Koiko dugo mogu da bidem zid, što vetar zadržava?

Koliko dugo mogu

Da krotim sunce senkom svoga dlana,

I zaustavljam plave strele ledene lune?

Glasovi osame, glasovi tuge

Ogrću me neizbežno.

Kako da ih umilostivi, ta mala uspavanka?

Koliko dugo mogu moje ruke

Da budu zavoji za njegove povrede, a moje reči

Blistave nebeske ptice, što teše, šte teše?

Strašna je to stvar

Biti tako otvoren; to je kao da je moje srce

Navuklo na sebe lice i krenulo u svet.

....................

SMRT I KOMP.

Dve, naravno da su dve.

To sad izgleda sasvim prirodno -
Jedna nikad ne podiže pogled, oči su joj buljave,
Sa naduvenim kapcima, kao u Blejka,
Izlaže svoje

Belege od rođenja što su joj zaštitni znak -

Oštru brazdu na vodi,
Golu

146
Patinu kondora.
A ja sam živo meso. Kljun joj

Škljoca ustranu: još nisam njena.

Govori mi kako loše fotografišem.
Priča mi kako slatko
Izgleda novorođenčad u svojim bolničkim
Frižiderima, samo ti prođe

Žmarac niz kičmu,

A onda zatitraju njene jonske
Smrtne ralje,
Uz sitne koračaje.
Ne smeši se ona, ne puši.

Ona druga to čini,

Kosa joj duga i hvale vredna.
Kopile
Što masturbira tu raskoš,
Hoće da bude voljena.

Ja se ne mičem.
Mraz je u obliku cveta,

Rosa u obliku zvezde,

Mrtvo je zvono,
Mrtvo.

Neko je likvidiran.

____________________________________________

Zimska Stabla

Vlazzne tinte svanuca rastachu modrinom.

Na upijachu od magle
Stabla izgledaju kao botanichki crtezz –
Sjecanja shto rastu, prsten za prstenom,
Nizovi vjenchanja.

Ne poznajuc’ pobachaje ni bludnichenja,

147
Postojanija od zzena,
Ona siju tako bez napora!
Kushajuci vjetrove, beznoge,
Do pasa u istoriji.

Prepuna krila, onosvjetovna.

U ovom, ona se Lede.
O majko lishca i mirluha
Ko su ove piete?
Sjene golubova grivnjasha jednolichno pjevaju,
Al’ ne olakshavaju nishta.

____________________________________________

KONTUZIJA

Boja plavi to mjesto, mutno grimizna.

Ostatak je tijela istrt,
Boje je bisera.

U zjalu stijene
More hlapće ostrvljeno,
Jedna šupljina središte je cijelog mora.

Znamen kobi,
Veličine muhe,
Plazi niz zid.

Srce se zatvara,
More se povlači,
Ogledala su zastrta.

____________________________________________

LUNA I TISOVO STABLO

Svetlost uma je to, hladna i planetarna.

Stabla uma su crna. Svetlost je plava.
Na moja stopala, ko da sam Gospod, trave polažu svoje jade,

148
Članke mi peckaju i o prolaznosti mrmore.
Dimne, utvarne magle nastanjuju to mesto
Od moje kuće odeljeno nizom nadgrobnih ploča.
Prosto ne mogu da nazrem kuda se stiže.

Luna nije izlaz. I sama je lice,

Belo ko zglob i strašno uznemireno.
More za sobom vuče, ko mračno zlodelo; ćuti
Sa O-zevom potpunog očaja. Tu ja živim.
Dvaput nedeljom, zvona izbezume nebo –
Osam velikih jezika obznanjuju Vaskrsenje.
Na kraju, trezveno odbiju svoja imena.

Uvis stremi tisovo stablo. Gotskog je oblika.

Oči ga slede i lunu pronalaze.
Luna je moja mati. Nije ona mila ko Marija.
Iz njene odore plave mali šišmiši ispadaju i sove.
Kako bih volela da u nežnost verujem –
Lice kipa, svećama umekšano
Skreće, baš k meni, svoje blage oči.

Nisko sam pala. Cvetaju oblaci

Plavi i tajnoviti ponad lica zvezda.
U crkvi, potpuno će pomodreti sveci
Lebdeći na osetljivim stopalima iznad hladnih klecala.

Lica i ruku ukrućenih od svetosti.

Luna ne vidi ništa od toga. Gola je ona i divlja.
A poruka tisovog stabla je tmina – tmina i tišina.

____________________________________________

Branje Kupina

Niko na putu, nishta, nishta do kupina,

Kupina s obje strane, premda uglavnom na desnoj,
Aleja kupina, shto spushta se u zavojima, i more shto se
Talasa na njenu kraju. Kupine
Krupne ko jagodice palca, i nijeme kao ochi
Od ebanovine u zzivici, nabrekle od
Modro-crvenih sokova. Po mojim ih prstima rasipaju.
Nisam trazzila to krvno posestrimstvo; mora da me vole.

149
Prilagodjuju se mojoj boci za mlijeko, sploshcujuci se.

Iznad nas lete chavke u crnim, kakofonichnim jatima,

Komadici izgorjelog papira shto se obrcu na vjetrovitom nebu.
Samo njihov glas prosvjeduje, prosvjeduje....
Ne vjerujem da ce se more uopshte pojaviti.
Visinske, zelene livade zzare se kao iznutra zapaljene.
Stizzem do grma kupina tako zrelih da je grm muha,
Shto su plavo-zelenim trbusima i staklastim krilcima
Sachinile kineski paravan.
Medna svetkovina kupina ih je omamila; one vjeruju u raj.
Josh jedan zavoj, i kupinama i grmlju je kraj.

Jedino shto sad dolazi jest more.

Izmedju dva brezzuljka jurnuv, nenadan se vjetar usmjeri na me,
Cushkajuci me utvarnim rubljem po licu,
Ovi su brezzuljci suvishe zeleni i svjezzi a da bi okusili so.
Slijedim kozju stazu izmedju njih. Posljednji me zavoj dovodi
Do sjeverne strane brezzuljka, a ta je strana narandzasta stijena
Koja ne gleda u nishta, nishta, osim velikog prostora
Bijelih i kositrenih svjetala i buke kao da kovachi srebra
Kuju i kuju nepodatnu kovinu.

Dobrota

Dobrota se oko moje kuće šunja.

Dama Dobrota, tako je fina!
Plavi i crveni dragulji njenog prstenja dime se
U prozorima, ogledala se
Ispunjavaju osmesima.

Šta je stvarnije od detinjeg plača?

Možda je divljiji plač zeca
Al duše on nema.
Šećer sve leči, tako kaže Dobrota.
Šećer je neophodan fluid.

Njegovi kristali melem mali,

O, dobroto, dobroto,
Što parčiće sakupljaš ljupko!
Moje japanske svile, očajni leptiri,
Mogu svakog časa biti probodeni, anestezirani.

150
I evo tebe, s šoljom čaja
U paru zamotanom.
Mlaz krvi je poezija,
Ništa ga ne zaustavlja.
Pružaš mi dva čeda, dva ružina cveta.

Obešeni

Ščepao me za koren kose bog neki.

Cvrčah mu u plavim voltima poput proroka pustinjaka.

Ko gušterov kapak škljocnuše s vidika noći:

Svet šturih belih dana u duplji bez senika.

Grabljiva dosada za ovo me drvo pribi.

Da je on na mom mestu, isto učinio bi.

____________________________________________

TATICA

Ne valjaš ti, ne valjaš ti

više, cipelo crne masti
u kojoj sam živela poput stopala
trideset leta, sirota i bela,
jedva se usudjujući da udahnem il' učinim apći.

Tatice, morala sam te ubiti.

Ti umro si pre no što sam imala vremena...
Težak poput mramora, torba puna Boga
sablasni kip s jednim nožnim palcem
veliko k'o foka iz Friska

I glavom u ćudljivom Atlantiku

gde se zeleno preko plavog preliva
u vodama divnog Nosita.
Molila sam da te vratim tu.
Ach, du.

Na nemačkom jeziku, u poljskom gradu

151
što sravnjen je valjkom
ratova, ratova, ratova.
Al' ime je gradu obično.
Moj prijatelj Poljak

Kaže da ih je tuce il' dva-tri,

pa nikad nisam mogla reći gde si ti
kročio, koren pustio.
Nikad nisam mogla s tobom govoriti,
jezik mi se zaglavio u vilici.

Zaglavio se u zamci, bodljikavoj žici.

Ich, Ich, Ich, Ich.
Jedva da govorih.
Od svakog sam Nemca mislila da si ti.
I ta bestidna jezičina

Mašinerija, mašinerija
što me grubo gura k'o da sam Juda.
Juda za Dahau, Aušvic, Belsen.
Počela sam da govorim k'o Juda.
Mislim da možda i jesam Juda.

Snegovi Tirola, svetlo bečko pivo

nisu odveć čisti ni istinski.
S mojim ciganskim pretkom i srećom hudom
i mojim tarok-špilom i mojim tarok-špilom
mogla bih pomalo i Juda biti.

Uvek si me platio ti,

s tvojom Luftwaffe, tvojim ćurli-ćurli,
i tvojim urednim brkom
i okom arijevskim, što plavo sjakti.
Panzer-man, panzer-man, o, ti....

Ne bog nego svastika

toliko crna da se nijedno nebo ne može provući.
Svaka žena obožava fašistu,
čizma u lice, zversko
zversko srce zveri k'o ti.

Ti stojiš pred školskom tablom, tatice,

na slici koju imam o tebi,
razrez ti na bradi umesto na nozi

152
al' manji djavo zato nisi, niti si
išta manje onaj čovek crni

Što uspe moje lepo crveno srce na dvoje pregristi.

Deset mi je leta bilo kad su te sahranili.
Sa dvadeset sam pokušala da umrem.
I da se vratim, vratim, vratim tebi.
Mislila sam i kosti će hteti.

Al' iz vreće su me izvukli

i lepkom spojili,
i tad sam znala šta mi je činiti.
Napravila sam model po tebi.
Čoveka u crnom s Meinkamph izgledom

I sklonošću da muči i tlači.

I rekla sam: postojati, postojati.
Zato sam, tatice, najzad na slobodi.
Crni telefon je iz korena isključen,
glasovi kroz njega ne mogu gmizati.

Ako sam morala jednog, morala sam dvojicu ubiti.

Vampira koji je tvrdio da je ti
i celo jedno leto krv mi pio,
sedam leta, ako baš hoćeš da znaš.
Tatice, sad možeš opet da počivaš.

Kolac je u tvom debelom crnom srcu

a seljaci te nikad nisu voleli.
Igraju oni sad i gaze po tebi.
Uvek su znali da si to ti.
Tatice, tatice, skote, ja sam na slobodi.

____________________________________________

Mala fuga

Tisini crni prsti mašu;

Oblaci hladni prolaze.
Gluvi i nemi tako
Slepima daju znake, a oni ih ignorišu.

153
Volim crne iskaze.
Bezličnost onog oblaka, sad!
Svud belog ko oko!
Oko slepog pijaniste

Za mojim stolom na brodu.

Opipavao je svoje jelo.
Prsti su njegovi imali njuške lasica.
Nisam ih se mogla nagledati.

Betovena je mogao da čuje:

Crna tisa, beli oblačak,
Strahoviti prepleti.
Prsti-zamke - metež među dirkama.

Prazno i suludo poput tanjira,

Tako se smeju slepci.
Zavidim velikim zvucima,
Tisinoj živici Grosse Fuge.

Gluvoća je nešto sasvim drugo.

Takav mračan levak, oče moj!
Vidim tvoj glas
Crn i razlistan, ko u detinjstvu mom,

Tisina živica od zapovesti,

Gotska i varvarska, čisto nemačka.
Iz nje mrtvi zapomažu.
Potpuno sam nedužna.

Tisa je moj Hrist, dakle!

Zar nije isto tako mučena?
A ti, za vreme velikog rata
U kalifornijskom delikatesu

Seckaš kobasice!
Boje one moj san,
Crvene, šarene, kao vratovi odsečene.
Kakva je to bila tišina!

Velika tišina druge zapovesti.

Sedam mi je leta bilo, ništa nisam znala.
Svet se desio.
Jednu si nogu imao, i pruski duh.

154
Slični sad oblaci
Šire svoje prazne čaršave.
Ništa ne kažeš?
Moje je sećanje slabo

Pamtim jedno oko plavo,

Aktentašnu punu mandarina.
Čovek je to bio, znači!
Crno je zjapila smrt, kao drvo crno.

Preživljavam taj trenutak,

Sređujući svoje jutro.
Moji su ovo prsti, moja je ovo beba.
Oblaci su venčana odora, od onog bledila.

____________________________________________

Rez

za Susan O' Neill Roe

Divota -
Moj palac umesto luka.
Nema više vrška
Tek nekakva šarka

Kožna,
Jagodica kao šešir,
Samrtno bleda.
Pa crveni taj pliš.

Pokloniče mali,
Indijanac ti skide skalp.
Ćureća kresta tvog
Ćilima odmotava se

Pravo iz srca.
Stupam na njega,
Ščepavši bocu

155
Ružičastog sekta.

Svetkovina je to.
Iz posekotine
Istrčava vojnika milion
Crveni mundir na svakom.

Na čijoj li su strani?
O moj
Homunkuluse, bolna sam ti.
Pilulu uzeh da umorim

Tanušni
Papirnati osećaj
Saboteur,
Kamikazo -

Mrlja na tvojoj
Kju-Kluks-Klan gazi
Babuški
Tamni i gasne, a kad

Loptasta
Srž tvog srca
Suprotstavi svoj mali
Mlin tišine

Kako đipaš -
Trepanirani ratniče,
Prljavče,
Palče patrljče.

____________________________________________
m....

Rođendanski dar

Šta je to, iza tog vela, ružno, lepo?

Svetluca, ima li srca, ima li oštrica?

Sigurna sam da je posebno, sigurna sam da baš to želim.

Dok ćutke kuvam, osećam kako me gleda, osećam kako misli

156
Da li je to ona pred kojom treba da se pojavim,
Da li je to izabranica, ta s crnim očnim dupljama i ožiljkom?

Meri brašno, višak sklanja.

Držeći se pravila, pravila, pravila.

Da li je to ta za blagovesti?
Gospode, kakva smejurija!

Ali svetluca, ne prestaje, mislim da me želi.

Bilo bi mi svejedno i da su kosti ili dugme od bisera.

Ove godine i ne očekujem bog zna šta od dara.

Konačno samo sam slučajno živa.

Htedoh tog puta da se ubijem na svaki način.

Sad tu su ti velovi, što svetlucaju kao zavese,

Prozirni sateni jednog januarskog prozora,

Beli kao bebina presvlaka i blistavi od samrtnog daha. O,
slonovačo!

Mora da je kljova tamo, neki stub-utvara.

Zar ne vidiš da mi nije važno šta je?

Zar mi ga ne mozeš dati?

Ne stidi se - ne mari ako je malo.

Ne budi zao, spremna sam na ogromno.

Sedimo kraj njega svako sa svoje strane i divimo se sjaju,

Caklini, mnogostrukosti njegovoj sličnoj ogledalu.

Poslednju večeru pojedimo s njega, kao s bolničkog tanjira.

Znam zašto nećeš da mi ga daš,

Prestravljen si

Odleteće svet u jednom vrisku, i tvoja glava zajedno s njim,

Reljefna, bronzana, antički štit,

Čudo za tvoje praunuke.

Ne boj se, nije tako.

157
Samo ću ga uzeti i tiho se skloniti.
Nećeš čuti otvaranje, ni šuškanje papira,

Ni skidanje vrpce, ni uzvik na kraju.

Rekla bih da ne ceniš baš moju diskreciju.

Da samo znaš kako velovi razaraju moje dane.

Za tebe oni su samo prozračnost, čisti zrak.

Ali, Gospode, oblaci su kao pamuk.

Armija njih. Oni su ugljen - monoksid.

Slatko, slatko ih udišem

Puneći vene nevidljivim, milionima

Mogućih čestica što otkucavaju godine moga žića.

U srebro si odeven za ovu priliku. O, računaru -

Zar ne mozeš nešto da propustiš i ostaviš celo?

Moraš li purpurom da žigošeš svaki deo?

Moraš li da ubiješ sve što možeš?

Jedino to danas želim, i samo mi ti to možeš dati.

Stoji pod mojim prozorom, veliko kao nebo.

Iz mojih čaršava diše, ledeno mrtvo središte,

Gde se prosuti životi mrznu i koče za istoriju,

Nek ne dođe poštom, prst po prst.

Nek ne dođe rečju sa usana, bilo bi meni šezdeset godina

Kad bi celo dospelo, bila bih odveć tupa da ga upotrebim.

Samo skini veo, veo, veo.

Kad bi to bila smrt

Divila bih se njenom dubokom značenju, njenim

vanvremenim očima

Znala bih da si ozbiljan ti.

Tad bila bi to čast, bio bi to rođendan.

I ne bi sekao nož, već prodirao

158
Nevin i čist kao plač novorođenčeta,
A od mene bi kliznula vasiona.

____________________________________________

Sastanak pčela

Ko su ti ljudi što me dočekuju na mostu? Meštani

Pastor, babica, crkvenjak, zastupnik pčela.
Nezaštićena sam u letnjoj haljini bez rukava,
A oni su svi u rukavicama i pokriveni, zašto mi
Niko nije rekao?
Smeše se i spuštaju velove prikačene za starinske šešire.

Naga sam poput kokošije šije, zar me niko ne voli?

Da, evo sekretarice pčela u belom radnom mantilu,
Zakopčava mi manžetne oko članaka i prorez od
Vrata do kolena.
Sad sam mlečikina svila, neće opaziti pčele.
Neće nanjušiti moj strah, moj strah, moj strah.

Ko li je sad pastor, taj čovek u crnom?

Ko li je babica, to je njen plavi kaput?
Svi klimaju četvrtastim crnim glavama, oni su
Vitezovi pod vizirima,
Grudni oklopi od gaze svezani im u čvor pod pazuhom.
Menjaju im se osmesi i glasi. Vode me kroz grahovo polje.

Staniolske trake namiguju slično ljudima,

Perjane pajalice šire svoje ruke u moru grahovog cveta,
Grahovog cveta krem boje s crnim očima i listovima
Nalik na ugnjavljena srca.
Jesu li to ugrušci krvi što ih vreže vuku na uzici?
Ne, ne to su skerletni cvetovi koji će se jednog dana jesti.

Sad mi daju moderan italijanski šešir od bele slame

I crni veo što se oblikuje prema mom licu,

159
Postajem jedna od njih.
Vode me ka potkresanom gaju, krugu košnica.
Da l to glog tako otužno miriše?
Jalovo glogovo telo, eterom opija svoju decu.

Vrši li se tu neka operacija?

Hirurga ti iščekuju moji susedi,
To priviđenje sa zelenom kacigom,
Sjajnim rukavicama i belom odorom.
Da l to je kasapin, piljar, poštar, neko koga znam?

Ne mogu da pobegnem, ukorenjena sam, a žutovilka

me pozleđuje
svojim žutim kesama, svojim bodljikavim arsenalom.
Ne bih mogla da pobegnem a da ne moram bežati zauvek.
Bela košnica je zaštićena poput device.
Otvara svoje rasplodne ćelije, svoj med, i tiho bruji.

Kolutovi i pramenje dima u gaju.

Mozak košnice misli da to je svemu kraj.
Evo ih dolaze, prethodnica, na histeričnim lastišima.
Ako stojim potpuno mirno, pomisliće da sam divlja trava,
Lakoverna glava nedirnuta njihovom zloćom,
Koja čak ni ne klima, osoba od ugleda u živici.
Meštani otvaraju odaje, love maticu.
Skriva li se ona, jede li med? Jako je mudra.
Stara je, stara, stara, mora da živi još godinu dana,
I ona to zna.
Dok u ćelijama nalik na članke prstiju nove device

Snatre o dvoboju u kom će neizbežno pobediti,

Voštana ih zavesa deli od svadbenog leta,
Uzleta žene ubice u nebo koje je ljubi.
Meštani sele device, neće biti ubijanja.
Stara matica se ne pokazuje, zar je toliko nezahvalna?

Iscrpljena sam, iscrpljena

Beli stub u pomračenju noževa.
Ja sam mađioničareva mala koja nikad ne ustukne.

160
Meštani razvezuju maske, rukuju se.
Čiji je ono beli dugački sanduk u gaju, šta su to
Oni uspeli da urade, zašto sam ja hladna?

____________________________________________

"Nisam želela nikakvo cveće, samo sam želela

Da ležim sa podignutim rukama svojim, potpuno prazna.
Koja sloboda je to, nemaš pojma koja je to sloboda
Spokoj je toliko veliki da te obmamnjuje,
A ništa ne traži, ni traku sa imenom, ni sitnicu." (Tulipani)

____________________________________________

KOLOS

Nikada neću uspeti da te potpuno sastavim.

Spojen, zalepljen, i pravilno uzglobljen.
Revanje mule, hroktanje svinje, bludno gaktanje
I dalje teče iz tvojih ogromnih usta.
Ovo je gore od kakve njive.

Možda smatraš se kakvim proročištem.

Glas mrtvaca, ili nekog boga.
Trideset godina trudih se
Da ti mulj iz grla izvadim
Ništa pametnija nisam.

Penjući se malim lestvama sa lepilom i lizalom

Pužem poput mrava u crnini
Preko jutara tvoje obrve
Da popravim velike ploče lobanje i očistim
Ćelave, bele humke sa očiju tvojih

Plavo nebo iz Orestije

Se u luku izvija iznad nas. O oče, sam si ti
Kadar i znamen kao Rimski forum.
Načeh svoj ručak na brdu crnih čempresa.
Tvoje izbledele kosti i aknatska kosa su razbacani.

161
U staroj im anarhiji sve do horizonta.
Trebalo bi nešto jače od udara groma
Da bi se stvorila takva ruševina.
Noćima čučih na rogu izobilja
Tvoga levog uha, van vetra,

Brojeći crvene zvezde i one boje šljive.

Sunce izlazi ispod stuba tvoga jezika.
Moji sati senom su venčani.
Ne osluškujem više grebanje
Po bledom kamenju prstaništa.

____________________________________________

SVAKODNEVICA

Umorna od prstenja
Umorna od glasova u glavi
koji joj kažu - piši, umri
ona stavlja glavu u pećnicu
dobro zagrejanu, netom opranu
da napravi svoj poslednji ručak
za muža kojeg nema,
za decu koju neće videti kako odrastaju,
čak i za suseda u
stanu iznad njenog stana,
jedinstven, originalan ručak
po njenom receptu,
ne osobito sladak,
ručak koji je već i pre spremala
ali joj nikad nije uspeo,
ručak koji će sama pojesti...

____________________________________________

Zaoke

Golih ruku, dodajem saća.

Čovek u belom se smeši, goloruk,

162
Od gaze su naše rukavice prikladne i slatke,
Grla naših članaka ljiljani odvažni.
On i ja

Hiljadu je pravilnih ćelija između nas,

Osam saća punih žutih ćasa,
I košnica sama je šolja od čaja,
Bela s ružičastim cvetovima,
S ljubavlju neizmernom je išarah

Misleći: "Slast, slast."

Rasplodne ćelije sive ko fosili školjki
Plaše mene, izgledaju tako stare.
Šta ja to kupujem, crvotočni mahagoni?
Ima li tu uopšte matice?

Ako je tu, stara je,

Krila su njena dva šala poderana, dugo njeno telo
Otrcanog pliša
Jadno je nago, nimalo kraljevsko, pa i sramno čak.
Stojim u povorci.

Krilatih, sasvim običnih žena,

Medenog roblja.
Ja nisam ropkinja
Iako godinama ja sam prašinu jela
A tanjire otirala gustim svojim vlasima.

I videla posebnost svoju kako hlapi,

Tužna rosa s opasne kože.
Hoće li mrzeti mene,
Te žene što samo hitaju,
Čije su vesti trešnja u cvatu, stasala detelina?

Skoro da je svršeno.
Ja nadzirem.
Evo moje medene sprave,
Radiće ona bez razmišljanja,

163
Otvarajući se, u proleće, ko revnosna devica

Da pretraži zapenušane krunice

Ko što luna, zbog praha boje slonovače, pretražuje more.
Neko treći posmatra.
Ničeg on nema s pčelarem il sa mnom.
Nestao je sad

U osam velikih skokova, veliki žrtveni jarac.

Evo mu papuče, evo i druge,
A evo i četvrtastog belog platna
Što ga je nosio namesto šešira.
Ljubazan bio je on,

Znoj njegovih napora kiša je

Što svet ka plodu vuče.
Pronašle su ga pčele,
Na usnama mu se ko laži roje,
Mrseći crte njegovog lica.

Mišljahu one da smrt je vredna toga, al ja,

Moram jedno biće da povratim maticu.
Mrtva je, spava?
Gde li je bila,
S telom svojim lavlje riđim, svojim krilima od stakla?

Leti sad ona

Strašnija no što je ikad bila, riđa
Brazgotina na nebu, riđa kometa
Ponad mašine što ju je usmrtila
Mauzolej, kuća od voska.

____________________________________________

Roj

164
U našem gradu neko na nešto puca...
Muklo bum, bum na nedeljnoj ulici.
Ljubomora može krv da pusti.
Može crne ruže da stvori.
Na koga li pucaju?

Na tebe su to noži isukani

Na Vaterlou, Vaterlou, Napoleone,
Elbina grba ti na kratkom trupu,
I sneg, što razmešta svoj blistavi pribor za jelo
Hrpu po hrpu, govoreći: Šš!

Šš! Sa šahovskim narodom igraš,

S nepomičnim figurama od slonove kosti.
Blato se ugiba od grkljana,
Kamen-oslonaca francuskih čizama.
Zlatne i ružičaste kupole Rusije tope se i tale

U pećnici pohlepe. Oblaka, oblaka!

Tako se roj sklupčava i odmeće
Sedamdeset stopa gore, u drvo crnog bora.
Pucnjem mora biti oboren dole. Bum! Bum!
Tako je glup da misli meci su grom.

Misli da oni su Božji glas

Što prašta kljunu, kandži, keženju psa
Žutih slabina, čoporu pasa,
Što se nad koskom od slonovače kezi
Kao čopor, čopor, kao svi.

Daleko se vinuše pčele. Sedamdeset stopa visoko!

Rusija, Poljska i Nemačka!
Blagi brežuljci, ista stara grimizna
Polja smanjena poput bakrenjaka
Upredena u reku, pređenu reku.

Pčele se svađaju, u svojoj crnoj lopti,

Leteći jež, sav u bodljama.

165
Čovek sivih ruku stoji nad medenim saćem
Iz njihovih snova, košnica-stanica
Gde vozovi, verni svojim čeličnim osama,

Odlaze i dolaze, a zemlji nema kraja.

Bum! Bum! Padaju one
Raskomadane, na žbun bršljana.
Toliko o kočijašima, prethodnici, Velikoj armiji!
Crvenom dronjku, Napoleonu!

Poslednjem pobednom simbolu!

Roj je do nogu potučen slamom.
Elba, Elba, mehurić mora!
Bela poprsja maršala, admirala, generala
Greju se u nišama.

Kako je to poučno!
Tupa, ujedinjena telesa
Što idu u sigurnu smrt drapirana dekoracijom Majčice Francuske
U novi mauzolej,
Palatu od slonovače, račve bora.

Čovek sivih ruku se smeje

Osmeh poslovnog čoveka, silno praktičan.
To nisu uopšte ruke
Već azbestne posude.
Bum! Bum! "Htele su mene da ubiju."

Žaoke velike ko pribadači!

Izgleda da pčele imaju osećaj časti,
Crni, neukrotivi um.
Napoleon je zadovoljan, on je potpuno zadovoljan.
O, Evropo! O, tono meda!

Zimovanje

166
To je vreme dokolice, ništa se ne dešava.
Zavitlala sam babičinu vrcaljku,
Imam svoj med,
Šest tegli,
Šestore mačje oči u vinskom podrumu,

Zimuje u tmini bez prozora

U srcu kuće,
Tik kraj pokvarenog džema poslednjeg stanara
I boca praznjikavog sjaja -
Džin gospodina Toga-i-toga.

To je soba u kojoj nikad nisam bila.

To je soba u kojoj nikad da dišem ne bih mogla.
Crnilo se unutra zbilo poput šišmiša,
Nema svetla
Tek baterijska lampa i njeno bledo

Kinesko žutilo na zastrašujućim predmetima...

Crna tvrdokornost. Trulež.
Posedništvo.
To je ono što me poseduje.
Ni okrutno ni ravnodušno

Tek neuko.
To je vreme kad pčele tavore - pčele
Tako spore da jedva ih prepoznajem,
Defiluju poput vojnika
Ka konzervi sirupa

Da nadoknade med koji sam im ja uzela.

Tejt i Lajl ih održavaju,
Rafinirani sneg.
Od Tejta i Lajla one žive, umesto od cveća.
Uzimaju ga, Hladnoća nastupa.

Sad se sklupčavaju,
Crne
Misli protiv sve te beline.
Osmejak snega je beo.
Širi se napolje, milju dugo majsensko telo,

U koje one, za toplih dana,

167
Jedino mogu da nose svoje mrtve.
Sve pčele su žene,
Sluškinje i dugačka dama kraljevska roda.
Otarasile su se muškaraca,

Grubih, glupih nespretnjakovića, gejaka.

Zima je za žene -
Žena, još uvek plete,
Kraj kolevke od španskog oraha,
Telo joj je lukovica na mrazu i odveć tupo da misli.

Da l će košnica preživeti, da l će gladiole

Uspeti svoje vatre da sačuvaju
Da bi ušle u drugu godinu.
Čiji će ukus one probati, božićnih ruža?
Lete pčele. Probaju ukus proleća.

____________________________________________

Rub

Žena je dovršena.
Njeno mrtvo

Telo nosi osmeh ispunjenja,

Privid grčke nužnosti

Teče naborima njene toge,

Njene bose

Noge kao da vele:

Daleko dogurasmo, gotovo je.

Po jedno mrtvo smotano čedo, bela guja,

Na svakom od malih

Vrčeva mleka, sad praznih.

Svila ih je

Nazad u svoje telo kao što latice

Ruža zatvara kad vrt

168
Zamire a mirisi prokrvare
Iz slatkih, dubokih grla noćnog cveća.

Luna nema zbog čega da bude tužna,

Dok iz svoje koštane kapuljače zuri.

Navikla je na ovakve stvari.

Njena se crnina povlači i pucketa.

____________________________________________

...

Suparnik

Kad bi se luna smejala, na tebe bi ličila.

Isti utisak ostavljaš
Prekrasnog nečeg, al razornog.
I ti i ona veliki ste dužnici svetla.
Njena O-usta nad svetom tuže; tvoja su prirodna

A prvi ti je dar da sve u kamen pretvoriš.

Budim se u mauzoleju; tu si,
Lupkaš prstima po mermernom stolu, tražiš cigarete,
Pakostan ko žena, al ne tako nervozan,
I od želje mreš da nešto bespogovorno laneš.

Luna takođe, svoje podanstvo ponižava.

Al danju je smešna.
Nezadovoljstva tvoja, s druge strane,
Stižu kroz poštanski prorez s redovitošću punom ljubavi,
Bela i prazna, rasprostiruća ko ugljen-monoksid.

Ni dana bez vesti od tebe,

Šetaš možda Afrikom, al misliš na mene.

Reči

Sekire
Posle čijih udara šuma ječi,
I odjeci!
Nestaju odjeci

169
Iz središta ko konji.

Mezgra
Izvire ko suze, ko
Voda što se bori
Da ogledalo ponovo stvori
Na steni

Što kruni se i obli,

Bela lobanja,
Zelenim korovom izjedena.
Godinama kasnije
Na putu ih srećem -

Reči suve i nezauzdane,

Neumornih kopita povečerje.
Dok
S dna bare, zvezde stajačice
Životom jednim gospodare

Modrica

Boja se sjuri na mesto, tamnogrimizna.

Ostatak tela potpuno je ispran,
Boje bisera.

U otvoru stene,
More pomamno siše,
Jednu špilju sveg mora središte.

Veličine muve,
Znamen sudbine
Niz zid gamiže.

Zatvara se srce,
More nazad klizi,
Ogledala su pokrivena.

170
Ljubavi, svet
Naglo menja, menja boju. Ulično svetlo
Pacovskim repom polovi
Mahune zanoveti u devet izjutra.
Arktik je to,

Taj mali crni

Krug, s žućkasto-smeđom svilom trava - kosicom beba...

Zelenog nečeg ima u zraku.

Mekanog, finog.
S ljubavlju me ušuškava.

Zajapurena sam i topla.

Mislim da mogla bih biti ogromna.
Tako sam nerazumno srećna,
Moji Velingtoni
Gacaju i gacaju kroz bajno crvenilo.

To je moj posed.
Dva puta na dan
Korakom ga merim, njušeći
Divlji zimzelen s hirom-zelenim
Rubovima nazubljenim, gvožđe čisto,

I zidinu od starih lešina.

Ja njih volim.
Volim ko što se voli istorija.
Jabuke su od zlata,
Zamisli samo -

Sedamdeset mojih stabala

Što tvoje zlatnorumene lopte drže
U gustoj sivoj samrtnoj supi,
Milion njihovih
Zlatnih listova metalnih i mrtvih.

O ljubavi, O, celibatu,
Niko sem mene
Do pojasa mokar ne hodi.
Nenadoknadivo
Zlato krvari i tamni, ždrelo Termopila.

171
Brest

Za Ruth Fainlight

Znam dno, kaže. Znam ga moćnim pipkom svog korena.

To tebe plaši.
Ja ga se ne plašim: bejah tamo.

Da l more je to što u meni čuješ,

Sve njegove zlovolje?
Il glas ničega, to beše tvoje bezumlje?

Ljubav je senka.
Kako ležiš i plačeš za njom.
Oslušni: to su njena kopita: otrgla se, poput konja.

Svu noć galopiraću tako, silovito,

Dok glava ti ne postane stena, jastuk omanja livada,
Što odzvanja, odzvanja.

Il da ti zvuk otrova donesem?

Kiša je to sada, ta bezmerna tišina.
A to je njeno voće: kalaj belo, kao arsenik.

Ispaštah krvoločnost sunčevih smiraja.

Do korena spržene
Crvene moje žile gore i štrče, žičana ruka.

Na komade se sad raskidam što lete unaokolo ko palice.

Vetar takve žestine

Neće podneti ravnodušnost: moram da vrisnem.

I luna je nemilostiva: vukla bi me

Okrutno, jer je jalova.
Njen sjaja me ranjava. Ili sam to ja nju uhvatila.

Puštam je da ide. Puštam je da ide

Skvrčena i tanka ko posle temeljnog hirurškog zahvata.
Kako me tvoji loši snovi opsedaju i darivaju.

172
Plač u meni prebiva.
Noću odleprša
Tražeći, udicama svojim, nešto da ljubi.

Užasava me taj mračni predmet

Što u meni spava;
Ceo dan osećam njegovo meko, paperjasto
meškoljenje, zloćudnost njegovu.

Prolaze oblaci i raspršuju se.

Nisu li to lica ljubavi, te blede nepovratnosti?
Zar zbog toga mi se srce kida?

Više da saznam ne mogu.

Šta li je to, to lice
Tako krvničko u stisku grana -

Zmijske njegove kiseline ljube.

Volju ono okamenjuje. To su samotne, spore greške
Što ubijaju, što ubijaju, što ubijaju.

TULIPANI

Tulipani su više nego uzbudljivi, zima je ovdje.

Pogledaj kako je sve bijelo, tako mirno, kako je sve sniježno.
Učim se spokoju, mirno ležeći sama
Dok svjetlost počiva na ovim bijelim zidovima, ovom krevetu, ovim
rukama.
Ja sam niko; nemam ništa sa eksplozijama.
Dala sam svoje ime i svoju odjeću medicinskoj sestri,
Anesteziologu svoju anamnezu i tijelo hirurzima.

Ugnijezdili su mi glavu u jastuke i plahte

Kao oko između dva bijela kapka što ne daju se zatvoriti.
Glupi učenik, sve mora unijeti unutra.
Medicinske sestre su prolazile i prolazile, one nisu nevolja,
Prolaze hodnicima lagodno u svojim bijelim kapicama,
Zato je teško reći koliko ih ima.

Za njih je moje tijelo šljunak, njeguju ga kao što voda

Sapire šljunak, glačajući ga nježno.

173
Donose mi umrtvljenost u svojim svijetlim iglama, donose mi san.
Sada sam se izgubila, muka mi je od prtaljage
Moj kožni putni kofer kao crna kutija za lijekove,
Muž i djeca se smiju na porodičnoj fotografiji;
Njihovi osmjesi se hvataju za moju kožu, male udice smijalice.

Pustila sam stvari da iskliznu, tridesetogodišnji teretni brod

Tvrdoglavo visi na mom imenu i adresi.
Očistile su me tuferima od mojih voljenih asocijacija.
Upašena i jadna na plastičnom jastučastom zelenom trolejbusu
Gledam moje zubalo, moj noćni sto, moje knjige
Što tonu iz vida, a voda mi poplavi glavu.
Sada sam časna sestra, nikad nisam bila ovako čista.

Nisam željela nikakvo cvijeće, samo sam željela

Da ležim sa podignutim rukama svojim, potpuno prazna.
Koja sloboda je to, nemaš pojma koja je to sloboda
Spokoj je toliko veliki da te obmamnjuje,
A ništa ne traži, ni traku sa imenom, ni sitnicu.
Napokon, smrt se bližila; zamišljam ih
Kako zatvaraju svoja usta, kao Bratstvo.

Kao prvo, tulipani su previše crveni, vrijeđaju me.

Čak i kroz ukrasni papir mogu ih čuti kako dišu
Lagano, kroz svoje bijele uvojke, kao užasnu bebu.
Njihovo crvenilo priča sa mojom ranom, odgovrara.
Pažljivi su: izgleda da lebde, ali spustiše me dolje,
Uznemiruju me svojim iznenađujućim jezicima i bojom,
Dvanaest crvenih utopljenika oko moga vrata.

Niko me prije nije gledao, sada sam gledana.

Tulipani mi se okreću, i prozor iza mene
Gdje jednom na dan svjetlost polako se širi i polako sužava,
Vidim sebe, skupljenu, smiješnu, sjenka papira
Između oka sunca i oka tulipana,
Nemam lice, htjela sam se suočiti sa sobom.
Odvažni tulipani pojedoše moj kisik.

Zrak je bio dovoljno miran prije nego su došli,

Dolazeći i odlazeći, dah za dahom, bez imalo žurbe.
Napuniše ga kao gromoglasna buka, tulipani.
Sada se zrak mota i vrtloži oko njih kao što se rijeka
Mota i vrtloži oko potonule zahrđale mašine.
Oni plijene moju pažnju, a bila je sretna

174
Igrajući i odmarajući se bez obaveze prema sebi.

Zidovi, također, izgleda da zagrijavaju se.

Tulipani bi trebali biti iza rešetaka kao opasne životinje;
Otvaraju se kao kakva usta neke ogromne afričke mačke,
Dok sam ja svjesna moga srca: otvara i zatvara
Svoje kugle crvenih pupoljaka, rascvjetane ljubavi za mnom.
Voda koju pijem je topla i slana, kao more,
I dolazi iz zemlje daleke kao zdravlje.

____________________________________________

MINHENSKI MANEKENI

Perfekcija je užasna, ne može imati djecu.

Dah, hladan kao snijeg, sasušuje maternicu

Gdje tisovo drveće udara kao Hidre,

Drvo života

Što oslobađa njihove mjesece, mjesec za mjesec, bez namjene.

Mlaz krvi je mlaz ljubavi,

Potpuno žrtvovanje.
Znači: nema više idola osim mene,

Mene i tebe.
Dakle,u njihovoj sumpornoj zaljubljenosti, u njihovim osmjesima

Ovi manekeni kreću večeras

U Munchenu, mrtvačnici između Pariza I Rima,

Goli i ćelavi u krznima svojim.

Narađasta lizala na srebrenim štapovima,

Netolerantni, nerazumni.
Snijeg kapa komadiće svoje tame,

Nikoga se ne tiče. U hotelima

Ruke će otvarati vrata i ostavljati

Dolje cipele na glačanje

175
U koje će široki palci ući sutra.

Domaćinstvo ovih prozora,

Malenih šnjura, zelene konfekcije,

Mršavi Njemci drijemaju u njihovom nepresušnom ponosu.

I crni telefoni i udice

Svjetlucaju
Svjetlucaju i probavljaju

Bez glasa. Snijeg nema glasa.

____________________________________________

Metafore

Ja sam zagonetka od devet slogova,

Slon, nezgrapna kucerina,
Dunja sto se klati na dve vreze
O rujno voce, slonovaco, plemenita stabla!
Ta vekna je velika narasla od sopstvenog kvasca.
Tek iskovan novac je u tom debelom budjelaru.
Ja sam sredstvo, pozornica, u teletu krava.
Pojela sam vrecu zelenih jabuka,
Ukrcala se na voz sa koga mi nema silaska.

____________________________________________

Lifting lica

Donosiš mi dobre vesti sa klinike,

Odbacuješ svileni šal, pokazuješ zategnuto belo
Mumijino platno, smeješ se: dobro sam.
U devetoj godini, otrov žut anestetičar
Nahranio me banana gasom kroz žablju masku. Odvratna duplja
Zabučala je od loših snova i jupiterskih glasova hirurga.
Onda je majka isplivala, držeći limenu zdelu.

176
O bilo mi je muka.

Sve su to izmenili. Putujem

Gola kao Kleopatra u dobro iskuvanoj bolničkoj presvlaci,
Zapenušena od sedativa i neobično duhovita,
Kotrljam se do predvoja gde neki ljubazan čovek
Stiska moje prste umesto mene. Tera me da osećam kako nešto
dragoceno
Ističe iz ventila mojih prstiju. Na brojku dva
Tama me briše kao kredu sa školske table...
Ništa više ne znam.

Pet dana ležim skrivena

Poput bureta odvrnuta, godine se u moj jastuk cede,
Čak i moja najbolja prijateljica misli da sam na selu.
Koža nema korena, ljušti se kao hartija.

Kad se nasmešim šavovi se zategnu. Rastem unazad. Dvadeset mi je

godina,
Raskvocana u dugim suknjama na sofi mog prvog muža, moji prsti su
Zariveni u runsku vunu mrtvog pudla;
Mačku još nisam imala.

Sad je ona gotova, gospođa sa podvoljkom

Koju sam gledala kako se smešta, bora za borom, u ogledalu-
Staro čarapino lice, otromboljeno na pečurki za krpljenje.
Zarobljena je u nekoj laboratorijskoj tegli.
Neka crkne tamo, ili neka vene sledećih pedeset godina
Dremajući, ljuškajući se i prstima prebirući svoju retku kosu.

Samoj sebi mati, budim se u gazu povijena,

Poput odojčeta ružičasta i glatka.

Spaljivanje veštice

Na tržnici oni slažu suvo granje.

Gustiš od senki jadan je ogrtač. Nastanjujem
Svoje voštano obličje, telo lutke.
Bolest ovde započinje: ja sam pikado tabla za veštice.
Samo đavo može đavola da pojede.
U mesecu crvenog lišća penjem se na postelju od vatre.

177
 Lako je tamu kriviti: čeljust vrata,
Utrobu podruma. Oni su iskričavost moju ugasili.
Crna tvrdokrila gospa drži me u kavezu za papagaja.
Kako ogromne oči mrtvi imaju!
Intimna sam sa dlakavim duhom.
Dim koluta iz grlića one prazne tegle.

Ako sam mala, ne mogu napraviti štetu.

Ako se ne krećem, neću ništa prevrnuti. Tako sam rekla,
Sedeći pod poklopcem, sitna i nepokretna kao zrno pirinča.

Oni odižu ringle, krug za krugom.

Puni smo mi skroba, mali moji beli drugari. Mi rastemo.
U početku to boli. Crveni jezici istinu će podučavati.

Majko svih buba, samo otvori šaku:

Proleteću kroz svećina usta poput neoprljenog noćnog leptira.

Vrati mi moje obličje. Spremna sam da odgonetnem dane

Kada sam se s prahom sjedinila u senci od kamena.
Moji gležnjevi se sjaje. Sjaj se penje uz moja bedra.
Izgubljena sam, izgubljena, u haljinama od sveg tog svetla.

Tomas Sterns Eliot

Tomas Sterns Eliot rođen je 1888.godine.Porijeklom je Amerikanac koji je

1914.godine preselio u Englesku,pa ga i jedna i druga literatura svojata kao svog
pjesnika.

Sam se Eliot opredijelio za englesku književnost, i to ne samo načinom pisanja,

tradicijom na koju se naslanja,nego i religioznim i političkim gledanjima.

Jedan je od najpoštovanijih pjesnika svog vremena i najznačajnijih savremenih

pjesnika na Zapadu.

Smatra se da je uz Jejtsa najveći i najutjecajniji engleski pjesnik 20.stoljeća,a mnogi

drže da je on osnivač i najviši domet tipa moderne evropske poezije-
intelektualističke, hladne, naizgled nelogične poezije. Osim poezije Eliot je pisao
eseje, drame, kritike, podržavao je značaj književnih i društvenih tradicija modernog
pjesnika.

Prva zbirka pjesama zvala se Prufrok i druga zapažanja iz 1917.godine, te Pjesme iz

1920.godine.

178
Prvo razdoblje Eliotovog pjesništva doživljava vrhunac u poemi Pusta zemlja
1922.godine.

Nakon toga piše djela Šuplji ljudi 1925.godine,a knjiga Četiri kvarteta je vrhunac
Eliotovog drugog razdoblja.

Čuveni su i eseji Tradicija i individualni talent, Upotreba pjesništva.

Eliot je 1968.godine dobio Nobelovu nagradu.

Pusta zemlja 1922.godine

Glavno izražavanje misli u Pustoj zemlji svodi se na to da je život čovjeka u

modernom svijetu jalov.

Eliot je poemu, još u obliku opsežne skice, 1921.godine u Parizu predao prijatelju
Ezri Paundu koji ju je skratio i dao joj konačni oblik, pa se može reći da je on
zaslužan za njen današnji izgled.

To je petodijelna poema sa 433 slobodna stiha u koje je Eliot ukomponovao bilješke

sa citatima, aluzije, uzimajući 35 autora, gdje su između ostalih: Ovidije, Dante,
Šekspir, Milton i drugi.

Kad se pojavila poema je pobudila kontroverzije: jedni su je pozdravili kao

najznačajnije dostignuće modernog pjesništva, drugi su je ocijenili kao promašaj,
treći su joj priznali samo relativnu vrijednost društvenog dokumenta.

Svijet Puste zemlje jalovo je bogatstvo zapadne civilizacije, univerzum surove, ali
snažne i plodne prošlosti, svjesne veza sa prirodnim kruženjem obreda rađanja i
umiranja, te isprazne sadašnjosti bez nade.

Eliotova Pusta zemlja odjekuje Danteovim Paklom u evociranju londonskih ulica u

vrijeme Prvog svjetskog rata. Vizija Puste zemlje je na kraju apokaliptična i opća.

Sahrana mrtvaca

„April je najokrutniji mjesec jer rađa

Jorgovane iz mrtve zemlje, miješa

Sjećanje i želju, potiče

Pospano korijenje proljetnom kišom.

179
Zimi nam je bilo toplo, jer je pokrivala

Zemlju snijegom zaborava, i hranila

Ono malo života isušenim gomoljima.

Ljeto nas je zateklo, stižući preko jezera Starnberg

S pljuskom; zastali smo među stubovima,

Te nastavili po suncu, u Hofgarten, Pili kafu i pričali čitav sat...“

U prvoj verziji je „Sahrana mrtvaca“ bila prvi dio veće jedinice Puste zemlje.

Pjesma pretstavlja ritualnu molitvu za vlastitu umrlu civilizaciju u kojoj Eliot

uspostavlja paralele sa Danteovim Paklom.

Pitanje koje vlada ovom pjesmom je: Je li moguća neka vrsta uskrsnuća evropske
civilizacije? Odgovor na to pitanje centralna je tema Eliotove Puste zemlje.

Partija šaha

„Stolica u kojoj je sjedila, kao ulašteni prijesto,

Blistala je na mramoru, gdje je ogledalo,

Poduprto stubićem izrađenim sa lozom i grožđem

Iz kojih je virio zlatni Kupidon,

(A drugi je skrivao oči iza krila),

Podvostručilo plamene sedmokrakog svijećnjaka,

Odražavajući svjetlo na stol dok se

Sjaj nekih dragulja uzdizao njemu u susret,

Iz bogato napunjenih satenskih kutija...“

180
Naslov drugog dijela pjesme asocira na komediju Tomasa Midltona A game at
chesse o braku iz političkih razloga.Zbog uvrijeđenog španjolskog ambasadora
drama je bila zabranjena.Naslov ovog dijela pjasme u rukopisu je glasio „U
kavezu“,što je bila aluzija na Sibilu iz Motoa.

Propovijed vatre

„Šator rijeke je srušen; zadnji prsti lišća

Grabe i tonu u mokru obalu. Vjetar

Prelazi smeđu zemlju,nečujan. Nimfe su otišle.

Slatka Temzo,tiho teci dok ne svršim svoju pjesan...“

Naslov „Propovijed vatre“ prema Eliotovom tumačenju proizlazi iz jednog ključnog

budističkog teksta.“Propovijed vatre“ jeste Budina kratka propovjed o želji kao
plamenu ili gorenju, i potrebi da se učenik razočara, kako u čula, tako u intelekt i
ideje. U rukopisu je ovaj dio počinjao sa 42 rimovana stiha,i bio je neka vrsta imitacije
„Otmice uvojka“ Aleksandra Popea.

Smrt od vode

„Feničanin Flebas,mrtav sedmicama

Zaboravi krik galeba,valove pučinske,

Dobit i gubitak.

Podmorska struja

Glodala mu je kosti šapatom.Dok je tonuo i dizao se

Prošao je kroz doba mladosti i starosti svoje

Ulazeći u vir.

Kršćani il' Židovi,vi svi

što krećete kormila točak i gledate u vjetar,

Sjetite se Flebasa:on jednom bješe lijep i visok kao vi.“

181
U rukopisu je „Smrt od vode“ počinjala sa 83 stiha koja je Paund izbacio.Prvih 12
stihova govorila su uopćeno o mornarskom životu i društvenom položaju,te o jednom
putovanju po sjevernom Atlantiku punom poteškoća.

Što je kazao grom

„Nakon crvenila baklji na znojnim licima

Nakon ledene šutnje u baštama

Nakon agonije na kamenitim mjestima

Vikanja i plakanja

Zatvora i palače i odjeka

Proljetne grmljavine iza dalekih planina

On koji je živio sada je mrtav

Mi koji smo živjeli sada umiremo

S malo strpljenja.

....

Sjedio sam na obali

Pecajući,sa sprženom ravnicom iza sebe

Hoću li bar srediti svoje zemlje?

Londonski most se ruši ruši ruši

Tim sam krhotinama podupro svoje ruševine

Pa onda ću vam biti dobar.Hieronymo je ope lud.

Datta.Dayadhvam.Damayata.

Shantih shantih shantih.“

Sam Eliot ovoj je smatrao najboljim dijelom Puste zemlje.

Pusta zemlja je,bez sumnje,najpoznatija Eliotova poema. Pisanju poeme prethodilo

je opsežno proučavanje nekih etnografskih radova, srednjovjekovnih legendi i drugih

182
što naučnih što književnih materijala,tako da su mnogi kritičari isprva u poemi vidjeli
više konstrukciju nego inspiraciju.

Pusta zemlja je neplodno područje gdje zbog prokletstva ne može ništa rasti i gdje
vlada impotentni kralj Ribar. Zemlja se može osloboditi prokletstva jedino tako da
neki vitez dođe u kraljev dvorac i pogodi značenje pojedinih pitanja i simbola koji mu
se prikazuju.

Eliot tom fizičkom sterilnošću pokušava simbolizirati duhovnu sterilnost toga

vremena, izlažući ideju da je život bez duhovnog značenja u stvari vrsta smrti, dok
smrt, kojom se otkupljujemo, pretstavlja vječni život. Pjesnik je nastojao stopiti
prasimbole te civilizacije i današnjicu u jedinstveni doživljaj.

Poema sadrži pet osnovnih pjevanja: Sahrana mrtvaca, Partija šaha,

Propovjed vatre,Smrt od vode i Šta je rekao grom,koja kroz slike i situacije razvija
pjesnikovu ideju.Da bi što jasnije izrazio povezanost svoje pjesme sa vremenom u
kom živi,Eliot se poslužio nizom citata,

parodija,aluzija iz mnogih književnih i neknjiževnih djela,poprativši pjesmu

komentarom u kojem daje izvore tih prosudbi,tako da pjesma djelomično podsjeća na
naučni rad.

Kako svojom osebujnom tehnikom tako i svojim idejama poema je imala vanredno
velik uticaj na mlađe pisce i stekla je neobično velik broj imitatora.

Postavljajući pitanje o sudbini civilizacije,govoreći o jedinstvu svijeta, ističući

vrijednost duhovnog,ova se poema pojavila u pravi čas (1922.godine) poslije Prvog
svjetskog rata i nije ni malo čudno da je snažno odjeknula u to doba.

Po mišljenju mnogih kritičara,ovo je najsnažnije Eliotovo djelo koje nisu uspjela

nadmašiti ni njegova Četiri kvarteta.

Pusta zemlja nam ostaje jedan od putokaza,potvrda i dokaz da su i drugi ljudi,koliko

god bili drukčiji po jeziku i običajima,u nekom drugom vremenu gazili sličnim ili
upravo istim putevima kao i mi tražeći nemoguće.

Eliotova poezija je smiona i inovativna, ima modernistička obilježja i revolucionarni

uticaj.Njegova poezija je izvršila uticaj na mnoge generacije pjesnika poslije njega.U
pisanju je sklon nekom obnavljanju tradicije,teži esteticizmu i njeguje neku vrstu kulta
prošlosti.Eliotovo pjesništvo proživljava svijest o krizi savremene kulture. Njegove su
teme vezane za osjećaj izgubljenosti suvremenog čovjeka.Tematika u njegovim
pjesmama nije od presudne važnosti pa je to,između ostalog,izraz njegove
modernosti.Tematski njegova poezija sastoji se od mnoštva kultnih povijesti,u
pjesmama se pojavljuju kratka razmišljanja,citati iz mnogih književnih djela. Eliotova
poezija je u nekoj posebnoj ironiji u pokušaju da izrekne neizrecivo.Poezija je hladna
i često zvuči apstraktno,nalik nekoj vrsti filizofije u stihovima.

183
Na kraju možemo reci da njegova poezija pretstavlja potrebu za bijegom od
savremenosti.

184